Marko Tulije Ciceron - Okdiz

BIBLIOTEKA

LOGOS

MARKO TULIJE CICERON

Uređuju: Aleksa Buha, dr Muhamed Filipović, dr Vladimir Premec, dr Kosim Prohić, dr V ojin Simeunović, dr Vanja Sutlić, i dr Abdulah Šareević

Odgovorni urednik: dr Kasira Prohić

O KRAJNOSTIMA DOBRA I ZLA

M IZ D A V A Č K O PREDUZEĆE

»V E S E L IN M A S L E Š A « SARAJEVO, 1975.

Naslov originala: CICERO DE FINIBU S BONORUM E T M ALO RU M

K N JIG A I '

Sa latinskog preveo i komentar napisao P E T A R PEJCINOVIC

I

1. Znao sam vrlo dobro, Brute,1 kada sam prenosio u latinsku književnost ono što su filozofi najvećeg duha i izvanredne učenosti obrađivali na grčkom jeziku, da će ovaj moj rad naići na raznovrsne zamjerke. Nekim, i to dosta obrazovanim, ne sviđa se uopće ovo naše zanimanje filozofijom. Drugi ga toliko ne kude, ako se umjerenije njim bavi. Oni, naime, misle da se ne bi smjelo u nj utro­ šiti ni toliko mara ni truda. Naći će se i takvih, i to osobito onih koji svoju obrazovanost zahvaljuju grčkoj književ­ nosti pa, potcjenjujući latinsku, govore da više vole svoj napor i trud utrošiti na čitanje grčkih knjiga. Na kraju, pretpostavljam da će biti i takvih koji će me pozivati na drugu naučnu djelatnost i tvrditi da ova vrsta pisanja, iako je ugodno i prijatno zanimanje, ne odgovara mom položaju i dostojanstvu. 2. Smatram da svima ovim moram ukratko odgovo­ riti, mada sam dovoljno odgovorio u knjizi2 koju sam napi­ sao u odbranu i pohvalu filozofije poslije žestokih optužbi i kritika Hortenzijevih protiv nje. Pošto mi se čini da je spomenuta knjiga naišla na dobar prijem kod tebe i kod onih koje smatram sposobnim da donose sudove, preduzeo 1 Marko Junije Brut, sin pravnog stručnjaka Marka Juni ja Bruta i Servilije, sestre Katona Utičkog, jedan od Cezarevih ubica. On se mnogo bavio filozofijom pa je napisao rasprave o vrlini (v. pogl. III, 8. O dužnostima i O strpljivosti.) Sve su ove rasprave izgubljene. Bio je sljedbenik stare akademske škole kako ju je tumačio Antioh (v. knj. II, pogl. I, 24). 2 Ova je rasprava nosila naslov Hortenzije. U njoj je Ciceron branio filozofiju protiv napada Hortenzija, koga on navodi kao kuđioca filozofije, nastojeći u isto vrijem e privući Rimljane za studij filozofije. Na žalost, od ove rasprave ostali su samo škrti frag­ menti. — U pitanju je Hortenzije koji je, po mišljenju Cicerona, bio najveći savremeni rimski govornik. Rođen je 114 pr. n. e.; dakle osam godina stariji od Cicerona.

MARKO TULIJE CICERON

6

sam da napišem više takvih radova, jer sam se bojao da se ne bi o meni mislilo da sam u stanju probuditi u ljudima interes za filozofiju, ali da ga nisam u stanju zadržati. Oni pak, koji bi htjeli, mada im se sviđa studij filozo­ fije, umjerenije zanimanje njom, traže takvo ograničenje koje je teško sprovesti u djelo na predmetu koji se, ako je jednom put k njemu otvoren, ne može pod kontrolom držati i zaustaviti. Za mene je gotovo opravdaniji stav onih koji bi htjeli da nas posve odvrate od filozofije, nego onih koji stavljaju granice predmetima koji se ne mogu ograničiti i traže od nas da stavimo mjeru u stvari čija vri­ jednost postaje veća što je ona obimnija i sveobuhvatnija. 3. Ako je moguće dospjeti do mudrosti, onda ne samo da joj se treba posvetiti nego u njoj i uživati; ako je, naprotiv, ovo dostignuće teško, ni u tom slučaju nema nikakvih gra­ nica u traganju za istinom sve dotle dok se do nje ne dođe. Sramota bi bilo klonuti u traganju za istinom, pošto je predmet istraživanja neobično privlačan i uzvišen. Dalje, ako nalazimo uživanje u pisanju, ko će biti tako zavidan i ljubomoran da nas od tog odvrati? Ili, ako mi to smatramo tegobom, ko će tuđem naporu staviti granice? Jer kao što je Terencije3 Kremes zaista čovječan kad ne želi da njegov novi susjed Kopa ili ore, ili ma šta drugo radi —r on njega, naime, ne odvraća od svakog rada, nego samo od niskog i nedostojnog — tako su i oni previše za­ brinuti koje vrijeđa i kojima smeta naš posao koji je na­ ma inače ugodan. II 4. Teže je zadovoljiti one koji izjavljuju da potcjenjuju latinsku književnost. Prije svega, kod njih me čudi to što oni ne vole svoj maternji jezik, kad se radi o ozbilj­ nim predmetima, dok rado čitaju latinske pozorišne ko­ made od manje vrijednosti, bukvalno prevedene s grčkog jezika. Pitam se, ko bi mogao gajiti mržnju protiv svega što se naziva rimsko da bi s prezrenj em gledao i odbacio s Publije Terencije, rimski komediograf, živio od 192— 158. pr. n. e. Stihovi iz njegove komedije Heautontimorumenos (Samomučitelj) I, 1, 17.

«

KRAJNOSTIMA DOBRA I ZLA

7

Enijevu Mede ju4 ili Pakuvijevu5 Antiopu i navoditi kao razlog da on ne podnosi latinsku književnost zato što mu se dopadaju istoimene Euripidove8 drame? Zar ti misliš da ću ja radije čitati Cecilijeve7 Sinefebe ili Terencijevu Andriju8 nego originale Menandrove.9 5. Sa mišljenjem ovih se nikako ne slažem, jer smatram, iako priznajem da je Sofoklova10 Elektra remekdjelo, da treba ipak čitati i A tilije v 11 neuspjeli prevod. Njega je, doduše, Licinije12 nazvao »gvozdenim piscem«, ipak je on, po mom mišljenju, pisac vrijedan čitanja. Biti potpuno neupućen u naše pjes­ nike, znak je krajnje duševne učmalosti ili izopačenog ukusa. Po mom mišljenju nisu dovoljno obrazovani oni koji ne poznaju naše stvari. Zar ne čitamo sa istim zado­ voljstvom Da to samo ne bude u gaju13. 4 Enije, iz Rudije u Kalabriji, (239— 169, g. pr. n. e.) otac tragedije, preveo je slobodno više grčkih tragedija, pored toga je napisao, ugledajući se na grčke epičare, ep Anali. Od nje­ govih mnogobrojnih djela sačuvani su samo fragmenti. — Medeja, kćerka halkidskog kralja Ejeta pomogla je Jasonu prilikom otmice zlatnog runa, zatim je sa Jasonom pobjegla. Pošto ju je na kraju on prezrivo odbio, poubijala je pred Jasonovim očima djecu koju je s njim izrodila. 5 Pakuvije iz Brundizija, Enijev rođak, također je sa grčkog na latinski slobodno preveo više tragedija. I od njegovih djela ostali su samo odlomci. — Antiopa je bila kćerka Nikteja i Polikse. 6 Euripid, sin Mnesarhov, čuveni grčki pisac tragedija, rođen je na Salamini na sam dan salaminske bitke (470. pr. n. e.) 7 Stacije Cecilije rodom iz Milana, rimski komediograf, prija­ telj Enija i Terencija, umro je 170. g. pr. n. e. I on je slobodno pre­ veo veći broj grčkih komedija na latinski jezik. I od njegovih ■djela do nas su došli samo fragmenti. 8 Djevojka iz Andra. O Terenciju v. pogl. I. 9 Menandar iz Atene, sin atenskog vojskovođe Diopeita, bio je najslavniji komediograf nove grčke komedije, rođen je 342, a umro 291. g. pr. n. e. U novije vrijem e od njega je pronađena u potpunosti komedija Dioskul, ostale mnogobrojne njegove komedije sačuvane su u odlomcima, ali postoje mnoge prerade kod latinskih pisaca. 10 Sofoklo iz Atene (497— 405. g. pr. n. e.) bio je bez sumnje najveći grčki pisac tragedija. Veliki broj njegovih tragedija saču­ van je u cijelosti do danas. 11 A tilije je pisao i komedije i tragedije. 12 Ne može se sa sigurnošću ustvrditi ko je bio ovaj Licinije. is početne riječi Enijeve Medeje. T im sk e

8

MARKO TULIJE CICEROPT

kao i odgovarajući tekst na grčkom; zar nam se neće svidjeti Platonovi14 dijalozi o dobrom i blaženom životu izloženi na latinskom jeziku. 6. Pretposta­ vimo da mi ne obavljamo posao prevodioca, nego da branimo učenje onih uz čiju nauku pristajemo donoseći u isto vrijem e o tom naš sud i pridržavajući se našeg načina izlaganja, ima li onda razloga da ovi kri­ tičari pretpostavljaju grčke stvari spisima koji su i stilski dobro "sastavljeni, a nisu obični prevodi sa grčkog? I u slučaju da ustvrde da su već Grci pisali o ovom predmetu, ne bi bilo razloga da čitaju više grčkih pisaca nego što ili je potrebno čitati.15 Da li je Hrisip^6išta izostavio od stoič­ kog učenja? Ipak čitamo Diogena,17 Antipatra, Mnesarha, Panetija i mnoge druge, a prije svih, našeg prijatelja, Posidonija. Zar ne piše Teofrast18 o temama koje je ranije obrađivao Aristotel,19 ali on nam uza sve to pričinja veliko zadovoljstvo. Zar su epikurovci prestali pisati i davati svoje mišljenje o predmetima kojima su već Epikur8® i stari pisali? Ako Grci čitaju grčke pisce koji o istim te­ mama na različit način raspravljaju, zašto naša publika da ne čita naše pisce? 14 Platon, Aristonov sin, Sokratov učenik, osnivač starije Akademije. 15 Smisao je: ako neko pretenduje na naziv obrazovana čov­ jeka, mora čitati mnogo grčkih pisaca, bez obzira što pišu o istom predmetu. 16 Hrisip iz Sola u K ilik iji (280— 206. g. pr. n. e.), učenik Ze~ nona i Kleanta, vrlo oštrouman i učen stoičar. 17 Diogen iz Babilona, Hrisipov učenik; Antipater iz Sidona,. učenik maločas spomenutog Diogena; Mnesarh, učenik Panetija; Panetije sa Roda (oko 200. pr. n. e.); Posidonije iz Apameje u Siriji, učenik Panetijev, učitelj Ciceronov, najodaniji sljedbenik štoicizma. 18 Teofrast iz Eresa na otoku Lezbu, rođen 392. pr. n. e., pe-ripatetički filozof, učenik Platona i Aristotela. 19 Aristotel iz Stagire u Trakiji, sin liječnika Nikomaha, osni­ vač peripatetičke škole, Platonov učenik, učitelj Aleksandra V e­ likog. 2? Epikur iz Gargeta, atičkog demosa (337— 270. g. pr. n. e.)„ osnivač epikurovske škole. On je naučavao da je zadovoljstvo naj­ veće dobro, a bol najveće zlo.

O KRAJNOSTIMA DOBRA I ZLA

9

III 7. Pretpostavimo da sam ja doslovno preveo Platona ili Aristotela, onako kako su naši pjesnici prevodili pozorišne komade, zar ne bih učinio, molim vas, veliku uslugu svojim građanima da sam ih pobliže upoznao sa onim ne­ nadmašivim umovima. To,- doduše, do sada još nisam uči­ nio, ali smatram da mi to nije zabranjeno učiniti. U naj­ manju ruku neka mjesta, bude li mi se svidjelo, doslovno ću prevesti, i to baš onih filozofa koje sam maločas spo­ menuo, kad god mi se ukaže zgodna prilika za to, kao što Enije običava prevoditi iz Homera, a Afranije21 iz M enandra. Neću se protiviti, kao što naš Lučili je22 čini, da svi čitaju moje spise. Kamo sreće da Persije23 živi i danas! A još više Scipion24 i Rutilije.25 Lucilije bojeći se njihove 21 Lucije Afranije, rimski komediograf, Terencijev savremenik, pisao je tzv. comoediae togatae u kojima je umjesto grčkih ličnosti i običaja na pozornicu iznosio rimske. Vrlo je dobro znao. imitirati Menandra. “ Gaj Lucilije iz Svese Aurunke u Kampaniji, rimski vitez, pjesnik satire. Učestvovao je u ratu protiv Numancije 133. pr. n. e, pod zapovjedništvom Scipiona Afričkog. Umro je u 46. godini. P i­ sao je satire, epode, himne 1 jednu komediju. Naročito se istakao* kao pronalazač satire. Sačuvani su samo odlomci njegovih pjesama. — U vezi sa našim mjestom isp. Ciceron. O govorniku, II, 6, 25, gdje Ciceron govori da je Lucilije izjavljivao da ne piše za velike naučnike kao što je Persije, nego za osrednje obrazovane ljude poput L elija Decima: »N ije m i stalo da li me čita Persije, ali bih želio da me čita L elije Decim.« U sljedećoj rečenici, čini se, Cice­ ron aludira na neki drugi odlomak Lučilijev, u kojem se on još više spušta tvrdeći da piše za neobrazovane i nepismene a ne za visokoobrazovane ljude kakvi su Scipion A fričk i Mlađi i PublijeRutilije Ruf. — Persije je inače poznat kao vrijedan, istaknut naučnik. 23 Gaj Persije je bio kvestor 146. g. pr. n. e. u Publije Scipion A frički Mlađi, sin Lucija Emilija Paula, k o ji .je 146, g. pr. n. e. razorio Kartagu, a 143. Numanciju, bio je nesamo dobar vojskovođa nego i vrlo velik govornik i vrlo okretan u većem broju naučnih disciplina, osobito u filozofiji. 2a Publije Rutilije, učenik stoičara Panetija, bio je veliki p rivrženik stoičke škole. Bio je, također, veliki govornik i pravnL stručnjak. God. 104. pr. n. e. bio je konzul.

10

MARKO TULIJE CICERON

kritike, govorio je da piše za stanovnike Tarenta,26 Konsencije i Sicilije. Bez sumnje, ova njegova dosjetka je duho­ vita kao i druge njegove stvari, međutim, u to doba nije bilo tako obrazovanih kritičara da se u svom radu morao osvrtati na njihov sud, a i njegova djela su lakšeg sađrla ja . Ona su puna najljepših dosjetki, ali iz njih izbija .osrednja učenost. 8. Kojeg čitaoca da se plašim kad se usuđujem posvetiti ovu knjigu_ tebi, koji se možeš tak­ mičiti u filozofiji sa Grcima?27 Činim ovo podstaknut tvo­ jom prijatnom knjigom O vrlini koju si mi posvetio. Po mom mišljenju, neki ljudi ne vole latinsku knji­ ževnost zato što su naišli na loše i nedotjerane knjige, na književna djela slabo napisana na grčkom jeziku, a još slabije prevedena ria latinski jezik.28 S njima bih se ja složio kad bi oni smatrali da ne bi trebalo čitati ni grčke autore o istim predmetima. Međutim, ko neće čitati dobre .stvari napisane izabranim riječima, elegantnim stilom i snažno, izuzev ako nije neki čovjek koji želi da ga nazivaju potpunim Grkom, kao što je u Ateni Albucija29 pozdravio pretor Scevola. 9. Ovaj je predmet vrlo lijepo i sasvim -duhovito obradio isti Lucilije. U usta Scevole on stavlja ove prekrasne stihove: Više si volio da te zovu Grkom, Albucije, nego Rimljaninom i Sabinjaninom, ili zemljakom centuriona Pontija i Tritana30, slavnih muževa, prvaka i stjegonoša. 26 Tarent je bio južnoitalska grčka kolonija; Konsencija (da­ našnja Kozenca) nalazila se u zem lji Brutija. 27 O Brutu v. knj. I, pogl. 1, 1. 28 Ciceron ovdje ima na pameti spise nekih epikurovaca kao Amasinija i Rabirija. 29 Mladi T it Albucije uputio se u Atenu gdje se sav dao na izučavanje Epikurovog filozofskog sistema (v. Cic. Brut, 131) i u tolikoj se m jeri grecizirao da se stidio svog italskog porijekla, Zbog toga ga je Scevola na gore navedeni način ismijao. Albucija se toliko kosnula ova šala da je kasnije Sce volu optužio zbog pro­ nevjere novca, ali bez uspjeha. O vdje spomenuti Scevola je augur K v in t Mucije Scevola. 30 Tritan je nepoznat; centurion T it Pomponije se osobito od­ likovao tjelesnom snagom.

70 Diog. Laert, X, 1, 144: »Bogatstvo prirode ima svoje gra­ nice i lako ga je pribaviti; ali bogatstvo ispraznih misli (glupe fan­ tazije) gubi se u beskrajnim daljinama« — Ispraznim, tj. zasnova­ nim na krivim pretpostavkama o dobru i zlu: (inanes) ovdje su. uzete kao kontrast stvarne požude; isp. knj. I, 53 i knj. II, 26. 71 Tj. zbog nepoznavanja dobra i zla; v. knj. I, 13, 43. 72 Isp. knj. I, 10, 33.

© KRAJNOSTIMA DOBRA I ZLA

29

ne učine. Iz ovog proizlazi da i neumjerenost radi nje same ne treba izbjegavati, a da umjerenost treba tražiti ne zato što sa gnušanjem gleda na nasladu, nego zato što postiže veće naslade. XV 49. »Isti uvjeti važe i za hrabrost. Jer ni obavljanje poslova ni podnošenje bolova nisu sami po sebi privlačni; kao ni strpljivost, ni izdržljivost, ni nespavanje, pa ni ona mnogo hvaljena vrlina, radljivost,73 pa čak ni hrabrost; ali za tim vrlinama težimo da bi bez brige i straha živjeli i da, koliko je moguće više, duh i tijelo od poteškoća oslobodimo. Kao što strah od smrti remeti svaki životni mir i kao što je kukavno pokleknuti pred bolima i podnositi ih obes­ hrabreno i malodušno i kao što su zbog ove duševne slabosti mnogi izdali svoje roditelje ili prijatelje, a neki čak i svoju •domovinu, a veliki broj njih sebe potpuno uništio, tako je jak i uzvišen duh potpuno oslobođen svih briga i nemira tim što prezire smrt (jer su umrli u istom onom stanju u kom su bili prije rođenja).74 On je spreman na bolove, svjestan da se najveći bolovi završavaju smrću, a mali da imaju česte prekide i zatišja, a nad umjerenim smo mi gos­ podari, tako da ih mi podnosimo, ukoliko su podnošljivi, a ako nisu, mi mirne duše, ako nam se više ne sviđa, ostav­ ljamo život kao da odlazimo sa pozornice. Iz ovog se vidi da ne treba kukavičluk i plašljivost radi njih samih prekoravati kao što ne treba ni srčanost ni istrajnost zbog istih razloga hvaliti, nego da one prve treba odbaciti jer prouzrokuju bol, a za drugim treba čeznuti zato što rađaju nasladu. XVI 50. »Još je preostalo da govorim o pravednosti, pa će •onda biti iscrpljeno raspravljanje o svakoj vrlini. O njoj se, međutim, može reći gotovo isto što i o ostalim. Ali, kao 78 Tj. radljivost, koja se očituje u hvale vrijednim djelima. 74 M rtvi ne osjećaju ništa, oni ne osjećaju ni bola, isto kao n i oni koji još nisu rođeni.

30

MARKO TULIJE CICERON

O KRAJNOSTIMA DOBRA I ZLA

31

što sam kod mudrosti, umjerenosti, hrabrosti ukazao na njihovu tijesnu vezu sa nasladom, da se ni na koji način od nje ne mogu rastaviti i odvojiti, to isto treba primijeniti i na pravednosti, koja ne samo da nikada nikome ne pravi štete nego, naprotiv, uvijek ulijeva neko spokojstvo i svojom prirodom i snagom, bilo da umirujuće djeluje na duše, bilo zbog nade da nikad neće nedostajati onih stvari za kojima čezne nepokvarena priroda.73 I kao što nepromišljenost, .razvrat i kukavičluk uvijek muče dušu i stvaraju u njoj uznemirenost i uzrujavanje, tako je i pokvarenost, ako se udomaći u nečijoj duši, samom svojom prisutnošću uzrok nespokojstva. A ako je naumila da izvrši neko djelo, ma kako taino ono bilo, nikada neće biti sasvim sigurna da će ostati uvijek potpuno sakriveno.76 Obično je posijedica svih zločina najprije sumnja, zatim pričanje i govorkanje, poslije čega dolazi tužilac i najzad sudac. Mnogi su zlo­ činci, kao što je bio slučaj za tvoga konzulata,77 sami sebe prijavili. 51. A ako ima nekih koji misle da su se dovoljno zabarikadirali i osigurali da ne budu otkriveni, njih, međutim, muči misao da bogovi to znaju i smatraju da muke, koje dan i noć izgrizaju njihove duše, šalju bes­ mrtni bogovi kao kaznu. A li vrlo malo može nepošteno djelovanje uticati na umanjenje životnih poteškoća, oso­ bito kad se uporedi koliko ono njih otežava, bilo zbog svjesnosti zločina, bilo zbog zakonske kazne i mržnje gra­ đana. Ipak, kod nekih ljudi nema mjere u gramžljivosti za novcem, u častohleplju i vlastoljublju, u razvratu i ras­ košnim gozbama i u drugim pohotama, jer njih nijedna na nepošten način stečena dobit nikada ne umanjuje, nego sve više i više raspiruje, tako da izgleda da te ljude treba više silom obuzdavati nego odučavati.

52. Zdravo rasuđivanje upućuje ljude zdrava razuma na pravdu, jednakost i poštenje. Čovjeku nemoćnom i nije­ mom78 nepoštena djela ne koriste, jer takav čovjek teškouspijeva u svojim naumima i teško izvlači korist, ukoliko uopće uspije. S druge strane, velikodušnost bolje odgo­ vara bogatom i učenom. Ko se njom služi, stiče sebi blago­ naklonost, privrženost i poštovanje — najpogodnija sred­ stva za miran život; osobito što u takvom stanju nema nikakvog razloga za griješenje. 53. Željama, naime, koje proizlaze iz same prirode lako se i bez nanošenja štete ikome udovoljava. Ispraznim i ništavnim željama treba se oduprijeti,79 jer predmeti njihovih želja nisu vrijedni; više je štete u samoj nepravdi nego koristi u onim stvarima koje se nepravedno stiču. Prema tome, ne bi se ispravno moglo reći da i pravdu treba željeti radi nje same, negozato što donosi vrlo mnogo ugodnosti. Uživati naklonost i biti voljen ugodno je zato što to čini život sigurnijim i punijim užitaka. Mi ne držimo da se samo zbog štete koju nepošteni trpe treba kloniti zloće, nego daleko više zbog toga što ona čovjeku kada se nastani u njegovoj duši ne dozvoljava da ikada slobodno dahne i otpočine.

73 Priroda koju nisu ništavne strasti iskvarile. Onaj, naime, koji je sačuvao neiskvarenu prirodu, kako kaže Diog. Laert., X, 133: »Pom njivo je razmislio o cilju koji je priroda postavila i shvata kako se lako granica dobrih stvari može dostići i postići i kako su trajanje i snaga zla neznatni«. 76 Diog. Laert., X , 115: »Čovjeku koji tajno narušava bilo koji član društvenog poretka nemoguće je da se osjeća siguran da će ostati neotkriven, bez obzira što je umakao bezbroj puta; jer sve do kraja ovog života nije siguran da neće biti otkriven«. 77 Tj. za vrijem e Katilinine zavjere.

55. »Ukratko ću objasniti sve što je u vezi sa ovim opće priznatim pravima i dobro zasnovanim učenjima. U pitanju najvišeg dobra i haj višeg zla, tj. naslade i bola, ne

54. A ako i samo veličanje vrlina, čime se toliko raz­ meću ostali filozofi, ne može dovesti do željenog cilja, akose ne zasniva na nasladi, a s obzirom da je naslada jedina koja nas sebi zove i koja nas svojom prirodom privlači, onda nema nikakve sumnje da ie ona najveće i krajnje dobro i da blaženo živjeti znači u stvari provoditi život u nasladi X V II

78 Čovjeku nemoćnom i nijemom ništa ne koriste nepoštena djela zato što on nema dara rječitosti ni moći da brani svoje postupke. 79 Epikur kod Stobeja, Razgovori, X V II, 159: »Prirodno uživa­ nje ne čini nepravdu izvana, nego žudnja za ništavnom slavom.«

:32

MARKO TULIJE CICERON

postoji nikakva zabluda. Griješe, međutim, u tome što ne znaju izvor odakle one proizlaze. Mi priznajemo da na­ slade i bolovi duše proizlaze iz tjelesnih naslada i bolova (stoga dopuštam ono što si ti maloprije tvrdio80 da su svi epikurovci koji drukčije misle, na krivom putu, a uviđam da ih je velik broj, ali ne ljudi od autoriteta); mada nam duhovna naslada čini veselje, a bol poteškoće, ipak oboje proizlazi iz tjelesnih osjećanja i u tijesnoj je vezi sa tije­ lom. Ipak, mi učimo da ovo nipošto ne isključuje da su duhovne naslade i bolovi mnogo jaci od tjelesnih.81 Jer tijelo može da osjeća samo ono što je u sadašnjosti, vre­ menski i prostorno prisutno, dok duh osjeća i prošlost i budućnost. Pretpostavimo da je tjelesni bol jednako te­ žak,82 ipak se naš osjećaj bola može u velikoj mjeri pove­ ćati pomišlju da nas može kasnije zadesiti neko zlo bez­ granične veličine i trajnosti. Isto se može primijeniti i na nasladu; ona postaje sve veća ako se mi ničega sličnog ne bojimo. 56. Očito je onda da jaka duhovna naslada ili bol znači mnogo više za našu sreću, odnosno nesreću, nego tjelesna naslada ili bol jednakog trajanja. M i ne učimo da odmah poslije odstranjenja uživanja slijedi bol, ukoliko mjesto užitka ne nastupi bol; naprotiv, mi se veselimo zbog odstranjenja bola, pa makar i ne uslijedio nikakav užitak koji djeluje na čula. To pokazuje kolika je naslada ne osjećati bol. 57. A li kao što nas ohrabruje iščekivanje dobrih stvari, isto tako osjećamo radost i zbog onih kojih Se sjećamo. Luđake muči sjećanje na minule nevolje; pametni nalaze uživanje u obnavljanju ugodnih uspomena na mi­ nula dobra. U našoj moći leži da predamo nedaće, tako reći, vječnom zaboravu, a da se sa ugodnošću i veseljem 80 V. knj. I, V II, 25. 81 Diog. Laert., X, 137: »T ijelo u najmanju ruku odolijeva nepogodama sadašnjim, duh, međutim, i prošlim i budućim isto kao i sadašnjim.« 82 Po svemu se čini da je ovo poglavlje netačno prikazivanje odgovora Epikurovih sljedbenika na kritike kirineičara: 1. nekad se uživanje odbacuje zbog umne poremećenosti; 2. svako uživanje nije tjelesno; 3. tjelesna su uživanja jača nego duhovna; 4. bez­ bolnost nije uživanje; 5. sjećanje na uživanje i njegovo podsjećanje nisu stvarna uživanja.

O KRAJNOSTIMA DOBRA I ZLA

33

sjećamo naših uspjeha. Ali, ako se duboko i pažljivo za­ dubimo u prošle događaje, događa nam se obično da tužne i nepovoljne prati bol, a vesele i uspješne radost.

X V III »Evo, uistinu, izvrsnog, otvorenog, jednostavnog i di­ rektnog puta za blažen život! Jer, svakako, za čovjeka ne može biti veće sreće, nego biti bez ikakva bola i nedaća i uživati najveće duševne i tjelesne naslade. Zar ne primje­ ćujete da je u ovoj postavci sadržano sve što život traži •da bi što lakše mogli postići najviše dobro -— naš krajnji cilj. Epikur, koga ste v i ozloglasili kao čovjeka koji se pre­ više odao čulnim nasladama, na sav glas viče da se ugodno može živjeti samo ako se živi pametno, pošteno i pravedno, i da je samo pametan, pošten i pravičan život ugodan.88 58. Ne može ni država koju razdiru uzbune i prevrati biti sretna niti kuća čiji su gospodari zavađeni; još manje može duša koja je sama sa sobom u protivrječju i zavadi •osjetiti i najmanju česticu čiste i nepatvorene naslade?. Duša koja se nalazi između oprečnih i protivrječnih težnja i odluka ne može znati ni za kakav mir i spokojstvo. 59. A ako životnu radost može uskratiti teža tjelesna bol, koliko je tek više mogu spriječiti bolesti duše! Bolesti -duše su prekomjerne i ništavne želje za bogatstvom, slavohleplje, vlastoljublje i putene želje. Tu dolaze još sve vrste briga, nezadovoljstva, tuge, koje izjedaju ljudske duše i satiru ih brigama ako ljudi ne uvide da nijedan bol ne može obuzeti dušu koji ne stoji u nekoj vezi sa sadašnjim ili budućim bolom tijela. Uistinu, nema nijednog luđaka a da ne boluje od neke od ovih bolesti, zato je svaki takav čovjek bijedan. 60. Postoji još i smrt, koja kao stijena nad 83 Epikur kod Diog. Laert. X, 140 stavlja kao jedno od osnov­ n ih svojih načela (xiipica Sć^ai.) sljedeće: »Nemoguće je živeti ugodnim životom ako se ne živi razumno, lijepo i pravedno, kao što je nemoguće živjeti razumno, lijepo i pravedno ako se ne živi ugodno.«

MARKO TULIJE CICEROli

■34

Tantalom84 neprestano prijeti njegovoj glavi; i oni koji su zaraženi sujevjerjem ne mogu biti spokojni. Osim toga, oni u sjećanju ne drže minule sretne časove i ne nalaze užitka u sadašnjim dobrima; oni sa nestrpljenjem iščekuju bu­ dućnost, a pošto ona ne može biti sigurna, njih muči strah i tjeskoba; najviše ih muči kad prekasno osjete da su uza­ lud čeznuli za novcem, vlašću, moći i slavom. Oni ne po­ stižu nikakvih uživanja zbog kojih su se, zavedeni nadom da će ih postići, izložili mnogim teškim naporima. 61. Por gledaj opet druge, koji su sitničavi i uskogrudni ili još uz to vječiti očajnici, zlobnici, zavidnici, nepristupačni, nedruželjubivi ljudi, klevetnici i nabusiti ljudi; drugi s