Marlo Morgan - Tihi Zov Australije

Mario

Morgan

TIHI zov

AUSTRALIJE mudrost zaboravljene kulture stare 50000 godina 1 njena poruka ljudima današnjice

Naslov izvornika MUTANT MESSAGE DOWN UNDER

Sadržaj

Zahvale Poruka autorice 1. Počasna gošća 2. Kutija za glasovanje 3. Prirodna obuća 4. Spremni? Krećemo! 5. Uzdizanje 6. Gozba 7. Što je to - sigurnost? 8. Bežični telefon 9. Šešir za divljinu 10. Nakit 11. Mesni umak 12. Živa zakopana 13. Iscjeljivanje 14. Totemi

11 13 17 25 33 39 49 57 63 73 79 85 87 95 99 109

15. Ptice 16. Šivanje 17. Medicina glazbe 18. Hvatač snova 19. Iznenađenje za večeru 20. Mravi bez čokolade 21. Na čelu skupine 22. Moja zakletva 23. Objava u snovima 24. Zapisi 25. Primljena 26. Sretan nerođendan 27. Otplavljena 28. Krštenje 29. Oslobođena 30. Sretan završetak?

113 115 119 123 129 133 139 147 153 163 169 173 177 181 185 189

Čovjek nije istkao tkanje života, on je samo nit u njemu. Sto god čini tkanju, čini sam sebi. Poglavica Seattle Jedini način da prođeš test je da ga se prihvatiš. Starješina Crni labud Tek kad sasječete posljednje drvo, tek kad zatrujete posljednju rijeku, tek kad upecate posljednju ribu, tek tada čete saznati da se novac ne može jesti. Proročanstvo Cree Indijanaca Rođena praznih ruku, umrla praznih ruku. Praznih ruku svjedočim punini života. Mario Morgan

Zahvale knjige ne bi bilo bez dva posebna čovjeka - dvije duše koje su me prigrlile i strpljivo me ohrabrivale na let. Posebno se zahvaljujem Jeannette Grimme i Carri Garrison što su ovu spi­ sateljsku pustolovinu podijelile sa mnom. Zahvaljujem piscu Stephenu Mitchelu što me ohrabrio svo­ jom rečenicom: "Ako i nisam uvijek vjerno prenio njihove riječi, uvijek sam pokušavao vjerno prenijeti njihov duh." Zahvaljujem Og Mandinu, dr. Wayne Dyeru i dr. Elisabeth Kübler-Ros, poznatim spisateljima i stvarnim ljudima. Zahvaljujem mladom Marshallu Ballu što je svoj život pos­ vetio učiteljstvu. Želim također zahvaliti tetki Noli, dr. Edwardu J. Stegmanu, Georgi Lewis, Peg Smith, Dorothei Wolcott, Jenny Decker, Jani Hawkins, Stabdfordu Deanu, Nany Hoflund, Hanley Thomas, velečasnoj Marilyn Reiger, velečasnom Richardu Reigeru, Waltu Bodine, Jacku Smallu, Jeffu Smallu i Waynu Bakeru iz Arrow Printinga, Stephanie Gunning i Susan Moldow iz Harper-Collinsa, Robyn Bern, Candice Fuhrman, a posebice Stevenu Morganu, predsjedniku poduzeća M M .

11

Poruka autorice

knjiga napisana je nakon proživljenog iskustva. Kao što ćete vidjeti, tijekom pustolovine nisam mogla ništa zapisi­ vati. Knjiga se prodaje kao roman da bi se zaštitilo malo pleme Praaustralaca. Nisam navela prava imena ni druge detalje koji bi mogli ugroziti moje prijatelje i tajnu lokaciju njihovog sve­ tog mjesta. U knjizi ćete pronaći neke važne povijesne obavijesti - na taj sam vam način uštedjela posjet gradskoj knjižnici. Također vam mogu uštedjeti put do Australije. Stanje u kojem se nalaze suvremeni Praaustralci može se vidjeti u svakom američkom gradu: tamnoputi ljudi koji žive u vlastitim dijelovima grada. Zaposleni rade grube poslove, a njihova kultura nestaje - kao što je nestala kultura američkih Indijanaca - jer su prisiljeni ise­ liti sa svog tla i zabranjeno im je provoditi svoj način života. Ono čega vas ne mogu poštedjeti je poruka koju volim zvati poruka mutanata! Čini se kao da Amerika, Afrika i Australija pokušavaju po­ boljšati odnose među rasama. A l i , negdje tamo, u vrućini aus­ tralske divljine još uvijek odjekuje spori, postojani ritam srca 13

jedinstvene skupine ljudi koje ne zanima rasizam, već ih zani­ maju samo ljudi i njihov okoliš. Razumjeti taj ritam znači bolje razumjeti što to znači biti čovjekom. Ovaj rukopis najprije je ugledao svjetlo dana kao miran plod samostalnog izdavaštva, a zatim je postao kontroverzan. Čita­ jući ga mogli biste donijeti nekoliko zaključaka. Moglo bi izgledati kao da čovjek kojeg nazivam svojim tumačem nije u najboljim odnosima s vladinim propisima - porezima, upo­ rabom zemlje, glasovanjem, dozvolama za rudarenje, izvješta­ jima o rađanju i smrti, itd. Možda je i drugim članovima ple­ mena pomogao u istoj neposlušnosti vladi. Od mene su tražili da otkrijem tko je taj čovjek i da povedem skupinu ljudi istom trasom kojom sam prošla s plemenom. Odbila sam! Dakle, mo­ gli biste zaključiti da sam kriva što sam pomogla tim ljudima u njihovom sukobljavanju sa zakonom. Ili da izmišljam - budući da nisam otkrila o kojim se članovima plemena radi - i da ti ljudi uopće ne postoje. Moj odgovor je sljedeći: ne zastupam sve australske Aboridžine. Govorim samo u ime male nacije koja pripada divljini i koja sebe naziva Pravim ljudima. Posjetila sam ih još jednom, prije povratka u Ameriku, u siječnju 1994. Ponovo sam primila njihov blagoslov u svezi mojeg zadatka. Vama, čitateljima, želim reći da znam da se mnogi žele samo zabaviti. Ako ste i vi među njima, čitajte, uživajte, a za­ tim otiđite kao što biste otišli nakon bilo koje dobre predstave. Za vas ova će knjiga biti plod mašte i neće vas razočarati. S druge strane, ako ste među onima koji žele prepoznati po­ ruku, ona će doprijeti do vas snažna i glasna. Osjetit ćete je u svom želucu, srcu, glavi i koštanoj srži. Moglo se dogoditi da vas izaberu za ovu pustolovinu. Vjerujte mi, mnogo puta sam poželjela da je tako doista i bilo.

Svi mi imamo neka iskustva "iz Divljine" s kojima se mora­ mo saživjeti; dogodilo se da je moje iskustvo doslovce bilo u Divljini. A l i , učinila sam ono što biste i vi učinili, sa i l i bez ci­ pela. Kad budete čitali ove stranice, neka ljudi ovdje opisani do­ dirnu vaše srce. Moje su riječi na jeziku koji razumijete, ali nji­ hova je istina bezglasna. Predlažem vam da okusite poruku, sačuvate ono što vam izgleda ispravno i ispljunete ostalo. Na posljetku, takav je zakon Svemira. Prema tradiciji pustinjskih ljudi, nazvala sam se novim ime­ nom koje odražava moj novi talenat. Srdačno, Putujući jezik

15

Ova knjiga je djelo mašte nadahnuto mojim iskustvom u Australiji. Radnja se mogla odigrati bilo gdje - u Africi ili Južnoj Americi - gdje još uvijek živi duh prave civiliza­ cije. Na čitatelju je da iz priče izvuče svoju vlastitu pouku. Mario Morgan

1 Počasna gošća

da sam morala primijetiti neko upozorenje, ali ga se uopće ne sjećam. Događaji su se odvijali sami od sebe. Skupina grabežljivaca sjedila je na udaljenosti od nekoliko kilometara i čekala svoj plijen. Kovčezi koje sam predala prije nekoliko sati sutra će biti označeni naljepnicom "nije traženo" i pohranjeni u skladište gdje će stajati mjesecima. Spremala sam se postati još jednom Amerikankom koja je nestala u stranoj zemlji. Bilo je sparno listopadsko jutro. Stajala sam ispred aus­ tralskog hotela s pet zvijezdica i promatrala parkirni prilaz. Očekivala sam nepoznatog glasnika. Umjesto da me upozori, moje je srce doslovce pjevalo. Osjećala sam se tako dobro, uzbuđeno, uspješno i spremno. Ispunjavao me osjećaj da je danas moj dan! U kružni ulaz ušlo je terensko vozilo bez krova. Sjećam se kako su gume zaškripale na vrelom asfaltu. Iznad živice od purpurno smeđih smreka proprskala je voda i pala na hrđavi poklopac motora. Terenac se zaustavio. Vozač, tridesetogodišnji domorodac, 17

pogledao je u mojem smjeru. "Dođi", pozvala me njegova crna ruka. On je tražio plavokosu Amerikanku. Ja sam očekivala pratnju do plemenskog sastanka Praaustralaca. Pod kritičnim i neodobravajućim pogledom plavih očiju uniformiranog aus­ tralskog vratara, u duhu smo se složili da smo pronašli jedno drugo. Čak i prije nego što sam se, zbog visokih peta, teškom mu­ kom popela u terensko vozilo postalo mi je jasno da nisam primjereno obučena. Mladić s moje desne strane nosio je dres i iznošenu bijelu majicu. Noge su mu završavale u tenisicama bez čarapa. Budući da su mi obećali prijevoz do mjesta sastan­ ka očekivala sam normalan automobil, možda marke Holden, ponos australskih proizvođača automobila. Nisam ni sanjala da ću se voziti u nečem potpuno otvorenom. "Pa", pomislila sam, "idem na banket na kojem ću primiti nagradu. Možda je ipak bolje obučena previše negoli premalo." Predstavila sam se. On je samo kimnuo glavom i ponašao se kao da je sasvim siguran u to tko sam ja. Vratar nas je ošinuo mrkim pogledom kad smo prošli pored njega. Vozili smo se ulicama obalnog grada, pored redova verandi ispred obiteljskih kuća, mliječnih barova i betonskih parkova bez trave. Kad smo ušli u kružno raskršće u koje se slijevalo šest ulica čvrsto sam se uhvatila za ručku na vratima. Kad smo ga prošli, kretali smo se u novom smjeru, ovaj put sa Suncem iza naših leđa. Već tada mi je postalo neugodno vruće u novom poslovnom kostimu boje breskve i odgovarajućoj svilenoj bluzi koju sam pažljivo odabrala. Pretpostavila sam da je sastanak na drugom kraju grada ali nisam bila u pravu. Očigledno, sastanak je bio negdje izvan grada, mnogo dalje od hotela nego što sam pretpostavlja­ la. Ubrzo smo jurili glavnom autocestom, paralelno s oceanom. Skinula sam kaputić, prekoravajući se što sam bila tako glupa i 18

nisam se bolje raspitala o svemu. Dobro da sam u torbicu stavila četkicu za zube i što je moja obojena kosa bila ispletena u pomodnu pletenicu. Od trenutka kad sam primila telefonski poziv moja radozna­ lost nije popustila, iako moram priznati da nisam bila potpuno iznenađena. Na posljetku, primila sam i neka druga javna priznanja jer je moj projekt bio vrlo uspješan. Prije i l i kasnije morali su zapaziti rad s urbaniziranim polu-Praaustralcima koji su otvoreno pokazivali sklonost samoubojstvu, te rezultate tog rada u stvaranju određene životne svrhe i financijske samostal­ nosti. Ono što me iznenadilo bila je činjenica da me pozvalo pleme koje je živjelo više od tri tisuće kilometara na drugoj strani kontinenta. Međutim, osim povremenih usputnih upa­ dica koje bi čula, nisam znala mnogo o praaustralskim naro­ dima. Primjerice, nisam znala jesu li svi oni blisko povezani i l i su, poput američkih Indijanaca, prepuni razlika što bi moglo uključivati različite jezike i običaje. Zapravo me najviše zanimalo što će mi dati? Još jednu drvenu medalju koju ću poslati u Kansas City? Ili možda samo buket cvijeća? Ne, to neće biti cvijeće - ne pod temperaturom od 38°C u hladu. To bi bila samo smetnja pri povratku na­ trag. Vozač je stigao točno u dogovoreno vrijeme - u podne. Dakle, bilo mi je jasno da me vodi na sastanak na kojem ćemo i ručati. Pitala sam se čime će me poslužiti? Nadala sam se da to neće biti uobičajeni banket kojeg će provesti profesionalno po­ duzeće. Možda će organizirati malo samoposluživanje s nekim od domorodačkih jela koja ću tako kušati po prvi put. Nadala sam se da ću ugledati stol prekriven šarenim posudama. Bit će to prekrasno i jedinstveno iskustvo i ja sam mu se veselila. U torbici koju sam danas kupila posebno za ovu prigodu imala sam mali fotoaparat i kazetofon. Nisu mi rekli 19

ništa o mikrofonima ili govoru kojeg bi trebala održati, ali sam svejedno bila spremna. Jedna od mojih najvec'ih vrlina bila je razmišljati unaprijed. Na posljetku, imam pedeset godina i pro­ živjela sam dovoljno razočaranja i neugodnih situacija koje su me naučile da uvijek imam u pripravi rezervni plan. Moji su se prijatelji često čudili nad mojom samodostatnošcu. "Uvijek ima plan B u rukavu", govorili bi. Pored nas je, u suprotnom smjeru, prošao cestovni vlak (australski izraz za veliki kamion koji za sobom vuče nekoliko prikolica). Pojavio se iznenada iz oblaka sparne magle iznad vrelog asfalta. Tada me iz mojeg razmišljanja prenulo naglo skretanje s autoceste. Vozač je okrenuo volan i sada smo u cikcak liniji slijedili jedva vidljivu prašnjavu stazu. Pratili su nas kilometri crvene prašine. Nedugo zatim nestalo je i toga pa mi je postalo jasno da ispred nas više nema ceste. Vozili smo se u nepoznatom smjeru izbjegavajući grmlje i poskakujući preko razderotina pješčane pustinje. Nekoliko puta sam pokušala započeti razgovor, ali me u tome spriječila buka otvorenog vozila, grane i suha trava koja je letjela po zraku dolazeći neg­ dje ispod podvozja te naglo i ponekad bolno poskakivanje gore-dolje. Morala sam čvrsto stiskati čeljusti da ne bih pregrizla jezik. Očigledno, vozač nije bio zainteresiran za razgo­ vor. Glava mi je klimatala kao da sam krpena lutka. Bilo mi je sve toplije i toplije. Najlonske čarape su mi se prilijepile za noge ali sam se bojala izuti cipele - mogle bi iskočiti iz automo­ bila i nestati u brončanoj širini koja nas je okruživala dokle je pogled sezao. Nisam se ni nadala da će se nijemi vozač zausta­ viti. Povremeno, stakla mojih naočala zasula bi se slojem prašine pa bi ih brisala rukavom. Pokreti ruku otvorili su prolaz za rijeku znoja. Osjetila sam kako mi se šminka rastapa na licu i 20

zamislila kako se ružičasti potoci slijevaju niz moj vrat. Morat će mi dopustiti da se ponovo našminkam prije nastupa. Ustrajat ću na tome! Pogled na sat otkrio mi je činjenicu da je od trenutka ulaska u pustinju prošlo dva sata. Ovako vruće i neudobno nije mi bilo već godinama. Vozač je bio tih osim što je s vremena na vrijeme nešto promrmljao. Odjednom mi je sinulo: on mi se nije predstavio! Možda nisam u pravom automobilu! A l i to je bilo glupo. Ionako nisam mogla izići, a on je bio siguran da vozi pravog putnika. Četiri sata kasnije dovezli smo se do barake napravljene od valovitih ploča. Unutra je gorjelo malo ognjište. Kad smo se zaustavili pristupile su nam dvije žene. Praaustralke su bile srednje dobi, niske, oskudno obučene ali s toplim osmjehom dobrodošlice. Jedna od njih nosila je povez za glavu ispod ko­ jeg su joj, pod neobičnim kutevima, stršile guste kovrče. Obje su bile vitke i izgledale športski, a lica su im bila okrugla sa sjajnim smeđim očima. Kad sam sišla s terenca, moj je vozač rekao: "Usput, ja jedini ovdje govorim engleski. Bit ću tvoj tumač, tvoj prijatelj." "Krasno", pomislila sam. "Potrošila sam stotine dolara na zrakoplov, hotel i novu odjeću ne bih li se predstavila Austral­ cima. Oni ni ne govore engleski a kamoli da razumiju civilizi­ rane običaje!" Pa, bila sam tu, mogla bih se barem pokušati uklopiti iako mi je srce govorilo da to neće ići. Žena ispred mene progovorila je neobičnim zvukovima koji nisu zvučali poput rečenica već poput odvojenih riječi. Moj se tumač okrenuo k meni i objasnio mi da dobivanje dozvole za nazočnost sastanku zahtijeva čišćenje. Nisam ga shvatila. Is­ tina je da sam bila prekrivena s nekoliko slojeva prašine i znoj21

na od putovanja, ali oni očigledno nisu mislili na to. Pružio mi je komad tkanine koji je izgledao kao rastrgana vreća. Rečeno mi je da svučem svoju odjeću i obučem to. "Što?" uskliknula sam u nevjerici. " V i se šalite." On je tvrdoglavo ponovio naputke. Osvrnula sam se tražeći mjesto gdje se mogu pre­ svući. Nisam ga pronašla. Što sam mogla učiniti? Došla sam predaleko i izdržala previše neudobnosti da bi se sada povukla. Mladić se udaljio. "Ma dobro", pomislila sam. "Bit će svježije nego u mojoj odjeći." Što sam mogla diskretnije, svukla sam svoju znojem na­ topljenu novu odjeću, složila je na urednu hrpicu i ovila se do­ morodačkim platnom. Svoju odjeću sam odložila na stijenu s koje su se prije nekoliko trenutaka podigle žene. Osjećala sam se glupo u šarenoj krpi i požalila što sam investirala u novu odjeću s namjerom da napravim dobar utisak. Mladić se vratio. I on se presvukao. Bio je gotovo nag. Oko bedara je imao ko­ mad tkanine zamotan kao za plivanje. Bio je bos, baš kao i žene kod vatre. Dao mi je dodatne naputke da uklonim cipele, čarape, donje rublje i sav nakit pa čak i ukosnicu koja mi je pridržavala kosu. Moja je znatiželja polako nestajala i u mene se uvlačila tjeskoba, ali sam učinila kako mi je rečeno. Sjećam se da sam nakit odložila u cipelu. Također sam učinila nešto što je ženama prirodno iako nas tome nitko ne podučava: donje rublje sam zamotala između preostale odjeće. Iz ognjišta se digao oblak gustoga sivog dima jer su žene u njega bacile naramak svježeg zelenog grmlja. Žena s trakom u kosi uzela je nešto što je izgledalo poput krila crnog gavrana i otvorila ga poput lepeze. Mahala je time ispred mene od glave do pete. Zatim je srednjim prstom pokazala kružnu kretnju koju sam protumačila kao naputak da se okrenem. Ritual di­ mom ponovio se iza mojih leđa. Zatim su mi rekli da prijeđem 22

preko vatre, kroz dim. Na posljetku su me izvijestili da sam očišćena i da sada mogu ući u metalnu baraku. Moj me muški pratitelj doveo do vratiju, kutkom oka vidjela sam kako jedna od žena uzima hrpu koja je predstavljala moje vlasništvo. Držala ju je nad plame­ nom. Zatim me pogledala, nasmiješila se, a kad su nam se po­ gledi sreli ispustila je blago iz svojih ruku. Sve što sam posje­ dovala završilo je u vatri! Odrvenjela sam i duboko udahnula. Ne znam zašto nisam protestirala i potrčala ne bih li nešto spasila. A l i - nisam. Izraz na ženinom licu govorio je da njeno djelo nije bilo potaknuto zloćom; učinjeno je na način na koji se strancu nudi neki pose­ ban čin dobrodošlice. "Ona ne razumije", pomislila sam. "Ne razumije vrijednost kreditnih kartica i važnih osobnih papira." Bilo mi je drago što sam kartu za zrakoplov ostavila u hotelu. Imala sam još odjeće i nekako ću se probiti kroz grad odjevena samo u kipu. Sjećam se kako sam sama sebi govorila: "Hej, Mario. Ti si prilagodljiva žena. Ne isplati se zbog ovoga dobiti čir na želucu." A l i , ipak sam u mislima zabilježila poruku samoj sebi - kasnije ću iz pepela iskopati jedan od prstenova. Nadala sam se da će se vatra ugasiti prije našeg povratka u grad. A l i , to se nije dogodilo. Tek sam kasnije razumjela simboliku spaljivanja imovine i onog što sam smatrala potrebnim nakitom. Tek ću kasnije naučiti da za ove ljude vrijeme nema ništa zajedničkog sa zlat­ nim i dijamantnim satom koji su sada zauvijek darovani zemlji. Mnogo kasnije razumjet ću da je oslobođenje od vezanosti za predmete baš kao i za određena uvjerenja već bilo određeno kao potreban korak u mom razvoju prema shvaćanju ljudske biti. 23

2 Kutija za glasovanje

smo u trostranu krovom pokrivenu baraku. Zapravo nije bilo vratiju niti prozora. Baraka je postavljena kao zaklonište za ljude i l i možda za ovce. U prostoriji je vrućinu pojačavala vatra koja je plamtjela u kamenom ognjištu. Nije bilo znakova koji bi ukazivali na život ljudi: nije bilo stolaca, tepiha i l i ventilatora - nije bilo ni električne struje. Prostor je bio okružen valovitim metalnim pločama, nemarno povezanim pljesnivom užadi. Moje su se oči brzo odvikle od svjetlosti kojoj sam bila izložena posljednja četiri sata i privikle na tamni obol sjenki i dima. Na pijesku su sjedili ili stajali odrasli Praaustralci. Muš­ karci su na glavi nosili šareno obojene i ukrašene trake, a oko gležnjeva i ramena imali su pričvršćena pera. Oko bokova nosili su istu tkaninu kao i moj vozač. On nije bio obojen, ali na licima drugih mogli su se uočiti raznobojni obrasci baš kao i uzduž njihovih ruku i nogu. Točke, crte i krivulje bile su iscrtane bijelom bojom. Na rukama i leđima imali su crteže guštera, zmija, klokana i ptica. Žene nisu bile tako ukrašene. Bile su otprilike moje visine 25

oko 170 centimetara. Većina njih bila je starije dobi, ali je nji­ hova koža bila boje čokoladnog mlijeka i izgledala je mekano i zdravo. Nitko nije imao dugu kosu; većinom je bila kovrčava i priljubljena uz kožu glave. Oni s dužom kosom nosili su usku traku koja je bila isprepletena oko kose i čvrsto je pridržavala. Pored ulaza sjedila je jedna vrlo stara bjelokosa žena. Na vratu i oko gležnjeva imala je iscrtane vijence cvijeća. U tom crtežu osjećao se dodir umjetnika koji je s mnogo pažnje ocrtao svaki detalj lišća pa čak i tučkove u središtu svakog cvijeta. Svi su bili odjeveni u dva komada odjeće ili omotani tkaninom poput one koju su dali meni. Nisam vidjela nijedno dijete ili mlađu osobu, samo jednog dječaka starog oko 15 godina. Pogled mi je privukla najukrašenija osoba u prostoriji muškarac crne kose protkane ponekom sijedom vlasi. Njego­ vana brada davala je njegovom licu moć i dostojanstvo. Na glavi je nosio prekrasan ukras iz svijetlog papagajevog perja. I na njegovim rukama i gležnjevima bilo je drugog perja. Oko pojasa je nosio nekoliko predmeta, a na grudima je imao ok­ ruglu izrezbarenu ploču načinjenu od kamena i sjemenja. Ne­ koliko žena nosilo je sličnu, manju inačicu te ploče u obliku ogrlice. Osmjehnuo mi se i pružio mi obje ruke. Zagledavši se u nje­ gove crnopurpurne oči osjetila sam mir i sigurnost. Mislim da je imao najnježnije lice koje sam ikada vidjela. Međutim, moji osjećaji hitali su u suprotnom smjeru. Obo­ jena lica svih nazočnih, a posebice muškarci u pozadini koji su u rukama držali nabrušene noževe povećali su moj strah. Ipak, izrazi njihovih lica bili su ljubazni, a okružje je odisalo aro­ mom podrške i prijateljstva. Ovladala sam svojim osjećajima uvjeravajući samu sebe da mi je procjena pogrešna. Sve što sam dosad doživjela nije bilo ni približno slično onom što sam 26

očekivala. Ni u snu ne bih mogla zamisliti tako prijeteću at­ mosferu s toliko, na izgled, prijateljskih ljudi. Samo da moj fo­ toaparat nije završio u vatri - kakve bi to fotografije bile i kakve bi dijapozitive mogla pokazivati nekoj budućoj publici ili pri­ jateljima! Moje su se misli vratile k vatri. Što je još izgorjelo? Zadrhtala sam pomislivši na to: moja međunarodna vozačka dozvola, narančasti australski dolari, novčanica od sto dolara koju sam dobila kao prvu plaću i koju sam od svoje mladosti nosila u tajnom pretincu svog novčanika, dragocjen tekući ruž koji se ne može nabaviti u Australiji, dijamantni sat i prsten ko­ jeg mi je teta Nola poklonila za moj osamnaesti rođendan - sve je to otišlo u vatru. Moja tjeskoba prekinuta je predstavljanjem plemenu koje je izvršio tumač čije ime je bilo Ooota. Izgovaralo se s "Ooo" koje je zvučilo poput "Oooooo" prekinuto naglim "ta". Ljubaznom čovjeku nevjerojatnih očiju domoroci su se obraćali kao plemenskom starješini. On nije bio najstariji mu­ škarac u skupini, ali je odgovarao našem shvaćanju vođe. Neka je žena počela udarati jednom palicom o drugu i usko­ ro su joj se svi pridružili. Muškarci koji su nosili koplja u ruci udarali su njihovim drškama po pijesku, a ostali su pljeskali ru­ kama. Cijela je skupina počela pjevati i recitirati. Pokretom ruke pokazali su mi da sjednem na pijesak. Skupina je otpočinjala corroboree, odnosno svečanost. Kad su završili s jednom pjesmom, počeli bi s drugom. Prije toga nisam zamijetila obru­ če koje su neki od njih nosili oko gležnjeva. Obruči su bili načinjeni od neke vrste suhih žitnih stabljika i sada su postali vrlo uočljivi jer su njihovi osušeni vrhovi pulsirali poput zvečarki. Najprije je zaplesala jedna žena, a zatim su joj se pri­ družile i druge. Ponekad bi muškarac plesao sam, a ponekad bi mu se pridružila žena. Ovi ljudi dijelili su svoju povijest sa 27

mnom. Na posljetku je ritam glazbe opao, a kretnje su se usporile. Zatim je sve prestalo. Ostao je samo postojani puls na izgled jednak pulsu mojeg srca. Svi su bili nepomični i tihi. Gledali su svojeg vođu. On je ustao i prišao mi. Smiješio mi se i zastao is­ pred mene. Osjetila sam da se razumijemo. Intuicija mi je go­ vorila da smo stari prijatelji, ali naravno, to nije bilo točno. Pretpostavljam da sam se u njegovoj nazočnosti jednostavno osjećala udobno i prihvaćeno. Starješina je uzeo dugu kožnu cijev načinjenu iz kože australskog kljunaša koju je inače nosio opasanu te je zatresao njome u smjeru neba. Otvorio je jedan njezin kraj i istresao sadržaj na tlo. Našla sam se okružena kamenjem, kostima, zubima, perjem i okruglo izrezanom ko­ žom. Nekoliko članova plemena označilo je u pijesku mjesta gdje je pao svaki predmet. Nožnim palcem na zemljanom tlu vješto su iscrtavali oznake. Zatim su vratili predmete u kožnu torbicu. Starješina je nešto rekao i predao je meni. To me pod­ sjetilo na Las Vegas pa sam i ja protresla cijev u zraku. Pono­ vila sam cijelu igru otvarajući torbicu najednom kraju i istre­ sajući sadržaj na tlo. Nisam imala apsolutno nikakvu kontrolu nad usmjeravanjem predmeta. Dvojica muškaraca spustila su se na koljena i stopalom izmjerila kuda su moji predmeti pali u odnosu na bacanje starješine. Palo je nekoliko primjedbi, ali Ooota mi nije preveo što je bilo rečeno. Tog smo popodneva prošli kroz nekoliko testova. Jedan od njih uključivao je voće. Bilo je to nešto s debelom kožom poput banane, ali u obliku kruške. Dali su mi voćku u ruke i rekli mi da je blagoslovim. Što je to značilo? Nisam imala pojma pa sam jednostavno mentalno rekla: "Molim te, dragi Gospodine, blagoslovi ovu hranu", i vratila voćku starješini. On je uzeo nož, odrezao vrh i počeo je guliti. Umjesto da kora padne kao 28

što bi to bilo u slučaju banane, zakovrčala se oko voćke. Kad se to dogodilo sva su se lica okrenula u mom smjeru. Osjećala sam se neudobno jer su sve te tamne oči zurile u mene. Za­ jedno, kao da su to uvježbavali, svi su izgovorili: " A h . " To se dogodilo svaki put kad je starješina ogulio komad kore. Nisam znala da li je "ah" dobar "ah" i l i loš "ah", ali činilo se da se kora nije zakovrčala normalno, na uobičajeni način, pa, štogod da je test značio, izgleda da sam ga prošla. Prišla mi je mlađa žena noseći pladanj pun kamenja. To vjerojatno nije bio pladanj već komad kartona, ali je bio tako is­ punjen kamenjem da mu nisam mogla vidjeti dno. Ooota me pogledao vrlo ozbiljno i rekao: "Izaberi kamen. Izaberi ga mu­ dro. On ima moć da ti spasi život." Naježila sam se iako mi je bilo vruće. Želudac se odazvao svojim jezikom. Napeti mišići pitali su: "Što to znači? Moć da mi spasi život?!" Promotrila sam kamenje. Svaki od njih izgledao je jednako. N i na jednom se nije ništa isticalo. Bili su to jednostavni sivi kamenčići veličine kovanog novčića. Poželjela sam da nešto zasja ili da izgleda posebno. Ništa od toga. Odlučila sam odglumiti. Pozorno sam ih promatrala kao da ih ozbiljno proučavam, a zatim sam izabrala jednog na vrhu i pobjedonosno ga podigla. Lica oko mene zasjala su u odobravanju, a meni je iznutra odlanulo: "Izabrala sam pravog!" A l i što da s njim radim? Nisam ga mogla baciti i povrijediti ih. Na posljetku, taj kamen meni nije ništa značio, ali je oči­ gledno njima bio vrlo važan. Nisam imala džepova pa sam ga ubacila s prednje strane tkanine kojom sam bila ogrnuta jer je to bilo jedino mjesto kojeg sam se mogla sjetiti. Zatim su ugasili vatru, rastavili oružje, sakupili ono malo stvari koje su posjedovali i počeli hodati u smjeru pustinje. 29

Poredavši se u kolonu za put njihova su smeđa, gotovo gola tijela blistala na sjajnom suncu. Činilo se daje sastanak završen - bez ručka, bez nagrade! Ooota je bio posljednji u koloni, ali i on se spremao otići. Nakon nekoliko metara okrenuo se i rekao: "Dođi. Idemo." "Kuda idemo?" pitala sam. "U pohod." "Kuda?" "Preko Australije." "Krasno! Koliko dugo to traje?" "Otprilike tri pune mjesečeve mijene." "Hoćeš reći da ćete hodati tri mjeseca?" "Da, tri mjeseca, koji dan manje ili više." Duboko sam udahnula. Zatim sam obavijestila Oootu dok je on stajao na priličnoj udaljenosti: "Pa, zvuči zabavno, ali vidiš, ja ne mogu ići. Danas nije pravi dan za mene da krenem. Imam odgovornosti, znaš. Dužnosti koje moram ispuniti, stanarinu, račune. Nisam se pripremila. Potrebno mi je nešto vremena prije nego što krenem na planinarenje ili kampiranje. Možda ne razumiješ, ja nisam australska građanka, ja sam Amerikanka. Mi ne možemo samo tako doći u stranu zemlju pa onda nestati. Vaša će vlada biti uznemirena, a i moji će ljudi poslati helikop­ tere ne bi li me pronašli. Možda jednom drugom prilikom kad ću imati dovoljno vremena za pripremu, možda ću vam se tada pridružiti, ali ne danas. Jednostavno ne mogu danas s vama. Ne, danas nikako nije pravi dan." Ooota se nasmijao. "Sve je u redu. Onaj tko mora znati, znat će. Moj narod čuje tvoj poziv u pomoć. Da je bilo tko iz ple­ mena glasovao protiv tebe, ne bi krenuli na ovaj put. Testirana si i prihvaćena. Takvu iznimnu čast ne mogu ni sebi objasniti. Moraš proživjeti to iskustvo. Radi se o najvažnijoj stvari koju 30

ćeš učiniti u svom životu. Zbog toga si rođena. Na djelu je Božanska jednost - to je tvoja poruka. Ne mogu ti reći ništa više." "Dođi, slijedi me." Okrenuo se i krenuo. Stajala sam tamo zureći preko australske pustinje. Bila je prostrana, usamljena, a ipak lijepa te se činilo da se pruža u beskraj. Terenac je bio pored barake, a ključ je bio u njemu. A l i , kojim putem smo došli? Satima smo se vozili po pustinji bez ceste. Nisam imala cipela, vode, ni hrane. Temperatura u pustinji u ovo doba godine kretala se između 38°C i 54°C u hladu. Bilo mi je drago što su me izabrali, ali što je s mojim gla­ som? Činilo mi se da odluka nije u mojim rukama. Nisam žel­ jela ići s njima. Tražili su od mene da položim svoj život u nji­ hove ruke. I to ljudi koje sam tek srela. I s kojima nisam uopće mogla ni razgovarati. Što ako izgubim svoj posao? I ovako sam u lošoj situaciji - još uvijek nisam osigurala umirovljenje. Sve je to ludo! Naravno da ne mogu s njima! Pomislila sam: "Kladim se da se radi o igri u dva čina. Najprije ovaj obred u baraci, a zatim odlazak u pustinju s još malo igranja. Neće oni otići daleko, nemaju hrane. Najgore što mi se može dogoditi je da provedem noć u pustinji. A l i ne, na prvi pogled se vidi da nisam osoba za kampiranje već pravi pravcati stanovnik grada! A l i , mogla bih kad bih morala! Neću popustiti jer sam već platila svoj boravak u hotelu. Reći ću im da me moraju vratiti prije sutrašnjeg podneva. Neću plaćati do­ datne dane samo da bih zadovoljila te primitivne ljude." Promatrala sam kako skupina hoda sve dalje i dalje. Obrisi ljudi postajali su sve manji. Nisam imala vremena uposliti svoj stari način procjene prednosti i mana. Što sam dulje stajala i razmišljala o tome što ću učiniti, oni su bili sve dalje i dalje. Riječi koje sam tada izgovorila upisane su u moj um jasno 31

poput ispoliranog drvenog reljefa: "Dobro Bože. Znam da imaš smisao za humor, ali ovo uopće ne razumijem!" S osjećajima koji su brzo poskakivali između straha, čuđe­ nja, nevjerice i čiste zadrvenjelosti krenula sam za plemenom Praaustralaca koje samo sebe naziva Pravim ljudima. Osjećala sam se poput zatvorenika iako me nitko nije ničim ograničio. Činilo mi se da sam žrtva prisilnog pohoda u nepo­ znato.

32

3 Prirodna obuća

sam tek nekoliko stotina metara kad sam osjetila probadajući bol u stopalima. Pogledavši nadolje vidjela sam da mi iz kože viri bodljikavo trnje. Uklonila sam ga, ali svaki put kad bih zakoračila novo se zabijalo u moja stopala. Pokušala sam skakutati na jednoj nozi istodobno uklanjajući bodlje. Mora da sam ostalima izgledala vrlo smiješno jer su se okrenuli da vide što se događa. Njihovi osmjesi sada su se pret­ vorili u smijanje. Ooota se zaustavio i pričekao me. Na licu mu se vidjelo suosjećanje kad je rekao: "Zaboravi na bol. Ukloni trnje kad zastanemo. Nauči izdržati. Usmjeri svoju pozornost na nešto drugo. Kasnije ćemo se pobrinuti za tvoja stopala. Sada ne možeš ništa učiniti." Razumjela sam što je želio reći. Usmjeri svoju pozornost na nešto drugo. Radila sam sa stotinama ljudi koji su osjećali bol, posebice posljednjih petnaestak godina kad sam kao liječnik specijalizirala akupunkturu. U kritičnim situacijama osoba če­ sto mora izabrati između lijeka koji će je onesvijestiti i l i aku­ punkture. Na svojim sam radionicama rabila upravo te iste 33

riječi. Očekivala sam da to moji pacijenti mogu učiniti, a sada je to isto netko očekivao od mene. Bilo je to lakše reći nego učiniti, ali nekako sam uspjela. Nakon nekog vremena za trenutak smo se zaustavili. Vrhovi bodlji su se odlomili i većina mojih ogrebotina je krvarila. Ho­ dali smo po spinifexu, nekoj vrsti australske trave. Botaničari je zovu obalnom travom koja raste u pijesku i preživljava na mjestima s malo vode tako da razvija svinuto poput noža oštro traje. Riječ trava može zavarati. Ta stvar ne sliči nikakvoj travi. Ne samo da ima trnje poput kaktusa već su i same vlati oštre. Ubodi trnja na koži su ostavili crveni nabubreni trag. Na sreću, često sam boravila na zraku uživajući u suncu i hodajući bosa. Ipak, moja stopala nisu ni približno bila pripremljena za ovo. Bol nije prestajao, a na stopalima se vidjela krv svih ni­ jansi, od tamne do sasvim svijetle, bez obzira na to što sam pokušavala moju pozornost držati podalje od toga. Gledajući nadolje više nisam mogla razlikovati ružičasti lak na mojim noktima od crvenila krvi. Na posljetku su mi stopala potpuno odrvenila i više ih nisam osjećala. Hodali smo u potpunoj tišini. Činilo mi se vrlo čudnim što baš nitko ne govori. Pijesak je bio topao, ali ne i prevruć. Sunce je grijalo, ali ne prejako. S vremena na vrijeme svijet se smilo­ vao na mene i poslao mi malo svježeg povjetarca. Gledajući u daljinu ispred skupine činilo mi se da nema jasno određene granice između neba i zemlje. Ista slika ponavljala se u svim smjerovima, poput slike vodenim bojama - nebo se pretapalo u pijesak. Moj je znanstveni um želio ispuniti prazninu orijenti­ rajući se u prostoru. Kilometrima ispred nas skupina je oblaka izgledala poput drveta na obzorju. Čula sam samo zvuk stopala po pijesku koji je bio nalik zvuku otvaranja tkanine na čičak, ponovo i ponovo. Monotoniju je ponekad prekidalo poneko 34

pustinjsko stvorenje zamaknuvši u obližnje grmlje. Povrh nas pojavio se veliki smeđi sokol i stao kružiti iznad naših glava. Zapravo, iznad moje glave. Kao da je provjeravao moj osobni napredak. A l i , ja sam vjerojatno izgledala sasvim različito od ostalih i zbog toga je, možda, bilo potrebno temeljitije proma­ tranje. Kolona je bez upozorenja skrenula u drugom smjeru. Izne­ nadio me taj manevar; nije bilo nikakve naredbe ili povika. Svi su nešto osjetili osim mene. Pomislila sam da slijede neki trag, ali bilo je očigledno da nema ničeg u pijesku i spinifexu. Lutali smo po pustinji. Glava mi je bila prepuna misli. U tišini je bilo lako proma­ trati ih kako skaču s jedne teme na drugu. Događa li se ovo doista? Možda je to samo san? Rekli su da će hodati preko Australije. To nije moguće! Hodati mjesecima! To nije ni razumno. Čuli su moj poziv u pomoć. Što to znači? Za ovo sam rođena! Kakva šala. Moja životna ambicija nije da se patim istražujući australsku Divljinu. Zabrinuta sam za poslje­ dice mog nestanka. Što će misliti moja kćerka? Bile smo tako bliske. A moja domaćica, dostojanstvena starija žena. Ako ne platim stanarinu na vrijeme, pomoći će mi kod vlasnika, pro­ šlog tjedna sam na kredit kupila televizor i video. Pa, oduzi­ manje imovine bit će doista jedinstveno iskustvo! U tom trenutku nisam vjerovala da ćemo izbivati dulje od dan ili dva. Na posljetku, nije bilo ničeg za jelo i piće. Glasno sam se nasmijala. Privatna šala. Koliko puta sam izrazila želju da na lutriji dobijem egzotično putovanje s plaće­ nim troškovima! Evo ga! Sve potrebe zadovoljene. Nisam čak morala spakirati četkicu za zube niti se presvući. Naravno, ni­ sam razmišljala o baš takvom pohodu, ali sam svoju želju mnogo puta izrekla. 35

Kako je dan odmicao, na stopalima i uz njih bilo je toliko zgrušane krvi da se sve zajedno s oteklinama pretvorilo u ružne odrvenjele izrasline. Noge su mi bile ukočene, ramena su me pekla i svrbjela, a lice i ruke bili su opečeni suncem. Tog smo dana hodali oko tri sata. Granice moje izdržljivosti bile su daleko premašene. Ponekad sam osjećala da ću se onesvijestiti ako ne sjednem. A zatim bi mi nešto privuklo pozornost. Poja­ vio bi se sokol obavljajući svoj čudni ritual iznad moje glave, i l i bi mi netko prišao i ponudio vodu iz neobične posude obješene za vrat ili pojas. Začudo, ti su mi prekidi uvijek produžili krila i dali novu snagu, novu prigodu. Konačno je došlo vrijeme za noćenje. Svatko je odmah bio vrlo zaposlen. Zapalili su vatru i to bez šibica uporabom suhih grančica i kamenja. Bila je to metoda koju sam naučila u izviđačima. Međutim, ja sama nikad nisam uspjela zapaliti vatru na taj način. To nije uspjelo ni mojim izviđačkim voditeljima. Oni su mogli zapaliti samo tanušni plamičak koji bi se ugasio kad bi puhnuli u njega. Ovi su ljudi međutim bili stručnjaci. Neki su skupili drva za potpalu, a drugi biljke. Dvojica muškaraca cijelo su popodne nosili neki teret. Preko dva koplja pričvrstili su bezbojnu krpu. U njoj je bio sadržaj koji se nekako neobično kretao, kao da je bubrio. Sada su je spustili na tlo i iz nje izvadili nekoliko predmeta. Prišla mi je vrlo stara žena. Izgledala je stara poput moje bake - u devedesetim godinama. Kosa joj je bila snježnobijela. Lice su joj prekrivale mekane, zaobljene bore. Tijelo joj je bilo vitko, snažno i gipko, a stopala su joj bila tako suha i tvrda da su izgledala poput životinjskih kopita. Nju sam već ranije zapa­ zila - bila je to žena s lijepim crtežima cvjetnih vijenaca na vratu i gležnjevima. Skinula je s vrata torbicu od zmijske kože i istisnula na dlan nešto nalik prozirnom vazelinu. Kasnije sam 36

saznala da je to bila mješavina biljnih ulja. Rukom je pokazala prema mojim stopalima, a ja sam kimnula glavom prihvaćajući pomoć. Sjela je ispred mene, smjestila moja stopala u svoje krilo, utrljavala ulje u moje natekle rane i zapjevala. Bila je to nježna melodija, poput majčine uspavanke. Pitala sam Oootu što znače riječi koje je pjevala. "Ispričava se tvojim stopalima. Govori im kako ih cijeniš. Govori im kako svi u skupini cijene tvoja stopala i moli ih da budu zdrava i snažna. Izgovara posebne zvukove koji iscjeljuju rane i posjekotine. Također izgovara zvukove koji će smanjiti otekline. Moli da tvoja stopala postanu vrlo snažna i čvrsta." Nisam si samo umislila. Osjetila sam olakšanje jer su se pečenje, probadanje i bol doista smanjivali. Sjedivši tako s nogama u krilu ove žene nalik dobroj baki, u mislima sam počela procjenjivati stvarnost današnjeg iskustva. Kako se tako nešto moglo dogoditi? Gdje je sve to započelo?

37

4 Spremni? Krećemo!

je u Kansas City-u. Sjećanje na to jutro ostat će zauvijek sa mnom. Nakon nekoliko oblačnih dana sunce je odlučilo počastiti nas svojom nazočnošću. Rano sam krenula u ured da bih isplanirala terapiju za pacijente s posebnim potre­ bama. Medicinske sestre neće biti još barem dva sata. Takvo tiho vrijeme priprema uvijek mi je bilo vrlo dragocjeno. Ključ mi je bio još u bravi kad sam začula zvonjenje tele­ fona. Možda neki hitan slučaj? Tko bi zvao tako rano? Požurila sam u svoje prostorije, jednom rukom zgrabila telefon, a dru­ gom upalila svjetlo. Pozdravio me uzbuđeni glas nekog muškarca. Bio je to je­ dan od liječnika iz Australije kojeg sam upoznala na skupu u Kaliforniji. "Bok. Kako bi ti se svidjelo da nekoliko godina radiš u Aus­ traliji?" Ostala sam bez riječi i gotovo ispustila telefonsku slušalicu. "Hej, jesi li još tu?" slijedilo je pitanje s druge strane svijeta. "D-d-da", uspjela sam promucati. "Reci mi o čemu se radi." 39

"Oduševio me tvoj jedinstveni program obrazovanja pacije­ nata glede preventive pa sam ispričao svojim kolegama o tebi. Zamolili su me da te pozovem. Željeli bismo da dobiješ radnu vizu na pet godina i da nam se pridružiš. Mogla bi pripremati obrazovne materijale i podučavati unutar našeg zdravstvenog sustava. Bilo bi odlično kad bismo u djelo proveli tvoje zami­ sli, a i tebi bi bilo dobro da proživiš par godina u stranoj zemlji." Prijedlog da napustim svoju kuću pored jezera, dobru lije­ čničku praksu i pacijente koji su tijekom vremena postali pri­ jatelji, potkopao je temelje mog osjećaja sigurnosti. Istina je da sam bila vrlo zainteresirana za takvu vrst rada - socijalnu me­ dicinu iz koje je uklonjena zamisao financijske dobiti i gdje razni stručnjaci rade zajedno bez tog ogromnog procjepa izme­ đu službene medicine i praktikanata prirodnih metoda liječe­ nja. Možda bih pronašla kolege istinski posvećene zdravlju i liječenju, svom poslu, i l i bih se možda uplela u neki novi oblik negativne manipulacije, poput politike liječenja bolesti lijeko­ vima u Americi? Ono što me najviše privlačilo bila je jednostavno Australija. Sve od djetinjstva, dokle dopire moje sjećanje, čitala sam svaku knjigu o toj udaljenoj zemlji. Na žalost nije ih bilo mnogo. U zoološkim vrtovima uvijek sam se najdulje za­ državala pored nemtuduma te hvatala rijetke prilike da vidim koalu. Na nekoj tajanstvenoj i skrivenoj razini bio je to poziv na kojeg sam oduvijek željela odgovoriti. Smatrala sam da sam samouvjerena, obrazovana žena, ali još od djetinjstva je u mo­ joj duši obitavala čežnja, zov u srcu, da posjetim zemlju na dnu svijeta. "Razmisli o tome", rekao je glas iz Australije. "Nazvat ću te ponovo kroz dva tjedna." 40

Toliko o pravom trenutku! Prije nekoliko tjedana moja kćerka i njezin zaručnik odredili su nadnevak vjenčanja. To znači da sam po prvi put u životu slobodna živjeti gdje god poželim i raditi samo ono što želim. Bila sam sigurna da će me i sin i kćerka podržati kao i uvijek. Nakon razvoda oni su mi bili više prijatelji nego djeca. Sada su oboje odrasli i samostalni i moja je želja postajala stvarnijom. Šest tjedana nakon toga vjenčanje je proslavljeno, moja pri­ vatna zdravstvena praksa predana u dobre ruke, a moja kćerka i prijateljica ispratile su me do zračne luke. Bio je to neobičan osjećaj. Po prvi put nakon mnogo godina nisam imala automo­ bil, kuću pa ni ključeve. Čak su i moji putni kovčezi imali brave s brojevnim kombinacijama. Prodala sam sve što sam imala osim nekoliko stvari koje sam ostavila na čuvanje. Porodične uspomene smjestila sam na sigurno kod moje sestre Patci. Moja prijateljica Jana pružila mi je knjigu, a zatim smo se zagrlile. Carri, moja kćerka, snimila je posljednju fotografiju, a zatim sam krenula prema svom iskustvu kontinenta na dnu svijeta. Nisam očekivala veličinu i obuhvatnost pouke kojoj sam krenula u susret. Moja je majka običavala reći: "Dobro razmisli o svojim željama, jer moglo bi se dogoditi da dobiješ upravo ono što tražiš." Iako je umrla prije mnogo godina tek sam tog dana počela shvaćati pravo značenje njenih često ponavljanih riječi. Let od američkog Srednjeg zapada do Australije iznimno je dugačak. Na sreću za putnike čak i veliki zrakoplovi s vremena na vrijeme moraju uzeti gorivo. Dozvolili su nam da na Hawaima udahnemo svježi zrak, a zatim ponovo na Fijiu. Zrako­ plov je bio vrlo prostran, a filmovi koje su prikazivali bili su s vrha top-ljestvica. Ipak, putovanje je bilo dugo. Australija je sedamnaest sati ispred Amerike. To je kao da 41

doslovce putujete u sutrašnji dan. Bilo je neobično pomisliti kako je barem sigurno to da će svijet sutra biti još uvijek živ! Nije čudno što su drevni mornari proslavljali kad su prelazili zamišljenu crtu ekvatora gdje počinje vrijeme. Ta je zamisao i danas vrlo zbunjujuća. Kad smo sletjeli u Australiju, čitav zrakoplov i svi putnici prošli su postupak dekontaminacije protiv mogućih izvora za­ raze za ovaj odvojeni kontinent. Putnička agencija me nije pri­ premila za to. Kad smo sletjeli rečeno nam je da ostanemo sje­ diti. Dva službenika prošetala su zrakoplovom štrcajući aerosol iznad naših glava. Razumjela sam razloge za to, ali me nekako demoralizirala usporedba mojeg tijela s nekakvim kuk­ cem. Kakva dobrodošlica! Izvan zračne luke sve je izgledalo prilično domaće. Da nije bilo prometa koji je tekao suprotnim smjerom pomislila bih da sam još uvijek u Americi. Vozač taksija sjedio je za uprav­ ljačem na desnoj strani. Predložio mi je mjenjačnicu gdje sam kupila dolarske novčanice prevelike za moj novčanik, a i mno­ go šarenije od američkih zelenosivih dolara. Također sam ot­ krila prekrasne kovanice od dva centa i dvadeset centi. Tijekom sljedećih nekoliko dana bez problema sam se navi­ knula na Australiju. Svi važniji gradovi su na obali. Svi se bave športovima na vodi. Australija je u kvadratnim kilometrima gotovo jednaka Sjevernoj Americi i podjednakog je oblika. Međutim, unutrašnjost je pustinjska. Posjetila sam Obojenu pustinju i Dolinu smrti u Americi. Australcima je teško zamis­ liti kako to izgleda kad je srce kontinenta puno plodne zemlje, polja kukuruza i pšenice. Njihova unutrašnjost vrlo je negostoljubiva za ljude. Postoji stalna lječnička služba koja na poziv zrakoplovima odlazi na tražena mjesta. Ponekad piloti voze 42

benzin i l i autodijelove za one koji su zalutali. Tisućama milja nema bolnica ni utočišta. Za mlade koji žive u udaljenim po­ dručjima razvijen je školski sustav koji se odvija preko radio veze. Gradovi su vrlo suvremeni, puni Hiltona, Holiday Inna i Ramada hotela, trgovačkih središta i gustog prometa. Hrana je drukčija. Mislim da se previše trude da bi oponašali neke od američkih proizvoda, ali sam pronašla izvrsnu englesku pitu, baš poput prave. S obrocima se rijetko poslužuje voda, a i tada u njoj nema leda. Svidjeli su mi se ljudi i njihov način izražavanja: fair dinkum, u redu i l i prava stvar chook, pilić chips, francuski krumpirići sheila, mlada djevojka lolly, bombon; sweets, slastica bush, seosko područje tinny, čaša piva joey, mladi klokan biscuit, kolač swag, vreća za spavanje ili naprtnjača walkabout, odlazak na neodređeno vrijeme having a crook day, loš dan tucker, hrana footpath, nogostup billibong, bara za napajanje stoke boot, prtljažnik; bonnet, poklopac motora serviette, ubrus Bilo je neobično čuti kako u trgovinama kažu hvala prije nego molim. "To će biti jedan dolar, hvala", rekao bi trgovac. Pivo je veliko nacionalno bogatstvo. Osobno ga nikad ni43

sam voljela pa nisam iskušavala raznolike vrste na koje su ponosni. Svaka od australskih država ima pivovaru i ljudi su vrlo lojalni svojem području, primjerice, Foster's Lageru i l i Four X. Australci imaju različite riječi za različite nacionalnosti. Amerikance često zovu Yankijima, Novozelanđane Kiwijima, a Britance Bloody Poms. Netko mi je rekao da "pom" označava crveno perje koje su nosili europski vojnici, a netko drugi je tvrdio da "pom" označava početna slova koja su zatvorenici iz 19. stoljeća nosili, a znače Prisoner of His Majesty*. Ono što najviše volim kod Australaca je njihov pjevajući govor. Naravno, rekli su da ja imam naglasak. Australci su vrlo ljubazni i domaćinski raspoloženi. Prvih dana isprobala sam nekoliko hotela. Svaki put kad sam uzela sobu dali su mi i mali metalni vrč pun mlijeka. V i d ­ jela sam da to daju svakom gostu. U sobi sam pronašla elek­ trični čajnik, čaj u vrećicama i šećer. Čini se da Australci najviše vole čaj s mlijekom i šećerom. Nije mi trebalo dugo da otkrijem kako ovdje nema kave s poznatim američkim oku­ som. Kad sam prvi puta bila u motelu, stariji vlasnik pitao me želim li naručiti doručak i pokazao mi jelovnik ispisan rukom. Rekla sam da želim pa me pitao u koje vrijeme. Savjetovao mi je doručak u sobi. Sljedećeg jutra, kad sam se tuširala, čula sam kako se netko približava mojoj sobi, ali ne ulazi. Pričekala sam na kucanje koje nije stiglo. A l i , čula sam čudan zvuk poput lupanja vratima. Brišući se, osjetila sam miris hrane. Međutim, u sobi je nije bilo. A l i , bila sam sigurna da se radi o hrani. Mora da dolazi iz susjedne sobe, pomislila sam. *Zatvorenik Njegovog veličanstva

44

Sljedećih sat vremena pripremala sam se za dolazeći dan i praznila svoje putne kovčege. Kad sam ulazila u iznajmljeni automobil, prišao mi je jedan mladić. "Gospođo, da li je doručak bio u redu?" pitao je. Nasmijala sam se. "Mora da je došlo do neke pomutnje. N i ­ sam dobila nikakav doručak." " A l i , jeste, tu je. Sam sam ga donio", rekao je, a zatim prišao zidu pored vrata sobe i podigao gotovo nevidljivi poklopac. U malom pretincu nalazio se pladanj s dobro pečenim jajima. Za­ tim je ušao u sobu i otvorio sličan poklopac iznutra. Oboje smo se smijali. Mogla sam namirisati doručak, ali ga nisam mogla pronaći. Bio je to početak mnogih iznenađenja koje je Aus­ tralija spremala za mene. Australci su ljubazni. Pomogli su mi kod pronalaženja kuće koju ću iznajmiti. Nalazila se u pristojnom predgrađu. Sve kuće u susjedstvu izgrađene su u isto vrijeme - bijele, jednokatnice, s verandama sprijeda i sa strane. Izvorno nijedna vrata nisu imala bravu. Kupaonice su odijeljene od toaleta. Također nije bilo ugrađenih ormara ni prostorija za garderobu već sam koristila starinske samostojeće ormare. Nijedan od mojih elek­ tričnih aparata nije radio. Napon je drukčiji, a također su drukčije i utičnice. Morala sam kupiti novo glačalo i sušilo za kosu. Dvorište je bio puno egzotičnog cvijeća i drveća. Zbog tople klime cvjetalo je cijele godine. Tijekom noći skupljale bi se žabe krastače i uživale u mirisu, a činilo se da ih je vremenom sve više i više - predstavljaju nacionalnu smetnju. Obično se o tome brinu ljudi na lokalnoj razini. Moje im je dvorište oči­ gledno bilo poput utočišta. Australci su me naučili kuglanju na travi - športu na otvore­ nom u kojem su svi igrači obučeni u bijelo. Nailazila sam na 45

ulice prepune trgovina u kojima se ne prodaje ništa osim bijelih majica, bijelih kratkih hlača i suknji, bijelih čarapa i cipela pa čak i bijelih šešira. Također su me odveli na australsku nogo­ metnu utakmicu. Bilo je doista grubo. Svi nogometaši koje sam dotad vidjela nosili su štitnike, kacige i odjeću koja ih je u pot­ punosti pokrivala. Ovi su momci bili u kratkim hlačicama, ma­ jicama kratkih rukava, a štitnike uopće nisu nosili. Na obali sam vidjela ljude s gumenim kapama vezanim ispod brade. Kasnije sam saznala da je to oznaka obalnog čuvara. Na plaža­ ma također postoje posebne ophodnje koje motre morske pse. Napadi ajkula nisu uobičajeni, ali ih je dovoljno da zahtijevaju posebnu službu. Australija je najravniji i najsuši kontinent. Planine uz obalu usmjeravaju većinu kiša prema moru pa je 90% tla napola isušeno. Na razdaljini od četiri tisuće kilome­ tara između Sydneya i Pertha uopće nema gradova. Zbog zdravstvenog projekta na kojem sam radila proputovala sam svim većim gradovima. U Americi sam imala na ra­ spolaganju poseban mikroskop. Rabila sam ga pri pregledu krvi koju nije bilo potrebno mijenjati ili razdvajati. Pregleda­ vajući kapljicu krvi moguće je u trenutku grafički sagledati mnoge vidove njene kemije. Mikroskop je povezan s videokamerom i monitorom. Sjedeći pored liječnika pacijent vidi svoje bijele stanice, crvene stanice, bakterije ili stanice masti. Uzela bih uzorke, pokazala pacijentima njihovu krv, a zatim primjerice zamolila pušače da izađu i popuše jednu cigaretu. Nakon samo nekoliko trenutaka uzeli bismo drugi uzorak i pa­ cijent bi sam vidio kakav učinak ima samo jedna cigareta. Ovakav sustav rabi se za obrazovanje pacijenata i snažno mo­ tivira u smjeru odgovornosti za vlastito zdravlje. Liječnici ga mogu rabiti za mnogo toga poput pokazivanja pacijentu razine masti u krvi i l i usporene reakcije imunog sustava, a zatim bi 46

razgovarali s pacijentom o mogućim mjerama koje sam može poduzeti. Međutim, u Americi osiguravajuća društva ne pokri­ vaju troškove preventivnih mjera pa pacijenti za to moraju sami plaćati. Nadali smo se da će australski sustav biti prijemčiviji. Moj zadatak sastojao se od pokazivanja tehnike, uvoza i osiguranja opreme, pisanja naputaka i na posljetku samog obrazovanja. Bio je to vrijedan projekt i bilo mi je veliko zado­ voljstvo provoditi ga na kontinentu na dnu svijeta. Jednog subotnjeg popodneva posjetila sam znanstveni mu­ zej. Ulogu turističkog vodiča preuzela je jedna ogromna, skupo obučena žena radoznala glede svega što dolazi iz Amerike. Malo smo popričale i uskoro postale dobre prijateljice. Jednom mi je predložila zajednički ručak u slikovitoj restauraciji u središtu grada gdje su radili vidovnjaci. Sjećam se kako sam sjedila i čekala na nju te razmišljala o tome zašto, iako sam osoba koja uvijek dolazi na vrijeme, privlačim prijatelje koji stalno kasne? Približavalo se vrijeme zatvaranja. Ona uopće neće doći. Sagnula sam se da uzmem svoju torbu koju sam smjestila pored stola prije 45 minuta. U tom trenutku pristupio mi je mladi čovjek, visok, mršav, tamnoput i obučen u bijelo - od sandala do turbana na glavi. "Sada imam vremena za vas", rekao je tihim glasom. "Oh, čekala sam prijateljicu, ali čini se da je neće biti. Vratit ću se drugi put." "Ponekad je bolje tako", rekao je privukavši stolicu nasu­ prot malog stolića za dvoje. Sjeo je i prihvatio moju ruku. Okrenuvši dlan na gore počeo je sa svojim "čitanjem". Nije pro­ matrao moj dlan; cijelo vrijeme je promatrao moje lice. "Suđeno vam je doći na ovo mjesto, ne u ovu restauraciju, već u Australiju. Ovdje vas čeka netko s kim se morate sresti zbog obostrane dobrobiti. Dogovor je sklopljen prije nego što 47

ste se rodili. Zapravo, izabrali ste se roditi u istom trenutku, je­ dan na vrhu svijeta, a drugi ovdje, na dnu svijeta. Dogovor je na najvišoj razini vašeg vječnog jastva. Složili ste se da se nećete tražiti dok ne prođe pedeset godina. Sada je vrijeme. Kada se sretnete, odmah ćete se prepoznati na razini duše. To je sve što vam mogu reći." Ustao je i izišao kroz vrata za koja sam pretpostavljala da vode u kuhinju. Ostala sam bez riječi. Sve što je rekao bilo je besmisleno, ali govorio je s takvim autoritetom da sam njegove riječi nekako primila k srcu. Incident je postao složeniji kad me prijateljica nazvala is­ pričavajući se i objašnjavajući zašto nije mogla doći. Jako se uzbudila kad sam joj rekla što se dogodilo i obećala je da će su­ tradan potražiti tog vidovnjaka i zatražiti obavijesti o svojoj vlastitoj budućnosti. Kad me je sljedeći put nazvala, njen se entuzijazam pretvo­ rio u sumnju. "Restauracija ne zapošljava muške vidovnjake", rekla mi je. "Svakog dana je tamo netko drugi, ali sve su žene. U utorak je tamo bila Rosa, a ona ne čita iz dlana. Ona čita karte. Jesi li sigurna da si bila na pravome mjestu?" Znala sam da nisam poludjela. Na čitanje budućnosti uvijek sam gledala kao na zabavu, ali jedno je bilo sigurno - mladi čovjek nije bio privid. Ma dobro, Australci ionako misle da smo mi čudaci. Osim toga, nitko nije ozbiljno razmišljao o takvim stvarima već su ih smatrali zabavom. Australija je puna raznoraznih zabavnih pojava.

48

5 Uzdizanje

nešto u čemu nisam uživala. Činilo mi se da iz­ vorni stanovnici kontinenta tamnoputi Praaustralci još uvijek doživljavaju rasnu diskriminaciju. Prema njima se odnosi na sličan način kao što su se Amerikanci odnosili prema svojim Indijancima. Zemlja koju su im dali nalazi se u Divljini i bez­ vrijedna je, a područja na sjeveru prepuna su nazubljenih stije­ na i gustog šipražja. Jedino prihvatljivo područje koje se sma­ tralo njihovom zemljom zaštićeno je u obliku nacionalnih parkova tako da ga dijele s turistima. Nisam upoznala nijednog Praaustralca koji bi imao zna­ čajniju društvenu ulogu, a nijedno dijete nije šetalo ulicom za­ jedno s drugom uniformiranom školskom djecom. Nitko nije nedjeljom išao u crkvu iako sam bila nazočna kod obreda različitih vjeroispovijesti. Nisu radili kao trgovci, poštari i l i prodavači u velikim robnim kućama. Boravila sam u vladinim uredima i nisam vidjela nijednog zaposlenog Praaustralca. N i ­ tko od njih nije radio na benzinskim postajama niti čekao na kupce u kioscima brze hrane. Izgleda da ih je bilo malo. U 49

gradu ih se moglo vidjeti samo kao dio turističkih središta te na pašnjacima u vlasništvu bijelih Australaca gdje su pomagali pri ispaši ovaca i goveda. Zvali su ih Jackaroosi. Rekli su mi da rančeri ne uznemiravaju lutajuće skupine Praaustralaca kad im povremeno ubiju pokoju ovcu. Oni ionako uzimaju samo ono što im je potrebno za jelo, a osim toga pripisuju im se nad­ naravne osvetničke moći. Jedne večeri promatrala sam skupinu poluobojene mladeži u ranim dvadesetim godinama koji su natakali benzin u bočice, a zatim ga inhalirali hodajući prema gradu. Isparenja su ih vid­ ljivo omamljivala. Benzin je mješavina ugljikovodika i kemi­ kalija koje su potencijalno opasne za koštanu srž, jetru, bu­ brege, nadbubrežne žlijezde, kralježnicu i čitav središnji živča­ ni sustav. A l i , baš poput svih ostalih oko mene ni ja nisam ništa učinila. Nisam ništa rekla. Nisam pokušala zaustaviti njihovu glupu igru. Kasnije sam saznala da je jedan od njih umro od otrovanja olovom i gušenja. Osjetila sam gubitak kao da sam se rastala od starog prijatelja. Otišla sam u mrtvačnicu i odala mu počast. Svoj sam život posvetila sprječavanju bolesti i činilo mi se da gubitak kulturnih korijena i pomanjkanje životne svrhe pridonose kockanju sa smrću. Ono što me najviše zasmetalo bila je činjenica da sam sve to promatrala, a nisam pomakla ni mali prst da bih ih spriječila. Razgovarala sam o tome sa svojim novim australskim prijateljem Geoffom. On je bio vlasnik ve­ likog salona automobila, mojih godina, neoženjen i vrlo privla­ čan - australski Robert Redford. Nekoliko puta smo zajedno izašli pa sam ga tijekom jedne večere pod svijećama pitala jesu Ji građani svjesni onoga što se zbiva. Zar nitko ništa ne čini da bi to spriječio? Onje rekao: "Da, tužno je to. A l i ništa se ne može učiniti. Ti ne razumiješ Praaustralce. To su primitivni, divlji ljudi. Po50

nudili smo im obrazovanje. Misionari su ih godinama poku­ šavali preobratiti. U prošlosti su bili ljudožderi. Još i danas se ne žele okaniti svojih običaja i starih uvjerenja. Većina odabire pustinjski život. Divljina je opasna, ali oni su najizdržljiviji ljudi na svijetu. Oni koji prijeđu most između dvije kulture rijetko su uspješni. Zapravo, oni su rasa koja izumire. Broj im se smanjuje prema njihovoj vlastitoj odluci. Beznadno su neuki i nemaju nikakvih ambicija niti poriva za uspjeh. Nakon dvije stotine godina još se uvijek ne uklapaju. Štoviše, niti ne poku­ šavaju. U poslu su nepouzdani i samovoljni - ponašaju se kao da ne poznaju vrijednost vremena. Vjeruj mi, ništa ne možeš učiniti s njima." Prošlo je nekoliko dana, a nisam prestala razmišljati o mr­ tvom mladiću. Podijelila sam svoju brigu sa ženom koja je radila u zdravstvu i baš poput mene provodila jedan poseban projekt. Bavila se starijim Praaustralcima. Također je popisi­ vala biljke, trave i cvjetove za koje se moglo znanstveno potvrditi da sprječavaju bolest ili služe u tretmanu. Autoriteti za takvo znanje svakako su bili divlji ljudi. Podaci o njihovoj dugovječnosti i malom broju degenerativnih bolesti govorili su sami za sebe. Ona mi je potvrdila da se nije učinilo gotovo ništa u smislu integracije dviju rasa, ali mi je bila spremna pomoći ako želim pokušati i sama saznati što mogu učiniti. Na sastanak smo pozvale dvadeset dvoje mladih polu-Praaustralaca. Moja prijateljica me je predstavila. Te smo večeri razgovarali o slobodnom poduzetništvu te sam predložila or­ ganizaciju koju bismo nazvali Junior Achievement, a bila bi namijenjena siromašnoj mladeži. Cilj bi bio pronaći proizvod koji skupina može izrađivati. Pristala sam ih podučiti kako ku­ piti sirovinu, organizirati radno vrijeme, proizvesti proizvod, oglašavati ga i utvrditi se u poslovnom okružju. Izgledali su 51

zainteresirani. Na sljedećem sastanku razgovarali smo o mogućim projek­ tima. Tijekom mog djetinjstva moji baka i djed živjeli su u Iowi. Sjećam se da je baka imala mali prilagodljivi drveni okvir kojeg bi pričvrstila na prozor. Preko njega je bila razapeta mreža protiv komaraca. Kuća u kojoj sam živjela, tipična za većinu kuća iz australskih predgrađa nije imala ništa takvog. Klima uređaji nisu bili uobičajeni pa su susjedi jednostavno ot­ varali prozore. Na taj način su u kuće ulazila mnoga krilata stvorenja. Nije bilo komaraca, ali smo se svakog dana borili sa letećim žoharima. U krevet bih legla sama, ali sam se često budila i vidjela da jastuk dijelim sa nekoliko 5 centimetara dugih insekata sa dugim crnim oklopom. Smatrala sam da bi mi jedna takva mreža vrlo dobro došla. Svi iz skupine složili su se da su mreže dobar proizvod za zajednički posao. Poznavala sam bračni par u Americi kojeg sam zamolila za pomoć. On je bio dizajner u jednom velikom poduzeću, a ona je bila umjetnica. Kad im u pismu objasnim što mi je potrebno, znala sam da će mi poslati nacrt. Doista, nacrt je stigao za dva tjedna. Moja draga teta Nola iz Iowe po­ nudila je financijsku pomoć kojom smo kupili početni materi­ jal i krenuli. Bio nam je potreban i radni prostor. Garaže su rijetke, ali ima dovoljno nadstrešnica tako da smo kupili jednu i radili na otvorenom. Svatko iz skupine prirodno je zauzeo mjesto na kojem je mogao najbolje izraziti svoju vještinu. Imali smo knjigovođu, dobavljača i skladištara. Imali smo specijalistu za svaki korak proizvodnje pa čak i nekoliko prirodno obdarenih trgovaca. Promatrala sam kako se oblikuje struktura poduzeća. Bilo je očigledno da su se bez utjecaja sa strane svi slagali da je osoba koja čisti radni prostor jednako dragocjena za opći uspjeh pro52

jekta kao i oni koji su proizvod prodavali. Mreže smo isprva nudili besplatno na nekoliko probnih dana. Zatim bismo se vra­ tili pa, ako je kupac bio s mrežom zadovoljan, platio bi je. Obično smo tada dobili narudžbu za sve prozore na kući. Također sam ih naučila dobrom starom američkom običaju traženja preporuka. Vrijeme je brzo protjecalo. Dane sam pro­ vodila radeći, pišući obrazovne materijale, putujući i podu­ čavajući. Većinu večeri provodila bih u društvu mladih tam­ noputih ljudi. Prvobitna skupina se očuvala. Račun u banci bio je sve puniji pa smo ustanovili skrbničke fondove za svakog člana skupine. Tijekom jednog vikenda provedenog s Geoffom objasnila sam mu naš projekt i želju da pomognem tim mladim ljudima da postanu financijski neovisni. Možda ih ne žele zaposliti za rad u nekom poduzeću, ali ih ne mogu spriječiti da ga kupe ako steknu dovoljno novaca. Pretpostavljam da sam se malo i hvalila u svezi uloge koju sam odigrala u rastu njihovog samo­ pouzdanja. Geoff je samo rekao: "Lijepo od tebe, jenkice." A l i , sljedeći put kad smo se sreli donio mi je neke povijesne knjige. Sjedeći na njegovom trijemu koji je gledao na najljepšu luku na svijetu čitajući sam provela cijelo subotnje popodne. Pronašla sam navod velečasnog Georga Kinga iz Australian Sunday Timesa od 16. prosinca 1923. godine: "Australski Aboridžini bez sumnje pripadaju nižem stupnju na ljestvici ljudske evolucije. Nemaju vjerodostojnih zapisa o svojoj po­ vijesti, životu ili podrijetlu; niti bi, da sada nestanu s lica zem­ lje, za sobom ostavili neko umjetničko djelo koje bi podsjećalo na njihovo postojanje. Međutim, čini se da su po prostranim ravnicama Australije lutali još u sasvim rano doba povijesti svijeta." Pronašla sam i jedan suvremeniji navod Johna Burlessa u 53

svezi stava bijele Australije: "Dao bih ti nešto, ali ti ne posje­ duješ ništa što bih ja uzeo zauzvrat." Izvaci iz etnološkog i antropološkog izvještaja Četrnaestog kongresa australske i novozelandske udruge za napredak zna­ nosti navodili su sljedeće: Slabo razvijeno osjetilo mirisa. Slabo razvijeno pamćenje. Pomanjkanje volje kod djece. Sklonost laži i kukavičluku. Viši prag za bol nego kod naprednijih rasa. Zatim sam naišla na knjigu iz povijesti s pripovijestima o inicijaciji praaustralskih dječaka koji postaju muškarci tako da im s tupim kamenim nožem i bez anestetika rascijepe penis od mošnji do glavice. Pritom dječaci ne pokazuju nikakvih znako­ va bola. Odraslost se dokazuje nizom testova; šaman im kame­ nom izbije prednji zub, njihov prepucij se poslužuje za večeru muškim sunarodnjacima, a oni sami se užasnuti i raskrvavljeni ostavljaju u pustinji da bi dokazali da mogu preživjeti. Tu sam pronašla tvrdnju da su nekad bili ljudožderi i da su žene po­ nekad jele svoju vlastitu djecu, posebice njihove najmekše dijelove. Jedna od priča iz knjige opisuje dva brata. Mlađi je nožem izbo starijeg brata u svađi oko žene. Stariji je nakon toga amputirao svoju vlastitu nogu na kojoj se razvila gangrena, a zatim je oslijepio mlađeg. Nakon toga su zajedno sretno živjeli. Stariji si je napravio protezu od klokanove kosti te je vodio drugog pomoću duge palice. Podaci su bili grubi, ali je najteže bilo razumjeti vladin izvještaj o primitivnim operacijama u ko­ jima se tvrdilo da Praaustralci na svu sreću imaju nečovječni prag boli. Sudionici mojeg projekta nisu bili divljaci. Moglo ih se usporediti sa zanemarenom mladeži u američkim gradovima. 54

Živjeli su u odvojenim dijelovima gradova; pola njih bilo je be­ sposleno. Kao da su se zadovoljili životom u rabljenim traperi­ cama, čašom mlakog piva te rijetkim pojedincima kojima se s vremena na vrijeme nešto posrećilo. Sljedećeg ponedjeljka, vrativši se projektu s mrežama shva­ tila sam da svjedočim stvarnoj nenatjecateljskoj podršci koja je strana našem poslovnom svijetu. To iskustvo doista je bilo os­ vježavajuće. Ispitivala sam mladiće o njihovom nasljedstvu. Ispričali su mi je da je plemenska pripadnost odavno izgubljena. Nekoliko njih sjećalo se djedova ili baka koji su im pričali o životu kad su Australiju naseljavali samo Praaustralci. Spomenuli, su ple­ mena poput Ljudi Slane Vode, Emu Ljudi i druge, ali iskreno, nisu željeli da ih se podsjeća na njihovu tamnu kožu i razliku koju ona predstavlja. Nadali su se oženiti ili udati za nekog svijetlije boje kože tako da bi se možda njihova djeca nekako uklopila u bijelu Australiju. Naše je poduzeće po svim mjerilima bilo vrlo uspješno pa me nije iznenadilo kad su me jednog dana pozvali na sastanak plemena Praaustralaca na drugoj strani kontinenta. Stekla sam utisak da to nije samo poziv na sastanak već poziv na moj sas­ tanak. "Molimo vas da budete nazočni", zahtijevao je glas Praaustralca. Kupila sam novu odjeću, povratnu zrakoplovnu kartu i re­ zervirala hotel. Ljudima s kojima sam radila rekla sam da me neće biti neko vrijeme zbog te jedinstvene prigode. Svoje sam uzbuđenje podijelila s Geoffom, mojom stanodavkom, a putem pisma i sa svojom kćerkom. Bila sam počašćena što su ljudi na drugoj strani kontinenta čuli za moj rad i žele mi izraziti svoje priznanje. "Osigurat ćemo vam prijevoz od hotela do mjesta sastanka", 55

rečeno mi je. Sastat ćemo se u podne. Očito u pitanju je i ručak. Pitala sam se kakav jelovnik će ponuditi. Pa, Ooota je stigao na vrijeme, ali pitanje o jelovniku još je uvijek bilo bez odgovora.

56

6 Gozba

mješavina biljnih ulja dobivena zagrijavahjem lišća i uklanjanjem uljnog ostatka djelovala je izvr­ sno - konačno sam osjetila olakšanje u stopalima te sam se ohrabrila ustati. S moje desne strane nalazila se skupina žena koje su nešto zajedno radile. Izgledalo je kao proizvodna traka. Skupljale su široke listove; jedna je dugom palicom tresla suho grmlje i drveće, a druge su nešto uzimale i zamatale u lišće. S drugim bi listom prekrile prvi, sve to zavile i predale trećoj osobi koja je "paket" odnijela do vatre i zakopala u žeravicu. Bila sam znatiželjna. To je trebao biti naš prvi zajednički obrok s jelovnikom o kojem sam razmišljala čitav tjedan. Došepala sam bliže i nisam mogla vjerovati svojim očima. U rukama žene nalazio se veliki, bijeli gmižući crv. Duboko sam udahnula. Prestala sam brojati koliko sam puta danas ostala bez riječi. Jedna stvar je bila sigurna. Nikad neću biti tako gladna da bih pojela crva! Međutim, nisam bila svje­ sna da se upravo u tom trenutku učim nečemu važnom. Nikad ne reci nikad. "Nikad" je riječ koju do današnjeg dana poku­ šavam ukloniti iz svojeg rječnika. Naučila sam da postoje 57

stvari koje mi se sviđaju i one koje izbjegavani. A l i , riječ nikad ne ostavlja prostora za nepoznato. Također, nikad obuhvaća dugo, dugo razdoblje. Večeri s plemenom bile su prava radost. Pričali bi priče, pje­ vali, plesali, igrali se i povjerljivo šaputali. Bilo je to vrijeme pravog zbližavanja. Dok smo čekali na hranu, uvijek se nešto događalo. Često su masirali jedan drugog po ramenima, leđima pa čak i glavi. Vidjela sam kako namještaju vrat i kralježnicu. Kasnije smo razmijenili tehnike - naučila sam ih američkom načinu namještanja leđa i drugih zglobova; oni su me naučili svom. Te prve večeri nije bilo tanjura, zdjela ni čaša. Ispravno sam pretpostavila da če ozračje ostati neformalno te da ćemo sve obroke jesti u stilu piknika. Uskoro su iz žeravice izvadili lis­ nate zamotuljke. Meni su mojeg predali s posvećenošću me­ dicinske sestre koja ima posebne dužnosti. Promatrala sam ih kako otvaraju svoje listove i prstima jedu sadržaj. Obrok kojeg sam držala u ruci bio je topao, ali nije bilo kretanja pa sam sku­ pila hrabrosti i pogledala unutra. Crv je nestao. Odnosno, barem više nije izgledao poput crva. Promijenio se u nešto smeđe nalik prženom kikirikiju ili slanini. Pomislila sam: " M i ­ slim da ću moći." Mogla sam i bilo je ukusno! Nisam znala da obično ne kuhaju na taj način te da je takvo "prekuhavanje" bilo provedeno posebno zbog mene. Te večeri su mi objasnili da znaju za moj rad s gradskim do­ morocima. Iako ta mladež ne predstavlja punokrvne Praaustralce i ne pripada njihovom plemenu, moj im je rad govorio da mi je stalo do njih. Pozvali su me jer su osjetili da tražim pomoć. Mislili su da su moje namjere čiste. Za njih je problem bio u tome što su smatrali da ne razumijem njihovu kulturu - a posebice ne pravila njihovog plemena. Prethodni obredi bili su 58

testovi. Oni su pokazali da me pleme može prihvatiti te da sam vrijedna uvođenja u znanje o pravoj povezanosti ljudi i svijeta a kojem živimo, ali i svijeta s druge strane, dimenzija iz kojih smo došli i dimenzija u koje ćemo se vratiti. Pomoći će mi ra­ zumjeti moju pravu bit. Bol u stopalima postao je gotovo neprimjetan jer sam ih prekrila njihovom dragocjenom, ali ograničenom količinom lišća. Ooota mi je objasnio kako je hodanje sa mnom iznimno naporan pothvat za pustinjske nomade. Dozvolili su mi da uđem u njihov život. Nikad prije toga nisu se povezali s bijelim čovjekom niti pak razmišljali o odnosu s njima. Zapravo su takve dodire cijelo vrijeme izbjegavali. Sva druga australska plemena podvrgla su se zakonu bijelaca. Ostali su samo oni. Ponekad su putovali u manjim skupinama od šest do deset osoba, ali sada su se okupili zbog mene. Ooota se obratio skupini, a zatim je svatko od njih nešto rekao. Povjeravali su mi svoja imena. Teško sam ih ponavljala, ali su ona na sreću imala značenja. Za razliku od naših imena njihova je lako povezati s čovjekom koji ime nosi. Pri rođenju dijete dobiva ime, ali se podrazumijeva da će ga s vremenom prerasti te će osoba za sebe izabrati ime koje joj više odgovara. Zapravo je poželjno da se ime mijenja nekoliko puta u životu kako se sve više razvija mudrost, stvaralaštvo i osjećaj životne svrhe. U našoj skupini nalazila se Pripovjedačica priča, Maj­ stor oruđa, Čuvarica tajni, Majstorica švelja i Veliki glazbenik. Zatim je Ooota pokazao na mene te izgovorio istu riječ obraćajući se svakom od njih pojedinačno. Mislila sam da pokušavaju izgovoriti moje ime, a zatim da su me odlučili zvati prezimenom. Nije bilo ni jedno ni drugo. Riječ koju su uporabili te večeri i koja me nakon toga pratila na putovanju bila je Mutant. Nije mi bilo jasno zašto ih Ooota koji je govorio oba 59

jezika pokušava naučiti tako neobičnom izrazu. Riječ mutant za mene označava nekoga tko je doživio promjenu u svojoj os­ novnoj strukturi kao rezultat mutacije te više nije poput ori­ ginala. A l i , to zapravo nije bilo važno jer u tom trenutku je cijeli moj dan, cijeli moj život bio u potpunoj zbunjenosti. Ooota mi je rekao da u nekim plemenima rabe samo osam imena - nešto poput brojčanog sustava. Za sve članove istog pokoljenja i istoga spola vrijede isti rodbinski odnosi te zato imaju nekoliko majki, očeva, braće itd. Spuštao se mrak pa sam se zapitala o nekom prihvatljivom načinu za zadovoljavanje tjelesnih potreba. Saznala sam da postoji samo jedan način za to: otići u pustinju, iskopati rupu u pijesku, čučnuti i nakon toga zatrpati rupu. Poželjela sam da sam kod kuće obratila više pozornosti na kćerkinu mačku. Upozorili su me da pazim na zmije koje ožive u razdoblju između vrućeg dana i hladnoće noći. Pred oči su mi došle zle zmijske oči i otrovni jezici u pijesku koje uznemirava moj do­ lazak. Putujući po Europi tužila sam se zbog vrlo lošeg toalet­ nog papira. Kad sam otišla u južnu Ameriku, uzela sam ga sa sobom. Ovdje je nedostatak toaletnog papira bio najmanja briga. Kad sam se nakon pustinjskog pothvata pražnjenja crijeva vratila u skupinu, sudjelovala sam u obrednoj pripremi kame­ nog čaja. Pripravljali smo ga tako da smo užareno kamenje stavljali u posudu s dragocjenom vodom. Posuda je izvorno bila mjehur neke životinje. U zagrijanu vodu dodavale bi se divlje biljke koje su se neko vrijeme u njoj namakale. Posuda je išla iz ruke u ruku. Čaj je imao odličan okus! Saznala sam da se plemenski kameni čaj čuva za posebne okolnosti poput uspješnog završetka mojeg prvog cjelodnev­ nog hodanja. Razumjeli su teškoće koje sam proživjela bez ci60

pela, hlada i bilo kakvog prijevoznog sredstva. Biljke koje su stavljali u vodu da bi pripremili čaj nisu odabrane slučajno, ali nisu imale posebna ljekovita svojstva. Predstavljale su pro­ slavu - način na koji se priznaje postignuće. Nisam odustala, ni­ sam zahtijevala da me vrate u grad, niti sam prigovarala. Osjećali su da sam u sebe primila duh Praaustralaca. Uskoro su počeli pripremati mjesta za spavanje. Iz za­ jedničkog tereta svatko je uzeo okrugli smotuljak životinjske kože. Jedna starija žena cijele me večeri bezizražajno proma­ trala. "O čemu misli ta žena?" pitala sam Oootu. "Misli kako je nestao tvoj miris po cvijeću te da si vjerojatno došla iz svemi­ ra." Osmjehnula sam joj se, a ona mi je dala moju kožu. Njeno ime bilo je Majstorica švelja. "Dingova je", rekao je Ooota. Znala sam daje dingo austral­ ski divlji pas sličan kojotu ili vuku. "Može se rabiti na mnogo načina. Možeš leći na nju ili se s njom pokriti. Također je možeš uporabiti kao jastuk." "Krasno", pomislila sam. Mogu birati kojih četrdeset centi­ metara mojega tijela će se osjećati ugodno. Odlučila sam da kožu položim između sebe i puzećih bića koja sam vidjela na tlu. Već godinama nisam spavala pod ot­ vorenim nebom. Sjećam se da sam kao dijete često ležala na velikoj ravnoj stijeni u pustinji Mojave. Živjeli smo u Barstowu. Najveća atrakcija u tom mjestu bila je gomila stijenja koju smo zvali brdo B. Tijekom ljetnih dana često sam se pe­ njala na to brdo s bocom oranžade i sendvičem u ruci. Uvijek sam jela na istoj stijeni, a zatim legla na leđa promatrajući oblake i tražeći u njima neobično oblikovane prikaze. U tom trenutku djetinjstvo mi je izgledalo beskrajno daleko. Ipak, čudno je kako je nebo ostalo isto. Pretpostavljam da godinama nisam posvećivala pozornost nebeskim tijelima. Iznad mene 61

rasprostrla se srebrom posuta zavjesa kobaltne boje. Jasno sam vidjela obrazac zviježđa južnoga Križa koji je uporabljen na australskoj zastavi. Ležala sam i razmišljala o pustolovini u koju sam ušla. Hoću li ikad moći opisati što mi se danas dogodilo? Otvorila su se vrata, a ja sam stupila u svijet za kojeg nisam ni znala da pos­ toji. To nije bio svijet raskoši. Živjela sam na raznim mjestima i najrazličiti]im prometnim sredstvima putovala po mnogim ze­ mljama, ali nikad nisam vidjela ništa poput ovog. Palo mi je na pamet da će na kraju sve biti u redu. Sutra ujutro ću im objasniti da mi je jedan dan s njima bio sasvim dovoljan da upoznam njihovu kulturu. Moja će stopala izdržati pješačenje do terenskog vozila kojeg smo ostavili iza sebe. Možda bih mogla sa sobom uzeti nešto od njihovog me­ lema jer mi je doista pomogao. Kratki okus njihovog života sasvim mi je dovoljan. Današnji dan zapravo nije bio tako loš ako zaboravim bolna stopala. Negdje duboko u sebi osjećala sam zahvalnost što učim o životu drugih ljudi. Postalo mi je jasno da kroz ljudsko srce ne teče samo krv. Zatvorila sam oči i tiho se zahvalila Moći iznad mene. Netko je, s druge strane tabora, nešto rekao. Njegove riječi ponavljali su svi ostali. Riječ je putovala kroz skupinu, od jedne do druge ležeće figure. Na kraju je došla do Ooote, koji je spavao najbliže meni. Okrenuo mi se i rekao: "Ovo je do­ brodošlica za tebe; dan je bio dobar." Pomalo osupnuta zbog odgovora na moje neizrečene misli drugi put sam izrazila zahvalnost, ali ovaj put glasno.

62

7 Što je to - sigurnost?

prije dolaska sunca probudila me buka ljudi. Sakupljali su stvari koje smo prethodne večeri rabili tijekom obreda. Rekli su mi da dani postaju sve topliji pa ćemo hodati tijekom svježijih jutarnjih sati, odmoriti se, a zatim nastaviti put kasnije tijekom večeri. Smotala sam dingovu kožu i predala je čovjeku koji ih je sve nosio. Kože su složili na taj način da su uvijek bile pri ruci jer ćemo tijekom dnevne vrućine pronaći zaklon, postaviti Wiltju što znači privremeno sklonište u gr­ mlju ili ćemo kože za spavanje uporabiti u konstrukciji šatora. Većina životinja ne voli žareće sunce. Kod temperature iznad 38°C aktivni su samo gušteri, pauci i mušice. Čak se i zmije zakopaju u pijesak jer će pod tako visokom temperatu­ rom izgubiti tekućinu i uginuti. Ponekad je teško opaziti zmiju kad izdigne glavu iz pijeska da bi pronašla izvor vibracija koje ljudi čine hodajući. Zahvalna sam što u to vrijeme nisam bila svjesna da u Australiji živi preko dvije stotine različitih vrsta zmija te da je oko 70 njih otrovno. Tog sam dana, međutim, naučila kako izniman odnos Praaustralci imaju prema prirodi. Prije nego što smo krenuli ob63

likovali smo tijesno isprepleten polukrug usmjeren prema is­ toku. Plemenski starješina stupio je u sredinu kruga i počeo pjevati. Ritam se održavao pljeskanjem, lupanjem nogama ili udaranjem po stegnima. To je trajalo oko petnaest minuta. Svakog jutra provodili smo tu rutinu, a ja sam otkrila da je taj obred vrlo važan dio našeg zajedničkog života. Bila je to ju­ tarnja molitva (usmjerenje, postavljanje ciljeva, kako god to hoćete nazvati). Ti ljudi vjeruju da sve na ovom planetu postoji zbog nekog razloga. Sve ima smisao. Nema nezgoda, hirova i l i slučajnosti. Postoji samo nerazumijevanje i tajne koje smrtni­ cima još nisu razotkrivene. Smisao biljnog kraljevstva je hraniti životinje i ljude, održa­ vati zemlju na okupu, uljepšavati okoliš i stvarati ravnotežu u atmosferi. Rekli su mi da biljke i drveće tiho pjevaju ljudima te da za uzvrat traže da mi pjevamo njima. Moj je znanstveni um odmah preveo tu tvrdnju u razmjenu kisika i ugljika. Prvobitni smisao životinjskog svijeta nije hraniti ljude iako se na to pris­ taje ako je potrebno. Životinje također stvaraju ravnotežu u at­ mosferi, ali su naši sudruzi i učitelji primjerom. Svakog jutra pleme je slalo poruku životinjama i biljkama ispred nas. "Ho­ damo prema vama. Dolazimo da bi odali štovanje smislu vašeg postojanja." Životinje i biljke same odlučuju tko će biti iza­ bran. Pleme Pravih ljudi nikad nije bez hrane. Svemir se uvijek odazove njihovim mentalnim porukama. Oni vjeruju da je svijet mjesto izobilja. Baš kao što biste vi i l i ja došli slušati ne­ kog tko svira klavir te se divili njegovom talentu i svrsi, oni se ponašaju isto prema svemu u prirodi. Kad se na našem putu po­ javila zmija, ona je očigledno došla da bi nam se ponudila za večeru. Svakodnevna hrana imala je vrlo veliku ulogu u našim večernjim proslavama. Rekli su mi da hranu ne smijemo uzi64

mati zdravo za gotovo. Najprije je moramo zatražiti, zatim očekivati da se pojavi, a kad se pojavi zahvalno je primiti o čemu god da se radilo. Pleme je svaki dan počelo izrazima zah­ valnosti onom Jednom. Zahvaljivali su za novi dan, za sebe, prijatelje i čitav svijet. Ponekad su tražili nešto posebno, ali su to uvijek izrazili ovako: "Ako je to za moje najviše dobro i najviše dobro cjelokupnog života." Nakon jutarnjeg polukruga pokušala sam reći Oooti da je vrijeme da se vratim natrag, ali on je nekuda nestao. Na kraju sam odlučila da ću izdržati još jedan dan. Pleme nije sa sobom nosilo nikakvih zaliha. Ništa nisu sijali niti želi. Hodali su plamenom australskom divljinom uvjereni da će svakoga dana primiti bogat blagoslov svemira. Svemir ih nikad nije razočarao. Prvog dana nismo doručkovali, a kasnije sam shvatila da je to uobičajeno. Ponekad smo jeli samo noću; međutim, jeli smo kad god bi se hrana pojavila, neovisno od položaja sunca. Mnogo puta nismo jeli cijeli obrok već smo tu i tamo uzimali zalogaj po zalogaj. Vodu smo nosili u posudama načinjenim iz životinjskih mjehura. Znam da se ljudsko tijelo sastoji od ot­ prilike 70 posto vode i u idealnim okolnostima zahtijeva oko 2 litre dnevno. Promatrajući Praaustralce primijetila sam da je njihova potreba znatno manja te da su pili manje nego ja. Za­ pravo su rijetko pili iz mjehura. Izgleda da je njihovo tijelo u najvećoj mjeri iskorištavalo vlažnost iz hrane. Vjerovali su da su Mutanti žrtve mnogih ovisnosti što je uključivalo i vodu. Tijekom obroka u vodu smo namakali na izgled mrtve i isušene biljke. Smeđe stapke potonule su u vodu izgledajući beživotno poput suhih štapića da bi se mnogo puta čudnovato promijenile u svježe zelene biljke. Pleme je moglo pronaći vodu na mjestima gdje nije bilo ni65

kakvih znakova vlage. Ponekad bi legli na tlo i slušali vodu. Ili bi držali ruke dlanom okrenute prema dolje te pretraživali zemlju u potrazi za njom. Kad bi je pronašli, u pijesak bi gurali duge šuplje stabljike. Na vanjskom kraju bi počeli usisavati te na taj način dobili malen vodoskok. Voda je bila puna pijeska i tamne boje, ali je izgledala čisto i osvježavala je. Mogli su pre­ poznati vodu na velikoj udaljenosti promatrajući isparenja. Mogli su je čak namirisati ili je osjetiti u povjetarcu. Sada razu­ mijem zašto u australskoj divljini umire toliko mnogo ljudi. Potrebna je stručnost domoroca da bi se preživjelo. Kad smo vodu uzimali iz stjenovitih procjepa, naučili su me kako pristupiti području a da ga ne zagadim svojim ljudskim mirisom i ne preplašim životinje. Na posljetku, to je i njihova voda. Životinje imaju pravo na nju baš kao i ljudi. Pleme nikad ne bi uzelo svu vodu bez obzira na količinu njihove trenutne zalihe. Približavajući se području s vodom ljudi su to uvijek činili na isti način. Činilo se da svaka životinja slijedi svoj obrazac. Jedino su ptice zanemarivale pravilo pristupa. Svuda su se osjećale domaće te slobodno pile i brčkale se u vodi. Članovi plemena mogli su samo jednim pogledom u tlo saznati kakva bića žive u blizini. U djetinjstvu su naučili kako pozorno pratiti male promjene u tragovima tako da bi već jed­ nim pogledom prepoznali ono što pripada bićima koja pužu te ono što pripada onima koji poskakuju ili hodaju. Navikli su za­ paziti stope drugih ljudi pa po dužini koraka mogu odrediti osjeća li se čovjek dobro i l i je bolestan. Već tanahne razlike u otisku stopala govore im o mogućem odredištu te osobe. Nji­ hovo zapažanje razvijeno je daleko iznad ograničenja ljudi odraslih u drugim kulturama. Njihov sluh, vid i njuh izgledaju nadljudski. Otisci stopala posjeduju vibracije koje im govore mnogo više od onog što se vidi u pijesku. 66

Kasnije sam saznala da Praaustralci tragači mogu po otisku guma u pijesku odrediti brzinu, vrstu vozila, nadnevak i vrije­ me pa čak i broj putnika. Tijekom sljedećih nekoliko dana jeli smo gomolje i druge podzemne biljne plodove. Bili su slični krumpiru i čičoki. Do­ moroci su prepoznali zrele plodove, a da ih nisu morali izvaditi iz zemlje. Pomicali bi ruke iznad biljke i govorili: "Ova biljka raste, ali još nije spremna", ili "Da, ova je spremna da se rodi." Sve stabljike meni su izgledale jednako. Nakon što sam neko­ liko njih uznemirila i bezrazložno iskopala iz zemlje, ljudi iz plemena su ih natrag ukopali. Na posljetku sam zaključila daje najbolje čekati sve dok mi ne kažu koju biljku iščupati, a koju ne. Svoju sposobnost smatrali su prirodnom. Rekli su mi da je posjeduju svi ljudi. Moja kultura ne ohrabruje slušanje intuitiv­ nih poruka te se prema tome odnosi kao prema nečemu nad­ naravnom, čak i zlom pa sam morala naučiti ono što je inače prirodno. Na kraju su me naučili tražiti zrele biljke tako da ih upitam jesu li spremne da ostvare svoju svrhu. Zatražila bih dozvolu od Svemira, a zatim pregledala biljku dlanom ruke. Ponekad bih osjetila vrućinu, a ponekad bi mi se prsti nekon­ trolirano trznuli. Tad bih bila iznad zrele biljke. Kad sam savla­ dala tu vještinu, osjetila sam da je načinjen ogroman korak u smislu mog prihvaćanja od članova plemena. To je značilo da sam postala malo manje "mutirana" te se približila stvarnosti. Nikad nismo iščupali ni iskoristili sve biljke koje su rasle na jednom mjestu. Uvijek smo ostavili dovoljno za sljedeće nara­ štaje. Plemenski ljudi nevjerojatno su svjesni onog što nazivaju neizgovorenom pjesmom tla. Mogu osjetiti poruke iz okoline, protumačiti ih te svjesno djelovati kao da su razvili neki mali nebeski prijamnik kroz kojeg im dolaze univerzalne poruke. Tijekom jednog od prvih dana prešli smo preko isušenog 67

jezerskog dna. Na površini su bili nepravilni široki rascjepi. Na rubovima rascjepa nalazila se zemlja bjeličaste boje. Nekoliko žena sakupljalo je, kako sam kasnije saznala, glinu, sušilo je, drobilo u prah te je kasnije rabilo kao boju. Žene su nosile duge palice te ih zabijale u tvrdu glinastu površinu. Na dubini od pola metra pronašle bi vlažan sloj te iz­ vlačile male, okrugle komade blata. Na moje iznenađenje, kad se blato uklonilo, ustanovila sam da se radi o žabama. Oči­ gledno preživljavaju sušno razdoblje zakopavši se duboko is­ pod površine. Nakon pečenja sačuvale su vlažnost i po okusu me podsjećale na pileća prsa. Tijekom sljedećih nekoliko mje­ seci hranili smo se širokom lepezom jela koja smo štovali svakodnevno proslavljajući život u svemiru. Jeli smo klokana, divljeg konja, guštere, zmije, kukce, crve svih veličina i boja, mrave, termite, mravojede, ptice, ribe, sjemenke, voće, biljke previše brojne da bi ih se spominjalo pa čak i krokodila. Prvog jutra pristupila mi je jedna od žena. Iz kose je izvukla prljavu traku te je pričvrstila moju kosu prema gore. Zvala se Žena duha. Nije mi bilo jasno s kakvim duhom je povezana, a nakon što smo se sprijateljile, zaključila sam da je povezana sa mnom. Izgubila sam osjećaj za dane, tjedne i samo vrijeme. Odus­ tala sam od pokušaja povratka. Izgledalo je beznadno, a ionako se događalo nešto drugo. Oni su imali neki plan, ali je bilo očigledno da mi u tom trenutku ne žele reći o čemu se radi. Stalno su provjeravali moju snagu, reakcije i uvjerenja, ali zašto - to nisam znala. Pitala sam se imaju li ljudi koji ne znaju pisati i čitati neki način za ocjenjivanje svojih učenika. Bilo je dana kad je pijesak postao tako vruć da sam doslovce mogla čuti svoja stopala! Siktala su poput hamburgera koji se peku na zagrijanoj ploči. Kad su se mjehuri posušili i očvrsnuli, moje je stopalo počelo izgledati poput kopita. 68

S vremenom moja je tjelesna izdržljivost dosegla neslućene visine. Bez doručka i ručka naučila sam hraniti se pogledom. Promatrala sam trke guštera, zavađanje kukaca te otkrivala skrivene slike u stijenama ili nebu. Suputnici su mi pokazivali sveta mjesta u pustinji. Činilo se da je sve bilo sveto: stijene, brežuljci, kanjoni pa čak i glatki suhi bazeni. Postojale su nevidljive crte koje su odvajale terito­ rij drugih plemena u prošlosti. Pokazali su mi kako pjesmom pjevanom u posebnom ritmu mjere udaljenost. Neke su pjesme imale preko stotinu stihova. Svaka riječ i svaka stanka imale su svoje mjesto. Nije se smjelo dogoditi da se nešto zaboravi jer se doslovce radilo o mjernoj jedinici. Zapravo su nas pjesme prenijele s jednog mjesta na drugo. To mogu usporediti samo s načinom koji je razvio jedan moj slijepi prijatelj. Plemenski ljudi odbijali su pisani jezik jer su se na taj način odricali snage prisjećanja. Ako vježbate i zahtijevate od sebe dobro prisje­ ćanje, zadržat ćete optimalnu sposobnost. Nebo je dan za danom bilo pastelno plavo. Zbog zasljepljujuće dnevne svjetlosti koja se odbijala od blještećeg pijeska morala sam naprezati oči. One su stoga ojačale, obnovile se i postale osjetljive na mnogo snažniju rijeku vidnih utisaka. Počela sam cijeniti osvježujući učinak noćnog spavanja, gaše­ nje žeđi nakon nekoliko gutljaja vode i cijeli opseg okusa od slatkog do gorkog. Sve sam to prethodno uzimala zdravo za go­ tovo. Sada više ne. Dosad sam provodila svoj život u brizi za poslovnu sigurnost, nužnost osiguranja pred inflacijom, ku­ povanje nekretnina i štednju za mirovinu. U ovoj divljini jedina sigurnost bio je neprekinuti krug izmjene jutarnje zore i sunče­ vog zalaska. Zapanjilo me kako najnesigurniji narod na svijetu - po mojim nekadašnjim standardima - ne pati od čireva, vi­ sokog krvnog pritiska i l i bolesti krvožilnog sustava. 69

Počela sam prepoznavati ljepotu i jedinstvo sveg života u najčudnijim okolnostima. Zmijsko gnijezdo, možda njih dvije stotine, svaka veličine mog palca, prepleće se u pokretnom obrascu iznutra prema van poput ukrašene muzejske vaze. Uvijek sam mrzila zmije. A l i , sada sam ih prihvatila kao nužnu ravnotežu u prirodi te, naravno, kao doprinos preživljavanju naše skupine putnika; prepoznala sam ih kao bića koja je toliko teško voljeti da su postale predmet umjetnosti i religije. Nisam mogla ni zamisliti kako ću se veseliti dimljenom zmijskom mesu, a da ne govorim o sirovom. Došlo je vrijeme kad sam se doista veselila tome. Naučila sam kako je dragocjena vlažnost bilo koje hrane. Tijekom mjeseci našeg putovanja susreli smo se s ekstrem­ nim vremenskim uvjetima. Prve noći kožu sam uporabi!a po­ put ležaljke, ali kad su noći postale hladnije, koža se pretvorila u pokrivač. Većina je spavala na golom tlu, zagrljeni jedno blizu drugog. Bili smo ovisni o toplini drugog tijela, a ne od va­ tre. U najhladnijim noćima naložili smo brojne vatre. Nekada davno domoroci su putovali sa pripitomljenim dingima koji su im pomagali u lovu, bili im društvo te ih grijali u hladnim noćima - iz tih vremena dolazi izraz "Noć triju pasa". Ponekad bismo na večer legli u krug. Tako smo bolje isko­ ristili naše pokrivače, a izgleda da se tjelesna toplina na taj način bolje zadržavala i prenosila s jednog tijela na drugo. U pijesku bismo iskopali rupe te ih ispunili slojem vruće žeravice i ponovo prekrili pijeskom. Legli bismo na polovicu kože, a polovicom bismo se pokrili. Po dva člana ležala bi iznad jed­ nog takvog mjesta. Stopala su nam bila spojena u središtu kruga. Sjećam se kako sam mnogo puta poduprla rukama bradu i zagledala se u široko prostranstvo neba. Osjećala sam bit tih 70

prekrasnih, čistih i bezazlenih ljudi koji su me okruživali. Ako je netko od gore promatrao, vjerojatno je imao prekrasan po­ gled na krug duša oblikovan po obrascu cvjetova tratinčice i majušnim plamenovima između svakog para. Doticali smo se samo prstima na nogama, ali iz dana u dan sve mi je jasnija bila spoznaja da se njihova svijest cijelo vrijeme dotiče sveopće svijesti čovječanstva. Počela sam shvaćati zašto su tako iskreno uvjereni da sam Mutant. Iskreno sam im uzvraćala zahvalnošću zbog toga jer su mi pružili mogućnost da se probudim.

V

71

8 Bežični telefon

je počeo poput prethodnih pa zbog toga nisam ni slutila što će mi donijeti. Doručkovali smo, a to nije bilo uobičajeno. Prethodnog dana smo putem naišli na nekakav mlinski kamen - velik, vrlo težak, ovalnog oblika - koji je očito bio pretežak za nošenje. Ostavljen je na otvorenom za one sretne putnike koji bi sa sobom donijeli sjemenke žita. Žene su samljele biljne stabljike u sitno brašno, pomiješale slanu travu i vodu te oblikovale male pogače, poput palačinki. Ujutro smo se u molitvi okrenuli prema istoku i zahvalili se za sve blagoslove. Poslali smo svakodnevnu poruku kraljev­ stvu hrane. Jedan od mlađih muškaraca zakoračio je u sredinu i ponudio da će tog dana obaviti posebnu zadaću. Taborište je napustio ranije od nas. Hodali smo nekoliko sati kad se starješina zausta­ vio i pao na koljena. Klečao je i lagano se njihao naprijed na­ trag ispruženih ruku. Svi su se skupili oko njega. Pitala sam Oootu što se događa. Rukom je pokazao da šutim. Nitko nije 73

ništa govorio, ali su im lica bila napeta. Na posljetku se Ooota okrenuo k meni i rekao mi da im mladi izviđač, koji je krenuo prije nas, šalje poruku. Tražio je dozvolu da odreže rep klokana kojeg je ubio. Konačno sam shvatila zašto je naše hodanje uvijek tako tiho. Većinu vremena ovi ljudi razgovaraju telepatski! Nije bilo nikakvog zvuka, ali poruka je prenesena na udaljenost od tridesetak kilometara. "Zašto mu hoće odrezati rep?" pitala sam. "Jer je to najteži dio klokana, a on je bolestan i ne može nositi životinju. Klokan je veći od njega, a on nam je rekao da je voda koju je usput popio bila zatrovana i uzrokovala poveća­ nje temperature u njegovom tijelu. Znoj mu izbija na lice." Odaslan je tihi telepatski odgovor. Ooota mi je rekao da tog dana nećemo nastavljati put. Počeli su kopati jamu za obilan obrok koji će nam stići. Nekolicina njih počela je s pripremom lijeka po napucima Liječnika i Iscjeliteljke. Nakon nekoliko sati mladić se vratio noseći ogromnog klo­ kana bez repa. Životinji je uklonio utrobu i otvor pričvrstio zašiljenim palicama. Crijevo je uporabio poput užeta s kojim je povezao klokanove noge. Tako je na glavi i ramenima donio oko 50 kilograma mesa. Znojio se i bilo je očito da je bolestan. Promatrala sam kako se cijelo pleme brzo prihvatilo liječenja i kuhanja ručka. Najprije su klokana neko vrijeme držali iznad vatre; miris spaljenog krzna visio je u zraku poput smoga u Los Angelesu. Glavu su mu odrezali, a noge slomili. Zatim su ga položili u jamu obloženu žeravicom. U jedan kut su postavili posudu za vodu iz koje je virio dugi šuplji štap, a sve zajedno su pokrili grmljem. Tijekom sljedećih nekoliko sati glavni kuhar se naginjao kroz dim, puhao kroz štap i tako rasplamsavao va­ tru ispod površine. Iz posude se počelo pariti. 74

Kad je došlo vrijeme obroka, pečeno je bilo tek desetak cen­ timetara vanjskog mesa koje je još uvijek bilo krvavo. Rekla sam im da svoj dio moram nataknuti na palicu i bolje ga ispeći. Ništa lakše. Brzo su mi pripremili odgovarajuće vilice. U međuvremenu, mladi je lovac bio pod zdravstvenim tretma­ nom. Najprije su mu dali biljni napitak. Zatim su izvadili hladni pijesak iz duboke jame i obložili mu noge. Rečeno mi je da pijesak izvlači vrućinu iz glave i stvara ravnotežu u tjelesnoj temperaturi. Zvučalo je neobično, ali je bilo djelotvorno - tem­ peratura mu je opala. Biljke su djelovale preventivno i spiječile bolove u želucu i crijevima koje obično slijede otrovanja takve vrste. Doista izniman doživljaj. Da mu nisam svjedočila teško bih povjerovala da je tako nešto moguće, posebice telepatsko spo­ razumijevanje. Svoje osjećaje povjerila sam Oooti. Nasmijao se i rekao: "Sada znaš kako se Praaustralac osjeća kad prvi puta dođe u grad i vidi kako stavljate novčić u javni te­ lefon, birate broj i razgovarate sa svojim rođakom. On misli da je to nevjerojatno." "Da", odgovorila sam. "Oba načina su u redu, ali vaš je za­ sigurno bolji za pustinju gdje nema žetona ni telefonskih go­ vornica." Čini mi se da će moji sunarodnjaci teško povjerovati u pri­ povijest o prijenosu misli. Nije im teško povjerovati da su ljudi širom svijeta okrutni jedni prema drugima, ali će sumnjati u to da na svijetu postoje ljudi koji nisu rasisti, koji žive zajedno podržavajući jedno drugo i u potpunom skladu te koji su otkrili svoje vlastite jedinstvene talente i cijene ih baš kao što cijene svakog drugog. Oootaje tvrdio da je razlog zbog kojeg Pravi ljudi mogu rabiti telepatiju taj što oni nikad ne lažu - nimalo, čak ni djelomice. Uopće nema laži, tako da ne moraju ništa 75

skrivati. Radi se o skupini ljudi koji se ne boje otvoriti svoj um da bi primili obavijest, a također su je voljni i dati. Ooota mi je objasnio kako se ta sposobnost razvija. Ako, primjerice, dvo­ godišnje dijete vidi da se neki njegov vršnjak nečim igra možda s kamenom kojeg vuče na užetu - i ako krene k njemu da bi mu igračku uzeo, a da ne pita za dozvolu, dijete bi odmah os­ jetilo da su sve oči odraslih okrenute k njemu. Naučilo bi da je njegova namjera uzimanja bez dozvole poznata, ali neprihvat­ ljiva. Drugo dijete bi naučilo davati, odnosno naučilo bi nevezivati se za predmete. To je dijete već uživalo u igrački i pohra­ nilo sjećanje na to veselje - osjećaj sreće je poželjan, a ne sam predmet. Telepatija je način sporazumijevanja koji je namijenjen lju­ dima. Razlika u jeziku i pismu nestaje - kad ljudi razgovaraju umom, radi se o prepreci. A l i , to u mom svijetu nikad ne bi dje­ lovalo, razmišljala sam, jer ljudi kradu od svog poduzeća, varaju na porezima, imaju tajne veze - ne, to nikad ne bi išlo. Moji sunarodnjaci nikad ne bi mogli biti doslovce "otvorenog uma". Previše je varanja, previše boli i gorčine koju skrivaju. A l i , da li bih ja mogla oprostiti svakome tko me povrijedio? Mogu li oprostiti sama sebi sve što sam učinila? Nadala sam se da ću jednom biti spremna otvoriti svoj um poput Praaustralaca i povući se dok se moji motivi izlažu i proučavaju. Pravi ljudi smatraju da glas ne služi za govor. Govori se srcem ili umom. Ako se glas rabi za govor, nastaje sitno, nepotrebno i neproduhovljeno sporazumijevanje. Glas je za pjevanje, proslavu i liječenje. Rekli su mi da svatko ima mnogostruke talente, ali da svi mogu pjevati. Ako ne shvaćam svoj dar zato jer mislim da ne mogu pjevati, to poništava pjevačicu u meni. Kasnije, kad su tijekom putovanja radili sa mnom na raz76

voju mentalnog sporazumijevanja, spoznala sam da to nije moguće sve dok u srcu ili umu čuvam nešto skriveno. Morala sam se pomiriti sa svim. Morala sam naučiti oprostiti sama sebi, ne osuđivati već učiti od prošlosti. Pokazali su mi kako je važno prihvatiti se, biti iskren prema sebi i voljeti se tako da bi mogla voljeti druge.

77

9 Šešir za divljinu

ustinjske muhe u australskoj divljini su užasne. Horde njih pojavljuju se s prvim zrakama sunca. Zaklanjaju nebo leteći naokolo u milijunskim rojevima. Izgledaju poput valj­ kastog tornada u Kansasu. Nisam mogla izbjeći da ih ne udahnem i l i ne pojedem. Ulazile su mi u uši, u nosnice, zalijetale se u oči i probijale se pored zubiju zabijavši se u grlo. Imale su odvratan slatkasti okus. Ovile bi mi tijelo pa kad sam pogledala nadolje tvorile bi nekakav crn, pokretljiv oklop. Nisu grizle, ali sam previše pa­ tila da bi mi to bilo važno. Bile su velike i brze i bilo ih je tako mnogo da je to bilo teško izdržati. Najviše sam patila zbog očiju. Plemenski ljudi osjećaju gdje će se i kada muhe pojaviti. Kad vide i l i čuju kako se insekti približavaju, odmah se zaus­ tave, zatvore oči i budu mirni opušteno držeći ruke na boko79

vima. Od njih sam naučila da na sve što doživim gledam pozitivno, međutim, muhe su mogle značiti moju propast. Tako mučno iskustvo još nisam doživjela. Sasvim lako mogu razumjeti da bi čovjek mogao poludjeti zbog toga jer milijuni insekata gmižu po njemu. Imala sam veliku sreću da nisam doživjela živčani slom. Jednog jutra mi je pristupio posebno sastavljen odbor od tri žene. Rekle su mi da im je potrebno nešto moje kose. Bojim svoju kosu nekih trideset godina pa je ona na početku našeg po­ hoda bila svijetlo obojena. Bila je duga, ali sam je uvijek podi­ gla u punđu. Nakon nekoliko tjedana hoda bez pranja, češljanja ili bilo kakve njege, više nisam znala kako izgledam. Nismo čak naišli na površinu vode dovoljno bistru da bi poslužila poput ogledala. Mogla sam samo zamisliti prljavi raščupani grm na glavi. Nosila sam traku koju mi je dala Žena Duha da mi kosa ne ulazi u oči. Kad su žene otkrile da svijetla kosa raste iz tamnih korijena odložile su svoj plan. Brzo su otrčale starješini da bi ga izvjestile o svom otkriću. Starješina je bio srednjih godina, tih i vrlo snažne, gotovo sportske građe. Tijekom kratkog vremena pro­ vedenog s njim primijetila sam kako iskreno razgovara sa sva­ kim članom skupine i kako im se uvijek zahvaljuje za pomoć koju su pružili skupini u cjelini. Bilo mi je sasvimjasno zašto je upravo on njihov vođa. Podsjećao me na čovjeka kojeg sam srela prije mnogo go­ dina. Bila sam u predvorju Southwestern Bella u St. Louisu. Bilo je sedam sati ujutro. Domar koji je čistio mramorni pod pustio me u zgradu gdje sam čekala da prestane kiša. Ispred zgrade zastao je dugi, crni automobil, a iz njega je izišao pred­ sjednik Texas Bella. Meni je kimnuo, a domaru zaželio dobro jutro. Zatim mu je rekao kako cijeni njegovu predanost te ima 80

potpuno povjerenje da će ulaz u zgradu uvijek biti blistavo čist bez obzira na to tko u njega ulazi. Znala sam da ne govori u prazno; bio je vrlo iskren. Iako sam bila samo nepristran pro­ matrač, osjetila sam ponos koji je blistao na domarovom licu. Naučila sam da pravi vođe posjeduju značajke koje prelaze uobičajene granice. Moj mi je otac uvijek govorio: "Ljudi ne rade za poduzeće. Rade za druge ljude." U ponašanju plemenskog starješine prepoznala sam zna­ čajke pravog vođe. Nakon što se sam osvjedočio u tamni korijen svijetlokose mutantkinje dozvolio je drugima da vide to čudo. Oči su im zaiskrile i smiješili su se od zadovoljstva. Ooota mi je pojasnio da su zadovoljni jer misle da im postajem slična. Nakon zabave odbor se ponovo prihvatio posla. Pramenove moje kose isprepleli su sjemenjem, sitnim kostima, travom i klokanovom dlakom. Kad su završili, bila sam okrunjena naj­ ljepšom trakom za kosu koju sam ikada vidjela. Oko glave su mi do brade visjeli dugi pramenovi sa upletenim predmetima. Objasnili su mi da su australski šeširi za ribiče s kojih vise ko­ madići pluta nastali na osnovi drevne zamisli domorodaca o zaštiti pred muhama. Kad smo nešto kasnije naišli na rojeve pustinjskih muha, moje se pokrivalo za glavu pokazalo kao pravi božji dar. Kad nas je jednom drugom prigodom napala prava poplava letećih kukaca koji su usput još i ubadali, namazali su me zmijskim uljem i pepelom te mi rekli da se povaljam po pije­ sku. Bio je to čudnovat postupak, ali sam njime uspješno odvratila nametnike. Vrijedilo je hodati smiješnog izgleda po­ put klauna, ali muhe koje su mi ulazile u uši i osjećaj da mi insekt hoda po unutrašnjoj strani glave, utisnuo mi se u sjećanje kao nešto paklensko. 81

Pitala sam ih kako mogu stajati tako mirno i pustiti insektima da hodaju po njima. Nasmijali su mi se. Zatim su mi rekli da vođa, Kraljevski crni labud, želi razgovarati sa mnom. "Shvaćaš li koliko dugo traje vječnost?" pitao je. "To je dugo, vrlo dugo razdoblje. Vječnost. Znamo da u vašem društvu nosite vrijeme na rukama i da živite po satu pa te zato pitam znaš li koliko dugo traje vječnost?" "Da", odgovorila sam. "Shvaćam što znači vječnost." "Dobro", rekao je. "Onda ti mogu reći nešto više. Sve u Jedinstvu ima svoju svrhu. Nema nezgoda, slučajnosti ili hi­ rova. Postoje samo stvari koje ljudi ne razumiju. Ti smatraš da su pustinjske muhe loše, to je za tebe pravi pakao, a zapravo se radi o pomanjkanju razumijevanja i mudrosti. U biti, one su potrebna i dobra stvorenja. Pužu našim ušima i čiste vosak iz njih, a također i pijesak kojeg nakon spavanja uvijek ima. Jesi li primijetila kako odličan sluh imamo? Da, one ulaze i u nos i čiste ga." Pokazao je na moj nos i dodao: " T i imaš vrlo male rupe, ne poput našeg velikog koali nalik nosa. U danima koji dolaze vrućina će biti još veća i ti ćeš jako patiti ako ne očistiš svoj nos. Kad će vrućina biti iznimno visoka, ne smiješ otvarati usta. Ako je ikome potreban čist nos, to si ti. Muhe koje puze po našem tijelu odstranjuju sve što je potrebno." Pokazao mi je ruku i nastavio: "Pogledaj kako je naša koža meka i glatka, a pogledaj svoju. Nikad nismo upoznali osobu čija se boja kože promijenila zbog hoda. K nama si došla u jednoj boji, zatim si postala crvena, a sad se sušiš i raspadaš. Svakog dana postaješ sve manja i manja. Nikad nismo upoznali nekog tko svoju kožu ostavlja na pijesku poput zmije. Muhe su ti potrebne da bi očis­ tile tvoju kožu, a jednog dana ćemo naići na mjesto gdje su ostavile svoje ličinke pa će nam to poslužiti kao obrok." Du­ boko je udahnuo i zagledao se u mene: "Ljudi ne bi mogli pre­ 82

živjeti kad bi uklonili sve što je neugodno umjesto da to razu­ miju. Kad muhe dođu, mi se predajemo. Možda si sada spre­ mna da i ti učiniš tako." Sljedeći put kad sam čula kako muhe dolaze iz daljine, odvezala sam svoj šešir, proučavala ga nekoliko trenutaka, ali sam zatim odlučila da bih mogla poslušati savjet starješine. I tako, muhe su došle, a ja sam otišla. Otišla sam u New York, u svom duhu. Otišla sam u vrlo skup, probran kozmetički salon. Zatvorenih očiju zamišljala sam kako mi netko čisti uši i nos. Zamišljala sam obučene tehničare čija diploma visi na zidu iznad mene. Osjećala sam kako tisuće malih pamučnih loptica čisti cijelo moje tijelo. Na posljetku, stvorenja su otišla, a ja sam se mentalno vratila u Divljinu. Istina je, predanje je doista ispravan odgovor u nekim okolnostima. Pitala sam što još u svom životu zapažam kao pogrešno ili teško umjesto da to istražim i razumijem pravu svrhu. Činjenica da nisam imala ogledalo imala je određen utisak na moju svijest. Bilo je to kao da hodam naokolo u oklopu s ru­ pama za oči. Uvijek sam gledala van na druge, promatrajući kako se oni odnose prema meni, odnosno prema onome što činim i govorim. Činilo mi se da je po prvi puta moj život pot­ puno ispravan. Nisam nosila odjeću koja se od mene očekivala u poslovnom svijetu, nisam nosila šminku, moj nos se ogulio nekoliko puta. Nije bilo pretvaranja - nije bilo ega koji se bori za pozornost. U skupini nije bilo tračeva niti je itko pokušao is­ tisnuti nekog drugog. Bez ogledala koje bi me vratilo natrag u stvarnost osjećala sam se prelijepom. Očito nisam bila lijepa, ali tako sam se osjećala. Ljudi su me prihvaćali kakva sam bila. Zbog njih sam se osjećala uključenom, jedinstvenom i prekrasnom. Učila sam kako to izgleda biti u stanju neuvjetovanog prihvaćanja. 83

Zaspala sam na pješčanom madracu, a mislima mi je odjeki­ vao stih iz Snjeguljice koji mi se u djetinjstvu duboko utisnuo u sjecanje: Ogledalce, ogledalce na zidu mom, tko najljepši je na svijetu tom?

84

10 Nakit

dalje odmicali, vrućina je bila sve veća. Što je vrućina postajala veća, vegetacija, a i život u cjelini, polagano je nestajao. Hodali smo po pretežno pustinjskom tlu, a tu i tamo smo naišli na nekoliko visokih osušenih stabala. U daljini nije bilo ničega, nikakvih planina, drveća, ničega. B i l i su to dani pijeska, pijeska i pustinjskog pejzaža. Tog dana smo počeli nositi palicu za vatru, komad drveta s kojim se s vremena na vrijeme mahalo da bi se održao žar. U pustinji, gdje su biljke tako dragocjene, koristan je svaki trik koji pomaže preživljavanju. Vatrenom palicom palila se vatra na večer jer je i suha trava postala rijetkost. Primijetila sam da članovi plemena skupljaju rijetke izmetine pustinjskih stvore­ nja, posebno izmetine dinga. Pokazalo se da to predstavlja odlično gorivo bez mirisa. Stalno su me podsjećali da je svaki čovjek nadaren za mnogo stvari. Ovi su ljudi posvetili svoje živote istraživanju svojih glazbenih, iscjeliteljskih, kuharskih i pripovjedačkih talenata te su si nadjevali nova imena i titule. Svoje prvo is­ traživanje talenata počela sam nazivajući se u šali Sakupljačicom izmeta. Tog se dana jedna mlada žena zaputila u rijetku oazu trave i 85

upravo čarobno pronašla prekrasan žuti cvijet na dugoj stab­ ljici. Zavezala ga je oko vrata tako da je cvijet visio prema dolje kao dragocjen komad nakita. Članovi plemena skupili su se oko nje i pohvalili njen prekrasan izgled i dobar izbor ukrasa. Cijelog dana izricali su joj komplimente. Osjetila sam kako sjaji jer se osjeća posebno lijepom. Promatrajući je sjetila sam se zgode u svojem uredu tik pred odlazak iz Amerike. Došla mi je pacijentica koja je trpjela zbog teškog sindroma stresa. Kad sam je upitala što se događa u njenom životu, rekla mi je da je osiguravajuće društvo podiglo premiju na jednu od njenih dija­ mantnih ogrlica za još 800 dolara. U New Yorku je pronašla nekog tko je tvrdio da može napraviti točnu kopiju njene ogr­ lice rabeći umjetno kamenje. Odlučila je otići u New York, ostati s tim čovjekom dok on radi na ogrlici, vratiti se te dija­ mantnu ogrlicu pohraniti u bankovni sef. To neće ukloniti potrebu za osiguranjem jer čak i u najboljim sefovima nema jamstva apsolutne sigurnosti, ali će premija biti znatno manja. Sjećam se kako mi je ispričala da će ići na godišnji ples te da će imitacija biti gotova do tada pa će je moći nositi na plesu. Djevojka iz plemena Pravih ljudi je na kraju dana spustila cvijet na zemlju i vratila ga Majci zemlji. On je poslužio svojoj svrsi. Bila je vrlo zahvalna i u svoju dušu pohranila je sjećanje na pozornost koju je primila toga dana. Bila je to potvrda da je ona privlačna osoba. A l i , nije se vezala za taj predmet. Cvijet će uvenuti i postati humus te ponovo pokrenuti krug života. Pomislila sam na pacijenticu u Americi. Zatim sam po­ gledala praaustralsku djevojku. Njezin nakit imao je značenje. Naš ima financijsku vrijednost. Doista, nečiji sustav vrijednosti je pogrešan, zaključila sam, ali nije mi se činilo da se radi o ovim primitivnim ljudima u suhoj, divljoj zemlji Australiji. 86

11 Mesni umak

je bio tako nepomičan da sam mogla osjetiti kako mi se dlake dižu pod pazuhom. Također sam osjećala tvrdu kožu na stopalima koja je postala još deblja. Iznenada smo se zaustavili. Zastali smo pred prekriženim štapovima koji su nekada označavali grob. Spomenik više nije stajao uspravno jer je užad istrulila. Sada su na zemlji bila dva štapa, jedan duži, jedan kraci. Majstor oruđar pokupio je šta­ pove te iz torbe, ispletene od trske i trave, izvukao tanki komad kože. Profesionalnom preciznošću omotao je životinjsko tkivo oko štapova i vratio im prvobitni oblik. Drugi su sakupili nekoliko velikih kamenova koji su ležali u blizini i u ovalnom ih ob­ liku položili u pijesak. Zatim su križ utaknuli u zemlju. "Da li je to plemenski grob?" pitala sam Oootu. "Ne", odgovorio je. "To je boravište mutanta. Ovdje je već mnogo, mnogo godina - tvoji ljudi su već odavno zaboravili na njega, vjerojatno i preživjeli čovjek koji ga je pokopao." "Zašto ste ga onda popravili?" pitala sam. "Zašto ne? Mi ne razumijemo vaš način života, ne slažemo se s njim i ne prihvaćamo ga, ali ga ne prosuđujemo. Poštujemo 87

vaš položaj. Vi ste tamo gdje morate biti, uzevši u obzir vaše odluke u prošlosti i vašu sadašnju slobodnu volju. Za nas je ovo mjesto jednako drugim svetim mjestima. To je vrijeme za stanku, za razmišljanje, za potvrdu našeg odnosa sa Božan­ skom jedninom i cjelokupnim životom. Vidiš, ovdje nema ničega, čak ni jedne jedine kosti! A l i , moj narod poštuje tvoj narod. Blagoslivljamo ga, otpuštamo i postajemo bolji ljudi jer smo prošli tim putem." Tog sam se popodneva predala razmišljanju - preispitivala sam se i prodirala kroz svoju prošlost. Bio je to prljav posao, strašan pa čak i opasan. Toliko starih navika i uvjerenja žarko sam branila svom svojom moći! Bih li se zaustavila da popra­ vim židovski i l i budistički grob? Sjećam se kako me prometna gužva nastala zbog ljudi koji su izlazili iz religioznih hramova mogla uznemiriti. Bih li sada imala dovoljno razumijevanja da ostanem mirna, da ne prosuđujem i dopustim drugima da slijede svoj vlastiti put s mojim blagoslovom? Razumijevanje je svitalo: svakoj osobi koju sretnemo automatski nešto da­ jemo, ali izabiremo što ćemo dati. Naše riječi i djela moraju svjesno postavljati novu pozornicu za život kakvog želimo. Iznenada je zapuhao vjetar. Zrak mi je obujmio tijelo poput mačjeg jezika na mojoj već izmučenoj koži. To je trajalo tek nekoliko sekundi, ali nekako sam shvatila da poštovanje tradi­ cije i vrijednosti koje ne razumijem i s kojima se ne slažem, neće biti lako, ali će biti vrlo korisno. Te noći bio je pun mjesec, a mi smo se skupili oko vatre. Lice nam je osvjetljavao narančasti plamen, a razgovor je prešao na hranu. Oni su me ispitivali, a ja sam se trudila odgo­ voriti na svako pitanje vrlo iskreno. Pozorno su me slušali. Pričala sam im o jabukama, o tome kako smo stvorili hibridne vrste, kako pijemo jabučni sok i spremamo pitu od jabuka. 88

Obećali su mi da će mi pronaći divlju jabuku tako daje mogu kušati. Saznala sam da su Pravi ljudi u osnovi vegetarijanci. Stoljećima su slobodno jeli prirodno divlje voće, čičoke, bo­ bice, orahe i sjemenje. Povremeno jedu jaja i ribe ako se ta hrana ukrsti s njihovim putem s jasnom svrhom da postane dijelom njihovih tijela. Ne vole jesti stvari "s licem". Oduvijek su mljeli žito, a prisiljeni su jesti meso tek od trenutka kad su morali napustiti obalu i otići u Divljinu. Opisala sam im restauraciju i hranu koju poslužuju na ukra­ šenim tanjurima. Spomenula sam mesni umak. Zamisao ih je zbunila. Zašto prelijevati meso sa sokom? Pristala sam poka­ zati im o čemu se radi. Naravno, pri ruci nije bilo odgovarajuće posude. Našu kuhinju sačinjavali su mali komadi mesa koje smo obično položili na pijesak nakon što bi odmaknuli žera­ vicu. Ponekad smo meso nataknuli na štapove. Tek rijetko bismo s mesom, listovima i dragocjenom vodom napravili nekakav umak. Pogledala sam naokolo, ugledala kožu za spa­ vanje na kojoj nije bilo dlaka i uz pomoć Majstorice švelje, koja je uvijek oko vrata nosila posebnu vrećicu s iglama od kostiju, oblikovala posudu s podignutim rubovima. U njoj sam rastopila mast te dodala malo sitno mljevenog papra, a zatim vodu. Dodala sam još i slane trave. Umak se zgusnuo pa sam ga prelila na pripremljene komadiće mesa neobične životinje koja sliči nakostriješenom gušteru. Umak je izazvao različite izraze lica i oprezne primjedbe. U tom trenutku u duhu sam se vratila petnaest godina unatrag. Sudjelovala sam na natjecanju za naj­ ljepšu gospođu Amerike. Jedan od uvjeta natjecanja bila je i priprema originalnog jela. Dva tjedna samo sam kuhala. Če­ trnaest naših večera bilo je sastavljeno od procjenjivanja oku­ sa, izgleda i sastava obroka te odluke za moguću pobjednicu. Moja djeca nikad nisu odbila jesti, ali su uskoro postali vrlo 89

vješti da mi diplomatski kažu što misle o hrani. Izdržali su neke neobične okuse da bi podržali svoju majku! Kad sam pobijedila i postala "gospođa Kansasa", oduševljeno su zavikali: "Pobije­ dili smo u kulinarskoj bitci!" Sada sam taj isti izraz vidjela na licima mojih pustinjskih sudruga. Zabavljali smo se u svemu što smo činili pa je i ovo postalo izvorom smijeha. Budući da je njihova duhovna po­ traga nazočna u svemu što čine, nije me iznenadilo kad je netko napomenuo da je umak simboličan za vrijednosni sustav mu­ tanata. Umjesto da žive istinu, mutanti dozvoljavaju okol­ nostima i uvjetima da prekriju univerzalni zakon mješavinom običaja, materijalizma i nesigurnosti. Zanimljivo je da nisam osjećala kako me tom primjedbom netko kritizira ili procjenjuje. Oni nikad nisu procjenjivali moje ljude, nisu tvrdili da su oni u krivu, a da je pleme u pravu. Bilo je to više kao da odrasla osoba promatra dijete kako pokušava navući lijevu cipelu na desnu nogu. Tko može reći da s pogrešno obuvenim cipelama ne možete hodati? Otekline i žuljevi također mogu biti dragocjena pouka! Ipak, odraslom i mudrom čovjeku takva patnja izgleda nepotrebna. Razgovarali smo također o rođendanskim tortama i hladnim slasticama. Njihova analogija za sladoled učinila mi se izni­ mno snažnom. Ukazivala je na to koliko se vremena unutar sto­ godišnjeg životnog vijeka mutanta potroši na umjetne, po­ vršne, privremene i zaslađene nepotrebnosti. Malo se stvarnih trenutaka troši na otkrivanje sebe i našeg vječnog bića. Kad sam im pričala o rođendanskim proslavama, pozorno su slušali. Pričala sam i o tortama, pjesmama i darovima te o jednoj svijeći više koja se pojavljuje na torti svake godine. "Zašto to radite?" pitali su. " M i proslavljamo kad se dogodi nešto posebno. Nema ničeg posebnog u starenju. To ne za90

htijeva trud, to se događa samo!" "Ako ne slavite kad starite", rekla sam, "što onda pro­ slavljate?" "Kad postanemo bolji", glasio je odgovor. "Slavimo ako smo bolji i mudriji ove godine naspram prošle. To znaš samo ti pa ti moraš reći drugima kad je vrijeme za zabavu." Doista, to je nešto što me se duboko dojmilo! Zapanjilo me obilje hrane koja je na raspolaganju u divljini, a isto tako i činjenica da se ona pojavljuje kad je potrebna. Suhi predjeli koji su naizgled neplodni, odaju pogrešan utisak. U suhom tlu nalazi se sjeme s vrlo otpornom ovojnicom. Kad padne kiša, sjemenje pušta korijenje i krajolik se mijenja. Ipak, biljke završavaju svoj cvjetni ciklus za samo nekoliko dana. Vjetar raznosi sjeme i zemlja se vraća u svoj kruti, isušeni ob­ lik. Na sjeveru i krajevima bliže obali unutar pustinje ponekad se mogu pronaći suptropska područja. Tamo smo objedovali krepke obroke pripravljene iz neke vrste graha. Pronašli smo voće i slastan med za čaj iz lupina divljeg sasafrasa. Ljuštili smo tanku koru drveća i rabili je za omatanje hrane i žvakanje jer njena aromatična svojstva ozdravljuju prehladu, glavobolju i probleme sa sinusima. Listovi mnogih biljaka sadrže ulja koja djeluju protiv bakterija. Skupljaju tjelesno tkivo, izlučuju para­ zite iz crijeva i zdrave utrobu. Mliječna tekućina u stablima i listovima nekih biljaka uklanja bradavice i kurje oči te ome­ kšava tvrdu kožu na stopalima. Na raspologanju su im također alkaloidi, primjerice kinin. Aromatične biljke namaču u vodi dok ne puste boju. Zatim ih utrljavaju u leđa i prsni koš ili griju te udišu njihove pare. Čini se da čiste krv, potiču djelovanje limfnih žlijezda i povećavaju imunitet. Malo drvo nalik vrbi sadrži mnoge značajke aspirina. Rabe ga za unutarnje teškoće, 91

protiv bolova koji prate iščašenje ili lom kostiju, za ubla­ žavanje bolova u mišićima i zglobovima, a ozdravljuje i rane na koži. Koru određenog drveća rabe protiv proljeva, a smole rastapaju u vodi i pripremaju sirup protiv kašlja. Članovi ple­ mena pretežno su bili odličnog zdravlja. Kasnije sam saznala da žvaču određene cvjetne latice kojima uklanjaju bakterije trbušnog tifusa. To me navelo na misao da tvar koja je u lati­ cama vjerojatno poboljšava djelovanje imunološkog sustava i djeluje slično našem cjepivu. Zasigurno znam da australska prašnica, vrsta velike gljive, sadrži antikancerogenu tvar kalvacin koju ispituju naši znanstvenici. Pleme poznaje također akronicit, tvar koja razgrađuje tumore, a dobivaju je također iz kore drveća. Prije mnogo stoljeća otkrili su neobične značajke jabučice divljeg klokana. Suvremena medicina rabi je za dobivanje solasidina, steroida koji je sastavni dio kontracepcijskih tableta. Starješina mi je rekao da je za pleme Pravih ljudi novi život važan te da ga prihvaćaju s ljubavlju i planski. Od samog početka novi život za njih je svjesni stvaralački čin. Rođenje djeteta znači da su jednoj duši pribavili zemaljsko tijelo. Ne očekuje se, kao u našem društvu, da su tijela besprijekorna. Ne­ vidljivi dragulj iznutra je besprijekoran te prima pomoć u za­ jedničkom radu na usavršavanju i napretku. Činilo mi se da je njihov stav, ako bi ga preveli na naše riječi, da je bolje pobaciti nego imati nevoljeno dijete. Sve duše koje izaberu iskustvo ljudskog postojanja bit će počašćene životom ako ne sad, onda u nekoj drugoj prirodi. Starješina mi je rekao da su slobodni spolni odnosi koji vladaju u nekim plemenima, a koji nisu namijenjeni začetku djece, vjerojatno najdalji korak natrag kojeg je čovječanstvo ikad učinilo. Oni vjeruju da se duh naseli u fetus kad se on prvi put pokrene. 92

Mrtvorođeno dijete je tijelo u kojem se duh nije nastanio. Pleme Pravih ljudi otkrilo je također i divlji duhan. U poseb­ nim prilikama rabe ga za pušenje lula. Koriste duhan kao rijetku i posebnu biljku koja ne raste u izobilju, a može stvoriti i osjećaj ushićenosti, pa i ovisnosti. Simbolično se rabi pri do­ brodošlici posjetitelju ili na početku sastanaka. Njihov odnos prema duhanu podsjetio me na odnos američkih Indijanaca. Moji su prijatelji često govorili o zemlji po kojoj hodamo, podsjećajući me da je ona prah naših predaka. Govorili su da stvari ne umiru, već se mijenjaju. Govorili su o tome kako se ljudsko tijelo vraća u zemlju da bi hranilo biljke koje su izvor zraka za ljude. Bili su svjesni dragocjenih molekula zraka koje su potrebne životu i to mnogo više od većine mojih američkih poznanika. Članovi plemena Pravih ljudi imali su nevjerojatan vid. Pig­ ment rutin koji se nalazi u biljkama koje rabe tvar je koja se rabi u oftalmologiji za tretman osjetljivih kapilara i krvnih žilica u oku. Tisućama godina Australija je pripadala njima i čini se da su dobro naučili kako hrana utječe na tijelo. Problem s hranom koja raste u divljini je velik broj otrovnih biljaka. Oni odmah znaju čega je previše. Naučili su kako uklo­ niti otrovne dijelove, ali su mi ispričali kako je tužno što su neka plemena natrag prihvatila agresivno ponašanje te imaju povijest uporabe otrova protiv ljudskih neprijatelja. Putujući sa skupinom moja su pitanja prihvatili kao iskrena i potrebna za rast mog osobnog razumijevanja. Dodirnula sam se i ljudožderstva. Čitala sam izvještaje i čula šale bijelih Aus­ tralaca koje se odnose na to da Praaustralci jedu ljude pa čak i svoju vlastitu djecu. Pitala sam da li je to istina? Da. Od početka vremena ljudi su pokušavali sa svačim. Čak 93

i na tom kontinentu to se nije moglo izbjeći. Bilo je praaustralskih plemena s kraljevima, sa ženskim vladaricama, onima koji su krali ljude iz drugih skupina, pa i onih koji su jeli ljudsko meso. Mutanti ubiju i odu, ostavljajući tijelo za sobom. Ljudo­ žderi ubijaju i rabe tijelo da bi održali život. Svrha jedne sku­ pine nije ni bolja ni lošija nego svrha druge. Ubiti čovjeka, ne­ ovisno o tome radi li se o zaštiti, osveti, običaju ili hrani, uvijek je jedno te isto djelo. Ne ubiti drugog čovjeka ono je što razlikuje prave ljude od mutiranih ljudskih stvorenja. "U ratu nema moralnosti", rekli su. "Ljudožderi nisu nikad dnevno ubili više nego što mogu pojesti. U vašim ratovima tisuće su ubijene za nekoliko minuta. Možda bi bilo dobro predložiti vašim vođama da sukobljene strane pristanu na pet minuta borbe. Zatim neka roditelji dođu na bojno polje, sakupe dijelove svoje djece, odnesu ih kući, žale za njima i neka ih pokopaju. Nakon toga mogu se dogovoriti o još pet minuta borbe. A možda se i neće dogovoriti oko toga. Teško je pronaći smisao u nečemu što je besmisleno." Kad sam te večeri ležala na tankoj koži koja je odvajala moja usta i oči od pješčanog tla, razmišljala sam o tome kako je čovječanstvo jako napredovalo u jednom smjeru, a kako stra­ šno nazadovalo u drugom.

94

12 Živa zakopana

nije bilo lako. Teško mi je bilo izgovarati plemenske riječi. Većinom su bile vrlo duge. Primjerice, pričali su mi o plemenu koje se zove Pitjantjatjara i drugom koje se zove Yankuntjatjara. Mnogo je toga zvučilo jednako sve dok nisam naučila pozorno slušati. Shvatila sam da se čak i stru- čnjaci ne slažu oko toga kako pisati praaustralske riječi. Neki rabe veliko B, Đ, D i G dok drugi u istim riječima rabe P, Ć, T i K. Stvar je u tome da nema dobrog ili pogrešnog načina jer sami Praaustralci ne rabe abecedu. Nitko ne može biti u pravu u toj raspravi. Moj problem je bio u tome što je pleme s kojim sam bila rabilo nazalne zvukove koje mi je bilo teško izgovarati. Da bih izgovorila "ny", morala sam pritisnuti jezik na stražnji dio zubiju. Pokušajte na taj način izgovoriti riječ In­ dijanac. Postoji također zvuk koji se proizvodi podizanjem jezika i brzim coktanjem. Kad pjevaju, zvukovi su često vrlo nježni i glazbeni, ali nakon njih slijedi nagla i odsječena buka. Za pijesak rabe dvadeset različitih riječi koje opisuju sastav, tip i druge značajke tla u Divljini. A l i , nekoliko riječi bilo je lako poput riječi kupi za vodu. Zabavljali su se učeći moje riječi 95

i bili su bolji u učenju mojih zvukova nego što sam ja bila u učenju njihovih. Budući da su mi bili domaćini, trudila sam se da im olakšam učenje. U knjigama koje mi je Geoff dao pisalo je da postoji više od dvije stotine različitih praaustralskih jezika i oko šest stotina narječja. Knjige nisu spominjale govor umom i l i uporabu ruku. Naučila sam jedan grubi oblik znakovnog jezika. Na taj smo način najčešće pričali tijekom dana jer su se oni očigledno sporazumijevali umom i telepatijom tako da je bilo pristojnije pokazati nešto rukom nego prekinuti unutarnji razgovor izgovorenom riječju. Rabili smo univerzalne znakove pokreta prstiju da bismo, primjerice, rekli "dođi ovamo", ili bismo podigli dlan za "stop", a prst preko usana označavao je šutnju. Prvih tjedana često su mi rekli da budem tiha, ali sam na posljetku naučila da ne pitam toliko i čekam da mi predaju znanje. Jednom sam se bučno počešala kad me ugrizao insekt. Izaz­ vala sam valove smijeha. Oponašali su moj pokret koji je u nji­ hovom jeziku značio da sam ugledala krokodila. Bili smo najmanje tristo kilometara udaljeni od najbliže močvare. Nakon nekoliko tjedana postala sam svjesna očiju koje bi me pratile kad sam se udaljila od skupine. Što je noć bila tam­ nija, oči su bile veće. Na kraju su sjenke postale dovoljno jasne da sam ih lako prepoznala. Slijedio nas je čopor divljih dinga. Potrčala sam natrag u taborište po prvi put istinski pre­ strašena te ispričala Oooti o svom otkriću. On je o tome izvijes­ tio starješinu, a zatim su nam se pridružili svi drugi. Strpljivo sam čekala da počnu izgovarati riječi jer sam dotad već naučila da Pravi ljudi ne govore brzopleto; uvijek misle prije nego što nešto kažu. Mogla sam polako izbrojiti do deset prije nego što mi je Ooota prenio njihovu poruku. Problem je bio u mom tje­ lesnom mirisu koji je postao odvratan. To je bilo točno. Mogla 96

sam sama sebe namirisati i vidjela sam reakcije na licima dru­ gih ljudi. Na nesreću, nisam imala nikakvog rješenja. Voda je bila previše dragocjena da bismo je trošili na kupanje, a kupa­ onice nije bilo na raspolaganju. Moji tamnoputi sudruzi nisu imali takvih problema. To je bio moj problem, a oni su patili zbog toga. Miris je djelomice nastajao zbog ljuštenja kože i energije koja mi je bila potrebna za sagorijevanje otrovnih ma­ snih naslaga u tijelu. Očigledno sam dnevno gubila na težini. Naravno, nisam imala parfema ni toaletnog papira, a bilo je tu još nešto što sam primijetila. Nakon što bismo jeli oni bi otišli u pustinju i ispraznili crijeva, a njihov izmet nije imao tako snažan miris kao što je to slučaj s otpadnim tvarima ljudi koji žive mojim načinom života. Znala sam da će nakon pedeset go­ dina moje "civilizirane" prehrane biti potrebno neko vrijeme da uklonim otrove iz tijela, ali osjećala sam da je to moguće ako ostanem s njima. Nikad neću zaboraviti kako mi je starješina objasnio situa­ ciju i predložio rješenje. Nisu bili zabrinuti za sebe jer su me prihvatili u dobru i l i zlu. Nisu bili zabrinuti ni za našu sigur­ nost; brinuli su se za jadne životinje. Zbunjivala sam ih. Ooota mi je objasnio da dingosi vjeruju da pleme za sobom vuče neki smrdljivi komad mesa i to ih izluđuje. Morala sam se nasmijati jer je smrad bio doista poput starog hamburgera kojeg ste ostavili na suncu. Rekla sam da ću prihvatiti njihovu pomoć. Tako smo sljede­ ćeg dana, na vrhuncu vrućine, zajedno iskopali jarak pod ku­ tom od 45 stupnjeva. Legla sam u njega, a oni su me potpuno pokrili zemljom; vidjelo mi se samo lice. Napravili su mi sjenku, a zatim su me ostavili tako nekih dva sata. Doista je neobičan osjećaj kad si tako zakopan, potpuno bespomoćan i nesposoban pokrenuti se. Još jedno novo iskustvo. Da su otišli 97

od mene bi ostao samo kostur. Isprva sam se brinula što će se dogoditi ako bi mi se po licu prošetao nekakav gušter, zmija ili pustinjski štakor. Po prvi put u životu saznala sam kako se osjećaju žrtve paralize kad žele pokrenuti ruku i l i nogu, a one ne odgovaraju. Međutim, kad sam se opustila i zatvorila oči, usmjerila sam misli na oslobađanje otrova iz svojeg tijela i upi­ janje dobrih, hladnih, osvježavajućih i pročišćavajućih tvari iz tla, vrijeme je prolazilo brže. Sada mogu reći da cijenim staru izreku: "Potreba je majka stvaralaštva." Djelovalo je! Smrad smo ostavili u pijesku iza sebe.

98

13 Iscjeljivanje

se kišno razdoblje. Tog smo dana primijetili oblak koji nas je neko vrijeme pratio. Bio je to rijedak i dra­ gocjen prizor. Povremeno smo čak hodali pod velikom sjenom pa nam se nudio pogled koji kišni mrav ima pod đonom čizme. Bilo je divno boraviti među odraslim ljudima koji nisu izgubili osjećaj za dječju radost. Istrčali bi pred sjenku u sjajnu sunčevu svjetlost i rugali se oblaku. Izazivali su ga govoreći da su noge vjetra koji ga nosi sporije od njihovih. Zatim bi se vratili natrag u sjenku i govorili mi kako je prekrasan dar svježeg zraka koji nam danas daje božanska Jednost. Dan je bio ljubak i zaigran. Međutim, kasno poslijepodne dogodilo se nešto tragično i l i se barem meni u tom trenutku tako činilo. U skupini je bio mlad muškarac srednjih tridesetih godina. Ime mu je bilo Veliki lovac na kamenje. Bio je nadaren za traženje dragocjenog kamenja. Tek nedavno je svojem imenu dodao pridjev "veliki" jer je tijekom godina razvio posebnu vještinu nalaženja veličanstveno velikih opala pa čak i komada zlata u napuštenim rudnicima. U prošlosti su Pravi ljudi sma­ trali da je drago kamenje nepotrebno. Ne možeš ga jesti, a 99

budući da nema tržišta pomoću njega ne možeš kupiti ništa za jelo. Vrijednost mu je bila jedino u ljepoti i mogućnosti upo­ rabe. S vremenom su primijetili kako bijeli čovjek iznimno cijeni drago kamenje. To ih je zapanjilo čak i više nego zami­ sao o prodaji i kupovanju zemlje. Drago kamenje im je omogu­ ćavalo financiranje plemenskog izviđača koji je povremeno odlazio u grad i vraćao se s izvještajem. Veliki lovac na kame­ nje nikad se nije približavao rudnicima u kojima se još radilo jer su ih u prošlosti lovili i prisiljavali na rad u njima. Uhvatili bi ih u ponedjeljak i ne bi ih pustili do kraja tjedna. Četvero od petero ljudi bi na taj način umrlo. Obično bi ih optužili za neki zločin tako da bi bili prisiljeni odraditi svoju kaznu. Postavili bi im normu koja je često bila tako velika da bi zarobljenik morao pozvati ženu i djecu uz pomoć kojih bi je ispunio. Bilo je vrlo lako produžiti kaznu. Nije bilo izlaza. Naravno, to ponižavanje ljudskog života bilo je sasvim legalno. Tog određenog dana Veliki lovac na kamenje hodao je po rubu nasipa pa mu se zemlja pod nogama odronila. Pao je na stijenu desetak metara niže. Zemljište po kojem smo hodali za­ pravo su činile prirodno izglađene granitne ploče. Moja su sto­ pala do tada već bila prevučena debelim slojem rožnate kože te su počela sličiti obliku kopita baš kao i kod mojih suputnika. Debeli sloj mrtvog tkiva omogućavao mi je udobno hodanje po nazubljenom kamenju. Mislila sam samo na noge. Sjećala sam se kućnog ormara punog cipela, sportske obuće i obuće za planinarenje. Iznenada sam začula krik Velikog lovca na ka­ menje koji se strmoglavio u prazninu. Nahrupili smo do ruba i pogledali prema dolje. Ležao je nepomično, a vidjeli smo i tamnu lokvu krvi. Nekolicina nas spustilo se dolje. Podigli su ga prenoseći iz ruke u ruku i za nekoliko trenutaka ponovo je bio s nama na vrhu. Sumnjam da bi bilo brže čak i da je doletio 100

gore. Ruke ljudi izgledale su poput gusjenica na tekućoj traci. Kad su ga polegli na glatku, stjenovitu površinu na vrhu, do­ bro smo promotrili njegovu ozljedu. Imao je vrlo težak, složen prijelom potkoljenice. Kost je virila kroz kožu boje mliječne čokolade poput ružnog, velikog klina. Stegno su mu odmah privezali trakom za kosu. Iscjelitelj i Isjeliteljka stali su svaki s jedne strane ranjenika. Ostali su počeli pripremati taborište za noć. Primicala sam se sve bliže i bliže sve dok se nisam našla do ležećeg tijela. "Mogu li promatrati?" pitala sam. Iscjelitelj je pokretao svoje ruke gore-dolje iznad povrijeđene noge u nje­ žnim pokretima - isprva usporedno, a zatim krećući se od vrha do dna jednom rukom dok je drugu pokretao u suprotnom smjeru. Iscjeliteljka mi se nasmiješila i nešto rekla Oooti. On mi je prenio njene riječi. "To je za tebe", objasnio je. "Rečeno nam je da si ti isjelitelj­ ka za svoje ljude." "Pa, pretpostavljam", odgovorila sam. Nikad se nisam zbli­ žila sa zamisli da zdravlje dolazi od liječnika i njegove torbe pune trikova jer sam prije mnogo godina, oboljevši od dječje paralize, spoznala da ono dolazi iz samo jednog izvora. L i ­ ječnici mogu pomoći tijelu uklanjajući strane tvari, dati lijek i namjestiti kosti, ali to ne znači da će tijelo ozdraviti. Zapravo sam uvjerena da nikada, nigdje, ni u jednom povijesnom razdo­ blju i ni u jednoj zemlji nije bilo liječnika koji bi nešto izliječio. Liječnik je u čovjeku. U najboljem slučaju liječnici su ljudi koji prepoznaju svoj talenat, razviju ga i imaju dovoljno sreće da mogu služiti zajednici čineći ono što najbolje znaju i vole. Međutim, sada nije bilo vremena za dulje razgovore. Prihvatila sam Oootin izbor riječi i složila se s njim da me u mojem narodu smatraju liječnikom. 101

Rekli su mi da kretanje ruku gore-dolje nad ranom bez do­ dirivanja predstavlja način obnavljanja prethodnog obrasca zdrave noge. To će ukloniti oticanje tijekom razdoblja lije­ čenja. Iscjelitelj je poticao sjećanje kosti i prihvaćanje prave naravi njenog zdravog stanja. To je smanjivalo šok stvoren lo­ mom te mijenjanjem položaja u kojem je bila trideset godina. Oni su "razgovarali" sa slomljenom kosti. Zatim su tri glavna sudionika ove drame - Iscjelitelj, Iscjeliteljka i pacijent istodobno progovorili. Bilo je to slično molitvi. Iscjelitelj je rukama obuhvatio gležanj. Nije izgledalo da se dotiče noge niti da je nateže. Iscjeliteljka se na jednak način posvetila koljenu. Pjevali su i mrmljali. Zatim su u jednom tre­ nutku svi podigli glasove i nešto viknuli. Mora da su uporabili" neku vrstu sile, ali nisam mogla vidjeti nikakvo povlačenje. Kost se jednostavno vratila u rupu iz koje je izišla. Iscjelitelj je rastrganu kožu pritisnuo natrag na mjesto i dao znak Iscjelitelj­ ici koja je počela odvezivati neobičnu dugu cijev koju je uvijek nosila sa sobom. Kad sam je prije nekoliko dana zapitala o tome kako si žene pomažu kod menstruacije, pokazala mi je male jastuke nači­ njene iz trske, slame i tankih ptičjih pera. Nakon toga sam s vremena na vrijeme primjećivala kako poneka žena napušta skupinu i sređuje što je potrebno. Mokre jastučiće zakapale su poput mački koje zakapaju svoje izlučevine. Ponekad sam primijetila da bi žena koja se vraćala iz pustinje u rukama nešto nosila. To bi predala Iscjeliteljici koja bi otvarala poklopac duge cijevi obložene lišćem biljaka s kojima su liječili moje nažuljane i ozlijeđene noge i svakodnevne opekotine, te stavila to u nju. Ponekad sam bila u neposrednoj blizini i osjetila strašan smrad. Na posljetku sam otkrila da su joj žene donosile velike ugruške krvi. 102

Toga dana Iscjeliteljica nije otvorila cijev od gore, već odo­ zdo. Nije bilo smrada. Ništa nisam osjetila. Stisnula je cijev ru­ kama, a iz nje je izišla crna smola. Bila je vrlo gusta i ljeskala se. S njom je slijepila rubove rane. Doslovno ih je prilijepila na mjesto, a zatim ih premazala sa smolom. Nije bilo zavoja, poveza, daščica ili šavova. Nakon što smo završili s ranom, posvetili smo se jelu. Na večer su se moji suputnici izmjenjivali pazeći na Velikog lovca na kamenje. Glavu bi mu uzeli u naručje tako da je mogao bolje vidjeti iz ležećeg stava. I ja sam došla na red. Željela sam usta­ noviti ima li groznicu. Također sam željela dodirivati ga i biti u blizini osobe koja se očigledno složila proći kroz ovu demon­ straciju iscjeljenja zbog mene. Držeći glavu u mom krilu po­ gledao je nagore i namignuo mi. Sljedećeg jutra Veliki lovac na kamenje ustao je i hodao s nama. Nije bilo ni traga šepanju. Ritual kroz koji su prošli, rečeno mi je, zacijelio je slomljenu kost i sprječio naticanje. Djelovalo je! Nekoliko dana pažljivo sam promatrala njegovu nogu i vidjela kako se prirodna crna tvar suši i otpada. Za pet dana više je nije bilo; ostao je samo tanki ožiljak gdje je kost probila kožu. Taj je čovjek težio nekih sedamdeset kilograma. Za mene je do današnjeg dana ostalo čudo kako se uopće podi­ gao bez pomoći i oslonio na potpuno slomljenu kost, a da ona nije izišla natrag kroz nogu. Znala sam da je pleme vrlo zdravo, a čini se da posjeduju poseban dar također i za hitne slučajeve. Ti ljudi s darom za liječenje nikad nisu proučavali bioke­ miju ili patologiju, ali su bili predani istini i dobrom osjećaju. Iscjeliteljica me pitala: "Znaš li kako je duga vječnost?" "Da", rekla sam. "Znam." "Jesi li sigurna?" "Da, sigurna sam", odgovorila sam. 103

"Onda ću ti reći još nešto. Ljudi su samo duhovi koji posjećuju ovaj svijet. Svi duhovi su vječna bića. Susreti s dru­ gim ljudima su iskustva, a sva iskustva su vječne veze. Pravi ljudi zatvaraju krug svakog iskustva. Ne ostavljamo nedovrše­ ne krajeve kao što čine mutanti. Ako napustiš neku osobu s lošim osjećajem u srcu, taj krug nije zatvoren i ponovit će ti se kasnije. Nećeš patiti samo jednom već ponovo i ponovo sve dok ne naučiš. Dobro je promatrati, učiti i postati mudriji zbog onog što se dogodilo. Dobro je zahvaljivati se, kako ti kažeš blagoslivljati i otići u miru." Ne znam da li je potkoljenica tog čovjeka tako brzo srasla ili ne. Nije bilo rentgena da bi to ispitala. On je samo čovjek, ne superčovjek, ali meni to nije bilo važno. Nije osjećao nikakvu bol, nije bilo naknadnih reakcija i za njega i sve druge to iskustvo je završilo pa smo nastavili u miru i s nadom da smo postali mudriji. Krug je bio zatvoren. Tome se više nije prida­ vala pozornost, energija i l i vrijeme. Ooota mi je rekao da oni nisu namjerno izazvali nezgodu. Samo su zatražili iskustvo iz kojeg bi mogla naučiti o iscje­ ljenju svjedočeći mu, naravno, ako je to za najviše dobro sveg života posvuda. Nisu znali što će se dogoditi niti kome, ali su bili spremni omogućiti mi iskustvo. Kad se to dogodilo bili su zahvalni za dar kojeg su mogli podijeliti s jednim mutantom. I ja sam bila zahvalna što mi je bilo omogućeno zaviriti u djevičanski duh tih tzv. neciviliziranih ljudi. Željela sam nauči­ ti više o njihovim tehnikama liječenja, ali nisam željela preu­ zeti odgovornost za dodatne teškoće koje bi to njima izazvalo. Bilo mi je jasno da je preživljavanje u Divljini dovoljna teško­ ća sama po sebi. Morala sam znati da mi čitaju misli i da znaju što tražim prije nego što bih to izgovorila. Te smo večeri na dugačko ras104

pravljali o vezi između tijela i onog što je u nama vječno te o novim vidovima liječenja kojih se prije nismo dodirivali, a to je uloga osjećaja i srca. Oni vjeruju da zapisujemo osjećaje koji u nama prevlada­ vaju. Oni se "zapisuju" u svaku stanicu tijela, u bit naše osob­ nosti, u naš duh i naše vječno jastvo. Neke religije govore o tome da je potrebno nahraniti gladne i napojiti žedne, a ovo pleme Praaustralaca smatra da hrana i piće pa čak i osoba kojoj se daje nisu važni. Ono što se bilježi je osjećaj koji doživljavate kad otvoreno i s ljubavlju dajete. Dati vodu umirućoj biljci ili životinji, ohrabriti nekoga i l i mu nešto dati pruža jednako to­ liko prosvjetljenja u smislu poznavanja života i našeg Stvori­ telja kao što je to slučaj u davanju materijalnih stvari onima ko­ jima su potrebne. Ovu razinu postojanja napuštamo s potpunim zapisima o svojim osjećajima. Ono što je važno je nevidljivi, netjelesni osjećaj koji ispunjava vječni dio nas. Djelovanje je samo provodnik pomoću kojeg se osjećaj, namjera prenosi do očitovanja. Dvoje prirodnih liječnika koji su jučer namjestili kost djelo­ vali su odašiljući misao o savršenstvu u smjeru ozlijeđenog tijela. Nisu radili samo rukama već duhom i srcem. Pacijent je bio otvoren i spreman primiti cjelovitost te je vjerovao u pot­ puni i trenutni oporavak. S moje točke gledišta to je bilo čudo, ali se očigledno radilo o normalnoj stvari s motrišta plemena. Počela sam se pitati koliko patnje, bolesti i žrtvi nastaje zbog emocionalnog programiranja, naravno, ne na svjesnoj razini nego na nekoj razini koje nismo svjesni. Sto bi se dogodilo u suvremenom svijetu kad bi liječnici uložili jednaku količinu vjere u sposobnost iscjeljivanja ljud­ skog tijela kao što ulažu u lijekove i operacije? Sve sam više shvaćala važnost veze između liječnika i pacijenta. Ako l i 105

ječnik ne vjeruje da će osoba ozdraviti, samo to uvjerenje može spriječiti oporavak. Odavno sam već naučila da, kad liječnik pacijentu kaže da za njegovu bolest nema lijeka, to zapravo znači da, u smislu liječnikovog obrazovanja, nema dostupne obavijesti koja bi govorila o lijeku. To ne znači da doista nema lijeka. Ako je bilo tko prije toga preživio isti poremećaj, to znači da tijelo očito ima sposobnost iscijeliti se. Tijekom duge rasprave s Iscjeliteljem i Iscjeliteljkom otkrila sam nevjero­ jatno novo motrište naspram zdravlja i bolesti. "Ozdravljenje nema apsolutno ništa zajedničkog s vremenom", rečeno mi je. "Iscjeljenje, baš kao i bolest događaju se u jednom trenutku." Moje tumačenje onog što su mi rekli bilo je u smislu tjelesne cjeline i zdravlja na staničnoj razini gdje se u trenutku, u određenom dijelu neke stanice događa poremećaj. Možda su potrebni mjeseci ili godine da bi se pojavili simptomi i po­ stavila dijagnoza. Ozdravljenje je obrnuti proces. Bolestan si, tvoje zdravlje opada, a zatim ovisno o tome u kom društvu živiš, primaš neku vrstu tretmana. U jednom određenom tre­ nutku tijelo se prestaje kretati silaznom crtom i kreće koracima ozdravljenja. Pleme Pravih ljudi vjeruje da nismo slučajne žrtve bolesti te da je tijelo samo sredstvo kojim viša razina naše vječne svijesti razgovara s našom osobnošću. Usporavanje tijela omogućava nam da se ogledamo oko sebe i analiziramo ono što je doista važno iscijeliti: loše odnose, sustav uvjerenja, potisnute tumore straha, slabu vjeru u Stvoritelja, grube osje­ ćaje, bešćutnost itd. Pomislila sam na američke liječnike koji pacijente s rakom tretiraju pozitivnim mislenim obrascima. Uglavnom nisu po­ pularni u svojim strukovnim zajednicama. Ono što istražuju previše je "novo". Preda mnom je bio primjer najstarijeg naro­ da na svijetu koji rabi tehnike očuvane tijekom mnogih tisuć106

ljeća, a koje su dokazale svoju vrijednost. A ipak, mi tzv. civi­ lizirani ljudi ne želimo rabiti obrasce pozitivnog mišljenja jer bi to mogla biti prevara te se oprezno slažemo da je bolje pričekati i vidjeti kako to djeluje kod raznih slučajeva. Kada je teško bolesni mutant prošao sve dostupne tretmane i na rubu je smrti, liječnik obavještava obitelj daje učinio sve što je mogao. To je istina, mnogo puta sam čula tu rečenicu: "Žao mi je, ne mogu više ništa učiniti. Sada je sve u Božjim rukama." Upravo je smiješno kako mi sada te riječi izgledaju zaostalima. Ne vjerujem da Pravi ljudi imaju nadljudske sposobnosti s kojima liječe ozljede i bolesti. Iskreno vjerujem da sve što oni čine može biti znanstveno objašnjeno. Radi se jednostavno o tome da se mi silno trudimo razviti strojeve koji će umjesto nas nešto raditi. Pravi ljudi su dokaz da se sve to može učiniti bez električnih kablova. Čovječanstvo luta naokolo, natječe se i bori, a na austral­ skom kontinentu primjenjuju se najprofinjenije suvremene zdravstvene tehnike i to samo nekoliko tisuća kilometara od starodrevnih tehnika koje otpočetka vremena spašavaju ljud­ ske živote. Možda ćemo se jednog dana povezati i nadopuniti krug znanja. To će biti pravi dan za svjetsku proslavu!

107

Totemi

dana vjetar je promijenio smjer i dobio na snazi. S mukom smo probijali put kroz pješčane oblake. Naši tragovi na tlu u trenutku su bili izbrisani. Naprezala sam oči da bih vid­ jela kroz crveni prah kao da sam gledala kroz leće obojene krvlju. Konačno smo pronašli utočište pod stjenovitim grebe­ nom. Skupili smo se pod njim da bi se zaštitili od naleta vjetra i prašine. Zavili smo se u kože i sjeli jedan do drugog. "Kakav je zapravo vaš odnos sa životinjskim kraljevstvom? Jesu li životinje vaši totemi, simboli koji vas podsjećaju na pretke?" upitala sam. "Svi smo jedno", glasio je odgovor. "Iz slabosti se učimo moći." Rekli su mi da ih smeđi sokol, koji nas je cijelo vrijeme slijedio podsjeća da ponekad vjerujemo samo u ono što vidimo pred nosom. Kad bismo se samo podigli i odletjeli malo više, otkrili bismo da je slika mnogo šira. Rekli su mi da mutanti umiru u pustinji zato što ne vide vodu, razljute se, postanu očajni i zapravo umru zbog svojih osjećaja. 109

Pleme Pravih ljudi smatra da se čovječanstvo kao svjetska obitelj mora još mnogo razvijati. Vjeruju da se svemir razvija i da kao takav ne predstavlja završen posao. Ljudi se previše trude postojati da bi postali bića. Pričali su mi o klokanu - tihom, obično nježnom stvorenju koje naraste od pola metra pa do preko dva metra visine i ima ga u svim bojama, od zemljane i bakrenocrvene pa do nježno srebrnosive. Kad se rodi, crveni klokan velik je poput graha, a kad odraste viši je od dva metra. Oni smatraju da mutanti pre­ više pozornosti pridaju boji kože i tjelesnom obliku. Najva­ žnija klokanova pouka je da on nikad ne hoda natraške. To za njega nije moguće. Uvijek se kreće naprijed, čak i ako je to u krugovima! Njegov dugi rep je poput stabla i nosi svu njegovu tjelesnu težinu. Mnogi ljudi izabiru klokana za totem jer osje­ ćaju s njim bliskost i potrebu za stvaranjem ravnoteže u sebi. Sviđala mi se zamisao o promatranju svoje prošlosti te spozna­ ja da čak i onda kada sam donosila pogrešne odluke, na nekoj razini mojeg bića to je bilo najbolje što sam mogla učiniti u to vrijeme. Dugoročno, i greške su korak naprijed. Klokani tako­ đer kontroliraju svoje razmnožavanje i ne čine to ako tako zahtijevaju prirodne okolnosti. Zmija je također vrlo poučna posebice ako promatramo njeno često odbacivanje vanjskog sloja kože. U životu ste malo naučili ako su vaša uvjerenja sa trideset sedam godina jednaka onima koje ste imali sa sedam godina starosti. Stare zamisli, običaji i mišljenja pa čak i stari sudruzi moraju se napustiti. To je ponekad vrlo teško. Kad zmija odbaci svoju kožu, nije ni bolja ni gora. Ona čini samo ono što mora. Ne možete očekivati nove stvari ako za njih ne osigurate prostor. Čovjek koji odbaci staru prtljagu osjeća se mlađim i tako izgleda. Naravno, on nije mlađi u doslovnom smislu. Pravi ljudi na tu su se zamisao nas110

mijali jer se njima brojenje godina ionako čini besmislenim. Zmija je majstor šarma i moći. Dobro je imati oboje iako vas to može uništiti ako je pretjerano. Otrov mnogih zmija može se rabiti za ubijanje ljudi. Pritom je vrlo učinkovit, ali ga, kao i kod mnogih drugih slučajeva, možemo rabiti u korisne svrhe poput pomoći čovjeku koji je pao u veliki mravinjak ili su ga izbole pčele. Pravi ljudi poštuju zmijinu potrebu za privatnošću koju prepoznaju i u sebi. Emu je velika, snažna ptica bez krila. Hrani se voćem i na taj način pridonosi žetvi - izmetom širi sjeme iz kojeg ono vrlo brzo naraste. Liježe velika zelenocrna jaja i predstavlja totem plodnosti. Dupin je vrlo drag plemenu Pravih ljudi iako imaju ogra­ ničen pristup morskoj obali. Dupin je prvo stvorenje s kojim su mogli razgovarati umom i on ukazuje da se život može živjeti sretno i slobodno. Od tog majstora igre naučili su da nema nat­ jecanja, nema pobjednika i gubitnika, samo zabava za sve. Pauk nas podučava da ne smijemo biti lakomi te nam poka­ zuje kako potrebni predmeti mogu biti lijepi pa čak i um­ jetnički. Osim toga, pauk nas podučava da se ne smijemo pre­ više baviti sami sobom. Razgovarali smo o poukama koje nam pružaju mravi, zeče­ vi, gušteri pa čak i australski divlji konj. Kad sam spomenula istrebljenje pojedinih životinja, pitali su me jesu li mutanti svjesni da kraj svake vrste predstavlja korak bliže kraju čovje­ čanstva. Pješčana oluja konačno je završila. Iskopali smo se van. Za­ tim su mi rekli da su izabrali životinju koja mi je najsrodnija. Odluku su donijeli promatrajući moju sjenku, ponašanje i hod kojeg sam poprimila nakon što su moja stopala otvrdjela. Rekli su mi da će za mene nacrtati tu životinju u pijesku. Sunce mi je 111

poput reflektora svijetlilo u oči, a oni su prstima ruku i nogu poput olovke crtali. Najprije se pojavio obris glave, a netko mu je dodao mala okrugla uha. Promotrili su moj nos, a zatim nje­ gov oblik prenijeli u pijesak. Žena duha nacrtala je oči i rekla da su jednake boje mojima. Zatim su dodali točkaste oznake, a ja sam se našalila rekavši da mi je tijelo prekriveno pjegama. "Ne poznamo tu životinju", rekli su. "U Australiji je nema." Smatrali su da je ženka te možda mitske vrste bila lovac te da je sama putovala većinu vremena. Od njene vlastite sigur­ nosti važnija joj je bila sigurnost mladih. Zatim je Ooota smijući se dodao: "Kad su njene potrebe zadovoljene, ljubazna je i nježna, ali ne oklijeva uporabiti svoje oštre zube." Pogledala sam dovršenu sliku i prepoznala leoparda. "Da", rekla sam. "Poznajem tu životinju." Nije mi bilo teško pre­ poznati se u običajima i porukama velike mačke. Sjećam se kako je mirna i tiha bila ta noć i kako sam pomis­ lila da se čak i smeđi sokol odmara. Polumjesec je visio na jasnom nebu, a ja sam shvatila da je dan prošao u razgovoru, a ne u hodanju.

112

15 Ptice

ptičjih snova stupila je u jutarnji krug. Ponudila se da svoj dar podijeli s grupom ako je to u najboljem interesu za sve. Ako bi bilo, Božanska jednost pružit će priliku za to. Već dva i l i tri tjedna nismo vidjeli nijednu pticu osim mog vjernog prijatelja, smeđeg sokola s tamnim krilima koji se strmoglavo spuštao nad nas i dosljedno kružio oko moje glave. Članovi plemena oduševljeno su prihvatili prijedlog pa sam čak i ja povjerovala da će se ptice pojaviti ako nam je to namijenjeno. Narančasta sunčeva svjetlost preplavila je polovicu uda­ ljenih planina kad smo ih ugledali kako lete prema nama. Bilo je to jato vrlo šarenih ptica većih od dugorepih papiga koje sam nekada imala u krletki kod kuće, ali sličnih boja. Bilo ih je tako mnogo da se nebo teško vidjelo između njihovih krila. Odjed­ nom se među njihove glasove umiješao sikčući zvuk bume­ ranga. Zvučalo je kao da bi ptice ustrajno i glasno zahtijevale: "Ja, ja, ja!" Dvije i l i tri pale su s neba. Nijedna se nije mučila. Bile su mrtve u trenutku. Te smo večeri pripravili slastan obrok, a članovi plemena 113

razdijelili su šareno perje. Uporabili su ih za trake za kosu, štit­ nike za grudi i jastučiće koje su žene rabile tijekom mjesečnice. Meso smo pojeli. Mozak su izvadili i spremili. Kasnije će ga posušiti i možda pomiješati s biljnim lijekovima, od­ nosno uporabiti za ulje. Nešto ptičjih ostataka prepustili su skupini divljih dinga koja nas je s vremena na vrijeme slijedila. Nije bilo otpadaka. Sve se vratilo prirodi i zemlji. Iza pi­ knika nije ostalo ni najmanjeg traga; zapravo to je vrijedilo za sva mjesta gdje smo noćili i jeli. Bili su majstori spajanja sa svemirom; uporabili su ga, ali ga nisu poremetili.

114

16 Šivanje

smo s jelom za taj dan. Od vatre je ostao samo žar i u beskrajno nebo nad nama ponekad su sunule iskre. Nekolicina nas je sjedila u krugu oko žeravice. Kao i mnogi američki Indijanci i australski domoroci vjeruju da je važno sjediti u krugu i promatrati druge članove skupine, posebno osobu koja sjedi točno nasuprot tebi. Ta osoba je duhovni odraz tebe samog. Ono što vidiš u toj osobi i što cijeniš su značajke koje želiš učiniti izraženijima u sebi. Djelovanje, izgled i po­ našanje koje ti se ne sviđa ono je na čemu moraš raditi. Ne možeš presuditi što je dobro i l i loše u drugima ako na odre­ đenoj razini ne posjeduješ istu snagu ili slabost. Razlikuje se samo stupanj samodiscipline i načina izražavanja. Pleme vje­ ruje da se moguće mijenjati samo u skladu s vlastitom odlukom te da svaki čovjek može promijeniti bilo koji vid svoje osob­ nosti. Nema granica onome što možemo otpustiti ili steći. Oni također vjeruju da jedini pravi utjecaj kojeg imate na druge ljude je putem vlastitog života i načina na koji djelujemo. Takvo uvjerenje ih potiče da se svakodnevno trude postati bo­ ljima. 115

Sjedila sam nasuprot Majstorice švelje. Pognutom glavom predano se posvetila radu. Nešto ranije tog dana Veliki lovac na kamenje pristupio joj je jer mu je na tlo iznenada pala po­ suda za vodu koju je nosio opasanu oko struka. Na svu sreću, klokanov mjehur pun dragocjenog tovara nije se oštetio; pukla je kožna traka s kojom je bio privezan. Kad je Majstorica švelja zubima pregrizla prirodni konac, opazila sam da su joj zubi do polovice istrošeni. Podigla je glavu i rekla: "Zanimljivo je to, mutanti i starenje. Rad, kojeg starenjem više ne možeš obavljati. Ograničena korisnost." "Nikad prestar da bi izgubio vrijednost", netko je dodao. "Izgleda da je mutante posao počeo ugrožavati. Razvio se zato da bi vaši ljudi dobili bolje proizvode i kao način da izraze svoje individualne talente, a zatim je postao dio vašeg novča­ nog sustava. A l i , današnji cilj poslovnog svijeta je ostati u po­ slu. To je nama čudno jer na proizvod gledamo kao na nešto stvarno, i ljudi su za nas stvarni, ali posao nije. Posao je samo zamisao, a ipak je cilj vašeg posla preživjeti u poslu. Teško nam je razumjeti takva uvjerenja", govorila je Majstorica šve­ lja. Ispričala sam im o vladinom sustavu slobodnog podu­ zetništva, privatnom vlasništvu, poslovnim udruženjima, di­ onicama i obveznicama, potpori za nezaposlene, društvenoj sigurnosti i sindikatima. Ispričala sam im što sam znala o ruskom uređenju i kako se kineska i japanska ekonomija razli­ kuju od američke. Držala sam neka predavanja u Brazilu, Šri Lanki, Danskoj i ostaloj Europi tako da sam im ispričala nešto o životu u tim zemljama. Pričala sam im o industriji i njenim proizvodima. Složili su se da su automobili korisna prometna sredstva. Ipak, smatrali su da nisu vrijedni ropskog otplaćiva­ nja, a ni mogućnosti nezgoda nakon kojih slijede rasprave, ne­ prijateljstva, a problem je naravno i ograničena pustinjska voda 116

koju je potrebno dijeliti s četiri kotača. Osim toga, oni se nikud ne žure. Promatrala sam Majstoricu švelju koja je sjedila nasuprot meni. Posjedovala je mnoštvo iznimnih, divljenja vrijednih značajki. Bila je dobro upoznata sa poviješću svijeta pa čak i sa trenutnim događajima, a ipak nikad nije naučila čitati i pisati. Bila je stvaralačka. Primijetila sam da je ponudila pomoć Ve­ likom lovcu na kamenje prije nego što je on to zatražio. Bila je to žena sa svrhom; živjela je tu svrhu. Istina je: mnogo sam naučila promatrajući osobu koja je u krugu sjedila nasuprot meni. Pitala sam se što ona misli o meni. Kad smo oblikovali krug, netko je uvijek sjedio nasuprot meni, ali nikad se nisu borili za to mjesto. Moja glavna mana, znala sam, bilo je što previše is­ pitujem. Morala sam se podsjećati da se nalazim među ljudima koji su spremni otvoreno dijeliti svoje znanje te da će me, kad dođe pravo vrijeme, zasigurno prihvatiti. Vjerojatno su na mene gledali kao na neko problematično dijete. Kad smo te noći legli, razmišljala sam o njenim riječima. Posao je samo dogovor i ne može biti stvaran, a ipak je cilj mili­ juna ljudi ostati u poslu neovisno od posljedica za ljude, od­ nosno proizvoda i l i usluge! Bila je to vrlo bistra primjedba za nekog tko nije nikad čitao novine, gledao televiziju ili slušao radio. U tom trenutku sam željela da čitav svijet čuje tu ženu. Možda bi bilo bolje da ovu zemlju ne zovu Divljina već središte čovječanstva.

117

17 Medicina glazbe

članova skupine savladalo je medicinu glazbe. Riječ "medicina" ponekad se rabila u prijevodima, ali se nije nužno odnosila na zdravstveni tretman, niti je bila pove­ zana samo sa tjelesnim zdravljem. Medicina je bila nešto dobro čime čovjek pridonosi cjelokupnoj dobrobiti zajednice. Ooota mi je objasnio da je dobro biti nadaren, odnosno posjedovati medicinu, za namještanje slomljenih kostiju, ali to nije bilo bolje i l i lošije od nadarenosti za bliskost s plodnošću i jajima. Oboje je potrebno i oboje je posve osobno. Složila sam se i veselila budućem obroku od jaja. Tog su mi dana rekli da ćemo održati veliki koncert. Sa so­ bom nismo nosili glazbenih instrumenata, ali već sam odavno prestala ispitivati kako i kada će se nešto pojaviti na našem putu. Kad smo tog popodneva hodali kroz kanjon, osjetila sam rastuće oduševljenje mojih suputnika. Kanjon je bio uzak, možda kakva četiri metra, a stijene su se dizale šest metara u visinu. Zaustavili smo se da bismo prenoćili, a dok su ostali pri­ premali obrok od biljaka i insekata, glazbenici su postavljali 119

pozornicu. U blizini su rasle biljke s plodovima u obliku lonca. Odrezali su im vrhove i izdubili vlažnu bjeličastu srž koju smo pojeli. Velike sjemenke koje su se nalazile u tikvi odložili smo na stranu. Preko plodova su napeli kože za spavanje te na taj način dobili odlične udaraljke. U blizini je ležalo staro suho stablo koje je djelomice bilo zauzeto termitima. Odlomili su jednu granu i izbacili insekte. Također su očistili pijesak i na taj način dobili dugu šuplju cijev. Učinilo mi se da svjedočim izradi Gabrijelove trube. Kasnije sam saznala da se radi o glazbalu koje Australci nazi­ vaju didjeridoo. Kad u njega puhneš, začuju se niski glazbeni tonovi. Jedan od glazbenika počeo je lupkati palicama, a drugi kamenjem pa su uspostavili ritam. Koščice obješene na niti stvarale su zvuk zvonaca. Jedan muškarac je na uže privezao komad ravnog drveta po kojem je udarao i stvarao zaglušujuču buku. Spretno su nadzirali povećanje i pad glasnoće. Orkestar je u kanjonu stvarao fantastične vibracije i eha. Riječ koncert nije bila pogrešna. Pjevali su pojedinačno, u skupinama, a često i višeglasno. Neke pjesme bile su stare poput vremena. Nastale su u pustinji prije izuma našeg kalendara. A l i , također sam čula i nove skladbe, glazbu koja je nastala meni u čast. Rekli su mi: "Baš kao što glazbenik traži svoj glazbeni izraz, glazba u svemiru traži način da se izrazi." Pleme Pravih ljudi ne koristi pisani jezik pa se znanje pre­ nosi iz naraštaja u naraštaj putem pjesme i plesa. Svaki povi­ jesni događaj može se oslikati crtežima u pijesku ili glazbom i dramom. Glazbi se posvećuju svaki dan i na taj način održava­ ju svježe sjećanje na svoju povijest. Da bi je u potpunosti is­ pričali, bila bi im vjerojatno potrebna cijela godina. Kad bi 120

svaki događaj oslikali i kad bi sve slike bile položene na tlo odgovarajućim redoslijedom, nastala bi karta svijeta u protek­ lim tisućljećima. Najviše me potresla spoznaja kako žive u punini, a nisu vezani za materijalne stvari. Na kraju naše proslave instru­ mente su odložili tamo gdje su ih pronašli. Sjeme su posijali da bi osigurali novi život i rast korisnim biljkama. Na stijenu su nacrtali znakove koji će buduće putnike obavijestiti o mogućoj žetvi. Palice, kamenje i sve ostalo glazbenici su ostavili za so­ bom, a ipak je radost stvaralaštva i njihova nadarenost ostala s njima kao potvrda vrijednosti svakog čovjeka. Glazbenik nosi glazbu u sebi. Nisu mu potrebni instrumenti. On sam je glazba. Tog dana sam također naučila da je život nalik samoposluživa­ nju. Možemo obogatiti svoj život, biti bogati i sretni koliko sami sebi dopustimo. Skladatelji i glazbenici otišli su s mjesta koncerta s visoko podignutim glavama. "Prilično dobar kon­ cert", napomenuo je jedan od njih. "Jedan od najboljih", odgo­ vorio je drugi, a zatim dodao: "Još malo pa ću promijeniti svoje ime. Neću više biti Skladatelj, već Veliki skladatelj." Nije to bio ego. Bili su to ljudi koji shvaćaju svoj dar i važnost dijeljenja i razvoja brojnih sposobnosti koje su nam date. Postoji važna veza između prihvaćanja svoje vlastite vrijednosti i proslave tijekom koje si osoba daje novo ime. Ovi ljudi kažu da su živjeli na svojoj zemlji oduvijek. Znanstvenici tvrde da su Praaustralci tamo barem pedeset tisu­ ća godina. Doista je zapanjujuće kako tokom pedeset tisuća go­ dina nisu uništili nijednu šumu, nisu zagadili vodu, niti istrije­ bili neku životinjsku vrstu, a cijelo vrijeme uživaju u obilnoj hrani i sigurnosti. Smijali su se mnogo, a plakali vrlo malo. Žive dug, stvaralački i zdrav život te odlaze s duhovnim povje­ renjem. 121

18 Hvatač snova

promjena boje naznačila je dolazeću zoru. Žena duha stupila je u sredinu polukruga i zamijenila plemenskog starješinu koji je završio svoju jutarnju službu. Žena duha i ja bile smo tjelesno prilično slične. Bila je jedina u plemenu koja je težila više od 60 kilograma. Bila sam sigurna da mršavim hodajući po velikoj vrućini i jedući samo jednom dnevno. Sviđala mi se slika tjelesnih masnoća koje od­ laze iz mene i ostaju oko otiska mojih stopala u pijesku iza nas. Žena duha stala je usred polukruga ispruženih ruku iznad glave i ponudila svoj dar nevidljivoj publici na nebu. Bila je spremna postati izraz Božanske jednosti koja će tog dana djelo­ vati kroz nju. Željela je podijetili svoj dar sa mnom, posvoje­ nom mutantkinjom na ovom putovanju. Nakon izražene molbe glasno se je i iz srca zahvalila. Pridružili su joj se i drugi i go­ tovo vikom izrazili zahvalnost za još neočitovane darove toga dana. Rekli su mi da obred obično protječe u tišini jer se spora­ zumijevaju mislima. A l i , budući da sam bila njihova gošća, još 123

nisam znala primati mentalne poruke, izveli su obred u okviru mojih ograničenja. Tog smo dana hodali do kasno popodne. Pored puta bilo je vrlo malo vegetacije. Za mene je bilo pravo olakšanje da nema trave koja bi ozljeđivala moja stopala. Tišina se prekinula kasno popodne kad je netko opazio skupinu neobičnog patuljastog drveća. Stabla su se na vrhu raširila u ve­ like krošnje. Molba Žene duha se obistinila jer je molila upravo za to. Kad smo prethodne noći sjedili oko vatre, s tri je prijate­ ljice šila debele komade kože u nekakve okvire slične bubnju. Danas je izrađene predmete nosila sa sobom. Nisam pitala zašto. Znala sam da će mi reći kad dođe vrijeme. Žena duha me uhvatila za ruku, privukla k drveću i nešto mi pokazala. Gledala sam, ali nisam ništa vidjela. Bila je tako uzbuđena da sam ponovo pogledala i konačno vidjela divovsku paučinu. Bila je gusta i blještava, ispletena iz stotinu niti. Zatim sam vidjela da se po jedna nalazi na skoro svakom drvetu. Obratila se Oooti koji mi je preveo njenu molbu da izaberem jednu. Nisam znala što tražiti, ali dotad mi je već postalo jasno da domoroci biraju intuicijom. Pokazala sam na jednu. Žena duha je zatim uzela iz vrećice privezane oko pasa aro­ matično ulje i njime premazala kožni okvir. Uklonila je lišće koje je raslo iza izabrane mete i približila nauljeni predmet paučini. Brzim pokretom privukla ga je k sebi i vratila se s uhvaćenom, odlično uokvirenom paučinom. Zatim su i drugi pristupili drveću, izabrali paučinu, a svaka od žena koje su nosile okvir ponovile su scenu hvatanja tanke nitaste tkanine na pripravljene okvire koje su imale u rukama. Dok smo se mi igrali, ostali su pripremili vatru i pribavili hranu za večeru. Obrok se sastojao od većeg broja ogromnih paukova s drveća, nešto korijenja i gomolja sličnog repi kojeg dosad još nisam vidjela. 124

Nakon jela ponovo smo se skupili kao i svake večeri. Žena duha objasnila mi je svoj dar. Svaki čovjek je jedinstven i svatko ima određene značajke koje su posebno jake i mogu se pretvoriti u životni talenat. Ona je pridonosila društvu u ulozi Hvatača snova. Svatko sanja, rečeno mi je. A l i , ne pamte svi svoje snove, niti uče iz njih, iako svatko sanja. "Snovi su sjenka stvarnosti", rekla je. Sve što postoji, što se ovdje događa, također je dostupno u svijetu snova. Svi odgovori su tamo. Ove posebne mreže pomažu u svečanosti pjesme i plesa tijekom koje molimo svemir da nam pomogne na našem putu kroz snove. Žena duha zatim pomaže sanjaču da razumije poruku. Shvatila sam da riječ sanjanje znači razinu svijesti. Postoje snovi predaka kada je svijet stvoren iz misli, postoje snovi iz­ van tijela slični dubokoj meditaciji, a postoje snovi tijekom spavanja itd. Hvatači snova koriste se pri traženju vodstva u bilo kojoj situaciji. Ako im je potrebna pomoć u razumijevanju odnosa, zdravlja, smisla iza nekog doživljaja, oni vjeruju da se odgovor može pronaći u snovima. Mutanti poznaju samo jedan način da uđu u svijet snova, a to je spavanjem, ali Pravi ljudi su svjesni snova čak i kad su budni. Bez uporabe droga, pukom uporabom tehnika disanja i usmjerenja pozornosti, oni ostaju svjesni, a ipak odlaze u svijet snova. Rekli su mi da plešem s hvatačem sna. Najbolje je kad se hvatač vrti. Pitanje se održava duboko u umu i postavlja se cijelo vrijeme dok se krećeš. Domoroci smatraju da je najdje­ lotvornija vrtnja oko svoje osi jer usmjerava djelovanje ener­ gije u sedam ključnih dijelova tijela; stojiš uzdignutih ruku i vrtiš se u smjeru kazaljke na satu. Uskoro mi se zavrtjelo u glavi pa sam sjela i pomislila kako se moj život promijenio. Ovdje, gdje nema životinje ni čovjeka 125

na udaljenosti od kvadratnog kilometra, u području koje je tri puta veće od Texasa, provodila sam derviški obred, valjala se u pijesku i pokretala zrak koji se doticao hvatača snova, u besko­ načnim valovima preko otvorenog prostora. Domoroci ne sanjaju preko noći osim ako se za to ne odluče. Spavanje je za njih vrijeme odmaranja i obnove tijela. To nije vrijeme za podjelu energije između dvije stvari. Smatraju da mutanti sanjaju tijekom noći zato jer naše društvo ne dozvo­ ljava sanjanje tijekom dana. Posebice je neprimjerno sanjati ot­ vorenih očiju. Konačno je došlo vrijeme za spavanje. Zagladila sam pije­ sak i naslonila glavu na ruku. Dali su mi malu posudu vode i rekli mi da pola popijem sada, a drugu polovicu ujutro. To će mi pomoći da se detaljno sjetim sna. Postavila sam pitanje koje me najviše mučilo. Nakon završenog putovanja, što ću učiniti s obavijestima koje mi pružaju? Ujutro me Žena duha, govoreći kroz Oootu zamolila da se prisjetim svog sna. Mislila sam da mi neće moći objasniti san jer on nije imao nikakve veze s Australijom, ali sam joj ipak is­ pričala o čemu se radi. Uglavnom me ispitivala kako sam se osjećala glede predmeta i stvari koje su se pojavile u snu. Iznimno spretno mi je pomogla razumjeti njihov značaj iako joj je civilizirani život iz mojeg sna bio posve stran. Saznala sam da ću u životu doživjeti još nekoliko potresa i da ću se udaljiti od ljudi i predmeta u koje sam uložila mnogo vremena i energije. Spoznala sam što znači biti usredišten, mi­ ran čovjek i taj ću osjećaj moći prizvati kad god mi bude potre­ ban. Rekla mi je da u jednom životnom vijeku mogu proživjeti više života i da sam već zatvorila vrata za sobom. Naučila sam da će doći vrijeme kad više neću moći živjeti s ljudima, vrijed­ nostima i uvjerenjima iz moje prošlosti. Polako sam zatvarala 126

vrata iza sebe da bih pomogla razvoju svoje duše i stupila u novi prostor, novi život koji odgovara višoj duhovnoj ste­ penici. I što je najvažnije, sa svim tim nisam morala ništa učiniti. Ako ću živjeti po načelima istine, dodirnut ću živote ljudi koje mi je suđeno dodirnuti. Vrata će se otvoriti. Na posljetku, "to" nije moja poruka. Ja sam samo njen nositelj. Zanimalo me da li će netko drugi podijeliti s nama svoj san. Prije nego što sam postavila to pitanje, Ooota mi je odgovorio: "Da, Majstor oruđar želi govoriti." Majstor oruđar bio je stariji čovjek koji se izvještio u izradi ne samo oruđa, već i kistova, pribora za kuhanje te zapravo svega. Njegovo pitanje odnosilo se na bol u mišićima. Sanjao je o kornjači koja se izvukla iz vode i otkrila da je nagnuta na jednu stranu jer je ostala bez nogu. Nakon što ga je žena duha provela kroz san, kao što je to učinila sa mnom, zaključio je da je došlo vrijeme da nekog drugog obuči svom zanatu. Jednom je volio odgovornost koju nosi titula majstora oruđara, ali to je sada postalo manje uživa­ nje, a više pritisak. Dobio je znak da je potrebna promjena. Nagnuo se na stranu i u njegovom životu više nije bilo rav­ noteže između rada i igre. Tijekom sljedećih dana promatrala sam kako proučava druge, a kad sam ga pitala o bolovima, bore na njegovim obrazima su se produbile. S osmijehom mi je odgovorio: "Kad je misao postala prilagodljiva, i zglobovi su postali prilagodljivi. Bolovi su nestali."

127

19 Iznenađenje za večeru

jutarnje molitve progovorio je Srodnik velikih životinja. Njegova braća željela su biti počašćena. Svi su se složili; već dugo nije bilo novosti o njima. U Australiji nema mnogo velikih životinja, kao u Africi gdje žive slonovi, lavovi, žirafe i zebre. Bila sam znatiželjna što će nam svemir ponuditi. Tog smo dana hodali brzo. Vrućina je popustila i spustila se ispod 40 stupnjeva. Iscjeliteljka mi je premazala nos gustom mješavinom gušterovog biljnog ulja. Nisam više brojila koliko puta mi se koža ogulila, ali znam da je to bilo često. Zapravo, bila sam zabrinuta da ću na kraju ostati bez ušiju jer opekotine su se i dalje nastavljale. Iscjelitelj­ ka me spasila. Sazvali su sastanak na kojem su razgovarali o mojem problemu i brzo su našli rješenje iako im je situacija bila nova. Napravili su nekakve staromodne naušnjake kakvi 129

se obično nose po snijegu. Žena duha ih je oblikovala iz živo­ tinjskih ligamenata, a Majstorica švelja je oko njih pričvrstila perje. To je visjelo preko mojih ušiju i u kombinaciji s uljem pružalo divno olakšanje. Dan je bio zabavan. Igrali smo se pogađanja. Moji prijatelji su iznimno dobro oponašali životinje ili su glumili događaje iz prošlosti, a ostali su pokušavali riješiti svaku zagonetku. Cijelog dana smo se smijali. Tragovi stopala mojih suputnika nisu više bili nalik točkama na pijesku; počela sam primjećivati male razlike koje su ukazivale na značajke svake jedinstvene osobe. Približavanjem večeri počela sam pretraživati obzor u po­ trazi za vegetacijom. Zemlja pred nama mijenjala je boju od prljavo bijele do nijanse zelenog. Kad smo se približili novom području, ugledala sam nekoliko stabala. Dosad sam se već navikla na stvari koje se pojavljuju niotkuda. A l i , njihov is­ kreni entuzijazam i primanje svakog dara postao je dio moje osobnosti. Stajale su tamo, velike životinje koje su željele počastiti svoju životnu svrhu - četiri divlje deve. Bile su jednogrbe i drukčije od onih koje sam vidjela u cirkusima i zoološkim vrto­ vima. Deve nisu izvorni stanovnici Australije. Uvezli su ih za prenošenje tereta, a očito su neke preživjele iako ljudi koji su ih jahali nisu. Pleme se zaustavilo. Šest izvidnika krenulo je prema njima, troje su im se približavali s istoka, a troje sa za­ pada. Tiho i pritajeno su puzili prema njima. Svaki je u ruci no­ sio bumerang te strelicu i drvenu napravu za izbacivanje stre­ lica. Zamahom ruke i pokretom zgloba dužina i točnost bacanja se povećava. Krdo deva bilo je sastavljeno od jednog mužjaka, dvije ženke i poluodraslog mladunčeta. Oštre oči lovaca promatrale su krdo. Kasnije su mi rekli da su se u mislima dogovorili za napad na stariju ženku. Slično 130

kao i dingosi, njihove bratske životinje, domoroci osjećaju znakove koje daje najslabija životinja i tako privlači lovce. Ona im poručuje svoju želju da bi uveličali njenu životnu svrhu i omogućili snažnijima da žive dalje. Bez riječi ili vidljivih znakova rukama posve usklađeno su izveli napad. Odlično izbačena strelica pogodila ju je u glavu, druga joj se istovre­ meno zabila u grudi tako da je bila odmah mrtva. Preostale tri deve otrčale su u daljinu ostavivši iza sebe samo topot kopita. Iskopali smo duboku jamu čije smo rubove obložili sloje­ vima suhe trave. Srodnik velikih životinja je nožem rasparao devin trbuh. Osjetili smo izlaženje toplog zraka, a zatim snažan topao miris krvi. Unutarnje organe su odstranili jedan za dru­ gim, a srce i jetru su odložili na stranu. Pleme pripisuje veliku vrijednost srcu i jetri koji imaju ozdravljujuću moć. Kao znan­ stvenica, prepoznala sam važan izvor željeza kojeg su tako do­ dali nepravilnoj i neurednoj prehrani. Krv su izlili u posebnu posudu koju je oko vrata nosila mlada pripravnica za Iscjeliteljku. Kopita su također pospremili. Rekli su mi da su mnogos­ truko korisna, iako nisam mogla zamisliti zašto. "Mutantkinjo, ova deva odrasla je samo za tebe", rekao je jedan od muškaraca. Podigao je ogromni devin mjehur. Znali su za moju ovisnost o vodi i tražili su odgovarajući mjehur da bi mi ga dali. Sada su ga pronašli. Područje je očigledno bilo sakupljalište životinja jer je na­ okolo bilo prilično njihovog izmeta. Ironično, kako mi je sada bilo drago ono na što sam prije gledala s odbojnošću. S radošću sam skupljala izmet zahvalna za taj prekrasan izvor topline. Dan smo završili smijehom i šaljivim razgovorom o tome hoću li svoj devin mjehur privezati oko pasa, oko vrata i l i ću ga nositi na leđima. Sljedećih dana smo hodali s devinom kožom preko glave. Na taj smo način imali sjenku, ali smo istodobno 737

sušili kožu. Iz nje su uklonili svo meso i utrljali u nju tanin koji su dobivali iz kore nekih stabala. Deva nam je dala više mesa nego što nam je bilo potrebno za jedan obrok pa su ostatak narezali na trake. Ono što se nije dobro skuhalo u jami, napeli su na grane. Nekolicina nas nosila je zalihe mesa poput zastava preko pustinje. Lupkalo je na vjetru, sušilo se i čuvalo na najprirod­ niji način. Doista neobična povorka!

132

20 Mravi bez čokolade

zraci bili su tako blještavi da nisam mogla hodati otvorenih očiju. Znoj mi je tekao iz svake stanice na koži i u po­ tocima se cijedio preko prsiju i nogu. Čak su mi se znojila i sto­ pala. To mi se još nikad nije dogodilo; izgleda da smo prešli prag od 43°C i krećemo se po temperaturi koja je na granici podnošljivog. Donji dio mojih stopala neobično se napuhnuo. Mjehuri su prekrili sve, od prstiju do pete, ali su se još uvijek stvarali jedan ispod drugog. Uopće nisam osjećala noge. Jedna od žena se nakratko izgubila u pustinji, a zatim se vra­ tila s velikim zelenim listom. Bio je širok oko pola metra. U blizini nije bilo nikakve vegetacije pa mi nije bilo jasno gdje ga je pronašla. Njeno ime bilo je Donositeljka sreće; imala je dar za vođenje igara. Te večeri ona će se pobrinuti za naše slo­ bodno vrijeme, a najavila je da ćemo se igrati igre stvaranja. Naišli smo na mravinjak pun velikih, oko tri centimetara dugih mrava s neobičnim napuhnutim trbusima. "Vidjet ćeš", rekli su mi, "svidjet će ti se njihov okus!" Ta stvorenja bila su namijenjena za našu večeru. Radi se o nekoj vrsti medenih mrava koji u želucu nose slatku tvar s okusom meda. Nikad ne 133

narastu tako veliki i slatki kao oni koji žive na području s mnogo vegetacije i njihov med nije gust, kremnat, ljepljiv i svijetložut, već je bezbojan kao vrućina i vjetar u njihovom ži­ votnom okruženju. Po okusu je najsličniji kandiranom šećeru. Moji suputnici istegnuli su ruke i dopustili mravima da se po­ pnu na njih. Zatim su ruke prinijeli ustima i posrkali mrave. Izraz na njihovim licima govorio je da su slasni. Znala sam da žele da i ja pokušam pa sam odlučila riskirati. Uzela sam jed­ nog mrava i stavila ga u usta. Životinjicu je trebalo zdrobiti u ustima, zatim isisati slatki sok, a da je ne progutaš. Nije mi us­ pjelo. Nisam podnijela nožice koje se miču na jeziku i osjećaj koji se time stvarao u ustima. Ispljunula sam mrava. Kad smo kasnije zapalili vatru, mrave smo stavili na list, omotali ih i zakopali u žeravicu. Pečeni list sam polizala kao što bih to učinila sa rastopljenom čokoladom koja se prelila iz papira u koji je omotana. Ako još niste okusili med iz cvjetova naranče, ovo bi vam se vjerojatno sviđalo, ali mislim da se ne bi dobro prodavalo u gradovima. Nakon glazbe i pjesme Žena igara rastrgla je list na manje djeliće. Nije ih brojila na način na koji mi to činimo, ali je svaki dobio svoj komadić. Zatim je igra počela. Pjevanje se nas­ tavljalo, a prvi je čovjek položio svoj listić na pijesak. Zatim smo to činili jedan za drugim, a na kraju je glazba utihnula. Promatrali smo obrazac koji se oblikovao na pijesku poput slagalice. Pravila su dopuštala da se dijelovi pomiču ako bi netko osjetio da njegov komadić bolje odgovara tom mjestu. Nije bilo određenog rasporeda već se radilo o nenatjecateljskom za­ jedničkom projektu. Gornja polovina lista uskoro je bila do­ vršena jer su komadići zauzeli prvobitni oblik. U tom trenutku počelo je međusobno čestitanje, rukovanje i grljenje. Igra je bila napola završena, a svi su u njoj sudjelovali. Zatim smo se 134

ponovo usredotočili i ozbiljno se prihvatili posla. Pristupila sam obrascu i položila svoj komadić lista. Kad sam se kasnije opet približila obrascu, nisam više prepoznala svoj doprinos. Zato sam sjela i promatrala. Ooota mi je pročitao misli i rekao: "U redu je. Samo izgleda da su dijelovi lista odvojeni, baš kao što i ljudi izgledaju odvojeni jedno od drugog, ali mi smo svi jedno. Zbog toga se ova igra naziva igrom stvaranja." Preveo mi je riječi nekolicine drugih: "Biti jedno ne znači da smo svi isti. Svaki čovjek je jedinstven. Dva čovjeka ne mogu postojati na istom prostoru. Baš kao što su listu potrebni svi komadići da bi bio potpun, tako svaka duša ima svoje posebno mjesto. Ljudi mogu pokušati pobjeći, ali na kraju će se svatko vratiti na svoje mjesto. Neki od nas traže ravan put, a drugi uživaju u krugo­ vima." Znala sam da me promatraju i na um mi je došla misao da ustanem i priđem obrascu. Ustanovila sam da je samo jedan dio ostao nedovršen, a komadić lista je ležao nekoliko centimetara na stranu. Položila sam zadnji dio slagalice. Kad sam to učinila, radostan krik se prolomio pustinjom i raširio u otvoreni prostor koji je okruživao našu malu skupinu. U daljini skupina dingosa uzdigla je svoje zašiljene glave pa su počeli zavijati u smjeru crnog neba posijanog iskričavim ne­ beskim dijamantima. "Činjenica da si dovršila list potvrđuje tvoje pravo na ovo putovanje. Mi putujemo ravnim putem u Jedinstvo. Mutanti se drže raznih uvjerenja; kažu da se tvoj put razlikuje od mojeg, tvoj spasitelj nije moj spasitelj, tvoja vječnost nije moja vje­ čnost. A l i , istina je da je sav život jedan život. Igramo samo jednu igru. Postoji samo jedna rasa s različitim nijansama. M u ­ tanti se svađaju oko Božjeg imena, oko građevina koje podižu u njegovu čast, oko dana koji su mu posvećeni, vremena i ritu135

ala. Je li došao na Zemlju? Što znače sve te priče? Istina je is­ tina. Ako povrijediš nekog drugog, povrijedio si sebe. Ako pomogneš drugome, pomažeš sebi. Krv i kosti nalaze se u svim ljudima. Razlikujemo se po srcu i namjeri. Razmišljanje mu­ tanata ograničeno je na razdoblje jednog ljudskog života. Oni razmišljaju o egu i razdvojenosti. Pravi ljudi razmišljaju o vječnosti. Sve je jedno, naši preci, naši nerođeni unuci, sav život, posvuda." Nakon što je igra završila jedan od muškaraca me pitao da li je istina da neki ljudi iz mog naroda prožive čitav život i nikad ne otkriju svoje bogom dane talente? Morala sam priznati da sam imala pacijente koji su živjeli u dubokoj depresiji te im se činilo da ih je život zaobišao. A l i , imala sam i takve koji su živjeli u punini. Da, morala sam priznati da brojni mutanti ni ne razmišljaju o smislu života sve dok im se ne približi smrt. Čuvši to suze su mu zalile oči i odmahnuo je glavom kao da bi želio reći kako mu je teško shvatiti da je tako nešto uopće moguće. "Zašto mutanti ne shvaćaju da radim dobar posao ako svo­ jom pjesmom nekog usrećim? Ako pomogneš nekome, to je dobar posao. Ionako u određeno vrijeme možeš pomoći samo jednom čovjeku." Pitala sam ih da li su ikad čuli za Isusa. "Naravno", rekli su mi. "Misionari su nas učili da je Isus Božji sin. Naš stariji brat. Božanska jednost u ljudskom obliku. On zaslužuje najdublje štovanje. Jednost je u drevnim vremenima stupila na zemlju da bi mutantima rekla kako živjeti i što su zaboravili. Isus nije došao plemenu Pravih ljudi. Mogao je jer smo bili tu, ali nje­ gova poruka nije bila namijenjena nama. Nije se odnosila na nas jer mi nismo zaboravili. Od davnina živimo njegovu isti­ nu." Zatim su nastavili: "Jednost za nas ne znači stvar. Izgleda 136

da su mutanti ovisni o obliku. Oni ne mogu prihvatiti nešto ne­ vidljivo i bez oblika. Bog, Isus, Jednost za nas nisu bit koja okružuje stvari i l i je nazočna unutar stvari, ona je sve!" Po njihovom sudu život i življenje odvija se u pokretu, na­ predovanju i promjeni. Pričali su o živom i neživom vremenu. Kad su ljudi ljuti, potišteni, kad se sažaljevaju ili se boje, tada su neživi. Disanje ne određuje je li netko živ ili ne. Ono samo drugima govori je li tijelo spremno za spaljivanje ili nije! Nisu svi ljudi koji dišu u stanju života. U redu je osjetiti negativne osjećaje i saznati kakve posljedice one nose, ali to nije mjesto na kojem bi bilo mudro ostati. Duša dobiva ljudski oblik da bi se igrala - da bi saznala kako je to biti sretan ili tužan, ljubomo­ ran i l i zahvalan, itd. A l i iz iskustva je potrebno učiti i na kraju odabrati što je bolno, a što nije. Zatim smo razgovarali o igrama i sportu. Ispričala sam im kako smo mi vrlo zainteresirani za sportske događaje i da igrače plaćamo mnogo više nego učitelje. Ponudila sam im da pokažem kako mi to radimo i predložila da se postavimo u vrstu i počnemo trčati što brže možemo. Onaj koji će trčati najbrže bit će pobjednik. Ti su me ljudi promatrali svojim prek­ rasnim velikim tamnim očima, a zatim su pogledali jedan drugog. Na kraju je netko rekao: " A l i , ako netko pobijedi, svi drugi moraju izgubiti. Da li je to zabavno? Igre su namijenjene zabavi. Zašto bi čovjeka proveli kroz takvo iskustvo i zatim ga pokušali uvjeriti da je doista pobjednik? Teško nam je razu­ mjeti tako nešto. Da li to djeluje među vašim ljudima?" Nasmi­ jala sam se i odmahnula glavom. Ne. U blizini se nalazilo osušeno stablo. Zamolila sam ih za pomoć. Dugu lijanu smo omotali oko kamena i napravili njihaljku. Vrlo su se zabavljali pa su je čak i najstariji u plemenu iskušali. Rekli su mi da neke stvari jednostavno ne možeš raditi 137

sam, a njihanje je jedna od njih! Ljudi stari 70, 80 i 90 godina oslobodili su dijete u sebi i zabavljali se igrama u kojima nije bilo pobjednika ili poraženih već samo ljudi koji uživaju. Naučila sam ih skakati preko užeta koje sam načinila pove­ zujući nekoliko duljih životinjskih crijeva. Zatim smo htjeli označiti igralište za igru školice, ali se već smračilo i bili smo umorni. Odložili smo zabavu za neko drugo vrijeme. Te sam večeri dugo ležala na leđima i promatrala dija­ mantno nebo. Ni cijeli vodoskok dragih kamenova ne bi mogao svjetlije iskriti. Najsvjetlija zvijezda privukla me poput mag­ neta. Otvorila mi je um i shvatila sam da ovi ljudi ne stare poput nas. Istina je da im tijelo s vremenom oslabi, ali radi se o procesu koji je sličniji sporom i jednakomjernom dogorije­ vanju svijeće. Njima se ne događa da neki organ otkaže po­ slušnost s dvadeset godina, a neki drugi s četrdeset. Pojava koju mi nazivamo stresom sada mi se učinila poput izbjega­ vanja odgovornosti. Na posljetku sam osjetila hladnoću. Učenje je zahtijevalo velike količine znoja, ali je spoznaja bila dragocjena. Kako je prenijeti do mog svijeta? Ljudi mi neće vjerovati. Moram se pripremiti na to. U način života Pravih ljudi bit će teško povjerovati. Usprkos tome bilo mi je jasno da tjelesno liječenje moramo dopuniti s pravim liječenjem ljudi, s liječenjem nji­ hove ranjene, krvave, bolesne i oštećene vječne biti. Promatrala sam nebo i pitala se: "Kako?"

138

21 Na čelu skupine

je izašlo i temperatura je u trenutku porasla. Tog je jutra svakodnevni obred bio poseban. Ovaj put sam ja stajala u sredini polukruga okrenuta prema istoku. Ooota mi je rekao da se na svoj način obratim Božanskoj jednosti te da pošaljem molitve za dobar dan. Na kraju obreda, kad smo se pripremali za pokret, rekli su mi da sam na redu za vođenje skupine. Hodat ču na čelu i voditi pleme. " A l i j a to ne znam", rekla sam. "Ne znam kuda idemo, ni kako to pronaći. Hvala na ponudi, ali doista ne mogu." "Moraš", glasio je odgovor. "Došlo je vrijeme. Moraš na čelo da bi spoznala svoj dom, zemlju, sve njene razine života i svoj odnos prema svemu vidljivom i nevidljivom. U redu je neko vrijeme hodati na začelju i prihvatljivo je provesti neko vrijeme u sredini, ali na kraju svatko mora doći na čelo. Ne možeš razumjeti ulogu vodstva dok ne preuzmeš odgovornost. Svatko mora doživjeti svaku ulogu u određeno vrijeme, bez izuzetka, prije ili kasnije, ako ne u ovom životu, onda jednom. Jedini način da prođeš test je da mu pristupiš. Svi testovi na svakoj razini ponavljaju se na ovaj i l i onaj način sve dok ih uspješno ne prođeš." 139

Tako smo krenuli, a ja sam bila na čelu skupine. Dan je bio vrlo vruč. Temperatura se podigla iznad 41 ° C. U podne smo se zaustavili i kožama koje smo rabili za spavanje napravili sjenku. Kad je najveća vrućina prošla, nastavili smo put i ho­ dali dulje nego inače. Na putu nismo pronašli nikakvu biljku ili životinju koju bi počastili kao svoj obrok. Nije bilo vode. Zrak je bio prazan, vruć i nepomičan. Na kraju sam se predala i obavijestila ih da ćemo se sada zaustaviti. Te sam večeri molila za pomoć. Nismo imali ni hrane, ni vode. Pristupila sam Oooti, ali on me ignorirao. Pitala sam druge znajući da ne razumiju moj jezik, ali da će razumjeti moje srce. Rekla sam: "Pomog­ nite mi, pomognite nama!" Ponavljala sam ponovo i ponovo, ali nitko nije reagirao. Oni su razgovarali o tome kako svaki čovjek u nekom razdoblju korača u pozadini. Počela sam se pitati da li naši be­ skućnici namjerno ostaju žrtve. Primjerice, većina Amerika­ naca sklona je ostati u središtu. Ne prebogati, ali ne presiromašni. Ne smrtno bolesni, ali nikada potpuno zdravi. Ne moralno čisti, ali daleko od teških zločina. A ipak, prije ili kasnije potrebno je s povjerenjem iskoračiti. Moramo na čelo, ako zbog ničeg drugog onda zbog odgovornosti prema sebi. Zaspala sam pokušavajući otupjelim, suhim i sprženim jezi­ kom navlažiti raspucale usne. Ne bih mogla reći da li je vrto­ glavica koju sam osjećala bila posljedica gladi, žeđi, vrućine ili iscrpljenosti. Sljedećeg dana ponovo sam bila na čelu skupine. Vrućina je ponovo bila velika. Grlo mi se steglo i nisam mogla gutati. Jezik mi je bio tako suh da se gotovo ukrutio i činilo mi se da je nekoliko puta veći nego inače. Jedva sam disala. Potiskivajući vrući zrak u prsa shvatila sam blagoslov koji za ove ljude pred­ stavljaju široki nosevi poput koalinog. Široke nosnice i nosni 140

kanal bili su mnogo prilagodljiviji visokoj temperaturi nego moj zapadnjački nosić. Pusti obzor postajao je sve neprijateljskijim. Kao da je to područje pripadalo nekome drugome, a ne ljudima. Zemlja je pobijedila u svim bitkama protiv napretka i činilo se da je život ovdje stran. Nije bilo puteva, zrakoplova iznad glave pa čak ni tragova živih bića. Znala sam da ćemo zasigurno umrijeti ako mi pleme brzo ne pomogne. Kretali smo se sporo, svaki korak je bio bolan. U daljini smo ugledali tamni kišni oblak. Mučila nas je spoznaja da nam bježi jer ne možemo hodati dovoljno brzo i doći tako daleko da bi primili obilan dar kojeg nosi. Nismo se mogli približiti čak ni toliko da bi uživali u njegovoj sjenci. Mogli smo ga samo promatrati u daljini i znati da izba­ cuje životvornu vodu, ali negdje daleko od nas. Osjećali smo se poput magarca kojemu pred nosom visi mrkva. Iznenada sam vrisnula. Možda zato da bi dokazala sama sebi da mogu, a možda iz očaja. Uzalud. Svijet je progutao zvuk poput gramzljivog čudovišta. Prikazivale su mi se mlake, hladne vode, ali kad bih došla do njih, preda mnom je bio samo pijesak. Drugi dan je prošao bez hrane, vode ili pomoći. Te večeri sam bila previše iscrpljenja, bolesna i obeshrabrena pa nisam čak ni uporabila kožu za spa­ vanje. Mislim da i nisam zaspala, već sam se onesvijestila. Trećeg jutra sam išla od jednog do drugog na koljenima i glasno ih molila: "Molim vas pomozite mi, molim vas spasite nas." Bilo mi je vrlo teško govoriti jer mi je jezik bio suh poput palice koju mi je netko zabio među zube. Slušali su me i pozorno promatrali, ali su samo stajali i os­ mjehivali se. Imala sam utisak da mi govore: "I mi smo gladni i žedni, ali ovo je tvoje iskustvo. Pomažemo ti primiti pouku i u tome te potpuno podržavamo." Nitko mi nije pomogao. 141

Hodali smo i hodali. Zrak je bio nepomičan, svijet se odre­ kao svoje gostoljubivosti. Nije bilo pomoći, nije bilo izlaza. Tijelo mi je otupjelo od vrućine i više se nije odazivalo. Umi­ rala sam. Prepoznala sam znakove pogubne dehidracije. Znala sam da umirem. Misli su mi bježale od jedne stvari k drugoj. Prisjetila sam se svoje mladosti. Tata je teško radio na željeznici. Bio je tako zgodan. Nije bilo ni jednog jedinog dana u cijelom mom životu kad on ne bi bio spreman pružiti mi ljubav, podršku i ohrabrenje. Majka je uvijek bila kod kuće i svima na raspolaganju. Sjećam se kako je uvijek hranila lutalice. Kao čudom, oni su uvijek prepoznali kuću gdje im vrata nikad nisu bila zatvorena. Sestra je bila odlična učenica, vrlo lijepa i svi su je voljeli. Duge sate sam provela gledajući je kako se oblači za sastanke s mladićima. Željela sam biti poput nje kad odrastem. U mislima sam vidjela brata koji grli našeg porodičnog psa i žali se kako ga djevojke u školi žele držati za ruku. Kad smo bili djeca, nas troje smo bili vrlo dobri prijatelji. Uvijek bi se podržavali bez obzira na okolnosti. A l i , tijekom godina smo se udaljili. Tog sam dana znala da oni ne mogu ni naslutiti moj očaj. Čitala sam da pred smrt doživiš kratak pregled svog života. Moj život se nije odvijao pred mojim očima baš poput filma već su mi do­ lazila najčudnija sjećanja. Vidjela sam sebe kako stojim u ku­ hinji brišući suđe i učeći sricati riječi. Vidjela sam se kako se zaljubljujem u mornara, zatim sam vidjela naše crkveno vjen­ čanje, čudo rođenja, najprije sinovog, a zatim kćerkinog koju sam rodila kod kuće. Sjetila sam se svih svojih zaposlenja, školovanja, diploma, obrazovanja i tada shvatila da umirem u australskoj pustinji. O čemu se zapravo radi? Jesam li postigla svrhu svog života? "Dragi Bože", rekla sam sama sebi, "po­ mogni mi razumjeti što se događa." Odgovor sam dobila od142

mah. Prešla sam petnaest tisuća kilometara od rodnog mjesta, ali u mislima se nisam pomakla ni za centimetar. Odrastala sam na temeljima logike, razuma, prosudbe, čitanja, pisanja, matema­ tike, uzroka i posljedice. A sada sam se našla u području desne moždane polovice, među ljudima koji nisu poznavali tzv. obra­ zovne zamisli i kulturne potrebe. Bili su to majstori desnog mozga, rabili su stvaralaštvo, maštu, intuiciju i duhovne zami­ sli. Nije im bilo potrebno izreći svoje razgovore. Činili su to mislima, molitvom, meditacijom ili kako god to želite nazvati. Molila sam ih za pomoć glasom. Mora da sam im izgledala vrlo smiješno. Svaki Pravi čovjek bi molio tiho, od uma od uma, od srca do srca, od pojedinca do univerzalne svijesti koja povezuje sav život. Do tog trenutka sam se smatrala različitom, odvoje­ nom od Pravih ljudi. Govorili su mi da smo svi Jedno, a oni su i živjeli kao Jedno. A l i , do tog trenutka sam bila promatrač. Držala sam se po strani. Morala sam postati Jedno s njima, sa svemirom i početi komunicirati kao što to čine Pravi ljudi. I tako sam učinila. Mentalno sam rekla "hvala" izvoru ove spo­ znaje, a zatim u mislima zavapila: "Pomogni mi, molim za pomoć." Uporabila sam riječi koje sam čula svakog jutra od plemena: "Ako je to za moje najviše dobro i najviše dobro cje­ lokupnog života, dozvoli mi da naučim." Došla je misao: "Stavi kamen u usta." Pogledala sam nao­ kolo. Nije bilo kamenja. Hodali smo po vrlo sitnom pijesku. Misao se vratila: "Stavi kamen u usta." Zatim sam se sjetila kamena kojeg sam izabrala i još uvijek čuvala na prsima. Nosila sam ga tako gotovo tri mjeseca. Zaboravila sam na njega. Izvadila sam ga i stavila u usta i počela ga micati jezikom. Za divno čudo osjetila sam kako mi se usta počinju vlažiti. Vratila mi se sposobnost gutanja. Bilo je nade. Možda 143

danas neću umrijeti. "Hvala, hvala, hvala", rekla sam u tišini. Plakala bih, ali u mom tijelu nije bilo dovoljno tekućine za suze. Zato sam u mis­ lima i dalje tražila pomoć: "Mogu učiti. Učinit ću sve što je potrebno, samo mi pomogni pronaći vodu. Ne znam što raditi, što tražiti, kuda ići." Pojavila se misao: "Budi voda. Budi voda. Kad budeš voda, pronaći ćeš vodu." Nisam znala što to znači. Izgledalo je besmisleno. Budi voda! To nije moguće. A l i , pokušala sam svjesno odbaciti svoje lijevomoždano društveno programira­ nje. Izbacila sam logiku; izbacila sam razum. Otvorila sam se intuiciji i zatvorila oči. Pokušala sam biti voda. Hodajući rabila sam sva osjetila. Mogla sam namirisati vodu, okusiti je, osjetiti, čuti je i vidjeti. Bila sam plava, jasna, muljevita, nepomična, valovita, led, para, kiša, snijeg, vlaga, pljuskajuća, hranjiva i neograničena. Bila sam u svakoj mogućoj slici vode koja mi je došla na um. Hodali smo po ravnici koja se pružala dokle je oko sezalo. Na obzorju se vidjela samo jedna mala, smeđasta gomila, nasip visok neka dva metra. Bio je pokriven stijenom. Izgledalo je kao da ne pripada u pustinju. Poluzatvorenih očiju, zbog blje­ štavog sunca, uputila sam se prema njoj, popela se uz njene stranice i sjela na stijenu. Pogledala sam nadolje i pred sobom vidjela sve moje prijatelje, njih koji su me voljeli bez uvjeta i pružali mi podršku. Smiješili su se svi od reda, od uha do uha. Blijedo sam im uzvratila osmijeh. Lijevu ruku sam istegnula unatrag da bi se na nju oslonila i osjetila nešto vlažno. Brzo sam se okrenula. Iza mene, na produžetku stijene na kojoj sam sje­ dila širio se pola metra dubok i tri metra širok bazen pun čaro­ bne, kristalno jasne vode iz jučerašnjeg oblaka. S prvim gutljajem te mlake vode bila sam bliže stvoritelju 144

nego sa svim hostijama koje su mi ikad položili na jezik. Nisam nosila sat pa ne mogu zasigurno znati koliko je vre­ mena prošlo, ali mi se učinilo da nije prošlo ni pola sata od tre­ nutka kad sam počela biti voda do trenutka kad smo veselo ura­ njali glave u vodu i vrištali od veselja. Dok smo još slavili svoj uspjeh, k nama se približio ogroman gušter. Bio je tako velik da me podsjećao na bića iz pretpovijesnih razdoblja. To nije bio privid, već stvarnost. Nije se moglo pojaviti ništa bolje za večeru nego što je bilo to biće iz znanstveno fantastičnih ro­ mana. Meso je izazvalo oduševljenje koje obuzima ljude na gozbama. Te večeri sam po prvi puta doista razumjela vjeru plemena u odnos između zemlje i predaka. Ogromna stijena je prodrla ravno kroz zemljinu površinu i doista je mogla biti dojka neke starodrevne majke, čija je tjelesna svjesnost počivala u anor­ ganskim snovima da bi nam spasila život. U sebi sam imeno­ vala stijenu - Georgia Catherine, ime moje majke. Obazrela sam se i promotrila prostornost svijeta koji nas je okruživao, zahvalila se i konačno shvatila da je svijet doista mjesto obilja. Pun je ljubaznih ljudi koji su uvijek spremni priskočiti u pomoć i dijeliti svoj život s našim, samo ako im dozvolimo. Hrana i voda za sva bića nalaze se posvuda, samo ako smo otvoreni za primanje i davanje. A l i , više od svega sada sam cijenila bogato duhovno vodstvo koje mi je podareno. Prešla sam granicu "djelovanja po svojem" i zato mi je pomoć bila dostupna na svakom koraku, u svakoj situaciji, pa čak i u dodiru sa smrću.

145

22 Moja zakletva

sam živjela s plemenom dani su bili više ili manje jednaki. Nije bilo načina da saznam koji je mjesec. Očigledno, vrijeme nije bilo u pitanju. Jednog dana obuzeo me snažan osjećaj da je Božić. Ne znam zašto. Nije bilo ničeg što bi čak ni izdaleka podsjećalo na ukrašeno božićno drvce i l i kristalnu bocu s konjakom od jaja. A l i , vjerojatno je doista bio 25. prosi­ nac. Slijedeći svoje misli pali su mi na um dani u tjednu i događaj koji se prije nekoliko godina dogodio u mojoj ambu­ lanti. U čekaonici su sjedila dva kršćanska svećenika i raspravlja­ la o religiji. Razgovor se usplamtjeo jer su počeli raspravljati o tome da li židovski sabat, kojeg spominje Sveto pismo, pada u subotu i l i nedjelju. Ovdje u australskoj divljini mi se ta ras­ prava učinila prilično smiješnom. Na Novom Zelandu već je bio dan poslije Božića, a u Americi upravo sada proslavljaju božićnu večer. Mogla sam zamisliti umjetnu crvenu crtu koja prolazi kroz plavi ocean na atlasu svijeta. Vrijeme, tvrdi se, počinje i zaustavlja se ovdje. Na nevidljivim granicama stalno pokretnog mora tamo se rađa svaki dan u tjednu. 147

Također sam se prisjetila kako sam u srednjoj školi jedne večeri u petak sjedila u nekoj restauraciji. Ispred nas su bili ogromni hamburgeri, a mi smo čekali da sat otkuca ponoć. Samo jedan zalogaj mesa u petak značio bi trenutni smrtni grijeh i vječnu osudu. Kasnije su se pravila promijenila, ali nitko mi nije mogao odgovoriti na pitanje što se dogodilo s jad­ nim osuđenim dušama koje su več bile proklete. Sada mi je sve to izgledalo tako glupo. Ne mogu zamisliti bolji način da se slavi svrha Božića nego što je to način života plemena Pravih ljudi. Oni ne slave praznike poput nas iz godine u godinu. Ponekad tijekom go­ dine slave zbog nekog člana plemena, ali ne zbog njegovog rođendana već zato da bi priznali njegovu nadarenost i dopri­ nos zajednici, njegov osobni duhovni rast. Oni ne slave prola­ zak vremena, već slave kad postanu boljima. Jedna od žena mi je rekla da njeno ime i životni talenat znače Čuvarica vremena. Oni smatraju da smo svi nadareni za mnogo toga te da uvijek napredujemo. Trenutno, u ovom tre­ nutku ona je bila umjetnica vremena i radila zajedno s jednom drugom osobom koja je imala iznimnu sposobnost sjećanja, posebice za detalje. Kad sam je zamolila da mi bolje objasni što sve to znači, rekla mi je da će članovi plemena zatražiti naputke u svezi toga te da će mi kasnije reći jesam li dobila pristup do skrivenog znanja. Gotovo tri večeri međusobno su razgovarali, a ja nisam znala o čemu. Nisam ništa pitala jer sam znala da pretresaju pi­ tanje o tome hoće li sa mnom podijeliti nešto posebno. Znala sam također da se ovdje ne radi o meni osobno, već o činjenici da predstavljam sve mutante svijeta. Ipak sam shvatila da je starješina sve tri večeri žarko zastupao moju stranu. Imala sam utisak da je Ooota najviše protiv toga. Na posljetku su odlučili 148

da će mi omogućiti jedinstveno iskustvo kojeg nisu dozvolili ni jednom strancu prije mene. Sasvim je moguće da je znanje o čuvanju vremena bio prevelik zahtjev. Naš pohod po pustinji se nastavljao. Tlo je bilo prekriveno kamenjem, pijeskom, niskom vegetacijom, a postalo je pre­ puno malih brežuljaka. Hodali smo naboranom zemljom, onom istom po kojoj su hodali naraštaji predaka njihove crne rase. Odjednom je skupina bez upozorenja zastala, dva mu­ škarca su krenula naprijed, odmaknula grmlje između dva drveta i odvalila velike stijene. Iza njih ukazao se skriveni ot­ vor. Zatim su uklonili pijesak koji je napola zatrpao vrata. Ooota se okrenuo k meni i rekao: "Sada će ti biti predano znanje o čuvanju vremena. Kad ga saznaš, razumjet ćeš dilemu u kojoj se nalazi moj narod. Ne možeš ući na ovo sveto mjesto dok ne položiš zakletvu da nikad nećeš odati gdje se nalazi ova špilja." Ušli su u špilju i ostavili me samu vani. Osjetila sam miris dima i vidjela kako se blago diže s vrha brdašca. Vratili su se k meni jedan po jedan. Najprije najmlađi: uhvatio me za ruke, pogledao me u oči i progovorio svojim jezikom kojeg nisam ra­ zumjela. Osjetila sam da se boji što ću načiniti sa znanjem ko­ jeg će mi dati. To mi je prenio bojom svoga glasa, ritmom i stankama. Bojao se posljedica izlaganja svog naroda mutan­ tima. Zatim je prišla žena koju sam znala pod imenom Ona koja priča priče. I ona me uhvatila za ruke i govorila mi nešto. Pod sjajnim suncem njeno je lice bilo još tamnije, tanke obrve plavocrne, a sjenka paunovog perja bacala je kremasto bijeli ods­ jaj na oči. Pozvala je Oootu da nam se pridruži i govori u nji149

hovo ime. Pristupio nam je i dok me ona držala za ruke i gledala u oči, prenosio mi je njene riječi: "Bilo ti je suđeno doći na ovaj kontinent. Prije rođenja si dogovorila sastanak s nekim za obostranu dobrobit. Dogovor je bio da nećete tražiti jedno drugo prije nego što prođe barem pedeset godina. Sada je došlo vrijeme. Upoznat ćeš tog čovjeka jer ste se ro­ dili u istom trenutku i doći će do prepoznavanja na razini duše. Dogovor je bio sklopljen na najvišoj razi­ ni vaših bića." Bila sam potresena. Stara pustinjska domorotkinja ponovila mi je riječi neobičnog mladog muškarca s turbanom u čajnici. Zatim je Ona koja priča priče uzela šaku pijeska i stavila na moj dlan. Zatim je uzela još pijeska, otvorila prste i dozvolila pije­ sku da sipi kroz njih. Očigledno je željela da i ja tako činim. Ponovili smo radnju četiri puta u slavu vode, vatre, zraka i zemlje. Ostaci prašine prilijepili su mi se za prste. Izlazili su jedan po jedan, svatko je nešto rekao i uhvatio me za ruke, ali Ooota više nije prevodio. Nakon što je svatko od njih proveo neko vrijeme sa mnom, sljedeći bi izašao. Čuvarica vremena bila je među posljednjima, ali nije bila sama. S njom je bila čuvarica sjećanja. Držale su se za ruke i uhvatile moje ruke. Isprepletenih prstiju smo kružile, a zatim dotaknule tlo i uspravile se rukama ispruženim prema nebu. To smo učinile sedam puta i tako počastile sedam prostornih pravaca: sjever, jug, istok, zapad, gore, dolje i unutra. Zatim je došao Iscjelitelj. Starješina je bio posljednji. Ooota je bio s njim. Rekli su mi da sveta mjesta Praaustralaca, uklju­ čujući i ovo Pravih ljudi, više ne pripada njima. Najvažnije mjesto gdje su se sva plemena sretala zvalo se Uluru, a sada ga 150

zovu Ajer Rock. To je ogromno crveno brdo u središtu konti­ nenta. Radi se o jednoj jedinstvenoj stijeni pa je to zapravo najveći monolit na svijetu jer se uzdiže oko 400 metara iznad zemlje. Danas je dostupan turistima koji se poput mrava penju po njemu, a zatim se vraćaju u svoje izletničke autobuse te se ostatak dana kupaju u kloriranim antiseptičkim bazenima obli­ žnjih hotela. Iako vlada tvrdi da je mjesto u vlasništvu britan­ skih lojalista i domorodaca, ono očito više nije sveto i ne može se rabiti za nešto takvoga. Prije otprilike 175 godina mutanti su počeli postavljati tele­ grafske stupove po prostranstvu divljine i domoroci su morali potražiti druga mjesta za sastanke. Sve umjetničke rezbarije i povijesne predmete su odstranili. Neke su smjestili u australske muzeje, ali su većinu izvezli. Opljačkali su grobove i oltare. Po mišljenju plemena mutanti su neoprezno smatrali da će na taj način životni stil Praaustralaca nestati, ako im unište sveta mjesta. Nije im palo na pamet da će se oni preseliti. Ipak, bio je to uništavajući udarac za plemenska okupljanja i predstavljao je početak potpunog raspada praaustralskog naro­ da. Neki od njih su se pokušali oduprijeti i umrli u izgubljenim bitkama. Većina ih je otišla u svijet bijelog čovjeka da bi pronašla obećano obilje neograničenih količina hrane, a zatim umrla u siromaštvu i ozakonjenom obliku ropstva. Prvi bijeli doseljenici u Australiju bili su zatvorenici koji su pristigli na brodovima okovani u lance da bi na taj način olakšali život pre­ natrpanim britanskim kaznionicama. Čak su i vojnici koji su čuvali zatvorenike bili otpisani od strane britanskog dvora. Nije bilo čudno ako se osuđenik nakon odslužene kazne našao bez novaca, u neobičnoj zemlji i preobrazio se u podivljalog službenika. Mogao je prakticirati moć nad ljudima koji su bili manje vrijedni od njega, a domoroci su bili prisiljeni preuzeti tu 151

ulogu. Ooota mi je rekao da je njegovo pleme prije otprilike dvanaest pokoljenja bilo vođeno do ovoga mjesta: "Ovo sveto mjesto održavalo je na životu naš narod od početka vremena, još dok je zemlja bila puna drveća, pa čak i kad je došla velika voda koja je prekrila sve. Naši ljudi su ovdje bili sigurni. Ovo mjesto nije zagađeno vašim zrakoplovima, a vaši ljudi ne mogu dovoljno dugo preživjeti u pustinji da bi ga pronašli. Vrlo malo ljudi zna za postojanje takvog nečeg. Drevni predmeti iz naše rase oduzeti su nam. Ne posjedujemo više ništa osim onog što ćeš sada vid­ jeti skriveno pod površinom zemlje. Nijedno drugo pleme Praaustralaca nije sačuvalo nijedan materijalan dokaz svoje povijesti. Sve su ukrali mutanti. Ovo je sve što je ostalo od cijelog naroda, cijele rase, Božjih Pravih ljudi. Božjih prvih ljudi, jedinih pravih ljudi koji su ostali na planetu." Tog popodneva Iscjeliteljka mi se približila po drugi put. Nosila je posudu s crvenom bojom. U tim bojama, osim drugih sastojaka, nalaze se i četiri tjelesna tkiva: kosti, živci, krv i meso. Pokretom ruke i mentalnom porukom dala mi je do znanja da si lice obojim u crveno. Poslušala sam je. Zatim su svi izišli iz pećine. Svakome od njih pogledala sam u oči i obećala da nikada neću otkriti točan položaj njihovog svetog mjesta. Zatim su me pustili u pećinu.

152

23 Objava u snovima

sam se u ogromnom prostoru sa zidovima od čvrste stijene i prolazima koji su vodili u nekoliko smjerova. Zidovi su bili obojeni raznim ukrasima i puni prirodnih stjeno­ vitih polica. Pogledala sam u jedan kut i zbog onog što sam vid­ jela posumnjala u zdrav razum. Bio je to vrt! Stijene na stropu bile su tako posložene da je sunce moglo ući, a jasno sam čula zvuk vode koja teče preko stijena. Podzemni potok su usmjerili kroz stijenu tako da je prolazio pećinom. Mirno ozračje, jed­ nostavno i trajno. Jedino tada sam vidjela bilo kakve znake osobnog posje­ dovanja. U pećini su čuvali obredne predmete kao i bolje kože za spavanje. Prepoznala sam devina kopita prerađena u noževe. Promatrala sam sobu koja je bila muzej. Ovdje su čuvali stvari koje su godinama skupljali izviđači vraćajući se iz gradova. Bilo je časopisa sa slikama televizije, kompjutera, automobila, tenkova, lansiranja raketa, kockarnica, slavnih građevina, drukčijih rasa pa čak i hrane. Čuvali su i predmete koje su pronašli - sunčane naočale, britvu, pojas, zatvarač, termometar, baterije, nekoliko olovaka i knjiga. Jedan dio pećine bio je namijenjen proizvodima od kamena. 153

Pleme Pravih ljudi izmjenjuje vunu i druga vlakna sa susjed­ nim plemenima. A ponekad izrađuje predmete iz drvene kore, pa čak i užad. Promatrala sam jednog muškarca koji je uzeo nekoliko vlakana i kotrljao ih po stegnu. Zatim ih je zasukao i dodavao nova sve dok nije dobio dugu jedinstvenu nit. Zajedno s drugim nitima upletao ih je u užad različite debljine. U mnogo proizvoda uplitali su i kosu. Tada nisam znala da su se oblačili samo zato jer su znali da bi mi bilo vrlo teško, ako ne i ne­ moguće prihvatiti svoju, ako ne i njihovu golotinju. Bio je to dan pun iznenađenja. Istraživala sam, a Ooota mi je objašnja­ vao. U dubljim područjima bile su nam potrebne baklje, a središnji prostor prekrivao je kameni strop kojeg je s vanjske strane bilo moguće pomicati tako da je propuštao svjetlost do tamnih prostorija. Pećina nije predstavljala obredno mjesto Pravih ljudi - obredno mjesto je zapravo njihov život kojeg proživljavaju iz trenutka u trenutak. Ovdje su se podsjećali na povijest, učili istini i čuvanju vrijednosti. Ovo je bilo sklonište pred mislima mutanata. Kad smo se vratili u središnji prostor, Ooota mi je rekao da pažljivo promotrim kamene i drvene k i ­ pove. Široke nosnice su mu se raširile kad mi je objašnjavao da ukras na glavi otkriva osobnost kipa. Kratki ukras predstavlja misli, sjećanje, odlučivanje, tjelesnu svjesnost o osjetima, za­ dovoljstvo i bol - sve u odnosu na svjesni i podsvjesni um. Dugi ukras predstavlja naš stvaralački duh, kako pristupamo znanju i izmišljamo još nepostojeće predmete, doživljavamo iskustva koja mogu, ali ne moraju biti stvarna, usklađujemo se s mu­ drošću svih stvorenja i ljudi koji su ikada živjeli. Ljudi traže obavijesti, ali izgleda ne shvaćaju da mudrost također traži izražaj. Dugi ukras na glavi također predstavlja naše pravo savršeno jastvo, vječni dio svakog od nas, kojeg ćemo obući kada želimo znati da li je postupak o kome razmišljamo za naše 154

najviše dobro. Postoji također i treći ukras koji je okruživao lice i padao niz leđa sve do tla. On predstavlja povezanost svih vidova: tjelesnog, osjećajnog i duhovnog. Većina kipova bila je načinjena nevjerojatno točno i s mno­ go detalja, ali jedan me iznenadio jer je bio dovršen bez očnih jabučica. Izgledao je poput slijepog simbola. " T i misliš da Božanska jednost vidi i prosuđuje ljude", rekao je Ooota. " M i smatramo da Božanska jednost osjeća namjere i osjećaje živih bića. Nije zainteresirana za ono što činimo ili ne činimo." Ta je noć bila najznačajnija noć cijele pustolovine. Tada sam naučila zašto sam bila tamo i što se od mene očekuje. Imali smo proslavu. Promatrala sam umjetnike kako pripre­ maju boju od bijele gline, dva dijela crvene okre i jedan limun žute. Majstor oruđar izradio je kistove od kratkih stabljika. Obojili su se s nevjerojatnim oblicima i slikama životinja. Mene su obukli u kostim od perja, u najvećoj mjeri od mekanog perja ptice emu; predstavljala sam pticu kookaburra. Moja uloga u obrednoj drami bila je prikazati pticu kao prenositelja poruke koja leti u udaljene dijelove svijeta. Kookaburra je lijepa ptica, ali vrlo glasna, čije se glasanje često uspoređuje s glasanjem magarca. Kookaburra će preživjeti u vrlo teškim uvjetima. Velika je pa sam zato bila primjerna za tu ulogu. Nakon pjesme i plesa oblikovali smo malen krug. Bilo nas je devetero: starješina, Ooota, Iscjelitelj, Iscjeliteljka, Čuvarica vremena, Čuvarica sjećanja, Mirotvorac, Srodnica ptica i ja sama. Starješina je sjeo nasuprot meni, noge je podvukao pod sebe te se nagnuo k meni i zagledao u moje oči. Netko izvan kruga izručio mu je kamenu čašu punu neke tekućine. Popio je gut­ ljaj. Zatim ju je dao na desno, a da ni za trenutak nije odmaknuo svoj pogled u dubine mojega srca. Progovorio je: 155

M i , pleme Pravih ljudi Božanske jednosti, napu­ štamo planet Zemlju. Preostalo vrijeme koje ćemo bo­ raviti ovdje provest ćemo na najvišoj razini duhovnog života - u celibatu, kojim ćemo pokazati tjelesnu dis­ ciplinu. Nećemo više imati djecu. Kad naš najmlađi član umre, bit će posljednji od čiste ljudske rase. Mi smo vječna bića. Mnogo je mjesta u svemiru gdje duše koje nas slijede mogu uzeti tjelesni oblik. Mi smo izravni potomci prvoga bića. Prolazili smo iskušenje preživljavanja od početka vremena, čvrsto se pridržavajući izvornih vrijednosti i zakona. Naša skupna svijest održava Zemlju na okupu. Sada smo dobili dozvolu da odemo. Ljudi svijeta su se pro­ mijenili i odbacili dio Zemljine duše. Odlazimo da bi joj se pridružili na nebu. Izabrana si kao naš glasnik za mutante. Reći ćeš im da odlazimo. Odlazimo i ostavljamo Majku Zemlju vama. Molimo se da uvidite što vaš način života čini vodi, životinjama, zraku pa i vama samima. Molimo se da pronađete rješenje za svoje probleme i da ne uništite svijet. Postoje mutanti koji su na rubu ponov­ nog stjecanja svog pravog bića. Ako se usmjerite, ima dovoljno vremena da spriječite uništenje planeta, ali mi vam više ne možemo pomagati. Naše vrijeme je is­ teklo. Sezona kiša se promijenila, temperatura se po­ većava, a jasno nam je da se razmnožavanje biljaka i životinja smanjuje. Više ne možemo održavati ljudski oblik kao dom naših duša jer uskoro u pustinji neće više biti vode, ni hrane. Zavrtjelo mi se u glavi. Počela sam shvaćati. Nakon svog tog vremena oni su se otvorili i povezali sa strancem jer im je 156

bio potreban glasnik. A l i , zašto ja? Čaša je stigla do mene. Popila sam gutljaj. Imalo je okus po vinu izmiješanom s viskijem. Predala sam je dalje desno. Starješina je nastavio: "Vrijeme je da se tvoje tijelo i misli odmore. Spavaj, moja sestro, sutra ćemo ponovo razgovarati." Vatra se smanjila do žeravice. Vrućina se podizala bježeći iz pećine kroz široke otvore na stropu. Nisam mogla spavati. Mahnula sam Mirotvorcu, moleći ga za razgovor. Pristao je. Ooota nam se pridružio pa smo se upustili u duboku, složenu raspravu. Mirotvorac čije je lice bilo izbrazdano poput krajolika kojim smo putovali rekao mi je da je na početku vremena, u razdoblju kojeg su oni nazivali vrijeme snova, zemlja bila udružena. Božanska jednost stvorila je svjetlo, a prvi sunčev izlazak razbio je potpunu tamu. U prazninu je namjestila brojne ok­ rugle ploče da se vrte na nebu. Naš planet bio je jedna od njih. Bio je ravan i bez oblika. Sve je bilo tiho. Nije bilo ni jednog cvijeta koji bi se pognuo u struji zraka, a nije bilo ni povjetarca. Nije bilo zvuka ni jedne ptice koja bi razbila tišinu. Zatim je Božja jednost raširila znanje svakom planetu i svakom nešto dala. Prvo je došla svjesnost, zatim je nastala voda, zrak, zem­ lja. Slijedili su životinjski oblici. Pravi ljudi smatraju da ono što zovu Bogom mutanti teško razumiju jer su ovisni o obliku. Za njih, Jednost nema veličine, oblika i težine. Jednost je bit, stvaralaštvo, čistoća, ljubav, neograničena energija. Mnoge plemenske priče govore o Zmiji duge koja predstavlja crtu energije i l i svijesti, a počinje iz potpunog mira, mijenja titraj i postaje zvuk, boja i oblik. Činilo mi se da Ooota ne govori o svjesnosti budnog stanja i l i nesvjesnog, već govori o nekoj vrsti Stvoriteljeve svijesti koja obuhvaća sve. Ona se nalazi u kamenju, biljkama, životi157

njama i čovječanstvu. Ljudi su stvoreni, a ljudsko tijelo samo udomaćuje naš vječni dio. Druga vječna bića nalaze se na dru­ gim mjestima u svemiru. Pleme vjeruje da je Božanska jednost najprije stvorila ženu, a zatim se svijet rodio iz pjesme. Božja jednost nije osoba. Bog je najviša, pozitivna sila ljubavi koja stvara svijet širenjem energije. Vjeruju da su ljudi stvoreni na sliku Boga, ali ne na tjelesnu sliku jer Bog nema tijela. Duše su stvorene da bi sličile Božan­ skoj jednosti, a to znači da su sposobne za čistu ljubav i mir te da mogu stvarati i brinuti se za mnogo toga. Data nam je slo­ bodna volja i ovaj planet kao učilište za osjećaje koji su jedin­ stveno snažni samo onda kad je duša u ljudskom obliku. Vrijeme snova imalo je tri dijela. Bilo je to vrijeme prije vre­ mena, vrijeme nakon što se pojavilo tlo, ali nije bilo oblika. Prvi ljudi su istraživali osjećaje i postupke te pronašli da mogu osjećati ljutnju ako tako izaberu. Mogli su promatrati stvari i osjećati ljutnju ili stvoriti situacije koje bi ih razljutile. Briga, pohlepa, požuda, laži i moć nisu emocije na koje je potrebno gubiti vrijeme. Da bi to pokazali, prvi ljudi su nestali i umjesto njih su se pojavile stijene, vodopadi ili nešto drugo. Oni još uvijek postoje, a to su mjesta razmišljanja za svakog tko je do­ voljno mudar da od njih uči. To je svijest koja je oblikovala stvarnost. Treći dio razdoblja snova je sada. Snovi se i dalje nastavljaju, svjesnost još uvijek stvara naš svijet. Zato su uvjereni da vlasništvo nad zemljom nije moguće. Tlo pripada svim bićima. Pravi ljudski odnosi jamče dijeljenje i dogovor. Posjedovanje je najveći stupanj odvajanja od drugih radi vlastitog zadovoljstva. Prije nego što su došli Britanci nitko u Australiji nije bio siromašan. Pleme vjeruje da su se prvi ljudi pojavili u Australiji kada su svi kontinenti na Zemlji bili udruženi. Znanstvenici govore o 158

jednoj masi tla - zovu je Pangea - prije otprilike 180 milijuna godina koja se podijelila na dva dijela. Laurazija je pred­ stavljala sjevernu cjelinu, a Gondwanaland Australiju, Antark­ tik, Indiju, Afriku i Južnu Ameriku. Indija i Afrika odmaknule su se prije 65 milijuna godina, Antarktik je ostao ispod, a Aus­ tralija i Južna Amerika između. Pleme vjeruje da su prvi ljudi počeli istraživati i odlazili sve dalje i dalje. Naišli su na nove situacije i umjesto da se oslone na osnovna načela prihvatili su se agresivnih osjećaja i postu­ paka da bi preživjeli. Što su dalje odlazili, njihov sustav uvjere­ nja se sve više mijenjao, vrijednosti se gubile, a na kraju se čak i njihova vanjština promijenila poprimajući svjetliju boju u hladnijoj sjevernoj klinu. Pleme ne razlikuje ljude po boji kože, ali vjeruju da smo prvobitno imali istu nijansu i da se tome postepeno vraćamo. Mutantima pripisuju posebne značajke. Prvo, mutanti više ne mogu živjeti na otvorenom. Većina ih umre, a da ne znaju što to znači stajati gol na kiši. Provode svoje vrijeme u građevinama s umjetnom toplinom i hlađenjem, te pate od sunčanice na nor­ malnim temperaturama. Drugo, mutanti više ne posjeduju do­ bru probavu poput pravih ljudi. Hranu moraju zdrobiti u prah, preraditi i konzervirati. Jedu više neprirodnih nego prirodnih tvari. Otišli su tako daleko da su razvili alergije na prirodnu hranu i pelud u zraku. Neka novorođenčad mutanata ne može podnijeti čak ni majčino mlijeko. Mutanti posjeduju ograničeno razumijevanje jer mjere vri­ jeme prema sebi. Ne prihvaćaju ništa drugo osim svog vremena pa zato bezobzirno uništavaju bez osjećaja za sutrašnjicu. Najveća razlika između njih i prvih ljudi je da mutanti u sebi nose strah. Pravi ljudi su neustrašivi. Mutanti prijete svojoj djeci. Potrebna im je prisila zakona i zatvora. Čak je i sigurnost 159

država zasnovana na prijetnji drugih država oružjem. Pleme smatra da je strah osjećaj koji pripada životinjama. Kod njih on igra važnu ulogu u preživljavanju. A l i , ako ljudi znaju za Božansku jednost i shvaćaju da svemir nije slučajan već plani­ ran, onda se ne boje. Ili imaš povjerenja, ili se bojiš - ne možeš osjećati oboje. Uvjereni su da strah izvire iz predmeta. Što više predmeta posjeduješ, to se više bojiš. Na kraju im posvećuješ sav svoj život. Pravi ljudi su mi objasnili kako im je bilo smiješno kad su misionari ustrajali na tome da svoju djecu uče sklopiti ruke i zahvaliti se prije jela. Pa oni se bude zahvalni! Provode svoj dan nikad ne uzimajući stvari zdravo za gotovo. Ako misionari moraju svoju djecu učiti zahvalnosti, nečemu što je prirodno svim ljudima, pleme smatra da su oni ti koji se moraju zamisliti nad svojim vlastitim društvom. Možda je njima potrebna po­ moć. Nisu mogli razumjeti zašto im misionari zabranjuju štova­ nje zemlje. Svatko zna da što manje od nje uzmeš, manje ćeš joj morati vratiti. Pravi ljudi ne vide ništa nekulturno u vraćanju duga i l i izražavanju zahvalnosti zemlji krvlju koju izliju u pije­ sak. Također smatraju da treba poštovati čovjeka koji više ne želi jesti i sjedne u pustinji da bi dovršio svoje svjetovno posto­ janje. Ne vjeruju da je smrt od bolesti i l i nesreće prirodna. Na posljetku, rekli su mi, ne možeš ubiti nešto što je vječno. Nisi to stvorio pa ne možeš ni ubiti. Vjeruju u slobodnu volju; duša slobodno izabire doći pa kakvo joj onda pravilo može zabraniti da se slobodno vrati kući? Ne radi se o osobnoj odluci u ovoj očitovanoj stvarnosti već o odluci na razini vječnosti koju donosi sveznajuće jastvo. Smatraju da je prirodan način ispunjenja ljudskog iskustva izražavanje slobodne volje i izbora. Negdje u dobi od oko 120 160

ili 130 godina kad čovjek osjeti oduševljenje zbog vraćanja u zauvijek te nakon što zamoli Jednost za dozvolu, osoba orga­ nizira zabavu i objavi proslavu svog života. Stoljećima su Pravi ljudi pri rođenju svojoj djeci govorili iste riječi. Došavši na ovaj svijet svako dijete začuje: "Volimo te i podržavamo na tvom putu." Kod svoje konačne proslave, svi se grle i ponavljaju istu rečenicu. Ono što čuješ kad si došao, ono je što ćeš čuti kad odeš! Zatim osoba koja odlazi sjedne i zaustavi rad tijela. Za manje od dvije minute sve je završeno. Nema tuge ni žaljenja. Rekli su mi da će me naučiti njihovim tehnikama za preobrazbu ljudske razine natrag u ne­ vidljivu razinu kad ću biti spremna za prihvaćanje odgovor­ nosti takvoga znanja. Riječ mutant označava stanje srca i uma, ne boju čovjeka radi se o uvjerenju! Mutant je netko tko je izgubio i l i se odvojio od drevnih sjećanja i vječne istine. Na kraju smo morali završiti razgovor. Bilo je kasno i bili smo iscrpljeni. Pećina je još jučer bila prazna, a danas je bila is­ punjena životom. Moj mozak je do jučer bio pun znanja, skupljenog u godinama obrazovanja. A danas je bio poput spužve koja je upijala drukčije i važnije vrijednosti. Teško mi je bilo razumijeti njihov način života jer mi je bio posve stran pa sam sa zahvalnošću prihvatila kad su mi misli nestale u mir­ noj praznini.

161

24 Zapisi

jutra dozvolili su mi razgledati prolaz kojeg zovu Čuvanje vremena. Načinili su nekakvu kamenitu napravu koja propušta sunčeve zrake prema dolje. Samo u jedno doba godine sunce sije u točnom smjeru i oblikuje određeni obrazac. Kad se to dogodi, znaju da je prošla godina dana od posljednje bilješke o vremenu. Tijekom tog vremena priređuju proslavu u čast Čuvarici vremena i Čuvarici sjećanja. Dvije pohraniteljke vremena provode godišnji obred. Stijenu oslikaju slikama koje predstavljaju sve značajne događaje u proteklih šest godišnjih doba u protekloj godini. Rođenja i smrti zabilježena su prema danu i vremenu u odnosu na sunce i mjesec, a tu su još i neki drugi važni podaci. Izbrojila sam oko 160 rezbarija i slika. Na taj način sam saznala da je najmlađi plemenski član star 13 go­ dina te da su četvero njih prešli devedesetu. Nisam znala da je australska vlada provodila nuklearne pokuse dok nisam našla dokaz za to na pećinskom zidu. Vlada vjerojatno nije znala da se oko mjesta pokusa nalaze ljudi. Na stijeni je prikazano, primjerice, japansko bombardiranje Darwina. Bez uporabe papira i olovke Čuvarica sjećanja poznaje 163

sve važne događaje u odgovarajućem redoslijedu. Kad je Ču­ varica vremena opisivala svoju odgovornost bilježenja i oslika­ vanja, njen se izraz lica pretvorio u radost djeteta koje je upravo primilo željeni dar. Obje žene bile su u poodmaklim godinama. Zapanjujuće je što u našoj kulturi živi mnogo starijih ljudi koji su zaboravljivi, nepouzdani i senilni dok ovdje u Divljini, što su stariji, to su mudriji i zbog toga je njihovo sudjelovanje u razgovoru vrlo cijenjeno. Oni su oslonci snage i primjeri za druge. Brojila sam unatrag rezbarije na stijeni i došla do godine mojega rođenja. Tamo je, u vrijeme kad bi kod nas bio rujan kod njih je to bilo razdoblje od 29 dana - u ranim jutarnjim satima zabilježeno rođenje. Pitala sam tko je to. Rekli su mi da se radi o rođenju plemenskog starješine Kraljevskog crnog la­ buda. Nisam otvorila usta od iznenađenja, ali se to sasvim lako moglo dogoditi. Kakva je vjerojatnost da sretneš čovjeka koji se rodio istoga dana, iste godine i u isto vrijeme na suprotnom kraju zemlje? Rekla sam Oooti da bih rado na samo razgo­ varala s Kraljevskim crnim labudom. Dogovorili smo susret. Crnom labudu su prije mnogo godina ispričali o duhovnom partneru koji je rođen na vrhu globusa u društvu mutanata. Kad je bio mlađi, želio je otići među Australce i potražiti ga, ali mu je bilo rečeno da mora poštovati dogovor i pustiti da prođe najmanje 50 godina za razvoj osobnih vrijednosti. Usporedili smo okolnosti naših rođenja. Njegov je život počeo nakon što ga je majka položila u posebno pripremljenu kožu rijetke albino koale. U tom trenutku bila je sama nakon što je dugo putovala do točno određenog mjesta. Moj je život počeo u bijeloj, sterilnoj bolnici u Iowi nakon što je i moja majka otputovala iz Chicaga do mjesta koje je sama izabrala. 164

Njegov otac je bio na putu i kilometrima daleko od mjesta rođenja. I moj je u to vrijeme putovao. Tijekom svog života on je nekoliko puta promijenio svoje ime. I ja sam. Ispričao mi je o okolnostima svake promjene. Rijetka, bijela koala koja je ukr­ stila put s njegovom majkom predstavljala je znak da je dijete koje nosi predodređeno za vodstvo. On je osobno osjećao bliskost s australskim crnim labudom pa je njegovo ime dopu­ nio ukrasnim pridjevom kojeg su meni preveli kao Kraljevski. Ispričala sam mu okolnosti u kojima sam ja mijenjala svoja imena. Nije bilo važno da li je naša povezanost mit i l i činjenica. U tom trenutku postali smo stvarnim partnerima i iskreno razgo­ varali od srca k srcu. Većinom smo razgovarali o osobnim stvarima o kojima ne želim javno govoriti, ali ću s vama podijeliti ono što smatram njegovim najdubljim uvjerenjem. Kraljevski crni labud mi je govorio o dvojnostima koje se nalaze u svijetu osobnosti. To sam protumačila kao dobro naspram lošeg, ropstvo naspram slobode. A l i , nije se radilo o tome. Ne radi se o crnom ili bije­ lom; uvijek su to nijanse sivog. I što je najvažnije, sivilo se u napredujućem obrascu vraća natrag k izvoru. Šaljivo sam spo­ menula našu dob i rekla da mi je potrebno još 50 godina samo da bih to razumjela. Kasnije tog dana, u prolazu Čuvanja vremena, saznala sam da su Praaustralci prvi izumili bojanje sprejom. Ne rabe otro­ vne tvari jer djeluju u skladu s okolinom i za nju se duboko brinu. Prstima i životinjskom dlakom obojili su dio stijene u tamnocrveno. Nakon nekoliko sati boja se posušila, a mene su naučili kako pomiješati bijelu boju iz gline nalik kredi, vodu i gušterovo ulje. Mješavinu smo miješali komadom drveta. Kad se dovoljno zgusnula, načinili su lijevak pa sam izlila boju u 165

usta. Bio je to čudan osjećaj na jeziku, ali zapravo nije bilo okusa. Zatim sam stavila ruku na crvenu stijenu i počela plju­ vati boju oko prstiju. Odmaknula sam ruku i na svetoj stijeni ostao je znak mutantkinje. Ne bi mi pokazali veću čast da su na strop sikstinske kapelice oslikali moje lice. Cijeli dan sam posvetila proučavanju podataka na stijeni. Pronašla sam podatak o priznanju britanske vladavine, uvo­ đenju novčane razmjene, prvi pogled na automobil, zrakoplov, satelite iznad Australije, pomrčine, čak i nešto slično letećem tanjuru s mutantima koji su izgledali još čudnije od mene! Rekli su mi da su neke slike načinjene po sjećanju i radu prijašnjih Čuvara vremena i Čuvara sjećanja, a druge pak pri­ kazuju događaje o kojima su im pričali promatrači poslani u civilizirana područja. Isprva su slali mlade ljude, ali su shvatili da je taj zadatak za njih pretežak. Mladež je lako impresionirati obećanjem auto­ mobila, sladoledom svakoga dana i svim čudima industrijskog svijeta. Stariji su više utvrđeni u sebi i mogli su prepoznati magnetnu privlačnost, ali joj nisu podlegli. Kako god bilo, nikoga nisu u plemenu zadržavali protiv njegove volje; s vre­ mena na vrijeme izgubljeni član bi se vratio. Oootu su po rođenju uzeli majci što je u prošlosti bilo sasvim u redu i zako­ nito. Da bi se nevjernici preokrenuli i spasili njihove duše, djecu su zatvarali u za to određene ustanove i zabranjivali im učenje materinjeg jezika, a posebice prakticiranje obreda. Ooo­ ta je živio 16 godina u gradu prije nego što je pobjegao i po­ tražio svoje korijene. Svi su se smijali kad je Ooota pričao što se dogodilo s kućama u koje je vlada naseljavala Praaustralce. Ljudi su spavali na dvorištu, a kuće rabili kao skladišta. To nas je dovelo do razmatranja darova i što oni znače. Pleme smatra da je dar dar samo ako daruješ ono što druga osoba želi. Nije 166

dar ako daruješ ono što ti želiš da oni imaju. Za dar se ne smijemo vezivati. On se daje bez uvjeta. Osoba koja ga prima ima pravo s njim učiniti što želi: uporabiti ga, uništiti ga, poklo­ niti, što god želi. Dar je njen bez uvjeta, a darovatelj ne očekuje ništa za uzvrat. Ako nešto ne odgovara tim uvjetima, ne radi se o daru. Mora se odrediti kao nešto drugo. Mogla sam se složiti da vladini darovi, i na nesreću, većina onog što moje društvo smatra darom, ne spada u tu kategoriju. A l i , poznajem nekoli­ cinu ljudi koji stalno poklanjaju i toga nisu svjesni. Poklanjaju riječi ohrabrenja, šale i l i nude prijateljsko rame na koje se možeš osloniti. Mudrost ovih ljudi predstavljala je stalan izvor čuđenja. Kad bi samo oni mogli biti vođe svijeta, sve bi bilo drukčije!

167

25 Primljena

jutra dozvolili su mi ući u najzaštićeniji dio podzemne pećine. Visoko su ga cijenili pa je središte njihovih prethodnih rasprava bilo upravo u tome hoće li mi dopustiti pristup i l i ne. Morali smo ga osvijetliti bakljama, a prostorija je zasjala u uglačanom opalu. Svjetlo vatre koje se odražavalo od zidova i tla prelijevalo se u najsjajnijoj dugi koju sam ikada vidjela. Bilo je to kao da stojim u kristalu u moru boja koje plešu nada mnom, ispod i okolo mene. Prostor su rabili za neposredno sporazumijevanje s Jednošću te za neku vrstu me­ ditacije. Objasnili su mi da je razlika između molitve mutanata i njihovog sporazumijevanja u tome što se mi obraćamo duho­ vnom svijetu, a oni čine obrnuto. Oni slušaju. Očiste um od misli i čekaju poruku. Razlog za to je, kako su mi objasnili, što ne možeš čuti glas Jednosti kad sam govoriš. U ovoj prostoriji održavala su se vjenčanja i službena promjena imena. Često su ga posjećivali stariji prije nego što su umrli. U prošlosti, kad je njihova rasa jedina naseljavala kontinent, različita plemena po­ kapala su svoje članove na različite načine. Neki su mrtve zavili u tkanine i poput mumija ih zakopali u grobove. Nekad je 169

u Ayers Rocku bilo mnogo tijela kojih sad nema. Leševima ne pripisuju neki značaj pa ih često pokapaju u plitke jame isko­ pane u pijesku. Smatraju da se tijelo mora vratiti u zemlju i pre­ raditi baš kao i sve drugo u svemiru. Neki današnji Praaustralci žele da se njihova gola tijela ostave na otvorenom za hranu ži­ votinjskom kraljevstvu koje je tako vjerno hranilo njihov život. Najveća razlika između nas i njih je to što Pravi ljudi znaju kuda idu nakon posljednjeg zemaljskog izdaha dok većina mu­ tanata to ne zna. Ako znaš, odlaziš s mirom i povjerenjem; ako ne znaš naravno da se opireš. U prostoru obloženom dragim kamenovima ponekad se od­ vija posebna pouka. To je učionica u kojoj podučavaju umje­ tnosti nestajanja. Dugo se već priča o sposobnosti Praaustralaca da u opasnim okolnostima postanu nevidljivi. Mnogi urba­ nizirani Praaustralci tvrde da je to izmišljotina - njihov narod nikad nije imao nadljudske sposobnosti, ali varaju se. Umje­ tnost privida u pustinji je uzdignuta do neslućenih visina. Pravi ljudi znaju kako izvesti privid umnožavanja. Jedna osoba može izgledati kao da ih je deset ili pedeset. Ta se sposobnost rabi kao sredstvo preživljavanja. Iskorištavaju strah drugih rasa. Nije nužno uporabiti strelice za borbu; radije se pobrinu za privid masovne snage i prestrašeni napadači vrišteći bježe kasnije pričajući priče o vragovima i čarobnjaštvu. Na tom svetom mjestu zadržali smo se nekoliko dana, a prije nego što smo otišli, priredili su mi obred tijekom kojeg su me imenovali za svog glasnika, a zatim još jedan za moju buduću zaštitu. Najprije su mi namazali glavu i na čelo pričvrstili obruč od srebrnosivog krzna koale. Na sredinu su smolom prilijepili uglačani opal. Tijelo i lice prekrili su mi ptičjim perjem. Svi su nosili pernatu odjeću. Predivna proslava koju je pratila zvo­ njava lepeza od perja i trske. 170

Zvuk je bio jednako uzvišen kao i zvuk orgulja u najboljim svjetskim katedralama. Rabili su također cijevi od gline i kratko drveno glazbalo čiji je zvuk bio sličan zvuku flaute. U tom trenutku sam postala svjesna da su me doista prihva­ tili. Prošla sam testove koje su zahtijevali od mene, iako nisam unaprijed znala da me iskušavaju, a još manje zašto. Ganuto sam stajala usred kruga i slušala pjesmu i drevne čiste zvukove njihove glazbe. Sljedećeg jutra je samo dio prvobitne skupine napustio sveto mjesto pridruživši mi se u nastavku putovanja. Kamo? Nisam znala.

171

26 Sretan nerođendan

putovanja dvaput smo proslavom obilježili rast nečijeg talenta. Svakome se priređuje posebna zabava koja nema ništa zajedničkog s dobi i l i nadnevkom rođenja već se radi o priznanju čovjekove jedinstvenosti i njegovog doprinosa životu. Smatraju da je svrha prolaska vremena u tome da čovjek postane bolji, mudriji i da sve više izražava svoju bit. Ako ste ove godine bolja osoba nego prošle, a samo vi to znate zasigurno, tada organizirate zabavu. Kad kažete da ste spre­ mni, svatko to cijeni. Jedna od proslava bila je namijenjena ženi čiji dar i l i me­ dicina u životu je bilo slušanje. Ime joj je bilo Čuvarica tajni. Uvijek je bila na raspolaganju svakome tko je želio o nečemu razgovarati, ispovijediti se, priznati ili si olakšati dušu. Razgo­ vori su bili privatni, ona nije nudila neke savjete niti je prosu­ đivala. Držala je drugog čovjeka za ruku i l i mu položila glavu u svoje krilo i jednostavno slušala. Izgleda da je znala ohrabriti ljude da sami pronađu rješenja i da slijede put svojeg srca. Pomislila sam na svoje sunarodnjake, na mnoge mlade koji besciljno lutaju svijetom, na beskućnike koji misle da nemaju 173

što ponuditi društvu, na ovisnike koji žele djelovati u nekoj drugoj stvarnosti, a ne u onoj u kojoj se nalaze. Poželjela sam da ih dovedem ovdje pa da vide kako je malo potrebno da budeš koristan i kako je divno upoznati i doživjeti osjećaj vlas­ tite vrijednosti. Ta je žena poznavala svoje dobre strane, a priznali su ih i svi drugi članovi plemena. Tijekom zabave Čuvarica tajni sjedila je na malo povišenom mjestu. Molila je svemir da se pobrine za obilje hrane, ako je to ispravno za sve. Naravno, na večer smo se našli na području obraslom bobi­ cama i grožđem. Prije nekoliko dana u daljini smo opazili kišne oblake pa smo sada u malim mlakama vode pronašli na desetine žabljih punoglavaca. Stavili smo ih na vruće kamenje i oni su se brzo pretvorili u vrlo ukusnu hranu. Na jelovniku su se našla i neka neprivlačna stvorenja koja su skakutala u blatu. Zabavu smo obogatili glazbom. Naučila sam ih teksaškom plesu kojeg smo plesali u ritmu njihovih bubnjeva i uskoro su se svi smijali. Zatim sam im rekla da mutanti vrlo radu plešu u parovima i zamolila Kraljevskog crnog labuda neka zapleše sa mnom. Odmah je prihvatio korak valcera, ali se nismo mogli uskladiti u ritmu. Počela sam pjevati melodiju i ohrabrila ih da mi se pridruže. Uskoro su svi pjevali i vrtjeli se u ritmu valcera pod australskim nebom. Pokazala sam im također i četvorku, a Ooota je odlično vodio taj ples. Rekli su mi da je sasvim moguće da sam se dovoljno usavršila u umjetnosti iscjeljivanja koju sam prakticirala kod kuće i da bih se možda mogla pos­ vetiti glazbi. Te sam se noći najviše približila mogućnosti da dobijem novo ime. Osjetili su da imam mnogo talenata i otkrili da volim Prave ljude i njihov način života, ali da ostajem odana svojem. Nazvali su me Dva srca. 174

Tijekom proslave Čuvarice tajni svi su joj jedan za drugim govorili kakvo olakšanje donosi njihova nazočnost u skupini i kako je njen rad dragocjen za sve. Skromno je zasijala od veselja i pohvale primila s kraljevskim dostojanstvom. Bila je to dobra noč. Padajući u san zahvalila sam se svemiru za tako značajan dan. Da sam mogla izabrati, ne bih se odlučila na pustolovinu s ovim ljudima. Ne bih naručila žablje punoglavce ako bi bili na jelovniku, a ipak sam pomislila kako su neke naše proslave tako besmislene, a kako je ova pustinjska bila prekrasna.

175

27 Otplavljena

nama bilo je razjedeno erozijom. Pukotine su dosezale tri metra dubine pa smo ih morali zaobilaziti. Izne­ nada je nebo postalo tamno. Nad glave su nam se nadvili olujni oblaci. Samo nekoliko metara od nas zabljesnula je munja. Slijedio ju je zaglušujući tresak. Nebo se promijenilo u strop elektronskih bljeskalica. Potrčali smo tražeći zaklon. Iako smo se razbježali u svim pravcima, nitko nije pronašao pravi zak­ lon. Taj dio zemlje bio je manje pust. Obrastao je grmljem, rijetko posađenim drvećem koje se borilo za život te nekom vrstom krhke paprati. Znali smo da se bliži pljusak. Čula sam ga u daljini kako nam se približava poput parne lokomotive. Zemlja mi se tresla pod nogama. S neba su počele padati ogromne kaplje kiše. Grom je udario u blizini tako snažno da mi je oduzeo dah. Prstima sam opipala kožno uže oko pojasa. Na njemu sam nosila pričvršćenu posudu s vodom i torbicu iz gušterove kože koju mi je Iscjeliteljka napunila različitim mastima, uljima i praškom. Pažljivo mi je razložila njihov izvor i smisao, ali je meni bilo jasno da bi njezin način liječenja zahtijevao jednako 177

toliko učenja kao američki studij medicine. Opipala sam čvor i uvjerila se da još uvijek dobro drži. Usprkos buci i zbunjenosti postala sam svjesna da čujem još nešto, nešto vrlo snažno, novo i agresivno. Zvuk kojeg još ni­ sam čula. Ooota je povikao u mom smjeru: "Uhvati se za drvo! Čvrsto se drži za drvo!" U blizini nije bilo drveta. Pogledala sam oko sebe i vidjela da se nešto valja preko pustinjskog tla. Bilo je visoko, crno, široko nekih desetak metara i vrlo brzo! Prije nego što sam se snašla bilo je iznad mene. Voda, poplava blatne pjeneće vode zalila me preko glave. Lavina me okrenula i oborila. Borila sam se za zrak. Očajnički sam hvatala rukama ne bi li se za nešto uhvatila. Nisam imala osjećaj što je dolje, a što je gore. Teško blato napunilo mi je uha. Vrtjela sam se i va­ ljala. Zatim sam bokom udarila u nešto tvrdo i zaustavila se. Zapela sam za grm i čvrsto se ovila oko njega. Istegnula sam vrat i glavu koliko sam mogla i pokušavala udahnuti. Pluća su mi vapila za zrakom. Morala sam udahnuti. Nisam imala dru­ gog izbora iako sam još bila pod vodom. Savladao me neopisiv užas. Činilo se da se moram predati nerazumljivim silama. Bila sam sigurna da ću se utopiti, ali sam udahnula zrak, a ne vodu. Oči nisam mogla otvoriti jer ih je prekrivalo teško blato. Osjećala sam kako se grm utiskuje u moje tijelo jer me sila vode prisiljavala da se sve više i više savijam. Brzo kao što je i počela, bujica je završila. Val je prošao, a voda se postupno smanjivala. Osjetila sam velike kišne kapi na koži. Okrenula sam lice prema nebu i pustila kiši da mi ispere blato iz očiju. Pokušala sam se ispraviti, ali nisam mogla. Na posljetku mi je uspjelo otvoriti oči. Pogledala sam naokolo i vidjela da mi noge vise nekih pola metra iznad zemlje. Nalazila sam se negdje na sredini oveće stijene. Začula sam glasove mojih suputnika. N i ­ sam se mogla popeti pa sam se spustila. Doskočila sam na ko178

ljena i otpuzala preko blata. Kad sam ustanovila da glasovi do­ laze iz suprotnog smjera, okrenula sam se. Uskoro smo opet bili zajedno. Nitko nije bio teže ranjen. Voda nam je odnijela kože za spavanje, a i moj pojas te dra­ gocjenosti koje je sadržavao. Stajali smo na kiši i čekali da se blato, prilijepljeno za naša tijela, vrati k majci zemlji. Stojeći na kiši, moji su prijatelji jedan za drugim svlačili šturu odjeću i goli čekali da kiša spere pijesak iz svih pregiba. I ja sam se skinula. Izgubila sam traku za kosu i prstima sam prošla kroz šumu na glavi. Vjerojatno sam izgledala smiješno jer su mi priskočili u pomoć. U komadima odjeće koje smo položili na tlo nakupila se kišnica. Rekli su mi da sjednem, a zatim su mi izlijevali kišnicu po kosi. Češljali su me prstima. Kad je kiša prestala, obukli smo se. Nakon sušenja obrisali smo preostali pijesak. Vrući zrak brzo je sušio vlagu i izgladio moju kožu koja je bila poput napetog platna u okviru. Tada su mi rekli da se radije kreću goli po vrućini, ali da su smatrali da će povrije­ diti moje osjećaje, pa to isprva nisu činili. Najčudnija stvar oko svega toga bilo je kratko trajanje stresa. Sve je prošlo i u sljedećem trenutku svi smo se smijali. Priznala sam da se osjećam bolje i da zbog iznenadne kupke vjerojatno ljepše izgledam. Oluja je potresla moj osjećaj za veličanstvenost života i strasnu ljubav prema njemu. Susret sa smrću je poništio moje uvjerenje da su radost ili nesreća ovisni o vanjskim činiteljima. Voda je za sobom odnijela sve osim krpa oko naših tijela. Uništeni su mali darovi koje sam primila, stvari koje bi ponijela sa sobom natrag u Ameriku, poklonila svojim unucima. Preda mnom je bio izbor: reagirati žaljenjem i l i prihvaćanjem. Nije li to bila pravedna razmjena - sva moja materijalna imovina za trenutnu pouku o nevezivanju? Rekli su mi da bi mi vjerojatno dozvolili održati uspomene koje je od179

nijela voda, ali je energija Božanske jednosti pokazala da im pripisujem prevelik značaj i da sam previše vezana za njih. Je­ sam li konačno naučila cijeniti iskustvo, a ne predmet? Na večer smo iskopali malu rupu u zemlji. U njoj su zapalili vatru i stavili unutra nekoliko kamenova da ih zagriju. Kad je vatra izgorjela i kad su ostali samo kamenovi, na njih su stavili mokre listove, debelo korijenje i suhu travu. Rupu su pokrili pijeskom. Čekali smo jedan sat, a zatim otkopali hranu i zah­ valno pojeli slasnu večeru. Kad sam te večeri zaspala lišena udobnosti čak i dingove kože, na um mi je pala poznata molitva: "Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti, hrabrosti da promije­ nim ono što mogu i mudrost da prepoznam razliku među njima."

180

28 Krštenje

pljuska odjednom se pojavilo cvijeće. Krajolik se iz pustinje promijenio u cvjetni vrt. Hodali smo po cvijeću, jeli ga i nosili vijence koje smo ovijali oko tijela. Bilo je čaro­ bno. Približavali smo se obali, a pustinja je ostajala iza nas. Raslinje je iz dana u dan bilo sve bujnije. Drveće je bilo više i brojnije. Hrana je bila obilnija i nailazili smo na mnogobrojne nove vrste sjemena, klica, oraščića i divljeg voća. Jednom su zarezali koru nekog drveta. Ispod toga su postavili posude, a iz drveta je počela teći voda. Po prvi put smo imali prigodu za ri­ bolov. Okus dimljene ribe još je uvijek sa mnom kao dra­ gocjeno sjećanje. Jeli smo također brojna jaja gmizavaca i ptica. Jednog dana prispjeli smo do prekrasnog ribnjaka. Cijeloga dana su se šalili sa mnom i govorili mi da me čeka posebno iznenađenje i doista je tako bilo. Voda je bila svježa i duboka. 181

Moje oduševljenje bilo je u skladu s njihovim očekivanjima. Ribnjak je bio dovoljno velik da se u njemu moglo plivati pa sam ih pitala da li to smijem učiniti. Rekli su mi da budem strpljiva. Dozvolu ću dobiti od stanovnika tog područja. Pleme je obredno zamolilo za uporabu bazena. Dok su pjevali, povr­ šina vode se počela mreškati. Počelo je u središtu i kretalo se u smjeru suprotnom od našeg. Zatim se pojavila duga plosnata glava i grubi obris krokodila velikog dva metra. Zaboravila sam na krokodile. Na površini se pojavio još jedan, a zatim su izišli iz vode u obližnje grmlje. Kad su mi suputnici rekli da mogu plivati, moje je oduševljenje prilično splasnulo. "Jeste li sigurni da ih više nema?" pitala sam u mislima. Kako mogu zasigurno znati da su samo dva. Uzeli su dugi štap i s njim pretražili ribnjak tako da me umire. Iz dubina se nije ništa pojavilo. Postavili su stražu koja će promatrati hoće li se krokodili vratiti, a mi ostali smo zaplivali. Pljuskanje i plivanje u vodi me osvježilo i moja leđa su se poslije dugog vremena opustila. Vjerojatno zvuči vrlo čudno, ali na neki način je moje bezbrižno plivanje u krokodilskoj mlaki predstavljalo sim­ bolično krštenje. Nisam pronašla novu religiju, ali sam pro­ našla novu vjeru. Odlučili smo da ne ostanemo pored ribnjaka već smo nas­ tavili put. Naišli smo na trećeg krokodila koji je bio znatno manji. Pojavio se na način kojeg sam prepoznala kao želju da nam se ponudi za večeru. Pravi ljudi ne vole previše krokodilovo meso. Smatraju da je taj gmizavac agresivan i neo­ bičnog ponašanja. Vibracije iz mesa mogu se pomiješati s osobnim vibracijama pa će čovjek teško održati mir i nenasilnost. Ispekli smo krokodilova jaja koja su bila užasnog okusa, ali kad svemir moliš za hranu, ne možeš odbaciti ono što ti pošalje. Znaš da je, sa šireg motrišta, sve u redu, gutaš velike 182

zalogaje i odbijaš dodatnu porciju. Dok smo putovali pored vode, naišli smo na brojne vodene zmije. Lovili smo ih i održavali na životu tako da smo za večeru imali svježe meso. Kad smo se utaborili promatrala sam kako nekolicina njih čvrsto rukama obuhvaća zmiju i stavlja njenu sikćuću glavu u usta. Držeći zmiju čvrsto svojim zubima naglo bi trznuli rukom i na taj način brzo i bezbolno ubili stvorenje te tako počastili svrhu njenog postojanja. Znam da su bili čvrsto uvjereni da Božanska jednost ne dozvoljava patnju za bilo koje stvorenje osim ako to stvorenje samo ne prihvati patnju. To se odnosilo na ljude baš kao i na životinje. Dok su se zmije dimile, smiješila sam se razmišljajući o starom prijatelju, dr. Carlu Clevelandu, koji je duge godine podučavao studente kako namještati slomljene kosti te naglašavao točnost pokreta. Jed­ nom ću mu, nadam se, prenijeti tehniku brzog pokreta kojoj sam upravo svjedočila. "Nijedno stvorenje ne smije patiti osim ako to samo ne prih­ vati." To je misao vrijedna razmišljanja. Žena duha objasnila mi je da se određene duše na najvišoj razini bića mogu odlučiti za rođenje u nesavršenom tijelu; one često dolaze da bi podu­ čavale te utjecale na živote ljudi s kojima dolaze u dodir. Žena duha rekla mi je da su članovi plemena koje su u prošlosti ubi­ jali prije rođenja odlučili živjeti svoj život u punini, a u odre­ đenom trenutku postati dijelom testa prosvjetljenja za neku drugu dušu. Bili su ubijeni prema dogovoru na vječnoj razini, a to samo ukazuje kako su duboko razumjeli izraz vječnost. To je također značilo da ubica nije prošao test te da će ga morati ponoviti još jednom. Sve bolesti i problemi, smatra pleme, povezani su s duhovnošću te služe kao odskočna daska za mu­ tante koji se otvaraju i slušaju svoje tijelo da bi shvatili što se događa. 183

Kad sam te noći ležala u crnoj i bezobličnoj pustinji, osjetila sam kako je svijet oživio i shvatila da sam konačno nadrasla svoj strah. Možda sam i počela kao gradski učenik, ali sada sam bila zadovoljna s iskustvom u divljini gdje postoje samo zem­ lja, nebo i starodrevan život gdje ljudi bez straha nadvladavaju pretpovijesne bodlje, čeljusti i trnje. Osjetila sam da sam konačno spremna suočiti se sa životom kojeg sam izabrala.

184

29 Oslobođena

večeri popeli smo se mnogo više nego obično niz obronke, a zatim se utaborili. Zrak je bio svjež i hladan, a rekli su mi da more nije daleko iako ga još ne vidimo. Bilo je rano ujutro. Sunce još nije izišlo, ali mnogi su se već probudili. Zapalili su jutarnju vatru što je bilo rijetko. Podigla sam pogled i ugledala smeđeg sokola kako sjedi na drveta iznad mene. Obavili smo uobičajeni jutarnji obred, a zatim me Kra­ ljevski crni labud uhvatio za ruku i doveo k vatri. Ooota mi je rekao da mi starješina želi ponuditi poseban blagoslov. I drugi su pristupili - stajala sam u krugu ispruženih ruku. Zatvorili su oči, a lice okrenuli k nebu. Kraljevski crni labud obratio se nebu. Ooota mi je prevodio: "Budi pozdravljena, Božja jednosti. Stojimo pred tobom s mutantkinjom. Hodali smo s njom i znamo da u njoj živi iskra tvoje potpunosti. Dodirnuli smo je i promijenili je, ali pro­ mijeniti mutanta je vrlo težak zadatak. 185

Vidjet ćeš da njena neobična blijeda koža postaje prirodnije smeđa, a njena bijela kosa otpada te rastu tamni korjenovi. A l i , nismo mogli utjecati na neobično obojene oči. Naučili smo mutantkinju mnogo, a sami smo od nje učili. Mutanti poznaju nešto što zovu mesni umak. Oni znaju istinu, ali su je pokopali pod začine koristi, materijalizma, nesigur­ nosti i straha. Također znaju nešto što zovu preljev za kolač. Čini se da to predstavlja način na koji provode svoj život površnim, umjetnim, privremenim i na izgled lijepim projek­ tima, a zapravo se vrlo malo posvećuju razvoju svog vječnog bića. Izabrali smo ovu mutantkinju i oslobađamo je kao pticu iz gnijezda neka odleti daleko i visoko te da se protegne poput kookaburra ptice pričajući slušateljima da mi odlazimo. Ne osuđujemo mutante. Molimo za njih i oslobađamo ih kao što molimo i oslobađamo sebe. Molimo se da će pobliže raz­ motriti svoja djela i vrijednosti te naučiti da je život jedno prije no što bude prekasno. Molimo se da će prestati uništavati zem­ lju i jedno drugog. Molimo se da doista ima dovoljno mutanata koji su na rubu promjene i koji će promijeniti stvari. Molimo se da svijet mutanata čuje i prihvati našeg glasnika. Kraj poruke." Sa Ženom duha sam se malo udaljila od skupine, a sunce je počelo izlaziti. Pokazala mi je grad ispred nas. Došlo je vrijeme za moj povratak u civilizaciju. Njen naborani smeđi obraz i prodorne crne oči gledale su preko litice. Progovorila je u svom neobičnom domorodačkom jeziku pokazujući na grad, a ja sam shvatila da je došlo jutro oproštaja - pleme me oslobađa, a ja se opraštam od svojih učitelja. Jesam li primila njihovu poduku? Samo vrijeme će reći. Jesam li sve zapamtila? Smiješno, bri­ nulo me više kako ću prenijeti njihovu poruku nego kako ću se 186

vratiti u australsku civilizaciju. Vratili smo se u skupinu i tamo sam se oprostila od svakog pojedinačno. Razmijenili smo univerzalni oblik pozdrava me­ đu pravim prijateljima - zagrljaj. Ooota je rekao: "Nema ničeg što bismo ti mi mogli dati, a da ti to već nemaš, ali osjećamo da si ti, iako ti mi ne možemo ništa dati, naučila prihvatiti i primiti od nas. To je naš dar." Kraljevski crni labud uhvatio me za ruke. Mislim da sam vidjela suze u njegovim očima. Znam da sam ih vidjela. "Molim te nemoj nikad izgubiti svoja dva srca, moja prijateljice", rekao je, a Ooota je prevodio: "Došla si k nama s dva otvorena srca. Sada su ispunjena razumijevanjem i osjećajima za oba svijeta, naš i tvoj. I meni si dala dar drugog srca. Sada znam i razumijem više nego što sam ikada prije mogao razumjeti. Naše prijateljstvo za mene je dragocjeno. Idi u miru, neka te naše misli štite." Oči mu je osvijetlila unutarnja svjetlost kad je zamišljeno dodao: "Ponovo ćemo se sresti, ali bez ovih nespretnih ljudskih tijela."

187

30 Sretan završetak?

znala sam da moj život nikad neće biti tako jednostavan i tako svrhovit kao tijekom posljednjih nekoliko mje­ seci i da će se dio mene uvijek željeti vratiti. Do grada sam hodala gotovo čitav dan. Nisam znala kako ću to učiniti, ni kako ću se s tog mjesta vratiti do moje iznajmljene kuće. Vidjela sam autocestu, ali nije mi se činilo pametno ho­ dati pored nje. Zato sam hodala po pustinji. U jednom trenutku osvrnula sam se, a baš je u tom trenutku došao nalet vjetra i izbrisao moje otiske stopala s pijeska. Činilo se da briše poslje­ dnje tragove mog života u Divljini. Kad sam došla u predgrađe, smeđi sokol, moj vjerni pratitelj, posljednji je put kružio iznad moje glave. U daljini sam ugledala starijeg muškarca. Nosio je plave traperice, majicu uvučenu u pojas priličnog opsega i stari oguljeni zeleni šešir. Nije mi se nasmiješio da bi me pozdravio; umjesto toga preokrenuo je očima u nevjerici. Jučer sam imala sve što mi je bilo potrebno: hranu, odjeću, sigurnost, zdravstvenu njegu, prijatelje, glazbu, zabavu, podr­ šku, obitelj i smijeha na pretek - sve besplatno. A l i tog svijeta više nije bilo. 189

Danas ću morati moliti za novac jer inače neću preživjeti. Sve što je potrebno za život morat ću kupiti. Nisam imala izbora; bila sam u položaju prljave, smrdljive prosjakinje. Bila sam klošarka bez torbe. Samo sam ja poznavala istinu osobe sakrivene iza debelih slojeva siromaštva i bijede. Moj odnos sa beskućnicima u tom je trenutku bio potpuno izmijenjen. Pristupila sam Australcu i zamolila ga: "Biste li mi posudili malo sitniša? Dolazim iz divljine i hitno moram telefonirati. Nemam novaca. Ako mi kažete svoje ime i adresu, odužit ću vam se." Bez riječi je zurio u mene, tako pozorno da su mu bore na čelu zaigrale. Zatim je posegnuo u džep i izvukao novčić isto­ dobno si lijevom rukom zatvarajući nos. Znala sam da mi se vratio moj neugodan tjelesni miris. Prošla su oko dva tjedna od kupelji u krokodilskoj mlaki. Odmahnuo je glavom - nije mu bilo stalo hoću li mu vratiti novac - i brzo otišao. Hodala sam ulicama i ugledala nekoliko učenika koji su čekali popodnevni autobus. Svi su bili besprijekorno čisti kao i sva australska mladež u uniformama. Samo njihove cipele uka­ zivale su na neku individualnost. Zurili su u moje bose noge koje su izgledale više poput kopita nego poput ženskih stopala. Znala sam da izgledam grozno i samo sam se nadala da ne­ dovoljna odjeća i kosa koju nisam češljala više od tri mjeseca ne potiču previše straha. Koža na licu, ramenima i rukama to­ liko puta se oljuštila da je bila puna pjega i madeža. Osim toga, dobila sam otvorenu potvrdu da smrdim. "Oprostite", rekla sam. "Dolazim iz divljine. Možete li mi reći gdje je telefon, odnosno da li netko od vas zna gdje je poštanski ured?" Njihova reakcija me umirila. Nisu se prestrašili već su se samo smijuljili. Moj američki naglasak dodatno je utvrdio nji190

hovo osnovno uvjerenje da su svi Amerikanci otkačeni. Rekli su mi da je telefonska govornica vrlo blizu. Telefonirala sam u ured i zamolila ih da mi brzojavom pošalju nešto novaca. Rekli su mi adresu poštanskog ureda. Otišla sam tamo, a po izrazima na licima shvatila sam da su očekivali nekog neobična izgleda. Službenik mi je nevoljko dao novac bez zahtjeva za bilo kakvim dokumentima. Nakon što sam uzela novac, jedna službenica je osvježivačem zraka poprskala prostoriju i mene. S novcem u ruci pozvala sam taksi i odvezla se do velikog trgovačkog središta gdje sam kupila hlače, majicu, gumene natikače, šampon, češalj za kosu, pastu i četkicu za zube. Taksist se zaustavio pred tržnicom gdje sam kupila svježe voče i različite voćne sokove u papirnoj am­ balaži. Zatim me odveo u hotel gdje je pričekao hoće li me primiti. Oboje smo sumnjali hoće li me pustiti unutra, ali novac u ruci govori više od sumnjivog izgleda. Pustila sam vodu i bla­ goslovila kadu. Dok se punila, nazvala sam zračnu agenciju i rezervirala let za sutra. Sljedeća tri sata provela sam u kadi razvrstavajući pojedinosti mog života tijekom posljednjih ne­ koliko godina, a posebice tijekom posljednjih nekoliko mje­ seci. Sljedećeg dana ukrcala sam se u zrakoplov čista lica i zane­ marene, ali čiste kose. Još sam uvijek nosila natikače koje sam morala malo zarezati da bih ih mogla obući na kopitaste noge, ali - mirisala sam prekrasno! Zaboravila sam kupiti odjeću s džepovima pa sam novac utaknula u majicu. Gazdarica je bila vesela što me vidi. Bila sam u pravu - kad me nije bilo, ona se brinula za sve. Nema problema, samo što dugujem stanarinu za nekoliko mjeseci. Iznimno ljubazan australski trgovac kod ko­ jeg sam tik pred odlaskom unajmila televizor i video nije po­ slao nikakvu opomenu pa čak nije pokušao povratiti svoju 191

opremu. I on je bio sretan što me vidi. Znao je da neću otići, a da ne podmirim svoj dug. Posao me još uvijek čekao. Suradnici su bili pomalo uznemireni i u šali su me ispitivali jesam l i , umjesto da dolazim na posao, išla tražiti opale. Saznala sam za dogovor između Ooote i vlasnika terenca - ako se ne vratimo, otići će u pustinju po njega i zatim pozvati moje poslodavce. Rekao im je da sam otišla u pohod, što je u Australiji značilo putovanje u nepoznato i na neodređeno vrijeme. Budući da nitko drugi nije mogao završiti moj projekt, on je još uvijek čekao na mene. Nazvala sam kćer. Odahnula je i sa oduševljenjem poslušala moju pripovijest. Priznala mi je da je moj nestanak nije brinuo. Bila je sigurna da bi nekako osjetila ako bi se ja našla u većim teškoćama. Pregledala sam poštu koja se nakupila i ustanovila da se rođak koji mi je trebao donijeti božićne poklone od porodice, a njima odnijeti moje, nije pojavio. Morat ću ih po­ slati sama. Mnogo vremena posvetila sam stopalima. Namakala sam ih, omekšavala i mazala. Uporabila sam čak i električni nož s kojim sam odrezala većinu mrtvoga tkiva! Bila sam zahvalna za najobičnije stvari - za žilet kojeg sam uporabila za dlake ispod pazuha, jastuke, toaletni papir i slično. Pokušala sam pričati ljudima o plemenu kojeg sam upoznala. Pokušala sam im objasniti njihov način života i sustav vrijed­ nosti te njihovu poruku brige za planet. Svaki put kad sam u no­ vinama pročitala nešto novo o uništavanju okoliša i predviđa­ njima kako će nestati zelenog raslinja, znala sam da je istina; Pravi ljudi moraju otići. Jedva opstaju na hrani koja im je dostupna sada, a što će tek biti kasnije. U pravu su kad smatraju da ljudi ne mogu proizvoditi kisik. To može samo drveće i bilj­ ke. Njihovim riječima: "Uništavamo dušu zemlje." Naša teh­ nološka pohlepa otkrila je duboko neznanje koje je ozbiljna 192

prijetnja životu, neznanje koje se može preokrenuti samo po­ štovanjem prema prirodi. Pravi ljudi imaju pravo na odluku da prekinu postojanje svoje rase na ovom već prenaseljenom planetu. Otpočetka vremena bili su iskreni, istiniti i mirni ljudi koji nikad nisu sumnjali u svoju povezanost sa svemirom. Ono što nisam razumjela bila je nezainteresiranost koju su ljudi pokazivali prema Pravim ljudima. Shvatila sam da osje­ ćaju prijetnju pred neobičnim i nepoznatim. Pokušala sam ob­ jasniti da to može proširiti našu svjesnost; može izliječiti naše društvene probleme pa čak i bolesti. Njihove uši bile su gluhe. Australci su se branili. Čak i Geoff, koji je u jednom trenutku dao naslutiti svoju želju za vjenčanjem, nije mogao prihvatiti mogućnost da su pustinjski ljudi mudri. Rekao je da je odlično što sam doživjela takvu jedinstvenu pustolovinu, ali se sada na­ dao da ću se smiriti i prihvatiti očekivanu ulogu žene. Na posljetku sam otišla iz Australije završivši svoj zdravstveni projekt, ali priču o Pravim ljudima nisam ispričala. Imala sam utisak da će sljedeće razdoblje biti izvan moje kontrole te da će me voditi najviša razina moći. U zrakoplovu s kojim sam se vraćala u Ameriku sjedila sam pored muškarca koji je otpočeo razgovor. Bio je poslovni čovjek srednjih godina s trbuhom koji je izgledao da će svaki trenutak puknuti. Razgovarali smo o svemu i svačemu te kona­ čno došli do Praaustralaca. Povjerila sam mu svoje iskustvo iz divljine. Pažljivo je slušao, ali je njegova zaključna primjedba povezala sve dotadašnje reakcije. Rekao je: "Pa, nitko ni ne zna da ti ljudi uopće postoje i zbog toga, otvoreno rečeno, nikog nije briga ako odlaze. Osim toga", dodao je, "njihove zamisli protivne su našima, a može li čitava civilizacija biti u krivu?" Za nekoliko tjedana sam svoje misli o divnim Pravim lju­ dima omotala ukrasnom vrpcom i zapečatila u srcu i iza usnica. 193

Ti su ljudi tako duboko dodirnuli moj život da nisam željela riskirati negativne reakcije koje sam očekivala. Bilo bi to kao "bacati bisere svinjama"! Postepeno sam, međutim, počela shvaćati da su moji stari prijatelji doista zainteresirani. Zamo­ lili su me da o tome javno progovorim. Odziv je bio uvijek isti; slušatelji bi začuđeno sjedili. Uglavnom su to bili ljudi koji shvaćaju da se ono što je učinjeno ne može popraviti, ali se može promijeniti. Istina je: ako pleme Pravih ljudi odlazi, ono ipak za sobom ostavlja svoju poruku usprkos mesnim umacima, preljevu za kolače i neprirodnom životu. Ne radi se o tome da ih je potre­ bno nagovoriti da ostanu i da imaju djecu. To nije naša stvar. Potrebno je prenijeti njihove mirne i svrhovite vrijednosti u život. Sada znam da svatko od nas ima dva života: jedan, tije­ kom kojeg učimo i drugi, kojeg živimo nakon toga. Došlo je vrijeme da poslušamo glas naše braće i sestara i zemlje koja trpi. Možda bi budućnost svijeta bila ljepša ako bismo odustali od otkrivanja novog i malo se više posvetili oživljavanju pro­ šlosti. Pleme ne kritizira naše suvremene izume. Poštuju či­ njenicu da je bit čovječanstva stvaralaštvo i kretanje. Međutim, smatraju da mutanti u svoju potragu moraju uključiti rečenicu: "Ako je to za najviše dobro cjelokupnog života." Nadaju se da ćemo naučiti pravu vrijednost materijalnih stvari i prema njima se ponašati na odgovarajući način. Također su uvjereni da je čovječanstvo bliže raju sada nego ikada prije. Imamo tehnolo­ giju kojom možemo nahraniti sve ljude svijeta i znanje koje nam omogućava izraziti same sebe, svoju pravu vrijednost. Uz podršku i ohrabrenje moje djece i bliskih prijatelja poče­ la sam pisati o svom iskustvu u Divljini. Također sam odr­ žavala predavanja gdje god su me pozvali - u organizacijama od općedruštvenog interesa, zatvorima, crkvama, školama, itd. 194

Odziv je bio različit. Ku-kiux klan me prograsio neprijateljem, a jedna druga organizacija koja se u Idahou zauzima za bijelo čistunstvo je na sve parkirane automobile pred zgradom gdje se održavalo predavanje zataknula listiće s rasističkim porukama. Neki krajnje konzervativni kršćani su nakon predavanja izra­ zili svoje uvjerenje da su Praaustralci pogani koji će se peći u paklu. Četvero uposlenika vodeće australske televizijske mre­ že sakrili su se u moj kabinet da bi me špijunirali, a zatim me pokušali osramotiti. Bili su uvjereni da ni jedan Praaustralac nije izbjegao popisu stanovništva i da je Divljina potpuno ne­ naseljena. Proglasili su me za varalicu. A l i , s vremenom se počela stvarati ravnoteža. Za svaku ružnu primjedbu našao se barem jedan čovjek koji je želio saznati više o telepatiji, o tome kako zamijeniti oružje prividom i bolje se upoznati s vrijed­ nostima i tehnikama koje rabe Pravi ljudi. Mnogi me pitaju kako je iskustvo u Divljini promijenilo moj život. Moj je odgovor - temeljito. Kad sam se vratila u Ameri­ ku, umro mi je otac. Držala sam ga za ruku i izražavala mu lju­ bav koja će mu pomoći na putovanju. Dan nakon pogreba za­ molila sam pomajku za neku sitnicu koja će me sjećati na njega - dugme za rukav, kravatu, stari šešir, bilo što. Odbila je. "Tu nema ništa za tebe", rekla je. Umjesto da sam reagirala gor­ činom, kao što bih to učinila prije, reagirala sam tako da sam u mislima blagoslovila dragu dušu i posljednji put otišla iz ro­ diteljskog doma ponosna na svoju bit; pogledala sam u jasno, plavo nebo i namignula svom ocu. Sigurna sam da se ničemu ne bih naučila da je moja pomajka ljubazno rekla: "Naravno, kuća je puna stvari koje su pripadale tvojim roditeljima. Uzmi što želiš za sjećanje na oca." To sam očekivala. Korak naprijed sam načinila u trenutku kad mi nije pružila ono stoje po pravu bilo moje. Prepoznala sam dvojnost. Pravi ljudi su mi rekli da 195

je test moguće proći samo tako da ga se prihvatiš. Moj je život dosegnuo točku gdje prepoznajem priliku za duhovne testove čak i u situacijama koje izgledaju sasvim negativne. Naučila sam razlikovati promatranje i prosudbu. Shvatila sam da sve daje mogućnost za duhovno obogaćivanje. Prije nekog vremena me jedan slušatelj predstavio čovjeku iz Hollywooda. Bilo je to jedne hladne, snježne siječanjske noći u Missouriju. Večerali smo i dugo razgovarali dok su Roger i drugi gosti jeli i pili. Sljedećeg jutra mi je telefonirao i rekao da želi razgovarati o mogućnosti snimanja filma. "Kuda ste jučer nestali?" pitao je. "Platili smo račun i oprostili se, a netko je primijetio da vas više nema. Pogledali smo van, ali ste nestali. Na snijegu nije bilo nikakvih otisaka." "Da", odgovorila sam. U mislima mi se oblikovao odgovor poput riječi napisane na svježe uglađenom cementu. "Ostatak svog života namjeravam proživjeti rabeći znanje koje sam do­ bila u australskoj divljini. Sve, čak i čaroliju privida!"

196

Ja, Burnam Burnam, australski domorodac iz plemena Wurundjeri, izjavljujem da sam pročitao svaku riječ iz knjige Tihi zov Australije. Bila je to prva knjiga u mom životu koju sam pročitao u jed­ nom dahu. Čitao sam je s velikim oduševljenjem i poštovanjem. Knjiga je odlična i ne krši povjerenje koje je autorici iskazalo pleme Pravih ljudi. Opis našeg sustava vrijednosti i ezoteri­ čnih spoznaja u meni budi ponos na naše kulturno naslijeđe. Svojom pripovijetkom ispravila si povijesnu pogrešku. U šesnaestom stoljeću nizozemski istraživač William Dampier je napisao da smo najprimitivniji i najbjedniji narod na površini zemlje. Tihi zov Australije nas uzdiže na višu razinu svijesti i opisuje nas kao kraljevski i veličanstveni narod kakav doista jesmo. Pismo Burnam Burnama, starješine plemena Wurundjeri