Max Scheler - Ideja čovjeka i antropologija (skripta)

Max Scheler: Ideja čovjeka i antropologija

Ordo amoris – Normativno i deskriptivno značenje poretka ljubavi Nalazimo se u neizmjernom svijetu osjetilnih i duhovnih objekata, koji stavljaju srce i strasti u neprestano gibanje i sve što činim, spoznajem itd. ovisi o tim gibanjima. Stoga je etičnost života ovisi o tome ima li objektivno pravog pokreta ljubavi i mržnje, tj. postoji li ordo amoris (koji je imanentan čovjeku). Istražuje li se (bilo što vezano uz čovjeka) u smjeru najunutrašnjije biti, najdublje će se spoznati i razumjeti ako se spozna raščlanjeni sistem faktičnih vrijednosnih procjena i prvenstvenih vrijednosti istraživanog. Taj sistem je ethos toga subjekta (istraživanog). Jezgra tog ethosa je poredak ljubavi i mržnje, a taj poredak je izgradbena forma vladajućih i prevladavajućih strasti (dakle onom uzornom sloju, tj. koji je svjestan i prihvatljiv, koji upravlja svjetonazorom, činima radnjama subjekta). Dvostruko značenje pojma ordo amoris : normativno (nije samo ukupni poredak normi, jer bi se takav poredak mogao uspostaviti samo putem htijenja, bilo čovječjeg, bilo Božjeg, a koje se ne bi moglo spoznati na evidentan način, nego baš ova spoznaja poretka ranga svih mogućih ljubljenjadostojnosti stvari primjereno njihovoj unutrašnjoj vrijednosti; normom ordo amoris biva tek kada se on spoznat dovede u vezu s htijenjem čovjeka) i deskriptivno (omogućuje da iza kompleksnih činjenica moralno-relativnih ljudskih radnji, običaja i dr. izađe najjednostavnija struktura – ćudoredna temeljna formula po kojoj subjekt moralno egzistira i živi). Sve što moralno značajno spoznajemo na nekom čovjeku mora se reducirati na naročitu vrstu izgradbe njegovih akata ljubavi i mržnje, tj. na ordo amoris koji njime vlada i koji dolazi do izražaja u njegovim duševnim pokretima.

Okolni svijet, sudbina, „individualno određenje“ i ordo moralis Tko ima ordo moralis nekoga čovjeka, ima čovjeka (≈ ima njegovu formulu). On vidi njegove linije duševnosti, jezgru duhbića. Čovjek opaža svijet u okviru posebnog poretka ranga najjednostavnijih vrijednosti. Okolnosvjetska struktura se ne mijenja, ona se ispunja s određenim pojedinim stvarima prema zakonu kojeg propisuje vrijednosna struktura miljea. Zemaljska dobra, praktične stvari uvijek su već pročišćeni kroz mehanizam izbora čovjekova ordo amorisa. Ordo amoris krije se u

privlačenju i odbijanju (okolinskih i duhovnih pojava). Struktura čovjekove sudbine se ne mijenja, kao ni okolnosvjetska struktura, kroz ono što on upisuje u svoju budućnost ili kroz ono novo što mu izlazi u susret. Sudbina i okolni svijet počivaju na istim faktorima toga ordo amoris čovjeka i razlikuju se samo dimenzijama vremena i prostora. Čovjek uvijek i posvuda slijedi ordo amoris. Od sudbine iziskujemo da nam nehotimično i nepredviđeno pristupa, ali da predstavlja jedinstvo svekolikog smisla kao individualnu bitnu supripadnost ljudskog karaktera i zbivanja unaokolo i unutar njega. Između svega što se doima nepovezanim postoji veza, to je neovisno slaganje čovjeka i svijeta. Sudbina se pri konstantnim vanjskim događanjima razlikuje od čovjeka do čovjeka. Način obrazovanja poretka ljubavi nekog čovjeka po posve određenim pravilima postepenog funkcionaliziranja primarnih ljubavivrijednih objekata u njegovom ranom djetinjstvu ono je što vlada ishodom sadržine njegove sudbine (dakle, budući da sudbinom upravlja ordo amoris koji se stvara, bolje, usvaja od najranijih dana i društveno je uvjetovan i tako određuje, predzadaje strukturu čovjekove sudbine. No sudbina se ipak razlikuje od čovjeka do čovjeka jer na nju djeluju vanjska događanja koja joj modificiraju izraz, pojavnost, čineći ju individualnom, no opet suštinski povezanom s sveukupnom sudbinom). Ideja pravog i istinskog poretka ljubavi jest ideja strogo objektivnoga i o čovjeku neovisnoga carstva sređenih ljubljenjadostojnosti stvari – nešto što mi možemo samo spoznati, a ne stvoriti, načiniti; tako je i individualno određenje duhovno singularnog ili kolektivnog subjekta nešto što se isključivo može spoznati. Određuje čovjeka kao umno duhbiće. Drugi možda moje određenje adekvatnije spoznaje od mene samog (individualno određenje nije subjektivno – mogu ga spoznati i oni u kojima ono kao takvo ne opstoji) i moguće je da mi drugi pomogne da ja spoznam svoje individualno određenje. To je forma jednog-s-drugim življenja,-djelovanja,-nadanja,-vjerovanja i dr. i tu biti jedno-za-drugo te tako dobivati vrijednost. Život čovjeka ože i odstupati od normi i individualnog određenja – ono može stajati u djelomičnom odnosu podudaranja i protivljenja spram unutarsvjetske strukture. Sudbina izrasta iz života čovjeka, hrani se njegovim sadržajem, ali se ona ne može slobodno birati. No iako nije slobodno izabrana, čovjek se spram nje može osobnoslobodno odnositi (kad ju spozna, može ju prihvatiti ili joj pružiti otpor – to može samo u okviru slobodnih akata

izbora koji leže unutar strukture njegova miljea i njegove sudbine; on to ne može sam, već uz supomoć bića koja stoje van njegove sudbine i njegove strukture miljea). Čovječanstvo u cjelini može pružit otpor samo pomoću Boga. Sudbina i struktura miljea u čovjeku izrastaju iz automatskih (no uz tuđu pomoć još uvijek otklonjivih) procesa psihovitalnog subjekta u čovjeku. Individualno određenje je o sebi bezvremena vrijednosna bitnost u formi personaliteta (ona se samo spoznaje, ne postavlja se; ono postoji samo za duhovnu osobnost u nama). Dakle, individualno određenje je stvar uvida, a sudbina stvar konstatacije. Samoljublje prethodi spoznaji individualnog određenja jer nas okreće prema nama samima i tjera nas da se gledamo kroz vlastito oko (vidimo se predmetno i kao dio univerzuma). Ako naš vid u sebe prodire do duha, božanske slike o nama, ono što je ostalo van nas mrzimo. Sudbina i milje različiti su od individualnog određenja i između njih je moguć tragični odnos sukoba i subjekt može biti svjestan toga (sudbina može tjerati da djelujemo protiv svog određenja i da ne pristajemo na strukturu miljea što nas principijelno prinuđuje na odabir uvijek novih strukturnoanalognih miljea.

Forma poretka ljubavi Ljubav je tendencija ili akt koji svaku stvar pokušava voditi u smjeru njoj svojstvenog vrijednosnog savršenstva . i vodi je ako se ne pojave smetnje. Bit ljubavi je podižuća i izgradbena akcija u svijetu. Ljubav stvara unutrašnji vrijednosni rast stvari (dakle određena je dinamički) kao naviranje stvari u smjeru praslike koja je o njima postavljena u Bogu; ljubav je dakle stanica na putu svijeta k Bogu. Kroz ljubav neko biće sama sebe napušta, napušta vlastite sadržaje svijesti, transcendira te sadržaje, kako bi na nekom drugom biću učestvovalo i uzimalo učešće kako bi sa njim (a valjda onda i sa cijelim svijetom) dospjelo doživljajni kontakt. Ljubav je budnica na spoznaju i na htijenje, majka duha i uma samoga. U Bogu su ciljevi i bitnosne ideje svih stvari vječno predljubljene, predmišljene; on je centar svijeta kao kozmosa i cjeline. Ordo amoris je dakle jezgra svjetskog poretka kao Božjeg poretka. Čovjek je najslobodniji sluga Božji. Čovjek je prije svega ens amans (prije ens cogitas ili ens volens). No, ljubav

čovjeka ne oblikuje i ne stvara. Kad izvrtao božanski poredak svijeta rušio bi se njegov svijet kao mogući predmet spoznaje, kao polje volje, djelovanja i utjecaja. Svijet je jedinstven, ali ne i završen – ne može se iscrpiti. Ljubav ljubi i gleda u ljubljenju uvijek nešto dalje a ne samo ono što ima u rukama i posjeduje; nagonski impuls koji ju pokreće može se zamoriti, ali ona sama ne. Takvo bitnobeskonačno ljubljenje iziskuje za svoje zadovoljenje nekom beskonačnom dobru (no to nije moguće; svijest može biti zaposjednuta i zasljepljena nekim apsolutiziranim dobrom, no riječ samo o kumiru). Ono što nazivamo duševnošću, tj. srcem čovjeka, nije kaos slijepih stanja osjećaja koji bi se po nekakvim kauzalnim vezama povezivali s drugim psihičkim datostima , već je raščlanjena kopija kozmosa svih mogućih ljubljenjadostojnosti i utoliko je ona mikrokozmos svijeta vrijednosti. Srce ima svoje razloge kojima razum ništa ne zna i ne može znati; ima stvarne i evidentne uvide o činjenicama za koje je sav razum slijep. Srce je ukupnost dobrousmjerenih akata što u sebi nose strogu, o psihologijskoj čovječjoj organizaciji neovisnu samostalnu zakonitost, koja precizno i egzaktno radi i kojoj na vidjelo izlazi objektivna činjenična sfera koja bi pri ukinuću homo sapiensa opstala u svemiru. (srednji vijek poznavao je kulturu srca kao samostalnu i od kulture razuma neovisnu stvar – to se sve u modernom dobu izgubilo). Mi cijelom puninom našeg duha živimo ponajprije u stvarima, u svijetu i putem bitne spoznaje (valjda one koja seže do spoznaje srca) možemo doći do strukture i spoznati ustrojstvo zbiljskog svijeta, ali i svakog mogućeg svijeta. Moguća ljubljenja: Metafizička zabludjelost – kada čovjek vrijednosnorelativne predmete ljubi kao da su apsolutni, tj. kada se s njima identificira, vjeruje u njih i obožava ih, idolizira (neprimjereno ljubljenje neprimjerenog predmeta). Mržnja je posljedica nepravilne ili poremećene ljubavi (mržnja=emocionalna negacija vrijednosti, a time i opstanka). Svaki akt mržnje fundiran je kroz jedan akt ljubavi bez kojega bi mu nedostajao smisao. I ljubav i mržnja u sebi kao zajedničko u sebi imaju moment jake zainteresiranosti za predmet (ali prvotno je svaka zainteresiranost pozitivna, tj ljubljenje → primat ljubljenja nad mržnjom, poricanje njihove jednakoizvornosti). Mržnja dolazi samo od ljubavi; ja mrzim bolest samo jer ljubim zdravlje (mržnja počiva na razočaranju u pogledu događanja vrijednosnog nastroja kojeg se intencionalno nosilo u duhu). Naše je srce primarno određen da ljubi; mržnja je samo

reakcija spram krivog ljubljenja (tko ne može ljubiti, ne može ni mrziti). Mržnja je ustanak našega srca protiv povrede poretka ljubavi. Osjećajna (vrijednosnoslijepa) stanja naznake su disharmonije ili harmonije našega svijeta ljubavi i mržnje s tijekom i uspjesima naših žudnji i voljnih akata (?). Ne radujemo se zbog zadovoljenja, već pri zadovoljenju. Osjećajna stanja eho su našega iskustva svijeta koje stječemo u ljubljenju i mrženju stvari. Ljubav i mržnja izvorniji su od osjećajnih stanja; osjećaji se ravnaju po njima. Ljubav pričinja zadovoljstvo, a mržnja nezadovoljstvo – mijenja kvalitetu osjećajnog stanja (osjećaji su dakle uvjetovani ljubavlju i mržnjom, oni su znakovlje njihova usmjerenja; promjenom odnosa ljubavi mijenjaju se osjećajna stanja). Ljubav i mržnja upravljaju i afektima (akutni ishodi jakih osjećanja osjetilne i vitalne provenijencije koje prate nagonski impulsi i organski osjeti; akutan i pasivan) i strastima (trajne nehotične vezanosti; ona je aktivna i agresivna; vrijednosnovidna) . Afekti su posebno slijepi za predmet i nemaju intencionalni odnos prema njima. Afekt je vezan uz tijelo, a strast uz dušu.

Vrste ljubavi i njihov zahtjev ispunjenja Nauk o urođenim idejama ljubavi (valjda još od Platona) – kriv – nema nikakvih urođenih ideja; ni instinkti nisu temeljeni na urođenim idejama. Sve objektne predodžbe ljubljenoga i omraženog nastaju iz ili na iskustvu putem osjetila ili priopćenja i tradicije. Posjedujemo li kakve ideje one su došle kasnije putem refleksije ili usporedbe. Erotički izbor (preferencija određenog partnera) nasljedno je prirođena – kopiraju se očinske (kod djevojčica) i majčinske strukture. Određene sheme erotičkih sudbina nasljedno se prenose nizovima generacija tražeći na individuumu materijal svoga ozbiljenja.

O ideji čovjeka Svi središnji problemi filozofije mogu se svesti na pitanje što je čovjek i koje metafizičko mjesto i položaj zauzima u cjelini bitka – svijeta i Boga. Imaju li i dokle imaju logički, etički i estetički zakoni i prava svoju istinu i svoju valjanost ovisno ili neovisno o organizaciji ljudske prirode (ta su pitanja aktualna i u 20.st.)? Husserl protiv antropologizma po kojemu logički zakoni izražavaju samo zakone ljudskog mišljenja umjesto idealnih bitnih zakona koji su u

potpunoj neovisnosti o ljudskom rodu i utemeljeni u biti predmeta kao takva (Scheler se slaže). Drugi krug pitanja je onaj o „povijesti“, koja počiva na spoznajnom načelu izvora i dokumenata, tj razumijevajućega spoznavanja preko smislenih znakova, i „prirodne povijesti“ koja iz sadašnjeg vremena i situacije konstruira prijašnja stanja čovjeka i prirode pretpostavljajući ta tanja kao hipotetične uzroke trenutnog stanja. Scheler tvrdi da su te fundamentalna pitanja (npr o prijelazu čovjeka iz prirodnog u kulturno stanje) metafizičkog a ne historijskog reda. Sve historijske slike su po njemu samovoljne slike nastale iz interesne politike suvremenika. One ništa ne razjašnjuju, ali se same dadu historijski i psihološki objasniti. Povlači i pitanje o nauku o čovjeku kao zoologijskoj vrsti i njegovu biologijskom razvitku.

Čovjekovo jedinstvo Kroz povijest čovjek nije definiran kao što on jest, makar se mnogo pisalo o njegovu porijeklu. Dugo je vladao religijski stav određenja kroz lučenje čovjeka od Boga dok se danas čovjek premješta u životinjstvo. Sve definicije uvijek ispadaju prekratke. Grčko – klasična – čovjek kao razumno biće, animal rationalis (Aristotel), homo sapiens. Luther definira čovjeka kao meso, kao propadljivog. Bergson – čovjek kao homo faber, biće koje radi i izrađuje oruđa, a razum i logika nastaju tek u obavljanju tih poslova; razum i logika su dakle rezultat rada. Iza razuma i logike stoji čista duhovna svijest koja oslobađajući se službe životnim potrebama može intuicijom shvatiti sam svijet i time razbija čovjeka u pravcu nadčovjeka. (onda je dakle čovjek kao radna životinja tek drugorazredan čovjek za Bergsona). Pozitivisti – jezik i oruđe razlikuju čovjeka i životinju. No oni prema Scheleru krivo sude o biti jezika i biti oruđa (jezik vide tek kao usavršeno glasanje i komunikacija životinja). Životinjska komunikacija, glasanje samo je izraz koji upućuje natrag na doživljaj, a riječ upućuje van na predmet u svijetu. Riječi su znakovi, a govor označivanje (preuzima de Saussurea). (Ljudske riječi imaju ideju iza sebe koja se razumijeva, u životinjskoj komnikaciji riječ je tek o signalizaciji; izraznoj kretnji koja djeluje na psihološkom nivou te tako širi osjećajno stanje). Pri sporazumijevanju naš se duh upravlja sa sugovornikovim.

Znakovi žive od našeg postavljanja i konvencija a to pretpostavlja komuniciranje riječima ≠ riječ se postavlja kao ispunjenje zahtjeva samog predmeta (u razgovoru tražimo najprikladniju riječ u danom kontekstu). Riječ se ponaša kao jednostavna nesložena cjelina akustičke građe i smisla (tek naknadna filološka ili psihološka raščlamba može razlučiti „tijelo“ od „smisla“ riječi, no u svakom slučaju takva raščlamba čin je refleksije). Za jezik je karakterističan prijelaz od glasa k smislu koji je posljedica intencionalnog kretanja duha, bit riječi (?). pismo je materijalizacija tijela riječi (kao i govor). Riječ prethodi govoru pa glasovno utjelovljenje uopće ne pripada biti riječi, ono mu je sano najprikladnije ruho. Dakle, postanku govora i pisma prethodila je bit i posjedovanje riječi. (što to sada znači, da je jezik neposredno stavljen u čovjeka? Onda, Riječ po kojoj je čovjek progovorio dolazi od Boga → stavljanje problema u metafizički red). životinje ne govore jer ne posjeduju riječ. Riječ je prafenomen. Ona je pretpostavka smisla i osnovno spoznajno sredstvo svake povijesti koja je kao takva svjesna i smisaona neprekidnost tijeka bitka i zbivanja (a ne objektivni slijed zbivanja u vremenu). Budući da riječ konstituira svaku povijest, ona sama nema povijesti. Čovjek je čovjek samo po jeziku, ali da bi pronašao jezik, morao je već biti čovjekom (W.v.Humboldt). Slično je s oruđem – ako se izloži kao misaona tvorevina sekundarno se stavlja u svrhovitu službu. U tvorbi kulture oruđe ishođuje svoj sadržaj (zato je vezana uz duhovnu djelatnost). Oruđe je posljedica vitalnog nedostatka (razum dolazi do izražaja tek kad nestane snage; oruđe zapravo vara prirodu). Instinkt je druga vrsta i oblik duha; nije samo kompliciran refleks, već duh koji najraznovrsnija gibanja pretvara u smisaono jedinstvenu radnju. Razum je krepost mane; on nije izvorna krepost nego tek krepost što je ima za posljedicu izvorni nedostatak. On je nadomjestak za instinkt (dakle oruđe i razum tek su proteze čovjeka koje mu omogućuju nastavak života nakon gubitka prirodnih stečevina.). čovjek je dakle konstitutivno bolesna životinja u kojoj je život zalutao u slijepu ulicu, a kojoj je posljedica civilizacija (tako nešto već je Nietzsche razmišljao). No upravo takva, bolesna, razumna i oruđna životinja sposobna je postati biće koje transcendira sav život i u njemu sebe samo. Na kraju, u tom smislu, čovjek je intencija i gesta te transcendencije; njegov razum i oruđa daju mu dovoljno slobodne dokolice za kontemplaciju Boga i ljubavi prema njemu. Razum i oruđa čine čovjeka propusnijim za duh i ljubav koji svojim gibanjima i činima smjeraju na Boga; korijen svake kulture je Bog. Između Života i Boga ne postoji međupostaja ljudske biti – upravo ta

nemogućnost definiranja biti čovjeka njegovo je bitno obilježje. Čovjek je pojavljivanje Boga u struji života i vječno samonadilaženje života. Čovjek koji bi se mogao definirati (valjda kroz njegovu imanentnu bit, a ne kroz metafizičke postavke, jer to je već napravio) ne bi imao nikakva značaja. Jedina smislena ideja čovjeka čisti je teomorfizam (dakle time odbacuje moderna gledišta o čovjekovoj uspostavi Boga, tj antropomorfističko stajalište); on je konačna i živa slika Božja, njegova prispodoba na velikom zaslonu bitka. Bog je ono po čemu se oblikuje čovječji bitak, ono u što on urasta – temelj i cilj njihova bitka. Opstojnost razmišljanja želi potvrditi sljedećim: o Suncu je bilo napisano mnogo luđih ideja nego o Bogu pa mu svejedno nitko ne poništava zbilju Sunca i dosege astronomije o njemu. Sam iznosi logički valjano antropoorfističko stajalište, ali mu ne priznaje istinitost: sve mišljenje i predočivanje posljedica je čovjekovog mozgovnoga i duševnoga ustroja – upravo zato postoji antropomorfni Bog kojeg čovjek, najviše biće, vrhunac razvitka postavlja kao egzistentno. Čovjek kao bogotražitelj, kao onaj koji počinje nadilaziti sebe i tražiti Boga; kao takav je samovoljno postavljen, nije utemeljen u stvarima, nego postavljen samovoljom našega razuma. Kad čovjek počne žuditi za Bogom postaje biće kojemu je dosadilo biti pukim čovjekom. Ideja osobe primjenjena na Boga nije Bog (antropomorfizam); on je jedina savršena i čista osoba (a ljudi su onda, valjda, njegove prispodobne nesavršene osobe).

Homo naturalis Čovjek = homo naturalis jest životinja i zauvijek će ostati životinja. No, po duhu, kulturi i religiji čovjek se razlikuje jer je to bitno drugačiji red stvari od prirode (razl od pojma čovjeka dobivenog iz anatomije i dr). Cijepanje zajedničkih skupina predaka na ogranke proizvelo je ljudske rase i čovjekolike majmune (mi smo postali ljudi jer smo bili pošteđeni prirodnog načela borbe pa smo tako zadržali slobodan palac koji je već postojao, a o oni koji su se borili pa zato i penjali po drveću, izgubili su „ljudsku“ ruku te postali majmuni). Taj naš nedostatak specifičnih prilagodba omogućio je razvoj samovoljne i slobodne prilagodbe,tj. razum i izbor, govor i tvorbu oruđa. Za drugi uvjet postajanja čovjekom, za duhovne intencionalne čine nema naturalističkog objašnjenja.

Već u ranoj fazi počeli su se odvijati procesi očovječivanja i omajmunjivanja koji su stvorili različite vrste i rase (tako objašnjava i različitost ljudskih rasa te tvrdi da su oni uvjet – dakle sama rasa, kao što i u životinjskom svijetu postoji netrpeljivost među određenim rasama (di je to našao – životinje se „ne vole“ samo u trenutku kad je jedan lovac a drugi plijen) - rasnih netrpeljivosti. Razlike između pojedinih ljudskih rasa veće su od onih u životinja – ljudi nisu jednaki s tog pogleda. Homo naturalis nije jedinstven. Životinja i čovjek stvarno tvore strogu neprekidnost, pa je razlučivanje čovjeka i životinje utemeljena na pukim prirodnim svojstvima tek samovoljan usjek što ga čini naš razum – nema prirodnog jedinstva čovjeka. Novo kod homo naturalisa počinje kad se dovede u vezu s Bogom, koji svoje jedinstvo dobiva tek po tome što treba biti i postati po ideji Boga i beskrajne savršene osobe. U čovjeku nema ni gibanja ni zakona koji se ne bi nalazio ili u prirodi pod njim ili nad njim u kraljevstvu Božjem; njegova egzistencija samo je prijelaz iz jednog svijeta u drugi – most i kretanje među njima. Strast za nadilaženjem samog sebe kojega cilj Nadčovjek ili Bog – istinska je čovječnost čovjeka.

Oblici znanja i obrazovanje Tekst je njegov govor povodom neke svečanosti na Sveučilištu. Konstatira zabrinutost i tjeskobu sadašnjim stanjem u obrazovanju i društvu (typical shit). Fundamentalni i prvi uvjet za svaku mogućnost ljudskog obrazovanja je sloboda (kao uvijek pokretljiva osobna spontanost duhovnog središta u čovjeku). Zabrinut je što Sveučilišta u svijetu gube slobodu i naukovanje im biva propisivano od države (komunistička Rusija, fašistička Italija i dr., popisi zabranjenih knjiga itd.); njemačko Sveučilište još je uvijek slobodno i nada se da će takvo i ostati. Obrazovanje je stoga nužno kako bi se obrazovale nove elite protiv takvih strujanja, a takva elita onda mora sebe ograničiti da služi duhu i obrazovanju, a ne da njima žele zavladati. Loše: uzdizanje marksističke klasne ideologije i proletarijata u tobožnju posebnu znanost koja se suprotstavlja građanskoj (kao da znanost može biti funkcija neke klase; iskrivljeni oblici gnostičkog neoromantizma i filozofija privida u kojoj se sve rasplinje u mistici i intuiciji; crkvene skolastike odveć nazadnog mišljenja; antropozofijski protufilozofijski pokreti; ideologije masovnih pokreta. Sveučilište ponovno mora steći slobodu za obrazovanje.

Pitanja: Što je bit obrazovanja? Kako nastaje obrazovanje? Kakve vrste i oblici znanja uvjetuju i određuju proces kojim od čovjeka nastaje obrazovano biće? Obrazovanje je kategorija bitka, ne znanja i doživljavanja. Ono oblikuje ukupni ljudski bitak u formi vremena koja se sastoji od odvijanja, procesa,akata. Obrazovanje čovjek postaje mikrokozmos kojemu je sve sažeto, ukupni ljudski bitak, svjetska cjelina, u kojoj se sve bitne stvari ponovno nalaze u raščlanjenoj strukturi; sve što je realizirano u realnom univerzumu sažima se u jednom obrazovanom biću – to je svijet obrazovanja. Ne možemo shvatiti do kraja pojedinačne stvari, ali možemo bitnu strukturu cijeloga svijeta. Cjelina svijeta potpuna je sadržana u čovjeku kao dijelu svijeta (tubitak?). svijet se, obrazujući se, vinuo do čovjeka. Treba gajiti ljubav prema bitnome (eros); ljubav koja je žarka žudnja, a ujedno i najviša objektivnost prema stvarnoj vrijednosti, korijen svega objektivnog odnošenja. Obrazovanju pripada da ništa ne smije prezirati te da umije biti spokojna. Čovjeka se treba gledati kao „građanina dvaju svjetova“, tj. ukorijenjenog u dva različita bitna atributa jednog supstancijalno božanskog temelja svijeta. Čovjek, kao vitalno biće slijepa je ulica prirode, njen kraj i ujedno njena najviša koncentracija, jest kao moguće duhovno biće – kao moguća samo-manifestacija božanskoga duha – jest kao biće koje samo sebe može deificirati u djelatnom suizvršenju duhovnih akata svjetskog temelja, i više je od slijepe ulice – izlaz iz nje; biće u kojemu prabiće započinje sama sebe znati i shvaćati. Čovjek je dakle oboje ujedno: slijepa ulica i izlaz. Čovjek je duhovno sposobno vitalno biće u kojemu započinje relativno bivanje Boga, premda za nj nesvjesno. Čovjek za razl od životinje postavlja sebe i svoju samosvijest nasuprot svijetu (životinja je u njemu) i tek se u njemu razlučuju predmetna okolina i doživljaj vlastitog ja. Životinja posjeduje svijest o općenitosti, ali ona nije kadra istodobno razlučiti opći sadržaj od pojedinačnih objekata niti odnose općih sadržaja međusobno, niti da ih odvojene od konkretnih situacija i slučajeva njihove primjene shvati i njima samostalno operira. Životinja može izabrati i shvatiti ono bolje (više ukusne hrane od manje hrane, npr), ali ne može suditi o dobrom, ne može apstraktno pridodavati vrijednosti neovisno o kontekstu. Prave ljudske funkcije uma i duha: 1.odredivost subjekta samo sadržajem neke stvari, u suprotnosti prema odredivosti nagonima, potrebama, unutrašnjim stanjima organizma; 2. Požude oslobođena ljubav spram svijeta kao preobilje iznad svekolikog nagonskog odnošenja prema stvarima; 3. Sposobnost da se što-bitak (bit) razluči od da-bitka (opstanak) – bit se otkriva ukidanjem požudnog odnosa spram svijeta i omogućuje uvide što vrijede i ostaju

istiniti za sve slučajne stvari i slučajeve iste biti (to je onda apriorni uvid, a po tome bi čovjek bio apriorno biće; ≈ Leibniz: spoznaja vječnih i nužnih istina ono je što nas razlikuje od životinja i što nam daje um i znanje uzdižući nas do spoznaje nas samih i Boga.). čovjek posjeduje svijest svijeta, a životinja ima okolinu. Duh nije uvijek ono na čemu leži stvaralački princip čovjeka, nego princip koji postavlja granice, stoga je čovjek kao biće obdareno slobodnom voljom ono koje kaže ne, asket života. Čovjek je biće koje je u sebi samom uzdignuto i uzvišeno nad svekolikim životom i njegovim vrijednostima – biće u kojemu se ono psihičko služenja životu pročistilo i oslobodilo do duha u čiju službu sada stupa život. Srž obrazovanja i filozofijsko opravdanje njegova smisla i vrijednosti – humaniziranje, uvijek novo i rastuće „nastajanje čovjeka“ koje je ujedno samodeifikacija i suozbiljenje ideje božanstva koje je u supstratu svakog poriva koji leži u temelju svim oblicima života prirode i bivanja svake vrste. Povijest čovjeka upletena je u nastajanje samog božanstva i znači nešto za određenje nastavljanja božanstva. Svemoćni Bog teizma za nas je na kraju božjeg procesa (a ne na početku procesa svijeta), on je idealni cilj koji će biti dosegnut samo u toj mjeri u kojoj svijet postane savršenim tijelom Božjim. Obrazovanjem čovjek u povijesti svijeta postaje sve više ono što po svojoj biti jest u začetku, on ideju duha ozbiljuje i otjelovljuje te svojim bitkom suozbiljuje Boga. Sva izobrazba je tu za valjano oblikovanje čovjeka samog. Čovjek slobode duha i obrazovanja opreka je čovjeku poziva i struke. Međutim, obrazovanje je nužno diferencijalno jer svaki čovjek, grupa, vrijeme i dr. ima svoju tipičnu nagonsku strukturu, svoj osebujni ethos, a zbog toga i svoje osobite uzore. Ali, duh je već u samom sebi individuiran pa je osoba u čovjeku individualna jednokratna samokoncentracija božjeg duha (stoga uzori nisu nužno predmet oponašanja; uzorne ličnosti zapravo nas oslobađaju i čine slobodnima). Pretvaranje predmetnog znanja u novu živu snagu i funkciju, u snagu da se spoznavajući potraži uvijek novo u skladu s nekom formom i likom shvaćanja i odabiranja i da se inkorporira u posjed znanja – to je bitno znanje, dakle pravi funkcionalni rast duha samoga i spoznajnome procesu. Pravo znanje je ono kojega se ne moramo sjetiti i kojega se ne možemo sjetiti; ono je potpuno spremno u svakoj konkretnoj situaciji – znanje koje je postalo drugom prirodom, nenametljivo, jednostavno i samorazumljivo. Takvo obrazovanje počinje uvijek od elite osoba i ono zahvaća i funkcije duševnosti (a ne samo razum i mišljenje).

Znanje je jedan odnos spram bitka (ali ne prema djelu koji se odnosi na opstojanje, nego na intelektualni dio, tj. onaj koji je in mentem) – takobitak, a ne tubitak koji uvijek i nužno ostaje izvana i s onu stranu odnošenja znanja. Znanje je tamo gdje je takobitak strogo identičan s predmetom (poklapaju se extra mentem i in mente). Takobitak – gdje se označeno podudara s promatranim. U tom doživljaju podudaranja rasvjetljuje se stvar u našemu duhu prema svome takobitku. Zrenje i mišljenje glavne su klase koje sačinjavaju naš duh; one vode k znanju. Znanje nije funkcija svijesti, jer je svijest (con-scientia) samo vrsta znanja budući da postoji i pred-svjesno ekstatičko znanje; svijest je stoga samo znanje znanja. Tri cilja bivanja kojima znanje treba težiti: 1. Bivanje i potpuno razvijanje osobe koja zna – obrazovno znanje; 2. Bivanje svijeta i samog temelja takobitka i opstojanja koji tek u ljudskom znanju dolaze do svojih određenja bivanja – znanje radi božanstva; znanje iskupljenja; 3. Praktično ovladavanje i preobrazba svijeta za ljudske potrebe – znanje gospodstva ili učinka (znanje pozitivizma i pragmatizma). (iz ovog se vidi da onda znanje radi znanja ne postoji; znanje je uvijek usmjereno nečemu – bivanju – a njihov rang je 3,1,2 – dakle počevši od 3 dolazimo do 1 i vrhunimo u 2). Novija povijest najviše njeguje 3 što se najbolje vidi u formi podjele rada pozitivnih specijalnih znanosti. Filozofija počinje s pitanjem o stalnoj biti, sa smislom i ciljem onoga što se pojavljuje – sasvim svejedno u kojoj kvantiteti i u kojoj prostorno-vremenskoj svezi (što je bitno znanosti) – te svjesnim isključivanjem svakog požudnog i praktičnog držanja duha, tj. isključenjem tehničkog principa izbora predmeta znanja prema poretku moguće ovladivosti (tj. duhovne znanosti ne počivaju na metodi eksperimenta). Nije obrazovan onaj tko zna i poznaje mnogo slučajnog takobitka stvari, ili onaj tko prema zakonima može maksimalno predvidjeti događanja i njima vladati – prvi je učenjak, a drugi istraživač; obrazovan je onaj tko je usvojio osobnu strukturu, jedinstvo shema za zor, mišljenje, shvaćanje, vrednovanje i obradbu svijeta i bilo kojih slučajnih stvari u njemu; sheme što su unaprijed dane svim slučajnim iskustvima, oni jedinstveno prerađuju i uvrštavaju u cjelinu personaliziranog svijeta. Znanje o iskupljenju može biti samo znanje o opstanku, biti i vrijednosti apsolutno realnog svim stvarima, a to znači: metafizičko znanje.

Čovjek i povijest

Fil antr: osn znanost o biti i bitnoj izradnji čovjeka, o njegovom odnosu prema carstvima prirode (anorgansko, biljka, životinja) kao i k osnovu svih stvari, o njegovu metafizičkom bivstvenom porijeklu kao i njegovu fizičkom, psihičkom i duhovnom početku u svijetu, o osnovnim smjerovima i zakonima njegovog biološkog, psihičkog, duhovno-povijesnog i socijalnog razvoja. U 20. St. čovjek je prvi puta uistinu postao problem; ni u jednom vijeku nisu nazori o njegovoj biti i podrijetlu bili nesigurniji, neodređeniji i raznolikiji; više ne zna što je. Da bi smo stekli ispravan uvid, treba pobrisati sve ranije i tradicionalne predodžbe. Povijest čovjeka odlikuje napredak ljudske samosvijesti. Duh pripada samo čovjeku i postavlja ga iznad svih bića te ga stavlja u odnos sa samim božanstvom; odnos koje nijedno drugo biće ne može postići. Pet osn tipova samoshvaćanja čovjeka koji su još uvijek aktualni na Zapadu (Sch. ih samo detektira i opisuje, to nisu njegovi stavovi): 1. Ideja religioznog vjerovanja – teologijska antropologija. (sve što ide u judeokršćansku priču; napredak je u tome što se ljudi poimaju kao „djeca Božja“; čovjek se približava Bogu, prisniji je no u grčko-klasičnom svijetu). 2. Ideja homo sapiensa (grčki izum, ponajprije Anaksagore, Platona, Aristotela). Dijele čovjeka od životinje (ne samo u biologijskom smislu); prvi put ljudska je samosvijest iznad sve ostale prirode. Čovjek jedini posjeduje um kojim može spoznati postojeće kakvo u sebi jest, božanstvo, svijet i samoga sebe; um kao funkcija božanskog koji ovaj svijet uvijek nanovo proizvodi (ne u smislu stvaranja, već u smislu vječnog kretanja i oblikovanja). Dakle, čovjek ima božanski agens (um), koji sva priroda subjektivno ne sadržava; taj agens i ono što svijet svijetom tvori ontologijski su ili prema svom principu jedno te isto stoga je čovjek i dorastao za spoznaju svijeta; dovoljno je snažan (jer je oslobođen nagona i osjetilnosti) da ostvari svoje idealne sadržaje; um je povijesno, narodno i staleški apsolutno konstantan (ovo zadnje čini se ipak nisu Grci nego Scheler). Takva fil antr nije se bitno izmijenila do Kanta i Hegela. U srednjem vijeku snažno se povezala s religijskom idejom o čovjeku (u platonskoaugustinovskom ili aristotelsko-tomističkom vidu). Najjače će se homo sapiensu suprotstaviti a)„dionizijski čovjek“ koji svijest upreže da isključi um kako bi se u zajedničkom životu združio sa stvaralačkom prirodom, s naturom naturans – ta ideja

um osjeća kao bolest života, kao ono što ga odbija od stvaralačke moći prirode i povijesti; i b) „homo faber“ pozitivizma koji uop će poriče duhovni agens u čovjeku. 3. Ideja homo fabera (njome označava mišljenja naturalističke, pozitivističke i pragmatičke nauke). Poriče moć ljudskoga uma pa ne postoji bitna razlika između čovjeka i životinje – čovjek je samo posebna životinjska vrsta. Čovjekom vladaju nagoni kao i životinjskom svijetu; više nije razumno, već nagonsko biće. Njihovo poimanje duha je samo u okvirima razvoja duševnih sposobnosti koje susrećemo i u antropoidnih majmuna (nema odvojeno metafizičko podrijetlo niti autonomnu zakonitost koja odgovara samome bitku). Duh je ovdje samo dio psihe – nutarnje strane životnih procesa. Za njih je čovjek primarno životinja sa znakovima (govor), životinja s oruđem, biće s mozgom (biće kod kojega se mnogo više energije troši na rad mozga nego kod ostalih životinja). Također znakovi, riječi, pojmovi samo su profinjena psihička oruđa. Nagonski je uvjetovan svaki osjet, ali i percepcija i svaki proces fiziologijskog funkcionalnog jedinstva – upravo nagoni sačinjavaju jedinstvo psihofizičkog jedinstva. Postoje tri pranagona: a) nagon za rasplođivanjem (spolni nagon, nagon za njegovanjem gnijezde, libido); b) nagon za razvojem i moći; c) nagoni koji služe prehrani. Čovjeka kao isključivo nagonsko biće; izvode njegov tzv. duh genetički iz nagona i percepcije (npr. potiskivanja i sublimacije). Tri shvaćanja povijesti čovjeka, njegova razvoja, ovisno o tome na kojemu je nagonu težište: a) ekonomski (marksistički) – povijest je primarno klasna borba i borba za mjesto hrane – nagoni za prehranu; b) procesi krvnog miješanja i čišćenja te sistema rasplođivanja i rađenja – nagon za rasplođivanjem; c) shvaćanje povijesti u kojemu se očituje želja za političkom moći, tj. imperijalne borbe država i staleža i skupina unutar države fundiraju osnovne linije za mogući ekonomski i duhovno – kulturni bitak i zbivanje. -

Takvo mišljenje gradi se već od senzualizma Demokrita i Epikura pa Bacona, Humea, Comtea, Spencera, Freuda, Nietzschea, Adlera i dr.

4. Čovjek je stvor koji je na osnovi svojih surogata (jezk, oruđa i dr.) odustao od životnih svojstava i djelatnosti te u bolesnom uzdizanju svoje samosvijesti živi kao dezerter života. Upravo stoga što čovjek stoji tako nenaoružan prema svojoj okolini i u cijelosti

je nogo manje specifično prilagođen nego njegovi najbliži životinjski rođaci i kako se nije mogao dalje organologijski razvijati, stvorila se u njemu tendencija da svoje organe u borni za opstanak do najveće mogućnosti izluči u korist oruđa (kao imaterijalna oruđa shvaćamo i govor, tvorbu pojmova), koja čine suvišno funkcionalno izobražavanje i usavršavanje osjetila (svojevrsna schopenhauerovska vrsta negiranja volje za životom?). Prema ovome čovjek nije ona slijepa ulica razvoja među životinjama (u kojem život u određenom razvojnom smjeru ne može više dalje i stoga nastupa smrt vrste), on je slijepa ulica života. Štoviše za to je kriv njegov tzv. ratio, duh (koji ga inače čini homo sapienso i sudionikom božjim) – bolesni je osnovni smjer univerzalnog života samog; čovjek sam predstavlja bolest. Čovjek misli budući sa mu ni instinkt ni nagonski određena tehnička inteligencija, koja ostaje u okviru prirodnih nagonski zadataka, ne došaptava što izravno treba činiti. Ne misli da se podigne nad životinju nego da bude životinjskiji od životinje. Također, slobodan izbor tek je kolebanje, neznanje kako i čemu nad onim što životinja neposredni i jasno, dakle, bolje zna. Cjelokupna civilizacija samo je zamršen zaobilazni put za teško održanje vrste koja unatoč svim naporima sve teže postaje. Čovjek i sve njegovo produkti su njegove biologijske slabosti i fatalne biologijske razvojne nemoći; sav ne (nagonu, osjetilnom zoru, instinktu) potječe iz nemoći da se običnim sredstvima života i na osnovi njegovih razvojnih zakona izgradi sebe kao živo biće koje bi bilo višenego-čovjek; nadčovjek. To je zakon ljudskog bitka. (nije li to obrnuta posljedica onoga čime se inače dolazi do homo sapiensa – duh i um odvajaju se kao metafizičke pokretna sile?). prema ovome povijest čovječanstva samo je nužni proces odumiranja ispočetka mrtvo-ranjene vrste, koja je mrtvoranjena rođena. Čovjek je dakle puno više izgubio nego dobio. 5. Ideja nadčovjeka - odgovornog, radosnog gospodara, stvaratelja, smisao zemlje, čak najvećom vrijednosnom točkom samog bitka. Ateizam čini osnovu te nove ideje. Samo u mehanički ili neteologijski sazdanom svijetu ima slobodno ćudoredno biće, osoba, mogućnost egzistencije; u svijetu koje je božanstvo stvorilo i u kojem božanstvo odlučuje mjesto njega o budućnosti, čovjek bi kao ćudoredno biće, kao osoba, bio uništen (Hartmann). Rasterećenje od boga kao najkrajnje izdizanje odgovornosti i suverenosti. Na tlu ove antropologije postaje povijest najviši primjerak ljudske vrste -Nietzsche, Hartmann, Kerler i dr.

Položaj čovjeka u kozmosu O tri idejna kruga o tome što je čovjek (opet): židovsko-kršćanska tradicija o Adamu i Evi, stvaranju, raju i padu; grčko-antički misaoni krug po kojem je čovjek čovjek po posjedovanju uma (a s tim nazorom usko se povezuje i učenje da i u osnovi cijelog Svemira leži nadljudski um na kojem od svih bića učestvuje samo čovjek); misaoni krug moderne prirodne znanosti prema kojem je čovjek kasno i konačno dostignuće razvoja Zemlje – biće koje se od svojih predoblika u životinjskom svijetu razlikuje samo po komplikacijskom stupnju mješavina energije i sposobnosti koje se pojavljuju već u podljudskoj prirodi. Ta tri kruga nisu jedinstvena pa posjedujemo prirodoznanstvenu, filozofski i teološku antropologiju koje jedna za drugu ne mare; no i oni su uzdrmani. Živa bića posjeduju zasebičnost i unutarnji bitak u kojem sami sebe doživljavaju – značajka je to po kojoj živa bića po strukturi i obliku odvijanja posjeduje najunutarnije bitkovno zajedništvo s objektivnim fenomenom života. Ono što su kod životinja nagoni to su u biljci opisani kao opći poriv za rastom i razmnožavanjem – život nije bitno volja za moći nego poriv za razmnožavanjem i smrću (to je praporiv svega života). To što biljka nema specifičnoga osjeta, nagona, asocijacije, sistem živaca i moći, uvjetnog refleksa, to je cjelina nedostataka koju valja pojmiti iz strukture njena bitka – kad bi imala samo nešto od toga, morali bi se promijeniti i svi ostali elementi. Čovjek u sebi sažima sve opstojeće stupnjeve bića uopće, cijela priroda dolazi u njemu do najkoncentriranijeg jedinstva bitka. Instinkt – urođen; važan za opstojanje vrste, a ne individuuma; ne stječe se učenjem ili metodom pokušaja i pogrešaka; važan je za cjelinu samoga nositelja života i mora se odvijati prema čvrstom nepromjenjivom ritmu (nema kombinacija, ni na koji način se ne može mijenjati; instinkt je nemehaničke prirode (ne može se svesti na reflekse ili lance reflekasa; ne dobija se asocijacijom, navikom; oni su stečeni smisleni pokreti (životinja nešto radi, a da to joj ne razumije i ne razumije zašto to radi ali će joj na kraja pribaviti neku korist). Instinkt je unaprijed gotov, jer ne ovisi o broju pokušaja koje životinja izvodi kako bi predusrela neku situaciju. Instinkt je dakle već ugrađen u morfogenezu živog bića. Ono što životinja može predočiti i osjetiti a priori je ovladano i određeno odnošenjem njenih urođenih instinkata

spram strukture okoline. Nagonske radnje čovjeka u suprotnosti su s instinktima jer mogu biti potpuno besmislene (npr. žudnja za opojnim sredstvima). Stvaralačka disocijacija, ne asocijacija ili sinteza pojedinih dijelova temeljno je zbivanje psihičkoga razvoja. Čovjek posjeduje jako zakržljale instinkte, ali su zato inteligencija i asocijativno pamćenje jako razvijeni; instinkti su dakle priključeniji na životinjsku formu života dok se kod ljudi očituju samo kao atavizmi. Sav pravi ljudski razvitak počiva na rastućoj razgradnji tradicije. Svjesno sjećanje na individualne, jednom doživljene događaje i postojana uzajamna identifikacija mnoštva akata sjećanja na jedno te isto prošlo svojstveno je samo čovjeku. Čovjek objektivira predani sadržaj i baca ga u prošlost otvarajući time mjesto novim otkrićima i pronalascima. Princip užitka posljedica je porasle asocijativne inteligencije; čovjek izdvaja nagone iz instinkta i odjeljuje funkcijske radosti od radosti (možda bolje hedonizma?). Živo biće ponaša se inteligentno kada bez pokusnih pokušaja izvršava smisleno – bilo mudro, bilo cilj promašujuće ali vidljivo njemu stremeće – ponašanje naspram novih, ni vrsno ni individualno tipičnih situacija, i to iznenada i nadasve nezavisno od prethodno počinjenih pokušaja, da bi riješilo neku nagonski određenu zadaću (to je praktična inteligencija; može biti i duhovna, kod čovjeka, kada ne služi samo tijelu). I životinje nedvojbeno posjeduju inteligenciju (posebice primati), ali ne može davati prednosti među samim vrijednostima npr. preferiranjekorisnoga kao vrijednosti nad ugodnim kao vrijednosti, nezavisno od konkretnih dobara – i usko tome pripadno raspoloženje. Onaj princip koji čovjeka čini čovjekom leži izvan života u najširem smislu – duh (Grci su koristili termin um, no duh je obuhvatniji jer osim mišljenja ideja obuhvaća i volitivne i emocionalne akte). Duh čini osobu. Duhovno biće nije vezano okolinom i nagonom, nego je slobodno od okoline i otvoreno je svijetu; ono ima svijet. Nadalje ono može taj svijet uzdići do predmeta i principijelno pojmiti sam takobitak predmeta. Duh je stoga predmetnost, odredivost prema takobitku stvari. Životinja može shvatiti samo ono što je u granicama strukture njene okoline. Životinja nema predmete, ona se ekstatično uživljuje u okolinu. Postajanje čovjekom jest uzdizanje k otvorenosti svijeta uz pomoć duha. Predmetno bitak je je naformalnija kategorija logičke strane duha. Inteligencija životinja je organsko-nagonskopraktično vezana. Čovjek posjeduje svijest duhovnog središta akata o samome sebi, to je samosvijest. Životinja ima svijest, ali nema samosvijest; biljka nema ništa od toga – ona sebe

ne posjeduje, nije u svojoj vlasti (to sve već je Leibniz uvidio). S postajanjem samosvjesnim, s centriranjem svoje egzistencije koju omogućuje duh, čovjek može svoju vlastitu psihičku i fiziološku kakvoću, svaki psihički doživljaj, saku pojedinu vitalnu funkciju učiniti predmetom. Zbog toga čovjek i može odbaciti svoj život (to valjda znači počiniti samoubojstvo). Psiha životinje funkcionira, ali ona ne može biti psiholog ili fiziolog. Ni svoje nagonske impulse životinja ne shvaća kao svoje nagone, nego kao dinamička privlačenja i odbijanja koja proizlaze iz samih stvari okoline. Četiri stupnja bića u kojima se sve bitkujuće pojavljuje obzirom na svoj unutarnji bitak: a) Anorganske tvorbe nemaju unutarnji bitak; nemaju središte koje bi im pripadalo ni okolinu. b) Biljke – središte im je nezaključeno, biljno biće postavljeno je bez povratne poruke o sebi, ali neki unutarnji bitak ipak posjeduje c) Životinja – ima osjet i svijest, dana joj je povratna poruka o sebi d) Čovjek posjeduje samosvijest i sposoban je opredmetiti svoje psihičke procese pomoću svoga duha. Osoba u čovjeku uzdignuta je iznad opreka organizma i okoline. To je zapravo ljestvica bitka na kojoj se on sve više privija k sebi, da bi na najvišem stupnju postao sebe svjestan te se u čovjeku konačno potpuno imao i shvatio. Samo čovjek ima potpuno uobličenu konkretnu kategoriju stvari i supstancije (npr. majmun ne želi jesti napola oguljenu bananu, ali hoće do kraja oguljenu ili neoguljenu koju će sam oguliti pa pojesti – stvar banana se pretvorila u drugu stvar i ne može ju staviti u odnos i shvatiti da je to jedno te ista konkretna stvar). Čovjek ima svoj jedinstveni prostor (životinja ne shvaća prostor osim onog u kojem se kreće; također ona ne shvaća prazninu, prazne oblike prostora i vremena). Budući da čovjek samog sebe i cijeli svoj psihički i fizički aparat može predstaviti kao neku stranu stvar koja strogo uzročno povezana sa drugim stvarima, polako može doseći sliku samoga svijeta, čiji su zakoni i predmeti neovisni od čovjekove psihofizičke organizacije, osjetila, potreba i interesa, dakle koji su konstantni bez obzira na čovjeka. Kao sebi i svijetu nadmoćno biće, on je sposoban i za ironiju i humor, koji uvijek uključuju uzdizanje iznad vlastita opstanka. Središte iz kojega čovjek izvršava te aktove nije dio tog svijeta i ne posjeduje određeno negdje i kada; ono je položeno u najvišem temelju bitka. Duh je jedini koji sam nije sposoban za predmetnost – on

je čista aktualnost, svoj bitak ima samo u slobodnom vršenju svojih akata. Središte duha, osoba, nije dakle ni predmetni ni stvarni bitak, već sklop reda akata koji stalno sam sebe izvršava; osoba je samo u i po svojim aktima. Duševno pak ne izvršava samog sebe, ono je niz događaja u vremenu koje mi još uvijek možemo opredmetiti. Dakle, sve duševno prikladno je da bude predmet, ali duhovni akt, intencija koja motri same duševne procese nije. Ideje nisu prije, u niti poslije stvari, one su s njima i bivaju proizvođene u aktu stalne realizacije svijeta u vječnome duhu. Akt ideiranja specifičan je duhovni akt, koji omogućuje apstrahiranje, odnosno promišljanja nečega što nikada nismo osjetili (bilo kojim osjetilom) niti imali bilo kakve veze s predmetom osim mišljenja (taj akt razl je od sve tehničke inteligencije, posrednog zaključujećeg mišljenja, a čije začetke nalazimo već kod životinja). Inteligencija daje sredstva za rješenje problema i pitanja koje postavlja duh. Ideirati znači nezavisno od veličine i broja promatranja i induktivnih zaključaka koje izvodi inteligencija, dohvatiti esencijalne kakvoće i oblike izgradnje svijeta na samo jednom primjeru odgovarajuće regije bića. Znanje koje se tako stječe, iako je dosegnuto na jednom primjeru, vrijedi u beskonačnoj općenitosti za sve moguće stvari te biti. Oni se stječu van granica naših osjetilnih iskustava stoga se ne vežu samo za ovaj zbiljski svijet, nego za svaki mogući svijet. (pozitivnoj znanosti omogućuje spoznaju do aksioma, a metafizici spoznaju apsolutnog bitkujućeg bitka. Sposobnost ideiranja, tj odvajanja biti i opstanka temeljna je značajka ljudskog duha koja fundira sve ostale (za čovjeka nije bitno da ima znanje, nego da ima znanje a priori ili da ga je kadar steći – Leibniz). Nema konstantne organizacije uma, ali je um kao takav konstantan (zbog toga se i mogu oblikovati novi oblici mišljenja). Do ideiranja vodi niz akata koji ukidaju zbiljski karakter stvari. Tubitak (zbiljski bitak) doživljaj je otpora već doživljene svjetske sfere, a tog otpora ima samo za naš nagonski život, kojeg ovdje naziva i središnjim životnim porivima (? možda želi reći da do zbilje možemo doći samo njenim redefiniranjem, tj kako je rekao, redukcijom zbiljskih karaktera stvari). Ideirati = onezbiljiti, ukinuti sam moment realnosti – to vrši duh. Životinja zbiljskom uvijek kaže da – čovjek je biće koje može reći ne, on je asket života. Zbog tog konstitucionalnog ne nagonima može nagonsku energiju sublimirati u duhovnu pa tako svoj opažajni svijet nadgraditi idealnim misaonim carstvom. Istinsko određenje čovjeka leži u težnji za poravnanjem napetosti odnosa ideje-zbiljnost, duh-poriv. Čovjek uvijek žudi da probije

granice svoga sada-ovdje takobitka da transcendira zbiljnost oko sebe. Ti „ne“ nipošto nije uvjetovan bitak duha, već samo njegovo opskrbljivanje energijom i time sposobnost manifestiranja. Duh je prvobitno bez ikakve moći, sile; prvo mora nastupiti askeza, potiskivanje nagona i sublimacija (kaj to nije Freud, samo što kod njega nema duha?). Ali duh uvodi promjenu nagona, tako idejama i vrijednostima vođena duhovna volja uskraćuje predodžbe potrebne za nagonsku radnju – taj postupak zove se upravljanje koji se sastoji od sputavanja i otkočivanja nagonskih impulsa po duhovnoj volji i vođenja same ideje i vrijednosti koje se onda ozbiljuju po nagonskim pokretima te izvodi duhom postavljeni voljni projekt. Ono što duh ne može jest sam povećati, smanjiti, uopće proizvesti bilo kakvu nagonsku energiju. Ova regulacija duha, za krajnju posljedicu stoga ima oživljavanje duha – to je sublimacija života u duh. Klasično grčko učenje griješilo je što je duhu i bez životnih poriva dala svemoćni princip, iskonsku vlastitu moć (tako je i u kršćanskoj filozofiji, ali i Hegelovu panlogizmu). Svaki viši oblik bitka relativno je slabiji u odnosu spram nižeg, i on se ne ozbiljuje svojim vlastitim snagama, nego snagama onog nižeg (životni proces ozbiljuje se isključivo pomoću tvari i snaga anorganskog svijeta; analogan toj konstelaciji je odnos života i duha – duhu trebaju nagoni kako bi zadobio snagu). Stoga, ako su snage djelatne unutar anorganskog svijeta u službi strukture života, postajanje čovjeka i duha trebalo bi se gledati do sada posljednji proces sublimiranja prirode. Duh kao takav pred nagonskim moćima drži ideje, a htijenje pred nagonske impulse daje ili uskraćuje takve predodžbe koje mogu konkretizirati ozbiljenje tih ideja. Htijenje dakle upravlja izmjenom predodžaba. Temelj stvari morao je, ako je htio ozbiljiti svoj deitas (čisto duhovni atribut u najvišem temelju svih bića) otkočiti poriv koji stvara svijet da bi u vremenitom odvijanju svjetskog procesa ozbiljio svoju bit. A bitak-po-sebi biva bitkom koji je dostojan da se zove božanskim opstankom u onoj mjeri u kojoj ozbiljuje deitas u čovjeku i po čovjeku. Iz svega toga: uzajamno prožimanje prvobitno nemoćnog duha i naspram svih duhovnih ideja i vrijednosti za koje je poriv slijep, potom ideiranje i oduhovljenje poriva i istodobno oživljenje duha jest cilj i kraj konačnog bitka i događanja (sažeto, njegovim riječima, tak funkcionira svijet). Fiziološki i psihički procesi ontologijski su strogo identični, oni su samo fenomenalno različiti – oba procesa su amehanička, teleoklina i postavljena na cjelinu. Fiziološko i psihičko samo

su dvije strane promatranja jednog te istog životnog tijeka. Psihofizički život je jedan i to vrijedi za sva živa bića. Suprotnost koju zatječemo u čovjeku ona je između života i duha – duh je nadprostoran i nadvremenit. Duh ideira život, ali aktivirati duh i ozbiljiti ga može jedino život. Duh i život upućeni su jedan na drugog. Budući da se čovjek izopćio iz prirode i učinio ju svojim predmetom jer joj je nadmoćan, pitanje je gdje je onda, ako nije u svijetu. U tom slučaju mora se „sidriti“ van svijeta (ekscentrična postavka jezgre bitka). E sad, može pokrenuti svoj spoznajni duh, shvatiti apsolutno i sebe u njega uklopiti (to je iskon svake vrste metafizike) ili iz poriva za spasom, budući da je prividno pao u ništa, napučiti sferu bitka proizvoljnim likovima da bi se skrio pod njihovu moć u kultu i obredu (mit,religija). Temeljni odnos čovjeka spram svjetskog temelja da taj temelj u čovjeku sebe neposredno dohvaća i ozbiljuje. Dakle, čovjek je mjesto samoozbiljenja koje traži po-sebi-bitkujući-bitak. Ljudsko sebstvo i ljubav zbiljski su dio tog transcendentnog procesa; jedino su mjesto božjeg postanka koje nam je dostupno. Duh i poriv, oba atributa bitka, rastu po sebi samima u manifestacijama povijesti ljudskog duha i u evoluciji svjetskog života. Dakle, da bi se othrvao prema ništa čovjek uspostavlja akt osobnog zalaganja čovjeka za božanstvo, jer bitak po-sebi-bitkujućeg-bitka nije predmetan – u njegovoj duhovnoj aktualnosti može se sudjelovati samo pomoću suizvršenja, samo aktom zalaganja i djelatnog identificiranja. Tek u zalaganju same osobe otvorena je mogućnost da se bitak-po-sebibitkujućeg i zna.

Čovjek u svjetsko doba poravnanja Elite nisu u suprotnosti s demokracijom; one daju naciji jedinstvo obrazovanja i moći. One unose krijepost u politiku. Pretpostavka za obrazovanje takve elite jest da steknemo što je više moguće zajedničku ideju o strukturi svjetskog doba u kojem se nalazimo kako bi preoblikovali vodećeg tipa čovjeka primjerenom dobu. To je mijena samog čovjeka, same njegove unutrašnje građe. Posljednji je tako nešto pokušavao Nietzsche sa nadčovjekom. Scheler ne želi čovjeka mijenjati biološki, ionako je na tom planu konačno biće, već duhovno, a opet, razvoj duha autonoman je i neovisan o tjelesnoj organizaciji. Reakcija je to njegova s obzirom na krizu Zapada i Europe (esej je pisan nakon I.svj.rata) – no makar pesimističan uvjeren je da to još ne znači propast čovječanstva. Treba preoblikovati dio

dostupan duhu i volji prema idealu koji je dostupan njegovom slobodnom samoodređenju. Čovjek je biće čiji je sam način bitka još otvorena odluka o tome što hoće biti i postati. Ideal je svečovjek – čovjek koji u sebi sadržava ozbiljenje sve svoje bitne mogućnosti (on nam je još daleko), ali za svako doba postoji relativan čovjek, maksimum svečovječnosti koji mu je dostupan (ima relativan maksimum udjela u svim najvišim oblicima ljudskog opstanka). Tendencija ovog (njegovog) doba je poravnanje – rasnih napetosti, mentaliteta, shvaćanja sebe, svijeta i boga u velikim kulturnim krugovima (prvenstveno Europe i Azije), spolova, klasa, obrazovanja, ideji čovjeka... Ne može se birati, ono je sudbina. To poravnanje treba voditi duh kako bi ujednačavanje dovelo do povećanja vrijednosti – to je zadaća i za politiku. Došlo je dakle do univerzalizirajućeg popuštanja napetosti (a koja je bila odlika prošlog doba). Politička je zadaća da se to poravnanje odvija što bezbolnije (sa što manje krvi i suza). Kada poravnanje nisu smisleno vodili duh i volja, bili su to najopasnija vremena. Nekoliko vrsta nadolazećeg poravnanja: a) rasno – treba se miješati adekvatna krv, tako da se vrijednosti povećavaju; po postanku čovječanstvo nije bilo jedinstveno, jedinstvo je viši cilj kojemu stremi; b) između racionalizma i iracionalizma, filozofije ideje i filozofije života – očituje se u manjem vrednovanju duha, posebno intelektualnosti (iracionalna strana tu pobjeđuje); te tendencije poznate su i prije rata (Nietzsche), no rat je izvadio na vidjelo višestoljetno pretjerano suzbijanje nagona u korist asketskog ratia; taj vitalizam je protuideal;) Usvajanjem i oblikovanjem tehnike trpnje i patnje te njenom sintezom s izvanjskom tehnikom moći, već razvijenom na Zapadu, bit će moguće i preoblikovanje opće kulture spoznaje (poravnanje između junaka koji djeluje prema van i mudraca koji trpi). Metafizika je slobodno disanje čovjeka kome prijeti da se uguši u specifičnosti svoje okoline. Ona je samooslobođenje, samoizbavljenje od tjeskobe, od pritiska pukog opstanka, od slučajnosti sudbine. Elita se neće prikloniti ni dominantnoj pozitivnoj religiji (bit će vođena duhom i zbog toga potpuno samosvojna) ali će se prema njoj odnositi s punim poštovanjem, Kozmopolitsko poravnanje napreduje neusporedivo sporije i drukčijim sredstvima od tehničko-civilizacijskog povezano prvenstveno svjetskom trgovinom. -

ugl. detektira proces svjetskog izjednačavanja, poravnanja, između svih polja među kojima tradicionalno vlada neka diskrepancija. Poravnanje se ne odvija ujednačeno pa stoga u budućnosti ima mjesta za daljnje manevre, a koji će završiti u svečovjeku (zato čovječanstvo još nije mrtvo)

Filozofski nazor na svijet Masa nikada neće biti filozof; većina ljudi dobiva svoj svjetonazor od religiozne ili druge tradicije. Filozof se treba oslanjati na vlastiti um, sve propitivati i ništa ne smije priznati osim onog što nije spoznao. Filozofija je dakle stvar elite (cjelokupna povijest također, jer se bilježio samo kroz djelovanje elita). O posljednjim desetljećima obnavljaju se pitanja metafizike koje su pozitivizam, novokantovstvo i historizam odbacili. Kako bi ponovno mogao misliti čovjek mora odbaciti idole, previše ljubljene stvari vratiti na svoje relativno mjesto u konačnom svijetu i osvijestiti da se takvom puninom može ljubiti samo apsolutno – tada mu se apsolutno ponovno javlja te je u stanju samostalno filozofirati o njemu. Čovjek ima sposobnost trostrukog znanja: gospodstveno ili djelotvorno, bitno ili obrazovno i metafizičko ili spasonosno. Svaka vrsta znanja služi preoblikovanju nekog bića. a) Gospodstveno – služi tehničkoj moći nad prirodom, društvom i povijesti. To je znanje pozitivnih specijaliziranih znanosti. Najviši cilj toga znanja je pronaći zakone prostorno-vremenskog kontakta pojava što nas okružuju – njihova slučajnog sadaovdje-takobitka. b) Bitno znanje – znanost o načinima bitka i bitnoj strukturi svega što jest. Istražuju fenomene nezavisne od vremena i prostora i konkretne situacije. To je ljubavno odnošenje što traži prafenomene i ideje svijeta. Odvraća se pogled od realnog opstanka stvari, slučajnog sada-ovdje-bitka i osjetilne spoznaje. Bitne spoznaje nisu nezavisne od svakog iskustva, ali od indukcije jesu. To su prave umske spoznaje i strogo se razlikuju od onih proširenih preko osjetila što počivaju na razumskim zaključcima. Razum ili intelekt sposobnost je nekog organizma da se prelazeći preko prirođenog instinkta i asocijativnog pamćenja smisleno prilagođuje novim situacijama, iznenadno i nezavisno od broja probnih pokušaja rješenja zadaće. Dok je u službi nagona takav intelekt nije ljudski ; postaje takvim tek kada stupa u službu uma.

Cilj svakoga oblikovanja metafizičkog svjetonazora pomoću filozofije da se biće koje je apsolutno pomoću sama sebe zamišlja i promatra tako da odgovara pronađenoj bitnoj strukturi svijeta te realnom opstanku svijeta i slučajnom takobitku. Dva temeljna atributa najvišeg bitka: njemu pripada idejnotvorni beskonačni duh,um koji otpušta strukturu svijeta i čovjeka; i iracionalni poriv koji postavlja slučajni takobitak. Prožimanje tih atributa tvori svijet. c) metafizičko/spasonosno znanje – do nje vodi povezivanje rezultata prethodne dvije. Transcendentalni način zaključivanja – od bitne slike čovjeka treba se povući zaključak o istinskim atributima najvišeg temelja stvari (a ne polaziti iz kozmosa kako su to radili mislioci sve do Kanta). Budući da je čovjek mikrokozmos na njemu se može studirati poredak velikog svijeta – makrokozmosa, i zato je bitak čovjeka i prvi pristup bogu. Tako je moderna metafizika zapravo metaantropologija. Čovjek je jedino mjesto u kojemu se prabiće može shvatiti i spoznati, i biće u čijoj slobodnoj odluci bog svoju bit može ozbiljiti. Individualna osoba svakoga čovjeka neposredno je ukorijenjena u vječnome bitku i duhu.