Mediteran i mediteranski svet u doba Filipa II, Tom I - Fernan Brodel

F e rn a n d B raudel

SREDOZEMLJE s re d o z e m n i svijet u d o b a Filipa II.

Ш

Ш

I BIBLIOTEKA

HisToria Urednik Albert Goldstein Naslov izvornika Fernand Braudel La Méditerranée et le monde méditerranéen à l'époque de Philippe II Tome premier Copyright © 1966 by Arm and Colin Éditeur, Paris Arm and Colin, 103, boulevard Saint-Michel, Paris Prijevod Đurđa Šinko-Depierris /prvi svezak Mirna Cvitan Černelić i Jagoda Milinković / drugi svezak Jezična i stručna redaktura Miroslav Brandt

B a liUAINJA

ültiBARBARUS

SREDOZEMLJE u

I SREDOZEMNI SVIJET d o b a FILIPA II. FERNAND BRAUDEL

1.

SVEZAK

Z A G R E B 1997

UVIJEK NAZOČNOM E LUCIENU FEBVREU, u z n a k p riz n a n ja i sin o v lje ljubavi.

»Sve d o d a n a s , u N o v o m e svijetu nije o tk riv e n o n i je d n o S re d o z e m lje k a o š to p o s to ji u E u ro p i, Aziji i Africi...« J. ACOSTA, Prirodna povijest Indije, 1558, str. 94.

Sadržaj

Predgovori

ig P R V I

D I O

UDIO SREDINE Poglavlje 1

POLUOTOCI: PLANINE, VISORAVNI I RAVNICE 1. PRVO PLANINE Fizičke i ljudske značajke Odredili planinu Planine, civilizacije i religije Gorštačka sloboda Bogatstvo i konačni ishod planine Gorštaci u gradu Tipični slučajevi planinske dijaspore Gorštački život, prva povijest Sredozemlja?

26 26 30

32 35

37 39

42 44

2. VISORAVNI, ZAGORJA I BREŽULJCI Visoke ravnice Terasasti krajevi Brežuljci

46 46 48 50

3. RAVNICE Problemi vode: malarija Honifikacija ravnica Primjer Lombardije Veleposjednici i siromašni seljaci Kratkoročne promjene ravnica: venecijansko kopno Dugoročne promjene: sudbina Rimskog polja Moć ravnica; Andaluzija

51 57 60 64 67 69 72 72

Л. PLANINSKO STOČARSTVO ILI NOMADSKI ŽIVOT: VEĆ DVA SREDOZEMLJA Ispaše Nomadski je život stariji od ispaše

75 76 77

5

Kastilijska ispaša Zajedničke poredbe i kartografije Jednogrbe i dvogrbe deve: arapske i turske najezde Nomadski život Balkana, Anatolije i Sjeverne Afrike kako ga vide Zapadnjaci Višestoljetni ciklusi Napomene uz poglavlje 1

81 »83 85 89 91 93

Poglavlje 2

U SRCU SREDOZEMLJA MORA I PRIMORJA i .tek u ći ; ravnici; Obalna plovidba Na početku portugalskih otkrića Uska mora, temelji povijesti Crno more, zabran Carigrada Arhipelag kao mletački i genovski Između Tunisa i Sicilije Sredozemni »La Manche« Tirenski bazen Jadran Istočno i zapadno od Sicilije Dva pomorska svijeta Dvostruka pouka Turskog i španjolskog carstva Izvan politike

111 114 115 119 120 122 123 126 131 139 140 142 143

2. KONTINENTALNI RUBOVI Narodi Sredozemnog mora Slabosti pomorskih sektora Metropole Uspon i pad pomorskog života

144 144 146 151 153

3. OTOCI Izolirani svjetovi? Nesiguran život Na putovima velike povijesti Otočni iseljenici I otoci koje ne okružuje more Poluotoci Napomene uz poglavlje 2

155 156 157 159 162 164 165 170

6

iii

Poglavlje 3

GRANICE ILI NAJŠIRE SREDOZEMLJE Sredozemlje povijesnih dimenzija 1. SAMARA, DRUGO LICE SREDOZEMLJA Sahara: blize i daleke granice Bijeda i siromašrvo Veliki nomadi Napredovanje i uvlačenje stepe Karavane zlata i mirodija Oaze Zemljopisno područje islama

104

2. EUROPA I SREDOZEMLJE Prevlake i njihovi meridijanski putovi Ruska prevlaka: prema Crnome moru ili Kaspijskom jezeru Od Balkana do Gdanska: poljska prevlaka Njemačka prevlaka: shema cjeline Alpe Treći lik — Njemačka s mnoštvom lica Od Genove do Annverpena, od Venecije do Hamburga: uvjeti prometovanja Trgovačka ravnoteža i iseljavanje Francuska prevlaka od Rouena do Marseillca Europa i Sredozemlje

202 202 204 207 213 216 219

3. ATLANTSKI OCEAN Nekoliko Atlantika Ocean u školi Sredozemlja Oceanska sudbina u 16. stoljeću Kasni uzmak Napomene uz poglavlje 3

232 232 233 23н 237 238

186 106 100 191

192 195 199

200

221

223 225 231

Poglavlje 4

FIZIČKO JEDNISTVO: KLIMA I POVIJEST 1. KLIMATSKO JEDNISTVO Atlantik i Sahara Homogena klima Suša: nevolja Sredozemlja

250 2^0 252 256

2. GODIŠNJA DODA Zimski odmori Obustava plovidbe Zimski mir i čavrljanja Surovosti zime

262

262 264 269 2^5 7

Ljeto i ubrazni život Ljetne epidemije Sredozemna klima i Istok Hitam godišnjih doba i statistike Determinizam i ekonomski život

275 277 278 279 285

.5. JI- U SI: KLIMA PROMIJENILA OD 16. STOLJEĆA? Dopunska bilješka Napomene uz poglavlje 4

286 290 294

Poglavlje 5 LJUDSKO JEDINSTVO: PUTOVI I GRADOVI, GRADOVI I PUTOVI 1. KOPNENI 1 MORSKI PUTOVI Putovi-hranitelji Arhaizam prijevoznih sredstava Prednost kopnenim putovima oko 1600? Problem kopnenog puta Dvostruko svjedočanstvo Venecije Promet i statistika: slučaj Španjolske Dvostruki problem dugoročno

302 306 307 309 313 314 317 318

2. PLOVIDBA: TONAŽE ) KONJUNKTURE Brodovi velike tonaže i mali jedrenjaci u 15- stoljeću Prvi uspjesi brodova male tonaže Na Atlantiku u 16. stoljeću Na Sredozemlju

319 322 324 325 328

3. GRADSKE FUNKCIJE Gradovi i putovi Izmjene prijevoznih sredstava Od puta do banke Gradski ciklus i regresija Vrlo nepotpuna tipologija

337 337 340 343 346 347

4. GRADOVI, SVJEDOCI STOLJEĆA Demografski rast Nevolje stare, nevolje nove: nestašice i problem pšenice Nevolje stare, nevolje nove: epidemije Neophodni useljenik Gradske političke krize Povlašeni gradovi novca Kraljevski i carski gradovi U prilog prijestolnica Već je konjunktura Napomene uz poglavlje 5

350 350 351 355 357 360 363 370375 376 377

8

DRUGI DIO

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA Poglavlje 1

EKONOMIJE: MJERILO STOLJEĆA 1. PROSTOR, NEPRIJATELJ BROJ 1 Za one koji pišu: što se gubi u odlascima i dolascima Dimenzije mora: nekoliko rekordnih brzina Prosječne brzine Privilegirani slučaj pisama Vijest kao skupocjena trgovačka roba Današnje usporedbe Carstva i prostor Tri misije Claudca du Bourga (1576. i 1577) Prostor i ekonomija Sajmovi: dopunska mreža ekonomskog života Ekonomske zone malog djelokruga Četverokut: Genova, Milano, Venecija, Firenca

394 394 396 398 401

2. BROJ LJUDI Svijet otl 60 ili 70 milijuna ljudi Praznine Sredozemlja Stopostotni demografski rast? Razine i koeficijenti Rezerve i zaključci Potvrde i sugestije Nekoliko istina Drugi ispit: seobe

426 426 429 432 435 439 441 442

3. MOŽE LI SE NAČINITI »MODEL«. SREDOZEMNE EKONOMIJE? Poljoprivreda: glavna djelatnost Kućna radinost »Verlagssysiem«« i razvoj gradskih industrija Sustav napreduje Putujuća radna snaga Sveukupna i pojedinačna kretanja Obujam trgovačkih transakcija Ograničenost i važnost trgovine na daljinu Kapitalističke koncentracije Ukupna tonaža sredozemnih flota Kopneni prijevoz

446 447 3ч^3 455 457 458 459 462 465 467 468

402 406 408 410 411 4 14 417 420

9

Države su najveći poduzetnici 16. stoljeća Plemenite kovine i monetarna ekonomija lesu li bijednici petina živih? Privremena mreža plaća l Irana je los kriterij: kaša je uvijek službeno dobra Obisiinjujc li se proračun? Napomene uz poglavlje 1

471

473 475

478 480 481 482

Poglavlje 2

PRIVREDNE DJELATNOSTI: PLEMENITE KOVINE, NOVAC I CIJENE 1. SREDOZEMLJE I ZLATO IZ SUDANA Odlazak plemenitih kovina na Istok Sudansko zlato: presedani Portugalci u Gvineji: zlato stalno pristiže na Sredozemlje Odgovornosti konjunkture Sudansko zlato u Sjevernoj Africi

505 505 507 509 511 514

2. AMERIČKO SREBRO Blago Amerike i Španjolske Američko blago na putu za Antwerpen Francuska zaobilaznica CHavni put od Barcelone do Genove i drugi ciklus plemenitih kovina iz Amerike Španjolski novac preplavljuje Sredozemlje Italija žrtva »monede large« Stoljeće Genovljana Sajmovi Piacenze Stoljeće vrijednosnog papini Od posljednjeg stečaja Filipa 11. do prvog stečaja Filipa III (1607)

515 515 518 522 524 529 531 535 538 541 5433

3. RAST CIJENA Pritužbe suvremenika Za odgovornost Amerike Za i protiv odgovornosti Amerike Plaće Zemljišni prihodi Banke i inflacija »Industrijalci« Države i rast cijena Pati američkih »blaga« Devalvirani i krivotvoreni novac Tri metalna razdoblja Napomene uz poglavlje 2

548 551 553 554 556 558 559 563 563 567 568 571 573

10

Poglavlje 3

PRIVREDNE DJELATNOSTI: TRGOVINA I PRIJEVOZ 1. TRGOVINA PAPROM Povratak Sredozemlja: prosperitet Crvenoj»mora poslije 1550. Putovi levantske trgovine Oporavak portugalskog papra Planovi i pogađanja u vezi s portugalskim paprom Portugalski papar ponuđen Veneciji Ugovor Welserâ i Fuggera: 1586-1591. Trajnost levantskih putova mirodija Moguća objašnjenja

589

2. RAVNOTEŽA I KRIZI- SREDOZEMNOG ŽITA Žito Neka pravila u trgovini žitom Trgovina žitom povezana pomorskim putovima Luke i zemlje izvoznici* Žilo s Istoka Ravnoteže, krize i preokreti Prve krize: žito sa sjevera u Lisabonu i Sevilli »Boom« turskog žita: 1548-1564. Jesti vlastiti kruh; talijanska konjunktura od 1564. do 1590Posljednji preokret: sjeverno žito poslije 1590. Sicilija ostaje Sicilija () krizama žita

612 612 613 617 619 623 62-1 625 630 633 6,38 640 643

3. TRGOVINA I PRIJEVOZ: JEDRENJACI ATLANTIKA

643 644 644 645 646 648 648 649 651 651 654 657 658 660

1 l'RIJIi 1550: PRVI DOLASCI

Baski, Biskajci i čak Galicijci Portugalci Normani i Brctonci Flamanske lađe Prvi engleski jedrenjaci Razdoblje prosperiteta (151 1-1534) II. OD 1550 DO 15T4.

Sredozemlje Sredozcmcima Povratak Engleza 1572-1573. Englesko-turski pregovori: 1578-1583. Uspjeh engleske plovidbe Situacija potkraj 16. stoljeća Dolazak Tlanzcata i Nizozemaca Od žita do mirodija: Nizozemci osvajaju Sredozemlje Kako su Nizozemci bez otpora zauzeli Sevillu 1570. Novi kršćani na Sredozemlju Prodor Sjevernjaka i slabljenje Sredozemlja Napomene uz poglavlje 3

590 5ç>.j 598

600 602 6()*ч

605 610

661 662 667

^70 672 ^76

11

m i

1 — D ub ine i visine od 5 0 0 do 5 0 0 m (kartu nacrtao Jacques Bertin).

PREDGOVOR prvome izdanju

Strasno sam volio Sredozemlje, nedvojbeno zato sto potječem sa sjevera, poput tolikih drugih, nakon tolikih drugih. Bio bih mu s veseljem žrtvovao duge godine studija — za mene mnogo duže nego cijela moja mladost. Zauzvrat očekujem da će ponešto od te radosti i mnogo od njezine svjetlosti obasjati stranice ove knjige. Idealno bi, bez sumnje, bilo kad bismo se poput romano­ pisca mogli uvući u lik po vlastitoj volji, tako da ga nikad ne gubimo iz vida, da neprestano podsjećamo na njegovu snažnu prisutnost. Na nesreću, ili sreću, naš poziv ne poznaje zadivljujuću elastičnost romana. Čitalac koji bi ovoj knjizi pristupio onako kako bih ja to želio, dobro će postupiti unese li vlastita sjećanja, vlastita viđenja Unutrašnjeg mora, i oboji li i sam njima moj tekst, i tako mi pomogne oživiti to golemo prostranstvo, što sam se ja trudio koliko sam god mogao... Mislim da more, onakvo kako ga je moguće vidjeti i voljeti, ostaje najvećim dokumentom o njegovu prošlom životu. Лко sam od svih predavanja svojih profesora zemljopisa na Sorbonni zapamtio jedino tu lekciju, zadržao sam je takvom tvrdoglavošću koja daje svoj smisao cijelome mom poduhvatu. Netko će pomisliti da bi mi koji jednostavniji primjer od Sredozemlja nedvojbeno pružio bolje mogućnosti da naznačim te veze povijesti i prostora, tim prije što je prema ljudskim mjerilima Unutrašnje more 16. sr. bilo veće nego što je danas-, njegov je lik složen, glomazan, izvanserijski. On izmiče našim mjerilima i našim kategorijama. Uzalud bi o njemu bilo pisati jednostavnu povijest: »rođen je...«, uzalud bi o njemu bilo izricati stvari onako posve prostodušno kako su se dogodile... Sredozemlje nije jedno more, to je »skup mora«, mora nakrcanih otocima, ispresijecanih poluotocima, okruženih razve­ denom obalom. Njegov je život pomiješan sa zemljom, njegova je poezija uglavnom rustična, njegovi su mornari istodobno i seljaci; ono je more masli­ nika i vinograda kao i uskih čamaca na vesla ili trbušastih brodova trgovaca, njegova se povijest ne može više odijeliti od zemaljskog svijeta koji ga okružuje U

P redgovor

kao što se ni glina ne može iščupati iz ruku umjetnika koji je oblikuje. Lamo la mare c tentc'n tcrro (»Hvali more, drž’ se kraja«), kaže provansalska izreka Morat ćemo se dobrano pomučiti da saznamo kakav bi povijesni lik moglo biti Sredozemlje: bit će potrebno strpljenja, mnogo pokušaja, nedvojbeno i pogrešaka. Ništa nije čišće od Sredozemlja oceanografa, geologa, ili čak geo­ grafa: to su priznata područja, etiketirana, obilježena. Ali Sredozemlje povijesti? Stotinu nas mjerodavnih mišljenja upozorava: ono nije ovo, ono nije ono: ono nije svijet koji je sam sebi dovoljan, ono više nije ni jasan teren. Jao si ga povjesničaru koji je pomislio da se ovo preliminarno pitanje ne postavlja, da je Sredozemlje lik koji se ne definira, budući da je odavno definirano, jasno, odmah prepoznatljivo, i koje se obuhvaća sijekući opću povijest po točkastoj crti njezinih geografskih kontura. Jer, što te konture vrijede za naša istraživanja? Bi li bilo moguće napisati povijest mora, pa bilo to za samo pedeset godina, obuhvativši je s jednog kraja kod Herkulovih vrata, a s drugog kod pomorskog tjesnaca čije je prilaze nadzirala već antička Troja? Ti problemi uokvirenja, koji se prvi nameću, proizvode druge: ograničiti, to jest definirati, analizirati, rekonstruirati, i po potrebi, izabrati, čak usvojiti jednu filozofiju povijesti. Kao pomoć u radu poslužila nam je začudna gotnila članaka, memoara, knjiga, publikacija, anketa, od kojih su jedni čista povijest, a drugi, ne manje zanimljivi, prilozi koje su napisali naši kolege etnografi, geografi, botaničari, geolozi, tehnolozi... Na svijetu nema prostora koji bi bio bolje osvijetljen, bolje inventiran od prostora Unutrašnjeg mora i zemalja koje ono obasjava svojim sjajem. No bi li bilo potrebno reći, izlažući se opasnosti da budemo nezahvalni svojim prethodnicima, da je ta gomila publikacija zasula istraživača mora poput kiše pepela. Previše tih studija govori zastarjelim jezikom, zastarjelim u mno­ gome smislu. Ono što njih zanima nije golemo more već onaj maleni kvadratić iz njegova mozaika, ne njegov uzburkani život nego djela vladara i bogataša, prašina sa sitnih vijesti neusporedivih s moćnom i polaganom poviješću koja nas zaokuplja. Mnoge od tih studija potrebno je ponovno poduzeti, umetnuti u cjelovitu ljestvicu, protresti da bi ih se opet oživjelo. 'Također nije moguće obuhvatiti moguću povijest mora bez točnog poz­ navanja opširnih izvora njezinih arhiva. Ovdje se čini da zadaća nadilazi snage jednog usamljenog povjesničara. Ne postoji u 16. st. država na Sredozemlju koja nema svoj arhiv, uglavnom dobro opskrbljen dokumentima koji su izmakli požarima, opsadama, katastrofama svake vrste koje je upoznao mediteranski svijet. Ali da bismo popisali i istražili ta neslućena bogatstva, te rudnike najljepšeg povijesnog zlata, bio bi potreban ne jedan život nego dvadeset života, ili dvadeset istraživača koji bi mu svaki, i to istodobno, posvetio svoj život. Možda će doći i taj dan kada se na povijesnom gradilištu neće više raditi našim metodama malih zanatlija... Možda će, toga dana, biti dopušteno da se opća povijest sastavlja na izvornim tekstovima a ne na knjigama iz više ili manje prve ruke. Moram li reći da nisam podrobno ispitao sve arhivske dokumente koji su mi bili dostupni, bez obzira na veliki trud koji sam uložio; da je moja knjiga bila 15

Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II. sazdana na prilično parcijalnom istraživanju? Unaprijed znam da ćc ti zaključci biti ponovo vrednovani, razmatrani, zamijenjeni drugima, i ja to priželjkujem. Tako napreduje i tako mora napredovati povijest. S druge strane, činjenicom da se nalazi u nepovoljnom vremenskom razdoblju, između posljednjih velikih odbljcsaka renesanse i reformacije i toga okrutnoga doba, već na izmaku, kakvo će biti 17. stoljeće, Sredozemlje druge polovice 16. st. uistinu je »krasna lažna tema«, kao što ga je nazvao Lucien Febvre. Je li potrebno upozoravati na njegovu važnost? Nije naodmet znati što se dogodilo s Unutrašnjim morem na početku modernog doba, kada svijet više nije usredotočen na nj, i kada ne živi za nj i u njegovu ritmu. Neposredna dekadencija o kojoj se uvijek govorilo ne čini mi se dokazanom; ili radije, sve upućuje na suprotno. Ali osim te drame, vjerujem da su svi problemi koje Sredozemlje postavlja iznimno ljudski bogati, da, prema tome, zanimaju i povjesničare i ne povjesničare. Čak mislim da nose svoj trag sve do današnjeg tlana, da nisu lišeni te »korisnosti«, u strogom smislu koji je Nietzsche zahtijevao od same povijesti. Neću sada raspredati o privlačnosti, iskušenjima koja pruža jedna takva tema. Njezine sam obmane, shvatite teškoće, njezine izdaje, već nabrojio. Dodao bih još ovo: naime, da mi ni jedan valjani vodič medu našim povijesnim djelima nije pružio pomoć. Jedna povijesna studija, usredotočena na tekući prostor, ima sve draži, još pouzdanije, ona nosi sve opasnosti jednog noviteta. Jesam li onda, napokon, budući da su obje plitice na vazi prilično opterećene, našao razloga da se priklonim na stranu opasnosti i da, u nedostat­ ku mudrosti, pomislim kako je pustolovina vrijedna truda? Moj izgovor bila je sama povijest ove knjige. Započeo sam je 1923., u klasičnom, i zacijelo opreznijem, obliku jedne studije posvećene politici Filipa II. na Sredozemlju. Moji su je tadašnji nastavnici zdušno poduprli. Oni su je vidjeli u okvirima jedne diplomatske povijesti, prilično ravnodušne prema geografskim osvajanjima, koja nije vodila brigu (poput vrlo često i same diplomacije) o ekonomiji i društvenim problemima; prilično prezirne naspram civlizacijskih tekovina, religija, književnosti i umjetnosti, tih velikih svjedoka svake valjane povijesti, i koja je, zabarikadirana u svom unaprijed stvorenom mišljenju, onemogućavala sebi svaki pogled izvan uredskih prostorija na istin­ ski život, plodan i bujah. Objasniti politiku Razboritog kralja značilo je prije svega utvrditi odgovornost, razrađivanjem te politike, vladara i njegovih savjet­ nika, prepuštene promjenjivim uvjetima; odrediti velike uloge i male uloge, rekonstruirati opći plan svjetske politike Španjolske u kojoj je vSredozemlje bilo samt) jedan sektor i, dakako, ne uvijek povlašten. Osamdesetih godina 16. stoljeća, španjolska se sila naglo usmjerava prema Atlantiku. Ovdje se golemo carstvo Filipa 11, svjesno ili ne opasnosti, moralo suočiti s njome i branili svoju ugroženu egzistenciju. Jedan snažan udarac njihala odgurnuo ga je prema njegovoj oceanskoj sudbini. Zanimati se za tu tajnu igru, za tu tehniku politike Španjolske i dati prednost tim istraživa­ njima pred utvrđivanjem odgovornosti jednog Filipa II. ili Don Juana Austrij­ 16

Predgovor

skog, misliti, k tome, da su ovi posljednji, unatoč svojim iluzijama, često hili oni koji su trpjeli koliko i sami akteri, značilo je već iskočiti iz tradicionalnih okvira diplomacijske povijesti; zapirati se, naposljetku, nije li Sredozemlje, izvan te daleke i isprekidane igre Španjolske (prilično bezbojne, ostavimo li postrani veliki strasni lepantski čin), imalo svoju vlastitu povijest, svoju sudbi­ nu, svoj bujni život i nije li taj život zaslužio nešto drugo osim uloge platna sa živopisnom pozadinom, značilo je pasti u iskušenje pred golemom temom koja me napokon zaokupila. Jesam li mogao to ne primijetiti? Kako, od skladišta do skladišta, tražiti jedan arhivski dokument od osobitog značenja, a ne otvoriti oči pred tim raznolikim t bujnim životom? Kako se, pred tolikim bogatim aktivnostima, ne okrenuti roj ekonomskoj i društvenoj povijesti, revolucionarnoj, koju se jedna mala skupina marljivaca potrudila uzdići, u francuskoj, do dostojanstva koje mu nije uskraćeno ni u Njemačkoj, ni u Hngleskoj, ni u Sjedinjenim Državama, čak ni u susjednoj Belgiji ili u Poljskoj? Obuhvatiti povijest Sredozemlja u njegovoj složenoj masi znači poslušati njihov savjet, staviti se u zaklon njihova iskustva, priteći im u pomoć, vojevati za jedan novi oblik povijesti, promišljen, razrađen kod nas i koji zaslužuje da prijeđe naše granice; jednu imperijalističku povijest, dakako, svjesnu svojih zadaća, svojih mogućnosti, koja također želi, jer je prinuđena da prekine s njima, izbrisati stare forme, uostalom više ili manje opravdano, no to nije ni važno! To je bila dobra prilika da se, dohvativši se jednog izvanserijskog lika, okoristim njegovom masom, njegovim zahtjevima, njegovim otporima i njegovim zamkama, njegovim uzletom također, kako bih pokušao izgraditi povijest drukčiju od one kojoj su nas učili naši nastavnici. Svako se djelo osjeća revolucionarnim, želi osvojiti, trudi se tla to bude. Nije li nam Sredozemlje, prisilivši nas da se oslobodimo svojih navika, već učinilo uslugu! Ova knjiga podijeljena je na tri dijela, od kojih je svaki za sebe pokušaj zajedničkog objašnjenja. Prvi dio obraduje jednu gotovo nepomičnu povijest, povijest čovjeka u njegovim odnosima s okolinom koja ga okružuje; jednu polaganu povijest koja teče, koja se transformira, sastavljenu često od upornih povrataka, ciklusa koji se bez prestanka ponavljaju. Nisam želio zanemariti tu povijest, gotovo izvan vremena, u dodiru s mrrvim stvarima, niri se, pri toj temi, zadovoljiti s onim tradicionalnim geografskim uvodima u povijest, uzaludno smještenim na po­ četak mnogih knjiga, s njihovim mineralnim pejzažima, njihovim oranicama i njihovim cvijećem koje prikazuju tako površno i koje više nikad ne spomenu, kat) da se cvijeće ne vraća sa svakim proljećem, kao da se stada zaustavljaju u svojim kretanjima, kao da brodovi ne plove po stvarnom moru koje se mijenja s gotlišnjim dobom. Ispod te nepomične povijesti razlikujemo jednu povijest usporena ritma: gotovo bismo rekli, kad izraz ne bi odstupao od svoga punog značenja, jednu socijalnu povijest, povijest grupa i grupica. Kako ti dubinski valovi podižu sveukupnost sredozemnog života, eto što sam se pitao u drugom dijelu svoje 17

Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II. knjige, proučavajući redom ekonomije, države, drušrva, civilizacije, pokušava­ jući. napokon, da bih bolje osvijetlio svoju koncepciju povijesti, pokazati 1tako sve te sile iz dubine djeluju na složenom području rata. Jer rat, poznato nam je, nije čisto područje individualne odgovornosti. Treći dio, naposljetku, obraduje tradicionalnu povijest, povijest po mjeri ne čovjeka već jedinke, dogadajnu povijest Paula Lacombea i Françoisa Simianda: površinskog djelovanja, valova koje podižu plime svojim moćnim kreta­ njem. Povijest kratkih, brzih, nervoznih oscilacija. Krajnje senzibilna po de­ finiciji, najmanji korak uzbunjuje sve njezine mjerne instrumente. Ali takva kakva jest. ona je od svih najstrasnija, najbogatija u humanosti, najopasnija također. Nemojmo se pouzdati u tu još usijanu povijest, onakvu kakvom su je suvremenici osjetili, opisali, proživjcli, u ritmu svoga života, kratkog poput našeg. Ona ima dimenziju njihova gnjeva, njihovih snova i njhovih iluzija. I I 16. si., nakon prave renesanse, uslijedit će renesansa siromašnih, poniznih, željnih pisanja, međusobnog pripovijedanja, pripovijedanja o drugima. 'To preeiozno piskaranje prilično je iskrivljujuće, ono osvaja izgubljeno vrijeme, zauzima u njemu mjesto izvan istine. Upravo će u jedan takav bizarni svijet, kojemu će nedostajati jedna dimenzija, biti prenešen povjesničar koji čita isprave Filipa II, baš kao da sjedi na njegovu mjestu; svijet živih strasti zacijelo; slijep poput svakog živog svijeta, poput našeg, koji se ne brine za povijest dubine, za njezine žive vode kojima plovi naš brod, najpijaniji od svih brodova. Jedan opasan svijet, ali kojemu smo zavjetovali čarolije i uroke, utvrdivši prethodno te velike podvodne struje, često tihe, i čiji se smisao otkriva tek kada se obuhvate velika vremenska razdoblja. Gromki događaji često su samo kratki trenuci, očitovanja tih širokih sudbina koji se objašnjavaju isključivo njima. l ako smo stigli do dekompozicije povijesti na slojevite planove. Ili. ako baš hoćete, do razlikovanja, u vremenu povijesti, jednog geografskog vremena, jednog socijalnog vremena, jednog individualnog vremena. Ili, ako vam je još draže, do dekompozicije čovjeka u jednoj povorci likova. To će mi se možda najteže oprostiti, čak i ako priznam da tradicionalne podjele također frakcioniraju živu i temeljno jednu povijest, čak i ako potvrdim, protivno Rankeu ili Karlu Brandiju, da povijest-pripovijest nije samo jedna metoda ili objektivna metoda u pravom smislu riječi, već je ona također i jedna filozofija povijesti; čak i ako potvrdim, i ako potom dokažem da ti planovi žele biti tek pripovjedačka sredstva, da si nisam prepriječio put idući od jednog do drugoga... Ali čemu se sada braniti? Ako mi bude prigovoreno da sam loše objedinio elemente ove knjige, nadam se da će se ipak naći posve dobro napisanih dijelova, prema svim pravilima naših djela. Također se nadam da mi neće biti prigovoreno da sam previše ambiciozan, zbog moje želje, moje potrebe da gledam široko. Povijest možda nije osuđena da proučava samo vrtove okružene zidovima. Inače bi propustila jednu od aktualnih zadaća, zadaću da odgovori i na tjeskobne probleme vremena, da ostane u vezi sa znanstvenim disciplinama koje su tako mlade, ali koje već vladaju čovjekom? Može li biti stvarnog humanizma, 1946., bez ambiciozne 18

Predgovor povijesti, svjesne svojih zadaća i svoje goleme moći? ..To je strah od velike povijesti koja je ubila veliku povijest-, pisao je 1942. Bdmond Tarai. Kad hi harem mogla oživjeti! 1 Svibnju J946.

l’opis mojih zahvala je dugačak. Točnije, zahtijevao bi cijeli svezak. Ograničit ču se na glavne Zahvale bih uputio svojim profesorima sa Sorbonne, .Sorbonne od prije dvadeset pet godina: Albenu Demangeonu. limilcu üourgeoisu, Georgesu Pagèsu. Mauriccu llolleauxu, llenriju llauseru, koje­ mu dugujem svoju prvu orijentaciju prema ekonomskoj i društvenoj povijesti i čije mi je iskreno prijateljstvo bilo od velike pomoći. U Alžiru sam uživao prijateljsku pomoć Georgesa Yvera, Gabriela lïsquera, limilca-Pelixa Gautiera. Renéa Lespćsa; bilo mi je zadovoljstvo godine 1931. slušati tamošnja sjajna predavanja I lenrija l’ircnnca. Posebno zahvaljujem španjolskim arhivarima koji su mi pomogli u mojim istraživanjima i dali mi prvu pnduku iz hispanizma. Marianu Alcoccnt, Angelu dc la Plaza. Miguehi Dordonuuu. Iticardu Magdaleni, Gonzalu Ortizu .. Spominjem ih sa zadovoljstvom, sve njih i naše rasprave u Simancasu. -povijesnoj- prijestolnici Španjolske. U Madridu me je Prancisco Rodriguez Marin primio prinčevskoin dražesti... Također se zahvaljujem arhivarima Italije. Njemačke i francuske koje sam obasuo zahtjevima u lijeku svojih istraživanja. Posebno mjesto u svojim zahvalama posvećujem g. Truhelki. uglednom astronom u, neusporedivom arhivaru iz Dubrovnika, koji mi je bio veliki prijatelj na mojim putovanjima kroz arhive i knjižnice. Broj mojih kolega i studenata iz Alžira. Sâo Paula i Pariza koji su mi pružih pomoć također je velik, raspršen po svijetu. Posebno se zahvaljujem EarluJ. Ilamiltonu. Marcclu Datuillonu. Robemi Ricardu. Atulrću Avmardu, koji su mi na različite načine osigurali svoju suradnju. Oci mojih drugova iz zatočeništva, dvojica su surađivala na mom radu, odvjetnik Addć-Vidal. branitelj na Prizivnom sudu u Parizu. Maurice Rouge, urbanist i svojedobno povjesničar. Naposljetku, nisam zaboravio ni pomoć koju mi nikada nije uskratila mala grupa iz Revue Historique — Maurice Crouzet i Charles-André Julien — u vrijeme kada su Charles Bernom i Louis Eiscnmann lamo štitili našu agresivnu mladost. Vodio sam računa, u lijeku unošenja posljednjih ispravaka u svoju knjigu — o primjedbama i sugestijama koje su mi uputili Marcel Bataillon. Émile Coornaen, Roger Dion i Ernest Lthro usse Najveći je moj dug prema Analima, njihovom učenju i duhu. Poznalo je da se nastojim iskupiti što bolje mogu. Samo sam jednom prije rata susreo Marca Ulocha. Vjerujem međutim da mogu reći kako mi tti najmanja njegova misao nije strana. Neka mi. na kraju, bude dopušteno da dodam kako se bez blagonaklone i energične potpore l.ucicna frbvrca ovaj posao ne bi zacijelo dovršio ovako brzo. Njegovo ohrabrivanje i njegovi savjeti izvukli su me iz jednog dugog stanja uznemirenosti glede osnovanosti moga poduhvata. Bez njega bih. posve sigurno, m orao ponovno poduzeli svoja istraživanja i zabilješke. Neprilika je velikih poduhvata da se čovjek u njima izgubi, kadšto i s užitkom.

19

PREDGOVOR drugom izdanju Dugo sam oklijevo da li da redigiram Sredozemlje. Neki su mi prijatelji savjetovali da ništa ne mijenjam, ni jednu riječ, ni jedan zarez, govoreći mi čak da ima prednosti u tome što jedan tekst koji je postao klasičan ne treba mijenjati. Je li im bilo razborito vjerovati? Pod naraslom težinom naših znanja, pod pritiskom srodnih humanističkih znanosti, povijesne knjige zastarjevaju danas brže nego ikad. Njihov rječnik sazrijeva u trenutku; ono stoje bila njihova novost ubrzo postaje općeprihvaćeno; i usavršeno se objašnjenje samo od sebe ponovno dovodi u pitanje. Osim toga, Sredozemlje ne potječe iz godine 1949., kada je objavljeno, čak ni iz 1947., godine kada sam ga obranio kao dizertaciju na Sorbonni. Ono je u svojim grubim crtama bilo utvrđeno, ako već ne u potpunosti napisano 1939., na kraju prve mladosti obasjane Analima Marca Blocha i Luciena Pehvrea, koje je ona izravan plod. Čitatelj se također neće dati zavarati takvim argumentima predgovora prvom izdanju: argumentima koji ustaju protiv za­ starjelih pozicija, danas zaboravljenih u svijetu istraživanja, ako već ne u svijetu nastave. Naša jučerašnja polemika bori se sa sjenama. Vrlo rano sam, dakle, bio siguran da bi novo izdanje podrazumijevalo jednu ozbiljnu, čak i potpunu redakciju, da mi za njegovo opravdanje ne bi dostajalo samo da dodam karte, crteže, grafikone i ilustracije koje mi je okrutnost vremena godine 1949. zabranila da uvrstim. Ispravci, dodaci, prerad­ be, kadšto su i znatni, tim prije što sam morao voditi računa ne samo o znanjima, već također i o onome što često ide još i dalje, o novim problematikama. Nekoliko je poglavlja moralo biti nanovo napisano. Svaka sinteza, kao što je ponavljao Henri Pirennc, ponovno potiče poseb­ na istraživanja. Ona nisu nedostajala ni nakon izlaska moje knjige. Nekad su ona pratila mene, danas sam ja njihov zarobljenik. Bile bi mi potrebne stranice i stranice da iskažem golemi rad koji su nakon 1949. na područjima koja se izravno tiču ovoga djela obavili, svojim objavljenim ili neobjavljenim knjigama i studijama, Orner Lutfi Barkan i njegovi učenici, Julio Caro Barroja, Jean-Fran­ çois Bergicr, Jacques Berque, Ramon Carande, Alvaro Castillo Pintado, Federico Chabod. lluguettc i Pierre Chaunu, Carlo M. Cipolla, Gaetano Cozzi, Jean Delumcau, Alphonse Dupront, Elena Fasano, René Gascon, José Gentil daSilva, Jacques Fleers, Emmanuel Lc Roy Ladurie, Vitorino Magalhas Godinho, Her­ mann Kcllenbcnz, Henri Lapeyre, Robert Mantran, Felipe Ruiz Martin, Frédéric Mauro, Ruggiero Romano, Raymond dc Roover, Frank Spooner, Jorjo Tadic, Alberto Tcnenti, Ugo Tucci, Valentin Vazquez de Prada, Pierre Vilar i, na kraju, radovi grupe koje su obavili, neprežaljeni José Vicens Vives s njegovim sjajnim učenicima. Često sam, vrlo blisko, surađivao u obradi tih radova. Napokon, i sâm sam mnogo pridonio informacijama prvog izdanja, u tijeku istraživanja i čitanja obavljenih u arhivima i knjižnicama Venecije, Parme, 20

P redgovor

Modene, Firence, Gonove, Napulja, Pariza, Beča, Simancasa, Londona, Krakova, Varšave. Sve je te svežnjeve trebalo razvrstati. Л potom su se pojavila podmukla pitanja metode. Ona se postavljaju i na razini jedne knjige koja uprizoruje mediteranski prostor, obuhvaćen u njegovim najširim granicama i u svoj punini njegova mnogostrukog života. Proširiti informaciju znaci, nužno, ukloniti, osloboditi se starih problema, zatim se ponovo suočiti s njima, teških i neizv­ jesnih rješenja. S druge strane, u tijeku petnaest godina koje dijele ovo novo izdanje od prvoga, i sam sc autor promijenio. Nije bilo moguće dirnuti u knjigu a da se same od sebe ne poremete određene ravnoteže u načinu mišljenja, i čak problematika koja je njihova glavna artikulacija, ona dijalektika prostor-vrijemc (povijest-geografija) koja je opravdala prvobitne pripremne radove na knjizi. Ovaj puta, oslobodio sam i istaknuo perspektive tek naznačene u prvobitnom tekstu. Hio sam potaknut ekonomijom, političkom znanosti, odre­ đenom koncepcijom civilizacija, jednom pažljivijom demografijom. Umnožio sam tumačenja koja, ako se ne varam, unose novo svjetlo sve do same srži moga pothvata. Bitan problem ostaje, međutim, isti. To je problem svakog povijesnog djela: može li se istodobno obuhvatiti, na ovaj ili onaj način, povijest koja se brzo transformira, stavlja u prvi plan činjenicu samih svojih promjena i svojih događaja — i jedna tajna, i malo tiša povijest, zacijelo diskretna, za koju njeni svjedoci i akteri gotovo i ne znaju, i koja se opire, bilo kako bilo, tvrdoglavu nagrizanju vremena? Ta odlučujuća kontradikcija, koju uvijek treba objašnja­ vati, pokazuje se kao veliko poznato i istraživačko sredstvo. Primjenjiva u svim područjima života, ona nužno zaodijeva različite oblike prema terminima usporedbe. Sve više se ukorjenjuje navika da se ukratko govori o strukturama i konjunkturama, od kojih jedne opisuju kratko vrijeme, druge dugo vrijeme. Postoje očito različite strukture, također i različite konjunkture, i trajanja tih konjunktura ili tih struktura variraju sa svoje strane. Povijest prihvaća, otkriva mnogostruka objašnjenja, od jednog vremenskog »odmorišta« do drugog, po okomici. I na svakom odmorištu postoje veze, korelacije po horizontali. To je ono što je već, jednostavnijim i oštrijim izrazima, objašnjeno u predgovoru prvome izdanju, u kojem iznosim svoje prvobitne namjere i najavljujem nasta­ vak poglavlja ove knjige. 19- lipnja 1963-

Karte i crteži za ovo drugo izdanje načinjeni su prema mojim uputama u Kartografskom laboratoriju VIe Section de l’École des hautes Études, pod vodstvom Jacquesa Bcrtina. Također zahvaljujem gdici Marthe IJriata, gdi Marianne Mahn, A. Tenentiju i M. Keulu na pomoći u verifikaciji bibliografije i ispravljanju korekturnih otisaka. 21

PREDGOVORI trećem izdanju Početku ovoga trećeg izdanja posvetit ću tek nekoliko redaka. Ponajprije, ono izlazi bez novih izmjena koje sam želio unijeti. Za to ne treba optuživati moga izdavača nego teškoće u kojima se danas koprca izdavačka industrija. Objaviti ovako veliko djelo uistinu zahtijeva krajnju izdržljivost. Odustao sam dakle od revizije svoga djela kako bih uzeo u obzir brojne studije koje, već desetak godina, mijenjaju tu i tamo koju pojedinost, čak i cijele dijelove goleme slike mora. Malo pomalo, otkrivaju nam se bogatstva turskih arhiva, iako sporo, vrlo sporo, po mojem mišljenju. Najviše se mijenja problematika našeg poziva. Ja ne vidim više društvo, ili državu, ili ekonomiju egzaktno kao jučer. Citatelj'će toga moći postati svjestan tek kad usporedi tri sveska Materijalne civilizacije i kapitalizm a, koji je u tisku, gdje sam mogao bolje formulirati svoja stajališta i objasniti, čak i u mojim očima, začuđujuću preživjelost relativnog napretka Sredozemlja. Barem ta tečevina, koju je davno donijela ova knjiga, ostaje izvan svakog osporavanja. Ja se tomu naivno veselim, odnosno bezuvjetno, kao da sam Španjolskoj, Italiji i drugim zemljama Unutrašnjeg mora povratio sretne godine ili barem dosta briljantne koje im je tradicionalna povijest uskratila. 16. ožujka 1978.

četvrtom izdanju Ovo izdanje donosi tek nekoliko ispravaka i malih dodataka. Vidjeti osobito svezak 1, stranice 578 i dalje, i svezak II, stranicu 131. 8. lipnja 1979-

22

PRVI 1Ж)

UDIO SREDINE

Kao što mu i najavljuje naslov, ovaj je prvi dio u znaku stanovita zemljopisa koji osobitu pažnju poklanja ljudskim podacima. On je također, pa i još više, traženje jedne određene povijesti. Da su ispravno datirane obavijesti i bile brojnije, ne bismo se bili mogli zadovoljiti istraživanjem ljudskoga zemljopisa koje bi bilo strogo ograničeno na razdoblje od 1550-1600. godine — čak ako bi se ono vodilo u varljivu traženju određenog determinizma. Kako su ta svjedočanstva bila nepotpuna, kako ih povjesničari nisu sustavno prikupili, kako naša žetva, unatoč obilju, ostaje nedostatna, da bi se razjasnio ovaj kratki trenutak sredozemnoga života između 1550. i 1600. godine, valjalo je kako tako nasumce uklopiti i prizvati slike, krajolike, zbilje što ovise o drugim razdobljima, prethodnima ili budu­ ćima, pa čak i sadašnjima. Prema tome, kroz prostor i vrijeme, sve ovo pridonosi tomu da na površinu izbije usporena povijest koja otkriva trajne vrijednosti. I: toj igri zemljopis prestaje biti ciljem samom sebi da bi postao sredstvom. On pomaže da se pronađu najsporije strukturalne zbilje, da se organizira postav­ ljanje u perspektivu prema crti protjecanja najdužeg trajanja1. Zemljopis koji, kao i povijest, možemo o svemu pitati daje tako prvenstvo gotovo nepomičnoj povijesti, dakako, pod uvjetom da se ona drži njegovih pouka i da prihvati njegove razdiobe i kategorije. Sredozemlje je u najmanju ruku dvojako. Ono je sastavljeno ponajprije od niza zbijenih, planinskih poluotoka koje presijecaju bitno važne ravnice: Italija, Balkanski poluotok, Mala Azija, Sjeverna Afrika i Iberski poluotok. Zatim medu te minijaturne kontinente more uvlači svoje velike, zamršene, rastrgane prostore, jer Sredozemlje je prije »skup mora« nego cjelovita morska masa. Takve su te dvije pozornice — poluotoci i mora — koje ćemo razmatrati u prvome redu da bismo utvrdili opće uvjete za život ljudi. Ali oni neće biti dostatni. S jedne strane, prema jugu, Sredozemlje je slabo odvojeno od goleme pustinje koja seže, bez prekida, od atlantske Sahare do pustinje Gobi i sve do Pekinških vrata. Od juga 'Tunisa do juga Sirije, ta pustinja čak izravno izlazi na more. Više negoli susjed, ona je gost, kadšto na smetnju i uvijek zahtjevan. 'Tako je pustinja jedno od lica Sredozemlja. S druge strane, prema sjeveru, Europa je nastavak sredozemnog kraja, od njega prima mnogostruke udarce, i to povratne, koji su isto tako brojni i često presudni. Sjeverna lîuropa, s onu stranu maslinika, jedna je od trajnih zbilja u povijesti Sredozemlja. I upravo će uspon te Europe, povezane s Atlantikom odlučiti o čitavoj sudbini mora na izmaku 16. stoljeća. Stoga 1, 2. i 3. poglavlje govore o raznolikosti mora i šire njegov prostor u daljine. Može li se, pod tim uvjetima, govoriti o fizičkom jedinstvu mora (4. poglavlje. Klima) — ili o ljudskom i nužno povijesnom jedinstvu (5. poglavlje, Putovi i gradovi)? To su etape jednog dugog uvoda koji ima nakanu nacrtati lica i lice Sredozemlja kako bi se svladala i bolje shvatila, ukoliko je moguće, njegova raznobojna sudbina. 25

Poglavlje 1

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

Pet poluotoka Unutrašnjeg mora sliče jedan drugome. Ako se misli na njihov reljef, redovito se sastoje od mnogih planina, nekoliko ravnica, rijetkih brežuljaka i prostranih visoravni. Ne misleći da je to jedini način seciranja njihovih masa, razdijelimo ih prem a tim jednostavnim obi­ lježjima. Svaki se elem ent ovih zagonetki veže za jednu posebnu obitelj i ovisi o jednoj očevidnoj tipologiji. Ostavimo stoga poluotoke kao autonom ne svjetove kako bismo vidjeli samo podudarnost njihove grade. Drugim riječima, razbacajmo kvadratiće slagalice, usporedimo što se da usporediti. Čak na planu povijesti, ovo mrvljenje i ponovno razvrstavanje unijet će nešto više svjetlosti.

1. Prvo planine Sredozemlje se određuje kao more između zemalja koje ga okru­ žuju. 1još bi trebalo razlikovati između tih kopna koja obavijaju i pritišću more. Zar Sredozemlje nije, ponajprije, more među planinama? Važno je to posebno istaknuti na planu povijesti jer se obično zanemaruje zabilježiti tu činjenicu i njezine mnogobrojne posljedice. Fizičke i lju d s k e zn ač a jk e

Geolozi to znaju i objašnjavaju. Sredozemlje je, kažu oni, čitavo smješteno u zoni nabiranja i tercijarnih pukotina koje presijecaju Stari svijet, od Gibraltara do Indonezije: ono je čak doslovno dio te zone. Novija su nabiranja, jedna stara kao Pireneji, druga kao Alpe, preuzela i pokrenula taloženje jednog drugog Sredozemlja, mnogo prostranijeg od ovog našeg, poglavito golemih vapnenastih naslaga koje su ponegdje deblje od 1.000 m. Ova su snažna nabiranja, dosta redovito, udarala o kvrge starih i tvrdih stijena koje su se kadšto uzdigle (kao Kabilija) ili se 26

P oluotoci. p la n in e , r ix o r a r n i i ra rn icc

pak uključile u velike lance, kao šio je slučaj s M ercanlourom i brojnim aksijalnim masivima Alpa ili Pireneja. Još su se češće srušila — šio je popraćeno više ili manje vulkanizmom — i prekrila morskim vodama. 2 — N e b ir a n ja Sre d o z e m lja

Hercmski masivi su iscrlkani, olpsko nabrrori|0 crne su boie, bi|ele сме oznaćuiu smier lovaca. N a jugu, sahorska plorforma bijele je boje, obrubljuje Sredozemlje od Tunisa do Sirije. Prema isloku, leklonske pukolme Mrtvog i Crvenog m ora. Prema sjeveru, ravnice su bi|ele boje, unulor-olpske ili von-olpske. Isloćkanosl oznočovo krajnji doseg nekadašnjih ledeniako.

Premda isprekidane morskim bazenima, planine se podudaraju s jednog ruba na drugi geosinklinala i organiziraju se u skladnim sustavi­ ma. Jedan most povezivao je Siciliju s Tunisom; drugi, betijski, postojao je između Španjolske i Maroka; egejski se protezao od Grčke do Male Azije (njegov je nestanak bio tako nedavan da bi se, geološki, poklapao s biblijskim Potopom) — a da ne govorimo o kontinentima kao što je Tirenida od koje su ostali tek otoci kao svjedoci i fragmenti zakvačeni o obale. Svakako, treba pretpostaviti da geološke hipoteze odgovaraju zbilji — jer se ovdje radi o hipotezama2. Ono što je stečeno, u svakom je slučaju arhitektonsko jedinstvo tog sredozemnog prostora kojemu planine tvore »kostur«; glomazni, prekomjerni kostur koji je posvuda prisutan i svagdje probija kožu. Tako su planine posvuda oko mora, osim nekoliko beznačajnih prekida, kao što su Gibraltarska vrata, prag Naurouzea, ronski prolaz i tjesnaci što vode od Egejskog u Crno more. Značajni otvori postoje tek 27

111)10 SKIÏDINI-:

od južnog Tunisa prema Siriji, gdje na nekoliko tisuća kilometara saharski stol, više ili manje izdignut, izravno dodiruje more. • Dodajmo da su to visoke, široke i beskrajne planine: Alpe, Pireneji, Apenini. Dinarske Alpe, Kavkaz, planine Anatolije, Libanoni, Altas i španjolski Kordiljeri. Dakle, vrlo snažne pojave koje mnogo iziskuju. Neke poradi svoje visine, druge poradi zbijenih oblika ili teško pristu­ pačnih, dubokih i uvaljenih dolina. K moru okreću impozantna i odboj­ na lica5. Sloga Sredozemlje nisu samo krajolici vinograda, maslinika i urba­ niziranih sela, tek ukrasni obrub, već, posve blizu, uz njega priljubljen visoki, glomazni kraj, taj ustobočeni svijet nakostriješenih bedema, svijet rijetkih kuća i zaselaka, »vertikalnih sjevera«4. Ovdje ništa ne podsjeća na Sredozemlje gdje cvjeta naranča. Zime su tu oštre. Snijeg obilno pada na marokanskom Atlasu, kada Leon Ai'rikanac, prelazeći ga zimi, ima tu nesreću da mu ukradu prtljagu i odjeću5... Ali koji putnik Sredozemljem nije i sam upoznao te lavine lošeg godišnjeg doba, zakrčene ceste, sibirske i polarne krajolike neko­ liko kilometara od sunčane obale, crnogorske kuće prignječene snije­ gom, ili u Kabiliji, prijevoj Tirurdat, utok širokih vrtloga gdje u jednu jedinu noć zna pasti i do 4 m snijega? Skijaši Chréje spuste se za jedan sat u Alžir prekrit ružama dok 120 km dalje, na Djurdjuri, kraj cedrove šume Tinđa, domoroci golih nogu upadaju u snijeg sve do bedara. Tko ne zna za one kasne snjegove usred ljeta što »rashlađuju oči«, kako kaže jedan putnik6? Zebrasto šaraju svojim bijelim crtama vrh Mulhacen dok u njegovu podnožju Granada zamire sva izgorjela od vrućine; hvataju se za Tajget, iznad tropske doline Sparte; zadržavaju se u udubinama libanonskih planina ili u »ledenicama« Chréje'... Upravo ti snjegovi objašnjavaju, u Sredozemlju, dugu povijest »snježne vode« koju je Saladin nudio Rikardu I. Lavljega Srca i koju je princ Don Carlos pio sve dok od nje nije umro u vrućemu mjesecu srpnju 1568.8 u zatvoru madridske palače. U 16. stoljeću u Turskoj, ta voda čak nije bila povlastica bogatih. U Carigradu, ali i drugdje, na primjer u Tripoliju u Siriji9, putnici opisuju trgovce od kojih se za nekoliko novčića može dobiti snježna voda, komadi leda i šerbeti10. Belon du Mans nam kaže da je snijeg iz Burse u Istanbul stizao čitavim bačvama11. Tu ga se moglo naći u svako godišnje doba, tvrdi i Busbec, koji se čudi janjičarima koji ga piju svaki d an u Amaziji, u Anatolijiu taboru turske vojske12. Trgovina snijegom toliko je znatna da se i paše miješaju u eksploataciju »rudnika leda«: Mehmed-paša zarađivao je na tome, kaže se 1578, do 80.000 cekina godišnje15. 28

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

Naprotiv, u Egiptu gdje je izmjenom brzih konja stizao snijeg iz Sirije u Kairo, u Lisabonu kamo se donosio izdaleka1*, u Oranu, špa­ njolskoj utvrdi, kamo je snijeg stizao iz Španjolske brigantinima Intendanture1*5, na Malti, gdje su Vitezovi, ako im je vjerovali, umirali kad snijeg ne bi došao iz Napulja, jer su im bolesti iziskivale »taj pouzdani lijek«16, bila je to raskošna živežna namirnica. Međutim, u Italiji kao i u Španjolskoj, snježna je voda, čini se, bila prilično rasprostranjena. Njom sc objašnjava rano umijeće pripremanja sladoleda i šerbetar . l i Rimu je njezina prodaja toliko unosna da je predmet monopola1”, l i Špa­ njolskoj, snijeg je nabijan u bunare gdje se čuvao sve do ljeta19. Zapadni hodočasnici na putu za Svetu zemlju čude se, 1494. godine na sirijskoj obali, gledajući kako vlasnik lađe dobiva na poklon »vreću punu snijega, viđenje koje je u ovoj zemlji i u mjesecu srpnju ispunilo najvećim čuđenjem cijelu posadu«20. Na toj istoj sirijskoj obali jedan se Mlečanin. 1553- godine, divi što »Mores«, u t nos utimur saccbciro, item spargunl nivem super cibos et su a e d u lia 2\ »sipaju snijeg po jelu i hrani kao što mi stavljamo šećer«. Sred vrućeg Sredozemlja ovi su snježni krajevi osobiti. Svojim pokretnim ljudstvom i svojom masom nameću se ravnici, primorskim rubovima, tim blistavim, ali sićušnim tvorevinama, čak i u opsegu, a na to ćemo se vratiti, gdje ta »sretna« područja imaju potrebu za ljudima i. trgujući obilno, za prometnim putovima. Oni sc nameću ravnici, ali je i zastrašuju. Putnik traži kako da zaobide zapreku, kako da se kreće po prizemlju, iz ravnice u ravnicu, iz doline u dolinu. Međutim, on, kad-tad, mora proći nekim hodnicima, klancima na zlu glasu: ali je to pribjegavanje što je moguće kraće. Putnik je donedavno bio prvenstve­ no zarobljenik ravnica, vrtova, žarkih obala i bogata života mora... Povjesničar je doista pomalo poput tog putnika. Zaustavlja se u ravnici, u tom kazališnom dekoru gdje se kreću moćnici koji vedre i oblače: ne čini se da se osobito želi upustiti u visoke i bliske planine. Mnogi bi bili iznenađeni njihovim otkrivanjem jer nikada nisu napustili gradove i svoje arhive. Pa ipak, kako ne vidjeti te nametljive aktere, te poludivlje planine, gdje čovjek raste poput žilave biljke, i koje su uvijek polupuste jer ih neprestano napušta? Kako ih ignorirati kad često dugim i strmim obalama izlaze na more22? Gorštak je tip čovjeka kojeg poznaje sva sredozemna književnost. Još od Homera, Krećani su nepovjerljivi prema divljacima s planina, a Telemah, vrativši se na Itaku, spominje se Peloponeza prekritog šumama gdje je živio medu prljavim seoskim stanovništvom, »jedaćima žira«2\

29

UDIO SKKDINI-:

O d re d iti p la n in u

Šio je zapravo planina? Dati jednu jednostavnu definiciju — na primjer, sveukupnost sredozemnih zemalja iznad 500 m — nepotrebna je preciznost. Valja da se radi baš o ljudskim, neizvjesnim granicama koje je teško prenijeti na zemljopisnu kartu. Raoul Blanchard davno nas je upozorio: »Definicija planine koja bi bila jasna i razumljiva sama je po sebi gotovo nemoguća«21. Hoćemo li kazati: planine su siromašni kantoni Sredozemlja, nje­ gove zalihe proletera? Uglavnom je to istina. Ali u 16. stoljeću ima i drugih siromašnih pokrajina i ispod crte od 500 m, barem aragonske stepe ili Pontinske močvare. K tome, mnoge su planine, ako ne bogate, ono barem pogodne i relativno naseljene. Neke vrlo visoke doline katalonskih Pireneja apsorbiraju »jednim dijelom, iz jednog sela u drugo, vlastito iseljavanje«25. Mnoge su planine bogate zato što su kišovite: prema riječima Arthura Younga, u sredozemnoj klimi nije važno tlo; »ono što čini sve, to su sunce i voda«. Alpe, Pireneji, Ril' i Kabilija, planine izložene atlantskom vjetru odreda su ozelenjeni pred­ jeli gdje raste gusto drveće i bujna trava26. Druge su planine bogate zemnim blagom. Ostale su pak nenormalno naseljene kao posljedica potiskivanja neplaninskog stanovništva, slučaj koji se ponovio stotinu puta. Jer planina je zaklon od vojnika ili gusara, o tome govore svi dokumenti, pa već i Biblija27. Kadikad to sklonište postane konačnim28. To dokazuje primjer Pusto-Vlaha, koje su iz ravnica protjerali slavenski i grčki seljaci i od tada, tijekom čitavog srednjovjekovlja, nomadiziraju slobodnim prostorima Balkana, od Galicije do Srbije i Egejskoga mora, uvijek gonjeni, ali i goneći druge29. Poput jelena »neopazice silaze niz planinu da ugrabe kakav plijen«, bilježi jedan putnik iz 12. stoljeća5". Preko čitavoga Poluotoka »sve do Matapana i na Kreti, gonili su svoja stada ovaca, u crnim kabanicama s kukuljačom, a dva najviša lanca, I lemus i Pind bila su im najbolja utočišta. Upravo s tih dviju planina oni naglo silaze u bizantsku povijest početkom 11. stoljeća«51. 1 oko tih planina još ih se u 19. stoljeću može vidjeti kao pastire, ratare i osobito vodiče karavana sastavljenih od mazgi koje su glavno sredstvo za prije­ voz robe u Albaniji i sjevernoj Grčkoj52. Brojne su, dakle, planine koje su iznimka tom pravilu siromaštva i praznine o kojima, uostalom, nalazimo toliko dokaza kod putnika i drugih svjedoka 16. stoljeća. Pusti su krajevi Gornje Kalabrije kojom 1572. godine putuje mletački izaslanik da se pridruži Donjuanu Austrij­ skom u Messini55; prazna je Sierra Morena u Kastiliji51 kao i Sierra Espadana i Bernia55, u kraljevstvu Valencije, o kojima se 1564. godine 30

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

raspituju, plašeći se nemira među Maurima i rata koji bi se utekao u ovaj visoki i teški kraj gdje su se pobunjenici, 1526. godine, već bili oduprli njemačkim plaćenicima; još su praznija i vječno prazna ona divlja i gola brda sicilske unutrašnjosti koja su kao i planine ponegdje nedostatno natapana i stoga neprijateljska čak i prema pastirskom životu36. No to su krajnji slučajevi. Za zemljopisca J. Cvijića3", planina balkanskog središta (nama preostaje da proširimo ili ne njegova opaža­ nja) je područje razasute naseljenosti po tipu zaselaka; naprotiv, u ravnici pripadaju tipu sela. Ova razlika vrijedi za Vlašku i, apsurdno, za Mađarsku te golema sela Puste kao i za Gornju Bugarsku gdje su zaseoci. nekoć polupastirski, poznati pod imenom kolibe. To vrijedi još za Staru Srbiju, Galiciju i Podoliju. Ali sve je to uvijek samo uopćeno. U mnogim slučajevima, teško bi bilo točno ubilježili na jednoj karti pojas sela dolje — često pravih gradova — i pojas zaselaka gore koji okupljaju svega nekoliko kuća, a kadšto tek jednu obitelj. Jedna pomno razrađena studija istog autora o bugarsko-srpskim pograničnim krajevima između Kumanila i Kuinanova38, utvrđuje nemogućnosti točnog razgraničenja. Zatim, kako proširiti tu zbilju balkanskoga kontinenta, takvu kakva jest, na sredozemni svijet, na susjednu Grčku39, na taj Zapad prožet pomorskim životom, koji je živio u strahu od gusarenja, postrani i iznad često pustošene i nezdrave ravnice? Misli se na velika, veoma visoka sela Korzike, Sardinije, Sicilije, Provanse, Kabilije i Rila. Ipak, bilo da je riječ 0 sićušnom zaseoku ili velikom selu, planinska je napučenost najčešće izgubljena u odveć široku prostoru, teškog saobraćaja, nešto poput prvih središta Novoga svijeta koja su također bila utopljena u preveliku prostoru, velikim dijelom nekorisnom И) ili neprijateljskom i poradi toga lišenom svakog dodira i razmjene bez kojih ne postoji obnavljanje civilizacije'1. Planina je primorana da u osnovi živi od same sebe, u pogledu onoga što je najneophodnije, da sve proizvodi pod svaku cijenu, obrađuje vinograde, uzgaja pšenicu, masline, čak i ako su tlo i klima nepogodni. Društvo, civilizacija i ekonomija, tu imaju obilježja arhaizma i nedostatnosti'*2. Može se dakle općenito govorili o razrjeđivanju planinske napučenosti, štoviše, o oslabljenoj, nepotpunoj civilizaciji koja je pos­ ljedica nedostatnoga ljudskog zaposjedanja. U jednoj lijepoj knjizi13, 1leinrich Decker proučavao je umjetničku civilizaciju Alpa: jest, ali Alpe su Alpe, to jest planina iznimna po svome bogatstvu, kolektivnoj disci­ plini, kakvoći ljudske naravi i brojnosti glavnih putova. Ne smijemo se nikako pozivati na Alpe kada je riječ o planinama Sredozemlja već radije na Pireneje: na njihovu silovitu povijest i primitivnu okrutnost. Premda su i Pireneji, postrance, povlašteni: u najgorem slučaju, mogli bismo govorili o pirenejskoj civilizaciji, ako se ovoj riječi da njezino staro 31

U D IO SIU -D IN U

značenje nepatvorene civilizacije. Pokrajina o kojoj će često biti riječi — katalonski Pireneji — doživjela je, od 11. stoljeća, stvaranje snažne romanske arhitekture11, koja je čudnovato tu preživjela sve do 16. stoljeća Jest, ali što je s Aurèsom, Rilom ili Kabilijom? P la n in e , civilizacije i relig ije

Planina je obično svijet postrani civilizacija, stvaranja gradova i nizina. Njezina se povijest sastoji baš u tome što je nema, ostajući, dosta redovito, izvan velikih civilizacijskih strujanja koja, ipak, sporo prolaze. Sposobna da se horizontalno pružaju daleko, u vertikalnom se smjeru pak pokazuju nesposobna pred zaprekom od tek nekoliko stotina metara. Tim visokim svjetovima koji gotovo ne znaju za gradove, sam Rim, unatoč svom čudesnom trajanju, malo je značio10 osim, možda, tek po vojničkim logorima koje je Carstvo, poradi svoje sigurnosti, moralo tu i tamo podići na rubovima nepokorenih gorskih masiva: takav je Lcon, u podnožju Kantabrijskoga gorja, Đemilah, sučelice nepokorivosli berberskog Atlasa, Timgad i dodatak Lambeze gdje je taborila Ша legio augusta... Latinski jezik nije nigdje ostavio traga u ovim neprijate­ ljskim gorskim masivima Sjeverne Afrike, Španjolske ili drugdje, i latin­ ska je kuća ostala ravničarska kuća1"7. Unatoč nekim lokalnim infil­ tracijama, planina Rimu ostaje zatvorena. Kasnije, kada je namjesto Cezarova Rima došao Rim svetog Petra, problem će ostati isti. Jedino tamo gdje je svoje djelovanje mogla uporno ponavljati, Crkva je uspjela pripitomiti i pokrstiti te pastire, te nezavisne seljake. A i tada joj je bilo potrebno silno mnogo vremena. U 16. stoljeću zadaća još uvijek nije bila obavljena, ni od strane katolicizma kao, uostalom, ni od strane islama, koji se spotakao o istu zapreku: Berbere Sjeverne Afrike, koje su štitili vrhunci, još je uvijek malo ili slabo pridobio Muhamed. Isto je tako s Kurdima u Aziji18. Dok, naprotiv, u Aragonu, u valencijskom kraju ili u zemljama Granade, planina ostaje pojasom vjerske nepokornosti, muslimanske19 trajnosti, jednako kao što visoki, divlji i »nepovjerljivi« brežuljci Lubérona štite valdenške trajnosti^’. U 16. stoljeću, posvuda su visoki svjetovi slabo povezani s prevladavajućim religijama uz more; posvuda postoji razilaženje i ka­ skanje brđanskog života. Dokaz tomu leži u samoj lakoći kojom, kada to dopuštaju okolno­ sti, nove religije u tim krajevima postižu masovna, premda nestalna, osvajanja. U balkanskome svijetu 15. stoljeća, cijeli lanci planina prelaze na islam, u Albaniji kao i u Hercegovini, oko Sarajeva, što je dokaz, prije svega, da su bile slabo povezane s kršćanskim crkvama. Ista se stvar ponavlja za Kandijskog rata, 1647. godine: znatan se broj kretskih 32

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

gorštaka, udruživši se s Turcima, odrekao stare vjere. Tako će također u 17. stoljeću, nasuprot ruskom nadiranju, Kavkaz prijeći Muhamedu i za vlastitu će upotrebu proizvesti jedan od najžešćih oblika islama*51. U planini, civilizacija dakle ostaje vrednoia male pouzdanosti. Pogledajmo toliko neobičan Pedraçin tekst u Historia cclcsiastica de Granada, koja je napisana u doba Filipa IV: »Nije čudno«, piše on, »što su stanovnici Alpujarrasa (vrlo visoke planine kraljevstva Granade) napustili svoju staru vjeru. Oni koji su ostali u tim planinama su cristianos viejos\ u svojim žilama nemaju ni kapi nečiste krvi; podanici su katoličkog kralja; pa ipak, u nedostatku učitelja i kao posljedica tlačenja kojem su izvrgnuti, tolike su neznalice u onome što bi trebali znali za postizanje vječnog spasa, da im ostaje jedva nekoliko tragova kršćanske vjere. Kad bi danas, nedaj Bože, Nevjernici zagospodarili njihovom zemljom, nemojmo misliti da bi ti ljudi dugo oklijevali napu­ stili svoju vjeru i prihvatiti vjerovanje pobjednika«52. Tako se ocrtava jedan poseban religijski zemljopis planinskih svje­ tova, koji je neprestano moguće uzimati, osvajati i ponovo osvajali. Ovo zapažanje daje smisao mnogim sitnim činjenicama koje iznosi tradicio­ nalna povijest. To što je sveta Tereza (kao dijete je sanjala da je našla mučeništvo medu Maurima Sierre de Guadarrame55) smjestila u Duruelo prvi re­ dovnički samostan reformiranog Karmela, značajna je činjenica koju valja zapamtiti. Kuća je bila vlasništvo jednog plemića iz Avile. »Trijem dosta prostran, soba s potkrovljem i mala kuhinja, eto«, piše svetica, »od čega se sastojalo to lijepo zdanje. Pošto sam ga pažljivo promotrila, pomislila sam da se od trijema može načinili kapelica, od potkrovlja kor, a od sobe spavaonica.« I baš se u toj »savršenoj potleušici« smjestio sveti Ivan od Križa s prijateljem, ocem Antunom de Heredia, koji mu se pridružio u jesen dovevši korskog brata Josipa. Oni življahu tu, u zimskim snjegovima, najskromnijim samostanskim životom, ali ne i zatvorenim: »česio su bosi odlazili strašnim putovima propovijedati kao divljacima evanđelje za seljake«5‘. Isto tako, jedno poglavlje misionarske povijesti daje nazrijeti vjer­ ski život Korzike u 16. stoljeću. Primjer je utoliko znakovitiji što su. nekoliko stoljeća ranije, franjevci propovijedali korzičkom narodu. Kak­ ve je tragove ostavilo ovo prvo ponovno katoličko osvajanje? Mnoge isprave pokazuju, u trenutku kad Družba Isusova pristaje na otoku da mu nametne svoj zakon i rimski red, kako čudnovatim postaje duhovni život toga stanovništva. Ćak kad svećenici i znaju čitati, latinski i grama­ tika im nisu poznati i, što je još gore, ne znaju podjele oltarskog sakramenta. Vrlo su često odjeveni poput svjetovnjaka; oni su seljaci koji rade u polju ili šumi i odgajaju vlastitu djecu naočigled sviju. Stoga 33

U D IO S U H D IN I;

je kršćanstvo njihovih vjernika moglo biti samo osebujno: ne znaju za molitvu i Očenaš; neki se ne znaju ni prekrižiti. Praznovjerja imaju pred sobom divnu budućnost. Otok je idolopoklonički i barbarski, napola izvan kršćanstva i civilizacije. Tu je čovjek prema čovjeku tvrd i nemilo­ srdan. Ubija se čak u crkvi, a svećenici se igraju kopljem i bodežom ili puškom, novim oružjem koje je osvojilo otok sredinom stoljeća i pospješuje prepirke... Dotle u trošnim crkvama kišnica curi, trava raste i gmazovi se nastanjuju... Uzmimo u obzir prirodno pretjerivanje misio­ nara s najboljim nakanama. Slika ipak ostaje istinita. A jedna je značajka nadopunjuje: ovaj poludivlji narod sposoban je za velike zanose, spek­ takularna oduševljenja. Dostatno je da naiđe neki strani propovjednik, pa da u crkvu nahrupe gorštaci, oni koji dođu zadnji, stoje vani, pod pljuskom kiše, a pokajnici se dolaze ispovijedati do duboko u noć55... Isto tako, u muslimanskom kraju, ono što se naslućuje u vezi s marabutskim osvajanjem planina Sousa u 16. stoljeću, predajom tadaš­ njih hagiografa — osobito Ibn Askara — daje nam do znanja u kakvoj su atmosferi čudesnosti živjeli sveci i njihovi štovatelji: »Nalazili smo ih pomiješane s mnoštvom spletkara, luđaka i priglupih ljudi«56. Nemojmo se čudili ako folklor tih visokih krajeva odaje primitivnu lakovjernost. Magijski postupci i praznovjerja ispunjavaju ovdje svagdaš­ nji život, potpomažu zanose, ali i najgore podvale5^. Jedna novela dominikanca Bandella58 odvodi nas u malo selo brešanskih Alpa počet­ kom 16. stoljeća: nekoliko kuća, izvorska voda, fontana, prostrane suše gdje se sprema krmivo i, usred svoga sitnog puka, župnik koji se brine da blagoslovi pragove kuća, suše, staje, da kazuje dobru riječ i daje primjer svojom krepošću. Ali u kojem jedna mlada gorštakinja, koja je došla da zagrabi vode iz fontane župnog dvora, raspaljuje požudu: »Prijete vam najgore nevolje«, objašnjava on svome stadu, »jedna ptica, grifon i anđeo tamanitelj na vas će nasrnuti da kazni vaše grijehe. Čim se ona pojavi, zvonit ću zvonima, a vi ćete prekriti oči i ostati nepomični«. Rečeno učinjeno: nitko se nije pomakao sve do dmgog.udarca zvona... I Bandello čak drži da se ne mora prigovoriti istinitosti njegove priče. Dakako, ovo je tek neznatan, jednostavan primjer koji treba stavili u golemi dosje o seljačkim praznovjericama što ga povjesničari još nisu pravo otvorili. Velike i tvrdokorne »đavolske« epidemije presijecaju, s jednog kraja na drugi, staro ljudstvo Europe, drže ga u budnosti, osobito u visokim krajevima koji žive u zakašnjenju s obzirom na tešku izolira­ nost. Vračevi, vraćanje, primitivna magija i crne mise, cvjetanja su jedne stare kulturne podsvijesti od koje se civilizacija Zapada ne uspijeva »razdvojiti«. Planine su povlašteno utočište tih nastranih kultura iz davnih vremena, koje i nakon renesanse i reformacije još uvijek žive. Potkraj 16. stoljeća, koliko li je doista »začaranih« planina od Njemačke Vi

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

do milanskih i pijemontskih Alpa, od Središnjeg masiva revolucionarne i »đavolske« uzavrelosti, pa sve do vojnika-nadriliječnika u Pirenejima, od l:ranche-Comté pa do Baskije! U pokrajini Rouergue, 1595. godine, »vračevi vladaju svjetinom i neznanjem stanovništva«; u blizini nema crkava, pa je i Biblija tu nepoznata. Posvuda se »sastanak vještica« pokazuje kao društvena i kulturna osveta, revolucija duha u nedostatku društvene revolucije koja se lucidno vodiv;. Zacijelo, davao putuje svim zemljama Europe krajem 16. stoljeća, a još više tijekom prvih desetljeća idućeg stoljeća; čini mi se da si u visokim predjelima Pireneja on čak otvara vrata Španjolske. U Navarri, 1611. godine, Inkvizicija strogo kažnjava sljedbu s više od 12.000 pristaša koji »obožavaju Demona, podižu mu žrtvenike i s njim prisno razgovaraju o svemu«'’". Ali ostavimo tu široku temu. U ovom nas trenutku zanima tek problem nesuglasnosti, kašnjenja na štetu planinskih svjetova. G o ršta čk a slo b o d a 61

Nepobitno je da život nizina i gradova slabo prožima ove visoke svjetove. Prodire kap po kap. Ono što se zbilo s kršćanstvom nije se zbilo samo s njim. Feudalni je režim, politički, društveni i ekonomski sustav, oruđe pravde, ostavio izvan svoje mreže većinu planinskih pojaseva. I ako ih se domogao, učinio je to površno. Ova se činjenica često ističe u vezi s planinama Korzike i Sardinije, što se također može provjeriti u Lunigiani koju talijanski povjesničari vide kao neku vrst kontinentalne Korzike, između Toskane i Ligurije62. Ovo se može provjerili svuda gdje su nedostatnost ljudskog materijala, njegova rijetkost i raspršenost onemogućili uspostavljanje države, dominantnih jezika i velikih civiliza­ cija. Istraživanja o krvnoj osveti dovela bi do istovrsnih zapažanja: zemlje krvne osvete (zamijetit ćemo da su to sve planinske zemlje) one su koje srednjovjekovlje nije oblikovalo i proželo svojim nazorima o leudalnoj pravdi6^ to su, na primjer, berberski krajevi, Korzika ili Albanija. U vezi s proučavanjima o Sardiniji, Marc Bloch6 *primjećuje da je tu srednjovjekovlje »poznavalo uvelike vlasteosko, a ne l'eudalizirano društvo«, samom činjenicom što je taj otok »dugo ostao sačuvan od velikih utjecajnih struja koje su prolazile kopnom«. To dovodi do toga da se naglasi otočnost Sardinije, a istina je da je to bilo presudna snaga sardske prošlosti. Ali uz nju, jednako snažna bila je i planina. Kao i more, ako ne i više, planina je odgovorna za izoliranost stanovništva; sve do naših dana, ona proizvodi odmetnike od zakona, patetične i okrutne, u Orgosolu kao i drugdje, koje na pobunu navodi uspostavljanje moderne države i karabinjera. Etnografi i filmski režiseri dohvatili su se te potre­ 35

UDIO SRI-DINI-

sne zbilje. «Onaj koji ne krade«, kaže lik iz jednog sardskog romana, »nije čovjek«65. Л drugi: »Zakon ja sam sebi određujem i uzimam ono Što je meni važno«66. Na Sardiniji kao i u Lunigiani, i u Kalabriji, kao i svuda gdje nam zapažanje (kad jc to moguće) otkriva prazninu s obzirom na velika povijesna strujanja — ako se društveni arhaizam (između ostalog krvna osveta) održava, razlog je jednostavan, planina je planina, to jest zapre­ ka. Istodobno je utočište, zemlja za slobodne ljude. Jer sve što civilizacija (društveni i politički poredak, m onetarna ekonomija) nameće kao stegu i podređenost, ovdje više čovjeka ne pritišće. Tu nema duboko ukorije­ njene zemljišne vlastele (»vlastelini Atlasa«, tvorbe Maghzena, novijeg su datuma); u 16. stoljeću, u Gornjoj Provansi, seoski plemić, »cavaier salvatje«, živi pored svojih seljaka i, poput njih, krči šikarje i ne zazire »plužiti« ni kopati zemlju i na magarcu nositi drvo i gnoj: on je stalna sramota »u očima provansalskog plemstva, uglavnom građanskog plem­ stva kao što je i talijansko«67. Ovdje nema bogatog, raskošnog svećenstva kojemu se zavidi i utoliko više podruguje: svećenik je jednako siromašan kao i njegova pastva68. Ovdje ne postoji gusta gradska mreža, dakle, nema administracije, a ni gradova u pravom smislu te riječi; dodajmo još da nema ni oružnika. U nižim su krajevima gusta, zagušujuća društva, svećenstvo vezano za nadarbine, oholo plemstvo i djelotvorna pravo­ suđa. Planina je utočište sloboda, demokracija i seljačkih »republika«. »Najstrmija su mjesta uvijek bila utočište za slobodu«, učeno kaže barun de Tott u svojim Memoarima69. »Obilazeći obalu Sirije«, bilježi on"10, »vidimo kako se despotizam (Turaka) proteže po čitavoj plaži i zaustavlja prema planinama, na prvoj stijeni, u prvom klancu koji se lako brani, dok Kurdi, Druzi i Mutualisi, gospodari Libanona i Anti-Libanona stalnom održavaju svoju nezavisnost«. Jadni turski despotizam! Gospo­ dar cesta, prijevoja, gradova i ravnica, što je on značio za visoke krajeve Balkana i drugdje, za visoke krajeve Grčke i Epira, Krete na kojoj se Skahoti po vrhovima izruguju svakom autoritetu još od 17. stoljeća, za visoke predjele Albanije gdje će se mnogo kasnije odvijati život Ali Paše od Tebelena? Je li Walibe, koji se mrskim osvajanjem u 15. stoljeću utvrdio u Bitoli, ikada zaista vladao? Njegova vlast obuhvaća, u načelu, grčka i albanska sela, ali svako je selo jedna utvrda, mala neovisna skupina, osinje gnijezdo kad se za to pruži zgoda7'. Zar ćemo se začudili što su, u takvim uvjetima, Abruzzi — najviši, najširi i najdivlji predjel Apenina — mogli izbjeći bizantskoj vlasti, vlasti Ravennskog egzarhata, polom papinskog Rima, premda Abruzzi čine rimsko zaleđe, premda sc Papinska država prošuljala prema sjeveru Umbrijom sve do Padske doline72? Zar ćemo se čuditi što je u Maroku bled es šiba, kraj nepokoran sultanu, uglavnom bio planina7-5? 36

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

Ove su se planinske slobode kadšto održale, još dosta očigledne i uporne sve do naših dana, unatoč stezi modernih administracija. U visokom marokanskom Atlasu, bilježi Robert Montagne" *, »sela koja se po padinama prostiru uz osunčana brzacima, kraj golemih oraha što ih zalijevaju nemirne vode s Altasa, ne znaju za kuće šika ili kalifata. Uzalud bismo u ovim dolinama tražili razlike između siromahova i bogataševa obitavališta. Svaki ovaj mali kanton tvori odijeljenu državu kojom upravlja jedno vijeće. Okupljeni na terasi, svi odjeveni u smeđu vunu, odličnici među sobom raspravljaju tijekom dugih sati o interesima sela; nitko ne podiže glas i, gledajući ih, ne bismo mogli otkrili tko im je predsjednik«. Sve se ovo sačuvalo lamo gdje se planinski kanton nalazi dosta visoko, postrani od velikih putova i gdje je teško pristupačan: danas je to relativno rijedak slučaj, a češći je bio prije umnožavanja cestovnih mreža. Tako je i Nurra, premda priključena ostalom dijelu sarđskog otoka pristupačnom ravnicom, dugo bila izvan dohvata cesta i vozila. Ova se legenda mogla čitati na karti iz 18. stoljeća koju su upisali pijemontski inženjeri: »Nurra, nepokoren narod koji ne plaća nikakve dažbine!«^-1. B o g atstv o i k o n a č n i ish o d p la n in e

Tako planina odbija veliku povijest, njezine terete kao i koristi. Ili ih prihvaća prešutno. Ipak, život je preuzeo na sebe da beskrajno miješa ljudstvo visina s ljudstvom nizina. U Sredozemlju ne postoje lokotom zaključane planine kakve su pravilo na Dalekom istoku, u Kini, Japanu, Indokini, Indiji i sve do poluotoka Malake76, i koje se, jer nemaju nikakve veze s prizemljem, moraju konstituirati kao autonomni svjetovi. Sredozemna se planina otvara putovima i tim se strmim, vijugavim i izlokanim putovima ide; oni su neka vrsta produžetka ravnice i njezine moći, preko visinskih predjela77. Marokanski sultan tu postavlja svoje harkasc, Rim šalje legionare, španjolski kralj terciosc, a Crkva svoje misionare i putujuće propovjednike78. Sredozemni je život zaista toliko moćan da nužno uzrokuje prskanje zapreka neprijateljskog reljefa u mnoštvo točaka. Od dvadeset tri prijelaza na Alpama u užem smislu, s njih sedamnaest već su se služili Rimljani79... Uz to je ta planina često ili, u najmanju ruku, previše napučena za svoja bogatstva. »Optimum naseljenosti« ovdje se brzo postiže i prekoračuje: ona mora povremeno svoj višak ljudi izručiti u ravnicu. Ne može se reći da su joj izvori bogatstva neznatni: ne postoji planina koja ne posjeduje obradiva tla u dnu dolina, po terasama raspoređenim duž padina. Ponegdje, u neplodnim vapnencima, postoje 37

:d i ( > s r i -o i n i :

taloži lliša ili lapora gdje se mogu uzgajati pšenica, raž ili ječam. Kadšto je zemlja plodna mjestimice: Spoleto se nalazi usred prostrane i raz­ mjerno bogate ravnice; Aquila, u Abruzzima, uzgaja šafran. Što se ide dalje prema jugu, lo se više podiže gornja granica kultura i korisnog drveća. Na sjeveru Apenina, danas, kestenovi rastu i na visini do 900 m; u Aquili. pšenica i ječam mogu uspijevati na 1.680 m; u Cosenzi, kukuruz, taj pridošlica iz 16. stoljeća, dopire do 1.400 m, a z o b d o 1.500 m: na padinama Iitne, loza se penje sve do 1.100 m, a kestenovi do 1.500 mS(1. U Grčkoj se pšenica uzgaja na 1.500 m, a vinova loza do 1.250 m81. 1; Sjevernoj su Africi granice još više. Prednost je planine upravo u tome što nudi toliko različita bogat­ stva, od masline, naranče i duda na niskim padinama do pravih šuma i pašnjaka na visinama. Kulturama se priključuju i uzgoj stoke: uzgoj ovaca, janjadi, koza. ali i goveda. Relativno brojnija nego danas, nekoć su vrvjela na Balkanu, pa čak i u Italiji i Sjevernoj Africi. Tako je planina područje mliječnih proizvoda i sireva82 (sardski se sir u 16. stoljeću punim brodovima izvozi u cijelo zapadno Sredozemlje), područje svježeg i upaljenog maslaca, kuhanog ili prženog mesa... Planinska je pak kuća gotovo uvijek kuća pastira i stočara, načinjena prije za stoku negoli za ljude85. Godine 1574, prelazeći planine Bugarske, Pierre Lescalopier radije spava »ispod stabla« nego u seljačkim kućama od nepečene opeke gdje stoka i ljudi spavaju »pod istim krovom... na tako odvratan način da im se ne može podnijeti miris«81. Dodajmo da je tadašnja šuma bila gušća od današnje85. Možemo je zamislili poput Nacionalnog parka Val di Corte, u Abruzzima, s gustim bukovim stablima što se penju sve do 1.400 m i njihovim stanovnicima: divljim životinjama, medvjedom i divljom mačkom. Bogatstvom luž­ njaka Monte Gargana hranilo se čitavo jedno stanovništvo drvosječa i trgovaca drvetom koji su najčešće bili u službi graditelja dubrovačkih galiona. Za te se šume, kao i za visinske pašnjake, podjednako medu sobom i protiv veleposjednika otimaju planinska sela. Polušume, poput makije, služe pak kao tereni za ispašu, kadšto i za vrtove i voćnjake; te polušume imaju svoju divljač i svoje pčele86. Ostale prednosti su mno­ štvo izvora, obilje vode koja je u ovim južnim zemljama dragocjena i naposljetku rudnici i kamenolomi. U planinama se doista nalaze gotovo sva bogatstva sredozemnog podzemnog blaga. Ali sve te prednosti nisu okupljene u svakom kantonu. Postoje planine kestenova (Cévennes, Korzika) s dragocjenim »kruhom sa sta­ bala«87 od kestena koji prigodice zamjenjuje pšenični kruh. Postoje planine dudova: one koje je vidio Montaigne oko Lucce, 1581. godine88, ili planine visokih predjela Granade. »Ovi ljudi«, objašnjavao je Franci­ sco Gasparo Corso, španjolski agent, Euldju Aliju, »Kralju« Alžira 1569. 38

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

godine89, »ovi ljudi u Granadi nisu opasni. Što su mogli protiv Kato­ ličkog kralja? Nedostaje im vještina u oružju. Čitav su svoj život samo kopali, čuvali stada i gajili dudova svilca...« Postoje još i planine oraha; danas se upravo pod stoljetnim orasima, za vedrih noći, u središtu sela, slave velike pomirbene svetkovine u berberskom Maroku90. Dakle, konačni zbroj planine nije toliko mršav kao što se pret­ postavlja a priori. Život je u njoj moguć, ali nije i lagan. Koliku muku iziskuje rad na tim padinama gdje se ne mogu upregnuti životinje! Rukom valja urediti šljunkovita polja; zadržati zemlju što bježi i klizi niz padine; u tom je slučaju opet treba nosili do vrha i zadržali je suhozi­ dom. Tegoban i beskrajan rad! Ako se prekine, planina se vraća divljini i sve treba raditi iznova. U 18. stoljeću, kad se katalonsko stanovništvo domoglo visokih kamenitih područja priobalnog gorskog masiva, naseIjenicise čude nailazeći, sred šikare, na goleme, još uvijek žilave masline i suhozide: dokaz da je njihovo osvajanje bilo ponovno osvajanje91. Gorštaci u gradu Taj surovi život92 kao i siromaštvo i nada u lakši život le mamac unosnih plaća potiču gorštaka da siđe: baixar sempre, mountar no. silaziti uvijek, nikad se ne uspinjali, kaže jedna katalonska izreka9-5. Razlog tomu je što su bogatstva planine, premda raznolika, uvijek oskudna. Čim se košnica napuni91, više nije dostatna; mirno ili ne, treba se rojiti. Sva su sredstva dobra za bijeg. Poput pokrajina Auvergne i osobito donedavnog Cantala, planina odbacuje sva nekorisna usta. muškarce, djecu, obrtnike, naučnike, prosjake95. To je burna povijest koju je teško pratiti. Ne zbog nedostatka isprava, kojih ima i odveć. Čim se napusti planinski prostor — prostor mračne povijesti — s ravnicama i gradovima dolazimo do područja sređenih arhiva. Gorštak, pridošlica ili recidivist silaska, uvijek naiđe dolje na nekoga koji će o njemu dati osobni opis, jednu više ili manje zabavnu skicu. Stendhal je vidio seljake iz Sabinijc u Rimu, na dan Uznesenja. »Spuštaju se s planina na ovo veliko slavlje u Svetom Petru i prisustvuju funzione^6. Pokriveni su suknenim kabanicama u dro­ njcima, noge su im opasane komadima platna i vezane konopcem u rombovima; uplašene su im oči zakrivene neurednom crnom kosom; uz prsa nose puštane šešire na kojima su kiša i sunce ostavili crvenkastocrnu boju; te seljake prati cijela obitelj koja je divlja kao što su i oni sami97... Stanovnici planina između Rima, jezera Turano, Aquile i Ascolija dosta dobro predočavaju, po mojem mnijenju«, dodaje Stendhal, »moralno stanje Italije oko godine 1400«98. U Makedoniji, 1890. godine, Victor Bérard susreće neizbježnog Albanca u slikovitoj odjeći konjanika 39

UDI O SIU-DINI-

i vojnika-gospodara". U Madridu, Théophile Gautier prolazi pokraj prodavača vode, »mladih galicijskih muchacbosa u kratkom kaputu boje duhana, kratkim hlačama, crnim dokoljenicama i šiljastom šeširu«100; je su li bili lako odjeveni i kad su se raspršili po Španjolskoj 16. stoljeća (muškarci kao i žene) u ventasima, o kojima govori Cervantes, u društvu svojih asturijskih susjeda101?Jedan od njih, Diego Suarez, koji je zacijelo bio vojnik i pisac oranskih anala potkraj 16. stoljeća, sam je pričao o svojim pustolovinama, bijegu iz očeve kuće dok je bio dijete i dolasku na gradilište Escoriala gdje neko vrijeme radi i drži da je dnevni obrok po njegovu ukusu, elplato bueno.K njegovi rođaci, porijeklom s planina Ovieda, isto tako dolaze da sudjeluju, poput mnogih drugih, u ljetnim poljoprivrednim radovima Stare Kastilije. On pak bježi malo dalje da ga ne prepoznaju102. Cijelim područjem Stare Kastilije prolaze gorštački doseljenici sa sjevera, koji se ponekad onamo vraćaju. Ta Montana, koja je nastavak Pireneja od Biskajskog zaljeva do Galicije, slabo hrani svoje stanovništvo. Mnogi su »zaostali« poput Maragatosa10\ o kojima će kasnije biti riječi, poput onih seljaka-prijevoznika »partida« iz Reinosa koji su dolazili na jug s vozilima krcatim kolutovima i dugama bačava, vraćajući se ponovno u svoja sela i gradove na sjeveru s pšenicom i vinom10'. Zapravo nema sredozemne pokrajine u kojoj ne vrve ovi gorštaci neophodni životu gradova i ravnica, osobiti po svojoj odjeći, uvijek čudnovati u svojim običajima... Spoleto, čijom visoravni prolazi Montai­ gne 1581. godine, na putu za Gospu od Loretta, središte je osebujnih iseljenika, trgovaca krojačkim priborom, raznosača vještih svim zanati­ ma, preprodavača i posrednika kojima je potrebita snalažljivost, proni­ cljivost i ne mnogo skrupula. U jednoj svojoj noveli, Bandello ih neočekivano prikazuje kao brbljavce, smione i nemirne, koji uvijek nalaze dovoljno argumenata i uvijek su uvjerljivi. Samo su Spoletini, kaže on, kadri narugati se tim jadnim đavolima dajući im blagoslov svetoga Pavla, izmamljujući im novac za bjelouške i bezube riđovke, navodeći ih da prose i pjevaju po trgovima, prodavajući im prašak od boba kao mast protiv svraba. Košarom obješenom oko vrata i pro­ vučenom ispod lijeve ruke, šetaju se po čitavoj Italiji prodavajući uz povike104... Ljudi iz Bergamaska106 — u Milanu obično kažu ljudi iz Contacta — također su poznati u Italiji 16. stoljeća. Gdje ih sve ne nalazimo? Lučki su istovarivači u Genovi i u drugim lukama. Nakon Marignana, nasta­ njuju se na majurima milanskog područja, za rata napuštenima107. Nekoliko godina kasnije, Cosimo di Medici nastoji ih privući u Livorno, grad groznice u kojem nitko ne želi živjeti. Sirovi, nezgrapni, priglupi, škrti, izdržljivi na radu, muškarci »obilaze po čitavom svijetu«, bilježi 40

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

Bandello108 (čak nalazimo jednog arhitekta, Giovannija Battistu Castella, zvanog cl Bcrgamascom , koji radi u Escorialu), »ali nikada ne potroše više od četiri quattrina na dan i ne leže u krevetu već na slami. Kad se obogate, oblače nedjeljno odijelo i kočopere se, ali nisu ništa velikodušniji i jednako su prosti ili smiješni. Pravi likovi iz komedija, po predaji su groteskni muževi koje njihove supruge šalju u »Corneto«: poput onog prostaka iz jedne Bandellove novele, kojemu je opravdanje, ako je to uopće opravdanje, da je svoju ženu našao u Veneciji medu onima koje ljubav prodaju za novčić iza Svetoga Marka110... Ali, zar portret ne prelazi u karikaturu? Gorštak je vrlo često ruglo ove gospode iz gradova i ravnica. U nj sumnjaju, plaše ga se, ismijavaju ga... U pokrajini Ardèche, još oko 1850, ljucli s planine spuštali bi se u ravnicu za velikih prigoda. Dolazili bi na mazgama s ormom, obučeni u svečana odijela, žene prepune zlatnih, zveckavih i šupljih lanaca. Sama odjeća razlikovala se od odjeće ravnice, premda je jedna i druga bila regionalna, a njihova arhaična ukočenost znala je izazvati smijeh gizda­ vih mještanki. Seljak iz ravnice bio je ironičan prema prostaku s brda, a ženidbe među njihovima obiteljima bile su rijetke111. Tako se podiže društvena, kulturna, pregrada koja pokušava zami­ jeniti nesavršenu zemljopisnu pregradu koju se neprestano preko­ račivalo, i to na tisuće različitih načina. Gorštak se kadšto spušta sa stadom, što je jedan od dvaju trenutaka planinske ispaše; kadšto se iznajmljuje u nizini, u jeku žetvenih radova, što predstavlja sezonsko iseljavanje, dosta često i mnogo rasprostranjenije nego što se obično misli: Savojci112 na putu prema donjoj Rhôni, Pirenejci unajmljeni za žetvu nedaleko od Barcelone, pa čak i korzički seljaci koji, u 15. stoljeću, svako ljeto dolaze u toskansko močvarno primorje11-4... Ponekad se nastane za stalno u gradu ili pak kao seljaci u nizini: »koliko provansalskih pa i kontadinskih sela, svojim vijugavim ulicama po strmim padi­ nama i visokim kućama, podsjeća na mala trgovišta sredozemnih Alpa«1ч, odakle su im došli stanovnici? Sve donedavno, za žetve, ovi su gorštaci dolazili u cijelim četama, djevojke i dječaci, u ravnice i na obale Donje Provanse gdje je »Alpinac«, čovjek iz Gapa, što je zapravo općenito ime, bio poznat »kao radnik za teške poslove, bez elegancije u odijevanju i navikao na priprostu hranu«115. Zapažanja su ista, još jača i življa, kad se radi o ravnicama Languedoca i neprekinutom useljavanju koje teče u smjeru tih ravnica dolazeći sa sjevera, iz Dauphinéje i još više iz Središnjeg masiva, Rouerguea, Limousina, Auvergne, Vivaraisa, Velaya, Cévennesa... Ova strujanja pre­ plavljuju Donji Languedoc, ali ga redovito i prelaze u smjeru bogate Španjolske. Svake godine povorka se ponovno stvara, gotovo svaki dan, od seljaka bezemljaša, obrtnika bez posla, poljoprivrednih radnika po 41

1 4 )1 0 SRF.DINI-:

učinku koji su došli zbog žetve, berbe ili mlaćenja, polom od izgubljene djece, prosjaka i prosjakinja, putujućih svećenika, »redovnika-putnika« i svirača, naposljetku od pastira s velikim stadima... Planinska je glad veliki pokretač tih silazaka. »U osnovi svakog iseljavanja«, priznaje jedan povjesničar, »svakako postoji očigledna usporedba razine života koja daje prednost sredozemnoj ravnici«116. Ti siromasi dolaze i odlaze, umiru na cesti ili u bolnicama, ali ipak upravo oni obnavljaju ljudske zalihe u nizini gdje stoljećima održavaju zaseban tip sjevernjaka, relativ­ no visokog, plavih očiju, plave kose... T ip ičn i slu čajev i p la n in s k e d ija s p o re

Najjače od svih tih kretanja s kata na prizemlje jest planinsko sezonsko stočarstvo, riječ je o odlaženju i dolaženju, koje ćemo podrob­ no proučiti nešto kasnije. * Drugi oblici gorštačke ekspanzije nemaju ni istu širinu ni istu redovitost. Primjećujemo tek zasebne slučajeve; bit ćemo prinuđeni odabrali primjere, osim možda kad se radi o »vojnim« seobama; jer sve su ili gotovo sve planine »švicarski kantoni«117. Uz lutalice i pustolove koji prate vojsku, a ne primaju plaću, u jedinoj nadi da će doći do bitke i plijena, planine pribavljaju redovite vojnike koji su po tradiciji namije­ njeni određenom vladaru. Korzikanci se bore u službi francuskog kralja, Venecije i Genove. Vojnici vojvodstva Urbino i vojnici Romagne, koje njihovi gospodari prodaju po ugovoru, najčešće dospiju u Veneciju. Ako gospodari izdaju, kao u bitci kod Agnadela 1509. godine118, seljaci, da bi ih pratili, napuštaju svetog Marka. U Veneciji uvijek ima romanjolskih velikaša koji su se oglušili o vojni poziv i koje terete zločini pa od Rima traže oprost i povrat svojih dobara119; u zamjenu za to odlaze u Nizo­ zemsku služiti Španjolskoj i katolicizmu! Treba li još navesti Albance, palikare iz Moreje, »anatolske volove« koje Alžir i drugi izvlače iz jadnih azijskih planina? Sama povijest Albanaca zaslužila bi posebno izučavanje120. Osjet­ ljivi na ljubav prema »sablji, zlatnom vezu i častima«121, napuštaju planine u prvom redu kao vojnici. U 16. stoljeću su na Cipru122, u Veneciji12*, Maniovi12'1, Rimu, Napulju125, na Siciliji i prodiru sve do Madrida kamo idu iznositi svoje planove i žalbe, tražiti bačve baruta ili godine mirovine, siloviti su, osorni, uvijek brzi na ruci. Italija će se kasnije malo pomalo pred njima zatvoriti. Tada odlaze u Nizozemsku126, Englesku127, i Francusku u doba naših vjerskih ratova, gdje su vojnicipuslolovi koje prate njihove žene, djeca i popovi128. Namjesništva Alžira120 i Tunisa ne prihvaćaju ih, potom ni zemlje moldavskih i vlaških bojara... Tada navaljuju u službu Porte i to od samog početka, a još Л2

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

masovnije od 19. stoljeća. »Gdje je sablja tu je i vjera«: oni su na sirani onih koji im daju kruha. U tom slučaju, »kao i u pjesmi, smatrajući da je puška paša, a sablja vezir«1*0, naseljavaju se za svoj račun i postaju razbojnici. Od 17. stoljeća, veliki se broj Albanaca, ovaj put većinom pravoslavaca, širi po grčkoj zemlji gdje taboruju kao na osvojenom teritoriju. I Chateaubriand ih je primijetio 1806. godine1*1. Povijest izvanotočne Korzike jednako je tako bogata poukama. Ona posvuda može potraživati svoje dobro, uostalom, više ili manje s razlo­ gom. »Koliko je otočana u Španjolskoj postalo poznato«, povikao je de Bradi1*2: de Lecas, alias Vazquez, bio je ministar Filipa U. (čak mu je Cervantes posvetio stihove). De Bradi dalje kaže: pravi je Don Juan također Korzikanac, od korzičkog oca i majke; donosi se čak njegovo i roditelja mu ime. Time se pokreće pitanje da se sazna je li ili nije i Kristofor Kolumbo rođen u Calviju! 1da se ne ide do samoga Don Juana, može se identificirati velik broj pravih Korzikanaca koji kao pomorci, trgovci konjima, trgovci i poljoprivredni radnici — kada se ne radi o kralju Alžira1**, pašama ili odmetnicima Velikog Turčina — žive oko Sredozemlja. Isto tako stoljetno iseljavanje osipa milanske gorštake. Govorili smo o Bergamcima, mletačkim podanicima. Ali u Alpama nema planin­ skog »dola« koji ne bi imao svoj roj što je uvijek spreman na odlazak. 1 često postoji neka druga domovina u kojoj se prognanici sastaju. Putujući željezari Val Vigezza po tradiciji su odlazili u Francusku gdje bi se ponekad i definitivno nastanjivali: takvi su i Mellerijci. danas zlatari u ulici Paix1*'1. Stanovnici Tremezza radije su odlazili u Rajnsko po­ dručje: iz njihovih su redova proistekli Majnonijevi i Brentanovi, bankari u Frankfurtu1**. Od 15. stoljeća, iseljenici iz Val Mašina kreću put Rima1*6. Nalazimo ih u drogerijama i pekarnicama Vječnoga grada; ali i u Genovi. Iz tri »pievi« jezera Como — osobito iz Donga i Gradevone — ljudi odlaze u Palermo kao gostioničari. Odatle jedna dosta čudnovata veza i vidljivi tragovi u Val di Brenziju и ", u pogledu odjeće i ženskih ukrasa. Jer ovi odlasci često završe povratkom. Tako u 16. stoljeću u Napulju nalazimo dobar broj tipično milanskih prezimena1*8; ali »ti Lombardi«, govorio je konzul G. F. Osorio 1543, »koji na tisuće dolaze ovamo raditi, čim skupe nešto ušteđevine, nose je sa sobom natrag u Milano...«1*9. Lombardijski zidari — muratori — (bez sumnje, ljudi iz Alpa) grade dvorac u Aquileji 1543. godine1'10; kad nastupi zima, vraćaju se kućama. Ali, kad bismo pratili te zidare i klesare, u pitanje bi došla čitava Europa, a sigurno čitava Italija. Od 1486, lapicidc lombcircli rade na gradnji Palače duždeva u Veneciji1‘L Čak jedna zemlja koja je toliko kontinentalna i toliko ukliještena kao što je Armenija, ne izmiče ovoj neizbježnoj sudbini svake planine. 43

liD lO SR H D IN I:

Ne vjerujemo armenskoj bajci o Muratima koji bi, pravim imenom Muratjani, bili podrijetlom iz Karabaga na Kavkazu va. Pokazala se manje vjerojatnom nego bajka o korzičkom D onjuanu. Ali, nepobitno nam je poznala armenska dijaspora prem a Carigradu, Tiflisu, Odesi, Parizu te jednoj i drugoj Americi... Znatno joj mjesto pripada i u poletu velike Perzije šaha Abasa početkom 17. stoljeća: između ostalog, opskrbljivala ju je neophodnim putujućim trgovcimaVi* koji će ići sve do njemačkih sajmova11', obala Venecije i prodavaonica Amsterdama1'5. 1 drugi su, prije njih, pokušali tu vezu, ali su propali. Razlog što Armenci uspijevaju jest pomalo u tome što su kršćani, a najviše što naporno rade, otporni su i vrlo jednostavni: pravi su gorštaci. »Kad se vraćaju iz kršćanskog svijeta«, bilježi Tavernier koji ih je dobro poznavao, »sa sobom nose sve vrste krojačkog pribora i sitne željezne robe iz Venecije i Nürnberga, kao što su mala zrcala, prstenje od tuča i gleđi, lažni biseri, kojima plaćaju živežne namirnice koje uzimaju po selima...«1'*6. S velikim bo­ gatstvom u gotovu novcu vraćaju se kućama u Zolfu, bogatu armensku koloniju Ispahana, da bi tu vodili jednako raskošan život kao i Perzijanci, sjajno odijevali svoje žene venecijanskim brokatom, zlatom i srebrom zauzdavali konje. Istina je da mogu trgovati na dvije strane: nezadovoljni samo Europom, trguju u Indiji, Tonkinu, najavi, Filipinima i »čitavim Istokom osim Kine i Japana«1"*7. Putuju sami: Tavernier putuje iz Surata i Golcondc sa sinom jednog velikog armenskog trgovca iz Zolfe — ili se služe izmjenom konja koju u obližnjem većem gradu uspostavljaju. »Baniani«. ti veliki hinduski trgovci, rani poklisari azijske trgovine u perzijskom glavnom gradu. Neki Armenci posjeduju brodove na Indij­ skom oceanu нн. Tim se iseljavanjem s kraja 16. i početka 17. stoljeća u Armeniji objašnjava određena renesansa venecijanskog obilježja. Ali, nije li Arme­ nija, prekoračivši svoje granice, sebi u korist i sebi na štetu, još od 14. stoljeća prestala postojali kao država ili barem kao ljudska zajednica visokog potencijala? Izgubila se u vlastitu uspjehu.

G o ršta čk i život, p rv a p o v ije st S red o zem lja?

Evo što je planina uistinu: tvornica ljudi za tuđu upotrebu; njezin rasuti i rasipni život hrani čitavu povijest m ora1"19. Možda je ona čak tu povijest i stvorila u svojim počecima; jer, čini se da je baš gorštački život bio prvi život Sredozemlja kojega civilizacija, »kao i civilizacija Bliskog istoka i Središnje Azije, obuhvaća i slabo skriva pastirske temelje«150 što podsjećaju na primitivan svijet lovaca i stočara, na život planinskog stočarstva i nomadstva, s, tu i tamo, nekoliko prolaznih kultura što brzo 44

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

dozrijevaju na ugarenoj zemlji. To je život vezan za visoke predjele koje su ljudi veoma rano prilagodili sebi. Razlozi? Možda raznoliko odabiranje planinskih bogatstava; ali i činjenica da su ravnice prvobitno bile područja voda siajačica i malarije; ili zone preko kojih su se izlijevale nepouzdane riječne vode. Nastanjene ravnice, koju su danas slika napretka, kasni su i mukotrpni ishod višestoljetnih zajedničkih napora. U starom Rimu, u Varonovo doba, još je uvijek živ spomen na vrijeme kada se barkom išlo na Velabru. Postupno se osvajanje širilo s visina prema grozničavim nizinama, svjetlucavim mrtvim vodama. Dokaza tu ima dovoljno. Evo karte prethistorijskih naseobina Donje Rhone koja je preuzeta iz studije P. Georgea151: sva pronađena nalazišta smještena su u visokim vapnenastim slojevima koji nadvisuju depresiju delte na istoku i na sjeveru. Tek će više tisuća godina kasnije, s 15. stoljećem, početi radovi na isušivanju baruština Rhône15-2. Isto tako u Portugalu, prethistorijskih nalaza nema u bazenima i dolinama. Na­ protiv, planine su nastanjene već od brončanog doba: sječa njihovih šuma nije novija, kao u srednjoj Europi. U 9. i 10. stoljeću još se živjelo po vrhuncima; mjesta koja potječu iz toga doba — doba asiuro-leonskih kraljeva — gotovo su uvijek, i kao slučajno, najviša medu sadašnjim selima15*. Portugalski nas primjer odvlači izvan granica Sredozemlja. Ali. evo Toskane, u samom njegovom središtu: to je područje uskih ravnica, dakako močvarnih, odsječenih od dolina medu brežuljcima koji su sve viši prema istoku i jugu. U ovom su predjelu gradovi. Gdje nailazimo na prve, najstarije? Točno na posljednjem katu, iznad padina koje su danas prekrivene vinogradima i maslinicima. To su etrurski gradovi, svi gradovi-oppida, koji su se uspeli na leđa brežuljaka: llochrückcnstadtc, kako ih naziva A. Pliilippson151. Naprotiv, ravničarski gradovi, Pisa, Lucca. Firenca, dobivaju određeno mjesto kasno, u rimsko doba1'*''. Oko Firence, močvare će još dugo prijetiti156. U 16. stoljeću, toskanska se nizina još nije potpuno oslobodila vode. Naprotiv, općenito govoreći, dolazi do porasta opasnih voda. Močvare se šire do Val cli Chiana i po rubu naplavljene ravnice Trazimenskog jezera. Pojava groznice pojačava se u mocvarnQm primorju Maremme, u ravnici Grossela namijenjenoj žitu gdje svi napori politike Medicija ne uspijevaju razviti intenzivnu kulturu žita za veliki izvoz157. Dakle, suprotnost između ravnice i planine, stvar je i povijesnog razdoblja. Agrarne su nas studije naučile da se u srednjoj i zapadnoj Europi razlikuju stara i nova tla, Allland i Neuland njemačkih povje­ sničara i zemljopisaca. Prva su postigli neolitski poljoprivrednici, a druga je otvorila srednjovjekovna i moderna kolonizacija. Stare zemlje т nove zemlje: u Sredozemlju bi se gotovo moglo reći: planine i ravnice. 45

111)10 SKHDINi:

2. Viso ravni, zagorja i b režuljc i Složil ćemo se s tim da je ova skicirana slika planine nepotpuna. Život se ne da svesti na odveć jednostavne crte: te se planine razlikuju po svome reljelu, povijesti, običajima, pa i temeljnim obilježjima kuhi­ nje, pogotovu što, osim visoke planine, postoji ta poluplanina visoravni, brežuljaka i »zagorja« koju ništa ne zbližava već naprotiv, koju svaka njezina crta luči od prave planine.

V isoke ra v n ic e

Visoravni su velike, visoke, otvorene ravnice sa suhim tlom, barem u Sredozemlju, dakle, s tvrdim tlom i rijetkim riječnim usjecima. Putovi i staze tu se utvrđuju razmjerno lako. Takva je visoravan Emilije, koja uostalom gotovo da i nije visoravan već ravnica, obilato iskrižana puto­ vima i oduvijek središte blistavih civilizacija kojih je Bologna simbol. Mala Azija, sa svojim dragocjenim tercijarnim pokrivačima (bez njih bi bila divlja poput obližnjeg Zagrosa ili Kurdistana)158, s karavanama, konačištima i odredišnim gradovima, srce je jedne neusporedive povi­ jesti putova. I same su alžirske visoravni jedan neprekinuti stepski put od Iiiskre i depresije Šot-el-Hodna sve do marokanske Mouloûye159. U srednjom je vijeku jedan veliki put od istoka do zapada povezivao trgovišta i taj planinski lanac, a prije bogaćenja Bejaije, prije osnivanja Alžira i Orana kao i prije zamaha saracenskog mora u 10. stoljeću160, bila je to čitava Mala Afrika između Ifrikije i Maroka... Glede dviju predapeninskih visoravni koje se,grosso m odo, prema zapadu protežu na Umbriju i Toskanu, a prema istoku na Apuliju, hoćemo li ići lako daleko i, nakon Philippsona161, kazati da su one bile bitne pozornice povijesti i kulturnog razvoja Poluotoka? Svakako da je njihova uloga bila velika zbog jednostavne, toliko važne činjenice da su ta predgorja bila prometna područja. Na zapadu, na kamenim visorav­ nima južne Etrurije, Rim je vrlo brzo prokrčio ceste via Flaminia, via Amerina, via Cassia, via Clodia i via Aurelia. Još u 16. stoljeću sačuvale su gotovo neizmijenjenu trasu. Apulija, prostrana vapnenasta162 visora­ van, niska i, na istoku, okrenuta Albaniji, Grčkoj, Istoku — isto je tako otvorena za saobraćaj. Dugi nizovi gradova presijecaju je u dvije para­ lelne linije: jedna je uz obalu od Barlette do Barija i Lecce, a druga 10 km dalje prema unutrašnjosti, od Andrije do Bitonta i Putignana161... Još od antike ona je žarište naseljavanja između mora i gotovo puste unutrašnje zone Murgie. I vrlo brzo kulturno žarište. Njezino obilježje prometnoga kraja rano je predaje zapadnim utjecajima — latinizira s e 161 bez teškoća — kao i utjecajima što su neprestano stizali morem s Istoka, 46

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

iz Grčke i Albanije i koji ostavljaju dojam da ona, u određenim razdob­ ljima svoje povijesti, doslovce okreće leđa Poluotoku. Svakako, to jc kraj koji su neprekidno gradili ljudi165. U 16. stoljeću, prostrano i bogato područje Apulije žitnica je i spremnica ulja. Svi ovamo dolaze po prehrambene proizvode: pogotovu Venecija koja oduvijek snuje kako da se tu utvrdi — kojoj to čak u dva navrata i uspijeva, 1495. i 1528. godine — ali i drugi gradovi Jadrana, Dubrovnik, Ancona i Ferrara166. Preko malog otočja Tremiti i Frati della Carità kao prelaznih postaja, u 16. će se stoljeću ovdje neprestano krijumčariti žitom16’ . Ali, najljepši se primjer ovih prometnih visoravni nalazi u središtu španjolskog Poluotoka, a to je primjer dviju Kastilija, Stare i Nove, koje su izbrazdane cestama ili, bolje rečeno, stazama168 kojima isto lako krstare ljudi i karavane arricrosa (kočijaši čije mane potanko iznosi Cervantes, ali koji imaju relativno neznatnu ulogu169). Ove beskrajne povorke stoke, mazgi i magarčića, koji se ne vide pod teretom, prolaze objema Kastilijama, od sjevera do juga i od juga do sjevera. One prenose dobra koja se nude u prolazu, žito, sol, vunu, drvo i zemljano posude ili pak fajansu iz Talavere, ali i putnike. Ovaj »prijevoz« robe omogućuje Kastiliji da osigura veze između rubnih pokrajina Poluotoka koje je okružuju i često razdvajaju od mora. Upravo je taj prijevoz, a ne Kastilija, kao što je bilo rečeno1'", »stvorio Španjolsku«... On određuje i, ako hoćemo, otkriva temeljnu ekonomiju toga kraja. Uistinu, ovo će karavansko kretanje dugo vremena svršavati na istočnoj strani, prvo u Barceloni koja je, medu ostalim funkcijama, imala zadaću da prodaje španjolsku vunu; potom u Valenciji, čije bogatstvo bješe veliko u 15. stoljeću1" 1, pogotovu u doba Allonsa V. Velikodušnog (1416-1458); i napokon, u Malagi i Alicanteu, velikim lukama vune u 16. stoljeću. A. Schulte, u svome radu GrosseRavensburger Gcscllschaft, smatra da se Valencia, koja potkraj 15. stoljeća slabi jer je kastilijanski saobraćaj uspostavljen u punoj snazi pod strogim reži­ mom Katoličkih kraljeva, okrenula prema sjeveru i sjevernim aktivnim gradovima: Medini del Campo, Burgosu, Bilbaou, čime se Španjolska veže za moćnu sjevernu Europu... To je vjerojatna hipoteza koja dovodi u pitanje taj prostor-kretanje, taj karavanski saobraćaj bez kojeg se ne bi mogla shvatiti ni ukupnost Španjolske, ni Kastilijc i povezanosti njenih gradova na sjeveru i jugu uz putove planinskog stočarenja i prijevoza, koji su nekoć bili putovi rekonkviste. Kastilija koju su tako dobro i tako brzo pokorili njezini kraljevi, nakon Villalara, vodena »željeznom rukom«, o kojoj govori jedan mletački ambasador 1581. godine172; jer nije li prvi uvjet za efikasno vladanje pogodnost veza? Iz svih tih razloga, Kastilija je tada postala središte, srce Španjolske1"5. 47

u d io sredini;

T e ra s a s ti k rajev i

Ondje gdje se spajaju planine i ravnice1™, pri dnu zabrđa — u Maroku se kaže Dir — ocrtavaju se uski rubovi ukorijenjena i bujna života. Možda zbog toga što se, između 200 i 400 m, nalaze na optimalnoj razini sredozemnog naselja, ponad mijazama ravnice, a s druge su strane unutar granica gdje uspijevaju biljke colturc miste. K tome, planinska voda dopušta navodnjavanje i birane vrtne kulture koje su ljepota ovih uskih predjela. U Maroku, čim se napusti Atlas i dođe u Dir, koji svršava u velikim zapadnim ravnicama, na svakom se dolinskom izlazu vide kanali za natapanje, a uz njih vrtovi i voćnjaci kojima se divio opat de Foucaulđ. Slično će se i putniku koji dolazi sa sjevera, prvi dojam Italije (shvatimo pod tim dojam pravog Sredozemlja) izbistriti tek dugo nakon prijelaza Alpa. kad stigne do prvog ruba Apenina koji, od Genove do Riminija, u korijenu Poluotoka, pruža svoje izrovane padine, gotovo posvuda po­ sute prekrasnim oazama. Vrlo je živ dojam kad se u proljeće stigne u ove ozelenjele, cvijećem okrunjene predjele s obrađenim poljima gdje se slažu loza, brijest, maslina i bijele kuće, dok u ravnici Pada golo drveće, jablanovi, vrbe i dudovi kao da su još zatečeni u zimskoj hladnoći. Jer coltura m ista, spoj voćnjaka, vrta i ponegdje polja, često se nalazi samo na liniji Zabrđa. »Upravo se na toj razini (između 200 i 400 m)«. bilježi Vidal de La Blache175, »oko Rimskog polja proteže linija castcl/i rom ani, gdje su se ugnijezdili stari oppida koji okružuju, na gorju Volskâ, pusti rub (takav je bio i u doba Viđala) Pontinskih močvara, gdje stari gradovi natkriljuju prilično pustu okolicu antičke Etrurije... Vrt je u prvome planu, a siva planina tvori pozadinu. Oppida, stare utvrđene zidine smjestile su se po grebenju, na neobradivim dijelovima. Gradski život tu nije razvijen, alfpostoji dosta jak kantonalni život... U čistoći i svježini zraka čuva se i regenerira ljudski materijal, koji je nekoć Rimu pružao najbolji kontingent za njegove legije a danas radnu snagu za eksploataciju Campagne.« Isti terasasti krajolik nalazi se na suprotnoj strani Jadrana, na dugom mbit dinarskih Alpa, od Istre sve do Dubrovnika ili Bara1' 6. Uski vijenac sredozemnog života okružuje planinu sve do njezina spoja s obalom, uvlačeći se u usjeke unutrašnjosti zemlje, kroz vrata Kranjske gore sve do Postojne, preko sedla Prolog pa do Livna ili pak grozničavom dolinom Neretve do Mostara, u Hercegovini. Čak i s ovim dodacima, radi se o jednom mršavom prostoru, bez usporedbe s golemom Zago­ rom. tim visokim predjelom krša koji — jednako širok na zemljopisnoj širini Dubrovnika kao Alpe na meridijanu Miinchena — tvori branu na sirani balkanskog kontinenta. 48

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

Može li se uopće zamisliti uzbudljiviji kontrast? Prema istoku, vode prostrani planinski krajevi opustošeni jakim zimama, a ljeti pogubnim sušama, krajevi u kojima se uzgaja stoka i gdje je život nestalan, pravi »krajevi-košnice« koji još od srednjeg vijeka, a nedvojbeno oduvijek (osobito Hercegovina i Crna Gora), izručuju ljude i stada na prigorja, prema moravskoj Srbiji sa slabo isušenim riječnim brazdama, prema nekoć neprohodnoj Šumadiji s gustim raslinjem, a na sjeveru, prema Hrvatskoj-Slavoniji sve do Srijema. Ne može se zamisliti surovije i patrijarhalnije pokrajine, i unatoč dražima njezine civilizacije zapravo zaostale... U 16. stoljeću, sučelice Turcima, to je područje bitaka i pogranični kraj. Zagorci su rođeni vojnici, razbojnici ili prognanici. hajduci ili uskoci, »lagani kao srndaći« i epske hrabrosti. Planina je pogodna za njihove iznenadne napade, a na tisuće narodnih pjesama pjeva o njihovim pothvatima, premlaćenim begovima, napadnutim ka­ ravanama ili otetim lijepim djevojkama... Nema ništa čudno u tome što ta divlja planina prelazi i u Dalmaciju. Ali takvi prijelazi nisu anarhija istoka ili sjevera: oni su brižljivo disciplinirani i filtrirani. Efikasan je rat nametnut stadima u vlasništvu Zagoraca: mogu preplavili Donju Alba­ niju, ali ne i uska polja i priobalne vrtove. Ponegdje se uvuku, osobito depresijom Neretve. Čovjek se pak pripitomljava: hajduk se pretvara u pomoćnika oružnika; slučajni seljak-polukmet ide prema otocima i još dalje, uz pomoć Venecije, prema Istri gdje su prazna polja obilatija nego drugdje1"7"’. Jer sada se osvajač sukobljava s jednim izvanredno stabilnim i mudrim svijetom koji ne zna za kretanja, ili barem za masovne seobe i bezumne poteze onih odozgo — s jednim čvrstim seoskim svijetom koji se strpljivo utvrđivao i, udarcima motike, oblikovao vrtove sa zidićima, voćnjake, vinograde i polja ondje gdje padina nije odveć strma. Cijeli niz urbaniziranih sela i malih gradova uskih uličica, visokih zbijenih kuća, zaposjeda zatone, drage, uzvisine i obalne tjesnace. Ljudi su tu radini, uravnoteženi. Žive lagodno, ako ne i imućno; jer je hrana umjerena kao i u čitavom Sredozemlju. Treba se borili s prirodom, golemom prijetećom Zagorom i s Turcima; k tome treba vodili rat s morem: sve to zahtijeva koordinirani rad, a ne ljude koji djeluju svojevo­ ljno. Već od 13. stoljeća, dubrovački seljak ima položaj »kolona«, seljaka-polukmeta. U 15. stoljeću, jedan nam katastar ukazuje na analogni položaj seljaka nedaleko od Splita. U 16. stoljeću, oko mletačkih se gradova na altra sponda jedna slabašna poljoprivreda sklanja pod vojničku zaštitu. Seljačka tlaka odlazi na rad jutrom i vraća se uvečer pod zaštitom čete178, što ne pogoduje ni individualizmu ni seljačkim nemirima o kojima ipak imamo dokaze i znakove179. 49

U D IO S R IÏD IN IL

Naime, čitavo je dalmatinsko društvo hijerarhijsko i disciplinirano. Sjetimo se uloge dubrovačkih plemićkih obitelji! Sve donedavno, iznad skromnog proletarijata vrtlara i ribara živjela je u neradu cijela jedna klasa šjora, signori. »Jedan ribar«, kaže Cvijić, »lovi za sebe i za šjora s kojim je u tijesnoj vezi: šjor ga smatra gotovo svojim, a ribaru je mrsko prodavati ribu komu drugom. S obzirom na to da su veoma stabilna«, kaže još Cvijić, »ta su društva nekako ukočena, zauvijek učvršćena.« Što je istodobno i točno i netočno. Jer više se radi o ljudima nego o stabilnim društvima. Zapravo, društveno mirna Zagora se razvija, mijenja i po­ miče. Osobito kada je riječ o dalmatinskom zabrđu ili rubu katalonskog masiva na kojem smo se isto tako bili mogli zaustaviti: njihov je slučaj usložen činjenicom što ne izlaze, kao castelli romani, na usku i om e­ đenu ravnicu, već na more koje sve komplicira i olakšava. Jer dalmatinski pojas, preko Jadrana, povezan je s Italijom i velikim svijetom! Širom se otvara prema van. A Venecija, koja njime politički vlada u 16. stoljeću, svojom ga osvajačkom civilizacijom prožima čak i kad to i ne želi.

B režuljci

Isti se problem javlja kad je riječ o brežuljcima, pogotovu brežulj­ cima tufa ili tercijarnog vapnenca koje je čovjek rano zaposjeo i njima lako ovladao. Radi se o brežuljcima Languedoca, Provanse i Sicilije; o brežuljcima Montferrata, »otocima talijanskoga Sjevera«; brežuljcima Grčke, čija su nam klasična imena poznata; potom brežuljcima Toskane, sa svojim glasovitim vinogradima, vilama i selima koja su gotovo gradovi, u najuzbudljivijem krajoliku na svijetu; i Sabelu Sjeverne Afrike, pozna­ tom u Tunisu kao i u Alžiru. Između mora i Mitidže, oslonjen o Središnji masiv u malom, kakav jc Bouzareah, alžirski Sahel bitan je dio alžirskog polja (Fahs)180. To je urbanizirano polje podijeljeno na imanja alžirskih Turaka, prožeto dijalektom obližnjega grada, tijesne oaze sred »nomadskih«181 dijalekata koji obavijaju gradsko središte. Održavani, opskrbljeni i odvodnjavani (pronađene su kanalizacije iz turskog doba182), ovi su blagi brežuljci samo zelenilo. Vrtovi, ponos mnogih sredozemnih gradova, u okolici Alžira su veličanstveni, okružujući bijele kuće drvećem i vodoskocima, čemu se 1627. divio jedan portugalski zatočenik, Joâo Carvalho Mascarenhas18A Divljenje je iskreno: Alžir, grad gusara koji se povećao na američki način, grad je isto tako raskoši i umjetnosti, sklon Italiji početkom 17. stoljeća. Uz Livorno, koji je rastao na isti način, Alžir je jedan od najbogatijih gradova Sredozemlja i najspremniji da to bogat­ stvo pretvori u raskoš. 50

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

Previše je očigledno da ovi primjeri, ako ih se površno sagleda, predstavljaju opasnost da povjerujemo u jednostavne, nadasve auto­ nomne probleme. Više svjetla koje donosi noviji rad Renća Baehrela o Donjoj Provansi 17. i 18. stoljeća181 opravdano nas na to upozorava. Tako, ništa nije složenije, gledajući izbliza, ni promjenjivije tijekom vremena, od te krhke ekonomije terasastih kultura po obroncima brežu­ ljaka. Između zidića, više ili manje približenih, sloj zemlje zvan »restanque«, ili još češće »oulière« (prored u trsju), širi se ili sužava ovisno o većoj ili manjoj kosini obronka. »Loza se sadila s proredima, a stabla svuda pomalo«-, između loze i stabala uspijevaju pšenica i zob pomi­ ješani s grahoricom (za mazge), a nadasve povrće (leća, grašak, farun). No sve se te kulture nužno nadmeću jedna s drugom, ovisno o tržišnoj cijeni; nadmeću se i s proizvodima susjednih pokrajina koji su uključeni u bogatstvo ili siromaštvo gospodarstava većih od njih samih. Oko Vicenze, potkraj 16. stoljeća, čini se da je polje u jednom komadu i da je stvoreno od »vrtova bez prekida«, premda ga istodobno sačinjavaju ravnice, doline i m o n tilH5. Naprotiv, unutar Donjeg Languedoca. koliko je rom pudesaXQ(\ pustinjskih brežuljaka koje ne vrijedi krčili! Zar se često ne napušta neki šljunkovitipech, čim se konjunktura zaoštri? Jer nepotrebno čovjekovo iscrpljivanje terasastih kultura ne isplati sc uvi­ jek. Ukratko, ne bi trebalo davati prekomjerno značenje lim svjetovima brežuljaka koji su zapravo malobrojni. Kadšto imaju najdublje ukorije­ njeno stanovništvo Sredozemlja i najpostojanije krajolike. U njima valja gledati prave točke oslonca sredozemne civilizacije jer su to njezina jedina stvaralačka izvorišta, kao što je to učinio Lucien Romier1H*\ ali uz opasnost pojednostavljivanja koje u sebi uključuje ovaj učinjeni korak. Primjer toskanskih i langedokskih brežuljaka ne smije i nas dovesti u iskušenje da zbog tih uskih fontana zaboravimo na druge hranjive izvore velikog sredozemnog tijela...

3- Ravnice Još bismo se lakše mogli prevariti o ulozi ravnice u Sredozemlju. Kad kažete planina, jeka odvraća surovost, oporosl, zaostao život, rijetka naseljenost. Kad kažete ravnica, ta ista jeka odgovara: obilje, lakoća, bogatstvo, slast življenja. U doba u koje se smještamo, i s obzirom da je riječ o sredozemnim predjelima, postoje sve mogućnosti da jeka prevari onoga koji je sluša. Dakako, u Sredozemlju postoje male i velike ravnice koje su smještene između pireneo-alpskih nabora, često zahvaljujući urušava51

MIMO SKI-niNr.

njima popraćenim zasipanjem: to je posljedica tisućgodišnjeg djelova­ nja jezera, rijeka ili mora. Nepotrebno je kazati da te ravnice, više ili manje prostrane (tek desetak ih je golemo po svojim dimenzijama, a kadšto i bogatstvu), i više ili manje u blizini mora, pružaju sasvim drugu sliku od visokih predjela koji ih okružuju. Nemaju ni istu svjetlost, ni iste boje, ni isto cvijeće. Ni isti kalendar. Dok se zima zadržava u Gornjoj Provansi i u »Daufinću«, u Donjoj se Provansi »ne održi duže od mjesec dana. tako da u isto godišnje doba možemo vidjeti ruže, karanfile i narančin cvijet«1HK. Ambasador de Brèves, koji sa svojim pratiocima 26. lipnja 1605. polazi vidjeti libanonski cedar, čudi se razlikama uzrokova­ nim nadmorskom visinom: »Ovdje (na Libanonu) loza je tek počela cvasti, kao i maslinici, a žito žutjeti, dok se u Tripoliju (na morskoj obali) moglo vidjeti grožđe, okrupnjele masline, pšenicu pokošenu i sve ostalo voće već uznapredovalo«189. Flamanac, Pierre Coeck iz Alosta, s crtežima kao dokazom, iznosi teškoće na koje nailazi uz »kišu, vjetar, snijeg i tuču« u planinama Hrvatske 1533- godine. »Kad se stigne u polja i nizine«, sve sc smiruje: »seljačke žene... donose na prodaju sve vrste... živežnih namirnica i proizvode prikladne za skitnice, kao npr. potkove, ječam, zob. vino, kruh ili pak veliku pogaču pečenu ispod pepela«190. Slično se Philippe de Canaye, 1573. godine, radovao kad je, na izlasku iz snježnih albanskih gora, stigao do ljupkih ravnica Trakije191. Još su mnogi bili ganuti čarima toplih ravnica koje se čovjeku čine ugodnim a192. Čine se. Jer nedvojbeno dok su bile manjeg prostranstva, te je ravnice bilo lako pokositi19*. Čovjek se odmah domogao uzvisina, erozivnih nakupina, riječnih terasa194 i planinskih rubova; tu je smjestio svoja velika zbijena sela, a kadšto i gradove. Naprotiv, na dnu kotline koju su ugrožavale vode, razbacano naselje često je bilo pravilo. Tako je Montaigne vidio ravnicu Lucce, a Belon du Mans, ravnicu Burse. Tako mi još danas vidimo ravnicu Tlemcena koju su već Rimljani obrađivali: u središtu su vrtovi, navodnjavana polja; na rubovima su voćnjaci i vinogradi, a nešto dalje niz glasovitih sela — takav je prizor imao pred očima i opisao ga, oko 1515, Leon AJrikanac19S. A daleko od naseljenih središta, kao na osnovi Thünenova zakona o razmještaju kultura, nalaze se velika imanja s ekstenzivnom kulturom 196. Prostrane sredozemne ravnice mnogo je teže bilo osvojiti. Dugo ih je čovjek zaposjedao samo površno i kratkotrajno. Tek nedavno, oko 190019", počela je obrada Mitidže, u pozadini Alžira. Nakon 1922, u solunskoj ravnici, grčka je kolonizacija svladala močvare198. A uoči drugoga svjetskog rata završeni su radovi na isušivanju ušća rijeke Ebro i Pontinskih močvara199. Daleko od toga da su u 16. stoljeću velike ravnice bile bogate. Paradoksalnim prividom često su pružale sliku bijede i pustoši. 52

>4 >,V n

1. ALPE IZ M E Đ U FR AN C U SKE I PIJEMONTA, Kako se zamišljala planinsko pregrada između Francuske i Italije. »Crtež napado na predio Suze u Pijemonlu, gdje je pobjedu odnio kralj«, 1629, B.N., Esl., Id 24 fol. Pobjeda Louiso XIII. pokazuje d a je 1559. napuštena Italija na dom oku ruke.

2. i 3. SU H E ZEMLJE. O ve dvije folografije iz zraka daju djelomične poglede na Bardenas Reales (Navarra) kam o idu ovce s planine kad nastupi zima. Konlrasl na drugom pogledu između suhe i uzdignuta zemlje i vlažnosti lia niže. Uskoro će jedan kanal novodnjavali 1e pusle predjele. O ve fotografije dugujem Ijuboznosli Alfreda Florislana Samanesa, a preuzete su iz njegove knjige to Ribera Tudehna de Navarra, 1951.

:Т-И

* A. UŠĆE RH O N E . Crlež perom obogaćen bojom. Pariz, Hidrogrofska služba M ornarice 1Q01 (5. 2, (bi. 15, oko 1680).

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

Nabrojimo ih: Rimsko polje? To je polupustinja unatoč ponovnom porastu stanovništva započetom u 15. i nastavljenom u 16. stoljeću. Pontinske močvare? Područje kojim prolazi nekoliko stotina pastira i utočište stadima divljih bivola: tu je bilo u izobilju samo divljači, i to svih vrsta divljači, uključujući i divlju svinju, što je pouzdani znak spora­ dičnog ljudskog zanimanja. Isto su tako pusti predjeli Donje Rhone koje je nekoliko priobalnih200 »bonifikacija« tek načelo prije stotinjak godina. Prazna, potpuno prazna je ravnica Drača, kakva je još i danas. Samo ušće Nila bilo je vrlo slabo naseljeno201. A ušće Dunava bilo je ono što je još uvijek: začudna močvara, nerazmrsivi vodozemni svijet s plovećim otocima vegetacije, muljevitim šumama, zemljom groznice i. u toj neprijateljskoj sredini, gdje vrvi divlji život, nalaze se bijedni ribari. Godine 1554, u Anatoliji, Busbec putujući pored Nikeje, ravnicama bez sela i kuća bilježi: »upravo su odavde, koze čija dlaka služi za izradu prostog sukna«, drugim riječima, blizu smo Лпкаге202. U isto vrijeme, na Korzici, Sardiniji i Cipru, ravnice u unutrašnjosti prava su pustoš. Godine 1576, providur Giustiniano prolazi jednom gotovo praznom ravnicom na Krfu2()\ I korzičke su močvare Biguglic i Urbina rana koja nikako ne zacjeljuje201.

Problem i vode: malarija No nećemo sastavljati katalog svih ravnica koje se u 16. stoljeću još nisu obogatile. Takvo bogaćenje traži dugotrajne napore i rješenje dvostrukog, pa i trostrukog problema. U prvom se redu radi o poplava­ ma. Planine su područja s kojih voda otječe; ravnice su prirodni skup­ ljači voda205. Zimi, kada kiše obično padaju, ravnice su poplavljene206: da bi se izbjegle strahote, potrebno je tisuću mjera opreza, brana i odvoda. Uza sve to, danas nema ni jedne ravnice na Sredozemlju, od Portugala do Libanona, kojoj ne prijete te pogibeljne vode. Pa čak i Meku ponekad zimi poplave pljuskovi207. Godine 1590, velike poplave natopile su toskansku Marcmmu uništivši usjeve. A to je močvarno primorje tada bilo, uz Val d ’Arno, prava žitnica Toskane. Stoga je bila dužnost velikog vojvode da ide čak u Gdansk (i to prvi put) po pšenicu bez koje se ne bi bilo moglo preživjeli. Ponekad i velike ljetne oluje prouzrokuju slične katastrofe. Naime, planinske vode nadolaze vrlo brzo, čim padnu kiše. Nema vodenog toka, ljeti suhog, koji u nekoliko sati ne bi postigao bujičnu snagu svojih zimskih voda. Turski su mostovi na Balkanu vrlo visoki, u sredini uzdignuti i bez podupirača da što manje smetaju iznenadnim riječnim naraštajima. 57

ud io

s uim iNK

Kad se dom ognu nizine, vode ne teku uvijek neom etano prema moru. One koje se spuštaju s Albanskih brda, u Italiji, i s Volskâ miruju na širini od 30 km, između planina i mora, tvoreći Pontinske močvare. Tome su krive neznatna neujednačenost ravnice, sporost otjecanja i snažan pojas sipina koji tvori branu uz rub mora. U slučaju Mitidže, ravnica je na jugu om eđena Atlasom a sa sjeverne strane doslovce zatvorena brežuljcima Sahela koje slabo otvaraju proboji Oued El Нагracli i Oued Mazalran, istočno i sjeverno od Alžira. Napokon, gotovo u svim tim prizemljima vode su stajaćice. I posljedice su posvuda iste. Accjua, o m vita, o m morte-, voda je ovdje sinonim smrti. Kako je nepomična, stvara velike guštike trstike i rogoza. U najmanju ruku, ljeti zadržava štetnu vlagu zavala i riječnih korita. Odatle opasne močvarne groznice, koje su nevolja ravnica za vrućeg godišnjeg doba. Prije upotrebe kinina, malarija je često bila smrtonosno zlo. Čak i kad je bila dobroćudna, znala je prouzrokovati opadanje vitalnosti i proizvodnosti ljudi208. Jednostavno ih je iscrpljivala. Bila je uzrokom češćih potreba za radnom snagom. Ukratko, radi se o pravoj bolesti geografske sredine. Kuga koja se iz Indije i Kine prenosi vezama na velike udaljenosti, koliko je god bila pogibeljna, u Sredozemlju je prolazni stranac. Naprotiv, malarija je stalna. Ona tvori »pozadinu slike o mediteranskoj patologiji«209. Danas su nam poznali njezini izravni odnosi s anolelesima i hematozoima, vrste plasmodija, patogenih uzročnika močvarne groznice kojoj su anolelesi tek prijenosnici. O području grada Aigue Mortes, Thomas Planer oko 1596. godine kaže »da su ga ljeti toliko napadali komarči da je to bila prava žalost«210. Takav je malarički biološki kompleks doista bio povezan sa čitavom geografijom sredozemnog nizozemlja, jedinog teško i uporno zaraženog, dok je planinska močvarna groznica, u usporedbi, bila neznatna211. Dakle, osvojiti ravnice, značilo je najprije pobijediti nezdravu vodu i ugušili malariju212. Potom ponovno dovesti, ali sada živu vodu za nužna navodnjavanja. Čovjek je kovač te duge povijesti. Ako odvodi vode, ako osvaja ravnicu da od nje stvori oranicu i iz toga obilje hrane, močvarna se groznica povlači: lijek protiv malarije, kaže jedna toskanska poslovica, je pun lonac214. Naprotiv, ako čovjek zanemaruje kanale za odvodnjava­ nje ili navodnjavanje, ako sječa šume u planini postane znatnija po­ goršavajući uvjete otjecanja vode niz brda ili ako stanovništvo u ravnici opada i slabi seljačko osvajanje, tada se malarija širi sama od sebe i sve paralizira. Ona će brzo vratiti ravnicu na njezino prvobitno močvarno stanje: riječ je o automatskoj protubonifikaciji. Navodno je to bio slučaj stare Grčke. Tvrdilo se također da je malarija bila jedan od uzroka 58

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

propasti Rimskoga Carstva. Nema sumnje, teza je preširoka i oclveć kategorična. Malarija, koja se pogoršava čim čovjek smanji svoje napore i koja se potvrđuje svojim pogubnim vraćanjima, koliko je uzrok toliko je i posljedica. Ipak se čini da je u povijesti malarije bilo razdoblja veće ili manje žestine21'. Možda je do pogoršanja močvarnih groznica došlo na kraju Rimskoga Carstva. Još jedno pogoršanje uslijedilo je posljednjih godina 15. stoljeća: Philipp Hiltebrandt u to uvjerava, ali nažalost ne navodi reference. Upravo se tada, navodno, javljaju novi patogeni elementi. U isto vrijeme kad i blijedu spirohetu, otkrivena je Amerika poklonila starom svijetu Sredozemlja malariju tropicalis ili pcrniciosu. koji je dotad nije poznavao. Čini se da je jedna od prvih žrtava, 1503. godine, bio osobno papa Aleksandar VI21S. Dosta se teško odrediti. Stari i srednji vijek ipak su poznavali groznicu dosta sličnu malariji tropicalis premda zacijelo dobroćuclniju, jer je Horacije bez opasnosti prešao Pontinskc močvare, unatoč ubodi­ ma komaraca216. Pogotovu je znakovita pojedinost da je, u rujnu 1491, vojska Karla VIII. — 30.000 ljudi u najnižoj procjeni — logorovala bez gubitaka oko Ostije. na osobito pogibeljnu mjestu. Meduiim, nemojmo misliti da su ovakvi podaci dostatni za postavljanje, a još manje za rješenje problema. O povijesti malarije bila bi potrebna bogatija i pouzdanija dokumentacija nego što je ova koju posjedujemo21'. Jesu li malarija ili dizenterija đeseikovale vojsku Lautreca u srpnju 1528, u poplavljenome napuljskome polju21H? Također bismo trebali točno znati koje su pokrajine bile teško pogođene u 16. stoljeću. A dobro znamo da je Iskenderun, koji je služio kao trgovačka ispostava Alepu od 1593, kasnije morao biti napušten zbog groznice. Znamo da je Baia, u napuljskom zaljevu, u rimsko doba sastajalište elegantnog i dokonog društva^čiji čarobni okvir Petrarka slavi u jednom svojem pismu upu­ ćenom kardinalu Giovanniju Colonni 1343. godine, doživjela u 16. stoljeću da joj stanovništvo bježi pred groznicom. Ali, i ovi nam posebni slučajevi djelomice izmiču. Glede lskenderuna, znamo da su grad kasnije ponovo zaposjeli engleski i francuski konzuli i da je nastavio živjeti. Kako? Pod kojim uvjetima? Glede Baije, nije li groznica njime zagospodarila219 zato što je zamirao već najmanje dvije generacije prije nego što se 1587. Tasso ondje iskrcao? I, s druge strane, napomenimo da je dvadesetak godina prije Kolumba, 1473, mletačko brodovlje, koje se kretalo po albanskom primorju, u prvoj opsadi Skadra desetkovano groznicom pa se moralo otputiti u Kotor da se tamo obnovi. Providin' Alvise Bembo umire, a Triadan Grilti je u opasnosti od smrti. Stoga Pietro Mocenigo ide u Dubrovnik per farsi medicar22(). 59

I '1)1 0 SK l:l)IN I-

Dojam o novom izbijanju zla u 16. stoljeću ipak nas ne napušta. Možda stoga što sam čovjek tada ide ususret svome starome neprijatelju nizozcmlju? Tijekom cijelog 16. pa čak i 15. stoljeća ljudi su u potrazi za novim zemljama. Gdje naći ravnice koje više obećavaju od onih vlažnih i rastresitih? Л ništa nije štetnije od prvog prevrtanja zaraženog tla. Naselili ravnicu često znači na njoj umrijeti: znamo koliko je puta, u početku, trebalo naseljavati sela Mitidže koja su teškim naporom preoteta u borbi s groznicom u 19. stoljeću. 1 unutrašnja kolonizacija, koja se organizira posvuda u Sredozemlju 16. stoljeća, skupo stoji. Osobito je raširena u Italiji, kojoj ne uspijeva osvajanje dalekih kolonija i koja ostaje po strani log velikog procesa, ali nije li to stoga što se, medu ostalim razlozima, posvetila domaćem osvajanju vlastitog prostora ko­ jega sc može domoći tadašnjim tehnikama, od poplavljenih ravnica do planinskih vrhova? »Italija je obrađena sve do planinskih visova«, s ponosom piše Guicciardini na početku svoje Povijesti Italije22 K Đ onifikacija ra v n ic a

Osvojiti ravnice: san je koji seže u praskozorje povijesti. Bačva Danaida bila bi spomen na uvođenje trajnog navodnjavanja u ravnici Argosa222. IJ davna vremena, stanovnici uz jezero Kopais počeli su prodirati u njegove močvarne rubove223. Još od neolitskog doba, brojne podzemne kanalizacije, tragove kojih je arheologija pronašla, presijeca­ ju Rimsko polje22''КTakođer su nam poznati primitivni radovi Etniščana po uskim toskanskim ravnicama. Između lih prvih pokušaja i velikih »bonifikacija« 19. i 20. stoljeća — koje smo naprijed nabrojili — ljudski napori nikada nisu prestali, premda su kadšto znali biti slabiji. Mediteranski se čovjek borio s nizozemljem. Bila je to borba mnogo teža od one protiv šume i makije, pa je ta kolonizacija bila istinska osobitost njegove ruralne povijesti. Kao što se, na sjeveru, Europa oblikovala ili barem povećavala na štetu svojih šumskih područja, tako je i Sredozemlje u ravnici našlo nove krajeve, svoje unutrašnje Amerike. Već u 15. i kroz cijelo 16. stoljeće, teku brojne bonilikacije, i to malim raspoloživim sredstvima: jarcima, kanalićima, kanalima, sisaljkama osrednjega kapaciteta. U idućem stoljeću, nizozemski će inže­ njeri usavršili djelatnije m etode225. Ali, u doba koje proučavamo, još nije riječ o nizozemskim inženjerima. Stoga su, s obzirom na nedostat­ nost sredstava, pothvati ograničeni: baruština se osvaja zonu po zonu. Odatle i mnogi porazi. Godine 1581, u venecijanskoj dolini Adige, Montaigne nailazi na »golemo prostranstvo blatnog i sterilnog područja punog šaša«226, na stara jezera koja je Signoria pokušala isušiti »ili 60

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

pretvori u oranice...; više su pritom izgubili nego dobili htjevši promijeniti oblik toga kraja«, zaključuje on. Isto su tako neuspješni — unatoč pisanju tadašnjeg »tiska« — pod tim shvatite službene Ijetopisce — bili pokušaji velikog vojvode Ferdinanda u toskanskom močvarnom primorju i u depresiji Val di Chiana227. Još u doba Cosima, velike su vojvode pokušavale u Maremmi stvoriti žitorodnu pokrajinu (istu, samo još veću, od one koju je Genova bila pokušala na korzičkoj istočnoj ravnici). Odatle mjere u prilog naseljavanja, predujmovi na posjed i žetve, vrbovanje radne snage, povremeni radovi na isušivanju; Grosseto na Ombroneu postao je tada izvozna luka za žito prema Livornu... Razloge polovičnog uspjeha tog pokušaja dobro je istaknuo Reumont u svojoj staroj Povijesti Toskaпе--н. Velike vojvode išle su za dvama protuslovnim ciljevima: stvoriti ravnicu za žitarice, a to uključuje velike troškove; uspostaviti monopol na kupovinu žita u svoju korist, to jest, prodajni sustav niskih cijena. Međutim, trebalo je naprotiv otvoriti tržište konkurenciji svih kupaca u Sredozemlju. Jer su bonifikacijska izvođenja skupa, a rentabilnost, utilité), nije uvijek razmjerna uloženom trošku. Godine 1534, oratori Brescie upozoravaju mletački Senat da »odvođenje i zadržavanje voda povlači za sobom neizmjerne troškove; brojni su naši građani propali jer su se htjeli baviti sličnim pothvatima. Uz dovod, vode iziskuju stalne izdatke održavanja, tako kad se sve uračuna, postoji mala razlika između troškova i dobitka«229. Prirodno, u takvim okolnostima, stanovnici Bre­ scie dokazuju i kukaju da su bijednici kako ne bi platili previše poreza. Ipak su bonifikacije veliki pothvati koji zahtijevaju golema sredstva. Državni pothvati u pravom smislu riječi. U Toskani je to na sebe preuzela »prosvijećena« vlast ili pak, kao 1572. godine, jedan vladar iz vojvodske obitelji, budući veliki vojvoda Ferdinand, koji je bio zainteresiran za eventualnu bonifikaciju u vlažnoj Val di Chiani240. U Valle di Ambrogio, 1570, sred prostranog močvarnog područja ušća Pada, a na poticaj ferrarskog vojvode, uspostavlja se ono što će se zvati grande bonifica estensc, koju će ometati ulijeganje tla i povratak škodljivih voda, da bi je, konačno, dovršio taglio kod Porto Vira, koji je Veneciji 1604. godine omogućio da otvorenim probojem skrene tok Pada prema jugu2"'1. U Rimu tu ulogu ima papinska vlasi2-^2. U Napulju, potkralj daje načiniti službeni projekt isušivanja prostranih močvara Cherranole i Marellana, u okolici Capue2^ . U Aquili. to radi carska vlasi24 Čini se da su u Turskoj, barem ono malo što se može vidjeli, bonifikacije stvar poduzetnih gospodara koji stvaraju nova sela kmetova — čiftlike — osobito od 17. stoljeća, u niskim i močvarnim područjima, kao i u ravnici Drača ili uz rub Vardara2^5. Velika, lako 61

u d i o s k i -d i m

;

prepoznatljiva sela, zbijenih, trošnih kuća oko visoke gospodareve kuće koja ih nadvisuje i nadzire... ,. I na Zapadu, niz bonifikacija dugujemo individualnim inicijativama velikih kapitalista, Upravo su oni u 16. stoljeću, duboko u Lombardiji, stvorili rižina polja koja su se tako brzo razvila da svoje proizvode, koliko nam je poznalo, već od 1570. godine, a možda još i ranije, izvoze u Genovu. Jedan stari venecijanski plemić — izbrisan s popisa plemića slijedom nepravdi, kako sam kaže, ali opskrbljen dobrom imovinom — pokušao je staviti svetogrdnu ruku na venecijanske lagune. Upozorene su se vlasti zabrinulo pretvoriti lagune u oranice, zar se na to ozbiljno pomišljalo? Nije li postojao strah od prom jene razine? Stvar je ocijenjena nepovoljno2*6. 1 u Donjem Languedocu, kapitalisti vode igru u vrijeme velikih isušivanja koja počinju 1592. godine i trajat će, uz više ili manje žara i uspjeha, sve do 1660-1670. Istovjetni su radovi poduzeti blizu Narbon­ ne već oci 1558. godine, kad se počelo s »isušivanjem« jezera. Ali, potkraj toga stoljeća, s prvim nasipima oko jezera Launac, pokret se ubrzava. Provansalski inženjeri, stručnjaci za hidrauliku i učenici Adama de Craponnca, nude svoju suradnju. Jedna »skupina« (Laval, Dumoulin i Ravel) upravlja ovim i sljedećim izvedbama radova, uvijek u okolici Narbonne. Bernard de Laval, gospodar Saulta, pribavlja prve talire, polom »doplate«2*". Ovi bonilikacijski pokreti odgovaraju zahtjevima gradova. Njihovo stanovništvo ne prestaje rasti u 15. i 16. stoljeću. Hitne potrebe za opskrbom primoravaju ih da oko sebe razvijaju kulture, smještajući ih na nova zemljišta ili obilnijom primjenom navodnjavanja. Odatle toliko sporova, ali isto tako i plodnih sporazuma. »Rado bismo se opskrbljivali vodom dovodima iz Oglia«, govorili su oratori Brescie, 1534, »ali tada bi došlo do gomile iscrpljujućih sporova sa stanovnicima Cremone. A da ne računamo moguća ubojstva, kao što se već znalo dogoditi«2*8, (iodine 1593, knezovi su Verone, uz pomoć Venecije, dali srušiti radove Mantovanaca, kako bi zadržali vodu iz Tartara, a iz toga su proizašle beskrajne svađe2*9. U 18. stoljeću, gradovi u Aragonu još su se uvijek prepirali, svaki nastojeći ukrasti svom susjedu dragocjene izvore za navod njavanje2il). Naprotiv, od 15. stoljeća, priobalna se mjesta udru­ žuju oko radova na isušivanju Donje Rhone, radova koji bi. uostalom, bili nezamislivi bez kapitala talijanskih useljenika i radne snage iz Л1ра-П. Premda su bili vođeni u suradnji ili nesporazumu, napori su gradova bili plodni. U izravnom dosegu svojih tržnica stvoreni su vrtovi i tlo za žilo koje im je bilo potrebno. Jedan mletački ambasador, prolazeći Kastilijom, zaključio je da je obrađena tek oko gradova. Veliki 62

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

paramosi za ovce i secanosi rezervirani za žito, te žute ravnice gdje se kuće, načinjene od zemlje, ne razlikuju od tla, učinili su mu se kao prazna polja, dok je oko kastilijskih gradova naišao na zelene točke navodnjavanih kultura. U Valladolidu, voćnjaci i vrtovi sežu sve do obala Pisuerge. Čak i u Madridu, Filip II. moći će povećati Prado tek ako kupi vinograde, vrtove i voćnjake: postoje isprave o prodaji koje o tome svjedoče242. U Toledu je Vega, »zebrasto išarana stablima i kulturama«, u sjeni grada. Ista veza između grada i poljoprivrednih napora postoji u Provansi. U 16. stoljeću, nove su zemlje osvojene u Mandelieuu, Biotu, Auribeauu, Vallaurisu, Pégomasu, Valbonneu, Grasseu, Barjolsu, SaintRćmiju, Saim-Paulu de Fogossièresu, Manosqueu... duž čitave Durance, razvijaju se povrtlarske kulture24'. U Donjem Languedocu, »vrtovi i navodnjavane livade čine tek neznatan dio tla (kao u Španjolskoj)«, to su. zapravo, jedini »urbani zalijevani pojasevi gdje se diže soigne, zdenac s kotačem, koji sam predstavlja 30 posto od ukupne vrijednosti jednog vrta«2" . Tako se odvija opsežan prijenos gradskog novca na polja2 Traže­ nje novih obradivih površina postaje javna briga već od kraja stoljeća. U svom djelu Théâtre d ’A griculturc2/,(\ Olivier de Serres naširoko objaš­ njava kako treba postupati s močvarnim tlom. Ali se to nastojanje ostvaruje dio po dio. Onaj tko to prati u trajanju, zapanjen je kada vidi koliko je mnogo vremena potrebno ravnicama da se pripreme za život. Međutim, slabo dovršen posao u 16. stoljeću bio je ipak započet već stotinama godina ranije. To vrijedi za sve ravnice: za ravnicu Murcije kao i za ravnicu Valencije, ravnicu Leride, kao i za ravnice Barcelone, Saragosse, Andaluzije i za ravnicu Pada, za campagnu felice Napulja, kao i za Zlatnu školjku Palerma ili ravnicu Katanije. Svaki naraštaj donosi jedan dio zemlje izdignut iz vode. Zasluga je vladavine Pietra di Toleda u Napulju što je nedaleko od velikoga grada dao isušiti močvarnu Terra di iavo ro , između Noie, Averse i mora, što je od toga načinio, kako kaže jedan ljetopisac, la p iù sana terra del m ondo, s kanalima, odvodima, plodnim ravnicama i isušenim poljima2"17. Male su ravnice bile najprije osvojene: ravnice obalnog katalonskog masiva čovjek je pokorio za dragocjene kulture još u ranom srednjem vijeku. Po predaji, kopanje cequiesa potječe od vladavine Hakima II. Ali ništa nam ne dokazuje da nije i starije. Naprotiv, pouzdano se zna da je Lerida, kad je ponovno bila osvojena 1148. godine, već bila oplođena kanalima Clamora; da je Tortosa imala svoje kanale već u arapsko doba; da je Camarasa, kada se 1060. godine spojila s grofovijom Barcelone, također imala svoje kanaliće za zalijevanje. Oponašajući Muslimane, grofovi su Barcelone i sami iskopali sistem za navodnjavanje područja oko samoga grada i ravnice Llobregat. Grofu Miru (945-966) pripisuje 63

U D IO SU I-D IN I:

se glasoviti grofovski rech Barcelone — ili rogo m ir — i izgradnja drugog kanala, od Llobregata do Cervella. To je nasljedstvo kasnije prikupljeno, sačuvano i neprestano obogaćivano2^8. Htape su iste u slučaju ravnice Saragosse, velikog pojasa ticrras de nego, navodnjavanih površina. Bitni dio stekao se kad su Muslimani bili protjerani iz grada (1118). Ali, s pripremama se nastavilo i nakon osvojenja. Tako je Veliki kanal bio projektiran 1529. godine, gradnja je započela 1587, a dovršena tek 1772, kada čitava aragonska nizina, na poticaj agronoma, u tom stoljeću prosvjetiteljstva, ponovno pregledava i upotpunjuje svoju mrežu navodnjavanja2,19. Prim jer Lom bardije ЛН najbolji primjer ovih postupnih osvajanja — jer nam je najočitiji — jest primjer Lombardije250. Odstranimo katove koji je nadvisuju: s jedne strane Alpe, neplodne iznad 1.500 m, velike kamenite mase s pašnjacima i stupnjevanim šumama od 700 do 1.500 m; a s druge strane, Apenine koji izbacuju, prema ravnici, bijesne brzace što u nabujalim vodama kotrljaju velike količine šljunka i oblutaka, ali čim nastupi ljeto, potpuno se isuše tako da vode nedostaje i za navodnjavanje i za piće. Slijedi, dakle, da su Apenini iznad 1.000 m isto tako goli kao i Alpe iznad 2.000 m; ljeti pružaju tek oaze rijetke trave koja je dobra za koze i ovce. Između ova dva bedema, Donja je Lombardija kompleks brežu­ ljaka, visoravni, ravnica i riječnih prolaza. Brežuljci su područja masli­ nika i vinograda, a u blizini velikih alpskih jezera, čak i agruma. »Viso­ ravni«. u pravom smislu riječi, postoje tek na sjeveru: ponajprije, nena­ vodnjavana visoravan, pravokutna masa na južnoj strani, oslonjena o liniju povučenu od Vicolunga do Vaprija na Addi, koja obuhvaća neplod­ na prostranstva vrijesa i namijenjena je kulturi duda. Jedna se niska navodnjavana visoravan nastavlja na nju, ucrtavajući trokut čija se južna strana može ubilježiti od Magente, na Ticinu, do Vaprija na Addi. Tu uspijeva pšenica, dud, livade... U loj lombardijskoj nizini zanimljiva je velika aluvijalna ravnica između navodnjavane visoravni i brežuljaka koji navješćuju Apenine, naime, dno školjke, klasična zona rižinih polja, livada i isto toliko značajnih umjetnih livada. Nismo li pokušali prikazati, prema prodajnoj cijeni sijena, kakvo je bilo opće kretanje cijena u Milanu u 16. sto­ ljeću241? Ljudi su tu ravnicu potpuno izmijenili. Poravnali su prvobitne uzvisine, isušili močvare, pametno upotrijebili vodu koju donose duge rijeke alpskih ledenjaka. Ovo je pokoravanje voda otpočelo najkasnije oko 1138. godine, radovima benediktinaca252 i cistercita, nastanjenih u

64

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice 3- — V e lik ! k a n a li lo m b a rd ijsk e ravn ice

Prema Chorlesu 5IN G ER U , H i s t o r y o I T e c h n o l o g y , 19 5 7 , svezok III. N a skali Ireba čitali 30, a ne 2 0 km. Isločkana zona predstavlja brežuljke i m orenska taloženja ispred Alpa.

»Chiaravalleu«. Godine 1179, počeli su radovi naNaviglio Grande kojeg je 1257. završio podestat Beno Gozzodini. Tako su vode Ticina dolazile u Milano umjetnom rijekom, dugom gotovo 50 km, namijenjenom za navodnjavanje i plovidbu. Prije 1300, od Sesije će voditi roggia Basca; kasnije će se kopati odvodni kanali da se stvore roggie Biraga, Bolgara i druge, koje ćc služiti navodnjavanju okolice Novare i Lomelline. Godine 1456. Francesco Sforza probija kanal Martesana, dug više od 30 km, koji Milanu donosi vodu izAdde. On je 1573. proširen i tako postao plovan. Budući da ga je Lodovico ii Moro povezao s Naviglio Grande, 65

U D IO S R H D lN i:

dva su se velika lombardijska jezera, Como i Maggiore, našla 1573. spojena usred same države25*. A Milano je postao značajnom vodenom postajom, šio mu je omogućilo da uz najmanje troškove uzgaja žito, prerađuje željezo i pogotovo drvo, da u smjeru Pada i Ferrare otprem a velike topovske dijelove i, ukratko, da otkloni svoj glavni nedostatak da bude grad usred kopna254. Ova ukazivanja koja se odnose tek na vodene putove, pokazuju koliko je sporo bilo osvajanje tla. A to se osvajanje odvijalo u etapama. I svakoj od njih odgovara stvaranje novih slojeva ljudi, tako da tri Lombardije, kao uzglobljene jedna u drugu, društveno predstavljaju različne skupine ljudi. Gornja Lombardija, planinska i pastirska, pri­ bližavajući se na sjevernoj strani zoni brughicrâ, predio je malih siro­ mašnih ali slobodnih posjednika koji strasno žele sve proizvesti na vlastitoj zemlji, uključujući i loše vino iz svojih vinograda. Ispod njih, s navoclnjavanom visokom ravnicom, zonom fontana ifontanili) i velikih pašnjaka, počinje plemićko i crkveno vlasništvo. Taj niski kat, koji još nije pravo prizemlje, pojas je dvoraca, zemlje s napoličarima i kartuzijanskih samostana sred visokog drveća. Sasvim dolje prostiru se rižina polja kapitalista255. Njihov je revolucionarni pothvat riješio problem obrađivanja lih poplavljenih polja. Jamačno je to ekonomski napredak. ЛН što je s društvenim? Lombardijska riža značila je ropstvo za radnika u strašnim uvjetima utoliko više obespravljenih što se nisu mogli svrsishodno žalili jer nisu bili udruženi. Rižina polja ne iziskuju stalnu radnu snagu, već povreme­ ne radničke mase tijekom nekoliko tjedana, u doba sjetve, presađivanja i berbe. Čitav se uzgoj riže oslanja na sezonske seobe i gotovo da ne zahtijeva vlasnikovu nazočnost, osim pri isplati plaća i nadgledanju skupina na radu. Nekoliko stoljeća kasnije, Cavour tako odlazi na svoje zemlje u Leri, u susjednom Donjem Pijemoniu, i sam isplaćuje plaće i od rane zore nadgleda rad nadničara256. I ako je gotovo sa svim ravničarskim kulturama. Te lako obradive zemlje, gdje se brazde mogu vrlo pravilno nanizati, pogodne su za redovito uprezanje volova ili bivola, to jest za upotrebu životinjskih strojeva. Tek u doba žetve ili berbe, one upošljavaju obilnu radnu snagu brdskih radnika, plaćenu po učinku. Nekoliko radnih tjedana, i ta se radna snaga vraća odakle je i došla. To su pravi seoski proleteri. Ali, proleter je vrlo često i seljak stalno nastanjen u ravnici. Španjolska istraživanja za 1547. godinu25^ o vlasništvu u Lombar­ diji ukazuju na to da seljaci ne posjeduju ni tri posto plodnog nizinskog područja dok su siromašne zemlje na visini velikom većinom seljačko vlasništvo. Ništa ne govori bolje o ljudskim uvjetima u nizini od tih lombardijskih brojki. U jadnim zdravstvenim i higijenskim uvjetima, 66

Poluotoci: planine, visoravni i ravnice

seljak ovdje mora živjeti gotovo ni od čega. On ima gospodare i ono što proizvodi pripada njegovim gospodarima. Često pridošlica, jednostavni je čovjek otrgnut od svoje planine, i zna biti prevaren i od vlasnika i od njegova nadglednika. On je u mnogom pogledu neka vrst kolonijalnog roba. kakvo god bilo njegovo točno pravno stanje. V e lep o sje d n ic i i siro m a šn i seljaci

Uspoređivali smo bonificirane ravnice Sredozemlja s iskrčenim šumama sjeverne Europe. Poput svake usporedbe, i ova ima svoje granice. Usred šumskih krčevina, u novim gradovima stvorio se jedan slobodniji svijet, na američki način, rekli bismo. Jedna od drama Sre­ dozemlja (osim nekoliko novih pokrajina koje olakšavaju agrarni indi­ vidualizam258), jedan od razloga njegova tradicionalizma i nepokretnosti jest u lome što su nove zemlje i dalje pod kontrolom bogataša. Jedna sjekira ili jedna motika mogu bili dostatne na sjeveru, kao što će sutra bili u Americi, da se stvori dobra hranjiva zemlja. U Sredozemlju, potrebno je da se u to umiješaju bogataš i moćnik. Utoliko više što se malo pomalo uzdižemo iznad pojedinačnih boniiikacija kako bismo razmotrili široke, dugoročne planove cjeline. Cilj će se poslići tek složnim radom, disciplinom koja uključuje strogi društveni poredak. Jesu li i mogu li Egipat i Mezopotamija bili naseljeni, u 16. stoljeću, slobodnim seljacima? U Španjolskoj se, svaki put kad se iz sccanosa prelazi u regadiosc, iz »suhih« u navodnjavana područja prelazi od razmjerno slobodnog seljaka na seljaka-roba. Sve ove velike strojeve za navodnjavanje Španjolac je naslijedio od Muslimana nakon rekonkviste. Preuzeo ih je netaknute i još k tome s osobljem fclaha koje je nužno da dobro funkcioniraju. Felasi i dalje obraduju ravnicu Leride u 16. sto­ ljeću; felasi obraduju Rioju Ebra; felahe nalazimo u Valenciji, Murciji i Granadi; felasi ili točnije Mauri, koje iberski gospodar voli i štiti, ali kao stoku, na jednak način kako će štititi svoje robove u Novom svijetu. Ravnica pripada vlastelinu259. Potrebno je sići u portugalske vcigasc da se nadu kućefidalgosa, solares s golemim izrađenim grbovima260. Prostrana i niska ravnica sijenske Maremme, koliko god bila područje groznice, kao što je i susjedna toskanska Maremma, prekrivena je vlastelinskim dvorcima. Njihove kule, donžoni i anakronične siluete podsjećaju na određeno društvo, na tišteću nazočnost feudalnih vlasni­ ka koji vladaju krajem, a da u njemu stalno ne žive, jer ta njihova obitavališta služe tek kao trenutačne rezidencije. Gospodari većinom žive u Sienni. Stanuju u prostranim gradskim kućama koje još i danas postoje, u palačama u koje Bandellovi ljubavnici, uz ritualnu pomoć služavki, ulaze uspinjući se stubama koje vode sve do prostranih tavana 67

u d io s r iid in i;

s nagomilanim vrećama pšenice ili pak hodnicima koji vode u pomalo napuštene prizemne prostorije261. Poslije njih i mi se možemo uvući u te stare porodice i proživjeti komedije i tragedije kojih će se rasplet umiješali u tajne starog dvorca u Maremmi, daleko od grada, njegovih ogovaranja i obiteljske paske. Postoji li bolje mjesto da se, na talijanski način i način toga stoljeća, u osamljenosti stvorenoj groznicom i velikom vrućinom, smakne nevjerna ili osumnjičena supruga? Klimatsko bi objašnjenje oduševilo Barrèsa. Ali, treba li dovoditi u pitanje društvenu sukrivnju koja ubojici, u tim nizinskim područjima gdje je on gospodar, jamči gotovo nekažnjivost? Nije li ravnica leno bogatih? »U ravnici«, piše Robert Montagne262 u vezi s današnjim marokan­ skim Sousom, »razlika između bogataša i siromaha brzo se povećava. Prvi posjeduje vrtove, drugi ih obrađuje. Navodnjavana polja daju obilje žitarica, povrća i voća. Maslinovo ulje i ulje od argana tvore drugo bogatstvo koje se prenosi u mješinama sve do sjevernih gradova. Veća blizina tržišta olakšava uvođenje stranih proizvoda, tako da život jednog velikaša iz ravnice Sous teži da postane sličan životu u drugim pokraji­ nama u kojima je oduvijek vladao Maghzen. Ali, istodobno, život klemm asa, radnika u vrtovima, sve je bjedniji.« Čini nam se da je takvo pravilo vladalo i u ravnicama sredozemnog svijeta. Znatna razlika dijeli bogataša od siromaha, bogataši su vrlo bogati, a siromasi vrlo siromašni. Veleposjed je ovdje i dalje pravilo. Feudalni je režim — koji je često fasada — ovdje našao prirodne uvjete da preživi. Na Siciliji, u Napulju i u Andaluziji. neotuđive feudalne nekretnine bez komadanja su se prenosile sve do u suvremeno doba. Isto tako, u velikim istočnim ravnicama Balkana, u Bugarskoj, Rumeliji i Trakiji, u pokrajinama uzga­ jivača žita i riže, turski se režim, s veleposjedima i selima kmetova, duboko ukorijenio dok je na planinskom zapadu gotovo propao26-'. Ipak postoje iznimke, prema lokalizaciji i konjunkturi, kao što je prvobitno Rimsko polje ili sadašnja seljačka demokracija Valencije, pa i iznimke Ampurdana ili Roussillona. »Te ravnice«, piše Maximilien Sorre u vezi s dvjema posljednjim264, »uvijek su bile krajevi malog i srednjeg posjeda«. Uvijek? Pod tim shvatimo, kao i autor, novi vijek. Doista se točno ne zna što se zbivalo u tim nizinama prije agrarnih nemira iz 14. stoljeća i osobito prije velikih kolektivnih radova na navodnjavanju, ili barem onih koje su poduzeli templari iz Mas Deua u Réartu i Cantaraneu, bazenima pokrajine Roussillon... Ma što bilo, primjer i njegova velika nenormalnost ostaju. U Provansi, »seoski je proletarijat rijedak, osim u ravnici Arlesa koja je podijeljena na velika imanja«265. U Kataloniji, od I486, napreduje imućno seljaštvo266. Možda bismo se, radi gipkosti objašnjenja cjeline trebali vratiti, i to duže, na lažno jednostavne pojmove malog i velikog posjeda (velikog i moćnog?) ; razlikovati ravnice 68

Poluotoci, planine, visoravni i ravnice

prema njihovoj manjoj ili većoj prostranosti kao i prema tome jesu li ili nisu pregrađene; i, napokon, pogotovu bi bilo uputno istražili postoje li. i to s logičnim objašnjenjima, postupne promjene režima posjeda i poljoprivredne eksploatacije, komadanja, komasacije... i, jer ništa nije tiksno, ponovno mrvljenje. S jedne strane broj ljudi, s druge uvođenje novih kultura i oruđa ili pak njihova postojanost; kao i blistav rast susjednih gradova koji neprestano remeti geografski i ljudski poredak nizina, dok u drugim područjima, tiranija žitnih polja i nepoduprtog pluga (vratimo se idejama Gastona Roupnela) i upotreba stoke održava­ ju stari poredak i moć bogataša. Tu nam uslugu čini i činit će novatorski rad Emmanuela Le Roy Laduriea267 o seljacima Languedoca između 15. i 18. stoljeća. Tko je, prije njega, mogao misliti da je taj sistem polja toliko bio čedo društvenih, demografskih i ekonomskih konjunktura i lime dovoljno savitljiv da se neprestano dovodi u pitanje. Problem će bili kako saznati vrijedi li ili ne taj stoljetni kalendar uzastopnih seljačkili poredaka u Languedocu za druga primorska područja, ona koja idu naprijed kao i ona koja zaostaju, a ova druga koja su najbrojnija kreću se točno kao sat. Mnogo još nedostaje da bismo već sada mogli odgo­ voriti. K ratkoročne p ro m jen e ravnica: venecijansko kopno Barem na jednom drugom primjeru — primjeru Venecije — mo­ žemo pokušati pratiti te kratkoročne promjene. U svojim najbogatijim i najnapučenijim niskim područjima, vene­ cijansko je polje, još prije kraja 15. stoljeća, predmet čestih bonilikacija kojih važnost naslućujemo a da im, nažalost, ne znamo točnu geografsku ili kronološku rasprostranjenost. Čini se da te skupe, rano otpočele melioracije nisu previše koristile seljacima ili seoskim zajednicama. Naizgled, ništa nije razumnije od uobičajenog procesa bonilikacije kojoj shema ostaje istovjetna stoljećima, u opreznim postupcima mle­ tačke uprave hotimice svedenih na pravilo prethodnog slučaja, i povje­ rene Provcditori-ma ai beni inculti počevši od 1566. godine268. Svaka bonilikacija, svaki ritratto utvrđuje program različnih hidrauličkih ra­ dova za jedan određeni skup površina, dakako, močvarnih: podignuti nasipi ili koje tek treba podignuti (arginc), vodozahvati {presi), kanali i ka naliči za navodnjavanje (scalladori)... Kadšto riječno brodarenje upo­ trebljava sagrađene kanale i utvrđuje se naplata. Njome će se djelomice nadoknaditi izdaci. Ali vlasnici zemljišta moraju odmah platiti te skupe radove uz cijenu od po dva dukata za svaki campo2(i•caicbes que son barcos medianos«. Godine 1622, upadi u Crno more Kozaka u službi Poljske, pljačka Caffe, »glavnog grada Tatara«, Napulj, Storia Patria, XXVIII, i m . Ios 230 i 230 v°; 1664 J . B. TAVERNIER, op. cit., str. 274. 33 Mingrclija je, bilježi TAVERNIER {op. cit.,\, str. 275) 1664. godine, uvijek u dobrim odnosima s Turskom »jer najveći dio željeza i čelika koji se troši u Turskoj dolazi iz Mingrelije preko Crnog mora...«. 3-i BEI.ON Dll MANS, op. cit., str. 163. 35 »To bijesno more...«, 19. svibnja 1579, E. CMARR1ÈRE, op. cit., 111, str. 799. lađe su na moru često nepotrebno opterećene balastom. Usp. u vezi s brodolomom jedne lađe nakrcane daskama, ТОТГ, Mémoires, op. cit., 11, str. 108. 36 Izvještaj iz Carigrada, 17, 18, 24. listopada 1575, Simancas П® 1334. 37 Crno se more otvorilo Talijanima političkim propadanjem Bizanta, oko 1265: G. BRATIANU, Études byzantines, 1939, str. 159. 38 Л. PlIll.IPPSON, -Das Byzantinische Reich als gcographische Erscheinung«, u: Gcogr. Zeitschrift, 19.34, str. 448. 39 I. N1STOR, Handel und Wandel in der Moldau, 1912, str. 2.3. •10 Veliko je pitanje ta zapadna trgovina u Crnome moru. Za dubrovačku trgovinu, vidi infra, str. 340-342. Čini se da je Venecija, povremeno, još uvijek lađama išla sve do Crnog mora (11. F° duždu, Pera, 25. svibnja 1561, A.d.S. Venecija; Sen° Secreta, Const., Pza .ЗС. Radi seo maloj venecijanskoj lađi koja se uputila u Mingreliju). Naglasimo (A.d.S. Firenca, Mediceo 4274) da u nacrtu ugovora između Firence i Carigrada, Fircntinci zahtijevaju slobodnu plovidbu Crnim morem, 1577. 4 I G. I. BRATIANU, »Crno more, raskrižje međunarodne trgovine na kraju srednjega vijeka«, u: Revue du Sud-Est Européen, 1944, str. 36-69. 42 Usp. infra, II, str. 356-357. O velikom pitanju kanala od Dona do Volge, vidi kod prethodnika; J. MAZZEI, Politico doganale differenzialc, 1931, str. 40, i još bolje, W.E.D. ALLEN, Problems o f Turkish Power in the Sixteenth Century, 1963, str. 22 i dalje. 43 J. W. ZINKEISEN, Geschichte des osmaniseben Reiches in Europa, 1840-1863, HI, sir. 299 i dalje.

172

U srcu Sredozem lja m o r a i p r im o r ja

44 Robert MANTRAN, Istanbul dans la seconde moitié du XVIIe siècle 1963 nabraja tipove turskih brodova s prepoznatljivim imenima: firkata (fregata) zajka (kaik) k tlvon (galion), str. 318, bilješka 2; treba li razlikovati kaik, grčki brod u pravom smislu riječi koji prevozi pšenicu po Egejskom i Mramornom moru, od karamusale, Haramtirsel, koji plovi samo Mramornim morem, »a naziv je dobio po luci u blizini Izmita (Nikomcdija) gdje se gradio«, str. 488^89: polupalubni brod s tri jedni i veslima? Zapadni se izvori u tome ne slažu... 45 Casa Grande e senzala, Rio de Janeiro, 5. ted., 1946,1, str. 88 ; Paul AC1IARD, La vie extraordinaire des frères Barberousse, op. cit., str. 53. 46 Gonzalo de REPARAZ, Geografia y politico, Barcelona, 1929, passim. 47 K.—F. GAUTIER, Les siècles obscurs du Maghreb, 1927, str. 280. 48 Prema ispravama iz serije Estado Castilla, u Simancas. Dsp. infra. 11, str. 186-187. 49 14. ožujka 1565, Simancas E° 146. 50 P. RICARD, »Les Portugais au Maroc«, u: Bulletin de l'Ass. Guillaume Budé srp 1937, str. 26. 51 D. de 1IAEDO, Topographia..., op. cit., str. 19 v°. 52 E. BRAUDEL i R. ROMANO, Navires et marchandises à l ’entrée du port de Livourne, 1547-1611, 1951, str. 45. 53 Ibid., str. 45. 54 J. DENUCE, L’Afrique au XVIe siècle et le commerce anversois, 1937, str. 12. 55 Filip 11. Adelantadu de Castille, S. Lorenzo, 4. rujna 1594. Simancas E° Kastilija 171,1® 107, znao je da Adelantado, koji je sa svojim lađama u Centi, namjerava očistili obalu sve do Rta SAo Vicente, da će ići sve do Lisabona. 56 USTARIZ, op. cit., str. 260-261 (1724). 57 A.d.S. Venecija, Alvise Соггег đuzelu, Madrid, 28. travnja 1621. Vrlo težak uspjeh, bilježi Venecijanac, »s obzirom na veliku udaljenost od jedne do druge obale vrata«. 58 Xavier A. FLORES, Peso Politico de todo el rnundo, Anthonyja Sherleya, 1965, sir. 176. 59 Ibid., str. 111. 60 A.d.S. Venecija, 1Г Lippomano duždu, Madrid, 19. studenog 1586, o prolazu Amurata, gusarskoga kralja Alžira »jedne mračne noći«. 61 R. B. MERRIMAN, The Rise o f the Spanish Empire, 1934, IV, str. 248, 434. Je li to pogreška Aragonaca, prezauzetih silnim poslovima, kao što tvrđi R. KONETZKE, op. cit., str. 148? U toj ga točki neću slijediti. 62 Giovanni UVI, La Corsica e Cosimo dei Medici, Firenca, 1885. 6.3 A.d.S. Firenca, Medicco, 2080. 64 Jean DELUMEAU, Vie économique et sociale de Rome dans la seconde moitié du X V f siècle, I, 1957, str. 128. 65 Danilo PRESOTTO, -Venuta Terra« i »Venuta Mare« ncl biennio 1605-1606, otipkana teza, Ekonomski i trgovinski fakultet u Genovi, 1964, str. 31 i dalje. 66 Giovanni REBORA, Prime ricerche sulla Gabe/la Caratorum Sexaginta maris, otipkani doktorat, Ekonomski i trgovački fakultet, Genova, 1964, str. .3167 Danilo PRESOTTO, op. cit., str. 5368 A.d.S. Firenca, Mediceo, 2080. 69 Principes de géographie humaine, str. 26570 Vidi infra, str. 322. 71 Jacques HEERS, Gênes au XVe siècle, 1961, str. 275. 72 Mémoires de Messire Philippe de Comines, augmentés par M. l'abbé Lenglcl du Fresnay. izd. London i Pariz, 1747, IV, str. 103. Navc imaju maksimalni obujam od 2.100 i 1.750 tona, a sigurno 1.500 i 1.250. 173

UDIO SREDINE

73 Mapa cici mar Adriatico, 1568, Sim. E° 540. Golema literatura u vezi s ovim predmetom: usp. nekoliko redaka u: LE DANOIS, op. cit., str. 107; A. PIIILIPPSON, op. cit., str. н0—1 1; J. BOUCARD, »L’histoire récente de l’Adriatique«, u: C.R.S. de la Soc. géologique de France, hr. 5, ožujak 1925. Preuzmimo oci 11. HOCMIIOLZERA, ćl. cit., u; Geogr. Zeitschrift, 1932, str. 93-97, ovih nekoliko preciznih primjera: od Venecije do Otraniskih vrata. Jadran iznosi 700 km; površina mu je 140.000 km2 — tek je za jednu šestinu veća oci Finskoga zaljeva. Ako se svede na krug, iznosila bi 492 km u promjeru. Kopnene i otočne obale iznose mu 3.887 i 1.980 km ili sveukupno 5.867 km. Osim za venecijansko i albansko primorje, krivulja od 10 m priljubljena je uz obalu. 7- | Maurice llOLLEAUX, Rome, ta Grèce et les monarchies helléniques, 1921, str. 176-177. 75 H. N.. Pariz, Esp. 127, Г 7. Početak 17. stoljeća. “6 F. A1.BFR1, Relazioni degli ambasciatori veneti, II, V, str. 465. B N. Pariz, Fr., 16.104. ^8 Zapadna obala bez luka, Instructions Nautiques, br. 408, str. 32. 79 A.d.S. Venecija, Scnato Mar, 15, P 2. 80 Venecija je odlučila utvrditi Krf zbog turske opasnosti; biskup oci Daxa kralju, Venecija, 29. srpnja, 12. kolovoza 1559, E. CIIARRIÈRE, op. cit., II, str. 600-601. 81 V. IAMANSKY, op. cit., str. 610-611. 82 P. CANAYE, op. cit., str. 190-192, godina 1573. 83 V. LAMANSKY, op. cit., str. 611. 8- i Correr, D. dcllc Rose 21, P 2985 Felice TOFFOl.l, «Del commcrcio di Veneziani ai tempi della Repubblica, con accenni a Trieste«, 1867, str. 24, izvod iz Osscrvatore Triestino, svibnja 1867. 86 Serafino RAZZ1, La storia deRaugia, 1959, izcl. 1803, str. 260. R"7 A.d.S. Venecija, Cinque Savii allaMercanzia, Busta 4, prijepis (izvatci iz povijesti (iio. Batta Nani). Bezbrojni su prethodni incidenti. Usp. pismo dubrovačkog kneza dubrovačkom konzulu u Veneciji (16. siječnja 1567) u vezi s trgovačkom robom koju je zaplijenio -grof ele Corzola« koji traži da se plati 10 posto carinske pristojbe (Dubrovački arhiv, L. P., 1, 1° 34, A.d.S. Venecija, Cinque Savii, Busta 3, prijepis, 10. kolovoza 1597). 88 Venecija, Cinque Savii alla Mercanzia, Busta 3, Petorica mudrih duždu, 29. prosinca 1634, prijepis. Borba protiv Ancone i njezine trgovine kožom ukidanjem carinske pristojbe (oci 1545. do 1572) na hrastove šišaricc iz Gornje i Donje Rumunjske. 89 Godine 1559. veliki incident u Draču: providur Pandolfo Contarini goni turske gusare koji se sklanjaju u Drač: Mlečanin bombardira grad... Usp. CAMPANA, La vita de! calbolico... Filippo II, 1605, II, XI, str. 82-83, i biskup iz Daxa kralju, 30. travnja, 20. svibnja 1559, H. CIIARRIÈRE, op. cit., Il, str. 573-575. Godine 1560, ovaj put mirolju­ bivo, daje se natjerati na ustupanje »trideset i tri cazalza« u okolici Šibenika, koje je Turčin nasilno prisvojio (Dolu biskupu od Daxa, Carigrad, 21. rujna 1560, E. CHARRIÈRE, op. cit., II, 625-628). 90 A.d.S. Venecija, Cinque Savii, 9,1° 175. 9 1 Politika koja je očigledna u vezi sa solju iz jadranskih solana, koje su gotovo sve u njezinoj vlasti, ili čak soli uvezene iz udaljenih krajeva. Nedvojbeno, nužna politika: 1583-1585, u tri godine, pomorska izvozna trgovina Venecije iznosila je 1,600.000 dukata »elentro clel colfo fin a Corfu« i 600.000 kasnije (A.d.S. Venecija, Papadopoli, codice 12, P 22 v°). Račun je načinio jedan suvremenik na temelju »datio della uscita« od 5 posto oci trgovačke robe. Za sol, pravi zamjenski novac na Jadranu, usp. Fernand BRAUDEL, »Kupnja i prodaja soli u Veneciji« (1587-1793), u: Annales (E.S.C.), 1961, str. 961-965, i dodatna karta. Preko soli, Venecija dobiva klijentelu medu balkanskim stočarima. 174

U srcu Sredozem lja m o r a i p rim o rja

92 A.CI.S. Venecija, CinqueSarii, 13. svibnja 1514: pravo na ukrcaj idirekian prije«,-, ulja, badema, oraha i kestena u egipatsku Aleksanđriju. 93 A.d.S. Venecija, SenatoMar, 186,6.ožujka 1610. 94 Ibid., 19, 20. lipnja 1520. 95 Fnmcisco de Vera Filipu II, 7. listopada 1589, Л. N.. K 167 i. 96 Caru Dietrichsteinu, 2. svibnja 1570, l>. IIl:RUF,FuropaischcFolilikimcyphscbcn Kneg, 1570-73, 1902, str. 1-i8; osporovima i pregovorima između Beču i Venecije, vidi (.. IURBA, op. cif., XII, str. 177, bilješka (23- studenog 1550), XIII, str. MH (9 lipnja 1560). Njemačka je »imala slobodan put na Jadran tek za vladavine Karla VI« usp KR1-RS, čf. cit., str. 377-378 i, još bolje. J. KULISCI Il-R, Allgemeine Wirlschaftsoescbicbte, 1928-1929, II. 236-2.37. ' * 97 A. l.F GIj\Y, Negotiations diplomatiques entre la France et ! Autriche durant les trente premières années du XVIe siècle, 1, 1845, str. 232. 98 l ako, A.d.S. Venecija, Cinque Sarii, 2, 26. veljače 1536: venecijanske lade prevozeći trgovačku robu ukrcanu na Levantu za račun Mletaka ili stranaca, često idu iskrcati je izravno u gradove Sotlorenta, što im je strogo zabranjeno. O vinima Apulije koja se prevoze u Dalmaciju, usp. izvještaj Giustiniana, 1576. B. N. Pariz, liai. 220. f'72. prijepis. Već 5. listopatla 1408, nalazimo definiranu (Cinque Sarii, 2) zabranu izvoza žita izvan »zaljeva«. 99 Brojni navodi, tako A.d.S. Venecija, Senato Terra-t, Г 123 v°, p 12-i, 27. rujna Н59; Senato Mar 6 , P 89 v°, 28. rujna 1459. Također genovsko gusarenje. Senato Mar 6 . Г 196 v°, 16. lipnja 1460. 100 Jedna od prvih pojava turskih korsara, A.d.S. Venecija, Senato Mar 18. Г l 19 v°. 9. rujna 1516, radi se o korsaru Cnrthogoli s 12 do 15 jedara na ulazu u zaljev. 101 Godine 1533, u visini Valone, jedan lažni manevar izručuje dvije mletačke galije 12 barbareških galija, Giuseppe CAPPHLl-F-TI, Stnria della Rcpubblica di Venezia del stioprincipio а/ suo fine, Venecija, sv. Vili, 1852, str. 199. 102 Međutim, pogoršava se već od 1570, Museo Ооггег, 1). delle Rose, 181, 1. listopada 1570: s vinom i uljem, korsari su zaplijenili 76.000 dukata 103 V. LAMANSKY, op. cit., str. 600-601. 104 Giacomo Tebaldi vojvodi Ferrare, Venecija, 28. ožujka 1545. A.d.S. Modena Venecija XXIV, 2383/72 -Quelli diavoliScocbi hanopreso ccrti narilii richiet impicato tutti quclli r'erano dentro, com'intesero ch'erano reneliani«. 105 Corrcr, D. delle Rose 21, P 78. 106 Соггег Cigogna, 1999 (sd ). 107 A.d.S. Venecija, Papadopoli 12, P 25. 108 Svjctločansrvo, medu stotinu drugih, II. IIOCIIIIOLZLR, čl. cit., str. 150. Ne smijemo prihvatiti pretjerivanja u knjigama i obranama Attilija IAMARA, u; Adriatico go/fo d 'Italia, 1915. Ako se priđe s nužnim oprezom, možemo priznati mu vrijednost i darovitost studija, »Documcnti inediti di storia triestina, 1298-1544«, u : Archeografo tricstino, X1.IV, 1931. ili njegove Storia di Trieste, 2 sveska, Rim, 1924. Zanimljiva stanovišta koja je dotakao Bozzo BALDI, L'isola di Chcrzo, predgovor R. Almagia, fasc. .3, Studi gcografici pubblicati dal Consiglio Nazionalc delle Ricerche, 1934; temelji talijaniteta na tomu otoku, đrušrvcni i ekonomski temelji bili su veliki posjed i pomorsko naoružanje. 109 Amonio ТЕЈЛ, »Trieste c l’lstria negli atti dei notai zaratini del 300». u: Annali del R. 1st. Tech. Rismondo, 1935; Silvio M1TIS, IIgoverno delta rcpubblica reneta nel/ isola d i Cherso, 1893, str. 27. 110 A. PM1LIPPSON, »Das byzantinische Reich als geographische lirscheinung«, u: Geogr. Zeitschr., 1934, str. 441-455. 111 Upute Pandolfa Srrozzija generalu galija poslanih u gusarenje, Livorno, 1. travnja 1575, A.d.S. Firenca, Mcdiceo, 2077, P 540 i v°. Prepad se mora obaviti sljedećim putem: 175

U D IO SREDINE

Messina, Rt Passcro, Rt Misurata, jer pored ovoga posljednjeg afričkog rta prolaze nave što dolaze s Levanta i idu za Tripoli, Tunis, Annabu i Alžir. f> 112 O migracijama iz jednog bazena u drugi, usp. dva Grka osuđena na lomaču u Mureiji, 14. svibnja 1554 (A.Il.N., L° 2796). Grci koji idu u Madrid (Terranova Nj. V., Palermo, 20. prosinca 1572, Simancas E° 1137). O Grcima u Livornu u 16. stoljeću postoje brojni dokumenti. Jedan Grk iz Cadiza kojega su zarobili alžirski Turci, 1574, D. de HAEDO, op. cif., str. 175 v°. Jedan Cipranin na Mallorci, 19. veljače 1589, RIBA Y GARCIA, El consejo supremo de Aragon en el reinado de Felipe II, 1914, str. 285, Grci u službi španjolske mornarice; Tiepolo duždu, 19. kolovoza 1560, Calendar o f State Papers (Venetian), Vll, 247. 113 J. SAUVAGET, Introduction à l'histoire de l'Orient musulman, 1943, str. 43—44, 11 1 Cilj za kojim teži Ferdinand Katolički 1509-1511, za velikih ekspedicija Pcdra Navarra, nije tek da onesposobi gusarske luke Magreba ili da orvori putove novome granaclskom ratu kojemu bi Afrika bila cijena (to je vidjela i sanjala Izabela, a ne on), već nadasve da stvori pomorski put koji bi se oslonjao o obalu, od južne Španjolske do žilom bogate Sicilije. Oran je zauzet 1509, a već 1511. španjolska se armada domogla berberskog Tripolija. Ta brzina odaje smisao njegove misije. (Fernand BRAUDEL, »Les Espagnols et l'Afrique du Nord«, u; Revue Africaine, 1928). Lucien ROMIER povjerovao je da je otkrio sličnu nakanu u pohodu Karla V. na Provansu. 115 V. IAMANSKY, Secrets d'État de Venise, Sankt Petersburg 1884, str. 563-564, mletački izvještaj iz 1559. 116 O velikoj opreci Istok-Zapad u rimsko doba — koja potvrđuje ono što iznosim — vidi (i. I. BRATLANU, Études byzantines, 1939, str. 59-60,82-83. Jacques PIRENNE.Zes grands courants de l'histoire universelle, 1944,1, str. 313- Pierre WALTZ, La Question d'Orient d a n s/ Antiquité, 1943, str. 282. 117 R. PFALZ, cl. cit., str. 130, bilješka 1, pokazuje da je 1928. na obalama Genove bilo ulovljeno 10.280 kv. ribe, dok su potrebe grada bile 20.000 kv. Talijanski ribar zarađuje četiri puta manje od francuskog i osam puta manje od engleskog, a riba ipak nije ni u Francuskoj ni u Engleskoj skuplja nego u Italiji. 118 O lovu na tunu, Filip 11. vojvodi od Albe, 4. svibnja 1580 (CODOIN, JOOGV, str. 455). 19. svibnja 1580 (ibid., str. 430), 18. travnja (ibid., XXXLL, str. 108), A. dc MORALES, Las antigüedades de las ciudades de Espana, Madrid, 1792, Г 41 v°, kaže du 1584. lov na tunu u Andaluziji donosi 70.000 dukata vojvodama Medini Sidoniji i Arcosu. Evo jedne slikovite pojedinosti: za ribolova »tocasea tamboresy hazesegente para yr a su tiempo a esta pesqueria con el atruendo y ruydo que se aparaja ima guerra«. Ribolovi u Conilu: od svibnja do lipnja more se crveni od krvi. Pedro de MEDINA, Libro de grandezas y cosas mémorables de Espana, prošireno izdanje D. PEREZ DE MESSA, 1595, str. 108. 119 E. LE DANOIS, op. cit., str. 197-198. 120 Danilo PRESOTl'O, op. cit., sir. 364. 121 Alberto TENENT1, Cristoforo da Canal, 1962, str. 82. 122 Povelja Filipa II, 1. listopada 1561. za Škota Chasteniersa koji je naoružao jednu galiju protiv Nevjernika. B.N., Pariz, Fr. 16103, f s 69 i 69 v°. 123 A.d.S., Firenca, Mediceo (nepotpuni navod). 124 G. VIVOLl, Annali di Livorno, IV, str. 10-11. 125 Ibid., IV, str. 10. 126 V. C. LANE, Venetian ships and shipbuilders o f the Renaissance, 19.34, str. 37-38. 127 Ibid., str. 42. 128 11. IIAGEDORN, Die Entwicklung der wichtigsten Scbiffstypen, Berlin, 1914, str. 1-3 i 36; navodi u: F. C. LANE, op. cit., 41. 129 Instructions Nautiques, br. 368, str. 66-70: Andrea NAVAGERO, II viaggio fatlo in Spagna, 1563, str. 2 (1525): užasni putovi od Genove do Rapalla, ali kraj je dobro naseljen. 176

U srcu Sredozemlja mora i prim orja

H l Museo Correr, D. dclle Rose, 21, I" 17 (1584), Г 19 ( i 586) Г 70 v° (1594) 152 £iLe siècle du commerce des épices à Lyon, fin XVe, lin XVIe siecle«, u: Annales E .S .C ., srpnja-kolovoza 1960. U slijevonju prometa u Lyon, prevladavaju putovi iz Morseillea i Alpa koji polaze iz Chierijo.

veliki promet. Orange, podignut daleko od Rhone, bavi se mišlju 1562. kako bi iskopao kanal do Camareta238 i tako se pridružio njegovu brodarenju. To brodarenje uglavnom prenosi pšenicu, osobito pšenicu iz Burgundije koja putuje u bačvama (kao u Toscani, drugom području vina) i ide prema Arlesu- Zahvaljujući tom kanalu, Provansa je dugo omogućavala znatan Izvoz žita u Sredozemlje. Pšenica iz Provanse često je bila za francuskog kralja sredstvo da utječe na Genovu. Nakon 1559. godine, naprotiv, ne postoje tragovi znatnijeg izvoza, osim nekoliko iznimaka, kao što je spuštanje jedrenjaka nakrcanih pšenicom od Avignona do Rima. Je li se, nakon toga, rhônska i provansalska pšenica trošila na licu mjesta? Valja upozoriti da se na brodovima rijeke Rhone, uz bačve pšenice, prevoze također i »broezovi« zemnog ugljena (ned­ vojbeno iz bazena Aies), zbog čega Marseille ima povlasticu da je u 16. stoljeću možda jedini grad na Sredozemlju koji se grije ugljenom239. Cestovni promet, nizvodno, udvostručuje riječni promet: promet knjiga koje su, najvećim dijelom, izašle ispod lionskih tiskarskih strojeva 227

U D IO S R l-n iN I-

i koje se izvoze u čitavim paketima prema Italiji i Španjolskoj; kao i promet suknom različitog podrijetla: engleskog2™, flamanskog, suk­ nom iz Pariza i Rouena... Ovdje smo svjedoci starim strujama razmjena, koje se ubrzavaju sa 16. stoljećem u korist obrtničke proizvodnje zapadne i sjeverne Francuske koja potiskuje sve pred sobom, katalonske kao i talijanske proizvode. Brojni sajamski i seoski trgovci odlaze prema južnim gradovima i sajmovima. U Pézenasu i Montagnacu, u pokrajini Languedoc, na stranicama i stranicama mogli bismo nabrajati samo tkanine sa sjevera: »sukna iz Pariza i Rouena, crvena, crna, žuta, lju­ bičasta ili pepeljasto siva... platna iz Auvergne, Веггуја, Burgundije i osobito iz Bretagne, da se odjenu siromasi, da se podstave kaputi, da se skroje plahte i slamnjače za bolnice«211. Uzvodno, postoji suradnja riječnog prijevoza i prijevoza mazgama. Brodovi na Rhôni prevoze velike količine soli za sjeverne zemlje. Još od doba Louisa XI, kapitalisti iz Montpelliera zanimaju se za tu unosnu trgovinu koju, kasnije, neće prekinuti čak ni naši vjerski ratovi212. Vodom se može prevoziti i sirova vuna iz Languedoca ili Provanse ili pak bakrena sol (bakreni oksid) iz Montpelliera. Kopnenim, dosta oštećenim putovima koji su često odsječeni jarcima, prema sjeveru ide sve što Marseille šalje u unutrašnjost Francuske; mirodije, papar, lijekovi, vuna, sjevernoalričke kože, sardski sirevi, bačvice, riba, kadšto sanduci datulja i naranči iz Ilyèresa21-5, sagovi iz Turske, svila, riža s Levanta, čelik iz Pijemonta, stipsa iz Civitavecchije, vino iz Malvazije2'1'. Ovaj popis sastavili smo prema jednom marsejskom registru iz 1543- koji je slučaj­ no sačuvan215. U njemu su naznačeni i gradovi koji, kao izravni klijenti ove trgovine, na karti ucrtavaju ekonomsku zonu Marseillea. Osovina ide od Rhone do Lyona. Ima i nekoliko ekspedicija u smjeru Toulousea, ali su rijetke. A vrlo malo njih dopire do Pariza: u cjelini, marsejsku je trgovinu, prema unutrašnjosti, preuzelo nizgradova-međustanica. Ona iščezava na većoj ili manjoj udaljenosti od mora — u Arlesu, Beaucaireu, Pćzenasu, i, napokon, potpuno nestaje progutana na velikoj lyonskoj burzi. Istina koja vrijedi bez sumnje i za sve druge sredozemne gradove: tada ni jedan nije bio u mogućnosti pratiti sve do kraja puta trgovačku robu koja se slala u unutrašnjost zemlje. Nema dvojbe ni o skromnosti trgovine Marseillea, kakva se javlja u ovom registru iz 1543. Međutim, grad je u to doba nepobitni gospodar provansalskih rijeka: susjedne mu luke služe jedne za dopremu pšenice iz Arlesa, a druge da uoči ribarske sezone preveze neophodne bačve dopremljene iz Fréjusa... Već od tada vrši veliki utjecaj na Rt Corse. Ipak, marsejski polet nije prethodio nagodbama 1569. ili, da budemo još jasniji, ralu od 1570-1573, koji je paralizirao Veneciju, strahovito je omevši u njezinim odnosima s Levantom. Ta je kriza stvorila bogatstvo 228

G ranice Hi N ajšire Sredozem lje 18 — M a r s e ille i fra n c u sk o u n u tra šn je tržište, 1543.

Marseillea umnožavajući putovanja njegove trgovačke flote dok je isto­ dobno povećala promet rhônskim hodnikom, skretanjem barem jednog dijela njemačke trgovine via Lyon i Marseille2,6. Sredozemlje je u čitavoj svojoj prostranosti izbrazdano »barkovima« i galijuniina fokejskoga grada. Dakako, marsejsko bogatstvo ne hrani se potpuno putovima pre­ vlake217. Ono se hrani i pomorskim prometom: »barkovi« iz Marseillea su u službi Genove, Livorna, Venecije, španjolskih i afričkih luka. Kao i dubrovački brodovi one žive od mora i pomorske međutrgovine. To više što 16. stoljeće još nije Colbertovo doba: iza Marseillea nema moćne francuske industrije. Ali već postoji Francuska sa svojim tržištima i postoji veliki put koji presijeca Francusku s jednog kraja na drugi i čini Marseille jednom od izlaznih luka na Sredozemlje za englesko sukno ili serge iz Flandrije. Građanski nemiri nakon 1563. nisu te trgovačke struje prekinuli: trajnije krize i neredi nastupaju tek nakon 1589, što bi nas potaknulo, bude li potrebno, da preinačimo naše zajedničke sudove o francuskoj unutrašnjoj krizi u cjelini2"18. 229

UDIO SUmiNH

Ali jedan veliki kontinentalni put nije samo trgovački put. Francu­ ska je osovina, osim što je uzlazna staza soli ili smjer silaska sukna sa sjevera, također i osvajačko napredovanje francuskog jezika (nakon 1450-ih) koji prodire prema jugu preko južnofrancuske okcitanske civilizacije i jezika sve do Unutrašnjeg mora2,19. U 16. stoljeću postoji izmiješano kretanje Talijana, trgovaca, umjetnika, radnika, obrtnika, manualnih radnika, svih tih stotina i tisuća Talijana, svadljivih i genijal­ nih koje možemo zamisliti za stolovima u francuskim gostionicama koje svojim obiljem ushićuju i samog Girolama Lippomana, ambasadora bogate Venecije: ima, kaže on, u Parizu »krčmara koji vam nude jela raznih cijena: za jedan teston, za dva, za jednu škudu, za četiri, deset ili čak dvadeset škuda po osobi, ako to želite!«250. Ti su Talijani ispisali velika poglavlja povijesti: ovdje isušivanja doline donje Rhone, ondje razvoj banke i burze u Lyonu; i čitavu renesansu, umjetnost protureformacije, ono moćno napredovanje sredozemne civilizacije. Francuska je prevlaka doživjela mnoge izmjene. Ona privlači sav bogati život Zapada od 12. do 13- stoljeća, uz prvenstvo sajmova u Champagnei. Potom nastupa dugo pomračenje. Ali hodnik oživljava svršetkom stogodišnjeg rata251, od 1450. godine i još više od 1480. Osvajanje Provanse i Marseillea pribavlja tada kraljevskoj Francuskoj široki prostor prema Sredozemlju, i francuski se sve veći utjecaj po­ tvrđuje na obalama toga mora. laj je utjecaj prvo bio utjecaj jedne velike političke snage; ubrzo će je popratiti novo zračenje francuske kulture, koja je još skromna u stoljeću renesanse i baroka, no vidljiva po tisuću'malih znakova, čime najavljuje ono što će uskoro postati neodoljivim utjecajem. Divljenje obuzima dame španjolskog dvora kad »Kraljica mira«, mala Elizabeta de Valois, kojom se Filip II. upravo oženio, iz kovčega vadi svoje haljine. Radi se o francuskoj modi koja ima uspjeha čak i u Veneciji, prijestolnici ženske i muške elegancije sve do 17. stoljeća252. Markiza du Gast u Napulju trudi se da osvoji velikog priora koji je posjećuje 1559: »Go­ spoda markiza«, piše Brantôme koji je bio nazočan tom prizoru, »poz­ dravila ga je na francuski način, potom je počeo razgovor. Zamolila je svoje kćeri da mu (velikom prioru) prave društvo na francuski način, da se smiju, plešu, igraju. ., slobodno, skromno i iskreno razgovarate kao što činite na francuskom dvoru«253. Francuska šansona počinje tada svoj osvajački put prema jugu; bilo je to dovoljno rano da ne stane na put talijanskoj operi koja će se potkraj stoljeća proširiti u svim smjerovima. Sve su to bili sitni znakovi koji se čine površnima. Ali, zar je tako nevažno to što je u Italiji 16. stoljeća Francuz već Francuz, barem onakav kakva ga se zamišlja, da gestikulira, klima glavom uz složene naklone, ide po gradu užasno brzo, zadihan, i da umara svoje lakaje te služi kao uzor uglađenom društvu25"1? 230

O ranice ili N ajšire Sred o zem lje

Europa i Sredozemlje Europske prevlake na taj način ucrtavaju osnovne linije prenošenja sredozemnog utjecaja, linije koje okupljaju, svaka oko sebe, jednu kontinentalnu masu koja je više ili manje autonomna, jer nasuprot Sredozemlju ne postoji jedna Europa već Europe, europski brojčanici, često slabo međusobno povezani poprečnim putovima ograničenog prometa. Ali putovi u smjeru sjever-jug nisu, unatoč svojem značenju, uspjeli pokrenuti ovo mnoštvo zemalja i naroda kojima prolaze. Tome se suprotstavljaju udaljenosti a često i reljefi. Između Sredozemlja i sjeverne Europe, pregradni su zidovi igrali negativnu ulogu. Zar sc utjecaji juga prema sjeveru ne šire također u neprekidnim površinama, u valovima (kakva god bila slika koja nam padne na pamet)? Kada ti utjecaji prodiru duboko u zemlje, oni prodiru uskim meridijanskim snopovima koji prate velike trgovačke putove i s njima uranjaju sve do najudaljenijih zemalja. A kadšto valja ići sve do njih da bi se objasnila povijest mora. Ali te duboke linije, često uvučene u dubinu potpuno stranih zemalja — kao što su na primjer ruske zemlje — samo su vanjski oklop jedne više ili manje sredozemne Europe. Utjecaj mora pruža sc i širi mnogostrukim grananjima tih najvažnijih arterija tek na maloj uda­ ljenosti od njegovih obala. Samo ondje postoji istinsko područje sredo­ zemnog prožimanja. To je povlaštena ali nestalna zona: dovoljno je pomisliti na vjeru, kulturu, ekonomiju pa da se vidi kako se širi i sužuje njezina površina. Primjer uzet iz ekonomske povijesti može pobliže odrediti našu misao. Maloprije smo govorili o Marseilleu, zapravo o svim trgovačkim lukama koje se nalaze na moru čije su usluge preuzela, na stanovitoj udaljenosti, druga gradska središta. U Zapadnoj i Srednjoj Europi, linija koja spaja te unutrašnje postaje išla bi od Lyona preko Ženeve, Basela, Ulma, Augsburga, Beča, Krakowa i Lavova. Zar to nije popis gradova u kojima su neobično izmiješani istodobno i sjever i jug, kojima su pogledi i život okrenuti prema Sredozemljima sjevera i prostranome Mare Internum! Ne možemo nijekati da ta središnja osovina nije veliki ožiljak, važan čvor europske složenosti. 1 još više, možemo li nijekati da Europa, koja će najzad postati neprijateljskom Sredozemlju, ne počinje sjeverno od tih izmiješanih gradova: Europa otvorena prema refbrmaciji, Europa novih zemalja255, agresivnih u svom prodoru, čija će pojava na svoj način obilježiti početke onoga što nazivamo modernim vremenima? Sve je ovo rečeno bez namjere da previše shematiziramo. Europa uključuje i sjeverna mora i prostrani Atlantski ocean. A od Velikih otkrića 231

U D IO SRIiDINIi

i jedan osvajački Atlantik koji je Megellan povezao s Tihim, a Vasco da Gama s Indijskim oceanom. ’

3. A tlan tski ocean Moglo bi se činili paradoksalnim završiti jedno poglavlje o sredo­ zemnim granicama samim Atlantikom, kao da je on tek dodatak Unu­ trašnjem moru. Ali u 16. stoljeću Ocean još ne postoji kao potpuno autonoman. Njega čovjek tek počinje osvajati i graditi malo pomalo onim što se dalo izvući iz Europe, kao što je Robinson Crusoe sagradio kuću od krhotina svoje lađe. Nekoliko Atlantika Atlantik u 16. stoljeću je spoj, više ili manje savršena koegzistencija, nekoliko djelomično autonom nih prostora. Postoji poprečni ocean Engleza256 i Francuza čija je Golfska struja, sa svojim putovima koje potresaju oluje, uobičajena osovina a Newfoundland prvo sastajalište. Atlantik Španjolaca je elipsa kojoj Sevilla, Kanarski otoci, Antili i Azori obilježavaju putanju i čije su postaje i pokretači257. Atlantik Portugal­ ca258 je golemi trokut središnjeg i južnog oceana, kojemu je prolaz od Usabona do Brazila prva od strana; potom do Rta Dobre nade druga je strana; treća je ona linija kojom idu jedrenjaci na povratku iz Indije, od Svete Helene duž afričke obale. Ti različiti Atlantici, koji su vezani za nacionalne povijesti, lako su našli svoje povjesničare. Postoji još jedan Atlantik, možda zanemaren utoliko što povezuje te pojedinačne živote i mogao bi postati važan tek u odnosu na globalnu povijest Oceana koju još uvijek iščekujemo. A on je ipak najstariji od svih — ocean srednjovjekovnih i čak antičkih plovidbi od Hcrkulovih stupova do Cassiteridskih otoka (danas skupina Scilly), jedno usko more čestih i divljih oluja između obala Portugala, Španjolske, Francuske, Irske i Engleske, sve u svemu, jednostavni put sjever-jug, takmac kopnenih putova europskih prevlaka. Iz njega su proizašli svi Atlantski oceani 15. i 16. stoljeća. On ih je izbacio iz samoga sebe. To je doista mrzovoljno more po kojemu su putovanja teška: Biskajski zaljev sa svojim dugim valovima i bijesnim vodama na lošem je glasu, što je i opravdano, kao što je i Lyonski zaljev u Sredozemlju. Nitko nije siguran kad napušta južnu Španjolsku da neće promašiti ipak vrlo širok ulaz u La Manche na sjeveroistoku. Ferdinand, mlađi brat Karla V, 1518. godine našao se, bez svoje namjere, s flotom koja ga je povela 232

G ranice Hi N ajšire Sredozem lje

iz Lareda, na pučini nedaleko divljih obala Irske259. Ako dolazile sa sjevera, kao Filip II. u kolovozu 1559, nije pouzdano da ćete izravno stići u uvučene luke kantabrijske obale260. Ambasador Dantiscus, toliko dugo predstavnik Poljske na dvoru Karla V, iskusio je u prosincu 1522. godine takvu plovidbu od Engleske do Poluotoka. On tvrdi da se ništa ne može usporediti na Sredozemlju ili na Baltiku sa strašnom silovitošću »španjolskoga mora«. »Kad bih morao steći carstvo svijeta po cijeni takve plovidbe, ne bih se upustio u jednu tako pogibeljnu pustolovinu«, uskliknuo je on261. A upravo opasnostima bliskog Atlantika i Biskajskog zaljeva pla­ ćeno je »carstvo svijeta«. Na tim neravnim morima Europa je ostvarila svoje najteže naukovanje o moru i pripremala se za osvajanje svijeta. Ocean u školi Sredozemlja Kako ti oceani prodiru u život Sredozemlja i kako Sredozemlje djeluje preko njihovih golemih prostora? Tradicionalna je povijest donedavna predstavljala sve te oceane u bloku kao neprijatelja broj jedan Unutrašnjeg mora, kao da je najširi prostor podjarmio prostor sićušnih dimenzija. To je pojednostavljenje stvari. Pretjerivanjem na pretjerivanje, bolje je kazati da je Sredozemlje dugo vladalo svojim golemim susjedom i da se njegovo opadanje, između ostalih razloga, objašnjava onoga dana kad se ta nadmoć izgu­ bila. Da ponovimo: povijest ne čine geografski prostori, već upravo ljudi koji su gospodari ili izumitelji tih prostora. U 16. stoljeću Unutrašnje more održava prema atlantskom zapadu očite povlastice. Oceanski mu razvoj pomaže; u svakom slučaju ono u tome sudjeluje. Bačve bakalara iz Newfoundlanda, šećer s otoka (Ma­ deira, Sâo Tome), šećer i drvo za bojenje koji dolaze iz Brazila, zlato i bijela kovina iz španjolske Amerike, papar, mirodije, biseri ili svila sa Indijskog oceana što se prevoze oko Rta Dobre nade — u svim tim dalekim bogatstvima, u tim novim trgovinama Sredozemlje ima udjela. Tijekom čitavog 16. stoljeća, Sredozemlje nije onaj napušteni i osiro­ mašeni svijet koji su, kako se kazuje, naglo upropastila putovanja Kolumba i Vasca da Game. Naprotiv, Sredozemlje gradi Atlantik i, u Novom svijetu Iberaca, ponovno pronalazi i projicira svoje vlastite slike. Jedan se povjesničar, govoreći o prvom izdanju ove knjige, žalio što magarčić — simbol sredozemnog života — ne zauzima više mjesta u njoj262. Gledati seljake na leđima magaraca u Meksiku znači neodoljivo se sjetiti, dodaje on, ljudi i krajolika Sredozemlja. A ima i drugih prilika! Pšenica koja se sije čim to postane moguće, rano zasađena loza u Peruu i Čileu, karavane mazgi arrierosa, crkve, Plaza Mayor španjolskih gra233

UDIO SKHDINi;

(lova, slada koja su došla s Iberskog poluotoka i koja se uskoro umnažaju kao divlja, čudesno cvjetanje kolonijalnog baroka... Sav taj novi'život ima sredozemno korijenje26-*. Te su se veze i razmjene stoljećima obavljale lađama, bilo sredo­ zemnim bilo atlantskim, a problem je sam po sebi važan. No nije dostatno iznijeti sučeljene interese. Bilo bi pretjerano misliti da svaki put kad neka lađa ili trgovac sa Atlantika dođe u Sredozemlje ono gubi jedan bod. Tako se, potkraj 16. stoljeća, polet Napulja, kao središta kupovine sjevernih proizvoda i izvoza sredozemnih proizvoda, duguje zahvaljujući njihovu pristizanju; isto tako, nizozemske nave koje prevo­ ze izravno u Veneciju vunu iz Španjolske objašnjavaju, djelomice, nev­ jerojatan razvoj suknarske industrije potkraj 16. stoljeća265 u Veneciji. Ukratko, nije lako poravnati dugovanje i potraživanje tih dviju strana. O ceanska su d b in a u 16. stoljeću Za našu je temu korisnije skicirati povijest Atlantika s obzirom na njegove veze sa Sredozemljem. Od početka stoljeća do 1580, Iberi, naime Sredozemci, organizirali su veliki poprečni ocean od Seville do Antila — »Seviljski Atlantik«, preuzmemo li izraz Pierrea Chaunua. Isto su tako organizirali od Lisabona beskrajni ocean Portugalaca. Osim nekoliko francuskih gusara praktično nitko ne zalazi unutar tih dobro čuvanih prostora. Nitko ne prekida niti skreće njihovo širenje. Seviljski Atlantik, s one strane panamske prevlake, hvata pomorski put od Perua do Afrike, rudarske luke u Potosiju. Godine 1564, galijun iz Manille prelazi Pacifik, od Acapulca do Filipina, i tako se djelatno priključuje kineskoj ekonomi­ ji264. i; početku, Portugalci su plovili sve do Indije, polom još dalje, do Indonezije, Kine i Japana266. K tome su organizirali veliku trgovinu robovima između Afrike i Amerike, kao i unutrašnjim putovima Brazila, a još više preko Buenos Airesa, i malim lađama na Rio de la Plati, tajnom izlazu srebra iz Potosija26T. Radi se o golemom i složenom sustavu drenaže svjetske ekonomije koji će doživjeli nekoliko kvarova, nekoliko »kočenja«, ali u cjelini se razvoj te ekonomije Iberaca održao sve do 1580. pa čak i kasnije... Dokazi: porast prispjeća srebra u Sevillu i različite trgovačke robe na povratku iz »Indija«: kože, drveta za bojenje, košenile — ova posljednja roba na popisu je »kraljevske trgovačke robe« za čije se profite otimaju trgovci i nadziru tečaj. Drugi je dokaz široki izbor pomorskih osiguranja Konzulata u Burgosu gdje je kamatna stopa osiguranine dugo bila niža na Atlantiku nego na Sredozemlju260. A Lisabon je sačuvao svoje mjesto u trgovanju mirodijama još dugo nakon 1600. Napokon, kad stvari budu 234

G ranice Hi N ajšire Sred o zem lje

krenule na gore s prvim ozbiljnim napredovanjima protestantskog gusarcnja, dva će se kolosa, Portugal i Španjolska udružili. Nitko nije godine 1580. ni pomislio da je to bilo udruživanje dviju monumentalnih slabosti. Гој optimističkoj slici valja dodali ozbiljne sjene: bliski Atlantik, Atlantik sjever-jug vrlo je brzo bio izgubljen. Taj su put nekoliko stoljeća ranije bili osvojili Sredozemci. Godine 1297. genovske su galije ostvarile svoje prvo izravno putovanje do Brugesa nakon čega slijede, dvadesetak godina kasnije, mletačke galore da mcrcato (između 1310. i 1320. nedvojbeno 1317), kao i mnoge druge lade2(, E н

Svib.

Ožuj.

Siječ.

MJESEČNI IZVJEŠTAJ O PROMETU' U LIVORNU: ISTI DATUMI1™ СЛ

£

OS

30

26

15

6

7

6

20

23

10

29

27

29

1582 ................

27

33

38

29

44

52

19

17

17

37

36

1583 ................

22

18

21

37

22

28

27

33

24

39

38

33

1584 .................

57

36

31

36

46

55

46

72

31

21

30

7

1585 .................

34

27

17

20

33

17

25

28

23

18

37

28

U kupno......

27

180 152 147 189 161 186 200 201 120 130 176 139

* Galije nisu uključene

281

U D I O S RI i DI N I:

Kol.

Ruj.

9

7

3

3

4

2

1

3

0

4

3

4

1581 .................

11

4

3

4

6

3

0

4

2

8

4

3

52

1582 .................

5

1

4

6

0

3

1

1

4

2

4

6

37

ê

I

!

Pros.

Svib.

1 5 7 8 .................

(io d in e

Srp.

Trav.

datumi

Velj.

L iv o r n o : isti

Ožuj.

koji su uplovili u

Siječ.

N avi- i ga i .ijijni

g 43

1583 .................

0

2

5

1

1

3

0

3

0

2

1

3

21

158-i .................

8

2

6

3

6

2

2

1

2

5

2

2

41

1585 .................

1

7

9

2

0

2

3

0

0

2

2

3

31

34

23

30

19

17

15

7

12

8

23

16

21

Ukupno m jesečno

Ukupno 146 129 117 170 144 171 193 189 112 107 160 118 ostalih brodova

Vidi se da su brojke nepotpune i nesavršene.- nije lako raditi na temelju njihovih podataka. Prema mjesečnim statistikama, čini se da su tri mjeseca aktivnija od ostalih: travanj, na izlasku iz zime, u trenutku nužne likvidacije zaliha; te srpanj i kolovoz, nakon žetve. Dva najmanje aktivna mjeseca su rujan i listopad. Na našoj ljestvici, u travnju ima 189 ulaza, u srpnju 200, u kolovozu 201 dok rujan ima 120 a listopad samo 130 ulaza: pad je osjetan. Popis nava i galijuna odnosi se na velike transporte i duge polovidbe. Djelatnost tih brodova razlikuje se od djelatnosti brodova manje nosivosti. Brodovi manje nosivosti rade u travnju, srpnju i kolovozu, a nave i galijuni, naprotiv, imaju najniži koeficijent u srpnju, a najviši u siječnju: З^; u ožujku: 30; u veljači i listopadu: 23. Masovni dolazak sjevernih nava naglasit će ovaj pomak u prometu Livorna179. U srpnju i kolovozu barke preuzimaju prijevoz pšenice na male udaljenosti, kao što pokazuju portate, dok se plovidbe koje zahtijevaju mnogo vremena obavljaju velikim transportnim brodovima. Daleka trgovačka roba ovisi o njihovim uslugama. U zapadnoj zoni Sredozemnoga mora, kojoj je svjedok Livorno, i zacijelo na čitavom moru, zapreka je zime dakle djelomice bila pre­ brođena na dugim i kratkim plovidbama. Minulo je vrijeme rhodskog 282

l'iz ič k o je d in s tv o : k lim o i po vijest

zakona koji je zabranjivao zimska pomorska osiguranja: nili je bilo niti je smjelo biti zimske plovidbe. Čini se da se sjevernjačka Kogge pojavila u 15. stoljeću, na početku sredozemne pobjede nad ružnim vremenom. Mletačke su se galije već usuđivale izlagali opasnostima ružnog godiš­ njeg doba, i evolucija koja se nastavila tijekom čitavog 16. stoljeća, još se više pojačavala, sve dok Tavernier nije u 17. stoljeću napisao: »plo­ vidba po indijskim morima ne obavlja se u svako doba kao po našim europskim morima«1*«), u 16. stoljeću, jedino galije i njima slični bro­ dovi nesposobni su ploviti po vrlo jakom nevremenu. Za ostale je brodove, pogotovu za velike trgovačke okrugle brodove, pogibelj još veća. ali nije i dovoljna zapreka. No napredak tehnike svakim danom umanjuje tu pogibelj. Uostalom, bliži se vrijeme kada će i sama galija iščeznuti i ustupiti mjesto linijskom brodu koji će moći ploviti i boriti se s burnim vremenom. Već od 17. stoljeća tripolitanski gusari zimi održavaju lađe za gusarenje, a galije naoružavaju tek ljeti1H1. Livornske portatc pružaju nam malo podataka o tim opsežnim problemima. Osim toga, njihova je slabost u tome što nam daju samo ulaske u luku. Dobar dio prometa nam izmiče, i to promet na izlasku iz luke. Ništa više sreće nećemo imati ni s popisom plovidbi njemačkih hodočasnika u Svetu zemlju, s polaskom iz Venecije, između 1507. i 1608. godine, ukupno tridesetak plovidbi opisanih u dragocjenoj i eruditskoj Rohrichtovoj zbirci102. Međutim, tu se radi o plovidbama koje se međusobno dadu uspoređivati lijekom čitavog 16. stoljeća. Polazak hodočasnika bio bi u lipnju ili srpnju, usred lijepog godišnjeg doba: na dvadesetčetiri precizna slučaja, jedan polazak je u svibnju (20. svibnja); u lipnju ih je deset; u srpnju jedanaest; u kolovozu jedan i u rujnu jedan. U Jaffu ili u sirijski Tripoli često bi se dolazilo u srpnju ili kolovozu. Od dvadeset tri slučaja, na lipanj otpada jedan, na srpanj sedam, na kolovoz jedanaest, na rujan deset, na listopad jedan, na studeni ni jedan i na prosinac jedan. Od obale do Jeruzalema i natrag, računajući i dva-tri dana u Jeruzalemu, hodočašće se obavlja veoma brzo i traje između tri ijedna i jednog mjeseca. A hodočasnici se uglavnom vraćaju brodom koji ih je i dovezao. Polasci iz Jaffe, Beiruta ili sirijskog Tripolija vrše se poglavito u kolovozu (od dvanaest slučajeva na lipanj otpada jedan, na kolovoz šest, na rujan dva, na listopad tri). Obično tijekom prosinca hodočasnici ponovno kreću istim putem iz Venecije (od trinaest slučaje­ va na studeni otpada četiri, na prosinac sedam, na siječanj jedan i na veljaču jedan). 283

U D I O SR ED IN E

Od lih nekoliko brojki zatražit ćemo dosta vrijednu usporedbu između trajanja ljetnih i zimskih plovidbi i povratnih putovanja* Odnos između povratnih putovanja gotovo je jedan naprama dva. Je li 10 samo zbog godišnjih doba? Ili pak postoji nekakva teškoća uzrokovana prom jenom smjera i u vezi je s vjetrom? Ovo je posljednje tumačenje malo vjerojatno. Ako pažljivo razmotrimo, naime, brojku od 73 dana koju donosim o za godinu 1587, vidjet ćemo da ona odgovara putu tamo, a ne i putu natrag, i to pri plovidbi koja se nije obavila ljeti: brod koji je iz Venecije isplovio 29. rujna 1587. godine u Tripoli stiže tek 11. prosinca lH\ Ne treba mnogo zahtijevati od oskudne statistike koja prethodi: njom se barem utvrđuje da su zimske plovidbe sporije od plovidbi ljetnog semestra. Ovdje brojke odgovaraju hipotezama i zapažanjima suvremenika. Da bismo bili što sigurniji, sastavili smo i posljednju tablicu u kojoj smo sačuvali samo povratne plovidbe koje su se obavljale istim ili po svoj prilici istim brodovima. T rajanje

plovidbi

ODLASCI 1 5 0 7 .....................................................50 1 5 0 7 .................................................... 46 1 5 1 7 ......................................................29 1520 ................................... 72 1521 ..................................... 4 3 1523 ................................................... 4 9 1 5 2 3 .................................................... 57 1546......................................................39 1549.................................................... 33 1551 ..................................................... 35 1 5 5 6 .................................................... 40 1561 ..................................................... 47 1561 ..................................................... 62 1 5 6 3 ................................................... 26 1 5 6 5 ....................................................40 1 5 6 5 ................................................... 38 1583 .................................................. 26 1 5 8 7 ................................................... 40 1604 .................................................. 49 1 6 0 8 ................................................... 44

Prosječno: 43 dana, zaokruženo.

284

Venecija — sveta zemlja POVRATCI 1 5 0 7 ............................................ 86 1507 ....................................... 152 1 5 1 9 ................................................ 79 1521................................................. 92 1523 ............................................... 101 (18 dana u pristaništu na Cipru) 1 5 2 3 ................................................ 90 (Polazak se računa od Jeruzalem a) .. 80 1527 .. 79 1553. 112 1561 118 1581 • 73 1587 . 65 1608 Prosječno: 93 dana

F izičko je d in stv o : k lim a i p o v ije s t

TRAJAN)П PLOVIDBI OBAVIJANIM ISTIM BRODOVIMA NA ODLASKU I NA POVRATKU

ODLASCI И ( Г ................................ ...........................5 0 d a n a 1 5 1 ^ ................................ ...........................2 9 — 1521

................................ .......................... 4 3 —

1 5 2 3 ................................ ...........................4 9 — 1 5 2 3 ................................ ...........................5 7 — 1 6 0 8 ................................ .......................... 4 4 — P r o s j e c i ..................................................... 4 5 —

POVRATCI 86 dana 79 — 92 — 101 — 90 — 65 — 85,5 dana

ODNOS P/O 1,72 2,70 2,10 2.06 1,57 1.47 1,90

Rozlika u Irajanju plovidbe na odlosku i povrolku golovo je išla kao u prethodnim prosjecima M3 i 93).

Determ inizam i ekonom ski život Prilično je očito da ti proračuni, preuzeti iz prvog izdanja ove knjige, slabo ograničavaju postavljene probleme. Od tog vremena obja­ snio sam slučaj livornskih portata, ali one nisu ništa pridonijele raspra­ vi’«'. Sumnjam da se studija o lučkim zapisnicima za koje znamo da postoje — u Barceloni gdje pripadaju teško pristupačnom arhivu, u Dubrovniku gdje su podaci svrstani i lako pristupačni tek od 15631BS, i u Genovi gdje velika količina obeshrabruje istraživača186— sumnjam da se takva studija sustavno izlaže opasnosti da ode predaleko. Naprotiv, rada se dobar ili loš dojam, a vjerojatno dobar, da je determinizam godišnjih doba očigledan kad se radi o seoskom životu, a beskrajno je osujećen samovoljnim životom ljudi i nadasve gradova. Zima je na moru zapreka, ali barke je svladavaju u malim etapama, a veliki jedrenjaci plovidbom po pučini, pa čak u slučaju opasnosti mogu se s broda baciti bale vune ili bačve s pšenicom, te kadšto znaju juriti po valovima a sembianza di veloci delfini19’1. Zima je u planinama zapreka, posebno u Alpama, no vidjeli smo da je redovito svladavaju. O povučenom životu zimi, nepobitnih dokaza ima mnogo. Možda je najneobičniji život napuljskih banaka koje redovito investiraju zimi novac ulagača u »rente«, dok ga ljeti upotrebljavaju za kupnju važnih poljoprivrednih proizvoda u kraljevstvu i za špekulaciju koju ti proizvo­ di dopuštaju188 Mađutim, zima je važno godišnje doba domaćih radova 285

U D I O SRUDINT

22

—

K r e l a n j e p o s l o v a F o n d a c o d e i T e d e s c h i u V e n e c ij i

Dukati

Prema dugovon|im a plaćenim Signoriji. O voj dokum enl, kao i slolm u drugih, ne upućuie no razlike godišnjih doba koje bi m ogle dovesli do zaključka d a kraj zime označava i kraj poslovne godine. Podsjetimo do godina u Veneciji počinje 1 . ožujko.

i obrtničkih djelatnosti. Osmi prosinca 1583- Baltasar Suarez, španjolski trgovac u Firenci. koji će po ženidbi doći u srodstvo s velikim vojvodom, žali se Simonu Ruizu, svome korespondentu u Medini del Campo, da nema dovoljno vune (upravo je bio dobio nešto malo i jeftino je prodao): » Teško mi je«, piše on, »gledali kako propadaju prilike jer je upravo sada godišnje doba kada se najviše radi u čitavoj godini, a budući da nemamo vune, svi smo u zastoju«189. Imati uspješnu zimsku pro­ izvodnju. briga je i razumnih gradskih vlasti. To isto kaže providur/lr/e clclla Lana u Firenci u listopadu 1604. godine: pošto-poto treba pomoći obrtnike »sada kada nastupaju hladnoća i duge noći i kada im je potrebna svjetlost i odjeća, osim hrane...«190. I ako se upleću tisuće iznimka: ljudski život odgovara zapovijestima sredine, ali ih on i okreće i oslobađa ih se da bi se uhvatio u druge mreže koje nam povjesničari više ili manje dobro rekonstruiraju.

3. Je li se klim a p ro m ije n ila od 16. stoljeća? H o ć e m o li se u s u d ili postaviti i p o s lje d n je p ita n je i stu p iti u o b ra n u je d n o g a v elikog p re d m e ta k rcato g č e sto n eprihvatljivim ispravam a i o s lu h n u ti d o s ta o p a s n u n o v in a rsk u litera tu ru ? Pa ipak, sve se m ijenja, čak i klim a. D anas više n itk o n e vjeruje u n e p ro m je n jiv o st e le m e n a ta fizičke geografije. 286

Fizičko jedinstvo -, klim a i povijest

Je li potrebno obratiti pažnju na neznatne varijacije — no ipak varijacije — zemljopisnih dužina? Gerhard Solle191 tvrdi da masa is­ točnih Alpa napreduje u smjeru Bavarske smiješnom brzinom (centime­ tar godišnje), ali dovoljno brzo da prouzroči, na osjetljivim mjestima, rušenja i klizanja tla, često i prave katastrofe koje spominje alpska povijest. Već su odavno pažnju zemljopisaca bile privukle historijske promjene priobalne linije na Sredozemlju. Nema sumnje, nekolicina njih zaključilo je. oslonivši se o precizne primjere, kao što je otok Delos. 0 savršenoj nepromjenjivosti te linije192. ЛН. pogledajmo, naprotiv, radove Th. Fischera, R. T. Günthera i Alfreda Philippsona. Problem koji se postavlja jest: jesmo li ili nismo svjedoci strogo lokalnih promjena? Prema znanstvenim radovima Agostina Arrigal9:S i Dine Albani19 posto­ jala su izmjenična razdoblja probijanja i popunjavanja morskih obala. Tako su se nizale, u razdobljima od petnaest godina, a da im razlog ne znamo, faze erozije i faze sedimentacije duž taorminskog primorja na istočnoj obali Sicilije. Od sredine 19. stoljeća možemo pratili (uz neko­ liko kopnenih osvajanja u obrnutom smjeru i sveukupno pogoršanje od 1900. godine) sveopće uzmicanje pred morem i to duž sjevernoafričkog primorja, kao i uz rub obala Mome Gargana ili po obrubu delte Nila. Ništa ne jamči da ovo kretanje neće jednoga lijepog dana promijenili smjer. Sve to podsjeća, umnogome, na cikličke varijacije slične onima koje Le Danois pokušava razmrsili u životu Atlantskog oceana19*5. Možda se to isto zbiva i s klimatskim činjenicama: »sve se mijenja, pa i klime«196. Ali, ako se klime mijenjaju, pogreška je često čovjekova. Negdje zbog silnih likvidiranja šumskog pokrova, a negdje zbog obusta­ ve navodnjavanja ili kultura, što zna vrlo često bili katastrofalno za suha područja197 Theobaldu Fischeru nepobitno je da klima na Siciliji posta­ je suša. računajući od vremena muslimanskog osvajanja. No je li za to odgovoran čovjek ili prirodne sile? U svom dragocjenom Povijesnom zcm ljopisuXi)i), Goetz doista govori o presušenosti površinskih izvora prije muslimanskog osvajanja: osvajač s juga vjerojatno je sa sobom donio rješenja za tu krizu vode: znalačka navodnjavanja. Dakako, današnja obimna literatura prihvaća klimatske promjene koje su se događale sve donedavno i koje se odvijaju još i danas pred našim očima. Na Arktiku se bankize povlače od 1892-1900199, dok se pustinja širi prema jugu i sjeveru Afrike200. Naprotiv, sve dojučerašnje knjige i znanstveni radovi izvodili su zaključak o nepromjenjivosti klime. Međutim, argumenti im nisu apso­ lutno uvjerljivi. Nakon Partscha201, opet se govori da Djérid, na tuniskom jugu, gotovo nije promijenio obrise, jer Nefta i Tozeur, smješteni na njegovim obalama, odgovaraju starim rimskim gradovima Thusurusu 1 Nepti. Također se tvrdi202 da su vodostaji staroga Nila usporedivi s 287

U D IO SUP.DINI-:

današnjim vodostajima. Ili pak da flora minojske Krete (po svjedočan­ stvima krelske umjetnosti) — ljiljani, zumbuli, šafrani i rumenlke — pripada današnjoj sredozemnoj flori20-'. I daše pošumljavanje borovima oko Valladolida u 16. stoljeću po prilici tumači jedino čovjekovom intervencijom20'1. Ove kao i druge tvrdnje ne dokazuju ništa presudno. Л pogotovu ne zahvaćaju problem. Pronaći u određenom trenutku prošlosti klimu koja se čini da je ista kao sadašnja, nije dokaz niti protuslovlje perio­ dičnim varijacijama klime. Pravi je problem saznati postoji li ili ne postoji periodično ponavljanje, i čini se da se sve više priklanjamo toj hipotezi. •Dostaje vjerojatna periodičnost od oko trideset godina«, zaključuje jedan dobar stručnjak u tim pitanjima205. I dodat ćemo, a da se ne računaju ostali ciklusi i meduciklusi... Tako se klima mijenja i ne mijenja; ona varira u odnosu na položaje ravnoteže za koje ništa ne jamči da se konačno i oni ne mijenjaju prateći vrlo malo nagnute kosine. Čini nam se da je upravo to vrlo važno. Fazama A i B Françoisa Simianda200, zar mi, povjesničari, ne bismo trebali jednog dana dodati faze čas suše čas vlažnije, čas toplije čas hladnije? Pogledajmo što nam o 1450. godini kaže Le Danois ili što piše Gaston Roupnel protestirajući protiv »povjesničara (koji) ne prihvaća povijesnu egzistenciju teških klimatskih perturbacija što su, u razdoblju između 13. i 15. stoljeća, preobrazile uvjete europskog života«3(r. U tome se sastoji rasprava. U vezi sa Sredozemljem, zadovoljit ćemo se s nekoliko općih obilježja i s jednom ili dvije hipoteze. Klimatska kolebanja su vjerojatna. Preostaje nam da im, dakako, označimo trajanje i smisao. U Alpama su tragovi kolebanja svakako vidljivi. Po U. Monterinu208 došlo je do sušenja i zagrijavanja planine nakon 1300. godine. Naprotiv, rashlađivanje i povećavanje vlažnosti ima za posljedicu spuštanje ledenjaka od 1600. godine. Nakon 1900. godine nastupa nova faza: Alpe se nanovo suše i cjelokupni ledenjaci se povlače, kao što nam je poznato. U Visokim Turama, današnje povlačenje otkriva visoko smještene rudnike zlata koji su se eksploatirali u rimsko doba, pa čak i srednjem vijeku209. Daleko smo od tridesetogodišnjih razdoblja koja prihvaća Emma­ nuel de Martonne. No je li ta klimatska povijest Alpa znanstveno zasnovana? Ne bismo o tome mogli donijeti odluku. Glaciolozi većinom ne vide problem s tolikom jasnoćom (uključivši i starog Walchera, Ncicbricbten von denEisbergen in Tyrol, Beč, 1773)- Osim toga, hoćemo li prihvatiti da su Alpe, osim varijacija vlastite klime, u sebe unijele i klimatske varijacije cijelog Sredozemlja, ili su možda ove druge bile povezane s onim prvima? Čini se da nas današnje vrijeme na to navodi, 288

Fizičko jedinstvo: klim a i povijest

jer se danas na Kavkazu i na Alpama ledenjaci povlače210 istodobno kako se, južno od Male Afrike, Sahara širi kao mrlja ulja... Prihvatimo li tu shemu, povijesne se posljedice dadu naslutili. Čudnovato je konstatirati da se, uz vjerojatno zagrijavanje Alpa oko 1300. godine, njemački koloni naseljavaju na vrlo velikim kosinama južno od Monte Rosa211. Isto je tako čudnovato konstatirali, u analo­ gnim uvjetima, oko 1900. i nadasve ovih posljednjih dvadeset godina iseljavanje talijanskih planinskih sela prema visinama Alpa i sjevernih Apenina, naprimjer u Apuanske Alpe i Val Venostu, gdje nastaju nova stalna sela na visini između 1500 i 2000 m, u pojasu zvanom Stavoli (abitcizioni di mezza stagione)212? 1 ako još pretpostavimo da smo na čvrstom terenu i ako je oko 1600. godine doista došlo do povećane kišovitosti i hladnoće, onda to objašnjava mrazove koji su bili katastrofalni za maslinike21\ te učestale poplave, poput onih koje su uništile žetve u Toskani 1585. i 1590; a da se ne govori o širenju močvarnih površina, dakle, o malariji. Ukratko, bili bi to mnogo teži uvjeti za ljudski život. Socijalna drama gladi, koja dominira lim stoljećem na izmaku, možda ima svoje istinske korijene čak u dosta laganoj nepravilnosti atmosferskih uvjeta. Ovo iznosimo s krajnjim oprezom, ali trebalo je kazati. U vezi s tom dramom stoljeća na izmaku ne nedostaju nam demografska ili ekonomska tumačenja. Ali ništa nam ne jamči da klima nije odigrala tom prilikom svoju ulogu i da obično nije varijabilni faktor povijesti. Teško je utvrditi. Nekoliko či­ njenica to dosta dobro pokazuje21 Mnogo je poplava bilo tijekom 16. stoljeća u rhônskom bazenu: u srpnju 1501. Rhône je poplavila Lyon; 1522, poplavljuje Ardèche; u veljači 152a, poplavili su Drač i Isère; u kolovozu 1525, Isère; u listopadu 15 i4. poplavljuje Gier, kod Viennea; u studenom 1544, poplavljuje Rhone, kod Avignona; 2. prosinca 1570, Rhône je imala, osobito kod Lvona, jednu od njastrašnijih poplava toga vremena, 1571, raste Rhône-, isto lako u listopadu 1573 (poplava Beaucairea); u rujnu 1579, raste Isère (u Grenobleu); 26. kolovoza 1580, poplava Rhone kod Avignona; lS^R. poplava Rhone (u Arlesu), voda pokriva jedan dio Donjeg Languecloca, od listopada do siječnja; 1579. poplava u Arlesu; 1580, poplava u Arlesu (govorilo se da se od pamtivijeka nije vidjela toliko nabujala Rhone); 5. siječnja 1581, poplava Rhône i Durance u Avignonu, s pogoršanjem 6. veljače; 1583, Rhone prekriva Camargue; 18. rujna 1586, rast Rhone kod Avignona; 6. studenog 1588, rast Giera i 1590, nova poplava pustoši Avignon... 'П popisi ostavljaju dojam pogoršanja na kraju stoljeća. Ali, s našeg stajališta, rhônske su poplave loše bilježenje nestalnosti sredozemne klime. Međutim, čini se da je količina padalina porasla u posljednjem 289

UDIO SRUDINU

desetljeću 16. stoljeća, ukoliko se može uzdati u svjedočenja suvreme­ nika. U svom djelu République Séquanoisc (1592), Luis Gollut dovodi u pitanje likvidiranje šumskog pokrova od strane kovača i vlastelina, pohlepnih za novim »podanicima i daćama«. I dodaje »... prije dvadesetšest godina kiše su bile češće, duže i obilnije...«215. To je istina za Dole. 1 evo nas u Aixu 1599-1600. godine. Du Haitze piše u svojoj povijesti koja je još u rukopisu216: »hladnoća i snijezi osjećahu se sve do kraja lipnja, a kiše ne biješe od tog mjeseca pa sve do prosinca. Tada nastu piše kiše u tolikoj količni da se zemlja činila poplavljanom.« A sada evo u Kalabriji, prema takozvanoj Campanellinoj narrazione-. »cd entrondo l'anno 1599, vcnnc nova, cbc in Roma prodigiosamente aveva inondato i! Tevere, e non si potettero celebrar le fešte di Natale, e in Lombardia il Po: c in Stilo (mjesto u Kalabriji) non sipoteron celebrar, la Simana Santa, gli ufficii divini p er le moite gran pioggie che aUagavano lutte le chicse...«2 r . Dođe li netko iz Ferrare, svjedok poplava Tibra21,4. ponovno se počne govoriti u planini o lim čudotvor­ nim znakovima koji najavljuju kraj svijeta... Pogotovu što ovo stoljeće svršava i što m utazione di secolo muči i najtreznije glave. Sljedeće godine, u lipnju 1601. vodene su se bujice sručile na Balkan uništavajući žetve, izazivajući katastrofalne poplave »slične«, kaže se u jednom izv­ ještaju, »poplavama rijeke Pada i velikih lombardijskih rijeka«219, takve kiše. kaže se u jednom drugom izvještaju, da se strahovalo da ne dođe do »kvarenja zraka«. To su činjenice, i što se može iz njih zaključiti? Da je sredozemna klima poslala neredovita na izmaku stoljeća. Razlika je velika između dokaza koje smo iznijeli i ovoga golemog zaključka. I to treba priznati. Cijeli dosje valja ponovno pregledati podrobnije i pružiti precizne činjenice koje bi se istraživanjem mogle pojaviti sa svih strana. Problem se i dalje postavlja, i trebalo ga je postaviti, premda nam je na sadašnjem stupnju naše spoznaje posve nemoguće ga riješiti. Uostalom, povje­ sničari nisu jedini koji ga mogu riješiti. Kad bi naši napori utvrdili da i oni imaju u ovom slučaju svoju riječ i odgovornost, naš trud ne bi bilo uzaludan.

D opunska bilješka Ništa nisam promijenio u sadržaju prethodnog paragrafa koji me je 19-17. godine stajao nekoliko žestokih rasprava. Čitatelj će se začudili što su me neki smatrali presmionim. U jednom novijem članku (1958), Gustav Utterstrom220 ljubazan je pa me retrospektivno smatra bojaž­ ljivim. Tako je to s istraživanjem i posljednji bih se na to požalio. 290

Fizičko jedinstvo: klim a i povijest

Bitno je d;i se već petnaest godina istraživanje u vezi s tim presud­ nim problemima nastavlja. Malo ih je takvog značenja. Varijacijama klime, volja koja je izvan ljudi potvrđuje svoju ulogu i traži svoj udio u našim najobičnijim tumačenjima. A te varijacije danas su izvan svake sumnje. Na laganom putu koji je skiciralo moje prvo istraživanje — zbirka opisnih pojedinosti — upotpunio sam podatke. Oni se prije svega odnose na naglašene surovosti potkraj stoljeća: neprestane kiše, katastrolalne poplave, oštre i neuobičajene hladnoće. Ljetopis Luisa Cabrcre ele Cordoba bilježi za zimu 1602-1603. da su »hladnoća i mrazovi bili toliko učestali te zime u cijeloj Španjolskoj, da se ne može navesti kao iznimka ni jedno mjesto gdje se nije žalilo na surovost vremena. Čak iz Seville i primorskih gradova, osobito iz Seville, pišu kako se Gaudalquivir smrznuo. što je dotad bilo neviđeno. Kolika je razlika prema posljed­ njim godinama, kada se nigdje nije osjetila zima...«221. U Valenciji222 mrazovi se redaju: 1589, 1592, 1594, 1600. i 1604. godine. U vezi s neprestanim kišama, poplavama, sniježnim padalinama i vizijama o svršetku svijeta, svjedočanstva su brojna za cijelo Sredozemlje i za godine s kraja 16. stoljeća i brojne godine sljedećeg stoljeća. Noviji znanstveni rad Hnimanuela Le Roy Ladurieja ističe analogne činjenice: Rhone potpuno mrzne, tako da može podnijeti mazge, topove i teretne dvokolicc 1590, 1595, 1603. i možda 1608, 1616. i 1624. godine. More je u Marseillcu zaleđeno 1595, i 1638. godine »voda se smrzava oko galija...« Niz smrzavanja maslinika u Languedocu ponavlja se: 1565, 1569. 1571, 1573, 1587, 1595, 1615, 1624 22-4... »Ta ubojstva maslina obeshrabruju vlasnike plantaža«22 ' u Languedocu i nesumnjivo drugdje. Čini se pouzdanim da je između kraja 16. stoljeća i početkom 17. bilo hladnije nego ranije. Palo je i više kiše. Od 1590. i 1601. godine, bilježi jedan povjesničar u vezi s Languedocom, »kasni i dugotrajni snjegovi u proljeće, velike hladnoće u lijepom godišnjem dobu te jake kiše na Sredozemlju, popraćene gladu i poznatim »spuštanjem« sjeverne pšenice na Unutraš­ nje more«224. Naprotiv, između 1602. i 1612. godine pa i kasnije, nastupio je »nekakav val vrućine i svjetlosti«226, suše su se povratile ili barem slaba raspodjela kiša. Koliko izrečenih molitvi za kišu u Valladolidu: 1607, 1617 i 1627. godine227; u Valenciji, u studenom 1615, bavia molts mesos que nonploguia; u listopadu i studenom 161715', ио caigct un solo cbctparron. Nismo odveć sigurni, nakon Ignadja Olagiie da je Španjolska tada bila žrtvom dugotrajne suše koja je pripremila njeno opadanje229. Ali, da je krajolik Manche bio zeleniji u Cervantesovo doba nego što je to bio kasnije, vrlo je moguće2^0. 291

UDIO SKI-DINH

Mehanizam kiše u Europi (uključivši i Sredozemlje), ovisi o puto­ vima kojima idu atlantske depresije, bilo na sjeveru preko La Mđnchea, Sjevernoga mora i Baltika (cijele godine), bilo na jugu preko Unutraš­ njeg mora, od jesenskog do proljetnog ekvinocija. Prema Gustavu Uticrsiromu, u 16. stoljeću, ovo su dvostruko kruženje na sjeveru ometale jake hladnoće, dakle, trajnost anliciklonalnih zona i teškog zraka. Budući da je sjeverni put bio zapriječen, sredozemni bi put, kompenzacijom morao biti otvoreniji nego obično. Ali zbog čega bi se jedan put otvorio dok bi se drugi upola zatvorio? I koliko traju ta kolebanja, ako kolebanja uopće ima? To su pojedinosti i kratkotrajna tumačenja. Nova istraživanja idu mnogo dalje i pokoravaju se dvjema razumnim tendencijama; načiniti duge serije predznakova i proširiti okvir tumačenja na cjelokupnost, ne samo Sredozemlja, već Sredozemlja i Europe, ili još bolje, cijeloga svijeta. U ovom izlaganju oslanjam se na uzorne radove dr. P. Shove231 u Engleskoj, radove zemljopisca Pierrea Pédelabordea232 i povjesničara Emmanucla Le Roy Ladurieja233. Proširiti podatke sistematizirajući ih i grupirajući po unaprijed utvrđenim mrežama — da se svaka opisna pojedinost um etne na svoje mjesto: vlažnost, suša, hladnoća i toplina, ovisno o godišnjim dobima i godinama — znači prijeći sa slikovitog na neku vrstu kvantitativne bilance. Nadalje, izdvojiti serije analognih uzgrednih događanja: datu­ me berbi grožđa, datume dolazaka na tržište prvog novog ulja, prve pšenice, pivog kukuruza, podatke o sječi drveća, tokovima rijeka, o cvjetanjima, prvom ledu nekog jezera, o prvoj ili posljednjoj bankizi na Baltiku, napredovanja i uzmicanja ledenjaka, varijacija razine Sredozem­ noga mora — znači rekonstituirati kronologije koje utvrđuju duge ili kratke varijacije klime. IJ drugom postupku treba uokviriti probleme i zapisivanja unutar hipoteza i konstatacija cjeline. Hipoteza o Jet Streamu možda će imati sudbinu ostalih općih tumačenja: svoju ulogu igrat će kraće ili duže vrijeme. Oko naše sjeverne polutke, jedna stalna struja, zračni prsten u kretanju promjenjive brzine vrtio bi se na 20 ili 30 km nadmorske visine iznad zemljine površine. Ako pojača brzinu, rasteže se i propada u sferu kao šešir koji se raširio na glavi; ako uspori brzinu, stvara meandre i uvlači se u sjeverni pol. Stoga, ako su nam zapažanja točna, Jet Stream je vjerojatno ubrzala kretanje potkraj 16. stoljeća i približivši se Ekvato­ ru, dakle i Sredozemlju, sa sobom je povukla prema jugu kišu i hlad­ noću. Dakako, sve bi se dokazalo iz naših hipoteza kad bi slijed konsta­ tacija bio bez pogreške, a to nitko ne jamči. Prema prihvaćenim izrazima iz aktualnih rasprava, sa sredinom 16. stoljeća — nešto ranije ili kasnije. 292

Fizičko jedinstvo -, klim a i povijest

počelo bi ono šio smo, po dr. Shoveu, nazvali »malo ledeno doba« i koje će potrajati cijelo stoljeće Louisa XTV. Neriješena pitanja ostaju važna. Jesmo li u prisutnosti jedne duge faze? Tada bismo, u 16. stoljeću, bili u dugom periodu prekomjernog povećanja hladnoće i kiše. Upozoravam na zanimljivo zapažanje, koje­ mu ne pripisujem nikakvu dokaznu snagu, o razini commune u Veneciji, naime o prosječnoj razini vode koja označuje crnom crtom temelje kuća duž kanala. U jednoj se ispravi smatra da se ta razina redovito podizala počevši od 1560. godine i nastavila se iduća tri stoljeća241'. Ako je to zapažanje točno — a zahtijevamo dokaze i pouzdanost — preostalo bi nam da saznamo je li ili nije vodena površina venecijanske lagune u ovisnosti jedino o atmosferskim padalinama, a ne i o lokalnim slučajno­ stima. Ipak, ovo svjedočanstvo treba zapamtiti. Jedno drugo pitanje ostaje neriješno: eventualni utjecaj malog ledenog doba na život Europe i Sredozemlja. Hoće li se povjesničar riješili niza problema koji se odnose na poljoprivredni život, opće zdravlje ili promet, da bi ih upisao u ovu novu rubriku? Razumnost bi nalagala da se u tim područjima provedu velika kolektivna istraživanja koja nam još nedostaju. Nećemo kazati unaprijed, kao što bi bilo izazovno da već sada dijagnosticiramo: potkraj 16. stoljeća bilo je više uzgoja stoke a manje pšenice! Hladnoća i kiša, uporno pohodeći Sredo­ zemlje. poremetile su stanovita udešavanja, ali u omjerima koji nam zasad izmiču. A čovjek snosi svoje nepobitne odgovornosti, domet kojih treba još utvrditi. Stoga, progresivno zakašnjenje berbe grožđa upravo je njegova činjenica, jer je htio postići kasne berbe zbog većeg alkohol­ nog stupnja, kao što je dokazao Emmanuel Le Roy Ladurie2^. Očito je — a to je znatan napredak na ovom području — da je povijest klime jedna u odnosu na sjevernu hemisferu. Da je slučaj Sredozemlja povezan sa sveukupnim problemima na toj istoj razini: današnje povlačenje ledenjaka na Aljasci, koji vraćaju, pred našim očima, stare šume zdrobljene njihovim nekadašnjim širenjem, slijed točnih datuma cvjetanja trešanja u Tokiju (svako je cvjetanje obilježeno obrednim slavljem), koncentrični slojevi drveća u Kaliforniji, sva ta »zbivanja«, i još mnoga druga, međusobno su povezana jedinstvenom poviješću klime. Bilo da se radi ili ne o Jet Strcamu, postoji jedno jedinstvo, jedan dirigent. Svuda je »prvo« 16. stoljeće favorizirala klima, i svuda je »drugo« 16. stoljeće trpjelo od atmosferskih poremećaja.

293

N a p o m e n e u z p o g la v lje 4 1 Paul VALERY, »Réflexions sur l'acier-, u: Acier, 1930, br. 1. 2 Emmanuel de MARTONNE, Géographie Universelle, sv. VI, 1, 1942, srr. 317 »... nije dali Sredozemlja taj koji Provansi daje njezino nebo-, 3 Voyage d'Égypte, 1935, str. 43. •i Un été dans le Sahara, 1900, str. 3. 5 BALDINUCC1, Giomale di ricordi, 24. siječnja 1651, Marciana, liai., VI, XC1V. 6 Recueil des Gazettes, godina 1650, str. 1557, Napulj, 2. studenoga 1650. 7 A.d.S. Venecija, Cronaca vcneia, Đrera 51, 10. studenog 1443. 8 Marciana, Cronaca savina, 1° 372, 18. prosinca 1600; iste neprestane kiše (per tre niesi continui) za Božića 1598, ibid., Г 371 i 371 v°. 9 Pierre MAR'I'YR, op. cit., str. 53, bilješka. 10 Annuaire du monde musulman, 1925, str. 8. 11 H. de MARTONNE, op. cit., str. 296. 12 Ernest LAVISSE, »Sur les galères du Roi-, u: Revue de Paris, studenog 1897. 13 Vue générale de la Méditerranée, 1943, str. 64-65. 14 Iæo LARGUIER, »Le Gard et les Basses Cćvennes«, u .Maisons et villages de France, op. cit., 1, 1943. 15 Op. cit., str. 183-Za pokrajinu Volterra, Paul BOURGET, Sensations d'Italie, 1902, str. 5. 16 Grof de ROCHECHOUART, Souvenirs sur la Révolution, l'Empire et ta Restaura­ tion, 1889, str. 110: vinova loza Madeire i Španjolske aklimatizirana na Krimu. 17 Jules SION, La France méditerranéenne, 1929. str. 77. 18 J. i J. THARAUD, Marrakech ou les seigneurs de l'Atlas, 1929, str. 13519 A. SIEGFRIED, op. cit., str. 148, 326. 20 BEI.ON DU MANS, op. cit., str. 131. 21 A.d.S., Napulj, Sommaria Consultationum, 2 P 223, 2. listopada 1567. Prethodnih godina dobivalo se iz Napuljskog kraljevstva svake godine: vini latini 23.667 bust i, vini grccchi, dulci et Mangiaguera 2.319 busti. 22 »Sličnost klima... pogoduje prodiranju, vodi navike«, P. VIDAL DE LA BLACHE, op. cit., str. 11323 A. RADET, Alexandre le Grand, 1931, sir. 139. 24 Alonso VAZQUEZ, Los sucesos de Flandes..., L. P. GACHARD, Les Bibliothèques do Madrid..., Bruxelles, 1875, sir. 459, navodi ga L. PFANDL,/