Mediteran i mediteranski svet u doba Filipa II Tom II - Frenan Brodel

I SBEDOZEMSl A

FILIPA II

F ernand B raudel SREDOZEMLJE sred o zem ni svijet u d o b a Filipa II.

BIBLIOTEKA

HiSTona Urednik Albert Goldstein Naslov izvornika Fernand Braudel La Méditerranée et le monde méditerranéen à l'époque de Philippe II Tome deuxième Copyright © 1966 by Arm and Colin Editeur, Paris Arm and Colin, 103, boulevard Saint-Michel, Paris Prijevod Đurđa Šinko-Depierris/ prvi svezak Mirna Cvitan Černelić i Jagoda Milinković / drugi svezak Jezična i stručna redaktura Miroslav Brandt

ai

B i L L 'n i 'i ; n

anÜBARBARUS

SREDOZEMLJE I SREDOZEMNI SVIJET u doba FILIPA II. FERNAND BRAUDEL

ll.SVEZAK

ZAGREB 1998

Sadržaj DRUGI DIO

ZAJEDNIČKE SU DBINE I SVEUKUPNA KRETANJA (NASTAVAK)

Poglavlje 4

CARSTVA 1. NA IZVORIMA CARSTAVA Turska veličina: od Male Azije do Balkana Turci u Siriji i Egiptu Tursko Carstvo iznutra Španjolsko jedinstvo: Katolički kraljevi Karlo V. Carstvo Filipa II. Slučaj i politički razlozi

18 19 25 26 27 29 32 35

2. SREDSTVA I SLABOSTI DRŽAVA »Službenik« Nasljednost i kupovnost službi Lokalne autonom ije Financije i zajam u službi države Je li povoljan trenutak za srednje velike države: 1600-1610? Napom ene uz poglavlje 4

37 38 43 47 48 55 58

Poglavlje 5

DRUŠTVA 1. REAKCIJA VELIKAŠA Velikaši j seljaci U Kastiliji: velikaii i nosioci naslova naspram kralja Kastilijski hidalgosi i regidorcsi Druga svjedočanstva Turska plem stva Čitluci

64 65 67 72 74 75 80

2. IZDANO GRAĐANSTVO Građanstva Sredozem lja Izdano građanstvo

81 82 85

5

Plemsrvo na dražbi Protiv novih plem ića

86 £8

3. BIJEDA I RAZBOJNIŠTVO Neostvarene revolucije Borba klasa? Protiv skitnica i protuha Opće razbojništvo Razbojništvo i države Razbojništvo i velikaši Porast razbojništva Robovi Što zaključiti? Napom ene uz poglavlje 5

89 90 92 94 97 98 103 105 106 107 109 Poglavlje 6

CIVILIZACIJE 1. PROMJENJIVOST I POSTOJANOST CIVILIZACIJA Pouka sitnih vijesti Kako putuju kulturna d obra Zračenja civilizacija i odbijanje preuzimanja A grčka civilizacija? Postojanost i kulturne granice Primjer sporedne granice: Ifrikija Sporost razm jena i prijenosa

118 119 121 123 127 129 130 131

2. SMJENA CIVILIZACIJA Turci u nizinama balkanskog istoka Maurski islam Maurski problem i Geografija maurske Španjolske Drama Granade Granada nakon Granade Premoć Zapada

134 134 140 140 142 147 149 153

3. JEDNA CIVILIZACIJA PROTTV OSTALIH: SUDBINA ŽIDOVA Nesumnjivo civilizacija Rasprostranjenost židovskih zajednica Židovstvo i kapitalizam Židovi i konjunktura Razumjeti Španjolsku

156 158 163 166 171 173

4. VANJSKA ZRAČENJA Etape baroka Treba li raspravljati?

176 177 178

6

Rim: veliko središte sredozem nog zračenja Španjolska: drugo središte zračenja Još jednom: dekadencija Sredozemlja Napomene uz poglavlje 6

179 1ђ2 184 185

Poglavlje 7

OBLICI KATA 1. RAT ESKADRII UTVRĐENIH GRANICA Ratovi i tehnike Rat i države Rat i civilizacije Defenzivni rat na Balkanu Mletački »limesNa Dunavu U središtu mora: na obalam a Napulja i Sicilije Obrana talijanskih i španjolskih obala Na obalama Sjeverne Afrike Utvrde, »krajnje rješenjeZa i protiv pljačkaških pohoda Psihologija defenzive 2. GUSARENJE, SPOREDNI OBLIK VELIKOG RATA Gusarenje, staro i opće zanim anje Gusarenje vezano uz gradove Gusarenje i plijen Kronologija gusarenja Kršćansko gusarenje Kršćanske pljačke na Levantu Prvi i izvanredni uspjeh Alžira Drugi i još uvijek izvanredan uspjeh Alžira Možemo Ii zaključiti? O tkup zarobljenika Jedan rat sm jenjuje drugi Napom ene uz poglavlje 7

l9 9 201 203 204 206 207 209 210 215 216 220 222 224 224 225 230 232 233 233 236 239 241 244 24 5 247 249

Poglavlje 8

UMJESTO ZAKLJUČKA: KONJUNKTURA I KONJUNKTURE Početni izazovi Stogodišnji tre n d Duge fluktuacije Španjolski stečajevi i konjunkture Unutrašnji i vanjski ratovi Konjunktura i opća povijest Kratke krize Napom ene uz poglavlje 8

259 260 262 263 264 265 266 267

7

TREĆI DIO

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI Poglavlje 1

OŽIVLJAVANJE I KRAJ JEDNOG SVJETSKOG RATA: 1550-15591. NA IZVORIMA RATA Mir na Sredozemlju: 1545-1550. Slučaj Africe Nakon Mühlberga

275 275 278 281

2. RAT NA SREDOZEMLJU I IZVAN SREDOZEMLJA Pad Tripolija: 14. kolovoza 1551. Ratni požar 1552. Korzika Francuzima, Engleska Španjolcima Abdikacije Karla V: 1554-1556.

288 288 293 296 300

3. POVRATAK RATU. ODLUKE JOŠ DOLAZE SA SJEVERA Prekid Vaucelleskog primirja Saint-Q uentin Mir u Careau-Cam brésisu Povratak Filipa 11. u Španjolsku

305 305 307 311 314

4. ŠPANJOLSKA SREDINOM STOLJEĆA Protestantska uzbuna Politička slabost Financijske teškoće N apom ene uz poglavlje 1

318 318 320 323 329

Poglavlje 2

ŠEST POSLJEDNJIH GODINA TURSKE PREMOĆI: 1559-1565. 1. RAT PROTIV TURAKA, ŠPANJOLSKA LUDOST? Prekid španjolsko-turskih pregovora Premoć Turaka na m oru Pohod na Djerbu

340 341 343 346

2. OPORAVAK ŠPANJOLSKE Od 1561. do 1564. Protiv gusara i protiv zime: 1561-1564. Pobuna Korzike Mir Europe Nekoliko brojki o pomorskom oporavku španjolske Don Garcia de Toledo

356 357 360 367 370 373 377

8

3. MALTA, OGLED SNAGE (18, SVIBNJA - 8 . RUJNA 1564) je li bilo iznenađenja? O tpor vitezova Pomoć Malti Uloga Španjolske i Filipa II. Napomene uz poglavlje 2

378 379 380 381 384 389

Poglavlje 3

NA IZVORIŠTIMA SVETE LIGE: 1566-1570. 1. NIZOZEMSKA ILI SREDOZEMLJE? Izbor Pija V. Turci u Ugarskoj i na Jadranu Oživljavanje rata u Ugarskoj Nizozemska 1566. U znaku Nizozemske: 1567-1568.

399 399 402 406 408 414

2. PREKRETNICA GRANADSKOG RATA Porast ratova Počeci Granadskog rata Jedna posljedica Granade: Euldj Ali zauzima Tunis Granada i Ciparski rat Počeci Ciparskog rata Pomoć Cipru Napom ene u z poglavlje 3

420 420 423 426 429 435 442 447

Poglavlje 4

LEPANT 1. BITKA 7. LISTOPADA 1571. Zakašnjeli savez Diplomatski faktor Francuska Hoće li Don Juan i njegova flota stići na vrijeme? Turci prije Lepanta Bitka 7. listopada Pobjeda bez posljedica?

463 463 468 471 473 474 476

2. DRAMATIČNA 1572. Francuska kriza d o Bartolomejske noći, 24. kolovoza 1572. Zapovijed i protuzapovijed Don Juanu Austrijskom, lipanj-srpanj 1572. Pohodi na M oreju

478 478 484 488

3. »IZDAJA- VENECIJE I DVA ZAUZEĆA TUNISA: 1573-1574. U obranu Venecije Don Juan Austrijski osvaja Tunis: pobjeda bez posljedica

494 494 496

9

Gubitak Tunisa: 13- rujna 1574. Na Sredozem lju napokon m ir Napom ene uz poglavlje 4

501 5Q6 509 Poglavlje 5

ŠPANJOLSKO-TUHSKA PRIMIRJA: 1577-1584. 1. MARGLIANIJEVA MISIJA, 1578-1581. Korak unatrag: prvi m irovni pokušaji Filipa II. U vrijeme Don Juana Neobičan pobjednik: Martin d e Acuna Giovanni Margliani Sporazum iz 1581.

520 520 522 525 527 534

2 RAT NAPUŠTA SREDIŠTE SREDOZEMLJA Turska naspram Perzije Rat protiv Perzije Turci na Indijskom oceanu Portugalski rat, prekretnica stoljeća Alkazar Kcbir Nasilje iz 1580. Španjolska napušta Sredozemlje N apom ene uz poglavlje 5

538 538 540 545 547 549 553 555 556

Poglavlje 6

SREDOZEMLJE IZVAN VELIKE POVIJESTI 1. TURSKE TEŠKOĆE I NEMIRI Nakon 1589: pobune u Sjevernoj Africi i u islamskom svijetu Turska financijska kriza Obnova velikih operacija na ugarskim bojištima: 1593-1606.

564 564 569 570

2. OD FRANCUSKIH GRAĐANSKIH RATOVA DO OTVORENOG RATA PROTIV ŠPANJOLSKE: 1589-1598. ' Vjerski ratovi u sredozemnoj Francuskoj Španjolsko-francuski rat: 1595-1598. Vervinski mir

577 577 587 589

3. RATA NA MORU NEĆE BITI 592 Lažna uzbuna 1591. 593 Giovanni Andrea Doria ne želi se boriti s turskom armadom: kolovoz-rujan 1596. 599 Od 1597. do 1600. 600 Lažna uzbuna ili propuštena prilika 1601? 601 Smrt Filipa 11, 13. rujna 1598. 602 Napomene uz poglavlje 6 605

10

ZAKLJUČAK Napomene uz Zaključak

614 620 DODACI

IZVORI 1. Rukopisni izvori I. Španjolski arhivi II. Francuski arhivi III. Talijanski arhivi IV. Vatikanski arhiv V. Dubrovački arhiv VI. Europski arhivi izvan Sredozemlja i Francuske

623 623 624 627 630 634 634 635

2. Kartografski izvori A. Novi izvori Đ. Stari izvori

636 636 636

3. Tiskani izvori A. Velika dokum entarna djela B. Temeljna djela C. Abecedni popis djela

640 640 646 648

11

DRUGI DIO

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA (n a sta va k)

Poglavlje 4

Carstva

Ne može se ocrtati valjana politička panorama, u 16. stoljeću, ako se ne posegne daleko u prošlost, da bi se shvatio smisao jednog dugotrajnog razvitka. Na kraju 14. stoljeća, Unutrašnje more pripadalo je gradovima, urbanim državama razasutim po njegovim obalama. Bez sumnje bilo je, tu i tamo, teritorijalnih država, više ili manje homogenih, relativno glisto naseljenih, koje su čak izlazile na more. Primjerice Napuljsko kraljevstvo — »ii Reame« — kraljevstvo u pravom smislu riječi; kao i Bizantsko Carstvo; ili zemlje ujedinjene pod aragonskom krunom... Ali te države često su bile samo malo šire odijelo moćnih gradova: Aragon lato sensu je ostvarenje dinamizma Barcelone; Istočno Carstvo je, dosta točno, dvostruko predgrađe Carigrada i Soluna. U 15. stoljeću, grad više nije na visini situacije: izlazi na vidjelo urbana kriza, najprije u Italiji, gdje će početi zajedno s početkom stoljeća. U pedeset godina ocrtava se nova karta Poluotoka, na dobrobit nekih gradova, na uštrb drugih. Bila je to umjerena kriza jer nije ostvarila ono što je onda možda bilo u pitanju — ali u to sumnjam — naime jedinstvo Poluotoka. Jedan za drugim, Napulj, Venecija, Milano nisu u tome uspijevali. Vrijeme još nije bilo sazrelo za to: previše težnji za samostalnošću se nametalo, previše gradova željnih da žive vlastitim životom kočilo je ovo teško rađanje. Urbana kriza, dakle, samo se napola razvila. Lodijski mir, 1454, potvrdio je ravnotežu i neuspjeh: Poluotok je pojednostavnio svoju političku kartu, ali je ostao raskomadan. Međutim, slična kriza uskoro će zahvatiti cijelo prostranstvo mora. Posvuda, doista, grad-država, previše krhak, previše uzak, pokazivao se nedorastao političkim i financijskim zahtjevima vremena. Predstavljao je prolazan oblik osuđen na propast: 1453, zauzeće Carigrada, 1472, pad Barcelone, 1492, kraj Granade bili su očevidni dokazi.1 15

ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

Suparnik urbanoj državi, teritorijalna država,2 bogata prostorom i ljudima, pokazala se jedina sposobnom podnositi goleme troskote m odernog rata; ona je držala plaćeničke vojske, nabavljala je skupi materijal za topništvo; ubrzo će sebi dopustiti raskoš velikih pomorskih ratova. Njezin polet dugo je bio neponovljiva pojava. Te su nove države na kraju 15. stoljeća Aragon Ivana II, država Luja XI. s onu stranu Pireneja ili Turska Mehmeda II, osvajača Carigrada; to je također, uskoro, Fran­ cuska Karla VIII. i talijanskih pustolovina, ili Španjolska Katoličkih kraljeva. Sve su bile razvile svoje prve snage u unutrašnjosti zemlje, daleko od sredozemnih obala,^ najčešće u siromašnim krajevima gdje su gradske zapreke bile rijetke. Dok su u Italiji bogatstvo, sama gustoća gradova održavali podjele i slabosti, a m odernost se teško oslobađala prošlosti, utoliko više što je ona bila blistava i živa. Odatle je proizlazila znatna slabost. To se vidjelo za vrijeme prvog tursko-mletačkog rata od 1463- do 1479, za vrijeme kojega je Mletačka Republika, loše zaštićena svojim suviše raspršenim teritorijima, morala na kraju, usprkos nadmoći svoje tehnike, napustiti bitku;4 to se isto tako vidjelo za vrijeme tragične turske okupacije Otranta 1480;5 a još bolje 1494, na onom vihoru koji je doveo do silaska Karla VIII. u Italiju. Je li ikad bilo neobičnije vojne šetnje od onog brzog putovanja iz Napulja, kad je napadaču bilo dovoljno, kako je rekao Machiavelli, to što je dao da konačari označe kredom prenoćište za njegovu vojsku?... Kad je uzbuna prošla, svatko se mogao junačiti i pričati po volji. Ili rugati se Commynesu, ambasadoru Karla VIII, kao što je to krajem srpnja 1495. činio venecijanski patricij Filippo Tron. Ne, dodao je on, nije se dao obmanuti onim što se govorilo o francuskom kralju, »da želi ići u Svetu zemlju, dok je on jednostavno želio postati signore di tutta VItalia...«.б Lijepe priče, ali tada je za Poluotok počeo slijed nesreća koje su ga logički morale stajati njegova bogatstva, njegova položaja u središtu ciklona europske politike i, to objašnjava sve, krhkosti njegovih mudrih političkih struktura, čitave ove mašinerije koja se nazivala »talijanskom ravnotežom«... Neće otada njegovi mislioci, poučeni tragedijama i sva­ kodnevnim događanjima, bez razloga razmišljati o politici i sudbini država, od Machiavellija i Guicciardinija, na početku stoljeća, do Parute, Giovannija Botera, ili Ammirata, na izmaku stoljeća. Italija? Da, čudan laboratorij za državnike: čitav narod ovdje ras­ pravlja o politici, u skladu sa svojom strašću — onom nosača na tržnici, onom brijača u svojoj brijačnici ili obrtnika po gostionicama;7jer državni razlozi8 — ovo talijansko ponovno otkriće — nisu proizašli iz usamljenih razmišljanja, već iz kolektivne pouke. Isto tako nasilje, tako često u stvarima politike, izdaje, obnovljeni plamen privatnih osveta, sve su to znakovi jednoga doba u kojemu se razbijaju stari oblici vladavine, u 16

Carstva

kojemu se novosti brzo smjenjuju po volji okolnosti kojima čovjek ne upravlja. Tada je pravda često odsutna, vlast previše neiskusna da bi poštedjela od improvizacija i nasilja. Nasilje je sredstvo vladavine. Vladar, to je umijeće življenja, preživljavanja iz dana u dan.9 Ali već u 15. stoljeću, a u 16. zasigurno, ne treba čak više ni govoriti 0 jednostavnim teritorijalnim državama, državama nacijama. Tada se pojavljuju veće, čudovišne skupine: aglomeracije, nasljedstva, federaci­ je, koalicije pojedinih država — carstva, ako se u njenom današnjem smislu, usprkos njenom anakronizmu, možemo poslužiti ovom pogod­ nom formulacijom. Inače, kako označiti ova čudovišta? Godine 1494, nije više samo francusko kraljevstvo ono koje se upleće s onu stranu planina, već francusko carstvo o kojemu se, istina, samo sanjalo. Učvrsti­ ti se u Napulju, njegov je prvi cilj. Zatim, ne ostavši nepomičan u središtu Unutrašnjeg mora, pohitati na Istok, tamo pomoći kršćansku obranu, odgovoriti na stalne pozive vitezova s Rodosa, osloboditi Svetu zemlju, takva je zapravo složena politika Karla VIII, usprkos onome što kaže jedan Filippo Tron: politika križarstva, jednim udarcem, zatvara Sredo­ zemlje. Jer, nem a carstva bez tajnovitosti, a u Zapadnoj Europi nema ga izvan te tajnovitosti križarstva, između zemlje i neba. Primjer Karla V. to će uskoro dokazati. Ni Španjolska Katoličkih kraljeva nije više »jednostavna nacionalna država«, nego već jedno udruženje kraljevstava, država, naroda, sjedi­ njenih u osobi vladara. I sultani vladaju skupinom pobijeđenih naroda 1 vjernih naroda, pridruženih njihovoj sudbini ili potčinjenih. Međutim, pomorska pustolovina počinje stvarati, na dobrobit Portugala i Kastilije, prva m oderna kolonijalna carstva, važnost kojih nisu, u početku, dobro vidjeli ni najoštroumniji suvremeni promatrači. Sam Machiavelli proma­ tra iz prevelike blizine prizor jedne poremećene Italije a da bi mu bilo moguće da vidi tako daleko — slabost itekako ozbiljna za inače bistra promatrača.10 Drama Sredozemlja u 16. stoljeću u prvom je redu drama poli­ tičkog rasta, ono izrastanje kolosa. Zna se kako je Francuska promašila svoju jedva započetu carsku karijeru, bez sumnje zbog okolnosti svoga još zaostalog gospodarstva, možda zbog svog temperamenta, ili svoje mudrosti, zbog svoje sklonosti prema sigurnim vrijednostima, svog užasavanja od veličanstvenog... Ali ono što se nije stvorilo moglo se dogoditi. Nije sasvim besmisleno sanjati o jednom francuskom carstvu oslonjenom na Firencu, kao što je ono španjolsko (ne od prve, istina) bilo oslonjeno na Genovu... Z naše također kako se Portugal, već napola stranac na Sredozemlju, razvio (osim nekoliko marokanskih položaja) izvan svog prostora Sredozemlja. 17

ZAJEDNIČKI: SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Uspon carstava, na Unutrašnjem moru, jest dakle uspon Osmanlija na Istoku; uspon Habsburgovaca na Zapadu. Kao što je već davno primijetio Leopold von Ranke, taj dvostruki uspon jedna je i išla povijest i, dodajm o odmah, okolnosti i slučajevi nisu jedini upravljali rađanjem ove veličanstvene simultane povijesti. Ne vjerujem, bez daljnjega, da su Sulejman Veličanstveni ili Karlo V. bili slučajnost (kao što bi tvrdio sam Henri Pirenne), njihove osobe, bez sumnje da, ali ne njihova carstva. Još manje vjerujem u pretežiti utjecaj Wolseya11, onog Wolseya kreatora engleske politike Balance o f Power koji je, protivno svojim načelima, podržavajući 1521. Karla V, gospodara Nizozemske i Njemačke, dakle podržavajući najjačeg, umjesto da priskoči u pomoć Franji, najslabijem, vjerojatno otvorio vrata nenadanoj pobjedi Karla V, u Paviji, pa je odgovoran za prepuštanje Italije, u rasponu od dva stoljeća, španjolskoj dominaciji... Jer, ne poričući ulogu pojedinaca i okolnosti, mislim da je, s gospodarskim rastom u 15. i 16. stoljeću, postojala konjunktura tvrdo­ korno povoljna za velike i čak za veoma velike države, za one »nezgrapne države« za koje nam danas ponovno govore da je budućnost njihova, kao što je to bilo jedno vrijeme, na početku 18. stoljeća, kad je rasla Rusija Petra Velikog i kad se stvarao savez, barem dinastički, između Francuske Luja XTV. i Španjolske Filipa V.12 Ono što se događa na Zapadu događaše također, m u ta tism utandis, na Istoku. Godine 1516. egipatski sultan opsjeda Aden, slobodni grad, i pokorava ga, prema logici stvari. Ali, opet prema logici stvari, 1517. turski sultan pokorava čitav Egipat.13 Uvijek postoji rizik da veći pojede manjega. Uistinu, povijest je naizmjence naklonjena ili nenaklonjena velikim političkim tvorevinama. Ona radi na njihovom rastu, na njihovom širenju, zatim na njihovom trošenju i na njihovom raspadu. Evolucija nije politički usmjerena jednom zauvijek; nema država nepopravljivo osuđenih na umiranje, ili onih predodređenih na rast, po svaku cijenu, kao da ih je sudbina zadužila da »gutaju teritorije i proždiru sebi slične«.хл Dva carstva, u 16. stoljeću, pružaju dokaze svoje strahovite moći. Ali od 1550. do 1600, već se nazire, a u 17. stoljeću i točno određuje ne manje neumoljiv trenutak njihovog zalaza.

1. N a izvorim a carstava Kad se govori o carstvima, o njihovu usponu, ili o njihovoj propasti, možda treba pripaziti na sudbinu koja ih nosi: ne miješati razdoblja, ne primjećivali previše rano veličinu onoga koje će jednog dana, uz pomoć vremena, biti veliko, ili previše rano najavljivati pad onoga koje će s 18

Carstva

godinama, jednog dana, prestati postojati. Nema ničeg težeg od te kronologije koja nije otkrivanje događaja, već je samo dijagnoza, osluškivanje, s uobičajenim mogućnostima medicinskih pogrešaka. T urska veličina15: o d Male Azije d o Balkana U korijenu turske veličine nalaze se tri stoljeća neprestanih napora, dugih borbi, čuda. Čak su se te »čudotvorne« strane zapadni povjesničari 16, 17. i 18. stoljeća često pridržavali. Koliko li je izvanredna, uistinu, povijest te obitelji Osmanlija, izrasle na nasumičnim bitkama, na lim nesigurnim granicama Male Azije, sastajalištu pustolovine i vjerske strasti!16Jer Mala Azija je u pravom smislu riječi zemlja mističnog zanosa: rat i vjera ovdje idu ruku pod ruku, ratoborna bratstva bujaju i, kao što je poznato, janjičari se povezuju s moćnim sektama Ahaja, zatim Bektaša. Tim korijenima osmanlijska država duguje svoj izgled, svoje temelje, svoje prve zanose. Čudo je u tome što je ta mala država nadživjela previranja i nesreće svojstvene njezinu geografskom položaju. Preživljavajući, ona će u svoj prilog iskoristiti polagane preobrazbe anatolijskili zemalja. Osmanska sretna sudbina povezuje se, u svojoj dubini, sa snažnim osvajačkim pokretima, često tihim, koji su tjerali narode Turkestana prema zapadu. Ona je plod unutrašnje preobrazbe Male Azije17, koja, grčka i pravoslavna u 13- stoljeću, postaje turskom i muslimanskom na kraju neprestanih prodiranja i potpunih društvenih lomova, na kraju jedne također začudne vjerske propagande iz redova Muslimana, nekih revolucionara, »komunista kao što su Babaji, Ahaji, Abdali; drugih više miroljubivo mističnih, kao Mevlevi iz Konije. Nakon G. Huarta, Koprülüzadé je nedavno osvijetlio njihovo propovijeda­ nje«.18 Njihova poezija — njihova propaganda — označila je zoru zapadne turske književnosti... S druge strane tjesnacâ, turskom osvajanju uvelike su pogodovale okolnosti. Balkanski poluotok daleko je od toga da je siromašan, on je čak, u 14. i 15. stoljeću, prije bogat. Ali on je podijeljen: Bizantinci, Srbi, Bugari, Albanci, Mlečani, Genovljani ovdje se bore jedni protiv drugih.

Ovoj karti, koju je izradio O m e r lufli Barkan prema osmonskim popisima slonovmšlva, nedostoju brojke koje se odnose no Istonbul i koje su vjerojalno izgubljene. Turčin drži zemlju zohvoljujući graničnim utvrdama i još više svojim ključnim gradovima. Opazil ćemo znalno naselja­ vanje n om ada Juruka u nizinama, ali i u višim područjimo, kao u Rodopima i ploninam o istočno od Slrumice i Vardara. Ukratko, linija koja polazi od otoka Tasoso i prelazi preko Sofije, dijeli kršćonsku zonu, slabe turske naseljenosti, od zone velike muslimanske noseljenosli u Trakiji, sve do Bugarske. Kasniji radovi O rnera Luftija Barkana i njegovih učenika gotovo ;u dovršili obradu podataka 16. stoljeća, koji otkrivaju snažan porast stanovništva i ukozuju na ono što se već znalo: muslimansku prednost u naseljavonju Anotolije. Svaki znok ove karte prikazuje 2 5 0 obitelji, to jest više od 1.000 osoba. Valja zamijetiti gustu prisutnost M uslim ono u Bosni. Važnost židovske kolonije u Solunu.

19

UVJEDNIĆKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Carstva 5 5 - S t a n o v n išt v o B a l k a n s k o g p o lu o t o k a p o ć e lk o m 16. stoljeća

ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

Zbog vjere, pravoslavni i latini hvataju se u koštac, društveno pak, balkanski je svijet krajnje krhak — prava kula od karata. Sve to ne treba zaboraviti: tursko osvajanje na Balkanu okoristilo se neobičnom druš­ tvenom revolucijom. Jedno feudalno društvo, okrutno prema seljacima, bilo je zatečeno tim naletom i srušilo se samo od sebe. Osvajanje, cilj velikih posjednika, apsolutnih gospodara na svojim zemljama, bilo je, s određene točke gledišta, »oslobađanje kukavnih bijednika«.19 Mala Azija bila je osvajana strpljivo, polagano, nakon stoljeća napora; Bal­ kanski se poluotok, čini se, nije odupro osvajaču. U Bugarskoj, gdje će Turci tako brzo napredovati, zemlja je bila dosta prije njihova dolaska izmučena žestokim agrarnim nemirima.20 Čak je i u Grčkoj došlo do društvene revolucije. U Srbiji, nestankom nacionalne vlastele jedan dio srpskih sela bio je uvršten u vakufske posjede (dobra mošeja) ili raspo­ dijeljen spahijama.21 No ti spahije, vojnici i doživotno plemstvo tražit će u početku dažbine u novcu, a ne tlaku. Trebat će vremena da seljački položaj ponovno postane težak. Osim toga, u bosanskoj je zemlji, oko Sarajeva, došlo do masovnih obraćenja, djelomice zbog, kao što je poznato, žilavog krivovjerja bogumila.22 Situacija je još složenija u Albaniji.23 Ovdje su vlasnici mogli naći utočište u mletačkim utvrdama: takav je bio slučaj Drača koji će ostati u posjedu Mletačke Republike do 1501. Kad su te utvrde pale, albansko se plemstvo sklonilo u Italiju, gdje su se neki njegovi potomci održali do današnjeg dana. To nije bio slučaj s porodicom Musachi koja se ugasila u Napulju 1600. Ali o njoj posje­ dujemo dragocjenu Historia deila Casa Musachi, koju je 1510. objavio Giovanni Musachi i koja rasvjetljava sudbinu jedne kuće, jedne zemlje, čitavog jednog staleža. Ime te stare porodice sačuvalo se u Albaniji, u kraju poznatom kao Muzekie24 gdje je ona nekada posjedovala golema imanja.25 Povijest tih progonstava i preseljenja začuđujuća je. Ona ne vrijedi za sve balkanske velikaše i zemljoposjednike. Ali kakav god bio njihov kraj, čak i kad su uspjeli da se trenutno spase, odričući se svoje vjere ili ne — zajednički problem ostaje isti: pred Turcima srušio se jedan svijet, djelomice i sam od sebe, pa je vrijedno još jednom pomisliti kako je istinita, bez iznimke, ona misao Alberta Greniera: »Samo oni narodi koji to žele bivaju podjarmljeni«. Ta društvena stvarnost objašnjava pustošenja i uspjehe osvajača. Njihova konjica, koja napada brzo i prodire daleko presijecajući ceste, uništavajući žetve, remeteći gospodarski život, pripremala je glavnini svoje vojske lako osvajanje. Samo su planinski predjeli bili neko vrijeme zaštićeni od nepobjedivog pridošlice. On je, vezan za stvarnost balkan­ ske geografije, postao najprije gospodarem velikih putova, duž riječnih korita, koji su vodili prema Dunavu: Marica, Vardar, Drina, Morava... Godine 1371, on je bio pobjednik u Černomenu, na rijeci Marici; 1389. 22

Carstva

na Kosovu polju, odakle otječu Vardar, Marica i Morava. Godine 1459, ovaj put sjeverno od Željeznih vrata, on je trijumfirao u Smederevu, »samoj točki gdje se tok Morave susreće s Dunavom, i koji, kao i Beograd, nadzire pristupe mađarskoj ravnici«.26 Ubrzo će pridošlica zavladati i golemim prostorom ravnica na istoku.27 Godine 1365. uspostavio je svoju prijestolnicu u Drinopolju, 1386. cijela Bugarska bila je pokorena, zatim cijela Tesalija.28 Osvajanje je teklo sporije na planinskom zapadu, a često je bilo više prividno nego stvarno. U Grčkoj, Atena je bila zauzeta 1456, Могеја (Peloponez) 1460, Bosna 1462-1466,29 Hercegovina 1481,*° usprkos otporima nekih »kra­ ljeva planina«. Sama Venecija nije mogla dugo braniti pristup Jadranu: Skadar je zauzet 1479, Drač 1501. Ostalo bi da se jasno naznači ono drugo osvajanje, sporije: gradnja cesta, utvrđenih mjesta, uspostavljanje karavana deva, kretanje svih onih konvoja za opskrbu i prijevoz, povje­ renih često brizi bugarskih pozadinaca, naposljetku i nadasve ono osvajanje koje su organizirali sami gradovi, oni koje su Turci pokorili, ili utvrdili ili sagradili. To su bila istinska žarišta zračenja turske civiliza­ cije; ona su smirivala, pripitomljavala, krotila barem pobijeđene zemlje, gdje ne bi trebalo zamišljati režim trajnog nasilja. Tursko se osvajanje, u svojim počecima, očito odvijalo na uštrb pokorenih naroda: poslije Kosovske bitke tisuće Srba bit će prodavano kao roblje, čak i na tržnicama kršćanskih zemalja*1 ili novačeno kao plaćenici; ali pobjedniku nije nedostajalo političkog osjećaja. Vidi se to po ustupcima Mehmeda II. Grcima učinjenim u Carigradu poslije 1453. Turska je na kraju uspostavila okvire u kojima su se narodi Poluotoka smjestili, jedan po jedan, da bi surađivali s pobjednikom i, povremeno, na čudan način potaknuli sjaj Bizantskog Carstva. To osvajanje ponovno je stvorilo jedan red, p a x turcica. Povjerujmo onom anonimnom Fran­ cuzu koji je 1528. napisao: »Zemlja je sigurna i nema glasa ni o kakvim otimačima i razbojnicima na glavnim putovima. Car ne trpi nikakve razbojnike i lopove«.-*2 Bi li se u isto vrijeme ovo moglo reći za Kataloniju ili Kalabriju? Vjerojatno je bilo istine u toj optimističkoj slici, jer se Tursko Carstvo u očima kršćana dugo činilo divnim, nerazumljivim, zbunjujući ih svojim ustrojstvom; njegova je vojska zadivila Zapadnjake svojom stegom, svojom poslušnošću, kao i svojom hrabrošću, obiljem streljiva, vrijednošću i trijeznošću svojih vojnika... Što, međutim, nije sprječavalo kršćanina da mrzi te bezbožnike, »koji su u svim svojim postupcima bili mnogo gori od pasa«: izreka je iz 1526.** Malo po malo, međutim, rasuđivanje o njima je postalo pravičnije. Turci su bez sumnje bili bič Božji; Pierre Viret, reformator iz francuskog dijela Švicarske, piše 1560. o njima: »Ne možemo se čuditi što Bog danas kažnjava kršćane Turcima, kao što je nakad kažnjavao Židove jer su 23

ZAJEDNIČKO SUDBINO I SVOUKUPNA KRETANJA

napustili njegovu vjeru... jer Turci su danas Asirci i Babilonci kršćana i šiba i bič i gnjev Božji«.34 Od sredine stoljeća, neki će, kao Belon ,du Mans, prepoznati njihove vrline; kasnije, svatko je volio sanjariti o toj čudnoj zemlji, nenaravnoj, zgodnoj prilici da se čovjek otrese zapadnog društva i njegovih stega. Ali već je bio napredak kad su Turke počeli objašnjavati po­ greškama i slabostima Europe.35 Jedan Dubrovčanin rekao je Maksimilijanu I36: dok se europske zemlje svađaju, »cijela je vrhovna vlast u Turskom Carstvu u rukama jednog jedinog čovjeka, svi se pokoravaju sultanu, on vlada sam; njemu idu svi prihodi, jednom riječju on je gospodar, dok su drugi robovi.« To, u biti isto, objašnjava 1533. Ferđinandovim ambasadorima Aloysius Gritti, neobična osoba, sin jednog Mlečanina i robinje, dugo vremena miljenik vezira Ibrahim-paše. Karlo V. ne bi trebao riskirati svoju moć protiv moći Sulejmanove. »Vcrum esse Carolum Cesarem potentem sed cui non omnes obediant, exemplo esse Gcrmaniam et lutberanorum pervicaciam «.37 Istina je da je turska sila kao uhvaćena u složenost europskih slabosti, jednom istinskom mehaničkom akcijom. Veliki sporovi u Eu­ ropi pogodovali su i izazvali turski prodor do Ugarske. »Zauzeće Beo­ grada (29. kolovoza 1521)«, napisao je Busbec s pravom,30 »urodilo je mnoštvom zala koja su se zbila u kratko vrijeme i pod težinom kojih mi još uvijek stenjemo. Tu su ta kobna vrata kroz koja su ušli barbari da opustoše Ugarsku, što je dovelo do smrti kralja Ludovika zatim do gubitka Đudima, osvajanja Transilvanije. I da, naposljetku, Turci nisu zauzeli Beograd, nikad ne bi ušli u Ugarsku, to kraljevstvo koje su poharali, ranije poznato kao jedno od najnaprednijih u Europi«. Uistinu, 1521, godina pada Beograda, bila je početak velikog sukoba između Franje I. i Karla V. Posljedice su se zvale Mohač, 1526; opsada Beča 1529. Bandello, koji je pisao svoje Novele odmah poslije toga velikog događaja,39 prikazuje kršćanstvo koje očekuje najgore, »svedeno na jedan europski kanton zbog razdora koji svakog dana postaje sve veći među kršćanskim vladarima...«. Osim ako se Europa,40 umjesto da pokuša slomiti osmanski polet, ne prepusti, doista, drugim pustolovinama, onim na Atlantiku i u širokom svijetu, kao što su povjesničari to davno primijetili.41 Možda treba odbaciti veoma staro objašnjenje, pogrešno ali ne i iščezlo, da su turska osvajanja uzrokovala velika otkrića, dok su, obrnuto, upravo velika otkrića stvorila na Levantu zonu manjeg interesa gdje se Turčin poslije mogao širiti i učvrstiti bez prevelikih teškoća. Jer kad u siječnju 1517. osvaja Egipat, već je prošlo dvadeset godina otkako je Vasco da Gama oplovio Rt Dobre nade.

24

Carstva

Turci u Siriji i Egiptu Jer, ako se ne varamo, nije li najveći događaj u osmanskoj veličini, više nego osvajanje Carigrada, »ta epizoda«, kako ga je s izvjesnim pretjerivanjem nazvao Richard Busch Zantner,42 osvajanje Sirije, godine 1516, i osvajanje Egipta 1517, izvršeno jedno i drugo istim napadom? Tada je zacrtana velika osmanska povijest.13 Treba primijetiti da to osvajanje, samo po sebi, nije imalo ničeg osobito veličanstvenog, da se ostvarilo bez teškoća. Pogranične zadjevice na sjeveru Sirije, a još više pokušaj Sudana da istupi kao posrednik između Turaka i Perzijanaca, poslužili su, u danom trenutku, kao izgovor... Mameluci, koji su smatrali da je topništvo nedolično oružje, nisu se mogli, 24. kolovoza 1516, pokraj Alepa, oduprijeti Selimovim topovima. Sirija je jednim udarcem pala u ruke pobjednika koji je 26. rujna ušao u Damask. Kad je Sudan ponovno odbio priznati osmansku vlast, Selim je sa svojom vojskom uznapredovao sve do Egipta. Mameluke je ponovno, u siječnju 1517, u blizini Kaira, kao gromom pogodio turski top.44 Topništvo je još jednom stvorilo veliku političku silu. Kao i u Francuskoj, u moskovskoj Rusiji,15 u Granadi,46 1492. godine. Egipat je osvojen bez ijednog ispaljenog hica, gotovo da i red u njemu nije bio uznemiren. Vrlo brzo mameluci su, oslonjeni na svoje goleme posjede, ponovno prigrabili glavninu vlasti: Bonaparte ih je ondje zatekao još tri stoljeća kasnije. Barun de Tott ima sigurno pravo kad piše: »Na temelju izučavanja Zakonika sultana Selima, treba pretpo­ staviti da je taj vladar prije kapitulirao pred mamelucima nego što je osvojio Egipat. Možemo, doista, uočiti da je, ostavivši dvadeset četiri bega koji su upravljali njegovim kraljevstvom, on samo pokušao urav­ notežiti njihovu vlast postavljanjem jednoga paše, u svojstvu generalnog guvernera i predsjednika vijeća.. .«47. Ta primjedba opominje da ne treba dramatizirati osvajanje iz 1517. Pa ipak, kakav li je to velik dogadaj! Ono što je Selim postigao od Egipćana bilo je vrlo važno. Ponajprije danak, umjeren u početku,48 nije prestajao rasti. Preko Egipta organizirano je sudjelovanje Osmanlijskog Carstva u trgovini afričkog zlata etiopskog i sudanskog podrijetla, zatim u trgovini mirodijama u smjeru kršćanskih zemalja. Istaknuli smo tu trgovinu zlatom i važnost koju je ponovno zadobio put preko Crvenog mora u općem prom etu na Levantu. U trenutku kad su se Turci ustoličili u Egiptu i Siriji, dugo nakon oplovljavanjaVasca da Game, te dvije zemlje sigurno više nisu bile isključive luke Dalekog istoka, ali su ostale važne. Tako turska brana između kršćanskog Sredozemlja i Indijskog oceana49 postaje okončanom i učvršćenom. Istodobno se uspostavila veza iz­ među golemoga grada Carigrada i jedne velike regije proizvođača žita, 25

ZAJEDNIČKE SUDBINU I SVEUKUPNA KRETANJA

riže i graha. Ubuduće, i to često, Egipat će u turskom razvoju biti presudan faktor i, ako se može reći, koruptivni element. Tvrdilo se, s određenom vjerojatnošću, da se iz Egipta do krajnjih dijelova Osman* lijskog Carstva proširila kupovnost službi50 koja je često razarala poli­ tički poredak. Ali Selim je svojim osvajanjem stekao još jedno dobro dragocjeno kao samo zlato. Bez sumnje je, prije nego što je postao gospodarem nilskih zemalja, odredio da se kazuju molitve u njegovo ime, čime je stekao naziv kalifa,51 vladara svih vjernika. U toj ulozi Egipat će mu donijeti neku vrst posvećenja. Legenda tvrdi — to je samo legenda, ali nije važno! — da je posljednji od Abasida, kojem su mameluci u Egiptu dali utočište, prepustio Selimu kalifat nad svim pravim Muslimanima. Legenda ili ne, sultan se vratio iz Egipta s golemim ugledom. U kolovozu 1517. primio je od sina šeika Meke sam ključ od Kaabe.52 Od toga je datuma elitnoj konjičkoj gardi zacijelo povjerena zelena Prorokova zastava.55 Nema sumnje da je s pomoću islama uzdignuće Selima na čast kalifa, u godini 1517, podiglo jednako toliko buke kao i dvije godine kasnije, u kršćanskim zemljama, glasoviti izbor Karla Španjolskog za cara. Taj je datum, u proljeće 16. stoljeća, obilježio stupanje na pozor­ nicu prevelike osmanske sile i (jer se sve plaća) donio plimu vjerske nesnošljivosti.5'1 Selim je umro malo poslije svojih pobjeda, 1520, na putu za Drinopolje. Njegov sin Sulejman naslijedio ga je bez takmaca. Njemu je pripala čast da osigura osmansku veličinu, usprkos pesimističnim pred­ viđanjima koja su izricali o njegovoj osobi. Taj je čovjek bio na visini svoga zadatka. Ali priznajmo, došao je u povoljnom trenutku. Godine 1521. dočepao se Beograda, vrata prema Ugarskoj; u srpnju 1522. opsjeo je Rodos i dočepao ga se u prosincu iste godine: pošto je zauzeo strahovitu i moćnu tvrđavu vitezova svetog Ivana, čitavo se istočno Sredozemlje otvorilo njegovoj mladoj ambiciji. Ništa se više nije suprot­ stavljalo tome da gospodar tolikih obala Sredozemlja raspolaže i llotom. Njegovi podanici i Grci, uključujući tu i one s mletačkih otoka55 opskrbljivat će ga neophodnim ljudskim materijalom. Bi li velika Sulejmanova vladavina, najavljena tom blistavom pobjedom, bila tako blistava bez prethodnog osvajanja Sirije i Egipta? T ursko Carstvo iznutra To Tursko Carstvo mi povjesničari vidimo izvana. To znači vidjeti ga polovično, i kad bi bilo samo to!, i objašnjavati ga jednostrano, preko drugog. Otvaranje vrlo bogatih arhiva Istanbula i Turske mijenja malo po malo ovo zastarjelo viđenje. Jer potrebno je iznutra uočiti golemi 26

Carstva

stroj da bismo mogli bolje shvatiti njegove snage i već tada njegove slabosti i kolebanja, jer ona su se očitovala rano.56 A to znači proučili umijeće vladanja koje je također i umijeće življenja, izmiješano i za­ mršeno naslijeđe, vjerski i društveni poredak i različita ekonomska razdoblja. Povijest carstva Osmanlija obuhvaća stoljeća povijesti, dakle uzastopna, različita i proturječna iskustva. Jedna »feudalna« Mala Azija otvara sebi put na Balkan (1360) nekoliko godina poslije Poitiersa, u prvim fazama onoga što zovemo Stogodišnjim ratom; jedan feudalni sistem (beneficiji i lena) koji se ustanovljuje u tim pokorenim europskim zemljama i stvara posjedničku aristokraciju koju sultani više ili manje uspješno drže na uzdi, protiv koje će se zatim borili ustrajno i s uspjehom. Ali ta vladalačka klasa Osmanlija, sultanovih robova, neće se prestati mijenjati u svom novačenju. Njene borbe za vlast odredit će iznutra ritam velikoj carskoj povijesti. Imat ćemo prilike da se na nju vratimo.

Španjolsko jedinstvo: Katolički kraljevi S jedne strane Osmanlije, s druge Habsburgovci. Prije ovih drugih, Katolički kraljevi, prvi tvorci španjolskog jedinstva, pridonijeli su na planu te carske povijesti isto toliko, ako ne i više, koliko i sultani iz Bruse ili Drinopolja u stvaranju osmanskog uspjeha. Njihovu djelu pogodovao je, nosio ga je, polet 15. stoljeća po svršetku takozvanog Stogodišnjeg rata. Ne treba, doista, prihvatiti sve što će kazati povjesničari Ferdinanda i Izabele... Djelu Katoličkih kraljeva, koje ne treba umanjivati, pomogla je suradnja vremena i ljudi. Njega je htjelo i njemu je težilo građanstvo, umorno od građanskih ratova, željno unutrašnjeg mira, neometane trgovine, sigurnosti. Prvi H erm andad bio je veliki urbani pokret i njegova zvona za uzbunu odjekuju od grada do grada, najavljuju nova vremena. Gradovi su svojim začuđujućim zalihama demokratskog života osigurali pobjedu Katoličkih kraljeva. Nemojmo također uveličavati nesumnjivo znatnu ulogu velikih likova te sudbine. Neki povjesničari mislili su čak da se ujedinjenje Kastilije i Aragona, ostvareno s pomoću braka iz 1469, moglo poslići isto tako dobro između Kastilije i Portugala.57 Izabela je mogla birali između portugalskog i aragonskog prosca, između Atlantika i Sredozemlja. Ukratko, ibersko jedinstvo je u zraku, u samom značenju konjunkture. Izbor je između portugalske i aragonske formule. Ova posljednja nije nužno nadmoćna onoj prvoj. Obje su lake, na dohvat ruke. Prihvaćeno rješenje, od 1469, značilo je isto što i povratak Kastilije Sredozemlju, bio je to pothvat brem enit teškoćama i promjenama, uzevši u obzir tradiciju, politiku, interese kraljevstva, ali koji se ostvario brzo, u raspo­ 27

ZAJEDNIČKU SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

nu ljudskog vijeka: vjenčanje Ferdinanda i Izabele zbiva se 1469; stupa­ nje Izabele na prijestolje u Kastiliji 1474; ono Ferdinandovo u Aragonu 1479; izvlaštenje Portugala postignuto je 1483; osvajanje Granade do­ vršeno je 1492; pripojenje španjolske Navarre okončano je 1512. Ne uspoređujm o čak ni za trenutak to brzo ujedinjenje sa sporim i mučnim nastankom Francuske, počevši od zemalja između Loire i Seine. Ne recimo: druge zemlje — nego: druga vremena, drugi običaji. To što je ovo brzo ujedinjenje Španjolske stvorilo potrebu za carskom mistikom ne začuđuje. Moglo bi začuditi samo suprotno. Španjolska u doba Ximeneza, izmučena vjerskim poletom s kraja 15. stoljeća, živjela je u duhu križarstva; odatle nesporna važnost osvajanja Granade i, nekoliko godina kasnije, početaka ekspanzije prem a Sjever­ noj Africi. Zaposjedanjem španjolskog juga nije se samo postiglo ponov­ no osvajanje iberskog tla, nije se samo stavilo na raspolaganje Katoličkih kraljeva područje bogato zemljom, radinim i napučenim gradovima; njime se za vanjske pustolovine oslobodilo snage Kastilije, dugo vezane uz beskrajnu borbu s onim dijelom španjolskog islama koji nije htio odumrijeti. Bile su to mlađe snage.58 Međutim, gotovo odmah, Španjolska dopušta da je okrenu od Afrike. Godine 1492. Kristofor Kolumbo otkriva Ameriku. Tri godine kasnije, Ferdinand Katolički uvučen je u talijanske neprilike. Strastveni povjesničar Carlos Регеуга59 predbacuje Ferdinandu, previše sposob­ nom Aragoncu, ovo skretanje u smjeru Sredozemlja, čime se on odrekao djelovanja na istinskoj budućnosti Španjolske, zacrtanoj izvan Europe, u tim surovim, golim i siromašnim zemljama Afrike, u Americi također, tom nepoznatom svijetu, koji su gospodari Španjolske prepustili pusto­ lovini u njenom najgorem obliku. Da, ali baš tom prepuštanju privatnoj inicijativi Ultramar treba zahvaliti čudesne pustolovine konkvistadora. Optužili smo Machiavellija da nije imao sluha za golemu obnovu pom or­ skih otkrića; ali zamislite samo da u 17. stoljeću vojvoda Olivares, taj ne uvijek neuspješan Richelieuov suparnik, taj gotovo veliki čovjek, nije još bio shvatio važnost otkrića Indije.60 U tim uvjetima nema prirodnije stvari od aragonske politike, opte­ rećene svojim tradicijama, privučene prema Sredozemlju svojom pro­ šlošću i svojim iskustvom, isprepletene s njim svojim obalama, svojim plovnim putovima, svojim posjedima (Baleari, Sardinija, Sicilija) i pri­ vučena, logično, poput cijele Europe i cijelog Sredozemlja, bogatim talijanskim zemljama. Kad se 1503- Ferdinand Katolički dočepao Napu­ lja, zahvaljujući Gonzalvu de Cordovi, stekao je važan položaj i bogato kraljevstvo, a taj uspjeh značio je i pobjedu aragonske flote i, s velikim vojskovođom, rođenje, ni više ni manje, španjolskog tercija, nečeg što bi u općoj povijesti svijeta odgovaralo rađanju makedonske falange ili 28

Carstva

rimske legije.61 Da bismo razumjeli ovo privlačenje Španjolske prema Unutrašnjem moru, nastojmo ne suditi o Napulju, na početku 16. stoljeća, prema slikama koje nam stoljeće na izmaku može ponuditi o jednoj zemlji jedva sposobnoj za život i strahovito zaduženoj. Posjedo­ vati Napulj značilo bi, dakle, teret. Ali 1503, i još 1530,62 to je kraljevstvo nudilo prednosti svoga strateškog položaja i znatne financijske izvore. Naposljetku, aragonska politika koja privlači Španjolsku teži tako­ đer da se usprotivi i prodoru islama, ona će preduhitriti Turke u Sjevernoj Africi; na Siciliji i u Napulju, ona je na jednom od vanjskih bedema kršćanstva. Luj XII. može slobodno ponavljati: »ja sam Maur protiv kojega se naoružava Katolički kralj«6*, bez obzira na to što je taj Katolički kralj sve više, samom činjenicom svojih položaja, predvodnik križarstva, sa svim zadaćama koje ono podrazumijeva, svim povlasticama i prednostima koje ono znači. S Ferdinandom španjolsko križarstvo izašlo je izvan granica Poluotoka, ne zato da bi se hotimice žarilo u bijednu Afriku koja mu stoji nasuprot, ne zato da bi se izgubilo u Novome svijetu, već zato da bi se smjestilo pred očima svih i sa znanjem svih u samo srce tadašnjeg kršćanstva, u njegovom ugroženom srcu, u Italiji. Bila je to stara politika, ali zanosna. Karlo V. Karlo V. nasljeđuje u španjolskoj Ferdinanda. On je tada Karlo od Ganda i postaje Karlo 1.1516. S njim se sve zapleće i širi kao, i na drugom kraju mora, sa Sulejmanom Veličanstvenim. Španjolska biva potisnula u stražnji plan blistave povijesti toga cara. Karlo od Ganda postao jc Karlo V. 1519: nedostajat će mu vremena da postane Karlo Španjolski. On će to, dosta čudno, biti tek kasnije, pri kraju svog života, iz senti­ mentalnih i zdravstvenih razloga. Španjolska nije igrala veliku ulogu u povijesti Karla V, iako je snažno pridonijela njegovoj veličini. Doista, bilo bi nepravedno ne vidjeti ono što je Španjolska mogla donijeti carskoj pustolovini. Katolički kraljevi, uostalom, pripremili su sigurnu sudbinu svojim unucima. Nisu li djelovali u svim korisnim smjerovima, prema Engleskoj, Portugalu, Austriji, Nizozemskoj? Zar nisu neprestano igrali na lutriji brakova? Zamisao da se opkoli Francu­ ska, da se zagospodari tim opasnim susjedom, modelira prije svega čudesno Habsburško Carstvo, kao izdubljeno, probušeno u svom sre­ dištu. Karlo Gandski bio je smišljeni slučaj, koji je Španjolska pripremila i željela. Jedna zgoda mogla je bez sumnje promijeniti tok događaja. Na primjer, da Španjolska ne prizna Karla za života njegove majke, Ivane Lude, koja je umrla u Tordesillasu tek 1555; ili pak da se izjasni u prilog njegova brata, Ferdinanda, odgojenog na Poluotoku. Nastavimo: Karlo 29

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

je mogao i ne pobijediti na carskim izborima 1519. Svejedno, Europa ne bi bila izbjegla tom velikom carskom iskustvu. Francuska, na plutu prem a toj pustolovini od 1494, mogla je ponovno početi i uspjeti. Ne zaboravimo, osim toga, da je iza sretne sudbine Karla V. dugo stajala ekonomska moć Nizozemske, povezane s novim životom na Atlantiku, tom raskrižju Europe, središtu industrije i trgovine kojemu trebaju izlazi, tržišta, politička sigurnost, što bi joj dezorganizirano Njemačko Carstvo osporilo. Europa koja se sama od sebe uputila prema stvaranju jedne velike države, što bi, s drukčijom sudbinom Karla V, bilo moglo izmijeniti konfiguraciju carskog puta, ali ne i sam put. Knezovi-izbornici u Fran­ kfurtu nisu se 1519. mogli odlučiti u prilog nacionalnog kandidata. Njemački su to povjesničari dobro vidjeli; Njemačka ne bi bila mogla podnijeti težinu takve kandidature: bila bi se morala boriti protiv dva kandidata u isto vrijeme, kako protiv Franje I. tako i protiv Karla. Glasujući za Karla izabrala je manje zlo, a ne samo, štogod da sc govorilo, onoga koji je držeći Beč čuvao njenu ugroženu istočnu granicu. Ne zaboravimo da je 1519. Beograd još uvijek kršćansko mjesto i da se od Beograda do Beča proteže zaštitno područje Ugarskog kraljevstva. Ma­ đarska će granica biti probijena tek 1526. Sve će se tada promijeniti, ali tek tada. Povijest Habsburgovaca i Osmanlija miješa se i inače u stvar­ nosti, pa ih ne bi trebalo miješati neopravdano. Godine 1519. ne bi se bili mogli čuti ovi pučki stihovi o caru: Das bat er als getane Allein fu r Vatterland A u f das die rômische Krone Nit kom m in Turkenband. Njemačka, uostalom, neće poslužiti kao oslonac Karlu V. Od 1521. Luther se ispriječio njezinoj sudbini. I čak odmah nakon svoje krunidbe u Aachenu, u rujnu 1520, car se odrekao u korist svoga brata Ferdinanda braka s ugarskom princezom Anom, a u Bnucellesu je, 7. veljače 1522, tajno prepustio svom bratu E r b l a n d To je značilo napustiti svako veliko osobno djelovanje u Njemačkoj. Zabilježimo također da se on, po snazi stvari, nije mogao izravno osloniti na Španjolsku, ekscentričnu u odnosu na Europu, i još ne obilno opskrbljivanu bogatstvima iz Novoga svijeta: ona to neće biti, u znatnijoj mjeri, prije 1535. U njegovoj borbi protiv Francuske, što je bio kruh svagdašnji njegova života od 1521, dva uporišta Karla V. nužno su bile Italija i Nizozemska. Na ovu europsku šarku car će usmjeriti svoje napore. Natkancelar Gattinara savjetovao je Karlu da, iznad svega, drži Italiju... U Nizozemskoj, Karlo V. imao je, samo u doba mira, velike 30

Carstva

prihode, mogućnosti zajma, kao 1529, i proračunske viškove. Za njego­ ve je vladavine bilo pravilo da se ponavlja kako svi troškovi padaju na Nizozemsku, a nakon 1552. to se govorilo više nego ikad. U Nizozemskoj je tada došlo do one nezgode koja je već tištila Siciliju, Napulj i Milano, bogatstvo kojih je ipak bilo očito: njezini proračunski viškovi gotovo su presušili. Razvoj događaja možda se ubrzao jer su Karlo i Filip II. usmjerili svoje vojne napore na Nizozemsku, zbog čega je trpjela njezina trgovina. Nedvojbeno su iz Španjolske pristigle velike svote novca. Filip II. će to naglasiti. Ali 1560. rasprava je još uvijek trajala. Nizozemska je tvrdila da više trpi od Španjolske, jer »ova posljednja bila je tada oslobođena svake štete i nastavila je svoju trgovinu s Francuskom pod okriljem propusnica«.65 Ona se, dakle, nije mogla previše žaliti zbog patnji u tom ratu, za koji je govorila da ga vodi samo zato da bi omogućila španjolskom kralju »da jednom nogom stoji u Italiji«.66 Bila jc to jalova rasprava, ali koja će se okrenuti na štetu Flandrije. Filip II. ustoličio se u Španjolskoj, i 1567. jedan od ciljeva vojvode od Albe bio je da ušutka pobunjene pokrajine. Bilo bi, dakle, vrlo krisno imati jednu pouzdanu povijest nizozemskih financija.67 Mlečani nam 1559. opisuju Nizozem­ sku kao bogato i veoma napučeno područje, ali gdje je život strahovito skup: »ono što vrijedi dva novčića u Italiji, tri u Njemačkoj, vrijedi četiri i pet u Flandriji«.68Je li porast cijena nakon pritjecanja američkog srebra, zatim rata, taj koji će naposljetku razbiti porezni mehanizam Nizozem­ ske? Soriano lijepo kaže u svojoj Relazione iz 1559: »Ove su zemlje riznica španjolskog kralja, njegovi rudnici, njegovi indijski posjedi, podržavali careve pothvate tijekom mnogih godina u ratovima s Fran­ cuskom, Italijom i Njemačkom...«69. Jedina je Sorianova pogreška što govori u prezentu... Italija i Nizozemska, takva će dakle biti dvostruka i živa formula politike Karla V, s nekoliko izleta prema Njemačkoj i Španjolskoj. Isto tako, jednom se povjesničaru Filipa II. ovo carstvo činilo kozmopolit­ skim, vrlo otvoreno Talijanima, Flamancima, ljudima iz grofovije, koji se, naravno, u carevoj okolini, laktom uz lakat susreću sa Španjolcima. Između Španjolske Katoličkih kraljeva i one Filipa II, doba Karla V. bilo je ispunjeno univerzalnim značenjem. I sama ideja križarstva se promi­ jenila.70 Izgubila je na svom iberskom karakteru i udaljava se od ideala Rcconquiste. Poslije izbora 1519, politika Karla V. odvaja se od čvrstog tla, gubi se u snovima o Univerzalnoj monarhiji... »Gospodaru«, pisao mu je Gatlinara odmah nakon njegova izbora, »sad kad Vam jc Bog iskazao čudesnu milost da Vas uzdigne iznad svih kraljeva i vladara u kršćanstvu, do takvog stupnja moći koji je, do sada, jedino doživio Vaš prethodnik Karlo Veliki, Vi ste na putu Univerzalne monarhije, na pragu da okupite sve kršćane pod jednim jedinim pastirom«. 1 Ta ideja Uni­ 31

ZAJEDNIČKO SUDBINO I SVEUKUPNA KRETANJA

verzalne monarhije nadahnjivat će politiku Karla V, potpom ognuta velikom humanističkom strujom toga doba. Jedan Nijemac, Georg' Sauerm ann, koji se 1520. nalazio u Španjolskoj, uputio je carskom tajniku, Pedru Ruizu de la Moti, onu Hispaniae Consoiatio u kojoj se trudio da samu Španjolsku preobrati na ideju o jednoj pomiriteljskoj Univerzalnoj monarhiji koja bi ujedinila kršćane protiv Turčina. Marcel Bataillon pokazao je koliko je ta ideja kršćanskog jedinstva bila draga Erazmu, njegovim učenicima i njegovim prijateljima.72 Godine 1527, poslije pljačke Rima, Vivès je pisao Erazmu: »Krist je dao izvanrednu priliku našem dobu da ostvari taj ideal, zahvaljujući velikoj pobjedi cara i sužanjstvu pape«.7* Malo je rečenica koje tako dobro osvjetljavaju stanje kao ova, koja čak daje pravu boju ideološkom dimu, snu koji okružuje politiku cara i odakle on često crpi motive svoga djelovanja... A to nije najneuzbudljivija strana onoga što je bilo najveća politička drama stoljeća. Carstvo Filipa II. Djelo Karla V. nastavio je u drugoj polovici 16. stoljeća Filip II, također gospodar jednog carstva, ali koliko različit! Oslobođeno nas­ ljedstva velikog cara, za vrijeme prijelomnih godina 1558. i 1559, to je carstvo bilo čak još veće, povezanije, čvršće od carstva Karla V, manje vezano za Europu, više usredotočeno na Španjolsku i tako ponovno okrenuto prema oceanu. Od jednog carstva ono posjeduje bit, prostor, različitu stvarnost, bogatstva, premda njegovom suverenom gospodaru nedostaje sjajni naslov u kojemu bi bili sažeti i kao okrunjeni brojni naslovi što ih nosi. Sin Karla V. bio je isključen, Bog zna nakon kolikog oklijevanja, iz carskog nasljedstva, koje mu je u načelu, ali samo u načelu, bilo rezervirano u Augsburgu 1551.74 A taj carski naslov okrutno mu je oduzet, pa makar to bilo samo u ratu za prvenstvo koji se s francuskim ambasadorima vodio na rimskom dvoru, u tom presudnom događaju u koji su bile uprte sve oči. Razboriti je kralj, također, 1562. spletkario oko carske krune. U siječnju 1563. kružio je glas da će biti proglašen za cara Indije.75 Iste glasine u travnju 1563- govorile su76 da će Filip biti proglašen »kraljem Indije i Novoga svijeta«. One su se nastavile i sljedeće godine, u siječnju 1564, kad je ponovno bilo riječi o caru Indije.77 Dvadesetak godina kasnije, 1583, glas je kružio po Veneciji da je Filip II. ponovno priželjkivao taj sjajni naslov. »Veličanstvo«, pisao je francuski ambasador Henriku III, »doznao sam od ove gospode da kardinal Granvela dolazi sljedećeg mjeseca rujna u Rim da bi osigurao naslov cara svome gospodaru.«78 Venecijanska govorkanja? Informacija nije zbog toga manje zanim­ ljiva. Isti uzroci proizvode iste posljedice, i Filip III. će također biti 32

Carstva

kandidat za carstvo. Nije to bila samo taština politike. U stoljeću koje se hrani sjajem i veliča privid, jedan bespoštedni rat za prvenstvo suprot­ stavlja ambasadore Vrlo Kršćanskog kralja ambasadorima Katoličkog kralja. Godine 1560, da bi prekinuo tu uzbudljivu borbu bez ishoda, Filip II. predložio je caru da imenuje istog ambasadora kao i on za koncil u Tridentu. Time što nije bio car, Filip II. je izgubio, na planu privida časti, onaj prvi rang koji mu je pripadao u kršćanskom svijetu i koji nitko nije mogao, za vrijeme njegova života, osporiti Karlu V. ili njegovim predstavnicima. Bitno svojstvo carstva Filipa II. bilo je njegovo španjolstvo _ trebalo bi reći njegovo kastilijanstvo. Ta činjenica nije izbjegla suvreme­ nicima, prijateljima Ш protivnicima Razboritog kralja: vidjeli su ga kao gotovo nepomičnog pauka usred mreže. Ali ako Filip II, poslije rujna 1559, poslije svog povratka iz Flandrije, ne napušta više Poluotok, je li to samo s njegove strane strast, svjesno davanje prednosti Španjolskoj? Nije li to također, i u velikoj mjeri, bila nužnost? Pokazali smo kako države carstva Karla V. jedna za drugom bez riječi odbijaju da nadok­ nađuju i plaćaju troškove njegove politike. Svi ti deficiti pretvaraju Siciliju, Napulj, Milano, zatim i Nizozemsku, u satelitske zemlje i mjesta nemoguća za boravak vladara. Filip II. iskusio je to u Nizozemskoj, gdje je od 1555. do 1559. živio samo zahvaljujući novčanoj pomoći iz Španjolske ili u očekivanju njenog prispijeća. Jer za vladara postaje teško dobivati tu pomoć a da stalno ne boravi u samom mjestu odakle ona dolazi. Povlačenje Filipa II. prema Španjolskoj nužno je okretanje prema američkom srebru. Pogreška, ako je uopće postojala, sastojala se u tome što on nije otišao dovoljno daleko ususret tom srebru, do samog Atlantika, u Sevillu, ili kasnije, u Lisabon.79 Je li privlačnost Europe, nužnost da se bolje i brže sazna što se dogada u velikoj brujećoj košnici, zadržala kralja u geometrijskom središtu Poluotoka, u toj kastilijskoj Tebaidi, ili se uostalom o n povodio za instinktom? To što se središte mreže učvrstilo u Španjolskoj, imat će znatne posljedice. Ponajprije sve veću slijepu privrženost španjolskih masa kralju koji boravi među njima. Filipa II. Kastilijci su voljeli isto kao što su njegovog oca voljeli dobri ljudi iz južnih zemalja. On je, osim toga, slijedio logiku davanja prednosti ljudima, interesima i strastima Polu­ otoka. Tim tvrdim, oholim, nepomirljivim zemljoposjednicima što ih rada Kastilija i koje Filip II. upotrebljava vani, da bi za obavljanje poslova i birokratskih potreba unutar države očitovao naglašenu sklonost prema malim ljudima... U carstvu sastavljenom od različitih, nepovezanih dijelova, Karlo V. nužno luta: mora zaobilaziti neprijateljsku Francusku kako bi svojim kraljevstvima donio toplinu svoje prisutnosti. Statičnost Filipa II. potpom aže glomaznost sjedilačke administracije čiji poslovi 33

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

nisu više rasterećeni nužnostima putovanja. Rijeka papira teče obilnije nego ikada. Različiti djelovi carstva klize tako neprim jetno u stanje zemlje drugoga reda, a Kastilija stječe položaj metropole: takav je razvoj izrazit u talijanskim pokrajinama. Mržnja protiv Španjolca potvrđuje se pomalo posvuda. Ona je znak vremena, najava oluja. Istina je da Filip II. nije imao jak osjećaj za te promjene, da je sebe smatrao nastavljačem politike Karla V, njegovim učenikom, i da je sam učenik i predobro zapamtio primljene pouke vidi se po tome što je stalno pred očima imao gotova rješenja onih poslova koje je morao riješiti, pri čemu su mu pomagali oni koji su djelovali oko njega, kao vojvoda od Albe ili kardinal Granvela, taj sjajni katalog, živi dosje pokojne carske politike, Bez sumnje, Filip se dosta često nalazi u sličnim uvjetima ili koji se čine sličnima onima u kojima se nalazio car. Budući da je bio gospodar Nizozemske, kao i Karlo V, zašto ne bi učinio Englesku neophodnom za sigurnost toga sjevernog raskrižja? Ili opet, budući da je bio odgovoran za zemlje kao što je to bio i njegov otac, zašlo se ne bi, po uzoru na njega, oprezna čovjeka koji je znao otezati, pozabavio usklađivanjem tih dalekih povijesti koje nikada nisu bile dobro usklađene? A ipak, okolnosti su nalagale radikalne promjene. Preostale su samo kulise prošlosti. Veliku, previše veliku politiku Karla V, na početku vladavine Filipa II, čak i prije mira 1559, osudio je na propast, brutalno zbrisao financijski slom iz 1557. Treba popraviti, ponovno izgraditi, sve ponovno staviti u pokret. Karlo V. u svom zadihanom napredovanju nije poznavao ovakvih prepreka: čvrst povratak na mir prvih godina vladavi­ ne Filipa II. znak je jedne nove slabosti. Velika politika probudit će se tek kasnije i to manje zbog vladarevih strasti nego na poticaj okolnosti. Malo po malo ostvaruje se, neprestano osvajajući teren, onaj snažni pokret katoličke reformacije koji mi pogrešno nazivamo protureformacijom. Rođen iz cijelog niza napora, polaganih priprema, snažan od 1560. i, u to vrijeme, već sposoban da utječe na politiku Razboritog kralja, on 1580. surovo eksplodira naspram protestantskom Sjeveru. Taj je pokret gurnuo Španjolsku u velike borbe na kraju vladavine Filipa II. i od vladara učinio predvodnika katoličanstva, branitelja vjere. Tu su ga vjerske strasti daleko više poticale nego u njegovom križarskom ratu protiv Turaka, tom ratu povedenom preko volje na Sredozemlju i u kome je Lepant, čini se, bio samo epizoda bez budućnosti. Drugi snažan činilac: počev od 1580, pošiljke dragih kovina iz Novog svijeta dostižu do tada neviđen opseg. Granvela može tada doći na španjolski dvor, vrijeme mu je naklonjeno. Ali priznajmo da imperi­ jalizam s kraja njegove vladavine nije bio stvoren samom njegovom prisutnošću. Veliki rat od 1580. nadalje vodi se zapravo za prevlast na 34

Carstva

Atlantskom oceanu koji je postao središte svijeta. Pitanje se postavlja hoće U ocean pripasti reformaciji ili Španjolcima, ljudima sa Sjevera ili Ibercima, jer se otad radi uistinu o Atlantiku. Španjolsko carstvo zaokreće prema zapadu, u smjeru toga golemog bojnog polja, sa svojim novcem, svojim oružjem, svojim brodovima, svojom prtljagom, svojim političkim idejama. U istom trenutku Osmanlije odlučno okreću leđa Unutrašnjem moru da bi se upustili u azijske borbe... Evo što će nas podsjetiti, ako je to uopće potrebno, da dva velika carstva na Sredozem­ lju žive istim ritmom, i da, barem dvadeset posljednjih godina stoljeća, Unutrašnje more nije više bitno za njihove ambicije i za njihovu pohle­ pu. Neće li, ranije nego drugdje, na Sredozemlju zazvoniti zvono na uzmak carstava?

Slučaj i politički razlozi Činit će se razumnim da povjesničar danas tako rasuđuje i da povezuje politiku i ekonomiju. Mnoge stvari — ne sve, dakako — upravljale su se prema porastu broja ljudi, očitom ubrzanju razmjena i, zatim, ne manje njihovim uzmakom. Postavka koja će biti naše gledište uspostavlja uzajamni odnos između promjene smjera kretanja stoljetne tendencije i lančanih teškoća koje će doživjeti velike političke zajednice Habsburgovaca i Osmaniija. Da bi ta veza bila jasnija, isključili smo objašnjenja povjesničara koji pažnju usmjeravaju na velike povijesne likove i velike događaje, objašnjenja koja sama po sebi nisu pouzdana. Isto smo tako ostavili nerazjašnjena dugoročna politička rasuđivanja, zanimljivija s naše točke gledišta: politika, institucije objašnjavaju se također politikom samom, institucijama samim. Ovo pitanje na zanimljiv način obrađuje, i to djelomice suprotno od naših shvaćanja, veliki ekonomist Josef A. Schumpeter60 u kratkom odlomku svoje posljednje knjige. Po njemu, postoji samo jedno snažno obilježje: progresivni razvoj kapitalizma, »dominantan«, rekli bismo mi. Ostalo je u ekonomiji i politici slučaj, iznenađenje, konjunktura, poje­ dinost. Slučaj je htio »da je osvajanje Amerike... urodilo bujicom pleme­ nitih kovina«, bez čega bi Habsburgovci bili nezamislivi. Slučaj je htio da izbije »revolucija cijena« koja će učiniti eksplozivnima društvene i političke napetosti, slučaj je također što države (a ja dodajem i carstva) u 16. stoljeću imaju pred sobom slobodan put. Slučaj? Velike političke sile prošlosti uistinu su iščezle same od sebe. Sveto Rimsko Carstvo njemačke nacije smrću Fridrika II. 1250; papinstvo oko tog istog datu­ ma, jer je njegova pobjeda bila Pirova pobjeda... A mnogo prije 1453. došlo je do dekadencije Bizantskog Carstva. 35

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Takva slika (ali Schumpeterov tekst vrlo je kratak) zasluživala bi da 0 njoj raspravljamo točku po točku, ako želimo biti pravični i ne prepustiti se površnom rasuđivanju. Ali, recimo na brzinu da prirodna propast papinstva i carstva u 13. stoljeću nije slučaj, plod, slijepe politike samouništenja. Polet u 13. stoljeću ocrtao je iste političke evolucije kao 1 u 16. stoljeću i najavio velike političke promjene. Zatim je ekonomska oseka posvuda nametnula svoje obilježje. Ta uporna razaranja u slje­ dećim stoljećima treba upisati u pasivu jedne nesklone konjunkture duga trajanja: odgovorna je »jesen srednjega vijeka«; ona je označila lomna stabla koja treba posjeći, od Bizantskog Carstva do Granadskog kraljevstva, a da ne zaboravimo ni samo Sveto Rimsko Carstvo njemačke nacije. Sve je ovo jedan spori, prirodni proces. S ponavljanjem koje će uglavnom slijediti od sredine 15. stoljeća, pripremaju se katastrofe, inovacije, obnavljanja. Papinstvo će doživjeti udarac tek poslije Lutherove pobune i neuspjeha Augsburškog sabora (1530). Jedna druga politika bila je moguća u Rimu, puna ustupaka i dosljedno miroljubiva. Dodajmo da papinstvo ipak ostaje velika snaga, čak i na političkom planu i za vrijeme cijelog 16. stoljeća, štoviše i do Westfalskih sporazuma (1648). Da bismo se vratili drugim argumentima, spomenimo da je revo­ lucija cijena — a to Schumpeter®1 i sam kaže — prethodila masovnim prispjećima dragih kovina iz Novoga svijeta. Isto tako, rast teritorijalnih država prethodio je otkriću Amerike (Luj XI, Henrik VII. Lancaster, Ivan Aragonski, Mehmed II ). Naposljetku, to što rudnici Novoga svijeta ulaze u igru značilo je da Europa ima sredstava da ih eksploatira, jer to nije bilo besplatno. Kastilija je, kako se govorilo, dobila Ameriku na lutriji. To je samo način izražavanja: ona joj je zatim morala dati vrijednost, i to vrlo često prema zakonima ponude i potražnje. K tome, pretpostavi­ mo da Novi svijet nije ponudio lako pristupačne rudnike, neodoljiva sila Zapada bila bi drugdje našla slobodan prostor i svoj plijen. U svojoj nedavno iznesenoj tezi Louis Dermigny®2 se pita nije li Zapad, izabravši Novi svijet, gdje je gotovo sve sam stvorio, zanemario drugi mogući izbor, onaj Dalekog istoka, gdje je toliko stvari bilo na mjestu, na dohvat ruke — a možda i druge mogućnosti: afričko zlato, srebro Srednje Europe, te brzo napuštene adute... Zapad je kao pokretač odigrao presudnu ulogu. Zapravo, tvrdnje Josefa Schumpetera ponavljaju stare pouke i stara štiva u kojima je slučaj kod povjesničara imao dobru prođu — ona otklanjaju, potcjenjuju državu, iako je ona, na isti način kao i kapitali­ zam, plod višestrukog razvoja. U stvarnosti, konjunkrura u širokom smislu riječi uključuje u svoje kretanje i političke temelje, pogoduje im ili ih odbacuje. A kad nova igra ponovno otpočne, dobitnici nisu nikada stari pobjednici: prepuštaju igru drugome. 36

Carstva

2.

Sredstva i slabosti država

U zamahu država i »carstava« ovisno o konjunkturama u odre­ đenom stoljeću opažaju se više posljedice nego uzroci. Moderna država nastaje uz goleme teškoće. Ona mora — a to je najočitija moderna pojava — stvarati sredstva i činioce svoje veličine. Velik je to problem, ali ne i jedini. 5 6 — P r o r a č u n i slije d e k o n ju n k tu ru

Neobične venecijanske proqene (fli/onci generali, sv. I, knj. I, Veneoio, 1912, sir. 96-9 9) ko|e nisu zasigurno apsolulno ločne, u svakom slučaju pokazuju opće odslupanje proračunskih izvora europskih država između 1410. i 1423. (prva kružnica u sivom Ionu, druga kružnico u crnom). Za Englesku, od 2 milijuna dukala do 700.000; Froncuska od 2 milijuna do jednog; Španjolska od 3 milijuna d o 6 00 .000; Venecija do 1.100.000 do 8 00 .000, itd. O stalo bi, kad bi brojke bile točne, za izračunati stvarne proračune kao šio se računaju stvarne nadnice. Čini se do je država uvijek u zakašnjenju s konjunkturom, istodobno u razdoblju porasla i razdoblju podo cijena, odnosno da se njezini resursi smanjuju sporije od drugih u razdoblju kontrakcije, i lo bi bila njezina prednost; da om nopieduju sporije u razdoblju oporavka. Ta se prelposlavka ne može ustanovili s pomoću ovoga dokumenta, ili onih koji će uslijedili. Sa m o je jedno činjenica sigurna, državni resursi variraju zbog ekonomske konjunkture.

37

ZAJEDNIČKE SUDBINI: 1 SVEUKUPNA KRETANJA

»Službenik«83 Stoga se javljaju u zbijenim redovima osobe koje ćemo zbog praktičnosti, a ne iz pretjerane modernosti, nazvati »službenicima«. Činjenica je da oni zauzimaju avenije političke povijesti. S njima se odvija politička revolucija koju prati društvena revolucija. Pozvan na vlast, službenik ne oklijeva sebi dodijeliti dio javne moći. On je posvuda, barem u 16. stoljeću, skromnog podrijetla. U Turskoj, a to je dodatna sramota, često je kršćanskog podrijetla, pripada rasi pobijeđenih, nerijetko je i Židov. Prema H. Gelzeru8^, od četrdesetosam velikih vezira između 1453- i 1623. pet ih je bilo mrske rase, ako se može tako reći, od kojih jedan Čerkez, deset nepoznata podrijetla, trideset tri vjerska otpadnika, od kojih šest Grka, jedanaest Albanaca ili Balkanaca, jedan Talijan, jedan Armenac, jedan Gruzijac. Broj kršćana koji su se provukli sve do vrha mrske hijerarhije označava važnost njihova prodora m eđu kadrove Osmanlijskog Carstva. I ako ovo posljednje naposljetku više sliči Bizantskom Carstvu nego Mongolskom,85 razlog je veliko novačenje službenika. U Španjolskoj, gdje ga poznajemo bolje nego drugdje, službenik je ponikao iz sitnog gradskog puka, štoviše iz seljačke obitelji, što ga ne sprječava, naprotiv, da sebe prikazuje kao čovjeka plemićkog podrijetla. Zar u Španjolskoj to svi ne tvrde? U svakom slučaju, njihov društveni uspon nikome ne promiče, osobito ne jednom od njihovih zakletih neprijatelja, zagovorniku velike vojne aristokracije, Diegu Hurtadu de Mendozi koji u svom Granadskom ratu86 bilježi; »Katolički kraljevi predali su upravljanje pravdom i javnim poslovima u ruke letradosa, ljudi srednjeg staleža, između velikih i malih, da ne bi uvrijedili ni jedne ni druge, i kojima je posao da proučavaju pravo«, сиуаprofcsion oran letras legales. Ti letradosi su braća onih dottori in legge o kojima govore talijanski dokumenti, i naših zakonoznanaca iz 16. stoljeća, proizašlih ili ne sa sveučilišta u Toulouseu, koji su svojim rimskim idejama toliko pomogli apsolutizmu Valoisa. U svojoj mržnji koja ga čini lucidnim, Hurtado de Mendoza navodi ih cijelu gomilu, oidores u javnim poslo­ vima, alcaldes u kriminalnim slučajevima, présidentes, kao članovi audienciasa, što će reći naših parlamenata i, kao kruna svega, vrhovnu kongregaciju Consejo Real... Jer je njihova upućenost, vjeruju oni, sveopća, ni više ni manje nego ciencia de lo que esju sto y injusto. Oni žude za položajima drugih i uvijek su spremni da zadru u djelokrug vojnika (u biti velikih aristokratskih obitelji). A ta pošast nije ograničena na Španjolsku: »taj način vladanja proširio se po cijelom kršćanstvu i nalazi se danas na vrhuncu svoje moći i svoje vlasti«87. U čemu Hurtado de Mendoza ima pravo. Osim već ustoličenih letradosa, nabrojimo u 38

Carstva

mašti i one koji se tek spremaju započeti karijeru i koji sve više nadiru na španjolska sveučilišta (a uskoro i ona Novoga svijeta): najmanje 70.000 studenata, računa zlovoljno na početku sljedećeg stoljeća Rodri­ go Vivero, markiz del Valle88, jedan drugi velikaš i kreolac Nove Špa­ njolske; među njima su sinovi postolara i težaka! Tko je kriv ako ne država i crkva koje, nudeći mjesta i prebende, napučuju sveučilišta isto koliko i želja za znanjem? Svi ti letradosi često su dobivali svoje diplome u Alcali de Henares ili Salamanci. Kako god bilo, i čak ako mislimo da je brojka od 70.000 studenata, golema u očima Rodriga Vivera, skromna u odnosu na stanovništvo Španjolske, sigurno je da je ovaj društveni zamah politički vrlo važan na početku stvaralačkog doba Katoličkih kraljeva. Već se javljaju »kraljevski pisari« veoma skromna podrijetla, kao onaj Palacios Rubios89, sastavljač Leyes de Indias, a koji nije čak ni sin hidalga! Kao i kasnije, pod Karlom V, tajnik Gonzalo Pérez, taj ponizni čovjek za kojega će se posumnjati da je židovskog podrijetla.90 Isto tako, u doba Filipa II, kardinal Espinosa, koji umire od kapi 1572, zatrpan naslovima, počastima i raznovrsnim službama, ostavljajući svoju kuću nagomilanu spisima i ispravama koje nije imao vremena pročitati i koji ondje trunu godinama... Gonzalo Pérez pripada Crkvi, kao i kardinal Espinosa, kao i don Diego de Covarrubias de Leyva, o kojemu je njegov rođak Sebastian de Covarrubias de Leyva 1594. napisao jednu dosta dugu retrospektivnu bilješku91: što je prilika za nas da saznamo da je don Diego rođen u Toledu od plemenitih roditelja, podrijetlom iz Biscaye, da je karijeru započeo u Salamanci, da je bio profesor na koledžu u Oviedu, zatim sudac na audienciji u Granadi, te biskup Ciudad Rodriga, zatim nadbiskup Santo Dominga »en las Indias«, napos­ ljetku predsjednik Kastilijskog vijeća i na kraju mu je dana biskupija Cuenca (umro je u Madridu 27. rujna 1577, u dobi od šezdeset sedam godina, prije nego što ju je zaposjeo). Kad bi to bilo potrebno, njegov život bi pokazao da se istodobno može ostvarivati i crkvena i državna karijera. Jer Crkva je u Španjolskoj više nego drugdje širom otvorena siromašnima. U Turskoj je Sulejmanova vladavina u isti mah bila period pobjed­ ničkih ratova, bogate gradnje i velike zakonodavne djelatnosti. Sulejman je Sulejman Kanun, zakonodavac, što u njegovim državama, a posebice u Carigradu, znači obnovu pravnih studija i postojanje klase pravnika. Njegov zakonik uredio je tako dobro sudski aparat da je engleski kralj Henrik VIII, kaže se, poslao u Carigrad izaslanstvo stručnjaka da prouče njegovo funkcioniranje.92 Doista, Kànun Name je na Istoku isto tako slavan kao što je Justinijanov Zakonik to ostao na Zapadu9* ili Recopilaciôti de las Leyes u Španjolskoj. Čitav Sulejmanov zakonodavni rad u Ugarskoj bio je djelo pravnika Abul’s-S u’ûda; on je bio tako važan u 39

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

57

1«M

М

« 8

- P r o r a č u n i s lije d e k o n ju n k t u r u

90 1Ш

2

S9

69

П В Of М ISO В

}1

Н ЈГ Ж 1

- S lu č a j F ra n c u s k e

Proračun Venecije je Irostruk: Grad, Terra Ferma, Carstvo. Izuzeli sm o corstvo, za koje su brojke često preuveličane. Grafikon je izradila gđica G em m a M iani, uglavnom polazeći od Si/onci generali. Tri krivulje odgovaraju prihodima Venecije i Terra Ferme: nominalni iznosi (u ducat; correnri), iznosi u zlatu (procijenjeni u cekinima), iznosi u srebru (desetinama tona srebra). Brojke za Francusku koje je utvrdio F.C. Spooner, Imaju vrlo oslabljenu vrijednost. Nominalni iznosi u lourskim livrama, i iznosi izraženi u zlatu. M a koliko nesavršene bile krivulje, one ukazuju na to da su postojole proračunske konjunkture u odnosu na konjunkturu cijena.

40

Carstva

domeni vlasništva da je mnoštvo pojedinosti preživjelo do naših dana. Isto tako, pravnika Ibrahima Halebija, autora knjige o običajnom pravu, multcka" , treba svrstati uz najveće zakonoznance Zapada u 16. sto­ ljeću. Što se više o tome razmišlja, sve više se pokazuju neobične sličnosti, izvan riječi, pojmova i političkih privida, između Istoka i Zapada, ned­ vojbeno različitih svjetova, ali ne uvijek i oprečnih. Zakonoznanci rimske tradicije, zakonoznanci tumači kuranskih tekstova, to je jedna i ista golema vojska koja na Istoku kao i na Zapadu radi na isticanju vladarevih prava. Bilo bi presmiono i netočno, u ovom usponu monarhija, sve pripisati njihovoj revnosti, njihovoj privrženosti ili njihovim računica­ ma. Moć nije imala samo pravne izvore. Sve monarhije ostaju karizmat­ ske. I ekonomija ima svoju ulogu. Kako bilo da bilo, ova vojska zakonoznanaca, od najslavnijih do najskromnijih, radit će za velike države. Ona je mrzila, gazila sve što je stajalo na putu njezina širenja. Čak i u Americi gdje je iberski službenik često zloupotrebljavao svoju moć, tko bi mogao zanijekati usluge tih malih ljudi odanih vladaru? U Turskoj, država koja se modernizira, hoteći to i ne hoteći, umnožava u zauzetim pokrajinama azijskog Istoka zakupce napoličare; oni žive od prihoda kojima upravljaju, ali otpremajući glavni dio u Istanbul. Ona također umnožava plaćene službenike koji, za određeni posao, po mogućnosti u gradovima koje je lako nadgledati, primaju plaću iz carske blagajne. Ti službenici su sve češće nekadašnji kršćani, malo po malo uvedeni u vladajuću osmansku klasu na temelju danka u krvi, »danka koji se sastojao u tome da se iz kršćanskih kućanstava Balkana odvodi izvjestan broj djece, obično ispod pet godina...«95. Te nove snage osmanlijske države smanjit će, gotovo uništiti »timariote« Balkana (držaoce timara, vlastelinskih posjeda) i održati, zadugo, obnovljenu snagu carstva.96 Ne želeći to uvijek izričito, država će u 16. stoljeću premještati svoje »službenike«97. Ona će ih odvajati od njihova zavičaja kako joj se svidi. A velike države više nego druge. Jedan od takvih je i kardinal Granvela, onaj Comtežanin koji je govorio da nema zavičaja. To je iznimka, reći će se, ali u Španjolskoj ima dokaza o takvim premještanjima u izobilju. Takav je slučaj i licencijata Palomaresa, namještenog na audienciji Gran Canarije koji je završio svoju karijeru na audienciji Valladolida.98 Tako lutaju, više nego civili, vojnici u službi kralja, katkada unutar, a katkada izvan vojnog kadra. Iz Nantesa, gdje na kraju stoljeća služi kao uspješan agent, predstavnik Španjolske, d on Diego Mendo de Ledesma, poslao je Filipu II99, da bi od vladara zatražio malu »pomoć« u svojim linancijskim teškoćama, dugačak popis svojih lojalnih usluga. Potjecao je zasi­ gurno iz plemićke obitelji, još sasvim mlad bio je primljen, kao i njegov brat, među paževe kraljice Izabele (Kraljice mira, kćeri Caterine de 41

ZAJEDNIČKE SU D BIN E 1 SVEUKUPNA KRETANJA

5 8 — P r o r a č u n i s lije d e k o n ju n k tu ru 3 — S lu č a j Š p a n j o ls k e

Indeks cijena srebra posuđen je od Earla J. Homillona. Proračuni su rađem u milijunima kastilijskih dukola, monele koja nije varirala u rečenom rozdoblju. Proračunske procjene posuđene su iz jednog neobjavljenog rada Alvara Castilla Pinlodo. Ovoj pul, unaloč nesavršenom računanju prihoda podudarnost između konjunkture cijena i krelanja fiskalnih poreza m nogo je ćišća nego u prelhodnim slučajevima. Reći ćemo: »proračuni« unaloč nepogodnosli izraza. Nikad nećemo sa sigurnošću znati koji su bili troškovi. Sam o bi arhivi Simancasa, koliko je meni poznalo, i m ožda arhivi Engleske mogli omogućili da saznam o točne proračune. Provizorni grofikoni, onologni grafikonim a koje sm o naznačili, m ogu se lako izračunali za Siciliju i Napuljsko kraljevstvo, i čak zo Osm anlijsko*Carslvo, šio je skupina Ornera Lutfija Borkana već poduzela za vloslili račun.

Medici i treće supruge Filipa II.). Služio je još kao dijete, za vrijeme Granadskog rata, zatim je u Italiju pratio Don Juana Austrijskog. Sa svoja dva brata, za osvajanja Portugala 1580, nagovorio je grad Zamoru da služi Katoličkom kralju i priključio je vojsci toga grada snage vlastitih vazala. Kasnije je tome gradu Zamori, koji je oklijevao da prihvati povećanje svoga udjela u alcabali i time davao loš primjer drugim gradovima, vlada poslala don Diega da ga privoli na bolje osjećaje... »Čim sam ušao u sudnicu«, priča ovaj posljednji, »sve sam učinio lakim i utjerao sam im strah u kosti...«. Nije bilo moguće uposliti ga bolje. Evo ga, malo poslije, kao corregidora u Malagi. Pomoću tili corregidoresa, gospodara gradova i moćnih ličnosti, država je vladala svojim podanici­ ma. Corregidoresi su bili istovjetni s nadglednicima, intendantima, u Francuskoj. Don Diego se u svojoj novoj službi dao na gradnju prista­ ništa u luci. Kad su ga pozvali, otišao je pomoći Tangeru i Ceuti koje je ugrožavao Drake, a sve to kralja nije stajalo, gle čuda, ni jednog centa. Istina je da se don Diego upropastio u tom pothvatu pogubnom za njegovu lisnicu. Trebalo mu je, doista, u njegovim novim službama, kad 42

Carstva

je pojačao utvrde, hraniti za svojim stolom više od šezdeset konjanika i drugih vrijednih osoba... Evo ga zatim kao guvernera Ceute i u tom se svojstvu raspituje kako je upravljao njegov prethodnik. Hvali se da je tom prilikom bio tako dobar sudac da je položaj dao starom nosiocu. Zadovoljan sâm sobom, evo ga bez namještenja i ponovno kod kuće, blizu Zamore, gdje ga čekaju opravdana negodovanja njegove žene i djece, malaksalih od bijede. On prihvaća, međutim, da na šest mjeseci pode u Bretagnu. Ali tih šest mjeseci potrajalo je šest dugih godina: za vrijeme njegove odsutnosti njegov stariji brat i bratova žena umiru, a da nije za sebe mogao ishoditi ni najmanji dio njihove ostavštine. Kako je odsutni uvijek kriv, on je zbog toga izgubio čak dva procesa. Bez sumnje, po njegovu premještanju u Bretagnu, kralj mu je dodijelio prihod od 1.500 dukata kao rentu, s plaćom za četiri godine unatrag, ali što je (o u usporedbi s njegovim golemim troškovima, njegovom bijedom, bije­ dom njegove obitelji? španjolski arhivi čuvaju tisuće sličnih žalbi i bilježaka. Povjesničar ne mora doslovce vjerovati jadikovkama što ih one izražavaju, ali izvan svake sumnje je da su »službenici« m oderne Španjolske bili malo i slabo plaćeni i da ih stalno premještaju na šahovskoj ploči španjolskog carstva, trgajući ih i odvajajući od njihova zavičaja... Da su često bijedni, nema sumnje. U Madridu živi stalež ljudi bez zaposlenja, u potrazi za službom, mirovinama, zaostacima, stalež vojnih invalida koji tapkaju u očekivanju prijema u audijenciju. Dotle neka se njihove žene i kćeri, da bi preživjele, odaju razvratu... To je žalosna povijest tih državnih službenika bez posla koji čekaju duž Calle Mayor, ulice bogatih trgovaca, i traže sjenu ili sunce, ovisno o godišnjem dobu, na Prado San Hieronymo, ili se miješaju s užurbanom svjetinom noćnih šetača...100 N asljednost i ku p o v n o st službi Svi ti službenici privrženi su svojim službama odanošću, pitanjem časti, interesom. Malo po malo obuzima ih želja da postignu trajnost službe. S godinama stvar postaje sve jasnijom. Kupovnost službi opća je bolest. Francuska, gdje ovo zlo uvelike napreduje, nije iznimka. Doista, je li pad stvarnih prihoda taj koji primorava državu u 16. i 17. stoljeću da dopušta da posvuda cvjeta to zlo? U svakom slučaju, Recopilaciôn de las Leyes101 omogućuje da, za Španjolsku, pratimo ovo sve izražajnije izuzimanje države u korist pojedinaca i u skladu s time povećanje nove kaste povlaštenih. Da bismo upoznali njegove pojedinosti i činjenice, trebalo bi pregledati u Simancasu golemo mnoštvo dokumenata koji se odnose na renuncias102. Renunciar, odustati, znači dati drugom pravo na svoju službu, kao što to traži — a to je jedan primjer među tisuću — 43

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

onaj oružnik Inkvizicije u Barceloni, u lipnju 1558103, u prilog svoga sina. Drugi primjer, iste godine, vlada je prihvatila zahtjeve regidoVesa, tih sudaca, koji su od tada imali pravo da se odreknu službe u korist onoga koga žele, čak i ako je korisnik imao manje od osamnaest godina, s mogućnošću da ovo pravo određivanja svoga nasljednika ostvaruju na svojoj samrtničkoj postelji ili u oporuci. Odricanje je bilo valjano čak i ako bi umrli prije uobičajenog roka od dvadeset dana.10,1 Ove pojedinosti što podsjećaju na suvremenu francusku stvarnost postavljaju problem, ako ga već ne rješavaju. Ne sumnjam da sustavno proučavanje ne bi jednog dana za Poluotok otkrilo ono što su francuski povjesničari uspjeli rasvijetliti za našu zemlju. U iberskom slučaju naj­ čudnijom mi se čini krajnja preuranjenost toga zbivanja. Još prije Katoličkih kraljeva, pod burnim vladavinama Ivana II. i Henrika IV105, a bez sumnje od početka 15. stoljeća,106 vidljivi su prvi simptomi, barem kod gradskih službi od kojih je većina već renunciables. Nedvojbeno, prilično često je kraljevstvo ponovno uzimalo svoja prava, silom ili jednostavnom igrom otezanja potrebnih za odricanje od službe i koji su odgovarali isto tako dobro onome koji se odricao (njemu da ostane na životu željeno vrijeme, barem dvadeset dana107), kao i za novog vlasnika, koji se trebao predstaviti, urediti da mu se priznaju prava, u roku od trideset dana nakon ovog čina108. Godine 1563. cortesi su zatražili od Filipa II, uostalom uzalud, da produži te rokove s trideset na šezdeset dana,109 što je dokaz, ako je potreban, da stari postupak ostaje na snazi, kao stalna prijetnja, drama obitelji u posjedu službi, jer su kupci često upotrebljavali, za plaćanje, dragocjeni novac od miraza110... Malo po malo mnoge službe postat će renunciables. Tolike zabrane na odricanje od službe, osim s oca na sina,111 tolike zabrane da se pregovara o sudskim troškovima ili drugim 112 govore na svoj način o razvoju ovog zla.113 Kralj mu je pridonosio u mjeri u kojoj je umnožavao i prodavao službe.114 Obično se optužuje Antonija Pereza115 da je bio sklon masov­ noj prodaji službi: ali jednako koliko i tajnika za to treba optužiti i to vrijeme. Postaju renunciables čak i službe predsjednika gradskih općina i escrivanias, kancelarija Kraljevskog vijeća.116 Kao i u Francuskoj, ta rastuća potkupljivost razvija se u nekoj vrsti feudalne atmosfere, ili recimo, poput Georga Friedericija117, da birokracija i paternalizam idu ruku pod ruku. Očito monarhija gubi u toj igri prodaja i logičnih podmićivanja koje za sobom povlači. Ona stvara zapreke svojoj vlasti koja u doba Filipa II. nije ni izdaleka apsolutna vlast poput one u doba Luja XIV. Istina je da potkupljivost najveći dio vremena ostaje u Kastiliji ograničena na mala zaposlenja i ne obuzima sve, osim unutar gradskih službi. Upravo tu se, oslonjen na cortese, održava živi gradski patricijat, brižan prema svojim lokalnim interesima i koji corregidoresi ne mogu 44

Carstvo

lako dovesti u pokornost... Ali, gradovi — zar su ništa? Čitavu povijest poreznog sistema treba preispitati s toga važnog gledišta.118 Određena potkupljivost, deformacija države, pojavljuje se i u tur­ skim institucijama. Već sam uputio na primjedbu po kojoj bi zakup službi u cijeloj Turskoj proizlazio iz egipatskog primjera.119 Nužnost da se pretpostavljeni moraju corteggiare i da ih se obasipa znatnim daro­ vima, prisiljava svakog državnog službenika da redovito oduzima od svojih podređenih i svojih činovnika i tako dalje. Golema grabež orga­ nizira se od vrha do dna hijerarhijske ljestvice. Osmanlijsko Carstvo plijen je tih nezasitnih imaoca službi koje tiranija običaja prisiljava da i sami budu nezasitni. Najviše koristi od te opće pljačke ima veliki vezir, kao što to govore i ponavljaju Mlečani, kao što to potvrđuje Gerlach u svom Tagebucbu, u vezi s Mehmed-pašom Sokolovićem, djetetom ne­ poznata podrijetla iz okolice Dubrovnika, kojega su uzeli sultanovi novačitelji u dobi od osamnaest godina, i koji je mnogo kasnije, u lipnju 1565, postao velikim vezirom, mjesto koje će zauzimati do svoje pogibije 1579- Golem prihod dolazio mu je od darova koje su mu poklanjali kandidati za javne službe. »Iz godine u godinu, kaže Mlečanin Garzoni, on dostiže i milijun zlatnika, kao što su mi potvrdile osobe od povjere­ nja«.120 Gerlach bilježi sa svoje strane: »Mehmed-paša ima nevjerojatnu riznicu zlata i dragog kamenja... Tko hoće dobiti neku službu, mora mu pokloniti nekoliko stotina ili tisuća dukata, ili mu dovesti konje ili djecu...«. Protiv tih svjedočenja ne postoje u njegovu obranu sjećanja Mehmed-paše Sokolovića, uostalom pravog velikog čovjeka, ali koji se u pogledu novca drugih ljudi, onoga njegovih potčinjenih ili novca stranih sila, zadovoljavao običajima svoga vremena. Međutim, u turskoj zemlji, golemo bogatstvo jednog vezira uvijek je na raspolaganju sultana, koji će ga zaplijeniti po smrti svoga ministra, bilo ta smrt prirodna ili ne. Tako turska država sudjeluje u pljačkanju svojih službenika. Sve se, očito, ne može sasvim namiriti tim jednostav­ nim metodama. Bogatstvima ministara nudi se utočište u pobožnim zakladama, o kojima svjedoče mnogobrojni arhitektonski dokazi. Ovim se zaobilaženjem uspjelo skloniti nešto utajenog zlata za budućnost ili sigurnost jedne obitelji.121 Priznajemo da je zapadni sistem, općenito, manje strog od tih istočnjačkih metoda, ali i u njemu, kao i drugdje, na području potkupljivosti postoji čudna dezorganizacija države. Preostalo bi da se vremenski odredi ova dezorganizacija koja tako mnogo otkriva. Znakovi 16. stoljeća samo su, s ove točke gledišta, znakovi prethodnice. U svakom slučaju, i u Turskom Carstvu kao i u drugim europskim državama,12216. stoljeće svjedokom je izvanrednog porasta broja njiho­ vih činovnika. Godine 1534. postojao je tako u europskoj Turskoj, na čelu svih hijerarhija, jedan begler-beg, ispod njega trideset sandžaka; u 45

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Aziji šest begler-begova i šezdeset tri sandžaka. Pomalo neplanirano, 1533- stvoren je novi begler-beg, kapudan-paša, admiral kojega u španjolskim dokum entim a nazivaju general mora. Ovaj »admiralitet«, osim zapovjedništva nad flotom, obuhvaćao je i upravu luka Galipolje, Cavalla, Aleksandrije. Postoji dakle uz begler-bega u Kairu, ustanov­ ljenog 1534, devet begler-begova višega ranga. Ali, 1574, četrdeset godina kasnije, postoji dvadeset »vlada«: tri u Europi (Sofija, Temišvar, Budim); trinaest u Aziji; tri, zatim i četiri u Africi (Kairo, Tripoli, Alžir, i uskoro Tunis); plus general mora. Prevladavajuća uloga Azije pokazala bi, da je bilo potrebno, da se ovdje nalazi središte turskih interesa i snaga. Uostalom, taj se razvoj imao još i nastaviti. Pod vladavinom Murata III, ukupni broj prešao je od dvadeset jedne vlade na četrdeset, od čega dvadeset osam samo za Aziju, gdje je rat protiv Perzije doveo do osvajanja i organiziranja velikih pograničnih zona. Ta povećanja odgovarala su, dakle, potrebama. Ali ne bi trebalo zanemariti ni u Turskoj čudnu, sve veću, potrebu za umnožavanjem naslova, sve izra­ ženiji ukus za javne službe. Subaša sanja da postane sandžak, sandžak da postane begler-beg... I svatko redovito živi iznad svog ranga. Sličan razvoj onom u koji tišti Španjolsku muči i Tursku, i još ranije od udaljenog Iberskog poluotoka. Doista, ovaj posljednji, da bi pokazao svoj sjaj i dao na volju ukusu življenja i pokazivanja, pričekat će kraj asketske vladavine Filipa II. Na Istoku će se nakon smrti Sulejmana, 1566, sve promijeniti. Odjeća od svile, srebra i zlata, koju je zabranio stari car odjeven u pamuk, bila se ponovno naglo pojavila. Kako se stoljeće bližilo kraju, tako su se u Istanbulu redale raskošne gozbe. One svojim blještavilom osvjetljavaju dosta bezbojan opis starog Hammera. Sjaj saraja tada je nečuven, naslonjači su u njemu pokriveni tkaninama protkanim zlatom, ljeti je običaj spavati u najfinijoj svili. Jedva pretjeru­ jući, suvremenici tvrde da je cipela turske žene vrijedila više od čitave oprave kršćanske princeze... Zimi se pokrivalo skupocjenim krznima. Premašen je čak i sjaj talijanskih stolova.123 Treba povjerovati dosta dražesnoj i naivnoj izjavi prvog nizozemskog izaslanika u Istanbulu, u svibnju 1612, Cornéliusa Hage, koji je poslije svog prijema izjavio: »izgledalo je kao da je dan pobjede«.124 A što se sve ne bi moglo reći za velike svetkovine iz vremena Murata IV, u jednoj ipak beskrvnoj zemlji, mučenoj ratom i glađu? Čudno je vidjeti Tursku, gotovo u isto vrijeme kao i Španjolsku, zahvaćenu vrtlozima i slavljima »zlatnog stoljeća«, u trenutku kad je ovaj vatromet u suprotnosti s pravilima jedne mudro vođene kuće i prijekim potrebama dugovanja i potraživanja.

46

Carstva

Lokalne autonom ije Pogled na velike političke mehanizme lako nas može zavesti. Uspoređujući one iz 16. stoljeća s onima iz 15. stoljeća, vidimo ih nerazmjerno uvećanima. Ali sve ostaje pitanje proporcija. Ako pogleda­ mo naše vrijeme i golemo mnoštvo činovnika u službi države, broj »činovnika« u 16. stoljeću sasvim je neznatan. To će reći da, s tim nedostatnim osobljem, goleme države s »apsolutnom« vlašću posjeduju vrlo nesavršenu moć. U osnovi, one su nepotpune, nedjelotvorne. Sukobljavaju se s bezbroj nižih autonomija koje ne mogu nadvladali. IJ golemom Španjolskom carstvu, gradovi ostaju često slobodni od njiho­ ve ruke. Svojim fiskalnim pravima oni imaju kontrolu nad posrednim porezima. Sevilla i Burgos, kojih ustanove poznajemo, imaju široke ovlasti. Jedan mletački ambasador 15 57.125 jasno kaže: u Španjolskoj si govema p o i ciascuna siqnoria e com m unity di Spagna da se stcssa, secondo leparticolari leggi... Isto tako, izvan Poluotoka, ali još uvijek u Španjolskom carstvu, Messina je sve do 1675. bila republika, nepouz­ dana baza za sve potkraljeve koji, kao Marcantonio Colonna 1577, upravljaju otokom. »Vaše Veličanstvo zna«, piše Colonna126 u lipnju iste godine, »od koje su važnosti povlastice Messine, koliko prognanika i matadoresa ona udomljuje na svom području, zbog pogodnosti koje oni imaju kada prijeđu u Kalabriju. Stoga je veoma važno da straiico (upravni činovnik koji njome upravlja) na prikladan način vrši svoju službu. Stvari su već dovele dotle da rečena služba donosi više koristi u dvije godine nego služba potkralja otoka u deset: kažu mi, medu ostalim, da nema ni jednog čovjeka zatvorenog zbog krvnog zločina kojega ne puste na slobodu ako dade dobru jamčevinu, a kad jednom iznevjeri jamstva, stratico će je prisvojiti. Danas je grad toliko okružen lopovima da se čak unutar njegovih zidina hvataju ljudi da bi ih zatim ucijenili...« Dakle, na Poluotoku, a i izvan Poluotoka, čitavi su krajevi, gradovi, ponekad krajevi s povlasticama, fuerosim a, pod slabom kontrolom španjolske države. Tako je sa svim udaljenim i pograničnim područjima. To je slučaj do 1570. Granadskog kraljevstva: poslije 1580. i to trajno, do raskida 1640, bit će to slučaj Portugala, pravog »dominiona« sa svojim ovlastima i svojim slobodama u koje se pobjednik neće usuditi dirati. To je slučaj, trajno, s minijaturnim baskijskim pokrajinama, isto tako i sa zemljama aragonske krune, privilegije kojih se, čak i poslije ustanka i nemira 1591, Filip II. neće usuditi oskvrnuti. U tim uvjetima, jednosta­ van prelazak aragonske granice donosio je i najnepažljivijem putniku, na izlasku iz Kastilije, sliku novog svijeta, sa svojim napola neovisnim velikašima koji uživaju brojna prava na uštrb svojih podanika, koji imaju svoje dvorce oprem ljene topovima, tako blizu susjedne potčinjene i razoružane Kastilije. Društvene povlastice, političke povlastice, porezne 47

ZAJEDNIČKE SUDBINI- I SVnUKUPNA KRETANJA

povlastice: aragonski blok ravna se po svom nahođenju i napola izbje­ gava kraljevske poreze. A tome je tako zbog toga što je Francuska'blizu, i na najmanje nasilje stranac može iskoristiti priliku i provaliti kroz ta slabo zatvorena vrata kakva su vrata Španjolske.127 Iz istih razloga, ovaj put u Turskom Carstvu, vidimo kako se sultanova vlast mrvi u Europi, na sjevernoj obodnici njegovih država, u Moldaviji, Vlaškoj, u Transilvaniji, u kraljevstvu krimskih Tatara... Već smo istaknuli, kao posljedicu geografije, višestruke planinske autono­ mije balkanskog prostora, u Albaniji, u Moreji... Otpor državi poprima, uostalom, najrazličitije oblike. Pogledajte u Napuljskom kraljevstvu, pokraj još uvijek nepokorene Kalabrije, veliku ulogu koju igraju pastirske zajednice i golemi grad Napulj. Pomoću pastirskih zajednica seljak izmiče velikašima i kralju. Isto tako, kad se nastani u Napulju, sam zrak toga grada čini ga slobodnim. Prema jugu, na Siciliji, bijeg pred vlastima znači vjernost sicilskoj Inkviziciji koja se na taj način izvanredno širi. Je li možda u Turskoj čudovišno bubrenje glavnoga grada bilo odgovor na slične uzroke? U pokrajinama, ništa ne štiti pojedinca od lakomosti lokalnih begler-begova, sandžaka, subaŠa, ili, najstrašnijih od svih, njihovih izvršitelja, vojvoda. U Istanbulu, čovjek je siguran da će dobiti kakvu takvu pravdu i relativan mir. Nema sumnje da je podmitljivost državnih činovnika bila velika u 16. stoljeću, u islamskom kao i u kršćanskom svijetu, na jugu kao i na sjeveru Europe. »Ne postoji nikakav spor, građanski ili krivični«, piše iz Flandrije vojvoda od Albe, 1573120, »koji se ne bi mogao prodati kao što se prodaje meso u mesnici... većina savjetnika prodaje se dnevno onome tko ih hoće kupiti.« Ta sveprisutna podmitljivost ograničava volju upra­ vljača i sigurno nije najsimpatičnija. Podmitljivost je postala višestruka sila, podmukla, vlast već sama po sebi.129Jedna od onih moći od kojih se pojedinac zaklanja da bi izbjegao zakonu. Vječno pitanje koje miješa silu s lukavstvom. »Španjolski zakoni«, piše oko 1632. stari Rodrigo Vivero,1*0 »su poput paukovih mreža koje hvataju samo muhe i komar­ ce.« Bogati i moćni izmiču klopki, jedino se zapleću »nepovlašteni i siromašni«, los desfavorecidos y los pobres. Ali nije li to točno za sva vremena? Financije i zajam u službi države Drugi znak slabosti je da velike države nisu savršeno u dodiru s masom poreznih obveznika, pa tako ni sposobne da ih iskorištavaju po volji: odatle čudne porezne, zatim i financijske nejednakosti. Ako zane­ marimo primjere koje smo naveli za Italiju, na samom kraju 16. stoljeća, države ne raspolažu ni državnom riznicom ni državnom bankom. Godi48

Carstva

ne 1583, razmišljat će se o državnoj banci na dvoru Filipa II1*1, ali ovaj se plan nije konkretizirao. U središtu Španjolskog carstva moraju se utjecati posuđivačima koje jednom previše modernom riječju zovemo bankarima. Kralj ne može bez njih. Kad je Filip II. u rujnu 1559. ponovno stigao u Španjolsku, njegova najveća briga tijekom sljedećih deset godina bila je da sredi svoje financije. Sa svih strana stizali su mu prijedlozi, uvijek da bi mu preporučili, u krajnjem slučaju, da se obrati sad Affaitatima, sad Fuggerima, ili Genovljanima, štoviše, za vrijeme kriza Erasova nacionalizma, samim španjolskim bankarima, kao što su Malvende iz Burgosa. Raspršenost država Filipa II, i prije njega Karla V, koja nužno povlači za sobom raspršenost prihoda koje treba ubirati i plaćanja koja treba izvršiti, pogodovala je njegovu utjecanju međunarodnim trgo­ vačkim kućama. Novčani prijenosi zahtijevali su sami po sebi obraćanje trgovcima. Ali ovi su igrali jednu drugu ulogu: predujmljivali su, prije vremena su mobilizirali buduće izvore proračuna. Ta je uloga često podrazumijevala, prekasno, izravno ubiranje poreza, pa dakle i kontakt s obveznicima. Posuđivači su ti koji u svoju korist organiziraju špa­ njolsku poreznu službu. Godine 1564, Filip II. prepušta Genovljanima monopol na prodaju kartaških igara. Drugom prigodom im prepušta određene solane u Andaluziji. Ili pak, obnavljajući odluke svog oca, povjerava Fuggerima iskorištavanje rudnika u Almadenu ili upravljanje dobrima vojnih redova, što ima za posljedicu, u ovom posljednjem slučaju, da velik dio zemalja sa žitom, pašnjaka, cesta, seoskih imanja dolazi pod stranu kontrolu. Fuggerovi su napučili Španjolsku svojim posrednicima i činovnicima, savjesnim Nijemcima, melodičnim i mar­ ljivim... Uostalom, kad se ubiranje poreza i ne prepusti određenoj stranoj tvrtki, onda to rade posredne vlasti, gradovi ili cortesi... što reći, nego da država, na financijskom planu, ostaje veoma nedovršena? U Francuskoj, gdje prijenos novca nije životna nužnost kao u Španjolskoj, bankari i posuđivači su ipak imali svoju ulogu. Isto je tako i u Turskoj, gdje poslovni ljudi imaju slobodne ruke, čak i u samim financijama države. Gerlach to bilježi u svom Tagebuchu,32: »Postoje u Istanbulu brojni Grci koji su se veoma obogatili trgovinom ili na druge načine, ali su oni uvijek odjeveni u pohabanu odjeću da Turci ne bi opazili njihovo bogatstvo i oteli im ga...«. Najbogatiji među njima je izvjesni Mihajlo Kantakuzen. Đavolji sin, prem a kazivanju Turaka, taj je tobožnji Grk navodno potjecao, prema nekoj besmislenoj glasini, od engleskih predaka. U svakom slučaju, njegovo bogatstvo je golemo, neobično povezano s uslugama koje pruža turskoj državi. Nije li Kanta­ kuzen gospodar svih solana u carstvu, zakupnik bezbrojnih carinarnica, prodavač službi, i nije li poput vezira smjenjivao grčke patrijarhe i mitropolite prema svom nahođenju? Nije li on gospodar prihoda čitavih 49

ZAJEDNIČKI? SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Prosječna odstupanja (od cjeline) u % prosjeka..

5 9 - » A s ie n lo s u i e k o n o m s k i ž iv o t u K o stlliji, 1 5 5 0 -1 6 5 0 .

O sim promjena indekso cijeno, premo Earlu J. Homillonu (čija je amplitudo umjerena), osim golem og polela, a zatim opadanja trgovine u Sevilli, krivuljo osientoso, ukrolko krolkoročni dug driove, nalik je oscilocijama seizmografa. U cjelini, ona ipak otkriva neke sličnosti kretonja s krivuljom cijena, a osobilo u Sevilli, šio je prirodno, budući da su 1о povrolci novca iz Amerike, šio omogućuje predujmove i isplate osientoso. Ukratko, premašoji linije od 100 pošlo, upućuju na raine polete: spuštanjem ispod 1e linije, no razdoblja mira s priličnom točnošću (osin' za osvajonje Poiiugolo). Valja zomijelili velik napor za Trideselgodišnjeg rala. Krivulju osientoso izradio je Alvoro Coslillo Pintado.

50

Carstva

pokrajina, Moldavije ili Vlaške i k tome seoski velikaš, sposoban da sam naoruža dvadeset do trideset galija? Njegova palača u Anchioliju natječe se po svom sjaju sa samim sarajem. Ovog skorojevića ne treba dakle brkati sa skromnim grčkim činovnicima iz Galate i drugdje; on ih nadmašuje svojom raskoši. A kako nije posjedovao njihov oprez, uhićen je u srpnju 1576; prisiljen je da vrati ukradeno, i u posljednji čas spašava ga Mehmed-paša Sokolović. Oslobođen, on otpočinje još žešće, ovaj put bavi se, ne više solju, već krznima, i, kao i u prošlosti, spletkari u Moldaviji i Vlaškoj... Napokon, ono što se moralo dogoditi događa se: 13. ožujka 1578, po sultanovu nalogu, obješen je bez ikakva suđenja na samim vratima svoje palače Anchioli a njegovo je bogatstvo zaplije­ njeno.1^ Još izuzetnija sudbina, premda je se može svrstati u istu vrstu, je sudbina jedne u mnogom pogledu zagonetne osobe, portugalskog Židova Josipa Nasija, poznatog pod imenom Miques ili Micas, koji je na kraju svoga života bio ovjenčan pompoznim naslovom vojvode od Naxosa. Dugo vremena lutalica, ne znajući kamo, on prelazi u Nizozem­ sku, zatim u Besançon,134 boravi u Veneciji, zatim stiže u Istanbul oko 1550. Već vrlo bogat, sklapa sjajan brak i vraća se na židovstvo. Prijatelj i pouzdanik sultana Selima još prije njegova ustoličenja, njegov opskrbitelj dobrim vinima, zakupio je desetinu na vina s otoka. Upravo je on potaknuo sultana, 1570, da napadne Cipar. Najčudnije je možda to da će 1579. umrijeti prirodnom smrću, još uvijek posjedujući svoja golema bogatstva. Pokušalo se nepromišljeno rehabilitirati ovu neobičnu oso­ bu, ali i nakon što smo čuli njegovu obranu, nismo saznali ništa više o lom Fuggeru Orijenta...135 Španjolski dokumenti prikazuju ga kao na­ klonjena Španjolskoj, pomalo kao pomagača Katoličkog kralja, ali to nije čovjek kojega se može svrstati jednom zauvijek, kao prošpanjolca ili antifrancuza. To bi značilo zaboraviti koliko je politička stvarnost u Istanbulu bila nestalna... Više od same osobe voljeli bismo upoznati njegovu točnu ulogu u turskim financijama, kao u slučaju Kantakuzcna. Trebalo bi je poznavati. Hoćemo li je ikada upoznati? Za razliku od financija kršćanskih država, ono što im nedostaje jest sigurno utjecanje dižavnom zajmu, na dugi ili kratki rok — tj. posudbi koja je bila elegantan način da se bezbolno ugrabi novac pojedinaca, malih kao i velikih posuđivača. U ovoj igri koju svi igraju, svaka zapadna država znala je naći formulu da privuče sebi novac štediša. U Francuskoj, dobro su poznate rente na gradske općine.136 U Španjolskoj, poznati su jurosi koji su na kraju vladavine Filipa II. predstavljali golemi iznos od 80 milijuna dukata.137 Ti su se papiri brzo obezvrjeđivali i dovodili do neobuzdanih špekulacija. Država će na njih plaćati, uzimajući u obzir tečaj tih mjenica, kamate koje se penju i do sedamdeset posto. Upu51

ZAJEDNIČKI- SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

6 0 - » L u o g h i« C a s e d i S a n G io r g io , 1 5 0 9 - 1 6 2 5 .

Carstva

ćujem na jednu dosta rječitu primjedbu u Cervamesovoj noveli La GitanillaliB: sačuvati novac, kaže jedan lik i držati ga como quicn tiene unjuro sobre lasyerbas de Extremadura-, sačuvati ga kao što netko čuva . pravo vlasnništva nad pašnjacima Extremadure, pretpostavljajući, očito da je to dobro ulaganje, jer ima ih dobrih i loših. U Italiji se utjecanje državnom zajmu često ostvarivalo posredstvom zalagaonicâ. Već je Guicciardini govorio: »»Ili će Firenca uništiti zalagaonicu ili će zalagaonica uništiti Firencu«,139 i to je istina koja je još točnija u 17. nego u 16. stoljeću140. U svojoj ekonomskoj povijesti Italije A. Doren smatra da su ova masovna investiranja u državne fondove bila jedan od razloga i jedan od znakova uzmaka Italije s početka 16. stoljeća. Novac izbjegava rizik pustolovine... Možda nigdje utjecanje zajmu nije bilo tako učestalo kao u samom Rimu, u središtu te osebujne države, u isto vrijeme i skučene i raširene u prostoru, kao što je bila Papinska država. Papinstvo je u 15. stoljeću, poslije Konstanza, postalo žrtvom sve većeg partikularizma država pa je bilo svedeno na izvore bliske Papinskoj državi. Ona se dakle dosta živo trudila oko povećanja opsega i naplate. Nisu dakle bez razloga u posljednjim godinama 15. i prvim godinama 16. stoljeća pape bile mnogo više svjetovni vladari nego vjerski poglavari: financije obvezuju. Sredinom 16. stoljeća situacija ostaje ista, gotovo osamdeset posto papinskih prihoda potječe iz Patrimonija. Odatle ogorčena borba protiv financijskih imuniteta. Veliki uspjeh te borbe bit će preuzimanje finan­ cija gradova od strane Papinske države, tako u Viterbu, Perugi, Orvietu, ili pak u srednje velikim gradovima Umbrije. Jedino je Bologna mogla sačuvati svoju nezavisnost. Te su pobjede, međutim, ostavile na snazi stare sisteme ubiranja poreza, koji su općenito bili arhaični: izvori prihodi bili su, dakle, nevezani. »Ali samo iznimno«, kao što to bilježi

O ve četiri krivulje sažimaju vožen članak Carla M . CIPO LLE (usp. bilješku 145 na sir. 62). Luoghi su javni dugovi G enovske Republike, izraženi u 100 lira (2.000 solda), kao početnoj vrijednosti. To su stalne rente. Kamata se mijenjo (u Veneciji je, noproliv, stolna): ona ovisi o prihodima C ase di San G iorgio koja koo zalog zadržavo poreze koje ubire na burzi signorije. O d 1509. (193.185) do 1544 (477.1 12), njihov se broj povećao, otuda slabljenje lečoja; zatim se slabiliziro (437.708, 1597; 4 76 .706, 1601). Prva krivulja pokazuje tečoj lu o ga , koji se može prodali na IriiStu (lijevi stupac, od 1.000 d o 5.00 0 solda). D ruga krivulja prikazuje kamolu, re ddilo luo ga (desni stupac, od 4 0 do 1 00 solda). O čil je rast u drugoj polovici 16. sloljećo, o zatim pad u sljedećem stoljeću. Kamata firogo nikada se ne isplaćuje po isteku, nego prva polovica tek nakon čeliri godine, o druga polovica godinu dana kosnije. A k o donosilac želi da bude isplaćen odmah, todo eskonlira svoj kupon, i tako sentio varira na tržištu, prema prvoj liniji drugoga grafikona. M oguće je stoga, vodeći računa o lom zakašnjenju i o seniijv, izročunoti realnu kamalu fuoga: posljednja krivulja iza 1570. jasno opada, što je naglašeno iza 1600. »Tako je, iz bilo kojeg razloga, bilo kapital, posuđenih Genovi počelkom 17. stoljeća po 1,2 posto.« Preostoje još do soznam o je li ta nenormalna situacija ili nije znak zdravlja financijske burze.

53

ZAJEDNIČKI: SUDUINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

jedan povjesničar1'*1, »Papinska država dolazi u izravan dodir s poreznim obveznicima«. Ne manje važno od tog poreznog rata bit će posezanje za državnim zajmom. Clemens Bauer s pravom kaže da povijest papinskih financija tada postaje »povijest kredita«142, kratkoročnog kredita koji poprima opći oblik posuđivanja kod bankara, i dugoročnog kredita kojega je amortizacija povjerena Cameri Apostolica. Početak toga još je važniji jer u igru ulazi kupovnost službi rezerviranih za svjetovnjake. U početku je bilo zbrke između činovnika i vjerovnika Apostolske stolice. Činovnicivjerovnici stvaraju staleška udruženja: oni su kupili svoje službe, ali kao kamatu, fiksni su im prihodi zajamčeni. Tako je u udruženju Présidentes ann o n a e, osnovanom 1509. i koje je obuhvaćalo 141 službu prodanu za ukupan iznos od 91.000 dukata, bila predviđena isplata kamata od 10.000 dukata na prihode iz Salare d i Roma. Kasnije, stvaranjem Societates officiorum, uspjet će ove prihode podijeliti m eđu male nosioce a zatim će se naslov činovnika davati vjerovnicima još samo kao čisto počasni. Tako je već bilo s nizom viteških udruženja, započetim 1520. osnivanjem Reda vitezova svetoga Petra; zatim će doći vitezovi svetoga Pavla, zatim oni svetog Jurja. Konačno će se prijeći na prave rente, s m ontim a, koje je, bez sumnje prema modelu Firence, stvorio Klement VII, jedan od Medicijevih. Princip je isti kao i kod francuskih renti na gradske općine, ustupanje sasvim određenog i zajamčenog prihoda za ulaganje kapitala. Udjeli zajma su luoghi d i m onti, prenosivi vrijednosni papiri koji se mogu prodati, i često se i prodaju u Rimu i izvan Rima, obično iznad nominalne vrijednosti. Tako su stjecajem prilika i nužnosti bili stvoreni Monte Allumiere, za koji jamče rudnici stipse u Tolfi, Monte S. Buonaventura, Monte délia Came, Monte della fe d e , i drugi. Više od tridesetak ih je poznato... Obično se radi o utjerivim zajmovima, tako je Monte novennale, stvoren 1555, trebao u principu to biti na devet godina. Ali bilo je i prenosivih zajmova, kao što bismo mi rekli, kojih su se vrijednosni papiri mogli prenositi oporučno. Bila je to na kratki rok čak dobit za papinske financije kada su se prenosivi vrijednosni papiri pretvarali u doživotne, »novčani« zajmovi u »nenovčane«, što je dovelo do pada kamatne stope. Sve te pojedinosti, među ostalim, govore o očitoj modernosti rimskih montija-, ne mogu se postidjeti onih u Firenci ili Veneciji, ili Case di San Giorgio, ili a fortiori kastilijskih jurosa. Svaki račun u tim domenama ostaje nam težak: od 1526. do 1601. papinstvo je, čini se, posudilo za sebe (a ponekad i za predstavnike rimskog plemstva) 13 milijuna škuda. Ta brojka možda neće impresionirati današnjeg čitaoca. Ali on treba znati da je Siksto V. mogao izvući iz tih uporno posuđivanih iznosa 26 tona srebra i više od tri tone zlata, da bi ih zatvorio u svoju riznicu u Anđeoskoj tvrđavi, što je po svojim rezultatima bila čudna seljačka 54

Carstva

politika, ali očito moderna po svojim sredstvima. Kako su se ti monti obraćali m eđunarodnoj klijenteli, dosta je prirodno vidjeti da je javni dug, u Genovi, usporio svoj rast »u samom trenutku kad je u Rimu dosegao zastrašujuću visinu«. 143 Hoćemo li kazati, poput Leopolda von Rankea, da je Rim tada »bio možda glavno tržište novcem u Europi«,144 barem novcem rentijera? Moguće je, ali nije sigurno. Odlučujuća či­ njenica nije tu, već u onom golemom razvoju tržišta kredita odakle crpu sve države, oprezne i odvažne, i gdje bezbrojni donosioci nalaze svoje zadovoljstvo. Ekonomija, kakvu mi poznajemo, ne može objasniti ovaj zanos. Možda je to kolektivna psihologija, traganje za sigurnošću? U Genovi, gdje se od 1570. do 1620. odvija kao i drugdje period inflacije, »do te mjere«, piše Carlo M. Cipolla145, »da ga povjesničari kvalificiraju kao revoluciju cijena, tako da se golim okom opaža paradoksalno sniženje kamatne stope« koja je, od 1522, kolebala između 4 i 6% i koja pada na stope od 2 i čak 1,2%, barem u razdoblju najjače depresije, od 1575. do 1588. Ovo odgovara dotoku bijelog metala i zlata u Genovu, koji se u to doba teško mogu investirati. »Ovo je sigurno prvi put u povijesti Europe od pada Rimskog Carstva da se kapital nudio tako jeftino, i to je uistinu jedna izvanredna revolucija«. Ostalo bi da se analizira, ako je moguće, situacija na drugim tržištima da se vidi nisu li, kao što je vjerojatno, kamatne stope odredile ovdje poraste a ondje uzmake, kao m eđu današnjim špekulantima. U svakom slučaju, vlade su naklonjene tom poletu, toj popularnosti državnog papira, on im olakšava posao. Uzimajući sve ovo u obzir, s pravom se može misliti da nemilosrdno guljenje turske države na području povlastica i podjele službi potječe i od toga što u Turskoj utjecanje zajmovima malih i velikih štediša nije bilo moguće kao na Zapadu, na dobrobit države. Kredit, naravno, postoji u osmanskim zemljama: govorili smo o priznavanju dugova trgovaca pred kadijama146 i o mjenicama među trgovcima podanicima turskog sultana. Nova izdanja,147 ako su i potrebna, pokazuju da su se židovski trgovci služili mjenicama među sobom i ponekad sa svojim istovjernicima ili zapadnim poslovnim drugovima. Čak se sredinom stoljeća govorkalo, a što je Jean Bodin148 saznao u prolazu, da su turske paše navodno sudjelovale u lyonskim špekulacijama oko Grand Partyja. Sve je ovo moguće. Ali u Turskoj nem a državnog zajma.

Je li povoljan trenutak za srednje velike države: 1600 - 1610 ? Je li na kraju 16. stoljeća i tijekom prvih godina sljedećega došlo do nemoći, ili barem d o zamora velikih država? Njihovi suvremenici nam ostavljaju dojam dobrohotnih liječnika koji su se užurbali oko uzglavlja 55

ZAJEDNIČKE SUDU1NE I SVEUKUPNA KRETANJA

slavnih bolesnika. I svatko nudi svoje tumačenje, svoju dijagnozu i razumije se, svoje lijekove. U španjolskoj nikada nije nedostajalo arbU tristasa, davaoca savjeta, domaćih i stranih:149 oni sami po sebi čine posebnu društvenu kategoriju. Kako protječu prve godine 17. stoljeća, njihov se broj povećava a ton im se povišu je. U zbijenim redovima guraju se u dobrohotni sud povijesti. U Portugalu iste rasprave i isti razvoj. Kako ne povjerovati, poslije svih tih rasprava, u dekadenciju špa­ njolske monarhije? Svi je proglašavaju: događaji i svjedoci, tm urne slike Tome Cana iz 1б12.150 ili ona zbirka od tako velikog interesa, ona Historici tragico-m aritim a,151 pedantni izvještaj o katastrofama portu­ galskog pomorstva, u smjeru Brazila i Indije. Tu se govori samo o nesrećama, dekadenciji, lihvarstvu, pobjedama neprijatelja, »morskim udesima«, nasukavanjima u plićacima Mozambika, iščeznućima za vrije­ me oplovljavanja Rta Dobre nade. Dekadencija, slabost velikog špa­ njolskog tijela, može li se u nju sumnjati kad se, povrh toga, na cestama Poluotoka umnožavaju razbojstva i kad kuga desetkuje stanovništvo? Izvana očito, Španjolska još uvijek pokazuje sjaj: iako je sama ugrožena, ona izgleda kao da ugrožava. A u Madridu najblještaviji život u Europi 17. stoljeća reda svoje svečanosti. Ali u isto vrijeme, sjaj istanbulskog saraja neviđen je. Ipak, ovdje su također očite brojne sjene i znakovi umora. Osmanlijsko Carstvo škripi poput broda s loše postavljenim daskama. Niz otvorenih ili podmuklih pobuna potkopavaju ga od Alžira do granica Perzije, od tatarskih zemalja do juga Egipta. Za europske promatrače, sprem ne da zaključuju prema svojim željama, osmanska mašinerija nepopravljivo je slomljena. S neviđenim žarom isusovci i kapucini bacaju se na duhovno osvajanje ovoga svijeta na stranputici. Nije li trenutak da se ti krivovjernici istjeraju iz Europe i da se njihove zemlje podijele? Inigo de Mendoza, španjolski ambasador u Veneciji, nepresta­ no to ponavlja; istina je da se ta osoba, u zanosu, sprema napustiti diplomatski život da bi ušla u Družbu Isusovu. Nije, uostalom, jedini medu onim vizionarima koji, na beskrajnom putu povijesti, čine prvi zbijeni bataljun pristaša podjele Osmanlijskog Carstva. Drugi će slijediti: otac Carlo Lučio, 1600; jedan Francuz, Jean Aimé Chavigny, 1606; jedan drugi Francuz, Jacques Espinchard, 1609; Giovanni Miotti, u listopadu 1609; jedan anonimni Talijan u prosincu te iste godine; jedan kapucin, Francesco Antonio Bertucci, 1б11... A ostavljamo po strani Sullyjev Veliki plan ili ne manje opširan projekt Charlesa Gonzaguea vojvode od Neversa, i oca Josipa (1613-1618). Na jedno ime koje spominjemo, učen čovjek s malo dobre volje mogao bi ih pronaći deset; njihov broj trebalo bi zapravo množiti sa sto-, zahvaljujući vjerskoj strasti, Europa je od početka 17. stoljeća unaprijed počela računati s nasljedstvom »bolesni­ 56

Carstva

ka«. Ti su se spletkari prevarili; bolesnik neće tako brzo umrijeti. On će živjeti još dugo, a da nikada neće ponovno steći svoju nekadašnju snagu. Turska je uprazno trijumfirala nad Perzijom 1590; 1606, poslije iscrpljujućeg rata, morala se zadovoljiti polovičnim mirom protiv Njemačke, to će reći protiv Zapada. Zapravo, kotač se okrenuo. Stoljeće je na svom početku bilo naklonjeno velikim državama, koje su predstavljale, rekli bi ekonomisti, politički pothvat optimalnih dimenzija. Kako stoljeće prolazi, a zbog razloga koje ne možemo utvrditi sa željenom preciznošću, prilike malo po malo izdaju ta velika tijela. Prolazna kriza ili kriza strukture? Slabost ili dekadencija? U svakom slučaju, na početku 17. stoljeća izgledaju snažne samo države srednjih dimenzija, kao Francuska Henrika IV, taj nagli bljesak, ili mala Elizabetina Engleska, borbena i sjajna, ili Nizozem­ ska okupljena oko Amsterdama; ili Njemačka koju obuzima materijalno spokojstvo od 1555. do prvih znakova Tridesetgodišnjeg rata u koji će ona utonuti dušom i tijelom. Na Sredozemlju, slučaj je to s Marokom, ponovno bogatim zlatom, s Alžirskim regentstvom, povijest jednog grada koji postaje teritorijalnom državom. Slučaj je to i sa sjajnom Venecijom, koja se kupa u raskoši, ljepoti, inteligenciji, ili s Toskanom velikog vojvode Ferdinanda. Sve se odvija kao da je novo stoljeće pomagalo državama malog dosega, sposobnim da efikasno siražarc na svom tlu. Mnogobrojni Colbertiu m alom152 uspijevaju u tim skromnim državama, sa sluhom za ekonomiju, podići carinske pristojbe, potaknuli poduzetništvo podanika koje vlasti drže na uzdi što je više moguće. Još više nego velika složena i slabo jasna povijest carstava, te sudbine, postavljene sučelice, naznačuju da se kotač povijesti već okrenuo. Drukčije rečeno, carstva će, više nego države srednjih dimenzija, trpjeti od dugotrajnog nazadovanja 1595-1621; zatim, te velike poli­ tičke cjeline nisu bile spašavane tako brzo kao njihovi suparnici pri povratku sve veće plime, dosta slabe amplitude, istina je, i kratka trajanja, jer se od sredine 17. stoljeća pojačava duga stoljetna kriza. Sigurno je da sile koje će iz nje u 18. stoljeću isplivati i uvelike se okoristiti njegovom velikom ekonomskom obnovom nisu carstva iz 16. stoljeća, ni tursko ni španjolsko. Je li to slabljenje Sredozemlja? Bez svake sumnje. Ali ne samo to. Jer Španjolska je imala dovoljno vremena da se snažno okrene prem a Atlantiku. Zbog čega to nije učinila?

57

Napom ene uz poglavlje 4 1 Vidi supra, 1, str. 361. 2 Nc govorim hotim ice nacionalna država. 3 H. S1EGFRID, op. cit., str. 184. 4 11. KRETSCHMAYR, op. cit., II, str. 382. 5 Vidi studije Enrica PER1TA, E. CARUSIJA, Pietra EGID1JA (brojevi 2625, 2630 i 2626 bibliografije Sancheza Alonsa). 6 A.d.S. M odena, Venecija VIII, A ldobrandino Guidoni duždu, Venecija, 31. srpnja 1495. 7 M. SEIDLMAYER, op. cit., str. 342. 8 Njegovo očinstvo pripisuje se, znaše, kardinalu Giovanniju DELIA CAS I, O razionc d i Mcsser G iovanni d ella Casa, scritta a Carlo Q u in to in to m o a lla restitutione d ella c ittà d i Piacenza, objavljena u: Galateo, o d istog autora, Firenca, 1561, str. 61. O ovom opširnom pitanju, F. MEINECKE, D ie Idee der Staatsrdson in d cr neueren Geschicbte, 1. izd., M ünchen, 1925. 9 Pierre MESNARD, L'essor d e la philosophie p o litiq u e a u XVIe siècle, 1. izdanje, 1936, sir. 39 d o 53, osobito str. 51-52. 10 A. RENAUDET, M achiavel, sir. 236. 11 G. M. TREVELYAN, op. cit., str. 293. 12 BAUDRILLART (Mgr .),P hilippeV et la Cour d e France, 1889-1901,4 sveska, Uvod, sir. 1 . 13 Vidi infra, str. 25 i dalje. 14 Gaston ROUPNEL, H istoire e t destin, str. 330. 15 O turskoj veličini, R. de LUSINGE, De la naissance, durée et chute des États, 1588, 206 str. Ars. 8DII 17337, naveo J. ATKINSON, op. cit., str. 184-185, i jedan neobjavljeni izvještaj o Turskoj (1576). Simancas E° 1147. 16 Fernand GRENARD, Décadence de l'Asie, str. 48. 17 Vidi supra. I, str. 193. 18 A nnuaire d u m o n d e m usulm an, 1923, str. 323. 19 Izraz je B. Truhclke, arhivista u Dubrovniku, za vrijeme naših ponavljanih rasprava o ovom veličanstvenom predm etu. 20 Vidi posebno Christo PEYEFF, Agrarverfassung u n d Agrarpolitik, Berlin, 1927, sir. 69; 1. SAKAZOV, op. cit., str. 19; R. BUSCH-ZANTNER, op. cit., str. 64. M eđutim ako se slijedi članak D. ANGUELOVA, Revue H istorique (bugarski) IX, 4, str. 374-398, bugarski otpor Turcima m orao je biti žešći nego što ja navodim. 21 Jos. ZONTAR, »Hauptproblem e d e r jugoslavischen Sozial- un d Wirischafisgeschichic«, u: Vicrteljahrschriftf ü r Sozial- u n d Wirtschaftsgeschichte, 1934, str. 368. 22 J. W. Z1NKE1SEN, op. cit., II, str. 143; R. BUSCH ZANTNER, op. cit., sir. 50. 23 R. ĐUSCH ZANTNER, op. cit., str. 65. 24 Ibid., str. 55. 25 Ibid., str. 65 i upute na radove K. J1REČEKA i SUFFLAYA. 26 Ibid., str. 2327 W. HEYD, op. cit., II, str. 258. 28 Ibid., II, str. 270. 29 Ann. d u m onde m usulm an, 1923, str. 228. 30 H. HOCHllOLZCR, il. cit., str. 57. 31 J. ZONTAR, u: Vierteljahrschrift fü r Sozial- u n d Wirtschaftsgeschichte, 1934, str. 369. 32 Naveo G. ATKINSON, op. cit., str. 179.

58

Carstva Ibid., srr. 2 1 1 . 34 Ibid., str. 397. Ista misao, 1544, kod Jérôm a MAURANDA, Itinéraire d e 33

d'Antibes

à Constantinople (1544), obj. Léon DUREZ, 1901, str. 69, pobjede Turaka zbog grijeha kršćana. 35 F. BABINGER, op. cit., str. 446-447. Za upute na ovu knjigu vidi infra str. 60 bilješka 93. 36 J. W. ZLNKEISEN, op. cit., III, str. 19 37 Naveo J. W. Z1NKEISEN, op. cit., 111, str. 20, bilješka 1, prem a Antonu von GEVAYU Vrkunden u n d Actenstücke z u r Gescbicbte der Verhaltnisse ziviseben Ostcrrcicb Ungam u n d d e rP fo rte im XVI. undXVII. Jabrbundert, 1840-1842, str. 31. 38 Op. cit., str. 42 39 Op. cit., VIII, str. 305. 40 F. GRENARD, op. cit., str. 86. 41 Émile BOURGEOIS, M anuel historique d e P olitique étrangère, t. I, 1892, Uvod str. 2 i dalje. 42 »... cine Episode, kein Ereignis-, str. 22. 43 V. HASSEL, op. cit., str. 22-23. 44 F. GRENARD, op. cit., str. 79. 45 Vidi supra, I, str. 195. 46 I. DIEULAFOY, Isabelle la Catholique, Reine d e Castille, 1920; Fernand BRAUDFX, »Les Espagnols...«, u: Revue Africaine, 1928, str. 216, bilješka 2. 47 Mémoires, IV, str. 47. 48 BROCKELMANN, Gescb. der islam iscben Vôlker, 1939, str. 262. 49 J. MAZZEI, op. cit., str. 41. 50 A nnuaire d u m o n d e m u sulm an, str. 21. 51 Taj naslov službeno uzima tek u 18. stoljeću, Stanford J. SHAW, »The Ottoman view of the Balkans-, u: The B alkans in transition, ur. C. i Đ. jclavić, 1963, str. 6.3. 52 I. W. ZINKEISEN, op. cit., Ill, str. 15. 53 BROCKELMANN, op. cit., str. 242. 54 Stanford J. SHAW, il. cit., str. 67, navodi ulogu fanatičnih ulem a u novoosvojenim arapskim pokrajinam a i tursku reakciju protiv franjevačkih misionara koje su poslali na Balkan Venecija i Habsburgovci. 55 Vidi supra, 1, str. 172 i bilješka 43. 56 Stanford J. SHAW, »The O ttom an view o f the Balkans-, u: Tbe Balkans in transi­ tion, op. cit., str. 56-80. 57 Angel GANIVET, Idearium espanol, izd. Espasa, 1948, str. 62 i dalje. 58 Pierre VILAR, La Catalogne... , 1, str. 509 i dalje. 59 Imperio espanol, str. 43. 60 R. KONETZKE, op. cit., str. 245; Erich HASS1NGER, »Die weltgcschichtliche Stellung des XVI. Jahrhunderts-, u; Gescbicbte in Wissenschaft u n d Untcrricht, 1951, spominje ovu knjigu jacquesa SIGNOTA, La divisio n d u monde... , 1. izd., 1539. (slijede ostala: 5-, 1599), a koja n e govori o Americi. 6 1 Ovo je d o b ro uočio Angel GANIVET u svom Id ea riu m espanol, izd. Espasa, 1948, str. 44-45. 62 Deficitarni Napulj, počevši barem o d 1532, E. ALBÈRI, op. cit., 1, 1, str. 37. Od vrem ena Karla V. red o v n i troškovi njegovih država bez troškova ratova premašivali su dva m ilijuna zlatnika. G uillaum e DU VAIR, A ctio n s o ra to ires et tra ités, 1606, str. 80-88. 63 Ch. MONCHICOURT, »La T unisie et L'Europe. Q uelques docum ents relatifs aux XVIe, XVIIe et XVIIIe siècles-, u: Revue Tunisienne, 1905, p o sebno izdanje, str. 18.

59

ZAJEDNIČKE SU D BIN E 1 SVEUKUPNA KRETANJA

64 Gustav TURBA, Gescbichte des Thronfolgerecbtes in allen babsburgischon Landom ... , 1903, str. 153 i dalje. » 65 Kardinal Granvcla Filipu II, Bruxelles, 6 . listopada 1560, Papiers... , VI, str. 179. 66 Ibid. 67 Vidi F. BRAUDEL, »Les em prunts d e Charles Q uint sur la place d'Anvers«, u: Charles Q uint et son tem ps, Pariz, 1959; crtež, str. 196. 68 E. ALBÈRI, II, op. cit., Ili, str. 357 (1559). 69 Ibid. 70 Za dragocjene rasprave, R. MENENDEZ P1DAL, Idea Im p e ria l d e Carlos V , Madrid, 1940; za opširniji pregled pitanja, Ricardo DELARGO YGARAY, La idea d e im perio en la p o litic a y la literatura espanolas, Madrid, 1944. 71 Naveo E. 11ER1NG, op. cit., str. 156. 72 Op. cit., cijelo VIII. poglavlje, str. 395 i dalje. 73 Prema R. KONETZKE, op. cit., str. 152. 74 Vidi infra, str. 283 i dalje. 75 G. Micheli duždu, 30. siječnja 1563, G. TURBA, op. cit., I, 3, str. 217. 76 Ibid., str. 217, bilješka 3. 77 13. siječanj 1564, Saint-Sulpicc, E. CAĐ1Ć, op. cit., str. 217, ako se Cabić ipak nije prevario u datum u. 78 M. de Maisse kralju, Venecija, 6 . lipnja 1583, A. E. Venecija 81, 1®28 v°. Filip II. pomišljat će, 12. veljače 1584, da zatraži carsko namjesnišrvo u Italiji, LONGLÉE, Dépêches diplom atiques... , str. 19. 79 Podsjećam ovdje na ideje Julesa GOUNONA LOUBENSA, vidi supra, l, str. 389, bilješka 404. 80 H istory o f econom ic Analysis, London, 1954, talijansko izdanje: Storia d ell'a n a lisi cconom ica, 3 sveska, 1959,1, str. 175-181. 81 Op. cit., I, str. 176, bilješka 3 (navodim prem a talijanskom izdanju). 82 La Chine et l ’Occident. Le com m erce à C anton a u X V Ilf siècle (1719-1833), 4 sveska, 1964, t. 1, str. 429 i dalje. 83 Ova riječ očiti je anakronizam: upotrebljavam je samo zbog njene pogodnosti. Bi li trebalo reći »službenici«? ali riječ vrijedi sam o za Francusku. Ili »letrados«? Ali ona vrijedi sam o za Španjolsku, ili »birokracija«, kao što to smjelo kaže Julio CARO BAROJA, op. cit., str. 148 i dalje, ali i njem u je ta riječ anakronizam. 84 Geistlicbes u n d Weltlicbes a u s dem gricchiscb-tiirkischen Orient, str. 179, naveo BROCKELMANN, op. cit., str. 284. 85 F. LOT, op. cit., II, str. 126. 86 De laguerra d e G ranada com entariosp o r d o n Diego H urtado d e M endoza, obj. Manuel GOMEZ MORENO, Madrid, 1948, str. 12. 87 Ibid. 88 B.M. Add 18 287. 89 EloyBULLON, Un colaborador de los Rcycs Catôlicos: cl doctor Palacios Rubios y sus obras, Madrid, 1927. 90 R. KONETZKE, op. cit., str. 173. Gregorio MARANON, A ntonio Perez, 2 sveska, 2. izd., Madrid, 1948, 1, str. 14 i dalje. Angel GONZALEZ PALFNCIA, Gonzato Perez sccrctario d e Felipe II, 2 sveska, Madrid, 1946, ne obraduje taj problem. 91 Cuenca, 13. svibnja 1594, kopija, B. Com. Palermo, Qq G 24, P 250. 92 P. ACUARD, op. cit., str. 183 i dalje. 93 Franz ЂМ1ШСЕН, Suleim an der Pràcbtige (Meister der Politik), 1923, str. 461. 94 F. BAB1NGER, op. cit., ibid. 95 R. MANTRAN op. cit., str. 107, bilješka 2.

60

Carstva 96 Vidi divna objašnjenja Slanforda J. SHAWA, čl. cit., str. 67 i dalje, -Decline of ihe Timar System and T rium ph of the Devshirme Class«. 9 7 Mnogo prim jera m ože se naći u biografijama plemića, graditelja i vojnika u službi Venecije ili m edu turskim službenicima koje su Često na sličan način preseljavali. 98 Njegov označeni karton je u E° 137 u Simancasu. Ta zanimljiva osoba autor je onog 'dugog izvjeStaja Filipu 11. (Valladolid, listopad 1559, E° 137), o kojemu se govori infra str. 338, bilješka 284. 99 M endo de Ledesma Filipu II, Nantes, 21. prosinca 1595, A.N., K 1597, U 83. 100 Pedro de MEDINA, op. cit., str. 204 do 205 v°. 101 Recopilaciôn de las leyes d estos reynos bêcha p a r m a n d a d o del Rey, Alcala de Hénarès, 1581, 3 sveska, fol: B.N., Pariz, Fr. 4153 do 4155. 102 Camara de Castilla, serija VIII, Renuncias d e oficios. 103 9. lipnja 1558, A.H.N. Barcelonska Inkvizicija, Libro 1, P 337. 104 Manuel DANVILA, E lp o d e r civil en Espana, Madrid, 1885, V, str. 348-351. 105 Recopilaciôn, I, P 77. 106 Ibid., P 73 i 73 v° 107 Ibid., P 79 v° (Tolcdski zakon, 1480). 108 Ibid., trideset dana otpočevši od dana odreknuća (Burgoski zakon, 1515; I.a Coruna, 1518; Valladolid, 1542). 60 dana (Granadska pragmatika, 14.9.1501) da se naslovi predaju -en regimientos«, ibid. Ali jesu li to isti slučajevi? 109 Actas, I, str. 339. 110 Ibid., str. 345-346. 111 Recopilaciôn, 1, P 7 9 (Guadalajara, 1436). 112 73v°, Valladolid, 1523. 113 U kojem trenutku služba postaje trgovačkom robom? Ovo pitanje silno jc zaoku­ pljalo Georgesa Pagèsa. Teško je na to odgovoriti. Međutim, o d m adridske Pragmatične sankcije, 1494. (1, P5 72 i 72 Ve) radi se o onim a koji se odriču svojih službi (gradskih) uz naknadu «... los que renuncian рог dineros«. 114 Postoji zanimljivo isprepletanje prodaja za državu i za pojedince. Tako u slučaju jednog službenika u Malagi, D. Sancho de Cordova piše Filipu II, 18. siječnja 1559. Sim. E° 1.37, P 70. U Segoviji, 1591. (COCK, J o rn a d a d e Tarrazona, str. 11) gradske službe koje prodaje ili daje kralj -cuando no se resignan en tiem po para cllo limitado«. 115 R. B. MERR1MAN, o/>. cit., IV, str. 325116 Actas, I, str. 345-346 (1563). 117 Op. cit.. I, str. 453-454. Ljudi srednjih klasa... 118 Jacob van KLAVEREN, op. cit., str. 47, 49 i dalje. 119 Vidi supra, str. 59, bilješka 50. 120 J. E. ZINKE1SEN, op. cit., III, str. 100, bilješka 1. 121 Jean SAUVAGET, Alep. E ssai sur le développem ent d 'u n e grande ville syrienne des origines a u m ilieu d u X D f siècle, 1941, str. 212-214. 122 U Veneciji, poslije bitke kod Agnadela, odluka Velikog vijeća da p roda službe (10. ožujka 1510). Divan tekst. B ilanci G enerali, 2. serija, svez. I, knjiga I, str. CC1V. Ratovi će kasnije poticati prodaju službi. 123 L. von RANKE, D ie Osm anen u n d d ie spanisebeMonarchic... , Leipzig, 1877, str. 74, prema BUSINELLO, Relations historiques touchant la monarchie ottomane, pogl. XI. 124 -E s sc h ie n e in T a g d e sT riu m p h e sz u se in -, 1. svibnja 1612, naveo H. WATJEN, op. cit., str. 61. 125 E. ALBÈRI, I, III, str. 254. 126 Palermo, 10. lipnja 1577, Simancas E° W A l.M a ta d o res, ubojice. O samom gradu treba pročitati, iako kasniju, knjigu Massima PETROCCII1JA, La rivoluzione citta d in a messinese d el 1674, Firenca, 1954.

61

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

127 B.N., Paris, Dupuy, 22, Ie 122 i dalje. 128 Naveo Jakob von KLAVEREN, op. cit., str. 49, bilješka 5. 129 Usp. o d istog a utora niz članaka u: Vierteljabrschrift f ü r Social- u n d W irtschaftsgcscbicbte, 1957, 1958, 1960, 1961. 130 B.M. Add. 18 287,1e 23. 131 J. E. HAMILTON, »The Foundation o f the Bank o f Spain«, u: J o u r n a l o f P olitical Econom y, 1945, str. 97. 132 Str. 61, prem a J. W. Z1NKEISEN, op. cit.. Ill, str. 368. 133 Prema GERLACHU, naveo J. W. ZINKEISEN, op. cit., Ill, str. 366-368. 134 Prijelaz u Besançon je prem a bilješci Luciena FEĐVREA. 135 Knjiga koja rehabilitira, uostalom , malo je vrijedna da se pročita, J. REZNIK, Lc d uc Joseph d e Naxos, 1936: o na novija, Cecila ROTHA, The D u ke o f Naxos, 1948, a naročito važan članak I. S. RAVAHA, »Un historien des Sefardim-, u: Bul. Hisp. , 1939, prem a radovima Abrahama GALANTEA. 136 B ernard SCHNAPPER, Les rentes a u XVIe siècle. H istoire d 'u n in stru m en t d e crédit, 1957. 137 Vidi supra, I, str. 564. 138 1, str. 31. 139 Gustav FREMEREY, G uicciardinis fin a n z p olitiscbe Anscbauungen, Stuttgart, 1931. 140 R. GALLUZZ1, op. cit., III, str. 506 i dalje. 141 Clemens BAUER, čl. cit., str. 482. 142 Ibid., str. 476. 143 Sve ove problem e rimskih m ontija divno i2nosiJ. DELUMEAU, op. cit., II, str. 783 i dalje. Ja sam sažeo njegova objašnjenja. 144 Ibid., str. 821. 145 »Note sulla storia del saggio d ’interesse, corso e seonto dci dividendi del banco di S. Giorgio nel secolo XVI«, u: Econom ia In tem a zio n a le, 1952, str. 13-14. 146 Prema obavijesti koju je dao M. Halil Sahillioglu. 147 Aser HANANEL i Eli EŠKENAZI, Fontes bebraici a d res oeconotnicas socialesque terrarum balkanicarum saeculo XVIpertinentes, I, Sofija, 1958 (osobito). 148 »... pod imenima svojih trgovačkih agenata za više o d pet stotina tisuća škuda«, Traité d e la R épublique, 1577, str. 623, naveo J. ATKINSON, op. cit., str. 342. 149 Mislim dakako na Anthonyja Sherleyja, usp. Xavier A. FLORES, »EI peso politico d e todo el mundo«, u: A nthony Sberley ou u n aventurier anglais a u service de l'Espagne, Pariz, 1963. 150 Op. cit., bilješka supra, I, str. 170, bilješka 6. 151 Vidi bilješku supra, I, str. 103, bilješka 183. 152 Ammintore FANFAN1, Storia d el Lavoro..., str. 32.

62

Poglavlje 5

Društva

Na velikom području Sredozemlja razvoj društava izgledao je u 16. stoljeću dosta jednostavan. Pod uvjetom, dakako, da ih promatramo u cjelini, da zanemarimo pojedinosti, lokalne slučajeve, odstupanja, iz­ gubljene prilike (bile su mnogobrojne) i preokrete više dramatične nego duboke: ona iskrsavaju da bi zatim nestala. Očito je da ti preokreti imaju svoju važnost. Ali tadašnja društva, sa zemljišnom osnovom, razvijaju se polako i uvijek su u zakašnjenju s politikom i ekonomijom. A društvene konjunkture su kao i sve konjunk­ ture, sad u jednom smjeru, sad u drugom; one se često na kraju nadograđuju i na dugi rok stvarni razvoj ostaje slabo zamjetan. Tako je vjerojatno da se u Francuskoj odvijaju velike promjene; čitava prva polovica 16. stoljeća u znaku je društvene pokretljivosti, siromašni se sele s jednog mjesta na drugo, iz jedne zemlje u drugu, a da ne podlegnu u toku pustolovine;1u isto vrijeme, po vertikali, duž društvene ljestvice, bogati to prestaju biti i zamjenjuju ih novi bogataši; zatim se opaža usporavanje između 1550. i 1560, poslije čega pokret ponovno dobiva zamah da bi se opet zaustavio m ožda2 već 1587. u Burgundiji, ili oko 15953, u trenutku kad je u svijetu došlo do preokreta glavne tendencije. Postoji tako zaredom ubrzanje, usporenje, ponovno ubrzanje, zastoj, što sve vodi, ali samo trenutno, prem a vidljivoj pobjedi aristokracija i poluzastoju društava na samom kraju stoljeća. Ali ta stvarnost je i opet rezultat konjunkture, jedan od onih koji mogu nestati ili se kompenzi­ rati sa sljedećom plimom. Ukratko, 16. stoljeće, usprkos svojim oklijevanjima ili zbog njih, nije dovelo u pitanje prave temelje društva. Ukratko, ono ih prihvaća ili ih prima sasvim gotove iz prethodnih vremena; 17. stoljeće prihvatit će ih također kad ono dođe na red. Nedavno izasla lijepa knjiga Antonija Domingueza Ortiza, La sociedad espanola en el siglo XVII,л pokazuje činjenice koje smo unaprijed poznavali: plemstvo koje se bori sa stalnim novčanim teškoćama, ali koje ih nadživljuje; m oderna država koja ne

63

ZAJEDNIČKE SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

uspijeva ispuniti svoju misiju i sebe ostvariti kao društvenu revoluciju (zadovoljava se kompromisom, hini koegzistenciju); buržoazija koja nastavlja s nevjerom, ali zar ona sama sebe spoznaje kao društvenu postojbinu? Naposljetku, uznemiren, nezadovoljan, uzbunjen narod, ali bez prave revolucionarne svijesti.

1. Reakcija velikaša U kršćanskom svijetu, kao i u islamskom, plemstvo zauzima prvo mjesto i ono ga neće nikom prepustiti. Na prvi pogled vidi se samo ono, u Francuskoj, u Španjolskoj i drugdje. Posvuda za sebe pridržava druš­ tvena prava: prednosti, skupu odjeću, svilu sa zlatnim i srebrnim nitima, saten i baršun, llandrijske tapiserije, rasne konje, raskošne stanove, brojnu poslugu, kočije potkraj stoljeća... To su također i prilike za propast, istina je. Govorilo se da je, u vrijeme Henrika II, francusko plemstvo uvozilo godišnje odjeće podrijetlom iz Italije u vrijednosti od četiri milijuna franaka.5 Ali privid ne isključuje, on priziva stvarnost moći, samoga bogatstva... Na golemim prostorima, to plemstvo živi od snažnih feudalnih korijena i sokova. Jedan stari poredak svršava na tim povlaštenicima i podupire ih i dalje. Iznimke postoje tek oko i u velikim gradovima, koji kvare stare hijerarhije, u trgovištima (opet), na po­ dručjima koja su se rano obogatila, kao što su Nizozemska i posebice Italija, ali ne cijela Italija, to znamo prije svega. Te su iznimke male točke, uski pojasevi. Na razini Sredozemlja i Europe, to je očito manjinska povijest. O toj velikoj cjelini recimo ono što je Lucien Romier objašnjavao u vezi s Francuskom u vrijeme Caterine d e ’ Medici, gdje sve postaje jasno »čim joj se uspostavi njen prirodni okvir, veliko polufeudalno kraljevstvo«.6 Posvuda se država, društvena revolucija (koja se tek nazire), kao i politička, mora boriti protiv ovih »posjednika lena, gospodara sela, polja i cesta, čuvara golemog seoskog naroda«.7 Boriti se, to će reći pogađati se s njima, dijeliti ih ali i čuvati, jer je nemoguće održati jedno društvo bez suradnje s vladajućom klasom. Moderna država uzima to oruđe u ruke, ona će ga srušiti kad sve bude trebalo ponovno urediti. A ponovno stvoriti jedan društveni poredak nije mali posao, tim više što nitko ozbiljno ne pomišlja na to u 16. stoljeću. Plemstvo i feudalci imaju tako za sebe važnost običaja, moć odavno zauzetih položaja, a da ne govorimo o relativnoj slabosti država ili kratkovidnoj revolucionarnoj moći razmišljanja u ovom stoljeću.

64

D ru štvo

Velikaši i seljaci Kad bi se vjerovalo tolikim, često iznošenim svjedočanstvima, 16. stoljeće bi velikaše trebalo svesti na bijedu. Svjedočanstvo je često točno. M nisu svi plemići supatnici, ni redovito žrtve kralja ili rata, mira i demobilizacije8, koje on povlači za sobom, ni prekomjerne raskoši. Reći, poput jednog povjesničara, »da feudalni režim umire zbog opadanja vrijednosti novca nakon otkrića plemenitih kovina u obje Amerike«,9 znači govoriti brzopleto i rasuđivati kao da se tvrdi da se kapitalizam10 sam od sebe rastvorio »od svojih kiselina«, ili kao da je u najmanju ruku duboko promijenio sve društvene okvire — ili da se kastilijski feudalni sustav okončao istoga dana kad je Ferdinand Katolički ovladao velikim redovima; ili da je korzikansko feudalno društvo bilo nasmrt pogođeno točno 1 5 П 11, za vrijeme poraza što ga je doživio Giovanni Paolo da Lecca i kad je poginuo Renuccio della Rocca, koji je pao u zasjedu šio su mu je postavili njegovi rođaci.12 Sve su to iluzije o jednom preciznom objašnjenju ili kronologiji, i o riječima koje bi htjele biti isto tako precizne, dok riječ »feudalizam« sadrži puno zamki. Doista, potrebno je da vrijeme surađuje s tim preobrazbama koje se ne ostvaruju ni pravo­ crtno ni na jedinstven način. U svakom slučaju, u bitnom dijalogu između velikaša i seljaka, možda su ovi posljednji pobijedili, kao u Languedocu od 1450. do 1500,13 možda u Kataloniji u 15. stoljeću (samo neki bogatiji seljaci), ali iznimka potvrđuje pravilo.14 Obično velikaš ima posljednju riječ na duži ili kraći rok, i čak ju je u Aragonu, na Siciliji imao uvijek. Revolucija cijena, koja se prečesto navodi, nije kao čudom bila tvrdoglavo demo­ kratska. Ona je olakšala seljačke poreze i dažbine koje su bile plative u novcu i utvrđene mnogo prije otkrića Amerike. Uistinu, feudalna prava na zakupljene seljačke čestice često su malena, ponekad čak beznačajna. Ali ne uvijek. A u prvom redu velikaš ubire isto tako u naravi prihode koji slijede tokove tržišta. Jedno izvješće o prihodima kardinala vojvode od Lermea, iz ožujka 1622, govori o njegovoj peradi, njegovu žitu, njegovu vinu, »žito po tarifi, vino po četiri reala«, cl pa n a la tasa, cl vino a quatro reales.15 K tome, na Sredozemlju kao i u Europi, podjela zemlje rftje nikada izvršena jednom za svagda. Lukavstvu seljaka suprot­ stavlja se lukavstvo i, ako ustreba, surovost velikaša. Ovaj posljednji izriče pravdu, o n ima vrhovna prava nad zakupljenim seljačkim čestica­ ma i zemljama koje ih razdvajaju ili okružuju. Kako se 15. stoljeće primicalo kraju, cijelo 16. stoljeće nudi prizor sagrađenih ili obnovljenih sela, i uvijek u jednom velikaškom okruženju. Dokaz je u regiji Gâtine u pokrajini Poitou,1^ u Ju ri17, gdje se ustanovljuju »sušione«, u HautPoitou,18 gdje jedna siromašna velikaška obitelj popravlja svoj položaj podijelivši u parcele golemu šikaru, do tada praznu, gdje sada nastanjuje 65

ZAJEDNIČKI: SUDHINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

seljake. U Španjolskoj, sela se osnivaju poveljama, takozvanim cartas pu cb la s19, a često seljačka zemlja, zaposjednuta od davnine,»! sama prelazi u ruke velikaša. U Provansi, povelje o sloboštinama i nastambama umnožavaju se od 1450: često se radi o obnavljanju sela, porušenih ili napuštenih, na njihovim starim mjestima, rijetko o novim tvorevinama (Vallauris 1501, Mouans-Sartoux 1504, Valbonne 1519). Inicijativa d o ­ lazi svaki put od lokalnog velikaša, »koji želi vidjeti da se napuštene zemlje napučuju i obraduju«20, pa onda novači »po okolici, ili još češće po udaljenijim krajevima, Liguriji, genovskoj obali, Pijemontu, obradivače zemlje koji se žele nastaniti... na njegovim zemljama«.21 Daje im povoljne uvjete, ali i on tu nalazi svoj interes.22 Te »kolonizacije« očito su posljedica ekonomskog poleta i endem ­ ske prenapučenosti. Tako, u Napuljskom kraljevstvu, gdje svaka veli­ kaška država (neke vrlo velike, poimence u Abruzzima, Albijskoj grofoviji i Tagliacozzu) obuhvaća odreden broj seoskih i gradskih zajednica, koje zadržavaju svoje povlastice, dakle nikad prepuštene na milost i nemilost gospodaru — velikaši obično stvaraju »nove« gradove i pozivaju ovamo naseljenike. Uzalud su u Napulju španjolske vlasti pokušale zaustaviti taj proces, odredivši 1559. godine prvim zakonom, zatim, stoljeće kasnije, i drugim (1653), da će novi gradovi osnovani bez suglasnosti vlasti biti, bez formalnosti, pripojeni kraljevskim posjedima. Bez sum ­ nje, bilo je lako izbjeći toj strogosti ili postići prethodnu dozvolu, jer se sela i gradovi u kraljevstvu bez prestanka povećavaju: od 1.563 pod Karlom V. broj raste na 1.619, u 1579. g; zatim na 1.973, u 1586. Gradovi i sela Crkve i velikaša (većina) (1.556, u 1579; 1.904, u 1586.) povećavaju se istim tempom kao i mršava kraljevska dobra koja se u tom istom razdoblju povećavaju s 53 na 69 (te brojke uzete su iz stare Bianchinijeve knjige). Ukratko, neodlučna politika Španjolske ne može ništa protiv velikaškog prodora, kako u Napulju tako ni na Siciliji. Bila je to, uostalom, neusklađena politika jer su gradovi, sela i zemlje koji su u okviru kraljevskih posjeda, ili se u njih vraćaju, stalno na ponudi novim kupcima.2* Velikaš, iskusan ili nov u svom zanatu, postat će dakle vlasnikom koji štiti svoja prava, svoje zakupnine, svoje mlinove, svoja lovišta, prema toj višestrukoj sprezi koja ga suprotstavlja seljaku, sa svoje strane usredotočenom na prodaju žita, vune, stoke... Bernardino de Mendoza, ambasador Filipa II. u Parizu razmišlja — ne samo zato što je pritisnut brigom za novac — iz te daljine o prodaji žita od svoje prethodne žetve.24 Znači da je proizvođač kao i uskladištitelj žita. Drugi znak: uzgoj krupne stoke često je bio u rukama velikih zemljoposjednika u okolici Rima i drugdje.25 Julius Klein prikazao je ulogu nekih plemića, i velikaša, u uzgoju ovaca u Mesti.26 U Andaluziji, u 17. stoljeću, plemići i Crkva 66

D ru štv a

ugrabil će goleme površine i svojom ekstenzivnom poljoprivredom raseliti seoska područja.27 Obilni arhivi o državnoj eksploataciji dostup­ ni su uostalom povjesničarima, a dragocjena proučavanja ukazuju na njihovo bogatstvo.28 Sami po sebi, izvanredni dokumenti u arhivu Sommaria u Napulju ukazuju na aktivnosti i špekulacije tih velikih zemljoposjednika i proizvođača, prodavača žita, vune, ulja, drveta.29 Obrađivati svoju zemlju i prodavati njene proizvode nije bilo nedolično, upravo suprotno. U tom životu aristokratskih klasa, stari prihodi feudalnog karaktera, iako smanjeni, zadržavaju izvjesnu težinu.30 Moglo ih se povećavati' pokušati ih povećavati. Ovo je dovodilo do sporova, tužbi, pobuna, a mi poznajemo takve pobune a da im, na žalost, ne shvaćamo dobro razloge. Trebalo bi gledati pod povećalom nove sporazume koji ih okončavaju ili sprečavaju. Godine 1599, općina Villarfocchiardo u Pijemontu za­ ključila je nagodbu sa svojim velikašima u pogledu njihovih feudalnih prava.31 Trebalo bi vidjeti što je ta nagodba s vremenom donijela, kome je bila naklonjena. U tom slučaju kao i u stotinu drugih, jer je sigurno da su prilagodbe bile brojne. Osporavanja, sudski procesi ostavili su brojne tragove. Općenito, vazali su tražili svoje ponovno vezivanje uz kraljevski posjed, na Siciliji, u Napulju, u Kastiliji, u Aragonu... Vjerojatno zato jer je monarhijska država bila manje pozorna, manje revnosna u revidiranju starih ugovora, pod izgovorom, valjanim ili ne, ekonomskih promjena. Već unaprijed, povećanje cijena označava opći smisao rasprava između velikaša i seljaka. Za vrijeme ljeta 1558. podanici markgrofovije Final, blizu Genove, bune se protiv zlorabe njihova gospodara, Alphonsa de Carreta. Kakve zlorabe? Nije li to bilo zbog toga, kao što kaže sam Carreto, što je poduzeo ponovnu procjenu dobara svojih podanika i jer je htio povećati njihove zakupnine? Budući da je pitanje Finala brzo izmaklo grofu (Genova i Španjolska previše se zanimaju za to važno područje a da se ne bi okoristile prilikom),32 obično se zaboravljaju praktični počeci ovog spora. Brojni su, naposljetku, bili plemići koji su sačuvali izravan kontakt sa zemljom i zemljišnim prihodima, koji su tako prebrodili, ne kažem bez štete,33 ali ipak prebrodili oluju revolucije cijena. Jer ta im zaštita i ta rješenja nisu bila jedina na raspolaganju. U Kastiliji: velikaši i nosioci naslova n aspram kralja S razlogom se kaže da je m oderna država bila neprijatelj plemstva i feudalaca. No, da se razumijemo: ona je u isti mah bila njihov neprijatelj i njihov zaštitnik, njihov saveznik. Prisiliti ih na poslušnost, prva je zadaća, koja uostalom nikad nije ispunjena; upotrijebiti ih zatim kao 67

ZAJEDNIČKI- SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

sredstvo vlasti. Preko njih i pom oću njih držati u pokornosti »prosti puk«, kao što se govorilo u Burgundiji34. Računati na njih u održavanju mira i javnog reda, obrani krajeva gdje su njihove zemlje i njihovi dvorci, za novačenje i opću mobilizaciju, što je za Španjolsku uvijelcbilo važno: 1542, za opsadu Perpignana; 1569, za rat protiv Granade; 1580, za invaziju Portugala. Još češće, kralj se zadovoljava da alarmira svoje vazale, za slučaj kad opasnost postane ozbiljna: tako se zbilo 1562.35 ili 1567.36 Godine 1580, velikaši uz portugalsku granicu skupili su o svom trošku malu vojsku, ukupno 30.000 ljudi37, koji nikada nisu bili isko­ rišteni. Svaki put se radi o graničnim novačenjima, dubokosežnim i zasigurno tegobnim. Osim toga, kralj neprestano obavještava važne velikaše o svojim namjerama, svojim zapovijedima, važnim vijestima; traži od njih savjete i primorava ih da mu posuđuju velike svote novca... Ali povlastice koje im zauzvrat daje monarhija nisu zanemarive. Dakako, kad se postavlja pitanje države, to znači vidjeti prije svega velike i vrlo velike sugovornike, Grandes i Titulos,3fl tu usku manjinu povlaštenih pomoću koje m onar­ hija vlada, s vremena na vrijeme, izbjegavajući spretno da joj nepokor­ nost velikih regija izmakne kontroli, jer se iza svakog od tih velikih feudalaca nalazi velik broj štićenika, kao u Francuskoj iza Guiseovih ili Montmorencyjevih. Kad se jedan kraljevski sudac (istina 1664.) drzne posegnuti za corrcgidorom Jereza, vojvoda od Arcosa39 upleće se u stvar ne potrudivši se čak ni da dođe k njemu. On se obraća svom tajniku: »Kaži mu da corregidor Jereza pripada mojoj kući, to će biti dovoljno«. Plemstvo se skrivalo poput zvijezda pred monarhijskim suncem, tako se izražava frazeologija toga vremena. Ali ni zvijezde nisu zanemarive. To pokazuje povlašteni položaj Kastilije. Očita borba ovdje je poprimila deset raznih oblika. Najmanje djelotvorno nije ono trajno neprijateljstvo kraljevskih službenika protiv pretenzija velikaškog sud­ stva i protiv same velikaševe osobe. Tako ništa nije lakše nego zavaditi velikaše medu sobom oko nekog nasljedstava ili spora oko vlasništva. Tada ih se moglo pridobiti. Ruya Gomeza je 1572. preplavila radost kad je saznao da je vojvoda od Medine Sidonije upravo dobio parnicu protiv grofa od Albe, nećaka priora don Antonija, u sporu oko grofovije Niebla, koja, prema kazivanju toskanskih ambasadora,^0 vrijedi više od 60.000 dukata rente. Nakon što je dobio spor — je li to slučaj? — vojvoda od Medine Sidonije ženi se s kćerkom Ruya Gomeza Naposljetku, rijetko se dogada, ali se dogodi da kraljevska pravda podrži vazale protiv gospodara. U srpnju 1568, na dvor je stigao vojvoda od Infantada. Dugo najbogatiji kastilijski velikaš (on je to bio još 1560)dl, prepustio je prvo mjesto vojvodi od Medine Sidonije, možda zato što je bio posebice napadan zbog svoje nadmoći koju je time hotimice ublažio. U svakom 68

D ruštva

slučaju, 1568. došao je na dvor u povodu parnice koju su protiv njega poveli njegovi podanici iz markgrofovije Santillana, koji su se htjeli stavili pod kraljevsku vlast. Fourquevaux, od koga preuzimamo ovu pojedinost,'12 dodaje: »Ima i drugih velikaša u ovom kraljevstvu koje čeka isu proces, onih koji su već izgubili lijepe vlasteoske posjede i drugih kojima će se to dogoditi«. Što se tiče same pravde koju dijele ovi feudalci, nju se pomno nadzire odozgo i nikada ne gubi iz vida. Njihove presude, kako to bilježi jedan Mlečanin 1558, dostavljaju se dvorskoj kancelariji.4-5 Paolo Tiepo­ lo to ponavlja 1563- »Kastilijski plemići posjeduju velike zemlje i dosta lijepe parcele, ali njihova sudska nadležnost i njihove snage vrlo su ograničene; u konačnoj ocjeni, oni ne kroje pravdu, ne mogu ubirati nikakav porez od svojih podanika, a nemaju ni utvrda, ni vojnika, ni oružja... za razliku od aragonskih velikaša koji, iako slabijega stanja, prisvajaju više vlasti«.41 Te male pobjede monarhije — ili pak onaj veliki uspjeh kralja koji je ponovno preuzeo diczm os de la m ar, carinarnice duž kantabrijske obale 1559, nakon smrti kastilijskog almirantea koji ih je posjedovao kao nasljedno pravo45 — te pobjede ne bi smjele obmanuti. Moć velikaša malo gubi od svoje snage. Godine 1538, sva moć Karla V.)6 nije mogla, protiv otpora predstavnika plemića, poslići od cortesa uvođenje općeg poreza na potrošnju. »Kad je Karlo V. htio ukinuti njihove povlastice«, pričat će kasnije Michel Suriano47, »on je protiv sebe okrenuo sve velikaše, a najviše od svih kastilijskog glavnog zapovjednika, iako veoma privrženog Njegovu Veličanstvu«. Godine 1548, u odsutnosti Karla V, i 1555, u odsutnosti Filipa II, španjolski velikaši pokušali su se sporazum­ jeti da »oderu kožu s medvjeda«; 1558-15594н, princeza Ivana nastavila je u ime Filipa II. s otuđenjim a lugaresa, sela koja su pripadala grado­ vima. Ona se brane, neka pobjeđuju, druga gube. Svi kupci koje pozna­ jemo ugledni su plemići, odabrani upravo zato što pripadaju skupini previše moćnih, koje kraljevski dvor udaljuje, ili pokušava udaljiti. On želi, na primjer, da kastilijski almirante ne kupi Tordesillas, da markiz de las Navas ne prisvoji jedan važan dio imanja Segovije,49 da vojvoda od Alcale ne postane gospodarem 1.500 sevillskih vazala,50 kupljenih za 150.000 dukata (100 dukata za jednog vazala i njegovu obitelj). Ali na jednog kojeg onem ogućuju, desetorica postiže svoj cilj, i u nedostatku vazala u gradovima, oni će kupovati, kad se ukaže prilika, vazale Crkve, koje je kraljevski dvor također dao na javnu dražbu. Veliko španjolsko plemstvo bacilo se, ako je vjerovati njihovim arhivima, na kupovanje zemlje, renti, lena, čak i gradskih kuća. Ipak, kako godine prolaze, monarhijska vlast postaje sve djelotvor­ nija, bez sumnje jača, a znakova za to ima dovoljno: kad kralj daje uhititi 69

ZAJEDNIČKI- SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

sina Hernana Cortesa, markiza del Vallea,51 optuženog da se želio osamostaliti u Novoj Španjolskoj; ili kad u Valenciji, i to preko Inkvizi­ cije, 1572, optužuje velikog meštra de Montesu52 zbog krivovjerja ili sodomije, pri čemu glasine o ovom predm etu nisu bile baš sigyrne; ili kad kralj 1579. protjera na njegove posjede samog vojvodu od Albe: ili kad 15805-\ kažnjava, i to jako, veliku damu, udovicu Ruya Gomeza, princezu od Ebolija, ne bez dugog oklijevanja; ili pak kad u travnju 15825/1 daje uhititi kastilijskog almirantea, grofa de Modicu, u kući njegova oca, optuženog da je ubio svog suparnika u ljubavi (*>ta kazna«, bilježi jedan mletački dopisnik, »silno je ražalostila sve plemiće a pose­ bice one koje u Španjolskoj nazivaju »grandes de Espana«, jer se ne osjećaju poštovaniji ništa više od običnih smrtnika«); ili kad Razboriti kralj, bez sudskog procesa, u rujnu 158655, urazumljuje u Madridu razularenu zlatnu mladež... U vrijeme Filipa II, zatim Filipa IV, ti postup­ ci vlasti ponavljaju se i njihov bi popis bio dug. U prosincu 1608, vojvoda de Maqueda i njegov brat d. Jaime bili su osuđeni na smrt zato što su udarili bilježnika i suca Kraljevskog vijeća. Taj će se skandal utišati, ali uzbuđenje je bilo veliko u tom trenutku,56 kao i u travnju 1621, za vrijeme žestokog poniženja vojvoda Osune, Lerme i Ucede, što je začudilo čak i francuskog ambasadora... Doista je bilo slučajeva upokoravanja i mnogi su to ponizno prihvaćali. To veliko plemstvo uistinu je počelo živjeti na dvoru od vladavine Filipa II; ono se nastanjuje u Madridu, ne bez opreza i bez izvjesne odbojnosti u početku. Ono se smješta u kuće che sono infelici rispetto a quelle d ’I talia, bilježi i opet kardinal Đorghese 1597.57 Raskoš zidnih prostirki i srebrnine ne sprječava ih da ovdje žive porcamcnte scnza una m inim a pollitia, che entrare nette case loro p a r proprio d ’cntrare in tante stalle. Beskorisno ih je braniti protiv tih talijanskih osuda: oni uistinu žive kao seljaci, što i jesu, često naprašiti, neotesani, iako ima sjajnih iznimaka. A zatim, te madridske kuće samo su krčme, potleušice. Važna slavlja i obredi odvijaju se uvijek na njihovim posjedi­ ma.58 Vrlo bogate vojvode od Infantada imaju veličanstvenu palaču u Guadalajari, najljepšu u cijeloj Španjolskoj, izjavljuje Navagero 1525,59 i ovdje će se obaviti vjenčanje Filipa II. i Elizabete Francuske. Većina velikaških palača smještena je usred polja. U Lagarteri, selu u Sierri de Gredos, nedaleko od Oropese,60 u selu gdje su još do jučer »seljaci... čuvali svoje stare običaje, čarape u obliku dokoljenica, teške podsuknje ukrašene vezom«,61 gdje su vojvode od Friasa imale svoj dvorac, s otvo­ renim renesansnim prozorima u debelim zidinama, s velikim dvorištem, širokim stubištima, ukrašenim stropovima, ispupcenim gredama i divov­ skim kaminima. 70

D ru štva

Malo po malo, velikaši su popustili pred privlačnosti gradova. Vojvoda od Infantada već je bio u Guadalajari. U Sevilli, gradske palače množe se u 16. stoljeću. U Burgosu neke od tih kuća još i danas postoje, s prozorima i trijemovima s renesansnim ukrasima i velikim grbovima koje podržavaju kipovi.62 Godine 1545, Pedro de Medina divi se broju i bogatstvu plemićkih kuća u Valladolidu.63 Kad se vladavina Filipa II. završava, velikaši se u velikom broju premještaju prema Madridu, zatim prema Valladolidu koji je neko vrijeme bio glavni grad Španjolske, prema reprezentativnom životu na Corteu, slavljima, borbama s bikovima na Plaza Mayor. To plemstvo spušta oko vladara zastor koji će ga sve više odvajati od njegova naro­ da.61 Slabost Filipa III. pogoduje mu i plemstvo zauzima važne položaje u vlasti, sa svojim ljudima, svojim klikama, svojim strastima... To je doba miljenika, validosa, njihovo vrijeme. Od tada ono uživa u sjaju Madrida, njegovim običajima, dugim šetnjama i njegovom noćnom životu: kaza­ lišta, vesele udovice i djevojke za razonodu koje se u tom dobrom društvu počinju odijevati u svilu, na najveće zaprepaštenje čednih ljudi. Ono čak pokazuje, opijeno tom promjenom života, izvjesnu žudnju da se pomiješa s nitkovima, s pokvarenom gomilom kojom vrvi veliki grad. Prema jednoj predaji, vojvoda od Medine Sidonije, nesretni junak Nepobjedive armade, osnovao je u Madridu kabare Sedam đavola.65 U svakom slučaju, Madrid je, koliko grad kralja, i grad komedijaša ili nevaljalih momaka, i grad plemića, mjesto njihovih taština, njihove raskoši, njihovih svađa, onih koje vode sami ili onih koje njihovi do­ ušnici rješavaju po uličnim ćoškovima: u gradu se počini, kako kažu svjedoci, više nego jedno ubojstvo na dan.66 Ali u Madridu se plemstvo trsi i da pazi na vlast i da od nje izvuče korist. Udomaćeno, ono i samo pripitomljuje, sveti se što ga je Razboriti kralj držao postrani tijekom cijele jedne beskrajne vladavine. Mali ljudi i dalje zauzimaju mjesta savjetnika i malo po malo usmjeravaju se prema stazi počasti. Velikaši, nosioci naslova u potrazi su za milostima, za krupnim darovima, isplativim imenovanjima, ayudas de costa, za posti­ zanjem encomiendasa različitih redova. Oni to traže za sebe i za svoje. Imenovanje za talijanskog ili američkog potkralja znači osigurano bo­ gatstvo. Nominalno prihodi velikog plemstva ne prestaju uostalom rasti poslije dosta redovitog gomilanja nasljedstva i dobara. Oni se obično penju sa stjecajem povoljnih prilika. Svi zajedno, velikaši i seniori s naslovima raspolažu 1525, prema riječima Mlečana67, s 1.100.000 du­ kata prihoda, a sam vojvoda od Medine Sidonije prima godišnje 50.000 dukata. Godine 15586e, prihodi vojvode dosežu 80.000 dukata; 1581, dvadeset dva vojvode, četrdeset sedam grofova i trideset šest markiza 71

ZAJEDNIČKI- SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

raspolažu s tri milijuna dukata, a vojvoda od Medine Sidonije sam sa 150.000.69 Takav je privid, ono što se govori. Ali to sjajno imovinsko stanje sasvim je opterećeno; već od vremena Filipa II. katastrofalna zaduženja postala su pravilo i prihodi plemića često se oduzimaju, kao i prihodi samog kralja, za plaćanje dugova. Poznato je tako društvo koje su 1552. osnovali Martellijevi70 iz Firence pod nazivom Francesco Lotti i Carlo Martelli, i koje se do 1590. specijaliziralo za lihvarske posudbe veli­ kašima (lošim platcima) i malim ljudima, uvijek savjesnim u plaćanju. Popis loših plataca je veličanstven: »Alonso Osorio, sin markiza de Astorge, d on Miguel de Velasco, don Juan de Saavedra, don Gabriel de Zapata, don Diego Hurtado de Mendoza, don Luis de la Cerda, don Francisco de Velasco, d on Juan de Acuna, don Luis de Toledo, sin napuljskog potkralja, don Bernardino de Mendoza, don Ruy Gomez da Silva, don Bernardino Manrique de Lara, don Garcilaso de la Vega, otac grofa de Palme, markiz od Las Navasa, grof de Niebla...«. Krasna oglasna ploča! Kako su ti dugovi često nastali u vrijeme službovanja kralju, kao npr. dugovi njegovih ambasadora, razumljivo je da se vladar povremeno umiješa i nametne vjerovnicima nagodbu...71 U idućem stoljeću, u kojem bolje upoznajemo te financije, vlastelina i sirotinje, nastavljaju se iste teškoće. Jedna kraljevska darovnica, nasljedstvo, znatan miraz, posudba koju je kralj dopustio na osnovi majorata ponovno usposta­ vljaju nestabilnu likvidnost.72 Zatim vrlo brzo ponovno dolazi do hoda po žici... Evo, ukratko, što olakšava vladarov posao. Izolirano do aktiv­ nog ekonomskog života, plemstvo je osuđeno na loše poslove: ono ih se ne lišava. A kralj raspolaže s još jednim sredstvom pritiska. Oko 1520. izdvaja se visoko, dosta zatvoreno plemstvo velikaša i Titulosa, 20 velikaša, 35 Titulosa. Ima ih šezdesetak 1525; 99 na kraju vladavine Filipa II. (18 vojvoda, 38 markiza, 43 grofa): Filip III. posvećuje 67 markiza i 25 grofova...7* Došlo je dakle do lančanih promaknuća. Tako 1533. i 1539. do promaknuća obitelji Navas i Olivares, novijeg plemstva. Zatim će doći do razlikovanja visokog plemstva u tri klase. Pomoću njih kralj vlada, drži svoj svijet na okupu. Kastilijski hidalgosi i regidoresi Potkraj vladavine Filipa II. visoko plemstvo broji 100 osoba, sa ženama i djecom 400, najviše 500. Procjena sveukupnog broja plemića u Kasliliji mora biti oprezna, možda 130.00071, ili pola milijuna ljudi na stanovništvo od šest ili sedam milijuna, masa koja samim svojim brojem nužno obuhvaća siromašne i bijedne. U tisućama kuća, medu kojima i 72

D ru štva

trošnih, često s »divovskim grbovima isklesanim u kamenu«,’’5živi narod koji želi živjeti »plemenito«, bez nečasnog rada, od službe kralju ili Crkvi žrtvujući tome idealu sve, često i sam život. Plemićke ludosti osobito nije nedostajalo u Kastiliji, usprkos nevoljama koje ona za sobom donosi i pučkom izrugivanju koje obiluje izrekama:76 »Dok trčiš za onim što ti duguje hidalgo, pusti svog hrta«; »Na stolu hidalga mnogo je stolnjaka a malo tanjura«; »Neka te Bog čuva od siromašnog hidalga i bogatog seljaka...« To izrugivanje je razumljivo: postoji proturječnost između želje da se živi plemićki i u isto vrijeme svijesti da se tako ne može živjeti zbog nedostatka novca koji opravdava gotovo sve. Neki gradovi idu tako daleko da odbijaju ulazak u grad hidalgosima koji ne sudjeluju u plaćanju općih poreznih obveza. Zlatnim je slovima, kaže se, bilo upisano u Ayuntam ientu Gascuene, selu u pokrajini Cuenca: No сонsientennuestrasïeyeshidalgos, frailes, ni bueyes 77Volovi (bueycs/neotesanci?) su tu zbog rime: »Naši zakoni ne priznaju ni hidalgose, ni fratre, ni volove«. Mnogo drugih gradova i sela, dosta brojnih, odbijali su svaku podjelu između hidalgosa i pecherosa, sitnih plemića i pučana. Među­ tim, najvećim dijelom vremena dva »naroda« dijelila su medu sobom gradske položaje i službe,78 što je pogodovalo manjini. A u brojnim važnim gradovima, kao i u bitnom središtu Sevilli,79 plemstvo je prigra­ bilo sva rukovodeća mjesta. Već smo ukazali na kupovnost službi, korisnu za obitelji na položaju, vlasnike službi regidorcsa koje je pro­ davao kraljevski dvor a zatim preprodavali njihovi vlasnici. To nikada nisu bila pitanja čiste taštine, već često prljavih interesa, uvijek podu­ zetnih. Kako nije moglo opljačkati cijelu Kastiliju, kao velikaši, lokalno plemstvo prisvajalo je gradske i seoske prihode, koji su mu bili na dohvat ruke, i njima se hranilo. Svađa, napetosti, borbe klasa nikada nije nedostajalo u tim uzburkanim sićušnim svjetovima; sukobi su ovdje ponekad smiješni, ponekad tragični, ali imaju svoj smisao. Visoko se plemstvo obično nije upletalo u to. Isto tako sitne službe i nevažni položaji na dvoru dostupni su hidalgosima, i to još prije društvenog prevrata koji će uslijediti nakon smrti Filipa II. On nije bio sklon, kako se govorilo, pučanima ili građanima kojih je broj, čak i u Conscju de H acienda, bio ograničen (ako se izuzme svećenstvo); on je više volio srednje plemstvo od visokog. Ta tvrdnja, koju ispitivanja daju naslutiti, mijenja zajednička objašnjenja.80 Reakcija plemstva tako zapo­ činje sa samim 16. stoljećem, iako se, prirodno, sve plemstvo ne nam­ ješta lako i odmah: mnogi plemići bez novca sretni su da mogu služiti u redovima posluge, kao criadosi velikih vlastelina, ne zaboravljajući ipak, kad se ukaže prilika, ponijeti svoje crvene križeve Santiaga ili Calatrave.81 73

ZAJEDNIČKI: SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

Pred tim općim, velikim pokretom reakcije su rijetke ili ne postoje. One koje su poznate ne čine se dovoljno snažnim. Tako Medina del Campo, stari trgovački grad, odbija prepustiti bidalgosim a polovicu svojih oficiosa, usprkos jednoj presudi iz 1598, postiže odgodu, zatim 1635. i konačno dobiva spor uz isplatu 25.000 dukata.82 Medina de Rio Seco branit će se i pobijediti u istim uvjetima 1632, uz golemi dar uostalom.8* Uočimo tu pojedinost: trgovina se još uvijek bori protiv plemstva.

Druga svjedočanstva Na kastilijsku sliku nailazimo i drugdje, m utatis nutandis. U Fran­ cuskoj81; čak i u Kataloniji85 i Valenciji: u te dvije razdvojene Španjolske vlast kralja je slaba i plemići to koriste do te mjere da im pripisuju subverzivnije misli nego što je opravdano. U kolovozu 1575, kad se radi o lome da se u Flandriju s Escovedom pošalje ili vojvoda od Gandije (ali on je bolestan) ili grof Aytona, i jedan i drugi, kaže Genovljanin Sauli, mogu pretendirati na naslov »muža Republike, jer je jedan iz Valencije, a drugi iz Barcelone«.86 Huomo d i Repubblica, lijep plan! Jedna još važnija pojedinost: u Valenciji, u travnju I6 l6 , potkralj, vojvoda od Ferije, kaznio je nekog plemića nakon jedne njegove neslane šale i natjerao ga da prođe gradom na leđima mazge. Plemići odmah zatvaraju svoje kuće, oblače crninu a neki od njih idu protestirati u Madrid kod kralja.87 U Napulju su žestoki ratovi od Karla VIII. do Luja XII. uzrokovali lančane katastrofe za plemstvo. Iščezavaju veliki moćnici, poput princa od Salerna ili princa od Taranta, ili vojvode od Barija. Njihove »države« su bile podijeljene. Ali u toj su igri srednji velikaši ojačali, a dosta većih država je preživjelo, kao grofovije Albi i Tagliacozzo, Matera, Cellano. Godine 15 58.88 jedan mletački izvještaj navodi u kraljevstvu 24 vojvode, 25 markiza, 90 grofova, oko 800 baruna i, još k tome, 13 seniora koji raspolažu sa 16 do 45.000 škuda rente. Ti brojevi su kasnije porasli: 1580. — 11 prinčeva, 25 vojvoda, 37 markiza89; 1597. — 213 »titolati«, od kojih 25 prinčeva, 41 vojvoda, 75 markiza, 72 grofa i 600 i više baruna.90 Više se nitko i ne trudi da broji tu sitnu ribu. Godine 1594. velikaši raspolažu s rentom od 50 do 100.000 dukata.91 Kako je država, prodavač naslova posredstvom Sommarije, mogla voditi borbu protiv svojih vlastitih klijenata? Ona se u nju upustila, ali nikad potpuno. Godine 1538. i kasnije, Karlo V. dao je na znanje da ne dopušta svojim feudalcima iz Napulja pravo na mero i misto impcro92, osim ako to pravo nije točno određeno u njihovim povlasticama ili utvrđeno zakonskom odredbom; u suprot74

D ru štva

nom slučaju feudalac će biti okrivljen za uzurpiranje zakona. Car je također pokušao sačuvati dobra zajednica i slobodu vazala od ćudi velikaša: nastojao je ograničiti broj »službi« na onaj koji je bio utvrđen običajnim pravom. Uzalud. Sve je barunima bilo na raspologanju: šume, zajednički pašnjaci, tlaka njihovih podanika (nad kojima su oni cijenili da imaju sva prava: Bianchini čak govori o naslonjačima od ljudske kože)93, prava vladara, katkada čak i novac od poreza za kralja. Točno je da je on često prepuštao svoja prava i svoje porezne prihode, prodane unaprijed, zatim u slučaju potrebe i preprodane. Posljedica je toga da većina feudalaca ima gotovo vladarska prava u stvarima pravde i dažbina; oni imaju svoje ljude i nijedna ih vlast ne može ukrotiti. Nedostaje im još samo povlastica da kuju vlastiti novac. Samo ih je njihova rasipnost, njihov običaj. da u Napulju žive u blizini potkralja i u atmosferi velikoga grada, njihova taština, nužnost da se oslanjaju na Španjolsku u borbi protiv Turčina i protiv »pučanina«, sprečavala da ne prevrše mjeru. Л možda i činjenica da je m eđu njima bilo i stranaca, Španjolaca ili Genovljana, koji su ovamo došli kupovinom lena. U svakom slučaju, gledano u cjelini, baruni se stalno množe. Posljednje godine stoljeća, tako loše, pritišću, bez sumnje, velik broj velikaša, osobito u gradu. Znatni dugovi povlače za sobom prodaje, sekvestraciju od strane Sommarije. To su banalne nevolje u životu plemića, u Napulju i drugdje, rizik samog njihova položaja. Uspijevaju im izmaknuti. Jedan plemić može se upropastiti i sve izgubiti, plemstvo zbog toga ne gubi na važnosti. Kad bismo jednim skokom otišli do dramatične sredine 17. stoljeća, vidjeli bismo, s onu stranu slikovitih prizora i pojedinačnih uloga, tijekom revolucije u Napulju u vrijeme Masaniella (1647), kako se okončava nepobitna društvena revolucija, pri čemu posljednju riječ imaju velikaši, njihova reakcionarna klasa.91 Plemstvo je dobilo bitku, i to zadugo, i ne samo u Napulju. Ono ju je dobilo u Milanu95 kao i u Toskani96, u Genovi9"7kao i u Veneciji98 ili u Rimu99. Imamo i previše zapisa tome za potvrdu. No treba li se ponavljati?

Turska plemstva Kudikamo najčudniji spisi odnose se na Tursko Carstvo. Dok o islamu ne znamo izravno ništa, možemo prilično dobro uočiti društvenu situaciju u Anatoliji, i dosta dobro na Balkanu. A ova stvarnost, suprotno od onoga što se često ponavljalo,100 nije proturječna sudbini Zapada. Sličnosti i podudarnosti očite su. Isti uzroci, iste posljedice, može se reći, u mjeri u kojoj jedan društveni poredak, na kraju krajeva, ne predstavlja, u pogledu svojih struktura, mnoštvo mogućih rješenja i što 75

ZAJEDNIČKO SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

se radi o društvima koja su sva izričito seoska, tek elem entarne države, unatoč njihovu sjaju i, barem po toj nedovršenosti, m eđusobno dosta slična. Proučavanja u posljednjih petnaest godina, ako i nisu sve rasvijet­ lila, omogućila su da se odvoje cjeline i već valjani »modeli«, a bitno je bilo da se pom no razlikuju prema epohama. Previše povjesničara brka, u vezi s Turskom, događaje koji se odvijaju na stoljećima trajanja: jer, ako društva rijetko napreduju divovskim korakom, ona se s vremenom preobražavaju na jednako velike razmake. Treba govoriti o tri, štoviše o četiri turska plemstva; posljednje koje se krajem 16. stoljeća uspijeva snažno učvrstiti u svom položaju najviše je zlorabilo vlast: ono potčinjava totalitarnu državu Osmanlija i slabi je, ako već ne uzrokuje, ono samo, njezin potpuni slom. Jer, naposljetku, ako su isti uzroci i iste posljedice vidljive posvuda, opće konjunkture također su odgovorne, one su prije svega, i posvuda, na djelu. Da bismo promotrili prvo tursko plemstvo moramo se vratiti daleko unatrag, sve do mračnog 14. stoljeća; ono se smjestilo u Anatoliji uoči ili neposredno nakon prvih velikih pobjeda Osmanlija (od zauzeća Burse, 1326, do Drinopolja, oko 1360). Ako prihvatimo ono što o tome često kazuju povjesničari,101 to je visoko društvo kruto, zbijeno u opasnom jedinstvu, istodobno robovlasničko, feudalno i plemićko, a ipak slobodno, previše slobodno prem a sultanu (ovaj je samo prvi medu jednakima). Zemlja se zasebno prodaje i kupuje bez prestanka i bez ikakve kontrole države. Naposljetku se pretvara u individualne posjede, alodijalne, rekli bismo (m ulkovi), ili obiteljske (vakufi), točnije u po­ božne zaklade, pri čemu utemeljitelj i njegovi nasljednici zadržavaju upravljanje i uživanje, na način da su to čvrste tvrđave kao što su zapadni majorati. Drugo tursko plemstvo ne javlja se samo u Europi, u 15. stoljeću, ali ga ovdje najbolje vidimo u trenutku kad hvata korijene, zatim brzo napreduje. Pred brzim turskim osvajanjem Balkana, naime, sve se srušilo vrlo daleko i vrlo unaprijed, pod udarcima snažnih seljačkih revolucija. Tako se, prije posljednjeg skoka prema naprijed, od zauzimanja Beograda 1521. do prodora u Ugarsku (Mohač 1526), mađarski seljaci dižu na ustanak; kršćansko plemstvo će ih pokoriti, no uz cijenu pogibeljnog napora.102 U cjelini, niz starih feudalnih režima srušilo se gotovo samo od sebe, a svi ti režimi potječu izdaleka, sazdani su od miješanih elemenata (grčkih, slavenskih, čak zapadnih). U predvečerje katastrofa, Balkan je u društvenom smislu u istom satu sa Zapadom, zbog svoga bogatstva, pa bilo to i samo zbog načina na koji su se velikaši nastanili u gradovima u blizini svojih imanja (to je inurbamenlo poput onoga u 76

D ru štv o

Italiji) Musaki, albanski velikaši, nastanili su se u Draču, u utvrđenim palačama sličnim onima u Bologni i Firenci. Aviše nego u jednom gradu, u unutrašnjosti tih zemalja, podižu se ulice s bogatim velikaškim nastam­ bama, Trnovo ima svoju bojarsku m ahalu, Vidin svoju bojarsku uli­ cu™* a sva ta raskoš bila je povezana s latifundijama, sa surovo iskorištavanim seoskim imanjima. Taj se sistem ruši pred Turcima poput lažnog kazališnog dekora. Bilo je tada pustošenja, potiskivanja stanovništva prema nesmilje­ nim planinama, ali je isto tako došlo i do relativog oslobađanja seljaka. Oni će ostati okupljeni u svojim zajednicama, gospodari svojih zemlja, ali svakako ne slobodni, podvrgnuti državnom poreznom sustavu koji ne kani nikoga previdjeti i zarobljeni na novim velikaškim posjedima koji su nastali kao kopija starih, na lenima ili, prije, beneficijima, onim timarima na koje su podijeljeni stanovništvo i osvojeno tlo. Seljak će plaćati dažbine u novcu, dažbine u naravi, ove posljednje su neznatne u odnosu na one prve, ali bit će oslobođen teške tradicionalne tlake. Turčin je to više pomirljiviji u tim prvim godinama što osvajanje više napreduje, što mu više pogoduju seljački nemiri i što sultani sa sumnjom gledaju na staro anatolijsko plemstvo koje se obogatilo tim podjelama lena u Europi, čijim upravljanjem pokušavaju ovladati velike obitelji, Jandarli .ш4 Ovo nepovjerenje središnje vlasti prema feudalcima neće. uostalom, nikada prestati, pa odatle toliko mjera, politika i opreza. Od početka igre, pogodnosti koje su nuđene kršćanskom plemstvu Balkana, uvelike opskrbljenom tim arim a, nisu imale drugog dubljega razloga.I(,s Ovi tim ari nisu obična lena, unatoč njihovim sličnostima sa zapad­ nim velikaškim posjedima; prvi kao i drugi predstavljaju sela, zemlje, neobrađene površine, vode tekućice, cestarine, ponekad prava na tržište susjednog grada, kao u Kosturu, malom bugarskom gradu...106 ЛИ ta vlastelinska dobra služe za uzdržavanje vojnika, konjanika, spahija, tako da se kao i timari često nazivaju spahilucima. Ukratko, to su uvjetna lena, neka vrsta plaće, uz protuuslugu da se služi, na svaki zahtjev, sa skupinom konjanika razmjerno veličini tim ara, pod zapovjedništvom pokrajinskog sandžaka. Ne odazvati se pozivu znači izgubiti svoj timar. Ova opoziva vlastelinska dobra, davana doživotno, više su beneficiji u karolinškom smislu nego lena. Ali vrlo rano timari prelaze s oca na sina, dolazi do pomaka prem a nasljeđivanju, od beneficija prema lenu. Od 1375, jedna zakonska odredba priznavala je ovo pravo prijelaza na sinove posjednika timara.107 Obično se radi o mršavim prihodima, manjim od 20.000 aspri, a rijetko se postizala gornja granica prve kategorije. Izvještaji za područje Vidina i Berkovice, od 1454. do 1479, pokazuju za 21 timar prihode od 1.416 aspri do 10.587, ili 20 do 180 dukata, dok se većina smješta 77

ZAJEDNIČKI? SUDBINU I SVEUKUPNA KRETANJA

između 2.500 i 8.000 aspri. Taj slabi dohodak odgovara, međutim, zlatnom dobu sistema. Posjednik timara, kojega nadgledaju budne lokalne vlasti, ne može zapravo zahvatiti u mršave prihode svojih seljaka i rješenje je, ako se želi obogatiti, plijen, nagrada u unosnom ratu koji Osmanlije vode sve do sredine 16. stoljeća.108 Da su prihodi posjednika timara dosta skromni, moglo se pogoditi unaprijed, uzimajući u obzir njihov broj: 200.OOO109 možda pred kraj stoljeća, naime milijun osoba na 16 ili 20. To plemstvo je previše brojno c da bi moglo biti bogato. Ali u tom broju ima i povlaštenih: veliko plemstvo stvara se vrlo rano. Postoje, zapravo, tri kategorije tim ara,110 obični do 20.000 aspri prihoda, srednji iiizijam eti do 100.000, i has, iznad ovog prihoda. Godine 1530, u Rumeliji, veliki vezir Ibrahim-paša posjeduje has od 116.732 aspre prihoda: Ajas-paŠa ima jedan bas od 407.309; Kasim-paša jedan drugi od 432.990... To su velika područja, kojima se mogu pribrojiti vakufi i m ulkovi (za ove posljednje kaže se basa ili basa čitluk, za razliku od seljačkih posjeda, raja čitluka). Hoćemo li reći da su to vlastelinski rezervati? Neki od tih rezervata, u drugoj polovici 15. stoljeća u Grčkoj sastoje se od maslinika, vinograda, voćnjaka i mlinova...111 Privatni posjed tako se vrlo rano javlja, obično u korist velikih feudalaca, pa riskira da ugrozi golemo zdanje zemljišne aristokracije razvijene u znaku javne službe i prema doktrini same turske države koja zahtijeva da sve nacionalno bogatstvo bude isključivo vla­ sništvo sultana. To što je ovaj osjetio opasnost od visokog plemstva, previše boga­ tog i već previše slobodnog, objašnjava preuranjene reakcije, kao one Mehmeda II, ili zakašnjele, kao one Sulejmana Veličanstvenog u prilog odlučne centralizacije sistema kojemu prijete mogući separatizmi i autonomije. Ono što želi učiniti istanbulski pobjednik, Fatib, jest da uništi vakufska i m ulkovska imanja i da ih ponovno uključi u mrežu spahiluka.xxl Veliki Sulejmanov zakonik iz 1530.113 znači opće dovo­ đenje u red, karakteristično za doba »Zakonodavca«. Od sada će se gotovo isključivo u Istanbulu (ibeglcr-begovima se ostavlja samo pravo da imenuju manje nosioce naslova) dodjeljivati vojna lena. Nadoknade koje se dodjeljuju sinovima spahija utvrđene su: one će se razlikovati već prema tome hoće li otac biti ubijen na bojnom polju ili će umrijeti u svom krevetu, ovisno o tome je li nasljednik već bio ili nije darivan lenom. Ali te mjere, kao i sve službene mjere u društvenoj sferi, imat će sumnjiv rezultat, osim što će sistem, s Istanbulom kao središtem, od sada ovisiti o šaraju i njegovim spletkama više nego o svojim vrlinama. U svakom slučaju, veliki posjed, koji već postoji, ne uzmiče. Njemu je naklonjena unutrašnja kolonizacija Balkana, demografski rast, polet izvoza sirovih proizvoda prema Zapadu. Trgovina žitom, od 1560. do 78

D rtišlvn

1570, obogaćuje velike posjednike: veliki vezir Rustem-paša je trgovac žitom.114 Treće razdoblje turskog plemstva, nakon 1550-1570, približno određeno, nije toliko novo kako se pretpostavlja. Karakterizira ga razvoj velikog posjeda, ali to se zbiva već prije sredine 16. stoljeća. Novost je, međutim, prestanak turskih pobjedničkih osvajanja, prije kraja preslavne vladavine Sulejmana Veličanstvenog (1566), i nužda u kojoj su velikaši svake vrste primorani vratiti se seoskom svijetu da ga iskorišta­ vaju bez stida i mjere, budući da dažbine u novcu više ništa ne znače sa stalnim devalvacijama aspre.115 Osmanlijska država odjednom se zatiče u teškoj situaciji: »prihodi državne riznice ne pokrivaju više njene troškove«, bilježi krajem 16. stoljeća turski kroničar Mustafa Selaniki.116 Porezne mjere, ubrzani odljev prihoda ravnaju se prema logičnom slijedu stvari. Rast cijena do kraja izopačuje stari poredak. Suvremenici će zbog toga optužiti loše postupke vlasti, povlastice što ih daje dvorskoj aristokraciji, njenim službenicima i štićenicima. Istina je da je šaraj postao djeliteljem timara i on ih čuva za dvorjane i službenike koji okružuju vladara i njegove ministre, čauše, pisare, kontrolore državnih dobara (muteferici), sluge dostojanstvenika, paževe carske palače,117 ne računajući vezire ili sultaniju majku... Ta dioba lena nadilazi sve ono što će Zapad vidjeti ili izmisliti na tom području. Plemićke povelje u Francuskoj nisu ništa u usporedbi s tim ferm anim a koji se često dijele neumjereno i koji se bez stida dijele svima do edžnebija, tih »strana­ ca«118 (oni koji ne pripadaju vladajućoj osmanlijskoj klasi). »Lupeži, razbojnici, Cigani, Židovi, Vlasi, Rusi, ljudi iz gradova«: tako jedan osmanski kroničar označava119 ono što bismo mi na Zapadu nazvali novim plemstvom. Vremena »sramote«120 došla su i ona će potrajati, usprkos tradicionalnim pravilima. Kako monetarna ekonomija sve po­ goni, golemi zemljoposjedi rastu, te otrovne biljke protiv kojih ništa više nije moguće učiniti. Pod lažnim imenima jedan vlasnik timara dobiva dvadeset, trideset vlastelinstava...121 Velika vlastelinstva gutaju ona sred­ nja i razvlašteni feudalci, ili oni kojima prijeti da će im se to dogoditi, odigrat će uskoro istaknutu ulogu u seljačkim bunama krajem stoljeća i na početku sljedećeg. Osim što je bilo vrijeme novorođenih velikaša, to treće doba započinje eru lihvara, »financijaša« koji iskorištavaju u isti mali državu, plemstvo i seljake. Od 1550, naime, osmanlijska država utječe se staroj mjeri prodaje poreznih prihoda, sistemu m ukata i iltizam a (davanja u zakup) koji su primjenjivali već Turci Seldžuci i još Bizant.122 Metoda je zapravo banalna, nalazimo je isto tako u Napulju, Veneciji kao i u Parizu ili u Španjolskoj. U Napulju se prodaju porezni prihodi, u Veneciji se daje u zakup na dvije ili tri godine određeni porez, određeni sektor 79

ZAJEDNIČKE SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA

carina... Turska država postupit će jednako tražeći od svojih zakupnika da unaprijed dadu novac koji odgovara prihodima koji će bitimbrani. Zakupnik se, usprkos nadzoru kontrolora, potom obilno naplaćuje. Na carini, za ovce se mora platiti jedna aspra na dvije glave: doći će se i do osam aspri za svaku životinju. Još više, prije nego što zaključi posao, zakupnik će postaviti svoje uvjete, umnogostručiti svoje zahtjeve. Vrlo često će velikaši sami dati u zakup svoja imanja i posvuda se nesputano razvija mreža židovskih ili grčkih posuđivača.12-^ Oni uskoro drže cijelu Tursku pod svojom vlašću... Monetarna ekonomija, rast cijena uznosi ih na rukovodeće položaje. U tim uvjetima stari vojni sistem spahija više ne funkcionira. Ali tome se ne treba čuditi. Vojna služba se izbjegava a kontrole koje naređuje centralna vlast izigravaju se. U toj stvari, svjedočenje intendanta financija sultana Ahmeta, Ainija Alija jasno je.121 »Većina feudalaca«, potvrđuje on, »danas se oslobađa svoje službe, tako da na selu, kad je riječ o vojnoj službi, na deset timara ne dolazi ni jedan čovjek.« Viteški duh koji je učvrstio tu instituciju više ne postoji. Koci-beg, podrijetlom iz Korice, na jugu Albanije, o tome svjedoči u svojim napisima objavljenim 1630.125 Ali već je jedan nepoz­ nat lik, Bosanac Malah Hasan Elkžadi, 1596.126 ispustio isti krik uzbune. Propadanje vide već i stranci127. U 17. stoljeću, spahije će napustiti svoja seoska boravišta i nastanit će se u gradovima. To je doba kada albanska obitelj Toptani napušta utvrđeni dvorac Kruzu i odlazi u otvoreni grad okružen vrtovima, Tiranu.128 Ta seoba prema gradovima znak je, među ostalim, rađanja aristokracije s jakim lokalnim korijenima, sigurne u svoju budućnost.

Čitluci S 18. stoljećem, otkriva se druga promjena, ne manje znatna, ako je vjerovati proučavanjima Richarda Buscha Zantnera.129 Učena jav­ nost1^(>primila je suzdržano tu knjigu punu ideja. Ali ima li učena javnost pravo? Istina je da su Richarda Buscha Zantnera privukli književnost i primjer agrarnih reformi poslije Prvog svjetskog rata u jugoslavenskim djelima Frangeša i Jusića, ali je li to zlo? Predbacivala joj se, također, nepreciznost terminologije, što mi se čini gotovo neizbježnim. Kada jedan zapadni povjesničar prilazi tim svjetovima, sve riječi što mu stoje na raspolaganju su višeznačne a donedavne definicije (kategorička suprotnost koju tako uspostavlja Ch. Beckers između turskog lena i zapadnog lena) ili opća objašnjenja (kao o n a j. Cvijića) loši su oslonci. Sve opsežnija upotreba turskih izvora postavlja, uostalom, probleme u drukčije svjetlo i primorava na duboke revizije. 80

D ru štv a

Vjerojatno je da čitluk označava novost i važnu činjenicu. Riječ je prvobitno označavala površinu koju jedan seljak obradi u jednom danu131 (to je bizantski zeugarion, njemački Morgen ili Jock, jo u r ili journal u nekim francuskim selima). Vjerojatno je da on zatim označava privatni posjed ili posjed seljaka {raja čitluk) ili posjed krupnog vlaste­ lina {kasa čitluk), i naposljetku veliki moderni posjed, neku vrstu kolonijalne plantaže ili Gutsherrscbaft. Loše tumačimo taj razvoj, ali riječ ima ovaj smisao od 1609-1610.132 Postojanje tih modernih posjeda, nevjesto vođenih ali produktiv­ nih, prisililo bi nas, u slučaju potrebe, da u razvoju turskog plemstva uzmemo u obzir samo motive društvenog ili političkog reda. Nije sve bilo samo razaranje, nazadovanje, kako se žale i tumače to kroničari. Ti posjedi podsjećaju na produktivne kolonijalne plantaže ili na lijepe zemljoposjede istočno od Labe133 ili u Poljskoj. U središtu je kuća gospodara, sagrađena od kamena, kao u južnoalbanskoj ravnici u okolici Korice, svojim izgledom pripada tipu kule, utvrđene zgrade na više katova.134 Ona nadvisuje bijedne seljačke kućice od ilovače. Obično čitluci zauzimaju najniže dijelove ravnica, kao što su baruštine između Larise i Volosa, duž blatnih obala Jezera135 ili vlažne doline rijeka i pritoka. I upravo taj oblik eksploatacije osvaja. Ti čitluci proizvode u prvom redu žito. A žito u Turskoj kao i u podunavskim pokrajinama, ili u Poljskoj, čim je povezano s velikim izvozom, stvara u početku uvjete za »drugo kmetstvo«136, očito u Turskoj. Ti veliki posjedi pogoršavaju svuda položaj seljaka i izvlače korist iz toga. U isto vrijeme oni su, ekonomski govoreći, efikasni, za žito u prvom redu, za rižu, uskoro za kukuruz, kasnije za pamuk, i od samog početka za stručno navodnja­ vanje kao i za množenje vučne zaprege...13"7 Ono što se proizvodi po ravničarskim selima Balkana jako podsjeća na zapadne metode, na primjer na one u Veneciji. To su nepobitno velike bonifikacije. Kao i na Zapadu, veliki zemljoposjed iskoristio je prazne prostore bez ljudi koje prvo feudalno doba i seljaci nisu još dobro zahvatili. Došlo je do napretka uz cijenu, očito kao i drugdje, društvene prisile. Jedino siro­ mašni nisu od toga ništa imali, nisu ni mogli ništa imati.

2. Izdano građanstvo Građanstvo u 16. stoljeću, povezano s trgovinom i u službi kralja, uvijek je na rubu propasti. Ono ne riskira samo propast. Bilo da se previše bogati, ili je um orno od neizvjesnosti trgovačkog života, ono će kupovati položaje, rente, naslove ili lena i odat će se napastima ple­ mićkog života, njegovim dražima i njegovu neometanom ljenčarenju. 81

ZAJEDNIČKI: SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Služenje kralju dosta brzo oplemenjuje; a tim se putem , koji ne isklju­ čuje druge, građanstvo također upropaštava. Ono sebe niječe trtoliko lakše što novac koji razlikuje bogataša od siromaha u 16. stoljeću već vrijedi kao obilježje plemstva.1-18 A zatim, na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, poslovi daju ritam, ponovno okreću one mudre prem a zemlji i njenim sigurnim vrijednostima. Jer, zemlja je aristokratska po svom izvornom određenju. »Medu glavnim firentinskim trgovcima raspršenim po europskim burzama«, pripovijeda povjesničar Galluzzi1-19, »brojni su bili oni koji su se (na kraju 16. stoljeća) vratili na svoje zemlje u Toskanu da bi ih iskoristili u poljoprivredi. Takvi su bili Corsinijevi i Gerinijevi koji su se vratili iz Londona, Torrigianijevi koji su napustili Nürnberg i Ximenesovi koji su se od portugalskih trgovaca pretvorili u firentinske.« Taj povratak zemlji velikih trgovaca, kakve li rječite slike, zbio se jedva jedno stoljeće poslije Lorenza Veličanstvenog! Okrenimo stranice, i 1637. pomalja se, prilikom prom jene vlasti, jedna nova Toskana, kruta, plemićka, dvor­ ska... 140 To je Stendhalova Italija, predvidiva već dugo vremena pa ipak začuđujuća u tom gradu gdje je kucalo slobodno srce renesanse. Srušila se čitava jedna stara kulisa. Nije pretjerano govoriti, pod uvjetom da zađemo dosta naprijed u 17. stoljeće, o propasti građanstva. Ono je bilo povezano s gradovima, a gradovi su vrlo rano doživjeli niz političkih kriza: tako ustanak Comunerosa, 1521;zauzeće Firence, 1530. U toj igri, slobode gradova mnogo su trpjele. Zatim su došle ekonomske krize; one trenutne, zatim ustraj­ ne, sa 17. stoljećem, i one duboko pogađaju njihov napredak. Sve se mijenja, mora se mijenjati.

Građanstva Sredozemlja IJ Španjolskoj, ono što tada nestaje jedva da je i postojalo. Gustav Schnürer111 smatra da je Španjolska, samo Kastilija, izgubila svoje građanstvo nakon pobune Comunerosa; to znači biti ekspeditivan, ali uostalom i ne prevariti se previše. Poluotok, nedostatno urbaniziran, raspolaže za potrebe trgovine samo posrednicima koji su strani pravim interesima zemlje i koji, ipak, imaju nužnu ulogu, kao što je danas u nekoj od zemlja Južne Amerike, ili radije donedavno (1939). U srednjem vijeku, tu su ulogu igrale židovske zajednice koje su davale trgovce, lihvare i skupljače poreza. Poslije njihovog istjerivanja (1492), praznine su se popunjavale svakojako. L) 16. stoljeću, u gradovima i selima sitnom se trgovinom bave Mauri, novi kršćani, optuženi da rade protiv državne sigurnosti, da se odaju trgovini oružjem, da sve prisvajaju. U veletrgovi­ ni, osobito u Hurgosu, djeluju mnogi preobraćeni Židovi.142 82

D ru štva

Te žalopojke, te strasti, to nepovjerenje, u nedostatku drugih dokaza, ukazivale bi na to da još ponegdje i dalje postoji španjolsko građanstvo: u Sevilli, u Burgosu, u Barceloni (koju će kraj stoljeća probuditi iz njezina dugog sna). Ima i bogatih španjolskih trgovaca, kao što su Malvende iz Burgosa Ш Simon Ruiz iz Medine del Campo. Ali oni mnogobrojni službenici gotovo uopće nisu »građani«, ti lctrado$im u službi kralja, s naslovom don koji obično pridružuju svome imenu, mali plemići ili oni koji teže da to budu radije nego građani. Čudno je u toj čudnoj zemlji Španjolskoj vidjeti nezakonitu djecu svećenika kako i ona dobivaju naslov hidalga. Nije tako čudno, na kraju krajeva, ako se sjetimo prezira s kojim su u Španjolskoj popraćeni fizički rad i trgovina, ako se sjetimo bezbrojnih tajnih bjegova čitavog malog plemstva preko slabo Čuvanih granica: od sedam stotina hidalga jednog srednje velikog grada, u blizini Portugala, ima ih možda tri stotine pravih, kaže jedna tužba iz 1651Ш , ne računajući hidalgos dc gotera (s pločnika), ili one očeve dvanaestero djece koji su uživali porezna izuzeća a da nisu bili plemići i koje je puk okrutno nazivao hidalgos de bragueta...145 U Španjolskoj je građanstvo okruženo, izglodano na svim svojim granicama tim sve brojnijim plemstvom. U Turskoj, građanstvo — najviše trgovci — stranci su u islamskim zemljama, Dubrovčani, Armenci, Židovi, Grci, Zapadnjaci. Ono postoji u Galati i na otocima »latinštine«. Ali je simptomatično vidjeti brzo propadanje onih koje bismo mogli nazvati velikim trgovcima carstva, Mlečane, Genovljane, Dubrovčane. U sultanovoj blizini ističu se dva velika poslovna čovjeka: jedan od njih, Mihajlo Kantakuzen,116 Grk, drugi, Micas, je Židov.1'*7 Iberski Židovi (španjolski ili portugalski), koji su se uselili krajem 15. stoljeća, zauzimaju malo po malo visoke položaje u trgovini (osobito Portugalci) u Kairu, Aleksandriji, Alepu, sirijskom Tripolisu, Solunu, Istanbulu. Oni zauzimaju istaknuto mjesto medu zakupcima (i čak birokratima) carstva. Koliko li se samo puta Mlečani žale na krivovjerje Židova, preprodavača mletačke robe! Ubrzo oni se ne zadovoljavaju više poslom preprodavača i izravno konkuriraju Du­ brovčanima i Mlečanima. Već u 16. stoljeću, oni usmjeravaju veliku pomorsku trgovinu u smjeru Messine, Dubrovnika, Ancone, Venecije. Jedan od probitačnih sektora kršćanskog gusarenja po Levantu postaje lov, s mletačkim, dubrovačkim ili marsejskim brodovima, na židovsku robu, na ropa de ju d to s, kako kažu Španjolci, koju oni prisvajaju za krijumčarenje, lak izgovor kad se radi o tome da se nešto neovlašteno prigrabi. 1,18Židovima, uostalom, uskoro konkuriraju Armenci, koji će u 17. stoljeću opskrbljivati brodove za Zapad, zatim će onamo odlaziti i sami i postati posrednicima trgovačkog širenja šaha Abasa.1,9 To su, na 83

ZAJEDNIČKE s u d b i n i -: i s v e u k u p n a k r e t a n j a

Levantu, nasljednici bogatog talijanskog trgovačkog građanstva, neko vrijeme gospodara na cijelom Sredozemlju. U samoj Italiji stanje je složeno. Jer, ponovimo, tamo je srž proble­ ma, tamo je živjelo građanstvo i važni gradovi. Blještavilo Firence, za vrijeme Lorenza Veličanstvenog, podudara se s blještavilom visokog, bogatog, obrazovanog građanstva. To potvrđuje tezu Hermanna Hefelea 0 renesansi,150 toj podudarnosti između intelektualnog i umjetničkog bljeska i onog snažnog društvenog razvoja koji je prožeo i uzdigao Firencu. Renesansa ovdje odgovara punom ostvarenju jednog građan­ skog poretka: poretka Arti Maggiori151 koji dugo drži prilaze moći i ne prezire nijedan od poslova trgovine, proizvodnje ili bankarstva; koji robuje profinjenostima raskoši, inteligencije i umjetnosti. Ona ponovno oživljava pred našim očima, trudom njenih prijatelja slikara, u onom nizu portreta koje je Firenca ostavila za sobom, samim po sebi znakom građanstva koje je doseglo svoj vrhunac.152 Ali u Uffizima, samo neko­ liko koraka odvest će šetača pred sliku Bronzina: Cosimo d e ’ Medici, naoružan od glave do pete; to je već novo doba, sa svojim prinčevima i svojim dvorskim plemstvom. Međutim, jedan španjolski trgovac, nastan­ jen u Firenci, piše u ožujku 1572: »U ovome gradu jedan vrlo stari običaj zahtijeva da se poslovni ljudi poštuju«.155 Istina je da se radi o velikim trgovcima, hombres de negocios, i da su mnogi od njih plemići; da bi sve bilo u redu, dostajalo bi im da se više ne bave trgovačkim poslovima 1 da žive od svojih prihoda i svojih zemalja. Drugdje se mijenjaju i kulise. Godine 1528. Genova dobiva aristo­ kratski ustav koji će trajati sve do nemira 1575-1576.' U Veneciji, trgovačko plemstvo na kraju stoljeća otvoreno okreće leđa poslovima. U središtu i na jugu Italije, razvoj je podjednak. U Rimu, građanstvo je konačno dovedeno u red 1527. U Napulju, za njega više nema mjesta osim u sudskim poslovima... I izigravanje pravde tome pomaže.154 Posvuda se njegova moć ograničava. U Lentiniju na Siciliji, sudski činovnici, u 16. stoljeću, biraju se samo iz redova plemstva.155 Tako Francesco Grimaldi i Antonio Scammacca, pravni zastupnici, koji po­ stižu 1517. povratak grada pod kraljevsku vlast, ili onaj Sebastiano Falcone, koji 1537, giurato e sindaco, postiže od Karla V. za svotu od 20.000 zlatnih škuda da grad ne bude oduzet velikim feudalcima i, kao povlasticu koja potvrđuje stari običaj po kojem plemstvo iz grada pridržava pravo na službu kapetana Lentinija. Dakle, ne vjerujmo u nemilosrdnu borbu između velikaša i krunskih gradova Sicilije. Čak i kad su ovi posljednji još uvijek u rukama njihovih građana, što je rijetko, oni najčešće traže da se sporazumiju s plemićima i njihovim štićenicima. Nije više ono vrijeme kad su se consoli i sindici cehova borili protiv njih za vlast u gradovima. Još bolje: u Aquili, na sjeveru Napuljskog kraljev­ 84

D ru štva

stva, sindaco dell'Arte della lana postaje, od 1550, na neki način povlasticom plemića.156 Ispitajmo te kronološke putokaze jedan po jedan: nema sumnje, taj razvoj najavljuje se vrlo rano.

Izdano građanstvo Ako se čini da se društveni poredak mijenja, to je jednako privid koliko i stvarnost. Građanstvo nije uvijek bilo isključeno, surovo izba­ čeno iz igre. Ono je samo sebe izdalo. Bila je to nesvjesna izdaja, jer ne postoji građanska klasa koja se uistinu takvom osjeća. Možda zato što je previše ograničena u broju. Čak i u Veneciji cittadini čine 5 ili 6% stanovništva grada na kraju stoljeća.157 Posvuda, naposljetku, bogati građani, raznog podrijetla teže prema plemstvu: ono je njihovo sunce. Pogledajte, sudeći po njihovim pismima, čudne komplekse Simona Ruiza i Baltasara Suareza u odnosu na one koji žive plemićki i koji povremeno operušaju te mudre trgovce koji brižno paze na svoj novac.158 Ambicija tih lažnih građana bila je da uđu u redove aristokracije, da se s njom stope, ili barem da onamo udaju svoje kćeri, obdarujući ih bogatim mirazom. Od početka 16. stoljeća, u Milanu, mješovite veze ne prolaze bez skandala, ali isto tako ne prestaju. A naš vodič Đandello, iako liberalan, zgraža se nad tim. Jedna plemkinja udala se za trgovca bez uglednih predaka; kad je postala udovica, ona povlači svoga sina iz poslova muža i trudi se, odvlačeći ga od trgovačkih poslova, da ponovno stekne plemićki rang.159 U tome nem a ništa smiješno. Takva je moda. Naprotiv, čovjek se rado i zlobno zabavlja čitavim nizom mješovitih veza, sramot­ nim mrljama nanesenim tolikim dičnim nosiocima grbova koji se ipak oporavljaju od udarca. Neki rođak Azza Viscontija ženi se, uz 12.000 dukata miraza, s kćerkom jednog mesara. Pripovjedač nije htio ići na to vjenčanje: »Vidio sam tasta«, dodaje on, »s bijelom bluzom na sebi, kao što je uobičajeno u naših mesara, kako kolje tele, a ruke mu crvene od krvi do lakata... Kad bih ja imao takvu ženu za suprugu, vjerovao bih da zauvijek smrdi na mesnicu. Čini mi se da se nikad više ne bih usudio podići glavu.«160 Taj slučaj nije usamljen: evo nekog Marescotta koji uzima za ženu kćer vrtlara (pritom je barem imao izgovor da je u nju zaljubljen); evo grofa Lodovica, jednoga od grofova Boromejskih, veli­ kih feudalaca u carstvu, koji se ženi kćerkom pekara, a markiz de Saluces običnom seljankom. Ljubav, nesumnjivo, ali i novac umnožava te mje­ šovite brakove. »Čuo sam više puta kako kažu«, nastavlja pripovjedač grofu Andrei Mandellu di Caorsiju, »da se, kad žena ima više od 4.000 dukata miraza, svatko može njome bez oklijevanja oženiti, čak i kad bi bila od onih što prodaju svoje tijelo iza milanske katedrale. Vjerujte mi, 85

ZAJEDNIČKE SU D BIN I: I SVEUKUPNA KRETANJA

iko je dobro opskrbljen novcem, i to dosta dobro opskrbljen, plem enit je, a onaj tko je siromašan to nije«161. Čak i u Milanu, koji se na početku stoljeća smatra liberalnim, ti brakovi mogu biti predm etom komedije, ali ton se može lako povisiti i odjednom izbija tragedija, kao u Anconi 1566. Jedan liječnik162, sin običnog krojača, liječi kćer mlade udovice plemkinje (ona ima sedm ero djece i 5.000 škuda). Čim je ova odlučila udati se za liječnika, Mastra Hercula, eto drame! Liječnika bacaju u zatvor, ali on izmiče nesreći u posljednji trenutak i spašava si život uz 200 dukata odštete, i to samo zahvaljujući odlučnom upletanju jednog svog zaštitnika koji mu je došao iz Ravenne u pomoć s nekoliko konjanika. Međutim, obitelj se i dalje suprotstavlja vjenčanju udovice con un consorte di bassa conditionc e figliolo di persone infime. A kako se boje da liječnik, kad ga oslobode, ne odvede svoju voljenu, jedan od njenih sinova ubija ga usred dana... U Španjolskoj, drama je uvijek moguća na tom tragičnom polju časti i obeščašćenja. Pa ipak, pročitajte T izćndelaN oblezaespanola16\ na kojemu se zaustavio Maurice Barrés da bi sanjario o toledskoj Španjolskoj. Ova brošura pogrešno se pripisuje kardinalu de Mendozi. Ne uzimajući za suho zlato ono što ona govori — ili što govore drugi libros verdeslM — ne treba u njima ni sve odbaciti, ni odbiti vjerovati u te drame, u te zločine protiv la limpieza de la sangrel65, sve do najviših slojeva društva. Veze s kćerima bogatih trgovaca, banalna drama mezalijanse, poprimaju u osjetljivoj Španjolskoj tragičan oblik. Ali one i dalje postoje.

Plemstvo na dražbi Za one zaluđene plemstvom postoje brzi načini da do njega dodu, i oni se umnožavaju kako stoljeće prolazi. Plemićki naslovi i lena mogu se steći: u Švapskoj, gdje ti naslovi donose veoma malo; ili u Napulju, gdje su općenito teret, a često su, u slučaju da vlasnik ne zna njima upravljati, očiti uzrok propasti. Taština, međutim, ovdje svaki put pob­ jeđuje, i to bez oklijevanja: u Boisseronu, pokraj Lunela, kroz koji Thomas Platter166 prolazi 3- kolovoza 1598, postoji dvorac i selo koji oboje pripadaju »g. Carsanu, običnom građaninu Uzèsa koji ih je upravo darovao svom sinu, koji je tim činom postao barun od Đoisserona, jer je to zemlja uz koju ide i naslov«. Poznate su tisuće sličnih primjera. Od 15. stoljeća, u Provansi, kupovina zemlje, za građanstvo koje se oboga­ tilo u »trgovini, pomorskoj trgovini, sudskim službama, najraznovrsni­ jim službama« predstavlja »u isto vrijeme unosno ulaganje i, sigurno, stvaranje obiteljskog imutka, dokaz uspjeha, naposljetku izgovor za 86

D ruštvo

često brzo postignut plemićki naslov.« Oko 1560, Guadagnijevi, talijan­ ski trgovci nastanjeni u Lyonu, posjedovali su »dvadesetak vlastelinskih imanja u Burgundiji, okolici Lyona, Forezu, Dauphinćji i Languedocu.«167 Te je iste godine, u listopadu, odvjetnik François Grimaudei izjavio u skupštini Tiers d ’Angersa:168 »Nebrojeni su lažni plemići, kojih su očevi i preci rukovali oružjem i stekli plemićku povelju trgujući žitom vinom, tekstilom, u mlinovima i na posjedima velikaša.« »Mnogi ljudi ugurali su se među plemiće«, kaže jedan drugi suvremenik, »»trgovci što u grčevitom trku slijede stara obilježja vlastelina.«169 Čija je to pogreška? Ne postoji država u 16. stoljeću, ni vladar koji ne prodaje za gotov novac plemićke naslove. Na Siciliji, počevši od 1600, prodaju se za povoljnu cijenu markizati, grofovije, kneževstva, a prodaje ih se bilo kome, dok je do tada samo neki rijetki naslov bio dodijeljen.ru Era lažnog novca je i era lažnih naslova. U Napulju, jedan dugi španjolski izvještaj, napisan oko 1600171, bilježidase broj nosilaca naslova, titolati. povećao do krajnosti. Odjednom, kao i sva roba ponuđena u izobilju, naslovi su izgubili na vrijednosti, ako ne oni grofovski, barem oni markizâ. Čak je »proizvedeno nekoliko vojvoda i prinčeva koje je bilo bolje izbjeći«. Tako se posvuda plemstvo kupuje na sajmu: u Rimu, Milanu, u Carstvu, u Franche-Comtéji172. U Francuskoj, u Poljskoj,1"^ čak i u Transilvaniji gdje je vrvjelo od »plemića s poveljama«1"1. U Portugalu,175 povelje su počele dijeliti već od 15. stoljeća, po uzoru na Engleze. Prve vojvode javljaju se 1415, prvi markiz 1451, prvi barun 1475. U samoj Španjolskoj, kraljevski dvor koji je uskoro umnogostručio broj velikaša u osnovi je bio dosta pažljiv. Kako se njegove potrebe za novcem nisu smanjivale, o n prodaje čast hidalguiasa, odličja redova, onome tko je sposoban da ih plati, indianosim a ili pcndcrosima koji su se obogatili na Indiji ili, još gore, lihvarskim skorojevićima.1''6 Kako se s time ne pomiriti? Ako se želi namaknuti novac, savjetuje tajniku Matheu Vâsquezu grof Orgaz, u pismu koje mu upućuje iz Seville, 16. travnja 1586, neka se prodaju bidalgmas, čak i kršeći dana obećanja da ili se više neće davati na dražbu.177 Očito se cortesi zbog toga bune u Kastiliji,170 ali može li se slušati cortese? Prodaja će se nastaviti do te mjere da će, 1573, vlast Filipa II. biti primorana proglasiti odredbe o feudos nuevos.179 Rekli smo da ova m oda naslova koja se pretvara u ludost dolazi iz Španjolske, da je ona jedan od njenih izvoznih predmeta, kao i ukrasna muška odjeća, bigotes, namirisane rukavice ili teme njenih komedija. Ali nova moda nije čista taština. Građanstvo zna izvući koristi iz te kupovine, u njih dijelom ulazi s računicom. Osim toga, ono se okrenulo prema zemlji kao prem a sigurnoj vrijednosti, a to jača društveni poredak s vlasteoskom osnovom. Ukratko, ljudi su kao i države s njihovim 87

ZAJEDNIČKE SUD BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

sporovima o prvenstvu: ove posljednje često iskazuju točno određene i na toj zemlji čvrsto zasnovane zahtjeve. Ali na prvi pogled vidi se samo njih. Godine 1560. Nicot, ambasador Vrlo Kršćanskog kralja u Lisabon u ,180 zabilježio je u povodu portugalskih velikaša: »Pretjerivanje ovdaš­ njih ljudi u broju suvišnih criadesa (slugu) koje drže toliko je veliko da se sitni plemić želi ponašati kao vojvoda, a vojvoda kao kralj, što ih čini oholima u svakom trenutku.« Biskup Limogesa daje istu primjedbu o Španjolskoj 1561181. Tada je riječ o tome da se učini plemenitima pet stotina »bogatih i prekaljenih«, pod uvjetom da se naoružaju i služe svake godine tri mjeseca na španjolskim granicama. A biskup se, nadovezujući, čudi »taštini koja vlada medu ljudima ove zemlje, koji se hrane nadutošću tražeći da ih se smatra plemićima i da mogu nositi njihovu odjeću«. Ali 1615, isti prizor može se vidjeti i u Francuskoj. »Za sada je nemoguće«, piše Montchrestien182 u vezi sa svojom zemljom, »da se razlika uoči po izgledu. Prodavač je odjeven kao plemić. Osim toga, tko ne zapaža kako ta istovjetnost odijevanja donosi izopačenje našeg starog reda?... Drskost će se povećati u gradovima, nasilje po selima. Muškarci će se feminizirati zbog pretjerane naslade, a žene, zbog brige da se lickaju, izgubit će sa svojim poštenjem i brigu za svoje kućanstvo.« To je govor dostojan propovjednika, ali i svjedočanstvo o jednom dobu nezadovoljnom, barem u Francuskoj, svojim društvenim poretkom.

Protiv novih plemića Neki navodi su to već potvrdili: nitko nije odobravao bogatstvo novih plemića. Tko sve s njima ne bi zapodjenuo kavgu? Tko si ne bi priuštio da ih ponizi? Godine 1559, na saboru Languedoca, bilo je odlučeno za barune da ih mogu predstavljati samo »plemići po podri­ jetlu i u kratkim haljecima«.103 U slučaju potrebe, svatko se sveti, iskaljuje svoju srdžbu. Tako je u Francuskoj cijelo vrijeme za Starog režima i čak kasnije; tako je posvuda u 17. stoljeću, jer ovu »etapu« neprestano prelaze: proces se odvija stalno i društveni progon neum or­ no bdije. Opaža se to u Napulju u povodu jednog nevažnog slučaja:ш jedan vrlo bogati gradski novčar, skromnog podrijetla, iz Aquina, po­ želio se, 1640, oženiti uz potporu samog potkralja, Annom Acquaviva, sestrom vojvode de Conversana. Zaručnicu otimlju naoružani vitezovi plemstva, odlučni da silom spriječe ženika, a mano di vile uomo la g en tilgiovina pervenisse. Odveli su je u jedan samostan u Beneventu, i tako je dvostruko zaštitili, jer Benevent pripada Papinskoj državi. Takvih slučajeva ima mnogo u kronikama, ali njihov razvoj nije stoga manje općenit. S iznimkom mletačkog plemstva koje se čvrsto zatvara 88

D ru štva

u sebe, sva su plemstva otvorena, primaju svježu krv. U Rimu, u srcu Crkve (sigurno najliberalnijem od zapadnih društava), rimsko plemstvo razvija se još brže od ostalih zbog činjenice da se redovito podmladuje, i čak u visokom plemstvu, rođacima svakog novog pape, a ni on ne mora nužno biti odličnog podrijetla.185 Sva se plemstva razvijaju, oslobađaju se jednog dijela balasta, prihvaćaju ove skorojeviće a oni prinose svoj kamen društvenom zdanju. Velika je prednost što se plemstvo ne mora boriti protiv trećeg staleža. Ovaj dolazi k njemu, osiromašuje u njegovu korist. Očito, ovo se stalno kretanje može ubrzali. U Rimu, papinstvo ubrzava ovo podmlađivanje. U Engleskoj, poslije pobune baruna sa sjevera, koja propada 1569, visoku aristokraciju kao da je zamijenilo jedno drugo plemstvo novijeg datuma, koje je pozvano da vlada Engles­ kom do današnjeg dana, plemstvo Russellovih, Cavendishovih, Cccilovih...186 U Francuskoj, dvije serije ratova, završivši prva mirom u Catcau-Cambrésisu (1-3. travnja 1559), druga mirom u Vervinsu (2. svibnja 1598.), ubrzavaju propast starog plemstva i otvaraju put prema društve­ noj moći skorojevićima.187 Evo kako 1598. jedan savjetnik Filipa II. vidi položaj francuskog plemstva: »Najveći broj velikaša, budući da su lišeni svojih renti i prihoda (koji su otuđeni), nemaju čime održavati svoj položaj i naveliko se zadužuju; tako je s gotovo čitavim plemstvom, pa se s jedne strane ne može njima poslužiti a da im se ne dadu velike naknade, što je posve nemoguće, a s druge strane treba se bojati da oni nešto ne smisle i da nemaju kakvo oružje, što ih može navesti da pomisle na pobunu...«188.

3. Bijeda i razbojništvo Na siromašne povijest samo rijetko baca svjetlost, ali oni imaju svoje načine da skrenu na sebe pažnju moćnika svoga doba, a i našu, neizravno. Nemiri, meteži, pobune, zabrinjavajući porast »razbojnika i lutalica«, njihove učestale drskosti, sva ta buka, iako često prigušivana, govori o začudnom porastu bijede na izmaku 16. stoljeća, koja će se u sljedećem stoljeću još povećati. Sam temelj te kolektivne nevolje treba smjestiti negdje oko 1650. Povjerujmo neobjavljenom dnevniku G. Baldinuccija189 iz kojega smo posudili mnogo podataka: siromaštvo je u travnju 1650. u Firenci takvo da se više ne može slušati misa in pace, toliko bijednici opsjedaju crkvu za vrijeme službe Božje, »goli su i šugavi«, ignudi et pieni di scabbia. Sve je stravično skupo u gradu i »obrtničke radionice ne rade«; na pokladni ponedjeljak, kao vrhunac nesreće, oluja je porušila maslinike, dudove i druga stabla voćaka... 89

ZAJEDNIČKE SUDBINI: 1 SVEUKUPNA KRETANJA

Neostvarene revolucije Osiromašenje, tvrdičavost bogatih i moćnih udružuju se. Rezultat ne ostavlja nikakve sumnje. A osnovni razlog ubrzo se pokazuje, to je onaj odnos između prenapučenosti i ekonomskog nazadovanja: ta dvostruka težina, koja se bez prestanka povećava, upravlja svime. U jednom starom članku (1935) Americo Castro190 izložio je postavku da Španjolska u načelu nikad nije doživjela revoluciju, što je neoprezna izjava na planu općih tvrdnji, ali nije i netočna ako je se ograniči na Španjolsku 16. stoljeća. Ona je prije doživjela težnje prema društvenoj revoluciji nego prave revolucije. Jedino bi plam Comunerosa zasluživao da bude iznimka. O tome ćemo raspravljati.191 O tome se već može raspravljati.192 Uistinu, za razliku od europskog sjevera, gdje takozvani Vjerski ratovi prikrivaju niz lančanih društvenih revolucija, Sredozemlje 16. stoljeća, iako vruće krvi, ne doživljava svoje. Razlog nije u tome što ih nije uspjelo ni otpočeti. Ono je, naime, žrtva neke vrste čarolije. Je li to zbog toga što su ovdje gradovi rano porušili svoje zidine pa je jaka država popustila neodoljivom pozivu žandara? Rezultat je u svakom slučaju jasan: možemo zamisliti jednu golemu knjigu u kojoj nemiri, pobune, ubojstva, policijske mjere, ustanci slijede jedni za drugima i govore o stalnoj i višestrukoj društvenoj napetosti. Ali na kraju ništa ne eksplodi­ ra. Knjiga revolucija na Sredozemlju je golema, ali poglavlja joj nisu prikupljena i knjiga sama po sebi, nakon svega, postaje upitna.19i Zaslužuje li uopće svoj naslov? Jer ti neredi izbijaju svake godine, svakog dana, kao obične nesreće na cesti kojima nitko više ne pridaje pažnju, ni sudionici, ni žrtve, ni svjedoci, ni kroničari, ni same države. Čini se da svatko ima udjela u ovim lokalnim nesrećama, kako u katalonskom razbojništvu tako i u onome u Kalabriji, ili pak u Abruzzima. Jer, na deset ovakvih poznatih slučajeva stotinu nam ih izmakne a neki će nam izbjeći zauvijek. Naj­ važniji su tako neznatni, tako slabo rasvijetljeni, tako teški za objasniti! Što se zapravo zbilo s pobunom Terranove, na Siciliji, 1516?194 Kakvo mjesto dati takozvanoj protestantskoj pobuni u Napulju 1561-1562, povodom kaznene ekspedicije španjolskih vlasti protiv valdenga iz kalabrijske planine: nekoliko je stotina ljudi zaklano poput zvijeri?195 Ili rat na samoj Korzici (1564-1569), na cijelom njezinom teritoriju, ili Granadski rat na svom kraju, pri čemu se jedan i drugi raslojavaju na neodlučene epizode, ratovi bijede kao i strani ili vjerski ratovi? Što znamo također o nemirima u Palermu 1560196, »protestantskim« zavje­ rama u Mantovi 1569197? Godine 1571, podanici vojvode od Urbina dižu se protiv pljački njihova gospodara, Francesca Marije, ali tu slabo 90

D ru štva

poznatu epizodu teško je objasniti; vojvodstvo Urbino je zemlja vojnika plaćenika; tko onda vuče konce?198 Unutrašnja kriza 1575-1576. u Genovi jedva je nešto jasnija. Godine 1579. izbija u Provansi seljačka buna, razasa, seljaci zauzimaju dvorac Villeneuve, ubijaju njegova go­ spodara, Claudea de Villeneuvea199, i sve se gubi u zbrkanim događajima vjerskih ratova, kao i tolikih drugih društvenih nemira, kao na primjer 1580. ona seljačka buna u Dauphinéji, protestantska, ali i demokratska, koja se poziva na primjere švicarskih kantona i upravlja se protiv plemstva: s njom se mogu usporediti revolucionarni i pljačkaški po­ kušaji protestanata u Gaskonji, nekoliko godina ranije, u vrijeme Monluca, ili nemiri, dosta godina kasnije, u dalekom Cotentinu (1587).2011 Također, oko 1590, pobuna aragonskih seljaka grofovije Ribargorza, koja će dovesti do toga da je konačno pripoje kraljevskoj kruni. Prethod­ ne godine, podanici vojvode od Piombina, na toskanskoj obali, isto su se tako pobunili.201 Godine 1599. izbija ustanak u Kalabriji zbog uhi­ ćenja Campanelle, koji je nešto značajniji od ostalih202. Brojne su i pobune po Turskom Carstvu, u razdoblju od 1590. do 1600, ne računa­ jući lokalne ustanke Arapa i nomada u Sjevernoj Africi i Egiptu, dosta snažne ustanke »Pisca« i njegovih sljedbenika u Maloj Aziji, na kojima će kršćanstvo zasnivati nerazumne nade; da ne spominjemo nemire srpskih seljaka 1594. u Banatu, pobune iz 1595. u Bosni i Hercegovini i ponovno 1597. u Hercegovini.203 Ako ovom nepotpunom popisu dodamo i fantastično mnoštvo raznih slučajeva razbojništva, nećemo dobiti knjigu nego golemu zbirku pripovijedaka... Da, ali sve to, ti događaji, te nesreće, razni slučajevi, je li to potka za valjanu društvenu povijest koja bi, u nedostatku boljeg izraza, govo­ rila tim zbrkanim, nevještim, možda lažnim jezikom? Ima li to svjedočan­ stvo svoju smislenu dubinu? Tu je problem. Odgovorimo li s »da«, to znači prihvatiti podudarnosti, pravilnosti, zajednička kretanja ondje gdje, na prvi pogled, postoji nepovezanost, anarhija, očiti besmisao. To znači prihvatiti, na primjer, da je Napulj, »gdje se krade i ukrštaju mačevi (svakodnevno) čim padne noć«, poprište jednog beskrajnog društvenog rata u kojem čisti zločin nema i ne može imati isključivog udjela. To znači prihvatiti istu stvar za Pariz, koji je od proljeća 1588. već politički, ali i društveno, fanatiziran. Mletački ambasador objašnjava da je »vojvo­ da de Guise ušao u grad sa samo desetoricom svojih ljudi, da se malo po malo otkriva da princu nedostaje novca, da je jako zadužen i da je, ne mogavši izdržati rat na otvorenom prostoru s velikim snagama (očito ih je trebalo platiti), procijenio da je sigurnije okoristiti se dobrom prilikom koja mu se ukazala u ovom gradu uznemirenom od vrha do dna...«20'1. Bio je to društveni rat, dakle okrutan i jeftin, oslonjen na duboke strasti i suprotnosti. 91

ZAJEDNIČKI- SUDDINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Točno je da svi ti slučajevi o kojima smo govorili nose također znak neminovnog nasilja, s jedne kao i s druge strane. Agrarna zlodjela' koja počinju oko Venecije s početkom samog stoljeća nemilosrdna su, kao i represija koja im slijedi. Kroničari ili oni koji zapisuju te slučajeve u javne knjige neizbježno su protivnici tih izazivača nemira, i njihov je lik redovito ocrnjen. U okolici Creme, za vrijeme zime 1506-1507, jedna banda upada u kuću izvjesne Catarine di Revoglara i p er vim ingressi, fra ctis foribus, ipsam invitam violaverunt et cum ea rem contra naturam habuere ,205 kazuje pisar senata. U svim izvještajima, ti slabo identificirani protivnici krivi su i prije nego što su saslušani. To su ladri, ►►čiji zločini i nepravde stalno rastu«, to su zlotvori, a osobito su takvi oni seljaci koji jednog zimskog dana 1507. ne zatiču patricija Leonarda Maurocena u njegovoj poljskoj kućici, pa se svete na stablima u voćnja­ ku.. 206 Godinama se ton dokum enata neće uopće promijeniti. Božji prokletnici, oko Portogruara, u proljeće 1562,207 pljačkaju imanja, sijeku stabla i vinograde. Je li nestalo svakog straha pred Bogom? Ili svake milosti? Jedan avviso izjavio je krajem rujna 1585. ne trepnuvši okom: »Ove godine u Rimu se vidjelo više glava (odrubljenih razbojni­ cima) na mostu Sant’Angelo nego dinja na tržnici.«208 Eto što daje ton izvjesnom novinarstvu koje je tek na svojim počecima. Kad su, na izdaju, ljudi toskanskog velikog vojvode uhvatili slavnog vodu razbojnika, Allonsa Piccolominija iz Siene, 5. siječnja 159 1209, i zatim ga objesili 16. ožujka al fa ro solito d elpalagio d e lPodestà21ü, bila je to dobra prilika da ga se ponizi govoreći kako razbojnik si lascio vilmente f a r prigione211, bez ikakvog otpora. Te strasno pisane riječi, okrutnost počinjenih dijela i kazne — svi ti znakovi potvrđuju izvornost ovih slučajeva, daju im smisao usred neprekidne pritajene revolucije koja obilježava čitavo 16. stoljeće, zatim i čitavo 17. stoljeće.

Borba klasa? Možemo li reći da se radi o borbi klasa? Zamišljam kako B. Porchnev212, izvrstan povjesničar pučkih nemira Francuske u 17. sto­ ljeću, ne bi oklijevao pred tim izrazom. Naposljetku, mi povjesničari upotrebljavamo dosta riječi koje smo skovali, feudalizam , buržoazija, kapitalizam , ne vodeći uvijek točno računa o različitim činjenicama što ih one obuhvaćaju u raznim stoljećima. Pitanje izbora... Ako borbom klasa označimo, bez daljnjeg, bratoubilačke osvete, te opsjene, tu lažnu pravdu, tada neka to bude borba klasa! Bolji bi izraz bio društvene napetosti, kako nam predlažu sociolozi. Ali ako taj izraz podrazumijeva, kao što i mislim, izvjesno stanje svijesti, borba klasa može biti jasna povjesničaru, ali on promatra tu dovršenu prošlost s očima 20. stoljeća; 92

D ru štva

ona nije imala tu jasnoću za ljude 16. stoljeća, sigurno ne dovoljno svjesne u tom pogledu. Kartoteka jednog povjesničara svedena samo na njegov rad ostaje, neizbježno, nedostatno istraživanje; nalazim tek nekoliko tragova bu­ đenja svijesti tijekom prve polovice 16. stoljeća. Takav je onaj čudni Bayardov govor (ili Vjernoga sluge) pred opsjednutom Padovom 1 5 0 9 ;213 ili u listopadu 1525, u Furlaniji, zaraženoj pobunom njemačkih seljaka, onaj izvještaj koji govori o naoružanim nobelima contra li villani;2li ili u prosincu 1528, oni seljaci oko Aquile u Abruzzima koji, mrtvi od gladi i gnjeva, pokušavaju ustati protiv »izdajica« i »tirana«, uz povik: Viva la povcrtà! ne znajući, uostalom, kako kaže sumnjičavi kroničar, koje je izdajice trebalo kazniti;215 ili opet, u Lucci, 1531-1532, ustanak takozvanih Stracciona (ljudi u dronjcima) opisan kao baltaglia di popolo contro la nobiltà...216 Zatim više ništa, barem prema onome što ja znam. Dakle, ako je to vrlo nesavršeno ispitivanje točno, iz njega će se zaključiti da je od prve do druge polovice 16. stoljeća došlo do pada svijesti, usudimo se reći, revolucionarne svijesti, bez čega ne može biti velike revolucije s izgledima na uspjeh. Doista, taj prvi dio, to proljeće stoljeća prije teških godina 15401560. koje ga zaustavljaju u procvatu, čini se da je bio osobito nemiran; Comunerosi 1521, valencijski Germanias od 1525-1526, firentinske pobune, genovske krize 1528, ustanak seljaka u Guyenni 1548... Mnogo kasnije, u 17. stoljeću, doći će do unutrašnjih pobuna u Osmanlijskom Carstvu, do francuskih nemira koje je proučavao Porchnev, otcjepljenja Katalonije i Portugala, velike napuljske pobune 1647, ustanka u Messini 1674.217... Između tih serija jakih nemira duga polovica stoljeća od 1550. do 1600. (i čak do 1620. ili još bolje do 1630) doima se blijedo, sa svojim revolucijama koje jedva da izbijaju i koje treba otkrivati kao što rašljar traži podzemne vode. Zapravo, a to otežava analizu, te pobune i revo­ lucije ne dižu se samo protiv privilegiranih klasa, već i protiv države, prijatelja velikaša i neumoljivog skupljača poreza; ona je također činje­ nica, društveno zdanje... A država je čak i omraženija puku. Moguće je dakle, i ovo bi nas odvelo prema starim i općenitim primjedbama Hansa Delbriicka218 i mudrosti povjesničara politike, da čvrstina država u vrijeme Filipa II. objašnjava tu pritajenost, tu pučku suzdržanost. Žandar je izdržao udarac, iako ga se često može vidjeti izudarana, često nasamarena i nemoćna, još češće kao sukrivca.

93

ZAJHDNlČKli SUDBINI- I SVHUKUPNA KRLTANJA

Protiv skitnica i protuha U tom pritajenom i upornom stanju bijede množe se »skitnice i protuhe«, da preuzm em o riječi marsejskih konzula i sudaca koji su na svom savjetu od 2. siječnja 1566.2,9 odlučili pročešljati neke četvrti grada da bi iz njih istjerali sve one nekorisne. Bila je to odluka koja nije imala ništa nečovječno u odnosu na duh vremena. Gradovi su primorani sami stražariti i povremeno se, zbog zdravlja, otarasiti siromašnih: prosjaka, luđaka, kljastih, pravih ili tobožnjih, besposličara koji se gomilaju po trgovima, krčmama i vratima samostana koji dijele pučku juhu. Tjeraju ih, oni se vraćaju, ili dolaze drugi. Izbacivanje, naprašite mjere izraz su nemoći opreznih gradova pred tom neprestanom invazijom. U Španjolskoj se protuhe gomilaju na ulicama, uzrokuju zastoje u svim gradovima: to su učenici koji se oslobađaju svojih obaveza i bježe pred svojim učiteljem da bi se pridružili rastućem svijetu picardije, pustolova svake vrste, prosjaka i kradljivaca. I oni imaju svoje omiljene gradove i u njima svoje utvrde, kao San Lucar de Barrameda, pokraj Seville; klaonicu u samoj Sevilli; Puerta del Sol u Madridu... Mendigos formiraju bratstvo, pravu državu sa svojimferia s, a ponekad se okupljaju u golemom broju.220 Cestama prem a Madridu teku povorke siroma­ ha,221 službenika bez službe, kapetana bez vojske, sve malih ljudi u potrazi za poslom koji idu za magarcem bez ikakva tereta, mrtvi od gladi i očekujući da se u glavnom gradu riješi njihova sudbina. Prema Sevilli kreće se izgladnjela gomila iseljenika za Ameriku, bijednih plemića željnih da ponovno pozlate svoje grbove, vojnika u potrazi za pustolo­ vinama, mladih siromašnih ljudi koji žele uspjeti,222 i uz to sav ološ Španjolske, lopovi označeni žigom od užarena željeza, razbojnici, pro­ tuhe koje očekuju da će tamo naći dobar posao, dužnici u bijegu pred svojim vjerovnicima, muževi u bijegu pred svojim svadljivim žena­ ma...22-'' Za sve njih Amerika je san, »utočište i zaklon za sve španjolske desesperadose, crkva pobunjenih, propusnica za ubojice«: ovako govori Cervantes na početku jedne od svojih najdražesnijih novela, El ccloso Extrameno, priči o jednome od onih obogaćenih koji po povratku iz Amerike ulažu svoj novac, kupuju si kuću, organiziraju svoj život po građanski i, eto jada, žene se.22“* Vični cestama, tu su još i vojnici, stari i novi novaci, živopisni likovi koji pješače i, kako se s kim susretnu, tako se gube u casas de carne, vukući ponekad za sobom pokoju prostitutku. Jednog dana, oni slijede bubanj novačitelja i, u Malagi ili u nekoj drugoj luci, ukrcavaju se s gomilom ljudi u kojoj su se izmiješala mala djeca, stari vojnici, bjegunci, ubojice, svećenici, djevojke za razonodu, po naredbi Intendature, pre­ ma lijepim talijanskim zemljama ili prema robijašnicama afričkih utvrda. 94

D ru štva

Medu rim prognanima, ima i nekoliko poštenih ljudi, kao onaj Diego Suarez koji je, još mlad, seleći od gospodara do gospodara, prokrstario cijelu Španjolsku, od Ovieda do Kartagene gdje će se 1575. ukrcali za Oran. Ondje je morao ostati trećinu stoljeća, što je dokaz, ako je uopće potreban, da je lakše bilo dopasti tih afričkih zatvora nego iz njih izaći.225 Kao opća opasnost, skitnja u Španjolskoj prijeti selima i gradovima. Na sjeveru Poluotoka, u Biskaji, skitnice neprestano padaju u scnorio. Vlasti pokušavaju reagirati, od 1579226, protiv onih koji se prikrivaju u masi hodočasnika: »Ako nisu stari ili sakati, ako nisu zakonom zaštićeni, neka ih se strpa u zatvor... i neka ih liječnici i kirurzi pregledaju.« Ali takve odluke ostaju kao i uvijek bez rezultata: kako zlo raste s godinama, protumjere uzalud postaju sve strože. U Valenciji, 21. ožujka 1586 — a ta mjera vrijedi za grad i sva mjesta i sela kraljevstva — potkralj poduzima stroge mjere protiv besposličara.227 Daje im se rok od tri dana da nađu gospodara, u protivnom će biti prognani,228 osobito oni brivoni i vagcimundosi koji se, u radne dane, kockaju po javnim mjestima i odbijaju svaki posao pod lijepim izgovorom da ga ne nalaze. Potkralj također obavještava jo m a les bez stalnog boravišta da će se protiv njih povesti postupak,229 ako ih uhvate da kockaju na bilo koji način, a isto tako i protiv takozvanih prosjaka i stranaca, svih ljudi koji žele živjeli a da ništa ne rade. Nevjerojatno je, ali taj će valencijski bijes donijeti svoje plodove. Jer, doista, kaže, jedno mletačko pismo od 2-4. srpnja 1586, oko Saragosse se »putuje po strahovitoj vrućini i s velikom opasnošću od ubojica kojih po selima ima u velikom broju. Sve ovo zbog toga jer su u Valenciju protjerali sve skitnice iz kraljevstva dajući im određeni rok od nekoliko dana, pod prijetnjom najtežih kazni: nakon toga su se oni dovukli djelomice u Aragon, djelomice u Kataloniju.Još jedan razlog više da se putuje po danu i s velikom pratnjom!«2-™ Tako je pokazano, što nije bilo ni potrebno, da su skitnice i razbojnici braća u bijedi i da mogu zamijeniti svoj položaj. Također je pokazano da se netko može riješiti tih siromaha samo tako da ih natovari drugome. Osim ako ne postupi kao Sevilla, u listopadu 1581: skitnice uhvaćene za vrijeme jedne policijske racije silom su ukrcane na brodove Sotomayora koji plove prema Magellanovu prolazu. Namijenjena im je bila sudbina kopača, guastatora, ali četiri broda će potonuli i tisuće ljudi će se utopiti.2-51 Očito, sve te drame postavljaju problem gradskog podzemlja, onih »dvorišta čudi« kojih ima u svakom tadašnjem gradu. Kako opisuje Rinconete y Cortadillo ,252ova »uzorita« pripovijest, koja to nije. scviljsko podzemlje može se čak uočiti s određenom jasnoćom, čemu prido­ nosi učenost kom entari: djevojke lošeg ponašanja, uslužne udovice, otpušteni panduri, pravi prosjaci,picarosi dostojni da udu u literaturu. 95

ZAJEDNIČKI: SUDUINE I SVEUKUPNA KRETANJA

perulerosi, komedijaši, ništa ne nedostaje toj slici. A posvuda je isto, u Madridu kao u Parizu. Čitava je Italija također puna loših mđmaka, skitnica, prosjaka, svih likova kojima će se obogatiti književnost.2^ Odasvud ih tjeraju, posvuda se vraćaju. Jedino odgovorne vlasti vjeruju u djelotvornost službenih mjera, uvijek istih. U Palermu se u veljači 1590. poduzimaju energične mjere protiv »skitnica, pijanaca i špijuna ovog kraljevstva.«2*4 Dva nepotkupljiva cenzora, s godišnjom plaćom od 200 škuda, podijelit će m edu sobom grad. Dužnost im je da progone ove dokonjake, Ijenivce, koji radne dane provode u kocki, valjaju se u svim opačinama, »škodeći sebi i, što je još gore, svojim dušama«. Kockati, ali tko ne kocka? Kocka se na sve načine, a ne samo kartama: u Palermu se klade na cijenu žita, na spol djece koja će se rodili i, kao uostalom posvuda, na broj kardinala koje će proglasiti Sveti otac. U jednom svesku trgovačke prepiske u Veneciji pronašao sam lutrijski odrezak, slučajno ostavljen ondje. Da bi se borile protiv saveza kocke, vina, plandovanja, vlasti u Palermu predvidjele su redarstvene posjete svratištima, skladištima, krčmama, javnim kućama, istragu o sumnjivim osobama koje ih posjećuju... Izaći će na vidjelo odakle one dolaze, kojoj naciji pripadaju, odakle im prihodi... Ta igra žandara i lopova, razboritog grada i skitnice nema ni početka ni kraja. To je stalan prizor, »struktura«. Jedna racija i sve se smiruje, zatim se krade, napadi na prolaznike, ubojstva umnožavaju. U Veneciji, u travnju 1585.2-55 Vijeće desetorice prijeti da će uredovati. U srpnju 1606. ponovno ima mnogo nedjela u Napulju, pa se izvode siloviti upadi u krčme i svratišta i hvata se 400 osoba, medu kojima je mnogo vojnika iz Flandrije, tzv. avvantaggiati, to jest »skupo pla­ ćenih«.2Л6 U ožujku 1590. protjerani su iz Rima u roku od osam dana li vagabondi, zingari, sgberri e bravazzi, skitnice, Cigani, razbojnici i razbijači.. .2-г>7 Zanimljivo bi bilo proučiti sve te slučajeve izgona, vidjeti nisu li međusobno povezani, kao datumi trgovačkih sajmova, jer te skitnice koje oni ovako ponovno puštaju u promet, odakle li su došle, kamo idu? U Veneciju dolaze iz daleka, čak iz Pijemonta. U ožujku 1545. bilo ih je više od 6.000 »di moite natione« koji su opsjedali grad. Neki su se vratili u svoja sela, drugi su se ukrcali, lo resto p er esser furfanti, giotti, sari, piemontesi et de altre terre et loci alieni sono stati m andati fuora della città: ostatak je protjeran jer se radilo o ništarijama, izbjeglicama koje su došle iz Pijemonta i drugih gradova i stranih mjesta.2ie Pet godina ranije, 1540, u godini gladi, bili su to, naprotiv, nesretni očevi obitelji, assaissimi poveri capi di саха, koji su stigli u čamcu, sa ženama i djecom, i živjeli su pod mostovima, na obalama kanala2^9... 96

D ru štva

Uskoro se problem siromašnih neće više postavljati u uskim okvi­ rima nesusretljivih gradova. On se širi na države i na Europu. Početkom 17. stoljeća ljudi poput Montchrestiena izbezumljuju se pred njihovim množenjem; ako je on, i drugi u Francuskoj zajedno s njim, »kolonijalist«, onda je to zato da se otarasi ove nijeme i strahovite vojske proletera.2"10 U cijeloj Europi, previše napučenoj za svoje mogućnosti, a koju više ne vodi dopunski ekonomski polet, pa čak i u samoj Turskoj, priprema se osiromašenje velikih masa ljudi mučenih potrebom svako­ dnevnog kruha. To je mnoštvo koje će se baciti u krvave sukobe Tridesetgodišnjeg rata, mnoštvo koje će oslikati Callot, neumoljivi svje­ dok, i kojem je Grimmelhausen vrlo precizan kroničar.2/11 O pće razbojništvo Ovi primjeri redarstvenih mjera u gradskom životu blijedi su u usporedbi s krvavom poviješću razbojništva na Sredozemlju, kopnenog razbojništva, brata pomorskog gusarenja kojemu je ono ipak veoma nalik. Poput njega, razbojništvo je stara crta mediteranskih običaja. Po svom podrijetlu, ono se gubi u tami vremena. Čim je more pružilo zaklon povezanim društvima, razbojništvo je provalilo, da više ne nesta­ ne. Ono je čak i danas živo.242 Nemojmo dakle reći, kao što se događa povjesničarima koji ne žele izaći iz »svog« stoljeća, onoga koje proučava­ ju, da se razbojništvo javlja na Korzici u 15. stoljeću, ili u Napulju u 1-1 stoljeću. I nemojmo povjerovati previše brzo u novost onoga što vidimo kao da nadire sa svih strana, u 16. stoljeću, sa snagom koja jc nova ili obnovljena. Tako bi upute koje kraljica Ivana Napuljska daje 1. kolovoza 1343. zapovjedniku Aquile,243 procedere rigorosamente contro i malandrini, mogle biti iz 16. stoljeća i pripisane vojvodi od Alcale ili kardinalu Granveli. Ovisno o epohi, razbojništvo je moglo promijeniti ime ili oblik, ali m alandrini, masnadieri, ladri, fuorusciti, banditi (masnadieri su prvobitno vojnici, fuorusciti i banditi izgnani), uvijek su razbojnici, bez obzira na to jesu li oni — u našim očima — društveni buntovnici ili neprilagođeni. Nijedno područje Sredozemlja nije pošteđeno od toga zla. Dakle ni Katalonija, ni Kalabrija, ni Albanija, područja toliko slavna po tome, nemaju m onopol na razbojništvo. Ono je posvudašnje, sa svojim više­ strukim licem, političkim, društvenim, ekonomskim, terorističkim... Jednako pred vratima egipatske Aleksandrije kao i pred vratima Dama­ ska ili Alepa, p o selima oko Napulja, gdje su podignute stražarske kule protiv razbojnika244, u rimskoj campagni, gdje se ponekad treba odlučiti na spaljivanje Šikare da bi se istjerale dobro zaštićene bande, pa čak i u jednoj državi naoko tako dobro uređenoj kao što je Venecija.245 A kad 97

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

se sultanova vojska 1566. uputi iz Istanbula prem a Drinopolju, Nišu, Beogradu, zatim prem a Ugarskoj, bez prestanka joj prijeti mnoštvo razbojnika koje njeno kretanje sili da se pom ole iz svojih skrovistâ.246 Ima, dakako, razbojnika i razbojnika. Njihova prisutnost na velikoj cesti Turskog Carstva, čija se sigurnost hvali naveliko, govori o javnom miru toga vremena. Na drugom kraju Sredozemlja, u Španjolskoj, prizor je isti. Često sam ukazivao na nevolje po cestama Aragona i Katalonije. Beskorisno je, piše jedan Firentinac 1567, putovati od Barcelone do Saragosse poštanskim putem. Poslije Saragosse da, ali ne između ta dva grada. On se, međutim, pridružio karavani naoružane gospode.247 U jednoj od svojih pripovijetki Cervantes opisuje kako su malu skupinu njegovih junaka iznenadili bandolerosi u blizini Barcelone. To je svakidašnja stvarnost. Jer preko Barcelone prolazi jedna od najvećih cesta carske Španjolske, koja povezuje Španjolsku sa Sredozemljem i Europom. A često se dogodi da su službeni glasnici opljačkani ili čak ne mogu uopće proći. Kao u lipnju 1565248, iste godine kad se cesta od Madrida do Burgosa, onaj drugi krak koji Španjolska pruža prem a Europi i oceanu, zatvara zbog kuge.249 Eto što otkriva jednu od mnogih slabosti preveli­ kog španjolskog carstva. Ali ima isto toliko bandouliera u Languedocu koliko i bandolerosa u Kataloniji. Sva seoska imanja u Donjoj Rhôni250 utvrđene su kuće, po uzoru na seoske utvrde u Kataloniji o kojima smo već govorili. U Portugalu251, u Valenciji, čak i u Veneciji, u cijeloj Italiji, po cijelome Osmanlijskom Carstvu, sićušne države razbojnika, pokre­ tljivih — u tome je njihova snaga — sposobne su da tiho prijeđu iz katalonskih Pireneja u Granadu, ili iz Granade u Kataloniju, ili da se skicu po Alpama, u blizini Verone, sve do Kalabrije, od Albanije do Crnog mora: te sićušne državice prkose pravim državama i godinama ih potko­ pavaju. One nalikuju partizanima iz nedavnih narodnih ratova. Narod je redovito na njihovoj strani. Od 1550. do 1660, Sredozemlje se tako iscrpljuje u tom burnom, okrutnom, svakodnevnom ratu. Ratu koji velika povijest ne osluškuje, koji je kao drugorazrednu stvar prepustila esejistima ili romanopiscima. Stendhal će, u okviru Italije, reći o tome umjesne stvari.

Razbojništvo i države R azb ojništvo je p o n a jp rije o sv e ta p ro tiv u s p o sta v lje n ih država, b ra n ite ljic â p o litič k o g p o re tk a i čak d ru š tv e n o g p o re tk a . » P riro d n o je d a je n a ro d koji su kinjili Đ aglionijevi, M alateste, B entivogliovi, M edicijevi... v olio i p o štiv a o n jih o v e n e p rija te lje . O k ru tn o s t m alih tira n a k o ji su

96

D ru štv a

naslijedili prve uzurpatore, na primjer, okrutnost Cosima, prvog velikog vojvode (Toskane),252 koji je dao pogubiti republikance koji su pobjegli sve do Venecije, do Pariza, otjerala je u redove tih razbojnika njegove novake.«253 »Ti razbojnici bili su opozicija okrutnim vladarima koji su zaredali nakon republika u srednjem vijeku.«254 Tako o tome piše Stendhal. U ovom slučaju, o n je sklon suditi prema prizoru koji mu je pred očima, jer je razbojništvo još uvijek cvalo u Italiji u njegovo vrijeme, ►»Danas još uvijek«, piše on, »svi se sigurno plaše susreta s razbojnicima, no ako ih stigne kazna, svatko ih žali. To je zbog toga što ovaj narod, tako duhovit, tako podrugljiv, koji se smije svim djelima objavljenim pod cenzurom svojih gospodara, nalazi svoje uobičajeno štivo u malim spjevovima koji s toplinom opisuju život najozloglašenijih razbojnika. Ono što narod nalazi junačko u tim pričama pogađa umjetničku žicu koja uvijek živi u masama... srce pučana bilo im je sklono, a djevojke iz sela voljele su više od svih drugih onoga mladića koji je, jednom u svom životu, bio prisiljen atidar alla m accbia,«255 Na Siciliji, junačka djela razbojnika opjevali su urvi, lutajući slijepi pjevači, a njihov glas pratile su »na poseban način male prašnjave gajde«,256 dok ih je svjetina ispod stabala radoznalo okruživala. Španjolska, osobito Andaluzija, zabilježit će još Théophile Gautier257, »ostala je u tom pogledu arapska i razboj­ nike se ovdje lako smatra junacima«. Čitav balkanski i rumunjski folklor ispunjen je sličnim pričama o hajducima i odmetnicima od zakona... Kao osveta protiv gospodara, protiv njegove hrome pravde, razboj­ ništvo, pomalo posvuda i u svim epohama, ispravlja nepravde. Tako se, još nedavno, onaj kalabrijski razbojnik »branio pred porotnim sudom predstavljajući se kao ispravljač nepravdi i dobročinitelj siromašnih. On je prebirao svoju krunicu svakoga dana a seoski su ga župnici blagosliv­ ljali. Da bi ostvario tu svoju društvenu pravdu, on je u dobi od trideset godina već ubio tridesetak osoba.«258 Upereno protiv moći, razbojništvo se gnijezdilo najčešće u ne­ zaštićenim područjima država. U planinama, gdje vlast teško može upotrijebiti silu i gdje država gubi svoja prava. Često u graničnim područjima: duž visokog dalmatinskog pojasa, između Venecije i Tur­ ske; u velikom graničnom pojasu Ugarske, jednom od glavnih područja razbojništva u 16. stoljeću,259 u Kataloniji, u Pirenejima koji graniče s Francuskom; u Messini, također granici, ukoliko je Messina kao slobo­ dan grad utočište; oko Beneventa, papinskoj enklavi u Napuljskom kraljevstvu, jer prelaskom iz jedne sudskog djelokruga u drugi prkosi se goniteljima; između Papinske države i Toskane, između Milana i Venecije: između Venecije i nasljednih država nadvojvodâ... Svi ti spojevi nude izvanredan zaklon. Kasnije će se, s namjerama nimalo krvoločnim, i Voltaire na sličan način poslužiti Ferneyem... Bez sumnje, na kraju se 99

ZAJEDNIČKE SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

države sporazume, ali dogovor obično kratko traje. Godine 1561. fran­ cuski kralj predlaže Filipu II.260 zajedničku akciju protiv pirehejskih odmetnika: bila je to impulsivna m udrost, ali bez rezultata. Sporazumi između Napulja i Rima, glede Beneventa, također nisu donijeli koristi. Venecija se 1570. formalno sporazumjela s Napuljem261, a 1572. potpi­ sala je ugovor s Milanom, koji je obnovljen 1580,262 u trenutku kad su haranja razbojnika izazvala u mletačkoj državi opću nesigurnost.26* Svaka od dviju vlada bila je ovlaštena goniti prijestupnike do šest milja izvan svojih granica. Kad je 1578. markiz od Mondejara htio udariti na kalabrijske fuoruscite, uzbunio je sve susjede, uključujući Maltu i Liparske otoke.264 Siksio V. učinio je 1585. isto, uoči svoga pohoda na razbojnike Papinske države.265 Ali ti pregovori koji dovode u pitanje suverenost država, mučni su, teški, često vodeni s nepovjerenjem: koji se talijanski vladar u dubini svoga srca ne raduje teškoćama svoga susjeda? Izručenja su veoma rijetka, osim putem razmjene. Kad Marcantonio Colonna, sicilski pot­ kralj, postiže od Cosima izručenje jednog vrlo traženog razbojnika, Rizza di Saponare, koji je dvadeset pet godina nekažnjeno krstario Napuljem i Sicilijom jer je bio pod zaštitom baruna, on ga dobiva uz izručenje jednog viteza iz kuće Martelli, koji je bio optužen za urotu protiv velikog vojvode. Međutim, razbojnika će ukloniti otrovom kad stigne u Palermo, u pratnji dviju galija. Obično svaka država vrši sama svoju redarstvenu službu. A to nije mala stvar. U velikim postojbinama razbojništva taj zadatak treba uvijek iznova poduzimati. Vojvoda od Mondejara, napuljski potkralj, odlučio se 1578. na novu akciju protiv kalabrijskih fuoruscita. Po njegovu dolasku obavijestili su ga o njihovim zločinima: opljačkane zemlje, presječeni putovi, pobijeni putnici, oskrnavljene crkve, požari, otimani i ucjenjivani ljudi, ne računajući »mnoga druga, velika i strašna zlodjela«. Mjere koje je poduzeo kardinal Granvela bile su neučinkovite a čak se, pisao je potkralj, »brojfuoruscita povećao, njihovi zločini se namnožili, njihova moć i drskost toliko su narasli da se u brojnim krajevima kraljevstva ne može putovati bez velikog rizika i opasnosti«. Gdje ih je, dakle, svrsishodnije udariti nego u Kalabriji, u tim zemlljama jedne Calabria citra et ultra (deset godina ranije žalilo bi se na Abruzze)? U Kalabriji, ako su naši dokumenti pouzdani,266 vrvi od odmetnika, kojima su naklonjene prilike i priroda terena. Njihovi zločini ovdje su brojniji i okrutniji nego drugdje, njihova smjelost bezgranična, do te mjere »da su jednog dana usred podneva ušli u grad Reggio, dovukli ovamo top, pogodili jednu kuću, provalili u nju i pobili njene stanare a da im se guverner grada nije mogao suprotstaviti jer su građani odbili da ga poslušaju i da mu priteknu u pomoć.« Ali djelovati protiv Kalabrije 100

D ru štvo

nije mala stvar. Mondejar će to iskusiti na svojoj koži. Poslije incidenta u Reggiu, točan datum kojega mi nije poznat, potjere guvernera grada, ojačane za ovu priliku jednim istražnim sucem, nisu postigle ništa, osim što su povećale snagu i aktivnost razbojnika. Isto su tako propali napori grofa Briatica, imenovanog privremenim guvernerom dviju kalabrijskih pokrajina. Represivne mjere samo su razdražile razbojnike. Oni su provaljivali u dvorce, ulazili usred dana u velike gradove, usuđujući se »ubijati svoje neprijatelje čak i u crkvama, hvatati zarobljenike i tražiti za njih otkupninu.« Njihove grozote sijale su strah; »oni su pustošili polja, ubijali stada onih koji su im se suprotstavljali ili koji su ih gonili po nalogu i zapovijedi guvernera jer se ovi posljednji nisu usuđivali to činiti sami«. Ukratko, »oni su potpuno izgubili poštovanje, strah, po­ slušnost koji se duguju pravdi.« U zaključku izvještaja iz kojega smo izvukli ove navode, potkralj je naveo da je jedan vojni pohod bio organiziran protiv njih pod zapovjedništvom njegova sina đ. Pcdra đc Mendoze, imenovanog za tu priliku zapovjednikom pješačkog odreda kraljevstva. On je odlagao tu akciju koliko je god mogao, da bi uštedio pokrajinama štete koje sobom uvijek nose ratnici, ma kako disciplinirani bili. Ali da je još odgađao, ne bi li time riskirao da sljedećeg proljeća mora sakupiti čitavu vojsku da ih dokrajči, dok je u tom trenutku mali kazneni odred mogao biti dovoljan?267 U tom kaznenom pohodu sudjelovalo268 je devet španjolskih četa (određenih da se smjeste u selima za koja se sumnjalo da pomažu fuoruscite) i tri čete lake konjice: tri fregate morale su djelovati u lukama, tako da su sumnjive pokrajine bile unaprijed blokirane. Kao i obično, glave razbojnika bile su ucijenjene, na 30 dukata obični razboj­ nici, na 200 njihovi vođe. Don Pedro je napustio Napulj 8. siječnja a 9 travnja potkralj je najavio da je njegova misija završena s uspjehom.269 Već u veljači sedamnaest je razbojničkih glava poslano u Napulj i pribijeno na gradska vrata, tobože na najveće pučko zadovoljstvo.270 Isto je tako učinjeno sa zarobljenicima koje je don Pedro, vraćajući se u Napulj, izručio pravdi. Je li to bio tako veliki uspjeh kakvim su ga prikazivale službene i očinske riječi potkralja? U stvari, previše napučena, nesretna Kalabrija, proizvoditeljica razbojnika isto kao i svile, nastavila je svoj nepromije­ njeni život, ili gotovo takav. Operacija, provedena s malim brojčanim sastavom, tijekom triju zimskih mjeseci, nije mogla biti djelotvorna. Jedan mletački agent271 obavijestio je 1580. da je čitavo kraljevstvo zaraženo razbojnicima, da su odmetnici gospodari cesta u Apuliji a osobito u Kalabriji. Teškoća je bila u tome što je onaj tko je htio izbjeći te opasne putove riskirao da nabasa na gusare koji su tada napučili primorje sve do rimskih obala Jadranskog mora. 101

ZAJEDNIČKI: SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

Dvadesetak godina kasnije,272 situacija je još gora. Razbojnici do­ piru sve do napuljske luke i vlasti se radije odlučuju na sporazum ili lukavstvo nego na borbu. Tako se dogodilo da je velika banda Angela Ferra, koja je terorizirala Kampaniju, poslana u Flandriju da se ondje bori pod španjolskim stijegom. Isto tako vlast nagovara bande jednu protiv druge: jedna je u Sessi progutala svoju susjedu* Fuorusciti se primaju u vojsku pod uvjetom da pom ognu vlastima da se bori protiv njenih protivnika. Naposljetku, pristupa se metodi kaznenih odreda. Kako su razbojnici uvijek u vezi s nekim selom u kojem su im rođaci i središte za opskrbu, najprije se daje do znanja tim rođacima da trebaju »pribaviti lijek«, pod čime se podrazumijeva da trebaju izručiti »svog« razbojnika. Ako to odbiju, jedna španjolska četa smješta se diskretno u selu, birajući najradije kuće rođaka i bogatijih ljudi u mjestu. Ovi posljednji trebaju se nagoditi s prvima da se nađe »lijek«. Kako su bogati i imaju utjecaja, ili je krivac izručen bez odlaganja ili se uredi tako da on izađe iz kraljevstva. Traži se zatim odšteta za nedjela izgnanog i za druge troškove; i četa se povlači, zatim se sve vraća u ustaljeni red. Tako nam barem govori optimistični izvještaj koji izlaže ove m etode kao primjer umijeća vladanja, u Napulju. Ovdje zapravo nema ništa novo. To su stare, uobičajene metode. Jedan mletački dokum ent spominje ih na Kreti gdje se 1555.275 daje oprost svakom razbojniku (ima ih tada dvije stotine na otoku, prema onom e što se kaže) koji će ubiti onoga od svojih drugova koji je optužen za više ubojstava od njega... Siksto V. je to primijenio 1585. za vrijeme svog pokušaja hvatanja rimskih razbojnika. To je bio način da se banditi oslabe iznutra. Oprosti i premijefa n n o ii lorofrutto, bilježi jedan agent porodice Gonzaga u Rimu.274 Međutim u Genovi, na Korzici oprašta se svim banditima (osim nekolicini osobito krvavih zločinaca) koji se prijave u njihovu vojsku. To rješenje oslobađa nemirni otok od nezgod­ nih elemenata, a oni kojima je oprošteno daju jamstva, i prestaju neko vrijeme biti neprijatelji Genove da bi joj služili.275 Ni Turci ne postupaju drukčije u Anatoliji.276 Ne pretjerujmo, međutim, u dometu tih postupaka koji označavaju slabost kao i vještinu. U stvarnosti, ni čvrsta ruka, ni redarstvene luka­ vosti, ni novac, ni strastvena volja jednog Siksta V. koji je u borbu protiv razbojnika uložio svu svoju seljačku žestinu, nisu pobijedili tog neuh­ vatljivog neprijatelja koji raspolaže moćnim zaštitnicima.

102

D ru štv a

Razbojništvo i velikaši Iza gusarenja na moru stoje gradovi, urbane države. Iza ovog kopnenog gusarenja, razbojništva, stoji, kao potpora pustolovine, više­ kratna pomoć velikaša. Razbojnike često vodi ili njima upravlja, nepo­ sredno ili iz daleka, kakav pravi velikaš. Tako grof Ottavio Avogadro, kojega jedna francuska prepiska iz Venecije spominje, operira u lipnju 1583.277 sa svojom bandom protiv Mlečana. »Grof Ottavio, gospodaru, pravi uvijek neprilike ovoj gospodi u Sangueni kamo se, otkako sam pisao Vašem Veličanstvu, u dva navrata vratio i zapalio nekoliko kuća u Veroni.« Mlečani ga progone, postižu da mu Ferrara i Mantova uskrate azil, gdje ga obično nalazi.278 Ipak, ne uspijevaju ga uhvatiti, i dvije godine kasnije on je na dvoru Ferdinanda Tirolskog.279 Drugi primjer, među bandama koje pustoše Papinsku državu, stjecište lopova i ubojica sjevera i juga Italije, ne računajući domaće kojih ima cijela legija, jedan od najjarosnijih, u doba Grgura XIII, je vojvoda de Montemarciana, Alfonso Piccolomini, kojega smo već susreli.280 Toskanski veliki vojvoda spašava ga in extremis, jer je upravo on već dugo vremena povlačio te čudne konce. Alfonso, spašen u posljednji čas, dolazi u Francusku — a tamo vlada pravi rat za razliku od rata stranaka — ali taj se rat njemu, čovjeku masnadierija malo sviđa, i on opet sluša obećanja, pozive, i eto ga ponovno u Italiji, ovaj p ut u Toskani, kako se bez milosti i bez opreza okomljuje protiv vojvode. Smješten u planini (opet ondje) Pistoje, daleko od tvrđava i garnizona, on je kadar sollevare ipopoli, činiti dcllc scorrerie, tim više što je ta 1590. godina veoma siromašna žitom, pa miseria potea р т facilm ente indurre gli uom ini a tentarc di varicir condizione. Neobične dalekovidne riječi.281 S dolaskom ovog rođenog vođe u srce toskanske zemlje svega se treba plašiti, utoliko više što je on u prijateljskim odnosima sa španjolskim utvrdama i svim neprijate­ ljima Case Medici. Da navali prem a Sieni i njenom močvarnom primor­ ju, Maremmi, bila bi to lijepa zbrka. Svejedno, njegove bande, koje ne znaju stručno voditi rat, ne mogu zauzeti ključne gradove, i uzmiču pred toskanskim ili rimskim oružnicima, a posljednja riječ ostaje vladaru: 16. ožujka 1591. Piccolomini je pogubljen u Firenci.282 Tako se završio taj čudni unutrašnji rat, brižno praćen izvana, jer konci lih pustolovina vode do stranih ruku, jedan put do Escoriala, drugi put do Lesdiguièresa, u njegovoj Dauphinéji.203 To su veliki primjeri i u sprezi s velikom politikom. Jednostavniji slučajevi bolje bi poslužili našem radu. Ali njih je najteže uočiti... Međutim, neosporna je veza između katalonskog plemstva i razbojništva u Pirenejima, između napuljskog ili sicilijanskog plemstva28,1 i banditiz­ ma na jugu Italije, između signora i signorotta Papinske države i rimskih odmetnika. Plemstvo posvuda igra svoju ulogu, bilo političku bilo 103

ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

društvenu. Kako se sve svodi na novac, ono je često ekonomski bolesno. Siromašni plemići, jedni upropašteni, drugi mlađi sinovi obitelji bez bogatstva, vrlo često su okvir toga pritajenog društvenog rata koji se bez prestanka obnavlja, »poput glava hidre«285. Prisiljeni su da žive od grabeži i pljačke, da poduzimlju (kako kaže La Noue, ovdje u Francuskoj gdje je stanje isto) »očajničke korake«286. Taj društveni mehanizam često će biti odlučujući, pa i kasnije. U 18. stoljeću, Tursku će uznemiravati veliki broj velikaša koji nisu svi mogli biti bogati, bugarski krdžalije.287 U Brazilu, na početku 19. stoljeća, banditi su plaćenici, cabras velikih zemljoposjednika, više ili manje osiromašenih novim vremenima i koji se moraju braniti.288 Ali ne pojednostavljujmo preko mjere. Mnogostruko i višestruko razbojništvo u službi nekih plemića isto je tako snažno upravljeno protiv nekih drugih. To pokazuju pothvati, u lombardskoj zemlji, Alexija Bertholoiija, »slavnog buntovnika protiv markiza di Castellona«. Na dan 17. kolovoza 1597. on se s više od dvije stotine ljudi ljestvama uspinje po zidinama dvorca u Solferinu, zarobljava markizovu majku i njegova sina, dječaka od trinaest godina. Odvodi zarobljenike u Castellon, pokušava pomoću stare markize, njegove zarobljenice, postići da im otvore vrata dvorca, u nadi da će uhvatiti samog markiza. Bio je to uzaludan trud jer ona odbija, a on je divljački ranjava i ubija dijete, pljačka i prepušta se »barbarskim okrutnostima«, prem a izvještaju mi­ lanskog guvernera.289 Razbojništvo nije samo povezano s krizom jednog dijela plemstva, ono je i seljačko, pučko. Društvena plima, »poplava«290, kaže jedan povjesničar 18. stoljeća — ono uzburkava najrazličitije vode. Kao poli­ tički i društveni (ne vjerski)291 zahtjev vremena, ono je u isto vrijeme aristokratsko i pučko (zar nisu kraljevi planina, oni rimske ili napuljske campagne, uglavnom seljaci i pučani?). Ono je latentna seljačka buna, sin bijede i prenapučenosti; ono je preuzimanje starih tradicija, često čista pljačka, okrutna pustolovina čovjeka protiv čovjeka. Ne bi ga trebalo svesti na ovo posljednje obilježje, vjerovati bez daljnjega, u vezi s tim, moćnima i bogatima koji drhću za svoja dobra, svoje položaje ili svoje živote. Međutim, ako i uzmemo u obzir pretjerivanja, kako zaboraviti toliku krvoločnost? Točno je da ljudski život malo vrijedi u 16. stoljeću. Život Alonsa de Contrerasa, koji je.on sam ispričao, najljepši je poznati pikarski roman zato što je proživljen, opisuje više od desetak ubojstava; ili život Benvenuta Celiinija, koji bi ga danas odveo u zatvor i na stratište... Prema tim modelima zamislimo skrupule onih koji su od ubijanja učinili zanat... Ili što reći o razmišljanjima koja Karlu V. za vrijeme opsade Metza pripisuje Ambroise Paré, liječnik opkoljenih: »Car pita koji su to ljudi što umiru, i jesu li to plemići i istaknuti ljudi: 104

D ru štva

odgovoreno mu je da su to sve siromašni vojnici. Onda on reče da nema opasnosti ako umiru, uspoređujući ih s gusjenicama, skakavcima i hruštevima koji jedu pupoljke i druga dobra sa zemlje, i, da su u pitanju dični ljudi, ne bi bili u njegovom taboru za šest franaka mjesečno...«29-. P orast razbojništva Kako bilo da bilo, krajem 16. stoljeća dolazi do porasta razbojnišrva. Po Italiji, mozaiku država, banditizam se razmahao do mile volje, progonjen ovdje, nalazi utočište ondje, ponovno se javlja malo dalje, ojačan vezama tih višestrukih pokreta, iako i oslabljen njihovim neob­ jašnjivim mržnjama. Mecatti, taj valjani povjesničar 18. stoljeća, kazuje nam koliko je Italija oko 1590-ih godina preplavljena tim bandama razbojnika koji se često zahvaljujući njenim svađama služe lažnom maskom guelfa i gibelina.293 Sve je ovo protkano vječnom dramom gladi. Silasci gorštaka nisu ništa drugo nego racije, poput onih koje su se bacale na svaki plijen u Maroku, iz nepokorenih planina prema ravnicama bogatim žitom i stokom. Evo što Italiji s kraja stoljeća daje čudnu klimu. Glad ovdje muči čitava područja,29' razbojništvo se javlja posvuda, od Sicilije do Alpa, od Tirenskog do Jadranskog mora, dugi niz krađa, požara, ubojstava, zločina sličnih onima u pomorskom gusarenju. Svatko zbog toga očajava. Antonio Serra, napuljski ekonomist, priznaje, 1613, da Napulj obiluje više nego bilo koje drugo područje Italije zločinima, krađama i ubojstvima.295 Isto je na Siciliji i u Papinskoj državi gdje, za vrijeme interregnuma, razbojnici niču posvuda,296 a granice Napulja i Romagne pružaju im pogodno polje za akciju29'7. U pustolovinu ide raznovrsna rulja, profesionalne ubojice, seljaci, plemići, raspopi, redovnici koji se ne žele više pokoravati zapovijedima Svete stolice... Može ih se zamisliti prem a povorci galijaša što ih Papinska država izručuje jednom Giovanniju Andrei Doriji i kojih spisak katkad postoji. Na Sardiniji, na Korzici, broj razbojnika je znatan. Neredi u Toskani pod vlašću Francesca (1574-1587) njihovo su djelo.298 Italija će se 1592-1593- htjeti osloboditi tih nezgodnih ljudi općim pomilo­ vanjem, pod uvjetom da pređu u Dalmaciju služiti Veneciji.299 Ali Italija nije sama u borbi protiv ove pošasti. U Sjevernoj Africi gdje nikad nije nedostajalo cestovnih razbojnika, oprezni putnici (trgov­ ci iz Carigrada, na primjer) putuju u skupinama; najsposobniji, kaže Haedo, okružuju se pratnjom marabua.300 U Turskoj vrvi od lopova i razbojnika. U 17. stoljeću, prem a Tavernieru301, »čitava Turska puna je lopova koji se kreću u velikim bandama i čekaju trgovce po putovima.« Već u 16. stoljeću u Moldaviji i Vlaškoj putujući trgovci formirali su, da bi se zaštitili, duge kolone kola, logorovali su u skupinama koje su se 105

ZAJEDNIČKI: SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

nadaleko vidjele po velikim vatrama.302 Tako se trgovac iza svojih snopova trgovačke robe nalazi u opasnosti kako na zemlji tako i na okruglim brodovima na moru. Nijedna zemlja ne pruža bolju sliku naraslog razbojništva, u tim posljednjim godinama toga stoljeća i prvim 17, od Španjolske, koja će, po smrti starog kralja u Escorialu upoznati onaj čudesni polet raskoši i slavlja, umjetnosti i znanosti, koji je dao zlatno stoljeće u tom novom gradu koji ubrzano raste, u Madridu Velàsqueza i Lope de Vege, u tom dvostrukom gradu bogatih koji su vrlo bogati i siromašnih koji su vrlo siromašni, u gradu prosjaka usnulih po kutovima trgova, tijela umotanih u plašteve, koje velikaši preskaču na povratku u svoje palače, u gradu scrcnosa koji bdiju pred vratima bogatih, nem irnog svijeta špijuna, kapetana, izgladnjelih slugu, kockara sa zamašćenim kartama, djevojaka vještih da operušaju svoj plijen, studenata s gitarom koji zaboravljaju da se vrate na svoja sveučilišta, tom izmiješanom gradu koji čitava Španjol­ ska hrani i koji ujutro preplavljuju seljaci i seljakinje iz susjednih sela koji ovamo dolaze prodavati kruh... Za vrijeme većeg dijela vladavine Razboritog kralja ova zemlja, osim u razdoblju Granadskog rata i engle­ skih napada na njezine luke, živjela je u miru, u spokoju na kojem joj je stranac često zavidio. Što se tiče bandita, oni nisu bili brojni osim u istočnim Pirenejima, povezani s malim katalonskim plemstvom i susjed­ nom Francuskom. Ali s posljednjim godinama njegove vladavine bandi­ tizam se pojačava na cijelom Poluotoku. Razbojnici su na putu za Badajoz, a ovaj je 1580.303 umiješan u rat protiv Portugala. U Valenciji žestoki sporovi suprotstavljaju na smrt velike plemićke obitelji. Opas­ nost je tako očita 1577. da postaje predm etom nove realpragm atice.304 Što, ovdje kao i drugdje, mogu lijekovi? Iako nedjelotvorni, treba ih ponovno primjenjivati. U godinama 1559, 1603, 1605305, nove prag­ matičke sankcije protiv bandolers de les viles (kraljevstva) que van divagant p er le present régné am b arm es probibides pertubant la quielud de aqucll. Problem »zlotvora«306 svakodnevno je na dnevnom redu, u samo predvečerje velikoga progona Maura, u godinama 16091614, koje će im pružiti toliko prilika za djelovanje.307 Potkupljivost malih službenika upleće se u to, eto prilike za dogovor s protuhama.308 Robovi Posljednje obilježje učinit će osobitim ta društva Sredozemlja: usprkos njihovoj modernosti ona ostaju robovlasnička, kako na Zapadu tako i na Istoku. To je čudna vjernost prošlosti, možda oznaka izvjesne raskoši, jer ropstvo je skupo, ima svoje zahtjeve i konkurira siromašnima i bijednima, čak i u Istanbulu. Nestašica radne snage, prihod od rudnika 106

D ru štva

i plantaža šećerne trske omogućit će ropstvo na stari način u Novom svijem, taj dalekosežni i veliki korak unatrag. U svakom slučaju, ropstvo, praktično izbrisano u sjevernoj Europi i Francuskoj, zadržava se na mediteranskom Zapadu,309 u Italiji, u Španjolskoj, u obliku dosta živog kućnog ropstva. Odredbe konzulata u Burgosu 1572. određuju uvjete pod kojima su osigurani crni robovi što se prevoze u Novi svijet, ali i u Portugalu i a estosReynos, to jest u Španjolskoj.310 Guzman, pikarski junak, u službi jedne dame kojoj je muž u Americi, zaljubljuje se, u zao čas i na sramotu, u jednu bijelu robinju rečene dame, una csclava blancaqueyo, m uchotiem po, creiserlibre.*11 UVallađolidu, oko 1555, još uvijek glavnom gradu Kastilije, robovi služe u velikim kućama, »dobro hranjeni ostacima iz kuhinje« i često postaju slobodni po opo­ ruci svojih gospodara.312 Godine 1539, u Roussillonu, neki Turčin kojeg otkrivaju bez gospodara i k tome kao lopova, uhvaćen je i prodan kao rob jednom bilježniku.313 U Italiji, niz dokumenata upućuje na zaostatak kućnog ropstva, uglavnom na jugu, ali i drugdje. U Napulju, bilježnički dokumenti314 upućuju na prodaju robova (po 35 dukata »komad« obično, za vrijeme prve polovice 16. stoljeća); iste bilješke u Veneciji u zapisnicima,315 i također u prepisci obitelji Gonzaga, kupaca crnčića316 za zabavu, bez sumnje, na svom dvoru. U Livornu, portale bilježe, s vremena na vrijeme, dolazak nekoliko crnih robova brodom.3r Sva ta neprekinuta trgovina ne vrši se po bijelom danu, osim prilikom izuzetnih događaja: tako zauzimanje Tripolija, 1510318, baca na sicilijansko tržište toliko robova da se oni prodaju po niskoj cijeni, od 3 do 25 dukata jedan, i da papinske galije odjednom obnavljaju svoje brodske posade. Godine 1549, toskanski veliki vojvoda, a on nije jedini, šalje jednog agenta u Senj da kupi turske robove ili m o r la k c ï19 Ropstvo je stvarnost toga sredozemnog društva, okrutnog prema siromašnima, usprkos velikom pokretu pobožnosti i vjerskog milosrđa koji će narasti na kraju stoljeća. U svakom slučaju, nema prihoda s Atlantika i iz Novog svijeta. Što zaključiti? Spor, snažan dubinski rad vjerojatno je malo po malo iskrivio, preobrazio društva na Sredozemlju, od 1550. do 1660, sazrijevajući dugo. Opća i sve veća bijeda ne izražava se pobunama usred bijela dana, ali ona ipak mijenja čitav društveni krajolik. A to je drama, neosporno društvenog karaktera. Poslije precizne studije Jeana Delumeaua o Rimu i rimskoj campagni u 16. stoljeću, koja ima tu prednost da obraduje mnoštvo malih avvisa »novinara«, fogliottanata Vječnog grada, i po­ sljednje sumnje, ako ih još ima, trebale bi nestati. Ponovno uzeti u 107

ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

razmatranje te spise značilo bi ponavljati naše tvrdnje. Nema sumnje, sve teži da se polarizira između snažnog i bogatog plemstva, konstitui­ ranog u moćnim obiteljima koje posjeduju velika imanja, i mnoštva siromašnih, sve brojnijih i bjednijih, »gusjenica ili hrušteva«, ljudskih insekata, na nesreću prekobrojnih. Stanoviti rascjep razbija stara društva na dva dijela, kopa medu njima svoje provalije. Ništa ih više neće ispuniti. Pa čak ni, ponovimo to, začudno katoličko milosrđe s kraja stoljeća. U Engleskoj, u Francuskoj, u Italiji, u Španjolskoj, u Turskoj, sve je potkopano ovom dramom, i njezine će neizlječive rane 17. stoljeće iznijeti na svjetlo dana. Postupno, sve dopada toga zla, države kao i društva, društva kao i civilizacije. Ta kriza daje svoje boje životu ljudi. Ako se bogati miješaju s ruljom koju preziru, to je zbog toga što život ima svoje dvije susjedne obale: plemićke kuće s jedne strane, prena­ pučene slugama; picardta s druge, svijet crnog tržišta, krađe, razvrata, pustolovine, a osobito bijede... Isto kao i najčišća vjerska strast, najraspaljenija susjeda s najčudnijim niskostima i divljaštvom. Začudnih li, divnih li proturječnosti »baroka« — bilo je povika. Baroka ne, već društva koje ga podržava i koje on slabo prekriva. Kakvog li očaja živjeti u takvim društvima! Je li razlog svemu tome to što je more još jednom iznevjerilo svoju dužnost podjele dobara, usluga, bogatstva, štoviše životne radosti? Kako je moguće da sve svršava starom slavom i blagostanjem, da su narodi na moru iscrpli svoje posljednje zalihe? Ili pak, da li se isto i jednolično preispitivanje naših istraživanja vrši zbog toga što se cijeli svijet strmoglavljuje, zajedno sa Sredozemljem, prem a onoj čudnoj životnoj prom ­ jeni koja će uskoro biti 17. stoljeće, malo ranije, ili malo kasnije? Može li François Simiand*20 biti u pravu?

108

N apom ene uz poglavlje 5 1 Ova pokreiljivost po horizontali također je znak koji otkriva otvorenost društva Gaston ROUPNEL, La ville et la cam pagne a u XVIIe siècle. Étude sur les populations du pays dijonnais, 1955, 2. izd., str. 99: »U 16. stoljeću, prosjaka se njeguje ili nahrani prije nego što ga se progna (iz gradova). Početkom 17. stoljeća, obriju mu glavu. Kasnije ga bičuju, a na kraju stoljeća, zadnja riječ represije pretvara ga u robijaša«. 2 Henri DROUOT, M ayenne et la Bourgogne, 19.57, 1, osobito str. 48: »Ovi fiškali koji su pred jedno stoljeće preokrenuli stari društveni poredak, oblikovali su već, oko 1587. jedno konzervativno tijelo. Htjeli su održat i režim koji je bio sklon njihovu usponu i položaje koji su mogli jamčiti njihovu budućnost. Težili su također da se izdvoje kao klasa na osvojenom vrhu.« 5 Vidi infra, str. 262 i dalje. 4 Svezak I, jedini objavljen, Madrid, 19635 Lucien ROMIER, Le R oyaum e de Catherine d e Mćdicis, 1925,1, 3. izd., str. 177. 6 Ibid., str. 207-208. 7 Ibid., str. 207. 8 Ibid., str. 193-203; Henri DROUOT, op. cit., I, str. 40. 9 François de RAMEL, Les Vallées des Papes d'Avignon, 1954, str. 142. 10 Josef A. SCHUMPETER, op. cit., (tal. pr.), 1, str. 177. 11 Carl J. von HEFELE, Le cardinalX im én ès, str. 364. 12 R. RUSSO, ćl. cit., str. 421. 13 E. LE ROY LADURIE, op. cit. Bojim se da to nije dijalog već razgovor, bogati seljak je treći suparnički sugovornik i velikaša i malog seljaka. Ako je vjerovati П. Le Roy Ladurieu, taj bogati seljak pobijedio je u Languedocu između 1550. i 1600. 14 P. VILAR, op. cit., I, str. 575 i dalje. 15 Antonio DOMINGUEZ ORTIZ, op. cit., I, str. 364. 16 Dr. L. MERLE, Le m étairie et l'évolution agraire d e la G âtine Poitevine de ta fin du M oyen Age à la R évolution, 1959. 17 Lucien FEBVRE, Philippe II et la Franche Comté, 1912, str. 201 i dalje. 18 Gabriel DEBIEN, En H a u t Poitou: défricheurs a u tra va il (XVe-XVIIe siècles), u: «Cahiers des Annales«, 1952. 19 Manuel TORRES-LÔPEZ, «El origen del Sehorio Solariego de Benameji y su cartapuebla de 1549«, u: Boletin de la U niversidad d e Granada, 1932, br. 21 -, prema Marc BLOCH, u: Annales hist. écon. et sociale, 1934, str. 615. 20 Robert LIVET, op. cit., str. 147 i 148. 21 Ibid. 22 R. AUBENAS, Chartes d e franchises et actes d'habitation, Cannes, 194323 L. BIANCH1N1, op. cit., I, str. 260 i dalje. 24 8. listopada 1585, A.N., K 1563. 25 Vidi supra, 1, str. 69-70. 26 Op. cit., str. 354. 27 G. NIEMEYER, op. cit., str. 51. 2B Aldo de MADDALENA, »I bilanci dal 1600 al 1647 di una azienda fondiaria lombarda«, u: Rivista in te rn a tio n a le d iS cio n ze econom iche et comm erciali, 1955. 29 Tako da navedem o nekoliko prim jera m edu stotinam a drugih. A.d.S. Napulj, Sommaria Partium 249, P 181, 219 v®, 220, 247 (1544. i 1545). 30 A. de MADDALENA, čl. cit., str. 29, njihov »drastični« pad od 1634.

109

ZAJEDNIČKE SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

31 Fr. Savcrio PROVANA Dl COLLEGNO, »Notizie e d ocum enti d 'alcu n e cerrosc del Piemonte«, u: M iscellanea d is to r ia italia n a , 1901, tom 37, serija 3, sv. 2, s tr.393 -3 9 5 . 32 Njegovi podanici ponovno se bu n e 1566. (Simancas 0° 1395, 7. veljače 1566), p obuna još traje 1568. (Ibid., 11. siječnja 1568). 33 Carm elo V1NAS Y MFY, El p roblem a d e la tierra en los sig/os XVI-XVJI (Madrid, 19-11), str. 30, misli da se prihodi plem stva povećavaju m anje o d opće razine cijena. 34 Henri DROUOT, op. cit., U, str. 477. 35 Correspondance d e S a in tS u lp ic e , obj. E. CABIÉ, str. 37. 36 Dépêches d e Fourquevaux, 1, str. 365. 37 R. B. MERRIMAN, op. cit., IV, str. 365. 38 L. PFANDL, Philippe II, str. 315, S. MINGUIJÔN, H istoria d el derecho espanol, Barcelona, 1933, str. 370. 39 A. DOMINGUEZ ORTIZ, op. cit., str. 222. 40 Nobili i del Caccia vladaru, Madrid, 12. ožujka 1572, A.d.S. Firenca, M ediceo 4903. 41 C.S. P., Venetian, Vil, str. 178. 42 Lettres d e Fourquevaux, 1, str. 295. 43 H. ALBÈIU, op. cit., 1, III, str. 263. 44 Ibid., 1,V, str. 19-20. 45 Vidi supra, 1, str. 380, bilješka 88. 46 Richard KONETZKE, op. cit., I, III, str. 338-339. 47 П. ALBÈRl, op. cit., I, III, str. 338-339. 48 Prema izvještaju licencijata Polomarcsa, usp. supra, II, str. 61, bilješka 98. 49 Simancas E° 137, f 213, 9. lipnja 1559. 50 Ibid., 13. srpnja 1559. 51 A.d.S., Firenca, Mcdiceo 4903, 29. rujna 1571. 52 Ibid., 19. lipnja 1572. 53 A.d.S., Firenca, M ediceo 4911, 15- veljače 1580. 54 A.d.S., Venecija, Senato Dispacci Spagna, MarteoZaneduždu, Madrid, 21. travnja 1582. 55 A.d.S. Genova, Spagna 15, Madrid, 27. prosinca 1608. 56 Napulj, Biblioteca de la Storia Patria, XXV1I1, B 11,1° 114 v°, 30. travnja 1621. 57 A. MOREL FATIO, L'Espagne a u XVIe e t a u X V lf siècle, H eilbronn, 1 8 7 8 ,str. 177. 58 A.d.S., Firenca, Mediceo 4903, 22. siječnja 1571. 59 A. NAVAGERO, op. cit., str. 6 . 60 Baltasar PORRENO, Dichos y hechos d el senor rey d o n Phitipe segundo, el prudente... , Cuenca, 1621, str. 6. 61 R. RECOULY, Ombre et Soleil d ’E spagne, 1934, str. 97. 62 Théophile GAUTIER, Voyage en Espagne, 1899, str. 39. 63 Op. cit., osobito kuća grofa od Benaventa, blizu Pisuergc, str. 229 v°. 64 !.. PFANDL, op. cit., str. 132. 65 Victor HUGO, W illiam Shakespeare, 1882, str. 25, govori o kabareu El P uno en rostro. 66 A.d.S. Napulj, Farncsiane 48, Canobio vojvodi, Madrid, 7. rujna 1607: »de quatro mesi in qua passa cosa qua contra il solito et mai più è intervenuto che siano state amazatc in Madrid piu di trecenti huom ini et non si sa come ne perche delli più«. 67 E. ALBÈRl, op. cit., 1, I, 35-36, 16. studenog 1525. 68 Ibid., I, III, str. 263. 69 Ibid., I.V .str. 2B8. 70 Felipe RUIZ MARTIN, Introduction a u x lettres d e Florence, u tisku. 71 B. BENNASSAR, op. cit., daktilogram.

110

D ru štva

72 Vidi izvrsno poglavlje 111, Laposieiô n economica de la nobleza, ocl A. DOMINGUEZA ORT1ZA, op. cit., srr. 223 i dalje. 73 Vidi L. PFANDL, op. cit., str. 313, iA. DOMINGUEZ ORTIZ, op. cit., str. 215 i dalje 7 4 A. DOMINGUEZ ORTIZ, op. cit., sir. 168. 75 Théophile GAUTIER, op. cit., str. 27. 76 Posudio sam ove prim jere o d A. DOMINGUEZA ORTIZA, op. cit., str. 224. 77 A. DOMINGUEZ ORTIZ, ibid., str. 255 i dalje. 78 Ibid. 79 Ibid. 80 Ibid., sir. 270. 81 Ibid., sir. 277. 82 Ibid., sir. 263. 83 Ibid., str. 262-3. 84 Lucien HOMIER, LcR oyaum e d e Catherine dcM édicis, 3. izd. 1925,1, str. 160-239. 85 Pierre VILAR, La Catalogne d a n s l ’Espagne moderne, 1962, 1, str. 573, kratke bilješke; A. DOMINGUEZ ORTIZ, op. cit., str. 303 i dalje. Mali broj katalonskog plemstva. 86 A.d.S., Genova, Spagna 6, 2415, Madrid, 4. kolovoza 1575. 87 A.d.S., Venecija, Senato Dispacci Spagna, P° Vico duždu, Madrid, 27. travnja 1616. 88 E. ALBÈR1, op. cit., I, V, str. 276. 89 Ibid., II, V, str. 464. 90 Ibid., str. 316. 91 Arch, stotico italiano, IX, str. 247. 92 L. B1ANCHINI, op. cit., 11, str. 249, 252-3, 260, 299. 93 Op. cit., str. 249. 94 Vidi izvrsne članke Rosarija V1LLARIJA, »Baronaggio e finanze a Napoli alla vigilia della rivoluzione del 1647-1648«, u: S tu d i Stotici, 1962; «Note sulla rifcudalizzazionc del Regno di Napoli alla vigilia della rivoluzione di Masaniello«, u: Studi Slorici, 1963. 95 Stoiia d i M ilano, X, L'età de i Borromei, 1957, društveni problemi umješno prikazani, str. 353 i dalje. 96 Vidi infra, str. 84. 97 Vito VITALE, Breviario d ella storia d i G enova, 1955, 1, str. 235 i dalje. 98 James C. DAVIS, The decline o f the Venetian N obility as a Ruling class, Baltimore, 1962. 99 J. DELUMEAU, op. cit., 11, str. 433 i dalje. 100 P. MILIOUKOV, Charles SEIGNOBOS i Louis EISENMANN, Histoire d e Russie, 1932,1, str. XIII; H enri P1RENNE, Les villes d u M oyen Age, str. 52; Henri SÉE, Esquisse d'une histoire d u régim e agraire a u x X V I lf et Х1л siècles, 1921, str. 180. 101 Orner LÜTFI BARKAN, Aperçu su r l'histoire agraire des p a y s balkaniques, poseb­ no izdanje, str. 141 i dalje. 102 Nicoara BELDICEANU, »La région d e Timok-M orava dans les docum ents de Mchmcd II et de Selim Ier«, u: Revue d es É tudes Roum aines, 1957, str. 116 i 119, i uputa na članak V. PAPACOSTEE. 103 R. BUSCH-ZANTNER, op. cit., str. 60-61 i njihove upute. 104 Stanford J. SHAW, u: The B alkans in transition, 1963, str. 64. 105 Ibid., str. 64-65. 106 Ova pojedinost kao i m noge druge koje slijede posuđene su iz članka Bistre A. CVETKOVE, »L'évolution du régim e féodal turc d e la fin du XVI siecle jusqu’au milieu du XVIIIe siècle«, u: É tudes historiques (Bugarska akademija znanosti), u povodu XI m eđunarodnog kongresa povijesnih znanosti, Stockholm, kolovoz I960; pojedinost

111

ZAJEDNIČKE SUD BIN E 1 SVEUKUPNA KRETANJA

koja se odnosi na Kostur, str. 176. Za bibliografiju ove povjesničarke obratiti se na Journal o f E conom ic a n d Social H istory o f the O rient, 1963, str. 320-321: poslužiti se njenim važnim člankom »Novi dokum enti o zem ljišnom vlasništvu spahija n a kraju 16. stoljeća« u: A kadem ija z n a n o sti SSSR-a, In stitu tu m P op u la ru m Asiae, Fontes O rienta­ les, 1964. Sažetak na francuskom, str. 220-221. 107 J. W. ZINKEISEN, op. cit., Ш, str. 146-147. 108 Bistra A. CVETKOVA, čl. cit., str. 173. 109 La M éditerranée..., 1. izdanje, str. 639: »feudalna vojska neplaćenih spahija penje se na 230.000 konja«. 110 Bistra A. CVETKOVA, čl. cit., str. 172. 111 Ibid., str. 173-175. 112 Bistra A. CVETKOVA, »O nekim reform am a p oreznog sistem a u vrijeme M uhameda 11«, u: J o u rn a l o f Econom ic a n d Social H istory o f O rient, 1963. 113 J. W. ZINKEISEN, op, cit., Ill, str. 154-158. 114 Vidi supra, 1, str. 630. 115 Vidi I, str. 569 i dalje. 116 Bistra A. CVETKOVA, »L’évolution d u régim e féodal«, str. 177. 117 Ibid., str. 184. 118 Ibid. 119 Ibid., str. 184 i dalje. 120 Ibid. 121 Ibid. 122 Bistra A. CVETKOVA, »The System o f Tax-forming (iltizam) in the O ttom an Empire during the 1б(|'-1 б ' 1 C enturies with Reference to the Bulgarian Lands«, na bugarskom , engleski sažetak, u: Izvcstia n a institu ta z a p r a v n i n a u k i, Sofija, X1-2. 123 Bistra A. CVETKOVA, »L'évolution du régim e féodal«, str. 184. Sve ove prim jedbe i zaključke potvrdio je u svojim pred a va n jim a Orner LÜTFI BARKAN (daktilogram, École des Hautes Études, VI. odsjek, Pariz). 124 J. W. ZINKEISEN, op. cit., III, str. 153-154. Usp.J. von HAMMER, op. cit., I, str. 372. 125 Franz BABINGER, u: Encyclopédie d e l'Islam , II, str. 1116. 126 Ludwig von TliALLOCZY, »Eine unbekannte Staatsschrift eines bosnischen Mohamm edaners«, naveo R. BUSCH ZANTNER, op. cit., str. 15. 127 Tako Mlečanin L. BERNARDO, 1592, B. A. CVETKOVA, il. cit., str. 193. Usp. J. W. ZINKEISEN, op. cit., III, str. 167, bilješka 1. 128 R. BUSC11-ZANTNER, op. cit., str. 60. 129 Ans d em Grundherr w urde der Gutsherr, op. cit., str. 84. 130 Carl BRINCKMANN, u: Vierteljabrscbrift f u r Sozial- u n d Wirtscbaftsgescbicbte, 1939, str. 173-174; Marc BLOCH, u: M élanges d'histoire sociale, I, str. 120. 131 Trajan STOJANOV1Ć, »Land T enure and Related Sectors o f the Balkan Economy«, u: Journal o f Economic History, 1953, str. 338 i 401. 132 Ibid., str. 401. 133 R. BUSCH-ZANTNER, op. cit., str. 86. 134 A. BOUÉ, op. cit., II, str. 273. 135 R. BUSCH-ZANTNER, op. cit., sir. 80-90. 136 G. I. BRAT1ANU, op. cit., str. 244. 137 T. STOJANOVIĆ, »Land Tenure...«, str. 403. 138 Antonio DOMINGUEZ ORTIZ, op. cit., str. 173 i 174. 139 Op. cit., Ill, sir. 280-281. 140 Ibid., sir. 497.

112

D ru štva

H l Op- cit., str. 168. 142 Julio CARO BAROJA, La s o a e d a d criptojudia en la Cone de Felipe IV (predavanje u povodu prijema u Academia de la Historia), 1963, str. 33 i dalje. Н З Malo poštovanja za nobleza d e letras, A. DOMINGUEZ ORTIZ, op. cit., str. 194. H4 A. DOMINGUEZ ORTIZ, ibid., str. 266, bilješka 38. 145 Ibid., str. 195. 146 O njegovu slučaju, upute, Trajan STOJANOV1Ć, »Conquering Balkan Orthodoxe Merchant«, u: J ournal o f Economic H istory, 1960, str. 240-241. 147 Vidi infra, sir. 523-524. 148 Vidi infra, str. 172. 149 Vidi infra, 1, str. 44. 1 50 Hermann HEFELE, Gcscbicbte u n d Gestalt. SccbsEssays, 1940: poglavlje »Zum Bcgriff dcr Renaissance«, sir. 294 i dalje, izdano u obliku članka u: Hist.Jahrbuch, t. 49, 1929. 151 Alfred von MARTIN, Sociologia d e lRenacim iento, 1946, str. 23. 152 Marcel BRION, Laurent le M agnifique, 1937, str. 29 i dalje. 153 Antonio d e Montalvo Sim ônu Ruizu, Firenca, 23. rujna 1572. Arhiv Ruiz, Vallado­ lid, 17, P 239, naveo F. RU1Z MARTIN, Introduction..., op. cit. 154 Benedetto CROCE, Storia d el Regno d i Napoli, 3. izd., Bari, 1944, str. 129-130. 155 Mattco GAUDIOSO, »Per la storia... di Lcntini«, il. cit., str. 54. 156 Usp. supra, 1, sir. 387, bilješka 337. 157 D. BELTRAMI, op. cit., str. 72: 5,1% 1586: 7,4% 1624. 158 F. RUIZ MARTIN, Indroduction... , op. cit. 159 Tom 11, pripovijetka br. XX, str. 47 i dalje. 160 Ibid., VIII, pripovijetka br. LX, str. 278-279. 161 Ibid., str. 280. 162 Marciana, ltal. 6085, P 42 i dalje, 1556. 163 Pripisuje sc Franciscu M endoziy Bobadilli, izdanje iz 1880: El Tizôn d e la Noblcza espanola. 164 Ovo je ime koje se daje tajnim rukopisim a koji nabrajaju mješovite brakove velikih obitelji, A. DOMINGUEZ ORTIZ, op. cit., str. 163, bilješka 11. 165 Albert A. SICROFF, Les controverses d es sta tu ts d e »pureté d e sang« en Espagne d u XVe a u X V l f siècle, I960. 166 Op. cit., str. 379167 Lucien ROMIER, op. at., I, str. 184. 168 Ibid., str. 185-186. 169 Ibid., str. 186, prem a Noëlu d u FA1LU. 170 L. B1ANCHINI, op. cit., 1, str. 151. 171 B. N., Pariz, Esp. 127. 172 Lucien FEBVRE, Philippe II et la Franche-Comté, 1911, str. 275. 173 Od 15. stoljeća, A. TYMIENECKI, »Plemići-gradani u Velikoj Poljskoj u 15. stoljeću, 1400-1475«, u: M iesiccznik H eraldyczny, 1937. 174 Revue d'histoire com parée, 1946, str. 245. 175 F. de ALMEIDA, op. cit., III, str. 168 i dalje. 176 G. SCHNÜRER, op. cit., str. 148. 177 El conde d e Orgaz M atheu Vasquczu, Sevilla, 16. travnja 1586, B. M. Add. 28 368, Ie 305. 178 Actas, III, sir. 368-369, peticija XVI, 1571. 179 Simancas E° 156. 180 C orrespondanced e J ea n N ic o t, str. 117.

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

181 Diskup Limogesa kraljici, Madrid, 28. stu d en o g 1561, Đ. N.. Pariz, fr. 16103,1° 104, kopija. 182 Traite d'économ ie p olitique, 1615, obj. Th. FUNCK—BRENTANO, 1889, str. 60, naveo François SIM1AND, Les flu c tu a tio n s économ iques à longue p é rio d e et la crise m o n d ia le , 1932, str. 7. 183 Lucien ROMIER, op. cil., I, str. 187. 184 Rosario VILARI, il. cit., u: S tu d i Storici, 1963, str. 644 i dalje. 185 Jean DELUMEAU, op. cit., 1, str. 458 i dalje. 186 Lytton STRACHEY, Elisabeth a n d Essex, 2. izd., 1941, str. 9. 187 Pierre GOUBERT, Beauvais e t le B eauvaisis d e 1600 à 1730, I960, p a ssim , i str. 214 i dalje. 188 Govor M. Aldigalc, u stvari Guamixa, Public Record ОШсе, 30/25, n* 168, 1°133 i dalje. 189 Marciana, G. ĐALDINUCCI, C io m a le d iR ic o rd i, 10. travnja 1650. 190 »Interno d e rebellion social du ran te el siglo XVI-, u: La N acion, kolovoz 1935. 191 G regorio MARANON, A ntonio Perez, Madrid, 1957, 2. izd. 192 José Antonio MARAVALL, »Las com m unidades d e Castilla, u n a prim era revoluciàn m oderna-, u: R cvista d e Occidente, 19. listopada 1963. 193 Vidi nedoum ice Pierrca Vilara o p redm etu katalonskograzbojništva, op. cit., I, str. 579 i dalje. 194 Pino BRANCA, op. cit., str. 243. 195 Arcbivio storico italiano, sv. IX, str. 193-195. 196 Palmerini, B. Com m unale Palermo, Oq. D. 84. 197 Luciano SERRANO, C orrespondancia d ip lo m a tica entre E s p a n a y la S anta Scde, Madrid, 111, 1914, str. 94, 29. lipnja 1569. 198 J. dc Zuniga vojvodi od Alcale, 15. ožujka 1571. Simancas E° 1059,1° 73. Pobuna se još nastavlja u veljači 1573; Silva Filipu II, Venecija, 7. veljače 1573, Simancas Ee 1332, šest tisuća pobunjenika s topništvom , vojvoda se proglašava gospodarem situacije, njegov posjed je quieto, 10. travnja 1573. 199 Jean HÉRITIER, Catherine dc M édicis, 1940, str. 565. 200 A N., K 1566, 8. siječnja 1587. 201 Simancas E° 109, guverner Piombina Filipu II, 6. listopada 1598, R. GALLUZZI, op. cit., Ill, str. 28 i dalje. 202 Léon BLANCHET, Cam panella, 1920, str. 33 i dalje. 203 J. CVIJ1Ć, op. cit., str. 131. 204 B.N., Pariz, tal., 1737., Giovanni M ocenigo mletačkom duždu, Pariz, 11. svibnja 1588, kopija. 205 A.d.S., Venecija, Senato Terra 16, f° 92, 29. siječnja 1506. 206 Ibid., 15, P 188, 16. prosinca 1507. 207 Ibid., 37, Portogruaro, 9. ožujka 1562. 208 J. DELUMEAU, op. cit., II, str. 551. 209 D ia rio fio re n tin o d iA g o stin o L a p in id a l2 5 2 a l1596, obj. G. O. CORAZZ1NI, 1900, sir. 310: stiže u Firencu, 11. siječnja. 210 Ibid., str. 314. 211 Ibid., str. 315, bilješka. 212 Les soulèvem ents populaires en France d e 1623 à 1648, 1963. 213 Le loyal Serviteur, op. cit., (izd. iz 1872), str. 179. Bayard smatra da ne treba prihvatiti, kao što to traži car Maksimilijan, da se francusko redarstvo pretvori u pješaštvo i da ga se pošalje izvršiti proboj: »Zar car misli da je razum no dovesti toliko plemsrvo u opasnost s pješacima, od kojih je jedan užar, drugi potkivnč, treći pekar, s prostim ljudima koji nemaju tako razvijen osjećaj časti kao plemići?-... Na cijeli taj odlomak

114

Društva upozorio je Giuliano PROCACCI, »Lotta di classe in Francia sorto l'Ancien Rćeime (1484-1559)". u: Società, rujan 1951, srr. 14-15. h 214 M. SANUDO, op. cit., XL, stupac 59, 9. listopada 1525. 215 Bernardino CIR1LLO, Лпиа/f della città dell'AquUa, Rim, 1570, sir. 124 v° 216 Orazioni političke, izabrao i izdao Piero DAZZl, 1866, govor Giovannija Guidiccionija u Republici Lucci, sir. 73 i dalje. Ovaj govor, čini se, nije bio izgovoren. 217 Massimo PETROCCHI, La rivoluzione citta d in a tnessinensc d el 1 6 7 4 , 1954. 218 Weltgescbicbte, 111, str. 251. 219 A. Communales, Marseille BB 41, P 45. 220 Federico RAI IOLA, Econom istas espanoles d e los siglos XVI y XVII, Barcelona 1885, str. 28-29, B.N., Pariz, O o 1017, in-16. 221 M. ALEMAN, G uzm àn de Alfaracbe, op. cit., 1, II, str. 254; siromasi koji stižu u Madrid »tras u n asnillo cargado d e b uena dicha«. Madrid, grad gdje se bogati, Pedro dc MEDINA, op. cit., sir. 204 i dalje. 222 Fernand BRAUDEL, »Vers l'Amérique-, u; Annales E . S . C . , 1959, str. 733. 223 Stefan ZWEIG, Les heures étoilées d e l ’bum anitè, Pariz, 1939, str. 53. 224 NovclasEjemplares, obj. Francisco RODRIGUEZ MARIN, 1943, II, str. 87 i dalje. 225 Vidi infra, str. 217 i dalje. 226 G obicm ode Viscaya, 11, str. 64-65, 4. kolovoza 1579. 227 B.N., Pariz, esp. 60, P 55 (tiskano). 228 Ibid., à1.60. 229 Ibid., cl. 61. 230 Ad.S., Venecija, Scnato Dispacci Spagna, V° Gradcnigo duždu, Saragossa, 24. srpnja 1586. 231 Ibid., Zane duždu, Madrid, 30. listopada 1581. 232 Novelas Ejemplares, obj. Francisco RODRIGUEZ MARIN, 1948, 1, str. 133 i dalje. 233 U Italiji, veliki uspjeh knjige Giacinta NOBILIJA (pravim imenom Rafaclc Frianoro), // vagabundo, Venecija, 1627. 234 Simancas E° 1157, Palermo, 24. veljače 1590. 235 Marciana, Memorie politiehe dall’anno 1578 al 1586, 23- travnja 1585. 236 Arcbivio Storico italiano, sv. Dt, str. 264. 237 A.d.S., Mantova, A Gonzaga, serija E, 1522, Aurelio Pomponazzi duždu, Rim, 17. ožujka 1590. 238 A.d.S., Venecija, Senato T erra 1, 26. ožujka 1545. 239 Ibid., Вгега, 51, P 312 v°, 1540. 240 Traité d ’économ ie p olitique, izd. FUNCK BRENTANO, 1889, str. 26. 241 U spom enutom razdoblju u Engleskoj, p o o r la w će učiniti da siromasi nestanu s ulica, G. M. TRAVELYAN, op. cit., str. 285. 242 Mercure de France, 15. srpnja 1939, »Sicilija je u pretfašističkim vremenima poznavala seljačke bune dostojne srednjeg vijeka.243 G. BUZZI, »Documenti angioni relativi al com une di Aquila dal 1343 al 1344«, u: Bollettino delta Regia D eputazione abruzzesc d i storia p a tria , 1912, sir. 40. 244 E. ALBÈR1, op. cit., II, V, str. 409. 245 L. von PASTOR, op. cit., X, str. 59. 246 Vidi infra, str. 407. 247 A.d.S., Firenca, M ediceo 4898, Scipione Alfonso d ’Appiano vladaru, Barcelona, 24. siječnja 1567. 248 Ibid., Mediceo 4897, 1. lipnja 1565, P 1 1 0 v °i 119. Drugi prekidi, La Méditerra­ née..., l .iz d ., str. 650, bilj. 3.

115

ZAJEDNIČKI- SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

249 Ibid. 250 P. GEORGE, op. cit., str. 576. 251 D. PERES, H istoria d e Portugal, V, str. 263. 252 A п р Firence, kako kaže tekst. Borba protiv države kao samoobrana seoske »civiliznrijp«, o toj temi vidi izvrsnu knjigu Carla LEV1JA, Krist se za ustavio u Ebo/iju, Zagreb, 1951. 253 STENDHAL, Abbesse d e Castro, izd. Garnier, 1931, str. 6 . 254 Ibid., str. 7. 255 Ibid. 256 LANZA DEL VASTO, La baronne d e Carins, »Le Génie d ’Oc«, 1946, str. 196. 257 Op. cit., SK. 320. 258 Arm ando ZANETTl, L 'ennem i, 1939, Genova, str. 84. 259 Uarun de ĐUSBEC, op. cit., 1, str. 37. 260 Podnesak biskupa Limogesa, 21. srpnja 1561, B.N., Pariz, fr. 16 110, P 12 v®i 13. 261 Simancas E° 1058, P 107, Notas de los capitulos... (1570-1571). 262 Simancas E° 1338. 263 Salazar Filipu 11, Venecija, 29. svibnja 1580, Simancas E® 1337. 264 Simancas E® 1077. 265 1.. von PASTOR, op. cit., X, str. 59 i dalje. 266 Vidi osobito DOLL1NGER, op. cit., str. 75, Rim, 5. lipnja 1547. 267 Napuljski potkralj Filipu II, A.N., K, 3. siječnja 1578, Simancas E° 107. 268 Sumario de lasprovisiones que el Visorcy deN apoles ha m a n d a d o bacer, s.d., ibid. 269 Napuljski potkralj Filipu II, 9. travnja 1578 (primljeno 29. svibnja), Simancas E® 1077. 270 Isti istome, 17. veljače 1578, ibid. 271 E. ALBÈRl, op. cit., Il, V, str. 469. 272 B.N., Pariz, esp., 127 P 65 v®d o 67. 273 28. ožujka 1555, V. LAMANSKY, op. cit., str. 558. 274 22. lipnja 1585, L. von PASTOR, op. cit., X, sir. 59. 275 A. MARCELLl, »lntorno al cosidetto mal governo genovese«, čl. cit., str. 147, rujan 1578. i listopad 1586. 276 Vidi supra, I, str. 89. 277 11. de Maisse kralju, Venecija, 20. lipnja 1583, A.E., Venecija, 31, P 51 i 51 v®. 278 Ibid., P 56 v°, 1 1 . srpnja 1583. 279 G. SC1INÜRER, op. cit., str. 102. 280 R. GALUZZl, op. cit., 11, passim, i t. III, str. 44 i dalje. Vidi supra, II, str. 92. 281 Ibid., Ill, str. 44. 282 Ibid., Ill, str. 53. 283 Ibid., II, str. 443. 284 L. BLANCHINl, op. cit., I, str. 60. 285 Marciana, 5837, Notizie del m ondo, Napulj, 5. ožujka 1587. 286 Navedeno prem a E. FAGNIEZ, L'Économie sociale d e la France sous Henri IV, 1897, sir. 7. 287 R. BUSCH-ZANTNER, op. cit., str. 32. 288 Gilberto FREYRE, Sobrados e m ucam bos, str. 80 i dalje. 289 Simancas E° 1283, zapovjednik Kastilijc Filipu II, Milano, 25. kolovoza 1597. 290 R. GALLUZZ1, op. cit., Il, st?. 441. 291 D iario fiorentino d i AgostinoLapini... , 1591, str. 317: povijest ovog pape, kojega postavljaju banditi oko Forlija, u osobi Giacoma Gallija: oni m u se pokoravaju kao da je vrhovni svećenik. Objesit će ga s pozlaćenim šeširom... Priča je koliko politička toliko

116

D ru štva

i vjerska. Nema drugih važnih podataka. Pobornici reda govore, doduše, da banditi krše Božje i ljudske zakone, ali to je način izražavanja. 292 Ambroise PARÉ, Oeuvres complètes, 1598, str. 1208. 291 G. MECATT1, op. cit., 11, str. 780. Stranačka borba u Papinskoj državi u vrijeme Pin V, L. von PASTOR, op. cit., str. XV. 294 Ibid., str. 782. 295 Op. cit., str. 145. 296 28. ožujka 1592, Simancas E° 1093, P12: G. MECATTl, op. cit., П, str. 781 (1590). 297 G. MECATTl, op. cit., II, str. 784 (1591); Amedeo PELLEGRINI, Relazioni m edite d i ambasciatori lucchesi a lla corte d i Roma, sec. XVI-XVIl, Rim, 1901: porast razbojništva u susjedstvu granice izm eđu Rima i Napulja, 1591; nedjelotvorne mjere pritiska. 298 I L WATJEN, op. cit., str. 35. 299 G. MECATTl, op. cit., II, str. 786-787. 300 Op. cit., str. 32 301 J. B. TAVERNIER, op. cit., I, str. 2. 302 ANGELESCU, op. cit.. I, str. 331. 303 11. listopada 1580, CODOIN XXXIII, str. 136. 304 B.N., Pariz, Esp. 60, P 112 Ve d o 123 v° (s.d.), 1577. 305 Ibid., P 350 do 359. 306 Malhechores d e Valencia, 1607-1609. Simancas Ee 2025. 307 Ad.S., Venecija, Senato Dispacci Spagna, P®Priuli duždu, Madrid, 21. listopada 1610. 308 Jacob van KLAVEREN, op. cit., str. 54, bilješka 16. .309 Georg FR1EDERICI, op. cit., I, str. 307. Što bi učinio Sancho Pança sa crnim vazalima? Pa on bi ih prodao. O kućnom ropstvu, R. LIVI, La schiavitù dom estica net tem pi d i m ezzo e nci m o d e m i, Padova, 1928. Zaustavljajući se na 15. stoljeću, glavna knjiga Charlesa VERLINDENA, L'esclavage d a n s l'Europe médiévale, I, Péninsule ibéri­ que, France, 1955. Kućno ropstvo crnaca u Granadi, Luis de CABRERA, op. cit.. I, str. 279; na Gibraltaru, Saco... , str. 51, 77, 79. Ropstvo je iščezlo u Francuskoj već od 13. stoljeća, PARDESSUS, op. cit., V, str. 260; Gaston ZELLER, Les institutions de la France, 1948, str. 22; rob prodavan kao roba na Siciliji. PARDESSUS, op. cit., V, str. 437. 310 E. GARCIA DE QUEVEDO, O rdenanzas d e l Consulado d e Burgos, 1905, str. 206, bilješka. 311 Op. cit., Il, III, Vll, str. 450. 312 VILLALÔN, Viaje d e Turquia, 1555, str. 78. 313 Okružni arhiv zapadnih Pireneja, B. 376, »рог esser latru e sens amo-. 314 A.d.S. Napulj, Notai, Sezione Giustizia, 51, P 5 (36 dukata, jedan crni rob, 1520); P 244 (35 dukata, jedna crna robinja, 1521). 315 Alberto TENENTI, »Gli schiavi di Venezia alla fine del Cinquccento«, u: Rivista storica italiana, 1955. 316 A.d.S., Mantova, E. Venecija, 16. lipnja 1499317 Ad.S., Firenca, M ediceo 2080. 318 SANUDO, op. cit., XI, col. 468, Palermo, 3. rujna 1510. 319 Ad.S., Firenca, M ediceo 2077, P 34, 9. travnja 1549. 320 François S1M1AND, 1873-1935, filozof, sociolog, ekonom ist, povjesničar, bio jc glavna misaona snaga francuskih povjesničara, jedan od velikih orijentira, uz Marcela Maussa, društvenih znanosti u svojoj zemlji. Njegovi glavni radovi: Cours d économie politique,},, sv., 1928-1930; Le salaire, In vo lu tio n sociale et la m onnaie, 3 sv., 1932; Recherches anciennes et nouvelles su r le m o u vem en t général des p r ix d u X V r a u XDC siècle, 1932; Lesflu c tu a tio n s économ iques à longue période et la crise m ondiale, 1932.

117

Poglavlje 6

Civilizacije

Civilizacije su najsloženiji, najproturječniji likovi Sredozemlja. Tek što im se prizna jedno svojstvo a već poprime suprotno. Civilizacije su bratske, liberalne, ali u isto vrijeme isključive i nepristupačne; one primaju posjete drugih, ali ih također i uzvraćaju; miroljubive su, ali i ništa manje ratoborne; začuđujuće postojane, one su u isto vrijeme pokretne, lutalačke, poticane strujanjima i vrdozima, u svom svakodnev­ nom životu izložene besmislenom Brownovom gibanju. Poput dunâ, čvrsto su povezane sa skrivenim utjecajima da: njihova zrnca pijeska odlaze, dolaze, lete, nakupljaju se prema hiru vjetrova, ali, kao nepo­ mičan zbroj mnoštva kretanja, duna ostaje na mjestu. Zasluga ideja Marcela Maussa1 nepobitno je u tome što je civiliza­ cijama vratio njihovo svojstvo kretanja, aktivne svjedosti. Možda nije dovoljno istaknuo, za naš ukus, njihovu postojanost. Ono što se mijenja, što se kreće u životu civilizacija, je li to bolje, je li to sveukupnost samog života? Nedvojbeno, ne. Ovdje se susreću struktura i konjunktura, trenutak i trajanje, i čak vrlo dugo trajanje. Ni pomoću surove sile, svjesne ili nesvjesne onoga što čini, ni pomoću nem arne sile koja se prepušta slučaju, blagonaklonosti povijesti; ni pomoću najraširenijeg podučavanja, usvojenog na najpohlepniji način, jedna civilizacija ne uspijeva osjetljivije zagristi u područje druge. I što je bitno, sve se uvijek odvija unaprijed. Sjeverna Afrika nije »izdala« Zapad u ožujku 1962.2 nego sredinom 8. stoljeća3, možda čak i prije Kristova rođenja, prilikom osnivanja Kartage, kćeri Orijenta.

1.

Promjenjivost i postojanost civilizacija

Kretanje i nepomičnost međusobno se prate, objašnjavaju se jedno drugim. Ne postoji opasnost da ćemo se izgubiti ako pristupimo civili­ zacijama jednim ili drugim putem, pa i prividno najbesmislenijim, preko 118

Civilizacije

prašinom zastrtih događaja i sitnih vijesti pomoću kojih se najprije oglašava svaka živa civilizacija.

Pouka sitnih vijesti Te sićušne vijesti govore4 bolje od dugih izlaganja o životu ljudi na Sredozemlju — nestalnom životu što ga vjetrovi pustolovine guraju u svim smjerovima. Jedan dubrovački gospar sluša 1598. negdje na Sre­ dozemlju, na palubi nave, povjeravanja nekog genovskog putnika iz Santa Margherite, povjerenika jednoga drugog Dubrovčanina, koji je bogat umro u Potosiju i koji ga je zadužio da pronađe njegove nasljed­ nike na Lopudu, malom otočiću ispred Dubrovnika koji je rasadnik njegovih pomoraca i kapetana duge plovidbe. I događa se nemoguće: provodi se potraga i nasljednike pronalaze.5 Manje znamo o onom drugom Dubrovčaninu, Blažu Frančesku Koniću, koji se također nasta­ nio u Peruu i za kojega se zanima Venecija jer, potkraj te 1б11,6 posjeduje polovicu broda Santa Maria del Rosario e quatr'occhi, koji je signoria zaplijenila. Druga sitna vijest: u Dubrovniku se provodi istraga za utvrđivanje smrti. Umrli, kapetan broda, nastradao je u onoj armadi koju je Filip II. poslao 1596. u borbu protiv Engleske. U sudbe­ nom spisu postoji pismo nestalog njegovoj ženi, napisano prije velikog putovanja. Datirano je 15. listopada, u Lisabonu, i prava je oporuka: »Danas polazimo za Irsku. Sam Bog zna tko će se otamo vratili...«. On se nije vratio.7 Druga nezgoda, ali u Genovi: 8. lipnja 1601, kapetan Pompous Vassalus quondam Jacobi, latiniziranog imena za tu priliku, svjedoči pred časnim Magistrato del Riscatto dei Scbiavi u slučaju pretpostavljene smrti Mattea Fortea iz Portofina. »Za boravka u Egiptu prošle godine«, kaže on, »od mjeseca svibnja do 11. rujna, raspitivao sam se na rečenom mjestu kod raznih osoba je li Matteo Forte, bivši rob na galijama aleksandrijskog »baila«, još živ... jer taj Matteo posjeduje kuću u blizini moje i ja sam je htio kupili.« Ali »svi oni koji su ga poznavali, rekli su mi da je um ro pred više mjeseci, a tamo je bilo i robova iz Rapalla koji su ga poznavali«8. Također banalna sitna vijest je i pustolovina jednog Genovljanina iz Bogliasca, Gieronima Campodimeglia, zasužnjenog u Alžiru. On 1598. ima oko pedeset godina, a ne precizira se ni datum kad je bio uhvaćen ni ime njegova bivšeg gospodara u Alžiru koji mu je na samrti ostavio svoj dućan. U m eđuvremenu vidjeli su ga na ulicama vestito da Turcbo-, jedan čovjek tvrdi da se oženio Muslimankom. »Vjerujem da se preobratio i da se ne kani više vratiti.«9 Tako završava mnogo više priča nego što bi se moglo misliti. U stvarnosti, po riječima jednog suvreme­ nika, 10 kršćani prelaze k Turcima i na islam u tisućama. Velike civilizacije 119

ZAJEDNIČKI: SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

— ili odlučne vlasti — ne predaju se, bore se, otkupljuju svoju izgublje­ nu djecu; pojedinci su obično prilagodljiviji. Kasnije će se, malo po malo, protiv njih donijeti i propisi. U 16. stoljeću oni čak nemaju pravo na civilnu smrt. Tako vidimo jednog tuniskog obraćenika kako se odriče nasljedstva u korist svoga brata u Siracusi.11 Vidimo čak, 1568, izvjesnog Fraya Luisa de Sandovala12 kako zahtijeva od sredozem nih kršćanskih vladara veliku operaciju spašavanja: tim zabludjelim sinovima ponudilo bi se pomilovanje i tako okončalo bezbrojna zla koja oni nanose kršćanstvu. Dotle se svaki obraćenik može bez opasnosti vratiti kući, kao onaj Mlcčanin Gabriel Zucato, kojega su 1572. uhvatili ciparski pobjed­ nici i bacili u ropstvo, i koji po povratku u Veneciju, trideset pet godina kasnije, 1607, i to la sanctissima fe d e , traži mjesto mešetara, sansara, a Cinque Savii blagonaklono primaju njegovu molbu vidjevši njegovu bijedu i njegovo poznavanje grčkoga, arapskoga i turskoga jezika, »koji čak i piše«; a bio se čak odrekao svoje vjere,13 si feci turco. U svakom slučaju, dvije velike civilizacije, neprijateljske i susjedne, ne prestaju se bratimiti već prem a prilikama i susretima. Za vrijeme neuspjelog napada Alžiraca na Gibraltar, 1540, osamdeset kršćana nalazi se u rukama gusara. Kad je opasnost prošla, prelazi se na razgovor, kao što je običaj. Zaključuje se neka vrsta primirja i počinju pregovori. Zatim alžirski brodovi ulaze u luku, njihovi mornari silaze na kopno, šetaju gradom, susreću poznanike, bivše zatočenike ili bivše gospodare, zatim odlaze jesti u krčme, bodegones. Dotle civilno stanovništvo pomaže prenositi bačve sa slatkom vodom za opskrbu njihovih brodova14. Bila je to razmjena uljudnog ponašanja, bliskosti, oklijevamo reći »bratim­ ljenje«, kao u doba rovovskog rata... Tko hoće, neka izmišlja nepropu­ snu pregradu između dviju neprijateljskih vjera. Ljudi odlaze, dolaze, ravnodušni prema granicama država ili vjerovanja. Postoji nužnost plovidbe i trgovine, slučajevi gusarenja i rata, sporazumi, prigodne izdaje. Odatle brojne pustolovine, poput one Melekajase, Dubrovčani­ na koji je prešao na islam, kojega na početku 16. stoljeća nalazimo u Indiji zaduženog za obranu Diva (ovo mjesto će godinama zauzimati) protiv Portugalaca.15 Ili pustolovina triju Španjolaca koji se 1581. ukrca­ vaju u Derbentu, na Kaspijskom jezeru, na mali engleski brod koji dolazi iz Astrahana i koji svake dvije ili tri godine unajmljuje Moscovie Companic. Ti Španjolci nesumnjivo su tri odmetnika, dezerteri iz turske vojske, i zarobljeni kod La Goulette sedam godina ranije.16 Tko ne bi maštao o njihovoj pustolovini? Ili onoj, strogo simetričnoj: godine 1586. engleski brod Hercules dovezao je u Tursku dvadeset Turaka koje je Drake oslobodio u Zapadnoj Indiji: tu pojedinost otkrio je jedan slučajni zapis koji govori o putovanju toga jedrenjaka po Levantu.17 Takvih pustolovina ima i početkom 17. stoljeća: izvjesni Francisco Juliâo, koji se pokrstio i koji je nekoć zapovijedao turskim galijama 120

Civilizacije

ispred Melinde kad je bio zarobljen, nalazi se 1608. još uvijek zatočen u dvorcu S.Juliâo da Barra u Lisabonu.18 Međutim, 1611. Perzijanci su iz redova turske vojske velikog vezira Murat-paše zarobili trojicu Fran­ cuza i jednog Nijemca, koji su ovamo dospjeli sam Bog zna kako, preko Istanbula u svakom slučaju, i još jednog Grka podrijetlom sa Cipra, koje je pobjednik sve poštedio a zatim su ih preuzeli oci kapucini u Ispahanu.19 Posljednji je primjer, s kraja 17. stoljeća, sudbina jednoga grčkog pustolova, Constantina Phaulkona, podrijetlom iz Kefallenije, koji se izdaje za sina mletačkog plemića i koji postaje miljenikom sijamskog kralja: »Sve mu je polazilo za rukom.«20 Kako p u tu ju k u ltu rn a dobra Putuju ljudi, putuju također i kulturna dobra, ona najuobičajenija kao i ona najneočekivanija. Ona se ne prestaju premještati s putnicima. Jedni ih donose jedne godine, drugi ih preuzimaju sljedeće godine ili stoljeće kasnije, bez prestanka ih prenose, napuštaju, ponovno preuzi­ maju, i to često nevješto. Prve tiskare u podunavskim zemljama, nami­ jenjene pretiskivanju knjiga pravoslavnog obreda, donijeli su početkom 16. stoljeća crnogorski trgovci iz Venecije ili mletačkih zemalja.21 Prot­ jerani Židovi iz Španjolske 1492. organizirali su u Solunu i Istanbulu trgovinu svega onoga što je ovdje nedostajalo; oni su, dakle, otvorili trgovine željeznom robom ,22 osnovali prve tiskare s latinskim, grčkim ili hebrejskim slovima (trebat će čekati 18. stoljeće23 da se pojave prve tiskare s arapskim slovima); podigli su tkaonice vune24 i brokata i, kažu, sagradili prva pokretna postolja25 kojima su opremili poljske topove u vojsci Sulejmana Veličanstvenog, koji su jedan od razloga njegova uspjeha. A kao model poslužile su haubice topništva Karla VIII. u Italiji (1494)26... Većina kulturnih prijenosa odvija se a da nisu poznati njihovi prenosioci. Oni su tako brojni, jedni brzi, drugi silno spori, oni idu u toliko mnogo smjerova da se ništa ne razaznaje na toj golemoj postaji s robom gdje ništa ne ostaje na mjestu. Na jedan kovčeg koji prepozna­ jemo, tisuću nam ih izmakne; ne postoje adrese i naljepnice, a ponekad ni sadržaj ili ambalaža... Još je dobro kad se sve želi dovesti u red, kad se radi o umjetničkim djelima, kamenima temeljcima katedrale u Вауеихи,27 katalonskoj slici pronađenoj na Sinaju,28 barcelonskoj umjetnini od željeza identificiranoj u Egiptu, ili zanimljivim slikama talijanske ili njemačke škole koje su izrađene u 16. stoljeću u samostanima planine Athos. Još je dobro kad se radi o lim opipljivim dobrima, o riječima, onim iz rječnika ili zemljopisa; njihova kontrola je moguća, ako ne i sigurna. Ali kad se radi o idejama, osjećajima, tehnikama, sve su po­ 121

z a je d n ič k e s u d b in u i s v e u k u p n a k r e t a n ja

greške moguće. Možemo li zamisliti španjolski misticizam iz 16. stoljeća, koji je preko hipotetskih prijenosnika potekao iz muslimanskog sufizma, i misticizam nejasne misli Raymonda Lulla?29 Možemo li reći da rima na Zapadu dolazi od muslimanskih pjesnika iz Španjolske?30 Da junačke pjesme (što je vjerojatno) posuđuju od islama? Ne vjerujmo onom e tko previše dobro prepoznaje naslijeđe (na primjer arapske književne ele­ mente u naših trubadura)31 ili pak onim a koji, za uzvrat, niječu sve utjecaje jedne civilizacije na drugu, dok se na Sredozemlju sve razmje­ njuje, ljudi, misli, način života, vjerovanja, način na koji se ljubi... Lucien Febvre32 zabavljao se zamišljajući čuđenje Herodota dok ponovno opisuje svoju plovidbu uz floru koja nam se čini svojstvenom mediteranskim zemljama: stabla naranči, limuna, mandarina, što su ih Arapi donijeli s Dalekog istoka; kaktus iz Amerike, eukaliptus podrije­ tlom iz Australije (oni su zauzeli cijeli prostor između Portugala i Sirije, i piloti danas govore da prepoznaju Kretu po njenim eukaliptusovim šumama); čempres, to perzijsko drvo; rajčica, možda peruanska biljka; paprika, koja je gvajanski plod; kukuruz, koji je Meksikanac; riža, »ta dobročiniteljica Arapa«, breskva, »stablo kineskih planina što je postalo iransko«; ili grah, ili krum pir ili smokva iz Sjeverne Afrike, ili duhan... Popis nije ni potpun ni zaključen. Moglo bi se otvoriti čitavo poglavlje o seobi pamuka, podrijetlom iz Egipta,33 i koji na kraju i izlazi odande da bi putovao morima. Bila bi dobrodošla i studija koja bi pokazala kako je u 16. stoljeću došao kukuruz, taj Amerikanc, u kojemu je Ignacio de Asso, u 18. stoljeću, pogrešno želio vidjeti biljku dvostrukog podrijetla koja je, zacijelo, došla iz Novoga svijeta, ali već u 12. stoljeću također iz Istočne Indije, i to zahvaljujući Arapima.34 Kavovac je u Egiptu od 1550; a i kava je stigla na Istok oko sredine 15. stoljeća: neka afrička plemena jela su njeno prženo zrnje. Kao piće poznata je u Egiptu i Siriji već u to doba. U Arabiji 1566. zabranjuju njezinu upotrebu u Meki: ona je piće derviša. Oko 1550. dospijeva u Istanbul. Mlečani će je uvesti u Italiju 1580; u Engleskoj će se piti između 1640. i 1660; u Francuskoj najprije se pojavljuje u Marseilleu, 1646, zatim na dvoru, oko 1б79.35 Što se tiče duhana, on je stigao iz Santo Dominga u Španjolsku, a preko Portugala »ta je* izvrsna nikotinska trava« stigla u Francusku36 1559, možda čak 1556. sThevetom. Godine 1561. Nicot je iz Lisabona poslao Caterinide’ Medici duhanski prašak protiv migrene.37 Ta dragocjena biljka bez oklijevanja je prokrstarila sredozemnim prostorom; oko 1605. dospjela je u Indiju38; često su je zabranjivali u muslimanskim zemljama, ali 1664. Tavernier je vidio samog šaha kako puši lulu39... Popis tih zabavnih sitnih vijesti može se produžiti: platana iz Male Azije pojavila se u Italiji u 16. stoljeću40; kultura riže udomaćit će se također u 16. stoljeću na području Nice i duž provansalskih obala,41 122

Civilizaciji

loćiku, koju u Francuskoj zovu »rimska salata«, donio je putnik koji se zvao Rabelais; a Busbec, čija smo pisma tako često navodili, donijet će iz Drinopolja prve ljiljane koji su u Beču, uz pomoć vjetra, napučili cijelu okolicu. Ali što bi dodao ovaj popis onome što je jedino važno? Л ono što je važno jest sveobuhvatnost, golemost sredozemnog miješanja. Utoliko su bogatije posljedicama što su, u toj zoni miješanja, već od početka brojne skupine civilizacija. Ovdje one ostaju namjerice različite, s izmjenama i posudbama u više ili manje učestalim razmacima. Ovdje se miješaju u čudesno šarenilo koje podsjeća na luke Istoka, onakve kakve nam ih opisuju naši romantičari: sastajalište svih rasa, svih vjera, svili tipova ljudi, svega onoga što po frizurama, modi, kuhinjama i običajima može obuhvaćati sredozemni svijet. Théophile Gautier, u svom Putovanju u Istanbul potanko opisuje, u svakoj luci, prizor toga velikoga plesa pod maskama. Čitalac dijeli njegovo oduševljenje, zatim se iznenadi kad preskoči neizbježan opis: to je zbog toga što je on uvijek isti. Posvuda isti Grci, isti Armenci, isti Albanci, Levantinci, Židovi, Turci i Talijani... Kad se razmotri taj još uvijek živi prizor, iako manje slikovit, u lučkim četvrtima, u Genovi, u Alžiru, u Marseilleu, u Barceloni ili u Aleksandriji — stječe se dojam očite nepostojanosti civilizacija. Ali ništa nije lakše nego prevariti se, poželi li se razmrsiti to klupko. Povjesničar je mislio da sarabanda pripada oduvijek španjolskim plesovima; on uviđa da se ona pojavila tek u doba Cervantesa.42 Mislio je da je lov na tune djelatnost svojstvena genovskim pomorcima, Napuljcima, Marsejcima ili ribarima s rta Corse; a zapravo su se Arapi njime bavili i prenijeli ga oko 10. stoljeća.^3 Ukratko, bio bi gotovo pripravan slijediti Gabriela Audisija44 i misliti da je prava sredo­ zemna rasa ona koja napučuje šarene i kozmopolitske luke: Veneciju, Alžir, Livorno, Marseille, Solun, Aleksandriju, Barcelonu, Istanbul, da navedemo samo velike. Rasa koja ih sve sjedinjuje u jednu. Ali nije li to besmisleno? Miješanje pretpostavlja različitost elemenata. Šarenilo do­ kazuje da se nije sve stopilo u jednu masu; da ostaju različiti elementi, da ih je moguće pronaći odvojene, prepoznatljive, kad se udaljimo od velikih središta gdje se oni miješaju po volji.

Zračenja civilizacija i odbijanje preuzimanja Nema živuće civilizacije koja nije sposobna izvoziti svoja dobra na daleko, zračiti. Civilizacija koja ne bi izvozila ljude, načine mišljenja, ili življenja, nezamisliva je. Postojala je arapska civilizacija: poznato je njezino značenje, zatim njezin pad. Postojala je grčka civilizacija: ona je barem sačuvala svoju bit. U 16. stoljeću postoji latinska civilizacija (ne kažem kršćanska, bez daljnjeg), najotpornija od svih civilizacija koja se uhvatila u koštac s morem: ona zrači i napreduje preko sredozemnog 123

ZAJEDNIČKI: SU D BIN I: I SVEUKUPNA KRETANJA

prostora i, preko njega, prem a unutrašnjosti Europe, prem a Atlantiku i iberskom UUramaru. To zračenje staro više stoljeća također je i zračenje brodogradnje koju su Talijani, majstori u tom e umijeću, otišli podučava­ ti u Portugal i sve do Baltika; zračenje proizvodnje svile koje su Talijani postali posjednici a zatim učitelji; zračenje knjigovodstvenih postupaka, koje su Mlečani, Genovljani, Firentinci, ti trgovci od pamtivijeka, uspo­ stavili mnogo prije Nordijaca. To zračenje je i golemi odjek renesanse, kćeri Italije i Sredozemlja, kojoj je etape moguće pratiti diljem Europe. Za jednu civilizaciju živjeti znači u isto vrijeme biti sposoban davati, primati, posuđivati. Posuđivati, to je težak posao, nije sposoban onaj tko želi posuđivati samo na korist, da bi se poslužio, kao što se majstor služi, usvojenim alatom. Među velike posudbe sredozem ne civilizacije sigurno spada i tiskarstvo koje su njemački majstori udomili u Italiji, Španjolskoj, Portugalu i sve do Goe. Ali velika se civilizacija prepoznaje po tome što ponekad odbija posuditi, po tome kako se suprotstavlja nekim izjednačavanjima, po tome kako vrši izbor između onoga što joj razmjenjivači predlažu, a često bi joj i nametnuli da nema budnosti, ili jednostavnije rečeno, nepodudarnosti ćudi i ukusa. Samo utopisti (ima ih divnih u 16. stoljeću — Guillaume Postel na primjer) sanjaju da će ujediniti vjere među sobom: vjere, ono što je u njima najosobnije, najotpornije u tom sklopu dobara, snaga, sistema od kojih se sastoji svaka civilizacija. Moguće ih je dijelom izmiješati, moguće je da preuzmu jedna od druge neku ideju, zapravo određenu dogmu, određeni obred: odavde pa do stapanja put je dalek. Odbijanje da se preuzima? Šesnaesto stoljeće pruža za to jedan od najboljih primjera. Neposredno nakon Stogodišnjeg rata katoličanstvo je pretrpjelo napad plime vjerskog vala. Pod težinom tih voda ono se slomilo poput stabla kome se raspukla kora. Na sjeveru, reformacija se širila po Njemačkoj, Poljskoj, Ugarskoj, skandinavskim zemljama, Engle­ skoj, Škotskoj. Na jugu, širila se katolička protureformacija, da se poslužimo starim, tradicionalnim rječnikom, a uskoro civilizacija koju neki zovu baroknom. Doista, uvijek su postojali Sjever i Sredozemlje, dva svijeta čvrsto ustrojena jedan uz drugi, ali odvojena svojim nebeskim svodom, svojim srcima i, u vjerskom smislu, svojim dušama. Jer na Sredozemlju se vjerski osjećaji izražavaju na način koji još i danas sablažnjava čovjeka sa Sjevera kao što je sablaznio Montaignea'*5 u Italiji, ili ambasadora Saint-Gouarda16 u Španjolskoj, kao što je od prvog trenutka sablaznio cijelu Zapadnu Europu kad su ga onamo prenijeli isusovci i kapucini, ti isusovci siromašnih. Čak i u zemlji tako duboko katoličkoj kao što je Franche-Comté procesije pokajnika, nove pobožnosti, sve što je čulno, 124

Civilizacije

dramatično i, za francuski ukus, pretjerano, u južnjačkoj je pobožnosii sablažnjavalo staložene, promišljene i razumne ljude.47 U svakom slučaju, protestantizam je izbacio nekoliko moćnih izdanaka sve do austrijskih Alpa,48 do Centralnog masiva, do francuskih Alpa, do béarnskih Pireneja. Ali on će, naposljetku, posvuda propasti na granicama Sredozemlja. Poslije nedoumica i zanosa koji čine njegovo odbijanje još svojstvenijim, latinski je svijet rekao »ne!« reformaciji »s one strane planina«. Ako su neke luteranske ili, kasnije, kalvinističko ideje mogle zadobiti pristaše u Španjolskoj i Italiji, one su osvojile samo izdvojene ili ograničene skupine. A gotovo se uvijek radilo ili o ljudima koji su dugo živjeli u inozemstvu, svećenstvu, studentima, književnici­ ma, obrtnicima, trgovcima koji su donosili, skrivene u balama njihove robe, zabranjene knjige, ili pak (Marcel Bataillon to je pokazao u svojoj knjizi Erazmo i Španjolska) o ljudima koji su pustili korijene svoje vjere u pogodno tlo, na koje nikoga nisu puštali, ono koje su u Španjolskoj obrađivali erazmovci, u Italiji valdenzi. Je li neuspjeh reformacije južno od Pireneja i Alpa stvar vladanja, kako se često govorilo, rezultat dobro organizirane prisile? Nitko neće potcijeniti učinak sustavnih i dugotrajnih progona. Primjer Nizozemske, velikim dijelom ponovno pokatoličene zahvaljujući oštrim mjerama vojvode od Albe i njegovih nasljednika, poštedio bi nas takve zablude. Ali ne precjenjujmo isto tako ni dom et španjolske i talijanske »hereze«; ne bi ih, doista, bilo moguće usporediti sa snažnim pokretima na sjeveru. Kad bismo se zaustavili samo na toj jednoj razlici, protestanti­ zam na Sredozemlju nije gotovo ni okrznuo mase. On je bio pokret elite, i često se, u Španjolskoj, ta reformacija provodila unutar Crkve. Ni španjolski erazmovci, ni mala skupina napuljskih valdenga nisu tražili raskid, ništa više od skupine Margarete Navarske u Francuskoj. Ako talijanska reformacija, kao što kaže Emanuel Rodocanachi, »nije bila istinska vjerska pobuna«, ako je ostala »ponizna, meditativna, nimalo agresivna u odnosu na papinstvo«, ako je bila neprijatelj nasi­ lja49, to je zbog toga što je ona, mnogo više nego »reformacija«, bila kršćanska obnova. Riječ reformacija nije prikladna. Nije bilo opasnosti ili barem bliske opasnosti, osim u Pijemontu, zbog valdenga50 (no je li Pijemont Italija?); osim u Ferrari, na dvoru Renate Francuske; u Lucci, gdje je vrlo bogata aristokracija svilara prihvatila reformaciju od 1525;51 u Cremoni, gdje se ujedinilo nekoliko skupina52 u isto doba-, u Veneciji, sklonoj Sjevernjacima i gdje su oko 1529- franjevački ili augustinski redovnici osnovali male skupine u kojima su dosta brojni bili obrtnici.55 Uostalom, u Italiji je reformacija stvar pojedinaca; njezina povijest puna je skandala, spom enim o slučaj »Sijenežanina« Ochina, nekada velikog i rječitog katoličkog propovjednika u Italiji, a danas, kako to bilježi de 125

ZAJEDNIČKE SUDBINU I SVEUKUPNA KRETANJA

Selve koji ga vidi kako stiže u Englesku 1547,54 preobraćenog na »nova mišljenja Nijemaca«. Često se, uostalom, radi o putujućim propovjed­ nicim a;^ oni samo prolaze i siju u prolazu: ali posijano slabo niče. Radi se o usamljenicima, misliocima, osobama neobične sudbine. O nedo­ voljno poznatom liku, kao što je onaj Umbrijac Bartolomeo Bartoccio56, ugledni trgovac u Ženevi, uhapšen za jednog od svojih putovanja u Genovu, izručen rimskoj Inkviziciji i spaljen 25. svibnja 1569; ili pak o slavnoj žrtvi, kao što je Giordano Bruno57, spaljen na Campo dei Fiori 1600 . ™

Napokon, ne sudimo o protestantskoj opasnosti u Italiji prema katoličkoj, papinskoj ili španjolskoj zabrinutosti, uvijek spremnoj da je uvećaju. Zabrinutosti toliko živoj da se za vrijeme ljeta 1568. strahovalo od upada francuskih hugenota u Italiju, koji su, govorilo se, smatrali Poluotok opasno uznem iren iznutra.59 Jednako tako bi trebalo suditi o opasnostima protestantizma u Španjolskoj i zaslugama ili zločinima Inkvizicije prem a djelima Gonzala de Illescasa, de Paramoa, de Llorentea, de Castra ili J. Mac Criea.60 Jer reformacija u Španjolskoj, ako je bilo »reformacije«, bila je ograničena na dvije točke: Sevillu i Valladolid. Poslije represije 15571558. bilo je samo osamljenih slučajeva. Ponekad jednostavno luđaka, kao što je onaj Hernandez Diaz kojemu su pastiri Sierra Morene govorili o seviljskim protestantima; on od njih saznaje čega se, godine 1563, trebalo plašiti od toledske Inkvizicije,61 običan luđak koji je, uostalom, zadovoljan da može ustanoviti kako u zatvoru jede više mesa nego kod kuće... Nekoliko pravih španjolskih protestanata krstari Europom, od utočišta do utočišta, poput slavnog Michela Serveta ili one dvanaestorice odbjeglih, koji 1578. »proučavaju sektu« u Ženevi i koje prokazuju ambasadoru Juanu de Vargasu Mexiji, jer su se spremali ići propovijedati u Španjolsku ili slati propagandne knjige u Indiju.62 Zapravo, Španjolska rovari protiv te izgubljene djece i proklinje ih. Inkvizicija je ovdje popularna zbog borbe koju vodi protiv njih. Proces koji ona poduzima protiv Michela Serveta u njegovoj odsutnosti prati se sa strasnom pozornošću: radi se o časti nacije!63 Isti osjećaj nosi Alonsa Diaza kad u Neubourgu na Dunavu 1546. daje da neki sluga ubije njegova vlastitog brata koji je osramotio svoju obitelj i cijelu Španjol­ sku.6^ Kako onda govoriti o španjolskoj reformaciji? To je gotovo isto kao kad bi se htjelo govoriti (omjeri su isti) o dubrovačkoj reformaciji, u slučaju onog heretika iz grada Svetoga Vlaha, Francisca Zacca, koji 1540. ne vjeruje ni u pakao ni u raj — ili o onim »tendencijama k protestantizmu« koje su se, po nastavljaču Razzija, dubrovačkom povje­ sničaru, očitovale 1570.65 To više nije obična medicina već homeopatija. Povjesničar Delio Cantimori66 pita se neće li se povijest talijanske reformacije, proučavane do sada do u biografske pojedinosti, razjasniti 126

C iv iliza c ije

onoga dana kad, po uzoru na ono što je bilo učinjeno u Francuskoj i Njemačkoj, ona bude ponovno premještena u društvenu sredinu u kojoj je klijala. Doista, a već je tome davno kako je Edgar Quinet67 razmišljao na isti način. Ali to se pitanje još bolje rasvjetljava na kulturnom planu. Zar nije odbojnost Italije prema reformaciji, slična odbojnosti Španjol­ ske, u etnografskom smislu, odbijanje da se posuđuje, glavna crta civilizacije? Ne zato što bi Italija bila »poganska«, kakvom su je vidjeli toliki površni promatrači, već zbog onoga što, u Italiji i na kršćanskim granicama Sredozemlja, tjera sok u starim stablima katoličanstva i daje talijanske cvjetove i plodove. Ne njemačke. Ono što se naziva protureformacijom, to je, ako hoćemo, njezina reformacija. Primijećeno je da je zemlje Juga manje privlačilo čitanje Starog zavjeta68 nego zemlje Sjevera i da njih nije, za razliku od prvih, na kraju 16. stoljeća zahvatio onaj teški val čarobnjaštva koji je preplavio Njemačku sve do Alpa i Španjolsku do njezina sjevera69. Možda zbog starog pritajenog višeboštva sredozemno kršćanstvo, u vlastitom praznovjerju, ostaje pri­ vrženo kultu svetaca. Je li puki slučaj da štovanje svetaca i Djevice ovdje udvostručuje žar u trenutku kad napad izvana postaje snažan? Treba li u tome vidjeti manevar Rima ili isusovaca, taštinu? U Španjolskoj karmelićani šire kult svetog Josipa; posvuda pučka udruženja Krunice po­ državaju, veličaju gorljivo štovanje Majke Isusove. Dokaz je onaj napuljski heretik, Giovanni Micro, koji 1564. izjavljuje da odbacuje mnogo stvari, medu kojima svece i moći, ali i dalje vjeruje u Djevicu."10 U istom onom trenutku kad Španjolska uspijeva stvoriti vlastite sjajne i borbene svece: svetogjurja, svetogjakova.71 Azatim slijede drugi: sveti Emilijano, sveti Sebastijan i seljački svetac Isidro, koji osvaja sve do Katalonije 7Odbijanje je, dakle, bilo svjesno, kategorično. Za rel’ormaciju je rečeno da je »provalila u platonsku i aristotelovsku teologiju srednjeg vijeka, isto onako kao što su barbarski Germani provalili u grčko-rimsku civilizaciju«.75 U svakom slučaju, ono što je ostalo od Rimskog Carstva na obali latinskog mora mnogo bolje će se odupirati u 16. stoljeću nego u petom.

A grčka civilizacija? Ni grčka civilizacija nije bila mrtva u to doba. Dokaz? I ona je također bila sposobna za ne manje odlučna, ne manje dramatična »odbijanja«. Na um oru, ili radije pred prijetnjom smrti u 15. stoljeću, ona je odbila da se ujedini s latinskom crkvom. U 16. stoljeću problem se postavlja ponovno; odbijanje je jednako energično. Na nesreću, jedva nešto više od Turske poznajemo pravoslavne zemlje u to vrijeme. Ipak, niz zanimljivih tekstova (koje je u Veneciji pronašao i objavio I.amanskv u svojoj bogatoj zbirci) još uvijek čeka da im neki povjesničar nakon 127

ZAJEDNIČKE SUDDINE I SVEUKUPNA KRETANJA

toliko godina odgonetne smisao. Taj niz tekstova osvjetljava začuđujući stav Grka u 16. stoljeću prema rimskom katoličanstvu.74 «Godine 1570. neki je Grk, plemić s Krete i Могеје, uputio Veneciji više dugačkih izvještaja. Nudeći svoje usluge, objašnjavao je da je za grčke zemlje kucnuo čas pobune protiv Turčina. Ta se pobuna može oslonili samo na kršćanske zemlje, naročito na Veneciju. Ali bi najprije trebalo da kršćanstvo shvati neke stvari. No ono nije nikada razumjelo koliko su glupih poniženja morali otrpjeti grčke vladike! Katoličko svećenstvo, u mletačkim zemljama, uvijek je prem a njima zauzimalo preziran stav; ono je težilo da ih izvuče iz njihove »zablude« najčešće nasiljem, zabranjujući im ili namećući određeni obred, nastojeći izbaciti grčki jezik iz crkava... Ali Grci su se više voljeli predati Turčinu nego se podvrgnuti katoličkom obredu. Uostalom, to su i učinili. Protiv Mlečana, protiv zapadnih gusara, oni su gotovo uvijek bili saveznici Turčina. Zašto? Zato što su Turci obično bili tolerantni, jer nisu nikada djelovali prozelitski, jer nikada nisu ometali vršenje pravoslavnih obreda. Pa se grčko svećenstvo redovito tako nalazilo u položaju najtvrdoglavijeg protivnika Venecije i Zapadnjaka općenito. A njegovi su se pripadnici umiješali svaki put kad se spremala pobuna protiv Istanbula, da smire duhove, da im objasne da od tog mira ovisi održanje grčkog naroda. Ako je danas stijeg pobune sprem an da se podigne, nastavlja naš izvještač, to je zbog toga što od oko 1570. val netolerancije počinje zahvaćati turske zemlje. Crkve su pljačkane, manastiri spaljivani, sve­ ćenici zlostavljani75... Došao je trenutak da Venecija djeluje, ali ona ima samo jednu mogućnost da uspije: sporazumjeti se s mitropolitima, dati im jamstva da će katoličko svećenstvo dobiti nalog da ubuduće ni u čemu ne uznemirava grčko svećenstvo. Mletački dopisnik nudi se, uostalom, da vodi te pregovore, ali zahtijeva da zna je li Venecija doista pripravna održati svoja obećanja. U tom slučaju mu se uspjeh čini osiguranim. Jer dovoljno je pročitati, i dalje u Lamanskyjevoj zbirci, dokumente u vezi s brojnim incidentima što su ih na Kreti ili Cipru izazvali fanatični mletački svećenici i redovnici, da bi se povjerovalo u osnovanost žalbi grčke crkve. Objašnjavaju se šurovanja i »izdaje« što ih se predbacuje Krećanima i drugim Grcima u Arhipelagu. Postoje očito i druga objaš­ njenja: grčki pomorac koji, iskrcavši se s turskog broda, ide posjetiti svoju obitelj na kopnu, doznat će od nje sve moguće pojedinosti o mletačkoj floti koja je upravo prošla ili o zapadnom gusaru koji je sinoć pristao u luci; čak ako je taj turski brod piratski a pristanište mletački posjed (kao što je često slučaj). Ali glavni razlog je neprijateljstvo koje dijeli latinsku od pravoslavne civilizacije.

128

C ivilizacije

P o stojanost i k u ltu rn e granice Doista, civilizacije osim promjena koje ih mijenjaju ili potresaju otkrivaju i začuđujuću postojanost. Ljudi, pojedinci, mogu ih izdati: civilizacije zbog toga ne prestaju živjeti svojim vlastitim životom, ukot­ vljene u neke čvrste točke koje su gotovo nepromjenjive. Misleći na prepreku planine, J. Cvijić kaže da se ona »manje opire etničkom prodiranju nego kretanjima koja su rezultat ljudske aktivnosti i civilizacijskih strujanja«.76 Protumačena i možda preinačena, ova misao čini se točnom. Čovjeku su dopušteni svi usponi, svi prijelazi. Ništa ga ne može zaustaviti, njega i njegova dobra, materijalna ili duhovna, koja prenosi, kad je sam i kad djeluje u svoje ime. Ako se radi o skupini, društvenoj masi, premještanje postaje teško. Jedna se civilizacija ne premješta sa svim svojim teretom. Prelazeći granicu, pojedinac se otu­ đuje, on »izdaje«, ostavlja za sobom svoju civilizaciju. To je zbog toga što je ona ukotvljena u jedan određeni prostor, koji je jedan od neophodnih sastojaka njezine stvarnosti. Prije nego što postane ono jedinstvo u manifestacijama umjetnosti, u čemu je Nietz­ sche vidio njenu najveću istinu (možda zato što je, kao i njegovo doba, on u toj riječi vidio sinonim za kvalitetu), civilizacija je u osnovi prostor koji prožimaju i koji organiziraju ljudi i povijest. Zbog toga postoje kulturne granice, kulturni prostori izvanredne postojanosti. Sva mije­ šanja svijeta ništa tu ne mogu. Sredozemlje je, dakle, ispresijecano kulturnim granicama, glavnini i sporednim granicama, sve ožiljcima koji ne zacjeljuju i igraju svoju ulogu. Na cijelom Balkanu J. Cvijić razlikuje tri kulturna područja.7™li Španjolskoj, tko ne bi bio osjetljiv na živu suprotnost s jedne i s druge strane toledske paralele gdje se nalazi istinska, mješovita jezgra Poluo­ toka? Na sjeveru je kruta Španjolska malih, poluovisnih seljaka i plemića zatvorenih u svoje provincijske gradove, a prema jugu posjednička kolonija, jedina Španjolska koju se obično želi vidjeti, ona gdje je kršćanin našao, s poljoprivredom na višem stupnju, golema uređena imanja, mnoštvo marljivih felaha, tisuću običaja a da nijedan nije uništio. Ali ima i većih prizora, na rubovima i u srcu Sredozemlja. Važan zglob sredozemnog svijeta ostaje stara europska rimska granica, Rajna i Dunav, gdje će katolički polet dobiti, u 16. stoljeću, svoju utvrđenu liniju: novi »limes« koji će isusovci ponovno osvojiti svojim školama i kupolama svojih spojenih crkava. Prekid između Rima i reformacije zbio se točno duž ovog starog rascjepa. To je ono što pridaje, više nego sporovi država, granici na Rajni njen »svečani«78 karakter. Francuska u 16. stoljeću, smještena između te izbočene rimske linije i linije Pireneja, koja je krajnja granica protestantskog prodora, Francuska razdirana 129

ZAJEDNIČKI- SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

između dvije strane pretrpjet će još jednom sudbinu svoga geografskog položaja. ’ Ali najneobičniji rascjep sredozemnih zemalja je onaj, između Istoka i Zapada, s onu stranu morskih prepreka o kojima je već bilo riječi, ona vječna prepreka koja se proteže između Zagreba i Beograda, a započinje na Jadranu kod Lješa, na ušću Drine i u spoju dalmatinske i albanske obale79 i, preko starih gradova Naissusa, Remeziane i Ratiarije, ide sve do Dunava.80 Čitav dinarski blok bio je latiniziran, od panonskih nizina koje je ugrabila zapadna strana Carstva i na koje izlaze velike doline brdskog područja,81 do obalnih i otočnih rubova okrenutih prema Italiji. Posljednja obitelj koja je govorila latinskim narječjem na otoku Krku (opet otoci!) izumrla je u prvom desetljeću 20. stoljeća.82 U Hrvatskoj još i danas, izmiješano s mnogim drugim naslijeđima, nasta­ vlja se način života po uzoru na Italiju.95 Vrlo staru Italiju, nema sumnje.

Primjer sporedne granice: Ifrikija Jedan manje poznat primjer, onaj kulturne podrazdiobe, zaslužuje našu pozornost. Jer, ne zaboravimo, tri velike sredozemne civilizacije, latinska, islamska i grčka, zapravo su skupine potcivilizacija, slojevanje autonom nih prostora jedan uz drugi, prem da povezanih zajedničkom sudbinom. U Sjevernoj Africi nema zajednice jasnije om eđene od stare urbane zemlje drevne Arfike, Ifrikije Arapa, današnjeg Tunisa. Priroda joj je pripremila boravište. Na sjeveru i na istoku, tuniska je nizina om eđena morem; prema jugu, dosta široko otvoreno prema Sahari, protežu se pejzaži komoljike i alfe, ovdje živi njeno nomadsko stanovništvo, pastirsko i raštrkano, koje gradovi pokušavaju ukrotiti koliko mogu. Na zapadu je fizički okvir karakterističan: iznad suhih i toplih ravnica Tunisa uzdižu se neprijateljska i turobna84 brda, brežuljci, visoravni, planinski lanci, zatim se nastavlja gorje do nekadašnje Numidije, do hladnog okoliša Konstantina85, koji danas podsjeća ili na središte Sicilije, ili na planinsku Andaluziju, ili na unutrašnjost Sardinije. Planinski prijevoj između Tunisa i središnjeg Magreba smješta se grosso modo duž linije koja polazi od rta Takouch, prelazi saharske rijeke el Kebir, Cherif, Aïn Đeida, Djebel Tafrent i Guentia. Charles Monchicourt zabavljao se opisujući promjene s jedne i druge strane toga širokog pojasa: ovdje, prema zapadu, rôde, jasenovi, brestići, krovovi od velikog smeđeg crijepa pod nebom planinske oporosti; tamo, prema istoku, terasasti krovovi, bijele kupole kubbe, nagovještaj onog bratstva koje vezuje tuniske gradove s gradovima Orijenta, Kairom i Đeirutom. »Kairuan je samo jedna velika bijela kocka, suprotnost Konstantinu«, koji je još uvijek više nego u jednom pogledu veliko selo chaouia, s 130

C iv iliza c ije

prostim i sumornim kućama.86 Povijest pokazuje da je Ifrikija, i nekad i jučer, uvijek imala ovdje svoj kamen međaš, svoju zapadnu granicu, malo s ove strane, malo s one strane zapreka koje ponekad zaustavljaju, ponekad propuštaju, ali uvijek ometaju imperijalizme iz njene bogate i privlačne ravnice.87 Ta zbijena i gruba zemlja čini zastor prema zapadu, istančanoj tuniskoj civilizaciji. Trgovac iz Konstantina88, koji je u 16. stoljeću silazio prema Tunisu, nalazio je u isto vrijeme bijele terasasto smještene kuće i gradove pod suncem, bogatu zemlju, dobro povezanu s Orijentom, koja redovito trguje s Aleksandrijom i Istanbulom, zemlju relativno civiliziranu gdje je arapski jezik suvereno vladao u gradovima i selima. U isto vrijeme središnji Magreb, do Tlemcena (marokanski i saharski grad istodobno), začuđujuće je zapušten. Alžir će nići na zemlji gdje civilizacija nije još imala nikakvog zametka, u novoj zemlji, napučenoj goničima deva, čuvarima ovaca, kozarima. Levant, naprotiv, ima stare tradicije. Tuniski kralj, Mula Hasan, jedan od posljednjih Hafsida koji se, nakon što ga je vlastiti sin zbacio s prijestolja i dao oslijepiti, 1540. godine sklonio na Siciliju i u Napulj, ostavio je na sve ljude koji su ga upoznali dojam vrlo otmjena vladara, ljubitelja lijepih stvari, mirisa i filozofije: bio je »averoist«, kaže nam Bandello,89 njegov suvremenik. Vladar-filozof? Takvoga je teško naći u središnjem Magrebu, čak i u Alžiru, gradu skorojevića i neotesanaca... Sigurno je da je užasavanje što ga je Tunis posvjedočio prema Turcima, koji su se ovdje privremeno ugnijezdili 1543, zatim 1569, i najzad, konačno od 1574, značilo pobu­ nu staroga grada, pobožnog i civiliziranog, protiv barbara. Što iz toga zaključiti, osim da je prva činjenica jedne civilizacije prostor koji joj nameće njen životni rast i, ponekad i strogo, njene granice. Civilizacije su prostori, područja, i to ne samo u smislu u kojemu to žele etnografi kad govore o području dvosjekle sjekire ili peraste strijele; prostori koji tjeraju čovjeka na napor, a koje on bez prestanka obrađuje. Doista, nije li primjer »Tunisa« naprosto suprot­ stavljanje jednog sklopa ravnica sklopu planina suprotnog predznaka?

Sporost razmjena i prijenosa Snaga kojom se opiru civilizacije vezane uz zemlju objašnjava iznimnu sporost izvjesnih kretanja. One se preobražavaju tek nakon dugih odgađanja, neprimjetnih pomicanja, unatoč prividnim lomovima. Svjetlost im dolazi s dalekih zvijezda i u valovima, prekidima nevjerojat­ nog trajanja. Tako iz Kine do Sredozemlja i iz Sredozemlja do Kine, ili iz Indije i Perzije prema Unutrašnjem moru. 131

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Tko će znati koliko je vremena trebalo indijskim brojkama, za koje se kaže da su arapske, da iz svoje prvobitne postojbine dodu na zapadno Sredozemlje, preko Sirije i postaja arapskog svijeta, Sjeverne Afrike ili Španjolske?90 Tko će znati koliko im je vremena zatim trebalo da pobijede rimske brojke koje su se smatrale težim za krivotvorenje: godine 1299. Arte di Calimala zabranilo ih je u Firenci; 1520. ponovno »nove brojke« bile su zabranjene u Friburgu; u Antwerpenu su ušle u upotrebu tek potkraj 16. stoljeća.91 Tko će znati kojim su putem došle poučne priče podrijetlom iz Indije ili Perzije, pa ih je preuzela grčka i zatim latinska basna iz kojih će crpsti La Fontaine, i koje i danas cvjetaju, proljećem bez prestanka, u atlantskoj Mauritaniji? Tko može reći koliko je vremena, stoljeća, trebalo da kinesko zvono postane kršćanskim zvonom, u sedmom stoljeću, i smjesti se na vrhu crkava?92 Po nekima, bilo je potrebno čekati da i sami zvonici prijeđu iz Male Azije na Zapad. Ni put papira nije manje dug. Izumljen u Kini 105. godine poslije Krista, kao prozirni papir,95 tajnu njegove proizvodnje vjerojatno su otkrili kineski zarobljenici u Samarkandu 751, nakon čega su Arapi zamijenili platna biljkama i papir je započeo svoju karijeru u Bagdadu 794.9,1 Odatle je polako prodirao u druge dijelove muslimanskog svijeta. U l i . stoljeću njegova prisutnost zabilježena je u Arabiji95 i Španjolskoj, ali prva radionica papira u Xativi (danas San Felipe u Valenciji) vjerojatno nije starija od sredine 12. stoljeća.96 U 11. stoljeću bio je poznat u Grčkoj97 i oko 1350. zamijenio je pergament na Zapadu98. Već sam istaknuo da su se, prem a G. I. B ratianuu," nagle promjene u kroju odjeće u Francuskoj, oko 1340, sastojale u zamjeni širokog haljetka križara kratkim i tijesnim muškim prslukom, upotpunjenim pripijenim nogavicama i obućom uzvinuta vrha, što su bile novosti koje su došle iz Katalonije zajedno s bradicom i brkom na španjolski način iz Trecenta, a zapravo potječu još od ranije: s Istoka, po kojem su putovali Katalonci, i s bugarskog istoka, štoviše od Sibiraca; dok ženska odjeća, osobito košulja sa širokim ramenima, potječe s lusignanskog dvora na Cipru, ali i još ranije, preko prostora i vremena, iz Kine dinastije T’ang... Vrijeme: trebalo ga je u nevjerojatnim količinama da se ova puto­ vanja ispune i da se zatim novosti ustale, da puste korijen i izniknu... Stari panjevi ostaju, međutim, začuđujuće čvrsti i otporni. Kada E.-F. Gautier, za razliku od znalaca,100 smatra da je u Sjevernoj Africi i Španjolskoj islam našao stare punske korijene i da je ova prva civilizacija pripremila teren za razvoj muslimanske — on, po mom mišljenju, ostaje u dopuštenim granicama pretpostavke. Zar nema posvuda starih preživ­ jelih oblika, starih kulturnih izvorišta, na Sredozemlju i oko Sredozem­ lja? Starom sjaju vjerskih metropola ranoga kršćanstva, u Aleksandriji ili Antiohiji, odgovaraju još u 16. stoljeću abesinska kršćanska društva i 132

C iv iliza c ije

društva Nestorijanaca... U Sjevernoj Africi, u Gafci, afrički latinski još uvijek se govori u 12. stoljeću, prema El Idriziju. Tek 1159, s izgonom Abdalmu’mina, iščezli su posljednji autohtoni kršćani iz Sjeverne Afri­ ke.101 Godine 1159, znači četiri ili pet stoljeća nakon muslimanske pobjede. Ali u ovoj istoj Sjevernoj Africi Ibn Kaldun spominjao je »neznabošce« ponovno u 14. stoljeću.102A etnografsko istraživanje, koje je vodio Jean Servier u Kabiliji (1962) u dolini Sumama i drugdje, uvodi u raspravu, s odmakom od tisuću godina, kasni dolazak islama kojega su tamo donijeli »ne ratnici konjanici Oqbe već, gotovo dva stoljeća kasnije, u 9. stoljeću, fotimitski šiiti nastanjeni u Bejaii, islam koji je Iran produhovio, obogatio na postojećim kultovima i koji se nužno morao sastati s mističkim simbolizmom pučkih tradicija.«,ол Još više, ova ak­ tualna knjiga, snažne konkretne stvarnosti, pruža nam širok pogled na ove pučke tradicije, na ovu temeljnu religiju, koja ovdje traje stoljećima i još uvijek živi. Ovdje nema svećenika: svaka glava obitelji, »svaka gospodarica kuće« ima »moć da vrši obrede... koji učvršćuju na zemlji ljudsku zajednicu kojom oni upravljaju.«101 Prije svega: religija mrtvih, svetaca zaštitnika; »kad je Sveti Augustin uzviknuo: 'Naša Afrika, nije li sva zasijana tijelima svetih mučenika?’, već je tada priznao postojanje ovih bijelih grobova, nijemih čuvara brežuljaka i gora, i koji će kasnije postati svecima koje priznaje magrepski islam.«105 Tako nam s promatračnice civilizacija pogled dopire, mora dopira­ li, vrlo daleko, sve do u tamu povijesti, čak i dalje. Treba li se složiti s tim da jedan povjesničar iz 16. stoljeća smatra da časopis za prethisto­ riju, Cbthoniaш6, koji se bavi, medu ostalim temama, i proučavanjem dalekih alpskih sredozemnih i nordijskih supstrata i koji nastoji ukazati na arhaična izviranja u kultu mrtvih — zanima njegovo doba? Civilizacija je također i daleka, vrlo daleka prošlost uporna u nastojanju da živi, da se nametne, i koja se oslanja na habitat i poljoprivrednu praksu ljudi, kao i na reljef, tlo, opskrbu vodom, ili klimu, stvari očito važne. Ovo opisuje izvrsna knjiga jednog geografa o Provansi. Za Roberta Livela, koji je zadivljen »geografskom genetikom«, gdje povijest ima svoje prvorazredno mjesto, toliko karakterističan visoki provansalski krajolik — koji velike teorije, a osobito teorija o defenzivnom terenu, tumače na potejenjivački način — vezuje se nesumnjivo uz civilizaciju stijene (tako je on krsti, usput), koju će njeni slojevi i tradicije izdići »iznad starih sredozemnih civilizacija koje su prethodile rimskoj«. Ona će usnuti u vrijeme Rima, zatim će se probuditi i bit će živa u praskozorje 16. stoljeća kada tolika kretanja utječu na naseljavanje Provanse.107 Eto nas daleko od 16. stoljeća, ne izvan njegove stvarnosti. Kako zaključiti? Negativno, bez sumnje, i tako da ne ponavljamo, nakon tolikih drugih i svakim povodom, da »su civilizacije smrtne«. One 133

ZAJEDNIČKI; SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

to jesu u svom procvatu, u svojim trenutnim , najsloženijim, ostvarenji­ ma, u svojim ekonomskim pobjedama, u svojim društvenim iskušenji­ ma, kratkoročno. Ali temelji ostaju. Oni nikako nisu neuništivi; barem su tisuću puta čvršći nego što se misli. Oni su odoljeli tisućama pretpo­ stavljenih smrti. Oni održavaju svoje nepom ične mase u jednoličnom hodu stoljeća.

2. Smjena civilizacija Želimo li se vratiti na jednu relativno kratku, ubrzanu ali važnu povijest, više po mjeri čovjeka, nema boljeg mjesta sastanka od silovitih sukoba jedne civilizacije sa susjednom, pobjedničke (ili one koja se takvom smatra) s pobijeđenom (koja sanja da to više neće biti). Nije ih nedostajalo na Sredozemlju 16. stoljeća: islam, utjelovljen u svojim opunomoćenicima, Turcima, dograbio je kršćanske zemlje na Balkanu. Na zapadu, Španjolska Katoličkih kraljeva dočepala se, s Granadom, posljednjeg utočišta iberskog islama. Što će od tih osvajanja učiniti jedni i drugi? Na istoku, Turci će držati Balkan često sa šačicom ljudi, kao što su Englezi, do jučer, držali Indiju. Na zapadu, Španjolci će pregaziti svoje muslimanske podanike bez milosti. U tome su se i jedni i drugi pokora­ vali više nego što se čini nužnostima svojih civilizacija: jedna kršćanska, prenapučena, druga turska, kojoj je nedostajalo ljudi. T urci u nizinam a balkanskog istoka Turski islam pokriva na Balkanu teritorij koji je izravno ili neizravno zauzimala bizantska civilizacija. Na sjeveru, on je gospodar na Dunavu, na zapadu, on s jedne strane dodiruje latinska područja, u Dubrovniku, u Dalmaciji, ili oko Zagreba u Hrvatskoj; s druge strane, širi se na velike planinske kantone patrijarhalne civilizacije, da se poslužimo jednim od izraza J. Cvijića. Nadaleko rasprostranjeno, pozvano da traje pola ti­ sućljeća, može li se zamisliti opširnije, bogatije kolonijalno iskustvo? Na žalost, turska prošlost ostaje i dalje nedovoljno poznata. Bal­ kanski povjesničari i geografi, kada sude o njoj, ne povode se uvijek isključivo znanstvenom brigom. Čak ni jedan J. Cvijić. A ako su opće povijesti Hammera i Zinkeisena staromodne, ona N. Jorge je zbrkana. S druge strane, turska stoljeća prikazuju se s neopravdanom nemilošću kao do jučer u Španjolskoj stoljeća muslimanske prevlasti. Evo što nam nimalo ne pomaže da jasno vidimo jedan svijet (jer to je jedan svijet) koji nas u najmanju ruku zbunjuje. 134

C iv iliza c ije

Nemoguće je, međutim, potcijeniti moć turskog utjecaja, zanema­ riti sve što je on unio u balkansku zajednicu, obasuo je dobrima svake vrste.108 Taj tok, te azijske boje, tako čiste po cijelom Balkanu, treba zahvaliti turskom islamu. On je prenosio dobra koja je sam primao s udaljenog Istoka. Preko njega, gradovi i sela bili su duboko orijentalizirani. Nije bez značenja da su u Dubrovniku, katoličkom otoku (a poznato je njegovo gorljivo katoličanstvo), žene u 16. stoljeću još uvijek nosile zar i bile zatvarane, ili da zaručnik ne smije vidjeti svoju zaručnicu prije vjenčanja.109 Zapadni putnici koji su se iskrcavali na uskom rtu odmah bi to osjetili: tu je počinjao jedan drugi svijet. Ali nije li i Turčin, koji je kročio nogom na Balkan, imao isti osjećaj? Naime, u proučavanju djelovanja Turaka treba razlikovati dvije zone na Balkanu. Prva uključuje slavenski zapad, uokviren planinama, i grčki jug podjednako planinski; njihova stvarna okupacija ostaje mje­ stimična. U dinarskim se zemljama moglo tvrditi (a to se ne čini ne­ točnim) da sami Muslimani nisu bili Turci turske krvi nego islamizirani Slaveni.110 Ukratko, sav ovaj zapadni blok Balkana čini se da nije bio značajnije promijenjen islamskom civilizacijom. Ne treba se tome čudili jer se tu radi o planinskom bloku, slabo dostupnom »civilizatorskim« najezdama, ma odakle one dolazile. Što se tiče njegove vjerske islami­ zacije, zna se što treba misliti o određenim gorštačkim »obraćenjima«.111 Na istoku, naprotiv, u velikim nizinama Trakije, Rumelije i Bugar­ ske, Turci su naselili mnogo ljudi i u zbijenim slojevima širili svoju civilizaciju. Ove zemlje, od Dunava do Egejskog mora, otvorena su područja, na sjeveru kao i na jugu, odakle, u oba smjera, osvajači neće prestati nadirati. Ako se turski napor može ocijeniti — kao uspjeh ili neuspjeh — tada je o n u ovim zemljama bio, koliko je to bilo moguće, objeručke prihvaćen. On je ovdje naišao na već homogenu masu, iako oblikovanu etničkim skupinama različitog podrijetla. Posljednji osvajači, Bugari, Pečenezi i Kumani, koji su došli sa sjevera, pridružili su se ovdje Tračanima, Slavenima, Grcima, Aromunima, Armencima, koji su se naselili još ranije. Ali svi ti elementi bili su dosta dobro stopljeni, prijelaz na pravoslavnu vjeru često je bio odlučujuća etapa asimilacije za novopridošle; neće nas to začuditi, na ovom području gdje je Bizant također snažno zračio. Cijeli taj prostor čine velike nizine podvrgnute služenju velikih nizina. Jedino Rodopski masiv i Balkanski lanac, osobito Srednja Gora, čuvaju ovdje otoke nezavisnog gorštačkog života, života Đalkandžija, i danas naroda nomada i putnika, jednog od najstarijih u Bugar­ skoj.112 Pod zaštitom ovakvog reljefa, u zemljama Kustendila i Kratova, neki bugarski velikaši sklonili su se u vrijeme turskih osvajanja da bi izbjegli 135

ZAJEDNIČKI; SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

ropstvo u koje su pali njihovi srodnici iz ravnice, postigavši na kraju to da uz plaćanje danka mogu sačuvati svoje stare povlastice.11^ Mala iznimka od općeg pravila: jer Turci su zasužnjili ravničarske krajeve, uništili ono što je moglo očuvati bugarsku zajednicu, ubijajući ili odvodeći u Aziju plemiće, paleći crkve, ubrzo zatim usadivši u samo meso ovog seljačkog naroda sistem spabiluka, njegova uslužnog plemstva, rano preobraženog u zemljišnu aristokraciju... Ona je ovdje živjela lagodno na grbači te strpljive i marljive životinje, kadre da sve podnese, kakav je bugarski seljak, tip čovjeka iz ravnice, rob velikaša, poslušan, otupio od rada, zaokupljen hranom, onakav kakvim ga opisuju njegovi sunarodnjaci, Baja Ganje, bugarski Jakov Dobričina. Aleko Konstantinov pripisuje mu osobine prostog bića i »sirovog do srži«. »Bugari«, kaže on, »jedu proždrljivo, bave se samo onim što trpaju u sebe. Ne bi se uznemirili ni kad bi se tristo pasa poklalo pored njih. Znoj koji im se skuplja na čelu prijeti da padne u tanjur.«114 Godine 1917. jedan ratni dopisnik opisao ih je nimalo laskavije: »To su izvrsni vojnici, disciplini­ rani, vrlo hrabri, ali ne i neustrašivi, tvrdoglavi, ali bez oduševljenja za borbu. To je jedina vojska koja ne poznaje koračnice. Ljudi napreduju, koračaju, ustrajno, nijemo, otupjeli na bol, ravnodušni, okrutni bez žestine i pobjednici bez radosti; oni ne pjevaju. U njihovom općem ustrojstvu, u njihovu držanju, odmah se zapaža nešto nezgrapno, tvrdo, nedorađeno. To su nedovršeni ljudi. Čini se kao da nisu stvoreni kao pojedinci, već na veliko, u bataljunima. Spori u shvaćanju, vrijedni su, strpljivi, lakomi na novac, vrlo štedljivi...«115 Ovakvih bi se pristranih navoda moglo naći još mnogo i dodati ih ovim nepravednim ocjenama ako bi se od ljudi u planinama na zapadu zatražilo da kažu koju dobru riječ o seljaku u nizini. Jer na zapadu mlate po njemu: iz njih govori prezir slobodnog ratnika prema ovom grubom seljaku, odjevenom u grubu, krutu tkaninu, nogu čvrsto ukopanih u svoju zemlju i sve vrijeme naviknutog na gurkanje. Čovjek kojemu su oduvijek bili zabranjeni osobnost, mašta, sklonost slobodnom životu... Na sjeveru, rumunjska ravnica bila bi pala u isto ropstvo da je od Turaka nije štitila njena udaljenost i da je nisu držali na oprezu upadi nomad­ skih Tatara; a osobito, kao kruna svega, početak golemih karpatskih i transilvanskih planina... Sigurno je da u bugarskoj zemlji turski osvajači nisu čak ni morali pokoravati te, ionako pokorne, seljake, spremne da slušaju i da nastave svoj posao. Oni ga, doista, nastavljaju: putnici iz 16. i 17. stoljeća opisuju bugarsku zemlju kao bogat kraj.116 Paolo Giorgiu tvrdi, godine 1595, da je to žitnica Turske.1,7 Međutim, pustošenja razbojnika, ovdje okrutnija nego drugdje, pljačkanje velikaša i države i sigurno ne lijenost nego siromaštvo seljaka, njegovo primitivno oruđe (on ore s malim drvenim 136

C iv iliza c ije 61 — I. M a u r i I k r š ć a n i u V a le n c iji 160 9.

Prema T. HALPERINU D O N G H IJ U , ..Mauri Valenojskog kraljevska«, u: A n n a le s E.S.C., irovanj-liponj 1956. . « Skica je naslavak opisa valencijskog kraja prema sjeveru. Veliko značenie 1e iznimne karle je u lome što olkrivo neobično mijeSonje dviju populacijo. Sve lo u golovo općem raslu s onovm s a, kao 51о pokazuje sljedeća karta, o razvoju stanovništvo o d 1565. do 1609.

137

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

6 2 — II. R a z v o j s t a n o v n iš t v a u V a le n c iji o d 1 5 6 5 . d o 1 6 0 9 .

138

C iv iliza c ije

plugom, raloni), ostavljaju između kultura veliku pustoš. Jedino se na velikim imanjima upotrebljavaju veliki plugovi. Na toj zemlji odvija se, od slučaja do slučaja, ekstenzivan uzgoj ili sade kulture mekog i tvrdog žita. Riža, koja je došla s Turcima u 15. stoljeću, uspijevala je na području Filipopolija i Tatar Pazardžika, skromnije u pokrajini Caribrod. Bugarska proizvodnja u 16. stoljeću procjenjuje se na 3 000 tona otprilike. Sezam, uveden u nizinu rijeke Marice i pamuk u području Drinopolja, Kustendila i u Makedoniji, oko Seresa, turski su doprinosi iz 16. stoljeća.118 Ovoj različitosti kultura može se pridodati malo lošeg vina, povrća, u blizini gradova,119 konoplja, riža, voćnjaci oko Uskuba... Naposljetku, dvije druge nove kulture: duhan i kukuruz, trebaju se upravo pojaviti — kada, ne može se točno odrediti. Većina ovih kultura uzgaja se na velikim posjedima. Organizirani na turski način (u čitluke, najteži za čovjeka od balkanskih ruralnih oblika), oni su povezani s deformacijom velikog turskog posjeda. Za seosko stanovništvo slijede određene promjene i premještanja prema nizinama, premještanja koja će biti poništena kad, u 19. stoljeću, ovaj veliki posjed polako nestane.120 Iz ovoga je osobito proizašla potpuna prevlast Turčina, s uporištem u administraciji koju je blizina prijestol­ nice činila još čvršćom. Pored ovoga ukorijenjenog seoskog društva, koje se čvrsto držalo, čini se da neke grupe — Vlasi i »Arbanasi« među ostalim — koji, na neobradivoj zemlji vode pastirski i poljoprivredni polunomadski život, u privremenim i na brzinu podignutim selima, posve različitim od trajnih sela Slavena121 — uživaju stanovitu nezavisnost. No vrlo često iz Azije im dolaze nomadi koji se miješaju s njima ili prolaze pored njih. Najjasniji je slučaj Juruka koji, prelazeći klance, privremeno zauzimaju goleme pašnjake Rodopskog gorja: oni su preveli na islam one čudne Pomake, siromašne islamizirane Bugare koje je ponijela velika struja azijskih nomada... Čini se da Azija nije gotovo ni u čemu poštedjela bugarsku zemlju, da je posvuda zagazila teškom nogom svojih ljudi, svojih kamila, poko­ ravajući (uz pomoć nekolicine pomoćnika, osobito lihvara, čorbadžija na lošem glasu, po potrebi potkazivača) jedan narod koji je po svojoj krvi, svom podrijetlu, svojoj zemlji bio slabije zaštićen od drugih. Još i danas se u Bugarskoj osjeća utjecaj jedne egzotične civilizacije snažnih mirisa. Još i danas njeni gradovi prepričavaju kakvo je bilo to prožimanje: istočnjački gradovi, s dugim uličicama uokvirenim slijepim zidovima, sa svojim neizbježnim bazarom s uskim dućanima i zatvore­ nim drvenim kapcima: kod spuštenom g kapka šćućureni trgovac čeka svoje kupce, uza svoj mangal, grijalicu neophodnu u ovim krajevima koje šibaju snažni mrzli vjetrovi sa sjevera i istoka... U ovim dašcarama, u 16. stoljeću, gomila sitnih obrtnika proizvodila je za karavane, potki139

z a j e d n i č k i ; s u d b i n i ; i s v e u k u p n a k r e t a n ja

vače, stolare, samardžije, sedlare. Ispred vrata, oko česmi pod topolama, odmarale su se u sajamske dane deve i konji, u šarenilu odjeće,»robe i ljudi. Turci, velikaši sa čitluka, koji su se na kratko vratili na svoju zemlju, Grci iz Fanara na putu prem a dunavskim zemljama, trgovci mirodijama ili aromunski vode deva u karavani, ciganski trgovci konjima u koje nitko nema povjerenja... Živjeti, za bugarski je narod značilo pomiriti se s tim najezdama. Pa ipak, Bugarin je zadržao o no bitno, jer je ostao vjeran sebi. Što god on bio preuzeo za vrijeme toga dugog zajedničkog života, nije se utopio u turskoj masi i sačuvao je ono što ga je štitilo od ovog raspadanja: svoju religiju i svoj jezik, jamstva za kasnije uskrsnuće. Vezan za svoje tlo, on ga je tvrdoglavo čuvao, ostavši na najboljim dijelovima svoje crne zemlje. Kad se turski seljak, po dolasku iz Male Azije, nastanio pored njega, bio je prisiljen zadovoljiti se šumovitim obroncima ili močvarnim krajevima, odvojenim vrbicima, na dnu kotlina, jedinim tlom koje je raja ostavljala neosvojenim.122 Kad je Turčin potisnut, nije li se Bugarin ponovno osjećao Bugarinom, istim onim seljakom koji je pet stoljeća ranije govorio istim jezikom, molio u istim crkvama, obrađivao istu zemlju, pod istim nebom? M aurski islam Na drugom kraju Sredozemlja Španjolci se također hvataju u koštac s jednim nepokorivim narodom i uzimaju stvar tragično. Malo je pro­ blema tako duboko potreslo Poluotok kao ovaj. Na to upućuje njegovo ime: maurski problem je sukob vjera, drukčije rečeno, sukob civilizacija koji je teško riješiti i k tome ustrajan. Pod Maurima podrazumijevamo potom ke španjolskih Muslimana, obraćene na kršćanstvo, 1501. u kastilijskim zemljama, 1526. u zemlja­ ma aragonske krune. Naizmjence zlostavljani, predobivani, čas u milo­ sti, uvijek gledani sa strahom, oni će konačno biti protjerani za velikih progona od 1609. do 1614. Proučili problem znači objasniti, nakon osvajanja Granade 1492, dugo preživljavanje ili, bolje, spori brodolom iberskog islama. Iz ovog brodoloma mnoge stvari će isplivati na površinu, čak i nakon proročke godine 1609.123 Maurski problem i Ne postoji jedan već više maurskih problema, koliko i društava i civilizacija na putu nestanka, od kojih se nijedna ne nalazi na istoj točki istrošenosti i dekadencije: kronologija rekonkviste i obraćenja to una­ prijed objašnjava. 140

C iv iliza c ije

Muslimanska Španjolska držala je u vrijeme svoga najvećeg opsega pod svojom vlašću samo jedan dio Poluotoka: sredozemne obale, Andaluziju, dolinu rijeke Tajo, dolinu rijeke Ebro, jug i središnji dio Portugala. Ona nije zauzimala siromašne krajeve Stare Kastilije i nije dostizala, barem ne trajnije, ni Pireneje ni, prema zapadu, njihove kantabrijske produžetke. Dugo će se vremena rekonkvista odvijati u polupustinji Stare Kastilije gdje je kršćanin, da bi podigao svoje gradove osmatračnice i uporišta, morao sve donijeti, sve sagraditi. Tek poslije 11. stoljeća on, kao pobjednik, načinje živi dio iberskog islama: zauzi­ manje Toleda (1085) otvara mu ovaj priželjkivani svijet. Nije li Toledo ponovno, za islam, predstraža kontinentalnog srca Poluotoka. Kršćanska kraljevstva polako su osvajala napučene doline Aragona, Valencije, Murcije, Andaluzije. Saragosa je osvojena 1118, Cordoba 1236, Valencia 1238, Sevilla 1248, Granada tek 1492. Stoljeća dijele etape rekonkviste. Ona je, prije 1085, dakle naselila u prazan prostor svoje kršćansko stanovništvo, dok se poslije tog datuma uvlači u zemlje nastanjene felasima, Muslimanima ili kršćanima, i više ili manje islamiziranim građanima. Prijelaz se odvijao od kolonizacije stanovništva prema kolo­ nizaciji posjeda, i odmah se postavio, sa svojih tisuću varijanti, problem složenih odnosa između pobjednika i pobijeđenih i, osim toga, između suprotstavljenih civilizacija. Kako spor nije počeo u isto vrijeme u raznim dijelovima ove muslimanske Španjolske koju je ponovno zauzeo kršćanin, problemi u 16. stoljeću nisu ovdje iste vrste. Španjolska pruža, dakle, niz različitih slučajeva. Slučajeva, uostalom, neodvojivih jednih od drugih i koji se rasvjetljavaju kad ih se približi. Njihove su razlike ujedno i objašnjenja. Tako su granadski Mauri bili preobraćeni 1499. odlukom vlasti. Kardinal Cisneros odlučio se na to unatoč protivljenju lokalnih vlasti, kršeći obećanje Katoličkih kraljeva koji su 1492, prilikom kapitulacije grada, zajamčili gradu njegovu vjer­ sku slobodu. Ovom činu, pripremljenom uz suradnju nekoliko obra­ ćenika, prethodila su i pratila ga javna očitovanja, uključujući i spalji­ vanje na lomači brojnih primjeraka Kur’ana i arapskih rukopisa... Rezul­ tat je bio ustanak Albaicina, grada srodnog Granadi, zatim pobuna, za koju je trebalo dugo vremena da je se uguši, u Sierra Vermeji. Kad je 1502. ova pobuna teškom mukom ugušena, Mauri su se morali preo­ bratiti ili iseliti. Nema sumnje da je, unatoč uzvišenim govorima i službenim izjavama da se Katolički kraljevi, koji su se pravili iznenađeni­ ma, ne slažu s toledskim nadbiskupom, njegova odgovornost bila i njihova odgovornost.124 141

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

U Španjolskoj su započela prinudna obraćenja. Mjera poduzeta u Granadi bila je primijenjena na cijelu Kastiliju. Ali istaknimo da ona nije imala isti smisao kad se odnosila na tek pokorene Granadane, ili na nekolicinu kastilijskih Maura, na mudejaresc, koji su već dugo vremena živjeli medu kršćanima i do tada slobodno ispovijedali svoju vjeru. U aragonskim zemljama (Aragon, Katalonija, Valencia) to je bila posve druga stvar. Do obraćenja je došlo kasnije i ono je bilo površno, ali ga nije naredila država. Stari kršćani, m eđu kojima su Mauri živjeli raspršeno, pokrstili su tijekom krize germ aniasa 1525-1526. nasilno i masovno svoje muslimanske zemljake. Jesu li ta nasilna pokrštavanja bila valjana ili ne? O tome se raspravljalo, i to čak do Rima gdje su, zabilježimo to, kompromisna rješenja imala svoje pristaše mnogo češće nego u Španjolskoj.125 Kad su 1526. zatražili od Karla V. mišljenje o tome, on se odlučio u prilog obraćenja, zato da bi u isto vrijeme slijedio primjer Granade i da bi zahvalio Bogu na svojoj pobjedi kod Pavije.126 Ali njegova je uloga ovdje bila neznatna. Sigurno je da Granada i Valencia, ove dvije bočne strane Španjolske (aragonska i kastilijska), nisu postale »kršćanske« (i kako će se kasnije govoriti: maurske) u istim uvjetima. A to dovodi do razlikovanja barem dviju zona maurskih problema.

Geografija maurske Španjolske Pažljivije gledajući, postoje druge razlike i druge zone po kojima su Mauri ovdje više ili manje brojni, više ili manje izolirani i duže ili kraće vremena sudjeluju u civilizaciji pobjednika. U Biskaji, u Navari, u Asturiji, Maurin nije nepoznata osoba: obrtnik ili putujući trgovac, čak preprodavač puščanog praha,127 on, dakako, nije brojan, iako je navarska dolina rijeke Ebra iznimka sa svojim potomcima Morosima. U Kastiliji je njihov broj značajniji i čini se da se prema jugu povećava. Svaki grad ima svoje Maure.128 Na kraju 15- stoljeća, jedan putnik, doktor Hijeronim Miinzer, bilježi da u Madridu, gradu koji »nije veći od Biberacha«, postoje dvije morerije, dva muslimanska geta.129 Omjer je veći u Toledu i, izvan Toleda, u Andaluziji koja vrvi Maurima, seljacima ili proleterima u službi velikih gradova. U samom Aragonu, oni, kao zanatlije, žive u urbanim sredinama (u Saragosi izrađuju kožu, proizvo­ de oružje i prah150), a još su brojniji u brdovitim131 krajevima između rijeke Ebro i Pireneja gdje tvore aktivne zajednice poljoprivrednika i pastira.132 Neki krupni velikaši zadržavaju, u svojim lugaresdc moriscos, najveći dio onih koji su ostali raditi na zemlji: tako grof de Fuentes u Exci, jednoj od najnemirnijih pokrajina maurskog Aragona, ili grof de Aranda u Almonezilu, ili vojvoda de Aranda u Torellasu...133 142

C iv iliza c ije

U Kataloniji živi, naprotiv, malo ili nimalo Maura, štoviše nema ni traga muslimanskoj Iberiji. Stara Katalonija živjela je na rubu islama koji je u njena područja prodro samo na jugu, u visini Taragone i Ebra. Godine 1516. ona je protjerala Maure koji su živjeli u Tortosi.'31 Pravo je čudo ako je, odnekuda, barcelonska Inkvizicija bila pozivana da sudi nekome od njih.1-*5 Više prema jugu, valencijska zemlja čini tipičan kolonijalni posjed, koji su uzeli pod svoje u 13- stoljeću aragonski velikaši i katalonski trgovci, i otad ga je izmučilo tisuću pokreta, tisuću naseljavanja. Henri Lapeyre136vidi položaj Valencije kroz primjer Alžira, prije ožujka 1962. Omjer nije isti, ali ova dva stanovništa usko su povezana jedno s drugim, kao što pokazuju važne karte Tulija Halperina Donghija.137 Opće crte geografske podjele uglavnom su dosta jasne: gradovi su u osnovi kršćanski, dok Mauri slabo nastanjuju njihova predgrađa: područja regadija, navodnjavanja, ponajprije su kršćanska, osim oko Jat ive i Gandije; krajeve secana, osim nekoliko masiva, nastanjuju, naprotiv, Mauri. Njima su pripali loši visinski krajevi. »»Nije onda čudno što su se dvije glavne pobune odigrale u planinskim krajevima, 1526. u Sierri de Espadân, i 1609. u pokrajini Mucla de Cortes, na desnoj obali Jücara i u Laguarskoj dolini, na gandijskom jugu...136 Godine 1609. Mauri čine gotovo trećinu ukupnog stanovništva Valencije, 31-715 ognjišta prema 65.016 »»starih« kršćana139, ali kršćani ovdje imaju vladajuće položaje i drže cijelu Valenciju i njenu plodnu buertu. Sve ovo očito je plod prethodnih stoljeća, jednog dugog razvoja. Pobijeđeno društvo, još uvijek živo, ali svedeno na odgovarajući dio, doima se ovdje kao iznošena tkanina, često poderana. Nema aristokra­ cije, nema muslimanske elite, zapravo, iznad proleterske mase pobi­ jeđenih; pa dakle ni otpora kad se ukaže prikladna prilika. Posvuda, u gradu, na poljima, Maurina u pokornosti drži pobjedničko društvo. Zaštitnici felaha su sami njihovi gospodari.140 Oni izdržavaju moriseose kao što će kasnije u Sjedinjenim Državama južnjački kolonisti izdržavati svoje robove. Ali pored njih živi proletarijat starih kršćana, plod višesto­ ljetne kršćanske pobjede, fanatičan i tvrd, seoski koliko i građanski, i koji dosta podsjeća, da budem o ustrajni u usporedbi, na siromašne bijelce s Juga Sjedinjenih Država. Ono što je vjerojatno bila Valencia u 13 stoljeću, Granada na to podsjeća u 16. stoljeću. Granada, gdje je kršćanska pobjeda posve svježa, stečena na uštrb jedne bogate zemlje, zatim izdana zbog nedo­ statka topova kao i zbog svojih očitih unutrašnjih slabosti.141 Musliman­ sko društvo nije ovdje neprom ijenjeno — daleko od toga da osvajanje nije donijelo neposredne štete — ali ono je još uvijek prepoznatljivo, u 143

ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

zemlji kojom vlada i koju je ukrotio čovjek, kultivirao do njenih najviših terasa, bogatih vegasima začuđujuće plodnosti, tropskim oazama usred već poluafričkih zemalja. Kršćanski su se velikaši nastanili na bogatim zemljama, poput onoga Juana Enriqueza,142 zaštitnika Maura, koji 1568. ima svoje posjede u ravnici Granade. Posvuda su se naselili službenici i crkvenjaci, svi više ili manje pošteni, često nesavjesni i koji bez stida uživaju u svojim povlasticama. Sve što se moglo reći o »kolonijalizmu«, u bilo kojoj zemlji, u bilo kojoj epohi, začuđujuće je istinito u ponovno osvojenom Granadskom kraljevstvu. O ovom predm etu čak i sami službeni dokum enti govore jasnim jezikom. Tako licencijat H urtado143, istražujući u Alpujarri u proljeće 1561, nalazi određene vrline u gente moriscci, tako miroljubivom narodu, dok s druge strane u ovoj pokrajini već dvadeset godina ne postoji istinska pravda, već samo zloupotrebe, prijestupi, zločini, krađe bez broja na njihovu štetu. Ako pravi krivci, koje treba uhvatiti za gušu, neprestano ponavljaju da su Mauri opasni, da gomilaju namirnice, brašno, žito, oružje, u namjeri da se jednog lijepog dana dignu na ustanak, to je samo zato da opravdaju svoje neoprostivo ponašanje, nastavlja istražitelj. Je li se dao prevariti? Kad se Granada pobuni na Božić 1568, ambasador Filipa II. u Francuskoj, Frances de Alava, osjeća potrebu, valjda zato da bi olakšao svoju savjest, da otkrije iste stvari. U listopadu 1569. on piše dugačko pismo tajniku Çayasu144 i točno mu navodi, od prvih redaka, da je u toku posljednjih dvanaest godina bio sedam ili osam puta u Granadi, da je tamo upoznao odgovorne vlasti, civilne, vojne i crkvene; pa koje bismo onda razloge imali da mu ne povjerujemo? Koje bi razloge on imao da priskače u pomoć bijednicima od kojih se, u to doba, nalazi vrlo daleko — koje razloge, osim da objelodani istinu? Mauri se bune, kaže on, ali u očaj ih guraju stari kršćani svojom arogancijom, svojim potkradanjem, vrijeđanjem, kojim se hvataju njiho­ vih žena. Čak ni svećenici ne postupaju drukčije i evo jedne istinite zgode: kad se cijelo maursko selo došlo u nadbiskupiju požaliti na njezina pastora, zapitani za razlog toj svojoj žalopojki, seljani su odgo­ vorili: »Skinite nam ga s vrata«..., ili, barem »neka ga se oženi, jer se sva naša djeca rađaju s istim plavim očima kao što su njegove.« Ambasador se ne zadovoljava ovom zgodnom pričom koju on prenosi kao strogo istinitu i, uostalom, kao nimalo dobru. Očajan, bijesan, sam se prihvato istraživanja. Mogao je ustanoviti zlorabe malih činovnika, čak i onih maurskog podrijetla koji nisu ništa manje od drugih iskorištavali svoje podanike. Na blagdane bi ulazio u crkve i mogao je ustanoviti koliko se malo poštivalo dostojanstvo vjere. Vidio je, u trenutku posvećenja, između hostije i kaleža, jednog svećenika kako se okreće da bi uhodio 144

C ivilizacije

je li cijelo njegovo stado, muškarci i žene, na koljenima kao što to i dolikuje i izvikivao pogrde na svoju pastvu — što je »u suprotnosti sa službom Božjom«, bilježi don Francés, que me temblavan las cames »da sam zbog toga drhtao svim svojim tijelom.« Silovanja, krade, nepravde, ubojstva, masovne i pogrešne presude: moglo bi se bez muke prikazati razvoj kršćanske Španjolske. No je li ona svjesna onoga što se čini, često potajice, u njeno ime ili tobože u njeno ime, na ovom previše bogatom Jugu kamo svatko dolazi za nekim probitkom, povlasticom, zemljom, poslom; gdje se Flamand i Francuzi ne preziru nastaniti čak kao obrtnici, na što upućuje jedan inkvizicijski dokument iz 1572?145 Ovdje postoji određena Fizika povijesti, neumo­ ljivi zakon jačega. Pored starosjedilačkog grada,146raste službeni kršćan­ ski grad, odvojen od njega 1498,147 u blizini Alhambre gdje stoluje vrhovni vojni zapovjednik, na sveučilištu osnovanom 1537, s kancelari­ jom osnovanom 1505, a već vrlo moćnom i agresivnom 1540...148 Ne zaboravimo, da bismo mogli razumjeti, ne kažem suditi, da se Španjolac tada nalazi — kao jučer Francuz u Alžiru, Nizozemac u Bataviji ili Englez u Kalku ti — u srcu jednog kolonijalnog posjeda, u vrtlogu suprotstavIjenih civilizacija, čije se razbješnjele vode odbijaju pomiješati. Sučelice ovom španjolskom kolonijalizmu, ne uvijek sposobnom, stoji još uvijek koherentno starosjedilačko društvo (ono što ne nudi, ili ne nudi više Valencia), s upravljačkom klasom, bogatašima iz Albaicina, mnoštvom odličnika odjevenih u svilu, mudrih, tajnovitih, koji vladaju narodom vrtlara, uzgajivača svilene bube, seljacima koji se razumiju u kopanje kanala za navodnjavanje ili u održavanje zidića terasastih kul­ tura; koji vladaju narodom mazgara, malih trgovaca i preprodavača, obrtnika tkalaca, bojadisara, užara, zidara, limara često u nadmetanju sa obrtnicima sa sjevera, od kojih i jedni i drugi imaju svoje metode i principe. Svim tim siromasima, svim poniznim ljudima u pamučnom odijelu. Da plemići iz Albaicina nemaju postojane hrabrosti, pokazat će budućnost na očigledan način. Oni se plaše da se ne kompromitiraju, da ne izgube svoje »carmenes«, svoje ladanjske vile. Osim toga, jedan dio granadske aristokracije, ili barem njeni najodličniji predstavnici, napustio je Španjolsku malo poslije pada Granade. Međutim, ova uprav­ ljačka klasa sačuvala je svoje ljude, svoje tradicije, strastan osjećaj za podrijetlo, za velike obitelji, a pobuna iz 1568. ponovno će obnoviti svađe klanova slične s onima koje su ubrzale pad Granade. Ta preživjela aristokracija vidjela je kako pored nje i iznad nje raste jedna kršćanska aristokracija svježeg kova, bogato obdarena (ako ne i jednako izdašno kao u Valenciji), izrabljujući bez stida svoje maurske seljake, priproste i tim lakše za izrabljivanje. Procjenjuje se da jedan Maurin troši upola manje od kršćanina. A poslovice ne ostavljaju nikakve 145

ZAJEDNIČKI; SUDUINE I SVEUKUPNA KRETANJA

sum nje u to: quien tieneMoro, tiene oro; a mâsMoros, m asganancias, a m as Moros, m âs despojos, svojim gospodarima Maurin ostavlfa zlato, dobitak, svoj plijen...119 Kršćanski velikaši zaštitnici su maurskih seljaka, čak su im dugo vremena priznavali pravo utočišta na svojoj zemlji, za prijestupnike iz susjednih zemalja. Zatim je država, nastojeći uspostaviti red, ukinula ovo pravo i ograničila na nekoliko dana utočište u crkvama. Uostalom, od 1540. očito, ali i prije te godine, letrados de l'Audiencia iz Granade pokušali su okrnjiti prava visokog plemstva i njihovog vođe, vrhovnog vojnog zapovjednika kraljevstva, drukčije rečeno velike obitelji Mendo­ za. Zatim se stvara civilna vlast koja se oslanja na kršćanske gradove i na stanovništvo koje se uselilo u Granadu, protiv vojne i plemićke vlasti obitelji Mendoza. Ova politička i društvena kriza ne otvara sama po sebi ratnu dramu, ali pojačava napetosti i nered. U istom trenutku, vlast Filipa II. u potrazi za fiskalnim izvorima, pustila je u promet, od 1559, vlasničke isprave. Naposljetku, u Granadi kao i u Valenciji, stanovništvo raste; potpom ognut ekonomskim teškoćama javlja se banditizam, raz­ bojnici — monfzji — koji ne nalaze više utočište kod velikaša ili u crkvama, bježe u visoku planinu a odatle silaze u pljačkaške pohode, zajedno s gandu lim a, lošim gradskim mladićima, ili s berberskim ili turskim gusarima...150 Godine 1569, nekoliko godina poslije početka pobune, nakon kaznenog pohoda markiza Mondejara na Alpujarru, sve se još moglo srediti posredstvom, još jednom, velikaša. Julio Carb Baroja lo jasno kaže u svojoj izvrsnoj knjizi i ima pravo.151 No bi li se problem bio riješio? A osim toga civilizacije su na drukčiji način zahtjevne od društava; okrutne i nesklone opraštanju, njihov gnjev dugo traje. Treba, dakle, pokušati uočiti ona njihova lica strašna od mržnje, okrutnost i nerazumijevanje a da se ne zadržavamo previše na mijenama jednog rata o kojem ćemo imati prilike ponovno govoriti.152

Drama Granade Svaki »kolonijalni« rat uključuje sukob civilizacija, uvlačenje žesto­ kih, podmuklih, slijepih strasti. Svaka racionalna procjena se gubi što se možda veća prednost daje španjolskoj politici u Granadi nakon 1502, u Valenciji nakon 1526, a oduvijek u Aragonu. Bez imalo muke, ona je podijelila svoje neprijatelje, onemogućila da se pobune preliju iz jedne pokrajine u susjednu. Ona je pred sobom imala samo jedan maurski problem: problem Granade 1499-1502, problem Valencije 1525-1526, a zatim na trenutak, 1563153, problem Aragona 1575151, (ali uzbuna nije ozbiljna), problem Kastilije 1580155, zatim Granade 1584156, ponovno Valencije 1609157, Kastilije 1610, Aragona 1614. Španjolska vlast izbliza 146

C ivilizacije

motri vanjske granice, pokušava ih zatvoriti pred Maurima koji bježe prema Pirenejima ili prema Sredozemlju. Ta budnost nimalo ne spre­ čava bjegove, ali ih, poslije 1550, otežava, tako duž valencijskih oba­ la158... To su razumni i praktični potezi u znaku političke mudrosti i iskustva. Isto je tako m udro slušati gospodare maurskih seljaka u Ratnom savjet koji ih rado prihvaća159, kao i u Državnom savjetu. Nije li se Španjolska održala na maurskoj zemlji, kao i drugdje, posredstvom visokog plemstva? Ta se pravila mudre vladavine ipak krše u trenucima opasnosti. Godine 1568, a zatim 1569, neće se poslušati savjeti markiza Mondejara, već strasti kardinala Espinose, don Pedra de Deze, fanatičnog predsjed­ nika granadske audiencije. Oba su predstavnici letradosa, tih bonelesa koji će malo po malo, ako im se dopusti, nametnuti svoj zakon Španjol­ skoj. Tvrdoglavi kardinal, resoluto en lo que no era de suprofesion, kaže jedan kroničar160, odlučan da se umiješa u ono što nije bilo njegov posao, naime u oružje. Nije li, u stvarnosti, sve i bilo učinjeno da dođe do eksplozije, ponajprije u Madridu, a da se u to nije vjerovalo? Već četrdeset godina, poslije germaniasa 1526. godine, Mauri su mirni. Pragmatička sankcija koja će rasplamsati iskru donesena je 17. studeno­ ga 1566, proglašena 1. siječnja 1567, i o njoj će se raspravljati tijekom više od dvije godine, ostavljajući Maurima i njihovim zaštitnicima dojam da je kompromis moguć, i da bi se odgoda mogla postići, u najgorem slučaju, uz neki značajan poklon. Ali ono što su savjetnici Filipa II. odlučili na papiru bila je, ni više ni manje, neopoziva osuda cijele jedne civilizacije, jednog umijeća življenja: zabranjena je muška i ženska maurska odjeća (žene će se morati odreći žara na ulici), ograđivanje kuća, održavanje tajnih islamskih obreda, upotreba javnih kupališta, napokon, upotreba arapskog jezika. Ukratko, valja progoniti sve ono za što postoji sumnja da još živi u granadskom islamu. Ili mu treba priprijetiti, zastrašiti ga, a kako rasprave i pregovori traju, najžešćima je na kraju ostavljeno dovoljno vremena da kuju zavjere, da pripremaju akciju, na tajnim sastancima i okupljanjima u hospiciju i Bratovštini uskrsnuća koje su Mauri održavali u Granadi161... Napokon, na samu božičnu noć 1568, monftji se uvlače u Albaicin, pokušavaju ga pobuniti. Alhambra, s druge strane, nema pedeset brani­ telja, ali Alhambra nije napadnuta i starosjedilački grad miruje... Da bi rat izbio, trebat će da se pomiješaju pučke strasti i nasilje, da se dogode pokolji kršćana i njihovih svećenika u Alpujarri, pljačkaške provale prema ravnici, zatim hajke na čovjeka, uskoro poduzimane s obje strane... Započinje pokolj širokih razmjera, neodlučan u svom kretanju, izgubljen u golemom divljem prostoru bez putova. Kad je kralj napokon dopustio starim kršćanima da po volji pljačkaju, prepustivši im campo 147

ZAJEDNIČKI- SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

fra n co lû2, on je odjednom jurnuo u rat i doveo ga do krajnjih granica. Otimanje stoke, bala svile, skrivenih blaga, nakita, lov na robove, to je svakodnevna zbilja rata, s pljačkom vojnika i opskrbljivača vojske. U Saldasu, kod Almerije, Mauri prodaju Berberima svoje kršćanske zaro­ bljenike: »jedan čovjek za jednu pušku16*«: u Granadi pak ne znaju što da rade s maurskim robovima prodavanim na dražbi i kršćansko stanov­ ništvo snuje da se naglo baci na starosjedilački grad i opustoši ga jednom za sva vrem ena16/i... Strasti, strah, panika, sumnje, sve se prepleće. Pobjednička, ali ne i umirena, kršćanska Španjolska živi u strahu od turske intervencije, o kojoj se, uostalom, i razmišlja u Istanbulu165. Ona je uvijek, i mnogo prije 1568, kao i kasnije, precjenjivala prijetnju islama. U svom pokušaju da obnove Granadsko kraljevstvo, pobunjenici su uskrsnuli samo sablast. Ipak, taj pokušaj, ceremonije krunidbe prvog kralja pobune, gradnja mošeje u Alpujarri, oskvrnuća crkava važni su sa stajališta koje nas zanima... To je doista civilizacija koja pokušava uskrs­ nuli, a zatim se ponovno ruši. Sa skupo plaćenim pobjedama Don Juana Austrijskog (postavlje­ nog umjesto markiza od Mondejara 13- travnja 1569-166 za zapovjedni­ ka), pobjedu odnose radikalne mjere. Masovne predaje pobunjenika započele su još u travnju 1570... Rat je praktično bio završen, pobuna se ugasila iznutra. Još prethodne godine, u lipnju 1569, progoni su započeli, i 3-500 granadskih Maura (između 10 i 60 godina) bilo je prebačeno u prijestolnicu susjedne pokrajine Manche. Dana 28. listo­ pada 1570. izdan je nalog za izgon svih Maura; 1. studenoga nesretnici su se okupili u dugim konvojima i bili prognani u Kastiliju, vezani robijaškim lancima167. Odjednom je ono što je preostalo od pobune bilo osuđeno, bez pomoći toga naizgled mirnog naroda, ali koji je pomagao pobunjenicima osiguravajući im hranu168. Pobuna brdovitih krajeva uključuje odsad samo nekoliko stotina salteadoresa, koji su vodili mali rat, kao što kaže jedna genovska prepiska, a guisa di ladronO69. Sve se činilo svršenim, i to jednom zauvijek. Zbijene mase doseljenika, gallegosa, asturianosa ili Kastilijaca, oko 12.000 obitelji seljaka došlo je na napuštena granadska sela. Ostaci pobijeđenih bili su prodani na dražbi vlasteli, samostanima, crkvama, i kažu da je kralj iz toga izvukao goleme svote. Doista, ništa nije bilo odlučeno, a seljačka kolonizacija ubrzo je bila okončana porazom170, jer svi Mauri nisu napustili nesretno kraljevstvo. Neki su se vratili, i 1584.171 valjalo je ponovno pristupili izgonima, ponovno ih započeti 1б10172.

148

C ivilizacije

Granada nakon Granade Granada je rasterećena, ali je opterećena Kastilija, osobito Nova Kastilija. Jedan je list zatvoren, da bi se otvorio drugi. Granadske izbjeglice, nasađene kojekuda poput kalemova, razmnožile su se173 i obogatile, toliko da su počele zabrinjavati. Nisu li bile osuđene na bogatstvo samom činjenicom što su proizvodile, u zemlji preplavljenoj dragim kovinama, nastanjenoj tolikim hidalzima za koje je valjalo raditi, nije li to značilo njihovu propast? Oko 1580-1590, dakle za manje od dvadeset godina, granadsko pitanje postaje, začudo, pitanjem Kastilije i Andaluzije: opasnost se samo približila srcu Španjolske. Nije se više toliko strahovalo za Granadu, gdje je, dakako, ostalo još Maura, koliko za Sevillu, za Toledo ili Avilu, i ponovno su se počela tražiti radikalna rješenja. L) toku ljeta 1580. u Sevilli je otkrivena velika zavjera povezana s Marokom: navodno su izaslanici šerifa, tada obuzetog željom da se osloni na Španjolsku, otkrili čitavu zavjeru174. U proljeće 1588. ponovno su počeli nemiri, ovaj p u t u Aragonu175. Oni su u srpnju potaknuli Državni savjet176 na vijećanje na kojemu je bila istaknuta opasnost koju za Španjolsku predstavlja prisutnost domaćeg neprijatelja, koji je u neprestanom porastu. Neka Njegovo Veličanstvo ne ponovi pogrešku koju je učinilo 1568. u Granadi; neka odmah napadne. Međutim, čitava ta pobuna bila je u početku pobuna nekoliko stotina Maura, izazvana svađama sa starim kršćanima177. Ona se vjerojatno vrlo rano stišala, i napuljski potkralj je u nju tako malo vjerovao da nije oklijevao izjaviti u svibnju kako su to samo glasine koje je proširila engleska propaganda1'7**. Osim što je to bio znak stanovite nervoze, možda je bio i izgovor. Jer u studenome iste godine španjolska se crkva još jednom upleće. Njezin tumač, toledski kardinal, predsjedava Državnom savjetu i oslanja se na izvješća izaslanika Inkvizicije u Toledu, Juana de Carilla179. Čini se da u tom gradu, gdje je 1570. stara kolonija Maura, mudejaresa, bila pojačana kolonijom deportiranih granadskih Maura, ovi još uvijek me­ đusobno govore arapski, dok se oni prvi, javni pisari, učitelji španjol­ skog jezika, nastoje uvući u dobre službe. Brojni su i jedni i drugi koji su se obogatili u trgovini. A ti đavolji nevjernici nikad ne idu na misu, ne prate na ulici Sveti sakrament, a ispovijedaju se tek iz straha od kazne. Žene se među sobom, skrivaju djecu da ih ne bi morali krstiti, a kad ih krste, za kumove uzimaju prve koje susretnu na ulazu u crkvu. Posljed­ nja pomast traži se samo za samrtnike koji je više nisu sposobni primiti. A ljudi zaduženi da bdiju i odgajaju te zabludjele, bdiju i odgajaju malo, jer ovi lutaju po miloj volji. Dužnost je dakle Državnog savjeta da to što prije riješi. 149

ZAJEDNIČKE SUDBINI! I SVEUKUPNA KRETANJA

Tako je i bilo učinjeno, utorka 19. studenoga 1588, na prijedlog kardinala koji je iznio svoje argum ente100. Može li se ostati ravnbdušan prem a zabrinjavajućem množenju Maura u Kastiliji, i osobito u Toledu, njihovom > ► alcazaru i utvrdi«, dok se broj starih kršćana, koji su dopali u ruke njihovih »milicija«, sve više smanjivao, i koji su, slabo naoružani, bili u opasnosti da jednog dana budu iznenađeni? Valjalo bi barem — i savjet je u tome bio jednoglasan — izdati nalog inkvizitorima da povedu istragu svaki u svom djelokrugu i da načine popis Maura. Strah, taj zli savjetnik, uvukao se tako u srce Španjolske. Sljedeće, 1589. godine, s engleskim provalama dolazi i strah da će Mauri, brojni u Sevilli, pružiti pomoć osvajaču181. U Valenciji će, 1596, vladati zabri­ nutost zbog istih veza182. Ta prisutnost neprijatelja usred vlastite kuće zaokuplja i baca na koljena španjolsku politiku: oni se nalaze tu, u samom srcu, rekli bismo, ili kao što se kaže na španjolskom jeziku, u »bubregu« Španjolske183. Godine 1589. Državni je savjet još uvijek govorio samo o popisu Maura. Ali događaji kreću ubrzanim tokom; kralja obasipaju bjesomučnim prijedlozima: neka se prisili Maure da neko vijeme, za plaću, služe na galijama: to bi barem zaustavilo njihovo širenje; neka se djeca odvoje od obitelji i dodijele vlastelinima, svećeni­ cima ili obrtnicima koji bi bili zaduženi za njihov odgoj; neka se najopasniji pogube; neka se Granađane, nastanjene u Kastiliji, vrati u njihov nekadašnji kraj, i tako ih se ukloni iz rinona-. neka ih se također iz gradova protjera u sela1*1. Od 5. svibnja, govorilo se o običnom i čistom protjerivanju: Katolički kraljevi nekoć su to učinili sa Židovima i na tome stekli svoju svetost105. U duhu, neželjene su Maure osudili svi članovi savjeta bez iznimke. Ali ti će osuđenici još dugo uživati u odgodi. Razlog je nedvojbeno u tome što Španjolska, angažirana u Nizo­ zemskoj, ratujući s Francuskom, suprotstavljajući se Engleskoj, ima i drugog posla od unutrašnjih razračunavanja. Nije njezina popustljivost, nego njezina nemoć, kao neobična posljedica njezine imperijalističke politike, spasila Maure kao što uže drži obješenog. Oko njih ne prestaju rasti bijes i mržnja. Jedan izvještaj upućen kralju u veljači 1596.186 buni se protiv nemarne politike vlasti prema tim nevjernicima i ukazuje na njihovo golemo bogatstvo: više od njih 20.000 u Andaluziji i u Toledskom kraljevstvu imaju prihode iznad 20.000 dukata. Može li se to trpjeti? Potkazuje se neki Francisco Toledano, Maurin iz Toleda, nasta­ njen u Madridu, najbogatiji trgovac željezom, koji trguje u Biskaji i Vitoriji i koristi to za trgovinu oružjem i arkebuzama. Pobogu, ta neka ga se zgrabi za šiju i neka se sazna tko su njegovi klijenti i pomoćnici! Godine 1599. u Državnom savjetu ponovno započinju beskrajne rasprave. Neka kralj donese odluku, i to bez oklijevanja, zaključak je svih prijedloga. Među potpisnicima nalazi se opet ime toledskog kardinala, 150

C ivilizacije

ali i d. J. de Borje, d. J. Idiâqueza, grofa de Chinchona, Pedra de Guevare,87. U golemoj masi spisa koji se u Simancasu odnose na odluke savjeta ne može se naći ni jedna u prilog Maura188. Epilog će biti progon Maura od 1609. do 1614. Da bi se on ostvario, bio je potreban čitav splet okolnosti, povratak na mir (1598-1604,1609) i tiha mobilizacija čitave ratne flote Španjolske, galijuni i galije189, koja je bila u stanju osigurati ukrcavanje Maura i sigurnost operacije. J. C. Baroja misli da su pobjede marakeškog sultana, u proljeće 1609, nad »kraljem« Feza potaknule na radikalne odluke, i činjenica je vjerodostoj­ na190. Tako je s porazom okončan dugi pokušaj asimilacije iberskog islama, porazom koji se osjetio istog trenutka. »Tko će nam izrađivali cipele?«, govorio je valencijski nadbiskup u trenutku progona kojega je i sam bio čvrst zagovornik. Tko će obrađivati naše zemlje, mislili su vlastelini s lugaresd e Moriscos? Progon će, znalo se to unaprijed, zadati teške posljedice. Uostalom, D iputados d e lRcino Aragona izjasnili su se protiv njega. Godine 1613-1614, Juan Bautista Lobana, koji putuje zemljom da bi ucrtao njenu kartu, iznosi u više navrata u svojim bilješkama očaj napuštenih gradova: u Longaresu ostaje 16 stanovnika na 1.000; u Miedasu, 80 od 700; u Alfamenu, 3 na 120; u Clandi, 100 na 300191... Povjesničari su rekli i ponovili da se sve rane dugo liječe. I to je istina192. Henri Lapeyre je pokazao da je progon zahvatio najviše 300.000 pojedinaca na ukupno stanovništvo od možda osam miliju­ n a19-4. No to je mnogo na razini vremena i Španjolske, iako smo mnogo ispod fantastičnih brojki koje su spomenute nedavno. Istodobno, Henri Lapeyre194 misli da su posljedice neposredno nakon progona bile teške, jer je demografski rast 17. stoljeća bio zakočen. Ipak, teško razrješiv problem nije u tome da se sazna je li Španjol­ ska platila ili ne visoku cijenu za progon Maura i žestoku politiku koju on podrazumijeva, ili je li imala razloga (ili ne) da tako postupi. Na radi se o tome da se obnovi proces u svjetlu naših današnjih osjećaja: svi povjesničari su, dakako, skloni Maurima... Nije važno je li španjolska postupila dobro ili loše time što se lišila radišnog i korisnog maurskog stanovništva, već zašto je to učinila? Prije svega, zato što je Maurin ostao neprilagodljiv. Španjolska nije tako djelovala iz rasne mržnje (koja je, čini se, gotovo odsutna u toj borbi), već iz mržnje prema civilizaciji, vjeri. Izljev njezine mržnje, progon, priznanje je vlastite nemoći. Dokaz da je Maurin nakon dva, tri stoljeća, već prema okolnostima, ostao i dalje stari Maurin: odjeća, vjera, jezik, ograđene kuće, maurske kupelji — sve je sačuvao. On je odbacio zapadnu civilizaciju; i to je suština rasprave. Na vjerskom planu nekoliko sjajnih iznimaka — kao i neporeciva činjenica da su Mauri u gradovima 151

ZAJEDNIČKE SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

sve više prihvaćali odoru osvajača195 — ništa ne mijenjaju. Maurin je u srcu ostao vezan za jedan golemi svijet koji se protezao, u Španjolskoj se to znalo196, sve do daleke Perzije, sa sličnim kućama, sa identičnim običajima i vjerovanjima. Svi protumaurski stavovi mogu se sažeti u izjavi toledskog kardina­ la: to su »pravi muhamedanci poput onih alžirskih«197. I tu nitko ne može predbaciti kardinalu nepravednost, već samo netolerantnost. Sama rješenja koja predalažu članovi savjeta to dokazuju. Ne radi se o lome da se uništi om ražena rasa: ali se čini nemoguće da se posred Španjolske zadrži neslomiva islamska jezgra. Dakle? Ili je treba istrgnuti odjednom, rušeći stup cijele civilizacije: ljudsku tvar; to je rješenje koje je na kraju bilo prihvaćeno. Ili pak treba pod svaku cijenu ostvariti asimilaciju koju prisilno pokrštavanje nije uspjelo. Netko predlaže da se sačuvaju samo djeca, ta podatna tvar, a da se pospješi odlazak odraslih prema Berberiji, pod uvjetom da se to ostvari bez buke. Drugi, markiz de Dénia, misli da djecu treba odgojiti kršćanski, muškarce od petnaest do šezdeset godina doživotno poslati na galije, a starce i žene u Berberiju. On smatra da bi bilo dovoljno rasporediti Maure po selima, u omjeru jedno maursko ognjište na pedeset ognjišta starih kršćana, zabranjujući im svaku prom jenu boravišta i bavljenje bilo čime drugim osim zemljoradnjom — neprilika za proizvodnju, prijevoz ili trgovinu bila je u tome da se davala prednost premještanjima i vezama s inozem­ stvom198. Od svih tih rješenja Španjolska je izabrala najradikalnije: deporta­ ciju, potpuno čupanje biljke iz njenog tla. Ipak, je li cijelo maursko stanovništvo iščezlo iz Španjolske? Ne­ sumnjivo, ne. Ponajprije, u nekim slučajevima nije bilo lako razlučiti Maurina od ne-maurina. Miješani brakovi bili su prilično česti i ukaz o progonu nije mogao voditi računa o svima199. Zatim tu su bili i neki drugi interesi koji su sigurno spasili dobar broj ljudi koji su trebali biti prognani. Mauri su gotovo u potpunosti bili prognani iz gradova; u manjem omjeru oni koji su živjeli na realengos, kraljevskim zemljama; i s još većim iznimkama, Mauri na vlastelinskim imanjima, gorštaci, izolirani seljaci200... Jer, napokon, Maurin je često ostao, ovaj put uronjen, stopljen s masom, ali ostavljajući u njoj svoj neizbrisiv trag201. Nije li kršćansko stanovništvo, kao i njegova aristokracija, već bilo obilježeno maurskom krvlju? Povjesničari Amerike potvrđuju da je Maurin imao udjela u naseljavanju Amerike202. Jedno ostaje izvjesno: to da muslimanska civilizacija, oslonjena na same maurske ostatke i na ono što je španjolska već bila upila od islama tijekom stoljeća, nije prestajala igrati svoju ulogu 152

C ivilizacije

u složenoj civilizaciji Poluotoka, čak i nakon kirurškog zahvata 16091614. Taj veliki val nije mogao počistiti ono što se zauvijek zabilo u tlo Iberije: ni crne oči Andaluzijaca, ni tisuće arapskih toponima, ni tisuće riječi koje su ušle u rječnik nekada pobijeđenih, a sada pobjednika. Mrtvo naslijeđe, netko će reći; i malo je važno što i danas kulinarski recepti203, obrti, vodeći položaji govore još uvijek o islamu u svakod­ nevnom životu Španjolske ili susjednoga Portugala. Pa ipak, u 18. stoljeću, u doba francuske prevlasti, na Poluotoku se održala jedna živa umjetnost, istinska m udejar umjetnost, sa svojim štukaturama, kerami­ kom i nježnošću svojih azulejos204. Prem oć Z apada Ali maursko pitanje samo je epizoda jednog mnogo šireg sukoba. Na Sredozemlju se odigrala velika borba između Istoka i Zapada u znaku vječitog »istočnog pitanja«, zbog neprekidno obnavljane borbe civiliza­ cija već prema prednostima koje sudbina naizmjence daje jednom pa drugom partneru. Dobre karte prelaze iz ruke u ruku, i prema tome pobjeđuje li jedan ili drugi, uspostavljaju se glavne kulturne struje, od bogatog ka siromašnom, od Zapada prema Istoku, ili od Istoka prema Zapadu205. Prvi preokret u prilog Zapadu djelo je Aleksandra Makedonskog: helenizam predstavlja prvu »europeizaciju« Bliskog istoka i Egipta, koja će trajati sve do bizantskih stoljeća206. S padom Rimskog Carstva i velikim invazijama u petom stoljeću, Zapad i antičko naslijeđe se ruše; bizantski i muslimanski Istok čuvaju i skupljaju njegova bogatstva i tijekom stoljeća odašilju ih prem a barbarskom Zapadu. Čitav naš srednji vijek zasićen je, obasjan Istokom, prije, za vrijeme i nakon križarskih ratova. »Civilizacije su se isprepletale sa svojim vojskama; mnoštvo priča koje su govorile o tim dalekim svjetovima proširilo se posvuda: Zlatna legenda obiluje tim motivima; priča o svetom Eustahiju, o svetom Kristoforu, o Taidi, o Sedam usnulih u Efezu, o Barlaamu i Jozafatu, istočnjačke su priče. Legenda o Svetom gralu zasniva se na priči o Josipu iz Arimateje; Roman Huona iz Bordeauxa briljantna je fantazmagorija o čarolijama Oberona, duha zore i svitanja; odiseja svetog Brandana samo je irska verzija pustolovina Sindbada Pomorca207«. A te posudbe čine tek jedan dio velike i izdašne mase razmjena. »Jedno djelo, piše Renan208, napisano u Maroku ili Kairu, bilo je poznato u Parizu ili Kolnu za manje vremena nego što je danas potrebno jednom kapitalnom njemačkom djelu da prijeđe Rajnu. Povijest srednjeg vijeka bit će potpuna tek kad se naćini statistika arapskih djela koja su čitali učenjaci 13- i 14. stoljeća.« 153

ZAJEDNIČKE SUDDINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

Hoćemo li se začuditi kad otkrijemo muslimanske izvore u Božanskoj kom ediji; da su za Dantea Arapi bili veliki uzori koje treba slijediti209, ili da sveti Ivan od Križa ima neobične muslimanske preteče, od kojih je jedan, Ibn Abad, pjesnik iz Ronde, znatno prije njega razvio temu »mračne noći«210? Još od vremena križarskih ratova nazire se preokret. Kršćanin se dom ogao mora. On sada ima prednosti i bogatstva koja donosi gospo­ darenje cestama i trgovinom. Alfred H ettner dobro je uočio te izmjene, ali on nikako nije u pravu kad tvrdi da se u 16, 17. i 18. stoljeću211 smanjuju kontakti između Zapada i Istoka. Naprotiv! »Od sredine 17. pa do kraja 18. stoljeća izvještaji o europskim putovanjima postaju sve brojniji na svim jezicima Europe.« Razlog je tome što se Istok »otvorio stalnim izaslanstvima, konzulima, kolonijama trgovaca, misijama za ekonomska istraživanja, znanstvenim misijama, katoličkim misijama..., avanturistima koji ulaze u službu turskog sultana«212. Zapad je tada počeo osvajati Istok: osvajanje koje je sa sobom nosilo elemente domi­ nacije. Ali vratimo se Zapadu 16. stoljeća: u to vrijeme on nadmašuje Istok i vuče ga za sobom. Nema dvojbe o tome, unatoč zdušnom zagovaranju Fernanda Grenarda. Ustvrditi to ne znači donijeti o tim civilizacijama određeni vrijednosni sud nego utvrditi da se u 16. stoljeću promjene odvijaju u prilog Zapada, čija snažnija civilizacija drži u svojoj ovisnosti islamsku. Na to bi moglo upućivati samo kretanje ljudi. Oni u velikom broju prelaze s kršćanstva na islam. On ih privlači svojim izgledima za pusto­ lovinu i dobit; privlači ih — i nagrađuje. Turskom sultanu potrebni su majstori, tkalci, stručnjaci za brodogradnju, sposobni pomorci, ljevači topova, talioci za obradu kovina koji su glavna snaga jedne države: a »Turci to kao i ostali narodi dobro znaju, piše Montchrestien,213 i nastoje ih zadržati kad ih se domognu«. Neobična prepiska između jednog židovskog trgovca iz Carigrada s Murat-agom iz Tripolija otkriva da je prvi u potrazi za kršćanskim robovima koji bi mogli tkati velur i damast2M. Jer i zarobljenici igraju svoju ulogu u opskrbi radnom snagom. Da li stoga što je prenapučen, još nedovoljno otvoren za preko­ oceansku pustolovinu, kršćanski svijet i dalje šalje svoje ljude prema Istoku? Kršćanina često, u dodiru s islamskim zemljama, obuzima vjerski zanos prema islamu. U afričkim utvrdama španjolski su garnizoni deset­ kovani epidemijama dezerterstva. U Djerbi, 1560, prije nego što se utvrda predala Turcima, brojni su se Španjolci pridružili neprijatelju, »napuštajući svoju vjeru i svoje drugove«215. Nešto poslije u La Gouletti je otkrivena zavjera da se grad prepusti Nevjernicima216. Sa Sicilije su brodovi često isplovljavali odnoseći sa sobom čete kandidata za odmet154

C ivilizacije

nišrvo217. U Goi, ista pojava kod Portugalaca218. Izazov je toliko jak da ne zaobilazi ni svećenstvo. Onaj »Turčin« koji u Francusku prati izasla­ nika Vrlo Kršćanskog kralja i kojega bi, kao što se preporučuje španjol­ skim vlastima, trebalo na putu uhvatiti, zapravo je bivši mađarski sve­ ćenik219. To nije rijedak slučaj: od oca Josipa bit će 1630. zatraženo da okupi kapucine izgubljene na Levantu, »zbog straha da se ne poturče«220. S Korzike, Sardinije, Sicilije, iz Kalabrije, Genove, Venecije, Španjolske, iz svih krajeva sredozemnog svijeta, odmetnici su prešli na islam. Ništa slično tome nije se dogodilo u suprotnom smjeru. Možda nesvjesno, Turčin otvara svoja vrata a kršćanin ih zatvara. Kršćanska netolerancija ne privlači ljude: ona ih odbija. I svi oni koje tjera iz svoga područja — Židovi 1492, Mauri u 16. stoljeću i od 1609. do 1614. — pridružuju se kontingentu dobrovoljaca. Sve odlazi prema islamu gdje ima mjesta i zarade. Najbolji je znak val židovske emigracije koja se, osobito u drugoj polovici 16. stoljeća, na putu prema Levantu naseljava u Italiji i Nizozmskoj. Val dovoljno jak da nije mogao promak­ nuti španjolskim agentima u Veneciji, jer preko toga grada prolaze te neobične migracije221. Pomoću svih tih ljudi Turska 16. stoljeća dobiva svoj zapadni odgoj. »Turci su, pisao je Philippe de Canaye 1573, preko obraćenika primili sve kršćanske prednosti«222. Sve: on pretjeruje. Jer tek što bi Turčin prihvatio jednu, uočio bi drugu koja mu nedostaje. Čudna trka, ili čudan rat, s malim ili velikim sredstvima. Jednog dana žele privući liječnika; drugi put topnika iz tih škola topništva; jednom opet kartografa, ili slikara223. Ili pak dragocjene proizvode kakvi su barut, tisovina za izradu lukova, koje ima na Crnom moru (jer ju je Venecija nekoć odlazila tamo tražiti da bi je prodavala u Engleskoj22 ') ali koja nije dovoljna za potrošnju turske vojske u 16. stoljeću, pa je uvozi iz južne Njemačke225. Godine 1570. optužit će Dubrovnik — i to Venecija, koje U ironije — da je isporučio Turcima barut, vesla i, povrh toga, jednog židovskog liječnika226 — Dubrovnik koji je i sam često tražio talijanske liječnike227. Potkraj stoljeća Englezima će jedna od najvažnijih trgovina biti ona olovom, kositrom i bakrom. Topovi izliveni u Nürnbergu možda su i bili isporučeni Turčinu. Carigrad se opskrbljuje također i na svojim graničnim područjima, preko Dubrovnika ili saksonskih gradova Transilvanije, bilo da je riječ o oružju, ljudima ili, kao što upućuje jedno pismo vlaškom kneza ljudima u Kronstadtu, o liječnicima i farmaceutskim proizvodima228. Berberske zemlje pružaju mu iste usluge, unatoč svome siromaštvu i svome stvarnom »barbarstvu«, i možda se, vrlo neobično — u musliman­ skom svijetu, dakako — nalaze u vrhu napretka, zapadnog napretka: jer svojim novačenjem, svojim položajem na oceanu, uskoro svojim vezama 155

ZAJEDNIČKE SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

s Nizozemcima, one su prve obaviještene o novim tehnikama. One imaju radnike: svakog ljeta obilnu žetvu zarobljenika koje pohvataju alžirski gusari i Andaluzijci, vješti majstori, od kojih neki znaju proizvoditi a svi rukovati puškom 229. Je li slučajno da je preustroj turske vojske, poslije 1571, i njena oprem a na zapadni način (arkebuza je zamijenila luk, topovi u sve većoj mjeri na galijama) djelo jednog Napuljca, Euldja Alija, odmetnika školovanog u školi alžirskih gusara? Kulturne su posudbe, međutim, kalemovi koji se ne primaju baš uvijek. Godine 1548. Turci su prilikom svoga pohoda na Perziju po­ kušali spahijama dati drugo oružje i naoružati ih kuburama (minores sclopetos quorum ex cquis usus est, precizira Busbec2*0); pokušaj je propao i spahije su, kod Lepanta i kasnije, ostale i dalje naoružane lukom i strijelama2*1. Ovaj neznatan primjer otkriva sam po sebi teškoću turskih zemalja da slijede svoje protivnike. Bez njihovih podjela, njiho­ vih svađa i njihovih izdaja Turci ne bi, unatoč svojoj stezi, svom fanatiz­ mu i izvrsnom konjaništvu i oprem i mogli izdržati borbu sa Zapadom. Sva ta pomoć izvana2*2 nije bila dostatna da se održi turski svijet: prijeti mu da potone potkraj 16. stoljeća. Do tada mu je rat omogućio da se dovoljno opskrbi potrebnim dobrima, ljudima, tehnikama ili proizvodima te tehnike, da se dokopa komadića hranjivog kršćanstva, na zemlji, na moru ili duž rusko-poljsko-ugarske zone. Gassot je u carigradskom arsenalu vidio kako se gomila topovsko oružje, pribavlje­ no u pobjedničkim ratovima ili vještom kupovinom ili izradom na licu mjesta2**. Rat je dovođenje civilizacija u ravnotežu: takvu bi tezu valjalo podržati. No taj rat na Sredozemlju, počevši od 1574, dolazi u bezizlazan položaj i 1606, na ugarskim bojištima, ostvaruje ravnotežu koju je otada nemoguće poremetiti. Tada se očituje slabost koja će se samo povećavati. Istina, mnogi se kršćani varaju u pogledu osmanske budućnosti tih prvih godina 17. stoljeća, ponovno povoljnih za križarske pohode2*11. Ali nisu li podjela Europe i počeci Tridesetgodišnjeg rata stvorili iluziju o osmanskoj snazi i spasili njihovo veliko carstvo?

3. Jedna civilizacija protiv ostalih: sudbina Židova235 Sukobi koje smo dosad razmotrili ograničavaju se, svaki put, na dijalog dviju civilizacija. Sa Židovima su sve civilizacije u sukobu i u položaju, svaki put, goleme superiornosti. One su snaga, mnoštvo, oni su gotovo uvijek neznatni protivnici. Ali ti protivnici posjeduju neobične sposobnosti: jedan ih vladar progoni, drugi ih štiti; jedna ih ekonomija izdaje, druga ih nadaruje; 156

C ivilizacijo

jedna ih velika civilizacija odbacuje, druga ih prihvaća. Španjolska ih progoni 1492, Turska ih prihvaća, sretna što će ih možda iskoristiti za rat protiv Grka..: Ima i mogućnosti za pritisak, za zaobilazno djelovanje: portugalski će Židovi to nebrojeno puta dokazati236. Na njihovoj su strani prednosti koje omogućuje novac, a u Rimu imaju ambasadora koji je obično odan njihovoj stvari. Ništa nije jednostavnije nego zamrznuti mjere koje je protiv njih donijela lisabonska vlast, koje su redovito ili povučene ili učinjene nedjelotvornima. Luis Sarmiento237 objašnjava to u prosincu 1535. Karlu V: preobraćeni Židovi, conversosi, ishodili su papinsku bulu koja im oprašta stare grijehe, što će omesti akciju vlasti, tim prije što su conversosi prezaduženom portugalskom kralju posudili novac: 500.000 dukata, ne računajući ostatak u Flandriji, koji je »u optjecaju u mjenicama«. Narod ipak strašno rogobori protiv tih trgovaca sušenom ribom,peixe seco, kojom se hrani sirotinja— i gunđa s mnogo gorčine, fieram cnte, reći će se u jednoj kasnoj mletačkoj prepisci iz listopada 1604, pola stoljeća nakon utemeljenja portugalske Inkvizicjc 1536238. Tu je također i oružje slabijeg: rezignacija, talmudski distinguo, lukavost, tvrdoglavost, hrabrost, čak junaštvo. Da bi njihov slučaj bio još zamršeniji, Židovi se, gdje god oni bili, povjesničaru čine vrlo sposob­ nima prilagoditi svakoj sredini. Oni su dobar materijal svakog kulturnog stapanja koje ih prihvati ili ih jednostavno zatekne. Nisu li židovski umjetnici i pisci, ovisno o slučaju, autentični umjetnici ili pisci Kaslilijc, Aragona ili druge zemlje? Također se brzo prilagođavaju društvenom položaju koji im se nam etne ili ponudi, onom najskromnijem kao i najsjajnijem. Evo ih dakle vrlo brzo usred kulturnog brodoloma, svoga prepuštanja, o čemu poznajemo brojne slučajeve. Ali oni obično za­ državaju ono što sociolozi i antropolozi nazivaju njihovom »bazičnom osobnošću«. Oni ostaju u srcu vjerni svojim vjerovanjima, u središtu svijeta iz kojega ih nitko ne može istjerati. Ta upornost, to očajno odbijanje snažno je obilježje njihove sudbine. Kršćani s pravom ističu upornost bogatih m arana (pogrdna riječ koja označava obraćenika)239 u tajnom vršenju židovskog obreda. Postoji doista židovska civilizacija, toliko osobita da joj se uvijek i ne priznaje to svojstvo autentične civilizacije. Pa ipak, ona zrači, prenosi, pruža otpor, prihvaća, odbija; ona ima sva obilježja koja smo naveli u vezi s civilizacijama. Istina je da se ona nije ukorijenila, ili da se slabo ukorijenila, da izmiče stabilnim geografskim imperativima koji su dani jednom zauvijek. To je njena najjača crta, ali ne i jedina.

157

ZAJEDNIČKE SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA

Nesumnjivo civilizacija Židovsko je tijelo razbacano, raspršeno poput sitnih kapljica ulja na dubokim vodama drugih civilizacija s kojima se nikada nije stopilo, pa ipak je o njima ovisilo. Tako da su njihova kretanja bila i kretanja drugih, budući »indikatori« izvanredne osjetljivosti. Tražeći ekvivalent židovskoj dijaspori, Émile-Félix Gautier dao je primjer, sam po sebi skroman, Mozabita Sjeverne Afrike, također raspršenih u vrlo sitne kolonije2'10. Mogli bismo isto tako ukazati i na Armence, brdske seljake koji su, u doba renesanse, postali m eđunarodni trgovci od Filipina do Amsterdama, kao i na Parse u Indiji, ili čak na azijske nestorijanske kršćane... Što je bitno? Priznati da pored nebrojenih otočića izgubljenih u stranim vodama postoje civilizacije dijaspore, brojnije nego što bi se u prvi mah moglo očekivati. Tako je i s kršćanskim zajednicama Sjeverne Afrike nakon muslimanskih osvajanja u 8. stoljeću sve do progona Almohađa u 13 stoljeću koji gotovo ukidaju njihovo postojanje. Ista je stvar i s donedavnim europskim kolonijama u zemljama Trećeg svijeta, prije njihova oslobođenja, pa čak i danas. Tako je i s Maurima, nasljed­ nicima muslimanske civilizacije i kojih se Španjolska surovo oslobađa, kao što smo izložili, u nastupu ledenoga gnjeva. Kad bi se ti otočići spojili, za njih bi se sve promijenilo. U srednjo­ vjekovnoj Španjolskoj, sve do nasilja u 14. i 15. stoljeću, židovske zajednice nastoje formirati gotovo neprekinuto tkivo, neku vrst konfe­ sionalne nacije2*1, jedan »milet«, kako kažu Turci, ili »melah« na jeziku Sjeverne Afrike. Originalnost Portugala je u tome što je 1492. prihvatio veliki teret židovske populacije sa španjolskim izbjeglicama. Original­ nost je Levanta iste vrste i iz istih razloga. Tako je još i u Poljskoj, koja se naglo razvija iz prve modernosti, od 15. stoljeća, gdje sve više jača utjecaj Židova, i gotovo da se stvara jedna nacija i jedna židovska država koju će zbrisati ekonomske teškoće i nemilosrdna represija 17. stoljeća, veliki potop 16482*12. U Brazilu, koji se tek rađa i koji je još slabo naseljen, Židovi su manje izloženi prijetnjama nego drugdje, sve do kraja 16. stoljeća2*1*. Svaki je put relativna gustoća židovskog stanov­ ništva odigrala svoju ulogu. Ali čak i kad su zastupljene u malom broju, te su elementarne jedinice m eđusobno povezane učenjem, vjerom, neprekidnim putova­ njima svojih trgovaca, rabina i prosjaka (ima ih čitava vojska); neprekid­ nom razmjenom trgovačkih, prijateljskih ili obiteljskih pisama; napokon i knjigama211. Tiskara je poslužila razmiricama, a još više židovskom jedinstvu. Tko bi mogao spaliti ili uništiti odjednom sve te knjige, koje se tako jednostavno umnožavaju? Pojedini primjeri lutalačkog života ilustriraju te žive napore za ujedinjenje. Jacob Sasportas rođen je 158

C ivilizacije

početkom 17. stoljeća u Oranu, koji je pod vlašću Španjolaca; najprije je rabin u Tlemcenu, zatim u Marakešu i Fezu; bačen u tamnicu, uspijeva pobjeći, dolazi do Amsterdama gdje postaje profesor na Akademiji Pinto; vraća se u Afriku; godine 1655. prati Menassea ben Israela za vrijeme njegova izaslanstva u Londonu; ponovno je rabin, većinom u Hamburgu, od 1666. do 1673; vraća se potom u Amsterdam, pozvan je u Livorno, ponovno se vraća u Amsterdam i tamo umire2'5... Te višestru­ ke veze objašnjavaju, jačaju koherentnost židovske sudbine. U svojim Idejama za filozofiju povijesti čovječanstva (1785-1792) Johann Gott­ fried von Herder napisao je da su »Židovi i dalje u Europi jedan azijski narod, stran našem dijelu svijeta, neraskidivo povezani sa starim zako­ nom koji im je bio dan pod dalekim nebom«2*6. Židovi, međutim, nisu rasa,247 i sve znanstvene studije dokazuju suprotno. Njihove kolonije biološki ovise o zemljama, narodima gdje su živjeli stoljećima. Njemački Židovi ili aškenazi, španjolski Židovi ili sefardi biološki su polu-Nijemci, polu-Španjolci, jer su krvna miješanja bila česta i židovske su zajednice nicale često iz obraćenja na židovstvo; one nikad nisu bile zatvorene prema svijetu koji ih okružuje i prema kojemu su se mnogo puta širom otvorile. Kako, uostalom, vrijeme koje je protjecalo ne bi pridonijelo njihovim stapanjima i njihovim miješa­ njima? Židovi koji su 1492. zauvijek napustili Siciliju, živjeli su ovdje već više od 1.500 godina248. Osim toga, Židovi nisu uvijek živjeli izdvojeno, nosili posebnu odjeću ili znakove po kojima bi ih se razlikovalo, kao što je žuta kapica ili kotač, onaj segno de tela za la in mezo elpeeto, kaže jedan venecijan­ ski rukopis iz 1496. godine249. Oni nisu uvijek stanovali u posebnoj četvrti, u getu (po imenu četvrti koja im je je bila dodijeljena u Veneciji, u kojoj se nekada željezo lijevalo, si gettava, u kalupe za topove)250. Tako napuljski Židovi u kolovozu 1540, izvrgnuti upornom neprijatelj­ stvu koje će se godinu dana kasnije obračunati s njima, ponovno protestiraju protiv odredbe kojom ih se obvezuje »da žive zajedno i da nose poseban znak«, h a b ita t ju n to s y traer serial, što je protivno njihovim pravima251. Uostalom, koliko li izigravanja i neposluha tamo gdje se primjenjuje odredba o segregaciji! U Veneciji, Židovi u prolazu kao i ostali, kaže se u jednoj senatskoj odluci iz ožujka 1556, »šire sc po cijelom području grada, nastanjuju se u kršćanske kuće, kreću se po volji, danju i noću«. Neka se okonča taj skandal, neka ih se primora da žive u getu, i »da ne mogu držati gostionicu ni u jednom dijelu grada osim u tome«252. Otprilike u to vrijeme stižu u Italiju Židovi iz Turske s bijelim turbanima, na koje imaju pravo Turci, dok bi njihovi morali biti žuti. To je lukavo s njihove strane, tvrdi Belon du Mans255, oni koriste povjerenje prema Turcima koje je na Zapadu čvršće prema Iurcima 159

ZAJEDNIČKI; SU D BIN E l SVEUKUPNA KRETANJA

nego prema njima. Godine 1566, ali to nije prvi znak uzbune, milanski Židovi prisiljeni su nositi žute kapice254. Segregacija je često zakašnjela i loše se provodi. U Veroni su 1599. (o tome se govori negdje od 1593) Židovi koji su »živjeli raspršeno, jedan ovdje, drugi ondje«, morali odrediti svoje stalno boravište »u blizini velikog gradskog trga«255, tamo »gdje se prodaje vino«, duž one ulice koja vodi prem a crkvi S. Sebastiano, koju je puk poslije nazvao via delti Hebrei256. Tek 1602. uvedena je ista mjera u Padovi, gdje su do tada »Izraeliti živjeli većinom raspršeni u svim zakutcima grada«257. U kolovozu 1602. u Mantovi izbijaju sukobi samo zato što Židovi nose, poput svih ostalih, crne kape258. U Španjolskoj i Portugalu koegzistencija je tijekom stoljeća bila pravilo. U Portugalu se jedan od najčešćih zahtjeva naroda odnosio na obvezu koju je papa uveo za Židove — a koji se na nju ne obaziru — da nose razlikovne znakove na svojoj odjeći kako bi ih se spriječilo, kažu to čak i cortesi 1481, u pokušaju zavođenja kršćanskih žena kojima su Židovi vrlo skloni. Židovski krojači i postolari često zavode žene i djevojke u kućama težaka kamo dolaze raditi259... Doista, u Portugalu su se Židovi pomiješali s aristokracijom, još više nego s pukom. U Turskoj, Židovi imaju svoje robove, kršćane i kršćanke, i »služe se kršćanskim ženama kao robinjama, miješajući se bez teškoća s njima, kao da su ni više ni manje Židovke«260. Ma kakve bile zabrane, nije krv održala židovske zajednice već neprijateljstvo ljudi u njihovoj okolini i njihova vlastita odbojnost prem a okolini. Sve je to stvar vjere, posljedica gustog spleta vjerovanja i običaja, različitog naslijeđa kao i prehrambe­ nih navika. Kad smo kod preobraćenih Židova, »oni nikada nisu napu­ stili način prehrane na židovski način, objašnjava Bernaldez, povjesničar Katoličkih kraljeva261, pripremajući svoja mesna jela s lukom i češnja­ kom i pržeći ih na ulju kojim su se služili umjesto slanine«. Mogli bismo pomisliti da čitamo karakteristike današnje španjolske kuhinje... Ali kuhanje na slanini bio je običaj starih kršćana, i kao što kaže Salvador de Madariaga, kasnija pobjeda ulja bila je židovsko naslijeđe, kulturni transfer262... Obraćenika, marana, odavalo je i to što bi subotom zaboravio upalili vatru u svojoj kući. Jedan inkvizitor predložio je jednog dana seviljskom guverneru: »Gospodaru, ako želiš znati kako conversosi slave sabbat, popni se sa mnom na toranj«. A kad su tamo stigli: »Otvori oči i pogledaj sve kuće u kojima žive conversosi-, ma kako hladno bilo, nikad nećeš vidjeti subotom da dim izlazi iz njihovih dimnjaka«265. Ta priča koju donosi Ibn Verga (oko 1500) ima prizvuk istine, a ti naleti hladnoće zimi u Sevilli previše su stvarni... Mali izdajnički znakovi: na Levantu Židovi nikad neće jesti mesa koje je obradio Turčin, Grk ili 160

C iv iliza c ije

Francuz; ne žele uzeti ništa masno ni od kršćana, ni od Turaka; ne piju vina koje prodaje Turčin ili kršćanin26,1. Ali, razumljivo, sve su židovske zajednice osuđene na dijalog, ponekad i u dramatičnim okolnostima kad se oko njih počinje mijenjati čitavo okruženje vladajuće civilizacije. Muslimani u Španjolskoj zauzeli su mjesto kršćana, ovi se zatim vraćaju s kasnim pobjedama rekonkviste. Arabofonski Židovi počinju govoriti španjolski. Ista je tragedija u Ugar­ skoj gdje su, s carskim prodorom od 1593. do 1606, budimski Židovi ukliješteni između dvije prijetnje, između careva i Turaka265... Sve te okolnosti čine od njih, mimo njihove volje, nasljednike okolnih civiliza­ cija čija dobra oni zatim prenose u jednom ili drugom smjeru. Bez namjere, oni su prema Zapadu, sve do 13. stoljeća, pa i dalje, bili posrednici arapske misli i znanosti, filozofi, matematičari, liječnici, kozmografi. U 15. stoljeću oduševljavaju se tiskarskim mogućnostima: u Portugalu je 1487, u Faru, tiskana prva knjiga Petoknjižja, koju je priredio Samuel Gacon. Desetak godina kasnije u Portugalu se pojavlju­ ju njemački tiskari266. Prisjetimo li se da tiskarski stroj, koji su u Španjolsku donijeli Nijemci, nije postojao prije 1475, možemo ocijeniti kolika je bila ta žurba Židova u tiskanju svetih knjiga. Protjerani 1492. iz Španjolske, Židovi će tiskarsko umijeće prenijeti u Tursku. Oko 1550, »preveli su sve vrste knjiga na svoj hebrejski jezik«267. Osnovati tiskaru bogougodno je djelo, što u okolici Koregismija, pored Istanbula, čini udovica Josipa Micasa, vojvode od Naxosa268. Godine 1573- Venecija nastoji, prema svojoj odluci od 14. prosinca 1571. godine269, protjerati svoje Židove. Ali nakon Lepanta, kolo sreće se okreće, i Soranzo u međuvremenu stiže u Carigrad, gdje obavlja funkciju diplomatskog predstavnika. Počujte riječi koje mu pripisuje jedan židovski kroničar270 pred Vijećem Desetorice: »Kakvu ste kobnu stvar počinili protjeravši Židove! Zar ne znate koliko će vas to kasnije stajati? Tko je Turčina učinio tako snažnim, i gdje je on našao tako vješte radnike za izradu topova, lukova, tanadi, mačeva i štitova, koji mu omogućuju da se mjeri s drugim narodima, ako ne među Židovima koje su protjerali španjolski kraljevi!« To isto kaže, oko 1550, i jedan francu­ ski izvještaj iz Carigrada271: »oni (m arani) su ti koji su te iste Turke upoznali s načinima trgovanja i pregovaranja u poslovima koje mi obavljamo mehanički«... Druga povlastica: na istoku su Židovi rođeni tumači u svakom razgovoru i bez njih ništa ne bi bilo moguće ili lako. Belon du Mans to objašnjava272: »Oni koji su došli iz španjolske, Njemačke, Ugarske i Češke podučili su svoju djecu jeziku (te zemlje): a njihova su djeca naučila jezik naroda na kojem moraju razgovarati, kao grčki, slavenski, turski, arapski, armenski i talijanski«... »Židovi koji žive u Turskoj obično 161

ZAJEDNIČKI: SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

znaju govoriti četiri ili pet jezika: a ima ih više koji znaju po deset ili dvanaest«. Ta mu napom ena pada na um i u Rosetti u Egiptu’; gdje su se Židovi »tako namnožili po cijeloj zemlji u kojoj vlada Turčin da nema ni grada ni sela u kojem oni ne žive i u kojem se ne množe. Oni također govore sve jezike, što nam je vrlo dobro poslužilo ne samo da nam budu prevodioci nego i da nam govore o tome kako stoje stvari u toj zemlji«27-5. Na lingvističkom planu, neobično je da Židovi, protjerani iz Nje­ mačke u 14,15, i ponovno u 16. stoljeću i koji donose procvat židovskoj Poljskoj, uvode ovdje svoj jezik, poseban oblik njemačkog jezika, jid iš27', kao što će španjolski Židovi, koji će poslije 1492. formirati svoje jake kolonije u Istanbulu, a osobito u Solunu, donijeti ovamo svoj ladino jezik, oblik španjolskog iz doba renesanse, i zadržati istinsku privrženost prem a Španjolskoj koju otvoreno pokazuju275 (dokaz da se domovina ponekad odnosi na vlastitim potplatima). Sitne pojedinosti naspram golemoj stvarnosti: jedan hispanist pronalazi danas kod Židova u Maroku2"76 napjeve i riječi iz španjolskih srednjovjekovnih romansi; jedan nam povjesničar ukazuje na sporost kojom se hamburški sefardi prilagođavaju (i to loše) njemačkom jeziku277. Vjerne su i židovske zajednice u Solunu, nazvane Messina, Sicilija, Puglia, Kalabrija278. Ta vjernost donosi im i neprilike: ona stvara kategorije. Židovski se narodi formiraju i, prem a prilikama, svađaju. Tako je Venecija, od 1516. do 1633, stvorila tri geta, jedno pored drugog, vecchio, nuovo, i nuovissimo, kao tri m eđusobno povezana otočića s vrlo visokim kućama (do sedam katova), jer prostora nedostaje a napučenost je ovdje naj­ gušća u gradu. Geto vecchio, geto Židova levantina, od 1541. pod nadzorom je Cinque Savii alla Mercanzia; geto nuovo, koji je pod kontrolom Cattaverija, pruža utočište njemačkim Židovima, todescbima, koji, ne mogavši ovdje svi stati, djelomice prelaze u stari geto. Tim će todeschima, prihvaćenim u vrijeme Cambraiskog saveza, siromašnim Židovima koji se bave staretinarenjem ili posudbama uz zalog, biti povjerena venecijanska zalagaonica — li banchi dellapovertà. Pa ipak, Židovi specijalizirani u velikoj portugalskoj ili levantinskoj trgovini, koje signoria naizmjence mrzi i gladi, dobivaju poseban status, nesumnjivo od 1581. godine279. Ali 1633- svi su Židovi, uključujući i ponentine, objedinjeni u istom getu. Odatle društvene, vjerske, kulturne razmirice u tom lažnom malom zgusnutom svijetu. Ta obilježja ne sprečavaju nastanak, sa svom njenom živošću i njenim nemirima, jedne židovske civilizacije, i sigurno ne inertne ili »fosilne«, kao što tvrdi Arnold Toynbee280. Naprotiv, budna je, agresiv­ na, ponekad na udaru neobičnih mesijanizama, osobito u razdoblju te prve modernosti u kojoj je podijeljena između racionalizma koji, prema nekima, vodi k skepticizmu i ateizmu, mnogo prije Spinoze, i sklonosti 162

C ivilizacije

masa prema besmislenom praznovjerju i zanosu. Svaki progon, kao protuudarcem, izaziva nove mesijanske pokrete, kao u vrijeme Karla V, od 1525. do 1531, lažne mesije, Davida Rubenija i Dioga Piresa, koji bune portugalske Židove281; tako će u 17. stoljeću mesijanska propa­ ganda Sabbataija Zevija282 na Istoku, u Poljskoj i još dalje, izazvati pravu plimu. Ali, zanemarimo li te krize, bilo bi pogrešno pretpostaviti da je židovsko držanje obično bilo miroljubivo i tolerantno. Ono se pokazalo aktivnim, spremnim na prozelitizam i borbu. Geto nije samo simbol zatvora u koji su bili zatvoreni Židovi već i simbol utvrde u koju su se sami povukli kako bi branili svoja vjerovanja i kontinuitet Talmuda. Židovima jedan tako simpatičan povjesničar kao što je veliki Lučio de Azevedo može tvrditi da je židovska netolerancija na pragu 16. stoljeća bila »sigurno veća nego u kršćana«283, što je retjerano reći. Ali napokon, ta je netolerancija očita. Čak se oko 1532. proširio glas — apsurdan sam po sebi — da su za vrijeme njegova prolaza kroz Mantovu284 Židovi pokušali preobratiti Karla V. na Mojsijevu vjeru!

Rasprostranjenost židovskih zajednica čak i da to nisu htjeli, Židovi bi sigurno bili osuđeni da budu veliki tvorci razmjena. Oni jesu, ili su bili posvuda; kad ih protjeraju, ne napuštaju nužno zabranjena mjesta, oni se vraćaju. Službeno su trebali biti odsutni iz Engleske od 1290. do 1655, godine njihova tobožnjeg ponovnog prihvaćanja, za vrijeme Cromwella; doista, London ima svoje židovske trgovce od početka 17. stoljeća, a možda i ranije. I Francuska ih se oslobađa jednom zauvijek 1394, ali vrlo rano eto ih ponovno (marani, doduše, i prividno kršćani) u Rouenu, Nantesu, Bordcauxu, Bayonneu, tim uobičajenim etapama portugalskih marana na putu prema Antwerpenu i Amsterdamu. Henrik II, »francuski kralj, dopustio je židovskim trgovcima iz Mantove da se vrate u gradove njegova kraljevstva i da trguju u zemlji. Također ih je oslobodio poreza i kad su došli da mu iskažu poštovanje i zahvalnost, pokazao se blagonaklonim prema njima, te godine«285, nedvojbeno 1547. Još je neobičnija, ako ne i važnija glasina koja se u proljeće 1597. širi Parizom, možda i Nantesom, gdje je hvata španjolska obavještajna služba: francuski kralj pomišlja na to da »omogući povratak Židovima koje je Vrlo Kršćanski kralj Luj Sveti prognao«286. Glasina se ponovno javlja četiri godine kasnije, 1601 »Jedan mi je važan Židov (iz Portugala), objašnjava Henriku IV. ambasa­ dor Philippe Сапауе, rekao da kad bi Vaše Veličanstvo htjelo dopustiti Židovima da se nastane u Francuskoj, da bi moglo izvući iz toga korist i u svojem kraljevstvu naseliti više od 50.000 obitelji razboritih i radinih 163

ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

ljudi«287. Oko 1610, m eđu Maure koji ulaze u Francusku, kroz koju obično samo prolaze, umiješali su se s izbjeglicama većinom*’Židovi i portugalski marani koji su se »pod kršćanskom maskom smjestili u Francuskoj, osobito u Auvergni«280. Na jugu Francuske Židovi su bili malobrojni. Oko 1568-1570. bili su prognani iz provansalskih gradova i svojevoljno su prebjegli u Savoju289. U Marseilleu, gdje je politika grada bila promjenjiva, ima ih početkom 17. stoljeća samo nekolicina290. Židovi prognani 1492. iz Francuske, smjestili su se u Languedocu, tu su ostali i »uputili Francuze u trgovinu sa Sjevernom Afrikom«291. Pod maskom novih kršćana, oni u Montpellieru rade kao ljekarnici i liječnici; Felix Patter boravi kod jednoga od njih. U Avignonu ih na kraju stoljeća, pod papinom zaštitom, ima 500, ali nemaju pravo kupiti »ni kuću, ni vrt, ni polje, ni livadu unutar ili izvan grada«, i svedeni su na zanat staretinara ili krojača292... Njemačka i Italija, razumljivo, previše se razlikuju a da bi u njih mogli odasvud i u isto vrijeme biti prognani, a sam Bog zna da su bili protjerivani i po deset puta. Jedan im grad zatvara vrata, drugi im ih otvara. Kad se Milano, 1597, nakon brojnih oklijevanja oslobađa svojih »Hebreja«, inače malobrojnih, oni odlaze, koliko smo o njima obavi­ ješteni, u Vercelli, Mantovu, Modenu, Veronu, Padovu i »okolna mje­ sta«29*. To sve često nalikuje na komediju (čak i kad loše svršava). Komedija u Genovi, iz koje su svečano protjerani 1516, a u koju se Židovi vraćaju 1517. godine294. Komedija u Veneciji, u Dubrovniku, jer sve se dobro svršava: u svibnju 1515. mali gradić koji je nahuškao jedan franjevački redovnik istjeruje svoje Židove; oni odmah u Apuliji i Moreji uvode blokadu žita protiv Republike svetog Vlaha (dokaz da gospodare tom namirnicom) i ova ih mora ponovno primiti; tek što 1545. pomišlja­ ju na to da ih protjeraju, sultan poziva Dubrovčane na red295... Godine 1550. Venecija je željela prognati svoje Židove, ali shvaća da oni kontro­ liraju i upravljaju njenom trgovinom: vunom, svilom, šećerom, mirodi­ jama — a da se sami Mlečani često zadovoljavaju preprodajom njihove robe, guadagnando le nostre soliteprovizioni, zarađujući samo uobi­ čajenu proviziju296. Doista, Italiju je nakon uzastopnih progona iz Francuske, Španjolske i Portugala, a osobito državu Svete stolice, kamo su se najradije sklanjali, ispunio velik broj Židova. U Anconi su za njih počela sretna vremena: prije žestokih progona pape Pavla IV. 1555. i 1556. godine 1.770 glava obitelji neometano kupuje nekretnine, kuće, vinograde, i oni »ne nose nikakav znak kojim bi se razlikovali od kršćana«297. Godine 1492. progon Židova sa Sicilije obuhvatio je više od 40.000 osoba298, i to većinom sitnih obrtnika čiji će odlazak otok teško podnijeti. U Napulju, naprotiv, koji će tek deset godina kasnije biti pod 164

C ivilizacije

k o n tro lo m K atoličkog kralja, m a lo b ro jn i ali b o g ati i aktivni Židovi, p o p u t A bravanela, o d rž a t će s e sve d o 1541. g o d in e 299...

Ne bi bilo umjesno uspoređivati te prognane Židove s odmetnutim četama razbojnika, ali, napokon, Hebreji i ljudi izvan zakona koriste pogodnosti složenog njemačkog zemljovida, u Njemačkoj kao i u Italiji. U blizini Njemačke nalazi se Poljska, kamo stižu kola s izbjeglicama koje se, u slučaju potrebe, skupljaju ovdje sa svojom kramom; u Italiji pogodna je pak blizina mora i Levanta. Mlečani govore 1571. o protje­ rivanju svojih Židova, a neki se već nalaze na brodovima spremnim za isplovljavanje kad stiže opoziv300. Ta putovanja morem nisu uopće bezopasna: oduzeti im prdjagu, prodati ljude, veliko je iskušenje za zapovjednika broda. Godine 1540. kapetan jednog dubrovačkog broda pljačka svoje putnike, Židove koji bježe iz Napulja, i ostavlja ih u Marseilleu gdje im se smiluje francuski kralj Franjo I. i vlastitim ih brodovima šalje na Levant301. Godine 1558. Židovi odbjegli iz Pesant302 stižu u Dubrovnik, i odmah dižu jedra prema Levantu: posada, možda dubrovačka, hvata ih i prodaje kao robove u Apuliji. Godine 1583. mornari, ovaj put grčki, ubijaju 52 od svoja 53 židovska putnika303. Uvijek u potrazi za gradovima »u kojima bi njihove noge mogle naći odmora«304, Židovi su napokon i neizbježno posvuda. Eto ih, godine 1514, na Cipru, gdje rektori dobivaju nalog od mletačke signorije da ne sile ni jednog od tih Židova da nosi crnu umjesto žute kapice305. U Istanbulu, evo tucet kretskih Židova u lošem položaju, što je prilika da se sazna da ih na njihovu otoku »ima više od 500«306. Na jednom drugom mletačkom otoku, na Krfu, godine 1588. ima ih 400, sparsiper la dite) con le lor case conggionte con quelle di Cbristiani, raspršeni po gradu i u kućama koje se miješaju s kršćanskim; bilo bi dobro, kaže se u našoj ispravi, da ih se razdvoji, na opće zadovoljstvo307. Doista, krfski će Židovi uvijek uživati očite prednosti kod mletačkih vlasti308. Želimo li ukazati na raspršenost Židova na Najvećem Sredozemlju i po svijetu, bez teškoća ćemo ih naći u Goi, Adenu, Perziji, »pod batinom u sjeni koje provode svoj bijedni život na cijelom Levantu«; ali ova je napomena iz 1660309, dok se kolo sreće već okrenulo i još će se okretati. Doista, jedan nam francuski dokum ent iz 1693- pokazuje portugalske i talijanske Židove koji su na Levantu »već 40 godina« i stavili su se pod zaštitu francuskih konzula u »Izmiru«. Isto su se tako uvukli u Marseille, gdje su se »neopazice domogli velikog dijela trgovine s Levantom, što je natjeralo pokojnog gospodina de Seignelaya da ih kraljevom zapovi­ jedi protjera iz Marseillea«310. Ah oni preuzimaju posao s druge strane, na samom Levantu. Na Madeiri su Židovi tako brojni na otoku Sâo Tome (to su očito novi kršćani) da »otvoreno« vrše svoje obrede31 *. U Ameriku su stigli prvi, i od 1515. prve su žrtve španjolske Inkvizicije na Kubi31165

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KHOTANJA

koja se tamo neće održati; godine 1543 Filip, tada regent španjolskog kraljevstva, prognao ih je — posve teorijska gesta — iz kastilijske Indije*1*... Židovi su također brojni u Sjevernoj Africi, a ima ih sve do Sahare. Ž idovstvo i kapitalizam Židov, nekoć seljak p oput Armenca, odvikao se tijekom stoljeća od rada na zemlji. Posvuda je o n novčar, vojni dobavljač, trgovac, lihvar, zalagaoničar, liječnik, obrtnik, krojač, tkalac, čak i kovač... Ponekad vrlo siromašan; po potrebi skromni zajmodavac. Vrlo su siromašne, nesum ­ njivo, one Židovke koje prodaju na tržnicama Turske rupčiće, ubruse, prekrivače za krevete*1*, ili svi oni Židovi o čijim nam nezgodama i zanimanjima, najčešće skromnim, govore rabinski zapisnici na Balka­ nu*15. Zalagaoničari, čak i oni najskromniji, gotovo su buržoazija u tim često izgladnjelim kolonijama. U Italiji je broj tih zajmodavaca visok i njihove usluge efikasne u selima i provincijskim mjestima ih potiču. U rujnu 1573 koparski podestat*16 zahtijeva da se u grad pozove jedan židovski bankar, inače će stanovnici, pod stalnim udarom skupoće, odlaziti, kao što i čine, k tršćanskim lihvarima koji im posuđuju uz kamatu od 30 i 40 posto, što se ne bi dogodilo sa židovskim zajmodav­ cem na licu mjesta. Sljedeće godine, 1574, la povera com m unità di Castelfranco traži od venecijanske signorije, koja joj to odobrava 6. travnja, da dopusti Židovu Josipu... di tener banco nella cittadina, col divicto perd di poter prestare salvo cbe sopra beni mobili, da smije posuđivati samo u zalog za pokretna dobra*17. Tako je 1575. la com m u­ nità di Pordenone zatražila sa svoje strane »za dobrobit brojnih siroma­ ha« da se može ovlastiti un ebreo a tener banco*10; što ne znači da je odmah sve išlo kao podmazano između židovskih pozajmljivača i kršćan­ skih posuđivača. Godine 1573. la com m unità di Cividale u Furlaniji*19 zatražila je tako da je se »oslobodi od židovske pohlepe koja glođe bez kraja i proždire siromahe loga grada«. U srpnju 1607. godine u Coneglianu su cestovni razbojnici, fuorusciti, opljačkali jednu židovsku zalagaonicu, un monte di hebrei. Capclletti signorije (mi bismo rekli carabinieri) kreću za njima u potjeru, vraćaju plijen (5.000 dukata u nakitu i drugim zalozima), ubijaju četiri razbojnika čije glave donose u Treviso dovodeći sa sobom dva živa zarobljenika*20. Ali pored tih pozajmljivača uz tjedne kamate i tih lihvara ima često i onih protjeranih, koji su se vratili, uvijek potrebnih židovskih veletrgovaca. Nalazimo ih u Lisabonu, unatoč masci novih kršćana, ili, ako su bogati, kao savršene kršćane, poput Ximenesovih, Caldeira, Evora... Opažamo njihov novatorski rad, kao onaj Michela Rodrigueza, ili bolje 166

C iv iliza c ije

Rodrigua, levantinskog Židova koji je u Veneciji zamislio splitsko prista­ nište321; naslućujemo njihovu moć, poput moći Samuela Abravanela i njegove bogate obitelji koja u svojim rukama drži, dugi niz godina, sudbinu napuljskih Židova, posuđujući kralju novac, i koja se zanima za trgovinu šećerom na Madeiri i na sajmovima Lanciana, kao i za trgovinu žitaricama322; naslućujemo golemi uspjeh španjolskih avisosa Levanta323 preko neusporedive karijere portugalske obitelji Mendes i njihova nećaka, Juana Mingueza zvanog Jean Miques ili Juan Micas. Kao maran, vraća se na židovsku vjeru u Istanbulu gdje postaje neka vrsi Fuggera, svemoćan gotovo do svoje smrti (1579), sanjajući da postane »kralj Židova« i da osnuje državu u Svetoj zemlji (obnovio je ruševine Tiberijade), da postane »ciparski kralj«, a zadovoljivši se napokon time da ga sultan imenuje, u nedostatku boljeg, vojvodom od Naxosa, pod kojim imenom su ga poznavali povjesničari i hagiograli koji su se njime bavili. Ali čak i taj sjajni uspjeh ovisi o njihovu kolektivnom položaju. Povjesničari koji se bave Turskom 16. stoljeća upućuju ovdje (možda prekasno) na prevlast židovskih trgovaca32-1. Oni vrlo brzo utvrđuju, zajedno s grčkim trgovcima, porezne prihode i čak prihode bogatih zemljoposjednika, a mreža njihovih poslova širi se po cijelom carstvu. Belon du Mans koji ih je promatrao, oko 1550, o njima već tada kaže: »Oni su toliko zahvatili tursku trgovinu da je bogatstvo i prihod sultana u njihovim rukama: jer oni nameću najvišu cijenu na ubiranje poreza u pokrajinama, utvrđuju porez na sol i pristanišnu pristojbu za brodove i druge stvari Turske...« I, zaključuje on, »budući da sam često bio primoran da se i sam poslužim uslugama Židova i da ih pohodim, odmah sam shvatio da je to najlukaviji narod koji postoji i prepun zlobe«325. Bez toga zajedničkog uspjeha ne bi bile moguće sudbine kao sto je ona vojvode od Naxosa. Također smatram da uspjeh njemačkih židovskih novčara, od Tridesetgodišnjeg rata, tih H ofjuden, tih »dvorskih Žido­ va«326, nije zamisliv bez akumulacije novca u mirnim godinama koje su uslijedile nakon Augsburškog mira (1555), i koje su njemačkim židov­ skim zajednicama pripremile kasnije povratke. Tako je potkraj 16. stoljeća veza s portugalskim Židovima, gospodarima šećera i mirodija, vlasnicima golemih kapitala, pridonijela uspjehu Amsterdama. Cijela je Amerika također bila zahvaćena u mrežu njihovih poslova. To ne znači da su svi židovski trgovci bogati ili bez briga. Ni to da je židovstvo, zbog svojih sposobnosti za špekuliranje ili svoje etike, odgovorno za ono što nazivamo kapitalizmom, ili radije pretkapitalizmom 16. stoljeća; ni da se »Izrael uzdiže nad Europom poput sunca, i da tamo gdje o n sja rada se novi život, dok u područjima koja napušta vene sve Što je prije cvalo«327. Već prije to da su se Židovi znali prilagoditi geografiji kao i promjenjivoj konjunkturi poslova. Ako su oni »sunce«, 167

ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

budimo uvjereni da se tim suncem upravlja sa zemlje. Židovski trgovci idu prema područjima u usponu, koriste se njima kao što i pridonose njihovu usponu. Tu se radi o uzajamnosti pruženih usluga. Kapitalizam je tisuću stvari istodobno, ali i sistem proračuna, upotreba tehnika, tehnika novca kao i zajma: no još prije nego što su kršćani zauzeli Jeruzalem 1099. Židovi poznaju suftayu, mjenicu, sakh, ček*28, koji se redovno upotrebljavaju u muslimanskom svijetu. Ta se tečevina mogla očuvati unatoč seobama židovskih zajednica. Osim toga, kapitalizam podrazumijeva cijelu jednu mrežu, splet povjerenja i suradnje raspoređenih u pravom trenutku na šahovskoj ploči svijeta. Opoziv Nanteskog edikta (1685) nije sam po sebi doveo do uspjeha protestantske banke, osnovane u 16. stoljeću, već je otvorio novo razdoblje u kojem su protestanti raspolagali, od Francuske, preko Ženeve, Nizozemske i Engleske, mrežom obavijesti i suradnje. Tako je tijekom stoljeća bilo i sa židovskim trgovcima. Oni su prva trgovačka mreža na svijetu, jer se nalaze posvuda: u pustim ili nerazvijenim područjima gdje žive i rade kao majstori, trgovci ili zalagaoničari, kao i u važnim gradovima gdje imaju udjela u cvatućim i unosnim poslovima. Ponekad su u malom broju: u Veneciji ih 1586. godine ima 1.424*29; u Hamburgu**0, na početku 17. stoljeća, jedva ih je stotinjak: najviše 2.000 u Amsterdamu, 400 u Antwerpenu 1570**1. Giovanni Botero**2 govori, potkraj 16. stoljeća, o 160.000 Židova u Carigradu i Solunu***, gradu koji je glavno utočište protjeranih Židova, ali jedva 160 njihovih obitelji može nabrojiti u Valoni, kao i u San Mauru, 500 na Rodosu, 2.500 osoba između Kaira, Aleksandrije, sirijskog Tripolija, Alepa i Angore... Brojke su manje ili više točne. Možemo, međutim, vjerovati da je tamo gdje je naseljenost gusta, na primjer u Solunu i Carigradu, sudbina za Židove bila teška, i da ih nužda tjera da se ovdje prihvate svih vrsta poslova, pa čak i onih koji nisu unosni. Ubrojimo tu tkalce, bojadisare iz Soluna, Istanbula, i drugih mjesta, putujuće trgovce po seoskim sajmovima, kupce krzna i koža... Male kolonije, naprotiv, često su kolonije imućnih trgovaca kojima pogoduje lokalizacija bogate trgovine, često privučene samom tom trgovinom i tim pridošlicama. U 13. stoljeću sajmovi Champagne središte su trgovačke ekonomije Zapada. Sve vodi prema njima, sve iz njih polazi. Židovi se sastaju u gradovima i selima Champagne**4, određeni broj umiješan ih je u poljoprivredni ili, još više, obrtnički život, posjeduje polja, vinograde, nekretnine, kuće koje prodaju ili kupuju, ali oni su već i u prvom redu trgovci i lihvari, »čini se da radije pozajmljiuju nego trguju«, pozajmljuju plemićima, osobito champagnskim grofovima, i samostanima. Privučeni sajmovima Champagne i prosperitetom koji nude, Židovi na njima ne 168

C ivilizaciji

igraju izravnu ulogu (iznimke potvrđuju pravila), kao ni glavnu ulogu. Oni na njima, međutim, drže neke konce. N a izm ak u 14. s to lje ć a je d in o e k o n o m sk i za štić e n o p o d ru č je na Z a p ad u je Italija: židovski s e trgovci u n jo j m n o ž e p o m iloj volji, jedna n ed av n a stu d ija 335 p o k a z u je d a se o n i bave niskim poslovim a lihve, istiskujući svoje k o n k u re n te , n a to j e le m e n ta rn o j razini trgovačkog života.

U 15. i 16. stoljeću glavnina trgovine na Sredozemlju odvija se u Sjevernoj Africi i na Levantu. Kad 1509. gomila u Tlemcenu zbog španjolske intervencije pokolje kršćanske trgovce, Židovi dijele s njima sudbinu336. Oni su također i u Beaiji, u Tripoliju, gdje se 1510. ustoličio Španjolac337. U tom istom gradu Tlemcenu, za vrijeme ulaska španjol­ skih trupa 1541, »Židovi koji su ovdje živjeli u velikom su broju bili zarobljeni i prodani u ropstvo... Jedan dio njih otkupljen je u Oranu i Fezu, a drugi su odvedeni kao zarobljenici u Španjolsku, gdje su bili prinuđeni odreći se Vječitog, Boga Izraela«338. Nekoliko godina ranije, za vrijeme osvajanja Karla V. Tunisa 1535, odvija se isti prizor. Židovi, »muškarci i žene, bili su prodani, pripovijeda liječnik Josip Ha Cohen,339 u najrazličitije krajeve, ali u Napulju i Genovi talijanske komune otkupile su ih velik broj. Neka im se Bog smiluje!« U Sjevernoj Africi židovske su zajednice žive, čak ratoborne na početku 16. stoljeća, prem a svjedočenju Leona Afrikanca, sposobne da pruže otpor, preživljavajući tako u nezahvalnom središtu španjolske utvrde Orana sve do 1668340, umiješane u sve poslove. Jedno istraživa­ nje, vođeno u oranskoj utvrdi 16263'11, ukazuje na dolazak karavana deva iz Sahare; jednu od njih, koja je dolazila iz Tafilaleta i Figuiga, pratili su »ratoborni Židovi«, zapravo obični trgovci, jer u Španjolskoj kao i u islamskim zemljama razlikuju M o t o s d e p a z , miroljubive podanike koji žive pored citadele, od nepokornih, M o r o s d e g u e rra - , ima čak i Židova d e p a z i d e g u e r r a . Ali prisutnost židovskih trgovaca na toj osi stare trgovine nije nezanemariva. Naše isprave svjedoče da židovski trgovci sudjeluju u velikom broju u životu Levanta; oni su svoji gospodari u Alepu i još više (portugalski Židovi) u Kairu, pozajmitelji novca kojima se utječu kršćani i u čije ruke očito dolazi karavanski prijevoz. Što još valja reći? Da je u Veneciji židovska prisutnost neprekinuta, unatoč napetostima, sukobima koji svršavaju sporazumima i pomire­ njima. Do progona je nesumnjivo dolazilo, i to bogatih marana, 14973'-, nakon njihovih špekulacija sa sicilijanskim žitom kojim se hrani Vene­ cija, ali riječ je o jednom malom broju pridošlica (sve upućuje na to da su se oni vratili, jer se 1550.343 ponovno postavlja problem njihova 169

ZAJEDNIČKI: SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

progona, i jer ih sve do kraja stoljeća, i kasnije, nalazimo poglavito u Veneciji). Također sam ukazao na židovsku prisutnost u Milam* i milan­ skom vojvodstvu sve do 1597. U Rimu i dalje vode bijedan život, ali irijumliraju u Anconi, sve dok je ona živa, naime do prvih godina 17. stoljeća; u Livornu, oni su zaslužni za uspjeh Medicija od samog početka, to jest od 159314 J. Njihovu bi sudbinu svakako bilo zanimljivo vidjeti u Genovi, prije­ stolnici bogatstva svijeta, ali o tome nam nedostaju dobre obavijesti. Jedino u što smo sigurni jest neprijateljstvo prem a njima. U Genovi, ljubomora obrtnika i liječnika prem a židovskoj konkurenciji dovodi, 2. travnja 1550, i do progona njihove zajednice dekretom »proglašenim uz zvuk trublje, kao što je bilo činjeno, kaže jedan svjedok, u vrijeme moga oca, rabina Jošue Ha Cohena«, 1516. godine. Taj isti svjedok, liječnik Josip Ha Cohen, nastanio se nedaleko Genove, na teritoriju Dominante, u Voltaggiu, gdje se i dalje bavio svojim pozivom-145. Godine 1559. ponovno nailazimo na neprijateljstvo Genove — ili barem na neprija­ teljstvo jednog uglednog Genovljanina, Negrona de Negrija, »pokvarena čovjeka koji je bio kao žalac u bedrima« Židova146; on će ih pokušati protjerati iz Pijemonta, ali bez uspjeha. U lipnju 1567. Genovljani su ih protjerali iz svoga D om inija, gdje su ih podnosili nakon progona koji je od njih oslobodio sam grad Genovu. Liječnik Josip Ha Cohen napušta tada Voltaggio i odlazi se nastaniti u »Castelleto, na teritoriju Montferrata, gdje su me svi primili s radošću«147. Precizniji podaci bili bi nam od veće koristi. Jesu li židovski veletrgovci imali, Т nisu, kao što ja mislim, pravo pristupa sajmovima Piacenze? Posljednja značajka na koju valja podsjetiti jest prodor marana preko Sredozemlja koji priprema trenutak Nizozemske i na velikom satu opće povijesti označava stoljeće Amsterdama. Godine 1627. grof vojvo­ da Olivares gura na veliku pozornicu asientosa portugalske marane; ukazuje se jedno drugo doba novčarstva koje je uostalom započelo još mnogo prije toga datuma148. Ono se ukazivalo mnogim znakovima. Već 1605. godine bilo je riječi o tome da se za 10.000 Židova izda dozvola da se mogu nastaniti u Španjolskoj, kako bi pomogli boljoj organizaciji linancija Katoličkog kralja nego što je bila pod režimom kršćanskih cisentistasci149. Mogli bismo nastaviti s našim podacima i ukazati na židovsku prisutnost u 17. stoljeću u Marseilleu, Livornu, Izmiru, u tri živa grada Sredozemlja; u Sevilli, u Madridu, u Lisabonu, još uvijek važnim mjestima, napokon u Amsterdamu i već u Londonu, gdje se između 1630. i 1635.150 nastanio bogati trgovac Antonio Fernandez Carvajal, the great Jew. Ali naš prikaz dovoljan je sam po sebi.

170

C ivilizacije

Židovi i konjunktura Načinimo ii kronološkim redom popis mučenja, pokolja, progona i prisilnih obraćenja koji čine martirologij židovske povijesti, nazire se veza između kretanja konjunkture i tih okrutnih mjera. One su uvijek ovisile o nepovoljnim uvjetima ekonomskog života, one ih prate. Nisu samo ljudi, vladari, ili »pokvarenjaci«, čiju ulogu ne treba nijekati, stali na kraj lagodnom i raskošnom životu zapadnih židovskih zajednica u Engleskoj (1290), u Njemačkoj (1348-1375), u Španjolskoj (pogrom u Sevilli i prisilno obraćenje 1391), u Francuskoj (konačni progon Židova iz Pariza 1394). Veći je krivac opća recesija zapadnog svijeta. Na toj mi se točki nikakva rasprava ne čini mogućom. Tako se, uzmem li samo primjer progona španjolskih Židova (1492), taj svjetski dogaclaj, po riječima Wernera Sombarta351, zbio kasno u razdoblju duge regresije: ona započinje s vladavinom Katoličkih kraljeva i traje barem do 1509, a možda i do 1520. Kao što je stoljetna regresija od 1350-1450. židovske trgovce odbacila prema Italiji i štitila njihovu ekonomiju352, lako ih kriza od 1600-1650. zatiče u isto tako zaštićenom području Sjevernog mora. Protestantski ih je svijet tada spasio, zaštitio i, obrnuto, oni su spasili i obdarili protestantski svijet. Napokon, kao što primjećuje Werner Sombart. Genova je bila jednako dobro smještena kao i Hamburg ili Amster­ dam u odnosu na pomorske putove koji se usmjeravaju prema Americi, Indiji ili Kini353. Ali te prilagodbe između konjunkture i sudbine židovskog naroda ne vrijede samo za velike događaje i duge faze, one vrijede i za pojedine krize. Logično je, uzmimo samo ovaj neznatan primjer, da je Dubrovnik 1545. godine pomišljao na to da protjera Židove, i to zato što je tada, poput svih ostalih, proživljavao teška vremena. Ili one mjere koje Venecija tako rado poduzima protivsvojih Židova i Židova u Terra Fermi, za vrijeme duge regresije od 1559. do 1575, dok se sve ruši u godinama rata s Turčinom od 1570. do 157335-1565

Otada je to za utvrdu bila stalna smetnja, i da je ublaži i podigne moral garnizona, sa četama djelomično unovačenim na svom tlu Andaluzije, stari je don Martin, El Viejo, kako su ga zvali da bi ga razlikovali od sina| poveo rat protiv Mostaganema, dvanaest milja istočno od Orana. Odu­ zeti Turcima Mostaganem značilo je prekinuti njihovu vezu s Tlemcenom odakle su slali namirnice i topove potrebne za njihove operacije na zapadu. Dobro vođena, operacija je morala uspjeti protiv slabo utvrđenog mjesta. Ali izgubljeno je vrijeme na uvježbavanje novih vojnika u prepadima oko Orana koji su uzbunili cijelu Sjevernu Afriku. Zatim je Starac sporo i oprezno vodio svoj pohod. Dana 26. kolovoza iznenadili su ga Alžirci i domoroci, on je pokleknuo pred njihovom brojnošću i više od 12.000 Španjolaca palo je u ruke pobjednika. U Alžiru su sve kuće bile pune tih novih zarobljenika, a sljedeće godine mnogi su se od njih preobratili i otišli u Malu Kabiliju boriti se u četama Hasan-paše1". Ove pojedinosti pokazuju s kakvom je snagom nova turska država krojila sebi mjesto u magrebskoj zemlji. Još bolje poznajemo njenu sve veću snagu na moru, na istoku do Sicilskih vrata, na sjeveru do Sardinije, na zapadu preko Gibraltara: »Turci su nedavno napali s četrnaest ili petnaest galija Algarve«, pisao je Nicot, ambasador francuskog kralja u Lisabonu, 4. rujna 155918, »i oteli nekoliko ljudi. Nakon mog dolaska oni su se povukli...«. Nanijeli su više štete u Kastiliji i »u Calizu19 podigli bijelu zastavu tražeći otkupninu za sav svoj plijen, i tu su bili otkupljeni svi zarobljenici«. Vidi se o kakvim se »Turcima« ovdje radi... Ali alžirska država, najmoćnija od berberskih država, nije bila jedina. Istočno od Magreba, »kraljevstvo« Tripoli razvijalo se po uzoru na Alžir, osobito otkad je 1556. Dragut preuzeo vlast nad njim. Ipak, s tom razlikom što se tripolitanska država mogla hraniti samo na račun očajno siromašnog zaleđa, teško pokorivog, osobito u području Dariena gdje su stanovnici po volji presijecali ceste kojima se iz Sudana dovozilo zlato i robovi. Ograničen s kopnene strane, Tripoli se sve više okretao prema moru; cijelo njegovo bogatstvo dolazilo je s te strane, sa bliske Sicilije, nadohvat ruke. Međutim, ono što Dragut, preko Sicilije, dovodi u pitanje je materijalni život zapadnog Sredozemlja, basta Cataluna y Valencia que morian de bambre, uključujući tu Kataloniju i Valenciju koje umiru od gladi, pisao je u lipnju 1559. vojvoda Medina Ćeli20, sicilski potkralj i veliki pokretač pohoda protiv Tripolija.

345

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

P o hod na D jerb u 21 Ovaj pohod krenut će drugim smjerom nego što je prvotno bilo odlučeno i okrenuti se protiv Djerbe; nakon preokreta o kojima ćemo ukratko izvijestiti. Ako odluka o pohodu nosi nadnevak od 15. lipnja 1559, kako svjedoče naredbe i upute odaslane iz Bruxellesa22, planovi su još raniji, a odgovornost za njih ne snosi samo Filip II. Svi svjedoci ističu ulogu vojvode Medine Ćeli, sicilskog potkralja, i velikog meštra Malte, Jeana de La Valettea. Prisni prijatelji2*, obojica imaju posla sa strašnim gusa­ rom iz Tripolija; kod Jeana de La Valettea, koji je nekoć, uime vitezova bio sjajan guverner Tripolija24, valja uzeti u obzir žaljenje jednog »Afri­ kanca« i ambiciju jednog državnog poglavara. Ponovno osvojen, Tripoli se morao vratiti u njegov Red. Za Juana de la Cerdu, vojvodu Medina Ćeli, osim sicilijanskih potreba tu je još i želja da s više sjaja ponovi ono što je njegov prethodnik Juan de Vega uspio protiv Africe 1550. Okol­ nosti su se činile povoljnima. Tripoli je slabo utvrđen, s garnizonom od jedva 500 Turaka. Dragut, koji je prisiljen na neprestane intervencije u zaleđu, u teškom je sukobu s »kraljem« Kairouana, emirom Chabbijom čije su trupe, prem a izvještaju iz La Goulette, potukle Dragutove, i koji uživa veliki moralni ugled, quasi come il Papa tra Cbristiani, tvrdi Campana25, što je ipak pretjerano. Napokon, uvijek se mogu naći pomoćnici među »Maurima«, nomadima koje su Turci previše mlatili da bi ih ovi mogli voljeti. Vojvoda Medina Ćeli s njima je povezan (i čak preko nekog Džafera Catanije ima pomagače u neposrednoj Dragutovoj blizini). Ali i on sam priznaje da, unatoč pismima i osjećajima tih šejkova, ne bi bilo razborito na njih računati26. Jedan malteški vitez, komandor Guimeran, otišao je u Bruxelles predložiti kralju plan za napad na Tripoli. Stvar je brzo prerasla stadij prvih ispitivanja. Osmoga svibnja 1559. Filip II. traži izvještaj od potkral­ ja. Ali taj izvještaj još nije krenuo sa Sicilije kad je kralj već donio odluku2'' i uputio je vojvodi Medini Ćeliju, zaduživši ga za vođenje pohoda u jednom pismu od 15. lipnja u kojem obrazlaže svoje motive: mir s Francuskom; interes da se Italija oslobodi takvog neugodnog susjedstva; loše stanje Dragutovih poslova nakon njegova povratka s pohoda u planine Dariena, među neprijateljske Maure koji ga gotovo drže u blokadi; napokon, pohod će biti lako izvesti jer se može krenuti u ljeto, prije nego što se gusar utvrdi u svom skrovištu. Istoga dana, u uputi zapovjedniku Guimeranu, vladar dodaje još jedan povoljan argu­ ment: sa svih strana je obaviješten da ove godine neće biti izlaska značajnije turske armade. Kralj je Medini Ćeliju stavio na raspolaganje talijanske galije, a one španjolske dobile su naređenje da se vrate u 5 4 6

Š est p o s lje d n jih g o d in a tu r s k e p rem o ći: 1 5 5 9 - 1 5 6 5 .

domovinu radi zaštite obala od gusara. Kad je njihov vođa Juan de Mendoza kasnije odbio da se priključi ekspediciji28, on je samo slušao njegova naređenja. Dakle, pohod će biti vođen samo s talijanskim dijelom flote Filipa II, galijama sa Sicilije i iz Napulja, galijama iznajmljenim od Genovljana, Toskanaca, Sicilijanaca, vojvode od Monaca, i savezničkim flotama pape i crkvenih redova. Nije bilo teško okupiti te brodove, slobodne nakon mira s Francuskom, u uobičajenoj i prikladnoj mesinskoj luci. Teže je bilo opskrbiti brodove svim neophodnim, a još teže prikupiti ljude. U početku je Filip II. predvidio ukrcavanje 8.000 Španjolaca, od kojih je 5.000 valjalo dignuti iz garnizona u Milanu i Napulju a 2.000 namaknuti u kraljevstvu Sicilije. S još tisuću ljudi, koje je nudio Guimeran u ime Malte, neće li to biti dovoljno29? Međutim, prije nego što je saznao za kraljevu odluku Medina Ćeli u svom podnesku od 20. lipnja traži dvadesetak tisuća ljudi, a dvije topovske baterije čine mu se dostatnim s obzirom na slabost utvrde. Ove brojke ističu već od početka suprot­ nosti između kraljeva plana, to jest brzog pohoda koji valja izvesti odmah, u tijeku ljeta, i složenije operacije koju namjerava provesti potkralj. Kad je kralj ustanovio da je teško povući Španjolce iz Lombar­ dije (utvrde u Pijemontu još nisu bile vraćene), odmah je, 14. srpnja-™, dao nalog da ih zamijeni 2.000 Talijana koje je vojvoda od Alcaic upravo poslao iz Napulja u Messinu, na galijama namijenjenim za pohod. Bilo je važno da one ne gube vrijeme na odlazak u Genovu i tamo na ukrcavanje četa i, kako je pisao Filip II*1, »da se pothvat izvede još za preostatka ljeta«. Djelujte brzo, bile su kraljeve upute. Ali Medina Ćeli traži pojačanje snaga, što prisiljava Filipa II. da 7. kolovoza*2 ponovi zapovijed da se Španjolci iz Lombardije con la mayor breuedad pošalju na Siciliju. Da, ali vojvoda od Sesse, upravo tada, u smrti Henrika II. nalazi novi argument da ne pusti svoje ljude**. Možemo zamisliti kakve su sve odgode bile nametane u stalnoj korespondenciji između Genta, Milana i Messine... Deseti kolovoza Giovanni Andrea Doria piše kralju da će jednu galiju povjeriti Alvaru de Sandeu: ovaj će otići u Genovu, odatle u Milano i tražit će od vojvode od Sesse da osim Španjolaca dobije i dvije tisuće Nijemaca te dvije tisuće Talijana iz Lombardije. Evo opet za galije novih problema transporta, ne računajući obavezni konvoj brodova natovarenih dvopekom za opskrbu. Dana 11. kolovoza™, u Milanu, vojvoda od Sesse napokon se odlučuje, vidjevši da je vojvodama od Savoje i Mantove vraćeno ono što je bilo dogovore­ no. Međutim, trebat će više od mjesec dana da španjolski, njemački i talijanski pješaci, obećani tim redom, stignu u Genovu*5. Dana 14. rujna*6 Figueroa, španjolski ambasador u tom gradu javlja o njihovu ukrcavanju na nekoliko nava i jedanaest galija: »Sve su to sjajne i dobre 347

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

čete. Ako ih vrijeme ne omete, one će krenuti u punom sastavu, ne gubeći ni trenutka«. Ali već je 14. rujan! " U Napulju ista kašnjenja i iste teškoće. Dana 14. rujna37 Andrea Doria javlja da su galije crkvenih redova krenule u Napulj da odande doprem e talijanske pješake koje je tamo skupio viteški red. Što se njega tiče, on je poslao galije u Taranto da tamo preuzm u pet talijanskih odreda koje je napuljski potkralj ustupio ekspedicijskom korpusu i da, napredujući sve do Otranta, ondje natovare barut i streljivo. Dan ranije primio je pismo od potkralja koji izjavljuje da više ne želi dati tražene pješake jer je primio »sigurnu vijest o dolasku turske flote od osamdeset brodova u Valonu gdje je na nju ukrcano 1.500 spahija«38. Odjednom on strahuje za svoje galije: »neka ih Bog dovede žive i zdrave...«. Međutim, vrijeme teče i Filip II. strahuje, to piše 8. listopada39: »Jako se brinem za uspjeh pohoda, jer je već kasna sezona«. Don Sancho de Leyva, koji vodi galije sa Sicilije, piše 30. studenoga iz Siracuse, gdje je premještena flota: »Nisam propustio da kažem vojvodi Medini Ćeli, i to u više navrata, da je prvi uvjet za uspjeh pothvata brzina a kašnjenje najveća prepreka... Međutim, po cijeloj se Italiji traže vojnici i hrana«40. Bilo je važno upozoriti na te spore priprem e41. Kada napokon, 1. prosinca, za neuobičajeno lijepa vremena42, flota isplovljava iz Siracuse, ona broji četrdeset sedam galija, četiri galijice, tri galijuna (u svemu pedeset četiri ratna broda i trideset šest teretnih brodova43); na njima je deset do dvanaest tisuća ljudi44, snaga daleko značajnija od one koja je poslana na Africu 1550, i koja je bila slabija samo od ekspedicija koje je Karlo V. osobno vodio protiv Tunisa i Alžira. Veličina te snage može objasniti sporost njenog okupljanja, ali usporila ju je i turska flota koja je u kolovozu stigla u Valonu45. Herrera tvrdi da ta armada od stotinjak brodova nije otišla dalje prema zapadu jer su je galije, okupljene u Messini10, stalno držale na oku. Valjalo bi reći barem to da su se dvije flote ukopale na pristojnoj udaljenosti. Tek kad su se u listopadu Turci uputili prema istoku napuljski će potkralj pristati da dade i posljednje vojnike potrebne za pohod koje je držao u Tarantu47. Kršćanska flora tada prelazi iz Messine u Siracusu. Ali odsad se više ne može govoriti o iznenađenju. Cijela Europa je upoznatu s događajima, Turci i gusari također. Dragut se utvrđuje. Jedna francuska nava, koja je 25. studenoga krenula iz Marseillea, nosi, barem do Miloša, vijesti o okupljenoj armadi u Messini48 i od koje je Dragut ujesen oteo jedan brod poslan u izviđanje49. Mletačkim izvještajima51’ šire se tisuće glasina, više ili manje točnih, tako da Turčin počinje u Carigradu na brzinu opremati flotu koja će, prema kazivanju, imati 250 brodova. Maksimilijan u Beču smatra »da se pohod toliko unaprijed 348

Šest p o s lje d n jih g o d in a tu r s k e p rem o ći: 1 5 5 9 - 1 5 6 5 .

razglasio da je Turčinu dan valjan razlog i vrijeme za pripremu tako velike armade«51. Je Ii flota krenula na put tijekom prosinca samo zato da unese barem malo iznenađenja? Svi su mornari znali da je ludost izabrati upravo to razdoblje. Ali vojvoda je vojnik a ne mornar; unatoč općem mišljenju, smatrao je to dobrim i flota je napustila Messinu. Gotovo odmah zahvaća je veliko nevrijeme. Jedino rješenje je otići na Maltu. Mornari su tada vjerojatno likovali jer ih je loše vrijeme tu zadržalo deset sedmica, do 10. veljače 1560. Za vrijeme toga dugog iščekivanja epide­ mije su desetkovale vojni korpus koji je i prije same borbe izgubio dvije tisuće ljudi. Bilo je predviđeno da se galije i nave, koje su krenule odvojeno, okupe u blizini Zuare. Nave su stigle sa zakašnjenjem; galije su tu bile od 16. veljače, nakon okršaja s Kerkennom i Djerbom, što je bila prilika da se zaplijene dva broda nakrcana uljem, tkaninom i mirodijama52, i propuste dvije galije koje su s Euldj Alijem umaknule do Carigrada i tu digle uzbunu. To je bila i prilika za Draguta koji se nalazio u Djerbi, jer mu je ostavljeno dovoljno vremena da bude obaviješten i stigne u Tripoli. Lako je pogoditi da je tu svatko bio vrlo uznemiren. Počujmo što, na drugom kraju Sredozemlja, kaže u Carigradu mletački bailo: stigle su četiri Dragutove galije. »Govori se da su one, osim robova, donijele golemo bogatstvo spomenutog Draguta, što je znak da on smatra igru izgubljenom. On traži hitnu pomoć navodeći da raspolaže sa samo 1.500 Turaka: svi gusari koji su boravili preko zime u Tripoliju, s otprilike petnaest brodova, pobjegli su bezglavo na vijest o dolasku Španjolaca...«53. Da je armada tada napala Tripoli imala bi nekih izgleda da pobijedi. Već je bila pogreška što je u Djerbi propuštena prilika da se uhvati Draguta, jer, prema kasnijem priznanju51 vojvode Medine Ćelija, 400 Turaka u garnizonu u Tripoliju ne bi moglo spriječiti njegovu laku pobjedu dok je gusar bio blokiran na otoku. Ali na obali kod Paloa, nedaleko Zuare, armada je opet stala tijekom druge polovice veljače zbog lošeg vremena; novo kašnjenje, nove epidemije, novi gubici ljudi. Drugoga ožujka ona diže jedra, ali za Djerbu, nedvojbeno zato što se znalo da se Dragut vratio u Tripoli: umjesto grada, zauzet će otok bogat palmama, maslinama, stadima, otok vune i ulja. Iskrcavanje je obavljeno 7. ožujka, bez teškoća. Početkom travnja genovski konzul Lomellino mogao je javiti iz Messine (kamo je vijest upravo stigla) : / 'armada nostra — izraz ima svoju jačinu — »zauzela je Djerbu«...55 Doista, toga dana vojvoda Medina Ćeli svečano je i pokroviteljski već ustanovio vlast španjolskog kralja na novom posjedu. Postavio je seika po svom izboru; on pazi da stanovnike Djerbe nitko ne uznemira349

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

va. tjera vojnike da plate sve što uzmu sa zemlje. Uostalom, izhafsidskog Tunisa i Kairouana opskrbljuju ih hranom. Međutim, na sjevernoj strani otoka započela je gradnja tvrđave, posao iznimno težak jer nedostaje drvo, kamen, vapno. Od domaćeg stanovništva nema nikakve pomoći osim konvoja deva. Dakle, vojska, iako pogođena groznicama, i dalje troši svoje snage u tim teškim poslovima. Najvještiji među vlasnicima brodova kupuju tko ulje, tko konje, tko deve, ili kože, vunu, tkaninu od kozje dlake... U isto vrijeme kad i Berberija, Napulj i Sicilija dobivaju vijesti s Levanta; a vijesti su loše. Napuljski potkralj obaviješten je početkom travnja da će turska armada isploviti mnogo ranije nego obično. Traži od kralja da se u Messini okupe galije, u prvom redu španjolske. One neće dostajati da se suprotstave Turčinu, ali će ga spriječiti da previše lako iskrca ljude i topove. On također piše i Medini Ćeliju da mu pošalje na galijama, i usmjeri ih prem a Tarantu, pješake iz Napulja koje mu je posudio50. Dvadesetprvoga, on povjerava kralju svoje strepnje; ako mu ti pješaci ne budu vraćeni, morat će novačiti Talijane uz nove troškove. Zagovara djelomičan ili potpun povratak ekspedicijskog korpusa, i dodaje: »Upozorio sam (vojvodu Medinu Ćeli) da je, po mom mišljenju, loše čekati da Turčinova armada dođe u vrijeme kad je armada Vašeg Veličanstva zaokupljena gradnjom tvrđave u Djerbi«. Nekoliko dana kasnije on preko nekog putnika koji se vratio iz Carigrada doznaje da je turska armada krenula u pomoć Tripoliju57. Dana 13. svibnja58 obav­ ještavaju ga da je već napustila Modon. Odmah, preko kopna, upozorava Siciliju, a preko (regate okupatore Djerbe. Kralju javlja: »Smatram da armada Vašeg Veličanstva nije u maloj opasnosti...«. Vijest koja stiže 14. upozorava da je armada viđena na pučini kod Zantea kako plovi prema Berberiji59. Ali tog je dana sve bilo svršeno u Djerbi. Flota Piali-paše išla je istom brzinom kao i vijesti. Osmi svibnja ona se nalazila između Malte i Goza. Plovila je ravno najvećom brzinom. U rekordnom vremenu od dvadeset dana prešla je udaljenost od Carigrada do Djerbe. Vojvoda, koji ju je očekivao tek u lipnju, ugledao ju je 11. svibnja. Dan ranije stigla je s Malte jedna fregata i upozorila ga na to. Nitko u Djerbi nije pomišljao na borbu. Kako će kasnije pričati Cirini, svima se činilo »da dobar bijeg vrijedi više nego junačka borba«60. Valja li takvo držanje pripisati »kompleksu inferiornosti«, ili nedostatku hladnokrvnosti vođa, ili želji većine od njih da zaštite teret na brodu prikupljen za vrijeme boravka na otoku? Visitador Quiroga kasnije će tvrditi da je upravo taj teret bio uzrok katastrofe: da nije bilo brige oko ukrcaja tih blaga prije pokreta, poslušalo bi se savjete napuljskog potkralja i turska bi flota nakon dolaska u Djerbu našla mjesto već više dana napušteno61.

350

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559-1565.

Sam bijeg, međutim, nije bio lagan. Ne želeći ostaviti talijansko i njemačko pješaštvo, koje je još bilo na kopnu, vojvoda je izgubio dragocjeno vrijeme između 10. i 11. Sutradan, kad je turska flota napala, nastala je posvemašnja panika62. Sve je bilo žrtvovano brzini bijega, uključujući već spomenuti teret, bale vune, žare s uljem, konje, deve koje su bacili s broda sa svim ostalim što je otežavalo kretanje brodova. Cigala, vičan piratskom životu na Levantu, bio je jedan od rijetkih koji su se usudili suprotstaviti. On je držao neprijatelja na odstojanju i napokon mu umakao. Ali od 48 galija ili galijica koliko je imala kršćanska armada u trenutku susreta, 28 ih je izgubljeno, ne računajući brodove koji su pali u ruke neprijatelja. Rijetko je viđen takav krah. Na Siciliji, u Napulju, Genovi, u Španjolskoj, cijelom se Europom vijest brzo proširila. Dana 18. svibnja, u dva sata ujutro, u Napulj je stiglo pet galija koje su izbjegle katastrofu, tri Antonija Dorije, jedna Bendinellija Saulija, jedna Stefana de’ Marija. One su donijele lošu vijest sa svim mogućim pojedinostima. Ne slučajno, to su bile unajmljene galije, ili galije cisentistasa, pojedinaca koji imaju ugovore, asientos, s kraljem Španjolske, dakle, u svakoj su prilici zaokupljene brigom da spase svoj kapital... Gotovo u isto vrijeme stigli su i drugi bjegunci na fregatama ili još skromnijim brodovima. Među tim sretnicima koji su izmakli turskoj budnosti nalazili su se Giovanni Andrea Doha, zapovjednik flote, pot­ kralj i nekolicina njima bliskih, »koji su čudom stigli do Malte i od Malte u Messinu«64. Međutim, više tisuća ljudi ostalo je u tvrđavi s obiljem hrane, prema kazivanju dovoljne za godinu dana. Što s njima? Iz La Goulette — tu je doznao vijesti tek mnogo kasnije, 26. svibnja64, možda preko Sicilije — Alonso de la Cueva piše 30. svibnja kralju: unatoč molbama koje mu upućuje napuljski potkralj, on ne misli da postoji mogućnost (u tome ima pravo, on je na strani Turaka) da se iskoristi tuniski kralj, vazal Njegova Veličanstva, za pomoć tvrđavi Djerba. Da je tvrđava sagrađena, ne na mjestu bivšeg dvorca, nego u Rochetti gdje se flota iskrcala, opkoljeni bi raspolagali dubokom lukom i pitkom vodom; moglo bi im se krenuti ususret. Ali ovako... Još neko vrijeme vojvoda od Alcale je uznemiren, razmatra plan za planom. Zatim se smiruje na vijest da je vojvoda Medina Ćeli spašen64. Ovaj mu, uostalom, za obranu Napulja dovodi dio talijanskog pješaštva koji je izbjegao katastrofu, u očekivanju da se u zamjenu za izgubljene španjolske pješake u Djerbi provede novo regrutiranje u Španjolskoj66. Filipu II. vijest je stigla oko 2. lipnja, preko Genove67. Javljeno mu je o gubitku trideset galija i trideset dva broda68, o sretnom povratku samo sedamnaest galija, što su približno točne brojke. Nakon vijećanja s vojvodom od Albe, Antoniom de Toledom, Juanom de Manriqueom,

351

DOGAĐAJI. POLITIKA 1 LJUDI

Guiierreom Lopezom de Padillom kralj je odmah odlučio da u Messinu pošalje jednu uglednu osobu da zamijeni potkralja za kojeg se još nije znalo da je živ, i da se na Siciliju dovede 5.000 pješaka koje valja okupiti u Kalabriji, a topništvo i streljivo uzeti od rezervi Napulja69. Govorilo se da će Filip II. zatražiti od francuskog kralja pomoć njegove flote70... Treći lipnja imenovao je za upravitelja Sicilije Don Garciju de Toleda, ta­ dašnjeg potkralja Katalonije. Organizirao je i pomoć tvrđavi u kojoj se smatralo da je još uvijek zatvoren Medina Ćeli. Kad je 8. lipnja primio umirujuće vijesti o Siciliji uzviknuo je s oduševljenjem71 da je to razlog više da se pobrinu za ljude u tvrđavi; dužnost je spasiti one koji su služili kruni. Mislio je okupiti do 64 galije u Messini i naredio je embargo na 30 velikih nava, dobro opskrbljenih topovima. Talijanski vojnici s Poluotoka, Španjolci iz Lom­ bardije koje će zamijeniti 3.000 alem anes altos, 3.000 ljudi iz Gornje Njemačke, to jest ukupno 14.000 pješaka bilo je predviđeno za po­ moćnu armadu pod zapovjedništvom Don Garcije de Toleda. Napokon, prema Gcnovi će biti upućena velika količina žita za proizvodnju dvo­ peka... Sve je bilo spremno. Ali 13. lipnja72, Filip II. primio je od Don Garcije de Toleda list u kojemu mu javlja da je sicilski potkralj živ73. Petnaestoga, kralj je naglo povukao svoje naloge obrazlažući da, prema svim obavijestima, opkoljeni imaju hrane za osam mjeseci, a turska armada samo za dva i prema tome ne može produžiti opsadu74. Sve pripreme su otkazane. Ipak, prošlo je dosta vremena dok su nove naredbe stigle do primalaca, a za to je vrijeme nastavljeno komešanje izazvano neprilikama u Djerbi. Stari princ Doria šalje savjete; čini mu se nerazboritim napasti direktno s nedovoljnim brojem galija. Bilo bi bolje pokušali diverzijski pohod prem a Levantu. Genovska signoria nudi četiri galije za pomoć tvrđavi. Gospodar Piombina stavlja jednu galiju na raspolaganje španjolskog kralja; ako ne bude prihvaćena, poslat će je bitscar su ventura75. Vojvoda od Savoje javlja da ih ima tri, jedna je u redu. druga ima samo posadu, treća nema ništa, ali očekuje četiri galije koje mu mora dati francuski kralj76. Estefano de Mari kupio je dvije galije od kardinala Viteliija i spreman ih je iznajmiti španjolskom kralju. Jedan Genovljanin, nastanjen u Veneciji, nekoć u službi cara, Domenico Cigala, nudi se da ode u Tursku i Perziju77. Na Siciliji vojvoda Medina Ćeli revno obavlja svoj posao. Njegovom brigom u srpnju se gradi sedam galija za račun Palerma, Messine i Regia Corte78. Već od travnja šest ili plovi, zamijenivši unaprijed one koje su izgubljene u Djerbi79. Napokon, još jednom nepredvidivost daje ton francusko-španjolskim odnosima: zahtjev za francuskim galijama nije bio jasno formuliran u ime Filipa II. Kako je Michiel kazao mletačkom duždu, 22. lipnja 1560,

352

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559-1565-

španjolski kralj više strahuje od odbijanja nego što priželjkuje pristanakH(1. Sumnje i zamjerke udaljuju dvije države. Filip II. dao je otpustiti francusku poslugu mlade kraljice. Ništa nije izmijenio u svom držanju prema engleskim poslovima. Oklijevanja Francuske nisu rjeđa, iako neredi koji počinju u kraljevstvu i kojima se pridaje preveliko značenje nagone vladu de Guiseovih na suradnju sa Španjolskom. Francuski ambasador u Španjolskoj izjavljuje Tiepolu a ovaj ponavlja duždu, 25. lipnja81, da je ponudio Španjolcima galije iz Marseillea i čete; ali to je 25. lipnja, deset dana nakon negativne odluke Filipa II. Vojvoda od Albe neće propustiti priliku da u rujnu istakne: «»... Nedavno, u trenutku poraza kod Djerbe, nismo se usudili tražiti (od Francuza) njihove galije za pomoć, što je Vaše Veličanstvo namjeravalo, jer, nakon što sam im se više puta obratio, nikad nisam naišao na takvo raspoloženje da bih mogao savjetovati Vašem Veličanstvu da iznese taj prijedlog. Kad je sve prošlo..., kad im se činilo da je njihova pomoć nepotrebna, ambasador mi je došao reći da će, ako galije budu potrebne, to biti uređeno«82. Neodlučna politika Francuske, ili radije vjernost političkim linijama iz prošlosti, teškoća za jedne i druge da se oslobode starog ponašanja. Ne ostaje li francuski kralj u vezi sa sultanom čije prijateljstvo8-1 nastoji sačuvati, i s Alžircima koji mu šalju izaslanike i kojima Marseille ispo­ ručuje oružje8'1? Istodobno, navarski kralj, Henrik, ili kako ga zovu Španjolci, gospodin Vendôme, iako nije na čelu Francuske, i čak je izložen progonima de Guiseovih, spletkari u Maroku kod šerifa8*5. Kad pogledamo Djerbu, vidimo kako su daleko proširili vrtlozi oko toga malog događaja; njegovi su valovi u nekoliko dana prekrili cijelu Europu. Čak i u Beču, gdje su malo ranije bili željni borbe s Turčinom, dogadaj je naveo Ferdinanda i njegove savjetnike na razmišljanje86. Teško bi bilo vjerovati da ugled Filipa II. nije bio okrnjen tom pustolo­ vinom, iako pisma ambasadora Katoličkog kralja u Beču tvrde da su protumjere koje je poduzeo njegov gospodar donijele više ugleda nego što bi mu donijela pobjeda u Tripoliju! S tog stajališta, je li naglo povlačenje, o kojem je odlučio španjolski kralj, bilo dobro rješenje? Ako su se u Djerbi mornari ponijeli vrlo kukavički, čete na kopnu časno su vršile svoju dužnost pod vodstvom Ajvara de Sandea, iskusnog vojnika. Iako opkoljen, on nije izgubio svaku vezu s vanjskim svijetom; još je 11. srpnja pisao potkralju Sicilije87. Možda je bilo razloga za vjerovanje da će turska armada odustati zbog nedostatka hrane i nadolaska lošeg vremena? Napuljskom potkralju dano je na znanje da će ona to učiniti ukoliko se ne priprema neki spasilački pohod. On je o tome obavijestio guvernera La Goulette, 26. lipnja (dakle prije nego što je saznao da je Filip II. odustao od pohoda), misleći da bi bilo dobro vještom indiskrecijom Turke uvjeriti da odugo­ 353

DOGAĐAJI. I’OI.ITIKA I LJUDI

vlače s pripremama za slanje pomoći88. Činjenica je da su turski vode u to doba pokazivali malo oduševljenja. Vrijeme je prolazilo; njihovi su gubici bili teški. U srpnju, povjerenik Piali-paše, Nusuf-aga, stigao je u Carigrad i nije krio da ne vjeruje u osvajanje tvrđave89. Međutim, u isto vrijeme iz Perzije su stizale dosta uznemirujuće vijesti: govorilo se da je suii umro, a njegov nasljednik voli Bajazida kao brata90. U Genovu je 15. srpnja stigao čak (Bog zna odakle, kada, kako je pošao) tobožnji Bajazidov ambasador kojega je Figueroa primio u svom dom u u Genovi, laskajući mu prije nego što ga je pustio da ode prem a Nici na jednom brigantinu91. Tek u Španjolskoj opazili su prijevaru. Sve te nade bit će iznevjerene. Ako Turci i nisu svom silom napali tvrđavu, domogli su se obližnjih bunara ostavljajući opkoljenima samo vodu iz nakapnica koja je brzo presušila sa srpanjskim vrućinama. Alvaro de Sande pokušao se probiti, ali je pritom uhvaćen, 29. srpnja. Dva dana kasnije, tvrđava je kapitulirala. Barem je takvo objašnjenje dao zaroblje­ nik, kad je 6. kolovoza pisao vojvodi Medini Ćeli92, prebacujući krivicu na svoje vojnike: »Da sam u ljudima našao ono što sam nalazio u drugim četama pod svojim zapovjedništvom, odnijeli bismo takvu pobjedu kakvu nitko nije postigao već godinama«. Malo je pretjerano to reći za neuspjelo isplovljavanje, i prije bismo povjerovali portretu koji će o tom čovjeku nešto kasnije u Turskoj dati Busbec: otežao, zadihan, gotovo uplašen... Tim prije što, makar samo kod Duroa9*, možemo naći objašnjenje toga drugog neuspjeha Djerbe koji, optužuje zapovjed­ ništvo. Ali najlakša optužba svakako je ona koju don Sancho de Leyva u jednom pismu kralju, pisanom s dna tamnice, 15619"*, upućuje protiv odgovornih za pohod: taj dvostruki poraz je Božji sud. Ako se bude poduzimao novi pohod, neka pripazi na bogohulnike, neka se vođenje povjeri pravom i dobrom katoliku... Misli zatvorenika koji razmišlja o uzrocima svog zatočeništva; ali istodobno, jer se radi o mudrom i pronicljivom čovjeku kojega ćemo kad bude slobodan opet naći na napuljskim galijama, to su i misli jednog katolika 16. stoljeća... Nakon predaje tvrđave turska je armada bila slobodna. Kad je to saznao G. A. Doria koji je krstario između Malte i Afrike s pojačanjem za La Goulettu, vratio se, napuštajući svoje planove protiv Tripolija95. Pobjednička se armada zaustavila u gradu prije pokreta prema Gozzu96, kamo će stići 13. kolovoza97; odatle je krenula na pljačkaški pohod uz sicilijansku obalu gdje je zauzela Augustu98, zatim pljačka i pali sela i zaseoke na obali Abruzza". Ali 4. rujna javljeno je da je na čišćenju u La Prevesi100 gdje je Piali-paša, nakon što je dobio naređenje da se vrati u Carigrad, ostavio spahije (oni će se vratiti kućama kopnenim putem) i razvio jedra prema Navarinu, prvi rujna. Cijeli niz izvještaja potvrđuje le vijesti i napuljski potkralj namjerava raspustiti čete koje su još na 354

Šest p o s lje d n jih god in a turske premoći: 1559-1565.

položaju u Cotronu i Otrantu101. Prvi listopada Piali-paša pobjedono­ sno ulazi u Carigrad na zeleno obojenom admiralskom brodu, u pratnji petnaest vatrenocrvenih galija i ostale povorke, usred topovskih salvi, klicanja gomile, zaglušne buke bubnjeva i truba. Busbec je opisao taj dolazak, dugi defile poraženih102, svečanosti u gradu u kojem će se s kršćanima neko vrijeme dosta loše postupati... Događaj je opravdao to oduševljenje: islam je, u svoju korist, završavao započetu borbu za prevlast na središnjem Sredozemlju103. Tripoli, gdje je vrhovna turska vlast bila ugrožena, sada je bolje čuvan nego ikad. Kršćanstvo strepi: tek što je turska armada napustila obale Italije, već se misli na nevolje koje će donijeti njen povratak... za godinu dana. Vojvoda od Monteleonea i napuljski potkralj govore o pohodu koji će turski sultan povesti protiv La Goulette 15б11(И! Kad se u Beču 28. prosinca105 doznalo da Turčin naoružava sto dvadeset galija, u mašti su one već namijenjene La Gouletti. Tu opsjednutost pothranjuje drskost koju je pobjeda islama dala gusarima. Usprkos zimi, oni odlaze sve do Toscane106. Sve talijanske i španjolske obale u stanju su priprav­ nosti10"’. U Carigradu se govori da su Španjolci tako uplašeni poukom iz Djerbe da su gotovo spremni napustiti Oran108. Nije se još dotle došlo. Ali istina je da je dvostruki poraz u Djerbi dao povoda korisnim razmišljanjima. Od ljudi na položaju pa sve do najskromnijih izvršilaca, svatko šalje svoje mišljenje u Madrid, a to mišljenje je najčešće da kralj ne može držati obale svojih sredozemnih država bez jake pomorske vojske. Po mišljenju vojvode od Albe109, valjalo bi ojačati garnizone u Italiji (sigurno slabe; vidjeli smo kako je bilo teško izdvojiti nekoliko ljudi), a njihov mali broj i smanjenje zbog Djerbe svakako su pridonijeli da »zakuhaju« talijanske spletke, od jeseni vrlo žive110 Ali, postati snažan i moćan na moru, to je bilo bitno. Svi to ne vide; ima onih koji se brinu samo za obranu i to kopnenu, kao vojvoda od Alcale koji nastoji da se utvrde otoci Ibiza i Menorca za koje se zna da su neutvrđeni111. Drugi su pronicljiviji. U svom ponešto ushićenom pismu od 9. srpnja 1560. vojvoda Medina Ćeli piše: »Našu slabost valja pretvoriti u snagu i neka nas Vaše Veličanstvo sve proda, mene prvoga, ali neka zagospodari morem. Tako će biti mirno, a njegovi podanici branjeni; inače će sve krenuti naopako«112. Senor del mar-. izraz više puta upotrebljava potkralj Sardinije Alvaro de Madrigal, pone­ kad preklinjući kralja da to postane, ponekad čestitajući mu da to namjerava, »jer to je potrebno za mir kršćanstva i očuvanje njegovih država«113. Iste te godine, 1560, kod kralja u tom smislu posreduju doktor Juan de Sepulveda11'1 i ekstravagantni doktor Buschia, slabo poznati predstavnik Španjolske u Dubrovniku, jedan od onih obav355

IXK iA O A Il. POLITIKA I LJUDI

ještavača koji, da zarade za život po napisanom retku, često prenose i goslionička naklapanja...115 *• Maštanja diplomata idu putovima koji su im prirodniji, ali cilj je isti. Svi se okreću prema Veneciji: u toj bijedi kršćanstva, jedina bi Venecija — kasnije će se to dobro vidjeti— mogla vratiti Zapadu premoć na moru. Tko poznaje taj sebični grad može se tome samo nasmijati. Ono što se od njega traži značilo bi prestanak trgovine. Ali dičnim perima takve teškoće ne smetaju i ona nastavljaju dalje. U Beču, 8. listopada, grof Luna misli >*da bi koristilo Njegovom Veličanstvu da se vrati u savez koji su (nekoć) imali Mlečani s carem, mojim gospodarom, neka mu je slava...«110. Čini se da je u Rimu doista spominjana ideja o savezu protiv Turaka koji bi uključivao Veneciju, u razgovorima između novog pape Pija IV. i don Juana de Zunige koji tada u Rimu, zajedno s bratom, kastilijskim komandorom, predstavlja interese Filipa II. »U drugom pismu odgovaram«, piše Filip dvojici braće, »na ono što ste mi vi, don Juan de Zuniga, pisali i tamo iznosim naše mišljenje o vašim razgovorima s Njegovom Svetosti o savezu s Mlečanima protiv Turaka. Ovdje sam vas posebno želio obojicu izvijestiti o prijedlozima po tom istom pitanju (uime vojvode od Urbina i preko Ruya Gomeza) grofa Landriana koji bi, ukoliko ja to želim, preuzeo na sebe da se ostvari taj savez. Na što je odgovoreno, s obzirom na to da bi takav čin služio Bogu i dobrobiti kršćanstva, da bih se ja tome vrlo radovao. Uto je um ro dužd te Republike, prethodnik sadašnjeg (dakle, posao je započet prije 17. kolovoza 1559). Obustavio sam razgovore na nekoliko dana. Ali grof Landriano mi je rekao da će vojvoda preuzeti stvar«117. Poraz u Djerbi je na neki način bio koristan. On je suočio Filipovo carstvo s njegovim dužnostima na Sredozemlju. Prisilio ga je da reagira. Djerba i godina 1560. označile su vrhunac osmanske moći. To znači da će nakon 1560. ona opadati. Ne svojom krivnjom, nego zbog obimnog posla pomorskog ekipiranja koje započinje te godine i širi se od Palerma i Messine na sve obale zapadne Italije i sve sredozemne obale španjolske.

2. Oporavak Španjolske Oporavak Španjolske ne bi bio moguć bez neobjašnjiva predaha koji su Turci ostavili svome protivniku. Ni 1561, ni 1562, ni 1563, kao ni 1564. godine turska armada nije isplovljavala. Tijekom četiri godine zapadno je kršćanstvo strahovalo. Ista se komedija ponavljala četiri godine zaredom: Turčin se naoružava, vrlo će rano isploviti, sa silovitom vojskom, napast će La Goulettu i Sardiniju; tako govore zimski izvještaji. Л zatim, tijekom ljeta na površinu izlaze najluđi nemiri, ali sve se 356

Šest posljednjih godina turske prem oći: 1559-1565.

rasplinjava. Mogu se obustaviti zimske obrambene pripreme, obnoviti zajmovi, raspustiti trupe, nije ih potrebno premještati ni skupljati. Postoji na Sredozemlju nešto poput dvostrukog disanja španjolske politike. Ništa lakše, s obzirom na nebrojene isprave koje je ostavila, nego slijediti njezin ritam. Od 1561. do 1564. Hoće li turska armada isploviti 1561? Pod još uvijek živim i deprimirajućim dojmom Djerbe, svi su u to uvjereni te dosadne zime 15601561, kada negdje nedostaje žita118, a negdje hara kuga119? Evo jednog Francuza koji se vraća zajedno s jednim dubrovačkim vojnikom iz Carigrada. Putem razgovaraju, i Dubrovčanin po povratku kući, počet­ kom siječnja 1561, tvrdi, po riječima svoga suputnika, da se turska vojska vraća iz Perzije i da će armada ove godine biti im portantissima12°. Rezimirajući izvještaje koji su mu na uvidu, napuljski potkralj uvjerava, 5. siječnja, da će armada rano isploviti. On će za dvadeset ili trideset dana poduzeti mjere kako bi luke stavio u stanje pripravnosti. Hoće li mu biti poslani obećani Španjolci; hoće li se na vrijeme pozabaviti La Goulettom1- 1? Mjesec dana kasnije, po riječima sicilskog potkralja, Oranu i La Gouletti prijeti armada (11. veljače122). Ne računajući i vrlo ozbiljne pohode Alžiraca, i toliko prijeteće da Filip II, 28. veljače, odbija zahtjev potkralja Mallorce da napusti otok123. Izvještaji s Krfa (od 30. ožujka, u Napulju će biti primljeni 2. svibnja) najavljuju tursku armadu od stotinu galija12d, a Antonio Doria, putujući u travnju u La Goulettu, strahuje od susreta na moru s gusarima koji su navodno odlučili da blokiraju utvrdu, očekujući tursku flotu125. Prvi izvještaj iz Carigrada, s nadnevkom od 9. travnja 1564126, navodi da će to biti tek mala mrska armada, namijenjena samo obrani obala Levanta. Ta kasnije potvrđena novost127 doprijet će do Napulja prije lipnja, a do tada nema popuštanja u kršćanskoj obrani. Čitav niz zahtjeva iz La Goulette za vodom i topovima128 bili su zadovoljeni od travnja do lipnja. U svibnju, napuljski je potkralj zatražio od pape da ovlasti Marcantonija Colonnu da sudje­ luje u mogućoj obrani Napulja129. No je li potrebno ulaziti u sve te pojedinosti teške političke i vojne mašinerije, uostalom, urednije u svojem djelovanju nego što govore povjesničari? Pratimo li događaje počev od Napulja, tek početak kolovoza obi­ lježio je povratak miru, s demobilizacijom Talijana slavljenih u obranu obala130. U Španjolskoj, uzbuna je završena početkom rujna: »sada kad je prošlo vrijeme i bojazan od turske vojske«, piše 5. rujna iz Madrida biskup Limogesa131. Krenuvši iz Carigrada u lipnju, turska flota od pedesetak galija zadovoljila se brzim putom od Carigrada do Modona. 357

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

Modon je napustila početkom srpnja, a 19. kolovoza napustila je Zante da bi se vratila u Car igrad132. Čemu taj polovični trud? Čemu ta pogreška? Dokumenti nam daju mogućnost izbora između dojmova i pretpo­ stavki. Jesu li uzrok tome perzijski poslovi, kao što upućuje pismo Boistailléa Caterini d e ’ Medici, napisano u Veneciji 7. lipnja 1561133? Već je njegovo pismo od 11. svibnja13*1 govorilo: »Kralj Filip... nema drugog sigurnijeg sredstva da zadrži spom enutog sultana u toj zemlji, do tom uzdom. I može biti siguran da ga sultan ne bi ove godine tako olako pustio kao što je učinio da nije iz carigradske luke poslao samo 40 galija«. Valja usput primijetiti da je u Veneciji, 9. svibnja, informacija već poznala: 8. lipnja, potkralj Sicilije još ne zna hoće li biti ili neće opasnosti od Turaka135. Boistaillé ipak ne vjeruje da je perzijski rat dostatan da se objasni tako neuobičajena žurba armade prilikom povrat­ ka u njene baze u srpnju136. Je li Piali-paša doista umro, kao što se govori, pitaše on 11. srpnja? Nije um ro Piali-paša, već Rustem, iAli-paša je došao na mjesto velikog vezira137; možda je suparništvo između ministara turskog sultana odigralo ulogu u tom e138. Kolale su svakojake glasine, pa čak i ona da galije moraju intervenirati u ratu na Crnom m o ru 139. Izvještaj španjolskog ambasadora iz Beča, 14. rujna1"10, još je po­ drobniji: sultan se nije uspio sporazumjeti sa sufljem, nikla je živa želja za osvetom, i naredio je da se objavi rat protiv Perzijanaca. Govori se da će on prezimiti u Alepu, kako bi ondje priprem ao sljedeći pohod. Ali govore također, a time se svjedočanstvo grofa Lune čini dostojnim pozornosti, da se »on neće usuditi napustiti Carigrad, i zato što nije siguran u svoga sina Selima, jer se boji, s obzirom na Bajazidovu popularnost kod mnogih podanika, da u tim krajevima ne plane pobuna i da se on neće moći u njih vratiti«. Naslućujemo pozadinu na koju upućuje taj dokument o ratu protiv Bajazida, čije društveno značenje ne bismo smjeli zanemariti. On Tursku onemogućuje sve do njenog središta, pa čak i paralizira... Hoćemo li tim iznesenim tumačenjima dodali i pretpostavku koju su iznijeli i kršćanski promatrači? Čini se da je u Turskom Carstvu 1561. godina bila godina slabog uroda, sporova oko žita s Mlečanima, vala epidemija. Sve je to odigralo svoju ulogu. Godine 1562. vijesti iz Carigrada bile su manje uznemirujuće. Jedino su pomalo senzacionalni izvještaji, primjerice, onaj koji prikazuje jednog ambasadora tuniskog kralja kako pred turskim sultanom 141 trga svoju odjeću ili pak oni koji ukazuju (ali oni zanimaju samo Genovu) na putovanje Sampiera Corsa u Carigrad okolnim putem preko Alžira112. Pripreme za obranu, započete kasnije nego prethodne godine, ranije su prekinute. Turska flota nije pokušavala nikakvu pljačku, i već u svib­ nju143 zazvonio je kraj uzbune u Napulju, a već prvih dana lipnja141 u 358

Šest posljednjih god in a turske premoći: 1559-1565.

Madridu. Neobičnost koja se tumači samim pretjerivanjima i nepotreb­ nim strahovanjem proteklih godina, činjenica koja se ovaj put učinila gotovo prirodnom i nije bilo potrebno razbijati glavu u traženju razloga. Napuljski potkralj jednostavno piše da sultan neće poslati svoju flotu protiv La Goulette, »bilo zbog svađe njegovih sinova, bilo zato da se ne udalji sa svojih obala, ili zato što zna da je to mjesto dobro zaštićeno«115. 11 svakom slučaju, zbog valjanih i nužnih razloga, jer sultan te iste godine potpisuje primirja s carem obustavljena još godine 1558и6. Tom su prilikom uz otkupninu oslobođeni Alvaro de Sande, don Sancho de Leyva i don Berenguer de Requesens117. Nedvojbeno, sultan se želio odlučno okrenuti Istoku, budući da mu mir koji je de facto mogao slobodno nametnuti kršćanstvu na moru nije bio dovoljan, jer je isto tako želio slobodu djelovanja svojih vojski na kopnu, na zapadnim granicama. Tijekom zime koja je uslijedila kršćanstvo se privikava na taj mir, ipak službeno poduzimajući mjere opreza. Ponovno se, dakako, govori o prijetnjama La Gouletti, Sardiniji. Ali od siječnja 1563, svađe zbog žita koje Venecija, kao obično, pokušava preuzeti na Arhipelagu, ukazuju na to da turske žitnice baš nisu dobro napunjene118. Isto tako, vrlo se rano saznaje da je Sampiero Corso naglo promijenio smjer puta. Značajno je da Filip II, iz Escoriala, oprezno zvoni na uzbunu119 i opskrbljuje La Goulettu, taj mali bezdan koji se nikada ne može napunili. Još od početka lipnja, u Napulju su sigurni da neće biti isplovljavanja armade. Jedan glasnik, koji je iz Carigrada krenuo 29. travnja stigao jc 5. lipnja i donosi dobre vijesti koje nitko ne dovodi u sum nju140. Svi kasniji izvještaji potvrđuju da se Turčin zadovoljio da stavi u vodu stanoviti broj galija koje nije čak ni naoružao, a poslao je na more tek nekoliko neophodnih za čuvanje Arhipelaga. Godine 1564. ponovno nema velikih promjena. U siječnju se govori o turskom naoružavanju koje zabrinjava i same MleČane151. Ali od 12. veljače iz Carigrada se potvrđuje da neće biti arm ade152. Oko toga istog datuma vojvoda od Alcale dobiva ovlasti da u La Goulettu pošalje 1.000 ljudi, ali kao što kaže, unatoč informacijama koje je primio, a ne zbog njih155. Sve je mirno. Sampiero Corso dolazi, uz pomoć posredni­ ka, razgovarati sa španjolskim ambasadorom u Parizu, Francésom de Alavom151. On se žali na genovsku vladu, podsjeća da Korzika ovisi o aragonskoj kruni, da su Korzikanci podanici Katoličkog kralja. Francés de Alava zaključuje da, u svakom slučaju, oba korzikanska kapetana koja su ga tom prilikom potražila dobro poznaju zbivanja na Levantu i da bi ih se moglo iskoristiti u kraljevoj službi... Nedvojbeno će još biti uzbune, početkom svibnja, i Ruy Gomez će o tome govoriti francuskom am basadoru155. Ali mjesec još nije prošao, 359

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

a strahovi su se raspršili156. Dana 27. svibnja i 6. lipnja, iscrpni izvještaji iz Carigrada157 objašnjavaju zašto je, unatoč prosvjedima reisa.koji žele ići, armada u nemogućnosti isploviti na more: šezdeset galija, koje su upravo na brtvljenju, bit će pušteno u more, ali ništa nije bilo učinjeno da se osiguraju veslači i dvopek; one dakle ne bi mogle isploviti prije 10 ili 15 srpnja. Napokon, sve pripremiti i ukrcati na brod spahije, potrajalo bi i do kolovoza. Dakle, gledajući razumno, nema izlaza. Od sredine lipnja, Filip II. odlučuje, ništa manje razumno, okrenuti flotu protiv Berbera158. Od Napulja, snage se više ne usmjeravaju prema Messini i La Gouletti nego prema Genovi i Španjolskoj, točnije prema Malagi159.Još uvijek, u kolovozu, vlada izvjesna zabrinutost: 2. kolovoza, Sauli izvještava genovsku signoriju160 da je u Madridu nagoviješten dolazak turske armade, ali glas se smatra p er vanità i »da se zbog toga, u pogledu ustanka na Korzici osjeća manja zabrinutost« (jer Korzika je bila ustala na zov Sampiera Corsa). To je posljednje spominjanje u vezi s turskom armadom, te 1564. godine, kad je kršćansko Sredozemlje, nimalo zabrinuto zbog Istoka, obuzeto događajima koji se zbivaju na Zapadu, to jest s jedne strane zbivanjima na Korzici, a s druge pohodom koji će pobjedonosno okončati Don Garcia de Toledo na marokanskoj obali, protiv male utvrde Penon de Velez. Nekoliko tjedana, nekoliko mjeseci, i igra pretpostavki ponovno oživljava u tijeku zime. U Beču, 29. prosinca 1564, Maksimilijan čavrlja s mletačkim ambasadorom, Leonardom Contarinijem161. Velika će tur­ ska armada isploviti sljedećeg ljeta: »Što ćete učiniti vi Mlečani? Otok Cipar vrlo je blizu i privlači pogled Turaka« — »Venecija će podići utvrde«, odgovara ambasador. A što je s Korzikom koja zadaje toliko muke Genovljanima? Eto što će postati teško s izlaskom turske armade... »Nedvojbeno, Sampiero Corso nema otvorene pomoći, ali ima tajnih sporazuma s jednim vladarom, i toliko su tajni da ih nitko ne poznaje«, dodaje vladar. Zimski razgovori pred kartom Europe! Ali budućnost će ih potvrditi, jer 1565. godina, godina borbe, neće biti nalik na prethodne.

Protiv gusara i protiv zime: 1561-1564. Turčin je dakle španjolskom carstvu podario četiri godine mira. Ali te su godine bile dobro iskorištene. Ponajprije protiv gusara. Oni nisu iščezli zajedno s turskom armadom i, posve prirodno, svake je godine španjolska mornarica bila uvučena u to da protiv njih iskoristi snage koje je prijetnja turske opasnosti ujedinila, a njezin nestanak stavio na raspolaganje. Nova je flota Filipa II. ojačala u toj mučnoj borbi protiv vječitih neprijatelja koje je teško dohvatiti na širokom moru, uznemiriti u njihovim afričkim utočištima. 360

Šest posljednjih god in a turske premoći; J559-1 5 6 5

Doista, Španjolcima su bili zadani vrlo teški udarci. Tako je, u srpnju 1561, sicilijanska eskadra, naime sedam galija, cijela upala u zamku koju je postavio Dragut u blizini Liparskih otoka162. Ona je bila postavljena pod zapovjedništvom Katalonca i malteškog viteza, komandora Guimerana, »koji je bio vrlo cijenjen u Saint-Quentinu, pisao je svome kralju biskup Limogesa, iako ga se hvalilo kao vještijeg na kopnu nego na moru gdje ga je Dragut slabo mogao slijediti, pa je u borbi s njim izgubio mnogo dobrih ljudi«163. Medu gubicima, dodaje on, »žele nam prikriti jedan drugi brod, koji se bio izgubio između Napulja i Sicilije, na kojem su bile, uvjeravaju nas, tri stare flandrijske zastave, nedavno prenešene u Italiju«. Iskoristivši to što su kraljeve galije bile pozvane natrag na španjolske obale, Dragut je »držao s trideset pet brodova Napuljsko kraljevstvo u takvom položaju da je, prije petnaest dana, stigao glasnik markiza Tariffe, guvernera u dotičnom Napulju«, moleći Filipa II. »da ponovno pošalje spomenute galije, budući da je one sa Sicilije i drugih otoka tako uznemirio i pritisnuo spomenuti Dragut da nitko ne može prijeći iz jednog mjesta u drugo«. Na sreću, dodaje biskup, turska armada nije došla, »što je, istina, bila velika milost Božja, a to je i očigledno budući da tako malo gusara i lupeža drži tog kneza od Gibraltarskog prolaza do Sicilije u takvoj podređenosti da nevjernici izlaze na kopno gdje god im se svidi«. Ta bi priča, prenošena od Gibraltara do Sicilije, zahtijevala brojna istraživanja u malim odjelima arhiva Andaluzije, Đaleara, Valencije, gdje god se čini da postoji veza između nemira Maura i napredovanja alžirskog gusarenja. Haedo na to ukazuje više puta kad govori o aktiv­ nosti gusarskog središta Cherchella, gotovo u cijelosti nastanjenog maurskim izbjeglicama, još uvijek u vezi s rodbinom i prijateljima na španjolskoj obali164. Sigurno je da toga ljeta 1561. gusari mnogo pljačkaju. Potkraj ljeta, dolazi vrijeme kršćanskih osveta i komentari mijenjaju smisao: u rujnu, Španjolcima se pripisuje nam jeradazauzm u Monastir165. Uto se vrijeme gusari, jedan po jedan, vraćaju kućama, napuštajući uzburkano more. Španjolska vlada nije bila tako oprezna da skloni svoje brodove. Princ Melti. kojemu je bilo povjereno zapovjedništvo nad španjolskim brodo­ vima nakon smti Andree Dorije, prosvjeduje protiv tih odredbi ljudi s kopna koji ne znaju što je galija, bacana zimi po širokom Sredozemlju, i koji ne shvaćaju kolike havarije i štete nanose oluje uskim brodovima na vesla166. Nesumnjivo. Ali kad o n želi djelovati i održavati nužne veze, najslabiji je automatski odgoden za loše vrijeme koje prazni more i odstranjuje protivnike. Potkralj Sicilije — a to je još uvijek Medina Ćeli — jetko podsjeća princa МеШја da je kralj naredio okupljanje galija u 361

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

Messini; naređenje je naređenje167! Predviđeni pokreti će se dakle osivariti. La Goulette je opskrbljena streljivom, i u listopadu 16^-i počet­ kom sluđenoga španjolska je flota još u Trapaniju. Da ona nije više u Messini dokazuje to šio se vratila prem a unutrašnjim linijama, i princ Melli ne pokazuje nikakve želje da iz njih izađe. Uostalom, vrijeme je užasno169 i, nedvojbeno, u to vrijeme (dokum ent ne nosi određeni daium) jedan konvoj galija mora odustati od puta u La Goulettu. Što mogu naređenja protiv uzburkanog mora? Potkralj Sicilije napokon se odlučuje da pošalje jednu veliku navu s dvije tisuće salmi žita kako bi zadovoljio potrebe neprirodno narasla garnizona170. U siječnju pomišlja se da se ponovno ukrcaju suvišni Španjolci kojima zapovijeda Juan de Romero1' 1, ali njihovo ukrcavanje nameće i problem njihove opskrbe. Da se usudio, princ МеШ mogao je lijepo pokazati da tako skupa prisutnost španjolskih galija nije donijela te zime velikih rezultata. Već u proljeće počela je još jača aktivnost berberskog gusarenja. Prvi ožujka 1562p2 jedno je pismo iz La Goulette izvještavalo da se Dragu i otišao opskrbiti žitom. U travnju alžirski jedrenjaci pokušavaju zaskočili Tabarcu17A Juan de Mendoza je pak od svibnja do lipnja uspio dovesti jedan veliki konvoj okruglih brodova sve do La Goulette, u pratnji dvadesetak galija17,1, ne naišavši ni na jedan neprijateljski brod i gotovo bez ikakva incidenta na moru. Toga istog mjeseca svibnja alžirski su brodovi bili u Marseilleu175. Govorilo su da su putem zarobili jedan dubrovački brod koji je dolazio iz Aleksandrije, nakrcan robom koja je pripadala Firentincima, kao i jednu mletačku navu koja je prevozila vino iz Malvazije. Govorilo se o jednom »gradu« koji su navodno zauzeli pored Porto Maurizija, zarobivši pritom pedeset šest osoba. »Došli su u Marseille da obnove zalihe dvopeka i drugih namirnica, kako bi zatim nastavili s gusarenjem. Noću su tajno ukrcali trideset šest barila baruta i salitre«. Na kraju, gusarima gubimo trag. Nedvojbeno su bili vrlo ustrajni na toj sjevernoj obali mora, budući da Juan de Mendoza, sa svoje trideset dvije galije, bdije nad dijelom od Napulja sve do ušća Tibera, na zah tjev Svetog oca176 S druge strane, u srpnju u Alžir stiže sa Sampierom Corsom jedan francuski izaslanik, zadužen da zatraži naknadu za štete koje su nanijeli alžirski gusari177. Počam od rujna, Španjolci odgovaraju. Iz Barcelone javljaju da su u Ponzi zarobljene tri gusarske galije; također i nekoliko fusti, ali to u Tortosi nije potvrđeno178. Dodajmo španjolskom djelovanju novu op­ skrbu nezasitne La Goulette, koju je u rujnu proveo G. Andrea Doria179. Juan de Mendoza se vratio prema španjolskim obalama sa sicilskom i španjolskom flotom koje je povećalo nekoliko galija pojedinaca, kako bi osigurali obalu i dopremili namirnice i ljude u O ran180. Ali dvadeset osam galija, zatečene snažnim istočnim vjetrom u luci Malage, bilo je

562

Šest posljednjih godina turske premoći-. 1 5 5 9 - 1 5 6 5

primorano da potraži sklonište u širokom zaklonu zaljeva Herradure. Instructions Nautiques161 ukazuju na to da je to muljevito sidrište od dvadeset do trideset metara opasno za velikog vjetra. Tek što su se tu sklonile, galije su bile zahvaćene snažnim jugom182. Nesreća je bila gotovo potpuna: dvadest pet od dvadeset osam galija i 2.500 do 5.000 mrtvih. S olupina mogao se pokupiti samo dio naoružanja. Osmoga studenoga 1562. vijest je doprla do Gaete18\ odakle je prenesena u Napulj. Katastrofa je, ubrzo nakon one u Djerbi, izazvala veliko uzbuđenje181. Ali vlada Filipa II. znala je iz slabosti izvući snagu: 12. prosinca 1562.185 na specijalno sazvanim cortesima zatražena je izvanredna pomoć za obranu afričkih granica i za naoružavanje novih galija186. Otežani pomorski uspon Španjolske ostvarivao se s pove­ ćanom energijom. Doista, ono što je iščeznulo bila je pomorska zaštita obala Poluotoka i tvrđave u Oranu, jedine tvrđave dostojne toga imena, po riječima biskupa Limogesa, koju je Španjolska posjedovala u Africi. Velika alžirska ofenziva, započeta sljedeće godine protiv Orana, svakako je vezana uz nesreću kod Herradure. Bio je to napad u velikom stilu, bez ičeg zajedničkog s onim Masana Corsa 1556. Opsada je potrajala dva mjeseca, od prvih dana travnja18' do 8. lipnja 1563. Španjolski garnizon bio je na vrijeme upozoren, i u Mazagran je stiglo 4.000 tiradores que son los que van delante del campa del Rey de Argel. Špijuni su dodali da će i sam alžirski kralj stići s njima, ukoliko ne bude kiše. Računalo se da će on ući u Mostaganem u petak 26. svibnja, u isto vrijeme kad i četrdeset brodova, medu kojima dvije karavele i jedna trgovačka naveta koje su se nalazile u alžirskom pristaništu i koje su bile natovarene barutom, topovskim kuglama, bestiones de madera kao i dvopekom. Na četiri galije stizali su topovi. Napokon, deset velikih galija (je li to onih deset koje su u Djerbi oduzete kršćanima i s kojima se Hasan-paša vratio iz Carigrada u Alžir188?) bilo je poslano u dvije eskadre prema španjolskim obalama kako bi se obavijestile o mogućnosti pomoći s Poluotoka189. Dobivši te obavijesti, dva su sina grofa Alcaudetea, stariji Martin i mladi Alonso, koja su zapovijedala s dvije utvrde Oranije, mogla dići uzbunu prije nego što se na njih sruči dvostruka vojska s alžirskog mora i kopna. Oni su morali braniti Oran u pravom smislu riječi, a zatim, iza pristaništa Mers-el-Kebira, na jednom poluotoku, malo zdanje iz kojega se upravljalo sidrenjem brodova. Nakon oklijevanja, Alžirci su usredo­ točili napore na Mers-el-Kebir, točnije na utvrdu San-Salvador koja je bila podignuta na brdu iznad Mers-el-Kebira, prema kopnu, a zatim, nakon što je San—Salvador bio zauzet, 8. svibnja, nakon 23 dana opsade, na sam Mers-el-Kebir i njegov mali garnizon od nekoliko stotina ljudi koji je ipak, unatoč pripremama duge baterije, od 8. do 22. svibnja, 363

d o g a đ a j i, p o l it ik a i l ju d i

uspio 22. odbiti prvi napad, zadavši teške gubitke napadaču. Alžirci su tada odlučili da udare na utvrdu s druge strane, od 22. svibnja do 2. lipnja, a zatim su pokušali napad istodobno sa strane stare i pored nove baterije, dok su topovi s brodova napadali s mora. Bio je to nedjelotvo­ ran napad, zbog kojega su Turci morali evakuirati za Alžir osam galijica punili ranjenika190. Mers-el-Kebir je dakle izdržao. Istina da je blizina španjolskih obala vrijedila pomoći dvjema utvrdama. Galije su se provlačile kroz blokadu alžirske armade, a osobito male lađe čiji su kormilari, Gaspar Fernandez i Alonso Fernandez, bili pravi spasitelji ljudi iz utvrde dono­ seći im namirnice, streljivo, dovodeći ljude za pojačanje. Od 1. svibnja do 4. lipnja više od dvije stotine ljudi tako je prošlo od Španjolske do Orana. U Kartageni markiz de los Velez, čije je ime bilo omraženo u muslimanskoj zemlji, primao ih je gostoljubivo, tako velikodušno da stanovnici Kartagene više nisu na tržištu nalazili ni mesa, ni ribe191. Ipak, u Mers-el-Kebiru situacija je bila loša; iscrpljeni garnizon nije jeo gotovo ništa, šino algunas çeçinas de jum entos y anim ales nunca usados, osim malo dimljena magarećeg mesa ili mesa drugih životinja kojima se nije uobičajeno hraniti. U tom je trenutku u pomoć stigla flota, 8. lipnja, i natjerala u bijeg te turske »pse«. Čudesno je to da je ona tu još dva mjeseca nakon početka opsade, kad se zna da gotovo sve galije koje imaju taj zadatak dolaze iz Italije. Zanimljivo, dakako za povijest, za tu opsadu, koja je toliko odjeknula u Španjolskoj (i Cervantes i Lope de Vega posvetili su joj kazališni komad), nije toliko junačko držanje don Martina i njegovih ljudi u Mers-el-Ke­ biru. koliko brzo kretanje te pomoći. Izvrsna prilika da se još jednom vidi na djelu španjolska brzina. Nakon što je, 3- travnja, još prije nego što je započela opsada, primio izvještaje špijuna o kojima smo govorili, Filip II. poslao je hitnu poštu svojem ambasadoru u Genovi, Figueroi, naređujući mu da pokrene galije Giovannija Andree Dorije, Магса Ceniurionea, kardinala Borromea, savojskih i toskanskih vojvoda, s prvom zbornom lukom Rosas. Neka uznastoje »dobiti na satima, prepo­ ručuje kralj, jer sve do trenutka dok ih ne vidim, bit ću neprestano u opravdanoj brizi«192. Ta su naređenja, primljena u Messini 23. travnja19', značila da u Španjolsku valja pozvati sve flote iz Italije, osim galija Sicilije i crkvenih redova. Lo que m as im porta, pisao je Filip II. Don Garciji de Toledu. 25. travnja, es la venida de las galetas de Italia«194. Istoga su mišljenja i u Italiji. Napuljski potkralj, u jednom pismu Figueroi, 25. travnja195, kaže da je za vrijeme opsade Orana bio u toku događaja putem pisama otposlanih 28. ožujka (dakle prije kraljeve naredbe od 3. travnja) i odmah mu se, znajući da turska armada neće isplovili te godine, »činilo da bi službi Nj. V. više pogodovalo kad bi na 364

Šest posljednjih god in a turske premoći: 1 5 5 9 - 1 5 6 5

dvadeset dvije galije koje bi vodio Giovanni Andrea Doria i na četiri druge kraljevske galije, što bi bilo ukupno dvadeset šest, ukrcao dvije tisuće španjolskih vojnika i putovao preko Sardinije, Menorce, Ibize i Kartagene (dakle izravno, a ne skrećući u Rosas) i da tamo, u Kartageni, pričeka naredbe Nj. V.« Istoga dana196 Doria je kralju nagovijestio svoj skori dolazak u Kartagenu. Filip II. je, primivši njegovo pismo u Madri­ du, 17. svibnja197, odgovorio još istoga dana, uvjeravajući ga da će se u Kartageni proizvesti dvopek, predviđajući dolazak galija, koje će stići i iz Barcelone i Malage. Dodao je da je zbog raznih razloga_zbog mogućeg kašnjenja talijanske flote, zbog činjenice da se radi o španjol­ skim poslovima, kao i činjenice da bi se pomoćna armada morala podijeliti u dvije eskadre, od kojih bi se jedna, s Dorijom, vratila u Italiju da progoni gusare — dakle iz svih tih razloga za vođu ekspedicije izabrao don Francisca de Mendozu, vrhovnog kapetana španjolskih galija. Početkom lipnja u Kartageni su se skupile četrdeset dvije galije, od kojih su četiri bile španjolske. Osam ih je ostalo u luci (četiri galije savojskog vojvode, četiri genovske). Trideset četiri druge stigle su osmoga lipnja u Oran, ali kobac nije ostavio drugog plijena doli tri broda redondos, dvanaestak lađa i jednu francusku saetu (koju su našli natovarenu olovom, streljivom i pancirnim košuljama). Svi veliki brodo­ vi na vesla imali su vremana da uteknu198. Možda zato što se, po jednoj vijesti iz Bônea od 3. lipnja prenešenoj preko Marseillea, alžirska flota spremala da napusti ta mjesta199. Uspjeh nije bio ništa manji. Kralj je to 17. lipnja200 i najavio napuljskom potkralju kojega Diego Suarez u svojim dragocjenim oranskim kronikama hvali kao majstora pobjede. Nitko tome neće proturječiti. Ali, ne bi Ii, u poglavlje s pohvalama, valjalo upisati i ime Filipa II. i čestitati španjolskom sistemu u cjelini, ovaj put dobro usklađenom, možda zato što je bio zasnovan na prethodnim iskustvima i što se radilo o malom području u blizini Španjolske201? U Madridu su željeli još više. Tek što se vratila u Kartagenu, flota je od kralja primila naredbu da na prepad zauzme Penon de Velez. Francisco de Mendoza, bolestan, prepustio je Sanchu de Leyvi vođenje operacije čiji je plan razradio guverner Melille. Ali turski garnizon na otočiću bio je uzbunjen zvukom vesala, i čete iskrcane pred Velezom izgubile su hrabrost. Umjesto da ustraju, da udare topovima, da krenu u juriš, većina vođa odlučila je da se ponovno ukrcaju i odgode operaciju za kasnije. Flota je bila na povratku u Malagu prvih dana kolovoza-0-. Obaviješteni o tom neuspjehu, gusari su udvostručili svoje napade na španjolske obale. Dospjeli su, što dotad još nikada nisu, sve do Kanarskih otoka, španjolske galije z a k ljučile su, međutim, opskrbu Orana, i potkraj kolovoza donijele 20.000 dukata potrebnih za isplatu plaća 365

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

garnizona. Nekoliko dana kasnije našle su se, prešavši tjesnac, u Puerto de Santa Maria, luci ispred Seville203. »* Bilanca te godine nije, sve u svemu, bila previše loša. Ali sljedeće, 1564. godine, Španjolska je učinila još više: vjerovala je da može prijeći u napad. Vjerojatno zbog veće sigurnosti na istočnoj strani i općeg političkog mira. Možda i zbog imenovanja Garcije de Toleda, 10. veljače 1564, na mjesto glavnog zapovjednika za more. Ali iznad svega, Špa­ njolska se počela osjećati snažnijom. Znak (još prije imenovanja D. Garcije) prom jene stanja duha bila je i dozvola koju je u siječnju Sancho de Leyva, zapovjednik napuljskih galija, iznudio od Filipa II. da s pet svojih galija, jednom Stef'ana de Marija i slobodnim sicilijanskim galija­ ma, smije poći ka berberskim obalama u lov na fuste i galijice gusara i da se tamo opskrbi zarobljenicima potrebnim za posadu brodova20! loga je proljeća, vrlo rano, osim uobičajenih zadataka, kao što je opskrba La Goulette, opskrba Orana, bilo potrebno da se ponovno poduzme neuspjela operacija protiv Penon de Veleza. Službena odluka bila je donijeta u travnju205. Bilo je to rem ek-djelo metodične i sigurne organizacije koja je u arhivima ostavila gomile neobjavljenih dokum enata206. Sve je bilo tako u redu cla je 12. lipnja Filip II. mogao francuskom ambasadoru207 najaviti da će pomorska vojska biti iskorištena protiv Afrike. Faza priprema bila je zaključena a Don Garcia zauzet time da skupi čete i galije iz Italije kako bi ih prebacio u Španjolsku i Afriku208. Četrnaestoga je trijumfalno ušao u Napulj209, s trideset tri galije210. I ovaj put Filip II. do u pojedi­ nosti se zanimao za sve pokrete flote; naređivao je svojim službama da budu pažljive prema svim zahtjevima Don Garcije i da »požure čitav taj posao, jer, s ovim vjetrovima, vjerujem da neće okasniti. Neka se ispita nije li poLreban veći broj vojnika: vojvoda od Alcale piše da ih može dati samo 1.200 i da će oni stići pod vodstvom kapetana Carilla de Quesade«21! D. Garda je stigao u Španjolsku preko Genove, putem uz sjeverne obale, a ne prečacem, preko otoka kojima se prethodne godine uputio G. A. Doria. Prva se koncentracija flote okupila u Palamosu, na katalon­ skoj obali, gdje su joj se 6. lipnja pridružile španjolske galije pod zapovjedništvom Alvara de Đazana čija je blistava karijera tada započin­ jala. A. Doria stigao je 26. u isto sidrište s 22 galije212. Galije i brodovi Pagana Dorije ostali su u La Speziji kako bi tamo ukrcali njemačke vojnike. Petnaesti kolovoza flota je bila u Malagi213. Don Garcia se na neko vrijeme odvojio od nje, kako bi došao u Cadiz, pred obećane portugalske galije za pohod. Njegova je pojava izazvala strah, od Esteponea i Marbelle sve do Gibraltara, duž obale, tako navikle na gusarska pustošenja da su vjerovali kako se nalaze pred neprijateljskim jedrima. Zatim je, sa stanovitom sporošću, koncentracija okončana u lukama u 3 6 6

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559-1565.

blizini Marbelle i Malage. Potkraj kolovoza flota je imala između 90 i 100 galija214, uz određeni broj karavela, galijuna i brigantina, ukupno 150 brodova i 16.000 vojnika. Beskorisno i razmetljivo postrojavanje snaga, reći će ne bez zlobe u Veneciji215. Ono je barem poslužilo da se jednim jedinim zamahom metle odstrane gusari: zarobljene su bile tri galije i jedan galijun, a šest ili osam ostalih tek su teškom mukom izmakle. Dana 31. kolovoza, nakon trodnevnog putovanja, flota je stigla pred Penon. Kao i 1563. grad su napustili njegovi stanovnici. U luci su gorjela tri katalonska broda koja su zarobili gusari iz Veleza, u gusarskom pohodu s Kara Mustafom, tako su malo vjerovali u napad kršćanske armade na njihov grad. Don Garcia je djelovao oprezno i s mnogo sredstava. Čvrsto organizirana obrana štitila je s kopnene strane mali utvrđeni otočić. Protivno svakom očekivanju garnizon je, nakon neko­ liko dana lopovske paljbe, napustio hridinu. Utvrdili su je, u njoj ostavili topove, namirnice, ljude, a zatim evakuirali obranu, nako što su sravnili sa zemljom zidove Veleza. Tom je prilikom, 11. rujna, došlo do ozbiljnih okršaja s domorocima216. Ukratko, mogli bismo reći, mnogo buke i troška ni za što. Nedvoj­ beno, valjalo je blistavo se pokazati kako bi se papinstvu dokazalo da troškovi koje je odobrila Crkva za borbu protiv Maura nisu bili učinjeni uzalud. El Papa esta a la m ira, kao što je govorio Filip II217. Svi su suvremenici ukazivali na tu spektakularnu stranu pothvata. Bilo je tu i strateških razloga, da novi voda španjolske flote uzme stvari u svoje ruke. i želja da se onesposobi taj mali agresivni centar gusarstva u Velezu, previše blizu španjolskim obalama i putovima sa Sevillom, kako ne bi duže predstavljao smetnju. Otada će na otočiću (tako od 1508. do 1525) jedan španjolski garnizon držati stražu. Garcia de Toledo otići će tek nakon što je sve organizirao. Ali otišao je brzo, jer je bio potreban drugdje: na Korzici je s početkom pobune Sampiera Corsa genovska signoria iz svega glasa tražila pomoć.

Pobuna Korzike Pobuna Korzike pripremala se odavna. Mir u Cateau-Cambrésisu doveo je otočane do očaja. Sampiero Corso se, od 1559. do 1564, nemilice trošio u strasnim, ali beskorisnim pregovaranjima. I bilo je dovoljno da se 12. lipnja 1564. iskrca u zaljevu Valinco s malom četom i da otok plane. Bilo je to zato što je bio spreman da plane i pri najmanjoj iskri. Sampiero se odmah bacio na Corte i odnio pobjedu. Započeo je jedan od najočajnijih ratova koje je otok upoznao. Ubijani su zaroblje­ nici, spaljena sela, uništene žetve: Korzika će sve to upoznati. 367

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

Genovu to nije iznenadilo. Ma što ona govorila, ipak je odavno znala koliko je otok nemiran, neprijateljski raspoložen. Njeni Su službe­ nici izbliza i vrlo točno pratili Sampierova putovanja i njegove spletke, u Francuskoj kao i u Alžiru, u Toskani kao i u Turskoj. Genovska obavještajna služba znala je da se on nalazi u Marseilleu i da tamo priprem a jednu naoružanu galiju. Njegovo je iskrcavanje dakle bilo predviđeno, ali možda ne i brze posljedice toga udara, gotovo nepo­ sredni učinci propagande vođe pobune, broj ljudi koji se okupio oko njega. Tko dakle stoji iza Sampiera, upitat će se svi prilikom toga uspjeha? Francuski kralj koji mu je posudio galiju? Turski gusari218? Firentinski vojvoda, šaptat će se uskoro219... Zacijelo, Sampiero ima iza sebe te oslonce: ali na neizravan i um jeren način. Najbolji oslonac pobunjenika jest Korzika s planinskim krajevima, otočni puk izložen lihvarima i skupljačima poreza Dominante. Genova to, jasno, ne kaže: u interesu joj je da istakne ulogu svojih velikih susjeda kako bi ishodila intervenciju Filipa II. On ne griješi, osobito ne kad se radi o francuskoj igri koja je previše očita. »Korzikanska stvar je, piše Figueroa 7. srpnja, utemeljenija nego što se mislilo u početku. Sampiero diže narod na pobunu, i on mu je odan u velikom dijelu otoka. Dobili smo izvještaj da je gospodin de Carccs skupio u Provansi sedam četa pješaka kako bi mu ih poslao, iako Francuzi kažu da je to za stražu u njihovim lukama«. Genovski trgovci u Lvonu220 obavještavaju signoriju o djelovanju i reakcijama Francuza. Obaviješten, Filip II. daje odobrenje Don Garciji de Toledu, koji smatra da na Korziku treba poslati trideset galija, dok Giovanni Andrea Doria i Ibarra i dalje ukrcavaju namirnice i njemačke vojnike. Ma gdje se nalazio, kad primi kraljevu naredbu Don Garcia je dakle ovlašten, pismom od 18. srpnja, da krene prema otoku. Ne možemo, piše kralj, pustili Sampiera, već gospodara Istre i koji prijeti Ajacciu, da se domo­ gne cijelog otoka, jednom aficionadu Francuske koji bi iz Korzike učinio »scala para los Turcos moros enemigos de nuestra santa fe cahtolica«221. Francuska tu igra nedopustivu ulogu, piše svom ambasa­ doru u Francuskoj222: »Ne mogu vjerovati da je uz pristanak kralja i kraljice dotični Corso poduzeo to što jest, čak ni uz njihovo znanje, jer se radi o činu koji je tako malo u skladu s našim prijateljstvom i bliskošću. i tako protivan izgledima za mir. Ipak, ima mnogo naznaka, i to velikih i očitih, da se oni ne mogu zadovoljiti tvrdnjom kako to nije bilo učinjeno s njihovim znanjem«. Nesreća je za Filipa II, a još više za Genovljane, bila u tome što je naredba od 18. srpnja o upućivanju galija prema Korzici stigla Don Garciji kad je on već bio na obalama Španjolske, spreman za napad na Velez. Je li ga trebalo vratiti? To bi značilo izložiti opasnosti pohod protiv 368

Šest posljednjih godina turske premoći. 1 5 5 9 - 1 5 6 5 .

Penona, i izjašnjavajući se pred Figueroom kralj je dodao da je bio ►obaviješten da papa budno prati je li novac koji je dao za naoružanje galija doista poslužio u pothvatu protiv Nevjernika«22*. Zbog svega toga Filip II. dopustio je da se nastavi putovanje prema Gibraltaru i Maroku. Potkraj jeseni pomišljalo se na Korziku, a nikako prije. Pothvat u Pehonu tako je pružio Sampieru i njegovim pristašama duži predah. Vijesti iz Genove bile su sve alarmantnije. U jednom pismu od 5. kolovoza 156422onudili ih za otkup na rtu Falcon, po svom običaju289. Čak ni glasoviti usret u Bayonneu ne uspijeva odvratiti pažnju290 i sve brodovlje (osam kupina galija koje su zaplovile iz Barcelone i tri gajete iz Malage291) ledostatno je da ulije povjerenje. Jer stvarnost je tjeskobna: to je vakodnevno potvrđivana izvjesnost o snazi armade koja će doći i koju e pojačati gusarski brodovi Levanta i Ponanta. Moguće je, misli I-Iaedo, la je Hasan-paša u Alžiru bio upoznat s akcijom protiv Malte, od zime 564. Sva mjesta za osluškivanje, u Carigradu, kao i ona bliža, na Krfu i i Dubrovniku, suglasna su. Iz Dubrovnika jedan izvještaj od 8. travnja avlja da je dvadeset prvih galija Piali-paše izašlo iz tjesnaca 20. ►žujka292, i dodaje da se javno govori o Malti kao o cilju pohoda, ali ne nože se ništa sigurno tvrditi295. Sa svoje strane, španjolska je vlast strahovala od napada na La joulettu294, i 22. ožujka poduzete su mjere za skupljanje četiri tisuće »ješaka u Španjolskoj, namijenjenih dijelom Korzici, dijelom galijama, ilip II. stalno upozorava: »Turska flota će stići s više galija nego ■rijašnjih godina«, piše 7. travnja prioru i konzulima Seville295 koje [poznaje sa zapovijedima danim Alvaru de Đazanu: doći do Kartagene tamo ukrcati španjolske čete za Korziku, zatim se vratiti na Mallorcu i »udno paziti zbog gusara. U Napulju, 8. travnja, potkralj misli da će, »red velikom opasnošću koja prijeti, skupiti 10.000 do 12.000 ljudi i 379

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

osobno poći u Apuliju296. Ali on ne vjeruje u ono što se priča o turskom pothvatu protiv Piombina uz pomoć firentinskog vojvode297. «• S uobičajenim kašnjenjem, na Zapadu počinju saznavati o etapama turskog puta. Dana 17. travnja, 40 galija nalazi se u Eubejskom prolazu; još 30 ili se pridružuje 19. travnja; ostatak flote, 150 brodova, nalazi se na Chiosu298. Brodovima su, dakle, trebale dvije sedmice (pojedinima i više) da dođu do Arhipelaga. Putem su popunjavali namirnice (osobito dvopek) i ukrcavali čete. Dragut je nastojao da armada rano isplovi i tražio je pedeset galija da spriječi koncentraciju flote Filipa II. Na Krfu se govori da armada ide na Maltu, ali izvjestilac je oprezan: »s obzirom na pripreme, drži se sigurnim da ide na La Goulettu«299. U svibnju stiže u Navarin1'00; 18. svibnja je na Malti301. Još jednom se turska flota kretala punom brzinom, imajući pred­ nost iznenađenja i brzine. Sedamnaestoga je Carlos de Aragona poslao iz Siracuse po specijalnom glasniku kratku poruku Don Garciji de Toledu: »U jedan sat ujutro, straža u Casibileu ispalila je trideset hitaca. Ako ih je bilo toliko, bojimo se da je to bila turska flota«302. Vijest je ubrzo potvrđena: turska je flota »otkrivena« na pučini kod rta Passero 17. i napuljski je potkralj 22. obavijestio kralja pismom koje je pratilo podrobne vijesti što ih je dao D. Garcia303. Tek 6. lipnja kralj je dobio te prve točne obavijesti304. Iako obaviješteni o opasnosti, odgovorni za obranu, Španjolci i veliki meštar, bili su iznenađeni brzinom događaja, osobito veliki meštar koji je oklijevao da se izloži troškovima i da na Malti pristupi nužnim rušenjima. Bilo je i kašnjenja u opskrbi hranom i pojačanjima i pet galija crkvenih redova, u odličnom stanju blokirane u luci, nisu mogle ni najmanje pomoći kršćanskoj floti305.

O tpor vitezova Ali veliki meštar Jean de La Valette Parisot i njegovi vitezovi sjajno su se branili. Njihovo je junaštvo sve spasilo. Stigavši 18. svibnja pred otok, turska se flota odmah poslužila velikom uvalom Marsa Sciraco na jugoistočnoj obali, jednim od najbo­ ljih sidrišta na Malti nakon uvale Marsa Muset, koja će poslužiti kao luka La Valetteu. U noći između 18. i 19. iskrcano je 3.000 ljudi, a sljedeći dan 20.000. Preplavljen ljudima, otok je bio zauzet bez većih teškoća. Vitezovima je ostala samo mala tvrđava Saint-EIme koja nadvisuje ulaz u Marsa Muset i Stari grad — Bourg (veliko obrambeno polje) te snažne tvrđave Saint-Michel i Saint-Ange. Zbog pomorskih razloga, Turci su započeli opsadu 24. svibnja, i to od najslabije tvrđave, Saint-EIme, u nadi da će nakon toga imati u rukama luku koju će moći kontrolirati iz 380

Scst posljednjih god in a turske premoći: 1559-1565.

utvrde. Bitka je počela 31. svibnja. Utvrda je, međutim, zauzeta tek 23. lipnja, nakon vrlo žestoke topovske paljbe. Nitko od branitelja nije se izvukao. Ali taj tvrdoglavi otpor spasio je Maltu. On joj je pružio neophodan predah da se pripremi za odbijanje napada i završi pred­ viđene gradnje u Bourgu i Saint-Michelu, koje je vodio viteški graditelj M° Evangelista. Otpor je omogućio i Španjolcima da nadoknade svoje kašnjenje. Jedino su nepredviđene okolnosti spriječile Juana de Cardonu, zapovjednika galija sa Sicilije, da priskoči u pomoć Malti prije pada Saint-Elmea. Taj mali odred od 600 ljudi iskrcao se bez teškoća 30. lipnja i mogao je proći do Staroga grada — dokaz da osvajači nisu savršeno čuvali ni kopno ni more. Kad je Saint-Elme zauzet, Turci su usmjerili svoje napore na kopnu i na moru prema značajnoj ali dijelom improviziranoj tvrđavi Saini-Michel. Topovska paljba, juriši, rovovi, napadi čamcima, ništa nije bilo pošteđeno, ništa nije svladalo obranu. Spas, gotovo čudesan, napokon je stigao 7. kolovoza posredovanjem velikog meštra osobno i izlaskom konjice iz Staroga grada, koja je, bacivši se na tursko zalede, izazvala paniku. Mjesec dana kasnije, 7. rujna, turska vojska nije nimalo uzna­ predovala. Njeni su se redovi prorijedili u tim stalnim napadima, umi­ ješale su se epidemije i čak glad. Iz Carigrada nije stizalo pojačanje ni hrana. Osvajači i opkoljeni bili su iscrpljeni. Tada je posredovao Don Garcia de Toledo.

Pomoć Malti Povjesničari su Don Garciji predbacivali njegovu sporost. Jesu li razumno odmjerili uvjete u kojima je morao djelovati? Izgubiti Maltu bilo bi porazno za kršćanstvo306. Ali izgubiti tek obnovljenu španjolsku flotu značilo je izložiti se sigurnoj pogibelji307. S druge strane, kako se radilo o borbi zapadnog Sredozemlja protiv istočnog Sredozemlja, ne zaboravimo da je ovime posljednjim lakše ploviti i da u koncentraciji španjolske flote Lionski zaljev predstavlja težu prepreku nego Egejsko more posuto otocima. Protiv brzine koncentracije nije se urotio samo prostor, već brojne zadaće straža, transporta, opskrbe na zapadnom Sredozemlju, čijim svim točkama prijete i gusari. U Genovi, Livornu, Civitavecchiji, Napulju valja ukrcati namirnice, novac, čete. Napokon, tu je i Korzika na kojoj još uvijek plamti pobuna i uzima maha. O tim teškoćama valja prosuditi po putovanjima španjolske eskadre3()B pod zapovjedništvom Alvara de Bazana. Početkom svibnja, ona se nalazi u Malagi; ondje ukrcava topove i streljivo namijenjeno Oranu. Iz Orana vraća se u Kartagenu, na svoje dvadeset dvije galije i dvije nave ukrcava 1.500 ljudi koje odvodi u Mers-el-Kebir. Dana 27. lipnja je u 381

DOGADA.U. POLITIKA I LJUDI

Barceloni*09; 6. srpnja u Genovi; 21. u Napulju, i u svakoj od tih luka male jc obaveze zadržavaju... Zamislimo tisuću sličnih pokreta,'skuplja­ nje četa, konvoja zarobljenika, najam nava za transport, slanje novca. Sve to zahtijeva vremena. Valjalo je čekati kolovoz-rujan 1564. da se skupi llota iz Pchona. 1 ovaj puta koncentracija se nije mogla ostvarili ranije... Dana 25. lipnja, dva dana nakon pada tvrđave Saint-Elme, Don Garcia je raspolagao samo s 25 galija. Potkraj kolovoza bilo ih je stotinjak, i dobrih i loših. Je li u tim uvjetima učinio dobro ili ne što je čekao? Kad je već gotovo većina brodova bila tu, početkom kolovoza održan je ratni savjet u Messini*10 o načinu na koji ih valja upotrijebili. Oni odvažniji su preporučivali da se pošalje pomoć u ljudstvu sa šezdeset pojačanih galija; oprezni i iskusni, kao što se govorilo »vojnici praktičari«, savjetovali su da se prebace u Sirakuzu i tamo čekaju razvoj događaja... Deset dana kasnije, s dolaskom G. A. Dorije Don Garcia je napokon mogao raspolagati sa svim svojim galijama. Tada je iznenada, ne tražeći ničije mišljenje, odlučio da pojačanim galijama dopremi na otok jedan korpus i tu ga iskrca. Pomoćna flota napustila je Siciliju 26. kolovoza. Loše vrijeme odbacilo ju je prema zapadu otoka, sve do Favignane. Odatle je stigla do Trapanija gdje je tisuću vojnika iskoristilo mogućnost da dezertira. Povoljan vjetar doveo ju je napokon do Lampeduze i do Goza, na sjeveru Malte. Oluja koja je iznenadila flotu na polasku ispraznila je Malteški »kanal« od brodova, ali je kršćanskim galijama bilo nemoguće da se u željenom vremenu okupe oko Goza. lako sit rata, Don Garcia je stigao na Siciliju 5. rujna. Taj je neuspjeli polazak izazvao porugu, prezir i šale, kao i nepravde povjesničara. Ali već sutradan, na kategoričnu intervenciju Giovannija Andree Dorije, flota se uputila na more; noću, 7. rujna, prošla je kanal koji dijeli Gozo od Malte, i za nevremena bila je u visini Furlanskogzaljeva. Želeći izbjeći opasnost noćnog iskrcavanja, Don Garcia de Toledo izdao je naredbu da se čeka zora; iskrcavanje se, bez zbrke, moglo ostvariti za sat i pol, na plaži Meliche. Nakon toga flota se vratila na Siciliju. Nakon što je, pod zapovjedništvom Alvara de Sandea i Ascanija de la Corne, iskrcani korpus sporo napredovao, opterećen teretom koji su, u nedostatku životinja, prenosili ljudi na vlastitim leđima, teškom je mukom stigao do Staroga grada gdje je bio smješten u skladištima izvan utvrda. Je li trebalo ići dalje? Veliki meštar nije tako mislio. Turci su doista napustili svoje položaje, evakuirali tvrđavu Saint-Elme i ukrcali se na svoje brodove. U tim je uvjetima bilo bolje da korpus, već opterećen svojim ranjenicima, ne ide dalje prema turskim položajima, pretrpanim otpacima i leševima, kako se ne bi izložio opasnosti od kuge. Ipak, obaviješteni od jednog španjolskog izbjeglice, jednog Maura, o 582

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559-1565.

malom broju kršćana koji su se iskrcali (5.000), turske su vode pokušale povlačenje, lskrcavši na kopno nekoliko tisuća ljudi, natjerali su ih u unutrašnjost otoka sve do Staroga grada gdje su bili pobijeni u krivudavim uličicama Staroga grada. Oni koji su se spasili, bježali su prema galijama Piali-paše koje su krenule put Levanta, dok se veći dio Ilote uputio prema Zanteu. Posljednje tursko jedro iščezlo je s obzorja Malte 12. rujna. Na tu je vijest Garcia de Toledo, koji je u Messini ukrcao novi korpus na svojih šezdeset pojačanih galija, procijenio da bi se valjalo iskrcati u Sirakuzi. Što bi ti ljudi mogli raditi na tom opustošenom otoku bez namirnica? Sa svojom flotom uplovio je 14. rujna u maltešku luku, kako bi u njoj ukrcao španjolske pješake iz Napulja i Sicilije, i ubrzo se uputio prema Levantu, u nadi da će barem zarobiti nekoliko nava u zaleđu neprijatelja. Stigao je u Cerigo 23.311 i ostao tamo gotovo osam dana, ali je zbog nevremena promašio svoj cilj. Sedmi listopada vraćao se u Messinu*12. Vijest o pobjedi brzo se proširila. U Napulju je bita poznata 12*1*, u Rimu 19. rujna*1-1. Šesti listopada, a možda još i ranije*15, uzbunila je Carigrad. Kršćani se »nisu mogli kretati ulicama zbog kamenja koje su na njih bacali Turci od kojih je netko oplakivao brata, netko sina, netko muža. netko prijatelja«*16. Ipak, Zapad se više radovao nego što se bojao. Dana 22. rujna 1565. u Madridu nisu bili previše optimistični*17. Pogle­ dajte zanos gospodina Bourdeillesa alias Brantômea, koji je s mnogima prekasno stigao u Messinu da bi se ukrcao za Maltu. »Odsada će još sto tisuća godina veliki španjolski kralj Filip biti dostojan ugleda i hvale, dostojan da cijelo kršćanstvo moli mnogo godina za spas njegove duše, ako mu već Bog ne dade mjesta u svojemu Raju zato što je pritekao u pomoć tolikim vrlim ljudima na Malti koji su bili na putu prema Rodosu«*l8. U Rimu, gdje su se ljeti toliko plašili i na sam spomen turskih galija, slavili su junaštvo vitezova i hvalili Boga zbog njihova posredo­ vanja, ali nisu odali nikakvo priznanje Španjolcima, nego naprotiv. Papin ton nije im opraštao ni njihovu sporost ni teškoće koje su izazvali. Kardinal Pacheco je na vijest o pobjedi zatražio kod pape audijenciju koja nije mogla biti neugodnija. Nakon što je kardinal natuknuo kako je prilika da se kralju udijeli quinquenio, bilo je to, piše, »kao da sam ga pogodio arkebuzom«. Poslati mu quinquenio?, rekao je napokon, bilo bi to lijepo da mu ga dam kad me zatraži... Na javnoj audijenciji, trenutak kasnije, papa je uspio govoriti o pobjedi ne imenujući ni španjolskog kralja, ni glavnog zapovjednika, ni njegove čete, pripisujući sve- Bogu i vitezovima*14.

383

d o g a đ a ji, p o l it ik a i l ju d i

Uloga Španjolske i Filipa II. Pa ipak, čini se da o zaslugama Filipa II. i Don Garcije ne treba raspravljali. Jurien de La Gravière, kojega Malta neprestano podsjeća na Sebastopolj, ispravnije prosuđuje nego ostali povjesničari. Vertot, dobri opal Vertot iz »Mon siège est fait«, predbacuje Don Garciji oprez i sporost, ne postavljajući problem te sporosti u aritmetičkim izrazima. U svojoj Povijesti talijanske m ornarice, Manfroni svu zaslugu pripisuje Talijanima: Španjolci su bili ispod svega. Besmislene čarke nacija, nakla­ panja kroničara koja ponavljaju povjesničari. U svakom slučaju, izvjesno je da je pobjeda na Malti bila nova etapa španjolskog oporavka, oporavka koji nije bio slučajan i koji se zbio te 1565. godine. Nakon što je potkraj godine stigao u Madrid zastupajući tamo francuskog kralja, Fourquevaux je 21. studenog320 pisao da u Barceloni grade četrdeset galija, u Napulju dvadeset, na Siciliji dvanaest. Vjerojatno je (dodao je, a govori to guverner Narbonnea) da će od francuskog kralja zatražiti pravo da posijeku šume Quillana, u blizini Carcassonnea, i od drveta napraviti dobar broj vesala za oprem u barce­ lonskih galija. Goleme priprem e Filipa II. povukle su i druge: tako je i firentinski vojvoda nastavio s gradnjom nove flote. Razlog je tome osjećaj da s povlačenjem s Malte nije iščezla opa­ snost od Turaka. Ona se čak ukazivala još više prijetećom potkraj te godine. Sultan je poticao gradnju svojih brodova, i 25. studenoga u Carigradu se (gdje još nije bio poznat neuspjeh armade) govorilo o novim velikim pothvatima, osobito u Apuliji321. Novost o »rotti« pom or­ ske vojske, kao što je pisao francuski ambasador, samo je povećala te planove i želju za osvetom. Unatoč teškoćama s dobavom drveta valjalo je sagraditi stotinu brodova, i sultan je čak govorio o pet stotina brodova. »Naredio je, kaže jedan izvještaj od 19. listopada, da se izda nalog za pedeset tisuća veslača i pedeset tisuća assupira sredinom sljedećeg ožujka, u Natoliji, Egiptu i Grčkoj«. Malta, Sicilija i Apulija trebale bi biti cilj loga naoružanja. Treći studenoga, u Madridu se, po riječima Fourquevauxa, boje da Turčin »sljedeće godine ne učini na kopnu i na moru čudesan napor, ako ne umre od bijesa što je njegova vojska bila prognana s Malte«322. Dvadesetprvi studenoga323 saznaje se, po vijesti­ ma iz Beča, da će sljedeće godine sultan protiv Filipa II. upotrijebiti sve svoje snage, uključujući i janjičare i svoju osobnu gardu. Izvještaji od 12. prosinca također najavljuju da je Sulejman objavio rat protiv cara i da će krenuti protiv njega na čelu dvije stotine tisuća ljudi324. Ali u tome se vidjela samo gesta Sulejmana protiv mišljenja njegove okoline. Ostala je uvjerenost da će turska flota biti poslana protiv Malte s istim vođama kao i 1565, jer ako sultan dopusti da se otok utvrdi, nikad ga se više neće moći dočepati. Pomišljalo se i da će se stvari srediti između sultana i cara... 384

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559-1565.

Te je glasine španjolska vlada ozbiljno shvatila. Peti studenoga 1565. Filip II naređuje da se utvrdi La Goulette; odlučio je, piše Figueroi. da u to uloži nužnih 56.000 dukata325. Čini se da je to čvrsta odluka, budući da je zatražio od Adama Centurionea da uzme tu svotu a cambio. Oko stare utvrde počela se dizati nova Goulette {Goleta la Nucva nasuprot Goleta la Vieja). S druge strane, osim dvanaest galija Alvara de Đazana koje su bile pozvane u Španjolsku, kralj zadržava na Siciliji cijelu svoju flotu326. Nije li veliki meštar prijetio da će napustiti otok ukoliko mu se ne pritekne u pomoć? Potkraj prosinca, španjolski kralj pomaže ga s 50.000 dukata (30.000 u gotovini, 20.000 u namirni­ cama i streljivu) i sa 6.000 pješaka, kao što tvrdi jedan toskanski posrednik32"’. Svi misle da Turčin može doći samo na Maltu ili u La Gouletlu, izvještava Fourquevaux, 6. siječnja 1566. Ukoliko dode na Maltu, Katolički će kralj tamo poslati 3.000 Nijemaca, 5.000 Španjolaca i Talijana koji će se utvrditi na planini Saint-Elme, jer se Bourg ne može obnoviti. Ukoliko pode na La Goulettu, kralj će tamo poslati 12.000 ljudi koji će se utaboriti oko tvrđave. Sve te mjere, ti napori, ma koliko značajni, ipak ne čine pravu politiku koja bi nastojala ubrzati tok događaja. U Madridu postoji neodređen plan za savez protiv Turčina; Filip II. nastoji se povezati s Venecijom, kažu, ali je li to ozbiljno? Nisu li se Mlečani radovali kad su saznali da je utvrda Saint-Elme osvojena328? Kao dobri i časni trgovci, oni malteške vitezove smatraju kvariteljima istočnjačke trgovine i nikad ne propuštaju da obavijeste Turke o onome što se zbiva na Zapadu. Također kad Fourquevaux dolazi po obavijesti kod svoga kolege, mle­ tačkog ambasadora, ovaj ga odmah razuvjerava: signoria uopće ne pomišlja na savez sa španjolskim kraljem... Isto tako stvari stoje i sa zajedničkom politikom Francuske i Špan­ jolske: riječi u zraku i ništa više. Veliki dogovor u Bayonneu nije označio prekretnicu u povijesti, kao što su mislili suvremenici, a zatim i povje­ sničari. S ove strane Pireneja postojalo je uznemireno kraljevstvo, u dubini nagrizeno, s već očitim izdajama. Na njegovu čelu jedna uznemi­ rena žena i jedan kralj-dijete. Caterina se poduhvatila da svoga sina predstavi kraljevstvu, kao što se poduzima jedna propagandna turneja — uostalom, plodonosna, ali spora turneja. Kad su putnici stigli na Jug, ukazala se povoljna prilika da se raspravi o mogućem susretu sa špa­ njolskim vladarima. Nije važno tko je prvi na to pomislio (možda Montluc, napola agent Španjolske). Filip II. se, u svakom slučaju, izvukao od osobnog posjeta, i tek na inzistiranje svoje žene dopustio joj je da na kratko posjeti svoju porodicu. Ali, ako je prosudio da je dobro, a možda i politički, da se pusti moliti, ne znači da ga je taj razgovor ostavio ravnodušnim329. 385

1Х К ;л1)Л П . POLITIKA 1 LJUDI

S onu stranu Pireneja veliki španjolski svijet doista je još bio miran, ali tištale su ga sve teže carske odgovornosti i dugovima preopterećene financije. Sam Filip bio je suma tog carstva, njegovih snaga i njegovih slabosti. Pored njega, njegova treća žena, Elizabeta, za Španjolce Isabel, Reina de la P az, mogla je odigrati svoju ulogu. Bila je još dijete, jedva žena, ne nesretna supruga kao što su je ponekad voljeli opisivati. Ona se, čini se, prilično brzo hispanizirala i u Bayonneu je, u svakom slučaju, savršeno odigrala ulogu kojoj su je podučili. Francés de Alava, španjolski ambasador kod francuskog kralja, pisao je Filipu II, 1. srpnja, govoreći o mladoj kraljici: »Uvjeravam V. V. sa svom svojom iskrenošću da je Nj. V. osvojilo sva iskrena srca, nadasve kad su je čuli kako govori o stvarima vjere i o bratskim i prijateljskim osjećajima koje V. V. iskazuje i iskazivat će francuskom kralju«330.1 to mora biti istina. Krenuvši 8. travnja331, mlada je kraljica 10. lipnja332 stigla u SaintJean-de-Luz, gdje joj se pridružila majka. Zajedno su, 14. lipnja, ušle u Bayonne. Elizabeta je tu boravila gotovo dva mjeseca, sve do 2. srpnja, nešto više nego što je bilo predviđeno333. Taj porodični sastanak bio je prilika za obje vlade da utvrde jamstva, da planiraju brakove (glavni posao vladarskih susreta toga stoljeća), a zatim da se rastanu praznih ruku. sumnjajući više nego ikad u iskrenost drugoga. To je lažna velika povijest. U našim očima, ali ne i u očima sudionika i suvremenika. Čak ni u očima Filipa II. koji je dao da kraljicu kao promatrači i savjetnici prate vojvoda od Albe i D. Juan Manrique. Kao što su opisivali suvremenici i povjesničari, ličnost prvog dominira razgovorom. Ono što želi Španjolac jest da zakoči Francusku, da je okrene prema njenim unutrašnjim i vanjskim svađama. To nije ni prijateljska ni dijabolična igra. Za španjolsko carstvo, to je gotovo nužnost, jer je raspoređeno oko Francuske i automatski osjeća posljedice svih njenih pokreta, osobito u Nizozemskoj, tako očito u opasnosti nakon nemira iz 1564. Ali to znači mnogo zahtijevati od Francuske, u ime obrane vjere koja je još jednom samo komotna maska. Ništa nije ponuđeno zauzvrat. Može li se kraljica majka odreći svoje politike tolerancije zbog jedne igre koja, i previše očito igre Španjolske, može samo podijeliti i umanjiti francusko kraljevstvo? Unatoč osmjesima i pirovanju, duboke su različitosti izbile na svjetlo dana. I prije, i za vrijeme susreta, bilo je nekoliko uzbuna. Tako je T veljače, kad je već Caterina de’ Medici poslala u Bayonne nalog da se pripreme velike zalihe i da se pripreme stanovi a la espanola za španjolsku kraljicu i njene dame, Francés de Alava donio iz Toulousea glasine po kojima su francuski vladari dovodili, oh kojega skandala!, sa sobom heretičnu »Madame de Vendôme«, Jeanne d ’Albret. Te je riječi u izvještaju potenao Filip II. koji je na margini dodao: si tal es, у о no d exare ir a la Reyna, ako je tako, neću pustiti kraljicu da ide334. Odmah 386

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559-1565.

je3-*5 obavijestio francuskog ambasadora336 da prilikom susreta ne želi ni kraljicu od Navarre, ni princa Condéa. Drugi se incident zbio u lipnju, nešto prije dolaska španjolske kraljice, kad je Francés de Alava doznao da se u Marseilleu iskrcao jedan turski ambasador, što je sramota nad sramotama. Na ambasadorovo ustrajanje, Caterina de’ Medici se brani koliko može. Ona užurbano odgovara, preko svoga zeta, gospodina de Lansaca, koji će stići u Aranjuez istoga dana kad se španjolska kraljica sastala sa svojom majkom u Saint-Jean-de Luzu, 10. lipnja 1565. Isprika koju nosi Lansac je sljedeća: kralj i kraljica Francuske ne znaju s kojim ciljem je došao taj ambasador, i u susret su mu, da se o tome raspita, poslali baruna de La Gardea. Ako njegova misija sadrži bilo što protiv španjolskog kralja, očito je da mu se neće odobriti audijencija... »Odgo­ vorio sam, piše Filip II. Francésu de Alavi, da sam u to uvjeren, ali da se ipak mnogi ljudi čude što taj izaslanik stiže upravo u trenutku kada Turčin požuruje svoju armadu protiv mene. Kad bih se barem mogao pouzdali da će ambasadoru biti odgovoreno... na način da shvati da između moje osobe i francuskog kralja postoji prijateljstvo«33"'. Neznatna afera, nedvojbeno, ali ona nije mogla raspršiti španjolske sumnje. Turski se ambasador brzo oprostio od kraljice majke, već 27. lipnja. Razgovori su bili u punom jeku, i kraljica jc požurila da objasni vojvodi od Albe kako je s Turčinom razgovarala samo o pljačkama učinjenim u Provansi338, za koje je Turčin obećao odštete, pod uvjetom, međutim, da se pošalje francuski izaslanik sultanu. Izaslanstvo u Tursku, evo dakle koje su namjere Francuza, misli vojvoda. Ali budući da je turska armada ovdje, odgovara on kraljici, »ne može biti ni govora o tome da se netko pošalje u Carigrad. A sljedeće godine flota španjolskog kralja bit će u takvom stanju da će sultanova flota moći učinili tek malo zla«339. Čini se dakle da su u Bayonneu Španjolci smatrali očiglednim napuštanje Francuske njezina tradicionalnog prijateljstva sa sultanom i nastojali je uvući u savez protiv heretika, kao i protiv sultana. Otvorenje je održano nekoliko mjeseci kasnije. Čini se da »Vas ti pregovori, izjavljuje Fourquevaux kraljici, žele uvući u savez s velikim posljedica­ ma« Španjolci koriste želje koje je Caterina izrazila u Bayonneu. Kraljica govori o brakovima, a ti bi brakovi doveli do saveza. Španjolci govore iznad svega o savezu, započinju tako »od repa«, kao što kaže Fourque­ vaux3'10. Koliko li samo opasnosti u jednom takvom savezu, kliče amba­ sador, dok je »Turčin u miru s Njegovim Veličanstvom i dok su Francuzi bolje primljeni u njegovim lukama i zemljama nego u mjestima i zemljama spomenutog kralja, od kojih je Francuska uostalom toliko okrenuta da se ne mora bojati turskih snaga. Ako bi dakle želio raskinuti mir sa spomenutim Turčinom i izgubiti tržište robe i trgovinu vaših 387

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

podanika, to bi Nj. V. moralo Vašem Veličanstvu odobriti sve što od njega zatraži«. Dakle, ono što traži Caterina, a to su povoljni brakovi'za njenu djecu, po svemu sudeći se Fourquevauxu čini malo vjerojatnim da se oni ostvare, osobito brak vojvode od Orléansa sa sestrom Filipa II, princezom Ivanom koja, Čini se, ne pristaje na to. Isto je i s brakom Margarete s Don Carlosom. Španjolska diplomacija samo igra na te kane; to je način da se drži, ili barem da se zakoči francuska vlada. Mala igra, uostalom. Madrid se služi, kao paravanom, argumentima jedne velike katoličke politike. Ali riječ je samo o španjolskoj politici (velika katolička politika može uostalom doći samo iz Rima gdje je upravo um ro Pio IV). U Španjolskoj čak još nema ni želje za velikom sredozemnom politikom: ona bi pretpostavila zanos, interese, moć novca, slobodu ponašanja koju Razboriti kralj ne odobrava, ili još uvijek ne odobrava. On se posvuda osjeća okružen opasnostima. Opasnost na Sredozemlju, da, nedvojbeno, ali i opasnost od protestantskih gusara na Atlantiku; opasnost od Francuske na granicama Nizozemske; opa­ snost od same Nizozemske u kojoj se naslućuju nemiri, prijeteći svim snagama Španjolske koje dopire do velikog upravnog središta u Antwerpenu. Već se u prosincu 1565. širi glas, koji će se ponovno javljati tijekom godina, o putovanju Filipa II. u Flandriju-*41. Doista, sve onemogućuje Filipu II. da ostvari takvu veliku političku nakanu ili da je duže vrijeme provodi. Tijekom prvih deset godina njegove vladavine mogao je reagirati tek na najhitnije, najzahtjevnije opasnosti. Ulazili u njih uz najmanje troškove, ne ugrožavajući previše budućnost. Daleko smo od imperijalističkih zabluda s kraja vladavine kad će Filip II. tako malo biti Razboriti kralj.

388

N apom ene uz poglavlje 2 1 Instruction de lo que vos cl Rcvcrendo pa d re obispo del Aguila babèis d e dectr a la M ajesiad de! Sercnissimo Rey e Etnpcrador, nuestro m u y caro y m u y a m ado lio donde de présenté os enviamos. Bruxelles, 21. svibnja 1558, CODOIN, XCV11L, str. 6-10. 2 Što sc tiče osobe »koja ima iskustva i veza na turskom dvoru« i koja je zadužena da ispita teren u Carigradu, nema sumnje da je to Francisco de Franchis Tortorino, Cenovljanin. Zadužen od Genove za pregovore s Piali-pašom 1558, on je nedvojbeno u isto vrijeme ponudio svoje usluge i Filipu II. U genovskim arhivima jedan kaligrafski zapis kazuje u detalje putovanje Francisca de Franchisa (Costaminopoli, 1.2169), a konzularna pisma pokazuju nam da je u Napulju i Messini imao problema sa španjolskim vlastima, zatim stiže u Veneciju, A.d.S. Genova, Napoli, Letterc Consoli, 2, 2655; Gregorio UT1, op. a t., I, sir. 302, govori o njegovoj misiji u pratnji izvjesnog Nicoloa Grittija 3 CODOIN, XCVIII, str. 53-54. 4 Bruxelles, 6. ožujka 1559, Simancas E® 485. 5 Instruction del Rey a Nicolo Seco para tratar con el Turco, Bruxelles, 6. ožujka 1559, Simancas C° 485. 6 Bruxelles, 8. travnja 1559, Simancas E° 1210. 7 Selim i Bajazid. 8 Dana 15. lipnja 1559, Simancas E® 1124, P 295. 9 Sažetak pisama vojvode o d Sesse, o d 1, 4. i 7. prosinca 1559, Simancas E® 1210,P 142. 10 Dana 10. siječnja 1560, Simancas E° 1050, P 9. 11 Duždu, Beč, 25. listopada 1559, G. TURBA, op. cit.. I, 3, str. 108 i dalje. 12 Isti istome, 22. srudenog 1559, ibid., str. 120 i dalje. 13 Kralj sicilskom potkralju, Bruxelles, 4. travnja 1559, Simancas E° 1124, P 304. 14 Е. C1IARR1ÈRE, op. cit., II, str. 596, bilješka. 15 Ibid., str. 603. 16 Marin de Cavalli duždu, Pera, 18. ožujka 1559, A.d.S. Venecija, Senato Secreta, Costant. Filza 2/B. 17 D. de 11AEDO, op. cit., str. 73, 74. O španjolskoj politici u Sjevernoj Africi vidi naš članak u :Revue Africaine, 1928; Jean CAZENA'VE, Les sources de ! histoire d'O ran, 193318 Jean N1COT, Correspondance..., obj. E. FALGAIROLLE, str. 7. 19 Cadiz. 20 Kralju, 20. lipnja 1559, Simancas E®485. 21 O svim pojedinostima iz ovog odlomka, Charles MONCI1ICOURT, L’expédition espagnole contre ГИе de Djerba, Pariz, 1913, m odel pedantne erudicije. U načelu, naše reference odnosit će se na izvore koji nisu korišteni za ovu knjigu. 22 Sicilskom potkralju, isti datum , Simancas E® 1124, P 300; upute zapovjedniku Guimcranu, isti datum , ibid., P* 278 i 279: velikom m eštru Malte, isti datum , ibid., P 302 itd 23 Don Lorenzo van der HAMMENY LEON, Don Felipe El Prudente..., Madrid, 1625, P 146 v®. 24 Jean de La Valette, provansalskog jezika, veliki m eštar Reda, od 1557. d o 1568. Upravljao je Tripolijem od 1546. do 1549. Usp. izvatke u: G. BOSIO, I cavalicri gerosolim itani a Tripoli, obj. S. AURIGEMMA, 1937, str. 271-272. 25 Op. cit., str. 82-8326 Vojvoda Medina Ćeli Filipu II, 20. srpnja 1559, Simancas E® 1, P 204. 27 Odluka od 15. lipnja, izvještaj o d 20.

389

»O G A D A JI. POLITIKA I LJUDI

28 C. MONC1IICOURT, op. cit., sir. 93, navodi na mišljenje da je D.J. de Mendoza radio na vlastitu ruku. R.B. MERR1MAN {op. cit., IV, str. 102) navodi kao hipptezu da je I). Juun m ogao prim ili naredbu. Činjenica je ustanovljena prem a pism u Filipa II. (vidi p rethodne bilješke, bilješka 22 i bilješka 8 na str. 389). Vidi o tom e kao i o razoružanju španjolskih obala, l’Aubespinc kralju, 20. srpnja 1559, E. CHARRIÈRE, op. cit., 11, str. 600, bilješka; !.. PARIS, Nég. sous François li, str. 24; C. DURO, op. cit., II, str. 46. 29 Neobične napom ene A. de 1IERRERE, op. cit.. I, str. 14; nakon 1559. posvuda se postavlja problem demobilizacije, a kad je p o h o d planiran, nije li to bio način da se španjolska Italija riješi vojnika koji su »ostali od pijem ontskog rata i koje se nije moglo bolje uposliti nego protiv nevjernika«? 30 Filip N. zapovjedniku G uim eranu, Gent, 14. srpnja 1559, Simancas E®1124, P 331. 31 Sicilskom potkralju, Gent, 14. srpnja 1559, Simancas E° 1124,1° 321. 32 Zapovjedniku Guim eranu, Gent, 7. kolovoza 1559, Simancas П° 1124, P 330. 33 Figueroa princezi Ivani, Genova, 7. kolovoza 1559, Simancas П° 1388, P 162-163. 3-i G. Andrea Doria Filipu 11, Messina, 10. kolovoza 1559, Simancas E® 1124, P 335, na talijanskom. Kasnije će G.A. Doria pisati kralju isključivo na španjolskom. 35 Vojvoda od Scsse kralju, Milano, 11. kolovoza 1559, Simancas E® 1210, P 20336 Figueroa Filipu II, Genova, 14. rujna 1559, Simancas E® 1388. 37 G.A. Doria Filipu II, Messina, 14. rujna 1559, Simancas E® 1124, P 336. 38 ibici. 39 Filip II. vojvodi Medina Ćeli, Valladolid, 8. listopada 1559, Simancas E® 1124, P 325-326. -i0 Filipu II, Simancas П® 1124, P 270. •t l O toj sporosti, brojni dokum enti, p o sebno Simancas E° 1049, P 185, 188, 189, 225, 227, 251,272. 42 Gio. Lomellino genovskoj signoriji, Messina, 10. prosinca 1559, A.d.S. Genova, Lettere Consoli, Napoli-M essina, 1-2634. 43 C. MONO I1COURT, op. cit., str. 88. 44 Ibid., str. 92. 45 Gio. Lomellino genovskoj signoriji, Messina, 24. kolovoza 1559- Ista referenca kao u bilješci 9, prethodna strana. 46 Op. cit., 1, str. 15. 47 Figueroa Filipu 11, 27. listopada 1559, Simancas E® 1388 P 16. 48 Marin de Cnvalli duždu, Pera, 29. siječnja (1560), A.d.S. Venecija, Senato Secreia, Cost. 2/B, P 222 v®. 49 C. MONO IICOURT, op. cit., str. 100. 50 Tako 31. siječnja 1560, C.S.P. VII, str. 150. 51 Giacomo Soranzo duždu, Venecija, 3. veljače 1560, G. TURBA, op. cit., 1, sir. 134. 52 Messina, 3. travnja 1560, A.d.S. Genova, Lettere Consoli, Napoli-Messina, 1-2634. 53 Uailo duždu, Pera, 30. ožujka 1560, A.d.S. Venecija, Senato Sécréta, Cost. 2/B. 5н U svojim bilješkama u: M em orial d e D. Alvaro, C. MONCHICOURT, op. cit., str.

100, bilješka 2. 55 56 Ćeli. 57 58 59 60 61

390

Treći travnja 1560, A.d.S. Genova, Lettere Consoli..., 1-2634. Napuljski potkralj Filipu 11,4. travnja 1560, Simancas E®1050, P 28, vojvodi Medina 20. travnja, ibid., P 32, kralju, 21. travnja, P 32. Kralju, 5. svibnja 1560, Simancas E® 1050, P 36. /&«/.. P 39. Kralju, 16. svibnja 1560, ibid., P 40 . Str. 32 i .32 vD, navod C. MONCHICOURT, op. cit., str. 109. Visitador Q uiroga kralju, Napulj, 3. lipnja 1560, Simancas E® 1050, P 63.

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559-1565. 62 To je dobro vidio Machiavellijev sin, C. MONCHICOURT, op. cil., sir. П 1 . 63 (»enovska signoria Sauliju, Genova, 19. svibnja 1560, A.d.S. Genova, L M. Spagna 3.24 12. 64 Kralju, 30. svibnja 1560, Simancas E®485. 65 Vojvoda od Alcale Filipu II, Napulj, 31. svibnja 1560, Simancas E° 1050, P 56. 66 Isti istome, 1. lipnja 1560, ibid., 1° 60. 67 Preko jednog pisma Figueroc i mišljenja kardinala Cigale i genovskih ambasadora, Filip 11. napuljskom potkralju, 2. lipnja 1560, Simancas E® 1050, P 63. O brojkama gubitaka, Gresham, 16. lipnja 1560, govori o 65 brodova, Ms. Record Office, br. 194. 68 Tiepolo duždu, Toledo, 2. lipnja 1560, C.S.P. Venetian, VII, str. 212-213. 69 Ibid. 70 Ibid. 71 Filip 11. vojvodi od Alcale, Toledo, 8. lipnja 1560, E° 1050 P 69. 72 Barcelona, 9- lipnja 1560, Simancas E° 327. 73 l). Garcia de Toledo Filipu 11, Barcelona, 12. lipnja 1560, Simancas П° 327. \ Filip II. D. Garciji dc Toledo, Toledo, 15. lipnja 1560, Simancas E®327. Odgovor l). Garcije iz Barcelone, 23. lipnja, ibid. 75 Sažetak Figueroinih pisama, 3, 5, 10, 12. srpnja 1560, Simancas E® 1389. 76 Ibid. 77 ibid. 78 Vojvoda Medina Ćeli kralju, 9. srpnja 1560, C. MONCHICOURT, op. cit., sir. 237. 79 Vojvoda od Alcale Filipu 11, Napulj, 9. listopada 1560, Simancas E° 1050, P 137. 80 Michicl duždu, Chartres, 22. lipnja 1560, C.S.P. Venetian, VU, str. 228. 81 C.S.P. Venetian, VII, str. 229. Vojvoda od Albe Filipu II, Alva, 19. rujna 1560, orig. Sini F° 139, postoji i kopija. 82 U.N., Pariz. lisp. 161, Г* 15 d o 21. Vidi Ii. CIIAHRIÛRIi, op. cil., 11, sir. 621-623, o glasinama o francusko-španjolskoj suradnji. 83 Kralj biskupu Limogesa, 16. rujna 1560, L. PARIS, op. cit., str. 523-530. 8-i Chantonnay Filipu II, 2. ve^ičc 1560, A.N., K 1493, P 39; L. ROM1FR, La conjura­ tion d'Amboise, 1923, str. 123. Španjolska kraljica Cnterini d e' Medici, rujna 1560, L. PARIS, Nćgoc. sous le règne de François II, str. 510. 85 Chantonnay Filipu II, Melun, 31. kolovoza 1560, A.N., K 1493, P 83; 3. rujna 1560, !.. PARIS, op. cit., str. 506-509. 86 Treći srpnja 1560, CODOIN, XCVI11, str. 155-158. 87 Simancas E° 1389. 88 Simancas IP 1050, P 84. 89 Dana 13- srpnja 1560, E. CHARRIÈRE, op. cit.. Il, sir. 616-618. 90 Carigrad, 17. i 27. srpnja 1560, ibid., str. 618-621. 91 Figueroa NJ. V., Genova, 26. srpnja 1560, Simancas E® 1389. O njegovoj prijevari, Sauli Genovskoj Republici, Toledo, 14. prosinca 1560, A.d.S. Genova, Lcttere Ministri, Spagna 2.24 11. 92 Šesti kolovoza 1560, Simancas E° 445, kopija. 93 Op. cit., 11, str. 36. 94 B.N., Madrid, Ms 11085, 9. travnja 1561. 95 C MONCHICOURT, op. cit., str. 133; G A. Doria stiže na Maltu 8. kolovoza 1560. G A. Doria Filipu II, 8. kolovoza 1560, Simancas E® 1125. Bio je već sprem an da napadne Tripoli kad mu je stigla vijest o p adu tvrđave. Isti istome, 9. rujna 1560, ibid. 96 Dana 18. kolovoza 1560, Simancas E° 1050, P 120. 97 C. MONCHICOURT, op. cit., str. 134. 98 Ibid.

391

DOGAĐAJI. POLITIKA! LJUDI

99 (i. H ernandez Filipu li, Venecija, 21. kolovoza 1560, Simancas E° 1325. 100 КгГ, 4. rujna 1560, Simancas E° 1050, F 129. Tt 101 Napuljski potkralj Filipu II, Simancas E° 1050,1° 128. 102 Op. cit., II, str. 245 i dalje. 103 R.B. MERRIMAN, op. cit., IV, str. 107. 104 M onteleone kralju, 30. kolovoza 1560, Simancas E° 1050, F 121. Vojvoda o d Alcaic kralju, Napulj. 3. rujna 1560, ibid., 1° 124. 105 G rof Luna kralju, 28. prosinca 1560, CODOIN, XCVI1I, str. 189-192. 106 Firenca, 10. srpnja 1560, Simancas 0° 1446. 107 G. H ernandez Filipu II, Venecija, 20. srpnja 1560, Simancas E° 1324, F 47. 108 N° lle rro duždu, Pera, 12. studeno g 1560; A.d.S. Venecija, Senato Secreta, Cost. 2/B, Fs 290-291109 Dana 19. rujna 1560, B.N., Esp. 161, Г* 15 d o 21. 1 10 Deveti listopada 1560, Simancas E° 1850, 1° 139. J. d e M endoza kralju, Palamos, I. rujna 1560, Simancas E° 327. 111 Dana 26. kolovoza 1560, Simancas E° 1058, F 118. 112 C. MONCH1COURT, str. 237. 113 Cagliari, 25. kolovoza 1560, Simancas E®327. 114 CODOIN, VIII, str. 560. 115 O d oktoru Buschiji nekoliko pisama u A.N., Pariz, serija K, 1493, B 11, F 111 (20, 28, 30. rujna, 4, 8, 13. listopada 1560). O inform atorim a fantastima s Levanta, Granvela Filipu 11, Napulj, 31. siječnja 1572, Simancas E° 1061. 116 CODOIN, XCV11I, str. 182. 117 Filip 11. vrhovnom zapovjedniku i D. J. d e Zunigi, Madrid, 23- listopada 1560, Simancas E° 1324, F 48. 118 Dolu kardinalu lotarinškom c, Carigrad. 5. ožujka 1561, E. CHARR1ÈRE, op. cit., II. su-. 652-653, skupoća, bijeda, kuga.

119

Ib id .

120 121 122 123 124 125 126 127

Dubrovnik, 2. siječnja 1561, Simancas E° 1051, F 11. Napuljski potkralj Filipu 11, 6. siječnja 1561, Simancas E° 1051, F 12. Kralju, Trapani, Simancas E° 1126. Filip II. potkralju Mallorcc, Aranjuez, 28. veljače 1561, Simancas E° 328. Krf, 30. ožujka 1561, Simancas Ee 1051, F 51. R elation que haze A ntonio Doria..., 18. travnja 1561, Simancas E° 1051, F 62. Carigrad, 9. travnja 1561, Simancas 0° 1051, F 54. Dana 12,14. travnja 1561, Simancas E° 1051, F 55; Liesma, 16. travnja 1561, ibid.,

1° 56. 128 Alonso de la Cueva napuljskom potkralju, La G oulette, 17. travnja 1561, Simancas IF 1051. F 57. 129 Napuljski potkralj Marcantoniju Colonni, Napulj, 9. svibnja 1561, Simancas E°

1051, F 78. 130 Napuljski potkralj Filipu 11, 9. kolovoza 1561, Simancas E° 1051, F 119. 131 Madrid, 5. rujna 1561, B.N., Pariz, Fr. 16103, F 44 i dalje. 132 »Lo que se entiende de Levante... d e Corfu«, 10. kolovoza 1561, Simancas E° 1051, F 120 .

133 F. CHARJUÈRE, op. cit., 11, str. 657-658.

134

Ib id .,

str. 653-654.

135 Sicilski potkralj Filipu II, Messina, 8. lipnja 1561, Simancas Ee 1126. Napuljski potkralj kralju, Napulj, 7. srpnja 1561.

392

Šest posljednjih god in a turske premoći: 155S>~1565 136 E. CUARR1ÈRE, op. cit., II, str. 661. 137 IIe Ferro cluždu, Pera, 10. srpnja 1561, A.d.S. Venecija, Senato Secreta Cost. 3/C. Rustem-paša um ro je 9. srpnja. 138 Biskup Limogcsa kralju, Madrid, 5. rujna 1561, B.N., Pariz, Fr. 16 103, P 44 i dalje. 139 E. CllARRlÈRE, op. cit., II, str. 657-658. 140 CODOIN, XC11, str. 240-244. 141 Dana 28. svibnja 1562, Simancas E° 1052, P 27. 142 Sampiero je, uostalom, u Carigrad stigao tek u siječnju 1563. Brojni genovski dokumenti. A.d.S. Genova, Spagna, 3 2412 i Costantinopoli, 1 2169. 143 Napuljski potkralj Marcantoniju Colonni, 24. svibnja 1562, Simancas IP 1051, P 87. 144 Filip N. napuljskom potkralju, 14. lipnja 1562, Simancas IP 1051, P 96. 145 Vidi pretposljednju bilješku. 146 Danici Uarbarigo duždu, Pera, 5. kolovoza 1562, A.d.S. Venecija, Senato Secreta 3/C; Venecija, 20. kolovoza 1562, primirje zaključeno na osam godina, CODOIN, XCV1I sir. 369-372, C. MONCHICOURT, op. cit., str. 142. 147 Carigrad, 50. kolovoza 1562, E. CHARWÈRE, op. cit., U, str. 702-707. 148 6-17. siječnja 1563, ibid., str. 716-719. 149 Filip U vojvodama Savoje i Firence, Escorial, 8 . ožujka 1563, Simancas IP 1393 150 Simancas IP 1052, P 169151 Narbonne, 2. siječnja 1564, Edm ond CAĐIE, Am bassade en Espagne de Jean Ebrard, Seigneur de Saint-Sulpicc, Albi, 1903, str. 212. 152 Carigrad, 12. veljače 1564, Simancas E® 1053, P 19. 153 Napuljski potkralj Filipu II, Napulj, 17. veljače 1564, Simancas E° 1053, P 22. 154 Filipu 11, Pariz, 17. ožujka 1564, A.N., K 1501, br. 48 G. 155 Saint-Sulpicc kralju, 11. ožujka 1564, E. СЛВШ, op. cit., str. 262-263156 Ibid., str. 269, 29- svibnja 1564. 157 Simancas E® 1053, P 54. 158 Početak srpnja 1564, E. CABIÉ, op. cit., str. 270. 159 Ibid., str. 279. 160 A.d.S. Cienova, L.M. Spagna, 3.2412. 161 Duždu, G. TURBA, op. cit., 1, 3, str. 289-290. 162 Diego Suarez, prem a generalu D1D1ERU, Hist. d'O ran, 1927, VI, str. 99, bilješka 5. 163 Dana 24. kolovoza 1561, B.N., Pariz, Fr. 16 103164 C. ĐURO, op. cit., II, str. 44. Vidi supra, 2. dio, pogl. IV. 165 Biskup Limogesa kralju, 5. rujna 1561, Đ.N., Pariz, Fr. 16 103, P 44 i dalje. 166 Simancas E® 1051, P 131. 167 Ibid., P 139. 168 Ibid., P 49. 169 Sicilski potkralj Filipu II, Palermo, 8. studenoga 1561, Simancas, E° 1126. 170 Isti istome, (s.d. u mojim bilješkama), ibid. 171 Biskup Umogesa kraljici, Madrid, 3. siječnja 1562, B.N., Pariz, Fr. 16 103, P 129 v°- l! lipnju 1562, Španjolci su još uvijek u La Goulctti. Izvještaj o putovanju J. dc Mendoze..., Simancas E® 1052. P 33. 172 Alonso de la Cucva sicilskom potkralju, 1. ožujka 1562, Simancas E® 1127. 173 Figueroa Filipu 11, Genova, 9. svibnja 1562, Simancas E® 1391. 174 Izvještaj o putovanju J. de M endoze..., Simancas E® 1052, P 33; D.J. de Mendoza, po povratku u Palermo, 9. svibnja 1562, Simancas E® 1127.

393

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

175 176 177 178 179 180 181 182

Per ictterc d i M arsiglia, 21. svibnja, A.d.S. Genova, L.M. Spagna 3.2412. Napuljski potkralj Filipu II, 4. srpnja 1562, Simancas E° 1052, Г 45. Alžir, 12. srpnja 1562, A.d.S. Genova, L.M. Spagna 3.2412. Sauli genovskoj signoriji, Barcelona, 13. rujna 1562, ibid. Kralju. La Goulcttc, 30. rujna 1562, Simancas E° 406. Saini-Sulpicc kralju, 26. listopada 1562, li. CAB1É, op. cil., str. 90. № 345, str. 83. Relacion de com o se perdieron tas galeras en la H erradura, 1562, Simancas F.0 Г 217; C. DURO (op. cit., 11, str. 47) nije, čini se, d o p ro d o izvora. 183 J. dc Figueroa napuljskom potkralju, Gaeta, 8 . studenoga 1562, Simancas E° 1052, Г 67. 18- 1 C. DURO. op. cit.. 11, str. 48. 185 Agostinho GAVY de MliNDONÇA, H istoria d o fa m o s o cerco q u e o xa rife p o s a Jbrta/eza de M azagao n o a n o d c 1562, Lisabon, 1607. 186 C. DURO, op. cil., Il, str. 49. 187 Dana 3. ili -i, prem a tradicionalnom kazivanju, m ožda n e prije 8. travnja. Toga dana Alžirci su još na dvije milje od grada, u sm jeru kopna. Filip II. Figueroi, Segovia, 18. travnja 1563, Simancas H° 1392. Lo q u e ha p a ssa d o en el cam po d e Oran y A/uuirçaqnibir..., Toledo, 1563; Primjerak, B.N., Pariz, Oi 69. 188 D. de HAliDO, op. cil., str. 75 v°. 189 Sažetak pisama grofa Alcaudetea, ožujak 1563, Simancas П° 486. 190 Relacion de lo que se enl tende d e Oran p o r cartas d el Conde d c A lcaudete d e dos d e jim io 1563 rescibidas a cinco d e l m ism o, Simancas E° 486. 191 Lo que h a passado..., B.N., Pariz, Oi 69. 192 Kralj podsjeća na tu pojedinost u svom pism u o d 18. travnja, Simancas E® 1392. 193 Sicilski potkralj Filipu H, Messina, 23. travnja 1563, Simancas E° 1127. 19- i Madrid, 25. travnja 1563, Simancas E° 330. 195 Simancas F° 1052, I®156. 196 Pismo je navedeno prem a kraljevu odgovoru, vidi sljedeću bilješku. 197 Madrid, Simancas П° 1392. 198 Ibid. 199 Simancas E® 1392. 200 Naznaka dana prem a pism u potkralja Filipu II, odgovor je od 23. srpnja 1563. Simancas l:° 1052, Г 207. 201 Tim povodom , R.B. MERRIMAN, op. cil., IV, str. 110, govori o nadljudskim naporim a. Nije li to pretjerano reći? 202 Datum je 2, prem a Salazaru, 6. prem a Cabreri, prem a ĐURU, op. cit., II, str. 55-59. 20.3 Gomez Verdugo Franciscu de Erasu, 29. kolovoza 1563, Simancas E° 143,1° 117. 20- i Sanclio de Leyva kralju, Napulj, 1.3. siječnja 1564, Simancas E® 1053, Р 8. Zna se, m eđutim, da je S. dc Leyva otplovio za La Goulettu, potkralj NJ. V., Napulj, 17. veljače 1564. Simancas E° 1053, I®22. 205 Filip il. D. Garciji de Toledo, Valencia, travanj 1564, CODOIN, XXVII, str. 398. 206 Sve do izgradnje šalupa prem a naredbi pro vidu râ Malage, CODOIN, XXVII, str. 410, 17. svibnja 1564. 207 Dana 12. lipnja 1564, E. CAB1É, op. cit., str. 270. 208 D. Garcia dc Toledo Filipu II, Napulj, 15. lipnja 1564, Simancas E° 1053, Ie 64. 209 D. Juan de Çapata Erasu, 15. lipnja 1564, ibid., 1° 63210 Napuljski potkralj Filipu II, 15. lipnja 1564, ibid., Ie 60. 211 Kraljeva bilješka na margini pisma koje mu upućuje D. Garcia de Toledo, Napulj, 16. lipnja 1564, Simancas E° 1053,1®65.

394

Šest posljednjih g o dina turske premoći: 1 5 5 9 - 1 5 6 5 212 J.D.E. JURIEN de LA G RAVI I-RE, Les Chevaliers d e la Malte, Pariz, 1887, i, SIr. 9« 213 Ibid., str. 99■>н Brojke iznosi C. ĐURO. Dana 29. kolovoza, Saint-Sulpice govori o 62 galije samo u Cadizu (Ii. CAB1É, op. cit., str. 291-292). O 70 i nešto galija govori se u Francuskoj 13. kolovoza 1564, A.N., K 1502, br. 296. ’ 215 J.B.E. JUR1EN de LA GRAVIÈRE, op. cit., I, str. I l l , bilješka 1 . 216 Don Garcia dc Toledo NJ. V., Malaga, 16. rujna 1564, CODOIN, XXVI], str. 527. 217 I'ilip II. Figueroi, .3. kolovoza 1564, Simancas E® 1393, a ne F.° 931, kako jc pogrešno tiskano, Fernand BRAUDEL, u: Rev. Afr., 1928, str. 395, bilješka i. 218 Figueroa kralju, Genova, 27. lipnja 1564, Simancas E° 1393. 219 U Veneciji osobito, središtu istinitih i lažnih vijesti i spekulacija. G. Hernandez Filipu II, Venecija, 12. rujna 1564, Simancas П° 1325. 220 Isti istome, ibid. 221 Filip II. D. Garciji d e Toledu, 18. srpnja 1564, Simancas E® 1393. 222 Drugi kolovoza 1564, A.N., K 1502. 223 Filip II. Figueroi, 3. kolovoza 1564, Simancas П° 1393. 224 Simancas E° 1393. 225 D. Francés de AJava Filipu 11, 13. kolovoza 1564, A.N., K 1502, br. 96. 226 Nuevas de Francia... prim ljene 3. rujna 1564, Simancas E° 351. 227 tiarces firentinskom vojvodi, Madrid, 22. rujna 1564, A.d.S. Firenca, Medicco 4897, Г 36 v*. 228 Filip 11. firentinskom vojvodi, Madrid, 23. rujna 1564, Simancas E® 1446, P 112. 229 Sauli signoriji, Madrid, 24. rujna 1564, A.d.S. Genova, L.M. Spagna 3.2412. 230 Deveti listopada, ibid. 231 Filip II. Figueroi, Madrid, 25. listopada 1564, Simancas П° 1393. 232 Ibid. 233 Figueroa Filipu II, Genova, 27. listopada 1564, Simancas П° 1393. 234 Isti istome, 8. studenoga, Simancas E° 1054, P 21. 235 A.N., K 1502, br. 51 a. 236 Filip II. Francésu de Alavi, 31. prosinca 1564, A.N., K 1502, B 18, br. 77. 237 Figueroa Francésu de Alavi, Genova, 1. prosinca 1564, A.N., K 1502, B 18, br. 60. 238 Ibid. Na jednoj od tih fregata, jedan Korzikanac, prijatelj Sampierov, Piovanelo, kojeg su u prolazu zarobili berberski gusari. 239 Ibid. 240 Ibid. 241 Figueroa Filipu II, 3. prosinca 1564, Simancas E° 1393242 Isti istome, 21. prosinca 1564, ibid. 2-1.3 Zaustavimo se usput na toj tvrdnji, Nj. V. Chantonnayu, Madrid, 10. studenoga 1562.A.N., K 1496, B 14, br. 126: Filip 11. izjavio je Saint-Sulpiceu da se ne može izjasnili protiv engleske kraljicep o r causa d e las a n tig u a s alianças. 244 Razgovor je započeo već u rujnu: biskup Limogesa Caterini d e ’ Medici, Madrid, 2-i . rujna 1561, B.N., Pariz, Fr. 15875, P 194; Chantonnay Filipu II, Saint-Cloud, 21. nuđenoga 1561, A.N., K 1494, B 12, br. I l l ; isti istome, Poissy, 28. studenoga 1561, 'bid., br. 115. 245 G. Soranzo duždu, Beč, 25. prosinca 1561, zavjera otkrivena u Pamploni, u prilog "avarskom kralju, G. TURBA, op. cit., I, str. 195 i dalje. 246 Могопе vojvodi o d Albe, Rim, 2. listopada 1561, Joseph SUS’IA, Die Rôtniscbe Curie u n d d a s K o n z il von Trient u nter P iu s IV., Beč, 1 9 0 4 ,1, str. 259. 247 Vojvoda od Albe Chantonnayu, Madrid, 18. siječnja 1562, AN., K 1496, B 14, br. 38.

395

DOC.ADAJI, POLITIKA 1 LJUDI

248 Figueroa Filipu II, 9. listopada 1562, Simancas E® 1391. 249 Saint-Sulpicc Catcrini d e ’ Medici, Madrid, 25. studenoga 1562, Đ.I4« Pariz, Fr 15877, I®386. 250 C MONCK1COURT, op. cit., str. 88. 25 I Filip II. napuljskom potkralju, Toledo, 8 . lipnja 1560, Simancas E® 1059, f®69. 252 Jedna genovska procjena (Conto cbe si f a delte galore che S. M ta Cattca potrà mcterc insicm e. A.d.S. Genova, L.M. Spagna 2.2411 (1560) daje zanimljiv račun: španjolske galije (20); genovske (6), princa Dorije, n e računajući o n e u Djerbi (6), Firentinskog vojvode (3), savojskog vojvode (2), grofa Nicolerc (1), portugalskog kralja (ч), Paola Santa Fiorca (2), »delle salve« (23)- U kupno 67, a jedan sicilijanski dokum ent i/ 1560 (Simancas F® 1125) daje ukupnu brojku o d 74 i sljedeću računicu: papinih galija (2), španjolskih (20), princa Dorije (10), genovskih (8), redovničkih (5), firentinskog vojvode (7); savojskog vojvode (6); Antonija D orije (4), Cigale (2), cav. Vitellija (3), Paola Sloi'/c (2). napuljskih (3), Bcndinclija Saulija (1), Stefana d e Marija (1). 253 1- 11IANCI UNI, op. cit., 1. str. 54. 25 i Napuljski potkralj kralju, Simancas E® 1050,1° 137. 255 Sažetak pisama Figueroe kralju, 3, 5, 10, 12. lipnja 1560, Simancas E° 1389. 250 Napuljski potkralj Filipu 11, Napulj, 12. siječnja 1561, Simancas E° 1051, Г 17. 25"’ i,, von PASTOR, op. cit., XVI, str. 256 i bilješka 1. 258 Ibid. 259 Ibid., str. 257. 260 Ibid. 261 Tiepolo duždu, Toledo, 26. ožujka 1561, C.S.P. Venetian, VII, str. 305. 262 Uputa Fernanda de Sylvc, markiza d e la Favarc..., 1. travnja 1561, Simancas Ee 1126. 263 Sauli genovskoj signoriji, Toledo, 27. travnja 1561, A.d.S. Genova, L.M. Spagna, 22н 1 1 . 264 Tiepolo duždu, 26. travnja 1561, C.S.P. Venetian, VU, str. 310. 265 Vojvoda Medina Ćeli napuljskom potkralju, 30. lipnja 1561, Simancas E® 1051, P 100, kopija. 266 biskup Limogcsa kralju, Madrid, 5. rujna 1561, B.N., Pariz, Fr. 16103, f®44 i dalje, kopija, i isti istome, već citirano pism o o d 12. kolovoza 1561. 267 Los p u n to s en que han hablado a S. M Mos. D osance y e l em b a xa d o r Limoges, Madrid, 10. prosinca 1561, A.N., K 1495, B 13, br. 96. 268 Joyeuse kralju, Narbonne, 28. prosinca 1561, B.N., Pariz, Fr. 15875, 1° 460. 269 M émoires de l'évêque de Limoges, 27. siječnja 1562. B.N., Pariz, Fr. 16103,1” 144, kopija. 270 Filip II. napuljskom potkralju, 14. lipnja 1562, Simancas E® 1052, P 96. Sastav eskadri je sljedeći: a) cskadra D.J. de M endoze, 12 španjolskih galija (od njih 4 odvojene i dane na raspolaganje prioru i konzulim a Seville); 6 napuljskih; 6 Antonija Dorije; 4 grofa Federica Borromea; 2 Estefana Dorije; 2 Bendinelija Saulija; b) cskadra G. Andrée Dorije, 12 galija rečenog G. Andree, u skladu s njegovim novim asientom-, 4 galije Redova; 4 Marca Ccnturionca; 2 vojvode od Tcrranove; 2 Cigale. 271 C. ĐURO, op. cil., II, str. 49. 272 Filip II. vojvodama od Savoje i Firence, S. Lorenzo, 8. ožujka 1563, Simancas E° 1392. 273 C. ĐURO, op. cit., 111, str. 67. 274 Sancho de Leyva Filipu II, Napulj, 13. siječnja 1564, Simancas E° 1053, f 8. 275 Napuljski potkralj kralju, 15. lipnja 1564, Simancas E“ 1053, P 60. 276 Dana 29. lipnja 1564, ibid., P 73. 277 J. von HAMMER, op. cit., VI, str. 118.

396

Šest p o s lje d n jih g o d in a tu r s k e p rem o ći: 1559-1565.

278 C. ĐURO, op. cit., Ill, sir. 61, bilješka 2, i str. 62, bilješka 1. 279 Ibid., sir. 64, bilješka 3. 280 D. G. c)c Toledo Erasu, Malaga, 17. kolovoza 1564, CODOIN, XXVII, str. 452, navod C. ĐURO. op. cit., III. str. 65-66. 281 Dana 22. kolovoza 1564, navod C. ĐURO, op. cit., III, str. 66. 282 C) napuljskint galijama, G. de Toledo napuljskom potkralju, 23. siječnja 1565 Simancas E° 1054, P 52. 283 Đ.G. de Toledo Filipu II, Gaeia, 14. prosinca 1564, CODOIN, Cl, str. 93-105. 284 Leonardo Comarini duždu, Venecija, 29. prosinca 1564, G. TURBA, op. cit l 3 str. 289. 285 D.G. de Toledo kralju. Napulj, 7. siječnja 1565, CODOIN, XXVII, str. 558. 286 li. CHARRIÈRE, op. cit., II, str. 774-776. 287 Carigrad, 10. veljače 1565, Simancas Ii0 1054, P 64. 288 Alvaro de Bazan Filipu II, Oran, 10. ožujka 1565, Simancas Ii0 486, vidi li. CAT, M ission bibliographique en Espagne, 1891, str. 122-126. 289 Rodrigo Portillo kralju, M ers-el-Kebir, 13. ožujka 1565, Simancas E° 485. 290 Napuljski potkralj Filipu II, 14. ožujka 1565, Simancas Ii® 1054, P 70. 291 Francavila NJ. V., Barcelona, 19. ožujka 1565, Simancas Ii° 332, Filip 11. u pismu proveedoresima Malage, Madrid, 30. ožujka 1565, Simancas E® 145. 292 Carigrad, 20. ožujka, Krf, 29. ožujka, Dubrovnik, 8. travnja 1565, Simancas li° 1054, P 71; 22. ožujka, kaže JURIEN de LA GRAVIÈRE, op. cit., 1, str. 169. 293 U Madridu, 6. travnja, toskanski ambasador Garces predao je Filipu H. izvještaje s Levanta primljene preko Firence: oni govore o snazi a ne o cilju armade. Garces vojvodi od Firence, Madrid, 6. travnja 1565, A.d.S. Firenca, Medicco 1897, P 88. Isto Pćtrćmol, u svom pismu Du Ferrieru, 7. travnja 1565, E. C MARRI ÈRE {op. cit., Il, str. od 783 do 785) ističe polazak većeg dijela flote 30. iz Carigrada, ali ne zna ide li prema Malti ili La Gouletti. Datum 30. ožujka navodi i jedan izvještaj iz Carigrada, 8. travnja 1565, Simancas E® 1054, P 85. 294 Filip П. Dcanu de C anhagène (Alberto Clavijo, provecdor dc Malaga), Madrid, 22. ožujka 1565, Simancas П° 145. 295 Aranjuez, 7. travnja 1565, Simancas П° 145. 296 Napuljski potkralj Filipu II, Napulj, 8. travnja 1565, Simancas E® 105-i, P 80. 297 Isti istome, Napulj, 8. travnja 1565. ibid., P 81. 298 Ibid., P 94, izvještaj s КгГа, 30. travnja 1565. 299 Ibid. 300 J.B.E. JURIEN de LA GRAVIÈRE, op. cit., 1, sir. 172. 501 Ibid. 502 Simancas E® 1125. 503 Simancas E® 1054, P 106. 304 Rccidiba a VI de junio, bilješka na prethodnom dokum entu. 305 C. ĐURO, op. cit., III, str. 76 i dalje. 306 I*. I1ERRE, op. cit., str. 53; H. KRETSCHMAYR, op. cit., Ill, str. 48. 307 J.B.E. JURIEN de LA GRAVIÈRE, op. cit., II, str. 140. 308 U svibnju Alvaro de Bazan ima pod svojim zapovjedništvom devetnaest galija, Telio Filipu II, Sevilla, 29. svibnja 1565, Simancas E® 145, P 284. Kasnije će se njegova eskadra povećati i u Napulj stići s 42 galije. 309 J.B.E, JURIEN de LA GRAVIÈRE, op. cit., II, str. 167. 310 Ibid., sir. 172 i dalje. 511 Por cartas del D uque de Seminara d c O tranto a 29 de 7bre, 1565, Simancas E 1054. P 207. Dana 22, Don Garcia bio je izm eđu Zantea i Modona, pred nenastanjenim

397

DOGAĐAJI, POLITIKA l LJUDI

otokom Strafaria. krenuvši $ Ceriga, m letačkog otoka, u nam jeri da stigne tursku armadu »la quai forçosam ente havia de pasar po r alli'«. 312 J.B.E. JURIEN de LA GRAV1ÈRE, op. cit., II, str. 224. 313 Vojvoda ocl Alcaic Filipu 11, Napulj, 12. rujna 1565, Simancas E° 1054, Ie 194. 314 Pedro d'Avila G. Perczu, Rim, 22. rujna 1565, J.J. DÔLLINGER, str. 629. U ponoć, kardinal Pacheco je NJ. V. poslao vijest o pobjedi. Kardinal Pacheco Filipu II, 23. rujna 1565, CODOIN, Cl, str. 106-107. 315 Carigrad, 6 . listopada 1565, Simancas E° 1054, Г 210; Pćtrćm ol Karlu IX, Carigrad, 7. listopada 1565. H. CMARRIÈRE, op. cit., Il, str. 804-805. 316 Vidi p rethodnu bilješku. 317 Garccs firentinskom vojvodi, Madrid, 22. rujna 1565, original na španjolskom, A.d.S. Firenca, M ediceo 4897,1° 148. 318 Navod Ј.В.П. JURIEN de LA GRAV1ÈRE, op. cit., II, str. 201. 319 Kardinal Pacheco FUipu U, Rim, 23. rujna 1565, CODOIN, Cl, str. 106-107. 320 FOURQUEVAirX, op. cil., 1, str. 10-14. 321 Carigrad, 25. rujna 1565, Simancas E° 1054, Р 205. 322 FOURQUEVAUX, op. cit., I, str. 6 . 323 Ibid., str. 1332-i Carigrad, 16. prosinca 1525, Simancas E° 1055, 1° 14. 325 Filip II. Figueroi, 5. studenoga 1565, Simancas E° 1394. 326 Fourqucvaux kralju, 21. studenoga 1565, FOURQUEVAUX, op. cit.. I, str. 10-14. 327 A.d.S. Firenca, Mediceo 4897 bis, 29. prosinca 1565, FOURQUEVAUX, op. cit., 1, 36, 25.000 škuda i 3.000 Španjolaca. 328 Garci Hernandez Filipu II, Venecija, 26. srpnja 1565, Simancas E° 1325. 329 Saini-Sulpice, 22. siječnja 1565, E. CABIÉ, op. cit., str. 338; Filip II. Figueroi, i. veljače 1565; Garccs firentinskom vojvodi, A.d.S. Firenca, M ediceo 4899,1° 64. 330 Bayonne, 1. srpnja 1565, A.N., K 1504, B 19, br. 46. 331 Luis CABRERA de CORDOBA, op. cit., I, str. 423, iznosi d atum e 8 . i 14. lipnja. 332 Vojvoda od Albc i D.J. M anrique kralju, Saint-Jean-dc-Luz, 11. lipnja 1565, A.N., K 1504, B 19. 333 Isti istome, Bayonne, 28. i 29. lipnja 1565, ibid., br. 37 (sažetak). 334 F. deAlava Filipu 11, Toulouse, 7. veljače 1565, A.N.. K 1503, B 19, br. 33 a. Kraljeva bilješka na margini. 335 Valja doista računati sa zastojima na putu. 336 Sveti Sulpicije Caterini d e ’ Medici, 16. ožujka 1565, E. CABIÉ, str. 357-358. 337 Aranjuez, 12. lipnja 1565, A N., K 1504, B 19, br. 11. 338 Moguće je da su te isprike izmišljene, 11. FORNERON, Hist, d e Philippe II,, 1, str. 322. 339 Vidi supra, bilješku 333. 340 Op. cit., 1, str. 20, 25. prosinca 1565. 341 D. Frances de Alava Filipu II, 13. prosinca 1565, aut. A.N., K 1504, B 19, br. 95.

398

Poglavlje 3

Na izvorištima Svete lige: 1566-1570.

Od 1566. do 1570. događaji se izmjenjuju velikom brzinom. To je nedvojbeno logičan nastavak relativno mirnog razdoblja kojim naglo i loše okončava preokret na Malti u jesen 1566. Neizvjesnost ipak ostaje. Hoće li Sredozemlje privući, učvrstiti kod sebe. u obliku odvažnih planova i pogodbi, narasle snage španjolskog carstva ili će se one usmjeriti ka Nizozemskoj, drugom polu moći Filipa II? To je oklijevanje imalo svoga udjela u odgovornosti u jednoj zadugo neizvjesnoj političkoj meteorologiji. Napokon, tko će o tome odlučiti? Ljudi ili okolnosti, ponekad apsurdno vezani jedni za druge? Zapad ili turski Istok, uvijek »u zraku« i spreman da se obruši na kršćanstvo?

1. Nizozemska ili Sredozemlje? Izbor Pija V. Sedmoga siječnja 1566. neočekivani izbor doveo je na papinsko prijestolje kardinala Ghislierija, kojega su suvremenici poznavali pod imenom alessandrijskog kardinala. Iz zahvalnosti Karlu Boromejskome i njegovoj stranci, koji su mu osigurali izbor, uzeo je ime Pio V, u čast jednome prethodniku koji ga, međutim, nije osobito volio. Pio IV, Pio V: suprotnost između dva čovjeka je živa. Prvi, iz bogate i moćne milanske obitelji, političar je i pravnik, još uvijek renesansni čovjek. Pio V. je kao dijete čuvao ovce. On pripada jednome od nebrojenih siro­ mašnih sinova u kojima je Crkva vrlo često u stoljeću protureformacije nalazila svoje najrevnije sluge. Uostalom, što je više stoljeće odmicalo, upravu su oni — ti siromasi — sve više davali ton Crkvi. Siromasi su (kao što je bez osmijeha govorio Allonso de Ferrara, onaj koji će 1566. uzalud pokušati osigurati izbor svojemu ujaku, kardinalu Ippolitu d ’Esteu) skorojevići. Pio V. upravo je jedan od tih skorojevića, ne »kneževskih«, 399

1)СК;Л1М!1, POLITIKA I LJUDI

ne prijatelj i poznavalac svijeta, sprem an na kom promise bez kojih »svijena« ne bi bilo. On posjeduje žar, oporost, tvrdokornost siromaha, prema prilici, krajnju strogost i odbijanje oprosta. Dakako, to nije renesansni papa: vremena se mijenjaju. Jedan je povjesničar u njemu pronašao nešto srednjovjekovno; recimo radije, poput jednog drugog, nešto biblijsko1. Rođen 17. siječnja 15042, u Roscu kod Alessandrije, tek je zahva­ ljujući slučaju pohađao školu. U četrnaestoj godini ušao je u samostan dominikanaca u Vogheri. Ispovijedao je 1521. u samostanu u Vigevanu, sedam godina kasnije postao je svećenikom, nakon studija u Bologni i Gcnovi. Otada ništa jednoličnije od života fra Michelea iz Alessandrije, najskromnijega od dominikanaca, ustrajnog u siromaštvu, koji nikada ne putuje, a kada putuje, čini to samo pješice sa svežnjem na leđima. Ukazivane su mu počasti, ali uvijek su ga smetale; pratile su ih teške zadaće. Prior, zatim providur, eto ga, oko 1550, inkvizitorom biskupije u Comu, najosjetljivijoj točki granice i katoličke obrane. Tu se bori s velikim žarom. I kada te, 1550. godine, plijeni gomile heretičkih knjiga, to mu donosi neviđene teškoće. Ali i putovanje u Rim i susret s kardinalima Inkvizicije, posebno s kardinalom Caraffom koji se otada zainteresirao za njega. Ta ga je podrška dovela do imenovanja glavnog povjerenika Inkvizicije Julija III. S dolaskom Pavla IV, 4. rujna 1556, bio je imenovan biskupom Su trija i Nepija, ali kako bi ga zadržao uza se, papa ga je imenovao prefektom Inkvizicijskog suda. Petnaesti ožujka 155“’. uzdigao ga je do kardinalskog položaja. Budući Pio V. uistinu je bio čovjek prema ukusu Pavla IV; on posjeduje nepopustljivost, strasnu žestinu, čeličnu volju... Prirodno, živio je u prilično lošim odnosima sa svojim nasljednikom: Pio IV. previše je »monden«, previše sklon kom­ promisu, previše željan da se svidi a da bi se slagao s »alessandrijskim kardinalom«. Novi je papa 1566. trebao uzeti ime Pavao V. I to doba, taj stari ćelavac duge sijede brade, taj asket koji je sama kost i koža*, posjeduje ipak iznimnu vitalnost i bezgraničnu aktivnost, ne dopuštajući sebi odmora, čak ni za strašnih dana kada u Rimu vlada jugo. Živi skromno: »u podne, juha s kruhom i dva jajeta i pola čaše vina; uvečer, juha od povrća, salata, pokoja školjka i kuhano voće. Mesa je bilo na stolu tek dvaput sedmično«1. Kad jc u studenom 1566. pošao pogledali kako napreduju radovi na utvrđivanju obale, vidjeli su ga kako ide pješice, kao nekoć, pored svoje nosiljke15. Njegova mu je vrlina pribavila glasove Svetog kolegija, a ne njegove spletke ili spletke vladara koji su ovaj put ostali izvan izbora6. Godine 1565. Requesens je pisao Filipu II: »To je teolog i dobar čovjek, uzorna života i velikog vjerskog žara. Po mome mišljenju, to je kardinal koji bi u ovome trenutku najviše odgovarao kao papa«7. 4 0 0

N a iz v o r iš tim a S vete lige: 1566-1570.

Na ironu svetoga Petra Pio V. nije se odrekao svoje prošlosti, i za života je ušao u legendu. Već prvih godina njegova pontilikata Requesens je rado ponavljao da već tri stoljeća Crkva nije imala boljeg poglavara i da je to svetac. Isti sud nalazimo pod Granvelinim perom8. Nemoguće je prići Piju V. ako ne vodimo računa o njegovu izvanserijskom karakteru. I najmanji tekst o njemu ostavlja čudan dojam žestine i prisebnosti. On živi u nadnaravnom svijetu, obuzet svojim žarom; i to što ne živi u ovome niskom svijetu, što se ne uklapa u sitne račune političara, upravo je ono što od Pija V. čini veliku povijesnu snagu, nepredvidivu i opasnu. Jedan carski savjetnik pisao je 1567: »Još bismo više voljeli da je sadašnji Sveti otac mrtav, jer njegova je svetost tako izvan svake mjere, tako neuobičajena, tako neizreciva«9. Valja znati da je za neke ta svetost bila neugodna... Nepopustljiv, vizionar, Pio V. više nego drugi osjeća sukobe kršćan­ stva s nevjernicima i hereticima. San mu je bio da se upusti u te velike borbe i da što je prije moguće smiri sukobe koji su podvajali samo kršćanstvo. Ubrzo je ponovno prihvatio staru zamisao Pija II. da ujedini kršćanske vladare protiv Turaka. Jedan od prvih poteza bio mu je da zatraži od Filipa II. da se u Rimu odrekne natezanja oko prvenstva s Francuskom koja je za vrijeme pontifikata Pija IV. iznudila povlačenje Requesensa M1. S takvim se prepirkama Vrlo Kršćanskog kralja samo gura u savez s Turčinom. Još jedan od njegovih prvih poteza bio je da pridonese pomorskom naoružanju Španjolske. Znamo na kakvo se cjenkanje svodila dodjela crkvene milosti Španjolskoj, kakve je znakove pažnje valjalo nudili papinoj rodbini i miljenicima, koliki su popratni troškovi i vrijeme za sve to bilo potrebni. Dakle, pomoć za galije koju je odobrio Pio IV. na pet godina upravo je isticala u trenutku njegova izbora, i novi ju je papa bez riječi obnovio. Jedanaesti siječnja 1566, četiri dana nakon njegova papinskog izbora, Requesens se, pišući Gonzalu Pérezu, bez imalo suzdržavanja raduje tom quinqueniju koji kralja nije stajao ni maravedija. »Prošli puta stajalo ga je to 15.000 dukata rente na brodove Napuljskog kraljevstva i 12.000 dukata godišnje potpore za papine nećake u Španjolskoj, ne računajući velike svote koje su utrošene na požurivanje ministara zaduženih za posredovanje«11. Drugi papa, drugi običaji. S energičnim gospodarom u Piju V. Crkva se odlučila na novi sveli rat. Događaji te, 1566. godine mogli su samo stvoriti povoljnu klimu za križarski pohod.

401

DOGAĐAJI, POLITIKA 1 LJUDI

Turci u Ugarskoj i na Jadranu U studenom i prosincu 1565. vijesti s Levanta bile su uznemirujuće. Primljen u javnu audijenciju, na vratima konklave, 30. prosinca, mletački je ambasador zbog lih loših vijesti zaklinjao kardinale da na brzinu izaberu papinskog vladara12. »Opće mnijenje« spominjalo je armadu, još moćniju nego u godini Malte. 'П izvještaji iz studenog i prosinca objašnjavaju veliko razmještanje snaga. Dana 16. siječnja Filip II, podsjeća Chantonnaya da je, s obzirom na glas o turskoj armadi, brojnijoj i moćnijoj nego 1565, odlučio da se pobrine za obranu dvaju najugroženijih mjesta: na Maltu će, kako bi dao doprinos snagama vitezova, poslati 1.000 Španjolaca iz starih četa, 2.000 Nijemaca i 3 000 Talijana; u La Goulettu, gdje nova tvrđava još nije dovršena, 5.000 uvježbanih Španjolaca, 4.000 Talijana, 3.000 Nijemaca, ukupno 12.000 ljudi koji će, u nedostatku utvrde, biti raspoređeni u »planinama« u blizini tvrđave, koje su bogate vodom1*. Ti planovi povlače brojne mjere u kojima dolazi do izražaja razrađena birokratska mašinerija Filipa II. Njezin rad, ovaj put nimalo tih, nego naprotiv često javni, obznanjuju svi strani ambasadori u Madridu14. Nalozi se izdaju glasno i jasno; imenovanja slijede jedna za drugim: Ascanio della Corna postaje zapovjednikom Nijemaca koji će biti poslani na Maltu; don Hernando de Toledo, sin vojvode od Albe, u La Goulettu, a d. Alvaro de Sande u O ran15. Dana 26. siječnja Fourquevaux govori o jednom kon­ voju za Oran, od 2.000 Španjolaca uzetih iz napuljskog garnizona. On će čak pisati da Španjolci priželjkuju turski napad na Apuliju i Siciliju, sigurni da bi u tom slučaju »čitav kršćanski svijet pritekao u pomoć«. Mjesec dana kasnije, isti Fourquevaux izvještava da je španjolski kralj voljan ponuditi Mlečanima četiri talijanska grada kako bi ih privukao u savez protiv Turčina16. Objava španjolskog naoružavanja izaziva uostalom u njemu sum­ nje. Pitaše nisu li pretjerane brojke koje mu je priopćio vojvoda od Albe. Sumnje su neopravdane, jer iste brojke nalazimo u kraljevim odredbama i porukam ar . Preostaje još da objasnimo zašto Španjolci, protivno svojim običajima, podižu toliku buku oko svojih priprema? Je li to zato da prikriju druge? Inače šute o opremanju brodova u Barceloni i Napulju koje. barem u ovom posljednjem gradu, koći nedostatak kažnjenika1H. Iz Carigrada su, međutim, stizale vijesti koje bi, da su bile istinite, učinile posve nepotrebnim najveći dio tih priprema. Jedan je izvještaj, od 10. siječnja, kazivao da će armada doista isplovili, ali da će bili manje snažna nego protiv Malte, jer joj nedostaju veslači i streljivo. Predviđah su stotinjak galija pod zapovjedništvom Piali-paše, bez ikakvih pothvata u velikom stilu, ali koje bi možda omele koncentraciju španjolske Ilote, 402

N a iz v o r iš tim a S ve te lige; 1 5 66-1570.

jedan pohod sve do genovske obale. S druge strane, a to je bila velika novost, sve je potvrđivalo da se Sulejman sprema sam poći na Ugarsku, i preko Ugarske, na Beč19. Doista, duž balkanske granice, 1565, rat je već ponovno započeo. Uzalud je Maksimilijan slao posrednike i pisma da ga okončaju i vrate u okvire primirja iz 1562; povratak miru nije bio ni na kraj pameti sultanu koji je vršio velike vojne pripreme: govorilo se o 200.000 Turaka i 40.000 Tatara. Turske su se vode pripremale za pohod, upropaštavajući se kupovinom deva i konja koji su već bili cctrissimos. Druga je simptomatična činjenica bila da je stari sandžak Rodosa, Ali Portuc, čuvar Arhipelaga, krenuo sa svojim galijama prema Dunavu, sa zadaćom da sagradi brodove i opremu za plovidbu rijekama20. Pomorski planovi protiv Zapada ipak nisu bili posve napušteni. Dana 27. veljače veslači su stigli u Carigrad21, što je bio znak da su galije spremne. Njihov se polazak najavljivao za oko 1. travnja. Ali svi su se izvještaji slagali u tome da njihov broj nije dosezao ni stotinu22.1 čim je započeo rat u Ugarskoj, moglo se računali i s manjom opasnošću na Sredozemlju2*. Genova koja je na Levantu, možda zbog velikog broja svojih odmetnika, oduvijek raspolagala s najboljom obavještajnom služ­ bom — bila je upozorena, pismom datiranim 9. veljače 1566, da turska armada namjerava ući u Venecijanski zaljev, sve do Rijeke, i nakon što se tamo domogne plijena koji mora biti znatan otvoriti si put kojim bi mogla priskočiti u pomoć turskom sultanu u Ugarskoj24. Dalje bi nadirala samo ako bi saznala da španjolska llota nije na okupu. Svatko se tada počinje razuvjeravati. Maltežani, Requesens piše 18. travnja kralju, smatraju da je odsad posve otklonjena teška hipoteka koja ih je tištala25. Čini se da Filip II. zato otkazuje velike zimske mjere opreza26, a napuljski potkralj, željan uštede, zahtijeva, 20. travnja, da se otkaže Nijemcima čim on skupi 1.500 Španjolaca u Napulju koje je posudio Don Garciji de Toledu, a koji moraju biti na Siciliji i u La Gouletti2"’. Turska je flota ipak napustila Carigrad, 30. ožujka, ali neki izvještaji govore o 106 galija, drugi pak o samo 90, uključujući tu i 10 iz Aleksandrije28. Ali ona se ne žuri da prijeđe Arhipelag. Zauzeta je time da bez borbe uništi genovsku vlast na otoku Chiosu, zadovoljavajući se u početku da progna signori mabonesi, sa ženama i djecom, u Caffu, na Crnome m oru29. Na Krfu se, 10. svibnja, još uvijek misli da će ona ući u Zaljev*0, ali tek će je 10. srpnja opaziti u kanalu kod otoka*1. U Valoni*2 će biti 11, odakle uskoro prelazi u Drač, a zatim u Kotorski zaljev i Castelnuovo (Herceg-Novi), kamo stiže vjerojatno 23 srpnja**. Na te vijesti veliki meštar Malte i Don Garcia de Toledo odlučuju raspustiti višak nepotrebnih vojnika, budući da je sezona previše odma­ kla a da bi turska armada išta mogla poduzeti protiv otoka*4. Osamnaest 403

DOGAĐAJI. I'OI.ITIKA 1 IJU D I

je galija došlo po njemačke vojnike i markiza Pescairea, nekoliko mjeseci ranije imenovanog vrhovnim zapovjednikom četa koje je Filip poslao na otok, i napustilo svoje mjesto nemajući ondje posla. Daleko od toga da je izazvao reakciju, čini se da je ulazak turske flote u Jadran obradovao Španjolce... Zaljev je, uostalom, stvar Mlečana. Na njima je da se nao­ ružaju, da pregovaraju, da poduzm u mjere opreza. Čemu se tu izlažu Španjolci? Napuljska obala bila je obaviještena, branjena, a stanovnici preseljeni miljama u unutrašnjost. Po mletačkim obavijestima, turska flota koja je oko 21. srpnja stigla u Kolor, imala je 140 brodova, od kojih 120 galija, galijica i fusti. Piali-paša došao je 22. srpnja s tri galije sve do Dubrovnika i tu primio danak Republike svetog Vlaha*5. Nekoliko dana kasnije, armada je počela s prepadima na neplodnu obalu Abruzza*6. Dana 29. srpnja, iskrcala je u blizini Francaville 6.000 do 7.000 ljudi, domogavši se grada koji su napustili njegovi stanovnici i zapalila ga. Iz Francaville je pošla jedna galija s dva čamca u izviđanje voda Pescare, ali bilo je dovoljno da se iz grada koji se pripremio na obranu ispali nekoliko topovskih hitaca pa da izviđački brodovi okrenu pramac i armada se uputi prema Ortoni a Mare. I tu je našla ispražnjen grad i spalila ga, kao i nekoliko obližnjih sela. Petoga kolovoza Turci su pokušali prodor osam milja u unu­ trašnjost, sve do mjesta zvanog Serra Capriola, u pokrajini Capitanata. Krenulo im je loše: na kraju puta naišli su na žestoku i neočekivanu obranu koja ih je prisilila na uzmak. Šestoga uvečer flota se pojavila pred Vastom sa 80 galija, ali se izgubila u noći. Desetoga kolovoza u Napulju se iz pisama guvernera Capitanate saznaje da je loše vrijeme kod Fortora bacilo na obalu četiri turske galije*7. Posada se, dakako, spasila, ali je bilo izdano naređenje da se pokupe topovi i oprema, a zatim da se spale brodovi koje bi Turci možda uspjeli osposobiti. Sve je u redu, umirivao je izvještaj, osim ako neprijateljska flota ponovno ne dođe na obale kraljevstva. U tom iščekivanju, malo su se radovali učinku prethodnih napada. Nakon što je potkralj, saznavši za odlazak armade s otoka Chiosa, naredio opću evakuaciju svih nebranjenih točaka na obali Turčin je posvuda upadao u prazno. Ukupno je imao samo trojicu zarobljenika, upravo smiješno... Svaki put kad bi turska armada došla u kraljevstvo, odvela bi barem pet do šest tisuća duša, čak i kad bi u zaleđu imala znatnu količinu galija Njegova Katoličkog Veličanstva. Što se tiče materijalnih šteta, one su bile manje nego što se u početku strahovalo*”. Čini se da je turska armada već bila na putu povratka. Ona je, 13kolovoza, popravljala brodove u Castelnuovu, a zatim se uputila ka Lepantu, s posadom u lošem stanju i desetkovanom bolešću. Malo nakon toga, skupila se u Prevesi odakle je, kažu, podigla jedra prema Carigradu*9. Bili su dakle prilično iznenađeni kad su u rujnu vidjeli kako 4 0 4

N a iz v o r iš tim a S ve te fige: 1566-1570.

se »Cimam«, kao što su je zvali110, vraća prema Albaniji. Doprla je sve do Valone. Je li to bilo samo zato da kazni pobunjene Albance"11? Potkralj si je postavio to pitanje, ne uznemirujući se pretjerano, jer je napuljsko brodovlje, na kojem su Španjolci zamijenili Nijemce, bilo zadržano u slanju pripravnosti. Nova je opasnost sama nečujno iščezla, još prije povratka zime. Takav je bio pomorski pohod 1566: s jedne, kao i s druge strane — s turske strane gdje je tako malo bilo učinjeno na Jadranskom moru, sa španjolske strane na kojoj su se zadovoljili da čekaju — pohod bez širine. Španjolci su se čuvali da ne krenu prema Alžiru i Tunisu, kao što su na trenutak ostavljali dojam da namjeravaju učiniti42. Prepustili su se miru te godine koja je drugima zadavala udarce. Venecija baš nije imala običaj da se zanima za druge da bi izazvala samilost, a činilo se da je jedina bila pogođena. Turčin je došao k njoj, u njen Zaljev, protivno svim sporazumima: osjetila je živ strah i brzo se suprotstavila. U srpnju je stavila u vodu stotinjak galija'1-' i možda je jedino taj njen čvrsti stav zaustavio Turke u njihovu pohodu prema sjeveru. Ma kako bilo, Vene­ cija je bila vrlo zabrinuta, i njezinu je zabrinutost dijelila i cijela Italija, preko pape koji je čak prihvatio da odobri mletačke zahtjeve. Potkraj srpnja, početkom kolovoza, kardinal Alessandrino i on sam pisali su Don Garciji de Toledu kako bi ga ponukali da se vrati u Brindisi sa cijelom flotom, jer su Mlečani izjavili da opremaju stotinu galija i da bi se one, udružene s galijama Don Garcije, mogle okomili na mrsku armadu44. Don Garcia je odgovorio 7. kolovoza45, zaklinjući se papi da brani države Crkve kao i španjolskog kralja, ali ne prihvaća tu smionu zamisao. Nedvojbeno, između dviju sila, španjolske i mletačke, turska flota ne bi mogla izmaći. Ali Venecija se htjela boriti samo onoga trenutka kad se smatrala ugroženom; a prema jugu, mudri, oprezni, boležljivi Don Garcia de Toledo nije imao naređenje da bude agresivan. Papa je nedvojbeno bio jedini koji je mislio da je to divna prilika da se uništi Sulejmanova flota. Taj rat na Jadranu, ma koliko ograničeni bili njegovi učinci, morao se u tom trenutku pričiniti dramatičnim, zbog sveopće pometnje koja ie tada potresala Europu. U Francuskoj je, pogledajte Brantômca, vrijeme previranja, putovanja, mladenačkih nemira... Netko će se, s mladim vojvodom de Guiseom ići boriti u Ugarsku; drugi će otići u Napulj ; treći pak, kao Montlucov sin, juri za pustolovinama po Atlantiku i umrijet će za vrijeme opsade Madeire46. Nitko više ne može ostati na ednom mjestu. 1 sam Filip II. govori o putovanjima. Posvuda rat otkriva »voje lice, preko Nizozemske koja se, na neki način, buni u kolovozu, i Dd Jadrana do Crnoga mora dokle rasprostire gustu crvenu nit žestoke kontinentalne borbe, šireći na goleme udaljenosti rat flota na Jadranu. 405

IXXiADAJl. POLITIKA 1 LJUDI

Oživljavanje rata u Ugarskoj Smri cara Ferdinanda (25. srpnja 1564) poslužila je Turcima kao izgovor da zatraže isplatu zaostataka danka i dovedu u pitanje primirje iz 1562. Zaostali danci bili su namireni 4. veljače 156547, a zauzvrat je poivrdeno primirje na osam godina. Ali Maksimilijan, koji se nije odricao svojih namjera u Transilvaniji, skupio je potrebne čete i zauzeo Tokaj i Szcrncz. Međutim, taknuti Transilvaniju ili omesti s te strane djelovanje Turaka, značilo je ponovno potpiriti pritajene nesuglasice, započeti »pritajeni« rat koji sc, kao i obično, razrješava nizom prepada i opsada. Duga ugarska granica bila je 1565. nemirnija nego ikad. Uplevši se u iransilvanske svađe kao u osinjak, Maksimilijan je učinio uzaludne napore za pomirenje, manje ili više iskrene, uostalom, jer je želio mir, ali nije namjeravao nimalo popustiti. Povrh toga, našao se pred snažnom mržnjom velikog vezira Mehmeda Sokolovića, a i sam sultan želio je nekim blistavim uspjehom izbrisati sramotu na Malti. Sa svoga izvidničkog položaja — budimski paša, Arslan, nije prestajao poticati na rat ukazujući na 10 koliko je kršćanska Ugarska bila vojno slaba. Želeći biti primjerom sam se, 9. lipnja 1566, bacio na malu utvrdu Palota; no malo prebrzo, jer su je carske snage oslobodile u trenutku kad je on trebao odnijeli pobjedu i, iskoristivši svoj zanos, same zauzele Vesprim i Tatu, pobivši u gradu sve na što su naišle, prijatelje i neprijatelje, Turke i Madare, bez razlike18. I ako je ponovno počeo ugarski rat. Ne bismo mogli reći da je to bilo iznenađenje. U Beču su svi znali da je tursku reakciju trebalo predvidjeti. Njemački sabor je za tu godinu odobrio izvanrednu pomoć od 24 Rômermonate, uz još osam za svaku od sljedeće tri godine49. Španjolski ambasador u Londonu spominje, 29. travnja 1566, povodom te pomoći 20.000 pješaka i 4.000 konja za tri godine50. S druge strane, Maksimilijan je od papinstva i Filipa II. ishodio pomoć u novcu i ljudima, o čijem broju se naši izvori pomalo razlikuju, ali koji je bio znatan. Toskanski predstavnik u Madridu, 23. ožujka 1566, govori o 6.000 španjolskih vojnika i 10.000 škuda mjesečno (koje je uostalom još 1565osigurao Filip 11.Sl). Te bi svote trebale biti isplaćene posredstvom Fuggcrovih i genovskih bankara52. Mjesec dana kasnije (6. lipnja), on će spominjati 12.000 škuda mjesečno, ne računajući isplatu od 300.000 škuda5-5. Car je dakle imao vremena i sredstava da se pripremi. U ljeto je u blizini Beča okupio 40.000 ljudi, uostalom prilično šarolikih54, koji su mu omogućili jedino da se brani: ali on i nije imao druge namjere. Budući da je između Carigrada i Budima velika udaljenost, računao je da se golema turska vojska neće brzo kretati: računalo se da joj je za put 406

N a iz v o r iš tim a S ve te lige: 1566-1570.

potrebno 90 giomate... Preostalo bi joj dakle vrlo malo vremena za borbu, jer bi je već od listopada zaustavile hladnoća i teškoće s op­ skrbom, znatne za tako brojnu vojsku u gotovo praznoj zemlji. Tako je barem car tumačio stvari Leonardu Contariniju, mletačkom ambasado­ ru4,5, ne bez stanovite doze razmetljivosti. Nije li onda taj isti ambasador ponovio, 20. lipnja, očigledno pretjerane brojke o carskoj vojsci koja ima 50.000 pješaka, 20.000 konjanika, kao i znatnu dunavsku flotu56? Čini se da Maksimilijanova vojska u stvarnosti nije imala druge vrline do one koju je Busbec upoznao i tako strogo osudio 1562. godine Fourquevaux je u pravu kada misli da se taj rat ne može okrenuti njemu u prilog i kad želi da se »turski sultan uzjoguni i ustraje u svom pothvatu u Ugarskoj; jer inače njemačke se gamadi valja i previše bojati, ako se stvari smire s te strane«57. Na nesreću po Francusku u vjerskim ratovima, koju su lako često pljačkali njemački plaćenici, mir se u Ugarskoj morao sklopiti 1568. i potrajali sve do 1593. Protiv Maksimilijanovih četa, prema Ugarskoj je krenula golema turska vojska, podijeljena na nekoliko korpusa, s 300.000 ljudi, po obavijestima koje je primio Karlo IX, naoružanih na svoj način, »s tako velikim brojem topova i svakog drugog streljiva, da je to nešto stra­ šno«5! Sultan je napustio Carigrad 1. svibnja59 s vojskom većom nego u bilo kojem od njegovih dvanaest prethodnih pohoda. Putovao je kolima, jer mu zdravlje više nije dopuštalo da putuje na konju, velikim vojnim i trgovačkim putem od Carigrada do Beograda, preko Drinopolja, Sofije i Niša. Teški putovi kojima su se kretala carska kola bili su unaprijed koliko toliko izravnani, dok su duž puta uspješno hvatani brojni razbojnici koji su napadali vojsku, a još češće njezine namirnice. Zbog njih je pored konačišta uvijek trebalo podizati vješala. Iza Beogra­ da, veliki je problem bio ne pregovarati s Transilvancem nego prijeći rijeke. Savu kod Šapca60, Dunav kod Vukovara61, Dravu kod Osijeka, 18. i 19. srpnja62. Svaki put je na rijekama visokih voda (osobito na Dunavu), i to ne bez teškoća, vojska morala podići most. Iza Osijeka, jedan incident, uspješni prepad jednog carskog kapetana usmjerio je mrsku vojsku prema utvrdi Siget (ili Szigethvar), gdje je na nekoliko linija od Pečuha zapovijedao upravo taj kapetan, grof Nikola Zrinski. Sultan i njegove čete stigle su pred močvare grada 5. kolovoza; 8. rujna tvrđava je bila osvojena. Ali mrske su operacije, tek što su započele bile osuđene na propast: tri dana prije te pobjede, u noći između 5. i 6. rujna, Sulejman Veličan­ stveni je umro, »bilo od starosti, bilo do posljedica dizenterije, bilo od kapi«, kaže Hammer63. Nije ni važno! Ali upravo od toga datuma svaki povjesničar počinje računati »pad Osmanlijskog Carstva«6! Točnost koja opet ima stanovitog smisla, budući da je toga trenutka to carstvo 407

DOGAĐAJI, POLITIKA 1 LJUDI

koje je toliko ovisilo o svome vođi iz ruku Veličanstvenog, Zakonodavca (tako su ga zvali Turci), prešlo u ruke slabog Selima II, »sina Židovke«, ljubitelja ciparskog vina više nego ratnih pohoda. Veliki vezir, Mehmed Sokolović, zatajio je smrt vladara, dao vremena Selimu da dojuri iz Кошауе u Carigrad, i bez udara zauzme ispražnjeno prijestolje. A rat se nastavio sve do zime, bez ikakva smisla, s uspjesima na jednoj i drugoj strani. Ili su, prije, obje strane najavljivale uspjeh. Tako je 1. rujna 1566, iz Gorice, na rubu glavnog poprišta operacija65, nadvojvoda Karlo javio o pobjedonosnom pohodu hrvatskog kapetana koji se vraćao sa zaro­ bljenicima i stokom otetim u Bosni... Vijest je odmah prenijeta u Španjolsku, preko Genove. Je li to isti onaj događaj o kojemu su u Parizu pričali kao o velikom susretu nadvojvode Karla s Turcima, u kojem je navodno našao smrt vojvoda od Ferrare66? Doista, rat je bio gotovo završen. S nastupom zime Turci su se povukli, a carska vojska sama se osula, nije je trebalo »razbijati«. U Parizu se u prosincu pronio glas da će primirje s Turcima biti zaključeno još prije svršetka zasjedanja njemačkog sabora67. Što se tiče Filipa II, u svom je oprezu od rujna za sebe zadržavao sve što mu je moglo poslužiti, »sve ono što će car napustiti ako se Turčin povuče«69. Mjera opreza koja se može objasniti: Filip II. upravo je vidio kako se te iste, 1566. godine, otvara novi ponor: Nizozemska.

Nizozemska 1566.69 Nije u okviru naše teme da proučavamo duge i složene izvore rata u Nizozemskoj — političke, društvene, ekonomske (prisjetimo se samo velike gladi 15 6 570), vjerske i kulturne — niti da, nakon tolikih drugih, kažemo da je sukob bio neizbježan. Jedino što nas zanima jest njegov utjecaj na politiku Filipa II. koji ga žestoko odbacuje prema sjeveru i udaljuje od Sredozemlja, nakon dramatične opsade Malte. Sve dok je Nizozemska bila »španjolska«, barem po imenu (odredimo 1544. kao datum u kojem je postala, i ostala to tijekom više od jednog stoljeća, utvrda protiv Francuske, ili bolje, do 1555, do abdikacije Karla V.), sve do 1555. bila je prepuštena samoj sebi, ostavljena svojoj slobodi, svojoj ulozi raskrižja na kojemu su sva vrata bila otvorena prema Njemačkoj, prema Francuskoj i prema Engleskoj. Slobodna zemlja sa svojim povla­ sticama, svojom političkom sigurnosti i svojim novčanim privilegijama; druga Italija, vrlo urbanizirana, »industrijalizirana«, koja ovisi o vanj­ skom svijetu, i kojom je iz toga i drugih razloga teško vladati. Ostavši uostalom zemljišna, više nego što se misli, i zbog toga posjedujući moćnu aristokraciju, bila to kuća Oran, Montmorency (čiji je francuski ogranak mladi), ili vojvode od Egmonta. Ta aristokracija, obuzeta svojim 408

N a iz v o r iš tim a S ve te lige: 1566-1570.

povlasticama i svojim interesima, željom za vlašću, tijesno je vezana za daleke svađe stranaka na španjolskom dvoru, za stranku mira, koju od 1559. predvodi Ruy Gomez. Eto što otvara obzorja čije bi značenje valjalo pokazati, kad bi se htjelo napisati cjelovitu povijest nemira u Nizozemskoj. Silom prilika, i možda samo zbog svoga geografskog položaja u srcu sjevernih krajeva, te zemlje nisu mogle izbjeći brojnim strujanjima reformacije. Njezine ideje kreću se kopnenim i morskim putovima. U svojem luteranskom obliku reformacija brzo zahvaća »flamanske« zem­ lje; sredinom stoljeća, ona je nudila svoje rješenje tolerancije: vjerski mir, prijevremeni Nanteski edikt71. Ali uskoro je preko juga, opskrbitelja žitom i vinom, preko Francuske, reformacija postigla svoje najveće uspjehe, ovaj put u prilog kalvinizmu — ta »romanska«, borbena i agresivna reformacija72, sijući sinode, aktivne ćelije koje nije predvidio i koje ne bi tolerirao Augsburški mir. Uvlačeći se najprije u zemlje francuskog jezika, preplavila je to područje i odnijela pobjedu na čitavom raskrižju nizozemskih zemalja. Pridonijela je tako njezinu ve­ ćem otvaranju prema jugu. Oslobodivši se Njemačke u političkom smislu, Nizozemska se oslobodila i duhovno, okrenuvši se prema ne­ mirnoj Francuskoj. Lov na Utterance, sa smanjenjem plijena, postaje težak. S druge strane, Engleska je previše blizu da bi, unatoč nekim suparništvima, Nizozemska mogla izbjeći njezin utjecaj i njezinu od­ lučnu politiku. Uostalom, Engleska nudi utočište flamanskim prognani­ cima, čak i najskromnijim — kao što su radnici koji su se nastanili u Norwichu — i ta pomoć tka veze s jedne na drugu stranu Sjevernog mora. Očito, valjalo bi razlikovati razne struje koje potresaju Nizozemsku. One nisu sve istoga podrijetla: postoje pučki nemiri, u prvom redu vjerski, često socijalni, i aristokratski nemiri, koji su u velikoj mjeri politički u početku i očituju se Granvelinim opozivom, 1564. godine, i savezom tisuću plemića, u travnju 1566; oni su za četiri mjeseca pretho­ dili pobuni u drugoj polovici kolovoza koja je, pučka i ikonoklastična, dovela do pljačke crkava i uništavanja slika, šireći se zastrašujućom brzinom od Tournaia do Antwerpena, po cijeloj Nizozemskoj. Dva, sve u svemu, različita pokreta. Vještina Margarete Parmske bile je u tome što je među njih unijela razdor. Okrenula je plemiće — osim Vilima Oranskog i Brederodea, koji su otišli u Njemačku — protiv puka i protiv gradova. I tako je uspostavila, ako ne vlast, onda barem red: bez troškova, bez trošenja snage, s velikom vještinom. Ali ta je politika imala svoje granice i, u Španjolskoj i izvan Špa­ njolske, svoje protivnike: Granvelu u Rimu, koji nije ostao pasivan, vojvodu od Albe u Španjolskoj, a iza njega, cijelu njegovu stranku. 409

DOGAĐAJI. POLITIKA [ LJUDI

Uostalom, istina je da je uspjeh Margarete Austrijske ugrozio i vlast samoga Filipa II. i obranu katoličanstva: nije li ona stvarno, iako samo djelomično, prihvatila da se reformirani obred vrši tamo gdje je već postojao, prije nemira u mjesecu kolovozu? Ozbiljan ustupak. Jer u Španjolskoj je Filip II. — glasovita pisma iz Bosque de Segovia 1565. to dokazuju — nesklon svakom stvarnom ustupku. On nedvojbeno prih­ vaća, kako bi dobio na vremenu, sitne ustupke, »opći oprost« (jedino iz političkih razloga, a ne iz vjerskih), ukratko sitniš, kojemu je jedini cilj da ne naruši ugled vladarice. Tisuću je drugih dokaza koji potvrđuju njegovu želju za strogošću i da se usprotivi događajima. Obnovljenu snagu španjolskog carstva na sredozemnom području, pritjecanje sre­ bra brodovima iz Amerike, sve to je Filip II. odlučio iskoristiti na sjeveru. Nepopustljivost, nerazumijevanje: budućnost će pokazati. Jer željeti propisima urediti trgovinu na tom raskrižju Europe, protuprirodna je politika; glupost je zatvoriti unutar sebe »zemlju odozdo«, dok ona živi u čitavom svijetu, dok je neophodna za život Europe koja nadire na njena vrata, i koja će ih, ako je potrebno, provaliti. Pretvoriti je u izolirano područje, kao od 1556. do 1561; uvesti u nju zasebnu vjersku upravu, samostalnu, kao što je i učinjeno osnivanjem novih biskupija: pokušali se suprotstaviti putovanju studenata u Pariz, da navedemo samo nekoliko načina kojima se već bilo uteklo — koliko li uzaludnih mjera. Ali učiniti od nje Španjolsku, još je teža pogreška. To je ipak ono na što 1566. misli Filip II, zatočenik Španjolske... Prije nego što je doživio pučke nemire polovicom kolovoza, pisao je Requesensu, svome ambasadoru u Rimu: »Možete uvjeriti Njegovu Svetost da bih, prije nego što bih podnio i najmanju stvar koja bi mogla nanijeli štetu vjeri i službi Božjoj, radije izgubio sve svoje države, da bih čak radije izgubio i stotinu života kad bih ih imao, jer ne mislim i ne želim biti vladarom heretika«7^. U Rimu su također slabo shvaćali situaciju. Pio V. savjetovao je Filipu da osobno i energično intervenira: »Heretička kuga, pisao mu je 24. veljače 156674, toliko se širi u Francu­ skoj i Burgundiji da mislim da zasad postoji samo jedan lijek, a to je putovanje Vašeg Katoličkog Veličanstva«. O tome je putu govorio Fourqucvaux 9. travnja75; i vraća mu se svakom prilikom — bilo da se radi o opozivu Francisca de Ibarre, glavnog povjerenika za rat, namirnice i streljivo, stručnjaka za transport, o opozivu bremenitom mogućim posljedicama, »jer u Španjolskoj postoji samo jedan čovjek za takve poslove, a to je on«76; ili o pohodu koji se navodno spremao protiv Alžira a koji bi mogao biti namijenjen Nizozemskoj. Doista, o pohodu na Alžir ubrzo više ni glasa čuti nije i u kolovozu se posve prirodno ponovno pronijela vijest koja će se sve više potvrđivati, o putovanju Filipa II. u Flandriju"’"’. 4 1 0

N a iz v o r iš tim a S vete lige: 1 5 66-1570.

Od 18. kolovoza Fourquevaux je znao da se prema sjeveru pripre­ ma velika mobilizacija sredozemnih snaga Španjolske™, to jest pet do šest tisuća Španjolaca koje je trebalo povući iz Napulja i sa Sicilije i 7.000 do 8.000 Talijana, najboljih snaga sredozemnih bojišta i utvrda. Veliki pothvat vojvode od Albe sastojao se u tome da odvede napuljski tercio u Gent, lombardski tercio u Liège, sicilijanski tercio u Bruxelles79... Značilo je to izravno ili neizravno razoružati Sredozemlje. Izravno, preseljenjem starih i odličnih četa; neizravno, troškovima koje su li pokreti zahtijevali. Nisu li na državnom savjetu Filipu II. govorili o tri milijuna u zlatu? Štoviše, ta je politika uključivala niz mjera opreza i koraka na Sjeveru: u Francuskoj, gdje su protestanti80 namjeravali podržati svoju braću u vjeri; u Njemačkoj, gdje su princ Oranski i njegov brat Louis Nassau81 uspjeli skupiti vojsku, unatoč carskom ukazu koji je to zabra­ njivao; i napokon, u Engleskoj. Sve su to opasna područja, u kojima je španjolska strahovala istodobno od pojedinaca, stranaka i vladara82. Pažnja Filipa II, njegovih najboljih savjetnika i slugu nužno se morala odvratiti od juga prema sjeveru. Prirodno, te su se mjere činile još potrebnijima nakon nemira u mjesecu kolovozu. Prijatelje ili neprijatelje, pa čak i vojvodu od Albe (manje ili više iskrenog), čudila je sporost Španjolaca u reagiranju8*. Doista, tek 25. rujna Saint-Sulpice je doznao da će vojvoda od Albe krenuti prema Flandriji, kao prethodnica vladaru8'1. I u isto vrijeme kad i najkompromitiraniji od izazivača nemira — ili barem onih najželjnijih da se oslobode španjolske strogosti — smatrali su razboritim napustili opasnu zemlju, neki da bi se sklonili u ništa manje opasnu francusku zemlju. Tako se val flamanskih anabaptista, koji su pristigli iz Genta i Antwerpena, nastanio u Dieppeu85. Bilo je to uostalom doba kad se (pa makar samo zbog Margaretine politike) u Nizozemskoj ustalila politika u prilog Katoličkom kralju. Ili se barem činilo da se ustaljuje. Kralj je 30. studenoga 1566.86 konstatirao «očno poboljšanje stanja u Flandriji«, pa ipak, dodao je, ona nije bila takva da bi se mogle popustiti poduzete mjere. Bilo je to, istina, 30. studenoga, nekoliko mjeseci poslije pobune. Ali je li španjolska vlada koja se vječito bori s prostorom i brojnim svojim zadaćama mogla djelovati brže? Je Ii mogla, zatečena u proljeće nemiri­ ma »sirotinje« ili, kao što se tada govorilo, »remonstranata«, iznenađena ponovno, ovaj put u kolovozu, pučkim nemirima ikonoklasta, odmah odgovoriti? Vojvoda od Albe vjerojatno je izrekao prave riječi jednoga dana početkom prosinca kad je razgovarao s Fourquevauxom: »Udarci koje je Turčin zadao kršćanstvu i neki drugi obziri« spriječili su Španjol­ sku da »slane na kraj pretjeranim zahtjevima nekih svojih podanika u 411

DOCiADAJi. POLITIKA I LJUDI

Nizozemskoj«8". Turska opasnost na Sredozemlju uistinu je okončana tek potkraj kolovoza; kako, sve dotad, održati na raspolaganju stare španjolske čete kojima je bila namijenjena glavna uloga u pohodu vojvode od Albe? Naprotiv, događaji u Nizozemskoj više ne dopuštaju Filipu II. da bez mjera opreza djeluje na Sradozemlju. Ovaj dvostruki teret, ta dvostruka slika gledanja objašnjava kolebljivu politiku španjolskog kra­ lja. Ona objašnjava njegovo uporno odbijanje da posluša papine suge­ stije, koji uporno savjetuje jednu potvrđenu, djelotvornu politiku na jednoj i na drugoj strani. Ne shvaćajući da to može ostvariti samo na jednoj ili na drugoj strani, Filip II. ne može sebi dopusti raskoš da se temeljito angažira. Pio V. je najprije pokušao uvući Filipa II. u savez protiv Turčina, stari san koji je pohod Piali-paše u talijanskim vodama Jadrana samo osnažio u ljeto 1566. Dana 23- prosinca španjolski je nuncij izvijestio kardinala Alessandrina o nekim prijedlozima vojvode od Albe: »Njegovo je Veličanstvo vrlo hvalilo žar i želju Nj. Svetosti...; prilično je hvalilo ideju o savezu i ujedinjenju«, ali za sada, ono bi bilo beskorisno, jer takve pothvate valja pokušali samo kad vladari posjeduju netaknute, sigurne snage i kad imaju povjerenja jedni u druge; međutim, uzajamne sumnje razdvajaju te snage, umanjuju ih i protive im se«. S druge strane, španjolski je kralj, na kratko, morao »voditi hitan i nužan rat protiv vlastitih podanika« u Flandriji80. U tom ćemo načinu crtanja m eđuna­ rodnog obzorja, kako bi se istaknuli oblaci i prijetnje i odbilo najzad ono što se od njega zahtijeva, prepoznati uobičajenu metodu vojvode od Albe... Ali čini se da je to gledište bilo i gledište Filipa II. koji se dugo nije mogao odlučiti između Nizozemske i Sredozemlja89. Težak izbor, jer se Španjolska nije mogla odreći borbe protiv Turaka i morala se od njih braniti. Ali odatle pa do napada na njih dalek je put. Svršetkom te 1566. godine španjolska vlada nema nimalo želje da i dalje otežava ono što na Sredozemlju sigurno nije mir, već napola rat. s čestim pomračenjima. Nimalo joj nije slalo da naruši taj lažni mir Europe koji joj je neophodan, ili barem povoljan. Ona se dakle boji vezati uz Rim jednom spektakularnom vezom koju protestantski svijet možda ne bi prihvatio bez odgovora: bila bi to lijepa prilika da se Nizozemskoj stvore teškoće na svim otvorenim granicama velikog raskrižja. U Njemačkoj, u Engleskoj, u Francuskoj (u grupi koja okružuje admirala i Condéa), spremni su na napad: dovoljna bi bila neka provokacija ili bilo kakav povod. Odade nastojanje Filipa II. da u Nizozemskoj ne zagazi na vjerski teren. Uzalud inu Pio V. savjetuje da otvoreno napadne krivovjerje. Ma što on o tome mislio, Filip II. se tom prilikom želi pokazati samo kao vladar koji svoje podanike tjera na Л1 2

N a iz v o r iš tim a S ve te fige: 1 5 66-1570.

poslušnost koju mu duguju i primjenjuje na njih svoja nezastariva vladarska prava. Kao što vojvoda od Albe objašnjava 9. prosinca Fourquevauxu90, radi se samo o tome da se »loši podanici natjeraju na poslušnost... Budući da to više nije pitanje vjere nego prezira koji ukazuju spram Njegova Veličanstva, pretjeranim osudivanjem njegove vlasti i njegovih zapovijedi, što je stvar koju ne može trpjeti ni jedan vladar koji želi vladati i držati svoje zemlje u miru«. jasne riječi, ali nimalo uvjerljive. Goleme pripreme Španjolske, posve »razumne«, kako ih je obilježio vojvoda od Albe, posijale su živ nemir u cijeloj Europi. Nije li to, pod krinkom pohoda protiv Flandrije, operacija koja je bila uperena protiv Francuske? Tako je mislio Fourquevaux91 — i bili su spremni da ga slijede u Francuskoj u kojoj je strast bila velika (namjerno su je pojačali i protestanti) protiv Španjolca koji je upravo na Floridi pobio francuske koloniste. Isto je toliko živ bio nemir Elizabete koji se skrivao iza pretjerane ljubaznosti. U listopadu kraljica se službeno radovala carskim uspjesima najavljenim protiv Turaka92. »Samo da je to od srca!« uzviknuo je skeptični Guzman de Silva, ambasador Katoličkog kralja u Londonu. Deseti prosinca, saznavši da će kralj krenuti prema Flandriji preko Italije, tužila se isto tako glasno: da se uputio putem preko oceana, kojeg li zadovoljstva ugostiti ga95! Hoće li velika vojska pratiti kralja? Ona bi željela da bude još veća, onakva kakvu zaslužuju ti loši podanici94... Prosvjedi koji nikoga ne mogu zavarati i neće spriječiti kraljicu da nakon toga izrazi svoje strepnje u povodu mogućeg saveza cara, pape i Katoličkog kralja protiv protesta­ nata. Čak je i Venecija uznemirena zbog prolaza španjolskih četa i smatra nužnim da stavi Bergamo u stanje pripravnosti95! što se tiče Njemačke, ona ima tisuću razloga, političkih i vjerskih, da bude zabrinuta. U svibnju 1567, još prije dolaska vojvode od Albe96, poduzima mjere opreza: ambasadori saskog kneza izbornika, vojvode od Würtemberga, markgroia od Brandenburga i landgrafa od Hessena stižu u Nizozemsku sa zadaćom da zatraže zaštitu za luterance (di lege M artinista) koji nisu sudjelovali u kalvinističkoj pobuni. Ali ovo nije mjesto za proučavanje naglog širenje španjolske poli­ tike, te 1566. godine — da se ona valjano prouči, u svom europskom okruženju, usred rasta groznice i vjerskog zanosa koji otežava konfesio­ nalne sukobe stoljeća, rasta koji je sve odredio i koji je, više nego nepokolebljivost i nespretnost Filipa II, njegova tobožnja nerazboritost i njegovo istinsko nerazumijevanje, bio uzrokom nemira u Nizozemskoj.

413

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

U znaku N izozem ske: 1567-1568. Sredozemlje je, 1567. i 1568, postalo sporednom pozornicom španjolske djelatnosti, zato što se ona usredotočila drugdje i zato što na Sredozemlju nailazi na pomoć gotovo sveopćeg razoružanja. Što se tiče Španjolske, objašnjenje je lako: njene žive snage, njen novac, njeni imeresi su izvan Unutrašnjeg mora. Za Osmanlijsko Carstvo, nameće se jasno tumačenje. Carstvo nedvojbeno pritišću teškoće u Perziji97, ali one su manje nego što kazuju izvještaji iz Carigrada. Njega nedvojbeno omela nastavak rata u Ugarskoj, ali on, nastavljen tijekom ljeta i bez žara (jedina važnija epizoda je pohod Tatara, a ne Turaka, prem a austrijskoj granici, zarobivši — no jeli to sigurno? — 90.000 kršćana) svršava novim osmogodišnjim primirjem, potpisanim 17. veljače 1568, a ugovorenim još prethodne godine98. Turci, nema dvojbe, imaju nekih teškoća u Albaniji99, ali one su trajne i od manjeg značenja. Što se tiče onih na koje nailaze u Egiptu ili na Crvenom m oru100, one barem do 1569. ne omciaju bitno život carstva. Treba li dakle tursku pasivnost objasniti s tri velika gubitka u vojnom pohodu iz 1566. u Ugarsku, ili pak preuzi­ manjem vlasti Selima II, nezainteresiranog za ratne pohode? To su rekli suvremenici101, a nakon njih, povjesničari. To je možda i istina, iako ne treba zaboraviti da iza »nedostojnog Sulejmanova nasljednika«, kao što kaže G. Hartlaub102, ili prvog od »dokonih sultana«, kao što kaže Rankel0* — stoji aktivni prvi vezir, sjajni Mehmed Sokolović, dostojan velike Sulejmanove epohe. Možda bi trebalo pomisliti da te dvije godine bez značenja — 1567, 1568 — kriju tajnu želju da se napadne Venecija i da se ona unaprijed izolira. U jesen 1567. izvještaji su doista najavljivali gradnju utvrde u Karantaniji, nasuprot Cipru, kao i utvrđivanje putova unutar zemlje. Iz toga se već moglo zaključiti o skorom napadu na otok. Jesu li zato da bi mogli slobodno djelovati protiv Venecije Selim i njegovi savjetnici zaključili m irs carem 1568. godine? Podmuklo i snažno Tursku su pogodili uzastopni loši urodi. U veljači 1566. Venecija se obratila Filipu II. tražeći žito: po njemu, ta pojedinost obilježava prve teškoće Istoka10*1. Jedan izvještaj »dostojan povjerenja« govori da u travnju u Egiptu i Siriji ljudi umiru od gladi105. Ne objašnjava li ta ekonomska situacija popratne nemire arapskog svijeta? Dakle, sljedeća žetva u ljeto 1566. bila je osobito loša u istočnom bazenu Sredozemlja, u cijeloj Grčkoj, od Carigrada do Albanije106. Ne treba sc čudili da je 1567. opet bila teška godina. Haedo spominje veliku glad u Alžiru koja je potrajala i sljedeće, 1568. godine107, jer čini se da berba iz 1567. nije popravila stvari. Opet u studenome, jedan je službe­ nik napuljskog potkralja spominjao strahovitu skupoću kruha u Cari­ gradu108. A kuga, ta gotovo obavezna pratilica bijede, pojavila se u isto vrijeme и,у.Jedan izvještaj u ožujku 1568, koji najavljuje zaključenje mira 414

Na izvorištim a Svele fige: 1506-1570.

s carem, kaže da je on bio potpisan »zbog pobuna Maura, skupoće namirnica, uglavnom ječma110...«. Možemo dakle povjerovati da je žetva 1567. godine bila barem osrednja. Tek nakon one iz 1568. jedno će pismo napokon donijeti ovaj optimistični izvještaj: »U Carigradu dobro je zdravstveno stanje ljudi i obilje, unatoč pomanjkanju ječma«111. Tijekom tih godina, 1567-1568, situacija s prehranom bila je isto tako malo blistava i na zapadnom Sredozemlju.112 Ma kako bilo, Turčin i Španjolac proživjeli su te godine uzajamno se špijunirajući, odlučni da ne djeluju i šireći što je moguće više lažnih glasina, uspijevajući zastrašiti jedan drugoga, jedan uvjeren da će arma­ da njegova protivnika udariti na La Gouletlu, Maltu, čak Dubrovnik i Apuliju, Cipar, Krf113; drugi strahujući od pohoda na Tripoli111, Tunis ili Alžir114. Prolazni strahovi, uostalom. Obavještajne službe zaraćenih strana prilično su dobre da bi taj rat sjena — taj rat živaca — na duže vrijeme mogao zavarati partnere. Ali on je dovoljan da ih primora na oprez koji se nadvija nad cijelo Sredozemlje. 'Гако se 1567. godine odvija uobičajeni scenarij. Napuljski potkralj okuplja u svibnju sve svoje pomorske snage i zauzima strateške točke116, dok su Messina i Sicilija obuzete uobičajenim ljetnim priprem am a117, l urci sa svoje strane pokreću 1568. svoje flotu. Bila je to posve defen­ zivna mjera, jer ta flota čini samo pola puta nakon što je došla do Valone118; ali približavanje tih nekoliko stotina galija dovoljno je da izazove mjere sigurnosti na istočnim obalama Italije. Je li Filip II. mislio da su, u trenutku kad mu je bilo potrebno da drugdje bude djelotvorno jak i naoružan, te skupe mjere opreza nepo­ trebna raskoš? U svakom slučaju, vidimo da se u Španjolskoj ponovno javljaju ideje o miru s Turčinom i da nakon groznice naoružavanja i vladavine vojnika ponovno počinju igre diplomacije. Ne bi bilo loše spomenuti oportunizam, nedostatak predrasuda španjolske politike, onakve kakva se ukazala barem u četiri navrata (1558-1559; 1563-1564; 1567; 1575-1581), i nedvojbeno u drugim okolnostima koje su izmakle našem istraživanju: politika vrlo različita od one koju joj uporno pripi­ suje povijest. Još jednom, ne radi se uopće o strogo službenim postupcima (Filip II. u isto vrijeme i dalje prima dragocjenu pomoć iz Rima, kao potporu za rat protiv Turčina; najvažnije je da se, ukoliko propadne, ne kompro­ mitira). U siječnju 1567. Ticijan je u Veneciji doveo u vezu španjolskog izaslanika Garcija Hernandeza s jednim turskim ambasadorom u prola­ zu kroz grad119. Turčin jc smatrao da će car nedvojbeno isposlovali primirje koje je zatražio od sultana i da bi se u to mogao savršeno uključiti i Katolički kralj. Zašao je u prilično čudne pojedinosti u pogledu neplaćenih svota, za otkup Alvara de Sandea, nudio se da 415

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

posreduje u Carigradu, govorio da je o tome pisao caru, a da nije dobio odgovora. Tvrdio je čak da bi on otklonio spor iz 1566, da nije bilo nespretnog Michela Cernovicha i da je u to vrijeme španjolski kralj bio uključen u plan primirja, »kao što to mora biti poznato Vašem Veličan­ stvu«, piše Garci Hernandez. Napokon, taj se ambasador, neki Albainbcg, dragoman turskog sultana, nudio za kasnije akcije i preporučivao, kao posrednika za veze jednog trgovca iz Pere, Domenega de Сауапа... Male pojedinosti i mali činioci, ali koji se priključuju drugima. U svibnju 1567, ovaj put u Parizu120, Francés de Alava također stupa u vezu s jednim turskim posrednikom koji je došao u Francusku raspravljati u prvom redu o zahtjevima Židova Micasa, miljenika Selima II, velike ličnosti s titulom vojvode od Naxosa, koji je u Carigradu igrao ulogu Fuggera u malom. Zanimljiva osoba o kojoj smo već govorili. U njegovo ime i zastupajući njegove interese, turski posrednik nudi usluge Špa­ njolskoj, predlažući osobito da iskoristi svoj ugled u ugovaranju primirja između Katoličkog kralja i sultana. Ruy Gomez bi, dodao je posrednik, morao po tom pitanju poznavati mnoge tajne. Kao što svaka novost izbije na vidjelo (pretrpjevši pritom znatne deformacije), Fourquevaux istoga dana bilježi u Madridu čudnu glasinu: Turčin je navodno uputio francuskom kralju svoga velikog dragomana s molbom da »posreduje u primirju s Katoličkim kraljem«121. Лко nekoliko Turaka tako nudi — ne besplatno — svoje usluge španjolskom kralju, to je stoga što poznaju, nedvojbeno bolje od Fourquevauxa, njegove namjere. Jer Filip II. je već pristupio pregovori­ ma. Chantonnay, njegov ambasador, otputovao je u Beč s vrlo preciznim uputama: još jednom zatražiti primirje ne tražeći ga. Dana 23- svibnja 1567. on piše svome gospodaru da je car poslao u Carigrad biskupa od Agrije, koji je nekoć, u vrijeme Sulejmana bio ambasador cara Ferdinan­ da — da pregovara u Turskoj. Chantonnay mu je predao kopiju spisa koji mu je povjerio Filip II. i koji je sadržavao uvjete na koje bi njegov vladar »pristao u pregovorima sa sultanom«; jasno, događaj će biti prikazan kao careva a ne Filipova zamisao122. Nešto kasnije, Filip II. čestitao je svome ambasadoru što je tako dobro obavio svoju misiju125. Rezultat je bio da su u prosincu te iste godine carski ambasadori, u provedbi svojih uputa i kako bi promaknuti vlastite poslove, to jest zaključenje primirja, ponudili da to prenesu Katoličkom kralju, načinjući temu s Mehmedom Sokolovićem na hrvatskom jeziku, zbog veće diskrecije12'*. Ali veliki je vezir ostao ravnodušan: ako Filip II. želi primirje, zašto nije poslao svoga ambasadora? Ipak, pregovori se nisu tu zaustavili i završili su u pohlepnim rukama Josipa Micasa125. U lipnju 1568. Chantonnay je mogao pisati Filipu II. da je odbio primiti turskog ambasadora pristiglog iz Beča odmah nakon primirja i koji ga je želio 416

Na izvorištim a Svete iige. 1566-1570.

posjetiti asup o sa d a u(>. Filip II. je odgovorio 18. srpnja127, odobravajući svome ambasadoru i moleći ga da drži pregovore u dogovorenom smjeru. Pregovori se dakle nastavljaju, iako nam je nemoguće pratiti sve njihove trenutke. A ni sa2 nati kako su na kraju propali. Nedvojbeno, Filip II. nije do njih dovoljno čvrsto držao da bi ih platio po cijeni koja je bila potrebna. Potpuno ukidanje neprijateljstava na Sredozemlju presušilo bi trajni izvor troškova i neprilika. Ali »nepri­ jateljstva« su bila takva da se nije činilo da išta dovode u stvarnu opasnost. A da to i učine, španjolska je mornarica odsad bila u stanju odgovoriti na sva iznenađenja. Filip II. je u Španjolskoj raspolagao sa sedamdeset galija, ne računajući one koje su se još gradile u Barceloni, stotinu ukupno, kaže Fourquevaux128. Tome valja dodati znatne snage talijanskih eskadri. Ne zato da se izravno zapodjene boj s velikom turskom flotom nego da se ona spriječi da djeluje po svojoj volji. Zato da bi se u šahu držale fuste i galijice gusara: potpuno mirno, španjolska je flota mogla 1567. i 1568. godine očistiti zaljev od svih razbojnika129, osobito od Alžiraca koji se 1566. nisu bojali uznemiravati obale Andaluzije sve do Seville1*0. Mirni gospodari svojih mora, Španjolci su mogli koristiti sredozem­ ne putove za slanje svojih snaga u smjeru Flandrije1*1. Ti pokreti, započeli mnogo prije 1567, doveli su početkom godine do niza pom or­ skih putovanja. Napuljska infanterija ukrcava se u siječnju1*2. Okuplja­ nje starih španjolskih četa odvija se nešto kasnije u Milanu1**, ne bez neprilika i velikih briga za stanodavce. Pokrenuti te snage kroz Europu neće nametnuti mali problem španjolskoj diplomaciji, zaokupljenoj time da ne probudi nikakve strahove i da posvuda unaprijed ishodi valjane i ispravne propusnice. Odbijanje nije izostalo, što je i prirodno — na prvom mjestu francuskog kralja1*'1— a neraspoloženje je gotovo jednodušno1*5. Pridodajmo još teškoće u opskrbi1*6 i teškoće koje nameće prijevoz morem1*7: valja pronaći brodove, i putovanja poduzeta unatoč lošem vremenu ne protječu bez nezgoda. Devetoga veljače, u Malagi, dvadeset devet brodova nakrcanih streljivom, namirnicama i topovima, kreće kraćim putem i potapa se 1*8... Što se tiče vojvode od Albe, koji je dugo čekao — možda oklijevajući, kao što misli Fourquevaux1*9 — da vidi što će učiniti Turčin — on se ukrcao 27. travnja u Kartageni140 sa svojim odredom... U Genovi je, gdje se nalazi početkom kolovoza141, dočekan toplo, obasut susrelljivošću, kao i pritužbama, osobito zbog Korzike gdje umorstvo Sampiera Corsa, 17. siječnja 1567.142 nije donijelo m ir1-1* i gdje Francuska i dalje intrevenira144. Neki su povjesničari te vojne pripreme smatrali previše sporima. Ne bi bilo dobro mjeriti važnost kretanja ljudi (dodajte regularnim 417

[НХ;Л1)ЛЦ, POLITIKA I LJUDI

četama sluge, žene vojnika, prostitutke, organizirane u prave bataljune) i prijevoza robe koji se tada obavljao, mobilizirajući veliki broj tih okruglih brodova sposobnih da nose regrute kao vreće boba ili ’riže i neophodni dvopek. Bila je to najveća operacija prijevoza vojske koju je stoljeće do tada vidjelo. Na drugom kraju lanca, u Andaluziji, doboš novačilelja još je uvijek udarao kad su prve španjolske čete, nakon duge plovidbe, ovaj put kontinentalne, dotakle tlo Nizozemske, miljama daleko od Poluotoka. No nije li to zapravo bila ludost postaviti tako daleko središte interesa španjolske monarhije, boriti se tako daleko od svojih baza? Možda je posljednji trenutak oklijevanja u Španjolskoj bio onaj u mjesecu svibnju 1567. Vojvoda od Albe tada je plovio prema talijanskim obalama. »Nakon njegova odlaska, piše toskanski opunom oćenik Nobili. 12. svibnja, ta su gospoda iz Savjeta, s obzirom na to da se poslovi u Flandriji odvijaju tako povoljno za Njegovo Veličanstvo, održala brojne razgovore o pitanju je li vojvoda morao otići u Flandriju ili zar ne bi bilo bolje da se prihvatio Alžira ili Tripolija«145. Zaključak rasprave: za opoziv vojvode od Albe bila su četiri glasa od osam. Ostala četiri smatrala su da je njegovo putovanje potrebno. Nobili dodaje: »Čini mi se da je ovo drugo mišljenje prevagnulo«. Nije moglo biti drukčije. Jesu li Ruy Gomez i njegovi prijatelji (koji se uostalom možda nisu nimalo ljutili što se vojvoda od Albe udaljio) mogli zustaviti tešku vojnu mašineriju kad je jednom pokrenuta? Ali prilika je da se u središtu španjolske vlade opaze pomaci koje su događaji mogli pokrenuti. Čini se da je Nizozemska, u mjeri u kojoj se nadala miroljubivom rješenju, čak poluslobodi savjesti za novac146 — računala s Ruyom Gomezom. U siječnju 1567. Madridom se proširio glas o polasku, ne vojvode od Albe, već Ruya Gomeza, koji bi trebao otići i sve smiriti bez oružja, »jer sve države te zemlje to traže«147. To navodi na pomisao da je stara veza, koja se spominje 1559. između Ruya Gomeza, njegove stranke i visokih plemića Nizozemske, još uvijek aktivna, šest godina kasnije. Vojvoda od Albe pobornik je intervencije, a Ruy Gomez, ako je vjerovati nunciju14fi, sklon savezu protiv Turčina. Dva suparnika mogla su se doista službeno pomiriti u ožujku, čak javno. Ruy Gomez mogao je odbili da njime upravlja Fourquevaux koji je, žaleći se na vojvodu od Albe, našao pred sobom ljubazna čovjeka, lažno snuždena149. Borba između dviju strana ostaje sveudilj živa — u velikim kao i u malim stvarima. Ipak, iako kralj podnosi njihove sukobe, njihova suprotstavljanja, on njima vlada. U ožujku je, ni s kim se ne savjetujući, zadužio sama sebe za prihode i upražnjene povlastice, »zbog čega su (vode stranaka) ostali vrlo postiđeni«. U njegovim odlukama španjolska politika ostaje djelo Razboritog kralja150. 418

Na izvorištim a Svete lige: 1566-1570.

Ma kako bilo, te 1567. godine, španjolsko se carstvo angažiralo u Flandriji i to s tolikim snagama da su njeni susjedi mjesecima ostali uznemireni151. U Francuskoj je, nakon prepada u Meauxu, u rujnu započeo građanski rat. On je dosegao vrhunac s bitkom kod Saint-Deniša. 10. studenog152, i ubrzo se smirio. S mirom u Longjumeauu (23. ožujka 1568), princ Condé žrtvovao je možda interese većine iz svoje stranke u prilog protestantskom plemstvu155; ali tako je, kako je mislio Filip II, imao slobodne ruke u Nizozemskoj151. Francuski nemiri su već znatno omeli veze Španjolaca, tako da je pošta morala ići sredozemnim ili oceanskim putovima, polazeći ili iz San Sebastiana ili iz Barcelone, oba puta očajno spora155. U Njemačkoj se protestantski svijet uznemirio i također uzbunio: vidimo to povodom ustanka u Groningenu156. U Engleskoj je Elizabeta oklijevala, i dalje iskazivala blagonaklonost, ali se znala i tužiti. U lipnju 1567. Cecil je prikazao stvar Guzmanu de Silvi kao da se pronosi glas o savezu protiv protestanata, ali i o planovima da se pomogne škotska kraljica. Najbolji dokaz o tim spletkama jest taj da je car, kako bi bio slobodan da u njima sudjeluje, s Turcima sklopio za njega nepovoljan mir i zbog kojega su se članovi Privy Councila zgra­ žali 15\ Napokon, Engleska se služila oružjem koje se pomalo učvršćivalo u njenim rukama: na Atlantiku je doista započinjao rat između otočnih gusara i španjolskih brodova. Izdaleka, prigušeno, preko sjeverne Europe, organizira se protušpanjolska reakcija, oprezno obilazeći oko sile koju je Filip II. tamo postavio i koja možda nije bila tako sjajno sredstvo kao što je mislila španjolska diplomacija. Dovedena izdaleka, doista izdaleka, ona je bila vrlo skupa. Kad je dezertiranje počelo prorjeđivati njene redove za koje je, da bi ih se popunilo, trebalo ponovno udarati u doboš u Andaluziji i drugdje, značilo je to iznova velike izdatke i očajnu sporost. A osim toga, ta je ponosita i sjajna vojska Flandrije, bez pokrića na moru, bila izložena na milost i nemilost svakog napada koji bi joj uskratio veliki oceanski put, put biskajskih zabri. Ipak, na trenutak se moglo pomisliti da će se ustanoviti jedna velika llota. Filip II, koji je objavio vijest o svojem polasku i odbio da se uputi preko Genove, pristupio je ozbiljnim, barem opipljivim pripremama na kantabrijskoj obali, u Santanderu. Menéndez d ’Avilés vratio se s Floride na vrijeme, činilo se, da preuzme zapovjedništvo nad kraljevskom flotom. A zatim je sve naglo bilo obustavljeno. Povjesničari će se uvijek pitati nije li to bila »kastilijska« finesa, varka da se zavara Europa, da se izvuče novac i od kastilijskih cortesa, ili pak da se što je duže moguće prikrivaju razlozi puta vojvode od Albe158. Objašnjenje koje je izdaleka najprivlačnije. U svakom slučaju, ništa, ama baš ništa od kraljevih namisli, još jednom, nije izašlo na vidjelo. Filip II. zasigurno nije čovjek 419

d o g a đ a j i, p o l it ik a i l ju d i

koji se povjerava. Na njegovu dvoru, te 1567. godine svi su bili zbunjeni. Л Fourquevaux je, kao ispriku što tako malo zna, jednoga dana napisao: članovi najužeg Savjeta »ne znaju na čemu su, jer Veličanstvo izriče svoje namjere u posljednjem trenutku«159. Vjerojatno nećemo nikada saznati je li putovanje Filipa II. bila varka. U svakom slučaju, bilo je predmetom velikih političkih spekulacija 1567. i 1568. godine. U to se toliko vjerovalo u Francuskoj da je Caterina planirala susret pred Boulogneo m ,wl. AJi nišia formalno ne kazuje da Filip II. nije bio iskren. Očigledno je da bi njegova prisutnost na sjeveru — kao i flote koja bi ga pratila — mogla biti odlučujuća po razvoj događaja. Ali je li bilo potrebno da se nakon Albina dolaska u Bruxelles, u kolovozu161, nakon povratka reda u Nizozemskoj, tako se tada velikom činila kraljevska pobjeda, Filip II. ukrca na brod za sjever »na pragu zime«? Još 1568, barem do proljeća, ne prestaju mu фОпа\\\т9 il. FORNERON, op. cit., 11, str. 230. 80 Filip 11. Francćsu dc Alavi, Bosque de Segovia, 3. listopada 1566, A.N., K 1506. 81 F. dc Alava Filipu 11, Pariz, 21. rujna 1566, A.N., K 1506, br. 57. 82 Nepovjerenje Filipa II. prem a caru, Fourquevaux kraljici, Madrid, 2. studenog 1566, FOURQUEVAUX, op. cit., III, str. 25-26. Nije potrebno kazati koliko je bilo nepovjerenje Filipa II. prem a Caterini d e ’ Medici. 83 Izvještaj Saint-Sulpicea, 21. rujna 1566, FOURQUEVAUX, op. cit., I, str. 133Нн Ibid., str. 134. 85 F. de Alava kralju, Pariz, 4. listopada 1566, prim ljeno 20, A.N., K 1506, br. 62. 86 Filip II. F. de Alavi, Aranjuez, 30. studenoga 1566, A.N., K 1506, br. 87. 87 Fourquevaux kralju, Madrid, 9. prosinca 1566, FOURQUEVAUX, op. cit., I, str. 147. 88 L. SERRANO, op. cit.. I, str. 425-426.

449

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

89 Paul HEURE, op. cit., str. 41, Castagna Alessandrinu, Madrid, 13. siječnja 1567; FOURQUEVAUX, op. cit., 1, str. 172 i dalje, 18. siječnja 1567. 90 Ibid.. I, str. 147. 91 Četvrti siječnja 1567, ibid., 1, str. 160. 92 (i. de Silva kralju, London, 5. listopada 1566, CODOIN, DOCXIX, str. 381. 93 Isti istome, London, 10. prosinca 1566, ibid., str. 416. 94 Isti istome, London, 18. siječnja 1566, ibid., str. 427. 95 Antwerpen, 24. svibnja 1567, Van HOUTTE, »Un journal m anuscrit intéressant 1557-1648: les Awisi«, u: Bull, d e là Comm. R o y a le d ’h ist., 1, 1926, DOOCTX (IVe bull.), str. 375. 96 FOURQUEVAUX, op. cit., 1. str. 166, 4. siječnja 1567. 97 Izvještaj iz Carigrada, 10. ožujka 1567, Simancas E° 1056,1° 23; Kefalonija, 24, 26. ožujka, 5, 10. travnja 1567, ibid., F 34; Copia de capitulo d e carta que scrive Baltasar Prototico de la Chefalonia a 10 de avril a D. Garcia de Toledo, ibid., F 38; isti istome, 12. travnja 1567, F 36; Memoria de lo que yo Juan D ona h e en ten d id o d e los que goviernan en Gorfo (sic) es lo siguiente (24. travnja 1567), F 45, Kefalonija, 21. travnja, F 47; Krf, 28. travnja, ibid., izvještaj iz Carigrada, 17. svibnja 1567, F 60; Fourquevaux kralju. Madrid. 2 kolovoza 1567, FOURQUEVAUX, op. cit., I, str. 248, »Sofi se ne pokreće i šalje svoga ambasadora Turčinu-; izvještaj iz Carigrada, 8 . siječnja, Simancas E° 1056, F 126, povjerovat će se u dolazak perzijskih am basadora tek kad ih se vidi. 98 J. von HAMMER, op. cit., VI, str. 313-317; C hantonnay Filipu II, Beč, 4. lipnja 1567, CODOIN, Cl, str. 151-152-, G. Hernandez Filipu II, Venecija, 26. siječnja 1567, Simancas E° 1326. Dugo priprem ano primirje zaključeno je na osam a n e na tri godine, kao što jc najavljivao Fourquevaux, istina unaprijed, 30. lipnja 1567, FOURQUEVAUX, op. cit., I, str. 219. Usporeni rat nije spriječio cara da zatraži španjolsku pom oć, 24. kolovoza 1567, ibid., I, str. 255. Velika Čarka na strani Transilvanije, Chantonnay Filipu II, Beč, 30. kolovoza 1567, CODOIN, Cl, str. 263. Uznem irenost u carsrvu zbog ishoda započetih pregovora, 20. prosinca 1567, FOURQUEVAUX, op. cit., 1, str. 311; Nobili vladaru, 25. prosinca 1567, A.d.S. Firenca, Mediceo 4898, F 153- Lo que se escrive de C. p o r cartas de Vil de m arço 1568, Simancas E° 1056, F 135, primirje birrebalo biti zaključeno, kažu, na deset godina, uključujući i Vrlo Kršćanskog kralja, poljskog kralja i Venecije. 99 Carigrad, 10. ožujka 1567, Simancas E° 1056, F 23, albanske p obune u području Valonc i Sopotica; Krf, 28. travnja 1567, ibid., F 47; napuljski potkralj Filipu II, 11. svibnja 1567, Simancas E° 1056, F 57. Pobunjeni Albanci su iz Zulatija, Procunatija, Lopozea, Tribizotija...; de la Cimarra a XII de Junto 1567, ibid., F 6; Krf, 26. prosinca 1567, ib id ., F 131. 100 Pobuna Jem ena, Carigrad, 10. ožujka 1567, vidi p rethodnu bilješku; Copia d e un capitulo de carta che scrive de Venecia J. Lopez en JOÜ de hen0 1568, Simancas E° 1066, F 130; Carigrad, 17. studenoga 1568, Simancas 0° 1057, F 2. 101 ... Que cl Turco a ttiende solo a dar se p la z e r y buen tie m p o y a comer y a bever dexando todo cl goviem o en m anos d el p rim er Boxa, Carigrad, 10. ožujka 1567, Simancas E® 1056, »... que el Turco continua sus p la ze re sy e l presum e m uebo que p or ventura sera la destrucion deste imperio que D ios lo p e rm ita «, Carigrad, 17. svibnja 1567, Simancas E° 1056, F 60. 102 Op. cil., str. 24. 103 Op. cit., str. 54. Vidi također vikomt A. de LA JONQUIÈRE, Histoire d e l'Empire ottom an, t. I, 1914, str. 204. 104 Garces vladaru, Madrid, 13. veljače 1566, A.d.S. Firenca, Mediceo 4897, F 116. 105 Carigrad, 30. travnja 1566, Simancas E° 1395. 106 Simancas E° 1055, F 77. 107 Ibid., 76 v°.

450

Na izvorištim a Svete lige: 1566-1570. 108 Relacion de lo que refiere uno de los foombres que el M arques d e Capurso embio a Constantinople р о г orden del Duque de Alcala p o r octubrepassado (1567), Simancas l-° 1056. 109 КгГ, 26. prosinca 1567, izvještaji stigli u Lecce, 12. siječnja 1568, SimancasE0 1056, I® 151 1 10 Carigrad, 5. ožujka 1567, Simancas E® 1058, Ie 133. 1 1 1 Carigrad, 17. studenoga 1568, Simancas E° 1057, 1®2. 112 Glad u Kalaloniji, 3. svibnja 1566, Simancas E®336; glad u Genovi, Figueroa Filipu 11, Gcnova, 26. ožujka 1566, Simancas E® 1395; u Aragonu, 13. veljače 1567, FOURQUE­ VAUX, op. cit.. Hl, str. 36-, na Siciliji, veliki izvoz žita 1567-1568,209.518 salmi, ali 93.337 samo 1568-1569, Relationi delti fro m c n ti estra ttid e l regno de Sicilia, 1570, Simancas |-° 112-i. Nije li velik izvoz 1567-1568. u vezi s velikim potrebam a mediteranskog svijeta? 113 Carigrad, 10. kolovoza 1567, izvještaji stigli u Lecce 20. listopada, Simancas E® 1056, 1° 80; Carigrad, 20. listopada 1567, ibid., P 91; Carigrad, 16. svibnja 1568, ibid., (° 151. Protiv Dubrovnika, izvještaj s Krfa, 12. lipnja 1568, ibid., Г 16. I N Vojvoda od Terranove, predsjednik Sicilskog kraljevstva, Antoniju Pćrczu, Paler­ mo. 30 rujna 1568, Simancas E®1132; Pescaire kralju, Palermo, 18. listopada 1568, ibid. 1 15 Za Tunis, 21. svibnja 1567, protiv Alžira i Djerbe, 15. veljače 1567, FOURQUEVAUX, op. cif., I, str. 180, 15. ožujka, ibid., str. 190. Valja primijetiti da je od siječnja 1567. Španjolac bio gotovo siguran da neće biti turske arm ade, Lecce, 19. siječnja 1567, Simancas П® 1056, i® 17. 116 Napuljski potkralj kralju, 11. svibnja 1567, Simancas E° 1056,1® 57. 117 Ne baš žustro, ali s brojnim galijama tada poslanim prem a Istoku. 118 Chantonnay kralju, Venecija, 12, kolovoza 1568, CODOIN, str. 469-479. 119 Garci Hernandez kralju, Venecija, 25. siječnja 1567, Simancas П° 1326. Ticijan? 120 Kralju, 6. svibnja 1567, A.N., K 1508, B 21, br. 6, pasusi dešifrirani između redaka. 121 Fourqucvaux kraljici, Madrid, 3. svibnja 1563, FOURQUEVAUX, op. cit., III, str. 42, 8. svibnja, I, str. 351. Filip 11. ne bi volio biti uključen u lursko-carsko primirje. 122 Chantonnay kralju, Beč, 23- ožujka 1567, CODOIN, Cl, str. 213-219. 123 Filip 11- Chantonnayu, Madrid, 26. rujna 1567, ibid., str. 280-281. 124 Znamo da je Mehmed Sokolović rođen u Trebinju blizu Dubrovnik;!. 125 Chantonnay Filipu 11, Beč, 28. veljače 1568, CODOIN, Cl, str. 378-379. 126 isti istome, Beč, 12. lipnja 1568, ibid., str. 432-436. 127 Filip II. Chantonnayu, Madrid, 18. srpnja 1568, ibid., str. 450. 128 Madrid, 24. kolovoza 1568, FOURQUEVAUX, op. cit., I, str. 256. 129 Nobili vladaru, Madrid, lipnja 1567, A.d.S. Firenca, Mediceo 4898, 1® 246; G.A. Doria kralju, Cadiz, 26. lipnja 1567, Simancas E° 149. Dolazak G.A. Dorijc u Malagu, 11. srpnja, providuri Filipu II, 12. srpnja 1567, Simancas E® 149,1° 197. 130 Fourquevaux kralju, 2. ožujka 1567, FOURQUEVAUX, op. cit., I, str. 187-192. 1.41 Isti istome, 4. siječnja 1567, ibid.. I, str. 160; napuljski potkralj kralju, 8. siječnja 1567, Simancas E° 1056, Р 11. 132 Vidi prethodnu bilješku, 8. siječnja 1567. 133 Dana 13. veljače 1567, FOURQUEVAUX, op. cit., 1, str. 177. 1.44 Dana 18. siječnja 1567, ibid., 1, str. 169; Karlo IX. Fourquevauxu, 25. veljače 1567, ibid., str. 83. 1.45 Teškoće sa švicarskim kantonim a, 18. travnja 1567, A.N., K 150, br. 98. Mletačke strcpnje, Garci Hernandez kralju, Venecija, 13. travnja 1567, Simancas E® 1326. Hoće li u prolazu što poduzeti protiv Ženeve? Madrid, 15. travnja 1567, FOURQUEVAUX, op. cit., 1, str. 202-203. Strepnje vojvode Lotarinškog, F. d e Alava Filipu II, Pariz, 17. veljače 1567, A.N., K 1507, br. 104.

451

DOGAĐAJI, POLITIKA 1 LJUDI

156 Muli primjer: ekspedicija od tri broda iz Malage, od kojih je jedan nakrcan rižom i bobom , Diego Lopez de Aguilera Filipu 11, Simancas E° 149,1° 205. 15^ 50. lipnja 15 6 7 , FOURQUEVAUX, op. cit., 1, str. 220. I. 58 15. veljače 1567, ibid., str. 100; Nobili vladaru, Madrid, 15. veljače 1567, A.d.S. Firenca, Mediceo ()1.ТТ1КЛ I LJUDI

ovom slučaju (što ne znači da je, u vulgarnom smislu riječi, bio potku­ pljen). Je li ta žestina bila iskrena? Je li don Martin lagao? Marglianijevi iskazi i ono što o toj osobi znamo, mogli bi navesti na potvrdan bdgovor, ali taj carigradski svijet, sa svojim složenim igrama, preporučuje povjes­ ničarima oprez, kao i ambasadorima i diplomatskim predstavnicima nižeg ranga. I komedija tu igra svoju ulogu. Očito je da su Španjolci još jednom željeli postupiti obrnuto. Ako se don Martin doista i previše angažirao 1577, njegovo je zadržavanje u Španjolskoj možda i proizašlo iz toga. Naprotiv, Turčin je želio veličanstveno izaslanstvo. Poslali su mu nekakvu nepoznatu osobu, nekadašnjeg zatočenika, ćoravca, što je izazivalo šale Eulidj Alija (koji se protivio primirju) i Francuza... Njegova pratnja, sve neki beznačajni ljudi, neki Aurelio Bruti, sumnjiva roda, drugi Aurelio de Santa Cruz, poznat kao običan trgovac, stručnjak za otkupe, obavještajac Španjolaca, napola špijun... Povrh svega, mala je skupina činila što je manje buke bilo moguće. »Ne žele biti ni viđeni, ni prepoznati«, kaže se u jednom francuskom pism u10. Opat de Lisle bilježi 22. siječnja: »... spom enuti Margliani, umjesto onih ambasadora koje se očekivalo, sve blistave i natovarene darovima, pojavio se kriomice, s ovlaštenjem da raspravlja o rečenom primirju«'11. Tijekom godine Margliani je čak pustio svoje ljude da idu »odjeveni u odjeću robova«. Često je skrivao lice. Jednoga dana, očeku­ jući audijenciju kod paše, izdaleka je spazio baila Mlečana. Odmah je šmugnuo u prostoriju u kojoj ga je dotad primao paša, navukavši time žestok bijes nazočnih Turaka. Sam priča o tom događaju i hvali se njime, ne zato što njegova diskrecija nije ljubav prem a bolesnoj tajnovitosti, već naređena diskrecija, o čemu ne treba dvojiti. Gerlach, čiji je Tagebucb odličan izvor za sve Marglianijeve pregovore, bilježi na početku svojega iskaza: Španjolci doista žele mir, ali istodobno žele da stvar zadrži određenu tajnovitost te da se ne ponize pred Turčinom42. Može se objasniti pašina zlovolja koju odaju njegove šale na račun pape, aluzije na teškoće u Flandriji, njegov zahtjev za ustupanje Orana. Ali mir je bio nužnost, i to su živo osjećale i turska i španjolska strana. U nedostatku ambasadora, razgovaralo se s Marglianijem. A kako jc trebalo završiti prije proljeća, uslijedile su audijencija za audijencijom. Nakon 1. veljače Margliani je zabilježio jasno popuštanje. Sedmoga je potpisano primirje na godinu dana43, neka vrst »prekida neprijateljsta­ va«, gentlemen's agreement. Naslovni je tekst potvrda o usuglašenom prijevodu tumača Horem-bega i doktora Salomona Askanasija, koji su odigrali odlučujuću ulogu u tim pregovorima. Paša je obećao da te, 1578. godine, uz obavezu reciprociteta, turska armada neće isploviti. Primirje se protezalo na cijeli niz država, od kojih je jedne određivao španjolski kralj, a druge turski sultan. Naime, na turskoj strani, francuski 528

Španjolsko-turska prim irja: 1577-1584.

kralj, car, Venecija i poljski kralj, zatim »knez« Feza, »iako to nije potrebno, dodaje izvor (koji ovdje usput iznosi veliku tursku težnju), iako to nije potrebno, budući da on nosi zastavu Presvijetlog Turskog Sultana i iskazuje mu poslušnost«. Na strani Filipa II, papa, »otok Malta i posjed Reda svetog Ivana koji obitava na tom otoku«, republike Genova i Lucca, vojvode od Savoye, Firence, Ferrare, Mantove, Parme i Urbina, i napokon, gospodar Piombina. Što se tiče portugalskog kralja, podra­ zumijeva se da turska armada neće ići na njegove države s onu stranu Gibraltara, »Bijelim morem«. U vezi s Crvenim morem i Indijskim oceanom, obećanja nisu toliko jasna; što se toga tiče, sam Bog zna što će se dogoditi. Sve u svemu, blistav uspjeh. Ostvaren brzo, bez driješenja kese i tiho, kao što je i željela španjolska diplomacija. Brz uspjeh: pregovori su trajali od 12. siječnja do 7. veljače i bili su isto onako živo vođeni, kao i pregovori Martina de Acune. Možda stoga što je za Turke bilo bitno da pravodobno izbjegnu mobilizaciju flote i velike troškove koje bi ona povukla. Operacija bi se dakle isplatila jedino ako se zaključi prije kraja zime. Odatle i datumi dvaju primirja: 18. ožujka 1577; 7. veljače 1578'и ... Ali Turci i dalje traže jedno španjolsko izaslanstvo u doličnu i propisanu obliku; oni žele blistav diplomatski uspjeh koji bi odjeknuo u Europi. Oni to ustrajno traže. I sporazum od 7. veljače donosi u zaključku formalno obećanje o razmjeni ambasadora. Uz pomoć okol­ nosti. to ćc još za tri godine produžiti Marglianijev boravak u Peri i biti uzrokom njegovih nevolja. Nije li se morao vratiti u Europu još u proljeće 1578, nakon što je završio svoju misiju? Nedvojbeno, nije na to previše mislio, nadajući se da će, kao što otkriva njegov brzojav od 30. travnja upućen Antoniju Pérezu15, sam postići željeni rezultat, to jest, prekid neprijateljstava na dvije ili tri godine. U groznici i iluzijama o lakim pregovorima, mogao je imati i nekih nada. Čim je od svoga dubrovačkog prijatelja Prodanellija saznao za pobjedu don Juana u Gemblouxu, koja je bila potvrđena i drugim putovima, odmah je to potkraj travnja pokušao iskoristili da ukori »Dottorea«. »Uvijek sam govorio Horem -begu i Vašem Gospod­ stvu«, kazivao mu je, »da nisam sklon povjerovati da je Njegovo Veličan­ stvo, moj kralj i moj gospodar, sklono da pošalje jednog ambasadora. Horem-beg je bio skloniji da povjeruje Aureliju (de Santa Сгосе) nego meni samom. Bog zna što će iz toga nastati. Što se mene tiče, ostajem pri istom mišljenju, to više što don Juan hrli u pobjedu i što je turski sultan zauzet drugim ratom s Perzijom, koji je poznat kao pun opasnosti i briga; on čini živu protutežu ratu u Flandriji. Ukažite dakle Mehmedpaši da bi mu išlo u prilog da se osigura od snaga španjolskog kralja, 529

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

moga gospodara, na dvije ili tri godine, i da pristane na rješenje o prekidu neprijateljstava koje bi se zaključilo mojim posredovanjem«. No to je bilo smiono i preuranjeno. Pašin odgovor ’ubrzo je uslijedio, ljubazan, barem u obliku koji mu je dao doktor. Govorio je da se nimalo ne protivi razlozima koji su m u dani na prosudbu. Ali turski je sultan bio mlad i željan slave. Margliani ga je u veljači oslikao kao podložna sugestijama, susretljivijeg od Selima, koji se prepušta prvim dojmovima. Ali zapravo, kaže on, svakodnevni pritisci Euldj Alija imaju svoju težinu kod vladara. »Kapetan mora« preuzima na sebe da čak i s osrednjom flotom nadjača Španjolsku, tada toliko opterećenu. Dakle, »dogodilo se, povjerava paša doktoru, da sam tako otvoreno govorio u prilog don Martinu, koji me je prevario, da više ne mogu ponovno započinjali«. Tu on uzdiše i jadikuje: »Ovo carstvo više nema ni glave ni repa«. Krasne riječi koje ponavlja Margliani, ne zaboravljajući ni: »U pravu si, doktore«, kojima je paša pozdravio izlaganje španjolskih teza. Ali u zaključku se paša vratio na pitanje ambasadora. Neka Filip II. pošalje samo jednog, i on će biti posve sklon izići u susret njegovim zahtjevima. Ali ako ga ne pošalje, kaže Mehmed, »i ja ću se pridružiti mišljenju kapetana mora«. Nakon čega se zaklinje na glavu turskog sultana da je podnio sve muke svijeta u traženju zaključenja primirja, to jest da spriječi armadu da isplovi. Tako se u pašinim ustima prepleću uljudnost i prijetnje. Kršćani i Turci igraju prepredenu igru. U njihovim pregovorima, koje je u svojim pismima vjerno prenio Margliani, ne nazire se ni najmanji dojam nelagode i oni otkrivaju vrlo složenu i vještu, ako ne i vrlo skrupuloznu diplomaciju koja se ne odriče, ni s jedne, ni s druge strane, najistančanijih lukavosti. »Marglianijev čovjek«, zadužen da u Španjolsku odnese tekst pri­ vremenog primirja, krenuo je iz Carigrada 12. veljače 1578. Na novosti koje je donosio, državni je savjet u Madridu odgovorio u više navrata46. Bez muke su se uspjeli usuglasiti o nužnosti da donesu zaključak, »s obzirom na stanje poslova Nj. V. i njegovih financija, i nužnosti da sredi stvari i učvrsti svoja kraljevstva...«. Valja se sporazumjeti s Turčinom, svi se u tome slažu, ukoliko nitko ne želi da se uđe u dubinu spora. Naprotiv, savjetnici oklijevaju u »pitanjima protokola i prestiža«: hoće li. ili ne. poslali jednog ambasadora? I u potvrdnom slučaju, hoće li se zadovoljili da pošalju vjerodajnice Marglianiju? Rasprava se na to svela. U rujnu je bilo u načelu odlučeno da se pošalje ambasadora, i stanoviti don Juan de Rocalull '7, prilično blijeda ličnost, kako nam.ga prikazuje jedno pismo iz 1576, zapovjednik nekoliko galija napuljske eskadre48. primio je u lom smislu upute. Njegova opća uputa, bez točnog datuma, potanko je iznosila pojedinosti pregovora. Ona je bila popraćena »dru­ gom uputom« s nadnevkom od 12. rujna 157849, koja je predviđala 530

Španjolsko-turska prim irja: 1577-1584.

slučaj d a Rocafull »ne bi m ogao« u ći u C arigrad. P ožurivao je tada k ap e tan a Echevarrija koji g a je p ra tio , sa z a d a ć o m d a zatraži d a se p rim irje zaključi p o sre d s tv o m M arglianija. O d lu k a d a se su lta n u p o šalje am b asad o r nije bila baš čvrsta: d o p o s lje d n je g tre n u tk a bila je o tv o re n a m o g u ć n o st d a ga se zadrži.

još su tri do četiri mjeseca bila potrebna da Margliani bude u sve upućen u svojem dalekom obitavalištu. Prema Gerlachovu Tagcbuchu, Marglianijevse čovjek vraćao tek 13- siječnja 157950. Putovanje je možda potrajalo zbog zime, a možda zbog okolišanja Španjolske, željne da 1579. ponovi manevar koji joj je dvije prethodne godine omogućio da spriječi mrsku flotu da isplovi. Francuzi su na to odmah pomislili i, doista, povoljne vijesti i najava ambasadora olakšali su Marglianiju posao. Osim toga, Turci su, sve više angažirani u Perziji, postajali prilagodljivi. Juyé je 16. siječnja 1579. pisao Henriku III: Turci »imaju isto toliko briga koje bi mogao imati i katolički kralj zbog perzijskog rata, gdje će imati više teškoća nego što se priča«51. Juan de Idiaquez, tada predstavnik Filipa II. u Veneciji, saznao je, 5. veljače 1579, od francuskog ambasadora da u Carigradu Margliani nije više progonjen, da je odjeven u novu odjeću, kao i njegovi ljudi, i da govori da će iznajmiti kuću u Peri. »Iz toga se može zaključiti da izaslanik V. V., kojega čekaju za zaključenje primirja, nije daleko«52. Ipak, don Juanu de Rocafullu nije se žurilo. Deveti veljače još se nalazio u Napulju. Četvrti ožujka, u Veneciji se smatralo da se približio Carigradu, odakle mu je Margliani poslao ususret dva čovjeka55. Ali vijest je bila preuranjena. Rocafull je bio »bolestan«. Poznavajući njegovu drugu uputu i španjolska odgađanja možemo, poput Turaka, posum­ njati u tu bolest, pa čak i u »pad« koji se dogodio tom jadniku. Je li Margliani ipak potpisao primirje slično onome prethodnih godina? Dokumenti koje smo čitali to ne spominju. Jedna francuska prepiska navodi na tu pretpostavku, ali uz nedovoljnu preciznost5-1. U svakom slučaju, već u travnju turska se flota, ili barem ono što je bilo lako pokretno, uputila pod zapovjedništvom Euldj Alija prema Crnom moru. Dakle, dovoljno rano, a u Napulju izvjesno, znalo se da turska flota neće »izaći«. Nije li to — samo pretpostavka — pridonijelo zastoju putovanja Juana de Rocafulla? Bolestan ili ne, Rocafull nije prešao Jadran. U Dubrovniku se 25 kolovoza iskrcao kapetan Echevarri. Pratio ga je neki Juan Estevan i nosio je poklone namijenjene turskom sultanu i njegovim ministrima, a Marglianiju todos lospoderes et recaudos necessarios za zaključenje primirja55, čime je Margliani od običnog zastupnika prom aknut u pra­ vog ambasadora. U istom je trenutku iz Carigrada stigao novi francuski ambasador56. Dana 16. rujna saznao je od starog Mehmeda da je primirje 531

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

sa Španjolskom na dobrom p utu57 i odm ah je, naravno, uznastojao da mu se usprotivi. Ponajprije, ratom vijesti. Dok je Margliani objašnjavao da je naoružavanje španjolskog kralja, za koje se znalo u Carigradu, namijenjeno Portugalu, čije se pitanje nasljedstva otvorilo još prije smrti kralja kardinala58, Francuz je, iskoristivši glas koji se pronio Carigra­ dom 59, izjavio da se ono usmjerava protiv Alžira. Među ostalim, govorio je i o ratu u Italiji, neizbježnom nakon slučaja markizata Saluzza. Uzaludan trud! Kasnije će zamjeriti Germignyju da nije znao stati na put španjolskoj politici. Ali jedina bitka koju je mogao voditi bila je ta bitka riječima. Francuska je nakon Bartolomejske noći doista izgubila mnogo od svoga ugleda na Levantu. Očiglednost njezine nemoći, njezino lihvarenje na Zapadu umanjili su njene mogućnosti u Carigradu. Ne pregovara se praznih ruku. A francuska je politika upravo zarobila jedinog čovjeka sposobnog da gurne Tursku prema Europi, Claudea du Bourga, čovjeka vojvode od Anjoua, uhićena u Veneciji u veljači 1579. i prebačena u Mirandolu60. Njegova je zamisao bila da zainteresira Tursku za osvajanje Nizozemske uz pomoć vojvode od Anjoua, zajedno sa Šutljivim, protestantima cijele Europe i Englezima, čiju prisutnost Margliani signalizira u Carigradu. Imali su čime i iskušavati tursku politiku. Ali ona se, duboko angažirana u iscrpljujućem ratu protiv Perzije, nije mogla istodobno okrenuti protiv Zapada. Godina 1580. bila je napokon, za Marglianija, godina rada i uspje­ ha. Vezana uz Napulj, pod službenim zapovjedništvom don Juana de Çunige (koji je postao kastilijskim komandorom nakon smrti svoga nećaka i napuljskim potkraljem nakon Mondejarove smrti), misija toga Milaneza postala je djelotvornija nego u prošlosti, oslobođena sporih komunikacija sa Španjolskom. Znamo da mu je u Mondejarovo vrijeme bilo zabranjeno da upoznaje Napulj s tokom stvari. To ne znači da se zadaća i na trenutak činila Marglianiju laganom. Prošao je kroz kritična razdoblja, a preostalo vrijeme protjecalo je u čavrljanju, dugim razgo­ vorima, popraćenim s isto tako dugim izvještajima, pa čak, jedno vrije­ me, i čarkama oko prednosti s Germignyjem, oko izbora njihove klupe u stolnoj crkvi u Peri61... Trice, ili želja da se Turcima dokaže nemo­ gućnost da se u Carigradu zadrži predstavnik sa stalnim boravkom u Španjolskoj, ustupak na koji Filip II. nije htio pristati. Druga teškoća za Marglianija: na političkoj sceni Turske smjenjuju se visoke ličnosti. Mehmed-paša bio je umoren u listopadu 1579, i zamijenio ga je Ahmed-paša, slabih sposobnosti, možda i povoljan za Španjolsku62. Ali i on umire, 27. travnja 1580, a nasljeđuje ga Mustafapaša. Tim promjenama odgovaraju i brojne promjene u malom perso­ nalu: doktor Salomon se uspio održati, ali je iščezao Horem-beg; naprotiv, susrećemo onoga neobičnog Brutija, dvostrukog, ako ne i 532

Španjolskn-tu rska prim irja: 1577-1584.

trostrukog doušnika kojeg Margliani potkazuje, a da ga ne može otpu­ stiti, dok njegove brbljarije i izdaje dovode u pogibelj, osim Marglianija, cijeli niz agenata u njegovoj službi, Sinana, Aydara, Inglesa, Juana de Brionesa63... Tu su i dvojica novopridošlih: Benavides i Pedro Brea, zaposleni u turskoj kancelariji, prvi vrlo upućen u spise koji se tamo sastavljaju, Židov (vjera mu zabranjuje da subotom odlazi na brod); drugoga je teže smjestiti; ali oba su zasigurno dvostruki doušnici. Usput opažamo tumače, dubrovačkog trgovca Nicolôa Prodanellija i njegova brala Marina čiji se brod, u listopadu 1580, mora naći u Napulju6'*. Doista, Margliani je vladao situacijom, a da to nije znao. Otuda njegove teškoće da zadrži svoje prednosti i da ga ne zavaraju razmetanja i prijetnje Euldj Alija koji mu je pred samim velikim vezirom upriličio strašnu scenu. Možda je to bila samo gluma, dogovorena između ministara. Ali zabrinjavajuća, jer se priključila drugim preprekama. U arsenalu je Euldj Ali govorio da su »mirovni pregovori prekinuli i da je dobio naređenje da opremi 200 galija i 100 mauna«. Ali Margliani je bio izdržljiv čovjek. Govorio je s autoritetom, ne izbjegavajući rizike, »od­ lučan, tvrdio je, da ni o čemu ne raspravlja u ime Nj. V., i da ne predaje pisma ili darove prije nego što bude zaključena nagodba«65. Silno je nastojao da armada ne isplovi u proljeće. Žestina i neumjerenost Euldj Alija prema njemu66 samo dokazuju uznemirenost i srdžbu kapetana paše: to nije dobitnička igra. Jedan izvještaj iz Carigrada, datiran 26. veljače 1580, smatra da je Marglianiju, zbog njegove časti i službovanja kralju, nemoguće da se sporazumije s »tim psima od Turaka«67, dok je prije toga datuma sve bilo na putu dogovora. Osamnaestoga ujutro, doktor Salomon došao ga je posjetiti s uobičajenim tekstom. Kako se nije radilo o nagodbi između vladara, već o dogovoru između »paše i Marglianija«, protokolarne teškoće riješene su 1ако6в. Pritom je Marglia­ ni bio snažno potresen i osjetio je kako se još jednom, napisao je 7. ožujka, nadvija »opasnost u kojoj se evo nalazim već 50 dana«69. Toga dana još uvijek nije razuvjeren. »Živo strahujem da se cijelo to djelovanje ne prekine takvim praskom, i da nam dođe da poželimo da nikad nismo ni započeli razgovor o tom primirju«, piše još istoga dana. Sporazum je ipak blizu, a nametnule su ga okolnosti i nužnost ratova u Perziji i Portugalu, strasna glad koja povrh svega hara Istokom70. Svaki put kada jadni Margliani pomisli da je sve gotovo, razgovori počnu iznova. Doktor, ili neki drugi posrednik, vraća se. Paša pristaje na ponovne razgovore. Margliani se ponovno zahuktava71. A zatim novi sukob povodom kraljevstva Feza kojega pripadnost turskom sultanu72 Margliani ne želi priznati; nova svađa zbog Portugala73. U Veneciji se, u ožujku, pronosi glas da je Margliani u opasnosti i da je zatočen, te kako mu je Euldj Ali zaprijetio da će mu iskopati i drugo oko™... Ali 21. istoga 533

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

mjeseca on s pašom potpisuje novo primirje, u uobičajenom obliku, na 10 mjeseci, do siječnja 1581. Da bi izbjegao nesporazume, talijanski tekst ostaje u pašinim rukama, dok je turski tekst, ispisani zlatnim slovima, predan Marglianiju koji ga šalje Çunigi75. Nakon toga, budući da je bliska budućnost osigurana, razgovori se na neko vrijeme uspavljuju, a obje se strane prepuštaju dokolici. Juan Stefano odlazi u Španjolsku kako bi odnio vijest i donio nove zapovijedi. Ovaj put kršćanski je svijet upućen. Početkom svibnja informirani su u Rimu, gdje se primjećuje da se stvari ne podudaraju s prijašnjim izjavama Španjolske, naime da je ambasador zapravo bio poslan da prekine pregovore76. Ali Rim ne želi prosvjedovati: te, 1580. godine i on napušta Sredozemlje i rat protiv islama kako bi se pozabavio Irskom i ratom protiv protestanata. Germigny, koji je izbliza pratio djelovanje Milaneza, smatrao je da je njegov uspjeh bio kupljen cijenom zlata. Zapravo, Margliani je djelo­ vao više obećanjima77. A nadasve je svoj uspjeh dugovao okolnostima. Posljednja koja je djelovala na Turke u trenutku potpisivanja sporazuma bila je alarmantna vijest o alžirskoj pobuni. Sve je moglo biti izgubljeno da je Filip II. (čija je armada bila spremna za akciju u Portugalu) imao slobodne ruke na Sredozemlju78. Venecija je to shvatila: do tada nepri­ jateljska i odbojna, promijenila je stav i nastojala se uključiti u mir koji se pripremao. Valja primijetiti da primirje iz 1580, nedvojbeno stoga što ga je razjasnio stari Charrièreov zbornik, kao i korisna Zinkeisenova knjiga, objavljena u Gothi 1855, nalazi svoje mjesto u većini savjesnih povije­ snih knjiga79. Ali je čudno da je ono prikazano kao izdvojena činjenica, dok je tek jedna karika dugog lanca. Bez toga lanca teško je razumljivo. Sporazum iz 1581. Nitko više u Carigradu nije sumnjao da se mir uskoro mora zaključiti. Ipak, bila je potrebna cijela godina da se to ostvari. Ljeto je proteklo u beskrajnim pregovaranjima. Svađe se više nisu odnosile na neiscrpne sporove oko titulara ili prednosti, već na događaje o kojima su izvještavali dopisnici. Peti travnja saznalo se preko Dubrovnika za smrt kardinala Henrika. »Ta je vijest, pisao je Margliani80, unijela neke promjene u duh ovih ljudi. Čini im se da su aneksijom tih kraljevstava, izvršenom bez velikog prolijevanja krvi i dugog rata, snage Nj. V. postale tako velike da ih se s pravom trebalo bojati. To više što su uvjereni da će... /odsad/ Nj. V. teže pristati na primirje ili prekid neprijateljstava onako kako bi to oni željeli«. U drugom smjeru, Margliani se boji akcija Euldj Alija. Govori se da će on krenuti za Alžir sa 60 galija, kako bi tamo 534

špa n jo lsko -tu rska prim irja: 1577-1584.

smirio nerede. »Ali drugi smatraju da on kreće zbog toga, ali i da nanese štetu kralju Feza. Spreman sam da se usprotivim... kad njegovo puto­ vanje postane izvjesno«81. Inače, svi dogovori o primirju bit će ugro­ ženi82. To je ono što sam misli i što mu piše veliki komandor Kastilije, obaviješten nedvojbeno drugim kanalima8*. Pohod na Alžir nije se na kraju ostvario, ali je bio predmetom brojnih rasprava. Kao i vijest koja je stigla u listopadu o pobjedi vojvode od Albe nad don Antonijom. Čim je paša saznao da je vojvoda tom prilikom razdijelio 200.000 dublona svojim vojnicima, odmah je požurio raspitati se kod Marglianija čemu ta podjela i koliko vrijedi jedan dublon. Jedan dublon vrijedi dvije škude, hitro objašnjava Margliani, i potajice daje tucet svome sugovor­ niku. . Ašto radi Juan de Estefano, pita ovaj? Zašto toliko kasni8,1? Vidimo kakav se razgovor, istodobno sumnjičav i površan, vodi između dvojice partnera. Ljeto je, a ozbiljno će porazgovoriti tek na zimu. U prosincu situacija naglo postaje zategnuta85. Don Juan de EsteГапо nije stigao. Margliani je vrlo zabrinut, paša ga prisiljava da kaže da ili ne, a španjolski kralj šalje zapovijed da se sklopi mir. Na nesreću, nedostaje nam nekoliko Marglianijevih pisama da bismo mogli pratiti posljednje mjesece njegova izaslanstva. Čini se da su između 10. i 20. prosinca zahtjevi Turaka postali određeniji. I vrlo neugodni, jer je to također trenutak kad je Margliani dobio očekivane zapovijedi (sa ili bez Juana de Estefana, ne kaže točno), koje je primio na znanje sa stanovitim nepovjerenjem. Kralj mu je priopćio da odustaje od primirja u valjanom i uobičajenom obliku, s obzirom na nemogućnost da radi s »poželjnom jednakošću«. On je, zapravo, odbacivao dogovor nalik pregovorima carskih snaga s diplomatskim predstavnicima na licu mjesta86. Saznavši napokon što mora učiniti, Margliani je djelovao što je brže mogao. Jedno njegovo pismo, datirano 28. prosinca, prikazuje ga kako tri duga sata govori s agom janjičara. Još prije zore, 27. prosinca, on mu je poslao svoj kaik da ga iz Pere doveze u Istanbul. U tijeku razgovora Nicolô Prodanelli bio je prevodilac. Margliani je zadovoljan: »On je pametniji i sposobniji od bilo kojeg drugog«, piše. Nedvojbeno, izabrao ga je stoga što je prilično zabrinut za svoju misiju i zbog onoga što mora priopćiti agi. Ovaj ništa ne razumije. Kada pita hoće li Margliani ili ne otići poljubiti ruku sultanu: otići ću, ukoliko dođe do nagodbe, odgo­ vorio je, ali neću otići bude li obustave neprijateljstava... Za nas je to prilika da usput shvatimo hijerarhiju riječi obustava i nagodba. Filip II. ne želi ovu posljednju. Sultan prihvaća nagodbu, kaže aga, ali što će u tom slučaju biti s »jednakošću«, pita Marglianija. Njegov ga sugovornik opet ne razumije. A zatim postavlja jednostavnija i preciznija pitanja. Hoće li Margliani ostati? »Ja mu kažem da neću. On me pita zašto. Ja mu kažem da to, budući da neće biti trgovine, prema donesenim odlukama, 535

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

nije nužno. Izgovorio sam te riječi s laganim smiješkom i dodao da mu želim reći istinu : da sam tu odluku donio iz dva razloga, od kojih je jedan nimalo uljudan postupak na koji sam ovdje naišao, a drugi glasina koju je proširio tajnik francuske ambasade u svim dijelovima kršćanstva kojima je prošao (u svom povratku), u vezi s deklaracijom o prvenstvu, koju je nosio« u Francusku. Л kako nije sasvim siguran u svoje argumente, španjolski ambasa­ dor isplaćuje sultaniji-majci 5.000 škuda, koja to koristi da bi zatražila još više. Istodobno nastoji da ne otkrije moć koju mu je povjerio kralj, pod izgovorom da ga je o n ponovno poslao u Napulj07. O n prilično vješto izmiče, budući da je, požuren 10. prosinca, prije kraja godine već gotovo uvjerio svoje protivnike. Četvrti veljače nekoliko pisama i izv­ ještaja iz Carigrada najavljuje u više smjerova da je primirje zaključeno na tri godine88. Istoga dana Margliani piše d o n ju a n u de Çuriigi09: »Na dan svetog Ivana, 27. prosinca, došao sam Šauš-paši kojem sam izložio svoj zadatak riječima koje su mi se činile pogodne, imajući pred očima dostojanstvo Nj. V. Zatim sam se još nekoliko puta našao sa spomenutim pašom, i na kraju, 25. siječnja, pozvao me da mi priopći odluku svoga vladara i dade mi dozvolu da odem i obavijestim Nj. V. Nadao se da ću učiniti sve da prevlada razum i, u očekivanju, bit će obustavljena neprijateljstva na tri godine«. Prema onom e što nam kaže Germigny, sporazum je bio gotovo reprodukcija prethodnih primirja, s tom razli­ kom što su ovaj puta bile predviđene tri godine90. Napuljski potkralj je, primivši vijest 3. ožujka, požurio da je prenese Filipu II, dodajući da je, po njegovu mišljenju, Margliani vrlo dobro pregovarao, ali se pita neće li to papa iskoristiti da malo pritegne vezice na svojoj kesi91. Da, što će reći papinski dvor? Don Juan de Çuniga mislio je na to više od ostalih jer je bio ambasador u Rimu. Procijenio je da bi bilo m udro da istupi, i 4. ožujka92 uputio je u Rim neobičnu sljedeću verziju. Svojedobno je Marglianiju dao do znanja da Filip II. ne želi primirje, navodeći najbolje razloge da ispriča kralja. Ali u Carigradu se odmah počelo govoriti da će Marglianija nabiti na kolac, pod optužbom da je sultana zavaravao lažnim riječima, sve dok se ne dovrši osvajanje Portu­ gala. Znamo da su Turci vrlo sposobni za takve okrutnosti. Jadni je vitez tada, da bi spasio život, obećao jednogodišnje primirje. Turci su zahti­ jevali tri godine i, zahvaljujući tome, dopustili su mu da se vrati u kršćanske zemlje. Ali dakako, ako se želi bilo što poduzeti protivTurčina, bilo bi jednostavno raskinuti taj ugovor, s jedne strane jer je on bio «»silom« nametnut, a s druge strane jer bi i gusari mogli pružiti tisuću prilika za prekid. Nesreća je, rečeno je usput, što nemamo nikakvih mogućnosti da nešto poduzmemo protiv Turčina, sa svim poslovima kojima smo opterećeni. Ali primirje, što se njega tiče, ne znači ništa... 536

Španjotsko-turska prim irja: 1577-1584.

Jedan je mletački ambasador te iste, 1581. godine ponavljao riječi potkralja93.Je li u njih vjerovao? Jesu li to vjerovali u Rimu? Nedvojbeno, nastojali su previše rasvjetljavati stvari. Radilo se, prije svega, o tome da se nešto poduzme u Irskoj protiv Engleske. A tko je u očima pape mogao nešto učiniti ako ne Španjolska94? Nitko, dakle, među suvremenicima nije govorio o »izdaji« Španjol­ ske, kao što se govorilo o izdaji Venecije. Jedina iznimka koja potvrđuje pravilo jest da je španjolsko svećenstvo prosvjedovalo žestoko, ener­ gično i vrlo glasno. Ne stoga što je, više nego ostali, bilo vezano uz sveti pohod protiv nevjernika, već, budući da je rat bio gotov, tražilo je da se više ne plaćaju danci koji su tom prilikom nametnuti i zadržani. Uosta­ lom. zahtijevat će uzalud. Povjesničari su optužili Španjolsku za izdaju. Izdaja je malo prejaka riječ da bi odredila nekoliko redaka Wàtjena i Konetzkea. »Rat protiv Turaka, piše ovaj drugi95, tako je konačno napušten. S njim je prekinuta stoljetna tradicija Španjolske. Vjerski rat protiv islama koji je potaknuo i okupio duhovne snage Poluotoka prestao je postojati. Nedvojbeno, reconquista i osvajački pohodi koji su se usmjerili prema Sjevernoj Africi nisu bili čisto vjerski ratovi. Ipak, zbog vjerskog duha koji je neprestano pokretao i usmjeravao te pothvate, u Španjolskoj su se oni osjećali kao zajedničko i veliko djelo. Najmoćniji pokretač španjolskog napredovan­ ja bio je zakočen«. To je točan sud ukoliko se sagleda razvoj u cjelini, a ipak neprave­ dan u nekoliko točaka. Vjerska snaga koja je izbijala iz Španjolske okrenula se poslije 1580. u drugom smjeru. Rat protiv hereze također je vjerski rat, s uobičajenim vezama koje rat uključuje. Uostalom, bit će još nekoliko pokušaja prema Sjevernoj Africi i protiv Turske — pseudorat 1593, istina beznačajan. Ipak, činjenica je da 1580-e godine označavaju prekid u vanjskoj povijesti Španjolske prema islamu, iako je ta povijest bila mnogo rascjepkanija, isprekidanija i zahtjevnija nego što se misli. Nakon Marglianijeva izaslanstva doista se uspostavlja mir. Čini se daje primirje iz 1581. bilo prenijeto u 1584, čak i u 158796. A neprijateljstva, kada ponovno nastupe, nemaju više ništa zajedničko s velikim ratovima u prošlosti. Primirje je bilo nešto drugo doli zgodno sredstvo španjolske politike97. Možemo li onda reći da je Španjolska 1581. godine izdala? U najgorem slučaju, ona je izdala sebe samu, svoju tradiciju, svoje biće. Ali te izdaje, kad je riječ o zemlji, često su tek stanja duha. U svakom slučaju, ona nije izdala kršćanstvo Sredozemlja, ni prepustila Veneciju mogućoj osveti, ni napustila Italiju koja joj je bila skupa straža. A to što je pregovarala s Portom koja ju je mogla poniziti? Nije španjolska uvukla 537

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

Tursku u europsko sporazumijevanje. Veliki rat na Sredozemlju zahti­ jeva sredstva velikih država, političkih nem ani koje imaju toliko muke da zadrže svaka svoju polovicu. Postoji razlika između izdaje i popušta­ nja uzda. Pomak njihala koji, tih godina teških i mračnih rasprava, grubo odbacuje ratove izvan sredozemnog područja dvostruk je: on s jedne strane gura Španjolsku prem a Portugalu i Atlantiku, a s druge u pomor­ sku pustolovinu koja je još veća od zatvorenog sredozemnog polja; Tursku pak gura prem a Perziji, unutrašnjosti Azije, Kavkazu, Kaspijskom jezeru, Armeniji i, kasnije, prem a samom Indijskom oceanu.

2. Rat napušta središte Sredozemlja Iako ih ne možemo uvijek objasniti, poznate su nam velike oscila­ cije turskog rata. I najkraći sažetak vladavine Sulejmana Veličanstvenog posve očito ukazuje na njih98. Više nego volja vladara, te su oscilacije odredile ritam njegove duge, slavne vladavine. Tijekom godina turska se sila postupno pomiče prema Aziji, prem a Africi, prem a Sredozemlju, prema balkanskoj Europi. Svakom od tih kretanja odgovaraju nezaustav­ ljivi prodori. Ukoliko postoji ritmizirana povijest, to je upravo ova. Ali to je i nepoznata povijest u mjeri u kojoj se povjesničari zadržavaju na pojedincima. Oni se malo zanimaju za duboke prom jene (one koje je na primjer Tursko Carstvo naslijedilo od Bizantskog Carstva, koje je uništilo nastavljajući se na nj), za tu političku fiziku koja utvrđuje nužnu ravnotežu između velikih probojnih polja kojima turska sila pritišće vanjski svijet. T urska naspram Perzije Od 1578. do 1590. turska nam je povijest nedostupna iznutra, a kronike na kojima se temelji, kao na primjer Hammerovo kazivanje, obraduju velike probleme samo u događajnim pojmovima. A zatim, nama povjesničarima ne izmiče samo Turska, gotovo cjelovita i razumljiva, nego i dalje od nje, perzijski prostor, taj drugi oblik islama, ta druga civilizacija koju ne poznajemo. Ne poznajemo ni prostor između Perzije, Turske i pravoslavne Rusije... Napokon, kakva je uloga Turkestana, toga drugog čvorišta? S onu stranu tih zemalja, prema jugu, postoji i golemi Indijski ocean, sa svojim loše održavanim prometom u rukama Portugala, i koji će Španjolska nadzirati počam od 1580, uosta­ lom više teorijski nego stvarno. Dakle, cijeli taj prostor obuhvaćen je golemim zaokretom Turske nakon 1577-1580, zaokretom isto onako snažnim kao i onaj koji je 538

Španjo/sko-turska primirja: 1 5 7 7 - 1 5 8 4 .

Španjolsku o d b a c io p re m a A tlantiku. O cean , to je bilo n o v o bogatstvo E urope. Nije li se i T u rsk a ta k o đ e r, p o m ič u ć i se p re m a Aziji, o k re n u la p rem a bogatstvu? N ije d an n a m te k st o to m e n e g ovori, i n aša je o bavi­ je šten o st tako n e p o tp u n a d a o v d je m o ž e m o iznijeti sam o d o jm ove.

Ono što kronike sigurno kazuju jest da se Perzija suočila sa strašnim političkim teškoćama: da je šah Talmask, koji od 1522. vlada Perzijom, umoren u svibnju 1576"; da je iza toga umorstva odmah uslijedilo umorstvo novog vladara Hajdara; zatim stupa na prijestolje neki princ Ismail, izvučen za tu priliku iz jednog strahotnog zatvora, i koji će vladati samo šesnaest mjeseci, do 24. rujna 1577; napokon, dolazak na vlast jednoga gotovo slijepog vladara, Muhameda Kobabendea, oca budućeg Abasa I. Velikog; ti, kao i još neki drugi događaji (osobito je teško razmrsiti ulogu gruzijskih, čerkeskih, turkmenskih i kurdskih plemena). Sve to omogućuje da shvatimo slabost Perzije. Kronike objašnjavaju i iskušenja gospodara turskih granica, osobito nekog Kozrev-paše, i politiku svih kopnenih turskih »vojnika«, koji su godinama žrtvovani za mornaricu: jednog Sinan-paše, Mustal'a-paše... Perzija se raspada u samoj svojoj jezgri: valjalo je to iskoristiti. Godine 1578. iz Carigrada kreću pisma, upućena vladarima sjever­ nog perzijskog područja, uglednim ili ne uglednim vladarima, pokorni­ ma ili ne, Shirvana, Dagestana, Gruzije, čerkezije. Tucet tih pisama sačuvao je povjesničar Ali u svojoj Knjizi pobjede, opisu prvog pohoda toga novog perzijskog rata100. Ona su upućena »Šabruk Mirzi, sinu bivšeg vladara Shirvana; Šemkalu, vladaru Kumuka i Kajtaka; guverneru Tabazerana u Dagestanu, na obalama Kaspijskog mora, Aleksandru, sinu Levenda, vladara zemalja između Erevana i Shirvana; Georgu, sinu Lonarsaba, vladara pokrajine Baš Atčuk (Imcrette); vladaru Guriela i Dadianu, vladaru Mingrelije (Kolhis)«. Taj slap imena obuhvaća znatan prostor, između Crnog i Kaspijskog mora, onaj isti prostor koji se 1533-1536. i 1548-1552. nazirao u pozadini Sulejmanovih ratova protiv Perzije. Iako malo znamo o tim zemljama, iako slabo poznajemo tursku granicu u regiji Van, ili Perziju crvenu od prinčevske krvi između 1576-1578, čini se vjerojatnim da se imperijalizam Turaka tada uputio prema Kaspijskom moru. Ne radi se o tome da se osvoji more, već da se osvoji pristup moru, što bi bilo dovoljno da se na izravan način zaprijeti perzijskim obalama Mazanderana — a galije, na tom moru gdje su slabo poznate, još su djelotvornije. Taj strateški cilj spominje već zapadna diplomacija povodom rata iz 1568, i projekta kanala Don-Volga. Ali ne postoji li već u Turaka želja da dopru do Turkestana, do unutrašnjih putova Azije koje su Rusi prekinuli zauzevši 1556. godine Astrahan? Turkestan, to je ipak put svile. Perzija će tim putovima u 539

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

azijskoj unutrašnjosti dugovati dio ekonomske obnove koju će joj donijeti kraj stoljeća i vladavina šaha Abasa. Oni su omogućili i onu prvu perzijsku ekspanziju, vidljivu u razvoju gradova, sposobnu da izdaleka privuče englesku trgovinu, što se opaža u čudesnoj raspršenosti armen­ skih trgovaca po svim zemljama Indijskog oceana, preko turskih država Azije i Europe, od kojih su neki već oko 1572. stigli do Gdanska101. Tabriz, važna postaja te trgovine preko svijeta, zamaman je plijen. Prilika i sve veća slabost Perzije to više privlače Turke što u odnosu prem a protivniku raspolažu s očiglednom tehničkom nadmoći. Perzijanci nemaju topništvo i imaju vrlo malo arkebuza; ni Turci ih nemaju u obilju, ali ono što imaju dovoljno je. A pred njima nema utvrde dostojne toga imena. Jedina zaštita na tim širokim tursko-perzijskim granicama su pustinje, neke prirodne, a neke strateške, koje su iz opreza uspostavili iranski vladari102. Dakako, i vjera igra svoju ulogu u ratu između Turaka i Perzijanaca: fetvasi su odredili pobožan i gotovo sveti karakter borbe protiv šiitskih pasa10*, tih odmetnika i tih heretika s »crvenim kapicama«104. Tim više što su šiiti, poklonici »perzijske vjere«, prisutni u cijelom azijskom Turskom Carstvu sve do srca Anatoli je. Oni su se pobunili 1569105. Ali na Istoku, kao i na Zapadu, nema čisto vjerskih ratova. Krećući putovima Perzije, Turci se prepuštaju svim vrstama strasti istodobno; a onima koje smo nabrojili, valjalo bi pridodati privlačnost gruzijskih zemalja, bogatih muškarcima, ženama, putovima, poreznim prihodima... Pretpostavlja li to veliku, moćnu tursku politiku? Ali ona postoji. Takozvani pad, čije se početke želi odrediti smrću Sulejmana Veličan­ stvenog, jest pogrešno mjerilo. Turska ostaje golema sila, ne divlja, već organizirana, disciplinirana, promišljena. Ako ona naglo napušta poz­ nale zemlje Sredozemlja da bi se okrenula prema Istoku, to nije razlog da se najavi njezin »pad«. Ona slijedi svoju sudbinu. Rat p rotiv Perzije Rat će za Turke biti iscrpljujuća kušnja. Godine 1578. prvi pohod sa seraskerom Mustafom, ciparskim pobjednikom, nagovijestio je sve buduće teškoće. Turci će odnijeti velike pobjede, sve skupo stečene (kao pobjeda kod Đavoljeg dvorca na granicama Gruzije, 9. kolovoza 1578106). Ako je ulazak u Tiflis bio lak, nije tako bilo s dugim maršom vojske od Tiflisa do Kanaka, a preko te rijeke kroz šume i močvare. Glad koja se pridružila umoru desetkovala je vojsku koju nisu prestajali sjeći perzijski kanovi. Ipak su još jednom, u rujnu, na obalama rijeke Kanak Turci odnijeli pobjedu. Veći dio Gruzije ostao je u njihovim rukama, serasker ju je u rujnu podijelio na 540

Španjolsko-turska primirja: 1 5 7 7 - 1 5 8 4 .

čeiiri pokrajine, ostavljajući u njima begler-begove, s četama i top­ ništvom te zadaćom da se na silu domognu prava koja su u tim bogatim pokrajinama, osobito u Shirvanu, imali Perzijanci. Istodobno, serasker je znao pridobiti domorodačke vladare koji su, s više ili manje naklonosti u početku, prihvatili tursko osvajanje. S jeseni se, s vojskom desetkova­ nom »u pet bitaka i bolešću107«, povukao na Erzenim gdje će prezimiti. Kakve je teškoće otkrio ovaj prvi pohod? Ustrajnost protivnika, u prvom redu, nepostojanost domorodaca, sposobnih da u planinskim prijevojima prirede okrutna i nagla iznenađenja; nadasve, udaljenost, velik broj etapa, njihovu težinu, gotovo nemogućnost da se živi u tim nejednako plodnim zemljama, ispresijecanim planinama, šumama, močvarama, svake zime izloženim neljudskoj klimi. To je prostor, poput onoga u »ruskom« pohodu iz 1569, koji se okrenuo protiv Turčina. Od Carigrada, jer vojska je krenula iz Carigrada, ima šezdeset pet etapa da bi se došlo do Erzeruma. Od Erzeruma do Areša (koji ekspedicija nije prošla), šezdeset devet, a isto toliko u povratku. Za ratovanje na velike udaljenosti, konjanici bez previše tereta vrlo su pogodni. Ne vojska naoružana na zapadni način, sa svojim teškim konvojima za opskrbu, svojini pješaštvom, svojim topništvom108. Idealni su tatarski konjanici koji su poslužili u ratu 1568. Valja osigurati i pomoć i iskoristiti je ne u brdskim područjima gdje su oni nemoćni, već u velikim ravnicama, sjeverno i južno od Kavkaza, osobito na sjeveru (što će biti potvrđeno prilikom pohoda Osman-paše 1580). Ali kako zatim živjeti u tim unište­ nim krajevima i uspješno ih osvojiti? U svakom slučaju, Perzijanci su znali iskoristiti zimu, pa su tijekom zime 1578-1579. prešli u ofenzivu. Bolje od svojih protivnika, udaljenih od vlastitih baza, logorujući na mjestima koja bi im se posrećila, naviklih na sredozemnu klimu, bili su kadri podnijeti strašnu azijsku hladnoću. Turska su uporišta odoljela prvom udaru. Pri drugom, neka su popusti­ la: Shirvan je bio evakuiran, a garnizon povučen na Derbent. Zima je bila strašna. Nimalo ne začuđuje da su izvještaji iz Sirije alarmantni109. Doušnici koji obavještavaju Španjolce u Carigradu tome se raduju: »Saznali smo, bilježi jedan od njih110, da će doći ambasador Nj. V. (Katoličkog kralja). To me jako zabrinjava, jer sada nije vrijeme za to. Ako on treba doći, valjalo bi da to bude s velikom armadom«. Rat će potrajali, zaključuju prom atrači111. Perzija ima velike zahtjeve112. Osmi srpnja 1579. španjolski je ambasador u Veneciji pisao da »Perzijanac, ne zadovoljavajući se time da zatraži Mezopotamiju, želi da Turci napuste obrede njihove sekte«11*. Turske nevolje poprimile su izgled povlačenja. Ratnici koje je opasnost toga strašnog zimskog rata dovela natrag u Carigrad potresli su svakoga tko ih je vidio114, toliko su pružali sliku ljudske bijede. Sultan 541

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

ipak nije pomišljao da odustane od svojih namjera. Cijelu 1579. godinu — barem njezino povoljno razdoblje — iskoristio je serasker za gradnju snažne utvrde u Karsu. Valjalo je, dakle, ponovno okupiti trupe, nago­ milati namirnice u Erzerum u115, uputiti u Trapezunt 40 galija, streljivo i drvo1к\ i u isto vrijeme pregovarati s Tatarinom i nekolicinom indijskih prinčeva. Opasnost od perzijskih konjanika bila je još prisutna, golema kod Kazbina i Shirvana, dok su se Gruzijci, prem a onom e što se govorilo, složili s njima i predali im taoce117. Ipak, prema jugu, tvrđava u Karsu podizala se s višestruko uve­ ćanim naporim a11H. Svjedoci su izvještavali u Carigrad da je ona odsad zaštićena od neprijateljskog napada, »što je značajna vijest, piše Margliani, koju će turski sultan cijeniti, i to s razlogom. Jer on će učiniti ono što nije mogao učiniti njegov djed, sultan Sulejman, koji je, Što se ne može poreći, bio veliki vojskovođa. Ove dvije posljednje noći upriličene su svečanosti i vatromet u šaraju turskog sultana. Silno se bojim da će ga ta vijest ispuniti ponosom više nego što je potrebno«. Ali nekoliko dana kasnije pisao je: »Tješim se nadom da će se u Karsu dogoditi ono što se dogodilo u Servanu (Shirvanu?), koji su zauzeli i utvrdili Turci s istom srećom a Perzijanci povratili na veliku Štetu spomenutih Turaka«119. U Veneciji — poznata nam je pouzdanost mletačkih vijesti — pričat će se da je tvrđava velika kao pola Alepa, a opseg joj iznosi tri milje120! Uostalom, čini se da su toga ljeta 1579. Perzijanci namjerno ostali na obrani. Zbog kuge, govorili su u Veneciji, koja je harala u turskim redovima121. Zbog topništva i turskih snaga, pomislit ćemo mi, a u očekivanju zime, njihove saveznice. Prijetnja je ipak još uvijek bila prisutna. U Veneciji se govorilo o 250.000 Perzijanaca na granici122. U Veneciji, doduše. Ali u samom Carigradu saznalo se kako su u Karsu Turci uspjeli postaviti čvrstu zapreku, a Tiflis se, u središtu osvajanja iz 1578, našao opsjednut od neprijatelja123. U Veneciji se u rujnu — valja povesti računa o zastojima na putu — govorilo o teškoćama koje je imao serasker u prevođenju svojih četa iz Erzeruma u Kars, pa čak i o pobunama među janjičarima i spahijama. Pitali su se nije li ih serasker sam izazvao u želji da nađe razlog da ne ide dalje12*1. U Carigradu je u listopadu vladao službeni optimizam: s Perzijancima će sklopiti mir kada budu htjeli. Ništa ne znači što je Mustafa dobio naređenje da prezimi i da povuče svoje čete ne na Erzerum, već mnogo dalje prema Zapadu, sve do Amazije125. Tiflis je oslobodio Hasan-paša, sin Mehmeda Soko­ lovića, i obilno ga opskrbio126. Ali zima je nadolazila. Uskoro će tatarske čete napustiti Dagestan koji su lijekom ljeta opustošile127. Primijetimo usput da se tu radilo o maloj četi (2.000 konjanika prema Hammeru) i da je ona uspjela prijeći golemu udaljenost koja polupustinjama kavka­ skog sjevera dijeli Krim od Derbcnta, na Kaspijskom moru. Tu se 542

Španjolsko-turska prim irja: 1577-1584.

ukazivao put za invaziju mnogo lakši od onoga koji prolazi surovim armenskim planinama. Smrt Mehmeda Sokolovića, kratki Ahmedov vezirat128, imenovanje Sinan-paše za zapovjednika vojske na Erzerumu129, zatim njegovo postavljanje na mjesto vezira dok je napredovao prema Gruziji nisu osjetno promijenili uvjete rata. Tijekom ljeta Sinan je u dugim kolonama tjerao svoju vojsku od Erzeruma do Tiflisa. Reorganizirao je osmansko osvajanje u Gruziji. A zatim je, da bi osvetio poraz svojih vojnika, konjanika, odlučio da zada veliki udarac moćnom gradu Tabrizu. No ubrzo se morao pomiriti s time da ne nastavi naumljeno i da se uoči zime vrati na Erzentm. Uostalom, započeli su mirovni pregovori. Sinan je dobio dopuštenje da dode na pregovore u Carigrad. Oni su uskoro doveli do prekida neprijateljstava koji je vrijedio za 1582. godinu. Ibrahim, perzijski ambasador, ušao je u Carigrad 29. ožujka 1582. »s pratnjom koju je činilo onoliko ljudi koliko ima dana u godini«13(). Gruzijske teškoće prisilile su, međutim, tursku vojsku na stanovitu aktivnost. Trebalo je opskrbiti Tiflis i krenuti za Erzerum tijekom ljeta 1582131, uzevši u obzir zimu koja će nastupiti. Konvoj su presreli Gruzijci i perzijski ratnici. Situacija je u Tiflisu postajala dramatična. U isto vrijeme perzijsko izaslanstvo doživjelo je neuspjeh. Taj niz poraza izazvao je opoziv i izgon Sinan-paše kojega se smatralo protivnikom perzijskog rata, i imenovanje, 5. prosinca 1582, novog vezira, Šauš-paše, kojega smo vidjeli u sukobu s Marglianijem, za vrijeme zaključenja pregovora, u siječnju 1581. Ta je unutrašnja kriza podrazumijevala i nastavak rata. Njegovo vođenje bilo je povjereno rumelijskom begler-begu, Ferhatu, tom prilikom imenovanog za vezira. On je za nj bio odgovoran 1583. i 1584. godine. Njegova je dužnost bila da po nalogu samoga sultana učvrsti osporavane granice. Odatle i podizanje velike utvrde poput Erevana, 1583; odatle, 1584, gradnja ili osposobljavanje određenog broja dvoraca i utvrda Lori i Tomanis. Tako se, što je neobično, na istoku Osmanlijskog Carstva uspostavljala granica na zapadni način, sa svojim utvrdama, garnizonima, konvojima za opskrbu. Politika i oprez, ali i strpljivost, bez sjaja, i teška za vojnika. Međutim, sjeverno od Kavkaza, od 1582. (primirje ovdje nije bilo stvarno) i 1583-1584, na poticaj Osman-paše, guvernera Dagestana, započeo je jedan drugi i mnogo življi rat na velikim putovima tatarskih stepa. Ral koji se bez većih napora protegao od Crnog do Kaspijskog mora. Po sultanovu nalogu132 znatne su snage bile okupljene u СаЖ; osim ljudi, prema njoj su bile upućene namirnice, materijal, osamdeset šest pošiljki zlata: perzijski ratovi, teški, zahtijevaju mnogo ljudi, gutaju, razumljivo, goleme svote. Uskoro će se govoriti o posudbama od brojnih 543

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

mošeja. Ipak, jedan je engleski izvještaj iz 1583. opisao Perzijance natovarene zlatnim polugama i srebrnjacima za isplatu vojske133. Tursko zlato, perzijsko srebro, nalazimo razliku. ' Vojni korpus, ustanovljen u СаШ pod zapovjedništvom Djaferpaše, trebao je dvije sedmice da prijeđe Don. Da bi prokrčio sebi put, morao je platiti odštetu plemenima na sjeveru Kavkaza i dugo se kretati pustinjama koje su vrvjele divljim jelenima134. Nakon osamdeset dana hoda stigao je u Derbent, 14. studenoga 1582, i, iscrpljen, spremao se da tu prezimi. U proljeće je mala četa pod zapovjedništvom Osman-paše ponovno krenula na put, potukla Perzijance i počela prodor prema Đakuu. Osman je zatim, ostavivši Djafer-pašu u Dagestanu, povukao preostale svoje vojnike na Crno more. U povlačenju je naišao na najgore teškoće; nakon ponovljenih borbi s Rusima, kod Тегека i Kubana, blokirali su ga Tatari u blizini Cafte. Ti, ne baš vjerni saveznici, ili koji su se barem znali pritajiti, odbili su da izruče svoga kana, kako je zahtijevao Osman. Da bi ih se pokorilo, bila je potrebna intervencija jednog eskadrona turskih galija pod zapovjedništvom Euldj Alija. Ako su brojke koje nam pružaju naši izvori točne, Osman je sa sobom imao samo četiri tisuće ljudi: to otkriva razmjere toga neobičnog pohoda. Na povratku u Carigrad neuobičajeno ga je toplo primio sultan, koji je četiri sata slušao njegove duge priče. Tri sedmice nakon te audijencije bio je imenovan velikim vezirom. A sultan mu je povjerio zapovjedništvo nad erzerumskom vojskom sa zadaćom da osvoji Tabriz. Tijekom zime zaokupljen novim sklapanjem mira na Krimu, koji se napokon ostvario sam od sebe, novi zapovjednik turske vojske napustio je Erzerum na samom početku ljeta, s namjerno malim brojem vojnika; potkraj ljeta (u rujnu 1585), udario je na Tabriz i pobijedio. Prometno središte i grad obrtnika, usred doline bogate nasadima i voćnjacima, Tabriz je bio neočekivani dobitak za izgladnjelu i premore­ nu tursku vojsku. Ali nakon strahovite pljačke, na brzinu ga je morala utvrditi jer su Perzijanci, ostavši izvan utvrde, nastavljali napadati. Nakon sjajne pobjede Osman-paša je umro jedne večeri u tijeku tih sukoba (29. listopada 1585). Vojsku je u njezin zimski tabor doveo Cigala. Ali Perzijanci nisu napustili bitku. Moglo bi se reći da su tijekom zime 1585-1586. sve utvrde turskog limesa, od Tiftisa do Tabriza, opsjedali sulijevi podanici i njihovi lokalni pomagači. Još jednom, limes je izdržao, a Tabriz je na vrijeme deblokirao serasker Ferhat-paša, koji se vratio da preuzme zapovjedništvo u Aziji. Polako, ali sa stanovitom snagom, Turci su ponovno zadobivali prednost. Odsada će, tijekom dvije sljedeće godine, rat promijeniti svoj karakter. Perzijanci su se doista morali naglo suočiti s novim protivnikom, Uzbecima iz Korasana. Njihova obrana je tako bila napadnuta s leda, a istodobno je bilo otežano regrutiranje 544

Španjolsko-turska primirja: 1577-1584.

konjanika. Turci su tada prešli Tabriz i uputili se prema jugu. Rat s uporištem u Erzerumu postat će na trenutak rat s uporištem u Bagdadu. Upravo je pored toga grada vojska Ferhat-paše, ojačana kurdskim vojnicima regrutiranim na brzinu, 1587. potukla Perzijance u Dolini ždralova. Sljedeće godine svoj će napor ponovno prenijeti prema sjeve­ ru, na okolicu Tabriza, u Karabah. Dokopat će se tu Ghendje i odmah je početi utvrđivati i planirati sljedeće pohode. Ali u međuvremenu se mladi Abas, milom ili silom, priklonio vladavini svojega oca, još za vrijeme njegova života (lipanj 1587). Bio je toliko razborit da shvati da je između dvije opasnosti koje prijete njegovu kraljevstvu, Uzbeka s jedne, Osmanlija s druge strane, bolje učiniti ustupke Zapadu. Ponovno je jedno sjajno perzijsko izaslanstvo stiglo u Carigrad 1598, pod vodstvom princa Hajdar Mirze. U turskoj prijestolnici, u kojoj je Murat vladao u svoj raskoši, prijemi su bili veličanstveni. Pregovori su bili dugi, ali su napokon privedeni kraju. Mir je potpisan 21. ožujka 1590, i time je okončan dvanaestogodišnji rat. Turska je ustrajnost bila nagrađena: sve osvojeno ostalo je u sultanovim rukama, to jest Gruzija, Shirvan, Laristan, Šerzol, Tabriz i »dio Azerbejdžana« koji o njemu ovisi135. Ukratko, cijelo Transkavkazje, cijeli ljudski dio Kavkaza, s prozorom široko otvorenim prema Kaspijskom moru. To nije bila mala pobjeda. Naprotiv, znak vrhunske vitalnosti. Ali za povjesničara Sredozemlja važna je usredotočenost turske sile prema Kaspijskom moru, daleko od Unutrašnjeg mora. Ta centrifugalna sila objašnjava, barem do 1590, odsutnost Turske na Mediteranu. Turci na Indijskom oceanu Pored i nakon perzijskog rata Turci su morali voditi rat i za Indijski ocean, koji nam je također vrlo slabo poznat. Indijski je ocean, barem u svom zapadnom dijelu, bio tijekom stoljeća islamsko jezero. Portugalci nisu sa njega uspijevali istisnuti islam. Morali su čak trpjeti njegove ponovljene napade, od 1538, a u tim napadima Turci su imali velikog udjela. Ali možda stoga što, u konačnici, nije uspjelo u svojem silasku prema jugu, Osmanlijsko Carstvo nije moglo stvoriti protutežu Europi. Nedostajala mu je dobra flota. Turska ju je dakako imala, i to vrlo moćnu. Ali ona je na Indijski ocean ulazila uskim Crvenim morem, a pomorska tehnika bila je mediteranska tehni­ ka. Dakle, s mediteranskim materijalom, s rastavljenim galijama koje su zatim karavanama bile prevožene do Sueza, gdje su ponovno sastavljane i puštane u more, Turska je prišla svojim protivnicima na Indijskom oceanu. Galijama je stari Sulejman-paša, guverner Egipta, zauzeo Aden 1538, i u rujnu iste godine krenuo prem a Divu koji nije mogao zauzeti. 545

DOGAĐAJI. POLITIKA 1 LJUDI

Galijama je Piri-reis136, 1554. godine, požurio okušati sreću protiv portugalskih jedrenjaka, brodova građenih za ocean i koji su imali prednost pred njegovim brodovima na vesla. Ukotvljena u Basri na ulazu u jedno drugo usko more, Perzijski zaljev, flota galija pod zapovjed­ ništvom admirala-pjesnika Alija bila je odbačena na obale poluotoka Gudjerata gdje su je napustili i njen zapovjednik i posada. Tako je Indijski ocean svjedočio o neobičnoj borbi između galije i jedrenjaka137. Turski prodori u tom smjeru bili su uglavnom povezani s turskoperzijskim zaoštravanjima rata. Bili su prilično redoviti, kao i nastavci tih ratova. Rat protiv Perzije, od 1533- do 1536, a zatim pohod Sulejman-paše: zauzimanje Adena i prva opsada Diva 1538. Rat protiv Perzije, od 1548. do 1552. (ali on je važan samo u prvoj godini) i 1549. druga opsada Diva; godine 1554. pohodi Piri-reisa, i 1556. pohodi Alija. Kako se oko 1585. perzijski rat usporava, ponovno započinje rat za Indijski ocean, duž istočne obale Afrike, s obale koju Portugalci nazivaju Contra Costa138. Tursko-španjolsko primirje odnosilo se samo na Sredozemlje. Uzalud je Filip II. preporučivao portugalskim službenicima da budu liberalni i tolerantni kako bi izbjegli da nezadovoljni domorodački vladari ne pozovu u pomoć Turke139. Oni čak nisu ni očekivali da ili pozovu. Nakon 1580. nastavili su svoje uspješno gusarenje protiv por­ tugalske trgovine. Godine 1585. jedna je flota pod zapovjedništvom Mirali-bega140 doprla čak do zlatnih afričkih obala. Ona je bez muke zauzela Mogadiscio, Barawu, Djumbo, Ampazu. Vladar Mombase izja­ snio se kao vazal Porte. Sljedeće godine Mirali-beg zauzeo je sve točke na obali, osim Melinde, Patte i Kelife, koje su ostale vjerne Portugalu. Je li to bio rezultat lošeg postupanja Portugalaca prema domorocima, kao što je mislio Filip II14*? Portugalski je odgovor bio spor. Jedna se flota 1588.142 izgubila na obalama južne Arabije. Te godine Nepobjedive armade iberska je ma­ šinerija imala drugih briga od tih vrlo dalekih borbi. Ali ulog je bio golem. Iza Mombase, koju Turčin želi uvrditi, nalaze se zlatni rudnici Sofale; a još dalje, Perzije i Indije kojima je, u smjeru Bab-el-Mandeba, portugalska flota 1588. uzalud pokušala ovladati. Srećom za Portugalce, i Turčin djeluje krajnjim svojim snagama, iscrpljen daljinom. Godine 1589. Mirali-beg napada samo s pet brodova. Portugalska flota Thoméa de Souze uspijeva ga zaustaviti na rijeci Mombasi, dok je žestoka pobuna crnaca zapljusnula cijelu obalu i napokon nadvladala sve: i domoro­ dačke vladare i turske osvajače. Jedino su Turci koji su pobjegli na portugalske brodove, a među njima i sam Mirali-beg, izbjegli pokolj. Tako je, 1589, propao jedan od najneobičnijih i najmanje poznatih osmanskih pokušaja. 546

Španjolsko-turska prim irju: 1577-1584.

Portugalski rat, prekretnica stoljeća Michelet je u godini svetog Bartolomeja vidio prekretnicu stoljeća. Ukoliko je bilo prekretnice, ona bi više odgovarala godinama 15781583, kada su s ratom Portugala započele velike borbe za Atlantik i prevlast u svijetu. Španjolska politika pomiče se prema oceanu i Zapad­ noj Europi. Nakon stečaja 1575, okončanja prvog dijela vladavine Filipa 11, pritok dragih kovina naglo povećava mogućnosti španjolske ratne riznice. Tada, nakon tih »ključnih godina«, počinje ono što je bilo nazvano »kraljevskim ciklusom srebra« od 1579. do 1592 U Nizozem­ skoj, kao i drugdje, politika Filipa II, otada živa i neoprezna, počinje bujati i postajati sve moćnija. Ta dramatična pobjeda nije izmakla povjesničarima, osobito por­ tugalskim koji je poznaju bolje od drugih, ali su je ipak promatrali samo krajićem oka: dakako, njihova se nacionalna sudbina nalazi u središtu te oceanske povijesti, ali je ne tvori u cijelosti. Nadovezujući se jedni na druge, događaji toga oceanskog života otkrivaju opsežnost poduzetih borbi. Nećemo, poput tolikih drugih, reći da oni otvaraju vrata »novim vremenima«. To znači uraniti, a oni su doista za dugi niz godina kočili polet oceana. Što se tiče Španjolske, promjena smjera bila je jasna. Godine 1579. kardinal Granvela stigao je u Madrid. Ostao je u njemu sve do svoje smrti (1586), sedam godina tijekom kojih je obavljao poslove prvog ministra. Iskušenje je bilo veliko (Martin Philippson mu nije izmakao) da se prijelaz sa defenzivne i oprezne faze vladavine Filipa II. na agresivniju i imperijalističku fazu svede na te promjene. Sve do 1580. godine špan­ jolska je politika bila politika »stranke mira« — stranke Ruya Gomeza i njegovih prijatelja — više nego politika vojvode od Albe i njegovih pristaša, »stranke rata«. Ne bez nekoliko iznimaka: sjetimo se putovanja vojvode od Albe 1567, ili Lepanta. Uostalom, te dvije stranke nisu bile organizirane. Bolje bi bilo reći dvije klike, izvan kojih je ostajao kralj, ipak se njima služeći, štoviše, zadovoljan njihovim svađama koje su mu osiguravale bolju obaviještenost, veću budnost, najzad, potpunost nje­ gove vlasti. Suprotstavljajući jednu drugoj, Filip II. je iskoristio mnoge ljude za svoju službu. Teške zadaće njegove vlasti mnogo su tome pripomogle. Godine 1579. preostali su samo preživjeli iz stranaka prve laze vladavine. Ruy Gomez umro je 1573, a njegova klika oko Antonija Péreza nije više imala nekadašnju cjelovitost. Vojvoda od Albe, koji je napustio Nizozemsku u prosincu 1573, nije više u Španjolskoj zauzimao svoj nekadašnji značajni položaj. Iznenadna nemilost udaljila ga je 1575. godine iz političkog života. 547

DOGAĐAJI, POLITIKA 1 LJUDI

U ožujku 1579. Filip II. pozvao je Granvelu. »Nadasve mi je potreb­ na vaša osoba, pisao mu je, i vaša pomoć u vladarskim poslovima i brigama. Što prije stignete, to ću biti zadovoljniji«144. Kardinal je tada živio u Rimu. Unatoč svojoj dobi — 62 su mu godine — prihvatio je izazov, ali je na put mogao krenuti tek nakon brojnih odgađanja: morao je čekati u Rimu, zatim čekati u Genovi. Tek 2. srpnja ugledao je, s Juanom Idiâquezom koji ga je pratio, obale Španjolske. Osmoga su se iskrcali u Barceloni. Kardinal je odmah krenuo na put sa svojim kolima i teretnim životinjama, putujući noću kako bi izbjegao vrućinu. Po izričitom nalogu kralja, koji se već nalazio u Escorialu, zaobišao je Madrid i stigao u San Lorenzo prvih dana mjeseca kolovoza, dočekan od kralja kao spasitelj145. To je riječ koja je i odgovarala. Filip II. čekao je da kardinal bude na putu za Escorial pa da zbaci masku i udari na Antonija Péreza i njegovu suradnicu, princezu Eboli. U noći između 28. i 29- srpnja oboje su bili uhićeni. Datumi su važni, jer Antonio Pérez je odavno bio sumnjiv svome gospodaru, ali tek kad je novi vladalački tim bio gotovo na licu mjesta kralj je odlučio napasti još uvijek moćnu kliku. Granvelinim dolaskom uništena je stranka mira, zbog osobnih, brojnih i dramatičnih, i strahovito mračnih razloga146. Ali i pod pritiskom okolnosti. U Nizo­ zemskoj, Requesensov pokušaj pomirenja okončan je porazom, koji je još više odjeknuo nego onaj vojvode od Albe. U portugalskom slučaju, koji se otvorio u ljeto 1578, mirotvorna se opcija činila nepouzdanom. Moglo se smatrati da je u ovom posljednjem slučaju Antonio Pérez izdao. Riječ je bremenita mogućim zabludama, a priloženi dokazi su neuvjer­ ljivi. Preostaje nam pretpostavka jedne politike koju je vladar smatrao zabrinjavajućom. Dakle, riječ je o velikoj promjeni. S Granvelom je, u samom srcu carstva Filipa II, nastupio energičan i mudar čovjek vrlo širokih pogleda; samouvjeren, častan, odan kralju i veličini Španjolske. Ali i star čovjek, čovjek jedne druge generacije, navikao da se mislima prenosi u veliko doba Karla V. i u njemu traži usporedne točke, sklon da loše sudi o tužnim vremenima koja je proživljavao. To je čovjek odluka i ideja; u početku je njegov utjecaj bio velik: on je bio tvorac pobjeda iz 1580. Ali kada se, s druge strane tih uspjeha, Filip II. vratio iz Lisabona, njegov je utjecaj bio više prividan nego stvaran. I on se istrošio u kraljevoj službi. Isto tako, između veličine događaja, želim reći toga velikog pomaka koji španjolsku snagu premješta sa Sredozemlja na ocean, i Granvelina nastupa, postoji nerazmjer. Biografski put može nas odvesti u krivom smjeru, kao što je odveo brižljivog istraživača kakav je bio Martin Philippson. On uopće nije vidio to premještanje sila. Dovoljno mu je bilo da nađe jednu kardinalovu izjavu u kojoj je on izražavao neprijatelj* 548

Španjolsko-turska primirja: 1577-1584.

ski stav prema tursko-španjolskom primirju. Ništa nas, ovom prilikom, ne može uvjeriti u kardinalovu iskrenost1'*7. Činjenica je da je do primirja došlo, kao i do obnove toga primirja za mnogo godina, za vrijeme samog Granveiina »ministrovanja«, a ako je Sredozemlje bilo napušteno, tome nije bio uzrok kardinal, niti je to učinjeno njemu unatoč. Alkazar Kebir Posljednji križarski pohod sredozemnih kršćana nije bio onaj na Lepant, već sedam godina kasnije portugalski pohod koji se morao okončati porazom kod Alkazar Kebira (4. kolovoza 1578), nedaleko od Tangera, na obalama Rio Luča koji utječe kod LaracheaH8. Kralj Sebastijan, još uvijek dijete, zaneseno i pomalo neodgovorno dijete iako mu je dvadest pet godina, bio je žestoko opsjednut idejom o svetom ratu. Filip II, kojega je susreo prij tjo m a d a de Africa, uzalud ga je nagovarao da rat preseli u Maroko. Sporo pripreman pohod nije imao čak ni prednost iznenađenja. Obaviješteno naoružavanju i isplovljavanju Ilote, a zatim o njezinu boravku u Cadizu, šerif Abd el Malek imao je vremena da poduzme protumjere i proglasi sveti rat. Mala portugalska vojska, koja se iskrcala u Tangeru i zatim bila prebačena u Arzilu (12. srpnja), zaposjela je zemlju odlučnu da se brani i koja je, osim toga, imala odlično konjaništvo, topove i arkebuze (često andaluzijske). Duga ko­ lona portugalskih kola uputila se u unutrašnjost zemlje, i sukob se zbio 4. kolovoza 1578. kod Alkazar Kebira. Nesposoban da zapovijeda, kralj je samo pridonosio slabosti kršćanske vojske, slabo hranjene i iscrpljene maršom i vrućinom. Naspram njoj, Maroko je poduzeo »masovnu mobilizaciju«1'19. Kršćani su bili potučeni. Đrđani iz obližnjih područja dokrajčili su ih pljačkom zaliha. Kralj je bio medu mrtvima, svrgnuti šerif koji je pratio kršćane utopio se dok je šerif u utvrdi podlegao bolesti iste večeri kad se zbila Bitka triju kraljeva, kako je ponekad nazivaju. Deset do dvadeset tisuća Portugalaca ostalo je u rukama nevjernika. Ne želimo reći da je to bio najpotpuniji poraz u portugalskoj povijesti, ali ne možemo potcijeniti važnost bitke kod Alkazar Kebira, bremenitu posljedicama. Ona je potvrdila snagu Maroka, koji su kršćan­ ske otkupnine toliko obogatile da je njegov novi vladar, El Mansur — brat Abd el Maleka — nazvan istodobno Pobjednikom (El Mansur) i Zlatnim (El Dahabi). Štoviše, dan Alkazar Kebira otvorio je pitanje portugalskog nasljedstva. Sebastijan nije ostavio izravnog nasljednika. Naslijedio ga je njegov ujak, kardinal Henrik, ali vladavina toga ne­ moćnog i sipljivog starca mogla je biti, i bila je, tek epizoda. Portugal, dakle, nije bio na visini tako okrutnog iskušenja. Njegovo je carstvo uglavnom počivalo na nizu postaja za razmjenu robe, pošilj­ 549

DOGAĐAJI. l'OI.ITIKA I I.JUDI

kama zlata i srebra koje su se, polazeći s Atlantika, vraćale u obliku začina i papra. Ali i afričke razmjene odigrale su svoju ulogu. S AlkazarKebirom, mehanizam je bio poremećen. Štoviše, velik dio plemstva oStao je u rukama nevjernika. Da bi platila otkupnine, tako goleme da nisu mogle biti isplaćene u gotovini, zemlja je ispraznila sve zalihe gotova novca, slala nakit i drago kamenje prema Maroku i Alžiru. Kao vrhunac, brojni zarobljenici ostavili su usko kraljevstvo bez službenika, njegove vojne zaštite. Ono je, više nego u bilo kojem drugom trenutku, bilo nesposob­ no da prevlada svoju slabost. Povjesničaru nije nimalo lako da u obilju iskaza koji razvijaju temu luzitanskog pada odmjeri istinski očaj malog kraljevstva. Ali ako je ono već i bilo zahvaćeno propašću, dugom i podmuklom bolešću, toga je ljeta 1578. bilo zatečeno naglim udarom. Okolnosti će još samo izvanredno otežati njegovu bolest. Na nesreću, bolesnik pada u ruke nesposobnom liječniku. Stari kardinal — 63 su mu godine — posljednji potom ak sinova Emanuela Sretnoga, s kostoboljom, razaran tuberkulozom, svojim će oklijevanjem pridonijeti sve većem nemiru u kraljevstvu. I svojom kivnošću. Morao je mnogo pretrpjeti pod zahtjevnom i hirovitom vlašću Dom Sebastijana: popevši se na prijestolje, zlopamti i sveti se. Jedna od njegovih prvih žrtava bio je svemoćni tajnik Fazende, Pedro de Alcoçaba, kojemu uskraćuje sve ovlasti i progoni ga, ne nalazeći snage da izbaci izvan političke igre njega i njegove brojne štićenike. To nespretno ponašanje olakšava put španjolskom spletkarenju. Po majci, Filip II. ima nesporna prava na portugalsku krunu; između njega i predmeta njegove žudnje stoje suparnička prava — i to, ništa manje sporna, vojvotkinje Bragança. Ali ta »feudalna kuća« nije dovoljno snažna da se bori protiv Katoličkog kralja. Tu je i nezakoniti sin Dom Luisa, također sin Emanuela Sretnog. Ali prior Crata ima protiv sebe svoje podrijetlo. Doista, između Filipa II. i portugalske krune samo je osoba starog vladara Lisabona. Njegova dob i njegovo slabo zdravlje već ujesen 1578. postavljaju problem nasljedstva. Filip je odmah poslao u Portugal vještog diplomata, Christovala de Mouru. Zlatnici koje on dijeli i obećaje, kao i kardinalove pogreške, donose španjolskoj strani prve plodove. Christoval de Moura doista je stupio u vezu s Pedrom de Alcoçabom. S druge strane, kardinalova iskrena pobožnost stavlja ga, kao i cijeli Portugal, pod duhovnu vlast Družbe Isusove. Ili da kažemo, stranoj sili? Zaboravljamo dokumente koje je o tome objavio Martin Philippson. Činjenica je da isusovci, koje je do tada Filip II. držao po strani, prihvaćaju da s njim surađuju u Portugalu. Kardinal Henrik, koji je u početku bio nesklon svome španjolskom nećaku, a sklon nećakinji Katarini Bragança, pomalo se prepušta poluslužbenim izjavama u prilog 550

Španjolsko-lurska prim irja: 1577-1584.

Filipu. Postoje brojna obrazloženja za taj obrat; ali ona ne isključuju moguće djelovanje isusovaca. Pristanak na zahtjeve Filipa II. daje u siječnju 1579.150 general isusovačkog reda, E. Mercuriano. Tim je ljudi­ ma (u prvom redu sklonim vojvotkinji Bragança, kažu španjolski izv­ ještaji) bilo potrebno određeno odugovlačenje kako bi osigurali svoj položaj i počeli djelovati u prilog Filipu, od kojega su nedvojbeno očekivali usluge koje bi im on, više nego itko drugi, mogao udijeliti u Europi i izvan Europe. U tim se uvjetima nacionalna nezavisnost Portugala nikako nije mogla očuvati. Da bi je spasili, valjalo se naoružati, odlučiti u prilog nacionalnom rješenju: ukratko, priznati kuću Bragança, i u krajnjoj liniji priora Crata. Kardinal se, dakle, odriče poduzimanja svake obrane. Ona bi značila goleme troškove. Jedini koje stari kralj prihvaća jesu troškovi otkupnine fidalgosa, zatočenika Marokanaca. Ako nikada nije škrtario za zatočenike Alkazar Kebira, nije ni najmanji novčić izdao za obranu zemlje. Njegovi podanici — barem oni bogati, a osobito trgovci — također nisu bili spremni na žrtve, neophodne da se upute tim putem. Valjalo je da kardinal donese brzu odluku o svojem nasljedstvu. Tako je izgubio dragocjeno vrijeme u pregovorima s bivšom francuskom kraljicom, udovicom Karla IX, o vlastitom braku koji je bio moguć jedino s papinim blagoslovom. A Grgur ХШ. oklijevao je da mu ga dade. Španjolski ambasador u Rimu nije se morao mnogo truditi da spriječi dogovor. Stari se vladar nevoljko pomirio sa sudbinom. Nemojmo ga, uostalom, zamišljati poput onog opata iz 18. stoljeća: ideju o tom braku nametnuli su mu viši državni razlozi. Ona dokazuje, kao što se često događa u sličnim slučajevima, da jedino kardinal nije mogao vjerovati u svoju skoru smrt... Nakon toga propalog pokušaja nije se više brinuo za svoga nasljed­ nika. Nedvojbeno je sazvao cortese, pokušao osnovati povjerenstvo za arbitražu kojemu bi svi pretendenti morali podnijeti svoje zahtjeve. Ali ono malo volje koja mu je još bila preostala potrošio je na priora Crata kojega je progonio žestokom mržnjom, pokušavajući ga žigosati mrljom njegova nezakonitog položaja, prognavši ga čak iz kraljevstva, što je primoralo Dom Antonija da provede neko vrijeme u Španjolskoj, a kad se vratio, da se skriva u vlastitoj zemlji. U svakom slučaju, Filip II. bio je odlučan da brani svoja prava. Od 1579. naoružavao se, uostalom, vrlo bučno: htio je da o tome obavijesti Europu, a osobito Portugal. Nije baš okupio velike snage, ali bile su dovoljne za rat. Ipak, bila mu je potrebna znatna količina novca, to jest posudba 400.000 škuda151 od velikog toskanskog vojvode, a zatim povlačenje četa iz garnizona u Italiji. Ta su gomilanja ljudi, namirnica i materijala, koja su trebala okupiti dvadesetak tisuća ljudi, posvuda 551

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

zvonila na uzbunu. U Carigradu su vjerovali da je sve to namijenjeno Alžiru; kraljica Elizabeta i Engleska pripisivali su Filipu namjere invazije na njihov otok. Nigdje nisu taj rat živaca tako živo osjećali kao u Portugalu. Zemlja je u cjelini odbijala potpasti pod vlast om raženog susjeda. Mali ljudi u gradovima, sitni kler, bili su protiv Španjolaca, žestinom od koje su drhtali bogati i moćni. Narodni gnjev sprečavao ih je da izdaju otvorena lica. Otuda »izdajničko« držanje, njihova licemjerna lica, nji­ hove lažne riječi, domoljubna retorika i oprezno držanje. Ti bogataši i intelektualci izmučili su svoj narod. Kako bogati ne bi bili protiv otpora, kad su često bili stranci? Flamand, Nijemci, Talijani; štoviše, nisu nimalo željeli trpjeti porezna opterećenja koja bi im nam etnuo rat i čije bi žrtve bili oni. Visoko svećenstvo je u vrlo bliskom stanju duha, kao i plemstvo, a to često znači i vojska. Prema istoku, Portugal se bez sumnje branio prirodom. Od kastilijske visoravni do portugalske nizine, teški su putovi na kojima se isprečuju čvrste utvrde. Ali ta granica vrijedi samo ako je održava zemlja odlučna da se brani. Novac koji je Christoval de Moura podijelio nije bio dovoljan da otkloni svu borbenu žestinu, kao ni dogovore španjolskih »feudalaca« na granici o razoružanju svojih por­ tugalskih susjeda, vlasnika dvoraca, sela i utvrda koje služe kao obrana kraljevstva. Ali osim ljudi — jednog Christovala de Moure, toga Portu­ galca, ili jednog vojvode od Osune, koji je neko vrijeme bio ambasador Katoličkog kralja u Lisabonu, osim tih izdaja, sredstva tako draga politici Habsburgovaca — postojao je i teret okolnosti. Portugalu je bilo potreb­ no američko srebro, i jedan veliki dio njegove mornarice već je na oceanu, u službi Španjolske152. Povezivanje bogatih i moćnih u Lisabonu dovodi se u vezu s nužnošću koju osjeća portugalsko carstvo, ometano na tim golemim oceanima gusarenjem protestanata i pomanjkanjem gotova novca, a ne sa željom da se bori protiv previše moćnog susjeda, već da se na njega osloni. Dokaz za to, možda više nego događaji iz 1578-1589, je slijed događaja, duga podređenost Portugala, njegova simbioza sa Španjolskom koju će prekinuti ili, bolje reći, omogućiti da se prekine, strahote 1640-ih godina. Nemojmo zaboraviti da bi Portugal, budući da je odsada Španjolska ujedinjena, a ne razdvojena u neprija­ teljskim zemljama (nismo više u vremenu Aljubarrote čiji se lik tako često priziva), mogao u odnosu prema njoj očuvati svoju nezavisnost jedino vezom s protestantskim silama. La Rochelle, Nizozemci, Englezi. Stvarnost koju su Španjolci tako vješto naglašavali, ali koju su osjećali i Portugalci. Ako prior Crata nije uspio u pokušaju da se kasnije vrati u svoje kraljevstvo, bilo je to stoga što dolazi na engleskim brodovima, što se povezao s neprijateljima u Rimu i što 1590. pregovara čak i s Turcima... 552

Španjolsko-turska prim irja: 1577-1584.

Nasilje iz 1580. Kardinal Henrik umro je u veljači 1580. Od regenata koji su provodili njegovu oporuku, dva ili tri bila su odana Filipu II15\ Hoće li ih on pustiti da urede pravo nasljedstva? Ili će se pokoriti sudu pape koji je želio nametnuti svoju arbitražu? Doista, Filip II. smatrao je da on jedini ima neotuđiva prava, svoja božanska prava, i da uopće ne dolazi u obzir da se podredi regentima ili cortesima. Nije htio ni papinsku arbitražu i nije mario da prizna svjetovnu pomoć pape. Uostalom, siguran u mir na Sredozemlju, siguran u sebe u Nizozemskoj, u Francuskoj, u Engle­ skoj, mogao je računati s trenutkom predaha, posred živih prijetnji u Europi. Portugal mu je bio na dohvat ruke, pod jednim uvjetom: da djeluje brzo, na što ga je poticao kardinal Granvela, odmah nakon svoga dolaska u Escortai. On je još više nego vladar požurivao događaje, on koji je vojvodi od Albe, palom u nemilost, ali čiji je ugled po svemu sudeći bio zalogom uspjeha, osigurao imenovanje na mjesto zapovjed­ nika vojske. Bila je to jedna od Granvelinih vrlina da, ovisno o prilici, zna ostaviti postrani svoje antipatije. A možda je i bila nužnost da on, stranac, vodi Španjolce, njihove strašne klike, njihovu sumnjičavost. Nije li on zaslužan za ublažavanje nemilosti prema Antoniju Pérezu i princezi Eboli? Portugalski rat odvijao se, prema predviđenim planovima, kao obična vojna šetnja. Zapreke na granici pale su same od sebe, i 12. lipnja španjolska je vojska ušla na portugalski teritorij, u visini Badajoza. Snažne utvrde Elvasa, zatim i Olivenza, predale su se bez borbe: put prema Lisabonu bio je otvoren dolinom Zatasa. Ipak je, 8. srpnja, španjolska flota, s brodovima i galijama, napustila Puerto de Santa Maria, dospjela do Lagosa na obali portugalskog Algarvea i uskoro se pojavila u ušću Taja. Dom Antonio, prior Crata, proglašen za kralja 19. lipnja u Santaremu, ušao je kao gospodar u Lisabon zahvaljujući puku. Ali da bi se održao u tom golemom gradu, loše opskrbljenom, desetkovanom već nekoliko mjeseci kugom i koji je dolazak španjolske flote odsjekao od vanjskog svijeta, bile su potrebne mjere javnog spasa, i još više vrijeme. Mjere javnog spasa, osobito porezne, nisu izostale: oduzimanje novca crkvama i samostanima, devalvacija novca, prinudni zajmovi od trgova­ ca.. Ali vrijeme je okrutno nanosilo štetu. Nije priorova slabost (osobito u izravnim pregovorima s vojvodom od Albe, upravo da bi se dobilo na vremenu) dovela do njegova poraza, već Španjolska brzina. Oko njega, nastavljao se trend izdaje i napuštanja. Setubal se, napadnut s mora i s kopna, predao bez borbe 18. srpnja, što ga, uostalom, nije spasilo od pljačke. Okupacijska vojska tako je stigla do južne strane ušća Taja, širokoga poput malog mora; bila je to nedvojbeno velika zapreka, ali ne s flotom koja je neom etano prevezla cijeli niz španjolskih jedinica sve 553

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

do Cascaisa. na sjevernoj obali rijeke. Operacija je tako omogućila napad na prijestolnicu sa zapada i s desne obale rijeke Tajo. Dom Antonio je pokušao s nekoliko vojnika obraniti pristup Lisabonu na mostu na Alcantari. Ali još iste večeri prijestolnica se predala na milost i nemilost. Pobjednik ju je poštedio pustošenja, ali su gradska predgrađa ipak bila opljačkana. Ranjen, prior je pobjegao iz grada, zaustavivši se u jednom seocetu u blizini Sacavema da zacijeli ranu. Okupio je nove pristaše i prešao u Coimbru, zatim je silom ušao u Porto, gdje se zadržao više od mjesec dana. I tu je pokušao organizirati borbu i suočio se s istim sitnim i brojnim izdajama kao i u Lisabonu. Upad konjanika Sancha Davile prisilio ga je da 23- listopada napusti ovo posljednje sklonište i potraži utočište u sjevernom Portugalu, sve dok po njega tamo nije došao jedan engleski brod. Bila su, dakle, potrebna samo četiri mjeseca da Portugal bude osvojen. U savjetima upućenim Filipu II, Granvela ga je podsjećao da se Cezar nije bavio osvojenim gradovima, kako ne bi usporio svoje napre­ dovanje, već sa zadovoljavao uzimanjem talaca. Čini se da se osvajač iz 1580. zadovoljavao da ide naprijed, svuda gdje mu je izdaja otvarala vrata: medu samim Portugalcima imao je učinkovite čuvare. Nije bilo potrebno da šalje velika pojačanja, da iskoristi opći ustanak pograničnih velikaša na koje se apeliralo. Ponovimo: Portugal se prepustio, on je bio izručen. Filip II. je još prije 1580. vješto potvrdio Portugalcima njihova nekadašnja prava; priznao im je i nova, politička i gospodarska. Portugal nije bio priključen kastilijskoj kruni. Zadržao je svoju upravu, svoje ustrojstvo, svoje savjete. Ukratko, isto kao i Aragon, čak i više nego Aragon, ostao je ono što je bio, unatoč personalnoj uniji koju je ostvario Filip II. Bio je samo »španjolski dominion«154. To nimalo ne opravdava osvajanje iz 1580. — problem nije u tome — već objašnjava da se ono održalo i da je predstavljalo dugotrajno rješenje. Nakon primitka vijesti, američke su se zemlje i same ujedinile, bez borbe. Za Brazil je, s obzirom na njegove granice prema zapadu, povezivanje dviju kruna bilo sreća. Nije bilo pravih teškoća, osim u pogledu Azora. Jer to naglo širenje Filipa II. (luzitanski Ultramar, koji se pripojio španjolskom, donio mu je dva najveća kolonijalna carstva loga stoljeća) nametnulo je i pitanje Atlantika. Svjesno ili ne, snagom stvari, složeno carstvo Filipa II. oslonit će se na ocean, vezu neophodnu za njegov život, temelj zahtjeva za onim što će se još za života Filipa II. nazivati njegovom Univerzalnom monarhijom155.

554

Španjolsko-turska prim irja: 1577-1584.

Španjolska n apušta Sredozem lje Eio što nas udaljuje od Sredozemlja. Još od dana kada se učvrstio u Lisabonu, Filip II. smjestio je središte svoga složenog carstva na obalu golemog oceana. Lisabon, u kojem je boravio od 1580. do 1583, krasan je grad, uostalom, odakle se moglo vladati španjolskim svijetom, bolje smješten i opremljen od Madrida, okruženog kastilijskim zemljama, nadasve kad je trebalo započeti novu borbu na oceanskim vodama. Nije li neprekidno kretanje brodova, prizor koji je vladar mogao promatrati iz vlastite palače i koji je opisao u svojim dražesnim pismima kćerima, infantkinjama, svakodnevno ob­ navljana pouka o ekonomskim Činjenicama koje su održavale carstvo? Ako je Madrid pogodniji kao centar osluškivanja, gdje se moglo doznati šio se događa na Sredozemlju, u Italiji ili u Europi, Lisabon je sjajna osmatračnica na oceanu. Koliko bi se oklijevanja, možda čak i strahota, moglo izbjeći da je to Filip II. potpuno shvatio tijekom priprema Nepobjedive armade, da tada nije ostao vezan uz Madrid, daleko od ratne zbilje! Način na koji se španjolska politika pomiče prema Zapadu, koji je uvlači u snažna atlantska strujanja; slučaj Azora 1582-1583, kada je spašen Arhipelag, dok je istodobno sa Strozzijevim porazom srušen san 0 francuskom Brazilu; irski rat, strpljivo oživljavan od 1579. do kraja stoljeća; pripreme za rat s Engleskom, a zatim putovanje Nepobjedive armade, 1588; pohodi Filipa II. protiv Engleza, 1591-1597; španjolsko miješanje u francuske poslove, s velikim poglavljem djelomičnog osva­ janja Bretagne; engleske i nizozemske protumjere; protestantsko gušarenje cijelim oceanskim prostorom, sve su to činjenice koje su joj, izvan Sredozemlja, tek napola strane. Ako kod sebe uspostavlja mir, rat sc premješta na susjedne prostore: na Atlantik na zapadu, perzijske granice 1Indijski ocean na istoku. Pomaku njihala Turske prema istoku odgovara pomak njihala Španjolske prema zapadu. Velike su to oscilacije koje dogadajna povijest po samoj svojoj prirodi ne može objasniti. Nedvoj­ beno, osim tumačenja koje nudi ova knjiga, moguća su i druga. Ali neprijeporni problem ukazuje se u svoj svojoj jasnoći: blok španjolskih snaga i blok turskih snaga, dugo sučeljeni na Sredozemlju, odvajaju se jedan od drugoga, i Unutrašnje more oslobađa se rata velikih država koji je od 1550. do 1580. bio njegovo glavno obilježje.

555

Napom ene uz poglavlje 5 ] Na optužbu iznesenu u jednom pism u Karla IX, Saint-G ouard opširno odgovara (kralju, Madrid, 24. veljače 1574, B.N., Pariz, Fr. 16106). Ako su španjolski zastupnici u skupštinam a buntovnici, neka jednog pritisnu i im enuju ga. S imenima, navukli bi na sebe Inkviziciju »tako da bi izgubili svaki ugled ili bi se m orali vezati za istoga kralja, kad bi protiv Vašeg Veličanstva željeli činiti djela o kojima n e m ogu ni misliti, ni vjerovati...-. Njihova je želja nedvojbeno da u Francuskoj sve zavade. »... mislim da bi im bilo drago da Vaše Veličanstvo b ude uznem ireno u svojoj kući, kako bi im to poslužilo da poprave i srede stvari u svojoj...«. Nedvojbeno pak, dodaje Saint-G ouard, »... državne stvari dopuštaju, a ponekad i p odnose čestitost«. Je li Filip II. m ogao spletkariti s hugenotim a, dok izjvaljujc za svoju Nizozemsku »da bi je radije izgubio nego da pristane na nešto protiv vjere i katoličkih uvjerenja«. Ako i govori »protiv Vašeg Veličanstva u svome kraljevstvu, uvjeren sam da je to sam o s nekolicinom razbojnika iz trećeg staleža koji nisu ni u službi Božjoj, ni u službi Vašeg Veličanstva, po tom e što su se našli p od oružjem u pokrajinam a, hineći bezočno da su katolici s oružjem u ruci, radi svoje pohlepe.« — Л slučaj llenrika Navarskog, Claudca du Đourga? vidi iznad, I, str. 410-411. 2 Л.О. MEYER, E ngland u n d d ie katolischc Kircfoe, I, str. 28, navod PLATZHOFF, Gescbicbte des europ. Staatensystem s, str. 42. 3 Pescaire kralju, 12. lipnja 1570, Simancas E° 1133. 4 Ime je nečitko na mojoj kopiji. 5 Marglianijev izvještaj, 11. veljače 1578, Simancas E° 489. 6 Izvještaj o Estefanu Papadopulosu, Madrid, 21. lipnja 1574,»...y e s m enesterm irar les m ucho a los m anos...«, Simancas E° 488. 7 Usp. m edu ostalim, H. WATJEN, op. cit., str. 67-69. 8 Izvješće DU BOURGA, španjolski prijevod, 1576, A.N., K 1542. 9 Pismo Selima Drugog, turskog cara, Don Juanu Austrijskom »šaljući mu darove dok je bio general kršćanske vojske«, B.N., Pariz, Fr. 16141, Г 440 do 446. 10 Lo que refiereJuan Curcnzi..., 30. lipnja 1573, Simancas E° 1063,1° 35. 11 Biskup Daxa kralju, Carigrad, 16. srpnja 1573, П. CHARR1ÈRE, op. cit., III, str. 405. 12 Isti istome, Carigrad, 26. srpnja 1573, ibid., bilješka str. 413-416. 13 Kralju, Venecija, 26. veljače 1574, ibid., str. 470, bilješka. 14 Vidi bilješku 11. 15 Biskup Daxa Caterini d e ’ Medici, Carigrad, 17. veljače 1574, E. CHARRIÈRE, op. cit., Ill, str. 470 i dalje. 16 Pietro EG1DI, Em anueleFiliberto, op. cit., II, str. 128 i dalje. 17 Biskup Daxa kralju, 18. rujna 1574, E. CHARRIÈRE, op. cit., III, str. 572. 18 Ibid., str. 572. 19 Kralju, ibid., str. 424-427, Carigrad, 4. rujna 1573. 20 Isti istome, ibid., str. 470-475, 24. ožujka 1574. 21 Krupan incident zbog šibenske »urvrde«, ibid., 17. veljače 1574, str. 462-470. 22 Vidi gore, bilješku 20. 23 E. CHARRIÈRE, Ор. cit., 111, str. 467. 24 Dana 17. veljače 1574, ibid., III, str. 462-470. 25 Relaciôn que hizo Uvio Celino..., 1574, Simancas E° 1333. 26 Granvela kralju, Napulj, 6. veljače 1575, Simancas E° 1066. Prilično pesimistično kardinalovo pismo. S promjenom vlasti, valjat će kupiti nove umove, odakle i novi troškovi, kao što govori povodom svojega primirja koje će ponovno valjati potvrditi. Novi vladar Murat, ima 28 godina, »ratoboran je i vole ga podanici... «.

556

Spanjolsko-turska prim irja: 1577-1584. 27 Carigrad, 8. ožujka 1577, A.d.S. Venecija, Secreta Relazioni Collegio, 78: Guzman de Silva kralju, Venecija, 28. travnja 1577, Simancas E° 1336, ukazuje na prolaz cl. Martina, kojeg naziva d. Garcia de Acuna, koji je otputovao u Carigrad s propusnicom za otkup zatočenika, a zapravo da bi pregovarao o miru y a salido con la rcsolutiôn dello p or cincos anos... O dolasku d. Martina u Carigrad, francuski izvještaji donose pogrešan datum , 15. ožujka. 28 Simancas E° 159,1° 283. 29 Mondejar Antoniju Pérezu, Napulj, 30. travnja 1577, Simancas E° 1074, Г 31. 30 Carigrad, 2. svibnja 1577, prenio nedvojbeno G. de Silva, Simancas E° 1336. 3 ] Vidi bilješku 29. 32 Martin de Acuna kralju, Madrid, 6. lipnja 1577, Simancas E° 159, Г 35. 33 Silva Filipu 11, Venecija, 19. lipnja 1577, Simancas 1336. 34 Don Martin de Acuna Nj. V., Madrid, 1578, bez drugih preciznih podataka, Simancas E9 159,1° 28335 Mondejar Filipu II, Napulj, 13. kolovoza 1577, Simancas E° 1073,1° 136. 36 Fernand ĐRAUDEL, »La m ort de Martin d e Acuna*, u: Mélanges en l'honneur de Marcel B ataillon, 1962. Usp. F. RUANO PRIETO, »Don Martin de Acuna-, u: Revista contem poranea, 1899. 37 G. Margliani Antoniju Pérezu, Carigrad, 30. travnja 1578, Simancas E° 489. 38 GERLACH, Tagebuch, sir. 539; E. CHARR1ÈRE, op. cit., 111, str. 705. 39 O svemu što je uslijedilo, dugi podnesak G. MARGL1ANIJA u veljači 1578, Simancas Ee 488. 40 E. CHARRIÈRE, op. cit., 111, str. 705. 4 l Henriku 111, Carigrad, 22. siječnja 1578, E. CHARRIÈRE, op. cit., III, str. 710. 42 Op. cit., str. 160; J. W ZINKEISEN, op. cit., III, str. 499. 43 Lo que se tratto y concerto entre el B oxa y J u a n M argliano, 1. veljače 1578, Simancas Ec 489, kopija istog dokum enta, možda izrađena 1579. Capitoli eho si sono trattati fra l'illm o S> M eeniet paseià (di) b uona m ernoria..., Simancas П° 490. 44 Lo que ha de ser resuelto sobre lo d e la tregua (1578), Simancas E° 489; o nezaključenju gospodarskih sporazum a, Margliani (Antoniju Pérezu?), 11. veljače 1578, Simancas E° 489. 45 Simancas E9 489. Pobjeda u Gem blouxu je od 31. siječnja 1578. 46 Relacion d e lo que h a passado en e l neg. d e là tragua y suspension d e a rm a s con et Turcoy lo que p a ra la conclusion della llevo en com. d o n Ju a n d e R oca fu lly el estado en que a l présente esta (1578). Simancas E° 459,1° 28 (ili Г 281). Ti nedatirani tekstovi moraju biti vraćeni na vrijeme izm eđu početka lipnja i 12. rujna 1578, zbog kašnjenja pošte: kao indikacija može poslužiti jed n o Marglianijevo pism o upućeno Antoniju Pérezu iz Carigrada, 9. prosinca 1578, koje mu je stiglo nakon duga putovanja od 3 mjeseca i 22 dana, 31. ožujka. 47 Datum druge upute, 12. rujna 1578, vidi dolje, bilješka 49. Don J. Rocafull je don Juan de Rogua, iz Valenza, o kojem u govori GERLACH, navod J.W. ZINKEISEN, op. cit., 111, str. 500. 48 Don Juan de Cardona Filipu II, Barcelona, 1. studenog 1576, Simancas E9 335, f* 58. »... y con соггео p o r tierra o rdenando a do n Juan de Rocafull hizieze despalm ar las nueve galeras*. 49 Instruccion segunda a Don Juan d e Rocafull, Madrid, 12. rujna 1578, Simancas E° 489 50 J.W. ZINKEISEN, op. cit., III, str. 500. 51 E. CHARRIÈRE, op. cit., III, str. 777. 52 Juan de Idiâquez Filipu II, Venecija, 5. veljače 1579, A.N., K 1672, G 1, br. 22.

557

DOGAĐAH. POLITIKA I LJUDI

53 J. de Idiâquez Filipu II, Venecija, 4. ožujka 1579, A.N., K 1672. 54 II. CllARRlERE, op. cit.. Ill, str. 852, ali izvještaj o d 9. siječnja 1580. smjera više na budućnost n ego na prošlost. Što je m ogao značiti tekst iz 1579. koji sm o već Spom enuli supra, II, str. 557, bilješka 43. 55 Hchevarri Marglianiju, Gazagua, 2. rujna 1579, A.N., K 1672, G 1, br. 117. Isti istome, Gamvançara (sic), 2. rujna 1579, ibid., br. 118, žali se na Brutija, »bellaco«. 56 Margliani Antoniju Porezu, Pera, 2. rujna 1579, Simancas E®490. 57 Gennigny kralju, Pera, 16. rujna 1579, Recueil, str. 8 i dalje. 58 Koja se uosralom neće saznati u Carigradu prije travnja 1580. G. Margliani napuljskom potkralju, Pera, 9. i 14. travnja 1580, A.N., K 1672, G 1, br. 166. 59 Carigrad, 4. srpnja 1579, tal. kopija, A.N., K 1672, G 1, br. 81 a. 60 lv. CHARIUÈRE, op. cit., Ill, str. 782 i dalje, bilješka. O pothvatima »generala Du Bourga«, vidi gore, I, str. 410—411. 61 Ibid., str. 885 i dalje. 62 Veliki kom andor Kastilije Filipu 11, 9. lipnja 1580, Simancas П®491. 63 Margliani D.J. de Çunigi, 3. veljače 1580, Simancas E®491. 64 Margliani napuljskom potkralju, 15. listopada 1580, Simancas E° 1338. 65 Isti istome, 2. veljače 1580, sažetak kancelarije, Simancas E®491. 66 E. CllARRlERE, op. cit., III, str. 872 i 876, bilješka. 67 Carigrad, 26. veljače 1580, Simancas П° 1337. 68 Margliani velikom kom andom , Pera, 27. veljače 1580, Simancas 0® 491, kopija. 69 Isti istome, 7. ožujka 1580, Simancas E®491. 70 Isti istome, 29. listopada 1580, Simancas E® 1338: Germigny kralju, 24. ožujka 1580, E. GUERRIÈRE, op. cit., Ili, str. 885. 71 Isti istome, 12. ožujka 1580, kopija, Simancas E®491. 72 Vidi prethodnu bilješku. 73 Isti istome, 18. ožujka 1580, Simancas E° 491. 74 Ch. de Salazar Filipu II, Venecija, 18. ožujka 1580, Simancas E® 1337. 75 Marglianijeva pisma velikom kom andom , 23. i 25. ožujka 1580. (Simancas E° 491) ne iznose točan datum toga potpisivanja. Ali Germigny je izričit, 24. ožujka 1580, E. GUERRIÈRE, op. cit., Ili, str. 884-889. 76 Drugi svibnja 1580, A. Vaticanes Spagna br. 27, f 88. 77 Kralju, 17. svibnja 1580, E. CHARRJÈRE, op. cit., III, str. 910-911. 78 M. PHIL1PPSON, Ein M inisterium unter Philipp IL, str. 404; L. von PASTOR, Gcscbicbte d erpdpste, t. IX, 1923, str. 273; H. KRETSCHMAYR, op. cit., III, str. 74. 79 J.W. Z1NKEISEN, op. cit., III, str. 107. 80 9. i 14. travnja 1580, A.N., K 1672, G 1, br. 166. 81 Ibid. 82 Ibid. 83 Travanj 1580, Simancas E®491.

84 Margliani napuljskom potkralju, Pera, 29. listopada 1580, Simancas E° 1338. 85

Isti istome, Pera, 10. prosinca 1580, Simancas E° 1338. lsi i istome, Pera, 2 0,2 1 ,2 6 (29. ili 30) prosinca 1580, sažetak kancelarije, Simancas 1Г‘191. 87 Sve te pojedinosti prem a jednom Marglianijevu pismu velikom kom andom (kraj prosinca 1580), A.N., K 1672, G 1, br. 169. 88 Bartolomé Pusterla d. Juanu de Çunigi, izvještaj s Levanta, 4. veljače 1581. u: Carias y avisos..., str. 53-54. Germigny kralju, 4. veljače 1581, Recueil..., str. 31; E. C11ARRIÈRE, op. cit., IV, str. 26-28 bilješka, govori o »novim Skudama obilježenim

86

558

Španjolsko-turska prim irja: 1577-1584. aragonskim znakom- kojima je Margliani isplatio paše. Izvještaj s Levanta, 4. veljače 1*581, Simancas П° 1339. 09 Margliani d.J. de Çunigi, 4. i 5. veljače 1581, u: Cartas y avisos..., op. cit., str. 55; 5. veljače 1581, Simancas E° 1339. Ja čitam po svojem tekstu Šauš-paša, a ne kao anonimni izdavač tih Cartas... Šanus. 90 Vidi bilješku 88 na prethodnoj stranici. 91 Don Juan de Çuniga Filipu II, Napulj, 3. ožujka 1581, primljeno u Tovaru 23. ožujka, Simancas E° 1084. 92 Don Juan de Çuniga markizu de Alcaniçasu, 4. ožujka 1581, Simancas E° 1084. 93 Ii. ALBF.Rl, op. cit., I, V, str. 328. 94 Španjolskom nunciju, Rim, 11. srpnja 1580, Л. Vat., Spagna 27, Г 123 ... il passaicon silent io n e !/alto de la tragua è stata b uona risoluiionc poiebé il f a m e querella in questo tempo non potria sinon aggiungere travaglio a S. Mtà senza speranza d ifru tto . 95 Op. cil., str. 181. 96 Krajnjom strogošću 1584, opet posredstvom samog Marglianija, ako slobodno tumačimo uputu J. von HAMMERA, op. cit., str. 194-195. Primirje je 1587. produženo na dvije godine, iako o n ne daje svoje izvore. 97 Kao što je to 1624. mislio M. de Brèves, E. CHARRIÈRE, op. cit., IV, str. 28, bilješka. 98 Mislimo posebno na onaj Franza BABINGERA -Suleiman d cr Machtigc-, u : Meister derPolitik, 2. sv., Stuttgart i Berlin, 1923. 99 J. von HAMMER, op. cit., VII, str. 70. O svim tim problem im a vidi kratku, ali važnu knjigu W.E.D. ALLENA, već citiranu, 1, str. 172, bilješka 42. 100 J. von HAMMER, op. cit., str. 77. 101 B.N., Pariz, Irai., 1220. 102 Ibid., 1° 317 v° (oko 1572). 103 J. von HAMMER, op. cit., VII, str. 75. 104 Ibid., str. 80; Voyage d a n s le Levant d e M. d ’A ram on, op. cit., I, 108. 105 De Grantrie de Grandcham p gospodinu d e Foixu, Carigrad, 30. kolovoza 1569, E. CHARRIÈRE, op. cit., 111, str. 62-66. 106 J. von HAMMER, op. cit., Vil, str. 81. Ham mer se u svom djelu kao izvorima za perzijski rat služio vrlo preciznim izvorima Minadoia i Vicenza degli Alessandrija, kao i istočnim izvorima, p oput onih povjesničara Alija i Pertchewija. Ovo jc još jednom dobra prilika da se ukaže na superiornost te stare knjige nad knjigama njenih nasljednika, J.W. Z1NKEISEN i N. JORGA. 107 Pera, 9. prosinca 1578 (Margliani Pérezu, prim ljeno 31. ožujka 1579), Simancas Ee 489. 108 Sto bi o tom e rekao Emile-Félix Gautier? 109 Venecija, 7. siječnja 1579, A.N., K 1672, G 1. 110 Carigrad, 4. veljače 1579, A.N., K 1672, G 1. 111 Carigrad, 24. ožujka 1579, ibid. 112 Juan de Idiâqucz Filipu II, Venecija, 21. ožujka 1579, ibid., br. 35. 113 X. de Salazar Filipu II, Venecija, 8. srpnja 1579, ibid., br. 84. 114 Margliani (izgubljena točna naznaka). 115 J. de Idiâquez Filipu 11, Venecija, 29- travnja 1579, A.N., K 1672, br. 56, kopija. 116 Germigny kralju, Pera, 16. rujna 1579, Recueil, str. 10; Relacion d e lo que ha succedido a l capitan d e la m a r Alucbali desde los 17 d e M ayo que p a rtio d e a q u i de Constantinopla a sta los 6 de agosto sacada d e la s cartas q u e se b a n rccibido d e fu a n de Briones y A ydar Ingles, A.N., K 1672, G 1, br. 115. (Isti izvještaj, Simancas E° 490). Relacion de lo que b a sucedido d e los 9 d e agosto hasta los 28, A.N., K 1672, G 1, br.

559

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

H 6 . Euldj Ali se vratio u Carigrad 10. rujna (usp. Germigny, navod na početku bilješke) s 15 galija. 117 Carigrad, 29. travnja 1579, A.N., K 1672, br. 56, kopija. " 118 Margliani A ntoniju Pćrezu, Pera, 2. ožujka 1579, Simancas E° 490. 119 Isti istome, 5. rujna 1579, ibid. 120 J. de Cornoça Nj. V., Venecija, 17. listopada 1579, A.N., K 1672, G 1, br. 142 a. 121 Salazar Filipu 11, Venecija, 7. rujna 1579, ibid. 122 Ibid. 125 Germigny kralju. Pera, 16 rujna 1579, Recueil..., str. 10. 124 Vidi bilješku 121. 125 Germigny malteškom velikom m eštru, Pera, 8. listopada 1579, Recueil..., str. 17-18. Samo d o Erzeruma, J. von HAMMER, op. cit., VII, str. 96. 126 J. von HAMMER, op. cit., VII, str. 97. 127 Ibid., str. 98. 128 On um ire 27. travnja 1580, E. CHARRIÈRE, op. cit., III, str. 901. 129 Tri Marglianijeva pisma don Juanu d e Çunigi, 27. i 30. travnja 1580, Simancas E6 491. Sažetak kancelarije. 130 J. von HAMMER, op. cit., VII, str. 104. 131 Ibid. 132 Ibid., str. 112. 133 U. HAKLUYT, op. cit., Il, str. 171. I3*i J- von HAMMER, op. cit., VII, str. 113, bilješka 1. 135 Ibid., str. 223- Dakle, turska pobjeda, koju G. BOTERO, op. cit., str. 188 v“, vidi na sljedeći način: »jer iako je Turčin više nego jednom bio poražen, o n je, utvrđujući sc pom alo na vlastitim mjestima, zauzeo velik d io zemlje: i napokon, osvojivši veliki grad Tauris, osigurao se velikom i snažnom utvrdom . Tako su Perzijanci izgubili rat i gradove jer nisu imali utvrda«. 136 Karl BROCKELMANN, Gcscbicbte der islamiseb. Volker u n d Staaten, 1939, str. 282; o liku i njegovim značajkama, Erich BRAUNLICH, Z w ei türkisebe Weltkarten..., Leipzig, 1937. 137 Formulacija je na nesreću previše pojednostavljena. Ali kako ovdje ući u sve te pojedinosti? Vitorino Magalhaes G odinho koji priprem a jedno cjelovito djelo o Indij­ skom oceanu u 16. stoljeću ukazao mi je na to da portugalsku floru čine jedrenjaci, recimo atlantski, brodovi dom orodačkog tipa, kao i galije... raznovrsna flota za različite zadaike. 138 М.Л. 1IEDW1G FITZLER, »Der Anteil d er Deutschen an d er Kolonialpolitik Philips N in Asicn«, u: Viertcljahrscbrift f u r So zia l- u n d Wirtschaftgescbichtc, 1936, str. 254-256. 139 Lisabon, 22. veljače 1588, Arch. port, or., III, br. 11, navod M.A.H. FITZLER, čl. cit., str. 254. 140 W.E.D. ALLEN, op. cit., str. 32-33 i bilješke, ispravlja pogrešku u mom prvom izdanju. 141 Dana 14. ožujka 1588, ibid., br. 43., navod M.A.H. FITZLER, čl. cit., str. 256. 142 M.A.M. FITZLER, čl. cit., str. 256. 143 Pierre CHAUNU, č l cit., u; Revue d u Nord, I960, str. 288, i Conjoncture, str. 629 i dalje. 144 M. PHIL1PPSON, op. cit., str. 62; Correspondance d e Granvellc, VII, str. 353. 145 Granvela Margareti Parmskoj, 12. kolovoza 1579, PH1LIPPSON, op. cit., str. 71. 146 Nimalo ih nije razjasnila ishitrena i parcijalna knjiga Louisa BERTRANDA, Philippe //. Une ténébreuse affaire, Pariz, 1929. Velik je problem autentičnost haškog rukopisa.

560

Španjolsko-turska prim irja: 1577-1584. Lijepa knjiga dr. G. MARANONh, A ntonio Pérez, Madrid, 2. sv., 2. izdanje, 1948, obnavlja te probleme, ali ih ne objašnjava u cijelosti. 147 M. PMILIPPSON, op. cit., str. 104 i str. 224. 148 General DASTAGNE, »La bataille d'Al Kasar-El-Kebir«, u: Revue Africaine, t. 62, str. 130 i dalje, i osobito opis u: QUEIROZ VELLOS, D. Sebastiao, 2. izdanje, lisabon, 1935. pogl. IX, str. 337 i dalje, ponovljen od istog autora u V. tomu djela Hisioria de Portugal, Dainiaoa PERESA. 149 Usp. A. JULIEN, И. de l'Afrique du Nord, str. 146. 150 Mcrcuriano Filipu 11, 11. siječnja 1579, Simancas E° 934; isti istome, Rim, 28. travnja 1579, ibid.\ M. PH1LIPPSON, op. cit., str. 92, bilješka 2 i str. 93, bilješka 1. 151 Veliki vojvoda Toskane Filipu II, Firenca, 17. lipnja 1579, Simancas E* 1451. Vidi također R. GALLUZZl, Istoria d el Gran Ducato d i Toscana, 111, str. 345 i 356. 152 Portugal je u službi Španjolske od krize 1550. godine, nakon pobjede američke bijele kovine. Znatna portugalska imigracija prem a španjolskim gradovima, osobito Scvilli. 153 R.B. MERRIMAN, op. cit., IV, str. 348, prem a korespodenciji Fuggcra, važne napomene. The Fugger News-Letters, obj. V. von KLARW1LL, 1926, t. II, str. 38. 154 Valja pogledati napom ene Juana Beneyta PEREZA, Los m edios d e cultura y la centralizaciôn bajo Felipe U, Madrid, 1927, str. 121 i dalje. 155 Veliki problem dobro je uočio Jacques PIRENNE, Les grands courants d e l'bistoirc universelle. U, 1944-45, str. 449 i dalje.

561

Poglavlje 6.

Sredozemlje izvan velike povijesti

Nije na odm et prolistati izvrsnu knjigu, prem a tradicionalnim obrascima, Rogera B. Merrimana Uspon španjolskog carstva1koju pisac zaključuje s posljednjim danima vladavine Filipa II. 1598. godine. Za godine nakon 1580. nema ni riječi o sredozemnoj povijesti. Znakovita je ova tišina, tišina gotovo svih španjolskih povijesti. Za Rogera B. Merrimana, kao i za sve one koji se drže povijesti-priče, Sredozemlje koje su nakon Marglianijeve misije napustili i veliki rat i diplomati odjednom je uionulo u tamu. Sva su svjetla pogašena. Ili, bolje reći, svojim ukrštcnim svjetlima osvjetljavaju druge pozornice. Sredozemlje ipak ne prestaje živjeti. Kako? Odgovor na to ne valja previše tražili u uobičajenim izvorima španjolskih, pa čak ni talijanskih arhiva. Kao i ono što danas nazivamo tiskom, informacije koje su prikupile razne kancelarije — uključujući i talijanske — bave se samo onim događajima o kojima se mnogo govori. Preko tih informacija sredozemnu povijest gotovo više nije moguće uočiti. Ono o čemu se govori, o čemu se piše u Veneciji, Firenci, Rimu ili Barceloni, odnosi se na drame izvan Sredozemlja: hoće li ili neće biti zaključen tursko-perzijski mir, hoće li se francuski kralj nagoditi sa svojim podanicima, je li Portugal pokoren, opremaju li se brodovi Filipa II. u godinama prije isplovljavanja Nepobjedive armade za put na Atlantik ili za Afriku. S vremena na vrijeme, korespondencija bilježi vijesti i dogovore koji se odnose na Sredozemlje. Ali, kao slučajno, uvijek se radi samo o snovima koji se putem gube: takvi su stotinu puta ponavljani planovi o savezu između Venecije. Rima, Toskane i Španjolske protiv Turaka. Nijedan ne vrijedi više nego protuturski plan La Nouea, iz 1587. Čudno je da im je 1592. veliki Pamta pridavao toliko značenje2. I u Rimu su također misli i djela upereni, i zadugo će bili, prema oceanu. Papinstvo se udružilo sa Španjolskom u borbi protiv nordijske hereze. Grgur XIII, zatim Siksto V. odobrili su Filipu II. znatne »milosti« da bi se borio protiv Elizabete i njenih saveznika, baš kao što je uoči

Sredozemlje izvan velike povijesti

Lepania učinio Pio V. radi borbe protiv islama. Cijela se Italija priključuje toj borbi katoličanstva. Ukratko, sva pažnja i najveći dio političkih napora Sredozemlja iscrpljuju se na rubu sredozemnog svijeta, kao da su sc svi od njega okrenuli, poput Turaka koji su otišli prema Kaspijskom mom, poput marokanskih najamnika koji su se domogli Timbuktua 1 5 9 l \ ili kao sam Filip II. koji pokušava postati ili, bolje reći, ostati gospodar Atlantika. Tako je bilo do oko 1590. godine. Ali smrt Henrika III. (1. kolovoza 1589') izaziva tešku krizu čije se posljedice osjećaju i na Sredozemlju. Osobito u Veneciji koja je zabrinuta zbog mogućeg slabljenja Francuske, neophodnog dijela europske ravnoteže i time jamca slobode, pa čak i slobode same Republike, okružene tolikim neprijateljima. »Više se ne zna što treba vjerovati, ni što treba raditi«, piše jedan mletački trgovac5. »Ove glasine iz Francuske nanose golemu štetu trgovini«. Signoria se toliko osjeća ugroženom da se bez oklijevanja povezuje s protestantskim Grisonima, da u kolovozu pristaje na to da u siječnju 1590. primi ambasadora kojega joj šalje Henrik IV, gospodina de Maissea6. Čemu ta žurba? pita se Siksto V. »Boji li se Republika čega od Navarre? Nije u pravu. U slučaju da se nešto dogodi, mi smo je spremni branili svim svojim snagama«7. Ne. Republika se unaprijed svrstava na siranu protiv katoličkog bloka koji bi mogao jamčiti jedino nepodnošljivo španjolsko prvenstvo... Kriza izazvana pitanjem nasljednika Henrika III. doći će do punog izražaja malo pomalo, nakon 1590. Te se godine sultan riješio svoga dalekog rata protiv Perzije. Hoće li se vratiti sredozemnoj politici, ili balkanskoj, naime mađarskoj politici? Ili će ih (to će činiti od 1593) pokušali voditi obje istodobno, u oba smjera kojima može udariti na kršćanstvo? To je zalog te politike koja, malo pomalo, ponovno stavlja u prvi plan sredozemne događaje a da oni ipak ne dobivaju dramatičan tok kao od 1550. do 1580. Od 1593- oživljavaju samo imitacije velikih ratova i velikih politika. Uz mnogo razmetljivosti: ali između riječi i djela golem je raskorak. Rat je izgubio na svojoj težini. On je isprekidan stalnim pregovaranjima. Kapetan mora, Cigala, odlazi 1598. u posjet8 mletačkom generalu Zaljeva i, među ostalim, spominje da bi se Veneciji možda mogao vratiti Cipar... Jedne druge godine9, u dogovoru s pot­ kraljem Sicilije (Cigala je sicilijanski preobraćenik koji je kao dijete otet s broda svoga oca, dobro poznatog kršćanskog gusara) on na svoj brod dovodi majku u pratnji cijele svoje porodice. Ovakva službena blagost nc bi bila dopuštena kojih dvadeset godina ranije.

563

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

1. Turske teškoće i nemiri Od 1580. do 1589, dok oceanom hara divlji rat, kroničari Unu­ trašnjeg mora nemaju bogzna što za reći. Kaznene ekspedicije Turaka prema Kairu, Tripoliju ili Alžiru nisu ništa više od redarstvenih operacija, koje je čak teško točno kontrolirati. Na kršćanskom Sredozemlju mogu se uočili samo neprekidna putovanja španjolskih galija (ili galija u službi Španjolske). Od Italije do Španjolske one stalno prevoze vojnike: Tali­ jane unovačene na mjestu, landsknehte pokupljene s onu stranu Alpa, koji se neprekidno spuštaju prema Milanu i Genovi10, stare španjolske vojnike koje povlače sa Sicilije ili iz Napulja da bi ih zamijenili mladim regrutima iz Španjolske, koje će ponovno zamijeniti nekoliko godina kasnije kad svrši njihova »obuka«... Tih godina Milano je španjolsko vojno središte par excellence; ono u svim smjerovima raspoređuje vojsku Filipa II, sve do Flandrije, beskrajni kopnenim putovima. Sam prolazak četa kroz veliki lombardski grad gotovo bi dostajao da se, za svaki trenutak vladavine Filipa II, točno odredi smjer preokupacija Španjolske i ritam njenog imperijalnog života. Na povratku iz Španjolske galije prevoze u Genovu, uz svakodnev­ ne »potrebe«, mnoštvo srebra. Cijela se Italija obogatila na bijeloj kovini. I dalje od Italije, cijelo Sredozemlje. To je jedna od velikih činjenica toga razdoblja sredozemnog života, za koje bismo mogli reći da bi bilo sretno, da nije bilo gusarstva, toga sporednog rata koji »velika« povijest jedva bilježi, ali koji nije zato manje okrutan. Uostalom, gusarstvo također podliježe prom jenam a i u tom smislu valja spom enuti dva manja događaja. Jedan simboličan: Euldj Ali umire u srpnju 1587. u dobi od 67 godina11. Nitko više neće započeti karijeru sličnu njegovoj. On je posljednji nasljednik Đarbarosse i Draguta, i s njim nestaje jedno doba. Drugi manji događaj najavljuje budućnost: pet engleskih trgovačkih brodova dovodi 1586. u nepriliku eskadru galija sa Sicilije12! Linijski brod započet će tako neopazice svoj veliki p u t13. N akon 1589: p o b u n e u Sjevernoj Africi i u islam skom svijetu Godina 1589. prekida tišinu na Sredozemlju; ona obnavlja nemire: u Europi s francuskom krizom, u islamskim zemljama također. Kako god bile nepotpune obavijesti, iza malih događaja u Sjevernoj Africi naslućuje se kriza koja se proširila na istoku i u središtu Sjeverne Afrike, na prostoru koji kontroliraju Turci od ponovnog osvajanja Tunisa 1574; i mnogo dalje, možda u cijelom sredozemnom islamu. Te pobune i nemiri nisu posve novi. Tijekom prethodnih godina u više 564

Sredozemlje izvan velike povijesti

navrata izbijale su teškoće s namjesnicima koje je Euldj Ali, preopte­ rećen funkcijama kapetan-paše i begler-bega, postavio u Alžiru za svoje zamjenike. Možda je Euldj Alijeva smrt 1587. pogoršala stvari? U svakom slučaju, turska je vlast smatrala dobrim da upravu begler-begova, pravih lokalnih »kraljeva«, zamijeni upravom paša, postavljanih na tri godine14. Jer, u osnovi, radilo se o krizi turske vlasti. Gusari su pred njom djelovali slobodno ili nastojali biti slobodni. S druge strane, Turčin i »Мог«, kako kaže Haedo, ostali su jedan za drugog stranci, čak i u gradu Alžiru, jer Maure je pobjednik sada držao u podređenom položaju. Neki izvori spominju nemire marabuta i domorodaca, vjersku reakciju koja je imala prigodno obilježje, ali je uvijek bila uperena protiv turskog osvajača. »Gdje Turčin stupi nogom, trava više ne raste, tu je propast«15, govorio je jedan tripolitanski pobunjenik. Ti, za nas nejasni nemiri u svakom slučaju vezani su uz početak popuštanja veza između Magreba i Turske, kada Turska više nema prevlast na moru. Nije smrt Euldj Alija 1587. bila presudna, nego njegov neuspjeh 1582. u pokušaju napredo­ vanja prema Alžiru16 i dalje, prema Fezu. Dekadencija Osmanlijskog Carstva, zaključuju povjesničari. Točnije, ne radi li se u svim islamskim zemljama, vezanim uz turski sistem, njegov novac, njegove financije, njegovu vlast, o oskudici i općim nemirima, iako još nestalnim? Ako to već nije kraj turske moći, barem je početak nemoći velike i skupe sredozemne politike. Početkom 1589. mletački izvjestioci još pripisuju velike planove Hasanu Venezianu, bivšem alžirskom beglerbegu, koji je s pet galijica uspio doći iz Alžira u Carigrad, »na sramotu kršćanskih brodova«, nesposobnih da ga putem sustignu17. Hasan je stigao u tursku prijestolnicu 10. siječnja. Uskoro je potekao glas da novi »kapudan-paša« namjerava opremiti 50 do 60 galija i poći do Feza, obnavljajući pokušaj Euldj Alija. Izvještaji koji su stizali u Napulj govorili su o zalihama žita i dvopeka u Moreji i o 100 galija namijenjenih Tripoliju18, a to je znatan broj od kakvog se već godinama odviknulo, a koji je u isto vrijeme potvrđivala i mletačka informacija19. Vijest je dosta zaokupila Španjolce, tako da su u proljeće kanili na Levant poslati pojačane galije koje bi izviđale kretanje neprijatelja20. Ali u travnju se saznalo da se u carigradskom arsenalu radi bez žurbe, da tu ima najviše pedeset galija za pothvat u Đerberiji, ako ga uopće bude21. Mjesec dana kasnije, u Veneciji se tvrdilo da neće biti veće turske armade22. Ali potkraj svibnja i u lipnju ponovno je najavljen dolazak 30 do 60 turskih galija, tako da je odlučeno da se kraljevske galije okupe u Messini2\ kao nekoć. Doista, Hasan je krenuo 18. lipnja; 22. lipnja bio je u Eubeji, gdje su mu se sutradan priključile »straže« s Rodosa, iz Aleksandrije i s Cipra. Prema jednom izvještaju, njegovi brodovi su imali nepotpune posade, a bilo je 80 brodova, od galija do galijica24 (prema kasnijim vijestima, 565

DOGAĐAJI, POLITIKA 1 LJUDI

brojka se čini pretjerana). On je 28. srpnja u Modonu čekao još deset galija iz Korona da bi nastavio p ut25. Prema mletačkim podacima26, krenuo je 1. kolovoza s 30 do 44 galije, ili s 46 galija i 4 galijicè, kako se govorilo u Palermu27, »bez mnogo reda, ako se izuzme vodstvo«28. Flota s 8.000 ljudi zaplovila je ravno prema Tripoliju. Duž sicilijanskih obala su je prepoznali, ali protiv nje ništa nije poduzeto29. Ovaj turski napor bio bi slabo ocijenjen kad se ne bi znalo da je (lota krenula unatoč nemirima koji su potresali Carigrad od kraja proljeća50. Ti nemiri, proizašli iz bijede i vojničke nediscipline, u svibnju su bili toliko uznemirujući da se paše više nisu osjećale sigurnima ni u svojim domovima. »Oko njih su se stvarale straže, kao da su u neprija­ teljskom logoru«51. Ta kriza u samom središtu turske moći navodi na pomisao da su nemiri u cijelom islamu manje neovisni jedni o drugima nego što se čini. »O turskoj armadi koja je otišla u Tripoli — pisao je grof Miranda 8. rujna — dosad se ništa ne zna osim da je stigla u taj grad 12 prošlog mjeseca i da Hasan-aga žuri da pokuša pokoriti pobunjene Maure«. Međutim, marabut, vođa pobunjenika, čini sve što može u obrnutom smislu. Kako ima brojne vojnike, želio bi da mu kršćanska armada pritekne u pomoć. To se saznalo od jedne galije crkvenog reda koja je otišla u pomoć tim Maurima«52. Ovu činjenicu potvrđuje jedan izvještaj malteških vitezova55. Tako, unatoč strahu koji je mogao izazvati, Hasanov pohod nije bio usmjeren prema kršćanima. Turci se nisu namjeravali izlagati ratu sa Španjolskom. Ni u odlasku ni na povratku nisu dirali u obale Napulja ili Sicilije. Uostalom, u to vrijeme se u Carigradu još nalazio poluslužbeni izaslanik Filipa II, a sustav uzastopnih primirja nije bio prekinut. Kolovoza-rujna Filip II. je zapovijedio Giovanniju Andrei Doriji da uputi četrdesetak galija u Španjolsku po vojsku. To dokazuje da ako bi, u očekivanju teškoća, trebalo ponovno popuniti napuljske i sicilijanske terciose nije, za sada, bilo velikih teškoća54... Nekoliko mjeseci kasnije izvještaj iz Carigrada najavljivao je povra­ tak 35 Hasan-pašinih galija »u takvom neredu da svi kršćani koji ovdje žive tuguju što su ih pustili da se vrate, propustivši tako lijepu priliku. Ovdje su doista smatrali tu flotu izgubljenom nakon smrti najvećeg dijela njenih veslača i velikog broja vojnika«55. Ton ovoga ratobornog izvješća doista je znakovit. Ako se u arsenalu radi, to je samo zato da se zaplaši svijet, espantar el mundo. Sam autor ovoga pisma ne da se obmanuti; nije li to zato što on poznaje i vidi oko sebe kakve se teškoće svaljuju na Tursko Carstvo? Ovdje se, nema sumnje, ne bi isticao pohod Hasana Veneziana da (osim što, u usporedbi s prošlim vremenima, on znači golemu promjenu koja se dogodila na Sredozemlju) on nije jedan od elemenata turskog svijeta 566

Sredozemlje izvan velike povijesti

u iim kriznim godinama, onaj o kojemu se samo nagađa a da se ne poznaje točno. Pobuna u Carigradu, pobuna u Tripoliju. Udaljenost između ta dva grada je velika. Ali pobuna se diže i u Tunisu u kojem od studenog 1589, prema izvještaju nekog Mehmeda Capsija36, raste gnjev domaćeg sta­ novništva protiv Turaka. Poziv jednog usamljenika, pustolova ili sanjara, upletenog u osobne svađe, koji traži nekoliko barila baruta ili, jedno­ stavnije. nekoliko dukata? Ne, jer gnjev tuniske zemlje izbija 1590. rječitom žestinom. Svi Annales spominju u mjesecu hadža godine 999, hidžre, naime 1590, pobunu Tunisa i umorstvo gotovo svih buljbaša, časnika mrskih i vojsci i narodu, kojima je bila povjerena sva administra­ cija3". Međutim, u Tripoliju je pobuna ponovno počela s novom godi­ nom. Jedan izvještaj iz Carigrada, u ožujku, govori o smrti tripolitanskog paše i o beznadnom položaju Turaka koji su se sklonili u luku. Jedino bi ih mogla osloboditi konjica iz Kaira ili, kao prethodne godine, dolazak 50 do 60 galija38. Ali više nije vrijeme kad je opremanje 50 galija za sultana bila igra. Prema izveštaju iz Carigrada od 16. ožujka 1590, turski sultan je, kako bi ograničio troškove, ponudio mjesto guvernera Tripolija bilo kome tko bi pristao da o svom trošku opremi 5 galija i s njima sudjeluje u pothvatu. Međutim, nitko se nije ponudio... Tada se govori 0 naoružavanju 30 galija kojima bi se pridružile one iz straže Arhipelaga 1nekoliko fusta koje bi oduzeli Grčkoj39... Očito je da su u Carigradu uznemireni zbog stalnih nemira u Africi. Ali nije lako djelovati. Arsenal ne može obnoviti flotu od danas do sutra. Slabo plaćeni vojnici su nezadovoljni. Što ne smeta Turcima — naprotiv — da govore o 300 galija, i prvom paši da postane još drzovitiji, da prijeti Španjolskoj, caru, Poljskoj, Veneciji, Malti... A kako se mir s Perzijom čini izgledan, te prijetnje uspijevaju izazvati slabu uznemirenost: Vene­ cija na Kreti uvodi obrambene mjere i ubrzava rad svoga arsenala*0. Međutim, sjevernoafrička kriza sve se više zaoštrava. Dva kršćanska zarobljenika koja su uspjela napustiti Tripoli obavještavaju početkom travnja grofa Albu: »Marabut nastavlja svoj pothvat. Iako Italija smatra da ove godine neće biti turske armade, misli se suprotno, s obzirom na to da je to za njih nužna operacija. Oduzimajući im Tripoli, neprijatelj ih izlaže opasnosti da izgube ono što drže u Berberiji, do Alžira. Sigurno je da bi se sve srušilo kad bi se izgubila utvrda Tripoli«'11. U Veneciji sa zanimanjem prate razvoj pobune u trenutku kad se Turčin upušta u burne pregovore s Poljacima. Španjolski ambasador u Veneciji piše: »Upravo je stigla vijest da su pobunjeni berberski Mauri zauzeli Tripoli i odrubili glave tuniskim vojnicima i vojnicima garnizona u gradu, uključujući i pašu. Tvrđava je ostala Turcima koji su u njoj opkoljeni«. Misli se da će im Kairo pomoći preko kopna42. Grof Miranda, oko tog 567

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

istog vremena, primjećuje da bi se sve moglo okončati slanjem jedne druge turske armade u te krajeve4*. U svakom slučaju, Španjolska nije imala razloga za zabrinutost. To manje .što je u Madrid tada stigla vijest da je španjolsko-tursko primirje produženo za tri godine44, »što je bilo žarko željeno« u Madridu, bilježi francuski izaslanik. Grof Alba uporno je uzbunjivao sicilijanske obale, ali sjevernoal'rički događaji bili su dovoljni da zaokupe sve, jedva opo­ ravljene snage turske flote, pa čak i egipatskog konjaništva koje bi eventualno moglo biti poslano45. Doista, pobuna je težila da postane općom. Grof Alba poslao je na Tabarcu, otok genovskih koralj ara i odlično mjesto za osluškivanje, jednog agenta, Juana Sarmienta. »Cijela Berberija«, povjeravaju istomu guverner Spirolo i njegov opunom o­ ćenik de Magis (uvijeno, jer kad bi Turčin znao da časni Genovljani obavještavaju kršćane, od čega sve ne bi strahovali!), »cijela Berberija ustala je protiv Turčina, i to žestoko, osobito u Tunisu gdje se paša našao u velikoj nevolji s vojnicima kojima duguje plaću za šest mjeseci, a nema nikakve mogućnosti da je isplati. Osim toga, i njegov zamjenik i njegov savjet su zarobljenici. U cijeloj Berberiji Turci bježe i ukrcavaju se za Alžir...«. Sarmiento dodaje: »Rekli su mi i da nagovorim Vašu Ekscelen­ ciju i infanta (hafsidskog infanta kojeg Španjolci drže u pričuvi) da pošalje 70 galija: čim ih ugledaju u zaljevu La Goulette, Mauri će sasjeći Turke na komadiće, pod uvjetom da se infant nagodi s Njegovim Veličanstvom da maurska imanja neće biti opljačkana«46. Oni su se, uostalom, začudili da »u trenutku kad je Hasan-aga došao, u Tripoli i ratovao na kopnu s 3-000 Turaka, ostavivši svoje galije nenaoružane«, sa Sicilije nije poslano »20 galija koje bi ih zaplijenile i spalile«47. Ali nisu li se Španjolci ustezali od akcije, poznavajući dobro stvari? Oni ne namjeravaju zbog Tripolija ponovno raspirivati tursko-španjolski rat. O tome otvoreno govori jedno pismo grofa Albe, u travnju 159018. Firentinske galije stigle su u Palermo, »ojačane posadom i pješacima... Govorilo se da će se na Malti priključiti galijama velikog meštra, s njima krenuti na Tripoli i Turčinu dati priliku da pošalje svoju armadu na zapad kako bi doveo u nepriliku Njegovo Veličanstvo«. Dovesti u nepriliku Njegovo Veličanstvo: ne može se biti jasniji. Alba će kasnije sa zadovoljstvom doznati da firentinske galije nisu imale drugu namjeru nego ići s vitezovima u gusarenje, da još jednom iznenade »karavanu« galijuna između Rodosa i Aleksandrije49. Ako je moguće, Španjolci još manje nego Turci žure da obnove nekadašnje borbe. Ovakav stav pridonio je ograničavanju pobuna u Sjevernoj Africi. One često suprotstavljaju tek slabo naoružano domaće stanovništvo, u najboljem slučaju naoružano s nekoliko arkebuza, snažnim gradovima sa čitavim četama naoružanim arkebuzama i topništvom. Ako zadaća turskih utvrda i nije laka, ona nije beznadno ispod njihovih snaga, dok 568

Sredozemlje izvan velike povijesti

pobunjenici mogu računati samo na sebe. Tako je tijekom ljeta 1590. Turcima izdajom izručen tripolitanski marabut koji im je smetao. Počet­ kom svibnja javljeno je da se on povukao u Cahours, ostavljajući brodovlje Turcima, što je uobičajena mjera opreza u trenutku kad je dolazak nove turske flote postao moguć50. Nešto kasnije, izvještaj od 21. svibnja javljao je o njegovu umorstvu u Napulju51. Iz Carigrada je 8. lipnja precizirano »da je koža marabuta koji je pobunio Tripoli i druga berberska mjesta bila izložena, pribijena na križ na jednom od najprometnijih trgova, u znak pobjede i na sramotu kršćana. Zatim je obješena na obična vješala«52. Istina, 2. lipnja javljeno je da marabut već ima zamjenika, još agresivnijeg55. Ali čini se da Turčina u Tripoliju odsad manje uznemiravaju. Osim malih eskadri galija koje se kreću između Carigrada i Sjeverne Afrike — 10 galija, na primjer, koje su pratile Džal'er-pašu, imenovanog da vlada Tunisom54 — Turci te godine na moru nisu poduzeli ništa značajnije. Ništa više ni 1591, ni 1592, ako su naši izvori točni. Da li stoga što takav pokušaj uopće nije bio neophodan, ili zato što je nadilazio srvarne snage Turske? Međutim, činjenica je da je sjevernoalrička kriza manje koristila domaćem stanovništu nego Turcima u Africi, garnizonima i malim osmanskim kolonijama, kojima je omogućila prešutnu autonomiju. Nisu Ii one sve više primorane živjeti same za sebe? U Alžiru, gdje naslućuju takav razvoj događaja, nadvladala je republika reisa, tajfa, i odatle proizlazi ekspanzija gusarstva. Isto je i u Tunisu, gdje se razmahalo piratstvo potkraj stoljeća. Već se naziru fizionomije berberskih namjesništava koja su većim dijelom gospodari svoje sudbine55. S druge strane, veze s Carigradom se prorjeduju, i nema sumnje da Sjeverna Afrika potkraj stoljeća postaje svijet otvoreniji nego u prošlosti za trgovinu i spletke kršćanstva, svijet podatan za pothvate i pohlepu susjeda. Jedan francuski trgovac predlaže da izruči grad Bejaiju56; kralj Kouka ustupio bi luke kad bi mu htjeli pomoći protiv Alžira57. Toskanske galije bez teškoća će opljačkati grad Bone 1607... Za Sjevernu Afriku jedno doba je prošlo. Ona je prestala živjeti u ritmu Orijenta.

T u r s k a f in a n c ij s k a k riz a

Preostaje nam još shvatiti kako se kriza godina 1590-1593. pove­ zuje s ukupnom turskom povijesti. Uz lokalne uzroke (u onome što se odnosi na Sjevernu Afriku), ona mora imati i opće; jer, suzbijena ovdje ili ondje, ponovno se javlja, nestaje, iskrsava, u gotovo svim krajevima turskog svijeta. Na primjer, u Maloj Aziji, zemlji pobuna i nemira par excellence, ili u Carigradu, gdje se nakon incidenata 1589. spahije ponovno bune u siječnju 159358. Možda sve to valja povezati s turskom financijskom krizom nakon 1584. Te godine59 turska vlada naveliko započinje svoje m onetarne 569

DOGAĐAJI. POLI TIKA I LJUDI

manipulacije. U tome slijedi primjer Perzije koja je odjednom devalvirala svoj novac za 50%. U svakom slučaju, zlatnici (opet afričko zlato) koje su Turci dali doprem ati u Kairo po tečaju jedan sultanin = 43tmajdina, za plaće vojsci obračunavali su se po 85 majdina, što ukazuje na devalvaciju jednaku perzijskoj, od 50%. Uostalom, mletački cekin, koji je imao istu vrijednost kao sultanin, prešao je s tečaja od 60 aspri na 120. Također se pretaljivala aspra, taj sitni novac, standardna moneta turskih zemalja, koji je bio vojnička plaća par exellence. Dodavano mu je sve više bakra i postajao je sve tanji: bio je »lagan poput lista badema i bezvrijedan kao kap rose«, izjavio je jedan turski povjesničar60. Nisu li nemiri spahija odgovarali tim emisijama lažnog novca? Jedan mletački izvještaj iz te iste godine61pokazuje da se manipulacija novcem nastavlja s turskim talirom (čitajte: pijastrom ili još grusom), koji je početkom vijeka vrijedio 40 aspri. Za vladavine Mehmeda III. (1595-1603), pad vrijednosti novca morao se nastaviti; tečaj cekina porastao je sa 120 na 130. zatim na 220, dok ga je državna blagajna čvrsto i dalje vrednovala po starom tečaju od 110. »Carstvo je tako siromašno, tako iscrpljeno, da ondje kao novac kolaju samo aspre od čistog željeza«, pisao je španjolski ambasador u Veneciji62. To je svakako pretjerano reći, ali na svoj način otkriva unutrašnji slom o kojem velika povijest malo vodi računa. Od 1584. do 1603. zbile su se najmanje dvije novčane krize i, osim promjena novca, teške financijske krize. S vremenskim pomakom, istoč­ ni rub Sredozemlja suočio se s istim teškoćama s kojima se Zapad već susreo. Ali da ih ublaži, on nije imao nove izvore, kao Iberski poluotok, otvoren prema oceanu i američkom srebru. Dakle, općenito se može mislili da su turski stečaj i slabost oko 1590. otvorili krizu koja ubrzo postaje općom, uslijed neplaćanja vojske i smanjenog djelovanja sre­ dišnje vlasti. Kad je zapreka uklonjena, ili gotovo uklonjena, tu i tamo izašle su na vidjelo najrazličitije manifestacije: političke, vjerske, etničke i čak društvene. Niz pobuna i nemira u golemom carstvu slijedio je nagli pad vrijednosti novca64. Ali ovo je samo privremeno objašnjenje. Valja ga dopuniti, iznijansirati i svakako korigirati. To se jedino može postići temeljitim istraživa­ njem turskih arhiva. O bnova velikih operacija na ugarskim bojištima: 1593-1606. Od primirja 1568. rat nikada nije prestao na velikim kontinental­ nim granicama Turske, od Jadrana do Crnog mora. Rat, ili radije neka vrsta kopnenog piratstva. On je među cijelim pučanstvom imao svoje korisnike koji su od njega živjeli: uskoke i martologe na dalmatinskim i 570

Sredozemlje izvan velike povijesti

mletačkim granicama; akindžije (buljbaše u malom) i hajduke na dugim granicama Ugarske; Tatare i Kozake u velikim neodređenim područjima između Poljske i Moskovije s jedne strane, i Dunava i Crnog mora s druge sirane. Ta neprekidna gerila evala je u dugom međučinu koji je započeo primirjem 1568. godine, zaključenom na osam godina, obnovljenom 1579. i 1583. Tim prije što su od 1578. turske snage bile okrenute prema Aziji: odjednom je granica s turske strane prepuštena samoj sebi i počeli su neredi koji se po svojoj prirodi ne mogu uspoređivati s onima u Sjevernoj Africi, ali koji nastaju iz istih slabosti. U lipnju 1590, Sinanpaša ovako je to objašnjavao engleskoj kraljici povodom poljskih grani­ ca: »Iskoristivši perzijski rat, za vrijeme kojega turski sultan nije želio ratovati na drugim bojištima, lopovi, poljski Kozaci i drugi, neprekidno su uznemiravali turske podanike«. Kad je perzijski rat okončan, sultan je namjeravao kazniti te prepade. U poljskom slučaju, ipak je pristao da mirnim putem riješi sukob (doista, 1591.65 bit će potpisan sporazum), ali jedino zbog intervencije kraljice koja je izjavila da je Poljska zanima jer njeni podanici tamo nabavljaju žito i topovski prah. Sinan ne govori 0 darovima koje su donijeli poljski ambasadori, zajedno s obećanjem svoga kralja da će on sam kazniti Kozake. Ono što vrijedi za tursko-poljske granice, opustošene neprekid­ nim pljačkanjem stoke i sela, vrijedi i za sveukupnu dugu granicu. I još više za granicu Habsburškog Carstva koje je, u središtu i na zapadu, opasniji susjed nego što su Poljaci i Rusi koji na jugu često izbijaju na pusto područje ili na rumunjske zemlje koje nisu neposredno pod vlašću Turčina. Jasno, ne zamišljamo Turke kao vječne žrtve; gerila ne postoji samo u jednom smjeru. Kad bi se vjerovalo carskim izvorima, Turci bi bili jedini krivci. Nema jednog bega s turske granice, gospodara 1najmanjeg dvorca, koji ne sudjeluje u tom lokalnom ratu na području gdje je on sam svoj gospodar, sa svojom vojskom, svojim kombinacija­ ma, svojim osobnim uporištima. Kršćani, kaštelani na granici, slavonski i hrvatski banovi ne zadovoljavaju se, ma što da se govorilo, da suzbiju neprijateljske napade, da ih obuzdaju ili da ih »unaprijed spriječe«, kao što su činili grof Joseph Thurn i ban Toma Erdôdy kad su u listopadu 1584. i dvije godine kasnije, u prosincu 1586, uništili turske bande u Koruškoj65. Doista, svatko je radio što je najbolje mogao, i lokalne borbe često su se raspirivale do pravih bitaka postrojenih vojski, sa stotinama, čak i tisućama zarobljenika. Pod težinom tih borbi cijela je Ugarska, kršćanska i muslimanska, bila strahovito opustošena, jednako kao i Štajerska, slavonska i hrvatska krajina i Kranjska, gdje linija zamaka i utvrđenih gradova, reljef ili močvare nisu činili nepremostivu prepre­ ku66. Nije se prestajalo pucati dok je trajalo vrijeme povoljno za borbe. 571

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

Ipak, ni zimsko primirje nije bilo čvrsto. Rezultat pogađamo: u tim pograničnim krajevima nastala je strašna pustoš. Boriti se ovdje s velikom vojskom predstavljalo je nerješiv problem. Iz Đudima su, na primjer, kretale velike karavane volova za opskrbu isturene utvrde Gran. ЛН ako bi ih slučajno presreli kršćani, seljaci iz ugarske nizine od kojih je stoka posuđena ostajali su bez marve za plugove pa su u njih uprezali svoje žene. Nepomirljiv, neljudski rat. Kad ponovno izbija, u posljed­ njem desetljeću 16. stoljeća, on je za Turke drugi perzijski rat, isto toliko surov, skup i dug (1593-1606). Do toga datuma, iako je posljednja riječ ostavljena kršćanima, carska politika držala se primirja iz 1568. Od 1590. ona je pregovarala o njegovu obnavljanju na osam godina, uz plaćanje uobičajenog poreza od 30.000 dukata, uvećanog za izvanredan poklon u srebrnom novcu. 'Га očevidno slaba politika je baština, jedan kompleks inferiornosti, i ne zahtijeva posebna objašnjenja. Ono što je teže razumjeti, to je držanje Turaka. Znalo se da će se nakon mira s Perzijom oni vratiti na pozornicu Zapada. To su najavljivala njihova razmetanja i velike riječi. No nije li se, na primjer, sva opasnost mogla smčiti na Veneciju? Signoria je stavila svoju flotu u stanje priprav­ nosti; žurila je da utvrdi Kretu u proljeće 1590. i 1591, i u jednom mahu onamo je poslala dvije tisuće pješaka67. Ambasadori Francuske i Engle­ ske poticali su turskog sultana da pošalje svoju flotu na Sredozemlje. Od 158968, zatim početkom 1591, u Carigradu se govorilo o pripremi 300 galija koje će priteći u pomoć španjolskim Maurima za koje se tvrdilo da su se pobunili69. Međutim, oluja se okrenula prema sjeveru. Možda zbog poraza namjesnika u Bosni, Hasana, pod zidinama Siska, u Hrvatskoj, 1593- godine. Prijašnjih godina taj je Hasan već bio poduzeo velike operacije protiv uskoka70; 1591. godine opustošio je kraj između Križa i Ivanića i to ponovio u proljeće 159271. Možda su to bile smišljene provokacije. Međutim, u lipnju 1593, u Carigradu se saznalo da su uobičajene operacije čišćenja u tim istim krajevima završene potpunim porazom na obalama Kupe. Tu je poginuo Hasan, kao i tisuće Turaka; golem plijen pao je u ruke pobjednika. Ova je vijest pomaknula dotad uravnotežen jezičac na vagi između pobornika mira i pobornika rata u čijim se prvim redovima nalazio Sinan-paša. odlučan protivnik kršćana i carskih snaga, ključni čovjek mađarskog rata, čovjek vojske koja ga je postavila za velikog vezira. Ne može se potcjenjivati uloga toga neumoljivog Albanca, tvrdoglavog starca, lukavog, neumornog skupljača blaga. Možda su carevi ljudi krivo procijenili njegovo značenje u pregovorima započetim 1591. Međutim, Sinanov povratak na vlast nije doveo do trenutnog raskida. Pregovori su 572

Sredozemlje izvan velike povijesti

nastavljeni s ambasadorom von Kreckwitzom. čak je Sinan-pašin sin, rumelijski begler-beg, poslužio kao posrednik. Je li vijest o Sisku donijela išta drugo osim što je izazvala oluju dugo pripremanu unaprijed, koju je možda trebalo izazvati u Carigradu? Kraj perzijskog rata postavio je pred sultanovu vladu uobičajeni problem demobilizacije i ponovne iskorištenosti te vojske. Ona se mora suočiti s pobunom vojnika koji nisu isplaćeni. Godine 1590. pobuna dobiva obilježja revolucije. Kao i promjenjiva raspoloženja Murata III, ta situa­ cija tišti sudbinu carstva i izaziva »kaskadu« velikih vezira, mogli bismo reći ministara. Potreba da se glavni grad otarasi cijeloga naroda vojske vodi u taj novi kontinentalni rat. U staroj Hammerovoj knjizi, tako bliskoj izvorima, punoj anegdota, predstavljen nam je veliki vezir Ferhat (vezir kratko vrijeme, 1594), kojega su na ulicama glavnoga grada napali nezadovoljni spahije jer nisu primili plaću. A veliki vezir im odgovara: .»Idile na granice, tamo ćete biti plaćeni«72. Godine 1598. janjičari se bune zbog bezvrijednog novca koji im daju, i jedan izvještaj od 18. travnja govori da je nemoguće živjeti u tom gradu, u takvom društvu7*. Tri godine kasnije došao je red na spahije. Isti incidenti izbijaju između 20. i 25. ožujka71, a nešto više od mjesec dana nakon te pobune, pisma iz Carigrada navode da su »slobodno vladanje i drskost vojske« prisilili većinu trgovaca na zatvaranje trgovina75. Rat u Ugarskoj, 1593. godine, imao je barem taj učinak da je donio posla besposlenim četama u Carigradu. Taj četrnaestogodišnji rat (1593-1606) poznat nam je iz sitnih vojnih i diplomatskih vijesti76. Priču o njemu Hammer je nadogradio na izvore. Iako su je preuzeli Zinkeisen i Jorga, ona je ipak razočaravajuća. U ovoj knjizi, koju ona zanima samo u glavnim crtama, nećemo se njome poslužiti. Glavne crte teško je odrediti, jer taj je rat monoton, njime upravlja­ ju zakoni vojnih operacija s jedne i s druge strane golemog područja, posutog zamcima i utvrdama od Jadrana do Karpata. Protivnici svake godine okupljaju više ili manje brojnu vojsku. Ona koja se prva pokrene, bez muke zauzima nekoliko zamaka i utvrđenih gradova: pozicijske čete, koje više ili manje dobro obavljaju svoj posao, čim osjete opasnost, isprazne ili bez borbe predaju cijeli niz utvrđenih točaka. Kad ih zauzme, pobjednik će ih zadržati ili ne: to ovisi o njegovim raspoloživim snagama i sredstvima. Ali nikada — ta je činjenica važna— nikada otvoreni prodor u zonu utvrda neće biti prilika za dublji prodor prema neprijatelju. Tome ima više uzroka. Prvi: u tim opustošenim područjima, neprijatel­ jskim čovjeku, prijeti opasnost od smrti glađu. Ne treba ni pomisliti na dopremu svojih namirnica. Postoji opasnost i da utvrde ostanu netak­ nute i s jedne i druge strane prodora, da se njihovi garnizoni povežu i izoliraju pobjednika. Osobito, iako su careve snage, u tom pogledu, uz 573

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

pomoć mađarskih konjanika, znatno napredovale, one nemaju dovolj­ no konjanika za zasebnu vojsku. Turci, sa svoje strane, imaju, ih manje nego što bi se moglo pretpostaviti. Oni je moraju tražiti od svojih saveznika: 1601.77 turske galije zatražit će tatarske konjanike za borbu u Ugarskoj. Međutim, nekoć su Turci osvojili Balkan snažnim prodorima konjaništva; kasnije će prodorim a konjaništva Karlo Lotarinški, zatim princ Eugen, pomaknuti kršćansku granicu prema jugu. Godine 1593. vojskama nedostaje bitna stvar za velike operacije. Od 1593 do 1606. priča se gubi u mikroskopskim pojedinostima: niz opsada, nekoliko na brzinu osvojenih gradova, predanih, spašenih, opkoljenih ili oslobođenih. Iz svega toga nije proizašlo ništa osobito, ako se izuzmu dva ili tri velika događaja: kršćani osvajaju Gran i Peštu, Turci osvajaju Eger i ponovno Gran (1605)... Vojske se rijetko susreću. Tako će se voditi samo jedna velika bitka tri dana, najprije zbrkana, okončana pobjedom sultana koji je pratio svoje trupe, od 23. do 26. listopada 1595. u ravnici Keresztesa. Ali ta bitka nije bila odlučujuća: obavezan zimski mir prisilio je sultana na povlačenje trupa do Budima i Beograda. Međutim, usred tih m onotonih operacija zacrtava se dosta jasna zona rala. Granica Carstva, na zapadu oslonjena na Alpe, na istoku na Karpate, pruža se od jednog planinskog i šumskog masiva do drugog šumovitog i jednako brdovitog masiva. Rat se utvrđuje između njih u Ugarskoj, u toj velikoj, otvorenoj ravnici gdje su Dunav i Tisa veliki putovi koji riječnim brodovima služe za prijevoz vojske i namirnica. S vremena na vrijeme rat ih prekorači, zahvaljujući često građenim mo­ stovima. Od dvaju putova koji vode prema sjeveru, dunavski je možda najpustiji, najizloženiji. Ni dolina Tise ne pruža bolji put, nesumnjivo, ali pruža udobnija skrovišta i mogućnost lakše opskrbe. Prednost joj je da se nalazi usred zemlje u kojoj je uspostavljen mir. Posljedica rata, u cjelini, je neporciv rast carskih snaga čiji su prvi uspjesi izazvali mnogo, možda previše buke u Europi78, i koje su naveliko slavili 1595. Istina je da rat nije iznenadio carske snage. One su uočile opasnost i na vrijeme zatražile pomoć od Reicha i Erblanda. Na vrijeme su dobile i pomoć od Italije, pape i Toskane. Izdašnu pomoć, jer Italija je bogata na kraju stoljeća i zna da je predm et turskih želja. Papa je caru odobrio pomoć u novcu i ubiranje desetine. Veliki toskanski vojvoda ponudio je vojsku79. Na Veneciju je izvršen veliki pritisak da stane na stranu cara. Uzalud, uostalom. Signoria je odbila napustili svoju politiku naoružane neutralne sile i nastavila opskrbljivati Turke na samim svojim vratima, izazivajući žestoki bijes Španjolske80. Isto tako, pokušaji da Poljska i Moskovija priskoče u pomoć carevim snagama neće uroditi plodom. Valja istaknuti još i to da je Njemačka, gotovo u miru 574

Sredozemlje izvan velike povijesti

su samom sobom od 1555, od 1568. službeno u miru s Turskom, od 1 5 5 8 . zaštićena od eventualnih pobuna na sjeveru, upravo prošla dugo razdoblje mira i rasta. Njena snaga osjeća se na njenoj granici gdje prisutnost Talijana i Francuza zacrtava zajedničku granicu kršćanstva. Ali nemiri se javljaju na drugim granicama. Uz glavnu bitku javljaju se sporedna poprišta operacija: u Hrvatskoj i Slavoniji s jedne strane, s druge strane one koje posve drukčije utječu na sudbinu rata, u istočnim zemljama, Vlaškoj i Moldaviji, bogatim žitnicama i rezervatima stoke koje Carigrad želi iskoristiti; u Transilvaniji, kompleksnom mađarskom, ru­ munjskom i njemačkom svijetu istodobno, njemačkom u nizu utvrđenih i obrtničkih gradova, čudnih germanskih kalemova, koji su imali veliku povijesnu ulogu. Međutim, čini se da su upravo ti treći — uglavnom zemlje koje su obuhvaćene današnjom Rumunjskom — odlučili o sudbini mađarskog rata. U početku, njihovo zauzimanje za cara izazvalo je tešku krizu od 1594-1596. iz koje se Tursko Carstvo jedva izvuklo, u pravi čas, pobjedom kod Keresztesa. Nasuprot tome, jedina intervencija Transilvanije, 1605, ovaj put protiv carskih snaga, pomogla je Turcima da jednim udarcem ponovno osvoje izgubljeno područje i lako postignu bijeli mir u Sitvatoroku (11. studenog 1606). Godine 1594, dok je u Ugarskoj situacija neodlučena, tri vazalske zemlje, Transilvanija, Vlaška i Moldavija ustaju protiv sultana i pristaju uz cara Rudolfa81. Mihajlo Hrabri u Vlaškoj je izvršio pravi pokolj bivših gospodara zemlje. Ta trostruka pobuna stvorila je strašnu pometnju u tursko-carskom ratu. Ali o ulozi toga balkanskog bloka između Poljske, Rusije i Dunava tradicionalna povijest opet nam ne pruža ništa više od komentara o glavnim sudionicima bitke, a ne i o samoj bitci. Glavni sudionici, to jest, Žigmund Bathory, okrutni gospodar transilvanskih zemalja, kojega je papa novčano pomogao i koji je sanjao da povede sveti rat koji se nagovještao na obalama Dunava82; Aron, moldavski vojvoda; i napokon, teško dokučiv lik, kojega je još teže ocijeniti, Mihajlo Hrabri, gospodar Vlaske i velikih susjednih područja. Podudarnost te pobune i dolaska Mehmeda III. na vlast još više pojačava njenu važnost. Tako je lijekom ljeta 1595. Sinan-paša žestoko natjerao svoju vojsku protiv Mihajla Hrabrog. On je u kolovozu prešao Dunav, zauzeo Bukurešt, Trgovište, bivši glavni grad Vlaške. Ali izložen agresivnosti bojara i njihovih konjanika, nije se mogao dugo zadržali u svojim osvojenim područjima. S dolaskom zime morao je spaliti na brzinu sagrađene drvene bedeme, i njegovo sc povlačenje pretvorilo u pravu katastrofu: samo su ostaci vojske s njim ponovno prešli Dunav. Pobjednici su napredovali prema jugu cestama prekrivenim snijegom, zauzeli Brailu i Ismailiju; ovaj posljednji grad bio je novija tvorevina Turaka, najjača tvrđava na donjem Dunavu8-'. Ni u Transilvaniji Turci 575

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

nisu imali više sreće: izgubljen je jedan njihov vojni korpus, ljudi i imovina, uključujući i topništvo84. Sa svoje strane, careve,.snage su porazile malu vojsku koja je htjela osloboditi Gran (4. kolovoza). Grad se predao 2. rujna 1595. Tu pogoršanu situaciju popravio je sultan osobno, 23-26. listopa­ da 1596, svojom pobjedom u ravnici Keresztesa. No nemojmo preuve­ ličavati, u počecima rata, »njemački« oporavak koji je, uostalom, nepo­ bitan. Čuvajmo se, osobito, da još jednom ne govorimo o nezaustavljivoj propasti Osmanlija, iako se tema javlja već kod zapadnih suvremenika. Carstvo se počinje »raspadati kariku po kariku«, bilježi jedan španjolski ambasador815, ali svjedočanstvo nema posve smisao koji bi mu se mogao pripisati. Uostalom, Turčin je bio oprezan. U odnosu na Transilvaniju i »dunavske pokrajine«, on je znao otezati i također pregovarati. Poučen iskustvom, on gotovo nije dirnuo u vlaški osinjak. Gurao je Poljake prema tim bogatim ravnicama koje su mu privremeno izmakle86, tako da ih neutralizira što je više moguće. S vremena na vrijeme, nije mogao izbjeći udarce vojske Mihajla Hrabrog87, ali je bio slobodan da se okrene prema caru u mnogo boljim uvjetima. Posljednje godine rata sučeljavaju, uostalom, mnogo ujednačenije snage, koje se iscrpljuju u toj m onotonoj i skupoj borbi. Financijska je iscrpljenost izvjesna88, vojna također. Turska vojska izbjegava borbu89, ali i carska vojska čini isto90. Po riječima znalaca91, snage su nedostatne na obje strane. Na obje strane splasnulo je oduševljenje s početka rata92. Godine 1593, na carevu zapovijed, svakoga dana u podne zvonilo je Türkenglocke, tursko zvono, koje je tako svakodnevno moralo pod­ sjećati da se vodi rat protiv velikog neprijatelja. Godine 1595. sultan Murat dao je uz veliku pompu prenijeti zelenu Prorokovu zastavu iz Damaska, gdje je bila čuvana, sve do Ugarske. Ali 1599. nitko više nije bio sklon takvim gestama i veliki vezir Ibrahim započeo je ozbiljne pregovore o miru9i. Oni su nastavljeni istodobno s dosadnim ratom. Na obje strane »začelje« se držalo slabije nego »čelo«. Oko 1600. jedna slabo poznata pobuna koju je vodio neki Jasigi94 (onaj kojega zapadna izvješća nazivaju »Piscem«), potresla je Malu Aziju, dovela do prekida trgovine i prave blokade Ankare95. Uspjesi su bili takvi da je i sama Bursa bila ugrožena96. Poraz »Pisca« od strane Hasan-paše, 1601, obilježen je u Carigradu velikim slavljima97. Štoviše, 1603. u Aziji je opet započeo rat protiv Perzije. On je izazvao nevjerojatne troškove i pridonio da prijetnja carstvu od lokalnih pobuna u Maloj Aziji postane upravo dramatična. Ipak, u tom trenutku opće slabosti Turci uspijevaju popraviti svoj položaj prema sjeveru. Dostajalo im je da pridobiju Transilvaniju98, obećavajući, 1605. godine, njenom tadašnjem gospodaru Bockaju ma­ đarsku krunu. To znači cijelu tursku Ugarsku, osim graničnih utvrda 5 7 6

Sredozemlje izvan velike povijesti

nasuprot caru. Darivanje bogatom nizinskom zemljom dovelo je jadnog princa planina u preveliko iskušenje. To je bila čista prevara, ali je i ona bila dovoljna da izazove promjenu koja je Turcima bila potrebna. Uz pomoć l'atara koje su prebacili na zapad, na granice Hrvatske i Štajerske, mogli su pobjedonosno napredovati dunavskom brazdom. Gran je ponovno zauzet 29. rujna 1605, malo poslije Višegrada. Zatim su pali Veszprem i Palotta, da navedemo samo najveće uspjehe velikog vezira Lala Mustafe. Odjednom su se pregovori mogli lakše razvijali jer su Turci, zbog nužnog rata u Perziji, žurili da unovče svoje uspjehe iz 1605. Napokon je potpisan mir, 11. studenog 1606. Potvrđen je status quo, utvrde i zarobljenici vraćeni. Transilvanac koji je prešao na stranu cara zasebnim sporazumom, odustao je od mađarske krune, sultan je od cara primio na dar 200.000 dukata, ali je zauzvrat odustao od traženja danka. Mir 1606. godine bio je prvi tursko-carski mir koji su ravnopravno zaključile dvije strane.

2. Od francuskih građanskih ratova do otvorenog rata protiv Španjolske: 1589-1598. Na zapadu, na rubu Sredozemlja, ali povremeno ga dodirujući, razvijao se jedan drugi rat: francuski rat, vezan uz opću krizu zapadnog i atlantskog svijeta. Ali ni ovdje naš problem nije u tome da sve kažemo, već samo da naznačimo veze između tih događaja i povijesti, tada umirene, Sredozemlja. Time taj ograničeni zadatak postaje utoliko teži. Vjerski ratovi u Francuskoj čine dio europske vjerske, političke drame, da ne spominjemo društvenu i ekonomsku pozadinu. Kako u tom sklopu problema bez posljedica odrediti uska i precizna područja interesa'' Od 1589. do 1598. Francuska je doživjela dvije krize: od 1589. do 1595, jednu unutrašnju krizu, najtežu koju je zemlja proživjela od početka nemira: zatim, od 1595. do 1598, s otvorenim ratom protiv Španjolske, vanjsku krizu. Obje su snažno uzdrmale Francusku, ali nas zanimaju samo rubni događaji. Vjerski ratovi u sred o zem n o j Francuskoj Mediteranski jug, unatoč svemu, odigrao je tek sporednu ulogu u farncuskim vjerskim ratovima. Hereza, uzrok i povod nemira, bila je više zaokupljena osvajanjem Dauphinéje i preko nje Italije, Languedoca i preko njega Španjolske, nego time da se preko Provanse domogne 577

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

otvorenog mora. Između Languedoca i Dauphinéje provansalski je prostor bio relativno miran. To nije spriječilo brojne pokrete da se ovamo prošire i da izazovu velike nemire 1562, 1568, 1579... Osobito su tijekom nemira ove posljednje godine zemljom harali pravi seljački ustanci". Rat je započinjao kao lokalni, s ubojstvima i pljačkom. Kao i u ostalom dijelu Francuske, nakon 1580, sve buja i raspada se u Provansi, u zemlji koja još nije dobro povezana s kraljevstvom100, u siromašnoj zemlji koja voli slobodu, s velikim lokalnim suparništvima, s gradovima m eđusobno ljubomornim na povlastice i svojim nemirnim plemstvom... Je li uopće moguće pravedno raspodijeliti odgovornost za okrutne lokalne ratove, zastrte povijesnom prašinom, između carcistesa i razasa, a kasnije između ligueura i bigarrata; za te brojne drame koje se množe posljednjih godina vladavine Henrika III, azatim i za njegovo umorstvo, 1 . kolovoza 1589101? Nedvojbeno, nakon 1589. i barem do 1593, bit francuske drame još se uvijek nalazi na Sjeveru, od Nizozemske do Pariza i od Pariza do Normandije i Bretagne. Ali na Jugu stvari postaju sve ozbiljnije. Ondje se, kao i drugdje, u početku vladavine Henrika IV. kraljevstvo raspada na gradove, vlastelinstva, samostalne bande. A zatim dosta brzo dolazi do obnove: sva se zrnca pijeska ponovno skupljaju i okupljaju u čvrste kamene blokove nekadašnjeg zdanja. Ta je povijest, jednostavna u svom ritmu, do apsurda složena u svojim pojedinostima. Svako zrnce pijeska ima svoga kroničara: svaka važna ličnost svoga biografa. Na mediteranskom jugu, lato sensu, isprepleće se šest ili sedam sudbina: sukobljeni putovi Montmorencyja i vojvode de Joyeusea u Languedocu; sudbina vojvode d ’Épernona u Provansi; konetabla Lesdiguičresa 102 u Dauphinéji i oko Dauphinéje; vojvode Nemoursa u Iyonskoj zemlji103; Savojca, od Provanse do Ženevskog jezera; napokon, i iznad svih, složena igra Filipa II. Od svih tih ličnosti, samo su tri radile za Henrika IV: Montmorency, Lesdiguičres i d ’Épernon. Radile... riječ je previše jednostavna i, barem za jednoga, d ’Épernona, netočna. On je, poput tolikih drugih, tada radio za njega i 1594, za stvar će pridobiti inozemstvo104. Slijediti svaku od tih sudbina teška je zadaća, jer se one sukoblja­ vaju i prepleću. Ali općenito, geografski, one se prilično jasno organizi­ raju u dva gotovo različita rata, s različitim sudbinama: jedan u Langue­ docu, koji će se praktično gotovo okončati potkraj 1592; drugi u Provansi, završit će tek 1596, a to, čini se, mrsi račune koje bi se moglo iznijeti a priori-, u obližnjem Languedocu Španjolska, nakon 1592, nije mogla podržavati rat pred svojim vratima, pa će ga podupirati u prilično dalekoj Provansi sve do 1596. Okolnosti objašnjavaju taj očiti paradoks... 578

Sredozemlje izvan velike povijesti

U Languedocu je Henrikovim protivnicima posao bio lak. Pomagala ih je Španjolska iz svojih uporišta Cerdagnea i Roussillona, koja je doprla daleko na sjever Pireneja, raspolažući onim što se može nazvati pomor­ skom prevlašću na Sredozemlju. Tu su bili i drugi aduti: na zapadu je Guyenne, gdje su ligaši imali značajne snage; na istoku Provansa koja se izjasnila protiv heretičkog kralja. Međutim, vojvoda Montmorency, odan novome kralju, raspolagao je u Montpellieru s ozbiljnim snagama; štoviše, bilo mu je vrlo jedno­ stavno da se preko Pont-Saint-Esprita pridruži snagama Lesdiguičrcsa u Dauphinéji, uvijek spremnim za akciju. Kao gospodari riječnog puta Rhônom, ili barem u mogućnosti da ga po volji prekinu, »rojalisti« su dakle imali sredstvo pritiska na sve sredozemne zemlje. S druge strane, Languedoc je dopirao do jednoga neobičnog Sredozemlja: do Lionskog zaljeva, neprijateljskog prema galijama, svake zime dugo uznemiravanog lošim vremenom... Pomorci su to govorili Filipu II. koji im je povjeravao teške, često neizvedive zadaće105: prijevoz četa ili namirnica, lov na francuske gusare ili pak neizvedivo uništenje tvrđave Briscon koje se tako često tražilo. Dodajmo da je od 1588.106 Montmorency raspola­ gao s flotom brigantina i fregata, malih brzih brodova, pljačkaša katalon­ skih brodova, koji su bili korisno upotrijebljeni poslije 1589- u blokadi narbonnske luke. Protiv tih čamaca, teške francuske galije nisu bile ništa djelotvornije od mletačkih galija koje su lovile brodice uskoka. Montmo­ rency je tako lako mogao, nemajući prevlast na moru, morskim putem ipak primiti pojačanja s Korzike107 i vesla iz Livorna100. Doista, ligaši su trebali odigrati težu ulogu nego što se činilo, a na njihovu nesreću ona je bila dodijeljena nimalo vještim rukama, rukama vojvode de Joyeusea, sina maršala. U početku je sve išlo dobro. On se odmah okrenuo prema susjednoj Španjolskoj. Zauzeo je važnu utvrdu Carcassonne čiji su »burgo« rojalisti ipak zadržali, kao što nam kazuje jedan španjolski izvještaj od 8 . svibnja 1590109. U isto vrijeme Montmo­ rency je gomilao svoje čete u Pont-Saint-Espritu, namjeravajući napasti luku Narbonne. Zabrinut, vojvoda de Joyeuse pisao je Filipu II: »Stvari katolika u Languedocu u takvom su stanju da se, ukoliko uskoro ne stigne pomoć i to još sredinom lipnja, valja bojati da heretički kralj ne postane gospodarom svega; tim prije što gospodin Mommoransi, koji je njegov glavni zapovjednik i koji za njega vlada u toj zemlji, skuplja veliku vojsku... «п0. Slika je malo previše crna, jer joj je cilj da izvuče potporu i pomoć koji uvijek tako sporo stižu iz bogate Španjolske. Ništa ne mijenja na stvari što je situacija vrlo ozbiljna. Dana 12. lipnja, Joyeuse još uvijek ništa nije primio i zabrinjava ga pomisao da se njegovi protivnici spremaju »izmučiti spomenute katolike u toj berbi i oduzeti im sve 579

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

mogućnosti da ostanu pri svojoj svetoj odluci111...«. Nove žalbe i novi poziv upomoć, 2 2 . lipnja, slanje jednog izaslanika, arhiđakona^Villemarina, Katoličkom kralju112; ponovljene pritužbe 10. srpnja, zbog obe­ ćane pomoći koja nikako ne stiže113. Vojvoda je toga dana pisao Filipu II: »Ponizno molim Vaše Veličanstvo da mi oprosti ako sam ga tako često uznemiravao iznošenjem naših potreba, što ne bih poduzimao da nisam poznavao revnost koju Ono gaji prema očuvanju katoličke vjere i čast koju mi je ukazalo uvjeravajući me da želi preuzeti brigu o ovoj pokrajiini«11'. Je li u kolovozu Filipova pomoć napokon i stigla? Ne, ili barem ne sva... Jedno pismo spominje skorašnji dolazak španjolskih galija s namirnicama za njemačke vojnike stacionirane pored Narbonnea115, jedno drugo pismo dokazuje da je dio obećanog baruta bio izručen116. Ali, u isto vrijeme, znamo da su neisplaćeni njemački landsknehti odbili ući na »neprijateljski teritorij«, drugim riječima, boriti se117... Mala se igra nastavila, s ponovljenim zahtjevima i sporim odgovorima, krasnim obećanjima, popraćenim uobičajenim promašajima i s vremena na vrijeme pokojim uspjehom. Nastavilo se tako, dobro ili loše, tijekom dvije godine. Ali 1592. na jugu Pireneja izbila je velika aragonska pobuna. Zemlja se digla djelo­ mice i u obranu Antonija Péreza. Izbjeglica i njegovi prijatelji našli su utočište u Béarnu, što je Katarina, sestra Henrika IV, znala iskoristiti šaljući na dingu stranu Pireneja čete koje su pustošile aragonsku zemlju118. Filip II. iznenada je zadržao svoje trupe na jugu planina i napustio Joyeusea i katolike u Languedocu. Ovi su se, u očaju, u rujnu pokušali pod svaku cijenu domoći Villemura na rijeci Tarn, u nadi da će zatim moći doprijeti do Quercyja i Guyennea, dakle napustiti utvrdu 119 i nastaviti borbu drugdje. Pokušaj je okončan porazom u kojem su katolici, prema svjedočenju jednog izvještaja od 4. studenog 1592, izgubili sve svoje pješaštvo i topove120. Pobijeđenima je dakle preostalo jedino utočište, Njegovo Veličanstvo Katolički kralj, »kršćanin nad krš­ ćanima i najkatoličkiji među katolicima u kojemu je poslije Boga počiva­ la svaka nada«121. Ali ta zaštita nije donijela rezultata. Početkom sljedeće godine zaključen je mir o kojemu se vijest pronijela Parizom sredinom veljače 1593122. Građanski rat u primor­ skom dijelu Languedoca okončan je brzinom i uspjehom kojemu se rojalisti nisu uopće nadali123. U kopnenom dijelu Languedoca, oko Toulousea, borbe će potrajati sve do 1596. Ali pobjeda iz 1593- na istoku bila je od velike važnosti; ona je podijelila to područje pobune koje se u početku vladavine Henrika IV. širilo od granica Italije do Atlantskog oceana. Na crti podjele rojalisti su, kao i u Bćarnu, bili u dodiru sa samim granicama Španjolske. U Provansi će borba, započeta još prije smrti Henrika III, potrajali duže nego u obližnjem Languedocu, i svojim se posljednjim komplika­ 580

Sredozemlje izvan velike povijesti

cijama produžiti sve do kraja španjolsko-trancuskog rata, sve do 1598 (godina evakuacije Веггеа uz pomoć njegova malog savojskog garnizona). U travnju 1589, dakle prije smrti Henrika III, Provansa se otcijepila; točnije, parlament u Aixu priključio se Katoličkoj uniji i priznao vojvodu de Mayenneaza »kraljevskog namjesnika«12^. Neznatna manjina rojalista iz parlamenta povukla se u Pertuis, u srpnju te iste godine125. Što se tiče velikih gradova, Aixa, Arlesa i (izvan Provanse, ali u provansalskom području) Marseillea, oni su svi bili skloni Ligi. To znači da se provansalsko područje, pod vlašću gradova dobro zaštićenih svojim privilegijama, opredijelilo još prije stupanja na prijestolje novoga francuskog kralja. Što se tiče guvernera, vojvode d'Épernona, imenovanog 1587, on je svoje mjesto prepustio svome bratu, Bernardu de Nogaret de Lavaletteu. Ovaj energičan i aktivan čovjek nije izgubio prisebnost duha pred novom opasnošću. Vjeran kraljevskoj vlasti, oslonivši se na Lesdiguièresove snage i na pučki i seljački element suprotstavio se i čak uspio ponovno zauzeti središnju i južnu Provansu.Jedan ga španjolski izvještaj iz 1590. prikazuje kako utvrđuje Toulon126, protiv Savojca isto onoliko koliko i protiv opasnosti koje bi mogle iskrsnuti sa strane mora. Ali Lavalette se, kao i oni koji su to pokušali u jednom ili drugom smjeru lijekom deset posljednjih i strašnih godina borbe, nije mogao potpuno nametnuti Provansi. Postajale su stalno, barem do 1596, dvije Provanse, neprijateljske jedna prema drugoj, s nestalnim, često neodređenim granicama: jedna vezana za Aix, a druga za privremenu rojalističku prijestolnicu Pertuis. Marseille, žila kucavica zemlje, priklonio se nakon umorstva dru­ gog rojalističkog konzula Lenchea (u travnju 1588)127 stvari Lige i to sa strašću koja se više nije mogla poreći. Složiti se s Ligom, značilo je splesti se jednog dana sa Španjolskom. Ali u ljeto 1590. u Provansi je izbila na vidjelo samo jedna neobična spletka, ona Savojca, sitnog protagonista, iako na povoljnom položaju da djeluje, sposobnijeg da pobuni Provansu od moćnog i dalekog Katoličkog kralja. Carlo Emmanuele napao ju je te godine na poziv jedne ligaške spletkašice, Christine Daguerre, grofice de Sault. Na dan 17. studenoga 1590. stigao je u Aix gdje je primljen u parlamentu koji mu povjerio vojnu upravu nad Provansom a da mu ipak nije dao vojvodsku krunu, predm et njegove žudnje128. Te zime 1590. stekli su se svi elementi provansalske drame. A ako radnja nije odmah uzela maha, to je zato što Španjolska umjesto da svoje napore usredotoči na tu zonu utjecaja gdje Savojac također nije dovolj­ no snažan da bi sam nametnuo svoju volju ona ih prebacuje na pozor­ nicu Languedoca, sve do aragonske krize 1592. i poraza kod Villemura, 10. rujna iste godine. Ali budući da je 1592. sporedna provansalska 581

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

pozornica ostala jedino područje mogućeg djelovanja u sredozemnoj Francuskoj, Španjolci će ovdje posredovati onako kako nisu nikada dotad. U svemu tome nisu se baš pretjerano žurili i nisu sa pozornice uklonili lokalne aktere, Savojca, Lesdiguièresa, Lavalettea... Slabost savojskog vojvode dokazuje i to što je tijekom zime 1592. Lesdiguières, uz pomoć Lavalettea, a zatim sam (budući da je Lavalette bio smrtno ranjen 11. siječnja 1592. u opsadi Roquebrunea129) mogao odbaciti savojske čete preko Vara i u proljeće iznenaditi vojvodu na njegovim vlastitim zemljama Nice. Savojski garnizoni, raspršeni u Provansi, blokirani bez poduzimanja opsade, nisu bili m irni130; ali s ljetom, Lesdiguières se povukao u Alpe, što je Savojcima omogućilo novu ljetnu šetnju preko Provanse, s usputnim zauzimanjem Cannesa i Antibesa, u kolovozu 1592131. Ipak, ti uspjesi, kao ni oni prethodni, nisu mogli biti odlučujući. Rat se u toj bijednoj zemlji sveo na niz prepada, i pobjednik jc trijumlirao u prazno. Pristigavši u zemlju nakon bratove smrti, vojvoda d ’Épernon smjestio se u njoj kao u osvojenoj zemlji, sa svojom četom gaskonjskih pustolova. S nadolaskom jeseni, niz izravnih napada i silovitih operacija, u znaku strašnog nasilja, omogućili su mu da od Savojca povrati Cannes i Antibes. Je li ponovno sve bilo dovedeno u neizvjesnost? Zastupnici »antirojalističke« Provanse okrenuli su se, od rujna, Katoličkom kralju tražeći od njega pomoć i spas132. Grof de Carcès, koji je upravljao Provansom u ime ligaša, otkako ga je 1592. imenovao njegov tast, Mayenne, ponovio je taj isti zahtjev početkom 1593. Uzaludna uzbuna: potpun uspjeh, koji je dva puta bio uskraćen Savojcu, izmakao je i vojvodi d ’Épernonu koji je u lipnju-srpnju 1593neuspješno pokušao zauzeti grad Aix133. Zbilo se tada u Francuskoj, točno u srpnju 1593, da se kralj odrekao prijestolja, što je sve učinilo neizvjesnim. Uslijedio je golem pokret zbijanja redova, strasni povratak liku kralja i miru. Parlament Aixa položio je prisegu kralju. Kao prvi ligaški parlament koji je priznao Hcnrika rv1Vi, godinu 1594. započeo je jednim činom koji nije bio odlučujući, iako se činio takvim. Ta je godina u Provansi nedvojbeno bila godina povezivanja i obraćenja, ali i posljednjih spletki i pobuna, pogrešnih proračuna, silovitih postupaka, na tisuće pogađanja... Iz toga proizlazi jedna činjenica, gotovo velik politički događaj toga vremena: ligaške stranke, vezane za stvar Henrika IV, približavaju se jedna drugoj i okreću sav svoj bijes protiv d ’Épernona. Njegova je igra postala jasna. On zna da ga Henrik IV. ne voli (tek pod pritiskom vojvoda je dobio vlast nad Provansom, 1592), smrtno ga mrzi plemstvo u zemlji, i on unaprijed vrlo dobro shvaća da će mir koji se nazire na obzorju biti i kraj njegove vladavine u kneževini o kojoj je, nema sumnje, tako dugo sanjao. Nije dakle bez razloga vojvoda odbijao da se nagodi s ljudima iz 582

Sredozemlje izvan velike povijesti

Aixa i provansalskim plemstvom, ili se brinuo zbog pregovora koje vodio onaj čudni posrednik kojega je Henrik IV. poslao u jeku provansalskih intriga, Jacques de Beauvais La Fin. Međutim, on je pod prijetnjom dvostruke intervencije Lesdiguièresa i Montmorencyja bio prislijen spo­ razumjeli se. po zapovijedi kralja, s ljudima u Aixu. Ali prevrtljivost Lesdiguièresa, nagovještaj o imenovanju vojvode de Guisea, sina Balairéa, na mjesto guvernera Provanse, potaknuli su d ’Épernona da se pobuni kako bi spasio, kako će sam reći, svoju čast i život135, da se pobuni, što znači da sklopi sporazum sa Savojcem i Španjolcem. U studenom 1594. donio je odluku, o čemu govore njegova vlastita pisma i španjolski izvori136. Ali izdaja je stavljena crno na bijelo jednim ugovo­ rom tek u studenom 1595137, godinu dana kasnije. Vojvoda je, dakle, prešao na stranu neprijatelja sa svojim Gaskonjcima i s nekoliko gradova koje je zadržao u Provansi, a čini se i izvan Provanse. U svakom slučaju, u španjolskim dokumentima nalazimo neobičan popis dobara i gradova vojvode d ’Épernona u cijeloj Francuskoj, barem onih za koje je smatrao da mu pripadaju138. Ali ta je vojvodina izdaja zakasnila. Kad je njegov dogovor sa Španjolcima valjano utvrđen, u studenom 1595, sudbina Juga već je bila zapečaćena. Ipak, 1594. Španjolska se odlučila da nešto poduzme. Kastilijski konetabl Velasco, guverner Milana, skupio je znatnu vojsku i namjeravao udariti preko Savoje i Jure u smjeru Dijona. Maršal de Rosne139 mu je čak savjetovao da zbog opsluživanja konjanika postavi stožer u Moulinsu, u Bourbonnaisu na »Aillyju« 1‘ш. Toga ljeta 1595. smjeralo se na srce Francuske. Pobjeda kod Fontaine-Françaisea, 5. lipnja, odlučila je o povlačenju napada. Beznačajna s vojnog gledišta, ona je imala velike posljedice. Ako je Henrik IV. izgubio sjever1,1 *, učvrstio je, naprotiv, sve do mora, položaje koji bi mogli ugroziti veliki pothvat njegova protivnika. Godine 1596. sve je bilo ponovno dovedeno u red, i vojvoda d ’Epernon i grad Marseille. Vojvoda de Guise bez muke je svladao obje prepreke. U veljači su rojalisti odbili malu d ’Épernonovu četu prema Vidaubanu142. Borba se vodila čak i na vodama Argensa gdje su se mnogi ratnici utopili. Sljedećeg mjeseca (26. ožujka), vojvoda je potpisao svoj mir s kraljem1,13, a dva mjeseca kasnije napustio je Provansu1,1,1. Što se tiče Marseillea, u noći između 16. i 17. veljače jedna mala izdaja otvorila je njegova vrata vojvodi de Guiseu1,15. Tako je završilo nemirno razdoblje povijesti velikoga grada o kojem je važno kazati nekoliko riječi. Poput mnogih drugih gradova u Francu­ skoj, u tim je nemirnim godinama i Marseille stekao stvarnu autonomiju. Nezavisan, katolički, ligaški, u travnju 1588. prepustio se svojim strasti­ ma. Ali kako živjeti na uskom rubu kraljevstva? Zapravo, izvan kraljev583

DOÜADAJI. POLITIKA I LJUDI

siva, jer je ono odsječeno, porem ećeno svojim nemirima. Otkrivaju nam to zahtjevi za žitom upućeni Španjolskoj146. S druge strane, rat koji, izbliza i izdaleka, okružuje grad, nije m oderan rat; to je više borba ljudi nego tehnike. On ipak skupo stoji. Marseilleu su nam etnuti vojni troškovi. Da bi se pristalo na te žrtve, potrebna je strasna politika. Ona je tijekom pet godina bila utjelovljena u liku Charlesa de Casaulxa, kojega njegov doskorašnji povjesničar, Raoul Busquet, osvjetljava no­ vom svjetlošću ne rehabilitirajući ga pod svaku cijenu147. Taj je energični vođa u veljači 1591. revolucionarno zauzeo gradsku vijećnicu. I doista, na čelu grada bio je pažljiv i učinkovit upravitelj. Privržen jedino interesima svoga grada, svoj je položaj odmah učinio neovisnom od prijetećih spletki savojskog vojvode, koji je silno želio imati preko Marseillea izravnu vezu sa Španjolskom. Uzalud se vojvoda u ožujku 1591. zaustavio u gradu; uzalud se izdajom (16-17. studenoga 1591) pokušao domoći Saint-Victora148 .. Casaubc se odlučno održao izvan svađa i spletaka provansalskoga plemstva, iako je Marseille u jednom trenutku pružio utočište grofici de Sault; ali i nje se diktator vješto otarasio. Prisjetimo li se Casaulxove politike u samom Marseilleu, onoga što bismo mogli nazvati dobrotvornim radom, uvođenja tiskare njegovom zaslugom, gradnji na njegov poticaj, prisjetimo li se nadasve njegove popularnosti, tada njegova »tiranija« dobiva nov izgled. Ona je nedvoj­ beno. kao i svaka tiranija, bila sumnjičava, policijska, puna mržnje prema bigarratima koje je bez oklijevanja zatvarala, progonila i lišavala njiho­ vih dobara. Ali ona je pučka, i što je neobično, ide u prilog masa, gladnog puka. Jedan nam španjolski izvještaj iz 1594. ukazuje na rat protiv bogatih trgovaca ili plemića u Marseilleu. »Ne znamo pravo zašto, kaže laj izvještaj, ali... zacijelo zato da bi se od njih izvukao novac«149. Nije li grad, gospodar svoje sudbine, pritisnut tim teškim teretom? Godine 1594. papa i toskanški nadvojvoda, zamoljeni da mu priskoče u pomoć, nisu mu željeli predujmiti una blanca]5°. Njegova ideologija, kao i nužda, primorali su Casaubca da se okrene prem a moćnoj Španjolskoj, kako bi ishodio novac, naklonost i sredstva za život151. Uz pomoć prilika, grad je ušao u španjolsku igru, a zatim se sav u nju unio. Šesnaestoga studenog 1595. gradski sudac i marsejski konzuli napisali su Filipu II. neobično pismo, još uvijek oprezno a ipak katego­ rično. Ono zaslužuje da se na njemu malo zadržimo152: »Kako je Bog u naše duše. pišu oni, udahnuo sveti oganj svoga žara za potporu njegove stvari i zbog velikog i pogibeljnog brodoloma katoličke vjere u Francu­ skoj, a mi ostali postojani pred tolikim udarcima koje nam je neprijatelj naše vjere želio zadati, osobitom naklonošću Neba vjera i stanje našega grada neokrnjeni su i spašeni do sada s nepokolebljivom željom da se tu održimo po cijenu svoga života i života svih naših sugrađana koji su 584

Sredozemlje izvan velike povijesti

ujedinjeni u toj svetoj odluci. Ali predviđajući jačanje oluje procvatom poslova Henrika Bourbonskog, i kako iscrpljena javna sredstva i moguć­ nosti pojedinaca neće dostajati za ostvarenje toga velikog i spasonosnog pothvata, usudili smo se dići pogled prema Vašem Veličanstvu i pribjeći mu... kao utočištu svih katolika, moleći ga vrlo ponizno da baci zrake svoje prirodne blagosti na grad pun tolikih zasluga, zbog njegove stare vjere i vjernosti...«. Sudeći barem po tome dokumentu, Marseille se ne predaje špa­ njolskom kralju. Postoje razni stupnjevi »izdaje«. Grad (ili bolje Casaulx) izjavljuje samo da odbija borbu. Jedna propagandna brošura, prilično dug anonimni podnesak, tiskan između 1595. i 1596, ne govori ništa drugo. Taj Odgovor francuskih katolika grada Marseillea na napad njihovih heretičkih susjeda i antikršćanskih i ateističkih političara15* samo je rašireni pamflet koji ne donosi ništa novo poznatim kontrover­ zama »tiska« u vrijeme vjerskih ratova. Malo se brine za objektivnost i brka rojaliste s ateistima, hugenote s propalicama. Polemika je laka: s udaljenosti, sve što je bilo žestoko i snažno djeluje beživotno. Jedino što valja primijetiti jest to da nema ni riječi o vezama grada sa Španjolskom. Pa ipak, taj je dogovor neporeciv; valjalo se zaštititi iza goleme španjolske sile, ili se sporazumjeti s kraljevim izaslanikom, Étienneoin Bernardom koji se nastanio u Madridu i davao najčudnovatija obećanja Casaubcu i njegovu drugu u oružju, Louisu d ’Aixu. Ali nisu li upravo ta previše čudesna obećanja 154 krila zamku? Gospodari Marseillea bili su skloniji tome da se sporazumiju s Filipom II. Tri »zastupnika« grada, medu kojima je bio i Casaubcov sin, otputovala su u Španjolsku, čime im se pružila prilika da iznesu dugu povijest događaja u Marseilleu od 1591. do 1595155, da istaknu uloge »diktatora« Louisa d ’Aixa i Casaulxa, koji su, kao sinovi starih porodica grada, uz pomoć svojih rođaka, svojih prijatelja i marsejskog puka, znali uspostaviti red i katolički mir. Ipak, ne bez muke: valjalo je naoružati, skupiti plaćenike, zauzeti tvrđave Notre-Dame i Saint-Victor, toranj Saint-Jehan, sačuvati »Kraljevska vrata«, veliki nasip i vrata Aixa, mjesta koja su »najobranjivija«, na izlazu iz luke sagraditi utvrdu Chrestien, uostalom još nedovršenu, držati konje radi sigurnosti zemlje i omogućiti ljudima iz Marseillea da »ubiru svoje plodove neometani od neprijatelja«156. Sada kad je papa razriješio grijeha Henrika Bourbonskog, neka on slavi to što je postao gospoda­ rom Arlesa (dakle opskrbe grada žitom), kad je Marseille pun izbjeglica, a medu njima je »velika i učena ličnost monsignora de Gembrarda, nadbiskupa Aixa, kojemu je Henrik Bourbonski oduzeo imovinu« — u toj krajnosti, unatoč ponudam a Béarnaisa, grad može opstati jedino »pod okriljem« Katoličkog kralja. Neka mu on pomogne, i to neka brzo pomogne novcem, streljivom, ljudima, galijama... Situacija je bila to 585

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

napetija što su kraljevske čete navaljivale na vrata Marseillea i što su se spletke unutar njegovih zidina samo rojile. Od prosinca 1595.157 u Marseille je počela stizati pomoć u obliku galija kneza Dorijc i dviju španjolskih kompanija, u pravo vrijeme da spriječe ulazak kraljevskih četa. No u Marseilleu se situacija sve više komplicirala, a njegovi stanovnici postajali su nepovjerljivi čak i prema svojim prijateljima. Dana 21. siječnja 1596 . 158 marsejski su zastupnici napustili španjolski dvor uspješno obavivši posao. Grad se predao ne predajući se Katoličkom kralju: on će dobiti slobodan ulaz u luku za svoje galije, mogućnost da u nj smjesti svoje čete, obećanje Marsejaca da neće pregovarati s Henrijem de Béarnom i da će za francuskog kralja priznali samo prijatelja Španjolske. Marsejci, stoji u njihovu podnesku, »neće priznali Henrika Bourbonskog, neće pristati uz njega kao ni uz druge neprijatelje Nj. K. V., zadržat će se i održati kao katolici u stanju u kojem jesu sve dok se Bogu ne prohtjedne da Francuskoj dade jednog vrlo kršćanskog i uistinu katoličkog kralja, koji bi bio u prijateljstvu, bratstvu i sporazumu s Nj. K. V.«. Marsejski su zastupnici još 12. veljače 1596. bili u Barceloni, odakle su pisali Don Juanu de Idiâquezu tražeći kaialonsko žito159. Ali četiri dana kasnije, 17. veljače, u gradu je uspjela urota: Casaulx je bio um oren a grad izručen Henriku IV160. »Tek sada sam francuski kralj«, rekao je on nakon što je primio dobru vijest161. Dakako, mogli bismo još dugo ustrajati na tom fragmentu francu­ ske povijesti, pronaći u Provansi, nakon tolikih dobrih autora, sve značajke posljednjih godina vjerskih ratova: rast cijena, strahovitu bije­ du na poljima i u gradu, pošast pljačke, politički zanos plemstva; shvatiti, na primjeru d ’Épernona, te »kraljeve« provincijske Francuske, kao i jednog Lesdiguièresa u Dauphinćji (koliko god bio različit karakter čovjeka), jednog Mercoeura u Bretagni, jednog Мауеппеа u Burgundiji... Bilo bi još zanimljivije, na primjeru Marseillea, shvatiti golemu ulogu gradova u tom poremećaju, a zatim i tu obnovu Francuske. Liga, to nije samo savez egzaltiranih katolika. To nije samo sredstvo u službi de Guiseovih... To je i veliki korak unatrag, u prilog jednoj prošlosti koju je kraljevstvo negiralo, a zatim djelomice i ukinulo. A osobito je to povratak nezavisnom urbanom životu, gradu-državi. Odvjetnik Le Bre­ ton, zadavljen i obješen u studenom 1586162, nedvojbeno je bio pomalo luda glava. Ipak je značajno to da se u njegovim planovima nalazio i povraiak urbanim povlasticama, san da se zemlja rasloji na male kato­ ličke republike koje bi bile gospodari svoje sudbine. Kao što je bila teška izdaja de Guiseovih, isto se toliko teškom ukazuje izdaja gradova, tih gradova pasioniranih u svojoj masi, od njihovih građana do najskrom­ nijih obrtnika. Pariz je uvećana slika tih gradova. Godine 1595. vojvoda de Feria predlagao je nadvojvodi Albertu da obnovi ligu u Francuskoj, 586

Sredozemlje izvan velike povijesti

prema načelima na kojima je postojala u vrijeme Henrika III, »koju nisu osnovali prinčevi Lotarinške kuće, već nekoliko građana Pariza i drugih gradova, samo tri ili četiri u početku..., u uvjetima toliko kršćanskim i toliko razboritim da bi im se većina i najbolji dio Francuske pridru­ žili«16*. Neki od tih ljudi još su uvijek u Bruxellesu; pogreške i izdaje voda nisu dovele do toga da se sve izgubi... Sve to, čak i pretjerano, naglašava ulogu gradova. No bi li oni, pobunjeni, mogli dugo živjeti? Presijecanje putova značilo bi i prekid prometa, dakle njihovo samoubojstvo. Ako su se nakon 1593. vezali uz Henrika IV, nije li to bilo zato što su, osim nekih valjanih razloga koji se obično navode, imali potrebu za francuskim životnim prostorom? Лко je to bila potreba, Marseille bi nam, nesposoban da živi od samoga mora, bez pomoći kontinenta, mogao ponovno ukazati na neophodnu sim­ biozu kopnenih i morskih putova u sredozemnom prostoru. U svakom slučaju, nikad nećemo shvatiti Casaulxovu epizodu ako ga ne postavimo u uski okvir gradskog života. Problem je za njega bio da ne izda svoj grad. Njegovo držanje valja suditi, ukoliko se želi suditi, jedino u tom svjetlu. Da bismo se u to uvjerili, valja ponovno pročitali izvješće njegovih zastupnika u Španjolskoj: »Marsejska gospoda, čitamo, ... smatrala su da je njihov grad, otkako je u davna vremena utemeljen, živio uglavnom po svojim zakonima i u obliku republike, sve do godine tisuću dvije stotine pedeset sedme kada je pregovarao s Karlom Anžuvinskim, provansalskim vojvodom i priznao ga za vladara, uz mnogo ustezanja, dogovora i konvencija, medu kojima je na prvom mjestu ona da nijedan valdenški heretik (sekta koja je tada vladala) ni bilo tko sumnjive vjere ne može biti primljen u Marseilleu...«16'*.

Španjolsko-francuski rat: 1595-1598. Nekoliko će riječi biti dovoljno da skiciramo opću sliku španjolsko-francuskog rata od 1595-1598, rata koji je započeo 1589, pa čak i ranije, jer je tijekom pola stoljeća koje smo prešli, godinu po godinu, bilo mnogo zastoja u tom stalnom suparništvu između Francuske i Španjolske. Ovaj puta, u svakom slučaju, rat je službeno objavio Henrik IV, 17. siječnja 1595. Tekst objave, tiskan u Parizu, kod Fréderica Morela, stigao je čak do španjolskih vlasti. Francuski je kralj u njemu, u općim crtama sažeo svoje zamjerke upućene Filipu, koji se »usudio, pod izgovorom milosrđa, otvoreno napasti lojalnost Francuza prema njihovim prirod­ nim knezovima i suverenim gospodarima, kojoj su se divile sve druge nacije svijeta, nepravedno i javno tražeći tu plemenitu krunu za sebe ili za svoje«165. Postaviti tako sukob na područje samog vladarskog prava nije bilo ni bezvrijedno, ni nevjesto. Ali na činjeničnom planu, to nimalo 587

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

nije promijenilo tok događaja. Vojvoda de Feria još je davno predvidio da će francusko-španjolski rat biti »periferan«, kao u vrijeme Franje I. i Henrika II, i da će okončati mirom zbog zam orenosti166. Rat je doista zahvatio samo rubove kraljevstva: liniju od Somme, Burgundije, Provanse, područja Toulousea i Bordeauxa, napokon Bre­ tagne. Govorilo se o obruču. I da i ne. Jer Španjolska nije, unatoč svojoj blizini ovdje, unatoč svojoj floti tamo, uspjela čvrsto držati svoje polo­ žaje oko Francuske. Toulouse je bio izgubljen 1596, Marseille iste godine; a vojvoda de Mercoeur, koji je još posljednji pružao otpor167, predao se 1598. Uostalom, već dvije godine bio je prilično neaktivan... Na svaki način, važno je da je rat poštedio srce kraljevstva. Francuska se branila samom svojom masom. Ako je Katolički kralj i nalazio gradove u koje je mogao upasti, savjesti koje je mogao potkupiti, pa čak i protestante spremne da se prodaju (kao što je bio neki Monverant iz pokrajine Foix168), bilo je to uvijek na rubovima neprijateljskog kraljevstva. Istina, bilo je pokušaja španjolske vojske i iz Italije, preko Alpa. Ali bilo je to samo povratno putovanje do Comtéje. Već smo rekli: Fontai­ ne-Française bila je razlogom za povlačenje Španjolaca i konačno pokoravanje Мауеппеа; jedino je odlučna mržnja švicarskih kantona tada spriječila zauzimanje Comtéje. Malo ozbiljniji rat vodio se još jednom s Nizozemskom. Španjolci su tu imali mnogo velikih uspjeha, zauzeli su nekoliko mjesta, Cambrai, Doullens, Calais, zatim Amiens, osvojen na prepad (11. ožujka 1597). Problem je bio da se održe u zauzetim mjestima, da omoguće da u njima bez teškoća i bez nemira žive garnizoni i civilno ljudstvo, kao što je već 1595. objašnjavao jedan izvještaj upućen grofu Fuentesu169. Ipak, uspjeh u Amiensu izazvao je veliku buku: grad je, preko široke doline Somme, otvarao put prema Parizu. Odgovor je bio nužan. Henrik IV. odlučio je da ponovno osvoji grad. Otuda i grozničavo traženje financijskih sredstava i poziv upućen saveznicima, Engleskoj, koja je službeno 1596.170 navijestila rat Španjolskoj, i Ujedinjenim Pokrajina­ ma. Tako je, prema španjolskim izvorima171, u francuskoj vojsci koja je morala zauzeti Amiens bilo 2.000 Engleza i 2.000 Nizozemaca. Amiens je bio zauzet tek 25. prosinca 1597, nakon šest mjeseci opsade i propalog španjolskog pokušaja da oslobodi grad devet dana prije pre­ daje 1 Bila je to velika pobjeda koja je odjeknula u kršćanstvu. Ali pobjednik je, tek što je ušao u grad, ostao bez svojih vojnika jer je cijela vojska bila raspuštena. Ali, na sreću, bijeda i iscrpljenost Francuske bile su istovjetne neizlječivom umoru španjolskog carstva i njegovom finan­ cijskom očaju, nakon bankrota iz 1596. godine. Sve je bilo paralizirano. U središtu španjolskog djelovanja, u toj bitnoj postaji Milanu, još od proljeća 1597. slabo se odvijao transport 588

Sredozemlje izvan velike povijesti

četal73. Talijanske vojnike trebalo je preuzeti u Napulju i prebaciti ih do Genove, a zatim prema Flandriji. Bilo je predviđeno i slanje četa ukonačenih u milanskoj regiji. No hoće li biti dovoljno novca? Druga briga: kako priteći u pomoć savojskom vojvodi, tom smionom čovjeku Carlu Emmanueleu? Jesu li se mogle iskoristiti španjolske čete koje su na galijama kretale iz Španjolske za Genovu? Bilo je očito korisno da se s te strane zaustave francuske čete kako bi se time nadvojvodu oslobo­ dilo u Nizozemskoj174. Sve je napokon dovedeno u red i jedan dio četa bio je spreman krenuti put Flandrije; a tada, nova teškoća: hoće li savojska cesta biti slobodna za njihov prolaz? Chambéry i Montmélian izlagali su se pogibelji da budu izgubljeni s Lesdiguièresovim ulaskom u rai. Štoviše, istoj su se opasnosti izlagali cijela Savoja, Pijemont i Milano ako novac ne stigne na vrijeme. Kastilijski konetabl vlastoručno je to pisao kralju. Tisuću se pitanja dakle istodobno nameće na sjeveru, u švicarskim kantonima gdje pregovori s Appenzellom skupo stoje. Povrh svega, nakon ponovnog osvajanja Amiensa, francuska stranka diže glavu u Italiji i nazire se opasnost iz Savoje. Slijedi smrt vojvode od Ferrare: papa Klement VIII. odmah traži nasljedstvo za Svetu stolicu. »Do dubine srca mi zadaje bol, piše 16. studenoga 1597. kastilijski konetabl Filipu II, kad vidim tako velike pokrete vojske u Italiji. Ostat ću miran, ne čineći ništa drugo osim učvršćivanja naših granica sve dok ne dobijem nalog V. V. Pa makar i dobio drukčije zapovijedi, nužda me prisiljava da postupim ovako. Preklinjem V. V. da razmotri jad i bijedu ove države, u trenutku kad papa skuplja tako veliku vojsku. On se prirodno okreće Francuskoj; on voli Béarnaisa kao svoga sina i svoje biće. U brojnim je razgovorima i okolnostima otkrio tako malo dobre volje u vezi s poslovima V. V. i tako malo zadovoljstva pred veličinom vaših država. To je Firentinac... Mlečani koji se naoružavaju i drugi vladari koji nas ne vole, svi bi se oni mogli okrenuti protiv milanske države..., iz koje, gotovo svi u Italiji, žele prognati Španjolce. Za sve to nema drugog lijeka osim mnogo vojnika, novca i brzine; a to prepuštam mudrosti V. K. V.«175.

Vervinski mir Kome taj rat koji se odužio donosi koristi? Jedino i neosporno protestantskim snagama, njihovoj mornarici koja se razularila na oce­ anskom prostoru... Ujedinjene Pokrajine rastu zbog same činjenice bijede Južnih Pokrajina koje su ostale katoličke: one se hrane uništen­ jem Antwerpena do kojega je došlo nakon što su Generalni staleži zauzeli ušće Escauta i unatoč tome što je Alessandro Farnese ponovno zauzeo grad. Sve su te nevolje bile potrebne da bi porastao Amsterdam. U isto vrijeme, počinje procvat Londona i Bruxellesa. Jer sve okolnosti 589

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

pogoduju mladim nordijskim snagama. Španjolska im ostaje otvorena unatoč pokušajima kontinentalnog bloka: Sredozemlje je suzbijeno; Atlantik je pod kontrolom, osvojen; Indijski ocean dosegnut je još prije kraja stoljeća, 1595. Takvi su veliki događaji s kraja stoljeća, pored kojih brojni incidenti španjolsko-francuskog rata ostaju tek pojedinosti. Dok se Francuzi i Španjolci spore oko gradova, utvrda, gruda zemlje, Nizo­ zemci i Englezi osvajaju svijet... Čini se da to od 1595. shvaća i papinska politika. Ona Filipu II. nudi svoje posredovanje i radi na francusko-španjolskom miru. KlementVHI. bio je to uporniji što su Rim, Crkva i katolički svijet bili zabrinutiji zbog toga rata među kršćanima vjernim Rimu. Nakon Siksta V. papinstvo je radilo na spašavanju katoličke Francuske i igralo na kartu francuske nezavisnosti, a kroz tu igru priklonilo se uz stvar Béarnaisa kojega je Rim odriješio grijeha dvije godine nakon objuracije 1593- godine. Podupirući djelovanje Rima, slobodna ili poluslobodna Italija176 djelovala je u istom smjeru, osim Savojca kojega su njegova strast i apetiti usmjerili prem a francuskim zemljama. Ta je Italija, sretna što popušta španjolski jaram, bila bogata i aktivna. Prva je Venecija otkrila svoje karte primivši 1590. godine Béarnaisova ambasadora: toskanski nadvojvoda financirao je politiku Henrika IV. čiji su dugovi ubrzo dosegli brojku u škudama do neba177. Vjerovnik je uostalom uzeo zaloge, zauzeo dvorac If i otoke Pomčgues kod Marseillea. Brak Marije de’ Medici, nekoliko godina kasnije, zaključen je iz nekih drugih motiva, ali i zbog toga zaostatka. U svakom slučaju, u studenom 1597, nakon zauzimanja Amiensa, Henrik IV. predstavljao se kao pobjednik. Je li on ozbiljno prijetio Nizozemskoj? Je li sanjao da se baci i na nju? To je drugo pitanje. Ali ako je želio takvu smionu politiku ili drugi pohod protiv Bresse ili savojskog vojvode, bila mu je za njihovo ostvarenje potrebna pomoć saveznika. No oni nisu željeli da on na definitivan način pobijedi ni u Nizozemskoj, ni na talijanskim putovima. Oni su željeli jedino da im nastavak rata, koji bi zakočio Španjolsku u velikim kontinentalnim operacijama, donese dobit od dalekih pomorskih pohoda. Moguće je da je Henrik IV, kao što je mislio Émile Bourgeois170, u tom presudnom trenutku osjetio kako popušta pomoć saveznika ili da ga oni barem slabije podržavaju. Odjed­ nom je postao skloniji tako nužnom miru shvativši u kakvom se stanju nalazi njegovo kraljevstvo. Ali nije li mir bio potreban i Španjolskoj? Novi bankrot 1596. godine zaustavio je cijelu golemu mašineriju. Predosjećajući svoj skori kraj, Filip II. sve je više pomišljao na to da u Nizozemskoj postavi svoju kćer ljubimicu Klaru Izabelu Eugeniju, svoju najdražu pratiteljicu u tim tako tužnim posljednjim godinama njegova života, svoju čitačicu i svoju 590

Sredozemlje izvan velike povijesti

tajnicu, svoju povjerenicu, svoju tajnu radost... Namjera mu je bila da je uda za nadvojvodu Alberta, imenovanog upravo 1595. na opasno mjesto guvernera Nizozemske. Osjetio je hitnost odluke da postavi svoju kćer to više što su se oko njegova sina, budućeg Filipa III, počeli javljati novi utjecaji, utjecaji neskloni rješenju koje mu je bilo na srcu. Nadvoj­ voda je, piše povjesničar Mathieu Paris, »gorio od želje da se oženi«. Je li i to igralo ulogu među malim ili velikim razlozima koji su doveli do Vervinskog mira? Umor, potreba da se predahne. A možda i računica Španjolske, jedna od onih računica kojima je španjolska diplomacija tako često žrtvovala, iz potrebe kao i iz igre. Nije li diplomacija Filipa II. nastojala ostvariti mir, pa čak i pod visoku cijenu, mir na francuskoj sirani kako bi se brže mogla suprotstaviti drugim protivnicima, Engle­ skoj, i Ujedinjenim Pokrajinama? U svakom slučaju, lord Cecil došao je Henriku IV. kako bi ga in extremis spriječio da zaključi sporazum sa Španjolskom. Ne zaboravimo da je tada španjolska armada plovila prema engleskom otoku. Ne zaboravimo također ni to da je prva briga nadvojvode Alberta bila da svoje snage odmah okrene prema sjeveru, čim je postignut mir s Francuskom. Nije isključeno da su takve računice bile od važnosti u španjolskoj odluci. Ali da bi se shvatio slijed događaja, valja pogled usmjeriti prema Rimu, prema Rimu kojega su procvat protureformacije, monetarni procvat Italije, iscrpljenost protivnika na Zapadu toliko uzdigli potkraj stoljeća. Dokaz o tome naglom povećanju moći je brzina kojom je papa KJement VIII. sebi u prilog riješio malo ali teško pitanje Ferrare. Toga grada, koji je bio jedna od velikih talijanskih luka, živoga grada s ključnim položajem na talijanskoj šahovskoj ploči, smještenog u sre­ dištu velike zemlje, papa se domogao a da Francuska ili Španjolska, pa čak ni Venecija nisu imale vremena ni smjelosti da se umiješaju u stvar179. Sve veća važnost Rima proizlazila je i odatle što je on imao svoja rješenja, svoju politiku koju su manje diktirale računice nekoliko oštro­ umnih glava, a više okolnosti i jedinstvene želje katoličanstva. Ono što se nametalo putem Rima bila je volja i duboki pokret toga katoličanstva koje se ponekad sudara s protestantskom preprekom na Sjeveru, a ponekad se okreće prema turskoj prepreci na Istoku. Godine 1580. Rim je slijedio opću tendenciju i prihvatio, sa zanosom, da se rat protiv Muslimana zamijeni ratom protiv protestantske hereze. Potkraj stoljeća antiprotestantski ciklus primicao se kraju, a najbolji dokaz o tome jest da je Rim tada pokušao ponovno usmjeriti sveti rat prema Istoku, protiv Turaka. Što se tiče katoličanstva, 16. stoljeće se završava, a 17. počinje u znaku križarskog pohoda. Počev od 1593, rat protiv Turčina ponovno je postao stvarnost na istoku Europe, u Ugarskoj i na valovima Sredo­ 591

IX K iA IM JI. I’OLITIKA I LJUDI

zemlja. Nikad ne prelazeći u opći sukob, on će tijekom trinaest godina, sve do mira 1606, trajno prijetiti. Godine 1598, u krajnjoj točjp Francu­ ske. vojvoda de Mercoeur napuštao je svoju Đretagnu zbog rata u Ugarskoj. Njegova avantura ima vrijednost simbola: tisuće i tisuće vjer­ nika sanjalo je tada o tome da na dijeliće raskomada Tursko Carstvo koje su mnogi smatrali na početku raspada. Frangipani, nuncij Nizozemske, pisao je AJdobrandiniju u rujnu 1597180: »Kad bi samo četvrtina boraca iz Flandrije pošla protiv Turčina...«. To je želja koju je počinjao izražavati više nego jedan katolik i, uostalom, više nego jedan nekatolik: poznat nam je protuturski plan La Nouea, koji potječe iz 1587... Vervinski mir, potpisan 2. svibnja, francuski je kralj potvrdio 5. lipnja 1598181; njime je Henriku IV. vraćeno kraljevstvo u onakvom obliku u kojem je bilo određeno mirom u Cateau-Cambrésisu 1559; značio je taj mir, dakle, cijeli niz trenutnih ustupaka za Španjolce: oni su morali napustili svoje položaje u Bretagni i odreći se svojih osvajanja na granici na sjeveru, uključujući i Calais, čije je vraćanje ipak bilo od nekog značenja. Ukratko, činilo se da je mir bio povoljan za Francusku. Bellièvre, budući kancelar Henrika IV, govorio je, pretjerujući, »da je to najpovoljniji mir koji je Francuska sklopila u posljednjih pet stotina godina«. Službene riječi, ali ne posve netočne. Ako Vervinski mir i nije značio neko vanjsko osvajanje, na definitivan je način spasio cjelovitost kraljevstva. Prednost mu je bila u tome što je Francuskoj donio mir koji joj je bio toliko potreban, mir, to jest sredstvo za zacjeljivanje rana jedne zemlje godinama izručene strancu i koja se previše strasno, previše slijepo, okrenula protiv sebe same. Nema dvojbe da je u tom obrani konjunktura, u padu od 1595, pritekla u pom oć102.

3. Rata na moru neće biti Lokalni ratovi koje je ovo poglavlje navelo, jedni na zapadu, drugi na istoku Sredozemlja, nisu vezani jedni uz druge. Oni nedvojbeno utječu jedni na druge, ali se ne dodiruju. Razlog? More koje ih dijeli uporno ostaje neutralno, uskraćujući svoje usluge jednom općem ratu koji bi jedino ono moglo organizirati i pokrenuti. Na moru se ipak vode borbe, od 1589. do kraja stoljeća, pa čak i dalje. Ali riječ je o uobičajenom sredozemnom ratu iz vremena »mira«, to jest o gusarenju, tom ratu pojedinaca, anarhičnom i često kratkog dometa koji uključuje samo skromne snage. Valja to zabilježiti, tim više što je, počev od 1591, osobito 1593, 1595. i 1601, bilo pokušaja većih pomorskih ratova na koje je važno baciti malo svjedosti. Odrediti njihov slab domet i njihov neuspjeh, to konačno znači odrediti jedno novo doba. 592

Sredozemlje izvan velike povijesti

Lažna u zb u n a 1591. Od 1584. i pregovoraotursko-perzijskom miru, aosobitood 1590. i potpisivanja toga mira, pozornost Turske okrenula se uveliko prema Zapadu. Svojedobno smo govorili o malom pomorskom pohodu Hasana Veneziana u ljeto i zimu 1590. godine, u smjeru Tripolija. Taj pohod ograničena cilja obilježio je početke nove pomorske aktivnosti Turaka na Sredozemlju. Ali dugi odmor, produžena neaktivnost poremetili su same struk­ ture mrske mornarice, temeljne strukture koje su se mogle obnoviti tek polako i nepotpuno. Nedostajali su sposobni mornari; arsenalu su nedostajali iskusni radnici, a nije bilo više čak ni dovoljno pomorskog pješaštva183. Od posljednjeg pohoda Euldj Alija na Alžir, od 1581, deset godina bilo je dovoljno da se sve uništi. Rad na obnovi bio je utoliko teži što je nedostajalo novca i što je kršćansko gusarenje opustošilo more oko Arhipelaga koje je dugo hranilo tursku silu. Ne iznenađuje što pohod protiv Tripolija, 1590, strogo ograničen na svoje kaznene ciljeve, nije oživio španjolsko-turski rat. Ni Španjolci, ni Turci nisu željeli tražiti povod za raskid. Kad su se Hasanove galije, nakon što su napustile Modon, uputile prema Africi nisu, protivno tradiciji, u prolazu dotakle ni obale Napulja, ni obale Sicilije. Prisutnost jednog španjolskog agenta tih godina, Juana de Segnija u Carigradu, čija su prilično brojna pisma sačuvana u arhivima, na nesreću više ispunjena osobnim tužaljkama nego objašnjenjima o predmetu njegove misije, ta prisutnost navodi na pomisao da se primirje moglo, na više ili manje formalan način, održati sve do 1593. U svakom slučaju, protušpanjolska Europa uzalud je, ma koliko bili ponavljani zahtjevi engleskih i francu­ skih agenata184, pokušavala oživjeti na moru muslimanski rat protiv moćne Španjolske. Godine 1591. engleski agent, kojega je podržavao Hasan-paša, »general mora«, izložio je turskom sultanu da je Filip II. iz talijanskih luka povukao najveći dio svojih uobičajenih garnizona kako bi povećao svoje čete angažirane u Francuskoj. Tvrdio mu je da bi u tim uvjetima Turskoj bilo lako da se dom ogne velikih područja. Uzaludni pokušaji, koji su ipak imali odjeka, to više što se činilo da cijeli niz turskih planova, bučno najavljivanih, očito namijenjenih osva­ janjima, obećava uspjeh prije nego poraz engleskim ili francuskim agentima. Tisuću je proturječnih glasina, pothranjivanih nedvojbeno i djelomice lijepom uspom enom koja je ostala u duhovima na moćne turske flote u prošlosti, ponovno prohujalo Sredozemljem. Tri stotine galija trebalo je u proljeće krenuti prem a Apuliji i rimskoj obali; prezi­ mile bi u Toulonu i prodrle do Granade gdje bi se već (a to je isto tako 3ilo netočno kao i sve ostalo) pobunili Mauri. Možda bi se, ako bi bile 593

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

6 7 — F ilip II. n a p o slu , 20 . siječ nja 1 5 6 9 .

i/ ј

^ Ј

гу^ , хЈ

/rit* X r y W jft» .

С j-Tri У o f

СжА fa tU * * у '

I

'

■ Z *Û u A *lé tt>

' 4 d ~ г OtfL < Љ [Н !

,.: Џ 9 ^ f >

fc f~ >

Л

*л.>-£м IvJ ïeiû * -

о Ј Л л ч O iif '.: â iL r ^

O n"

N a m a rgin i p ism a koje je u putio vojvodi o d A lcale , n a p u ljsk o m potkralju, M a d rid , 2 0 . siječnia 1 5 6 9 , S im a n c a s E° 1 0 5 7 , f° 10 5 , dvije su n a p o m e n e : 1. en la s ga le ra s q ue el C (o m e n d a d o r) M (a y)o r o s avisare; 2. y se ra b ien q u e h a g a is tener secreto Io d e G r a n a d a porq(ue) n o lle ga sse a Costantinopla la nue va y hiziese d a r p rie sa a l a rm a d a y p u e d e se d e cir q(ue e)stas ga le ra s vienen a llevar al archi duq(ue). P revod im d ru g u bilješku: »bit će d o b ro d a zadržite u tajnosti slučaj G ra n a d e k a k o vijest ne bi stigla d o C a r ig r a d a i po žu rila isplovljavanje a rm a d e (turske)«. G r a n a d a se p o b u n ila n a božičnu n o ć 15 6 9 . Ali ka d je stiglo kraljevo p is m o vijest se ve ć širi n a pu ljsk im u licam a.

594

Sredozemlje izvan velike povijesti 68 —

F ilip II. n a p o s lu , 2 3 . l is t o p a d a 1 5 7 6 .

O v a j vlastoru čn i d o p is A n to n ija Péreza Filipu II, 2 9 . listop a d a 1 5 7 6 , o b a vje šta va kralja o o d lasku D o n J u a n a A u strijsko g u N iz o z e m sk u , i o d vo stru k o m zahtjevu E sc o ve d a . Filip II. n a m a rg in i o d g o v a ra n a sv a ku stavku. N a s u p r o t posljednje (E sco ve d o traži d a se i o n uputi u N iz o z e m sk u ), Filip N. piše: » m u y bien e s esto y a si d a re m u c h a p rie sa e n ello«. S im a n c a s E° 4 8 7 . N a n a še m klišeu stranica je zn a tn o sm a n je n a . E sc o v e d o koji se o vd je sp o m in je bit će ubijen 3 1 . o žu jka 1 5 7 7 . O v a j je tekst o b javio k a o fa ksim il J. M . G U A R D IA , u sv o m izdanju o A n to niju Pérezu, L 'a rt d e gouverner, Pariz, 1 8 6 7 , n a k o n stran e LIV.

595

DOGAĐAJI, POLITIKA 1 LJUDI

skromnije, zadovoljile s Venecijom ili Maltom, čiji su vitezovi upravo zarobili jedan galijun pun hodočasnika koji su išli za Meku1®5. Mlečani su pomišljali na Kretu gdje su, kao što se govorilo, kršćanski križari koji su išli na Levam, nalazili toliko pomoći i sudioništva186. Dodajmo, unatoč naporima mletačkih vlasti... Nedvojbeno upućeniji, Juan de Segni piše iz Carigrada da se tamo doista govori o velikim planovima, ali ne za ovu godinu187. Sultan je davao pismena obećanja francuskom kralju i engleskoj kraljici, ali ona su ga obvezivala tek za proljeće 1592188. čin i se da su to sve bile priprem e na dugi rok. Sultan tako priprem a — samo priprem a — niz poreznih mjera: »dobrovoljne« priloge paša i sandžaka, namete za Židove i druge pristojbe koje je preko zapadnih dezinformacija teško dokučiti189. Od sredine rujna prestaje se govoriti o velikoj armadi za pro­ ljeće190. Hoće li isploviti mala predviđena flota191? U to se sumnja. Da, ona će isploviti, ali će poći samo u Egipat i Berberiju, možda u Provansu 192. I teško je skupiti 40 do 60 galija koje su u lošem stanju. To u Veneciji Franciscu de Veri193 tvrdi neki Perote. Početkom svibnja bilo je više optimizma. Doznalo se da se Turci, iako je sezona odmakla, nimalo ne žure s oprem anjem svojih galija i čini se da čak nemaju želje da se pripremaju za sljedeću godinu194. Isplovit će najviše dvadesetak brodova kao straža na Arhipelagu, to jest zbog sigurnosti turskih pomorskih veza195. Samo, taj isti izvještaj spominje da se i dalje šire glasine o tri stotine turskih galija koje bi trebale biti pojačane s dvije stotine engleskih brodova196. Ta se glasina pridružuje još nekima. Carigradski arsenal prihvatio se opet posla i doveo macstranzu iz Arhipelaga: i to početkom ožujka 1591197. U travnju Turčin je u Transilvaniji naručio goleme količine lana i kudjelje. Za što, ako ne za jedra i užad buduće arm ade198? U lipnju nova živost u arsenalu. Na Crnom moru započela je gradnja galija. Stare se obnavljaju. U Carigrad stižu pošiljke s jedrima199. Za sada se ne treba ničega bojati. Ali u budućnosti? Iako Turci 1591. nisu izveli nikakav značajan pohod (isplovilo je tek nekoliko izvidničkih galija, a 15. lipnja spominje se povratak 6 iscrpljenih galija, consumidas de hambrc, u Carigrad, koje se vraćaju iz Berberije200), na kršćanskoj strani raste nemir. Mecatti201 kazuje da se te, 1591. godine, u Veneciji živi u strahu od Turaka. Istina je da je i Venecija pripremala i opremila galije i poslala čete na Kretu202. Možemo objasniti te uzbune. Nakon što se oslobodila rata protiv Perzijanaca, Turska je morala povesti računa o svojim mogućnostima za intervenciju. Tim prije što se čini da je postojala turska politika obmane i iznuđivanja, kako bi se kršćanstvo prisililo da poduzme protumjere i ostane u neizvjesnosti. Možda stoga da požuri dolazak španjolskog 596

Sredozemlje izvan velike povijesti

predstavnika sa zadaćom da pregovara o novom primirju i da, barem za paše, donese svote novca koje su obično pratile pregovore. Godina 1591. je datum isteka i obnavljanja primirja sa Španjolskom. Već smo prije spomenuli prisutnost Juana de Segnija, s Menorce, u Carigradu, obavještajca, doušnika i predstavnika istodobno20^ Pismo Francisca de Vere20' spominje prisutnost jednog drugog španjolskog agenta, Gale*тжа Bernona (tako ga barem naziva jedan španjolski izvor). Ta osoba, que a v i s a y s i r v e en Constantinopla, ukazuje španjolskom ambasadoru na to da bi u slučaju da ponovno počne rat s Perzijom, kao što se priča, bilo beskorisno slati u Carigrad Juana Stefana de Ferrarija, »o čijem se dolasku zna u Turskoj«. Nije li to, gotovo sigurno, predstavnik za obnovu primirja? U pismu Giovannija Castelinea205, Talijana ovaj put, jednog drugog agenta Španjolske, nalazimo također nekoliko riječi koje se odnose na to nejasno pitanje. »Sinan (paša) pita, objašnjava on206, šio je bilo sa Španjolcem koji ne dolazi. Već je odavno vrijeme da stigne s novcem«207. Pitanje tursko-španjolskog primirja i dalje je predmetom razgovora i slanja diplomatskih predstavnika. No je li ono, ili nije, potpisano 1591. na tri uobičajene godine? Ne bismo to mogli potvrditi. U svakom slučaju, proljeće 1592. prošlo je mirno. Filip II. je u pismu od 28. studenog 1591. izdao nalog grofu Mirandi, napuljskom potkralju, da bude spreman da u slučaju potrebe pritekne u pomoć Malti. Ta se potreba neće ukazati, odvratio je potkralj208. Te je godine doista isplovilo nekoliko turskih galija pod zapovjedništvom Cigale209. U listopadu novi je general mora bio u Valoni210, ali s obzirom na poodmaklo doba godine došao je samo da pokupi uobičajene darove. Miranda je ipak iz opreza izdao nalog da se u Messini okupi 16 galija. Sama ta brojka dovoljna je da u slučaju pomanjkanja točnih obavijesti ukaže na to kako su male bile Cigaline snage. Uostalom, kako je nevrijeme spriječilo kršćanske galije da odmah napuste Napulj i podu za Siciliju, ostalo im je dovoljno vremena da saznaju za Cigalin povratak u Carigrad i da dobiju obavijest o poništenju zapovijedi koja im je bila izdana211. Što valja zaključiti iz tih nevažnih podataka? Da bi Filip II, da je 1591. došlo do formalnog sporazuma, bio povukao svoju kategoričnu zapovijed u vezi s Maltom i grofom Mirandom i odluku da pošalje galije u Messinu. To više što ni jedan ni drugi ne spominju sporazum, kao ni značenje koje bi mu se moglo dati. Izvjesno je da u Carigradu igra s pregovorima nije bila prekinuta. Čini se da je Francisco de Vera držao u šakama neke niti mračne afere onog Lippomana212, vjerojatno agenta Španjolske, koji je u strahu od Mlečana 1591. u Carigradu počinio samoubojstvo. Nejasnoće oko tog slučaja ne pomažu nam da bolje shvatimo okolnosti pregovora u turskoj prijestolnici. Pomislit ćemo da je mogući neuspjeh tih pregovora mogao biti uzrokom turske opom ene 1593- kad je turska flota pljačkala duž kala597

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

brijskih obala. Sicilija i Napulj, upozoreni na vrijeme, pravodobno su pristupili uobičajenim mjerama sigurnosti. Ali nakon jedne varke na Siciliji stotinjak turskih brodova iznenada je iskrsnulo pred Messinom, u Fossa San Giovanni, opljačkalo Reggio i 14 okolnih sela21*, a zatim, ne nanoseći više nikakve štete duž dobro utvrđene obale, stiglo u Valonu. Tako je počeo jedan pritajeni rat koji više gotovo neće prestajali, neka vrst degeneracije pravog rata između turske i španjolske armade. Godine koju ne možemo s točnošću utvrditi, možda 1595214, sicilijanske i napuljske galije osvetile su se pljačkajući Patras, i još više, gusareći naveliko po Istoku. Alonso de Contreras sudjelovao je na galijama vojvode de Maqueda u tim plodonosnim pljačkaškim pohodima, a vraćajući se jednoga dana s jednog od tih pohoda, on vojnik s tri škude plaće, dobio je kao svoj udjel »šešir do vrha pun reala«215. Mali rat, teško dokučiv u brojnosti svojih sitnih događaja, u savršenoj povezanosti (s turske strane) s maurskim izbjeglicama, i još više, s uznemirenom Kalabrijom koju izvještaji prikazuju kao zemlju koju pohode sumnjivi brodovi što se noću kreću duž njenih obala s upaljenim svjetlima216. Ali taj mali rat nije rat. Godine 1594. Cigalina je flota isplovila samo jednom 217: Carigrad je napustila najkasnije u srpnju; 22. kolovoza stigla je u Puerto Figueredo218. Na vijest o Turcima u kraljevstvu Sicilije219, tada bez zaštite, zavladala je panika. Deveti rujna u Napulju se očekivao dolazak galija princa Dorije220. Da je uzbuna bila stvarna, prihvatilo bi se i španjolsku pomoć. Ali sredinom rujna bili su dovoljno sigurni i iz sicilijanskih luka povučene su milicijske straže a kao zaštita ostavljena je samo gente ordinaria221. Turska flota, za koju se vjerovalo da ima 90, 100, ako ne i 120 galija, rano se vratila u Carigrad222. Osmi listopada 2.500 Napuljaca prikupljenih za račun lombardske vojske i koje su do tada držali u pričuvi uputilo se prema sjeveru. Godine 1595. iste lažne uzbune. Turska armada nalazi se 31 • srpnja u Modonu, svome mjestu osmatranja i čekanja223. Italija odmah diže uzbunu. Španjolci namjeravaju u Messini okupiti galije224. Ali tajne informacije, koje će budućnost potvrditi, navješćuju da Turčin neće isploviti de sus mares225; španjolska flota nesmetano nastavlja, kao i obično, obavljali prijevoz prema zapadu, dok je turski balet i dalje tek igra sjena226.

598

Sredozemlje izvan velike povijesti

Giovanni Andrea Doria ne želi se boriti s turskom arm adom : kolovoz-rujan 1596. Znamo da je 1596. bila godina velike turske krize na ugarskim bojnim poljima, godina teške bitke kod Keresztesa. Turci su ipak te godine zauzeli svoje uobičajene obrambene položaje na grčkim obala­ ma. To više što se nisu morali boriti samo protiv kršćanskog Zapada, nego i protiv albanske zemlje koja je kipjela, kao nekoć možda u tijeku jednog stoljeća koje joj nije podarilo mirna razdoblja227. Činilo se da je Albanija spremna da se pobuni. U Rimu, u Firenci pomišlja se na to da se pokuša s iskrcavanjem. Ali Venecija ima previše interesa u tom eventualnom sukobu u blizini svojih granica: ona i previše želi ostati neutralna a da bi se umiješala u avanturu ili dopustila da ona uzme maha... Španjolcima pak dodijava papinski dvor koji bi ih želio vidjeti kako odmjeravaju snage s turskom flotom228. Rim nije uspio, 1572, da se pomorskom ratu priključi i kopneni rat protiv Turaka. Godine 1596. suočava se s nemogućnošću da pomorski rat priključi kopnenom ratu u Ugarskoj. Zamoljen da pomogne, Giovanni Andrea Doria se u lijeku ljeta 1596. izgovara Filipovim nalozima. U stisci, on to kazuje Filipu II, ali izrazima koji dovoljno govore da on ostaje pri namjerama svoga vladara: »Posljednjega dana prošlog mjeseca pisao sam Vašem Veličan­ stvu. Danas dodajem da su 2. ovog mjeseca stigle galije velikog vojvode i galije Njegove Svetosti. Prve su stigle s jasnim nakanama, što se može vidjeti iz kopija pisama velikog vojvode koje su mi donijele. Ne znam što će odlučiti predsjednik Sicilskog kraljevstva kojega sam odmah obavijestio. Njegova Svetost želi da ja odmah krenem u potragu za neprijateljskom armadom i da se borim protiv nje, ali kako je ona u golemoj premoći u pogledu broja galija i četa koje prevozi, ona može ukrcati duž svojih obala sve što može nositi oružje, pa mi se nije činilo pametnim da ga poslušam. S druge strane, papa želi da iskrcam čete u Albaniji, zbog interesa koje on ima u tom području. Odgovorio sam mu da u tom smislu nemam naloga od Vašeg Veličanstva, osim onoga da zajedno s njegovim galijama čuvam obale kršćanstva...«229. I doista, Giovanni Andrea Doria zadovoljio se da pošalje nekoliko skupina galija na Levant kako bi uposlio neprijatelja. Azatim je u Messini mirno čekao razvoj događaja. Najavio je Filipu II. 13- kolovoza2*0 da će, »ako nije nužno da se suoči s neprijateljem«, s cijelom svojom flotom krenuti put Španjolske, što je i učinio s nešto zakašnjenja u rujnu2*1. Istoga mjeseca turske su galije stigle u Navarin. U lošem stanju, kao što je tvrdio papa. Nisu otišle dalje od pristaništa2*2 i okrenule su se s prvim nevremenom2*3.

599

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

O d 1597. d o 1600. Kršćanstvo je ponovno osjetilo strah početkom 1597, nakon najave skorog isplovljavanja 35 do 40 galija234. Još jednom, izvještaj se gotovo obistinio, ali to je možda bio puki slučaj, budući da su drugi izvještaji — optimistični — najavljivali da flota uopće neće isploviti235. Početkom kolovoza u Veneciji se znalo da je jedna flota već napustila Carigrad, um anjena flota, namijenjena napadanju malteških galija, čiji su prepadi na Istoku »probudili svakoga tko je spavao«, pisao je španjolski amba­ sador u Veneciji236. Očito je da su Španjolci tada više voljeli da Turčin spava. Ta je flota mogla biti um anjena, ali je mogla biti pokretna i djelotvorna, poput male gusarske flote i činiti još više štete nego prava armada. Uskoro se saznalo da se sastoji od 30 galija i 4 galijuna, pod zapovjedništvom Mami-paše, i da je napustila Carigrad 2. srpnja. Njezin cilj: boriti se protiv zapadnih gusara, ali i gusariti za vlastiti račun. Tako se rat velikih država svodi na obično gusarenje. Inigo de Mendoza počinje se pitati ne navodi li Turčina na naoružavanje španjolska iner­ cija. njezin duh nepružanja otpora237. Ipak, Hola Mami-paše nedvojbeno nije značila što i prave gusarske flote Alžiraca i u početku nije bila prikladno naoružana. Jer, unatoč svojim prvotnim nakanama brzo se vratila u svoju luku, ne bez manjih neprilika na svom putovanju natrag238. Godina 1598: ništa na što bi vrijedilo ukazati i, ne iznenađuje, nakon svega, da je turska flota još jednom isplovila239. Dana 26. srpnja napustila je Carigrad pod zapovjedništvom Cigale240. Nakon što je prošla Sept Tours, morala se zaustaviti zbog nedostatka namirnica i novca, ali je nastavila put, unatoč kugi koja se pojavila na njenim brodovima241. Ukupno je imala 45 galija, bolje naoružanih od onih prethodne godine, što je uostalom relativno. Cigala je na Zante stigao u rujnu242, ali ništa nije poduzeo protiv kršćana, jer su mu galije nedvojbeno bile previše um orne243 da bi se upustile u duže pothvate. Dakle, 1598. ponovno izlazak turske flote ni za što, a rat se i dalje ne objavljuje. U Carigradu još uvijek pokušaji primirja koje su za Španjol­ sku ovaj puta vodili Židovi turske prijestolnice244. Godine 1599. isti mir. Godine 1600. Cigala isplovljava s 19 galija kojih uskoro, stigavši do Sept Tours, nema više od 10. Devet razoružanih galija služi za pojačanje posada i jedara za druge245. Na Zapadu mir je potpun. U Španjolskoj se čak razmatra da se u Flandriju pošalju galije koje je zatražio nadvojvoda Albert246.

600

Sredozem lje izvan velike povijesti

Lažna u zb u n a ili p ro p u šten a prilika 1601? Začuđujuće je vidjeti Španjolsku kako sljedeće godine ponovno započinje s pomorskim pripremama. Jesu li rat Henrika IV. protiv Savoje, zbog Saluzza247, ili neprijateljski planovi prema Toscani ponov­ no privukli pozornost Španjolske prema Sredozemlju; ili nužnost da se zadrži otvorenim put od Barcelone prema Genovi; ili jednostavno činjenica da, slobodan od francuskog rata, Poluotok ima više snage da je potroši na Unutrašnjem moru? U svakom slučaju, godine 1601. svjedoci smo već odavno neuobičajenog raspoređivanja španjolskih snaga na Sredozemlju. Cijela je Italija, po nalogu Madrida, u ratnom stanju248. Venecija je to uznemirenija što njemački vojnici prelaze, bez dozvole, njezin teritorij, na putu prema Milanu gdje sve vrvi od četa. Venecija se i sama naoružava, što je i prirodno249. Grof de Fuentes je razuvjerava, što je manje prirodno i, dakako, nedjelotvorno250. Ta su naoružavanja, ti pokreti četa i brodova, u možda malo previše nervoznoj Italiji, osjetljivoj na ono što bi moglo zaprijetiti njenom miru, odmah izazvali opću krizu. Ne putuje li, s velikim planovima prema Francuskoj i Engleskoj, marsejski odm etnik Bartolomé Coreysi251, izaslanik Ibrahim-paše252, koji u travnju prolazi kroz Veneciju i odlazi u smjeru Firence i Livorna? Henrik rv. ne misli da bi iz toga mogao proizaći ral: da grof de Fuentes uznemiri Italiju, piše on de Villiersu255, imao bi protiv sebe papu, »bez kojega bi spom enuti kralj loše vodio svoje poslove«. Uosta­ lom, Filipu III. nisu potrebni takvi nemiri. »Ustvari, pisao je dalje Henrik IV. Villiersu, 16. svibnja 1б01254, nikad nisam ni mislio da Španjolci žele povesti rat u Italiji, ni igdje drugdje, imajući na vratu rat u Nizozemskoj koji je za njih prilično težak teret i nemajući ništa više novca od drugih.« Dotada su se, uostalom, talijanske strepnje raspršile. Venecija je ra­ spuštala vojsku255. Kriza je bila okončana kada se 27. svibnja Filip III. napokon »zakleo« na Vervinski mir256. Ali ta će se kriza, usredotočena u prvom redu na Italiju, tijekom ljeta naglo pomaknuti prema samom moru. Izvještaji koji stižu iz Cari­ grada ovaj put nas obavještavaju ne više o Istoku, već o Zapadu, spominjući polovicom lipnja priprem e jake španjolske flote, na najveću zbunjenost Cigale koji je, sučeljen s opasnošću, okupio jedva 30 ili 50 galija, uz pomoć gusara257. U Francuskoj su bili upoznati s tom koncen­ tracijom španjolske flote. »Pomorska vojska koja se sprema u Genovi, pisao je Henrik IV. 25. lipnja258, prijeti Turskom Carstvu i izaziva ljubomoru u susjeda, ali se nadam da će izazvati više buke nego zla, kao i sve ostale akcije grofa de Fuentesa.« Turci su poduzeli neke mjere opreza i poslali tridesetak galija sve do otoka Tenedosa259, na ulazu u Dardanele. 601

DOGAĐAJI. POLI TIKA I LJUDI

Francuski kralj nije ozbiljno shvaćao isplovljavanje turske armade. »Mi­ slim da će, pisao je on 15. srpnja, buka biti veća nego učinak«260. Što se tiče kršćanske armade, ona je ulijevala više straha, ali svi su se pitali gdje će udariti, iako je Venecija smatrala da će ona krenuti u Albaniju kako bi ondje zauzela Castelnuovo261. Peti kolovoza princ Giovanni Andrea Doria napustio je Trapani sa svojim brodovima262. U Carigradu, gdje se pretjerivalo s opasnošću, situacija se još jednom neobično preokrenula. Govorilo se o kršćanskoj armadi od 90 galija i 40 galijuna265. A Cigala je, stigavši u Navarin, oprezno ostao u luci sa svojih 40 galija26''. Ipak, nije se radilo o novom Lepantu. Dorijina polazna točka, Trapani, sama po sebi ukazivala je na to da Španjolsku nije zanimao Levant već Sjeverna Afrika. U stvari, španjolska flota spremala se na Alžir. Nadala se da će iznenaditi265 veliku berbersku luku, ali još jednom vrijeme će iznevjeriti sve nade. Armada je, zbog nedostatka hrabrosti pomoćnog zapovjednika, morala skrenuti s puta. Već 14. rujna francuski je ambasador266 u Španjolskoj najavljivao poraz flote, za koji je »objav­ ljeno da se zbio zbog oluje koja ju je zahvatila na četiri milje od mjesta gdje se trebala iskrcati i tako je odbacila i oštetila njene galije da su bili primorani odustali od svojih namjera«. Je li to još jedna propuštena prilika koju valja dodati već dugom popisu propuštenih prilika kršćan­ skih snaga protiv Alžira, prije 1830? Tako su barem mislili u Rimu, gdje je vojvoda od Sesse svjedočio o tome koliko mu je Njegova Svetosl »iskazivala boli zbog nesreće koja je zadesila spom enutu armadu«267. Sveti je otac nadasve mislio da je udaljavanje od Afrike spriječilo jednu plodonosnu intervenciju na Levantu... Tako, na početku 17. stoljeća, ponovno nailazimo na one vječite prepirke između Španjolaca, obuze­ tih Afrikom, i Talijana, usredotočenih na Istok. Dodajmo da bi taj pohod — a u tome se otkriva mediteranski sat — sve da je i uspio, doveo tek do običnog lokalnog rata. Španjolska vojska ne bi susrela tursku flotu. Veliki rat eskadri, teških galija i galijuna, nije uspio ponovno zagospodariti morem. Izvan tih okolnosti, ljudi, računica, planova, jedna opća, moćna i neprijateljska struja suprotstav­ lja se skupom vraćanju na položaje. Na svoj način, dekadencija velikog rata je poput nagovještaja same dekadencije Sredozemlja koja se sigur­ no ostvaruje i postaje već vidljiva u posljednjim godinama 16. stoljeća.

Sm rt Filipa II, 13. rujna 1598.268 U priči o zbivanjima s mediteranske pozornice nismo spomenuli ovdje jedan, međutim, senzacionalan događaj o kojemu je glas obišao more i svijet: smrt Filipa II, koja se dogodila 13. rujna 1598. u dvorcu 6 0 2

Sredozemlje izvan velike povijesti

Escorial, u sucon jedne duge vladavine koja se njegovim protivnicima činila beskrajnom. Praznina? No je li odlazak Razboritog kralja značio i veliku prom­ jenu španjolske politike? U odnosu na Orijent (pokušaj starog Dorije protiv Alžira 1601. neće ništa promijeniti), ona će ostati pretjerano oprezna, ne želeći otvoreni sukob s Turcima269. Španjolski agenti nasta­ vit će sa svojim spletkama u Carigradu ne bi li ugovorili nemogući mir i pokušali izbjeći sukobe... Kad se bude govorilo o ratu, bit će govora samo o onom protiv Berbera, dakle ograničenom ratu. Ni sama Špa­ njolska nije se znatnije promijenila. Jedino nastavljaju djelovali već odavno prisutne snage. To smo rekli osobito tbog onoga što se nazivalo plemićkom reakcijom nove vlasti. Sve se nastavlja; čak i povratak miru, unatoč svojoj sporosti, koji se nameće nakon neredovitih ali velikih napora posljednjih godina vladavine Filipa II. Vervinski mir 1598. djelo je preminulog kralja, engleski mir kasnit će šest godina (1604), mir s Ujedinjenim Pokrajinama više od jedanaest godina (1609). Ali prethodni potezi doveli su i do jednog i do drugog. Ništa ne razotkriva bolje zagonetan lik Filipa II. od njegove zadiv­ ljujuće smrti, o kojoj se tako često pričalo i s toliko patetike da se ustežemo od ponavljanja dirljivih pojedinosti. Svakako, to je smrt jednog kralja i kršćanina neobično uvjerenog u snagu posredničke moći Crkve. Nakon prvih bolnih napadaja bolesti u lipnju, unatoč savjetima liječnika, Filip je dao da ga prenesu u Escorial da ondje dočeka smrt. Borio se, međutim, sa sepsom koja ga je odnijela nakon pedset tri dana bolova i patnji. Ta smrt ne odvija se u znaku gordosti, loga božanstva reformiranog stoljeća270. Kralj ne dolazi u Escorial da umre usamljen; on dolazi tamo gdje su svi njegovi, njegovi mrtvi koji ga čekaju, i dolazi u pratnji svoga sina, budućeg Filipa III, svoje kćeri infantkinje koja se sprema za Flandriju, crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika koji će ga tješiti u njegovoj patnji. Ta je smrt, uz najveću moguću nazočnost, toliko javna, moglo bi se reći ceremonijalna, u najboljem smislu riječi. Njegove posljednje trenutke ne okružuje ni Gordost, ni Samoća, ni Tlapnja, kako se govorilo, već obiteljski skup, vojska svetaca, roj molitvi, u urednoj procesiji koja je sama po sebi lijepo umjetničko djelo. Toga čovjeka za čiji se život govorilo da se sastoji u razlučivanju svjetovnog od vjerskog, kojega su njegovi neprijatelji bez stida ocrnili najapsurdnijim klevetama, kojega su njegovi poklonici malo prebrzo uzdigli do neba, možemo razumjeti u ravnoj liniji najčistijeg vjerskog života, možda u samom ozračju karmelićanske revolucije... 603

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

Ali što je s vladarem, tom povijesnom snagom čije je ime bilo potpora i jamstvo? Kako ona obuhvaća usamljeni i šutljivi lik kakav je bio! Mi povjesničari pristupam o mu na loš način: kao ambasadore, on nas najljubaznije prima, sluša nas, odgovara tihim glasom, često nera­ zumljivo, i nikad nam ne govori o sebi. Tri dana uoči svoje smrti ispovijedao je grijehe svoga života. Ali tko bi mogao biti siguran u njih, u te grijehe zbrajane pred sudom njegove savjesti, više Ш manje praved­ ne u svojim procjenama, više ili manje zabludjele u labirintu dugog života? Tu se smješta jedno od velikih pitanja njegova života, zamućena površina koju valja ostaviti iskrenosti njegova portreta. Ili bolje, njegovih portreta. Koji se čovjek ne mijenja tijekom svoga života? A njegov je bio dug i buran, od portreta Ticijana koji nam prikazuje vladara u njegovoj dvadesetoj godini, do strašne i potresne slike Pantoje de la Cruza, koja nam, na kraju vladavine, vraća tek sjenu onoga što je bio... Ono što možemo o njemu dokučiti, to je vladar koji obavlja svoj posao kralja, u središtu, na raskrižju neprekidnih vijesti koje pred njim, svojim zamršenim i isprepletenim nitima, tkaju platno svijeta i njegova carstva. To je čitač za svojim radnim stolom, koji brzim rukopisom ispisuje napom ene na izvještaje, postrani od ljudi, dalek, zadubljen u misli, vijestima vezan za živuću povijest koja juri prem a njemu sa svih obzorja svijeta. Istinu govoreći, on je zbroj svih slabosti, svih snaga svoga carstva, čovjek ravnoteže. Njegovi pomoćnici, vojvoda od Albe, kasnije Farnese u Nizozemskoj, Don Juan na Sredozemlju, vide samo jedan segment, svoj osobni segment u golemoj pustolovini. I upravo tu leži razlika koja dijeli dirigenta od njegovih izvođača... To nije čovjek velikih ideja: on svoju zadaću vidi u neprekidnom slijedu pojedinosti. Nema ni jedne njegove bilješke koja nije mala, određena činjenica, zapovijed, napomena, čak ispravak pravopisne ili geografske pogreške. Pod njegovim perom, nikad općih ideja ili velikih planova. Ne vjerujem da je riječ Sredozemlje ikad preletjela njegovim duhom sa sadržajem koji joj mi pridajemo, niti izazvala naše uobičajene predodžbe o svjetlosti i modroj vodi; ni da je ona značila određeni udjel velikih problema i okvir jasno zamišljene politike. Jedna istinska geo­ grafija nije bila sastavnim dijelom naobrazbe vladara. Sve su to dostatni razlozi da ta duga agonija, okončana u rujnu 1598, ne bude veliki događaj sredozemne povijesti. I da se ponovno istakne udaljenost biograf­ ske povijesti od povijesti struktura i, još više, udaljenost prostora...

604

N apom ene uz poglavlje 6 1 The rise o f the Spanish Empire in the o ld a n d in the new world, 4. svezak. 2 I'aruia duzdu, Rim, 7. rujna 1592, La leg a zio n ed iR o m a ..., obj. Giuseppe de LEVA 1887. 1, sir. 6-93 Emilio GARCIA GOMEZ, »Esparioles en el Sudan», u: Revista de Occidente, listopad-prosinac 1935, sir. 111. 4 Muerte del Rey de Francia po r un frayle dom inico, Simancas E® 596; E. LAVISSE, op. cif-, VI, 1. str. 298 i dalje. 5 A. Cucino u pismu A. Paruti, Venecija, rujan-listopad 1589, A.cl.S. Venecija, Lei. Com. XH ter. 6 N. KRETSCUMAYR, op. cit., Ill, sir. 42-43, govori o kolovozu i studenom . Čini se da jc primanje bilo u siječnju 1590, Fco de Vera Filipu II, Venecija, 20. siječnja 1590, A.N., K 1674. 7 i., von PASTOR, op. cit., X (njem. izd.), str. 248. 8 I. de Mendoza Filipu III, Venecija, 19. prosinca 1598, A.N., K 1675. 9 (i. МЕСЛТГ1, op. cit., II, str. 814. 10 I koji na prolasku uzrokuju svoje uobičajene štete »... corne è il lor solilo«. Gcnovska Republika H. Picamigliju, Genova, 17. srpnja 1590, A.d.S. Genova, L.M. Spagna 10.249. ] 1 Simancas E° 487. 12 R. HAKLUYT, op. cit., II, str. 285-289, susret na pučini ispred Pantellcrijc. 15 Ali obično navedeni događaji imaju još manje značenje. Vidi kod J. von HAMMERA, op. cit., VII, str. 192-194 i 194, bilješka 1, kod L. C. FÉRAUD, op. cit., str. 86, za jednog žena, za drugog Ramadanova sestra, napušta Tripoli 1584, nakon umorstva svoga muža ili brata, tripolitanskog paše. Odlazeći galijom, odnosi 800.000 dukata, 400 kršćanskih robova i 40 djevojaka. Dobro je prim ljena na putu o d Carigrada do Zantca, ali kod Kefallenije napada je Emo, zapovjednik mletačke (lote. Galija jc zaplijenjena, Muslimani masakrirani. Incident je okončan dogovorom zahvaljujući posredovanju sultanijc; limu će biti odrubljena glava, a njegov plijen vraćen ili nadoknađen. Prema R. ÎIAKLUYI’IJ, op. tii., (11, str. 190), koji dogadaj smješta u listopad 1585, oslobođeno jc 150 zarobljenika. Na galiji su bila dva Engleza koje je Ramadanov sin dao u Djcrbi obrezati. 14 Charles-André JULIEN, H istoire d e l'Afrique d u Nord, op. cit., sir. 538. 15 L.C. FÉRAUD, op. cit., str. 83. 16 Ch.-André JULIEN, op. cit., str. 537. 17 Juan de C om oça Filipu II, Venecija, 4. veljače 1589, A.N., K 1674. 18 Miranda Filipu II, Napulj, 18. veljače 1589, Simancas П® 1090,1° 21. 19 Juan de C ornoça Filipu II, Venecija, 9. svibnja 1589, A.N., K 1674. 20 Miranda Filipu II, Napulj, 12. travnja 1589, Simancas E° 1090, Г 35. 21 Isti istome, ibid., f 53. L’A delantado d e Castille Filipu II, Gibraltar, 13. svibnja 1589, Simancas E® 166, f 72. 22 J. de Cornoça Filipu II, 9. svibnja 1589, A.N., K 1674. Polazak 30 galija, Carigrad, 22. lipnja 1589, A.N., K 1674; M iranda Filipu 11, 8. srpnja 1589, Simancas E° 1090, Г583; Fco de Vera Filipu II, Venecija, 8 . srpnja 1589, A.N., K 1674. 25 Miranda, prethodna bilješka. 24 Miranda Filipu II, Napulj, 14. srpnja 1589, Simancas E® 1090, f®89. 25 Izvještaj s Levanta, 27. srpnja i 1. kolovoza 1589, A.N., K 1674. 26 F*0 de Vera Filipu II, 5. kolovoza 1589, A.N., K 1674, iste obavijesti; M iranda Filipu 11, Napulj, 12. kolovoza 1589, Simancas E® 1090,1° 105. 27 Potkralj Sicilije (Filipu II?), Palermo, 17. kolovoza 1589, Simancas E® 1156.

605

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

28 Vidi pretposljednu bilješku. 29 O datle i uzaludnost obram benih m jera koje poduzim a g ro f Alba, potkralj Sicilije: Alba Filipu II, Palermo, 22. svibnja 1589, Simancas E° 1156. 30 J. de Cornoça Filipu 11, Venecija, 13. svibnja 1589, A.N., K 1674. 31 Isti istom e, Venecija, 10. lipnja 1589, ibid. 32 M iranda Filipu II, Napulj, 18. rujna 1589, Simancas E® 1090,1° 124. 33 Rclacion del viaje que hizieron las galeras d e la religion d e Sant Juan que estan al cargo del c om endadorS egrevilleen ausencia del General d e la Religion, 1589, Simancas F.0 1156. 34 Miranda Filipu II, Napulj, 18. rujna 1589, Simancas E° 1090. 35 Carigrad, 8. prosinca 1589, A.N., K 1674, F00d e Vera Filipu II, Venecija, 2. prosinca 1589, A.N., K 1674; isti istome, 22. prosinca 1589, ibid. 36 Palermo, 25. studenog 1589, E® 1156. 37 Alphonse ROUSSEAU, Annales Tunisiennes, op. cit., str. 33. 38 Carigrad, 2. ožujka 1590, Simancas E° 1092, Г 18. 39 Carigrad, 16. ožujka 1590, A.N., K 1674. 40 F‘w de Vera Filipu U, Venecija, 31. ožujka 1590, A.N., K 1674. 4 I G ro! Alba Filipu 11, Palermo, 7. travnja 1590, Simancas E° 1157. 42 I710 de Vera Filipu 11, Venecija, 14. travnja 1590, A.N., K 1674. 43 Miranda Filipu II, Napulj, 14. kolovoza 1590, Simancas E® 1090,1° 15. 44 Longlće kralju, Madrid, 15. kolovoza 1590, obj. A. MOUSSET, op. cit., str. 401. 45 Carigrad, 27. travnja 1590, A.N., K 1674. 46 Dana 25. travnja 1590, Relacion q u e y o J u a n S a rm iento b a g o p a r a informacion d e V. Ex 11d el viaje que hize p a ra la isla d e Tabarca en Berveria d e orden d e V. Ex?, Simancas E° 1157. 47 Ibid. 48 Kralju, Simancas E® 1157. 49 Carigrad, 25. svibnja 1590, A.N., K 1674; Alba Filipu II, Palermo, 2. lipnja 1590, Simancas F.® 1157, 50 Alba Filipu II, 5. svibnja 1590, Simancas E® 1157. 51 Simancas E® 1092, f° 32. 52 A.N..K 1674. 53 Alba Filipu II, Palermo, 2. lipnja 1590, Simancas E° 1157. 54 Carigrad, 8. lipnja 1590, A.N., K 1674. 55 F. BRAUDEL, u: Rev. Afric., 1928. 56 G.A. Doria Filipu II, 6. lipnja 1594, Simancas E®492. 57 O kralju Kouka, vidi prethodnu bilješku i njenu analizu, F. BRAUDEL, »Les Espagnols en Algérie«, u: H istoire et H istoriens d e l'Algérie, 1930, str. 246. O sličnom incidentu, afričkim utvrdam a koje bi valjalo srušiti, vojvoda de Maqueda Filipu П, Messina, 12. kolovoza 1598, Simancas E® 1158. 58 J. von HAMMER, op. cit., VII, str. 264. 59 J.W. ZINKE1SEN, op. cit., III, str. 802. 60 Ibid., str. 803. 61 Fco de Vcra Filipu II, Venecija, 14. travnja 1590, A.N., K 1674 »... con que bavian baxado los talleres d ie z asperos coda uno*. 62 D. Ihigo de Mendoza Filipu II, Venecija, 9. rujna 1590, aut., A.N., K 1677. 63 O posljednjem stanju problem a, Vuk VINAVER, »Der venezianische Goldzechin in der Republik Ragusa«, u: Bollettino dell'Istituto d i Storia della Società e delto Stato veneziano, 1962.

606

Sredozem lje izvan velike povijesti 64 Dana 12. lipnja 1590, R. HAKLUYT, o p . c it., 11, str. 294-295. Sporazum ćc bili zaključen 1591 J W- ZINKEISEN, o p . c i t ., Ш, str. 657. 65 J.W. ZINKEISEN, o p . c i t ., III, str. 582.

66

I b id .

1*° de Vera Filipu 11, Venecija, 3. ožujka 1590, A.N., K 1674; J.W. ZINKEISEN, op. Ш, str. 623. 68 Isti istome, Venecija, 3- rujna 1589, A.N., K 1674. 69 Carigrad, 5. siječnja 1591, A.N., K 1674. 70 J.W. ZINKEISEN, o p . c i t ., 111, str. 581. 71 I b i d ., str. 585. 72 J. von HAMMER, o p . c i t ., VII, str. 297. 73 A.N., K 1677. 74 Carigrad, 18. travnja 1601, A.N., K 1677. 7 s, Carigrad, 4. svibnja 1601, i b i d . O tim incidentima iz 1601, njihovim uzrocima i onome Sto im je prethodilo, vidi također, Carigrad, 27. ožujka 1601, A.N., K 1630; Inigo de Mendoza Filipu 111, Venecija, 13. svibnja 1600, aut. K 1677; Lemos Filipu Ш, Napulj, 8. svibnja 1601, K 1630; F*0 de Vera Filipu HI, Venecija, 5. svibnja 1601, K 1677, i Carigrad, 29. studenog 1598, K 1676. 76 J. von HAMMER, o p . c i t ., VII, i J.W. ZINKEISEN, o p . c i t ., t. 111. Nekoliko datuma: 159-t, osvajanje Novigrada od carske vojske; 1595, Turci osvajaju Giavarino, veliko uzbuđenje medu kršćanima, G. MECATTI, o p . c it., 11, str. 799; 1598, ponovno osvajanje Glavarina, Simancas E° 615; 16. svibnja 1598, 1° de Mendoza Nj. V., Venecija A.N., K 1676, gnjev sultana na vijest o osvajanju Giavarina; 11. travnja 1598, Ie Mendoza Nj. V., vijest o osvajanju Giavarina stiže u Veneciju 6. travnja, A.N., K 1676; 5. prosinca 1598, Inigo de M. kralju, Venecija: zadovoljsrvo MleČana kad su saznali da su carske snage obustavile opsadu Đudima; 28. studeni, I°de M endoza Nj. V., Turci su obustavili opsadu Vadarina, a carska vojska Budima, A.N., K 1676; 20. listopada, lažna ali nerazglašena vijest o osvajanju Budima, Ie de M endoza, A.N., K 1676; 4. studenog 1600: F™ de Vera Nj. V., Venecija, A.N., K 1677, Turci osvajaju Kanjižu 22. listopada; 11. kolovoza 1601: A.N.. K 1677, poraz Transilvanaca o d carske vojske kod Gorosla; 21. listopada 1601: poraz »Pisca«, slavljen naveliko, Carigrad, 21. listopada 1601, A.N., K 1677; 10. studeni 1601 : poraz »Pisca« nije sm atran sigurnim. F*0 de Vera Nj. V., Venecija, A.N., K 1677; 1. prosinca 1601: neuspjeh carskog juriša na Kanjižu, Fco d e Vera Nj. V., Venecija A.N., K 1677. 77 Carigrad, 4. svibnja 1601, A.N., K 1677. Istina, radi se sam o o četiri galije. 78 G. MECATTI, op. cit., II, str. 789, str. 809. 79 Ibid., str. 790. O misiji kardinala Borghesea u španjolskoj, vidi u putu Klementa Vili, 6. listopada 1593, obj. A. MOREL FATIO, L ’E spagne a u X V f et a u X V lf siècle, str. 194 i dalje. 80 Conscjo sobre cartas de Fco d e Vera, svibanj 1594, Simancas E° 1345. Španjolska predbacuje Veneciji i zbog n jene politike naklonjene Henriku IV. 81 J W ZINKEISEN, op. cit., IH, str. 587. 82 (i. MECAÏTI. op. cit., II, str. 800 (1595), N. JORGA, op. cit., III, str. 211. 83 N JORGA, Storia de i Rom eni, str. 2138 i ( j . МЕСЛТП, op. cit., str. 801. 85 Fco de Vera Filipu III, Venecija, 5. svibnja 1601, A.N., K 1677. 86 Carigrad, 17. ožujka 1601, A.N., K 1677. 8' Tako je početkom 1600, okoTemiŠvara, D. Inigo d e Mendoza Filipu III, Venecija, 26. veljače 1600, A.N., K 1677, i kao 1598. uz pom oć Transilvanaca i tijekom zime (3. siječnja 1598), A.N., K 1676. 88 Beč, 28. ožujka 1598, A.N., K 1676. 67

c it.,

607

DOGAĐAJI, POLITIKA! LJUDI

89 P. PARIJTA, op. cit., sir. 15 i 16. 9U Ihigo de Mendoza Filipu 111, Venecija, 19- prosinca 1598, A.N., K 1676. 91 Isti istome, 11. srpnja 1598, ibid. (11. a ne 18. srpnja, kako to upućuju razvrsta­ vanja u arhivima). 92 Juan de Scgni s M enorce Filipu II, Carigrad, 3. studenoga 1597, A.N., K 1676. Turski vojnici dezertiraju i sklanjaju se u kršćanska sela. 93 J.w . ZINKEISEN, op. cit., 111, str. 609- Glasine o miru: vojvoda o d Sesse Filipu III, Rim, 1-i. srpnja 1601, A.N., K 1630; D. Inigo de M endoza Filipu III, Venecija, 1. kolovoza 1600, K 1677; isti istome, Venecija, 27. svibnja 1600 (ako se caru n e pom ogne novcem, on će sklopiti mir), ibid. 94 Carigrad, 17. srpnja 1601, A.N., K 1677; Golali kaže jedno pism o iz Ankarc, 10. prosinca 1600, ibid. I ranije, lhigo de M endoza kralju, Venecija, 8 . kolovoza 1598, K 1676, ali da li to »Pisca« tada zovu (ili smatraju) sultanom Mustafom? 95 Ankara, 10. prosinca 1600, prijepis, A.N., K 1677. 96 Carigrad, 8. i 9. rujna 1601, A.N., K 1677. 97 Carigrad, 21. listopada 1601, A.N., K 1677, njegov poraz od Hasan-paše. Vojvoda od Sesse Filipu 111, Rim, 9. prosinca 1601, A.N., K 1630, Hasan-paša, jedan od sinova M chmcda Sokolovića. 98 J.W. ZINKEISEN, op. cit., Ill, sir. 613-614. 99 Paul MORET, Histoire de Toulon, 1943, str. 81-82. 100 Maurice WILKINSON, The last pha se o f the League in Provence, London, 1909, str. 1 . 101 M uerte de l rey de Francia, Simancas E° 597. 102 Charles DUFAYARD, Le C onnétable d e Lesdiguières, Pariz, 1892. 103 Nestaje 15. kolovoza 1595, E. LAVISSE, op. cit., VI, 1, str. 399. 104 O d ’Épernonu, Léo MOUTON, Le D uc et le Roi, Pariz, 1924. 105 D. Pedro de Acuna Filipu II, Rosas, 19. rujna 1590, Simancas E° 167,1° 218. Loše vrijeme spriječilo je da se sruši tvrđava u Brisconu. Izvještaj d. Martina d e Guzmana prem a obalnim pilotima; galije se ne smiju vratiti zbog lošega vrem ena koje traje dva do tri mjeseca y entrar en el golfo de N arbona y costearle es m ucho peor. Markiz de Torilla (Andrea Doria) Nj. V., Palamos, 28. rujna 1590, Simancas E° 167, P 223, ukazuje na teškoće da se za lošeg vrem ena blokiraju obale Languedoca. Isti istome, ibid., 1° 221, o teškoćama da se dosegne tvrđava Briscon. 106 Vijećnici Barcelone Filipu II, 7. srpnja 1588, Simancas E® 336, Г 157. Lista del dinero y mcrcadurias que han tornado los de Mos. de Envila a cathalanes cuyo valor passa de 30 U escudos (1588). Simancas E° 336 (s. Г), Manrique? Montmorencyju, 26. travnja 1588, Simancas E®336, Ie 152. 107 Španjolski izvještaj, 8. svibnja 1590, A.N., K 1708. 108 Španjolci su se domogli jedne barke natovarene oružjem u utvrdi Livorna, Andrea Doria Filipu U, Rosas, 13- kolovoza 1590, Simancas E° 167,1° 219. 109 A N., K 1708. 110 Svibanj 1590, AN., K 1708. 111 Joyeuse Martinu de Guzmanu, Narbonne, 12. lipnja 1590, A.N., K 1708. 112 Joyeuse Nj. V., 22. lipnja 1590, Simancas E° 167,1° 154. 113 Joyeuse D. Martinu de Idiâquezu, Narbonne, 10. srpnja 1590, A.N., K 1449, istovjetna obavijest D.J. de Idiâquezu. 114 Joyeuse Filipu II, Narbonne, 10. srpnja 1590, AN., K 1449. 115 D. Pedro de Acuna Filipu 11, Rosas, 13. kolovoza 1590, Simancas E° 167, Г 220. 116 Pedro de Acuna kralju, Perpignan, 13- kolovoza 1590, A.N., K 1708. 117 D.J. de Cardona Filipu II, Madrid, 30. kolovoza 1590, Simancas E® 167, Г 189.

608

Sredozemlje izvan velike povijesti 118 0. LAVISSE, op. cit., VI, 1, str. 353. Usp. SAMAZOUILM, Catherine de Bourbon, régente de Béarn, 1868. Antonio Pérez i njegovi prijatelji skupljaju čete u Béamu... Antonio Pérez y otros caballeros que benieron a beam e hazen bazer estagente en fa v o r de los Aragoneses... Izvještaj 1592, Simancas E° 169119 E. LAVISSE, op. cit., VI, 1, str. 352. 120 Dcndaldeguy, Villarsov izaslanik, Katoličkom kralju, Brionnez, 4. studenoga 1592, kopija, A.N., K 1588. 121 Ibid. 122 Diego d e Ibarra Filipu 11, Pariz, 15. veljače 1593, A.N., K 1588. Cijela se Liga tada poljuljala. Vidi pismo markiza de Villarsa Filipu II, Auch (?), 5. veljače 1593, A.N., K 1588. 123 Vojvoda de Joyeuse um ro je u siječnju 1592. Novi vojvoda (njegov sin ili njegov brat?) Ange, koji skida kapucinslđ plašt da bi mogao preuzeti nasljedstvo, susreće se s Montmorencyjem u Mas d'Azilleu i d'Olonzacu. Primirje, tada potpisano na jednu godinu, nije trebalo okončati. Vojvoda d e Joyeuse povukao se u Toulouse i nastavio borbu protiv Henrika IV (|oyeuse Filipu II, Toulouse, 10. ožujka 1593. A.N., K 1588). On je ostao na plaći Španjolske. 124 Victor L. BOURRILLY i Raoul BUSQUET, H istoire d e Provence, Pariz, 1944, str. 92. 125 Ibid. 126 8. svibnja 1590, A.N., K 1708. 127 V.L. BOURRILLY i R. BUSQUET, op. cit., str. 91, R. BUSQUET, H istoire de Marseille, Pariz, 1945, str. 224 i dalje. 128 V.L. BOURRILLY i R. BUSQUET, op. cit., str. 92-93. 129 Ibid., str. 93. 130 Don César d ’Avalos Filipu 11, Aix, 4. ožujka 1592, Simancas E° 169,1° 103131 Isti D. J. de Idiaquezu, Antibes, 7. kolovoza 1592, Simancas E° 169, P 45. 132 D o n ju sep e de Acuna D. D °de lbarri, 13. rujna 1592, kopija, A.N., K 1588. 133 V.J. BOURRILLY i R. BUSQUET, op. cit., str. 93. 134 E. LAVISSE, op. cit., VI, 1, str. 384. 135 Léo MOUTON, op. cit., str. 40. 136 A.N., K 1596, br. 21 i 22, navod Léo MOUTON, op. cit., str. 42 i bilješka, str. 43Zahtjevi provansalskih »katolika«, 8. prosinca 1594, A.N., K 1596. Odluka državnog savjeta, 1. veljače 1595, A.N., K 1596. 137 Accordi di Mon° de Pem one con S. Mtà, kopija na francuskom, Saint-Maximin, 10. studenoga 1595, A.N., K 1597, vidi Léo MOUTON, op. cit., str. 44, bilješka 2. Sporazum sa Savojom kasnije u kolovozu 1595 (Disciffrati del Duca de Pem one, Saint-Tropez, 11. prosinca 1595, A.N., K 1597). Usp. dokum ent bez datum a Л.Е., Esp. 237, P 152. 138 Estât de villes qui recognoissent l’authorité de M onseigneur le duc d ’Épernon, A.N., K 1596 (navodi i »gradove« koje posjeduje u Dauphinćji, Touraineu, Angoumoisu, Saintongeu). Isti dokum ent na španjolskom, Lista d e la s villas d e Provenza... Л.Е., Esp. 237, P 152. Podnesak o onom e što je pod zapovjedništvom gospodina d ’Épem ona, s.d. A.N., K 1598. 139 Charles de Savigny, s. de Rosne; njegova uloga u Fontaine-Française u, Т.Л. d ’AUBICNÉ, op. cit., IX, str. 55 i dalje. 140 Dana 12. rujna 1594, kopija, A.N., K 1596. Potreba da Henrik IV. p o d e u Lyon. Nuevas generales que han venido d e Paris en 26 d e noviem bre (1594, A.N., K 1599). 141 E. LAVISSE, op. cit., VI, 1, str. 401. 142 Ibid., str. 405; Léo MOUTON, op. cit., str, 47. 143 Léo MOUTON, op. cit., str. 47. 144 Ibid., str. 4 7 ^ 8 .

609

DOGAĐAJI, POLITIKA 11JUDI

145 Étienne BERNARD, Discours véritable d e la prise et réduction d e M arseille, Pariz i Marseille, 1596. 146 Jedan dokum ent s.đ. (A.N., K 1708) spom inje zahtjeve Marseillca za isporukom žita ili u O ranu ili na Siciliji. Grad također traži da ga se oslobodi dviju d'É pem onovih galija koje gusare pučinom ispred grada. 147 R. BUSQUET, op. cit., str. 226 i dalje. 148 Ibid., str. 231. 149 Nuevas d e Provenza, 1594, Simancas E° 341. 150 Ibid. 151 10.000 salmi žita dobivenih 1593- na Siciliji, A.N., K 1589. 152 Louis d ’Aix, Charles de Casaubt, Jehan Tassy Filipu II, Marseille, 16. studenoga 1595, A.N., K 1597. Tom je pism u prethodilo p ism o-preporuka Andrce D orije Filipu II, Genova, 13- studenoga 1595, A.N., K 1597 B 83. 153 A.N., K 1597 B 83154 R. BUSQUET, op. cit., str. 240. I nadasve sporazum priprem ljen sa Španjolskom dugo unaprijed, vidi bilješku 151, i kardinal Albert Filipu II, Marseille, 7. rujna 1595, A.N., K 1597. 155 S.d., A.N., K 1597 Đ 83156 Ibid. 157 Antonio de Q uinones Filipu II, Marseille, 1. siječnja 1596, A.N., K 1597; Carlos Doria Filipu II, Marseille, 1. siječnja 1596, ibid. 158 Puntos de lo d e M arsella, A. N., K 1597. 159 Los disputados d e Marsella a Don J u a n d e Idiàquez, Barcelona, 12. veljače 1595, Simancas E° 343, Г 92 (kancelarijski sažetak). 160 R. BUSQUET, op. cit., str. 245. 161 Ibid. 162 E. LAVISSE, op. cit., VI, 1 , str. 264; ibid., str. 342 i dalje, o trgovačkom buđenju. 163 S.d., oko 1596, Simancas E° 343164 S.d., A N., K 1597, B 83165 A.N., K 1596. 166 Referenca, bilješka 163. 167 U tekstu produžetka primirja, 3- srpnja 1596, A.N., K 1599, ukazuje se na to da će svaka strana skupljati danak u zemljama koje drži. Novac se m ora poslati, inače će M ercoeur pregovarati, M °de Ledesma Filipu 11,20. siječnja 1598, A.N., K 1601. Mercoeur Filipu II, Nantes, 24. ožujka 1598. (A.N., K 1602) nagovještava m irs Hcnrikom IV. i traži da ga se zaposli u Ugarskoj. 168 Filip II. vojvodi od Albuquerquea, Madrid, 10. srpnja 1595, Simancas E° 175,1° 290. 169 Izvještaj gospodinu grofu de Fuentcsu, 12. ožujka 1595, A.N., K 1599. 170 Déclaration des causes qui o n t m eu la royne d'Angleterre à déclarer la guerre au roy d ‘E spagne, Claude de M onstr’oeil, 1595, A.N., K 1599. 171 Mendo de Ledesma Filipu II, Nantes, 25. lipnja 1597, A.N., K 1600. 172 E. LAVISSE, op. cit., VI, 1, str. 410. 173 Nedostatak novca, od veljače (Rclattionc summaria del danaro che si presuppone manca nello stato di Milano, 12. veljače 1597, Simancas Ee 1283). O kretanju četa, Filip II. zapovjedniku Kastilijc, Madrid, 7. travnja 1597, Simancas E° 1284,1° 126. Isti istome, 2. svibnja 1597, ibid., P 125. Vrhovni zapovjednik Filipu U, Milano, 12. svibnja 1597, ibid., P 86. 174 O pomoći Savojcu: Filip II. kastilijskom konetablu, Saint-Laurent, 28. travnja 1597, Simancas E° 1284, P 116; konetabl kralju, Milano, 12. svibnja 1597,1° 83; isti istome, 23. srpnja, P 55; kralj konetablu, 8. kolovoza 1597, P 122.

610

Sredozemlje izvan velike povijesti 175 Velasco Filipu II, Milano, 16. studenoga 1597, Simancas П° 1283, Г 2. O slučaju Ferrnrc, njegovo pismo od 4. studenoga (I® 5) i (E® 1283 bez P) 5. studenoga 1597, Relacion de las prcvenciones que S. S ... O Švicarcima, pismo Filipa 11. od 31. srpnja (F° 284, P 123) i konetabla od 23- srpnja (E® 1283, P 55), od 7. listopada (ibid., P 4). O Amicnsu, njegovo pismo od 25. listopada 1597 (E® 1283). Ističem prijevoz četa 1597. iz Italije u Španjolsku, osobito tcrcij Napuljaca D. Cesarn dc Ebolija koji dubrovačkim navama stiže 7. kolovoza u Alicante, D. Jorge Piscina? Filipu II, Alicante, 8. kolovoza 1597, ibid. (6 dubrovačkih nava). Te su nave »q. llcvan cl tercio de César de Rboli« zatim poslane u Fcrrol (princ Doria Filipu II, Cadiz, 21. kolovoza 1597, Simancas E® 179). O dolasku jednog konvoja (2 broda stigla iz Španjolske u Calais, 40 najavljenih brodova s 4.000 Španjolaca D. Sancha de Leyve, a možda i novac): Frangipani Aldobrandiniju, Bruxelles, 27. veljače 1598, Corresp., II, str. 298-299). 176 Pogledajte od 1593, neobične prim jedbe Williama Rogcra »Burleyu« i F.sscxu (nedaleko Louviersa, 1. svibnja 1593, A.N., K 1589) ili još bolje o novčanoj pom oći Italije Nizozemskoj i Henriku IV, J.B. de Tassis Filipu 11, Landrecies, 26. siječnja 1593, A.N., K 1587, bilješka Filipa II. 177 R. GALLUZZI, op. cit., V, str. 302, Berthold ZELLER, Henri IV et M arie d e Médicis, Pariz, 1877, str. 17. 178 U vezi s mojim rukopisom (1922), La p a ix d e Vervins, napisanim pod njegovim vodstvom. 179 O slučaju Ferrare: I°de Mendoza Filipu II, Venecija, 3. siječnja 1598, A.N., K 1676 (ckskomunikacija D. Cesarea). Lo platicado y rcsuclto cn materia dc Ferrara en conscjo de Estado..., 7. siječnja 1598, que Cesare d ’Estc se soum ette, Simancas E® 1283, 1° de Mendoza Filipu II, Venecija, 10. siječnja 1598, A.N., K 1676. Accordi latti tra la Santa Seda Apostolica et D. Cesare d ’Este, 13. siječnja 1598, ibid., 1®dc Mendoza Filipu II, Venecija, 24. siječnja 1598, A.N., K 1676: isti istome, 31- siječnja 1598, ibid. 180 Dana 25. rujna 1597, Corresp., II, str. 229. 181 Ratifikacija Vervinskog mira od strane francuskog kralja, Pariz, 5. lipnja 1597, A.N., K 1602. 182 Problem koji je u širokim crtama iznio Pierre CHAUNU, »Sur le front de l’histoire des prix au XVIe siècle: de la mercuriale d e Paris au port d ’Anvers«, u: Annates H.S.C., 1961. 183 J W. ZINKE1SEN, op. cit., III, str. 124. 184 Španjolski izvještaj od 5- siječnja 1591, A.N., K 1675. Brojne pojedinosti o tim intervencijama koje, po mom mišljenju, m ogu ostati u sjeni (j.W. ZINKEISEN, op. cit., III, str. 629 i dalje.) 185 Vidi prethodnu bilješku. 186 J. de Segni s Menorce Filipu II, Carigrad, 7. siječnja 1591, A.N., K 1675. 187 Dana 7. siječnja, 19- siječnja 1591 ,ib id . Iz Carigrada, 19. siječnja 1591, ibid. Sultan francuskom kralju, zaplijenjeno pismo, tal. kopija, siječanj 1591, ib id .; također sultan engleskoj kraljici, ibid. 188 Prethodna bilješka. 169 Izvcštaj m letačkog am basadora s Levanta, A.N., K 1675. 190 Izvještaj iz Carigrada, 16. veljače 1591, A.N., K 1675. 191 Fco d e Vera Nj. V., Venecija, 2. ožujka 1591, A.N., K 1675. 192 isti istome, Venecija, 16. ožujka 1591, ibid.-, izvještaj iz Carigrada, 16. ožujka 1591, koji je prenio carski am basador, ibid. 193 1*° d e Vera Nj. V., Venecija, 30. ožujka 1591, A.N., K 1675. 194 Isti istome, Venecija, 4. svibnja 1591, A.N., K 1675. 195 Dana 11. svibnja, ibid. 196 Ibid.

611

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

197 Carigrad, 2. ožujka 1591, A.N., K 1675. 198 Fco de Vera Filipu II, Venecija, 17. travnja 1591, A.N., K 1675. 199 Carigrad, 12. lipnja 1591, ibid. 200 Carigrad, 15. lipnja 1591, ibid. 201 Op. cil., II, str. 785. 202 J.W. ZINKEISEN, op. cil., Ill, str. 623. 203 Vidi bilješke 186 i 187 na prethodnoj strani. 204 Venecija, 8 . lipnja 1589, A.N., K 1675. 205 Njegovo već navedeno pismo, bilješka 1. Njegovo ime Castelie s ligaturom iznad slova i prem a m ome čitanju koje nije bilo m oguće provjeriti. 206 Slijedim ovdje ne tekst iz Carigrada, nego sažetak kancelarije sa poleđine pisma. 207 ... Que venga con dineros. 208 Napulj, 15. veljače 1592, Simancas E° 1093, Ie 8. 209 Miranda Filipu II, Napulj, 8. rujna 1592, ibid., Ie 79210 Isti istome, Napulj, 25. listopada 1592, ibid., P 91. 211 Isti istome, Napulj, 16. studenoga 1592, ibid., P 9 3 . 212 F10 d e Vera Filipu 11, Venecija, 29. lipnja 1591, A.N., K 1675. 213 Pietro G1ANNONE, Istoria civile d el Regno d i Napoli, Haag, 1753, t. rv, str. 283, 1593, a ne 1595, kao što sm atra A. BALLESTEROS Y BARETTA, op. cit., usporedi bilješku 226. 214 Vidi bilješku 226. 215 Les aventures d u capitain A. de Contreras, preveo i uredio Jacques BOULENGER, op. cit., str. 14. 216 Dana 21. rujna 1599, Arcbivio storico italiano, t. IX, str. 406. 217 1*° tic V en Filipu H, Venecija, 6. kolovoza 1594, Simancas E° 1345 i 20. kolovoza, ibid. 218 Carlo d ’Avalos Filipu II, Otrant, 25. kolovoza 1594, Simancas E° 1094,1° 89219 Olivarčs Filipu II, Palermo, 8. rujna 1594, Simancas E° 1138. Tada valja smjestiti i paljenje Kcggia i pljačku nekoliko brodova na pučini ispred Messine. Carlo Cigala grofu Olivarčsu, Chios, 3. studenoga 1594, Simancas E° 1158 i retrospektivne upute, 15. siječnja 1597, Simancas E® 1223. G. MECATTI, op. cit., II, str. 789-790. 220 Miranda Filipu 11, Napulj, 9. rujna 1594, Simancas E° 1094, f° 99221 Olivarčs Filipu U, Palermo, 15. rujna 1594, Simancas E° 1158. 222 Miranda Filipu II, Napulj, 11. listopada 1594, Simancas E° 1094, P 110. 223 F*10 dc Vera Filipu II, Venecija, 19. kolovoza 1595, Simancas E° 1346. 224 Miranda Filipu II, Napulj, 19. kolovoza 1595, Simancas E° 1094, P 181. 225 Isti istome, Napulj, 24. kolovoza 1595, Simancas E° 1094, P 170. 226 Ukazujem na tvrdnje A. BALLESTEROS y BARETTE, op. cit., IV, 1. sir. 169, o Cigalinoj pljački Reggia 1595. i pljački Patrasa, i odm azdam a Španjolaca o kojima nisam našao ni spom ena u dokum entim a koje sam pregledao. Ta je tvrdnja iznesena bez dokaza, i ne mogu je izreći u svoje ime. Vidi bilješku 219. 227 V. LAMANSKY, op. cit., str. 493-500. 228 Koja je upravo stigla u Navarin. Olivarčs Filipu 11, Napulj, 24. rujna 1596, Simancas E° 1094, P 258. 229 G.A. Doria Filipu II, Messina, 8. kolovoza 1596, Simancas E° 1346. 230 Isti istome, Messina, 13- kolovoza 1596, ibid. 231 Olivarčs Nj. V., Napulj, 24. rujna 1596, Simancas E° 1094, P 258. 232 Ibid. 233 Inigo de Mendoza Nj. V., Venecija, 7. prosinca 1596, A.N., K 1676. 234 Isti istome, Venecija, 5. travnja 1597, A.N., K 1676.

612

Sredozemlje izvan velike povijesti 235 236 237 238 239

Isti istome, Venecija, 14. lipnja i 5. srpnja 1597, ibid. Isti istome, Venecija, 2. kolovoza 1597, ibid. Dana 9. kolovoza 1597, ibid. Dana 18. listopada 1597, ibid. Pisma od 14. veljače 1598, 14. travnja, 4. srpnja, 18. srpnja, 8. kolovoza 1598, o Cigalinom napredovanju, ibid. 240 Venecija, 29. kolovoza 1598, ibid. 241 Pisma od 12. rujna 1598, ibid. 242 Dana 30. rujna 1598, ibid. 243 Maqucda Filipu 11, Messina, 28. rujna 1598, Simancas E° 1158. 244 J. von HAMMER, op. cit., VII, str. 362 i bilješka 2. 245 1. de Mendoza Filipu 111, Venecija, 19. kolovoza 1600, A.N., K 1677. 246 Nadvojvoda Albert Juanu Carillu, Bruxelles, 14. rujna 1600, Aff. des Pays-Bas, 1. VI, str. 33. Henrik IV. Rochcpotu, Grenoble, 26. rujna \6QQ, Lettres inédites d u roi Henri JVàM . de Villiers, obj. Eugène HALPHEN, Pariz, 1857, sir. 46. 247 Henrik IV. Villiersu, 27. veljače 1601, ibid., str. 12-13. 248 J. Вл de Tassis Filipu 111, Pariz, 5. ožujka 1601, A.N., K 1677. 249 F40 de Vera Nj. V., Venecija, 31. ožujka 1601, ibid. 250 Isti grofu Fuentčsu, Venecija, 14. travnja 1601, ibid. 251 Ili Coresi, F*0 de Vera Filipu III, Venecija, 21. travnja 1601, ibid., iz Venecije će krenuti 2. svibnja (isti istome, 5. svibnja, ibid.). 252 Isti istome, 14. travnja 1601, ibid. 253 Dana 24. travnja 1601, Lettres inédites d u roi Henri IV à M. de Villiers, op. cit., str. 19. 254 Ibid., str. 29. 255 F00 de V en Filipu III, Venecija, 5. svibnja 1601, A.N., K 1677. 256 Henrik IV. Villiersu, 16. svibnja 1601, Lettres... d u roi H enri IV..., op. cit., str. 26. 257 Carigrad, 17. i 18. lipnja 1601, A.N., K 1677. 258 Villiersu, Lettres... d u roi H enriIV..., op. cit., str. 36. 259 Carigrad, 2. i 3. srpnja 1601, A.N., K 1677. 260 Rochepotu, Lettres... d u roi H enri IV..., op. cit., str. 98. 261 F*0 de Vera Filipu 111, Venecija, 28. svibnja 1601, A.N., K 1677, H enrik IV. Villiersu, 3. rujna 1601, lettres..., op. cit., str. 44-45. 262 Sessa Filipu 111, Rim, 17. kolovoza 1601, A.N., K 1630. 263 Carigrad, 26. i 27. kolovoza 1601, A.N., K 1677. 264 Carigrad, 8 . i 9. rujna 1606, ibid. 265 A. d ’AUBIGNÉ, op. cit., IX, str. 401 i dalje. 266 Henrik IV. Villiersu, Fontainebleau, 27. rujna 1601, Lettres..., op. cit., str. 48. 267 Sessa Filipu III, Rim, 6. listopada 1601, A.N., K 1630. 268 Najpodrobniji narativni izvor je onaj P. de SEPULVEDE, Sucesos d el Reinado de Felipe II, obj. J. ZARCO, C iudad d e Dios, CXI d o CXIX. H istoria d e varios sucesos y de las cosas (izd. Madrid, 1924). Medu opisima suvrem enih povjesničara, Jean CASSOU, La vie de Philippe II, Pariz, 1929, str. 219 i dalje, i Louis BERTRAND, Philippe II à l ’E scorial, Pariz, 1929, pogl. VII, »Comment m eurt un roi«, str. 228 i dalje. 269 O prisutnosti Juana de Segnija s M enorce u Carigradu doznajem o iz njegova pisma Filipu II, 3- studeni 1597, A.N., K 1676. Uoči tridesetgodišnjegrata pokušaj carskih snaga da definitivno oslobode Španjolsku toga tereta ili tih prijetnji, akcija u vezi s barunom MoUanom. Godine 1623, pregovori u rukama Giovannija Battistc M ontalbana, plan o trajnom m iru s Turcima i o skretanju mirodija preko Bliskog istoka, čak uz pom oć Poljaka. Usp. F. WATJEN, D ie Niederlander, op. cit., str. 67-69. 270 Jean CASSOU, op. cit., str. 228. 613

ZAKLJUČAK

Dvadeset je godina otkako je ova knjiga u optjecaju, otkako se na nju pozivaju i njome služe, kritiziraju je (vrlo malo) ili hvale (prečesto). U svakom slučaju, često sam bio u prilici da dopunim njena tumačenja, branim njena stajališta, razmišljam o opredjeljenjima, ispravljam njene pogreške. Da bih je mogao objelodaniti, ponovno sam je pom no pro­ čitao i poprilično preradio. Ali očigledno je da jedna knjiga živi i izvan svoga tvorca, da ima svoj osobni život. Moguće ju je poboljšati, opteretiti bilješkama i pojedinostima, kartama i ilustracijama, ali ne i radikalno promijeniti. Cesto su u Veneciji brod kupljen izvan grada vješti tesari pažljivo pregledavali, prepravljali, ali on je ipak ostajo onaj brod koji je nastao u dalmatinskim ili u nizozemskim brodogradilištima i uvijek na prvi pogled bio prepoznatljiv. Unatoč velikom poslu ispravljača, čitaoci starog izdanja ove knjige lako će je prepoznati. Njezin zaključak, njena poruka, njeno značenje ostaju isti kao i jučer. Ona donosi znatan broj novih dokumenata o onim nejasnim godinama od početaka modernosti svijeta i preko goleme pozornice Sredozemlja. Ona je, uz ostalo, i neka vrsta ogleda o općoj povijesti, napisanoj prema tri uzastopna stupnja, ili tri »platforme«, bolje reći tri različita vremenska slijeda, s ciljem da obuhvati sva različita vremena prošlosti u njihovim najvećim intervalima, da navede na supostojanje, ukrštanja, proturječja, višestruku slojevitost. Smatram da povi­ jest valja pjevati, slušati u njenom višeglasju, uzimajući, dakako, u obzir nepriliku da glasovi često nadglasavaju jedni druge. Nije uvijek samo jedan taj koji se nameće u solu i koji prigušuje pratnju. Kako bismo tada mogli, u sinkronizmu jednog jedinog trenutka, opaziti, kao da su prozirne, te različite povijesti koje stvarnost slaže jednu na drugu? Pokušao sam ostaviti taj dojam često preuzimajući, od jednog do drugog dijela ove knjige, određene riječi, određena objašnjenja, kao i tolike teme, poznate melodije zajedničke svim trima dijelovima. Ali problem leži u tome što nema dva ili tri vremenska slijeda, nego desetak, a svaki od njih uključuje vlastitu povijest. Samo njihov zbroj, obuhvaćen u 614

Zaključak

snopu znanosti o čovjeku (u retrospektivnoj službi našega znanja), tvori globalnu povijest čiju je sliku tako teško obnoviti u svoj njenoj punini.

I. Nitko mi nije zamjerio što sam ovoj povijesnoj knjizi dodao opširan geografski ogled kojom ona i započinje, zamišljen izvan vremena, a čije slike i činjenice neprestano izranjaju od prve do posljednje stranice ovoga opsežnog djela. Sredozemlje, sa svojim stvaralačkim prostorom, začuđujućom slobodom svojih vodenih putova (svojom automatskom slobodnom razmjenom, kako kaže Ernest Labrousse), svojim različitim i sličnim zemljama, svojim gradovima nastalim u pokretu, svojim kom­ plementarnim ljudstvom, urođenim neprijateljstvima, djelo je kojeg se ljudi neprestano prihvaćaju, ali počevši od jednoga obaveznog plana, od jedne škrte prirode, često divlje i koja nameće svoja neprijateljstva i stege dugog trajanja. Svaka civilizacija je gradnja, teškoća, napetost: a one mediteranske borile su se s tisuću često vidljivih prepreka, koristile su ljudski materijal, ponekad istrošen, borile se bez kraja, naslijepo, protiv golemih masa kontinenata koji zatvaraju Unutrašnje more, čak se sukobile s prostranstvima Indijskog ili Atlantskog oceana... Tražio sam, dakle, prema okvirima i potki geografskog promatra­ nja, lokacije, trajanja, mirovanja, ponavljanja, »pravilnosti« sredozemne povijesti, ne sve strukture ili m onotone pravilnosti nekadašnjeg života ljudi, nego najznakovitije među njima i koje se tiču svakodnevnog života. Te pravilnosti su osnovni plan, povlašteni element našeg djela, njegove najživlje slike, a taj bi se album s lakoćom mogao popuniti. One se opet nalaze, kao da su bezvremene, u aktualnom živom, u slučajnom putovanju ili knjizi Gabriela Audisija, Jeana Gionoa, Carla Levija, Lawrencea Durrella, Andréa Chamsona... Svim zapadnim piscima koji su se, jednom ili drugom prilikom, susreli s Unutrašnjim morem, ono se postavilo kao povijesni problem, bolje od »dugog trajanja«. Mislim kao i Audisio, kao Durrell, da se sama antika nalazi na današnjim sredozem­ nim obalama. Na Rodosu, na Cipru, »pogledajte ribare koji kartaju u zadimljenoj krčmi Kod zm aja, i moći ćete zamisliti kakav je bio pravi Odisej«. Mislim također i kao Carlo Levi, da izgubljena zemlja, prava tema njegova sjajnog ro m an a/fm / se zaustavio u Eboliju, uranjau tamu vjekova. Eboli (odakle Ruyu Gomezu prinčevski naslov), na obali, u blizini Salerna, tamo gdje cesta napušta more i penje se ravno u planinu. Krist (to jest civilizacija, pravičnost, blagost življenja) nije mogao nasta­ viti svoj hod prema visokim krajevima Lukanije, do sela Gagliano, »iznad ponora bijele ilovače«, između golih padina bez trave, bez drveća. Tamo novopovlašteni, kao i uvijek, redovito otimlju od bijednih cafona-. 615

Z aključak

ljekarnik, liječnik, učitelj, sve osobe koje seljak izbjegava, kojih se boji, od kojih zazire... Krvna osveta, razbojništva, primitivno oruđe, ovdje su udomaćeni. Jedan se iseljenik može vratiti iz Amerike u gotovd pusto selo, donijeti izvana tisuću novina, krasnog alata: on ništa neće prom i­ jeniti u tom arhaičnom svijetu, zazidanom u samom sebi. Sumnjam da se bez oka geografa (putnika ili romanopisca) mogu shvatiti pravi obrisi, pritišćuća stvarnost toga dubokog lica Sredozemlja.

II. Naš drugi pothvat — izdvojiti u 16. stoljeću kolektivnu sudbinu Sredozemlja, njegovu »društvenu« povijest u punom smislu — znači od početka igre do zaključka nailaziti na varljiv i nerješiv problem po­ goršanja njegova materijalnog života, s višestrukom uzastopnom deka­ dencijom Turske, islama, Italije, iberskog prvenstva, govoreći jezikom jučerašnjih povjesničara — ili s prekidima i kvarovima njenih pokre­ tačkih sektora (javne financije, investiranja, obrtništvo, plovidba), govo­ reći jezikom današnjih ekonomista. Povjesničari, koji su se hranili ili ne njemačkom misli, rado su podržavali ideju — možda je posljednji bio Eric Weber1, učenik Othmara Spanna i njegove univerzalističke škole — da postoji proces dekadencije same po sebi, a sudbina rimskog svijeta najbolji je primjer za to. Medu ostalim pravilima, svaki pad (Verfalt) za Erica Webera kompenzira se drugdje istodobnim usponom (Au/stieg), kao da se u zajedničkom životu naroda ništa ne gubi. Moglo bi se govoriti i o ne manje krutim tezama Toynbeeja ili Spenglera. Borio sam se protiv tih previše pojednostavljenih gledišta i velikih objašnjenja koja ona uključuju. Doista, u koju bi se od tih shema lako mogao upisati primjer sredozemne sudbine? Nedvojbeno, ne postoji jed a n model dekadenci­ je. Za svaki pojedinačni slučaj valja ponovno stvoriti model počevši od osnovnih struktura. Kakav god bio sadržaj koji se pridaje nepreciznoj riječi dekadencija, Sredozemlje nije bilo lak plijen, pomiren sa sudbinom velikog procesa regresije, nepovratnog, i prije svega, preuranjenog. Godine 1949- govo­ rio sam da mi se pad ne čini vidljivim prije 1620. Danas bih rado rekao, iako nisam u to posve siguran, da to nije bilo prije 1650. U svakom slučaju, tri najljepše knjige o sudbini sredozemnih zemalja, objavljene tijekom ovih posljednjih deset godina, knjiga Renéa Baehrela o Provansi, knjiga Emmanuela Le Roya Ladurieja o Languedocu, knjiga Pierrea Vilara o Kataloniji, neće mi proturječiti. Kad bismo željeli rekonstruirati novu cjelokupnu panoramu Sredozemlja nakon velikog prekida koji označava kraj njegova primata, čini mi se da bi valjalo izabrati kasniji datum, 1650. ili čak 1680. 616

Zaključak

Valjalo bi, u mjeri u kojoj će lokalna istraživanja omogućiti više točnosti, nastaviti te pokušaje računanja, procjena, istraživanja o redo­ slijedu veličine kojima sam se predao, približujući se tako više nego što to govore ovi nepotpuni pokušaji, misli ekonomista zaokupljenih pro­ blemima rasta i nacionalnog knjigovodstva (kod nas François Реггоих, Jean Fourastié, Jean Marczewski). Slijediti ih, znači ubrzo naći ono što je očigledno: da je Sredozemlje 16. stoljeća u prvom redu svijet seljaka, napoličara, zemljoposjednika; da su žetve i berbe glavni poslovi, ostalo je nadogradnja, plod akumulacije, pretjeranog okretanja prema grado­ vima. Seljaci najprije, žito najprije, to jest hrana ljudi, broj ljudi, to je prešutno pravilo sudbine u to doba. Kratkoročno, dugoročno, glavnu riječ ima poljodjelski život. Hoće li izdržati narasli teret ljudi, tako blistavu raskoš gradova da se ne vidi ništa osim nje? To je glavni problem svakog dana, svakog stoljeća. U usporedbi s njim, ostalo je golovo smiješno. U Italiji, na primjer, potkraj 16. stoljeća naveliko se ulaže u selo. Ustežem se u tome vidjeti znak preuranjene dekadencije; to je prije zdrava reakcija; u Italiji će tako biti sačuvana dragocjena ravnoteža. Materijalna ravnoteža se podrazumijeva, jer društveno veliko, snažno vlasništvo posvuda stvara pustoš i dugoročne smetnje. Isto je u Kastiliji2. Povjesničari danas govore da je materijalna ravnoteža ondje trajala do sredine 17. stoljeća. To je ono što modificira naša ranija istraživanja. Smatrao sam tako da je kratka i jaka kriza oko 1580. izazvana okretanjem Španjolskog carstva prema Portugalu i Atlantiku. »Otmjeno« objašnje­ nje. Felipe Ruiz Martin3 dokazao je da je ona samo proces pokrenut prije svega velikom žitnom krizom iberskih zemalja u osamdesetim godinama stoljeća. Dakle, u cjelini, »kriza starog režima«, prema shemi Ernesta Labroussea. Ukratko, za konjunkturnu povijest kriza često bi valjalo reći: struk­ tura, spora povijest najprije. Sve valja usporediti s tom osnovnom razinom vode, uspjeh gradova (koji su me 1949. previše zabljesnuli: civilizacija najprije!), ali i konjunkturnu povijest sprem nu na objašnje­ nja, kao da ona sve pomiče u svojim ponekad vrlo kratkim kretanjima, kao da se i njome ne upravlja. Doista, malo pomalo valja izgraditi novu ekonomsku povijest, počevši od onih kretanja i onih nepokretnosti s kojima se život beskrajno susreće. Svatko zna da ono što izaziva najviše buke nije i najvažnije. U svakom slučaju, sjaj sredozemnog života ne završava izokretanjem stoljetne tendencije tijekom 1590-ih godina, ni naglim presijecan­ jem kratke krize 1619-1621. Ne vjerujem više, sve do potpunijeg objašnjenja, u katastrofalan rascijep »klasičnih« konjunktura između Sjevera i Juga Europe, i koji bi, ako postoji, bio istodobno grobar 617

Z a k lju č a k

sredozemnog procvata i graditelj prevlasti Nordijaca. Dvostruko objaš­ njenje, dvostruko ekspeditivno. Zahtijevam da vidim. Ovo rastezanje između sporosti i ubrzanja, između stiHikture i konjunkture, ostaje u srcu rasprave koja je još daleko od zaključenja. Valja svrstati ta kretanja jedna u odnosu na druge, bez prethodne sigurnosti da su jedna upravljala drugima, ili obrnuto. Identificirati ih, svrstati, sučeliti, prva je briga, prva zadaća. Na nesreću, još se ne mogu pratili globalne oscilacije »nacionalnih prihoda« u 16. i 17. stoljeću, i to je šteta. Ali već sada se može govoriti o urbanim konjunkturama, kao što su činili Gilles Caster^, Carlo Cipolla i Giuseppe Aleati5, prvi u odnosu na Toulouse, drugi na Paviju. U svome mnogostrukom životu gradovi bilježe stvarniju konjunkturu, u najmanju ruku utoliko stvarnu kao što su to uobičajene krivulje cijena i nadnica. Napokon, problem je i u tome da se međusobno slože proturječne kronologije. Kako s dobrim ili lošim ekonomskim vremenom osciliraju države i civilizacije, li veliki likovi, te potrebe, te želje? Postavio sam problem u vezi s državama: teška vremena pogodovala bi njihovom relativnom napredovanju. Vrijedi li isto i za civilizacije? Njihov sjaj često izbija u krivo vrijeme. U jesen gradova-država, čak i za same njihove zime (u Veneciji i Bologni) cvjeta posljednja talijanska renesansa. U jesen velikih carstava mora, onoga Istanbula, Rima, Madrida, pokazuju se snažne carske civilizacije. Potkraj 16. stoljeća, početkom 17. stoljeća, te blistave sjene plove tamo gdje su živjela velika politička tijela sredine stoljeća.

III. Na razini tih problema umanjuje se uloga događaja i pojedinaca. To je pitanje gledišta. Ali je li naše gledište točno? U pogledu događaja, »njihova službena povorka kojoj pridajemo prvo mjesto, vrlo malo modificira svjetove, a gotovo uopće ne utječe na temeljnu strukturu čovjeka«. Tako misli jedan današnji romanopisac, zaljubljenik u Sredo­ zemlje, Lawrence Durrell. Da, ali kao što su me pitali povjesničari i filozofi: što u toj igri postaje čovjek, što je s ulogom, slobodom ljudi? A uostalom, primijetio je jedan filozof, François Bastide, budući da je cijela povijest odvijanje, djelovanje, ne bi li se moglo reći i da je stoljetna tendencija »događaj«? Zacijelo, ali nakon Paula Lacombea i Françoisa Siinianda, u tom oceanu povijesnog života izdvojio sam pod imenom »►događaji« kratke i patetične događaje, posebno »znamenite činjenice« tradicionalne povijesti. Ipak, ne smatram da je ta sjajna prašina bezvrijedna, ili da povijesna rekonstrukcija cjeline ne može krenuti od te mikropovijesti. Mikroso618

Zaključak

ciologija, na koju ona, po mom mišljenju neopravdano, podsjeća nema iako strašnu reputaciju. Istina je da je ona ponavljanje, dok bi mikropovijest događaja bila pojedinačnost, iznimka; doista, radi se o nizu »sociodrama«. Ali Benedetto Croce je, ne bez razloga, smatrao da se u svakom događaju — navedimo umorstvo Henrika IV. 1610. godine, ili, da slobodnije izađemo iz našeg razdoblja, nastup ministra Julesa Ferryja 1 8 8 3 . — može obuhvatiti cjelina ljudske povijesti. Ona je glazbeno crtovlje iz kojeg izbijaju te pojedinačne note. Budući da nisam filozof, priznajem da me ne privlače duge rasprave 0 pitanjima koja su mi bila ili će biti postavljena o dometu događaja ili slobode ljudi. Valjalo bi se sporazumjeti o riječi sloboda koja ima mnogostruka značenja, a tijekom jednog stoljeća gotovo nikad istovjet­ no — i barem razlikovati slobodu skupina i slobodu pojedinaca. Što je 1966. sloboda skupine Francuska? Što je točno bila 1571. sloboda Španjolske uzete u cjelini, njena moguća igra, ili sloboda Filipa II, ili sloboda Don Juana Austrijskog, izgubljenog usred mora sa svojim brodovima, svojim saveznicima i svojim vojnicima? Svaka od Uh sloboda čini mi se uskim otokom, gotovo zatvorom... Ako se ustanovi uskost tih granica, znači li to i poricanje uloge pojedinaca u povijesti? Ne vjerujem u to. Kad vam je dan izbor samo između dva ili tri udarca, ne znači da se pitanje više ne postavlja: hoćete li ili nećete biti sposobni zadati ih? Zadati ih efikasno ili ne? Razumjeti ili ne, da su vam samo ti udarci na dohvatu? Zaključit ću, paradoksalno, da je velik čovjek akcije onaj koji može točno odmjeriti skučenost svojih mogućnosti, koji odabire da se njih drži i čak da iskoristi teret neizb­ ježnog, dodajući ga svojoj vlastitoj snazi. Svaki napor u suprotnom smjeru od dubokog smisla povijesti — a to nije uvijek najočitiji — unaprijed je osuđen na propast. Tako sam pred nekim čovjekom uvijek u iskušenju da ga vidim zatvorenog u sudbinu koju on jedva stvara, u jedan svijet koji iza njega ili ispred njega zacrtava beskrajne perspektive »dugog trajanja«. U povijesnom objašnjenju onako kako ga ja vidim, uz moj rizik i opasnost, uvijek na kraju prevlada dugo vrijeme. Vrijeme, poricitelj mnoštva događaja, svih onih koje ne može uvući u svoju vlastitu struju i koje nemilosrdno odbacuje, ograničava slobodu ljudi i udjel same slučajno­ sti. Ja sam po tem peram entu »strukturalist«, malo potaknut događajem 1samo napola konjunkturom, tom skupinom istoznačnih događaja. Ali »strukturalizam« jednog povjesničara nema ništa zajedničko s proble­ matikom koja, pod istim imenom, muči druge znanosti čovjeka6. On ga ne vodi prema matematičkoj apstrakciji odnosa koji se izražavaju u funkcijama, nego prema samim izvorima života, u ono najkonkretnije u njemu, najsvakidasnjije, najnerazorivije, najanonimnije ljudsko. 619

N apom ene uz Zaključak 1 Beitrdge z u m Problem d es W irtschajïverfalles, 1934. 2 Kad u toku. 3 Felipe Rub' MARTIN, u . A nales d e Economia, segunda época, srpanj-rujan 1964, sir. 685-686. 4 ()p. cit., sir. 382 i dalje. 5 »11 trend cconom ico ncllo stato di Milano d u ran te i secoli XVI e XVII. Ц caso di Favia«, u: Bollettino d elta Società Pavese d i Storia Patria, 1950. 6 Usp. Jean VIET, Les m éthodes structuralistes d a n s les sciences sociales, 1965.

620

DODACI

IZ V O R I

1. — Rukopisni izvori Izvori za ovu knjigu su prije svega rukopisni. Obim nom literaturom poslužili smo sc tek nakon istraživanja u arhivima, radi nadopuna i usklađivanja rezultata, neophodnih provjera. Ipak naša stara i nova istraživanja nisu ni izdaleka obuhvatila golemi neobjavljeni arhivski materijal. Zar je i m oglo biti drukčije kod ovako široke teme? Ako sam gotovo u cijelosti pregledao bogate pariške arhive (osobito dragocjenu seriju K francuskog Nacionalnog arhiva, koja je vraćena u Španjolsku), ako sam pregle­ dao gotovo sve što je bilo m oguće u političkim serijama Simancasa (čiji su izvori golemi), ako sam poduzeo temeljita istraživanja u velikim talijanskim arhivima, ako sam mogao doprijeti d o dragocjenog izvora obavijesti u Dubrovačkom arhivu, proizlazi da su moja istraživanja, ovisno o arhivu, bila više ili m anje uspješna. Ona nisu mogla obuhvatiti nevjerojatno raspršene venecijanske arhive, ni neizm jerne arhive Marseille», Španjolske ili Italije; kao ni obilje dokum enata u Genovi, Firenci, Torinu, ili pak u Modcni, Napulju, Palermu... Prenesem li na kartu arhive i riznice koji su mi bili dostupni, primijetit ćem o veliku prazninu prem a jugu i prem a istoku, koji je velika nepoznanica u svim radovima o Sredozemlju 16. stoljeća. Postoje doista bogati, veličanstveni turski arhivi koji o b u h ­ vaćaju polovicu sredozem nog područja. No ti arhivi još nisu sređeni i teško su dostupni. Za područje koje oni pokrivaju morali sm o se poslužiti povijesnom literaturom , p u to ­ piscima, balkanskim arhivima i radovima - više nego zapadnim izvorima. Povijest turskih zemalja i zemalja pod turskim utjecajem gledana je, praćena izvana, onako kako sc ispisivala, u Carigradu i drugdje, u izvještajima s Levanta koji čine tako duge arhivske serije u Italiji i Španjolskoj. Ali do b ro znamo, iz iskustva i barem iz slučaja Francuske, kolika može biti razlika izm eđu povijesti gledane izvana (tako prem a izvješćima mle­ tačkih ambasadora, rzv. Relazioni, koje su naše knjige, prim orane da sc njima posluže, banalizirale) i povijesti te iste Francuske, osvijetljene iznutra. Postoji dakle, u povijesnoj obaviještenosti, golem a praznina u pogledu turskih zemalja. Za ovu knjigu to je slabost brem enita posljedicama, što je još jedan razlog da zatražimo od turskih, balkanskih, sirijskih, egipatskih, sjevemoafričkih povjesničara da p orade na popunjavanju tih praz­ nina, da nam pom ognu u toj zadaći koja m ože biti sam o kolektivna i dugog daha. Očit napredak već su ostvarili O m er Lufti Barkan i njegovi učenici, Robert M antran, Gliša

623

IZVORI

Elezović, Bistra Л. Cvetkova, Vera Mutafčicva, L. Feketé i Gy Kàldy-Nagy, dva mađarska povjesničara, koautori sjajnih Rechnungsbücher türkischer F inanzstellen in Buda, 1550-1580, 1962. O turskim arhivima (u širem smislu) stare informacije u: Histoire et historiens, Paris, 1930, s potpisom J. Denyja; od istog stručnjaka: »A propos du fonds arabo-turc des Arch, du Gouv. Gén. de l'Algérie«, Revue Africaine, 1921, str. 375-378. O turskim arhivima općenito, P. Vittek, Les archives d e Turquie, Byz., t. XII, 1938, str. 691-699, i jedan vodič po arhivima na turskom : Topkapi, Sarayi M iizesi A rcbivi Kilavuzu, Istanbul. O egipatskim arhivima, J. Deny, Som m aire des archives turques d u Caire, 1930. O tim problem im a u cjelini, J. Sauvaget, In tro d u ctio n à l'histoire d e l ’Orient m usulm an, 1943. KRATICE ZA OBILJEŽAVANJE ARHIVA A. C. Archives Com m unales (Gradski arhiv) A. D ép. Archives départem entales (Pokrajinski arhiv) A. d . S. Archivio di Stato A. E. Affaires Étrangères, Paris (Arhiv Ministarstva vanjskih poslova) A.H.N. Archivo llistorico Nacional, Madrid A. N.K. Archives Nationales, Paris, serija K (Nacionalni arhiv) B. M. British M useum, London B. N. Bibliothèque Nationale, F. (Firenze), M. (Madrid), bez oznake (Paris) (Nacionalna knjižnica) G.G.A. Ex-Gouvernem ent Général de l'Algérie (Bivša Vrhovna vlada Alžira) P.R.O. Public Record Office, London Sim. Simancas Sim . E° Simancas, serija Fstado

I.

— ŠPANJOLSKI ARHIVI

1. Archivo G eneral d e Simancas Stari vodič Mariana Alcocera Martineza, Archivio G eneral d e Simancas, Guia de! investigador, Valladolid, 1923, valja zamijeniti novijim radom Angela Plaze, Guia del investigador, 1961. Postoji također niz pojedinačnih kataloga, koje valja zahvaliti iznimnoj djelatnosti arhivara Juliana Paza. Ti su katalozi analize dokum enata, koji u najmanju ruku daju iscrpne dokum ente, i ponekad sam ih koristio kao vjerodostojne izvore. Navedimo, m edu katalozima Juliana Paza, Diversos d e Castilla, obj. Revista de Archivas, Bibliotecas y Museos, 1909-, Negociaciones con A lem ania, obj. Kaiserliche Akadem ie der Wissenschaften, Beč; Negociaciones con Francia, obj. J u n ta p a ra a m ­ p lia tio n d e estudios (uključuje staru seriju K francuskog Nacionalnog arhiva koja se od 1943- ponovno nalazi u Simancasu); Negociaciones d e Flandes, H olanda y Bruselas 1506-17*15, Paris, Champion, 1912; Patronata Real, 1912, Revista d e Archivas, Biblio­ tecas y Museos, 1912. Osim za Diversos d e Castilla postoje pretisnuta izdanja tih dragocjenih kataloga (1942-1946). Od arhivara Angela Plaze, Consejo y Juntas de hacienda (1404-1707); od arhivara G. O n i a de Montalbana, Negociaciones d e Rom a (1381-1700), 1936; od bivšeg direktora Simancasa, Ricarda Magdalena, Napoles, 1942; Inglaterra, 1947; Sicilia, 1951; od C. Alvarea Tcrana, Guerra y Marina (razdoblje Karla V), 1949-

624

R u k o p is n i iz v o r i

Moja istraživanja u Simancasu bila su upotpunjena kasnijim razvijanjem brojnih mikrofotografija. Ipak, u odjelima toga arhiva preostao je još golem dokum entarni materijal koji valja istražiti, osobito onaj koji se odnosi na financijske, ekonomske i administrativne dokum ente. Za mojih prvih istraživanja dostupno mi je bilo samo nekoliko svežnjeva koji se odnose na izvoz vune u Italiju, a osobito sam žalio što mi nisu mogli pronaći dijelove koji se odnose na trgovinu paprom. Još i danas ti dokum enti nisu posve klasificirani, s obzirom na njihovo obilje, i bit će potrebno još dosta vremena da se to učini. Tijekom moja posljednja dva boravka u Simancasu (1951. i 1954) uvelike sam konzultirao te važne serije. POPIS PREGLEDANIH SVEZAKA 1. Corona de Castilla Corrcspondcncia (1550-1597), legajos 137 do 179. 2. Corona de Aragon Correspondencia (1559-1597), legajos 326 do 343. 3. Costas de Africa y Levante, nesređena serija (1559-1594), legajos 485-492. 4. Negociaciones deN àpoles (1558-1595), legajos 1049 do 1094. 5. Negociaciones de Sicilia (1559-1598), legajos 1124 do 1158. 6. Negociaciones de M ilàn (1559. i 1597-1598), 3 legajos, 1210 (1559), 12831285 (1597-1598). 7. Negociaciones d e Venecia (1559-1596), legajos 1323 do 1346. (Napomenimo da se velik dio venecijanske korespondencije nekoć nalazio u Parizu). 8. Negociaciones con Génova (1559-1565), legajos 1388 do 1394. 9. Negociaciones de Toscana, nepotpuni, legajos 1446-1450. 10. Nàpoles Secretarias Provinciales (1560-1599), legajos 1 d o 8 (Dokum ente djelomice obj. Mariano Alcoccr), legajo 80 (1588-1599), s originalnim dekretima. 11. C ontaduria d e rentas. Saća de lanas. Lanas, 1573-1613. 12. Consejo y J u n ta s de H acienda; C ontaduria M ayor d e Cuentas (Primera epoca — Scgunda epoca); Expedientes d e Hacienda. 2. Archivo H istorico Nacional de Madrid Nije mi bilo m oguće konzultirati Confederaciùn entre Felipe H y los Turcos (Guia, str. 40), jer se ovdje nalaze sam o dokum enti iz 17. stoljeća. Moja su se istraživanja ograničila na dokum ente Inkvizicije, ili barem na o n o što je preostalo od tih golemih arhiva. Inkvizicija Barcelone (libro I); Valencije (libro 1); Calahorre i Logrona (legajo 2220); Kanarskih otoka (legajos 2363-2365); C ordobe (legajo 2392); Granade (legajos 2602-4); Llerene (legajo 2700); Murcije (legajo 2796); Seville (legajo 2942); Valladolida (legajo 3189)3. Nacionalna knjižnica u Madridu (Odjel rukopisa) Raznovrsni izvori. Njihov ukupni doprinos je skroman. Ukazujem na to da je Sanchez Alonso, u svojim klasičnim Fuentes d e la H istoria espahola e bispano-am ericana, Madrid, in-8°, 1927, dao num erički izvještaj o tim raspršenim dokum entim a. Ja sam sa svoje strane ostavio po strani previše kopija dokum enata (osobito onih iz pera Antonija Pćreza), objavljenih i kom entiranih u više navrata. Upotrijebljeni su:

625

IZVORI

— M emorial q ue u n soldado dio al Rey Felipe II p o rq u e en el C onsejo n o querian haccr m ercedes a los q ue se havian perdido en los Gelves y fuerte d e la Goleta (s. d.). G. 52, 1750. — Instrucciôn de Felipe 11 para cl secrctario d e estado Gonzalo Pérez, s. d. G. 159-988, 1° 12. — Memorial que se dio a los teologos d e p a n e d e S. M. sobre diflercncias con Paulo IV, 1556, KK 66 V 10819 22. — Carta de Pio V a Felipe II sobre los males de la Cristianidad y danos q u e el Turco hacia en Alemania, Rim, 8 . srp. 1566, G. 52, 1750. — Relaciôn del succso de la jornada del Rio d e Tiluan q u e D. Alvaro d e Bazan, Capitan General d e las galeras de S. M. hizo p o r su m andado la quai se hizo en la m anera siguicnic (1565), G. 52,1750, obj. Cat, na zbunjujući način, u: M ission bibliographique en Espagne, Paris, 1891. — Carta de Felipe II al principe d e Melito sobre las prevenciones q u e deben haccrsc para la defensa de Catalufia, 20. ožujka 1570, 476. — Capitulos de la liga entre S. Santidad Pio V, el Rey catćlico y la Senoria de Venecia contra cl T urco 1571, ibid. — Las causas que m ovieron el Sr. D. Juan de Austria para d ar la batalla de Lepanto, 1571, ibid. — Advertencias q ue Felipe II hizo al Sr Covarrubias cuando le eligio Présidente del Consejo 1572 (kopija iz 18. st.), 140-11261 b. — Carta de D. Juan de Austria a D. Juan d e Zuniga, em bajador d e Felipe II en Koma sobre la paz entre Turcos y Venecianos y sobre los aprestos militares hechos en ltalia para ir a Corfu contra los Turcos, Messina, travanj (1573), KK. 39, 10454, P 1080. — D. J. de Zuniga D. J. Austrijskom, Rim, 7. trav. 1573, ibid., P 1070. — Instrucciôn al Cardenal Granvela sobre los p a rtic u la rs que el legado ha tratado de la juridiciôn del Rcyno d e Napoles (na ta!.), kopija iz 17. st., 8870. — Representaciôn hecha al Senor Felipe II p o r el licienciado Bustos d e Nelegas en cl ano 1574 (o otuđivanju crkvenih dobara), kopija iz 18. st., 3705. — C orrcspondencia de D. Juan d e Gurrea, go b em ad o r de Aragon con S. M. el Rey Felipe H (pros. 1561 — ruj. 1566), kopija iz 16. st., V 12. — Instrucciôn de Felipe II al Consejo Suprem o d e ltalia 1579, E 17, 988, P 150. 4. Academia de la Historla (Odjel rukopisa) Popis koji slijedi odgovara istraživanjima samo onih dokum enata koji se odnose na Alžir, utvrde i Sjevernu Afriku, a koje je za m ene načinio d. Miguel Bordonau. Reference su preuzete iz kataloga Rodrigueza Ville. Relaciôn del estado de la ciudad d e Argcl en 1600 p o r Fr. Antonio d e Castaneda (12-11—i)/(111) P 21 v°. Ucrbcria siglo XVI (1 1-4-4-8). Instrucciôn original dada por Felipe 11 a D. Juan de Austria sobre los fuertes de Bcrbcria y socorro de Venecianos, ano 1575. Ibid. Carta del to n d e de Alcaudete a S. M., ano 1599. Ibid. Relaciôn de Fr. Jeronim o Gracia de la Madré de Dios sobre cosas d e Berberia, ano 1602. Ibid. 626

R u k o p is n i izv o ri

Caria de Joanetin Mostara al Duque de Medina Sidonia con noiicias de Fez, ano 1Ć05. Ibid. Carta original del Duque de Medina Sidonia a Felipe III con noiicia de la m ucrtc deljarife, ano 1603.Ib id (P 42v.). Relaciôn del estado de la ciudad de Derberia (sic) cscrita en italiano, ano 1607 con 2 pianos. Ibid. (P 45). Sobre asuntos de Africa en tiempos del Emperador, anos 1529-1535. A. 44 (P 55). (Cartas y docum entos sobre la conquista de Oran par Cisneros. Letra de! siglo XVII 11-2-1 — 11 (P 65 V.). Documentos y cartas dirigidas o emanadas de Felipe 11, 12-25-5 = C-96. Papcles originales sobre gobiem o de Oran. A. 1632-1651,12-5-1 — K. 63-66-65, 3 sveska (f 102 v.). Sobre Oran, Berberia, Larache... comicnços del siglo XVI1. 11—4-4 = 8. Instrucci6n a Don Juan de Austria sobre cosas d e Argel, ano 1573 11-4-4 (P 172 v.). Relaciôn de las dos entradas hcchas en 1613 p o r cl D uque d e O suna en Berberia y Levante, ibid. (P 176 v.). Aviso sobre Argel, ano 1560, Collection Velasquez, tom 75 (P 242 v.). 5. Ostali k orišteni španjolski arhivi A. Communales de Valladolid. A. Comm, d e Malaga, Tarragona (biskupijski arhiv), Barcelona, Valencia (naznake Earla J. Hamiltona), Cartagena, Burgos, Medina del Campo (Hospicij Simon Ruiz). Ovaj posljednji izvrsno sređen arhiv, s korespondenci­ jom Simona Ruiza, nalazi se u Archivo Provincial de Valladolid.

II. — FRANCUSKI ARHIVI PARIZ N a c io n a ln i a rh iv . — Za seriju K pratio sam p oredak Pazova kataloga (uglavnom kronološki poredak). Svi ti dokum enti nalaze se u Simancasu pod istim oznakama. Nacionalni arhivu Parizu posjeduje njihov cjelovit mikrofilm, koji je također pregledan. K 1643. K 1447-1448-1449-1450-1451-1426. K 1487-1488-1489-1490-1491-1492. K 1493 d o 1603; K 1689 d o 1707-1629-1708. K 1692. Korespondencija markiza Villalrance, napuljskog potkralja, 1534-1536; K 1633; K 1672 d o 1679; K orespondencija Venecije, K 1630-1631; Korespondencija Rima, 1592-1601. Osrednji izvori misije Titan AB XIX 596. Samo sam površno pregledao sirom ašne arhive Mornarice u vezi sa Sredozem ljem 16. stoljeća. A 2, A 5 IV, V, VI, B 4 1, Đ 6 1, 77, B 7, 204, 205, 473, 520, B 8 2-7, D 2, 39, 50, 51, 52, 53, 55. N a c io n a ln a k n již n ic a . — Krajnja raspršenost d okum enata m ogla bi nas natje­ rati da u nedogled nabrajam o izvore. Tri su fundusa: francuski fundus, skraćeno (F. Fr), španjolski fundus (F. Esp), talijanski fundus (F. ltal).

627

IZVORI

1° Francuski fundus-. Pročitao sam prepiske francuskih ambasadora u Španjolskoj, Sćbastiena dc l’Aubespinea, 1559-1562, i Saint-G ouarda, 1572-1580. Za Sébasticna de l'A ubcspinea, Л. E. nude pod brojem Esp. 347 i Esp. 348 kopiju te velike prćpiskc koju je načinio g. I lovyn de T ranchčre prem a originalim a Carske knjižnice u Petrogradu. U 1). N. tragao sam za originalnim pism im a i spisima Sébastiena d e l'Aubespinea, opata iz Basse-Fontainea, a zatim biskupa Limogesa; popis je prilično dug. Različiti dokum enti 4398 (1° 133); 4400,1° 330; 15877,15901,16013,20787. S pom enim o usput njegovo izaslanstvo u B randenburg 3121. O njegovim misijama u Španjolskoj: 3880, P 294-, 3899,1° 82; 3951,1° 26; 4737,1° 91; 10753, 15587, 16013, 16121, 16958, 17830, 20991, 23406, 23517; njegovo izaslanstvo u Švicarskoj, 20991, 23227, 23609, diplom at­ ska pisma 8431; 2937 (37), 3114 (102), 3121, 3130 (52 i 86), 3136 (10), 3158 (51, 54, 59, 76), 3159, 3174 (90), 3185 (102), 3189 (19), 3192, 3196 (26), 3216 (27), 3219 (2, 117), 3224 (82), 3226 (27), 3249 (73,92), 3320 (96), 3323 (76, 119), 3337 (144), 3345 (55, 70), 3390 (15), 3899 (11), 3902 (88), 4639, 4641, 6611, 6614, 6616, 6617, 6618, 6619, 6620, 6621, 6626, 15542, 15553, 15556, 15557, 15559, 15784, 15875, 15876, 15902, 15903, 15904, 16016, 16017, 16019, 16021, 16023. Za korespondenciju Saint-G ouarda, 16104 d o 16108. Dopunska istraživanja koja se odnose na; a) Diplomatsku prepisku izm eđu Francuske i Rima, 17987, izvatci iz različitih pregovora ambasadora u Rimu (1557-1626). 3492 do 3498. Brzojavi g. de Đćthunca, am basadora u Rimu. b) Pokušao sam upotpuniti Charričreovc radove u dijelu koji se odnosi na korespondenciju s Turskom i Venecijom, sprem an da često naiđem na pisma koja je on reproducirao. Tako sam pročitao 1 6 1 4 2 ,1°* 7-8, 32 i 32 v°, 34, 43 do 44 v°, 48 d o 49, 58, 60-61 i Germignyjcva pisma, 16143, pisma Paula de Fobta, 1 6 080,'i pisma du Ferriera, 16061. Pročitao sam i prepisku biskupa Daxa, nastalu u tijeku njegove dram atične misije od 1571. do 1573. (16170). c) Služio sam se i serijom dokum enata osrednje vrijednosti, kao 6121, P 2 do 15, o Carigradu, Dupuy II, 376, o C la u d e u d u Đourgu, 16141, P 226 d o 272 v°. Advis donné au Roi Trčs Chrétien par Raymond Mérigon d e Marseille p o u r la conqueste du royaume d'Alger; na 12240. Službeni dokum enti i korespondencije koje se o dnose na francuski Bastion jedva minimalno obuhvaćaju 16. stoljeće i p o tom pitanju za našu knjigu rad Girnuda, prem a dokum entim a porodice Lenchc, nije važan. Od koristi su mi bila dva ugovora Filipa II. s genovskim trgovcima, u svibnju 1558,15875,1° 476 i 476 v°, 478 do 479. 2° Španjolski fundus: dokum ente je, uglavnom točno, popisao A. Morel Falio, u katalogu koji je um nožila Sekcija. To je vrlo izmiješan fundus. U njem u se nalazi, u obliku kopija, velik broj izvještaja i pisama vojvode od Albe... Glavni dio te zbirke čini dugi izvještaj o napuljskim poslovima (Esp. 127) koji je teško točno datirati i čije mi je podrijetlo nepoznato. 3° Talijanski fundus: još obimniji od španjolskog, ali je pretrpan kopijama, dokum entima koje je teško kronološki razvrstati i od kojih su brojni bili objavljeni ili korišteni. Pročitali smo rukopise 221, 340 (Cipar 1570), 427, 428 (Krf 1578), 687, 772, 790 (o vladi u Napulju Pietra di Toleda), 1220, 1431, 2108.

628

R ukopisni izvori M inista rstvo v a n jsk ih p o slo v a . — Od 1932. postoji savršen popis kopija i autentičnih dokum enata iz španjolskog fundusa Juliana Faza, C. de doc. espanoies existentes en el Archiva d e lM inisterio de Négocias Hxtranjeros d e Paris, Madrid, 1932. Ti dokumenti Čine niz velikih registara. Naše su kratice A. E. Esp. (Vanj. posl. Španjolske). Koristili smo sljedeće registre: 138, 216, 217, 218, 219, 222, 223, 224, 227, 228, 229, 231, 232, 233, 234, 235, 236, 237, 238, 261, 264 (l°s 51,60, 70, 120), 307. Već sam spom enuo registre Esp. 347 i 348 koji sadrže kopije pisama biskupa Limogcsa. Pročitao sam i sveske Venecija 46, 47 i 48, prepisku Hćraulta de Maissea, francuskog ambasadora u Veneciji 1589-1594, kopije kojih originale posjeduje B. N. u Parizu. MARSEILLE A rhiv T rg o va čke k o m o re . — M alobrojna pisma s kraja 16. stoljeća kojima nije dana posebna signatura: p oput Coquerelovih, alcksandrijskog konzula marsejskim konzulima, Aleksandrija, 29- stud. 1599, orig.; Louis Beau, konzul u Alcpu marsejskim konzulima, Alep, 1. ruj. 1600, orig., itd. G ra d sk i a rh iv . — Odluke Gradskog vijeća od 1559. d o 1591, BB 40 do BB 52 (registri). Serija dokum enata iz dragocjene serije HH, osobito svesci 243. Povelje Karla IX. kojima se plemićima dopušta da trguju bez gubitka plemićkih prava; 272, pravo na trećinu; lučna pristojba Antibesa 1577-1732, 273, Arlesa, 1590-1786; 284, pisma Hcnrika III, s dozvolom 2a izvoz vune; 307, trgovina s Engleskom, 1592-1778; 346 bis, pismo m arokanskom »kralju« sa zahtjevom da imenuje konzula; 350, Tunis, različita pisma; 351, pravo na 2% u C arigradu, 1576-1610; 367, zapljene brodova ili tereta; 465, promet u luci, ulaz robe, 1577. Ovom popisu treba dodati seriju pisama iz Alcpa, Tripolija, Sirije i Alcksandrije koje ćemo navesti s datum im a (2. dio, poglavlje III), ali čija signatura dok sam radio u Marseilleu još nije bila dovršena i koje označujem privremenim im enom fundusa Ferrenc. P o k r a jin s k i a r h iv B o u c h e s -d u -R h ô n e . — Tri dragocjena dokum enta: 1° Prvi arhiv Alžirskog konzulata na koje je istraživače upozorio R. Ousqucr. 2° Registar koji sadrži p opis robe koja je izlazila iz Marseillca kako bi bila uvezena u kraljevstvo godine 1543- Marseilleski admiralitet, IX B 198 fer. D okum ent doista sadrži tri izvoda: a) o d 15. siječ. 1543. d o 21. svib. 1543, popis »marsejske robe nam ijenjene izvozu u kraljevstvo«, ukratko, izvoz iz Marseillea u Francusku kopnenim putem , 1° 1 do 1° XLV; b) od 15. siječ. 1543. d o 28. svib. 1543, popis robe uvezene u Marseille, kopnenim ili morskim p utem iz kraljevstva (f° XLVI do 1° LXXV1), o d 16. siječ. 1543- do 18. svib. 1543, izvoz iz Marseillea prem a inozem stvu morskim putem , 1° LXXVIII d o 1° LXXXIX v°. 3° Popis potvrda o iskrcaju robe (iskrcane s brodova o d 1609. do 1645), Marseilleski admiralitet B LX 14. ALŽIR Arhivi bivše Vrhovne vlade Alžira (G.G.A.) posjedovali su neobičnu zbirku špa­ njolskih dokum enata, kopija i originala, podrijetlom iz misije Tiran od 1841. d o 1844. Katalog u kojem ima nekoliko pogrešaka sastavio je Jacqueton.

629

IZVOR]

U potpunosti sm o pročitali fundus, još prije rada na knjizi, što je bila prilika da uočim o neke pogreške u razvrstavanju i pogreške u slobodnim prijevodim a E. d e la Primaudaiea, Doc. inédits sur l'histoire d e l'occupation espagnole en A frique 15061564, Alžir, 1866, 324 str., koji uostalom objavljuje tek petinu alžirskih dokum enata. O s ta li k o r iš te n i a r h iv i. — Besançon, Pokrajinski arhiv Doubsa; T oulon, Gradski arhiv-, Cassis, Gradski arhiv; Orange, Gradski arhiv; Perpignan, Pokrajinski arhiv P.Oricntalcs; Rouen, Gradska knjižnica, Pokrajinski arhiv, Gradski arhiv; Abc, Knjižnica Mćjancs.

III. — TALIJANSKI ARHIVI GENOVA A rc h iv io d i S tato. — Četiri važne serije: 1° korespondencija sa Španjolskom: 1539-1390, od sveska 2.2411 (koji sadrži sam o nekoliko dokum enata agenta Angela I.ercani za godinu 1559) do sveska 6-2417; u nastavku su pregledani svesci sve d o sveska 58.2247 iz godine 1647; 2° tajna korespondencija s Carigradom, o d iznim nog značenja, od 1558. d o 1565, koja uključuje dva sveska 1.2169 i 2.2170. Obje serije spadaju u: I.eltere M inistri i nalaze se u rubrikama: Lettere M inistri Spagna i Lettere M inistri Cos/antinopoli; 3° obim na i razočaravajuća serija Lettere Consoli: Messina 1529-1609 (n° 2634), Napulj 1510-1610 (n° 2635), Palermo 1506-1601 (n° 2647), Trapani 1575-1632 (n° 2651), Civitavecchia 1563 (n° 2665), Alghero 15 1 0 -1 6 0 6 (n° 2668), Cagliari 1519-1601 (n° 2668), Alicante 1559-1652 (n° 2670), Barcelona 1522-1620 (n° 2670), lbiza 1512-1576 (n° 2674), Mallorca 1573-1600 (n° 2674), Sevilla 1512-1609 (n° 2674), Piša 1540-1619 (n° 2699), Venecija 1547-1601 (n° 2704), London, od 1651 (n° 2628), Amsterdam 1563-1620 (n° 2567), zapravo dokum enti iz 15. st. koji se odnose na Antwerpen; 4° važna serija spisa iz M agistrato d e l Riscatto degli Scbiavi (atti 659), za posljednje godine stoljeća. Osim tih serija konzultirao sam Lettere Ministri, Inghilterra, filza 1.2273 (15561558); D iversorum Corsicae, filza 125, i osobito sam popisao golem e registre Venuta terrae (1526-1797), C.aratorum occidentis (1536-1793), Caratorum O rientis (15711797), Caratorum veterum (1423-1584) koji s velikom preciznošću opisuju razvoj goleme genovske luke u posljednjih trideset godina stoljeća i kasnije. Imao sam sreću, u listopadu 1964, pronaći registar pom orskih osiguranja. Vidi sv. 1, str. 653A rc h iv io Civico. — U Palazzo Rosso sačuvani su dokum enti koji se odnose specijalno na grad Gcnovu, na djelatnost njezinih obrtnika (na Arte della Lana, od godine 1620), na kretanje lađa u 17. st. koje od rta Corse donose u Gcnovu drvo s otoka. Tu se nalazi i golemi svezak dokum enata koji se odnose na aktivnost marsejskih lađa: Consolato francesepressa la Repubblica — A tti relativi 1594-1597, n° 332. Francuski konzulat koji je pripao državi od 1594. d o 1597. vjerojatno je preuzela genovska kom una, i njime upravljala, ima daleko najbogatiju dokum entaciju, po mojim saznan­ jima, o marsejskoj trgovini na zapadnom Sredozemlju. Brojni su dokum enti koji se odnose na marsejsku trgovinu sa Španjolskom: kapetani lađa pitaju može li se ili ne ići u Španjolsku, jesu li ili nisu s njom u ratu? Odatle i raspitivanja kod kapetana brodova koji se vraćaju sa Sardinije ili iz Španjolske, a koja pokazuju u kojoj mjeri zapadni Mediteran vrvi marsejskim lađama.

630

R u k o p is n i izv o ri

VENECIJA lz Arcbivio (ii Stalo korišteni su sljedeći svežnjevi: Senato Sccreta, Dispacci Costantinopoli 1/Л, 2/B, 3/C, 4/D, od 1546. do 1564. (arhiv baila). Senato Secrcta, Dispacci Napoli 1. Cinque Savii alla Mercanzia. Buste 1, 2, 3, 4, 6, 8, 9, 26, 27. Rclazioni Collegio Secrcta 31, 38, 78. Capi del Cons° dei Dieci, Lettere di ambasciatori, Napulj, 58. Lettere ai Capi del cons° dei X. Spalato 281. Lettere commerciali XII ter, golema zbirka pomiješana s trgovačkim pismima s kraja stoljeća, napisanim u Veneciji, Peri, дЈсри i sirijskom Tripoliju. Arcbivio generale d i Venezia, Venecija, 1873, in-8°, daje opće karakteristike organizacije arhiva. Bio sam sretne ruke i u Arcbivio Notante, pridružen kao i drugdje, Arcbiviju d i Stato, pronašao sam m edu spisima bilježnika Andrce de Cattija, 3361 (srpanj 1590), dokum ent koji potvrđuje postojanje društva od 12 pomorskih osiguravatelja. Nakon prvog izdanja ove knjige proveo sam nekoliko mjeseci u Veneciji, pregle­ davajući, od 1450. do 1650, najveći dio dokum enata iz serije Senato Mar, Senato Terra, Senato Zecca, Cinque Savii alla Mercanzia, po red cjelovite korespondencije mletačkih ambasadora u Španjolskoj sve d o 1620. i, napokon, dragocjene A n n a /i d i Venezia koji su, prema službenim spisima, kronika događaja grada i svijeta, a koja se nastavlja u Sanudovim Diariima. Uvid u spise Arcbivio Notarile i Quarantia Criminale. U Veneciji sam također pregledao funduse Marciane i Musca Correr (fundus Dona delle Rose i Cicogna). FIRENCA A rcbivio d i S tato. — Sav svoj tru d usredotočio sam na medičejski fundus. Pregledao sam seriju fil z i korespondencije sa Španjolskom od 1559- d o 1581, od n° 4896 do n° 4913 (kao i svezak n° 4897 bis) i nastavio istraživanje sve d o 1590, koristeći veliki rukopisni sažetak serije. Osim te duge serije pregledao sam i svežnjeve 1829,2077, 2079, 2080, 2840, 2862, 2972, 4185, 4221, 4279, 4322. Listine 2077, 2079, 2080 odgovaraju livomskimp o rta ta m a iz kojih sam posudio dosta podataka za ovaj svoj rad. Medu Mise. Medici svežanj 123 nije dao ništa korisno, u svežnju 124 (1° 44) zabrana, s datumom iz 1589, cara svojim podanicim a da trguju s Englezima. Od 1949. ponovno sam radio na medičejskom fundusu, a osobito na obiteljskim spisima pohranjenim u Arhivu. B ib lio te c a N a z io n a le . — Iznim no bogat fundus Capponi preuzela je oko 1935. Uiblioteca. On sadrži zbirku trgovačkih knjiga te m oćne porodice. Na naše razdoblje odnose se registri 12 do 90; 107 d o 109; 112 do 129- Ova posljednja serija sadrži knjige različitih kompanija. Ovdje je riječ o cijelom jednom svijetu. Ti veliki registri svojom težinom i svojim dimenzijama nimalo ne olakšavaju posao. Jedino bi fotografiranje moglo omogućiti da se prevladaju teškoće u rukovanju. Pregledao sam sam o n 41, Libro g rande debitori e creditori d i Luigi e A lessandro Capponi, M ariotto M eretti e compagni d i Pisa 1571-1587. To je sjajna knjiga s naznakama cijena, mjenica, pom or­ skih osiguranja, najam nina, osvrt na trgovačku djelatnost, raspršenu kao što su sve djelatnosti u to vrijeme. Fundus Capponi sadrži seriju političkih, ekonom skih i povijesnih dokum enata, vrlo raznolikih, koje je bilo m oguće tek p ovršno pregledati. Mogli bism o ispisati cijelu knjigu nabrajajući sam o naslove tih dokum enata o Mcdicima, Firentinskoj Republici, Španjolskoj, Poljskoj, Kini, Turskoj i velikim događajima 16. stoljeća. Spom enim o stoga: jednu kroniku Firence od 1001. d o 1723. (Codice, C СХХХ, sv. 2); o Flandriji i Filipu

631

IZVOR]

II. iz 1578 (XXXIX, str. 360-375); o Siciliji iz 1546. (LXXXI1, n° 18), iz 1572. (XV, str. 6 3-112), o d 1600. do 1630. (CLXXXIX), str. 148 d o 196); o galijotima u Veneciji (XI, str. 153-157), o zlorabi mjenica, 1596. (XLI11, str. 274-287); o Lucci iz 1563. (II, str. 357-366); o Transilvaniji iz 1595. (XLV, str. 423-428); o Genovi, rasprava u obliku razgovora izm eđu Filipa II. i vojvode o d Albe (XXXVI, str. 205-269); o Genovi, oko 1575. (LXXXI, XVIII, II); jedan mletački izvještaj iz 1558. o Cipru (XIII, 266-293); izvještaj d. Filippa Pcrnistcna, carskog am basadora kod m oskovskog velikog kneza (XIV, 232-253); opis portugalskih brodova pristiglih u Villefranchc (XXXIX, str. 61-67). G ovor ambasa­ d ora turskog sultana na saboru u Frankfurtu, 27. stud. 1562. (XV, str. 274-277); o ugovoru o alaunu izm eđu pape i Cosima Medicija, 16. lip. 1552. (cassetta 7 a, n° XVIII); pism o Tom m asa Scicrlyja Ruggieru G oodlukcu, engleskom trgovcu u Livomu, Napulj, 14. srp. 1606. (LXXXI, n° 23 bis); o Španjolskoj Filipa II. (XI); o dvoru Filipa II, iz 1564. (LXXXII), iz 1576. (LXXXI, n° 9 bis), iz 1577. (IXXX1I, n ° 3); o Antoniju Perezu i Escovedu (XV, str. 262-269); o ugovoru o rudnicim a željeza na otoku Elbi, iz 1577. (casctta 8 a, n° 11), izvještaj o otoku (CLXI); sm rt Vincenza Serzellija (1578), jednog od najslavnijih razbojnika toga vrem ena (CLXI, CCLVI, CCXXXVII); o Toskani u vrijeme Ferdinanda I. (CCL, OOCIV); o novim kršćanima u Portugalu oko 1535. (HCXV1); o Portugalu iz 1571. (XXV, str. 109-127); o pom orskim operacijam a od 1570. d o 1573. (CCXV, CLXXII); o Selimovu daru D. Juan u nakon Lepanta (XL, str. 41-44); o Famagusti (LXXXII); o tursko-m letačkom miru, opravdanju signorijc — i o planovima D. Juana; o svađi M arcantonija Colonne i Andree Dorijc 1570; o planiranom osvajanju Portugala, 25. svib. 1579. (XV, str. 1-61); o prihodim a Napulja, 1618. (CCLVI1I); o prihodim a Karla V. (XI, str. 216-220); o trgovini Ancône (30Ü, str. 257-298); o mjenicama i novcu (cassetta 10 a, n° XVI); o Milanu (XV); o protivljenju Svete stolice ustupanju carstva Ferdinandu (L1X); o razlozima m ađarskog rata (LIX, str. 436-469); o tursko-perzijskom ratu 1577-1579 (LXXXII, n° 7); Cipriano Saracinelli prcklinjc Filipa II. da napusti rat protiv Francuske i da se okrene protiv Turčina (LVIII, str. 106-151). L a L a u r e n z ia n a . — I ovdje je također arhiv vrlo izmiješan, bogat nadasve povijesnim zbirkama nastalim u 17. i 18 sr., o Toskani, Napulju, Kreti, Valtellini; vlastoručna pisma Alessandra Fam esea (1518-1585), ashb. 1691, jedno neobjavljeno djelce o mjenicama Giovannija Sillija, Pratica d i Cambi, 1611, ashb. 647, jedan izvještaj o Egiptu i Crvenom moru. La retentione delte galee grosse della Illustrissim a Signoria d e Venecia in A llessandha con le navigazioni deU’a rm a ta d el Turco d a l M ar Rosso nell'lndia n el anno MD XXXVI, 371° Ashb 1484-1508 (Relatione d'Allessandria con la navigatione del Turco dal Mar Rosso nel’India, 1536, ashb. 1408), Libro d e M ercatanzia iz 16. st. (ashb. 1894); jedan traktat o plovidbi iz 17. st., ibid., 1660; jedno putovanje u Svetu zemlju iz 16. si., 1654; karte i dokum enti o Portugalu iz 17. st., 1291O b iteljsk i a r h iv i G u ic c ia r d tn i-C o r s i-S a lv ia ti. — Zahvaljujući ljubaznosti markiza Guicciardinija mogao sam raditi neko vrijeme u dragocjenim arhivima njegove porodice. Trgovačke knjige 1, 7, 8, 9 d o 15, 21 do 25 (od 1550. do 1563), 26 (libro da magazzino iz Messine 1551-1552), 27 d o 32 (1552-1571); II, 33 d o 48 (1542 do 1559); III, 49 do 59 (1554 do 1559); IV, 60 d o 64 (1565-1572); V, 65 do 67 (1582-1585); VI, 68 do 71 (1579-1590); Vll, 72 do 102 (1587 d o 1641); VIII, 103-130 (1582 do 1587); IX, 131-135 (1588-1591); X, 136 do 155 (1590-1602); XI, 156 d o 166 (15...? d o 1617); XII, 167 do 172 (1589 d o 1608); XIII, 173-202 (1592-1597). Kao i trgovačke knjige Capponijevih, i ove tvore cijeli jedan svijet, više od 200 velikih registara za naše razdoblje. Obilje materijala o cijenama, prijevozu, kupovini i preprodaji na kredit, o

632

R u k o p is n i iz v o r i

imovini svile, o trgovini sicilijanskog žila, papra i mirodija. Ovi su dokum enti kasnije bili preseljeni u firentinski Archivio di Stato. RIM Archivio d i Stato. — Dva predviđena istraživanja nisu bila osrvarcna; jedno letimično Annona e Grascia, 1595-1847 (Busta 2557), drugo vrlo precizno koje se odnosi na portale Civita Vecchije, ali zanim anje nam je opalo zato što gotovo svi sačuvani dokumenti potječu iz prve polovice stoljeća. NAPULJ Archivio d i Stato. — U Carte b'am esiane proučavao sam korespondenciju izaslanika Margarete od Parme i vojvode od Parme, od 1559, u seriji Spagna, od fascio I. do fascio VII, i zahvatio cjelovitu kopiju izvješća o izvozu iz luke Bari 1572, Dipcnclenzc dclla Sommaria, fascio 417, fascicolo 1°. Za naša prva istraživanja vrlo velik doprinos bio je iscrpan katalog što ga je na temelju dokum enata Sommarijc za nas izradio Л. Silvestri koji jc dao i brojne fotografije. Ti su dokum enti od kapitalnog značenja za povijest Napulja i Unutrašnjeg mora. Archivio m u n icipale. — Raspolažemo detaljnim katalogom Bartolomca Capassa, Calalogo ragionato d ei libri, registri, scritture esistenti nella sezione antica o p rim a serie de ll’arcbivio m unicipale d i N apoli 387-1808, Napulj, sv. 1, 1877, sv. II, 1899. — važnim zbog napom ena o institucijama, ali se tu i tam o jedva nazire proizvodni i trgovački život grada. Važni dokum enti o opskrbi žitom i uljem golemoga grada, Acquisli de'grani, 1540-1587, N 514; 1558, N 515; 1590-1803, N 516; Acquisto e trasporio de' grani, 1600, N 518; 1591-1617, N 532; 1594, N 533. PALERMO U tijeku moga proputovanja, u kolovozu 1932, Archivio di Stato i Archivio Comunale, koji su bili zatvoreni, dopustili su mi da u njima radim nekoliko dana i pregledam golem e registre. Sav moj tru d bio je posvećen bogatoj Biblioteci Comunale, gdje sam pregledao: opise Palerma, Q q E 56 i Q q E 31 (ovaj posljednji iz 17. stoljeća od Aurija Vicenza); Succcssi di Palermo, o d Palmerina, Qq D 84; kraljevska pisma potkralju Sicilije od 1560. d o 1590, 3 Q q E 34; raspravu o Siciliji, Q q F 221, Qq C 52, Qq F 80, Qq D 106,3 Q q C 19,1° 212 (i na španjolskom, Qq D 190) (1592), Relazione del Conte di Olivares (aw enim enti lasciati dal C onte Olivares, 1595), Qq C 16, izvješće o upravi nad otokom, Q qF 29; pism a kraljeva i potkraljeva Sicilije, 1556-1563,3 Q q C 35; različita pisma 1560-1596, 3 Qq E 34; pism o vojvode o d A lbuquerquca, srp. 1570, 3 Qq C 45, n° 25; Qq H 113 (n° 15, n° 17) i Qq F 231; 3 Qq C 36, n° 22; 3 Qq E 11 Camilliani, Descrizione delle m arine, Qq F 101; Itinerario..., Q q C 47; Pugnatore, Isloria d i Trapani, Qq F 61. 0 sicilijanskoj trgovini, 2 Qq E 66, n° 1; o trgovini žitom, 16. i 17. stoljeće, Qq D 74; pism o vojvode de Ferije o žitu (1603), 2 Q q C 96, n° 18; izvješće o sicilijanskim Židovima Antonina M ongitorea, Q q F 2 2 2 ,1° 213; izaslanici Régna od 1564. do 1603, 3 Q q B 69, P 339. O trgovini otoka Malte, Q q F 110, 1° 295; o prom jenam a srebrnog novca na Siciliji o d 1531. d o 1671, Q q F 113, F 22; naredbe vojvode Medine Ćeli, 1565, kopija, Q q F 113, F 32 d o 40; o Grcima koji su iz Albanije došli na Siciliju, izvješće Antonina M ongitorea, Qq E 32, F 81; biografska bilješka o Covarrubiasu, Qq G 24, n° 43; izvješće iz 18. st. o vrijednosti kastilijskog novca, Qq F 26, F 87; o sicilijanskom stanovništvu od 1501. d o 1715; izvješće Antonina M ongitorea, Q q H 12 0 ; o sicilijanskim

633

IZVOIU

razbojnicima (17. st.), Q q 0 89, n° 1; o nestašicam a i osobito o gladi 1591. u Palermu, Q q 11 14 bis, 1° 144. Carta al Rey nucstro S cnor de Piliberto virrey d e Sicilia sobre traer carne de Bcrveria, 10. trav. 1624, Qq D 56, n° 21,1° 259. O s ta li k o r iš te n i a r h iv i. — Torino, Pisa, Ancona, Milano, Livorno, Cagliari, Messina, Mantova (Archivio d i Stato) i M odena (Archivio di Stato).

IV. — VATIKANSKI ARHIV U vatikanskim arhivima, uz pom oć Hinojosinih izdanja i osobito onih P. Luciana Serrana; C o r r e s p o n d a n t dip lo m a t ica entre Espana y la S a n ta Sede d u ra n te el Pontificado de S. Pio V, 1566-1572, ograničio sam svoja istraživanja na proučavanje korespondencije nuncija u španjolskoj o d 1573. d o 1580, korespondencije u kojoj uostalom ima praznina (Spagna 7 do 27). Rad su mi olakšali savjeti m onsignora Tisscranda i ljubaznost Mgr Mcrcatija: a osobito niz sjajnih fotografija.

V. — DUBROVAČKI ARHIV Dubrovački je arhiv, iz razloga koje sm o često navodili, daleko najdragocjeniji od svih za naše poznavanje Sredozemlja. Tu se, kao i drugdje, tiskaju u zbijenim redovima uglavnom pisma rektora i njihovih savjetnika dubrovačkim am basadorim a i predstavni­ cima, kao i pisma koja su oni slali u Dubrovnik. Ta masa dokum enata čini dvije serije, pisma s Ponanta i pisma s Levanta (LP i LL), od kojih su ova posljednja točno označena pod općini im enom Lettere et com m issioni d i Levante. Istraživali sm o m edu pismima s Ponanta LP 1 (1566) d o LP 7 (1593), u seriji LL sam o registar LL 38 koji odgovara godini 1593- Oni koji bi upoznali te dubrovačke d o kum ente sam o kroz izdanje o Francescu Gunduliću, am basadoru Republike svetog Vlaha u Rimu, u vrijeme bitke kod Lepanta, a koje dugujem o grofu L. Vojnoviću, Depescben des Francesco Gondola, Gesandten d er Republik Ragusa b eiP iu sV . u n d Gregor XIII., Beč, 1909, mogli bi steći nimalo točnu predodžbu o uobičajenom načinu pregovaranja Republike, o udruženju trgovaca kao o političkoj zajednici. Dubrovački predstavnici ostaju trgovci kod kojih se naručuju žito, tkanine, velur, bakar, već prem a okolnostim a i potrebam a. Nema dakle ništa u toj korespondenciji o d uobičajenog tona Mlcčana, njihovih općih rasprava o ljudima i velikim, ali korisnim, i banalnim malim stvarima. Značenje Dubrovačkog arhiva nije sam o u tome. Onom e tko ima strpljenja i vremena da pregleda golem a Acta Consiliorum, ona pružaju priliku da uhvati na djelu jedan srednjovjekovni grad, neobično očuvan. Oni također nude, sačuvane zbog popi­ sivanja i pravnih rasprava, izvanredne dokum ente: mjenice, bilješke, pom orska osigu­ ranja, propise o participaciji, dokum ente o osnivanju društava, o nasljedstvima, o zapošljavanju posluge... Ti dokum enti dijele se na tri serije: Diversa d e Forts, Diversa d i Cancellaria, Diversa Notariae. Pregledao sam samo ove dvije posljednje. Diversa di Cancellaria, registre od 132 do 145, od 1545. do 1557. Diversa Notariae, registre 110, 1548-1551. Naprotiv, seriju Diversa d e Foris pregledao sam vrlo pažljivo za razdoblje od oko 1580. do 1600. (dokum enti se kronološki dijele na prilično neujednačen način m edu velike registre serije), i moje se čitanje proširilo o d broja 1 do broja XVI. Ostala istraživanja: Libro dogana n° 10, 1575-1576, XXI, 1, 12; XXI, 7, 3, i osobito XXII, 7, 4, o uvozima španjolske vune, koje je bilo teško dešifrirati i razumjeti. Napokon, skorašnja nabavka iz 1935, n° 44, Q uadem uccio dove s ’ba d a notare le robe cbe vanno o vengbono a lla giornata, cossi d 'am ici come le nostre, 20. pros. 1590 — 2. trav. 159L

634

Rukopisni izvori baca neobično svjerlo na aktivnost dubrovačkih trgovaca i posrednika okrenutih prema balkanskim putovima. Istaknuo sam zasluge g. Truhelke, dubrovačkog arhivara, dok sam tamo radio u tijeku zime 1935 — i svoje zahvalno prijateljstvo prem a njemu. Ali njegova zabrana da fotografiram dokum ente ustostručila mi je teškoće u istraživanju. Slučaj mi je ipak pomogao i pružio cijeli film serija Lettere d i Ponente, Diversa d i Cancellaria, Noli e Sicurlà, koji se danas čuva u Centre Historique (VI. odsjek), 54, rue de Varenne, Paris VIIe. S Albertom Tenentijem razvio sam taj beskrajni niz dragocjenih slika.

VI. — EUROPSKI ARHIVI IZVAN SREDOZEMLJA 1 FRANCUSKE Samo sam izdaleka upoznao austrijske i poljske arhive. Namjera mi je bila da upotpunim istraživanjem brojna djela koja su nam na raspolaganju, u spremištima arhiva, kako bih provjerio trgovačke struje u sm jeru Sredozemlja, a osobito kopnenim putem, da, ukratko, ustanovim i za druge gradove o no što je gđica von Ranke sjajno ustanovila za Kôln. U Rajnskoj pokrajini ima malo dokum enata: u Aachenu su doku­ menti nestali u požaru grada 1656, u Wormsu s uništenjem 1689, u Spcycru su dokumenti bili preuzeti u radovima Hansa Siegela, i ti su od malog značenja. Nisam imao nikakvih obavijesti o izvorima Koblenza, Mainza, još manje Frankfurta na Majni, čiji uspon posljednjih desetljeća stoljeća nameće tako velik problem . U Donjoj Nje­ mačkoj ništa u Stuttgartu ili M ünchenu, dok N ürnberg pruža velike izvore, čak i Augsburg. Bilo bi zanimljivo, nakon Stricdera i Veri Iccsa, bolje utvrditi ulogu njemačkih trgovaca u smjeru Lyona i Marseillea. Ništa ne znam o Ulmu. Naprotiv, istočnije, Leipzig i Dresden pružaju stvarne izvore. Sajmove u Frankfurtu na Odri posjećivali su sve do 1600. francuski i talijanski trgovci. Trgovina s jugom, koja se odnosila na vina, svilu i Boysalz, španjolsku sol, takozvanu biskajsku (Boy-Biskaja) i koja je dolazila nedvojbeno preko Hamburga. Boysalz je bio carska povlastica, tako da je car u Frankfurtu na Odri imao jedan Boyfactor. Dva dokum enta o toj trgovini, očuvana u Stadtarchivu u Frank­ furtu na Odri, potječu iz 1574. i 1597. Čini se da u Vroclavu izravna trgovina u smjeru Italije nije prešla 1450; nakon toga približnog datum a skrenula je, po teoriji H. Wcndta, vjerojatno prem a zapadu, u prilog gradovima češk e i Austrije. Najljepši odjel arhiva te Srednje Europe, okrenute prem a Sredozemlju, jest Beč, tada više političko središte Europe nego gospodarska m etropola, ali je, zbog političkih ili dinastičkih razloga, središte osluškivanja. Ni knjige, ni publikacije nisu iscrplc golema bogatstva Haus-, H of- und Siaats-Archiva, njihove korespondencije sa Španjolskom (Hof Korrcspondenz; Korrespondenz Varia), s Venecijom, Turskom, Rimom — s Maltom, Faszikel 11518 (sic) 1620; s D ubrovnikom, 1° 1 (1538-1708); s Gcnovom, lD 1 (1527-1710); s Italijom (Kleine Staaten), Fasz. 7 (Neapel 1498-1599); sa Sicilijom, I, 1530-1612: Hetrusca, I (1482-1620), Lusitana I (1513-1702). Ne računam o seriju Kricgsaktcn (Fasz. 21-33 za razdoblje 1559-1581)... Okolnosti mi nisu dopustile da ostvarim taj put, to nužno osluškivanje Sredozem lja s velike udaljenosti, prem a sjeveru, u unutrašnjost. U prethodnim sam recima sam o sažeo plan rada. Dodajem da jedno racionalno istraživanje ne bi ostavilo u sjeni gradove kao što su Gdanjsk, Lübeck, Hamburg i Bremen u njihovim pom orskim i ko p n e n im vezama s Unutrašnjim morem. Stoga, arhiv Antwcrpena i arhivi engleskih luka (još važniji od španjolskog fundusa u Điritish Museumu, Katalog P. Gayangosa), arhivi Nizozemske i skandinavskih zemalja, nisu izvan naše radoznalosti, kao ni arhivi Poljske, jer istina je da je cijela E uropa vezana za život i svjetlost Sredozemlja. Poslije 1949. jed n o sam vrijeme boravio u Beču; nekoliko

635

IZVOR]

elana radio sam u A ntw erpenu, Gdanjsku, Varia vi i Krakowu. Im ao sam poduži plodan boravak u L ondonu (British M useum i Record Office). U Ženevi sam, zahvaljujući važnim mikrofilmovima, iscrpno koristio zbirku Edouarda Fabrea (Archives d e la Maison d'Altamira) šio se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (vidi Inventaire..., obj. Léopold Michel u: B ulletin H ispanique, 1914).

2. — Kartografski izvori Focl kartografskim izvorima podrazum ijevam o karte, crteže, planove i opise obala i putova. Dijelimo ih na dva velika odjeljka, nove izvore i stare izvore. A. — N o v i izv o r i. — Za num eraciju novih čitatelj neka se obrati svescima Géogr. Universelle, sv. VII, 1 i 2; sv. VIII, sv. XI, 1. Za popis španjolskih karata, služio sam se dragocjenim uputam a u ■.R evue de géographie d u Sud-O uest e t d es Pyrénées, 1932. Za ispašu, valja ukazati na veliku sintetičnu kartu Elli Müller, D ieH erdenw anderungen im Mittelmeergebiet, Peterm. M itteilungen, in-8°, 1938, reproduciranu u sv. I, str. 28-29. O berberskom Atlasu, kartografski pokušaji J. Drescha, vrlo originalni u prikazivanju ljudskih činjenica. Dvije pogodne karte, bez velike znanstvene vrijednosti, om ogućile su mi neke provjere: karta Male Azije (Turska-Sirija-Transjordanija, Palestina, Irak, Donji Egipat) u veličini 1: 1.500.000, 2. izdanje, Girard i Barrčre; i M ittelmeer u veličini 1: 5.000.000, M ünchen, Iro-Verlag, 1940. Naveliko sam se služio sjajnom serijom Instructions N autiques Hidrografske službe francuske m ornarice, br. 405 (Španjolska N i W); br. 356 (Afrika W); br. 345 (Španjolska S i П); br. 360 (južna Francuska, Alžir, Tunis); br. 368 (Italija W); br. 408 (Jadran); br. 348 i 349 (istočno Sredozemlje); br. 357 (Crno m ore iAzovsko more). Ii. — S ta r i izv o ri. — a) Nacionalna knjižnica u Parizu, Odjel karata i planova. \ 1425 Ita lo -ka ta lo n ski p o rtu la n (16, st.). Sredozemlje bez sirijskih obala, atlantskih obala od Škotske do Kanarskih otoka. (Vio oštećen, ukrašen španjolskim i portugalskim zastavicama, živo­ tinjama koje ilustriraju Afriku). tA 640 Portugalska k a rta pripisa n a Reinelu. Recto: Sredozemlje. Verso: Atlantik. (Vrlo bogato ukrašeni: brodovi ukrašeni portugalskim križem, grbo­ vima, crtežima gradova, Babilonskim tornjem , Jeruzalem s tomjevima). 1 1132 Karta Gospara Viegasa, 1534. Zapadno Sredozemlje, Atlantik. (Ukrasi: Ruže vjetrova.) 13 1134 Karla Gospara Viegasa, 1534. Istočno Sredozemlje. C 5097 Sredozemlje, Crveno more, Crno more, 1534?

636

Kartografski izvori Atlantik od Škotske do Dojadora. (Ukrašena zelenim planinama u obliku kupola.) Arhipelag (od Bospora d o juga Krete). Gc ЛЛ 567 Stiliziran rub obala u obliku zubaca (pripisano Vicgasu). Prema bilješci n a poleđini, prip isa n a Viegasu, 1534. Gc C 5096 Zapadno Sredozemlje, Atlantik (od Taranta do Azora). Prem a bilješci n a poleđini, p ripisana Viegasu, 1534. Gc D 7898 Grčka, dio Arhipelaga. Zbirka o d 8 a nonim nih portulana. Gc C 5086 Portugalski, prem a bilješci pripisanoj olovkom, kopije kane Dicga Homema (1558) iz British Museuma. List br. 4: Sredozemlje, Zapadna Europa, Azori. Gc D D 2007 3 lista, talijanski r a d iz 16. st., u kožnom uvezu. List 1: Egejsko more. List 2: Sredozemlje. (Vrlo lijep prijelom s likovima vladara, palmama, konvencionalnim crtežima gradova, dok su vedute Marseille» i Venecije studioznije.) Gc FF 14 410 A tlas G enovljanina B attiste Agnesea (1543), 12 listova. List 6: Sredozemlje u 3 dijela. Ge FF 14 411 Isto, veći format. Karta VesconteadiM aggiola, Genova, 1547. Gc C 5084 Sredozemlje, Aleksandrija-Gibraltar. Ge AA 626 Andreas Homem: Universa ac Navigabilis tolius terrarum orbis descriptio, Antwerpen, 1559. 10 listova. List br. 4: Sredozemlje, Arabija, Kaspijsko more. Ge DD 2003

Ge D 4497 Ge DD 2006

A tlas Diega H om em a, 1559. List 2: Zapadno Sredozemlje. List 3: Sredozemlje. List 4: Istočno Sredozemlje. List 6: Jadran. List 7: Grčka, Arhipelag. (Vrlo lijepo ukrašen: crteži planina, zastave, veduta Genovc, itd.) K retskiportulan, Georgia Sideri d ičio Calapodo, 1566. Sredozemlje. A tlas Diega H om em a (Venecija, 1574), 7 listova. 2: Zapadno Sredozemlje. 3: Italija, južni Jadran, središnje Sredozemlje. 4: Jadran. 5: Istočno Sredozemlje. 6: Arhipelag. 7: Crno more.

637

IZVORI

Ge DD 682

G c B 1133

Gc ЛЛ 570

(Vrlo različit od n° DD 2003: stroga om am entacija: ruže vjetrova.) A tlasJoarta M artinesa (Messina, 1589). 7 listova. 6: Sicilija, zapadna Kalabrija. 7: Sredozemlje. (Crteži gradova, afrički bcstijarij, zamišljena rijeka koja povezuje Crno m ore s Rajnom i Rhônom .) Portulan B artolom ea Olivesa (Messina, 1584). Europa, Sredozemlje. (Vrlo lijepo pism o, spom inje: Regina Saba, Prete Jani d e las Indias.) Portulan M aterna Prunesa, Maiorca, 1566. Sredozem lje, obale Zapadne Europe, o d Afrike d o Gambije.

(Ukrašen crtežima vladara po d njihovim šatorim a, od kralja Fcza d o velikog tatarskog kana, koji je vladao sjeveroistočnim dije­ lom Crnoga m ora, brojni afrički bestijariji, crteži Marscillca, Gcnove, Venecije.) M ateus Prunes, 1588. Ge C 5094 Sredozem lje o d Aleksandrije d o Maroka, obale Portugala. (Vrlo jednostavno ukrašen ružam a vjetrova.) Carta N avigatoria d e Jo a n Oliva (Messina, 1598). Ge C 2342 Sredozemlje, slike Barcelone (Marseille, Venecija, Genova i ostale luke prikazani su konvencionalno, palme, lavovi, slonovi.) Portulan V intiusa Dem etreia Volciusa Racbuseusa (in terra Libuani, Ge C 5095 1598). Sredozemlje. Vrlo detaljna Dalmacija. Fe FF 14 409 Anonimni portugalski atlas, takozvani atlas »vojvotkinje d e Berry« (kraj 16. ili početak 17. st.). 20 uvezanih karata. F. 3: Španjolska i zapadne obale Alžira, Maroka, zapadne Afrike. Gc DD 2012 A non im n i p o rtu la n iz 16. stoljeća. 2 lista: Sredozemlje, Egejsko more. (Ukrašen ružam a vjetrova, trostrukim crtežom kalvarije Judeje, ima­ ginarne rijeke.) Ge DD 2008 Portugalski p o rtu la n s kraja 16. stoljeća. 1. Sredozemlje, u uvezu. 2. Egejsko m ore. (Ukrašen zastavicama, vrpcama.) Ge DD 2009 A nonim n ifra n cu sko -ta lija n ski portulan, 16. stoljeće? 4 ledimice priljepljena lista. Sredozemlje, Arhipelag, zapadno Sredozemlje. (Sadrži svete slike naljepljene na kanu.) Ge C 5085 A nonim ni p ortulan iz 16. stoljeća. Sredozemlje. (Ukrašen likom redovnika, izrezanim i naljepljenim na Španjolsku.) 638

Kartografski izvori

Ge C 5100

Talijanski portulan iz 16. stoljeća.

Gc C 5083

A nonim ni p ortulan iz 16. stoljeća.

Ge C 2341

Genovski p ortulan iz 16. stoljeća.

Sredozemlje. (Vrlo precizan crtež.) Pokazuje Tripoli u rukama Španjolaca. (Lijepi crteži grbova i zastavica; kralj na kani Španjolske izlaže špa­ njolsko oružje.) Gc DD 2010

A nonim ni portulan.

Sredozemlje. 2 lista, ledimice zaljepljena. Gc D 7887

Portulan Arhipelaga.

Gc C 5093

Portulan Pranciscusa Olive, Messina, 1603.

Male vedute gradova, cnež Troje. (Vrlo ukrašen, crteži Marseillea, Barcelone, Gcnove, Venecije; ratni­ ci, zastave, itd.) N. Đ. — Postoji jedan portulan G el) 7889 Salvadora Olive, kojemu je točan datum (1635) bio izbrisan i preinačen u 1535. b) Arch ivo general d e Simancas. Serija planova i karata: 1. Costas tocantes a Argel y Bujia, 1602, П° 1951 a, 769 m. 2. Plan jedne urvrde poslan preko jednog vojnika, zarobljenog u Bcrbcriji (možda Soussi?) 22. ožuj. 1576, 0 m 490 х 0, 461, Pianos, Carpcta, 11, P 48. 3- Diseno del Golfo de Arzeo, tuš i boja, 28. pros. 1574, 0, 490 х 0, 424, ibid., P 102.

4. Plan Alžira oko 1603, 0, 4 2 6 x 0 , 301,C arpeta, I, P 53. 5. Plan carskog dvorca u Đejaiji, 1548, O, 418 х 0, 309, Carpcta, II, P 61-62. 6. Planovi utvrđivanja u Bejaiji, ibid., P 166 (0, 392 X 0, 294), P 167 (0, 326 х 0, 284), P 168 (0, 514 x 0, 362), 9- siječ. 1543. 7. Planovi M ers-el-Kebira (Oran, 20. pros. 1574), ibid., P s 98 i 99, 1 m 174 х 0, 4 3 2 — 0, 5 8 0 x 0 ,4 2 3 . 8. Nuovo disegno dell’arsenale di Messina, ibid., Ill, P 58. 9. Plan Mellile, tuš i boje, 0, 445 X 0, 320, E° 331. 10. Plan utvrđivanja Malte, E° 1145 (Pianos Carpeta, III, P 61). 11. Discgno de la c ittà d i Siragusa (Siracusa), E° 1146, ibid., Ill, P 63. 12. Traza del Rcino d e Murcia (oko 1562), П° 141 a, P 183, 0, 908 x 0, 214. 13. Nova tuniska utvrda, tuš i boje, Pianos, Ш, P 59, 1574 (0, 694 x 0, 585). 14. Dizcno del luette de T ûnez y la Golcta, Rim, 7. kol. 1574 (0, 457 x 0, 310), ibid., P 21. 15. Traza de la Goleta de T ûnez (tuš i boje) oko 1554 (0, 488 x 0, 348), ibid., Il, P 126. 16. Piano d e Điserta (tuš i boja), 1574, (0, 627 x 0, 577), ibid., P 60. 17. Pianta de la città di Palermo, E° 1146.

639

IZVORI

18. Dizenos (4) de la laguna d e Melilla hechos рог el Fraiin, Madrid, 4. list. 1576 (11, los 134 d o 137), (0, 533 х 0, 431, 0, 483 х 0, 315, 0, 439 х 0, 318, 0, 313 х 0, 216. 19. Plano de la Fortaleza de Argel, 1563, 0, 606 x 0, 448,1,1° 72. 20. Pianos de los fuertes de la Golcta, 19. siud. 1557 (0, 320 x 0, 217). Projekti, H° 483, 1° 174. 21. Traza de los torrconcs de Melilla, 24. velj. 1552 (0, 442 xO, 315), III, P 56. 22. Plan Penon de Velcza 1564 (tuš i boja) 0, 30 x 0, 209, ibid., P 19. 23. Karta Jadranskog m ora, E° 540.

3. — Tiskani izvori Nije nam nam jera davati opširan pregled literature posvećene Sredozem lju; bila bi nam potrebna cijela zbirka knjiga, i inventar bi još uvijek bio nep o tp u n . Nakon 1949. dokum entacija sc znam o povećala. Za sam u Španjolsku, In d ice H istorien Kspanol, koji je 1953. utem eljio J. Vicens Vives, dovoljno govori o tom razvoju naših saznanja. Također ne m ože biti govora ni o tom e da dam o sam o pregled pročitanih djela; ni on ne bi bio dovoljan da zamijeni cjelovitu bibliografiju. Da skratimo, ograničili sm o se (u prvom dijelu Л) na velika izdanja dokum enata, (u drugom dijelu D) na knjige i studije koje su služile za sam u organizaciju ove knjige, stupove i potpornje njezine grade, (u trećem dijelu C) na abecedni popis knjiga navedenih u bilješkama ili tekstu ovoga djela. Л. — VELIKA DOKUMENTARNA DJELA V elike z b ir k e . — Svaka zemlja, izravno ili neizravno vezana uz Sredozemlje, posjeduje svoje velike dokum entarne zbirke za 16. stoljeće. Najvažniji po svojoj punini i m udroj sažetosti izdanja je Calendar o f State Papers. M onumentalna Colecciôn de docum entos ineditos p a r a la historia d e Hspafia (skraćeno CODOIN), 112 sv., in -8°, bila je najbogatiji od naših tiskanih izvora. Od 1930-1931, posjedujem o, zahvaljujući Julianu Pazu sjajan katalog o zbirci, u dva dijela, Catalogo de la colecciôn..., sv. 1, Madrid, 1930, 728 str. in -8°; sv. II, Madrid, 1931, 870 str. in-8°, s kazalom osoba, imena mjesta i pojmova. Bit joj je sustavno analizirana u dragocjenom bibliografskom priručniku R. Sancheza Alonsa, Puentes d e !a historia espanola e bispano-am ericana, koji valja konzultirati u drugom izdanju iz 1927, ili trećem iz 1946. Italija, sa svoje strane, također pruža jednako veličanstvenu zbirku od Alberija, Re/azioni degli am basciatori veneti a l senato. Njome su se tako često služili povjesničari i na nju se pozivalo u svim prikazima o 16. stoljeću, da bism o mogli biti i nepravedni prem a njenim stvarnim bogatstvima. Nije li ipak opasno, zatvorenih očiju povjerovati tim Mlcčanima za koje se kaže da su bili m edu najboljim, ako ne i najbolji poznavatelji ljudi toga stoljeća? Dispacci i nisu toliko bitni, ali relazioni su rasprave, s manama i slabostima te vrste, a često i ponavljanjima prethodnih govornika... Kritike valja izreći na brzinu, ali ne i zaboraviti ih. Požalimo se, uz to, bez ograničenja na neprikladnost loše num erirane zbirke, bez dobrog kazala. Postoji, istina, jedna knjiga o sažetoj ekonomskoj povijesti Italije, kojoj je autor A. Pino Branca, La vita economica

640

Tiskani izvori ciegli stati italiani nei secoli XVI, XVII, XVIII, seconda le relazioni degli ambasciatori veneli, Catania, 1938, in-16, 515 str. Collection de docum ents inédits sur /'histoire d e France i njezin dio o Sredozem­ lju od 1550. do 1600. prikazuju brojna izdanja, a osobito ono E. Charričrea, Négocia­ tions de la France dans le Levant, Paris, 1040-1060, 4. sv. in-4°; ne manje klasičan rad Л. Desjardinsa, Négociations diplom atiques d e ta France avec la Toscane, Paris, 1859-1806, 6 sv. in-4°, Papiers d'État d u cardinal Granvelle, Paris, 1842-1852, 9. sv. јп-цо korisni, kako je poznato, u svim smjerovima, kao i Lettres d e Catherine deMédicis, Paris, 1880-1895, 10 sv. in-4°, koje je izdao H. de la Ferričre. iz Belgije — Nizozemske, koje su, uostalom kao i Filip 11., ostale vjerne rimskoj Crkvi — dolaze izdanja L. P. Gacharda, Correspondance de Philippe II sur les affaires des Pays-Bas (sve d o 1577), 1048-1079, 5 sv. in-4°; Correspondance d e Marguerite d ’A utriche avec Philippe II (1559-1565), 3 sv. in ^ i0, 1867-1881 (postoji nedavni nastavak J. S. Theissena) — napokon Edm onda Poulleta i Charlesa Piota, 12 sv. in-4°, Correspondance d u Cardinal Granvelle, 1566-1586, 1877-1896. Ta izdanja zanimaju našu temu samo zaobilazno. Na njemačkom jeziku valja zapamtiti četiri izdanja: češkog povjesničari J. Susta, Die romisebe K urie ttnd das K onzil von Trient tinter P ius IV, Beč, 1904-1914, 4 sv. in-8°; G. Turba, Venetianische Depescben vom Kaiserhofe, u bogatoj zbirci Nuntiaturberiebte aus Deutschland; Lanzovu klasičnu korespondenciju Karla V, Correspondenz des Kaisers KarlV, 111, 1550-1556, xx + 712 str. in -8°. Najkorisnije portugalsko izdanje je djelo Archiva diplom atico portuguez, čijih 10 knjiga nudi ponajprije korespondenciju portugalskih ambasadora u Rimu od 1550. do 1580. O stala i z d a n ja d ip lo m a ts k ih d o k u m e n a ta . — Pored tih velikih pothvata poduzet je i golem posao da se objave diplom atske isprave. Sređenije o d drugih, često kaligrafirane, čekale su i mamile izdavače. Jedna anegdota u Belgiji spominje da jc neki revni izdavač u prošlom stoljeću up o rn o nastojao poslati same dokum ente iz arhiva u tiskaru. Već pedeset ili sto godina, pa i više, povijest je uporna u toj zadaći čiji ćc rezultati, od 1850. do naših dana, obilježiti razdoblje historiografije. U Španjolskoj su znanstvenici obilno objavljivali radove o vezama Poluotoka s rimskom kurijom, pom alo zanem arenim u: Coleccićn d e docum entas ineditos. Ricardo de Hinojosa, Los despacbos de la diplo m a cia p o n tific a l en Hspana, izdao je, međutim, 1096. samo I. svezak svoga djela. Naprotiv, Lucianu Scrranu dugujem o četiri divna sveska: C o r r e s p o n d a n t d ip/om atica entre Hspana y la S anta Sede d u ra n te el Pontificado d eP io V, Madrid, 1914, u kojima se nalazi istodobno korespondencija nuncija u španjolskoj i korespondencija španjolskih am basadora u Rimu. Na jednom drugom području, na onom e veza s bečkim H absburgovcima, priključila se onom e što je objavio CODOIN, La correspondancia in éd ita d e G ui/lén d e San Clemente, em bajador en A/emania, sobre la intervenciôn d e Hspana en los successos d e Polonia y d e H ungria (1581-1608), obj. m arkiz o d Ayerbe, Saragossa, 1892. Najvažniji španjolski doprinos nedvojbeno je izdanje Real Academia d e la Historia o diplom atskoj korespondenciji između Francuske i Španjolske (prem a dokum entim a serije X koju je 1943- vratila francuska vlada), pod naslovom: Negociaciones con Francia, 9 objavljenih svezaka (1950-1955) od godine 1559. d o 21. list. 1567. U Italiji sam o djelom ična izdanja: G. Berchet, La Repubblica d i Venezia e la Persia, Torino, 1865; o d istoga, R elazioni d ei consoli veneti nella Soria, 1886. Izvrstan

641

IZVORI

doprinos: La l.ega d i Lepanto nelcarteggio in ed ito d i Luys d e Torres, obj. Л. Dragonetti d c Torres, Torino, 1931; Mario Drunciti i Eligio Vitale, Corrispondenza d a M a d rid d i Leonardo P o n d 1570-1573, Venezia, Rim, 1963, 2 sv. in-4°. O dubrovačkoj diplomaciji, P ie Pepescben des Francesco G ondola G esandten der Republik Ragusa bei P ius V, u n d Gregor XIII., 1570-1573,1909. Na njem ačkom jeziku, staro djelo Matthiasa Kocha, Q uellen z u r Gescbicbte des Kaisers M axim ilia n II., Leipzig, 2 sv. 1857, i Viktora Dibla, F am ilienkorrespondenz M axim ilia n s II., i Dollingera, D okum ente z u r Gescbicbte Karls V , P hilips II. u n d ibrer Zeit, Regensburg, 1862, in -8°. Za tako poznata pism a Đusbcca, carskog am basadora kod Sulejmana, koristio sam, u nedostatku drugog izdanja, njihovo francusko izdanje, Lettres d u Baron d e Busbec, obj. opat de Foy, Paris, 1748, 3 sv. in-12. Metlu belgijskim radovima koje valja upam titi sv. 1, Corresponadnce d e la Cour d'Espagne sur les affaires des Pays-Bas, 1598-1621, Bruxelles, 1923, obj. Lonchay i Cuvcllicr, gr. in. -4°, i Correspondance d 'O tta vio M irto Frangipani, p rem ier nonce de Flandre (1596-1606), 2 sv. koja su objavili (1596-1598), I, 1924, L. Van d e r Essen, II, 1932, Armand Louant. U Francuskoj su radovi daleko najobilniji i najvažniji, istodobno zbog kvalitete, broja izdanja i značenja geografskog položaja Francuske za Sredozemlje. Možemo, bez šovinizma, istaknuti da su ambasadori, svećenici, ljudi od mača, koje Francuska šalje u inozemstvo, sprem ni da razum iju i da se informiraju, okretni i pravični... Jed an Four* quevaux u Španjolskoj, a o n dakako nije jedan o d najboljih, obavještava na razini svojih kolega i suparnika iz Italije... O d izdanja valja spom enuti: Alexandre Teulet, Relations p o litiques d e la France et de l'Espagne avec l'Ecosse a u XVIe sičele, 5 sv. in-8°, Paris, 1862. (pokriva razdoblje 1515-1588), djelo koje je okren u to prem a velikom sjeveru i sam o je djelom ično korisno za naše proučavanje; također Correspondance p o litiq u e de MM. de C astillon et de Mari/lac, am bassadeurs d e France en Angleterre (1537-1542), Paris, 1885, obj. Jean Kaulek; Correspondance p o litiq u e d'O det d e Selve, francuskog am basadora u Engleskoj (1546-1549), obj. Germain Lefčvre-Pontalis, Paris, 1888; A m bassades de MM. de N oailles en Angleterre, obj. opat Vertot, 1763, 5 sv.. Correspon­ dance de la M othe Fénelon, am bassadeur d e France en Angleterre d e 1568 à 1575, 7 sv., Paris i London, 1838-1840 (ur. Charles Puzton Cooper); M ission d e Jean de Thumery, sieur de Boissise, 1598-1602 (u Engelskoj), obj. P. Laffleurdc Kermaignant, Paris, 1886 (dali su m nogo detalja o općoj politici), lzravnija veza s našom temom, Jean Nicot, am bassadeur de France en Portugal a u XVIe siècle. Sa correspondance diplom a­ tique inédite, obj. Edm ond Falgairollc, Paris, 1897, i u žarištu te terne, Correspondance de B abou d e la Bourdaisiére, évêque d'Angoulême, d epuis cardinal, am bassadeur de France à Rome, obj. Henry et Loriquet, Paris, 1859. D om inique d u Gabre, trésorier des arm ées à Ferrare (1552-1554), am bassadeur d e France à Venise (1555-1557); corre­ spondance politique, Paris, 1905, obj. A. Vitalis \ Ambassade en Espagne d e Jean Ébrard, seigneur d e Saint-Su/pice, obj. E. Cabié, Albi, 1903; Dépêches d e M. d e Fourquevaux, am bassadeur d u roi Charles IV en Espagne, 1565-1572, 3 sv., Paris, 1896-1904, obj. C. Douais, i Lettres d e Charles DC à M. de Fourquevaux, 1565-1572, Paris, 1897, obj. isti autor. Oba su izdanja odlična, kao i Dépêches diplom atiques d e M. de Longlée, francuskoga građanina u Španjolskoj, 1582-1590, obj. Albert Mousset, Paris, 1912. Dodat ću dva kratka djela, Lettres inédites d u roi Henri IV à M onsieur de Villiers, am bassadeur à Venise, 1601, obj. Eugčne Halphen, 1067; Lettres à M. d e Sillery,

642

Tiskani izvori am bassadeur à Rome, od 1. trav. do 27. lip. 1б 0 1 ,1866, obj. EugČne Halphen, i Lettres de Henri IV a u com te de la Rocbepot, am bassadeur en Espagne, 1600-1601, obj. P. LalTleur de Kcrmaignant, Pariz, 1889. Dovoljna su da nas uvedu u novu francusku klimu — za vladavine Henrika IV. — koju će naš rad jedva spom enuti. Navedimo, da zaključimo tu bilancu francuske djelatnosti, Correspondance d u Cardinal François d e Tournon, Paris, 1946, obj. Michel François, kao spoj političke i diplomatske povijesti, svojim 4, 5. i 6. dijelom izravno zanima naše razdoblje i naš rad. Nisam mogao uklopiti u tekst poglavlja I. (1. dio) i 1. (3. dio) sve korisne reference iz toga vrijednog djela: str. 318, 15. svib. 1556, bijedno stanje običaja i neznanja korzikanskog svećenstva; str. 277-281 : zaključenje primirja s Julijem 111, 29. trav. 1552, kojem 15. svib. uvečer pristupa i Karlo V, oslobađa francuske snage angažirane u Parmi i objašnjava početak sienskog rata, 26. lip. 1552; Francuzi i carske snage su tada u potrazi za učinkovitim zauzimanjem položaja na talijanskoj šahovskoj ploči: »Uspjeh sienskog pothvata neobično je povećao ugled kralja u Italiji, a papa i signoria iz Venecije tome se osobito raduju«, pismo kardinala, kolovoz 1552, str. 281. Nije li opet pitanje prestiža to koje odlučuje o pohodu na Korziku, 1553? Povodom te »nezgodne« operacije, Michel François ponavlja tumačenje koje je iznio u svom izvješću: Albisse d el Bene, su rintendant des fin a n ces françaises en Italie, 1551-1556 (B. de l'Ec. des Chartes, 1933), rasvjetljujući ulogu kardinala de Ferrarc, koji će dati svoj vlastiti novac za taj pothvat. Nezgodna? Mnoge pojedinosti i bilješke o sienskom pitanju om ogućuju da se naznači politika nećaka Pavla IV, kao i atmosfera u Rimu, u »nerazumno« vrijeme Pavla IV. Pamtim, nakon 1559, čudnu promjenu kardinala dcT oum ona, ili radije njegovo svjedočenje o začuđujućoj promjeni francuske klime. Počinje novo doba. Pogledajte žestoko kardinalovo pismo kralju, 14. lip. 1559 (str. 397), protiv »stjenica«, tih heretika u Francuskoj, riječ koju ponavlja istog dana (str. 398) u pismu konetablu, ili u onom »kolaboracionističkom« pism u Filipu II, 30. siječ. 1561, str. 426-427? Napokon, str. 373, izvrsna napom ena o Veneciji, 17. ruj. 1558, i o njezinoj politici bilancie, Mlečani žele m ir »jer se boje da će im pobjednik biti strašan«. Poslije 1949, jedino važno izdanje odnosi se na Acta N un tia tu ra e Gallicae, koje su objavili Université G régorienne i École Française iz Rima. Izašli su: Correspondance des nonces en France Carpi et Ferrerio (1535-1540) , obj. J. Lestocquoy, 1961 ; Girolamo Ragaszoni, évêque d e Bergame, nonce en France. Correspondance d e sa nonciature, 1583-1586, obj. Pierre Diet, 1962. D o k u m e n ti n a r u b u d ip lo m a ts k e p o v ije sti. — Navedena djela ukazuju na goleme napore koji su ostvareni na planu diplom atske povijesti. Na drugim planovima rezultati su daleko od toga da budu blistavi. Spom ena vrijedni u pogledu političke povijesti ili biografije velikih ličnosti, ipak su previše laki kada je riječ o ekonomskom , društvenom, kulturnom životu ili povijesti tehnika. 1° Za Portugal ipak valja spom enuti djelo H istoria tragico-m aritim a, Bernarda Gomesa de Brita, 1. izd., Usabon, 2 sv., 1735-1736, 2. izd., 1904-1909, 12 sv. (U. N.. 8° Z 18. 199 (40), iako se odnosi ponajprije na Atlantik i Indijski ocean. Ali oceani diktiraju život Unutrašnjeg m ora. 2° Za Španjolsku, staro i dragocjeno izdanje N ueva Recopilaciûn d e las leyes; zbirka A d a s de las Cortes d e Castilla, 1563-1623, 39 sv., Madrid, 1861-1915, koju valja nadopuniti, prije 1563, sveskom V. Cortes d e los antiguos reinos d e Leon y Castilla; zbirka kojom smo se m alo služili, Doc. in éd ito sp a ra la historia deAragćn; dragocjena zbirka Libros raros o curiosos, sv. XIX, Tres re/aciones bistoricas (Gibraltar, los Gclves,

643

IZVORI

Alcazarquivir, 1540, 1560, 1578), Madrid, 1899; Cartas y a visos dirigidos a D. J. de Zuniga, v irreyd eN a p o lesen 1581, Madrid, 1887. Dva sveska neobjavljenih Gachardovih pisama, Retraite et m o rt d e C har/es-Q uint a u m a n a s tir e d e Yuste, 2 'sv ., in -8°, Bruxelles, 1854-1855, daju gotovo isti pregled; također, o p et Gacharde, Lettres de Philippe II à ses fille s les infantes Isabelle et Catherine, écrites p e n d a n t son voyage a u Portugal, 1581-1583, Paris, 1884, odličan materijal u prilog Razboritom kralju. M nogo sam posudio iz dva izdanja o regionalnoj povijesti, o d kojih se jedna odnosi na Aragon, Carlosa Riba y Garcia, E l consejo suprem o d e A ra g ô n en el reinado d e Felipe U, Madrid, 1914, objavljena prem a bogatom španjolskom fundusu British M uscuma, sv. U. i 111. ponovljenog izdanja Darija d e Areitija klasičnog djela Fidcla de Sagarminage, E l g o b iem o y regim en fo r a i d e l senorio d e Viscaya, sv. II, 1577-1589, Bilbao, 1932, sv. Ill, 1590-1596, Bilbao, 1934. Služio sam sc također i raznovrsnom i velikom zbirkom , ne recimo političkih i ekonom skih dokum enata, već onih koji imaju ekonom sko i političko značenje, Lcrnjga, M em orias p o litic o s y econom icas sobre los frutos, comercio, fa b ric a s y m in a s d e Espana, 45. sv. in-4°, Madrid, 1745. Medu najbolje doprinose spadaju još: a) Pothvat, započet prilikom četiristote obljetnice rođenja Filipa II. (1927), jedne nove zbirke neobjavljenih dokum enata posvećenih njegovoj vladavini (program koji je — kao i svaki program — teško dovršiti, i koji to nikada n e m ože biti — u: Boletin de la Com isiôn d e M onum entos histo rico sy a rtistic o sd e la p ro vin cia d e Valladolid, I, 2. srp.-ruj. 1925). Zbirka ima isti naziv kao CODOIN. Objavljeni su: sv. I, o Tridentskom koncilu (1530-1552), sv. 11. o Nepobjedivoj arm adi (1587-1589), XV-488 str., 1929, obj. G. P. Enrique H errera Oria; Consultas d el consejo d e Estado, 1930, obj. Mariano Alcocer, ali ništa nisam mogao doznati o planiranim svescima: Portugal; Èxpediciones a Levante, Lepanto, Moriscos, itd. Jaim cu Salvi dugujem o La orden d e M alta y las acetones espanolas contra T urcosy Berberiscos en los siglosXVIy XVII, 1944, 448 str. in-4°. b) Re/aciones lopograficas (istraživanja rađena po nalogu Filipa 11, u španjolskim pucblosim a 1575- i 1578) čuvaju se u Escorialu. Postoji i katalog oca Miguelcza, Las relaciones historico-geograficas de los pu eb lo s d e Espana hecbas p a r orden d e Felipe II, Madrid, 1915; kolektivni osvrt, Ortega Ribio, Relaciones topografica d e Espana. Lo m a s interesante d e cllas eseogido..., Madrid, 1918. Napokon, dva nepotpuna izdanja za biskupiju Cuenca i za pokrajinu Guadalajara: Relaciones lopograficas d e Espana. Relaciones de pueblos que pertenecen hoy a la pro vin cia d e G uadalajara, obj. Juan Catalina Garcia i Manuel Perez Villamil, Madrid, 1905-1915, 7 sv. (sv. X1.1 do XLV11 Memoriala, Ilistorico espahol). Taj dragocjeni dokum ent nalazi se u Bibl. Sorbonne, Relaciones de pueblos d e la diocesis d e Cuenca, bêchas p a r orden d e Felipe II, obj. P. J. Zarco Cuevas, Cuenca, 1925, 2 sv. Valja ukazati na važna izdanja Carmela Vinasa i Ramona Paza, Relaciones de los pueblos d e Espana o rd en a d a sp a r Felipe II: Provincia de M adrid, 2 sv., 1949; Provincia de Toledo, 3 sv., 1951-1963; Noël Salomon, La cam pagne de Nouvelle Castille à la f i n d u XVIe siècle d'après les Relaciones topograficas, 1964. 3° U Sjevernoj Africi, ukažimo na obim nu Collection des Sources inédites de l ’histoire d u Maroc, okrenutu prem a Atlantiku ili koja doseže jedva godinu 1550; o španjolskim utvrdama na rubu Sredozemlja, već navedeno izdanje Primaudaica zaustav-

644

T is k a n i izv o ri

Ijn se kod 1564. godine; izdanje arhiva Francuskog konzulata u Tunisu, Pierrea Granehampa, La France en Tunisie à la f in d u XVIe sičc/e, 1582-1600, Tunis, 1920, najvažniji je sjevernoafrički doprinos povijesti Sredozemlja; sv. VI. (1551-1575) Histoire d ’Oran, generala Didicra, Oran, 1929, može upotrijebiti samo onaj tko već poznaje izvore koje je objavio autor. 4° Iz goleme mase izdanja o Italiji izdvojit ćemo: Магсо Formcntini, Rivista starica delict d om inazione spagnola sul ducato d i M ilano colla pubblicazione d i 500 e più document! ufficiali inediti, Milano, 1872; Vladimir Lamansky, Secrets d ’E tat de Venise, docum ents extraits, notices et études, Pctrograd, 1884, zbirka je iznimnoga značenja; isto tako, o Napulju, izdanje miješanih dokum enata, IX. sv. Archivât srorico italiano, Firenze, 1846. Dokum enti o društvenoj povijesti prilično su rijetki da bi se moglo ocijeniti izdanje Nina Cortesca, Feudi e Feudatari napo/etani della p rim a metci del Cinquecento (prem a dokum entim a Simancasa), Napulj, 1951. Valja spomenuti brojna izdanja koja se odnose na Siciliju: Corrispondenza particolare d i C.arlo d'Aragona, Présidente de l Regno, con Filippo II (Doc. perservire alia storia tli Sicilia, 1. serija, 11), obj. S. V. Dozzo i G. Salvo Cozzo, 1879, i ibid., 4. serija, IV, Le fortificazioni d i Palermo ne! secolo XVI. Relazione dette cose d i Sicilia f a t ta d a D. F erdinanda Gonzaga a/l'imperatore Carlo V (1546), 1896. 5° U Francuskoj, velika zbirka g. Pardessusa, Collection des lois m aritim es antérieures a u XVIIIe siècle, Paris, 1837, 6. sv., ostaje dragocjeno pomagalo. 6° O balkanskim, egipatskim, sirijskim i turskim dokum entim a (ima i turskih rukopisa, jedna bibliografija i turski časopisi), m ogao sam jedino prikupiti naslove. N. lorga, (ispiti Rom eni in Venezia, 1570-1610, Bukurešt, 1932, bolje bi učinio da je objavio dokum ente koje je imao u rukam a nego što ih je prikazao u obliku priče koja krnji smisao korištenih pisama. 7° Poslužile su mi i lijepe zbirke o Hakluytovim putovanjima, The principal navigations, voiages, traffiques a n d discoveries o f the englisb Nation, 3 sv., London, 1598, 1599, 1600. (Moje se reference o dnose na to izdanje) i na izdanje Johna Harrisa, Navigantium a tque itinerantium bibliotheca, 2. sv., London, 1745. 8° Velika izdanja ekonomskih dokum enata za 16. st. o dnose se ponajprije na zemlje sjevera, Antwerpen i Augsburg. Za Antwerpen, sporna su, ali i dragocjena izdanja Denucća. Za Augsburg, izdanja koja se o dnose na Fuggcrove: najzanimljivija za nas su: Aloys Schulte, Die Fugger in Rom, 2 sv., Leipzig, 1904; W citnauer, Venezianischer Handel der Fugger, 1931 ; Johannes Kleinpaul, D ie F'uggerzeitungen, 1568-1605, Leip­ zig, 1921. O podrijetlu i značenju tih dokum enata Nacionalne knjižnice iz Beča, M. A. H. Fitzler, D ie Entstebung der sogenannten Fuggerzeitungen in d er W iener Nationalbibliotbek, Beč, Rohrer, 1937; ekonom ska vrijednost tih novina Fuggerovih u: Kcmpter, Die wirtsebaftliehe Bericbterstattung in d en sogenannten Fuggerzeitungen, München, 1936. Postoji i jedan engleski prijevod: Fugger News-Letters 1568-1605, 2. sv., London, 1924. i 1926, sv. I. od Victora von Klarwilla i Pauline de Chary, sv. II. od L. S. Вугпеа. 9° Ukažimo napokon na najveći doprinos poznavanju ekonom ske zbilje 16. st., m eđunarodni doprinos, iako je oživotvorenje francusko i pripisuje se djelatnosti Centra za povijesna istraživanja VI. odsjeka École Pratique des Hautes Études, 54, rue de Varenne, Paris, VIIe. Navodim, bez reda: Fernand Braudel i Ruggiero Romano, Navires et marchandises à l'entrée d u p o r t d e Livourne, 1547-1611, 1951 (upotpunio i nastavio Maurice Carmona); Huguette i Pierre C haunu, Séville e t l ’A tlantique d e 1504 à 1650, 12 sv., 1955-1960; Alberto Tenenti, Naufrages, corsaires et assurances m a ritim es à

645

IZVORI

Venise d'après les notaires Catti el Spinelli, 1502-1609, 1959; Renée D oehacrd, Études anversoises, 3 sv., 1962; M. Baulant, le ttre s d e négociants m arseillais{ les frères H erm in e (1570-1612), 1953; José Gentil da Silva, Lettres m a rch a n d es d es Rodrigues d'Hvora et Veiga (1595-1607), 1956; Ugo Tucci, Lettres d 'u n m a rc h a n d vénitien, A ndrea Berengo, 155.3-1556,1957; José Gentil da Silva, le ttre s d e Lisbonne, 1563-1578, 1959; Valentin Vazquez d e Prada, Lettres m a rch a n d es d'Anvers, 4 sv., I960; Dom enico Gioffrč, Gênes et les fo ire s d e change, I960; Corrado Marciani, Lettres d e change, a u x fo ire s d e Lanciano, 1962; Felipe Ruiz Martin, Lettres m a rch a n d es échangées entre Florence et M edina d el Campo, 1965; Édouard Baraticr, La dém ographie provençale d u XIIIe a u XVIe siècle, 1961; Léopold Chatcnay, Vie d e Charles Esprinchard, Rocbelais, et jo u r n a l d e ses voyages a u XVIe siècle, 1957; Xavier Л. Flores, lœ »peso p o litic o d e todo el m u n d o « d A n th o n y Shirley, 1963Dodajem tim knjigama veličanstveno djelo Modesta Ulloe, kubanskog povje­ sničara, La H acienda real de C astilla en el rein a d o d e Felipe II, Rim, 1963. B .— TEMELJNA DJELA 1° Za o p ć u o rije n ta c iju o k n jiz i. — Na prvom e mjestu, djela Henrija Pircnnca, Les Villes d u M oyen Age; M ahom et et Charlemagne. Stranice na kojima sam se najviše zadržao jesu one koje je Vidal de La Blache posvetio Sredozem lju u svojim Principes de Géographie hum aine, obj. E. de M artonnc, 1922. Za cijelo Sredozem lje, u početku sam se oslanjao na klasično djelo Alfreda Philippsona, D as Mitte/meergebiet, koje sam, prem a prilikama, čitao i pročitavao u drugom izdanju iz 1904, Leipzig (postoji i 4. izdanje, objavljeno 1922). Smatram tu knjigu rem ek-djelom dokum entarne preciznosti. Mnogo dugujem vrlo obaviještenoj knjizi Charlesa Paraina, La M éditerranée: les ho m m es et leurs travaux, Paris, 1936; m onum entalnom djelu Maximiliena Sorrea, Lesfo n d em e n ts d e la géographie humaine, Paris, 4 sv., 1943-1952, i knjizi Vue générale d e la M éditerranée, Andréa Siegûrieda, 1943. 2° Povijest i lju d sk a sre d in a . — U prilog toj po vijesti vezanoj u z tlo, ili bolje, sredini, okolini ljudi, navodim cjelokupno djelo Victora Bćrarda, helenista, putnika, diplom ata; cjelokupno djelo Alfreda Jardéa, tako o tvoreno prem a geografskoj stvarno­ sti; tijelo Julcsa Siona, raspršeno u člancima. Još se više pozivam na cjelokupno djelo Émilea-Félixa Gautiera koje današnja kritika osporava u njegovim detaljima, dok je problem možda u tom e da se nastavi njegov opći polet. U tom opusu upućujem osobito na: Siècles obscurs a u Maghreb, 1927. (u svojem posljednjem obliku Le passé d e l'Afrique d u Nord, 1952), M oeurs et Coutumes des M usulmans, 2. izd., 1959, i onaj kratki i jednostavni program , Le cadre géographique de l'histoire en Algérie, Histoire et Historiens d e l ’A lgérie, 1931, sir. 17-35. Navodim i dugi, važan članak AICreda Hettnera, »Der Islam u n d die orientalischc Kultur«, u: Geogr. Zeitung, 1932, iz kojega sam, kao i iz cijele njemačke geografske škole, m nogo preuzeo. (Bibliografija u prikladnom priručniku Huga Hassingera, Geograpbisehe G rundlagen der Geschichte, Freiburg Br. 1931, 2. izd., 1953. 3° Povijest s tru k tu ra . — Budući da još ništa nije postojalo u golem om području strukturne ili strukturalne povijesti, m orao sam sam m nogo graditi i riskirati, i to više sam se oslonio na nekoliko djela istraživača, na tada neobjavljeni rad Pietra Sardelle, Nouvelles et Spéculations à Venise, 1948 (prem a D iarii od Sanuda), čiji sam rukopis

646

T isk a n i izv o ri

pročitao; na posthum no golem o djelo Juliusa Belocha, Bevolkerungsgescbichte Italiens, 3 Sv.; na m onumentalnu studiju o cijenama u Španjolskoj, fiarla J. Hamiltona, American Treasure a n d the Price Revolution in Spain, 1501—1550,1934; na novu studiju Frederica C. Lanca, Venetian Ships a n d Shipbuilders o f the Renaissance, Baltimore, 1934, franc, prij., 1965; na još uvijek korisno djelo Richarda Ehrcnburga, Das Zeitaher der Rugger, Jena, 1922, 2 sv., o kojemu je Л.-Е. Sayous izrekao previše zla da bi ga se ozbiljno poslušalo; na knjigu Emsta Schafera, D erkim ige. span, oberste Indienrat, sv. 1, 1936: na istraživanja A nala posvećenih plemstvu; na m onum entalnu tezu Marccla Baiaillona, Érasme et l'tspagne, Paris, 1937; na klasične radove Ernsta Schafera, li. z u r Gesch. des span. Protestantismus, 3 sv., 1902; Benedetta Crocca, La Spagna nella vita italiana durante la Rinascenza, Bari, 1922; Ludwiga Pfandla, Gescbicbte der span. Literaturin ibrer Bliitzeit, 1929; napokon, Émilea Mâlea, Art religieux après le Concile d e Trente, 1932. O odnosim a strukture i konjunkture, knjiga od općeg interesa za otpočinjanje rasprave ostaje: Ernest Labrousse, La crise d e l'économ ie française à la f in de l ’A ncien Régime et au début d e la Révolution, 1944. 4° Za d o g a d a jn u p ovijest, nižu se, prožimaju i nadomještaju brojna ostvarenja: najbolje studije do sada izašle, dakako, jesu: O. de Tôrnc, D on Ju a n d ’A utricbe, 2 sv., Helsingfors, 1915- i 1928, bogato i izvrsno dokum entirana, savršena stila, i Van der Essena, Alexandre Hamese, 1545-1592, 1933. i si.; najbolje studije događaja su: L'expé­ dition espagnole de 1560 contre l'île de Djerba, Paris, 1913, i Félix 1lartlaub, Don Juan dAustria a n d d ie Scblacht bei Lepanto, Berlin, 1940; najbolji opisi, klasična djela Luciena Romiera, Les origines politiqu es des guerres d e religion, 1913, 2 sv.; La conjuration d ’A mboise, 1923; Catholiques et huguenots à la Cour d e Charles DC, 1924; Le royaume d e Catherine d e Médicis, 2 sv., 1925; La Liga d e Lepanto, P. L. Scrrana, 2 sv., 1918-1919, i uvijek koristan rad Martina Philippsona, £ ш M inisterium tinier Philipp II., Kardinal Granvella a m spaniseben Hofe, Berlin, 1895. Navedimo također neiscrpne izvore obavijesti, velike učene knjige L. von Pastora, Gescbicbte der Pdpste. Osim sv. X. (naveli sm o ga prem a njemačkom izdanju), sve naše reference o dnose se na francuski prijevod toga djela. 5° Priručnici, te m e ljn a d je la i z b o rn ic i o S red o zem lju . — Svi priručnici kojima sam se služio, Fuetera, Platzhofla, C. Lozzija, Đarbagalla, Kulischcra, Dorcna, Gcorga Mentza, Stàhlina, Luzzatla, Segrea, Zinkciscna, Hammcrn, Lavissca, Đallcsterosa, Agnada Bleve, Altamire, R. Konetzkea (G. des spanischen u. portugiesischen Volkes, sv. Vili. Grosse Weltgescbicbte, Leipzig, 1941), Damiâ oa Pcresa, Mercicra, Charles-Andréa Juliena, Menrija Pirennea (Bibliographie i H. d e Belgique), Henrija 1lausera (Les Sour­ ces..., i Prépondérance espagnole), Trevelyana, Hansa Delbrücka, G. der Kriegskunst i Weltgescbicbte (sv. Ill, 1926), sv. III. N eue Propylàen Weltgescbicbte, obj. Willy Andreas (Berlin, 1942 in-4°, 646 str.), Karla Đrandija (Deutsche Gescbicbte im Zeitalter der Reform ation undG egenreform ation, 2. izd.), W. Som barta (D erM odem eK apitalism us i VoniMenschen, 1940), FarineUija (ViajesporEspana...) uobičajene su knjige na kojima nije potrebno ustrajati. Jedino je inovatorska opća povijest koju sam pročitao s užitkom: J. Vicens Vives, H istoria social y econom ica d e Uspona y A m érica , osobito sv. III, 1957.

1.

6 O u k u p n o j p o v ije sti m ora. Carl Rathlef, D ie W eltbistoriscbeB edeutung der Meere, insbesond. desMittelmeers, Dorpat, 1858.

647

IZVORI

2. G rof E douard Wilczek, D as M ittelmeer, seine Stellung in d er W eltgeschicbte u n d seine bistoriscbe Rolle im Seewesen, Beč, 1895. Vrlo je p od ш је с а је т admirala Mahana. ” 3 . llclm olt, Weltgeschicbte, N . D ie R a n d td n d er des Mittelmeeres, Leipzig, 1900. 4. G iuseppe de Luigi, II M editerraneo n ella p o litic o europea, Napulj, 1926, in -8°, 506 str. 5. Pietro Silva, // M editerraneo d a ll'u n ità d i R o m a a ll'u n ità d ’l ta lia , 2 sv., Milano, 1927, ponovljeno izdanje u Milanu 1942, 2 sv.; providni naslov: »all'im pcro italiano« zam ijenjen je s »all'unità d'ltalia-. 6 . Paul Нсгге, Weltgeschicbte a m Mittelmeer, Leipzig, 1930, važne ilustracije, izvrstan tekst jednog povjesničara politike, specijalista za 16. stoljeće. 7. Ulrich von Hassel, Das D ram a des Mittelmeers, Berlin, 1940,176 str, in-16, razvija briljantnu početnu tezu o Pirovoj avanturi i pokušava ukratko objasniti m ore kroz povijest njegove središnje karike, ali ne održava obećanje. U cjelini, skučeno, nepouzd ano i osrednje djelo. 8. Philipp llihebrandt, Der K a m p f u m s Mittelmeer, Stuttgart, 1940, s vrlo lošim kartama, knjiga je novinara (dopisnika Kiiln. Zeitunga iz Rima), živa, ponekad nepouzdana, na trenutke briljantna. 9. Emil Ludwig, La M éditerranée, destinées d 'u n e mer, prijevod s njemačkog. Izd. Maison Française, New York, 1943, 2 sv., jadna je knjiga, nadm ena, s nekoliko lijepih stranica i preopširna. 10. Felice Vinci, L 'unità m editerranea, 2. izd., Milano, 1946, kratko djelce povijesno nedovoljno osvijetljeno. C . — A B E C E D N I P O P IS D J E L A

Accarias dc Sćrionnc (Jacques), La richesse d e ta H ollande, London, 1778} 2 sv. Achard (Paul), La vie extraordinaire des frčres Barberousse, corsaires e t rois d'Alger, Pariz, 1939. Acta Tom iciana epistolarum Sigism undi regis P oloniœ , Poznan (sv. 15; Wroclaw), 1852-1957, 15 sv. Actas d e las Cortes de Castilla, 1563-1623, Madrid, 1861-1915, 39 sv. Albani (Dina), Indaginepreventiva suite recenti va ria zio n id e lta linea dispiaggia dette coste italiane. Him, 1933Albčri (Eugenio), R elazioni degli am basciatori veneti d u ra n te il secolo XVI, Firenca, 1839-1863, 15 sv. Alberti (T.), Viaggio a Costantinopoli, obj. A. Bacchi della Lega, Bologna, 1889. Albiireccia (L ), La Corse d ans l'Histoire, Lyon-Pariz, 1939. Alcocer y Martinez (Mariano), Consultas de! Consejo d e Estado, Biblioteka »Archivo Nisiorico Espanob, Valladolid, 1930. Castillos y Eortalezas d el antigua Reino d e G ranada, Tanger, 1941. Alcali (Giuseppe), Ixt popotazione d i Pavia d u ra n te ild o tn in io spagnoto, Milano, 1957. Aleman (Matco), De la vida d e /picaro G uzm àn d e Alfaracbe, Milano, 1615, 2 sv. Allen (W. E. D.), Problems o f Turkish Power in the Sixteenth Century, London, 196.3. Ahnanacco d i econom ia d i Toscana deU'anno 1791, Firenca, 1791. Almeida (Fortunato tie), H istoria de Portugal, Coimbre, 1926-1929, 3 sv. Almeida d ’Eça (Vincente), Norm as econom icas na colonizacao portuguesa, Lisabon, 1921.

648

T is k a n i izv o ri

Amndei (Federigo), И Fioretto delte croniche diM a n to va , Mantova, 1741. Amari (Michele), Storia de i M usulm ani d i Sicilia, Firenca, 1864-1868, 3 sv. Ammann (I lekior), Schaffbauser Wirtscbaft im M ittelalter, Thayngen, 1949. Ancel (I-)- Peuples et N ations des Balkans, Pariz, 1926. Andrada (I;. de), Oprim eiro cerco que os Turcospuzerào n afortaleza de Dio, nas partes de India, Coïmbre, 1589. Angclescu (I. N.), Histoire économ ique des Roum ains, Žencva, 1, 1919. Anquez (Léonce), Henri IV e t l'Allemagne, Pariz, 1087. Ammon (G. d’), vidi Chesncau (Jean). Arantcgui y Sanz (José), Apuntes bistôricos sobre la artilletia espanola en los siglosXIV y XV, Madrid, 1887. Arbos (Philippe), L’A uvergne, Pariz, 1932. Arco y Fonuno (Ricardo del), La idea d el imperio en la politico y la literatura espanolas, Madrid, 1944. Argenti (Philip P.), Cbius vincta; or, The occupation o f Chios by the Turks (1566) an d tbeir adm inistration o f the islan d (1566-1912) described in contemporary reports a n d official despatches, Cambridge, 1941. Armstrong (H. C.), Grey Wolf, M ustafa Kemai. a n in tim a te study o f a dictator, London,

1933; franc, prijevod Mustapha Kćmal, Pariz, 1933. Arqué (Paul), Géographie des Pyrénées françaises, Pariz, 1943. Arrigo (A.), Ricerche su! regime d e i littora li nelM editerraneo, Rim, 1936. Arsandaux (H.), v id i Rivet (P.) i Arsandaux (H.). Arvieux (Chevalier d’), M ém oires d u Chevalier d A rvieu x, Pariz, 1735, 6 sv. Ashauer (H.) i Hollister (J. S.), Ostpyrenàen u nd B a lea ren , Berlin, 1934, bibl. »Bcitriigc zur Géologie der westlichen Mediterrangebiete«, br. 11. Aspetti e cause della decadenza econom ica veneziana n e t secolo XVII, Venccija-Rim, 1961. Assézai (J.), v id i Du Fail (Noël). Asso (Ignacio de), H istoria de la econom ia p o litic o deAragôn, Zaragoza, 1798 (reprint 1947). Atkinson (G.), Les n o uveaux horizons de la Renaissance française, Pariz, 1935. Atti d el convegno p e r la conservazione e d ifesa delle lagune e della città d i Venezia

(Istituto Veneto), Venecija, 1960. Aubenas (Roger), Chartes de fra n c h ise et actes d 'h a b ita tio n , Cannes, 1943Aubcspine (Sébastien de 1’), Négociations... relatives a u régne d e François II, obj. L. Paris, Pariz, 1841. Aubigné (Théodore Agrippa d'), Histoire Universelle, izadavač \л Société de l’Histoire de France par le baron Alphonse de Ruble, Pariz, 1886-1897, 9 sv. Aubin (G.) i Kunzc (A.), Leinenerzeugung u n d L einenabsatz im ostlichen Miueldeutsc b la n d zu r Z eit der Zunfrkaufe. Fin Beitrag zu r industriellen K o/onisation des deutseben Ostens, Stuttgart, 1940. Audisio (Gabriel), I:Jeunesse de la Méditerranée; U: I* sel de la mer, Pariz, 1935-1936, 2 sv. Aurigemma (S.), vidi Bosio (Giacomo). Auton (jean d’), Chroniques, Pariz, 1834-1835, 4 t. u 2 sv. Auzanet (Jean), Ut v ie d e Cam ôens, Pariz, 1942.

649

IZVORI

Avene! (Georges d ’), Histoire économ ique d e la propriété, des salaires, d es denrées et de tous les p r ix en général d epuis l ’a n 1200ju sq u 'à l'a n 1800, Pariz, 1894-1898, 4 sv. Avity (Pierre d ’), v id i Daviry (Pierre). Azcvedo (Lucio de), v id i Lučio de Azevedo (J.). Babeau (Albert), Les voyageurs en France depuis la Renaissance ju sq u 'à la Révolution, Pariz, 1885. Bnbclon (Ernest), Les origines de la m o n n a ie considérées a u p o in t d e vue économ ique et historique, Pariz, 1897. Bacchi della Lega (A.), v id i Alberti (T.). Badaloni (Nicola), L a filo so fia d i G iordano Bruno, Firenca, 1955. Baehrcl (René), Une croissance: la Basse-Provence rurale (fin d u X V f siècle-1789), Pariz, 1961, 2 sv. Ualanclier (Georges), Afrique am biguë, Pariz, 1957. Baldueci Pegolotti (Francesco), Pratica d ella m ercalura, Lisabon, 1765-1766, 4 sv. Ballesteros y Bcretta (A.), H istoria d e Espana, y su influ en cia en la H istoria Universal, Barcelona, 1918-1940, 9 knjiga u 10 sv. Uandello (M.), Novelle, London, 1791-1793, 9 sv. Baratier (Édouard), La d ém ographie provençale d u X l l f a u XVIe sičele, Pariz, 1961. Barbagallo (Corrado), Storia universale, Torino, 1930, 5 sv. Bardon (Achille), L‘exploitation d u bassin houiller d'A lais sous l ’an cien régime, Nîmes, 1898. Barrau-Dihigo (L.), v id i Joly (Barthélemy). Barros (J. de), D a Asia, Venecija, 1551. Bartoli (Danicle), Degli u o m in i e d e ’f a tt i d ella C om pagnia d i Gesù, T orino, 1847. Üaruzi (Jean), Problèm es d ’histoire des religions, Pariz, 1935 (25. veljače 1936). Baschicra (Luigi), vid i Paruta (Andrea). Bataillon (Marcel), Érasme et l'Espagne, Pariz, 1937. Batiffol (Louis), La vie in tim e d 'u n e reine d e France a u X V l f siècle, Pariz, 1931, 2 sv. Bauclrillart (M8r Alfred), Philippe V et la cour d e France, Pariz, 1890-1901, 4 sv. Bauer (Clemens), Unternehm ung u n d U ntem ehm ungsform en im Spàtm ittelalter u n d in der beginnenden Neuzeit, Jena, 1936. Baulant (Micheline), Lettres de négociants marseillais; les frères Herm ite (1570-1612), Pariz, 1953. Baumann (Émile), L'anneau d 'o r des gra n d s M ystiques, Pariz, 1924. Bcatis (A. de), D ie Reise des K ardinals Luigi d'Aragona dureb D eutschland, die Niederlande, Frankreich u n d Oberitalien, 1517-1518, obj. L. Pastor, Fribourgcn-Brisgau, 1905; franc, prijevod M adeleine Havard d e La M ontagne pod naslo­ vom: Voyage d u Cardinal d'Aragon (1517-1518), Pariz, 1913Beaujour (Baron Louis Auguste Frédéric de), Tableau d u Commerce d e la Grèce, form é d'après une a nnée m oyenne depuis 1787ju s q u ’en 1797, Pariz, 1800, 2 sv. Bechtel (Heinrich), Wirtschaftsgeschichte Deutschlands. I: Von der Vorzeit bis zum Ende des Mittelalters; IL Vom Beginn des 16. bis z u m Ende des 1 8 .Jabrbunderts, M ünchen 1951-1952, 2 sv. Beitrage zu r Géologie der westlichen Mediterrangebiete, hrsg. im Auftrag der Gesellschafi der Wissenschaften zu Gottingen von Hans Stille, Berlin, 1927-1939, 19 sv. Bclda y Perez de Nueros (Fr.), Felipe secundo, Madrid, s. d. (1927).

650

Tiskani izvori Rcllay (Martin i Guillaume du), vid i Bourrilly (V. L.) i Vindry (F ). Ocllcitini (Athos), L apopolazione d i Bologna d a l secolo X Vall'unificazione italiana, Uologna, 1961. Bcloch (Karl Julius), Bevôlkenmgsgescbicbte Italiens, Berlin, 1937-1961,3 sv. Belon (Pierre), Les observations d e plusieurs singularitez et choses m ém orables trou­ vées en Grèce, Asie, Judée, Égypte, Arabie et autres p ays estranges, Pariz, 15 53 . Below (G. von), Über bistorisebe Periodisierungen m it besonderem li/ick a u f die Grenze ztvischen M ittelalter un d N eu zeit, Berlin, 1925. Beltrami (Daniele), Storia d ella popolazione d i Venezia d alla fin e d e ! secolo X V I alla c a d u t a della Repubblica, Padova, 1954. Porze d i lavoro e proprietà fo n d ia ria nelle cam pagne venete d e i secoli XVII e XVIII, Venecija, Rim, 1961. Benedetti (B.), In to m o aile re/azioni com m erciali della Repubblica d i Venezia e di Norimberga, Venecija, 1864. Beneyto Pérez (Juan), lo s m edios de c u ltu r a y la centralizaciôn bajo PelipeII, Madrid, 1927. Benichou (Paul), Rom ances judeo-espan o les d e Marruecos, Buenos Aires, 1946. Benjamin de Tudela, Voyage d u célèbre Benjamin, a u to r d u monde, com m encé l'an MCLXXIII, prev. Pierre Bergeron, Haag, 1735. Bennassar (B.), Valladolid a u XVIe siècle. Benndorf (Wcmer), P a s M ittelmeerbucb, Leipzig, 1940. Benoit (Femand), La Provence et te Com tat-Venaissin, Pariz, 1949. Bérard (Victor), l a Turquie et l'hellénism e contem porain, Pariz, 1893. Les navigations d'Ulysse; II: Pénélope et les Barons des ties, Pariz, 1928. Đćraucl-Villars (Jean), L ’E m pire d u Gaô. Un État so u d a n a is a u x X V e et X V f siècles, Pariz, 1942. Berchet (G.), La Repubblica d i Venezia e la Persia, Torino, 1865. Bcrcken (Erich von der), D ie G em àlde des Jacopo Tintoretto, M ünchen, 1942. Bcrgicr (jean-François), Les fo ire s de Genève et l'économ ie internationale de la Renaissance, Pariz, 1963. Bermudez de Pcdraza (Francisco), H istoria eclesiàstica d e G ranada, Granada, 1637. Bemaldo de Quirôs (C ), Discours véritable d e la réduction d e la ville d e Marseille, Pariz i Marseille, 1596. Bernardo (L ), Viaggio a Costantinopoli, Venecija, 1887. Bertoquy (P.), vidi Dcflbniaine (Pierre), Jean-Brunhcs-Delam arre (Marici), Bertoquy (P.). Bertrand (Louis), Sainte Thérèse, Pariz, 1927. Philippe II à lEscorial, Pariz, 1929. Beutin (Ludwig), D er deutsebe S eehandel im M ittelmeergebiet bis z u den Napoleoniseben Kriegen, N eum ünster, 1933Bianchini (Lodovico), D ella storia ectm o m lco -c iv ile d i Sicilia, Napulj, 1841. Della storia delle fin a n z e d e l Regno d i Napoli, Napulj, 1839. Biaudet (Henry), Le Saint-Siège e t la S uède d u ra n t la seconde m o itié d u X V f siècle, Pariz, 1906. Bibl (Viktor), Der T od des D on Carlos, Beč i Leipzig, 1918. Die Korresptmdenz M axim ilians II. Pamilienkorresptmdenz, Beč, 1916-1921, 2 sv. M axim ilian II., der râtselbafte Kaiser, Hellerau kod Dresdcna, 1929.

651

IZVORI

Bihlm cyer (Karl) /sv. Ill: i Tüchle (H erm ann)/, Kirebengescfoichte, 11. d o 13. izd., Paclerborn, 1951-1956, 3 sv.; franc, prijevod: H istoire d e l ’É glise^ M ulhouse, 1962-1964, 3 sv. i n la n d generali, druga serija, Venecija, 1912. Billioud (Joseph) i Collier (Jacques-R aym ond), Histoire d u Com merce d e Marseille, r. Ili, Pariz, 1951. Binet (R. P. Etienne), Essay des merveilles d e n a tu re et d es p lu s nobles artifices, 13. izd., Pariz, 1957. Biroi (Pierre) i Drcsch (Jean), La M éditerranée e t le M oyen-O rient, Pariz, 1953-1956, 2 sv. Disschop (Éric de), A u d elà d es horizons lointains-. I: K aim iloa. D 'H onolulu à Cannes p a r l'Australie et le Cap à bord d 'u n e d o u b le piro g u e polynésienne, Pariz, 1939. Blache (Jules), L'H om m e e t la M ontagne, Pariz, 1934. Blanchard (Raoul), Géographie d e l'Europe, Pariz, 1936. Blanchet (Léon), C am pane/la, Pariz, 1920. Bloch (Mare), Les caractères originaux d e l'histoire rurale fra n ça ise, Pariz, 1931. La Société féodale, Pariz, 1940. Blok (P. J.), Relazioni veneziane, Haag, 1909. Bodin (jean). Les six livres de la R épublique, Pariz, 1583. La Response de Jean B odin à M. d e M alestroict, 1568, obj. H enri Hauser, Pariz, 1932. Bog (1), Die bauerliche W irtscbafi im Z eita lter d es Dreissig/àhrigen Krieges. Die Bewegungsvoigànge in der Kriegswirtscbaft n acb d en Q uellen des Klosterverwalteram tes Heilsbronn, Cobourg, 1952. Bonnafle (Edmond), Les Arts et les m œ u rs d ’autrefois. Voyages et voyageurs d e la Renaissance, Pariz, 1895. Bono (Salvatore), le o r s a r i barbaresehi, Torino, 1964. Boppe (Léon), J o u rn a l et Correspondance d e Gédoyn - le Turc«, consul d e France à Alep, Pariz, 1909. Borderic (Bertrand de La), vid i La Bordcrie (Bertrand de). Borel (Jean), Gênes sous Napoléon f r (1805-1814), 2. izd., Pariz-Neuchâtel, 1929. Borland! (Franco), Per la storia d e lla pop o la zio n e delta Corsica, Milano, 1942. Bory de Saint-Vincent (J. B.), G uide d u voyageur en Espagne, Pariz, 1823, 2 sv. Bosio (Giacomo), I cavalieri gerosolim itani a Tripoli negli a n n i 1530-1551, obj. S. Aurigemma, lntra, 1937. Botero (Giovanni), Relalioni universal!, Brescia, 1599. Bouché (Honoré), La Chorograpbie ou description d e Provence, Aix-en-Provence, 1664, 2 sv. Bouc (Ami), La Turquie d'Europe, Pariz, 1840, 4 sv. Boulcngcr (Jacques), vidi Contreras (Alonso de). Bourcart (Jacques), Nouvelles observations sur la structure des D inarides adriatiques, Madrid, 1929. Bourgeois (Émile), M anuel historique d e politiq u e étrangère, Pariz, 1892-1926, 4 sv. Bourget (Paul), Sensations d'Italie, Pariz, 1891. Bourgoing (Baron Jean-François), N ouveau voyage en Espagne, Pariz, 1788, 3 sv. Bourrilly (V. -].,) i Busquct (R.), Histoire de la Provence, Pariz, 1944.

652

Tiskani izvori Bourrilly (V.-L.) i Vindry (E.), M émoires d e M artin et Guillaum e d u Bellay, izcl. za .Société de l’Histoire d e France«, Pariz, 1908-1909, 4 sv. B ow les (William), Introduction à l'histoire naturelle et à la géographie physique de l'Espagne, prijevod sa španjolskog vicomte de Flavigny, Pariz, 1776. Boxer (C. R), The great Ship fr o m Amacon. Annals o f M acao a n d the oldJapan Trade 1555-1640, Lisabon, 1959. Bozzo (S. W .),Corri$pondenzaparticolare d i Carlo d i Aragona... conS. M. H re Filippo II (Documenti per scrvire alia storia di Sicilia, I. serija, sv. II.), Palermo, 1879. Bradi (Comte Joseph M. de), M émoire sur la Corse, Orléans, 1819. Bradi (Lorenzi de), La Corse inconnue, Pariz, 1927. Bragadino (A.), vidi Stéfani (Fr.). Braganza Pereira (A. B. de), O s Portugueses em D iu, Bassora, 1938. Brantôme (Pierre de Bourdeilles, abbé et seigneur de), Oeuvres complètes, izd. Méri­ mée, Pariz, 1858-1895, 13 sv. Bmtianu (G.), Études byzantines d ’histoire économ ique et sociale, Pariz, 1938. Bratli (Charles), Philippe II, roi d ’Espagne. É tude su r sa vie et soncaractčre, Pariz, 1912. Braudel (Fernand), La M éditerranée et te m o n d e m éditerranéen à l ’époque de Philippe II, 1. izd., Pariz, 1949. Capitalisme et civilisation matérielle, XVe-XVIIIe siècles. Braudel (F.) i Romano (R.), Navires et m archandises à l ’entrée d u p o rt de Livourne, 1547-1611, Pariz, 1951. Braunlich (Erich), Zo»eitiirkischeW eltkarten a n sd e m Z e ita lte r dergrossenEntdeckungen, Leipzig, 1937. Brémond (Gai. Od.), Yémen et Saoudia, Pariz, 1937. Berbères et Arabes, Pariz, 1942. Brémond d ’Ars (Guy de), Le père de МГ^* d e Ram bouillet, Jea n d e Vivonne, sa vie et ses am bassades près de Philippe II et à la cour d e Rom e, Pariz, 1884. Brésard (M.), Les fo ire s de Lyon a u x XVe e tX V f siècles, Pariz, 1914. Brciholz (Benhold), LateinischePaldographie, 2. izd., München, 1912. Brèves (François Savary, seigneur de), Relation des voyages de... ta n t en Grèce, Terre Saincte et Aegypte, q u ’a u x royaum es d e Tunis et Arger, Pariz, 1628. Brion (Marcel), Laurent le M agnifique, Pariz, 1937. Micbel-Ange, Pariz, 1939. Brockclmann (C.), Gesebichte d er islam iscben Vôlker u n d Staaten, M ünchen, 1939. Brosses (Président Charles de). Lettres fa m iliè re s écrites d ’I ta lie en 1739et 1740, Pariz, 1858, 2 sv. Brückner (A.), Gesebichte d er russiseben Literatur, Leipzig, 1905, 2. izd., 1909. Brûlez (W.), De Firma delta Faille en d e internationale h a n d e l van Vlaamse f ir m a ’s in de l ( f eeuw, Bruxelles, 1959Brun (A.), Recherches historiques su r l ’intro d u ctio n d u fra n ç a is d a n s les provinces du Midi, Pariz, 1923. Brunctti (Mario), vid i Vitale (Eligio) i Brunetti (Mario). Brunhes (J.-B ), Étude d e géographie hum aine. L ’irrigation, ses conditions géographi­ ques, ses m odes et son organisation d a n s la p é n in su le Ibérique et l ’A frique d u Nord, Pariz, 1902. Vidi također Defldntaines (Pierre), Jean-B runhes-D elam arre (Marici), Bertoquy (P.). Brunner (O .),NeueW egederSozialgescbicbte. VortrageundA ufsatze, G ôttingen, 1955.

653

IZVORI

Brunschvig (Robert), La Berbérie orientale so u s les Hafsides, des origines à la f i n du XVe siècle, Pariz, 1940, 2 sv. BubnoIT (Serge von), Géologie v on Europa, Berlin, 1926-1930, 2 sv. *' Buchan (John), Oliver Crom well, London, 1934. Bugnon (Didier), R elation exacte concernant les ca ravanes ou cortège des m a rchands d'Asie, Nancy, 1707. Bullân (Iîloy), Un colaborador d e los Reyes Catôlicos: et d octor Palacios Rubios y sus obras, Madrid, 1927. Burckhardt (J.), Geschichte d er Renaissance in Italien, Stuttgart, 1867; 6. izd., Esslingen, 1920. Dusbec (Baron Augier Ghislain de ), Lettres d u B aron d e Busbec, obj. opat d e Foy, Pariz, 1748, 3 sv. B usch-Z anincr (R.), Agrarverfassung, Gesellscbaft u n d Siedlung in Südosteuropa. Unterbes. Berücksicbtigung der T ürkenzeit, Leipzig, 1938. Albanien. Neues iM tid im Im perium , Leipzig, 1939. Busquet (Raoul), Histoire de M arseille, Pariz, 1945. Vidi ta ko đ e r Bourrilly (V.) i Busquet (R.). Cabié (Edm ond), Am bassade en Espagne d eJean Êbrard, seigneur d e Saint-Sulpice, de 1562 à 1565, Albi, 1903Cabrera de Côrdova (L. ), Relaciones d e las cosas sucedidas en la Corte d e ts p a n a desde 1599 h asta 1614, Madrid, 1857. Felipe segundo, Rey d e tsp a n a , Madrid, 1876, 4 sv. Cagnctta (Franco), B andits d'Orgosolo, talijanski prijevod: Inchiesta su Orgosoto, Michel Turlotte, Pariz, 1963C alendar o f State Papers, Colonial Series, t a s t Indies, China a n d Ja p a n , London, 1862-1892, 5 sv. C alendar o f State Papers a n d M anuscripts relating to tn g lish A ffairs existing in the archives a n d collections o f Venice a n d in other libraries o f Northern Italy, London, 1864-1947, 38 sv. Calvctc de Estrella (Juan Christoval), El felicissim o viaje del... Principe d o n Felipe, Antwerpen, 1552. Campana (C.), La vita d e l catbolico... Filippo II, Vicenza, 1605-1609, 3 sv. Canaye (Philippe), sieur de F re sn e .ie voyage d u Levant, 1573, obj. Henri Hauser, Pariz, 1897. Cano (Thome), A rteparafabricar... nao s d e g u erra y merebante..., Sevilla, 1611. Capasso (B.), Catalogo ragionato d ellA rchivio m unicipale d iN a p o li, Napulj, 1876. Capasso (C ), Paolo III, Messina, 1924, 2 sv. Capmany y de M ompalau (A. de), M em orias histôricas sobre la M arina, C om ercioy Artes de la a ntigua c iudad de Barcelona, Madrid, 1779-1792, 4 sv. Cappelletti (Giuseppe), Storia della Repubblica d i Venezia d a l suo prin cip io a ! suo fin e , Venecija, 1850-1855, 13 sv. Caracciolo (Ferrante), I com m entarii delle guerre fa ite co' Turcbi d a D. Giovanni d A ustria dopo che venne in Italia, Firenca, 1581. Carandc (Ramôn), Carlos V y sus banqueros, Madrid, 1949Carcopino (Jérôme), Le M aroc antique, Pariz, 1943. Cardauns (Ludwig), Von Nizza bis Crépy. tu ro p à isch e P olitik in denJabren 1534-1544, Rim, 1923-

654

Tiskani izvori Carmoly (Gliacin), La France israélite, galérie des hom m es et des fa its dignes de mémoire, Pariz-Leipzig, 1855. Caro Baroja (Julio), Los M oriscosd e l Reino d e G ranada, Madrid, 1957. lo sju d io s en la Espana m o d e m a y contem porânea, Madrid, 1961. la sociedad criptojudia en la Corte d e Felipe IV (pristupni govor u Academia de Ilistoria), Madrid, 1963. Carré (J. M.), vidi Fromentin (Eugène). Carrera Pujal (Jaime), H istoria politico y econôm ica d e Cata/una, Barcelona, 1946, 4 sv. Carreras y Candi (Franceschi), G eografiageneral de Catalunya, Barcelona, s.d. 19131918. 6. sv. Cartas y avisos dirijidos a D. J. deZ ù n ig a , virrey d e Nûpoles en 1581, Madrid, 1887, vol. XVIII de la Colecciôn de libres cspanoles raros o curiosos. Carus-Wilson (Gleanora), M edieval M erchant Venturers, London, 1954. Casa (Giovanni della), v id i Della Casa (Giovanni). Casanova (Abbé S. B.), Histoire de l'Église corse, Ajaccio, 1931, 2 sv. Cassou (Jean), La vie de Philippe II, Pariz, 1929. Les conquistadors, Pariz, 1941. Castancda-Alcover (Vicente), v id i Рогсаг (Moisé Juan). Caster (Gilles), Le com m erce d u p a ste l e t d e l'épicerie à Toulouse de 1450 environ à 1561, Toulouse, 1962. Castro (M. de), Vida d el soldado espanolM iguel d e Castro, M adrid-Buenos Aires, 1949. Casti (Enrico), L'Aquila degli Abruzzi ed ilp o n tific a to d i Cefestino V, l.'Aquila, 1894. Cat (Édouard), M ission bibliographique en Espagne, Pariz, 1891. Catalina Garcia (Juan) i Perez Villamil (Manuel), Relaciones topogràficas d e Espana. Relaciones de pueblos que pertenecen b o y a la provincia d e Guadalajara, Madrid, 1905-1915, 7 sv. (t. XL1 à XLVII du »Memorial Nistôrico Espanol«). Catherine de Médicis, v id i La Ferrière (Comte Hector de). Cavaillčs (Henri), La vie pastorale e t agricole d a n s les Pyrénées des Gaves, d e l'Adour et des Nestes, Bordeaux, 1931. Caxa de Leruela (Miguel), Restauraciôn d e la a n tig u a abun d a n cia d e Espana, N apuljMadrid, 1713. Cccchctti (B.), Inform azione d i G iovanni dall'O lm o console veneto in Lisbona suI commercio d ei Veneziani in Portogallo e su i m ezzi p er ristorarlo, 1584, 18 maggio, p e r nozze Thienesa, Schio, Venecija, 1869Cclli (Angelo), The H istory o f M alaria in th e rom an Cam pagna fro m ancient times, London, 1933. Cellini (Benvenuto), Vita d i B envenuto Cellini scritta d a lu i medesim o, francuski prijevod, Pariz, 1922, 2 sv. Cervantes (Miguel), Novelas Ejemplares, obj. Francisco Rodriguez Marin, francuski prijevod, Pariz, 1949. Chabod (Federico), Per la storia religiosa d ello sta to d i M ilano, Bologna, 1938. Champion (Maurice), Les in o n dations en France depuis le V f siècle ju s q u ’à nos jours, Pariz, 1858-1864, 6 sv. Champion (Pierre), P aris sous les derniers Valois, a u tem ps des guerres d e religion. Fin d u régne d e H enri II. Régence d e Catherine d e Médicis. Charles DC, Pariz, 1938.

655

IZVORI

C hardin (Jean), J o u rn a l d u Voyage en Perse et autres lie u x d e l'O rient, Amsterdam, 1735, 4 sv. Charles IX, v id i D ouais (Célestin). *’ Charles Q uint, vid i Lanz (Cari). C harles-Q uint et son tem ps, Pariz, 1959. (M eđunarodni simpozij R. S., Društvene znanosti, Pariz, 30. IX-3- X. 1958.) Charliat (P. J.), Trois sičeles d ’économ ie m a ritim e fra n ça ise, Pariz, 1931. Charricre (Ernest), Négociations de la France d a n s le Levant, »Collection d e docum ents inédits sur l'histoire de France», 1. serija, Pariz, 1840-1860, 4 sv. C hastenet (Jacques), Godot, p rin ce de la p a ix , Pariz, 1943. Chateaubriand (François-René d e ),Itin é ra ire d e Paris à jéru sa lem , Pariz, 1831. Chatenay (Léopold), Vie d e Jacques tsprin ch a rd , rochelais, et Jo u rn a l d e ses voyages a u X V f sičele, Pariz, 1957. C haunu (Pierre), Les P hilippines et le Pacifique des Ibériques (X V f, X V lf, XVI i f siècles). Introduction m éthodologique et indices d'a ctivité, Pariz, I960. L'Amérique et les Am ériques, Pariz, 1964. C haunu (Pierre i I luguette), Séville e t l'A tlantique d e 1601 à 1650, Pariz, 1955-1960, 12 sv. Chavier (Antonio), Fueros d el reyno de N avarra, Pamplona, 1686. Chesneau (Jean), Le voyage d e M onsieur d 'A ram on a m b a ssa d eu rp o u r lero y en Levant, Pariz, 1887. Chevalier (François), La fo rm a tio n d es g ra n d s d o m a in es a u M exique. Terre et Société a u x X V f- X V I f siècles, Pariz, 1952. Cicogna, vidi T iepolo (Lorenzo). Cirillo (Bernardino), A n nali della c ittà dell'A quila, Rim, 1570. C ochenhausen (Friedrich von), D ie V erteidigungM itteleuropas, Jena, 1940. Cock (H enrique), Retaciôn d el viaje hecho p o r Felipe II en 1585 a Zaragoza, Madrid, 1876. Cotlogno (O.), N uovo itinerario d elle Poste p e r tu tto il m ondo..., Milano, 1608. Coindreau (Roger), Les corsaires de Salé, Pariz, 1948. Colecciôn de docum entas inéditos p a ra la bistoria d e Hspana (CODOIN.), Madrid, 1842-1896, 112 sv. Colette, Lxt naissance d u jo u r, Pariz, 1942. Collier (Jacques-Raymond), v id i Billioud (Joseph) i Collier (Jacques-Raymond). Cohnenarcs (Diego de), Historia de la insigne c iu d a d d e Segovia, 2. izd., Madrid, 1640. Colonna (Marco Antonio), v id i Vojnović (L.). Comines (Philippe de), M émoires de M essire Philippe d e Comines... où l ’on trouve l ’histoire des rois d e France Louis X I et Charles VIII. Nouvelle ed. revue avec un recueil de traités, lettres, contrats et instructions... p ar messieurs Godefroy, augm entée par M. l'abbé Lenglet du Fresnay, London, Pariz, 1747. Conestaggio (Jeronimo), D ell'unione d e l regno d i Portogallo a lla corona d i Castiglia, Genova, 1585. Congrès international des Sciences Historiques ( X f) , Rapports, Stockholm, 21-28. VIH. I960, Gôteborg, Stockholm, Uppsala, Almqvist i Wikseli, I960, 5 sv. Coniglio (G.), U Viceregno d i Napoli net secolo XVII, Rim, 1955. Contarini (Giampictro), Historia delle cose successe d a lp rin c ip io d e lla guerra m assa da Selim ottom ano a ’ Venetiani, Venecija, 1572.

656

Tiskani izvori (Alonso d e). Aventures d u capitaine Alonso d e Contreras (1582-1633), prev. i obj. Jacques Boulenger, Pariz, 1933. (Émile), Un centre industriel d'autrefois. La draperie-sayetterie d'Hondscb o o teX P f-X V Ilf sičcles), Pariz, 1930. Les Français et le comm erce international à Anvers, f in du X \F - x v f sičcle, Pariz 1961, 2 sv. C o r a z z i n i (G. O ), vidi Lapini (Agostino). C o r d o v a (L.), vidi Cabrera de Cordova (L). Comaro (L), Trattato d i acque, Padova, 1560. Corridore (F.), Storia d ocum entata della popolazione d i Sardegna, Torino, 1902, Corsano (A ), llp en siero d i G iordano Bruno ne!su o svolgimento storico, Firenca, 1954. Corcini (O ), Ragionamento istorico sopra la Val d i Chiana, Firenca, 1742. Cone Real (J ), Successo d o segùdo cerco d e D iu, Lisabon, 1574. Cônes de los antiguos reinos de Leôn y d e Castilla, Madrid, 1861-1903, 8 sv. Conesc (Nino), Feudi e feu d a to ri napo leta n i della p rim a m età de! Cinquecento, Napulj, 1931. Cossé-Brissac (Philippe d e), v id i Sources inédites... Costa (Joaquin), Colectivismo agrario en E spana, Madrid, 1898. Crescendo (Bartolomeo), N autica m editerranea, Rim, 1607. Croce (Benedetto), Storia d e !Regno d i Napoli, 3. izd.. Bari, 1944. Cunnac (I ). Histoire de P épieux des origines à la Révolution, Toulouse, 1946. Cunningham (W.), The Grow th o f English In d u stry a n d Commerce, 5. izd., Cambridge, 1910-1912, 3 sv. Cupis (C. de), Le vicende dell'agricoltura e della p astorizia nell'agro rom ano e VAnnona d i Rom a, Rim, 1911. Cuvelier (J.) i Jadin (J.). L'ancien Congo d'aprčs les archives romaines, 1518-1640, Bruxelles, 1954. Cvijić (Jovan), La Péninsule balkanique, Pariz, 1918. Dairoim o, v id i Cecchetti (B.). Da Mosto (Andrea), L'arcbivio d i Stato d i Venezia, Rim, 1937-1940, 2 sv. Dan (P.), Histoire de Barbarie et de ses corsaires, Pariz, 2. izd., 1649. Danvila (Manuel), E lp o d e r civil en Espana, Madrid, 1885. Dauzat (Albert), Le village et le p a y sa n d e France, Pariz, 1941. Davis (James C.), The D ecline o f the Venetian N obility as a Ruling Class, Baltimore, 1962. Davity (Pierre), Les Estats, em pires et prin cip a u tés d u m onde, Pariz, 1617. Dcbicn (Gabriel), En H aut-P oitou, défricheurs a u travail, X ^ - X V l f siècles, -Cahiers des Annales-, Pariz, 1952. Decker (H.), Barockplastik in d en A lpen la n d em , Beč, 1943. Decrue de Stoutz (Francis), Anne, d uc d e M ontm orency, connétable et p a ir d e France sous les rois H enri II, François I I et Charles DC, Pariz, 1889. Dciïontaines (Pierre), Jean-B runhes-D elam arre (Mariel), Bertoquy (P.), Problèmes de Géographie hum aine, Pariz, 1939 Dclbrück (Hans), Gescbichte der Kriegskunst im R ahm en d er politischen Gescbichte, Berlin, 1900-1920, 4 sv. Weltgeschichte. Vorlesungen gebalten a n der Universitat Berlin 181J 6 H 1J 2 1 , Ber­ lin, 1923-1928, 5 sv. C o n tre ra s

C o o rn a ert

657

IZVORI

D eledda (Grazia), La via d e l m ale, Rim, 1896. 11 D io d ei viventi, Rim, 1922. De Leva (G iuseppe), Storia d o c u m e n ta ta d i Carlo V, Venecija, 1863-1894, 5 sv. Vidi ta ko đ e r Paruta (P.). Della Casa (Giovanni), (îa la teo , Firenca, 1561, Della Rovere (Antonio), La crisi m on eta ria s icilia n a (1531-1802), obj. Carmelo Тгаг selli, Palerm o, 1964. Della Torre (Raffacle), Tractatus d e cam biis, Genova, 1641. Dclas de Gram m ont (Henri), v id i G ram m ont (Henri Delmas de). De Luigi (G iuseppe), IlM editerraneo n e lla p o litic o europea, Napulj, 1925. Delum cau (Jean), Vie économ ique et sociale d e R om e d a n s la seconde m o ité d u XVI sićele, Pariz, 1957-1959, 2 sv. L 'alun d e Rome, X \É -X D f siècle, Pariz, 1963. Denucé (J.), L'Afrique a u X V f siècle et le com m erce anversois, Antwerpen, 1937. Dcrmigny (L ), La Chine et l ’Occident, le com m erce à C anton a u XVIIIe siècle, 17191833, Pariz, 1964, 4 sv. Descamps (Paul), Le Portugal. La vie sociale actuelle, Pariz, 1935. Desdeviscs du Dezert (Georges), D on Carlos d'Aragon, p rin ce d e Viane, étude su\ l'Espagne d u N ord a u X f siècle, Pariz, 1889. Desjardins (Abel), N égociations diplom a tiq u es d e la France avec la Toscane, »Collée tion de docum ents inédits sur l'histoire de France«, Pariz, 1859-1886, 6 sv. Dcspaux (Albert), Les d é valuations m onétaires d a n s l'histoire, Pariz, 1936. Despois (Jean), La Tunisie orientale. Sahel et Basse Steppe, Pariz, 1940. Didier (Général L.), Histoire d'Oran. Période d e 1501 à 1550, Oran, 1927. Didier (L.), v id i M ondoucet (C. de). Diehl (Charles i Marçais (Georges ), Histoire d u M oyen Age-, III: Le M onde oriental, Pariz 1936, u: Histoire Générale, ur. Gustave Glotz. Dietz (A.), Frankfurter Handelsgeschichte, Frankfurt, 1910-1925, 4 sv. Di Giovanni (Giovanni), L'ebraism o d ella Sicilia, Palermo, 1748. Dieulafoy (Jane), Isabelle la grande reine d e Castille (1451-1504), Pariz, 1920. Dion (Roger), H istoire de la vigne et d u vin en France des origines a u XDĆ siècle, Pariz, 1959. Di Tocco (Vittorio), Ideali d ’indipendenza in Ita lia d u ra n te ta preponderanza spagnuola, Messina, 1926. D oehaerd (Renée), Études anversoises. D ocum ents sur le com m erce intern a tio n a l à Anvers (1488-1514), Pariz, 1962-1963, 3 sv. Doehaerd (Renée) i Kcrremans (Charles), Les relations com m erciales entre Gènes, la Belgique et /'O utrem ont d ’après les archives notariales génoises d e s X I l f e tX P f siècles, Brucellcs-Kim, 1941-1953, 3 sv. Dôllingcr ( I J . J. von), D okum ente z u r Gescbishte Karls V , Philipps IL u n d ihrerZeit. Aus spanischen Archiven, Regensburg, 1862. Dom inguez Ortiz (Antonio), La sociedad espanola en el siglo XVII, 1. 1, Madrid, 1963Donà (Leonardo), vidi Vitale (Eligio) i Brunetti (Mario). Dorcn (Alfred), Italienische Wirtschaftsgechicbte, 1. 1 (jedini objavljen), Jena, 1934; na talijanski preveo Gino Luzzarto pod naslovom: Storia economica dell'Italia nel m edioevo, Padova, 1936. Dorez (Léon), vidi M aurand (Jérôme).

658

Tiskani izvori Dorini (Umb.), L'isola d i Scio offerta a Cosimo d e Medici, Firenca, 1912. Dornic (François), L'industrie textile dans le M aine et ses débouchés internationaux, 1650-1815, Pariz, 1955. Douais (Célesiin), Dépêches d e M. de Fourquevaux, ambassadeur d u roi Charles DC en Espagne, 1565-1572, bibl. »Société d'Histoire diplomatique«, Pariz, 1896-1904, 3 sv. Lettres de Charles DC à M. de Fourquevaux, 1566-1572, ista bibl., Pariz, 1897. Dozy (Reinhart Pieter Anne), Histoire des M usulm ans d ’Espagne ju sq u 'à la conquête de l'Andalousie p a r les A/morovides (711-1110), Leiden, 1861, 4 sv. Dmgonctti de Torres (A.), La lega d i Lepanto nel carleggio diplom atico inedito d iD o n Luis de Torres, Torino, 1931. Drcsch (J.), vidi Đirot (P.) i Dresch (J.). Drouot (Henri), M ayenne et la Bourgogne (1587-1596), contribution à l ’histoire des provinces françaises pe n d a n t la Ligue, Pariz, 1937, 2 sv. Du Fail (Noël), Oeuvres facétieuses, obj. J. Assćzat, Pariz, 1875, 2 sv. Dufayarcl (Charles), Le connétable de Lesdiguičres, Pariz, 1892. Du Cabre (Dominique), vidi Vitalis (A.). Dumont (Jean), Corps universel diplom atique d u droit des gens, contenant u n recueil des traitez d'alliance, de paix, d e trêves... depuis le régne de Charlemagne ju sq u ’à présent, Amsterdam, 1726-1731, 8 sv. Đuro (C.), vidi Fernandez Duro (Cesâreo). Du Vair (Guillaume), Recueil des harangues et traictez, Pariz, 1606. Eberhardt (Isabelle), Notes de Routes: Maroc, Algérie, Tunisie, Pariz, 1908. Ébrard (Jean), vidi Cabié (Edmond). Eck (Otto), Seerauberei im Mittelmeer. D unkle Blatter europâischer Gescbichte, M ün­ chen, 1940; 2. izd., 1943. Egidi (Pietro),hm m anueleF iliberto, 1559-1580, Torino, 1928. Ehrenberg (Richard), P asZ e ita lte r der Fugger. G eldkapital u n d Creditverkehr im 16. Jabrhundert, Frankfurt, 1896; 3. izd., 1922, 2 sv. Einaudi (Luigi)), vidi Malestroict (sieur de). Eisenmann (Louis), vid i Milioukov (P.), Seignobos (Charles) i Eisenmann (Louis). Élic de la Primaudaie (F.), D ocum ents inédits sur l'histoire d e l'occupation espagnole en Afrique (1506-1574), Alžir, 1875. Emmanuel (I. S.), Histoire de l'industrie des tissus des Israélites d e Salonique, Lausan­ ne, 1935. Encyclopédie de l'Islam , Pariz-Leiden, 1913-1934, 4 sv., dodatak, 1934. Epstein (F.), vid i Staden (H. von). Eškenazi (Eli ), v id i Habanel (Aser) i Eçkenasi (Eli). Espejo de Hinojosa (Cristôbal) i Paz y Espeso (Julian), Las antiguas feria s d e M edina delC am po, Valladolid, 1912. Essad Bey (Mohammed), Allah est grand!, Pariz, 1937. Essen (Léon van der), Alexandre Famése, prin ce d e Parme, Gouverneur généraI des Pays-Bas, 1545-1592, Bruxelles, 1933-1934, 5 sv. Essen (Léon van der) i Louant (Armand), vidi Frangipani (Ottavio Mirto). Esticnnc (C.), La guide des chem ins de France, revue et augm entée, Pariz, 1552. Estrangin (Jean-Julien), Études archéologiques, historiques et statistiques su r Arles, Aix-en-Provence, 1838. Eydoux (Henri-Paul), L'hom m e et le Sahara, Pariz, 1943.

659

IZVORI

Fagnicz (Gustave), L'économ ie sociale d e la F rance sous H enri IV, 1589-1610, Pariz, 1897. Fail (Noël du), v id i Du Fail (Noël). Falgairolle (Edm ond), Une expédition fra n ç a ise à Vile d e M adère en 1566, Pariz, 1895. Falke (Johannes), Die Geschicbte des deutscben H andels, Leipzig, 1859-1060, 2 sv. Fanfani (Amintore), Storia economica. D ella crisi dell'lm pero ro m a n o a !prin cip io d el secolo XVIII, 3. izd., Milano, 1948. Fanfani (Pietro), Saggi d i un com m enta a lla Cronica d e l Compagni; I: La descrizione d i Firenze, II: I Priori, Firenca, 1877. Febvre (Lucien), Philippe II et la Franche-Comté, la crise d e 1567, ses origines et ses conséquences, Pariz, 1911. Le problèm e de l'incroyance a u X V f siècle. La religion de Rabelais, Pariz, 2. izd., 1947. Pour u ne Histoire à p a r t entière, Pariz, 1963. Fcbvrc (Lucien) i Martin (Henri), L'apparition d u livre, Pariz, 1957. Féraud (Laurent-Charles), Annales tripolitaines, Pariz, 1927. Fernandez (Jésus), vid i Garcia Fernandez (Jésus). Fernandez D uro (Ccsâreo), A rm ada espanola desde la uniôn d e Castilla y deAragôn, Madrid, 1895-1903. 9 sv. Filippini (Л. P.), Istoria d i Corsica, 2. izd., Pisa, 1827-1831, 5 sv. Fisher (Godfrey), Barbary Legend. War, Trade, a n d Piracy in North Africa, 1415-1830, Oxford, 1957. Flachat (Jcan-Claudc), O bservations sur le com m erce et su r les a rts d 'u n e p a rtie de t'Hurope, de l ’Asie, d e l'Afrique et des Indes Orientales, Lyon, 1766, 2 sv. Flores (Xavier A.), Le »Peso politico de to d o el m u n d o « d 'A nthony Sherley ou un aventurier anglais a u service de l ’E spagne, Pariz, 1963Floristân Samancs (Alfredo), La Ribera lu d ela n a d e N avarra, Zaragoza, 1951. Foglieita (Uberto), De sacro fœ d e r e in Selim um , Genova, 1587. Fordham (Herbert), Les guides routiers. Itinéraires et cartes routières d e l'Europe, Lille, 1926. Les routes de France, Pariz, 1929Formentini (Marco), La D om inazione spagnuola in Lom bardia, Milano, 1881. Forneron (Henri), Histoire de Philippe II, Pariz, 1881-1882, 4 sv. Forster (William), vidi Sanderson (John). Forti (U.), Storia delta tecnica italiana, Firenca, 1940. Foscarini (J.), vid i Stéfani (Fr.). Fossombroni (V.), M emorie idraulico-storiche sopra la Val d i Cbiana, Firenca, 1789. Foucault (Michel), L'histoire de la fo lie à l'âge classique, Pariz, 1961. Fouqueray (P. H.), Histoire de ta Compagnie d e Jésus en France des origines à la suppression (1528-1752), Pariz, 1910-1925, 5 sv. Fourastié (Jean), Prix de vente et p r ix de revient, 13. serija, Pariz, s. d. (1964). Foy (Abbé de), vidi Busbcc (Baron Augier Ghislain de). Franc (Julien), La colonisation d e la M itidja, Pariz, 1928. François (Michel), Albisse d el Bene, surintendant des fin a n ces françaises en Italie, 1551 à 1556, »Bibliothèque d e l'École des Chartes-, Pariz, 1933Correspondance d u cardinal François d e Toum on, 1521-1562, Pariz, 1946. Le cardinal François de Toum on, hom m e d'Êtat, diplom ate, mécène et hu m a n i­ 660

Tiskani izvori ste, 1489-1562, »Bibliothèque des Écoles françaises d ’Athènes et de Rome«, Pariz, 1951, fasc. 17.5. Frangipani (Ottavio Mirto), Correspondance d ’Ottaviv M irto Frangipani, prem ier nonce d e Flandre (1596-1606), I, Rim, 1924, obj. L. van d er Essen; II—ill (1-2), obj. Armand Louant, 1932 i 1942. Franklin (Alfred), Dictionnaire historique des arts, m étiers et professions exercés dans Paris depuis le XIIIe sičele, Pariz, 1906. La vie privée d ’autrefois; arts et métiers, modes, mœurs, usages des Parisiens, d u X I le a u X V llf sičele, Pariz, 1887-1902, 27 sv.; XIII: Le café, le thé, le chocolat, 1893; XV et XVI: Les magasins de nouveautés, 1894-1895. Franz (G.), D er Dreissigjàhrige Krieg u n d d as deutsebe Volk. Untersuchungen zu r Bevolkerungs- u n d Agrargeschicbte, Jena, 1940. Fremerey (Gustav), G uicciardinisfinanzpolitische Anschauungen, Stuttgart, 1931. Freyre (Gilberto), Introduçâo à histôria d a sociedade patriarcal no Brasil-, 1: Casa grande y senzala, Rio de Janeiro, 5. izd., 1946, 2 sv.: 11: Sobrados e mucam hos, 2. izd., Rio d e Janeiro, 1951, 3 sv. Frianoro (Rafacle), vidi Nobili (Giacinto). Fried (Ferdinand), W and/ungen der Weltwirtscbafi, Müncen, 1950; franc, prijevod 1. izd. pod naslovom W ende der Weltwirtscbafi, Leipzig, 1939: Le to urnant de l'économ ie m ondiale, Pariz, 1942. Friedcrici (Georg), Der Charakter der tn td e c k u n g u n d troberung A m erikas durch die turopaer, Stuttgart, 1925-1936, 3 sv. Frobenius (Léo), Histoire de la civilisation africaine, preveo s engleskog dr. I I. Back i D. Ermont, Pariz, 1936. Frodin (J.), Zentraleuropas Alpwirtscbaft, Oslo, 1940-1941, sv. Fromentin (Eugène), Voyage en Égypte (1869), obj. J. M. Carré, Pariz, 1935. Fuchs (R.), Der Bancho Publico zu Nürnberg, Berlin, 1955. Fucntes M aniânez (M.), D espoblaciony repoblaciôn d e tsp a n a (1482-1920), Madrid, 1929. Fueter (Eduard), Geschichte des europàisehen Staatensystem s von 1492-1559, Mün­ chen, 1919. Fugger, v id i Klarwil] (V. von). Gabre (Dominique du), v id i Vitalis (A.). Gachard (L. P.), Correspondance de Philippe II su r les affaires des Pays-Bas (ju sq u ’en 1577), Bruxelles, 1848-1879, 5 sv. Retraite et m ort de Charles Quint au monastère deYuste, Bruxelles, 1854-1855,3 sv. D on Carlos et Philippe U, Bruxelles, 1863, 2 sv. Correspondance de Marguerite d ’A utriche avec Philippe II (1559-1565) , Bruxel­ les, 1867-1881, 3 sv. Lettres de Philippe II à sesfilles, les infantes Isabelle et Catherine, écrites p en d a n t son voyage a u Portugal, 1581-1583, Pariz, 1884. Gachard (L. P.) i Piot (Ch.), Collection des voyages des souverains des Pays-Bas, Bruxelles, 1876-1882, 4 sv. Gaflarel (P.), H istoire d u Brésil fra n ça is a u X V f sičde, Pariz, 1878. Galanti (G. M.), D escrizUmegeografica ep o litica delleD ueSicilie, Napulj, 1788,4 knj. u 2 sv. Gallardo y Victor (Manuel),M em oriaescrita sobre elrescate d e Cervantes, Cadiz, 1896.

66i

IZVORI

Galluzzi (R.), Istoria d el gra n d u ca to d i Toscana solto il g o v e m o d ella casa M edici, Firenca, 1781, 5 sv. Garnir Sandoval (Л.), O rganizaciôn d e la de/ensa d e la costa d e l Reino d e G ranada desde su reconquista hasta fin a le s d e l siglo XVI, Granada, 1947. Gandilhon (René), Politique économ ique d e L ouisX I, Pariz, 1941. G anicr (Germaine), La p o litiq u e d u connétable A nne d e M ontm orency, Le Havre, s. d. (1957). Ganivct Garcia (Angel), Obras complétas-, 1: G ranada la Bella, Id ea riu m espanol, Madrid, 1943. Garcia (Juan), v id i Catalina Garcia (Juan) i Pérez Villamil (Manuel). Garcia d e Q uevedo y C oncellôn (Eloy), O rdenanzas d el Consulado d e Burgos d e 1538, Burgos, 1905. Garcia Fernandez (Jesus), Aspectos d e lp a isa je agrario d e C astilla la vieja, Valladolid, 1963. Garcia Mercadal (G.), Viajes d e extrangeros p o r Espana y Portugal-, I: Viaje d e l noble bohem io I.eôn de R osm itbal de B la tin a p o r Espana y Portugal heebo d el an o 1465 a 1467, Madrid, 1952. Garcia y Garcia (Luis), Una em bajada d e los reyes catôlicos a E gipto, Valladolid, 1947. Gassot (Jacques), Le discours d u voyage d e Venise à C onstantinople, Pariz, 1606. G autier (dr. Armand), L 'alim entation et les régim es chez l ’h o m m e sa in et chez le m alade, Pariz, 1904. G autier (Émile-Félix), L’islam isation d e l'Afrique d u Nord. Les siècles obscurs d u Maghreb, Pariz, 1927. Un siècle d e colonisation, Pariz, 1930. M œ urs et c outum es des M usulm ans, Pariz, 1931. Genséric, roi des Vandales, Pariz, 1932. Le passé d e l'Afrique d u N ord, Pariz, 1937. G autier (Théophile), Voyage en Espagne, Pariz, izd. 1845 i 1879. C onstantinople, Pariz, 1853. Gavy de M endonça (Agostinho), H isloria d o fa m o so cerco que o xa rife p o s a fo rta le za de M azagâo no a n o d e 1562, Lisabon, 1607. Gédoyn »le Ture«, vidi Boppe (Léon). Gclzer (11.), Geistlicbes u n d Welt/iscbes a us d em türkiseb-grieebiseben Orient, Leipzig, 1900. Gentil da Silva (J.), Stratégie des affaires à Lisbonne entre 1595 et 1607, Pariz, 1956. Géographie Universelle, uredili P. Vidal de La Blache i L. Gallois, Pariz, 1927, XV knj., 23 sv. George (P.), La région d u Bas-Rhône, étude d e géographie régionale, Pariz, 1935. Gcrlach (R.), Dalm atinisches Tagebuch, Darmstadt, 1940. Gcrom etta (B.), / forestieri a Venezia, Venecija, 1858. Gévay (Anton von), Urkunden u n d Aktenstücke z u r Geschichte der Verhaltnisse zwischen Ôsterreich, U ngam u n d der Pforte im 16. u n d 17. Jahrhundert, Beč, 1840-1842, 9 sv. Giannonc (Pietro), Istoria civile d el Regno d i Napoli, Haag, 1753, 4 sv. Gillet (Louis), Dante, Pariz, 1941. Gioffrč (Domenico), Genova e M adera ne! 1° decennio de! secolo XVI, u: »Srudi Colombian!«, t. Ill, Genova, 1951. Gènes et les foires de change: de Lyon à Besançon, Pariz, I960.

66 2

Tiskani izvori Girard (Albert), La rivalité comm erciale et m aritim e entre Séville et Cadix ju sq u 'à la fin d u X V IIf siècle, Pariz, 1932. Giraud (Paul), Les origines de l'Empire fra n ça is nord-africain, Marseille, 1937, Giustiniani (Girolamo), La description et l'histoire d e l'île de Scios (s. 1.), 1506 (za 1606 ?). Glamann (K.), Dutch-Asiatic Trade, 1620-1740, Haag, 1958. Goldschmidt (L), Universalgescbicbte des Handelsrechts, Stuttgart, 1891. Goleta. Warhaffiige eygentlicbe Bescbreibung wie der Türck die... Vestung Goleta... beldgert..., Nürnberg, 1574. Gollut (L.), Les M émoires historiques de la république séquanoise, Dole, 1592. Gomes de Brito (Bernardo), Historia tragico-m aritim a, Lisabon, 2. izd., 1904-1909, 2 knj., 3 sv. Gomcz Moreno (Manuel), v id i H urtado d e Mendoza (Diego). Gonzalez (Tomds), Censo d e la poblaciôn d e la sp r o v in c ia s y p a rtid o s de ta Corona de Castilla en el siglo XVI, Madrid, 1829Gonzalez Palcncia (Angel), G onzalo Pérez secretario de Felipe II, Madrid, 1946, 2 sv. Gooss (Roderich), Die Siebenbürger Sachsen in der Planting deutscher Sudostpolitik. Von der Einwanderung bis z u m Ende des Tbronstreites ziviscben Kônig Ferdi­ n a n d I. undKonig,Johann Zapolya (1538), Bec, 1940. Gosselin (E.-H.), D ocum ents authentiques et inédits p o u r servir à l'histoire d e ta m arine n orm ande e t d u comm erce rouennais p e n d a n t les X V f et XVIIe siècles, Rouen, 1876. Gôtz (Wilhelm), Historiscbe Géographie. Beispiele u n d G rundlinien, Leipzig, 1904. Goubert (Pierre), Beauvais et le Beauvaisis d e 1600 à 1730, Pariz, I960, 2 sv. G ounon-Loubens (J.), Essais sur l'adm in istra tio n d e ta Castille a u X V f siècle, Pariz, 1860. Gourou (Pierre), l a Terre et l'hom m e en E xtrêm e-O rient, Pariz, 1940. Gothcin (A.), Geniza. Grammont (Henri Delmas de), R elations entre la France et la Régence d'Alger a u X V If siècle, Alžir, 1879-1885, 4 sv. Grandchamp (Pierre), La France en Tunisie à la f i n d u X V f siècle (1582-1600), Tunis, 1920. Granvclle (cardinal de), Papiers d 'É tat d u ca rd in a l Granvelle, ur. Ch. Weiss, »Collec­ tion de docum ents inédits sur l'histoire de France», Pariz, 1841-1852, 9 sv. Correspondance d u cardinal Granvelle, 1566-1586, obj. Edm ond Poullet et Charles Piot, Bruxelles, 1877-1896, 12 sv. Grataroli (G.), D eregim ine iteragentium , velequitum , velpeditum , v e lm a ri velcurru seu rheda, Basel, 1561. Graziani (A.), E conom isa de l Cinque e Seicento, Bari, 1913Grekov (B.) i lakoubovski (A.), La H orde d'Or, s ruskog preveo François T huret, Pariz, 1939. G rcnard (Fernand), G randeur et décadence d e l ’A sie, Pariz, 1939. Grevin (Emmanuel), Djerba, Pile heureuse, et le Su d Tunisien, Pariz, 1937. Griziotti Krctschmann (Jenny), Il problem a d el tre n d secolare nelle flu ttu a z io n i d ei prezzi, Torino, 1935. G rôber (G.), Grundriss d er rom anischen Philologie, Strasbourg, 1888-1902, 3 sv.; 2. izd., sv. 1.: 1904-1906.

66 3

izvoni G rottanelli (Lorenzo), La M arem m a lose ana: s tu d i s to tic i e d econom ici, Siena, 18731876, 2 sv. Grousset (René), L ’em pire des steppes, Pariz, 1939. »• Gsell (S.), Marçais (G.), Yver (G.), Histoire d ’A lgérie, Pariz, 1927. Guardia (G. M.), vid i Perez (Antonio). G uarnicri (G iuseppe Gino), U n’a u dace im presa m a rittim a d iF e rd in a n d » d e i Medici, con document!' e glossario indo-caraibico, Pisa, 1928. Cavalieri d i Santo Stefano. C ontributo a lla storia d elta m a rin a m ilita re italiana, 1562-1859, Pisa, 1928. G uéncau (Louis), L ’organisation d u tra va il à Nevers a u x X V l f et XVIIIe sićeles (1660-1790), Pariz, 1919. Guevara (A. de), Épistres dorées, m oralles et fa m ilières, preveo sa Španjolskog na francuski seigneur d e Guterry, Lyon, 1558-1560. Guglielm otti (Alberto), La guerra d e ip ira ti e la m a rin a p o n tific ia d a l 1500 a l 1560, Firenca, 1876, 2 sv. Guicciardini (Francesco), l a bistoria d ’I ta lia , Venecija, 1568. D iario d el viaggio in Spagna, Firenca, 1932. Guijo (G. M. de), D iario de Gregorio M artin d e Guijo, 1648-1664, obj. M. R. de Terrcros, Mexico, 1953Guillaume de V audoncourt (Frédéric François), M em oirs o f the Io n ia n Islands, London 1816. Guillon (Pierre), Les trépieds d u Ptoion, Pariz, 1943. Gundulić, (Francesco), vid i Vojnović (L.). G ünther (A.), Die Alpenlandische Gesellscbaft a ls sozialer u ndpolitischer, wirtschaftlieber u n d kultureller Lebenskreis, Jena, 1930. Ma Cohen 0 °sc p h ), Em ek H abakba, la Vallée des Pleurs, Chronique des souffrances d'Israël d a n s sa dispersion ju s q u ’à 1575 et C ontinuation d e laV altée des Pleurs, obj. Julien Sec, Pariz, 1881. H aebler (Konracl), Die wirtschaftlicbe Blute Spaniens im 16. Jab rb u n d ert u n d ibr Verfall, Berlin, 1888. Geschicbte Spaniens unter den H absburgem , t. 1 (jedini izašao): Geschicbte Spaniens u nter der Regierung Karls I. (V.), Gotha, 1907. 1laëdo (P. Diego d e ), Topographta e bistoria general d e Argel i E pitom e d e los Reyes de Argel, Valladolid, 1612, 1 sv. M agcdom (B.), Die Entw icklung der w iebtigsten Scbiffstypen bis ins 19- Jabrbundert, Berlin, 1914. I lahn (W.), Die Verpflegung K onstantiopels dureb staatliche Zwangswirtscbaft, nacb türkischen Urkunden a u s d e m 16. Jabrbundert, Stuttgart, 1926. Hakluyt (R.), The principal navigations, voyages, traffiques a n d discoveries o f the English n ation, London, 1599-1600, 3 sv. Halperin Donghi (Tulio), Un conflicto nacional; M oriscos y Cristianos viejos en Valencia, Buenos Aires, 1955. Halphen (E.), vidi Henri IV. Hamilton (Earl J.), El florecim iento d el capitalism o y otros ensayos d e bistoria econćm ica, Madrid, 1948. Am erican Treasure a n d the Price R evolution in Spain, 1501-1650, Cambridge, Mass., 1934. I Iammen y Lcćn (Lorenzo Vander), vidi Vander Hamtnen y Leôn (Lorenzo).

664

Tiskani izvori I iammer-Purgstall (J. von), Histoire d e l'Empire o tto m a n depuis son origine jusqu'à nos jours, preveo s njemačkog J. J. Hellert, Pariz, 1835-1848, 18 sv. Hiipke (Rudolf), Niederlàndische Akten u n d Urkunden zu r Geshicbte der Hanse u n d zur deutschen Seegescbicbte, 1. 1 (jedini objavljen): 1531-1557, München i Leipzig, 19 13 . Harris (John), N avigantium atque itinera n tiu m bibliotheca, or a complet collection o f voyages a n d travels, London, 1705, 2 sv. llartlaub (F,),l)o n Ju a n d'Austria u n d d ie Schlacht bei I.epanto, Berlin, 1940. Hasscl (U. von), Das D ram a d e s Mittelmeers, Berlin, 1940. Hauser (l lenri), La prépondérance espagnole (155lJ - 1560), 2. izd., Pariz, 1940. Vidi također Bodin (lean). Mauser (l lenri) i Renaudet (Augustin), Les d ébuts de l ’âge m oderne, la Renaissance et la Réforme, 3. izd., 1946, t. VIII, l'H istoire générale, ur. Louis Halphen i Philippe Sagnac. Hayward (F.), Histoire de la M aison d e Savoie, Pariz, 1941-1943, 2 sv. Heckscher (П. F.), Der M erkantilism us, Jena, 1932, 2 sv.; španjolski prijevod: l a época m ercantilista, Mexico, 1943. Hecringa (K.), Bronnen tôt degeschiedenis van den Levantschen bandel, Haag, 19101917, 2 sv. Heers (Jacques), Gênes a u XVe siècle. A ctivité économ ique et problèm es sociaux, Pariz, 1961. Hefelc (Charles-Joseph), Le ca rd in a lX im én ès et l'église d ’E spagne à la fin d u X V f et au d ébut d u X V lf siècle, preveli s njemačkog opat A. Sisson i opat Л. Crampon, Pariz, Lyon, 1856. Hefele (Charles-Joseph) i Hergen Roethcr (cardinal J.), Histoire des Conciles d'après des docum ents originaux, preveo s njem ačkog Dom I I. Leclercq i nastavljeno do naših dana; t. IX: Prvi dio, Concile d e Trente, preveo P. Richard, Pariz, 1930Hefelc (Hermann), Geschicbte u n d Gestalt. Secbs Essays, Leipzig, 1940. Helwig (Wemer), Braconniers d e là m er en Grèce, preveo na njemački Maurice Rćmon: Raubfiscber in Hellas, Leipzig, 1942. Hennig (Richard), Terrae incognitae. E ineZusam m enstellung undkritischeB ew ertung der ivicb tigs ten vorcolumbiscben E ntdeckungsreisen a n H a n d der dariiber vorliegenden Originalbericbte, Leiden, 1936-1939, 4 sv.; 2 izd.: 1944-1956, 4 sv. Henri IV, Lettres inédites à M. d e Sillery, a m bassadeur à Rome, d u 1er a vril a u 27 ju in 1601, obj. Eugčne H alphen, Pariz, 1866. Lettres inédites à M. de Villiers, a m bassadeur à Venise, obj. Eugène Halphen, Pariz, 1885-1887, 3 sv. Lettres a u com te d e La Rocbepot, a m bassadeur en Espagne (1600-1601), obj. P. LafOeurde Kermaingant, Pariz, 1889Hentzner (Paul), Itinerarium G erm aniœ, Galliœ, ItalUz, Nürnberg, 1612. Herder (Johann Gottfried von), Ideen z u r Geschicbte d er M enschheit, Riga i Leipzig 1784-1791, 4 sv.; franc, prijevod: Philosophie d e l'histoire d e l ’hu m a n ité, Émile Tandel, Pariz, 1874, 3 sv. Ilcring (Ernst), D ie Fugger, Leipzig, 1940. Héritier (Jean), Catherine deM édicis, Pariz, 1940. Héritier (Paul), Europaische P olitik im cyprischen Krieg (1570-1573), n iit Vorgescbichte u n d Vorverhandlungen, Leipzig, 1902. P apsttum u n d P apstw abl im Z eitalter Philipps H., Leipzig, 1907. Weltgeschicbte a m M ittelmeer, Leipzig, 1930.

665

IZVORI

Herrera (Gabriel Alonso de), lib r o d e Agriculture*, Alcali, 1539, izd. iz 1596. Исггсгл Oria (Enrique), La A rm ada Invencible, zbirka »Archivo Histôrico Espanol«, Madrid, 1929. *' Herrera y Tordesillas (Antonio de), Prim era (tercera) p a r te d e la H istoria g en era l d e l m u n d o , Madrid, 1601-1612, 3 sv. llcyd ÇW .),H istoiredu Com merce d u Levant a u M oyen Age, prev. iobj. Furcy-Raynaud, Leipzig, 1885-1886, 2 sv. M iltcbrandt (Philipp), Der K a m p f u m sM ittelm eer, Stuttgart, 1940. H inojosa (Ricardo de), Los despaebos d e la d ip lo m a cia p o n tific ia en Espana, Madrid, 1896. Hirth (Friedrich C. A. J.), Cbinesiscbe Studien, t . 1 (jedini obj.), M ünchen, 1890. H ispanic studies in h o nour o f /. C ornâtes Lubera, obj. Frank Pierce, Oxford, 1959. Histoire et H istoriens d e l'Algérie, Pariz, 1931. Historicidores d e Indias, ur. zbirke Manuel Serrano y Sanz, Madrid, 1909, 2 sv.; Il; »Guerra de Quito« de Pedro de Cieza de Leon, »Jomada de Managua y Dorado« de Toribio de O rtigucra, »Descripciôn del Peru Tucum an, Rio d e la Plata et Chile« o d Fr. Rcginaldo d e Lizârraga, u: Nueva Oiblioteca d e autores cspanoles dirigida po r M arcelino M enéndez y Pelayo, sv. XIV i XV. Hôffner (Joseph), W irtschaftsetbik u n d M onopole im 15. u n d lć.J a h rb u n d ert, Jena, 1941. Holland (Henry), Travels in the Ionian Isles, Albania, Thessaly, M acedonia, etc., during the yea rs 1812 a n d 1813, London, 1815. Molleaux (Maurice), Rome, la Grâce et les m onarchies hellénistiques a u U f siècle av. J.-C. (273-205), Pariz, 1921. Hollister (J. S.), vidi A shaucr (H.) i Hollister (J. S.). Hom m age à Lucien Eebvre. É ventail d e l'histoire vivante, Pariz, 1953, 2 sv.. llo p f (Cari), vidi Musachi (Giovanni). lloszowski (St.), Les P rix à Lw ow ( X V f-X V lf siècles), preveo s poljskog, Pariz, 1954. Howe (Sonia C.), Les grands navigateurs à la recherche des épices, preveo s engleskog general Fillonncau, Pariz, 1939. Howe (W.), The M ining g u ild o f New Spain a n d its Tribunal General, 1770-1821, Cambridge, 1949. Hugo (Victor), W illiam Shakespeare, Pariz, 1882. llürlim ann (Martin), G riechen/andm i t Rbodos u n d Z y p e m , Zurich, 1938. H urtado de Mendoza (Diego), De la guerra d e Granada, com entarios, obj. Manuel Gomez Moreno, Madrid, 1948. 1luvelin (P.), Essai historique sur le droit des m archés et des foires, Pariz, 1897. Huxley (Aldous), Tour d u m onde d ’u n sceptique, preveo s engleskog Fernand Dauriac, Pariz, 1932. lakoubowski (A.), v id i Grekov (D.) i Iakoubowski (A.). lbn lyâs, J ournal d 'u n bourgeois d u Caire, H istoire des M am louks, prijevod i bilješke Gastona Wieta, Pariz, 1955-1960, 2 sv. lbn Vcrga (Salomon), Liber SchevetJebuda, obj. M. Wiener, Hannover, 1855-1856, 2 sv. lllcscas (Gonzalo de), Historia pon tific a l y catâlica, Salamanca, 1573. Imbart de la T our (Pierre), Les origines d e la Réforme, 2. izd., Melun, 1944-1945, 2 sv. Imbert (Gasian-Paul),Des m ouvem ents d e longue durée Kondratiejf, Aix-en-Provence, 1959.

666

Tiskani izvori Indice de la colecciôn d e docum entas de F em à n d ez d e Navarrete que posee ef Museo Naval, Madrid, 1946. N autiques d u service hydrographique d e la M arine française poglavito brojevi: 357, 360 i 368, Parte, 1932. i 1934. lorga (N.), Gescbicbte des osm aniscben Reiches, Gotha, 1908-1913, 5 sv. Points de vue sur l'bistoire d u comm erce d e l ’Orient a u m oyen âge, Parte, 1924. Ospiti rom eni in Venezia, Bukurešt, 1932. Jacobeit (Wolfgang), Scbafbaltung u n d Schâfer in Zentruleuropa b isz u m Beginn des 2 0 .Jabrhunderts, Berlin, 1961. Jadin U ). vidi Cuvelier (J ) iJadin (J.). Jagcr (Fritz), Afrika, 3- ted., Leipzig, 1928. Jal (Л.), Glossaire nautique, Parte, 1848. Janaček (J.), Histoire d u Commerce d e Prague a v a n t la bataille d e la Montagne Blanche (na češkom), Prag, 1955. Janssen (Johannes), Gescbicbte desdeutscbenVolkes, seitdem AusgangdesM ittelalters, Friburg-en-Brisgau, 1878-1894, 8 sv. Jardé (Auguste), Les céréales d a n s l ’A ntiq u ité; I: La production, -Bibliothèque des Écoles françaises d ’Athčnes et de Rome-, Parte, 1925. Jcan-Brunhes-D elam arre (Mariel), vid i D eflontaines (Pierre), Jcan-Brunhcs-D elam arre (Mariel), Bertoquy (P.). Jelavich (C. i B.), The Balkans in Transition; essays on the developm ent o f B alkan life a n d politics since the eighteenth century, obj. C. i B. Jelavich, Berkeley, 1963. Jireček (Constantin), D ie rom anen in den Stàdten D alm atiens tvabrend des Mittelalters, Beč, 1901-1904, 3 sv. Joly (Barthélemy), Voyage en Espagne, 1603-1604, obj. L. Barrau-Dihigo, Parte, 1909. Joly (Henry), La Corse française a u XVIe siècle, Lyon, 1942. Joncs (W. 11. S.), M alaria, a Neglected Factor in the History o f Greece a n d Rome, Cambridge, 1907. Jonge (Johannes Com clis de), N ederland en Venetie, Haag, 1852. Juchercau d e Saint-Denys (Antoine), Histoire d e l'em pire otto m a n depuis 1792 ju sq u ’■ en 1844, Parte, 1844, 4 sv. Julien (Charles-André), Histoire de l ’A frique d u Nord, Parte, 1931. Jurien de la Gravičre (Vice-amiral J. B. E,), Les chevaliers d e M alte et la m arine de Philippe U, Parte 1887, 2 sv. Justinian (Jćrosmc), v id i G iustiniani (Girolamo). Kellenbenz (Herm ann), Sephardim a n der unteren Elbe. Ihre wirtschaft/iche u n d politisebe Bedeutung vom Ë nde des 16. bis z u m Beginn des 18. Jahrhunderts, Wiesbaden, 1958. Kerhue] (Marie), Les m ouvem ents de longue durée des p rix, Rennes, 1935. Kcrmaingant (P. Lafflcur de), v id i Henri IV; v id i ta ko đ er Laflleur de Kcrmaingant (Pierre-Paul). Kcmkamp (J. H.), D e bande! op den vijand, 1572-1609, Utrecht, 1931-1934, 2 sv. Kcrrcmans (Charles), vid i Doehaerd (Renée) i Kerremans (Charles). Kirchner (Walther), The Rise o f the B altic Q uestion, Newark, 1954. KlarwiJI (Victor von), The Fugger News-Letters, London, 1924-1926, 2 sv. KJavercn (Jacob van), Europaiscbe Wirtschaftsgescbichte Spaniens im 16. u n d 17. Jabrhundert, Stuttgart, I960. In s t r u c t i o n s

66 7

IZVORI

Klein (Julius), The Mesta; A Stu d y in Spanish E conom ic History, 1273-1836, Cambridge, 1920. Koch (Matthias), Quellen z u r Geschicbte des Kaisers M a xim ilia n II., Leipzig, 18571 861,2 sv. Koncizkc (R.), Geschicbte des spaniscben un d p o rtu g iesiscb en Volkes, Leipzig, 1939. Kretschm ann (Jenny), v id i Griziotti Kretschm ann (Jenny). Kretschmayr (11.), Gescbicbte von Venedig, Gotha i Stuttgart, 1905-1934, 3 sv. Krokcr ([;.), Handelsgescbicbte d e r S ta d t Leipzig, Leipzig, 1925. Kronn u n d Aussbunde aller Wegweiser, Kôln, 1597 (anonim no). Kulischer (Josef), Allgem eine W irtschaftsgeschicbte des M ittelalters u n d der N euzeit M ünchen, 1928-1929, 2 sv.; druga naklada, 1958. Kunzc (Л.), vid i Aubin (G.) i Kunze (Л.). Laborde (C,c Alexandre-Louis de), Itinéraire descriptif d e l'Espagne, Pariz, 1827-1830,6 sv. La Borderic (Bertrand de), Le D iscours d u voyage d e C onstantinople, Lyon, 1542. La Boullaye Le G ouz ( F ra n ç o is),!« voyages et observations d u sieur d e Ixi B oullaye le G ouz où sont décrites les religions, gouvernem ents et situ a tio n s des Estats et royaum es d'Italie, Grèce, Natolie, Syrie, Palestine, Karam énie, Kaldée, Assyrie, G rand Mogol, Bijapour, Indes orientales des Portugais, Arabie, Égypte, Hollande, Grande-Bretagne, Irlande, D annem ark, Pologne, isles et a u tres lie u x d ’E urope, Asie et Afrique..., Pariz, 1653. La Bruyère (René), Le d ra m e d u Pacifique, Pariz, 1943. La Civiltà veneziana d e l Rinascim ento, Fondazione Giorgio O n i, Venecija, 1958. Lacoste (L.), Mise en valeur de l'Algérie. La colonisation m aritim e en Algérie, Pariz, 1931. La Ferricrc-Pcrcy (Comte Hector de), Lettres d e Catherine d e M édicis (1533-1587), »Collection d e D ocum ents inédits su r l’Histoire de France«, Pariz, 1880-1909,10 sv., Index, Pariz, 1943, 1 sv. bailleur de Kcrmaingeant (Pierre-Paul), M ission d e Jea n d e Thumery, sieur d e Boissise (1598-1602), Pariz, 1886. Vidi također Henri IV. La Jonquicrc (VIC A. de), Histoire d e l'em pire o tto m a n d epuis les origines ju s q u ’à nos jours, Pariz, 1914, 2 sv., u: Histoire Universelle od Victora Duruya. Li Lauzièrc (J. F. Noble de), vid i Noble d e la Lauzičrc. Lamansky (Vladimir), Secrets d ’É tat d e Venise, docum ents, extraits, notices e t études, Petrograd, 1884. La Marmora (Alberto Ferrero de), Voyage en Sardaigne ou description statistique, physique et p olitique d e cette île, 2. izd., Pariz i Torino, 1839-1857, 4 sv. Landry (Adolphe), Traité d e démographie, Pariz, 1945. Lane (Frederic C ), Venetian Ships a n d Shipbuilders o f the Renaissance, Baltimore, 1934. Andrea Barbarigo, M erchant o f Venice, 1418-1449, Baltimore, 1944. Lanz (Karl), Correspondenz des Kaisers Karl V. A us d em kgl. Archiv u n d der »Bibliothè­ que de Bourgogne« z u Brussel, Leipzig, 1844-1846, 3 sv. Lanza del Vasto, l a baronne de Carins, Pariz, 1946. Lapeyre (Henri), line fa m ille de marchands, les Ruiz; contribution à l ’é tude du comm erce entre la France et l ’E spagne a u tem ps d e Philippe II, Pariz, 1955. Géographie de l'Espagne m orisque, Pariz, I960.

668

Tiskani izvori Upini (Agosiino), Diario fiorenttno d i Agosiino Lupini d a l 252 ed 15