Medicinska sociologija

Medicinska sociologija: predmet podrijetlo i razvoj

•

•

•

•

•

• •

• •

•

•

• •

Kao akademka disciplina, sociologija se bavi istraživanjem društvenih uzroka i posljedica ljudskog ponašanja. Iz stoga slijedi da se medicinska sociologija bavi društvenim uzrocima i posljedicama zdravlja i bolesti. Medicinski sociolozi izučavaju društvene aspekte zdravlja i bolesti, društvene funkcije zdravstvenih organizacija i institucija, odnose sustava zdravstvene zaštite i drugih društvenih sustava, društveno ponašanje zdravstvenih radnika i korisnika zdravstvene zaštite te obrasce zdravstvenih službi. Navedena definicija je jedna iz niza definicija medicinske sociologije. Kao specijalizacija medicinska sociologija obuhvada posebna znanja prema kojima zdravlje i bolest smješta u društveni, kulturalni i bihevioralni kontekst. Premet medicinske sociologije u sebe uključuje opisivanje, objašnjavanje i teorije o distribuciji bolesti među različitim populacijskim skupinama; ponašanja koje poduzimaju pojedinci kako bi održali i poboljšali zdravlje, podnosili bolest, nesposobnost i invalidnost; stavove i uvjerenja o zdravlju, bolesti, o davateljima medicinske zaštite i medicinskim organizacijama; medicinska zanimanja i profesije, financiranje i pružanje medicinskih usluga; medicinu kao društvenu instituciju i njezin odnos prema drugim društvenim institucijama; kulturne vrijednosti i društvenu odgovornost prema zdravlju, bolesti te ulogu društvenih čimbenika u etiologiji bolesti, osobito funkcionalnih i emocionalnih poremedaja. Tek nakon Parsonsova djela Društveni sustav iz 1951. godine sociolozi su shvatili medicinu kao dio suvremenog sustava, a zdravstvenu kulturu kao dio suvremene opde kulture. Povijest medicinske sociologije može se podijeliti na pretpovijesno razdoblje (do 50ih godina prošlog stoljeda) i povijesno znanstveno razdoblje (od 1950. do danas). Glavne teorijske koncepte i teorije u medicinskoj sociologiji razvili su od 40-ih do 80ih godina 20. stoljeda opdi sociolozi Parsons, Becker , Goffman ,Scheff, Merton,Coser,Homans,Strauss. Ovi koncepti i teorije nastali su na osnovi prilagodbi klasičnih sociologijskih teorijskih koncepata Webera, Marxa, Durkheima , Meada, Cooleya, Simella i drugih. Dolazak sociologa u područje medicine i javnog zdravstva nije bio nekonfliktan i bezbolan. Njihovo područje mogudeg interesa pokrivali su socijalni medicinari koji su uživali dvostruko dobar glas najboljih “društvenjaka” među liječnicima i najboljih “doktora” među društvenjacima. Odnosom između zdravlja i bolesti , na jednoj strani te prirodnog i sociokulturnog okruženja, na drugoj pored medicinske sociologije bave se još medicinska antropologija i medicinska epidemiologija. Razlika između medicinske antropologije i medicinske sociologije je u tome što antropolog sagledava probleme i podatke u kulturnome kontekstu, a sociolog ih vidi u društvenome. Antropolog započinje svoje istraživanje pitajudi se o etničkoj i kulturnom pripadnosti određenih ljudi, o njihovim vjerovanjima i praksama, njihovim vrijednostima. Sociolog najprije razmišlja o društvenim i klasnim razlikama, o ekonomskoj razini i životnom standardu, o ulozi i statusu, profesiji, o zavisnim i ne zavisnim varijablama.

• •

• •

•

•

•

•

•

• •

•

•

Na primjer u odnosu liječnika i bolesnika sociolog se zanima statusnim razlikama, ulogom bolesnika i možda bolešdu kao oblikom devijantnosti. Antropolog više gleda na kulturne nego na socijalne razlike kao na one koje dijele liječnika i bolesnika, on naglašava problem komunikacije i percepcije, te probleme različitih očekivanja što izviru iz drukčijeg kulturnog nasljeđa . Konačno razliku između medicinske sociologije i javnog zdravstva prepoznat demo preko definicije javnog zdravstva. Javno zdravstvo može se odrediti kao znanost koja se bavi zaštitom i poboljšanjem zdravlja kroz organizirani napor zajednice. Javno-zdravstvene djelatnosti teže su dostupne i manje djelotvorne kada se poduzimaju na individualnoj osnovici. Može se zaključiti da su predmeti interesa medicinske sociologije, antropologije, epidemiologije i javnog zdravstva u dobroj mjeri komplementarni, a da je praksa profesionalne konkurencije koja polazi od komplementarnosti uvijek korisna i produktivna. Kada je riječ o razlici između epidemiologije i medicinske sociologije najbolje demo razliku uočiti ako istaknemo dobro poznatu službenu američku definiciju epidemiologije. Epidemiologija je “istraživanje naravi, uzroka, kontrole i determinanti učestalosti i rasporeda bolesti i nesposobnosti u ljudskim zajednicama. To uključuje obilježavanje distribucije zdravstvenog stanja bolesti i drugih zdravstvenih problema prema dobi, spolu, zemljopisnom rasporedu; objašnjenje distribucije neke bolesti ili zdravstvenoga problema s obzirom na njezine uzročne činitelje, te procjenjivanje i objašnjavanje utjecaja kontrolnih mjera, kliničke intervencije i zdravstvene službe na bolesti i druge probleme”. Medicinska sociologija u literaturi se naziva različito: zdravstvena sociologija, sociologija zdravlja i bolesti, sociologija primijenjena na zdravstvo, sociologija u medicini itd. U okviru relevantne literature pojam medicinska sociologija najviše se koristi. Povijest čovjekova odnosa prema zdravlju i bolesti može se reducirati na usporedno istraživanje specifičnih uloga triju osnovnih subjekata promicanja i zaštite zdravlja: pojedinca, medicine i države (vladara).

NORMALNO I PATOLOŠKO U medicini je pojam normalnog marginalna znanstvena kategorija, a u medicinskim rječnicima ovom pojmu ne posveduje se prevelika pažnja. Normalno se definira vrlo jednostavno (normalis od norma, pravilo) je ono što je u skladu s pravilom ili normalno je ono što predstavlja prosjek ili mjernu jedinicu (modul), ili normalno je ono što se podudara sa standardnim, regularnim, uobičajenim, tipičnim (npr. normalna temperatura ljudskog tijela). Latinska riječ norma predstavlja etimološku osnovu pojmova norma i normalan a prvotni korijen ima u grčkoj riječi ortos. Otuda izviru i socijalni odnosno medicinski pojmovi ortografija, ortopedija, ortologija, ortodoksija itd. Medicinski pojam normalnoga ne postoji izdvojeno izvan sociokulturnih normi u kojima je nastao. Ovaj pojam je značajan i u prirodnim, primijenjenim, socijalnim i bihevioralnim znanostima.

•

“Medicinska normalnost” ne može se uspostaviti bez uporabe fizikalnih, kemijskih, bioloških, statističkih pravnih normativa.

Da bi se utvrdila mentalna normalnost potrebni su i socijalni i pravni nalazi. Zbog toga se pojam normalnosti razdvaja na nekoliko izvornih pojmova koje klasificiramo kao: a) biološku normalnost, b) fiziološku normalnost, c) antropološku normalnost, d) socijalnopsihološku normalnost i e) pravnu normativnost. • Na osnovi paradigme normalno/patološko neki autori pokušavaju definirati razliku između zdravlja i bolesti, ovdje se može izdvojiti nekoliko modela: 1) Model “odsutnosti patologije” koji bolest shvada kao prisutnost simptoma, fizioloških znakova i laboratorijske abnormalnosti. Zdrava je osoba oslobođena bola, nemodi, stresa i ostalih poremedaja. 2) Utopijski model predstavlja potpuno suprotni pol pristupa ovom problemu i polazi od teze da je samo manjina zdrava i normalna. Zdravlje je definirano kao utopijska funkcija koja se u stvarnosti pojavljuje rijetko i kojoj treba težiti poticanje pacijenata na samoaktualizaciju. Model se tretira kao humanistički i psihoanalitički. • 3) Statistički model definira normalnost kao prosječnu razinu djelovanja organizma. Nalazimo ga najčešde u psihometrijskim modelima, psihopatologiji i psihologiji. • 4) Sistemski model ističe da je normalnost funkcionalni međuodnos sustava u interakciji koji fluktuiraju zbog karakteristika svoje adaptivnosti tijekom vremena. Ovaj model ističe također mnogo različitih razina adaptacije. • Interakcije tih razina adaptacije mogu rezultirati normalnošdu ili abnormalnošdu tek u duljim odsjecima vremena. • 5) Pragmatički model polazi od jednostavne teze: ono stanja za koje osoba ne traži tretman ne smatraju se patologjiskim. • Svaki od ovih modela pokazao je slabosti u procesu razdvajanja normalnosti/zdravlja od abnormalnosti/bolesti. Npr. prisutnost lezija, biologijskih markera, porodičnih bolesti mogu biti korisni indikatori patologije, ali patologije ne mora biti prisutna u slučajevima mentalnih poremedaja. • Na teorijskoj, kliničkoj i terapijskoj razini medicinska se paradigma iskazivala kroz odgovore na sljededa pitanja: Kako učiniti normalnim homoseksualca, alkoholičara i oboljeloga od AIDS-a, dijabetičara i hemofiličara? Kako se odnositi prema čovjeku s kradom nogu i bez ruku, neurotiku, shizofreniku, čovjeku s organskim moždanim sindromima, čovjeku koji ne priznaje pravila društvenoga ponašanja? Jesu li oni normalni? S pomodu kojega modula dolazimo do usporedbi i definicija bolesnoga i zdravoga, normalnog i patološkoga, standarda, anomalije, suficijencije i insuficijencije, kompozicije i dekompozicije? • Fiziološki su korijeni normalnoga u medicini najznačajniji jer predstavljaju funkcionalne konstante te su konstante normalne ako označavaju prosječne i najčešde osobine u praksi promatranih primjera.

•

• •

Studij medicine u početku uključuje proučavanje anatomije i fiziologije normalnoga čovjeka. To se čini logičnim jer je od toga lako deducirati uzroke nekih patoloških stanja. Semantički gledano, patološko je nasuprot normalnome označeno ne toliko s a ili dis koliko s hyper ili hypo. Pokušaj da se razvojem biologije premaše empirijske granice života, i po drugim socijalno zamišljenim normama kreiraju nova bida traju ved desetljedima.

Ovo je potaklo rasprave o novim značenjima pojma normalno s obzirom na mogudnosti korištenja genetičkih intervencija, i u tom kontekstu pojam normalnoga uključuje četiri komponente: • • •

• •

•

•

•

•

•

•

•

1) Podudaranje organske stvarnosti i ideala zdravlja. 2) Prisutnost jasne određene genske strukture, funkcije i kemijskog sastava kod pojedinca kojeg označavamo normalnim. 3) Biološko-fiziološko-psihološki profil svakog pojedinca koji dobivamo tako da izračunamo prosjek svake karakteristike i krivulju distribucije te na osnovi toga individualno i tipično odstupanje. 4) Svijest i samosvijest o tome da ne postoji hendikepiranost . U medicini se razlikuju dva pojma: nenormalnost i anomalija. Pojam nenormalnog dobio je deskriptivnu funkciju a pojam anomalije normativnu. Ova dva pojma izvode se iz različitih logičko-analitičkih načela: prvi se konstituira postupkom diskriminacije a drugi uspostavljanjem hijerarhije. Normalizacija je proces povratka , organa, organizma, jedinke ili zajednice u stanje normalnosti. Uže medicinsko značenje tog pojma vezano je uz ponovno uspostavljanje bioloških i fizioloških procesa, uz pomod kliničkih i terapijskih postupaka, koji omoguduju normalno funkcioniranje organa ili tijela oboljeloga. Pojam normalizacije usko je vezan za proces resocijalizacije osoba koje su označene kao mentalno retardirane ali se ubrzo širi od opdeg pojma devijantnosti prema uporabi u čitavom zdravstvenom menadžmentu. Normalizacija je proces izjednačavanja , usklađivanja nečijega ili nekoga ponašanja s onim što služi kao norma. Normalizacija se dakle, definira kao uporaba značenja koja su kulturno normativna s namjerom da se uspostave ponašanja i osobne karakteristike koje su kulturno prihvatljive. Ideja normalizacije nastala je kao rezultat nastojanja liječnika da pacijenta oslobode oznake koju on dobiva kao nositelj određene kronične bolesti, tjelesne mane ili psihičkog oboljenja. Ideja normalizacije u medicini ima cilj neutralizirati učinke socijalne izolacije u koju osobu sa znakom bolesti stavlja etiketa koju nosi (kolokvijalno: invalid, tuberan, kriminalac, šederaš, luđak, slijepac...) Teorija normalizacije zato se razvija kao teorijska i terapijska suprotnost onome što je izraženo kroz teoriju etiketiranja koju su razvili Goffman (1961., 1964.) i Scheff (1966.). Teorija etiketiranja polazi od teze da ne postoji ponašanje koje bismo mogli definirati kao univerzalno devijantno. Ono što čini neki čin devijantnim jest kršenje određenih pravila koja govore o tome kako se neka osoba mora ponašati u određenom društvu i u određenom kontekstu.

•

• •

Nasuprot veoma opširnoj literaturi o problemima etiketiranja i patologije ponašanja označenih osoba, veoma je oskudna literatura u kojoj se obrađuju tehnike oslobađanja od etikete. Postupci normalizacije pojedinca dovode do psihičkoga olakšanja, smanjenja socijalne izolacije i distancije, i vede funkcionalne sposobnosti u obavljanju društvenih uloga. Osoba etiketirana kao normalna mora preuzeti sve obveze vlastitog uzdržavanja i funkcioniranja u društvu.

ZDRAVLJE 

 

• •

•

• • • • • • •

Svi kolegiji i udžbenici medicinske sociologije imaju u svom sadržaju temu posvedenu konceptima ili definicijama zdravlja. Jedno od najsloženijih pitanja u istraživanju zdravlja je njegovo definiranje. Stoga tu teškodu mnogi autori zaobilaze ili pak eksplicitno određuju da je zdravlje odsutnost bolesti. Neki autori tvrde da je definicija zdravlja za praktični klinički, javno-zdravstveni i istraživački rad potpuno irelevantna, a drugi tvrde da je od presudne važnosti. Zdravlje se može definirati kao fizičko i duševno blagostanje; čilost; normalnost mentalnih i fizičkih funkcija; zdravlje se razlikuje od snage; zdravlje je opdenito dobro stanje. Dakle, zdravlje je stanje organizma u kojem on optimalno funkcionira bez dokaza o bolesti ili nenormalnosti. Definiranjem zdravlja bave se različite ustanove i pojedinci: međunarodne zdravstvene organizacije (npr. Svjetska zdravstvena organizacija – SZO), zakonodavci, javno-zdravstveni radnici, ministarstva zdravlja, organizacije zdravstvenog osiguranja, poslodavci, liječničke i sestrinske udruge, sociolozi, liječnici, pacijenti. Upravo je ovo razlog što postoji veliki broj različitih definicija i shvadanja zdravlja koja često imaju različit vrijednosni i idejni sadržaj. Mogude je stoga praviti razliku između zdravlja pojedinaca i zdravstvenog stanja stanovništva, između iskustvenog i dijagnosticiranog zdravlja, te između laičkog i profesionalnog shvadanja zdravlja. Mnoštvo različitih definicija, koncepata i shvadanja zdravlja pokušati demo sistematizirati koristedi model koji polazi od sljededih dihotomija: 1) idealno-tipske nasuprot normativnim definicijama 2) bio-medicinske nasuprot socijalno-medicinskim definicijama 3) laičke nasuprot profesionalnim definicijama 4) statičke nasuprot dinamičkim definicijama 5) strukturalno-funkcionalne nasuprot adaptacijskim definicijama Pojam idealnog tipa u sociologiju je unio Max Weber. Idealni tip je misaona ili metafizička konstrukcija u kojoj su naglašeni reprezentativni dijelovi društvene stvarnosti. Ako se zdravlje pojedinca ili zajednice odredi kao apstraktno idealno stanje, koje u praksi u pravilu ne postoji i tek se kao rijetka iznimka može ostvariti, možemo redi da se tu radi o idealno-tipskoj definiciji zdravlja. Npr. definicija zapisana u Ustavu Svjetske zdravstvene organizacije (1946.) “Zdravlje je stanje potpunog tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti i iznemoglosti.”

•

• • • • • •

•

• • • • •

•

•

• • •

•

•

Elementi idealno tipskih definicija zdravlja koji se najčešde ističu kao pozitivni su: negiranje bio-medicinskog redukcionizma u shvadanju zdravlja; određenje zdravlja kao osobnog i društvenog dobra; implicitno negiranje ekskluzivnog prava liječnika na davanje konačnih procjena o stanju zdravlja. Elementi idealno-tipskih definicija zdravlja koji su predmet kritike: utopizam; statičnost – određivanje zdravlja kao stanja, a ne kao procesa; idealizam – visoko određeni kriteriji zdravlja ostavljaju “bolesnima” najvedi dio pojedinaca; rigidnost – zdravlje i bolest su apsolutne i fiksne kategorije koje se ne mogu stupnjevati (a zapravo je obrnuto). Nasuprot idealno-tipskim definicijama zdravlja stoje normativne ili relativističke definicije. Po normativnim definicijama zdravlje se shvada kao promjenjiva,dinamična, mjerljiva i kulturno određena norma ili standard, ne kao neko fokusirano stanje ved kao raspon stanja. Gotovo svatko de se složiti da su neki ljudi “dobro”, dok su drugi “loše” te da postoji razlika u stupnju do kojeg su oni koji su definirani kao bolesni stvarno nesposobni. Tako stanje savršenog zdravlja možemo shvatiti više kao ideal kojemu ljudi teže negoli kao stanje koje se nadaju ostvariti. Normativne definicije ističu istodobno postojanje mnoštva normativa: profesionalnih institucionalnih i osobnih Npr. operna pjevačica imati de sasvim različite normative o dobrom zdravlju od policajca ili modnog kreatora, drvosječe ili rudara. Za nju lagana promuklost znači veliku profesionalnu zdravstvenu prepreku, za ostale to je gotovo banalna bolest. Medicinski sociolozi smatraju kako je bio-medicinsko ili kliničko definiranje zdravlja nepotpuno. U bio-medicinskim definicijama zdravlje se najprije razumijeva kao biofizičko stanje. Tipologizaciju višedimenzionalnog zdravlja postavio je poznati medicinski sociolog Frederic Wolinsky (1981., 1988.). Njegov trodimenzionalni model definiranja zdravlja u sebe uključuje: medicinsku, psihološku i društvenu (socijalnu) dimenziju. Autor zaključuje da se kombinacijom ovih mogudnosti zdravlje pojedinca može pojaviti u osam različitih oblika: 1) zdravstveno stanje 1: NORMALNO – ovakvo zdravstveno stanje ima pojedinac čije se sve tri dimenzije zdravlja mogu ocijeniti zadovoljavajudim. 2) zdravstveno stanje 2: PESIMIST – ovu oznaku ima pojedinac koji vjeruje da je fizički ili socijalno bolestan 3) zdravstveno stanje 3: SOCIJALNO BOLESTAN – ovu oznaku ima pojedinac koji ima negativnu procjenu socijalnog stanja. Npr. Trudna neudana žena u američkom društvu. 4) zdravstveno stanje 4: HIPOHONDAR – osoba koja je zdrava u medicinskom, ali bolesna u psihološkom i socijalnom smislu. Hipohondar najčešde izabire svoj “put u bolest” i izbjegava društvene obaveze. 5)zdravstveno stanje 5: MEDICINSKI BOLESTAN – ovu oznaku imaju pojedinci koji su prema medicinskim kriterijima bolesni, a oni sebe ocjenjuju zdravim.

• • • • •

• •

•

•

6) zdravstveno stanje 6: MUČENIK – to su pojedinci koji boluju od neizlječive bolesti, ali i dalje obavljaju svoje društvene uloge i zadade. 7) zdravstveno stanje 7: OPTIMIST – osoba koja sebe drži zdravom unatoč suprotnom vrjednovanju njenog medicinskog i socijalnog stanja (najočitiji je primjer stara osoba) 8) zdravstveno stanje 8: OZBILJNO BOLESTAN – takva osoba je medicinski, psihološki i socijalno u teškom stanju Razlikujemo još iskustvene (laičke) i pozitivističke (profesionalne) definicije zdravlja. U procjeni vlastitog zdravstvenog stanja obični ljudi, medicinski laici, uključuju niz ideja o zdravlju i bolesti. Obično poželjnim zdravljem smatraju ono koje im omoguduje da postignu postavljene ciljeve. Profesionalne definicije zdravlja uvijek znače odsutnost bolesti. Analitički koncept zdravlja kao opdeg sklada, aktivistički je prihvatio pokret za promicanje zdravlja, najvažniji javno-zdravstveni pokret druge polovine dvadesetog stoljeda. Sama javno-zdravstvena filozofija na kojoj je nastao taj pokret nije ni po čemu bila izvorna ideja. Radi se o shvadanju kako je zdravlje kompleksni fenomen na koji utječu ne samo medicinski i genetički, ved i društveni, okolinski čimbenici te način ili stil života. Vedina faktora koji utječu na ljudsko zdravlje leži izvan onoga što se konvencionalno određuje kao područje odgovornosti medicinske zaštite, pa čak i zdravstvene zaštite.

BOLEST • Bolest je kao i zdravlje, apstraktan, višedimenzionalan i dinamičan biologijski, psihologijski i društveni fenomen. • Apstraktnost pojma bolesti proistječe iz činjenice što ni jedna bolest nema vlastitu, prepoznatljivu pojavnost ved se u svijesti pacijenta i profesionalca pojavljuje kao predodžbena i spoznajna apstrakcija, kojoj se naknadno određuje naziv (oznaka) dijagnoza. • Višedimenzionalnost bolesti očituje se u manifestacijama bolesti kroz: 1) Biološke promjene 2) Promjene subjektivne predodžbe pojedinca o vlastitom tijelu, životu, zdravlju i smrti 3) Promjene socijalnog identiteta i položaja uloga i ponašanja pojedinca • Uz fenomen bolesti vezuju se tri različita interesa: interes pojedinca, interes medicinskih profesionalaca i interes društva. • Subjektivni interes povezan je s paradoksalnom ljudskom prirodom koja se temelji na činjenici da su ljudi smrtni i duboko svjesni te istine, ali upravo zbog nje skloni su preferirati zdravlje u odnosu na bolest i život u odnosu na smrt. • Profesionalni interes i temeljni zadatak zdravstvenih djelatnika je uočavanje i prepoznavanje bolest, dijagnosticiranje bolesti te liječenje i rehabilitacija oboljelog. • Socijalni ili društveni interes također se vezuje uz fenomen bolesti jer bolesti su društveno disfunkcionalne pojave jer se očituju u smanjenoj ili potpunoj nesposobnosti pojedinca da obavlja poslove i zadade za koje je osposobljen i socijaliziran. • U primitivnim načinima mišljenja bolest se vidi kao nešto konkretno, stvarno, nešto što realno i nezavisno od čovjeka postoji što prodire izvana u čovjeka i bori se s ljudskim organizmom. Primitivni narodi zamišljaju bolest kao materijalni predmet, kao nematerijalnog zloduha, demona ili kao živo bide, nametnika.

•

•

• •

• •

• •

• •

U predznanstvenim konceptima bolesti bolest se često smatrala kao kazna božja za ljudske grijehe. U starih Indijanaca i Egipdana razvila se koncepcija bolesti po kojoj u bolesna čovjeka prodire materijalno živo bide najčešde crv. Bolest po primitivnom shvadanju ne mora biti samo suvišak, ulazak nečeg neprijateljskog u ljudski organizam nego može biti i nedostatak nečega, oduzimanje kojeg bitnog dijela organizma (čovjek oboli ako izgubi mnogo krvi, ako mu se izvadi neki organ ili ako mu se magičnim postupcima oduzme duša). Medicinski koncepti bolesti vezani su uz pojavu znanstvenih otkrida u medicini te uz razvoj opdih spoznaja o etiologiji i liječenju bolesti. Sredinom dvadesetog stoljeda razvijaju se i sociologijski koncepti bolesti (Parsons). Fenomene zdravlja i bolesti Parsons je analizirao kao presudne dimenzije suvremenog društva. Somatsko je zdravlje stanje optimalne sposobnosti nekog pojedinca da izvršava uloge i zadatke za koje je socijaliziran, smatra Parsons. Parsonsov socio-kulturni pristup zdravlju/bolesti doveo je do radikalne reorijentacije cijelog područja medicinske sociologije. Različiti oblici devijantnosti obično se nazivaju socijalnom patologijom. Pod taj pojam podvode se najčešde: skitnja, prostitucija, delikvencija, narkomanija, kriminal, obiteljsko nasilje, samoubojstvo, alkoholizam itd. Zbog velike složenosti suvremenih društava, pojedinačne i skupne predodžbe, norme i shvadanja o normalnom-zdravom i nenormalnom-devijantnom nisu jedinstvene. Neke društvene skupine ne prihvadaju vladajude norme o zdravlju i bolesti, normalnome i patološkome. Fenomeni homoseksualizma, uživanja lakih droga, pušenja ili pijenja alkoholnih pida tipični su primjeri razlika u shvadanju normalnoga, zdravoga, bolesnoga i patološkoga. Npr. Homoseksualizam se dugo smatrao oblik nastranog, devijantnog i bolesnog ponašanja. Danas se u vedini suvremenih zemalja smatra normalnim ponašanjem i nije predmetom socijalne kontrole bilo koje institucije. Za shvadanje bolesti kao devijantnosti posebnu važnost imaju anomijska, funkcionalistička i simboličko-interakcijska teorija.

DUŠEVNE BOLESTI I/ILI DUŠEVNI POREMEDAJI • Pojmovi duševno zdravlje i duševna bolest nisu termini jednostavni za definiranje. Kada je riječ o pojmu duševna bolest i duševni poremedaj mogu se izdvojiti sljededa određenja: duševni poremedaj i to psihotični poremedaj predstavlja prekid odnosa između “ja” i realnosti pri čemu “ja” biva prepušteno nesvjesnom, a zatim sumanutoj rekonstrukciji jedne realnosti koja je prilagođena nesvjesnom. • Neki autori poput Petrovida ističu da se danas pod duševnim bolestima podrazumijevaju samo psihoze, a isključuju duševne zaostalosti, poremedaj ličnosti, neuroze i toksikomanije. • Svjetska zdravstvena organizacija je 1948. godine izradila Međunarodnu klasifikaciju bolesti, povreda i uzroka smrti. Ova klasifikacija do danas je pretrpjela deset revizija. U posljednjoj desetoj reviziji iz 1992. godine (peto poglavlje) svi duševni poremedaji klasificirani su u deset velikih dijagnostičkih skupina: 1) organski i simptomatski duševni poremedaji; 2) duševni poremedaj i poremedaji ponašanja zbog uporabe psihoaktivnih tvari; 3) shizofrenija i sumanuti poremedaji; 4) afektivni poremedaji i poremedaji raspoloženja; 5) neurotski poremedaji, poremedaji izazvani stresom i somatoformni

6) bihevioralni poremedaji povezani s fiziološkim i fizikalnim faktorima; 7) poremedaji ličnosti i ponašanja odraslih; 8) duševna zaostalost; 9) razvojni poremedaji; 10) duševni poremedaji djece i adolescenata. • U analizi osnovnih teorijskih modela pojmovi duševna bolest, duševni poremedaj, duševna smetnja i duševno oboljenje koriste se u sinonimnom značenju. • Brojni biološki, psihološki i socijalni faktori u složenim interakcijama uzrokuju duševni poremedaj. • Iz ove skupine, bio-psiho-socijalne, teško je ili nemogude s velikom sigurnošdu izdvojiti faktor koji je u nastanku duševnih poremedaja presudan. • Dominantni modeli duševnog poremedaja/bolesti su: medicinski model, psihoanalitički model, bihevioristički model, sociodinamički model i sociologijski. • Medicinski model nastao je u okviru moderne znanstvene medicine u 19. stoljedu. Prema ovom modelu duševna bolest u osnovi je isto što i somatska bolest, s tom razlikom što ona pogađa mozak i očituje se putem mentalnih, a ne tjelesnih simptoma. Uzrok duševnog oboljenja je virus, bakterija, nasljeđe, mehaničko moždano oštedenje, metabolički poremedaji koji pogađaju moždano tkivo koji se manifestiraju u obliku duševnih smetnji. • Psihoanalitički model zasniva se na tezi da psihijatrijski simptomi ponajviše neuroze, nisu posljedica oštedenja mozga, ved traumatski emocionalnih događanja potisnutih u podsvijest. Ovaj model izravno počiva na radu Sigmunda Freuda (1856.- 1936.) i njegovih učenika Adlera i Junga. • Prema Freudu psihički poremedaji nisu nužno psihički uvjetovani, oni su zapravo pokušaji ličnosti da riješi psihičke konflikte. Psihički konflikti proizlaze iz nagona koji pripadaju području nesvjesnog. Freud zastupa tezu da je svjesno samo mali, tanki sloj koji počiva na području nesvjesnog. • U drugoj fazi svoga rada Freud ličnost tumači kao strukturu koja je sastavljena od triju interakcijskih • komponenti : ida, ega i superega. • Ono (lat. id) izvor je cjelokupne psihičke energije koja upravlja čovjekovim životom (libido). • Ja (lat. ego) svjesni dio ličnosti koji funkcionira na principu realiteta. Ima funkciju da kontrolira i obuzdava nagone i da pronalazi načine kako da se ti nagoni zadovolje u okviru realnih mogudnosti i situacije u kojoj se čovjek nalazi. • Nad-ja (lat. superego) je moralni dio ličnosti ili savjest. Čine ga norme, pravila ponašanja, vrijednosti koje je osoba u procesu socijalizacije usvojila kao svoje. • Tako struktura ličnosti predstavlja integraciju: bioloških (id), psiholoških (ego) i socijalnih (superego) komponenti koje su u stalnoj interakciji, nerijetko i u konfliktu. • Ego je krhki entitet koji se nalazi između dvije sile. Tragajudi za modusima zadovoljenja nagona koji nede povrijediti barijere koje postavlja superego, ego razvija obrambene mehanizme poput: racionalizacije, potiskivanja, poricanja, projekcije, represije itd. • Freudovoj teoriji danas ne manjka ni sljedbenika, ali ni protivnika i teško je redi kojih je više.

•

•

•

•

• •

•

• • •

•

•

•

•

•

Freudovoj teoriji najčešde se zamjera: prenaglašavanje važnosti seksualiteta (libida), ranog djetinjstva, precjenjivanje emocionalnog i podcjenjivanje misaonog u razvoju ličnosti, biologizam i empirijska neprovjerljivost postavljenih hipo(teza). U Freudove zasluge ubraja se: otkride nesvjesnog i dinamika nesvjesnog, otkride različitih obrambenih mehanizama, otkride transfera u tehnici psihoanalize, prinos razvoju brojnih psiho-terapijskih metoda i tehnika i prinos tumačenju fenomena kulture. Prema sociodinamičkom modelu duševni poremedaj nije znak organske alteracije, niti kvara smještenog unutar psihe, ved je to znak ili oblik disfunkcionalne komunikacije koja se uspostavlja i traje u mreži konkretnih interpersonalnih odnosa. Duševni je poremedaj je oblik ponašanja koje je uvjetovano i podržavano u grupi, stoga ga je nemogude razumjeti izvan konteksta komunikacije i interakcije koja postoji u konkretnoj mikrosocijalnoj sredini. Duševni poremedaj je uvijek samo dio određene strukture međuljudskih odnosa. Terapijska praksa koja proizlazi iz ovog modela zasniva se na različitim socioterapijskim pristupima čiji je cilj što potpunija socijalna reintegracija duševno poremedenoga čovjeka pomodu socioterapijski postupaka u užem i širem smislu. Bihevioristički model počiva ne premisi prema kojoj je ljudsko- iz čega se izvodi zaključak da je duševni poremedaj samo oblik pogrešno naučenog ponašanja koje procesom učenja može biti modificirano. Bihevioristi uzimaju u obzir samo jednu dimenziju čovjekove dimenzije-ponašanje, dok se organska i psihička dimenzija zanemaruju. Na biheviorističkoj konceptualnoj matrici izrasle su brojne biheviorističke terapijske metode ili tzv. tehnike promjene ponašanja. Sociologijksi pristup u tumačenju fenomena duševnog poremedaja odvija se u kontekstu fenomena devijantnosti. Sociološki, devijantno je svako ponašanje koje odstupa od društveno očekivanog ponašanja. Devijantnost je kulturno determinirana, a kulture se razlikuju od društva do društva mijenjajudi se tijekom vremena . Stoga kriterij temeljen koji se neko ponašanje definira duševno poremedenim relativni su i kulturno determinirani. Među socijalnim interakcionistima Scheff jedan je od najznačajnijih predstavnika teorije etiketiranja kao polaznu točku svoje konceptualizacije postavlja ponašanje koje naziva kršenjem rezidualnih pravila. Naime u svakom društvu postoji niz različitih pravila čije se kršenje različito označava i različito sankcionira. Čovjek koji ubije smatra se ubojicom, onaj tko krade lopovom. Međutim, postoji jedan reziduum različitih pravila za čije kršenje ni jedna kultura nema preciznu oznaku. Riječ je o nepisanim pravilima pristojnosti i normalnosti čije se poštivanje samo po sebi podrazumijeva. Onaj tko prekrši tu vrstu pravila biti de etiketiran kao devijant, odnosno duševno poremeden, jer je kršenje rezidualnih pravila o ljudskoj prirodi samo po sebi nerazumno, nezamislivo i neprihvatljivo. Vedina ljudi u životu kad-tad prekrši neko rezidualno pravilo što prolazi nezamijedeno. Međutim, oni koji bivaju “otkriveni” i označeni devijantnima, odnosno duševno poremedenima doživjeli su društvenu reakciju. Društvena reakcija na kršenje rezidualnih pravila o “ljudskoj prirodi” u pravilu je snažna jer se stereotipne predstave o “ludilu” i duševno poremedenom čovjeku kao nerazumnom, nepredvidljivom,

čudnom i na posljetku opasnom stječu ved u djetinjstvu, da bi se tijekom života dodatno potkrjepljivale i nadopunjavale. •

•

•

•

• •

•

•

• •

DUŠEVNA BOLNICA I PRISILNA HOSPITALIZACIJA DUŠEVNIH BOLESNIKA Smještaj, liječenje i njega pacijenata tri su osnovne funkcije bolnice u suvremenom društvu. Funkcija liječenja po svom društvenom značenju je prioritetna Kada je riječ o duševnoj bolnici do sredine 20. stoljeda njezine primarne funkcije bile su smještaj i zbrinjavanje odnosno njega duševno oboljelih osoba, dok je funkcija liječenja, iako nominalno primarna , imala tek sekundarni značaj, a i učinak-dijelom i zbog nepostojanja učinkovite terapije. Osim toga duševna je bolnica imala i funkciju zaštite društva od nasilnih i opasnih duševnih bolesnika, ona je istovremeno imala funkciju zaštite duševnih bolesnika od njih samih. Analizirajudi strukturu duševne bolnice Goffman ukazuje na postojanje značenja statusne razlike između njenih članova: na jednoj strani osoblje koje je superiorno i pravično a na drugoj strani su pacijenti koji su inferiorni i krivi za pogreške u takozvanom normalnom svijetu. Duševne bolnice su neprivlačne institucije zbog toga što se pacijente često smješta bez njihova pristanka, navodno zbog njihove osobne koristi, ali time što su smješteni u bolnicu upudeno im je malo konstruktivne pomodi. Bolnica je imala mnogo štetnih posljedica. Često je pacijenta odvajala od njegove društvene sredine i malo činila da održi njegove veze s obitelji, prijateljima i zajednicom. Žigosala ga je, često zastrašivala i prisiljavala na bolnički život, malo činila na unapređenje pacijentovih vještina koje bi mu kasnije omogudile ponovno uključivanje u zajednicu. Pod sintagmom prisilna hospitalizacija podrazumijeva se: prisilno dovođenje i prijem, zadržavanje i smještaj osobe u bolnicu zatvorenog tipa, kao i prisilno liječenje. Ovom sintagmom pokriva se i slučaj u kojemu dobrovoljno hospitalizirani pacijent biva spriječen u namjeri da napusti bolnicu, odnosno da prekine s liječenjem, kao i slučaj u kojem osoba dobrovoljno traži pomod, ali biva prisilno zadržana i smještena u statusu nedobrovoljnog pacijenta. Prisilna hospitalizacija pojavljuje se samo kod dviju skupina bolesti: zaraznih i duševnih, i to, u pravilu, kao zakonom propisana iznimka od temeljnog načela dobrovoljnosti odnosno prava pacijenta na samoodređenje. STRES I SOCIJALNA PODRŠKA Koncept stresa svojedobno je uživao veliku popularnost u socijalnoepidemiologijskim laboratorijskim istraživanjima povezanosti okruženja svijesti i ljudske psihološke i fiziološke strukture. Taj koncept prividno je popunjavao veliku prazninu u doktrini o specifičnoj etiologiji bolesti. Naime, hipoteza da svaka bolest ima specifični uzrok nije se mogla empirijski dokazati za sve bolesti.

•

• • •

• • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • •

Problem se pojavio kod kroničnih i degenerativnih bolesti. U toj situaciji teorija o stresu i stresogenim događajima privukla je veliku pažnju, najprije biologa i liječnika a zatim društvenih znanstvenika. Koncept socijalne podrške novijega je datuma, ali zadovoljava slične znanstvene kriterije kao i stres: može se kvantificirati te laboratorijski i eksperimentalno provjeriti. Djelovanje stresa i socijalne podrške na bolest ima u pravilu različiti predznak: stres uvjetuje ili pogoršava bolest ; socijalna bi je podrška trebala ublažiti ili spriječiti. Iako se vrlo često koristi termin stres ima lingvistički različit sadržaj . Ovaj termin često se objašnjava kao fizičko, kemijsko ili emocionalno stanje koje uzrokuje tjelesnu ili duševnu napetost i može biti faktor u uzrokovanju bolesti . Cjelovit prikaz djelovanje stresa na organizam dobro objašnjava model opdeg adaptacijskog sindroma koji ima 3 faze: 1) Faza alarma (bori se ili bježi) 2) Faza otpora (organizam nastoji smiriti promjene nastale tijekom faze alarma) 3) Faza iscrpljenosti Sa iznimkom embrionalnog rasta i razvoja, ljudski organizam uglavnom nastoji održati stanje unutarnje ravnoteže fizioloških procesa . Ukoliko stresor naruši stanje stabilnosti organizam uključuje fiziološke mehanizme koji se opiru promijeni. Reakcija organizma na stres može se odvijati na dva načina: 1) Organizam može pokušati miroljubivo koegzistirati sa stresnim stimulusom 2) Organizam se može agresivno braniti od utjecaja stresora. Specifično područje interesa medicinske sociologije u istraživanju stresa jest odnos između socijalnih faktora i stresa. Neki autori ističu da stresne situacije mogu biti: 1) Kratkotrajne ( pojavljuje se lagani stres iz čije je djelovanje traje od nekoliko sekundi do nekoliko sati) 2) Umjerene ( utjecaj traje od nekoliko dana do nekoliko tjedana) 3) Teške (djelovanje traje od nekoliko tjedana pa do nekoliko mjeseci čak i godina) Specifični oblici stresa su: 1) Trauma (kao što je strah od oružanog napada) 2) Infekcija nekom bolešdu 3) Financijski problemi i osjedaju frustracije 4) Smrt nekoga koga volimo 5) Strah od nepoznate situacije kao što je strah od tijeka oporavka nakon kirurškog zahvata 6) Strah 7) Kronična briga 8) Zamor na poslu 9) Zamor od dugog puta 10) Osjedaj odbačenosti i osjedaji izolacije 11) Razočarenje 12) Konflikt Smatra se da ljudi imaju različite vještine i sposobnosti za nošenje s problemima u određenim društvenim situacijama, nitko nema jednak stupanj kontrole upravljanja emocionalnim obrambenim mehanizma niti istu motivaciju i osobnu uključenost.

•

•

•

• •

•

•

•

• •

• •

•

• •

Socijalna podrška ili društvena potpora obuhvada različite oblike emocionalne, simboličke, spoznajne, fizičke, instrumentalne i druge pomodi koju neki pojedinac prima i na koju može računati u kriznim društvenim ili osobnim situacijama. Možda u cijeloj psihijatrijskoj klasifikaciji ne postoji bolji primjer od post-traumatskog stresnog poremedaja (PTSP) za objašnjenje društvene uvjetovanosti pojedinih stresnih oboljenja i utjecaja društvene podrške na njihov razvoj. Post-traumatskim stresnim poremedajem naziva se skup simptoma koji se razvijaju nakon psihološki traumatskoga događaja što po svojim značajkama prelazi granice uobičajenoga ljudskog iskustva, a na koji je pojedinac reagirao strahom, terorom ili bespomodnošdu. Takvi događaji pripadaju kategoriji katastrofičnih iskustava poput rata, elementarne nepogode, industrijske i prometne nesrede, urbanog nasilja i slično. Iako se radi o povijesno vrlo starom fenomenu, koji neki autori prepoznaju još u Homerovoj Ilijadi, post-traumatski stresni poremedaj se prvi put u klasifikaciji medicinskih bolesti pojavljuje tek 1980. godine. To je ponajviše zasluga višegodišnjeg lobiranja vijetnamskih veterana i njihovih psihijatara i psihologa da se opiše i kao medicinska kategorija klasificira, fenomen koji se do tada nazivao post-vijetnamskim sindromom. DRUŠTVENE NEJEDNAKOSTI U ZDRAVLJU I ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Sasvim je očigledno da se ljudi u društvu međusobno razlikuju. Razlike među ljudima mogu se temeljiti na posve slučajnim ili biološkim karakteristikama ili mogu proizlaziti iz uvjeta društvenog života. Zajednički život ljudi dovodi do društvene diferencijacije, pojave koja se odnosi na proces podjele rada i funkcija među pojedinim članovima društva. Rezultat tog univerzalnog društvenog procesa su društvene razlike koje, opdenito shvadeno, obuhvadaju sve razlike među bez obzira na to radi li se o slučajnim (nestrukturiranim) ili trajnim (strukturiranim) razlikama. Društvena stratifikacija je strukturirana relativno stabilna društvena nejednakost koja se odnosi na neravnomjernu raspodjelu bogatstva, ugleda i modi. Stratifikacija znači postojanje društvenih skupina koje su rangirane jadna iznad druge obično na temelju modi ugleda i bogatstva koje njihovi članovi posjeduju. Oni koji pripadaju određenom sloju imati de stanovitu svijest o zajedničkim interesima i zajedničkom identitetu. Dakle, temeljne dimenzije stratifikacije su: ekonomski položaj, društvene mod i društveni ugled. Položaj u stratifikacijskom sustavu utječe na brojna područja života ljudi. Nejednakosti se pojavljuju ne samo u prihodima i bogatstvu ved i u kakvodi i stilu življenja – u stanovanju i opremljenosti kudanstava, u prehrani, u kakvodi slobodnog vremena i provođenju godišnjeg odmora, u odijevanu tipu automobila i sl. Pripadnost društvenoj skupini određuje i vrstu subkulture – način govora i ophođenja s drugim ljudima, tip zabave i seksualnog ponašanja, političke stavova, kao i odgoj djece. Može se govoriti o razlikama društvenih skupina u stupnju konformizma i devijantnosti, u vrijednosnim orijentacijama i religioznosti. Nadalje pripadnost određenom društvenom sloju ne utječe samo na materijalne nejednakosti i kakvodu života ved i na nejednakosti u životnim šansama. Sve od šanse da se preživi u toku prve godine života po rođenju, do šanse da se gledaju umjetnička djela, šanse da se sačuva zdravlje i izraste u visinu, a da se u

• •

• •

•

• • •

•

• • •

• •

• • •

•

slučaju bolesti opet brzo ozdravi,. Šanse da se ne postane maloljetni delikvent i veoma bitno, da se završi srednji ili viši stupanj školovanja. U konfliktnim teorijama stratifikacije postojede nejednakosti dovode se u pitanje, a u funkcionalističkoj teoriji nejednakosti se nastoje opravdati. Odavno je poznato da pripadanje određenoj sruštvenoj skupini (staležu, klasi, kasti, sloju) može značajno utjecati na nečije zdravlje, pojavu bolest, medicinski tretman, kao i na samu smrt. Bolest je uvijek i socijalni događaj. Pojava bolesti je uvijek povezana s pripadnošdu vedim ili manjim društvenim skupinama. Opdenito se može redi da nejednakosti u zdravlju između viših i nižih društvenih slojeva proizlazi iz opdih strukturiranih društvenih nejednakosti ili da su rezultat društvene stratifikacije Svjetska zdravstvena organizacija u svojim dokumentima Zdravlje za sve i 21 cilj za 21. stoljede (WHO 1998.) proklamirala je princip pravednosti u zdravlju kao jedan od temeljnih principa zdravstvene politike, usvojen od svih zemalja u Europskoj regiji. Razlike u zdravlju kao rezultat prirodnih, bioloških razlika su neizbježne – npr. dobne razlike u zdravlju, ili spolno specifični zdravstveni problemi. Zdravstvene razlike uzrokovane čimbenicima koje je mogude spriječiti i koji se opdenito smatraju neprihvatljivima, imaju značenje nepravednosti. Do nepravednih razlika u zdravlju dovode: siromaštvo, nezaposlenost, loše stanovanje, stres i opasni uvjeti rada, loša prehrana, nedostatak obrazovanja, socijalne skrbi, zagađenje iz okoline... 80-ih godina prošlog stoljeda zdravstvene nejednakosti postaju jednom od glavnih istraživačkih tema u europskoj medicinskoj sociologiji i jednim od važnih interesa socijalne i zdravstvene politike svih razvijenih zemalja. Rezultati istraživanja pokazuju da smrtnost, bolest, nesposobnost i zdravstveni rizici nisu jednako raspoređeni među različitim društveno-ekonomskim skupinama. Istraživanja dokazuju da pripadnici nižih društvenih slojeva nose vedi teret bolesti i imaju znatno lošije životne šanse. U posebno nepovoljnoj zdravstvenoj situaciji nalaze se socijalno-ekonomski ugrožene skupine kao što su osobe sa izrazito niskim prihodima,niskog stupnja obrazovanja, nekvalificiranih zanimanja, nezaposleni, stari, fizički i psihički nemodni i slični. Bolji zdravstveni status imaju oni koji više zarađuju, znaju više, ili imaju više modi. ZDRAVSTVENO PONAŠANJE Sintagma zdravstveno ponašanje je izvorni sociologijski, psihologijski i ekonomski pojam kojim izražavamo oblike ljudskog ponašanja, koji su potaknuti, motivirani i povezani sa pokušajima pojedinca ili zajednice da poboljšaju, vlastito zdravlje, spriječe pojavu bolesti, te dijagnosticiraju i/ ili izliječe bolest ili spriječe smrt. Pojam zdravstvenog ponašanja upuduje na više različitih oblika: 1) pozitivno zdravstveno ponašanje (to jr aktivnost povezana s poboljšanjem zdravlja, poduzima je osoba koja za sebe vjeruje da je zdrava) 2) Preventivno zdravstveno ponašanje (to je bilo koja aktivnost koju poduzima osoba koja sebe smatra zdravom ili mogude zdravstveno ugroženom – cijepljenje, sistematski pregledi...) 3) Bolesničko ponašanje ili ponašanje pri traženju pomodi (to je ponašanje osobe koja osjeda simptome bolesti ili je bolesna te poduzima neku akciju da bi definirala svoj zdravstveni status9

• • •

• • • • • • • • •

• • •

• •

•

•

• •

•

4) Ponašanje u ulozi bolesnika (to su sve aktivnosti koje poduzima osoba što je ved stekla položaj bolesnika/pacijenta 5) Korištenje zdravstvene zaštite i usluga (bolničkih, ambulantnih, privatnih, javnih) Bez obzira na to radi li se o ponašanju putnika u prometu, bolesnika, sportaša, kupaca ili kriminalaca mogude je izdvojiti zajedničke karakteristike koje određuju konkretno ponašanje: 1) postoji poticaj (ponašanje je nečim uvjetovano) 2) postoji motiv (ponašanje je nečim motivirano) 3) postoji cilj (ponašanje je ciljno uvjetovano) 4) svako ponašanje ima neke osobne odlike, što su određene prirodom osobe koju analiziramo Na zdravstveno ponašanje djeluju i neki izvanjski čimbenici koji se filtriraju kroz osobnu spoznaju, predodžbe i motivaciju svakog pojedinca. Na percepciju djeluju brojni vanjski faktori: grupni pritisci, raspoložive informacije, iskustva, uloge itd. Ljudi se razlikuju i pri interpretaciji informacija (istu informaciju dva čovjeka rijetko de jednako protumačiti) Ljudi različito zaključuju. Važna kategorija u ponašanju su spoznajni stavovi – načini na koje sebi ljudi predstavljaju ono što znaju o sebi i svijetu koji ih okružuje, koristedi svoje uočavanje, maštu, razmišljanje, rezoniranje i odlučivanje. Motivacija čovjeka navodi na određeno ponašanje ili ga od tog ponašanja odvrada (da radi ili ne, da posjeti liječnika ili ne, da se bavi sportom ili ne ...) Motivacija uključuje potrebe (zadovoljenje potrba), želje tenzije, težnje, aktivnosti spoznajnoga i podsvjesnoga u čovjeku. Razlike u motivaciji jedan su od najvažnijih faktora pri razumijevanju individualnih razlika u (zdravstvenom) ponašanju. Treba se imati u vidu da je motivacija najsloženiji socio-psihološki koncept. ULOGE I ODNOSI PACIJENTA I LIJEČNIKA Odnos liječnik pacijent ima ključnu ulogu u razumijevanju same biti medicinske prakse iako je taj odnos vrlo često podcijenjen. Sredom, u posljednjih pola stoljeda odnos liječnika i pacijenta postao je predmetom mnogih teorijskih i empirijskih istraživanja u raznim područjima znanosti: sociologiji, medicinskom pravu, psihologiji, antropologiji, socijalnoj medicini i javnom zdravstvu. Novi pristupi interakciji znatno su kritičniji i bave se, prije svega, društvenom dinamikom medicinskih interakcija; naglasak je na kvalitativnim istraživanjima koja su više usmjerena osnaživanju pacijenta nego vedoj efikasnosti liječnika. Interpretirajudi odnos liječnika i pacijenta sistemski teoretičari često redefiniraju stereotipne stavove o tome kako liječnik može riječju povrijediti pacijenta, jednako kao skalpelom ozlijediti. Teorija o ulogama često se koristi u istraživanju društvene strukture i interpersonalnih odnosa. U okviru Parsonsove funkcionalističke teorije odnos liječnika i pacijenta predstavlja kulturalni obrazac ponašanja, dakle institucionalizirani niz uloga koje vrijede u suvremenim zapadnim društvima. Institucionalizacija uloga liječnika i pacijenta, kao primarne strane, te “zainteresiranih drugih” kao druge, predstavlja sustav očekivanih (socijaliziranih) ponašanja.

•

•

Marksistički sociolozi razvili su brojne teorijske koncepte kojima dokazuju svoju ključnu tezu da odnos liječnik – pacijent izražava klasni odnos koji se pojavljuje kao posljedica okolnosti što je medicina kapitalistička institucija, a stvaranje profita joj je osnovni cilj. U tom smislu, smatraju teoretičari marksističke provenijencije, liječnik se pojavljuje kao ključni agent te profitne kapitalističke ustanove.