Marquis de Sade : Filozofija u budoaru

Markiz de Sade, Donatien Alphonse Francois (1740.-1814.) scan i obrada: krista

http://www.crowarez.org/index.php http://www.bosnaunited.net/index.php Kada Simone de Beauvoir svoj članak o de Sadeu naslovljuje Hoćemo li spaliti de Sadea?, njezino nam se pitanje čini na prvi pogled upravljeno samo malograđanskoj učmaloj svijesti pojedinaca koji su se, udobno smješteni u svoje skučene duhove, do danas uspjeli očuvati kao relikti, skupa sa svojom isključivom logikom svrstavanja svega postojećeg u zakučaste "ladice". No, sam pokušaj da odgovorimo na nj vodi nas mnogo dalje. Jedan od razloga zašto se često prešućuje ili zanemaruje njegov utjecaj, dok se mnogi u okviru veoma raznolikih društvenih praksi na njega pozivaju, jest i priča o njegovom životu. Rođen je 2. srpnja 1740. g. u Parizu. Jedna od njegovih slavnih pretkinja je i Petrarcina Laura, koja se 1325. g. udala za Paula de Sadea. Obrazovanje je stekao kod benediktinaca i isusovaca. Borio se u ratu protiv Pruske, i iz vojske je otpušten sa činom satnika u konjičkoj pukovniji u Burgundiji. Navodno je bio

zaručen s dvjema djevojkama, ali se na očev nagovor vjenčao s kćerkom predsjednika Poreznog odbora u Parizu, Renee-Pelagie de Montreuil, koja mu je ostala vjerna skoro do kraja života. Već nekoliko mjeseci nakon vjenčanja osuđen je zbog prijestupa u javnoj kući. U Parizu ima ljubavnicu, plesačicu Beauvoisin, koju lažno predstavlja kao suprugu u La Costi, njegovom omiljenom posjedu u Provansi. Zbog zlostavljanja nezaposlene tkalje Rose Keller (šibanja, rezanja i prelivanja rana crvenim i bijelim voskom) zatočen je nekoliko mjeseci. Iako je imenovan konjičkim pukovnikom, ne odaje se zvanju vojnika, već zavodi ženinu sestru, Anne-Prospere de Montreuil. Sljedeće je godine utamničen zbog skandala u Marseilleu, gdje pet mladih prostitutki optužuje njega i njegovog slugu Latoura za heteroseksualnu sodomiju, trovanje španjolskom muhom ili anisovim sjemenom, te za niz drugih opačina. Nakon simboličnog pogubljenja i spaljivanja u Aixu, te bijega na svoje imanje u La Costi, na kojem mnoge sluge uvlači u orgije, luta po Italiji godinu dana pod imenom grof de Mazana. Na povratku ga uhićuje pariški inspektor Marais, koji ga već dulje vrijeme prati. Kralj ga nagovara da zatraži pomilovanje pod izlikom ludila, no de Sade odbija, i čeka suđenje. Vrhovni sud ga kažnjava samo za razuzdanost (oprašta mu trovanje u Marseilleu), novčanom kaznom i zabranom dolaska u Marseille na tri godine. Upućen je u Vincennes, gdje ga očekuje novo suđenje, bježi i vraća se u La Coste; tek ga sljedeće godine Marais uhićuje i zatvara u ćeliju broj šest u Vincennesu, iz koje će biti pušten tek nakon revolucije. U ćeliji broj šest počinje njegova paklena odmazda društvu, njegov novi život - jedini dovoljno podatan da mu pruži svu nasladu prekoračivanja svih granica - život pisca, "apsolutnog pisca" (Barney Rosset). Da bi mu se unutar prljave i mračne ćelije

uskovitlala mašta i održala napetost čula, on mora preuveličati svoje iskaze, povećati jaz između zbilje i mašte, "glumiti gnjev", kako kaže Ihab Hassan, on mora preuzeti visoki retorički stil, i osporavati sve važeće zakone obraćajući se Prirodi i Razumu. Opsjednutost pojedinostima, kao i njihovo beskrajno umnožavanje, odražavaju njegovo stanje, njegova ga "aritmetika očaja" (Hassan) tjera da iscrpi sve mogućnosti, da u nedogled razmješta likove u trenucima naslade, da na neki način ostvari svemoć, i postane Bog u svom zatvorenom svijetu. Klaustracija pogoduje otkupljivanju vremena - do 1790. g. opus mu zauzima petnaest oktavo svezaka, od kojih je do nas stigla otprilike četvrtina. Nakon Francuske revolucije je oslobođen. Žena mu se povlači u samostan, a on anonimno objavljuje Justine 1791., i, iste godine, doživljava uspjeh s komadom Grof Oxtiern. Nakon nekog vremena postaje predsjednik Section des Piques (jedne od neformalnih skupina revolucionarne Francuske), agitira, dijeli političke pamflete i odbija osuđivati zatvorenike. Ponovno ga zatvaraju, i za razdoblja Terora, i nakon njega. Na kraju završava u bolnici za umobolne u Charentonu, gdje mu se pridružuje dugogodišnja ljubavnica, gospođa Quesnet, koja se izdaje za njegovu kćer. Ondje piše i režira dramske komade u kojima glume žitelji grada. I sam Napoleon smatra ga opasnim. Donatien Alphonse Francois umire 2. prosinca 1814. g. od plućne opstrukcije. Iako je u svojoj "Posljednjoj volji i testamentu" jasno izrazio želju da ga sahrane bez vjerskog obreda u jarku, na njegovom imanju u Malaisonu, pokopan je kao katolik na groblju Saint-Maurice. Danas se, nažalost, njegovo ime, unatoč pozamašnom opusu, često vezuje samo uz seksualnu devijaciju koja je po njemu

nazvana krajem 19. stoljeća. U okvirima prosvjetiteljstva, kozmogonije književnosti 18. st., Sadea treba promatrati kao književnika i mislioca-"filozofa". Naprotiv, Masoch, po kome je dobila ime upravo dijametralno suprotna sklonost, mazohizam, odmah je po izdavanju svoje Venere požeo nevjerojatan uspjeh, djelo je prevedeno na dvadesetak jezika, dok je danas tek književni kuriozitet i spada u trivijalnu produkciju sumnjive estetske vrijednosti. Filozofija u budoaru jedno je od dva njegova dijaloška djela (sedam dijaloga) koje istovremeno nije namijenjeno izvođenju na sceni. Izdano je 1795. g. kao "posthumno djelo autora Justine","posthumno" iz sličnih razloga kao i Chateaubriandovi memoari. Dijaloška forma nastavlja tradiciju sličnih djela iz 17.st., koja simuliraju svakodnevnu konverzaciju u kružoku, kao i tradiciju dijaloga i drugih antičkih banketa, gdje raspravljanje o idejama prate tjelesni užici. "Čestit čovjek" (l'honnete homme) iz 17. stoljeća evoluira u libertinca, koji nije samo razbludnik, već i slobodoumnik, agnostik, ateist, čovjek koji ima svoju "filozofiju". Opsjednutost seksualnošću, i to onom promiskuitetnom, također je u duhu vremena (Montesquieu, Volaire, Diderot, Laclos). Sade, dakle, i formom i idejno-filozofskom podlogom djela poštuje konvencije žanra. Dijalozi prate fizičko, moralno i filozofsko obrazovanje mlade libertinke Eugenie (15 godina.). Djelo svjesno ili nesvjesno ukazuje i na jaz između privatnog obrazovanja (aristokratskog), i onog javnog – još Rousseau uviđa koliko je teška zadaća obrazovanje pojedinca istovremeno i kao čovjeka i kao građanina (Emile). I u ovom Sadeovom djelu ogleda se njegov san o svemoći

- učitelji su libertinci, slobodoumnici i razbludnici, koji uživaju u svim prednostima koje im daje njihova plemenita krv. Dječju naivnost zamijenit će cinizam zrelosti; optimističnost prosvjetiteljstva nasljeđuje potpuno i sveobuhvatno razočaranje. Sade, kao i enciklopedisti, kritizira lažne vrline (aristokratsku čast, ćudoređe u pogledu seksualnosti...) i kršćanstvo (jedinu religiju koju još može prihvatiti jest poganstvo). Mašta mu dopušta da izvuče vlastiti zaključak prema kojem smrt Boga nužno vodi okrutnosti, a zločin postaje nužan kao jedina sloboda koju čovjek može u prirodi ostvariti. Artikulaciju njegove vizije prirode i koncepcije čovjeka omogućuje mu ideja energije. Na temelju njegove makijavelističke slike prirode, kao i relativnosti običaja (jedna od sve češćih tema u 18. st.) zaključuje da razaranje služi stvaranju (Bouffon), i da cilj prirode nije nastavljanje vrste, već seksualni život koji utjelovljuje potragu za užitkom. Pravi moral, prema Sadeu, ne mari za moral. Vrlina u njega ponovno pronalazi svoj etimološki smisao individualne snage, muževnog potvrđivanja sebe kao pojedinca. U ime svog prava na apsolutnu slobodu on opisuje, klasificira i pojašnjava seksualne devijacije i interiorizira razmišljanja o seksualnosti koja su jednaka od pamtivijeka; ipak, on pronalazi i veze između seksa i ljudskog ponašanja koje još nisu zamijećene (brani partikularnost ukusa - npr. pravo na homoseksualno opredjeljenje žena), i utvrđuje nerazdvojnu povezanost užitka i boli. Promičući apsolutno pravo na užitak, Sade promovira promišljenu ljudsku okrutnost. U pismu supruzi on priznaje da mu sjećanja pomažu da prebrodi zatočeništvo. Taj zamišljeni svijet zamjenjuje cikličko vrijeme, vrijeme postaje otvoreno, diktira ga samo svjesna i osviještena želja, koja se umnogome razlikuje od snatrenja

prepuštenog samome sebi. Volja da se uživa u zločinu sazrijeva u zatvoru (u kojem je proveo gotovo tri desetljeća) i ona uključuje ne samo uživanje, već i neminovno bogohulno proklamiranje toga zločina. Sade zahtijeva denunciranje onoga što zakonodavac nameće - Lacan ga stavlja uz rame Kantu. Samo korak ovdje dijeli fizičko od moralnog. Maniru Bildungsromana (Eugenina inicijacija i njezin povratak prirodi) prekida pamflet umetnut u peti dijalog Francuzi, još jedan napor ako želite biti republikanci. Plaidoyer, koji zauzima oko četvrtinu djela, nastao je kasnije (spominje se Robespierre) i evocira raspravu o novom zakonodavstvu za vrijeme revolucije. Ona poziva građane da prestanu progoniti i tzv. zločine protiv Boga (ateizam, svetogrđe, huljenje) i one protiv ljudi (klevetu, krađu, prostituciju, preljub, rodoskvnuće, silovanje, sodomiju) i one protiv samih sebe (samoubojstvo), jer je osnovno načelo libertinca njegov vlastiti užitak. U brošuri Sade promovira novi kazneni zakon koji bi trebao voditi brigu o zakonima prirode. U okviru pamfleta gradacija opisanih zločina je isključivo pravnička. Njegov je interes za zakone značajan, ali i objašnjiv psihijatrije (koja ga je, pored psihoanalize kao književno-teoretskog pristupa, konsakrirala) još nema, znanost je relativno nerazvijena, i u pravničkom je svijetu angažirano mnogo ljudi. Inverzija vrijednosti o kojoj je riječ ipak pretpostavlja zadržavanje norme, kako bi transgresija tih normi i dalje jamčila užitak. Ma koliko Sade prezirao žene i njihovu utrobu, ovaj pamflet istovremeno proklamira i njihovu slobodu (jednako pravo žene, kao i muškarca, da uživa u svim dijelovima svoga tijela, kao i s pripadnicima obaju spolova, jer je i priroda sama i ženska i muška, pa niti jedan lik u Filozofiji u budoaru nije isključivo heteroseksualan) i njihovu potčinjenost željama svih muškaraca.

Nedvosmisleno tumačenje nije moguće - radi li se o slobodarskoj utopiji ili o parodiji neučinkovitih zakona za vrijeme revolucije? Sve je dopušteno, čovjek se mora povoditi samo za vlastitim željama. Za Sadea ne postoji Drugi - on je solipsist - tijekom čitave knjige taj se Drugi naziva objet - u smislu "objekta", predmeta koji živi samo da bi pružio nasladu onome "ja". Zbog toga zločin ne postoji. Zločin pretpostavlja postojanje onoga Drugoga. Kako je svaki čovjek sam, njemu patnja Drugoga ne može predstavljati ništa, ako nije izvor naslade. "Konačno, de Sadeov svijet jest zatvor svijesti. U tamnici Jastva nestaje moći Poroka i Vrline, životnosti Prirode. U trenutku orgazma sadeovsko Jastvo očajnički teži tome da postane nešto drugo. A ipak ne može; na kraju, utamničuje svijet i sebe sama. Kao despot, u svojoj tamnici, Jastvo ne podnosi zadovoljstva u dragih. Ono zadaje bol da bi upilo druge u svoje jedinstveno postojanje." Eugenin povratak Prirodi potčinjen je samo Sadeovoj premisi da je priroda zla i da, ravnajući se prema njoj, moramo činiti zla. Kao ni Rousseau, ni Sade ne vidi prijepora između Prirode i vlastite prirode, već između vlastite prirode i lažnih društvenih načela. Inicijacija nevinog bića nije čin, već proces koji iziskuje i tjelesni i duševni angažman. Kao i svaka poduka, počinje s jednostavnim, da bi završila na najneobičnijem - od sodomije do koprolagnije i sifilisa razvidna je ideja gradacije (i u tematici i u jeziku), koju prati i postupno povećavanje muških spolovila uključenih u poduku. Smiješno veliki udovi pri kraju knjige imaju zadatak naglasiti paroksizam delirija i žestine. Obilje, koje je prema Stevenu Marcusu jedna od općenitih odlika pornografije, obilje sjemena, bezbroj orgazama koji su ravni smrti i ponovnom

rađanju, odraz su duhovnog naprezanja, volje da dosanja i otjelovi vlastitu logiku. Sadeov "irealizam" ili "nadrealizam" ukazuje na jednu od osnovnih osobina njegovoga pisma. U tradiciji filozofske priče, on naglašava ideološki sadržaj nauštrb i vjerojatnosti i mogućnosti individualiziranja psihologije likova. Njegov je stil neodređen, u smislu da svi likovi (osim sluge Augustina) progovaraju istim jezikom, nema onoga kolorita koji je već Moliere doveo do savršenstva. Sadeovski je dijalog zapravo monolog muškarca-zatočenika koji mašta. Sadeov strah od monotonije je opravdan - već i zbog pristupa, koji i ovu knjigu pretvara u neku vrst moralno-filozofske rasprave. Kumuliranje, ponavljanje i variranje grozota podsjeća pomalo na Voltaireovog Candidea, i ostavlja i pomalo parodični, groteskni dojam. Sve vrvi od stenjanja, dahtanja, psovki, vulgarizama i blasfemije, likovi zazivaju i Boga i vraga, jer im je to još jedan izvor užitka. Njegov svijet ipak nije moralno neutralan. Iako zauzima stav čovjeka koji živi onkraj dobra i zla, koji želi stvoriti apsolutni moralni vakuum, maniheizam (parnjaci Dobro/Zlo, Vrlina/Porok) ostaje prisutan u njegovoj prozi, jer se užitak, kao plod negiranja apsoluta, ne može ostvariti ako ne postoje zakoni koje treba prekršiti, svetinje koje treba pogaziti. Ipak, retorički se ton raspravljanja zadržava i u trenucima opijenosti užitkom, u metežu pohote likovi oslovljavaju jedni druge s "Vi", pa su svi ti uzdasi i svo to primijenjeno poučavanje izrazito književni, pomalo kao nadopisani u tekst. I sam Sade dolazi do zaključka da je pravi užitak, pravi skandal u mašti, u riječi, u jeziku, a ne u samome činu. Seksualno uzbuđenje potiču žar i žestina. Seksualnost je "stvar mozga" - ako

se raspiri mašta, fizičko se mijenja u moralno. Mašta je motiv svega, ona je vrhunac užitka. Njegovi su vatreni susreti knjiški - njegovo je svetogrđe danas više simbolično, jer je isključivo u slikama - rečenice mu se zagrijavaju prema slici. Opisi su "izvanjski", animirani isključivo pogledom (nema ni okusa ni mirisa), jer je Sade zapravo sam. Mnogo je skandalozniji film 120 dana Sodome P. P. Pasolinija, ali ovdje nećemo ulaziti u raspravu o razlikama između slikovnog i pojmovnog, između slike i riječi. Sadeovi opisi nisu znanstveni, više su nalik skici (u pogledu dojmljivosti), ne evoluiraju i nemaju "svoju" priču osim obilnih "ah, ah" i "oh, oh". Upravo zbog toga više je smiješan no konzervativan stav nekih koji se i danas sablažnjavaju nad ovakvom literaturom. Međutim, mnogo puta spominjana Sadeova jednoličnost rezultat je krivoga čitanja, bavljenja motivom, a ne jezikom. Svjesno odvajanje od oponašanja zbilje (mimesis) usmjerava našu pažnju prema namjernom izazivanju utrtih puteva i zacrtanih granica govora. Priča o njegovom životu zavodi nas, skloni smo ga jednostavno proglasiti realističnim piscem, no, on je romanopisac. U pronicljivom eseju Idee sur les romans (1800.) on nam jasno izlaže svoju teoriju pripovjedne proze. On odbija pisati romane prema vladajućoj sentimentalnoj retorici i traži da se čovjekova priroda shvati u svoj svojoj višeznačnosti. Pomoću moći onih urođenih, životinjskih nagona, on pokušava ljubav osloboditi vlastite predmetnosti i pretvoriti je u neograničenu slobodu. On je zatočenik, ali kaže: "Ja sam slobodan". Vidljiva Sadeova želja za sistematizacijom, katalogiziranje i slobodna igra mašte zauzdani su zakonima fikcionalnosti. Seksualnost koja obuhvaća sve od pubertetske polucije i onanije do zločina može biti shvaćena i kao simbol kaznenog prava

Ancien Regimea i svih njegovih kulturnih zasada (pedofilija kao društveno prihvatljiva seksualna praksa, sodomija kao smrtni grijeh koji je za sobom povlačio smrtnu kaznu). Zapitajmo se - zašto Sadeovo djelo više sablažnjava naš moral no izvjesni puritanizam? Upravo zbog njegove volje za zlom. On, prije Baudelairea, nalazi najveću čar upravo u svijesti da Čini zlo. On inzistira da je gotovo uvijek prava srž užitka zapravo zlo. Zlo mu omogućuje oslobađanje. Sadeova je originalnost i u tome što u seksualnim devijacijama otkriva toksikomanijakalnu težnju uzbuđenju (Yvon Belaval). Roland Barthes ukazuje na razliku između sadeovskog i današnjeg erotizma. Ona se ne artikulira ovisno o prisutnosti, odnosno odsutnosti zločina u njemu. Današnji je erotizam, po Barthesu, sugestivan i metaforičan, dok je onaj sadeovski potvrdan i kombinatorski. U Sadea on ostaje vezan uz raspravljanje, "filozofiranje", uz potrebu usustavljivanja novoga ljubavnoga koda, novoga jezika, "jezika" činova. Čisto književno ustrojstvo djela ustupak je njegovom pokušaju bijega iz "tamnice svijesti"; riječi su melem koji omogućuje otjecanje "božanstvenoga nektara". Devijacija je više pitanje društva no same tjelesnosti. Sam orgazam ima manju težinu od opijenosti zanosom. Društvo nas seksualizira prema vlastitim normama i brani seksualnosti status prirodnog fenomena. Osporavanje zakona tako postaje neiscrpan izvor za igru mašte, jer oni ionako ne uspijevaju obuhvatiti pojedinca kao zasebnu osobnost. Okrutnost je, po njemu, samo čovjekova energija koju civilizacija nije uspjela iskvariti, pa je prema tome ona vrlina, a ne grijeh. Još jedan njegov doprinos povijesti ideja jest da on slavi prirodnu okrutnost, ali je protiv svake političke i vjerske okrutnosti (npr. protivi se smrtnoj kazni).

Sade, za razliku od Rousseaua, isključuje identifikaciju putem samilosti, jer prvotno stanje po njemu nije prestrašenost već rat i razaranje.

Zbog čega je Sade i danas zanimljiv? Po čemu je moderan? Njegova djela postavljaju jedno izuzetno moderno pitanje pitanje jezika. Paradoks između Sadeova stvarnoga položaja, samotnog truljenja u smradnoj tamnici i njegove neukrotive mašte na neki ga način prinuđuju da posegne za jezikom, kako bi se zavarao, kako bi ovaj dokinuo njegovu čamu, ali, varajući drugoga, taj jezik obmanjuje sam sebe. Stil mu se pretvara u gomilanje jednadžbi, neumorno umnožavanje varijanti, ponavljanje istoga a opet različitoga, stil mu se pretvara u matematiku, da bi opasno zašao i u sam besmisao. Ako je dijalog zapravo monolog jedne svijesti, ako se jezik pretvara u neku vrstu anti-jezika koji obmanjuje, ako čak ni forma djela (filozofski dijalog) ne može vladati tematikom, onda se Sadeovo djelo približava "anti-literaturi"(Hassan). Djelo ostaje samo, na vjetrometini, kao izdvojeno iz povijesti, kao izvan vremena i mjesta, ne poštujući ni načelo vjerojatnosti, bliskosti istini (vraisemblance), ni načelo primjerenosti (bienseance), suočeno samo s vlastitim jezikom. "On bi isto tako mogao biti prvi koji će oslikati modernu svijest unutar njezine praznine.(...) Istinski duh sadovskog jastva prijapsko je i neprestano negiranje. To ga na kraju dovodi do negiranja sebe prizivanjem praznine koja može progutati čak i vlastitu nemoć. De Sadeova svijest, uzdignuta na najvišu razinu, jest anti-svijest, kao što je njeno djelo anti-literatura. Duh i jezik uhvaćeni u mržnji, traže olakšanje od vlastitih oblika u šutnji, razmjernoj s okrutnošću vizija."

Vječni zatočenik, materijalist, ateist, "filozof, reformator i utopist, markiz deSade primjer je osvjedočenoga libertinca - i slobodoumnika-agnostika i razbludnika.

Iako je proglašavan čudovištem i luđakom, on ipak nastavlja tradiciju barem tri generacije francuskih libertinaca iz 17. st. Danas de Sade posvjedočuje vlastitu istinu i, iako solipsist, zalažući se za kulturni i vjerski relativizam, paradoksalno, poučava nas snošljivosti prema Drugome. Kao jedan od primjera metafizičke pobune, prethodnik je mnogih velikana - Darwina, Freuda, Nietzschea, u neku ruku čak i Bakunjina. Imao je golem utjecaj na romantičku dekadenciju, a istovremeno ga svojataju i nadrealisti. U jednom smislu on pretskazuje anti-literaturu. Danas nas njegova ostavština podsjeća na Thanatos, koji je uvijek naličje Erosa. "Libertinac jesam, ali nisam ni ubojica ni zločinac." (pismo supruzi) Maja Zorica

LITERATURA:

Povijest svjetske književnosti, knjiga III (Francuska književnost), uredila Gabrijela Vidan, Mladost, Zagreb 1982.; (17. stoljeće, Od heroja do "čestitog čovjeka ", Jere Tarle; 18. stoljeće, Vrijeme krize savjesti, traganja i novog duha, Gabrijela Vidan); La Philosophie dans le boudoir, Marquis de Sade, predgovor: Yvon Belaval, Gallimard 1976; Komadanje Orfeja, Ihab Hassan, Nakladni zavod Globus, Zagreb 1992.

Majka će kćeri naložiti čitanje ovoga štiva.

LIBERTINCIMA

Razbludnici svih uzrasta i spolova, jedino vama darujem ovo djelo: napajajte se njegovim načelima, ona podupiru vaše strasti, a te strasti, kojima vas hladni i plitki ćudorednici plaše, samo su sredstva u rukama prirode da bi čovjek dosegao nazore koje ona o njemu ima; osluškujte samo te divne strasti; jedino vas njihov glas može dovesti do sreće. Pohotnice, neka vam sladostrasna Saint-Ange bude uzor; prezrite kao i ona sve što se protivi božanskim zakonima čulne naslade koji su je sapinjali čitavoga života. Djevojke predugo sputavane besmislenim i opasnim okovima izmišljene vrline i gnusne vjere, povedite se za vatrenom Eugenie; uništite, pogazite hitro kao i ona sva smiješna pravila koja su vam u glavu utuvili slaboumni roditelji. A vi, mili razvratnici, koji od mladosti nemate drugih kočnica do vlastitih želja i drugih zakona do svojih hirova, neka vam bezočni Dolmance bude primjer; zastranite koliko i on, ako, poput njega, želite proputovati svim cvjetnim stazama koje vam pripravlja putenost; uvjerite se u njegovoj školi da samo šireći područje vlastitih sklonosti i želja, samo žrtvujući doista sve pohoti, nesretna jedinka po imenu čovjek, i protiv svoje volje bačena u ovaj kukavni svijet, može uspjeti posijati koju ružu na trnju života.

Prvi dijalog

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE, VITEZ DE MIRVEL

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Dobar dan, brate. No, što je s gospodinom Dolmanceom? Doći će točno u četiri sata, a mi večeramo tek u sedam; imat ćemo, kao što vidiš, pregršt vremena za brbljanje.

VITEZ:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Znaš li, brate, da se pomalo kajem i zbog radoznalosti i zbog svih besramnih nakana koje sam za danas skovala? Zaista, prijatelju, ti si odveć popustljiv prema meni; što bih ja trebala biti razboritija, to mi se više prokleta glava uzbuđuje i tone u razuzdanost: ti mi sve praštaš, a to me samo kvari...S dvadeset i šest godina trebala bih već biti bogobojazna, a ja sam još uvijek najraspuštenija među ženama ...Ne može se ni zamisliti, prijatelju, ono što ja smišljam, ono što bih htjela raditi. Mislila sam, ako se budem zadržala na zadovoljavanju sa ženama, da ću se urazumiti;...da moje želje, usredotočene na vlastiti spol, neće više stremiti vašemu; varljivih li tlapnji, prijatelju; naslada koju sam si željela uskratiti samo mi je još žešće obuzela duh, i uvidjeh da, kada je netko, poput mene, rođen za raskalašenost, zalud mu je i pomišljati da bi se mogao zauzdati i sebi nametnuti okove: pomamne žudnje ubrzo bi ih skršile. Napokon, mili moj, ja sam prevrtljivi stvor; volim sve, rugam se svemu, želim sjediniti sve ukuse; ali, priznaj, brate, nije li moja želja da

upoznam onog neobičnog Dolmancea koji u životu, kažeš, nije vidio ženu onako kako to običaj nalaže, i koji, u načelu skotoložac, ne samo da obožava svoj spol, već se našemu podaje isključivo pod posebnim uvjetom da mu se pruže omiljene čari na koje je naviknuo s muškarcima, nije li ova nastranost sasvim baš meni nalik? Vidiš, brate, evo koja je moja neobična želja: želim biti Ganimed ovom novom Jupiteru, želim uživati u njegovim željama i njegovoj razularenosti, želim biti žrtva njegovih zabluda - dosad, ti to znaš, dragi, na taj sam se način podavala samo tebi, da bih ti ugodila, i pokojem od mojih slugu, koji, plaćeni da bi me na taj način obradili, pristajahu na to isključivo iz koristi; danas, to više nije ni ugađanje niti hir, već me sama sklonost navodi na to...Među postupcima kojima sam se pokoravala i onima kojima ću se tek podvrgnuti zbog te neobične strasti, vidim neobjašnjivu razliku, i želim je upoznati. Opiši mi tog tvog Dolmancea, molim te, tako da ga imam u glavi prije no što ga ugledam kako stiže; jer, ti znaš da ga poznajem samo zato što sam ga neki dan susrela u kući, u kojoj sam s njim provela tek nekoliko trenutaka. VITEZ: Dolmance

je, sestro, upravo navršio trideset i šest godina; visok je, vrlo lijepo izgleda, doista krasnoga lica, veoma vatrenog i oštroumnog pogleda, ali mu se nešto pomalo okrutno i zlobno, i protiv volje, ocrtava u licu; ima najljepše zube na svijetu, malo nježniji stas i držanje, nedvojbeno iz navike da tako često preuzima naoko žensko ponašanje; besprijekorno je otmjen, ima lijep glas, sposoban je, i nadasve je po naravi veoma mudar i slobodouman.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Nadam

se da ne vjeruje u Boga.

Oh, ma što to govoriš! Ta on je najslavniji bezbožnik, najrazvratniji čovjek...Oh! Doista je to najsavršenija i najpotpunija pokvarenost, najopakiji i najprokletiji čovjek koji može postojati na svijetu.

VITEZ:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Kako li me sve to raspaljuje! Zaludjet će me taj čovjek. A njegove sklonosti, brate? Znaš ih; skotološke slasti podjednako su mu drage i kada ih vrši i kada ih trpi; u uživanju voli samo muškarce, i, ako kadšto ipak pristane iskušati ženu, to čini jedino pod uvjetom da su one dovoljno popustljive da s njim promijene spol. Pričao sam mu o tebi, uputio sam ga u tvoje namjere; on ih prihvaća i podsjeća te sa svoje strane na uvjete pogodbe. Upozoravam te, sestro, da će te sasvim glatko odbiti, ako ga namjeravaš uvući u nešto drugo: "Ono u što se pristajem upustiti s vašom sestrom je", kako on to kaže, "izvjesna razuzdanost...izvjesna obijest kojima se čovjek može okaljati tek rijetko i uz mnoge mjere sigurnosti."

VITEZ:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Okaljati se!... mjere sigurnosti!... Obožavam jezik tih ljubaznih muškaraca! I mi žene imamo, isto tako, među sobom, takvih isključivih riječi koje, kao ove, dokazuju duboki užas koji nas obuzima zbog svega što se ne drži usvojenih obreda...Eh, pa reci mi, dragi, da li te imao? S tvojim divnim licem i s tvojih dvadeset godina, može se, vjerujem, očarati takav čovjek! Neću ti kriti svoje ludorije s njim - odveć si oštroumna da bi ih osuđivala. U suštini ja volim žene, i tim se neobičnim sklonostima odajem samo kada me kakav ljupki čovjek na to privoli. Tada nema ničega na što ne bih pristao. Nimalo nisam

VITEZ:

sklon onoj smiješnoj nadutosti zbog koje su naši mladi vjetropiri uvjereni da na takve prijedloge valja odgovoriti udarcima štapom; vlada li čovjek vlastitim željama? Treba žaliti one koji imaju neobične sklonosti, ali nikada ih vrijeđati: njihova je pogreška, pogreška prirode; nisu oni, ništa više od nas, odlučili doći na ovaj svijet s različitim sklonostima; ni nas se, isto tako, nije pitalo hoćemo li se roditi krivonogi ili dobro građeni. Uostalom, zar vam neki čovjek govori nešto neugodno ako iskaže želju da s vama uživa? Ne, zacijelo ne; pa on vam laska; zašto onda na to odgovarati psovkama ili pogrdama? Jedino glupani mogu tako razmišljati; nikada razuman čovjek neće o tome zboriti drukčije od mene, ali, nevolja je u tome da je svijet napučen prostim i plitkim budalama koje misle da ih vrijeđate, priznate li im da ih smatrate zamamnima i podatnima za nasladu, i, koji sebi utvaraju, zato što su ih žene iskvarile, a one su uvijek ljubomorne na sve ono što im izgleda kao napad na njihova prava, da su Don Quijotti onih svakidašnjih prava, te surovo postupaju sa svima onima koji ne priznaju da su ona općeuvažena i sveobuhvatna. GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ah! Prijatelju moj, poljubi me! Ne bi mi bio brat kada bi drukčije mislio; ali, malo pojedinosti, preklinjem te, i o fizičkom izgledu tog čovjeka i o vašem zabavljanju. Jedan od mojih prijatelja rekao mu je kakvim sam veličanstvenim udom obdaren, kao što i sama znaš; naveo je markiza de V...da me pozove s njim na večeru. Kada sam već bio ondje, trebalo je svakako pokazati što imam; činilo se da je isprva znatiželja bila jedini povod; no, vrlo lijepa guzica koju mi je okrenuo, kao i njegovo preklinjanje da ga posjedujem,

VITEZ:

ubrzo su mi dokazali da je u ovom provjeravanju sudjelovala isključivo želja. Upozorih Dolmancea na sve poteškoće pothvata; ništa ga nije zastrašilo. "Iskušava me ovan odolijevam i njegovom udarnom kljunu, ni on me neće dokrajčiti", reče mi, "a vi čak nećete požeti slavu da ste najstrašniji muškarac koji je nabio guzicu koju vam nudim!" Markiz je bio ondje; sokolio nas je dirajući, pipkajući, ljubeći sve što smo obojica iznosili na vidjelo. Pokažem se...Želim barem nekakav uvod: "Nemojte očekivati nikakvu pripremu, dobro se čuvajte toga!" reče mi markiz. "Oduzeli biste polovicu uzbuđenja što ga Dolmance od vas očekuje; on želi da ga se rasiječe...on želi da ga se razdere." -"Bit će zadovoljen!" odvratili, slijepo ponirući u bezdan...I možda misliš, sestro, da sam se mnogo namučio?...Ni govora; kurac mi je, premda ogroman, nestao a da nisam to ni slutio, i dotaknuo sam mu dno utrobe, a činilo se da ga lupež nije ni osjetio. Postupao sam s Dolmanceom prijateljski; prekomjerna slast koju je okusio, njegovo koprcanje, zamamne riječi, sve je to ubrzo i mene uzbudilo, i orosio sam ga. Tek što sam ga izvukao, Dolmance mi, okrenuvši se prema meni, razbarušen i zajapuren poput kakve bakantice, reče: "Vidiš li u koje si me stanje doveo, dragi viteže?" pokazujući mi suh i uzjogunjen kurac, vrlo dugačak i barem šest palaca širok; "Hajde, preklinjem te, o ljubavi moja!, udostoji se, budi žena nakon što si mi bio ljubavnik, da mogu reći da sam u tvome božanskom naručju okusio svu nasladu sklonosti koju tako silno ljubim." Kako mi ni jedno ni drugo nije teško padalo, pristao sam; a markiz me, pošto je preda mnom skinuo hlače, stade preklinjati da pristanem još malo biti muškarac s njim, dok sam njegovom prijatelju žena; obradio sam ga kao i

Dolmancea, koji mi je, vraćajući mi stostruko ono nabijanje kojim sam šatro onoga trećega, ubrzo duboko u guzicu ispustio onu čarobnu tekućinu kojom sam i ja, gotovo istovremeno, natopio guzicu markiza de V... GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Mora da si najviše uživao, brate, onako između dvojice; kažu da je to bajno. Sasvim sigurno je to, anđele moj, najbolje mjesto; ali, ma što se o tome pričalo, sve su to nastranosti koje nikada neću pretpostaviti nasladi općenja sa ženama.

VITEZ:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Dakle, ljubavi moja draga, da bih danas nagradila tvoju tankoćutnu susretljivost, podat ću tvome žaru jednu nevinu djevojku, ljepšu i od samoga Amora.

VITEZ: Kako

molim? Uz Dolmancea...pozivaš k sebi ženu?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Riječ

je o odgoju; to je djevojčica koju sam prošle jeseni upoznala u samostanu, dok mi je muž bio u toplicama. Ondje nismo mogle ništa, nismo smjele ništa učiniti, odviše je očiju u nas zurilo, ali, obećale smo jedna drugoj da ćemo se sastati čim to bude moguće; opsjednuta jedino tom željom, upoznala sam njezinu obitelj, samo zato da bih je ispunila. Otac joj je razbludnik... kojega sam očarala. Napokon ljepotica dolazi, iščekujem je; provest ćemo dva dana zajedno...dva prekrasna dana; najveći dio toga vremena upotrijebit ću da bih odgojila ovu mladu osobu. Dolmance i ja ćemo u tu lijepu glavicu usaditi sva načela najrazuzdanije raskalašenosti, raspalit ćemo je našim žarom, napojiti našom filozofijom, pobuditi u njoj sve naše želje, i, kako želim malo primjene dodati samim načelima, kako želim da se, dok se raspravlja, sve zorno prikazuje, tebi sam, brate, spremila žetvu

Kiterine mirte, a Dolmanceu žetvu Sodominih ruža. Uživat ću u isti mah dvostruko - u zadovoljstvu da se i sama naslađujem tim kažnjivim slastima, i u užitku što je poučavam, što budim želju za njima u ljupkom nevinašcu koje mamim u naše mreže. Dakle, viteže, nije li ova nakana dostojna moje mašte? Samo ju je ona i mogla smisliti; božanstvena je, sestro, i obećajem ti da ću savršeno odigrati bajnu ulogu koju si mi namijenila. Ah!, vragolanko, kako li ćeš se samo naslađivati odgajanjem toga djeteta! Kakve li slasti za tebe - da je iskvariš, da u tom mladom srcu ugušiš svaku klicu vrline i vjere koju su joj udahnule njezine učiteljice! Doista, to je odveć razvratno i za mene.

VITEZ:

Sasvim je sigurno da ništa neću štedjeti da bih je izopačila, da bih omalovažila i suzbila sva lažna moralna načela kojima su je već mogli zaludjeti; želim je, u dva dana obuke, učiniti isto toliko prokletom... bezbožnom...raskalašenom kao što sam ja. Upozori Dolmancea, uputi ga čim dođe, da bi otrov njegovoga razvrata, pronoseći se tim mladim srcem s otrovom koji ću ja sama ubrizgati, začas uspio iskorijeniti svaku klicu vrline, koja bi u njemu bez nas mogla niknuti.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Nemoguće bi bilo naći prikladnijega čovjeka: bezbožnost, bogohuljenje, svirepa nečovječnost, razvtranost i slobodoumlje izviru iz Dolmanceovih ustiju, kao nekada tajnovito pomazanje s usana glasovitoga nadbiskupa iz Cambraija; to je najveći zavodnik, najpokvareniji, najopasniji čovjek...Ah, draga moja prijateljice, neka tvoja učenica dolično odgovori na učiteljevu brižljivost, i jamčim ti da će se naskoro upropastiti.

VITEZ:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

S njenim sklonostima, za takvo što joj sigurno neće trebati mnogo vremena... Ali, reci mi, draga sestro, zar se nimalo ne bojiš roditelja? Ako djevojka, kada se vrati kući, počne brbljati?

VITEZ:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ništa se ti ne boj, zavela sam joj oca...moj je. Trebam li ti napokon i to priznati? Podala sam mu se da bi zatvorio oči; on ne zna što namjeravam, ali, nikada se neće usuditi, neće ni pokušati temeljitije proučiti ili prozreti moje nakane...Moj je, imam ga. Tvoje je ponašanje užasno, kao i sredstva koja koristiš! Kadra si sve učiniti.

VITEZ:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Takvo ono mora biti, da bi bilo

pouzdano. VITEZ: No,

reci mi, molim te, kakva je ta mlada osoba?

Zovu je Eugenie, kći je nekog Mistivala, jednog od najbogatijih zakupaca poreza glavnoga grada, starog oko trideset i šest godina; majka ima najviše trideset i dvije, a djevojka petnaest. Mistival je onoliko razvratan koliko mu je žena pobožna. Što se Eugenie tiče, uzalud bih ti je, prijatelju moj, pokušavala oslikati - ona je uvelike iznad onoga što mogu moji kistovi; neka ti bude dovoljno da budeš uvjeren da niti ti niti ja nismo nikada vidjeli ništa tako prekrasno na svijetu.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ali barem mi je skiciraj, ako je već ne možeš opisati, da otprilike znam s kim imam posla, i da bolje zamislim idola kojem ću prinijeti žrtvu.

VITEZ:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Pa dobro, prijatelju, kestenjastu kosu jedva da joj možeš uhvatiti, spušta se do ispod stražnjice; put joj je blistavo bijela, nos pomalo orlovski, oči crne poput ebanovine i neopisivo vatrene!...Oh, prijatelju, nemoguće je odoljeti tim očima...Ne možeš ni zamisliti sve gluposti na koje su me nagnale...Da samo vidiš lijepe obrve koje ih krase...prikladne vjeđe koje ih obrubljuju!...Ustašca su joj sićušna, zubi divni, i sve to tako izuzetno svježe!...Jedna od njenih ljepota jest i otmjenost u načinu na koji joj lijepa glava leži na ramenima, uzvišeno držanje kada je okrene...Eugenie je visoka za svoju dob; dali bi joj sedamnaest godina; stas joj je uzor otmjenosti i finoće, vrat prekrasan...i one dvije doista najljepše dojke!...Jedva da ti mogu ispuniti šaku, ali tako slatke...tako svježe...tako bijele!...Dvadeset puta gubila sam glavu ljubeći ih! A da si tek vidio kako se samo raspalila od mojih milovanja...Kako su mi samo ona dva njena krupna oka oslikavala stanje njene duše!...Ja, prijatelju moj, ne znam kakvo je ono ostalo. Ah, ako o tome treba suditi prema onome što mi je poznato, nikada Olimp nije imao božanstvo koje bi joj bilo ravno...Ali, čujem je...Ostavi nas; iziđi kroz vrt, da je ne bi susreo, i nemoj kasniti na sastanak.

Slika koju si mi upravo opisala jamči ti da ću biti točan...Oh, bože! Izaći...Rastati se u stanju u kojem sam!...Zbogom...jedan poljubac...jedan jedini poljubac, sestro, da se zadovoljim barem dotada. (Ona ga poljubi, kroz hlače mu dodirne kurac, i mladić naglo i užurbano izlazi.)

VITEZ:

Drugi dijalog

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE, EUGENIE

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Eh! Dobar dan, ljepotice moja; očekivala sam te s nestrpljenjem koje ti veoma lako naslućuješ, ako mi čitaš iz srca.

EUGENIE: Oh!

Krasotice moja mila, pomislila sam da nikada neću stići, toliko sam nestrpljivo i gorljivo iščekivala da što prije budem u tvome naručju; sat vremena prije polaska strepila sam da se sve ne promijeni; moja se majka bezuvjetno protivila ovom prekrasnom izletu; tvrdila je da nije primjereno da djevojka moje dobi ide sama; ali, otac se prema njoj tako loše ponio prekjučer, toliko ju je zlostavljao, da je samo jedan njegov pogled poništio sve njene riječi, natjerao gospođu de Mistival da se ponovno povuče i zamukne; napokon je pristala na ono što mi je otac dopustio, i dotrčala sam. Daju mi dva dana; prekosutra me tvoja kočija i jedna od tvojih služavki moraju vratiti kući.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Kako

je samo to razdoblje kratko, mili moj anđele! Jedva da ću ti u tako malo vremena moći izraziti sve ono što u meni budiš...Uostalom, moramo razgovarati; zar ne znaš da te za ovoga susreta moram uputiti u najskrivenije Venerine tajne? Hoćemo li u dva dana imati dovoljno vremena za to?

Ah! Ako ne naučim sve, ostat ću...Ovdje sam došla da bih se obrazovala, i neću otići dok sve ne budem znalački poznavala.

EUGENIE:

ljubeći je: Oh, ljubavi draga, što ćemo sve jedna drugoj raditi i izgovoriti! Ali, zbilja, baš mi pade na pamet, hoćeš li ručati, kraljice moja? Može se dogoditi da obuka potraje.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE,

Ne osjećam, draga prijateljice, potrebu ni za čim osim da tebe slušam; ručali smo milju odavde; sada do osam sati uvečer neću osjetiti ni najmanju želju za jelom.

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Prijeđimo

onda u moj budoar, ondje će nam biti ugodnije; već sam obavijestila služinčad; budi uvjerena da nas se neće usuditi prekidati. (One, obgrlivši jedna drugu, prelaze u budoar.)

Treći dijalog Prizor se odvija u prekrasnom budoaru.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE, EUGENIE, DOLMANCE

veoma iznenađena što u sobi vidi čovjeka kojega nije očekivala: Oh, Bože! Draga prijateljice, ovo je izdaja!

EUGENIE,

jednako iznenađena: Kojim ste dobrom ovdje, gospodine? Trebali ste doći tek u četiri sata, čini mi se?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE,

Čovjek uvijek pohita najviše što može u susret sreći da vas vidi, gospođo; susreo sam gospodina vašega brata; on je naslutio koliko je moja prisutnost nužna obuci koju vi morate pružiti gospođici; znao je da će ovdje biti škola u kojoj će se održavati predavanja; kriomice me je uveo, ne pomišljajući pritom da ćete mu vi to zamjeriti, a što se njega tiče, kako zna da će njegovo zorno prikazivanje biti potrebno tek nakon načelnog tumačenja i raspravljanja, on će se pojaviti kasnije.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Dolmance, zaista, ovo je podvala,

neslana šala... No, nisi me prevarila, draga moja prijateljice; sve je to tvoje djelo...Trebalo me se barem upitati za savjet...Eto, sada se strahovito stidim, a to će jamačno omesti sve naše nakane.

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Uvjeravam te, Eugenie, da je zamisao o ovome iznenađenju baš svojstvena, i to isključivo, mome bratu; ali, neka te to ne plaši: Dolmance, kojega znam kao veoma prijaznog čovjeka, i kao upravo onoliko mudrog slobodoumnika koliko nam je to potrebno u tvojoj naobrazbi, može biti samo veoma koristan našim nakanama; što se tiče njegove uviđavnosti, jamčim ti za njega koliko i za sebe. Prigrli, dakle, draga, svjetskoga čovjeka iz visokoga društva koji te najbolje može odgojiti, i voditi životnim putem sreće i užitaka kojim zajedno želimo proputovati. rumeneći: Oh! Zbog toga ipak nisam ništa manje zbunjena...

EUGENIE,

Ma hajde, lijepa Eugenie, raskomotite se, neka vam ne bude neugodno...Stidljivost je zastarjela vrlina koje se vi, s tolikim dražima, morate znati potpuno osloboditi.

DOLMANCE:

EUGENIE: Ali

pristojnost...

Još jedan prastari običaj, do kojega se danas zaista malo drži. On se toliko protivi prirodi! (Dolmance zgrabi Eugenie, stisne je u naručju i ljubi.)

DOLMANCE:

braneći se: Ta prestanite, gospodine!...Doista imate veoma malo obzira prema meni!

EUGENIE,

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Eugenie, vjeruj mi, prekinimo obje izigravati prividnu kreposnost s ovim krasnim čovjekom; ni ja ga ne poznajem ništa više od tebe: gledaj kako mu se podajem! (Ona ga pohotno ljubi u usta.) Ugledaj se na me.

Oh, rado; tko bi mi bio bolji primjer od vas? (Ona se podaje Dolmanceu, koji je revno gorljivo jezikom ljubi.)

EUGENIE:

DOLMANCE: Ah!

Ljupki i prekrasni stvore!

ljubeći je isto tako: Ta misliš li, lupežice mala, da ja neću doći na red? (Ovdje Dolmance, držeći ih obje u naručju, punih četvrt sata ljubi obje jezikom, a one ljube jedna drugu i njega.)

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE,

Ah, eto uvoda u nastavu koji me opija milinom! Gospe moje, hoćete li mi povjerovati? Neobično je toplo raskomotimo se, neizmjerno ćemo ugodnije čavrljati.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Slažem

se; obucimo ove tanke halje od gaze: one će skriti samo one naše čari koje treba prikriti želji.

EUGENIE: Doista,

mila moja, navodite me na koješta!...

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE,

pomažući joj da se svuče: Na sasvim

smiješne stvari, zar ne? U najmanju ruku zaista vrlo nepristojne...Eh! Kako li me samo cjelivaš!

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Lijepih

li grudi!...tek procvale ruže.

pažljivo promatra Eugenine dojke, ne dotičući ih: A one obećavaju i druge draži...neizmjerno više dostojne štovanja.

DOLMANCE,

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Vrednije

od ovih?

Oh!, da, časti mi! (Dok ovo govori, Dolmance hini da okreće Eugenie kako bi je promotrio s leđa.)

DOLMANCE:

EUGENIE: Oh!,

ne, ne, preklinjem vas.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ne, Dolmance...Ne želim da vi još vidite...predmet koji nad vama ima odveć veliku moć, da bi vi, kada vam je jednom u glavi, mogli trezveno razmišljati. Nas

treba poučiti, uputite nas, a mirte koje želite ubrati splesti će vam potom vijenac. Neka bude! Ali, da bismo sve zorno prikazali, da bismo ovome divnome djetetu dali prve satove iz raskalašenosti, svakako barem vi, gospođo, trebate biti susretljivi i podati mi se.

DOLMANCE:

U dobar čas!...No, evo, potpuno sam naga - raspravljajte o mome tijelu koliko god želite!

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ah, krasnoga li tijela!...To je sama Venera koju su uljepšale Gracije!

DOLMANCE:

Oh, draga prijateljice, kojih li čari! Dopusti mi da ih slobodno razgledam, da ih obaspem cjelovima. (Ljubi je.)

EUGENIE:

Kakve li sjajne priprave raspoloženja! Malo manje žara, lijepa Eugenie; zasada od vas tražim samo da budete pažljivi.

DOLMANCE:

Hajdemo, slušam, slušam...Ali, kad je ona tako lijepa...tako punašna, tako svježa!...Ah! Kako je samo dražesna moja otmjena prijateljica, zar ne, gospodine?

EUGENIE:

Ona je zacijelo zaista lijepa...savršeno lijepa; ali, uvjeren sam da ni vi za njom ni u čemu ne zaostajete...Hajdemo, poslušajte me, lijepa mala učenice, ili strahujte da ne bih, ne budete li poslušni, na vama primijenio obilje prava koja mi daje naslov vašega učitelja.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Oh,

da, da, Dolmance, prepuštam vam je; treba je valjano izgrditi, ako ne bude poslušna.

DOLMANCE: Lako

bi se moglo dogoditi da se ne zadržim samo na

opomenama. EUGENIE: Oh!

Blagi bože! Plašite me...A što biste onda poduzeli,

gospodine? mucajući i ljubeći Eugenie u usta: Kaznio bih vas...ukorio, i ova bi lijepa mala guza zaista mogla odgovarati za pogreške koje učini glava. (On je tuče po stražnjici kroz halju od gaze u koju je sada odjevena Eugenie.)

DOLMANCE,

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Da, odobravam plan, ali ne i ostalo. Započnimo obuku, ili će ovo malo vremena što imamo na raspolaganju za uživanje u Eugenie proletjeti u pripremama, a sama se nastava neće ni održati.

(Dodiruje na tijelu gospođe de Saint-Ange sve dijelove koje zorno prikazuje.) Počinjem. Neću uopće govoriti o ovim jedrim loptama mesa - znate koliko i ja, Eugenie, da ih nazivaju podjednako njedra, prsa, grudi, dojke, sise; njihova je uloga od velikoga značaja u nasladi; ljubavnik ih ima pred očima dok uživa; on ih miluje, pipka, nekima su one čak i sijelo uživanja; oni ud smjeste između dva Venerina brijega, žena ih zbije i stišće taj ud, tako da nakon nekoliko kretnji neki muškarci uspijevaju ovdje proliti onaj divan melem života, čije istjecanje čini svu sreću razbludnika...Ali, zar ne bi bilo baš zgodno, gospođo, da se sada našoj školarki ponešto rastumači o ovome udu, o kojem bi trebalo neprestano raspravljati?

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: I

ja tako mislim.

Pa dobro, gospođo, ispružit ću se na ovom kanapeu; vi ćete se smjestiti kraj mene, vi ćete se uhvatiti one stvari, i

DOLMANCE:

sami protumačiti njena svojstva našem mladome đaku. (Dolmance se smjesti, a gospođa de Saint-Ange pojašnjava.) GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ovo Venerino žezlo koje imaš pred očima, Eugenie, prvi je pokretač uživanja u ljubavi - zovu ga u prvom redu ud; nema dijela na ljudskome tijelu u koji se ne uvlači. Uvijek poslušno sljedeći strasti onoga koji ga pokreće, čas se smjesti ovdje (dodiruje Eugeninu pičku) - to je njegov uobičajeni put...onaj koji se ponajviše koristi, ali on nije i najprijatniji; tragajući za otajstvenijim hramom, razbludnik često ovdje (ona sebi raširi stražnjicu i pokaže rupicu na guzici) traži nasladu - vratit ćemo se na ovaj užitak, najslađi od svih; usta, grudi, pazuh često su u, isto tako, oltari na kojima gori njegov tamjan; i napokon, ma koje od svih tih mjesta on najviše volio, vidjet ćete kako, nakon nekoliko pokreta, izbacuje bijelu i ljepljivu tekućinu, od čijeg istjecanja muškarac utone u dovoljno žestoku mahnitost, da mu ona pribavlja najslađe užitke kojima se u životu može ponadati.

EUGENIE: Oh,

kako bih samo željela vidjeti kako teče ta tekućina.

To bi se moglo i samo običnim nadraživanjem rukom - vidiš li kako se samo uzbuđuje dok ga natežem! Ovi se pokreti nazivaju polucija, a razbludničkim rječnikom ova se radnja zove drkanje.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Oh, draga moja prijateljice, dopusti mi da malo drkam ovaj lijepi ud.

EUGENIE:

Ne mogu se suzdržati! Pustimo je, gospođo: od ove mi se prostodušnosti strahovito diže.

DOLMANCE:

Protivim se ovom uzbuđivanju. Dolmance, budite razboriti; otjecanje ovoga sjemena će vam, smanjujući živahnost vaših životinjskih sklonosti, stišati žar tumačenja.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

EUGENIE, pipkajući

Dolmanceova jaja: Oh!, kako sam samo ljuta, dobra moja prijateljice, zato što se opireš mojim željama!...A ove kuglice, koja im je namjena, i kako se zovu?

Stručni izraz za njih su mošnje...jaja su izraz koji se primjenjuje u ovome umijeću. U ovim se kuglicama nalazi sabiralište onog plodonosnog sjemena o kojem sam ti upravo govorila, i njegovo izbacivanje u žensku maternicu stvara ljudsku vrstu; ali, malo ćemo se oslanjati na ove pojedinosti, Eugenie, koje više zadiru u medicinu no u razuzdanost. Lijepa se djevojka treba posvetiti samo jebanju, a nikako i nikada rađanju. Samo ćemo ovlaš prijeći preko svega što se tiče jednoličnog i prostog ustroja razmnožavanja, da bismo se poglavito posvetili samo raskalašenoj pohoti, koja po svojoj prirodi nikako nije sklona nastavljanju vrste.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

EUGENIE: Ali,

draga moja prijateljice, kada ovaj ogromni ud, koji jedva da mi stane u ruku, prodre, kao što me ti uvjeravaš, u tako majušnu rupicu kao što je ova na tvojoj stražnjici, to mora da ženu doista jako boli.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Bilo

da se on umeće sprijeda ili straga, kada žena još na to nije naviknula, ona uvijek osjeća bol. Prirodi je po volji bilo da nas do sreće dovede samo putem patnji; ali, kada jednom pobijedimo bol, ništa nam više ne može pružiti veći užitak od toga, a naslada koju osjećamo kada nam se ovaj ud uvuče u guzicu neprijeporno je poželjnija od

svake koju nam pruža njegovo umetanje sprijeda. Koje sve opasnosti, uostalom, žena tada ne izbjegava! Manja je pogibao po zdravlje; a više nikakva u pogledu trudnoće. Neću se sada više zadržavati na ovoj sladostrasti; naš će zajednički učitelj, Eugenie, to ubrzo podrobno razložiti, i pridružujući primjenu načelnim postavkama, uvjerit će te, nadam se, mila, da je to jedini od svih užitaka putene naslade koji moraš pretpostavljati ostalima. Požurite sa vašim izlaganjem, gospođo, preklinjem vas, ne mogu se više suzdržavati; svršit ću i protiv volje, pa ovaj strašni ud, sveden ni na što, neće više moći poslužiti vašoj obuci.

DOLMANCE:

Kako molim? On će splasnuti, draga moja, ako izgubi ovo sjeme o kojem govoriš?...Oh, dopusti mi da mu to učinim, da vidim kakav će postati...A osim toga, toliko bih uživala da vidim kako to teče!

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ne, ne, Dolmance, ustanite; sjetite se da je to cijena vašega rada, i da vam ovaj užitak mogu pružiti tek nakon što ga zaslužite.

DOLMANCE: Dobro;

ali, da bismo bolje uvjerili Eugenie u sve ono što ćemo joj iznijeti o uživanju, zar bi nas imalo omelo da je vi preda mnom recimo draškate?

Nedvojbeno ne bi, i to ću i učiniti utoliko radije što će ova bludna zgoda samo pripomoći našoj nastavi. Smjesti se na kanape, mila.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

EUGENIE:

zrcala?

O, Bože! Prekrasnog li gnjezdašca! Ali čemu sva ta

Zato da bi, ponavljajući položaje u tisuću različitih smjerova, u beskraj umnožavala iste ove užitke u očima onih koji se njima naslađuju na ovome otomanu. Nijedan dio nijednog ni drugog tijela na taj način ne može biti skriven: sve treba biti izloženo pogledu - koliko ima skupina okupljenih oko onih koje ljubav povezuje, toliko i nasljedovatelja njihovih užitaka, isto toliko divnih slika, kojima se njihova pohota opija i koji ubrzo i nju samu upotpunjuju.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

EUGENIE: Kako

li je samo divan ovaj izum!

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Dolmance,

sami svucite žrtvu.

To neće biti teško, budući da se samo treba skinuti ova koprena, da bi se razaznale, obnažene, najganutljivije čari. (Svuče je, i odmah mu se pogled spušta na stražnjicu.) Vidjet ću je, dakle, tu božanstvenu i milu guzu za kojom žudim s tolikim žarom!...Bogamu! Kakve li punašnosti i svježine, kolike li raskoši i otmjenosti!...Nikada ne vidjeh ljepšu!

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Ah,

lupežu! Kako samo već tvoje prve pohvale dokazuju tvoje želje i sklonosti! Ali, može li uopće na svijetu postojati išta što je ravno ovome?...Gdje bi to ljubav imala božanstvenije oltare?...Eugenie...Plemenita Eugenie, daj da obaspem ovu guzu najslađim milovanjima! (Pipka je i ushićeno ljubi.)

DOLMANCE:

Prestanite, razvratniče!...Zaboravljate da Eugenie pripada samo meni, ona je jedina nagrada za obuku koju od vas očekuje; ona će postati vaša nagrada tek kada je dobije. Obuzdajte žar, ili ću se naljutiti.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ah, vragolanko! To ljubomora iz tebe progovara...No dobro, podajte mi vašu: obasut ću je istim izrazima dubokoga štovanja. (Podiže haljinu gospođe de Saint-Ange i miluje joj stražnjicu.) Ah, kako je divna, anđele moj...kako je prekrasna! Daj da ih usporedim...da im se divim jednoj pored druge - to je Ganimed pored Venere! (Obasipa ih obje poljupcima.) Ne biste li mogle, gospođo, kako bi mi uvijek pred očima bio čarobni prizor tolike ljepote, obgrliti jedna drugu, i tako neprestano mome pogledu pružati ove dražesne guze koje ludo obožavam?

DOLMANCE:

GOSPOĐA

DE

SAINT-ANGE:

Prekrasno!...Eto, jeste li zadovoljni?...(One obgrle jedna drugu, tako da su im guzice nasuprot Dolmanceu.)

Ne bi moglo biti bolje: eto, točno to sam tražio, a sada vrckajte tim lijepim guzicama svom žestinom pohote; neka se spuštaju i dižu u ritmu; neka slijede utiske na koje ih potiče želja...Dobro, dobro, to je izvrsno!...

DOLMANCE:

Ah, draga, kako samo uživam!...Kako se zove ovo što radimo?

EUGENIE:

GOSPOĐA

DE SAINT-ANGE: Draškanje, draga… samozadovoljavanje; ali, slušaj, promijenimo položaj; dobro promotri moju pičku... tako se zove Venerin hram. Pomno pregledaj ovo skrovište koje mi ruka skriva: malo ću ga rastvoriti. Ovo uzvišenje kojim je ovjenčano, kao što vidiš, zove se brijeg: sa četrnaest ili petnaest godina, kada djevojka dobije mjesečnicu, on obično obraste dlačicama. Ovaj jezičac koji se nalazi ispod zove se dražica. Ovdje leži sva osjetljivost žene; to je žarište moje osjetljivosti; ne biste mi mogli ni

zagolicati taj dio, a da se ne obeznanim od naslade... Pokušaj...Ah, vragolanko mala! Kako si se samo bacila na to!... Reklo bi se da si samo to radila čitavoga života!... Stani!... Stani!... Ne, kažem ti, ne želim se podati!... Ah, zaustavite me, Dolmance!...Pod čarobnim prstićima ove krasne djevojke spremna sam izgubiti glavu! Pa dobro, da biste ohladili glavu, ako je to moguće, mijenjajući misli, vi draškajte nju; suzdržite se, a neka samo ona svrši…Tako, da!...u tom položaju; na taj način će se njezina lijepa guza naći pod mojim šakama; lagano ću je jednim prstom nadraživati…Podajte se, Eugenie; prepustite sva čula nasladi; neka ona bude jedini bog u vašem životu; jedino njoj treba djevojka sve žrtvovati, i ništa u njenim očima ne smije biti tako sveto kao uživanje.

DOLMANCE:

Ah, barem ništa nije tako ugodno, osjećam to…Izvan sebe sam…Ne znam više ni što govorim, ni što činim...Kakva mi je samo omama obuzela čula!

EUGENIE:

Kako samo mala nevaljalica svršava!…Čmar joj se toliko steže da će mi otkinuti prst…Kako bi bilo prekrasno naguziti je u ovom trenutku! (Diže se i prinosi kurac rupici djevojčine guzice.)

DOLMANCE:

GOSPOĐA

DE SAINT-ANGE: Još samo trenutak strpljenja. Posvetimo se samo obrazovanju ove drage djevojke!...Tako je slatko odgajati je.

No dobro. Vidiš, Eugenie, nakon duljeg ili kraćeg nadraživanja, sjemene žlijezde nabreknu i na kraju ispuste tekućinu čijim izlučivanjem žena utone u najslađi ushit. To se zove svršavanje. Kada se tvojoj dobroj prijateljici bude

DOLMANCE:

prohtjelo, pokazat ću ti na koliko se odlučniji i neodoljiviji način ta ista radnja odvija kod muškaraca. Pričekaj, Eugenie, sada ću te naučiti novome načinu kako ženu možeš navesti da utone u krajnju sladostrast. Dobro raširi bedra…Dolmance, vidite li da vam, ovako kako sam je namjestila, ostaje njena guza! Ližite joj je dok joj ja ližem pičku, i dovedimo je tako do vrhunca tri ili četiri puta za redom, ako je to moguće. Venerin brežuljak ti je krasan, Eugenie. Kako samo volim ljubiti ovo prvo malo paperje!…Dražica, koju sada bolje vidim, ti nije još razvijena, ali je vrlo osjetljiva…Kako se vepoljiš!...Pusti me da ti raširim stegna!...Ah, ti si doista sigurno djevica!...Reci mi što osjećaš kad ti se naši jezici ujedanput uvuku u obje rupice. (Ližu je.)

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

EUGENIE: Ah,

draga, prekrasno je, ovaj je oćut nemoguće opisati! Bilo bi mi zaista teško reći koji me jezik više izluđuje.

DOLMANCE: U

ovom položaju vam je moj kurac doista na dohvat ruke, gospođo; udostojite se, molim vas, drkajte mi ga dok ja sišem ovu božanstvenu guzicu. Zarinite jezik dublje, gospođo, nemojte joj samo dudlati dražicu; zabijte joj taj pohotni jezik do maternice - to je najbolji način da se ubrza izbacivanje njenog soka. ukočivši se: Ah, ne mogu više, na umoru sam! Ne napuštajte me, prijatelji, istoga se trenutka mogu onesvijestiti!...(Ona svršava između svoja dva učitelja.)

EUGENIE,

No, draga moja, kako se osjećaš od zadovoljstva koje smo ti pružili?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

EUGENIE: Mrtva

sam, slomljena...satrvena!...Sada mi rastumačite, molim vas, dvije riječi koje ste izgovorili a koje ne razumijem; najprije, što znači maternica?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: To

je neka vrst posude nalik na bocu i čiji grlić obgrli muški ud; ona prima ženin sok kapanjem iz žlijezdi, a muškarčev izbacivanjem sjemena, koje ćemo ti pokazati; od miješanja ovih tekućina rađa se zametak, koji stvara naizmjence dječake ili djevojčice.

Ah, razumijem; ovo mi objašnjenje u isto vrijeme tumači i riječ sjeme koju isprva nisam dobro shvatila. A da li je spajanje sokova neophodno za stvaranje zametka?

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Sigurno, premda je ipak dokazano da taj zametak svoje postojanje duguje isključivo muškarčevom sjemenu; uza sve to, ako se samo ono izbaci, i ne pomiješa sa ženskim sokom, ipak neće uspjeti; ali, sok koji mi, žene, dajemo samo je tvar koja se prerađuje, neka vrst pripreme; on ne stvara, on samo pomaže pri stvaranju, a da mu pritom nije uzrok. Više suvremenih prirodoslovaca tvrdi čak i da je beskoristan; iz toga su moralisti, uvijek vođeni otkrićima prirodoslovaca, s priličnom vjerojatnošću zaključili da u tom slučaju dijete stvoreno od očeve krvi duguje ljubav isključivo njemu. Ova tvrdnja nije nevjerojatna, i, iako sam žena, ne bih je se usudila pobijati.

EUGENIE: U

srcu nalazim dokaze za ovo što mi govoriš, mila, jer, oca ludo volim, a osjećam da mrzim majku.

DOLMANCE: Ta

osobita ljubav nije nimalo neobična - i ja sam isto tako mislio; još se nisam utješio zbog očeve smrti, a kada sam izgubio majku, nisam znao što bih od radosti...Od srca sam je

mrzio. Bez bojazni prihvatite iste osjećaje, Eugenie: oni su prirodni. Kako smo stvoreni samo krvlju svojih otaca, zaista ništa ne dugujemo našim majkama; one su, uostalom, samo pristale na čin, dok ga je otac potaknuo; otac je dakle priželjkivao naše rođenje, dok je majka samo na njega pristala. Kakve li razlike u osjećajima! Još tisuću razloga ide ti u prilog, Eugenie. Ako na svijetu postoji majka koja mora biti omražena, to je svakako tvoja! Zajedljiva, čangrizava, praznovjerna bogomoljka,…i tako nesnosno prijetvorno kreposna, kladila bih se da ta svetica nije učinila nijedan krivi korak u životu…Ah, draga, kako samo mrzim čestite žene!...Ali, vratit ćemo se na to.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ne bi li sada bilo nužno da Eugenie, koju ću ja voditi, nauči uzvratiti ono što ste joj upravo pružili, i da vas preda mnom nadražuje?

DOLMANCE:

na to, vjerujem da je to čak i korisno, a vi ćete nedvojbeno htjeti za to vrijeme i meni gledati guzicu, Dolmance?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Pristajem

Možete li sumnjati, gospođo, u zadovoljstvo s kojim ću joj iskazati najslađe štovanje?

DOLMANCE:

pokazujući mu stražnjicu: No, mislite li da sam se ovako dobro namjestila?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE,

DOLMANCE: Divno!

Ovako vam najbolje mogu pružiti iste usluge od kojih se Eugenie tako dobro osjećala. Namjestite se sada, ludice mala, dobro se uglavite među nogama vaše prijateljice, i krasnim joj jezikom uzvratite brižljive slasti koje vam je

maloprije pružila. Što? Pa u ovom ću položaju moći posjedovati obje guzice; prekrasno ću pipkati Eugeninu, dok sišem guzu njezine lijepe prijateljice. Eto…dobro…Vidite kako nam je samo lijepo zajedno. GOSPOĐA DE SAINT-ANGE,

izvan sebe od slasti: Umirem, bogami!...Dolmance, kako volim dirati tvoj lijepi kurac dok svršavam!...Željela bih da me natopi sjemenom!...Draškajte me!...Sišite me, boga vam vašega!...Ah, kako volim biti kurva, kada ovako sokovi štrcaju iz mene!...Gotovo je, ne mogu više!...Satrli ste me oboje!...Mislim da u čitavom životu nisam toliko uživala. Kako sam sretna što sam ja tome povod! Ali, draga prijateljice, jedna riječ, jedna ti se riječ upravo ponovno omakla, a ja je ne razumijem. Što podrazumijevaš pod izrazom kurva? Oprosti, ali, znaš, ovdje sam da bih učila.

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Tako nazivaju, prelijepa moja, one javne žrtve muškoga razvrata, koje su se uvijek spremne podati ili zbog svoje ćudi ili iz koristi; sretna i časna stvorenja koja javno mnijenje žigoše, a sladostrast ovjenčava, i koja, mnogo neophodnija društvu od prividno kreposnih bogomoljki, imaju hrabrosti, da bi tome društvu služile, žrtvovati ono uvažavanje koje im se ovo društvo nepravedno usuđuje uskratiti. Živjele one koje ovaj naziv uzdiže u njihovim očima! To su uistinu ljubazne žene, jedini zbilja istinski filozofi! Što se mene tiče, draga, ja već dvanaest godina radim na tome da zaslužim taj naslov, i uvjeravam te da mi ni na kraj pameti nije da se uvrijedim kada me tako nazovu, daleko od toga, to me zabavlja. Štoviše: volim da me tako zovu kad me jebu; ta mi pogrdna riječ raspaljuje maštu.

Oh, mila moja, to razumijem; ne bih se ni ja ljutila da me tako oslove, a još manje kada bih zaslužila taj naziv; ali, zar se vrlina ne protivi takvom lošem vladanju, i, zar je ne vrijeđamo ovakvim ponašanjem?

EUGENIE:

Ah, odrekni se vrlina, Eugenie! Postoji li i jedna jedina žrtva koju možemo prinijeti tim lažnim božanstvima, a koja vrijedi ma i trenutka naslade koju osjećamo kada se o njih ogriješimo? Ma hajde, vrlina je samo tlapnja, i njeno se veličanje sastoji samo od neprestanog žrtvovanja i nebrojenih pobuna protiv sklonosti na koje nas nagoni vlastita narav. Može li takvo ponašanje biti prirodno? Savjetuje li priroda ono što je vrijeđa? Nemoj da te zavaraju žene za koje čuješ da ih nazivaju kreposnima. One ne služe, ako baš hoćeš, istima strastima kao i mi, već imaju druge, i često su te mnogo više dostojne prezira…To je slavohlepnost, to je oholost, to je osobna korist, često još i sama hladnoća ćudi koja im ništa ne savjetuje. Dugujemo li mi nešto takvim bićima, pitam vas? Nisu li se ona povodila isključivo za osjećajem samoljublja? Zar je onda bolje, razboritije ili umjesnije robovati sebičnosti no strastima? Što se mene tiče, mislim da jedno zaista vrijedi koliko i drugo; i onaj tko sluša samo ovaj posljednji, drugi glas, nedvojbeno je mnogo više u pravu, budući da je jedino taj glas, glas prirode, dok je onaj drugi samo glas gluposti i predrasuda. Jedna jedina kap sjemena koje šikne iz ovoga uda, Eugenie, draža mi je od najuzvišenijih djela vrline koju prezirem.

DOLMANCE:

EUGENIE (Budući

da je mir ponovno pomalo zavladao tijekom ovih tumačenja, žene su ponovno odjevene u duge haljine od gaze i napola opružene na kanapeu, a Dolmance je pokraj njih

u velikom naslonjaču.): Ali, postoji više vrsta vrlina; što mislite, na primjer, o pobožnosti? Što može predstavljati ta vrlina onome koji ne vjeruje u vjeru? I tko može vjerovati u vjeru? Da vidimo: razmislimo trezveno i s redom, Eugenie - ne nazivate li vjerom pogodbu koja vezuje čovjeka s njegovim Stvoriteljem, i koja ga obvezuje da mu obožavanjem svjedoči zahvalnost koju osjeća zato što mu je taj uzvišeni tvorac podario život?

DOLMANCE:

EUGENIE: Ne

bismo to mogli točnije odrediti.

No dobro! Ako je dokazano da čovjek duguje svoje postojanje samo nezaustavljivim namjerama prirode; ako je potvrđeno da je on sam, budući da je jednako star koliko i sama kugla zemaljska, poput hrasta, lava, ili minerala koji se nalaze u njenoj utrobi, samo tvorevina koju iziskuje samo postojanje te kugle, i da ne duguje vlastito postojanje nikome; ako je osvjedočeno da je taj Bog, koga glupani smatraju jedinim tvorcem i stvoriteljem svega onoga što vidimo, tek nec plus ultra ljudskoga razuma, samo utvara stvorena u trenutku kada taj razum ne vidi više ništa, da bi mu potpomogla u njegovom djelovanju; ako je dokazano da je postojanje toga Boga nemoguće, i da priroda, uvijek djelatna, uvijek u pokretu, od sebe same dobija ono što budalama godi da joj nezasluženo podaju; ako je izvjesno da bi, pod pretpostavkom da to tromo biće i postoji, ono zacijelo bilo najsmješnije od svih bića, jer je bilo korisno samo jedan jedini dan, i jer u tom slučaju već milijunima stoljeća čami u neradu vrijednom prezira; pa i pod pretpostavkom da postoji kao što nam to vjere opisuju, to bi zasigurno bilo najgnusnije od svih bića, budući da dopušta zlo na zemlji, dok bi ga njegova

DOLMANCE:

svemoć mogla spriječiti; ako je, rekoh već, sve to dokazano, kao što to neosporno i jest, mislite li onda, Eugenie, da bi pobožnost, koja bi vezivala čovjeka s tim maloumnim, nesposobnim, surovim i prezira dostojnim Stvoriteljem, bila zaista neophodna vrlina? gospođi de Saint-Ange: Što? Ljupka prijateljice, zar je postojanje Boga doista tek puka tlapnja?

EUGENIE,

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

I nedvojbeno jedna od onih koje su

najviše vrijedne prezira. Trebalo bi izgubiti zdrav razum da bi se u njega vjerovalo. Plod straha jednih i slabosti drugih, ova je grozna prikaza, Eugenie, izlišna ustroju zemlje; ona bi mu zacijelo škodila, budući da se njena volja, koja bi trebala biti pravedna, nikada ne bi mogla sroditi i pomiriti s nepravdama koje su sama suština prirodnih zakona; jer, on bi stalno trebao težiti dobru, dok priroda dobro mora željeti samo kao naknadu za zlo koje je u službi njenih zakona; budući da bi on uvijek trebao djelovati, a priroda bi se, kojoj je jedan od zakona upravo to neprestano djelovanje, mogla samo s njim nadmetati i stalno mu se suprotstavljati. Ali, odvratit će neki na to, Bog i priroda su jedna te ista stvar. Nije li to besmislica? Stvorena stvar ne može biti jednaka biću koje stvara: da li je moguće da sat bude urar? No dobro, nastavit će oni, priroda nije ništa, Bog je sve. Još jedna glupost! Nužno postoje dvije stvari u svemiru: pokretna sila koja stvara i stvorena jedinka. No kakav je taj stvoritelj koji sve pokreće? To je jedina nejasnoća koju treba riješiti; to je jedino pitanje na koje treba odgovoriti.

DOLMANCE:

Ako tvar djeluje, i ako se kreće u spojevima koji su nama nepoznati, ako je kretanje suštinski svojstveno tvari, ako jedino ona sama, ukratko, može -razmjerno svojoj energiji stvarati, proizvoditi, sačuvati, održati, uskladiti u neizmjernim širinama prostora sva nebeska tijela, čiji nas izgled iznenađuje i čije nam jednolično, nepromjenjivo kretanje ulijeva poštovanje i divljenje, zašto bi onda bilo potrebno tražiti kakvoga pokretača koji bi bio različit od svega toga, i koji ne bi ondje spadao, budući da se ova djelatna sposobnost nalazi u biti same prirode, koja i nije ništa drugo doli tvar u djelovanju? Hoće li vaša obožavana obogotvorena tlapnja nešto rasvijetliti? Kladim se da to ne mogu dokazati. Pretpostavivši da se varam u pogledu unutarnjih svojstava tvari, barem pred sobom imam samo jednu poteškoću. Što vi radite nudeći mi vašega Boga? Vi mi dajete još jednu poteškoću više. I kako mislite da prihvatim, kao uzrok onoga što ne shvaćam, nešto što razumijem još manje? Hoću li pomoću kršćanskih dogmi ispitati…predstaviti sebi vašega strašnoga Boga? Pogledajmo malo kako mi ga ona opisuje... Što vidim u Bogu ove sramotne vjeroispovijesti, ako ne nedosljedno i svirepo biće, koje danas svijet stvara, da bi se sutra pokajalo što ga je stvorilo? Što vidim u njemu, osim slaboga bića koje nikada ne može nagnati čovjeka da se usmjeri prema njegovom nahođenju? Ovaj stvor, premda proizišao iz njega, njime gospodari; on ga može uvrijediti i time zaslužiti vječne muke! Kakvo li je slabašno biće takav Bog! Kako molim? Mogao je stvoriti sve što vidimo, a nemoguće mu je oblikovati čovjeka po svojoj volji? Ali, odgovorit ćete mi na to - da ga je on takvim stvorio, čovjek ne bi bio zaslužan ni za što. Kakvog li prostakluka! A ima li

uopće potrebe da čovjek bude dostojan svoga Boga? Da ga je stvorio posve dobroga, on nikada ne bi mogao činiti zlo, i tek od tog trenutka bi to djelo bilo dostojno jednoga Boga. Prepustiti čovjeku izbor znači iskušavati ga. No Bog je, samo njemu svojstvenim neizmjernim urođenim sveznanjem, dobro znao što će se iz toga izroditi. Samim tim on, dakle, s užitkom upropaštava stvorenje koje je sam sazdao. Kojeg li užasnog Boga! Kakvog li čudovišta! Koji bi to zlikovac bio dostojniji naše mržnje i naše neumoljive osvete? Međutim, on, nezadovoljan jednim tako uzvišenim poslom, utapa čovjeka da bi ga preobratio; on ga prži, on ga proklinje. Ništa od svega toga neće čovjeka promijeniti. Jedno biće moćnije od tog gadnog Boga, Vrag, koji uvijek čuva svoju moć, i koji je uvijek u mogućnosti prkositi svome tvorcu, neprestano uspijeva svojom zavodljivošću izopačiti stado koje je Vječni sebi namijenio. Ništa ne može pobijediti utjecaj koji ovaj demon ima nad nama. Što onda sebi utvara, po vašem mišljenju, ovaj grozni Bog kojega vi propovijedate? On ima samo jednog sina, sina jedinca, kojeg je dobio u nekoj vezi; jer, kao što čovjek obljubljuje ženu, on je htio da i njegov Bog isto tako opći; on s neba izdvaja taj poštovani dio samoga sebe. Možda si umišljate da će se ovo uzvišeno stvorenje ukazati na nebeskim tracima, usred povorke anđela, na očigled čitavoga svijeta…Ni govora - začet u utrobi jedne židovske bludnice, usred obora za svinje naviješta se Bog koji dolazi spasiti zemlju! Eto dostojanstvenog podrijetla koje mu pripisuju! Ali, hoće li nam njegovo časno poslanstvo štogod nadoknaditi? Promotrimo na trenutak ovu ličnost. Što govori? Što radi? Koje to uzvišeno poslanstvo dobijamo mi od njega? Koju će tajnu prokazati? Koju će nam dogmu odrediti? U kojim će napokon djelima zablistati njegova veličina?

Najprije vidim neznano djetinjstvo, nekoliko usluga, nedvojbeno vrlo razvratnih, koje je ovaj deran pružio svećenicima jeruzalemskoga hrama; potom nestaje na petnaest godina, tijekom kojih će se lopuža zatrovati svim buncanjem egipatske škole koje pak napokon opet prenosi u Judeju. Tek što se ondje ponovno pojavio, njegovo ga ludilo počinje nagoniti da govori da je sin Božji, ravan svome ocu; ovom savezu on pridružuje još jednu utvaru koju zove Duh Sveti, i te tri osobe, kako nas on u to uvjerava, čine tek jedno jedino biće! Što ova smiješna tajna više zapanjuje razum, tim više hulja jamči da je ona vrijedna prihvaćanja a da se pogibli izvrgavaju svi koji je zaniječu. Budala nas uvjerava da se, premda bog, otjelovio u utrobi ljudskog djeteta, da bi nas sve spasio; i da će silna i sjajna čuda koja će izvoditi, a kojima će ljudi posvjedočiti, uskoro čitav svijet uvjeriti u sve to! Na jednoj večeri pijanaca, naime, podlac, prema onome što kažu, pretvara vodu u vino; u pustinji on nahrani nekoliko obješenjaka skrivenim zalihama koje su pripravili njegovi sljedbenici; jedan od njegovih drugova pravi se mrtav, a naša ga varalica uskrsava; pođe potom na goru, i ondje, samo pred dvojicom ili trojicom prijatelja, izigrava opsjenara trikovima, kojih bi se zastidio i najlošiji mađioničar našega doba. Osim toga, zaneseno i ushićeno proklinjući sve one koji u njega ne vjeruju, nitkov obećaje nebesa svim ludama koje ga slušaju. Ne piše ništa, zbog neukosti; govori vrlo malo, zbog prigluposti; čini još manje, iz nemoći, i, zamorivši na kraju sudske činovnike, koji su izgubili strpljenje zbog njegovih buntovničkih govora, iako veoma rijetkih, hvastavcu napokon uspije da ga razapnu na križ, nakon što je uvjerio ološ koji ga slijedi da će, svaki puta kada ga zazovu, on sići među njih da

bi ih nahranio svojim tijelom. Muče ga, on to dopušta. Gospodin njegov tata, taj uzvišeni Bog, za kojega se drzne reći da od njega potječe, ne pruža mu ni najmanju pomoć, i eto, tako s nitkovom postupaju kao s posljednjom lopužom, a sam je bio više no dostojan da im bude vođa. Njegovi se slugani okupljaju: "Eto, propast ćemo", kažu, "i sve će naše nade nestati ako se n spasimo kakvim sjajnim potezom. Opijmo stražu koja čuva Isusa; ukradimo njegovo tijelo, razglasimo da je uskrsnuo - takav je postupak pouzdan; uspijemo li uvjeriti ljude u tu prijevaru, poduprijet će našu novu vjeru, i ona će se proširiti; očarat će cijeli svijet…Potrudimo se!" Oni podvale ljudima, i uspiju ih zavarati. Kolikom je broju prepredenih lopuža odvažnost nadomjestila zasluge! Tijelo je ugrabljeno; glupani, žene i djeca se dive i oglašavaju čudo, kolikogod više mogu, a uza sve to, u tom gradu, gdje su se tako velika čudesa upravo odigrala, u tom gradu obojenom krvlju jednoga Boga, nitko ne želi vjerovati u tog Boga; ondje se ne izvodi niti jedno jedino preobraćenje. Čak štoviše: događaj je toliko nedostojan da bude prenesen potomstvu, da ga niti jedan povjesničar ne spominje. Samo učenici ovoga varalice misle izvući korist iz prevare, ali ne odmah. Još jednu veoma bitnu napomenu treba uvažiti -oni puštaju da protekne više godina prije no što se posluže svojom prijevarom nad prijevarama; napokon na njoj podižu klimavo zdanje svog odvratnog učenja. Svaka promjena ljudima godi. Kako su bili zamoreni samovoljom careva, prevrat je postao neizbježan. Oni slušaju ove podlace, i njihov je napredak veoma brz - takva je povijest svih zabluda. Ubrzo su Venerine

i Marsove žrtvenike zamijenili Isusovim i Marijinim oltarima; objavljuje se život tog varalice; taj neukusni roman nalazi lakovjernike koje uspijeva zavarati; u usta mu stavljaju stotinu stvari na koje nikada nije ni pomislio; neki od njegovih smiješnih i neumjesnih govora odmah postaju osnova njegova morala, i kako se ta novina propovijedala siromasima, milosrđe postaje prva vrlina ovoga učenja. Uvode se čudni obredi po imenu svetotajstva, od kojih je najstrašniji i najodurniji onaj po kojem svećenik, ogrezao u zločinima, ipak ima moć da, posredstvom snage nekoliko čarobnih riječi, prizove Boga u komadiću kruha. Ne sumnjajmo u jedno: od samoga začetka, ova bi bezvrijedna vjeroispovijed bila nepovratno uništena, da su protiv nje upotrijebili samo oružje prezira koje zaslužuje; ali, pokušali su s progonima: ona se raširila; ovakav je ishod bio neminovan. Čak i da je još danas pokušamo izvrgnuti ruglu, ona bi podlegla. Vješti Voltaire nije nikada posezao za drugim oružjem, a on je, od svih pisaca, onaj koji se može pohvaliti da je pridobio najviše pristaša. Ukratko, Eugenie, to je priča o Bogu i vjeri; uvidite kakav sud ove bajke zaslužuju, i odlučite što mislite o njima. Nije mi se teško opredijeliti; prezirem sve to odvratno buncanje, i sam taj Bog, do kojeg sam držala samo još iz slabosti ili neznanja, za mene je sada samo predmet zgražanja.

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Zakuni

mi se da na njega nećeš više ni pomisliti, da se nikada više nećeš njime baviti, da ga nećeš zazivati ni u jednom trenutku svoga života, i da mu se nećeš vratiti dok si živa.

hitajući na grudi gospođe de Saint-Ange: Ah, prisežem ti u tvome naručju! Nije li mi lako uvidjeti da ti to zahtijevaš za moje dobro, i da ne želiš da mi takve uspomene ikada narušavaju spokoj?

EUGENIE,

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Zar

bih mogla imati drugih razloga?

EUGENIE: Ali,

Dolmance, čini mi se da nas je raščlanjivanje vrlina dovelo do ispitivanja vjera? Vratimo se na to. Zar u ovoj vjeri, ma koliko ona smiješna bila, ne bi mogle postojati neke vrline koje ona propisuje, a čije bi gajenje moglo pridonijeti našoj sreći?

No, dobro. Ispitajmo to. Da li bi nevinost, Eugenie, bila ona vrlina koju vam oči poriču, premda ste likom u cjelini upravo njena utjelovljena slika? Hoćete li poštovati obvezu da se borite protiv svih prirodnih pobuda? Hoćete li ih sve žrtvovati taštoj, lažnoj i smiješnoj časti da nikada niste imali niti jednu slabost? Budite pravedni, i odgovorite, lijepa prijateljice: vjerujete li da ćete u toj besmislenoj i opasnoj čistoći duše naći sve užitke koje vam pružaju oprečni poroci?

DOLMANCE:

časti mi, ne želim je ni najmanje; ne osjećam u sebi ni najmanje nagnuće za djevičanstvom, već naprotiv, najveću sklonost prema suprotnom poroku; ali, Dolmance, zar milosrđe i dobročinstvo ne bi mogli usrećiti neke tankoćutne duše?

EUGENIE: Ne,

Neka su samo daleko od nas, Eugenie, vrline koje jedino stvaraju nezahvalnike! Ali, osim toga, dražesna prijateljice, ne obmanjuj se - i dobročinstvo je mnogo prije porok koji proizlazi iz oholosti no istinska vrlina duše; u pomoć bližnjemu se pritekne iz razmetljivosti, a nikada isključivo s namjerom da se učini dobro djelo; ljudi se jako ljute kada se ne oglasi na sva usta da su udijelili milostinju. Ne umišljaj si niti

DOLMANCE:

da takvo djelo ima tako dobre posljedice kao što se misli, Eugenie - ja sam ga smatram najvećom od svih podvala; ono navikava siromaha na pomoć koja mu uništava upornost; kada očekuje vaše milosrđe, on više ne radi, i postaje, čim ono izostane, ili tat ili ubojica. Čujem sa svih strana da se traže načini kako obustaviti prosjačenje, a za to se vrijeme čini sve što se može da se ono proširi. Želite li da nemate muha u sobi? Ne prosipajte u njoj šećer, da biste ih privukli. Želite li da nema ubogara u Francuskoj? Ne udjeljujte milostinju, a nadasve ukinite sirotišta. Osoba rođena u neimaštini, kada uvidi da je lišena tih opasnih prihoda, upotrijebit će svu svoju hrabrost i sve sosobnosti koje je dobila od prirode, da se izvuče iz stanja u kojem je rođena; neće vam više dodijavati. Razorite, srušite bez ikakve milosti ova mrska sirotišta, u kojima bezočno krijete plodove razvrata siromaha, one jezive vlažne i prljave rupe, koje svakoga dana u društvo bljuju odvratno mnoštvo novih stvorova, koji polažu nade samo u vaš novčanik. Pitam vas, čemu tako brižno čuvamo takve osobe? Strahujemo li da će Francuska opustjeti? Ah, ne plašimo se toga nikada! Jedna od prvih mana ove vlasti je zaista odveć mnogobrojno pučanstvo, i pače, ti suvišni ni izdaleka nisu državno blago. Ova prekobrojna bića su kao granje biljke nametnice koja živi isključivo nauštrb stabla, i napokon ga zanavijek iznuri. Prisjetite se da svaki puta kada, ma u kojoj vlasti, stanovništvo premašuje sredstva za opstanak, takva vlada slabi. Pomno promotrite Francusku, i vidjet ćete da vam ona odaje upravo takve prilike. Što iz toga proizlazi? To vidimo. Kinez, mudriji od nas, dobro pazi da ne bi dopustio da njime tako zagospodari suviše mnogobrojno pučanstvo. Nema

utočišta za sramotne plodove razularenosti - ogavne se posljedice razvrata napuštaju kao i ishod probavljanja. Nema prihvatilišta za uboge: za njih se u Kini ne zna. Ondje svi rade - ondje su svi sretni; ništa ne kvari odlučnost siromaha, i svatko ondje može, poput Nerona, reći: Quid est pauper? gospođi de Saint-Ange: Draga prijateljice, moj otac misli kao i gospodin - za života nije učinio ni jedno jedino dobro djelo. Ne prestaje karati majku zbog svota koje troši u takve svrhe. Bila je član Majčinske udruge, Filantropskog društva, ne znam samo kojega udruženja nije bila član; on ju je primorao da sve to napusti, uvjeravajući je da će joj novčanu potporu svesti na najskromniju svotu, ako se usudi opet upasti u slične budalaštine.

EUGENIE,

Nema ničega smiješnijeg i u isto vrijeme opasnijeg, Eugenie, od svih tih udruga - njima, besplatnim školama i sirotištima dugujemo groznu zbrku u kojoj smo sada. Nikada nemoj udijeliti milostinju, mila, preklinjem te.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ništa se ne boj; već odavno otac od mene iziskuje to isto, i dobrotvorstvo me odveć malo mami da bih, što se toga tiče, prekršila njegove naloge…pobude moga srca i tvoje želje.

EUGENIE:

Ne dijelimo onaj djelić osjećajnosti koji smo dobili od prirode; ako je proširimo i podijelimo, uništit ćemo je. Što se mene tiču tuđe muke! Ta nisu li mi moje vlastite dovoljne, a da bih se još žalostio zbog nevolja koje su mi strane! Neka žarište ove oćutljivosti zauvijek raspiruje samo naša uživanja! Budimo osjetljivi na sve ono što im godi, a savršeno neumoljivi prema svemu ostalome. Iz ovog stava proizlazi neka vrst surovosti, koja ponekad ima u sebi izvjesnih draži.

DOLMANCE:

Ne možemo uvijek činiti zlo. Lišeni naslade koju nam ono pruža, nadoknadimo to uzbuđenje barem onom sitnom, dražesnom i sablažnjivom zlobom da nikada ne činimo dobro. EUGENIE: Ah!

Bože! Kako me vaša predavanja raspaljuju! Mislim da bi me sada prije ubili no što bi me privoljeli da učinim kakvo dobro djelo.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

A ako se ukaže prilika za kakvo loše djelo, bi li ih bila isto tako spremna počiniti?

Šuti, zavodnice; na to ću odgovoriti tek kada završiš s poučavanjem. Čini mi se, prema svemu što mi govorite, Dolmance, da na zemlji ništa nije tako nevažno kao činjenica činimo li ovdje dobro ili zlo; jedino se naše sklonosti, naša ćud moraju poštivati, zar ne?

EUGENIE:

Ne sumnjajte u to, Eugenie; isključivo prostorno ograničeni pojmovi daju nam riječi kojima označavamo porok i vrlinu. Nema djela, ma koliko vi pretpostavljali da je ono osebujno, koje je uistinu zločin; nema djela koje se doista može nazvati kreposnim. Sve ovisi o našim običajima i podneblju u kojem živimo; ono što je ovdje zločin često je vrlina nekih stotinu milja dalje, a vrline bi na drugoj Zemljinoj polutki, obrnuto, doista mogle za nas biti zločini. Nema strahote koja nije bila uzdizana u nebesa, ni vrline koja nije bila kažnjavana. Iz ovih čisto zemljopisnih razlika proizlazi onaj nehaj prema štovanju ili preziru drugih ljudi, jer su to smiješni i isprazni osjećaji iznad kojih se moramo izdići, čak dotle da bez bojazni više volimo da nas preziru, ako nam djela koja izazivaju taj prezir donose imalo slasti.

DOLMANCE:

EUGENIE: Ali,

ipak mi se čini da moraju postojati radnje dovoljno opasne, dovoljno same po sebi loše, da bi općenito bile smatrane zločinima, i kažnjavane kao takve s kraja na kraj svijeta?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Nijedna, ljubavi moja, nijedna to nije, čak ni silovanje ni rodoskvrnuće, čak ni umorstvo ni oceubojstvo.

EUGENIE: Što?

Zar su negdje mogli opravdati te strahote?

DOLMANCE: One

se ondje štuju, nagrađuju, smatraju izvanrednim djelima, dok se drugdje na čovječnost, iskrenost, dobročinstvo, nevinost, ukratko, na sve naše vrline, gleda kao na grozote. Molim vas da mi sve to razjasnite; zahtijevam da mi ukratko izložite svaki od ovih zločina, i pritom vas molim da započnete najprije s pojašnjavanjem vlastitoga mišljenja o raskalašenosti u djevojaka, a potom o preljubu kod žena.

EUGENIE:

GOSPOĐA

DE SAINT-ANGE: Poslušaj me onda, Eugenie. Besmisleno je reći da djevojka, čim iziđe iz majčine utrobe, mora samim tim, od toga trenutka, postati žrtva volje svojih roditelja, i da to mora ostati do svoga posljednjeg daha. U stoljeću u kojemu su čovjekova veličina i poštivanje ljudskih prava upravo tako pomno produbljeni i njegovani, djevojke se ne moraju i dalje smatrati robovima obitelji, kada je neupitno dokazano da su ovlaštenja tih obitelji nad njima savršeno nestvarna. Osluškujmo što nam priroda nalaže o jednoj tako zanimljivoj temi, i neka nam zakoni životinjskoga svijeta, mnogo bliži prirodi, posluže na trenutak kao primjer. Da li u njih roditeljske dužnosti traju dulje od zadovoljavanja prvih tjelesnih potreba? Nemaju li plodovi uživanja mužjaka i ženke

svu svoju slobodu, sva svoja prava? Da li ih, od trenutka kada mogu hodati i sami se hraniti, njihovi roditelji uopće više poznaju? I vjeruju li oni da išta duguju onima koji su im podali život? Zasigurno ne. Kojim su pravom onda ljudska djeca prisiljena imati druge dužnosti? I tko utemeljuje te dužnosti, ako ne gramzivost ili slavoljublje otaca? Dakle, pitam vas je li pravedno da se djevojka koja počinje osjećati i razmišljati pokorava takvom zauzdavanju. Nije li, dakle, isključivo predrasuda ta koja produljuje ove okove? I postoji li išta smješnije no vidjeti djevojku od petnaest ili šesnaest godina, koju muče žudnje koje je prinuđena svladati, kako čeka, u mukama gorima od onih paklenih, da se roditeljima prohtije da, nakon što su joj unesrećili mladost, još i njezinu zrelost žrtvuju svojoj himbenoj pohlepi, i združe je, i protiv volje, sa suprugom koji, ili nema ništa zbog čega bi bio ljubljen, ili ima sve zbog čega bi trebao biti omražen? Ah, ne, ne, Eugenie, takve će se veze ubrzo poništiti; mladu djevojku, nakon osnovnog obrazovanja, dakle, čim stupi u zrelu dob, treba izvući iz roditeljske kuće, i treba joj prepustiti da sama, s petnaest godina, odluči postati ono što želi. Hoće li se odati porocima? Eh, pa zar je to važno? Nisu li usluge koje pruža mlada djevojka, pristajući na to da usreći sve one koji joj se obrate, beskrajno važnije od onih koje ona, osamivši se, pruža svome suprugu?; Sudbina žene jest da bude poput kuje, poput vučice: ona mora pripadati svima koji je žele. Okovati žene besmislenom vezom samotničkoga braka znači očigledno i ljuto se ogriješiti o opredjeljenje koje im priroda nameće. Nadajmo se da ćemo otvoriti oči, i da, jamčeći slobodu svim pojedincima, nećemo zaboraviti na usud nesretnih djevojaka; ali, ako su dovoljno vrijedne sažaljevanja da bi se na njih

zaboravilo, neka i one same, postavljajući se iznad običaja i predrasuda, odvažno pogaze sramne okove, s kojima ih kane porobiti; one će tako ubrzo svladati običaje i javno mnijenje; čovjek će, kada postane mudriji, zato što će biti slobodniji, osjetiti kakva bi nepravda bila prezirati one koje tako postupaju, i da podlijeganje prirodnim nagonima, smatramo zločinom u uzničkih naroda, više to ne može biti kod slobodnoga naroda. Pođi, dakle, od opravdanosti ovih načela, Eugenie, i razbij okove, ma po koju cijenu; prezri lažne prigovore tupoglave majke, kojoj s pravom duguješ samo mržnju i prezir. Ako te otac razbludnik poželi, u dobar čas - neka se naslađuje s tobom, ali pod uvjetom da te ne ukroćuje; skrši jaram ako te želi potčiniti; više je djevojaka tako postupilo s ocem. Jebi se, ukratko, jebi se - zato si rođena; nemoj imati granica u uživanju, osim onih koje ti nameću vlastita snaga ili volja; nemoj činiti nikakve iznimke ni u pogledu mjesta, vremena, ili osoba; svako doba, svako mjesto, svi ljudi moraju služiti tvojoj pohoti; suzdržavanje je neodrživa vrlina zbog koje nas priroda, kojoj su time pogažena prava, odmah kažnjava s tisuću nesreća. Dok god su zakoni ovakvi kakvi su još i danas, poslužimo se nekim koprenama; javno mnijenje nas na to prisiljava; ali, nadoknadimo sebi krišom, u tišini, sve što moramo činiti zbog nesmiljene nevinosti koju smo prinuđeni glumiti u javnosti. Neka mlada djevojka nastoji sebi naći dobru prijateljicu koja joj, slobodna, ugledna i rado viđena u društvu, može potajno omogućiti da uživa; neka se potrudi, ako nema takvu prijateljicu, zavesti uhode kojima je okružena; neka ih

preklinje da je podvedu, obećajući im sav novac koji će pritom izvući iz njene prodaje, pa će ili te uhode same, ili žene koje će pronaći, a koje se nazivaju svodnice, ubrzo ispuniti djevojčina očekivanja; neka ona tada baci prašinu u oči svima koji je okružuju, braći, rođacima, prijateljima, roditeljima; neka se poda svima, ako je to potrebno da bi prikrila vlastito ponašanje; neka čak, ako se to zahtijeva, žrtvuje svoje želje i sklonosti; pustolovina koja joj se nije svidjela, i kojoj se podala samo iz prepredenosti, ubrzo će je dovesti u prijatniji položaj, i eto, bit će uvedena u društvo, puštena u promet. Ali, neka se više ne vraća predrasudama svoga djetinjstva; neka pogazi sve - prijetnje, opomene, dužnosti, vrline, vjeru, savjete; neka odbaci i uporno prezire sve što je samo nastoji nanovo podjarniti, sve što je, ukratko, želi odvratiti od bluda. Ona proricanja nesreće koja vrebaju na putu razuzdanosti samo su ludorije naših roditelja; svugdje ima trnja, ali nad njim se, na putu poroka, nalaze ruže; samo na glibovitim stazama vrline priroda nikada ne stvara ruže. Jedina opasnost koje se treba pribojavati na ovom pravom putu jest mišljenje drugih ljudi; ali, koja se to razumna djevojka, uz malo promišljanja, neće uzdići iznad tog prezira vrijednog mišljenja? Zadovoljstvo koje pruža ugled, Eugenie, isključivo je duševno zadovoljstvo, i, kao takvo, odgovara samo izvjesnim duhovima; naslada koju pruža jebanje po volji je svima, i te zavodljive čari brzo nadoknađuju sva stradanja zbog onog uzaludnog prezira kojeg je teško izbjeći kada prkosimo javnome mnijenju, ali kojem su se mnoge pametne žene toliko narugale da i iz toga izvlače još jedan užitak više. Jebi se, Eugenie, jebi se, dakle, mili moj anđele; tvoje je tijelo

tvoje, samo tvoje; samo ti sama na čitavome svijetu imaš pravo u njemu uživati i podati se onome tko ti je po volji. Iskoristi najsretnije doba u životu - odveć su kratke ove sretne godine našega uživanja! Ako smo bili dovoljno sretni da se tada nauživamo, prekrasne će nas uspomene tješiti i razgaljivati još i u starosti. A ako smo ih protratili?...Gorko žaljenje i strahovita grižnja nas savjesti razdiru i pridružuju se patnjama koje donosi starost, da suzama i trnjem još opasaju kobno primicanje lijesa... Muči li te možda ona budalaština o besmrtnosti? No dobro, draga, jebanjem ćeš ostati ljudima u sjećanju. Brzo su zaboravili Lukrecije, dok su Teodore i Mesaline neizostavni dio najslađih i najčešćih razgovora u životu. Kako onda, Eugenie, ne voljeti više opredjeljenje koje nam, kraseći nas cvijećem na ovome svijetu, još i ulijeva nadu u veličanje i obožavanje i s onu stranu groba? Kako, kažem, ne pretpostavljati ovo opredjeljenje onome koje nam, navodeći nas da blesavo životarimo na zemlji, nakon smrti obećaje samo prezir i zaborav? gospođi de Saint-Ange: Ah, ljubavi draga, kako mi samo ove zavodljive riječi raspaljuju mozak i očaravaju dušu! Teško je opisati u kakvom sam stanju...A reci mi, bi li me mogla upoznati s nekom od tih žena…(smetena) koja će me prodavati, ako joj to kažem?

EUGENIE,

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Dok ne stekneš više iskustva, to je isključivo moj posao, Eugenie; osloni se na mene, ja ću se pobrinuti za to, a osim toga, i za sve mjere sigurnosti koje ću poduzeti da bih prikrila sva tvoja zastranjivanja: moj brat i

ovaj pouzdani prijatelj koji te poučava bit će prvi kojima želim da se podaš; poslije ćemo naći druge. Ne brini se, draga prijateljice - navest ću te da letiš iz naslade u nasladu, uronit ću te u more užitaka, obasut ću te slastima, anđele, utažit ću ti žeđ za njima! hitajući u naručje gospođe de Saint-Ange: Oh, draga, obožavam te; dobro - nikada nećeš imati poslušniju učenicu od mene; ali, čini mi se da si mi u našim ranijim razgovorima nagovijestila kako je teško da se mlada osoba oda bludu, a da to poslije suprug za kojega mora poći ne zamijeti?

EUGENIE,

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

To je istina, draga, ali postoje tajne koje ispravljaju svu štetu i spašavaju čast. Obećajem ti da ću ti ih povjeriti, a onda, makar bila bludna kao Antoinetta, pobrinut ću se da te učinim nevinom kao na dan kada si došla na svijet.

Divna si! Hajde, dosta je, nastavi s poučavanjem. No, požuri se onda, nauči me kako se treba ponašati žena u braku.

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ma u kojem se položaju žena nalazi, draga, bila ona djevojka, supruga, ili udovica, ona uvijek mora imati samo jedan cilj, jednu brigu, jednu želju, a to je da se jebe od jutra do večeri -priroda ju je stvorila jedino u tu svrhu; ali ako, da bi ispunila ovu nakanu, od nje zahtijevam da pogazi sve predrasude svoga djetinjstva, ako joj određujem najizričitije oglušivanje o naloge svoje obitelji, najgrublji prezir za sve roditeljske savjete, složit ćeš se, Eugenie, s mojim savjetom da, od svih uzdi koje treba rastrgati, ona zaista najprije poništi bračne okove.

Promotri pažljivo, naime, Eugenie, mladu djevojku koja tek što je izišla iz roditeljske kuće, ili iz školskoga zavoda, koja ne zna ništa, i nema nikakvoga iskustva, a koja je prinuđena naglo prijeći u naručje čovjeku kojega nikada nije vidjela, primorana zakleti se na oltaru tome čovjeku na poslušnost, na vjernost, tim nepravedniju što joj je često u dubini duše najveća želja da prekrši njemu dano obećanje. Postoji li na svijetu, Eugenie, groznija kob od ove? Međutim, eto, ipak se obvezala, sklopila je brak, sviđao joj se muž ili ne, postupao li on s njom nježno ili je ružno i opako zlostavljao; njezina čast ovisi o tim zakletvama - ona je osramoćena, ako ih pogazi; ona treba ili propasti ili životariti podnoseći jaram, pa makar zbog toga i svisnula od boli. Ah, ne, Eugenie, ne, nismo zbog toga rođene; ti su besmisleni zakoni ljudsko djelo, i mi im se ne moramo podrediti. A može li i sam razvod ispuniti naša očekivanja? Nedvojbeno ne može. Tko nam jamči da ćemo u kasnijim vezama pouzdanije pronaći sreću koja nam je umakla u prethodnima? Nadoknadimo, dakle, sebi potajno sve napore zbog prisilnih okova u tako besmislenim vezama, sasvim uvjerene u to da ova vrst naše razuzdanosti, ma do kolike je obijesne pretjeranosti mi mogle dovesti, nipošto ne vrijeđa prirodu, već je samo iskreno i smjerno štovanje koje joj iskazujemo; podleći željama koje nam je ona sama udahnula znači pokoravati se njenim zakonima; uvrijedili bismo je samo ako bismo joj se opirali. Preljub, na koji ljudi gledaju kao na zločin, i koji su se drznuli kao takvoga kažnjavati oduzimajući nam život, preljub je, Eugenie, dakle, samo potvrda prava na prirodnost, koje nam mušičave želje ovih silnika nikada ne bi smjele oduzeti. Ali, nije li strašno, kažu nam supruzi, ostaviti nas da volimo kao našu vlastitu djecu, i da kao takve ljubimo plodove vaše

raskalašenosti? To je Rousseauova zamjerka; to je, priznajem, i jedini prigovor u kojem prividno ima malo istine i kojim se može suzbijati preljub. Eh, pa nije li neobično lako podati se razvratu bez bojazni od trudnoće? Nije li još i lakše uništiti je, ako nas iz nesmotrenosti ipak snađe? Ali, budući da ćemo se vratiti na ovu temu, raspravimo sada samo suštinu pitanja: uvidjet ćemo da je razlog, ma koliko se isprva činio prividno ispravan, ipak doista neosnovan. U prvome redu, dok god spavam s mužem, i dok god mu sjeme klizi duboko u moju maternicu, čak i da se viđam s desetoricom istovremeno kad i s njim, ipak mu nikada ništa neće moći dokazati da dijete koje će se roditi zaista ne pripada njemu; ono može biti njegovo, kao što i ne mora, a u slučaju da je to neizvjesno, on se nikada ne može niti ne smije (budući da je sudjelovao u stvaranju toga bića) libiti priznati njegovo postojanje. Čim mu to stvorenje može pripadati, ono mu i pripada, i svaki muškarac koji bi se unesrećio zloslutnim sumnjama po tom pitanju, bio bi jednako jadan čak i da mu je žena vestalka, zato što je nemoguće jamčiti za ženu, i zato što ona koja je bila razborita deset godina može to jednoga dana prestati biti. Dakle, ako je taj suprug sumnjičav, on će to biti u svakom slučaju - on, dakle, nikada neće biti siguran da je dijete koje ljubi zbilja njegovo. A ako on u svakom slučaju može nagađati, onda nema razloga da kadšto i ne potvrdimo njegove sumnje - što se tiče njegovog duševnog spokoja ili jada, to ne bi igralo nikakvu ulogu; dakle, sasvim bi isto bilo i da to jest tako. I eto, dakle, on je, pretpostavljam, u savršenoj zabludi; miluje plod ženine raspuštenosti: gdje je zločin u tome? Nisu li naša dobra zajednička? U tom slučaju, kakvo zlo činim dovodeći u brak dijete koje mora dobiti dio tih dobara?

Ono će dobiti moj dio; ništa neće ukrasti mome nježnome suprugu; smatram da onaj dio u kojem će ono uživati uzimam od svoga miraza; prema tome, ni to dijete, ni ja ne oduzimamo ništa mome mužu. Kojim bi pravom, ako bi to dijete bilo njegovo, ono dobilo dio mojih dobara? Ne bi li to bilo zbog toga što sam mu ja podala život? Pa dobro, ono će uživati u tome dijelu iz tog istog razloga, iako je rođeno kao plod prisne veze. Dugujem tome djetetu dio svojih bogatstava zato što mi ono pripada. Što mi možete predbaciti? Ono u njemu uživa. -Ali, vi varate svoga muža; ova je dvoličnost užasna. - Ne, to je odmazda, to je sve; ja sam prva bila prevarena okovima na koje me je prinudio: osvećujem se zbog toga; ima li ičeg jednostavnijeg od toga? -Ali, posrijedi je istinska uvreda koja se nanosi časti vašega muža. - Kakva li je to tek predrasuda! Moja se razuzdanost ne tiče moga muža ni na koji način; moje su pogreške moje vlastite. Ova je tobožnja sramota vrijedila prije stotinu godina; danas su se ljudi osvijestili i riješili ove tlapnje, i moj muž nije ništa više ponižen mojim razvratom, no što bih ja mogla biti njegovim. Mogla bih se jebati sa čitavom zemljom, a da ga to nimalo ne povrijedi! Ovo navodno kršenje prava, dakle, samo je puka izmišljotina, koja je usto i neodrživa. Od dviju mogućnosti, jedna je točna: ili mi je muž ljubomorni grubijan, ili je tankoćutna duša; po prvoj pretpostavci, najbolje što mogu učiniti jest osvetiti mu se zbog njegovoga ponašanja; prema drugoj, ne bih mu mogla zadati bol; budući da uživam, on će, ako je čestit, zbog toga biti sretan: nema profinjenoga čovjeka koji ne uživa u prizoru sreće osobe koju obožava. - Ali, da ga volite, da li biste željeli da on učini to isto? - Ah, jao si ga ženi koja samo i pomisli biti

ljubomorna na muža! Neka se zadovolji onime što joj daje, ako ga voli; ali, neka ga ne pokušava na to primoravati; ne samo da neće u tome uspjeti, već će ga ubrzo navesti i da je zbog toga zamrzi. Ako sam razumna, dakle, nikada se neću žalostiti zbog muževa razvrata. Neka radi to isto i sa mnom, i u braku će vladati mir. Sažmimo: Ma kakve bile posljedice preljuba, pa makar se zbog njega u kuću uvedu čak i djeca koja ne pripadaju suprugu, čim su ona ženina, ona imaju izvjesna nepobitna prava na dio ženina miraza; ako je suprug obrazovan, treba na njih gledati kao na djecu koju je žena rodila u prvome braku; ako ne zna ništa, ne može ni biti nesretan, jer ne možemo patiti zbog muka za koje ne znamo; ako preljub nema takvih posljedica, i ako muž za njega ne zna, niti jedan pravnik ne bi u tom slučaju mogao dokazati da bi to mogao biti zločin; preljub je samim tim od toga trenutka mužu samo jedan savršeno nevažan čin prema kojem je ravnodušan, jer za njega ne zna, a savršeno dobar za ženu, jer u njemu uživa; ako muž otkrije preljub, onda preljub više nije nikakvo zlo, budući da on to nije bio ni čas prije, a on ne može promijeniti vlastitu prirodu; sada postoji samo jedno zlo, a to je muževo otkriće preljuba; no, ova pogreška samo je njegova - ona se ni u kojem pogledu ne može ticati žene. Oni koji su nekada kažnjavali preljub bili su, prema tome, krvnici, silnici, ljubomorni ljudi, koji su, dovodeći sve u vezu sa sobom, nepravedno sebi utvarali da je dostatno uvrijediti ih, pa da bi bio počinjen zločin, kao da bi se osobna uvreda ikada trebala smatrati zločinom, i kao da bi se opravdano moglo nazvati zločinom djelo koje, ne samo da se ne ogrješuje ni o prirodu ni o društvo, već očigledno služi i jednome i drugome.

Međutim, postoje slučajevi u kojima preljub, lako dokaziv, postaje nezgodniji po ženu, a da pritom zbog toga ipak nije ništa više zločin; takav je, na primjer, slučaj kada je suprug impotentan ili kada je sklon željama koje su oprečne onima većine ljudi. Budući da ona uživa, a njezin muž ne uživa nikada, onda nedvojbeno njezina razuzdanost postaje upadljivija; ali, treba li se ona zbog toga ustručavati ili suzdržavati? Ne, nipošto. Jedino čega se mora čuvati jest da ne pravi djecu ili da pobaci, ako je ove mjere sigurnosti ipak prevare. Ako je zbog muževih protuprirodnih sklonosti ona primorana sebi nadoknaditi to što je on zapostavlja, ona najprije bez zazora treba zadovoljiti njegove želje, ma kakve one bile; treba mu potom objasniti da takve usluge doista zaslužuju stanoviti obzir; treba onda zatražiti potpunu slobodu na temelju onoga što ona podaje. Tada muž ili odbija ili pristaje na to; ako pristane, kao što je to učinio moj, po volji se odajemo bludu, udvostručujući brižljivost i popustljivost prema njegovim hirovima; odbije li, onda navlačimo još deblje i neprozirnije koprene, i mirno se jebemo u njihovoj sjeni. A ako je impotentan? - Rastajemo se, ali, u svakom slučaju mu se podajemo; jebemo se u svakom slučaju, ljubavi draga, jer smo rođene da bismo se jebale, zato što jebanjem izvršavamo prirodne zakone, i zato što je svaki ljudski zakon koji se protivi prirodnim zakonima dostojan samo prezira. Veoma je lakovjerna žena koju tako besmisleni okovi kao što su bračni sprečavaju da se prepusti vlastitim sklonostima, koja se boji ili trudnoće ili da ne uvrijedi supruga, ili još neosnovanijih mrlja na svome ugledu! Upravo si vidjela, Eugenie, da, upravo si osjetila kako je ona obmanuta, kako ona podlo žrtvuje i vlastitu sreću i sve životne slasti najsmješnijim predrasudama. Ah, neka se jebe, neka se nekažnjeno jebe! Hoće li joj malo

lažne slave i ono malo ispraznih vjerskih nada nadoknaditi njene žrtve? Ne, neće, i vrlina, i porok, sve se u lijesu stapa. Da li općinstvo, nakon nekoliko godina, više uzdiže jedne no što osuđuje druge? A ne, još jedanput, to nije točno! A jadnica, koja je proživjela svoje dane bez uživanja, izdahne, nažalost, bez ikakve naknade. -Kako me samo uvjeravaš, anđele moj! Kako samo svladavaš moje predrasude! Kako samo razaraš sva lažna načela koja mi je majka usadila! Ah, željela bih da sam već sutra udana, da taj čas primijenim tvoje mudre izreke. Kako li su samo zavodljive, kako li su samo istinite, i kako ih samo volim! Samo me jedna stvar uznemiruje, draga prijateljice, u svemu onome što si upravo izrekla, a kako to ne razumijem, preklinjem te da mi pojasniš. Tvoj muž, tvrdiš, uživa u nasladi, ali tako da se istovremeno ne izlaže opasnosti da začne dijete. Što ti onda radi, molim te?

EUGENIE:

Muž mi je već bio star kada sam se udala za nj. Već prve bračne noći povjerio mi je svoje želje, uvjeravajući me da me, sa svoje strane, nikada neće ometati u mojima. Zaklela sam mu se da ću ga slušati, i otada oboje živimo u najdivnijoj slobodi. Njegova je želja da mu ga sišem, ali, eto, on tome dodaje još ijednu vrlo osebujnu dopunu: dok mu, nagnuta nad njim, i sa stražnjicom tik iznad njegovoga lica, revno isisavam sjeme iz jaja, trebam mu se posrati u usta!...On to proguta!...

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

EUGENIE: Eto

jedne doista neobične želje!

DOLMANCE: Nijedna

se ne može odrediti kao takva, draga; sve su one prirodne; prirodi je po volji bilo da, kad je stvarala ljude,

njihove ukuse, kao i njihova lica, stvori različitima, i ne smijemo se ništa više čuditi raznolikosti koje je utisnula u naše crte lica, no raznovrsnostima koje je uklopila u naše sklonosti. Želja o kojoj vam je upravo govorila vaša prijateljica je upravo posljednji modni krik; bezbroj je muškaraca, i to poglavito onih koji su već zašli u izvjesne godine, tome čudnovato odan; biste li vi to odbili, Eugenie, kada bi netko od vas to zatražio? rumeneći: Prema načelima koja mi se ovdje usađuju, zar išta mogu odbiti? Molim samo da mi oprostite zbog mog iznenađenja; ovo je prvi puta da čujem za sve ove vrste pohotnoga razvrata: najprije ih trebam shvatiti; ali, od rješavanja načelnog pitanja do izvršavanja samoga čina, mislim da moji učitelji moraju biti sigurni da će, s moje strane, nastati uvijek samo ono odmicanje koje oni sami budu zahtijevali. Bilo kako bilo, draga moja, ti si, dakle, zadobila slobodu tako što si pristala na ovaj ustupak?

EUGENIE,

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

I to najpotpuniju, Eugenie. Sa svoje strane, radila sam sve što mi se prohtjelo, on se tome nije protivio, ali nikada nisam imala ljubavnika: odveć sam voljela užitak da bih to učinila. Teško ženi koja se veže! Samo je jedan ljubavnik dovoljan da bi se žena upropastila, dok deset razuzdanih pustolovina, koje se ponavljaju iz dana u dan, ako ona to želi, iščeznu kao u noćnoj tišini čim svrše. Bila sam bogata: plaćala sam mladiće koji su me jebali a da me nisu poznavali; bila sam okružena ljupkim slugama, koji su bili uvjereni u to da će sa mnom kušati najslađe užitke budu li uviđajni, a i jednako tako sigurni da će biti otpušteni, ako izuste i jednu jedinu riječ. Ne

možeš ni zamisliti, dragi anđele, bujicu slasti u koju sam na taj način utonula. Eto, takvo bih vladanje uvijek preporučila svim ženama koje bi me htjele nasljedovati. Već sam dvanaest godina udana, posjedovalo me je možda više od deset ili dvanaest tisuća osoba...a u mome društvu vjeruju da sam poštena žena! Neka druga bi imala ljubavnike, i već bi s drugim propala. Ova je mudra izreka najsigurnija; nju ću doista sasvim smjerno i usvojiti; trebam se udati, kao i ti, za bogatoga čovjeka, a nadasve za maštovitog čovjeka...Ali, draga, zar tvoj muž, tako strogo vezan isključivo za svoje sklonosti, nije nikada od tebe zahtijevao nešto drugo?

EUGENIE:

Nikada, već dvanaest godina, nije pogazio zadanu riječ, niti jednog jedinog dana, izuzevši dane kada imam mjesečnicu. Tada me jedna vrlo lijepa djevojka, koju je htio da uzmem u službu, zamjenjuje, i stvari se razvijaju da ne mogu bolje.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ali, on se nedvojbeno ne zadržava na tome; druge osobe izvana pridonose raznovrsnosti njegovih užitaka?

EUGENIE:

Ne sumnjajte u to, Eugenie; gospođin muž jedan je od najvećih slobodoumnika svoga stoljeća; on troši više od stotinu tisuća škuda godišnje na besramne sklonosti koje vam je vaša prijateljica maločas opisala.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Da vam pravo kažem, slutim da je tako; ali, što me se tiče njegov razvrat, budući da mnoštvo njegovih razuzdanih pustolovina opravdava i skriva moje? Nastavimo, preklinjem te, s pojedinostima izlaganja načina na koji se mlada osoba, udata ili ne, može sačuvati od

EUGENIE:

trudnoće, jer, priznajem ti da me ova zebnja jako uznemiruje, bilo sa suprugom za kojega trebam poći, bilo na mom životnom putu raskalašenosti; upravo si mi odala jedan od načina, govoreći mi o sklonostima tvoga supruga; ali, taj način uživanja, koji može biti vrlo ugodan muškarcu, čini mi se da nije toliko prijatan ženi, a ja želim da mi pričaš o onim užicima koji su oslobođeni pogibli kojih se bojim. GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Djevojka

se nikada ne izlaže opasnosti da dobije dijete, pod uvjetom da ne dopušta da joj ga stave u pičku. Neka brižljivo izbjegava ovaj način uživanja; neka umjesto toga ponudi bez razlike ruku, usta, grudi ili čmar. Uživanje na ovaj posljednji način zadovoljit će je i omamiti nasladom, čak i mnogo više no ikoje drugo; ovim drugim načinima ona će biti ta koja će ga pružati.

Započinjemo s prvim od ovih načina, hoću reći s rukom, kao što si to upravo maločas vidjela, Eugenie; pomičemo ruku, kao kad sisamo prijateljev ud; nakon nekoliko pokreta šikne sjeme; muškarac vas za to vrijeme ljubi i miluje, i tom tekućinom polijeva onaj dio vašega tijela koji mu se najviše sviđa. Želite li da vam ga stave među grudi? - Ispružite se na postelji, stavite muški ud između dojki, stežite ga, i nakon nekoliko pokreta muškarac će svršiti i orositi vam grudi, a ponekad i lice. Ovaj, od svih mogućih načina uživanja, pruža najmanje naslade, i može odgovarati samo ženama čija su prsa, zbog naviknutosti na ovakvu vrst usluga, već stekla dovoljno gipkosti da stišću muški ud zbijajući se uz njega. Podavanje užitka ustima neizmjerno je prijatnije, kako muškarcu, tako ženi. Najbolji način da se u tome uživa jest da se žena ispruži naopako, u suprotnom smjeru, na tijelu svoga

jebača: on vam stavi kitu u usta, a, kako mu je glava među vašim stegnima, vraća vam ono što mu činite, ili uvlačeći vam jezik u picu ili nadražujući vam dražicu; kada uživamo u ovom položaju, trebamo jedan drugome zgrabiti stražnjicu i uzajamno si draškati rupicu na guzici, jer je ova dopunska radnja uvijek nužna dopuna nasladi. Vatreni i maštoviti ljubavnici tada gutaju sjeme koje im se ispušta u usta, i silno se naslađuju razbludnim užitkom što jedan drugome u utrobu unose ovu dragocjenu tekućinu, kojoj zlurado uskraćuju njenu uobičajenu namjenu. DOLMANCE: Ovaj

je način uživanja divan, Eugenie; preporučujem vam da ga koristite. Zaista ima pregršt čari u tome što ćete tako pogaziti prava na razmnožavanje i na taj način osujetiti ono što budale nazivaju prirodnim zakonima. Bedra, kadikad i pazusi, služe isto tako kao utočišta muškome udu, i pružaju mu zaklon, gdje on može ispustiti sjeme bez opasnosti od trudnoće. Neke žene uvlače spužve u nutarnjost vagine, a ove, upijajući sjeme, sprečavaju da sjeme dopre do suda koji služi rasplođivanju; druge prinuđuju jebače da se posluže vrećicom od venecijanske kože, koja se obično zove kondom, u koji sjeme istječe bez pogibli da dostigne cilj; ali, od svih ovih načina uživanja, nedvojbeno je najugodniji onaj koji ostaje pri uživanju u guzicu. Dolmance, prepuštam vam da ga vi rastumačite. Tko može bolje od vas opisati sklonost za koju biste dali život, da ga u njenu obranu zahtijevaju?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Priznajem svoju slabost. Nema, slažem se, na svijetu uživanja koje je poželjnije od ovoga; obožavam ga kod

DOLMANCE:

jednog i kod drugog spola; ali, dječačka mi guzica, moram priznati, pruža više naslade od stražnjice kakve djevojčice. Pederima nazivaju one koji se odaju ovoj strasti; Ali, kada se čovjek odluči biti peder, Eugenie, treba to biti potpuno. Jebati žene zguza znači biti peder samo napola: priroda nalaže da ovu želju muškarac zadovolji s muškarcem; ona je, u ovoj sklonosti, u nama probudila želju napose za muškarcima. Besmisleno je reći da joj ova strast nanosi ikakvu ljagu. Je li to uopće moguće, kad nas ona na nju navodi? Može li ona nalagati ono što je ponižava? Ne, Eugenie, ne može; služimo joj jednako dobro tako kao i na druge načine, a možda još i svetije. Razmnožavanje je samo ustupak s njene strane, odraz njene snošljivosti i popustljivosti. Kako bi ona mogla propisati kao zakon djelo koje je lišava njene svemoći, budući da je rasplođivanje samo nastavak njenih prvotnih nakana, i budući da bi nove tvorevine, iznova sazdane njenom rukom, kad bi naša vrsta bila potpuno uništena, ponovno postale iskonske namjere, čije bi stvaranje bilo mnogo laskavije po njenu gordost i moć? Znate li, Dolmance, da pomoću ovoga sustava idete dotle da dokazujete kako bi potpuno istrebljenje ljudske rase bila samo usluga učinjena prirodi?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

DOLMANCE: Tko

u to sumnja, gospođo?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Oh, milosrdno nebo! Ratovi, kuge, glad, umorstva i sve grozote bile bi samo neophodne slučajne nesreće prirodnih zakona, a čovjek, koji stvara ili trpi ove posljedice, ne bi onda bio ništa više zločinac u prvom slučaju no što bi bio žrtva u drugome?

On je nesumnjivo žrtva, kada se svija pod udarcima nesreće, ali nikada nije zločinac. Vratit ćemo se na sve ovo; razložimo, u međuvremenu, radi lijepe Eugenie, uživanje u sodomiji, koje je sada tema našega razgovora. Najuobičajeniji položaj za ženu u ovome uživanju jest da legne potrbuške na ivicu postelje, dobro raščepljenih guzova, s glavom spuštenom što je moguće niže. Pohotnik, nakon što se na trenutak zabavio pogledom na lijepu guzicu koja mu se nudi, pošto ju je potapšao, ispipao, kadikad čak i išibao, ištipkao, izgrizao, ustima navlaži slatku rupicu koju će rasturiti, i pripravi umetanje uda krajičkom jezika; on isto tako ovlaži i svoju alatku pljuvačkom ili melemom i polako je prinese rupi koju želi rasturiti; jednom rukom vodi spravu, a drugom razmiče obline kojima će se naslađivati; čim osjeti da mu ud prodire, treba ga revno gurati, dobro se čuvajući da ne uzmakne; kadšto, ako je nova i mlada, ženu tada boli; ali, bez ikakvoga obzira prema bolovima koji će se ubrzo pretvoriti u uživanje, jebač mora žustro gurati, postupno pojačavati nabijanje i dopirati sve dublje, dok najzad ne dosegne cilj, odnosno, dok se dlake njegove sprave ne trljaju o rubove čmara onoga kojega guzi. Neka onda hitro nastavi put, sve je trnje potrgano; ostale su samo ruže. Da bi dovršio preobrazbu onih ostataka boli koje još osjeća onaj drugi u nasladi, ako je u pitanju mladi dječak, neka mu uhvati kurac i drka ga; ako je to djevojka, neka joj draška dražicu; ovo nadraživanje će im, valovima užitka koje izaziva, izvanredno stisnuti čmar, i udvostručiti užitke onoga koji jebe, i on će, ushićen i uznesen milinom, ubrzo štrcnuti duboko u guzicu kojom se naslađuje obilno i gusto sjeme, koje je plod tako bludnih pojedinosti.

DOLMANCE:

Ima i onih koji ne žele da onaj kojega se jebe uživa; to ćemo ubrzo pojasniti. GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Dopustite da na trenutak ja, sa svoje strane, budem učenica i da vas priupitam, Dolmance, kakva treba biti guza onoga kojega se jebe, da bi upotpunila uživanje onoga koji guzi?

Okrugla i popunjena, sasvim sigurno; neophodno je da onaj koga se jebe ima neodoljivu potrebu za sranjem, tako da se vrh jebačevog kurca, dotičući govno, u njega zarine i ondje toplije i mekše smjesti ono sjeme koje ga uzbuđuje i raspaljuje.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Bojala

bih se da onaj kojega se guzi u

tome manje uživa. DOLMANCE: To

je zabluda! Ovo je uživanje takvo da mu ništa ne može nauditi, i onaj koji mu služi, kada ga okusi, uznesen je na sedmo nebo. Nijedno uživanje nije ravno ovome, nijedno ne može tako potpuno zadovoljiti obje osobe koje mu se odaju, i teško da će se oni koji su ga okusili vratiti nečemu drugome. To je, Eugenie, najbolji način da se uživa s muškarcem, a da se ne izlažeš trudnoći; jer, naslađujete se, budite u to potpuno sigurni, ne samo kada muškarcu podmetnete guzicu, kao što sam vam to upravo objasnio, već i kada mu ga sišete, drkate, itd., i upoznao sam razuzdane žene koje su često više bile očarane ovim radnjama no stvarnim snošajima. Mašta je žalac uživanja; u užicima ove vrste, ona ravna svime, ona je pokretač svega; no uostalom, ne uživamo li putem nje? Zar od nje ne dolaze najsablažnjivije slasti?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Pretpostavimo da je tako; ali neka se Eugenie pritom pripazi; mašta nam služi samo kada nam je duh potpuno oslobođen predrasuda: jedna jedina predrasuda dovoljna je da rashladi maštu. Ovaj je mušičavi dio našega duha tako raskalašen da ga ništa ne može zauzdati; najveći uspjeh mašte, i njene najuzvišenije slasti sastoje se u kidanju svih uzdi koje joj se suprotstavljaju; uobrazilja je neprijatelj reda i pravila, idolopoklonik raspojasanosti i svega onoga što ima svojstva zločina; eto otkuda dolazi neobičan odgovor maštovite žene koja se hladno jebala s mužem: - Čemu tolika hladnoća? upita je on.

- Eh, uistinu, odvrati mu ovaj osebujni stvor, zbog toga što je ovo što mi radite posve obično. Ludo volim ovaj odgovor...Ah, draga, kako samo silno želim upoznati sve te božanstvene zanose neobuzdane mašte! Kako sam im samo sklona! Ti ne možeš zamisliti, otkako smo zajedno...tek od tog trenutka, ne, ne, mila moja krasotice, ti ne bi mogla ni pojmiti sve pohotne misli kojima mi se duh zanosi...Oh, kako sam sada dokučila zlo!...Kako ga samo moje srce priželjkuje!

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Neka

te zvjerstva, strahote, najgnusniji zločini više ne zaprepašćuju, Eugenie; ono najprljavije, najbesramnije i najzabranjenije što postoji je ono što najviše uzbuđuje glavu...i što nas navodi da uvijek najslasnije svršimo. U kolike mora da ste se nevjerojatne nastranosti oboje dosad upustili! Kako bih željela saznati pojedinosti ovih zastranjenja!

EUGENIE:

DOLMANCE, ljubeći

i pipkajući djevojku: Lijepa Eugenie, sto puta bih više volio vidjeti kako vi doživljavate sve ono što bih želio raditi, no pričati vam što sam sve radio.

EUGENIE: Ne

znam da li bi bilo baš tako dobro za mene da na sve

pristanem. GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Ne

bih ti to savjetovala, Eugenie.

No dobro, opraštam Dolmanceu i poštedjet ću ga prisjećanja pojedinosti; ali ti, ljubavnice moja, reci mi, preklinjem te, što si najneobičnije učinila u životu.

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Jednom sam se sama jebala s petnaestoricom; jebali su me devedeset puta u dvadeset i četiri sata, kako sprijeda, tako i straga.

To je samo razulareni blud; mučan posao, dokazivanje izdržljivosti: kladim se da si činila i osebujnije stvari.

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Bila EUGENIE: Što

sam u javnoj kući.

ta riječ znači?

Tako nazivamo kuće u kojima, za dogovorenu cijenu, svaki muškarac nalazi krasne mlade djevojke, sve potpuno spremne da zadovolje njegove strasti.

DOLMANCE:

EUGENIE: I

ti si se ondje podavala, draga?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Da, bila sam tamo kao bludnica, i zadovoljavala sam čitavih tjedan dana želje više pohotnika; ondje sam vidjela i veoma čudnovate sklonosti; vođena istim načelima slobodoumlja, kao i slavna carica Teodora, Justinijanova žena, hvatala sam muškarce i faćkala se po

uglovima ulica...na javnim šetnicama, a zarađeni novac sam prokockala. EUGENIE:

Mila moja, dobro te poznajem, otišla si ti još mnogo

dalje. GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Je li

to uopće moguće?

jest, moguće je, i evo kako ja to shvaćam: nisi li mi rekla da nam najdivnija duševna uzbuđenja donosi mašta?

EUGENIE: Oh,

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Da,

rekla sam.

E pa, puštajući mašti na volju, dajući joj slobodu da prijeđe i posljednje granice koje bi joj htjeli propisati vjera, doličnost, čovječnost, vrlina, ukratko sve naše navodne dužnosti, nije li istina da bi njena zastranjivanja bila silna?

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Nedvojbeno.

No, neće li nas ona više raspaljivati upravo zbog neizmjernosti njenih nastranosti?

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Ništa

nije točnije od toga.

EUGENIE: Ako

je tako, onda, što ćemo mi više htjeti biti uzbuđeni, to ćemo se više željeti silovito uzbuditi, i više će trebati dati maha mašti i upregnuti je da bludi do najnezamislivijih stvari; naše će se uživanje poboljšati, razmjerno putu kojega nam je prevalio duh, i...

DOLMANCE, ljubeći

Eugenie: Divna si!

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Koliko li je samo napredovala ova vragolanka u tako malo vremena! Ali, znaš li, ljupka moja, da se daleko može dotjerati putem koji nam opisuješ?

Tako ja to uistinu i shvaćam, i budući da si ne određujem nikakve kočnice, vidiš dokle pretpostavljam da se može otići.

EUGENIE:

Do zločina, najprljavijih i najstrašnijih zločina.

GOSPOĐA

DE

SAINT-ANGE:

prokletnice,

do

tihim i isprekidanim glasom: Ali, ti kažeš da oni ne postoje...a osim toga, to činimo samo zato da bismo si raspalili duh: sam čin ne izvršavamo.

EUGENIE,

DOLMANCE: Ipak je

tako slatko izvršiti ono što smo zamislili.

EUGENIE, crveneći:

Dakle, provodimo u djelo...Ne biste me valjda htjeli uvjeriti, dragi moji učitelji, da nikada niste učinili ono što ste zamislili?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Kadšto EUGENIE: No,

mi se događalo da to i učinim.

tu smo.

DOLMANCE: Kakve

li pameti!

nastavljajući: Pitam te što si zamislila, i što si učinila nakon što si to zamislila.

EUGENIE,

zamuckujući: Eugenie, jednoga dana ispričat ću ti svoj život. Nastavimo s našim poučavanjem...jer ćeš me navesti da kažem stvari... GOSPOĐA DE SAINT-ANGE,

Dosta, pusti, vidim da me ne voliš dovoljno da bi mi toliko otvorila dušu; pričekat ću još onoliko koliko mi odrediš; vratimo se ponovno pojedinostima. Reci mi, draga, kojega si to sretnoga smrtnika odabrala za učitelja u prvim ljubavnim iskustvima?

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Svoga brata - obožavao me je od djetinjstva; od naše najranije mladosti često smo se zabavljali a da nismo otišli do kraja; obećala sam mu da ću mu se podati čim se udam; održala sam obećanje; srećom, muž mi nije ništa oštetio: brat je ubrao sve. I dalje se u to upuštamo i nastavljamo s tom pustolovinom, a da se ne sustežemo, ni on ni ja; oboje, pak, svatko sa svoje strane, tonemo u najbožanstvenije raskalašene nepodopštine; poslužimo čak i uzajamno jedan drugome: ja mu pribavljam žene, a on me upoznaje s muškarcima.

EUGENIE:

Krasnoga li dogovora! Ali, zar rodoskvrnuće nije

zločin? Zar bismo mogli smatrati zločinom najslađe veze u prirodi, one koje nam ona propisuje i ponajviše preporučuje! Promislite na trenutak, Eugenie: kako se ljudska vrsta, nakon velikih nesreća koje je pretrpjela zemaljska kugla, mogla uopće drukčije razmnožavati ako ne rodoskvrnućem? Ne nalazimo li za to primjer, čak i dokaze, u knjigama koje kršćanstvo poštuje? Zar su se Adamova i Noina obitelj mogle drukčije održati? Proučite pomno, pabirčite po običajima cijeloga svijeta: svugdje ćete vidjeti da je rodoskvrnuće odobreno, da se na njega gleda kao na mudri zakon koji je stvoren da bi učvrstio obiteljske veze. Ako se, jednom riječju, ljubav rađa iz sličnosti, koja može biti savršenija od one između brata i sestre, ili između oca i kćeri? Krivo protumačena politika, izazvana zebnjom da izvjesne obitelji ne postanu odveć moćne, zabranjuje rodoskvrnuće u našem načinu života; ali, ne zavaravajmo se toliko da prirodnim zakonom smatramo ono što je nametnuto isključivo iz koristi ili slavoljublja; ispitajmo naša srca - uvijek na njega upućujem

DOLMANCE:

naše sitničave moraliste; zapitajmo ovaj sveti organ, i uvidjet ćemo da ništa nije tako tankoćutno kao tjelesno sjedinjavanje obitelji; prestanimo se zavaravati o osjećajima brata prema sestri, oca prema kćeri. Zalud ih i jedan i drugi taje pod koprenom naravne nježnosti: najžešća ljubav jedini je osjećaj koji ih raspaljuje, jedini koji im je priroda usadila u srca. Udvostručimo, utrostručimo, dakle, ova predivna rodoskvrnuća, ne prezajući ni pred čim i znajmo da, što nam predmet naših želja više pripada, to ćemo se s više čara njime naslađivati. Jedan od mojih prijatelja uobičajio je živjeti s kćerkom koju imaš vlastitom majkom; nema ni osam dana kako je razdjevičio trinaestogodišnjeg dječaka, koji je plod njegovog općenja s tom djevojkom; za nekoliko godina taj će se isti mladić oženiti vlastitom majkom - to želi moj prijatelj; on im kroji sudbinu prema ovim planovima, i on namjerava, to znam, još uživati u plodovima koji će se roditi iz tog braka; mlad je, i može se tome nadati. Vidite, ljupka Eugenie, kojom bi se količinom rodoskvrnuća i zločina okaljao ovaj čestiti prijatelj, da ima imalo istine u predrasudi koja nas navodi da takve veze poimamo kao bolest. Napokon, u svim tim stvarima osobno uvijek polazim od jednoga načela: da priroda zabranjuje uživanje u skotološtvu, u rodoskvrnuću, u oskvrnjenju, itd., zar bi dopuštala da u tome nalazimo toliku nasladu? Nemoguće je da ona može podnositi ono što je istinski vrijeđa. Oh, božanstveni moji učitelji, zaista uviđam da, prema vašim načelima, postoji veoma malo zločina na zemlji, i da se nesmetano možemo prepustiti svim našim željama, ma koliko se one mogle činiti čudnovate glupanima koji, vrijeđajući se i uznemirujući se zbog svega, društvene ustanove blesavo

EUGENIE:

smatraju božanskim zakonima prirode. Ali ipak, prijatelji moji, ne priznajete li barem da postoje određena sasvim odvratna djela koja su doista zločini, premda nam ih priroda nalaže? Slažem se s vama da nas ta priroda, koliko osebujna u svojim tvorevinama, toliko i raznovrsna u sklonostima koje nam ulijeva, ponekad dovodi do svireposti; ali ako, prepuštajući se ovoj izopačenosti, podlegnemo poticajima te čudne prirode toliko da, pretpostavljam, pokušamo ubiti naše bližnje, sigurno ćete se složiti sa mnom, barem se tome nadam, da bi takvo djelo bilo zločin? Pače, Eugenie, ni izdaleka se ne možemo složiti s vama. Budući da je razaranje jedan od prvih zakona prirode, ništa od onoga što ruši ne bi moglo biti zločin. Kako bi djelo koje tako dobro služi prirodi nju ikada moglo povrijediti? To razaranje, kojim se čovjek junaci, uostalom, samo je puka varka; umorstvo nije uništavanje; onaj koji ga počini samo izmjenjuje oblike, jer prirodi vraća tvari kojima se njena vješta ruka odmah posluži da bi nagradila druga bića; dakle, budući da stvaranje može biti samo užitak onome koji mu se odaje, ubojica onda prirodi pripravlja užitak; on joj pribavlja građu koju ona smjesta upotrebljava, i djelo koje su budale tako ludo osuđivale postaje samo zasluga u očima te sveobuhvatne posrednice. Naša se sujeta dosjetila nametnuti ubojstvo kao zločin. Vjerujući da smo prva bića u svemiru, glupo smo izmislili da bi svaka povreda koju bi pretrpjelo ovo uzvišeno stvorenje neminovno morala biti silni zločin; povjerovali smo u to da bi priroda propala, kad bi se naša izvanredna vrsta na ovoj zemaljskoj kugli zatrla, dok bi potpuno uništenje te vrste, vraćajući prirodi stvaralačku sposobnost koju nam ona ustupa, njoj ponovno podalo snagu koju joj otimamo našim

DOLMANCE:

razmnožavanjem; ali, kakve li nedosljednosti, Eugenie! Što? Zar častoljubivi vladar može po vlastitom nahođenju i bez ikakve zadrške uništiti neprijatelje koji štete njegovim uzvišenim nakanama...zar svirepi, samovoljni, proizvoljni i oholi zakoni, isto tako, mogu u svakome stoljeću ubiti milijune osoba...a mi, slabi i jadni pojedinci, ne možemo jedno jedino biće žrtvovati našoj osveti ili hiru? Ima li ičega tako nečovječnog, tako smiješno čudnoga, i ne moramo li se, pod koprenom najskrivenije tajne, pošteno osvetiti za ovu budalaštinu? Zacijelo...Oh, kako li je vaša pouka zavodljiva, i kako je odobravam!...Ali, recite mi, Dolmance, doista mirne duše, jeste li katkad zadovoljili to nagnuće?

EUGENIE:

Ne silite me da vam otkrijem svoje omaške: njihov broj i vrsta bi me nagnali da pocrvenim. Priznat ću vam ih možda jednoga dana.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Vodeći

mač zakona, zlikovac se njime često služio da zadovolji svoje strasti.

DOLMANCE: Kad

bih barem mogao sebi prigovoriti samo to!

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE,

objesivši mu se o vrat: Božanstveni čovječe!...Obožavam vas!...Koliko treba imati duha i srčanosti da bismo, poput vas, okusili sve užitke! Jedino je veleumnom čovjeku namijenjena čast da rastrga sve okove neznanja i gluposti. Poljubite me, bajni ste!

DOLMANCE: Budite

nečiju smrt?

iskreni, Eugenie, zar nikada niste priželjkivali

Oh! Jesam, jesam, i svakoga dana mi je pred očima jedan ogavni stvor koji bih već odavno željela vidjeti u grobu.

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Kladim se EUGENIE: Na

da ću pogoditi tko je to.

koga sumnjaš?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Na

tvoju majku.

Ah, pusti me da ti na grudima sakrijem koliko sam pocrvenjela!

EUGENIE:

Pohotni stvore! Sada te ja sa svoje strane želim obasuti milovanjima koja ti trebaju biti nagrada za odlučnost srca i prekrasnog duha. (Dolmance je ljubi po čitavom tijelu, i lagano je lupka po stražnjici; diže mu se; gospođa de Saint-Ange mu zgrabi kurac i drka mu ga; njegove ruke s vremena na vrijeme zalutaju i do stražnjice gospođe de Saint-Ange, koja mu je pohotno podmeće; nakon što je pomalo došao k sebi, Dolmance nastavlja.) Ali, zašto ne bismo ostvarili tu divnu zamisao?

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Eugenie, ja sam svoju majku mrzila isto koliko i ti mrziš svoju, i nisam oklijevala.

EUGENIE: Nedostajala

su mi sredstva.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Reci EUGENIE: Nažalost! DOLMANCE: Ali

radije odvažnost.

Još tako mlada!

sada, Eugenie, što biste učinili?

EUGENIE: Sve...Dajte

mi sredstva i vidjet ćete!

Dobit ćete ih, Eugenie, to vam obećajem; ali, postavljam jedan uvjet.

DOLMANCE:

Koji? Ili radije, koji to uvjet ja nisam spremna prihvatiti?

EUGENIE:

Dođi, lupežice, dođi mi u naručje: ne mogu više izdržati; tvoja milo vidna stražnjica treba biti nagrada za poklon koji ti obećajem, jedan zločin treba se platiti drugim! Dođi!...Ili bolje, priskočite obje ugasiti potocima sjemena božanski plam koji nas raspaljuje!

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Molim vas, uspostavimo malo reda u ovim orgijama, on je nužan čak i usred pomame i beščašća. Ništa lakše od toga: glavni je cilj, čini mi se, da svršim, podajući ovoj miloj djevojčici najveći mogući užitak. Stavit ću joj kurac u guzicu, dok ćete je vi, ovako pognutu u vašem naručju, draškati najbolje što možete; prema položaju koji vam određujem, ona će vam to moći vratiti: pojebat ćete jedna drugu. Pošto zajašem ovo dijete i prošetam ga malo po njenoj guzi, promijenit ćemo prizor. Guzit ću vas, gospođo; Eugenie će biti iznad vas, i dok vam glava bude među njenim nogama, ona će mi dati da joj sišem dražicu: tako ću je navesti da i po drugi puta svrši. Potom ću se ponovno prebaciti u njezin čmar; vi ćete mi pružiti guzicu umjesto pičke koju mi je ona prethodno dala, to jest, vi ćete joj smjestiti glavu među vaše noge, kao što će ona to prethodno učiniti; ja ću vama sisati rupicu na guzi, kao što ću njoj prethodno sisati picu, vi ćete svršiti, ja isto, dok ću joj rukom, grleći lijepo majušno

DOLMANCE:

tijelo ove ljupke novakinje, trljati dražicu, kako bih je nagnao da se isto tako ponovno obeznani od naslade. GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Dobro,

dragi moj Dolmance, ali, nešto

će vam nedostajati. DOLMANCE: Kurac

u guzici? U pravu ste, gospođo.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Okanimo se toga zasada i neka sve prođe bez toga ovoga jutra; imat ćemo ga večeras: moj će nam brat doći pomoći, i naše će uživanje biti potpuno. Latimo se posla. Želio bih da mi ga Eugenie na trenutak malo drka. (Ona to i čini.) Da, tako...malo brže, srce moje...Uvijek držite dobro otkriven ovaj rumeni glavić, nikada ga nemojte ponovno prekrivati...Što više natežete žilu, tim se više on ukrućuje...Nikada ne treba do kraja navlačiti kurac koji drkate...Dobro!...Sami tako pripremite ud koji će vas nabiti...Vidite li kako se diže? Dajte mi jezik, nevaljalice mala!...Položite stražnjicu na moju desnu ruku, dok vam lijevom rukom draškam dražicu.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Eugenie, želiš li ga navesti da okusi

još veći užitak? EUGENIE: Svakako...sve

ću učiniti da mu ga pružim.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Pa

dobro, uzmi mu onda kurac u usta i

malo ga sisaj. EUGENIE to

čini: Je li ovako?

Ah, prekrasnih li ustiju! Kakva toplina!...Kao najljepša guzica!...Pohotne i lukave žene, nikada ne uskraćujte

DOLMANCE:

ovu nasladu vašim ljubavnicima - njome ćete ih zauvijek prikovati uz vas...Ah, bogamu!...Bog te jeb'o!... GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Kako

samo huliš boga, prijatelju!

Dajte mi guzicu, gospođo...Da, dajte mi je, da je ljubim dok mi ga siše, i ne čudite se nimalo huljenju: jedan od najvećih užitaka mi je da psujem Boga kad mi se diže. Čini mi se da mi se duh tada, u tisuću puta većem zanosu, mnogo više gnuša ove odvratne varke i prezire je; htio bih pronaći način ili da ga bolje ružim, ili da ga više uvrijedim; a kada me moja prokleta promišljanja dovedu do uvjerenja o ništavnosti toga gadnoga predmeta moje mržnje, srdim se i želio bih smjesta ponovno stvoriti utvaru, kako bi mi se jarost barem mogla na što sručiti. Ugledajte se na me, ljupka ženo, i vidjet ćete kako će vam se od takvoga govora neizostavno još više raspaliti čula. Ali, pobogu!...Vidim da se, ma koliko uživao, svakako trebam izvući iz ovih božanstvenih ustiju...Inače ću ispustiti sjeme!...Hajde, Eugenie, namjestite se; namjestimo se kako sam vam opisao, i utonimo sve troje u najsladostrasniji zanos. (Namještaju se.)

DOLMANCE:

Kako se samo bojim, dragi, da će vam napori biti uzaludni! Nerazmjer je odveć velik.

EUGENIE:

Ja njime svakoga dana guzim i mlađe; još jučer sam ovim kurcem oduzeo nevinost sedmogodišnjem dječaku za manje od tri minute...Naprijed, Eugenie, hrabro!...

DOLMANCE:

EUGENIE: Ah,

razdirete me!

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

ja za nju odgovaram.

Imajte obzira, Dolmance; sjetite se da

Dobro je nadražujte, gospođo, manje će osjećati bol; uostalom, sada je već sve gotovo - eto, nabio sam ga sve do dlaka.

DOLMANCE:

Oh, bože! Ovo nije lako...Pogledaj kako mi znoj oblijeva čelo, dragi prijatelju...Ah, bože, nikada nisam osjetila tako ljutu bol!...

EUGENIE:

Eto, napola si razdjevičena, mila, stupila si u red žena; uistinu se takva slava može kupiti s malo muke; uostalom, zar te moji prsti nimalo ne smiruju?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

EUGENIE: Kako

bih uopće mogla podnositi ovu patnju bez njih?... Mazi me, anđele moj...Osjećam kako se neprimjetno bol pretvara u uživanje... Utjerajte mi ga!... Navalite!... Dolmance... Umirem!... Ah! Bog te jeb'o! Bogamu! Bože presveti! Promijenimo položaj, ne mogu se suzdržati...Vašu stražnjicu, gospođo, preklinjem vas, i odmah se namjestite kako sam vam rekao. (Namještaju se, i Dolmance nastavlja.) Ovdje je lakše...Kako mi samo kurac prodire!...Ali, ova lijepa guza ipak nije nimalo manje prekrasna, gospodo!...

DOLMANCE:

EUGENIE: Jesam li

se dobro ovako namjestila, Dolmance?

Prekrasno! Ova krasna nevina pičkica mi se divno nudi. Ja sam grešnik, prijestupnik, ja to znam; ovakve čari nisu stvorene za moje oči; ali, želja da dadnem ovome djetetu prve satove iz sladostrašća jača je od svake druge prosudbe. Želim da joj poteče sok...želim je iznuriti, ako je to moguće...(Liže je.)

DOLMANCE:

Ah! Sluđujete me, dotukli ste me silnim uživanjem, ne mogu više izdržati!...

EUGENIE:

Što se mene tiče, počinjem!...Ah! Jebi me!...Jebi me!...Dolmance, svršavam!...

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

EUGENIE: I

ja, mila moja...Ah, Bože moj, kako me siše!...

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Psuj EUGENIE: Dobro,

onda, kurvo mala!...Psuj!...

bogamu! Svršavam...u najslađem sam zanosu!...

Na mjesto!...Namjesti se, Eugenie!...Prevarit će me sve ove izmjene ruke. (Eugenie se premješta.) Ah, dobro! Eto me ponovno na starom mjestu...Pokažite mi rupicu na stražnjici, gospođo, da je do mile volje izlickam...Kako samo volim ljubiti guzicu koju sam upravo pojebao!...Ah, nagnajte me da vam je dobro poližem, dok sjeme sručujem duboko u guzu vaše prijateljice...Da li biste vjerovali, gospođo? Ovoga puta sam ga sunuo bez muke!...Ah! Do vraga! Do vraga! Ne možete zamisliti kako mi ga steže, kako ga samo stišće!...Bog te jeb'o, kako uživam!...Ah! Gotovo je, ne mogu više izdržati...moj sjeme kulja...i, mrtav sam!...

DOLMANCE:

EUGENIE:

I mene je dotukao, draga moja mila prijateljice, kunem

ti se... Đavolice! Kako će se samo brzo naviknuti na jebanje zguza!

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

DOLMANCE: Poznajem

mnoštvo mladih djevojaka njenoga uzrasta koje ništa na svijetu ne bi moglo navesti da drugačije uživaju; samo prvi put je teško; žena koja je makar samo okusila ovaj

način uživanja više ne želi ništa drugo...Oh, bože! Klonuo sam; pustite me da odahnem, barem na trenutak. GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Eto

kakvi .su ti muškarci, draga moja jedva da nas i pogledaju kada su im žudnje zadovoljene; ova ih iznemoglost vodi gubljenju volje za bilo što i gađenju, a onda ubrzo i dalje - preziru. hladno: Ah, kakve li uvrede, božanska ljepotice! (Obje ih grli.) Vi ste obje stvorene samo za slijepo štovanje, ma u kakvom se stanju čovjek nalazio.

DOLMANCE,

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Uostalom,

utješi se, moja Eugenie; ako su oni stekli pravo da nas zanemare kad se zadovolje, nemamo li mi isto tako pravo prezirati ih, kada nas na to prinuđuje njihovo vladanje? Ako je Tiberije na Kapriju žrtvovao osobe čim su mu utažile strasti, Zingua, afrička kraljica, je isto tako svoje ljubavnike prinosila kao žrtve. Do takvog obijesnog nasilja, iako savršeno jednostavnog i meni nedvojbeno vrlo poznatog, ipak nikada ne bi smjelo doći među nama: "Vrana vrani očiju ne vadi", kaže poslovica, i ma kako otrcana bila, točna je. Nikada nemojte strahovati da ću vam na bilo koji način učiniti nažao, prijateljice moje: možda ću vas navesti da činite mnogo zla, ali vam nikada neću nanijeti zlo.

DOLMANCE:

Oh, ne, ne, draga moja, usuđujem se jamčiti za njega: nikada Dolmance neće zloupotrijebiti prava koja mu podajemo nad nama; vjerujem da je čestiti razvratnik: takvo je poštenje najbolje; ali, vratimo našega učitelja njegovim načelima, i prisjetimo se, usrdno vas molim, velikoga plana koji nas je uzbudio, prije no što se smirimo.

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Što? Nestaško jedna, još na to misliš! Pomislila sam da je u pitanju samo uzbuđenost tvoga napaljenoga duha.

je najiskrenija pobuda moga srca, i bit ću zadovoljna tek pošto izvršim ovaj zločin.

EUGENIE: To

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Oh! Dobro, dobro, smiluj joj se:

pomisli da ti je ona majka. EUGENIE: Divnoga

li naslova - i to mi je nešto!

Ona ima pravo; je li ta majka mislila na Eugenie donoseći je na svijet? Obješenjakinja se jebala zato što je u tome uživala, ali joj uistinu ni na kraj pameti nije bilo imati kćer. Neka u tom pogledu postupi kako hoće; ostavimo joj punu slobodu i zadovoljimo se time što ćemo joj jamčiti da nikada neće snositi krivicu ni za kakvo zlo, ma kakvu nasilnu nepodopštinu počini.

DOLMANCE:

EUGENIE: Gnušam

je se, mrzim je, tisuću razloga opravdava moju mržnju; moram joj oduzeti život, ma po koju cijenu!

dobro - budući da si tako nepokolebljivo odlučna, bit ćeš zadovoljena, Eugenie, kunem ti se; ali, dopusti mi da ti dam nekoliko savjeta koji su ti prijeko potrebni prije no što bilo što sprovedeš u djelo. Nemoj da ti se ikada omakne da nekome ispovijediš svoju tajnu, draga, i nadasve, djeluj sama: ništa nije opasnije od pomagača; uvijek se čuvajmo upravo onih za koje vjerujemo da su nam najprivrženiji. Treba, govorio je Machiavelli, ili nikada nemati suučesnika, ili ih se otarasiti čim su nam poslužili. To nije sve: himbenost je neminovna, Eugenie, za planove koje ti kuješ. Približi se žrtvi više no ikada prije no što je ubiješ; pretvaraj se ili da je žališ ili

DOLMANCE: No

da je tješiš; ulaguj joj se, podijeli s njom njene jade, zakuni joj se da je obožavaš; učini još i više, uvjeri je u to: u takvim slučajevima s dvoličnošću se nikada ne može otići odveć daleko. Neron je milovao Agripinu na čamcu s kojim je trebala potonuti: povedi se za tim primjerom, iskoristi svu svoju podlost, svaku prijetvornu obmanu koju ti duh može prišapnuti. Ako je laž ženama neophodna u svakoj prilici, još im je i potrebnija kada žele nekoga obmanuti. Ove ću savjete zapamtiti i svakako ih provesti u djelo; ali, produbimo, molim vas, proučimo još malo ovo pretvaranje što ga savjetujete ženama; mislite li, dakle, da je takvo držanje sasvim neophodno u društvu?

EUGENIE:

Nema sumnje; ne znam ni za koje drugo koje bi u životu bilo neophodnije; jedna potvrđena istina dokazat će vam neprijepornost takva ponašanja - svi se njime služe; prema tome, pitam vas, kako iskrena osoba i ne bi uvijek propala u društvu licemjera! Dakle, ako je istina, kao što se tvrdi, da su vrline ipak na neki način korisne i potrebne u uglađenom građanskom životu, kako mislite da onaj koji nije obdaren ni voljom, ni snagom, ni sposobnošću za bilo koju vrlinu, a to se događa mnogim ljudima, kako očekujete, kažem, da takvo biće ne bude neophodno primorano da hini, kako bi, kad ono dođe na red, i ono dobilo djelić sreće koji mu takmaci otimaju? I u biti, zar je doista sigurno da je vrlina ta koja je zbilja neophodna čovjeku u društvu, ili prije samo njen privid? Ne sumnjajmo u to da mu samo privid dostaje: on ima sve što mu treba ako je prividno kreposan. Budući da u društvu ljude jedva da i dotaknemo, nije li im to dovoljno da nam pokažu samo svoju vanjštinu? Osim toga, budimo duboko uvjereni u to da je kreposan način života koristan samo onome koji

DOLMANCE:

uistinu vrline posjeduje: drugi od toga imaju tako malo da, pod uvjetom da se onaj koji mora živjeti s nama samo čini kreposnim, postaje savršeno svejedno je li on to zaista ili nije. Pretvaranje je, uostalom, gotovo uvijek pouzdano sredstvo za uspjeh; prijetvoran čovjek neminovno dobija neku vrst prednosti pred onim s kim opći ili s kim je u vezi: zasljepljujući ga lažnom vanjštinom, on ga uvjerava; samim tim on i uspijeva. Ako uvidim da su me prevarili, okrivljujem samo sebe, a onome koji me je obmanuo bit će tim lakše što se ja iz oholosti neću žaliti; njegov će utjecaj na mene uvijek biti očito izražen; on će biti u pravu kad ću ja biti u krivu; on će napredovati, a ja neću biti ništa; on će se obogatiti a ja ću se upropastiti; napokon, uvijek iznad mene, on će uskoro za sebe pridobiti javno mnijenje; kada jednom do toga dođe, ma koliko ga ja uzalud optuživao, drugi me neće više ni slušati. Odajmo se, prema tome, smjelo i neprestano, najvećoj dvoličnosti; gledajmo na nju kao na ključ svih dražesti, sve obljubljenosti, sveg ugleda i svih bogatstava, i po volji ublažimo onaj mali jad što smo ljude nasamarili sočnim užitkom što smo prepredene lopuže.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Eto, ovo je, mislim, neizmjerno više no što se treba reći po tom pitanju. Pošto se Eugenie uvjerila, ona mora biti umirena i ohrabrena: ona će djelovati kada bude htjela. Mislim da sada treba nastaviti raspravu o različitim ljudskim hirovima u razvratu; to područje mora da je neizmjerno, prijeđimo ga; upravo smo našu učenicu uputili u neke tajne vične primjene načela, no, nemojmo zanemariti ni teoriju.

Razuzdane pojedinosti o muškim strastima nisu podesne, gospođo, poslužiti kao poticaj poučavanju mlade djevojke kojoj, nadasve kao Eugenie, nije cilj da postane bludnica; ona će se udati, i uz tu pretpostavku, možemo se kladiti deset prema jedan da njen muž neće imati takve želje; ako se to ipak dogodi, lako je snaći se i vladati na odgovarajući način: mnogo blagosti, nježnosti i ljubaznosti s njim; s druge strane, mnogo hinjenja i potajnog nadoknađivanja: ovo malo riječi kazuje sve. Ako vaša Eugenie ipak želi da se malo pretresu i raščlane sklonosti i želje muškaraca u njihovoj razuzdanosti, svest ćemo ih na tri, da bismo ih ukratko promotrili: sodomija, naslađivanje svetogrđem i sklonost prema okrutnosti. Prva je strast danas općeraširena; dodat ćemo nekoliko misli onome što smo već tome kazali. Ona se dijeli na dvije vrste – djelatnu i trpnu: čovjek koji jebe zguza, bilo dječaka, bilo ženu, vrši aktivno skotološtvo; pasivan je kada njega jebu. Često se dovodi u pitanje koji je od ta dva načina sladostrasniji; zacijelo je to onaj trpni, jer najedanput uživamo i sprijeda i straga; tako je slatko promijeniti spol, tako slasno oponašati kurvu, podavati se muškarcu koji se s nama ophodi kao sa ženom, nazivati ga svojim ljubavnikom, priznati da ste mu ljubavnica! Ah, prijateljice moje, koje li slasti! Ali, Eugenie, ograničimo se ovdje na nekoliko podrobnijih savjeta, koji se isključivo odnose na žene koje se, pretvarajući se u muškarce, žele, po uzoru na nas, naslađivati tim prekrasnim užitkom. Upravo sam vas upoznao s takvim pobudama, Eugenie, a dovoljno sam vidio da bih bio uvjeren da ćete jednoga dana u tom području mnogo napredovati. Bodrim vas da tim putem pođete kao jednim od najizvrsnijih koji postoje

DOLMANCE:

na otoku Kitera, savršeno siguran da ćete poslušati ovaj savjet. Ograničit ću se na dva ili tri upozorenja, bitna svakoj osobi koja je odlučila upoznati samo ovu vrstu uživanja, ili one njima slične. Najprije pazite da vam uvijek trljaju dražicu kada vas jebu zguza: ništa se tako dobro ne slaže poput ovih dvaju užitaka; izbjegavajte bide ili trljanje rubljem kada su vas netom na taj način pojebali: dobro je da rupa bude uvijek otvorena; od toga se rađaju žudnje, golicanje koje odmah gasi svaku brigu o čistoći; ne može se uopće zamisliti koliko se time produljuje uzbuđenje. Dakle, kada se na ovaj način budete zabavljali, Eugenie, izbjegavajte kiseline: one nadražuju i potiču stvaranje žuljeva, a prodiranje uda time postaje bolno; ne dajte da vam više muškaraca jedan za drugim svrše u guzicu: to je miješanje sjemena, iako sladostrasno za maštu, često opasno po zdravlje; uvijek izbacite van svaku izlučevinu čim ih jedan od njih ispusti. EUGENIE: Ali,

da oni štrcnu sjeme sprijeda, ne bi li to bio zločin?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Ta

nemoj misliti, sirota ludice, da ima i najmanjeg zla u bilo kojoj vrsti podavanja, ako uspiješ skrenuti muško sjeme s glavnoga puta, zato što razmnožavanje nipošto nije svrha prirode: ono je samo ustupak s njene strane; kada se njime ne koristimo, mnogo bolje ostvarujemo njene namjere. Eugenie, budi zakleti neprijatelj tog odvratnog nastavljanja vrste, i neprestano s toga puta, čak i u braku, skreći tu podmuklu tekućinu čije razvijanje služi samo tome da nam pokvari stas, da u nama ugasi požudu, da nas nagrdi, poštari i poremeti nam zdravlje; navedi muža da se navikne na to da mu sjeme propada; ponudi mu sve puteve koji mogu udaljiti muškarca od hrama; reci mu da mrziš djecu, da ga

preklinješ da ti ih nikada ne napravi. Budi oprezna po tom pitanju, draga, jer, priznajem ti to, toliko se grozim razmnožavanja da bih ti prestala biti prijateljica u trenutku kada bi zatrudnjela. Ako se ipak dogodi to zlo, a da ti tome nisi nimalo kriva, obavijesti me u prvih sedam ili osam tjedana, i pomoći ću ti, sasvim nježno i polako, da se toga riješiš. Ne boj se nimalo čedomorstva; ovaj je zločin izmišljen; mi smo uvijek gospodarice onoga što nosimo u utrobi, i, uništavajući ovu vrstu tvari, ne činimo ništa više zla no što bi činile čisteći se od onoga drugoga lijekovima, kada osjetimo potrebu za tim. EUGENIE: Ali

ako je dijete rođeno?

Čak i ako je došlo na svijet, mi ćemo uvijek imati najviše prava da ga ubijemo. Nema na zemlji prava koje je izvjesnije od prava majke nad svojom djecom. Nema naroda koji nije priznao tu istinu: ona je utemeljena na zdravom razumu, na načelu.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

To je pravo u prirodi...ono je neosporno. Nastranost sustava zasnovanog na obožavanju boga bila je izvor svih tih velikih zabluda. Budale koje su vjerovale u Boga bile su uvjerene da ljudi duguju svoje postojanje samo njemu, i da ga, čim je zametak zreo, neka mala duša, proizašla od Boga, odmah oživljuje; ti su glupani, pretpostavljam, zacijelo morali smatrati smrtnim zločinom uništavanje tog stvorenjca, jer, prema njihovom uvjerenju, ono više nije pripadalo ljudima. Bilo je to Božje djelo; ono je pripadalo Bogu: zar se moglo uopće njime raspolagati a da se ne počini zločin? Ali, otkako je zublja filozofije odagnala sve te laži, otkako je tlapnja o bogu prezrena, otkako smo, upućeniji u zakone i tajne fizike, razvili

DOLMANCE:

načelo rađanja, i otkako takav tjelesni ustroj ne pokazuje ništa što bi bilo čudnovatije od razvitka zrnca žita, počeli smo se pozivati na prirodu zbog ljudske zablude. Šireći djelokrug naših prava, najzad smo priznali da smo savršeno slobodni da povratimo ono što smo prije ili nevoljko ili slučajno dali, i da je nemoguće od ma kojeg pojedinca zahtijevati da postane otac ili majka ako on to ne želi; shvatili smo da pitanje hoće li biti jedan stvor više ili manje na zemlji, uostalom, i nije od tako velikog značaja, i da smo, jednom riječju, postali isto toliko pouzdano gospodari tog komada mesa, ma koliko živ on bio, kao i vlasnici noktiju koje šišamo na prstima, izraslina mesa koje uklanjamo iz tijela, ili posljedica probave koje izbacujemo iz utrobe, zato što ijedno i drugo potječe od nas, jer nam i jedno i drugo pripada, i stoga što smo mi bezuvjetni posjednici onoga što izvire iz nas. Izlažući vam, Eugenie, prilično neznatnu važnost čina umorstva na zemlji, morali ste uvidjeti od kako maloga značaja mora isto tako biti sve što se smatra čedomorstvom, čak i kada je počinjeno nad stvorenjem koje je već stasalo; suvišno je vraćati se tome: izvrsnost vašega duha nadodaje sve što je neophodno mojim dokazima. Čitanje povijesti običaja svih naroda na zemlji, pokazujući vam da je ovakav običaj općeprisutan, do kraja će vas uvjeriti da bi samo slaboumnici pripisali zlo tom vrlo beznačajnom činu. najprije Dolmanceu: Ne mogu vam reći koliko ste me uvjerili. (Obraćajući se potom gospođi de Saint-Ange.) Ali, reci mi, draga moja, jesi li se katkad poslužila lijekom koji mi nudiš da bi uništila zametak u sebi?

EUGENIE,

Dva puta, i uvijek s najvećim uspjehom; no moram ti priznati da sam ga iskušala samo u

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

prvo vrijeme; međutim, dvije su mi poznanice upotrijebile taj isti lijek oko polovine bremenitosti, i uvjeravale su me da im je to također uspjelo. Računaj, dakle, na mene u takvoj zgodi, draga, ali, savjetujem ti da se nikada ne staviš u položaj da ti to zatreba: to je najsigurnije. Vratimo se sada opet pojašnjavanju bludnih pojedinosti koje smo obećali ovoj djevojci. Nastavite, Dolmance, stigli smo do želje za bogohuljenjem. Pretpostavljam da je Eugenie odveć razočarana vjerskim zabludama da u duši ne bi bila uvjerena da sve što se tiče ruganja predmetima koji pobuđuju milosrđe u budala ne može imati nikakvu vrst posljedica. Ovakve sklonosti povlače tako malo posljedica da u suštini mogu raspaliti samo vrlo mlade glave, kojima svako kidanje kočnica postaje užitak; to je neka vrst male kazne koja raspiruje maštu, i koja nedvojbeno može biti na trenutak zanimljiva; ali, ove slasti, čini mi se, postaju neukusne i dosadne, kada se čovjek ima vremena obrazovati i uvjeriti u ništavnost predmeta čiji su idoli, koje mi ismijavamo, samo kržljava predodžba. Oskvrnjivanje moći, slika svetaca, hostije, raspela, sve to u očima filozofa mora biti jednako umanjivanju vrijednosti kakvog poganskog kipa. Kada smo jednom izložili te odurne trice preziru, treba ih zaboraviti, i ne baviti se više njima; od svega toga dobro je zadržati samo huljenje, i to ne zbog toga što bi ono bilo stvarnije, jer, od trenutka kada više nema Boga, čemu vrijeđati njegovo ime? Već stoga što je u opijenosti užitkom najhitnije izgovarati krupne ili proste riječi, i što huljenje zaista raspiruje maštu. Ništa se tu ne treba poštedjeti; te riječi treba uresiti najvećom raskoši izričaja; one trebaju sablažnjavati što je moguće više; jer, veoma je slatko

DOLMANCE:

sablažnjavati - u njoj sujeta izvojeva malu pobjedu koju nikako ne treba prezreti; priznajem vam, gospe moje, to je jedna od mojih tajnih naslada: malo je duševnih užitaka koji snažnije djeluju na moju maštu. Iskušajte ga, Eugenie, i vidjet ćete što će se iz toga izroditi. Osobito se razmećite strahovitom bezbožnošću kada se nađete s osobama vaše dobi koje još čame u tmini praznovjerja; rastrubite i na sve strane uznosite razvrat i razuzdanost; hinite da ste djevojka, i dopustite im da vam vide grudi; ako s njima odlazite na tajna mjesta, besramno zadignite suknju; dajte da vam, dok se tako prenemažete, vide najskrivenije dijelove tijela; zahtijevajte da i oni učine isto; zavedite ih, ukorite ih, ukažite im koliko su smiješne njihove predrasude; navedite ih na ono što se zove zlo; psujte s njima poput muškarca; ako su one mlađe od vas, uzmite ih na silu, zabavljajte se s njima i iskvarite ih, bilo primjerima, bilo savjetima, bilo, ukratko, svime onime za što mislite da ih najviše može izopačiti; budite isto tako neobično slobodni s muškarcima; pred njima ističite bezbožnost i bezočnost: nikako se nemojte prestrašiti slobodnog vladanja koje će si oni dopustiti, i potajno im podajte sve što ih može zabaviti a da vam to pritom ne okrnji ugled ili da vas izvrgne pogibli; dopustite im da vas pipkaju, drkajte im kurac, dajte im da oni vas draškaju; idite čak i dotle da im podate guzicu; ali, kako nestvarna ženska čast drži do prvih iskustava u uživanju sprijeda, budite izbirljiviji u tim stvarima; kad se jednom udate, uzmite sluge, nipošto ljubavnika, ili platite nekolicinu pouzdanih ljudi: od tog trenutka sve je pokriveno; nema više povrede vašega ugleda, nema okaljavanja, usavršili ste

umijeće i pronašli način da činite sve što vam se prohtije, a da drugi u vas nikada ne mogu posumnjati. Nastavimo: Uživanje u surovosti treća je sklonost koju smo obećali razložiti. Ova je vrst uživanja danas veoma svakidašnja pojava među muškarcima, a evo razloga kojima se služe da bi se opravdali. Mi se želimo uzbuditi, kažu, to je cilj svakog muškarca koji se odaje putenoj nasladi, i to najsnažnijim sredstvima. Polazeći s tog gledišta, nije riječ o tome da saznamo hoće li se naši postupci svidjeti ili neće osobi kojom se služimo, već je riječ samo o tome da sve svoje živce potresemo najžešćim mogućim udarom; dakle, budući da nas bol mnogo jače pogađa no užitak, neosporno će udari koji se u nama rađaju zbog boli nanesene drugima u nama znatno jasnije i silnije zatreperiti, jače odjeknuti, da će se silovitije pronositi životinjski nagoni koji, upereni prema donjim dijelovima samim kretanjem unazad, nazadovanjem koje im je tada bitno, odmah raspaljuju organe naslade i pobuđuju ih na uživanje. Djelovanje je užitka kod žena uvijek varljivo; uostalom, vrlo će teško ružan ili star muškarac u njima pobuditi nasladu. Uspijevaju li oni ipak u tome? Oni su slabi, uživanje je mnogo slabije, a uzbuđenje nije krepko. Treba se onda odlučiti za bol, čiji učinak ne može obmanuti i čiji su treptaji snažniji. Ali, muškarcima zaluđenima tom strašću prigovara se da time nanose bol bližnjemu; da li je milosrdno činiti nažao drugima radi vlastitoga užitka? Nitkovi vam na to odgovaraju da su oni, budući da su navikli u činu uživanja sebe uvažavati kao najvišega, a druge nimalo ne cijeniti, uvjereni da je posve jednostavno, prema prirodnim porivima, odlučiti se za ono što osjećaju, a ne za ono što oni uopće ne

osjećaju. Što nas se tiču, drznu se reći, bolovi nanijeti bližnjemu? Zar ih mi osjećamo? Ne; naprotiv, upravo smo dokazali da njihovo rađanje u nama izaziva prekrasno uzbuđenje. U ime čega bismo, dakle, imali obzira prema pojedincu do kojega nam nimalo nije stalo? Zbog čega bismo ga poštedjeli boli koja nas nikada neće koštati ni suze, kada je izvjesno da će se iz te boli roditi vrlo veliki užitak za nas? Zar smo ikada osjetili ma i jedan jedini prirodni nagon koji bi nam savjetovao da više volimo druge no sebe, i, ne postoji li na svijetu svatko za sebe? Vi nam govorite o nestvarnom glasu te prirode, koji nam kaže da ne činimo drugima ono što ne bismo htjeli da se nama učini; ali taj besmisleni savjet uvijek nam je dolazio samo od ljudi, i to od slabića. Snažan se čovjek nikada neće usuditi govoriti takvim jezikom. Prvi kršćani, koje su svakodnevno proganjali zbog njihovog glupavog sustava, bili su oni koji su dovikivali svakome tko je želio takvo što čuti: "Nemojte nas spaljivati, nemojte nam guliti kožu! Priroda kaže da ne treba drugima činiti ono što ne bismo htjeli da nama bude učinjeno." Tupoglavi slabići! Kako bi nas samo priroda, koja nam uvijek savjetuje da se naslađujemo, koja nam nikada ne ulijeva druge pobude i zanose, mogla trenutak kasnije, s nečuvenom nedosljednošću, uvjeravati da se ipak ne trebamo pokušavati naslađivati ako to može boljeti druge? Ah, vjerujmo u to, vjerujmo u to, Eugenie, priroda, majka sviju nas, uvijek nam govori samo o nama; ništa nije tako sebično kao njen glas, i ono što u njemu najjasnije prepoznajemo nepromjenjiv je i sveti savjet koji nam daje da uživamo, a nauštrb koga, to nije važno. Ali, drugi se, kažu vam na to, mogu osvetiti...U dobar čas! - u pravu će biti samo najjači. No

dobro, eto prvotnog stanja vječitih ratova i razaranja, za koje nas je njena ruka stvorila, i koje je njoj jedino probitačno. Eto, draga moja Eugenie, kako razmišljaju ti ljudi, a ja tome nadodajem, iz svog iskustva i naobrazbe, da surovost nipošto nije porok, već prvo čuvstvo koje u nas usađuje priroda. Dijete lomi zvečku, grize dojiljinu dojku, davi pticu, mnogo prije no što zađe u zrelost. Svirepost je usađena životinjama, kod kojih se, kao što sam vam, mislim, već rekao, prirodni zakoni iščitavaju mnogo snažnije no u nas; ona je kod divljaka mnogo bliža prirodi no kod uglađenog čovjeka: bilo bi, dakle, besmisleno tvrditi da je ona posljedica izopačenosti. Ponavljam, taj je sustav lažan. Okrutnost je prirodna; svi se rađamo s određenom količinom surovosti koju samo odgoj preinačuje; ali odgoj nije u duhu prirode, on škodi svetim utjecajima prirode koliko i obrađivanje zemlje drveću. Usporedite u svojim voćnjacima stablo prepušteno na brigu prirodi s onim o kojemu se skrbi vaša vještina primoravajući ga na poslušnost, i vidjet ćete koje je ljepše, osjetit ćete koje će vam dati bolje plodove. Okrutnost nije ništa drugo doli čovjekova snaga koju civilizacija još nije pokvarila: ona je, dakle, vrlina, a ne porok. Ukinite zakone, kažnjavanje, običaje, i surovost više neće imati opasnih posljedica, budući da nikada neće djelovati tako da je se neće odmah moći na isti način suzbiti; ona je opasna u prosvijećenom svijetu, jer povrijeđenom biću gotovo uvijek nedostaje ili snage ili sredstava da odgovori na uvredu; ali, u primitivnom svijetu, ako svirepost pogađa snažnoga, on će na nju odgovoriti, a ako pogađa slaboga, ona ne čini ni najmanju štetu, jer ranjava biće koje prema prirodnim zakonima uzmiče pred jačim.

Nećemo razlagati svirepost u putenim užicima među muškarcima; otprilike vidite, Eugenie, kojim različitim pretjerivanjima vodi, i vaša će vam vatrena mašta pomoći da lako shvatite kako kod tvrde i stoičke duše ova razuzdanost ne smije" imati granica. Neron, Tiberije, Heliogabal žrtvovali su djecu da bi im se digao; maršal de Retz, Charolais, Condeov ujak, također su počinili strahote iz razularenosti: prvi je na ispitivanju priznao da je najmoćniju sladostrast osjetio kada su njegov vjeroučitelj i on dosuđivali strašna mučenja maloj djeci obaju spolova. Pronašli su sedam ili osam stotina žrtvovanih u jednom od njegovih dvoraca u Bretagni. Sve je to pojmljivo, upravo sam vam to dokazao. Naša građa, organi, optjecaj tekućina, moć životinjskih nagona, to su tjelesni uzroci koji stvaraju, u isto vrijeme, ili tituse ili nerone, ili mesaline ili svete chantale; ne treba se ništa više dičiti vrlinom no što se treba kajati zbog poroka, ništa više kriviti prirodu što nas je stvorila dobrima no što nas je donijela na svijet kao zlikovce; ona je djelovala prema svojim nazorima, nakanama i potrebama - potčinimo se. Ovdje ću, dakle, razmotriti samo okrutnost žena, koja je u njih uvijek mnogo življa no u muškaraca, a tome je uvelike povod pretjerana osjetljivost njihovih organa. Općenito razlikujemo dvije vrste svireposti: ona koja se rađa iz gluposti, i koja, kako nikada nije smišljena, niti ikada razložena, poistovjećuje tako rođenu jedinku s divljom zvijeri: takva surovost ne pruža nikakvu nasladu, jer onaj tko joj je sklon nije kadar ni za čim ni tragati ni težiti; grubost takvoga bića rijetko je opasna - uvijek se lako od nje zaštititi; druga vrsta okrutnosti, plod krajnje osjetljivosti organa, poznata je samo neobično profinjenim bićima, i neumjerenosti u koje ih

surovost vodi samo izoštravaju njihovu tankoćutnost; ova se istančanost duha, koja zbog svoje pretjerane finoće odveć brzo otupi, uvijek koristi svim izvorima okrutnosti da bi se iznova probudila. Kako malo ljudi shvaća ove razlike!...Kako ih malo ljudi osjeća! One ipak postoje, one su nedvojbene. Dakle, upravo ova druga vrsta svireposti najčešće pogađa žene. Dobro ih proučite: vidjet ćete da ih je pretjerana osjetljivost ondje dovela; vidjet ćete da ih prevelika živahnost mašte i snaga duha čine prokletima i krvoločnima; zato su sve one dražesne; zato nema niti jedne od njih za kojom se ne okreću kada se upusti u nesmiljenu surovost; nažalost, krutost ili, bolje rečeno, besmislenost naših običaja ostavlja malo hrane njihovoj okrutnosti; one su primorane pritajiti se, pretvarati, skrivati svoju sklonost javnim dobrotvorstvom koje mrze iz dna duše; samo pod najneprozirnijim velom, uz najveće mjere sigurnosti, i uz pomoć nekoliko pouzdanih prijateljica, one se mogu odati svojim sklonostima; a, kako ima mnogo žena ove vrste, ima ih, prema tome, i mnogo nesretnih. Želite li ih upoznati? Najavite im kakav okrutni prizor, prizor dvoboja, požara, boja, gladijatorskih borbi - vidjet ćete kako će pohrliti; ali, tih prigoda nema dovoljno da bi napojile svoju jarost - one se suzdržavaju i pate. Bacimo pogled na ovu vrst žena. Zingua, angolska kraljica, najokrutnija među ženama, žrtvovala je ljubavnike čim bi je obljubili; često je naređivala da se ratnici bore pred njenim očima i ona bi postajala pobjednikova nagrada; da bi ugodila svojoj krvoločnoj duši, zabavljala se osuđujući sve žene koje su zatrudnjele prije tridesete godine na drobljenje u stupi". Zoe, žena jednog kineskog cara, nalazila je najveći užitak u tome da gleda smaknuća zločinaca; ona je, kada nije bilo pogubljenja, naređivala da se ubijaju robovi dok se jebe s

mužem, i usklađivala zanos svoga svršavanja s okrutnošću muka koje su podnosili ti jadnici. Ona je, usavršavajući vrste mučenja koje je nametala svojim žrtvama, izmislila onaj glasoviti šuplji brončani stup koji su usijavali pošto bi unutra zatvorili osuđenika. Teodora, žena Justinijanova, zabavljala se gledajući kako uškopljuju muškarce; Mesalina se samozadovoljavala dok su pred njom iznurivali muškarce masturbacijom. Floriđanke su povećavale ud supruzima stavljajući im malene kukce na glavić, zbog čega su ovi trpjeli užasne bolove; za izvođenje toga zahvata one su ih vezivale i više ih se okupljalo oko jednog muškarca da bi ga sigurnije svladale. Čim su spazile Španjolce, one same su držale svoje supruge dok su ih ti nečovječni Europljani ubijali. La Voisin i La Brinvilliers trovale su isključivo iz čiste naslade da počine zločin. Povijest nam, jednom riječju, pribavlja tisuće i tisuće osebujnih značajki ženske svireposti, i zbog prirodnog nagnuća koje one osjećaju u ovim uzbuđenjima, želio bih da se priviknu upotrebljavati bič, kojim okrutni muškarci umiruju svoju surovost. Neke se od njih njime i služe, to znam, ali on još uvijek, među pripadnicama toga spola, nije u uporabi onoliko koliko bih ja želio. Posredstvom tog oduška koji je dan ženskome divljaštvu, društvo bi postalo bolje; jer, budući da ne mogu biti zle na taj način, one su zle na neki drugi, i, šireći tako svoj otrov u društvu, one dovode do očajanja i supruge i obitelji. Odbijanje da se učini dobro djelo, kada se za njega ukaže prilika, uskraćivanje pomoći bijednicima u nevolji, doista, ako hoćete, raspiruju tu krvoločnost koja jednostavno privlači neke žene, ali, to je slabo i često zaista mnogo manje od potrebe koju one imaju da čine još i gore. Nesumnjivo postoje i drugi načini pomoću kojih bi žena, istodobno osjetljiva i okrutna, mogla smiriti svoje pomamne strasti, ali, oni su opasni, Eugenie, i nikada se ne bih odvažio

savjetovati ti ih...Oh, bože! Ta što vam je, mili anđele?...Gospođo, u kakvom je to stanju vaša učenica?!... draškajući samu sebe: Ah, bogamu! Vi ste mi zavrtili glavom...To je posljedica vaših jebenih riječi!...

EUGENIE,

U pomoć, gospođo, pritecite u pomoć!...Zar ćemo, dakle, dopustiti da ovo lijepo dijete svrši a da mu ne pomognemo?

DOLMANCE:

Oh, to bi bilo nepravedno! (Uzimajući je u naručje.) Divni stvore, nikada ne vidjeh takvu osjetljivost kao što je tvoja, nikada tako prekrasan duh!...

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Postarajte se o njoj sprijeda, gospođo; ja ću jezikom dodirivati lijepu rupicu na njenoj guzi, i lagano je lupkati po stražnjici; ona u našim rukama na taj način mora svršiti barem sedam ili osam puta.

DOLMANCE:

EUGENIE, sva

smućena: Ah! Do vraga! To neće biti teško!

ovom položaju, gospe moje, primjećujem da biste mi ga naizmjence mogle sisati; kada biste me na taj način osokolile, sa mnogo bih više odlučnosti pristupio zadovoljavanju naše ljupke učenice.

DOLMANCE: U

Mila moja, otimam ti čast da sišem ovaj lijepi kurac. (Uzima ga.)

EUGENIE:

Ah! Kakve li naslade!...Kakve li sladostrasne topline!...Ali, Eugenie, hoćete li se dobro ponijeti u odlučnom trenutku?

DOLMANCE:

Progutat će...progutat će, odgovaram za nju; a uostalom ako iz djetinjarije...napokon, iz ma kojeg drugog razloga...ona zapostavi dužnosti koje joj ovdje nameće pohota...

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

veoma napaljen: Neću joj oprostiti, gospođo, neću joj oprostiti!...Primjereno ću je kazniti...Kunem vam se da ću je izbičevati... Išibati do krvi!... Ah! Bogamu! Svršavam... Sjeme mi šiklja!... Progutaj!... Progutaj, Eugenie, neka se ni kap ne izgubi!...A vi, gospođo, pobrinite mi se za guzicu nudi vam se...Zar ne vidite, dakle, kako mi zijeva jebena guzica?...Ta zar ne vidite kako zove vaše prste?...Boga vam vašega! Opija me i preplavljuje pomamni zanos...Nabijate mi cijelu šaku!...Ah! Umirimo se malo, da se oporavimo, ne mogu više...ova bajna djevojka mi ga je sisala kao anđeo...

DOLMANCE,

Mili, ljubljeni učitelju, nisam izgubila ni kap. Poljubi me, mila ljubavi, tvoje sjeme sada mi je duboko u utrobi.

EUGENIE:

Prekrasna je...i kako je samo mala vragolanka svršavala!...

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Potpuno je preplavljena!...Oh! Bože! Što to čujem?...Netko kuca - tko nas to može tako uznemiravati?...To je moj brat...Nesmotrenjak!...

EUGENIE: Ali,

draga, to je izdaja!

Nečuvena, zar ne? Ništa se ne bojte, Eugenie, trudimo se isključivo da biste vi bili zadovoljni.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Ah!

Ubrzo ćemo je u to uvjeriti! Priđi, brate, i podsmijehni se ovoj djevojčici koja se skriva da je ti ne bi vidio.

Četvrti dijalog GOSPOĐA DE SAINT-ANGE, EUGENIE, DOLMANCE, VITEZ DE MIRVEL

Ne strahujte nimalo, i ne bojte se za moju uviđavnost, kunem vam se, lijepa Eugenie - znam čuvati tajnu; eto moje sestre i mog prijatelja, oni vam oboje mogu jamčiti za mene.

VITEZ:

Znam samo jednu stvar koja najedanput može okončati ovaj smiješni i ukočeni obred. Slušaj, viteže, mi odgajamo ovu krasnu djevojku, učimo je svemu što treba znati gospođica njenog uzrasta, a da bismo je bolje podučili, uvijek dodajemo malo primjene počelima. Treba joj slika kurca koji svršava; tu smo stali: hoćeš li nam ti to pokazati?

DOLMANCE:

Taj je prijedlog zaista odveć laskav da bih ga odbio, i gospođičine draži vrlo će brzo usmjeriti ovu pouku prema željenom ishodu.

VITEZ:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

No dobro, hajdemo onda; odmah na

posao! Oh, doista, to je stvarno previše, pretjerali ste; toliko zloupotrebljavate moju mladost...Ali što će gospodin misliti o meni?

EUGENIE:

Da ste dražesna djevojka, Eugenie...najdivnije stvorenje koje sam u životu vidio. (Ljubi je i ruke mu blude po njenim čarima.) Oh! Bože! Kakvih li krepkih i ljupkih grudi!...Kakvih li čarobnih dražesti!

VITEZ:

Manje priče, viteže, a više djela. Usmjeravat ću radnju, to je moje pravo; cilj ovoga prizora je da se Eugenie pokaže kako je uređeno izbacivanje sjemena; ali, kako ona teško da može hladnokrvno promatrati takvu pojavu, smjestit ćemo se svi četvero sasvim blizu i nasuprot jedno drugome. Vi ćete draškati vašu prijateljicu, gospođo; ja ću se pobrinuti za viteza. Kada je riječ o svršavanju, muškarac se neizmjerno bolje u to razumije no žena. Kako zna što njemu odgovara, zna i što treba činiti drugima...Hajdemo, smjestimo se. (Namještaju se.)

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Zar nismo suviše blizu jedno

drugome? DOLMANCE, ščepavši

već viteza: Ne bismo mogli biti odveć blizu, gospođo; dokazi muževnosti vašega brata trebaju natopiti grudi i lice vaše prijateljice; on joj treba svršiti, ono kako se kaže, u brk. Budući da ja ravnam štrcaljkom, usmjerit ću mlazove tako da je potpuno obliju. Za to vrijeme pomno je nadražujte po svim putenim dijelovima tijela. Eugenie, pustite mašti na volju, neka vam slobodno odluta do najraskalašenijih nastranosti; pomislite da ćete vidjeti kako se pred vašim očima odvijaju najljepše tajne razuzdanosti; pogazite svako ustručavanje: sramežljivost nikada nije bila vrlina. Da je priroda htjela da skrivamo neke dijelove tijela, sama bi se za to pobrinula; ali, ona nas je stvorila nage; ona, dakle, želi da budemo goli, i svaki protivni postupak bezuvjetno vrijeđa njene zakone. Djeca, koja još nemaju nikakvu predodžbu o čulnoj nasladi, i prema tome, ni o potrebi da se ona raspiruje čednošću, pokazuju sve što imaju. Kadšto se susreće još i osebujnije vladanje: ima zemalja u kojima je uobičajena stidljivost koju odaje odijevanje, a da nema čednosti u

običajima. Na Otaitiju djevojke su obučene, a suknje zadižu čim to od njih zatražite. GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Kod Dolmancea volim što on ne gubi vrijeme; priča, a vidite li kako se samo uposlio, kako zadovoljno promatra divnu guzicu moga brata, kako pohotno drka lijepi mladićev kurac...Hajdemo, Eugenie, bacimo se na posao! Eto, diglo se crijevo štrcaljke; uskoro će nas preplaviti.

Ah, draga moja prijateljice, kakvog li gorostasnog uda!...Jedva da ga mogu obujmiti!...Oh! Moj bože! Jesu li svi tako golemi?

EUGENIE:

Znate, Eugenie, da je moj mnogo manji; takve su sprave pogibeljne za mladu djevojku; znate da vas ovaj ne bi bezbolno nabio.

DOLMANCE:

EUGENIE, koju

gospođa de Saint-Ange već nadražuje: Ah! Sve bih ih izazvala, samo da uživam u njima!...

I imali biste pravo: djevojka se nikada ne smije preplašiti takve stvari; priroda se prilagodi, i bujice užitaka kojima vas obasipa vam ubrzo nadoknađuju male bolove koji im prethode. Vidio sam djevojke još i mlađe od vas kako podnose još krupnije kurčeve. Odvažnošću i strpljivošću prevladavaju se i najveće prepreke. Ludost je misliti da mladu djevojku treba razdjevičiti, ako je ikako moguće, samo vrlo malim kurcem. Mišljenja sam, naprotiv, da se djevica mora podati najkrupnijoj spravi na koju može naići, kako bi je, pošto se tetive djevičnjaka prethodno iskidaju, brže moglo obuzeti uzbuđenje naslade. Istina je da će joj, kad se jednom navikne na takav način uživanja, biti mnogo teže vratiti se osrednjem; ali, ako je bogata, mlada i lijepa, ona će takvih naći

DOLMANCE:

koliko god joj srce bude htjelo. Neka se takvih i drži; ako joj se ponudi kakav manji, a ona ga ipak poželi? - neka ga onda stavi u guzicu. GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Svakako,

a da bi bila još sretnija, neka se posluži i jednim i drugim najedanput; neka razbludni pokreti kojima će uzbuđivati onoga koji je jebe sprijeda posluže da raspale pomamu onoga koji joj ga nabija u guzicu, i neka, natopljena sjemenom obojice, ginući od zadovoljstva, i ona šikne svoje.

DOLMANCE: (Treba

primijetiti da se izbacivanja sjemena odvijaju neprekidno uporedo s razgovorom.) Čini mi se da bi u prizoru koji vi priređujete, gospođo, trebalo još dva ili tri kurca više; zar ne bi žena namještena onako kao ste upravo opisali mogla imati jedan kurac u ustima i po jedan u svakoj ruci?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Mogla bi ih imati pod pazusima i u kosi, morala bi ih imati trideset oko sebe, ako je to moguće; u takvim bi trenucima trebalo da ona oko sebe dodiruje, lakomo proždire same kurčeve, i da je svi oni natope u istom trenutku kada i ona sama svršava. Ah, Dolmance, ma kakva vi kurva bili, kladim se da se ne možete usporediti sa mnom u tim prekrasnim pohotnim bojevima...Činila sam sve što je u takvoj vrsti uživanja moguće.

koju njezina prijateljica i dalje nadražuje, kao što i Dolmance to isto čini vitezu: Ah!...Mila moja...Izluđuješ me!...Kako molim? Mogla bih se podati...tolikim muškarcima!...Ah! Kakvih li slasti!...Kako me samo diraš, draga prijateljice!...Ti si boginja uživanja glavom!...A kako samo raste ovaj lijepi kurac!...Kako mu je ovaj veličanstveni glavić nabreknuo i postaje rumen!...

EUGENIE,

DOLMANCE: Rasplet

je veoma blizu.

Eugenie...sestro moja...priđite bliže...Ah! Kakvih li božanstvenih grudi!...Kakvih li slatkih i oblih bedara!...Svršavajte!...Svršavajte obje, moje će vam se sjeme pridružiti!...Kulja!...Ah! Bogamu!...(Dolmance, u prijelomnom trenutku ove pomame, usmjerava mlazove sjemena svoga prijatelja na obje žene, i to uglavnom na Eugenie, koja je već sva preplavljena.)

VITEZ:

Kakvog li lijepog prizora!...Kako li je samo plemenit i veličanstven!...Eto, sva sam orošena, posve prekrivena...čak mi je uletjelo i u oči!...

EUGENIE:

Pričekaj, mila moja, pusti me da pokupim te dragocjene bisere; njima ću ti trljati dražicu, da bih te brže nagnala da svršiš.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ah, da, draga, ah, da: ideja ti je izvrsna...Učini to i svršit ću ti u naručju.

EUGENIE:

Božanstveno dijete, poljubi me tisuću puta!...Pusti me da ti sišem jezik...da udišem tvoj sladostrasni dah raspaljen groznicom uživanja!...Ah! Do vraga! I ja svršavam!...Brate, dokrajči me, preklinjem te!...

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

DOLMANCE: Da, VITEZ: Radije

viteže...da, nadražujte sestru.

bih je jebao: opet mi se digao.

Pa dobro, onda joj ga turnite, a meni dajte guzicu: jebat ću vas za vrijeme ovog sladostrasnog rodoskvrnuća. Eugenie će, oboružana ovim umjetnim udom, mene nabijati zguza. Kako joj je suđeno da jednoga dana igra sve različite

DOLMANCE:

uloge u bludu, ona se treba izvještiti, u obuci koju joj ovdje dajemo, da ih sve podjednako dobro izvršava. nakaradno se nakinđurivši umjetnim udom: Oh, rado! Nikada neću zakazati, kada je riječ o razvratnosti: ona je sada moj jedini bog, jedino pravilo moga vladanja, jedini temelj svih mojih postupaka. (Nabija zguza Dolmancea.) Je li ovako, dragi moj učitelju?...Radim li ovo dobro?...

EUGENIE,

Divno!...Zaista, mala me vragolanka nabija zguza kao muškarac!...Dobro! Čini mi se da smo svi četvero savršeno sjedinjeni - sada treba samo izdržati do kraja.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Ah,

umirem, viteže!...Nemoguće mi je priviknuti se na prekrasno nabijanje tvoga krasnoga kurca!... Bogamu! Koliko mi samo užitka pruža ova ljupka guzica!...Ah! Do vraga! Do vraga! Svršimo svi četvero najedanput!...Boga vam vašega! Na umoru sam! Izdišem! Svršavam!...Ah, u životu nisam sladostrasnije svršio! Jesi li šiknuo sjeme, viteže?

DOLMANCE:

VITEZ: Eto,

pogledaj ovu pičku, kako sam je podmazao.

DOLMANCE: Ah,

prijatelju, što nemam i ja isto toliko u guzici!

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Odmorimo

se, umirem.

ljubeći Eugenie: Ova dražesna djevojka me je bogovski pojebala.

DOLMANCE,

EUGENIE: Doista

sam u tome uživala.

U svakoj se razuzdanosti uživa kad ste razbludnik, a najbolje što žena može učiniti jest da ih umnogostručuje čak i izvan granica mogućeg.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Položila sam pet stotina zlatnika kod bilježnika za osobu koja bi me naučila strasti koju još ne poznajem, i koja mi može uroniti čula u slast u kojoj dosad još nisam uživala.

(Ovdje su sugovornici već ponovno dotjerani i samo čavrljaju.) Ova je zamisao neobična, i prihvatit ću je, ali sumnjam, gospođo, da ova osebujna želja za kojom žudite nalikuje sićušnim zadovoljstvima koja ste upravo okusili.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Kako

molim?

Zato što, časti mi, ne znam ništa dosadnije od uživanja u pički, i kada ste već jednom, gospođo, kao vi, okusili zadovoljstvo koje pruža uživanje u guzici, ne shvaćam kako se onda možete vraćati drugima.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: To

su stare navike. Kada mislite poput mene, onda želite da vas jebu svugdje i, ma koji vam dio tijela sprava probije, sretni ste što je baš ondje osjećate. Ipak, zaista dijelim vaše mišljenje, i ovdje potvrđujem svim pohotnim ženama da će naslada koju će osjetiti u jebanju zguza uvijek umnoge nadilaziti onu koju će osjetiti kada to čine sprijeda. Neka se u tom pogledu oslone na Europljanku koja je to najviše činila i na jedan i na drugi način: jamčim im da je to jednostavno neusporedivo, i da će se vrlo teško vratiti na uživanje sprijeda kada iskušaju ono straga.

Ne mislim baš posve isto. Podajem se svemu što od mene traže, ali, sam sam u žena uistinu sklon samo onome oltaru koji je priroda odredila da im se ondje odaje počast.

VITEZ:

No dobro, pa to je onda guzica! Nikada priroda, dragi moj viteže, ako pomno ispitaš njene zakone, nije ukazala

DOLMANCE:

na neke druge oltare za naše duboko štovane, osim rupice na stražnjici; ona ostalo dopušta, ali ovo nalaže. Ah! Bogamu! Da joj nije bila namjera da se jebemo u guzicu, zar bi ona baš tako lijepo uskladila njen otvor s našim udima? Nije li to okašce okruglo kao i oni? Koje to biće dovoljno zavađeno sa zdravim razumom može pomisliti da je priroda mogla stvoriti jajoliku rupu za okrugle ude? Njene se namjere čitaju u toj nakaznosti; ona nam time jasno ukazuje da se odviše opetovano prinošenje žrtve u tome dijelu, umnogostručujući razmnožavanje koje nam ona samo dopušta, njoj zacijelo ne bi dopadalo. Ali, nastavimo s izobrazbom. Eugenie je upravo potpuno lagodno promatrala uzvišenu tajnu svršavanja; sada bih želio da nauči usmjeravati mlazove sjemena. GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Kako ste sada obojica iscrpljeni, znači da joj slijedi mnogo tegobna truda.

Slažem se - upravo stoga bih i želio da u vašoj kući ili na ladanju možemo imati kakvog vrlo snažnoga mladića, koji bi nam poslužio kao lutka, i na kojem bismo mogli zorno poučavati.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Imam upravo

ono što vam treba.

DOLMANCE: Nije

li to slučajno onaj mladi vrtlar, prekrasnoga lica, od oko osamnaest ili dvadeset godina, kojeg sam maločas vidio kako radi u vašemu povrtnjaku?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Augustin?

Da, točno, upravo Augustin. Ud mu je trinaest palčeva dug, a osam i pol širok!

DOLMANCE: Ah,

blagi bože! Kakvog li čudovišta!...I to svršava?...

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Oh,

kao bujica!...Potražit ću ga.

Peti dijalog

DOLMANCE, VITEZ, AUGUSTIN, EUGENIE, GOSPOĐA DE SAINT-ANGE

dovodeći Augustina: Evo čovjeka o kojem sam vam govorila. Hajdemo, prijatelji, zabavljajmo se; što bi život bio bez zabave?...Priđi, beno!...Oh! Kojeg li glupana!...Vjerujete li da već šest mjeseci nastojim uljuditi ovu svinju, i da ne mogu s njim izići na kraj?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE,

AUGUSTIN: Bogme,

gospojo, vi ipak ponekad onako kažete da sad i ne izgledam tol'ko loše, a kad treba ugar obraditi, opet ga uvijek meni dadete.

Ah! Kako milo!...Kako ljupko!...Ovaj dragi prijatelj je iskren koliko i neposredan. (Pokazujući Eugenie.) Augustin, evo jedne neobrađene livade s cvijećem; bi li nju malo prokrčio?

DOLMANCE:

Ah! Trista mu lopata! Gospodine, tako dobar komad nije za me stvoren.

AUGUSTIN:

DOLMANCE: Hajdemo, EUGENIE, crveneći:

gospođice.

Oh, bože! Kako se sramim!

Udaljite od sebe tu malodušnost; budući da nas na sva naša djela, a osobito na ona razuzdana, pobuđuje priroda, nema djela, ma koje vrste ono bilo, kojega bismo se morali postidjeti. Hajdemo, Eugenie, udarite u najrazvratniji

DOLMANCE:

kurvarluk s ovim mladićem; pomislite da, svaki puta kada djevojka izaziva, draži mladića, ona poklanja milodar prirodi, da vaš spol najbolje služi prirodi kada se odaje bludu s našim spolom, da ste, ukratko, rođene da bi vas se jebalo, i da ona koja se opire toj namjeri prirode ne zaslužuje živjeti. Sami spustite hlače ovome mladiću, sve do donjeg dijela ovih lijepih bedara, smotajte mu košulju ispod prsluka, neka vam prednjica...i zadnjica, koja mu je, usput budi rečeno, zaista krasna, budu na raspolaganju...Jednom rukom sada ščepajte ovu obilatu komadinu mesa koja će vas ubrzo, već vidim, zastrašiti svojim oblikom, a drugom vrludajte po guzovima, i golicajte mu i draškajte otvor na guzici...Da, tako...(Da bi pokazao Eugenie u čemu je stvar, on sam sokratski umuje i sve zorno predočuje na Augustinu.) Otkrijte potpuno taj crveni glavić; nikada ga nemojte nanovo prekrivati kada ga nadražujete; držite ga otkrivenog...nategnite žilu tako da gotovo pukne...Dobro! Vidite li već kako djeluju moji savjeti?...A ti, dijete moje, preklinjem te, nemoj i dalje stajati tako skrštenih ruku; zar ih nemaš, dakle, čime uposliti?...Prošetaj ih po tim lijepim grudima, po tim krasnim guzovima... Gospon, a ne bi li mog'o poljubit ovu gospoj'cu koja me tol'ko uzbuđuje?

AUGUSTIN:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Pa, poljubi je, glupane, ljubi je koliko te volja; pa zar ne ljubiš i mene kada spavam s tobom?

Ah! Sto mu gromova! Kak' su joj samo lijepa usta!...Kak' vam je to friško!...K'o da mi je nos u ružama iz našega vrta! (Pokazujući kako mu se digao kurac.) I je l' vi'š, gospon, nu šta mi sotim radi!

AUGUSTIN:

EUGENIE: Oh,

bože! Kako samo raste!...

Neka vam pokreti sada postanu pravilniji, snažniji...Ustupite mi mjesto na trenutak, i dobro gledajte kako ja to radim. (Drka Augustinu.) Vidite li kako su ovi pokreti čvršći a opet u isto vrijeme i gipkiji?...Eto, hajde, nastavite, i nadasve nemojte opet prekrivati glavić...Dobro! Evo ga u svoj svojoj snazi, u punome sjaju; promotrimo sada je li zaista veći od vitezovog.

DOLMANCE:

Ne sumnjajte u to; dobro vidite da ga ne mogu obuhvatiti.

EUGENIE:

mjeri: Da, u pravu ste: trinaest palaca dug, a osam i pol širok. Nikada nisam vidio veći. Eto, to se zove veličanstven kurac. I vi se njime služite, gospođo?

DOLMANCE

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Redovito, svake noći kada sam ovdje

na ladanju. DOLMANCE: Ali,

jebete se u guzicu, nadam se?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Malo

češće no u pičku.

Ah! Bogamu! Kakve li raskalašenosti!...E pa, časti mi, ne znam da li bih uspio to izdržati.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Nemojte se pretvarati da ste uski, Dolmance; ući će u vašu guzicu kao i moju. To ćemo tek vidjeti; polažem nadu da će mi Augustin učiniti čast šiknuti malo sjemena u stražnjicu; ja ću mu to vratiti; ali, nastavimo s obukom...Hajdemo, Eugenie, guja će sada izbljuvati otrov: pripremite se; uperite pogled u glavić ovog divnoga uda; i kada, kao znak da će ubrzo izbaciti

DOLMANCE:

sjeme, vidite da otiče, da se oblijeva najljepšim grimiznim tonom, neka vam tada pokreti zadobiju svu snagu za koju su sposobni; neka vam se prsti koji draškaju čmar zarinu što dublje mogu; tada se potpuno podajte tom razbludniku koji se s vama zabavlja; potražite mu usta, da ga sisate; neka vam čari lete, da tako kažem, ispred njegovih ruku...On svršava, Eugenie, evo trenutka vaše pobjede. Oh! Joj! Joj! Gospoj'ce, gotov sam!...Ne mogu više!...Hajte samo jače, kumim vas...Ah! Bogami! Više niš' ne vidim!...

AUGUSTIN:

DOLMANCE: Pojačavajte,

pojačajte, Eugenie! Nemojte ga štedjeti, u zanosu je...Ah, kakvog li obilja sjemena!...S kojom li se snagom vinula!...Vidite tragove prvoga mlaza: odletjelo je na više od deset stopa...Boga vam vašega! Soba je puna sjemena!...Nikada nisam vidio da netko ovako svrši; a kažete, gospođo, da vas je jebao noćas?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

U devet ili deset navrata, mislim: već

odavno više ne brojimo. VITEZ: Lijepa

Eugenie, potpuno ste obliveni.

bih biti preplavljena. (Dolmanceu.) No, učitelju, jesi li zadovoljan?

EUGENIE: Željela

Vrlo dobro – za početak; ali, ima još nekoliko pojedinosti koje ste zanemarili.

DOLMANCE:

Pričekajmo: one mogu biti samo plod iskustva; što se mene tiče, priznajem,veoma sam zadovoljna svojom Eugenie; ona naviješta najizvrsnije sposobnosti, i mislim da joj sada moramo omogućiti da uživa u jednom

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

drugom prizoru. Pokažimo joj što izaziva kurac kada se nađe u guzici. Dolmance, ponudit ću vam svoju; bit ću u bratovom naručju: on će me jebati u pičku, vi u guzicu, a Eugenie će vam pripraviti kurac, staviti ga meni u guzicu, određivati sve njegove pokrete, i proučavati ih, da bi se upoznala i srodila s tim postupkom kojem ćemo je potom podvrći pomoću ogromnog kurca ovoga herkulesa. Polažem sve svoje nade u to, i silovito nabijanje čestitoga Augustina uskoro će pred našim očima razdrti ovo krasno dupence. Odobravam ono što predlažete, gospođo, međutim, ako želite da vas dobro obradim, dopustite mi da postavim jedan uvjet: neka me Augustin, kojeg ću u tili čas s dva pokreta rukom navesti da mu se opet digne, tuca zguza dok ja vas nabijam straga.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Potpuno

se slažem s tim rasporedom; s njime ja dobijam, a i za moju učenicu bit će to dvije izvrsne pouke umjesto jedne.

dohvativši Augustina: Dođi, golema momčino, da te oživim...Kako li je samo lijep!...Poljubi me, dragi prijatelju...Još si sav mokar od sjemena, a ja od tebe tražim još...Ah! Bogamu! Trebam mu nadraživati guzicu, dok mu ga drkam!...

DOLMANCE,

VITEZ: Priđi,

sestro; da bih podupro Dolmanceove i tvoje namjere, ispružit ću se na ovoj postelji; ti ćeš mi leći u naručje, a njemu ćeš okrenuti svoje lijepe guzove i razmaknuti ih što je moguće više...Da, tako: sada možemo početi.

Ne baš uistinu: pričekajte me; najprije ti zguza trebam nataknuti sestru, budući da mi je to Augustin natuknuo;

DOLMANCE:

potom ću vas spojiti: moji vas prsti moraju vezivati. Nemojmo se ogriješiti ni o jedno načelo: pomislimo na to da nas učenica promatra, i da smo joj dužni pružiti uzoran i točan primjer. Eugenie, dođite, drkajte mi ga, dok se ne pobrinem za ogromnu spravu ovog neposlušnog podanika; pomozite mi da mi kurac ostane dignut, lagano njime lupkajte po vašim guzovima, ovlaš ga provlačite između njih...(Ona to čini.) EUGENIE: Je

li ovako dobro?

Još uvijek su vam pokreti odviše slabi, suviše mlitavi; mnogo jače stežite kurac koji drkate, Eugenie; ako je masturbacija prijatna samo zato što stišće više no sam snošaj, onda se ruka koja u tome sudjeluje treba suziti i postati neizmjerno tješnja spravi koju obrađuje od bilo kojeg drugog mjesta na tijelu...Već je bolje! Tako je već bolje!...Raščepite malo više stražnjicu, tako da mi pri svakom pokretu glavić dodirne rupicu na guzici...Da, tako!...Viteže, nadražuj u međuvremenu sestru: tvoji smo za koji trenutak...Ah! Dobro! Eto, mom se momku digao...Hajdemo, pripremite se, gospođo; otvorite tu veličanstvenu guzicu mome razvratnom žaru; vodi žalac, Eugenie; tvoja ga ruka treba dovesti na rupu, ona ga treba namjestiti tako da može prodrijeti; čim bude unutra, zgrabit ćeš Augustinov i njime ćeš meni ispuniti utrobu; to su dužnosti novakinje, i iz svega toga možeš ponešto naučiti; eto, zbog toga te navodim da to činiš.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Jesam

li ti dobro namjestila stražnjicu, Dolmance? Ah, anđele moj, kad bi samo znao koliko te želim, koliko već dugo priželjkujem da me zguza nabije peder! Želje će vam biti uslišane, gospođo; ali, izdržite još malo, da se na trenutak zaustavim do nogu idola - želim ga

DOLMANCE:

slaviti prije no što prodrem duboko u njegovo svetište...Kakve li božanstvene guzice!...Dajte da je poljubim!...Da je poližem tisuću puta!...Gle, evo ti ga na, taj kurac kojeg silno želiš!...Osjećaš li ga, nevaljalice? Reci, reci; osjećaš li kako prodire?... GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Ah,

nabij mi ga sve do maternice!...O, slatka slasti, kako li je silna dakle tvoja moć! To je guzica kakvu još u životu nisam jebao; dostojna je samog Ganimeda! Hajdemo, Eugenie, pobrinite se da me Augustin odmah natakne.

DOLMANCE:

Evo ga, dovodim vam ga. (Augustinu.) Gle, lijepi anđele, vidiš li rupu koju moraš provrtjeti?

EUGENIE:

Dobro je vidimo...Nego! Ama tu baš ima mjesta!...Lakše ću ga, valaj, tu turnuti nego vama, gospoj'ce; ama, poljub'te me malo, da mi bolje uniđe.

AUGUSTIN:

zagrlivši ga: Oh! Koliko god budeš htio, tako si neposredan!...No, pa gurni ga!...Kako mu je samo glavić odmah utonuo!...Ah, čini mi se da će uskoro i ostatak...

EUGENIE,

Guraj, prijatelju, utjeraj mi ga...Rasturi me ako treba...Gle, pogledaj mi guzicu kako se podaje...Ah! Bogamu! Kojeg li buzdovana!...Nikada me takav nije nabio...Koliko je još palčeva vani, Eugenie?

DOLMANCE:

EUGENIE: Jedva

dva!

Znači da mi je jedanaest u guzici!...Kakve li slasti!...Satro me je, ne mogu više!...Hajdemo, viteže, jesi li spreman?...

DOLMANCE:

VITEZ: Popipaj,

pa reci što misliš.

Dođite, djeco moja, da vas spojim...da najbolje što mogu sudjelujem u ovom božanskom rodoskvrnuću. (Uvlači vitezov kurac u pičku njegove sestre.)

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ah, prijatelji moji, eto, jebete me s obje strane...Bogamu! Kojeg li božanskog užitka!...Ne, na svijetu mu nema premca...Ah! Do vraga! Kako samo žalim ženu koja ga nije okusila!...Nabijaj mi ga, Dolmance, suni mi ga...prisili me silovitošću tvojih pokreta da se dokraja nabijem na bratov mač, a ti, Eugenie, promatraj; dođi, pogledaj me ogrezlu u poroku; dođi, na mom primjeru nauči zanosno kušati porok, polako se njime slasno sladiti...Vidi, ljubavi moja, vidi što sve najedanput činim: sablazan, zavođenje, loš primjer, rodoskvrnuće, preljub, sodomiju!...O Luciferu! Isključivi i jedini bože moje duše, navedi me na još nešto novo, ponudi mome srcu nova zastranjivanja, i vidjet ćeš kako li ću u njima ogreznuti!

Pohotni stvore! Kako samo izazivaš da mi prokulja sjeme, kako me riječima i silnom vrelinom tvoje guzice požuruješ da te orosim!...Sve me to odmah tjera da svršim...Eugenie, osokoli mog jebača; stisni mu slabine, požuri ga, raširi mu malo guzove; sada vladaš umjetnošću raspirivanja kolebljivih žudnji...Čim se samo približiš, kurac što me jebe sve je odlučniji, sve silniji...Osjećam to, pokreti su mu življi...Đavolice, tebi trebam prepustiti ono što sam želio da pripadne samo mojoj guzici...Viteže, zanosiš se, osjećam to...Pričekaj me!...Pričekaj nas!...O, prijatelji, samo da zajedno svršimo - to je jedina sreća u životu!...

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ah! Bogamu! Bogamu! Svršite kad hoćete...Ja ne mogu više izdržati!...Briga me za jebenog boga!...Blagi bože, lupežu jedan pederski! Svršavam!...Natopite me, prijatelji...orosite vašu kurvu...sunite mlazove pjenušavog sjemena duboko u njenu usplamtjelu dušu: ona postoji samo zato da bi ih upila u se!...Joj! Joj! Naprijed! Bogamu!...Bogamu!...Kakve li nevjerojatno razuzdane naslade!...Umirem!...Eugenie, daj da te poljubim, da te izločem, da proždrem tvoj sok, dok puštam svoj!...(Augustin, Dolmance i vitez uglas uzdišu; iz bojazni da ne budemo jednolični ne navodimo izraze koji si, u takvim trenucima, svi nalikuju.)

Eto, ovo je jedno od boljih uživanja koje sam doživio. (Pokazujući Augustina.) Onaj lupež me je napunio sjemenom!...Ali, doista sam vam dobro uzvratio, gospođo!...

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ah, ne spominjite mi to; sva sam

natopljena. Ja to ne mogu reći! (Bacajući se vižlasto u naručje prijateljici.) Kažeš da si počinila mnoge grijehe, draga; što se mene tiče, i mene radi, Bogu hvala, niti jedan jedini! Ah! Ako dugo budem jela svoj kruh samo ovako opajajući se dimom, neće mi se ni pokvariti želudac, niti ću se baš previše zasititi.

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE,

prasnuvši u smijeh: Čudnog li

stvorenja! Ljupka je!...Dođite ovamo, djevojčice, da vas izbičujem. (Pljesne je po guzici.) Poljubite me, uskoro ćete i vi doći na red.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Odsada se treba baviti samo njome, brate; pažljivo je promotri, ona je tvoj plijen; istraži tu dražesnu nevinost, ubrzo će ti pripasti. Oh! Ali, ne sprijeda - to bi me suviše boljelo; straga možete koliko god želite, kao što mi je to čas prije činio Dolmance.

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Bezazlene

li i prekrasne djevojke! Ona vas traži upravo ono što tek uz mnogo muke iskamčite od drugih!

Oh! Ipak me malo peče savjest; jer, niste me nimalo razuvjerili po pitanju gromornog zločina o kojem sam oduvijek slušala da nastaje kada se to čini, a osobito kada to rade muškarci između sebe, kao maločas Dolmance Augustinu. No, hajde, da vidimo, gospodine, kako vaša filozofija objašnjava ovu vrstu prijestupa. To je užasno, zar ne?

EUGENIE:

Počnite s tim, Eugenie, da ništa nije strašno u razvratu, zato što na sve na što nas navodi razuzdanost, pobuđuje u nama isto tako i priroda; najosebujnija, najneobičnija djela, ona za koja se čini da najočiglednije sablažnjuju i krše sve zakone, sve ljudske ustanove (jer, što se neba tiče, o tome ne govorim), e pa, Eugenie, čak ni ta nisu nimalo strašna, i nema nijednog među njima koje se ne može naći u prirodi; izvjesno je da je ono o kojem vi govorite, lijepa Eugenie, isto tako i tema neobične bajke na koju nailazimo u bljutavom i jednoličnom romanu kao što je Sveto pismo, dosadnom sastavu koji je skrpio neuki Židov, tijekom zatočeništva u Babilonu; ali, netočno je, i potpuno nevjerojatno, da je te gradove, ili točnije, te palanke, uništila

DOLMANCE:

vatra da bi ih kaznila zbog zastranjivanja; budući da su ležale na grotlima nekoliko negdašnjih vulkana, Sodoma i Gomora su stradale kao i oni talijanski gradovi koje je progutala lava iz Vezuva; eto, u tome je čitavo čudo, a ipak, polazeći od toga sasvim jednostavnoga događaja surovo je izmišljeno mučenje vatrom svih onih jadnika koji su se, u jednom dijelu Europe, odavali toj prirodnoj želji. EUGENIE: Oh!

Prirodnoj?...

Da, prirodnoj, tvrdim to; priroda nema dva glasa, od kojih bi se jedan svaki dan bavio time da osuđuje ono na što nas drugi pobuđuje, i potpuno je sigurno da u muškaraca zaluđenih tom strašću samo onaj drugi glas potiče dojmove koji ih na to upućuju. Oni koji žele žigosati ili osuditi ovu sklonost tvrde da ona škodi pučanstvu. Kako su samo blesave te budale koje uvijek u glavi imaju samo taj pojam stanovništva i brigu o njegovome širenju, i koji u svemu što se od toga udaljuje uvijek vide samo zločin! Zar je, dakle, zbilja dokazano da je prirodi toliko potrebno ljudstvo, kao što bi nas oni u to htjeli uvjeriti? Zar je zaista izvjesno da je mi vrijeđamo svaki puta kada se udaljimo od tog glupog razmnožavanja? Ispitajmo na trenutak malo podrobnije njeno djelovanje i njene zakone, da bismo se razuvjerili. Da priroda samo stvara, a da nikada ne razara, mogao bih, kao i oni dosadni sofisti, još i povjerovati da bi onome tko samo stvara najuzvišeniji od svih činova bio neprestani rad na stvaranju, i prema tome, složio bih se s njima da bi odbijanje stvaranja neminovno bio zločin. Ali, ne dokazuje li i najpovršniji pogled na njeno djelovanje da je razaranje isto toliko nužno njenim namjerama koliko i stvaranje?; da se ova dva postupka udružuju i čak tako prisno sljubljuju, da postaje nemoguće da

DOLMANCE:

jedan djeluje bez drugoga?; da se ništa ne bi rađalo, niti bi se išta preporodilo bez razaranja? Razaranje je, prema tome, jedan od prirodnih zakona kao i stvaranje. Prihvatimo li ovo načelo, kako onda mogu uvrijediti tu prirodu odbijajući stvarati? Ako pretpostavimo da u takvoj radnji ima zla, to bi zlo nedvojbeno bilo neizmjerno manje od zla koje postoji u razaranju, a ono se ipak nalazi u njenim zakonima, kao što sam to upravo dokazao. Ako, dakle, sjedne strane prihvatim sklonost prema propadanju koju mi priroda daje, a ako, s druge strane, uočim da joj je ona neophodna i da se ja, podajući joj se, samo s njom slažem, gdje bi onda u tome bio zločin, pitam vas? Ali, prigovaraju vam opet blesani i pristalice pučanstva, što je potpuno istoznačno, ovo plodotvorno sjeme može biti položeno u utrobu isključivo zbog jedne svrhe, a to je razmnožavanje: grijeh je odvratiti je s toga puta. Ponajprije, upravo sam dokazao da nije tako, budući da se to propadanje ne može izjednačiti čak niti s razaranjem, a uništavanje, mnogo važnije od takvoga gubitka, samo po sebi nije zločin. Drugo, netočno je da priroda želi da ova sjemenosna tekućina bude bezuvjetno i potpuno namijenjena stvaranju; da je to tako, ne samo da ona ne bi dopuštala da ono otječe i u svim ostalim slučajevima, kako nam to iskustvo dokazuje, budući da ga ispuštamo i kada i gdje želimo; osim toga, ona bi se protivila i da se to lučenje sjemena javlja izvan snošaja, kao što se dešava i u snovima i prilikom prisjećanja na slatke uspomene; da je priroda tako škrta u pogledu tako dragocjene tekućine, ona bi dopuštala da ova klizne uvijek samo u sud kojemu je svrha razmnožavanje; ona zacijelo ne bi htjela da se ona slast kojom nas tada nagrađuje može osjetiti i onda kada se udaljimo od pravoga puta i zatajimo u štovanju

pravih oltara; jer ne bi bilo razumno pretpostaviti da je ona suglasna nama pružiti užitak čak i u trenutku kada je obasipamo uvredama. Odimo i dalje - ako su žene stvorene samo za rađanje, što bi pouzdano tako bilo, da je to stvaranje tako prirodi milo, da li bi se dešavalo da, u mnogo duljem životnom vijeku žene, ipak ima samo nekih sedam godina, kad se sve ostalo oduzme, kad je ona kadra podati život bližnjem? Što? Priroda žudi za razmnožavanjem; sve što ne teži tome cilju vrijeđa je, a na stotinu godina života, spol stvoren za rađanje to može činiti samo tijekom sedam godina! Priroda želi samo rasplođivanje, a sjeme koje podaje čovjeku da bi poslužilo tom razmnožavanju šiklja i gubi se onoliko koliko se čovjeku prohtije! On potpuno jednako uživa gubeći to sjeme kao i kada ga korisno upotrijebi, i nikada ne osjeti ni najmanju poteškoću!... Prestanimo, prijatelji moji, prestanimo vjerovati u takve besmislice: od njih zadrhti zdravi razum. Ah, daleko od toga da vrijeđaju prirodu, naprotiv, budimo čvrsto uvjereni da joj i muškarac i žena sa sklonošću prema vlastitome spolu služe, odbijajući uporno odnošaj iz kojega nastaje samo njoj mrsko potomstvo. Ovo razmnožavanje, nemojmo se zavaravati, nikada nije bilo jedan od njenih zakona, već najviše tek ustupak s njene strane, to sam vam već rekao. Eh! Ta zar je njoj važno hoće li ljudska loza zamrijeti ili biti zatrta na Zemlji? Ona se ruga našoj gordosti koja nas uvjerava da će sve skončati da se ta nesreća desi! Ali, priroda to ne bi čak ni primijetila. Utvaramo li sebi da već nema naroda koji su nestali? Buffon ih nabraja nekoliko, a priroda, nijema pred tako dragocjenim gubitkom, čak to i ne uvida. Da se čitava vrsta uništi, niti bi zrak zbog toga bio manje čist, niti zvijezde

manje sjajne, niti kretanje svemira manje točno. Međutim, koliko je slaboumnosti trebalo da se povjeruje da je naša vrsta toliko korisna svijetu da bi onaj tko ne bi radio na tome da je širi ili tko bi to širenje vrste narušio, neminovno postao zločinac! Prestanimo se toliko zasljepljivati, i neka nam primjer naroda razumnijih od nas posluži da nas uvjeri u kakvoj smo zabludi. Nema ni jednog jedinog zakutka na kugli zemaljskoj gdje taj tobožnji zločin sodomije nije imao hramove i poklonike. Grci, koji su to, da tako kažemo, pretvorili u vrlinu, podigli su u slavu skotološtva kip pod imenom Venere Kalipuške; Rim je poslao da se potraže zakoni u Ateni, i iz nje donio ovu božansku sklonost. Kako li će se ona samo razviti i proširiti u doba careva! Zaštićena rimskim orlovima, ona se širi s jednog kraja zemlje na drugi; padom carstva, ona se utječe papinskoj kruni, pratilac je umjetnosti u Italiju i do nas dolazi s prosvijećenošću. Otkrijemo li neku novu polutku, ondje ćemo naići na sodomiju. Cook baca sidro u novom svijetu: ona ondje već vlada. Da su nam baloni bili na Mjesecu, i ondje bi je našli. Divna sklonosti, djetetu prirode i uživanja, moraš biti svugdje gdje su ljudi, i gdje god da te upoznaju, podignut će ti oltare! O, prijatelji moji, postoji li uopće ludost ravna onoj po kojoj muškarac mora biti nakaza dostojna toga da izgubi život zato što se u svome uživanju radije odlučuje za rupicu na guzici no za pičku, zato što mu je mladić, s kojim uživa dvostruko, i kao ljubavnik i kao ljubavnica, draži od djevojke, koja mu obećaje samo jednu nasladu! On će, dakle, biti prokletnik, izrod, zato što je htio preuzeti ulogu spola koji nije njegov! Eh, pa zašto ga je priroda stvorila takvog da na taj način može uživati?

Promotrimo njegovu tjelesnu građu; opazit ćete u njega ogromne razlike u usporedbi s muškarcima koji po naravi nemaju ovu sklonost; guzovi su mu bjelji, obliji; niti jedna jedina dlačica ne zakriljuje oltar užitka, čija će nutrina, prekrivena finijom, ćutilnijom i podatnijom kožicom, biti sigurno iste vrste kao i unutrašnjost ženske rodnice; ćud toga muškarca, opet različita od naravi drugih, bit će blaža, popustljivija; u njega ćete naći gotovo sve ženske vrline i poroke; naći ćete čak i njihovu Slabost; svi će imati ženske strasti i više ženskih crta. Da li je onda moguće da bi se priroda, nakon što ih je tako izjednačila sa ženama, mogla rasrditi zato što imaju ženske sklonosti? Nije li razvidno da je ova skupina muškaraca različita od one druge i da ih je priroda takvima stvorila da bi smanjila razmnožavanje, čije bi odveć veliko širenje njoj neminovno škodilo?... Ah, draga moja Eugenie, da samo znate kako se samo divno uživa kada nam golemi kurac ispuni stražnjicu; kada se, nabijen do jaja, on tamo žestoko batrga; kada se, izvučen do samoga glavića, ponovno u nju zabije sve do dlaka! Ne, ne, na čitavome svijetu nema uživanja ravnoga ovome: to je užitak filozofa, junaka, bio bi to i užitak bogova, da sudionici tog božanskog uživanja nisu sami po sebi jedini bogovi koje moramo obožavati na zemlji! EUGENIE, ozarena

i veoma uzbuđena: Oh, prijatelji moji, neka me netko nabije zguza!... Gledajte, evo vam moja stražnjica... Nudim vam je!...Jebite me, svršavam!... (Izgovarajući ove riječi pada u naručje gospođi de Saint-Ange, koja je steže, grli i nudi zadignute djevojčine guzove Dolmanceu.)

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Božanstveni

učitelju, hoćete li odoljeti ovom prijedlogu? Zar vas ova divna stražnjica ne mami? Vidite li kako zijeva, i kako se rastvara? Molim vas da mi oprostite, lijepa Eugenie; ako se slažete s time, neću ja biti taj koji će se pobrinuti da ugasi žar koji sam raspalio. Drago dijete, u mojim očima vam je velika greška to što ste žena. Uistinu sam pokazao dobru volju i pristao zaboraviti svako preduvjerenje da bih pobrao one prve plodove; dopustite da se na tome zaustavim; vitez će na se preuzeti taj posao. Njegova sestra, oboružana ovim umjetnim udom, nabijat će brata u guzicu najjače što može, a u isto vrijeme pružit će svoju lijepu stražnjicu Augustinu, koji će je guziti, dok ću ja, za to vrijeme, njega jebati; jer, ne krijem vam, guzica ovoga lijepoga mladića me vabi već sat vremena, i bezuvjetno mu želim vratiti ono što mi je učinio.

DOLMANCE:

Prihvaćam promjenu; ali, doista, Dolmance, iskrenost vašega priznanja ne umanjuje njegovu neuljudnost.

EUGENIE:

Tisuću puta oprostite, gospođice; ali, mi pederi ponosimo se iskrenošću i točnošću svojih načela.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Pa

ipak se ugled iskrenosti ne pripisuje onima koji su, kao i vi, naviknuti ljude posjedovati samo straga.

Pomalo izdajnik, pa pomalo lažljiv, mislite? No dobro, gospođo, dokazao sam vam da je takva narav neophodna u društvu. Budući da smo osuđeni živjeti s ljudima kojima je od najprečeg interesa da se skriju od naših pogleda, da nam zataje poroke, da bi nam pokazali samo vrline kojima se nikada nisu mogli pohvaliti, mi bismo se izložili najvećoj

DOLMANCE:

opasnosti da prema njima iskažemo samo iskrenost; jer jasno je da bismo im onda time dali sve prednosti pred nama koje nam oni uskraćuju, i prevara bi bila očita. Prijetvornost i licemjerstvo su potrebe koje nam je usadilo društvo: podlegnimo im. Dopustite mi da vam na trenutak sebe ponudim kao primjer, gospođo: u društvu zacijelo nema pokvarenijeg bića; e pa, moji suvremenici u tom pogledu griješe; zapitajte ih što misle o meni, i svi će vam reći da sam čestit čovjek, dok uistinu nema zločina kojim sebi nisam pribavio najmilije slasti! GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Oh,

nećete me valjda uvjeravati da ste

počinili grozote. DOLMANCE:

Grozote...Doista, gospođo, počinio sam strahotna

zvjerstva. GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

No dobro, da, vi ste poput onoga koji je svome ispovjedniku govorio: "Pojedinosti su izlišne, gospodine; osim ubojstva i krađe, možete biti sigurni da sam sve učinio!"

DOLMANCE:

Da, gospođo, reći ću to isto, gotovo isto - s malom

razlikom. GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Što?

Razbludniče, sebi ste dopustili...?

Sve, gospođo, sve; zar čovjek sebi može nešto uskratiti s mojom naravi i mojim načelima?

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ah! Jebimo se! Jebimo se!...Ne mogu se više zadržavati samo na riječima; vratit ćemo se na to, Dolmance; ali, da bismo vašim ispovijedima pridali više vjerodostojnosti, želim ih slušati isključivo kada mi je glava

bistra. Kada vam je ukrućen, volite govoriti strahote, i možda biste nam ovdje prikazali kao istinite razuzdane opsjene vaše raspaljene mašte. (Namještaju se.) Pričekaj, viteže, pričekaj: ja ću ga staviti; ali, prije toga mi lijepa Eugenie treba dopustiti, neka mi zbog toga oprosti, da je bičujem, kako bih je zagrijao. (Šiba je.)

DOLMANCE:

Jamčim vam da je ovaj obred bio suvišan...Recite, Dolmance, da on zadovoljava vašu pohotu; ali, započinjući s njim, nemojte se praviti, molim vas, da išta činite mene radi.

EUGENIE:

DOLMANCE, bičujući

je i dalje: Ah! Začas ćete me hvaliti i diviti mi se!...Vi ne poznajete moć ovakvoga uvoda...Hajdemo, hajdemo, vragolanko, bit ćete išibani! Oh! Bože! Kako se samo bacio na posao! Kako me bičuje!...Guzovi mi bride!...Ali, to me zaista boli!...

EUGENIE:

Osvetit ću te, draga; vratit ću mu to. (Ona bičuje Dolmancea.)

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

DOLMANCE: Oh,

od sveg srca; molim Eugenie samo jednu uslugu, a to je da pristane da je bičujem onoliko snažno koliko i sam želim biti išiban; vidite kako se, eto, pokoravam prirodnom zakonu; ali, pričekajte, namjestimo se: neka se Eugenie popne vama na križa, gospođo; objesit će vam se o vrat, kao kada majke nose djecu na leđima; tako ću imati dvije guzice pod rukom; obje ću ih istodobno dobro istimariti; vitez i Augustin će mi to vratiti, udarajući obojica istovremeno mene po guzovima...Da, tako je...Ah! Tu smo!...Koje li slasti!

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Nemojte

štedjeti ovu malu nevaljalicu, preklinjem vas, i kako od vas ne tražim nimalo milosti, ne želim ni da vi prema njoj budete milostivi.

EUGENIE: Joj!

Joj! Jao! Zaista mislim da mi ide krv.

Uljepšat će ti stražnjicu bojeći je...Hrabro, anđele moj, hrabro; prisjeti se da se do uživanja uvijek dolazi preko patnji.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

EUGENIE: Doista

ne mogu više.

prekida na trenutak da bi promotrio svoje djelo; potom nastavlja: Još šezdesetak, Eugenie; da, da, još šezdeset po svakome guzu!...Oh! Vragolanke! Kako ćete se sada samo naslađivati jebanjem! (Položaj se rastura.)

DOLMANCE

promatrajući Eugenine guzove: Ah! Jadna mala, stražnjica joj je sva krvava!...Prokletniče, kako samo uživaš tako cjelivajući tragove svoje svireposti!

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE,

DOLMANCE, drkajući:

Da, ja to ne skrivam, i moji bi cjelovi bili i strastveniji da su tragovi nesmiljeniji.

EUGENIE: Ah,

vi ste čudovište!

DOLMANCE: Slažem VITEZ: Barem je

se s tim!

iskren!

DOLMANCE: Hajdemo, VITEZ: Držite

viteže, nategni je zguza.

joj kukove, i s tri uboda ću je nataknuti.

Oh! Bože! Vaš je veći od Dolmanceovog!...Viteže, vi me razdirete!...Poštedite me, preklinjem vas!...

EUGENIE:

Nemoguće, moj anđele. Moram dosegnuti cilj...Pomislite da sam pred očima svoga učitelja - trebam biti dostojan njegovih pouka.

VITEZ:

Prodro je do kraja!...Nevjerojatno volim vidjeti kurčeve dlake kako se trljaju o stijenke čmara...Hajdemo, gospođo, zguza nabijte brata...Eno Augustinovog kurca, sasvim spremnog da vam uđe, a ja, ja vam jamčim da neću štedjeti vašega jebača...Ah! Dobro! Čini mi se da je niz gotov; sada mislimo samo na to da svršimo.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ama pogledajte ovu lupežicu, kako se

samo praćaka. Jesam li ja tome kriva? Ginem od užitka!...Ono bičevanje...ovaj ogromni kurac...i ovaj divni vitez, koji me još sve to vrijeme i draška!...Mila moja, ah, draga, ne mogu više!...

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Bogamu!

Predajem se, svršavam!...

Malo sklada, prijatelji moji; dajte mi samo dvije minute, brzo ću vas stići, i svi ćemo zajedno svršiti.

DOLMANCE:

Prekasno! Sjeme mi curi u guzicu lijepe Eugenie...Umirem!...Ah! Vražje ime božje! Koje li naslade!...

VITEZ:

DOLMANCE: I

ja, prijatelji moji...I ja idem za vama...I mene sjeme zasljepljuje...

AUGUSTIN: A tek

mene!...A tek mene!...

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

napunio guzicu!...

Kojeg li prizora!...Onaj lupež mi je

VITEZ: Na

bide, gospođe, na bide!

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ne, ja uistinu volim to, volim osjetiti sjeme u guzici - kada mi jednom uđe, nikada ga ne ispuštam.

EUGENIE: Doista

ne mogu više...Recite mi sada, prijatelji, mora li žena uvijek prihvatiti da bude ovako pojebana, kada joj se to ponudi?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Uvijek, mila moja, uvijek; ona mora učiniti čak i više - kako je ovaj način jebanja prekrasan, ona mora zahtijevati od onih kojima se služi upravo to; ali, ako ona ovisi o onome s kim se zabavlja, ako se nada da će od njega izmamiti pokroviteljstvo, poklone ili naklonost, neka se naročito istakne, neka ga navede da je progoni; nema muškarca koji se odlikuje tom sklonošću koji se u tom slučaju neće upropastiti sa ženom dovoljno lukavom da mu tu nasladu uskraćuje samo zato da bi ga što više raspalila; ona će time od njega izvući sve što želi, ako doista umije dati ono što se od nje traži baš i samo kada treba. No dobro, anđelčiću, jesi li se preobratila? Jesi li prestala skotološtvo smatrati zločinom?

DOLMANCE:

A kada bi ono to i bilo, što me se to tiče? Niste li mi dokazali da zločin i ne postoji? Sada je u mojim očima doista malo djela koja su zločinačka.

EUGENIE:

Nema zločina ni u čemu, mila djevojko, baš ni u čemu na svijetu: nema li i najstrašnije djelo stranu prema kojoj nam je ono zgodno i korisno?

DOLMANCE:

EUGENIE: Tko

u to sumnja?

E, pa, od toga trenutka ono prestaje biti zločin; jer, da bi ono što služi jednome, a škodi drugome bilo zločin, trebalo bi dokazati da je oštećeno biće prirodi dragocjenije od bića kojemu je ono dobro poslužilo: no, budući da su svi pojedinci jednaki u očima prirode, ova je osobita sklonost prema jednome nemoguća; dakle, prirodi je savršeno svejedno što kakvo djelo služi jednome, a istovremeno škodi drugome.

DOLMANCE:

ako djelo škodi velikoj većini osoba, a nama donosi tek doista neznatnu količinu uživanja, ne bi li tada bilo strašno odati mu se?

EUGENIE: Ali

Ni najmanje, jer se nikako ne može usporediti ono što drugi osjećaju s onim što mi ćutimo; najveća količina tuđe boli za nas sigurno mora biti ništavna, a i najpovršnije uzbuđenje kojim nas golica užitak pogađa nas; dakle, moramo, ma po koju cijenu, davati prednost tom neznatnom uzbuđenju kojim se naslađujemo pred onim neizmjernim brojem nesreća koje su snašle onoga drugoga, a koje nas ne mogu pogoditi. Ali, ako se, naprotiv, dogodi, da nam osebujnost naših organa ili neobična građa učine ugodnima bolove bližnjega, kao što se to često dešava - tko onda sumnja da neprijeporno ne bismo trebali onu tuđu bol koja nas zabavlja pretpostavljati izostajanju toga bola koje bi za nas postalo odricanje? Izvor svih naših zabluda u moralu dolazi od smiješnoga prihvaćanja one bratske veze koju su izmislili kršćani u stoljeću njihove nesreće i tjeskobe. Primorani da moljakaju tuđu samilost, lukavo su utvrdili da su svi braća. Kako, uz tu pretpostavku, odbiti priteći u pomoć? Ali, nemoguće je prihvatiti to učenje. Ne rađamo li se svi osamljeni? Kažem još i više - svi neprijatelji jedni drugima, svi u vječitom uzajamnom ratu? No,

DOLMANCE:

pitam vas - da li bi to doista bilo tako pod pretpostavkom da su vrline koje zahtijeva ta tobožnja bratska veza zbilja prirodne? Kad bi ih glas prirode ulijevao ljudima, oni bi ih osjećali od rođenja. Otada bi samilost, dobročinstvo i čovječnost bile prirodne vrline, kojima bi se bilo nemoguće i oduprijeti, i one bi ono prvotno stanje divljaštva i neprosvijećenosti u čovjeku učinile potpuno oprečnome onome kako ga mi vidimo. Ali, ako priroda, kao što kažete, stvara ljude osamljenima, koji su svi neovisni jedan o drugome, složit ćete se sa mnom barem u tome da su njihove potrebe, zbližavajući ih, neminovno morale uspostaviti neke veze među njima; otuda krvne veze, rođene iz njihovog uzajamnog srodstva, ljubavne veze, prijateljske veze, veze iz zahvalnosti; poštovat ćete barem te, nadam se?

EUGENIE:

U stvari, ne više no ostale; ali hajde, razložimo ih: bacimo letimičan pogled na svaku ponaosob, Eugenie. Hoćete li tvrditi, na primjer, da potreba da se oženim, da produljim lozu, ili da uredim imanje mora uspostaviti neraskidive ili svete veze s osobom za koju se vežem? Ne bi li bilo besmisleno, pitam vas, tvrditi takvo što? Dok god traje čin snošaja, nedvojbeno mogu imati potrebu za osobom koja u njemu sudjeluje; ali, čim je čovjek zadovoljen, što ostaje, molim vas, između nje i mene? I koja će to stvarna obveza vezivati za nju ili za mene posljedice toga snošaja? Ove posljednje veze bile su plod straha što su ga osjećali roditelji da u starosti ne bi bili napušteni, a sebičnom i koristoljubivom brigom za nas u našem djetinjstvu obdaruju nas samo zato da bi potom zaslužili istu pažnju u njihovoj poznoj dobi. Prestanimo se zavaravati svime time: mi ništa ne dugujemo

DOLMANCE:

svojim roditeljima...ni najmanju stvar, Eugenie, i kako su mnogo manje radili za nas, a mnogo više za sebe, dopušteno nam je mrziti ih, i čak ih se i riješiti, ako nas njihovi postupci ljute; moramo ih voljeti samo ako oni s nama lijepo postupaju, a i u tom slučaju ta ljubav ne smije biti jača od one koju bismo osjećali prema drugim prijateljima, zato što prava stečena rađanjem, darivanjem života nekome ništa ne utvrđuju, ništa ne utemeljuju, i zbog toga što, ako ih podrobno, razumno i promišljeno ispitamo, u njima ćemo sigurno naći samo razloge da osjećamo mržnju prema onima koji su nam, misleći samo na svoj vlastiti užitak, često podali samo kukavno ili opasno postojanje. Vi mi govorite o ljubavnim vezama, Eugenie; da ih barem nikada ne upoznate! Ah, neka se takvo čuvstvo, zbog sreće koju vam priželjkujem, nikada ne približi vašemu srcu! Što je ljubav? Čini mi se da je možemo smatrati isključivo posljedicom učinka osobina kakvog lijepog predmeta na nas; to nas djelovanje ushićuje; ono nas raspaljuje; ako posjedujemo taj predmet, zadovoljni smo; ako nam ga je nemoguće posjedovati, očajavamo. Ali, koja je osnova toga osjećaja?...Žudnja. Koje su posljedice toga osjećaja?...Ludilo. Držimo se, dakle, pobude, i čuvajmo se posljedica. Pobuda je posjedovanje samoga predmeta - no dobro, nastojmo u tome uspjeti, ali razborito; naslađujmo se njime čim ga dobijemo; u protivnom, utješimo se: tisuću drugih sličnih predmeta, i često mnogo boljih, utješit će nas ako smo onaj izgubili; svi muškarci i sve žene nalikuju jedni drugima: nema ljubavi koja odolijeva djelovanju zdravoga promišljanja. Oh! Kakva li je prevara ono oduševljenje koje nas, zaokupljajući nas posve učinkom čula, dovodi u takvo stanje da više ne vidimo, i da od

toga trenutka postojimo još samo putem tog ludo obožavanog predmeta! Ta zar je to život? Nije li doista bolje radije se svjesno lišiti svih životnih slasti? Nije li to htjeti ostati u ljutoj groznici koja nas potpuno obuzima i proždire, a da nam ne ostavlja drugu sreću osim nadčulnih užitaka, tako nalik djelovanju ludila? Kad bi zauvijek morali voljeti taj divni predmet, i kad bi bilo izvjesno da ga nikada ne smijemo napustiti, to bi opet nesumnjivo bila još jedna nastranost, ali barem oprostiva. Događa li se to? Imamo li mnogo primjera onih vječnih veza koje nikada nisu opovrgnute? Nekoliko mjeseci uživanja, nakon što ubrzo ponovno vrate predmet na svoje pravo mjesto, nagnaju nas da se zastidimo zbog tamjana koji smo palili na njegovim oltarima, i često dolazimo i do toga da ne možemo čak ni pojmiti da nas je mogao toliko zavesti. O, pohotne djevojke, ta podajte nam vaša tijela dok možete! Jebite se, zabavljajte se, to je ono najhitnije; ali, pomno bježite od ljubavi. Samo je njena vanjština dobra, govorio je prirodoslovac Buffon, i nije samo o tome valjano sudio kao pravi filozof. Ponavljam vam, zabavljajte se; ali, nikako nemojte voljeti; nemojte se ništa više brinuti o tome da budete voljeni: ne treba se iznurivati jadikovkama, uzdasima, potajnim značajnim pogledima, ljubavnim pisamcima; treba se jebati, imati sve više jebača i često ih mijenjati, treba se osobito snažno oduprijeti tome da vas ma i jedan od njih pokuša sputati i zadobiti za se, zato što bi svrha ove stalne ljubavi bila da vas spriječi da se podate kome drugome vezujući vas za sebe, surova sebičnost koja bi uskoro postala kobna po vaše uživanje. Žene nisu stvorene za jednog jedinog muškarca: priroda ih je stvorila za sve. Slušajući isključivo taj

sveti glas, neka se podaju bez razlike svima koji ih žele. Uvijek bludnice, a nikada ljubavnice, budu li bježale od ljubavi, a obožavale užitak, na životnom će putu onda nailaziti samo na ruže; tada će i one nas nemilice obasipati samo cvijećem! Upitajte, Eugenie, upitajte ljupku ženu koja je pristala preuzeti na se vaš odgoj, koliko treba mariti za muškarca nakon što smo se s njim nauživali. (Dovoljno tiho da ga Augustin ne bi čuo.) Upitajte je bi li učinila i korak da zadrži ovoga Augustina koji joj danas pribavlja nasladu. Pod pretpostavkom da joj ga netko želi oduzeti, ona bi uzela koga drugoga, ne bi više ni mislila na ovoga, a ubrzo sita i toga novoga, ona bi ga sama žrtvovala za dva mjeseca, ako bi se iz te žrtve mogli izroditi novi užici. GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Neka

moja mila Eugenie bude duboko uvjerena da joj Dolmance ovdje tumači moje srce, kao i srce svih drugih žena, kao da smo mu otvorili i njegove najskrivenije zakutke. Posljednji dio moga raščlanjivanja odnosi se, dakle, na prijateljske veze i veze utemeljene na zahvalnosti. Poštujmo prve, slažem se s tim, dok god su nam korisne; čuvajmo prijatelje dok god nam služe; zaboravimo ih čim više od njih ništa ne možemo izvući; ljude treba voljeti uvijek samo sebe radi; voljeti ih radi njih samih samo je obmanjivanje; nikada prirodi nije bila namjera da ljudima ulijeva druge pobude, druge osjećaje osim onih koji im nečemu trebaju poslužiti; ništa nije samoživo kao priroda; budimo onda i mi sebični, ako želimo ispunjavati njene zakone. Što se tiče zahvalnosti, Eugenie, ta je veza nedvojbeno najslabija od svih. Da li nas, dakle, ljudi zadužuju zbog nas samih? Ne vjerujmo u to, draga moja; oni to čine iz

DOLMANCE:

razmetljivosti, iz oholosti. Ta nije li, prema tome, ponižavajuće tako postati igračka tuđeg samoljublja? Nije li čovjek još i više ponižen kada je nečiji dužnik, kada nekome mora biti zahvalan? Ništa čovjeku ne pada teže od usluge koju mu netko učini. Nema sredine: treba je ili vratiti ili zbog nje biti ponižen. Gorde duše pate pod bremenom usluge: ona ih tako silno opterećuje da je jedini osjećaj koji iskaljuju prema dobročinitelju mržnja. Koje su, dakle, sada, prema vašem mišljenju, veze koje mogu nadomjestiti osamljenost u kojoj nas je priroda stvorila? Koje su to veze koje trebaju uspostaviti odnose među ljudima? U ime čega bismo ih voljeli, ljubili, i pretpostavljali nama samima? Kojim pravom bismo im pritekli u pomoć i ublažili njihovu nesreću? Gdje će sada u našim dušama biti kolijevka vaših lijepih i beskorisnih vrlina dobročinstva, čovječnosti, milosrđa, naznačenih u besmislenom zakoniku nekih glupavih vjeroispovijedi, koje su, budući da su ih propovijedali prevaranti ili prosjaci, nužno morale savjetovati ono što bi ih moglo podržati ili podnositi? No, Eugenie, smatrate li još nešto svetim među ljudima? Možete li zamisliti još koji razlog da se i dalje uvijek radije odlučujete za njih no za nas? Ova mi pouka, čiju istinitost u srcu naslućujem i prije no što ste je izrekli, odveć godi da bi mi je duh odbacio.

EUGENIE:

Ona je prirodna, Eugenie: već i samo odobravanje s kojim je primaš to potvrđuje; tek si izišla iz njene utrobe, pa kako bi ono što osjećaš moglo biti plod pokvarenosti?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ali ako su sve zablude koje vi obasipate hvalom prirodne, zašto im se zakoni protive?

EUGENIE:

Zato što zakoni nisu stvoreni za pojedinca, već za društvo u cjelini, što ih dovodi u vječno protuslovlje i neslaganje s osobnim interesom, jer je osobni interes uvijek u sukobu s općim dobrom. Ali, zakoni su, premda dobri za društvo, vrlo loši za osobu koja to društvo čini; jer, u ime toga što ga jedanput brane ili štite, oni ga tijekom tri četvrtine života ometaju i sputavaju; stoga ih mudar čovjek sav prožet prezirom prema njima podnosi, kao što trpi i zmije i otrovnice, koje, iako mogu raniti ili Otrovati, ipak kadšto posluže u liječničkom zvanju; on će se čuvati zakona kao i tih otrovnih životinja; sklonit će se od njih pomoću sigurnosnih mjera i tajni, što je sve doista lako kada je čovjek mudar i oprezan. Ako vam želja da počinite neke zločine raspali dušu, Eugenie, budite duboko uvjereni da ćete ih nesmetano počiniti, s vašom prijateljicom i sa mnom.

DOLMANCE:

EUGENIE: Ah!

Jedna mi želja već razgaljuje srce!

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Koji

te to hir uzbuđuje, Eugenie?

Povjeri nam ga. EUGENIE, sva

smućena: Željela bih žrtvu.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: A kojega

spola?

EUGENIE: Moga!

No dobro, gospođo, jeste li zadovoljni vašom učenicom? Da li dovoljno brzo napreduje?

DOLMANCE:

kao gore: Jednu žrtvu, draga, jednu žrtvu!...Oh! Bože! To bi me usrećilo najviše na svijetu!...

EUGENIE,

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: A što

bi joj činila?

Sve!...Sve!...Sve što bi od nje moglo učiniti najjadnije od svih stvorenja. Oh! Mila moja, draga moja, smiluj mi se, ne mogu više!...

EUGENIE:

Bogamu! Koje li mašte!...Dođi, Eugenie, predivna si...Dođi da te poljubim tisuću puta! (Ponovno je uzima u naručje.) Evo, gospođo, što kažete na ovo, pogledajte ovu razvratnicu kako samo svršava iz glave, a da je uopće i ne dodirujemo...Bezuvjetno je još jedanput moram pojebati zguza!

DOLMANCE:

EUGENIE: Hoću

li zatim dobiti ono što tražim?

DOLMANCE: Da,

hoćeš, ludice!...Hoćeš, to ti jamčimo!

EUGENIE: Oh,

prijatelju, evo vam moje guzice!...Radite s njom što god hoćete!

Pričekajte da nas rasporedim na malo razvratniji način za ovo uživanje. (Sve se izvršava onako kako Dolmance naznačuje.) Augustine, ispruži se na rub ove postelje; neka ti Eugenie legne u naručje; dok je ja budem nabijao zguza, trljat ću joj dražicu krasnim glavićem Augustinova kurca, koji će, da bi prištedio sjeme, voditi brigu o tome da ne svrši; dragi vitez koji, slušajući nas, sasvim lagano drka, a da nije prozborio ni riječi, pristat će na to da se ispruži Eugenie na ramenima, i tako okrene svoju lijepu stražnjicu da je mogu ljubiti - ja ću mu ga odozdo drkati; što znači da ću, sa svojom spravom u jednoj guzici, svakom rukom natezati jedan kurac; a vi, gospođo, nakon što sam vam bio muž, želim da i vi budete moj; navucite najveći od svih vaših umjetnih udova! (Gospođa de Saint-Ange otvara škrinjicu koja ih je prepuna, i naš junak bira najstrašnijega.) Dobro! Ovaj je, kako kaže broj, četrnaest

DOLMANCE:

palčeva dug, a deset širok; pričvrstite ovo oko bokova, gospođo, i sada me silovito nabijte. GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Dolmance, vi ste doista ludi, osakatit

ću vas s tim. Ničega se ne bojte; zabijte ga, prodrite do kraja, anđele moj: guzit ću vašu dragu Eugenie tek kada mi vaš ogromni ud bude mnogo dublje u guzici!...Ušao je! Utjerali ste ga, bogamu!...Ah! Zbog tebe sam u sedmom nebu!...Nemoj imati milosti, ljepotice moja!...Ja ću te zguza nabiti bez pripreme, da se odmah izjasnim...Ah! Bogamu! Krasne li stražnjice!...

DOLMANCE:

EUGENIE: Oh!

Prijatelju, razdireš me...Barem pripremi put.

DOLMANCE: Da

znaš da ću zbilja dobro pripaziti da to ne učinim: s tim glupim znakovima pažnje izgubimo polovinu naslade. Misli na naša načela, Eugenie; ja radim za sebe: u jednome si trenutku, kao sada, žrtva, lijepi moj anđele, a ubrzo ćeš ti biti ona koja progoni...Ah! Bogamu! Ulazi!...

EUGENIE: Dotući

ćeš me!...

Oh! Boga vam vašega! Bog te jeb'o! Nabio sam ga do kraja!...

DOLMANCE:

Ah! Sada mi radi što god hoćeš, turnuo si mi ga...sada samo uživam!...

EUGENIE:

Kako volim trljati ovu golemu kurčinu o djevičinu dražicu!...Ti, viteže, lijepo mi namjesti guzicu...Da li ti ga dobro drkam, razvratniče?...A vi, gospođo, jebite me, jebite vašu kurvu...da, drolja sam i to želim biti...Eugenie, svrši,

DOLMANCE:

anđele moj, da, svrši!...Augustin me i protiv volje napunio sjemenom...Evo i vitezova, a i moje im se pridružuje...Ne mogu se više suzdržavati...Eugenie, mrdni stražnjicom, neka mi tvoj čmar gnječi kitu: duboko u utrobu sunut ću ti vrelo sjeme koje isparava...Ah! Bože, jebeni pederu! Umirem! (On se izvlači; svi se razmještaju.) Pogledajte, gospođo, evo, vaša je mala razvratnica opet puna sjemena; otvor pičkice joj je natopljen; draškajte je, snažno joj trljajte dražicu svu vlažnu od sjemena: to je jedna od najugodnijih stvari što se mogu učiniti. trepereći od uzbuđenja: Oh! Mila, koliki ćeš mi užitak pružiti!...Ah! Ljubavi draga, sva gorim od pohote! (Namještaju se u novi položaj.)

EUGENIE,

Viteže, kako si ti taj koji će razdjevičiti ovo lijepo dijete, pridruži se sestri i pomozi joj da navedete ovo dijete da se u tvome naručju obeznani, a sam se namjesti tako da meni isturiš stražnjicu: jebat ću te dok će Augustin mene guziti. (Svi se namještaju .)

DOLMANCE:

VITEZ: Misliš

li da sam se dobro namjestio?

Digni malo guzicu, ljubavi; tako, dobro...bez pripreme, viteže...

DOLMANCE:

Bogme, kako hoćeš; zar mogu uopće osjetiti išta drugo osim zadovoljstva u naručju ove predivne djevojke? (Ljubi je i draška, lagano i polako joj turajući prst u pičku, dok joj gospođa de Saint-Ange golica dražicu.)

VITEZ:

Što se mene tiče, dragi moj, budi uvjeren da ja mnogo više uživam s tobom, no maloprije s Eugenie: velika je

DOLMANCE:

razlika između mladićeve guzice i djevojčine!...Ta turni mi ga, Augustine! Koliko muke da se konačno odlučiš! Zašto toliko oklijevaš? Ma! Gospo'n, je l' vi znate da sam tek štrcn'o, i to skroz blizu one stvari ove mile grlice, a vi bi da se to o'ma' digne na vašu guz'cu, koja stvarno i nije baš čemu, da, zbilja nije tako l'jepa!

AUGUSTIN:

Glupan! Ali, čemu kukati? Eto, to ti je priroda: svatko propovijeda svoga sveca. Hajdemo, hajdemo, ipak ga utjeraj, istinoljubivi Augustine; a kad stekneš malo više iskustva, reći ćeš mi nije li guzica zaista bolja od pičke...Eugenie, ta vrati vitezu ono što on tebi radi; brineš se samo o sebi: imaš pravo, razvratnice; ali, u interesu ti je zbog tvoga uživanja, dobro mu ga drkaj, budući da će on pobrati prve plodove.

DOLMANCE:

No, drkam mu ga, ljubim ga, gubim glavu...Joj! Jao! Jao! Prijatelji moji, ne mogu više!...Smilujte mi se, pogledajte u kakvom sam stanju...Umirem...Svršavam!...Bogamu! Izvan sebe sam!...

EUGENIE:

Što se mene tiče, bit ću pošten! Htio sam se samo ponovno malo zagrijati u ovoj lijepoj guzici; za gospođu de Saint-Ange čuvam sjeme koje se u njoj raspalilo: ništa me ne zabavlja tako kao kad u jednoj guzici počnem radnju koju želim dovršiti u drugoj. No dobro, viteže, eto, doista si se dobro zagrijao, vidim da si raspoložen...Hoćemo li joj oduzeti nevinost?

DOLMANCE:

Oh, bože, ne, ne želim da mi on to učini, svisnula bih od toga; vaš je manji, Dolmance: preklinjem vas, neka zbog tog čina budem samo vaš dužnik!

EUGENIE:

To nije moguće, anđele moj; nikada u životu nisam jebao nekoga u pičku, i dopustit ćete mi da ne počnem u mojim godinama. Vaši prvenci pripadaju vitezu; jedino on je ovdje dostojan da ubere prve plodove: ne otimajmo mu njegova prava.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Da

netko odbije oduzeti nevinost...tako krepkoj, tako krasnoj djevojci kao što je ona, jer ne možete reći da moja Eugenie nije najljepša djevojka u Parizu, oh, gospodine!...Doista, gospodine, eto, to se zove malo previše se pridržavati svojih načela!

Ne onoliko koliko bih trebao, gospođo, jer grad je uistinu dupkom pun moje subraće koja vas sigurno ne bi jebala zguza...A ja, ja sam to učinio, i ja ću to opet učiniti; to, dakle, nipošto ne znači, kao što me sumnjičite, uznositi moje vlastito opredjeljenje do slijepe zagriženosti.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Pa hajdemo, viteže! Ali, poštedi je; pogledaj kako je majušan rukavac u koji ćeš se nasaditi: ima li ikakvoga razmjera između tvojega uda i njene rodnice? Oh! Umrijet ću od toga, to je neminovno...Ali žarka želja da se pojebem tjera me da se na sve odvažim, i da se ničega ne bojim...Hajde, natakni me, dragi, prepuštam ti se.

EUGENIE:

podatno držeći ukrućeni kurac koji mu ispunjava cijelu šaku: Da, do vraga! Treba on prodrijeti...Sestro, Dolmance, držite joj svatko po jednu nogu...Ah! Bogamu! Kojeg li

VITEZ,

pothvata!...Da, da, pa makar njime bila raspolovljena, rastrgana, ona mora, boga vam vašega, to doživjeti! lagano, ne mogu više izdržati... (Ona viče; suze joj teku niz obraze...) U pomoć, dobra moja prijateljice... (Otima se.) Ne, ne želim da uđe!...Ako nastavite, vrištat ću da me ubijate!...

EUGENIE: Polako,

Urlaj koliko god hoćeš, vižle malo, kažem ti da treba ući, pa makar ti zbog toga tisuću puta krepala!

VITEZ:

EUGENIE: Kojega DOLMANCE:

li divljaštva!

Ah! Do vraga! Zar je čovjek profinjen kad mu se

digne? Držite je; utjerao sam ga!...Nasadio sam je, bogamu!...Do vraga! Eto vražje nevinosti...Pogledajte samo kako joj ide krv!

VITEZ:

Hajde, tigre!...Hajde, rastrgaj me ako hoćeš, sada me više nije briga!...Poljubi me, krvnice, poljubi me, obožavam te!...Ah! Ništa više ne boli kada je unutra: sve su boli zaboravljene...Teško djevojkama koje se preplaše ovakvoga nasrtaja!...Koliko bi samo silnoga uživanja sebi uskratile zbog sasvim malo muke!...Navali! Turni mi ga! Viteže, svršavam!...Sjemenom poškropi rane koje si mi nanio...Ta utjeraj mi ga duboko u maternicu...Ah! Bol ustupa mjesto uživanju...Svaki čas ću se onesvijestiti...! (Vitez svršava; dok je on jebao, Dolmance mu je draškao guzicu i jaja, a gospođa de Saint-Ange je Eugenie trljala dražicu. Razmještaju se.)

EUGENIE:

DOLMANCE: Smatram

da bi Augustin odmah trebao pojebati malu nevaljalicu, dok su putevi otvoreni.

Augustin!... Toliki kurac!... Ah! Odmah!... Dok još krvarim!... Ta hoćete li me ubiti?

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Draga ljubavi, poljubi me...Žalim te...ali, presuda je izrečena; ona je neopoziva, srce moje trebaš joj se podvrgnuti.

AUGUSTIN: Ah!

Eto me! Vrtlar je spreman; čim treba nataknit' ovu djevojku, doša bi, bogami, vala iz Rima pješ'ce.

uhvativši ogromni Augustinov kurac: Gle, Eugenie, pogledaj kako se ukrutio. Kako li je doista dostojan da me zamijeni!

VITEZ,

Ah! Blagi bože, koje li presude!...Oh! Vi me hoćete ubiti, to je jasno!..

EUGENIE:

ščepavši Eugenie: O, ma ne, gospoj'ce - odotog još ni'ko nije umra.

AUGUSTIN,

Trenutak, sinko, trenutak: meni treba isturiti guzicu, dok je ti jebeš...Da, tako, približite se, gospođo de Saint-Ange: obećao sam vam da ću vas naguziti, održat ću riječ; ali, namjestite se tako da, dok vas jebem, mogu bičevati Eugenie. Neka vitez za to vrijeme bičuje mene. (Svi se raspoređuju.)

DOLMANCE:

Ah! Do vraga! Ubija me!...Ta polako, beno golema!...Ah! Lupež! Zabio mi ga je!...Eto, unutra je, glupan!...Zarinuo ga je do kraja!...Umirem!...Oh! Dolmance, kako me samo udarate!...Doista me palite s obje strane; stražnjica mi se sva žari.

EUGENIE:

nemilice je bičujući: Dobit ćeš...Dobit ćeš, nevaljalice mala!...Od toga ćeš samo slađe svršiti. Kako je

DOLMANCE,

samo nadražujete, Saint-Ange...Mora da taj okretni prst doista ublažava bol koju joj nanosimo Augustin i ja!...Ali, čmar vam se steže...Vidim, gospođo, da ćemo zajedno svršiti...Ah! Kako li je samo božanstveno biti ovako između brata i sestre! GOSPOĐA DE SAINT-ANGE

Dolmanceu: Jebi me, zvijezdo moja, jebi!...Mislim da nikada nisam toliko uživala!

Dolmance, premjestimo se; žustro prijeđi iz guzice moje sestre u Eugeninu, da je upoznaš s uživanjem koje kuša kada se nađe među dvojicom, a ja ću zguza nataknuti sestru, koja će za to vrijeme tebi po stražnjici vratiti udarce šibom kojima si upravo raskrvavio Eugenine guzove.

VITEZ:

izvršavajući: Prihvaćam...Pogledaj, prijatelju, može li itko hitrije promijeniti mjesto od mene?

DOLMANCE,

Što? Obojica u meni? Blagi bože!...Ne znam više koga da slušam; doista mi je dovrh glave bilo i onoga klipana!...Ah! Koliko će me samo soka koštati ovo dvostruko uživanje!...Već teče. Bez ovog putenog lučenja sokova, mislim da bih već bila mrtva...Što? Draga, ti me oponašaš?...Oh! Kako samo psuje, vragolanka!...Dolmance, svrši...svrši, ljubavi moja...ovaj me golemi prostak svu natopio: sunuo mi ga je duboko u utrobu...Ah! Jebači moji, što? Obojica najedanput, bogamu!...Prijatelji, eto vam i moj sok: pridružuje se vašemu...Satrta sam...(Svatko se povlači na svoje mjesto.) No dobro! Mila, jesi li zadovoljna svojom učenicom?...Jesam li sada dovoljno kurva?...Ali, doveli ste me u takvo stanje...u takvo pomamno uzbuđenje...Oh, da, kunem se da bih bila kadra, u pijanstvu u kojem sam, da treba, otići dotle da se pojebem nasred ulice!...

EUGENIE:

DOLMANCE: Kako EUGENIE: Mrzim DOLMANCE: Zar

li je samo lijepa ovako!

vas, odbili ste me!...

sam mogao ići protiv vlastitih uvjerenja?

Dobro, opraštam vam, i moram poštivati načela koja vode nastranostima. Kako ih ja ne bih usvojila, ja, koja sada želim živjeti samo u zločinu? Sjednimo i brbljajmo malo; ne mogu više. Nastavite s obukom, Dolmance, i recite mi nešto što će me utješiti zbog razuzdanosti kojoj sam se, eto, odala; utrnite u meni grižnju savjesti; osokolite me.

EUGENIE:

To je točno; malo teorije treba uslijediti nakon primjene načela; to je pravi način da se stvori savršena učenica.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

DOLMANCE: No

dobro! O čemu, Eugenie, želite da vam pričamo?

EUGENIE: Željela

bih znati da li su običaji doista neophodni jednoj upravi, i da li njihov utjecaj ima izvjesnu težinu za duh naroda.

Ah! Doista! Jutros na polasku kupio sam -u Palači jednakosti knjižicu koja, ako je vjerovati naslovu, nužno mora odgovoriti na vaše pitanje...Tek što je izišla iz tiska.

DOLMANCE:

vidimo. (Čita.) Francuzi, još jedan napor ako želite biti republikanci. Eto, riječi mi, neobičnog naslova - obećava; viteže, ti koji imaš lijep glas, pročitaj nam to.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Da

Ili se varam, ili će ova knjižica savršeno odgovoriti na Eugenino pitanje.

DOLMANCE:

EUGENIE: Sigurno!

Iziđi, Augustine: ovo nije za tebe; ali, nemoj se udaljavati; pozvonit ćemo čim bude potrebno da se ponovno pojaviš.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

VITEZ: Počinjem.

Francuzi, još jedan napor ako želite biti republikanci.

Vjera

Dolazim ponuditi velike ideje: saslušat ćete ih, o njima ćete promisliti; ako vam sve i ne budu po volji, od njih će ostati barem pokoja, i u nečemu ću pridonijeti širenju znanja, i bit ću time zadovoljan. Ja nimalo ne krijem da mi je teško kad vidim kako tromo i polagano nastojimo stići do cilja; s nemirom u duši naslućujem da smo na putu da ga još jedanput promašimo. Vjeruju li ljudi da će taj cilj biti ostvaren ako donesu zakone? Nemojmo si to utvarati. Što bismo učinili sa zakonima bez vjere? Potrebna nam je vjeroispovijed, i to vjeroispovijed skrojena prema ćudi republikanca, odnosno da ne pokazuje nikakvu sklonost prema tome da bi ikada mogla ponovno preuzeti bogoštovlje iz Rima. U stoljeću u kojem smo tako uvjereni da se vjera treba oslanjati na moral, a ne moral na vjeru, treba nam vjera koja je u skladu s običajima, koja bi bila kao njihov daljnji razvitak, kao njihova nužna posljedica, i koja bi mogla, uzvisujući dušu, neprestano je održavati na visini one dragocjene slobode, od koje ova danas sebi stvara svojeg jedinog idola. No, pitam vas, možemo li pretpostaviti da vjera jednoga Titova roba, da vjeroispovijed jednoga prostog judejskog lakrdijaša može odgovarati slobodnom i

ratničkom narodu koji se upravo preporađa? Ne, zemljaci moji, ne može, vi u to ne vjerujete. Ako bi, kojom nesrećom po nju, Francuska opet utonula u tminu kršćanstva, s jedne strane oholost, silništvo i samovolja svećenika, poroci koji se uvijek ponovno rađaju u tom pokvarenom čoporu, a s druge strane prostakluk, uskogrudnost, plitkost dogmi i tajni te nedostojne i izmišljene vjere, otupljujući ponositost i smionost republikanske duše, ubrzo bi je ponovno doveli pod jaram koji je svojom snagom upravo skršila. Ne zaboravimo da je ova djetinjasta vjera bila jedno od najboljih oružja u rukama naših silnika: jedna od njenih prvih dogmi je vratiti caru carevo; ali, mi smo svrgli cara s prijestolja i ne želimo mu više ništa vratiti. Francuzi, uzalud biste sebi umišljali da duh svećenstva koje je položilo prisegu nije više duh nezaprisegnutoga svećenstva; postoje staleški poroci od kojih se nikada ne odvikavamo. Prije no što bi prošlo deset godina, pomoću kršćanske vjere, njenog praznovjerja i njenih predrasuda, vaši bi svećenici, i uz prisegu, i usprkos svome siromaštvu, ponovno nad dušama povratili moć koju su bili ugrabili; oni bi vas ponovno vezali za kraljeve, zato što se kraljevska vlast uvijek oslanjala na svećeničku, i vaše bi se republikansko zdanje srušilo, jer nije imalo temelja. O, vi koji imate kosu u ruci, zadajte posljednji udarac stablu praznovjerja; nemojte se zadovoljiti time što ćete mu samo potkresati granje: posve iskorijenite biljku čije je djelovanje tako zarazno; budite duboko uvjereni da se vaš sustav slobode i jednakosti odveć otvoreno protivi svećenicima Kristovih oltara da bi se ikada našao ma i jedan jedini koji bi ga dobronamjerno i iskreno prihvatio ili koji ga

ne bi htio poljuljati, ako bi uspio ponovno zadobiti neku moć nad dušama. Koji to svećenik, uspoređujući položaj na koji smo ga upravo sveli s onim u kojem je nekada uživao, ne bi učinio sve što o njemu ovisi da ponovno zadobije i povjerenje i ugled koje su mu oduzeli? I koliko bi slabih i malodušnih bića uskoro ponovno postalo robovima tog slavohlepnika obrijanoga tjemena! Zašto ne pomislite da bi se neprilike koje su postojale mogle opet nanovo izroditi? Zar u počecima kršćanske Crkve svećenici nisu bili ono što su i danas? Vidite dokle su dogurali - međutim, tko ih je dotle doveo? Nisu li im to omogućila sredstva koja im je pribavila vjera? Dakle, ako vi tu vjeru bezuvjetno ne zabranite, oni koji je propovijedaju, kako i dalje imaju uvijek ona ista sredstva, ubrzo će ostvariti isti cilj. Uništite, dakle, zauvijek sve što jednoga dana može razoriti vaše djelo. Pomislite da vam je dužnost i ujedno pitanje vaše čestitosti, budući da je plod vaših nastojanja namijenjen samo vašim unucima, da im ne ostavite ni klicu pogibeljnih zametaka koji bi ih mogli ponovno uroniti u metež iz kojeg se s tolikom mukom izvlačimo. Već se naše predrasude raspršuju, već se narod odriče katoličkih besmislica; već je ukinuo hramove, porušio idole, vjenčanje je sada prihvaćeno kao isključivo građanski čin; uništene ispovjedaonice služe javnom sastajanju građana; takozvani vjernici, napustivši apostolsku gozbu, prepuštaju miševima bogove od brašna. Francuzi, nemojte se nipošto zaustavljati: čitava Europa, već s rukom na povezu koji joj zatravljuje oči, od vas očekuje napor kojim ćete joj ga strgnuti sa čela. Pohitajte: ne ostavljajte vremena Rimu svetome, koji se na sve strane batrga da bi ugušio vašu moć, da možda sačuva još

pokojeg pristašu. Nemilice ga udarajte po gordoj i već drhtavoj glavi, i neka, prije no što prođu dva mjeseca, stablo slobode, zakrilivši ruševine stolice svetoga Petra, težinom svog pobjedonosnog granja pokrije sve te prezira vrijedne kršćanske idole, bezočno podignute na pepelu i Katona i Brata. Francuzi, ponavljam vam to, Europa od vas očekuje da se u isto vrijeme oslobodite i žezla i kadionice. Pomislite da vam je nemoguće osloboditi je od kraljevske samovolje a da je ne nagnate da u isto vrijeme rastrga okove vjerskog praznovjerja: kraljevska moć odveć je prisnim vezama združena sa svećeničkom da vi, ostavljajući da i dalje postoji ma i jedna od te dvije, ne biste uskoro ponovno potpali pod onu vlast koju ste propustili ukinuti. Republikanac ne smije padati na koljena ni pred kakvim izmišljenim bićem, ni pred kakvom podlom varalicom; njegovi jedini bogovi sada trebaju biti srčanosti sloboda. Rim je nestao čim se u njemu počelo propovijedati kršćanstvo, a Francuska je propala ako se ono u njoj i dalje bude duboko štovalo. Pažljivo promotrimo besmislene dogme, strašne tajne, nakaradne obrede, neodrživ moral ove gnjusne vjeroispovijesti, i vidjet ćemo može li ona odgovarati jednoj republici. Vjerujete li doista iskreno u to da bih dopustio da mnome gospodari mišljenje čovjeka kojega bih vidio pod nogama tupoglavog Isusovog svećenika? Ne, sigurno ne bih! Takav će čovjek, uvijek podmukao, zbog same podlosti svojih nazora, uvijek držati do grozota bivšega poretka; čim se mogao potčiniti glupostima jedne tako plitke vjeroispovijesti kao što je ona koju smo mi tako ludo prihvatili, on mi više ne može ni nametati zakone ni prenositi mi znanje; od tog

trenutka u njemu vidim još samo roba predrasuda i praznovjerja. Da bismo se uvjerili u ovu istinu, bacimo pogled na nekolicinu pojedinaca koji ostaju privrženi besmislenom bogoštovlju naših otaca; vidjet ćemo da su svi oni ljuti neprijatelji sadašnjega sustava, vidjet ćemo da broj tih osoba u potpunosti odgovara i obuhvaća sve pripadnike onoga staleža monarhista i aristokrata, koji je s pravom tako prezren. Neka rob kakvoga okrunjenoga razbojnika, ako želi, padne do nogu kakvoga idola od tijesta, takav predmet je i stvoren za njegovu dušu od kala; onaj tko može služiti kraljevima mora obožavati bogove! Ali mi, Francuzi, ali mi, sunarodnjaci moji, mi, zar da još skrušeno gmižemo i kinjimo se s uzdama koje su tolikog prezira vrijedne? Radije tisuću puta umrijeti nego da im se ponovno potčinimo! Kad već vjerujemo da nam je neko bogoštovlje nužno, povedimo se za rimskim obredima: bojevi, strasti, junaci, eto, to su bili predmeti dostojni njihovog štovanja. Takvi su kumiri zanosili dušu, oduševljavali je; činili su i više od toga: ulijevali su joj vrline štovanoga bića. Minervin poklonik htio je biti razborit. Odvažnost je bila u srcu onoga kojega se moglo vidjeti ničice pred Marsom. Niti jedan jedini bog tih velikih ljudi nije bio bez moći i odlučnosti; svi su prenosili žar koji ih je i same raspaljivao u dušu onoga tko ih je obožavao; a, kako su gajili nadu da će se i njima samima jednoga dana ljudi klanjati, težili su postati barem onoliko veliki koliko i onaj tko im je bio uzor. Ali što, naprotiv, nalazimo među taštim kršćanskim bogovima? Što vam nudi, pitam vas, ova budalasta vjera? Zar blesavi prevarant iz Nazareta izaziva u vama začinjanje nekih velikih ideja? Zar

njegova prljava i gadna majka, bestidna Marija, pobuđuje u vama neke vrline? I nalazite li među svecima kojima je urešen njegov raj kakav uzor veličine, junaštva ili vrlina? Doista je istina da ova glupa vjera ni u čemu ne daje povoda začinjanju velikih ideja, da niti jedan umjetnik ne može upotrijebiti njene odlike na spomenicima koje podiže; čak i u samome Rimu, većina ukrasa ili ornamenata na papinskoj palači nalaze uzor u poganstvu, i dok god bude svijeta, samo će ono raspaljivati žar u velikih ljudi. Hoćemo li u čistome teizmu naći više poticaja za uzvišenost i polet? Zar bi usvajanje varke, koja bi podala našoj duši onaj stupanj moći i upornosti koji je neophodan republikanskim vrlinama, moglo navesti čovjeka da ih voli ili primjenjuje? Nemojmo se zavaravati; otresli smo se te utvare, i ateizam je sada jedini sustav svih ljudi koji znaju rasuđivati. Što smo se više prosvjetljivali, jasnije smo osjećali, kako je kretanje suštinsko svojstvo tvari, da je pokretna sila koja je nužna da bi to pokrenula postala varavo, prividno biće i da je, budući da sve što postoji mora po svojoj naravi biti u pokretu, pokretač suvišan; osjećali smo da je taj nestvarni bog, kojega su mudro izmislili prvi zakonodavci, u njihovim rukama bio samo još jedno sredstvo više koje nas je trebalo podjarmiti, i da su, zadržavajući isključivo za sebe pravo da navedu ovu prikazu da progovori, oni nju zaista mogli nagnati da kaže samo ono što bi potvrdilo smiješne zakone pomoću kojih su nas namjeravali ukrotiti. Likurg, Numa, Mojsije, Isus Krist, Muhamed, svi su ti veliki lupeži, svi su ti veliki silnici naših misli znali spojiti božanstva koja su izmišljali sa svojim neizmjernim slavoljubljem, i, sigurni da će narode pridobiti s odobrenjem tih bogova, uvijek su se, kao što znamo, starali ili da ih za savjet pitaju samo baš kada treba, ili da im pripisuju samo one odgovore za koje su mislili da im mogu poslužiti.

Prezrimo, dakle, danas jednakom mjerom i taštoga boga kojeg su propovijedale varalice, i sve vjerske oštroumne prepredenosti koje proizlaze iz njegovog smiješnog prihvaćanja; s tom zvečkom ne možemo više zabavljati slobodne ljude. Neka opće dokidanje vjeroispovijedi uđe, dakle, među načela koja mi širimo po čitavoj Europi. Nemojmo se zadovoljiti time da uništimo žezla; zauvijek u prah pretvorimo sve idole: uvijek je samo jedan korak dijelio praznovjerje od rojalizma. Nedvojbeno uistinu treba tako biti, budući da je jedna od prvih točaka pri krunjenju kraljeva oduvijek bilo održavanje vladajuće vjeroispovijedi, kao jedne od političkih osnovica koje su morale najbolje podržati njihov prijesto. Ali, čim je to prijestolje srušeno, čim je ono, nasreću, zauvijek oboreno, nemojmo se više nimalo bojati da isto tako iskorijenimo i ono što mu je bilo oslonac. Da, građani, vjera je nespojiva sa sustavom u kojem vlada sloboda; vi ste to osjetili. Nikada se slobodan čovjek neće pokloniti pred kršćanskim bogovima; nikada kršćanske dogme, obredi, tajne niti moral neće odgovarati republikancu. Još jedan napor; budući da radite na tome da uništite sve predrasude, nemojte niti jednu ostaviti na životu, jer, već je i jedna jedina dovoljna da ih sve povrati. Koliko tek trebamo biti duboko uvjereni u njihov povratak, ako je ona koju ste ostavili na životu sigurno kolijevka svih drugih! Prestanimo vjerovati da vjera može biti korisna čovjeku. Imajmo dobre zakone, pa ćemo moći i bez vjere. Ali, narodu je potrebna vjera, uvjeravaju nas; ona ga zabavlja, ona ga obuzdava. To je dobro! Ta dajte nam onu koja odgovara slobodnim ljudima. Vratite nam poganske bogove. Rado ćemo obožavati Jupitera, Herkula ili Atenu; ali, više ne želimo basnoslovnog tvorca

svemira koji se sam po sebi kreće; ne želimo više bestjelesnog boga a koji ipak sve ispunjava svojom neizmjernošću, svemogućega boga a koji nikada ne izvršava ono što želi, savršeno dobro biće a koje stvara sve same nezadovoljnike, biće koje je prijatelj reda a pod čijom je vlašću sve poremećeno. Ne, više ne želimo boga koji ometa prirodu, koji je otac pomutnje, koji pokreće čovjeka u trenutku kada se taj čovjek odaje strahotama; takav nas bog tjera da zadrhtimo od gnjeva, i mi ga zauvijek predajemo zaboravu, odakle ga je bestidni Robespierre htio izvući. Francuzi, ovu bezvrijednu prikazu zamijenimo uznositim idolima koji su Rim učinili gospodarem svemira; sa svim kršćanskim idolima postupimo kao što smo se ponijeli prema kumirima naših kraljeva. Na postolja koja su nekada nosila silnike vratili smo znamenje slobode; isto tako podignimo nanovo likove velikana na postolja onih besramnih propalica koje je obožavalo kršćanstvo. Prestanimo strahovati zbog djelovanja ateizma na naše selo; nisu li seljaci osjetili nužnost uništavanja katoličkoga bogoštovlja, tako protuslovnoga istinskim načelima slobode? Nisu li bez užasa, kao i bez boli, gledali kako se obaraju njihovi oltari i župni dvori? Ah, vjerujte da će se isto tako odreći i svoga smiješnoga boga. Kipovi Marsa, Minerve i Slobode bit će postavljeni na najistaknutijim mjestima u njihovim nastambama; svake će se godine ondje slaviti godišnja svetkovina; građanski će vijenac tada biti dodijeljen građaninu koji najviše i najbolje bude služio domovini. Na ulazu u duboku šumu, Venera, Himenej i Amor, podignuti u hramu u prirodi, primat će izraze smjernoga štovanja ljubavnika; ondje će rukom Gracija ljepota okruniti vjernost. Neće biti potrebno samo voljeti da bi netko

bio dostojan toga vijenca, trebat će zaslužiti da vas netko voli: junaštvo, darovitost, čovječnost, uzvišenost duše, postojano domoljublje, eto, to će biti odlike koje će ljubavnik biti prinuđen prinijeti do nogu svoje drage, i one će doista vrijediti koliko i naslovi stečeni rođenjem ili bogatstvom, koje je glupa oholost nekada zahtijevala. Barem će se neke vrline razviti iz ovih obreda, dok se iz vjeroispovijedi koju smo iz slabosti ispovijedali rađaju samo zločini. Ova će se vjeroispovijed sroditi sa slobodom kojoj služimo; ona će je oživjeti, podržavati, raspaljivati, dok je teizam po svojoj biti i prirodi najsmrtniji neprijatelj slobode kojoj služimo. Da li je uništavanje poganskih idola u doba Kasnoga rimskoga carstva stajalo ma i jedne jedine kapi krvi? Revolucija koju je pripremila glupost nanovo porobljenog naroda provedena je bez i najmanjeg otpora. Kako se možemo bojati da djelo filozofije bude teže izvedivo od djela vladareve samovolje? Jedino još svećenici do nogu svoga nestvarnoga boga osvajaju onaj narod kojega se vi toliko bojite prosvijetliti; udaljite ih od njega i koprena će sama po sebi pasti. Vjerujte da će se taj narod, mnogo razumniji no što mislite, oslobođen okova silničkoga ugnjetavanja, ubrzo osloboditi i okova praznovjerja. Vi ga se bojite ako nije na taj način zauzdan - koje li ludosti! Ah, građani, vjerujte da će se onaj kojega stvarni i opipljivi mač zakona nimalo ne zaustavlja još teže zaustaviti iz straha od paklenih muka, za koje ne mari još od djetinjstva. Vaš je teizam, jednom riječju, izazvao mnoga nedjela, ali nikada niti jedno jedino nije spriječio. Ako je istina da strasti zasljepljuju, ako nam one pred oči uzdižu oblak koji nam zataji opasnosti kojima su one okružene, kako možemo pretpostaviti da pogibli, koje su daleko od nas, kao što su to kazne koje proriče vaš bog, mogu odagnati taj oblak koji ne može rasplinuti ni

sam mač zakona koji uvijek visi nad strastima? Ako je, dakle, dokazano da taj nadomjestak za obuzdavanje kojega je nametnula ideja o bogu postaje izlišan, ako je potvrđeno da je opasan zbog svojih drugih učinaka, pitam u koju svrhu može on onda poslužiti, i na koje se razloge možemo osloniti da bismo mu produljili postojanje. Zar ćete mi reći da još nismo dovoljno zreli da našu revoluciju učvrstimo još i na tako očevidan način? Ah, sugrađani moji, put koji smo prevalili od 1789. bio je na sasvim drukčiji način težak od onoga kojega još moramo prijeći, i, za ovo što vam ja predlažem, moramo mnogo manje utjecati na javno mnijenje no što smo ga već mučili i u svim smjerovima navlačili još od doba pada Bastille. Vjerujmo da će narod, koji je bio dovoljno razuman i smion da jednog bezočnog vladara s vrhunca uzvišenosti dovede na stratište, koji je za ovo malo godina znao pobijediti tolike predrasude, i rastrgati toliko smiješnih uzdi, biti isto tako dovoljno i mudar i odvažan da za dobrobit narodne stvari i za napredak republike, žrtvuje jednu još mnogo varljiviju utvaru no što je to mogla biti prikaza kakvoga kralja. Francuzi, vi ćete zadati prve udarce - vaša će prosvijećenost učiniti ostalo; ali, živo i brzo radite na tome; neka taj posao postane jedna od vaših najvažnijih briga; neka se nadasve temelji na onome istinski suštinskom moralu, toliko zapostavljenom u vjerskom obrazovanju. Zamijenite gluposti koje se tiču obožavanja Boga, a kojima ste zamarali mlade organe svoje djece, izvrsnim društvenim načelima; umjesto da napamet uče ništave molitve, koje će zaboraviti i time se još i dičiti čim navrše šesnaest godina, neka ih pouče koje su njihove dužnosti u društvu; naučite ih da vole vrline o kojima nekoć jedva da ste im i govorili, a koje su, i bez vaših vjerskih bajki dovoljne za osobnu sreću svakoga od njih;

navedite ih da osjete da se ta sreća sastoji u tome da se drugi usreće onoliko koliko i mi sami želimo biti sretni. Ako ove istine postavite na kršćanskim varkama, kao što ste to nekoć ludo činili, čim vaši učenici uvide ništavnost tih osnova, srušit će to zdanje, i postati zlikovci samo zato što će vjerovati da im vjera koju su oborili zabranjuje da to budu. Navodeći ih da, naprotiv, osjete potrebitost vrline jedino stoga što od toga ovisi njihova vlastita sreća, oni će biti čestiti ljudi iz sebičnosti, a ovaj zakon koji vodi sve ljude uvijek će biti najsigurniji od svih. Neka se, dakle, s najvećom pomnjom klonimo uplitanja ma i jedne vjerske gatke u ovoj općenarodnoj izobrazbi. Nikada nemojmo gubiti iz vida da želimo stvoriti slobodne ljude, a ne proste obožavatelje kakvoga boga. Neka kakav iskreni slobodni mislilac uči ove nove učenike neshvatljivim divotama prirode; neka im dokaže da poznavanje boga, često veoma opasno po ljude, nikada nije služilo njihovoj sreći, i da neće biti sretniji prihvaćajući kao uzrok onoga što ne shvaćaju nešto što će još manje moći dokučiti; da je mnogo manje bitno razumjeti prirodu no u njoj uživati i poštivati njene zakone; da su ti zakoni toliko mudri koliko i jednostavni; da su oni upisani u srcima svih ljudi, i da treba samo upitati srce da bi se prozreli porivi. Ako oni pak žele da im po svaku cijenu govorite o stvoritelju, odgovorite im da, budući da su stvari oduvijek bile ono što jesu, i kako nikada nisu imale početak i nikada ne moraju imati kraja, čovjeku je beskorisno koliko i nemoguće da se uzmogne vratiti kakvome zamišljenome početku koji ne bi ništa pojasnio niti bi ičemu vodio. Recite im da je ljudima nemoguće da imaju stvarnu predodžbu o biću koje ne djeluje ni na jedno od naših osjetila. Sve su naše misli predodžbe ideja o predmetima koji su na nas ostavili jak dojam; što nam može predstavljati ideja o

Bogu, koja je očigledno bespredmetna? Nije li jedna takva ideja, dodat ćete im, isto toliko nemoguća koliko i posljedica bez uzroka? Nije li predodžba bez primjera samo pusta tlapnja? Neki teolozi, nastavit ćete, tvrde da je ideja o Bogu prirođena, i da je ljudi stiču još u majčinoj utrobi. Ali, to je laž, dodat ćete; svako je načelo sud, svaka je prosudba posljedica iskustva, a iskustvo se stiče samo putem čula; iz toga proizlazi da se vjerska načela očito ne odnose ni na što i da nipošto nisu urođena. Kako su, nastavit ćete, mogli razumna bića uvjeriti u to da je ono što im je najteže dokučiti ujedno njima i najhitnije? Zato što su ih jako prestrašili; zato što uplašen čovjek prestaje razumno rasuđivati; zato što su im savjetovali da se nadasve čuvaju vlastitoga razuma, i zato što, kada je pamet pomućena, vjerujemo u sve i ništa ne ispitujemo. Neznanje i strah, reći ćete im još, eto, to su dvije osnove svake vjere. Neizvjesnost u kojoj se čovjek nalazi u odnosu prema svome Bogu upravo je razlog zbog kojega će ovaj prigrliti svoju vjeru. Čovjek se boji u tmini, kako u stvarnoj, tjelesnoj, tako i u duhovnoj; strah u njemu postaje uobičajen i prometne se u potrebu -mislio bi da mu nešto nedostaje kada se više ne bi imao čemu nadati ili nečega se bojati. Vratite se potom na pojašnjavanje zbog čega nam je potreban i koristan moral - dajte im o toj velikoj temi mnogo više primjera no predavanja, mnogo više dokaza no knjiga i pretvorit ćete ih u dobre građane; stvorit ćete dobre ratnike, dobre očeve, dobre supruge; od njih ćete načiniti ljude utoliko privrženije slobodi svoje zemlje što oni više neće moći sebi predočiti nikakvu predodžbu o ropstvu, niti će im ikakav vjerski strah moći još pomutiti duh. Tada će istinsko domoljublje buknuti u svim dušama; ono će u njima vladati

svom svojom snagom i čistoćom, jer će za njih postati jedino i osnovno čuvstvo, i jer mu nikakva strana misao neće oslabiti moć; onda je vaš novi naraštaj siguran, i vaše će djelo, koje će on učvrstiti, postati zakon cijeloga svijeta. Ali ako se, iz straha ili malodušja, ovi savjeti ne poslušaju, ako se na životu ostave temelji zdanja za koje smo vjerovali da smo ga razorili, što će se dogoditi? Nanovo ćemo na tim temeljima graditi, i na njih postaviti iste orijaše, s nesmiljenom razlikom što će ovoga puta oni biti učvršćeni s takvom snagom da ih ni vaš naraštaj ni oni koji će nakon njega uslijediti neće uspjeti oboriti. Ne sumnjajmo u to da su vjeroispovijedi kolijevke vladareve samovolje; prvi od svih silnika bio je svećenik; prvi rimski kralj i car, Numa i August, pridružuju se i jedan i drugi svećenstvu; Konstantin i Clovis bili su prije svećenici no vladari; Heliogabal bio je svećenik Sunca. Oduvijek, tijekom stoljeća, postojala je između vladareva silništva i vjere takva srodnost, da je više no dokazano da, razarajući jedno, podrivamo drugo, iz jednostavnog razloga što će ono prvo uvijek služiti kao zaklon drugome. Uza sve to, ja ipak ne predlažem ni pokolje ni izgnanstva; sve ove strahote odveć su daleko od moje duše da bih se, ma i samo na trenutak, usudio takvo što zamisliti. Ne, nikako nemojte ljude ubijati ni izgnati - ove grozote su zvjerstva koja su počinili kraljevi ili zlikovci koji su se na njih ugledali; postupajući kao oni, nikako nećete primorati ljude da se zgražaju nad onima koji su te strahote činili. Upotrijebimo silu samo protiv idola; samo izrugivanje dovoljno je onima koji im služe: Julijanov sarkazam više je naškodio kršćanskoj vjeri no sva Neronova mučenja. Da, uništimo zauvijek svaku predodžbu o Bogu, a od njegovih

svećenika načinimo vojnike; neki to već i jesu; neka se drže tog, za republikanca, tako plemenitog zvanja, ali, neka nam više ne govore ni o svome nestvarnom biću, ni o svojoj bajoslovnoj vjeri, koji su jedino predmeti našega prezira. Osudimo da bude izvrgnut ruglu, ismijan, i izblaćen na svim raskršćima najvećih francuskih gradova, prvi od onih blagoslovljenih varalica koji nam još dođe govoriti ili o Bogu ili o vjeri; doživotna robija bit će kazna onome koji dvaput počini istu pogrešku. Neka najpogrdnije bogohuljenje i najbezbožnija djela budu potom u potpunosti odobrena, kako bismo iz srca i pamćenja ljudi potpuno iskorijenili one strašne igračke našega djetinjstva; neka se raspiše natječaj za djelo koje će biti najpodobnije da napokon prosvijetli Europljane u jednoj tako važnoj stvari, i neka pozamašna nagrada, koju će dodijeliti puk, bude priznanje onome koji, pošto sve izrekne i sve dokaže o tom predmetu, svojim sunarodnjacima ostavi samo kosu da pokose sve te aveti i iskreno srce da ih mrze. U šest rnjeseci sve će biti svršeno - vaš će sramotni Bog biti uništen; i sve to a da nećemo prestati biti pravedni, i ljubomorni na tuđi ugled, a da se nećemo prestati bojati mača zakona i biti čestiti ljudi, zato što ćemo osjetiti da istinskoga prijatelja domovine nikako ne smiju voditi tlapnje, kao što vode kraljevske robove; da, ukratko, niti isprazna nada u bolji svijet niti strah od većih zala od onih koje nam je poslala priroda, ne smiju voditi republikanca, kome je jedini vodič vrlina, a jedina kočnica grižnja savjesti.

Običaji

Nakon što sam dokazao da teizam nikako ne odgovara republikanskoj vlasti, čini mi se da je potrebno dokazati da joj ništa više ne odgovaraju ni francuski običaji. Ovaj je zglavak tim bitniji stoga što će upravo običaji poslužiti kao povod uvođenju zakona koje ćemo obznaniti. Francuzi, i odveć ste prosvijećeni a da ne biste osjetili da će nova vlada iziskivati i nove običaje; nemoguće je da se građanin slobodne države ponaša kao rob kralja samodršca; jer razlike u njihovih interesima, dužnostima i međusobnim odnosima bitno određuju sasvim drukčiji način ponašanja u društvu; mnoštvo sićušnih zabluda i neznatnih društvenih prijestupa, smatranih veoma bitnima pod vladavinom kraljeva, koji su morali zahtijevati utoliko više što su imali više potrebe nametati uzde, da bi ih podanici štovali ili da bi ovima bili nepristupačni, ovdje će postati bezvrijedni; druga nedjela, poznata kao kraljoubojstvo ili svetogrđe, pod vladom koja više ne zna ni za kraljeve ni za vjeru, moraju se isto tako poništiti u republikanskoj državi. Priznavajući slobodu savjesti i slobodu tiska, promislite, građani, da se doista skoro mora priznati i sloboda djelovanja, i, izuzev onoga što izravno udara na temelje vlade, da vam preostaje sasvim malo zločina koje treba kažnjavati, jer, u biti, vrlo je malo zločinačkih djela u društvu čije su osnove sloboda i jednakost, i zato što, kada se stvari dobro odmjere i promotre, zločin je uistinu samo ono što zakon osuđuje; jer, kako nam priroda jednako nalaže i vrline i poroke, zbog našega ustroja, ili promatrano još više filozofski, na temelju potrebe koju ona ima za jednim ili za drugim, ono

na što nas ona navodi postalo bi vrlo sumnjivo i nepouzdano mjerilo, koje ne bi točno moglo odrediti što je dobro a što loše. Ali, da bih bolje izložio svoje misli o tako suštinskome predmetu, razvrstat ćemo različita djela u ljudskome životu koja su se dosad obično smatrala zločinima, i potom ćemo ih odmjeriti i usporediti s istinskim dužnostima jednoga republikanca. Oduvijek su ljudske dužnosti promatrane u ovim trima različitim odnosima: 1.One koje mu prema Najvišem biću;

savjest

i

lakovjernost

nameću

2. One koje je obvezan ispuniti sa svojom braćom; 3. Najzad one koje se tiču samo njega. Duboko uvjerenje koje moramo gajiti da se nikakav bog nije upleo u naše stvaranje i da smo, budući da smo stvorenja nužna prirodi, kao i biljke i životinje, mi ovdje zato što je nemoguće da ne budemo tu, ova duboka sigurnost, kao što vidimo, nesumnjivo najedanput uništava prvi dio ovih dužnosti, hoću reći one za koje smo krivo mislili da smo odgovorni božanstvu; s njima nestaju svi vjerski zločini, svi oni poznati pod nejasnim i neodređenim imenima bezakonja, svetogrđa, bogohuljenja, bezbožništva, itd., svi oni, jednom riječju, koje Atena toliko nepravedno kažnjava u Alkibijadu, a Francuska u nesretnoj La Barre. Ako u društvu postoji nešto nastrano, to je svakako vidjeti ljude, koji svoga boga poznaju i znaju što on može zahtijevati samo putem svojih skučenih predodžbi, kako ipak žele određivati narav onoga što zadovoljava ili što ljuti ovu smiješnu utvaru njihove mašte. Ne

bih, dakle, nikako htio da se ograničimo na to da bez razlike dopustimo sve vjeroispovijedi; želio bih da smo slobodni rugati se svim vjerama ili sve ih ismijavati; da ljudi, okupljeni u bilo kojem hramu da bi, kao i obično, po volji zazivali Vječnoga, budu viđeni poput glumaca u kazalištu, čijoj se glumi svatko smije smijati. Ako vjeroispovijedi ne doživljavate na taj način, one će ponovno zadobiti ozbiljnost koja ih čini važnima, ubrzo će štititi mišljenja, i začas se neće više vjere osporavati, već će se ljudi opet ponovno za njih boriti; jednakost, koju će uništiti pretpostavljanje ili pokroviteljstvo pruženo jednoj od njih ubrzo će nestati iz vlasti, a iz ponovno uspostavljene teokracije uskoro će nanovo izniknuti. aristokracija. Ne bih, dakle, mogao previše puta to ponoviti: odrecite se bogova, Francuzi, ukinite ih, ako ne želite da vas njihova kobna moć ubrzo ponovno uroni u sve strahote silništva; ali, jedino ćete ih uništiti izvrgavajući ih ruglu; sve opasnosti koje oni za sobom povlače odmah će u velikom mnoštvu nanovo izbiti, unesete li u to srdžbu ili pridate li tome značaja. Nikako nemojte rušiti njihove idole gnjevni pretvorite ih u prah i pepeo u igri, a nazor će podleći sam od sebe. Eto, nadam se da sam rekao dovoljno, da bih dokazao da protiv vjerskih zločina ne treba proglasiti nikakav zakon, zato što onaj tko vrijeđa varavu tlapnju ne vrijeđa ništa, i zato što bi bilo krajnje nedosljedno kažnjavati one koji vrijeđaju ili preziru bogoštovlje čiju vam prednost pred drugima ništa razvidno ne dokazuje; to bi nužno značilo pristati uz jednu stranu i, prema tome, utjecati na vagu jednakosti, koja je prvi zakon vaše nove vlasti.

Prijeđimo na druge čovjekove dužnosti, one koje ga vežu s bližnjima; ova je vrsta nedvojbeno najraširenija. Kršćanski moral, odveć nejasan kad je riječ o čovjekovim odnosima prema bližnjima, počiva na temeljima koji su tako dupkom puni nadrifilozofskih naklapanja, da nam ih je nemoguće prihvatiti, zato što, kada hoćete graditi načela, trebate se dobro čuvati da im za osnovu ne postavite sofizme. Taj nam besmisleni moral kaže da volimo bližnjega svoga kao samoga sebe. Ništa sigurno ne bi bilo uzvišenije, da je moguće da ono što je neistinito ikada može imati značajke ljepote. Ne treba voljeti bližnjega svoga kao samoga sebe, budući da se to protivi svim prirodnim zakonima, a samo nas njen glas treba voditi u svim djelima u našem životu; radi se samo o tome da treba voljeti bližnje kao braću, kao prijatelje koje nam priroda daje, i s kojima u republikanskoj državi moramo živjeti tim bolje što će nestanak udaljenosti nužno ljude tješnje povezati. Neka nam čovječnost, bratstvo i dobročinstvo, prema tome, određuju naše uzajamne dužnosti, i ispunjavajmo ih jednostavno pojedinačno onim stupnjem moći koji nam je za to dala priroda, a da ne kudimo, i nadasve, ne kažnjavamo one koji, zato što su hladniji ili svojevoljniji, u tim ipak tako dirljivim vezama ne osjećaju svu draž koju drugi u njima nalaze; jer, složit ćemo se u tome, bilo bi očito besmisleno htjeti propisati općevažeće zakone; taj bi postupak bio isto toliko smiješan koliko i vladanje generala u vojsci koji bi htio da mu svi vojnici budu odjeveni u odoru načinjenu po istoj mjeri; strašna je nepravda zahtijevati da se ljudi nejednakih naravi pokoravaju jednakim zakonima: ono što odgovara jednome, nikako ne odgovara drugome.

Slažem se da ne možemo načiniti onoliko zakona koliko ima ljudi; ali, zakoni mogu biti tako blagi i malobrojni, da im se svi ljudi, ma kakve ćudi bili, lako mogu potčiniti. Još bih zahtijevao da ti malobrojni zakoni budu takvi da se mogu lako prilagoditi svim naravima; oštroumnost onoga tko bi njima ravnao očitovala bi se u tome da udari jače ili slabije, s obzirom na pojedinca kojega bi trebalo pogoditi. Dokazano je da postoji vrlina koju određeni ljudi ne mogu primjenjivati, kao što postoji i lijek koji ne odgovara izvjesnoj ćudi. Dakle, kolika bi tek silna nepravda bila da namećete zakon onome kojemu je nemoguće pokoriti mu se! Ne bi li nepravda koju biste time počinili bila jednaka onoj za koju biste bili okrivljeni kada biste htjeli prinuditi slijepca da raspoznaje boje? Iz onih prvih načela proizlazi, osjećamo to, nužnost da zakoni budu blagi, i osobito da se zauvijek poništi zvjerstvo smrtne kazne, zato što je zakon koji udara na čovjekov život nesnosan, nepravedan i neprihvatljiv. To ne znači, kao što ću to ubrzo kazati, da nema bezbroj slučajeva u kojima ljudi, a da ne vrijeđaju prirodu (i to ću dokazati), od ove zajedničke majke nisu dobili punu slobodu da nasrnu jedni na druge, ali, nemoguće je da zakon dobije istu povlasticu, jer zakon, koji je sam po sebi ozbiljan i ravnodušan, ne može podleći strastima koje u čovjeka mogu opravdati okrutni čin umorstva; priroda utječe na čovjeka, i to tako da može druge navesti da mu oproste takvo djelo, a zakonu, naprotiv, kako je uvijek u opreci s prirodom, i kako od nje ništa ne dobij a, ne može biti odobreno da si dopusti ista zastranjivanja - budući da nema iste pobude, nemoguće je da ima ista prava. Eto, to su neke učene i fine razlike koje mnogim ljudima izmiču, zato što veoma malo ljudi razmišlja; ali, njih će prihvatiti obrazovani

ljudi kojima ih upućujem, i one će, nadam se, utjecati na nove zakone koje nam pripremaju. Drugi razlog zbog kojega moramo ukinuti smrtnu kaznu jest taj da ona nikada nije suzbila zločin, budući da se zločini svakoga dana počine do nogu samoga stratišta. Ukratko, moramo ukinuti ovu kaznu, zato što doista nema gore računice od one prema kojoj će se ubiti čovjeka zato što je ovaj ubio drugoga, budući da iz tog postupka očito proizlazi da umjesto jednoga čovjeka manje, najedanput imamo dvojicu manje, a samo krvnicima ili budalama takva računica može biti bliska. Ukratko, ma što bilo, nedjela koja možemo počiniti prema našoj braći svode se na četiri glavna: klevetu, krađu, prijestupe koji, uzrokovani pokvarenošću i razvratnošću, mogu neugodno pogoditi druge, i umorstvo. Jesu li sva ova djela, koja su u monarhističkoj vlasti smatrali bitnima, tako ozbiljna i u republikanskoj državi? To je ono što ćemo istražiti uz pomoć zublje filozofije, jer, jedino se pod njenom luči treba poduzeti takvo propitivanje. Nemojte me optuživati da uvodim pogubne novine; nemojte kazati da postoji opasnost u tome da se, kao što će to možda učiniti ovi spisi, ublaži grižnja savjesti u dušama zlotvora; da je najveće zlo u tome što će blagost mojega morala pojačati sklonost tih istih zlikovaca prema zločinu: ovdje izričito tvrdim da nemam niti jedan od tih izopačenih nazora; izlažem ideje koje su se od doba moje zrelosti poistovjetile s mojim nazorima, a kojima se bestidna samovolja silnika stoljećima suprotstavljala. Tim gore onima koje su velike ideje iskvarile, tim gore onima koji mogu pojmiti samo zlo u filozofskim sudovima, i koje sve može izopačiti! Tko zna bi li se oni možda pokvarili i čitajući Seneku i Charrona? Njima ja i ne govorim - obraćam se samo

ljudima sposobnima da me shvate, a oni će me čitati bez opasnosti. Priznajem s krajnjom iskrenošću da nikada nisam mislio da je kleveta zlo, a naročito ne u vladi kao što je naša, u kojoj svi ljudi, povezaniji i bliži jedni drugima, očito imaju i više koristi od toga da se dobro poznaju. Od ove dvije mogućnosti uvijek je jedna: ili se kleveta odnosi na zbilja pokvarenog čovjeka, ili se obara na kreposno biće. Složit ćemo se da u prvom slučaju biva gotovo svejedno hoće li se malo više ogovarati čovjeka koji je poznat po tome da je počinio mnoga zla; možda će čak tada zlo koje ne postoji rasvijetliti ono koje je učinjeno, pa će se, eto, na taj način zlotvora bolje upoznati. Ako u Hanoveru vlada, pretpostavljam, opasna bolest, ali i ako se ne izlažem drugoj pogibelji u tom surovom podneblju, osim onoj da me spopadne groznica, da li bih mogao zamjeriti čovjeku koji bi mi, da bi me spriječio da tamo odem, rekao da ondje ljudi umiru čim stignu? Ne, nesumnjivo ne; jer, plašeći me velikim zlom, spriječio me je da iskusim ono malo. Ako se, naprotiv, kleveta odnosi na kreposna čovjeka? Neka se on zbog toga ne uznemirava: neka se pokaže kakav je i sav će otrov klevetnika ubrzo ponovno pasti na ovoga. Kleveta je, za takve ljude, samo neka vrst pročišćavajućeg iskušavanja iz kojeg će njihova vrlina izići samo još blistavija. Ima u tome čak i koristi za sveukupno mnoštvo vrlina u republici; jer, taj će kreposan i tankoćutan čovjek, potaknut nepravdom koju je upravo iskusio, nastojati raditi još bolje; on će htjeti svladati klevetu od koje je vjerovao da je siguran, i njegova će lijepa djela zadobiti samo još više moći. Time će, u prvom slučaju,

klevetnik izazvati prilično dobre posljedice, uveličavajući poroke opasnoga čovjeka; u drugome, izazvat će izvrsne, primoravajući vrlinu da nam se čitava pokaže. No, pitam vas sada, u kojem pogledu vam se klevetnik može učiniti takvim da ga se treba bojati, osobito u vladi u kojoj je tako bitno poznavati nevaljalce i jačati moć dobrih? Dobro se, dakle, čuvajmo izricanja bilo kakve kazne protiv klevete; gledajmo na nju dvojako - kao na svjetiljku koja rasvjetljava zlo i kao na podstrek, i, u svakom slučaju, kao na nešto vrlo korisno. Zakonodavac, čije sve ideje moraju biti velike kao i djelo na koje je prionuo, ne smije nikada proučavati učinak prijestupa koji pogađa samo pojedinačno; on mora promatrati njegovo sveukupno djelovanje na narod; i kada na taj način bude ispitao posljedice koje proizlaze iz klevete, kladim se da u njoj neće naći ništa kažnjivo; neće se usuditi uklopiti ni trunku pravice u zakon koji bi je kažnjavao; naprotiv, on postaje najpravedniji i najpošteniji čovjek ako je podupire ili nagrađuje. Krađa je drugi moralni prijestup koji smo naumili promotriti. Ako malo pogledamo antiku, vidjet ćemo da se krađa dopuštala i nagrađivala u svim grčkim republikama; Sparta ili Lakedemon ju je otvoreno podupirala; neki drugi narodi su na nju gledali kao na ratničku vrlinu; sigurno je da ona podržava srčanost, snagu, vještinu, jednom riječju, sve one vrline koje su korisne republikanskoj vladi, pa prema tome i našoj. Drznut ću se priupitati, sada nepristrano, da li je krađa, čija je posljedica izjednačavanje bogatstava, veliko zlo u vladi čiji je cilj jednakost? Ne, nesumnjivo nije; jer, ako s jedne strane ona

podržava jednakost, s druge strane ona utječe na to da se pomnije čuva vlastito dobro. Postojao je narod koji nije kažnjavao tata, već onoga koji je dopustio da ga okradu, da bi ga se naučilo da se brine o svojoj imovini. Ovo nas navodi na daljnja promišljanja. Bože sačuvaj da bih ovdje htio napasti ili uništiti prisegu o poštivanju imovine, koju je upravo položio narod; ali, hoće li mi dopustiti da izreknem nekoliko misli o nepravednosti ove prisege? Koji je smisao zakletve koju polažu svi pripadnici jednoga naroda? Nije li to održavanje savršene jednakosti među građanima, njihovo podjednako podređivanje zakonu koji štiti svačije vlasništvo? No, pitam vas sada, da li je doista pravedan zakon koji nalaže onome koji nema ništa da poštuje onoga koji ima sve. Koja su počela društvenog ugovora? Ne sastoji li se on u tome da se ustupi malo vlastite slobode i svojine da bi se osiguralo i održalo ono što čuva oboje? Svi su zakoni postavljeni na ovim temeljima; oni su povodi za kažnjavanje određeno onome tko zloupotrebljava svoju slobodu. Oni isto tako ovlašćuju i namete; građanin ne prosvjeduje kada od njega zahtijevamo plaćanje nameta, jer zna da mu se, uz pomoć onoga što daje, čuva ono što mu preostaje; ali, još jedanput, kojim bi se pravom onaj koji nema ništa vezao dogovorom koji štiti samo onoga koji ima sve? Ako pravedno postupate kada svojom prisegom čuvate imovinu bogatoga, niste li nepravedni kada ovu prisegu zahtijevate i od privrženika staroga sustava koji nema ništa? Kakvu korist ima ovaj od vaše prisege? I zašto hoćete da on obeća stvar koja je povoljna jedino onome koji se svojim bogatstvom toliko od njega razlikuje? Sigurno ne postoji ništa nepravednije od toga - prisega mora imati jednaki učinak na

sve pojedince koji je polažu; nemoguće je da ona može obvezivati onoga tko nema nikakve koristi od toga da se ona održi, zato što to onda ne bi više bila pogodba slobodnoga naroda: bila bi oružje jakoga nad slabim, protiv kojega bi se ovaj morao neprestano buniti; no, to je upravo ono što se događa u prisegi o poštivanju vlasništva koje upravo narod zahtijeva; samo bogataš njome obvezuje ubogara, samo bogataš ima koristi od prisege koju siromah tako nesmotreno polaže, jer ne vidi da se, pomoću ove prisege, koja je od njega izmamljena zbog njegove dobronamjernosti, obvezuje činiti ono što se njemu ne može učiniti. Uvjereni, kao što i morate biti, u ovu surovu nejednakost, nemojte, dakle, uvećavati vašu nepravičnost kažnjavajući onoga tko nema ništa, zato što se drznuo ukrasti nešto onome tko ima sve - vaša mu nepravedna prisega na to više no ikada daje pravo. Prinuđujući ga na krivokletstvo tom zakletvom koja je za njega besmislena, vi opravdavate sve zločine u koje će ga to lažno prisezanje odvesti; više, dakle, nemate pravo kažnjavati ono čemu ste bili uzrok. Neću o tome više ništa reći, da bih ukazao na to kolika je užasna svirepost kažnjavati kradljivce. Povedite se za razboritim zakonom naroda o kojem sam vam upravo govorio; kažnjavajte čovjeka koji je bio dovoljno nemaran da dopusti da ga okradu, ali ne izričite nikakvu kaznu onome koji krade; pomislite da mu vaša prisega odobrava to djelo i da on, odajući se krađi, samo slijedi prvu i najmudriju prirodnu pobudu, a to je ona prema kojoj on po svaku cijenu čuva vlastiti život. Prijestupi koje moramo proučiti u ovoj drugoj vrsti čovjekovih dužnosti prema bližnjima sastoje se u djelima na koje čovjeka može navesti razuzdanost, među kojima se

posebno ističu, kao djela koja silovitije napadaju ono što svatko duguje drugima, prostitucija, preljub, rodoskvrnuće, silovanje i sodomija. Sigurno je da doista ne smijemo ni na trenutak posumnjati u to da sve što se naziva moralnim zločinima, odnosno, sva djela ove vrste koja smo upravo naveli, nisu savršeno nebitna i nezanimljiva u vlasti, čija se jedina dužnost zasniva na tome da očuva, na bilo koji način, oblik koji je bitan za njeno zadržavanje - eto, to je jedini moral republikanske vlade. No, budući da mu se uvijek protive silnici koji ga okružuju, ne bismo mogli razumno pomisliti da njihov nazadnjački način vladanja može biti ćudoredan; jer, njihov će se moral očuvati samo ratom, a ništa nije manje moralno od rata. Sada pitam kako ćemo uspjeti dokazati da je u državi koja je nećudoredna po svojim obvezama bitno da pojedinci budu ćudoredni. Otići ću još i dalje: dobro je da oni to nisu. Grčki zakonodavci su savršeno osjetili neophodnost potrebe da se ljudi u društvu iskvare, kako bi, budući da njihova duševna razuzdanost utječe na ono sveopće duhovno propadanje koje je korisno samome ustrojstvu, iz toga proizašla pobuna, uvijek neophodna vlasti, koja, savršeno sretna kao i republikanska vlada, nužno mora izazivati mržnju i ljubomoru svega što je okružuje. Pobuna, mislili su ovi mudri zakonodavci, nikako nije ćudoredno stanje; međutim, ona mora biti trajno stanje u jednoj republici; bilo bi, dakle, besmisleno koliko i opasno zahtijevati da oni koji moraju održavati vječnu uzdrmanost društvenog ustrojstva nećudoređem sami budu vrlo ćudoredna bića, zato što je čovjekovo ćudoređe stanje mira i spokoja, dok je njegovo nećudoređe stanje vječitoga nemira koje ga približava neizbježnoj pobuni, i u takvome stanju republikanac treba uvijek držati vladu čiji je dio. Krenimo sada na pojedinosti i

počnimo s razlaganjem stidljivosti, te malodušne pobude koja je protuslovna nečistim sklonostima. Da je prirodi namjera bila da čovjek bude sramežljiv, ona ga sigurno ne bi stvorila nagog; mnogi su narodi, civilizacijom manje iskvareni od nas, goli i zbog toga ne osjećaju nikakav sram; ne treba sumnjati da je odijevanje kao običaj imalo kao jedinu osnovu surovo hladno podneblje i žensko gizdavo kaćiperstvo; one su osjetile da će ubrzo izgubiti svaki učinak žudnje, ako ih svlačenjem odjeće budu otklanjale, umjesto da ih izazivaju; one su shvatile, budući da ih priroda, uostalom, nije stvorila bez mana, da će si mnogo bolje osigurati sve načine da se nekome svide skrivajući te mane dotjerivanjem i uresima; tako stidljivost, naprotiv, nipošto nije bila vrlina, već je, dakle, postala samo jedna od prvih posljedica pokvarenosti, samo jedan od prvih načina ženskoga očijukanja. Likurg i Solon su, duboko uvjereni u to da posljedice besramnosti održavaju građanina u nećudoređu koje je bitno za zakone republikanske vlasti, obvezivali djevojke da se nage pokazuju u kazalištu. Rim se ubrzo poveo za tim primjerom: na svetkovini u čast Flore plesali su goli; najveći se dio poganskih misterija tako slavio; nagost je kod nekih naroda čak postala vrlinom. Ma kako bilo, iz besramnosti se rađaju bludna i pohotna nagnuća; ono što proizlazi iz ovih sklonosti čini takozvane zločine koje raščlanjujemo i čija je prva posljedica prostitucija. Sada kada smo promijenili mišljenje o svemu tome i otrijeznili se od mnoštva vjerskih zabluda koje su nas sputavale i kada, bliži prirodi zbog mnoštva predrasuda koje smo upravo uništili, mi sada slušamo samo njen glas, duboko uvjereni da, ako u nečemu i ima zločina, prije bi bilo da ga ima u odolijevanju sklonostima koje nam ona ulijeva no u borbi protiv njih, uvjereni u to da, kako je blud jedna od posljedica tih sklonosti,

mnogo manje treba gasiti tu strast u nama, a mnogo više urediti načine da se ona nesmetano zadovolji. Moramo, dakle, nastojati uvesti red u ovo područje, da se u njemu uspostavi sva neophodna sigurnost da bi se građanin, kojega nužda približava predmetima požude, mogao s njima odati svemu što mu njegove strasti nalažu, a da ga nikada ništa ne sapinje, jer u čovjeku nema strasti kojoj je, više no ovoj, potrebna najpotpunija sloboda. Različita mjesta, zdrava, prostrana, čista, pristojno namještena i sigurna u svakom pogledu bit će podignuta po gradovima; Ondje će se hirovima razbludnika, koji će ondje dolaziti tražiti nasladu, nuditi svi spolovi, svi uzrasti, sva stvorenja; najpotpunija će poslušnost biti pravilo ponuđenih osoba, a i najneznatnije odbijanje svojevoljno će odmah kazniti onaj tko ga je okusio. Još ovo moram pojasniti i procijeniti prema republikanskim običajima; obećao sam svugdje istu logiku, i održat ću riječ. Ako, kao što sam upravo maločas rekao, nijednoj strasti nije, više no ovoj, potrebna najpotpunija sloboda, nijedna, nedvojbeno, nije toliko samovoljna; tada čovjek voli zapovijedati, voli da ga slušaju, da bude okružen robovima koji su primorani njega zadovoljavati; no, svaki puta kada čovjeku ne dadnete tajni način da iskali onu količinu silništva koju mu je priroda duboko u srce usadila, on će se nanovo baciti na osobe koje ga okružuju, da bi zadovoljio vlastitu samovolju, i narušavat će vlast. Dopustite, ako želite izbjeći ovu opasnost, da se u njemu slobodno raspiruju i razvijaju sve te nasilničke želje koje ga, i protiv njegove volje, neprestano more; zadovoljan zato što je mogao izvršiti i zadovoljiti svoju malenu neograničenu i neopozivu vlast usred harema ikoglana ili sultanija koje mu vaša briga i njegov novac podređuju, on

će izići zadovoljen i bez ikakve želje da remeti vlast koja mu tako rado osigurava sve načine da zadovolji svoju požudu. Ako, naprotiv, postupite drukčije, i nametnete tim objektima javne pohote, smiješne okove koje su nekoć izmislili vladin zulum i putenost naših Sardanapala: čovjek će, ubrzo ogorčen na vašu vladu i zavideći vam na silništvu kojega sami provodite, zbaciti jaram koji ste mu nametnuli i, sit vašega načina na koji njime upravljate, promijenit će ga kao što je to upravo učinio. Pogledajte kako su grčki zakonodavci, duboko uvjereni u ove ideje, pristupali razularenosti u Sparti, u Ateni; oni su građanina opijali razvratom, ni na kraj pameti im nije bilo da mu ga zabrane; nijedna vrsta putenosti nije mu bila zabranjena, i Sokrat, kojega je proročanstvo proglasilo najmudrijim filozofom na zemlji, prelazeći bez razlike iz Aspazijina naručja u Alkibijadovo, nije zbog toga bio ništa manje dika Grčke. Otići ću i dalje, i ma koliko moje ideje bile oprečne našim sadašnjim običajima, i kako je moj cilj da dokažem da se moramo požuriti s mijenjanjem tih običaja ako želimo sačuvati prihvaćenu vladu, pokušat ću vas uvjeriti u to da, kada se žene koje su poznate kao čestite odaju bludu, to nije nimalo opasnije od toga kada to isto čine muškarci, i da ne samo da ih moramo navesti da se pridruže bludnim radnjama koje se vrše u kućama koje uvodim, već čak mi za njih moramo podizati takve kuće, gdje bi se njihovi hirovi i potrebe njihove ćudi, koja je zaista na mnogo drukčiji način vatrena od naše, mogli isto tako zadovoljiti svim spolovima. Ponajprije, kojim pravom tvrdite da žene moraju biti isključene iz slijepoga pokoravanja koje im priroda nalaže kada su u pitanju muški hirovi? A zatim, kojim ih pak opet pravom mislite

ukrotiti i primorati na suzdržavanje, koje je neodrživo njihovoj vanjštini a sasvim suvišno njihovoj časti? Zasebice ću obraditi jedno i drugo pitanje. Izvjesno je da se u prirodnom stanju žene rađaju sklone vulgarnoj ljubavi, odnosno, da uživaju u prednostima drugih životinjskih ženki i da beziznimno pripadaju, kao i one, svim mužjacima; takvi su nedvojbeno bili i prvi prirodni zakoni i jedini oblici prvih okupljanja koje su ljudi stvorili. Koristoljublje, sebičnosti ljubav su pokvarili ove prvotne, tako jednostavne i prirodne nazore; vjerovalo se da će se netko obogatiti ako uzme ženu, i s njom i imanje njezine obitelji; eto, prva dva osjećaja na koja sam upravo ukazao su zadovoljena; još češće su tu ženu otimali, i time se obvezali; tako je na djelu već i drugi razlog i, u svakom slučaju, eto nepravde. Nikada čin posjedovanja ne može biti izvršen na slobodnom biću; jednako je nepravedno isključivo posjedovati ženu kao i posjedovati robove; svi su ljudi rođeni slobodni, svi imaju jednaka prava: nemojmo nikada izgubiti iz vida ova načela; prema tome, nikada, dakle, ne može biti dato zakonito pravo jednome spolu da samo za sebe prisvoji onaj drugi, i nikada jedan spol ili jedan stalež ne može samovlasno posjedovati drugi. Čak ni žena, zbog pročišćenosti prirodnih zakona, ne može kao razlog odbijanja onoga tko je želi, navesti ljubav koju osjeća za drugoga, zato što taj razlog time postaje povod isključivosti, i zato što se niti jedan muškarac ne može isključiti iz posjedovanja žene, od trenutka od kada je jasno da ona doista pripada svim muškarcima. Posjedovati se

može samo nekretnina ili životinja; nikada se čin posjedovanja ne može ostvariti nad pojedincem koji nam nalikuje, i sve veze koje mogu vezivati ženu s muškarcem, ma koje vrste vi pretpostavljali da one jesu, nepravedne su koliko i nestvarne. Ako je, dakle, neprijeporno da smo od prirode dobili pravo da svoje želje bez razlike izražavamo svim ženama, isto je tako neosporno da imamo pravo da je primoramo da se potčini našim željama, ali ne isključivo našim, proturječio bih samome sebi, već samo privremeno. Neosporno je da imamo pravo uvesti zakone koji je prisiljavaju da se podlegne žaru onoga tko je želi; budući da je čak i nasilje jedna od posljedica ovoga prava, i njega po zakonu možemo upotrijebiti. Eh, pa nije li priroda dokazala da imamo to pravo, udijelivši nam snagu potrebnu da ih potčinimo našim željama? Zalud će se žene pozivati, u svoju obranu, na stidljivost ili na privrženost drugim muškarcima; ovi varavi načini obrane su ništavi; gore smo vidjeli koliko je sramežljivost patvoreno i nenaravno čuvstvo vrijedno prezira. Ljubav, koju možemo nazvati duševnim ludilom, nema ništa više osnova da opravda njihovu ustrajnu vjernost; zadovoljavajući samo dvoje pojedinaca, voljeno biće i ono koje voli, ljubav ne može poslužiti sreći ostalih. Žene su nam dane za sreću svih nas, a ne za neku sebičnu i povlaštenu sreću. Svi muškarci, prema tome, imaju jednako pravo uživati u svim ženama; dakle, nema muškarca koji, prema prirodnim zakonima, može nametnuti svoje jedinstveno i osobno pravo nad kakvom ženom. Zakon koji bi žene obvezivao da se odaju bludu, koliko god mi to željeli, u javnim kućama o kojima je maloprije bila riječ, i koji bi ih na to primorao ako se one tome protive, koji bi ih kaznio ako one to ne izvrše, je, dakle,

najpravedniji zakon, protiv kojega se ne može iznijeti niti jedan opravdan ili pravedan razlog. Muškarac koji bi htio uživati u bilo kojoj ženi ili djevojci mogao bi je, dakle, ako su zakoni koje ste donijeli pravedni, pozvati da se nađu u jednoj od onih kuća o kojima sam govorio; a ondje, pod zaštitom matrona tog Venerinog hrama, ona će mu se podati da bi zadovoljila, ponizno, koliko i pokorno, sve hirove koje on bude htio sebi s njom dopustiti, ma koliko nastrani ili neuobičajeni oni mogli biti, jer nema hira koji u prirodi ne postoji, nema hira kojega priroda ne priznaje. Ovdje bi sada trebalo samo utvrditi uzrast; no, tvrdim da se to ne može a da se ne nasrće na slobodu onoga tko se zaželi nasladiti djevojkom nekoga uzrasta. Onaj tko ima pravo pojesti plod sa stabla zacijelo ga može ubrati zrelog ili zelenog, slijedeći poticaje vlastitoga ukusa. Ali, prigovori: ćete mi, postoji doba kada muškarčevi postupci doista škode djevojčinu zdravlju. Ovakvo je razmišljanje sasvim bezvrijedno; čim mi dajete pravo da raspolažem uživanjem, to je pravo neovisno od posljedica koje će izazvati uživanje; od toga trenutka postaje svejedno da li je to uživanje korisno i ugodno ili štetno osobi koja mu se mora podrediti. Nisam li već dokazao da se po zakonu žena, u tu svrhu, s pravom može prisiliti, i da se, čim pobuđuje želju za putenim uživanjem, ona mora podvrći tome uživanju, ne obazirući se na svako sebično čuvstvo? Isto tako je i kada je u pitanju njezino zdravlje. Čim obzir koji povlači ovakva prosudbu uništava ili umanjuje užitak onoga tko je želi, i tko je ima pravo prisvojiti, ovo obzirno razmatranje uzrasta postaje ništavo, zato što ovdje nikako nije riječ o tome što može osjećati osoba, koju su i priroda i zakon osudili da trenutačno

udovoljava tuđim željama; u ovome propitivanju riječ je isključivo o onome što odgovara onome tko želi. Ponovno ćemo uspostaviti ravnotežu. Da, ponovno ćemo je uspostaviti, mi to nesumnjivo moramo učiniti; one žene koje smo maloprije tako okrutno podjarmili, mi im to neosporno moramo nadoknaditi, a to će biti i odgovor na drugo pitanje koje sam kanio obraditi. Ako prihvaćamo, kao što smo to Upravo i učinili, da se sve žene moraju pokoriti našim željama, zacijelo im možemo dopustiti da one isto tako obilno zadovolje i sve svoje želje; naši zakoni moraju u tu svrhu poticati njihovu vatrenu narav, i besmisleno je da je oličenje njihove časti i vrline bila neprirodna čvrstina kojom se one odupiru sklonostima koje su dobile u mnogo većoj mjeri no mi; ova nepravičnost naših običaja tim je očitija i grdnija što mi u isto vrijeme pristajemo na to da ih silnim zavođenjem učinimo slabima, a da ih potom kažnjavamo zato što podliježu svim naporima koje smo uložili da bismo izazvali njihovu propast. Sva besmislenost naših običaja očituje se, čini mi se, u ovoj nepravednoj strahoti, i već samo ovo izlaganje moralo bi nam ukazati na to da ih je doista potrebno zamijeniti manje izopačenim običajima. Kažem, dakle, da će se žene, budući da su dobile mnogo silovitije sklonosti prema bludu od nas, moći njima odati koliko god to budu htjele, potpuno slobodne od svih bračnih veza, svih lažnih predrasuda o sramežljivosti, povraćene u potpunosti u prirodno stanje; želim da im zakoni dopuste da se podaju onolikom broju muškaraca koliko im se prohtije; želim da im bude dopušteno uživanje u svim spolovima i svim dijelovima njihova tijela, kao i muškarcima; i, uz poseban uvjet da se podjednako podaju svima onima koji to požele, one trebaju

imati slobodu da isto tako uživaju u svima onima koje smatraju dostojnima da ih zadovolje.

Koje opasnosti prijete, pitam vas, od ove razuzdane slobode? Djeca koja neće imati očeve? Eh! Zar je to važno u jednoj republici, u kojoj svi pojedinci ne smiju imati druge majke osim domovine, u kojoj su svi koji se rađaju djeca domovine? Ah! Koliko li će je samo više voljeti oni koji će, kako nikada nisu upoznali nikoga doli nje, od rođenja znati da samo od nje trebaju očekivati sve! Nemojte misliti da stvarate dobre republikance dok god budete u obiteljima izdvajali djecu koja moraju pripadati isključivo republici. Dajući samo nekim pojedincima količinu ljubavi koju oni moraju razdijeliti na svu svoju braću, oni neminovno prihvaćaju često opasne predrasude tih osoba; njihova mišljenja i njihove ideje se osamljuju, izdvajaju od ostalih, i sve vrline jednoga državnika njima postaju sasvim nemoguće. Povjeravajući napokon svoje srce u potpunosti onima koji su ih stvorili, oni više u njemu ne nalaze nikakvu ljubav za onu koja ih mora othraniti, predstaviti, otkriti, istaknuti i proslaviti, kao da ova druga dobra djela nisu važnija od prvih! Ako je doista krajnje pogubno prepustiti djecu da se tako u obiteljima hrane interesima često veoma različitim od onih koje ima domovina, onda je od najveće koristi da ih se odvoji od obitelji; nisu li oni od njih prirodnim putem odvojeni putem postupaka koje ja predlažem, budući da se, s potpunim razaranjem svih bračnih veza, kao plodovi uživanja žena sada rađaju samo djeca kojima je poznavanje očeva bezuvjetno zabranjeno, a uz to, ona više ne bi pripadala samo jednoj obitelji, već bi, kao što to i mora biti, bila jedino djeca domovine?

Postojat će, dakle, kuće namijenjene ženskoj raskalašenosti i, poput kuća za muškarce, bit će pod vladinom zaštitom; ondje će im se nuditi sve osobe jednoga i dragoga spola koje bi mogle poželjeti, a, što više budu pohađale te kuće, to će ih se više štovati. Nema ničega tako nečovječnog i tako smiješnoga kao što je vezivanje ženske časti i vrline s otporom kojim se one suprotstavljaju željama koje su dobile od prirode, a te žudnje neprestano raspaljuju one koji ih tako svirepo osuđuju. Još u ranoj mladosti, djevojka, kako ništa više neće morati čuvati za brak (sasvim dokinut razboritim zakonima koje priželjkujem), oslobođena očinskih veza, uzdignuta iznad predrasuda koje su nekoć sputavale njen spol, moći će se, dakle, odati svemu što joj bude nalagala njena narav u kućama ustanovljenima upravo tim povodom; ondje će je primiti sa štovanjem, obilno zadovoljiti i, kada se vrati u društvo, ona će moći isto tako javno govoriti o užicima koje je okusila kao što se danas govori o kakvom balu ili šetnji. Ljupki spolu, bit ćete slobodne; uživat ćete kao i muškarci u svim nasladama koje vam priroda nameće kao dužnost; nećete se suzdržavati ni od jednoga. Mora li, dakle, najbožanstveniji dio čovječanstva trpjeti okove koje mu nameće onaj dragi dio? Ah, rastrgnite ih, priroda to želi; nemojte imati dragih kočnica osim onih koje vam nalažu vaše sklonosti, dragih zakona osim isključivo vlastitih želja, dragoga morala doli onog prirodnog; nemojte više dugo otezati i venuti u tim svirepim predrasudama koje su nagrđivale vaše čari i sputavale božanske zanose vaših srdaca; slobodne ste kao i mi, i životni put u kojem ćete dati maha Venerinim bitkama otvoren vam je kao i nama; nemojte više strahovati zbog besmislenih prijekora; cjepidlačenje i praznovjerje su uništeni; nećete više crveniti zbog svojih ljupkih zastranjivanja; bit ćete ovjenčane mirtama i ružama, a

štovanje ćemo vam sada iskazivati samo zbog toga što ste sebi dopustile da vam se nastranosti razmašu što je moguće više. Ono što je upravo rečeno nesumnjivo bi nas trebalo poštedjeti razmatranja preljuba; ipak, bacimo pogled i na to, ma koliko beznačajan on bio prema zakonima koje uvodim. Kako li je samo bilo smiješno smatrati ga zločinom u našim negdašnjim ustanovama! Ako je išta u društvu bilo besmisleno, sigurno su to bile doživotne bračne veze; trebalo je samo, čini mi se, promotriti ili osjetiti svu tegobnost tih veza, da bi se prestalo gledati kao na zločin na djelo koje je te veze olakšavalo; budući da je priroda, kao što smo to maloprije rekli, obdarila žene vatrenijom ćudi i jačom osjetljivošću no što je učinila s pripadnicima drugoga spola, za njih je nedvojbeno jaram vječnoga braka bio teži. Nježne žene raspaljene vatrom ljubavi, nadoknadite to sebi sada bez bojazni; uvjerite se da ne može biti nikakvog zla u tome da slijedite prirodne porive, da vas ona nije stvorila samo za jednog muškarca, već zato da biste se bez razlike dopadale svima. Neka vas niti jedna kočnica ne zaustavi. Ugledajte se na grčke republikance; nikada zakonodavci koji su im dali zakone nisu pomislili da od brakolomstva učine zločin, i gotovo su svi odobravali žensku raspojasanost. Thomas Moore u svojoj Utopiji dokazuje da je ženama korisno odati se razvratu, a ideje ovoga velikoga Čovjeka nisu uvijek bile samo puste sanje. Kod Tatara, što se žena više odavala bludu, to su je više štovali; ona je javno oko vrata nosila znakove svoga razvrata, i nimalo se nisu cijenile one koje njima nisu bile urešene. U Peguu same obitelji podaju svoje žene ili kćerke strancima koji ondje prolaze - tada ih iznajmljuju na dan, kao konje i

kola! Napokon, ni svesci knjiga ne bi bili dovoljni da se dokaže da pohota nikada nije bila smatrana zločinom ni kod jednog razumnog naroda na zemlji. Svi filozofi dobro znaju da samo kršćanskim varalicama dugujemo to što su požudu pretvorili u zločin. Svećenici su doista imali svoj razlog kada su nam zabranjivali blud - ova opomena, kojom su za sebe zadržavali poznavanje tih tajnih grijeha i njihov oprost, davala im je nevjerojatnu moć nad ženama i otvarala put nemorala čiji domašaj nije imao nikakvih granica. Znamo kako su se njome okoristili, i kako bi je još zloupotrebljavali da nisu bespovratno izgubili ugled. Da li je rodoskvrnuće opasnije? Nedvojbeno nije; ono širi obiteljske veze i, prema tome, osnažuje ljubav građana za domovinu; rodoskvrnuće nam nalažu prvi prirodni zakoni, mi to osjećamo, i uživanje u osobama koje nam pripadaju oduvijek nam se činilo slasnijim. Prve ustanove podupiru rodoskvrnuće; na njega nailazimo u samim počecima društava; on je blagoslivljan u svim vjerama; svi su mu zakoni bili skloni, prijeđemo li svijet, svugdje ćemo zateći rodoskvrnuće kao ustaljeni čin. Crnci s Obale Papra i iz Rio-Gabona navode na blud svoje žene s vlastitom djecom; najstariji sin, u Judinom kraljevstvu, mora se oženiti ženom svoga oca; čileanski narodi bez razlike spavaju sa svojim sestrama i kćerkama, a često se žene najedanput i majkom i kćerkom. Usudio bih se tvrditi, ukratko, da bi rodoskvrnuće moralo biti zakon svake vladavine čija je osnovica bratstvo. Kako li su samo razumni ljudi mogli biti toliko ludi da vjeruju u besmislenu tvrdnju da bi puteno uživanje s majkom, sestrom ili kćerkom ikada moglo postati zločin! Nije li, pitam vas, užasna predrasuda smatrati da čovjek čini zločin ako u

vlastitoj čulnoj nasladi više cijeni onu osobu kojoj je po prirodnom osjećaju bliži? To bi bilo isto kao da kažemo da nam je zabranjeno odveć voljeti osobe za koje nam priroda nalaže da najviše volimo, i da, što nam ona daje više sklonosti prema kakvoj osobi, tim nam više u isti mah određuje da se od nje udaljimo! Ove su proturječnosti besmislene - samo narodi zaglupljeni praznovjerjem mogu u njih vjerovati ili ih prihvatiti. Kako zajednica žena koje uvodim neminovno povlači za sobom i rodosvrnuće, preostaje malo za reći o tom tobožnjem prijestupu čija je ništavost i suviše dokazana da bismo više naširoko o njemu govorili; prijeći ćemo na silovanje, koje na prvi pogled izgleda, od svih raskalašenih nastranosti, kao ono čija je šteta najosnovanija, zbog uvrede za koju se čini da nanosi drugome. Ipak je izvjesno da silovanje, tako rijetko i teško dokazivo djelo, nanosi manje štete bližnjemu no krađa, budući da ova zadire u imovinu, dok se silovanje zadovoljava time da je samo ošteti. Što biste, uostalom, mogli prigovoriti silovatelju da vam on odgovori da je, u biti, zlo koje je počinio zaista neznatno, budući da je on samo malo ranije doveo osobu koju je zloupotrijebio u stanje u koje bi ga ubrzo doveli brak ili ljubav? Ali, nije li skotološtvo, ovaj navodni zločin koji je privukao nebeski oganj na gradove koji su mu se odali, strašno duševno zastranjivanje koje se ne bi moglo pretjerano kazniti? Nedvojbeno je nama veoma bolno što svojim precima moramo predbacivati sudski određena umorstva koja su se, u tom pogledu, drznuli sebi dopustiti. Da li je moguće biti toliko nečovječan, i odvažiti se na smrt osuditi jadnika čiji je jedini zločin u tome da nema iste sklonosti kao i vi? Čovjek zadrhti kada pomisli da nema još ni četrdeset godina da je

besmislenost zakonodavaca još bila na tom stupnju. Utješite se, građani; takve se besmislice neće više događati - mudrost vaših zakonodavaca vam to jamči. Kako je danas ova slabost nekolicine ljudi sasvim rasvijetljena, doista osjećamo da jedna takva greška ne može biti zločin, i da priroda nije mogla pridavati ovoj tekućini koja kola našim tijelom tako veliki značaj da bi bjesnjela zbog puta na koji po volji želimo usmjeriti ovu tekućinu. Koji je jedini zločin koji u tome može postojati? Pouzdano zločina nema u tome da se smjestimo u neko mjesto, osim ako se ne želi kazati da si svi dijelovi tijela nipošto ne nalikuju, i da ima čistih i prljavih; ali, kako je nemoguće tvrditi takve besmislice, jedini tobožnji prijestup mogao bi se ovdje osnivati na gubitku sjemena. No, pitam, da li je vjerojatno da je ovo sjeme tako dragocjeno prirodi da je nemoguće izgubiti ga, a da se ne počini zločin? Da je to tako, da li bi ona svakodnevno izazivala takve gubitke? I ne znači li to da ih ona odobrava, ako ih dopušta u snovima, i u putenoj nasladi bremenite žene? Da li je moguće zamisliti da bi nam priroda dala mogućnost da počinimo zločin koji bi je vrijeđao? Da li je moguće da ona pristane na to da ljudi ponište njene želje i time postanu snažniji od nje? Nečuveno je u koji ponor besmislica srljamo kada u rasuđivanju napustimo pomoć luči razuma! Budimo, dakle, duboko uvjereni da je isto tako jednostavno uživati u ženi na jedan način kao i na drugi, da je potpuno svejedno uživamo li u djevojci ili mladiću, i da je, čim je utvrđeno da u nama mogu postojati samo one sklonosti koje smo dobili od prirode, Ona suviše mudra i dosljedna da bi nam usadila one sklonosti koje bi je ikada mogle vrijeđati.

Sklonost sodomiji posljedica je tjelesnoga sklopa, i mi ni u čemu ne doprinosimo tome sklopu. Djeca od najranijeg djetinjstva najavljuju ovu sklonost, i nikada se po tom pitanju neće popraviti. Kadšto je skotološtvo plod zasićenosti; ali, čak i u tom slučaju, zar je ono zbog toga manje prirodno? U svakom pogledu, ono je djelo prirode, i, u svakom slučaju, ono na što nas ona navodi ljudi moraju poštivati. Ako bi se, kakvim točnim popisivanjem i procjenom, dokazalo da ta sklonost neizmjerno više uzbuđuje od drugih, da su užici koji iz nje proizlaze mnogo žešći, i da su zbog toga njeni privrženici tisuću puta brojniji no njeni neprijatelji, ne bi li tada bilo moguće zaključiti da ovaj porok nipošto ne vrijeđa prirodu, već služi njenim nazorima, i da ona mnogo manje drži do potomstva no što mi u to tako ludo vjerujemo? Dakle, ako i načas obiđemo svijet, koliko li ćemo samo naroda vidjeti da preziru žene! Ima ih koji se ženama služe isključivo za to da bi dobili dijete koje ih treba zamijeniti. Običaj muškaraca da žive zajedno u republikama, uvijek će ondje ovaj porok činiti češćim, ali on jamačno nije pogibeljan. Da li bi ga grčki zakonodavci uveli u svoju republiku da su ga smatrali takvim? Naprotiv, oni su ga smatrali neophodnim ratničkom narodu. Plutarh nam ushićeno govori o bojni ljubavnika i voljenih; oni sami su dugo branili grčku slobodu. Ovaj je porok vladao u zajednici braće po oružju; on ju je učvrstio; najveći ljudi su mu bili skloni. Pokazalo se da je čitava Amerika, kada su je otkrili, bila nastanjena ljudima s tom sklonošću. U Luizijani, kod stanovnika Illinoisa, Indijanci su se, odjeveni kao žene, odavali bludu poput milosnica. Crnci iz Benguella javno uzdržavaju muškarce; gotovo svi alžirski haremi danas su

nastanjeni samo mladim dječacima. U Tebi se nisu zadovoljavali time da dopuštaju ljubav prema dječacima, već su je naređivali; filozof iz Keroneja propisao ju je da bi ublažio običaje mladih. Znamo u kojoj je mjeri takva ljubav zavladala u Rimu - ondje su postojala javna mjesta, gdje su se mladi dječaci odavali bludu u ženskoj odjeći, a djevojčice u muškoj. Marcijal, Katul, Tibul, Horacije i Vergilije pisali su muškarcima, kao i ljubavnicama, a napokon u Plutarha čitamo da žene ne smiju ni na koji način imati udjela u ljubavi među muškarcima. Amasijanci s otoka Krete nekoć su otimali mlade dječake uz najneobičnije obrede. Kada bi zavoljeli jednoga od njih, to bi javili roditeljima na dan kada ga je otmičar htio ukrasti; mladić se malo opirao ako mu se ljubavnik nije dopadao; u protivnom, odlazio bi s njim, i zavodnik bi ga vraćao obitelji čim se njime poslužio; jer, u ovoj strasti, kao i u strasti prema ženama, uvijek nam je toga dovrh glave, i previše, čim smo se dovoljno zasitili. Strabon nam kaže da su na tom istom otoku hareme popunjavali samo dječacima javno su ih navodili na blud. Želimo li nabrojiti još jednog, posljednjeg uglednika, da bismo dokazali koliko je ovaj porok koristan u republici? Poslušajmo peripatetičara Jeronima. Ljubav prema dječacima se, kaže nam on, proširila po čitavoj Grčkoj, jer je davala srčanost i snagu, i zato što je poslužila da se otjeraju silnici; urote su se kovale među ljubavnicima, i radije su podnosili mučenje no što bi otkrili suučesnike; domoljublje je tako sve žrtvovalo za procvat države; ljudi su bili sigurni da ove veze učvršćuju republiku, žestoko su udarali na žene, i vezivanje za takva stvorenja bila je slabost koju je zadržalo silništvo.

Pederastija je oduvijek bila porok ratničkih naroda. Cezar nam kazuje da su joj Gali bili neobično predani. Ratovi koji su morali obraniti republike, razdvajajući oba spola, proširili su taj porok, a kada su uvidjeli da su mu posljedice tako korisne za državu, i vjera ga je ubrzo posvetila. Znamo da su Rimljani posvetili ljubav prema Jupiteru i Ganimedu. Sextus Empiricus nas uvjerava da je ovakav ukus kod Perzijanaea bio propisan. Najzad su ljubomorne i prezrene žene ponudile muževima da im pruže iste usluge koje su ovi dobij ali od dječaka; nekolicina ih je pokušala, i vratila se starim navadama, budući da su smatrali da takva opsjena nije moguća. Turci, veoma skloni ovoj izopačenosti koju je Muhamed posvetio u svome Kuranu, ipak tvrde da vrlo mlada djevica može dosta dobro zamijeniti dječaka, i rijetko njihove djeve postaju žene prije no što prođu ovu kušnju. Siksto Peti i Sanchez dopuštali su ovu razularenost; ovaj posljednji je čak i poduzeo sve da dokaže da je ona korisna razmnožavanju, i da je dijete začeto nakon ovakvog izleta zbog njega postajalo neizmjerno bolje građeno. Napokon su žene sebi to međusobno nadoknadile. Ova sklonost nedvojbeno ne izaziva veće poteškoće od nekih drugih, zato što iz nje proizlazi samo odbijanje rađanja, i zato što su sredstva onih koji su skloni širenju pučanstva dovoljno snažna da im protivnici nikada ne mogu naštetiti. Grci su isto tako ovu žensku zabludjelost podupirali državnim razlozima. Budući da su same sebi dostajale, iz toga je proizašlo da je njihov dodir s muškarcima bio rjeđi, te tako one nimalo nisu štetile poslovima u republici. Lukijan nam kazuje koliko je uznapredovala ova razuzdana, velika sloboda, a nije bez interesa to što je vidimo i kod Sapfo.

Ukratko, nema nikakve opasnosti u svim ovim strastima čak i da odu i dalje, da odu tako daleko, da ljudi toliko zastrane da miluju nakaze i životinje, kao što nas uči primjer mnogih naroda, ne bi u svim tim nepristojnim ludorijama bilo ni najmanje poteškoće, zato što iskvarenost običaja i ćudoređa, često vrlo korisna vladi, ne bi joj ni u kom pogledu mogla nauditi, i, od naših zakonodavaca moramo očekivati dovoljno mudrosti i opreza, da bismo bili doista sigurni u to da oni neće širiti niti jedan zakon da bi suzbili ove jade koji, kako u potpunosti ovise o tjelesnom ustrojstvu, nikada ne bi mogli više okriviti onoga tko im je sklon no pojedinca kojega je priroda stvorila nakaznog. Preostaje nam još samo promotriti umorstvo iz druge grupe čovjekovih prijestupa prema bližnjima, a potom ćemo prijeći na njegove dužnosti prema sebi samome. Od svih ozljeda koje čovjek može nanijeti bližnjemu, umorstvo je neprijeporno najsvirepija od svih, budući da mu oduzima jedino dobro koje je dobio od prirode, jedino dobro koje se nepovratno gubi. Ipak se ovdje postavlja više pitanja, i ne obazirući se na nepravdu koju umorstvo nanosi onome tko postane žrtva. 1.Da li je ovo djelo doista zločin, ako se u obzir uzmu isključivo prirodni zakoni? 2.Da li je ono zločin prema političkim zakonima? 3. Da li ono nanosi štetu društvu? 4. Kako se na njega treba gledati u republikanskom uređenju? 5.Napokon, mora li se umorstvo kažnjavati umorstvom?

Razmotrit ćemo zasebno svako od ovih pitanja - predmet je dovoljno bitan da nam se dopusti da se na njemu zaustavimo; možda će smatrati da su naše ideje previše smjele, pomalo i uvredljive: pa što nas se to tiče? Nismo li stekli pravo da sve kažemo? Izložimo ljudima velike istine - oni ih od nas očekuju; vrijeme je da nestane zabluda, njen povez oko očiju treba spasti pokraj onoga kojim su nas zasljepljivali kraljevi. Da li je umorstvo zločin u očima prirode? To je prvo pitanje koje se postavlja. Ovdje ćemo nesumnjivo uvrijediti čovječju oholost, stavljajući ga niže, u razinu svih drugih prirodnih tvorevina, ali filozof ne gaji sitnu ljudsku taštinu; uvijek revan u potrazi za istinom, on će pod glupim predrasudama samoljublja prozreti istinu, dosegnuti je i u nju proniknuti, razvijati je i odvažno je pokazati iznenađenoj zemlji. Što je čovjek, i koja je razlika između njega i ostalog raslinja, između njega i svih ostalih životinja u prirodi? Sigurno nikakva. Slučajno postavljen na ovoj zemaljskoj kugli, kao i one, rođenje kao i one; on se razmnožava, raste i smanjuje kao i one; kao i one, zalazi u starost, i kao i one, nestaje u ništavim nakon roka koji priroda određuje svakoj životinjskoj vrsti, prema građi njihovih organa. Ako su usporedbe tako točne da promatračkom oku filozofa postaje sasvim nemoguće zamijetiti ikakvu različnost među njima, bit će, dakle, onda isto toliko loše ubiti životinju, kao i čovjeka, ili jednako neznatno i jedno i drugo, te će se samo u predrasudama koje gaji naša gordost naići na neku razliku; ali, nažalost, ništa nije besmisleno kao predrasude proizašle iz

sujete. Ipak, uhvatimo se ovog pitanja. Morate se složiti da je jednako ubiti čovjeka ili životinju; ali, nije li uništavanje svake životinje koja živi zaista loše, kao što su u to vjerovali pitagorejci i kao što još u to vjeruju ljudi na obalama Gangesa? Prije no što na ovo odgovorimo, podsjetimo najprije čitatelje da pitanje promatramo samo u odnosu na prirodu; potom ćemo ga razmotriti u odnosu na ljude.

Dakle, pitam, koliko prirodi mogu vrijediti pojedinci koji je ne koštaju ni najmanje muke ni najmanje brige. Radnik svoje djelo cijeni samo u odnosu na rad koji je u njega uložio, samo prema vremenu koje je utrošio da ga stvori. No, košta li čovjek prirodu? I pod pretpostavkom da je košta, košta li je više od majmuna ili slona? Otići ću i dalje: koje prirodne tvari stvaraju život? Od čega se sastoje bića koja dolaze na svijet? Ne potječu li tri elementa koja ih tvore od prvobitnog uništavanja drugih tijela? Da su sve jedinke vječne, ne bi li prirodi bilo nemoguće da od njih stvara nove? Ako je vječitost bića u prirodi nemoguća, uništavanje bića postaje, dakle, jedan od njenih zakona. Ali, ako joj je uništavanje tako korisno da ona doista bez njega ne može, i ako ona ne može stvarati a da ne crpi iz onog uništenog mnoštva koje joj priprema smrt, od tog trenutka pojam uništenja koji mi vezujemo za smrt neće, dakle, više biti stvaran; neće se više tvrditi da postoji uništavanje; ono što nazivamo krajem životinje koja živi neće više biti stvarni kraj, već samo jednostavno pretvaranje jednog u drugo, čija je osnova vječito kretanje, istinska bit tvari, koju svi moderni filozofi prihvaćaju kao jedan od njenih prvih zakona. Smrt je, dakle, prema ovim neoborivim načelima, samo promjena oblika, neprimjetan prijelaz iz jednoga

postojanja u drugo, i eto, to metempsihozom, seljenjem duše.

je

Pitagora

nazivao

Kada se jednom ove istine prihvate, pitam se hoće li se ikada više moći tvrditi da je uništavanje zločin. Čak i hotimice zadržavajući svoje besmislene predrasude, hoćete li se drznuti kazati mi da je promjena uništavanje? Nedvojbeno nećete; jer bi za to trebalo dokazati postojanje trenutka nedjelovanja u tvari, trenutka mirovanja. No, nikada nećete otkriti takav trenutak. Male se životinje stvaraju u trenutku kada velika ispusti posljednji dah, a život životinjica samo je jedna od nužnih posljedica, određenih trenutnim snom velike. Hoćete li se sada usuditi kazati da se jedna prirodi više sviđa od druge? Trebalo bi za to dokazati nešto nemoguće: da je dugačak ili kvadratni oblik korisniji i prirodi prijatniji od izduženog ili trokutasta; trebalo bi dokazati da je, s obzirom na uzvišene namjere prirode, lijenčina koja se goji u neradu i nehajnosti korisnija od konja, čije su usluge toliko bitne, ili od vola, čije je tijelo toliko dragocjeno da nema dijela koji se ne upotrebljava; trebalo bi reći da je otrovnica potrebnija od vjernoga psa. No, kako su svi ovi sustavi mišljenja neodrživi, treba, dakle, u potpunosti pristati na to da se prihvati naša nemoć da uništimo prirodna djela, kako jedino što činimo odajući se uništavanju, samo je izmjena u oblicima, ali ova izmjena ne može ugasiti život, i u tom slučaju, dokazati da može biti ikakvoga zločina u tobožnjem uništenju nekoga stvorenja, ma kojeg uzrasta, ma kojega spola, ma koje vrste vi pretpostavljali da ono jest, premašuje ljudske snage. Vođeni još i dalje nizom posljedica, koje se rađaju sve jedne iz dragih, trebat će napokon priznati da djelo koje vi počinite nipošto ne šteti prirodi, mijenjajući oblike njenih različitih tvorevina, već

da joj je korisno, budući da je tim činom opskrbljujete prvom tvari, građom za njeno ponovno stvaranje, a taj bi posao bio za nju neizvediv, da vi ne uništavate. Eh, dopustite joj da stvara, kažu vam. Zacijelo je treba pustiti, ali čovjek slijedi prirodne nagone kada se odaje ubojstvu; priroda mu to savjetuje, i čovjek koji uništava bližnjega je prirodi isto što i kuga ili glad, sve njih podjednako šalje njena ruka, koja se služi svim mogućim sredstvima da bi što prije dobila onu prvu tvar od uništavanja, savršeno neophodnu njenim djelima. Udostojimo se na trenutak sebi prosvijetliti dušu svetom zubljom filozofije: koji bi nas to dragi glas, doli glas prirode nadahnuo na osobne mržnje, osvete, ratove, jednom riječju, na sve one pobude koje vode neprestanim umorstvima? A ako nam ih ona savjetuje, ona ih, dakle, treba. Kako onda možemo, prema tome, pretpostavljati da smo krivi u njenim očima, kad samo slijedimo njene nazore? Ali eto o tome i više no što bi bilo potrebno da se svaki obrazovani čitatelj uvjeri u to da je nemoguće da se umorstvom ikada ljuto ogriješimo o prirodu. Da li je umorstvo zločin u politici? Usudimo se, naprotiv, priznati da je ono, nažalost, samo jedno od najvećih pokretača politike. Nije li silnim umorstvima Rim postao gospodarem svijeta? Nije li zbog umorstava Francuska danas slobodna? Suvišno je ovdje upozoriti da govorimo samo o umorstvima koja je prouzrokovao rat, a ne o grozotama koje su počinili smutljivci i oni koji unose rasulo; ovih, nad kojima se javno mnijenje zgraža, se treba samo prisjetiti, da bi se uvijek izazvalo sveopće gnušanje i negodovanje. Kojoj je ljudskoj znanosti potrebnije da se održi umorstvom no onoj koja teži

samo prevari, kojoj je cilj isključivo jačanje jednog naroda nauštrb drugoga? Zar su ratovi, jedini plodovi ove nečovječne politike, išta drugo doli sredstva pomoću kojih ona napreduje, kojima se jača, i na koje se oslanja? I što je rat, ako ne znanost o uništavanju? Neobična čovjekova zaslijepljenost, koja javno uči umijeće ubijanja, koja nagrađuje onoga kojemu to najbolje polazi za rukom, a kažnjava onoga tko se iz osobnog razloga oslobodio neprijatelja! Nije li vrijeme da odustanemo od tako okrutnih zabluda? Napokon, da li je umorstvo zločin protiv društva? Tko ga je ikada mogao začeti, ako je razborito rasuđivao? Ah, zar je važno ovome brojnom društvu da ima jednog člana više ili manje? Hoće li se njegovi zakoni, običaji i navike time pokvariti? Da li je ikada smrt jednoga pojedinca utjecala na sveukupnu svjetinu? I nakon gubitka najveće bitke, ma što kažem, nakon uništavanja polovice svijeta, pa ako hoćemo i cijeloga svijeta, da li bi onaj malen broj bića koji bi mogao preživjeti osjetio i najmanje stvarno narušavanje duhovnog zdravlja ili ikakav duhovni preobražaj? Žalibože! Nažalost, ne bi. Ni čitava priroda ne bi zbog toga osjetila ništa više, a glupa čovjekova oholost, koja vjeruje da je sve stvoreno za njega, bila bi vrlo iznenađena nakon potpunoga uništenja ljudske vrste, kada bi vidjela da se u prirodi ništa ne mijenja i da se zbog toga kretanje zvijezda nije čak niti usporilo. Nastavimo. Kako se treba gledati na ubojstvo u ratničkoj i republikanskoj državi? Zacijelo bi najveća opasnost bila da se ovo djelo ili nađe u nemilosti, ili da ga se kažnjava. Ponositost republikanca zahtijeva malo surovosti; ako omekša i izgubi snagu, ubrzo će

ga podjarmiti. Ovdje se pojavljuje vrlo neobična misao, ali, kako je istinita unatoč smjelosti, ja ću je izreći. Narod koji se počinje ustrojavati kao republika održat će se samo vrlinama, zato što uvijek treba početi s manjim da bi se došlo do većeg; ali već stari i iskvareni narod koji će hrabro zbaciti jaram svoje monarhističke vlasti da bi prihvatio republikansku, održat će se samo mnoštvom zločina; jer, taj narod već živi u zločinu, i ako želi prijeći iz zločina u vrlinu, odnosno iz jednog stanja u kojem vlada nasilje u drugo, mirno stanje, podleći će tromoj mlitavosti, iz koje će ubrzo proizići njegova sigurna propast. Što bi se dogodilo sa stablom koje biste presadili iz plodnog tla u pjeskovitu i suhu ravnicu? Sve su duhovne predodžbe toliko podređene prirodnoj fizici, da nas usporedbe koje nam pruža ratarstvo nikada neće prevariti u moralu. Urođenici, koji su najneovisniji među ljudima, najbliži prirodi, svakodnevno se nekažnjeno odaju ubojstvu. U Sparti, Lakedemonu, odlazilo se u lov na robove helote kao što se u Francuskoj love jarebice. Najslobodniji narodi su oni koji ga najviše prigrle. Na Mindanau, onoga tko želi počiniti umorstvo uzvisuju do položaja junaka - odmah ga odlikuju turbanom; kod Karaguosa treba ubiti sedmoricu da bi se zaslužila čast da se na glavi ponese takav ures; stanovnici Bornea vjeruju da će ih svi oni koje ubiju dvoriti kada umru; španjolski su se bogomoljci čak zavjetovali svetome Jakovu Galicijskom da će dnevno ubiti dvanaest Amerikanaca; u kraljevini Tangut izabire se krupan i snažan mladić kojemu je, određenih dana u godini, dopušteno pobiti sve na što naiđe. Zar je postojao narod koji je bio više od Židova sklon umorstvu? Vidimo ga u svim oblicima, i na svakoj stranici njihove povijesti.

Kineski car i mandarini poduzimaju povremeno mjere da bi pobunili narod, kako bi zbog tih operacija dobili pravo da počine strahoviti pokolj. Ako se ovaj mlitav i mekušan narod oslobodi jarma silnika, on će ih, sa svoje strane, s mnogo više prava pogubiti, i umorstvo će, uvijek prihvaćeno, uvijek neophodno, samo promijeniti žrtve; bilo je sreća za jedne, a postat će blaženstvo za druge. Bezbroj naroda dopušta javna umorstva - potpuno su dopuštena u Đenovi, Veneciji, Napulju i čitavoj Albaniji; u Kašaou, na rijeci San Domingo, ubojice će, u poznatoj i odobrenoj odjeći, po vašoj zapovijedi i pred vašim očima zaklati osobu koju im pokažete; Indijanci uzimaju opijum da bi se osokolili i počinili umorstvo; nasrnuvši potom na ulicu, oni iskasape sve živo; engleski putnici su na ovo ludilo naišli i u Bataviji. Koji je narod u isti mah bio veći i svirepiji od Rimljana, i koji je narod duže zadržao sjaj i slobodu? Gladijatorske borbe su poticale njihovu srčanost; postali su ratnički narod iz navade da olako ubijaju, i da se time još i zabavljaju. Svaki dan je dvanaest ili petnaest stotina žrtava ispunjavalo amfiteatarsko borilište, i ondje su se žene, još okrutnije od muškaraca, usuđivale zahtijevati da ljudi, umirući, lijepo i dostojanstveno izdišu, i da se još i prikazuju u smrtnom ropcu. Rimljani su od toga prešli na užitak promatranja patuljaka dok se međusobno kolju; i kada je kršćansko bogoštovlje, okuživši zemlju, počelo uvjeravati ljude da je loše međusobno se ubijati, silnici su odmah porobili taj narod, a junaci svijeta postali su ubrzo njegove igračke.

Napokon, svugdje se s razlogom vjerovalo da je ubojica, odnosno čovjek koji toliko prigušuje svoju osjetljivost da ubija svoga bližnjega i izaziva javnu ili osobnu osvetu, svugdje se, kažem, vjerovalo da takav čovjek može biti samo vrlo opasan, i, prema tome, veoma dragocjen u ratničkom ili republikanskom uređenju. Obiđemo li narode koji su se, još nesmiljeniji, zadovoljavali isključivo žrtvovanjem djece, i to vrlo često vlastite, vidjet ćemo da su ova djela, opće prihvaćena, kadikad čak i zakon. Mnoga divlja plemena ubijaju vlastitu djecu čim se rode. Majke, na obalama rijeke Orinoka, uvjerene da im se kćeri rađaju samo zato da bi bile nesretne, budući da im je sudbina da postanu supruge divljaka toga kraja, koji nisu podnosili žene, ubijale su ih čim bi se rodile. Na Trapobanu i u kraljevini Sopit, svu su nakaznu djecu ubijali sami roditelji. Madagaskarske žene su divljim zvijerima izlagale onu djecu koja su se rađala određenih dana u tjednu. U grčkim republikama pomno su pregledavali svu djecu koja su dolazila na svijet, i ako su smatrali da nisu građena tako da jednoga dana mogu braniti republiku, odmah su ih ubijali - oni nisu smatrali da je bitno podizati bogato opremljene kuće kako bi se očuvao ovaj prosti i beznačajni ološ, izmet ljudske prirode. Do premještanja sjedišta carstva, svi Rimljani koji nisu htjeli hraniti svoju djecu, bacili su ih na smetlište. Negdašnji zakonodavci nisu se nimalo libili bezobzirno djecu poslati u smrt, i nikada niti jedan njihov zakonik nije spriječio ostvarivanje prava za koja je otac oduvijek vjerovao da ima nad svojom obitelji. Aristotel je savjetovao pobačaj; ovi antički republikanci, revni i ispunjeni žarkim zanosom kada je u pitanju domovina, nisu poznavali ono sažaljenje prema pojedincu, na koje se nailazi kod modernih naroda.

Manje se voljelo vlastitu djecu, ali se više voljelo domovinu. U svim kineskim gradovima svakoga se jutra zatiče nevjerojatno mnoštvo napuštene djece po ulicama; u praskozorje ih odnose u dvokolici, i bacaju u jarak; često i same babice oslobađaju majke djece, gušeći odmah plod u kotlovima kipuće vode ili bacajući ih u rijeku. U Pekingu ih stavljaju u male trščane košare koje se puštaju kanalima; svakoga dana se ovi kanali čiste, i slavni putnik Duhalde procjenjuje da se dnevno, u svakoj potrazi, ukloni više od trideset tisuća djece. Ne možemo zanijekati da postaviti neku branu pučanstvu u republikanskom uređenju nije izuzetno neophodno i krajnje lukavo i politički korisno; iz sasvim suprotnih razloga to treba poticati u monarhiji; u monarhiji zacijelo trebaju ljude, budući da se bogatstvo silnika procjenjuje samo prema broju njihovih robova; ali, u republikanskom uređenju, ne sumnjajmo u to, mnogobrojno ljudstvo je stvarni porok. Ipak ga ne treba ubiti da bi se smanjilo, kao što su to govorili naši moderni decemviri - samo mu se ne smije ostaviti mogućnost da se proširi izvan granica koje mu određuje njegovo blagostanje. Pazite se da se narod čiji je svaki pripadnik nezavisan previše ne umnogostručuje i budite sigurni da su pobune uvijek samo posljedice odveć brojnoga stanovništva. Ako, radi raskošnog sjaja države, vi svojim ratnicima dajete pravo da ubijaju ljude, radi očuvanja te iste države dopustite isto tako svakome pojedincu da, koliko god ga je volja, budući da on to može činiti a da ne vrijeđa prirodu, koristi pravo da se oslobodi djece koju ne može othraniti ili od kojih vlast ne može izvući nikakvu pomoć; dajte im isto tako pravo da se, na vlastitu odgovornost, otarase svih neprijatelja koji im mogu nauditi, zato što će posljedica svih tih djela, sasvim ništavih samih po sebi, biti da će vam se

stanovništvo zadržati u umjerenom broju, i nikada dovoljno brojno da bi remetilo vašu vlast. Prepustite monarhistima neka govore da je država velika samo s obzirom na svoje mnogobrojno stanovništvo - ta će država uvijek biti siromašna ako stanovništvo prekorači svoja sredstva za život, a uvijek će cvjetati ako je budu zadržali u pravim granicama, da može trgovati svojim viškom. Ne potkresavate li stablo kada ima odveć granja? I, ne krešete li grančice da biste sačuvali deblo? Svaki sustav koji se udaljuje od ovih načela je ludost, a takva će nas zabluda uskoro dovesti do potpunog rušenja zdanja koje s toliko muke upravo podigosmo. Ali, ne treba ubijati zrelog čovjeka da bi se smanjilo stanovništvo - nepravedno je skratiti život potpuno uobličenom pojedincu; no nije nepravedno, kažem, spriječiti da se rodi biće koje će jamačno biti svijetu beskorisno. Ljudska vrsta mora još od kolijevke biti pročišćena; ono za što predviđate da društvu nikada neće koristiti treba odbiti od grudi; eto, to su jedini razboriti načini da se smanji stanovništvo čije je preveliko širenje, kao što smo to upravo dokazali, najopasnija od svih zlouporaba. Vrijeme je da konačno zaključimo. Treba li umorstvo kažnjavati umorstvom? Nedvojbeno ne. Nemojmo nikada ubojici nametati drugu kaznu doli one koju može navući na se osvetom prijatelja ili obitelji onoga kojega je ubio. Pomilovat ću vas, govorio je Louis XV. Charolaisu, koji je upravo ubio čovjeka da bi se zabavio, ali i onoga koji će vas ubiti. Sve su osnove zakona protiv ubojica u ovoj uzvišenoj izreci. Jednom riječju, umorstvo je strahota, ali strahota često neophodna, a nikada zločin, za koju je bitno da se dozvoli u republikanskoj državi. Pokazao sam da za to cijeli svijet daje

primjer; ali, treba li ga se smatrati djelom koje bi trebalo kažnjavati smrću? Oni koji će razriješiti tu nedoumicu morat će prethodno odgovoriti na pitanje: da li je umorstvo zločin ili nije? Ako ono to nije, zašto stvarati zakone koji ga kažnjavaju? A ako jest, kojom nečovječnom i glupom nedosljednošću biste ga kažnjavali istim zločinom? Preostaje nam da nešto kažemo o čovjekovim dužnostima prema samome sebi. Kako filozof prihvaća ove dužnosti samo ukoliko one pridonose njegovom užitku ili očuvanju toga uživanja, doista je izlišno savjetovati mu izvršavanje tih dužnosti, a još beskorismje nametati mu kaznu ako u tome podbaci. Jedini prijestup ove vrste koji čovjek može počiniti je samoubojstvo. Ovdje se nipošto neću zadržavati dokazujući glupost ljudi koji ovo djelo proglašavaju zločinom - one koji bi još mogli u to posumnjati upućujem na slavno Rousseauovo pismo. Gotovo su sva negdašnja uređenja samoubojstvo odobravala politikom i vjerom. Atenjani su u Areopagu iznosili razloge koji bi ih navodili da se ubiju: potom bi se proboli nožem. Sve su grčke republike dopuštale samoubojstvo; ono je ulazilo u plan zakonodavaca; ubijali su se javno, i od smrti stvarali svečani prizor. Rimska je republika promicala samoubojstvo - tako je glasovita odanost domovini bila samo samoubojstvo. Kada su Gali zauzeli Rim, najslavniji su senatori žrtvovali svoje živote; preuzimajući taj isti duh, prihvaćamo i iste vrline. Jedan se vojnik ubio, za vojne '92., od tuge što ne može poći za drugovima u borbu kod Jemmapesa. Kako smo neprestance postavljeni tako da budemo dorasli ovim ponosnim republikancima, ubrzo ćemo nadmašiti i njihove vrline: uređenje čini čovjeka. Tako

dugotrajna naviknutost na vladarsku samovolju potpuno nam je istrošila odvažnost; izopačila nam je običaje - preporađamo se; uskoro ćemo vidjeti za koja je uzvišena djela sposoban francuski duh, ćud, kada je slobodan; podržimo, po cijenu vlastitih imutaka i života, ovu slobodu koja nas već stoji toliko žrtava; nemojmo žaliti ni za jednom od njih ako nas vodi do cilja; svi su se oni dragovoljno žrtvovali; nemojmo dozvoliti da njihova krv bude prolivena zalud; već ujedinjenje...treba nam jedinstva, ili ćemo izgubiti plod svih naših muka; iskušajmo izvrsne zakone na pobjedama koje smo upravo izvojevali; naši prvi zakonodavci, kako su još uvijek bili robovi samodršca kojeg smo napokon svrgnuli, dali su nam tek zakone dostojne toga silnika, koje su još i hvalili; popravimo njihovo djelo, pomislimo da ćemo napokon raditi za republikance i filozofe; neka naši zakoni budu blagi kao i narod koji moraju voditi. Nudeći ovdje, kao što sam to upravo učinio, da se mnoštvo djela na koja su naši preci, zavedeni lažnom vjerom, gledali kao na zločine, smatra ništavima i da se na njih ljudi samo nehajno osvrću, time naš posao svodim doista na ništa. Proglasimo malo zakona, ali neka oni budu dobri. Ne treba umnožavati kočnice: riječ je samo o tome da ona koju upotrebljavamo bude neuništiva. Neka zakoni koje donosimo imaju za cilj isključivo spokoj građanina, njegovu sreću i slavu republike. Ali, nakon što ste potjerali neprijatelja s vaše zemlje, Francuzi, ne bih htio da vas revnost u širenju vaših načela odvuče dalje; samo mačem i ognjem moći ćete ih prenijeti i na kraj svijeta. Prije no što ostvarite ove odluke, prisjetite se kukavnog uspjeha križarskih ratova. Kada neprijatelj bude s druge strane Rajne, vjerujte mi, čuvajte

svoje granice i ostanite kod kuće; potičite trgovinu, povratite snagu radionicama i otvorite im nova tržišta; potaknite ponovni procvat umjetnosti, potpomažite razvoj poljodjelstva, tako neophodnog vlasti kao što je vaša, i čiji duh mora biti takav da može svima pružiti, a da ne treba nikoga; pustite neka se europska prijestolja sama sruše - vaš će ih primjer i vaše blagostanje ubrzo oboriti, a da se vi u to nećete trebati umiješati. Budete li nepobjedivi u unutrašnjosti i uzor svim narodima zbog svoje policije i dobrih zakona, neće biti vlasti na svijetu koja se neće truditi nasljedovati vaš primjer, nijedne koja savez s vama neće smatrati čašću; ali ako, zbog isprazne, tašte slave da odete daleko s primjenjivanjem vaših načela, zanemarite brigu o vlastitoj sreći, ona će se tek usnula samovolja nanovo pojaviti, unutrašnje će vas nesuglasice razdirati, iscrpit ćete državne prihode i kupovinu, i sve to da biste se ponovno vratili ljubljenju okova koje će vam nametnuti silnici koji će vas za vašega izbivanja svladati. Sve što želite može se učiniti a da ne napuštate ognjišta; neka drugi narodi vide da ste sretni, i pohitat će prema sreći istim putem koji ste im vi utrli. Dolmanceu: Eto, to se zove vrlo mudar spis, i, barem u pogledu mnogo stvari, toliko u skladu s vašim načelima, da bih bila u napasti povjerovati da ste ga vi napisali.

EUGENIE,

Sasvim sigurno se slažem s jednim dijelom ovih misli, i moja besjeda, koja vam to dokazuje, pretvara čak i čitanje ovoga spisa u ponavljanje...

DOLMANCE:

prekinuvši ga: Nisam to zamijetila; ne može se previše govoriti pametne stvari; ipak, smatram da su neka od tih načela pomalo opasna.

EUGENIE,

U društvu su opasne samo samilost i milosrđe; dobrota je uvijek samo slabost, i čestiti su ljudi uvijek prinuđeni zbog nje se pokajati, upravo uslijed nezahvalnosti i bezočnosti slabih. Neka dobar promatrač pokuša procijeniti kojim se sve opasnostima izlažemo kada je u pitanju samilost, i neka ih usporedi s onima koje proizlaze iz postojane čvrstoće, i vidjet će da prve prevladavaju. Ali, idemo predaleko, Eugenie; sažmimo, za vašu obuku, sve na jedan jedini savjet koji možemo izvući iz svega što je rečeno: ne slušajte nikada svoje srce, dijete moje; to je najpogrešniji vodič koji nam je priroda dala; vrlo pomno ga zatvorite pred himbenim glasovima nesreće; mnogo je bolje odbiti onoga tko bi zaista bio stvoren da vas zanima, no izložiti se pogibli da se dadnete zlikovcu, smutljivcu i spletkarošu: prvo ima doista neznatne posljedice, a drugo vas može uvući u najveće neprilike.

DOLMANCE:

VITEZ: Dopustite

mi, preklinjem vas, da iz temelja ispravim, i ako mogu, poništim Dolmanceova načela. Ah, kako bi samo ona bila različita, surovi čovječe, da si lišen ovoga neizmjernoga bogatstva u kojemu neprestano nalaziš načina da zadovoljiš svoje strasti, i da nekoliko godina moraš ginuti u onoj mučnoj nesreći zbog koje se tvoj okrutni duh usuđuje nanositi nepravdu jadnicima! Ma i letimično ih pogledaj pogledom punim sažaljenja, i nemoj u sebi toliko utrnuti dušu da postane bespovratno neosjetljiva za ganutljive vapaje oskudice! Kada ti se tijelo, trudno jedino od slasti, malaksalo odmara na posteljama od paperja, pogledaj njihovo, iznemoglo od rada

od kojeg ti živiš, kako oni jedva da prikupe malo sijena da se zaštite od hladne zemlje, na kojoj, poput životinja, imaju samo hladnu ravan da se na njoj ispruže; baci pogled na njih, kada si okružen sočnim jelima kojima ti dvadeset Comisovih učenika svakodnevno budi putenost, dok se ovi nesretnici s kurjacima u šumi bore za gorki korijen iz usahnula tla; kada igre, draži i smijeh u tvoju razvratnu postelju dovedu najuzbudljivije osobe iz Kiterina hrama, pogledaj onoga bijednika ispruženog kraj svoje nujne i kukavne supruge, koji je zadovoljan užicima koje ubire usred suza, i čak i ne naslućuje da drugi postoje; pogledaj ga kada sebi ništa ne uskraćuješ, kada plivaš u obilju; pogledaj ga, kažem ti, kako mu čak uporno nedostaju osnovne životne potrebe; baci pogled na njegovu neutješnu obitelj; pogledaj kako mu se uzdrhtala supruga s ljubavlju razdire između brige koju duguje mužu, koji kraj nje kopni, i brige koju joj priroda nalaže za izdanke njene ljubavi, a lišena je mogućnosti da ispuni ijednu od ovih tako svetih dužnosti za svoju osjećajnu dušu; saslušaj je a da ne uzdrhtiš, ako možeš, dok ona od tebe traži onaj suvišak koji joj tvoja svirepost odbija! Divljače, ta nisu li to ljudi kao i ti? I ako ti nalikuju, zašto ti moraš uživati kada oni ginu? Eugenie, Eugenie, nemojte nikada u duši ugušiti sveti glas prirode - ona će vas i protiv vaše volje odvesti dobročinstvu, kada njen glas odijelite od žara strasti koji je zaokuplja i upropaštava. Napustimo vjerska načela, pristajem na to; ali, nemojmo napuštati vrline koje nam ulijeva tankoćutnost; samo primjenjujući te vrline okusit ćemo najslađu i najdivniju duševnu nasladu. Sva će zabludjelost i sva ludovanja vašega duha biti iskupljeni jednim dobrim djelom; ono će u vama ugasiti grižnju savjesti koju će izazvati

vaše loše vladanje, i stvarajući duboko u vašoj svijesti sveto utočište, u koje ćete se kadšto povući, i naći utjehu zbog zastranjivanja u koja su vas odvukle vaše zablude. Sestro moja, mlad sam, libertinac sam, razbludnik i slobodoumnik, bogohulnik, sposoban za svaku duševnu razularenost, ali, ostaje mi srce, ono je čisto, i njime se, prijatelji moji, tješim zbog svih nastranosti koje idu uz moje godine. DOLMANCE: Da,

viteže, mladi ste, to dokazujete svojim govorom; nemate iskustva; pričekat ću dok sazrijete; tada, dragi moj, nećete više tako lijepo govoriti o ljudima, jer ćete ih upoznati. Njihova mi je nezahvalnost isušila srce, njihova je podmukla himbenost uništila u meni te kobne vrline za koje sam možda bio rođen kao i vi. No, ako poroci jednih u drugima čine ove vrline opasnima, ta ne znači li to da činimo uslugu mladeži ako ih rano kod njih ugušimo? Zašto mi pričaš o grižnji savjesti, prijatelju? Može li ona postojati u duši onoga tko ne vidi zločina ni u čemu? Neka je vaša načela uguše, ako se bojite da će vas njen žalac podbadati: zar biste se mogli pokajati zbog djela u čiju biste beznačajnost bili duboko uvjereni? Čim biste vjerovali da ni u čemu nema zla, zbog kojeg biste se zla mogli pokajati?

VITEZ: Grižnja

savjesti ne proizlazi iz duha, ona je isključivo plod srca, i sofizmi nastali u glavi nikada nisu utišali duševni nemir.

Ali srce obmanjuje, jer je ono uvijek samo izraz pogrešnog proračunavani a duha; neka vam duh sazrije, i srce će se ubrzo pokoriti; uvijek kada želimo rasuđivati, zavedu nas lažne odluke; ne znam što je srce; tim imenom nazivam samo duhovne slabosti. Jedna jedina buktinja svijetli u meni; kada sam zdrav, jedar i odlučan, nikada me ne zavede na krivi put;

DOLMANCE:

budem li star, sumoran ili malodušan, ona me obmanjuje; tada kažem da sam osjetljiv, a u biti samo slab i sramežljiv. Još jednom, Eugenie, neka vas ova himbena osjećajnost ne prevari; ona je samo slabost duše, budite uvjereni u to; plačemo samo kada se bojimo, i eto, zato su kraljevi silnici. Odbacite, proklinjite, dakle, podmukle vitezove savjete; kazujući vam da otvorite srce svim izmišljenim mukama nesreće, on vam namjerava složiti cijeli skup muka koje bi vas, iako nisu vaše, ubrzo uzalud razdirale. Ah, vjerujte, Eugenie, vjerujte da užici koji se rađaju iz bešćutnosti doista vrijede koliko i oni koje vam pruža osjećajnost; ona umije samo na jedan način pogoditi srce, dok ga bezosjećajnost golica i draži sa svih strana. Ukratko, mogu li se, dakle, dopušteni užici usporediti s onima koji mnogo zanimljivijim i sablažnjivijim čarima pridružuju one neprocjenjive užitke, koji proizlaze iz kidanja društvenih kočnica i dokidanja svih zakona? Možeš likovati, Dolmance, svladao si ga, pobijedio si! Vitezova besjeda samo mi je dotaknula dušu, a tvoja je očarava, zanosi i pridobiva! Ah, vjerujte mi, viteže, obratite se radije strastima no vrlinama kada želite u nešto uvjeriti ženu.

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE, vitezu:

Da, prijatelju, dobro me jebi, ali nemoj nam držati prodiku - nećeš nas preobratiti, a mogao bi poremetiti pouku kojom želimo napojiti dušu i duh ove ljupke djevojke.

EUGENIE: Poremetiti?

Oh, ne, neće! Vaše je djelo gotovo; ono što glupani nazivaju pokvarenošću sada je u meni dovoljno usađeno da nema nikakve nade za povratak, i vaša su mi se načela odveć dobro uvriježila u srcu, da bi ih vitezovi sofizmi ikada mogli uništiti.

Ona ima pravo, ne govorimo više o tome, viteže; ne biste bili u pravu, a mi kod vas želimo vidjeti samo dolično ponašanje.

DOLMANCE:

No dobro, neka bude; ovdje smo zbog sasvim različitog cilja, znam to, no što je onaj kojega sam htio postići; idimo ravno prema tome cilju, suglasan sam s tim; čuvat ću svoju pouku za one koji će ga, manje zaneseni od vas, više biti kadri poslušati.

VITEZ:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Da, brate, da, da, podaj nam ovdje samo svoje sjeme; opraštamo ti tvoj moral, ali, poštedi nas pouke; ona je odveć krotka za razvratnike naše vrste.

EUGENIE: Doista

se bojim, Dolmance, da ova okrutnost, koju vi sa žarom obasipate hvalom, ne utječe pomalo na vaše uživanje; mislila sam da sam to već napomenula, grubi ste i okrutni kada uživate; i ja bih sigurno mogla osjetiti izvjesne sklonosti prema tome poroku. Recite mi, molim vas, da biste mi razjasnili moje vlastite predodžbe o svemu tome, kako gledate na osobu koja vam služi za uživanje.

DOLMANCE: Kao

na potpuno beznačajnu, draga moja; dijeli li ona moje uživanje ili ne, osjeća li zadovoljstvo ili ne, ravnodušnost ili čak i bol, samo da sam ja sretan, a ostalo mi je sasvim svejedno.

EUGENIE: Čak

je i bolje da ta osoba osjeća bol, zar ne?

Sigurno je to mnogo bolje; već sam vam to rekao: snažniji odjek u nama tada mnogo jače i brže upućuje životinjske nagone u onome smjeru koji im je potreban da bi se razbuktala sladostrast. Otvorite hareme u Africi, Aziji i vašoj južnoj Europi, i pogledajte da li vlasnici ovih čuvenih

DOLMANCE:

harema mnogo haju za to da li će, kada im se digne, pružiti užitak pojedincima kojima se služe; oni zapovijedaju, i njih se sluša; oni uživaju, i njima se ne usuđuju odgovoriti; ako su zadovoljeni, ovi drugi se udaljuju. Među njima ima i onih koji bi kaznili kao nepoštivanje, kao drskost da se s njima podijeli uživanje. Ahemski kralj nemilosrdno naređuje da se odrubi glava ženi koja se usudi toliko zaboraviti u njegovome prisustvu i uživati, a vrlo često on joj je sam odrubljuje. Ovoga silnika, jednog od najneobičnijih u Aziji, čuvaju isključivo žene; on im zapovjedi daje uvijek samo znakovima; najsvirepija smrt je kazna onima koji ga ne poslušaju, a mučenja uvijek ili izvršava on sam ili se izvršavaju pred njegovim očima. Sve je ovo, draga Eugenie, potpuno utemeljeno na načelima koja sam vam već izložio. Što želimo kada uživamo? Da se sve što nas okružuje bavi isključivo nama, da misli samo na nas, da se skrbi samo o nama. Ako osobe koje nam služe uživaju, sasvim sigurno bit će mnogo obuzetije sobom no nama, i naše je uživanje, prema tome, pokvareno. Nema čovjeka koji ne želi biti silnik kada mu se digne - izgleda da on manje uživa ako se čini da se i drugi naslađuju koliko i on. On bi, iz sujete, veoma prirodne pobude u tome trenutku, htio biti jedini na svijetu kadar doživjeti ono što osjeća; pomisao da vidi drugoga kako uživa kao i on vraća ga nekoj vrsti jednakosti koja šteti nezamislivim dražima koje tada izaziva samovolja. Netočno je, uostalom, da se uživa u tome da drugima pružimo zadovoljstvo; to onda znači služiti drugima, a čovjek kome se digao daleko je od želje da bude drugima koristan. Čineći zlo, naprotiv, on osjeća svu milinu koju kuša jaka osoba kada se služi vlastitom snagom; on tada vlada, on je silnik, on je tlačitelj. A kakve li razlike za samoljublje! Nemojmo misliti da će on u tom slučaju šutjeti.

Čin uživanja je strast koja, slažem se, sebi podređuje sve ostale, ali koja ih istovremeno i združuje. Ova želja za vladanjem u tome je trenutku tako jaka u prirodi da je prepoznajemo čak i kod životinja. Pogledajte da li one koje žive u ropstvu rađaju kao one koje su slobodne. Mužjak jednogrbe deve ide i dalje: on se ne razmnožava, ako misli da nije sam. Pokušajte ga iznenaditi, i, prema tome, pokazati mu gospodara, on će pobjeći i odmah se odvojiti od ženke. Da namjera prirode nije bila da muškarac ima ovu nadmoć, ona ne bi bića koja mu je u tom trenutku namijenila stvorila slabijima od njega. Ova nemoć na koju je priroda osudila žene neosporno dokazuje da joj je namjera da muškarac, koji tada više no ikada uživa u svojoj moći, tu moć ostvaruje svom žestinom, ako mu je po volji, pa čak i mučenjima, ako to želi. Da li bi zanos naslade bio svojevrsno pomamno bjesnilo da nije namjera ove majke ljudskoga roda da ponašanje u snošaju bude isto kao i u srdžbi? Koji to dobro građeni muškarac, jednom riječju, muškarac obdaren čvrstom spravom, ne bi poželio, na ovaj ili na onaj način, tada zlostavljati objekt svoga uživanja? Dobro znam da će bezbroj glupana, koji nikada neće nastojati razumjeti svoje uzbuđenje, krivo shvatiti sustave koje uspostavljam; ali, što se mene tiču te budale? Ja njima i ne govorim. Plitke i blesave obožavatelje žena ostavljam do nogu njihove obijesne Dulčineje da čekaju uzdah koji će ih usrećiti, i, kako su na tako prostački način robovi spola kojim bi morali vladati, prepuštam im proste čari nošenja okova kojima bi trebali, prema pravu koje im priroda daje, satirati druge. Neka te životinje životare u prostaštvu koje ih sramoti - uzalud bismo ih opominjali. Ali, neka ne ocrnjuju ono što ne mogu razumjeti, i neka se uvjere da će oni koji svoja načela u tim stvarima žele temeljiti samo na zanosima krepke duše i

nesputane mašte, kao što to mi činimo, vi i ja, gospođo, uvijek biti jedini koji zaslužuju da ih se posluša, jedini pozvani da im propisuju zakone i daju savjete!... Do vraga! Digao mi se!...Pozovite Augustina, molim vas. (Zvone; on ulazi.) Nečuveno je kako me divna guzica ovoga lijepoga mladića zaokuplja otkako govorim! Čini se kao da su se sve moje misli nehotice odnosile na njega...Pokaži mi to remek-djelo, Augustine...da ga cjelivam i milujem četvrt sata! Dođi, lijepa ljubavi, dođi, da se u tvojoj krasnoj guzici pokažem dostojnim žara kojim me Sodoma pali. On ima najljepšu guzicu...najbjeliju! Htio bih da mu za to vrijeme Eugenie na koljenima sisa kurac! U tom položaju, izložit će stražnjicu vitezu koji će je, nabiti straga, a gospođa de Saint-Ange će, zajašivši Augustinu na leđa, meni pružiti guzicu da je ljubim; naoružana snopom šiba, ona bi, da se malo sagne, čini mi se, ponajbolje mogla bičevati viteza, a njega bi ovaj poticajni obred obvezivao da ne štedi našu učenicu. (Svi se namještaju.) Da, tako; sve je savršeno, prijatelji moji! Zaista mi je zadovoljstvo nalagati vam da svojim tijelima stvarate raznovrsne prizore; nema umjetnika na svijetu koji bi ih mogao izvesti kao vi!...Ovaj lupež ima tako usku guzicu!...Jedva mu ga mogu turnuti...Hoćete li mi dopustiti, gospođo, da grizem i štipam vašu lijepu put dok jebem? GOSPOĐA

DE

SAINT-ANGE:

Do mile volje, prijatelju; ali, upozoravam te da je moja osveta spremna; kunem ti se da ću ti, na svako zlostavljanje, prdnuti u usta.

DOLMANCE: Ah,

bogamu! Kakve li prijetnje!...Znači, tjeraš me da te uvrijedim, draga moja. (Grize je.) Da vidimo hoćeš li

održati riječ! (Ona mu prdne u usta.) Ah! Do vraga! Divno! Prekrasno!...(On je udara, a ona mu smjesta još jedanput prdne u usta.) Oh! Pa to je božanstveno, anđele moj! Sačuvaj mi nekoliko prdaca za trenutak najpomamnijeg zanosa...i budi sigurna da ću te tada počastiti svom svirepošću...svom grubošću...Do vraga!...Ne mogu više...Svršavam!...(Ujeda je, udara, a i ona neprestano prdi.) Vidiš li samo kako te gostim, lupežice!...Kako samo tobom ovladavam...Još ova...i ova...i neka posljednja uvreda bude nanesena samome idolu kome sam prinio žrtvu! (Grize joj rupicu na guzici; razmještaju se.) A vi ostali, što ste učinili, prijatelji? izbacujući sjeme koje ima u guzici i u ustima: Avaj! Učitelju moj...Vidite li kako su me samo vaši učenici udesili! I stražnjica i usta su mi prepune sjemena, sa svih strana iz mene li je samo sjeme!

EUGENIE,

Pričekajte, želim da mi u usta vratite sjeme koje vam je vitez šiknuo u guzicu.

DOLMANCE, živo:

EUGENIE, namještajući

se: Kakve li nastranosti!

Ah! Ništa nije tako dobro kao sjeme koje izlazi duboko iz kakve lijepe stražnjice!...To je jelo dostojno bogova, (On guta.) Pogledajte koliko ga cijenim. (Prelazeći na Augustinovu guzicu koju ljubi.) Zamolit ću vas, gospe, da mi dozvolite da na trenutak odem u susjednu sobu s ovim mladićem.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Ta

što vam se sviđa?

ne možete li ovdje raditi s njim sve

tiho i tajanstveno: Ne mogu; postoje izvjesne stvari koje bezuvjetno zahtijevaju da se zastru koprenom.

DOLMANCE,

EUGENIE: Ah!

Bogme! Barem nas uputite o čemu se radi.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ne puštam ga da izađe dok nam ne

kaže. DOLMANCE: Želite

to znati?

EUGENIE: Neosporno!

odvlačeći Augustina: No dobro, gospe, idem...ali, to se doista ne može izreći.

DOLMANCE,

Zar na svijetu postoji nečasno djelo koje mi nismo dostojni čuti i izvršiti?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Evo, poslušajte, sestro, reći ću vam. (Tiho govori objema ženama.)

VITEZ:

EUGENIE, sa

zazorom: Imate pravo, to je strašno.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Oh! Slutila sam da je to posrijedi.

DOLMANCE: Vidite

da sam vam trebao prešutjeti ovu želju; sada shvaćate da čovjek treba biti sam i u sjeni da bi se odao takvim sramotnim djelima.

EUGENIE: Želite

li da idem s vama? Drkat ću vam ga, dok se vi zabavljate s Augustinom.

DOLMANCE: Ne,

ne, to je pitanje časti i ono se mora odigrati medu muškarcima: žena bi nas samo ometala...Za čas smo ponovno ovdje, gospe. (Izlazi odvlačeći Augustina.)

Šesti dijalog

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE, EUGENIE, VITEZ

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Zaista je, brate, tvoj prijatelj jako

raskalašen. Dakle, nisam te prevario kada sam ti ga prikazao kao takvoga.

VITEZ:

Uvjerena sam da mu na svijetu nema ravnoga...Oh! Krasotice mila, on je bajan! Viđajmo ga često, molim te.

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Netko kuca...Tko bi to mogao biti? Zabranila sam da ikoga puštaju da nas ometa...Bit će da je vrlo hitno...Vidi tko je, viteže, molim te.

Lafleur donosi pismo; veoma se brzo povukao, rekavši da se sjeća zapovijedi koje ste mu dali, ali da mu se ovo učinilo važnim koliko i hitnim.

VITEZ:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ah, ah! Što li je ovo?...Ono je od

vašega oca, Eugenie! EUGENIE: Moga

oca!...Ah! Propale smo!...

Pročitajmo ga prije no što se obeshrabrimo. (Ona čita.) Da li biste povjerovali, lijepa moja gospo, da moja nesnosna supruga, uznemirena odlaskom moje kćerke k vama, smjesta kreće po nju ? Ona sebi utvara

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

koješta...a, pod pretpostavkom čak i da jest tako, uistinu bi to bilo samo posve uobičajeno. Molim vas da je strogo kaznite za tu bezočnost; jučer sam je kaznio zbog jedne slične - pouka joj nije bila dovoljna. Dobro je, dakle, nasamarite, molim vas da mi učinite tu ljubav, i vjerujte da, ma koliko vi silno pretjerali u tome, neću se žaliti...Već me odavno ta bludnica nepodnošljivo tišti...Da, doista...Razumijete li me? Što god učinite, bit će dobro - to je sve što vam mogu reći. Ona će stići odmah nakon moga pisma; dakle, budite oprezni. Zbogom; želio bih biti s vama, prijatelji. Vratite mi Eugenie samo dobro poučenu, molim vas. Pristajem vam prepustiti prvu žetvu, ali ipak budite uvjereni da ćete malo raditi i za mene. No dobro! Eugenie, vidiš da nema baš mnogo razloga za strah? Treba priznati da je ta ženica vrlo bezobrazna. Kurva!...Ah, draga, budući da nam moj tata daje tu slobodu i ostavlja odriješene ruke, treba, preklinjem te, primiti tu hulju kao što i zaslužuje.

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Poljubi

me, srce moje. Kako sam samo zadovoljna kad te vidim u takvom raspoloženju!...Hajde, smiri se; jamčim ti da je nećemo štedjeti. Htjela si žrtvu, Eugenie? Evo ti jedna koju ti istovremeno daju i priroda i sudbina.

EUGENIE: Uživat

ćemo u njoj, draga moja, kunem ti se da ćemo se

naslađivati! GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ah! Kako sam nestrpljiva da vidim kako će Dolmance primiti ovu vijest!

DOLMANCE, vraćajući

se s Augustinom: Najljepše moguće, gospo; nisam bio tako daleko od vas da vas ne bih čuo; znam sve...Gospođa de Mistival stiže da ne bi mogla bolje, u pravi

čas...Vi ste zaista odlučni, nadam se, da ispunite želje njezinoga muža? Dolmanceu: Ispuniti ih?...I nadmašiti ih, dragi!...Ah! Neka se zemlja poda mnom otvori ako vidite da popuštam, ma kakve bile strahote na koje ćete osuditi tu vucibatinu!...Dragi prijatelju, preuzmi na se brigu da sve to vodiš, molim te.

EUGENIE,

Prepustite sve vašoj prijateljici i meni; a vi ostali, samo slušajte, to je sve što od vas tražimo...Ah! Drskog li stvora! Nikada nisam vidio ništa slično!...

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

To je krajnje neumjesno!...No dobro, hoćemo li se pridići i malo pristojnije namjestiti da bismo je primili? Naprotiv; ništa je, od ulaska, ne smije spriječiti da bude sigurna na koji način primoravamo njezinu kćer da provodi vrijeme. Budimo svi što je moguće razgolićeniji.

DOLMANCE:

Čujem neki glas; to je ona. Hajdemo, Eugenie, samo hrabro! Prisjeti se dobro naših načela...Ah! Bogamu! Prekrasnog li prizora!...

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Sedmi i posljednji dijalog

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE, EUGENIE, VITEZ, AUGUSTIN, DOLMANCE, GOSPOĐA DE MISTIVAL GOSPOĐA DE MISTIVAL, gospođi

de Saint-Ange: Molim vas da mi oprostite, gospođo, što dolazim bez prethodne najave; ali, kažu da mi je ovdje kćer, a kako njezin uzrast još ne dopušta da putuje sama, molim vas, gospođo, da mi je date i da mi ne zamjerite na ovom postupku.

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Takav je postupak krajnje neuljudan, gospođo; reklo bi se, kada bi vas čovjek čuo, da vam je kćer u lošim rukama.

GOSPOĐA DE MISTIVAL:

Bogme, ako treba suditi prema stanju u kojem je zatičem, nju, vas i vašu družinu, gospođo, mislim da ne griješim mnogo ako smatram da je vrlo loše što je ovdje.

Ovo je doista drski početak, gospođo, i ne poznavajući točno koliko prisna veza postoji između gospođe de Saint-Ange i vas, ne krijem vam da bih, na njezinom mjestu, već naredio da vas izbace kroz prozor.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE MISTIVAL:

Što vi nazivate izbacivanjem kroz prozor? Čujte, gospodine, ženu kao što sam ja se ne izbacuje kroz prozor! Ne znam tko ste, ali prema vašim riječima i stanju u kojem ste, lako je prosuditi kakvo vam je vladanje. Eugenie, slijedite me!

EUGENIE: Oprostite,

gospođo, ali ne mogu imati tu čast.

GOSPOĐA DE MISTIVAL: Što?

Moja kći mi se protivi!

Ona vam se čak izričito ne pokorava, kao što vidite, gospođo. Vjerujte mi, nemojte to trpjeti. Hoćete li da pošaljem po šibe, da kaznimo ovo neposlušno dijete?

DOLMANCE:

EUGENIE: Doista

bih se bojala, ako ih donesu, da ne posluže prije za gospodu no za mene!

GOSPOĐA DE MISTIVAL: Bezočnog

li stvora!

približavajući se gospođi de Mistival: Polako, srce, ovdje bez pogrda; svi štitimo Eugenie, i mogli biste požaliti zbog naprasitosti prema njoj.

DOLMANCE,

Što? Kćer me ne sluša, a ja joj ne mogu pokazati koja prava imam nad njom!

GOSPOĐA DE MISTIVAL:

A koja su to prava, molim vas, gospođo? Uobražavate li da su ona zakonita? Kada vam je gosp. de Mistival, ili netko drugi, štrcnuo u rodnicu kapljice sjemena iz kojih se razvila Eugenie, jeste li je tada imali u vidu? Niste, zar ne? Dakle, kako biste vi to htjeli da vam ona danas bude zahvalna zato što ste svršavali dok su vam jebali tu vašu prostačku pičku? Kazat ću vam, gospođo, da ništa nije varavije od čuvstava oca ili majke prema djeci, i od čuvstava djece prema roditeljima. Takvi osjećaji ne počivaju ni na čemu, niti se ičime mogu utemeljiti, oni se ovdje primjenjuju, a ondje su omraženi, budući da ima zemalja u kojima roditelji ubijaju svoju djecu, i drugih u kojima djeca kolju one koji su im podarili život. Da je pobuda uzajamne ljubavi prirodna, snaga krvi više ne bi bila nestvarna, i roditelji bi, a da se nisu niti

DOLMANCE:

vidjeli niti međusobno upoznali, raspoznavali, obožavali svoje potomke, i obrnuto, ovi bi, i na najvećem skupu, prepoznali svoje nepoznate očeve, poletjeli im u naručje i strastveno ih ljubili. A što vidimo umjesto svega toga? Uzajamnu i okorjelu mržnju; djecu koja čak ni prije zrelosti nikada nisu mogla podnijeti vlastite očeve; očeve koji udaljuju djecu od sebe zato što ih nikada nisu mogli trpjeti u blizini! Ove su tobožnje pobude, dakle, prividne i besmislene; samo ih je koristoljublje izmislilo, običaj propisao, navika podržala, ali, priroda nam ih nikada nije utisnula u srca. Pogledajte da li ih životinje poznaju; nedvojbeno ne; pa ipak se uvijek treba njima obratiti i upitati ih za savjet kada se želi upoznati priroda. O, očevi! Budite, dakle, doista mirni, bez brige za takozvane nepravde na koje vas strasti ili interesi navode da nanosite ovim bićima, koja su za vas bezvrijedna, kojima je život dalo nekoliko kapi vašega sjemena; vi im ništa ne dugujete, na svijetu ste sebe radi, a ne radi njih; bili biste doista ludi da se ustručavate, bavite se samo sobom - morate živjeti samo za sebe; a vi, djeco, mnogo slobodnija, ako se to još može, i neovisnija o onoj dječjoj samilosti čija je osnova sušta tlapnja, uvjerite se isto tako da niti vi ništa ne dugujete osobama čija vas je krv donijela na svijet. Ni sažaljenje, ni zahvalnost, ni ljubav, nijedan od ovih osjećaja oni nisu zaslužili; oni koji su vam dali život nemaju nikakvo pravo od vas to zahtijevati; oni su radili samo za sebe, neka se snađu; ali, najveća od svih prevara bila bi da se za njih starate ili da im priteknete u pomoć, jer im ni jedno ni drugo ni u kom pogledu ne dugujete; ništa vam od toga zakon ne propisuje kao obvezu, i, ako ste slučajno pomislili prozreti ustroj i djelovanje ovakvih pobuda, bilo

potaknuti običajima, bilo zaneseni ćudoređem vlastite naravi, ugušite bez grižnje savjesti ta besmislena čuvstva...prostorno ograničena čuvstva, plodove načina života u nekom podneblju koji priroda osuđuje i koji je razum oduvijek nijekao! GOSPOĐA DE MISTIVAL: Zar

tako? A to što sam se skrbila za nju, a

to što sam je odgojila?... DOLMANCE: Oh,

što se skrbi tiče, ona je uvijek samo plod običaja ili oholosti; budući da ste za nju učinili samo ono što propisuju običaji zemlje u kojoj živite, Eugenie vam zacijelo ništa ne duguje. Što se tiče odgoja, mora da je bio veoma loš, jer smo ovdje prinuđeni iz osnova preraditi sva načela koja ste joj usadili; nema ni jednog jedinog koje drži do njezine sreće, ni jednog jedinog koje nije besmisleno ili nestvarno. Govorili ste joj o Bogu, kao da on postoji; o vrlini, kao da je ona potrebna; o vjeri, kao da su svi vjerski obradi išta drugo doli posljedica obmanjivanja od strane jačega ili gluposti slabijega; o Isusu Kristu, kao da je taj nitkov bio išta drugo doli podlac i zlikovac! Rekli ste joj da je jebanje grijeh, dok je jebanje najdivnija radnja u kojoj u životu možemo uživati; htjeli ste je odgojiti u duhu vladajućih običaja, kao da sreća mlade djevojke nije u razvratu i nećudorednosti, kao da najsretnija od svih žena ne mora neosporno biti ona koja se najviše valjala u kalu, smeću, sramoti i razuzdanosti, ona koja najviše prkosi svim predrasudama i koja najmanje mari za ugled! Ah, progledajte, uvidite svoju pogrešku, gospođo! Vi ništa niste učinili za svoju kćer, vi prema njoj niste ispunili nikakvu obvezu koju priroda nalaže - Eugenie vam, dakle, duguje samo mržnju.

GOSPOĐA DE MISTIVAL:

Blagi bože! Moja je Eugenie izgubljena, propala, to je jasno...Eugenie, draga moja Eugenie, počuj posljednji put preklinjanje one koja ti je dala život; ovo više nisu zapovijedi, dijete moje, to su molbe; nažalost je i više no istina da si ti ovdje sa čudovištima; oslobodi se ove opasne družbe, i pođi za mnom, molim te to na koljenima! (Baca se na koljena.) Ah, pa dobro! Eto srcedrapateljnog prizora sa cmizdrenjem!...Hajdemo, Eugenie, raznježite se!

DOLMANCE:

polunaga, kao što se moramo prisjetiti: Evo, gledajte, majčice, prinosim vam svoju stražnjicu...eto, sigurno vam je u visini ustiju; ljubite je, srce moje, šišajte je, to je sve što Eugenie može učiniti za vas...Prisjeti se, Dolmance, da ću se uvijek pokazati dostojnom da ti budem učenica.

EUGENIE,

GOSPOĐA DE MISTIVAL,

s užasom odgurnuvši Eugenie: Ah! Izrode! Odlazi, zauvijek te se odričem, nisi mi više kćer!

Dodajte tome i vašu kletvu, predraga majko, ako hoćete, da biste stvar učinili dirljivijom, i vidjet ćete da sam uvijek podjednako hladnokrvna prema tome.

EUGENIE:

Oh, polako, polako, gospodo; ovdje je izrečena uvreda; upravo ste pred našim očima malo odveć osorno odbacili Eugenie; rekao sam vam da je ona pod našom zaštitom; treba vas kazniti zbog ovog zločina; budite dobri i svucite se do gola, da bismo vas kaznili onako kako i zaslužuje vaša surovost.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE MISTIVAL: Da

se svučem!...

Augustine, budi gospođi sobarica, budući da se opire. (Augustin se grubo laća posla; ona se brani.)

DOLMANCE:

gospođi de Saint-Ange: Oh! Bože! Gdje sam? Ali, gospođo, ta promislite što dopuštate da mi kod vas rade? Ta mislite li da se neću žaliti zbog ovakvog postupanja sa mnom?

GOSPOĐA DE MISTIVAL,

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Nije GOSPOĐA DE MISTIVAL:

veoma izvjesno da ćete to moći.

Oh! Višnji Bože! Dakle, ubit će me

ovdje! DOLMANCE: Zašto

ne?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Trenutak,

gospodo. Prije no što vašem pogledu izložim tijelo ove ljupke ljepotice, bilo bi dobro da vas upozorim na stanje u kojem ćete ga naći. Eugenie mi je upravo sve prišapnula: jučer ju je muž pošteno izudarao, zbog nekih malih obiteljskih greškica...i Eugenie me uvjerava da ćete vidjeti da joj je stražnjica poput raznobojnoga tafta.

DOLMANCE, čim

je gospođa de Mistival naga: Ah, bogme! - ništa nije točnije od toga. Mislim da nikada nisam vidio tijelo izmrcvarenije od ovoga...Kako? Sto mu muka! Pa ona ima koliko sprijeda toliko i straga!...Pa ipak je to vrlo lijepa guzica. (Ljubi je i pipka.)

GOSPOĐA DE MISTIVAL:

Pustite me, pustite me, ili ću zvati u

pomoć! GOSPOĐA DE SAINT-ANGE, približivši

joj se i zgrabivši je za ruku: Slušaj, kurvo! Napokon ću te uputiti o čemu je riječ!...Ti si za nas žrtva koju šalje osobno tvoj muž; trebaš podnositi svoj usud; ništa te od njeg ne može zaštititi...Kakav će on biti? O

tome ne znam ništa! Možda ćeš biti obješena, pogubljena na kotaču, raščetverena, mučena kliještima, živa spaljena; izbor tvoga mučenja ovisi o tvojoj kćeri; ona će ti presuditi. Ali, patit ćeš, bludnice! Oh, da, ubit ćemo te tek pošto prethodno podneseš svu silu muka. Što se tiče tvog vrištanja i zapomaganja, upozoravam te, bit će uzaludno - u ovoj bi se sobici mogao zaklati vol a da se mukanje ne bi čulo. Tvoji konji i posluga su već otišli. Još jedanput, ljepotice moja, tvoj nas muž ovlašćuje za ono što činimo, a korak koji si poduzela samo je zamka postavljena tvojoj glupoj lakovjernosti, i u koju je, to vidiš i sama, nemoguće bilo bolje upasti. DOLMANCE: Nadam se EUGENIE: Toliko

da je sada gospođa savršeno umirena.

je uputiti, to zacijelo znači imati obzira!

i dalje joj pipkajući stražnjicu i udarajući je po njoj: Zaista se vidi, gospođo, da u gospođi de Saint-Ange imate revnu i prisnu prijateljicu...Gdje sada pronaći toliko iskrenu prijateljicu? Koliko tek otvoreno ona zbori!...Eugenie, dođite, namjestite svoju stražnjicu pored majčine...da usporedim vaše dvije stražnjice. (Eugenie posluša.) Bogme, tvoja je lijepa, draga; ali, zbilja, ni majčina još nije loša...Trebam se na trenutak zabaviti jebanjem i jedne i druge...Augustine, držite gospođu.

DOLMANCE,

GOSPOĐA DE MISTIVAL: Ah!

Blagi bože! Kakve li uvrede!

nastavljajući i počinjući majku jebati zguza: Eh, nipošto, to je posve prirodno, posve obično...Evo, jedva da ste ga i osjetili!...Ah! Kako se samo vidi da vam se muž često služio ovim putem! Na tebi je red, Eugenie...Kakve li

DOLMANCE,

razlike!...Aha, tu smo, zadovoljan sam; htio sam ih samo pomilovati, da bih se ugrijao...Sada malo reda. Prvo, gospođe, vi, Saint-Ange i vi, Eugenie, budite dobre i naoružajte se umjetnim udovima, da biste naizmjence ovu poštovanu gospu što je moguće strasnije ubadali u pičku ili u guzicu. Vitez, Augustin i ja, radeći našim vlastitim udovima, točno i nepogrešivo ćemo vas zamjenjivati. Ja ću započeti, i kao što i vi to sigurno mislite, njena će guzica još jednom primiti izraze mog smjernog štovanja. Za vrijeme uživanja, svatko će biti ovlašten da je osudi na onu muku koja mu bude po volji, pazeći na to da se postupno prelazi na sve strahovitije mučenje, da ne bi najedanput crknula...Augustine, utješi me, molim te, nabijaj me zguza, zbog obveze što ga ja, pak, zguza moram turnuti ovoj staroj kravetini. Eugenie, daj mi da ti cjelivam tvoju lijepu stražnjicu, dok tvoju majku jebem u guzicu, a vi, gospođo, približite svoju, da je pipkam...da je sokratski obradim...Kad se jebe guzica, treba čovjek biti okružen guzicama. Što ćeš učiniti, prijatelju, što ćeš učiniti ovoj djevojčuri? Na što ćeš je osuditi dok ispuštaš sjeme?

EUGENIE:

bičujući i dalje: Na najprirodniju stvar na svijetu: iščupat ću joj dlake i štipanjem joj izranjavati i načiniti modrice po stegnima.

DOLMANCE,

GOSPOĐA DE MISTIVAL,

dok je ovaj tako zlostavlja: Ah! Čudovište jedno! Zlikovce! Osakatit će me!...Blagi bože!...

Nemoj ga zazivati, draga - oglušit će se na tvoj zov, kao što se oglušuje na molbe svih ljudi; nikada se to moćno nebo nije uplitalo u guzicu.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE MISTIVAL: Ah!

Kako me samo mučite!

Kako li su nevjerojatni učinci nastranosti ljudskoga duha!...Ti patiš, draga moja, ti plačes, a ja svršavam...Ah! Prokletnice! Droljo, jebena droljo! Zadavio bih te, kad taj užitak ne bih htio prepustiti drugima. Na tebi je red, Saint-Ange. (Gospođa de Saint-Ange je umjetnim udom jebe i straga i sprijeda; nekoliko puta je udara šakom; potom je zamjenjuje vitez; on se isto tako posluži i jednim i drugim putem, i dijeli joj zaušnice dok svršava. Potom dolazi Augustin; on radi to isto i na kraju je nekoliko puta čvrkne i kvrcne po nosu. Dolmance je, za vrijeme ovih različitih nasrtaja, svojom spravom obišao guzice svih sudionika, nadražujući ih i izazivajući riječima.) Hajdemo, lijepa Eugenie, pojebite svoju majku; najprije u pičku!

DOLMANCE:

Dođite, lijepa majčice, dođite, da vam budem muž. Malo je veći od onoga u vašega supruga, zar ne, draga moja? Nije važno, ući će...Ah, vrištiš, majko, zapomažeš kada te kćer jebe!...A ti, Dolmance, ti me guziš!...Dakle, sada sam, evo, istovremeno i rodoskvrniteljica, i preljubnica, i sodomistica, i sve to za djevojku koja je tek danas izgubila nevinost uopće nije loše!...Kojeg li napretka, prijatelji!...Kojom brzinom putujem trnovitim putem poroka!...Oh! Ja sam propala djevojka!...Mislim da svršavaš, slatka mati?...Dolmance, pogledaj joj oči!...Zar nije izvjesno da svršava?...Ah, kurvo! Naučit ću te da budeš raspuštenica!...Na, vucibatino! Drži!...(Steže je za vrat i mrcvari.) Ah! Jebi me, Dolmance...Jebi me, slatki prijatelju, na umoru sam!...(Svršavajući, Eugenie udara deset-dvanaest puta šakom majku po grudima i slabinama.)

EUGENIE:

GOSPOĐA DE MISTIVAL, gubeći

svijest. Smilujte mi se, preklinjem vas...Pozlit će mi...Onesvijesti: ću se...(Gospođa de Saint-Ange joj želi pomoći; Dolmance se protivi tome.)

Eh! A ne, ne, ostavite je onesviještenu -nema ničega tako pohotnog kao pogled na onesviještenu ženu; bičevat ćemo je da bismo je povratili svijesti...Eugenie, dođite se ispružiti na žrtvino tijelo...Ovdje ću provjeriti da li ste čvrsti. Viteže, jebite je na grudima njezine klonule majke, a ona neka objema rukama drka Augustinu i meni. Vi, Saint-Ange, draškajte je dok je jebemo.

DOLMANCE:

Uistinu, Dolmance, ono na što nas nagonite je užasno; to znači najedanput se ljuto ogriješiti o prirodu, nebo i najsvetije zakone čovječnosti.

VITEZ:

Ništa me ne zabavlja poput ozbiljnog i postojanog poleta vrline u viteza. Gdje, k vragu, vidi on, u svemu što činimo, i najmanje vrijeđanje prirode, neba i čovječnosti? Prijatelju moj, razvratnicima je priroda podarila načela koja ovi samo primjenjuju. Već sam ti tisuću puta rekao da nam priroda, koja, radi savršenog održavanja zakona vlastite ravnoteže, čas treba poroke a čas vrline, naizmjence udahnjuje pobudu koja joj je potrebna; mi, dakle, ne činimo nikakvo zlo odajući se tim pobudama, ma koje vrste one bile. Što se tiče neba, dragi moj viteže, prestani se, dakle, molim te, bojati njegovoga utjecaja - jedan jedini pokretač djeluje u svemiru, a taj je pokretač priroda. Ljudi su različito tumačili čuda, ili, bolje rečeno, vidljivo djelovanje ove majke ljudskoga roda, uzvisujući ga kao božja djela u tisuću oblika, jedno neobičnije od drugog; podlaci ili spletkari, zloupotrebljavajući

DOLMANCE:

lakovjernost bližnjih proširili su svoja smiješna buncanja - i eto što vitez naziva nebom, eto što se boji uvrijediti!...Zakoni čovječnosti, dodaje on, pogaženi su budalaštinama koje si mi dopuštamo! Upamti, dakle, jednom zauvijek, lakovjerni i malodušni čovječe, da je ono što glupani nazivaju čovječnošću samo slabost rođena iz straha i samoljublja; da je ova prividna vrlina, koja zavodi samo slabiće, nepoznata onima čiju ćud oblikuju stoicizam, odvažnost i filozofija. Djeluj, dakle, viteže, djeluj onda i ne prezaj ni od čega; i da u prah pretvorimo ovu pokvarenjakinju, u tome još uvijek ne bi bilo ni trunke zločina. Čovjeku je nemoguće počiniti zločin. Priroda je, usađujući mu neodoljivu želju za zločinima, umjela mudro od njega udaljiti djela koja bi mogla poremetiti njene zakone. Naprijed, kreni, i budi siguran, prijatelju, da je sve ostalo sasvim dopušteno i da ona nije bila toliko besmislena da bi nam dala moć da možemo narušiti ili pokvariti njeno djelovanje. Da nam, kao slijepom oruđu svojih misli, naloži da zapalimo svemir, jedini bi zločin bio da se tome protivimo, i svi zločinci na zemlji samo su izvršitelji njenih hirova...Hajdemo, Eugenie, namjestite se...Ali, što vidim!...Ona blijedi!... ispruživši se na majci: Ja, da blijedim! Bogamu! Vidjet ćete, dobro ćete vidjeti da to nije istina! (Namještaju se; gospođa de Mistival je još uvijek onesviještena. Kada je vitez svršio, skupina se, razmješta.)

EUGENIE,

Što? Kurva se još nije osvijestila! Šibe! Dajte mi šibe!...Augustine, brzo mi uberi rukovet trnja u vrtu. (U međuvremenu je pljuska i vrijeđa.) Oh, vjere mi, bojim se da je mrtva - ništa ne pomaže.

DOLMANCE:

zlovoljno: Mrtva! Mrtva! Što? Trebala bih ovoga ljeta nositi crninu, ja, koja sam si dala sašiti tako lijepe haljine!

EUGENIE,

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE,

prasnuvši u smijeh: Ah! Kakvo malo

čudovište!... DOLMANCE, uzimajući

trnje od Augustina, koji ulazi: Vidjet ćemo djelovanje ovoga posljednjega lijeka. Eugenie, šišajte mi ga dok radim na tome da vam povratim majku, a neka me Augustin tuče onoliko koliko ću i ja nju udarati. Ne bih se nimalo ljutio, viteže, da te vidim kako zguza jebeš sestru namjestit ćeš se tako da ti za to vrijeme ja mogu ljubiti stražnjicu. Poslušajmo, budući da nema načina da uvjerimo ovoga zlikovca da je sve na što nas tjera doista strašno. (Namještaju se; dok bičuju gospođu de Mistival, ona se osviješćuje.)

VITEZ:

No dobro! Vidite li učinak mojega lijeka? Lijepo sam vam rekao da je siguran.

DOLMANCE:

otvarajući oči: Oh! Bože! Zašto me vraćaju iz dubine groba? Čemu me vraćati životnim strahotama?

GOSPOĐA DE MISTIVAL,

i dalje šibajući: Eh, doista, majčice, pa zato što sve još nije rečeno. Zar ne trebate čuti presudu?...Zar se ona ne treba i izvršiti?...Hajdemo, okupimo se oko žrtve, neka klekne usred kruga i neka dršćući posluša što ćemo joj najaviti. Počnite, gospođo de Saint-Ange. Sljedeće se osude proglašavaju dok sudionici još uvijek nastavljaju s onim što su dosad činili.

DOLMANCE,

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE: Osuđujem je

da bude obješena.

Izrezana, kao kod Kineza, na dvadeset i četiri tisuće komadića.

VITEZ:

Evo, ja je razrješujem kazne kad bude živa isprebijana.

AUGUSTIN:

Moja će lijepa mamica biti nadjevena sumpornim fitiljima, a ja ću se pobrinuti da ih veoma pomno i polako zapalim. (Ovdje se razmještaju.)

EUGENIE:

hladnokrvno: No dobro, prijatelji, u svojstvu vašega učitelja ublažavam presudu; ali razlika između moje i vaših presuda jest u tome što su vaše osude samo učinak zajedljivoga podrugivanja, dok će se moja izvršiti. Imam slugu oboružanog možda jednim od najljepših udova u prirodi, ali on, nažalost, širi zarazu i izjeda ga jedan od najstrašnijih sifilisa koji su na svijetu viđeni. Naredit ću mu da se uspne: on će izbaciti svoj otrov u oba prirodna kanala ove drage i ljupke gospođe, tako da, dok god traje utjecaj ove surove bolesti, kurva pamti da ne ometa kćer kad se jebe. (Svi plješću; pozivaju slugu da se popne. Dolmance sluzi.) Lapierre, pojebite onu ženu; ona je neobično zdrava; to vas uživanje može izliječiti: lijek je izvanredan, nema mu ravnoga.

DOLMANCE,

LAPIERRE: Zar

pred svima, gospodine?

DOLMANCE: Bojiš

li nam se pokazati kurac?

Ne, vjere mi, jer je vrlo lijep...Hajdemo, gospođo, budite dobri, i, molim vas, budite mirni.

LAPIERRE:

GOSPOĐA DE MISTIVAL: Oh!

Blagi bože! Koje li užasne osude!

To je bolje nego umrijeti, mama; barem ću ovoga ljeta nositi svoje lijepe haljine!

EUGENIE:

Zabavimo se za to vrijeme; predložio bih da se svi uzajamno bičujemo: gospođa de Saint-Ange će tući Lapierrea, da bi ga on odlučno sjurio u pičku gospođi de Mistival; ja ću udarati gospođu de Saint-Ange, Augustin će mene, Eugenie Augustina, a nju će svojski bičevati vitez. (Svi se namještaju. Kada ju je Lapierre pojebao u pičku, gospodar mu naređuje da je jebe u guzicu, i on to čini. Kada je sve svršeno, Dolmance kaže:) Pa dobro! Iziđi, Lapierre. Drži, evo ti deset zlatnika. Oh! Bogme, evo širenja zaraze i cijepljenja kakvo Tronchin u životu nije učinio!

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Mislim da je sada vrlo bitno da otrov koji kola u gospođinim žilama ne može ispariti; prema tome, Eugenie vam pomno treba zašiti pičku i guzicu, da bi vam otrovni sok, gušći i manje podložan hlapljenju, brže isušio kosti. Izvrsno! Hajdemo, hajdemo, dajte iglu i konac!...Raširite bedra, mama, da vas zašijem, da mi više ne podate ni braće ni sestara. (Gospođa de Saint-Ange daje Eugenie veliku iglu u koju je udjenut debeli crveni voštani konac; Eugenie šije.)

EUGENIE:

GOSPOĐA DE MISTIVAL: Oh! DOLMANCE, smijući

Bože! Kakve li boli!

se kao luđak: Bogme, ideja je izvrsna; služi ti na čast, draga; nikada se toga ne bih dosjetio.

povremeno bockajući pičkine usne, unutrašnjost, a katkada trbuh i Venerin brijeg: Nije to ništa, mama; samo iskušavam iglu.

EUGENIE,

VITEZ: Kurvica

će je svu raskrvariti!

kojemu za to vrijeme gospođa de Saint--Ange drka: Ah! Bogamu! Kako mi se samo od ove nastranosti diže! Eugenie, napravite što više bodova, da bolje drži.

DOLMANCE,

Napravit ću više od dvjesto, ako treba...Viteže, draškajte me dok radim.

EUGENIE:

poslušavši: Nikada još nije viđena tako nevaljala djevojčica!

VITEZ,

vrlo uzbuđena: Bez uvreda, viteže, ili ću vas ubosti! Zadovoljite se time da me mazite kako treba. Malo guzicu, anđele moj, molim te; ta zar imaš samo jednu ruku? Ne vidim više ništa, sve ću potpuno krivo prositi...Gledajte! Vidite gdje mi je igla zabludjela...do stegna, do dojki...Ah! Do vraga! Kojeg li užitka!...

EUGENIE,

GOSPOĐA DE MISTIVAL: Razdireš

me, prokletnice!...Kako se samo crvenim što sam ti podarila život!

EUGENIE: Hajde,

umiri se, majčice! Eto, gotovo je.

istrgnuvši se s dignutim kurcem iz ruku gospođe de Saint-Ange: Eugenie, ustupi mi guzicu, to je moj dio.

DOLMANCE,

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

izmučit ćeš je.

Previše si nadražen, Dolmance,

Zar je to važno? Nemamo li za to pismeno odobrenje? (Polegne je na trbuh, uzima iglu i počinje joj šiti rupicu na guzici.)

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE MISTIVAL, kričeći

kao vrag: Oh! Jao! Joj!...

zabadajući joj iglu vrlo duboko u meso: Ama umukni, kurvo! Ili ću ti stražnjicu pretvoriti u kašu...Eugenie, drkaj mi ga!...

DOLMANCE,

Hoću, ali pod uvjetom da je jače bodete, jer, priznat ćete da je doista odveć štedite. (Drka mu ga.)

EUGENIE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Ta ušijte dobro tu veliku stražnjicu,

meni za ljubav! Strpite se, polako, uskoro ću je isprebadati kao goveđi repnjak; zaboravljaš moje savjete, Eugenie, previše mi ga natežeš i kožicom prekrivaš glavić!

DOLMANCE:

EUGENIE: Zato

što mi bolovi ove lupežice toliko raspaljuju maštu da ne znam što činim.

Boga vam vašega vražjega! Počinjem gubiti glavu. Saint-Ange, neka te Augustin preda mnom nategne zguza, molim te, dok ti ga brat sune u pičku, i nadasve, želim vidjeti guzice - taj će me prizor dokrajčiti. (Prošiva stražnjicu, dok se svi namještaju onako kako je zatražio.) Na! Drži, draga mama, još ovaj ubod, i još ovaj!...(Bode je na više od dvadeset mjesta.)

DOLMANCE:

Ah, oprostite, gospodine! Tisuću puta oprostite! Dotući ćete me!...

GOSPOĐA DE MISTIVAL:

DOLMANCE, izluđen

uživanjem: To bih i htio...Odavno mi već nije bio tako krut; ne bi čovjek vjerovao, nakon tolikoga svršavanja.

namještajući se u zatraženi položaj: Jesmo li se dobro namjestili, Dolmance?

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE,

Neka se Augustin pomakne malo udesno; ne vidim dobro guzicu; neka se nagne, želim vidjeti rupicu.

DOLMANCE:

EUGENIE: Ah!

Do vraga! Evo, lupežica je raskrvarena!

Pa što, u tome nema zla. Hajdemo, vi ostali, jeste li spremni? Što se mene tiče, za trenutak ću melemom života zaliti rane koje sam maloprije načinio.

DOLMANCE:

GOSPOĐA DE SAINT-ANGE:

Da, da, srce moje, svršavam...do cilja

ćemo stići kad i ti. koji je završio s prošivanjem, neprestano sve više i više bode žrtvu u stražnjicu dok svršava: Ah! Boga vam vašega i miloga Svetoga Trojstva! Teče mi sjeme...Gubi se, propada, pobogu!...Eugenie, ta usmjeri ga na stražnjicu koju mučim...Ah! Do vraga! Do vraga! Gotovo je...Ne mogu više!...Zašto nakon tako vatrenih strasti mora uslijediti iznurenost?

DOLMANCE,

GOSPOĐA

DE

SAINT-ANGE:

Jebi me! Jebi me, brate, svršavam!...(Augustinu) Ta pokreni se, glupane! Pa zar ne znaš da mi ga, kada svršavam, trebaš najdublje zarinuti u guzicu?...Ah! Prokleto ime božje! Kako je samo slatko kad te tako dvojica jebu! (Razdvajaju se.)

je rečeno. (Gospođi de Mistival.) Kurvo! Sada se možeš ponovno obući i otići kad god poželiš. Znaj da nas je tvoj muž ovlastio za sve što smo učinili. To smo ti već rekli, ti nisi u to povjerovala - pročitaj dokaz. (Pokazuje joj pismo.) Neka te ovaj primjer podsjeti da ti je kćer dovoljno stara da može činiti što hoće; da se ona voli jebati, da je rođena za jebanje, i da je, ako se ti sama ne želiš jebati, najjednostavnije da njoj to dopustiš. Izađi; vitez će te vratiti. Pozdravi družinu, kurvo! Klekni pred kćerkom, i zatraži od nje oprost zbog svog odvratnog ponašanja prema njoj...Vi, Eugenie, prišijte dvije dobre pljuske gospođi majci, i čim bude na pragu, pomozite joj da ga prijeđe snažnim udarcima nogom u guzicu. (Sve se izvršava.) Zbogom, viteže; nemoj na putu jebati gospođu, prisjeti se da je zašivena, i da ima sifilis. (Kada su izišli.) Što se nas tiče, prijatelji, hajdemo k stolu, a onda svi četvero u istu postelju. Eto, bio je ovo dobar dan! Nikada ne jedem bolje, niti ikada spokojnije spavam no kada sam se tijekom dana dovoljno okaljao onime što glupani nazivaju zločinima.

DOLMANCE: Sve

scan i obrada: krista

http://www.crowarez.org/index.php http://www.bosnaunited.net/index.php