Matko Janko - Dragulji i Strasti 1

POPULARNI ROMAN! UREDNIK ZLATKO CRNKOVIC

JAN KG MATK©

ragul/i i dradi Prvi dio Peto izdanje

•-

NAKLADNI ZAVOD ZNANJE, ZAGREB »OTOKAR KERSOVANIB, OPATIJA

Godine 1866. sve bečke novine donijele su vijest tiskanu krupnim slovima: »Njezino veličanstvo carica i kraljica Jelisava vrlo je uznemirena i žalosna jer je primijetila veliku promjenu na svom najmilijem i dragocjenom nakitu — bisernoj ogrlici. Njezino veličanstvo sama je dugo nosila tajnu u sebi, ali kad je primijetila još veću promjenu na biserima, onda se povjerila svom carskom i kraljevskom suprugu Njegovom apostolskom veličanstvu caru i kralju Franji Josipu. Njegovo veličanstvo, zaprepašteno tom viješću, odmah je odredilo da se sazove obiteljsko vijeće u Schonbrunu.« Franjo Josip bio je tada još mlad, pa ga je ta vijest uznemirila najviše zbog njegove stroge majke, nadvojvotkinje Sofije, koja je zapravo i bila car i kralj, te dugo godina vladala u ime mladoga kralja.

OPREMIO ALFRED PAL

Kraljica majka Sofija bila se usprotivila nabavi tako skupocjenih bisera za siromašnu bavarsku princezu Jelisavu. Na obiteljskom vijeću kraljica Sofija branila je svoj

prijedlog, navodeći da je to prevelik izdatak za dvorsku blagajnu. No glavni je razlog bio taj što je kraljevska majka bila isprosila za svoga sina najstariju kćerku svoje sestre Ludovike, kraljevnu Helenu, a ne Jelisavu. Na prvom sastanku obiteljskog vijeća carske krune Habsburg usvojen je bio prijedlog kraljice Sofije da se za princezu Jelisavu ne nabave takvi biseri. Bilo je odlučeno da joj Franjo Josip daruje kao zaručni dar briljantni prsten od deset karata, poznat pod nazivom »Fortuna«, pod kojim se imenom vodio u popisu u dvorskoj riznici dragulja. Obiteljsko vijeće ovlastilo je nadvojvodu Albrehta, strica Franje Josipa, da mladoj zaručnici, princezi Jelisavi odnese zaručni dar, te da ga svečano preda u krugu njezine obitelji kao znak da se princeza proglašava zaručnicom cara i kralja Franje Josipa. Princ AIbreht uputio se s odličnom pratnjom u dvor bavarskog princa. Obiteljsko vijeće carske kuće Habsburg naložilo je nadvojvodi AIbrehtu da se zaruke imaju obaviti točno po propisanom ceremonijalu kuće Habsburg, što ga je uvela španjolska loza. Princ AIbreht smatrao se vrlo počašćenim odlukom obiteljskog vijeća, što je baš njega zapala čast da za javnost isprosi i zaruči buduću suprugu svoga sinovca Franje Josipa. Nadvojvodu Albrehta primili su sa svim počastima koje mu je mogao pružiti otac princeze Jelisave. Mlada princeza dočekala ga je sa čednom pratnjom i brojnom braćom u svečanoj dvorani za primanje. Njezina majka gledala je prijekim okom svoju mladu i lijepu kćerku koja je primala sve počasti kao zaručnica moćnog austrijskog cara. Bila je doduše sretna što Će postati punicom moćnog cara, ali je s bolom u srcu gledala svoju stariju kćerku, jer je ona, po želji kraljice Sofije, trebala da postane ženom Franje Josipa.

Čitava stvar dobila je nagli preokret jednog dana prije nekoliko mjeseci. Car Franjo Josip nije bio oduševljen ružnom kraljevnom Helenom, ali se pokorio želji svoje umne majke. Izmuđu kralja Franje Josipa i kraljevne Helene bile su čak već sklopljene i tajne zaruke. Jednog dana mladi zaručnici sjedili su zajedno u salonu, točno prema određenom španjolskom ceremonijalu. Sjedili su jedno kraj drugoga, ali je razgovor između njih zapinjao. Franjo Josip nije bio po naravi previše razgovorljiv, a kako ga nije privlačila neugledna kraljevna Helena, oboje su se prepuštali svojim mislima. Kraljevna Helena bila je sva uzbuđena od sreće što će se ipak udati, i to za mladoga kralja moćne kuće Habsburg. Franjo Josip pak vjerovao je da je ta ženidba potrebna za dobro njegove dinastije, kako mu je kazala njegova majka. Oboje su čekali da im dvorski meštar ceremonijal dade znak da je službeni posjet kralja Franje Josipa dovršen. Dok su oni napeto Čekali dvorskog meštra, naglo su se otvorila pobočna vrata i kroz njih je ušla djevojčica od nekih petnaest ili šesnaest godina. Djevojčica reče smijući se: — Utekla sam od guvernante i tražim vas, zaručnice, po cijelom dvoru. Po odjeći se vidjelo da dolazi s učenja ili igre. Svoje lijepe velike crne oči uperi u Franju Josipa i reče mu; — Mnogo si zgodniji u naravi nego na slici. Može se gotovo reći da si najljepši od svih austrijskih prinčeva koje sam dosada vidjela. Princeza Helena pocrveni od neprilike pred svojim carskim zaručnikom, te će prijekorno: — Jelisava, Jelisava, kako si mogla doći i povrijediti strogi ceremonijal njegova veličanstva? Odlazi, Jelisava, smjesta odlazi!.

— što tu ima posla ceremonijal, draga Helena? Nas ne vidi dvorski meštar. Došla sam, bila sam znatiželjna da vidim tvoga zaručnika, pa sam došla da ga pogledam. Sto ima u tome tako strašno? — Odlazi, Jelisava, odlazi, molim te lijepo, dok te nije tko primijetio. Mlada se kraljevna prpošno nasmiješi, te će opet: — Zar je to uistinu veliki prekršaj što sam došla ovamo nenajavljena? Obrati se Franji Josipu, te ga, smiješeći se malo i posprdno, upita: — Zar se uistinu ne smije ni gledati vaše carsko i kra ljevsko veličanstvo apostolske kuće Habsburg? Franjo Josip samo je požudno promatrao prekrasnu djevojčicu, ali se na njezinu primjedbu ipak prenuo, jer je izrečena oštro i bezobzirno, na što nije bio naučen. — Meni je drago što si došla ovamo. Princeza Helena i ja završili smo razgovor. Princeza Jelisava pogleda sestru, pa onda Franju Josipa, te će srdito sestri: — Stalno mi govoriš: »Odlazi, Jelisava! Zašto si tako banula ovamo, Jelisava?« Zašto n' -.-,■:■ ■*■■fV-T;

* i ii

::■'■ .■■'■:v'S.

1

';/,

pronađeno, bilo i starih pergamena kojima će se poslužiti naša diplomacija, naročito protiv Francuske i Turske. Knez Siegfried i grof Georg samo su iz učtivosti pažljivo slušali domaćina grofa Antuna Herbera, pa oba, kao dogovoreno, odgovore: — Vrlo interesantno, dapače neobično interesantno. Grof Georg još doda: — Sada je vrijeme da se posvetimo grofici i kontesama, bit će nam vrlo drago ako budemo mogli pratiti mornare kad pođu po ribara da izvadi bisere. Ana Marija nije pročula primjedbu grofa Georga, te će napadno oštrim tonom: — Gospodin Ranko je student filozofije, grofe, on Čini nama veb'ku uslugu. Svi su ustali, samo je grof Antun Herber ostao da sjedi. OČi su mu svjetlucale od dobra i obilna pića, te je slavodobitno rekao: — Da, vidite, moja gospodo, to malo što sam vam re kao dokazuje da moj slavni pradjed nije od imovine Zrinjskih uzeo ni ono što mu je dopustilo njegovo veličanstvo car Leopold. Ako je uzeo za našu obitelj bisere grofice Katarine Zrinjske, sigurno je na to bio ovlašten. A ja sam uvjeren da je naš pradjed, general grof Herber, bio tako dobro odgojen da nije baš on osobno skidao s vrata bisere grofice Zrinjske, već je zacijelo samo izdao nalog da to učini netko od njegove pratnje. — Dragi Antune, nemoj više govoriti o tome, meni je glavno da ja imam te prekrasne bisere. Da li ih je tvoj pradjed oduzeo sam osobno od grofice Katarine Zrinjske, ili je izdao nalog, to se mene ne tiče. Ja ih nosim s velikim ponosom i radošću, jer su sada najveći i najvredniji u au strijskom carstvu, a odsada će sjati tako da će od njih blještati plesna dvorana kad ja uđem. Moja pojava ukra72

šena predivnim biserima zasjenit će i okrunjene glave prejasnoga našega kraljevskoga doma. — Ali, draga mama, vi tako zaneseno govorite o bise rima, a tatu korite što pripovijeda kako su oni ušli u po sjed naše obitelji. — Moja Ana Marija, ja sam presretna što ih nosim, što rese moje grudi i što s pomoću njihove ljepote moja osoba postaje sve zanimljivija. Ali sada je dosta, možemo se razići. Ja ostajem uz svoje bisere, a vi se provozajte, te pošaljite Ranka da uredi ono s uginulom školjkom. Mornar je došao i javio da čamac čeka i da mogu odmah krenuti. Svi su se počeli užurbano spremati. Grofica ih je upravo tjerala govoreći: — Pošalji, draga Ana Marija, odmah Ranka, a vi se kupajte, more je predivno. Zar ne, grofe George? — Očaralo me, grofice, divno plavo more. Ovaj vaš kraj je čaroban, priroda je upravo prekrasna, malo divlja, ali baš zato upravo privlačna. — Vjerujem, dragi grofe, ah" više uživam u dotjeranom Monte Carlu, Nici, Opatiji, pa Ostendeu, to su za mene otmjena kupališta, ovdje sam ja. . . da, vi već znate zašto... Kontese su došle u bijelim svilenim haljinama. Lagana svila lepršala na njima, premda je bio miran vrući dan. Za njima je došla gospodična Leopoldina, noseći kupaće kostime. Knez Siegfried gledao je umiljato Anu Mariju i sve više se u nju zaljubljivao. Ali kad je opazio da pratilica nosi grofičine kupaće kostime, obrati se grofu Georgu: — Dragi George, pobrini se za naše kostime, naši su sobari na kopnu, a mi smo sasma zaboravili da bi se mogla pružiti prilika za kupanje. 73

— Nije potrebna žurba, visosti, za kostime — reče Ana Marija. — Mi se vraćamo na brod, a zatim idemo na ku panje! Pa ni vi, draga gospodična Leopoldina, ne morate nositi kupaće kostime, uzet ćemo ih kasnije kad dovezemo gospodina Ranka. — Zašto tako, draga moja Ana Marija? — reče grofica Regina. — Ja mislim da se vi odvezete na kupanje, a da pošaljete druge po Ranka. — Kako ti, majko, želiš, ali mislim da mornari ne bi točno izvršili tvoj nalog, pa bi se moglo dogoditi da tvoji lijepi biseri ostanu predugo u uginuloj bisernici, a ja znam kako ti nad njima strepiš. — Dobro, moje dijete! Kako ti na sve misliš! Učini kako želiš, glavno je da se sve uredi s mojim dragim bi serima. Svi su se spustili ljestvama u čamac koji ih odveze prema obali gdje je, na početku grada, na uzvisini, bila kuća ribara Lovre Petričića. Za kratko vrijeme mornari su doveli čamac pod hridi u jednu malu uvalu, gdje je bilo spremište za ribarske Čamce Lovrine družine i mala kamena kućica gdje su držali svoje lovačke potrepštine. Cim su došli u uvalu, jedan mornar počeo je zvati: — Gospodaru Lovre! Gospodaru Lovre! Nitko se nije javljao ni na ponovno dozivanje mornara. Jedan mornar reče: — Znam ja, nema nikoga kod kuće. Nedjelja je, gospa Luče otišla je u crkvu, a gazda Lovro malo u društvo na razgovor i čašu vina. — Zovite gospodina Ranka, mornari! — Neće biti ni njega, kontesina, on je sigurno otišao u grad na šetnju. Gospodin je od velike Škole, ali posto je ono našao bisere i dobro ih prodao, nosi se pravo gospod74

ski, a momak je da ga je milina vidjeti, pa znate, kontesina, Što je lijepo i oku je drago. — Sto ćemo sada? Moramo ga naći, potreban je, stvar je vrlo važna. Grof Georg razgovarao je vrlo živo s Marijom Terezijom, te se istinski divio lijepoj prirodi okolice, a najviše se čudio kad su mu mornari tumačili kako je čitava Šibenska luka prirodno tako stvorena da je nikakva vojnička sila ne može osvojiti, te da nema graditelja koji bi znao i mogao napraviti takovo remek-djelo. Knez je također bio oduševljen, ali je bio nešto uzbuđen jer je Ana Marija bila zabrinuta kako će pronaći Ranka. Jedan mornar predloži da bi bilo vrlo uputno otići gore do kuće. — Velika je vrućina, pa jeka ne nosi toliko, možda nas nisu ni čuli. Ana Marija se ponudi da će ona poći gore do kuće. Sestra joj savjetova, na stranom jeziku, da po toj vrućini ne ide na takav brijeg, već neka radije pošalje mornara. Ana Marija svrne pogled na odgojiteljicu. Gospodična Leopoldina uprla je pogled u nju, nije ništa rekla, ali se vidjelo da ne odobrava njezinu namjeru. Ana Marija će opet: — Ti, draga sestro, ostani s gospodom. Uživajte u toj lijepoj uvali, a ja se idem propitati za gospodina Ranka. Možda ćemo ga morati potražiti u gradu. Znaš kako je majka u brizi za bisere. — Ja ću s vama, draga konteso Ana Marija! — pred loži knez. — Nije nužno, draga visosti, to je vrlo blizu. Pogledavši još jednom svoju vjernu drugaricu, koja la gano slegne ramenima, Ana Marija skoči na obalu, te od75

■

rine kao od šale čamac od obale, tako da se njegova visost knez zaljulja u čamcu i sjedne. Već slijedeći časak Ana Marija bila je visoko na hridi, te nikom pozdravljala ostale u čamcu. VII Kućica ribara Lovre bila je nad morem na maloj uzvisini. Oko kuće bio je vinograd s dosta smokava i maslina, a pod kućom dva velika badema. Kraj kuće bila je sjenica sva obraštena vinovom lozom, koja je izrasla vrlo gusto, te se preplela po kolcima sa strane i na stropu, tako da je u sjenici bila gusta hladovina. Ana Marija došla je načas do kuće. Naokolo je vladala tišina, kao da je sve zamrlo. Neko je vrijeme stajala i gledala okolo. Nije mogla shvatiti da u toj maloj kućici stanuje Ranko. Kao da se nekoga boji, srce joj je počelo jače kucati, te na prstima pođe do ulaza u kuću. Vrata su bila širom otvorena. Pogleda u kuću. Sa strane bio je stol i dva stolca, kod zida klupa, sprijeda veliki komin nad kojim je visio na lancu kotlić, a na podu su bila dva lonca. Kraj komina bio je ormarić, a na njemu poslagane zdjele, tanjuri i još nekoliko lonaca. Ispod komina ležala je bijela velika mačka, koja je neko vrijeme gledala u Anu Mariju, onda se dignula, protegnula, šapama pogladila brkove i otišla nadesno u sobu. Ana Marija zastala je na sredini kuhinje, i da bi samu sebe umirila, zovne: — Gospodin Ranko! Jeste li doma? Ćula je samo jeku. Pođe malo nalijevo i proviri u sobu. Prepoznala je Rankovo odijelo i šešir na stolu. U kutu su bili postelja, jedan dosta mali ormarić, te slika djeteta koje 76

ide preko brvna, a oko njega anđeo raširio ruke. Opazila je još jednu sliku, ali od sjene nije mogla raspoznati što predstavlja. Zbunila su je tišina i samoća, te pomisao da u toj čednoj sobici spava i da je tu zadovoljan Ranko. Prenijela se mislima na svoj veliki dvorac u Zagorju, te u velike divne palače u Beču i Pešti i na lijepu starinsku kuću u Zagrebu u Gornjem gradu. Sjetila se svega onog sjaja j raskoši, svilenih pokrivača, kreveta, velikih ogledala, slika, velikih soba s olaštenim sjajnim podovima po kojima su prostrti lijepi slikoviti sagovi. Sjetila se i svoje majke koja je prigovarala ocu: »Palača kneza Lichtenensteina mnogo je ljepša od naše, a vrt grofa Andrassija ljepše je uređen od našeg!* Počela se polagano povlačiti iz prostorije, bojeći se da što ne prevrne. Ogledavala se sad na jednu sad na drugu stranu dok nije sretno došla do vrata. Pred kućom opet zastane, te otvori usta da opet zovne Ranka. Ali su joj usta ostala otvorena i nisu se oglasila jer je dolje u dvorištu opazila kozu, bijelu kao snijeg. Promatrajući je, pričini joj se kao da joj maše glavom. To kao da je bio znak da je zove k sebi. Ana Marija se nesvjesno uputi do koze. Ova zableji, nastojeći da se približi Ani Mariji, u nadi da će joj nešto dati. Ana Marija otkine grančicu smokve i dade je kozi, a ova to pohlepno pojede. Pred kozom je bilo neko granje, ali je ona gotovo već sve lišće obrstila, ostalo joj je samo šiblje. Ana Marija pođe opet do jedne smokve da otrgne list, te joj se pričini kao da čuje duboko disanje. Držeći list u ruci, napne sluh da čuje otkud dolazi disanje. Zaputi se prema sjenici. Zastane sva zbunjena na ulazu jer je opazila kako u dnu na klupi leži i spava Ranko. Ležao je na leđima, a pod glavom je imao obje ruke. Bio je u prugastoj 77

mornarskoj majici i kratkim hlačama, bose noge prebacio je jednu preko druge i spavao slatko i mimo. Ana Marija zakorači u sjenicu tiho kao da se i ne dotiče zemlje. Približi se klupi na kojoj je težao Ranko, te ga stade promatrati. Bio je divan i ovako dok je spavao malo otovrenih usta, tako da su se vidjeli bijeli zubi. Zato vrene oči resile su duge lijepe crne trepavice, a kosa mu je s jedne strane pala na Čelo. Ana Marija lagano pomakne kosu sa čela, te je namjesti na glavi. Ranko pomakne glavu, a kosa opet pade. Ana Marija se preplaši, te se udalji korak od Ranka. I dalje ga je promatrala. Kolebala se neko vrijeme gledajući ga sa željom da mu opet popravi kosu. Spopala ju je želja da mu pogladi kosu i pomiluje lice. Najedanput se trgne, te se zastidi sama pred sobom i ukori: »Pa to nije dostojno mene. Ja. sam djevojka, on je meni mio, ali ja se ne smijem zaboraviti. Opet ju je nešto privuklo Ranku, te posegne rukom da mu pogladi kosu, ali je odmah povuče, te je malo pusti niz tijelo, a bolni uzdah ote joj se iz grudi: »Aj, Što ja namjeravam, što ja činim? Ta ja sam kneževa zaručnica.« Nasloni glavu na sjenicu, gledajući opet u Ranka, te ponovi malo glasnije: »Zašto sam ga morala sresti? Koliko je truda t novaca stajalo moju taštu majku dok je pronašla kneza, a mene nije usrećila jer kneza ne mogu ljubiti i njegova me blizina već sada smeta. Ranko, Ranko, drag si, lijep si, ti moj skroviti djevojački san, ali razum mi nalaže da te ne smijem ljubiti.« Sve je to rekla dosta glasno, a naročito je riječ »ljubiti« naglasila s posebnim miljem, te je malo zastala i u sjetnom uzbuđenju ponovila: »Ljubiti! Milovati! Ne, ja to ne smijem, ti dragi, najljepši kraljeviću mojih snova!« Govorila je lagano, riječ po riječ, te se opet približavala Ranku. Korak po korak približavala 78

se na prstima do klupe na kojoj je Ranko mirno spavao. Ana Marija od uzbuđenja nije znala da govori glasno. Kod rijeci »kraljeviću mojih snova« Ranko se doista trgne od sna i otvori oči. Ana Marija u tom času skoči iz sjenice i skloni se iza badema koji je tu rastao. — Oh, divno, o, krasno priviđenje! — bilo je prvo što je Ranko progovorio. Protare oči, poravna kosu, sjedne na klupu, te će u sebi: »Kako sam mogao tako zorno priviđenje vidjeti, a točno znam da nisam o njoj ništa sanjao. Oh, divne li, predivne slike! Ali ne, to nije bilo priviđenje, ne, nije, duh nije bio! Zar je to moguće, ona moja obožavana Ana Marija! « Skoči kao jelen iz sjenice na dvorište, pogleda naokolo, te zovnu okrećući se: — Ana Marija, draga Ana Marija, ako si tu, javi se, Ana Marija, Ana Marija, draga Ana Marija, ja ću sići s uma, javi se, draga javi! Okrene se opet prema sjenici, te iza badema ugleda lice kako mu se smiješi. Ranko je bio sav izvan sebe od uzbuđenja i pomisli Sto je ona tu. Nalazila se ovdje, a on je spavao! Oh nesreće, takvo što neće se nikada ponoviti! Nije prošao ni trenutak. Ranko je bio kod badema i na rukama držao Anu Mariju. Privinio je k sebi i bez ikakva uvoda ili izjave ljubavi, stao joj ljubiti lice, glavu i usne. Ana Marija nije uzvraćala poljupce, već je ležala u Rankovu naručaju, te drhtala od straha i uzbuđenja. Ranko je držao Anu Mariju na rukama, hodao gore dolje po uskom dvorištu kao da se boji da mu tko ne otme njegovo dragocjeno milje, žurno uđe u sjenicu, gdje je 79

prije spavao, držeći u naručaju Anu Mariju. Bio je u radosnoj groznici, te ju je opet stao ljubiti. Ana Marija mu stavi ruku na usta. To ga načas smele. Ona ga pogleda, te ga tiho i lagano upita: — Voliš me, Ranko? — Da li te volim? Ne znam je li to ljubav, neću o tome sada misliti, ali te ne dam, ja te ne puštam od sebe, U si moja draga, Ana Marija! Sagne glavu da je opet poljubi. Ana Marija mu to zapriječi rukom koju mu stavi na ćelo. On je lagano priljubio svoje lice njezinu. Ona mu je govorila: — Nemoj više, Ranico, mene je nečega strah, ja se tebe ne bojim, ali pred nečim strepim. — Onda me ne ljubiš, Ana Marija! Čega se imaš bo jati, ja te silno ljubim. Kako je moja ljubav velika, ne znam, ali znam da te ljubim. Daj da te ljubim! Čeznem za tim, beskrajna je Čežnja koja me vuče k tebi. Gledaj, sav sam nekako omamljen, Ana Marija, ja te volim, ja silno čeznem za tobom, ti moja draga, mala, nježna Ana Marija! Ruka joj klone, a on je stade strasno ljubiti. Cuo se isprekidani šapat: — Ranko, Ranko, ah, ti, moj dragi Ranko! — Voliš li me, draga, voliš li me uistinu, mila moja? — Ti znaš da te volim, zato sam i došla što te volim. — Zar zbilja, Ana Marija, ti voliš mene, baš mene, draga moja? Opet ju je stao ljubiti, a ona mu je uzvraćala poljupce. Nisu se čule riječi, već strasni uzdasi koji uzimaju dah. Oboje je omamila strast, on joj je počeo gladiti kosu, a ona je zarinula svoje prste u njegovu bujnu kosu, pa mu je glavu Čas dizala nad svoju i opet privlačila da ga ljubi, uz tihi šapat: 80

— Znam samo da te ljubim, za drugo nemam snage da mislim. Pijana sam, veoma sam pijana! Opila me je ljubav prema tebi. Ili si me ti opio svojom ljubavi. — Ja sam opio i sebe i tebe, ja, Ana Marija, ja, jer me nešto vrlo jako veže uz tebe. Znaš li, razumiješ li me, shvaćaš li to, draga moja mala Ana Marija? Ponovo ju je stao požudno ljubiti, a ona mu je toplo uzvraćala poljupce, te je počeo gubiti svijest. Priljubio se sasma blizu uz nju, te više nije njime razum vladao. Ana Marija je nesvjesno, ali instinktivno uklanjala njegove ruke sa svoga tijela, ali je i ona klonula. Samo je kao u bunilu govorila: — Nemoj, Ranko, to ne, Ranko moj dragi, ljubljeni Ranko! Bili su toliko zaneseni da je njezina obrana bila previše nježna i krhka da bi se oboje osvijestilo. Svuda je vladala tišina, i nije se ništa čulo, osim šapata mora koje je dolje pod pećinom udaralo u hridi. Iz sjenice su se uz naglo disanje čule isprekidane riječi: — Volim te, čeznem već dugo za tobom, žudim za to bom, draga moja mala. — Nemoj, Ranko, pusti, Ranko, Ranko! Pod pećinom je more disalo svojim vječnim nemirom, ali njih dvoje u sjenici nisu sada marili da li ono Što prigovara, brani, pjeva, plače ili Što zapovijeda. Najednoć se začuje blejanje koze, a zatim glas njezine gospodarice: — Teško si me dočekala, kozice moja, gladna si, je li, tebi vruće, čekaj samo malo, sada ću ja doći do tebe i dati ti vode, a evo i malo granja koje sam našla. Kako se samo skriva, da ga sunce ne oprži. Nejasan glas Čuo se iz sjenice i po glasu se nije moglo razbrati je li to bolan, veseo, srdit ili radostan glas, je li to bila kletva ili molitva. € Dragulji ■ strasti

81

Oboje su sjedili na klupi spuštenih glava. Ruke su im klonule, a srca tako jako kucala da su teško dolazili do daha. Nisu se usudili pogledati jedno u drugo. Na dvorištu se čulo Lucino hodanje. Opet se čulo kako govori kozi: — Evo, ti, sirotice, malo vodice, tvoja gospodarica za držala se predugo u gradu, i moj Ranko sigurno negdje spava. On, neka, neka, naradi se dosta oko tih loščura, neka dijete počiva. Ranko okrene glavu, pogleda bojažljivo Anu Mariju, a ona mu se milo nasmiješi. To ga osokoli, uzme je za ruku i prošapće: — Oprosti, draga mala, ah' kraj tebe sam izgubio svi jest. — Sretna sam da me tako silno voliš. Ja tebe neću ni kada prestati voljeti. — Zar ni onda ako se udaš za svoga kneza? — Nemoj me, Ranko, podsjećati na to! Da, zbilja, što će oni reći? Mene tako dugo nema, a mama će očajavati zbog deset bisera koji se još nalaze u uginuloj bisernici. Opet se čuo Lucin glas: — Sada sam te napojila, na, evo malo brsti lišće, a kada malo popusti vrućina, onda ću te pustiti da se malo proskačeš po ovome kršu, a ti ćeš već nešto naći da pregrizeš. Sada da pogledam moga Ranka, on će biti sigurno žedan u toj vrućini. Grlo će mu se osušiti. Luče je glasno mislila: — O, lijepa li je mladost, tvrdo spava, da bih kraj njega cijelu kuću mogla odnijeti. Ranku je dobro došla majčina primjedba. Izađe pred sjenicu da ga vidi majka. — Ja ne spavam, majko, ne spavam, ja se evo razgo varam, moram na brod do gospode. 82

— Rekao si da danas nećeš ići na brod — reče majka. — Da, rekao sam, majko, ali evo došla je po mene mlada kontesina, pa evo moram ići. Ana Marija je popravljala haljinu, te pogladila kosu. Ranko je izvuče pred sjenicu do koje je došla Luče. — Zdravo bili, kontesino, dobro došli u našu kuću! Okrene se Ranku, te ga upita: — Jesi li, sinko, čime ponudio, kontesinu? Znaš naš običaj kad netko prvi put dođe u kuću. Ranko se zbunio, nije znao odgovoriti majci, već promuca: — Da, majko . .. nisam ... jest. .. htio sam, pa sam zaboravio. — Sad ću ja vama dati čašicu prošeka, domaćega, mo ga domaćega. — Hvala vam, draga gospođo, hvala vam, radije čašu vode, veoma sam žedna. — Hoću, drago dijete, i vode hoću, ali prvo čašicu prošeka, a onda vode, lakše ćete ubiti žeđ u toj velikoj vrućini. Ranko pogleda Anu Mariju, pa majku. Bio je sav zbunjen i nije smogao riječi. Majka začas donese prošeka i vode, te će Ranku: — Ako moraš, sine, na brod, onda se obuci, blagdan je, nećeš takav među svijet. — Da, molim, Ranko — reče Ana Marija — mi mo ramo na brod, dolje me čekaju s barkom, bit će u brizi za mene. Obucite se, Ranko, a vas lijepo molim, draga gospođo, da me sprovedete do mora. — Vrlo rado, kontesino, a ti se, sinko, požuri, da te dolje dugo ne čekaju. — Evo me začas, majko, ja sam brzo gotov s odije vanjem. 83

H . r - ' '. - ■ - . , - - ■ " ■ ■■. ■■ ■ ■ . ' ■ :. :- ;J.

■

Sav smeten. Ranko uđe u sobu. Stao je na sredinu svoje sobice, jednom se rukom podbočio, a drugu je stavio na stol. Bio je još pod dojmom uzbuđenja i strasti. Cuo je srce koje mu je jako udaralo, a dotad nepoznata voljkost prolazila mu tijelom. Zurio je u jednu tačku na zidu sobice. Onda se prene, te će sam sebi: »Stidim se samoga sebe! Kako se nisam mogao suzdržati. Sto je to i kakav je to grozni nagon zavladao sa mnom? Samoga sebe ne mogu prepoznati. Zar je to takva ljubav koja se pojavila u meni, čim sam prvi puta ugledao Anu Mariju? Pitao sam majku čisto naivno je li grijeh ljubiti, a mogu li i smijem li joj reći kakva se niska požuda pojavila kod mene čim sam uhvatio priliku za to? Nije se ni dotako odijela, već je stajao na istom mjestu kako je ušao u sobu. Zarine obje ruke u kosu, stisne rukama glavu, nagne glavu natrag, te ostade u tom položaju i reče sam sebi: »Volim je, ljubim je, čeznem, žudim za njom, osjetio sam da i ona mene voli, ali ne ovako kako ja nju, no ipak me voli!« Najedanput se strese, a tihi drhtavi Šapat izađe mu iz usta: »A ako me sada, nakon ovoga, prezre?«: Ništa vize nije izustio, već šuteći složi ruke na prsima. Nakon par časaka zabaci glavu i samosvjesno, kako je svojstveno lijepim ljidima, osobito našim Dalmatincima, reče sam sebi: »Zar mene da prezre? Zar ja nisam vrijedan nje? Ona je grofica, a ja sin ribara, ali zar nije maloprije drhtala u mom naručaju, i da nije bilo majke, bila bi zauvijek moja. Zar mene da prezre zbog kneza? Nije me strah, premda me tu na kršu dalmatinskom rodila moja siromašna majka Luče.« Udari se u prsa, te će još: ponosnije: »Rodila me zdravog, Čilog, jakog, a kažu mi svi, a i sam vidim, i lijepog. Odgojili su me u poštenju! Eto, slušao sam ih uvijek, samo sam sada otkazao poslušnost jer se ne mogu iskreno vezati da ću biti dobar sve84

ćenik, pa sam došao kući da učim nešto drugo korisno za Život i budućnost. Nije me strah za moju dragu Anu Mariju, ali njezina okolina mi je neće dati. Gospoda su to, grofovi i grofice, bogataši, a sudeći po svemu, njezin je otac vrlo imućan. Lijepo je živjeti bogatim ljudima, svaku udobnost mogu sebi dopustiti. Ana Marija je bogata, uz nju ću biti bogat i ja. Oh, kako će mi biti lijepo! Imat ću dragu, milu, lijepu ženicu, još k tome imućnu! Lako ću svršiti visoke škole, neće se morati otac mućiti za mene, jo£ ću moći davati njemu, neću ja uludo bacati novac.« Malo posuti, pa nastavi: »Već ih čujem kako će govoriti ili se čuditi: »Oženio se bogatom ženom samo zato da mu bude lijepo! što su takvi ljudi glupi natražnjaci! Upravo je dobro da se blago dijeli među one koji ga nemaju, a potrebno im je da bi sebi uredili ljepši život. Zar nisu možda pravi muž i čestita žena dva tijela, a jedna duša? Sto ima muž, daje ženi, što posjeduje žena, pruža mužu! Bez jednoga ili drugoga ne stvara se ništa. Pojedinac je osamljen, bijedan, nemoćan. Tako ja shvaćam, a tako ću reći i svojoj dragoj Ani Mariji. Nas ne smije dijeliti njezino bogatstvo, a ni njezin društveni položaj! Ona mene voli!« Smijeh mu se pojavi na usnama, oči mu se zakrijese, te stade samoga sebe uvjeravati: »Osjetio sam da me ona ipak ljubi! Lijepih li čari života; ljubiti i biti ljubljen! Oh, što je krasan, što je divan ovaj svijet!« Složi prste unakrst, te zabaci ruke na Siju: »Živote, moj dragi živote, kako si lijep, mio, divan prekrasan! Grabit ću te, loviti gdje mognem, oprezno, ali čvrsto te držati objema rukama, a onda ću do mile volje uživati u tebi!« — Sto bi to htio, Ranko, sine? — prene ga majka iz maStanja. — Ništa, majko, ništa, samo glasno mislim. — Sine moj, ja sam se vratila s obale, a ti još nisi obu85

I

Čen. Gospoda su bila u brizi za kontesinu, a sada će još čekati na tebe. — Neka čekaju, majko, neću dugo, evo mene za jedan čas. Luče uđe u sobu, te će s vrata: — JoŠ si onako kako sam te ostavila. Ranko, Ranko, pa tebi kao da se neće na brod do gospode! Sav si mi ne kako zbunjen, sine moj. Idi, mili moj, idi na brod, dobro plaćaju, već imamo lijepih novaca na strani za tvoje školo vanje u velikom gradu. Razumijem te, sine, školarac si, pa ti je teško raditi taj, može se reci, ribarski posao, ali, eto, sam si htio i počeo, nismo te, sine, silili ni ja, a, moramo reći po dusi, ni otac. — Nemojte mi, majko, o tome govoriti, ja i ne mislim na lo, ja sam sretan što idem na brod, ja sam se malo za nio u mislima. Brod, ribarenje, školjke, to je sve skopčano s mojom srećom, s budućnošću mojom. Da li me vi sada razumijete, majko? — Kako ne bih sine, tebe razumjela! S ovim novcem poći ćeš na visoke Škole, bit ćeš danas-sutra veliki gospo din, nama na čast i ponos. Ranko skoči do majke, zagrli je i poljubi: — Majko, majko draga, dobra, brižna majko, niste me baš sasvim razumjeli. Danas mi je još draže da ne shvaćate tako majko! Evo mene gotova. Zbogom, majko, do vi đenja! — Zbogom, sine moj, milo dijete moje! Ranku nije dugo trebalo i već je bio na obali gdje su ga jedva dočekali. Čamac je bio malo udaljen od obale, te je Ranko Čekao na hridi dok su doveslali do njega. Ana Marija je bila sretna kada je čula kako je grof Georg rekao: — Mislim da slikar ne bi mogao ljepšega mladića nasli-

86

i

kati, a klesar isklesati. Krasan je taj ribar! Kako se samo plemenito i ponosmo drži! Ana Marija ljupko pogleda svoju vjernu odgojiteljicu koja je shvatila njenu molbu, te reče: — Grofe Kaltbrunenu, taj je mladić sin ribara, ali je inače sveučilištarac. — Oprostite, gospođo, nešto sam čuo, ali sam laboravio. Rijetko se vidi tako plemenita ljepota. Ranko je lagano, ali sigurno uskočio u čamac, pozdravio prisutne, te zamolio da mu oproste Što su dugo čekali. Marija Terezija, onako uzgred, primijeti: — Budite uvjereni, gospodine Ranko, ne bismo vas tako dugo čekali, ali je naša sestra zaboravila da se vrati s one vaše vrleti. — Nisam bio kod kuće, pa me kontesa Ana Marija če kala. — Ali, draga Marija Terezija, ako ima krivnje, ja sam kriva, molim još jednom sve vas da me ispričate. — Nama je bilo, dapače, lijepo, draga Ana Marija, ali siromah knez bio je očajan i u brizi za tebe. — Hvala vam, kneže, na pažnji — reče Ana Marija — ali nije bilo potrebno. Ja sam Čekala gospodina Ranka. Zar nije tako, gospodine Ranko? Ja znam majčinu brigu za njezine bisere. Evo nas kod broda, a glavno je za majku da je došao s nama gospodin Ranko. — Možda imate pravo, kontesa Ana Marija! — reče Ranko. Pogledah" su se i razumjeli, a njihov topli pogled nije umakao odanoj no strogoj odgojiteljici. Ona šapne Ani Mariji: — Knez je već htio poći po vas, drago moje dijete, ali sreća vaša što je plašljiv, te je poslušao moj savjet. Opasna igra, Ana Marija, Ana Marija! 87

Ranko se posljednji popeo na brod. Grofica Regina uzela ga bez uvoda za ruku i povukla sva izvan sebe u kajitu, užurbano mu govoreći: — Gledajte, Ranko, tu u tom uginulom stvoru leži mo jih divnih deset bisera! Vadite ih brzo, da se ne pokvare. — Budite mirni, gospođo grofice! Tko vam je to re kao? Mogu biti i godinu dana u Školjci, neće se tako brzo pokvariti. Bilo bi pametnije da je niste vadili iz mora. Samo da se presvučem! Moram naći živu školjku. — Samo brzo, samo brzo, skidajte se, ja ću se okrenuti. Ranko je, na sreću, imao na sebi kupaće gaćice. Skine cipele, košulju i hlače, uđe u vodu i potraži živu bjeloružičastu bisernicu. Položi je kraj sebe, a iz uginule školjke stade vaditi grofičine bisere. Jedva što je iz mokre, smrdljive sluzave školjke, izvadio bisere, a grofica mu ih zgrabi iz ruku, podigne ih u zrak prema svjetlu, te sva presretna poviče: — Divni su, sjajni su! Stade ih prinositi licu, dapače ih je nekoliko puta poljubila, onako smrdljive, s kojih se cijedila sluz uginule školjke. Kao luda istrči na palubu, te stade dozivati svoje goste, pokazujući im divnih deset zrna bisera. Biseri su kružili od ruke do ruke, čulo se samo divljenje, a naročito je grof Georg bio ushićen, te je više puta ponavljao: — Rijetki primjerci, predivno, bogovsko! Grofica Regina uživala je u tome kako se grof divi biserima. Kako će tek biti ushićen kad vidi tri stotine šezdeset i pet zrna. Ranko je čekao groficu u kajiti. Izvadio je uginulu bisernicu, pregledao je, te našao ogromnu količinu biserne sluzi u nutrini školjke. Pokušao je sreću. Pogledao je u nutrinu, ali ni jednog zmca više nije bilo u njoj. Sva dragocjena sluz razlila se po velikoj školjci. 88

Bacio je u more bisemicu, oprao školjku, te i on izišao na palubu za groficom. — Pogledajte, gospođo grofice, kako se divno sja! Ovo je bio rijedak primjerak, šteta što je uginula, vaši su bi seri sigurno dobili još ljepši sjaj. — Divni su, divni su, gledajte Ranko! Grofica uzme bisere od grofa Georga, te ih sva izvan sebe prinese ustima: — Ali gospođo grofice što to radite? Vidite da nisu dosta lijepi, moramo ih oprati u moru, sluzavi su i smrde od uginule bisernice. Ranko pogleda sve i još više naglasi: — Morate se dobro oprati, jer biste se mogli razboljeti, uginula bisernica je vrlo nezdrava. Svi su se odmaknuli, samo su grofica i Ana Marija ostale uz Ranka. One su pošle s njim u kajitu, da premjeste bisere u živu bisernicu. Ranko se obukao, a smirena grofica uzme ključ od kajite, te se zaputi u salon. S njom je išla i Ana Marija, a Ranko iz uČtivosti malo iza njih. Na palubi se Ana Marija okrene, te će Ranku: — Gospodine Ranko, vi ste umirili i usrećili moju majku, sada ne strepi za svoje bisere, lijepo vas molim. izvolite s nama na užinu. — Hvala vam, konteso Ana Marija! — Ne primamo hvalu, gospodine Ranko, vi biste se si gurno ljepše zabavali da vas nismo zvali. Izvolite s nama u salon. Ranko je vidio da grofici Regini nije to pravo, ali je pošao na poziv Ane Marije. U ušima mu je zujala njegova maloprijašnja odluka: »Uživaj u lijepom životu gdje možeš i gdje ti se pruži prilika!« Grof Antun Herber vrlo se iznenadio kada je opazio 89

da je ušao i Ranko. Vječno brižni knez pohitao je pred Anu Mariju da je konačno izvede iz društva tog ribara. Grof Georg i Marija Terezija napadno su se zabavljali udvoje, samo da se ne moraju osvrtati na Ranka. Ana Marija bila je s knezom. On ju je već nekolika puta pitao izvan sebe: — Nije li vam se moglo nešto dogoditi, draga moja Ana Marija, dok ste tražili gospodina Ranka? Meni se čini da je to pustoš, tamo visoko na pećini. Mogli ste pasti. Strašna mi je pomisao da ste mogli pasti i survati se u more. — Varate se, kneže, gore je lijepo, a ja nisam tako ne spretna da bih pala. Zar ne, gospodična Leopoldina? Ana Marija pogleda svoju saveznicu. Ova pode do Ranka, koji je bio s kapetanom, ponudi obojicu zakuskom i ostade u razgovoru s njima. JoŠ je užina bila u toku, kada Ana Marija reče svima: — Imam divan prijedlog! Hajdemo da se kupamo! Užasno je sparno, a gospodin Ranko je obećao da će nas odvesti u jednu lijepu uvalu gdje je divno kupanje. — Svuda je ovdje lijepo, konteso — reče kapetan — ako baš želite i u luci. — Vjerujem vam, gospodine kapetane, ali zašto da ne vidimo nešto novo? — Onda će smiješeći se: — Možda ne mate povjerenja u gospodina Ranka? Mislite li da neće izabrati lijepo mjesto? — U to ne sumnjam, konteso. — Tko prihvaća moj prijedlog? Knez je bio douševljen, te je potvrdio da je prijedlog Ane Marije vrlo umjestan. Svi su pošli, Čak se dao nagovoriti i kapetan. Samo je grofica ostala s mornarima na brodu, da Čuva svoje bisere. Knez se obrati Ranku: 90

— Lijepo vas molim da ta uvala, kako kaže Ana Ma

rija, bude na takvu mjestu gdje more nije duboko. Ja znam plivati, ali više na rijeci, velikih dubina prilično se bojim! — I ja se pridružujem kneževoj molbi — reče grof Georg. — Dok ne upoznamo vaše more, treba biti na oprezu. — Upoznati more, grofe, to je nemoguće. Ni mi koji smo rođeni na njemu ne ppznajemo ga sasma. More ima svoje hirove, gospodine grofe, za koje ga nitko ne može pozvati na odgovornost. Zar nije tako, gospodine kape tane? — Točno tako, RanKo! Evo, gospođe su već gotove za polazak u čamac. — Ja sam u neprilici, gospodine kapetane, kamo ću u plitku uvalu. — Ne brinite se, Ranko, tjerajte na lijevu stranu grada. Tamo je malo prirodnog zelenila, a more je lijepo svugdje, samo treba znati uživati u njemu. Čamac je bio velik, pa su se svi mogli smjestiti po želji. Svakako, Ana Marija radije bi sjedila uz Ranka na kormilu nego uz kneza na sredini čamca. Knez je bio presretan uz nju, divio se boji mora, te je dobro zapažao i tumačio lijepu okolicu šibenskog zaljeva. Ana Marija bila je dobro odgojena djevojka, pa je pažljivo slušala kneza, dapače je i samo izražavala svoje mišljenje. Samo ju je veoma smetalo što je knez gotovo cijelo vrijeme držao njezine ruke u svojima, te ih svaki čas milovao. Čamac je plovio brzo. Ranko je pazio na smjer, ali su mu oči često bile na Ani Mariji. Kneza nije gledao, kao da ga i nema. Očima bi preletio preko njega, te se moglo opaziti kao da mu se podruguje. Došli su na mjesto izvan luke, na čistinu. Bila je to lijepa uvala puna sitnog kamenja, a nad njom šumica. 91

■ ■

I n

(

Umjesto kabine, za skidanje je služila plahta iza velikoga kamena, čemu su se malo čudili knez i grof, jer su navikli na svu udobnost svjetskih kupališta. Svi su se skupili na Čistini pred ulazak u more, žene u svojim dugim kupaćim kostimima sa suncobranom nad sobom, a muškarci s malo duljim gaćicama, te majicom na tijelu. Ranko je odmah zaronio u more, te malo dalje izronio, tako da pokaže kupačima da se mogu bez bnge kupati. Gledao ih je, te mu bilo smiješno kako bosi gacaju po kamenju, te uvijaju tijelom zbog oštrog kamenja na koje su slučajno stali bosom nogom. Knez je već nekoliko puta oslovio kapetana, ali se svaki put prekinuo kad je našao pogodan gladak kamen na kome se moglo stajati. — Molim vas, gospodine, da, htio sam vam reći, što sam vas hlio pitati, gospodine kapetane? Ovdje je more duboko, otvoreno, nije zagrađeno, zar nas ne bi moglo posjetiti morski pas? — Mogao bi, mogao, visosti, ali mi bismo ga morali opaziti, morski pas ne roni duboko, a ni dugo. Ranko je izišao iz mora, te stao malo podalje na jedan greben u namjeri da opet skoči u more. — Ja bih predložio da se ne ide daleko od obale. Go spodin kapetan mi kaže, da bi mogao ovamo zalutati mor ski pas. — Da, rekao sam, visosti, mogao bi, ali budite bez brige. — Zar uistinu ima tu morskih pasa, gospodine kape tane? — Ima, gospodine grofe, kao i u svakom moru. — Jeste li vi vidjeli kojeg? — Vidio sam ih, gospodine grofe, vrlo mnogo, dapače prigodom traženja bisera njezinog veličanstva. Kad smo se

vraćali u Pulu, ulovili smo morskog psa teškog sedamnaest kvintala. — Strašna neman! Ta bi nas sve progutala! — Vjerujte mi, kneže, dugo nas je slijedio. Onda sam dao slamom napuniti jedno bijelo mornarsko odijelo, pri kačio ga na sidro i tako stegnuo lanac da se brodić okre nuo. Jedva smo ga dovukli u luku. Tamo smo ga ubili. Bio je ogroman, još neviđen u ovim vodama. — Oprez je uvijek dobar, zato budimo na oprezu. — Hvala vam, kneže, za savjet, ali dosta sunčanja, hajdemo u more. — Samo ne predaleko, Ana Marija! — Ne bojim se, kneže, pa toliko vas je kavalira da bi me netko od vas spasio. Plivali su i sunčali se prema želji. Ranko je najviše i najdalje plivao od obale. Nije ga privlačio nitko od društva, osim Ana Marija, ali od nje se nije htio udaljiti knez. Ana Marija plivala je samo uz obalu, iako je željela otići dalje od obale, u blizinu Ranka. Ali ju je knez zaklinjao da se ne udaljuje. Grof Antun Herber razgovarao se s kapetanom, močio noge u vodi, sunčao se, a mornari su se hladili kapljicom. Grof Georg smatrao je dužnošću da udvara Mariji Tere-ziji. Gospodične odgojiteljice zavukle su se kraj jedne hridi, da ne dođu do izražanja njihove draži pred muškarcima. Knez Siegfried praćakao se uz Anu Mariju, a Ranko je legao na jedan plosnat kamen, te izložio tijelo suncu. Ispod oka je pogledavao Anu Mariju, a ona mu je uzvraćala pogled. Grof Antun oslovi kneza, te ga pozove na čašu limunade. Knez se zaputi do grofa i kapetana. Nekoliko je puta zahvalio na dobroj limunadi, koja mu je izvanredno prijala. 92

93

m

Ana Marija ostala je sama. Udaljila se dosta daleko od obale, a Ranko ju je slijedio pogledom. Zamijetio je, kako mu je dala znak da je slijedi. Ostao je i dalje na hridi, ne zato što ne bi rado slijedio Anu Mariju, već mu je to branila ona prirođena pristojnost da ne trči za njom, jedva dočekavši da je uhvati nasamo. Knez je bio zaprepašten kad je vidio kako je daleko otplivala Ana Marija. — Kao otmjen kavalir, odlučio je zaplivati za njom. Ali je, kao oprezan Nijemac, ipak upitao: — Gospodine kapetane, je li velika dubina ondje gdje se nalazi Ana Marija? — Vrlo velika, visosti, može biti oko šezdeset metara dubine. — Dragi grofe, pozovite Anu Mariju da se vrati. Vas će poslušati. Ja sam užasno uzrujan, mogao bi na nesreću naići morski pas. — Tu nema opasnosti, visosti, ali ne preporučujem kontesi da pliva dalje. Grof Antun pozove Anu Mariju, ali mu ona, smijući se, poviče: — More je ovdje divno, zeleno i modro, ne znaš, je U smaragdne ili safirske boje. Evo me odmah na obali. Knez je bio istinski uzbuđen, stajao je na obali, njihao se na tankim nogama. Ranko je ležao mirno na svojoj hridi. Ana Marija pogleda kneza koji je lomatao rukama kao da će je time dovući Što prije -do obale. Svrne pogled na Ranka koji ju je promatrao, ali je mirno ležao i držao ruke pod glavom. Najedanput Ana Marija stade zvati u pomoć: — Joj, joj, uhvatio me grč u nozi! Počela je udarati rukama po moru kao da se bori. Na obali je nastalo zaprepaštenje, svi su ustali, te stali vikati: 94

— Brzo spašavati, brzo spašavati! Knez skoči u vodu, ali problijedi kao i grof Georg! Odgojiteljice su zaboravile svoj stid pred muškarcima, te stale mahati suncobranima. Kapetan je naložio jednom mornaru da pohita do Ane Marije. Vidjeli su kako se njeno tijelo diže, pa zatvorili rukama oči uz bolan jauk: — Jadna, jadna Ana Marijo! Strašna smrt od morskog psa! Pred našim očima! Ali kapetan odjednom reče kroz smijeh: — Grofe, kneže, umirite se! Gledajte, grofe, gospo dične! Pa ona je sigurna u Rankovim rukama. Na riječ »Rankovim« svi su došli k sebi i pogledali. Doista, Ana Marija ležala je na Rankovim leđima, koji ju je tako vukao prema obali. — Samo lagano, Ranko — govorila je Ana Marija Ranku — kako mi je lijepo ležati ovako na tvojim leđima. Nisam znala kako bi došao do mene. Preplašila sam sve, ali ništa zato, znala sam da se neće nitko usuditi doći osim tebe. Nemoj ići brzo obali, ovako mi je kao da sam u raju. Kapetan je pitao bi li poslao čamac. — Bila bi sramota, gospodine kapetane — odgovori Ranko — za ovo par koraka! — obrati se Ani Mariji. — Evo, moramo ha kraj, Ana Marija! — Kad se mora, mora se! Bilo mi je lijepo. Samo sam se bojala da nećeš doći ti, već mornar sa čamcem. Gorko bih se razočarala. — Ja sam zaronio odmah čim sam te čuo da vičeš. Dobro si glumila utopljenicu. I ja sam mislio da je ozbiljno. — To neka ostane naša tajna! Sada si ti moj spasitelj! Junak dana! Ana Marija sklizne s Ranka, te otpliva onih par metara do obale. Hinila je da je grč popifctio.

■

95

Hktt

— Govorio sam vam, draga moja Ana Marija, ne mojte daleko! Kako smo se preplašili. — Neobično sam sretna da me svi tako volite, hvala vama, kneže, za sućut. Samo ne znam zašto je nastao tako strašan vrisak kad me gospodin Ranko podigao nad vodu? — Nismo vidjeli da tko pliva prema tebi, a najedan put si bila Čitava na površini, a nešto pod tobom. — Bili smo uvjereni da je morska neman. Ah, draga Ana Marija! Svi su se okupili oko nje. Došao je i Ranko, Ana Marija reče svima: — Ako me volite, zahvalite gospodinu Ranku, bez njega bih sada bila u morskoj dubini među ribama. — Gospodine Ranko, ja sam vam neobično zahvalan što ste spasili moju kćerku. — Bila mi je dužnost, gospodine grofe. — Imali ste prisutnost duha. Mornari su tu, i čamac je tu, a nitko osim gospodina kapetana nije se sjetio. Kraj vas se kontesa ne bi utopila, jedino bi popila više mora, a to nije nezdravo. — Ja sam vaš najveći dužnik, gospodine Ranko, recite kako da vas nagradim? — upita knez Siegfried. — Nagrade, kneže, ne treba! Odužiti se! — pogleda Ana Marija kneza, te produži: — Samo prijazna riječ, vaša visosti! — Hvala vam, po stotinu puta hvala! Gospodine Ranko, da, vi ste junak, dijete mora, bez vas možda ne bih imao svoje drage Ane Marije. Oh, strahota! Sto bi mi kazali moji podanici da mi se izabranica utopila pred mo jim očima. — Bilo bi to uistinu strašno, vaša visosti — reče Ranko — ali evo, kontesa je zdrava, samo je malo preplašena. Kad se umiri, opet će zaplivati, zar ne, konteso?

96

— Plivat ću, kako ne, gospodine Ranko! Pa to nije ništa, grč se rijetko ponavlja. — Ali sad morate dopustiti, Ana Marija, ja moram bo lje bdjeti nad vama. — Hvala na brizi i pažnji, visosti, osjećat ću se ugodno pod vašim okriljem. Ana Marija pogleda kneza, pogleda i Ranka pa se povuče sa svojom odgojiteljicom malo dalje pod jednu pećinu. — Vrlo sam uzbuđena, draga moja Ana Marija! — Nećete biti uzbuđeni, gospodična Leopoldina, ako vam priznam da je to bila samo igra. — Ali, Ana Marija, draga Ana Marija, pa ja te ne pre poznajem, zar si ti to ona, draga, razborita Ana Marija? — Ja sam to, gospodična, da, ja, željela sam da dođe do mene. Ah, kako mi je bilo lijepo zagrliti ga pred svima vama, dapače sam ga i poljubila. — Zgražavam se od pomisli, Ana Marija! Zar moj od goj nije imao nikakva utjecaja na tebe? A ja sam te sma trala najuzoritijom djevojkom koja uopće postoji! — Pa ja to i jesam, gospodična! Ali, zar sam ja kriva, što sam ga zavoljela? Ah, kad biste vi mogli pojmiti kako ga volim! Pogledajte, gospodična, sada stoje svi zajedno. Kako odskače njegova ljepota! — Ana Marija, zabranjujem ti da govoriš o muškoj lje poti! Ta ti si dobro odgojena djevojka. — Previše dobro, gospodična Leopoldina, ali mi smo u internatu o svemu govorile, barem sam svašta čula, ako i nisam sama ništa doživjela. Gledajte moga zaručnika, njegovu visost! Tanke noge, odviše debeo trbuh, okrugla prsa, tanke ruke, dosta velika glava na pretankom vratu. Pogledajte Ranka! Kako je rekao grof Georg, ni umjetnik ga ne bi mogao ljepšeg zamisliti.

7 Dragulji i uradi I

97

■

i.• • .

— Prestani, Ana Marija, prestani! Ne mogu to slušati iz tvojih usta. Ja te pratim otkako si rođena, ja te neiz mjerno volim, ne shvaćam te, ali osjećam i znam da knezu činiš krivo. Majka i otac bi očajavali da te čuju. Znaš ko liko je ocu, a još više majci, stalo da se udaš za njegovu visost. — Znam to, gospodična, znam, no strašna mi je i po misao poći za nelj ubijenog a, pa bio on knez ili kraljević! — Prije nisi tako govorila. Sjećaš li se, Ana Marija, kako si mi govorila, još prije nekoliko dana, da ću ja biti prva tvoja dvorska dama, kako si stvarala plan kako ćeš urediti život kao kneginja od Macklenburga. — Da, ja sam to govorila, vidjela sam sebe, kao u prići, kneginjicom, nisam prezirala kneza, drag je i ljuba zan, i uz njega bih mogla činiti sve Što bih željela. Ali sada, gospodična, kad znam Sto je ljubav, neću moći živ jeti. Vjerujte mi, umrijet ću od tuge ako budem morala biti njegova. Da, umrijet ću od bola, draga gospodična, a morat ću ga uzeti za muža. — Nemoj pretjerivati, draga Ana Marija! Ranko je ui stinu divan mladić! Ja sam već daleko od toga da bih po mišljala na ljubav, ali se ne mogu otresti misli, da bih s njegovih usta rado posrkala malo ljubavi. — No, vidite, gospodična, eto i vama se on sviđa. — To je samo tako uzgred rečeno, Ana Marija! Shvati me i razumij. Mi smo tu na osami, u malom gradu, ne općimo ni s kim, već živimo za sebe na brodu. Majka je zaokupljena svojim biserima. Tebi je dosadno. I tada se pojavio Ranko, koji svojom lijepom pojavom zasjenjuje kneza. Ovdje njegova visost ne predstavlja ništa drugo, već sebe sama. Nema pratnje, nema sjaja, nema raskoši ni pa lače, nema kočije, konja ni sjajne pratnje koja se samo njemu klanja. Kad vidiš tu promjenu, onda ćeš mi dati

93

za pravo da će to zasjeniti tvoga Ranka i da će ta velika, ali časovita ljubav brzo pasti u zaborav. Budi*razborita, Ana Marija! Ti si odgojena da budeš u najvišem i najotmjenijem društvu carstva, a ne da ti zavrti glavom jedan lijepi mladić, ribarev sin. — Slušam vas, draga gospodična, i zamišljam u mašti palače, kočije, pratnju i princa u sjajnoj odori, kako silazi niz ukrašene stepenice. Svi mu se klanjaju i još više dive, jer je lijep i vitak, njegov pogled svakoga usrećuje. U tom princu vidim svoga Ranka. — Znala sam, Ana Marija, da ćeš time svršiti, ali to je nemoguće jer on nije imao sreće da se rodi kao knez od Macklenburga, nego se rodio na tom kršu, kako sam već rekla, kao sin siromašnog ribara, koji lovi školjke za novac, da može tvoja majka svojim biserima dati još veći sjaj. — Shvaćam, shvaćam, draga gospodična! Evo, tata se okreće prema nama, a i knez se vrti. Previše sam dugo ostala s vama. Svu ste me zbunili, napunili ste mi glavu bogatstvom, sjajem, otmjenošću i raskoši koju pruža jedan princ, a onda mišlju o razlici između siromašnog ribareva sina, koji je plaćen da iz dubine mora vadi školjke, za hir moje majke. Jesam li vas tačno shvatila, gospodična Leopoldina? — Moj odgoj! Da, moj odgoj! Lijepa si, dobra i po slušna, volim te, drago dijete, i sve ću zaboraviti, pa bio to i tvoj mali hir, očijukanje s lijepim ribarevim sinom, samo čuvaj dostojanstvo i sjeti se da si za nešto više ro đena i pomno odgajana. — Gospodična Leopoldina, molim, gospodin Ranko je moj spasitelj i ja ga takvog želim prikazati majci, a moja je iskrenost samo uz vas. — Neka ti bude kako želiš, samo budi otmjena, ti si 99

kontesa, vrlo lijepa, veoma imućna, to pamti i ne zaboravi. Ana Marija se nasmiješi svojoj vjernoj odgojiteljici, te će kroz smijeh odlazeći: — U more, u more! Oprati to! I ako se može, zabora viti mnogo toga! Pode po kamenju uz obalu prema mjestu gdje su u razgovoru s ocem i kapetanom stajali knez i Ranko. Dođe iznenada do njih, te naglo povuče kneza i Ranka u more. Knez se prevrne, a Ranko naglo otpliva kao riba i povuče Anu Mariju za sobom. Okrene se k obali gdje opazi kako se knez nespretno izvlači iz vode. Na kraju napravi krug oko Ane Marije, te će povišeno, malo podrugljivo: — Konteso, vama je zabranjeno plivati daleko od oba le! — i povuče je još jače, te je pusti kod kneza. Ana Marija osjeti da je to bila malo gruba šala prema knezu, pa da to ispravi, smiješeći se upita ga: — Jesam H vas preplašila, kneže? Bilo mi je žao kako vas otac zamara svojom pričom. Vi kraj vode, pa da tr pite vrućinu! — Malo sam se iznenadio, ali se nisam preplašio, da pače, razveselio sam se kad sam vas vidio kraj sebe. La bavo sam stajao, ali to nije ništa, samo kad ste kraj mene, draga moja Ana Marija! — Zar vam je mnogo stalo do mene, kneže? — Kakvo je to pitanje, Ana Marija? Koliko zavidim Georgu što je cijelo vrijeme nasamo s kontesom Marijom Terezijom. A oni ne mogu toliko pričati kao mi o našoj skoroj budućnosti. — Vaša je budućnost osigurana. Nasljedni ste knez Kneževine Macklenburg, vi nemate briga, drugi će misliti i raditi za vas. — Nije baš tako, Ana Marija, ja sam ipak središte 100

svega, naime sa svojom budućom ženom, a to ćete biti vi koja će svojim dražima i ljepotom usrećiti mene, te mojoj cijeloj kneževini biti najdraži ukras. Knez pomiluje ruke Ani Mariji i uze ih u svoje, te ih nije puštao, već ih nekoliko puta poljubio, smiješeći se pri tom i gledajući Anu Mariju. Ranko je sa strane ispod oka promatrao Anu Mariju i kneza. Kad je vidio kako joj knez ljubi ruke, popne se na pećinu i skoči u more, te izroni na površinu daleko od obale. Sunce se počelo naglo spuštati prema zapadu. Grof Antun Herber odluči i pozove društvo da se spreme za povratak na brod. Ranko je opet sjedio kraj kormilara, te nastojao da ne vidi kneževu prijaznost prema Ani Mariji. Tako su stigli i do broda. Grofica Regina veselo ih je dočekala, mašući im rupcem. Ana Marija poviče joj iz Čamca: — Veseli se, majko, što smo došli svi, jer ja se ne bih vratila da me gospodin Ranko nije spasio od utapljanja. Iskreno zaprepaštenje opazilo se na licu i u držanju grofice Regine. Kad je Ranko došao na brod, pružila mu je ruku, te mu ganuto zahvalila: — Hvala vam, gospodine Ranko, mnogo vam hvala, molim, budite naš gost. Večeras vam ne mogu drugačije zahvaliti. — Počašćen sam time, gospodo grofice, ali teško će ići, obećao sam doći kući. — Ostanite, gospodine Ranko — zamoli ga Ana Ma rija — ja vas molim, ostanite! Da vas nije bilo, uvjeravam vas, danas bi svi plakali na brodu, a možda bi i vama bilo žao što bi se sa mnom u morskoj dubini hranile ribe. — Svakako da bih vas iskreno žalio, konteso, uvjera vam vas. 101

Dok je to govorio, jedva je suzdržavao smijeh, ali nastavi: — Kad već ostajem, moramo načas pogledati jesu li Školjke u redu. — Ja sam bila maloprije u kajiti. Ako želite, pođite. Daj, draga Ana Marija, pođi s gospodinom Rankom neka vidi je li sve u redu. — Sretna sam, dragi — Šapne Ana Marija Ranku kad su se udaljili — da ćeš danas biti s nama. — Ja nisam, Ana Marija! Morat ću promatrati kako ti knez gladi i ljubi ruke. Došli su do kajite, Ana Marija reče: — Miluje mi ruke i ljubi ih, ali ne ovako kako ja tebe i ti mene. Ostali su dugo u zagrljaju. Nisu marili ni za školjke ni za dragocjene bisere grofice Regine. — Zove me odgojiteljica. Ona zna da si mi drag, ali mi je vjerna. Za danas si nagrađen, samo budi veseo, nastoj, dragi, da sve zasjeniš ne samo svojom lijepom oso bom već i vladanjem. Budi ravan njima, ne misli da si sin ribara, već moj Ranko, kraljević iz mojih snova, meni ve oma, veoma drag i mio. Još su se jednom poljubili, pa sretni izašli iz kajite. Nisu ni pogledali bisere. Večera je bila na palubi broda, opet vrlo raskošna što se tiče jela. Za udobnost se pobrinuo kapetan, koji je dao iz salona prenijeti glasovir, da bude pri ruci za razonodu. Po palubi i oko glasovira bilo je smješteno mnogo palmi, tako da je paluba izgledala kao južnjački vrt. Ranko se držao savjeta Ane Marije. Vladao se slobodno, razgovarao o svemu o čemu se mogao izraziti stranim jezikom. Smjestili su ga između odgojiteljica, pa je zapinjao u njemačkom, ali one nisu znale drugi jezik. 102

Ranko je jeo otmjeno, na udivljenje gospodična, te i njih nutkao, a to je starijim gospođicama vrlo godiio. Gospodična Leopoldina gledala ga je prijazno zbog Ane Marije, a te večeri stekao je i naklonost gospodične Elze. Ranko se vrlo čudio što grof Georg, a naročito knez, po nekoliko puta spominju i dive se jelu. Mislio je: »Jelo je zaista dobro, ali ili ga oni u Njemačkoj ne znaju tako tečno prirediti, ili to zahtijeva dobar odgoj. On, knez, koji zacijelo ima svega u izobilju, pa se divi jelu!« Povjetarac je osvježavao društvo, a slatko i hladno vino sve ih je raspoložilo. Knez je zamolio domaćicu da nešto otpjeva. Grofica se nije dala dugo moliti, pa je vrlo lijepo otpjevala dvije pjesme. Društvo je odobravalo domaćici, premda nitko nije razumio mađarski. Grof Georg svirao je nešto potiho na glasoviru, a kasnije su svi molili Ranka da nešto zapjeva. — Vrlo ću rado pjevati ono Što znam, samo bit ćete razočarani. Zapjevao je pjesmu »Oj mladi mornari«, a zatim nekoliko narodnih i gradskih pjesama. Svi su ga pozorno slušali jer je imao ugodan tenor. Glas mu je odzvanjao po cijeloj luci, a gosti su navaljivali da još pjeva nešto. — Vise ne znam, dosta sam pjevao, neka pjeva netko drugi, na primjer njegova visost... — Samo još jednu, gospodine Ranko. — Vama 2a volju, konteso. Zapjevao je: »Da mi je znati, Bože moj, Bože moj, di se nalazi dragi moj. Poslala bi mu rumen cvit, namisto moje mladosti...« Nekoliko puta, dok je pjevao, pogledao je Anu Mariju, koja je evala od sreće što Ranko tako lijepo pjeva. Kad 103

je svršio i kad se odobravanje malo stišalo, grof Georg će Ranku: — Vi imate divan glas, visok, snažan, a k tome vrlo ugodan. Uz malo školovanja i nešto sreće mogli biste vrlo dobro uspjeti. Knez doda: — Ako se odlučite, gospodine Ranko, moje veze stoje vam uvijek na raspolaganju. Ranko se nakloni knezu i grofu: — Vrlo mi godi vaša pohvala, grofe, hvala vam, vi sosti, na ponudi, ali me pjevanje ne privlači, draža mi je nauka. — Mislio sam da vam se na taj način odužim Što ste danas izbavili iz opasnosti moju dragu Anu Mariju. Knez pogladi ruku Ani Mariji i opet je poljubi. Ranka to malo ozlovolji, te će povišenim glasom: — Zahvale nikakve ne primam, visosti, ja sam sretan ako mogu učiniti i najmanju uslugu kontesi Ani Mariji. Govoreći to, duboko se nakloni Ani Mariji. Samo su gospodična Leopoldina i Ana Marija zamijetile taj lagani, ali siguran smiješak koji mu je lebdio na licu. — Gdje je samo naučio vladati se tako otmjeno, kavalirski. Nije čudo što ju je zaludio. Ni ja, iskusna, ne bih mu mogla nikako odoljeti. Knez je još svirao neku tešku klasičnu skladbu. Kako je bilo već kasno, Ranko zahvali grofici za ugodno provedenu večer. Sa svakim se rukovao na zadovoljstvo Ane Marije i gospodične odgojiteljice. Naročito je pažnju posvetio gospodični Leopoldini. Mornar ga je odvezao do uvale gdje je bila njegova kuća i začudio se kad ga je Ranko obilno nagradio. Popeo se do kuće, htio je tiho ući, da ne smeta roditelje u snu, ali je zatekao majku kako sjedi na klupi i čeka ga. 104

— Gdje si ti, sine moj? Skoro se dani, a tebe nema! Zar ništa ne mariš za naše brige? Ranko je bio sjajno raspoložen. Sjedne kraj majke, privine je k sebi, pa joj reče: — Marim ja za vas oboje, majko, marim, ali evo, izu zetno, zadržalo me društvo. — Ti si, sinko, pio i pušio. Gdje si bio? — Bilo mi je lijepo, majko. — Ajde, ajde, drago mi je da si se zabavio s našima. Ionako prigovaraju da ih se kloniš otkako služimo go spodu na brodu. — Ja sam bio cijelo vrijeme s gospodom na kupanju, a onda na veselici na brodu. Majko, divno mi je bilo. I pjevao sam. — Vjeruj, sine, kad sam čula pjesmu s broda, u sebi sam govorila: »Taj pjeva kao moj Ranko.« Gdje bih ja pomislila da si to ti, sine moj? Sada lijepo hajde na po činak. — Uzbuđen sam, majko, ne bih mogao zaspati. Milo mi je sjediti ovako, sretan sam, sve mi je drago, grlio bih, ljubio bih našu kućicu, drveće, lozu, lišće i kamenje oko kuće, tako mi je srce puno sreće, moja draga majko! — Bogu hvala, sine, budi sretan! Mlad si, zdrav si, osi gurao si sam sebi polazak na visoke Škole, pa što ćeš ljepše! — Ima još veće, uzviŠenije sreće, majko. — Hajde, odmori se, pio si više nego što si navikao. Treba ti počinka ako misliš sutra ići s ocem. — Ne mislim, majko, nego svakako idem. Recite ocu da je kapetan rekao da prije desete ne moramo biti kod broda. Probudite me, da otac ne bi sam nosio oruđe dolje u čamac. A sad laku noć, majko! — Dobro spavanje, mili moj sine! 105

/II'

VIII Sutradan, dan je bio divan. Brod je jurio kao galeb po morskoj pučini prema otoku Zlarinu, te se spretno provlačio između grebena, pod sigurnom rukom kapetana. Brod se usidrio pred visokim grebenima, gdje su Ranko i njegovi lovci predmnijevali da bi školjke mogle biti dobre. No već se približavalo podne, a od ulova ništa. Lovili su na kliješta, jer je dubina bila velika. Ranko je bio nestrpljiv. Od mjesta lova mogao se vidjeti brod. Zamijetio je kretanje gostiju na palubi. Vidio je kako gosti promatraju dalekozorom naporan rad lovaca. Ranko se srdio na njih, sada ga je smetala njihova nazočnost. On je mislio da će lov biti dobar i obilan, pa će, dok ustane Ana Marija, biti već na brodu i određivati dobre školjke za njegu bisera. Ranku je dosadilo ozaludno traženje, skine se i zaroni u more. Dugo se nije vraćao. Napokon se ipak pomoli sav blijed. Uze zraka, te samo rukom dade znak za pokret. Poslije je tumačio da su se bisernice preselile odavde. Sve su školjke bile otvorene. Ili je na njih navalilo veliko jato polipa, ili nisu imale dovoljno hrane, ili su bile izvrgnute prejakoj struji mora, pa su uginule, a mlađe se preselile. Lovci su krenuli svojim čamcima na drugi kraj u potrazi za školjkama, tako da su, na Rankovu radost, izgubili iz vida brod. Ovdje su imali više sreće. Do dva sata poslije podne našli su dvadeset dobrih školjki. Poslije su im došli u posjet gosti s broda: knez, grof Georg, obje kontese s pratnjom. Knez i grof zaželjeli su da izbliza pogledaju lov na školjke. Ranko je bio na čamcu i tu primao školjke od lovaca. Ako je koja bila dobra za bisere, stavio bi je u čamac u kojem je bilo svježeg mora. 106

Došli su do Ranka. Na njegovu se licu vidjelo da mu nije drag taj posjet. — Po vašem licu vidim da nemate sreće u lovu, gospo dine Ranko. — Nemam, kako vidite, konteso. Školjke u dubini ne možeš prebirati, većinom su smeđe, sive, žute, dapače i crvene. Nikako da se namjerimo na bijeloružićaste. Evo, imamo ih pun čamac nepotrebnih. S otoka im je davao znak neki lovac. — Zove me naš kuhar Ante na jelo. Ljut sam, nemam volje ni za jelo. — Zar vi još niste jeli? — upita ga zabrinuto Ana Marija. — Kako vidite, konteso, nisam. — Da sam se sjetila, mogli smo vam poslati s broda. — Da ste se sjetili, ali se niste sjetili, konteso Ana Marija. Ranko je otegnuto izgovorio ime Ana Marija, te je kod toga značajno pogledao. Gospodična Leopoldina, da bi to prekrila, reče Ranku: — Ako želite, mi ćemo se preseliti k vama, a čamac neka pođe do broda po hranu za vas. — Hvala, gospodična, jest ću sa svojima, naša je hrana vrlo tečna i zdrava. Kad ste već tako dobri, prevezite me svojim čamcem do obale. Evo, moji se skupljaju na ručak, a ja pričam s vama. Ranko skoči u čamac, pa se svi odvezoše do obale. U kotliću za jelo bili su priređeni krumpiri s rajčicama, te sitni komadići rezane janjetine. Knez upita Anu Mariju: — Zar će to i gospodin Ranko jesti s njima? Ranko je razumio pitanje, pa odgovori: — Rekao sam da naš kuhar Ante vrlo tečno kuha. 107

Kuhar mu nagrabi u lončić, a on sam uze komad kruha, te donese Ani Mariji i knezu: — Vidite kako divno miriše! Ako je dobro mome ocu, kako neće biti meni? Pokušajte, konteso Ana Marija! — Nemojte je nuditi, gospodine Ranko, Ana Marija je jela na brodu. — Ništa zato, vaša visosti — reče Ranko — ali ja je molim neka kuša i neka vam kaže je li to jelo tečno. Ranku je bilo veoma stalo da Ana Marija okusi jelo, a ona je osjećala da mora jesti. — Ah, divno je, vrlo tečno, mi ostajemo ovdje do uveče, pa vas molim, kuhajte i za nas večeru. Ranko je bio presretan. Pobijedio je i pred svima je dobio zadovoljštinu od svoje Ane Marije. Stao je jesti iz svoga lončića, mirno kao i sinoć za stolom grofice Regine. Kad su se lovci najeli, Lovro je izvadio iz mora veliku staklenku punu rujna vina. Najprije je natoČio dobre mjerice svojim lovcima, a onda staklenku donio i među goste. Ranko je s nekim ponosom i pun pažnje predstavio knezu i grofu svoga oca i družinu, lagano izgovarajući riječi: — Ovo je moj otac, gospodar ove družine. Sve su to lovci koralja i spužava, a sada uglavnom sa mnom lovci bisernih školjki za bisere. Svatko je morao popiti ponuđeno, jer gospodar Lovro nije od toga odustajao. Vrućina i dobro vino unijeli su u nekoga klonulost, a u većinu raspoloženje. Večera je bila vesela. Lijep doživljaj za gospodu s broda. Vratili su se na brod kasno u noć. Sutradan je bilo dosta jela i pića s broda, a isto tako i prekosutra. Tako je na otočiću bila prava gozba. Ranko i Ana Marija milovali su se satno pogledima. Gdjekoji 108

skroviti stisak ruke, to je bilo sve, jer se knez cijelo vrijeme držao Ane Marije. Tek u četvrtak ujutro našli su potrebne školjke. Još su svi objedovali na otočiću, a poslije objeda brod je digao sidra, te su otplovili u šibensku luku. U petak i subotu Ranko je stavljao bisere u svježe školjke. U tom poslu bila je neumorna grofica. Divila se svakom svežnjiću kao da ga prvi put vidi, tepala im je najnježnije riječi kao živim bićima. Ranko ju je češće pogledavao, tako da je to i ona opazila. Pogledala ga je, nasmiješila mu se i rekla je: — Vi me gledate, sigurno mislite da nisam pri sebi. Tumačite to kako znate, gospodine Ranko, ali mene ovi biseri očaravaju sve više i vise. Već ih posjedujem više od dvadeset godina, sve ih više volim, a sada kada vidim da dobivaju još ljepši sjaj, imaju za mene sve više čari i draži. — Donekle vas shvaćam, grofice. U početku nisam na to gledao tako, ah' i ja, što ih češće vidim, osjećam da žive, gledam u njima život, neku dubinu, nepreglednu dubinu života. — Ah, drago mi je da me shvaćate. Ana Marija je često zalazila u kajitu, ali ih je grofica rijetko i nakratko ostavljala same, te su morali kratiti zagrljaje i poljupce. Knez i grof Georg s Marijom Terezijom dolazili su i promatrali Ranka kako mijenja bisere iz školjke u školjku. U subotu je Ranko otišao kući ne dočekavši Anu Mariju jer je cijelo društvo bilo otišlo u grad. U nedjelju je došao po dužnosti da vidi školjke, ali, na nesreću, sve je bilo u redu. Grofica mu je kazala da su njezini otišli da razgledaju staru znamenitu katedralu. — Da, sad se sjećam, Ana Marija je željela da im vi budete tumač, ali se ponudio kapetan. 109

m ¥'.., V.«

Ranko se žalostan vratio kući, s malo nade da će još toga dana vidjeti Anu Mariju. Došao je kući snužden, tako da je to zamijetio i otac, te ga upita za razlog. — Na brodu je sve u redu, oče, samo sam slabe volje, kao da sam se nešto pretegnuo, ne osjećam se dobro. — Jesam ja tebi, Lovre, govorila, da nije to za njega. Osam godina išao je u velike škole, još ćeš mi pokvariti dijete! Novce brojiš, slažeš račune, trljaš ruke, smješkaš se nad blagom. Sto će mi blago i novac ako mi se upro pasti dijete. — Prestanite, majko, nabrajati, nisam ja više nejako dijete, ne boli mene ništa, nego sinoć... da nije ona riba predugo stajala? — Kako bih ja tebi dala, sine moj, nešto pokvareno? — Da, da, sjećam se, napio sam se vode. — Zašto, nesretni sine, piješ vodu nakon ribe? — Proći će, pustite me na miru, uvjeravam vas da će proći. — Kako ću pustiti da se bolest raširi? Eto, popij ljute travarice, onda ću biti mirna. Da umiri majku, Ranko je uzeo lijek. Dobro mu je došla jaka rakija, omamila ga je, te je otišao u sjenicu, legao na klupu i maštao o Ani Mariji. Poslije objeda nije legao u sjenicu, već je otišao na more i legao na hrid. Okrenuo se prema brodu, nadajući se da će se netko pojaviti da ga pozove. Predveće je morao kući, da se roditelji ne bi zabrinuli. Mnogo je jeo, da dokaže da mu nije ništa. Popio je vina više nego obično. Onda je rekao roditeljima da ide do mora. — Osjećam potrebu za morem. Ostao je tamo sve dok se na brodu nije ugasilo svjetlo. Cijelo je vrijeme mislio: »Je li to ljubav Što čeznem za njezinom blizinom, je li i to ljubav što osjećam strašnu pu110

stoš? Da li je to ljubav Sto me omamljuje njezina blizina, te gubim svijest?« Nije došao do zaključka, samo je osjećao i znao da mu je bez Ane Marije ružno, pusto i prazno. Lagano ustane s hridi, uzdahne, okrene se prema brodu i reče kao da će ga čuti Ana Marija: — Lijepa si, draga si mi, ali čežnja će me uništiti, previše sam nagle i ponosite ćudi da te milujem pogledom, a drugoga da gledam kako te gladi i miluje. Ili moja ili me se okani! Zastao je načas, udario se rukom po glavi, te se ukorio: »Ludove, pa ti si joj prvi počeo udvarati! Ona je djevojka, i to bogata, vrlo bogata. Isprošena za kneza, za princa, a ti sin siromašnog ribara, što ćeš joj dati ti, nesvršeni đak?« Tužan i žalostan penjao se do kuće. Zastane, okrene se moru, udari u prsa, te gotovo zavapi: »Ako me voli, ja ću joj se sav predati, dat ću joj dušu, ljubit ću je svom snagom, neću i ne mogu da je samo pogledom ljubim, hoću da ljubi samo mene, jer ja je ljubim silnom snagom, ona je moja prva i jedina ljubav i ostat će to!« Sutradan je Ranko opet otišao na brod. Sam je sebe tješio i uvjeravao, te nastojao odagnati i zatomiti svoju ljubav. Govorio je samome sebi: »Upravo bih želio da je ne vidim. Sve to treba da se zaboravi. Ne smijem ja biti kao što se priča o mojim drugovima koji su napustili sjemenište. S prvom ženom s kojom dođu u dodir vežu se za sav život!« Grofica Regina ga je Čekala. Za čudo, sve je bilo u redu, ali u podsvjesti Ranku nešto nije dalo mira. Neka čežnja kopkala ga je. Samo da je vidi! Ništa drugo, samo da je vidi! Već je gotovo htio izustiti da je sve u redu, ali se slučajno prisloni jednoj školjki i reče: 111

— U ovoj nešto nije kako bi trebalo. Skine se, izvadi iz mora školjku, otvori je i izusti: — Dva zrna vire, ne znam kako ih je samo izgurala iz sebe. Dugo je popravljao, sve napinjući sluh neće li doći Ana Marija. Konačno se pojavila. Došla je iz salona u društvu sestre, kneza i grofa. Ana Marija krene s knezom prema kajiti, a grof prema kapetanskom mostu. Ana Mafija se smiješila kao da se najbolje i najsrdačnije zabavlja s knezom. Tako je došla i do kajite. Kao da ne smatra važnim prisutnost Rankovu, reče majci: — Mama, knez mi već nekoliko dana govori kako je krajnje vrijeme da upriličimo javne zaruke. — Moralo bi se, drago dijete. Samo, kako? Moramo pozvati naše prijatelje, a i knez mora pozvati svoje. Tata je govorio s biskupom, on će rado dati svoje prostorije. Ali moji biseri? Grofica Regina obrati se Ranku koji je školjku držao na koljenima, te ga upita: — Držim da biserima ništa neće smetati ako na dan-dva prekinemo njegu. Sto vi držite, gospodine Ranko? Još nije Ranko ni odgovorio, a Ana Marija proviri glavom, te će veselo: — Dobro jutro, gospodine Ranko, vi ste marljivi. — Kako vidite, konteso, dobro i ugodno jutro! — reče Ranko s tmurnim naglaskom, te se obrati grofici: — Si gurno neće smetati ništa, grofice, samo odredite dan, pa nećemo vaditi školjke iz mora. — Još ne znamo! Mi bismo željeli zaruke obaviti s ve likim sjajem, a knez žuri da se to obavi što prije, pa bilo to i u vašem ubavom Šibeniku. Ranko ništa ne odgovori, već se samo sagne da namjesti Školjku,

— Ja ću se odmah vratiti, a vi, gospodine Ranko, po gledajte točno da li je sve u redu. Grofica Regina se udaljila, ali je uz Anu Mariju ostao knez. Cim je grofica rekla da će se udaljiti, Ana Marija napadno srdačno reče knezu: — Danas će biti vruć dan, kad je već jutro tako sparno, barem se meni Čini. — Ljeto je u punom jeku, Ana Marija, normalno je da je vruće. — Vaša visosti, imam na vas malu molbu. U kabini ili u salonu zaboravila sam svoj rupčić. Smijem li moliti, ili da zamolim gospodina Ranka? — Ah, Ana Marija, kakav uvod! Vaša najmanja želja za mene je velika i draga zapovijed. Cim se knez udaljio, Ranko uhvati Anu Mariju za ruku, te je odlučno upita: — Ili voliš mene ili toga svoga kneza? Ani Mariji je to godilo, te se nasmiješi i reče: — Tebe volim, ljubim, čeznem za tobom, njemu sam obećana dok nisam za tebe ni znala, i ja sam mu dala riječ. — Povuci je, draga moja Ana Marija! — Još te više volim kada me ti voliš, ah' to nije tako lako. — Onda me ne voliš! — Volim te, dragi, ali razumij, tu je položaj kneza, društvene obaveze. — Obećaj mi da se nećeš javno zaručiti? — Obećajem ti, dragi, obećajem, zasad neću, zavlačit ću dok budem mogla zbog tebe. — Zbog mene, kažeš, zbog mene, draga moja! Zagrlio ju je i nije je puštao sve dok nisu ćuli glas kneza koji je dolazio do njih.

112

8 Dragulji i sirajti I

113

Ana Marija gorjela je od uzbuđenja i bila je sva uzbuđena. Ranko je držao jednu školjku, te joj je naoko živo tumačio, a zapravo joj govorio svoje mnjenje o njoj: Od djeda Hrvata naslijedila si naivnost i nisi nimalo proračunata, od bake Mađarice dobila si nestašnost, onu divlju, vruću krv, ostatak Mongola koji su ostali u Mađarskoj. Nije ova mlitava visost rođena a da bude tvoj muž. Drsko se obrati knezu koji je upravo došao, te ga upita da li želi pogledati nutrinu bisernice. — Hvala vam, gospodine Ranko, moram vam priznati da mi se gadi. Ranko se okrene da stavi školjku u more, te glasno promrsi kroz zube: — Ne mogu pomoći sebi, i ti meni. — Željeli ste nešto reći? ■— Oh, tako, ne, ništa važno! Ranko se brzo presvukao i napustio brod, te zaputio kući. U njemu se opet razbuktjela ljubav i želja za Anom Marijom. Govorio je cijelim putem do kuće u sebi: »Voli me, ali ne može reći knezu. Odlazi od mene. Mene voli, a njemu dopušta da je tetoši i vodi pod rukom. Zaboravio sam je pitati da li se s njim i ljubi kao sa mnom. Uništit će me ljubomora.« Zamisli se malo, te se stade umirivati: »Možda će me to izliječiti od ljubavi: ona kontesa, on njemački knez, a ja samo neznatni Ranko!« Popeo se do kuće i došao u dvorište. Iz sjenice je dopirao neki poznati glas. približio se sjenici. Bilo mu je vrlo ugodno ono što je vidio, ali i malko nelagodno. Sav se zbunio. S ocem je sjedio njegov profesor iz sjemeništa, doktor civilnog i crkvenog prava te profesor filozofije Niko Zvonarević. — Zdravo, Ranko, Što si se smeo, nisam ti više profe sor, a niti sam kao takav došao.

Ranko je ušao i pozdravio se s doktorom Zvonarevićem, a ovaj ga u oduševljenju posjedne kraj sebe. — Radujem se što ste došli, gospodine profesore, iz među drugih vas sam uvijek najviše cijenio i volio. — Nisi to odao svojim licem kada si došao, dragi moj Ranko. — Zbunila me radost te iznenađenje da je moj revnostan profesor došao da obiđe odbjegla učenika. — Silno smo žalili i žalimo za tobom, ali odluci koju si stvorio nismo se mogli oduprijeti. Lovro se digne, ispriča se da ima nešto posla, te ostavi sina s njegovim profesorom. Ranko pogleda za ocem i reče profesoru: — Drag je moj otac, teško mu je što sam napustio sje menište, ali se barem naoko već smirio, te štedi za moje daljnje školovanje. — No, pričaj mi, Ranko, kako si živio u ovo vrijeme otkako si nas napustio. — Otac vam je sigurno pričao kakvu sam sreću imao. Našao sam neke bisere, a onda nam se pružila sreća da je cijela naša družina zaposlena na traženju bisernica za poljepšavanje bisera grofice Herber. —- Ovo posljednje pričao mi je otac, ali zar je moguće da si ti našao bisere u našem moru? ■— Nije nikakvo čudo, gospodine profesore! Ja sam našao još jedan, samo neću da ga prodam našem zlataru. On je moje bisere prodao u Bež, tako je grofica i dobila preporuku od znamenitog draguljara Koherta gdje će moći najbolje njegovati bisere. ■— To je i razumljivo, a i veseli me, eto, kad vidim Čega sve ima naše lijepo more. •— Predat ću biser vama, gospodine profesore. Dajte ga pregledati u Zadru. NaŠ mi zlatar daje sto pedeset for

114 \

115

rinti. Nastojte dobiti barem dvije stotine. Hoćete li mi učiniti tu ljubav? — Vrlo rado, Ranko, upravo putujem u Zagreb, po trebni su mi neki povijesni podaci, pa ću se zadržati ne koliko dana, te pokušati da dobro unovčim tvoj biser. — Hvala vam na susretljivosti! Evo vidite, imam sreću. Očeva družina lijepo prolazi, ali ćete se čuditi ako vam kažem da ste me našli u takvom raspoložanju i u takvu stanju da mi se čini da će biti najbolje da se vratim odakle sam došao. — Samo ne budi očajan, Ranko! Poznajem te, nagle si ćudi, pa valjda opet nije tako strašno da se ne bi dalo dobro privesti kraju. — Ne znam, gospodine profesore, kako ću! Pred vama sam bio uvijek iskren, pa neću ni sada ništa prešutjeti. Za ljubio sam se u kćerku grofa Herbera. — Pa što je to tako strašno, dragi Ranko? Mladić u dvadesetprvoj godini ima pravo da se zaljubi, dapače, to je sasma prirodno. Doktor Zvonarević pogleda Ranka, te nastavi: — Ta mlada kontesa sigurno ništa ne sluti? Razum ljivo, kako bi i došla na pomisao da si se ti u nju zaljubio? — Krivo shvaćate, gospodine profesore. Ona mi ljubav uzvraća. Mi smo jedno drugome ljubav otkrili. Ali baš da nas mi je rekla da joj priječe društveni odnosi da se riješi svoga prosca. Ranko ispriča sve točno o Ani Mariji i knezu Siegfriedu, te još nadoveže: — Vama sam u sjemeništu odavao sve svoje misli, sje ćate li se, kada smo se vraćali iz šetnje po gradu. — Kako se ne bih sjećao kako te ona žena sablaznila! — Meni je to onda bilo ugodno čuvstvo, ali su se ondje čule samo riječi: »Kako je lijep ovaj mladić! Šteta 116

za njega što će biti svećenik. Alaj ćeš ti, mali, imati pokoru sa ženama kad već budeš svećenik.. Te riječi one lakomislene žene pobunile su u meni razmišljanje o stvarima koje su me već prije uznemirivale. Ja sam se vama povjerio, a vi, kao moj prijatelj, ako vas smijem tako nazivati, savjetovali ste mi da napustim sjemenište. — Točno je tako, dragi moj Ranko. Ja sam ti savjeto vao: »Iziđi! Ispitaj na potpunoj slobodi svoju narav! Pa kad budeš načisto sa svojom savješću, onda se odluči.« — Ovo što sam vam ponovio i što je vama već po znato, to je samo uvod u ono što vam želim priznati. Kako sam vam već rekao, ja odlučno tražim od Ane Marije da napusti kneza. — Rekao sam ti da je to od tebe vrijedno što tražiš čistu ljubav, ali je nju nemoguće ostvariti. Ta mlada dje vojka kaže da voli tebe, ja joj i vjerujem, ali ona te voli idealno, kao vrlo lijepog mladića kojega je ugledala kraj kneza, kao veliku razliku između vas dvojice. Dobro pro misli, sinko, ako ona tebe voli, kako kažeš, tu su roditelji, tu je knez, imaju sto načina da tebe uklone, oni su moćni, a ti si, Ranko, neznatan, doduše, vrlo lijep, dosta pametan, ali to nije dosta, previše su oprečni društveni odnosi. — Sto biste mi vi, onda, savjetovali? — Ja ti, sinko, savjetujem, zadrži lijepu uspomenu o toj lijepoj kontesi koja te također voli, reci joj zbogom, ili, još bolje, ne reci joj to, već otputuj sa mnom u Zagreb. Vidjet ćeš Rijeku, možemo i u Beč, pa ćemo sami prodati tvoj biser. To je, po mom mišljenju, najbolji lijek. Zabo ravi, Ranko, na svoju lijepu kontesu i nađi sebi družicu života. Sam ćeš doći na to da je tvoj profesor imao pravo. — Uviđam da vi govorite pravo, ali sam vam naumio reći sve, i ono Što je ružno u meni. — Mi, stariji, lakše možemo pronaći u sebi naše opa117

čine, ali ti, Što imaš ti, daj se povjeriti, ja ću nastojati da te shvatim, a razumjet ću te svakako. — Rekao sam da volim. — Rekao sam ti da je to prirodno za mladića u tvojoj dobi. Ranko pogleda profesora, ponikne glavom, te reče: Volim, ali ta ljubav nije samo idealna, kod nje se javljaju i osjećaji najniže požude. ■— Ne srami se, Ranko, ti nisi tome kriv, ali budi jak. Kod mladih ljudi ima ljubavi, ima strasti, ali kod idealne ljubavi to sve mora biti sporedno. To život, sam po sebi, kasnije donosi. Shvaćaš li me, Ranko? — Shvaćam, gospodine profesore, i stidim se da je ta niska strast baš kod moje prve ljubavi došla odmah do izražaja. — Takva ti je narav, nisi kriv, ali se čuvaj i ne razdražuj je previše rano i bez potrebe, a meni vjeruj, sinko, tvoje vrijeme još nije došlo, ti si previše mlad, ti moraš tek postati čovjek, mislim reći, završiti nauke. Potom, Ranko, misli na ljubav i sve ono Sto priroda veže uz nju. — Uvijek ste mi bili skloni, gospodine profesore. Do šao sam ovamo s broda neraspoložen, a sad se osjećam jačim. Ali, kao i uvijek, bit ću vam iskren. Prije nego što vam bilo što obećam, još ću prospavati i razmislit ću, te razumom, kako ste me vi savjetovali, pokušati da oda gnam svoju ljubav ili, ljepše rečeno, probuđene osjećaje za kontesu Anu Mariju. — Ti znaš, Ranko, da mi teolozi i filozofi nikad ne že limo odluke naprečac. — Još nešto vas molim! Moji roditelji ništa o tome ne slute, pa vas lijepo molim da njima ništa ne govorite o tome. 118

— Kako ti želiš! Evo i tvoga oca! Jeste li uredili svoje poslove, gazda Lovro? — Jesam, gospodine doktore, jesam! A jeste li što dobro razgovarali s mojim Rankom? — Mnogo smo pričali, o svačemu, pa evo, hoću da ga nagovorim da pode sa mnom u Zagreb, pa makar i u Beč. Pokazat ću mu svijeta, a može i prodati svoj biser. — Bilo bi nam teško bez njega, zbog bisera one gro fice, ali ako je za njegovo dobro, neka ide. Pokazat će meni kako se to radi oko bisera, ako ne budem znao ili mogao, neka propadne i posao, glavno je njegovo dobro. — Lijepo, gazda Lovre, ali odluka još nije pala. To sam tako samo nabacio. Još danas ne putujem. — Evo i mene, gospodine doktore — javi se Luče — spremila sam užinu. Morate ostati kod nas. Uvijek je moj Ranko lijepo govorio o vama. — Ali, mama, to nije potrebno naglašavati. — Zašto ne, sinko, kada je to istina? Neka se zna! Razdragan, doktor Zvonarević ostao je do kasne noći kod obitelji Petričić. Ranko ga je otpratio u grad gdje je odsjeo. Tvrdo je odlučio da se neće ni osvrnuti na brod. Ali dok se vraćao, otišao je do obale i dugo promatrao svjetlo na brodu. Pozorno je pratio kretanje osoba i nagađao tko bi mogla biti sjena koju je iz daljine opazio. Savladala ga je tolika ljubomora da je htio poći čamcem do blizine broda, ali se uto svjetla ugase. Zastidio se sam pred sobom jer se sjetio riječi profesora Zvonarevića. Ustao je rano iz kreveta. Bio je sav izmoren od bdjenja. Ljubav i strast prevladale su u njemu i on odluči da još jednom razgovara s Anom Marijom.

119

■

1

IX

Sutradan je Ranko došao kao po dužnosti na brod, ali zapravo zato da se nađe s Anom Marijom. S groficom je pregledao Školjke i one su bile sve, za inat, u redu. Grof Antun Herber spremao se toga dana na put, pa je izrazio želju da ga brodom do Rijeke prati cijelo društvo, osim grofice. Ranko je zdvajao, a!i se tu ništa nije dalo učiniti. Otišao je odlučivši da otputuje s profesorom Zvonare-vičem. Cim se vratio s broda, obukao se, otišao u grad, potražio profesora Zvonarevića i saopćio mu:

— Odlučio sam bio još samo jedanput govoriti s njom, ali današnjim brodom putuje njezin otac u Zagorje i oni ga prate do Rijeke. Danas sam spreman da putujemo. Raz govarao bih s njom na brodu. Profesor Zvonarević malo se zamisli i reče: — Zao mi je, Ranko, ali ja još danas ne mogu na put, moram s biskupom urediti neke stvari, mi ćemo drugim brodom prekosutra. — Oprostite, gospodine profesore, za danas sam spre man, a kako će biti poslije, doći ću vam reći. Poslije objeda Ranko reče svojima da ide na kupanje. Uzeo je čamac i zaveslao. Ali ga čamac odvukao do broda. Cijelo društvo bilo je pod sjenicom na palubi. Ranko prođe mimo i glasno pozdravi, a oči ustremi u Anu Mariju. — Idem na kupanje, pa sam htio da uz put pitam je li sve u redu. Ana Marija je znala da nije došao zbog toga, razumjela ga je i reče: — Idem da pitam majku, kazat ću vam kod mosta! — Obrati se knezu: — Čekajte me, kneže, ovdje pitat ću majku treba li što kod bisera.

Poslušni knez ostane na mjestu, Ana Marija ode i letimično upita majku: — Je li, majko, Školjke su u redu? I ne Čekajući ojdgovora, ona otrči do mosta, gdje je bio Ranko. — Razumjela si me, Ana Marija — reče joj Ranko. — Hvala ti! Ali mi to nije dosta. Ti putuješ? — Otac ide na posjed, pa ga mi pratimo do Rijeke. — A meni ni riječi! — Nisam mogla, Ranko, naglo se sve odlučilo. — Ana Marija, ja ću sići s uma, voliš li mene ili njega? — Samo tebe volim, Ranko, već sam ti rekla. — Ali s njime pratiš oca. — Moram, Ranko, borim se sama sa sobom, ali još ne mogu, razumij me i shvati. Da li ti je dosta ako ti ka žem da sam odlučila da ću raskinuti veze s knezom? Ali to moram činiti oprezno jer ja poznajem svoju majku. — Ana Marija, draga moja Ana Marija! — Tiše, Ranko, tiše, ovo je brod. — Htio sam otputovati i u svom jadu ostaviti sve. — Zar i mene, Ranko? — Najviše tebe, Ana Marija! — Zar ti nije dosta Što sam već odlučila da neću biti kneževa, a za drugo, daj mi vremena. — Onda neću otputovati. — Ne, Ranko, čekaj me dok se vratim, mnogo toga imamo jedno drugome reći. Ana Marija se vrati u društvo. Pratila je ispod oka kako Ranko snažno vesla prema uvali. Ranko je veslao i kako je veslom udarao po moru, tako je ponavljalo cijelo vrijeme riječi Ane Marija: »Neću biti kneževa, volim samo tebe, Ranko.« Ranku se činilo od sreće da valovi šapuću: »Tvoja, tvoja i samo tvoja!«

•?.&."■: i?i,<

■ ■

«:»

120

121

Otišao je u uvalu gdje su se prošle nedjelje kupali. Bilo mu je pusto. Svuda je vidio Anu Mariju i uz nju kneza. Otišao je čamcem malo dalje, te našao divan i Čaroban kutak: mala uvala, a nad njom šumica, nekoliko smreka, kržljavi ali gusti hrastići, ružmarin i grmovi mirte. Radovao se toj hladovini i miru. Legao je u hlad i nesvjesno ponavljao riječi u sebi: »Ona će biti moja, a ne kneževa, moja. Bože moj!« U toj je sreći zaspao. Nije ni čuo ni vidio brod kojim je Ana Marija otputovala u Rijeku. Raspoložen, došao je kući i s ocem zapodjenuo razgovor na koje bi mjesto u petak išli u lov na bisernice za groficu. — Zar nećeš, sinko s profesorom u Zagreb? — Neću, oče, za školu ima još vremena, a ja ću imati kasnije prilike vidjeti svijeta. Dat ću profesoru biser da mi ga proda, a ja ću najesen na školovanje, neću biti sam, bit će nas više — Pazi, sine, za svoje dobro. Ranko je otišao da spava, ali ga je očeva riječ, jednostavna i kratka, malo zapekla, te mu zujila u ušima, sve dok nije zaspao: »Pazi, sine, za svoje dobro!« Da li on pazi za svoje dobro ili misli na svoju ljubav koja je njime ovladala? Bio je tako sretan i veseo da nije hotimice htio misliti ni na čije savjete. Voljeti, biti voljen — to mu je zujalo u glavi, strujalo cijelim tijelom, te potiskivalo očevu opomenu. Sutradan poslije podne otišao je profesoru i rekao mu da neće putovati. Predao mu je biser i molio ga da ga proda što bolje. — Ti si, Ranko, kasnije govorio s njom? — Nešto mi nije dalo mira, pa sam poslije objeda, idući na kupanje, svratio do broda. 122

— Zbog toga ti nećeš sa mnom! Ranko, Ranko, pazi da ne požališ Sto ne putuješ sa mnom! — Rekla mi je neka je čekam. Mora pratiti oca. Već je odlučila da neće biti kneževa. Čekat ću je dok se vrati. — Ti si je zavolio, sinko, ja to vidim, ali reci mi i pri znaj, ne vuče li te nešto malo i sjaj njihova bogatstva? — Mislio sam o tome i došao do zaključka da je vrlo ugodno imati nešto sredstava čime bi razborit Čovjek sebi uljepšao život. — Pazi, Ranko, blago je klisko, još ga nisi pravo uhva tio, a već ti je izmaklo. Ja mislim da ti nećeš dobiti blaga, a neće ti grof dati ni svoje kćeri. Ne uzdaj se previše u svoju ljepotu. Ovi ljudi neće pitati za čuvstvo i ljepotu duše i tijela. Oni te mogu pregaziti. — Zavolio sam je, ne misleći ni na što, ni na društveni položaj. Ja sam zavolio samo nju, ja u njoj ne vidim kontesu, već biće koje mi je draže iznad svega na svijetu. — Vjerujem ti, sinko, ja ću još svratiti ovamo svakako, a doći ću te izvijestiti i o tvom biseru. U petak ujutro brod je otplovio s ribarima opet prema Zlarinu. Išli su onamo gdje su posljednji put imali dobar lov. Prvi dan bilo je slabije, a u subotu poslije podne brod je digao sidro i vratio se u Šibenik. Grofica Regina bila je vrlo nemirna. Bojala se da se ne vrati kći s pratnjom i ne zatekne nju u Šibeniku. U nedjelju ujutro Ranko je s groficom izbirao školjke, a oko podne došao je brod iz Rijeke. Došli su radosni i s toliko buke na brod da je i grofica Regina načas zaboravila na bisere. Ranko je ostao sam u kajiti. Ana Marija iskoristi priliku i reče majci: — Ja ću načas do bisera, majko, a ti razgovaraj s njima!

■ * * * ■

■ ■ —

123

■

Ana Marija ude u kabinu i padne Ranku ravno u zagrljaj. — Ja sam vjerovao da ćeš naći načina i doći. Da znaš kako sam sretan Što te opet vidim, što te ljubim i držim u zagrljaju. Nedjelja je, daj podesi da izađemo na kupanje. Pa neka bude i knez s nama! Više me ne smeta onako kao prije, sada znam da samo mene ljubiš. — Dobro, dragi, ići ćemo, sve ću upriličiti kako ti želiš Jednostavno ću reći: »Želim se kupati, ali ne bez pratnje gospodina Ranka! Kad je on s nama, svi smo sigurni za živote.« — Reci, draga, reci kako hoćeš, tako sam mnogo mi slio na tebe. — Ja ti ne bih imala ni vremena reći koliko sam mislila na tebe, ali budi zadovoljan, volim samo tebe, dragi. Čuli su kako dolazi grofica. Stisli su jedno drugome ruke i odvojili se. — Je li sve u redu, gospodine Ranko? — Evo, još jedan čas i ja sam gotov! Divne smo školjke jučer našli. — Svemu se radujem što se tiče ljepote mojih bisera. — Mama, ja idem da se uredim, zaželjela sam se ku pati. Za našu sigurnost budi bez brige! Gospodin Ranko će se i danas žrtvovati, te paziti da nam se što ne dogodi. — Opet ću biti sama! Tek što ste došli, a već me na mjeravate ostaviti. — Pođi i ti s nama, mama, zaključaj kabinu, a kape tan i Časnici sigurno će dobro čuvati tvoje bisere. — Ne, nikako ne! Zarekla sam se da se neću udaljiti s broda bez bisera. Ako bi se tvoje zaruke održale u gradu, već je dogovoreno s gospodinom Rankom da ja želim imati bisere na sebi, kao svoj najljepši i najmiliji ukras. Sve vise ih obožavam! 124

— Ah, te javne zaruke! Već mi je knez dodijao s time!

Ja se ne mislim udavati, čemu žuriti zaruke? — Sto kažeš Ana Marija? Ti se ne misliš udavati? — Da, mislim ... ali sada ne . .. pa neću se vjenčati s njegovom visosti ovdje u Šibeniku! — Čudno se ponašaš, draga Ana Marija, prema knezu. Ti i ne slutiš koliko sam novaca morala izdati posredni cima da se knez obratio na nas, te isprosio tebe za svoju odabranicu. Trebalo je mnogo novaca da bi njegova vlada odobrila tu vezu kneza i kontese. A što misliš, koliko će stajati novaca da te vijeće Kneževine Macklenburg pro glasi vojvotkinjom, da bi po rangu bila ravna knezu? — Zašto je to sve potrebno, majko? — Ja sam to željela, kćeri moja! Taština je velika. Čim budeš proglašena kneginjom, makar i male kneževine, ravna si svakoj kneginji našeg velikog carstva. A tek kad se udaŠ za kneza! Moći ćeš se družiti, pozivati sebi na dvor sve okrunjene glave, razumije se, i naše carsko kraljevsko veličanstvo Jelisavu. Još ću ti mnogo pričati o prednostima kneginje. Zato znaj cijeniti žrtve koje smo već dali za tvoju sreću i prestiž. Moj je Životni zadatak da mi kćerka bude ravna kraljici. — Počinjem se bojati, majko, za svoju sreću s knezom. Ja ga štujem i cijenim, ali ne osjećam ljubavi prema njemu! — Dosta o tome, dosta, draga Ana Marija! Jeste li go tovi, gospodine Ranko? —■ Samo još časak, gospodo grofice. Grofica Regina svme pogled na Ranka i reče tiho Ani Mariji: — Nisi se smjela tako jasno izraziti da nisi zaljubljena u kneza. Znaš li ti, kćeri mila, što to za mene znači? Ja sam veoma uzbuđena! Ljubila ga ili ne, glavno je da ga ne mrziš.

125

>• ■■ :■ m»

— Majko, nikako ga ne volim! Mislila sam da ću ga zavoljeti, dobar je, blag i umiljat, ali ga ne ljubim, ne mogu sebi pomoći, nisam kriva, majko draga! — Opet se glasno izražavaš, Ana Marija, pred Ran kom. Ana Marija, dijete moje, poštedi me! — On je zabavljen poslom, majko. Ana Marija se malo nasmiješi, te pogleda majku, a onda svrne pogled na Ranka. — Gotov sam sasma, gospodo grofice! — reče Ranko. Onda se obrati Ani Mariji, a iz očiju mu je sijevala sreća i zadovoljstvo: — Kada želite, konteso, da dođem da budem na usluzi vašem društvu i vama? — Nemojte ići kući, gospodine Ranko, dugo ćemo mo rati čekati po toj vrućini. —■ Hvala vam, gospođo grofice, vrlo sam počašćen vaŠim pozivom. Kod objeda se pričalo o putu u Rijeku te o razvitku toga grada. Knez je pričao kako je brzo dobio razgovor sa svojim ministrom dvora. Ministar mu je kazao da je poslao ministra vanjskih poslova da se s knezom dogovore o njegovoj budućnosti. Knez se okrene Ani Mariji i reče: — Moja vlada požuruje naše službene zaruke, draga Ana Marija. Ana Marija problijedi, pogleda ispod oka Ranka i reče knezu: — Govoriti se može, kneže, ali zašto žurba? Opet po navljam, mi živimo u malom gradu Šibeniku, i to na brodu, mi smo u poslu, njegujemo bisere moje majke, nema smisla ovdje obaviti zaruke! — I da bi prekinula raz govor o zarukama, ona upita kapetana: — Kako je bilo u petak i subotu u lovu na školjke? 126

— Nije bilo tako veselo, konteso, kao posljednji put. — Veselim se novom lovu! Bit ćemo opet gosti kuhara Ante, zar ne, kneže? — Kako god vi želite, draga konteso Ana Marija! — odvrati knez — sav blažen jer je vidio da se ona opet udo brovoljila. Poslije objeda svi su pošli na kupanje na isto mjesto gdje su se kupali prije dva tjedna. Vrućina je bila velika, pa su se svi zadržavali najviše u vodi. Ranko je skakao, ronio i oko svih plivao kao pravi vjeran Čuvar. Bio je dobro raspoložen, čuo je na svoje uši kako navaljuju na Anu Mariju, te bio zadovoljan kako se ona branila. Bilo mu je nekako i žao kneza, ali je ipak uživao u sreći, jer je Ana Marija sve to činila zato Što je voljela njega, Ranka. Odbija, kneza i kneževsku krunu, njemu za ljubav! Opet je ronio do dna, izvlačio mnogo malih školjki, te ih darivao Ani Mariji, njezinoj sestri, a nije zaboravio ni odgojiteljice. Kasnije je sjeo u Čamac, zaveslao oko uvale, došao do kneza i Ane Marije, te im predložio da ih malo provoza. Radosno su pristali, a Ranko krene dalje od kupača, do uvalice koju je prošle nedjelje pronašao. Tumačio im je, a što nije mogao opisati, to je prevodila Ana Marija knezu koji se iz susretljivosti zahvaljivao sad jednom, sad drugome. Kada su došli do uvale, Ranko zavesla u nju i reče: — Ovdje je kao u raju, a gore nad pećinom divan mali gaj! Kad biste samo vidjeli krasom što ju je priroda na tom kršu učinila! — Hoćemo li se ovdje iskrcati i pogledati vaš gaj? — Ne, konteso, to nikako! — odlučno reče Ranko. Ana Marija objasni knezu kako se Ranko ne želi iskr cati u toj lijepoj maloj uvali.

■' '-

:V

JA?S£

V

*■->■

m

. ' . ■ - ; , *

127

— Ovdje je velika dubina, kneže, a gore je strmo, to nije za kontesu. Kradomice pogleda Anu Mariju i reče tiho kroz zube: — Ovo je samo moj raj. Ana Marija se malo ražalosti i reče: — Okrenimo natrag! — Vrlo rado, konteso — reče Ranko na hrvatskom — bila mi je želja i namjera da vam to pokažem. Evo, za pamtite po ovim jelama i ovoj jedinstvenoj hridi nalik na veliku glavu. — Sto kaže gospodin Ranko? — upita knez na nje mačkom. — Kaže da su tamo jele, a ova velika hrida straža pred uvalom! — reče Ana Marija u neprilici knezu. — Oprostite, kneže, ne znam to reći na vašem jeziku. — Hvala vam, hvala, krasan predjel, tako lijepu mor sku obalu mi bismo još ljudskim umom i rukom ukrasili, te bi to bio pravi raj na zemlji. — Za nas je ljepše ovako, kneže, kako je sama priroda stvorila. Pogledajte, konteso Ana Marija! Ana Marija pogleda Ranka, a onda svrne očima na uzvisinu i reče žalosno: — Sto da gledam kada je to samo vaš raj, gospodine Ranko. Naglasila je riječ »gospodin« zbog prisutnosti kneza. — Prekrasno, predivno! Da je tamo jedan hotel, koliki bi ljudi onamo dolazili! — Imate pravo, visosti, ali što mi možemo kada mi koji volimo ovaj kraj nemamo novaca, a oni koji bi mogli i imaju novaca, grade i uljepšavaju inozemstvo, ne mare oni za krasote hrvatske obale. Vratili su se do kupača. Knez se iskrcao prvi, a Ana Marija dala je Ranku ruku. Ovaj joj stisne ruku i reče: 128

— Dođi sutra poslije objeda, čekat ću te u svom gaju. Ana Marija pogleda Ranka i zakorači čamcem jer ju je na obali čekao knez. Glasno reče Ranku: — Hvala vam, gospodine Ranko, na lijepoj vožnji i na pozivu — a onda tiho doda: — Neću doći, ne mogu. — Čekat ću te, dođi mi, draga, dođi, mislit ću samo na tebe! Ana Marija pruži ruku knezu, te izađe iz čamca. Ranko odvesla malo dalje od kupača. Ali pogleda nije skidao s Ane Marije. Oči su mu sjale od srede, a nasmiješena usta tiho pjevušila: »Dođi mi, draga, dođi!« Ana Marija sjedila je na žalu sva zbunjena, te često nesuvislo odgovarala na kneževo pitanje ili primjedbe. U ušima joj je govorilo, bučalo, šaputalo i pjevalo: »Čekat ću. dođi mi, draga, dođi!« Bunile su je Rankove riječi, vrijeđao ju je njegov poziv, a ponos joj je govorio: »Ne, ne, nikako! Nisam znatiželjna kakav je taj njegov gaj! Neću doći! Kako on to zamišlja? Sama da dođem u njegov gaj? Ne, nikako ne!« Tvrdo je odlučila, ustala i zamolila kneza da je prati u more. Opet je naišao Ranko, te ga nanovu ćula kako je zove. Rukama je pljuskala po vodi da zatomi taj glas, ali joj je i jeka mora govorila: »Dođi!« Na sreću, bilo je već vrijeme za polazak kući. Ranko ih je pratio do broda. On reče glasno Ani Mariji: — Konteso, lijepo vas molim, recite gospođi grofici da sutra neću doći. Jedino ako bude potrebno! Moram biti u gaju. Na koncu mu je iz usta izašao tihi šapat koji je čula i razumjela jedina Ana Marija: — Čekat ću te, dođi! Ranko ode kući, a u duši Ane Marije zametnuše se borba i nemir. 9 Dragulji i strasti 1

129

H

"i-

V'-''" ^ ' * ■ ■

■ ''' •' ■

^ .

■'% '

-- ' V .

Drugog dana Ranko je ostao kod kuće te dolje u njihovoj uvali pregledavao sve školjke ne bi li opet našao koji biser. Radio je užurbano cijelo prije podne, ali nije imao sreće. Prestao je tražiti, te odloži posao za sutradan. Ipak, radovao se što nije našao ništa. Vjerovao je u onu staru izreku: »Ako nemaš sreće u dobili, imaš je u ljubavi!« Cim je nešto pojeo, uzeo je čamac, te se zaputio prema svojoj uvali. U jednom malom zatonu izvukao je čamac na obalu, da ga more ne razbije, a vesla spremio iza kamenja. Zaputio se preko klisure u svoj gaj. Cas mu je nešto govorilo da Ana Marija neće doći, jer ne može doći, jer će je slijediti, te je sam sebe u podsvijesti korio zašto ju je pozvao. Onda ga je nešto opet sokolilo: »Ako me voli, ona će doći, naći će neku izliku, u ljubavi su dopuštene i nedužne lažile Razmišljao je dugo, ali pogled nije htio svrnuti na more. Volio je biti u neizvjesnosti nego da sagleda zbilju. Tišina je bila svuda, samo ju je ugodno i nježno narušavao tihi razgovor mekanog mora s tvrdom obalom. Ranko je ležao pod jelom na mahovini, okružen zelenim ružmarinom među kojim je'širio svoje tamno lišće i bijeli nježni mirtin cvijet. Trgao je ružmarin i pleo vijenac jedan za drugim, a misli su ga čas korile, čas opet bodrile i veselile. Bio je u čudno razigranom i napetom raspoloženju. U toj tišini najednom odjekne glas Ane Marije: — Ovdje me iskrcajte, ovdje je divan pogled, popet ću se na ovu klisuru, uhvatit ću par crteža i vratiti se. — Ja se bojim ovih klisura, ali morala bih te svakako pratiti, draga Ana Marija! — Nikako, gospodična Leopoldina, želim biti sasma sama, nesmetana.

Ranku je zastao dah od uzbuđenja, a srce mu je počelo lako jako udarati da ga je čuo kako nabija po prsima. Čekao je u strahu kada će ugledati Anu Mariju. . Premda je uspon bio dosta siguran, strepio je da joj se ne oklizne noga, da se ne štropošta u more. Krv mu je počela življe kolati kada ju je spazio kroz granje kako dolazi prema njemu. Nije skočio sa svoga mjesta, niti je mogao dati glasa od sebe. Ostao je kao prikovan ležati u gaju, drhtao je i stao promatrati njezin lik. Ana Marija zastane, stade osluškivati i zovne: — Ranko! Gdje si, Ranko? Ranko tiho šapne: — Sreća me guši, mila moja! — Ostani tako ležati, dragi, divna slika, ne mogu za misliti ljepšeg položaja. Budi miran, ne miči se, malo više uzdigni ruku. Pravi satir ili, ljepše rečeno, božanstvo ovoga krša. Daj povuci na svoje lijepo čelo ovaj vijenac, da ti poveže tvoju kuštravu kosu. Sto da crtam prije, glavu kosu, tvoja lijepa usta? Ranko nije ništa govorio, već je samo promatrao Anu Mariju i slušao njezine naloge. Namještao se kako je ona željela, kao pravi tihi uslužni model. — Tako! Lijepo podigni svoje oči! Ili ne, nikako, ljepše će biti da ih sklopiš. Uspavano šumsko božanstvo! Zatvori oči, Ranko! — Ne mogu, Ana Marijo, gledam te, želim da mi ta slika ostane uvijek u pameti. Nemoj, crtati previše točno, mogao bi te odati model. Imaš pravo, Ranko, ja sam se zanijela! Dovoljno će mi biti da te mogu ja prepoznati. — Ana Marija, smijem li ustati? 2elim te pozdraviti i zahvaliti što si došla da pogledaš moj gaj. — Ostani, dragi, tako! Došla je mala grofica u posjete

130 131

svome kraljeviću! Moj mili, dragi, ljubljeni kraljeviću iz mojih snova! Ana Marija dođe do Ranka i sjedne kraj njega. On joj uze glavu nježno u svoje ruke, te je stade nježno ljubiti i govoriti joj: — Kako sam sretan! Ne mogu opisati svoju sreću Sto si došla! Volim te, vjerujem ti i nikad te više i ne smijem pitati da li me ljubiš. — Ah, kako te volim, dragi, to ne bih mogla nikako ispričati riječima. Nema te snage na svijetu koja je tako jaka kao moja ljubav! Ti si me, dragi, uistinu očarao, pru žio si mi sreću da sam upoznala čar ljubavi. — Morala bi se preplašiti. Raščupane kose, razgaljene grudi, kratka košulja bez rukava, kratke hlače, zar se tako dočekuje ona koja se ljubi? — Ana Marija, nisam se htio za gaj dotjerivati, žalim, drugi put bit ću uredniji, ja sam ti se nadao, ali sam ipak u podsvjesti dvojio da ćeš doći. — Ali, ja se samo Šalim! Ova tvoja divna usta, lijepi bijeli zubi, ova} klasičan nos, pa ove crne sjajne oči koje su zapalile moje srce, meni je to i previše, mili moj! — Ana Marija, daj meni sada mogućnosti da ti kažem kako si ti lijepa. Sto je mene zanijelo kod tebe. Ti imaš divne oči, lijepo visoko čelo, svijetlu sjajnu kosu, lijepo milo lice, crvene sočne usne koje rese bijeli zubi, ljepši nego biseri tvoje majke. Zatim, Ana Marija, iz tebe struji i sijeva neki oganj koji me žari i pati, koji me tjera u lu dilo za tobom, ja te ljubim, mila moja, svom snagom ci jeloga svoga bića! Ranko zatvori oči, ukloni ruke od Ane Marije i spusti glavu na mahovinu. — Rekao si mi kako sam lijepa, a zatvaraš oči da me ne gledaš. 132

— Samo časak, Ana Marija, dočaravam te u sebi kakvu sam te prvi put zapazio. —, Sad me gledaj kakva sam! Ah, kolike si vijence spleo! — U svakoj je kitici upletena misao na tebe. Evo, ovaj bi ti lijepo pristajao. Ranko joj stavi vijenac na glavu, privine je k sebi. Poljubili su se prvi put u usta. Kad im je ponestalo daha, odvojili su se. Ranko se sabere, nadvlada samoga sebe, te stade kao u nekoj groznici brzo govoriti: — Ana Marija, Ana Marija, hvala ti što si došla! Zar ne da je tu lijepo? Ovo će biti naš gaj, naše skrovište, to će nas skrivati pred svijetom, kad već moramo kriti svoju ljubav. Ali sad dođi, draga, dođi, moja je ljubav velika, a čežnja neodoljiva. — Idem, dragi, moram, oh, kako mi je lijepo kraj tebe u tom tvome carstvu, ovdje kraj tebe, oh, kako mi struji sreća cijelim tijelom. — Ne moje, već naše carstvo, Ana Marija, naš zajed nički raj. — Ne, tvoje je, ti si ga otkrio, ali za nas. Za nas, Ranko, za našu ljubav, ljubljeni dragi moj! Idem, znam da moram iz raja, ali poljubi me još samo jedanput, mili moj. Sagne se, potraži njegove usne, a on je čvrsto privine na sebe. Nad njima borići, pod njima mahovina. Tamno lišće i bijelo mirtino cvijeće bili su svjedoci njihove ljubavi. — Jest, Ranko, dobro si prije rekao: naš gaj, naše kra ljevstvo koje će od svijeta kriti našu ljubav! Bio si u bo jazni da U ću ti opet doći? Doći ću, dragi, kamo god me pozoveš, doći ću, dragi, jer nas je vezala sila koja je strgala zapreke, lance, koji su popucah pod snagom naše velike ljubavi. 133

^^^H

Ana Marija ustane i uredi se. Ranko ju je promatrao, te je sa strahom upita: — Prezireš li me, ljubavi moja draga? Ljubav mi je zamračila um. — Ni najmanje, dragi, ja sam se borila, nisam htjela doći, cijelu noć nisam pravo spavala, ujutru sam bila razdražena, željela sam biti sama. Poslije objeda malo sam se smirila, uzela sam knjigu, povukla se na osamu, no na jedanput netko kao da je došao i rekao mi: »Idi, idi, Ana Marija, on te Čeka!« Uzela sam crtaći pribor, zamolila svoju odgojiteljicu da me prati. Mornar nas je vodio, dva puta mijenjala sam smjer, borila sam se, ali je tvoja snaga bila jača, došla sam u naš gaj, ti si me privukao ovamo, ljubim te i ne žalim što je došlo do toga. — Draga Ana Marija, moja, samo moja, vječno ljub ljena. — Sada me uistinu moraš još više voljeti, mene čeka velika borba za tvoju ljubav, protiv naše ljubavi mnoge su zapreke. — Kako bih ti rado pomogao, moja mila Ana Marija! — Gdje sam prestala? Da, došla sam ovamo, nasla sam model i nacrtala svoga kraljevića! Ranko ustane, uze je u naručaj, te je poče ljubiti i tepati joj najnježnije riječi. — Kako mi to godi, Ranko, ostala bih tako cijeli život. — Bježimo, Ana Marija! Bježimo! Bježimo i bit ćemo sretii! Bit će mi lagano raditi za tebe i najteži posao. — Saberi se, dragi, odmah bi nas uhvatili, zatvorili i rekli da smo poludjeli. Za mene bi bilo lako, ali ja bih umrla od tuge jer bi nas sigurno zauvijek razdvojili. Daj mi moju skicu moga satira, moga kraljevića. Sada idem, dragi, daj me poljubi! — Oh, kako je to strašno, moram te pustiti samu. 134

— Da, moraš dragi, sve još mora biti tajna, samo

ovaj naš gaj smije znati za nasu ljubav. — Do viđenja, draga moja! — Do viđenja, dragi, da li sam ti dala vrijedan zalog svoje ljubavi prema tebi? Hoćeš li to cijeniti cijelog života? — Dragi moja Ana Marija, zarekli smo se da nećemo više nikad pitati za veličinu naše ljubavi, pa ti neću, jer ne mogu izreći koliko te ljubim. — TmaŠ pravo, dragi! — Zbogom, zbogom, Ana Marija! Ana Marija pođe, ali brzo zastane i vrati se. — Zaboravila sam, dragi, daj mi moj vijenac koji si mi kao djevojci stavio na glavu. ZelLm ga čuvati cijelog života. Ponesi i ti svoj. Ovi nježni vijenci bili su jedini ukras naše svadbene odjeće. Uberi nekoliko kitica mirtina cvijeta, ono je bilo svjedokom naše ljubavi. Još me jednom poljubi! Kako mi je lijepo, kako si mi drag! Ali, zašto sreća nije potpuna, zašto te moram ostaviti, a čeznem i žeđam za tobom? Ana Maria naglo pode i više se nije okretala. Ranko je stajao. Sada je još više strepio da li će Ana Marija stići sretno do mora. Počeo je iz punih pluća disati tek kada je čuo kako Ana Marija dozivlje čamac da se ukrca. — Ana Marija, gdje si bila, dijete drago, tako dugo? Kako si me mogla pustiti da tako dugo čekam? Ana Marija ne odgovori ništa, već samo pokaže zbunjeno svoj crtež, uz primjedbu: — Gledajte što sam crtala. — Ne raspoznajem ništa, sigurno neka tvoja fantazija. — O ne, gospodična, taj je crtež zbilja! — I polagano ponovi: — Da, da, gospodična, zbilja života! — Više nećeš ići tamo, je li Ana Marija? — Hoću, ići ću opet, put je strm i pogibeljan, ali je 135

gore tako lijepo! Ah, tako mi je danas bilo divno, bojim se da mi nikad više neće biti tako. — Govoriš kao fantast, moja živa, vesela Ana Marija! — Pustite me, draga gospodična, mojim mislima, da snatrim ovo kratko vrijeme vožnje. Cim dođem na brod počet će moje muke! Ranko je ostao u gaju sve dok se nije počelo mračiti. Onda se lagano spusti po grebenju do svog Čamca. Nikako nije htio da se te večeri susretne s roditeljima. Bojao se da bi oni mogli naslutiti da je on danas pio iz vrela života.

XI Sutradan je Ranko ustao ranije od svih, te se opet dao na prebiranje školjki. Tražio je bisere. Tek pred podne našao je u jednoj školjci nekoliko sitnih zrnaca. Nisu bili od neke vrijednosti, ali im se on obradovao i sama sebe bodrio: — Sada imam ljubav, pa mogu imati sreće i u traženju! Osjećao se sretnim, sigurnim za svoju ljubav. Ali mu je smetalo što njegova ljubav nije ostala idealna tako dugo dok sve forme društvenog propisa ne budu izvršene. Sjetio se svog profesora Zvonarevića, pa se zastidio pred samim sobom Što nije čuvao čistoću ljubavi. Pretraživao je pomno školjke, tražio je bisere, želio je raditi i nastojao je da se zabavi, ali nije mogao jer su ga misli morile, a savjest ga je korila: »Morao si biti jači! Trebalo je da njezino povjerenje cijeniš, a ne da se tako pohlepno time odmah okoristiš!« Najednom se osovi i ustremi pogled prema brodu. Držeći bisernicu u ruci, reče sam sebi: »Zar bi i to bilo moguće?« 136

Baci školjku među druge, te se zgrozi, a misli mu polete do Ane Marije. Odmah stade uvjeravati samoga sebe i ujedno se plašiti: »Nisam kriv što sam je zavolio, Što ona meni ljubav uzvraća. Istina je, nisam kriv za ljubav! Ali ljubav treba da bude ona idealna i čista ljubav, kako je nazivlje profesor Zvonarević, sveta ljubav!« Ponikne glavom i reče u sebi: »A ja sam tu ljubav povrijedio. Jest, mogla bi se uvrijediti, mogla bi me prezreti! Ja sam kriv što sam uzeo sve, dapače i ono što mi ona nije davala. Ah, kako je bila velika, ta moja draga Ana Marija, ja sam čekao, bio sam uvjeren, očekivao sam da će ona poslije svega početi plakati, zdvajati, predbacivati mi, a ona nije rekla ni riječi, već je bila nježna, još milija prema meni. Ana Marija, moja draga Ana Marija, nećeš me, je li da me nećeš prezreti i odbaciti? Oh Bože moj, što me spopao taj nemir. Kako bih bio sretan da mogu pohitati do nje, čuti je, vidjeti je, pitati je: Da li me još uvijek toliko voliš, mila moja draga Ana Marija?« Glasno je izgovorio njezino ime, tako da se trgnuo iz razmišljanja i okrenuo nije li ga tko čuo kako je nazivlje. Prihvatio se opet posla. Nastojao se uživjeti u traženju bisera. Ali, misao je nesmiljena! Ona se ne da vezati, zarobiti ni zatvoriti. Njoj jedino nitko ne može zabraniti da ne kraljuje po svojoj volji. Ranko je, mnogo razmišljao o Ani Mariji. Kao da je znao kakve velike borbe vodi ona sa svojima. Kad se Ana Marija vratila sa sastanka na brod, majka je dočeka s ukorom što je kneza ostavila samoga: — Dosta je sada toga, Ana Marija! On je tvoj zaručnik, što smeta ako formalnosti za javnost nisu još izvršene! Ana Marija nije gledala majku u oči već se odmicala od nje i nije joj ništa odgovarala. Trgla se na riječ »tvoj zaručnik« i digla oči na majku. Dršćućim glasom reče: 137

— Majko, kako ste rekli? Moj zaručnik knez Siegfried? Ne, majko, on to nije, on to ne može biti! Poštedite me barem danas, majko moja! Ana Marija pobjegne od majke u svoju kabinu i za- i tvori se u nju. Obučena se baci na krevet, te stade u sebi govoriti: »Moj zaručnik! Oh, da znaju oni tko je moj istinski zaručnik! Kako je to veliko Čuvstvo osjećati u srcu sreću, osjetiti da ljubiš i znati da si ljubljena! Ljubim te, dragi! Volim te, obožavam te, obožavam sve što je na tebi ti si mi dao, ti si mi omogućio oče, lijepa je i u tome. Ja bih je od drage — Kako umiješao? najradije grlila i milovala, a oči mi se nikad ne bi zasii — Upoznao je predsjednika suda s cijelim predmetom, gledajući ih. Gledajte, OČe kako se lijepo i milo smij