Marisha Pessl - Uvod u fiziku katastrofe.pdf

MARISHA PESSL

UVOD U FIZIKU KATASTROFE

PREVELA S ENGLESKOG Željka Černok

Fraktura

-1-

Naslov izvornika Special Topics in Calamity Physics © 2006 by Marisha Pessl. First published by Viking Penguin, USA in 2006 Published by agreement with Susan Golomb Literary Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura 2009. © za prijevod Željka Černok i Fraktura 2009. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-086-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 695574

-2-

Za Anne i Nica

-3-

SADRŽAJ NASTAVNI

PROGRAM

(obvezna literatura) Uvod

Prvi dio Otelo, William Shakespeare Portret umjetnika, u mladosti, James Joyce Orkanski visovi, Emily Bronte Kuća sa sedam zabata, Nathaniel Hawthorne Žena u bijelom, Wilkie Collins Vrli novi svijet, Aldous Huxley Opasne veze, Pierre Choderlos de Laclos Madame Bovary, Gustave Flaubert Pigmalion, George Bernard Shaw Zagonetni događaj u Stylesu, Agatha Christie

Drugi dio Moby Dick, Herman Melville Pomična svečanost, Ernest Hemingway Zaljubljene žene, D. H. Lawrence Provalnik iz Shady Hilla, John Cheever Slatka ptica mladosti, Tennessee Williams Smijeh u tami, Vladimir Nabokov Trnoružica i druge bajke, Sir Arthur Quiller-Couch Soba s pogledom, E. M. Forster -4-

Treći dio Urlik i druge pjesme, Allen Ginsberg Ukroćena goropadnica, William Shakespeare Izbavljenje, James Dickey Srce tame, Joseph Conrad Let iznad kukavičjeg gnijezda, Ken Kesey Sto godina samoće, Gabriel García Márquez Sumorna kuća, Charles Dickens Veliki san, Raymond Chandler Justine, Markiz de Sade Ta gadna zbrka u Ulici Merulana, Carlo Emilio Gadda Sve se raspada, Chinua Achebe Noćna urota, Smoke Wyannoch Harvey Che Guevara razgovara s mladima, Ernesto De La Serna Dobri ljudi sa sela, Flannery O’Connor Proces, Franz Kafka Izgubljeni raj, John Milton Tajni vrt, Frances Hodgson Burnett Metamorfoze, Ovidije *** Završni ispit

-5-

ata je uvijek govorio da čovjek mora imati izvrstan razlog da napiše svoju Životnu priču i očekuje da će to netko čitati. “Osim ako se ne zoveš nešto kao Mozart, Matisse, Churchill, Che Guevara ili Bond – James Bond – bolje bi ti bilo da svoje slobodno vrijeme provedeš slikajući prstima ili igrajući mlin, jer nitko, osim tvoje majke mlohavih nadlaktica i natapirane kose, koja te raspekmeženo gleda, neće htjeti čuti detalje tvoga jadnog života, koji će nesumnjivo završiti kako je i počeo – hropotom.” S tako krutim smjernicama uvijek sam pretpostavljala da neću imati svoj Izvrstan razlog prije nego što navršim barem sedamdesetu i budem imala staračke pjege, reumu, um oštar poput mesarskog noža, prizemnicu sa štukaturama u Avignonu (gdje će me se moći zateći kako jedem 365 različitih vrsta sireva), dvadeset godina mlađeg ljubavnika koji će raditi u poljima (ne znam kakvim poljima – kakvim god, samo da su zlatna i uskomešana) i, bude li sreće, mali trijumf na polju znanosti ili filozofije. Pa ipak, odluka – ne, to je bila nužnost – da uzmem olovku i papir i počnem pisati o svom djetinjstvu – a pogotovo o godinama kada se rasporilo poput rasparana pulovera – došla je puno ranije nego što sam mogla očekivati. Počelo je s jednostavnom nesanicom. Prošlo je skoro godinu dana otkako sam pronašla Hannah mrtvu i mislila sam da sam u sebi izbrisala sve tragove te noći, baš kao što je Henry Higgins upornim govornim vježbama izbrisao Elizin izgovor radničke klase. Nisam bila u pravu. Krajem siječnja ponovno sam znala biti budna u gluho doba noći dok je u hodniku vladalo zatišje, a tamne, oštre sjene čučale u kutovima stropa. Nisam imala ništa i nikoga uz sebe, osim nekoliko debelih, visokoparnih udžbenika poput Uvoda u astrofiziku i tužnog, nijemog Jamesa Deana, koji je zurio u mene iz svoga crnobijelog zatočeništva zalijepljen na vrata. Zurila sam i ja u njega u neprozirnoj tami i, mikroskopski detaljno, vidjela Hannah Schneider. Visjela je metar iznad zemlje o narančastome električnom produžnom kabelu. Jezik joj je ispao iz usta, natekao, ružičast poput trešnje kao kuhinjska spužva. Oči su joj izgledale kao žirovi, ili kovanice bez sjaja, ili dva crna dugmeta s kaputa koje bi klinci mogli staviti na lice snjegovića, i nisu vidjele ništa. Odnosno, u tome je bio problem, sve su vidjele; J. B. Tower napisao je da čovjek trenutak prije smrti “istovremeno vidi sve što -6-

je ikada postojalo” (iako sam se uvijek pitala kako to zna kada je napisao Smrtnost u naponu snage). A njene vezice na cipelama – cijela bi se rasprava mogla napisati o tim vezicama – bile su grimizne, simetrične, zavezane savršenim dvostrukim čvorovima. Ipak, s obzirom na to da sam okorjeli optimist (“Van Meerovi su idealisti po prirodi, te pozitivni i slobodoumni”, napomenuo je tata), nadala sam se da je ta sablasna nesanica samo faza koja će me proći, neka prolazna moda, poput suknji sa slikom pudlice ili kamena kao kućnog ljubimca, ali onda, jedne noći početkom veljače dok sam čitala Eneidu, moja je cimerica Soo-Jin, ne podižući pogled s udžbenika Organska, kemija, spomenula da neki brucoši s našega kata planiraju nepozvani otići izvan kampusa na tulum nekog doktora filozofije, ali da ja nisam pozvana jer me smatraju poprilično “sumornom”. “Pogotovo ujutro kad ideš na Uvod u kontrakulturu 60-ih i novu ljevicu. Izgledaš, ono, patnički.” No to je, naravno, bila samo Soo-Jin (Soo-Jin, čije bi lice poprimilo isti izraz za ljutnju i oduševljenje). Potrudila sam se zaboraviti tu primjedbu, kao da je riječ o nečem nevažnom, neugodnom mirisu koji izlazi iz čaše ili epruvete, ali onda sam stvarno počela primjećivati razne, neupitno sumorne stvari. Na primjer kada je Bethany u petak navečer dovela ljude u svoju sobu na maraton filmova Audrey Hepburn, na kraju Doručka kod Tiffanyja bila sam potpuno svjesna da se ja, za razliku od drugih cura koje su sjedile na jastucima i sa suzama u očima palile jednu cigaretu za drugom, zapravo nadam da Holly neće naći mačku. Da sam bila potpuno iskrena prema sebi, shvatila bih da sam htjela da mačka ostane izgubljena i napuštena, da mjauče i drhti posve sama u onim potrganim kištrama u toj groznoj Aleji Tin Pan, koja bi, sudeći po tom hollywoodskom pljusku, za manje od sat vremena mogla potonuti u Tihi ocean. (To sam, naravno, prikrila veselim smiješkom kada je George Peppard grozničavo zgrabio Audrey, koja je grozničavo zgrabila mačku, koja više nije izgledala kao mačka, nego kao utopljena vjeverica. Mislim da sam čak ispustila jedan od onih djevojačkih, kreštavih “fuuuuj”, potpuno usklađeno s Bethanyinim uzdasima.) No to nije bio kraj. Nekoliko dana poslije slušala sam predavanje iz Američke biografije koje je držao asistent Glenn Oakley, lica poput kukuruznoga kruha i s navikom da guta slinu usred riječi. Razglabao je o samrtnoj postelji Gertrude Stein. “'Dakle, što je odgovor, Gertrude?'” citirao je Glenn pretencioznim šapatom, s podignutom ljevicom kao da drži nevidljivi suncobran te s ispruženim malim prstom. (Sličio je Alice B. Toklas s tim sablasnim brkovima.) “'Ali, Alice, što je pit-gut-anje?'” -7-

Suspregnula sam zijevanje, slučajno prešla pogledom preko bilježnice i vidjela, na vlastiti užas, da sam nesvjesno, vrlo čudnim, zaobljenim kurzivom zapisala vrlo uznemirujuću riječ: zbogom. Naravno, kada je napisana samo jednom, prozračna je i bezopasna, ali ja sam je, poput luđakinje slomljena srca, nažvrljala barem četrdeset puta, po duljini cijele margine stranice – a malo i na prethodnoj stranici. “Može li mi netko reći na što je Gertgutrude mislila tom izjavom? Blue? Ne? Molim te, koncentriraj se. Što ti kažeš, Shilla?” “Pa, očito je. Govorila je o nepodnošljivoj ispraznosti života.” “Vrlo dobro.” Činilo se da sam se, usprkos tome što sam se koncentrirala na suprotno (nosila paperjaste žute i ružičaste veste, skupljala kosu u nešto što sam smatrala optimističnim repom), počela mijenjati i postajati baš ono čega sam se bojala još otkako se sve to dogodilo. Postajala sam Ukočena i Čudna (što su samo postaje na putu prema Potpuno Luda), vrsta osobe koja će se, kad zađe u sredovječnost, trgnuti svaki put kad vidi djecu, ili se namjerno zaletjeti ravno u zbijeno jato golubova koji mirno kljucaju mrvice i gledaju svoja posla. Naravno, uvijek bi me podišli žmarci kad bih naletjela na naslov u novinama ili reklamu koja je sablasno odjekivala: “Magnat – vlasnik čeličana iznenada umro u pedesetoj od srčanog udara”, – “KONAČNA RASPRODAJA OPREME ZA KAMPIRANJE”. Ali uvijek sam si govorila da svi – ili barem, svi fascinantni ljudi – imaju pokoji ožiljak. A ožiljci ne moraju značiti da ne možeš biti, na primjer, više Katherine Hepburn nego kapetan Queeg kad je riječ o svjetonazoru i stavu, malo više Sandra Dee, a manje Scrooge. Možda bih nastavila tonuti u mrgodnost nesmanjenom žestinom da me jednog hladnog poslijepodneva u ožujku nije zapanjio stanoviti telefonski poziv. Prošlo je gotovo točno godinu dana otkako je Hannah umrla. “Ti”, rekla je Soo-Jin gotovo i ne odvrativši pogled s dijagrama 2114.74, “Aminokiseline i peptidi”, da mi doda telefonsku slušalicu. “Halo?” “Bok. Ja sam. Tvoja prošlost.” Nestalo mi je zraka. Bio je to, bez ikakve sumnje, njen glas – dubok glas koji podsjeća na seks i autoceste, s jednakim omjerom Marilyn i Charlesa Kuralta, ali promijenjen. Nekad je bio sladunjav i hrapav, a sada je bio kašast i težak. “Ne brini se”, rekla je Jade. “Nisam nazvala da čujem što ima.” -8-

Nasmijala se, kratak ha, kao kad šutneš kamen. “Više ne pušim”, objavila je, očito vrlo ponosna na sebe, a zatim je počela objašnjavati kako nakon St. Gallwaya nije otišla na fakultet. Umjesto toga se, zbog svojih “problema”, svojevoljno prijavila u “neko mjesto poput Narnije” gdje ljudi razgovaraju o svojim osjećajima i uče slikati voće. Jade je sva uzbuđena natuknula da je “strašno poznata rock-zvijezda” odsjela na njenom katu, relativno dobro prilagođenom trećem katu (“nije pun samoubojica kao četvrti kat ili manijaka kao drugi”) i da su se “zbližili”, ali ne može otkriti njegovo ime jer bi time narušila sve što je naučila tijekom deset mjeseci “razvojnog razdoblja” u Heathridge Parku. (Shvatila sam da Jade sada sebe vidi kao neku vrstu povijuše ili puzavice.) Objasnila je da je jedan od parametara njezina “promaknuća” (upotrijebila je tu riječ vjerojatno zato što zvuči bolje nego “otpuštanje”) bio da dovrši nezavršene poslove. Ja sam bila nezavršeni posao. “I, kako si ti?” upitala je. “Kako život? Kako tata?” “On je super.” “A Harvard?” “Dobro.” “Pa, evo zašto te zovem, zbog isprike, koju neću pokušati izbjeći ili neuvjerljivo izreći”, rekla je službeno, što me nekako rastužilo zato što uopće nije zvučalo kao prava Jade. Jade koju sam ja poznavala u pravilu bi se uvijek izbjegavala ispričati, a ako bi bila prisiljena, onda bi to učinila neuvjerljivo, ali ovo je bila Jade Vine (Strongylodon macrobotrys), članica porodice Leguminosae, daljnja srodnica običnog vrtnog graška. “Žao mi je što sam se onako ponašala. Znam da ono što se dogodilo nije imalo nikakve veze s tobom. Jednostavno je pukla, znaš. Ljudima se to često događa i uvijek imaju svoje razloge. Molim te, primi moju ispriku.” Razmišljala sam da li da je prekinem svojim malim nerazriješenim krajem, svojim obratom, svojim razočaranjem, svojim sitnim slovima “Zapravo, ako ćemo biti posve precizni, onda...” No nisam mogla. Ne samo da nisam imala hrabrosti nego nisam ni vidjela smisla u tome da joj kažem istinu – ne sada. Jade je ipak cvjetala, primajući idealne količine sunčanih zraka i vode, pokazivala je obećavajuće znakove da bi mogla dosegnuti svoju punu visinu od dvadeset pet metara i da bi se na kraju mogla rasprostraniti putem sjemenki, ljeti reznicama, a grebenicama u proljeće, te bi tako mogla zauzeti cijelu stranu kamenog zida. Moje bi riječi imale učinak stodnevne suše. Ostatak razgovora bila je grozničava razmjena “daj mi svoju mail-adresu” i “moramo isplanirati da se svi nađemo” – površni izrazi pristojnosti koji nikako nisu mogli prikriti činjenicu da se više nikada -9-

nećemo vidjeti i da ćemo rijetko razgovarati. Bila sam potpuno svjesna da će ona, a možda i drugi, povremeno dolepršati do mene poput peluda osušena maslačka s vijestima o sladunjavim vjenčanjima, srcedrapateljnim rastavama, selidbama na Floridu, novim poslom u prodaji nekretnina, ali kako nema ničega što bi ih zadržalo, isto će tako otploviti jednostavno i slučajno kao što su i došli. Kasnije toga dana, kako to već biva, imala sam predavanje iz grčke i rimske epike kod profesora društvenih znanosti, emeritusa koji se zvao Zolo Kydd. Studenti su Zola zvali “Rolo” zato što je stasom i bojom kože nalikovao na taj mekani slatkiš od čokolade i karamele. Bio je nizak, preplanuo i okrugao, u svako je doba godine nosio karirane hlače svijetlih boja kakve se nose za Božić, a gusta, žuto-bijela kosa okruživala je njegovo sjajno, pjegavo čelo kao da je nekoć, prije mnogo godina, bio posut preljevom za salatu. Pred kraj Zolovih predavanja o “bogovima i bezbožnosti” ili “početku kraja” većina bi studenata već bila pozaspala; za razliku od tate, Zolo je kao predavač imao isti učinak kao anestezija, što zbog svojih dugačkih rečenica, što zbog tendencije da ponavlja neke riječi, najčešće prijedloge i pridjeve, tako da je podsjećao na malu zelenu žabu koja skakuće s lopoča na lopoč. No tog mi je poslijepodneva srce zastalo u grlu. Bez daha sam slušala svaku njegovu riječ. “Neki sam dan naletio na-na-na jedan duhoviti kratki uvodnik o Homeru”, rekao je Zolo mrgodeći se i šmrcajući s katedre. (Zolo bi šmrcao kada je bio nervozan, kad bi se odvažio napustiti sigurnost svojih bilješki za predavanje i otploviti u nesigurnu digresiju.) “U jednom skromnom časopisu, preporučio bih vam da ga potražite u knjižnici, nije-nije-nije baš poznat, zove se Klasični ep i moderna Amerika. Zimski broj, čini mi se. Piše da je nekolicina luđaka poput mene koji se bave grčkim i latinskim prije godinu dana htjela provesti eksperiment o snazi epa. Organizirali su da se stotini najokorjelijih kriminalaca u strogo čuvanom zatvoru Riverbend, ako se ne varam, podijeli po-po-po primjerak Odiseje, i – ne biste vjerovali, dvadesetorica zatvorenika su pročitala knjigu od korica do korica, a trojica od njih nakon toga su sjela i napisala vlastite epove. Jednoga će sljedeće godine objaviti Oxford University Press. U članku se tvrdilo da je epsko pjesništvo itekako prihvatljivo sredstvo za-za-za rehabilitaciju najopasnijih zločinaca svijeta. Začudo, čini se da u njemu ima nešto što smanjuje bijes, stres, bol i izaziva, čak i kod-kod onih kojima se ne može pomoći, osjećaj nade – zato što u današnje vrijeme nema pravog junaštva. Gdje su plemeniti junaci? Velika djela? Gdje su bogovi, muze, ratnici?  - 10 - 

Gdje je stari Rim? Pa, mora da-da-da su negdje, zar ne, zato što Plutarh kaže da se povijest ponavlja. Kad bismo samo imali hrabrosti to pronaći u-u sebi, mogli bi-bi...” Ne znam što mi je došlo. Možda je to bilo zbog Zolova oznojena lica koje je svečano reflektiralo stropnu fluorescentnu rasvjetu kao što se u rijeci zrcale svjeda karnevala, ili je to bilo zbog načina na koji se uhvatio za katedru kao da će se, ako je pusti, srušiti i postati hrpa šarenog rublja – izrazit kontrast tatinu držanju na bilo kakvoj pozornici ili podiju. Tata, dok razglaba o reformi Trećega svijeta (ili o čemu god da mu se razglabalo; tata se nije bojao tih izleta u verbalizam ili zapadanja u digresiju, niti su ga činili nervoznim), uvijek je stajao uspravno, nepokolebljivo. (“Dok predajem, uvijek zamišljam da sam dorski stup na Partenonu”, rekao je.) Ustala sam bez razmišljanja dok mi je srce lupalo o rebra. Zolo je zastao usred rečenice te je, zajedno s tristo pospanih studenata u predavaonici, buljio u mene dok sam se pognute glave probijala kroz ruksake, ispružene noge, kapute, tenisice i udžbenike kako bih došla do najbližeg prolaza. Bacila sam se prema dvokrilnim vratima na kojima je pisalo IZLAZ. “I ode Ahilej”, dobacio je Zolo u mikrofon. Tu i tamo začuo se umoran smijeh. Trčala sam natrag do studentskog doma. Sjela za pisaći stol, izvadila pozamašnu hrpu bijelog papira i užurbano počela pisati ovaj uvod, koji je u prvoj verziji počinjao onime što se dogodilo Charlesu nakon što je slomio nogu na tri mjesta i nakon što su ga spasile teritorijalne jedinice. Navodno ga je toliko boljelo da nije mogao prestati zapomagati “Bože, pomozi mi!” Charles je zvučao zastrašujuće kada je bio uznemiren, tako da se nisam mogla otresti slike da su te riječi samostalno otplovile prema gore, poput balona punjenih helijem, kroz sterilne hodnike bolnice okruga Burns, sve do odjela za rodilje, tako da je svako dijete koje je tog jutra došlo na svijet čulo njegove povike. Naravno, “Jednom davno živio je prelijep, tužan mali dječak po imenu Charles” nije baš fer. Charles je bio san mnogih u St. Gallwayu, školski doktor Živago, školski Destry ponovno jaše. Bio je dječak zlatnih udova kojega bi Fitzgerald izabrao na razrednoj fotografiji četvrtog razreda i opisao suncem obasjanim riječima poput “aristokratski” i “vječno samouvjeren”. Charles bi se žestoko protivio tome da počnem priču nedostojanstvenim trenutkom njegova života. Ponovno sam stala (pitajući se kako su ti okorjeli zatvorenici uspijevali, unatoč svemu i s takvim zanosom, pobijediti Prazan list  - 11 - 

papira), ali baš kada sam bacila te zgužvane stranice u koš za smeće ispod Einsteina (nedostojno zatočena na zidu pokraj Soo-Jinine loše osmišljene ploče za obavijesti pod natpisom “Raditi ili ne raditi”), odjednom sam se sjetila nečega što je tata jednom rekao u Enidu u Oklahomi. Listao je vrlo lijep katalog studijskih predavanja Sveučilišta Utah iz Rockwella, koje mu je, ako se dobro sjećam, upravo bilo ponudilo da bude gostujući predavač. “Nema ničega zavodljivijega od discipliniranog tijeka uputa”, rekao je odjednom. Bit će da sam zakolutala očima ili napravila grimasu, zato što je odmahnuo glavom, ustao i gurnuo mi katalog – od kojih impresivnih pet centimetara – u ruke. “Ozbiljno ti kažem. Ima li išta dičnije od profesora? Zaboravi na ono oblikovanje umova, budućnost nacije – sumnjiva tvrdnja; malo toga možeš učiniti kada se čini da izlaze iz trbuha s predispozicijom za Grand Theft Auto: Grad Poroka. Ne. Mislim na to da je profesor jedina osoba na Zemlji koja ima moć valjano uokviriti život – ne cijeli, Bože, ne – nego jednostavno jedan fragment, malu krišku. On organizira ono što se ne da organizirati. Vješto ga razdvaja na modernu i post-modernu, renesansu, barok, primitivizam, imperijalizam i tako dalje. Onda to podebljaj esejima, odmorima, ispitima. Sav taj red – to je jednostavno božanski. Simetrija predavanja jednog semestra. Razmisli o samim riječima: seminar, mentorstvo, koja god napredna radionica namijenjena samo onima na magisteriju, onima koji pišu doktorat, praksa – koja fenomenalna riječ: praksa! Misliš da sam lud. Uzmi Kandinskog. Krajnje zbrkan, stavi okvir oko toga i voilà – sjajno izgleda iznad kamina. Tako je i s nastavnim programom. Taj nebeski, dražesni sklop uputa koje kulminiraju u tom zastrašujućem čudu pod imenom završni ispit. A što je završni ispit? Ispit potpunog razumijevanja velikih ideja. Nije ni čudo što se toliko odraslih želi vratiti na fakultet, na sve te rokove – aaah, ta struktura! Skela za koju se možemo uhvatiti! Čak i ako je proizvoljna, bez nje smo izgubljeni, potpuno smo nesposobni razlučiti romantičnu formu od viktorijanske u svojim tužnim, zbrkanim životima...” Rekla sam tati da je poludio. Nasmijao se. “Vidjet ćeš jednog dana”, rekao je namignuvši mi. “I zapamti. Sve što imaš reći uvijek brižljivo zabilježi i, ako je moguće, podastri zapanjujuće ilustracije, zato što će se, vjeruj mi, uvijek naći neki klaun koji sjedi u zadnjem redu – negdje kraj radijatora – koji će podići svoju debelu ruku poput peraje i požaliti se: 'Ne, ne, sve ste krivo shvatili.'” Gutala sam slinu dok sam buljila u praznu stranicu. Zavrtjela sam nalivpero među prstima, kada mi je pogled pao na prozor i dolje na  - 12 - 

Harvard Yard, kroz koji su, po puteljcima i preko trave, hitali ozbiljni studenti sa zimskim šalovima čvrsto zamotanima oko vrata. “Pjevam o boju i o junaku, osuđenom da bude izgnanik”, pjevao je Zolo prije samo nekoliko tjedana, bizarno udarajući takt svake druge riječi nogom tako da mu se podigla nogavica kariranih hlača i mogao si dobiti neželjen uvid u njegove zglobove poput čačkalica i male, bijele čarape. Duboko sam udahnula. Na vrhu stranice napisala sam najurednijim rukopisom “Nastavni program”, a zatim “Obvezna literatura”. Tata je uvijek tako počinjao.

 - 13 - 

PRVI DIO

 - 14 - 

rije nego što vam ispričam o smrti Hannah Schneider, ispričat ču vam o smrti svoje majke. U 15 sati i 10 minuta 17. rujna 1992., dva dana prije nego što je trebala pokupiti novi plavi volvo karavan iz auto-kuće Dean King’s Volvo and Infinity u Oxfordu, moja se majka Natasha Alicia Bridges van Meer, vozeći svoj bijeli Plymouth Horizon (auto koji je tata zvao Sigurna Smrt), zaletjela u sigurnosnu ogradu duž autoceste Mississippi State 7 i udarila u zid stabala. Ostala je na mjestu mrtva. I ja bih ostala na mjestu mrtva da tata nije, čudnom igrom sudbine, telefonirao mojoj majci oko ručka da joj kaže da me ne treba pokupiti iz škole Calhoun kao što je to uvijek činila. Tata je odlučio otpiliti klince koji bi se uvijek zadržali nakon njegovih predavanja iz političkih znanosti o razrješenju sukoba kako bi postavljali nepromišljena pitanja. Pokupit će me iz vrtića gđe Jetty i ostatak dana provest ćemo u parku prirode Mississippi Wildlife Conservatory u Water Valleyju. Dok smo tata i ja slušali kako Mississippi ima jedan od najboljih programa uzgoja jelena u zemlji, s populacijom od 1,75 milijuna bjelorepog jelena (samo ih Teksas ima više), spasilačka je služba pokušavala specijalnim kliještima izvući tijelo moje majke iz potpuno uništena automobila. Tata o mami: “Tvoja je majka bila arabeska.” Tata je volio upotrebljavati baletnu terminologiju kako bi je opisao (omiljeni su mu bili i attitude, ciseaux i balancé), djelomično zato što je kao djevojka sedam godina plesala u slavnoj baletnoj akademiji Larson u New Yorku (koju je napustila po želji svojih roditelja kako bi pohađala prestižnu školu The Ivy u Istočnoj 81. ulici), ali i zato što je živjela život pun ljepote i discipline. “Iako je bila klasično obrazovana, Natasha je rano razvila vlastitu tehniku, pa su je obitelj i prijatelji smatrali prilično radikalnom za to doba”, rekao je aludirajući na njene roditelje Georgea i Genevu Bridges te njene vršnjake iz djetinjstva, koji nisu mogli razumjeti zašto Natasha ne želi živjeti u roditeljskoj peterokatnici u blizini Avenije Madison, nego u garsonijeri u Astoriji, zašto ne radi za American Express ili Coca-Colu, nego za NOMO (Neprofitnu organizaciju za majke koje se oporavljaju), zašto se zaljubila u tatu, koji je bio trinaest godina stariji od nje. Nakon što bi popio tri burbona, tata je znao pričati o noći kada su se  - 15 - 

upoznali u Sobi faraona na izložbi zbirke egipatske umjetnosti Edwarda Stillmana u Istočnoj 86. ulici. Spazio ju je na drugoj strani sobe prepune mumificiranih udova egipatskih kraljeva i ljudi koji su jeli pačetinu, koju su platili tisuću dolara jer je prihod od ulaznica išao u dobrotvorne svrhe za siročad u zemljama Trećega svijeta. (Tata je, srećom, dobio dvije ulaznice od svoga kolege, redovitog profesora na fakultetu, koji nije mogao ići. Zato za svoje postojanje mogu zahvaliti profesoru političkih znanosti na Sveučilištu Columbia Arnoldu B. Levyju i šećernoj bolesti njegove žene.) Natashina je haljina u njegovu sjećanju imala tendenciju mijenjanja boja. Ponekad je bila “umotana u poput golubice bijelu haljinu koja je isticala njenu savršenu figuru i činila je zavodljivom kao Lana Turner u Poštar uvijek zvoni dvaput”. Drugi je put bila “sva u crvenom”. Tata je sa sobom poveo pratilju, gđicu Lucy Marie Miller iz Ithace, koja je bila novi pridruženi profesor Katedre za anglistiku na Columbiji. Tata se nikada nije mogao sjetiti koju je ona boju nosila. Nije se čak ni sjećao da je bio s Lucy, a ni da se oprostio od nje nakon kratke rasprave o začuđujuće dobro očuvanom kuku kralja Taa II., zato što je, trenutak poslije, primijetio blijedu plavušu aristokratskog nosa Natashu Bridges koja je stajala kod koljena i natkoljenice Amozisa IV. i odsutno razgovarala sa svojim pratiteljem Nelsonom L. Aimesom, iz obitelji Aimesovih iz San Francisca. “Tip je imao karizmu prekrivača”, znao se tata prisjećati, iako se nekada u njegovim pričama nesretnoga g. Aimesa moglo kriviti samo za “loše držanje” i “grmoliku kosu”. Bila je to okrutna romansa iz bajke, koja je uključivala zlu kraljicu, šeprtljava kralja, zanosnu princezu, siromašnog princa, čarobnu ljubav (zbog koje su se ptice i krznene životinje okupljale na prozoru) – i jednu Konačnu kletvu. “S njim ćeš umrijeti nesretna”, rekla je navodno Geneva Bridges mojoj majci tijekom njihova posljednjega telefonskog razgovora. Tata nije znao točno objasniti zašto George i Geneva Bridges uopće nisu bili impresionirani njime, kad je cijeli svijet bio. Gareth van Meer, rođen 25. srpnja 1947. u Bielu u Švicarskoj, nikada nije upoznao svoje roditelje (iako je sumnjao da mu je otac neki njemački vojnik koji se skrivao) te je odrastao u sirotištu za dječake u Zürichu gdje su se Ljubav (Liebe) i Razumijevanje (Verständnis) jednako vjerojatno mogli pojaviti kao i Rat Pack (Der Ratte-Satz). S obzirom na to da nije imao ništa osim “željezne volje” da se probije do “visina”, tata je dobio stipendiju za Sveučilište u Lausanni kako bi studirao ekonomiju, dvije je godine predavao društvene znanosti u Internacionalnoj školi Jefferson u Kampali  - 16 - 

u Ugandi, radio kao pomoćnik direktora za profesionalno usmjerivanje i visoko obrazovanje u školi Dias-Gonzales u Managui u Nikaragvi i prvi put stigao u Ameriku 1972. Godine 1978. obranio je doktorat na Harvardu u Kennedy School of Government, vrlo cijenjenom disertacijom “Prokletstvo borca za slobodu: zablude gerilskog ratovanja i revolucije u Trećem svijetu”. Sljedeće četiri godine proveo je predajući u Cali u Kolumbiji, a zatim u Kairu, dok je u slobodno vrijeme radio na terenu u Haitiju na Kubi i u raznim afričkim zemljama, uključujući Zambiju, Sudan i Južnoafričku Republiku, prikupljajući građu za knjigu o teritorijalnim sukobima i stranoj pomoći. Kada se vratio u Sjedinjene Države, postao je Harold H. Clarkson, profesor političkih znanosti na Sveučilištu Brown, a 1986. godine Ira F. Rosenbaum, profesor studija o svjetskom poretku na Sveučilištu Columbia, te objavio svoju prvu knjigu Sile koje postoje (Harvard University Press, 1987.). Te je godine dobio šest različitih nagrada uključujući Mandelinu nagradu Američkog instituta političkih znanosti i prestižnu nagradu McNeely za međunarodno djelovanje. Kada su George i Geneva Bridges iz Istočne 64. ulice, broj 16, upoznali Garetha van Meera, nisu mu dodijelili nikakvu nagradu, čak ni Javnu pohvalu. “Geneva je bila Židovka i mrzila je moj njemački naglasak. Nije bilo važno to što je njena obitelj bila iz Sankt Peterburga i što je i ona imala naglasak. Geneva se žalila da svaki put kad progovorim pomisli na Dachau. Pokušao sam ga suspregnuti, nastojanje koje me dovelo do ovog sadašnjeg čistog izgovora. Ma”, tata je uzdahnuo i odmahnuo rukom, njegova gesta za “na kraju krajeva”. “Pretpostavljam da me nisu smatrali dovoljno dobrim. Planirali su je udati za jednog od onih zgodnih momaka s otmjenim frizurama i velikim utjecajem na tržištu nekretnina, za nekoga tko nije vidio svijeta, ili ako jest, onda samo kroz prozore predsjedničkog apartmana hotela Ritz. Nisu je razumjeli.” I tako je moja majka “privezav svoju dužnost i ljepotu i um i blago / uz tog skitnicu i probisvijeta / što je tuđin ovdje i svuda” pala na tatine priče o svijetu. Vjenčali su se u vijećnici u Pittsu u New Jerseyju s dva svjedoka koja su regrutirali iz restorana Huddle House uz autocestu: prvi je bio vozač kamiona, a drugi konobarica po imenu Peaches, koja nije spavala četiri dana i koja je tijekom razmjene zavjeta zijevnula trideset dva puta (tata je brojio). Nekako u to vrijeme tata se prepirao s konzervativnim ravnateljem Odsjeka političkih znanosti na Columbiji, što je kulminiralo sukobom oko članka koji je tata objavio u The Federal Journal of Foreign Affairs pod naslovom “Štikle s čeličnom petom: dizajnerska moda u američkoj pomoći stranim zemljama” (godina 45, broj 2, 1987.). Dao je  - 17 - 

otkaz usred semestra. Preselili su se u Oxford u državi Mississippi. Tata je prihvatio ponudu da predaje razrješenje sukoba u Trećem svijetu na Sveučilištu Ole Miss, dok je moja majka radila za Crveni križ i počela loviti leptire. Ja sam rođena pet mjeseci poslije. Majka je odlučila nazvati me Blue zato što je u prvoj godini svog proučavanja lepidoptera u Udruzi za leptire južnjačkih ljepotica, koja se sastajala utorkom navečer u Prvoj baptističkoj crkvi (predavanja su uključivala “nastambe, očuvanje i parenje leptira”, kao i “lijepo izlaganje leptira”), Cassius blue bio jedini leptir kojega je Natasha uspijevala uhvatiti (vidi pod “Leptotes cassius\ Rječnik leptira, Meld, izdanje 2001.). Pokušavala je s različitim mrežama (od platna, muslina, mreže), parfemima (kozja krv, pačuli), različitim tehnikama vrebanja (uz vjetar, niz vjetar, bočni vjetar) i različitim zamasima mrežom (obrušavanje, kratki ubod, Lowsell-Pittov manevar). Beatrice “Bee” Lowsell, predsjednica Udruge, čak se i privatno sastajala s Natashom nedjeljama poslijepodne kako bi je poučila načinima lovljenja leptira (cik-cak, neizravni lov, brzo grabljenje, vraćanje), kao i vještini skrivanja vlastite sjene. Ništa nije upalilo. Eurema messalina, Limenitis arthemis arthemis i Limenitis arehipuss, sve je njih odbijala majčina mreža kao što se odbijaju dva magneta istog naboja. “Tvoja je majka odlučila to protumačiti kao znak, pa je odlučila obožavati loviti samo leptire Cassius blue. Svaki put kada bi otišla u polja, vratila bi se kući s pedesetak leptira i uspjela je postati pravi stručnjak za njih. Sir Charles Erwin, glavni stručnjak za lepidoptere u Muzeju kukaca u Surreyju u Engleskoj, čovjek koji je gostovao u BBC-jevoj emisiji Svijet buba ne jednom nego četiri puta, čak je i nazvao tvoju majku da bi s njom raspravio o tome kako se Leptotes cassius hrane zrelim cvjetovima graha lima.” Kad god bih izrazila posebnu mržnju prema svom imenu, tata bi uvijek rekao isto: “Trebala bi biti sretna da nije uvijek lovila Calephelis muticum ili Juno helicionian.” Policija okruga Lafayette rekla je tati da je Natasha očito zaspala za volanom usred bijela dana, a tata je priznao da je Natasha posljednjih četiri ili pet mjeseci prije nesreće znala po cijele noći raditi na svojim leptirima. Zaspala bi na najneobičnijim mjestima: za štednjakom dok je kuhala tati kašu, na stolu za preglede dok joj je dr. Moffet slušao srce, čak i u dizalu između prvoga i drugoga kata trgovačkog centra Ridgeland. “Rekao sam joj da ne radi toliko na bubama”, rekao je tata. “Ipak je to samo hobi. Ali ona je inzistirala da po cijele noći radi na tim vitrinama, a znala je biti vrlo tvrdoglava. Kad bi si nešto utuvila u glavu, kada je  - 18 - 

vjerovala u nešto, onda bi se toga čvrsto uhvatila. A s druge strane – bila je krhka kao i ti njeni leptiri, umjetnica koja je sve duboko proživljavala. U redu je biti osjećajan, ali pretpostavljam da to čini svakodnevicu – život – prilično bolnom. Znao sam se šaliti da joj kada netko posiječe drvo u amazonskoj prašumi u Brazilu ili stane na mrava ili se vrabac zaleti u staklena vrata, to nanosi bol.” Da nije bilo tatinih anegdota i zapažanja (njegovih pas de deux i attitudes), ne znam koliko bih je se sjećala. Kada je umrla, bilo mi je pet godina i, na žalost, za razliku od onih genija koji se hvale kako se živo sjećaju vlastita rođenja (“Podvodni potres”, kako je taj događaj opisao poznati fizičar Johann Schweitzer. “Zastrašujuće”), moje sjećanje na život u Mississippiju kašljuca i zastaje poput stroja koji se odbija pokrenuti. Tatina je omiljena fotografija Natashe crnobijela i snimljena je prije nego što ga je uopće upoznala, kada je imala dvadeset jednu godinu i bila odjevena za viktorijansku kostimiranu zabavu (slika 1.0). (Više nemam tu fotografiju, pa sam, gdje treba, stavila ilustracije, crteže onoga čega se sjećam.) Iako se nalazi u prednjem planu, izgleda kao da će je utopiti ostatak sobe, sobe prepune “buržujskih stvari”, kao što bi tata uz uzdah primijetio. (To su prave Picassove slike.)

SLIKA 1.0  - 19 - 

Unatoč tome što Natasha gleda gotovo izravno u fotoaparat s elegantnim ali pristupačnim izrazom lica, nikada ne osjećam da prepoznajem tu plavušu izražajnih jagodica i veličanstvene kose. A ne mogu ni povezati tu profinjenu osobu s onim mirom i samouvjerenošću kojih se sjećam, ma kako slabo: osjećaj njezina ručnog zgloba u mojoj ruci, glatkog poput ispoliranog drva, dok me vodila u učionicu s narančastim tepisima i mirisom ljepila, način na koji joj je dok je vozila mliječna kosa prekrivala gotovo cijelo desno uho, samo je vršak virio van, sasvim malo, poput riblje peraje. Dan kada je umrla također je blijed i nestvaran u sjećanjima, iako mi se čini da se sjećam tate kako sjedi u bijeloj spavaćoj sobi i ispušta čudne, prigušene zvukove u ruke, a posvuda je miris peluda i mokra lišća, pitam se je li to možda nametnuto sjećanje, rođeno iz potrebe i “željezne volje”. Sjećam se da sam gledala prema mjestu gdje je pokraj spremišta za kosilicu bio parkiran njen bijeli plymouth i da sam vidjela samo tlo pokapano uljem. I sjećam se da me nekoliko dana, prije nego što je tata uspio preurediti svoj raspored predavanja, iz vrtića dovodila naša susjeda, zgodna žena u trapericama koja je imala kratku, crvenu jež-frizuru kao dikobraz i mirisala po sapunu, a kad bi se parkirala ispred naše kuće, ne bi odmah otvorila auto, nego bi uhvatila volan i šaptala kako joj je žao – ne meni, već garažnim vratima. Tada bi upalila cigaretu i sjedila vrlo mirno dok je dim vijugao oko retrovizora. Jednako se tako sjećam da se naša kuća, koja je prije bila tako glomazna i disala bučno poput reumatične tete, bez moje majke doimala napetom i sputanom, kao da čeka na njen povratak da bi se opet mogla osjećati dovoljno opušteno da može škripati i stenjati, dopustiti drvenim podovima da se krevelje pod našim užurbanim nogama, pustiti ulazna vrata da lupe o okvir 2,25 puta svaki put kada se zatvaraju, dati dopuštenje zavjesama da podrignu svaki put kada neki divlji vjetrić uleti kroz prozor. Kuća se bez nje jednostavno odbila žaliti i ostala je takva sve dok tata i ja nismo spakirali stvari i napustili Oxford 1993., držala se posramljeno, čvrsto stisnutih usana, držanje koje je bilo obvezno na dosadnim propovijedima oca Montyja Howarda u Novoj prezbiterijanskoj crkvi, u kojoj me tata ostavljao svake nedjelje ujutro, dok je on čekao na parkiralištu McDonaldsa preko puta, jeo popečke i čitao The New Republic. Koliko god da se nisam baš dobro sjećala toga dana, možete zamisliti kako mi se taj 17. rujna 1992. znao rojiti glavom kada mi se neki nastavnik nije mogao sjetiti imena, pa me na kraju oslovio sa “Green”. Razmišljala sam o 17. rujnu u osnovnoj školi Poe-Richards kada bih se ušuljala među mračne police knjižnice i ručala čitajući Rat i mir (Tolstoj,  - 20 - 

1865. – 1869.) ili kada bismo se tata i ja noću vozili autocestom, a on bi zapao u tako strogu tišinu da mu je profil izgledao kao izrezbaren na totemu. Zurila bih kroz prozor u crne čipkaste obrise drveća u prolazu i osjetila kako me opsjedaju svi oni “što bi bilo”. Što bi bilo da me tata nije pokupio iz škole i da je ona došla po mene i, znajući da sam ja na stražnjem sjedalu, posebno se potrudila da ne zaspi – otvorivši prozor tako da joj sjajna kosa leti posvuda (razotkrivši joj cijelo desno uho), pjevajući uz jednu od svojih omiljenih pjesama na radiju, “Revolution” od Beatlesa? Ili što ako nije zaspala? Što ako je namjerno skrenula udesno vozeći sto km/h i prošla kroz zaštitnu ogradu i zabila se ravno u zid drveća tulipanovca devet metara udaljen od autoceste? Tata nije volio razgovarati o tome. “Tog mi je jutra tvoja majka pričala o svojim planovima da se upiše na večernja predavanja iz uvoda u moljce sjeverne Amerike, stoga zaboravi takve sumorne misli. Natasha je bila žrtva prekobrojnih besanih noći posvećenih leptirima.” Tata se zagledao u pod. “I nekakve mjesečeve zaluđenosti moljcima”, tiho je dodao. Tada se nasmiješio i pogledao me dok sam stajala na vratima, ali pogled mu je bio težak; kao da je morao upotrijebiti svu svoju snagu da ga zadrži na mom licu. “Neka na tome ostane”, rekao je.

 - 21 - 

utovali smo. Zbog iznenađujuće dobre prodaje Sila koje postoje (u usporedbi s drugim napeticama koje je te godine objavio Harvard University Press, kao što su Valuta u inozemstvu /Toney, 1987./ i FDR i New Deal: novi pogled na prvih 100 dana /Robbe, 1987./), njegova savršenog životopisa na dvanaest stranica i njegovih eseja koji su se često pojavljivali u cijenjenim, visoko-specijaliziranim (iako malo čitanim) časopisima poput International Affairs and American Policies i Federal Foruma Daniela Hewitta (da ne spominjemo nominaciju iz 1990. za uvaženu nagradu Stipendiju Johann D. Stuart za američku političku znanost) tata je uspio postati toliko cijenjeno ime da je mogao biti stalni gostujući predavač na katedrama političkih znanosti po cijeloj zemlji. Ali tata se više nije dodvoravao vrhunskim sveučilištima za njihova cijenjena predavačka mjesta s puno imena: Elisa Grey Peastone-Parkinson, profesorica upravljanja na Princetonu, Louisa May Holmo-Gilsendanner, profesorica međunarodne politike na MIT-u. (Pretpostavljam da, zbog iznimno velike konkurencije, te institucije nisu tugovale što tata nije u njihovu “uskom incestuoznom krugu” – kako je on zvao taj intelektualni svijet visokoobrazovanih.) Ne, tata je sada želio prenijeti svoju erudiciju, iskustvo rada na međunarodnim terenima i istraživanje u niže slojeve (“muljevito dno”, kako ih je zvao kada bi bio u svom burbonskom raspoloženju), škole za koje nitko nije čuo, katkada čak ni studenti koji su se u njih upisivali: Sveučilište Cheswick, Sveučilište Dodson-Miner, Sveučilište za umjetnost i znanost Hattisburg i Državni koledž Hicksburg, sveučilišta država Idaho, Oklahoma i Alabama u Runicu, u Stanleyju, u Montereyju, u Flitchu, u Parklandu, u Picayuneu, u Petalu. “Zašto bih gubio vrijeme predajući umišljenim tinejdžerima čiji su se umovi ukiselili od arogancije i materijalizma? Ne, ja ću usmjeriti svoju energiju na to da prosvijetlim skromne i obične ljude Amerike. Nema ništa veličanstvenije od Običnog čovjeka.” (Kada su ga kolege pitali zašto više ne želi predavati na prestižnim sveučilištima, tata je obožavao poslužiti se razrađenom poetikom Običnog čovjeka. No privatno je ponekad, pogotovo dok bi ocjenjivao neki zastrašujuće loš završni ispit ili potpuno promašen esej, čak i uzvišeni, neiskvareni Obični čovjek u tatinim očima znao postati “budala”, “tupan”, “užasna zloporaba materije”.)  - 22 - 

Odlomak iz tatina predstavljanja na stranici Sveučilišta Arkansas u Wilsonvilleu (www.uaw.edu/polisci/vanmeer): Dr. Gareth van Meer (doktorirao na Harvardu 1978.) gostujući je predavač političkih znanosti školske godine 1997./98. Dolazi sa Sveučilišta Ole Miss, gdje je pročelnik Odsjeka političkih znanosti i direktor Centra za studije Sjedinjenih Država. Zanima se političkom i gospodarskom revitalizacijom, vojnom i humanitarnom umiješanosti i postkonfliktnom obnovom u zemljama Trećega svijeta. Trenutačno radi na knjizi pod naslovom Željezni stisak etničkoj politici i građanskom ratu u Africi i Južnoj Americi. Tata je uvijek dolazio odnekuda, obično je to bio Ole Miss, iako se u deset godina što smo putovali nikada nismo vratili u Oxford. Isto tako uvijek je “trenutačno radio na Željeznom stisku”, iako sam dobro znala, baš kao i on, da Stisak – pedeset pet blokova ispunjenih nečitljivim rukopisom (mnogo je uništeno vlagom), pohranjenih u velikoj kartonskoj kutiji na kojoj je crnim, vodootpornim flomasterom bilo napisano STISAK – stoji i da na njemu nije radio, ni trenutačno, ni uopće, posljednjih petnaest godina. “Amerika”, uzdahnuo je tata dok je plavim volvom karavanom prelazio još jednu državnu granicu. Dobro došli u Floridu, Sunčanu državu. Spustila sam štitnik da me sunce ne zaslijepi. “Nema do ove zemlje. O ne, ne. Stvarno je obećana zemlja. Zemlja slobodnih i hrabrih. Kako ide sonet broj trideset? Nisi ga završila. 'Kad zovem spomen dragih prošlih dana / Pliju me misli i slatke i nijeme'. Hajde, znam da ga znaš. Reci. 'Bol stara plače...'” Od drugog razreda u osnovnoj školi Wadsworth u Wadsworthu u državi Kentucky, sve do mog završnog razreda srednje škole u školi St. Gallway u Stocktonu u Sjevernoj Karolini, jednako sam vremena provela u učionici i u plavom volvu. Iako je tata uvijek imao iscrpno objašnjenje za naš nomadski život (vidi dolje), potajno sam se nadala da lutamo zemljom zato što on bježi od majčina duha ili ga traži u svakoj unajmljenoj kući s dvije spavaće sobe i gunđavom ljuljačkom na verandi, svakom restoranu koji poslužuje vafle koje imaju okus po spužvi, svakom motelu s palačinkastim jastucima, ćelavim tepihom i televizorom na kojem ne radi gumb za KONTRAST, pa svi komentatori vijesti izgledaju kao Oompa-Loompe. Tata o odgoju djece: “Nema obrazovanja koje je bolje od putovanja.  - 23 - 

Sjeti se Dnevničkih zapisa: motorom po Latinskoj Americi ili onoga što je Montrose St. Millet napisao u Dobu istraživanja: 'Stajati na mjestu znači biti glup. Biti glup znači umrijeti.' Pa ćemo mi živjeti. Svaka Betsy koja sjedi pokraj tebe u učionici znat će samo Ulicu Maple, u kojoj je njena zdepasta bijela kuća u kojoj cvile njeni zdepasti, bijeli roditelji. Nakon svojih putovanja ti ćeš, naravno, poznavati Ulicu Maple, ali ćeš isto tako poznavati i divljinu i ruševine, karnevale i Mjesec. Znat ćeš muškarca koji sjedi na kištri jabuka ispred benzinske crpke u Tugogradu u Teksasu i koji je izgubio noge u Vijetnamu, ženu u naplatnoj kućici ispred Turobnoga Grada u Delawaru koja ima šestero djece i muža s crnim plućima, ali bez zuba. Kada nastavnik bude pitao razred da objasni Izgubljeni raj, nitko ti neće moći stati na rep, dušo, jer ćeš odletjeti daleko, daleko ispred svih njih. Za njih ćeš biti samo točkica negdje iznad horizonta. I zato, kada konačno budeš puštena u svijet...” Slegnuo je ramenima, osmijeh mu je bio lijen poput starog psa. “Pretpostavljam da nećeš imati izbora nego da postaneš netko važan.” Naša je godina obično bila razdijeljena između tri grada, od rujna do kraja prosinca u jednome, od siječnja do lipnja u drugome, od srpnja do kraja kolovoza u trećemu, iako se to nekada znalo povećati na maksimum od pet gradova tijekom godine dana, dok ja na kraju ne bih zaprijetila da ću početi rabiti nezgodne količine olovke za oči i nositi vrećastu odjeću. (Tata bi tada odlučio da se vraćamo na prosjek od tri grada godišnje.) Voziti se s tatom nije bilo katarzično i oslobađajuće (kao Na cesti, Kerouac, 1957.). Bila je to vožnja naporna za mozak. Bili su to sonetni maratoni. Bilo je to Sto milja samoće: pokušaj memoriranja Puste zemlje. Tata je znao pedantno podijeliti državu od početka do kraja, ne na jednake dionice, nego na stroge polusatne segmente Kartica s vokabularom (riječi koje bi svaki genij trebao znati), Autorske analogije (“Analogija je citadela misli: najteži način prilagodbe u burnim vezama”), Recitiranja eseja (nakon čega je slijedilo dvadeset minuta s pitanjima i odgovorima na tu temu), Rata svjetova (Coleridge protiv Wordswortha), Šezdeset minuta za impresivan roman (izbor je uključivao Velikog Gatsbyja /Fitzgerald, 1925./ i Krik i bijes /Faulkner, 1929./) te Sata za van Meerovu radio-dramu, unutar kojega su predstavljene drame poput Zanata gospođe Warren (Shaw, 1894.), Važno je zvati se Ernest (Wilde, 1895.) i različita djela iz Shakespeareova opusa, uključujući kasnije romance. “Blue, ne mogu u potpunosti čuti razliku između Gwendoleninog sofisticiranog naglaska visoke klase i Cecilyinog djevojačkog naglaska sa sela. Pokušaj ih učiniti različitijima i, ako bih ti mogao dati jednu malu orson-velsovsku uputu ovdje, shvati, u ovoj su sceni prilično ljute. Nemoj se opustiti i glumiti da sjediš i piješ čaj u slobodno vrijeme. Nel Ulozi su  - 24 - 

visoki! Obje misle da su zaručene za istog muškarca! Ernesta!” Nekoliko država poslije, zamagljenih očiju i loše sposobnosti koncentriranja te promukli, u vječnom sumraku autoceste tata bi uključio, ne radio, nego svoj omiljeni CD A. E. Housmana Poezija na Wenlock Edgu. U tišini bismo slušali metalni bariton Sir Bradyja Heliwicka iz Royal Shakespeare Company (posljednje su mu uloge, između ostalih, uključivale Rikarda u Rikardu III., Tita u Titu Androniku, Leara u Kralju Learu) dok je čitao “Kad mi je bila dvadeset jedna” i “Sportašu koji umire mlad” uz pratnju vijugave melodije violine. Katkad bi tata recitirao riječi zajedno s Bradyjem, pokušavajući biti bolji od njega. Muškarac i dječak stajali su i navijali, I kući smo te na ramenima odnijeli. “Mogao sam biti glumac”, rekao je tata nakašljavajući se. Proučavajući Rand-McNallyjevu kartu SAD-a na kojoj smo tata i ja crvenim pribadačama označili svaki grad u kojem smo, ma kako kratko, živjeli (“Napoleon je slično označivao svoju vladavinu”, rekao je tata), mogu izračunati da smo u razdoblju od moje šeste do šesnaeste godine živjeli u trideset devet gradova u trideset tri različite države, ne uključujući Oxford, i da sam tako pohađala oko dvadeset četiri osnovne i srednje škole. Tata se znao šaliti da bih u snu mogla natipkati knjigu Loveći Godota: putovanje u potrazi za poštenom školom u Americi, ali tu je bio neuobičajeno strog. On je predavao na fakultetima u kojima je “Studentski centar” obično bila napuštena soba u kojoj je stajao samo stolni nogomet i automat s nekoliko čokoladica koje su se hrabro nagnule prema staklu. Dok sam ja pohađala škole raštrkane u nekoliko objekata, svježe obojene, s vitkim hodnicima i nabildanim sportskim dvoranama: škole s mnogo timova (ragbi, bejzbol, navijačice, ples) te škole s mnogo popisa (pohađanje nastave, pohvale, ravnatelj, produžna nastava); škole pune novih stvari (novi centar za umjetnost, parkiralište, jelovnik) i škole pune starih stvari (koje su upotrebljavale riječi klasična i tradicionalna u svojim brošurama); škole s maskotama koje su režale i rugale se, škole s maskotama koje su kljucale i šepirile se; škole s briljantnim knjižnicama (u kojima su knjige mirisale na staro ljepilo i Domestos); škole sa šugavim knjižnicama (u kojima su knjige zaudarale na znoj i štakorski izmet), škole s uplakanim nastavnicima; sa šmrkavim nastavnicima; s nastavnicima koji nikada nisu bez svoje šalice mlake kave; nastavnicima koji su igrali igru glazbenih stolaca; nastavnicima kojima je stalo; nastavnicima koji su  - 25 - 

potajno, sve do jednog, mrzili te male gadove. Kada sam ušla u tu kulturu relativno dobro razvijenih nacija koje su imale svoja čvrsto postavljena pravila i hijerarhiju, nisam odmah preuzela status dive s prepredenim očima ili omražene genijalke uvijek odjevene u pedantno ispeglane karirane hlače. Nisam čak ni bila nova cura, jer mi je tu sjajnu titulu uvijek koju minutu nakon mog dolaska ukrala neka punijih usana i glasnijeg smijeha.

SLIKA 2.0 Voljela bih reći da sam bila Jane Goodall, hrabra strankinja u stranoj zemlji koja je radila (pionirski) posao ne narušavajući prirodnu hijerarhiju svemira. Ali tata je rekao, na osnovi svojih iskustava s plemenima u Zambiji, da titula nešto znači samo ako je i drugi u potpunosti prihvate, a sigurna sam da bi, da je netko pitao preplanulu sportašicu sjajnih nogu,  - 26 - 

ona rekla: ako već moram biti Jane, onda nisam Jane Goodall, a nisam ni Obična Jane, Calamity Jane, Što se dogodilo s Baby Jane, a sasvim sigurno nisam ni Jayne Mansfield. Više sam bila neka Jane Eyre iz vremena prije Rochestera, koju bi ona zvala jednim od moja dva pseudonima: Ne znam o kome govoriš ili Aaa, ona. Došlo je vrijeme za kratak opis (slika 2.0). Očito je da sam ja ova napola skrivena djevojka tamnosmeđe kose s naočalama koja, na žalost, izgleda kao sova (pogledajte pod “Ćuk” u Enciklopediji živih bića, 4. izdanje). U sendviču sam između (počinjem u donjem desnom uglu i nastavljam u smjeru kazaljke sata): Lewisa “Albinosa” Polka, koji će ubrzo biti izbačen iz škole zašto što je donio pištolj na sat matematike; Josha Stetmeyera, čiji je stariji brat Beet bio uhićen zato što je prodavao LSD osmašima; Howija Eastona, koji je trošio cure jednako kao što lovac na jelene u jednom danu lova potroši na stotine metaka (neki su tvrdili da popis njegovih trofeja uključuje i našu nastavnicu likovnoga, gđu Appleton); Johna Sata, komu je iz usta uvijek smrdjelo kao iz naftne platforme; i predmeta poruge, dvometrašice Sare Marshall, koja će samo nekoliko dana nakon što je snimljena ova fotografija napustiti Clearwood Day, navodno kako bi revolucionirala njemačku žensku košarku u Berlinu. (“Ti si pljunuta svoja majka”, komentirao je tata kad je prvi put vidio fotografiju. “Imaš njenu srčanost i gracilnost primabalerine – osobine za koje bi svi obični i ružni ovoga svijeta bili sposobni ubiti.”) Imam plave oči i pjege i visoka sam otprilike metar šezdeset u čarapama. Trebala bih jednako tako spomenuti da je tata, iako je dobio katastrofalne ocjene od Bridgesa za obvezni i slobodni program, ipak posjedovao onu vrstu dobrog izgleda koja pravi vrhunac dosegne tek u srednjim godinama. Kao što možete vidjeti, dok je bio na Sveučilištu u Lausanni, tata je izgledao nesigurno i škiljavo – kosa mu je bila pretjerano ljutito plava, koža preoštro blijeda, a građa tijela neravna i neodlučna (slika 2.1). (Tatine bi oči trebale biti boje lješnjaka, iako je u to vrijeme samo “mutno smeđe” možda bio bolji opis.) Ali tijekom godina (i velikim dijelom zahvaljujući afričkim klimatskim uvjetima kao u sušilici) tata je lijepo otvrdnuo u osobu gruba, pomalo narušena izgleda (slika 2.2). To ga je učinilo metom, svjetionikom, žaruljom mnogih žena po cijeloj zemlji, posebno onih iz skupine starijih od trideset pet godina. Tata je skupljao žene kao što neke vunene hlače ne mogu a da ne skupljaju mucice. Godinama sam imala nadimak za njih, iako se sada osjećam pomalo krivom kad ga upotrijebim: Američki Hrušt (pogledajte pod “Hrušt”, Obični kukci, svezak 24).  - 27 - 

SLIKA 2.1 Bila je tu Mona Letrovski, glumica iz Chicaga sa široko postavljenim očima i tamnim dlakama na rukama, koja je voljela vikati “Gareth, ti si budala” dok mu je bila okrenuta leđima, što je bio znak za tatu da dotrči do nje, okrene je i vidi izraz ogorčene čežnje na njezinu licu. Samo što je tata nikada nije okrenuo da vidi ogorčenu čežnju, nego je buljio u njena leđa kao da je posrijedi apstraktna slika. A onda bi otišao u kuhinju i natočio si burbon. Bila je tu Connie Madison Parker, čiji je parfem visio u zraku poput zgnječene pinjate. Bila je tu Zula Pierce iz Okusha u Novome Meksiku, crnkinja koja je bila viša od njega i koja se morala, svaki put kada bi je tata poljubio, nagnuti kao da viri kroz špijunku da vidi tko zvoni na vratima. Počelo je tako da me zvala “Blue, dušo”, što se brzo počelo raspadati, baš kao i njena veza s tatom, i postalo “Bluedušo”, a onda “Blušo”, da bi završilo kao “Bušo”. (“Buša me od samog početka mrzila!” vikala je.)

 - 28 - 

SLIKA 2.2 Tatine su romanse znale potrajati koliko i inkubacija jajeta australskoga kljunaša (19-21 dan) pa sve do trudnoće vjeverice (24-45 dana). Priznajem da sam ih katkad mrzila, posebno one koje su bile prepune savjeta za dame, uputa kako nešto učiniti i načina kako poboljšati, žene poput Connie Madison Parker, koja se probila u moju kupaonicu i očitala mi bukvicu zato što skrivam svoje atribute (pogledajte pod “Mekušci”, Enciklopedija živih bića, 4. izdanje). Connie Madison Parker, 36 godina, o Atributima: “Moraš pokazati što imaš, curo. Inače ne samo da će te dečki ignorirati nego – i vjeruj mi, moja sestra je isto ravna kao i ti – ono, Velika ravnica u istočnom Teksasu, tako ravna – nikakvih izbočina – jednog ćeš dana pogledati dolje i vidjeti da nemaš ništa. I što ćeš onda?” Katkad hruštice nisu bile tako loše. Neke od onih dragih, usporenijih, poput jadne Tally Meyerson s obješenim očima, zapravo sam žalila, jer iako tata nije skrivao činjenicu da su privremene poput selotejpa, većina njih bila je slijepa na njegovu ravnodušnost (pogledajte pod “Jazavčar”, Rječnik pasa, svezak 1).  - 29 - 

Možda su hruštice razumjele da tata tako osjeća prema drugima, ali oboružane tri desetljeća vrijednim uvodnicima u Ladies Home Journals ekspertizom u publikacijama kao što su Dovesti ga do oltara (Trask, 1990.) i Budite hladni: pokažite da vam se fućka (i ostavite ga dok vas još uvijek želi) (Mars, 2000.), kao i vlastitim ukiseljenim bivšim vezama, većina je njih vjerovala (s nekom vrstom nepokolebljivog inzistiranja kakvo obično nalazimo kod vjerskih fanatika) da tata pod utjecajem njene aure prženog šećera neće tako osjećati prema njoj. U nekoliko zabavnih sastanaka tata bi naučio kako je ona očaravajuća u kuhinji, kako je pristupačna u spavaćoj sobi, s kakvim uživanjem razvozi ljude kamo god žele. I zato bi je uvijek potpuno iznenadilo kada bi tata ugasio svjetlo, nemilosrdno je zgnječio i bacio s prozora, a zatim poprskao cijelu verandu Raidom protiv kukaca. Tata i ja bili smo poput pasatnih vjetrova koji pušu kroz grad, donosili smo suho vrijeme kamo god bismo stigli. Ponekad su nas hruštice pokušavale zaustaviti, glupo vjerujući da mogu promijeniti smjer globalnog vjetra i zauvijek utjecati na klimatske uvjete na Zemlji. Dva dana prije nego što smo se trebali preseliti u Harpsberg u Connecticutu, Jessie Rose Rubiman iz Newtona u Teksasu, nasljednica franšize Rubimanovih tepiha, objavila je tati da nosi njegovo dijete. Kroza suze zahtijevala je da se preseli s nama u Harpsberg ili će tata morati platiti kaznu za začeće od 100.000 dolara, kao i mjesečnu ratu od 10.000 dolara sljedećih osamnaest godina. Tata nije paničario. Kod takvih stvari bio je ponosan što ima držanje glavnoga konobara u restoranu s pretjerano velikom vinskom kartom, nabujkom koji je potrebno unaprijed naručiti i kolicima s raznim sirevima. Mirno je zatražio testiranje krvi. A onda se ispostavilo da Jessie nije trudna. Imala je nekakvu egzotičnu želučanu virozu, za koju je odmah povjerovala da su jutarnje mučnine. Dok smo se spremali za Harpsberg, sada sa zakašnjenjem od tjedan dana, Jessie je na telefonskoj sekretarici ostavljala duge, jecave monologe. Onoga dana kada smo otišli tata je na verandi ispred ulaznih vrata pronašao omotnicu. Pokušao ju je skriti od mene. “Zadnji račun”, rekao je, zato što bi radije umro nego mi pokazao “hormonske ispade luđakinje” koje je sam izazvao. Ali šest sati poslije, negdje u Missouriju, ukrala sam omotnicu iz pretinca u autu kada je stao na benzinskoj crpki da kupi nešto protiv žgaravice. Tati su pisma hruštica bila veličanstvena kao vađenje aluminija, ali meni su bila kao da u kvarcu naletim na zlatnu žilu. Nigdje na svijetu nije bilo čistije ambicije.  - 30 - 

Još uvijek imam svoju zbirku sastavljenu od sedamnaest pisama. Ovdje prilažem dio iz Jessieine Ode Garethu na četiri stranice: Ti si mi sve na svijetu i ja bi za tebe otišla na kraj svijeta kad bi to od mene tražio. Ali nisi me tražio pa ću to prihvatiti kao prijateljica. Nedostajat ćeš mi. Žao mi je zbog onoga s djetetom. Nadam se da ćemo ostati u kontaktu i da ćeš me u budućnosti smatrati dobrom prijateljicom na koju se možeš uvijek osloniti. Što se tiče jučerašnjeg telefonskog razgovora ispričavam se što sam te nazvala svinjom. Gareth, sve što tražim od tebe je da me se ne sjećaš ovakvu kakva sam bila posljednjih nekoliko dana nego kao sretnu ženu koju si upoznao na parkiralištu K-Marta. Neka te prati vječni mir. Ipak, usprkos povremenom zujanju koje bi odjekivalo tihim večerima, uvijek smo bili samo tata i ja, kao što su uvijek bili samo George i Martha, Butch i Sundance, Fred i Ginger, Mary i Percy Bysshe. Prosječnog petka navečer u Romanu u New Jerseyju, ne biste me zatekli u mračnom uglu parkirališta multipleksa Sunset, s preplanulom sportašicom sjajnih nogu, kako pušim American Spirits dok čekam na razmaženog nasljednika (u tatinu autu) kako bismo mogli odjuriti niz Aveniju Atlantic, popeti se na ogradu od lanaca koja je okruživala terene za African Safari Minigolf, koji već dugo nije radio, i piti mlaki Budweiser na izlizanoj umjetnoj travi kod desete rupe. A ne biste me pronašli ni u dnu Burger Kinga kako za oznojenu ruku držim dečka koji zbog proteza u ustima izgleda kao majmun, ili na spavanju kod male dobrice čiji uštogljeni roditelji, Ted i Sue, žele spriječiti njen pad u zrelost kao da je riječ o zaušnjacima, a pogotovo joj ne bi dopustili da se to dogodi s nekim iz kruga onih koji su cool ili u trendu. Pronašli biste me s tatom. Bili bismo u unajmljenoj kući s dvije spavaće sobe u najobičnijoj ulici duž koje bi bili poredani poštanski sandučići u obliku kućica za ptice i hrastovi. Jeli bismo raskuhane špagete prekrivene piljevinom od parmezana i čitali knjige, ocjenjivali testove ili gledali klasike kao što je Sjever-sjeverozapad ili Gospodin Smith ide u Washington, nakon čega bih, opravši posuđe (i samo ako bi on zapao u svoje burbonsko raspoloženje), uspjela namoliti tatu da odglumi svoju verziju Marlona Branda u ulozi Vita Corleonea. Ponekad, kada se osjećao posebno nadahnut, utrpao bi komadiće ubrusa ispod usnica kako bi postigao Vitov izgled starog buldoga (tata je uvijek glumio da sam ja Michael):  - 31 - 

Barzini će te prvi napasti. Ugovorit će sastanak s nekim kome u potpunosti vjeruješ i garantirati ti da si siguran. I na tom će te sastanku ubiti... to je stari običaj. Cijeli sam život pokušavao ne biti nepromišljen. Tata bi rekao “nepromišljen” sa žaljenjem, a onda se zabuljio u svoje cipele. Žene i djeca mogu biti nepromišljeni, ali muškarci ne... Slušaj me sada. Tata bi podigao obrve i zabuljio se u mene. Tko god da ti predloži taj sastanak, taj je izdajica. Nemoj to zaboraviti. Tu je došao trenutak za moju jedinu repliku u sceni. Grazie, tata. Tu bi tata zakimao i zatvorio oči. Prego. Ali, jednom prilikom kada mi je bilo jedanaest godina i kad smo bili u Futtochu u Nebraski, točno se sjećam da se nisam nasmijala kada je tata glumio Branda dok glumi Vita. Bili smo u dnevnoj sobi i dok je govorio slučajno se pomaknuo točno iznad stolne svjetiljke s crvenim sjenilom; i odjednom je grimizna svjetlost zamaskirala njegovo lice – oči su mu postale kao u duha, usta vještičja, čeljust zvjerska, a obrazi su mu nalikovali na naborano stablo u koje bi neko dijete moglo nespretno urezati svoje inicijale. Više nije bio moj tata, nego netko drugi, nešto drugo – zastrašujući stranac crvena lica koji je razotkrio svoju mračnu, pljesnivu dušu ispred izlizane baršunaste fotelje, nakošene police s knjigama, uokvirene fotografije moje majke s njenim buržujskim stvarima. “Dušo?” Oči su joj bile žive. Zurila je u njegova leda tužnim pogledom, poput neke starice u staračkom domu koja je razmišljala i vjerojatno odgovorila na svako od velikih životnih pitanja, ali je nitko nije uzimao ozbiljno u tim  - 32 - 

vlažnim sobama prepunim kvizova, druženja s kućnim ljubimcima i šminkanja za dame. Tata, koji je stajao ravno ispred nje, buljio je u mene dok su mu se ramena dizala i spuštala. Izgledao je nesiguran, kao da sam upravo ušla u sobu, a on nije siguran jesam li ga vidjela kako krade. “Što je?” Zakoračio je prema meni, lice mu je ponovno utonulo u bezazlenu žutu svjetlost koja je vladala ostatkom sobe. “Boli me trbuh”, rekla sam naglo, okrenula se, otrčala stubama do svoje sobe i izvukla s police staru knjigu mekanih korica Duše na prodaju: razotkrivanje nepoznatog sociopata (Burne, 1991.). Tata ju je bio izabrao za mene na rasprodaji svojih stvari koju je organizirao neki profesor psihologije prije odlaska u mirovinu. Listala sam kroz cijelo 2. poglavlje “Skica osobina: nemogućnost angažiranja u ljubavnim vezama” i dio 3. poglavlja “Dvije stvari koje nedostaju: skrupuli i savjest” prije nego što sam shvatila da sam histerična i smiješna. Iako je istina da je tata pokazivao “očito neobaziranje na osjećaje drugih ljudi” (str. 24), znao je biti “izrazito šarmantan” (str. 29) i nisu ga “zabrinjavali moralni kodovi društva” (str. 5), ipak je “volio i druge, a ne samo sebe” (str. 81) ili “veličanstvenog mudraca kojega je vidio svaki put kada bi se pogledao u ogledalo u kupaonici” (str. 109): volio je moju majku i, naravno, mene.

 - 33 - 

rofesor s Princetona i vodeći sociolog dr. Fellini Loggia dao je pomalo turobnu izjavu u svojoj knjizi Neminovna budućnost (1978.) da ništa u životu nije autentično zapanjujuće, “čak ni ako vas pogodi grom” (str. 12). “Ljudski život”, piše on, “nije ništa drugo do niz migova koji vas upozoravaju što slijedi. Kada bismo imali dovoljno mozga da primijetimo te indicije, mogli bismo promijeniti svoju budućnost.” Pa, ako je moj život imao takvu natuknicu, šapat, zgodnu, dobro pozicioniranu indiciju, onda se to dogodilo kada mi je bilo trinaest godina i kada smo se tata i ja preselili u Howard u Louisiani. Moj bi nomadski život s tatom mogao nekome izvana zvučati hrabro i revolucionarno, ali stvarnost je bila posve drugačija. Postoji taj jedan uznemirujući (i potpuno nedokumentirani) zakon kretanja objekta koji putuje preko američkih državnih granica, a to je osjećaj da, iako jurite ludo naprijed, zapravo se ništa ne događa. Na svoje beskrajno razočaranje, uvijek stižete na točku B s energijom i svim tjelesnim karakteristikama potpuno nepromijenjenima. Katkad bih, noću prije nego što bih zaspala, uhvatila samu sebe kako buljim u strop i molim se da mi se nešto stvarno dogodi, nešto što bi me promijenilo – i Bog bi uvijek poprimao osobine stropa u koji sam buljila. Ako je strop imao otiske mjesečine i lišća s prozora, Bog je bio glamurozan i poetičan. Ako je bio malo nakošen, značilo je da Bog želi slušati. Ako je u kutu bila izblijedjela mrlja od vode, Bog je preživio mnoge oluje, pa će tako preživjeti i moju. Ako je nešto bilo razmrljano po sredini svjetiljke gdje je nešto sa šest ili osam nogu bilo uništeno uz pomoć novina ili cipele, Bog je bio osvetoljubiv. Kada smo se preselili u Howard, Bog je uslišio moje molitve. (Ispalo je da je gladak i bijele boje i, uopće, iznenađujuće običan.) Tijekom duge, suhe vožnje kroz pustinju Andamo u Nevadi, slušajući knjigu s kazete, Dame Elizabeth Gliblett, koja je svojim grandioznim glasom plesnih dvorana čitala Tajni vrt (Burnett, 1909.), nonšalantno sam spomenula tad da nijedna od kuća koje smo do sada unajmljivali nije imala pošteno dvorište, pa je tako, sljedećeg rujna kad smo stigli u Howard, tata izabrao Ulicu Gildacre, broj 120, zabrinutu blijedoplavu kuću nasukanu usred tropske biosfere. Dok je ostatak Ulice Gildacre uzgajao ukočene božure, pokorne ruže, blaga dvorišta koja je samo ponekad mučio rijetki busen korova, tata i ja borili smo se s nabujalim biljnim životom koji je odgovarao onome u dolini Amazone.  - 34 - 

Svake subote i nedjelje tijekom tri tjedna, naoružani samo vrtnim škarama, kožnatim rukavicama i sprejem protiv kukaca, tata i ja ustajali bismo rano ujutro i kretali duboko u svoju prašumu u junačkome pokušaju da umanjimo opseg raslinja. Rijetko bismo izdržali dva sata, ponekad bi to bilo čak i manje od dvadeset minuta ako bi tata spazio nešto što bi trebalo biti jelenak veličine njegova stopala koji je protrčao ispod listova palme talipot (muške cipele broj 44). S obzirom na to da nije jedan od onih koji priznaju poraz, tata je pokušao ohrabriti trupe s “Ništa ne može pobijediti van Meerove!” i “Misliš da bi Patton odustao da živi ovdje?”, sve dok ga jednog jutra nešto misteriozno nije ugrizlo (“Ahhhhhhh!” čula sam ga kako je povikao dok sam na verandi ispred kuće pokušavala potkresati zavezanu lijanu). Lijeva mu je ruka natekla na veličinu nogometne lopte. Te večeri tata se javio na oglas iskusnog vrtlara u lokalnim novinama The Howard Sentinel. “Dvorišni radovi”, pisalo je. “Bilo kako. Bilo gdje. Radim.” Zvao se Andreo Verduga i bio je najljepše stvorenje koje sam ikada vidjela (pogledajte pod “Pantera”, Veličanstveni predatori prirodnog svijeta, Goodwin, 1987.). Bio je preplanuo, crne kose, ciganskih očiju i, koliko sam mogla vidjeti s prozora spavaće sobe na katu, torza glatka poput riječnoga kamena. Bio je iz Perua. Rabio je puno kolonjske i govorio jezikom staromodnog brzojava. KAKO STE STOP LIJEP DAN STOP GDJE JE CRIJEVO ZA POLIJEVANJE STOP. Svakog ponedjeljka i četvrtka u četiri sata odgodila bih učenje francuskoga ili algebre i špijunirala ga dok je radio, iako većinu dana nije radio, nego se više odmarao, šetkao, zadržavao se na raznim mjestima, hodao lijevo-desno, opušteno uživao u cigareti na komadiću dvorišta na kojem je bilo sunčano. (Uvijek je bacao opušak na skrovito mjesto, odbacivši ga iza bromelije ili u gusto bambusovo raslinje a da nije ni provjerio je li opušak posve ugašen.) Andreo bi uvijek počeo pošteno raditi tek dva do tri sata nakon dolaska, kada bi se tata vratio kući s fakulteta. Tada bi, uz lepezu napadno pretjeranih gesta (glasna dahtanja, brisanja čela), gurao kosilicu po šumskom tlu bez ikakva učinka ili postavio drvene ljestve uz kuću u neuspješnu pokušaju da raskrči krošnje. Moja omiljena opservacija bila je kada je Andreo nešto mrmljao sebi u bradu na španjolskome nakon što bi mu se tata obratio zahtijevajući da zna točno zašto zapetljana lijana još uvijek stvara efekt staklenika na stražnjoj verandi ili zašto sa stražnje strane našeg posjeda sada rastu potpuno nove mladice fikusa.  - 35 - 

Jednoga sam se poslijepodneva potrudila da budem u kuhinji kada se Andreo ušuljao unutra da ukrade jedan od mojih sladoleda od naranče iz frizera. Sramežljivo me pogledao, a onda se nasmiješio pokazujući neravne zube. NE LJUTIŠ SE STOP JEDEM STOP BOLE LEĐA STOP. Za vrijeme ručka proučavala sam u knjižnici Howard Country Day udžbenike španjolskoga i naučila sve što sam mogla. Me llamo Azul. Zovem se Blue. El jardinero, Mellon, es una persona muy curiosa. Lovočuvar Mellors vrlo je neobična osoba. ¿Quire usted seducirme? ¿Es eso que usted quiere decirme? Želiš li me zavesti? Želiš li mi to reći? ¿Nelly, soy Heathcliff! Nelly, ja sam Heathcliff! Uzaludno sam čekala da netko vrati u knjižnicu Dvadeset ljubavnih pjesama i jednu očajnu (1924.) Pabla Nerude. (Cura koja je uvijek nosila tijesne kratke majice posudila ju je i izgubila kod dečka koji bi trebao obrijati te odvratne dlake na bradi.) Bila sam prisiljena ukrasti jedan primjerak iz španjolske sobe i s prekidima sam memorirala pjesmu broj XVIII pitajući se kako ću ikada smoći hrabrosti da budem Romeo i javno izreknem te riječi ljubavi, da ih vičem tako glasno da zvuk dobije krila i odleti do balkona. Sumnjala sam čak i da bih mogla biti Cyrano i napisati te riječi na čestitku, potpisati nečije tuđe ime i potajno je baciti kroz napukli prozor njegova kamiona dok je ležao u dvorištu pod fikusima i čitao časopis \Hola\. Kako je ispalo, nisam bila ni Romeo ni Cyrano. Bila sam Herkul. U otprilike 20.15 jedne prohladne srijede u studenome bila sam gore u  - 36 - 

svojoj sobi i učila za test iz francuskoga. Tata je bio na večeri koju je fakultet organizirao u čast novog dekana. Zazvonilo je na vratima. Uplašila sam se i odmah počela zamišljati svakakve zle prodavače Biblija i krvožedne skitnice (vidi O’Connor, Sabrane priče, 1971.). Utrčala sam u tatinu sobu i provirila kroz prozor u kutu. Na svoje iznenađenje, u tami noći boje šljive ugledala sam Andreov crveni kamion, koji se odvezao sa staze u našem dvorištu ravno u gusto raslinje mahovine. Nisam znala što je užasnije, zamišljati skitnicu na verandi ili znati da je to on. Prvi mi je impuls bio da zaključam vrata svoje spavaće sobe i sakrijem se ispod popluna, ali on nije prestajao zvoniti na vratima – mora da je primijetio svjetlo u spavaćoj sobi. Na prstima sam se spustila stubama, stajala ispred vrata barem tri minute grizući nokte i uvježbavajući kako ću probiti led (¡Buenas Noches! ¡Quésorpresa!). Konačno, oznojenih dlanova i usta suhih poput ljepila Karbofix, otvorila sam vrata. Bio je to Heathcliff. Ali, nekako, nije bio. Stajao je malo dalje pokraj stuba, poput divlje životinje koja se boji prići. Večernja mu se svjetlost, ono malo što je uspjelo prokrčiti put kroz grane koje su zakrivale nebo, zarezala u jednu stranu lica. Bila je izobličena kao da vrišti, ali nije se čuo nikakav zvuk osim tiha zujanja, praktično nečujna, poput struje u zidovima. Pogledala sam njegovu odjeću i pomislila da je negdje bojio zidove, ali tada sam, glupača, shvatila da je to krv, posvuda na njegovim rukama, poput tinte, mirisala je po metalu kao cijevi ispod sudopera. I stajao je u krvi – oko njegovih napola zavezanih bakandži krv je bila razmrljana poput blata. Trepnuo je, usta su mu još bila otvorena, i kročio unutra. Nisam imala pojma želi li me zagrliti ili ubiti. Pao mi je pred noge. Otrčala sam u kuhinju i nazvala hitnu pomoć. Žena je bila neki hibrid osobe i stroja i dvaput sam joj morala ponoviti našu adresu. Konačno je rekla da je hitna na putu, pa sam se vratila na verandu i kleknula pokraj njega. Pokušala sam mu skinuti jaknu, ali stenjao je i čvrsto držao nešto što je bila, shvatila sam, rana od metka na donjoj lijevoj strani ispod rebara. “To telefoneé unci ambulancia”, rekla sam. (Nazvala sam hitnu pomoć.) Odvezla sam se s njim do bolnice. NE STOP NEMA SMISLA STOP TATA STOP.

 - 37 - 

“Usted va a estar bien”, rekla sam. (Bit će sve u redu.) U bolnici su liječnici hitro odgurali njegova kolica kroz umrljana, bijela dvokrilna vrata, a glavna sestra, koja je bila zadužena za hitna primanja, sitna, živahna sestra Marvin, dala mi je sapun i papirnatu pidžamu i rekla mi da mogu upotrijebiti kupaonicu na kraju hodnika; krajevi mojih traperica bili su poprskani krvlju. Nakon što sam se presvukla, ostavila sam tati poruku na sekretarici, a onda u tišini sjedila na pastelnome, plastičnom stolcu u čekaonici. Nekako sam se grozila tatina neizbježnog dolaska. Naravno, volim ja njega, ali za razliku od drugih očeva koje sam promatrala kada je bio “Dan kada tate dolaze u školu” u osnovnoj školi Walhalla, tata koji su bili sramežljivi i govorili tihim glasovima, moj je tata glasan, nesramežljiv čovjek, čovjek od odlučne akcije i s malo strpljenja ili unutarnjeg mira, temperamentom više veliki šef nego medo Paddington, voćna torta sa šlagom ili zoološki sa životinjama koje možeš podragati. Tata je bio čovjek koji, možda zbog svoga siromašnog podrijetla, nikada nije oklijevao pred glagolima kretanja i djelovanja. Uvijek je kretao u akciju, ubrzavao ritam, letio kao ptica, plivao protiv struje, kretao u napad, hrlio u susret, kretao iz niskog starta, jurio u zavojima, trčao pred rudo, dizao sidro, jahao u sumrak. Isto tako uvijek je kovao željezo dok je vruće, udarao ravno u glavu, otvarao sva vrata, hvatao se u koštac sa stvarima, utirao nove staze, udarao jače, prodirao dublje, zahtijevao više. A kada je došlo do proučavanja stvari, tata je bio poput komplicirana mikroskopa, promatrao je život kroz leću koja se dala namjestiti i zato je očekivao da sve stvari budu izoštrene. Nije imao nikakve tolerancije za tamno, mutno, zamagljeno ili zaprljano. Umarširao je u Hitnu vičući “Koji se vrag tu događa? Gdje je moja kćer?”, što je navelo sestru Marvin da naglo ustane sa stolca. Nakon što se uvjerio da nemam prostrijelnih rana, a ni otvorenih posjeklina ili ogrebotina kroz koje bih mogla biti smrtonosno zaražena od “te svinje Latinosa”, tata je upao kroz umrljana, bijela dvokrilna vrata s golemim crvenim slovima koja su vrištala SAMO OVLAŠTENO OSOBLJE (tata je uvijek smatrao da je on OVLAŠTENO OSOBLJE) i zahtijevao da dozna što se dogodilo. Bilo koji drugi tata bio bi opsovan, izbačen, prekrižen, možda čak i uhićen, ali ovo je bio moj tata, napola projektil Pershing, a drugom polovicom Dobrodošao u svakom društvu. U samo nekoliko minuta razne medicinske sestre koje je lako uzbuditi te čudna crvenokosa internistica trčale su uokolo po Hitnoj, ali ne da pomognu ozlijeđenom s opeklinama trećeg stupnja ili dječaku koji se predozirao ibuprofenom i sada tiho jecao  - 38 - 

prekrivši lice rukom, nego tati. “On je gore na Kirurgiji i stanje mu je stabilno”, rekla je čudna crvenokosa internistica, koja je stajala vrlo blizu tati i smiješila mu se (pogledajte pod “Australski mrav” u knjizi Upoznajte bube, Buddle, 1985.). “Imat ćemo najnovije informacije za vas čim se liječnik vrati s Kirurgije. Molimo se da su dobre vijesti!” uzviknula je sestra (vidi pod “Crveni šumski mrav”, Upoznajte bube). Uskoro je dr. Michael Feeds sišao s trećega kata – Kirurgije i rekao tati da je Andreo bio nastrijeljen u trbuh, ali da će preživjeti. “Znate li što je večeras radio?” upitao je. “Sudeći po ulaznoj rani, nastrijeljen je iz blizine, što bi moglo značiti da je posrijedi nesreća, možda je to učinio vlastitim pištoljem. Možda je čistio cijev i slučajno opalio. Neka poluautomatska oružja znaju tako...” Tata je buljio u jadnog dr. Mikea Feedsa sve dok dr. Mike Feeds nije bio svrstan u pravu kategoriju, stavljen na neokaljano stakalce mikroskopa i odlučno obilježen kao vrsta. “Moja kći i ja ne znamo ništa o tom ljudskom biću.” “Ali, mislio sam...” “On je samo dva puta tjedno kosio travu kod nas, a ni to nije dobro obavljao, tako da nikako ne mogu shvatiti zašto je, za ime Boga, odlučio zakapati našu verandu. Naravno”, rekao je tata nakratko me pogledavši, “shvaćamo da je situacija tragična. Moja mu je kći, naravno, htjela spasiti život, pružiti mu potrebnu liječničku pomoć i te stvari, ali da vam kažem sasvim otvoreno, dr...” “Dr. Feeds”, rekao je dr. Feeds. “Mike.” “Da vam kažem, dr. Meeds, mi nismo ni u kakvoj vezi s tom individuom i ne želim umiješati svoju kćer u ono što je njega dovelo u takvo nezgodno stanje, što god to bilo – borbe uličnih bandi, kockanje, koje god vrste takvih nezdravih aktivnosti iz podzemnog svijeta. Naša umiješanost ovdje završava.” “A tako”, rekao je dr. Feeds tiho. Tata je kratko kimnuo, stavio mi ruku na rame i izveo me kroz umrljana bijela dvokrilna vrata. Te sam noći u svojoj sobi bila budna i zamišljala vlažan ponovni susret s Andreom u okruženju filipinskih smokava i pametnih biljaka. Koža bi mu mirisala na kakao i vaniliju, a moja na marakuju. Ne bih bila paralizirana od sramežljivosti, više ne. Nakon što ti netko dođe s prostrelnom ranom i njegova/njena krv bude ti posvuda po rukama, čarapama i trapericama, povezani ste snažnom vezom ljudskog postojanja  - 39 - 

koju nitko, pa čak ni tata, ne može shvatiti. ¿Nopuedo vivir sin mi vida! ¿Nopuedo vivirsin mi alma! (Ne mogu živjeti bez svog života! Ne mogu živjeti bez svoje duše!) Prošao je rukom kroza svoju crnu, masnu i gustu kosu. SPASILA SI MI ŽIVOT STOP JEDNE NOĆI JA ĆU COMIDA CRIOLLA STOP. Ali takvu razgovoru nije bilo suđeno. Sljedećeg jutra, nakon što je došla policija i tata i ja dali smo izjave, natjerala sam ga da me odveze u bolnicu St. Matthew. U naručju sam nosila tucet ružičastih ruža (“E nećeš tom dečku nositi crvene ruže. To ti zabranjujem”, zaurlao je tata u dijelu samoposluživanja sa sezonskim cvijećem, što je izazvalo buljenje dviju majki) i rastopljeni milkshake od čokolade. Nije ga bilo. “Nestao je iz svoje sobe oko pet ujutro”, izvijestila nas je sestra Joanna Cone (pogledajte pod “Divovski gušter”, Enciklopedija živih bića, 4. izdanje). “Provjerila sam njegove podatke o zdravstvenom osiguranju. Kartica koju nam je dao bila je lažna. Liječnici misle da je zato otperjao odavde, ali…”, sestra Cone nagnula se prema nama, izbočila svoju okruglu, ružičastu bradu i govorila istim onim naglašenim tonom kojim se vjerojatno obraćala gospodinu Coneu kada mu je govorila da ostane budan u crkvi, “…nije govorio ni riječ engleskoga, pa dr. Feeds nikako nije uspio saznati kako je zaradio metak. Ni policija ne zna. A ja si mislim, imam takav neki osjećaj, nije li on jedan od onih ilegalnih stranaca koji dođu u ovu zemlju da bi našli siguran posao i dobru socijalnu pomoć za invalidnost i neograničen broj dana bolovanja. I prije su takve viđali u ovom kraju. Moja sestra Cheyenne? Vidjela ih je cijelu hrpu na blagajni u Electronic Cosmosu. Znate kako dođu? Na gumenim splavima. Usred noći. Ponekad čak s Kube, bježe od Fidela. Znate na što mislim?” “Mislim da sam čuo takve glasine”, rekao je tata. Tata je nagovorio sestru Cone da iz ambulante nazove autoklub i kada smo se vratili kući, Andreov su kamion odšlepali. Veliki bijeli kombi, s diskretnom oznakom Industrijsko čišćenje d.o.o., bio je parkiran ispod drveta banyan. Na tatin se zahtjev ta kompanija specijalizirana za sanitetsko čišćenje mjesta zločina dovezla iz Baton Rougea, koji se nalazi pola sata sjeverno, kako bi počistila Andreovu krv razmrljanu po pločniku,  - 40 - 

verandi i gospinu vlasku. “Ostavit ćemo ovaj tužni incident iza sebe, oblačiću moj”, rekao je tata stišćući mi rame i mašući Susan, namrgođenoj zaposlenici Industrijskog čišćenja, dob između 40 i 45 godina, odjevenoj u zasljepljujuće bijelu kutu i zelene gumene rukavice koje su se protezale preko laktova pa sve do nadlaktica. Kročila je na našu verandu poput astronauta koji kroči na Mjesec. Pojava vještice o Andreu u The Howard Sentinelu (NASTRIJELJENI STRANAC NESTAO) naznačila je kraj incidenta Verduga, kako ga je tata zvao (omanjeg skandala koji je samo nakratko ocrnio inače besprijekornu vladu). Tri mjeseca poslije, kada su biljke pimenta i tapioke uspješno provele karantenu travnjaka, kada su lijane omotale i ugušile svaki stup verande i krovne žljebove te stale provoditi svoj smrtonosni plan na krovu, kada su sunčane zrake, čak i u podne, rijetko imale hrabrosti zakoračiti iza prvog sloja zelenila, i dalje nismo znali ništa o Andreu, a u veljači smo tata i ja napustili Howard i preselili se u Roscoe u državi Michigan, službenoj domovini crvene vjeverice. Iako nikada nisam spominjala njegovo ime i ništa ne bih govorila glumeći ravnodušnost kad god bi ga tata spomenuo (“Tko zna što se dogodilo s onom lopužom Latinosom”), sve sam vrijeme mislila na njega, svoga lovočuvara koji je govorio isprekidano, svoga Heathcliffa, svoga Nekog. Dogodio se još jedan incident. Kad smo tata i ja živjeli u Nestlesu u državi Missouri, neposredno nakon proslave mog petnaestog rođendana u Kući palačinki hodali smo po Wal-Martu kako bih mogla izabrati nekoliko rođendanskih poklona. (“Nedjelje u Wal-Martu”, rekao je tata, “šljam koji živi u kamp-prikolicama prežderava se spektakularnim sniženjima za poslijepodne na ragbi-stadionu, tako da bi Waltoni mogli kupiti još jedan dvorac na jugu Francuske.”) Tata je otišao do Nakita, a ja sam proučavala Multimediju kada sam podigla pogled i primijetila muškarca kuštrave kose crne poput biljarske kugle. Prolazio je pokraj vitrine s digitalnim fotoaparatima, bio mi je okrenut leđima. Bio je odjeven u izblijedjele traperice, sivu majicu kratkih rukava i maskirnu bejzbolsku kapu koju je natukao preko čela. Lice mu je bilo sakriveno – osim dijela preplanula, neobrijana obraza – ali kada je skrenuo u red polica s televizorima, srce mi je počelo udarati zato što sam odmah prepoznala teatralni uzdah, pogrbljenost te spore, podvodne pokrete – općeniti dojam Tahitija koji je odavao. Nije važno koje  - 41 - 

je doba dana ili koliko još posla treba obaviti, osoba koja odaje dojam Tahitija može zatvoriti oči, i stvarnost s kosilicama za travu, zapuštenim travnjacima, prijetnjama otkazom nestala bi i on bi se u sekundi našao na Tahitiju, gol golcat, pijuckajući iz kokosova oraha, svjestan samo udaraljki vjetra i djevojačkog uzdisanja oceana. (Malo je ljudi rođeno s Tahitijem, iako Grci, Turci i muški Južnoamerikanci prirodno naginju tome. U Sjevernoj Americi toga je najviše kod Kanađana, pogotovo s područja Yukona, a u SAD-u može se naći samo kod prve i druge generacije hipija i nudista.) Počela sam ga potajno pratiti ne bih li otkrila da nije posrijedi on, nego samo netko tko izgleda kao on, ali ima plosnat nos ili madež poput Gorbačova. Ali kada sam stigla do polica s televizorima, činilo se da je u nekom nemirnom, pospanom raspoloženju (upravo se zbog toga nikada nije pobrinuo za orhideje Neptun), i već je nekamo odlutao iz tog reda, izgleda, prema Glazbi. Odjurila sam natrag drugim putem, provukla se pokraj CD-ova, kartonskog plakata KONAČNA RASPRODAJA “Honky-tonk Hookup” Boa Keitha Badleyja, ali ponovno, kada sam provirila iza znaka GLAZBENIK MJESECA, već je nestao u smjeru Foto-centra. “Jesi li pronašla kakva pristojna sniženja?” upitao je tata, odjednom iza mene. “Oh-ne.” “Pa, ako bi htjela poći sa mnom do Vrtnog centra, mislim da sam pronašao pravu stvar. Simfonija Totalne ovacije, kada jacuzzi od bukve s ugrađenim stereom. Mlazovi vode koji masiraju leđa i vrat. Održavanje besplatno. Osam ljudi može se utrpati unutra. A cijena? Vrlo snižena. Požuri se. Nemamo puno vremena.” Uspjela sam se riješiti tate pod pomalo neuvjerljivom izlikom da bih htjela pogledati što imaju na Odjeći, i nakon što sam ga vidjela kako je veselo otišao prema Kućnim ljubimcima, brzo sam napravila krug i vratila se do Fotocentra. Nije bio tamo. Pregledala sam Ljekarnu; Poklone i cvijeće; Igračke, gdje je žena crvena lica tukla svoju djecu po guzi; Nakit, gdje je Latino par isprobavao satove; Optiku, gdje je neka starica hrabro razmišljala da li da ostatak života provede iza golemih, smeđih okvira. Protrčala sam kroz gomilu razdraženih majki u Bebama; zbunila tek vjenčani par u Kupaonicama; prošla kroz Kućne ljubimce, gdje sam potajno promatrala tatu kako sa zlatnom ribicom raspravlja o slobodi (“Život nije nešto osobito kad si u buksi, zar ne, stari moj?”); i Šivanje, gdje je ćelavi tip vagao za i protiv ružičasto-bijele tkanine s uzorkom za presvlake. Patrolirala sam kafićem i blagajnama na izlazu, uključujući i  - 42 - 

Službu za kupce i Brzu blagajnu, gdje je debeli klinjo vrištao i šutirao čokoladice. Ali – ponovno je nestao. Nije bilo ništa od nespretnoga ponovnog susreta, ništa od KAD LJUBAV GOVORI STOP GLAS BOGOVA ČINI NEBO POSPANIM OD HARMONIJE STOP. Tek kada sam se poražena vratila do Fotocentra, primijetila sam kolica. Bila su napuštena ispred šaltera za ostavljanje filmova na razvijanje, bočno su stršila usred prolaza, prazna – kao što bih se mogla zakleti da su i njegova bila – osim jedne stvari, maloga plastičnog paketa nečega što se zove ShifTbush® Nevidljiva oprema, Jesenje boje. Zbunjena, uzela sam vrećicu. Bila je napunjena hrskavim najlonskim lišćem. Pročitala sam što piše na poleđini: “ShifTbush® Jesenje boje, mješavina trodimenzionalnog fotografski povećanog, sintetičnoga šumskog lišća. Zalijepite ga upotrebljavajući EZStik® na svoju maskirnu uniformu i odmah ćete postati nevidljivi u šumskom okolišu, čak i za najopreznije životinje. ShifTbush® san je svakog uspješnog lovca.” “Nemoj mi reći da te sada uhvatila faza lova na jelene”, rekao je tata iza mene. Pomirisao je zrak. “Kakav je to grozan miris – muška kolonjska voda s kiselinama. Nisam te mogao naći. Mislio sam da si nestala u crnoj rupi poznatoj pod nazivom javni WC.” Bacila sam paketić natrag u kolica. “Učinilo mi se da sam nekoga vidjela.” “A tako? A sada mi reci što ti prvo padne na pamet kad ovo kažem. Kolonijalna. Della hay. Vrtna. Drvena. Garnitura. Pet dijelova. Otporna na sunce, otporna na vjetar, otporna na Sudnji dan. Nevjerojatna cijena, samo 299 dolara. I obrati pozornost na Dellahayev moto uredno napisan na njihovim slatkim malim ceduljama: 'Vrtna garnitura nije samo obična garnitura. To je stanje duha.'” Tata se nasmiješio, zagrlio me i lagano me pogurnuo u smjeru Vrtnog centra. “Dat ću ti deset tisuća dolara ako mi kažeš što to znači.” Tata i ja napustili smo Wal-Mart s vrtnom garniturom, aparatom za kavu i jednom oslobođenom zlatnom ribicom (sloboda je bila previše za nju; umrla je nakon jednog dana života na slobodi), ali, tjednima poslije, čak i kada su mi misli preuzeli Nemoguće i Malo vjerojatno, nisam se mogla oteti dojmu da je to stvarno bio on, nemiran i mušićavi Heathcliff. Dan za danom plovio je svim Wal-Martovima Amerike, tražeći me među milijunima samotnih polica.

 - 43 - 

aravno, meni ideja Stalnog doma (definicija koja bi se odnosila na bilo kakvo boravište u kojem bismo tata i ja stanovali devedeset dana – razdoblje koje američki žohar može preživjeti bez hrane) nije bila ništa drugo do san, dvorac u oblacima, nada da bilo kojem građaninu Sovjetskog Saveza sumorne zime 1985. kupim potpuno novi Cadillac Coupe DeVille sa svijetloplavim kožnatim presvlakama. Bezbroj sam puta pokazala na New York ili Miami na našoj Rand-McNallyjevoj karti. “Ili Charleston. Zašto ne možeš predavati razrješenje sukoba na Sveučilištu Južne Karoline na lokaciji pod imenom Ovo je civilizacija?” Glava bi mi bila zalijepljena za prozor, sigurnosni me pojas davio, pogled uspavan od beskrajna ponavljanja motiva kukuruznih polja, i maštala bih kako ćemo se tata i ja jednoga dana negdje – bilo gdje – nataložiti tiho poput prašine. S obzirom na to da je tijekom godina to stalno odbijao, i još bi se i izrugivao mojoj sentimentalnosti (“Kako se možeš suzdržavati od putovanja? Ne razumijem. Kako moja kći može poželjeti da bude tupa i dosadna poput neke ručno izrađene pepeljare, poput tapeta na cvjetiće, poput ovog natpisa – da, onog tamo – Veliki milkshake. Devedeset devet centi. Od sada ću te tako zvati. Veliki Milkshake”), tijekom naših auto-cestovnih rasprava o Odiseji (Homer, razdoblje helenizma) ili Plodovima gnjeva (Steinbeck, 1939.) prestala sam čak i aludirati na književne teme kao što su Dom, Domovina ili Rodna gruda. I zato je tata uz veliku pompu i uz pitu od rabarbare u zalogajnici Qwik Stop u Lomainu u Kanzasu (“Din! Don! Vještica je mrtva!” duhovito je zapjevao, što je nagnalo konobaricu da se sumnjičavo namršti prema nama) objavio da ćemo cijeli moj završni razred srednje škole, svih sedam mjeseci i devetnaest dana, provesti na jednoj lokaciji: u Stocktonu u Sjevernoj Karolini. Začudo, čula sam za to mjesto, ne samo zato što sam nekoliko godina prije pročitala glavni članak u magazinu Ventures “Pedeset najboljih gradova za umirovljenje”, gdje je Stockton (broj stanovnika 53.339), nasukan na gorju Appalachi, očito sasvim zadovoljan svojim nadimkom (Firenca Juga) stajao pod brojem 39, već i zato što je taj planinski grad bio često spominjan u fascinantnom FBI-evu izvješću pod naslovom Bjegunci (Pillars, 2004.) o bjeguncima iz Jacksonvilla, istinitoj priči o Zlokobnoj  - 44 - 

trojci koja je pobjegla iz državnog zatvora na Floridi i preživjela dvadeset dvije godine u Nacionalnom parku Great Smoky Mountains. Lutali su tisućama puteljaka koji su vijugali podnožjima planina između Sjeverne Karoline i Tennesseeja, živjeli od mesa jelena, zečeva, tvorova i ostataka koje su ostavljali kampisti vikendom, i ne bi ih nikada našli (“Park je toliko prostran da bi se u njemu moglo sakriti krdo ružičastih slonova”, napisala je autorica, umirovljena specijalna agentica Janet Pillars) da jedan od njih nije imao očito nekontroliranu potrebu da ode u lokalni trgovački centar. Jednog petka poslijepodne u jesen 2002. Billy “The Pit” Pikes ušetao je u trgovački centar Dinglebrook Arcade u zapadnom Stocktonu, kupio nekoliko svečanih košulja, pojeo pitu s mesom, a onda ga je prepoznala blagajnica u Cinnabonu. Dvojica od Zlokobne trojke bila su uhićena, ali posljednji, poznat samo kao “Šlampavi Ed”, ostao je na slobodi negdje u planinama. Tata o Stocktonu: “Stravičan planinski grad kakvi već znaju biti, u kojem ću dobivati zastrašujuće malu plaću od fakulteta, a ti ćeš osigurati mjesto na Harvardu za sljedeću godinu.” “Može, može, super”, rekla sam. U kolovozu prije nego što smo tamo stigli i dok smo još živjeli u hotelu s bungalovima pod imenom Atlantic Waters u Portsmouthu u državi Maine, tata se često dopisivao s nekom gđom Dianne L. Seasons, višom posrednicom za nekretnine s vrlo impresivnim uspjehom u prodaji i iznajmljivanju na dulje vrijeme u stocktonskom posredništvu za nekretnine Sherwig Realty. Jednom tjedno Dianne bi poslala tati profesionalne fotografije nekretnina na ponudi tog tjedna, a uz svaku bi na papiru s logom Sherwig rukom napisala poruku zakvačenu spajalicom za ugao fotografije: “Predivna planinska oaza!” – “Puno južnjačkog šarma!” – “Prekrasna i vrlo posebna, jedna od mojih apsolutnih favorita!” Tata, koji je bio poznat po tome da se voli igrati posrednicima koji očajnički žele zaključiti prodaju, kao divlja mačka mlitavim gnuom, odgađao je donošenje konačne odluke o kući i na Dianneine večernje telefonske pozive (“Samo sam htjela čuti kak vam se čini Primrose 52?”) odgovarao s melankoličnom neodlučnošću i puno uzdisanja, pa su tako Dianneine pisane poruke postajale sve histeričnije (“Bit će prodana prije jeseni!!!” – “Svi će navaliti na ovu kuću!!!”). Konačno se tata smilovao Dianne i odabrao jednu od najekskluzivnijih kuća od svih nekretnina u Sherwigovoj ponudi, potpuno namještenu kuću u Ulici Armor 24, broj 1 na Top-listi Nekretnina. Bila sam šokirana. Tata, kao gostujući predavač na državnom koledžu Hicksburg ili Sveučilištu Kansas u Petalu, sigurno nije mogao zgrnuti  - 45 - 

neko veliko bogatstvo (Federal Forum plaćao je smiješnih 150 dolara po eseju) i gotovo sve druge kuće u kojima smo živjeli, Ulica Wilson 19, Clover Circles 4, bile su male kuće koje brzo zaboraviš. Ali tata je sada izabrao PROSTRANU KUĆU U STILU TUDORA PET SPAVAĆIH SOBA KRALJEVSKI LUKSUZNO NAMJEŠTENU, koja je izgledala, barem na Dianneinoj sjajnoj fotografiji, poput goleme dvogrbe deve koja se odmara. (Tata i ja otkrit ćemo da se Sherwigov fotograf stvarno potrudio sakriti činjenicu da je riječ o devi koja se linja i odmara. Gotovo svi žljebovi bili su rasklimani i mnoge drvene letve koje su ukrašavale pročelje pale su tijekom jesenskog semestra.) Samo nekoliko minuta nakon što smo stigli u Ulicu Armor 24, tata je započeo sa svojim uobičajenim nastojanjem da se preobrazi u Leonarda Bernsteina dirigirajući orkestrom muškaraca iz Perolakih selidbi kao da nije riječ o najobičnijem Larryju, Rogu, Stuu i Gregu koji žele što prije završiti, pa da odu na pivo, nego kao da su to puhačka sekcija, drveni puhači, gudači instrumenti i udaraljke. Odšuljala sam se i krenula sama istražiti kuću i posjed. Ne samo da je vila imala PET SPAVAĆIH SOBA, KUHARSKI RAJ NA ZEMLJI S GRANITNIM PLOČAMA, UGRAĐENIM HLADNJAKOM I BOROVIM ORMARIĆIMA RAĐENIMA PO MJERI nego je imala i GLAVNU KUPAONICU S MRAMORNOM KADOM, ČAROBNO JEZERCE S RIBAMA i KNJIŽNICU KOJA JE SAN SVAKOG KNJIŠKOG MOLJCA. “Tata, kako si možemo priuštiti ovu kuću?” “Hmmm, oh, ne brini se za to – oprostite, morate li nositi tu kutiju s te strane? Vidite ove strelice i riječi 'Okrenuti prema gore'? Da. To znači okrenuti prema gore.” “Ne možemo si to priuštiti.” “Naravno da – već sam vas zamolio i zamolit ću vas još jednom, to ide u dnevnu sobu, ne ovamo, molim vas, nemojte je tako spustiti – radi se o vrijednim stvarima – lani sam uspio malo uštedjeti, dušo. Ne ta mol Vidite, moja kći i ja imamo sistem. Da, ako pročitate što piše na kutijama, otkrit ćete da su tu neke riječi napisane vodootpornim flomasterom i da te riječi odgovaraju određenoj prostoriji u ovoj kući. Tako je! Sjedni, pet!” Noseći golemu kutiju, gudačka je sekcija proteturao pokraj nas u KUHARSKI RAJ NA ZEMLJI. “Trebali bismo otići, tata. Trebali bismo otići u Ulicu Primrose 52.” “Ne budi smiješna. Ugovorio sam dobru cijenu s gospođicom Seasons – da, ta ide dolje u moju radnu sobu i, molim vas, u kutiji su leptiri, nemojte je vući – zar ne znate čitati? Nemojte toliko stiskati kutiju.”  - 46 - 

Puhači su nespretno sišli stubama s golemom kutijom označenom sa LEPTIRI KRHKO RUKUJTE PAŽLJIVO. “Hmmm? Da, samo se opusti i uživaj...” “Tata, ovo je preskupo.” “Čuj, razumijem što mi hoćeš reći, dušo, ali siguran sam...” Tatin je pogled odlutao gore prema divovskome mjedenom lusteru koji je visio s trometarskoga gipsanog stropa, kao naglavce okrenuta slika erupcije vulkana Tambora iz 1815. (vidi Indonezija i vatreni krug, Priest, 1978.). “Malo je više ornamentirana nego što smo navikli, ali zašto ne? Bit ćemo ovdje čitave godine, zar ne? Ovo je zadnje poglavlje, tako da kažem, prije nego što odeš osvojiti svijet. Želim da ga zapamtiš.” Popravio je naočale i spustio pogled na otvorenu kutiju na kojoj je pisalo POSTELJINA kao što je Jean Peters zurio u Fontanu di Trevi trenutak prije nego što je bacio novčić unutra i zaželio želju. Uzdahnula sam. Već je neko vrijeme bilo očito da je tata odlučan u tome da napravi une grande affaire od ove godine, moje završne godine (što je i razlog za devu i druge raskoši tipa Prohujalo s vihorom koje ću uskoro opisati). Ali istovremeno se toga užasavao (što je razlog za zamišljeno buljenje u POSTELJINU). Djelomično je to bilo zbog toga što nije htio misliti na to da ću ga krajem godine napustiti. A ni ja nisam baš osobito željela misliti o tome. Bilo mi je teško to zamisliti. Napustiti tatu činilo mi se kao raskoliti sve stare američke mjuzikle, razdvojiti Rodgersa od Hammersteina, Lernera od Lowea, Comdena od Greena. Drugi razlog zašto sam mislila da je tata malo tužan, a možda i važniji razlog, bio je taj što će naš zacrtani cjelogodišnji boravak na jednome mjestu sasvim sigurno biti monoton dio u “Američkim predavanjima i putovanjima”, 12. poglavlju tatine inače uzbudljive mentalne biografije. “Uvijek živi život misleći kako će to izgledati u tvojoj biografiji”, tata je volio reći. “Naravno, neće biti objavljena sve dok ne budeš imala izvrstan razlog, ali ćeš barem živjeti u velikom stilu.” Bilo je vrlo očito da se tata nadao da njegova biografija neće podsjećati na Kissinger: čovjek (Jones, 1982.), ali ni na Dr. Ritam: živjeti s Bingom (Grant, 1981.), nego će prije biti nešto kao Novi zavjet ili Kuran. Iako to sasvim sigurno nikada nije rekao, bilo je očito da tata uživa biti u pokretu, u prolazu, u središtu događaja. Mirna razdoblja, stajanje na mjestu, završni radovi, krajevi, sve mu je to bilo neprivlačno, dosadno. Tatu nije mučila činjenica što nikada nije ostao na nekom fakultetu dovoljno dugo da nauči imena studenata, pa je bio prisiljen, kako bi ih na kraju semestra mogao točno ocijeniti, dati im određene nadimke poput Previše Ispituje, Žabaste Naočale, Zubno Meso i Sjedi Lijevo Od Mene.  - 47 - 

Ponekad sam se bojala da tata smatra da je imati kćer posljednja postaja, završna točka. Ponekad, kada je bio u burbonskom raspoloženju, bojala sam se da se želi riješiti i mene i Amerike i vratiti se u bivši Zair, današnju Demokratsku Republiku Kongo (demokratska je riječ koja je u Africi upotrebljavana samo kao cool-efekt, poput riječi totalno ili happening) kako bi odigrao svoju ulogu Chea/Trockog/Spartaka u borbi lokalnog naroda za slobodu. Svaki put kada bi tata pričao o ta dragocjena četiri mjeseca koja je proveo u dolini rijeke Kongo 1985., družeći se s “najljubaznijim, najvrednijim, najiskrenijim” ljudima koje je ikada upoznao, počeo bi izgledati neuobičajeno krhko. Sličio bi ostarjeloj zvijezdi nijemih filmova fotografiranoj u žućkastom svjetlu mutnom lećom. Optužila bih ga da se potajno želi vratiti u Afriku kako bi predvodio dobro organiziranu revoluciju, vlastoručno stabilizirajući DR Kongo (izbacivši stranu silu Hutue), a onda bi se prebacio na druge zemlje koje su čekale da budu oslobođene poput egzotičnih djeva zavezanih za željezničke tračnice (Angola, Kamerun, Čad). Kada bih izrekla te svoje sumnje, on bi se, naravno, nasmijao, ali sam uvijek imala osjećaj da smijeh nije dovoljno glasan; bio je sumnjivo šupalj, što me navelo da pomislim da sam možda nasumce bacila udicu i uhvatila najveću, najneočekivaniju ribu. Bila je to tatina duboka tajna, nikada fotografirana ili znanstveno klasificirana: želio je biti junak, simbol slobode projiciran na svili, sveden na žarke boje i otisnut na stotinama tisuća majica, tata s marksističkom francuskom kapom, s očima u kojima se odražava spremnost na žrtvovanje i tankim brkovima (pogledajte pod Ikonografija junaka, Gorky, 1978.). Bilo je tu i nekog nekarakterističnog, dječačkog oduševljenja koje je bilo rezervirano samo za zabadanje pribadači kroz Rand-McNallyjevu kartu i podnošenje izvještaja o našoj sljedećoj lokaciji, koje je uvijek obavljao u razmetljivoj baraži činjenica, svojoj verziji gangsta rapa: “Sljedeća postaja Speers, Južna Dakota, domovina ogrličastoga lovnog fazana, sjevernoameričkog crnonogog tvora, nacionalnih parkova Badlands, Black Hill Forest, Crazy Horse Memoriala, glavni grad Pierre, najveći grad Sioux Falls, rijeke Moreau, Cheyenne, White, James...” “Ti uzmi veliku spavaću sobu na katu”, rekao je sada, promatrajući kako udaraljke i drveni puhači nose tešku kutiju preko dvorišta prema odvojenom ulazu PROSTRANE GLAVNE SPAVAĆE SOBE na zabatu. “Ma uzmi cijelo gornje krilo. Nije li to lijepo, dušo, imati krilo? Zašto ne bismo za promjenu živjeli kao Kublajkan? Ako sada odeš gore, pronaći ćeš jedno iznenađenje. Mislim da će ti biti drago. Morao sam potkupiti domaćicu, posrednicu za nekretnine, dva prodavača namještaja, glavnog  - 48 - 

iz UPS-a, ma slušajte, da, vama govorim – ako biste mogli otići dolje i pomoći svom kolegi u raspakiravanju stvari u mojoj radnoj sobi, to bi stvarno imalo učinka. Izgleda da je upao u zečju rupu.” Tijekom godina tatina su iznenađenja, velika i mala, bila akademske prirode, set Lamure-Francovih Enciklopedija prirodnog svijeta iz 1999. prevedenih s francuskog, koje nije bilo moguće kupiti u Sjedinjenim Državama. (“Svi nobelovci imaju te enciklopedije”, rekao je tata.) Ali kada sam otvorila vrata spavaće sobe na katu i ušla u veliku prostoriju plavih zidova prekrivenih uljanim slikama pastoralnih motiva, divovskim zaobljenim prozorima napuhnutih od balonskih zavjesa na suprotnom zidu, nisam otkrila rijetku, nelegalnu kopiju Kako napisati remek-djelo ili Korak po korak: detaljne upute kako napisati svoj magnum opus (Lint, Steggertt, Cue, 1993.), nego, začudo, svoj stari građanin-kejnovski pisaći stol u kutu pokraj prozora. Bio je stvarno nešto posebno: golem, od oraha, neorenesansni knjižničarski stol koji sam imala prije osam godina kada smo stanovali u Ulici Tellwood 142 u Wayneu u Oldahomi. Tata ga je pronašao na rasprodaji imanja Lorda i Lady Hillier, malo izvan Tulse, na koji ga je jednoga sparnog nedjeljnog popodneva odvukla jedna od hruštica koja se bavila preprodajom antikviteta, Pattie “Ajmo Se Nagoditi” Lupine. Zbog nekog razloga, kada je tata ugledao stol (i pet jadničaka koji su se namučili dok ga nisu postavili na aukcijsku pozornicu), vidio je da sam ja ta koja bi trebala predsjedavati s tog stola (iako mi je bilo samo osam godina i, kada bih raširila ruke mogla sam prekriti manje od polovice stola). Platio je neku golemu svotu koju mi nije htio reći i s velikim oduševljenjem najavio da je to “Bluein radni stol”, radni stol “dostojan moje male Eve od sv. Agneze, na kojoj će razotkriti sve Velike ideje”. Tjedan dana poslije pokazalo se da dva tatina čeka nemaju pokriće, jedan iz samoposluživanja, drugi iz sveučilišne knjižare. Potajno sam vjerovala da je to zato što je platio “puno previše” za taj stol, kako je rekla Ajmo Se Nagoditi, iako je tata tvrdio da samo nije dobro vodio svoje računovodstvo. “Ignorirao sam decimalu”, rekao je. A tada, kao popriličan antiklimaks, Velike ideje mogla sam razotkriti samo u Wayneu, zato što nismo mogli uzeti stol sa sobom u Sluder na Floridi – nekakvi problemi s tvrtkom za selidbu (lažno oglašavanom kao Možete sve ponijeti sa sobom d.o.o.), koja ga nije uspjela ugurati u kombi. Prolila sam gorke suze i nazvala tatu gmazom kad smo ga morali ostaviti, kao da nije riječ samo o predimenzioniranom stolu s raskošno izrezbarenim nogama i sedam ladica, od kojih je svaka imala svoj ključ,  - 49 - 

nego o crnom poniju kojega sam morala ostaviti u štali. Sada sam odjurila niz HRASTOVE STUBE i pronašla tatu kako u podrumu oprezno otvara kutiju LEPTIRI KRHKO RUKUJTE PAŽLJIVO, koja je sadržavala majčine uzorke – šest staklenih vitrina na kojima je radila prije nego što je umrla. Kada bismo stigli u novu kuću, uvijek su mu trebali sati da ih objesi na zidove, uvijek u njegovoj radnoj sobi, uvijek na zid nasuprot njegovu pisaćem stolu: trideset dvije djevojke poredane u okamenjenom izboru za mis. Zato nije volio da hruštice – ili bilo tko – njuškaju po njegovoj radnoj sobi, jer najubojitiji aspekt lepidoptera nije njihova boja ili neočekivana dlakavost ticala noćnih leptira, pa čak ni turoban osjećaj koji te obuzme dok stojiš ispred nečega što je jednom luđački vijugalo zrakom, a sada je mirno, nezgrapno raširenih krila, tijela pribodena na komadić papira u staklenoj vitrini. Bila je to prisutnost moje majke u njima. Kao što je tata jednom rekao, oni su ti dopuštali da vidiš njezino lice iz veće blizine nego bilo kakva fotografija (slika 4.0). Uvijek sam osjećala da imaju neobičnu ljepljivu moć, tako da kad ih gledaš, bude ti teško maknuti pogled s njih.

SLIKA4.0  - 50 - 

“I, kako ti se sviđa?” upitao je veselo, izvadio jednu vitrinu iz kutije i mrštio se pregledavajući uglove. “Savršen je”, rekla sam. “Zar ne? Savršena površina za sastavljanje prijamnog eseja od kojega će svaki sjedobradi harvardovac zadrhtati.” “Ali koliko te koštalo da ga opet kupiš – pa još troškovi slanja!” Pogledao me. “Zar ti nitko nije rekao da je bogohulno pitati za cijenu poklona?” “Koliko? Sve skupa.” Zagledao se u mene. “Šesto dolara”, rekao je s pomirbenim uzdahom i tada je, nakon što je vratio vitrinu u kutiju, prošao pokraj mene stisnuvši mi rame, uspeo se stubama vičući puhačima i drvenim puhačima da malo ubrzaju tempo kod prenošenja posljednjih stvari. Lagao je. Znala sam to ne samo zato što mu je pogled nakratko pobjegao u stranu kada je rekao “šesto”, a dr. Fritz Rudolph Scheizer napisao je u Ponašanju racionalnih stvorenja (1998.) da je klišej da nečije oči pobjegnu u stranu kada laže “u potpunosti točan”, nego i zato što sam, promatrajući donju stranu stola, ugledala majušni crveni papirić s cijenom, još uvijek zamotan oko noge u udaljenom kutu stola ($17.000). Pohitala sam gore u foaje, gdje je tata pregledavao drugu kutiju KNJIGE KNJIŽNICA. Bila sam zbunjena, a i pomalo uznemirena. Tata i ja davno smo se složili oko toga da ćemo tijekom zajedničkog života uvijek govoriti Istinu jedno drugome, “čak i ako je zvijer, zastrašujuća i smrdljiva”. Tijekom godina bilo je mnoštvo prilika kada bi prosječan tata skuhao neku opširnu priču samo kako bi podupro roditeljsku lukavštinu o svojoj aseksualnosti i moralnoj nepogrešivosti poput Cookieja Monstera iz Ulice Sezam – kao onaj put kada je nestao na dvadeset četiri sata, a kada se vratio kući, izgledao je umorno, ali zadovoljno poput kauboja na ranču koji je uspješno ukrotio nekog divljega konja. Kada bih ga tražila da mi kaže Istinu (a ponekad bih odlučila da neću pitati), nikada me nije iznevjerio – čak ni onda kada mi je dopustio da ga vidim u novom svjetlu i shvatim da je ponekad grub, izgreben i da ima nekoliko neočekivanih rupa. Morala sam mu se suprotstaviti. Inače bi me laž uništila (pogledajte pod “Kisela kiša na vodorigama”, Okolnosti, Eliot, 1999., str. 513). Otrčala sam gore, skinula cijenu i držala je u džepu ostatak dana, čekajući na savršeni trenutak da ga matiram. Ali tada, nešto prije nego što smo otišli na večeru u Outback Steakhouse, bio je u mojoj sobi i pregledavao stol izgledajući tako  - 51 - 

apsurdno veseo i ponosan sam na sebe (“Dobar sam ja”, rekao je, živo trljajući dlanove kao Dick Van Dyke. “Dovoljno dobar za svetog Petra, ha, dušo?”). Nekako mi se činilo da bi sada bilo nepotrebno i okrutno da ga prozovem za tu dobronamjernu ekstravaganciju i osramotim – bilo bi to kao da kažem Blanche Dubois da joj ruke izgledaju mlohavo, kosa suho i da pleše polku opasno blizu svjetiljke. Bilo je bolje ne reći ništa.

 - 52 - 

ili smo u dijelu sa smrznutom hranom u samoposluživanju Fat Kat kada sam prvi put vidjela Hannah Schneider, dva dana nakon što smo stigli u Stockton. Stajala sam pokraj naših kolica i čekala da tata odluči koji okus sladoleda više voli. “Najveće otkriće u Americi nije atomska bomba, ni fundamentalizam, ni rehabilitacijske farme za debele ljude, ni Elvis, pa čak niti prilično pronicavo zapažanje da muškarci vole plavuše, nego velike visine do kojih je doveden sladoled”, tata je volio komentirati dok je stajao držeći vrata hladnjaka otvorenima i promatrajući svaku vrstu sladoleda Ben&Jerry, ne shvaćajući da su se kupci nagurali oko njega čekajući da se malene. Dok je promatrao čašice na policama poput znanstvenika koji upravo stvara točan profil DNK iz korijena kose, primijetila sam ženu koja je stajala na samom kraju polica. Bila je tamnokosa i tanka poput jahaćeg biča. Odjevena u odjeću za pogrebe, crno odijelo i crne štikle iz 80-ih (više bodež nego cipela), izgledala je neprimjereno, izblijedjela na neonskom svjetlu i bolećivim melodijama samoposluživanja. Ali iz načina na koji je proučavala poleđinu kutije sa smrznutim graškom bilo je očito da voli izgledati neprimjereno, osamljena seks-bomba koja se ušuljala u Muzej Normana Rockwella, noj među bizonima. Zračila je mješavinom zadovoljstva i samouvjerenosti lijepe žene koja je navikla da je se gleda, zbog čega sam je nekako odmah zamrzila. Davno sam odlučila prezirati sve ljude koji za sebe vjeruju da su objekt svačije snimke koja obuhvaća mjesto događaja, snimke s krana, snimke reakcije, krupnoga kadra ili zumiranja na lice, vjerojatno zato što nisam mogla zamisliti sebe u nečijoj knjizi snimanja, pa čak ni u svojoj. Istovremeno nisam mogla (kao ni muškarac koji je u ruci držao gotovo jelo s niskim postotkom masnoće i buljio u nju usta oblikovanih u slovo O) a da ne viknem “Tišina na setu!” i “Snima se!” zato što je, čak i s ove udaljenosti, bila zapanjujuće lijepa i neobična, kao što je tata znao citirati kada je bio u burbonskom raspoloženju: “Ljepota je istina, istina ljepota / to sve što znaš je, i sve što trebaš znati.” Vratila je grašak u hladnjak i krenula prema nama. “New York Super Fudge ili Phish Food?” upitao je tata. Pete su joj probadale tlo, nisam željela buljiti, pa sam neuvjerljivo  - 53 - 

pokušavala proučavati sadržaj različitih sladoleda na štapiću. Tata je nije vidio. “Naravno, tu je uvijek Half Baked”, govorio je. “Oh, pogledaj. Makin’ Whoopie Pie. Mislim da je to novi okus, iako nisam siguran što mislim o sljezovim kolačićima sa, što je ovo, čokoladnim kolačem. Čini mi se malo prenakićeno.” Dok je prolazila, pogledala je tatu, koji je proučavao sadržaj hladnjaka. Kada me pogledala, nasmiješila se. Imala je elegantno i pomalo romantično lice s izraženim kostima, lice koje je dobro izgledalo i u sjeni i na svjetlu, čak i u njihovim ekstremima. I bila je starija nego što sam mislila, negdje u kasnim tridesetima. Ono što je ipak bilo najnevjerojatnije u vezi s njom bio je osjećaj Chateau Marmonta, osjećaj zlatne ere hollywoodskih filmova, što nikada prije nisam doživjela kod neke osobe, nego samo kad smo tata i ja gledali Jezabel sve do ranih jutarnjih sati. Da, u njezinu držanju i odmjerenim koracima poput metronoma (koji su sada zamicali iza police s čipsom) bilo je malo Paramounta, kratkog scotcha i ljubljenja u prazan zrak pokraj nečijeg obraza u mondenom klubu Ciro’s. Imala sam osjećaj da kada otvori usta neće izgovoriti razmrvljeni govor modernog vremena, već će upotrijebiti vlažne riječi tipa dragi, gornja ladica i zvuk (samo ponekad que sera, sera), a kada upozna neku osobu i prouči je, one gotovo izumrle ljudske osobine kao karakter, reputacija, integritet i otmjenost – bit će joj iznad svih ostalih. Ne da nije bila stvarna. Bila je. Bilo je tu pokoje dlake koja je krivo stršila, vijugavih bijelih končića na njenoj suknji. Jednostavno sam osjećala da je negdje, jednom, bila glavna u nečemu. A zbog njezina samouvjerenog, pa čak i agresivna pogleda bila sam sigurna da planira povratak u središte pozornosti. “Ja kažem Heath Bar Crunch. Što misliš? Blue?” Da je njeno pojavljivanje u mom životu ostalo na samo toj jednoj, hičkokovskoj cameo-ulozi, svejedno mislim da bih je se sjećala, možda ne u takve detalje kao što sam se sjećala one ljetne noći kad je temperatura bila oko trideset i kada sam gledala Prohujalo s vihorom prvi put u drive-in kinu Lancelot Dreamsweep, a tati se činilo važnim da tijekom cijelog filma komentira koje su zvjezdane konstelacije vidljive (“Eno Andromede”), ne samo kad je Scarlett prihvatila Shermana i kada joj je pozlilo od mrkve nego čak i onda kada je Rhett rekao da mu se baš fućka. Kako je to masna ruka sudbine htjela, proći će samo dvadeset četiri sata prije nego što je ponovno vidim, ovoga puta u ulozi s tekstom. Škola je počinjala za tri dana i tata je, u duhu svoje nedavno usvojene  - 54 - 

uloge “isprobajmo nove stvari”, inzistirao da provedemo poslijepodne u trgovačkom centru Blue Crest u odjelu za tinejdžere trgovine Stickley’s, gdje me tjerao da isprobavam različite komade odjeće za Povratak u školu te tražio modne savjete od izvjesne gđe Camille Luthers (pogledajte pod “Kovrčavi retriver”, Rječnik pasa, svezak 1). Camille je bila voditeljica odjela za tinejdžere i ne samo da je radila na odjelu posljednjih osam godina nego je i znala koji se Stickleyjevi krojevi nose ove sezone zbog svoje cijenjene kćeri po imenu Cinnamon, koja je bila mojih godina. Gđa Luthers o paru zelenih hlača koje su sličile onima koje je nosila Maova oslobodilačka vojska, veličina 34: “Mislim da bi ti ove savršeno odgovarale.” Entuzijastično je prislonila vješalicu na moj struk i zabuljila se u mene u ogledalu nakrivljene glave, kao da čuje nekakav prodoran zvuk. “I Cinnamon savršeno odgovaraju. Upravo sam joj kupila jedne i živi u njima. Ne mogu je nagovoriti da ih skine.” Gđa Luthers o krutoj bijeloj bluzi na zakopčavanje koja je sličila onima koje su nosili boljševici kada su upali u Zimski dvorac, broj 32: “A i ovo si baš ti. Cinnamon ima ovakve bluze u svim bojama. Ona je otprilike tvoje veličine. Kosti kao ptičica. Svi misle da je anoreksična, ali nije i mnogi od njenih vršnjaka ljubomorni su jer moraju živjeti na voću i pecivu kako bi se uvukli u broj 42.” Nakon što smo tata i ja napustili odjel za tinejdžere u Stickleyju s većinom Cinnamonine buntovničke garderobe, krenuli smo po cipele u Surely Shoos u Aveniji Mercy u sjevernom Stocktonu zahvaljujući korisnom savjetu gđe Luthers. “Mislim da su ove baš za Cinnamon”, rekao je tata podigavši goleme crne cipele s debelim potplatima. “Ne”, rekla sam. “Hvala Bogu. Mogu sa sigurnošću reći da se Chanel okreće u grobu.” “Humphrey Bogart je nosio cipele s debelim potplatima tijekom cijelog snimanja Casablance”, rekao je netko. Okrenula sam se očekujući da ću vidjeti neku majku kako kruži oko tate poput strvinara koji vreba, ali nisam. Bila je to ona, žena iz samoposluživanja Fat Kat. Bila je visoka, odjevena u vrlo tijesne traperice, dobro skrojenu jaknu od tvida, a na glavi su joj bile velike crne sunčane naočale. Tamnosmeđa kosa bila joj je raspuštena i uokvirivala lice. “Iako nije bio Einstein ili Truman”, rekla je, “mislim da povijest ne bi bila ista bez njega. Pogotovo da je bio prisiljen gledati prema gore u Ingrid Bergman i reći Gledam te u oči, mala.”  - 55 - 

Imala je fenomenalan glas, gripozni glas. “Vi niste odavde, zar ne?” upitala je tatu. Blijedo ju je gledao. Način tatine interakcije s nekom lijepom ženom uvijek je bio čudan, nekako nenadahnut kemijski eksperiment. Većinu vremena nije bilo reakcije. Drugi bi se put moglo činiti da tata i žena burno reagiraju, proizvode toplinu, svjetlost i plinove. Ali na kraju se nikada ne bi dobio funkcionalan produkt poput plastike ili staklenine, nego samo užasan smrad. “Ne”, rekao je tata. “Nismo.” “Tek ste se doselili?” “Da.” Nasmiješio se, ali bilo je to prekrivanje na razini smokvina lista koje nije moglo sakriti njegovu želju da dokonča razgovor. “Kako vam se sviđa?” “Fantastično je.” Nisam shvaćala zašto nije više prijateljski nastrojen. Tati obično nisu smetale povremene hruštice koje bi vijugale prema njemu. I sasvim sigurno nije bio iznad toga da ih ohrabruje, razmiče sve zavjese, pali sva svjetla započevši neko improvizirano predavanje o Gorbačovu, trgovini oružjem, počecima građanskog rata (čiju bi bit hruštica potpuno promašila, kao da je riječ o rijetkoj kišnoj kapi), često aludirajući na impresivnu knjigu čiji je autor (Željezni stisak). Razmišljala sam nije li možda previše zgodna ili previsoka za njega (bila je gotovo njegove visine), ili mu je možda zasmetao njen komentar o Bogiju koji nismo tražili. Jedna od stvari koje su najviše živcirale tatu bila je kada ga se “informira” o nečemu što već zna, a tata i ja itekako smo bili svjesni baš te male zanimljivosti. Dok smo se vozili između Little Rocka i Portlanda, naglas sam čitala sve informativne knjige kao što su Grubijani, patuljci, velike uši i zubala: pravi profil hollywoodskih glavnih muških zvijezda (Rivette, 1981.) i Drugi glasovi, 32 sobe: moj život kao služavke L. B. May era (Hart, 1961.). Između San Diega i Sait Lake Cityja naglas sam čitala bezbrojne biografije slavnih, autorizirane i neautorizirane, uključujući i one Howarda Hughesa, Bette Davis, Franka Sinatre, Caryja Granta i vrlo upečatljivu Isuse, ovo je već netko napravio: celuloidni Isusi od 1912. do 1988. godine: zašto bi Hollywood trebao prestati stavljati Božjeg sina na filmsko platno (Hatcher, 1989.). “A vaša kći”, rekla je nasmiješivši mi se, “u koju će školu ići?” Otvorila sam usta, ali tata je već rekao. “Školu St. Gallway.”  - 56 - 

Napeto me gledao pogledom tipa “daj, odvedi me odavde”, koji je ubrzo prešao u facu “molim te, povuci ručicu padobrana”, a onda u “bi li mogla biti tako dobra i opaliti me u gubicu”. Inače je te izraze lica rezervirao za situacije kada bi ga aktivno pratila hruštica s nekom vrstom tjelesne deformiranosti, poput Lošeg Osjećaja Za Orijentaciju (ekstremna kratkovidnost) ili Nepredvidljivoga Krila (tikovi). “Radim tamo kao nastavnica”, rekla je pružajući mi ruku. “Hannah Schneider.” “Blue van Meer.” “Kako predivno ime.” Pogledala je tatu. “Gareth”, rekao je nakon male stanke. “Drago mi je.” S drskim samopouzdanjem koje imaju samo one koje su se riješile etikete cure koja super izgleda u uskoj majici i dokazale da su dramske glumice popriličnih mogućnosti i talenta (i sposobnosti da prodaju enorman broj ulaznica), Hannah Schneider obavijestila je tatu i mene da već tri godine predaje uvod u film, izborni predmet za sve razrede. Isto nam je tako znalački rekla da je škola St. Gallway “vrlo posebno mjesto”. “Mislim da bismo trebali krenuti”, rekao je tata okrenuvši se prema meni. “Zar nemaš danas klavir?” (Nisam ga imala ni tada ni nikada u životu.) Ali Hannah Schneider nije se dala smesti i nije prestajala govoriti, kao da smo tata i ja reporteri Confidentiala koji su čekali šest mjeseci na ovaj intervju s njom. Ipak, u njezinu držanju nije bilo ničega očito bahatoga ili drskog; jednostavno je pretpostavljala da su ljudi vrlo zainteresirani za bilo što što im ima reći. I bili su. Upitala nas je odakle smo (“Ohio”, pušio se tata), u koji razred idem (“Četvrti”, kuhao je tata), kako nam se sviđa naša nova kuća (“Zgodna je”, pjenio se tata) i objasnila kako se ona tu doselila prije tri godine iz San Francisca (“Zapanjujuće”, gorio je tata). Stvarno nije imao nikakva izbora nego da joj baci kost. “Možda ćemo se vidjeti na ragbi-utakmici”, rekao je mahnuvši (“zbogom” jednom rukom u zraku koji bi isto tako mogao proći pod “ne sada”) i odgurao me prema izlazu s prednje strane trgovine. (Tata nikada nije išao na školske ragbiutakmice i nije ni namjeravao ići. Smatrao je da je većina kontaktnih sportova, kao i publika koja tuli i laje, “neugodna”, “vrlo, vrlo loša stvar”, “jadno pokazivanje australopiteka u nama”. “Pretpostavljam da svi imamo unutarnjeg australopiteka, ali meni je draže da moj ostane duboko u svojoj špilji i rezbari mamutove kosture svojim jednostavnim kamenim alatom.”)  - 57 - 

“Hvala Bogu da smo ostali živi”, rekao je paleći auto. “Što je to bilo?” “Nemam pojma. Kao što sam ti rekao, te ostarjele američke feministice, koje su sve ponosne što same otvaraju vrata i plaćaju račune, nisu fascinantne, moderne žene kao što misle da jesu. O ne, one su svemirske letjelice Magellan koje traže muškarca oko kojeg bi mogle beskrajno kružiti.” Jedan od tatinih omiljenih komentara što se tiče spolova bio je kada je izjednačivao napadne žene sa svemirskim letjelicama (sondama, orbiterima, satelitima, landerima), a muškarce sa slučajnim ciljevima tih misija (planetima, mjesecima, kometima, asteroidima). Tata je, naravno, sebe smatrao toliko udaljenim planetom da je do njega letjelica stigla samo jednom – uspješna, ali kratkotrajna misija Natasha. “Govorim o tebi”, rekla sam. “Bio si nepristojan.” “Nepristojan?” “Da. Ona je bila ljubazna. Sviđala mi se.” “Kada ti osoba narušava privatnost, onda nije 'ljubazna', kada nasilno sleti i uzme si toliku slobodu da izbacuje radarske signale koji se odbijaju od tvoje površine te stvara panoramske slike tvoga krajolika i neprestano ih prenosi svemirom.” “A što je s Verom Strauss?” “S kim?” “Verom P. Strauss.” “A. Veterinarkom?” “Blagajnicom na brzoj liniji trgovine zdrave prehrane.” “Naravno. Htjela je biti veterinarka. Sjećam se.” “Zaskočila nas je usred tvoje...” “Rođendanske večere. U Wilber Steaku, da, znam.” “Wilson Steakhouseu u Meadu.” “Pa...” “Pozvao si je da nam se pridruži na desertu i tri smo sata slušali one užasne priče.” “O tome kako je njen jadni brat imao sve one tretmane u umobolnici, da, sjećam se, i rekao sam ti da mi je žao. Kako sam mogao znati da je i ona kandidat za šokterapiju, da smo trebali pozvati one ljude koji dođu na kraju Tramvaja zvanog žudnja i odvedu onu ženu?” “Tada te nisam čula da oplakuješ njene panoramske snimke.”  - 58 - 

“OK, priznajem. Ali točno se sjećam da je Vera bila nekako neobična. To što je ispalo da je ta neobičnost iz asortimana Sylvije Plath, e to nije moja krivnja. I barem je na neki način bila neuobičajena. Barem nam je pružila sirovi, necenzuriran pogled u potpuno ludilo. A ova žena, ova... Ne sjećam joj se ni imena.” “Hannah Schneider.” “Da, ona je...” “Što?” “Obična.” “Ti si lud.” “Nisam proveo šest sati ispitujući te sva pitanja koja bi mogla biti na maturi da bi ti upotrebljavala riječ 'lud' u svakodnevnom govoru...” “Ti si outre”, rekla sam prekriživši ruke i zagledavši se kroz prozor u poslijepodnevnu gužvu na cesti. “A Hannah Schneider je bila”, htjela sam smisliti još nekoliko poštenih riječi kako bih impresionirala tatu, “dojmljiva. A opet zakučasta.” “Hmm?” “Znaš da je prošla pokraj nas sinoć u samoposluživanju.” “Tko?” “Hannah.” Pogledao me, iznenađen. “Ta žena je bila u samoposluživanju Fat Kat?” Kimnula sam. “Prošla je točno pokraj nas.” Na trenutak je bio tih, a onda je uzdahnuo. “Pa, samo se nadam da nije jedna od onih pokojnih sondi Galileo. Mislim da ne bih mogao podnijeti još jedno prisilno slijetanje. Kako se ono zvala? Ona iz Cocorra...” “Betina Mendejo.” “Da, Betina, sa slatkim malim, astmatičnim četverogodišnjim sinčičem.” “Imala je kćer staru devetnaest godina koja je studirala za nutricionisticu.” “Naravno”, rekao je tata kimajući. “Sada se sjećam.”

 - 59 - 

ata je rekao da je prvi put čuo za školu St. Gallway od svoga kolege profesora s državnoga koledža Hicksburg, pa se tako primjerak sjajnoga kataloga škole iz 2001. – 2004., uzbuđeno nazvan Više učenja, više razine, sigurno dulje od godinu dana vozio s nama uokolo u kutiji na stražnjem sjedalu našeg volva (zajedno s pet primjeraka Federal Foruma, god. 10, br. 5, 1998., u kojem je bio tatin esej “Nächtlich: popularni mitovi borbe za slobodu”). Katalog je sadržavao poslovično elaboriranu retoriku natopljenu pridjevima, sunčanim fotografijama punima lisnata, jesenjeg drveća, nastavnika s ljubaznim, mišjim licima i djece koja su nacerena hodala pločnicima držeći velike udžbenike u rukama poput ruža. U daljini ih je gledala (i očito se vrlo dosađivala) skupina tmurno plavičastih planina i čeznutljivo plavo nebo. “Naši će vam objekti ispuniti svaku želju”, stenjala je 14. stranica, i stvarno, bili su tu tereni za ragbi tako glatki da su izgledali poput linoleuma, kafeterija s prozorima do poda i lusterima od kovanog željeza, golem sportski kompleks koji je sličio Pentagonu. Malecka kamena kapelica činila je sve što je mogla da se sakrije od masivnih zgrada u stilu Tudora koje su se izvalile posvuda po travnjacima, građevina krštenih imenima poput Hanover Hall, Elton House, Barrow i Vauxhall, a svaka je imala fasadu koja je podsjećala na prve američke predsjednike: sive kose, teška čela, drvenih zuba, držanja poput mazge. Knjižnica je sadržavala i predivno ekscentričan mali zapis o Horatiju Millsu Gallwayu, tvorničaru papira koji je sve stvorio ni iz čega i osnovao školu 1910., ali ne u ime altruističkih principa kao što su građanska dužnost ili davanje stipendija, već iz megalomanske želje da vidi riječ sveti ispred svog prezimena; a najjednostavniji način da se to postigne bio je da osnuje privatnu školu. Moje omiljeno poglavlje bilo je “Gdje su završili gelvejci?”, gdje je stajao ponosan tekst koji je napisao ravnatelj Bill Havermeyer (veliki tip koji je podsjećao na starog Roberta Mitchuma) u kojem je stao nabrajati neusporediva postignuća bivših učenika Gallwaya. Nisu tu bila tipična hvalisanja većine napuhanih privatnih škola – kao stratosferski rezultati na maturi, golemi broj učenika koji su upisali prestižne fakultete – St. Gallway reklamirao se drugim, neobičnijim postignućima: “Imamo najveći broj maturanata u zemlji koji su postali revolucionarni izvedbeni  - 60 - 

umjetnici; (...) 7,27% svih gallwayskih maturanata u posljednjih pedeset godina registriralo je neki svoj patent u Državnom uredu za patente; svaki deseti gallwayski učenik postane izumitelj; (...) 24,3% svih gelvejaca postalo je pjesnicima s objavljenim radovima; 10% njih studirat će scenografiju i šminku; a 1,2% lutkarstvo; (...) 17,2% u nekom će razdoblju svog života živjeti u Firenci; 1,8% u Moskvi; 0,2% u Taipeiju. Svaki 2031. galvejac ući će u Guinnessovu knjigu rekorda. Wan Young, maturirala 1982., drži rekord za najdulje trajanje operne note...” Dok smo tata i ja prvi put jurili glavnom ulicom škole (prikladno nazvanom Horatio Way, uskim putem koji je izazivački vijugao kroz šumu tanašnih borova prije nego što te dovede do centra kampusa), uhvatila sam samu sebe kako ne dišem, neobjašnjivo zadivljena. S moje lijeve strane protezao se renoarovski zelen travnjak, koji se spuštao i bujao tako uzbuđeno da je izgledao kao da bi mogao otploviti da nema hrastova koji su ga zakucali za tlo (“The Commons”, pjevao je katalog, “travnjak koji je stručno kultivirao naš genijalni pazikuća Quasimodo, za kojeg neki kažu da je bio među prvim učenicima Gallwaya...”). S naše desne strane stajao je krupan i spokojan Hanover Hall, spreman na prelazak Delawarea u uvjetima ekstremne hladnoće. Iza pravokutnoga kamenog dvorišta uokvirenog brezama smjestio se elegantni auditorij od stakla i čelika, kolosalan, ali istovremeno šik: auditorij Love. Naše su namjere bile posve poslovne prirode. Tata i ja došli smo ne samo na turu kampusom s guruom za primanje novih studenata Mirthom Grazeley (starijom ženom u svili boje fuksije koja nas je vodila poput starog moljca zbunjeno vijugajući po školskom kampusu: “Mmm, jesmo li već bili u umjetničkoj galeriji ili nismo? Oh, Bože, zaboravila sam na kafeteriju. I onaj vjetrokaz u obliku konja na vrhu Eltona, nisam sigurna sjećate li se, ali pojavio se u Mjesečniku južnjačke arhitekture prošle godine”) nego i da se uližemo tajnici, koja je bila zadužena za prevođenje ocjena iz moje prošle škole u sustav ocjenjivanja St. Gallwaya te tako utvrdimo gdje sam na razrednoj ljestvici. Tata je tom zadatku pristupio ozbiljan kao Reagan dok je prilazio Gorbačovu sa sporazumom o nuklearnom naoružanju. “Pusti mene da govorim. Ti samo sjedi i izgledaj učeno.” Naša meta gđa Lacey Ronin-Smith bila je skrivena u zvoniku Hanovera, koji kao da je ispao iz priče o Matovilki. Bila je žilava, opora glasa i nedvojbeno prestrašne kose. Sada, u svojim kasnim šezdesetima, radila je kao glavna tajnica škole St. Gallway već trideset jednu godinu, a sudeći po fotografijama koje su se mogle vidjeti po njezinu radnom stolu, voljela je izrađivati pokrivače od komadića tkanine, šetnje po prirodi sa  - 61 - 

svojim prijateljicama i psića koji je imao više masne crne dlake od ostarjela rokera. “To što držite u rukama službena je kopija prijepisa Blueinih ocjena iz srednje škole”, govorio je tata. “Da”, rekla je gđa Ronin-Smith. Njezine tanke usnice, koje su čak i u stanju mirovanja izgledale kao da sišu limetu, malo su zadrhtale u kutovima, odajući dojam blage malodušnosti. “Škola iz koje Blue dolazi – srednja škola Lamego iz Lamega u Ohiu – jedna je od najdinamičnijih škola u zemlji. Htio bih se pobrinuti da njen rad ovdje bude adekvatno prepoznat.” “Naravno”, rekla je Ronin-Smith. “Prirodno je da će se učenici osjećati ugroženima pred njom, posebno oni koji očekuju da će biti najbolji ili drugi po redu u razredu. Mi ne želimo nikoga uznemiriti. Ali ipak je fer da je stavimo što bliže gradivu na kojem je stala kada smo zbog mog posla bili prisiljeni preseliti se. Bila je najbolja...” Lacey se zabuljila u tatu birokratskim pogledom – žaljenje pomiješano s mrvicom trijumfa. “Žao mi je što vam to moram reći, gospodine van Meer, ali moram vas informirati o tome da Gallway ima vrlo jasne smjernice u takvim stvarima. Novopristigli učenik, koliko god on ili ona bili izvanredni po svojim ocjenama, ne mogu biti plasirani više od...” “Oh, Bože”, rekao je tata odjednom. Podignutih obrva, usta u oduševljenu smiješku, nagnuo se prema naprijed u svome stolcu, čineći istovjetan kut kao i kosi toranj u Pisi. S užasom sam shvatila da će izvesti svoju predstavu “Da, Virginia, Djed Mraz postoji”. Došlo mi je da se sakrijem pod stolac. “Imate prilično impresivnu diplomu tamo na zidu. Smijem li pitati o čemu je riječ?” “Ehm – što?” zaskvičala je Ronin-Smith (kao da joj je tata upravo pokazao gusjenicu koja puzi po zidu iza nje) te se okrenula da pogleda golemu diplomu sa zlatnim pečatom na krem papiru i napisanu kaligrafijom, koja je visjela na zidu pokraj fotografije Modey Cruepsa s leptir-kravatom i cilindrom. “Oh. To je moje priznanje Sjeverne Karoline za iznimno akademsko savjetovanje i arbitražu.” Tata je naglo udahnuo. “Zvuči kao da biste dobro došli onima u UN-u.” “Dajte, molim vas”, rekla je Ronin-Smith odmahujući glavom te se s oklijevanjem nasmiješila razotkrivši neravninu malih, žutih zuba. Vrat joj je počeo crvenjeti. “Nije baš tako.” Trideset minuta poslije, nakon što joj se tata dovoljno udvarao (radio je kao zagriženi evangelist; nisi imao izbora nego da budeš spašen), sišli  - 62 - 

smo vijugavim stubama koje su se spuštale iz njezina ureda. “Sada ti je ostao još samo jedan kreten”, prošaptao je sa stopostotnom radošću. “Neka mala tarantula po imenu Radley Clifton. Već smo imali posla s tom vrstom. Nagađam da ćeš tri tjedna nakon početka prvog polugodišta predati jedan od svojih znanstvenih radova na temu relativizma i on će biti splošten.” Sljedećeg jutra u 7.45, kada me tata dovezao do ulaza u Hanover, osjećala sam se apsurdno nervoznom. Nisam imala pojma zašto. Prvi dani škole bili su mi poznati kao što su Jane Goodall bile poznate tanzanijske čimpanze nakon pet godina u prašumi. Ali ipak, moja lanena bluza činila mi se dva broja prevelika (kratki rukavi borali su se na ramenima poput krutoga uštirkanog ubrusa), moja karirana crvenobijela suknja činila mi se nekako ljepljivom, a kosa (obično dio moje pojave na koji mogu računati da me neće osramotiti) odlučila se na raskuštranost osušenog maslačka: izgledala sam kao stol u bistrou u kojem poslužuju meso s grila. “'Gle, ide lijepa kao noć'”, povikao je tata kroz zatvoreni prozor dok sam izlazila iz auta. “'Zvjezdanog neba, vedrih klima / Sve najljepše od mraka i sjaja / U liku svom i oku ima!' Razvali ih, mala! Nauči ih što znači biti obrazovan.” Slabašno sam kimnula i zalupila vratima (ignorirajući ženu s kosom boje Fante koja je zastala na stubama i okrenula se kad je čula tatinu oproštajnu propovijed a la dr. King). Jutarnje obavijesti za cijeli kampus bile su najavljene za 8.45, pa sam, nakon što sam našla svoj ormarić na trećem katu Hanovera, pokupila svoje knjige (dobacivši prijateljski osmijeh nastavnici koja je s fotokopijama sumanuto jurila unutra-van iz svoje učionice – kao vojnik kojemu je sinulo da nije dobro isplanirao današnju ofenzivu), krenula sam van i pločnikom se uputila prema auditoriju Love. Štreberski sam uranila i dvorana je bila prazna, osim jednog maleckoga klinje u prvom redu koji je nastojao izgledati potpuno zadubljen u sasvim očito praznu bilježnicu sa spiralnim uvezom. Dio za četvrte razrede bio je sasvim u pozadini. Sjela sam na mjesto koje mi je dodijelila Ronin-Smith i brojila minute do zaglušnog stampeda studenata, svih “Ej, što ima” i “Kak je prošlo ljeto”, mirisa šampona, paste za zube i novih kožnatih cipela i te zastrašujuće kinetičke energije koju klinci emitiraju gdje god se nađu u velikom broju, energije od koje se trese pod, zidovi zuje, a ti misliš: kada bi samo mogao shvatiti kako da je zauzdaš, provedeš kroz nekoliko paralelnih strujnih krugova i ravno u elektranu, mogao bi sigurno i ekonomično osvijetliti istočnu obalu. Moram vam otkriti stari trik: neumoljivu hladnokrvnost svi mogu  - 63 - 

postići, ali ne praveći se da su zadubljeni u očito praznu bilježnicu sa spiralnim uvezom; a ni pokušavajući uvjeriti samoga sebe da si neotkrivena rock-zvijezda, filmska zvijezda, top-model, tajkun, Bond, Bondova djevojka, kraljica Elizabeta, Elizabeth Bennett ili Eliza Doolittle na ambasadorskom plesu; ne ni zamišljanjem da si davno izgubljeni član obitelji Vanderbilt, a ni nakrivljivanjem brade za četrdeset pet stupnjeva i praveći se da si Grace Kelly na vrhuncu popularnosti. Sve te metode funkcioniraju u teoriji, ali u praksi se rasplinu, pa ostaneš odvratno gol, ni s čim osim zamrljanog papira vlastite samouvjerenosti oko nogu. Umjesto toga, otmjeno dostojanstvo svi mogu posjedovati na dva načina: 1. Zaokupljanjem pozornosti uma nekom knjigom ili dramom. 2. Recitiranjem Keatsa. Tu sam taktiku otkrila rano u životu, u drugom razredu osnovne škole Sparta. Kada nisam mogla izbjeći da ne čujem detalje Eleanor Slagg i njene ekskluzivne zabave nakon koje su gosti ostali prespavati, izvadila sam knjigu iz torbe, Mein Kampf (Hitler, 1925.), koju sam nasumce ukrala iz tatine knjižnice. Zavukla sam glavu među korice i s ozbiljnošću koju je posjedovao i njemački kancelar natjerala sebe da čitam i čitam sve dok riječi na stranici nisu okupirale Eleanorine riječi i Eleanorine su se riječi predale. “Dobro došli”, rekao je ravnatelj Havermeyer u mikrofon. Bili je bio građen poput kaktusa saguaro koji je predugo bio bez vode, a njegova odjeća – tamnoplava jakna, plava košulja, kožnati remen s golemom srebrnom kopčom koja je ilustrirala ili opkoljavanje Alama ili bitku kod Little Bighorna – izgledala je osušeno, izblijedjelo i prašnjavo kao i njegovo lice. Polako je hodao po pozornici kao da uživa u zamišljenom zveketanju svojih ostruga; s ljubavlju je držao bežični mikrofon; bio je to njegov visoki stetson. “Evo ga, počinje”, prošaptao je hiperaktivni Mozart pokraj mene, koji nije prestajao lupkati Figarov pir (1786.) po dijelu sjedala između svojih nogu. Sjedila sam između Amadeusa i nekog jadnička koji je bio pljunuti Sal Mineo (pogledajte pod Buntovnik bez razloga). “Vi koji nikada niste čuli Dixonove mudre riječi”, nastavio je Bili, “vi koji ste novi, možete se smatrati srećkovićima jer ćete ih sada prvi put čuti. Dixon je bio moj djed, stari Havermeyer, i volio je mlade ljude koji  - 64 - 

slušaju, koji uče od starijih. Kad sam bio mali, odvukao bi me u stranu i rekao: 'Sinko, nemoj se bojati promijeniti.' Ni ja to ne mogu bolje reći. Nemojte se bojati promijeniti. Tako je.” On nikako nije bio prvi ravnatelj koji je patio od efekta Sinatre u hotelu Sands. Bezbrojni ravnatelji, pogotovo muški, znali su zamijeniti glatke podove kafeterije s prigušenim osvjetljenjem ili lošu akustiku srednjoškolske dvorane za Copa Room tamnocrvenih zidova, zamijenili bi učenike za obožavatelje koji su rezervirali svoja mjesta mjesecima unaprijed i iskeširali sto dolara po komadu. Na veliku žalost, vjerovao je da zna pjevati “Strangers in the night” u pogrešnom tonu, sentimentalno otpjevati “The Best is Yet to Come”, zaboraviti malo teksta i nikada ne narušiti svoju reputaciju predsjednika vijeća, vlasnika fantastičnoga glasa, Sinatre zbog kojeg žene padaju u nesvijest. Istina je, naravno, bila da su mu se smijali, rugali i oponašali ga. “Hej, što to čitaš?” upitao je dečko iza mene. Nisam mislila da su riječi namijenjene meni sve dok nisu bile ponovljene vrlo blizu moga desnog ramena. Buljila sam u izlizani primjerak drame u svojim rukama, str. 18, Je li Brick sretan s tobom? “Hej, gospođice? Gospođo?” Nagnuo se još bliže, ostavljajući tragove svoga vrućeg daha na mom vratu. “Govoriš li engleski?” Cura do njega zahihotala se. “Parlej vu fronsai? Šprekenzi dojč?” Tata je rekao da je za svaku situaciju iz koje se teško izvući, uvijek zaslužan, kako ga je on zvao, Oscar Shapeley, izrazito odbojan čovjek koji je misterioznim putevima došao do zaključka da je ono što on može ponuditi u razgovoru nevjerojatno fascinantno, a ono što može ponuditi u seksu potpuno neodoljivo. “Parlate italiano? Halo?” Dijalog iz Mačke na vrućem limenom krovu (Williams, 1955.) titrao mi je pred očima. “Jedno od onih čudovišta bez vrata pogodilo me sladoledom. Njihove male, debele glave sjede na njihovim malim, debelim vratovima bez ikakvog spoja...” Mačka Maggie ne bi trpjela takvo maltretiranje. Prekrižila bi noge u svome tankom kombineu i rekla nešto strastveno i glasno i svi u sobi, uključujući Velikog Tatu, zagrcnuli bi se ledom koji su posrkali iz svojih koktela s metvicom. “Što moram napraviti da bi me primijetila?” Nisam imala izbora, morala sam se okrenuti. “Što je?” Smiješio mi se. Očekivala sam da će biti čudovište bez vrata, ali čekao  - 65 - 

me šok, bio je Laku noć, Mjesece (Brown, 1947.). Laku noć Mjeseci imaju pospane oči, sjenovite kapke, osmijeh poput mreže za spavanje i posrebren, pospan izraz lica koji većina ljudi ima samo u onih nekoliko minuta prije nego što zaspi, ali koji tip Laku noć Mjeseca nosi po cijele dane i sve do kasno navečer. Laku noć Mjeseci mogu biti muškarci ili žene i uvijek ih svi obožavaju. Čak i nastavnici. Pogledali bi Laku noć Mjesece svaki put kada bi postavili pitanje, i iako bi ovi dali neki pospan, potpuno netočan odgovor, nastavnici bi rekli “Oh, divno” te izokretali riječi poput tankog komada žice sve dok ne bi sličile nečem veličanstvenom. “Oprosti”, rekao je. “Nisam htio smetati.” Imao je plavu kosu, ali ne one isprane, skandinavske vrste kada osoba izgleda kao da očajnički treba da je se oboji, prefarba, umoči u nešto. Bio je odjeven u blještavo bijelu košulju, plavi sako. Crveno-plava prugasta kravata bila je labavo vezana i malo nakrivljena. “Dakle što si ti, neka slavna glumica? Spremna za Broadway?” “Ma ne...” “Ja sam Charles Loren”, rekao je kao da mi odaje tajnu. Tata je bio poklonik odlučna gledanja u oči, ali ono što nikada nije spomenuo jest da je gotovo nemoguće gledati ravno u nečije oči kada je osoba tako blizu. Moraš odabrati jedno oko, desno ili lijevo ili stalno vrludati lijevodesno između očiju ili se jednostavno odlučiti na točku između očiju. Ali ja sam uvijek smatrala da je to tužno, ranjivo mjesto, izvan počešljanog luka obrva i čudno nakrivljeno, mjesto na koje je David usmjerio svoj kamen kada je ubio Golijata. “Znam tko si ti”, rekao je. “Blue nešto. Nemoj mi reći...” “Ma kakva je to galama tamo dolje?” Charles se trgnuo i uspravno sjeo na svoje mjesto. Ja sam se okrenula. Nabijena žena kiselo narančaste kose – ista ona koja se bila zabuljila u tatu dok je citirao Byrona kada me ostavio pred školom – zamijenila je Havermeyera na pozornici auditorija. U poput repe ružičastu odijelu koje se poput dizača utega napinjalo da ostane zakopčano, buljila je u mene prekriženih ruku i nogu raširenih u stamenoj pozi koja je nalikovala na dijagram 11.23, “Turski ratnik tijekom Drugoga križarskog rata”, u jednom od tatinih omiljenih tekstova: U ime Boga: povijest vjerskih ratova i proganjanje (Murgg, 1981.). A nije bila jedina koja je buljila. Svi su zvukovi bili isisani iz auditorija Love. Glave su bile okrenute prema meni poput trupe Turaka Seldžuka koji su primijetili osamljena, nesvjesna kršćana kako prolazi kroz njihov logor jer je to prečac do Jeruzalema. “Ti mora da si nova”, rekla je u mikrofon. Glas joj je zvučao poput  - 66 - 

pojačanog odjekivanja potpetica po pločniku. “Da ti odam malu tajnu. Kako se zoveš?” Nadala sam se da je to retoričko pitanje i da ne moram odgovoriti, ali čekala je. “Blue”, rekla sam. Složila je facu. “Što? Što je rekla?” “Rekla je blue”, rekao je netko. “Blue? Dakle, Blue, u ovoj školi, kad je netko na pozornici, iskazujemo mu poštovanje koje zaslužuje. Slušamo.” Možda ne moram ni naglasiti da nisam bila vična tome da se u mene bulji, pogotovo ne cijela škola. Jane Goodall bila je ta koja je buljila, uvijek sama i uvijek s lokacije zaklonjene gustim lišćem, gdje ju je, u njezinim maslinastozelenim kratkim hlačama i lanenoj bluzi, bilo gotovo nemoguće razaznati među bambusom. Srce mi je preskakivalo dok sam zurila u sve te oči. Polako su se počele odljepljivati od mene, kao jaje od zida. “Kao što sam rekla. Imamo velike promjene kod rokova za upisivanje predmeta ili ispisivanje iz njih i ni za koga neće biti iznimke. Koliko god da mi bombonijera donesete – tebi govorim, Maxwell. Zahtijevam od vas da na vrijeme donesete odluku o predmetima koje ćete slušati i ne šalim se.” “Žao mi je zbog ovoga”, prošaptao je Charles iza mene. “Trebao sam te upozoriti. Eva Brewster, bolje bi ti bilo da te ne primijeti. Svi je zovu Evita. Prava mala diktatorica. A zapravo je samo tajnica.” Žena – Eva Brewster – raspustila je učenike i rekla im da se vrate u učionice. “Slušaj, htio sam te nešto pitati – hej, pa čekaj malo...!” Projurila sam pokraj Mozarta, gurajući se sve do kraja reda i do prolaza. Charles me uspio stići. “Čekaj.” Smiješio se. “Ej, baš si, ono, zapaljena za nastavu – tipična odlikašica, ha – nego, mhm, s obzirom na to da si nova, nekoliko mojih frendova i ja nadali smo se...” Bilo je očito da se meni obraća, ali njegove su oči već plovile uza stube do IZLAZA. Laku noć Mjeseci svi imaju te helijaste oči. Nikada ne mogu ni za što biti dugo vezane. “Htjeli bismo te pozvati na ručak. Uspjeli smo dobiti propusnicu da napustimo kampus. Tako da, nemoj ići u kafeteriju. Možemo se naći u Scratchu u dvanaest i petnaest” Nagnuo se prema meni, lice mu je bilo samo nekoliko centimetara od mojega: “I nemoj kasniti, inače će posljedice biti ozbiljne. Razumiješ?” Namignuo mi je i nestao. Na trenutak sam ostala stajati u prolazu i nisam se mogla maknuti sve dok se drugi učenici nisu počeli nagurivati na moj ruksak, pa sam bila  - 67 - 

prisiljena krenuti uza stube. Nisam imala pojma odakle Charles zna moje ime. Ali točno sam znala zašto je rasprostro crveni tepih: on i njegovi prijatelji nadali su se da ću se pridružiti njihovu kružoku. Već sam odvalila popriličan broj poziva da se pridružim kružocima, pozivi su dolazili sa svih strana, od ragbi-junaka bademastih očiju koji će do završnog razreda već imati sina s Ritom Hayworth koja izrezuje kupone iz nedjeljnih novina. Obično sam bila oduševljenu kada bi me pitali hoću li im se pridružiti da učimo zajedno, a kada bih stigla u nečiju dnevnu sobu opremljena karticama s bilješkama, fluorescentnim flomasterima, crvenim kemijskima i dodatnim udžbenicima, bila sam euforična poput bilo koje članice ansambla kojoj je ponuđeno da bude zamjena za glavnu glumicu. Čak je i tata bio uzbuđen. Dok bi me vozio do Brada ili Jeba ili Sheene, počeo bi mrmljati nešto o tome kako je to divna prilika koja će mi omogućiti da raširim svoja krila Dorothy Parker i vlastoručno predvodim suvremeni književni krug Algonquin. Ali kada bi me ostavio, nije mi trebalo dugo da shvatim da nisam bila pozvana zbog svoga oštrog uma. Ako je Carlina dnevna soba bila zatvoreni krug, ja sam bila samo konobarica koju su svi ignorirali osim kada su htjeli još jedan scotch ili nešto nije bilo u redu s hranom. Jedan od njih nekako je otkrio da sam “super-štreberica” (“Veštica”, kako su me zvali na Akademiji Coventry), pa bi mi dali zadatak da pronađem odgovore na svako drugo pitanje iz vježbenice, a ponekad i na svako. “Neka ona napravi i to. Ti se ne protiviš, zar ne, Blue?” Prevrat se dogodio kod Leroya. Usred njegove dnevne sobe pretrpane porculanskim minijaturnim dalmatincima počela sam plakati – ali ne znam zašto sam odlučila plakati baš tada; Leroy, Jessica i Schyler dali su mi da riješim tek svako četvrto pitanje iz vježbenice. Počeli su vikati jednoličnim, prodornim sladunjavim glasovima “Oh, Bože, što je?”, što je prouzročilo da su tri živa dalmatinca utrčala u dnevnu sobu i počela kružiti i lajati, a onda se i Leroyeva majka pojavila iz kuhinje noseći ružičaste rukavice za pranje posuđa i viknula: “Leroy, rekla sam ti da ih ne izazivaš!”, a ja sam tada istrčala van i trčala cijelim putem kući, nekih devet i pol kilometara. Leroy mi nikada nije vratio dodatne udžbenike. “Otkuda poznaješ Charlesa?” upitao je Sal Mineo pokraj mene kad smo stigli do staklenih vrata. “Ne poznajem Charlesa”, rekla sam. “E onda baš imaš sreće, jer svi žele poznavati Charlesa.” “Zašto?” Sal je izgledao kao da ga nešto muči, a onda slegnuo ramenima i rekao mekim glasom punim žaljenja: “On je iz kraljevske obitelji.” Prije nego što  - 68 - 

sam ga stigla pitati kako to misli, odskakutao je niz cementne stube i nestao u gomili. Svaki Sal Mineo ima taj spužvasti glas i komentare koji su nejasni poput obrisa pulovera od angore. Njihove oči nisu kao oči svih drugih ljudi, oni imaju povećane suzne žlijezde i dodatne očne živce. Palo mi je na pamet da bih se mogla požuriti da ga sustignem, da mu kažem da će na kraju filma biti priznat kao lik velike osjećajnosti i patosa, arhetip svega što je izgubljeno i ranjeno u njegovoj generaciji, ali da će ga policija koja je laka na obaraču brzo upucati ako ne bude pazio, ako ne shvati tko je on. Umjesto toga spazila sam kraljevsku krv: princa Charlesa kako s ruksakom preko ramena i zaigranim osmijehom brzo hoda preko dvorišta prema visokoj tamnokosoj djevojci u dugačkome smeđem vunenom kaputu. Prišuljao joj se s leđa, stavio joj ruku oko vrata uz povik “Ahaaaaaa!” Vrisnula je, a onda se nasmijala kada je skočio pred nju. Bio je to jedan od one vrste smijeha koji odjekuje i razreže jutro, umorna mrmljanja druge djece, i odaje dojam da toj osobi nikada nije bilo neugodno ili se osjećala nezgrapnom, da bi čak i njena tuga bila veličanstvena, ako ju je uopće ikada iskusila. Očito je bilo da je to njegova fantastična cura i da su oni jedan od onih preplanulih parova tipa Plavci laguna koji zabacuju kosu (svaka škola ima jedan) i prijete da unište temelje kreposne obrazovne institucije samim time što se pohotno gledaju dok prolaze jedno pokraj drugoga u hodniku. Učenici su ih promatrali u čudu, kao da je riječ o brzorastućem grahu pinto u zagušljivu zatvorenom akvariju. Nastavnici – ne svi, ali neki – bili su budni noćima i mrzili ih zbog njihove čudne odrasle mladosti koja je bila poput rascvalih gardenija u siječnju i njihove ljepote koja je bila zapanjujuća i tužna poput trkaćih konja i njihove ljubavi za koju su svi osim njih znali da neće potrajati. Namjerno sam prestala buljiti (ako si vidio jednu Plavu lagunu, vidio si ih sve), ali kada sam otišla do Hanovera i otvorila pokrajnja vrata, nonšalantno sam se okrenula i bacila pogled u njihovu smjeru te šokirana shvatila da sam učinila veliku pogrešku u promatranju. Charles je sada stajao na pristojnoj udaljenosti (iako mu je izraz lica još uvijek bio kao u mačića koji se zagledao u uzicu), a ona mu se obraćala uz nastavničko mrštenje (mrštenje koje su usavršili svi koliko-toliko dobri nastavnici; tata je imao jedno od kojeg mu je čelo automatski postajalo kao valoviti čips). Nije bila učenica. Zapravo, nemam pojma kako sam je uopće mogla zamijeniti za učenicu, s tim načinom stajanja. Ruka na boku, brade nakrivljene kao da pokušava razaznati sokola koji kruži iznad Commonsa,  - 69 - 

imala je smeđe kožnate čizme koje su nalikovale na Italiju i ukopala je jednu petu u pločnik kao da gasi nevidljivu cigaretu. Bila je to Hannah Schneider. Kada je tata bio u burbonskom raspoloženju, znao je održati petominutnu zdravicu za starog Benna Ohnesorga, kojega je ustrijelila berlinska policija na studentskim protestima 1967. Tata, kojem je bilo devetnaest godina, stajao je pokraj njega: “Stajao mi je na vezici kada je pao. A moj život – glupe stvari na koje sam gubio vrijeme brinući se za njih – moje ocjene, moj ugled, moja djevojka – sve se smrznulo kada sam pogledao u njegove mrtve oči.” Ovdje bi tata ušutio i uzdahnuo (iako to nije bio uzdah već više herkulovski izdah, koji bi se moglo upotrijebiti za sviranje gajdi). Osjetila sam miris alkohola, čudan, topao miris; kad sam bila mala, pretpostavljala sam da tako mirišu romantični pjesnici ili oni južnoamerički generali iz devetnaestog stoljeća o kojima je tata volio pričati, oni koji su “surfali u vlast i iz vlasti na valovima revolucije i hunti otpora”. “I to je bio moj boljševički trenutak, da tako kažem”, rekao je. “Kada sam odlučio poharati Zimski dvorac. Ako budeš imala sreće, i ti ćeš imati svoj.” I tako bi nakon Benna tata tu i tamo znao držati izlaganje o jednom od svojih omiljenih principa, principu Životne priče, ali do toga je dolazilo samo kada nije trebao pripremiti nikakvo predavanje ili nije bio usred poglavlja u novoj knjizi o ratu koju je napisao netko koga je poznavao s Harvarda. (Secirao bi je poput entuzijastična mrtvozornika nadajući se da će naći dokaze koji upućuju na zločin: “Evo ga, dušo! Dokaz da je Lou Swann folirant! Krivotvorina! Slušaj ovo sranje! 'Kako bi bile uspješne, revolucije zahtijevaju vrlo vidljivu vojnu silu da proširi paniku; tada nasilje treba uzeti zamah i eskalirati u pravi građanski rat.' Ta budala ne bi znala što je građanski rat ni da ga ugrize za guzicu!” “Svatko je sam odgovoran za tempo okretanja stranica u svojoj životnoj priči”, rekao je tata, zamišljeno češući čeljust te popravivši spušteni ovratnik na svojoj košulji Chambray. “Čak i ako imaš izvrstan razlog, svejedno još može biti dosadan kao Nebraska, a to nije ničija krivnja nego tvoja. Ako misliš da su to samo beskrajna kukuruzišta, nađi nešto, osim sebe, u što ćeš vjerovati, ako je to moguće, neki razlog koji ne smrdi na dvoličnost i onda jurišaj u borbu. Postoji razlog zašto još uvijek proizvode majice s licem Chea Guevare, zašto ljudi još uvijek šapću o Noćnoj straži iako već dvadeset godina nema dokaza o njihovom postojanju.”  - 70 - 

“Ali ono najvažnije, dušo, nikada nemoj pokušati promijeniti pripovjednu strukturu nečije priče, iako ćeš sasvim sigurno to poželjeti učiniti dok gledaš te jadnike u školi, u životu, kako ne znajući kreću opasnom rutom, čine fatalne pogreške iz kojih se najvjerojatnije neće uspjeti izvući. Uloži svoju energiju u svoju priču. Radi na njoj. Poboljšaj je. Povećaj raspon i dubinu sadržaja, univerzalne teme. I svejedno mi je koje su to teme – ti si ta koja ih treba otkriti i poduprijeti – samo da, u najmanju ruku, tu ima hrabrosti. Odvažnosti. Mut, na njemačkom. Ovi oko tebe mogu imati svoje novele, dušo, svoje priče pune klišeja i slučajnosti, povremeno začinjene nečim luckastim, bolno svakodnevnim, grotesknim. Neki od njih čak će i zakuhati grčke tragedije, oni koji su rođeni u jadu, pa im je sudbina namijenila da i umru u jadu. Ali ti, moja nevjesto tišine, ti od svoga života nećeš napraviti ništa manje nego ep. Od svih tih priča tvoja je ona koja će potrajati.” “Kako znaš?” uvijek sam ga pitala, a kada bih progovorila, zvučala bih maleno i nesigurno u usporedbi s tatom. “Jednostavno znam”, samo bi rekao i onda zatvorio oči, što je značilo da više ne želi govoriti. Jedini zvuk koji se čuo u sobi bilo je otapanje leda u njegovoj čaši.

 - 71 - 

alo me mamilo to što sam znala da je Charles upoznat s Hannah Schneider, ali na kraju sam odlučila ne sastati se s njim u Scratchu. Nisam imala pojma što je Scratch, a nisam ni imala vremena razmišljati o tome. Ipak sam na leđima imala teret od šest naprednih predmeta (“Dovoljno da potopi flotu bilo kojih ratnih brodova”, rekao je tata) i samo jedan slobodan sat. Moji su se profesori pokazali kao bistri, metodični, potpuno fokusirani (ne “potpuno izgubljeni”, kako je tata opisao gđu Roper iz osnovne škole Meadowbrook, koja je svako svoje veliko finale bilo koje rečenice hrabro završavala upitnom riječi: “A tvoj je primjerak Eneide gdje?”). Većina njih imala je sasvim respektabilan rječnik (gđa Simpson iz napredne fizike upotrijebila je erzac petnaest minuta nakon što je zazvonilo za početak sata), a jedna druga profesorica, imenom gđa Martine Filobeque iz naprednog francuskog, imala je konstantno stisnute usnice, što bi moglo predstavljati ozbiljnu prijetnju kako godina bude napredovala. “Neprestano stisnute usnice, osobina koja se povezuje isključivo sa ženskim predavačima, znale je kaotičnoga akademskog bijesa”, rekao je tata. “Ja bih stvarno razmislio o nekom cvijeću, bombonijerama – bilo čemu što bi te u njenoj glavi povezalo sa svime što je dobro, za razliku od svega što je loše.” A ni moji vršnjaci nisu bili neki praznoglavci ili budale (tjestenina, kako je tata zvao svako dijete u školi Sage Day). Kada sam dignula ruku na naprednom engleskom da odgovorim na pitanje gđe Simpson o glavnim temama u Nevidljivom čovjeku (Ellison, 1952.) (koji se pojavljivao na popisu knjiga za čitanje ljeti jednako redovito kao i korupcija u Kamerunu), nevjerojatno, nisam bila dovoljno brza; neki drugi klinac, Radley Clifton, bucmast, s erozijom brade, već je digao svoju debelu ruku. Njegov odgovor nije bio briljantan ili nadahnut, ali isto tako nije bio ni nezgrapan ili kalibanski, i tada mi je sinulo, dok je gđa Simpson dijelila nastavni plan od devetnaest stranica koji je pokrivao samo prvo polugodište, da St. Gallway možda neće biti takva dječja igra, takva laka pobjeda. Možda ću, ako stvarno želim završiti školu kao najbolja učenica (a mislim da želim, iako je ponekad ono što tata želi znalo sasvim očito ušetati u ono što ja želim, a da nikada nije prolazilo kroz carinu), morati krenuti u agresivnu kampanju sa svom žestinom Atile. “Čovjek samo jednom u životu može završiti školu kao najbolji učenik”, napomenuo je  - 72 - 

tata, “baš kao što mu je dano samo jedno tijelo, jedan život, te time jedna šansa za besmrtnost.” Jednako tako nisam odgovorila ni na pismo koje sam dobila sutradan, iako sam ga pročitala dvadeset puta, čak i usred uvoda u naprednu fiziku gđe Gershon “Od topovskih kugli do svjetlosnih valova: povijest fizike”. Kada je paleoantropolog Donald Johanson 1974. naletio na kostur australopiteka “Lucy”, vjerojatno se osjećao isto kao i ja kada sam otvorila svoj ormarić i ta mi je krem omotnica sletjela pred noge. Nisam imala pojma što sam našla: čudo (koje će zauvijek promijeniti povijest) ili prijevaru. Blue, ma što se dogodilo? Propustila si fine pečene krumpire s brokulama i sirom u Wendy’su. Pretpostavljam da se praviš nedostižnom. Spreman sam za tu igru. Da pokušamo ponovno? Čeznem za tobom. (Zezam se.) Isto mjesto. Isto vrijeme. Charles. Isto sam tako ignorirala dva pisma koja sam otkrila u ormariću sutradan, u srijedu: prvo je bilo u krem omotnici, a drugo napisano šiljastim kurzivom na poput celera zelenu papiru koji je na vrhu imao kompliciran čvor inicijala: JCW. Blue, povrijeđen sam. OK, bit ću tamo ponovno danas. Svakog dana. Do kraja vremena. Pa daj mi šansu već jednom. Charles. Draga Blue, Charles je očito potpuno zabrljao ovu situaciju, pa evo ja obiteljski interveniram. Pretpostavljam da misliš da je on jedan od onih opsesivnih tipova koji prate ljude. Ne krivim te. Ali istina je da nam je naša prijateljica Hannah rekla za tebe i predložila da ti se predstavimo. Nitko od nas nije na nekom satu s tobom, pa se moramo naći poslije škole. Ovoga petica u 15.45 dođi u Barrow House, drugi  - 73 - 

kat, soba 208 i čekaj nas tamo! Nemoj zakasniti. UŽASNO smo nestrpljivi da te upoznamo i čujemo sve o Ohiu!!! Puse, Jade Churchill Whitestone. Ta bi pisma šarmirala prosječnog novog učenika. Nakon dana ili dva otpora prepunog suvišnih riječi, poput neke smiješne djevice iz osamnaestog stoljeća, ona bi se na prstima odšuljala u tamne sjene Scratcha, uzbuđeno grizući donju usnicu, punu poput trešnje, i čekala Charlesa, aristokrata u vlasulji, koji bi je odveo (uzletjelih širokih hlača) u propast. Ali ja sam bila neumoljiva časna sestra. Ništa me nije diralo. OK, pretjerujem. Nikada prije nisam dobila pismo od nekoga koga ne poznajem (zapravo, nikada nisam dobila pismo ni od koga, osim od tate) i postoji neporecivo uzbuđenje kada dobiješ misterioznu omotnicu. Tata je jednom primijetio kako su osobna pisma (koja su sada na popisu ugroženih vrsta zajedno s velikim vodenjakom) jedna od rijetkih fizičkih stvari na ovom svijetu koje posjeduju čaroliju: “Čak i Glupi i Tupi, čiju prisutnost uživo jedva da možemo podnijeti, daju se podnijeti u pismu, mogu čak i ispasti blago zabavni.” Meni je u njihovim pismima uvijek bilo nečega čudnog i neiskrenog, nečega malo previše, kao “Madame de Merteuil vikontu de Valmontu u Chateau de...”, malo previše kao “Pariz, 4. kolovoza 17...” Nisam baš mislila da sam posljednji pijun u njihovoj igri zavođenja. Ne bih otišla tako daleko. Ali znala sam sve o poznavanju i nepoznavanju ljudi. Mukotrpno je i opasno uvesti novopridošlicu u taj ekskluzivni krug pripadanja, le petit salon. Postojao je ograničeni broj sjedala i zato je neizbježno da će se netko od starosjedilaca morati pomaknuti (zastrašujući znak gubljenja svoje pozicije na dvoru, pretvaranja u une grande dame manque). Novopridošlicu je najsigurnije ignorirati, ako joj je podrijetlo dovoljno nevažno, odbaciti (uz insinuacije o izvabračnom djetetu), osim ako ne postoji netko, majka s titulom, utjecajna tetka (koju svi od milja zovu Madame Titi) koja ima vremena i moći da predstavi novopridošlicu, ugura je unutra (nije važno što su se sve vlasulje poput krletki za ptice odmah sastale) premještajući druge na pozicije koje su udobne, ili barem podnošljive, do sljedeće revolucije.  - 74 - 

A još je bizarnije bilo pozivanje na Hannah Schneider. Ona nije imala osnove da bude moja Madame Titi. Pitala sam se jesam li se u Surely Shoos ponašala kao posebno jadna i očajna osoba. Ja sam mislila da sam odavala dojam “oprezne inteligencije”, kako me opisao tatin kolega nagluhi dr. Ordinote kada je došao na janjetinu jedne večeri dok smo živjeli u Archeru u državi Missouri. Pohvalio je tatu što je odgojio mladu ženu “zapanjujuće snage i potencijala”. “Kada bi barem svi mogli imati jednu takvu, Gareth”, rekao je podigavši obrve dok je vrtio gumb svoga slušnog aparata. “Svijet bi se malo brže okretao.” Postojala je mogućnost da se tijekom njezina desetominutnog razgovora s tatom Hannah Schneider namjerila da ga osvoji te je odlučila da sam ja, tiha kći, male, prenosive ljestve koje bi mogla iskoristiti da ga dosegne. Tako je spletkarila i Sheila Crane iz Pritchardsvilla u Georgiji, koja je vidjela tatu samo na dvadeset sekundi na izložbi likovnih radova osnovne škole Court (potrgala je njegovu ulaznicu na pola) prije nego što je odlučila da je on Njen tip. Nakon te je izložbe gđica Crane, koja je radila na pola radnog vremena u školskoj ambulanti, imala običaj stvoriti se tijekom odmora pokraj klackalica i zazvati me po imenu podignuvši kutiju čokolade s pepermintom. Kada bih bila blizu, znala mi je pružati keks kao da pokušava namamiti psa lutalicu. “Možeš mi reći nešto više o svom tati? Mislim”, rekla je nonšalantno, ali njene su oči bušile moje poput električarske bušilice, “kake stvari voli?” Obično bih tupo buljila u nju, zgrabila jednu čokoladicu i pobjegla, ali jednom sam rekla “Karla Marxa.” Oči su joj postale velike od straha. “On je homosekšualac?” Revolucija je sporogoreći fenomen, do nje dolazi tek nakon desetljeća ugnjetavanja i siromaštva, ali točno vrijeme njezina početka često je trenutak sudbonosne nezgode. Prema jednome od tatinih manje poznatih tekstova o povijesti Les Paits Perdus (Manneurs, 1952.), napad na Bastillu nikada se ne bi ni dogodio da jedan od demonstratora ispred zatvora, uzgajatelj ječma po imenu Pierre Fromande, nije primijetio da zatvorski čuvar pokazuje na njega i zove ga un bricon (“glupan”). U jutro 14. srpnja 1789. Pierre nije bio pri živcima. Posvađao se sa svojom zanosnom ženom Marie-Chantal zato što je očijukala sansscrupule  - 75 - 

s jednim od njegovih radnika u polju, Louis-Belgeom. Kada je Pierre čuo uvredu, samo mutno svjestan da zatvorski čuvar ima isti krupni Roquefort torzo kao i Louis-Belge, izgubio je samokontrolu i pojurio na njega urlajući “C’est tout fini!” (“Sve je gotovo!”). Histerična gomila slijedila ga je misleći da govori o vladavini Luja XVI., iako je Pierre zapravo mislio na sliku Marie-Chantal kako vrišti od ugode u polju ječma dok se Louis-Belge topi iznad nje. A Pierre je zapravo samo pogrešno razumio dobronamjernog stražara, koji je samo pokazao na njega i viknuo mu “Votre bouton naime, dok se tog jutra odijevao, Pierre je zaboravio zakopčati treće dugme na svojoj košulji. Manneurs kaže da je većina povijesnih događaja imala slične okolnosti, uključujući Američku revoluciju (Bostonska čajanka bila je djelo studentskog bratstva iz tog doba, 1777.) i Prvi svjetski rat (Gavrilo Princip, nakon dana pijančevanja sa svojim prijateljima, Crnom rukom, ispalio je nekoliko hitaca u zrak praveći se važan, baš kada je nadvojvoda Ferdinand prolazio tuda u svome kraljevskom autu) (str. 199, str. 243). I Hirošima je bila slučajna. Kada je Truman rekao svom kabinetu “Ulazim”, nije, kako se vjerovalo, mislio na japansku invaziju, već je samo izrazio jednostavnu želju da se malo brčne u bazenu Bijele kuće. Ni moja revolucija nije bila ništa manje slučajna. Tog je petka nakon ručka održano druženje pod imenom Upoznaj svoju školu uz šerbet. Učenici su se družili s nastavnicima na kamenoj terasi ispred kafeterije Harper Racey i častili se biranim francuskim šerbetima koje je poslužio šef kuhinje Christian Gordon. Entuzijastični učenici (uključujući i Radleyja Cliftona, kojemu je trbuh virio iz košulje koju nije pošteno ugurao u hlače) oblijetali su oko glavnih tajnika Gallwaya (bez sumnje onih koji su bili zaduženi za završne pohvale; “U današnje doba ulizivanje ima suprotan učinak”, tvrdio je tata. “Sirenje mreže poznanstava, druženje – sve je to tako out"). Nakon što sam sramežljivo pozdravila neke od svojih nastavnika (nasmiješila se gđi Filobeque, koja je izgubljeno stajala ispod kukute, ali ona je u odgovor samo stisnula usnice), krenula sam na sljedeće predavanje iz napredne povijesti umjetnosti u Elton House i čekala u praznoj učionici. Nakon deset minuta pojavio se g. Archer noseći čašicu sa šerbetom od manga i biorazgradivi ruksak JA SAM PRIJATELJ ZEMLJE (pogledajte pod “Crvenooka tropska žaba”, Svijet Ranidae: od žaba prinčeva dopunoglavaca, Showa, 1998.). Čelo mu je bilo toliko oznojeno da je izgledao kao čaša ledenog čaja. “Molim te, pomozi mi da postavim ovaj projektor za slajdove”, rekao je. (G. Archer, s obzirom na to da je bio PRIJATELJ ZEMLJE, bio je  - 76 - 

NEPRIJATELJ APARATA.) Pristala sam i upravo završila slaganje 112 slajdova kada su počeli pristizati drugi učenici, većina njih s velikim osmijehom na licu i srčući iz čašica sa šerbetom koje su nosili. “Hvala na pomoći, Babs”, rekao je g. Archer, nasmiješio mi se i priljubio svoje duge, ljepljive prste na površinu stola. “Danas ćemo završiti s Lascauxom i okrenuti se bogatoj umjetničkoj tradiciji koja se pojavila na području današnjega južnog Iraka. James, hoćeš li, molim te, ugasiti svjetla?” Za razliku od Pierrea Fromandea, ja sam ga dobro čula. Za razliku od članova Trumanova kabineta, shvatila sam što to znači. Naravno, i prije su mi nastavnici davali imena, od Betsy i Barbara do “Ti U Kutu” i “Red, Ne, Šalim Se”. Između dvanaeste i četrnaeste godine čak sam i vjerovala da je to ime prokleto, da kruže glasine među nastavnicima da “Blue” ima mušičave osobine kemijske olovke na velikim visinama; ako kažu to ime, trajno bi plavilo, tamno i neizbrisivo, moglo iscuriti posvuda po njima. Lottie Bergoney, nastavnica drugog razreda u Pocusu u Indiani, čak je i nazvala tatu i predložila mu da me prekrsti. “Nećeš vjerovati!” rekao mi je tata nečujno, stavivši ruku preko slušalice i dajući mi znakove neka prisluškujem na drugom telefonu. “Bit ću iskrena s vama, gospodine van Meer. To ime nije zdravo. Djeca iz razreda rugaju joj se. Zovu je Modra. Neki od pametnijih zovu je Kobalt. Ili Cordon Bleu. Možda biste trebali razmisliti o nekim drugim imenima.” “Biste li možda mogli nešto predložiti, gospođice Bergie?” “Naravno! Ne znam kako vama, ali meni je uvijek bilo lijepo ime Daphne.” Možda je stvar bila u baš tom specifičnom imenu koje je g. Archer izabrao, Babs, nadimak za nemirnu suprugu koja ne nosi grudnjak na satovima tenisa. Ili je to možda bilo zbog samouvjerenosti s kojom je to rekao, bez ikakva traga nesigurnosti ili kolebanja. Sjedeći za stolom, odjednom sam ostala bez daha. Istovremeno sam htjela skočiti sa stolca i povikati “Zovem se Blue, vi kurvini sinovi!” Umjesto toga posegnula sam u svoj ruksak i izvadila tri pisma, koja su još uvijek bila ugurana u omot bilježnice. Ponovno sam ih sve pročitala, a zatim, s istom jasnoćom koju je doživio i Robespierre kada se spustio u kadu i kad su mu liberté, égalité i fraternité uplovili u glavu – poput tri velika trgovačka broda koja su uplovila u luku – znala sam što moram učiniti.

 - 77 - 

Nakon sata iskoristila sam telefonsku govornicu za učenike u Hanoveru da nazovem tatu na fakultet. Ostavila sam mu poruku objasnivši da ne trebam prijevoz do kuće sve do 16.45; imam dogovoreno sa gđom Simpson, svojom nastavnicom iz naprednog engleskog, kako bismo raspravile o njenim velikim očekivanjima u vezi s esejima. U 15.40, nakon što sam se u ženskom WC-u u prizemlju Hanovera uvjerila da nisam sjela na žvakaću ili čokoladu, da nemam ništa među zubima i da nisam slučajno prislonila ruku umrljanu tintom na obraz ostavljajući mozaik crnih otisaka prstiju (kao što mi se jednom bilo dogodilo), krenula sam, što sam smirenije mogla, prema Barrowu. Pokucala sam na vrata sobe 208 i odmah začula nekoliko ravnih, neiznenađenih glasova kako kažu: “Otvoreno je.” Polagano sam otvorila vrata. Četvero klinaca bijelih kao brašno sjedilo je u klupama postavljenima u krug u sredini učionice, nitko se nije smiješio. Druge su klupe bile odgurane uza zidove. “Bok”, rekla sam. Namrgođeno su me gledali. “Ja sam Blue.” “Došla si se pridružiti demonološkoj bratovštini Dungeons & Dragons”, izgovorio je mali pištavim glasom kao da netko ispušta zrak iz gume na biciklu. “Tamo ti je priručnik za dodatne igrače. Upravo biramo svoje uloge za ovu godinu.” “Ja sam Dungeon Master”, brzo je objasnio mali. “Jade?” upitala sam s nadom, okrenuvši se prema jednoj od djevojaka. Nisam užasno pogriješila u pretpostavci: bila je odjevena u dugačku crnu haljinu s uskim rukavima koji su završavali srednjovjekovnim V i prekrivali joj šake, a zelena joj je kosa nalikovala na osušeni špinat. “Lizzie”, rekla je, a oči su joj se sumnjičavo suzile. “Poznaješ Hannah Schneider?” upitala sam. “Nastavnicu iz filma!” “O čemu ova priča?” upitala je druga djevojka Dungeona Mastera. “Ispričavam se”, rekla sam. Držeći se svoga napetog osmijeha kao što se neki ludi katolik drži krunice, izišla sam unatrag iz sobe 208 te otrčala hodnikom i niza stube. Nakon što ste tako drsko zeznuti ili prevareni, teško je to prihvatiti, pogotovo ako ste uvijek bili ponosni na to da ste intuitivna osoba oštra oka koje sve primjećuje. Stajala sam na stubama Hanovera i čekajući tatu pročitala pismo Jade Whitestone još petnaest puta, uvjerena da mi je nešto promaklo – točan datum, vrijeme ili mjesto susreta, ili je možda ona pogriješila; možda je pisala pismo dok je gledala na Na dokovima New  - 78 - 

Yorka, pa joj je pozornost odvukao patos s kojim je Brando podigao malenu bijelu rukavicu Eve Marie Saint i stavio je na svoju mesnatu ruku, ali ubrzo sam, naravno, shvatila da je pismo prepuno sarkazma (pogotovo posljednja rečenica), što nisam odmah bila shvatila. Sve je to bila neslana šala. Nikada nije bilo tako antiklimaktične i drugorazredne pobune, osim možda “pobune Tropicoco u Gran Horizontesu” u Havani 80-ih godina, koja se, prema tatinim riječima, sastojala od nezaposlenih glazbenika iz velikog orkestra i plesačica El Loro Bonito te trajala samo tri minute. (“Četrnaestogodišnji ljubavnici izdrže dulje”, primijetio je.) I što sam dulje sjedila na stubama, to sam se šugavije osjećala. Glumila sam da ne buljim zavidno u sretnu djecu koja su bacala svoje divovske ruksake i uvaljivala se u aute svojih roditelja ili visoke dečke kojima su košulje visjele izvan pojasa koji hitaju preko Commonsa i dovikuju se dok su im kopačke prebačene preko koščatih ramena poput tenisica preko kabela iznad ceste. Kad je već bilo 17.10, pisala sam zadaću iz napredne fizike na koljenima, a od tate nije bilo ni traga. Travnjaci, krovovi Barrowa i Eltona, čak i pločnici, izgubili su sjaj na svjetlu koje je nestajalo i nalikovali na fotografije iz doba velike krize, a izuzev nekoliko nastavnika koji su hodali prema školskom parkiralištu (rudari koji teškim korakom idu kući), sve je bilo prilično tužno i tiho, osim hrastova koji su se hladili lepezama od grana poput južnjaka koji se dosađuju, i zvižduka trenera koji je dolazio s terena izdaleka. “Blue?” Na moj užas, bila je to Hannah Schneider, koja je silazila stubama iza mene. “Što radiš tu u ovo doba?” “Oh”, rekla sam smiješeći se što sam veselije mogla. “Tata mi kasni s posla.” Bilo je izrazito važno izgledati sretno i voljeno; nakon škole nastavnici su znali buljiti u djecu po koju roditelji nisu došli kao da su sumnjivi paketi ostavljeni u predvorju zračne luke. “Ti ne voziš?” upitala je i zastala pokraj mene. “Još ne. Znam voziti. Samo što još nisam dobila dozvolu.” (Tata nije shvaćao što će mi: “Zašto, tako da možeš kružiti gradom prije nego što odeš na fakultet poput morskog psa koji ljenčari po koraljnom grebenu očajnički tražeći gupije? Ne može. Još ćeš početi nositi kožu kao bajkeri. Osim toga zar ti nije bolje da te netko vozi?”) Hannah je kimnula. Bila je odjevena u dugačku crnu suknju i žutu vestu na kopčanje. Dok je kosa većine nastavnika pri kraju dana  - 79 - 

nalikovala na skorene osušene biljke u tegli, Hannahina – tamna, s malo naznaka riđe na kasno poslijepodnevnom svjetlu – izazovno joj je stajala na ramenima poput Lauren Bacali na vratima. Bilo je čudno vidjeti nastavnika kojega se može promatrati s osjećajem krivnje, koji toliko izaziva ovisnost. Bila je Dinastija; osjećao si da će se dogoditi nešto fenomenalno opako. “Onda će Jade morati doći po tebe”, objavila je kao da je to činjenica. “Zapravo, još bolje. Jer kuću je teško naći. Ove nedjelje. Oko dva, dva i pol. Voliš li tajlandsku hranu?” (Nije čekala da odgovorim.) “Svake nedjelje im kuham, a ti si počasna gošća od sada do kraja godine. Upoznat ćeš ih. Malo-pomalo. Oni su divni klinci. Charles je presladak i drag, ali ostali znaju biti malo teški. Kao i većina ljudi, mrze promjene, ali na sve se dobre stvari u životu čovjek treba naviknuti. Ako te budu gnjavili, zapamti, nije stvar u tebi, nego u njima. Jednostavno će to morati progutati.” Uzdahnula je kao domaćica u reklamama (dijete, mrlja na tepihu) i mahnula kako bi otjerala nevidljivu muhu. “Kako ti se sviđaju predavanja? Jesi li se prilagodila?” Govorila je brzo, a meni je zbog nekog razloga srce od uzbuđenja poskakivalo u zraku kao da sam sirotica Annie, a ona je ona divna osoba koju je glumila Anne Reinking, za koju je tata rekao da ima spektakularne noge. “Da”, rekla sam ustajući. “Divno.” Pljesnula je rukama – kao neki modni dizajner koji se divi svojoj jesenskoj kolekciji. “Tražit ću ove u uredu da mi daju tvoju adresu pa ću je dati Jade.” U tom sam trenutku primijetila tatu u volvu parkiranom uz rub ceste. Vjerojatno nas je promatrao, ali nisam mogla vidjeti njegovo lice, nego samo nejasan obris na vozačkome mjestu. U prednjem staklu i prozorima ogledavali su se hrastovi i žućkasto nebo. “Bit će da je to tvoj prijevoz”, rekla je Hannah slijedeći moj pogled. “Vidimo se u nedjelju?” Kimnula sam. Rukom je lagano obuhvatila moja ramena – mirisala je na olovke i sapun i, začudo, na trgovinu sa starom odjećom – otpratila me do auta i mahnula tati prije nego što je nastavila hodati pločnikom prema školskom parkiralištu. “Nenormalno kasniš”, rekla sam zatvarajući vrata. “Ispričavam se”, rekao je tata. “Upravo sam izlazio iz ureda kada me zaskočio najužasniji mogući student, i onda me držao kao taoca bombardirajući me najdosadnijim mogućim pitanjima...” “E pa, to ne izgleda dobro. Izgledam kao jedna od one nevoljene djece s ključem oko vrata o kojima prave posebne emisije na televiziji.”  - 80 - 

“Nemoj misliti tako loše o sebi. Ti si više Kazalište remek-djela.” Upalio je auto škiljeći prema retrovizoru. “A ovo je, pretpostavljam, ona nametljiva žena iz trgovine cipela?” Kimnula sam. “Što sada hoće?” “Ništa. Samo me htjela pozdraviti.” Namjeravala sam mu reći istinu; svejedno sam morala ako sam mislila pobjeći u nedjelju s nekom “Suzy otvorenih usta”, nekim “beskičmenjakom”, “post-pubertetnom praznoglavkom koja misli da su Crveni Kmeri vrsta šminke, a gerilsko ratovanje suparništvo do kojega dolazi između majmuna” – ali tada smo brzo vozili pokraj sportskog centra Bartleby i terena za ragbi na kojem je gomila dečki bez majica skakala u zrak poput pastrva, dočekujući nogometnu loptu glavom. Kad smo skrenuli pokraj kapelice, Hannah Schneider bila je ravno ispred nas i otključavala vrata staroga crvenog subara, jedna stražnja vrata bila su ulupljena poput konzerve Coca-Cole. Maknula je kosu s čela dok je promatrala naš auto kako prolazi i nasmiješila se. Bio je to jasan, tajnovit osmijeh kućanice koja vara muža, pokeraša koji blefiraju, savršenih prevaranata s fotografija osumnjičenih, pa sam u sekundi odlučila zadržati za sebe ono što mi je rekla, čvrsto to držati u rukama i pustiti tek u posljednjoj sekundi. Tata o tajnama i dobro smišljenim planovima: “Za čovjeka nema ničega uzbudljivijeg.”

 - 81 - 

ostoji jedna pjesma koju je tata poprilično volio i koju je znao napamet, zove se “Moja draga” ili “Mein Liebling”, pokojnoga njemačkog pjesnika Schuberta ICoeniga Bonhoeffera (1862. – 1937.). Bonhoeffer je bio sakat, gluh i imao samo jedno oko, ali tata je rekao da je bio sposoban vidjeti više toga o prirodi svijeta nego mnogi drugi ljudi koji imaju sva osjetila. Zbog nečega, što možda nije fer, ta me pjesma uvijek podsjećala na Hannah.

 - 82 - 

Večera kod Hannah bila je zgodna tradicija, a održavala se više-manje svake nedjelje protekle tri godine. Charles i njegovi prijatelji radovali su se tim satima u njenoj kući (i sama je adresa zvučala pomalo čarobno, Put vrba 100) na isti način kao što su se nasljednice tanke poput celera i veliki osvajači boje cikle iz B-filmova iz New Yorka radovali što će se gurati jedni drugima u facu u klubu Stork određenih znojnih subotnjih noći 1943. (pogledajte pod Zaboravi na El Morocco: Xanadu newyorške elite, klub Stork, 1929.-1965., Riser, 1981.). “Ne sjećam se kako je sve to počelo, ali nas petero super smo se slagali s njom”, rekla mi je Jade. “Mislim, ona je fantastična žena – to svatko može vidjeti. Mi smo bili u prvom razredu, pohađali smo njene satove iz filma, a poslije škole provodili bismo sate sjedeći u njenoj učionici i razgovarajući o svemu živom – životu, seksu, Forrestu Gumpu. A onda smo počeli ići na večere i to. A onda nas je pozvala da dođemo k njoj na kubansku hranu i ostali smo tamo cijele noći vrišteći od smijeha. Ne sjećam se zašto, ali bilo je fantastično. Naravno, nismo smjeli pričati o tome. Ni sada ne smijemo. Havermeyer ne voli kada odnosi između nastavnika i učenika postanu više od savjetovanja o izboru fakulteta ili treniranja nekog sporta. Boji se nijansi sivog, ako razumiješ što hoću reći. A to je Hannah. Nijansa sivog.” Naravno, nisam znala ništa od svega toga tog prvog poslijepodneva. Zapravo, nisam čak ni bila sigurna da znam kako se zovem dok sam sjedila u autu kraj Jade, vrlo uznemirujuće osobe koja me samo dva dana prije pakosno poslala u Demonološku bratovštinu. Čak sam i posumnjala da sam ponovno izvisila; u tri i pol nije bilo ni traga od nje, ili bilo koga. Toga sam jutra na tu kn ni a tati da bih mogla kasnije tog poslijepodneva otići učiti s nekim (namrštio se iznenađen što se želim podvrgnuti takvu mučenju), ali na kraju mu nije trebalo naširoko  - 83 - 

objašnjavati; nestao je na fakultet jer je zaboravio vrlo važnu knjigu o Ho Ši Minu u svom uredu. Nazvao je da kaže da će jednostavno ostati tamo i završiti posljednji esej za Forum – “Zamke krutih ideologija” ili tako nešto – ali da će doći kući na večeru. Sjela sam u kuhinju sa sendvičem s piletinom pomirivši se da ću popodne provesti s knjigom Abšalome, sine moj!: ispravljeni tekst (Faulkner, 1990.), kada sam začula razvučen urlik autosirene na prilazu kući. “Užasno kasnim. Jako mi je žao”, povikala je djevojka kroz zatamnjene prozore otvorene samo za debljinu prsta na debeljuškastome crnome mercedesu nasukanome ispred mojih ulaznih vrata. Nisam je mogla vidjeti, samo oči neodređene boje koje su škiljile i kosu izblijedjelu od sunca. “Jesi spremna? Inače bih mogla otići bez tebe. Promet je za pošiziti.” Na brzinu sam zgrabila ključeve kuće i prvu knjigu koju sam našla, jednu od tatinih omiljenih, Završne igre građanskog rata (Agner, 1955.), i istrgnula stranicu s kraja. Naškrabala sam sažetu poruku (kružok, Uliks) i ostavila je za njega na okruglom stolu u foajeu a da se čak nisam potrudila ni potpisati “Voli te Christabel”. A onda sam bila u kitu ubojici od mercedesa, u Nevjerici, Zbunjenosti i Potpunoj panici dok sam kompulzivno gledala na brzinomjer kako se trza prema 100 km/h, njenu lijenu manikiranu ruku zabačenu preko vrha volana, njenu plavu kosu u okrutnoj punđi, vrpce sandala koje su joj se u iksovima penjale uz noge. Viseće naušnice dodirivale su njen vrat svaki put kada bi maknula pogled s ceste da me promotri pogledom “nagrizene tolerancije”. (Tako je tata opisao svoje raspoloženje dok je čekao na hrušticu Shelby Hollow, koja se brinula za svoje akrilne nokte, kreativne pramenove na pola glave i pedikirana stopala – “S kurjim očicama”, primijetio je tata – u salonu Hot & Trot, Kosa & Nokti.) “Dakle ovo”, Jade je dodirnula prednju stranu raskošna, poput papige zelena kimona koji je nosila; bit će da je mislila da se u tišini divim njenoj odjeći, “ovo je bio poklon mojoj mami Jefferson kada je zabavljala Hirofumija Kodaku, nekog turbo-bogatog japanskog biznismena tri stravične noći u hotelu Ritz 1982. Bio je umoran od leta i nije znao engleski, tako da je ona bila njegova prevoditeljica dvadeset četiri sata na dan, ako razumiješ što hoću reći – Jebemu, daj se makni s ceste!” Legla je na trubu; zaobišli smo jadni, sivi oldsmobile koji je vozila stara dama ne veća od plastične čašice. Jade je iskrivila vrat da je ružno pogleda, a onda joj pokazala srednjak. “Daj odi na groblje i odapni već jednom, babo stara.” Odjurili smo niz Izlaz 1. “Što me podsjetilo”, rekla je bacivši pogled na mene. “Zašto nisi došla?”  - 84 - 

“Što?” uspjela sam upitati. “Nisi bila tamo. Mi smo čekali.” “Oh. Pa, otišla sam u sobu 208...” “208?” Napravila je facu. “Mi smo bili u 308.” Nije me mogla prevariti. “Napisala si 208”, rekla sam tiho. “Nisam. Savršeno se dobro sjećam – 308. Propustila si totalno super stvar. Donijeli smo kolač za tebe s puno kreme i svjećice i sve to”, dodala je nekako odsutno (već sam se pripremila za priče o unajmljenim trbušnim plesačicama, slonovima i dervišima), ali tada se, na moje olakšanje, nagnula naprijed i uz bahati “Bože, kako volim Dara and the Bouncing Checks” jako pojačala CD nekog heavy metal benda čiji je pjevač zvučao kao da ga probadaju bikovi u Pamploni. Nastavili smo vožnju bez riječi. (Odlučila je otresti me kao kad otreseš bol nakon što udariš lakatnu kost.) Pogledala je koliko je sati, trgnula se, otpuhnula, proklela semafore, prometne znakove, svakoga ispred nas tko je poštovao ograničenje brzine, ponosno promotrila svoje plave oči u retrovizoru, obrisala točkice maškare s obraza, stavila malo svjetlucavoga ružičastog sjajila na usnice, a onda još malo svjetlucavog sjajila, tako da joj se malo počelo razlijevati iz ugla usnice – detalj na koji se nisam usuđivala skrenuti joj pozornost. Zapravo, vožnja do Hannahine kuće učinila je curu toliko očito nemirnom i očajnom da sam se počela pitati da možda, nakon svih ovih gadljivih šuma i pašnjaka i bezimenih prašnjavih puteva, te štala koje su nalikovale na kutije cipela i mršavih konja koji su čekali uz ograde, neću naići na kuću, nego na crna vrata zagrađena baršunastom vrpcom, a muškarac s popisom proučit će me od glave do pete, i kada utvrdi da ne poznajem osobno Franka ili Errola ili Sammyja (ni bilo kojeg drugog titana iz svijeta zabave), presuditi da mi nije dopušten ulaz, pa stoga ni nastavak života. I konačno je na kraju zavojita, šljunkovita puta bila kuća, neobična, stidljiva ljubavnica drvena lica koja se držala za dio brda krupnim dodacima koji su stršili iz njenih bokova poput golemog faux pas. Čim smo parkirali uz druge aute i pozvonili, Hannah je otvorila vrata u valu Nine Simone, istočnjačkih začina, parfema, Eau de Nešto-francusko, lice joj je bilo toplo poput svjetlosti u dnevnoj sobi. Čopor od sedam ili osam pasa, svi različitih vrsta i veličina, nervozno se šuljao iza nje. “Ovo je Blue”, ravnodušno je rekla Jade ulazeći. “Naravno”, rekla je Hannah smiješeći se. Bila je bosa, nosila velike zlatne narukvice i afrički narančasto-žuti batik-kaftan. Njena je tamna kosa bila savršeni zamah konjskog repa. “Počasna gošća.”  - 85 - 

Na moje iznenađenje, zagrlila me. Bio je to epski zagrljaj, junački, snimljen s velikim budžetom, ekstravagantan, s deset tisuća statista (ne kratak, zrnast i snimljen s vrlo ograničenim budžetom). Kada me konačno pustila, zgrabila me za ruku i stisnula je kao što ljudi u zračnoj luci zgrabe za ruku ljude koje nisu vidjeli godinama i pitaju ih kako su putovali. Privukla me sebi i zagrlila oko struka. Bila je neočekivano mršava. “Blue, ovo su Fagan, Brody, on ima tri noge – što ga ne sprečava da kopa po smeću – Fang, Peabody, Arthur, Stallone, čivava s pola repa – posljedica nesreće s vratima od auta – i Old Bastard. Ne gledaj ga u oči.” To se odnosilo na hrta koji je bio kost i koža i imao crvene oči sredovječnoga noćnog radnika na naplatnim kućicama. Drugi su psi sumnjičavo pogledavali Hannah, kao da ih je upoznala s kućnim duhom. “Tu su negdje i mačke”, nastavila je. “Lana i Turner, perzijske mačke, a u radnoj je sobi naša ptičica. Lennon. Očajnički tražim Ono, ali u prihvatilište za napuštene životinje ne dođe baš tako puno ptica. Jesi li za čaj oolong?” “Naravno”, rekla sam. “Oh, nisi upoznala druge, zar ne?” Podigla sam pogled s crno-krem čivave koja mi je prišla da mi promotri cipele i ugledala ih. Uključujući Jade, koja se izvalila na napola rastopljeni čokoladni kauč i pripalila cigaretu (naciljala ju je prema meni poput strelice za pikado), svi su buljili tako nepokretnim očima i s tako ukočenim tijelima da su mogli biti niz slika koje smo tata i ja promatrali u galeriji majstora devetnaestog stoljeća u Chalk Houseu pokraj Atlante. Bila je tu žgoljava cura sa smeđom kosom poput morske trave, koja si je obgrlila koljena sjedeći na klupici ispred klavira (Portret seljančice, pastel na papiru); mali dečko, koji je nosio naočale kao Ben Franklin, sjedio je prekriženih nogu pokraj šugavog psa Fanga (Gospodar sa psom lisičarem, britanska slika, ulje na platnu); i drugi, golem dečko pravokutnih ramena koji se naslonio na policu s knjigama, prekriženih ruku i nožnih zglobova, dok mu oštra crna kosa pada preko čela (Stari mlin, nepoznati slikar). Jedini kojeg sam prepoznala bio je Charles na kožnatom naslonjaču (Veseli pastir, pozlaćeni okvir). Ohrabrujuće mi se nasmiješio, ali nisam vjerovala da to puno znači; činilo se da dijeli osmijehe kao što tip u kostimu pileta dijeli kupone za besplatni ručak. “Zašto se ne biste predstavili?” rekla je Hannah veselo. Rekli su svoja imena s pristojnošću slike koju moraš obojiti prema priloženim uputama. “Jade.” “Mi smo se upoznali”, rekao je Charles.  - 86 - 

“Leulah”, rekla je Seljančica. “Milton”, rekao je Stari mlin. “Nigel Creech, vrlo mi je drago da smo se upoznali”, rekao je Gospodar sa psom lisičarem, a onda me zabljesnuo osmijehom, koji se odmah i ugasio poput iskre u praznom upaljaču. Sve povijesti imaju razdoblje poznato kao Zlatno doba, a dolazi negdje između Početka i Kraja, pretpostavljam da su te nedjelje poslijepodne kod Hannah bile baš to, ili, da citiram jednog od tatinih omiljenih likova iz filmova, glasovitu Normu Desmond kada se prisjećala izgubljenog doba nijemog filma: “Mi nismo trebali dijaloge. Imali smo lica.” Nekako mi se čini da je to bila istina i za te dane kod Hannah (slika 8.0). (Oprostite mi na jadnom crtežu Charlesa – zapravo i Jade; bili su puno ljepši u stvarnosti.) Charles je bio onaj zgodni (zgodan na suprotan način od Andrea). Zlatne kose, temperamenta poput žive, ne samo da je bio sportska zvijezda St. Gallwaya, odličan u utrci s preponama i skoku u vis, nego i školski Travolta. Nije bilo neobično vidjeti ga kako klizi između satova uposlen besramnim zavođenjem po cijelom kampusu, što nije uključivalo samo ljepotice Gallwaya nego i one manje sretno tjelesno obdarene. Nekako bi uspio okrenuti jednu curu u plesnom pokretu pokraj zbornice, a druga je već dorumbala do njega, pa su zajedno nastavili pačangati hodnikom. (Nevjerojatno da se na ničije prste nije stalo.) Jade je bila zastrašujuća ljepotica (pogledajte pod “Stepski orao”, Veličanstvene grabežljivice, George, 1993.). Obrušila bi se na učionicu i sve bi se djevojke razbježale poput vjeverica. (Dečki, koji su se isto bojali, pravili bi se da su mrtvi.) Kosa joj je bila brutalno plava (“poblajhana na smrt”, kako sam čula da je Beth Price rekla na naprednom engleskom), visoka 1,72 (“žilava”), ponosno je hodala hodnicima u kratkim suknjama, s knjigama u crnoj kožnatoj torbi (“Jebote, misli da je Donna Karan”), s izrazom lica koji je meni izgledao ozbiljan i tužan, ali ga je većina drugih protumačila kao umišljenost. S obzirom na to da se držala poput utvrde, što je, kao i kod svakog dobro izgrađenog dvorca, činilo pristup otežanim, cure ne samo da su je smatrale prijetnjom nego su i bile sigurne da ona tamo uopće ne bi trebala biti. Iako je Sportski centar Bartleby imao posljednju reklamnu kampanju kluba gđe Stuids koji se zvao Dobrotvorni izgled tijela (plastificirane naslovnice Voguea i Maxima s naslovima “Nije moguće imati ovakva bedra i hodati” i “Sve retuširano”), Jade je samo trebala prokliziti pokraj njih žvačući Snickers da bi se otkrila uznemirujuća istina: s ovakvim je bedrima moguće hodati. Naglašavala je  - 87 - 

ono što je malo ljudi željelo prihvatiti: da su neki ljudi pobijedili u društvenoj igri Izdanje božanskog izgleda, i da tu ne možeš učiniti baš ništa, osim da se pomiriš s činjenicom da si ti samo igrao igru Bilo kakvi geni, i na kraju su ti ostala tri komadića pite.

SLIKA 8.0 Nigel je bio šifra (pogledajte pod “Negativan prostor”, Predavanja iz umjetnosti, Trey, 1973., str. 29). Na prvi pogled (čak i na drugi i treći) bio je običan. Njegovo lice – ma cijela njegova pojava – bilo je poput rupice na gumbu: malo, usko, ništa posebno. Nije bio viši od 165 centimetara, imao je okruglo lice, smeđu kosu, crte lica slabašne i ružičaste poput bebinih stopala (koje naočale žičanih okvira koje je nosio nisu ni uljepšavale ni narušavale). U školi je nosio fluorescentno narančaste tanke kravate poput jezika, modni dodatak čija je uloga, pretpostavljam, bila natjerati ljude da ga primijete, poput dugih svjetala na autu. Ali ako biste ga  - 88 - 

promotrili izbliza, njegova je običnost bila neobična: grizao je nokte tako da su izgledali poput pribadača, govorio u prigušenim provalama riječi (bezbojni gupiji koji su u trzajima plivali akvarijem); u velikim skupinama njegov je osmijeh bio poput žarulje koja umire (s oklijevanjem bi zasvijetlio, zatreperio, nestao); a jedna dlaka njegove kose (koju sam pronašla na svojoj suknji nakon što sam jednom sjedila pokraj njega) pod izravnom je svjetlošću svjetlucala u svim duginim bojama, uključujući ljubičastu. A onda je tu bio Milton, čvrst i mračan, velika, jastučasta tijela, poput nečije omiljene fotelje koju treba ponovno presvući (pogledajte pod “Američki crni medvjed”, Kopneni mesožderi, Richards, 1982.). Bilo mu je osamnaest godina, ali je izgledao kao da mu je trideset. Njegovo lice, na kojem su se nagurale smeđe oči, kovrčava crna kosa i natečene usnice, bilo je zgodno na neki zgrušan način, kao da, teško je povjerovati, ne izgleda onako kako je nekada izgledalo. Nekako je nalikovao na Orsona Wellsa, pa i na Gerarda Depardieua; nekako si naslućivao da njegovo veliko, malo predebelo tijelo krije nekog mračnoga genija i da bi i nakon dvadesetominutnog tuširanja i dalje smrdio na cigarete. Većinu života proveo je u gradu po imenu Riot u Alabami i zato je govorio s takvim razvučenim i mekanim južnjačkim naglaskom da se vjerojatno dalo zarezati u njegove riječi i namazati ih na pecivo. Kao i sve misteriozne osobe, imao je Ahilovu petu: golemu tetovažu na nadlaktici desne ruke. Odbijao je govoriti o tome, jako se trudio sakriti je – nikada nije skidao košulju, uvijek je nosio duge rukave – a ako bi neki klaun na tjelesnome upitao što mu je to, samo bi se zabuljio u klinca kao da sudjeluje u reprizi kviza Pogodite cijenu, gotovo ne trepćući, ili bi odgovorio svojim naglaskom od melase: “Sa te briga.” A onda je tu bila i krhka pojava (pogledajte pod Julija, J.W. Waterhouse, 1898.). Leulah Maloney imala je bisernu kožu, mršave ptičje ruke i dugačku smeđu kosu koju je uvijek nosila u pletenici, poput onih konopaca koje je povlačila aristokracija devetnaestog stoljeća kada je htjela dozvati sluge. Bila je to jeziva, staromodna ljepota, lice koje spada na amulete ili urezano na kamenje – romantično, točno onako kako sam ja htjela izgledati svaki put kada bismo tata i ja čitali o Gloriani iz Vilinske kraljice (Spenser, 1596.) ili raspravljali o Danteovoj ljubavi prema Beatrice Portinari. (“Znaš li kako je teško u današnjem svijetu pronaći ženu koja izgleda kao Beatrice?” upitao je tata. “Imaš više šanse da ćeš trčati brzinom svjetlosti.”) Početkom jeseni, kada sam to najmanje očekivala, primijetila sam Leulah kako u dugačkoj haljini (obično bijeloj ili eterično plavoj) šeta Commonsom usred pljuska, okrenuvši svoje maleno antikno lice prema  - 89 - 

kiši, dok su svi drugi jurili pokraj nje vrišteći, držeći udžbenike i poluraspale školske novine iznad glave. Dvaput sam je primijetila u takvoj situaciji – drugi je put bilo kada je čučala u grmlju Elton Housea, naizgled opčinjena komadom kore drveta ili čaškom tulipana – i nisam mogla a da ne pomislim da je takvo vilinsko ponašanje vrlo proračunato i iritantno. Tata je imao petodnevnu aferu sa ženom po imenu Birch Peterson u Okushu u Novome Meksiku i, s obzirom na to da je bila rođena pokraj Ontarija u “fantastičnoj” maloj komuni po imenu Zanos u kojoj se prakticirala slobodna ljubav, Birch je stalno zaklinjala tatu i mene da hodamo slobodni po kiši, blagoslovimo komarce, jedemo tofu. Kada bi došla na večeru, izrekla bi molitvu prije “konzumacije”, petnaestominutno zaklinjanje “Bogoni” da blagoslovi svaku ljigavu plijesan i svakog mekušca. “Riječ Bog muškog je roda”, rekla je Birch, “pa sam smislila naziv u kojoj su Bog i on i ona zajedno. Bogona predstavlja pravu bespolnu Višu silu.” Zaključila sam da Leulah – Lu, kako su je zvali – sa svojim paučinastim haljinama, pastoralnom kosom, odlukom da profinjeno skakuće posvuda osim po pločnicima, zacijelo ima Birchine osobine sira od sojina mlijeka, taj duh spiruline, sve dok nisam otkrila da je netko prokleo tu curu, potpuno je začarao tako da njena neobičnost bude vječno nepromišljena, bezbrižna i neplanirana, tako da se nikada ne pita što ljudi o njoj misle ili kako izgleda, tako da su se okrutnosti cijeloga kraljevstva (“Ima nečega kiselog u njoj. Ono, totalno joj je prošao rok upotrebe”, čula sam kako je Lucille Hunter rekla na naprednom engleskom) nekim čudom raspadale – i nikada ne bi ni dospjele do njenih ušiju. S obzirom na to da je već puno toga rečeno o Hannahinu vrhunskom licu, neću ga više spominjati, reći ću samo da je za razliku od drugih Helena Trojanskih koje nikada ne uspijevaju u potpunosti zaboraviti kako su veličanstvene, poput para štikli s opasno visokom petom u kojima uvijek hodaju uokolo (sramežljivo pogrbljene ili zlokobno stršeći iznad svih), Hannah uspijevala nositi svoje iz dana u dan i svejedno biti jedva svjesna da uopće nosi cipele. Kod nje se moglo primijetiti koliko je ljepota zapravo zamorna, koliko se iskorišteno možeš osjećati nakon dana punog stranaca koji istežu vratove dok te gledaju kako stavljaš zaslađivač u kavu ili izabireš kutiju borovnica s najmanje plijesni. “Ma”, rekla je Hannah bez imalo lažne skromnosti kada joj je Charles jedne nedjelje rekao kako super izgleda u crnoj majici kratkih rukava i vojničkim hlačama. “Ja sam samo umorna stara gospođa.” Bio je tu i problem s njenim imenom.  - 90 - 

Iako se relativno savitljivo kotrljalo s jezika, elegantnije od, recimo, Juana San Sebastiena Orillos-Maripona (ime na kojem slomiš jezik, tatina asistenta na Dodson-Mineru), ipak mi je zvučalo nekako kriminalno. Tko god da joj je dao ime – majka, otac, nisam znala – bila je to osoba potresno nesvjesna stvarnosti, zato što čak ni kao dijete Hannah nije mogla biti jedna od onih trolbeba, a trolbebama daje se ime “Hannah”. (Dobro, bila sam neobjektivna: “Hvala Bogu da je ta stvar zatvorena u svojim kolicima. Inače bi ljudi mogli početi paničariti misleći da je došlo do pravog Rata, svjetova”, rekao je tata vireći u veselu, ali očito starmalu bebu koja je bila parkirana između polica trgovine s uredskom opremom. Tada je stigla majka. “Vidim da ste upoznali Hannah!” povikala je.) Ako već mora imati obično ime, onda Edith ili Nadia ili Ingrid ili barem Elizabeth ili Catherine; ali ime koje bi joj pristajalo kao staklena cipelica, ono koje joj stvarno odgovara, moralo bi biti nešto kao kontesa Saskia Lepinska ili Anna-Maria d’Aubergette, čak i Agnes of Scudge ili Ursula of Poland. (“Grozomorna imena na lijepim ženama mogu te sasvim lijepo prevariti”, rekao je tata.) Hannah Schneider pristajalo joj je poput seljačkih izblijedjelih traperica šest brojeva prevelikih. A jednom, začudo, kada je Nigel rekao njeno ime tijekom večere, mogla bih se zakleti da sam primijetila čudno kašnjenje u njezinu odgovoru, kao da, na sekundu, nije imala pojma da joj se obraća. Što me navelo da se počnem pitati, iako samo na podsvjesnoj razini: možda ni Hannah Schneider ne voli “Hannah Schneider”. Možda i ona priželjkuje da je Angelique von Heisenstagg. Mnogi ljudi sa zavišću govore o muhi na zidu. Čeznu za njenim osobinama: praktično nevidljiva, a opet svjedok tajni i sumnjivih dijaloga ekskluzivne grupe ljudi. Ali, s obzirom na to da nisam bila puno više od muhe na zidu tih prvih šest, možda i sedam nedjeljnih poslijepodneva kod Hannah, mogu reći sa stanovitim autoritetom da vam takva nepoštovanja brzo bude dosta. (Zapravo, moglo bi se reći da su muhe dobivale više pozornosti nego ja, zato što bi netko uvijek smotao časopis i uporno ih lovio po sobi, a to nikada nije učinio meni – osim ako ne brojite Hannahine nasumične pokušaje da me ubaci u razgovore, zbog čega mi je bilo neugodnije nego od prezira drugih.) Naravno, ta prva nedjelja završila je u katastrofalnom poniženju, na mnogo načina gorem od učenja kod Leroya, zato što su Leroy i ostali barem htjeli da budem tamo (iako su me htjeli samo kao tegleću marvu, kako bih ih odvukla uza strmo brdo prema osmom razredu), ali ovi klinci – Charles,  - 91 - 

Jade i ostali – jasno su mi dali do znanja da je moja prisutnost u kući u potpunosti Hannahina ideja, a ne njihova. “Znaš što mrzim?” upitao me Nigel pristojno dok sam mu pomagala da makne tanjure sa stola. “Što?” upitala sam zahvalna što je uopće pokušao započeti neki neobavezni razgovor. “Sramežljive ljude”, odgovorio je i, naravno, nije bilo sumnje koja ga je sramežljiva osoba nadahnula na tu izjavu; bila sam potpuno nijema tijekom cijele večere i deserta, i taj jedan put kada mi je Hannah postavila pitanje (“Tek si se preselila ovamo iz Ohia?”) toliko sam se šokirala da mi se jezik spotaknuo na rubni kamen zuba. A onda, nekoliko minuta poslije, dok sam glumila da sam fascinirana kuharicom mekih korica koju je Hannah uglavila pokraj CD-playera Kuhanje bez obrađene hrane (Chiobi, 1984.), čula sam što Milton i Jade razgovaraju u kuhinji. Upitao ju je – činilo se sasvim ozbiljno – govorim li ja engleski. Nasmijala se. “Bit će da je jedna od onih ruskih nevjesti koje naručiš iz kataloga”, rekla je. “Ali, kako izgleda, Hannah je stvarno pljunula novce nizašto. Pitam se smije li je vratiti. Nadam se da je možemo pouzećem poslati natrag.” Nekoliko minuta poslije Jade me vozila natrag kući poput šišmiša iz pakla (bit će da je Hannah plaćala samo minimalac), a ja sam buljila kroz prozor i razmišljala kako je ovo zacijelo bila najgora noć u mom životu. Naravno, više nikada neću razgovarati s tim tupanima, tim blesanima (“banalnim tinejdžerima bez duha”, dodao bi tata). A neću više ni pogledati tu sadisticu Hannah Schneider; jer ipak je ona bila ta koja me namamila u to zmijsko gnijezdo, pustila me da bespomoćno mlataram rukama dok je ona sa šik osmijehom na licu brbljala o zadaćama ili nekom petorazrednom fakultetu u koji se ti debili otvorenih usta žele ugurati, a onda, nakon večere, neoprostivo je kako je mirno upalila cigaretu, njezina manikirana ruka nakrivljena u zraku poput finog čajnika, kao da je sve super. Ali, ne znam što se onda dogodilo. Sljedećeg utorka nakratko sam prošla pokraj Hannah u Hanover Hallu – “Vidimo se ovaj vikend?” povikala je za mnom kroz gomilu učenika; prirodno, reagirala sam kao jelen uhvaćen u farovima auta – a onda, u nedjelju, Jade se ponovno pojavila ispred kuće, ovoga puta u 14.15 i s prozorom potpuno otvorenim. “Dolaziš?” povikala je. Bila sam bespomoćna poput djeve kojom se hrane vampiri. Poput zombija rekla sam tati da sam zaboravila na svoj kružok i, prije nego što je stigao protestirati, poljubila ga u obraz, uvjerila ga da je riječ o događaju  - 92 - 

koji St. Gallway sponzorira i pobjegla iz kuće. Prvo sam osjećala nelagodu, a poslije, nakon mjesec dana, pomirila sam se sa situacijom i ugnijezdila se u dodijeljenu mi ulogu muhe na zidu, nijeme osobe koju se jedva podnosi, zato što je, da budem posve iskrena (a to nikada nisam mogla priznati tati), ignoriranje kod Hannah bilo beskrajno uzbudljivije nego divljenje kod van Meera. Umotana poput skupa poklona u svoj smaragdni batik-kaftan, svoj ljubičastozlatni sari ili neku običnu haljinu boje žita koja je izgledala kao da je stigla ravno iz Gradića Peytona (za ovu se usporedbu trebate praviti da niste vidjeli kako je na boku progorena od cigarete), nedjeljama poslijepodne Hannah je primala goste, u staromodnome, europskom smislu riječi. Čak ni danas ne uspijevam shvatiti kako je uspijevala pripremiti te ekstravagantne večere u toj maloj kuhinji boje senfa – turske kotlete od janjetine (“s umakom od metvice”), odrezak Thai (“s krumpirima u umaku od đumbira”), teleću juhu (“autentična Pho Bo”) i, u jednoj manje uspješnoj prilici, gusku (“s brusnicama i pomfrit s kaduljom i mrkvom”). Kuhala je. A zrak je bio mariniran mješavinom mirisa svijeća, vina, drva, njezina parfema i mokre životinje. Brljavili smo po ostacima svojih zadaća. Kuhinjska su se vrata rastvorila i ona je zakoračila u sobu, Rođenje Venere u crvenoj pregači zamrljanoj umakom od metvice, hodajući brzo i gracilno se njišući kao Tracy Lord u Priči iz Philadelphije, te meke bose noge (ako su to bili nožni prsti, onda mi imamo nešto sasvim drugo), to svjetlucanje s njenih usnih resica, izgovaranje određenih riječi s malim drhtajem na kraju (ta ista riječ, kad bi je ti rekla, odmah bi omlitavjela). “Kako ide? Nadam se da ste sve riješili?” rekla bi svojim uvijek malo hrapavim glasom. Odnijela je srebrni pladanj do stolića koji je izgledao poput grbavca, usput srušila sa stola knjigu kojoj je nedostajalo pola korica (Oslob že, Ari So): još grojera i engleskog cheddara lepezasto se širilo tanjurom poput cura Busbyja Berkeleyja, još jedan čajnik s oolongom. Njena pojava dozvala je sve pse i mačke da iziđu iz sjena svog saluna i skupe se oko nje, a kada se uz fijuk vratila u kuhinju (kamo im nije bio dopušten pristup dok je kuhala), lutali su dnevnom sobom poput izgubljenih kauboja koji ne znaju što da rade sa sobom nakon što nije došlo do konačnog obračuna. Njena kuća (“Noina arka”, kako ju je Charles zvao) bila mi je fascinantna, zapravo, šizofrena. Originalne osobine kuće bile su starinske i šarmantne, iako i pomalo staromodne i drvene (drvena koliba na dva kata koja je sagrađena oko 1940. s kamenim, otvorenim kaminom i niskim  - 93 - 

stropom s otkrivenim gredama). Ali unutra je vrebala i druga osoba, koja je znala iskočiti čim bi zaokrenuo za ugao, profanih, običnih, ponekad neugodnih, grubih osobina (pravokutne aluminijske ploče koje je dodala u prizemlje lani). Svaka je soba bila pretrpana s toliko izlizanog namještaja koji nije pristajao jedan uz drugi (prugasto vjenčano s kariranim, narančasto zaručeno za ružičasto, kašmirski uzorak razotkrio da je zapravo homoseksualac), u svim mogućim pozama po svim sobama, da si mogao nasumično fotografirati bilo što i dobio bi fotografiju koja bi zapanjujuće nalikovala na Picassovu Les Demoiselles d’Avignon. Umjesto izobličenih kockastih dama koje ispunjavaju okvir, uglati bi oblici bili Hannahina nakrivljena polica za knjige (upotrebljavana ne za knjige, već za izlaganje biljaka, orijentalnih pepeljara i kolekcije štapića za jelo, s nekoliko važnih iznimki: Na cesti /Kerouac, 1957./, Promijenite svoj mozak /Leary, 1988./, Moderni ratnici /Chute, 1989./, knjiga tekstova pjesama Boba Dylana i Kraljica/1985./ Michaela Korde), Hannahina kožnata fotelja puna žuljeva, Hannahin samovar koji je stajao pokraj stalka za šešire bez šešira, niski stolić koji nije bio nizak. Hannahin namještaj nije bio jedini koji je izgledao umorno i siromašno. Bila sam iznenađena kada sam primijetila da su usprkos njenoj savršenoj pojavi na kojoj, čak i ako biste je promotrili iz velike blizine, ni trepavica nije krivo stajala, neki od njenih odjevnih predmeta izgledali malo premoreno, ali to je bilo očito samo ako sjediš pokraj nje i ona se slučajno pomakne na određeni način. Tamo, odjednom, svjetlost svjetiljke preskočila bi preko stotina malih mucica koje su mreškale prednju stranu njene vunene suknje, ili biste, dok je podizala čašu s vinom i smijala se poput muškarca, jedva osjetili vrlo blag, ali nepogrešiv miris moljaca uvučen u sav taj Palais de Svašta. Mnogo je njene odjeće izgledalo kao da noćima nije spavalo ili kao da je putovalo noću, poput njezina kanarinac-žuto-krem odijela koje je nalikovalo na Chanel, s iskrzanim rubom, ili njezina bijelog pulovera od kašmira s izlizanim laktovima i razvučenim strukom, a neki su odjevni predmeti, poput srebrne bluze s uvelom ružom zakvačenom sigurnosnom iglom za ovratnik, stvarno izgledali kao osvajači drugog mjesta na trodnevnome plesačkome maratonu tijekom ekonomske krize (pogledajte I konje ubijaju, zar net). Bezbroj sam puta načula kako razgovaraju o Hannahinoj “tajnoj zakladi”, ali činilo mi se da su te pretpostavke pogrešne i da je pravi razlog za Hannahino očito kupovanje u secondhand-trgovinama neizvjesna financijska situacija. Jednom sam promatrala Hannah dok je spremala  - 94 - 

janjetinu “s lišćem čaja i kompotom od višanja” i zamislila je kako tetura, poput lika iz crtica, pijana i zavezanih očiju, preko krševitih stijena Bankrota i Propasti. (Čak je i tata u burbonskom raspoloženju jadikovao nad nastavničkim plaćama: “A onda se pitaju zašto Amerikanci ne mogu naći Šri Lanku na karti! E pa, moram im reći, nema ulja koje podmazuje kotač američkog obrazovanja! Non dinero! Kein Geld!”) Kako se ispostavilo, novac nije imao nikakve veze s tim. Jednom prilikom dok je Hannah bila vani sa psima, Jade i Nigel smijali su se divovskome, izlizanom kotaču s kola koji se pojavio tog dana i stajao naslonjen na garažu poput debelog čovjeka koji puši na pauzi. Nedostajalo mu je pola letvica, a Hannah je objavila da ga namjerava pretvoriti u stolić. “Bit će da je St. Gailway ne plaća dovoljno”, tiho sam rekla. Jade se okrenula prema meni. “Što?” upitala je kao da sam je upravo uvrijedila. Progutala sam slinu. “Možda bi trebala zatražiti povišicu.” Nigel je zatomio smijeh. Drugi su se zadovoljili time da me ignoriraju, ali tada se dogodilo nešto neočekivano: Milton je podigao glavu sa svog udžbenika iz kemije. “Oh, ne”, rekao je smiješeći se. Osjetila sam kako mi je srce zadrhtalo i zastalo. Krv mi je počela nadirati u obraze. “Smetlišta, otpad –Hannah je luda za tim. Sve ove stvari? Pronašla ih je na tužnim mjestima, naseljima kampkućica, parkiralištima. Ona zna stati nasred autoceste – auti trube ko ludi, stvore se nenormalne kolone – samo kako bi mogla spasiti neki stolac koji je bačen uz cestu. I životinje – sve ih je spasila iz prihvatilišta. Jednom, prošle godine, bio sam s njom kada je stala nekom stravičnom stoperu – mišići, obrijana glava, totalni skinhead. Na šiji je imao istetovirano 'Ubij ili budi ubijen'. Pitao sam je što radi, a ona je rekla da mu treba pokazati da ima dobrote. Da možda nikada nije iskusio dobrotu. I bila je u pravu. Tip je bio kao dijete, smiješio se cijelim putem. Ostavili smo ga kod Red Lobstera. Viknuo je 'Bog vas blagoslovio!' Hannah mu je uljepšala cijelu godinu.” Slegnuo je ramenima i vratio se kemiji. “Ona ti je takva.” Ona je isto tako bila žena iznenađujuće hrabra i sposobna i nikada cendrava. Ta je žena znala u minuti popraviti bilo kakvu začepljenu cijev, cijev koja je kapala, WC u kojem nisi mogao pošteno povući vodu, cijevi koje su zavijale prije zore, zbunjena garažna vrata. Iskreno, bila je toliki stručnjak u popravljanju da je tata pokraj nje izgledao kao neka baka kojoj se trzaju usnice. Jedne sam nedjelje zadivljeno promatrala dok je Hannah popravljala zvono na vratima koje je prestalo zvoniti, opremljena  - 95 - 

električarskim rukavicama, odvijačem i voltmetrom – ne najjednostavniji postupak na svijetu, sudeći po Vodiču za početnike u električarskim radovima kod kuće (Thurber, 2002.). Drugom je prilikom nakon večere nestala u podrumu kako bi popravila mušičavo svjetlo na bojleru: “Previše je zraka u cijevi”, rekla je s uzdahom. I bila je profesionalni planinar. Nije se baš hvalila time: “Kampiram”, bilo je sve što je rekla. Ipak, dalo se zaključiti, iz goleme količine paul-bunyanovske opreme za kampiranje: karabineri i termosice posvuda po kući, švicarski vojnički noževi u ladici s lecima s reklamama i starim baterijama; a u garaži dobre gojzerice (s ozbiljno izjedenim potplatima), vreća za spavanje koju su nagrizli moljci, uže za penjanje, dereze, klinovi za šator, skorena krema za sunčanje, kutija prve pomoći (prazna, osim tupih škara i gaze koja je poprimila drugu boju). “Što je to?” upitao je Nigel mršteći se na nešto što je izgledalo kao dvije opasne zamke za životinje na hrpi drva za potpalu. “Dereze”, rekla je Hannah, a kada je nastavio zbunjeno buljiti, rekla je: “Tako da ne padneš s planine.” Jednom je onako usput tijekom večere priznala da je spasila život jednom čovjeku dok je kampirala kao tinejdžerica. “Gdje?” upitala je Jade. Oklijevala je, a onda rekla: “Planine Adirondack.” Moram priznati da sam i ja skoro skočila sa stolca i pohvalila se: “I ja sam spasila nečiji život! Svog vrtlara koji je bio nastrijeljen!”, ali, srećom, imala sam takta; tata i ja prezirali smo ljude koji uvijek prekidaju fascinantne razgovore svojim bezveznim pričicama. (Tata ih je zvao A-glemene, odglumivši frazu uz sporo treptanje, njegova gesta Izrazite averzije.) “Pao je i ozlijedio kuk.” Rekla je to polagano, kao da igramo Scrabble, kao da se koncentrira na redanje slova, slaganje pametnih riječi. “Bili smo sami, nigdje nikoga. Uspaničila sam se – nisam znala što da radim. Trčala sam i trčala. Satima. Srećom, našla sam neke kampiste koji su imali radio, pa su pozvali pomoć. Nakon toga sam se zarekla: više nikada neću biti bespomoćna.” “I, čovjek je bio OK na kraju?” upitala je Leulah. Hannah je kimnula. “Morao je na operaciju. Ali sve je bilo u redu.” Naravno, daljnja ispitivanja o tom zanimljivom incidentu. – “Tko je bio taj tip?” upitao je Charles – bila su kao da pokušavaš  - 96 - 

čačkalicom ogrepsti dijamant. “OK, OK”, rekla je Hannah smijući se dok je micala Leulahin tanjur sa stola, “mislim da je dosta za večeras.” Koljenom je odgurnula vrata koja su se zatvarala sama od sebe (pomalo agresivno, učinilo mi se) i nestala u kuhinji. Obično bismo sjeli za večeru oko pet i pol. Hannah bi ugasila svjetla i glazbu (Nata Kinga Colea, koji je zahtijevao da ga odvezemo na Mjesec, Peggy Lee, koja je propovijedala kako nisi nitko dok te netko ne voli) i upalila tanke, crvene svijeće na sredini stola. Razgovor za večerom nije bio nešto što bi posebno impresioniralo tatu (nije bilo rasprava o Castru, Polu Potu ili Crvenim Kmerima, iako je ponekad znala načeti temu materijalizma; “Teško je u Americi ne izjednačivati sreću sa stvarima”), ali Hannah, rukom podbočena brada, oči tamne poput špilja, bila je stručnjak u Vještini slušanja, i zato su večere znale trajati dva, tri sata, možda bi čak i dulje da ja nisam bila ta koja je morala biti kod kuće do osam sati. (“Previše Joycea nije dobro za zdravlje”, rekao je tata. “Loše za probavu.”) Opisati njenu jedinstvenost (za koju ja smatram da najviše osvjetljuje njen ponekad sjenovit profil) nemoguće je zato što ono što je činila nije imalo nikakve veze s riječima. To je jednostavno bio taj njen Qvon. A taj Qvon nije bio proračunat, umišljen ili isforsiran (pogledajte 9. poglavlje, “Navedite svog tinejdžera da misli da ste vi jedni od ljudi koji su IN”, u Biti prijatelj svojoj djeci, Howards, 2000.). Očito, sposobnost da jednostavno budete vještina je koja je vrlo podcijenjena u zapadnom svijetu. Kao što je to tata volio istaknuti, u Americi, izuzevši one koji su dobili na lutriji, svi pobjednici redovito imaju prodoran glas, kojim se uspješno koriste da nadvladaju buku svih drugih protivničkih glasova te time stvaraju zemlju koja je luđački glasna, toliko glasna da se većinu vremena uopće ne da razaznati neki smisao – već samo “zujanje rasprostranjeno cijelom zemljom”. I zato kad sretneš nekoga tko sluša, nekoga komu je dovoljno da ne čini ništa nego samo Qvon, razlika je toliko nevjerojatna da odjednom doživiš zapanjujuće i poprilično osamljeničko prosvjetljenje da svi drugi, svi ljudi koje si upoznao od dana svog rođenja i koji su navodno slušali, zapravo uopće nisu slušali. Nego su potajno promatrali svoj odraz u staklenoj komodi koja se nalazila malo zapadnije od tvoje glave, a čim umukneš, ispričat će standardnu priču o tome kako su zaradili dizenteriju na plaži u Bangladešu i time pokazati kako su svjetski i divlji ljudi (a da i ne  - 97 - 

spominjemo koliko im treba zavidjeti.) Hannah bi na kraju progovorila, ali ne kako bi ti rekla što misli o tome ili što bi trebao učiniti, nego bi ti samo postavila nekoliko relevantnih pitanja, koja su često bila smiješna koliko su bila jednostavna (jedno pitanje kojeg se sjećam bilo je “A što ti misliš o tome?”). Nakon svega, kada bi Charles maknuo tanjure sa stola, Lana i Turner skočili u njeno krilo i omotali joj repove oko ruku poput narukvica, a Jade stavila neku glazbu (Mel Torme, koji je detaljno opisivao kako si mu postala nešto svakodnevno), nisi imao onaj napeti osjećaj da si sam na svijetu. Koliko god to glupo zvučalo – imao si osjećaj da imaš odgovor. Mislim da je zbog te osobine imala toliko utjecaja na druge. Zbog nje se recimo Jade, koja je ponekad govorila kako želi postati novinarka, pridružila The Gallway Gazette kao slobodna novinarka iako je iz dubine duše mrzila Hillary Leech, glavnu urednicu, koja je prije svakog sata čitala The New Yorker (ponekad se iritantno smijuljeći zbog nečega što je pisalo u “O čemu svi pričaju”). A Charles je ponekad nosio sa sobom pedalj debeli priručnik Kako biti Hitchcock (Lerner, 1999.), koji sam jedne nedjelje u tajnosti prolistala i ugledala posvetu na prvoj stranici: “Mome majstoru za napetice. S ljubavlju, Hannah”. Leulah je svakoga utorka nakon škole poučavala četvrte razrede osnovne škole Elmview prirodu, Nigel je čitao Najbolji vodič za studij za službe u inozemstvu (izdanje iz 2001.), a Milton je prošloga ljeta pohađao satove glume na Sveučilištu Sjeverne Karoline, Uvod u Shakespearea: umjetnost tijela – humanitarni rad i rad na samom sebi, i nisam mogla da ne pomislim da to mora da su prvotno bili Hannahini prijedlozi, ali ih je predložila na svoj Qvon način, pa su oni vjerojatno mislili da su ih se sami dosjetili. Ni ja nisam bila imuna na njenu vrstu nadahnuća. Na početku listopada Hannah je s Evitom dogovorila da prestanem pohađati napredni francuski sa gđom Filobeque, koja je bila dosadna ko tapete, i da se umjesto toga s gomilom ljudi iz prvog razreda upišem na početnički tečaj crtanja s dalijevski dekadentnim gospodinom Victorom Moatsom. (Što sam i učinila, a da tati nisam rekla ni riječ.) Moats je bio Hannahin omiljeni profesor u Gallwayu. “Apsolutno obožavam Victora”, rekla je grizući donju usnicu. “Divan je. Nigel je u jednoj njegovoj grupi. Nije li divan? Ja mislim da je divan. Stvarno.” I Victor je bio divan. Victor je nosio košulje od lažnog antilopa u bojama magente i pečene siene, a kosa mu je pod svjedima učionice sjajila poput ulica u film noiru, cipela Humphreyja Bogarta, donjih svjetala u operi i smole, svega toga istovremeno.  - 98 - 

Hannah mi je, kupila i blok za crtanje i pet nalivpera, koje je umotala u staromodni papir za zamatanje paketa i poslala na adresu moga školskog ormarića. (Nikada nije pričala o nečemu. Jednostavno bi to učinila.) Na unutrašnjoj strani korica napisala je (rukopisom koji je bio savršen nastavak nje same – elegantan, s malim tajnovitostima u zaobljenju slova n i h): “Za tvoju Bluefazu. Hannah”. Usred nastave ponekad sam znala izvaditi taj blok i potajice pokušavala nešto nacrtati, na primjer žablje ruke g. Archera. Iako nisam pokazivala nikakvih znakova da sam neotkriveni El Greco, uživala sam pretvarajući se da sam reumatični umjetnik, neki Toulouse koji se koncentrira na obris koščate ruke plesačice kan-kana, a ne samo obična Blue van Meer, koja bi u povijesti mogla ostati zapamćena kao talent za grozničavo zapisivanje svakog sloga koji su nastavnici izgovarali (uključujući mmmove i hmmmmove) za slučaj da budu na testu. U njenim opsežnim memoarima Manana će biti sjajan dan (1973.) Florence “Vatrena Freddie” Frankenberg, glumica iz 40-ih tipa His Girl Friday, čijim se najvećim uspjehom smatralo pojavljivanje na Broadwayu uz Ala Jolsona u Hang On to Tour Handkerchiefs (družila se i s Gemini Cervenkom i Oonom O’Neill), u prvom je poglavlju napisala da su na prvi pogled subote navečer u klubu Stork bile “oaza destilirane zabave” i da je, usprkos tome što se Drugi svjetski rat sumorno razmotavao preko Atlantskog oceana poput brzojava koji donosi loše vijesti, kada u “novoj haljini uspravna sjediš na jednoj od tih svečanih večera”, imaš osjećaj “da se ništa loše ne može dogoditi” zato što si zaštićena “svim tim novcem i krznom” (str. 22 – 23). Ali na drugi pogled, Vatrena će Freddie otkriti u drugom poglavlju, moderni klub Stork zapravo je bio “okrutan poput Rudolpha Valentina s damom koja se ne želi družiti s njim” (str. 41). Piše da su svi, od Gablea i Grable do Hemingwaya i Hayworth bili toliko opsjednuti time gdje će ih vlasnik Sherman Billingslay smjestiti u prostoriji, hoće li im biti dopušteno ući u Cub Room – tu posebnu prostoriju u kojoj su svi oni apsurdno posebni, gdje si mogao “iskoristiti prostor između vratova i ramena kao kliješta za orahe” (str. 49). U sedmom poglavlju Freddie nam otkriva kako je više puta načula kako glavonje određenih studija priznaju da ne bi dvaput razmislili prije nego što bi “ispalili koji metak u koju ludu žensku”, samo kako bi zauvijek osigurali taj željeni stol u kutu, stol 25, Kraljevski krug, s idealnim pogledom na bar i vrata (str. 91). Tako da moram spomenuti da je i kod Hannah bilo puno napetosti, iako sam se često pitala jesam li, poput Vatrene Freddie, jedina koja je  - 99 - 

primjećujem. Ponekad sam imala osjećaj kao da je Hannah J. J. Hunsecker, a da su drugi mišićavi Sidneyji Falcovi koji se natječu da budu njen odabrani komad, njen plejboj u pidžami, njen de luxe san snova. Sjećam se onih prilika kada je Charles radio na svome kronološkom prikazu Trećeg Reicha ili eseju o propasti SSSR-a za sat iz napredne europske povijesti. Bacio bi olovku preko sobe. “Ne mogu napisati ovaj esej! Jebeš Hitlera! Jebeš Churchilla, Staljina i jebenu Crvenu armiju!” Hannah bi otrčala na kat po knjigu iz povijesti ili Enciklopediju Britannicu, a kada bi se vratila, sat vremena njihova bi smeđa i zlatna glava bile spojene poput golubova koji se smrzavaju pa bi se skutrili ispod svjetiljke na pisaćem stolu, pokušavajući otkriti u kojem se točno mjesecu dogodila njemačka invazija na Poljsku ili kada je točno pao Berlinski zid (rujan 1939., 9. studenog 1989.). Jednom sam im pokušala pomoći i uputila ih na 1200 stranica dugačak tekst iz povijesti koji je tata uvijek stavljao na vrh obvezne literature, slavnu Povijest je moć (1990.) Hermin-Lewishona, ali Charles je gledao kroz mene, a Hannah je listala po Britannici i očito bila jedna od onih ljudi koji dok čitaju mogu sjediti usred cijelog rata između sandinista i kontre koju podupire SAD i ne čuti ništa. Tijekom tih epizoda uvijek bih primijetila kako bi Jade, Lu, Nigel i Milton prestali raditi i, ako je suditi po pogledima koji su šarali po sobi, postali su nekako hiper-svjesni Hannah i Charlesa, možda čak i malo ljubomorni, poput čopora izgladnjelih lavova u zoološkom vrtu kada je samo jedan od njih izdvojen i hranjen iz ruke. Da budem iskrena, nije mi se osobito sviđalo kako se ponašaju kad su s njom. Prema meni su se držali živčano i umišljeno, ali prema Hannah – izgledalo je kao da su pomiješali njenu potpunu pozornost s kamerom Cecila D. DeMilla i dva jaka reflektora usmjerena prema njima za glavno snimanje Najveće predstave na svijetu. Bilo je dovoljno da Hannah samo postavi Miltonu neko pitanje, pohvali ga što je dobio +4 iz španjolskoga i on bi odmah odbacio svoj namjerno otegnuti naglasak iz Alabame te zauzeo pozornicu kao neki hrabri mali Mickey Rooney, glumatao, pozirao, cerio se i krao sve u šesnaest, kao neki šestogodišnji vodviljski veteran. “E, cijelu sam noć učio, tako se nikad u životu nisam namučio”, hvalisao bi se dok su mu oči putovale njenim licem očajnički tražeći pohvalu, poput španijela koji je donio ustrijeljenu patku. A ni Leulah ni Jade nije bilo ispod časti pretvoriti se u djevojčice svjetlucavih očiju i kovrčave kose. (Posebno sam prezirala kada bi se Hannah u nekoj prigodi osvrnula na Jadeinu ljepotu, jer onda bi se ova pretvorila u najslađu od svih slatkica, malu Miss Broadway.) Ta manična stepanja nisu bila ništa u usporedbi s onim što bi se  - 100 - 

dogodilo u onim groznim prilikama kada bi Hannah usmjerila pozornost na mene, kao one večeri kada je spomenula da imam najbolje ocjene u školi i da ću sigurno završiti kao najbolja učenica. (Lacey Ronin-Smith objavila je taj državni udar tijekom jutarnjih obavijesti. Zbacila sam Radleyja Cliftona, koji je vladao bez konkurencije tri godine i koji je očigledno vjerovao da samo zato što su njegova braća Byron i Robert završila kao najbolji učenici svojih godina, on, Radley, Totalni dosadnjaković, ima sveto pravo na tu titulu. Kada je prošao pokraj mene u Barrowu, oči su mu se suzile, a usta stisnula, zasigurno se molio da otkriju da sam varala i izbace me iz škole.) “Bit će da je tvoj otac tako ponosan na tebe”, rekla je Hannah. “Ja sam ponosna na tebe. I da znaš. Ti si osoba koja od svog života može učiniti što god želi. Stvarno to mislim. Bilo što. Možeš biti astrofizičarka. Zato što imaš tu rijetku stvar koju svi žele. Mozak, ali i osjećajnost. Nemoj se bojati toga. Zapamti – Bože, ne mogu se sjetiti tko je to rekao – 'Sreća je lovački pas na suncu. Nismo na Zemlji da bismo bili sretni, već da bismo iskusili nevjerojatne stvari.'” To je slučajno bio jedan od tatinih omiljenih citata (bio je to Coleridge i tata bi joj rekao da ga je unakazila; “Ako parafraziraš, onda to nije baš citat, zar ne?”). I nije se smiješila dok mi je to govorila, nego je izgledala ozbiljno, kao da govori o smrti (vidi pod O tome ću misliti sutra, Pepper, 2000.). (Zvučala je i kao F. D. Roosevelt kada je objavio rat Japanu u svome povijesnom obraćanju naciji na radiju 1941. godine, 21. snimka na tatinu trostrukom CD boxsetu Veliki govori, moderna vremena.) U najboljem sam slučaju bila njihov teret, njihov bête noire, i tako, ako uzmemo u obzir Newtonov treći zakon gibanja, “Svaka akcija popraćena je jednakom i suprotnom reakcijom”, i ako se njih petero spontano pretvaralo u Baby Face Nelsone i rupice na obrazima, onda su se isto tako morali i pretvoriti u Izgubljene vikende i Drakule, što je najbolje opisivalo izraz njihovih lica u tom trenutku. Ipak, većinu vremena uspijevala sam spriječiti da se na mene obraća takva pozornost. Nisam osobito čeznula za stolom 25, Kraljevskim krugom. Još sam uvijek bila oduševljena što sam jedna od slatkica kojoj su dopustili da uđe s ceste i zato sam bila savršeno zadovoljna time da provodim večeri, ma cijelo cool desetljeće, sjedeći za potpuno nezanimljivim stolom broj 2, preblizu orkestru i zaklonjenog pogleda prema vratima. Hannah bi tijekom njihovih predstava ostajala pasivna. Samo se diplomatski smješkala i izbacivala dobronamjerne “Fantastično, dragi moji”, i u tim sam se trenucima znala zapitati jesam li je možda, onako na brzinu, krivo procijenila, kao što je tata znao otvoreno reći u rijetkim  - 101 - 

prilikama kada bi priznao da je bio u krivu (popratio bi izjavu pokajničkim spuštanjem pogleda prema podu): “Bio sam slijepa budala.” Ipak je ona bila doista neobična kada je trebala govoriti o sebi. Pokušaji da iskopate detalje o njezinu životu, neizravno ili drugačije, nisu vodili nikamo. Čovjek bi mislio da je nemoguće da netko ne da barem nekakav odgovor ako ga se izravno pita, da uzmakne na način koji puno toga otkriva (naglo udahne, počne šarati pogledom), što bi se onda moglo protumačiti kao mračna istina o njezinu djetinjstvu služeći se Freudovom Psihopatologijom svakodnevnog života (1901.) ili Ego i id (1923.). Ali Hannah bi samo jednostavno rekla: “Živjela sam blizu Chicaga, a onda dvije godine u San Franciscu. Ništa osobito zanimljivo.” Ili bi slegnula ramenima. “Pa, ja sam nastavnica. Voljela bih kada bih mogla reći nešto zanimljivije.” “Ali radiš samo pola radnog vremena”, rekao je Nigel jednom. “Što radiš s drugom polovinom?” “Ne znam. Kada bih samo znala kamo to vrijeme ode.” Nasmijala se i to je bio kraj tog razgovora. A bilo je tu i pitanje određene riječi: Valerio. Bio je to njihov mitološki, ironični nadimak za Hannahina tajnog Cyrana, njezina Darcyja u ogrtaču i sa sabljom, njezina Oh, kapetane, moj kapetane! Bezbroj sam ih puta čula kako spominju tu riječ, a kada sam konačno skupila hrabrosti da pitam o kome ili čemu se to tako uzbudljivom radi, zaboravili su me ignorirati. S entuzijazmom su mi ispričali zbunjujući incident. Prije dvije godine, kad su pohađali drugi razred, Leulah je zaboravila udžbenik iz algebre u Hannahinoj kući. Kad su je roditelji sutradan odvezli tamo, i dok je Hannah bila na katu tražeći knjigu, Lu je otišla u kuhinju da popije čašu vode. Primijetila je žuti blokić pokraj telefona. Na prvoj stranici Hannah je nažvrljala čudnu riječ. “Po cijelom je papiru napisala Valerio”, rekla je Lu sva zapaljena. Znala je nekako smiješno naborati nos da je izgledao kao mala zgužvana čarapa. “Ono, milijun puta! I to onako ludo kao što to čine psihotični ubojice kada detektiv upadne u njihovu kuću u CSI-u. Neprestano ista riječ, kao da je razgovarala na telefon i nije bila svjesna što piše. Ali i ja činim takve stvari, pa me to nije iznenadilo. Sve dok nije ušla u kuhinju. Odmah je zgrabila blokić i okrenula stranicu prema sebi tako da je ne vidim. Mislim da ga nije spustila prije nego što sam sjela u auto i odvezla se. Nikada je prije nisam vidjela da se tako čudno ponaša.” Stvarno čudno. Bila sam toliko slobodna da sam potražila riječ u knjizi etimologa s Cambridgea Louisa Bertmana Riječi, njihovo podrijetlo i  - 102 - 

važnost (1921.). Valerio je uvriježeni talijanski patronim, a znači “hrabar i jak”, proizašao iz rimskog imena Valerius, koje potječe od latinskoga glagola valere, “biti dobra raspoloženja, biti krepak i jak”. To je također i ime nekoliko manje važnih svetaca iz četvrtoga i petog stoljeća. Upitala sam ih zašto nisu jednostavno izravno pitali Hannah tko je to. “Ne možemo”, rekao je Milton. “Zašto?” “Već smo je pitali”, rekla je Jade živčano, otpuhujući dim cigarete. “Prošle godine. Lice joj je zadobilo neku čudnu crvenu boju. Skoro ljubičastu.” “Kao da smo je opalili po glavi palicom za bejzbol”, rekao je Nigel. “Da, nisam mogla razaznati je li tužna ili ljuta”, nastavila je Jade. “Samo je stajala otvorenih usta, a onda nestala u kuhinji. A kada se vratila, ono, pet minuta kasnije, Nigel joj se ispričao. A ona je rekla nekim lažnim administratorskim glasom: oh, ne, sve je u redu, samo ne voli kada njuškamo okolo i pričamo o njoj iza njenih leđa. To je boli.” “Totalna glupost”, rekao je Nigel. “Nije bila glupost”, ljutito je rekao Charles. “E pa, ne možemo to ponovno spomenuti”, rekla je Jade. “Ne želimo da ponovno doživi srčani udar.” “Možda je to njen Pupoljak”, rekla sam nakon nekog vremena. Naravno, nitko od njih nije nikada bio oduševljen kada bih otvorila usta, ali ovoga puta sve su se glave gotovo istovremeno okrenule prema meni. “Njen što?” upitala je Jade. “Jeste li gledali Građanina, Kanea?” upitala sam. “Naravno”, rekao je Nigel zainteresirano. “Pa, Pupoljak je ono što glavni junak Kane traži cijeloga života. Očajnički se želi tome vratiti. Nemoguća, bolna čežnja za jednostavnijim, sretnijim vremenima. To je zadnje što kaže prije nego što umre.” “Zašto nije jednostavno otišao u cvjećarnicu?” upitala je Jade s gađenjem. I tako je Jade (koja je, iako je ponekad znala biti vrlo doslovna, voljela dramu) uživala u izvođenju svakojakih uzbudljivih zaključaka iz Hannahine tajnovitosti kad god Hannah ne bi bilo u sobi. Ponekad je Hannah Schneider bio pseudonim. Drugom je prilikom Hannah bila u Državnom programu za zaštitu svjedoka nakon što je svjedočila protiv kralja podzemlja Dimitrija “Kavijara” Molotova, koji je pripadao obitelji Molotova s Howard Beacha, te je tako snosila glavnu odgovornost što su ga  - 103 - 

proglasili krivim za šesnaest slučaja prijevare. Ili je shvatila kako je Hannah jedna od Bin Ladena: “Ta je obitelj velika kao Coppole.” Jednom, nakon što je u ponoć na TNT-u odgledala Neprijatelja u mom krevetu, rekla je Leulah da se Hannah skriva u Stocktonu kako bi izbjegla da je pronađe bivši muž koji je tjelesno nasilan i psihički poremećen. (Naravno, Hannahina je kosa obojena i nosi kontaktne leće u boji.) “I zato skoro nikada ne izlazi i uvijek sve plaća gotovinom. Ne želi da joj uđe u trag putem kreditnih kartica.” “Ne plaća sve gotovinom”, rekao je Charles. “Ponekad plaća.” “Svi na planetu ponekad plaćaju gotovinom.” Pravila sam se da se slažem s tim divljim spekulacijama, čak sam i ja smislila nekoliko svojih, ali, naravno, nisam im doista vjerovala. Tata o dvostrukim životima: “Zabavno je zamišljati da su se proširili posvuda poput epidemije, kao nepismenost ili sindrom kroničnog umora ili neka druga kulturna boleština koja se spominje na naslovnicama Timea i Newsweeka, ali, na žalost, većina Bobova Jonesa iz ulice upravo su to, Bobovi Jonesi bez mračnih tajni, crnih konja, mračnih pobjeda ili tamnih strana Mjeseca. Čovjeku stvarno dođe da odustane od Baudelairea. Ali ne zaboravi, u to nisam ubrojio preljub, koji uopće nije mračan, nego popriličan klišej.” I tako sam ja u tajnosti zaključila da je Hannah tiskarska pogreška. Sudbina je bila šlampava. (Najvjerojatnije zato što je pretrpana poslom. Kismet i Karma bile su previše prevrtljive da bi išta obavile, a Kobi se nije moglo vjerovati.) Sasvim slučajno, poslala je iznadprosječnu osobu izvanredne ljepote u mrtvi planinski grad u kojem je grandioznost bila poput onoga slabašnog drveta koje neprestano pada u šumi, ali ga nitko ne primjećuje. Negdje drugdje, u Parizu ili vjerojatno u Hong-Kongu, netko po imenu Chase H. Niderhann s licem zanimljivim poput pečenoga krumpira i glasom kao da se neprestano nakašljava, živi njenim životom, životom prepunim opere, sunca i jezera i izleta vikendom u Keniju (izgovara se “Kiiin-JA”), životom haljina koje šuškaju dok dodiruju pod. Odlučila sam preuzeti kontrolu nad situacijom (vidi pod Emma, Austen, 1816.). Bio je listopad. Tata je izlazio sa ženom po imenu Kitty (koju još uvijek nisam imala zadovoljstvo otjerati s prozora), ali ona nije bila važna. Zašto bi se tata zadovoljio običnom kućnom mačkom kada je mogao imati perzijsku? (Krivim Hannahinu sklonost sentimentalnoj glazbi za svoju  - 104 - 

mušičavost, staru Peggy Lee i njeno neprestano jaukanje o ludom mjesecu te Sarah Vaughan i njeno cendranje o svom ljubavniku.) Ponašala sam se neuobičajeno naprasito toga kišnog poslijepodneva jedne srijede kada sam počela provoditi svoj diznijevski plan. Rekla sam tati da imam prijevoz, a onda zamolila Hannah da me odveze kući. Rekla sam joj da čeka u autu uz neku jadnu ispriku (“Pričekaj malo, imam odličnu knjigu za tebe”) prije nego što sam utrčala u kuću i odvukla tatu od posljednjeg sveska Patricka Kleinmana objavljenog za Yale University Press, Kronika, kolektivizma (2004.), tako da može izići i popričati s njom. To je i učinio. Ukratko, nijedna od Sinatrinih pjesama nije se dogodila – ni “World on the string”, ni “Tender trap”, ni “Wee small hours of the morning”, a pogotovo ne “Witchcraft”. Tata i Hannah izmijenili su nekoliko pristojnih rečenica u noći bez mjesečine. Mislim da je tata čak i rekao “Da, namjeravao sam doći na jednu od tih školskih ragbi-utakmica. Doći ćemo Blue i ja, vidimo se onda tamo” samo kako bi razbio tišinu. “Ah, da”, rekla je Hannah. “Vi volite utakmice.” “Da”, rekao je tata. “Nisi li mi htjela posuditi neku knjigu?” upitala me Hannah. I nekoliko minuta poslije odvezla se s mojim jedinim primjerkom Ljubavi u doba kolere (García Márquez, 1985.). “Koliko god da sam dirnut tvojim pokušajem da se igraš Kupida, draga, ubuduće mi barem dopusti da sam odjašem u sumrak”, rekao je tata dok se vraćao u kuću. Te noći nisam mogla zaspati. Iako nikada nisam ništa rekla Hannah, a ni ona nije ništa rekla meni, po glavi mi se motala određena sto posto sigurna teza koja je jedino uvjerljivo objašnjenje zašto me uključila u svoja nedjeljna druženja, zašto me bezobzirno ugurala tamo s drugima (odlučna da silom otvori njihovu zatvorenu grupu poput histerične domaćice koja pokušava otvoriti staklenku), sve je to bilo zato što je htjela tatu. Zato što sigurno nisam pogrešno protumačila kada su joj, barem onda u Surely Shoosu, oči malo uzrujano prelazile preko njegova lica, poput zelenog leptira preko cvijeta (porodica Papilionidae), OK, tada u trgovini Fat Kat nasmiješila se meni, ali je zapravo htjela da je primijeti tata, tata je bio taj kojega je htjela oboriti s nogu. Ali bila sam u krivu. Prevrtala sam se i okretala analizirajući svaki pogled koji mi je  - 105 - 

Hannah uputila, svaku riječ, osmijeh, štucanje, nakašljavanje i vrlo glasno gutanje sline, sve dok nisam postala tako zbunjena da sam samo ostala ležati na lijevom boku zureći kroz prozore s njihovim napuhnutim plavo-bijelim zavjesama dok se noć polako otapala do boli. (Mendelshon Peet napisao je u Tupanima /1932./: “Čovjekov kolebljivi mali mozak nije opremljen da vuče sa sobom velike nepoznanice.”) Naposljetku sam zaspala. “Vrlo malo ljudi shvaća da nema smisla juriti za odgovorima na važna životna pitanja”, rekao je tata jednom u burbonskom raspoloženju. “Svi oni imaju svoju nestalnu, hirovitu volju. Ali. Ako si strpljiv, ako ih ne požuruješ, kada budu spremni, zaletjet će se u tebe. I nemoj biti iznenađena ako nakon toga ostaneš bez teksta, a oko glave ti cvrkuću one ptičice iz crtica.” Kako je samo bio u pravu.

 - 106 - 

egendarni španjolski konkvistador Hernando Núnes de Valvida (La Serpiente Negra) 20. travnja 1521. (na dan kada je navodno pobio dvjesto Azteka) zapisao je u svoj dnevnik “La gloria es un millón ojos asustados”, ugrubo prevedeno kao “Slava je milijun uplašenih očiju.” To mi nikada nije puno značilo, sve dok se nisam sprijateljila s njima. Ako su Azteci sa strahom gledali na Hernanda i njegove sljedbenike, onda je cjelokupna učenička populacija St. Gallwaya (a i dobar dio nastavnika) gledala na Charlesa, Jade, Lu, Miltona i Nigela s divljenjem i otvorenom panikom. Imali su i ime, kao što sva probrana društva imaju. Aristokrati. I svakoga dana, svakoga sata (možda i svake minute) ta je otmjena riječ bila prošaptana ili procviljena od zavisti i muke u svakoj učionici i hodniku, svakom laboratoriju i svlačionici. “Aristokrati su se ušuljali u Scratch jutros”, rekla je Donnamara Chase, cura koja je sjedila dvije klupe od mene na naprednom engleskom. “Stajali su u kutu i govorili 'Fuj' svaki put kada bi netko prošao pokraj njih, sve dok se Sam Christenson – znaš onu curu iz drugog razreda koja izgleda kao muško? E, ona se rasplakala na početku sata kemije. Morali su je odvući medicinskoj sestri i sve što je rekla bilo je da su se rugali njenim cipelama. Nosila je ružičaste antilop-mokasinke Aerosole broj 40. Što čak i nije tako strašno.” Naravno, na akademiji Coventry, u osnovnoj školi Greenside bilo je popularnih ljudi, onih vipovaca koji su krstarili hodnicima poput arkade limuzina i izmislili svoj jezik kako bi mogli zaplašiti ljude, poput divljih pripadnika plemena Zaxoto u Obali Bjelokosti (u okrugu Braden ja sam bila “mondo nuglo” što god to značilo), ali mistika Aristokrata izazivala je napadaje astme i nije se dala ni s čim usporediti. Mislim da je to djelomično bilo zahvaljujući njihovoj ljepoti pravih diva (Charles i Jade bili su Gary Cooper i Grace Kelly našeg doba), njihovoj stvarnoj fantastičnosti (Nigel je bio tako malen da je bio u trendu, a Milton tako širok da je bio moderan), njihovoj ludoj samouvjerenosti (eno Lu, ponosno hoda preko Commonsa u haljini koju je obukla preokrenutu), ali isto tako, najizraženije, zbog određenih tabloidnih glasina o njima, o nekome i Hannah Schneider. Hannah se, začudo, držala vrlo povučeno; držala je nastavu iz samo jednog predmeta, uvoda u film, u zdepastoj zgradi na rubu kampusa koja se zvala Loomis, poznatoj po tome što se tamo  - 107 - 

održavala nastava iz predmeta koji služe samo da popune satnicu, poput uvoda u modnu industriju i tehničkog odgoja. I kao što glasi citat Mae West u rasprodanoj Jesi li sumo sretan što me vidiš? (Paulson, 1962.): “Nisi nitko dok nisi imao seks-skandal.” Dva tjedna nakon svoje prve večere kod Hannah, načula sam dvije cure iz četvrtog razreda kako se razbacuju takvim gadostima za vrijeme moga drugog sata samostalnog učenja koji se održavao u Glavnoj čitaonici u Knjižnici Donalda E. Crusha, koju je nadgledao fanatik za križaljke g. Frank Fletcher, ćelavac koji je pripremao učenike i za vozački ispit. Cure su bile dvojajčane blizanke Eliaya i Georgia Hatchett. S kovrčavom brončanom kosom, krupnih tijela, trbuha ispupčenih od sveg tog mljevenog mesa s pire-krumpirom i rumenošću pipničarki, nalikovale su na dva portreta kralja Henryja VIII. u ulju koja su naslikala dva različita umjetnika (vidi pod Lica tiranije, Clare, 1922., str. 322). “Ne kužim kako je ona dobila posao u ovoj školi”, rekla je Eliaya. “Ono, nisu joj baš sve ovce na broju.” “O kome pričaš?” upitala je Georgia odsutno, pregledavajući fotografije u boji u tabloidu VIP Weekly, a jezik joj je malo virio iz kuta usana. “Joooj. Pa o Hannah Schneider.” Eliaya se zaljuljala unatrag na stolcu i svojim debelim prstima bubnjala po koricama udžbenika koji joj je bio na krilu, Ilustrirana povijest kinematografije (Jenoah, izdanje iz 2002.). (Pretpostavila sam da je i ona u Hannahinu razredu.) “Danas je bila potpuno nepripremljena. Nestala je na petnaest minuta jer nije mogla pronaći DVD koji smo trebali gledati. Trebali smo gledati Skitnicu, ali ona se vratila s vražjom Apokalipsom danas, mama i tata poludjeli bi da znaju – tri sata filmskoga kurvanja. Ali Hannah je bila, ono, totalno u svom filmu, nije imala pojma. Stavi film, uopće i ne pomisli koja je dobna granica kojoj se smije prikazivati. I tako smo odgledali prvih dvadeset minuta kad je zvonilo, a onaj mali Jamie Century pita je kad ćemo gledati ostatak i ona kaže: sutra. I da je malo promijenila raspored. Mogu se kladiti da ćemo do kraja godine gledati Debbie osvaja Dallas. Pa, mislim, stvarno.” “Što hoćeš reći?” “Žena je luda. Ne bih se šokirala da počne ubijati po školi.” Georgia je uzdahnula. “Pa, mislim, svi na svijetu znaju da se već godinama praši s Charlesom...” “Praši se, praši. Jasno.” Georgia se nagnula prema svojoj sestri. (Morala sam biti jako tiha kako bih čula što je rekla.) “Je l’ ti stvarno misliš da Aristokrati vikendima  - 108 - 

glume Kaligule? Nisam sigurna da vjerujem Cindy Willard.” “Naravno”, rekla je Eliaya. “Mama je rekla da kraljevska krv ide u krevet samo s kraljevskom krvi.” “Pa da”, rekla je Georgia kimajući, a onda je prasnula u zubati smijeh koji je zvučao kao kad vučeš drveni stolac po podu. “Tako održavaju svoje gene nekontaminiranima.” Na žalost, kao što mi je tata rekao, među senzacijama i smećem često se nađe i zrno istine (i on je volio listati po tabloidima u supermarketu dok je čekao u redu na blagajni: “Katastrofalne plastične operacije zvijezda – ima nečega neobično zanimljivoga u takvom naslovu”), a moram priznati da, još otkada sam vidjela Hannah i Charlesa u dvorištu prvoga dana škole, sumnjala sam da nešto muljaju (ali sam nakon nekoliko nedjelja odlučila da je, iako je Charles sasvim sigurno zaljubljen u Hannah, njen stav prema njemu ljubazno platonski). I, iako nisam imala pojma o vikend-aktivnostima Aristokrata (a tako će biti sve do sredine listopada), znala sam da su vrlo zaposleni održavanjem superiornosti svoje grupe. Ja sam, naravno, bila ta koja ju je kontaminirala. Moje uključivanje u Čarobni krug bilo je bezbolno poput invazije na Normandiju. Naravno, na kraju smo imali lica, ali prvih mjesec dana, ili tako nešto – rujan, sam početak listopada – iako sam ih sve vrijeme viđala kako se šepire po kampusu, i ponašala se kao tih, užasnut novinar zbog strahova koje su izazivali (“Ako ikada vidim Jade ranjenu, kako s licem prema dolje leži na cesti kao beskućnica koja boluje od gube – učinit ću uslugu cijelom ljudskom rodu i pregaziti je”, zarekla se Beth Price na satu naprednog engleskog), družila sam se s njima samo kod Hannah. I, naravno, tijekom tih prvih nekoliko večeri scenarij je bio poprilično ponižavajući. Naravno, osjećala sam se kao debela neudana žena u reality showu Instant ljubav koju nitko nije htio pozvati na piće, a večeru bi bilo bolje da zaboravi. Sjedila bih na Hannahinoj izlizanoj počivaljci s jednim od njenih pasa i pravila se da sam potpuno koncentrirana na zadaću iz napredne povijesti umjetnosti dok je njih pet prigušenim glasovima razgovaralo koja je to bila “totalka”, kako su “mrtvi pijani” bili u petak na tajnovitim mjestima koja su zvali “Ljubičasto” i “Slijepac”, a kada bi Hannah došla iz kuhinje, odmah bi mi dobacili masne male sardinaste osmijehe. Milton bi trepnuo, protrljao koljeno i rekao: “I, kale je, Blue? Nešto si utihnula.” “Srami se”, rekao bi tada Nigel mrtav hladan. Ili Jade, koja je uvijek bila odjevena kao netko slavan na crvenom tepihu u Cannesu: “Jako mi se sviđa tvoja košulja. I ja bih takvu. Moraš mi reći gdje si je kupila.” Charles  - 109 - 

se smiješio kao voditelj razgovorne emisije s lošom gledanošću, a Lu nikada nije rekla ni riječ. Kad god bi moje ime bilo spomenuto, spustila bi pogled na svoja stopala. Bit će da je Hannah osjetila da smo na putu prema patpoziciji, zato što je ubrzo nakon toga krenula u novi napad. “Jade, zašto ne povedeš Blue sa sobom kada ideš u Conscience? Moglo bi joj biti zabavno”, rekla je. “Kada opet ideš?” “Ne znam”, rekla je Jade užasnuta, ležeći na trbuhu na tepihu dnevne sobe i čitajući Nortonovu antologiju poezije (Ferguson, Salter, Stallworthy, izdanje 1996.). “Mislila sam da si rekla da ćeš ići ovaj tjedan”, ustrajala je Hannah. “Možda je možeš ugurati?” “Možda”, rekla je ne podižući pogled. Zaboravila sam na taj razgovor sve do toga ofucanog, sivog poslijepodneva u petak. Nakon svoga posljednjeg sata iz napredne svjetske povijesti s g. Carlosom Sandbornom (koji je upotrebljavao toliko gela za kosu da bi čovjek uvijek pomislio da se upravo vratio s bazena) vratila sam se na treći kat Hanovera i zatekla Jade i Leulah kako stoje pokraj mog ormarića: Jade u crnoj haljini Holly Golightly, Leulah u bijeloj bluzi i suknji. Leulah je stajala sklopljenih ruku i skupljenih nogu kao da čeka da njen zbor počne pjevati i izgledala prilično pristupačno, ali Jade je izgledala kao netko u sirotištu tko nestrpljivo čeka da joj dovedu tog tupana u invalidskim kolicima kojeg su joj dodijelili, tako da mu može pročitati Watership Down monotonim glasom i tako zaraditi bodove za zalaganje za rad u zajednici te maturirati na vrijeme. “Dakle idemo u salon da nam srede kosu i nokte i obrve i ti ideš s nama”, obavijestila me Jade s rukom na boku. “Oh”, rekla sam kimajući i okrećući bravicu na ormariću da se otvori, iako mislim da zapravo i nisam obraćala pozornost na to da je okrećem na pravu kombinaciju brojeva, nego sam je samo vrtjela sad u jednom, sad u drugom smjeru. “Spremna?” “Sada?” upitala sam. “Naravno da sada.” “Ne mogu”, rekla sam. “Zauzeta sam.” “Zauzeta? Čime?” “Tata će doći po mene.” Četiri cure iz drugog razreda koje su doplovile u našem smjeru odjednom je, poput smeća u rijeci, uhvatila oglasna ploča za njemački jezik. Bilo je očito da prisluškuju.  - 110 - 

“Oh, Bože”, rekla je Jade, “opet tvoj super-tata.. Morat ćeš nam reći kako se stvarno zove i kako izgleda bez maske i plašta.” (Ozbiljno sam pogriješila spomenuvši tatu prethodne nedjelje. Mislim da sam čak s njim u vezi upotrijebila frazu “briljantan čovjek”, kao i “jedan od eminentnih komentatora američke kulture u ovoj zemlji u današnje vrijeme”, citat doslovno preuzet iz priloga na dvije stranice o tati u TAP-SIM-u, tromjesečniku Američkog instituta političkih znanosti /vidi pod “Dr. Da”, proljeće 1987., god. XXIV, broj 9/. To sam rekla zato što je Hannah pitala što moj tata radi, čime se “zanima”, a nešto kod tate jednostavno poziva na hvalisanje, razmetanje, samozadovoljan monolog.) “Samo se šali”, rekla je Lu. “Dođi. Bit će zabavno.” Pokupila sam svoje knjige i izišla s njima kako bih rekla tati da je moja grupa Uliks odlučila da se sastanemo na nekoliko sati, ali da ću doći kući na večeru. Namrštio se kada je ugledao Jade i Lu kako stoje na stubama Hanovera: “Te male namiguše misle da razumiju Joycea? Hah. Sretno im bilo – ne, da se ispravim – pomoli se za čudo.” Vidjela sam da je htio reći ne, ali nije htio napraviti scenu. “U redu”, rekao je uz uzdah i suosjećajan pogled. Pokrenuo je volvo. “Ajde bok, draga moja.” Dok smo hodale prema parkiralištu za učenike, slušala sam pohvale na njegov račun. “Jebote”, rekla je Jade promatrajući me s iznenađenjem i poštovanjem. “Tvoj tata je magnifico. Rekla si da je genij, ali nisam shvatila da si mislila na klunijevski način. Da ti to nije tata, tražila bih te da me upoznaš s njim.” “Izgleda kao onaj, kako se zove... otac iz Moje pjesme, moji snovi”, rekla je Lu. Iskreno, bilo mi je malo mučno kako je tata u nekoliko minuta znao požeti takvo sveopće odobravanje. Naravno – ja sam bila prva osoba koja bi ustala, bacala ruže na njega i vikala: “Bravo, čovječe, bravo!” Ali ponekad nisam mogla da ne osjećam da je tata kao operna diva koja je pobirala divljenje puno poštovanja čak i onda kada je bio prelijen da izvede visoke tonove, zaboravio kostim, trepnuo nakon scene vlastite smrti; nešto u njemu kod svih je izazivalo odobravanje, kakva god da je bila izvedba. Na primjer, kada bih prošla pokraj žene Ronin-Smith, savjetnice za izbor zvanja u Hanover Hallu, činilo se da se nikada nije oporavila od onih minuta koje je tata proveo u njezinu uredu. Nije pitala “Kako ti ide škola?”, nego “Dušo, kako ti je tata?” Jedina žena koja ga je upoznala a koja se nije toliko raspitivala za njega da mi se povraćalo bila je Hannah Schneider.  - 111 - 

“Tako je... gospodin Von Trapp”, rekla je Jade, zamišljeno kimajući. “Da, on mi se uvijek sviđao. A gdje je tvoja mama?” “Ona je mrtva”, rekla sam dramatičnim, blijedim glasom i prvi put uživala u njihovoj zaprepaštenoj tišini. Odvele su me u Conscience ljubičastih zidova i kauča sa zebrastim uzorkom koji se nalazio u središtu Stocktona preko puta glavne knjižnice, gdje mi je Jaire s krokodilskim čizmama (izgovara se “džej-RIIII”) napravio brončane pramenove i ošišao mi kosu tako da više nije izgledala kao “da ju je sama šišala škaricama za nokte na nogama”. Jade je inzistirala da moje uređivanje ide na račun njene majke Jefferson, koja je Jade ostavila svoju crnu karticu American Express za “hitne slučajeve” prije nego što je otperjala u Aspen na šest tjedana sa svojim novim “komadom”, instruktorom skijanja “po imenu Tanner, kojem su usnice stalno ispucane”. “Dat ću ti tisuću dolara ako možeš nešto učiniti s tim metlastim šiškama”, naložila je Jade mom frizeru. Tijekom sljedeća dva tjedna, također na Jeffersonin račun, dobila sam šestomjesečnu zalihu dnevnih kontaktnih leća, koje mi je dao optičar dr. Stephen J. Henshaw, koji je imao oči kao ozbiljno prehlađena arktička lisica, isto kao i odjeću, obuću i donje rublje, koje su Jade i Lu izabrale za mene, ne u odjelu za mlade Stickleyja, već u butiku Vanity Fair u glavnoj ulici, butiku Rouge u Ulici Elm, u Nataliji u Ulici Cherry, čak i u Fredericksu u Ulici Hollywood (“Ako ikada odlučiš postati malo perverzna, predlažem ti ovo za tu priliku”, poučila me Jade gurnuvši mi u ruke nešto što je izgledalo kao remeni koje nose padobranci, ali ružičaste boje). Konačni smrtonosni udar mome prijašnjem dosadnom izgledu bile su hidratantne kreme, svjetlucavi ruževi za usne od timijana i mirte, sjenilo za oči (sjajno) za dan i (tamno) za noć, koje je iskopano na odjelu za kozmetiku Stickleyja kako bi odgovaralo mojoj nijansi kože, kao i petnaestominutno predavanje o tome kako ih nanijeti koje je održala Millicent, koja je žvakala žvakaću te imala napudrano čelo i čistu bijelu laboratorijsku kutu. (Vješto je nagurala cijeli spektar duginih boja na moja oba očna kapka.) “Ti si božica”, rekla je Lu smiješeći mi se u Millicentinu malom ogledalu. “Tko bi rekao”, nacerila se Jade. Više nisam izgledala kao sova puna pokajanja, nego kao torta koja se ni za što ne kaje (slika 9.0).  - 112 - 

Naravno, kada je tata vidio ovu preobrazbu, osjećao se onako kako bi se vjerojatno osjećao Van Gogh da je jednoga vrućeg poslijepodneva slučajno ušetao u trgovinu poklonima Sarasota i pokraj kartonskih bejzbolskih kapa i figurica napravljenih od školjići zatekao svoje voljene suncokrete otisnute na dvjesto ručnika za plažu koji su na RASPRO-DAJI za samo $9,99.

SLIKA9.0 “Čini se da tvoja kosa plamti, dušo. Kosa ne bi trebala plamtjeti. Vatra bi trebala plamtjeti, osvijetljeni zvonici, svjetionici, možda pakao. Ali ne ljudska kosa.” Ali, začudo, vrlo je brzo većina njegova gađenja splasnula, osim  - 113 - 

povremenog žaljenja ili mrmljanja. Pretpostavljala sam da je razlog tomu njegova opsjednutost Kitty ili, kako je samu sebe zvala na našoj automatskoj sekretarici, “Kitty Cat”. (Nisam je upoznala, ali čula sam posljednje vijesti s naslovnice: “Kitty se onesvještava u talijanskom restoranu zbog tatinih filozofiranja o ljudskoj prirodi”, “Kitty moli tatu za oproštaj zato što je prolila White Russian na rukav njegova irskog tvida”, “Kitty planira svoj četrdeseti rođendan i aludira na vjenčana zvona”.) Bilo je to bizarno, ali tata je prihvatio činjenicu da je njegovo umjetničko djelo besramno komercijalizirano. Čak je izgledao kao da mi ne zamjera. “Zadovoljna si? Odgovorna? Poštuješ mladež u toj grupi koja se bavi Uliksom, iako oni, što me ne čudi, provode više vremena lutajući trgovačkim centrom i posvjetljujući kosu nego pokušavajući pronaći Stephena Dedalusa?” (Ne, nikada nisam tati otvorila oči za istinu da ne provodim nedjeljna poslijepodneva pokušavajući se uhvatiti u koštac s tom himalajskom knjigom. Srećom, tata nije previše volio Joycea – pretjerane igre riječima zamarale su ga, isto je vrijedilo i za latinski – ali kako bih izbjegla i najosnovnije ispitivanje, povremeno bih mu rekla da, s obzirom na to kako su drugi slabi na tom polju, još uvijek nismo prošli početak, prvo poglavlje “Telemah”.) “Zapravo, oni su prilično bistri”, rekla sam. “Evo, jučer je jedan od njih u razgovoru upotrijebio riječ sluganski.” “Ne budi drska. Oni su mislioci?” “Da.” “A ne bedaci? Praznoglavci? Glupani, tupani, blesani? Neonacisti, anarhisti ili antikristi? Ne prozaični klinci koji vjeruju da su oni prvi ljudi na svijetu koje, kitiš ono, nitko ne kuži? Na žalost, američki su tinejdžeri za vakuum, isto što su i jastučići za sjedenje za spužvu...” “Tata, u redu je.” “Sigurna si? Nemoj se nikada oslanjati na otrovne površine.” “Da.” “Onda ću to prihvatiti.” Namrštio se kada sam se popela na prste da ga poljubim u grubi obraz. Krenula sam prema ulaznim vratima. Bila je nedjelja i Jade je laktom legla na trubu u autu. “Onda se super provedi s tim curama i dečkima”, rekao je i malo teatralno uzdahnuo, ali ja sam ga ignorirala. “Što da se radi, što da se radi.” Nekoliko se puta znalo dogoditi da smo Jade, Lu i ja vrištale od smijeha zbog nečega, kao kada su me jednom pozvale da se “promuvamo po  - 114 - 

trgovačkom centru s običnim ljudima”, pa nas je po Blue Crest Mallu slijedila glupo nasmiješena skupina kretena kojima su se vidjele bokserice (“Stvarno jebeno ružni – baš kao što sam i pretpostavljala”, rekla je Jade promatrajući ih kroz policu punu gumica za kosu u trgovini Earringz N’ Thingz) ili kada je Jade debatirala o misterioznim dimenzijama Nigelove sprave (“S obzirom na to kako je mali, mogao bi biti moćan, ali mogao bi biti i pigmejac”; “Oh, Bože”, rekla je Lu i prekrila rukom usta) ili kada smo se vozile do Hannah, a Jade i ja pokazale smo srednji prst nekom kretenoidu (njen izraz za bilo kojeg “odvratno ružnog muškarca starijeg od četrdeset”) koji se usudio vijugati svojim volkswagenom ispred nje. (Slijedeći njen primjer, spustila sam prozor i ispružila ruku van dok mi je kosa – sada fascinantne boje bornita, Atomic, broj 29 – divljala na vjetru.) U tim sam trenucima mislila da možda ovo jesu moje prijateljice, možda ću im se povjeriti o seksu dok jedemo pitu od rabarbare u zalogajnici u tri ujutro i možda ćemo jednoga dana telefonirati jedna drugoj i razgovarati o Zajednici umirovljenika Tuskawalla Trails i bolovima u leđima i muževima koji su ćelavi kao kornjače, ali onda bi im osmijesi spali s lica kao ilustracije koje nisu dobro pričvršćene za oglasnu ploču. Pogledale bi me iznervirano, kao da sam ih prevarila. Odvezle bi me kući. Sjedila bih na stražnjem sjedalu i pokušavala čitati s usana što sam bolje mogla od zaglušne buke heavy metal CD-a (očajnički sam uspijevala dešifrirati sumnjive fraze: “nađemo se kasnije”, “koji mrak komad”), dobro znajući da će me zato što nisam rekla ništa uzbudljivo (i zato što sam bila cool kao, recimo, bermude) odbaciti kao prljavo rublje i odjuriti u šaputavu noć s nebom boje šljive i crnim planinama koje špijuniraju iznad šiljastih vrhova borova. Na nekoj nepoznatoj lokaciji sastat će se s Charlesom, Nigelom i Blackom (tako su zvale Miltona) i vjerojatno će se parkirati i ljubiti i voziti trkaćim autima preko litice (i obući kožnate jakne na kojima piše T-BIRD i PINK LADY). “Aj bok”, rekla je Jade otprilike u mom smjeru dok je nanosila crveni ruž gledajući se u retrovizoru. Zalupila sam vratima auta i podigla ruksak na rame. Leulah mi je mahnula. “Vidimo se u nedjelju”, rekla je slatko. Odvukla sam se u kuću poput veterana koji žali što rat nije dulje potrajao. “Što si to obavezno morala kupiti u trgovini koja s zove Bahama-Meten ?” proderao se tata iz kuhinje kada se vratio sa svog sastanka s Kitty. Pojavio se na vratima dnevne sobe s narančastom plastičnom vrećicom koju sam bacila na pod hodnika, držao ju je kao da je posrijedi kostur ježa. “Bali-Mebronzer”, rekla sam u strahu, ne podižući pogled s knjige koju  - 115 - 

sam iščupala s police, Južnoamerička pobuna (Gonzales, 1989.). Tata je kimnuo i mudro odlučio ne ispitivati me dalje. To je bila točka preokreta. (I sigurna sam da je u potpunosti bila povezana s Hannah, iako njena uloga u tome, što mora da im je rekla – možda ultimatum, ucjena ili jedan od njenih prijedloga – nikada nije razjašnjena.) Bio je prvi tjedan ii listopadu, petak, za vrijeme šestog sata. Dan je bio oštro svijetao za jesen, sjajio poput upravo oprana auta, a g. Moats, moj instruktor iz uvoda u crtanje, pozvao je razred da iziđe sa svojim olovkama br. 2 i skicira – “Pronađite svoje rastopljene satove!” naredio je, bučno otvorivši vrata kao da oslobađa mustange, dok je drugom rukom pravio ole-pokrete po zraku tako da je četiri sekunde izgledao kao plesač flamenca u tijesnim hlačama kadmij-zelene boje. Polagano, lijeno, razred je otplovio van i raštrkao se po kampusu sa svojim divovskim blokovima za skiciranje. Nisam imala pojma što da crtam, pa sam tako lutala uokolo petnaest minuta prije nego što sam se odlučila za izblijedjeli paketić bombona M&M’s, koji se sakrio u pokrovu od borovih iglica iza Eltona. Sjedila sam na cementnom zidiću i povukla nekoliko prvih jadnih linija kada sam začula kako netko hoda pločnikom. Umjesto da je prošla pokraj mene, ta je osoba zastala. “Ej, bok”, rekao je. Bio je to Milton. Ruke su mu bile duboko u džepovima, a rezanci kose pleli su mu se preko čela. “Bok”, rekla sam, ali nije odgovorio, niti se nasmiješio. Samo je prišao mom bloku i nakrenuo glavu kako bi pregledao moje rahitične poteze olovke poput nastavnika koji ti se nadvije iznad ramena, očigledno čitajući ono što si napisao u zadaćnicu. “Zašto nisi na nastavi?” upitala sam ga. “Ma, bolestan sam”, rekao je uz osmijeh. “Gripa. Idem sestri, a onda doma na ležanje.” Trebala bih spomenuti: dok je Charles bio očigledni Casanova St. Gallwaya, popularan među curama i dečkima i navijačicama, shvatila sam da su Miltona smatrale komadom one pametne i čudne. Cura na naprednom engleskom, Macon Campins, koja je na dlanovima crtala dizajn koncentričnih krugova kao od kane, ali vodootpornom tintom, tvrdila je da je opsesivno zaljubljena u njega, a prije nego što je zvonilo i prije nego što se zabrinuta gđica Simpson dovukla u učionicu mrmljajući sve glasnijim i glasnijim šapatom – “Nema tonera, ničega osim dokumenata, nema klamerica, sve u ovoj školi, ne, u ovoj zemlji, ne, na svijetu, sve se raspada” – mogli ste čuti kako Macon raspravlja o  - 116 - 

Miltonovoj misterioznoj tetovaži sa svojom najboljom prijateljicom Engellom Grand: “Mislim da si je to sam napravio. Znaš, gledala sam u njegov zasukani rukav na biologiji. I prilično sam sigurna da se radi o nekoj golemoj ludoj vijugavoj šari kao od benzina u vodi. Tooootalno seksi.” I ja sam osjećala da Milton ima to nešto pritajeno i seksualno, zbog čega sam se ponašala kao da sam pijana svaki put kada sam bila nasamo s njim. Jednom sam ispirala tanjure i stavljala ih u Hannahinu perilicu za posuđe kada je on došao sa sedam čaša u svojim divovskim rukama i nagnuo se pokraj mene da ih stavi u sudoper, a ja sam bradom slučajno dodirnula njegovo rame. Bilo je vlažno i ljepljivo poput staklenika i mislila sam da ću se srušiti. “Oprosti, Blue”, rekao je kada se odmaknuo. Svaki put kada bi rekao moje ime, što je često činio (tako često da mi se činilo da je to praktično već satira), akcent mu je skakao gore-dolje ili bi se pretvorio u komadić gume. Bluuue. “Imaš kakvih planova za večeras, Blue?” upitao me sada. “Da”, rekla sam, no činilo se da nije registrirao moj odgovor. (Mislim da su do tada već shvatili da ako mi Hannah ne nabavi udvarača, nitko se neće pojaviti sam od sebe – što i nije nezamisliva pretpostavka.) “E, mi smo ti kod Jade večeras ako hoćeš doći. Reći ću joj da ode po tebe. Trebalo bi biti ludo i nezaboravno. Ako se možeš s time nositi.” Prošao je pokraj mene i nastavio hodati pločnikom. “Mislila sam da imaš gripu”, rekla sam tiho, ali me čuo, zato što se okrenuo i hodajući unatrag namignuo mi i rekao: “Iz minute u minutu sve mi je bolje.” Tada je počeo zviždati i, zatežući svoju zeleno-plavu kariranu kravatu kao da ide na razgovor za posao, otvorio stražnja vrata Eltona i nestao unutra. Jade je živjela u Mc-palači od trideset pet soba (koju je ona zvala Svadbena torta) nadahnutoj vilom iz Prohujalo s vihorom, sagrađenoj na vrhu brda usred siromašnog naselja “prošaranog kamp-prikolicama u kojima te seljačine žive i ljudima bez zuba”, koje je bilo poznato pod nazivom Smetlište (109 stanovnika). “Kuća je vulgarna kad je prvi put vidiš”, rekla je veselo, otvarajući golema ulazna vrata. (Od trenutka kada je Jade došla po mene, raspoloženje joj je bilo na vrhuncu, bila je sva cvrkutava, zbog čega sam se počela pitati kakav li je to fantastičan dogovor imala s Hannah; mora da je imao nekakve veze s besmrtnošću.) “Da”, rekla je popravljajući prednjicu svoje crnobijele svilene haljine na zamatanje tako da joj se ne vidi električno žuti grudnjak. “Predložila  - 117 - 

sam Jefferson da bi trebala imati pri ruci one vrećice za povraćanje koje imaju u avionima za ljude koji su prvi put ušli u kuću. Još ih nije nabavila. Oh, i ne, ne haluciniraš. To je stvarno Kasiopeja. Mali medvjed u blagovaonici, Herkul u kuhinji. To je Jefferson smislila, da ima zviježđa sjeverne hemisfere na svim stropovima. Dok su dizajnirali kuću, hodala je s tipom po imenu Timber, koji je bio astrolog i tumač snova, a kad je se Timber riješio, bila je s Gibbsom iz Engleske, koji je mrzio cijelu ideju s tim jebenim svjetlucavim lampicama – 'I kako ti misliš promijeniti te žarulje?' – ali tada je već bilo prekasno. Električari su već napravili Sjevernu krunu i pola Pegaza.” Foaje je bio bijele boje u kombinaciji s bijelom i bijelom i imao sklizak mramorni pod na kojem bi se vjerojatno bez imalo poteškoća moglo izvesti trostruki aksl i dvostruki tulup. Buljila sam prema gore i Kasiopeja je stvarno svjetlucala iznad nas na svijetloplavom stropu, koji je, isto tako, čini se, brujio onim kiselim tonom koji se čuje u dijelovima supermarketa sa smrznutom hranom. I ja sam se smrzavala. “Ne, nećeš se razboljeti. Život u hladnim temperaturama usporava, ponekad čak i preobrati proces starenja, tako da Jefferson ne dopušta da termostat u kući bude namješten na više od četiri Celzijeva stupnja.” Jade je bacila ključeve od auta na masivni korintski stup pokraj vrata na kojem je vladao kaos sitnog novca, grickalica za nokte, brošura za satove meditacije u nečemu što se zvalo Centar za unutarnji život Suwanee. “Ne znam kako ti, ali meni ozbiljno treba koktel. Nikoga još nema, kasne, svinje jedne, pa ću ti pokazati kuću.” Jade nam je napravila mudslinger, prvo alkoholno piće u mom životu; bilo je slatko, ali istovremeno je fascinantno peklo u grlu. Krenule smo na veliki obilazak. Kuća je bila bogato ukrašena i prljava, pravi ćumez. Ispod pulsirajućih konstelacija (u mnogima su zvijezde, supernove i bijeli patuljci bili ugašeni) gotovo je svaka soba izgledala zbunjeno, usprkos vrlo izričitim nazivima koje im je Jade davala (soba za rekreaciju, muzejska soba, dnevna soba). Na primjer u imperijalnoj sobi nalazila se kićena perzijska vahze i veliko ulje na platnu “nekog Sira iz osamnaestog stoljeća”; ali isto tako i zamrljana smeđa svilena bluza prebačena preko naslona sofe, tenisica koja je pala ispod stolca, a na pozlaćenom stoliću skupile su se užasne vatice jadno se sažalijevajući nakon što su skinule krvavo crveni lak s nečijih noktiju. Odvela me u sobu za TV (“Tri tisuće programa, a nema se što gledati”), sobu s igračkama, u kojoj se nalazio konj s vrtuljka koji se propinje u prirodnoj veličini (“Ovo je Pahuljica”) i u šangajsku sobu, koja je bila prazna, osim velikoga brončanoga kipa Bude i deset ili dvanaest  - 118 - 

kartonskih kutija. “Hannah stvarno voli kada se što je više moguće rješavamo materijalnih stvari. Ja cijelo vrijeme nosim stvari u Crveni križ. I ti bi to trebala učiniti”, rekla je. U podrumu je ispod zviježđa Blizanaca bila Jeffersonina soba (“Gdje moja majka odaje počast najboljim godinama svog života”). Bila je to dnevna soba od 150 četvornih metara s televizorom veličine platna u kinima na otvorenome, tepihom boje rebaraca na žaru i drvenih zidova prekrivenih s trideset reklamnih plakata za marke tipa parfem Ohh!, najlonke Slinky Silk, čizme Keep Walking, sok Orange Bliss i druge opskurne proizvode. Na svakome se nalazila ista žena kose boje mrkve, koja se smiješila kao da joj je u ustima banana i opasno balansirala na granici između ushićenoga i fanatičnoga (vidi 4. poglavlje “Jim Jones”, Don Juan de Mania, Lerner, 1963.). “To je moja mama Jefferson. Možeš je zvati Jeff.” Jade se namrštila promatrajući jednu od reklama za vitamine Vita na kojoj je Jeff, oboružana plavim frotirskim znojnicima oko ručnih zglobova, ležala na leđima s nogama podignutima pod pravim kutom preko VITAMINOM VITA DO BOLJEG ŽIVOTA. “Bila je poznata u New Yorku 1978. otprilike dvije minute. Pogledaj ovdje kako joj kosa pravi val koji završava točno iznad oka? E pa, ona je izmislila tu frizuru. Zvala se grimizni marsh-mallow. I prijatelj evala je s Andyjem Warholom. Pretpostavljam da joj je dopuštao da ga cijelo vrijeme vidi bez vlasulje. Oh, čekaj.” Otišla je do stola ispod reklame za Sir Albertove ljute kobasice (“Ako su dovoljno dobre za plemiće, dovoljno su dobre i za Vas”) i vratila se s fotografijom Jefferson očito snimljenom u današnje vrijeme. “To je ona, prošle godine kad je pozirala za božićne čestitke.” Žena je duboko zagazila u četrdesete i, s očitom panikom, ne vidi načina da se iščupa. Još uvijek je imala taj bananasti osmijeh, koji je sada postao malo gnjecav u kutovima usana, a kosa joj više nije imala dovoljno kinetičke energije da se sama uspravi u grimizni marsh-mallow, nego je ukočena i raščupana odskakala od njene glave kao crveni ubojiti silos. (Da ju je tata vidio, ne bi oklijevao nazvati je “Barbarellom koja je loše ostarjela”. Ili bi upotrijebio jedan od svojih komentara “prestari bombon”, koje je rezervirao za žene koje su veći dio tjedna provodile pokušavajući zaustaviti sredovječnost, kao da je sredovječnost samo krdo odbjeglih pastuha: “rastopljeni crveni M&M’s”, “tara, slatka tortica s okusom jagode”.) Jade me napeto gledala, prekriženih ruku i stisnutih očiju. “Izgleda vrlo lijepo”, rekla sam. “Otprilike kao Hitler.”  - 119 - 

Nakon obilaska povukle smo se u ljubičastu sobu, “u kojoj se Jefferson pošteno sprijatelji sa svojim dečkima, ako kužiš što hoću reći. Izbjegavaj kauč s kašmirskim uzorkom pokraj kamina.” Drugi još uvijek nisu stigli, i nakon što se Jade bavila slaganjem još mudslingera i okretanjem ploče Louisa Armstronga na antiknom gramofonu, konačno je sjela, iako joj je pogled letio po sobi poput kanarinca. Provjerila je koliko je sati na svome ručnom satu četvrti put, a onda peti. “Koliko dugo živiš ovdje?” upitala sam je jer sam nekako htjela da se slažemo, tako da kada drugi stignu mi već izvodimo svoju omiljenu pjesmu “Just Two Little Girls from Little Rock”, gdje bi Jade bila mršavija i ljuća Marylin, a ja bih bila više daskasta verzija Jane Russell. Ali, na moje veliko razočaranje, nije se činilo da imamo puno šanse da postanemo najbolje prijateljice. “Tri godine”, rekla je odsutno. “Jebemu, pa gdje su oni? Mrzim kad ljudi kasne, a Black mi se zakleo da će doći do sedam sati, lažljivac jedan”, požalila se, ali ne meni, nego stropu. “Kastrirat ću ga.” (Orion, zviježđe ispod kojeg smo sjedile, izgubio je noge i glavu jer mu žarulje nisu bile promijenjene. Ostao mu je samo pojas.) Uskoro su stigli ostali noseći luckaste ukrase (ogrlice od plastičnih kuglica, papirnate krune iz restorana s brzom hranom; Charles je bio odjeven u staru košulju za mačevanje, a Milton u sako od modrog baršuna) i uskoro ih je bila puna soba, Nigel se razvalio na kožnatom kauču podigavši noge na stolić, a Leulah je pozdravila Jade odaslavši poljupce u prazan prostor pokraj njezina lica. Meni se samo nasmiješila, a zatim otplovila do šanka, očiju staklastih i crvenih. Milton je odlutao do drvene kutije na pisaćem stolu u kutu, otvorio je i izvadio cigaru. “Jadey, gdje je rezač?” upitao je njušeći je. Povukla je dim iz svoje cigarete i zabuljila se u njega. “Rekao si da ćete doći na vrijeme, a kasnite. Mrzit ću vas do smrti. U gornjoj ladici.” Prigušeno se nasmijao, kao da ga netko guši jastukom, i tada sam shvatila da želim da i meni nešto kaže – “Drago mi je da si mogla doći”, “Hej, Bluuue” – ali nije. Nije me vidio. “Blue, što kažeš na dirty martini?” upitala je Leulah. “Ili nešto drugo”, rekla je Jade. “Shirley Temple”, predložio je Nigel posprdno se smiješeći. “Cosmo?” upitala je Leulah. “U hladnjaku ima mlijeka”, rekao je Nigel mrtav hladan. “Mm, dirty martini bi bio u redu. Hvala”, rekla sam. “Tri masline, molim.” Tri masline, molim: tako je to specificirala Eleanor Curd, heroina  - 120 - 

smaragdnih očiju zbog koje su muškarci drhtali od gladne želje u Povratku na slapove (DeMurgh, 1990.), knjizi koju sam, kada mi je bilo dvanaest godina maznula iz zlatne kožnate torbe hruštice Rite Cleary. (“Gdje je moja knjiga?” danima je ponavljala tati poput duševne bolesnice koja je odlutala iz svog sanatorija. Pretražila je svaki kauč, tepih i ormar, povremeno na koljenima, luda od želje da dozna je li Eleanor završila sa Sir Damienom ili su ostali razdvojeni zato što je on mislio da ona misli da on misli da je zbog njega jedna zla tračerica ostala trudna s nezakonitim djetetom.) Čim mi je Leulah dala martini, svi su na mene zaboravili kao na nekoga tko čeka na drugoj liniji u glavnom uredu neke velike organizacije. “Znači, Hannah večeras ima sudar”, rekao je Nigel. “Nema”, rekao je Charles smiješeći se, iako se gotovo neprimjetno uspravio kad je to čuo, kao da je osjetio ubod igle kroz jastučić na kojem je sjedio. “Ima”, rekao je Nigel. “Vidio sam je poslije nastave. Bila je odjevena u crveno.” “Opa”, rekla je Jade otpuhujući dim cigarete. Nastavili su razgovarati o Hannah bez kraja i konca; Jade je ponovno rekla nešto o Crvenom križu i “buržujskim svinjama”, riječi koje su me zatekle (nisam čula tu frazu još otkad smo tata i ja vozeći se kroz Illinois čitali Tripove na acidu: obmane hipikulture 60-ih godina Agnusa Hubbarda /1989./) iako nisam znala na koga ili što se to odnosilo, zato što se nikako nisam mogla koncentrirati na razgovor; bio je poput okrutne male mutne crte pri dnu ploče sa slovima za testiranje vida. I nisam se baš nešto normalno osjećala. Bila sam vrtlog međuzvjezdane materije, maglica u tamnoj tvari, dobar primjer za opću teoriju relativnosti. Ustala sam i pokušala krenuti prema vratima, ali noge su mi se osjećale kao da sam ih tražila da izmjere svemir. “Isuse”, rekla je Jade odnekuda. “Što je njoj?” Pod je prenosio široki spektar valnih duljina. “Što si joj dala da pije?” upitao je Milton. “Ništa. Mudslinger.” “Rekao sam ti da joj daš mlijeko”, rekao je Nigel. “Dala sam joj martini”, dodala je Leulah. Odjednom sam bila na podu i gledala zvijezde. “Hoće li umrijeti?” upitala je Jade. “Trebali bismo je odvesti u bolnicu”, rekao je Charles.  - 121 - 

“Hi nazvati Hannah”, rekla je Lu. “Bit će OK.” Milton se nagnuo nad mene. Krakovi njegove crne kose nalikovali su na lignju. “Neka si odspava.” Plimni val mučnine počeo mi je preplavljivati želudac i nisam mogla ništa učiniti da ga zaustavim. Bilo je to kao kad crna morska voda počne preplavljivati grimiznu svečanu dvoranu Titanica, kako je to opisano u tatinoj omiljenoj autobiografiji svih vremena, potresnom svjedočanstvu Depresija u mojim mislima, kukavičluk u mojim nogama (1943.) Herberta J. D. Lascowitza, koji je konačno, u devedeset sedmoj godini života, ispričao istinu o svom makijavelijevskom ponašanju na palubi tog legendarnog prekooceanskog broda te priznao da je zadavio nepoznatu ženu, skinuo je golu, odjenuo njenu odjeću kako bi odglumio da je žena s djetetom i tako si osigurao mjesto na jednom od dva preostala čamca za spašavanje. Pokušala sam se otkotrljati i uspraviti, ali tepih i kauč zaokrenuli su prema gore i tada, šokantno, kao da je grom udario koji centimetar dalje od mojih cipela, povratila sam kao u crticu, svuda po stolu i tepihu i kauču s kašmirskim uzorkom pokraj kamina i Jadeinim crnim kožnatim Diorovim sandalama, čak i na ilustriranu knjigu na stolu Hvala Bogu što imamo zoom: fotografije zvijezda u njihovim dvorištima (Miller, 2002.). Mala ali vidljiva količina bljuvotine čak je pljusnula na krajeve Nigelovih hlača. Buljili su u mene. I tu, sram me priznati, moje sjećanje naglo propada (vidi pod “Oblik 12”, “Kontinentalno stijenje”, u knjizi Oceani, Boss, 1977.). Sjećam se samo nekoliko jadnih rečenica (“Što ako nas njena obitelj tuži?”), lica koja zure dolje prema meni kao da sam pala u bunar. Ali, zapravo, tu mi ne treba sjećanje zato što je te nedjelje kod Hannah, kad su me zvali Bljuva, Riga i Masline, svatko od njih izrekao svoje svjedočanstvo o onome što se dogodilo. Prema Leulah, onesvijestila sam se na južnoj livadi. Jade je tvrdila da sam promrmljala nešto na španjolskome, nešto kao “Elperro que no camina, no encuentra hueso”, ili “Pas koji ne hoda ne može pronaći kost”, a onda sam zakolutala očima i ona je mislila da sam umrla. Milton je rekao da sam se skinula “gooola”, Nigel je tvrdio da sam tulumarila kao Tommy Lee za vrijeme turneje Theater of Pain. Charles je prevrtao očima na sve te verzije događaja, to “užasno iskrivljivan je istine”. Rekao je da sam prišla Jade i da smo se ja i ona počele hvatati u savršenoj izvedbi njegova omiljenog filma, kultnoga remekdjela francuskoga fetišističkog redatelja Luca-Shallota de la Nuita Les Salopes Vampires et Lesbiennes de Cherbourg (produkcija Petit Oiseau, 1971.).  - 122 - 

“Dečki cijelog života maštaju da tako nešto vide i zato, hvala ti, Rigo. Hvala ti.” “Zvuči kao da ste se stvarno dobro proveli”, rekla je Hannah uz osmijeh, oči su joj svjetlucale dok je pijuckala vino. “Nemojte mi više ništa reći. Nije to za nastavničke uši.” Nikada nisam uspjela odlučiti u čiju verziju da vjerujem. Nakon što sam zaradila nadimak, sve se promijenilo. Tata je rekao da se moja majka, žena od koje je “svima zastajao dah kada bi ušla u prostoriju”, uvijek jednako ponašala bez obzira na to s kim je razgovarala i gdje je bila, i tata ponekad nije mogao razlučiti kada bi se javila na telefon razgovara li sa “svojim najboljim prijateljem iz New Yorka ili s nekim tko joj pokušava nešto prodati, jer je bila toliko oduševljena što ih oboje čuje. 'Vjerujte mi, bila bih presretna kada bi netko došao očistiti tepih – vaš proizvod je očito fantastičan – ali, da budem iskrena, mi zapravo nemamo tepihe.' Znala se tako satima ispričavati”, rekao je tata. A ja sam je iznevjerila zato što sam se, priznajem, ponašala drugačije sada kada sam bila njihova prijateljica, sada kada je Milton, odmah nakon jutarnjih obavijesti u školi, povikao: “Rigo!” i cijelo je dvorište učenika pogledalo prema njemu, spremni da sjednu, legnu, donesu štap. Nije da sam se preko noći pretvorila u tiranku oštra jezika koja je počela sa sporednom ulogom, ali se uspjela dočepati glavne prelazeći preko leševa. Ali, šetajući po prvom katu Hanovera s Jade Whitestone između trećega i četvrtog sata (“Mrtva sam umorna”, uzdahnula bi Jade i zakvačila moj vrat laktom kao što je to Gene Kelly učinio s uličnom svjetiljkom u Plesu na kiši), bio je to neosporan trenutak za paparazze; smatrala sam da savršeno razumijem na što je mislio Hammond Brown, glumac u broadwayskom hitu iz 1928. Sretne ulice (tijekom ludih 20-ih bio je poznat samo po nadimku Brada) kada je rekao da “oči gomile imaju dodir poput svile” (Ovacije, 1952., str. 269). A na kraju školskog dana, kada bi tata došao po mene i kada bismo se svađali zbog nečega, recimo moje “svjetlucave” kose ili novoga, malo riskantnijeg eseja koji sam napisala – “Tupac: portret modernoga romantičnog pjesnika”, za koji sam dobila posprdnu dvojku (“Završni razred srednje škole nije vrijeme da odjednom postaneš alternativna, fora i cool”) – nakon toga bilo je čudno; jer prije mog prijateljstva s Aristokratima i nakon svađe s tatom, kada bih se povukla u svoju sobu, uvijek sam se tako jadno osjećala, poput razmrljane fleke, nisam vidjela gdje počinjem, a gdje završavam. Ali sada sam se osjećala kao da se još  - 123 - 

uvijek mogu vidjeti, vidjeti svoje obrise – tanku, ali savršeno respektabilnu crnu liniju. Gđa Gershon iz napredne fizike također je primijetila promjenu, iako možda samo na podsvjesnoj razini. Na primjer kada sam prvi put stigla u St. Gallway i kad god bih bila dignula ruku da nešto pitam na njenim satovima, ne bi me odmah uočila; bez problema sam se stapala sa stolovima u laboratoriju, prozorima, plakatom Jamesa Joulea. Sada sam trebala držati ruku u zraku samo tri, možda četiri sekunde prije nego što bi se njen pogled spotaknuo na mene: “Da, Blue?” Ista stvar bila je i s g. Archerom – sva pogrešna shvaćanja moga imena nestala su. “Blue”, rekao bi, ne drhtavim glasom ili s nelagodom, već s potpunom vjerom (slično tonu koji je upotrebljavao kada bi rekao Da Vinci). A g. Moatsu, kada bi došetao do mog štafelaja da pogleda moje crteže tijela, oči bi gotovo uvijek odlutale s crteža do moje glave kao da sam ja vrednija promatranja od nekoliko teturavih linija na papiru. I Sal Mineo primijetio je razliku, a ako je on primijetio, onda mora da je bila Nepodnošljivo istinita. “Moraš biti oprezna”, rekao mi je za vrijeme jutarnjih obavijesti. Bacila sam pogled na njegov profil kompliciran poput ograde od lijevanog željeza i njegove vlažne smeđe oči. “Drago mi je zbog tebe”, rekao je ne gledajući u mene, već na pozornicu, na kojoj su Havermeyer, Eva Brewster i Hillary Leech otkrili novi izgled The Gallway Gazette: “Naslovnica u boji, reklame”, govorila je Eva. Sal je progutao slinu i Adamova mu je jabučica, pogurnuta prema vratu poput metalne opruge u starom kauču, zadrhtala, podigla se i pala. “Ali oni samo povrijede ljude.” “O čemu govoriš?” upitala sam ga iživcirana njegovom dvosmislenošću, ali nije mi odgovorio, a kada je Evita raspustila učenike i rekla im neka se vrate u učionice, odletio je sa svog mjesta brzo poput kraljića sa stupa javne rasvjete. Blizanke s kojima sam bila na satu samostalnog učenja, velike komentatorice društvenih prilika našeg doba Eliaya i Georgia Hatchett (Nigel i Jade, koji su išli s njima na španjolski, zvali su ih Glupa i Gluplja), imale su, naravno, gomilu prljavih pričica o mom druženju s Aristokratima. Prije su uvijek posvuda tračale o Jade i ostalima, svojim su mljackavim glasovima prskale jedna po drugoj i po svima drugima, ali sada su sjedile u pozadini pokraj fontane i Hamboničinih preporuka za čitanje i razgovarale u pucketavim šapatima poput pečenoga krumpira. Uglavnom sam ih ignorirala, čak i kada su riječi Blue i Šššš, čut će te siknule preko mene nekoliko puta poput para gabonskih ljutica. Ali kada  - 124 - 

nisam imala zadaće, upitala sam g. Fletchera mogu li na WC, i onda bih se odšuljala do polica broj 500, a onda do najgušće natrpanog dijela, broj 900, Biografije, gdje bih razmjestila neke od većih knjiga s police 600 u rupe između polica kako bih izbjegla da me primijete. (Knjižničarko Hambone, ako ovo čitate, ispričavam se što sam dva puta tjedno micala debelu knjigu H. Gibbonsa Afričke životinje /1989./ s njezina mjesta pod 650 na poziciju iznad Najdraže mamice /Crawford, 1978./ i Zloglasnih: moje godine s Caryjem Grantom /Drake, 1989./. Niste počeli ludjeti.) “Dakle, hoćeš ili nećeš čuti trač nad tračevima, najbolju stvar, totalno ludilo, kraljevske dragulje, Jewel nakon zubarskog tretmana, Madonna nakon hatha-joge” – brzo je udahnula, progutala slinu – “Ted Danson nakon presađivanja kose, J-Lo prije Giglija, Ben prije J-Lo, ali nakon psihološkog tretmana zbog kockanja, Matt nakon...” “Što si ti, ono, slijepi prorok?” upitala je Gluplja podigavši pogled s tjednika Celebrastory. “Nisam baš sigurna.” “OK, dakle, Elena Topolos.” “Elena Topolos?” “Ona Mediteranka prvašica koja bi se trebala riješiti tih brkova. Rekla mi je da je ta Blue neka čudna autistična učenjakinja. I ne samo to, nego smo izgubile i jednog muškarca zbog nje.” “Što?” “Čvrsto Tijelo. Sav je lud za njom. To ti je već neopisivo. Svi iz nogometnog tima zovu ga Afrodita, a njega to uopće ne smeta. On i ta plava imaju zajedno neke predmete i netko ga je vidio kako kopa po kanti za smeće da pronađe papirić koji je bacila, samo zato što ga je ona dodirnula.” “Da, da.” “Pitat će je hoće li ići s njim na božićni ples.” “ŠTO?” vrisnula je Glupa. G. Fletcher podigao je pogled s Pravog izazova za fanatike križaljki (Albo, 2002.) i ispalio prijekoran pogled prema Glupoj i Glupljoj. Njima je bilo svejedno. “Ali do plesa ima još tri mjeseca”, rekla je Glupa trgnuvši se. “To je, ono, sveti rat u srednjoj školi. Ljudi zatrudne, uhvate ih s travom, imaju grozne frizure, pa onda otkriješ da im je to bila jedina pristojna osobina, i imaju prestrašne uši. Toooootalno je prerano sada pitati. Zar je poludio?” Glupa je kimnula. “Toliko je opsjednut. Njegova je bivša, Lonny, turbo-ljuta. Rekla je da će je prije kraja godine pošteno srediti.” “Joj.”  - 125 - 

Tata je volio upozoravati na to da su po općem pravilu “ponekad i budale u pravu”, no svejedno sam se iznenadila kada sam sutradan, dok sam uzimala knjige iz svog ormarića, primijetila dečka koji je sa mnom išao na naprednu fiziku kako prolazi pokraj mene ne jednom, nego tri puta, glumeći da se mršti na nešto što je pročitao u golemoj knjizi tvrdih korica koju je nosio otvorenu u rukama, a kada je drugi put prošao pokraj mene, vidjela sam da je to naš udžbenik Osnove fizike (Rarreh & Cherish, 2004.). Pretpostavljala sam da čeka Allison Vaughn, staloženu, ali ipak pomalo popularnu četvrtašicu čiji je ormarić bio do mojega, koja je tumarala uokolo s blagim osmijehom i pristojnom kosom, ali kada sam zalupila vrata na svom ormariću, stvorio se iza mene. “Bok”, rekao je. “Ja sam Zach.” “Blue.” U grču sam progutala slinu. Bio je visok, preplanuo, sasvim američkog izgleda: uglata brada, veliki, ravni zubi, oči apsurdno, jacuzzi-plave. Nekako sam znala, temeljeno na brbljanju tijekom satova u laboratoriju, da je sramežljiv, pomalo duhovit (moja partnerica Krista konstantno je zanemarivala naš eksperiment kako bi se smijuljila zbog nečega što je rekao) i da je kapetan nogometnog tima. Njegova partnerica u laboratoriju bila je njegova navodna bivša cura Lonny, jedna od glavnih navijačica Gallwaya, cura trome plave kose, umjetna tena i očite tendencije prema lomljenju opreme. Nije bilo te Wilsonove komore, potenciometra, magnetnog štapa ili krokodilke koji su bili sigurni u njenim rukama. Ponedjeljkom, dok je razred zapisivao rezultate na ploču, naša nastavnica gđa Gershon redovito bi bacala Lonnyine i Zachove rezultate zato što su uvijek bili u hrabroj opreci s modernom znanosti, diskreditirali Planckovu konstantu, potkopavali Boyleov zakon, prepravljali teoriju relativnosti iz E = mc2 u E = mc5. Kako su rekle Glupa i Gluplja, Lonny i Zach bili su par još od šestog razreda, a posljednje četiri godine svake su se subote navečer bavili nečime što se zove “lavovski seks” u “apartmanu za tek vjenčane”, sobi 222 u motelu Dynasty u Aveniji Pike. Bio je zgodan, naravno, ali, kao što je tata jednom rekao, postoje ljudi koji su totalno promašili svoje desetljeće, rodili se u krivo vrijeme – ne u smislu intelektualne darovitosti, nego zbog toga što je nešto na njihovu licu bolje pristajalo viktorijanskom dobu nego, recimo, našemu McDobu. E, ovaj je dečko zakasnio kojih dvadeset godina. Imao je gustu smeđu kosu koja mu je prekrivala jedno oko kao da mu je tu sletio leteći tanjur, bio je dečko zbog kojeg bi cure same šivale haljinu za maturalnu zabavu, bio je dečko koji je član privatnih klubova. Možda je imao tajnu dijamantnu  - 126 - 

naušnicu, možda rukavicu sa šljokicama, možda je imao čak i dobru pjesmu popraćenu s tri dobre melodije na sintesajzeru, ali nitko to nije mogao znati zato što ako nisi rođen u svom desetljeću nikada se ne uspijevaš do kraja ostvariti, nego plutaš po sredini, neriješen, ne znajući, zbunjen i neostvarenih potencijala. (Bio je sav “Pour some sugar on me” i “Blame it on the rain”). “Nadao sam se da bi mi mogla pomoći u vezi s nečim”, rekao je promatrajući svoje cipele. “Imam ozbiljan problem.” Odjednom sam se, bez ikakva povoda, prestrašila. “Što?” “Ima ta jedna cura...” Uzdahnuo je i zakvačio palce za ušice za remen na hlačama. “Sviđa mi se. Da, stvarno mi se sviđa.” Izvodio je predstavu kako mu je neugodno, praveći pokrete glavom, spustivši bradu dok su mu oči bile zalijepljene za mene. “Nikada nisam razgovarao s njom. Nikad joj nisam rekao ni riječ. Inače mi to nije problem – inače. Samo bih joj prišao i pitao je hoće li sa mnom na pizzu... ili u kino... da. Ali ova. Totalno me zbuni.” Prošao je desnom rukom kroz kosu, koja nije bila nimalo zapetljana, već apsurdno glatka, kao iz reklame za šampon. Lijevom je rukom i dalje držao udžbenik iz fizike, označen, zbog nekog bizarnog razloga, na 123. stranici, na kojoj se nalazio oveći dijagram magneta plazma-kugle. Čitajući naopačke, uspjela sam vidjeti da mu pokraj ruke piše: “Plazma je četvrto stanje tvari.” “I kažem ja sam sebi: OK”, rekao je slegnuvši ramenima. “Nije nam suđeno. Jer ako ne možeš ni normalno razgovarati s nekim, kako ćeš onda... ono, moraš vjerovati toj osobi, jel, u tome je stvar. Ali onda” – namrštio se i usmjerio pogled duž hodnika sve do IZLAZA – “svaki put kad je vidim osjećam se... osjećam se...” Nisam mislila da će nastaviti govoriti, ali onda se odjednom nasmiješio. “Jebeno. Dobro.” Osmijeh mu je bio na licu, pričvršćen poput delikatnog buketića cvijeća. Došao je red da i ja nešto kažem. Riječi su mi zapele u grlu – savjet, preporuka, neka jezgrovita rečenica iz neke komedije – ali sve mi se sudaralo jedno s drugim i nestajalo smrvljeno poput celera u drobilici za ostatke hrane u sudoperu. “Mm...” počela sam. Osjećala sam njegov pepermintni dah na čelu, zurio je u mene očima boje dječjeg bazena (plavim, zelenim, sumnjivim tonovima žutog). Napeto mi je promatrao lice kao da je posrijedi grubo remekdjelo iz nečijeg  - 127 - 

podruma i ako dobro promotri vještu uporabu boja i nijansiranje, te poteze kista, mogao bi otkriti o kojem je umjetniku riječ. “Bljuvo?” Okrenula sam se. Nigel nam se primicao, očigledno je sve to podrugljivo pratio. “Stvarno ti ne mogu pomoći, žao mi je”, brzo sam rekla i projurila pokraj njegova ramena i udžbenika iz fizike. Nisam se okrenula, čak ni onda kad sam stigla do Nigela i oglasne ploče za njemački jezik, a onda i IZLAZA. Pretpostavljala sam da stoji na hodniku i bulji u mene otvorenih usta poput spikera koji čita najnovije vijesti, a onda mu više ništa ne piše na blesimetru. “Što te Chippendale trebao?” upitao me Nigel dok smo se spuštali stubama. Slegnula sam ramenima. “Tko zna? Nisam... nisam ga baš uspjela slijediti.” “O, pa ti si grozna”, nasmijao se Nigel, bio je to brz, skakutav smijeh, a onda me uhvatio pod ruku. Bili smo Dorothy i Plašljivi Lav. Naravno, do prije samo nekoliko mjeseci bila bih zapanjena, možda čak i potpuno oborena s nogu da je do mene dojahao El Dorado i prodao mi taj dugački govor o Jednoj Curi. (“Sva se povijest na kraju svede na jednu curu”, rekao je tata s naznakom kajanja dok smo gledali Princa tame, nagrađeni dokumentarac o Hitlerovoj mladosti.) Prije su me spopadale svakojake tajne želje dok sam promatrala nekog El Dorada kako jaše kroz hodnike u kojima bi naglo nastupila tišina, prazne nogometne terene samotne škole – poput staroga Howieja Eastona u Clearwood Dayu, s rupicom na bradi i razmaknutim prednjim zubima, zbog čega je toliko dobro zviždao da je mogao odzviždati cijeli Wagnerov Prsten Niebelunga (1848. – 1874.) da je htio (nije htio) – i poželjela sam da sam barem jednom ja ta koja odjaše u divljinu s njima, ja, a ne Kaytee Jones s havajskim očima, ili Priscilla Pastor Owensby s nogama dugima poput autoceste, da sam ja njihov omiljeni žilavi jahaći konj Divljeg zapada. Ali sada su se stvari promijenile. Sada sam ja imala brončanu kosu i ljepljive usne boje mirte i, kao što je Jade rekla na toj nedjeljnoj večeri kod Hannah: “Svi ti Zachovi Soderbergovi zgodni su, naravno, ali su dosadni ko slani štapići. OK, misliš si, ako zagrebem po jednom, možda pronađem Lukea Wilsona. Ili Johnnyja Deppa, koliko god imao totalnih promašaja u odijevanju za svečanosti dodjeljivanja velikih nagrada, bila bih sretna s njim. Ali, vjeruj mi, sve što ćeš dobiti jest bezukusna grickalica.” “Tko je to?” upitala je Hannah.  - 128 - 

“Jedan dečko koji ide sa mnom na fiziku”, odgovorila sam. “Prilično popularan četvrtaš”, rekla je Lu. “Da mu vidiš kosu”, rekao je Nigel. “Mislim da ima tupe.” “E, namjerio se na krivu osobu”, rekla je Jade. “Riga je luda za nekim drugim.” Pobjednički je pogledala Miltona, ali, na moje olakšanje, on je rezao pečeno pile po danskom receptu začinjeno suncokretovim sjemenkama i posluženo sa slatkim krumpirom, pa je nije vidio. “Znači, Blue slama srca”, rekla je Hannah i namignula mi. “Bilo je i vrijeme.” Čudile su me neke stvari u vezi s Hannah. I osjećala sam se krivom što me muče jer su joj drugi vjerovali na nekompliciran način, kao što stari konj prihvaća jahača ili dijete prihvati bilo čiju ispruženu ruku kada prelazi cestu. Ali kada nisam uspjela izvesti Zamku za roditelje i spojiti je s tatom, katkad sam se dok sam bila kod nje znala uhvatiti da ne sudjelujem u razgovoru uz večeru. Gledala sam po sobi poput stranca koji špijunira izvana, prislonivši nos na prozor. Pitala sam se zašto je toliko zanima moj život, moja sreća, moja frizura (“Dmžesno”, rekla je. “Izgledaš kao izvlaštena dama”, rekao je tata); i zašto je, zapravo, bilo tko od njih zanima. Pitala sam se ima li odraslih prijatelja, zašto nije udana ili zašto nema nijednu od onih stvari koje je tata zvao “sve te kućanske gluposti” (džip, djecu), “komediju čijeg se scenarija ljudi drže nadajući se da će pronaći značenje u svojim životima punima nasnimljenog smijeha”. U njenoj kući nije bilo fotografija. U školi je nikada nisam vidjela da razgovara s ostalim nastavnicima, osim s Evom Brewster, a i to je bilo samo jednom. Koliko god da sam je obožavala – pogotovo u onim trenucima kada bi se opustila i luckasto ponašala, kao kada bi čula svoju omiljenu pjesmu pa bi počela smiješno plesati usred dnevne sobe s čašom vina u ruci i bosa i kada bi psi zurili u nju na isti način kao što su fanovi zurili u Janis Joplin dok je pjevala “Bobby McGee” (“Jednom sam bila u bandu”, rekla je Hannah sramežljivo, grizući usnicu. “Pjevačica. Ofarbala sam kosu u crveno”) – nisam mogla previdjeti jednu knjigu vodećeg neurofizičara i kriminologa dr. Donalda McMathera, koja se zvala Društveno ponašanje i oblaci nimbusi (1998.). “Odrasla osoba koju jako zanimaju osobe puno mlađe od nje ne može biti potpuno iskrena, čak ni racionalna”, piše on na 424. stranici u 22. poglavlju “Draž djece”. “Takav interes često krije nešto vrlo mračno.”

 - 129 - 

ružila sam se s Aristokratima tri, možda četiri tjedna kada je Jade u stilu Shermana napala temu moga nepostojećeg seksualnog života. Nisam baš uzela njene napade pretjerano ozbiljno. Kada bi došlo do toga, znala sam da bih vjerojatno pobjegla glavom bez obzira kao Hanibalovi slonovi za vrijeme bitke u Zami 202. god. pr. Kr. (bilo mi je dvanaest godina kada mi je tata bez riječi uručio različite knjige za čitanje i razmišljanje, uključujući Kulturu sramote i svijet sjenci /1993./, Negdje između Puritanaca i Brazila: kako biti zdravo seksualno biće /Mier, 1990./ C. Allena te zastrašujuću knjigu Paula D. Russella Ono što ne znate o trgovini bijelim robljem /1996./). “Ti se nikada nisi ševila, jel, Rigo?” optužila me Jade jedne noći, namjerno otresajući pepeo cigarete u napuklu plavu vahzu koja je stajala pokraj nje, poput nekog psihijatra iz filmova s oštrim noktima i stisnutim očima, kao da se nada da ću priznati da sam počinila neki nasilnički zločin. Pitanje je visjelo u zraku kao državna zastava kad ne puše vjetar. Bilo je očito da Aristokrati, uključujući Nigela i Lu, imaju taj pristup seksu kao da je riječ o slatkim malim gradovima kroz koje trebaju projuriti kako bi stigli Nekamo (a nisam bila pretjerano sigurna da znaju koje im je konačno odredište). Glavom mi je odmah proletio Andreo Verduga (kako podrezuje grmlje bez košulje) i pitala sam se bih li na brzinu mogla izmisliti neku vatrenu vezu koja je uključivala ležaj u njegovu kamionu (naslonjena na zastor od mokrog lišća, kotrljanje po tulipanima, zapinjanje kose u kosilici), ali sam kreposno odlučila da neću. “Djevice oglašavaju svoj zapanjujući nedostatak shvaćanja i znanja suptilno i efektno kao prodavači Biblija”, napisao je britanski komičar Brinkly Starnes u Romansi harlekina (1989.). Jade je značajno kimnula na moju tišinu. “Morat ćemo nešto poduzeti u vezi s tim”, rekla je s uzdahom. Nakon tog bolnog otkrića, u petak navečer, nakon što sam dobila tatino dopuštenje da provedem noć u njenoj kući (“A ta Jade – ona je jedna od tih ljubitelja Joycea?”), Jade, Leulah i ja, utegnute u Jeffersoninu odjeću Studio 54, odvezle smo se u sat vremena vožnje udaljeni bar uz cestu u Roadvillu, malo iza granice Južne Karoline. Zvao se Blind Horse Saloon (ili lin ors loon, sudeći po šapatu umirućega, neonski ružičasta znaka), zlovoljno mjesto koje, kako je Jade  - 130 - 

tvrdila, njih petero redovito posjećuje već “godinama”, a koje je izvana izgledalo kao izgorjeli kolač (kvadratni, crni, bez prozora) napušten na prostranom pločniku od starih keksa. Naoružane smiješno lažnim osobnim iskaznicama (ja sam bila smeđooka Roxanne Kaye Loomis, stara dvadeset dvije godine, visoka 1,70 m, horoskopski znak Djevica, donatorica organa; pohađala sam Clemson i studirala kemijski inženjering; “Uvijek reci da si ozbiljno zainteresirana za inženjering”, uputila me Jade. “Ljudi ne znaju što je to, ali neće te ni pitati zato što zvuči tako užasno dosadno”) provukle smo se pokraj izbacivača, krupna crnca koji se zabuljio u nas kao da smo članice trupe Disney na ledu koje su zaboravile skinuti kostime. Unutra je bilo zagušljivo od countryja i sredovječnih muškaraca u kariranim košuljama koji su se držali svojih piva kao plota. Većina njih otvorenih je usta buljila prema četiri televizora koji su visjeli sa stropa i prenosili neku bejzbolsku utakmicu ili lokalne vijesti. Žene su stajale nagurane jedna uz drugu u malim skupinama, petljale po kosi dok su razgovarale, kao da obavljaju završno uljepšavanje uvelog buketa cvijeća. Stalno su zurile u nas, pogotovo u Jade (vidi pod “Lovački psi koji reže” u Život u Appalachijima, Hester, 1974., str. 32). “A sada da nađemo sretnika za Blue”, objavila je Jade dok joj je pogled plazio posvuda po prostoriji, pokraj starog džuboksa, barmena koji je točio žestice s čudnom, agresivnom energijom kao da je vojnik koji je upravo stigao u Saigon, i drvenih klupa uza zid u dubini prostorije gdje su cure sjedile čela tako užarenih i masnih da si na njima mogao ispeći jaja. “Ne vidim nikakve rastopljene čokoladne bombončiće”, rekla sam. “Možda bi se trebala čuvati za pravu ljubav”, rekla je Leulah. “Hi Miltona.” Bila je to šala koju su Jade i Lu stalno ponavljale, da sam ja “totalno napaljena na Blacka”, da očajnički želim da budemo “Black i Blue”, “da se sparim s crnim pastuhom” i tako dalje – optužbe koje sam odbijala priznati (iako su bile istinite). “Zar nikada nisi čula za izraz 'ne seri tamo gdje jedeš'?” rekla je Jade. “Bože, vi ljudi uopće nemate vjere. Evo, onaj zgodni na kraju bara koji priča s onom komaricom. Nosi naočale od kornjačevine. Znaš što znače naočale od kornjačevine?” “Ne”, rekla sam. “Prestani povlačiti haljinu prema dolje, izgledaš kao da imaš pet godina. Znači da je intelektualac. Nikada nisi u totalnoj vukojebini ako netko za barom nosi naočale od kornjačevine. Savršen je za tebe. Umirem od žeđi.” “I ja”, rekla sam.  - 131 - 

“Idem ja”, rekla je Leulah. “Što hoćete?” “Pa nismo vozile čak do ovog usranoga grada da bismo si same kupovale piće”, rekla je Jade. “Blue? Moje cigarete, molim.” Izvadila sam ih iz svoje torbice i dodala joj. Jadeina kutija Marlboro Lightsa bila je instrument (boleadoras) kojim je hvatala muškarce koji nisu ništa slutili (cimarrón). (Predmet koji joj je najbolje išao – jedini u kojem je bila odlična bio je – španjolski.) Počela je lutati barom (estancias), izabrala zgodnoga, krupnog tipa koji je stajao malo izdvojen od svih ostalih (vaca perdida, ili izgubljena krava). Polako mu je prišla i, ne čineći nikakvih naglih trzaja glavom ili rukama, lagano ga kucnula po ramenu. “Imaš vatre, hombre?” Taj bi uvod uvijek dovodio do jednog od sljedeća dva scenarija: 1. Entuzijastično bi kimnuo. 2. Ako nije imao vatre, histerično bi počeo tražiti tko ima. “Steve, imaš vatre? Arnie, ti? Henshaw? Vatre. Šibice su OK. McMundy, ti? Cig – znaš je l’ Marcie ima? Da, odi pitaj. A Jeff? Ne? Idem pitati barmena.” Na žalost, ako bi došlo do drugog scenarija, dok bi se cimarrón vratio s vatrom, Jade je već tražila drugu izgubljenu stoku. Ne mičući se, stajao bi iza njenih leđa neko vrijeme, ponekad čak pet ili deset minuta, ne bi činio ništa nego samo grizao donju usnicu, zurio ravno naprijed i ponekad muknuo ustrašeni “Oprosti?” prema njenim leđima ili ramenu. Konačno bi ga primijetila. “Hmm? Oh, gracias, chiquito.” Ako je osjećala da se udomaćila, dobacila bi mu dva pitanja: 1. Gdje se vidiš za nekih dvadeset godina, cavron? 2. Koji je tvoj omiljeni položaj? Uglavnom nisu znali odgovoriti ni na jedno onako odmah, ali čak i da je odgovorio na drugo bez oklijevanja, da je rekao “pomoćni menadžer u prodaji i marketingu u Axel Corp, gdje radim, za nekoliko mjeseci će me promaknuti”, Jade nije imala izbora nego da ga sreže i odmah skuha na otvorenoj vatri (usado).  - 132 - 

“Na žalost, nemamo više o čemu pričati. Nestani, muchacho.” Uglavnom ne bi reagirao, samo bi buljio u nju, mokrim, crvenim očima. “Vamos!” povikala je. Grizući usnice u nastojanju da ne prasnemo u smijeh, Leulah i ja otrčale bismo za njom, probijajući se kroz prostoriju (pampas) koja je vrvjela laktovima, ramenima, bujnom kosom i čašama s pivom, cijelim putem do ženskog WC-a. Jade se izlaktarila kroz gomilu muchachas koje su stajale u redu rekavši im da je trudna i da će povraćati. “Moš mislit! ” “Ali je trudna, kak je tak žgoljava?” “I zašto pije? Od alkohola prerano rodiš, ne?” “Oh, prestanite mučiti moždane stanice, putas”, rekla je Jade. Naizmjence smo se smijale i pišale u zahodu za invalide. Ponekad, ako je paljenje Jadeine cigarete bilo učinjeno s brzom preciznošću, započela bi pravi razgovor, iako je većinu vremena bila takva buka da se razgovor uglavnom svodio na Jade koja je ispaljivala pitanja i tipa koji je neprestano mukao “Ha?” kao u Beckettovu komadu. Ponekad bi tip imao prijatelja koji bi spustio svoj teški pogled na Leulah, a jednom, muškarac koji je očigledno bio daltonist i imao više dlaka od staro-engleskog ovčara usmjerio je pogled na mene. Jade je uzbuđeno kimala i povlačila se za ušnu resicu (njen znak za “taj je pravi”), ali kada je tip spustio svoju zaraslu glavu da me pita “kak mi se sviđa Leisure City”, nekako nisam imala pojma što da kažem. (“'OK' je glupo. Nikada nemoj reći 'OK', Rigo. I još nešto. Istina, tip je superzgodan, ali ako još jednom u razgovoru spomeneš svog tatu, odrezat ću ti jezik.”) Nakon preduge stanke rekla sam “Nije mi baš nešto.” Iskreno, malo sam se uplašila toga kako se nagnuo nad mene, tako samouvjeren dok mu je dah smrdio po pivu, a imao je i bradu koja je, ispod svih tih dlaka, izgledala kao kornet, kako mu se pogled spustio u izrez moje haljine kao da nema ničega što bi radije učinio nego podigao moju haubu i pogledao mi karburator. “Nije mi baš nešto” nije bio odgovor koji je tražio, pa se usiljeno nasmiješio i počeo isprobavati može li podići Leulahinu haubu. Znalo se i dogoditi da bih pogledala prema mjestu pokraj vrata gdje je Jade prije nekoliko minuta stajala i testirala svog bika pokušavajući odlučiti isplati li se kupiti ga da poboljša svoje krdo – ali nje odjednom tamo nije bilo. Nigdje je nije bilo, ni pokraj džuboksa, ni pokraj cure koja je drugoj curi pokazivala svoju zlatnu ogrlicu – “Dao mi je ovo, zar to nije slatko?” (izgledalo je kao pozlaćeni nokat s palca) – nije je bilo ni u  - 133 - 

prigušenom hodniku koji je vodio prema stražnjoj prostoriji s kaučima i fliperima, ni kod čovjeka koji je stajao fosiliziran za barom opčinjeno zureći u najavu na televiziji (“Večerašnja tragedija u okrugu Burns, pljačka u kojoj je troje ljudi poginulo. Cherry Jeffries nalazi se na licu mjesta”). Prvi put kada se to dogodilo bila sam prestravljena (pročitala sam Nestalu djevojku /1982./ Eileen Crown kad sam bila premlada i zato je na mene ostavila tako užasan dojam) te sam odmah upozorila Leulah (koja je, iako je izgledala čedno i staromodno, znala biti prava zavodnica sa svojim slatkim osmijehom i načinom na koji je uvijala svoju debelu pletenicu oko ruke i govorila glasićem male curice, zbog čega su se muškarci naginjali nad nju poput velikih suncobrana na plaži koji pokušavaju napraviti sjenu). “Gdje je Jade?” upitala sam. “Ne vidim je nigdje.” “Tu je negdje”, rekla je nonšalantno, ne skidajući pogled s tipa po imenu Luke u bijeloj majici koja je bila tako uska da je izgledala poput celofana i rukama kao podrumskim olovnim cijevima. Upotrebljavajući riječi ne duže od dva sloga, pričao joj je fascinantnu priču kako su ga izbacili iz West Pointa zato što je mučio druge kadete. “Ali nigdje je ne vidim”, rekla sam, nervozno pogledom prelazeći po prostoriji. “Na zahodu je.” “Je l’ joj dobro?” “Naravno.” Leulahine su oči bile zalijepljene za Lukeovo lice; ko da je tip Dickens, pravi jebeni Samuel Clemens. Progurala sam se do ženskog WC-a. “Jade?” Bio je ljepljiv, zamrljan kao prljavi akvarij. Cure u majicama bez naramenica i tijesnim hlačama gurale su se ispred ogledala, nanosile ruž, prolazile noktima kroz kosu krutu poput slamki. Rola toaletnog papira vijugala je po podu, a sušilo za ruke kričalo je iako nitko nije sušio ruke. “Jade? Jade? Hej?” Čučnula sam i primijetila metalik zelene sandale u odjeljku za invalide. “Jade? Jesi OK?” “Ma koji kurac hoćeš, što je sad? ŠTO? Otključala je vrata. Udarila su o zid. Izmarširala je van. Iza nje, prikliješten između zahodske školjke i stalka za toaletni papir, nalazio se muškarac od kojih četrdeset pet godina, guste smeđe brade koja mu je izrezala lice u grube oblike koje prvašići znaju lijepiti na prozore učionica  - 134 - 

za vrijeme likovnog. Bio je odjeven u traper-jaknu prekratkih rukava i izgledao kao da bi se odazvao na razne zapovijedi samo da ih se vikne, kao “Idemo, dečko!” i “Odi!” Remen mu je bio otkopčan i visio poput čegrtuše. “Oh, ja... ja...” mucala sam. “Ja...” “Je l’ umireš?” Lice joj je pod tim osvjetljenjem bilo blijedozeleno i glatko poput tuljana. Meke zlatne dlačice na njenim sljepoočnicama oblikovale su upitnike i uskličnike. “Ne”, rekla sam. “Je l’ namjeravaš uskoro umrijeti?” “Ne...” “Što me onda gnjaviš? Što sam ja, tvoja jebena majka?” Okrenula se na peti, zalupila vratima i zaključala ih. “Koja kurvinska kuja”, rekla je Meksikanka za umivaonikom koja je nanosila olovku za oči dok joj je gornja usnica bila napeta preko zuba kao celofan na zdjelici s ostacima hrane. “To ti je prijateljica?” Kimnula sam, malo zbunjena. “Trebala bi je nalupat, kurvu.” Znalo se dogoditi, na moj beskrajni užas, da i Leulah nestane na petnaest, ponekad i dvadeset minuta u ženski WC (Beatrice je dobro napredovala tijekom sedamsto godina; kao i Annabel Lee), a nakon toga i ona i Jade imale bi te zadovoljne, čak i umišljene izraze lica, kao da su u odjeljku za invalide vlastoručno uspjele doći do zadnje brojke u broju pi, otkrile tko je ubio Kennedyja, pronašle kariku koja nedostaje. (Sudeći po izgledu nekih od tipova koje su znale povesti sa sobom, možda i jesu.) “Blue bi trebala probati”, rekla je Leulah jednom dok smo se vozile kući. “Nema teorije”, rekla je Jade. “Moraš biti profesionalac.” Naravno, htjela sam ih pitati što to rade, ali slutila sam da im nije važno što je Robard Neverovich, Rus koji je bio volonter u više od 234 američka prihvatilišta za ljude koji su pobjegli od kuće, napisao u svojoj knjizi Ubijte me (1999.) ili nastavku u kojem je opisao svoj put na Tajland, gdje je istraživao industriju dječje pornografije: Željeti sve, sve odjednom (2003.). Bilo je očito da su Jade i Leulah sasvim dobro, hvala na pitanju, i sigurno ne trebaju odgovor od cure koja stoji “gluha i nijema kad joj neki tip hoće kupiti piće”, koja “ne bi imala pojma što da radi s tipom čak ni da ima ilustrirane upute i interaktivni CD-rom”. Ali istovremeno, koliko god da sam se bojala svaki put kada bi koja od njih nestala, nakon toga, kada bismo opet bile u mercedesu; kada bismo umirale od smijeha zbog nekog jadnika kojega su zajedno odvukle u ženski WC, koji je izišao iz tog  - 135 - 

odjeljka za invalide polulud i dok smo izlazile trčao za njima vičući “Cammie! Ashley!” (imena na njihovim lažnim osobnima) prije nego što ga je izbacivač srušio kao vreću krumpira; kada bi Jade jurila autom natrag prema svojoj kući, vijugala između manjih auta, a Leulah zabačene glave vrištala bez razloga, kose zapetljane oko naslona sjedala i s rukama podignutima prema krovu kao da grabi zvjezdice s neba i skida ih kao mucice s odjeće, primijetila sam da ima nečeg nevjerojatnog u vezi s njima, nečeg hrabrog, o čemu nitko koga sam se mogla sjetiti nije pisao – ne u potpunosti. Sumnjala sam da bih ja mogla pisati o tome, s obzirom na to da sam “totalna katastrofa u svakom baru ili klubu”, ali činilo se da one žive u posve drugačijem svijetu od mojega – svijetu koji je bio za umrijeti od smijeha, u kojem nije bilo posljedica ili odvratnoga neonskog svjetla ili ljepljivosti ili bolnih tragova od tepiha na koži, svijetu u kojem su one vladale. Jedna noć nije bila kao ostale. “Došlo je vrijeme, Bljuvo”, rekla je Jade. “Noć koja će ti promijeniti sve.” Bio je prvi petak u studenome i Jade se poprilično potrudila izabrati što ću odjenuti: zlokobne zlatne sandale s petom od deset centimetara dva broja prevelike i zlatnu haljinu od lamea koja je stvarala valove po meni tako da sam izgledala kao šarpej (vidi pod: “Zavezana stopala tradicionalne supruge”, Povijest Kine, Ming, 1961., str. 214; “Darcel”, Sjećanje na “Čisto zlato”, LaVitte, 1989., str. 29). Bila je to jedna od rijetkih prilika kad mi je netko iz Blinda čak i prišao – tip tridesetih godina po imenu Larry, težak kao bačva piva. Bio je zgodan onako kako bi ozbiljno nezavršena Michelangelova skulptura mogla biti zgodna. Bilo je minijaturnih dijelova čudesnih detalja na njegovu finom nosu, punim usnicama, čak i na njegovim velikim, dobro oblikovanim rukama, ali ostatak njega – ramena, torzo, noge – nije bio oslobođen iz sirove komadine mramora, a činilo se da i neće uskoro biti. Kupio mi je Amstel Light i stajao blizu mene dok mi je pričao kako je prestao pušiti. Bila je to najteža stvar koju je napravio u životu. “Flaster je najbolja stvar koju je medicina izmislila. Tu bi tehnologiju trebali koristiti za sve. Ne znam kako ti, ali ja ne bi imao nikakvih problema da jedem i pijem kroz flaster. Ono, na dane kad si jako zaposlen. Umjesto brze hrane, samo si zalijepiš flaster. Pola sata kasnije? Sit si. Mogli bi se i seksati s flasterom. To bi sigurno svima uštedilo puno vremena i energije. Kak se  - 136 - 

zoveš?” “Roxanne Kaye Loomis.” “I, što radiš, Roxy?” “Studiram za inženjera na Sveučilištu Clemson. Inače sam iz Dukersa u Sjevernoj Karolini. I donatorica organa.” Larry je kimao, otpio dugački gutljaj piva i premjestio svoje teško tijelo bliže meni tako da se moja noga priljubila uz njegovu golemu. Sitno sam zakoračila u jedinome drugome mogućem smjeru i sudarila se s leđima cure s plavom jež-frizurom. “Daj pazi”, rekla je. Pokušala sam zakoračiti u drugom smjeru, ali tu je bio kip Larry. Bila sam kao komadić tvrdog bombona koji ti zapne u grlu. “I gdje se vidiš za, ono, dvadeset godina?” upitala sam. Nije odgovorio. Zapravo, izgledao je kao da više ne zna engleski. Gubio je visinu, i to brzo. Bilo je to kao onoga popodneva kada smo tata i ja parkirali volvo karavan nekoliko metara od kraja zrakoplovne piste u Lutonu u Teksasu i proveli sat vremena sjedeći na haubi, jeli sendviče sa sirom i promatrali avione kako slijeću. Promatrati avione bilo je kao plutati u dubini oceana i promatrati 30-metarskoga plavoga kita kako promiče iznad tebe, ali za razliku od privatnih zrakoplova, airbusova i 747-ica, Larry se stvarno srušio. Njegove su usnice pogodile moje zube, a jezik mu je uletio u moja usta kao punoglavac odbjegao iz staklenke. Spustio je tešku ruku na moje grudi i stisnuo mi desnu dojku kao da je to limun koji treba iscijediti preko ribe. “Blue?” Uspjela sam se otrgnuti od njega. Leulah i Jade stajale su pokraj mene. “Kidamo odavde”, rekla je Jade. Larry je povikao (vidljivo neentuzijastični “Čekaj malo, Roxy!”), ali nisam se okrenula. Slijedila sam ih van do auta. “Kamo idemo?” “Vidjeti Hannah”, rekla je Jade glatko. “Inače, Rigo, koji ti je to ukus za muškarce? Taj tip je bio stvarno gadan.” Lu je uplašeno zurila u nju, njezina zelena haljina Bellmondo za maturalnu zabavu bila je otvorena na vratu kao da neprestano zijeva. “Mislim da to nije dobra ideja.” Jade je složila facu. “Zašto?” “Ne želim da nas vidi”, rekla je Lu. Jade je povukla svoj sigurnosni pojas. “Uzet ćemo drugi auto. Onaj od  - 137 - 

Jeffersoninog dečka. Njegovu odvratnu toyotu koja je parkirana ispred naše kuće.” “Što se događa?” upitala sam. “Vjerojatno ćemo naletjeti na Charlesa”, rekla je Jade ignorirajući me, bacila pogled na Lu dok je zabijala ključ i pokretala auto. “Bit će odjeven u maskirno odijelo i imati one naočale s kojima vidiš po mraku.” Lu je odmahnula glavom. “On je s Blackom na dvostrukom spoju. S nekim curama iz drugog razreda.” Jade se okrenula da vidi jesam li čula (s trijumfalno suosjećajnim izrazom lica), a onda ubacila u brzinu na parkiralištu, odvezla se do autoceste i krenula prema Stocktonu. Noć je bila hladna, s tanašnim, masnim oblacima koji su u vrpcama ispresijecali nebo. Nategnula sam zlatni lame preko koljena, zurila u aute koji su prolazili pokraj nas i Luin profil poput elegantnih zagrada, stražnja svjetla koja su joj obasjavala jagodice. Nijedna od njih nije progovorila. Tišina je bila jedna od onih umornih, odraslih tišina, tišina koja nastupi među vjenčanima kada se vraćaju kući nakon večere i ne žele razgovarati o nečijemu mužu koji se previše napio ili kako se zapravo ne žele vratiti kući jedno s drugim, nego s nekim novim, s nekim čije pjege ne poznaju. Četrdeset minuta poslije Jade je nestala u svojoj kući kako bi pronašla ključeve od auta – “Evo me začas” – a kada se ponovno pojavila, još uvijek u svojim vrtoglavo visokim crvenim sandalama i svojoj žarpticahaljini (koja je izgledala kao da je pretražila smeće koje je ostalo nakon rođendanske zabave nekog bogatoga klinca, izvadila najegzotičnije komadiće papira za umotavanje poklona i zalijepila ih na sebe), nosila je pakiranje od šest Heinekena, dvije divovske vreće čipsa i paket sladića u obliku špageta, jedan joj je komad visio iz usta. Oko vrata joj je visio golemi dalekozor. “Idemo do Hannahine kuće?” upitala sam još uvijek zbunjena, ali Jade me ponovno ignorirala, bacila je hranu na stražnje sjedalo izgrebene bijele toyote koja je bila parkirana pokraj garaže. Leulah je izgledala bijesno (usnice su joj bile stisnute kao zatvoreni platneni novčanik za kovanice), ali je bez riječi otišla do auta, ušla na suvozačko mjesto i zalupila vratima. “Sranje.” Jade je bacila pogled na sat. “Nemamo puno vremena.” Nekoliko minuta poslije bile smo u toyoti i ponovno izlazile na autocestu, ovoga puta u smjeru sjevera, suprotnom od Hannahine kuće. Znala sam da nema smisla da pitam kamo idemo; obje su ponovno utonule u duboku tišinu, tišinu iz koje je teško i zamorno iščupati se. Leulah je buljila u cestu koja je pljuvala bijele linije, crvene šljokice auta u prolazu. Jade se više-manje ponašala kao i obično (cura je ovisna o sladiću; “Daj mi  - 138 - 

još jedan”, rekla je tri puta prije nego što sam uglavila paket pokraj ručne kočnice) i stalno je mijenjala postaje na radiju. Vozile smo se pola sata prije nego što smo skrenule na Izlazu 42 – “Cottonwood”, pisalo je na znaku, i jurile po napuštenoj dvosmjernoj cesti sve do odmorišta za kamione. S lijeve strane nalazila se benzinska crpka, a ispred teretnih kamiona s osamnaest kotača koji su bili razbacani po asfaltu kao mrtvi kitovi, na ćelavu brdašcu mrzovoljno se smjestio drveni restoran uokviren slovom A. STUCKEY’S, pisalo je žutim slovima iznad ulaza. Jade je uvlačila toyotu između kamiona. “Vidiš njen auto?” upitala je. Leulah je odmahnula glavom. “Već je dva i trideset. Možda neće doći.” “Doći će.” Kružili smo parkiralištem dok Leulah nije kucnula kažiprstom po staklu. “Eno ga.” Pokazala je Hannahin crveni Subaru; bio je u sendviču između bijeloga kamioneta i kombija. Jade je skrenula u sljedeći red i unatrag se parkirala na mjesto pokraj nanosa borovih iglica i ceste. Leulah je otkopčala sigurnosni pojas, prekrižila ruke, a Jade je veselo uzela još jednu crnu vezicu, zagrizla jedan kraj, a drugi zamotala oko ručnog zgloba poput boksača prije nego što navuče rukavice. Hannahin Subaru bio je ispred nas, udaljen dva reda auta. Preko parkirališta na brdu izvalio se restoran, službeno slijep (tri prozora sa stražnje strane bila su zatvorena daskama) i na dobrom putu da oćelavi (cigle su naveliko padale s krova). U zamagljenim se prozorima nije moglo puno toga vidjeti – povremeno izmjenjivanje umornih boja, niz zelenih svjetiljki koje su visjele poput pljesnivih tuševa – nisi ni trebao ući da bi znao da su jelovnici ljepljivi, stolovi začinjeni mrvicama pite, konobarice mrzovoljne, a klijentela debela. Soljenku si trebao tresti kao luđak – unutra su se vidjela rižina zrnca soli velika poput crva – da bi ispalo imalo soli. (“Ako imaju problema sa solju, pitam se zbog čega misle da znaju pripremiti piletinu cacciatore”, rekao bi tata na takvu mjestu, držeći jelovnik na sigurnoj udaljenosti od svog lica za slučaj da naglo oživi.) Nagnula sam se prema naprijed i nakašljala se, signal za Jade ili Lu da objasne što radimo na ovom groznom roadie-okupljalištu (mjesto kakvo tata i ja obično zaobilazimo u širokom luku; znalo se dogoditi da čak i krenemo trideset kilometara dužom obilaznicom samo kako bismo izbjegli jesti s “muškarcima i ženama koji, ako zaškiljiš, izgledaju kao gomila autoguma”), ali kada još uvijek nisu ništa rekle (i Lu se sada natrpavala sladićem, žvakala ga poput koze), shvatila sam da je to jedna od onih  - 139 - 

stvari koje ne mogu izraziti riječima. Ako bi to izrekle, postalo bi istinito, a one bi bile krive za nešto. Deset minuta jedini je zvuk bio povremeno lupanje vratima – neki trbušasti kamiondžija dolazio bi, odlazio, umirao od gladi, natrpao se do grla – te ljutiti šum ceste. Kroz tamno drveće koje je okruživalo parkiralište vidio se most s neprekidnim rafalom auta, crvene i bijele iskre ispaljene u noć. “Tko li će to biti?” upitala je Jade mirno, gledajući kroz dalekozor. Lu je slegnula ramenima žvačući sladić. “Ne znam.” “Debeo ili mršav.” “Mršav.” “Vidiš, a ja si mislim, ovaj put, neka svinja.” “Ne voli ona svinje.” “Voli. One su njen kavijar. Rezervirani za posebne prigode. Oh.” Jade se naglo nagnula prema naprijed i udarila dalekozorom u staklo. “Oh, jebote... sranje.” “Što – beba?” Jadeina su usta bila otvorena. Usnice su joj se micale, ali nije bilo riječi. A onda je naglo izdahnula: “Jesi gledala Doručak kod Tiffanyja” “Ne”, rekla je Lu sarkastično, stavivši ruke na pretinac i nagnuvši se prema naprijed kako bi promotrila dvoje ljudi koji su upravo izišli iz restorana. “E pa” – ne skidajući pogleda s dalekozora, Jadeina je desna ruka utonula u vrećicu s čipsom i natrpala gomilu u usta – “onaj stravični Doc. Samo prastar. Inače bih rekla da barem nije Rusty Trawler, ali u ovom slučaju nisam toliko sigurna.” Sjela je natrag, progutala i s mrzovoljnim izrazom lica pružila dalekozor Lu. “Rusty ima zube.” Nakon kratkog pogleda (zgađen izraz razlio joj se cijelim licem) Lu mi je pružila dalekozor. Progutala sam slinu i prislonila ga na oči: Hannah Schneider upravo je napustila restoran. Hodala je s nekim muškarcem. “Uvijek sam mrzila Doca”, rekla je Lu tiho. Nikada nisam vidjela Hannah tako skockanu (“namazanu ratničkim bojama”, kako bi rekli u Akademiji Coventry), nosila je crni krzneni kaput – pretpostavljala sam, zec, zato što je izgledao nekako prpošno (na patentnom zatvaraču visio je coflek) – zlatne okrugle naušnice, tamni joj je ruž zacrnio usta. Kosa joj se spuštala preko ramena, a oštre, bijele visoke potpetice virile su iz rubova njenih jako uskih traperica. Kada sam pomaknula dalekozor da vidim njezina partnera, odmah mi je pozlilo zato  - 140 - 

što je u usporedbi s Hannah bio sav naboran. Duboke su mu bore izbrazdale lice. Bio je u kasnim šezdesetima, možda čak i ranim sedamdesetima, niži od nje i mršav kao pločnik uz cestu. Na torzu i ramenima nije imao mesa, izgledao je kao da je preko okvira za sliku prebačena debela karirana krpa od flanela. Kosa mu je bila poprilično gusta, nije počeo ćelavjeti (njegov jedini imalo pozitivan atribut). Skupljala je svjetlo kamo god da su došli, postajala zelena dok su prolazili ispod lampica, a zatim oksidirano siva, boje žica na biciklu. Dok je silazio stubama iza nje – Hannah je hodala ukočeno, otvorivši čudnu, ružičastu krznenu torbicu, tražeći ključeve od auta – njegove koščate noge trzale su se u stranu kao na sklopivoj sušilici za rublje. “Rigo, a da daš drugim ljudima da vide?” Dala sam Jade dalekozor. Zurila je kroz njega grizući usnicu. “Nadam se da je ponio Viagru”, promrmljala je. Lu se spustila na sjedalu i ukočila dok su ulazili u Hannahin auto. “Joj Bože, idiotkinjo, pa ne može nas vidjeti”, rekla je Jade ¡živcirana, iako je i ona sjedila vrlo mirno, čekajući da subaru iziđe sa svog mjesta da bi se onda provukao iza drugog vozila, i tada je upalila auto. “Kamo idu?” upitala sam iako nisam bila sigurna da želim znati. “Neki šugavi motel”, rekla je Jade. “Ševit će tipa nekih pola sata do četrdeset pet minuta, a onda će ga izbaciti van. Uvijek me iznenadi da im ne odgrize glavu kao bogomoljka.” Slijedila je subaru (održavajući pristojnu udaljenost) nekih pet, šest kilometara, i uskoro smo ušli u ono što je, pretpostavljala sam, bio Cottonwood. Bio je to jedan od onih žgoljavih gradića kroz koje smo tata i ja znali proći milijun puta, grad blijed i neuhranjen; nekako je uspijevao preživjeti samo od benzinske crpke, motela i McDonald’sa. Velika parkirališta koja su izgledala poput krasta nagrđivala su obje strane ceste. Nakon petnaest minuta Hannah je uključila žmigavac i skrenula lijevo prema motelu Country Style Motor Lodge, bijeloj, niskoj zgradi s olukom koja se smjestila posred pusta terena kao izgubljeno zubalo. Nekoliko javora durilo se blizu ceste, drugi su se sugestivno nagnuli ispred recepcije, kao da oponašaju klijentelu. Stigle smo trideset sekundi nakon nje, ali smo brzo skrenule udesno, stale pokraj sive limuzine, dok je Hannah parkirala pokraj recepcije i nestala unutra. Dvije ili tri minute poslije, kada se ponovno pojavila, ljigava svjetlost s parkirališta zamrljala joj je lice i izraz njezina lica prestrašio me. Vidjela sam ga samo na nekoliko sekundi (i nije bila baš blizu), ali izgledala mi je kao ugašeni  - 141 - 

televizor – bez strastvene sapunice ili sudske drame, čak i bez blijede reprize vesterna – nego samo ništa. Ušla je natrag u subaru, upalila auto i polako prošla pokraj nas. “Sranje”, zacijukala je Lu spuznuvši na sjedalu. “Daj, molim te”, rekla je Jade. “Ti bi bila tako šugavi ubojica.” Auto se zaustavio ispred jedne od soba na samom lijevom kraju. Doc je izišao s rukama u džepovima, Hannahino je lice bilo malo nacereno. Oddjučala je vrata i nestali su unutra. “Soba 22”, izvijestila nas je Jade iza dalekozora. Bit će da je Hannah odmah navukla zavjese, zato što su, kada se upalilo svjetlo, zavjese, boje narančastog cheddara, bile potpuno navučene, nisu ostavljale ni prst prostora. “Je li ga poznaje?” upitala sam. Bila je to praktično više nemoguća nada nego pravo pitanje. Jade je odmahnula glavom. “Ne.” Okrenula se na sjedalu i zabuljila u mene. “Charles i Milton otkrili su ovo prošle godine. Jedne su noći bili vani i odlučili skrenuti do nje, kada su prošli pokraj njenog auta na cesti. Slijedili su je sve do ovamo. Počne u Stuckey’su u jedan i četrdeset pet. Jede. Odabere jednog. Prvog petka svakog mjeseca. Toga se drži.” “Kako to misliš?” “Ma znaš. Prilično je loše organizirana. Ali ne što se ovoga tiče.” “I ne zna... da vi znate?” “Nema teorije.” Probola me pogledom. “I da nisi ni pomislila da joj kažeš.” “Neću”, rekla sam bacivši pogled na Lu, ali izgledalo je da ne sluša. Sjedila je na sjedalu kao da je zavezana za električni stolac. “I što će sada biti?” upitala sam. “Doći će taksi. On će izići iz sobe napola odjeven, ponekad samo s košuljom zgužvanom u ruci ili bez čarapa. I onda će odšepati do taksija. Vjerojatno će se vratiti u Stuckey’s, gdje će ući u svoj kamion i odvesti se tko zna kamo. Hannah će napustiti sobu sutra.” “Kako to znaš?” “Charles obično ostane cijelo vrijeme.” Nije mi se više baš dalo postavljati pitanja, pa smo nas tri ponovno utonule u tišinu, tišinu koja se nastavila čak i kada je Jade pomaknula auto bliže tako da možemo bolje vidjeti broj 22, safari-uzorak lišća na navučenim zastorima i udubinu na Hannahinu autu. Bilo je to čudno, parkiralište je ostavljalo nekakav ratni dojam. Bile smo stacionirane  - 142 - 

negdje, oceanima udaljene od kuće, bojale se nevidljivih stvari. Leulah je bila u šoku, leđa ravnih poput stijega, pogleda magnetski privučena na vrata. Jade je bila stariji oficir, mrzovoljan, premoren i savršeno svjestan da ne može reći ništa što bi nas utješilo, pa je samo nagnula svoje sjedalo, uključila radio i trpala čips u usta. I ja sam bila u nekoj vijetnamskoj zoni. Ja sam bila kukavica kojoj nedostaje dom, onaj vojnik koji umre nejunačkom smrću na kraju, od rane koju si je sam zadao i iz koje štrca krv kao sok iz tetrapaka. Dala bih lijevu ruku samo da se maknem s ovog mjesta. Moje idealno mjesto bilo bi da sam ponovno pokraj tate, odjevena u flanelsku pidžamu, ocjenjujemo neke od studentskih eseja, čak i onaj užasni koji je napisao neki lijenčina upotrebljavajući golemi font podebljanih slova samo kako bi ispunio tatin minimalni zahtjev od dvadeset do dvadeset pet stranica. Sjetila sam se što mi je tata rekao kad mi je bilo sedam godina i kad sam bila u Horor-cirkusu u Choku u Indiani i nakon što smo se provozali kućom straha, a ja sam bila toliko prestravljena da sam provela cijelu vožnju s prstima zakucanima preko očiju – nisam ni provirila, nisam vidjela nijednu strašnu stvar. Nakon što sam uspjela skinuti ruke s lica, tata je, umjesto da me prekori zbog mog kukavičluka, zamišljeno kimnuo kao da sam upravo otkrila začuđujući novi uvid o revolucioniranju socijalne skrbi. “Da”, rekao je. “Ponekad treba više hrabrosti da si ne dopustiš vidjeti. Ponekad znanje može biti pogubno – ne prosvjećenje, nego zatamnjenje. Ako prepoznaš razliku i pripremiš se – to je nevjerojatno hrabro. Jer kad govorimo o nekim ljudskim jadima, jedini bi svjedoci trebali biti pločnici i možda drveće.” “Obećaj mi da ja ovo nikada neću raditi”, rekla je Lu odjednom mišjim glasićem. “Što”, rekla je Jade monotono, oči su joj bile kao porezotina od papira. “Kad budem stara.” Glas joj je bio nešto krhko, lako uništivo. “Obećaj mi da ću biti udana i imati djecu. Ili slavna. Ovo...” Njena rečenica nije imala kraj. Jednostavno je stala, bačena granata koja nije eksplodirala. Nijedna od nas više nije progovorila i u 4.03 netko u sobi 22 ugasio je svjetla. Gledali smo kako je muškarac izišao, potpuno odjeven (iako mu pete, primijetila sam, nisu bile potpuno u cipelama) i odvezao se u zahrđalom taksiju Blue Bird (1-800-BLU-BIRD), koji je preo dok ga je čekao pokraj recepcije. Bilo je upravo onako kao što je tata rekao (da je bio s nama u autu, podigao bi bradu, samo malo, podigao jednu obrvu, njegova gesta i za “nikada nemoj posumnjati u mene” i za “jesam ti rekao”), zato što su jedini  - 143 - 

svjedoci trebali biti neonski znak koji se trzao govoreći SLOBODNE SOBE i tanko, astmatično drveće koje je zavodnički povlačilo granama preko kralježnice krova, i nebo, velika ljubičasta modrica koja je previše polako blijedjela iznad naših glava. Odvezle smo se kući.

 - 144 - 

DRUGI DIO

 - 145 - 

va tjedna nakon noći kad smo špijunirale Hannah (“Promatrale”, objasnio je glavni inspektor Runulph Curry u Umišljenom jednorogu /Lavelle, 1901./), Nigel je pronašao pozivnicu u kanti za smeće u njenoj radnoj sobi, malenoj sobi koja se nalazila uz dnevnu sobu i bila prepuna atlasa svijeta i polumrtvih lončanica koje su jedva preživljavale na njenoj verziji aparata za održavanje na životu (svjetiljke za biljke dvadeset četiri sata na dan i povremeno prihranjivanje). Bila je elegantna, otisnuta na debelom krem papiru s uzorkom.

“Mislim da bismo trebali otići”, objavio je Nigel tog petka kod Jade. “I ja”, rekla je Leulah. “Ne možete”, rekao je Charles. “Nije vas pozvala.” “To je manje važno”, rekao je Nigel. Usprkos Charlesovim riječima upozorenja, sljedeće nedjelje usred večere Nigel je izvadio pozivnicu iz stražnjeg džepa i besramno je stavio pokraj pladnja s telećim odrescima ne rekavši ni riječ. U tom trenutku dnevna je soba postala toliko nepodnošljiva da mi je došlo da grizem nokte (vidi pod Podnevni obračun kod Sioux Falls a: Mohave Dan Western, Lone Star Publishers, Bendley, 1992.). Večere su  - 146 - 

ionako postale malko nepodnošljive otkako sam bila u Cottonwoodu. Bilo mi je nemoguće gledati Hannahino lice i veselo se smiješiti, brbljati o školskim predmetima ili testovima ili opsjednutosti g. Moatsa košuljama s uzorkom a da ne zamislim Doca s onim njegovim harmonikastim nogama, naboranim licem poput drva koje su jednom napali termiti, a da ne govorimo o užasu njihova hollywoodskog poljupca, koji se, istina, nije dogodio pred našim očima, ali je svejedno bio zastrašujući. (Bila su to dva filma grubo montirana u jedan – Gilda i Čahura). Naravno, kada bih pomislila na Jade, Lu i odjeljak za invalide u WC-u, isto mi je bilo muka: ali ovo s Hannah bilo je gore. Kao što je tata rekao, razlika između dinamične i uzaludne pobune ovisi o razdoblju u kojem se dogodi u povijesti zemlje (vidi pod van Meer, “Fantastičnost industrijalizacije”, Federal Forum, god. 23, broj 9). Jade i Lu još su uvijek bile zemlje u razvoju. I zato, iako nije bilo fantastično, nije bilo ni previše grozno to što imaju zaostalu infrastrukturu i loš indeks ljudskog razvoja. Ali Hannah – ona je bila puno ispred. Već je trebala uspostaviti zdravu ekonomiju, mir, slobodnu trgovinu – a, s obzirom na to da te stvari još nisu bile sigurne, iskreno, ni za demokraciju izgledi nisu bili osobiti. Mogla bi se zauvijek boriti s “korupcijom i skandalima koji konstantno narušavaju (njen) kredibilitet kao samostalne države”. Milton je otvorio prozor. Propuh se poput psića razletio po sobi, zbog čega mi je ubrus odletio s krila, a plamičci divlje zaplesali na svijećama poput ludih balerina. Nisam mogla vjerovati što je Nigel učinio, ponašao se kao ljubomoran suprug koji je ženi upravo pokazao inkriminirajući gumb za manšete. Ali Hannah nije reagirala. Činilo se da uopće nije ni primijetila pozivnicu, umjesto toga bila je koncentrirana na svoj teleći odrezak režući ga na komadiće jednake veličine, a na licu joj je sjedio osmijeh poput elegantne torbice. Njezina bluza, od satena morsko zelene boje (jedan od rijetkih komada odjeće koja nije izgledao kao izbjeglica), uhvatila se za nju poput apatične kože duginih boja, pomicala se kada se ona pomicala, disala kada je ona disala. Nelagoda je potrajala, činilo se kao sat vremena. Razmišljala sam da li da ispružim ruke preko svog telećeg odreska u smjeru variva od špinata, zgrabim tu stvar i potajice je sakrijem pod nogu, ali, da budem iskrena, nisam imala moralne hrabrosti da izvedem takvo što, kao što su to činili Sir Thomas More ili Ivana Orleanska. Nigel je sjedio na svome mjestu i zurio u Hannah, i po načinu na koji su mu oči bile zakopane iza naočala u kojima su se zrcalile svijeće, sve dok nije okrenuo glavu, pa su se nakratko pojavile poput buba iz pijeska, po načinu na koji je sjedio, uspravljen, tako  - 147 - 

malen, a tako važan, izgledao je kao Napoleon, posebno na onim neuglednim uljima na platnu koja su prikazivala malenoga francuskog vladara na naslovnici tatine knjige koju je imao na popisu obvezne literature, Upravljati čovječanstvom (Howard & Path, 1994.). (Izgledao je kao da bi mogao provesti coup d’etat u snu i da mu ne bi bilo nimalo teško zaratiti sa svim glavnim europskim silama.) “Nisam vam rekla”, rekla je Hannah odjednom, “zato što, da jesam, htjeli biste biti sa mnom. A ne možete. Pozvat ću Evu Brewster, što isključuje vašu prisutnost, ako želim zadržati posao.” Njena reakcija nije bila samo iznenađujuća (a i pomalo razočaravajuća; pretpostavljam da sam se nabrusila kao da sam na tribinama, pijuckam Anis del Toro i čekam matadora), nego i iznimna i vješta zato što je vidjela pozivnicu, ali se pravila da je nije vidjela. “Zašto si pozvala Evu Brewster?” upitala je Leulah. “Čula je da planiram dobrotvornu zabavu i pitala može li doći. Nisam mogla reći ne. Nigel, ne sviđa mi se da mi kopaš po stvarima. Molim te da poštuješ moju privatnost.” Nitko nije ništa rekao. Nigel je bio na redu da sve objasni, da se nekako ispriča, pokuša s nekakvom jadnom šalom o svojim ljepljivim prstićima ili da se pozove na Kako biti cool roditelji, 21. poglavlje, “Tinejdžeri i uživanje u kleptomaniji”, te da citira začuđujuću statistiku da je za tinejdžere sasvim normalno da imaju fazu “prisvajanja” i “pronevjere” (Mili, 2000.). U šezdeset posto slučajeva to je nešto što “mladi na kraju prerastu, darkerska šminka ili vožnja skateboardom” (str. 183). Ali Nigel nije obraćao pozornost. Veselo je nabadao na vilicu posljednji teleći odrezak. Hrana se uskoro ohladila. Maknuli smo tanjure sa stola, skupili svoje knjige, tiho se oprostili i krenuli u monstruoznu noć. Hannah se naslonila na okvir od vrata i govorila kao i uvijek – “Vozite oprezno!” – ali nešto u boji njezina glasa, onaj određeni ton pričanja oko logorske vatre, nestao je. Dok smo Jade i ja izlazile s njezina parkirališta ispred kuće na cestu, okrenula sam se i vidjela je kako još uvijek stoji na verandi i promatra nas, zelena joj je bluza u zlatnoj svjetlosti svjetlucala poput bazena. “Zlo mi je”, rekla sam. Jade je kimnula. “Totalno sam očajna.” “Pitam se hoće li mu oprostiti.” “Naravno da hoće. Pozna ga ko svoj džep. Nigel je rođen bez gena za osjećaj. Drugi ljudi nemaju slijepo crijevo ili dovoljno bijelih krvnih zrnaca. On nema dovoljno osjećaja. Pretpostavljam da su mu skenirali  - 148 - 

mozak kad je bio mali i tamo gdje drugi ljudi imaju osjećaje on ima samo vakuum, jadno dijete. I još je i gej. Naravno, svi su liberalni i to prihvaćaju – cijela ta predstava – ali, svejedno, nije da mu je lako u srednjoj školi.” “On je gej?” upitala sam zapanjena. “Zemlja zove Rigu? Haloooo?” Pogledala me kao da sam očica koja joj je otišla na najlonkama. “Znaš, ponekad se pitam jesi cijela, ako znaš što hoću reći. Jesi bila kod doktora da provjeriš da su sve ovčice na broju? Zato što, Bljuvo, ponekad stvarno posumnjam. Stvarno.” Stvari kao očaj, tuga, patnja, krivnja, osjećaj užasa i potpunog jada, koje su nekad bile svakodnevica Rusima i prevladavajući osjećaji u dalekoj prošlosti, u današnjim super-turbo modernim vremenima, na žalost, jako slabo kotiraju. Dovoljno je konzultirati izdanje iz 2002. knjige R. Stanburyja Zanimljive statistike i usporedbe u posljednjih sto godina pod naslovom “Tugovanje” i vidjet ćete da je sama zamisao da se ima slomljeno srce ili bude očajan, jadan i bijedan stvar prošlosti, koja će uskoro postati zanimljiva i zabavna poput arhaičnih stvari kao što su krntije, ples jitterbug i domaći pekmez. Prosječni američki udovac iz 1802. čekao je u prosjeku 18,9 godina prije nego što se ponovno oženio, dok 2001. taj prosjek pada na 8,24 mjeseca. (U dijelu u kojem stoje statistike po državama vidjet ćete da u Kaliforniji uspije izdržati zastrašujućih 3,6 mjeseci.) Naravno, tata je bjesnio protiv te “kulturne anestezije”, tog “peglanja dubokih ljudskih osjećaja, što na kraju ostavlja samo ravnu prazninu bez nabora”, i zato me namjerno odgojio da budem pronicava, osjetljiva osoba, osoba koja je svjesna da ispod i najdosadnije površine ima dobrote, zla i zadimljenih nijansi nečega između. Pobrinuo se da u vremenu između Mudersa u Ohiu i Paduce u Washingtonu memoriram ne jednu ili dvije, nego sve Blakeove Pjesme nevinosti i iskustva i zato ne mogu ni vidjeti muhu kako zuji oko hamburgera a da se ne zabrinem “Nisam li ja / muha kao ti / I nisi li ti / čovjek kao ja?” Ali kada sam bila s Aristokratima, bilo je lako praviti se da nikada ništa nisam memorirala osim tekstova tisuća sladunjavih R&B-pjesama, da nikada nisam čula ni za koga po imenu Blake osim onog dečka iz prvog razreda koji je uvijek imao ruke u džepovima i izgledao kao da bi najradije nekoga zviznuo, da mogu jednostavno primijetiti muhu i ne pomisliti ništa osim ženskoga kreštavog izražavanja (bljak). Naravno, da je tata znao za moj stav, nazvao bi ga “konformizam od kojeg mu se povraća”, možda čak i “sramota za van Meerove”. (Često je znao zaboraviti da je siroče.) Ali meni je to bilo uzbudljivo, romantično, kad sam dopuštala toj struji da me  - 149 - 

odvede do “brdašaca i polja punih vrba”, ili kamo god je htjela, bez obzira na posljedice (vidi pod “Gospođa iz Shalotta”, Tennyson, 1842.). To je razlog zašto se nisam pobunila kada je sljedeće droljaste subote navečer, 22. studenog, Jade ušla u ljubičastu sobu noseći crnu vlasulju i voluminozno bijelo odijelo. Kolosalni jastučići na ramenima stršili su s nje poput bijelih doverskih stijena i nacrtala si je duomo-obrve iznad očiju, čini se, bojicom nijanse pečena siena. “Pogodite tko sam?” Charles se okrenuo da je pogleda. “Dame Edna.” “'Nikada ne izlazim ako ne izgledam kao filmska zvijezda Joan Crawford. Hoćeš djevojku iz susjedstva? Onda odi u susjedstvo.'” Zabacila je glavu i zlokobno se nasmijala, pala na kožnati kauč i podigla u zrak noge s cipelama koje su izgledale kao gumeni čamci za spašavanje. “Pogodite kamo idem.” “U pakao”, rekao je Charles. Prevrnula se i sjela. Pramen vlasulje zalijepio joj se za ruž za usne. “Utočište za životinje okruga Burns poziva vas na svoju godišnju...” “Nema teorije.” “...dobrotvornu zabavu...” “Ne možemo.” “...Potvrdite dolazak...” “Nikako.” “Raskalašeni seks vrlo moguć.” “Ne!” “Ja idem”, rekla je Leulah. Na kraju se nismo mogli složiti oko grupnoga kostima, pa je Charles bio Jack Trbosjek (za krv, Leulah i ja natopile smo ga kečapom), Leulah je bila francuska sobarica (poslužila se gomilom svilenih Hermesovih šalova s raznim jahaćim motivima koji su bili složeni u uredne pravokutnike u Jeffersoninoj ladici), Milton je odbio maskirati se, pa je išao kao Plan B (dvosmislen smisao za humor, koji bi uvijek izašao na površinu kada bi pušio travu), Nigel je bio Antonio Banderas kao Zorro (Jeffersonine škarice za nokte poslužile su da izreže rupice oko zzzzz-ova od lažnih dijamanata na njenoj masci za spavanje), Jade je bila Anita Ekberg iz La Dolce Vita zajedno s plišanom mačkom (zalijepila ju je ljepljivom vrpcom za rajf). Ja sam bila vrlo neuvjerljiva Pussy Galore u grmovitoj crvenoj vlasulji i širokome najlonskom kombinezonu boje petroleja (vidi pod  - 150 - 

“Marsovac 14”, O malim zelenima: skice svemiraca prema opisima svjedoka, Diller, 1989., str. 115). Bili smo pijani. Vani je zrak bio pun i topao kao cure na plesnjaku nakon prvog plesa; nespretno smo trčali u svojim kostimima preko noćnog travnjaka i smijali se bez razloga. Jade je vrisnula, u svojoj školjkolikoj haljini škripavoj od krinolina, volana i vrpci, bacila se na travu i skotrljala niz brdo. “Kamo ideš?” povikao je Charles. “Počelo je u osam! Sada je pola deset!” “Dođi, Rigo!” viknula je Jade. Sklopila sam ruke preko prsa i bacila se prema naprijed. “Gdje si?” Kotrljala sam se. Trava me bola i strgnula mi vlasulju s glave. Zvijezde su se katapultirale između dosadnih dijelova tla, a u podnožju me udarila tišina. Jade je ležala metar od mene, lice joj je bilo ozbiljno i plavo. Od buljenja u zvijezde ljudima lice obično postane ozbiljno i plavo, i tata je imao brojne teorije koje objašnjavaju taj fenomen, većina njih koncentrirala se na ljudsku nesigurnost i otrežnjujuće shvaćanje da smo tako mali u usporedbi s takvim neshvadjivim stvarima kao što su Spiralna, Prečkasta spiralna, Eliptična i Nepravilna galaksija. Ali sjećam se da se toga trenutka nisam mogla sjetiti nijedne od tatinih teorija. Crno nebo istočkano svjetlošću nije moglo a da se ne razmeće kao Mozart kad mu je bilo pet godina. Glasovi su grebli kroz tišinu, riječi teturave i nesigurne u sebe, i uskoro je Milton jurio kroz tamu i Nigelove su koledžice protutnjile pokraj moje glave, a Leulah je sletjela ravno pokraj mene uz maleni zvuk (“Ahh!”). Svileni joj je rubac pobjegao iz kose i pao preko mog vrata i brade. Dok sam disala, bubrio je kao jezero kada se netko u njemu utapa. “Svinje!” vikao je Charles. “Dok dođemo tamo, već će sve biti gotovo! Moramo smjesta krenuti!” “Začepi, nacistu”, rekla je Jade. “Misliš da će Hannah biti ljuta?” upitala je Leulah. “Vjerojatno.” “Ubit će nas”, rekao je Milton. Bio je udaljen samo koji metar. Disao je kao zmaj. “Ma fućkaš Hannah”, rekla je Jade. Nekako smo se uspjeli odlijepiti s tla i popeti uzbrdo do mercedesa, gdje nas je čekao Charles, loše volje i odjeven u Jadeinu prozirnu plastičnu  - 151 - 

kišnu kabanicu koju je nosila u osmom razredu, kako ne bi kečapom zamrljao vozačko mjesto. Ja sam bila najmanja, a Jade je rekla da je važno da uzmemo samo jedan auto, pa sam bila ljudski sigurnosni pojas preko Nigela, Jade i Leulah, koja je na zamagljenu prozoru dlanom crtala otiske poput dječjih stopala. Koncentrirala sam se na svjetlo u autu, moje velike bijele štikle dodirivale su kvaku, oblak dima zadržavao se oko Miltonove glave na prednjem sjedalu dok je pušio jedan od svojih džointa debelih kao ruž za usne. “Bit će gadno”, rekao je, “kad upadamo ovako nenajavljeno. Prijatelji moji, još nije prekasno da promijenimo plan.” “Prestani tupiti”, rekla je Jade otevši mu džoint iz prstiju. “Ako vidimo Evitu, sakrit ćemo se. Ono, zalijepiti se za zid. Bit će fora.” “Peron neće biti tamo”, rekao je Nigel. “Zašto ne?” “Hannah je nije pozvala. Lagala je. Rekla je to samo tako da ima pravi razlog zašto mi ne možemo doći.” “Ti si paranoičan.” Nigel je slegnuo ramenima. “Pokazivala je klasične znakove laganja. Kladim se u sve na svijetu da Eva Brewster neće biti na zabavi. A ako je netko pita nešto o tome u ponedjeljak, neće imati pojma o čemu govorite.” “Ti si stvarno Sotonin potomak”, izjavila je Jade, a onda slučajno udarila glavom o prozor. “Au.” “Hoćeš?” upitala je Leulah pružajući mi džoint. “Hvala”, rekla sam. Ne želeći protestirati, dobro sam se upoznala s podmuklim ponašanjem stropa i podova pod utjecajem alkohola, pića, cuge, otrova, sredstva za podmazivanje. Većinu vremena koje sam provela s njima samo sam se pravila, da onako muški potežem iz Miltonove srebrne pljoske pune njegova omiljenoga tekućeg arsena Wild Turkey, koja je kružila ljubičastom sobom kao indijanska lula mira. Oni to nisu znali, ali negdje u sredini bilo koje večeri ja nisam, kao što se činilo, cugala kao ostali. “Gle, Riga je nešto zamišljena”, komentirao je Nigel jednom dok sam buljila u prazno ležeći na kauču. Nisam bila zamišljena, pokušavala sam smisliti tajni plan s pomoću kojega bih se mogla riješiti posljednjeg otrova koji mi je Leulah pružila, nešto što je ona jednostavno zvala “Kandže”, varave prozirne mješavine koja je pekla jednjak i cijeli probavni sustav. Jedan od mojih omiljenih scenarija bio je da iziđem sama van da udahnem malo “svježeg zraka” i da, dok je svjetlo  - 152 - 

na verandi ugašeno, izlijem, što god to bilo, u usta jednog od Jeffinih brončanih lavova razjapljenih ralja, posljednji poklon od Andyja Warhola u siječnju 1987., mjesec dana prije nego što je umro od komplikacija nakon operacije žučnog mjehura. Naravno, mogla sam to jednostavno proliti u travu, ali bio mi je nekako gušt da time nahranim lavove koji su poslušno držali otvorena svoja golema usta i zurili u mene kao da se nadaju da će im ova posljednja porcija dokončati muke. Ja sam se samo nadala da Jeff neće jednog dana odlučiti da bi te goleme zvijeri bolje izgledale pokraj ulaznih vrata; jer kada bi ih podigli, to bi pokrenulo plimni val alkohola, pića, cuge, otrova, sredstva za podmazivanje. Skoro sat vremena poslije skrenuli smo prema Hannahinoj kući. Charles je stručno navigirao mercedes između redova praznih auta parkiranih uz cestu. Iskreno, bila sam iznenađena kako dobro vozi s obzirom na svoje stanje (vidi pod “Neidentificirani fluid”, 4. poglavlje, “Pokretanje motora”, Mehanika automobila, Pont, 1997.). “Nemoj ga ogrepsti”, rekla je Jade. “Ako ga ogrebeš, nadrljala sam.” “Poznaje više ljudi nego što smo mislili”, rekla je Leulah. “Sranje”, rekao je Milton. “Ovo je savršeno”, rekla je Jade pljeskajući. “Totalno idealno. Pomiješat ćemo se s ljudima. Samo se nadam da nećemo vidjeti Hannah.” “Brine te hoćemo li vidjeti Hannah?” povikao je Charles. “Onda se moramo vratiti, slatkice, jer, samo da ti kažem, itekako ćemo je vidjeti!” “Gledaj cestu. Sve je u redu”, otpuhnula je Jade. “To je samo...” “Što?” Charles je naglo nagazio na kočnicu. Svi smo istovremeno poletjeli prema naprijed, a onda natrag, kao djeca u autobusu. “To je samo zabava. I Hannah nam neće stvarno zamjeriti. Nije da radimo nešto užasno. Zar ne?” Strah, Sumnja i Nesigurnost odjednom su se pojavile u Jadeinu glasu, vijugale po njemu i poprilično unervozile osjećaj “super se provodimo”. “Pa, da, tako je”, rekla je Leulah. “Ne”, rekao je Nigel. “Moglo bi biti i jedno i drugo”, rekao je Milton. “Jebemu, nek netko već jednom odluči!” povikao je Charles. “Neka Bljuva odluči”, rekla je Jade. “Ona je odgovorna osoba.” Do dana današnjega nisam sigurna kako sam ili zašto rekla to što sam rekla. Možda je to bio jedan od onih sablasnih trenutaka kada zapravo ne govoriš ti, nego Sudbina, koja se tu i tamo umiješa u stvari kako ti ne bi izabrao jednostavniji put, nedavno popločen, s jasno istaknutim uličnim  - 153 - 

znakovima i javorima, i s okrutnošću poručnika u vojsci, diktatora ili uredskih službenika pobrine se da se držiš mračnoga, trnovitog puteljka koji ti je namijenila. “Idemo unutra”, rekla sam. Hannah je bila bijela čaplja i zato kad se čulo da sprema zabavu, svi su očekivali zabavu kakvu bi priredila bijela čaplja – litre šampanjca, muštikle i gudački kvartet, ljude koji pozivaju jedni druge na ples, tankoćutno naslanjaju obraze na ramena i vrlo rijetko imaju znojne dlanove, preljubničke intrige iza grmlja i nasada ruža – takvu šaputavu zabavu kakvu bi Larrabeeji mogli organizirati zatvorenih očiju, kakvu bi Sabrina promatrala sa svoga drveta. Ali dok smo se približavali kući, vidjeli smo čudnu rulju životinja, povrća i minerala kako otvorenih usta iz kojih im curi slina prolazi dvorištem i cesticom, tako da je Milton predložio da skrenemo u šumarak i odemo do druge strane kuće, možda da se uvučemo u kuću kroz unutrašnje dvorište, gdje je Hannah imala bazen u obliku bubrega, kojim se nikada nije koristila. “Još uvijek možemo otići ako hoćemo”, rekla je Jade. Parkirali smo iza nekog kombija, sjedili u mraku na rubu borove šumice i u slabašnoj svjetlosti koju je bacalo četrnaest malih baklji promatrali pedesetak ili šezdesetak ljudi koji su se nagurali u Hannahino dvorište. Svi su bili odjeveni u iznenađujuće komplicirane kostime (duhovi, aligatori, vragovi, cjelokupna posada Enterprisea), oni u maskama pijuckali su na slamčice iz plavih i crvenih plastičnih čaša, drugi su jeli grickalice i krekere i pokušavali nadglasati zaglušnu glazbu. “Tko su svi ovi ljudi?” upitao je Charles namrštivši se. “Nikoga ne prepoznajem”, rekla je Jade. “Valjda Hannahini prijatelji”, rekla je Leulah. “Vidiš je?” “Ne.” “Čak i da je tamo”, rekao je Milton, “bilo bi je nemoguće identificirati. Svi imaju maske.” “Smrzavam se”, rekla je Jade. “Trebali smo staviti maske”, rekao je Milton. “To je pisalo na pozivnici.” “Gdje da sada nađemo jebene maske?” upitao je Charles. “Eno Peron”, rekla je Lu. “Gdje?”  - 154 - 

“Žena sa svjetlucavom aureolom.” “To nije ona.” “Ozbiljno”, rekla je Jade, očito joj je bilo neugodno, “što uopće radimo ovdje?” “Vi možete tu sjediti cijele noći ako hoćete”, rekao je Nigel, “ali ja se idem zabaviti.” Nosio je masku Zorroa i svoje naočale. Izgledao je kao mudri rakun. “Tko je za tulum?” Zbog nekog razloga gledao je prema meni. “Što kažeš, stara moja? Jesi za ples?” Popravila sam vlasulju. Ostavili smo ih i pohitali preko dvorišta – jedan rakun štreber i jedna naopaka mrkva – i krenuli prema Hannahinu stražnjem dvorištu. Bilo je krcato. Četvorica muškaraca odjevena u štakore i sirena koja je preko pola lica imala masku od plavih šljokica bili su u bazenu, smijali se i loptali. Odlučili smo otići unutra (vidi pod “Hodati uzvodno rijekom Zambezi za vrijeme poplave”, Potrage, 1992., str. 212). Ugurali smo se u prostor između kariranoga kauča i gusara koji je razgovarao s vragom i nije bio svjestan posljedica koje su ostavljala njegova znojna leđa kada se odjednom i bez upozorenja pomaknuo unatrag i sudario s dvoje puno manjih ljudi. Dvadeset minuta nismo činili ništa drugo nego pijuckali votku iz crvenih plastičnih čaša i promatrali ljude – nikoga nismo prepoznali – kako puze, vijugaju, gacaju po sobi u kostimima u skali od maleckoga do potpuno nesavladivoga. “To te probudilo!” povikao je Nigel odmahujući glavom. Odmahnula sam glavom, pa je ponovio. “Totalno ludilo!” Kimnula sam. Hannah, Evi Brewster i životinjama nije bilo ni traga ni glasa, bile su tu samo nezgrapne ptice, buhtlasti sumo-hrvači, razmotani gmazovi, jedna kraljica koja je skinula krunu i odsutno ju je žvakala dok joj je pogled lutao po sobi, vjerojatno u potrazi za kraljem s kojim bi kraljevski svršila. Da je tata bio tamo, bez sumnje bi prokomentirao kako je većina odraslih tamo “opasno blizu da ostane bez svog dostojanstva” i da je to tužno i uznemirujuće zato što “svi traže nešto što nikada neće prepoznati, čak i kada bi to našli”. Tata je znao biti strašno strog u komentiranju ponašanja drugih ljudi, nikada sebe. Ali, gledajući jednu Wonder Woman u četrdesetim godinama kako tetura unatrag i ruši Hannahinu urednu hrpu magazina Traveler, počela sam se pitati nije li cijela zamisao  - 155 - 

odrastanja zapravo prijevara, autobus koji bi te trebao odvesti iz grada i na koji tako intenzivno čekaš da i ne primjećuješ da zapravo ne dolazi. “Koji je to jezik?” povikao mi je Nigel na uho. Pratila sam njegov pogled do astronauta koji je stajao koji metar dalje od nas. Držao je kacigu, zdepast muškarac kojemu je kosa iz profila ocrtavala znak sigme (∑) i koji je nešto živo raspravljao s gorilom. “Mislim da je grčki”, rekla sam, iznenađena. (“Jezik titana, orakula, ”, rekao je tata. /Ovo zadnje valjda bi trebalo značiti “jezik junaka”./ Tata se volio razmetati svojim bizarnim talentom za strane jezike. /Tvrdio je da tečno govori dvanaest jezika; iako je tečno često značilo da zna reći da i ne, plus nekoliko dojmljivih fraza/, te je uživao u ponavljanju dosjetki o Amerikancima i njihovim užasnim jezičnim sposobnostima: “Amerikanci moraju prvo svladati lingual, prije nego što i pokušaju biti bilingualni.”) “Baš me zanima tko je to”, rekla sam Nigelu. Gorila je skinuo glavu i otiorio malu Kineskinju. Kimnula je i odgovorila nekim drugim grlenim jezikom, od kojeg su joj usta zaplesala break-dance. Nisam više bila sigurna da je ono prvo bio grčki. Nagnula sam se bliže njima. “Vidi hranu”, rekao je Nigel stišćući mi ruku. “Ponovi”, povikala sam. “Vidim Hannah.” Zgrabio me za ruku i odvukao između dva Elvisa. “I, otkuda si?” upitao je Elvis: Aloha s Havaja. “Iz Rena”, rekao je znojni Elvis na turneji otpivši iz plave plastične čaše. “Otišla je na kat”, rekao mi je Nigel na uho pokušavajući nas progurati pokraj Sodome i Gomore, Leopolda i Loeba, Tarzana i Jane, koji su upravo pronašli jedno drugo u džungli i razgovarali, te puno pipkali odjeću onoga drugoga. Ne znam zašto je Nigel želio pronaći Hannah, ali na pola puta po stubama vidjela sam jedino tiranosaura od šest tona koji je otkopčao kostim i sjeo na svoju gumenu glavu. “Jebemu.” “Zašto je želiš naći?” povikala sam. “Mislila sam da...” i tada, kada sam se okrenula da pogledam preko mora uzbibanih vlasulja i maski, tada sam je spazila. Lice joj je bilo uokvireno obodom cilindra (ostavljajući vidljivim samo bijeli komadić brade i crvena usta), ali znala sam da je to ona zbog takozvanog djelovanja “ocat i ulje” koje je njezina prisutnost imala na sva društva, atmosfere i dane uvjete. Mladi, stari, zgodni i prosječni, svi bi se spojili u standardnu sobu punu ljudi koji razgovaraju, ali Hannah bi  - 156 - 

uvijek ostala odvojena i vidljiva, kao da je oko nje uvijek povučena tanka crna linija koju ne možete previdjeti, ili onakva strelica NALAZITE SE OVDJE koja diskretno lebdi pokraj nje i gdje piše ONA JE OVDJE. Ili možda zbog određenog odnosa koji je imala s bijelim žarom, samo njeno lice privlačilo je 50 posto svjetlosti u sobi. Bila je odjevena u frak i hodala prema nama, vodeći muškarca uza stube. Držala je njegovu lijevu ruku kao da je posrijedi nešto skupo, nešto što ne smije izgubiti. I Nigel ju je ugledao. “U što je maskirana?” “Marlene Dietrich, Maroko, 1930. Moramo se sakriti.” Ali Nigel je odmahnuo glavom i nije puštao moj ručni zglob. Dok smo bili zarobljeni od šeika koji je čekao nekoga da izađe iz kupaonice na katu i skupine muškaraca odjevenih kao turisti (fotoaparati, havajske košulje), nisam mogla ništa učiniti osim pripremiti se za ono što slijedi. Ipak, bilo mi je malo lakše kad sam vidjela tog muškarca. Dobro, prije tri tjedna bila je s Docom, ali sada je malo podigla kriterije i hodala ruku pod ruku s Velikim Tatom iz Mačke na vrućem limenom krovu (vidi pod Veliki patrijarsi američkoga kazališta: 1821. – 1990., Park, 1992.). Iako je bio sjedokos i predebeo na taj montgomerijevski, alabamski način (kada trbuh izgleda kao velika vreća ukradenog blaga, a ostatak djela ignorira taj bezobrazni, neprofinjeni dio, i nastavlja biti savršeno skladno i u formi), bilo je nečega zadovoljavajućeg u njemu, nečeg impresivnog. Odjeven u uniformu Crvene armije (vjerojatno kao Mao Cetung), držao se poput premijera, a lice, iako nije bilo lijepo na prvi pogled, bilo je barem veličanstveno: bogato, sjajno i rumeno, poput komada posoljene šunke na državničkoj večeri. Isto tako, bilo je očito da je pomalo zaljubljen u nju. Tata je rekao da biti zaljubljen nema nikakve veze s riječima, djelima ili srcem (“najprecjenjenijim organom”), nego s očima (“Sve najvažnije tiče se očiju”), a oči ovoga čovjeka nisu mogle prestad kliziti i vrludati svakom oblinom njezina lica. Pitala sam se što mu je to govorila, njen je profil točno pristajao u prostor između njegove donje čeljusti i ramena. Možda ga je zadivila recitirajući broj pi do šezdeset pete decimale, uvijek sam se potajno nadala da će mi ga neki dečko zapaljeno šaptati na uho (“3,14159265...”), što bi bilo nevjerojatno uzbudljivo. Ili je možda ponavljala Shakespeareov sonet broj 116, tatin omiljeni sonet (“Ako postoje autentične riječi ljubavi u engleskom jeziku, onda su to ove, i njih bi ljudi trebali govoriti s pravim osjećajem, a ne ono izlizano 'volim te', koje može reći bilo koji tupan”): “Neka brak srodnih duša i stvorenja zapreka nema...” O čemu god da je bila riječ, bio je opčinjen. Izgledao je kao da ne može  - 157 - 

dočekati da ga ukrasi lovorovim lišćem, nareže, prelije umakom od pečenice. Sada su bili udaljeni tri stube, prošli su pokraj navijačice, žene odjevene kao Liza Minelli koja se naslonila za zid, šminka joj je zagušila oči kao što trulo lišće začepi stari odvod. I tada nas je ugledala. Oči su joj prikočile na nama, nakratko se tu pojavio osmijeh, zadjenuo se poput mekana pulovera kad se zakvači za granu. Nigel i ja nismo imali izbora nego stajati s jadnim osmijesima zalijepljenima na licu kao naljepnice na kojima piše ZOVEM SE koje ljudi nose na sastancima. Nije ništa rekla sve dok nam nije prišla sasvim blizu. “Sramite se”, rekla je. “Bok”, rekao je Nigel veselo, kao da je čuo da je rekla “Presretna sam što vas vidim”, i, na moj užas, pružio ruku muškarcu, koji je radoznalo okrenuo svoje veliko masno lice prema nama. “Ja sam Nigel Creech.” Muškarac je podigao jednu bijelu obrvu i nakrivio glavu dobrodušno se smiješeći. “Smoke”, rekao je. Oči su mu bile plave poput lagane zgužvane tkanine, i iznenađujuće lukave. Tata je rekao da možeš vidjeti koliko je netko bistar prema tempu kojim očima ispituje tvoje lice kad se upoznate. Ako su se jedva pokrenule ili se mlitavo smjestile negdje između tvojih obrva, ta osoba ima “kvocijent inteligencije jelena”, ali ako su oči plesale od tvojih očiju do tvojih cipela, ne nervozno, nego s laganom, opuštenom radoznalošću, onda osoba “zasigurno ima potencijala”. E, Smokeove su oči klizile od Nigela do mene, pa natrag na Nigela, i imala sam osjećaj da je tim jednostavnim pokretom shvatio svaki nelagodni trenutak naših života. Nisam se mogla spriječiti, odmah mi je bio simpatičan. Bore od smijanja stajale su mu poput zagrada oko usta. “U posjetu ste preko vikenda?” upitao je Nigel. Smoke je bacio pogled na Hannah prije nego što je odgovorio. “Da. Hannah se ljubazno ponudila da mi pokaže grad.” “Odakle ste?” Nigelova agresivna radoznalost nije promakla Smokeu. Ponovno je pogledao Hannah. “Zapadna Virdžinija”, rekao je. A onda je postalo užasno zato što Hannah nije rekla ni riječ. Vidjela sam da je ljuta: crvenilo joj je preplavilo obraze i čelo. Nasmiješila se, pomalo sramežljivo, a zatim je (ovo sam primijetila zato što sam stajala jednu stubu iznad Nigela i mogla sam je cijelu vidjeti, njene predugačke rukave, štap u ruci) jako stisnula Smokeovu nadlakticu. Činilo se da je to bio nekakav znak, jer se on ponovno nasmiješio i rekao svojim dubokim i  - 158 - 

toplim glasom: “Pa, drago mi je da smo se upoznali. Vidimo se.” Nastavili su se uspinjati, prošli pokraj šeika i turista (“Puno ljudi ne shvaća da smrt na električnom stolcu uopće nije loša ideja”, vikao je jedan) i neke privatne plesačice koja pleše kad joj plate, u minijaturnoj srebrnoj haljini i bijelim gogo čizmama. Kad su stigli na kat, krenuli su dalje hodnikom i nestali iz vidokruga. “Sranje”, rekao je Nigel cereći se. “Što je tebi?” upitala sam. Došlo mi je da mu opalim šamar, samo da se prestane ceriti. “Što?” “Kako si to mogao napraviti?” Slegnuo je ramenima. “Htio sam saznati tko joj je dečko. Mogao je to biti Valerio.” Doc mi je uplesao u glavu. “Nisam sigurna da Valerio postoji.” “E, ljepotice, ti si možda ateist, ali ja sam vjernik. Ajmo na zrak”, rekao je, zgrabio me za ruku i povukao niza stube za sobom, zaobišavši Tarzana i Jane (Jane prikliještena na zid, Tarzan cijelim tijekom naslonjen na nju) i odvukao van na dvorište. Sada su se već i Jade i ostali priključili gomili, koja se nije prorijedila, nego je zujala kao osinje gnijezdo na verandi kada ga domaćica probode medom. Leulah i Jade dijelile su ležaljku s dva muškarca koji su nosili svoje nabrekle, mesnate maske kao šešire. (Bili su Ronald Reagan, Donald Trump, Clark Gable ili bilo koji cijenjeni muškarac stariji od pedeset godina s dojmljivim ušima.) Nisam vidjela Miltona (Black se znao pojaviti i nestati kao olujno nevrijeme), ali Charles je stajao pokraj roštilja i očijukao sa ženom u kostimu lavice, koja je skinula grivu, koja joj je sada bila oko vrata, i ležerno je gladila svaki put kada bi Charles nešto rekao. Abraham Lincoln bacio se na kunića i udario u stol na sklapanje takvom silinom da je uvela salata eksplodirala u zrak poput vatrometa. Rock je vrištao iz zvučnika postavljenih pokraj visećih lončanica, a električna gitara, urlanje pjevača, toliko vriskanja i smijeha, Mjesec poput kose koji je probadao borove desno od kuće – sve se to stopilo u čudno, zaglušno nasilje. Možda je to bilo zato što sam bila pripita i misli su mi se kretale sporo kao mjehurići u lava-lampi, ali osjećala sam da bi ta rulja mogla napasti, opljačkati, silovati, prouzrokovati “žestoku pobunu koja je odjeknula kao bomba i završila dan poslije cviljenjem svilenog šala strgnutog s mlohavog vrata stare gospođe – kao što to biva sa svim pobunama, ako do njih dođe iz čistih emocija, a bez prethodnog promišljanja” (vidi pod “Kraj ljeta i  - 159 - 

pobune: studija o Novgorodskoj pobuni, SSSR, kolovoz 1965.”, van Meer, The SINE Review, proljeće 1985.). Oštra svjetlost baklji zarezala se u maske, pretvarajući čak i dražesne kostime, kao slatke crne mačke i anđele u baletnim suknjicama, u zle duhove s duboko usađenim očima i šiljastim bradama. I tada mi je srce zastalo. Na zidiću od cigli stajao je muškarac i gledao u gomilu. Bio je odjeven u crni plašt s kapuljačom i zlatnu masku s kukastim nosom. Nijedan centimetar nije mu bio vidljiv. Bila je to ona užasna maska Brighelle kakvu nose na karnevalima u Veneciji i Mardi Grasu – Brighella, lascivni negativac iz commedije dell’arte – ali ono najužasnije, ono što je prouzročilo da ostale zvijeri na zabavi postanu neizoštrene, nije bilo to što je maska bila demonska, što su u njoj oči izgledale kao rupe od metka, nego činjenica da je to bio tatin kostim. U Erieju u Louisiani hruštica Karen Sawyer ucijenila je tatu da prisustvuje njenoj modnoj reviji juniorske lige za Noć vještica i donijela mu je taj kostim kad se vratila iz New Orleansa. (“Je l’ se to samo meni čini ili izgledam potpuno apsurdno?” upitao je tata kada je prvi put isprobao baršunasti plašt.) A taj lik preko puta mene, tamo preko dvorišta, visok kao tata, tako da se izdizao iz gomile poput raspela, nosio je identičnu masku, sve do detalja kao što su brončanost maske, nabubrenost nosa, satenski porub na kapuljači, mali gumbi kojima se plašt zakopčavao. Nije se micao. Činilo se da me promatra. Vidjela sam žar u njegovim očima. “Rigo?” “Vidim... svog tatu...” uspjela sam reći. Dok mi se srce kotrljalo u prsima, probijala sam se kroz obitelj Kremenko, Matovilku crvena lica, gurala se pokraj ramena i šljokičastih leđa i lakata i nadjevenih repova koji su mi probadali trbuh. Žičani vrh anđeoskoga krila zarezao me preko obraza. “Samo... Oprostite.” Odgurnula sam gusjenicu. “Jebi se!” podviknula je, očiju zakrvavljenih od svih tih šljokica. Grubo me gurnula i pala sam na cigle zapetljavši se u tenisice, mrežaste najlonke i plastične čaše. Sekundu poslije Nigel je klečao pokraj mene. “Koja kuja. Viknuo bih 'cure se tuku', ali mislim da ti nije do toga.” “Muškarac”, rekla sam. “Hmm?” “Koji je stajao na zidu. Visoki muškarac. Je... je li tamo?” “Tko?” “Ima masku s dugačkim nosom.”  - 160 - 

Nigel me zbunjeno pogledao, ali je onda ustao, gledala sam njegove crvene tenisice kako prave puni krug. Ponovno se sagnuo. “Nikoga ne vidim.” Imala sam osjećaj da mi se glava odvaja od vrata. Trepnula sam i pomogao mi je da ustanem. “Idemo, stara moja. Ajde.” Držala sam ga za rame i istezala vrat da vidim iza narančaste perike, aureole, da uhvatim još jedan pogled na to lice, da budem sigurna, da shvatim da sam samo pijana, da zamišljam nemoguće, vrlo dramatične stvari – ali sve što sam mogla vidjeti bile su Kleopatre, koje su sada stajale na ciglenom zidiću, njihova široka lica, sada znojna i u duginim bojama kao lokvice benzina na parkiralištima: “Haaaaaaarveeeeeey!” zakreštala je jedna pokazujući na nekoga u gomili. “Moramo se maknuti odavde, inače će nas zgaziti”, rekao je Nigel. Čvršće me uhvatio za zglob. Pretpostavljala sam da će me izvesti u dvorište, ali umjesto toga ponovno me odvukao unutra. “Imam ideju”, rekao je smiješeći se. Po pravilu, vrata Hannahine spavaće sobe bila su zatvorena. Charles mi je jednom rekao da ona inzistira na tome – mrzila je ljude u svome “privatnom prostoru” – pa tako, nevjerojatno ali istinito, u tri godine, koliko su je poznavali, nitko nije bio u njenoj sobi, niti ju je vidio, osim možda bacio pogled u prolazu. Ni ja ne bih ni u milijun dinastija Ming ušla u nju da nisam bila pijana i pomalo katatonična nakon što sam umislila tatu kao Brighellu, ili da Nigel nije bio tamo i vukao me stubama pokraj hipija i špiljskih ljudi te pokucao tri puta na zatvorena vrata na kraju hodnika. I iako sam bila itekako svjesna da nije u redu iskoristiti njenu spavaću sobu kao sklonište, isto sam tako osjećala dok sam skidala cipele – “Ne želimo ostaviti otiske na tepihu”, rekao je Nigel zatvarajući i zaključavajući vrata za nama – da nam Hannah možda ne bi baš toliko zamjerila ako je ovo jedini put, a, uostalom, njena je krivnja što je svima tako zanimljiva, što su svi opčinjeni njome. Da nije održavala taj aire de mystère i uvijek izbjegavala odgovoriti i na najbezveznija pitanja, možda uopće ne bismo ni ušli u njenu spavaću sobu – možda bismo se vratili do auta, možda čak otišli kući. (Tata je rekao da svi kriminalci imaju komplicirane načine kojima racionaliziraju svoje devijantno ponašanje. Ova zapetljana logika moje je djelo.) “Sad ću te ja sredit!”, rekao je Nigel posadivši me na krevet i uključivši svjetiljku za čitanje. Nestao je u kupaonici i vratio se s čašom vode. Kad smo se maknuli od glazbe i divlje rulje, shvatila sam, malo se začudivši, da  - 161 - 

sam puno pribranija nego što sam mislila, i nakon samo nekoliko gutljaja vode, nekoliko dubokih udisaja, buljeći u pustoš Hannahine spavaće sobe, počela sam se osvješćivati i osjećati porive koji su u paleontološkim krugovima općepoznati kao “kopačka groznica”, slijepi, neumorni entuzijazam da iskopam povijest nečijeg života. (To su navodno iskusili i Mary i Louis Leakey kada su prvi put lutali Olduvaijem u istočnom Serengetiju u Tanzaniji, lokaciji koja će postati jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta na svijetu.) Zidovi njene spavaće sobe bili su bež, bez ijedne fotografije ili slike. Tepih pod krevetom bio je zelen kao u privatnim školama. U odnosu na ostatak kuće pretrpan životinjama, mačjom dlakom, orijentalnim zidnim ukrasima, hendikepiranim namještajem, svakim brojem National Geographica od 1982. naovamo, ovako strog namještaj izgledao je bizarno, pa sam osjećala da je to sasvim sigurno znak nečega (“Svačija spavaća soba izravan je uvid u njegov karakter”, napisao je Sir Montgomery Finkle u Užasnim detaljima iz 1953.). Onih nekoliko komada skromnog namještaja – komoda, drveni stolac, toaletni stolić – bilo je stavljeno u kutove sobe, kao po kazni. Krevet je bio velik i uredno pospremljen (iako se pokrivač zgužvao tamo gdje sam ja sjedila), a deka (ili pokrivač, jer nije bio mekan, što uvijek asociram s dekom) hrapava i boje smeđe riže. Na noćnom ormariću nalazila se svjetiljka, a na donjoj polici jedna jedina, pošteno izlizana knjiga I Ching ili Knjiga promjena, (“Ima li ičega iritantnijeg od Amerikanaca koji pokušavaju locirati svoj unutrašnji tao?” rekao je tata). Ustala sam i osjetila blag ali jasan miris u zraku, poput razmetljiva gosta koji odbija otići kući: miris muške kolonjske vode, one vrste sirupa koji ne posustaje, koji si neki komad iz Miamija izlije po vratu širokom poput trupca. I Nigel je razgledavao sobu. Zagurao je svoju masku Zorroa u džep i izraz lica bio mu je prigušen, gotovo pun poštovanja, kao da smo se ušuljali u samostan pa ne želi smetati časnim sestrama u molitvi. Odšuljao se do Hannahina ormara i vrlo polagano pomaknuo klizna vrata. Taman sam ga htjela slijediti – ormar je bio pretrpan odjećom, i kada je povukao uže da upali svjetlo, crna je salonka pala s police s gomilama kutija za cipele i vrećica iz trgovina – ali tada sam primijetila nešto što nikada prije nisam vidjela u njenoj kući, tri uokvirene fotografije postavljene uz rub komode. Svaka je gledala strogo prema naprijed poput osumnjičenih koji su se postrojili za identifikaciju. Na prstima sam otišla do njih, ali odmah sam shvatila da nisu posrijedi očiti dokazi istrijebljene vrste (bivši dečko) ili razdoblja jure (opasna darkerska faza), koje sam se nadala otkriti.  - 162 - 

Ne, na svima (jednoj crnobijeloj, drugima u starinskim bojama iz 70-ih, smeđa kao u Brady Bunchu, boja kestena kao u MASH-u) bila je djevojčica, vjerojatno Hannah, u dobi između devet mjeseci i šest godina, ali ta beba s kosom kao šlagom na ćelavoj glavi poput kolačića, dijete odjeveno samo u pelene, uopće nije nalikovala na nju – nimalo. Ta je beba bila krupna i crvena kao ujak alkoholičar; kad zaškiljiš, izgledala je kao da se onesvijestila u svome krevetiću od previše viskija. Čak ni oči nisu bile iste. Hannahine su bile oblika badema, a ove su bile iste boje, crno-smeđe, ali okrugle. Bila sam spremna prihvatiti da te slike možda ne prikazuju Hannah, nego njenu voljenu sestru – ali kad sam se primakla i pozorno se zagledala u njih, pogotovo u onu na kojoj su joj četiri godine i sjedi na opasnom poniju, sličnost se pojavila: savršena usta, gornja usnica spajala se s donjom poput nježnih komadića šlagalice, i dok je gledala dolje u uzde koje je čvrsto držala u šakama, pojavio se taj intenzivni, a opet tajanstveni izraz lica. Nigel je još uvijek bio u Hannahinu ormaru – izgleda da je isprobavao cipele – pa sam se uvukla u kupaonicu pokraj i upalila svjetlo. Što se tiče dekora, bio je isti kao u sobi, strog, gol kao u zatvorskoj ćeliji: pod pokriven bijelim pločicama, uredni bijeli ručnici, umivaonik i ogledalo besprijekorno čisti, bez ikakvih točkica ili mrlja. Riječi iz neke knjige proletjele su mi glavom, jedne knjige mekih korica koju je hruštica Amy Steinman ostavila u našoj kući, Napušten u mraku dr. R C. Maileyja (1979.). Knjiga je bila napisana grozničavom, zavodljivom prozom i u detalje opisivala “sigurne znakove depresije u neudanih žena”, od kojih je jedan bio “strogi životni prostor kao način samokažnjavanja” (str. 87). “Ozbiljno depresivna žena živi ili u potpunom neredu ili u strogome, minimalističkom životnom prostoru – bez ičega što bi je moglo podsjetiti na vlastiti ukus ili osobnost. Istodobno u drugim sobama može imati 'stvari' kako bi svojim prijateljima izgledala normalna i sretna” (str. 88). To me nekako učinilo malodušnom. Ali tek kad sam kleknula i otvorila ormarić ispod umivaonika, bila sam stvarno šokirana i mislim da to nije bilo veselo stanje kada ne vjeruješ vlastitim očima koje je osjećala Mary Leakey kada je 1959. naletjela na Zinjanthropus ili “Zinja”. Unutra, skupljena u plastičnoj ružičastoj košari, nalazila se zbirka bočica lijekova koje dobiješ na recept, u usporedbi s kojima je bilo što što je Judy Garland uzimala u najboljim danima, izgledalo kao nekoliko paketića M&M-ova. Izbrojila sam devetnaest narančastih bočica (barbiturati, amfetamini, pjevušila sam si u bradu, Seconal, Phenobarbital, Dexedrine; Marilyn i Elvis proveli bi se kao nikada), ali frustrirajuće je bilo to što nisam mogla znati za što su; nije bilo naljepnice ni na jednoj, čak ni ostataka koji bi dokazivali da je otrgnuta. Na svakom  - 163 - 

poklopcu bio je nalijepljen plavi, crveni, zeleni ili žuti komadić papira. Uzela sam jednu od većih i protresla minijaturne plave tabletice, svaka je bila označena malenom brojkom 50. Došlo mi je da ih ukradem i kod kuće pokušam dešifrirati o čemu je riječ uz pomoć interneta i tatine devet-kilogramske Enciklopedije medicine (Baker & Ash, 2000.), ali tada mi je palo na pamet – što ako Hannah ima neku tajnu smrtonosnu bolest i ovo je lijek koji je održava na životu? Što ako maznem jedan od osnovnih lijekova, pa sutra ne može uzeti propisanu dozu i padne u komu kao Sunny von Bulow i ja tako postanem neki sumnjivi lik kao Claus? Što ako budem morala unajmiti Alana Dershowitza, koji je neprestano razgovarao o meni sa svojom bandom učenika koji su mi išli na živce i koji su se stalno pretrpavali špagetima i račićima, tupeći o poetici u Stupnjevima nevinosti i krivnje dok je moj život plesao u njihovim rukama kao marioneta slabo pričvršćena na konac? Vratila sam bočicu. “Blue! Dođi ovamo.” Nigel je bio u ormaru iza nekoliko torbi. Bio je jedan od onih strastvenih ali kaotičnih arheologa koji su besramno kontaminirali lokaciju; izvadio je barem deset kutija od cipela s gornje police i ostavio ih razbacane na podu. Izblijedjele pamučne majice bile su razbacane između loptica od zgužvana papira, plastičnih vrećica, remena s lažnim draguljima, kutije za nakit, jedne tamnocrvene cipele stvrdnute od znoja. Oko vrata je objesio ogrlicu od lažnih ružičastih bisera. “Ja sam Hannah Schneider i misteriozna sam”, rekao je vamp-glasom, prebacujući ogrlicu preko ramena kao da je Isidora Duncan, kraljica modernog plesa (vidi pod Ovo crvenilo, takva sam, Hillson, 1965.). “Što to radiš?” rekla sam hihoćući se. “Gledam izloge.” “Moraš vratiti te stvari na svoja mjesta. Znat će da smo bili ovdje. Mogla bi se vratiti...” “Oh, pogledaj ovo”, rekao je uzbuđen i na ruke mi spustio tešku, raskošno izrezbarenu drvenu kutiju. Grizući donju usnicu, podigao je poklopac. Unutra je zasvjetlucala srebrna mačeta dugačka nekih 45 centimetara, jedno od onih užasavajućih oružja koje su upotrebljavali pobunjenici da odrežu ruke djeci u Sierra Leoni (“Borba za kamenje”, van Meer, The Foreign Quarterly, lipanj 2001.). Ostala sam bez teksta. “Tu gore je i cijela kolekcija noževa”, rekao je. “Mora da je sadomazohistički tip. Ah, da, pronašao sam i fotografiju.” Uzeo mi je nož (kao entuzijastični upravitelj zalagaonice), bacio ga na  - 164 - 

tepih i nakon što je prekopao još jednu kutiju za cipele, predao mi je izblijedjelu pravokutnu fotografiju. “Malo je sličila Liz kad je bila mlada”, rekao je sanjivo. “Kao u filmu National Velvet.” Bila je to slika Hannah kad joj je bilo jedanaest ili dvanaest godina. Bila je slikana od struka prema gore, tako da se nije moglo vidjeti nalazi li se vani ili unutra, ali imala je široki osmijeh na licu (iskreno, nikada je nisam vidjela tako sretnu). Ruku je objesila oko vrata druge djevojčice, koja je vjerojatno bila prilično lijepa, ali se sramežljivo okrenula od fotoaparata, uza smiješak, no trepnula je u trenutku fotografiranja, tako da joj se vidio samo uvodni dio lica (obraz, dio ponosita čela, nagovještaj trepavica) i možda malo glavnog dijela (nos savršen poput skijaškog spusta). Bile su odjevene u identične školske uniforme (bijele bluze, modre jakne – Hannahina je na džepu na prsima imala izvezenog zlatnog lava), bila je to jedna od onih fotografija koje ne samo da su uhvatile taj prizor nego i zrnasti dio filma života – njihovi su konjski repovi bili puni elektriciteta, pojedine vlasi kose plesale su na vjetru poput paučine. Gotovo da se moglo čuti kako im se smijeh isprepleće. Ali – bilo je nečega jezivog u njima. Nisam mogla a da ne pomislim na Holloway Barnes i Eleanor Tiklen, djevojke koje su se urotile da ubiju svoje roditelje u Honoluluu 1964., opisane u deprimirajućem publicističkom djelu Arthura Lewisa Djevojčice (1988.). Holloway je sjekirom ubila Eleanorine roditelje dok su spavali, a Eleanor je ubila Hollowayine puškom, ustrijelivši ih u lice kao da je riječ o igri, kao da se nadala da će osvojiti plišanog pandu, a među fotografijama u sredini knjige nalazila se jedna gotovo identična ovoj, njih dvije u uniformama katoličke škole, isprepletenih ruku, okrutnih osmijeha nabodenih na lica poput udica za ribe. “Tko li je ova druga”, rekao je Nigel. Uzdahnuo je čeznutljivo. “Tako lijepi ljudi trebali bi umrijeti. Odmah.” “Ima li Hannah sestru?” upitala sam. Slegnuo je ramenima. “Ne znam.” Vratila sam se do tri uokvirene fotografije na komodi. “Što?” upitao je prišavši mi iza leđa. Podigla sam sliku za usporedbu. “Ovo nije ista osoba.” “Ha?” “Ove fotografije. Ovo nije Hannah.” “Nisu li to fotke kad je bila beba?” “Ali lice nije isto.”  - 165 - 

Nagnuo se bliže, kimajući. “Možda je debela rođakinja.” Pogledala sam poleđinu slike Hannah s plavušom. U kutu je plavom kemijskom bila napisana godina: 1973. “Čekaj”, prošaptao je Nigel, odjednom se uhvativši za bisere oko vrata, razrogačenih očiju. “O, sranje. Slušaj.” Glazba koja je dopirala iz prizemlja i udarala ritam poput zdravog srca, odjednom je prestala i nastupila je tišina. Otišla sam do vrata, otključala ih i provirila u hodnik. Bio je prazan. “Ajmo odavde”, rekla sam. Nigel je kratko zastenjao i već je bio u ormaru, histerično pokušavajući presložiti majice i staviti prave poklopce na prave kutije od cipela. Razmišljala sam da li da maznem fotografiju Hannah i te druge cure – ali, je li Howard Carther bezbrižno pokupio blago iz Tutankamonova groba? Je li Donald Johnson lijepo uzeo komadić Lucy, ljudskoga kostura starog 3,18 milijuna godina? S oklijevanjem sam pružila fotografiju Nigelu, koji ju je stavio u kutiju za cipele Evan Picone i popeo se na prste kako bi je vratio na policu. Isključili smo sva svjetla, zgrabili cipele, obavili završnu kontrolu sobe da vidimo da nam nešto nije ispalo (“Svi lopovi ostave dokaz za sobom, zato što ljudski ego treba potvrdu na isti način kao što narkomani trebaju drogu”, rekao je detektiv Clark Green u Otiscima prstiju /Stipple, 1979./). Zatvorili smo vrata Hannahine spavaće sobe i žurno krenuli hodnikom. Stube su bile prazne, a ispod, u virovima ljudi, neka je oznojena ptica s nakrivljenim šeširom s perjem kričala, histeričan “oooooooooooo” koji nikako da prestane i koji je rezao buku poput sablje u napetoj sceni borbe. Charlie Chaplin pokušavao ju je obuzdati. “Diši! Jebemu, daj diši, Amy!” Nigel i ja zbunjeni smo pogledali jedno drugo, a onda smo se nastavili spuštati stubama sve dok nas nije preplavila gomila stopala, plastičnih masla, repova, štapića, vlasulja, jer svi su se pokušavali progurati do stražnjih vrata i izići na dvorište. “Prestani se gurati!” povikao je netko. “Daj, prestani se gurati, svinjo!” “Vidio sam”, rekao je pingvin. “Ali što je s policijom?” tulila je vila. “Mislim, pa gdje su? Je l’ ih netko pozvao?” “Hej”, rekao je Nigel zgrabivši za rame mušku sirenu koja se gurala ispred nas. “Što se događa?” “Netko je mrtav”, rekao je.  - 166 - 

ada mu je bilo sedam godina, tata se umalo utopio u jezeru Brienz. Tvrdio je da je to drugo najveće prosvjetljenje u njegovu životu, koje po važnosti dolazi jedino iza jedne druge prilike – dana kada je vidio Benna Ohnesorga kako umire. Kao i obično, tata je pokušavao biti bolji, od nekog Hendrika Salzmanna, dvanaestogodišnjaka, koji je također bio iz Waisenhaus u Zürichu. Iako je tata “pokazao upornost, izdržljivost i dobru formu” kad je prskajući prešišao umornog Hendrika za nekih trideset ili četrdeset metara nakon granice zone dopuštene za plivače, shvatio je da je previše iscrpljen da bi nastavio. Svijetlozelena obala plutala je daleko iza njega. “Činilo se kao da mi maše za oproštaj”, rekao je tata. Dok je zapadao u klokotavu tamu, ruku i nogu teških poput vreća punih kamenja, a nakon početne panike, koja je zapravo bila samo “iznenađenost da je to to, kad se sve zbroji i oduzme”, tata je tvrdio da je osjetio ono što često zovu “Sokratov sindrom”, osjećaj potpune smirenosti neposredno prije smrti. Tata je zatvorio oči i vidio, ne tunel, ni zasljepljujuće svjetlo, ni film o svom kratkom životu kao iz Dickensova romana, čak niti nasmijanog bradatog bijelog tipa u halji, nego slatkiše. “Karamele s čokoladom, marmeladu”, rekao je tata, “kekse, marcipan. Mogao sam ih namirisati. Stvarno sam vjerovao da ne padam u vodeni grob, nego u slastičarnicu.” Tata se također zakleo da je čuo, negdje u dubini, Beethovenovu Petu, koju je neka omiljena svećenica po imenu gospođica Uta (prva hruštica za koju znamo, das erste Maikäfer in der Geschichte) svirala u svojoj sobi subotama navečer. Kad je bio istrgnut iz svoje slatke euforije i odvučen na obalu, što je učinio nitko drugi nego Hendrik Salzmann (koji je osjetio junačku ponovnu navalu snage), tata je rekao da mu je prva svjesna misao bila da se želi vratiti, dolje u tamnu vodu, na desert i Allegro-Presto. Tata o smrti: “Kada dođe tvoje vrijeme – a, naravno, nitko od nas ne zna kada ćemo biti unovačeni – nema smisla cmizdriti. Daj, molim te. Treba iz toga izaći kao ratnik, čak i ako je revolucija u kojoj si izgubila život bila za biologiju ili neurologiju, podrijetlo Sunca, buba, Crveni križ, poput tvoje majke. Smijem li te podsjetiti kako je Che Guevara skončao? Bio je čovjek pun mana – njegovi prokineski, prokomunistički stavovi bili su ograničeni, u  - 167 - 

najboljem slučaju, naivni. Ali” – tata se uspravio u stolcu i nagnuo prema meni, njegove bademaste oči bile su goleme iza naočala, glas mu se podizao, a zatim spuštao duboko u sebe – “9. listopada 1967., nakon što je izdajica otkrio agentima CIA-e tajnu lokaciju štaba Guevarine gerile, nakon što je bio tako ozbiljno ranjen da nije mogao stajati i predao se bolivijskoj vojsci, René Barrientos naredio je njegovo pogubljenje, nakon što je jedna kukavica od oficira izvukla kratku slamku i, drhteći tako jako da su svjedoci mislili da je dobio napadaj, ušao je u školu bez prozora kako bi ustrijelio Guevaru u glavu. Trebao je ubiti, jednom zauvijek, čovjeka koji je krenuo u borbu za ono što je vjerovao, čovjeka koji je govorio 'sloboda' i 'pravda' bez trunke sarkazma, Guevara, koji je znao što slijedi, okrenuo se prema oficiru...” Tu se tata okrenuo prema fiktivnom oficiru koji mu je stajao slijeva. “Kažu da se nije bojao, draga moja, ni kapi znoja, glas mu nije ni zadrhtao kada je rekao: 'Pucaj, kukavico. Samo ubijaš čovjeka.'” Tata je zurio u mene. “Nadam se da ćemo ti i ja težiti takvoj sigurnosti.” Nakon što nam je Hannah rekla za Smokea Harveyja, hrapavim glasom, dok joj je nekakvo sivilo zasjenilo oči (kao da joj se u glavi nešto prolilo), i dok je svaki detalj o njemu bio još jedna ružičasta cigla u ponovnom stvaranju njegova velikoga i bučnoga života, uhvatila sam se kako razmišljam o Smokeovu osjećaju sigurnosti. Dok se utapao, pokušala sam zamisliti što ga je privlačilo, ako ne tatina djetinjasta ljubav prema slatkome i Beethovenu, onda kubanske cigare ili ruke njegove prve žene, koje su bile kao lutkine (“Bila je tako majušna da ga nije mogla potpuno obgrliti rukama”, rekla je Hannah), ili čaša Johnnyja Walkera s ledom (vjerojatno Blue Label, jer Hannah je rekla da je volio “fine stvari”), bilo što, što bi ga moglo nježno odgurnuti od činjenice da će kulminacija njegova života, šezdeset osam godina proživljenih s mnogo poleta i snage (“užitka” i “gušta”, rekla je Hannah), biti u bazenu, pijan i odjeven u Mao Cetunga, plutajući po betonskom dnu dva i pol metra pod vodom a da nitko nije primijetio. Njegovo puno ime bilo je Smoke Wyannoch Harvey, star 68 godina. Nije bilo puno ljudi koji su znali tko je on, osim ako nisu živjeli u Findleyju u Zapadnoj Virdžiniji ili su ga angažirali kao menadžera dok je radio za DBA LLC, ili u kutiji s knjigama sniženima 80 posto pronašli knjigu koju je napisao, Doloroso izdaja (1999.), ili preletjeli pogledom preko dva članka o njegovoj smrti u The Stockton Observeru koja su izašla 24. i 28. studenoga (vidi pod “Muškarac iz Zapadne Virdžinije utopio se u bazenu”, “Utapanje ovoga vikenda proglašeno slučajnim”, u lokalnim vijestima 2B i  - 168 - 

5B). Naravno, bio je to onaj elegantni sjedokosi muškarac kojeg smo Nigel i ja vidjeli s Hannah na stubama, onaj koji mi se sviđao (slika 12.0). Nakon što smo čuli da je netko mrtav, Nigel i ja progurali smo se do jednog od prozora koji su gledali na dvorište. Mogli smo vidjeti samo leđa ljudi, svi su buljili u nešto ispred sebe, kao da gledaju uznemirujuću uličnu izvedbu Kralja Leara. Većina njih ostala je bez pola svojih kostima, tako da su izgledali kao nekakva među-vrsta, a do je bilo prepuno savijenih ticala i vlasulja koje su izgledale kao meduze nasukane na plaži. Tuljenje sirene hitne pomoći zaparalo je noć. Crvena svjetlost vitlala je travnjakom. Svi s dvorišta potjerani su unutra u dnevnu sobu. “Sve će ići brže kad svi utihnu”, rekao je plavokosi policajac s vrata. Žvakao je žvakaću. Iz načina na koji se naslonio na okvir vrata i podigao jednu nogu na Hannahin vrč s kišobranima i malo usporeno treptao moglo se vidjeti da je prisutan tijelom, ali da je duhom još uvijek za nekim crvenim biljarskim stolom za kojim je promašio laku kuglu ili sa svojom ženom u njihovu dobro uležanom krevetu.

SLIKA 12.0  - 169 - 

Ja sam bila u totalnom šoku i otvorenih usta – razmišljajući tko bi to mogao biti, želeći se uvjeriti da to nije Milton ili Jade ili netko od njih (ako već mora biti netko, neka to bude ona gusjenica kojoj je pozlilo) – ali Nigel se ponašao kao vođa izviđača. Ponovno me zgrabio za ruku i probijao se kroz sobu, nagazivši na hipije koji su sjeli na pod kako bi jedni druge masirali za utjehu. Izbacio je Jane, kojoj je pozlilo, iz kupaonice (izgubila je Tarzana) i, zaključavši vrata, naredio da počnem piti vode. “Ne želimo da nas pandur traži da pušemo”, rekao je uznemireno. Bila sam šokirana njegovim inzistiranjem. Tata je rekao da krize izazovu ključnu promjenu u svakome, i dok se većina ljudi odmah raspadne, Nigel je postajao sve kruća, čak i malo impresivna verzija samoga sebe. “Idem pronaći ostale”, rekao je poletno poput navijačice. “Moramo smisliti dobru priču zašto smo ovdje, jer će ograditi područje i od svih uzeti podatke i adresu”, rekao je otvorivši vrata, “a bogme nema teorije da dopustim da me izbace iz škole zbog nekog debelog bezveznjaka koji ne zna piti i nikada nije naučio plivati.” Neki ljudi imaju sposobnost da se nađu, ako ne već kao zvijezde svakog detektivskog ili golišavog filma, ljubavne priče ili špageti-vesterna, onda barem kao jedan od sporednih likova ili se pojave kao nezaboravan gostujući glumac koji za tu cameo-ulogu pobere pohvale kritike i popriličan publicitet. Zato nije bilo iznenađujuće da se Jade našla u ulozi slučajnog svjedoka. Bila je vani i razgovarala s Ronaldom Reaganom, koji je, iz pijane želje za razmetanjem, skočio u zagrijani bazen i plivajući leđno u plavom odijelu, izbjegavši četiri štakora koja su se dovikivala i igrala lovice, izvikivao imena dok ga je Jade promatrala, pokušavajući pogoditi njen kostim (“Pam Anderson! Ginger Lynn!”). Slučajno je udario nogom u tamno, potopljeno tijelo. “Ma koji...?” rekao je taj idiot. “Netko je u nesvijesti! Pozovite hitnu! Tko zna tehnike oživljavanja? Jebemu, pa pozovite doktora!” Jade je tvrdila da je vikala, iako je Milton, koji se upravo vratio u dvorište nakon što je u šumi popušio ostatak džointa, rekao da nije ništa ni rekla ni učinila sve dok veliki komunikator i jedan od štakora nisu izvukli tijelo tog velikoga kita iz vode, kada je ona samo sjela na jedan od stolaca za plažu i samo promatrala grizući nokte, dok su ljudi počeli mrmljati “Oh, Bože!” Muškarac u odjeći zebrasta uzorka pokušao ga je oživiti. Jade je još uvijek bila u dvorištu s Dutchom i drugim glavnim likovima, koji su čekali da ih policija ispita, ali Nigel se vratio u kupaonicu s Charlesom, Miltonom i Lu. Charles i Lu izgledali su kao da su jedva  - 170 - 

preživjeli rat iz 1812., ali Milton je izgledao kao i obično, opušteno i krupno, s naznakom osmijeha na licu. “Tko je umro?” upitala sam. “Vrlo velik muškarac”, rekla je Leulah, nefokusirana pogleda sjedeći na rubu kade. “I stvarno je mrtav. U Hannahinom je dvorištu mrtvac. Potpuno je mokar. I neke užasne podbuhle boje.” Pritisnula je rukom trbuh. “Mislim da ću povraćati.” “Život, smrt”, uzdahnuo je Nigel. “Sve je to tako hollywoodski.” “Je li itko vidio Hannah?” upitao je Charles tiho. Bila je to grozna pomisao. Čak i ako je to bila nesreća, nikada nije dobra stvar kad netko neočekivano umre u nečijoj kući za vrijeme zabave, kada osoba “izađe iz ovog nečuvenog svijeta” (kako je to tata volio reći) na nečijem posjedu, u nečijem bazenu u obliku bubrega. Nitko od nas nije ništa rekao. Iza zatvorenih vrata nekoliko je riječi iskočilo iz buke (“Au”, “Sheila!”, “Jesi ga poznavala?”, “Hej, što se događa?”), a kroz otvoreni prozor pokraj kade čulo se neprekidno krckanje policijskog radija, koje je bilo nemoguće dešifrirati. “Ja kažem: bježimo”, rekao je Nigel uvukavši se iza zavjese za tuš i grbeći se dok je virio kroz prozor kao da će netko početi pucati na njega. “Sumnjam da uopće imaju policijsko vozilo na kraju prilaza. Ali ne možemo ostaviti Jade i zato moramo riskirati i slijediti policijsku proceduru.” “Naravno da ne možemo pobjeći s mjesta zločina”, rekao je Charles živčano. “Jesi lud?” Lice mu je bilo crveno. Bilo je očito da je zabrinut za Hannah. Primijetila sam da kad god su Jade ili Nigel u ljubičastoj sobi pokušavali pogoditi što Hannah čini vikendima (ma, čak i ako su samo pisnuli riječ “Cottonwood”), on bi se zapalio i postao razdražljiv kao latinoamerički diktator. U sekundi bi mu cijelo tijelo – lice, čak i ruke – postalo ružičasto kao boja tropski punč. Milton po običaju nije ništa rekao, samo se zahihotao i naslonio na ručnike boje trule višnje. “Nije nešto strašno”, rekao je Nigel. “Utapanje je očigledno. Po koži mogu vidjeti radi li se o nesreći ili o zločinu, a u ovom slučaju veliki je postotak utapanja povezanih s alkoholom. Neki natankani tip pao u vodu? Onesvijestio se? Umro? Što se može? Sam si je kriv. Takve se stvari stalno događaju. Obalna straža stalno pronalazi mrtve pijane seronje kako plutaju u oceanu nakon malo previše rum-kola.” “Kako znaš sve to?” upitala sam, iako sam pročitala nešto takvo u Ubojstvu u La Havreu (Monalie, 1992.).  - 171 - 

“Moja mama je pravi fanatik za krimiće”, rekao je ponosno. “Diana bi mogla izvesti autopsiju na samoj sebi.” Kad smo zaključili da se ne vidi da smo pijani (smrt je imala učinak šest šalica kave i skoka u Beringovo more), vratili smo se u dnevnu sobu. Sada je drugi policajac preuzeo kontrolu, policajac Donnie Lee, okruglih, pomaknutih crta lica koje su podsjećale na urnu u procesu nastanka na keramičarskom kolu. Pokušao je postrojiti ljude, “Ajmo po redu, ljudi”, s maničnom strpljivošću čovjeka odgovornog za zabavu na brodu za krstarenje koji organizira izlet na obalu. Malo-pomalo rulja je stvorila krug u sobi. “Idem ja prvi”, rekao je Nigel. “I nemojte ništa govoriti. Dat ću vam savjet koji je meni dala mama. Što god da se dogodi, izgledaj kao da si upravo ugledao Isusa.” Policajac Donnie Lee toliko se natopio kolonjskom Paul Revere (jahala je ispred njega i svima najavljivala njegov skori dolazak) da je, kada je došao do Nigela, zapisao njegovo ime, telefonski broj i upitao “Koliko imaš godina, sinko?”, Nigel već bio spreman na masakr koji slijedi. “Sedamnaest, gospodine.” “A-ha.” “Uvjeravam vas da gospođa Schneider nije znala da ćemo doći ove večeri. Moji prijatelji i ja bili smo u zabludi da bi bilo zgodno da nepozvani upadnemo na zabavu odraslih. Da vidimo kako to izgleda. A ne, dopustite da dodam, da isprobamo ilegalne supstance. Ja sam cijelog svog života baptist, u zadnje dvije godine i voditelj vjerske grupe, tako da je protivno mojoj vjeri da kušam bilo kakvu vrstu alkohola. Ja sam za apstinenciju, gospodine.” Njegov mi se nastup činio tako pederast i pretjeran, ali, na moje iznenađenje, prošao je kao Vanessa Redgrave u filmu Marija, škotska kraljica. Policajac Donnie Lee, kojemu su goleme bore počele probijati kroz veliko glineno čelo (kao da su ga nevidljive ruke počele preoblikovati u vazu ili pepeljaru), samo je kucnuo svojom izgrizenom kemijskom po bloku. “Vi, kinci, pripazite se. Neću da vas ponovno vidim ni čujem na ovakvom mjestu. Je l’ vam jasno?” Nije ni pričekao da kažemo “Da, gospodine, apsolutno, gospodine”, nego je nastavio s uzimanjem podataka od cmizdrave Marilyn, koja je drhtala pokraj nas u oskudnoj haljini iz filma Sedam godina vjernosti, koja je imala odvratnu smeđu mrlju na prednjoj strani.  - 172 - 

“I koliko će dugo ovo trajati? Imam dadilju doma.” “Gospođo, samo se malo strpite...” Nigel se nacerio. “Nema ničeg boljeg od pametno postavljenog vrča s medom da privuče muhe”, prošaptao je. Policajac Lee nije pustio nikoga kući sve do nakon pet sati ujutro. Kada nam je konačno dopušteno da iziđemo iz kuće, otkrili smo plavičasto, tuberkulozno jutro: bljedunjavo nebo, oznojena trava, hladan povjetarac koji je hripao kroz drveće. Po travnjaku su lutala ljubičasta perca, lovila jedno drugo ispod vrpce STOP POLICIJA STOP POLICIJA, gnjavila masku Hulka koja je ležala u travi i pravila se da je mrtva. Slijedili smo izmorenu procesiju do parkiranih auta, zaobišli rulju koja je htjela ostati da vidi što će biti (vila, gorila, plavi golfer kojega je pogodila munja), dva policijska auta, prazna kola hitne pomoći, liječnika hitne pomoći s tamnim, upalim očima koji je pušio cigaretu. Pozlaćena Nefertiti ispred nas blebetala je sve vrijeme dok je teturala puteljkom u srebrnim štiklama tankima kao šiljci za led: “Ak imaš bazeeen, s tim dolazi odgovornost”, rekla je, “ma, čim sam ustala iz kreveta, imala sam neki loš osjećaj, ozbiljno ti kažem.” U nijemoj tišini ušli smo u auto i čekali još nekih petnaest minuta na Jade. “Dala sam izjavu”, rekla je ponosno, sjedajući na stražnje sjedalo i zalijepila me na Nigela dok je zatvarala vrata. “Bilo je točno kao na TV-u, samo što pandur nije bio zgodan i preplanuo.” “Kakav je bio?” upitao je Nigel. Jade je pričekala dok oči svih nas nisu puzale posvuda po njoj. “Poručnik Arnold Trask je svinja.” “Jesi vidjela tipa koji je umro?” upitao je Milton s prednjeg sjedala. “Sve sam vidjela”, rekla je. “Što hoćete znati? Prvo što ću vam reći, a što je meni bilo stvarno čudno, jest to da je bio plave boje. Ne zezam se. A ruke i noge samo su mu onako lamatale. Ruke i noge obično ne lamataju, kužite? Bio je napuhnut kao splav. Nešto ga je malo previše napuhalo...” “Ako ne prestaneš, povraćat ću”, rekla je Leulah. “Što?” “Jesi li vidjela Hannah?” upitao je Charles paleći auto. “Naravno”, rekla je Jade kimajući. “To je bilo ono najgore. Doveli su je van i onda je počela vrištati kao prava luđakinja. Jedan od policajaca morao ju je odvesti. Osjećala sam se kao da gledam program o majci kojoj nije dodijeljeno skrbništvo nad djecom. Poslije toga je više nisam vidjela.  - 173 - 

Netko je rekao da joj je tip iz hitne dao sredstvo za smirenje i da je otišla prileći.” U blijedoplavom jutru stotine golih stabala nagurale su se uz branike kimajući nam, izražavajući sućut. Vidjela sam kako je Charles stisnuo čeljusti izlazeći na autocestu i krećući natrag prema Jadeinoj kući. Obraz mu je izgledao neuobičajeno upalo, kao da ga je netko izdubio nožem. Razmišljala sam o tati i svim onim užasnim situacijama kada bi bio u burbonskom raspoloženju s knjigom Velika mala laz (Moon, 1969.) ili Tišinom (1987.) E. B. Carlsona prebačenom preko samtenoga koljena. Tada je znao spomenuti ono što je rijetko spominjao, kako je moja majka umrla. “To je bila moja krivnja”, rekao bi, ali ne meni, nego mom ramenu ili nozi. “Stvarno, dušo. To je bila sramota. Trebao sam biti tamo.” (Čak je i tata, koji se busao u prsa kako nikada ništa ne izbjegava, kao i mnogi ljudi kada su pijani ili tužni, preferirao obraćanje nekom dijelu tijela.) A ja sam mrzila te trenutke kada bi se tatino lice raspalo, jedino za što sam vjerovala da je jako i stalno, postojano kao glave od vulkanskih stijena na Uskrsnim otocima (ako još išta bude stajalo nakon devetsto godina, bit će to tata). Nakratko bih ga vidjela u kuhinji, ili u nekom kutu razmrljane tame u njegovoj radnoj sobi, krhka i nekako manjega, zasigurno čovjek, ali napušten, tanašan kao stranice Biblije koju nalazite u motelskim sobama. Naravno, uvijek bi se odlično oporavio. Rugao bi se svom samo-sažalijevanju, citirao nešto kako je čovjekov najgori neprijatelj on sam. I iako je kada bi ustao, ponovno bio tata, tata, moja najvažnija osoba, moj Čovjek koji je htio biti kralj, ipak je njegovo raspoloženje bilo vrlo zarazno jer sam ja nakon toga satima bila loše volje. Svačije morsko dno nepouzdano je i neravno, a te slučajne smrti prouzrokuju da se struje sudare, suknu prema gore i tako stvore male, ali prevrtljive virove koji nastanu na površini. (U opasnijim slučajevima to zna stvoriti trajni vrtlog, u kojem se i najjači plivači mogu utopiti.) Te nedjelje nije bilo večere kod Hannah. Vikend sam provela u močvarnom raspoloženju: zagušljiva poslijepodneva posvećena zadaći dok mi je glava bila puna misli o smrti i Hannah. Mrzim kad ljudi sudjeluju u onome što tata zove “ajmo zajedno biti tužni” (“Svi su spremni žalovati, samo ako to dijete koje je ostalo bez glave u prometnoj nesreći nije njihovo ili to nije njihov muž kojega je neka pijana skitnica izbola nožem samo kako bi se dokopala novca za drogu”); ali kada sam pročitala kratki članak o Smokeu Harveyju u The Stockton Observeru i zabuljila se u fotografiju uz tekst (neka užasna božićna fotka:  - 174 - 

frak, naceren, čela sjajna poput kroma), nisam mogla a da ne osjetim, ako ne baš gubitak ili tugu, onda barem osjećaj propuštene prilike za razgovor, ono što osjetiš kad nasred autoceste na suvozačkome mjestu kombija koji te prestigne vidiš fascinantnu osobu kako spava, tajna mrlja od oblaka na prozoru. “Reci mi”, rekao je tata suho, presavivši ugao The Wall Street Journala kako bi me vidio, “kako su prošli tvoji džojsovski huligani? Nisi mi rekla kad si se vratila. Jeste li stigli do Kalipse?” Skvrčila sam se na kauču pokraj prozora i pokušavala zaboraviti na kostimiranu zabavu čitajući britanski klasik chick-lita Seks za jednu noć (Zev, 2002.), zbog tate sakriven iza tvrdih korica velikog Tako je govorio Zaratustra (Nietzsche, 1883. – 1885.). “Bilo je OK”, rekla sam pokušavajući zvučati ravnodušno. “Kako je Kitty?” Tata je imao spoj s njom, a po činjenici da su kad sam se vratila kući njihove čaše prljave od vina još uvijek bile u sudoperu (a na plohi prazna boca caberneta) mogla sam pretpostaviti da su moje pripite zablude o tome kako je tata prisustvovao Hannahinoj zabavi utegnut u kostim u kojem, prema vlastitim riječima, izgleda kao “dijete Marije Antoinette i Liberacea”, bile upravo to – zablude. (Kitty je nosila bakreni ruž za usne, a sudeći po kratkoj dlaci koju sam našla na naslonu kauča u knjižnici, bit će da je svoje kovrče brutalno napala bojom za kosu. Bila je žuta kao žute stranice.) Tata je izgledao kao da ga je moje pitanje zbunilo. “Kako da odgovorim na to? Da vidimo. Pa, živahna kao i uvijek.” Ako sam se ja osjećala kao osamljeno jezero, nisam mogla ni zamisliti kroz kakve je močvare velikog očajanja Hannah morala prolaziti kada se probudila u svojoj čudnoj praznoj sobi usred noći i sjetila se Smokea Harveyja, muškarca čiju je ruku stiskala poput lakoumne tinejdžerice kad je bila na stubama, muškarca koji je sada mrtav. No tog ponedjeljka bilo mi je malo lakše kad me Milton pronašao pokraj mog ormarića nakon nastave. Rekao je da ju je Charles otišao posjetiti u nedjelju. “Kako je?” upitala sam. “OK. Charles je rekao da je još uvijek malo u šoku, ali inače je skroz OK.” Nakašljao se i stavio ruke u džepove polaganim pokretima vola na suncu. Pretpostavila sam da mu je Jade nedavno rekla što osjećam prema njemu – “Bljuva je luda za tobom”, mogla sam zamisliti kako govori, “ono,  - 175 - 

totalno luda, opsjednuta” – zato što sam primijetila da bi mu u posljednje vrijeme kada bi me pogledao preko lica prošao olinjali osmijeh. Pogled mu je kružio po meni poput starih muha. Nisam imala nikakvih nada ni iluzija o tome da osjeća i mrvicu onoga što sam ja osjećala, što nije bila požuda ili ljubav (“Ma koji Julija i Romeo, ne možeš biti zaljubljen prije nego što si koncem čistio zube pokraj te osobe barem tristo puta”, rekao je tata), nego akutni elektricitet. Primijetila bih ga kako hoda teškim korakom preko Commonsa; osjećala bih se kao da me pogodila munja; vidjela bih ga u Scratchu i on bi rekao “Kak je, Rigo”; i ja bih odmah postala žarulja u strujnom krugu. Ne bih se iznenadila kada bi mi se sva kosa podigla s vrata i počela stršiti u zrak dok sam bila u Eltonu, a on prošao pokraj moje učionice u kojoj se održavala nastava povijesti umjetnosti na putu prema ambulanti (uvijek je bio na putu da dobije ospice ili zaušnjake). “Želi nas večeras izvesti na večeru”, rekao je. “Hoće razgovarati o onome što se dogodilo. Možeš u pet?” Kimnula sam. “Morat ću nešto dobro izmisliti što da kažem tati.” Oči su mu se stisnule. “Na kojem smo poglavlju?” “Protej.” Nasmijao se i okrenuo mi leđa. Smijeh mu je uvijek zvučao kao veliki mjehur koji se uspinje do površine močvare: jedno krkljanje i nestao je. Charles je bio u pravu. Hannah je bila skroz OK. Barem je tako izgledala u početku, kada je Jade, Leulah i mene šef sale uveo u blagovaonicu i kada smo vidjele da nas čeka za okruglim stolom. Druge je već prije vodila u restoran Hyacinth Terrace. Tamo ih je vodila za posebne prigode – rođendane, praznike, nečije veliko postignuće na testu. Restoran je pokušavao, intenzitetom bilo kojeg liječnika na hitnoj, oživiti viktorijansku Englesku uz pomoć “vrtoglavoga kulinarskog putovanja koje vješto spaja staro s novim” (vidi pod www. hyacinthterracewnc.net). Smješten u čednoj zeleno-ružičastoj viktorijanskoj kući, restoran se nalazio na jednoj strani planine Marengo i nalikovao je na depresivnu amazonsku papigu žutih ramena koja očajnički žudi vratiti se u svoje prirodno okruženje. Ulazeći u restoran, ne bi vas dočekao nikakav široki pogled na Stockton kroz divovske prozore u obliku lepeze, niste mogli vidjeti ništa do zloglasnu lokalnu maglu koja se pjenušala pokraj masnih dimnjaka stare tvornice papira Horatio Mills Gallway, koja se nalazila četrdeset tri kilometra istočnije (danas je to kompanija za distribuciju paketa), izmaglicu koja se voljela prikrpati  - 176 - 

učestalome zapadnom vjetru i koja je davila stocktonsku dolinu vlažnim zagrljajem poput sentimentalnog ljubavnika. Bilo je rano, oko 5 i 15 poslije podne i Hannah je bila jedina u blagovaonici osim starijeg para koji je sjedio pokraj prozora. Zlatni luster na pet katova visio je u sredini prostorije poput vojvotkinje obješene naglavce koja, onima koji plate, besramno pokazuje čizmice i čipkastu podsuknju. “Bok”, rekla je Hannah dok smo se približavali stolu. “Dečki bi trebali stići za pet minuta”, rekla je Jade sjedajući. “Morali su pričekati da Charlesu završi trening.” Kimnula je. Nosila je crnu dolčevitu, sivu vunenu suknju i ispeglan i uštirkan izraz lica nekoga tko je kandidat na izborima na vrhuncu predizborne utrke, trenutak prije nego što će se pojaviti na televiziji u izravnom prijenosu debate. Bio je tu niz nervoznih gesti (šmrcanje, prelaženje jezikom preko zuba, poravnavanje suknje) i jedan bijedan pokušaj poticanja razgovora (“Kako je bilo u školi?”) s posljedičnim nedostatkom nastavka (“Drago mi je”). Vidjelo se da nam planira reći nešto vrlo konkretno u ovoj posebnoj prigodi, pa sam se počela brinuti kada sam vidjela kako stišće usnice i smiješi se prema svojoj čaši s vinom kao da u glavi ponavlja svoj pristojni ali zastrašujući pozdrav kandidatu opozicijske stranke. Nisam znala što da radim. Pravila sam se da me očarao gigantski jelovnik u kojem su jela plovila po stranici ispisana čipkastim rukopisom: Mješavina juhe od pastrnjaka i krušaka s umakom od crnih tartufa i sjeckanog povrća. Moje su sumnje potvrđene kada su stigli Charles i ostali, iako je ona pričekala sa svojim govorom sve dok mršavi konobar nije uzeo naše narudžbe, a onda otrčao kao jelen kad začuje pucnjavu. “Da bi se naše prijateljstvo moglo nastaviti”, rekla je ukočenim glasom sjedeći previše ravnih leđa, službeno zabacivši kosu iza ramena, “a bilo je trenutaka jučer kada sam stvarno mislila da to neće biti moguće – ubuduće, kada vam kažem da nešto ne činite, nemojte to učiniti.” Zureći u svakoga od nas pojedinačno, pustila je te riječi da promarširaju preko stola, između tanjura s kolibrićima i drvenih prstenova koji drže ubruse i boce pinot noira, i oko staklene vaze s ružama koje su nakrenule svoje tanke vratove i žute glave preko ruba, poput tek izleženih pilića koji očajnički čekaju da ih se nahrani. “Je li to jasno?” Kimnula sam.  - 177 - 

“Da”, rekao je Charles. “Da”, rekla je Leulah. “Aha”, rekao je Nigel. “Ono što ste učinili u subotu neoprostivo je. Povrijedilo me. Duboko. I uza sve, sve to užasno što se dogodilo, još uvijek ne mogu točno shvatiti što ste mi učinili. Da ste me izložili takvom riziku, pokazali toliko nepoštovanje – zato što, samo da vam kažem, bila je to čista sreća da Eva Brewster nije došla te noći zato što joj se terijer razbolio. Da nije bilo tog jebenog terijera, ja bih sada bila otpuštena. Shvaćate li? Svi bismo bili otpušteni, jer da je došla i vidjela bilo koga od vas, bili bismo izbačeni iz škole. To vam garantiram. Sigurna sam da niste pili samo voćni punč, a ja ne bih mogla potegnuti veze da vas izvučem. Ne. Sve za što se učili, fakultet, sve bi bilo izgubljeno. A zbog čega? Zbog šale za koju ste mislili da bi mogla biti zabavna? E pa, nije bilo zabavno. Bilo je odvratno.” Glas joj je bio preglasan. Potresna je bila i njena upotreba riječi jebeni, zato što nikada nije psovala. Ali u Hyacinth Terraceu nije bilo iznenađenih pogleda, nijedan konobar nije podigao obrve. Restoran je samo nastavio dalje kao neka bakica koja pjevuši sebi u bradu i odbija prihvatiti činjenicu da je cijena mlijeka porasla šest puta od Njezina vremena. Konobari su se naginjali, zadubljeni u postavljanje stolova, a na drugom kraju prostorije dečko u prevelikom fraku i s kosom boje repe prišao je klaviru, sjeo i počeo svirati nešto od Colea Portera. Duboko je udahnula. “Otkako sam vas upoznala, prema svakome od vas ponašala sam se kao prema odrasloj osobi. Kao prema nekome tko je jednak meni i tko mi je prijatelj. Ubija me pomisao da vi tretirate naše prijateljstvo s takvim očitim prezirom.” “Žao nam je”, rekao je Charles maleckim glasićem koji nikada prije nisam čula. Okrenula se prema njemu ispreplevši svoje duge, manikirane prste u savršen oblik tornjića. “Znam da ti je žao, Charles. Nije u tome stvar. Kada odrastete – a, po svemu sudeći, do tada će proći još poprilično vremena – naučit ćete da se stvari ne vraćaju u normalu samo zato što je svima žao. Glupo je žaliti. Moj je dobar prijatelj mrtav. A, a ja sam uznemirena,...” Hannahin demoralizirajući solilokvij trajao je sve vrijeme predjela i dobar dio glavnog jela. Kada je naša antilopa protrčala kroz blagovaonicu da pred nas stavi jelovnike s desertima, sličili smo grupi političkih disidenata iz SSSR-a 30-ih godina 20. stoljeća, nakon godine dana crnčenja u Sibiru i drugim surovim arktičkim zemljama. Leulah je spustila ramena. Stvarno je izgledala kao da će se upravo srušiti. Jade je  - 178 - 

samo buljila u svoj tanjur s kolibrićem. Charles je izgledao podbuhlo i jadno. Očaj je pogodio Miltona poput torpeda i upravo je potapao njegovo cijelo krupno tijelo i odvlačio ga pod stol. Iako Nigel nije pokazivao nikakvih očitih znakova žaljenja ili kajanja, primijetila sam da je uspio pojesti samo pola svoje pečene janjetine Priđe Hills i da nije ni pipnuo pire-krumpir s porilukom. Ja sam, naravno, slušala svaku njenu riječ i ponovno osjećala tugu svaki put kada bi me pogledala ne potrudivši se sakriti svoje Potpuno razočaranje i Deziluzioniranost. Njeno Potpuno razočaranje i Deziluzioniranost nisu se činili tako ozbiljnima kada je promatrala ostale i bila sam sigurna da to što sam primijetila nije bio primjer tatine “teorije arogancije” – prema kojoj svatko uvijek pretpostavlja da je glavni lik želje i/ili gađenja u nečijem broadwayskom komadu. Povremeno je bila očito toliko rastrojena da bi joj ponestalo riječi i znala bi prekinuti rečenicu na pola, a tišina bi se protezala i protezala, suhoparna i neumoljiva dokle god pogled seže. Restoran, sa svim svojim sjajem i zveckanjem, lepezastim ubrusima i blistavim vilicama (u kojima si mogao identificirati mikroskopske stvari koje su ti zapele između zuba), matronom vojvotkinjom koja je tu visjela i samo čekala da je spuste, pa da može ići otplesati kadrilu s nekim muškarcem koji joj odgovara po statusu – sve se to činilo nevažnim i prokletim, beznadnim poput neke Hemingwayeve priče koja je prepuna zlokobnih razgovora, nada koje nestaju među oštrim riječima, glasovima strastvenima poput vladara. Možda je to bilo zbog moje vlastite vremenske crte na kojoj je između 1987. i 1992. bio smješten mali crveni pravokutnik s diskretnim natpisom NATASHA ALICIA BRIDGES VAN MEER, MAJKA, zato što sam bila svjesna, sada kao i uvijek, da za sve ljude postoji Prvi put kada si ih vidio i Posljednji put kada si ih vidio. Bila sam sigurna da je ovo Posljednji put kada sam ih vidjela. Morat ćemo se oprostiti, a ovo će blistavo mjesto biti sasvim dobro mjesto za naš kraj. Jedina stvar koja me sprečavala da se otopim na svoj desertni jelovnik bila je Hannahina soba. Stvari iz njene sobe neumorno su je obilježavale, pa mi se činilo kao da mi daju tajni uvid u svaku njenu riječ i brzi pogled, svako mreškanje njezina glasa. Znala sam da je takvo što toliko šokantno profesorski – to što je Hannah sama popila cijelu bocu vina ilustriralo je koliko je uznemirena; čak joj je i kosa bila iscrpljena, prebacila joj se preko ramena i prestala se micati – ali nisam si mogla pomoći: ja sam ipak kći svog oca te zato sklona bibliografijama. Hannahine su očne duplje izgledale sive, kao da su malo osjenčane jednom od olovaka gospodina

 - 179 - 

Moatsa.1 Sjedila je ukočeno kao u školi.2 Kada nas nije grdila, uzdisala je i trljala nogu svoje čaše za vino između palca i kažiprsta kao što domaćice u reklamama primjećuju prašinu.3 Osjećala sam da se negdje u kontekstu svakog od tih detalja, zbirke noževa, praznih zidova, kutija za cipele i slamnatog prekrivača za krevet, nalazi Hannahin zaplet, njeni glavni likovi – i, najvažnije, njene glavne teme. Možda je ona jednostavno kao Faulkner: treba je jako pažljivo iščitavati, bolnu riječ po riječ (nikada ne samo prelaziti pogledom, nego zastati kako bi zapisao neku kritičku bilješku na margini), što uključuje njene bizarne digresije (kostimirana zabava) i nemoguće stvari (Cottonwood). Na kraju ću doći do njene posljednje stranice i otkriti o čemu se tu radi. Možda bih čak mogla i napraviti kratki sadržaj kojim se mogu poslužiti drugi učenici. “Možeš li nam reći nešto o tom muškarcu koji je umro?” upitala je odjednom Leulah ne gledajući Hannah u oči. “Ne želim zabadati nos gdje mu nije mjesto i razumjet ću ako ne želiš razgovarati o tome. Ali mislim da bih bolje spavala kada bih znala nešto o njemu. Kakav je bio.” I umjesto da odgovori sumornim glasom jer, u svjetlu naše kavalirske izdaje, to je itekako značilo zabadanje i nije nas se ticalo, nakon što je zamišljeno zurila u desertni jelovnik (pogled joj je pao negdje između šerbeta od marakuje i kolačića), Hannah je popila ostatak vina i započela iznenađujuće i poprilično zanimljivo izlaganje Smoke Wyannocb Harvey: njegov život. “Upoznala sam ga u Chicagu”, rekla je nakašljavajući se da pročisti grlo, dok se konobar nadnio nad nju kako bi joj napunio čašu s ono malo vina koje je preostalo u boci. “Čokoladni kolač Valhalla sa...” “Sladoledom od bijele čokolade i preljevom od karamele?” zacvrkutao je. 1 Nijansa koja je davala dojam akutne nesanice, melankolije ili neizlječive bolesti zbog koje mora imati malu ljekarnu u svome kupaoničkom ormariću. 2 Položaj koji je oponašao kruti kvekerski stolac u kutu njezine sobe. 3 Umoran i zamišljen izgled davao je Hannahinu licu nekakav čudan dojam da trebamo sami ispuniti praznine, zbog čega sam se počela pitati nije Ii moja početna sumnja bila netočna, možda je ona doista ona mala djevojčica okruglih očiju na tri uokvirene fotografije na onoj komodi. Ali zašto bi stavila baš te fotografije tako da ih svi vide? Izostanak njezine majke ili oca na tim slikama davao je naslutiti da s njima nije u najveselijim odnosima. Ali tata je govorio da su sretne fotografije koje stavljamo da ih svi vide, kao izraz dubokih osjećaja zapravo površne: rekao je da ako je neka osoba toliko nesigurna da se stalno mora uvjeravati gledajući ta “dobra stara vremena”, onda je očito da “ti osjećaji nikada nisu bili tako duboki”. Da odmah kažem: u našoj kući nema fotografija na kojima sam ja, a jedina fotografija razreda koju je tata naručio bila je ona iz osnovne škole Sparta, na kojoj sjedim, zalijepljenih koljena, ispred pozadine koja izgleda kao Yosemite, odjevena sam u ružičaste hlače na tregere i izgledam razroko. “Kako tipično”, rekao je tata. “Besramno mi pošalju narudžbenicu tako da mogu platiti 69,95 dolara za veliki i mali format fotografije na kojoj mi kći izgleda kao da trpi posljedice udarca u glavu - to ti je dokaz da smo jednostavno zavezani za pokretnu vrpcu koja se kreće ovom zemljom. Trebamo samo iskeširati lovu, začepiti, ili će nas baciti u kantu za smeće.”

 - 180 - 

“Za sve. I mogu li vidjeti vašu kartu s brendijima?” “Naravno, gospođo.” Naklonio se i povukao u svoju savanu boje breskve sastavljenu od okruglih stolova i zlatnih stolaca. “Bože. Bilo je to tako davno”, rekla je Hannah. Uzela je žličicu i počela je prevrtati među prstima. “No, da. On je bio izniman čovjek. Urnebesno smiješan. Vrlo darežljiv. Odličan pripovjedač. Svi su željeli biti s njim. Kada je Smoke – Dubs, svi koji su mu bili važni zvali su ga Dubs – kada je Dubs pričao neku priču, toliko bi se smijao da bi te zabolio trbuh. Mislio si da ćeš umrijeti od smijeha.” “Ljudi koji znaju dobro pričati priče fascinantni su”, rekla je Leulah poletno se uspravivši na stolcu. “A kuća je bila kao iz Prohujalo s vihorom. Golema. Bijeli stupovi, znate, onakvi, i dugačka bijela ograda i velike magnolije. Sagrađena tisuću osamsto i neke. Nalazi se u južnom dijelu Zapadne Virdžinije, pokraj Findleyja. Zvao ju je Moorgate. Ne... ne mogu se sjetiti zašto.” “Jesi li ti bila u Moorgateu?” uspjela je istisnuti Leulah. Hannah je kimnula. “Stotinu puta. Nekada je to bila plantaža duhana, četiri tisuće jutara, ali Smoke ima samo stotinu dvadeset. I ima duhova. Postoji neka grozna priča o kući – kako je ono išla, ne mogu se sjetiti. Imalo je nekakve veze s ropstvom...” Nakrenula je glavu pokušavajući se sjetiti, a mi smo se svi nagnuli prema naprijed kao prvačići kad slušaju učiteljicu dok priča priču. “Bilo je to prije Građanskog rata. Dubs mi je to ispričao. Mislim da se vlasnikova kći, najljepša djevojka cijelog okruga, zaljubila u roba i zatrudnjela s njim. Kada je dijete rođeno, vlasnik imanja naredio je slugama da odnesu dijete u podrum i stave ga u peć. I zato se povremeno, kad su oluje, ili za vrijeme ljetnih noći kada bude zrikavaca u kuhinji – Smoke je baš naglasio zrikavce – negdje daleko, daleko iz podruma može čuti kako beba plače. Iz zidova. A u dvorištu ispred kuće nalazi se tužna vrba, koja je navodno služila za bičevanja, pa ako priđete stablu, još uvijek se slabo mogu vidjeti inicijali te djevojke i roba koji su se voljeli. Dorothy Ellen, njegova prva žena, mrzila je to drvo, mislila je da je zlokobno. Bila je vrlo religiozna. Ali Smoke ga je odbio posjeći. Rekao je da se ne možeš praviti da se u životu ne događaju užasne stvari. Ne možeš to počistiti. Čovjek nosi sa sobom sav otpad i sve ožiljke. Tako uči. I pokušava se popraviti.” “To je stvarno stara tužna vrba”, rekao je Nigel. “Smoke je bio osoba koja poštuje prošlost. Znaš na što mislim?” Slučajno je baš u mene gledala vrlo intenzivnim pogledom, tako da sam  - 181 - 

automatski kimnula. I, da budem iskrena, znala sam na što misli. Da Vinci, Martin Luther King Junior, Džingiskan, Abraham Lincoln, Bette Davis – ako čitaš njihove konačne biografije, vidiš da su, čak i kad su bili samo mjesec dana stari i gugutali u nekoj rasklimanoj kolijevci bogu iza leđa, već tada imali nešto povijesno u sebi. Kao što drugi klinci imaju bejzbol, tablicu množenja, autiće i hula-hup, ti su klinci imali Povijest i zato su bili skloni prehladama, nisu bili popularni, ponekad su imali neku tjelesnu deformaciju (lord Byron je šepao, Maugham jako mucao, na primjer), što ih je gurnulo još dublje u izgon u njihove glave. I tamo su počeli sanjati o anatomiji čovjeka, ljudskim pravima, osvajanju Azije, izgubljenom govoru i o tome da (u samo četiri godine) bude nazvana raspuštenom ženom, obilježenom ženom, malom zavodnicom i usidjelicom. “Zvuči kao muškarac iz snova”, rekla je Jade. “Zvučao je”, rekao je Nigel vrlo tiho. “I jeste li vas dvoje bili... mm..?” upitao je Charles. Pustio je da rečenica sama otplovi u poznati motelski krevet s hrapavim plahtama i poslovično škripavim madracem. “Bio mi je prijatelj”, rekla je Hannah. “Bila sam previsoka za njega. Volio je žene koje su poput malih lutki, porculanske lutkice. Sve njegove žene, Dorothy Ellen, Clarisse, sirota Janice. Sve su bile niže od metar i pol.” Zahihotala se poput curice – vrlo dobrodošao zvuk – a onda uzdahnula i naslonila glavu na ruku, poza nepoznate žene na koju naiđeš u nekoj drugorazrednoj biografiji, na crnobijeloj fotografiji pod nazivom “Na zabavi u Cuernavaci, kasne sedamdesete”. (Nije to njena biografija, nego biografija krupnog nobelovca pokraj kojeg je sjedila; ali njene tamne oči, glatka kosa, strogi izraz lica bili su toliko privlačni da si se pitao tko je ona i nisi želio nastaviti čitanje ako se ona više ne spominje.) Nastavila je govoriti i govoriti o Smokeu Harveyju, za vrijeme toploga čokoladnoga kolača Valhalla, za vrijeme odabranih engleskih domaćih sireva, za vrijeme dviju izvedbi “I could have danced all night” na klaviru. Bila je poput Keatsove grčke urne ostavljene ispod slavine iz koje teče voda, sve se izlijevalo iz nje, nije se mogla zaustaviti. Konobar joj je vratio kreditnu karticu, ali ona svejedno nije prestajala govoriti. Iskreno rečeno, u tom me trenutku to već počelo činiti malo nervoznom. Kao što je to tata divno rekao nakon prvog sastanka s hrušticom Betinom Mendejo u Cocorru u Kaliforniji (Betina je uspjela prozračiti sve svoje prljavo rublje u Tortilli Mexicani, ispričavši tati kako joj je bivši muž Jake sve ukrao, uključujući i njen Ponos i Ego): “Začudo, baš ona tema o kojoj se najviše užasavaš podrobnije pričati bude ta o kojoj na kraju nikako da prestaneš pričati, čak i ako nisi ničime izazvan.”  - 182 - 

“Je li netko za ovo što je ostalo od odabranih engleskih sireva?” upitao je Nigel, koji je onda pričekao samo sekundu prije nego što je zgrabio ostatak tih odabranih engleskih sireva. “Bila je to moja krivnja”, rekla je Hannah. “Nije”, rekao je Charles. Nije ga čula. Lice joj je preplavilo ljepljivo crvenilo. “Ja sam ga pozvala”, rekla je. “Nismo se vidjeli već godinama, samo smo razmijenili nekoliko telefonskih poziva, jasno, ali, znate, bio je zauzet. Ja sam htjela da dođe na zabavu. Bichard, s kojim radim u prihvatilištu, pozvao je nekoliko svojih prijatelja iz cijelog svijeta – trinaest godina radio je za Mirovne snage i još je uvijek u kontaktu s puno ljudi s kojima je radio. Međunarodna grupa ljudi. Trebalo je biti zabavno. A ja sam osjećala da bi Smoke trebao mali odmor od svega. Jedna od njegovih kćeri, Ada, upravo se rastala. Shirley, druga kći, upravo je rodila i dala djetetu ime Krizantema. Dajte zamislite, osoba po imenu Krizantema? Nazvao me i urlao o tome. To je bila zadnja stvar o kojoj smo razgovarali.” “Čime se bavio?” upitala je Jade tiho. “Bio je bankar”, rekao je Nigel, “ali je napisao i jednu knjigu, zar ne? Vražja izdaja ili tako nešto.” Ponovno, izgledalo je kao da Hannah nije čula. “Zadnja stvar o kojoj smo razgovarali bile su krizanteme”, rekla je stolnjaku. Tama u lepezastim prozorima prigušila je sobu i zlatne stolce, tapete s ljiljanima; čak se i udovica-luster malo opustio, poput obitelji koja se konačno riješila bogatoga gosta i sad se mogu pošteno izvaliti na kauču, jesti prstima, izuti krute, neudobne cipele. Dečko za klavirom svirao je “Why can’t a woman be more like a man”, što je inače jedna od tatinih omiljenih pjesama. “Neki ljudi su krhki poput, poput leptira i osjetljivi i naša je odgovornost da ih ne uništimo”, nastavila je. “Samo zato što možemo.” Ponovno se zabuljila u mene, mali odrazi svjetla plesali su joj u očima, pokušala sam se ohrabrujuće nasmiješiti, ali bilo je teško jer sam vidjela koliko je pijana. Kapci su joj se spustili kao lijene rolete i toliko se trudila da sve riječi drži pod kontrolom da su se nagurivale, sudarale i padale jedne preko drugih. “Odrasteš na imanju”, rekla je, “u privilegiranoj kući, beskrajnoj komociji, i misliš da si bolji od svih ostalih. Misliš da spadaš u jebeni privatni klub tako da možeš šutati ljude u lice kako bi dobila još stvari.” Sada je buljila u Jade i rekla stvari kao da je odgrizla kraj čokoladice. “Čovjeku trebaju godine da-da nadvlada to što je u njemu. Ja cijeloga  - 183 - 

života pokušavam i još uvijek iskorištavam ljude. Ja sam svinja. Pokaži mi ono što čovjek mrzi i ja ću ti pokazati ono što čovjek jest. Ne mogu se sjetiti tko je to rekao...” Glas joj je zamro. Suzni joj je pogled odlutao prema sredini stola i skakao preko ruža u vazi. Mi smo svi luđački pogledavali jedni druge, zadržali dah od zajedničke mučnine – ono što ljudi čine u restoranima kada prljava i pijana osoba uđe i kroz krezuba usta počne urlati o tome kako je to kad radiš za državu. Bilo je to kao da se Hannah probušila i njen se karakter, inače tako precizan i obuzdan, počeo posvuda prolijevati. Nikada je prije nisam vidjela da ovako govori ili se tako ponaša, a sumnjala sam da su i drugi; buljili su u nju zgađenim, ali i fasciniranim izrazima lica, kao da gledaju krokodile kako se pare na Nature Channelu. Zubi su joj zakvačili donju usnicu, obrve se malo namrštile. Nasmrt sam se bojala da će početi govoriti nešto o tome kako se mora preseliti u kibuc ili u Vijetnam, gdje će pušiti travu i postati bitnik (morali bismo je zvati “Hanoi Hannah”) ili da će se baciti na nas, izgrditi nas zato što smo kao svoji roditelji, odbojni i konzervativni. Još me više plašilo da bi mogla početi plakati. Oči su joj bile vlažna, mračna močvara u kojoj žive i svjetlucaju nikad viđene stvari. Smatrala sam da nema puno stvari na svijetu koje su strašnije od odrasle osobe koja plače – ne pokoja nepokorena suza tijekom reklame, ne dostojanstveni jecaj na pogrebu, nego plakanje na kupaoničkom podu, u svom pregratku u uredu, u garaži za dva auta s prstima histerično pritisnutima na kapke kao da je tamo tipka ESC, NATRAG. Ali Hannah nije plakala. Podigla je glavu i pogledala po prostoriji sa zbunjenim izrazom kakav imaju oni koji su se upravo probudili na autobusnoj postaji sa šavovima i gumbima rukava utisnutima u čelo. Šmrcnula je. “Jebote ajmo odavde”, rekla je. U ostatku tjedna, čak i malo nakon toga, primijetila sam da je Smoke Wyannoch Harvey, 68, na neki način još uvijek živ. Hannah ga je vratila u život kao Frankenštajn svoje čudovište spominjanjem detalja i tako u glavama svih nas (čak i sasvim pragmatičnog Nigela) Smoke nije bio mrtav, nego jednostavno negdje izvan svega, otet. Jade, Leulah, Charles i Milton bili su vani u dvorištu kada je Smoke pao i umro (Nigel i ja samo smo rekli ostalima da smo se “zabavljali unutra”, što je, strogo uzevši, bila istina). Mučili su ih “da barem”. “Da sam barem obratila pozornost”, rekla je Lu.  - 184 - 

“Da barem nisam popušio ostatak onog džointa”, rekao je Milton. “Da barem nisam zavodio Lacey Laurels iz Spartanburga, koja je upravo završila lokalni koledž Spartan s diplomom iz izrade i prodaje odjeće”, rekao je Charles. “Joj, dajte, molim vas”, rekla je Jade zakolutavši očima, a onda se okrenula i zabuljila u učenike prvoga i drugog razreda koji su stajali u redu da kupe vruću čokoladu za dva dolara. Činilo se da se boje njezina pogleda kao što određeni mali sisavci zacijelo drhte pri pomisli na zlatnog orla. “Ja sam ta koja je bila tamo. Koliko je teško primijetiti neku osobu u zelenom poliesteru koja pluta licem prema dolje u bazenu? Mogla sam skočiti u vodu i spasiti čovjeka, napraviti jedno od onih dobrih djela koja ti manje-više garantiraju ulaz kroz nebeska vrata. Ali ne, sada ću patiti od posttraumatskog stresa. Mislim, sasvim je moguće da se nikada neću oporaviti od ovoga. Da će proći godine i godine. A kada budem imala trideset godina, morat će me primiti u jednu od onih klinika u kojima su svi zidovi zeleni pa ću tumarati uokolo u nekoj ružnoj spavaćici i s dlakavim nogama, zato što britvice nisu dopuštene za slučaj da osjetiš poriv da na prstićima otapkaš u zajedničku kupaonicu i prerežeš žile.” Te sam nedjelje s olakšanjem primijetila da je Hannah ponovno ona stara, jurila je po kući u crvenobijeloj haljini na cvjetiće. “Blue!” veselo je uzviknula kada smo Jade i ja ušle u kuću. “Drago mi je da te vidim! Kako je?” Hannah nije komentirala niti se ispričala za svoje pripito ponašanje u Hyacinth Terraceu, što je bilo u redu zato što nisam bila sigurna ni da bi se trebala ispričati. Tata je rekao da se zdrav razum, kod nekih ljudi, mora povremeno poremetiti kako bi zadržali zdravu ravnotežu, on je to zvao “postanu malo čehovljevski”. Neki ljudi povremeno jednostavno moraju popiti koju previše, početi lupetati i trkeljati, i samovoljno plivati u vlastitoj tuzi kao da je riječ o izvorima tople vode. “Priča se da se Einstein jednom godišnje morao ispuhati i onda bi se toliko napio hefeweizena da se znao ići kupati gol u tri ujutro u jezeru Carnegie”, rekao je tata. “Što je savršeno razumljivo. Kad nosiš teret svijeta na leđima, u njegovom slučaju ujedinjenje sveg prostora i vremena – jasno ti je da to može biti prilično zamorno.” Smrt Smokea Harveyja – zapravo, bilo čija smrt – savršeno je plemenit razlog da ti riječi pohrle iz usta, da ti treba toliko dugo da trepneš koliko starcu sa štapom treba da siđe stubama – pogotovo ako, nakon svega, izgledaš tako junački odlično kao Hannah. Bila je zabavljena postavljanjem stola s Miltonom, odjurila bi u kuhinju da sa štednjaka  - 185 - 

skine čajnik koji je pištao, ujurila natrag u blagovaonicu i, dok je ubrzano presavijala ubruse u dražesne gejšine lepeze, zadržavala je taj predivni osmijeh na licu kao što gosti drže čaše kada se nazdravlja mladencima na vjenčanju. Ali mislim da mi je bilo previše stalo da uvjerim sebe da je Hannah stvarno tip-top i nema frke, da će se naše večere vratiti u lakoću dana prije Cottonwooda i prije kostimirane zabave. Ili je možda bilo obratno. Možda se Hannah previše trudila da sve bude šik i veselo, bilo je to kao uljepšavanje vlastite ćelije; nema veze kakve zavjese objesiš ili kakvu prostirku staviš pokraj svog ležaja, svejedno je to zatvor. The Stockton Observer objavio je drugi i završni članak o Smokeu Harveyju toga dana, iznoseći detalje onoga što smo mi već pretpostavljali, da je njegova smrt bila nesreća. Nije bilo “tragova na tijelu koji upućuju na zločin”, a “udio alkohola u njegovoj krvi bio je 0,23, gotovo tri puta viši od legalnoga u Sjevernoj Karolini, koji je 0,08”. Sve je upućivalo na to da je slučajno pao u bazen, bio previše pijan da pliva ili da viče upomoć, pa se za manje od deset minuta utopio. Hannah nam je toliko željela pričati o Smokeu u Hyacinth Terraceu, a sada je bila toliko dobre volje da mislim da Nigel nije dvaput razmislio prije nego što je ponovno načeo tu temu. “Znate koliko je pića Smoke trebao popiti da bi došao do te razine promila u krvi?” upitao nas je lupkajući se olovkom o bradu. “Ono, čovjek je imao, koliko? Sto petnaest kila? Negdje deset pića u sat vremena.” “Možda je pio žestice”, rekla je Jade. “Da je barem u članku pisalo više o autopsiji.” Hannah se okrenula od stolića na koji je upravo stavila poslužavnik s čajem oolong. “Isuse Bože! Prestanite!” Nastupila je duga tišina. Teško mi je dovoljno dobro opisati kako je čudan, koliko zabrinjavajući bio njen glas u tom trenutku. Nije bio samo ljutit (iako je ljutnja sasvim sigurno bila jedna komponenta), ni premoren, ni umoran, niti pun dosade, nego čudan (s dugačkim, razvučenim u). Nije rekla ništa drugo nego je spuštene glave, dok joj je kosa brzo pala preko strana lica poput zastora kada mađioničarski trik pođe krivo, nestala u kuhinji. Zurili smo jedni u druge. Nigel je odmahnuo glavom, zapanjen. “Prvo se natanka u Hyacinth Terraceu. Sada samo pukne...?” “Koji si ti šupak”, prosiktao je Charles kroza zube.  - 186 - 

“Stišajte se”, rekao je Milton. “Ma, čekajte malo”, nastavio je Nigel sav uzbuđen. “Isto je to napravila kad sam je pitao za Valerija. Sjećate se?” “Ponovno pupoljak”, rekla je Jade. “Smoke Harvey je još jedan pupoljak. Hannah ima dva pupoljka...” “Ne moraš sad u detalje”, rekao je Nigel. “Daj, začepi, jebote”, rekao je Charles bijesno. “Svi vi, inače...” Vrata su lupila i Hannah se pojavila iz kuhinje noseći pladanj s bubrežnjacima. “Žao mi je, Hannah”, rekao je Nigel. “Nisam to trebao reći. Ponekad me zavede dramatičnost situacije i ne mislim kako to zvuči. I da bi to moglo nekoga povrijediti. Oprosti mi.” Činilo mi se da mu je glas malo šupalj i bezosjećajan, ali prošao je s odličnim kritikama. “Sve je u redu”, rekla je Hannah. A onda se pojavio osmijeh, malo uže nade za koje smo se svi mogli uhvatiti. (Ne bismo se uopće bili začudili da je rekla nešto kao “Kad ja izgubim glavu, dušo, ne možeš je nigdje naći” ili “Ma to ti je najzeznutija stvar na svijetu” s jednom rukom u zraku, držeći nevidljivi martini.) Odmaknula je pramen kose s Nigelova čela. “Moraš se ošišati.” I više nikada nismo spominjali Smokea Wyannocha Harveyja, 68, kad smo bili u njezinu društvu. I to je zaključilo njegovo lazarsko ustajanje iz mrtvih, potaknuto njenim pijanim monologom u Hyacinth Terraceu, našim “da barem” i “mogli smo”. Iz suosjećanja prema Hannah (koja, kako je to Jade rekla, “bit će da se osjeća kao osoba koja je nekoga ubila u prometnoj nesreći”) taktično smo vratili velikana – junaka iz stare Grčke, tako sam ga voljela zamišljati, Ahileja ili Ajanta, prije nego što je poludio (“Dubs je živio živote stotina ljudi istovremeno”, rekla je Hannah vrteći tu žličicu između prstiju kao mala noćna mažoretkinja) – na ono nepoznato mjesto kamo ljudi odu kad umru, u tišinu i vječnost, u Kraj napisan u kurzivu koji se pojavljuje iz crnobijelih ulica i njegova i njezina luđački sretna lica koja su spojena s glazbenom podlogom violina koje gude. Zapravo, vratili smo ga tamo do daljnjega.

 - 187 - 

tjela bih malo popraviti često citiranu Tolstojevu prvu rečenicu: “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način, a kud je vrijeme blagdana, sretne obitelji mogu naglo postati nesretne, a nesretne obitelji mogu, na svoje veliko zaprepaštenje, postati sretne. ” Vrijeme blagdana uvijek je bilo posebno doba za van Meerove. Još otkada sam bila mala, tijekom svake večere u prosincu kada bismo tata i ja kuhali svoje proslavljene špagete s mesnim umakom (u čemu su nam se znali pridružiti Politička želja J. Chasea Lambertona /1980./ i 750 stranica dugačka Inteligencija L. L. MacCaulaya /1991./) tata me volio pitati da mu objasnim, u detalje, kako se škola koju sam u tom trenutku pohađala sprema za božićno raspoloženje. Bio je tu g. Pike i njegova zloglasna Božićna klada u Brimmsdaleu u Teksasu, i Tajni dućan Djeda Mraza u kafeteriji s izvitoperenim svijećama duginih boja i nezgrapnim kutijicama za nakit u Sluderu na Floridi, dva dana staro selo izrađivača igračaka, koje su strahovito opustošili osvetoljubivi četvrtaši u Lamegu u Ohiu, te jedan grozomoran recital u Boatleyju u Illinoisu po imenu “Priča o malom Isusu: mjuzikl gospođe Harding”. Zbog nekog me razloga ta tema činila neopisivo duhovitom, poput Stana Laurela u kratkoj komediji za Metro iz 1918. Prošlo bi samo nekoliko minuta i tata bi se valjao po podu od smijeha. “Da me ubiješ”, rekao bi između vrištanja od smijeha, “ne mogu shvatiti zašto nijedan producent nije shvatio koji tu potencijal leži za horor-film, Noćna mora za američki Božić ili tako nešto. Komercijalno bi se to itekako isplatilo, slijedila bi gomila nastavaka i televizijskih obrada. Uskrsnuće sv. Nikole, 6. dio: konačni obračun u jaslicama. Ili možda Kudolf ide u pakao, uz zlokobni nastavak Nemojte biti kod kuće za Božić.” “Tata, ovo je vrijeme da svi budu veseli.” “I zato sam ja potaknut da veselo pridodam gorivo američkoj ekonomiji kupujući stvari koje mi ne trebaju i koje si ne mogu priuštiti – većina će tih stvari imati smiješne male plastične dijelove koji će se odjednom otkinuti i zbog toga stvari već za nekoliko tjedana neće raditi – čime ću si natovariti dug slonovskih razmjera, što će mi uzrokovati užasne strahove i besane noći, ali i, što je još važnije, podignuti seksi razdoblje ekonomskog rasta, povisiti jadne kamate, proizvesti radna mjesta, većina kojih će biti nevažna, i čije zadatke brže, jeftinije i preciznije može  - 188 - 

obavljati kompjutor napravljen na Tajvanu. Da, Christabel, znam koje je vrijeme.” Ebanezer nije imao puno kritika i apsolutno nikakvih primjedbi na svu tu “pošast američkog konzumerizma”, “pohlepnike velikih korporacija i njihove božićnice veličine Bocvane” (nije čak ni aludirao na jednu od svojih odabranih društvenih teorija, onu o “svjetlucavome američkom snu”) kada sam mu u detalje ispričala kako se raskošno Božić slavi u St. Gallwayu. Svaki rukohvat (čak i oni u Loomisu, Hannahinoj zabranjenoj zgradi) bio je omotan u borove grane, guste i bodljikave poput drvosječinih brkova. Masivni vjenčići mora da su željeznim čavlima, kao u vrijeme reformacije, bili zakucani za velika drvena vrata Eltona, Barrowa i Vauxhalla. Bilo je tu i divovska božićna jelka, a oko željezne kapije Horatio Waya omotane su bijele lampice koje su svjetlucale kao poludjele krijesnice. Nepokolebljiva i kosturasta mjedena menora na kraju hodnika na drugom katu u Barrowu pokušavala je, što je bolje mogla, odvratiti od kršćanskih sklonosti St. Gallwaya (profesor svjetske povijesti g. Carlos Sandborn bio je odgovoran za tu hrabru liniju obrane). Zvončići veličine loptica za golf spuštali su se oko kvaka glavnih vrata na Hanoveru i uzdahnuli bi zvonjavom svaki put kada bi neki klinac koji je kasnio na nastavu projurio kroz vrata. Mislim da sam zbog samog intenziteta školskih proslava uspjela nekako gurnuti nelagodu proteklih tjedana u stranu, praviti se da nije tamo kao poveća gomila neotvorene pošte (s kojom se konačno, puno kasnije, uhvatiš u koštac i shvatiš da bi trebao proglasiti bankrot). Osim toga, ako ćemo vjerovati tati, američki su praznici ionako vrijeme za “poricanje kao u komi”, prilika da se “pravimo da su siromašni zaposleni ljudi, opća glad, nezaposlenost i teška situacija s AIDS-om samo egzotično, kiselo voće koje, na svu sreću, sada ne zori”, i zato nisam bila potpuno odgovorna za to što sam dopustila da Cottonwood, kostimirana zabava, Smoke i Hannahino neobično ponašanje budu zasjenjeni nadolazećim oblakom završnih testova, Peroničinim humanitarnim prikupljanjem nošene odjeće (onaj tko donese najviše vreća za smeće punih odjeće osvaja Brewsteričinu Zlatnu kartu, dodaje mu se deset bodova na završnom testu; “Velike vreće za skupljanje lišća”, urlala je tijekom jutarnjih obavijesti, “One od sto četrdeset pet litara!” i, ono najvrtoglavije, omiljeni projekt predsjednika učeničkog vijeća Maxwella Stuarta, božićna priredba koju je prekrstio u “Maxwellov božićni kabaret”. A i ljubav je imala neke veze s tim. Na žalost, malo je te ljubavi bilo moje.

 - 189 - 

Prvog tjedna prosinca tijekom drugog sata samostalnog učenja jedan dečko iz prvog razreda ušao je u knjižnicu i prišao stolu na dnu prostorije za kojim je sjedio g. Fletcher i rješavao križaljku. “Ravnatelj Harvey želi da odmah dođete do njega”, rekao je dečko. “Hitno je.” G. Fletcher, naočigled iznerviran jer ga se odvodi od Naj-križaljke za naj-stručnjake (Pullen, 2003.), izveden je iz knjižnice i odveden uzbrdo prema Hanoveru. “Dogodilo se!” zavrištala je Glupa. “Fletcherova žena Linda konačno je pokušala samoubojstvo zato što Frank radije rješava križaljke nego se seksa s njom. Ovo je njen poziv u pomoć!” “Bome je”, složila se Gluplja. Minutu poslije Floss Cameron-Crisp, Mario Gariazzo, Derek Pleats i jedan iz trećeg razreda kojem nisam znala ime (a koji je, sudeći po napetu izrazu lica i slinavim ustima, izgledao kao slika Pavlovljeva refleksa) ušli su u knjižnicu s CD-playerom, mikrofonom, zvučnikom, postoljem, buketom crvenih ruža i koferom za trubu. Zatim su sve pripremili kao za probu, uključili CD-player i mikrofon, odnoseći prednje stolove uza zid pokraj Hamboničine liste želja za bestselere. To je uključivalo preseljenje Sibley “Nosić” Hemmings. “Možda se ja ne želim maknuti”, rekla je Sibley namrštivši svoj drski, simetrični nosić, koji je, po pričanju Glupe i Gluplje, bio ručni rad doktora iz Atlante koji je izveo plastične operacije na gomili visokokvalitetnih dijelova lica nekih od voditelja CNN-a, kao i jedne glumice iz sapunice Zvijezda vodilja. “Možda biste se vi trebali maknuti. Tko Ste vi da mi naređujete? Hej, ne diraj to!” Floss i Mario podigli su bez neke pompe Sibleyin stol, po kojem su bile rasute njene stvari – torbica od antilopa, primjerak Ponosa i predrasuda (nepročitan), dva modna časopisa (pročitana) – i odnijeli ga do zida. Derek Pleats, član Jelly Roll Jazz Banda (s kojim sam išla na naprednu fiziku) stajao je po strani sa svojom trubom i svirao ljestvice unaprijed i unatrag. Floss je počeo namatati prljavi tepih boje senfa, dok se Mario nagnuo nad CD-player i namještao gumbe za zvuk. “Oprostite”, rekla je Glupa te prekriženih ruku ustala i otišla do Flossa, “ma što vi to radite? Je li ovo pokušaj anarhije, ono, kao, sad je škola pod vašom kontrolom?” “Jer, da vam odmah kažem”, rekla je Gluplja, koja je prišla Flossu i prekrižila ruke stojeći pokraj Glupe, “to vam neće upaliti. Ako želite pokrenuti cijelu revoluciju, morat ćete to bolje isplanirati jer je Hambonica u svom uredu i začas će pozvati glavne.”  - 190 - 

“Ako želite ostaviti jak dojam, predlažem vam da to sačuvate za jutarnje obavijesti, kada su svi iz škole tamo, pa ih sve možete držati kao taoce.” “Da, tako da možete reći koji su vam zahtjevi.” “I onda administracija zna da s vama nema zezanja.” “Onda vas se ne može ignorirati.” Ali Floss i Mario nisu obraćali pozornost na zahtjeve Glupe i Gluplje, nego su dodatno učvrstili namotani tepih s nekoliko stolaca. Derek Pleats nježno je polirao svoju trubu mekom, ljubičastom krpicom, a Pavlovljeva je refleksa nestalo kada je, s jezikom vani, isprobavao mikrofone i pojačalo: “Test, test, jen, dva, tri.” Zadovoljan, dao je znale ostalima i onda su se sva četvorica skupila te počela šaptati i uzbuđeno kimati (Derek Pleats na brzinu je zagrijao prste istegnuvši ih). Konačno se Floss okrenuo, uzeo buket i predao mi ga bez riječi. “Oh, Bože”, rekla je Glupa. Držala sam cvijeće glupavo ispred sebe, a Floss se okrenuo na peti, otrčao i nestao iza ugla ispred vrata knjižnice. “Zar nećeš otvoriti čestitku?” zahtijevala je Glupa. Rastrgala sam malu bež omotnicu i izvadila ceduljicu. Riječi su bile napisane ženskim rukopisom. LET’S GROOVE. “Što piše?” upitala je Gluplja nagnuvši se nad mene. “To je nekakva prijetnja”, rekla je Sibley. Sada su se svi polaznici drugog sata samostalnog učenja – Glupa, Gluplja, Nosić, Jason Pledge, koji je imao konjsko lice, Mickey “Vrtoglavica” Gibson, Point Richardson – skupili oko mog stola. Otpuhujući, Nosić je zgrabila ceduljicu i proučavala je s izrazom sažaljenja na licu, kao da je to moja presuda koja kaže da sam kriva. Predala ju je Vrtoglavici, koji mi se nasmiješio i predao je Jasonu Pledgeu, koji ju je predao Glupoj i Glupljoj, koje su se nagnule nad nju kao da je posrijedi šifrirana poruka iz Drugoga svjetskog rata, proizvod njemačkog stroja za šifriranje Enigma. “Totalno čudno”, rekla je Glupa. “Ono, fetalno...” Odjednom su ušutjele. Podigla sam pogled i vidjela Zacha Soderberga kako se naginje nad mene kao rododendron pod naletom vjetra, kosa mu je  - 191 - 

opasno pala na lice. Imala sam osjećaj kao da ga nisam vidjela godinama, vjerojatno zato što sam još odonda kada mi je pričao o Jednoj Curi, tijekom satova fizike nastojala izgledati fanatično zauzeta. A i natjerala sam Lauru Elms da mi bude partnerica u laboratoriju do kraja školske godine time što sam se ponudila da ću pisati svoje i njene laboratorijske izvještaje i da ih nikada neću prepisati, niti ću upotrijebiti istu frazu (jer bi u tom slučaju bila izbačena zbog varanja), nego ću vjerno prilagoditi Laurin ograničeni rječnik, nelogično razmišljanje i krumpirasti rukopis kad budem pisala izvještaj. Zach, koji više nije htio biti partner svoje bivše Lonny, morao se udružiti s mojom bivšom partnericom Kristom Jibsen, koja nikada nije pisala zadaću zato što je štedjela za operaciju smanjenja grudi. Krista je imala tri posla, jedan u trgovini tkaninama Lucy’s Silk and Other Fine Fabrics, drugi u pekarnici Bagel world, a treći u robnoj kući Sears na odjelu opreme za kampiranje, bilo je to rintanje za minimalac koje je, za nju, bilo nadređeno proučavanju energije i materije. I zato smo svi mi znali kada je netko od njenih kolega bio novi, kasnio na posao, bio bolestan, krao, bio otpušten, drkao u skladištu, pa i to da je jedan od njenih nadređenih (ako se dobro sjećam, neki jadni nadglednik u Searsu) bio zaljubljen u nju i htio ostaviti suprugu. Floss se nagnuo prema dolje i pritisnuo play na CD-playeru. Robotski zvukovi diskoglazbe 70-ih eksplodirali su iz zvučnika. Na moj beskrajan užas, dok me promatrao (kao da na mom licu može vidjeti svoj odraz, nadgledati svoj tempo, visinu podizanja nogu), Zach je počeo koračati dva koraka prema naprijed, pa dva koraka unatrag, savijajući koljena, a dečki su ga oponašali. “Let this groove. Get you to move. It’s alright. Alright”, Zach i ostali falšali su zajedno s Earth, Wind & Fire. “Let this groove. Set in your shoes. So stand up, alright! Alright!” Pjevali su “Let’s groove”. Floss i dečki slijegali su ramenima, trzali se i plesali fokstrot s takvom koncentracijom da si gotovo mogao vidjeti kako im plesni pokreti prolaze mozgom kao vrpca s izvještajima na burzi (podigni lijevu nogu, dodirni petu lijeve, podigni lijevu, korak lijevo, podigni desnu, koljeno desne). “I’ll be there after a while, if you want my looove. We can boogie on down\ On down! Boogie on down! Derek je na trubi svirao osnovnu melodiju. Zach je pjevao solo i povremeno bi zakoračio u stranu i trznuo ramenom. Glas mu je bio iskren, ali grozan. Vrtio se na mjestu. Glupa je skvičala kao igračka za bebe. Poprilična gomila učenika drugoga i trećeg razreda okupila se ispred vrata knjižnice i otvorenih usta promatrala taj boy band. G. Fletcher pojavio se s Havermeyerom, a gđa Jessica Hambone, knjižničarka koja se  - 192 - 

udavala četiri puta i sličila Joan Collins u kasnijem razdoblju života, izišla je iz svog ureda i sada stajala pokraj svog stola za rezerviranje knjiga. Očigledno je imala na umu prekinuti gungulu, zato što je prekidanje gungula bio jedini razlog, osim vatrogasnih vježbi i ručka, da gđa Hambone napusti svoj ured, u kojem je navodno provodila po cijele dane kupujući na www.QVC.com uskrsna ograničena izdanja ukrasa i nakit iz kolekcije Glamurozna božica. Ali ovoga puta nije stupila na scenu s rukama u zraku i omiljenim riječima “Ovo je knjižnica, a ne sportska dvorana”, koje bi joj izletjele iz usta poput ribice plave neonke i s metalik zelenim sjenilom za oči (koje je pristajalo uz njene naušnice “Očaravajući sumrak” i narukvicu “Galaksija snova”) koje joj je, u neonskom osvjetljenju prostorije, davalo izgled iguane po kojem je bila poznata. Ne, gđa Hambone ostala je bez teksta, s rukom na grudima, njena su otvorena usta bila tamno ocrtana poput obrisa kredom koje ocrtava mrtvo tijelo na mjestu zločina, i malo iskrivljena u mekan osmijeh koji je nalikovao na broš u obliku vile. Dečki su marljivo plesali iza Zacha, koji se ponovno okrenuo na mjestu. Lijeva se ruka gđe Hambone trznula. Konačno, glazba je utihnula i oni su se zaledili. Na trenutak je vladala tišina, a tada su svi – klinci na vratima, gđa Hambone, svi u knjižnici (svi osim Nosića) – počeli gromoglasno pljeskati. “Oh, Bože”, rekla je Glupa. “Ovo totalno nije istina”, rekla je Gluplja. Ja sam pljeskala i smiješila se dok su svi zadivljeno buljili u mene kao da sam krug u raži. Blistavo sam se nasmiješila gđi Hambone, koja je brisala oči čipkastim rukavom svoje rokoko pjesničke bluze. Blistavo sam se nasmiješila g. Fletcheru, koji je izgledao tako sretan kao da je upravo završio izrazito zamršenu križaljku, poput prošlotjedne Bitke kod Bunker Hilla “Ne mašem, nego se utapam?” Čak sam se blistavo nasmiješila i Glupoj i Glupljoj, koje su buljile u mene s takvim zaprepaštenim, i pomalo prestrašenim izrazima lica (vidi pod Rosemary na kraju Rosemaryne bebe kada starci počnu vikati Živio Sotona!). “Blue van Meer”, rekao je Zach. Nakašljao se i prišao mom stolu. Neonska je rasvjeta napravila kiselu aureolu oko njegove kose, tako da je izgledao kao jedan od onih rukom naslikanih Isusa kakve možete naći na vlažnim zidovima crkvi koje smrde na sir grojer. “Bi li htjela ići sa mnom na božićnu proslavu?” Kimnula sam i Zach nije primijetio moje akutno oklijevanje i užas. Na licu mu se pojavio osmijeh veličine cadillaca, kao da sam se upravo složila da mu platim “u kešovini”, kako bi to tata rekao, za bež metalik Sedona  - 193 - 

Pontiac Grand Prix, sa svim dodacima, dvije tisuće dolara više od tražene cijene, samo da mogu odmah sjesti u njega i odvesti se. A nije primijetio ni – nitko nije – činjenicu da sam proživljavala vrlo ozbiljan izgubljeni osjećaj kao u predstavi Naš grad, koji se samo pojačao kada je Zach napustio knjižnicu sa svojim Temptations i vrhunski zadovoljnim izrazom lica (tata je opisao sličan izraz lica na članovima plemena Zwambee u Kamerunu nakon što im i deseta nevjesta zatrudni). “Misliš da su se seksali?' upitala je Gluplja stisnuvši oči u uske proreze. Sjedila je sa svojom sestrom koji metar iza mene. “Da su se poseksali, misliš da bi tu slinavio oko nje? Dobro se zna da nanosekundu nakon što se poseksaš s tipom prestaneš biti glavna vijest i postaneš zadnji redak u dijelu novina sa smrtovnicama. A on se tu, pred našim očima, pretvorio u Timberlakea.” “Mora da je ludilo u krevetu. Mora da je san snova svakog muškarca.” “Za san snova svakog muškarca treba ti šest striptizeta iz Vegasa i uzica za psa.” “Možda joj mama radi ko striptizeta u Crazy Horseu.” Počele su kreštati od smijeha, nisu se čak ni udostojile prestati kada sam se okrenula i zabuljila u njih. Tata i ja gledali smo Naš grad (Wilder, 1938.) za vrijeme proloma oblaka u Sveučilištu Oklahoma u Flitchu (jedan od njegovih studenata prvi je put nastupao u Flitchu kao inspicijent). Iako komad nije bio bez pogrešaka (izgleda da su jako pomiješali adrese, pa je “In the Eye of God” bilo prije “New Hampshirea”), a tati je filozofija carpe diem bila malo preslatkasta (“Probudi me ako nekoga upucaju”, rekao je prije nego što je zaspao), ja sam ipak bila poprilično dirnuta kada je Emily Webb, koju je glumila malena djevojka s kosom boje iskrica koje se odbijaju od tračnica, shvatila da je nitko ne može vidjeti, kada je znala da se mora oprostiti od Grover’s Cornera. Ali u mom je slučaju to bilo malo izvitopereno. Osjećala sam se nevidljivom iako su me svi mogli vidjeti, a ako su Zach Soderberg i njegova kosa za izložbu bili Grover’s Corner, ne postoji ništa što bih bila radije učinila nego pobjegla iz grada koliko me noge nose. Taj je tmurni osjećaj dosegnuo vrhunac kada sam tog istog dana hodajući prema Hanoveru, gdje se održavao napredni sat matematike, prošla pokraj Miltona, koji se držao za ruku s Joalie Stuart, curom iz drugog razreda, jednom od onih vrlo sitnih cura koje bi mogao staviti u ručnu torbu i koje bi dobro izgledale na shetlandskom poniju. Smijeh joj je zvučao kao zvečka za bebe: zvuk bombončića koji čovjeku ide na živce čak i ako stojiš koju svjetlosnu godinu dalje i uopće ne obraćaš pozornost na nju. Jade me obavijestila da su Joalie i Black veličanstveno sretan par u  - 194 - 

tradiciji Newmana i Woodwardice. “To dvoje ništa neće rastaviti”, rekla je s uzdahom. “Ej, bok, Rigo”, rekao je Milton kad je prošao pokraj mene. Nasmiješio se i Joalie se nasmiješila. Joalie je nosila ledeno plavu majicu i debelu smeđu baršunastu vrpcu u kosi koja je izgledala kao da joj golemi vuneni crv kopa iza ušiju. Nikada nisam previše razmišljala o vezama (tata je rekao da su apsurdne kad sam mlađa od dvadeset jedne godine, a kad budem starija od dvadeset jedne godine, onda će razmotriti dobre strane, detalje, gradski prijevoz i lokacije bankomata u novom gradu; “O tome ćemo razmišljati kad dođe do toga”, rekao je odmahujući rukom), ali u tom trenutku, kad sam prošla pokraj Miltona i Joalie, koji su se povjerljivo smiješili usprkos činjenici da su na udaljenosti većoj od dva metra izgledali kao gorila koji šeće maleckoga jorkširskog terijera, odjednom sam osjetila divljenje prema minijaturnoj mogućnosti da se osobi koja se tebi sviđa i ti isto toliko sviđaš. I tako se ta matematička zagonetka počela nadugo i naširoko vrtoglavom brzinom raspletati u mojoj glavi, tako da kad sam sjela u prvi red na matematici i dok je gđa Thermopolis na ploči pokušavala stati na kraj golemom zadatku iz naše zadaće, došla sam do zabrinjavajućih rezultata. Pretpostavljam da zato neki ljudi, nakon što godinama kockaju i isprobavaju sreću, na kraju unovče svoje jadne žetone s nekim svojim Zachom Soderbergom, tipom koji je kao kafeterija, tako kockast i osvijetljen da nema ni milimetra tame ili neke uzbudljive tajne (čak ni ispod plastičnih stolaca ili iza aparata za kavu). Jedini tamni mijazam koji se mogao naći kod njega bilo je možda malo plijesni na površini želea. Dečko je inače sav bio zgnječeni špinat i stari hot-dog. Na njegovu zidu nisi mogao napraviti strašnu sjenu ni da hoćeš. Pretpostavljam da je to bilo samo jedno od onih prosinačkih Pasjih poslijepodneva kada su Ljubav i njeni napaljeni rođaci – Požuda, Zaljubljenost, Sve pojedi, Osjećaj se loše (koji su svi patili od sindroma hiperaktivnosti i poremećaja pozornosti) bili u akciji i uzbuđeni, te terorizirali susjedstvo. Kasnije toga dana, kada me tata odvezao kući prije nego što se vratio na sastanak na fakultetu, rješavala sam zadaću tek nekih pet minuta kada je zazvonio telefon. Javila sam se, ali s druge strane nitko nije ništa rekao. Nakon pola sata, kada je ponovno zazvonio, uključila sam automatsku sekretaricu. “Gareth. Ja sam, Kitty. Čuj, moram razgovarati s tobom.” Klik. Manje od četrdeset pet minuta poslije ponovno je nazvala. Glas joj je  - 195 - 

bio izbušen i pust poput Mjeseca, baš onakav kakav je bio glas Shelby Hollow i Jessie Rose Rubiman prije nje, i Berkley Sternberg, stare Berkley, koja je upotrebljavala Umjetnost življenja bez krivnje (Drew, 1999.) i Preuzmite kontrolu nad svojim životom (Nozzer, 2004.) kao podmetače ispod tegli sa svojim afričkim ljubicama. “Znam, znam da ne voliš kad te zovem, ali moram razgovarati s tobom, Gareth. Imam osjećaj da si kod kuće i da se namjerno ne javljaš. Javi se.” Čekala je. Uvijek kad su čekale zamišljala sam ih kako stoje u svojim požutjelim kuhinjama i vrte kabel oko kažiprsta dok ne pocrveni. Pitala sam se kako to da im nikada ne padne na pamet da sam ja ta koja sluša, a ne tata. Da je barem jedna od njih rekla moje ime, mislim da bih podigla slušalicu i učinila sve što mogu da ih utješim, objasnila im da je tata jedna od onih teorija za koje nikada ne možete biti sigurni, nikada ih ne možete u potpunosti dokazati. I, iako postoji šansa da im padne na pamet genijalna ideja i uspiju je riješiti, šanse su toliko minimalne, toliko nepodnošljive da bi i sam pokušaj proizveo to da se osjećate vrlo malenima (vidi pod 53. poglavlje, “Superstrune i M-teorija ili teorija misterija, teorija svega”, Nelogičnosti, V. Close, 1998.). “OK. Nazovi me kad stigneš. Kod kuće sam. Ali možeš me dobiti na mobitel ako odem van. Mogla bih otići van. Trebam jaja. Ali, mogla bih i ostati kod kuće i napraviti tacos. OK. Zaboravi ovu poruku. Čujemo se uskoro.” U naizgled pronicavoj izjavi Sokrat je napisao: “Najvruća ljubav ima najhladniji kraj.” Prema toj teoriji, prema samoj definiciji – zato što sam sigurna da im tata nikada nije lagao, nikada nije glumio da njegova naklonjenost nije savršeno opisana riječima apatična i mlaka – svaki od tatinih krajeva trebao bi biti osušen i ružičast. Trebali bi biti kao utakmica pola. Trebali bi biti kao piknik. Mislim da tata to nikada nije u potpunosti shvaćao jer je to jecanje tretirao s mješavinom nelagode i žaljenja. Kada je te večeri došao kući, napravio je ono što uvijek čini. Poslušao je poruke (stišao je ton kad je shvatio o kome je riječ) i izbrisao ih. “Jesi li jela, Christabel?” upitao je. Znao je da sam čula poruke, ali poput cara Klaudija 54. g.n.e., koji je, kad je čuo rimske glasine da ga njegova draga žena Agripina namjerava otrovati jelom od gljiva koje će mu poslužiti njegov omiljeni eunuh, zbog nekog je nepoznatog razloga tata odlučio ignorirati znakove te nadolazeće katastrofe (vidi pod Život careva, Svetonije, 121. g.n.e.). Nikako da nauči.  - 196 - 

Dva tjedna poslije, te subote navečer kad je bio Maxwellov božićni kabaret, bila sam nezakonito zadržana u kući Zacha Soderberga. Bila sam odjevena u jednu od starih crnih koktel-haljina koja je pripadala Jefferson Whitestone i za koju je Jade tvrdila da ju je Valentino dizajnirao baš za nju, ali je ona, kad su se posvađali oko naklonosti “konobara golog torza u Studiju 54 po imenu Gibb”, u bijesu otrgnula markicu, tako da je haljina pretrpjela amneziju. (“Tako padaju carstva”, rekla je Jade, dramatično uzdahnuvši dok su ona i Leulah pribadačama pričvršćivale otvore za ruke i struk, tako da haljina više nije nalikovala na prsluk za spašavanje. “Vjeruj mi. Počneš se pariti s debilima i to je kraj tvoje civilizacije. Ali pretpostavljam da nisi mogla ništa učiniti. Mislim, pitao te ispred cijele škole. Što si mogla reći nego da si presretna da budeš njegov kolačić? Žao mi te je. Morat ćeš provesti cijelu večer s Kuponom.” Tako su sada zvali Zacha, “Kupon”, i to mu je ime savršeno odgovaralo. Stvarno je bio kao bar kod, kao Velika ušteda, kao $5 popusta ako donesete račun.) “Uzmi bombona”, rekao je Zachov tata Roger pružajući mi zdjelu s prhkim čokoladicama. “Nemoj je siliti da jede”, rekla je Zachova mama Patsy odgurnuvši mu ruku. “Voliš li čokoladu? Sigurno je voliš. Svi vole čokoladu.” “Roger”, protestirala je Patsy. “Nijedna djevojka ne želi jesti prije zabave kad je sva uzbuđena! Poslije će biti gladna! Zach, pobrini se da nešto pojede.” “OK”, rekao je Zach porumenjevši kao časna sestra. Podigao je obrve i dobacio mi pokajnički osmijeh, dok je Patsy kleknula na jedno koljeno u snježnom nanosu od tepiha dnevne sobe i zaškiljila prema nama kroz tražilo Nikonova fotoaparata. Patsy nije vidjela da mi je Roger prišao slijeva i ponovno mi pružio keramičku zdjelicu. “Samo uzmi”, rekao je nečujno i namignuo mi. Izgledalo je kao da bi Roger, u svojoj žutoj pamučnoj majici i maslinastozelenim hlačama – crta na svakoj nogavici, čisto odrezana kao međunarodna datumska granica – bio vrlo uvjerljiv veletrgovac horsa, koke, haša, amfetamina i drugih droga. Popustila sam i uzela jednu. Počela mi se topiti u ruci. “Roger!” rekla je Patsy, ts-tskajući prema njemu (dvije jamice proparale su joj obraze) dok je slikala sada već šesnaestu fotografiju, ovoga smo puta Zach i ja bili na kauču na cvjetiće, koljena su nam ocrtavala  - 197 - 

savršen kut od devedeset stupnjeva. Patsy je bila, kako je tvrdila za sebe, “luda za slikama” i svuda oko nas, prekrivajući svaku tvrdu, ravnu površinu poput tisuća vlažnih, nepograbljanih listova u sjenici, bile su uokvirene fotografije Zacha s nakrivljenim osmijehom, klempave Bethany Louise, nekoliko slika s Rogerom dok je imao zaliske i Patsy dok joj je kosa bila crvenkasto smeđa i dok je imala frizuru kao kuglof od amaretta na vrhu glave, kuglof iz kojeg su kapale vrpce. Na jedinoj tvrdoj, ravnoj površini u dnevnoj sobi na kojoj nije bilo slika – stoliću ispred nas – bila je započeta igra Čovječe, ne ljuti se. “Nadam se da te Zach nije osramotio svojim plesom”, rekla je Patsy. “Ne, nikako”, rekla sam. “Cijelo vrijeme je vježbao. Bio je tako nervozan! Bethany Louise nije mogla spavati jer je on vježbao korake.” “Mama”, rekao je Zach. “Znao je da je rizično”, rekao je Roger. “Ali rekao sam mu neka vjeruje u sebe.” “To je nasljedno”, rekla je Patsy pokazavši glavom prema Rogeru. “Trebala si vidjeti ovoga kad me zaprosio.” “Nekada si jednostavno ne možeš pomoći.” “I hvala Bogu za to!” “Mama, trebali bismo krenuti”, rekao je Zach. “U redu! U redu! Još jednu pokraj prozora.” “Mama.” “Samo jednu. Tamo je prekrasno svjetlo. Jednu. Obećavam.” Nikada nisam bila u kući u kojoj je bilo toliko ! i još više !!! Zapravo, nisam ni bila svjesna da ta gnijezda dobrote, te pjenušave kupke tapšanja i zagrljaja uopće postoje, osim u glavi osobe koja uspoređuje vlastitu mušičavu obitelj s naizgled presretnom obitelji iz kuće preko puta. Prije sat vremena, dok smo Zach i ja parkirali u prilazu te sam vidjela njegovu drvenu kuću – iskrenu poput sendviča bez gornje kriške kruha, posluženu nebu na mršavim drvenim nogama – Patsy je u svojoj buba-zelenoj bluzi pohitala niza stube verande kako bi nas pozdravila još prije nego što je Zach uopće parkirao auto (“Rekao si da je lijepa, nisi rekao da ostavlja bez daha! Zach nam nikada ništa ne kaže!” uzviknula je. I takav joj je bio glas, čak i kad nije dočekivala ljude u svom dvorištu, glas pun uskličnika). Patsy je bila zgodna (iako nekih dvanaest kila teža od svojih  - 198 - 

kuglof-dana) i imala je veselo, okruglo lice koje je podsjećalo na svježi kolač od vanilije ukrašen trešnjom i posebno brižno stavljen u izlog slastičarnice. Roger je bio zgodan, ali na suprotni način od tate. Roger (Imaš dosta benzina u autu, Zachary, Sad sam napunio, Dobar dečko) imao je onaj sjaj gane novoga kupaoničkog namještaja napravljenog od bijelih pločica kakve svi žele imati. Imao je svjetlucavo plave oči i tako čistu kožu da si gotovo očekivao da ćeš ugledati vlastito lice kad pogledaš u njegovo. Konačno, nakon što je snimila fotografiju broj dvadeset dva (Patsy je imala svoj način izgovaranja riječi fou-tou), Zach i ja dobili smo dopuštenje da odemo. Izlazili smo iz dnevne sobe u uredno bež predsoblje kada mi je Roger potajice tutnuo u ruku platneni ubrus pun bombona, za koje se, izgleda, nadao da ću ih uspjeti prokrijumčariti iz kuće. “Oh, čekaj”, rekao je Zach. “Želim Blue pokazati Turnera. Mislim da će joj se svidjeti.” “Naravno!” rekla je Patsy i pljesnula rukama. “Samo na trenutak”, rekao mi je Zach. Nevoljko sam ga slijedila uza stube. Samo da kažem, Zach se iznimno dobro držao dok je upoznavao tatu kad je došao po mene u svojoj toyoti. Rukovao se s tatom (po svemu sudeći, nije to bila “mokra krpa za pranje posuđa”, što je tata najviše mrzio), obraćao mu se sa “gospodine”, započevši razgovor time kako će ovo biti lijepa noć i pitanjem čime se tata bavi. Tata mu je žestoko uzvratio i odgovorio jakim replikama koje bi prestrašile i Mussolinija: “Je li?” i “Predajem o građanskom ratu.” Drugi bi se tate sažalili nad Zachom, prisjećajući se vlastitih nespretnih pubertetskih dana, pa bi im bilo žao i pokušali bi sve da se Mali osjeća Ugodno. Na žalost, tata je odlučio učiniti sve da se Mali osjeća Jadno i Neljudski, samo zato što Zach nije instinktivno znao čime se tata bavi. Iako je tata znao da čitatelji Federal Foruma čine manje od 0,3 posto populacije Sjedinjenih Država, te je tako samo šačica osoba pročitala njegove eseje i primijetila njegovu romantičnu (neka hruštica rekla bi “sirovu” ili “zgodnu”) crno-bijelu fou-tougrafiju koja je stajala pod “Suradnici”, tata svejedno nije volio da ga se podsjeća da on i njegova obrazovna djela nisu prepoznatljiva kao, recimo, Sylvester Stallone i Rocky. Ali Zach je ostao optimističan kao crtić. “Ponoć”, presudio je tata dok smo izlazili. “Mislim ozbiljno.” “Obećavam vam, gospodine van Meer!” U tom trenutku tata nije pokušavao ni sakriti svoj izraz lica “mora da  - 199 - 

se zezaš”, koji sam ja ignorirala, iako se brzo raspao u izraz “ovo je zima našeg nezadovoljstva”, a onda u “pucaj ako moraš u ovoga starca”. “Tvoj tata je ljubazan”, rekao je Zach paleći auto. (Tata je bio beskrajno mnogo toga, ali Ljubazan vlažnih dlanova i pun uzdaha sigurno nije bio.) Sada sam ga slijedila niza zagušljiv hodnik prekriven tepihom, koji je vjerojatno dijelio sa svojom sestrom, ako je suditi po njegovim i njezinim stvarima rasutima po podu i udaru bratskog mirisa (smrad sportskih čarapa koji je maltretirao parfem s mirisom breskve, kolonjska voda koja se natjecala s isparavanjima iz mlitave sive majice i prijetila da će je tužiti mami). Prošli smo pokraj sobe koja valjda pripada Bethany Louise, bila je obojena u ružičastu poput žvakaće, na podu je bila gomila odjeće (vidi pod “Planina McKinley” u Almanahu glavnih krajobraza, izdanje iz 2000.). Zatim smo prošli pokraj druge spavaće sobe i kroz odškrinuta sam vrata uspjela vidjeti plave zidove, trofeje, plakat reš pečene plavuše u bikiniju. (Bez puno mašte mogla bih dopuniti drugi očiti detalj: zarobljen ispod madraca, raskupusani katalog donjeg rublja Victoria’s Secret u kojemu je većina listova bila zalijepljena.) Na kraju hodnika Zach se zaustavio. Ispred njega je bila mala slika, ne veća od brodskog okna, obasjana svjetlošću iz nakrivljene zlatne svjetiljke na zidu. “Moj tata je svećenik Prve baptističke crkve. I prošle godine kada je održao jednu od svojih propovijedi Četrnaest nada, među okupljenima je bio čovjek koji je došao u posjet iz Washingtona. Tip po imenu Cecil Roloff. E, taj je tip bio toliko impresioniran da je poslije rekao tati da je drugi čovjek.” Zach je pokazao na sliku. “I, tjedan dana kasnije, ovo je došlo UPS-om. Original. Znaš Turnera, slikara?” Naravno da sam znala “Kralja Svjetlosti” poznatog pod imenom J. M. W. Turner (1775. – 1851.) jer sam pročitala njegovu osamsto stranica dugačku zabranjenu biografiju koju je napisao Alejandro Penzance i koja je objavljena samo u Europi: Siromašan i oronuo umjetnik rođen u Engleskoj(1974.). “Zove se Ribari na moru”, rekao je Zach. Vješto sam zaobišla zelene plastične kratke hlače koje su ležale mrtve na podu i nagnula se da je proučim. Pretpostavljala sam da vjerojatno jest original, iako nije bila jedna od “slavlja svjetlosti” u kojima je umjetnik “zeznuo konvencije i zgrabio sliku za jaja”, kako je Penzance opisao Turnerova neodređena, gotovo potpuno apstraktna djela (str. vidi, Uvod). Bilo je to ulje na platnu, prilično mračno, slika brodića koji je izgledao izgubljen u oluji, naslikana mutnim sivim, smeđim i zelenim nijansama.  - 200 - 

Bili su tu zapjenjeni valovi, drveni čamac čvrst poput kutije šibica, Mjesec, blijed i malen, koji je izgledao kao da se boji visina dok zabrinuto zuri kroz oblake. “Zašto visi ovdje?” upitala sam. Sramežljivo se nasmijao. “O, moja mama hoće da je blizu mojoj sestri i meni. Kaže da je zdravo spavati blizu umjetnosti.” “Vrlo zanimljiva uporaba svjetla”, rekla sam. “Blago podsjeća na Požar u parlamentu. Pogotovo nebo. Naravno, druga paleta.” “Meni se najviše sviđaju oblaci.” Zach je progutao slinu. Mora da mu je u grlu zapela puna jušna žlica. “Znaš što?” “Što.” “Ti me nekako podsjećaš na taj čamac.” Pogledala sam ga. Lice mu je bilo okrutno kao sendvič s maslacem od kikirikija kojemu je odrezana korica (i ošišao se tako da mu kosa koja je izgledala kao panama-šešir nije baš toliko padala preko čela), ali zbog te njegove primjedbe odjednom ga – nisam mogla smisliti. Usporedio me s minijaturnim plovilom s posadom bezličnih točki smeđega i žutog – i to s jadnom posadom, zato što će za par sekundi (ako uzmete u obzir uljanu nabreklinu koja je kružila samo čekajući kad će napasti) brod potonuti, a ona smeđa razmazotina na horizontu, brod koji je prolazio nesvjestan što se događa, neće uskoro doći i spasiti te točke. To je često bio razlog i tatinih bijesnih ispada, kada bi se ljudi proglasili njegovim osobnim proročicama iz Delfa. Bio je to razlog zašto su mnogi od njegovih kolega s fakulteta napredovali od bezimenih, bezopasnih ljudi do individua koje je zvao “anatemama” i “bête noires”. Oni su pogriješili u tome što su tatu pokušali skratiti, objasniti ukratko, objasniti njegovu bit, razvodniti ga, objasniti mu kako stoje stvari (i sve pogrešno shvatili). Četiri godine prije, na prvom danu Svjetskog simpozija u koledžu Dodson-Miner, tata je održao četrdeset devet minuta dugo predavanje pod naslovom “Modeli mržnje i trgovina organima”, predavanje koje je posebno volio zato što je 1995. putovao u Houston kako bi intervjuirao brkatu Sletnik Patrutzku, koja je prodala svoj bubreg za slobodu. (Suznih očiju Sletnik nam je pokazala ožiljke: “Čelik boli”, rekla je.) Odmah nakon tatina govora dekan koledža Rodney Byrd protrčao je preko pozornice na otvorenome poput potjeranog žohara, obrisao slinava usta rupčićem i rekao: “Hvala, doktore van Meer, za vaš detaljni uvid u postkomunističku Rusiju. Rijetko imamo pravoga ruskog emigranta u kampusu” – rekao je to kao da je riječ o nekoj tajnovitoj individui koja se tu nije pojavila, vrlo neuhvatljivoj gđi Emmie Gray – “i veselimo se što ćete ovaj semestar  - 201 - 

provesti s nama. Ako netko ima pitanje o Ratu i miru, pretpostavljam da je on osoba kojoj se trebate obratiti.” (Naravno, tatino je predavanje govorilo o trgovini organima koja se odvija u zapadnoj Europi i nikada nije bio u Rusiji. Iako je govorio mnoge druge jezike, tata nije znao ni riječ ruskoga osim “ ”, što znači “Vjeruj u Boga, ali zaključaj auto”, dobro poznata ruska poslovica.) “Kada te pogrešno protumače”, rekao je tata, “kada te informiraju o tome da nisi ništa kompleksniji od nekoliko riječi nasumce nanizanih poput flekavih potkošulja na užetu za sušenje rublja – e, to može razbjesniti i najhladnokrvniju osobu.” U klaustrofobičnom hodniku nije se čulo ništa osim Zachova disanja, koje je šumilo kao unutrašnjost školjke. Osjećala sam kako mu pogled curi po meni, teče preko nabora Jeffersonine uštirkane crne haljine, koja je, kad čovjek zaškilji, nalikovala na naglavce postavljenu gljivu šitake. Srebrnasto-crna tkanina činila se tankom kao da bi je se moglo oguliti u komadu, kao foliju s hladne pečene piletine. “Blue?” Ozbiljno sam pogriješila ponovno ga pogledavši. Njegovo lice – glava osvijetljena svjetlošću na Turneru, trepavice apsurdno dugačke kao u krave Jersey – prilazilo mi je, spuštalo se kao Gondwanaland, golema južna kopnena masa koja se prije 200 milijuna godina polako spuštala prema Južnom polu. Želio je da se naše tektonske ploče sudare i pomaknu jedna na drugu tako da rastopljena materija iz unutrašnjosti zemlje prouzroči divlji i nestabilan vulkan. Da, bio je to jedan od onih znojnih trenutaka koje nisam nikada doživjela osim u snovima kada mi je glava bila zatočena u ruci Andrea Verduge, a moje su usnice bile na njegovu vratu u alkoholnim isparavanjima kolonjske vode. I dok sam zurila u Zachovo lice, koje je lebdjelo na raskrižju između Zelje i Sramežljivosti, strpljivo čekajući zeleno svjetlo (iako nikoga živoga nije bilo na vidiku), pomislili biste da sam htjela pobjeći, odjuriti glavom bez obzira, legnuti negdje i misliti na Miltona (tijekom cijele večeri potajno sam bila u svojoj Nedođiji i maštala da je on taj koji je upoznao tatu, da su to njegovi majka i otac koji skakuću dnevnom sobom poput vjeverica), ali ne, u tom bizarnom trenutku na pamet mi je pala Hannah Schneider. Tog sam je poslijepodneva vidjela u školi, odmah nakon šestog sata. Bila je odjevena u crnu vunenu haljinu dugih rukava, uzak crni kaput i vijugala po pločniku koji je vodio do Hanovera noseći krem platnenu torbu, glave spuštene prema tlu. Iako je Hannah uvijek bila mršava, njezina je  - 202 - 

pojava, pogotovo ramena, izgledala neuobičajeno pogrbljena i uska, čak ulupljena – kao da su je ukliještila vrata. Sada, uhvaćena u ljepljivom trenutku s ovim dečkom, osjećajući se kao da sam još uvijek u Kanzasu, zamisao da se toliko približila Docu da mu je mogla izbrojiti sijede dlake u bradi činila mi se odvratnom. Kako joj se nije povraćalo od njegovih ruku, njegovih ramena koja su spadala u stolce za ljuljanje, ili sljedeće jutro, s nebom sterilnim poput bolničkog poda? Sto je njoj? Nešto, naravno, nije u redu, ali ja sam bila previše zauzeta sobom, Blackom i brojenjem koliko je puta kihnuo, Jade, Lu, Nigelom, svojom kosom da bih to shvatila ozbiljno. (“Glavna opsesija tipične američke djevojke njezina je kosa – jednostavne šiške, mini-val, peglanje kose, raspucali vrhovi – sve je to neopisivo više zanima nego bilo što drugo, uključujući rastave, ubojstva i atomski rat”, piše dr. Michael Espiland u Uvijek kucaj prije nego što uđeš /1993./). Što se to dogodilo Hannah, zbog čega je silazila u Cottonwood na isti način na koji je Dante samovoljno silazio u pakao? Što ju je tjeralo da nastavlja to konstantno samo-uništavanje, koje se naočigled repliciralo alarmantnom brzinom sa smrću njezina prijatelja Smokea Harveyja, pijančevanjem i psovanjem, njenom mršavosti zbog koje je izgledala kao izgladnjela vrana? Jad se umnožava ako ga se odmah ne tretira. Kao i nesreća, kako tvrdi Irma Stenpluck, autorica knjige Nevjerica (1988.), u kojoj na 329. str. u detalje opisuje kako je dovoljno da doživite neku malu nesreću i već će vam “cijeli brod potonuti u Atlantski ocean”. Možda se to nas nije ticalo, ali možda se sve vrijeme nadala da će se netko od nas uspjeti odlijepiti od sebe i barem ju jednom upitati kako je njoj, ne zato što želimo doznati intrige, nego zato što nam je prijateljica koja očito ima nekih problema. Mrzila sam samu sebe, tamo u tom hodniku, pokraj Turnera i Zacha, koji je još uvijek lebdio na rubu suhoga kanjona poljupca. “Nešto te muči”, tiho je primijetio. Jebote, mali je pravi Carl Jung, ma Freud. “Idemo odavde”, rekla sam grubo, zakoračivši unatrag. Nasmiješio se. Nevjerojatno, njegovo lice nije imalo izraz za ljutnju ili razdraženost, kao što neki prvi stanovnici Amerike, iz plemena Mohawk i Hupa, nemaju riječ za ljubičasto. “Ne želiš znati zašto si kao ovaj čamac?” upitao je. Slegnula sam ramenima, a moja je haljina uzdahnula. “Pa, zato što Mjesec sjaji ravno na njega i nigdje drugdje na slici. Točno tu. Sa strane. Čamac je jedini koji sjaji”, rekao je, ili tako nekakve riječi “izreka dana”, pune lave koja je bujala, komadića stijena, pepela i vrućeg plina, oko kojeg se nisam htjela zadržavati zato što sam se već bila  - 203 - 

okrenula i krenula prema stubama. Na dnu stuba ponovno sam srela Patsy i Rogera, koji su stajali tamo gdje smo ih ostavili, kao dvoja kolica u supermarketu napuštena pokraj police s keksima. “Nije li nešto posebno?” uzviknula je Patsy. Mahali su nam na pozdrav dok smo Zach i ja ulazili u toyotu. Veliki su im osmijesi eksplodirali poput vatrometa na licu kad sam im mahnula i viknula kroza zatvoren prozor: “Hvala! Radujem se ponovnom susretu!” Kako čudno da ljudi poput Zacha, Rogera i Patsy lebde svijetom. Oni su bili slatke tratinčice koje su plesale pokraj orhideja zrcalnih kokica, gujinih trava u obliku Hannah Schneider i Garetha van Meera zapetljanih u granje i blato. Bili su ona vrsta lakoumnih ljudi koje je tata prezirao, zvao ih je micek, mucek (ili njegova najgora uvreda koja iskazuje prijezir: dragi ljudi) kada se znalo dogoditi da stoji iza takve osobe u redu na blagajni i prisluškuje njihov uvijek tako bolno nezanimljiv razgovor. A opet – ne znam što mi je bilo – iako sam bila nestrpljiva da se riješim Zacha čim dođemo u Kabaret (Jade i ostali trebali su biti tamo, Black i Joalie isto, nadala sam se da će Joalie imati neku nepredvidljivu kožnu bolest koja odbija proći čak i nakon upornih tretmana raznim propisanim lijekovima), nekako sam bila zadivljena njegovim poletom. Pristupila sam njegovu “skoro pa poljupcu” sa strahom kao da mojoj zemlji prijeti invazija skakavaca, ali on mi se svejedno sada smiješio i veselo me upitao imam li dosta mjesta za noge. Isto tako nevjerojatno, ali kad smo došli do kraja prilaza kući i trebali skrenuti desno, bacila sam pogled unatrag, prema oštrome drvenom brdu koje je vodilo prema njegovoj kući, i vidjela da Patsy i Roger još uvijek tamo stoje, vrlo vjerojatno još uvijek udobno zagrljeni oko struka. Vidjela se Patsyina zelena bluza, koju je isjeckalo šibičasto drveće. I iako to nikada ne bih priznala tati, stvarno sam se pitala, samo na trenutak, dok je Zach pojačavao neku popularnu pjesmu na radiju, je li stvarno tako grozno imati takvu obitelj, imati tatu koji sav svjetluca i dečka s tako plavim očima da te ne bi šokiralo da vidiš vrapčiće kako lete u njima, i majku koja ne miče pogled s posljednjeg mjesta na kojem je vidjela svog sina, poput psa na parkiralištu supermarketa koji nikada ne skida pogled s automatskih vrata. “Raduješ li se plesu?” upitao je Zach. Kimnula sam.

 - 204 - 

ožićni kabaret održavao se u kafeteriji Harper Racey '05, koja je, vođena željeznom rukom predsjednika učeničkog vijeća Maxwella, pretvorena u sparni noćni klub u stilu Versaillesa s lažnim vazama iz Sévresa na stolićima, francuskim sirevima i pecivima, zlatnim svjetlucavim papirom te velikim, grubo oslikanim plakatima deformiranih djevojaka na proizvoljnim ljuljačkama postavljenima iznad zida po imenu “Svijet i vrijeme” (s fotografijama razreda iz Gallwaya od 1910. do danas), koje su tu bile da podsjete na lakonoge poskočice Fragonardove Ljuljačke (oko 1767.), ali su nehotice izazivale asocijacije na Krik (Munch, oko 1893.). Pojavilo se barem pola škole St. Gallway, oni koji su bili zamoljeni da nadgledaju, i oni su tu bili, Mondo-Strangos, pojavili su se u svojim kostimima majmuna. Havermeyer je stajao uza svoju blijedu, koščatu ženu Gloriju, odjevenu u crni baršun. (Gloria se rijetko pojavljivala u javnosti. Govorilo se da rijetko izlazi iz kuće i da više voli ljenčariti po kući, grickati sljezove kolačiće i čitati ljubavne romane Circe Kensington, omiljene autorice mnogih hruštica, te sam tako i ja znala da je najpopularnija knjiga Kraljevski dragulji Rocbestera de Wheelinga (1990.). Bili su tu i buljooki g. Archer, koji se uhvatio za prozorsku dasku, uredno usukan u svoje modro odijelo poput pozivnice u omotnici, i gđa Thermopolis, koja je razgovarala s g. Buttersom u živahnim havajskim nijansama narančastoga i crvenoga. (Nešto je učinila s kosom, vjerojatno upotrijebila pjenu, koja joj je kovrče pretvorila u lišajeve.) Bio je tu i Hannahin omiljeni g. Moats, visok gotovo kao i okvir od vrata pokraj kojih je stajao, odjeven u jaknu prusko plave boje i karirane hlače. (Lice mu je bilo živi užas; nos, nabrekla usta, brada, čak i veći dio njegovih obraza bili su naizgled nagurani u donji dio njegova lica, poput putnika koji na brodu koji tone pokušavaju izbjeći morsku vodu.) Jade i ostali obećali su (zakleli se na cijeli niz grobova djedova i baka) da će se pojaviti u devet, ali sada je bilo već deset i trideset, a od njih nije bilo ni traga, čak ni od Miltona. I Hannah je trebala biti tamo – “Eva Brewster zamolila me da svratim”, rekla mi je – ali nigdje je nije bilo. I tako sam zapela u samom srcu Zachvilla, domovini Ljepljivih dlanova, Riskantnih mokasinki, Trzajuće ruke, Zadaha Calcutta, Jedva čujnog falš pjevušenja, koje je bilo iritantno kao zujanje struje iz zidova, što je bio najveći grad, naseobini pjega na njegovu vratu ispod lijevog uha, rijekama  - 205 - 

znoja na njegovim sljepoočnicama, u tome malom udubljenju na njegovu vratu. Na plesnom su podiju ljudi bili nagurani kao sardine. Desno od nas, na manje od pola metra udaljenosti, Zachova bivša cura Lonny Felix plesala je sa svojim pratiteljem Cliffordom Wellsom, koji je imao prćasto, vilenjačko lice i nije bio visok kao ona. A nije imao ni toliko kila. Svaki put kada bi mu naredila da je nagne (“Nagni me”, instruirala ga je) stisnuo bi zube dok bi se borio s time da je ne ispusti i padne na pod. Inače se činilo da uživa u tornado-okretima koje je sama izmislila, razbacivala se ramenima i njena je trnovita, poblajhana kosa letjela opasno blizu mog lica svaki put kada bismo Zach i ja završili jedan okret, dok sam ja bila okrenuta prema švedskom stolu (gdje je Peron pravila palačinke s Nutellom, nekarakteristično prigušena u rapsodiji u plavom s puf-rukavima), a Zach je bio okrenut prema prozorima. Maxwell, koji je izgledao kao neki ludi Phineas T. Barnum u grimiznoj baršunastoj jakni i sa štapom, potpuno je ignorirao svoju partnericu Kimmie Kaczynski (tužnu, odbačenu sirenu u zelenom satenu koja nije uspijevala namamiti svog mornara) te s oduševljenjem vodio svoju grupu freakova, svoj zabuljeni i premoreni Jelly Roll Jazz Band. “Ispričavam se”, rekao je glas iza mene. Bila je to Jade, moj vitez u blistavom oklopu. Ali odmah sam primijetila da nešto nije u redu. Donna-mara Chase, u svojoj glomaznoj ružičastoj zvonastoj haljini, i njen partner Kamiondžija, koji se stalno oblizivao, a i nekoliko drugih, kao Sandy Quince-Wood, Joshua Cuthbert i Dinky, žena-klopka koja je ruke čvrsto stisnula oko vrata jadnog Bretta Carlsona, kojemu je sudbina namijenila da bude uhvaćen, svi oni prestali su plesati i buljili u nju. Shvatila sam zašto. Bila je odjevena u tanku svilenu haljinu boje mandarine, s dekolteom koji joj je padao preko prsa intenzitetom kojim padobranac pada iz aviona. Bila je pijana, nije imala ni grudnjak ni cipele, i iako je promatrala Zacha i mene držeći ruku na boku, što je bila njena uobičajena poza za zastrašivanje, sada je samo izgledala kao da čini sve što može da se pridrži, kako ne bi pala. U ruci je držala par crnih štikli. “Ako može, Kup-kupon” – poletjela je prema naprijed, uplašila sam se da bi mogla pasti – “moram na minutu razgovarati s Bljuvom.” “Jesi OK?” upitao je Zach. Brzo sam preuzela inicijativu i zgrabila je za ruku. Natjeravši se da se nasmiješim, vukla sam je za sobom, grubo, ali ne pregrubo, tako da se ne raspadne u lokvicu narančina soka na plesnom podiju.  - 206 - 

“Eeej. Žao mi je što kasnim. Što da ti kažem? Gužva u prometu.” Uspjela sam je odvući od većine nastavnika koji su nadgledali ples i gurnuti je ravno u gomilu učenika prvog razreda koji su isprobavali gâteaux au chocolat et aux noisettes i francuske sireve. (“Ovo ima okus ko guzica”, rekao je netko.) Srce mi je ludo udaralo. Za koju minutu, ma sekundu, Evita će je primijetiti i bit će uhićena, gallwayskim rječnikom: “dovedena za okrugli stol”, ne gine joj suspenzija, društveno koristan rad subotama ujutro u gradu s ljudima koji se oblizuju dok im poslužuje mlaku povrtnu juhu – možda će je čak i izbaciti. U glavi sam počela smišljati ispriku, nešto kako joj je neki prištavi luđak potajice stavio neku tabletu u 7-Up; o toj je temi napisana gomila članaka kojima sam se mogla poslužiti. Naravno, bila je tu i druga mogućnost, a ta je da se pravim glupom (“Kad ne znaš što bi, glumi da ništa ne znaš”, recitirao je tata u mojoj glavi. “Nitko te ne može kriviti što imaš tanašni kvocijent inteligencije)”. Ali, prije nego što sam se snašla, već smo se provukle pokraj švedskog stola i WC-a te izišle kroz drvena vrata, neprimijećene. (G. Moats, ako ovo čitate, sigurna sam da ste nas vidjeli. Zahvaljujem vam što ste samo zamijenili svoj izraz lica koji je govorio čista dosada izrazom ciničnog oduševljenja, uzdahnuli i niste učinili ništa. A ako nemate pojma o čemu govorim, zanemarite sve što sam rekla.) Vani sam je natezala preko puteljka od cigle okruženoga klupama od lijevanog željeza (“A-u. To boli, znaš”), gdje su se usidrili najiskreniji parovi Gallwaya. Bacajući pogled preko ramena da se uvjerim da nas nitko nije pratio, vukla sam Jade preko travnjaka, po pločnicima posutima solju, kroz narančasta svjetla u kojima su naše sjene sve više i više zaostajale za nama. Nisam je pustila sve dok nismo stigli do Hanovera, gdje je bilo mračno i pusto i gdje je sve – crni prozori, drvene stube, presavijeni papir sa zadaćom iz matematike koji je mrmljao u snu – bilo zavijeno u noć, u uniformi sivih i plavih tonova. “Jesi luda?” povikala sam. “Što?” “Kako se možeš ovakva pojaviti na plesu?” “Joj, daj prestani vikati, Bljuvo. Bljuvice.” “Zar želiš da te izbace?” “Odjebi”, rekla je hihoćući se. “I ti i tvoj psić.” “Gdje su svi? Gdje je Hannah?” Složila je facu. “Kod kuće. Peku pitu od jabuka i gledaju vjerski  - 207 - 

program. Pogodila si. Odjebali su te. Misle da bi ovo mogla biti totalna dosada. Ja sam ta koja je lojalna. I trebala bi mi zahvaliti. Prihvaćam keš, čekove, Mastercard, Visu. American Express ne.” “Jade.” “Drugi su izdajice. U našim redovima. Sinovi Brutovi. I ako te zanima, Black i ona mala petunija troše se negdje u nekom jeftinom motelu. Tako je zaljubljen da mi dođe da ga ubijem. Ta cura je Yoko Ono i sad ćemo se raspasti...” “Daj se saberi.” “Ma, dobro sam.” Nasmiješila se. “'Ajmo nekamo. Neki bar gdje su muški muški, a žene dlakave. I svi se smiješe od piva.” “Ti moraš kući. Odmah.” “Možda Brazil. Bljuvo?” “Što.” “Mislim da ću povraćati.” Izgledala je kao da joj je zlo. Usnice su joj poblijedjele i nestale s lica te je zurila u mene velikim noćnim očima, dodirujući rukom vrat. Uhvatila sam je za ruku s namjerom da je usmjerim prema šumarku zlokobnih mladih borova s desne strane, ali je ona odjednom ispustila kratak, kreštav zvuk skvičanja djeteta koje ne želi pojesti zadnji komadić cvjetače ili ga vežu u autu, otrgnula se od mene, odjurila uza stube i preko platoa. Mislila sam da će vrata biti zaključana, ali nisu bila. Nestala je unutra. Našla sam je u kupaonici recepcije Mirthe Grazeley, klečala je u jednom od pregradaka i povraćala. “Mrzim povraćati. Radije bih umrla. Daj, ubij me. Ubij me. Preklinjem te.” Držala sam joj kosu petnaest rigajućih minuta. “Bolje”, rekla je brišući oči i usta. Nakon što je oprala lice u umivaoniku, srušila se potrbuške na jedan od kauča u Mirthinoj sobi za primanja. “Trebale bismo otići kući”, rekla sam. “Samo malo.” Sjedeći tamo u tišini s ugašenim svjetlima i dok je zelena svjetlost s travnjaka M. Bella Chancery prodirala kroz prozore, osjećala sam se kao da smo na dnu oceana. Vani su se tanke sjene golog drveća protezale preko drvenog poda poput morske trave i morske salate, kamenčići su istočkali prozore – malo planktona, podna svjetiljka u kutu – morska spužva  - 208 - 

Hyalonema sieboldi. Jade je uzdahnula i okrenula se na leđa, kosa joj se zalijepila za obraze. “Trebale bismo otići odavde”, rekla sam. “On ti se sviđa”, rekla je. “Tko?” “Kupon.” “Da, kao što mi se sviđa buka.” “Pobjeći ćeš s njim.” “Sigurno.” “Neprekidno ćete se seksati i izrodit ćeš mu male poklonbonove. Stvarno, znam ja te stvari. Ja sam vidovita.” “Začepi.” “Rigo?” “Što.” “Mrzim ostale.” “Koga?” “Leulah. Charlesa. Mrzim ih. Ti mi se sviđaš. Ti si jedina poštena. Drugi su svi bolesnici. A najviše od svih mrzim Hannah. Bljak.” “Ma daj.” “Stvarno. Pravim se da je ne mrzim jer je lako i zabavno otići tamo i pustiti je da nam kuha i gledati je kako se ponaša ko neki vražji sveti Franjo Asiški. Moš mislit. Bla-bla. Ali u sebi znam da je odvratna i odbojna.” Pričekala sam trenutak, dovoljno vremena da recimo morski pas propliva pokraj nas u potrazi za jatom sardina, da se ta neobična riječ koju je upotrijebila, odbojna, razmota, polako raspline kao tinta iz sipe. “Zapravo”, rekla sam, “uobičajeno je povremeno osjećati antipatiju prema ljudima s kojima se znaš. To je Derwid-Loeverhastelov princip. O njemu su raspravljali u Ispod ujedinjenog...” “Jebeš Davida Hasselhoffa.” Podigla se na lakat, oči su joj se suzile. “Ne sviđa mi se ta žena.” Namrštila se. “Tebi se sviđa?” “Naravno”, rekla sam. “Zašto?” “Zato što je dobra osoba.” Jade je otpuhnula. “Nije tako dobra. Ne znam jesi li toga svjesna, ali ona je ubila tog tipa.” “Koga?”  - 209 - 

Naravno, znala sam da govori o Smokeu Harveyju, ali sam odlučila glumiti neznanje, ograničiti se na minimum riječi za postavljanje pitanja, rezervirano ponašanje kakvim se dičio Ranulph (izgovara se “RALF”) Curry, neobuzdani glavni detektiv iz tri distancirana detektivska remekdjela Rogera Popea Lavella, napisana u napadaju inspiracije koji je trajao deset godina, od 1901. do 1911., djela koja su na kraju zasjenile sunčanije knjige Sir Arthura Conana Doylea. Curry bi se uvijek počeo tako vješto ponašati dok je ispitivao svjedoke, prolaznike, doušnike i osumnjičene, što je uglavnom vodilo do otkrića nekog oštrog detalja koji bi onda razotkrio cijeli slučaj. “C-c, Horace”, kaže Curry na 1017. stranici Umišljenog jednoroga (1901.). “Najveća pogreška u vještini detekcije jest staviti vlastiti glas među spontane riječi nekoga drugoga. Što čovjek više govori, manje čuje.” “Onog Smokea”, nastavila je Jade. “Dubsa. Koknula ga je. Sigurna sam.” “Kako znaš?” “Promatrala sam je kada su joj rekli za njega, sjećaš se?” Zastala je, zabuljila se u mene, oči su joj uhvatile i zadržale ono malo svjetla što je bilo u sobi. “Ti nisi bila tamo, ali ja sam vidjela cijelu predstavu. Totalno pretjeranu. Ona je stvarno najgora glumica na planetu. Da je glumica, nikada ne bi stigla ni do B-filmova. Bila bi u D- ili E-filmovima. Mislim da nije dovoljno dobra ni za porniće. Naravno, ona misli da će napraviti dokumentarac o njoj, ono, sljedećeg tjedna. Totalno je pretjerala, vrištala je kao luđakinja kada ga je vidjela mrtvog. Na trenutak mi se učinilo da viče 'Dingo mi je pojeo dijete.'” Otkotrljala se sa sofe i otišla do čajne kuhinje iza Mirthina stola. Otvorila je mali hladnjak i kad se nagnula, obasjao ju je pravokutnik zlatne svjetlosti tako da joj je haljina postala prozirna i moglo se vidjeti, kao na rendgenskog snimci, kako je mršava, kako joj ramena nisu šira od vješalice. “Tu ima likera od jaja”, rekla je. “Hoćeš?” “Ne.” “Ima puno. Tri puna vrča.” “Mirtha vjerojatno na kraju svakog dana izmjeri koliko je preostalo. Ne želimo upasti u nevolje.” “To je Mirtha Grazeley, za koju svi znaju da je luda što gradi. Tko će nju slušati ako počne kreštati da je nešto nestalo? Osim toga. Većina ljudi nije tako dobro organizirana. Nisi li ti rekla drugima 'nema metode u ludilu' i sve to?” Otvorila je jedan od ormarića i izvadila dvije čaše. “Kažem samo to da mislim da se Hannah riješila tog tipa, kao što i znam da je moja  - 210 - 

majka čudovište iz Loch Nessa. Ili Big-foot. Nisam odlučila koje je čudovište, ali sam sigurna da je jedno od tih velikih.” “Koji joj je onda bio motiv?” upitala sam. (“Po mom mišljenju”, rekao je Curry, “vrlo je veliko postignuće ako uspijete navesti govornika da se drži teme, ne zaobilazi ono što zna i ne brblja o nekakvim ključevima i bojlerima.”) “Čudovišta ne trebaju motiv. Oni su čudovišta i samo...” “Mislim na Hannah.” Pogledala me, iscrpljena. “Ti ništa ne kužiš, zar ne? U današnje vrijeme ljudima ne treba motiv. Ljudi traže motive i takve stvari zato što se boje, ono, potpunog kaosa. Ali motivi su demode, kao klompe. Istina je da neki ljudi jednostavno vole ubijati, baš kao što neki ljudi vole prćaste guzice prošarane madežima kao da je Bog posuo zrna papra ili pravnike s tetovažama preko cijele ruke.” “Ali zašto on?” “Tko?” “Smoke Harvey”, rekla sam. “Zašto on, a ne ja, na primjer?” Ispustila je jedan sarkastičan ha dok mi je dodavala čašu i sjela. “Ne znam jesi li toga svjesna, ali Hannah je potpuno opsjednuta tobom. Ko da si njeno izgubljeno dijete, jebote. Mislim, pa znali smo za tebe i prije nego što si se uopće pojavila u školi. To je bilo totalno čudno.” Srce mi je stalo. “O čemu govoriš?” Jade je šmrcnula. “Pa, upoznala si je u onoj trgovini cipelama, ne?” Kimnula sam. “E, ono, odmah poslije toga, ili možda čak i istoga dana, počela je beskrajno dugo pričati o toj nekoj Blue, koja je tako fenomenalna i predivna, i kako se moramo sprijateljiti, inače ćemo, ono, umrijeti. Ko da si Isus, jebote. I još uvijek se tako ponaša. Kad te nema, stalno ispituje 'Gdje je Blue, je li netko vidio Blue?' Blue, Blue, Blue, Isuse Bože. Ali nisi samo ti u pitanju. Ima ona svakakvih abnormalnih fiksacija. Kao životinje i namještaj. Svi ti muškarci u Cottonwoodu. Njoj ti je seks kao rukovanje. I Charles. Totalno ga je sjebala i uopće to ne shvaća. Misli da nam svima pravi veliku uslugu zato što nam je prijateljica i što nas uči ili što već...” Progutala sam slinu. “Nešto se stvarno dogodilo između Charlesa i Hannah?” “Halo? Pa naravno. Ono, devedeset posto sam sigurna. Charles ne želi nikome reći, čak ni Blacku, zato što mu je isprala mozak. Ali prošle godine? Lu i ja smo došle po njega i zatekle smo ga kako plače, nikada u životu nisam vidjela nekoga da tako plače. Lice mu je bilo ovako stisnuto.”  - 211 - 

Pokazala mi je. “Imao je napadaj bijesa. Cijela je kuća bila uništena. Pobacao je slike, napao tapete – golemi komadi bili su otkinuti sa zidova. Pronašli smo ga skvrčenog u malu loptu kako plače ispred televizora. A na podu je bio i nož, pa smo se uplašile da će se pokušati ubiti ili tako nešto...” “Nije valjda?” brzo sam upitala. Odmahnula je glavom. “Nije. Ali mislim da je pošizio zato što mu je Hannah rekla da moraju prestati. Ili, tko zna, možda se to dogodilo samo jednom. Mislim, vjerojatno je bilo slučajno. Ne mislim da ga je namjerno išla sjebati, ali definitivno je nešto učinila, zato što više nije svoj. Mislim, trebala si ga vidjeti prošle godine, ili godinu ranije. Bio je super. Stvarno sretna osoba koju su svi voljeli. A sada je stalno ljut.” Otpila je dugačak gutljaj likera. Tama joj je stvrdnula profil tako da joj je lice sada izgledalo kao jedna od onih kolosalnih dekorativnih maski od žada koje smo tata i ja promatrali u sobi Olmeka u prirodoslovnom muzeju Garber u Artesiji u Novome Meksiku. “Olmeci su bili iznimno umjetnički nastrojeni ljudi, vrlo zainteresirani za ljudsko lice”, čitao je tata svečanim glasom s otisnutog objašnjenja na zidu. “Vjerovali su da glas često laže, ali lice nikada.” “Ako stvarno to misliš o Hannah”, uspjela sam reći, “kako onda možeš provoditi vrijeme s njom?” “Znam. Čudno je to.” Stisnula je usta na jednu stranu, razmišljajući. “Pretpostavljam da je ona kao droga.” Uzdahnula je obgrlivši potkoljenice. “To je onaj sladoled od peperminta s čokoladnim mrvicama.” “Što to znači?” upitala sam kad nije odmah objasnila. “Pa.” Nakrenula je glavu. “Jesi li ikada osjećala ljubav, pravu ljubav, prema pepermintu s čokoladom? Da će to uvijek biti tvoj omiljeni okus, od svih okusa na svijetu? Ali onda jednoga dana čuješ Hannah kako priča li ga priča o orahu. Orah ovo i orah ono i onda se uhvatiš kako stalno naručuješ orah. I shvatiš da najviše voliš orah. Da si ga vjerojatno uvijek voljela, samo što to nisi znala.” Na trenutak je zašutjela. “I više nikada ne jedeš pepermint s čokoladom.” U tom sam trenutku osjećala kao da se utapam u zasjenjenim mrežama i kukama, dok se crvena morska zvijezda pričvrstila za stropnu svjetiljku, ali rekla sam samoj sebi neka duboko udahnem, sjetim se da ne mogu vjerovati u sve, možda čak i ni u što, što je ona rekla – ne u potpunosti. Kada je bila pijana ili trijezna, puno stvari u koje se Jade klela znale su biti zamke, živi pijesak, trikovi, iluzije svjetlosti dok prolazi kroz zrak na raznim temperaturama. Prvi i posljednji put učinila sam tu pogrešku da prihvatim njene riječi kao istinu kad mi se povjerila kako “mrzi” svoju majku, kako “umire” od  - 212 - 

želje da ode živjeti s ocem, koji je bio sudac u Atlanti, koji je “pošten” (iako je koje četiri godine prije pobjegao sa ženom koju je Jade jednostavno zvala Mesnata Marcy, o kojoj se ne zna puno toga osim da je pravnica i ima tetovažu preko cijele ruke), i tada, ni petnaest minuta poslije, gledala sam je kako zove svoju majku telefonom, majku koja je još uvijek bila u Koloradu, sretno zarobljena u nekoj olujnoj aferi s učiteljem skijanja. “Ali kada ćeš se vratiti kući? Mrzim kad me Morella čuva. Trebaš mi za pošteni emocionalni razvoj”, rekla je dok su joj oči bile pune suza, a onda me primijetila i povikala “Koji kurac gledaš?” te mi zalupila vrata pred nosom. Iako je se moglo voljeti (njezin karakteristični tik, onaj odsutni način na koji je otpuhivala kosu s lica, ni Audrey Hepburn ne bi to šarmantnije izvela) te je bila blagoslovljena zavidnim karakteristikama bunde od nerca – bila je dostojanstvena, nerazumna i nepraktična preko čega god da je bila prebačena, preko kauča ili preko ljudi (osobine koje nisu bivale umanjene čak ni kad je bila malo potrgana i izlizana, kao što je bila sada) – Jade je svejedno bila jedna od onih ljudi čija je osobnost zagonetka za matematičare današnjeg doba. Nije bila ni ravan ni krut oblik. Nije pokazivala nikakvu simetriju. Trigonometrija, algebra i statistika pokazale su se beskorisnima. Njen strukturni krug bio je samo nakupina proizvoljnih odsječaka, njen grafikon silueta Alpa. I taman kada bi je smjestili pod teoriju kaosa – domino-efekt, predviđanje vremena, fraktale, dijagrame bifurkacija i takve stvari – ona bi se pokazala kao istostranični trokut, ponekad čak i četverokut. Sada je bila na podu, s prljavim stopalima iznad glave i demonstrirala mi vježbu pilatesa od koje, kako mi je objasnila, “više krvi struji po hrptenoj moždini”. (To je na neki način značilo dulji život.) Iskapila sam svoju čašu s likerom. “Predlažem da odemo u njenu učionicu”, rekla je napaljenim šapatom. Zamahom je spustila svoje mršave noge na tepih, u brzom, divljem pokretu giljotine. “Mogle bismo malo pronjuškati. Mislim, nije totalno luda ideja da drži neke dokaze u svojoj učionici.” “Dokaze čega?” “Rekla sam ti. Ubojstva. Ona je ubila onog Smokea.” Duboko sam uzdahnula. “Kriminalci stavljaju stvari na mjesta gdje su najmanje šanse da će netko gledati, ne?” upitala je. “E, tko bi se sjetio gledati u njenu učionicu?” “Mi.” “Ako nešto nađemo? Onda ćemo znati. Ne da to nešto znači. Mislim, da  - 213 - 

budemo objektivni, možda je Smoke to i zaslužio. Možda je ubijao tuljane.” “Jade...” “Ako ništa ne nađemo? Koga briga. Nikom ništa.” “Ne možemo otići u njenu učionicu.” “Zašto ne?” “Iz mnogo razloga. Prvi, mogli bi nas uhvatiti i izbaciti iz škole. Drugi, nije logično...” “Joj, daj odjebi!” povikala je. “Pa je l’ možeš jednom zaboraviti na svoj zvjezdani napredak u školi i samo se zabaviti? Koja si ti dosada!” Izgledala je bijesno, ali joj je ljutina gotovo odmah nestala s lica. Uspravila se, milimetarski nasmiješila. “Samo razmisli, Maslino”, prošaptala je. “Imamo viši cilj. Tajnu istragu. Posao. Mogle bismo završiti na vijestima. Mogle bismo biti američke legende.” Zurila sam u nju. “Krenimo ponovno u prekršaj, dragi prijatelji”, rekla sam. “Dobro. A sad mi pomogni da nađem cipele.” Deset minuta poslije hitale smo niz hodnik. Hanover ima stari harmonikasti pod, koji je sa svakim našim korakom pištao pogrešne tonove. Odgurnule smo vrata, odjurile šupljim stubištem, van na hladnoću, niz pločnik koji je poput potočića vodio ispred dvorišta i Lovea. Stalaktiti sjena rasli su oko nas, što je navelo Jade i mene da se instinktivno počnemo ponašati kao da smo učenice iz devetnaestog stoljeća koje slijedi grof Drakula. Drhtale smo i čvrsto se stiskale jedna uz drugu uhvativši se pod ruku. Počele smo trčati, kosa joj je prskala po mome golom ramenu i licu. Tata je jednom primijetio (tada sam mislila da je to pomalo morbidno) da bi američke institucije bile beskrajno uspješnije u pomaganju potrage za znanjem da se satovi održavaju noću, ne danju, nego od osam sati navečer do četiri ili pet ujutro. Dok sam trčala kroz tamu, shvatila sam zašto je to mislio. Iskrena, crvena cigla, sunčane učionice, simetrični dijelovi i dvorišta – sve je to zavaravalo djecu da vjeruju da je Znanje, i sam Život, svijetlo, jasno i upravo pokošeno. Tata je rekao da bi učenik puno bolje krenuo u život kada bi učio o periodnom sustavu elemenata, Madame Bovary, seksualnom razmnožavanju suncokreta na primjer, uz izobličene sjene koje bi se skupljale po zidovima učionica, siluete prstiju i olovaka koje bi curile prema podu, želučane krikove nevidljivih radijatora i nastavnikovo lice, ne ravno i izblijedjelo, ne nježno obojeno pastelnim tonovima zbog zlatnoga kasnog poslijepodneva, nego zmijsko, čudovišno,  - 214 - 

kiklopsko pod tamnom tintom noći i slabašnom svjetlošću svijeće. Učenik bi bolje razumio “sve i ništa”, rekao je tata, kada se kroz prozore ništa ne bi vidjelo osim ulične svjetiljke koju napadaju izluđeni noćni leptiri i tama, šutljiva i bezosjećajna, kakva je tama uvijek. Dva visoka bora s naše lijeve strane nenamjerno su međusobno dodirnula grane uza zvuk umjetnih udova luđaka. “Netko dolazi!” prošaptala je Jade. Odjurile smo niz brdo, pokraj tihoga Graydona i podruma auditorija Love, Hypocritove aleje, gdje su učionice glazbenoga sa svojim dugačkim prozorima bile prazne i slijepe poput Edipa nakon što si je iskopao oči. “Bojim se”, prošaptala je i čvršće mi stegnula ručni zglob. “Ja se užasno bojim. I smrzavam.” “Jesi li gledala Paklenu školu?” “Ne.” “Serijski ubojica je nastavnica iz domaćinstva.” “Au.” “Uči ih o pečenju. Peče nabujke od učenika. Nije li to odvratno?” “Stala sam na nešto. Mislim da mi je prošlo kroz cipelu.” “Moramo se požuriti, Rigo. Ne smiju nas uhvatiti. Inače ćemo umrijeti.” Otrgnula se od mene, odskakutala uza stube Loomisa te povukla vrata koja su bila prekrivena tamnim, papirnatim obavijestima za izvedbu Ćelave pjevačice (Ionesco, 1950.) g. Crispa. Bila su zaključana. “Morat ćemo ući drugim putem”, prošaptala je uzbuđeno. “Kroz prozor. Ili krov. Možda postoji dimnjak. Izvest ćemo to kao Djed Mraz, Rigo. Djed Mraz.” Zgrabila me za ruku. Oslanjajući se na znanje koje smo pobrale iz filmova o mačkama provalnicama i tihim ubojicama, kružile smo oko zgrade, pogrbljene prolazile kroz grmlje i borove iglice, pokušavale otvoriti prozore. Na kraju smo našle jedan koji nije bio zaključan i koji je Jade gurnula te otvorila prolaz u uzak prostor stakla koje je visjelo prema unutra i vodilo u učionicu g. Fletchera za autoškolu. Bez problema se provukla kroz otvor i sletjela na jednu nogu. Dok sam se ja provlačila, ogrebla sam lijevu potkoljenicu na prozorsku bravu, potrgala najlonke, a onda tresnula na tepih i udarila glavom o radijator. (Na zidu je stajao plakat s dečkom koji je nosio aparatić za zube i sigurnosni pojas: “Uvijek provjerite mrtvi kut, na cesti i u životu!”) “Daj, požuri se, kornjačo”, šapnula je Jade i nestala kroz vrata.  - 215 - 

Hannahina učionica broj 102 nalazila se na samom kraju uskoga hodnika, na vratima je bio zalijepljen plakat Casablance. Nikada prije nisam bila u njenoj učionici i kad sam otvorila vrata unutra je bilo iznenađujuće svijetlo; žuto-bijela svjetlost s pločnika prodirala je kroz prozore duž cijelog zida, rendgenski pregledala nekih dvadeset pet ili trideset stolova i stolaca te bacala duge, kosturaste sjene preko poda. Jade je već sjedila prekriženih nogu na stolcu za katedrom, jedna ili dvije ladice zjapile su otvorene. Intenzivno je listala po nekom udžbeniku. “Jesi li našla kakvu pušku iz koje se još puši?” upitala sam. Nije odgovorila, pa sam se okrenula, krenula duž prvog reda klupa i pregledavala niz uokvirenih filmskih plakata na zidovima (slika 14.0).

SLIKA14.0  - 216 - 

Bilo ih je sveukupno trinaest, uključujući dva na kraju učionice pokraj police za knjige. Možda je to bilo zbog likera, ali trebala mi je samo minuta da shvatim kako su plakati čudni – ne samo zato što je svaki od njih bio za strani film, ili za američki film na španjolskome, talijanskom ili francuskom, ili čak zato što su svi bili razmaknuti nekih sedam centimetara i stajali ravno kao vojnici, razina točnosti koju nikada ne očekuješ od slika koje krase zidove učionica, čak ni učionice fizike ili matematike. (Prišla sam plakatu za Il Caso Thomas Crown, odmaknula okvir i vidjela, oko čavla, jasne crte olovkom gdje je mjerila poziciju, plan za preciznost.) S iznimkom dvaju plakata (Tur un Pugno di Dollari, Fronte del Porto) svi su plakati prikazivali zagrljaj ili nekakav poljubac. Bio je tu Rhett, koji je zgrabio Scarlett, naravno; i Fred, koji je grlio Holly i Cat na kiši (Colazione da Tiffany); ali bila je tu i Historia del Amon Ryana O’Neala s Ali MacGraw; Charlton Heston držao je Janet Leigh tako da joj je glava padala pod neudobnim kutom u La Soif du Mal; i Burt Lancaster i Deborah Kerr, kojima je puno pijeska ulazilo u kupaće kostime. Na neki čudan način primijetila sam – i mislim da se nisam previše zanijela – da je zbog načina kako su žene bile smještene na svakom od tih plakata, to mogla biti i Hannah koju se tu grli odavde do vječnosti. Imala je njihove porculanske kosti, njihovu kopču u kosi, profil koji budi predodžbe vožnji automobilom uz more, kosu koja se spotaknula i padala im preko ramena. To me iznenadilo jer mi se ona nikada nije činila kao praznoglavi tip žene koja se okružuje vatrometom neizrečene strasti (tata je to zvao “ni u ludilu nemoj”). Malo me rastužilo što je tako pedantno skupila te filmove “Uskoro u vašim kinima”, koji su već došli i prošli. “Negdje u sobi svake žene uvijek se nalazi jedan predmet, detalj, koji je ona, u potpunosti i bez isprike”, rekao je tata. “Za tvoju majku to su, naravno, bili leptiri. Ne samo da je to potvrđivala ekstremna briga s kojom ih je čuvala i slagala u vitrine, koliko su joj značili, nego je i svaki od njih bacao malo ali uporno svjetlo na cijelu njenu kompleksnost. Uzmi na primjer veličanstvenog Danuas gilippus. On ima kraljevsko držanje tvoje majke, njeno beskompromisno obožavanje prirodnog svijeta. Salamis augustinai Njen majčinski instinkt, njeno razumijevanje moralnog relativizma. Natasha nije vidjela svijet crno ili bijelo, nego onakav kakav stvarno jest – poprilično tmuran krajolik. Melinaea lilis? Znala je oponašati sve velikane, od Norme Shearer do Howarda Keela. Kukci su na mnogo načina bili ona – veličanstveni, dirljivo krhki. I vidiš, uzmemo li u obzir sve te vrste, na kraju dobijemo – možda ne točno tvoju majku – ali barem prilično točnu sliku njene duše.”  - 217 - 

Nisam bila sigurna zašto su mi u tom trenutku leptiri pali na pamet, osim možda zato što su mi se ti plakati činili kao detalji koji su bili Hannah “u potpunosti i bez isprike”. Možda su Burt Lancester i Deborah Kerr s pijeskom u kupaćim kostimima upućivali na njen žar za životom spojen s njenom strašću prema moru, izvoru sveg života, a Bella digiorno s Catherine Deneuve, kojoj su usta bila skrivena, bila je njena potreba za prevrtljivošću, tajnama, Cottonwoodom. “Oh bože”, rekla je Jade iza mene. Bacila je debelu knjigu mekih korica u zrak, knjiga je zalepršala i udarila o prozor. “Što je?” Nije ništa rekla, samo je pokazala na knjigu na podu pretjerano dišući. Prišla sam prozoru i podigla knjigu. Bila je to siva knjiga s fotografijom muškarca na naslovnici i naslovom napisanim narančastim slovima: Ptica pjeva u gluho doba noći: život Charlesa Millesa Mansona (Ivys, 1985.). Korice i stranice bile su vrlo potrgane i izlizane. “Da, i?” upitala sam. “Zar ne znaš tko je Charles Manson?” “Naravno da znam.” “Zašto ima tu knjigu?” “Mnogo ljudi ima tu knjigu. To je vrhunska biografija.” Nije mi se dalo ulaziti u to da i ja imam tu knjigu, da ju je tata stavio na popis obvezne literature za predmet koji je predavao na Sveučilištu Utah u Rockwellu, bio je to seminar o obilježjima političkog buntovnika. Autor Jay Burne Ivys, Englez, proveo je stotine sati intervjuirajući odabrane članove Mansonove Obitelji, koja je na svom vrhuncu uključivala barem stotinu dvanaest ljudi, te je zato knjiga izrazito opsežna u drugome i trećem dijelu, gdje su objašnjeni izvori i kodeksi Mansonove ideologije, dnevne aktivnosti sekte, hijerarhija (prvi dio sadržavao je pedantnu psihoanalizu Mansonova teškog djetinjstva, što se tati, koji nije bio ljubitelj Freuda, činilo manje efektno). Tata se bavio knjigom uspoređujući je s knjigom Miguela Nelsona Zapata (1989.), dva, ponekad tri sata, u predavanju pod nazivom “Borac za slobodu ili fanatik?” – “Pedeset devet ljudi koji su upoznali Charlesa Mansona tijekom godina koje je proveo u Haight-Ashburyju izjavilo je da je imao najmagnetičniji pogled i najviše uznemirujući glas koji su ikada čuli”, vikao je tata u mikrofon na katedri. “Pedeset devet različitih ljudi. Dakle što je to bilo? To nešto. Karizma. On ju je imao. Isto vrijedi i za Zapatu. Guevaru. Koga još? Lucifera. Čovjek se rodi s time. Taj neki je ne sais quoi i, kako je povijest  - 218 - 

pokazala, s relativno malo truda možeš nagnati grupu običnih ljudi da uzmu puške i bore se za tvoj cilj, koji god on bio; sama vrsta cilja zapravo je gotovo nevažna. Ako ti tako kažeš – ako im daš nešto u što mogu vjerovati – oni će ubijati, položiti svoje živote, zvati te Isusom. Naravno, smijete se, ali do dana današnjega Charles Manson prima više pisma od fanova nego ijedan drugi zatvorenik u cijelome američkom zatvorskom sustavu, nekih šezdeset tisuća pisama godišnje. Njegov CD Laz i dalje se dobro prodaje na Amazon.com. Što nam to govori? Ili, da se drugačije izrazim. Što nam to govori o nama? ” “Tu nema više nijedne knjige, Bljuvo”, rekla je Jade nervoznim glasom. “Pogledaj.” Prišla sam stolu. U otvorenoj ladici nalazila se gomila DVD-ova, Svi kraljevi ljudi, Lovac na jelene, La historia oficial, nekoliko drugih, ali nije bilo knjiga. “Pronašla sam je u dubini ladice”, rekla je. “Skrivenu.” Otvorila sam izlizane korice, okrenula nekoliko listova. Možda je to bilo zbog jakog svjetla u sobi koje je sve rezalo i čistilo od kostiju, uključujući Jade (njezina izgladnjela sjena pala je na pod i puzala prema vratima), ali osjetila sam kako sam se jako naježila od vrata prema leđima kada sam vidjela ime napisano izblijedjelom olovkom u gornjem kutu prve stranice. Hannah Schneider. “To ništa ne znači”, rekla sam, ali i primijetila, što me iznenadilo, da pokušavam uvjeriti samu sebe. Jadeine su se oči raširile. “Misliš da nas želi ubiti?” prošaptala je. “Daj, molim te.” “Ozbiljno. Mi smo mete, zato što smo buržuji.” Namrštila sam se. “Ma zašto stalno upotrebljavaš tu riječ?” “To je Hannahina riječ. Jesi primijetila da su kad je pijana svi svinje?” “Samo se šalila”, rekla sam. “Čak se i moj tata ponekad šali oko toga.” Ali Jade, stisnutih zuba, koji su sada činili maleni zid, zgrabila je knjigu iz mojih ruku i počela histerično listati, zaustavila se na crnobijelim fotografijama u sredini i nakrenula knjigu tako da svjetlo bolje pada. “'Charles je Sušan Atkins zvao Seksi Sadie'”, čitala je polagano. “Bljak. Daj pogledaj kako nakazno ta žena izgleda. Te oči. Zapravo, malo izgledaju kao Hannahine...” “Prestani”, rekla sam i otela joj knjigu. “Što je tebi?” “Što je tebi? ” Oči su joj se stisnule i postale uski, mali prorezi. Jade je ponekad znala tako ozbiljno gledati osobu da si se osjećao kao da je ona vlasnica plantaže šećerne trske oko 1780. godine, a ti žigosani rob na  - 219 - 

aukciji na Antigui koji godinama nije vidio svoju majku i oca, a vjerojatno više nikada i neće. “Fali ti tvoj Kupon, je li u tome stvar? Želiš roditi njegove kupončiće?” Mislim da bismo se u tom trenutku posvađale, što bi završilo time da bih ja pobjegla iz zgrade, vjerojatno u suzama, dok bi se ona smijala i vikala za mnom razne uvrede. Ali prestravljeni izraz na njezinu licu natjerao me da se okrenem i pratim njen pogled kroz prozor. Netko je hodao pločnikom prema Loomisu, krupna figura u napuhnutoj haljini boje modrice. “To je Charles Manson”, promucala je Jade. “Prerušen u ženu.” “Nije”, rekla sam. “To je diktatorica.” Užasnute smo promatrale kako Eva Brewster prilazi ulaznim vratima Loomisa i drma kvake, da bi se onda okrenula, krenula prema travnjaku pokraj divovskog bora i zaklonila oči kako bi mogla bolje vidjeti kroz prozore učionice. “O, sranje”, rekla je Jade. Skočile smo preko sobe do kuta pokraj police za knjige, gdje je vladala potpuna tama (završili smo ispod Caryja i Grace, Caccia al ladro). “Blue!” viknula je Eva. Gledale smo je dok je prilazila prozoru. Ne bi je se moglo nazvati najzgodnijom ženom na svijetu: držala se kao hidrant, kosa joj je imala teksturu staklene vune i bila obojena u odvratnu žutonarančastu nijansu, ali, kao što sam jednom bila primijetila u glavnom uredu u Hanoveru, oči su joj bile šokantno lijepe, iznenadno kihanje na dosadnoj tišini njena lica – velike, široko postavljene, blijedoplave boje koja je naginjala ljubičastoj. Sada se namrštila i namjerno pritisnula čelo na staklo tako da je postalo jedno od onih puževa sa zavijenom kućicom koji žive na stranicama akvarija. Iako sam bila ukočena od straha i zadržavala dah, a Jade je zabila nokte u moje desno koljeno, ženino oteklo, pomalo poplavjelo lice, opkoljeno velikim, kričavim naušnicama u obliku korneta, nije izgledalo osobito ljutito ili podlo. Zapravo, izgledala je više frustrirano, kao da je prišla prozoru s izričitom nadom da će uspjeti vidjeti rijetkog Barkudia insularis, beznogoga guštera, zloglasnog među gušterskom elitom, nešto poput Salingera, koji se, stvarno iritantno, nije pokazivao osamdeset sedam godina, a sada se, na izložbi, odlučio sakriti ispod vlažnoga kamena i ignorirati je koliko god vikala, kucala po staklu, mahala blistavim stvarčicama ili fotografirala s blicom. “Blue!” ponovno je viknula, ovoga puta malo naglašenije, i nakrenula vrat kako bi pogledala preko ramena. “Bluer.”  - 220 - 

Nešto je promrmljala sebi u bradu i pohitala iza ugla zgrade, očito da pretraži drugu stranu. Jade i ja nismo se mogle pomaknuti, brade su nam srasle s koljenima, slušajući korake kako odjekuju linoleumom poda ludnice iz čovjekovih najstrašnijih snova. Ali minute su prolazile i čula se samo tišina i poneki kašalj, šmrcanje i nakašljavanje prostorije. Nakon pet minuta otpuzala sam pokraj Jade (ona je potpuno ukočena ležala skvrčena na boku), krenula prema prozoru, pogledala van i ponovno je ugledala, ovoga je puta stajala na stubama na ulazu u Loomis. Bio bi to uznemirujući prizor, kao nešto iz romana Thomasa Hardyja, da je ona bila netko drugi – netko tko se lijepo drži, kao Hannah – jer pamučna joj je kosa bila otpuhnuta s čela i uporni joj je vjetar uhvatio haljinu te je povukao daleko iza nje, zbog čega je izgledala divlje i tajnovito, poput udovice koja zuri u more ili veličanstvenog duha koji je na trenutak zastao, a onda će nastaviti svoju tužnu potragu po tresetištu prošaranom vrijeskom za ostavštinom mrtve ljubavi, Osramoćena djeva, Tragedija skitnice. Ali bila je to Eva Brewster: stamena, otrežnjujuća, vrata poput boce, ruku poput vrčeva, nogu poput plutenih čepova. Povukla je haljinu, zaškiljila u mrak, posljednji put pogledala prozore (u jednom užasnom trenutku učinilo mi se da me vidjela), a onda se okrenula i užurbano krenula natrag pločnikom, te nestala. “Otišla je”, rekla sam. “Jesi sigurna?” “Da.” Jade je podigla glavu i rukom pritisnula prsa. “Imam srčani udar”, rekla je. “Nemaš.” “Moguće je. Mnogo je članova moje obitelji umrlo od zatajenja srca. To se samo dogodi. Odjednom.” “Nije ti ništa.” “Osjećam kako me steže. Ovdje. Tako to bude kad imaš emboliju pluća.” Buljila sam kroz prozor. Tamo gdje je pločnik skretao i nestajao s vidika iza auditorija Love, jedno je osamljeno drvo stajalo na straži, debela crna debla i drhtavih, tankih udova čiji su se vrhovi savijali unatrag u malene zglobove i ruke, pa je izgledalo kao da jedva jedvice pridržava nebo. “Ovo je bilo stvarno čudno, ha?” Jade je složila facu. “Kako te zazvala po imenu – pitam se zašto nije rekla moje ime.”  - 221 - 

Slegnula sam ramenima pokušavajući biti nonšalantna, iako mi je zapravo bilo zlo. Možda sam imala tanašnu konstituciju viktorijanske žene koja pada u nesvijest zato što je čula riječ noga, ili možda zato što sam pročitala Idiotu (Petrand, 1920.) malo prepomno, s ludim glavnim junakom, boležljivim i umobolnim Byronom Berintauxom, koji je u svakoj presvučenoj fotelji vidio svoju nadolazeću smrt kako mu poletno maše. A možda mi je jednostavno samo bilo malo previše tame za jednu noć. “Noć nije dobra za mozak ni za živčani sustav”, kaže Carl Brocanda u Logičkim učincima. (1999.). “Studije pokazuju da neuroni 38% slabije djeluju kod ljudi koji žive na mjestima s malo danje svjetlosti, a živčani su impulsi za 47% sporiji kod zatvorenika koji 48 sati uzastopce ne vide danje svjedo.” Što god da je bilo, tek nakon što smo se Jade i ja išuljale van, tiho prošle pokraj kafeterije, koja je još uvijek bila osvijetljena, ali tiha (nekoliko se nastavnika zadržalo na terasi, uključujući gđu Thermopolis, umiruću žeravicu pokraj drvenih vrata), izvezle mercedes iz St. Gallwaya ne naletjevši na Evu Brewster, odjurile niz Aveniju Pike pokraj Jiffy’s Eateryja, Dollar Depota, Dippity’s, Le Salon Esthetique – tek sam tada shvatila da sam zaboravila vratiti knjigu u Hannahin pisaći stol. Zapravo, još sam je uvijek držala u cijeloj toj žurbi, zbrci, tami, jedva svjesna što činim. “Kako to da još uvijek imaš knjigu?” upitala je Jade kad smo skrenule u Burger Kingov drive-in. “Znat će da je nestala. Nadam se da neće pokušati prahom otkriti otiske prstiju – hej, što ti se jede? Daj brzo odluči. Umirem od gladi.” Jele smo Whoopere prelivene otrovnom svjetlošću s parkirališta, jedva da smo govorile. Pretpostavljam da je Jade bila jedna od onih ljudi koji bace šaku punu divljih optužbi u zrak, smiješe se dok padaju ljudima na glave, a onda je zabava gotova i odu kući. Izgledala je zadovoljno, čak i osvježeno dok je gurala krumpiriće u usta, mahnula je nekom jadniku koji se vraćao u svoj kamionet balansirajući poslužavnikom punim Cola u ruci, ali, duboko u grudima, poput zvuka srca kada ga više ne čuješ kako kuca, osjećala sam se, kao što je niš-koristi detektiv Peter Ackman (koji je bio slab na cigarete i viski) rekao na kraju Krivog obrata (Chide, 1954.), “ko da mi je cijev koja prdi grah ugurana u dupe i prijeti da će kihnuti nešto metalno”. Zurila sam u naborane korice knjige na kojima su se, usprkos izblijedjeloj tinti i zgužvanosti, njegove crne oči izdizale sa stranice. “Dakle to su oči Vraga”, tata je jednom zamišljeno rekao uzevši i promotrivši svoj primjerak knjige. “Pozorno gleda i vidi te – zar ne?”

 - 222 - 

ostoji jedna anegdota koju je tata redovito pričao kada bi mu neki kolega došao na večeru. Rijetko smo imali goste, događalo bi se to tek u svakom drugome ili trećem gradu u kojem smo živjeli. Tati je obično bilo teško podnijeti urlanje svojih kolega koje je odzvanjalo na koledžu Hattiesburg za znanost i umjetnost, ispade busanja u prsa među starcima iz koledža Cheswick ili profesore sa Sveučilišta Oklahoma u Flitchu, koji su se neprekidno bavili hranjenjem, čišćenjem i čuvanjem svog područja i nisu mislili ni na koga osim na sebe. (Tata je prema sijedima – profesorima starijima od šezdeset pet koji su bili u stalnome radnom odnosu, imali perut, gumene cipele i četvrtaste naočale zbog kojih su im oči izgledale kao oči buba – osjećao poseban prezir.) Ipak, ponekad se znalo dogoditi da bi pod drvetom divljega hrasta tata naletio na nekoga svoje vrste (možda ne baš vrste ili podvrste, ali barem istog roda), zemljaka koji je sišao s drveta i naučio hodati na dvije noge. Naravno, ta osoba ne bi nikada bila profinjeni akademik poput tate, a ni tako zgodna. (Muškarci su gotovo uvijek imali nesreću da imaju plosnato lice, golemo, nakrivljeno čelo i obrve poput tende.) Ali tata bi veselo uputio van-meerovski poziv na večeru tom neuobičajeno naprednom predavaču; i neke tihe subote ili nedjelje navečer veliki profesor lingvistike smokvastih očiju Mark Hill pojavio bi se s rukama tvrdoglavo zaguranima u našivene džepove svoga bezoblična sakoa, ili profesor engleskog Lee Sanjay Song, sa svojim tenom boje dunje i zubima poput prometnoga kolapsa, i negdje između špageta i tiramisua tata bi ih počastio pričom o prokletom Tobiasu Jonesu. Bila je to jednostavna priča o nervoznom, bljedolikom tipu kojeg je tata upoznao u Havani dok je radio za OPA I (Organización Pan-amaricana de la Ayunda Internacional) tijekom vrućeg ljeta natopljenog rumom 1983., Britancu iz Yorkshirea koji je u samo jednome nesretnom tjednu u kolovozu izgubio putovnicu, novčanik, ženu, desnu nogu i dostojanstvo – tim redom. (Kako bi od svoje publike izvukao još ekstremnije uzvike iznenađenja, tata je ponekad znao skratiti vrijeme događanja tragedije na samo dvadeset četiri sata.) S obzirom na to da tata nikada nije bio osoba koja obraća pozornost na detalje izgleda, bio je razočaravajuće neodređen što se tiče izgleda lica tog izrazitog nesretnika, ali ja sam iz tatina slabo osvijetljenoga verbalnog portreta uspjela razabrati visokoga, blijedog muškarca žgoljavih nogu  - 223 - 

(nakon što ga je udario packard), kose boje kukuruza, oznojeni zlatni sat koji je neprestano vadio iz džepa na prsima i buljio u njega s nevjericom, sklonost uzdisanju, dugmadi za manšete, predugu zadržavanju ispred kromiranoga metalnog ventilatora (jedinog u prostoriji) i prolijevanju svoje cafe latte po hlačama. Tatini gosti na večeri napeto bi slušali dok je tata pričao o tom nesretnom tjednu na čijem je početku Tobias ponosan pokazivao svoju novu lanenu košulju kolegama na poslu u OPAI-u dok je grupa gente de guarandabio pretresala njegov bungalov u Comodoro Neptunu, pa sve do jadnoga kraja te priče samo sedam dana poslije, s Tobiasom ispruženim na kvrgavom krevetu u el hospital Julio Trigo bez desne noge i oporavljajući se od pokušaja samoubojstva (srećom, dežurna ga je sestra uspjela skinuti s prozora). “I poslije nikada nismo čuli za njega”, završio bi tata, zamišljeno otpivši gutljaj vina. Profesor psihologije Alfonso Rigollo turobno je buljio u rub stola. I nakon što bi promrmljao “Sranje” ili “Koji peh”, tata i on raspravljali bi o predodređenosti ili o mušičavosti ženske ljubavi ili kako bi Tobias imao šanse da ga se proglasi svecem da se nije pokušao ubiti i da je nešto zagovarao. (Prema tatinu mišljenju, Tobias je definitivno izveo jedno od tri čuda koja su uvjeti za proglašenje svecem: 1979. nekako je uspio nagovoriti Adaliju s očima poput oceana da se uda za njega.) Ali tijekom sljedećih dvadeset minuta tata bi okrenuo razgovor na pravi razlog zašto je uopće spomenuo Tobiasa Jonesa, a to je kako bi ilustrirao jednu od svojih omiljenih teorija, teoriju determiniranosti, zato što je njegov krajnji zaključak bio (ispričan s intenzitetom Christophera Plummera kad je promrmljao “Ostalo je tišina”) da Tobias nije bio, kao što se moglo činiti, bespomoćna žrtva sudbine, nego žrtva samog sebe, vlastite “blijedožute glave”. “I tako smo suočeni s jednostavnim pitanjem”, rekao je tata. “Je li čovjekova sudbina određena nepostojanošću okoliša ili slobodnom voljom? Ja kažem da je posrijedi slobodna volja, zato što ono o čemu mislimo, ono što nam zaokuplja misli, bili to strahovi ili snovi, izravno utječe na fizički svijet. Što više misliš o svom padu, svojoj propasti, veće su šanse da će se ostvariti. I, isto tako, što više misliš o svojoj pobjedi, imaš veće šanse da je postigneš.” Tata bi ovdje uvijek zastao zbog dramatskog efekta i zagledao se u neku nevažnu malu sliku krajolika s narcisima koja je visjela na drugom kraju sobe ili uzorak konjskih glava i bičeva na izblijedjelim tapetama blagovaonice. Tata je obožavao napetost i tišinu, takvu da može osjetiti kako pogledi svih luđački trče preko njegova lica poput mongolske vojske  - 224 - 

1215. kada je opustošila Peking. “Naravno”, nastavio bi uz polagani osmijeh, “to je koncept koji se u posljednje vrijeme prostituira u zapadnjačkoj kulturi i koji se spaja sa šmrkavim “zašto ne” i “kako to da” knjiga za samopomoć i maratona na kanalu PBS koji tupe do kasno u noć moleći vas da date novac kako biste u zamjenu dobili kazete za meditaciju koje traju četrdeset dva sata i uz koje možete recitirati kada zapnete u prometu. No vizualizacija je koncept koji nekada davno nije smatran tako sladunjavim, i datira od osnutka budističkoga Maurijskog Carstva oko 320 pr. n.e. Veliki povijesni vođe to su razumjeli. Niccolo Machiavelli ispričao je o tome Lorenzu de’Mediciju, iako je on to zvao 'junaštvo' i 'dalekovidnost'. Julije Cezar razumio je to – vidio je samoga sebe kako osvaja Galiju desetljećima prije nego što je to stvarno i učinio. Tko još? Hadrijan. Sigurno da Vinci, još jedan velikan, Ernest Shakleton – o, i Mijamoto Musaši. Pogledajte njegovu Knjigu pet prstenova. Članovi Nachtlicha, Noćne straže, također su je slijedili, naravno. Čak i najzgodniji vođa Amerike, obrazovan u cirkusu, Archibald Leach, i on je to razumio. Citiran je u zgodnoj maloj knjižici koju imamo, kako se zove...” “Svi o njima govore: hollywoodski junaci imaju svoje trenutke”, zacvrkutala sam. “Da. Rekao je: 'Pravio sam se da sam netko tko sam želio postati, sve dok nisam postao ta osoba. Ili je on postao ja.' Na kraju se čovjek pretvori u ono što misli da jest, koliko god to bilo veliko ili malo. To je razlog zašto su neki ljudi skloni prehladama i katastrofama. A zašto drugi mogu plesati na vodi.” Tata je očigledno smatrao da je on jedan od onih koji mogu plesati na vodi, jer je sljedećih sat vremena u najsitnije detalje razradio svoju postavku – nužnost discipline i reputacije, zatomljivanje emocija i osjećaja, načine kako tiho provesti promjenu. (Ja sam sjedila po strani tijekom tolikih tih izvedbi, bila sam prirodan izbor za zamjenu za glavnoga glumca, ali tata nikada nije propustio nijednu predstavu.) Iako je tatin koncert bio sav sladak i lagan, nijedna od njegovih melodija nije bila osobito pionirska. Uglavnom je sažeo francusku knjigu nepoznatog autora La Grimace, neobičnu knjižicu o moći objavljenu 1824. Druge je ideje ručno pobrao iz Napoleonova napretka H. H. Hilla (1908.), 5 onu stranu dobra i zla (Nietzsche, 1886.), Vladara (Machiavelli, 1515.), Povijest je moć (Hermin-Lewishon, 1990.), opskurnih djela poput Poticanja utopije Aashirs Alhayeds (1973.) i Prijevare (1989.) autora Hanka Powersa. Čak se pozvao i na nekoliko Ezopovih i La Fontaineovih basni.  - 225 - 

Kad bi došlo vrijeme za kavu, naš gost ne bi bio ništa drugo do praznina referencijalne tišine. Usta su mu bila neprestano otvorena. Oči su mu nalikovale na pune mjesece. (Da je godina bila 1400 pr. n.e., postojala bi šansa da okruni tatu titulom vođe Zidova i zamoli ga da ih povede u Obećanu zemlju.) “Hvala vam, dr. van Meer”, rekao je na odlasku entuzijastično se rukujući s tatom. “Bilo mi je... drago. Sve o čemu ste govorili – bilo je, bilo je vrlo informativno. Počašćen sam.” Okrenuo se prema meni, iznenađeno zatreptao, kao da me prvi put večeras vidi. “Bila mi je čast i vas upoznati. Radujem se sljedećem susretu.” Nikada ga nisam ponovno srela, ni njega ni nikoga od ostalih. Za te je kolege poziv na večeru kod van Meera bio kao rođenje, smrt, maturalna zabava, nešto što ti se dogodi jednom u životu, i iako su postojala entuzijastična obećanja o budućim susretima, viknuta u noć punu cvrčaka dok je profesor pjesničke i pripovjedne forme s vrtoglavicom teturao prema svom autu, sljedećih tjedana tata bi se uvijek nekako povlačio u betonske hodnike Sveučilišta Oklahoma u Filtchu ili Petalu ili Jesulahu ili Roane, i nikada se ne bi ponovno pojavio. Jednom sam ga upitala zašto. “Ne mislim da je njegova prisutnost bila u tolikoj mjeri zanimljiva da bih išao na reprizu. Nije bio ni glupan ni tupan, ali niti totalni kuler”, rekao je jedva podigavši pogled s Društvene nestabilnosti i trgovine narkoticima Christophera Harea (2001.). Često sam se znala uhvatiti kako razmišljam o priči prokletog Tobiasa, pogotovo onda kada me Jade odvezla kući nakon Božićnoga kabareta. Kad god bi se nešto čudno dogodilo, koliko god trivijalno bilo, uhvatila bih se kako mu se vraćam potajno se bojeći da bih se uza samo mali poticaj lako mogla pretvoriti u njega – od vlastitog straha i nervoze, i tako potaknuti neku užasnu spiralu nesreće i jada, pa time ozbiljno razočarati tatu. To bi značilo da sam propustila svaki od principa njegove drage teorije determiniranosti, koja je sadržavala poveći dio o tome kako se ponašati u hitnim slučajevima. (“Vrlo je malo ljudi koji su toliko lukavi da razmišljaju i osjećaju izvan zbrke trenutka. Pokušaj! naredio je tata saževši Carla von Clausewitza.) Dok sam hodala osvijetljenim putem prema našim vratima, nisam mogla zamisliti ništa bolje nego da zaboravim Evu Brewster, Charlesa Mansona, sve što mi je Jade rekla o Hannah i jednostavno se složim u krevet, a ujutro se možda stisnem uz tatu s Kronikom kolektivizma. Možda bih mu čak mogla pomoći da se probije kroz nekoliko studentskih eseja o budućim  - 226 - 

metodama ratovanja ili ga nagovoriti da mi naglas čita iz Puste zemlje (Eliot, 1922.). Inače to nisam mogla podnijeti – čitao je na vrlo grandiozan način, kao John Barrymore (vidi pod “Barun Felix von Geigern”, Grand Hotel). Ali sada se to činilo kao savršen lijek protiv moje sumornosti. Kada sam otvorila ulazna vrata i ušla u predsoblje, primijetila sam da su svjetla u knjižnici još uvijek upaljena. Brzo sam gurnula knjigu o Mansonu u svoj ruksak koji je još uvijek bio nakrivljen pokraj stuba, kamo sam ga bacila u petak poslije podne, te pohitala niz hodnik da pronađem tatu. Sjedio je u svojoj crvenoj kožnatoj fotelji, šalica čaja Earl Gray na stoliću pokraj njega, glave nagnute nad blok, u koji je, bez sumnje, zapisivao svoje sljedeće predavanje ili esej za Federal Forum. Njegov nečitljivi rukopis zapetljavao se preko cijele stranice. “Bok”, rekla sam. Podigao je pogled. “Znaš li koliko je sati?” upitao je vedro. Odmahnula sam glavom, a on je pogledao na svoj ručni sat. “Jedan i dvadeset dva”, rekao je. “Oh. Žao mi je...” “Tko te to dovezao?” “Jade.” “A gdje je Joe Public?” “On je... pa, zapravo nisam sigurna.” “A gdje ti je kaput?” “Oh, ostavila sam ga tamo. Zaboravila sam ga u...” “I, za ime Boga, što ti je s nogom?” Pogledala sam prema dolje. Krv se skorila oko posjekotine na potkoljenici, a najlonke su iskoristile priliku da Krenu na zapad, mladiću, poderale se cijelom duljinom noge i okupirale mi cipelu. “Ogrebla sam se.” Tata je polako skinuo naočale za čitanje. Oprezno ih je stavio na stolić pokraj sebe. “Završili smo s ovim”, rekao je. “Što?” “Finito. Kaput. Dosta mi je prijevara. Više to neću tolerirati.” “O čemu govoriš?” Zurio je u mene lica mirna poput Mrtvog mora. “Izmislila si kružok za učenje”, rekao je. “Očito si se ohrabrila u laganju, ali, da budem iskren, malo si to laički izvela. Draga moja, Uliks  - 227 - 

nije uvjerljiv izbor za takvu grupu u srednjoj školi, koliko god ona bila akademski napredna. Mislim da bi ti bilo bolje da si izabrala Dickensa.” Slegnuo je ramenima. “Možda Austin. Ali dok tu stojiš u zapanjenoj tišini, nastavit ću. Vraćanje kući u gluho doba noći. Vucaranje po gradu kao šugavi pas lutalica. Pijančevanje, za koje, priznajem, nemam nikakvog dokaza, ali to mogu bez problema zaključiti iz bezbrojnih priča o američkoj zabludjeloj mladeži kojih su puni radiovalovi, te iz tih neatraktivnih špilja oko tvojih očiju. Nisam ti ništa puno govorio svaki put kada bi poletno izletjela iz kuće izgledajući kao čokoladna zobena pahuljica i odjevena u nešto što bi svi ljudi širokih životnih pogleda okarakterizirali kao dio papirnatog rupčića, zato što sam pretpostavljao – čini se glupo – da ćeš, s obzirom na naprednu razinu svog obrazovanja, konačno shvatiti, na kraju te igre zavođenja sa seljačinama, da su ti tvoji prijatelji, to dječje salo s kojim si se izabrala družiti, gubitak vremena, da su njihove misli o sebi i svijetu užegle. Ali umjesto toga, čini se da patiš od ozbiljne sljepoće. I lošeg odabira. Moram se umiješati, za tvoje dobro.” “Tata...” Odmahnuo je glavom. “Prihvatio sam posao na Sveučilištu Wyoming za sljedeći semestar. U gradu po imenu Fort Peck. Jedna od najboljih plaća koju sam imao godinama. Nakon tvojih završnih ispita sljedećeg tjedna organizirat ćemo selidbu. U ponedjeljak možeš nazvati referadu Harvarda i obavijestiti ih o promjeni adrese.” “Što?” “Dobro si me čula.” “Ne možeš, ne možeš to učiniti.” Izrekla sam to kreštavim, drhtavim, ucviljenim glasom. I neugodno mi je priznati, ali borila sam se da ne zaplačem. “Upravo o tome govorim. Da smo obavili ovaj razgovor prije samo tri ili četiri mjeseca, ti bi ovo prepoznala kao priliku da citiraš Hamleta. 'O raspadni se, čvrsto, čvrsto meso / Rasplini se, rastopi se u rosu.' Ali ne, čini se da ovaj grad utječe na tebe kao televizija na Amerikance. Pretvorio te u kiseli kupus.” “Ja ne idem. ” Zamišljen, vrtio je poklopac na nalivperu. “Draga moja, u potpunosti razumijem melodramu koja će se sada odvijati. Nakon što me obavijestiš da ćeš pobjeći od kuće i otići živjeti u slastičarnicu, otići ćeš u svoju sobu, plakati u jastuk kak život nije fer, bacati stvari – predlažem čarape, ipak je ovo unajmljena kuća – sutra ćeš odbiti razgovarati sa mnom, a nakon tjedan dana zapast ćeš u formu odgovora koji se sastoje od jedne riječi i među tim svojim prijateljima iz Petm Pana zvat ćeš me Crvena Mafija i  - 228 - 

govoriti kako je moj jedini cilj u životu uništiti bilo kakvu šansu da budeš sretna. Takvo će se ponašanje, bez sumnje, nastaviti sve dok ne zbrišemo iz ovoga grada, a nakon tri dana u Fort Pecku ponovno ćeš progovoriti, iako uz kolutanje očima i grimase. A za godinu dana zahvaljivat ćeš mi. Reći mi da je to najbolja stvar koju sam ikada učinio. Mislio sam da ćemo time što sam ti dao da čitaš Anale vremena zaobići ovakve gluparije. Scio me nihil scire. Ali ako baš inzistiraš da nas oboje podvrgneš ovoj muci, predlažem da počneš. Moram napisati predavanje o Hladnom ratu i ocijeniti četrnaest eseja, svaki od njih napisao je student koji ne shvaća pojam ironije.” Sjedio je tako, lica izgorjela od sunca i brutalna u zlatnoj svjetlosti svjetiljke, vrhunski arogantan, bez želje da se ispriča (vidi pod “Picasso uživa u lijepom vremenu na jugu Francuske”, Poštovati vraga, Hearst, 1984., str. 210). Čekao je da se povučem, odem, kao da sam jedan od njegovih studenata otvorenih usta koji se pojave u vrijeme konzultacija i prekinu njegovo istraživanje kako bi postavili neko luđačko pitanje o ispravnome i pogrešnome. Htjela sam ga ubiti. Htjela sam uzeti žarač i raspaliti po njegovu preprečvrstom tijelu (bilo što tvrdo i šiljasto također bi poslužilo), tako da se njegovo odlučno lice izobliči od straha, a iz njegovih usta iziđe, ne savršena klavirska sonata riječi, nego zatomljeni, očajnički ahhhhhhhh!, ona vrsta krika koja odzvanja kroz vlažne kronike o srednjovjekovnom mučenju i Stari zavjet. Vruće su suze počele svoj izlazak i polagano, glupavo, počele mi teći niz lice. “Ja, ja ne idem”, ponovila sam. “Ti idi. Vrati se u Kongo.” Nije davao znakove da me čuo jer mu je njegovo dragocjeno predavanje o abecedi reganizma već ponovno zaokupilo pozornost. Glava mu je bila spuštena, naočale su se vratile na kraj nosa, neumoljiv osmijeh. Pokušavala sam smisliti što da kažem, nešto silno i uzbudljivo – nekakvu hipotezu, opskurni citat koji bi ga zatekao, pretvorio mu oči u srpaste mjesece. Ali, kao što se to često događa kad razmišljate i osjećate u zbrci trenutka, nisam se mogla ničega dosjetiti. Sve što sam mogla jest stajati opuštenih ruku, ruku koje su mi se činile kao pileća krila. Nekoliko sljedećih trenutaka proteklo je u udaljenoj izmaglici. Osjećala sam ono što osuđeni ubojice, utopljeni u narančastoj zatvoreničkoj odjeći, u detalje opisuju kada ih zapaljena novinarka s perutavom brončanom šminkom pita kako je moguće da je on/ona, naizgled tako obilna osoba, mogla tako surovo oduzeti život nekoj bezopasnoj osobi. Takvi zločinci onda govore, malo zbrda-zdola, o samotničkoj jasnoći koju su osjetili tog sudbonosnog dana, laganoj poput  - 229 - 

pamučne plahte kad se spusti, anestezije na javi koja im je dopustila da prvi put u svojim tihim životima ignoriraju Razboritost i Diskreciju, da zanemare Razum, otkantaju Samoodržanje te da i ne vide Predomišljanje. Izišla sam iz knjižnice i otišla niz hodnik. Izišla sam van, zatvorila ulazna vrata za sobom što sam tiše mogla kako Princ Tame ne bi čuo. Stajala sam na stubama oko dvije ili tri minute, zurila u golo drveće i strogu svjetlost s prozora koja je iscrtavala travnjak. Počela sam trčati. Isprva mi je bilo nespretno u Jeffersoninim štiklama, pa sam ih skinula i bacila preko ramena. Pohitala sam niz prilaz kući, a onda izišla na ulicu, projurila pokraj praznih automobila i cvjetnjaka zagađenih češerima i stabljikama mrtvog cvijeća, pokraj rupa i poštanskih sandučića i otpalih grana koje su greble cestu i zelenkastih lokvica svjetlosti koje su curile iz ulične rasvjete. Naša kuća u Ulici Armor 24 bila je zakopana u dijelu Stocktona s gustim šumama po imenu Maple Grove. Iako to nije bila jedna od onih orvelovskih zajednica poput Pearl Estates (gdje smo živjeli u Flitchu) s identičnim bijelim kućama poredanima kao zubi nakon posjeta ortodontu i kapijom poput ostarjele glumice (glasnom, zahrđalom, mušičavom), Maple Grove ipak je imao vlastitu gradsku vijećnicu, policiju, poštanski broj i vlastiti neprijateljski nastrojen natpis dobrodošlice (“Ulazite u naselje Maple Grove, elegantnu i privatnu rezidencijalnu zajednicu”). Najkraći put iz Grovea bio je presjeći cestu ravno s naše ulice, krenuti prema jugu, prema šumi i prošuljati se kroz dvadeset dva elegantna i privatna dvorišta. Oprezno sam se kretala kroz njih, štucajući i plačući istovremeno, kuće su bile bešumne i mirne, postavljene na glatke travnjake poput usnulih slonova na klizalište. Puzala sam kroz barikade plave smreke, probijala se kroz vjenčiće borova, trčala nizbrdo, sve dok na kraju nisam bila potpuno neslavno ispumpana, poput vode iz jarka, na Aveniju Orlando, Stocktonov odgovor na Sunset Strip. Nisam imala plan, totalno mi je ponestalo ideja, nisam imala pojma što da radim. Samo petnaest minuta nakon što sam pobjegla od kuće, digla sidro od roditelja, zapanjila me prostranost svega, tajfunski intenzitet svijeta, krhkost mog broda. Bez razmišljanja sam potrčala preko ceste do benzinske crpke i otvorila vrata samoposluživanja. Pozdravila su me zvonjavom. Dečko koji uvijek tamo radi, Larson, bio je zatvoren naprijed u svom kavezu otpornom na metke i razgovarao s jednom od svojih cura koja je visjela ispred prozora kao osvježivač prostora u autu. Skrenula sam u najbliži red. Slučajno je “Pozdrav, zovem se LARSON” bio dečko koji je tati bio  - 230 - 

zanimljiv kao što su surinamskom žoharu zanimljivi izmeti šišmiša. Bio je jedan od onih osamnaestogodišnjaka kojega je nemoguće potopiti, imao je lice jednoga od Hardyjevih dječaka iz pustolovnih romana prve polovine 20. stoljeća, lice kakvo više nitko nema, pjegavo s vragolastim osmijehom, gustom smeđom kosom koja mu je rasla oko lica kao biljka mesožderka i tanko tijelo u neprekidnom pokretu kao da njime upravlja trbuhozborac na speedu (vidi 2. poglavlje, “Charlie McCarthy”, Lutke koje su nam promijenile život, Mesh, 1958.). Tati je Larson bio čudesan. To je to s tatom: predavao bi načine meditacije tisućama Johnova Doryja koje je jedva mogao podnijeti, a onda bi platio dečku za bombone protiv žgaravice s okusom šumskog voća i totalno se zaljubio tvrdeći da je dečko praktično dupin koji će vijugati zrakom kad zazviždiš. “E, to je mladić koji obećava”, rekao je tata. “Zamijenio bih bilo kojeg od ovih svojih samo da mogu njemu predavati. On ima iskru. To se ne nalazi često.” “Nije li to cura s tatom”, objavio je preko razglasa u trgovini. “Ne bi li već trebala biti u krevetu?” Uronjena u mrtvo svjetlo trgovine, osjećala sam se apsurdno. Bdjele su me noge, bila sam odjevena u raskuhani sljezov kolačić, a lice mi se (mogla sam jasno vidjeti u zrcalnim policama) iz minute u minutu sve više raspadalo u nestabilnu zbrku skorenih suza i loše šminke (vidi pod “Radon-221”, Pitanja radioaktivnosti, Johnson, 1981., str. 120). A bila sam i okićena milijardama borovih iglica. “Dođi ovamo da se pozdravimo! Što radiš vani ovako kasno?” S oklijevanjem sam krenula prema blagajni. Larson je bio odjeven u traperice i crvenu majicu na kojoj je pisalo MEAN REDS i cerio se. I to je također bilo karakteristično za Larsona; bio je jedan od onih ljudi koji se sve vrijeme cere. Imao je i vragolaste oči, što objašnjava brojnost parfea od maslaca s kikirikijem zaluđenih pogleda koji su se topili po njegovoj trgovini u svako doba noći. Čak i ako bi stajao ispred njegova prozorčića bezazleno plaćajući benzin, njegove bistre oči boje mliječne čokolade ili blata nekako su curile svuda po tebi, tako da nisi mogla a da nemaš osjećaj da on vidi nešto samo tvoje i intimno – na primjer tebe potpuno golu ili kako u snu govoriš stvari kojih se sramiš ili, najgore od svega, tvoju omiljenu glupu maštariju u kojoj hodaš po crvenom tepihu u dugačkoj haljini sa šljokicama i svi jako paze da ne nagaze na nju. “Znam što je”, rekao je. “Problemi s dečkom.” “Oh. Ma, uh, posvađala sam se s tatom.” Zvučala sam kao zgužvana aluminijska folija. “Da? Vidio sam ga neki dan. Došao je sa svojom curom.” “Prekinuli su.”  - 231 - 

Kimnuo je. “Hej, Diamanta, daj curi milkshake.” “Ha?” rekla je Diamanta i napravila kiselu facu. “Veliki. Bilo kojeg okusa. Ja plaćam.” Diamanta, u svjetlucavoj ružičastoj košulji i blještavoj minici od trapera, bila je tanka kao štapić i imala onu blijedu, tanašnu kožu poput papira kroz koju si, na jačoj svjetlosti, mogao nazreti plave vene kako joj plivaju kroz ruke i noge. Dobacila mi je namrgođen pogled, a onda maknula svoju crnu čizmu s debelim potplatom sa stalka s čestitkama, okrenula se i odsvjetlucala niz prolaz. “Jasno”, rekao je Larson odmahujući glavom. “Starci. Znaju biti naporni. Kad sam imao četrnaest godina, moj stari je zbrisao. Niš mi nije ostavio, samo bakandže i pretplatu na magazin People. Ne zezam te. Dvije godine? Nisam niš drugo radio nego gledo prek ramena, svuda sam ga tražio. Činilo mi se da ga vidim kak prelazi cestu. U autobusu koji je prošao. I pratio bi bus s jednoga kraja grada na drugi, mislio si: on je, čeko, čeko ko luđak, samo da izađe na stanici. A onda bi izašo i to nije bio on nego nečiji tuđi stari. Ne moj. A onda, znaš, to što je napravio najbolja je stvar koja mi se dogodila u životu. Oš da ti kažem zašto?” Kimnula sam. Nagnuo se naslonivši laktove na pult. “Zbog njega mogu glumiti Kralja Leeera.” “Koji okus?” viknula je Diamanta pokraj aparata za milkshake. “Koji okus?” upitao je Larson. I ne trepnuvši, počeo je nabrajati kao aukcionar koji nadgleda prodaju stoke. “Slad, plava žvakaća, 7-Up, 7-Up tropicale, grejpfrut/dinja, kristalni, banana-split, crveni, živi...” “Slad je OK. Hvala.” “Dama bez cipela hoće slad”, rekao je preko razglasa. “Kralja, što si rekao?” upitala sam. Nacerio se i otkrio dva ozbiljno nakrivljena prednja zuba, jedan je virio iza drugoga kao da se boji nastupanja na pozornici. “Leeer. Onaj od Shakespearea. Suprotno onome što svi misle, osoba treba imati slomljeno srce i osjetiti izdaju. Inače niš od tebe neće biti. Nemoš igrati glavnu ulogu u svih pet činova. Nemoš izvesti dvije predstave na dan. Nemoš napraviti da tvoj lik dođe od točke A do točke G. Nemoš izvest rasplet, stvoriti uvjerljivu priču – sve to. Kužiš šta govorim? Moraš bit smrdan. Moraš biti neko koga se navlačilo, ko je živio. Tako da imaš što za iskoristiti, kužiš? Boli ko vrag. Jasno. Osjećaš se loše. Nisi siguran da želiš nastaviti. Ali sve to ti stvara ono što se u narodu zove  - 232 - 

emotivna rezonanca. Zbog te emotivne rezonance ljudi ne mogu skinut pogleda s tebe kad si na pozornici. Jesi se kad okrenula u kinu i pogledala face ljudi kada gledaju dobar film? Totalno cool. Diamanta?” “Neće van kak bi trebalo”, povikala je. “Isključi aparat, stavi sve natrag unutra i probaj ponovno.” “Di se isključuje?” “Sa strane. Crveni gumb.” “Izgleda užasno”, rekla je. Buljila sam u njega. Tata je bio u pravu. Bilo je nečega u tom dečku zbog čega nisi mogao prestati zuriti u njega. Bila je to njegova staromodna iskrenost, način na koji su mu obrve plesale polku dok je govorio i njegov planinski akcent, zbog kojeg su riječi stršile kao šiljaste, skliske stijene na kojima bi se mogao ozlijediti. A bile su to i tisuće brončanih pjegica kojima je bio oprašen od glave do pete kao da ga je netko umočio u ljepilo, a onda u malene, brončano-prozirne konfete. “Kužiš”, rekao je nagnuvši se prema meni i raširivši oči, “ako nisi osjetio bol, možeš glumiti samo samog sebe. A to neće dirnuti ljude. Možda si dobar za reklame za paste za zube, kremu za hemoroide, takve stvari. Ali to je sve. Nikada nećeš biti legenda. A zar nije to ono što želiš biti?” Diamanta mi je gurnula divovski milkshake u ruke i vratila se na svoju poziciju pokraj čestitki. “A sada”, rekao je Larson pljesnuvši rukama, “moraš nam reći kak se zoveš.” “Blue.” “Moraš nam reći. Blue. Došla si mi na vrata sva nesretna. I što da sada radimo?” Skrenula sam pogled od Larsona na Diamantu, pa ponovno na Larsona. “Kako to misliš?” upitala sam. Slegnuo je ramenima. “Pojavila si se ovdje jedne mračne olujne noći. U...” bacio je pogled na sat, “dva nula šest.” Zaškiljio je prema mojim stopalima i kimnuo. “Bez cipela. To ti ja zovem dramatski razvoj situacije. To ti bude na početku scene.” Zurio je u mene, lica ozbiljna kao bilo koja fotografija Sun Jatsena. “Moraš nam reć je l’ ovo komedija ii je melodrama, ili krimić ili ono što zovu kazalište apsurda. Ne možemo samo stajat na pozornici bez dijaloga.” Osjetila sam kako me obuzima neki supermarketovski mir, postojan i staložen kao zujanje hladnjaka s pivom. Kamo sam htjela ići, s kim sam  - 233 - 

morala razgovarati, bilo je očito kao prozori u kojima si se mogao ogledati, polica sa žvakaćama i baterijama, Diamantine naušnice u obliku velikih koluta. “Krimić je”, rekla sam. “Bih li mogla posuditi tvoj auto?”

 - 234 - 

annah je bila odjevena u kućnu haljinu boje brusnoga papira koja je bila grubo odrezana na kraju tako da su končići plesali ples hula oko njenih potkoljenica kad je otvorila vrata. Lice joj je bilo prazno kao neobojen zid, ali bilo je očito da nije spavala. Kosa joj je spokojno visjela preko jagodica, a njene bistre crne oči odletjele su kao bumbari s mog lica na moju haljinu, pa na Larsonov kamionet, pa na moje lice – sve u samo nekoliko sekundi. “Bože”, rekla je hrapavim glasom. “Blue.” “Žao mi je što sam te probudila”, rekla sam. To je ono što čovjek uvijek kaže kad osvane na nečijim vratima u 2.45 ujutro. “Nisi, nisi, bila sam budna.” Nasmiješila se, ali nije to bio pravi osmijeh, više nekakva slika osmijeha i odmah mi je palo na pamet da sam možda pogriješila što sam došla, ali onda me zagrlila. “Bože, daj uđi. Jako je hladno.” Prije sam uvijek bila kod nje s Jade i ostalima, dok je Louis Armstrong mrmljao kao gomila žaba, a zrak bio pun mrkvi; sada se stan činio nekako klaustrofobičan, napušten i mutan, kao kabina starog aviona koji se srušio. Psi su virili iza njenih golih nogu i zurili u mene, njihova pogrbljena vojska sjena polako je napredovala prema mojim nogama. Gorjelo je svjetlo, jedna svjetiljka guščjeg vrata u dnevnoj sobi koja je osvjetljivala papire na pisaćem stolu, račune, nekoliko časopisa. “Kako bi bilo da ti skuham čaj?” upitala je. Kimnula sam i, nakon što mi je ponovno stisnula rame, nestala je u kuhinji. Sjela sam na kvrgavu kariranu fotelju pokraj sterea. Jedan od pasa, Brody, koji je imao tri noge i lice senilnoga kapetana broda, zalajao je s gađenjem, a onda došepesao do mene gurnuvši mi svoju hladnu, mokru njušku u ruku, kao da krijumčari tajnu. Lonci su kašljali iza kuhinjskih vrata, slavina je zajaukala, nekoliko cvileža ladica – pokušala sam se koncentrirati na te svakodnevne zvukove zato što, da budem iskrena, nisam bila pretjerano sretna što sam tamo. Kada je otvorila vrata, očekivala sam kućni ogrtač od frotira, raščupanu kosu, pospane oči. “Isuse Bože, što se dogodilo?” Ili, kad je čula zvono na vratima, trebala je pomisliti da sam ja neka skitnica s fudbalerkom koja je željna klope i tople ženske, ili neki bijesni bivši dečko s tetovažom na prstima (gdje piše “V-A-L-E-R-IO”).  - 235 - 

Nisam predvidjela ukočeni, kartonski način na koji me pozdravila, dobrodošlica ogoljena do kostiju sa šapatom neodobravanja – kao da sam cijele noći nosila prislušni uređaj, pa je čula svaku klevetničku riječ, ruganje ili razgovor u dva oka, uključujući i onaj u kojem ju je Jade optužila da ima veze s Mansonima i onaj iz moje glave u kojem se stvarnost Cottonwooda sudarila sa stvarnošću Zacha Soderberga i ja sam bila privremeno ubijena. Odvezla sam se do njene kuće (50 km/h, jedva se uključivši u promet, imala napadaje ludila kada bih prošla pokraj neke kuće ili nečega što mi je nalikovalo na zid od stabala tulipanovca) zato što sam mrzila tatu i nisam se mogla sjetiti nijednog drugog pristojnog mjesta kamo bih mogla otići, ali sam se isto tako na neki način nadala da ću, kad vidim Hannah, moći zaboraviti sve one razgovore, da će postati smiješni i neistiniti, kao što je jedan jedini put kad je primijećen, primjerak misterioznog čvorka (Aplonis mavornata) odmah skinuo pticu s popisa istrijebljenih vrsta i bacio ga na sumoran, ali očigledno ohrabrujući popis kritično ugroženih. Ali kad sam je vidjela, sve mi se činilo još gore. Tata me uvijek upozoravao da je zavaravajuće zamišljati ljude, vidjeti ih u glavi, zato što ih se nikada ne sjećaš onakvima kakvi su stvarno, sa svim nelogičnostima, kojih ima koliko i dlaka na ljudskoj glavi (od 100.000 do 200.000). Umjesto toga mozak se koristi lijenim kraticama, ispegla osobu u njene najizraženije osobine – njihov pesimizam ili nesigurnost (ponekad je čak toliko lijen da ih pretvara samo u drage ili zle) – i ako napraviš tu pogrešku da ih prosuđuješ, samo na osnovi toga riskiraš da ćeš, kad ih sljedeći put sretneš biti opasno iznenađen. Nagli uzdah kuhinjskih vrata i ponovno se pojavila noseći poslužavnik pun sploštenih komada pite od jabuka, bocu vina, čašu i čajnik. “Da upalim svjetlo”, rekla je odgurnuvši bosom nogom National geographic, TV-vodič i neka pisma sa stolića, na koji je onda spustila poslužavnik. Uključila je žutu svjetiljku pokraj pepeljare prepune opušaka koji su izgledali kao mrtvi crvi i gusta je svjetlost oblila mene i namještaj. “Žao mi je što ti smetam”, rekla sam. “Blue. Molim te. Uvijek sam tu kad me trebaš. Znaš to.” Rekla je riječi, ali značenje – pa, bilo je tamo, ali je nekako grabilo kofer i kretalo prema vratima. “Žao mi je ako ti se činim nekako... dekoncentrirana. Bila je ovo duga noć.” Uzdahnula je i zabuljila se u mene, nagnula se i stisnula mi ruku. “Stvarno, drago mi je da si došla. Treba mi društvo. Možeš ostati u gostinskoj sobi, nećeš noću voziti kući. A sad mi sve ispričaj.” Progutala sam slinu, bila sam živčana i nisam znala odakle da počnem. “Posvađala sam se s tatom”, rekla sam, ali tada, na moje  - 236 - 

iznenađenje – upravo kada je uzela ubrus i grizući usnicu počela je presavijati u istostranične trokute – zazvonio je telefon. Zvučalo je kao da netko vrišti – Hannah je imala jedan od onih glasnih telefona iz 60-ih, vjerojatno ga je kupila za dolar na nekom buvljaku – i od zvuka mi je srce melodramski poskočilo te me udarilo u rebra (vidi pod Gloria Swanson, Shifting Sands). “Oh Bože”, prošaptala je, očito iznervirana. “Čekaj malo.” Nestala je u kuhinji. Zvonjava je prestala. Napela sam se da joj čujem glas, ali nije bilo ničega za prisluškivanje, samo tišina i zveckanje psećih ogrlica; nervozno su podigli glave s poda. Gotovo se odmah ponovno pojavila, s malim osmijehom prisiljenim da bude na licu kao kad malo dijete gurnu na pozornicu. “Bila je to Jade”, rekla je vrativši se na kauč. S koncentracijom tajnice posvetila se čajniku, podigla poklopac, pregledala vrećice koje su plutale pipkajući ih prstom kao da su mrtve ribe. “Pretpostavljam da ste vas dvije imale uzbudljivu večer?” upitala je. Bacila je pogled na mene, natočila mi čaj, predala mi šalicu JA SRCE PUŽEVE (ne reagirajući kad joj je malo vruće vode kapnulo na koljeno) i tada se, kao da sam je cijele večeri preklinjala da mi pozira za portret na ulju, ispružila preko cijeloga kauča s čašom crnog vina u ruci, a bose je noge gurnula pod jastučiće (slika 16.0).

SLIKA 16.0  - 237 - 

“Znaš, užasno smo se posvađale”, rekla je. “Jade i ja. Otišla je odavde jako bijesna na mene.” Govorila je čudnim, nastavničkim glasom, kao da mi objašnjava fotosintezu. “Čak se i ne sjećam oko čega smo se posvadile. Nečeg glupog.” Nakrenula je glavu prema stropu. “Mislim oko prijavnica za fakultet. Rekla sam joj da se mora organizirati ili neće uspjeti upasti na faks. Tada je poludjela.” Otpila je gutljaj vina, a ja sam otpila svoj čaj oolong osjećajući ubode krivnje. Bilo je bolno jasno da Hannah zna kakve je stvari Jade rekla o njoj – i ili je sigurna u to, ako ju je Jade nazvala i priznala (Jade nikada ne bi mogla biti žena od povjerenja, netko tko vreba na hipoteke ili prevarantica, zbog svoje goleme potrebe da objasni stvari svojim žrtvama), ili je to jednostavno pretpostavljala zbog njihove svađe. I ono što je bilo najspektakularnije, Hannah je to očito iznerviralo. Tata je rekao da ljudi čine svakakve čudne stvari kad se brane i Hannah se sada mrštila dok je kružila palcem po rubu svoje čaše s vinom, a oči su joj se neprestano kretale između mog lica i čaše i komada pite od jabuka (koja je izgledala kao da je netko stao na nju) pa onda natrag do čaše. Nisam si mogla pomoči, buljila sam u nju (lijeva joj je ruka obavijala bok poput zmije) kao istražitelj koji proučava otiske prstiju na uzglavlju kreveta očajnički tragajući za istinom – ma koliko mala mrljica istine to bila. Znala sam da je to apsurdno – ludilo, krivnju i ljubav ne može se skrpati spajajući pjegice ili usmjerivši malo svjetlo na udubinu ključne kosti – ali nisam si mogla pomoći. Neke od stvari koje mi je Jade rekla ostale su mi u glavi. Je li stvarno namjerno utopila onog muškarca? Je li stvarno spavala s Charlesom? Negdje u njezinu predgrađu, na njenoj periferiji, skriva li se stvarno izgubljena ljubav – Valerio? Čak i kada je bila mrzovoljna i dekoncentrirana kao što je bila sada, Hannah je svejedno bila tema svih naslovnica, gurnuvši druge, manje uzbudljive priče (tata, Fort Peck) na desetu stranicu. Svjetla se gase: na tatu, na Fort Peck (moj san da će otići u Demokratsku Republiku Kongo glumiti Chea). Svjetla se pale: na Hannah Schneider omotanu oko kauča kao komad svjetlucavog smeća koje je more izbacilo na obalu, lica orošena znojem dok joj se vrhovi prstiju nervozno igraju šavom koji joj vijuga po haljini. “Znači, nisi otišla na ples?” upitala sam slabašnim glasom. Pitanje ju je naglo razbudilo; bilo je očito da je zaboravila zašto sam došla, da sam se samo pojavila u narančastom kamionetu Chevy Colorado s četverim vratima, nenajavljena i bez cipela. Nije mi to baš smetalo; tata je bio osoba koja je uvijek pretpostavljala da je ona Glavna tema, Fokus grupe, Glavni plan o kojem se raspravlja, tako da je sama činjenica da je  - 238 - 

Hannah nakon što sam spomenula da sam se posvađala s njim, tako očito zaboravila na njega, otresla ga se kao da nije ništa posebno – bila prilično fantastična. “Zadržali smo se”, rekla je spokojno. “Napravili smo pitu.” Pogledala me. “Jade je otišla, zar ne? Odjurila je odavde i rekla da te ide naći.” Kimnula sam. “Ona zna biti čudna. Jade. Ponekad zna reći stvari koje su – kako da... pa, koje su užasavajuće.” “Ne mislim da ona to misli ozbiljno”, tiho sam rekla. Hannah je nakrivila glavu. “Ne?” “Ponekad ljudi nešto kažu samo da ispune tišinu. Ili da šokiraju i provociraju. Ili da izvježbaju nešto. Kao verbalni aerobik. Razgovorne vježbe. Mnogo je razloga. Vrlo se rijetko riječi upotrebljavaju striktno u njihovom pravom značenju”, rekla sam, ali tatini komentari iz “Načina govorništva i mišićavosti jezika” nisu nimalo dirnuli Hannah. Nije me slušala. Pogled joj je zapeo negdje pokraj klavira u mračnom kutu sobe. A onda se namrštila (bore koje nikada prije nisam vidjela protrčale su joj preko čela), posegnula preko naslona kauča, otvorila donju ladicu stolića i izvadila polupraznu kutiju cigareta Camel. Izvukla je jednu, vrtjela je uzrujano među prstima i pogledala me s očajničkim zanimanjem, kao da sam haljina na rasprodaji, posljednja njene veličine. “Sigurno si shvatila”, rekla je. “Ti si osoba koja tako dobro zapaža; ništa ti ne promakne” – prekinula je samu sebe – “ili možda ne. Ne. Nije ti rekla. Mislim da je ljubomorna – ti uvijek s toliko ljubavi pričaš o svom ocu. Sigurna sam da joj je to teško čuti.” “Rekla mi što?” upitala sam. “Zar ništa ne znaš o Jade? Njenu prošlost?” Odmahnula sam glavom. Hannah je kimnula i ponovno uzdahnula. Izvadila je kutiju šibica iz ladice i brzo pripalila cigaretu. “Ako d kažem, moraš mi obećati da nikada nećeš ništa reći bilo kome od njih. Ali mislim da je važno da znaš. Inače, u ovakve noći, kada ti dođe tako ljuta... bila je pijana, zar ne?” Polako sam kimnula. “Pa, u ovakvim prilikama – kao, kao noćas, mogu razumjeti ako se osjećaš” – Hannah je napeto razmišljala kako bih se trebala osjećati, grizla je usnicu kao da razmišlja što da naruči iz jelovnika – “zbunjeno. Čak uznemireno. Znam da bih se ja tako osjećala. Kada budeš znala istinu, to će ti sve staviti u kontekst. Možda ne odmah. Ne – ne možeš shvatiti što je nešto kad si mu previše blizu. To je kao da gledaš u oglasnu ploču s deset  - 239 - 

centimetara udaljenosti. Svi smo mi... kako ono kažu... dalekovidni... ili kratkovidni – ali kasnije, ne, to je kada...” – sve je to raspravljala sama sa sobom – “da, onda to uvijek postane jasno. Poslije.” Nije odmah nastavila. Stisnutih je očiju promatrala užaren vrh svoje cigarete, ofucane uši Old Bastarda, koji je dopuzao do nje, liznuo joj koljeno, a onda se skljokao na tepih, umoran kao ljetna ljubavna afera. “Kako to misliš?” upitala sam tiho. Sramežljiv, gotovo vragolast osmijeh prošao joj je licem – ali nisam bila sigurna u to; svaki put kada bi pomaknula glavu žuta joj je svjetlost projurila preko jagodica i usta, ali kada bi se potpuno okrenula prema meni, nestala bi. “Ne smiješ nikome ispričati ovo što ću ti sada reći”, rekla je strogo. “Čak ni svom ocu. Obećaj mi.” Osjećala sam nervozan ubod nožem u prsa. “Zašto?” “Pa, on se ponaša zaštitnički, zar ne?” Pretpostavljam da da, tata se ponaša zaštitnički. Kimnula sam. “Pa, to bi ga traumatiziralo, sigurna sam”, rekla je odbojno. “A zašto bi to učinila?” Počeo me hvatati strah. Počelo mi se vrtjeti, kao da sam ga uštrcala u ruku. Počela sam premotavati posljednjih šest minuta pokušavajući shvatiti kako smo došle do ove bizarne zaobilaznice. Ja sam se pojavila s namjerom da izvedem tihu točku bez koreografije o tati, ali sam gurnuta u stranu i evo nje, iskusne umjetnice koja vlada pozornicom i koja je upravo započinjala svoj monolog – zastrašujući monolog, po svemu sudeći. Tata je rekao da je vrlo važno izbjeći nečije gorljivo povjeravanje i ispovijedanje. “Reci toj osobi da moraš napustiti sobu”, savjetovao me, “da si nešto pojela, da ti je zlo, da ti tata ima šarlah, da osjećaš da se bliži kraj svijeta i da moraš odjuriti do supermarketa i opskrbiti se vodom i plinskim maskama. Ili jednostavno odglumi da imaš napadaj. Bilo što, dušo, apsolutno bilo što samo da izbjegneš intimnost kojom te namjeravaju zatrpati kao komadinom cementa.” “Nećeš ništa reći?” upitala je. Samo da napomenem, stvarno sam razmišljala o tome da joj kažem da tata ima velike boginje i da moram odjuriti do njegove samrtne postelje, čuti njegove skromne i iskrene posljednje riječi. Ali na kraju sam se uhvatila kako lamam, neizbježni ljudski odgovor kada te netko pita želiš li čuti tajnu. “Kad je Jade imala trinaest godina, pobjegla je od kuće”, rekla je pričekavši na pravi trenutak i pustila je da te riječi slete nekamo u tamu  - 240 - 

na drugoj strani sobe, prije nego što je nastavila. “Sudeći po onome što mi je rekla, odgojena je da bude vrlo bogata, razmažena djevojka. Tata joj je sve davao. Ali on je bio najgora vrsta licemjera – bio je iz obitelji koja se obogatila na nafti, tako da su mu ruke bile uprljane krvlju i patnjama tisuća ljudi, a njena majka” – Hannah je podigla ramena i teatralno zadrhtala – “pa, ne znam jesi li imala tu čast da je upoznaš, ali ona je osoba koja se ne trudi čak ni odjenuti. Po cijeli je dan u kućnom ogrtaču. Jade je imala jednu najbolju prijateljicu dok je odrastala – to mi je ispričala – lijepu djevojku, krhku. Bile su kao sestre. Povjeravala joj se, sve joj je govorila – znaš, prijateljicu kakvu svi žele imati, ali je nitko nema – ma kako joj se ne mogu sjetiti imena. Kako se zvala? Nešto elegantno. No” – otresla je pepeo s cigarete – “smatrali su je problematičnom. Tri ili četiri puta uhvatili su je kako krade. Trebala je biti poslana u popravni dom. Pa je pobjegla. Stigla je sve do San Francisca. Daj zamisli! Jade? Od Atlante do San Francisca – u to je vrijeme bila u Atlanti, prije nego što su joj se roditelji rastali. To je 4600 kilometara. Stopirala je kamione i zaustavljala obitelji koje je sretala u restoranima uz cestu i na kraju ju je pokupila policija u drogeriji – Božja drogerija, mislim da se zvala. Daj zamisli ime, Božja drogerija.” Hannah se nasmiješila i izdahnula, dim se spotaknuo na onaj maloprije ispušteni. “Rekla je da joj je to promijenilo život. Tih šest dana.” Na trenutak je utihnula. Činilo se kao da je dnevna soba utonula nekoliko centimetara dublje u zemlju, pritisnuta težinom priče. Kada je počela govoriti, čudno neumornim glasom koji se probijao kroz riječi, u mojoj su se glavi odmah isključila svjetla i pokrenula se filmska vrpca: vidjela sam Jade u zrnastom sumraku (tijesne traperice, tanka poput kišobrana) kako odlučno stupa kroz smeće obraslo korovom uz autocestu – u Teksasu ili Novome Meksiku – njena zlatna kosa zapaljena svjetlošću iz farova, lice crveno od automobilskih očiju koje ne trepću. Ali onda, kada sam protutnjila pokraj nje u svome mentalnom kamionu na osamnaest kotača, okrenula sam se i, na svoje iznenađenje, vidjela da to nije Jade: nego samo neka cura koja je izgledala kao ona. Zato što “stopirala kamione” nije zvučalo kao ona, a ni “lijepa, krhka prijateljica”. Tata je rekao da je potreban stanoviti rijedak revolucionarni duh da bi čovjek napustio “svoj dom i obitelj, koliko god sumorni bili uvjeti života, i bacio se u nepoznato”. Naravno, svako toliko Jade je ulazila u WC za invalide s hombres, skinula bi njihovu trendovsku odjeću s tjeralica i toliko se napila da bi joj glava visjela s ramena kao štrcaj ljepila, ali da cura toliko riskira, da skoči kad nije sigurna kamo će doskočiti, i hoće li uopće uspjeti doskočiti – u to nisam mogla povjerovati. Naravno, nijedna detaljna priča neke osobe ne smije se izrugati ili odmah odbaciti: “Nikada  - 241 - 

nemoj pretpostaviti da znaš kakva je neka osoba ili za što je sve sposobna”, rekao je tata. “Leulah je bila u sličnoj situaciji”, nastavila je Hannah. “Pobjegla je sa svojim nastavnikom iz matematike kad joj je bilo trinaest. Rekla je da je bio zgodan i strastven. U kasnim dvadesetima. Mediteranac. Čini mi se, Turčin. Mislila je da je zaljubljena. Oni su stigli sve do – gdje ono... Floride, mislim, prije nego što su ih uhitili.” Potegnula je dugačak dim iz cigarete i pustila da joj izlazi iz usta dok je govorila. “To je bilo u školi u kojoj je bila prije St. Gallwaya, negdje u Južnoj Karolini. A za Charlesa se brinula država većinu njegovog života. Mama mu je bila prostitutka, narkomanka – uobičajena priča. Tatu nema. Na kraju je posvojen. Kao i Nigel. Oba su njegova roditelja u teksaškom zatvoru jer su ubili policajca. Ne mogu se sjetiti točnih okolnosti. Ali ubili su ga.” Podigla je bradu, zurila u cigaretni dim koji je lebdio iznad svjetiljke. Izgledao je kao da se nasmrt boji Hannah – a u tom trenutku i ja sam je se bojala. Bojala sam se njezina tona koji je nestrpljivo izbacivao sve te tajne kao da je prisiljena igrati dosadnu igru bacanja potkova. “Smiješno je to”, nastavila je (i bit će da je osjetila moju uznemire – nost, jer joj je glas sada bio mekši, oštriji rubovi zaklonjeni vrhovima prstiju), “trenuci o kojima ovisi život. Mislim da dok odrastaš uvijek misliš da tvoj život – tvoj uspjeh – ovisi o tvojoj obitelji i o tome koliko novca imaju, gdje ćeš ići na fakultet, kakav ćeš posao uspjeti dobiti, kakva će ti biti početna plaća.” Usnice su joj se zaoblile u smijeh i prije nego što se čuo neki zvuk. (Bila je loše sinkronizirana.) “Ali nije tako, znaš. Nećeš vjerovati, ali život visi na nekoliko sekundi koje nikada ne vidiš da dolaze. I ono što odlučiš u tih nekoliko sekundi, određuje sve od tog trenutka nadalje. Neki ljudi povuku obarač i sve ti eksplodira pred očima. Drugi ljudi pobjegnu. I nemaš pojma što ćeš učiniti sve dok se ne nađeš u toj situaciji. Kada tvoj trenutak dođe, Blue, ne boj se. Učini ono što trebaš učiniti.” Uspravila se, spustila bose noge na tepih, zabuljila se u svoje ruke. Bile su joj polegnute na nogama, skvrčene i beskorisne kao tatini odbačeni počeci predavanja. Pramen kose pao joj je preko lijevog oka i pretvorio je u gusaricu, ali nije se potrudila zataknuti ga iza uha. Za to vrijeme srce mi je pokušavalo upuzati u usta. Nisam znala je li u redu da samo pasivno tu sjedim i slušam te jezive ispovijedi ili da pokušam pobjeći, da odjurim do vrata, otvorim ih snagom Scipija Afričkog kada je nemilosrdno opustošio Kartagu, odsprintam do kamioneta, nestanem u opljačkanoj noći uz šljunak koji pršti i gume koje zavijaju poput zarobljenika. Ali kamo da krenem? Natrag tati, kao neki srednji inicijal  - 242 - 

nekog predsjednika kojeg se nitko ne sjeća, kao neki dan u povijesti kada se ništa značajno nije dogodilo osim što je nekoliko katolika misionara stiglo u Amazonu i došlo je do manje pobune stanovništva na Istoku. “A onda Milton”, rekla je Hannah, glas joj je nekako milovao njegovo ime. “On je bio umiješan u neku uličnu bandu – ne mogu se sjetiti kako su se zvali, nešto 'noć'...” “Milton?” ponovila sam. Odmah sam ga vidjela: smetlište, naslonjen na ogradu od lanaca (uvijek je bio naslonjen na nešto), bakandže, jedan od onih strašnih najlonskih rubaca, crven ili crn, zavezan oko glave, oči opasne, koža boje puške. “Da. Milton.” Ponovila je oponašajući me. “On je stariji nego što ljudi misle. Dvadeset jedna godina. Bože – nemoj mu otkriti da znaš. Izgubio je par godina, zakazalo mu sjećanje, ne sjeća se ni što je radio. Živio je na ulici... pravio nered. Ali, naravno, mogu to shvatiti. Kad ne znaš u što da vjeruješ, osjećaš da toneš, onda se uhvatiš za što je moguće više ideja. Čak i ludih ideja. Možda će te jedna održati na površini.” “Znači, to je bilo dok je bio u Alabami?” upitala sam. Kimnula je. “Znači, zato je napravio tetovažu”, rekla sam. Već sam je vidjela – tu tetovažu – a taj uzbudljivi trenutak kada mi ju je pokazao postao je filmska scena koju sam neprestano vrtjela u glavi. Bili smo zajedno u ljubičastoj sobi – Jade i ostali bili su otišli u kuhinju napraviti kolače s marihuanom – a Milton si je točio piće za barom, bacao kockice leda u čašu, ležerno, kao da broji dukate. Povukao je prema gore dugačke rukave svoje majice Nine Inch Nails i na desnom bicepsu taman sam mogla nazreti crne nožne prste nečega. “Hoćeš vidjeti?” upitao me naglo, a onda došetao do mene s viskijem u ruci, sjeo svom težinom tako da su mu se leđa sudarila s mojim lijevim koljenom, a kauč se trgnuo. Smeđih očiju pričvršćenih za moje, podigao je rukav, polaaagano – očigledno uživajući u napetosti – i otkrio, ne grubu crnu mrlju o kojoj su svi u St. Gallwayu šaputali, nego drski crtež anđela veličine limenke piva. Namigivala je kao pohotni djedica, jedno debeljuškasto koljeno bilo joj je podignuto, a druga je noga stajala ravno kao da se zaledila skačući s odskočne daske na noge. “Evo je”, rekao je Milton svojim rastegnutim glasom. “Mis Amerike.” Prije nego što sam uspjela nešto reći, skupiti pokoju riječ, on je već ustao, spustio rukav i odšetao iz sobe. “Da”, rekla je Hannah naglo. “Kako god”, vadila je novu cigaretu iz kutije, “svima se njima nešto dogodilo, preživjeli su potrese, znaš, kad im je bilo dvanaest, trinaest, stvari od kojih se ljudi obično nemaju snage oporaviti.” Vješto ju je zapalila, bacila šibice na stolić. “Znaš li išta o  - 243 - 

nestalima?” Primijetila sam da je Hannah skoro ponestalo goriva dok je govorila o Miltonu. Ako je krenula u elegantnom i samouvjerenom roadsteru Monte Carlo s pričom o Jade, kad je došla do Miltonove priče, bila je u jednoj od onih zahrđalih krntija koje prduckaju uz rub autoceste sa sva četiri svjetla upaljena. Osjetila sam da je muči savjest zbog ovoga što čini, opteretila me svojom ispovijedi; lice joj je izgledalo kao stanka između rečenica dok joj je um trčao natrag do riječi koje je upravo izrekla, pipkao ih, slušao njihovo tiho kucanje srca nadajući se da nisu fatalne. Ali sada, s tim novim pitanjem, činilo se da je ponovno ubacila u brzinu. Zurila je u mene opasna izraza lica (oči su joj zgrabile moje i nisu puštale), izgled koji me podsjetio na tatu: dok je pročešljavao dodatne udžbenike o pobuni i vanjskim poslovima kako bi pronašao to blistavo sjeme dokaza koje će, nakon što ga presadi u svoje predavanje, imati snagu da zadivi, zastraši, da se od toga “ta mala govna rastope na svojim mjestima, tako da od njih ostanu samo mrlje na tepihu”, često je imao taj militantni izraz lica, zbog čega su mu crte lica bile tako tvrde da sam osjećala da ako bih bila slijepa i morala mu prijeći rukom preko lica kako bih ga prepoznala, lice bi mu bilo kao da dodirujem kameni zid. “Oni su nestale osobe”, rekla je Hannah. “Koje propadnu kroz one svuda rasprostranjene pukotine, na stropu, na podu. Odbjegli, siročad, oteti, ubijeni – svi nestaju s javnih popisa. Nakon godine dana policija ih prestane tražiti. Iza njih ne ostaje ništa osim imena, ali čak se i to na kraju zaboravi. 'Posljednji put viđena u večernjim satima 8. studenog 1982. kad je završavala svoju smjenu u Arby’su u Richmondu u Virdžiniji. Odvezla se u plavoj Mazdi 626 iz 1988., koja je poslije nađena napuštena uz rub ceste, moguće je da se radi o unaprijed smišljenom planu.'” Utihnula je, izgubljena u mislima. Neka su sjećanja takva – močvare, glibovi, jame – i dok većina ljudi izbjegava ta sumnjiva, neobilježena na kartama, potpuno nenastanjena sjećanja (mudro shvaćajući da bi mogli zauvijek nestati u njima), činilo se da je Hannah riskirala i na prstima zakoračila u jedno od svojih. Pogled joj je bio beživotan, pao na pod. Njena nakrivljena glava obuhvatila je svjetiljku, a tanke vrpce svjetlosti uhvatile su se za njen profil. “O kome govoriš?” upitala sam što sam nježnije mogla. Dr. Noah Fishpost u svojoj zanimljivoj knjizi o avanturama moderne psihijatrije Meditacije o Andromedi (2001.) spomenuo je da ispitivanje pacijenta treba voditi što je nenametljivije moguće, zato što su istina i tajne ždralovi, zadivljujuće veličine, ali istovremeno krajnje sramežljivi i oprezni; ako praviš previše buke, nestat će u zraku i više ih nikada nećeš vidjeti.  - 244 - 

Odmahnula je glavom. “Ma – skupljala sam ih kad sam bila mala. Pamtila sam podatke. Znala sam izrecitirati na stotine njih. 'Četrnaestogodišnjakinja nestala 19. listopada 1994. na putu kući iz škole. Posljednji put viđena u javnoj govornici između dva i trideset i dva i četrdeset pet na uglu Lennoxa i Hilla.' – 'Posljednji put vidjela ju je njezina obitelj u njihovoj kući u Cedar Springsu u Koloradu. Oko tri sata ujutro član obitelji primijetio je da je televizor još uvijek uključen u njenoj sobi, ali ona više nije bila tamo.'” Naježile su mi se ruke. “Mislim da sam ih zato potražila”, rekla je. “Ili su oni potražili mene – više se ne sjećam. Bojala sam se da će i oni propasti kroz pukotine.” Njezin se pogled konačno sabrao i vidjela sam, na svoj užas, da joj je lice crveno. Goleme suze pojavile su joj se u očima. “A onda ti”, rekla je. Nisam mogla disati. Trči prema Larsonovom kamionetu, rekla sam samoj sebi. Trči prema autocesti, prema Meksiku, zato što je Meksiko mjesto kamo svi kreću kada moraju pobjeći (iako nitko više ne stiže dotamo; svi budu tragično ubijeni samo nekoliko metara prije granice), ili, ako ne Meksiko, onda Hollywood, zato što je Hollywood mjesto kamo svi idu kad žele započeti novi život i postati filmske zvijezde (vidi pod Osveta Stelle Verslanken, Botando, 2001.). “Kad sam te vidjela u supermarketu onda u rujnu, vidjela sam osamljenu osobu.” Neko vrijeme nije ništa rekla, samo je pustila te riječi da se odmore kao umorni radnik na rubu pločnika. “Mislila sam da mogu pomoći.” Osjećala sam se kao hripavac. Ne – bila sam kašalj, škripanje kreveta, nešto zbog čega se čovjek osjeća posramljen, izlizani nabor na hlačama koje su izgubile boju. Ali upravo kada sam mislila sklepati neku djetinjastu ispriku i pobjeći iz njene kuće i nikada se ne vratiti (“Najveća katastrofa koja se može dogoditi bilo kojemu muškarcu, ženi ili djetetu jest krajnje sažaljenje”, napisala je Carol Mahler u knjizi Golubice u boji, za koju je dobila nagradu Plum /1987./) – bacila sam pogled na Hannah i zanijemjela. Njena ljutnja, iritacija, razdraženost – u kakvu god da je raspoloženju bila kad sam tek došla, kada je telefon zavrištao, kada sam se zaklela da nikomu neću reći što mi je ispričala, čak ni očita melankolija od prije nekoliko trenutaka – sve je nestalo. Sada je bila zabrinjavajuće mirna (vidi pod “Jezero Lucerne”, Pitanje Švicarske, Porter, 2000., str. 159). Istina, pripalila je još jednu cigaretu i dim joj se odmatao iz prstiju. Također je popravila kosu, tako da joj se sada ljuljala s jedne na drugu  - 245 - 

stranu čela kao da ima morsku bolest. Ali njeno je lice poprilično neposredno imalo izraz olakšanja, te pomalo zadovoljan izraz osobe koja je upravo nešto postigla, neki veliki pothvat; bilo je to lice udžbenika zatvorenih s treskom, zaključanih vrata, isključenih svjetala ili nakon naklona, usred pljeska, kad se teški crveni zastori uz ljuljanje spuste. Jadeine su mi riječi odjeknule u glavi: “Ona, je stvarno najgora glumica na planeti. Da je glumica, nikada ne bi stigla ni do B-filmova. Bila bi u D- ili E-filmovima”. “No”, nastavila je Hannah, “koga sad briga za bilo što od toga – za razloge. Nemoj misliti o tome. Za deset godina – onda ćeš odlučiti. Nakon što osvojiš svijet. Jesi li pospana?” Upitala je to brzo i očito je nije zanimao moj odgovor jer je zijevnula u šaku, ustala, protegnula se na lijen, kraljevski način kao njena bijela perzijska mačka – Lana ili Turner, nisam bila sigurna koja – koja je uz glasnički udarac repom išetala iz tame ispod klavirskog stolca i zamijaukala.

 - 246 - 

isam mogla zaspati. Oh, ne – sada kada sam bila sama u stranom, tvrdom krevetu, blijedo je jutro prodiralo kroz zavjese, a stropna svjetiljka poput golema oka buljila u mene, priče Aristokrata ispuzale su iz grmlja poput egzotičnih noćnih životinja kada padne mrak (vidi pod “Prugasti tvor”, “Rovka”, “Pustinjski skoči-miš”, – “Kinkajou” i “Kratkouhi pas”, Enciklopedija živih bića, 4. izdanje). Nisam imala puno iskustva s mračnom prošlosti, osim detaljna čitanja Jane Eyre (Bronte, 1847.) i Rebecce (Du Maurier, 1938.), i iako sam uvijek potajno vidjela nešto veličanstveno u melankoličnim žmarcima, pepeljastim podočnjacima, rasipanju tišine, sada kada sam znala da su oni svi patili (ako se Hannah može vjerovati) to me zabrinulo. A bio je tu i Wilson Gnut, smireno zgodan dečko kojeg sam poznavala u osnovnoj školi Luton u Lutonu u Teksasu, čiji se tata objesio na Badnjak. Tragedija koja je nastupila za Wilsona, nije imala nikakve veze s njegovim ocem, nego s načinom na koji su se prema njemu ponašali u školi. Nisu bili zli prema njemu – baš suprotno, bili su slatki kao šećer. Držali su mu otvorena vrata, nudili da prepiše zadaću, puštali ga preko reda da pije vode, do automata sa slatkišima i da prvi bira dres za tjelesni. Ali ono što je vrebalo ispod te njihove dobre volje bilo je opće shvaćanje da su za Wilsona, zbog njegova oca, otvorena Tajna vrata i da bi bilo kakva mračna i izopačena stvar mogla izletjeti iz njih – samoubojstvo, naravno, ali i druge strašne stvari kao nekrofilija, poliorfantija, menazorangija, možda čak i zoonoza. S tihom preciznošću Jane Goodall dok je bila sama na vidikovcu u tanzanijskoj tropskoj šumi, promatrala sam i dokumentirala zbirku pogleda koje su proizvodili učenici, roditelji i nastavnici u Wilsonovoj prisutnosti. Bili su tu Pogledi olakšanja “E, kako mi je drago da nisam na tvome mjestu” (upućeni nekom trećem koji suosjeća, nakon što se ljubazno nasmiješiš Wilsonu), Sućutni pogled “Nikada se neće oporaviti od ovoga” (upućen podu i/ili prostoru oko Wilsona), Značajno buljenje “Taj mali će završiti pokvaren ko riblja pašteta” (upućen duboko u Wilsonove smeđe oči) i Obično buljenje onih koji ne mogu vjerovati (otvorenih usta, nefokusirana pogleda, sveukupni dojam praktično vegetativan, upućen leđima Wilsona Gnuta dok je tiho sjedio za stolom). Bile su tu i geste, kao “samo nonšalantno mašem” (koje su nakon škole  - 247 - 

izvodili učenici s automobilskih prozora kad su se odvozili sa svojim roditeljima i primijetili Wilsona kako još uvijek čeka svoju majku, koja je imala kosu poput rezanaca, kozji smijeh i nosila perle, gesta koja je uvijek bila izvedena uz jedan od sljedeća tri komentara: “To je tako tužno, to što se dogodilo”, “Ne mogu ni zamisliti kako je njemu” ili otvoreno paranoičan “Tata se neće ubiti, je l’ da neće?”). Bilo je tu i pokazivanja “to ti je onaj tamo”, pokazivanja “to ti je onaj tamo” u suprotnom smjeru od Wilsona Gnuta (teksaški pokušaj da se ne bude očit) i, najgore od svega, Kratki napadaj histerije (koji bi izvodili učenici kada bi ruka Wilsona Gnuta slučajno dodirnula njihovu, na kvaki na primjer, ili dok su dijelili testove po razredu, kao da je nesreća Wilsona Gnuta bolest koja se prenosi putem ruku, laktova i vrhova prstiju). Na kraju – i to je bila tragedija – Wilson Gnut počeo se slagati sa svima. I on je počeo vjerovati da su Tajna vrata otvorena samo za njega i čekaju nešto mračno i izopačeno što će svakog trena izletjeti van. Nije to bila njegova krivnja, naravno; ako svijet insinuira da si pas koji ne lovi, kauboj koji se ne tuče, mali postotak pamuka, počneš vjerovati da je to istina. Wilson je prestao igrati košarku pod odmorima, nestao iz Olimpijade mozgova. I iako sam mnogo puta čula kako ga nekoliko dobronamjernih klinaca pita hoće li ići s njima u KFC nakon škole, Wilson je izbjegavao gledati ih u oči, promrmljao bi “Ne, hvala” i nestao u hodniku. Stoga sam zaključila, s istom zadivljenošću koju je Jane Goodall osjećala kada je otkrila kako se vješto čimpanze služe oruđem kako bi došle do termita, da, sam po sebi, to nije bio u tolikoj mjeri tragičan događaj, nego to što drugi znaju za njega sprečava oporavak. Ljudi mogu preživjeti gotovo sve (vidi Nevjerojatan život Wolfyanga Beckera, Becker, 1953.). Čak je i tata bio zadivljen ljudskim tijelom, a on nikada nije bio zadivljen ničime. “Stvarno je zapanjujuće što tijelo može podnijeti.” Nakon te primjedbe, i ako je bio u burbonskom raspoloženju i osjećao se teatralno, tata bi izveo svoju imitaciju Branda kao pukovnika Kurtza. “Moraš imati ljude koji su moralni”, tupio je tata, polako okrećući glavu prema meni, raširivši oči u nastojanju da portretira Genijalnost i Ludilo istovremeno, “a koji u isto vrijeme mogu upotrijebiti svoje primarne instinkte da ubiju bez osjećaja, bez strasti, bez osuda...” (tata bi uvijek podigao obrve i značajno se zabuljio u mene kod riječi “osuda”). “Zato što je osuđivanje ono što nas porazi.” Naravno, morala sam preispitati istinitost onoga što mi je Hannah rekla, a i same Hannah. U njenim je riječima bilo neporeciva glumatanja, dokaza o lažnim palmama (nikada nije davala konkretne lokacije),  - 248 - 

kulisama skladišta (čaša s vinom, beskrajno pušenje), strojevima za vjetar (tendencije da romantizira), bombastičnom publicitetu (mračno zurenje u strop, pod) – teatralnih ispada koji su podsjećali na plakate o nesretnoj ljubavi koji su prekrivali njenu učionicu. Ali isto je tako bila istina da gomila profesionalnih varalica zna ispresti gadne bajke kad je pod pritiskom, skupa s pozadinskom pričom, vještim upućivanjem na druga mjesta u priči, naznakama ironije i obratima sudbine, a da i ne trepnu. No takva zlonamjerna spletkarenja, koliko god u krajnjem slučaju bila uvjerljiva, ipak nisu bila moguća za Hannah Schneider. Lopuže i prevaranti smišljali su takve komplicirane priče kako bi izbjegli buksu; što bi bio Hannahin motiv za izmišljanje očajne prošlosti za svakoga od Aristokrata, za to da ih okrutno izgura van, zaključa vrata i natjera ih da stoje na kiši? Ne, vjerovala sam da u osnovi ima istine u onome što mi je rekla, čak i ako je imala hanirano studijsko svjetlo i bijele ljude s prst debelom šminkom koji glume divljake. Uz te misli i jutro koje se šuljalo prema prozorima, i tanašne zavjese koje su šaputale propuhu, zaspala sam. Ništa nije bolje od vedra i vesela jutra da žustro otjera sve demone prošle noći. (Suprotno uvriježenome mišljenju, Nelagoda, Unutrašnji demoni i Kompleksi krivnje bili su izrazito nesigurni u sebe i obično bi pobjegli u jakoj prisutnosti Opuštenosti i Posve čiste savjesti.) Probudila sam se u Hannahinoj minijaturnoj gostinskoj sobi – sa zidovima boje zvončića – i izvukla se iz kreveta. Odgurnula sam tanke bijele zavjese. Travnjak ispred kuće zadrhtao je od uzbuđenja. Plavo se nebo napuhnulo iznad nas. Šuškavo, smeđe lišće, en pointe, bilo je zauzeto vježbanjem glissades i grand jêtés po prilazu kući. Na Hannahinoj truloj kućici za ptice (obično napuštenoj kao kuća s azbestnom izolacijom i olovnom bojom) dvije debele crvene ptice ručale su sa sjenicom. Sišla sam u prizemlje i zatekla Hannah kako odjevena čita novine. “A, tu si”, rekla je veselo. “Jesi li dobro spavala?” Dala mi je odjeću, stare sive samterice, za koje je rekla da su joj se stisnule u pranju, crne cipele i blijedo-ružičastu vestu s malim perlama oko vrata. “Zadrži to”, rekla je smiješeći se. “Preslatko ti stoji.” Dvadeset minuta poslije vozila se iza mene u svom subaruu sve do benzinske crpke gdje sam ostavila Larsonov kamionet i ključeve Velikoj Crvenoj, koja je imala mrkvaste prste i radila ujutro. Hannah je predložila da nešto pojedemo prije nego što me odveze kući,  - 249 - 

pa smo otišle u Pancake Haven u Ulici Orlando. Konobarica je zapisala našu narudžbu. Restoran je izgledao nekomplicirano iskreno: pravokutni prozori, izlizani smeđi tepih koji je mucao Pancake Haven Pancake Haven sve do WC-a, ljudi su u tišini sjedili sa svojom hranom. Ako na svijetu postoji Tama ili Kob, bile su izrazito pristojne i čekale da svi završe s doručkom. “Je li Charles... zaljubljen u tebe?” upitala sam odjednom. Šokiralo me koliko je bilo lako postaviti to pitanje. Njena reakcija nije bila bijes, nego joj je to bilo smiješno. “Tko ti je to rekao – Jade? Mislila sam da sam ti sinoć objasnila – njenu potrebu da sve preuveliča, da sukobi ljude, da sve učini egzotičnijim nego što jest. Svi oni to čine. Nemam pojma zašto.” Uzdahnula je. “Smislili su i da umirem od čežnje za nekom osobom – kako se zove... Victor. Ili Venezia, nešto kao iz Hrabrog srca. Počinje sa V...” “Valerio?” tiho sam rekla. “A tako?” Nasmijala se, glasan smijeh pun flerta, tako da je muškarac u narančastom flanelu koji je sjedio za stolom do nas, s nadom pogledao prema njoj. “Vjeruj mi, da moj vitez na bijelom konju negdje luta – Valerio, je l’? – ja bih ga itekako slijedila. A kada bih ga našla, maznula bih ga po glavi toljagom, prebacila preko ramena, odvela natrag u svoj brlog i pošteno obradila.” Još uvijek hihoćući se, otvorila je patentni zatvarač na svojoj kožnatoj novčarci i dala mi tri kovanice. “Sad nazovi svog oca.” Bila sam na telefonu pokraj automata s cigaretama. Tata se javio nakon prvog zvona. “Bok...” “Pa gdje si ti, za ime Boga?” “U zalogajnici s Hannah Schneider.” “Jesi li dobro?” (Moram priznati, bilo je uzbudljivo čuti užasan strah u tatinu glasu.) “Naravno. Jedem tost.” “O? A ja imam obrazac za nestale osobe za doručak. Posljednji put viđena. Oko dva i trideset. Obučena u. Nisam siguran. Drago mi je da si nazvala. Jesi li to jučer nosila haljinu ili je to bila neka velika vreća?” “Dolazim kući za sat vremena.” “Počašćen sam što si odlučila ponovno mi dopustiti da uživam u tvom društvu.” “Ali ne idem u Fort Peck.” “E, o tome možemo raspravljati.”  - 250 - 

I tada mi je sinulo, kao Alfredu Nobelu njegova ideja za oružje koje bi dokončalo sve ratove (vidi 1. poglavlje, “Dinamit”, Povijesne pogreške, lipanj 1992.). “Kad se čovjek boji, onda bježi”, rekla sam. Oklijevao je, ali samo na sekundu. “Uvažavam to Ali morat ćemo vidjeti. S druge strane stvarno mi treba tvoja pomoć s ovim jadnim studentskim esejima. Ako to znači da ti se moram staviti na raspolaganje i zamijeniti Fort Peck za tri ili četiri sata tvog vremena, onda pretpostavljam da sam voljan to učiniti.” “Tata?” “Da?” Ne znam zašto, ali nisam mogla ništa reći. “Nemoj mi reći da si dala napraviti tetovažu preko grudi na kojoj piše Odrasla u paklu”, rekao je. “Nisam.” “Imaš piercing.” “Ne.” “Želiš se pridružiti nekom kultu. Frakciji ekstremista koji prakticiraju poligamiju i zovu se Ljudska agonija?” “Ne.” “Lezbijka si i hoćeš moj blagoslov prije nego što upitaš za sudar trenericu hokeja na travi?” “Ne, tata.” “Hvala Bogu. Sapfička ljubav, iako je prirodna i stara kao more, u središnjim se američkim državama još uvijek, na žalost, tretira kao prolazna moda, kao dijeta dinjama ili žensko odijelo. Ne bi to bio lak život. A, kao što oboje znamo, imati mene za oca nije jednostavno. Mislim da bi bilo naporno nositi oba ta tereta.” “Volim te, tata.” Tišina. Osjećala sam se glupo, naravno, ne samo zato što kad baciš te riječi, trebaš da ti se odmah i vrate poput bumeranga, čak ni zato što sam shvatila da me prethodna večer pretvorila u cmizdravicu, patetikusa, plakat koji oglašava Benjija i Lassie se vraća kući, nego i zato što sam dobro znala da tata ne može podnijeti te riječi, baš kao što ne može podnijeti američke političare, direktore velikih korporacija koji su citirani u The Wall Street Journalu kako kažu ili “sinergija” ili “razmišljati izvan zadanih okvira”, siromaštvo Trećeg svijeta, genocid, kvizove na televiziji,  - 251 - 

filmske zvijezde, E.T.-ja, te čak i slatkiše s maslacem od kikirikija. “I ja tebe volim, draga moja”, rekao je konačno. “Ali, stvarno, mislio sam da si to do sada već shvatila. No, pretpostavljam da se to moglo očekivati. Najjasnije, najkonkretnije stvari u životu, slonovi i bijeli nosorozi, da tako kažem, koji jednostavno stoje pokraj svojih izvora i grizu lišće i grančice, često prođu neprimijećeni. A zašto je tome tako?” Bilo je to van-meerovsko retoričko pitanje nakon kojeg slijedi van-meerovska dramatska pauza, pa sam jednostavno čekala pritisnuvši slušalicu donjim dijelom brade. Već sam ga čula da upotrebljava takva govornička sredstva, nekoliko puta kada sam otišla na njegovo predavanje u jedan od velikih amfiteatara s tepisima na zidovima i svjetlom koje je zujalo. Posljednji put kada sam ga slušala kako govori o građanskom ratu u koledžu Cheswick, sasvim se jasno sjećam da sam bila užasnuta. Bez ikakve sumnje, mislila sam, dok se tata nastavio mrštiti na pozornici (ponekad upotrebljavajući razne razmetljive geste kao da je poludjeli Marko Antonije ili kralj Henrik VIII.), svi su mogli jasno vidjeti tatinu neugodnu istinu: htio je biti Richard Burton. Ali onda sam se ogledala oko sebe i primijetila da se svaki student (čak i onaj u trećem redu koji je izbrijao znale za anarhiju na potiljku) ponaša kao slabašni bijeli noćni leptir koji vijuga po tatinu svjetlu. “Amerika spava”, tutnjio je tata. “To ste već čuli – možda vam je to rekao beskućnik pokraj kojeg ste prošli na ulici i koji je smrdio kao kemijski zahod, tako da ste uzeli zraka i pravili se da je poštanski sandučić. Ali, je li to istina). Spava li Amerika zimski san? Malo ćori, izvalila se i hrče? Mi smo zemlja beskrajnih mogućnosti. Nismo li? Pa, znam da je odgovor 'jesmo', ako ste direktor. Prošle godine otpremnina za glavnog direktora porasla je za dvadeset šest posto u usporedbi s plaćama običnih radnika, koje su jedva gmizale prema tri posto. A tko je dobio najveću plaću? Gospodin Stuart Burnes, direktor Remco Integrated Technologies. Reci im što je osvojio! Sto šesnaest zarez četiri milijuna dolara za godinu dana rada.” Tu je tata prekrižio ruke i izgledao fasciniran. “Što je Stuart radio da zaslužuje toliku nagradu, plaću koja bi mogla nahraniti cijeli Sudan? Na žalost, ne puno. Integrated je izgubio zaradu četvrtoga kvartala. Dionice su pale za devetnaest posto. Ali članovi odbora platili su račun za posadu na Stuovoj tridesetmetarskoj jahti te platili honorar kustosu iz Christie’sa za njegovu zbirku impresionističke umjetnosti od tisuću četiristo komada.” Tu je tata nakrivio glavu kao da čuje tihu glazbu u daljini. “Dakle to je pohlepa. A je li dobra). Trebamo li slušati čovjeka koji nosi  - 252 - 

tregere? Imam osjećaj da mnogi od vas, kada dođete porazgovarati sa mnom u vrijeme konzultacija, misle da je to neizbježno, niste poraženi, nego ste se pomirili s tim da se takve velike nepravde jednostavno događaju i da se to ne može promijeniti. Ovo je Amerika i mi zgrabimo što više gotovine možemo prije nego što svi umremo od srčanih bolesti. Ali želimo li da naši životi budu samo dodatna runda, kviz u kojem smo zatvoreni u kutiji i grabimo novac koji leti oko nas? Nazovite me optimistom, ali ja ne mislim tako. Mislim da se nadamo nečemu smislenijemu. Ali što da učinimo? Pokrenemo revoluciju?” Tata je to upitao malu smeđokosu djevojku u ružičastoj majici koja je sjedila u prvom redu. Uplašeno je kimnula. “Jesi li luda?” Odmah je postala šest nijansi ružičastija od svoje majice. “Možda ste čuli za razne imbecile koji su ratovali protiv američke vlade u šezdesetima i sedamdesetima. Novi komunisti ljevičari. Radikalni aktivisti Weather Underground. Studenti 'bla bla nitko te ne shvaća ozbiljno'. Zapravo, mislim da su oni bili gori nego Stu zato što su uništili, ne monogamiju, nego nadu u produktivan protest i prosvjede u ovoj zemlji. Zbog njihove zaluđene umišljenosti, proizvoljnog divljaštva, postalo je lako svakoga tko izrazi svoje nezadovoljstvo time kako stoje stvari proglasiti opaljenim hipijem.” “Ne. Ja mislim da bismo se trebali povesti za jednim od najvećih američkih pokreta našeg vremena – koji je zapravo revolucija, koja se dostojanstveno kosi s vremenom i gravitacijom i koja je također odgovorna za nastavljanje množenja ljudi koji izgledaju kao izvanzemaljci na Zemlji. Estetska operacija. Tako je, dame i gospodo. Amerika kronično treba malo rezanja. Ne masovnih pobuna, ne opće revolucije. Nego malo podizanja kapaka. Malo umjetnih grudi. Pokoju dobro pozicioniranu liposukciju. Minijaturni rez iza ušiju, pa nategni, zaklamaj da stoji – najvažnija je stvar tajnost – i voilà, svi će nam govoriti da izgledamo fenomenalno. Veća elastičnost. Nema otromboljenosti. Vi koji se smijete vidjet ćete točno na što mislim kada za utorak pročitate raspravu u Littletonovoj Anatomiji materijalizma 'Noćna straža i mitski principi praktične promjene'. I Eidelsteinovu 'Represiju imperijalističkih snaga'. I moj skromni tekst 'Sudar naslijepo: prednosti tihoga građanskog rata'. Nemojte zaboraviti. Imat ćemo kratak test.” Tek kada bi tata s malim samozadovoljnim osmijehom zatvorio svoj izlizani kožnati fascikl pun naškrabanih bilješki (stavljen na katedru efekta radi, zato što nikada nije gledao u njih), izvadio laneni rupčić iz džepa jakne i njime nježno dodirnuo čelo (vozili smo se kroz pustinju  - 253 - 

Andamo u Nevadi usred srpnja i tata nijednom nije morao obrisati čelo), tek su se tada svi pomaknuli. Neki od studenata nacerili su se s nevjericom, drugi su izišli iz predavaonice iznenađenih lica. Nekoliko ih je počelo listati po Littletonovoj knjizi. Sada je tata odgovorio na vlastito pitanje u slušalicu, dubokim hrapavim glasom. “Nevjerojatno smo slijepi kada treba vidjeti kako stvari stvarno što je”, rekao je.

 - 254 - 

okojni velikan Horace Lloyd Swithin (1844. – 1917.), britanski esejist, predavač, satiričar i promatrač društvenih zbivanja, napisao je u svojoj autobiografskoj knjizi Sastanci 1890. – 1901. godine (1902.): “Kada čovjek putuje u inozemstvo, onda ne otkriva u tolikoj mjeri skrivena čuda svijeta, nego skrivena čuda osoba s kojima putuje. Može se ispostaviti da pružaju dirljiv pogled, prilično dosadan krajolik ili teren toliko nesiguran da je najbolje zaboraviti na cijeli put i vratiti se kući.” Nisam vidjela Hannah tijekom završnog tjedna kada su bila testiranja, a Jade i ostale srela sam samo jednom ili dvaput prije testa. “Vidimo se dogodine, Maslino”, rekao mi je Milton kad smo se mimoišli ispred Scratcha. (Činilo mi se da sam kada mi je namignuo, primijetila bore na njegovu čelu koje svjedoče o njegovim poodmaklim godinama, ali nisam htjela buljiti.) Znala sam da Charles ide na deset dana na Floridu, Jade je išla u Atlantu, Lu u Kolorado, Nigel svojima djedu i baki – mislim u Missouri – pa sam se pomirila da će to biti dosadni božićni praznici s tatom i posljednjom kritikom američkoga pravosudnog sustava Rikelanda Gestaulta Zajašite munju (2004.). Ali nakon mog posljednjeg testa iz napredne povijesti umjetnosti tata je objavio da ima iznenađenje. “Uranjeli poklon za maturu. Zadnja Abenteuer – zapravo, trebao bih reći aventure – prije nego što me se riješiš. Samo je pitanje vremena kad ćeš me početi zvati – što ono kažu u onom bljutavom filmu s mrzovoljnim starcima? Stari prdac.” Kako se ispostavilo, tatin stari prijatelj s Harvarda dr. Michael Servo Kouropoulos (tata ga je s ljubavlju zvao “Rum Baba” i zato sam pretpostavljala da izgleda kao spužvasti kolač natopljen rumom) već ga je neko vrijeme nagovarao da ga dođe posjetiti u Parizu, gdje je već osam godina predavao starogrčku književnost na Sorboni. “Pozvao nas je da odsjednemo u njegovom stanu. Što ćemo i učiniti, naravno; koliko sam shvatio, ima palaču od stana negdje uz Seinu. Njegova se obitelj kupala u novcu. Uvoz i izvoz. Ali prvo sam mislio da bi bilo super kada bismo nekoliko noći proveli u hotelu da dobijemo dojam la vie parisienne. Rezervirao sam nešto u Ritzu.” “Ritzu?” “Suite au sixième étage. Zvuči prilično uzbudljivo.” “Tata...”  - 255 - 

“Htio sam apartman Coco, ali bio je zauzet. Sigurno svi žele apartman Coco.” “Ali...” “Ni riječi o troškovima. Rekao sam ti da sam štedio za malo ekstravagancije.” Bila sam iznenađena putovanjem, predloženom raskoši, naravno, ali još više dječjim entuzijazmom koji je tata pokazivao, efektom Gene Kelly, koji nisam vidjela kod njega još odonda kada je hrastića Tamara Sotto iz Pritcharda u Georgiji pozvala tatu na Monster Mash, vuču traktora koja se održavala po cijeloj državi i za koju je bilo nemoguće dobiti karte ako nemaš veze u društvu kamiondžija. (“Što misliš, ako dam jednom od tih krezubih čudaka pedeset dolara, hoće li me pustiti da sjednem za volan?” upitao je tata.) Također sam nedavno otkrila (iz zgužvanog papira koji je tužno virio iz kante za smeće u kuhinji) da je Federal Forum odbio objaviti tatin posljednji esej “Četvrti Reich”, uvreda koja bi ga u uobičajenim okolnostima navela da danima gunđa sebi u bradu, možda i spontano počne predavati o nestašici kritičkih glasova u forumima američkih medija, kako popularnim tako i opskurnim. Ali ne, tata je bio sav “Singin’ in the rain”, sav “Gotta dance”, sav “Good mornin’”. Dva dana prije nego što smo trebali krenuti, došao je kući natovaren vodičima (na primjer Paris, Pour Le Voyageur Distingué /Bertraux, 2000./), šoping-kartama grada, koferima Swiss army, toaletnim potrepštinama, minijaturnim svjetiljkama za čitanje, jastucima za putovanje na napuhavanje, čarapama za avion, dvjema čudnim vrstama čepića za uši (Ear-Plane i Air-Silence), svilenim rupcima (“Sve Parižanke nose rupce zato što žele stvoriti iluziju da su na Doisneauovoj fotografiji”, rekao je tata), džepnim frazeološkim rječnicima i impresivnim stosatnim tečajem La Salle francuska konverzacija (“Postanite dvojezični u pet dana”, naredio je natpis na stranicama kutije. “Budite centar zabave”). S nervoznim iščekivanjem “koje čovjek osjeća samo kad se razdvaja od svojih muka i čvrsto se drži slabašne nade da će im se ponovno vratiti nakon putovanja od tri tisuće dvjesto kilometara”, tata i ja ukrcali smo se, navečer 20. prosinca, u zrakoplov Air Francea u zračnoj luci Hartsfield u Atlanti i sigurno sletjeli u Pariz na Charles de Gaulle hladnog poslijepodneva 21. prosinca s kišicom koja je rominjala (vidi pod Orijentacija 1890. – 1897. godine, Swithin, 1898., str. 11). Dogovorili smo sastanak s Rum Babom tek za 26. (Baba je navodno bio u posjetu svojoj obitelji na jugu Francuske), tako da smo tih prvih pet dana u Parizu proveli sami, kao što smo bili u danima starog volva, nismo razgovarali ni s kim nego samo jedno s drugim i nismo to ni primjećivali.  - 256 - 

Jeli smo crêpes i coq au vin. Večerali smo u skupim restoranima koji su bili prepuni pogleda na grad i muškaraca bistrih očiju koje su lepršale za ženama poput ptica u krletkama koje pokušavaju pronaći malenu rupu kroz koju bi mogle pobjeći. Nakon večere tata i ja zakopali bismo se u džez-klubove poput Au Caveau de la Huchette, zadimljene kripte u kojoj se moralo biti nijem, nepokretan i budan kao pas koji lovi rakune dok je džez-trio (tako znojnih lica da su izgledali kao da su ih umočili u ulje za kuhanje) improvizirao zatvorenih očiju dok su im se prsti kretali po tipkama i žicama poput tarantula više od tri i pol sata. Kako nam je rekla naša konobarica, ovo je bilo omiljeno mjesto Jima Morrisona i fiksao se heroinom u istome mračnom kutu u kojem smo tata i ja sada sjedili. “Htjeli bismo se preseliti za onaj stol, s’il vous plaît”, rekao je tata. Usprkos uzbudljivoj okolini sve sam vrijeme razmišljala o onome što se dogodilo kod kuće, o onoj noći s Hannah, čudnim pričama koje mi je ispričala. Kao što je Swithin napisao u Stanju stvari: 1901. – 1903. godine (1902.): “Dok je čovjek na jednome mjestu, misli na drugo. Dok pleše s jednom ženom, ne može a da ne poželi vidjeti tihu zaobljenost golog ramena neke druge; nikada ne biti zadovoljan, da ti um i tijelo nikada nisu sretno zapeli na istome mjestu – to je prokletstvo ljudske rase!” (str. 513) Bila je to istina. Koliko god da sam bila zadovoljna (pogotovo u onim trenucima kada tata nije bio svjestan komadića eklera u kutu usana ili kada bi izverglao rečenicu na “savršenom” francuskom, a ljudi bi reagirali zbunjenim buljenjem), uhvatila sam se kako sam noću budna i brinem se za njih. I, ovo je grozno priznati zato što bi bilo ispravno biti potpuno ravnodušna prema onome što mi je Hannah rekla – stvarno se nisam mogla oduprijeti tome da ih sada vidim u malo drugačijem svjetlu, vrlo oštrome stropnom svjetlu pod kojim su iznenađujuće nalikovali na prljave ulične derane koji pjevaju i stupaju u pripjevu “Consider Yourself’ u Oliveru”, koji smo tata i ja gledali uz slane kokice jedne dosadne večeri u Wyomingu. Nakon takve noći sljedećeg bih se jutra uhvatila kako malo čvršće stišćem tatinu ruku dok trčimo preko ceste prelazeći Champs Elysées, hihoćem se malo glasnije na njegove komentare o debelim Amerikancima odjevenima u maslinastozeleno kada je debeli Amerikanac u maslinastozelenom upitao gospođu u slastičarnici gdje su WC-i. Počela sam se ponašati kao netko komu se loše piše, sve sam vrijeme pretraživala tatino lice, osjećala da sam na rubu suza kada bih primijetila nježne boriće kako mu zrakasto okružuju oči ili crnu točku u njegovoj lijevoj šarenici ili izlizane krajeve rukava njegove samtene jakne – izravni rezultat mog djetinjstva, kada sam ga navlačila za rukav. Uhvatila sam se kako  - 257 - 

zahvaljujem Bogu za te prašne detalje, te stvari koje nitko drugi nije primjećivao, zato što su oni, krhki poput paučine i konca, bili jedino što me razlikovalo od njih. Bit će da sam razmišljala o ostalima više nego što sam primjećivala, zato što su počeli igrati hičkokovske cameo-uloge. Jade sam vidjela bezbroj puta. Eno je, ispred nas, šeta bahatog mopsa po Rue Danton – izblijedjela kosa boje pšenice, drski crveni ruž, žvakaća i traperice – savršeno blasé. A tamo je Charles, mršavi, namrgođeni plavi dečko koji se rastapa po šanku u Cafe Ciseaux, pijući kavu, i jadni Milton nasukan ispred Odéon Métroa samo s vrećom za spavanje i blok-flautom. Kvrgavim je prstima odsvirao žalosnu božićnu pjesmu – tužnu melodiju od četiri note – stopala oguljena, koža teška kao mokre traperice. Čak se i Hannah jednom nakratko pojavila, to je na kraju ispao jedini incident našeg boravka tamo koji tata nije planirao (ili ja za njega nisam znala). U rano jutro 26. prosinca začuo se alarm da je podmetnuta bomba. Alarm je tulio, u hodnicima se svjetlo palilo i gasilo, svi hotelski gosti, kao i svi zaposlenici – kućni ogrtači, ćelave glave, gola prsa posvuda – prebačeni su u Place Vendome, kao krem-juha od rajčica iz limenke. Ispostavilo se da nonšalantna učinkovitost, osobina koju su očito posjedovali svi zaposleni u Ritzu, nije ništa drugo nego jadan mađioničarski trik koji djeluje samo onda kad su djelatnici fizički u hotelu. Izbačeni van, pretvorili su se opet u bundeve od drhtavih ljudi, crvenih očiju, šmrkava nosa i kose raščupane vjetrom. Naravno, tati je ta dramatična epizoda bila vrlo uzbudljiva, i dok smo čekali dolazak vatrogasaca (“Pretpostavljam da ćemo biti na F rance 2”, oduševljeno je nagađao tata), ispred voštanoga hotelskog paža, zaogrnutog u namreškanu svilenu pidžamu boje graška, ugledala sam Hannah. Bila je mnogo starija, još uvijek vitka, ali većina njene ljepote zahrđala je. Rukavi njene pidžame bili su zasukani kao u kamiondžije. “Što se događa?” upitala je. “Emm”, rekao je uplašeni paž. “Je ne sais pas, madame.” “Kako to misliš tu ne sais pas?” “Je ne sais pas.” “Zna li ovdje itko išta! Ili ste svi samo gomila žaba na lopočima?” (Na tatino očigledno nezadovoljstvo, “postavljena bomba” na kraju nije bila ništa više od kratkog spoja i sljedećega jutra, svoga posljednjeg jutra u hotelu, tata i ja probudili smo se na besplatan doručak u svome apartmanu i poruku smirujuće otisnutu zlatnim slovima na kojoj su se ispričavali za le dérangement.)  - 258 - 

Vjetrovitog poslijepodneva 26. oprostili smo se od Ritza i odnijeli svoje kofere na drugi kraj grada u Rum Babin stan s pet spavaćih soba koji se nalazio na dva gornja kata kamene zgrade iz sedamnaestog stoljeća na Ile St. Louis. “Nije loše, hmmm?” rekao je Servo. “Da, cure su uživale u ovoj staroj drvarnici dok su odrastale. Svi njihovi francuski prijatelji htjeli su doći u posjet svaki vikend, nismo ih se mogli riješiti. Kako se tebi sviđa Pariz, mmm?” “Odi...” “Elektra ne voli Pariz. Više voli Monte Carlo. Slažem se. Turisti nama, pravim Parižanima, zagorčavaju život, a Monte je zabavni park u koji ne možeš ni ući ako nemaš, ono, milijun, dva? Cijelo sam jutro bio na telefonu s Elektrom. Nazove me i kaže: 'Tata', kaže, 'tata, hoće me u ambasadi.' Plaća koju su joj ponudili, pao sam sa stolca. Tek je navršila devetnaest, preskočila tri razreda. Obožavaju je u Yaleu. I Psihu isto. Ona se tek upisala. I još je uvijek hoće za modne revije, radi kao model preko ljeta. Zaradila je dovoljno da kupi cijeli Manhattan, kako se zove onaj s donjim rubljem, Calvin Klein. Ludo se zaljubio u nju. S devet godina pisala je kao Balzac. Nastavnici bi plakali dok bi čitali njene zadaće, uvijek su joj govorili da je pjesnikinja. A pjesnici se rađaju, znaš, to se ne da naučiti. Rodi se samo jedan svake, kako ono kažu? Mmm? Svakog stoljeća.” Dr. Michael Servo Kouropoulos bio je ozbiljno preplanuli Grk koji je imao mnogo mišljenja, priča i brada. Bio je pretio, u srednjim ili kasnim šezdesetima, s bijelom ovčjom kosom i tupo smeđim kockarskim očima koje se nikada nisu prestajale kotrljati po sobi. Znojio se, imao čudan tik, kada bi se udario po prsima, a onda ih trljao kružnim pokretima, povezivao je rečenice dubokim “mmm” i odnosio se prema lijenim razgovorima koji nisu imali ništa s njegovom obitelji kao da su kuće napadnute termitima koje hitno treba zaprašiti još jednom pričom o Elektri ili Psihi. Kretao se brzo usprkos šepanju koje mu je iskrivilo hod i drvenom štapu koji je nakon što bi ga naslonio na šank dok bi naručivao un pain au chocolat, uvijek bučno zaklepetavši pao na pod, ponekad udarivši ljude po potkoljenici ili stopalu (“Mmmm? Oh joj, excusezmoi”). “Uvijek je šepao”, rekao je tata. “Čak i dok smo bili na Harvardu.” A kako se ispostavilo, jako je mrzio da ga se fotografira. Prvi put kad sam iz ruksaka izvadila svoj fotoaparat za jednokratnu uporabu, dr. Kouropoulos stavio je ruku preko lica i odbio je maknuti. “Mmmm, ne, ne ispadnem dobro na slikama.” Drugi je put nestao na deset minuta u muškom zahodu. “Oprosti, stvarno, stvarno mrzim što prekidam ovu priliku za slikanje, ali priroda. Zove me.” Treći mi je put dobacio onaj  - 259 - 

izlizani detalj koji ljudi vole ponavljati o narodu Masai, time privlačeći pozornost na svoju osjetljivost i savoir faire kada su posrijedi primitivne kulture: “Kažu da to krade dušu. Ne želim riskirati.” (Ta je činjenica vrlo zastarjela. Tata je proveo neko vrijeme u Great Rift Valley i rekao da ti za pet dolara većina Masaija mlađih od sedamdeset pet godina daje da im ukradeš dušu koliko god puta želiš.) Upitala sam tatu što je s njim. “Nisam siguran. Ali ne bih se iznenadio da ga, zapravo, traže zbog utaje poreza.” Bilo mi je nemoguće zamisliti da bi tata namjerno odabrao provesti pet minuta s tim čovjekom, a kamoli šest dana. Nisu bili prijatelji. Zapravo, činilo se da preziru jedan drugoga. Obroci s Rum Babom nisu bili vesele prigode, nego otegnuta mučenja. Bio bi toliko prljav nakon što bi rastrgao svoju pirjanu teletinu ili janjetinu da sam poželjela da učini nešto nezgrapno, ali krajnje potrebno, a to je da si zaveže ubrus oko vrata. Ruke su mu se ponašale kao debele uplašene mačke; bez upozorenja skočile bi kojih trideset do pedeset centimetara preko stola kako bi uzele soljenku ili bocu vina. (Prvo bi natočio sebi, a onda, kao da se iz obveze sjetio, natočio i tati.) Moja glavna nelagoda tijekom tih obroka nije potjecala iz njegova ponašanja za stolom, nego iz svih kontri. Usred predjela, nekad čak i ranije, tata i Servo na neki bi čudan, verbalan način ukrstili rogove, muževna bitka za pobjedu koju se često može vidjeti kod takvih vrsta kao što su jeleni spremni za parenje i opasne bube s čeljustima u obliku polumjeseca. Koliko sam shvatila, natjecanje je poteklo od Servove suptilne insinuacije da, iako je baš super što je tata odgojio jednoga genija (“Kad dođemo kući, ptičica mi je rekla da ćemo zateći dobre vijesti s Harvarda”, otkrio je tata pompozno za vrijeme deserta u Lapérouse), on, dr. Michael Servo Kouropoulos, uvaženi profesor littérature archaïque, odgojio je dva (“Psihu je NASA izabrala za misiju na mjesec 2014. Rekao bih ti više o tome, ali radi se o strogo povjerljivim stvarima. Zbog nje i zbog sve lošije pozicije svjetske supersile moram šutjeti...”). Nakon poprilične verbalne borbe tata je pokazao znakove umora – ali to je bilo samo dok nije otkrio Servovu Ahilovu petu, nekog razočaravajućega mlađeg sina, očito pogrešno nazvanog Atlas, koji ne samo da nije mogao nositi svijet na svojim ramenima nego se nije mogao ni nositi ni s jednim predavanjem na prvoj godini na Rio Grande Universidad u Cuervu u Meksiku. Tata ga je natjerao da prizna da jadni dečko sada luta negdje Južnom Amerikom.  - 260 - 

Nastojala sam, koliko je to bilo moguće, ignorirati te smiješne svađe i provodila sam vrijeme jedući što sam damskije mogla, ističući bijele zastave predaje u obliku dugih pogleda punih isprike prema raznim uznemirenim konobarima i mrzovoljnoj klijenteli koja je sjedila blizu nas. Tek kada bi došlo do pata, tješila bih tatu. “'Naša ljubav prema lijepome ne vodi u ekstravaganciju. Naša ljubav prema stvarima uma ne čini nas mekanima'”, rekla sam što sam turobnije mogla nakon Servove četrdesetpetominutne besjede o slavnom sinu milijardera (Servo nije spominjao imena) koji se 1996. u Cannesu ludo zaljubio u preplanulu dvanaestogodišnju Elektru dok je pravila dvorce od pijeska na plaži sa smislom za moderni dizajn i uvježbanim okom za dobru izvedbu Miesa van der Rohea. Najpoželjniji svjetski neženja bio je toliko opsjednut da se Servo bojao da će morati zatražiti zabranu pristupa, tako da ni čovjek ni njegova sto dvadeset metara dugačka jahta (kojoj će, prijetio je, promijeniti ime u Elektra, a imala je dvoranu za pilates i platformu za slijetanje helikoptera) ne mogu prići bliže od tristo metara toj hipnotičkoj djevojci. Ruku složenih u krilu nakrivila sam glavu i uputila moćan pogled svemogućnosti preko sobe, pogled koji je podsjećao na golubice koje je Noa oslobodio s palube svoje arke, golubice koje su mu se vratile s grančicama. “Tako je govorio Tukidid, knjiga druga”, prošaptala sam. Rum Baba je iskolačio oči. Nakon tri dana takvih mučenja za vrijeme jela, iz tatina sam poraženog pogleda vidjela da je došao do istog zaključka kao i ja, da bi nam bilo najbolje da pronađemo drugi smještaj, jer iako je sve bilo OK kad su obojica nosila zvoncare i zaliske na Harvardu, ovo je doba zadivljenosti, epoha ozbiljne kose i uskih hlača. Biti Bon Amis na Harvardu u kasnim 70-ima, kada su košulje bile napravljene od zgužvane tkanine, a vrlo su popularne bile klompe i tregeri, svakako nije važnije ili jednako važno kao biti Bon Amis sada, s minimalističkim, dobro skrojenim pamučnim košuljama i posvemašnjom popularnošću kolagena i slušalica tako da ti ruke mogu biti slobodne dok izdaješ naredbe. No nisam bila u pravu. Tati je mozak bio ozbiljno ispran (vidi pod “Hearst, Patty”, Almanah buntovnika i revolucionara, Skye, 1987.). Veselo je objavio da će provesti cijeli dan sa Servom na Sorboni. Imali su slobodno mjesto za profesora politike u školi, što bi njemu bilo zanimljivo dok sam ja na Harvardu, a s obzirom na to da bi meni zasigurno bilo dosadno provesti cijeli dan u upoznavanju ljudi s fakulteta, bilo mi je naređeno da se sama zabavim. Tata mi je dao tristo eura, svoju karticu MasterCard i ključeve stana te naškrabao Servov broj telefona i mobitela na komadić  - 261 - 

milimetarskog papira. Sastat ćemo se u 7 i 30 navečer u Le Georges, restoranu na vrhu Centra Pompidou. “Bit će to avantura”, rekao je tata s lažnim entuzijazmom. “Nije li Balzac napisao u Izgubljenim iluzijama da je jedini način da čovjek vidi Pariz – da bude sam?” (Balzac nije ništa takvo napisao.) U početku mi je laknulo što sam ih se riješila. Neka se tata i Rum Baba zabavljaju. Ali nakon šest sati lutanja ulicama, Muzeja d’Orsay i pretrpavanja kroasanima i tortama, povremeno se pretvarajući da sam prerušena mlada kneginja (“Daroviti putnik ne može a da ne preuzme krinku osobe na putovanju”, napisao je Swithin u Posjedovanju, 1910. godine /1911./. “Dok je kod kuće, on može biti samo običan suprug, jedan od milijuna dosadnih bankara, ali u stranoj zemlji može biti veličanstven koliko god to želi”), imala sam žuljeve na nogama, bila sam izludjela od šećera; osjećala sam se umornom i potpuno iživciranom. Odlučila sam krenuti natrag u Servov stan i također (s popriličnim zadovoljstvom) da ću iskoristiti priliku što imam ovo vrijeme za sebe da pregledam neke od Rum Babinih osobnih stvari, tj. da pronađem neku zametnutu fou-tougrafiju utopljenu na dnu ladice s čarapama, koja bi razotkrila da njegove djevojke nisu isklesane olimpijske božice, kako bi njihov otac htio da svi misle, nego debele prištave smrtnice s tupim, duboko usađenim očima te dugačkim i iskrivljenim ustima poput komada sladića. Nekako sam uspjela doći pješice sve do Pigalla, a onda sam ušla u prvi vlak na koji sam naletjela, presjela na Concordeu i izlazila iz postaje St. Paul kada sam prošla pokraj muškarca i žene koji su brzo silazili stubama. Zastala sam i okrenula se da ih promotrim. Ona je bila jedna od onih niskih tamnih žena ozbiljna izgleda koje ne hodaju, nego kose sve pred sobom, smeđe poluduge kose, nosila je veliki zeleni kaput. On je bio puno viši od nje, bio je u trapericama i kratkoj jakni od antilopa, i dok mu je nešto govorila – činilo se na francuskome – on se nasmijao, glasan, ali potpuno letargičan zvuk, nepogrešivi smijeh osobe koja se odmara u mreži za spavanje na suncu. Stavio je ruku u stražnji džep i izvadio kartu. Andreo Verduga. Mora da sam prošaptala ime, jer mi je starija Francuskinja s cvjetastim rupcem koji je omatao njeno uvelo lice dobacila preziran pogled gurajući se pokraj mene. Zadržavajući dah, pojurila sam dolje stubama za njima, gurnuo me neki čovjek koji je pokušavao izići s praznim dječjim kolicima. Andreo i djevojka već su bili prošli kroz kontrolu karata te hodali po platformi i htjela sam ih slijediti, ali kupila sam kartu za samo jednu vožnju, a ispred automata za karte čekalo je četvero ljudi. Čula sam drhtanje vlaka koji dolazi. Zaustavili su se desno od mene, Andreo mi je  - 262 - 

bio okrenut leđima, Zeleni Kaput bila je okrenuta prema njemu, slušala što govori, vjerojatno nešto kao DA STOP RAZUMIJEM STOP (OUI ARRETTE JE COMPRENDS ARRETTE), a onda je dojurio vlak, vrata su zastenjala, otvorila se i on se okrenuo te kavalirski pustio Zeleni Kaput da uđe prije njega. Dok je ulazio u vlak, na sekundu sam ugledala komadić njegova profila. Vrata su se zalupila, vlak se podrignuo i napustio postaju. Hodala sam do Servova stana kao u izmaglici. Nije to mogao biti on, ma ne, nije. Bila sam kao Jade, umišljala sam da su stvari egzotičnije nego što zapravo jesu. Činilo mi se da sam primijetila, dok je prolazio pokraj mene otkopčavajući jaknu i hitajući niza stube, teški, srebrni sat oko njegova zapešća, a Andreo Vrtlar, Andreo Rana Od Metka i Jako Loš Engleski ne bi imao takav sat, osim ako nije, u tri godine što ga nisam vidjela (ne uključujući ono kad sam ga spazila u Wal-Martu), postao uspješan poslovni čovjek ili naslijedio pravo bogatstvo od nekog daljnjeg rođaka iz Lime. Ali – krhotina lica koju sam vidjela, zamagljeno lice koje je prošlo pokraj mene na stubama, muževna kolonjska voda koja je šetala zrakom iza njega kao što pompozni preplanuli muškarci šetaju po jahtama – sve je to davalo dojam nečeg stvarnog. Ili sam možda samo vidjela dvojnika. Na kraju krajeva, po cijelom sam gradu viđala Jade i ostale, a Allison Smithson-Caldona u svojoj neumornoj studiji svega što je dvostruko i isto, Dvostruki paradoks i atomski satovi (1999.), nastojala je znanstveno dokazati pomalo mističnu teoriju da svi imaju svoga dvojnika koji negdje šeta planetom. Uspjela je to potvrditi kao činjenicu u tri od dvadeset pet ispitanih osoba, bez obzira na njihovu nacionalnost ili rasu (str. 250). Kada sam konačno otvorila ulazna vrata Servova stana, iznenadila sam se kad sam čula tatu i Serva kako razgovaraju u dnevnoj sobi pokraj mračna predsoblja i hodnika. Kukavice su skinute, primijetila sam sa zadovoljstvom. Svađali su se kao lutke Punch i Judy iz predstave za djecu. “Toliko histeričan zbog...” Bio je to tata (Judy). “Ne možeš ti shvatiti što to zapravo znači!” Bio je to Servo (Punch). “Ma, nemoj ti mene... imaš usijanu glavu kao, kao...” “...uvijek si zadovoljan time, zar ne, skrivanjem iza katedre?” “...ti se ponašaš kao pubertetlija s podivljalim hormonima! Daj odi se istuširati hladnom vodom!” Bit će da su čuli vrata (iako sam se trudila da ih tiho zatvorim), jer su glasovi naglo utihnuli kao da je velika sjekira zamahnula zrakom i odrezala im riječi. Sekundu poslije tata se pojavio na vratima.  - 263 - 

“Dušo”, rekao je nasmiješivši se. “Kako je prošlo razgledavanje?” “Dobro.” Servova bijela okrugla glava pojavila se pokraj tatina lijevog lakta. Njegove sjajne ruletoči neprekidno su skakutale preko mog lica. Nije rekao ni riječ, ali usnice su mu se trzale od očite razdraženosti, kao da su nevidljivi konci zavezani za uglove njegovih usana, a neko ih dijete povlači. “Idem prileći”, rekla sam veselo. “Premorena sam.” Skinula sam kaput, bacila ruksak na pod i nonšalantno se smiješeći krenula na kat. Plan je bio da skinem cipele, na prstima se odšuljam natrag do prvoga kata, prisluškujem njihovu vatrenu svađu, koja će se nastaviti u živčanim siktanjima i psikanjima (nadala sam se, ne na grčkome ili nekom drugom nerazumljivom jeziku) – ali kada sam to učinila i dok sam stajala kao kamen na donjoj stubi u čarapama, čula sam ih kako lupaju u kuhinji i svađaju se, ne oko nečeg opasnog, nego oko razlike između apsinta i likera od anisa. Te smo večeri odlučili da nećemo ići u Le Georges. Padala je kiša, pa smo ostali kod kuće, gledali Canal Plus, jeli ostatke piletine i igrali Scrabble. Tata je eksplodirao od ponosa kad sam pobijedila dvaput uzastopce, hologram i monokl bile su coups de gracey koje su natjerale Serva (koji je inzistirao na tome da je Cambrigdeov rječnik u krivu i da se “license” u Velikoj Britaniji piše “lisence”, bio je siguran u to) da se sav zajapuri, kaže nešto o tome kako je Elektra predsjednica debatnog tima na Yaleu i promrmlja kako se još uvijek nije potpuno oporavio od gripe. Nisam uspjela dobiti tatu nasamo, čak ni u ponoć nijedan od njih nije pokazivao znakove umora, a ni, na žalost, nikakve ostatke ogorčenosti jedan prema drugome. Baba je volio sjediti u svome divovskom crvenom stolcu bez čarapa i cipela, njegova krupna crvena stopala ispružena ispred njega na velikome baršunastom jastuku (teleći odresci koje treba poslužiti kralju). Morala sam pribjeći pogledu “Dajte malo kruha, makar koricu, makar mrvicu”, ali tata je bio namršten iznad svog niza slova i nije ga primijetio, onda sam pribjegla pogledu “Ja sam tigar koji umire od žeđi, dajte vode”, ali kada ni to nije bilo primijećeno, onda “Upomoć! Upomoć! Da poživim još jedan dan!” I tata je konačno objavio da će me otpratiti na spavanje. “Oko čega ste se svađali kad sam došla kući?” upitala sam ga kad smo bili na katu, sami u mojoj sobi. “Volio bih da to nisi čula.” Tata je zabio ruke u džepove i zabuljio se  - 264 - 

kroz prozor, kiša je bubnjala noktima po krovu. “Servo i ja imamo puno neraščišćenih stvari iz prošlosti – nejasnoća, da tako kažem. I obojica mislimo da je onaj drugi kriv za to.” “Zašto si mu rekao da se ponaša kao pubertetlija s podivljalim hormonima?” Tata je izgledao kao da mu je neugodno. “Zar sam to rekao?” Kimnula sam. “Što sam još rekao?” “To je sve što sam čula.” Tata je uzdahnuo. “Sa Servom je stvar u ovome – svaki čovjek ima nešto, pretpostavljam; ali sa Servom je stvar u tome da je sve olimpijsko natjecanje. Veliko mu je zadovoljstvo podmetati ljudima, dovoditi ih u najneugodnije situacije, promatrati ih kako se koprcaju. Ma, on je idiot. A sada ima apsurdnu ideju da bih se trebao ponovno oženiti. Naravno, rekao sam mu da je to glupost, da se to njega ne tiče, da se svijet ne okreće oko takvih društvenih...” “Je li on oženjen?” Tata je odmahnuo glavom. “Nije, već godinama. Znaš, više se i ne sjećam što se dogodilo sa Sophie.” “U ludnici je.” “O ne”, rekao je tata smiješeći se, “kada ga se kontrolira i zadaju mu se okviri, on je bezopasan. Povremeno čak i genijalan.” “E, meni se ne sviđa”, izjavila sam. Rijetko sam se, ako uopće, služila takvim razdražljivim izjavama. Da bi to mogao izreći s ikakvim autoritetom, moraš imati snažno, iskusno lice “nema drugog načina” (vidi Charlton Heston, Deset zapovijedi). Ali ponekad, kada nemaš pravog razloga za svoje osjećaje – kada imaš samo osjećaj – moraš se poslužiti takvom izjavom kakvo god lice imao. Tata je sjeo pokraj mene na krevet. “Pretpostavljam da se ne mogu ne složiti s tobom. Postoji granica koliko napuhane bahatosti čovjek može progutati prije nego Što mu pozli. A i ja sam pomalo ljut. Jutros, kad smo otišli do Sorbone, ja s aktovkom punom bilješki, eseja, svojim životopisom – kao budala – ispalo je da uopće nema posla za profesora kao što mi je on rekao. Profesor latinskoga zatražio je tri slobodna mjeseca ove jeseni i to je sve. A onda se ispostavilo koji je bio pravi razlog što smo otišli do fakulteta – Servo je potrošio sat vremena nagovarajući me da pitam Florence s guturalnim r hoće li izići sa mnom na večeru, neka femme koja je glavna stručnjakinja za Simone de Beauvoir – od svih prokletih stvari za koje se može biti stručnjak – žena koja rabi olovku za oči više nego Rudolph  - 265 - 

Valentino. Satima sam bio zatočen u njenoj kripti od ureda. Nisam izišao zaljubljen, nego s rakom pluća. Žena puši jednu za drugom.” “Ja mislim da on nema djece”, rekla sam prigušenim glasom. “Možda samo onoga u kolumbijskoj prašumi. Ali mislim da je ostale izmislio.” Tata se namrštio. “Servo ima djecu.” “Jesi li ih upoznao?” Razmislio je. “Ne.” “Vidio slike?” Nakrenuo je glavu. “Ne.” “Zato što su samo plodovi njegove divlje mašte.” Tata se nasmijao. I tada sam mu htjela reći o drugome nevjerojatnom događaju tog dana, Andreu Verdugi u jakni od antilopa i sa srebrnim satom kako juri kroz podzemnu, ali sam se zaustavila. Primijetila sam kako to ludo zvuči, takva slučajnost, i da o tome ozbiljno govorim, osjećala bih se glupo – čak i tragično. “Dražesno je i zdravo djetinjasto vjerovati potajno u bajke, ali u trenu kada to ispričate drugim ljudima, prestanete biti dražesni i postanete tupavi, prestanete biti djetinjasti i postanete netko tko ima zastrašujuće malo dodira s realnošću”, napisao je Albert Pooley u Kraljevskom bračnom drugu mliječne kraljice (1981., str. 233). “Možemo li otići kući?” upitala sam tiho. Na moje iznenađenje, tata je kimnuo. “Zapravo sam te upravo to htio pitati danas poslijepodne, nakon svoje nesuglasice sa Servom. Mislim da nam je dosta la vie en rose, zar ne? Osobno, više volim vidjeti život onakvim kakav stvarno jest.” Nasmiješio se. “En noir” Tata i ja oprostili smo se od Serva, od Pariza, dva dana prije nego što smo trebali otići. Možda to nije bilo tako nevjerojatno, tata je nazvao zrakoplovnu kompaniju i zamijenio karte. Izgledao je ispuhano, zakrvavljenih očiju, s glasom prepunim uzdaha. Prvi put otkada znam za sebe tata nije imao puno toga reći. Opraštajući se od Rum Babe, uspio je izreći samo “hvala” i “vidimo se uskoro” prije nego što je ušao u taksi koji nas je čekao. Ali ja sam si uzela vremena. “Nadam se da ću sljedeći put osobno upoznati Psihu i Elektru”, rekla sam zureći ravno u njegove malene oči. Gotovo da mi ga je bilo žao: oštra bijela kosa padala mu je po glavi kao biljka koja nije dobila ni dovoljno vode ni svjetlosti. Male crvene vene ukorijenile su mu se oko nosa. Da je  - 266 - 

Servo bio kazališni komad koji je osvojio Pulitzerovu nagradu, bio bi krajnje tragičan lik, onaj koji nosi brončana odijela i cipele od krokodilske kože, onaj koji obožava sve pogrešne stvari, tako da ga je Život morao srušiti na koljena. “'Nečiji je pravi život, tako često, život koji ta osoba ne živi'”, dodala sam prije nego što sam se okrenula prema taksiju, ali on je samo trepnuo, onaj nervozni, lukavi osmijeh ponovno se trzao po njegovu licu. “Zbogom, draga, mmm, sretan put.” Dok smo se vozili do zračne luke, tata jedva da je išta rekao. Naslonio je glavu na prozor taksija i tugaljivo zurio u ulice koje su prolazile – za njega tako neobična poza da sam potajice izvadila fotoaparat iz torbe i dok je taksist mrmljao nešto protiv ljudi koji su trčali preko križanja ispred nas, slikala ga, bila je to zadnja fotografija na filmu. Kaže se da kad ljudi ne znaju da ih slikaš ispadnu onakvi kakvi stvarno jesu u pravom životu. Tata nije znao da sam ga slikala, ali je ispao kakav nikada nije bio – tih, jadan, nekako izgubljen (slika 18.0).

SLIKA 18.0  - 267 - 

“Koliko god čovjek daleko putovao, koliko god vidio, od tornjeva Taj Mahala do sibirske divljine, na kraju može doći do nesretnog zaključka – obično dok leži u krevetu, zuri u slamnati strop neke ispodprosječne sobe u Indokini”, piše Swithin u svojoj posljednjoj knjizi, posmrtno objavljenoj, Gdje, 1917. godine (1918.). “Nemoguće je riješiti se konstantne, previše sentimentalne groznice koja se u narodu zove Dom. Ali, nakon sedamdeset tri godine jada, pronašao sam lijek. Moraš se vratiti kući, stisnuti zube i koliko god naporan bio taj čin, moraš odrediti, bez uljepšavanja, svoje točne koordinate kad si kod Kuće, svoje zemljopisne duljine i širine. Tek ćeš se onda prestati osvrtati i vidjet ćeš spektakularan pogled koji se prostire ispred tebe.”

 - 268 - 

TREĆI DIO

 - 269 - 

akon što sam se vratila u St. Gallway i nakon što je počelo drugo polugodište, prva čudna stvar koju sam primijetila na Hannah – zapravo, koju je cijela škola primijetila (“Mislim da je žena preko praznika bila u ludnici”, nagađala je Glupa tijekom drugog sata samostalnog učenja) – bila je da je preko božićnih praznika odrezala svu kosu. Ne, nije to bila jedna od onih zgodnih frizura iz 50-ih koje u modnim časopisima zovu šik i dječačka (vidi Jean Seberg, Dobar dan, tugo). Bila je gruba i neravna. I, kao što je Jade primijetila dok smo bile kod Hannah na večeri, iza desnog uha čak je i imala mali goli dio. “Ma koji vrag?” rekla je Jade. “Što?” upitala je Hannah okrenuvši se. “Imaš – rupu na frizuri! Vidim ti skalp!” “Stvarno?” “Sama si se šišala?” upitala je Lu. Hannah se zagledala u nas i kimnula, očito joj je bilo neugodno. “Da. Znam da je ludo i da izgleda, ono – drugačije.” Dodirnula je potiljak. “Ali bilo je kasno navečer. Htjela sam nešto isprobati.” Akutni mazohizam i mržnja prema samoj sebi koja se očituje u tome da si žena sama uništi izgled bio je koncept kojim se puno bavila proto-feministica dr. Susan Shorts u svojoj ljutitoj knjizi Urota Belzebuba (1992.), knjizi koju sam primijetila kako viri iz platnene torbe marke L.L.Bean moje nastavnice iz prirode u šestom razredu gđe Joanne Perry u školi Wheaton Hill. Kako bih bolje razumjela gđu Perry i njene promjene raspoloženja, nabavila sam vlastiti primjerak knjige. U petom poglavlju Shorts tvrdi da su od 1010. pr. Kr. mnoge žene koje su pokušale i nisu uspjele brinuti se same za sebe bile prisiljene uhvatiti se u koštac sa samom sobom zato što je njihov izgled bio jedina stvar nad kojom su odmah mogle “dokazati da imaju moć”, zbog “kolosalne muške urote koja postoji od početka svijeta, još otkad je muškarac počeo hodati na svoje dvije kratke dlakave noge i primijetio da je viši od jadne žene”, reži Shorts (str. 41). Mnoge žene, uključujući Ivanu Orkansku i kontesu Alexandra di Whippa, “grubo su odrezale kosu” i rezale se “škarama i noževima” (str. 42 – 43). One radikalnije žigosale su trbuh užarenim željezom, na što su njihovi muževi reagirali s “uznemirenošću i gađenjem” (str. 44). Na 69.  - 270 - 

stranici Shorts piše: “Žena će nagrditi svoju vanjštinu zato što osjeća da je dio nečeg većega, urote koju ne može kontrolirati.” Naravno, čovjek tada nikada ne misli prokleti feminističke tekstove, a čak i ako to učini, onda je to zato da bude teatralan i pretjeran. Pa sam i ja tako jednostavno mislila da u životu zrele žene dođe do trenutka kada mora radikalno promijeniti izgled, otkriti kako stvarno izgleda, bez svih tih zvončića i zviždaljki. Tata o shvaćanju zašto žene čine ono što čine: “Čovjek ima veće šanse ugurati svemir u napršnjak.” Ali sada, kada sam sjedila pokraj Hannah za stolom i gledala prema njoj dok je krotko rezala piletinu (frizura hrabro postavljena na vrhu glave kao grozomorni šešir koji nosiš u crkvu), odjednom sam imala užasan osjećaj da sam je već negdje vidjela. Frizura ju je pregledala do kože, razotkrila je na zastrašujući način, i sada, koliko god to bilo ludo – isklesane jagodice, vrat – sve mi je to bilo nekako poznato. Prepoznala sam je, ne zato što sam je već srela (ne, ona nije bila jedna od tatinih davno izgubljenih hruštica; potrebno je više od glamurozne kose da maskiraš takvu vrstu majmunskog lica); osjećaj je bio mutniji, udaljeniji. Umjesto toga imala sam osjećaj da sam je vidjela na nekoj fotografiji ili u članku u novinama ili možda na fotki u nekoj od biografija s rasprodaje koje smo tata i ja čitali naglas. Odmah je primijetila da buljim u nju (Hannah je bila jedna od onih ljudi koji drže pod kontrolom kamo su usmjereni svi pogledi u sobi) te se polako, dok je elegantno uzimala još jedan zalogaj hrane, okrenula prema meni i nasmiješila. Charles je tupio o Fort Laureldaleu – Bože, bilo je vruće, zapeli smo na aerodromu šest sati (pričao je priču bez glave i repa kao što je uvijek činio, kao da je Hannah jedina osoba za stolom) – a frizura je privlačila pozornost na njen osmijeh, imala je isti učinak na osmijeh kao što debele naočale pepeljarke imaju na oči, učinila ga je golemim (izgovori “GOOOOLEMIM”). Uzvratila sam joj osmijeh i ostatak večere sjedila s pogledom zalijepljenim za tanjur, tiho vičući sama sebi diktatorskim glasom (kao Augusto Pinochet koji naređuje mučenje suparnika) – da prestanem buljiti u Hannah. To je nepristojno. “Hannah će doživjeti slom živaca”, mirno je objavila Jade tog petka navečer. Bila je odjevena u kratku crnu svjetlucavu haljinu u stilu 20-ih i sjedila iza goleme harfe, trzajući žice jednom rukom dok je u drugoj držala martini. Instrument je bio prekriven debelim slojem prašine, poput sloja masti koji prekriva tavu nakon prženja slanine. “Možete me citirati.”  - 271 - 

“Cijele jebene godine to govoriš”, rekao je Milton. “Zjev”, rekao je Nigel. “Zapravo, ja se slažem”, rekla je Leulah ozbiljno. “Ta frizura je strašna.” “Konačno!” povikala je Jade. “Nekoga sam preobratila! Imam jednoga, je li još tko zainteresiran, još tko, još tko, nitko, prodano za jadnu količinu od jednog.” “Ozbiljno”, nastavila je Lu, “mislim da bi mogla biti u kliničkoj depresiji.” “Začepi”, rekao je Charles. Bilo je jedanaest sati navečer. Izvaljeni na kožnate kauče u ljubičastoj sobi, pili smo posljednju Leulahinu izmišljotinu, nešto što je zvala Žohar, mješavinu šećera, naranči i Jacka Danielsa. Mislim da nisam rekla više od dvadeset riječi cijele večeri. Naravno, bila sam uzbuđena što ih ponovno vidim (i zahvalna što tata kada je Jade došla po mene u mercedesu, nije rekao ništa osim “Vidimo se uskoro, draga”, popraćeno jednim od njegovih osmijeha koji su kao vrpca za obilježavanje gdje si stao u knjizi, koji će mi čuvati mjesto dok se ne vratim), ali nešto u toj ljubičastoj sobi sada mi se činilo otrcano. Prije sam se zabavljala za ovakvih večeri, zar ne? Nisam li se uvijek smijala, prolila malo Kandže ili Žohara po koljenima i izricala kratke primjedbe koje bi zaplovile preko sobe? Ili, ako nikada nisam izricala kratice primjedbe (van Meerovi nisu neki stand-up-komičari), nisam li si dopustila da plutam po bazenu na splavi na napuhavanje, s ravnodušnim izrazom lica noseći sunčane naočale dok su Simon i Garfunkel pjevali “woo woo woo”? Ili ako si nisam dopustila da plutam s ravnodušnim izrazom lica (van Meerovi nisu neki pokeraši), nisam li si dopustila, barem dok sam u ljubičastoj sobi, da budem raščupani anarhistični bajker koji je na putu za New Orleans u potrazi za pravom Amerikom, družeći se s rančerima, kurvama, seljačinama i pantomimičarima? Ili ako si nisam dopustila da budem anarhistični bajker (ne, van Meerovi nisu hedonisti po prirodi), nisam li si barem dopustila da nosim prugastu košulju i vičem frankfurtskim američkim akcentom “New York Herald Tribune!” s olovkom iscrtanim očima s dugačkim krajevima, a onda potajno umaknem s nekim sitnim lopovom? Ako ste mladi i zbunjeni u Americi, morate pronaći nešto čiji dio možete biti. To nešto mora biti šokantno ili huligansko, tako da unutar toga kaosa možete pronaći sebe, da možete locirati svoje Ja kao što smo tata i ja konačno locirali tako minijaturne gradove koje je teško naći na našoj US Rand-McNallyjevoj karti, poput Howarda u Louisiani i Roanea u  - 272 - 

New Jerseyju (ako ne pronađete takvo što, sudbina vam je da budete jedna od onih napirlitanih kokoši iz škole). Hannah me uništila, pomislila sam sada gurajući potiljak prema kožnatom kauču. Odlučila sam da ću iskopati neoznačeni grob usred ničega i zakopati što mi je rekla (staviti to u kutiju od cipela, sačuvati zlu ne trebalo, kao što je ona sačuvala onu zastrašujuću kolekciju noževa), ali, naravno, kad nešto zakopaš strmo dva metra pod zemlju, ono će sasvim sigurno ustati iz mrtvih. I tako, dok sam promatrala Jade kako koncentrirano čupa žice na harfi kao da čupa obrve, nisam mogla ne zamisliti kako svojim tankim rukama grli tijela raznih kamiondžija (tri po državi, znači sveukupno za njezina putovanja od Georgije do Kalifornije, dvadeset sedam masnih tipova s nogom na gasu; otprilike jedan svaka 172,2 km). A kada je Leulah otpila malo Žohara i malo joj je curnulo preko brade, vidjela sam turskog nastavnika matematike od dvadeset i nešto godina kako se pojavljuje iza nje, mišićavo plešući uz turski rock. Vidjela sam Charlesa kao zlatnu bebu koja brblja pokraj žene s crnim kolobarima oko očiju i gola tijela, skvrčene na tepihu poput raskuhanoga morskog raka i luđački se ceri ničemu. A onda Milton (koji je upravo stigao sa svog sudara u kinu s Joalie, Joalie koja je provela božićne praznike skijajući se s obitelji u St. Antonu, Joalie koja, na žalost, nije pala u duboki kanjon na neoznačenoj stazi), kada je zabio ruku u džep da izvadi žvakaću gumu, u sekundi mi se učinilo da zapravo vadi nož, sličan jednom od onih noževa s kojima su Sharks plesali u Priči sa zapadne strane dok su pjevali... “Rigo, koji ti je vrag?” upitala je Jade škiljeći sumnjičavo prema meni. “Cijele večeri buljiš u nas nekim ludim pogledom. Nisi se valjda vidjela s onim Zachom preko praznika? Postoje dobre šanse da te pretvorio u stepfordsku suprugu.” “Oprosti. Samo sam razmišljala o Hannah”, lagala sam. “E pa, možda bismo trebali nešto učiniti, umjesto da samo razmišljamo. Mogli bismo barem intervenirati tako da više ne ide u Cottonwood, jer što ako se nešto dogodi? Ako napravi nešto ekstremno? Svi ćemo se sjetiti ovog trenutka i mrziti sami sebe. Nećemo to moći zaboraviti godinama, a onda ćemo umrijeti sami s brdom mačaka ili će nas pokupiti neki auto. Završit ćemo kao pizza na cesti...” “Pa daj začepi!” zaurlao je Charles. “Dosta, dosta mi je slušanja tih sranja svaki jebeni vikend! Ti si totalna glupača! Svi vi!” S treskom je spustio čašu na bar i izjurio iz sobe, rumenih obraza, kose boje najsvjetlijega, golog drveta, onakva mekanog, koje možeš ulupiti palcem, a onda, nekoliko sekundi poslije – nitko od nas nije progovorio – čuli smo kako su se zalupila ulazna vrata i režanje motora njegova auta  - 273 - 

dok se brzo udaljavao od kuće. “Je li se to samo meni čini ili je očito da ništa od ovoga neće sretno završiti”, rekla je Jade. Oko tri ili četiri ujutro onesvijestila sam se na kožnatom kauču. Sat vremena poslije netko me prodrmao. “Jesi za šetnju, stara moja?” Nigel mi se smiješio, naočale su mu štipale vrh nosa. Zatreptala sam i sjela. “Može.” Plava je svjetlost učinila čitavu sobu baršunastom. Jade je bila na katu. Milton je otišao kući (“kući” je vjerojatno značilo na randevu u motelu s Joalie), a Lu je čvrsto spavala na kauču s kašmirskim uzorkom, duga joj je kosa prekrivala naslon poput bršljana. Protrljala sam oči, ustala i smušeno krenula za Nigelom, koji je već nestao u hodniku. Pronašla sam ga u salonu: zidovi su tu bili obojeni prestravljenom ružičastom, klavir je zijevao, žgoljave palme i niske sofe nalikovale su na velike plutajuće krekere na koje se čovjek ne usuđuje sjesti od straha da se ne slome i razmrve posvuda. “Obuci ovo ako ti je hladno”, rekao je Nigel podigavši dugačku crnu bundu koju je netko ostavio da umre na stolcu ispred klavira. Romantično se opustila u njegovim rukama, poput zahvalne tajnice koja se upravo onesvijestila. “Nije mi hladno”, rekla sam. Slegnuo je ramenima i navukao je na sebe (vidi pod “Sibirska lasica”, Enciklopedija, živih bića, 4. izdanje). Namrštivši se, podigao je velikoga, plavookoga kristalnog labuda koji je plivao po površini stolića prema velikome srebrnom okviru za fotografije. U okviru nije bila fotografija Jade, Jefferson ili nekog nasmiješena rođaka, nego crnobijeli komad papira koji je bio unutra kad je okvir kupljen (FIRENZE, pisalo je, 7” x 9%”). “Jadni debeli utopljenik”, rekao je Nigel. “Više ga se nitko ne sjeća, znaš?” “Koga?” “Smokea Harveyja.” “Oh.” “To se dogodi kad umreš. Svi naprave veliku stvar od toga. A onda svi zaborave.” “Osim ako ne ubiješ nekoga iz državne službe. Senatora ili... ili  - 274 - 

policajca. Onda se svi sjećaju.” “Stvarno?” Pogledao me sa zanimanjem, lamajući. “Da”, rekao je veselo. “Vjerojatno si u pravu.” Obično kada biste zastali da pogledate Nigela – njegovo lice, obično kao novčić, njegove jako izgrizene nokte, njegove tanke žičane naočale koje su uvijek izazivale mentalnu sliku kukca koji drsko odmara svoja umorna, prozirna krilca na njegovu nosu – teško je bilo zamisliti o čemu on točno razmišlja, što je razlog svjetlucanja njegovih očiju, malenog osmijeha koji je podsjećao na one zgodne olovčice koje su se upotrebljavale za označivanje glasačkih listića. Sada nisam mogla a da ne pretpostavim da razmišlja o svojim pravim roditeljima, Mimi i Georgeu, Alice i Johnu, Joan i Hermanu, tko god oni bili, zatvoreni negdje u najstrožem zatvoru. Ne kažem da je Nigel izgledao posebno turobno ili zamišljeno; da tata završi u doživotnom zatvoru (da se pita neke hruštice, tako bi i bilo), ja bih vjerojatno bila jedna od one djece koja uvijek imaju stisnutu čeljust i škrguću zubima, maštaju o ubijanju učenika iz svoje škole poslužavnicima iz kafeterije ili kemijskim olovkama. Nigel je bio stvarno fantastičan po tome koliko je ostao pozitivan. “I, što misliš o Charlesu?” prošaptala sam. “Zgodan je, ali nije moj tip.” “Ne, mislila sam.” Nisam bila sasvim sigurna kako da to kažem. “Što se dogodilo između njega i Hannah?” “Što – pričala si s Jade?” Kimnula sam. “Mislim da se ništa nije dogodilo osim što on misli da je ludo zaljubljen u nju. Uvijek je bio ludo zaljubljen u nju. Otkad smo krenuli u prvi razred. Ne znam zašto gubi vrijeme – hej, misliš li da bih mogao proći pod Liz Taylor?” Spustio je staklenog labuda na stol, zavrtio se. Bunda ga je poslušno oblikovala u božićno drvce. “Naravno”, rekla sam. Ako je on Liz, onda sam ja Bo Derek u Desetki. Smiješeći se, gurnuo je naočale dalje na nos. “Dakle moramo pronaći lovu. Blago. Veliku isplatu.” Vrtio se na peti, a onda izletio kroz vrata, preko foajea i gore po bijelim mramornim stubama. Na vrhu odmorišta zastao je i pričekao da ga stignem. “Zapravo, htio sam ti nešto reći.” “Što?” upitala sam. Stavio je prst na usta. Bili smo ispred Jadeine spavaće sobe, i iako je unutra bio potpuni mrak i tišina, vrata su bila odškrinuta. Dao mi je znak da ga slijedim. Šuljali smo se po hodniku prekrivenom tepihom i ušli u  - 275 - 

jednu od gostinskih soba na samom kraju. Uključio je svjetiljku pokraj vrata. Usprkos tepihu boje ruža i cvjetnim zavjesama, soba je bila klaustrofobična, kao da se nalaziš u plućnom krilu. Pljesniv, ustajao miris bio je vjerojatno isti kao onaj o kojem je govorio izvjestitelj National Geographica Carlson Quay Meade u opisu svojih iskopavanja u Dolini kraljeva s Howardom Čarterom 1923. u Otkrivanju Tutankamona: “Usuđujem se reći da me mučilo što bismo mogli naći u toj jezovitoj grobnici i, iako smo bili vrlo uzbuđeni, zbog odvratnog smrada bio sam prisiljen izvaditi svoj laneni rupčić, staviti ga preko nosa i usta te tako nastaviti u tu tužnu grobnicu” (Meade, 1924.). Nigel je zatvorio vrata za mnom. “Dakle, Milton i ja smo prošle nedjelje otišli do Hannah ranije, prije nego što ste se vi pojavili”, rekao je tihim, ozbiljnim glasom, naslonivši se na krevet. “A Hannah je morala otići do trgovine. Dok je Milton pisao zadaću, ja sam otišao van i malo pretražio njenu garažu.” Oči su mu se raširile. “Ne bi vjerovala što sam našao. Kao prvo, tamo je hrpa stare opreme za kampiranje – ali onda sam pregledao neke od kartonskih kutija. Većina je puna krame, šalica, svjetiljaka, stvari koje je skupljala, jedna fotografija – pretpostavljam da je imala ozbiljnu punk-fazu u životu – ali jedna golema kutija bila je puna planinarskih karti, na tisuće. Označila ih je crvenom kemijskom.” “Hannah je prije stalno išla na kampiranje. Pričala nam je o onome događaju kad je nekome spasila život. Sjećaš se?” Podigao je ruku kimajući. “Da, a onda sam našao fascikl koji se nalazio na vrhu svega toga. Bio je pun članaka iz novina. Fotokopija. Nekoliko njih iz The Stockton Observera. Svaki od njih bio je o nekom nestalom djetetu.” “Nestale osobe?” Kimnuo je. Bila sam iznenađena kako me ponovno pojavljivanje tih dviju jednostavnih riječi, nestale osobe, može odmah toliko, pa, uznemiriti. Da Hannah nije istresla cijelu onu zastrašujuću propovijed o nestalima, da nisam bila svjedok njezina tupog recitiranja podataka o svim onim posljednji put viđenima, jednom po jednom, poput neke ozbiljno neuravnotežene osobe, ne bi me uopće dirnulo to što je Nigel rekao. Znali smo da je Hannah nekada u životu bila iskusna planinarka, a fascikl s fotokopijama sam po sebi ne bi puno značio. Tata je na primjer bio osoba s vrlo impulzivnim intelektom i stalno je pokazivao iznenadno eksplozivno zanimanje za svakakve nasumične teme, od Einsteinovih ranih verzija atomske bombe do anatomije pješčanog dolara, od užasnih muzejskih  - 276 - 

instalacija do repera koji su bili upucani devet puta. Ali nijedna tema nije tati bila fiksacija, opsesija – strast, apsolutno; spomenite Chea ili Benna Ohnesorga i oči će mu se zamutiti – ali tata nije pamtio bilo kakve činjenice i recitirao ih brutalnim glasom Bette Davis dok je pušio i dok su mu oči luđački šarale sobom kao ispuhani balon. Tata nije pozirao, glumatao, odrezao kosu i pritom ostavio ćelavo područje veličine stolnoteniske loptice. (“Život ima nekoliko potpunih užitaka i sjediti kod frizera dok te šiša žena vještih ruku jedno je od njih”, rekao je tata.) I tata nije u neočekivanim trenucima izazivao strah u meni, strah s kojim se nisam mogla uhvatiti u koštac, jer čim bih ga primijetila, procurio bi mi kroz prste poput pare, i ispario. “Imam jedan od članaka ako hoćeš pročitati”, rekao je Nigel. “Uzeo si ga?” “Samo jednu stranicu.” “O, krasno”. “Što?” “Znat će da si njuškao.” “Nema teorije, bilo je barem pedeset stranica. Ne može primijetiti. Idem ga donijeti. Dolje mi je u torbi.” Nigel je izišao iz sobe (prije nego što je nestao, oduševljeno je izbuljio oči – Drakulin izraz iz nijemih filmova). Minutu poslije vratio se s člankom. Bila je to jedna stranica. Zapravo, nije to bio članak, nego odlomak iz knjige koju je objavio Foothill Press iz Tupocka u Tennesseeju 1992., Izgubljeni koji nisu pronađeni: ljudi koji su netragom nestali te drugi zbunjujući događaji, koju su napisali J. Finley i E. Diggs. Nigel je sjeo na krevet, čvrsto omotao bundu oko sebe i čekao da pročitam do kraja. 4. poglavlje Violet May Martinez Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Izaija, 41.10 Dana 29. kolovoza 1985. Violet May Martinez, 15, netragom je nestala. Posljednji je put viđena u nacionalnom parku Great Smoky Mountains između  - 277 - 

Blindmans Bald i parkirališta blizu Burnt Creeka. Njezin je nestanak još uvijek misterij. * Bilo je sunčano jutro 29. kolovoza 1985. kada je Violet Martinez krenula na izlet sa svojom crkvenom grupom iz baptističke crkve Besters k Bestersu u Sjevernoj Karolini. Krenuli su u nacionalni park Great Smoky Mountains na izlet za proučavanje prirode. Violet, učenica drugog razreda srednje škole Besters, bila je poznata među svojim vršnjacima kao zabavna i otvorena i bila je izabrana za najbolje odjevenu u školskom godišnjaku. Violetin otac Roy ml. odvezao ju je do crkve tog jutra. Violet je imala plavu kosu i bila je visoka 162 cm. Bila je odjevena u ružičastu majicu dugih rukava, traperice, nosila je zlatnu ogrlicu sa slovom “V” i bijele tenisice Reebok. Crkveni izlet vodio je g. Mike Higgis, omiljeni crkveni voditelj i veteran Vijetnamskog rata, koji je već sedamnaest godina aktivan u crkvi. Violet je sjedila na kraju autobusa pokraj svoje najbolje prijateljice Polly Elms. Autobus je stigao na parkiralište Burnt Creek u 12.30. Mike Higgis objavio je da će hodati do Blindmans Bald i vratiti se do autobusa u 15.30. “Stanite”, rekao je citirajući iz Knjige o Jobu, “i promotrite čudesno djelo Božje.” Violet se popela na vrh s Polly Elms i Joelom Hinleyjem. Violet je prošvercala paket cigareta Virginia Slims u džepu traperica i popušila jednu na vrhu prije nego što joj je Mike Higgis rekao da je ugasi. Violet je pozirala za fotografije i jela sendviče. Postala je nestrpljiva da se vrate, pa je napustila vrh s Joelom i dvoje prijatelja. Kad su bili udaljeni kojih kilometar i pol od parkirališta, Violet je počela hodati brže od svih ostalih. Grupa je morala usporiti jer je Barbee Stuart imala grč. Violet nije stala.  - 278 - 

“Rekla nam je da smo kao puževi i otrčala dalje”, rekao je Joel. “Kada je stigla do zadnjega vidljivog dijela staze, zastala je da pripali još jednu cigaretu i mahnula nam. Nestala je iza zavoja i više je nismo mogli vidjeti.” Joel i ostali nastavili su hodati pretpostavivši da će ih Violet čekati kod autobusa. Ali u 15.35, kada je Mike Higgis obavio prozivku,…… “Gdje je ostatak?” upitala sam. “To je sve što sam uzeo.” “Svi su članci bili o nestancima kao ovaj?” “Čudno, ha?” Samo sam slegnula ramenima. Nisam se mogla sjetiti odnosi li se moja zakletva da neću nikome reći samo na prošlost Aristokrata ili na cijeli razgovor te noći s Hannah, i zato je sve što sam rekla bilo: “Mislila sam da je Hannah uvijek bila zainteresirana za tu temu. Nestanci.” “O da?” Odglumila sam zijevanje i predala mu stranicu. “Ne bih se zabrinjavala time.” Slegnuo je ramenima, očito razočaran mojom reakcijom i presavio papir. Molila sam se – za očuvanje vlastitoga zdravog razuma – da to bude kraj toga. Na žalost, sljedećih četrdeset pet minuta dok smo lutali sobama Whitestonea prepunima prašnih stolova, stolaca na koje nitko nikada nije sjeo, štogod da sam rekla da ga umirim, on nije prestajao blejati o tim člancima (jadna Violet, što li se dogodilo, zašto Hannah ima sve te papire, zašto ju je briga). Pretpostavljala sam da samo pravi predstavu od toga, glumi Liz u Posljednji put kad sam vidio Pariz, sve dok njegovo malo lice nije uhvatila svjetlost s konstelacije – Herkula – koja je svjetlucala na kuhinjskom stropu i vidjela sam izraz njegova lica: nije to bilo odglumljeno, bio je iskreno zabrinut (iznenađujuće jako zabrinut, ozbiljnost koju obično povezujemo samo s neskraćenim verzijama rječnika i starim gorilama). Uskoro smo odlutali natrag do ljubičaste sobe i Nigel je skinuo naočale te odmah zaspao ispred kamina, posesivno držeći bundu kao da se boji da će se odšuljati i pobjeći mu prije nego što se probudi. Vratila sam se na kožnati kauč. Pekmezasti razmaz jutra širio se nebom, bio je vidljiv iza drveća kroz staklena vrata. Nisam bila umorna. Ne, zahvaljujući Nigelu  - 279 - 

(koji je sada hrkao), misli su mi se vrtjele u krug kao pas za vlastitim repom. Što je razlog Hannahine ovisnosti o nestancima – životnim pričama brutalno odrezanima tako da su od njih ostali samo počeci i sredine, a nikada krajevi? (“Životna priča bez poštenog kraja, na žalost, nije nikakva priča”, rekao je tata.) Hannah nije mogla i sama biti nestala osoba, ali možda su to bili njen brat ili sestra ili jedna od onih cura na fotografijama koje smo Nigel i ja vidjeli u njenoj sobi, ili neka izgubljena ljubav čije postojanje nije htjela potvrditi – Valerio. Povezanost između tih nestalih osoba i njezina života, koliko god bila daleka ili mutna, zacijelo postoji: “Ljudi vrlo, vrlo rijetko postaju opsjednuti stvarima koje nemaju nikakve veze s njihovom osobnom pričom”, napisao je dr. Josephson Wilheljen u Većem od neba, (1989.). A bio je tu i taj neopisivo jaki osjećaj da sam je već negdje vidjela, kada je imala sličnu frizuru ljuska-jajeta – osjećaj koji je bio toliko postojan da sam sljedećeg dana, sunčanoga i užasno hladnog, kad me Leulah odvezla kući, počela tražiti po nekim od suvremenih biografija u tatinoj knjižnici: Nejasan čovjek: život i vrijeme Andyja Warhola (Benson, 1990.), Margaret Thatcher: žena, mit(Scott, 1999.), Mihail Gorbačov: izgubljeni princ Moskve (Vadivarich, 1999.), listala sam po sredinama knjiga i proučavala fotografije. Bilo je to besmisleno, znala sam to, ali, iskreno, onaj osjećaj, koliko god da je bio neumoran, isto je tako bio nekako slab; nisam mogla jamčiti da je autentičan, da nisam jednostavno zamijenila Hannah s jednim od izgubljenih dječaka u predstavi Petar Pan koju smo tata i ja gledali na Sveučilištu Kentucky u Walnut Ridgeu. U jednom trenutku stvarno mi se učinilo da sam je pronašla – srce mi je poskočilo kad sam ugledala crnobijelu fotografiju žene koja mora da je Hannah Schneider, kako leži na plaži u šik starinskome kupaćem kostimu i golemim naočalama – sve dok nisam pročitala natpis: “St. Tropez, ljeto 1955., Gene Tierney”. (Glupača, uzela sam knjigu Bjegunci iz Chain Ganga, /De Winter, 1979./, staru biografiju Darryla Zanucka.) Sljedeća faza u mome istraživanju odvela me dolje do tatine radne sobe, gdje sam tražila “Schneider” i “nestala osoba” na internetu, potraga koja je izrigala gotovo pet tisuća stranica. “Valerio” i “nestala osoba” proizvela je 103. “Jesi li dolje?” povikao je tata prema stubama. “Nešto istražujem”, viknula sam. “Jesi li ručala?” “Ne.” “E onda se požuri – upravo smo poštom dobili dvanaest kupona za Lone Steer Steakhouse – deset posto popusta na švedski stol s rebarcima,  - 280 - 

odrescima, prženim lukom i nečim što prilično uznemirujuće zovu vulkanski krumpir sa šunkom.” Brzo sam preletjela pogledom preko nekoliko stranica, ali nisam vidjela ništa zanimljivo ili relevantno – sudske dokumente koji su davali detalje presuda suca Howieja Valerija iz okruga Shelburn, podatke o Loggiasu Valeriju rođenom 1789. u Massachusettsu – pa sam isključila tatin laptop. “Dušo?” “Evo me”, viknula sam. Nisam imala vremena provesti još istraživanja o Hannah ili nestalim osobama prije te nedjelje kad je Jade došla po mene, a kada smo stigle u Hannahinu kuću, pomislila sam – s itekakvim olakšanjem – da to možda više nikada neću ni morati činiti; Hannah je, s obnovljenim oduševljenjem, jurcala kućom bosa i u crnoj kućnoj haljini, smiješila se, bavila se sa šest stvari odjednom i izgovarala šik rečenice koje nisu marile za interpunkciju: “Blue jesi li upoznala Ono – je l’ to bio tajmer – Isuse, šparoge.” (Ono je bila minijaturno zeleno perce od ptice, nije imala oko i očito nije voljela Lennona; odmaknula se od njega što je više mogla u krletki koju su dijelili.) Hannah se također potrudila da učini frizuru malo modernijom, natjeravši neke oštrije, opasnije dijelove da legnu, ohlade se na jednoj strani čela. Sve je išlo dobro – ma savršeno – kada smo nas sedmero sjeli oko stola i jeli svoje odreske, šparoge i kukuruz (čak se i Charles smiješio, i kad je ispričao jednu od svojih priča, ispričao ju je svima nama, ne samo Hannah) – ali onda je ona otvorila usta. “Dvadeset šesti ožujak”, rekla je. “Početak proljetnih praznika. To je naš veliki vikend. Zabilježite si u kalendarima.” “Veliki vikend za što?” upitao je Charles. “Naše kampiranje.” “Tko je išta rekao o kampiranju?” upitala je Jade. “Ja sam rekla.” “Gdje?” upitala je Leulah. “The Great Smokies. Manje od sat vremena vožnje odavde.” Skoro sam se zadavila odreskom. Nigel i ja pogledali smo se preko stola. “Znate”, nastavila je Hannah veselo, “vatra i pričanje strašnih priča i predivan pogled, svjež zrak...” “Instant-rezanci”, promrmljala je Jade.  - 281 - 

“Ne moramo jesti instant-rezance. Možemo jesti što god želimo.” “Svejedno zvuči užasno.” “Nemoj biti takva.” “Moja generacija ne ide u divljinu. Mi radije idemo u trgovački centar.” “E pa, možda biste morali težiti nečem izvan granica svoje generacije.” “Je li sigurno?” prekinuo ih je Nigel što je nonšalantnije mogao. “Naravno.” Hannah se nasmiješila. “Ako nisi glup. Bila sam tamo milijun puta. Znam staze. Zapravo, nedavno sam bila.” “S kim?” upitao je Charles. Nasmiješila mu se. “Sa sobom.” Buljili smo u nju. Ipak je bio siječanj. “Kada?” upitao je Milton. “Preko praznika.” “Nisi se smrzavala?” “Ma kakvo smrzavanje”, rekla je Jade. “Nije li ti bilo dosadno? Tamo gore nema se što raditi.” “Ne, nije mi bilo dosadno.” “A što je s medvjedima?” nastavila je Jade. “Ili, još gore, bubama. Ja totalno nisam osoba za kukce. Ali oni mene vole. Svaka buba je opsjednuta mnome. Slijede me. Kao zaluđeni fanovi.” “Kad budemo išli, u ožujku, neće biti buba. A ako ih bude, natopit ću te Offom”, rekla je Hannah strogim glasom (vidi pod “1940. fotografija upotrijebljena za promociju Žarkog pojasa”, Buldog u kokošinjcu: život Jamesa Cagneyja, Taylor, 1982., str. 339). Jade nije ništa rekla, kopala je vilicom po svom špinatu. “Oh, zaboga”, nastavila je Hannah mršteći se na nas, “ma što je s vama? Pokušam isplanirati nešto zabavno, nešto malo drugačije – niste li čitali, niste li bili nadahnuti Thoreauom, Waldenom! Zar niste to čitali na satovima engleskog? Ili to više nije u nastavnom programu?” Pogledala me. Bilo mi je teško uzvratiti joj pogled. Usprkos njenim pokušajima kosa je još uvijek odvlačila pozornost. Izgledala je kao jedna od onih uznemirujućih frizura kojom su se redatelji filmova iz 50-ih služili kako bi pokazali da je glavni lik nedavno proveo neko vrijeme u instituciji za umobolne ili da su zadrti građani žigosali lik kao kurvu. I što si je dulje gledao, to se više činilo da se njena ostrižena glava odvaja od tijela i plovi sama u prostoru kao ona Jimmyja Stewarta u Vrtoglavici kada doživi slom živaca i sve vidi u psihodeličnim bojama, ružičastim i zelenim tonovima  - 282 - 

ludila koji kruže iza njega. Frizura joj je činila oči nezdravo golemima, vrat blijedim, uši ranjivima poput puževa bez kućice. Možda je Jade bila u pravu; stvarno će doživjeti slom živaca. Možda joj je bilo “zlo od sudjelovanja u Velikoj laži” (vidi pod Belzebub, Shorts, 1992., str. 212). Ili još groznija mogućnost: možda je malo previše čitala onu knjigu o Charlesu Mansonu. Čak je i tata rekao – tata, koji nije nimalo praznovjeran ili strašljiv – da tako eksplicitni opisi zla na djelu stvarno nisu sigurni za “one koje lako padaju pod utjecaj svačega, zbunjene ili izgubljene”. I to je bio razlog zašto više nije imao tu knjigu na popisu obvezne literature. “Ti znaš o čemu govorim, zar ne?” Pogled joj je bio zalijepljen za moju glavu. “'Otišao sam u šumu jer sam želio živjeti s namjerom'”, počela je recitirati. “'Želio sam isisati svu srž iz života i, i poslije, naučiti da ako nisam živio da, da...' kako ono ide, nešto, nešto s namjerom...” Riječi su joj pale na tlo i nisu se više micale. Nitko nije progovorio. Zahihotala se, ali bio je to tužan, umirući zvuk. “I ja bih to trebala ponovno pročitati.”

 - 283 - 

eontyne Bennett vješto je u Državi izgubljenih taština (1969.) secirao Vergilijev poznati citat: “Ljubav pobjeđuje sve.” “Stoljećima i stoljećima”, piše on na 559. stranici, “pogrešno smo interpretirali te tri riječi. Neuke su mase zadihano isticale tu malenu frazu kao opravdanje za ljubakanje na javnim mjestima, napuštanje žena, nabijanje rogova muževima, za porast broja rastava, za gomile djece bez roditelja koja prosjače na postajama podzemne željeznice Whitechapel i Aldgate – a zapravo, u toj često citiranoj frazi nema ničega poticajnog ili veselog. Latinski je pjesnik napisao Amor vincit omnia ili Ljubav pobjeđuje sve. Nije napisao Ljubav oslobađa, sve ili liberates sve, i tu je već prvi stupanj našeg očitog nerazumijevanja. Pobijediti: poraziti, podjarmiti, masakrirati, razbiti, samljeti. Jasno vam je da to ne može biti pozitivno. A onda je napisao 'pobjeđuje sve' – dakle ne samo neugodne stvari, siromaštvo, ubojstva, provale, nego sve, uključujući zadovoljstvo, mir, zdrav razum, slobodu i samouvjerenost. I zato trebamo shvatiti da Vergilijeve riječi nisu ohrabrenje, nego više upozorenje, poziv da izbjegnemo, zaobiđemo taj osjećaj, pobjegnemo od njega pod svaku cijenu, inače riskiramo da će stvari do kojih nam je najviše stalo biti masakrirane, uključujući i naše poimanje sebe.” Tata i ja uvijek smo se smijuljili na to kako je Bennett nadugačko i naširoko protestirao (nikada se nije ženio i umro je 1984. od ciroze jetre; na pogrebu je bila samo domaćica koja se brinula o njegovoj kući i urednik iz Tyrolian Pressa), ali kada je stigla veljača, stvarno sam počela primjećivati vrijednost onoga o čemu je blebetao na više od osamsto stranica. Zato što je ljubav bila ta koja je bila razlog za Charlesovu sve veću nadurenost i nekonzistentnost, lutao je St. Gallwayem raščupan i zamišljena izraza lica (nešto mi je govorilo da nije razmišljao o Vječnom Zašto). Tijekom jutarnjih obavijesti nemirno se vrpoljio na svome mjestu (često lupajući po naslonu moga stolca), a kada bih se okrenula da mu se nasmiješim, ne bi me ni vidio; zurio je na pozornicu na način na koji udovice mornara vjerojatno zure prema moru. (“Dosta mi ga je”, rekla je Jade.) Ljubav je i mene znala podići i baciti u loše raspoloženje isto onako lako kao što tornado podigne kuću na farmi. Milton je samo trebao reći “Stara Jo” (tako je sada zvao Joalie – nadimak koji je najpotresniji od svih razvoja srednjoškolskih veza; poput super-ljepila, znao je držati parove  - 284 - 

zajedno mjesecima), i odmah bih osjetila kako umirem u sebi, kao da mi srce, pluća i želudac svi istovremeno poništavaju svoju radnu karticu, zatvaraju trgovinu i kreću kući zato što nema smisla kucati, disati, dan za danom, ako život toliko boli. A bio je tu i Zach Soderberg. Potpuno sam zaboravila na njega, osim onih trideset sekundi tijekom leta kući iz Pariza kada je rastresena stjuardesa slučajno prolila Bloody Mary na starijega gospodina koji je sjedio nasuprot meni. Umjesto da zareži, njegovo se lice zgužvalo u osmijeh dok je ubrusima tapkao svoju jaknu, koja je sada izgledala užasno i rekao bez trunka sarkazma: “Ne brini se, dušo. Događa se i najboljima od nas.” S vremena na vrijeme dobacila bih tijekom napredne fizike Zachu mali pokajnički osmijeh (ali nisam čekala da vidim je li ga uhvatio ili je pao na pod). Ravnala sam se prema tatinu savjetu: “Najpoetičniji kraj ljubavne veze nije isprika, opravdanje, opsežna istraga o tome što je pošlo krivo – opcija sv. Bernarda, tužno-oka i šmrkava – nego dostojanstvena tišina.” Ali jednoga dana odmah poslije ručka kad sam zalupila vrata svog ormarića pronašla sam Zacha kako stoji iza mene, s jednim od onih šatorskih osmijeha u kojem je jedna strana usana podignuta, a druga obješeno pada. “Bok, Blue”, rekao je. Glas mu je bio ukočen kao nove cipele. Poprilično neočekivano, srce mi je počelo preskakivati uže. “Haj.” “Kako si?” “Dobro.” Naravno, morala sam smisliti što da pristojno kažem, neku ispriku, razlog zašto sam ga zaboravila na Božićnom kabaretu kao zimsku rukavicu. “Zach, žao mi je zb...” “Imam nešto za tebe”, prekinuo me, glas mu nije bio ljut, nego veselo služben, kao da je glavni i odgovorni neke tvrtke koji je poletno izišao iz svog ureda da me obavijesti da sam njihov cijenjeni klijent. Posegnuo je u stražnji džep i predao mi debelu plavu omotnicu. Bila je naglašeno zatvorena, čak i u samim kutovima, a moje je ime bilo napisano s prednje strane srcedrapateljnim kurzivom. “Slobodno s njima učini što god želiš, znaš”, rekao je. “Upravo sam dobio honorarni posao u Kinko’s, tako da te mogu obavijestiti o nekim tiskarskim opcijama. Možeš ih povećati do veličine plakata, a onda plastificirati. Ili možeš napraviti čestitke. Ili kalendar, zidni ili stolni. Onda postoji i opcija izrade majica. To je prilično popularno. Upravo smo dobili neke majice za bebe. A onda, kako se to ono zove – umjetnički tisak na platnu. To je vrlo lijepo. Veća kvaliteta nego što bi čovjek  - 285 - 

očekivao. Isto tako, nudimo mogućnost izrade natpisa i zastava raznih veličina, čak i na vinilu.” Kimnuo je sam sebi i činilo se kao da samo što neće još nešto reći – usnice su mu bile rastvorene, samo malo, poput odškrinuta prozora – ali tada se namrštio i izgledalo je kao da se predomislio. “Vidimo se na fizici”, rekao je okrenuvši se na peti i krenuo niz hodnik. Odmah ga je pozdravila cura koja je prije samo minutu prošla pokraj nas – gledala nas iz kuta očiju stisnutih kao procijepi za ubacivanje novčića, a onda je zastala pokraj fontane i počela piti vodu. (Mora da je upravo dotrčala iz pustinje Gobi.) Bila je to Rebecca s devinim zubima, iz trećeg razreda. “Propovijeda li tvoj tata ove nedjelje?” upitala ga je. Malo iživcirana (kad su krenuli niz hodnik i nastavili svoj sveti razgovor) potrgala sam golemu omotnicu i unutra pronašla fou-tougrafije Zacha i mene na sjajnom papiru na raznim mjestima u njegovoj dnevnoj sobi, ukočenih ramena, neravnih osmijeha usađenih duboko u lice. Na šest njih, na moj užas, desna naramenica moga grudnjaka bila je vidljiva (tako bijela da je bila gotovo neonski ljubičasta i ako si gledao u naramenicu, a onda u nešto drugo, naramenica bi ti ponovno doplovila pred oči), ali na posljednjoj fou-tougrafiji, onoj koju je Patsy snimila ispred prozora obasjanog suncem (Zachova lijeva ruka ukočena oko mog struka, on je metalno postolje, a ja vrijedna lutka), svjetlost između nas razvodnila se, zapljusnula objektiv te rastalila obrise Zachove lijeve strane i moje desne tako da smo se spojili, a naši su osmijesi postali iste boje kao bijelo nebo koje je curilo između golog drveća iza nas. Iskreno, jedva sam se prepoznala. Obično sam na slikama bila ili ukočena kao roda ili uplašena kao lasica, ali na ovoj sam izgledala neobično čarobno (doslovno: koža mi je bila zlatna, a u očima sam imala paranormalne točkice zelenog). I izgledala sam opušteno, kao osoba koja ciči od oduševljenja dok šutira pijesak na plaži gdje se pije pinacolada. Izgledala sam kao da bih mogla biti žena koja se može potpuno zaboraviti, popustiti sve što je sapinje i prepustiti se i odletjeti kao stotinu balona ispunjenih helijem, i svi, svi koji kreću u smjeru tla, zure u nju s zavišću. (“Žena kojoj je proces razmišljanja rijetkost, kao veliki pande”, rekao je tata.) Bez razmišljanja okrenula sam se da potražim Zacha – možda sam mu htjela zahvaliti, možda sam htjela još nešto reći – ali shvatila sam da je otišao, pa sam kao glupača ostala zuriti u znak IZLAZ i stampedo djece u najlonkama i izlizanim cipelama gdje hita prema stubištu na putu do svojih učionica.  - 286 - 

Tjedan ili dva poslije, jednog utorka navečer, bila sam izvaljena na krevetu i probijala se kroz bitke u Henriku V za napredni engleski kada sam začula auto. Odmah sam otišla do prozora i provirila kroz zavjese, a onda promatrala bijelu limuzinu kako se šulja prilazom prema kući kao kažnjena životinja te se sramežljivo zaustavlja ispred ulaznih vrata. Tata nije bio kod kuće. Otišao je prije sat vremena na večeru u Tijuanu, meksički restoran, s profesorom Arniejem Sandersonom koji je predavao uvod u dramu i povijest svjetskoga kazališta. “Jadan mladić”, rekao je tata, “ima neke smiješne male madeže po cijelom licu kao da stalno ima vodene kozice.” Tata je rekao da se neće vratiti prije jedanaest. Farovi su se ugasili. Motor je zamro uz nabreklo podrigivanje. Nakon trenutka tišine otvorila su se vozačka vrata i bijela stupasta noga ispala je iz auta, a zatim još jedna. (Na prvi je pogled taj ulazak izgledao kao pokušaj da se odglumi neko maštanje o hodu po crvenom tepihu, ali kada je žena izišla i mogla sam je cijelu vidjeti, shvatila sam da je to samo zbog izazova koji je predstavljalo manevriranje u onome u što je bila odjevena: tijesna bijela jakna koja je činila sve što je mogla da je stisne oko struka, bijela suknja koja je izgledala kao celofan oko buketa debelog cvijeća, bijele najlonke te iznimno visoke bijele štikle. Bila je golemi kolačić umočen u šećer.) Žena je zatvorila vrata, a onda pokušala, pomalo smiješno, zaključati vrata, ali u mraku je bilo teško pronaći bravu, a i pravi ključ. Popravila je suknju (pokret koji je podsjećao na navlačenje jastučnice na jastuk), okrenula se i pokušala ne praviti puno buke penjući se na našu verandu dok joj je podbuhla kosa – limunski žute boje – drhtala iznad glave kao slabo pričvršćeno sjenilo svjetiljke. Nije pozvonila, nego je na trenutak zastala ispred vrata, s kažiprstom na prednjim zubima (kao glumac koji treba zakoračiti na scenu, ali je odjednom nesiguran što treba prvo reći). Zaklonila je oči, nagnula se ulijevo i pogledala kroz prozor naše blagovaonice. Znala sam tko je to, naravno. Bio je tu cijeli niz anonimnih telefonskih poziva prije nego što smo otišli u Pariz (na moje “Halo?” čula se samo tišina, a onda štucanje spuštene slušalice) i drugi niz prije manje od tjedan dana. Rojevi hruštica prije nje ovako su se pojavljivali, odjednom, različitih raspoloženja, u različitim stanjima i različitim bojama kao iz kutije drvenih bojica Crayola (narančasta slomljena srca, ozbiljno ljutita plava itd.). Sve su one morale ponovno vidjeti tatu, htjele ga uhvatiti, stjerati u kut, namamiti (u slučaju Zule Pierce, osakatiti), podastrijeti svoju  - 287 - 

konačnu žalbu. Tu su konfrontaciju osuđenu na propast shvaćale s težinom pojavljivanja na državnom sudu, zataknule bi kosu iza ušiju, nosile ozbiljna odijela, salonite, parfem i konzervativne mjedene naušnice. Hruštica Jenna Parks vukla je čak i glomaznu kožnatu aktovku na svoj konačni obračun, koju je ukočeno stavila na koljena, otvorila uz klik kako se sve aktovke otvaraju i, ne gubeći vrijeme, vratila tati ubrus iz bara na kojemu je napisao, u sretnijim danima: “Žensko lice naslikano rukom prirode / imaš ti, gospodarice moje strasti.” Uvijek su se pobrinule da dodaju seksi završni dojam tom profesionalnom izgledu (grimizna usta, komplicirano donje rublje ispod pomalo prozirne bluze) kako bi namamile tatu, dale mu mali uvid u ono što propušta. Ako je bio kod kuće, uveo bi ih u radnu sobu kao kardiolog koji mora reći loše vijesti pacijentu sa srčanim tegobama. Prije nego što bi zatvorio vrata, rekao bi mi (tata – sveznajući liječnik, ja – smušena medicinska sestra) da skuham čaj Earl Grey. “S mlijekom i šećerom”, rekao bi i namignuo – insinuacija koja bi učinila da se na blijedu hruštičinu licu pojavi neočekivani osmijeh. Nakon što bih stavila vodu da se grije, vratila bih se do zatvorenih vrata kako bih prisluškivala njen iskaz pod zakletvom. Ne, nije mogla jesti, ni spavati, ni dodirnuti, čak niti pogledati drugog muškarca (“Čak ni Piercea Brosnana, a on mi je uvijek bio divan”, priznala je Connie Madison Parker). Tata bi nešto rekao – nešto prigušeno, nečujno – a onda bi se vrata otvorila i hruštica bi izišla iz sudnice. Bluza bi joj se izvukla iz suknje, kosa bila sva naelektrizirana i, najporazniji dio preobrazbe, lice, koje je bilo tako precizno našminkano, sada je izgledalo kao Rorschachov test. Pobjegla bi do auta s malo namrštenim dijelom između obrva poput ispletene tkanine, i onda se odvezla u svojoj acuri ili Dodge Neonu, dok bi se tata, s odustajanjem i umornim uzdasima, udobno uvalio u svoju fotelju s čajem Earl Grey koji sam mu skuhala (kao što je sve vrijeme planirao) da bi se uhvatio u koštac s još jednim predavanjem o posredovanju u Trećem svijetu, drugim sveskom o principima pobune. Uvijek bih se osjećala krivom zbog nekog malenog detalja: prljava mašna koja se jedva držala za lijevu štiklu Lorraine Connelly ili crveni trokut jakne od poliestera Wille Johnson koji su uhvatila vrata auta i koji je lepršao prestravljen dok je jurila našim prilazom i nije ni provjerila dolazi li neki auto prije nego što je skrenula lijevo na Sandpiper Circle. Ne mogu reći da sam se nadala da će tata zadržati neku od njih zauvijek. Bila je to iritantna pomisao, da gledam Na dokovima New Yorka sa ženom koja je mirisala kao potpourri od breskve iz restoranskog WC-a (tata i ja  - 288 - 

premotavali bismo svoju omiljenu scenu, onu s rukavicom, deset, ponekad dvanaest puta dok bi nadurena hruštica iživcirano neprestano prebacivala nogu preko noge), ili da slušam tatu kako objašnjava koncepte svoga posljednjeg predavanja (transformacijalizam, starbucksizacija) ženi koja je ispaljivala intenzivne “aha, aha” kao novinar na vijestima, čak i kada nije razumjela ni riječ. Ipak, nisam mogla a da se ne posramim kad su plakale (suosjećanje za koje nisam sigurna da su ga sve zasluživale; jer osim nekoliko mlitavih pitanja o dečkima ili mojoj majci, nijedna od njih nikada nije popričala sa mnom, nego su me promatrale kao da sam nekoliko grama plutonija, pa nisu sigurne jesam li radioaktivna ili benigna). Naravno, to što je tata činio, pretvarao sasvim realistične žene u nekoga tko se ponaša kao da želi oživiti staru priču iz sapunice Zvijezda vodilja – nije bilo fantastično, ali pitala sam se je li to samo njegova krivnja. Tata nikada nije lagao o činjenici da je već imao svoju Veliku ljubav. A svi znaju da je jedan maksimalni broj Velikih ljubavi na koje čovjek može naletjeti tijekom života, iako neki pohlepni ljudi to odbijaju prihvatiti i pogrešno mrmljaju o drugoj i trećoj. Svi uvijek s lakoćom mrze onoga koji lomi srca, Casanovu, razvratnika, i potpuno zaboravljaju činjenicu da su neki od razvratnika bili popuno iskreni o onome što žele (uzbuđenje između predavanja) i ako je to sve toliko grozno, zašto onda sve nastavljaju letjeti prema njegovoj verandi? Zašto nisu odvijugale u ljetnu noć i umrle mirno i dostojanstveno u mekim sjenama tulipanovaca? Ako tate nije bilo kod kuće kada bi se hruštica nenadano pojavila, morala sam slijediti specifične upute: ni pod kojim uvjetom nisam je smjela pustiti u kuću. “Nasmiješi se i reci joj neka zadrži tu veličanstvenu ljudsku osobinu za koju ljudi, na žalost, više uopće nemaju smisla – ponos. Ne, s gospodinom Darcyjem uvijek je sve bilo u redu. Možeš joj i rastumačiti da je ono što se kaže istina: ujutro će joj se sve činiti bolje. A ako i dalje bude inzistirala, što je vrlo moguće – neke od njih su kao pit buli s kosti – morat ćeš izreći riječ policija. To je sve što moraš reći, policija, i ako bude sreće, pobjeći će iz kuće – i ako moje molitve budu uslišene, iz naših života – kao čestita duša iz pakla.” Sada sam se šuljala niza stube poprilično nervozna (nije lako biti tatin agent za ljudske resurse) i upravo kad sam stigla do ulaznih vrata, ona je pozvonila. Pogledala sam kroz špijunku, ali ona je okrenula glavu da preko ramena pogleda prema dvorištu. Duboko udahnuvši, uključila sam svjetlo na verandi i otvorila vrata. “Ej, bok”, rekla je. Smrznula sam se. Ispred mene je stajala Eva Brewster, Evita Peron.  - 289 - 

“Drago mi je da te vidim”, rekla je. “Gdje je on?” Nisam mogla govoriti. Napravila je grimasu, podrignula “ha”, gurnula i vrata i mene u stranu te ušla u kuću. “Gareth, dušo, kod kuće sam!” povikala je lica okrenuta prema gore kao da je očekivala da će tata izroniti iz stropa. Bila sam toliko šokirana da sam samo stajala i buljila. Shvatila sam da je “Kitty” bio nadimak koji je vjerojatno nekada u životu imala i koji je ponovno počela upotrebljavati kako bi njih dvoje imalo neku tajnu. Trebala sam znati – ili barem pomisliti na takvo što. I prije su znale imati nadimke. Sherry Piths bila je Fuzz, Cassie Bermondsey bila je i Mala i Mrvica. Zula Pierce bila je Ponoćna Čarolija. Tati je bilo smiješno kad su imale lako pamtljiva imena koja je bilo lako izgovoriti, i njegov osmijeh kada bi rekao to ime vjerojatno je bio pogrešno shvaćen kao Ljubav, ili ako već ne Ljubav, onda nešto što je bilo zrno Suosjećajnosti, a što će s vremenom izrasti u golemu lozu Privrženosti. Možda je to bio nadimak koji joj je njen otac nadjenuo kad joj je bilo šest godina ili njeno tajno hollywoodsko ime (onako kako bi se trebala zvati, ime koje bi bilo njena putovnica za studije Paramount). “Je l’ misliš progovoriti? Gdje je on?” “Na večeri”, rekla sam progutavši slinu, “s... s kolegom.” “Aha. S kojim?” “Profesorom Arniejem Sandersonom.” “Aha. Moš mislit.” Ispustila je još jedan zvuk durenja, prekrižila ruke tako da joj se jakna trgnula i krenula hodnikom prema knjižnici. Slijedila sam je kao u magli. Odšetala je do tatinih blokova uredno poslaganih na drvenom stolu pokraj polica za knjige. Zgrabila je jedan zgužvavši stranice. “Gospođo Brewster...?” “Eva.” “Eva.” Primakla sam se nekoliko koraka. Bila je nekih petnaest centimetara viša od mene i krupna kao silos. “Žao, žao mi je, ali mislim da ne biste trebali biti ovdje. Ja moram pisati zadaću.” Zabacila je glavu i nasmijala se (vidi “Samrtni hropac morskog psa”, Ptice i zvijeri, Barde, 1973., str. 244). “Joj, daj”, rekla je promatrajući me i bacila blok na pod. “Uskoro ćeš se morati malo razvedriti. Iako, s njim, OK, jasno mi je – malo teže. Sigurna sam da nisam jedina koju drži u konstantnom stanju terora.” Prošla je pokraj mene, izišla iz knjižnice, krenula hodnikom prema kuhinji ponašajući se kao posrednica za nekretnine koja proučava stanje tapeta,  - 290 - 

tepiha, štokova i ventilacije kako bi utvrdila koju bi cijenu tržište moglo podnijeti. Sada sam shvatila: bila je pijana. Ali bila je prikriveno pijana. Poletno je zatvorila većinu svog pijanstva tako da se jedva vidjelo, samo u njenim očima, koji nisu bile crvene, nego otečene (i malo su presporo treptale), te u njezinu hodu, koji je bio spor i usiljen kao da mora organizirati svaki korak da se ne bi prevrnula poput natpisa NA PRODAJU. Isto tako, povremeno bi joj se koja riječ zaglavila u ustima i počela kliziti prema grlu sve dok ne bi rekla nešto drugo i tako iskašljala riječ. “Samo ću malkoć pogledati okolo”, promrmljala je povlačeći svojom bucmastom manikiranom rukom preko radne plohe u kuhinji. Stisnula je PLAY na automatskoj sekretarici (“Nemate novih poruka”) i zaškiljila prema ružnim vezenim citatima hruštice Dorotheje Driser koji su u nizovima visjeli na zidu pokraj telefona (“Voli svog susjeda”, “Budi iskren prema samom sebi”). “Znala si za mene, zar ne?” upitala je. Kimnula sam. “Jer bio je sav čudan oko toga. Sve tajne i laži. Makneš jednu sa stropa i sve se sruši na tebe. Skoro te ubije. On laže o svemu – čak i kad kaže 'Drago mi je' i 'Čuvaj se.'” Nakrenula je glavu, razmišljala. “Imaš kakvih ideja kako se postane takav muškarac? Što mu se dogodilo? Je l’ ga mama ispustila na glavu? Je l’ bio štreber s ružnom protezom na nozi kojeg su svi tukli za vrijeme ručka...?” Otvorila je vrata koja su vodila u tatinu radnu sobu. “...ako bi mogla malo rasvijetliti taj problem, to bi bilo baš dobro, jer ja sam prilično zbunjena...” “Gospođo Brewster?” “...ne mogu spavati, razmišljam o tome...” Bučno se spuštala stubama. “Mislim da bi moj tata više volio kada biste ovdje pričekali.” Ignorirala me i spustila se sve do sobe. Čula sam kako lupka tražeći prekidač za stropnu svjetiljku, a onda povlači lančić na tatinoj zelenoj stolnoj svjetiljci. Pohitala sam za njom. Kada sam ušla u radnu sobu, ona je, kao što sam očekivala i pribojavala se, proučavala onih šest kutija s leptirima i moljcima. Nos joj je gotovo dodirivao staklo treće kutije od prozora i stvorio se oblačić iznad ženskoga noćnog leptira Euchloron magaera. Nije bila kriva što su je privukli; bili su najdojmljivija stvar u sobi. Ne kažem da su lepidopteri izloženi u vitrinama Ricker bili nešto neobično (“Ajmo Se Nagoditi” Lupine  - 291 - 

rekla je tati i meni da se toga može kupiti za nikakve novce na prodajama nekretnina te da se može kupiti i na cesti u New Yorku za “četrdeset zelembaća”), ali mnogi od ovih izložaka bili su egzotični i rijetko viđeni izvan udžbenika. Osim tri primjerka Cassius blue (koji su izgledali prilično sumorno u usporedbi s Papilio paris odmah do njih – kao tri blijeda siročića koji stoje pokraj Rite Hayworth), moja je majka ostale kupila od farmi leptira u Južnoj Americi, Africi i Aziji (sve su navodno pazile na humane uvjete i dopuštale kukcima da prožive cijeli život i umru prirodnom smrću prije nego što budu skupljeni; “Trebala si je čuti na telefonu kako ih drila o životnim uvjetima”, rekao je tata. “Pomislila bi da posvajamo dijete”). Endemski Ornithoptera euphorion (12,2 cm) i madagaskarski Chrysiridia rhipheus (8,6 cm) bili su tako svjetlucavi da su izgledali kao da nisu stvarni, nego da ih je napravio legendarni proizvođač igračaka za Nicholasa i Alexandru – Sacha Lurin Kuznetsov. Uz pomoć najčarobnijih materijala dostupnih u svakom trenutku – baršuna, svile, krzna – u snu je mogao napraviti medvjediće od činčile, kućice za lutke od 24-karatnog zlata (vidi pod Imperijalno udovoljavanje hirovima, Lipnokov, 1965.). “Što je to?” upitala je Eva izbočivši bradu i pomaknula se da pogleda četvrtu kutiju. “Samo neke bube”, stajala sam odmah iza nje. Sive mucice prekrivale su bokove njene bijele vunene jakne kao pristići. Pramen njene sumporasto narančaste kose padao joj je u obliku upitnika na lijevo rame. Da smo bili u film noiru, to bi bio trenutak kada bih joj kroz džep balonera zabila pištolj u leđa i prosiktala kroza zube: “Jedan pokret i ode glava.” “Ne sviđaju mi se takve stvari”, rekla je. “Naježim se od toga.” “Kako ste upoznali mog tatu?” upitala sam što sam veselije mogla. Okrenula se i zaškiljila prema meni. Oči su joj stvarno bile nevjerojatne boje: najnježnije plavo-ljubičaste na svijetu, tako čiste da je bilo nekako okrutno da svjedoče ovoj sceni. “Nije ti rekao?” upitala je sumnjičavo. Kimnula sam. “Mislim da je. Samo se ne mogu sjetiti.” Odmaknula se od vitrina i nagnula nad tatin stol kako bi proučila njegov stolni kalendar (zapeo na svibnju 1998.) prekriven njegovim nečitljivim škrabotinama. “Ja sam vrsta osobe koja zadržava profesionalni odnos”, rekla je. “Mnogi drugi nastavnici to ne čine. Nečiji otac dođe, kaže im da mu se sviđa kako predaju i odjednom završe u nekoj jeftinoj romansi. A ja im stalno govorim: sastajete se u stanci za ručak, voziš se pokraj njegove kuće u ponoć – i stvarno misliš da će se to pretvoriti u nešto dražesno? I onda  - 292 - 

dođe tvoj tata. Nije me mogao prevariti. Običnu ženu, naravno. Ali mene? Znala sam da je varalica. To je ono smiješno. Znala sam, ali nisam znala, znaš na što mislim? Zato što je imao i toliko srce. Ja nikada nisam bila jedna od onih romantičnih tipova. Ali odjednom sam pomislila da ga mogu spasiti. Ali ne možeš spasiti varalicu.” Dugačkim noktima (lakiranima u ružičastu boju mačjih njuškica) kopala je po tatinoj šalici s nalivperima. Izabrala je jedno – zapravo, njegovo omiljeno, 18-karatni zlatni Mont Blanc, oproštajni dar od Amy Pinto, jedini poklon od hruštice koji mu se čak i sviđao. Eva ga je prevrtala po prstima, pomirisala kao cigaru. Stavila ga je u svoju torbu. “Ne možete to uzeti”, rekla sam, užasnuta. “Ako ne osvojiš glavnu nagradu, ipak dobiješ utješnu.” Nisam mogla disati. “Možda bi vam bilo udobnije u dnevnoj sobi”, predložila sam. “On će se vratiti” – pogledala sam na sat i panično shvatila da je tek devet i pol – “za nekoliko minuta. Mogu vam skuhati čaj. Mislim da imamo čokolade Whitman’s...” “Čaj, ha? Kako civilizirano. Čuj. To je nešto što bi on rekao.” Dobacila mi je pogled. “Trebala bi se toga pripaziti, znaš. Zato što se prije ili kasnije svi pretvorimo u svoje roditelje. Puf” Skljokala se u tatin uredski stolac, otvorila jednu ladicu i počela listati njegove blokove. “Nećeš se uopće snaći... 'Odnosi između domaće i međunarodne politike od grčkih garga-gradova do današnjih dana.'” Namrštila se. “Ti razumiješ ova sranja? Dobro sam se zabavila s njim, ali uglavnom sam mislila da je sve što govori hrpa govana. 'Kvantitativne metode.' 'Uloga vanjskih sila u održavanju mira...'” “Gospođo Brewster?” “Da.” “Koji su vaši... planovi?” “Nemam planova, radim što mi padne na pamet. Otkuda ste se uopće preselili? Uvijek je bio neodređen oko toga. Neodređen oko puno stvari...” “Ne želim biti nepristojna, ali mislim da ću morati pozvati policiju.” Bacila je blokove natrag u ladicu, svom snagom, i pogledala me. Da su joj oči bile autobusi, bila bih pregažena. Da su bile puške, bila bih ustrijeljena. Odjednom mi je glupo palo na pamet da možda ima pušku i da se ne boji upotrijebiti je. “Stvarno misliš da je to dobra ideja?” upitala je. “Ne”, priznala sam. Nakašljala se. “Jadna Mirtha Grazeley, znaš, luda ko pas kojeg je  - 293 - 

pogodila munja, ali prilično je organizirana što se tiče referade. Jadna Mirtha u ponedjeljak došla u školu. Zadnje polugodište. Zatekla ured ne onakav kakvog ga je ostavila, neke stolce pomaknute i zgužvani jastuci, nestala litra likera od jaja. I izgledalo je kao da se netko izrigao u kupaonici. Nije neki prizor. Znala sam da nije profesionalac jer je provalnik ostavio cipele za sobom. Crne. Broj 39. Dolce&Gabbana. Nema puno djece koja si mogu priuštiti te bogataške stvari. Pa sam suzila listu sumnjivih na djecu velikih donatora, tipova iz Atlante koji puštaju svojim klincima da se voze uokolo u mercedesima. Usporedim tu listu s popisom sudionika na plesu i završim s listom sumnjivaca, koja, začudo, nije tako dugačka. Ali, imam ja savjest, znaš. Nisam ja jedna od onih ljudi kojima je gušt uništiti nečiju budućnost. To bi bilo tužno. Koliko sam shvatila, ta cura Whitestone ionako ima dovoljno problema. Možda neće maturirati.” Na trenutak sam ostala bez teksta. Čulo se samo zujanje kuće. Kad sam bila dijete, neke su kuće tako glasno zujale da sam mislila da u zidovima živi nevidljivi pjevački zbor, svi odjeveni u grimizne plašteve, usta otvorenih u iskrenom O, pjevaju cijele dane i noći. “Zašto ste mene zvali?” uspjela sam pitati. “Na plesu...” Izgledala je iznenađeno. “Čula si me?” Kimnula sam. “Mislila sam da sam vidjela vas dvije kako trčite prema Loomisu.” Proizvela je čudan zvuk 'buf' i slegnula ramenima. “Samo sam htjela malo brbljati. Pričati o tvom tati. Kao što sada radimo. Nije da se ima puno toga reći sada. Igra je gotova. Znam tko je on. Misli da je Bog, ali je zapravo samo mali...” Mislila sam da će se tu zaustaviti, na nekoj okorjeloj izjavi, “On je samo mali”, ali tada je završila nježnim glasom. “Mali, mali čovjek.” Utihnula je, prekrižila ruke i nagnula se u tatinu uredskom stolcu. Iako me tata upozorio da nikada ne obraćam pozornost na riječi koje izlaze iz usta srdite osobe, svejedno sam mrzila to što je rekla. I primijetila sam kako je to najokrutnija stvar koju možete reći o nekoj osobi – da je mala. Tješila me samo činjenica da su zapravo svi ljudi mali po svojoj ulozi u Velikom poretku stvari, ako ih staviš u kontekst Vremena, Svemira. Čak je i Shakespeare bio mali, i Van Gogh – i Leonard Bernstein. “Tko je ona?” upitala je Eva iznenada. Trebala bi se osjećati pobjednički nakon što je izrekla sve te nove istine o tati, ali u njezinu se glasu čula očita napetost.  - 294 - 

Čekala sam da nastavi, ali nije. “Nisam sigurna da znam na što mislite.” “Ne moraš mi reći tko je ona, ali stvarno bih ti bila zahvalna za to.” Očito je ciljala na tatinu novu curu, ali on nije imao novu curu – ne koliko sam ja znala. “Mislim da se ni s kim ne viđa, ali mogu ga pitati.” “Dobro”, rekla je kimajući. “Vjerujem ti. On je dobar. Ne bih ni znala, ne bih čak ni posumnjala da još od drugog razreda nisam prijateljica s Alice Steady, koja je vlasnica Green Orchida u Ulici Orlando. 'Kako se ono zove onaj tip s kojim izlaziš?' 'Gareth.' 'Aha', kaže ona. On je tako došao u plavom volvu i na kreditnu karticu kupio cvijeća za sto dolara. Odbio Aliceinu ponudu za besplatnu dostavu. A to je lukavo, vidiš – nema adrese, nema dokaza, ne? A znam da cvijeće nije za njega zato što je Alice rekla da je tražio jednu od onih malih kartica na koju napišeš poruku. A po tvom izrazu lica vidim da cvijeće nije bilo namijenjeno tebi. Alice je romantični tip, kaže da muškarac ne kupuje orijentalne ljiljane u vrijednosti od sto dolara ako nije ludo zaljubljen. Ruže da. Svaka jeftina glupača dobije ruže. Ali ne orijentalne ljiljane. Odmah ću priznati da sam bila ljuta – ja nisam jedna od onih ljudi koji se prave da im nije stalo, ali onda je počeo s neodgovaranjem na moje pozive, pomeo me pod tepih kao da sam mrvice ili tako nešto. Nije da mi je stalo. Sad se viđam s nekim drugim. Optičarom. Rastavljen. Žena mu je bila pravo govno. Gareth može raditi što god hoće.” Utihnula je, ne od premorenosti ili zato što se zamislila, nego zato što su joj leptiri ispred nje ponovno privukli pozornost. “On stvarno voli ove stvari”, rekla je. Slijedila sam njen pogled prema zidu. “Ma ne.” “Ne?” “Jedva da ih i primjećuje.” Vidjela sam njenu misao, poput žarulje koja joj je osvijetlila glavu kao da je lik iz stripa. Brzo je skočila, ali i ja sam. Stala sam ispred njih i brzo rekla nešto o tome kako sam ja dobila ono cvijeće (“Tata stalno priča o vama!” povikala sam jadno), ali nije me čula. Dok joj je vrat počeo jako crvenjeti, otvarala je ladice tatina pisaćeg stola i bacala u zrak sve njegove blokove (imao ih je organizirane po sveučilištima i datumima). Letjeli su po sobi poput golemih uplašenih kanarinaca. Pretpostavljam da je pronašla što je tražila – metalno ravnalo koje je  - 295 - 

tata upotrebljavao kako bi uredno usporedio dijagrame u svojim predavanjima – i, na moje zaprepaštenje, brutalno me gurnula u stranu i pokušala ga zabiti kroz jednu od vitrina Ricker. Ravnalo od srebrnog aluminija nije htjelo u tome sudjelovati, pa ga je uz bijesan povik “Jebemu!” bacila na pod i pokušala razbiti jednu od vitrina šakom, zatim laktom, a kada to nije upalilo, zagrebla je po staklu noktima kao neka luđakinja koja grebe srebrnasti celofan sa srećke. To joj je pomrsilo račune, pa se okrenula, pogled joj je kružio tatinim stolom sve dok se nije zaustavio na zelenoj svjetiljci (oproštajni dar ljubaznog dekana Sveučilišta Arkansas u Wilsonvilleu). Zgrabila ju je iščupavši kabel iz zida i podigla iznad glave. Stalkom svjetiljke od čvrste mjedi poslužila se da razbije staklo prve vitrine. Tada sam ponovno nasrnula na nju zgrabivši je za ramena uz povik “Molim vas!”, ali bila sam preslaba i, pretpostavljam, previše šokirana da bih bila učinkovita. Ponovno me odgurnula opalivši me laktom u čeljust tako da mi se vrat okrenuo u stranu i pala sam. Staklo je padalo posvuda, preko tatina stola, tepiha, mojih stopala i ruku i svuda po njoj. Malene krhotine svjetlucale su joj u kosi i zalijepile se za njene debele bijele najlonke, drhtale poput kapljica vode. Nije mogla skinuti vitrine sa zida (tata je upotrijebio posebne vijke kad ih je pričvršćivao), ali potrgala je dijelove papira na kojemu su leptiri bili pričvršćeni i poderala smeđi karton sa stražnje strane okvira, otrgnula svakog leptira i moljca s igle, zdrobila im krila tako da su postala samo raznobojni konfeti, koje je, razrogačenih očiju i lica zgužvana kao komad papira koji je netko pokušao izravnati, razbacala po sobi kao sakrament, kao neki poludjeli svećenik koji se zanio svetom vodicom. U jednom trenutku, uz prigušeno režanje, čak je i zagrizla u jedan, i u tom zastrašujućem i pomalo nadrealnom trenutku nalikovala je na golemu narančastu mačku koja jede kosa. (U najčudnijim trenucima čovjek se sjeti najneobičnijih stvari, i tako, u ovom slučaju kada je Eva zagrizla u krilo noćnog leptira Taygetis echo, ja sam se sjetila kad smo se jednom tata i ja vozili iz Louisiane u Arkanzas, temperatura je bila oko 35, a klima nam je bila pokvarena, kako smo učili napamet pjesmu Wallacea Stevensa, jednu od tatinih omiljenih, “Trinaest načina da promotrimo kosa”: “'Među dvadeset snježnih planina / Jedino što se kreće / oko je kosa'”, objasnio je tata autocesti.) Kada je prestala, kada se konačno smirila i zadivila samu sebe onime što je upravo učinila, nastupila je najpotpunija tišina, rezervirana za, pretpostavljam, vrijeme nakon masakra ili oluje. Da se koncentriraš, vjerojatno bi mogao čuti šuškanje Mjeseca, i Zemlje, onaj vuššš, dok se  - 296 - 

okreće oko Sunca brzinom od 30 km/s. Eva se tada drhtavo počela ispričavati, glas joj je drhtao kao da je netko škaklja. Malo je i plakala, bio je to neugodan, dubok zvuk. Zapravo, nisam sigurna da je plakala, jer sam i ja bila u stanju potpune dezorijentacije tijekom kojeg sam stalno ponavljala samoj sebi Ovo se zapravo ne događa buljeći u kaos koji me okruživao, pogotovo u desno stopalo, žutu čarapu na kojoj je ležalo smeđe dlakavo tijelo nekog moljca, možda Zelotypia, malo iskrivljeno, kao da je samo komadić četkice za čišćenje cijevi. Eva je tada spustila svjetiljku na tatin stol, nježno, kao da je riječ o bebi, izbjegavajući moj pogled prošla pokraj mene i stala se uspinjati stubama. Nakon nekoliko trenutaka čula sam kako su se zalupila ulazna vrata i kašljucanje auta koji se udaljavao. Sa samurajskom preciznošću i bistrinom uma koja nastupi odmah nakon najčudnije epizode u nečijem životu, odlučila sam sve počistiti prije nego što se tata vrati kući. Donijela sam odvijač iz garaže i uklonila jednu po jednu uništenu vitrinu sa zida. Pomela sam staklo i krilca, usisala ispod tatina stola, uz rubove poda, police za knjige i stube. Vratila sam blokove u ladice u koje su pripadale i organizirala ih prema sveučilištu i datumu, a onda odnijela u svoju sobu kartonsku kutiju u kojoj selimo leptire (LEPTIRI KRHKO RUKUJTE PAŽLJIVO), u koju sam stavila sve što se dalo spasiti. Nije bilo puno toga – samo potrgani bijeli papir, nekoliko smeđih krilaca koja su ostala cijela i jedan mali poštar, Heliconius erato, koji je, začudo, izašao iz masakra netaknut, sakrivši se iza tatina ormara s dokumentima. Pokušala sam još malo čitati Henryja V prije nego što se tata vrati kući, ali riječi su me bole u oči. Uhvatila sam se kako buljim u jednu točku na stranici. Usprkos bolnom pulsiranju desnog obraza nisam imala nikakvih iluzija da tata nije bešćutni negativac u ovoj čudnoj večerašnjoj drami. Naravno, mrzila sam je, ali sam mrzila i njega. Tata je konačno dobio ono što ga ide, osim što je bio zauzet drugim stvarima, pa sam ja, njegov nevini izravni potomak, dobila ono što je išlo njega. Znam da je to melodramski, ali poželjela sam da me Kitty ubila (ili da me barem privremeno onesvijestila), tako da me, kad se vrati kući, tata zatekne kako ležim na podu njegove radne sobe, mlitava tijela, siva poput stogodišnjega kauča, vrata iskrivljena u zabrinjavajući kut koji pokazuje da je život zbrisao odavde. Nakon što bi tata pao na koljena, zaurlikao kao kralj Lear (“Ne! Neeeeee! Nemoj je uzeti, Bože! Učinit ću sve!”), moje bi se oči otvorile,  - 297 - 

udahnula bih i onda izrekla svoj očaravajući govor o humanosti, suosjećanju, tankoj liniji između dobrote i sažalijevanja, nužnosti ljubavi (tema spašena od izlizanosti i cmoljavosti uz čvrstu potporu Rusa /“Sve što razumijem, razumijem samo zato što volim”. I malo Irvinga Berlina da zvuči cool /“Kažu da je predivno zaljubiti se, predivno je, tako kažu”/. Završila bih izjavom da će Jack Nicholson, tatin uobičajeni modus operandi, biti zamijenjen Paulom Newmanom i tata bi kimnuo spuštena pogleda i bolna izraza lica. I kosa bi mu posijedjela, postala kruto metalno-siva, kao Hekabina, simbol najiskrenije tuge. Što je s ostalima? Je li i ostale povrijedio koliko je povrijedio Evu Brewster? Što je sa Shelby Holllows s poblajhanim brkovima? Ili Janice Elmeros s nogama bodljikavim poput kaktusa ispod ljetne haljine? I druge, kao Rachel Groom i Isabelle Franks, koje nikada nisu dolazile u posjet tati bez poklona kao suvremena tri kralja (tatu su pogrešno smatrale djetešcem Isusom), kukuruznim kruhom, muffinima i slamnatim lutkama šokiranih lica (kao da su pojele kiseli bombon), svojim zlatom, mirisom i tamjanom? Koliko je sati Natalie Simms rintala praveći kućicu za ptice od štapića za sladoled? Plavi volvo spustio se do kuće u petnaest do dvanaest. Ćula sam ga kako otključava ulazna vrata. “Dušo, odmah dođi dolje! Oživjet ćeš od smijeha!” (Oživljavanje od smijeha bio je posebno iritantan tatin izraz, kao što su bili i plakanje kao slatka godina i čuvam te kao mozak u glavi.) “Ispostavilo se da mali Arnie Sanderson ne zna piti! Pao je, kunem se, pao je u restoranu dok je išao na WC. Morao sam odvesti tog bedaka kući, u stan koji mu je fakultet dodijelio, nadahnut Calcuttom. Strašno mjesto – izlizani tepisi, smrad ukiseljenog mlijeka, postdiplomci tumaraju hodnicima na stopalima na kojima im rastu egzotičniji oblici života nego na otočju Galapagos. Morao sam ga odnijeti uza stube. Tri kata\ Sjećaš li se Učiteljeva ljubimca, onog divnog filma s Gableom i Doris koji smo gledali – gdje je to bilo? U Missouriju? E, ja sam ga proživio ove večeri, samo bez živahne plavuše. Mislim da zaslužujem piće.” Utihnuo je. “Jesi li otišla na spavanje?” Tata je trčao po stubama, tiho zakucao i otvorio vrata. Još je uvijek bio u kaputu. Sjedila sam na rubu kreveta zureći u zid prekriženih ruku. “Što se dogodilo?” upitao je. Kad sam mu rekla (trudeći se biti kao rasklimana metalna glavna greda, opasna, ona koja ne prašta), tata se pretvorio u jedan od onih  - 298 - 

tuljaca koji se vrte ispred starinskih brijačnica: pocrvenio je kada je vidio crvenu mrlju na mom licu, pobijelio kad sam ga otpratila niza stube i stručno rekonstruirala scenu (uključujući komadiće dijaloga, točnu poziciju gdje sam grubo bačena na pod i Evino otkriće da je tata “mali”), a kada smo ponovno otišli gore, gdje sam mu pokazala kutiju punu ostataka leptira i moljaca, ponovno je pocrvenio. “Da sam znao da je tako nešto moguće”, rekao je tata, “da može postati Scila – po meni, gora od Haribde – ubio bih tu luđakinju.” Prislonio mi je ručnik pun leda na obraz. “Moram smisliti što da poduzmem.” “Kako si je upoznao?” upitala sam turobno ne gledajući ga. “Naravno, čuo sam takve priče od kolega, vidio u filmovima, Fatalna privlačnost je standar... ” “Kako, tata?” povikala sam. Trgnuo se od moga glasa, ali nije se naljutio, nego je samo podigao led, namrgodio se vrlo zabrinut (njegovo glumljenje medicinske sestre iz Kome zvono zvoni) i dodirnuo mi obraz poleđinom prstiju. “Kako sam – da vidimo, kada ono – krajem rujna”, rekao je nakašljavši se. “Išao sam drugi put u tvoju školu kako bih raspravio o tvom rangu u razredu. Sjećaš se? Izgubio sam se. Službenica koja je radila, ona potpuno luda Ronin-Smith, rekla mi je da se nađem s njom u drugoj sobi zato što njen ured farbaju. Ali dala mi je krivu lokaciju i zato sam pravio budalu od sebe kucajući na Hanover 316 i naletio na nezgodno bradatog profesora povijesti koji je pokušavao razjasniti – prilično neuspješno, rekao bih, sudeći po tupim izrazima lica u razredu – začetke i uzroke industrijske revolucije. Otišao sam u glavni ured da pitam koja je to točno soba i tamo sreo maničnu gospođu Brewster.” “I bila je to ljubav na prvi pogled.” Tata je gledao u kutiju punu ostataka na podu. “Kad samo pomislim da smo sve ovo mogli izbjeći samo da mi je taj jarac rekao Barrow 316.” “Nije smiješno.” Odmahnuo je glavom. “Bio sam u krivu što ti nisam rekao. Ispričavam se. Ali nisam se dobro osjećao oko svega toga, što sam”, zadržao je dah od nelagode, “povezan s nekim iz tvoje škole. I sigurno nisam htio da to ovako eskalira. U početku se sve činilo prilično bezopasno.” “To su i Nijemci rekli kad su izgubili Drugi svjetski rat.” “Preuzimam potpunu odgovornost. Bio sam glupan.” “Lažljivac. Prevarant. Ona te nazvala lažljivcem. I bila je u pravu...” “Da.”  - 299 - 

“...lažeš o svemu. Čak i kad kažeš 'Drago mi je.'” Nije odgovorio na to, samo je uzdahnuo. Prekrižila sam ruke i dalje zureći u zid, ali nisam odmaknula glavu kada je ponovno pritisnuo hladni ručnik na moj obraz. “Kako se meni čini”, rekao je, “morat ću pozvati policiju. To, ili puno privlačnija opcija. Da odem do njene kuće s ilegalno nabavljenim oružjem.” “Ne možeš pozvati policiju. Ne možeš ništa učiniti.” Pogledao me. “Ali mislio sam da želiš da ta zvijer bude iza rešetaka.” “Ona je samo obična žena, tata. A ti se prema njoj nisi odnosio s poštovanjem. Zašto nisi odgovarao na njene telefonske pozive?” “Pretpostavljam da mi se nije razgovaralo.” “Neodgovaranje na telefonske pozive najokrutnija je vrsta mučenja u civiliziranom svijetu. Zar nisi čitao Iznenadni napad: kriza američkih samaca!”. “Mislim da nisam...” “Najmanje što sada možeš učiniti jest da je ostaviš na miru.” Htio je nešto dodati, ali se zaustavio. “I kome si to poslao cvijeće?” upitala sam. “Hmmm?” “Ono cvijeće o kojem je govorila...” “Janet Finnsbroke. Jednoj od tajnica na Odsjeku koja datira negdje iz paleozoika. Imala je pedesetu godišnjicu braka. Mislio sam da bi bilo lijepo...” – tata me uhvatio kako ga gledam – “...ne, sasvim sigurno nisam zaljubljen u nju. Daj, molim te.” Pravila sam se da ne primjećujem, ali tata je izgledao nekako poražen sjedeći tu na rubu moga kreveta. Izgubljen, čak i ponižen izraz lutao mu je licem (poprilično iznenađen što je tamo). Kad sam ga vidjela takva, tako suprotnog od tate, sažalila sam se nad njim – ali nisam mu to pokazala. Njegov ošamućeni izraz lica podsjetio me na one nelaskave fotografije predsjednika koje su The New York Times i druge novine obožavale stavljati na naslovnice kako bi pokazali kako Veliki vođa izgleda između insceniranih mahanja, napisanih govora, uvježbanih rukovanja – ne nepokolebljiv i čvrst, čak ni pouzdan, nego krhak i glup. I iako su te iskrene fotografije zapravo bile zabavne, kad pravo razmisliš o tome, skriveno značenje takvih fotografija bilo je zastrašujuće, zato što su aludirale na to kako je osjetljiva ravnoteža naših života, kako su slabašni naši tihi mali životi ako je ovo čovjek koji je glavni i odgovorni.

 - 300 - 

tu dolazim do opasnog dijela svoje priče. Da je ova priča obično prepričavanje povijesti Rusije, ovo bi poglavlje bilo pričanje proletarijata o velikoj sovjetskoj socijalističkoj Oktobarskoj revoluciji 1917., da je ovo povijest Francuske, ovo bi bilo rezanje glave Mariji Antoinetti, da je ovo kronika Amerike, ovo bi bilo ubojstvo Abrahama Lincolna koje je počinio John Wilkes Booth. “Sve priče vrijedne pričanja posjeduju neki element nasilja”, rekao je tata. “Ako mi ne vjeruješ, samo se sjeti trenutka potpunog užasa kad čuješ kako nešto zastrašujuće vreba ispred tvojih vrata, kada ga čuješ kako puše i puše, a onda ti, okrutno, bešćutno, otpuše kuću. To je isto onoliko strašno kao bilo koja reportaža na CNN-u. A opet, gdje bi bila tri praščića bez takve brutalnosti? Nitko ne bi čuo za njih, jer sreća i smirenost nisu nešto što se prepričava oko vatre, a nisu ni nešto o čemu bi izvještavala novinarka s tri prsta debelom šminkom i više sjajila na kapcima nego što paun ima perja.” Ne želim tvrditi da je moja priča istovrijedna s kompliciranim svjetskim povijestima (svaka od njih vrijedna preko tisuću stranica sitnih slova) ili tristo godina starim pričama. Ali ne možete ne primijetiti da nasilje, koliko god ono bilo službeno prezirano u modernim zapadnim i istočnim kulturama (ali samo službeno, jer nema kulture, moderne ili neke druge, koja se libi iskoristiti ga kako bi ostvarila svoje interese), ono je neizbježno ako želimo promjenu. Da nije bilo uznemirujućeg incidenta iz ovoga poglavlja, nikada ne bih ni počela pisati ovu priču. Ne bih imala što napisati. Život u Stocktonu nastavio bi se svojim tijekom, miran i suzdržano dovoljan sam sebi poput Švicarske, a svi čudni incidenti – Cottonwood, smrt Smokea Harveyja, onaj čudni razgovor koji sam imala s Hannah prije božićnih praznika – bili bi smatrani neobičnima, naravno, ali na kraju ipak ne bi bili ništa što se ne bi moglo jednostavno prepričati i prosuditi kad se gleda unatrag, jer onda nikada nismo iznenađeni ili kratkovidni. Ne mogu si pomoći, moram malo ubrzati, pohitati prema naprijed (baš kao i Violet Martinez u Great Smoky Mountains) i tako, s obzirom na to da me izdaje strpljenje, proskakutat ću kroz dva mjeseca između Evina uništenja maminih leptira i moljaca te kampiranja koje je Hannah, usprkos našem očitom pomanjkanju entuzijazma (“Nema teorije, ni da mi plate”, zarekla se Jade), organizirala za vikend 26. ožujka, početak  - 301 - 

proljetnih praznika. “Pobrinite se da imate cipele za planinarenje”, rekla je. St. Gallway uporno je stupao dalje (vidi 9. poglavlje, “Bitka za Staljingrad”, Veliki patriotski ratovi, Stepnovich, 1989.). S iznimkom Hannah, većina se nastavnika vratila s božićnih praznika veselo nepromijenjena, ako ne računamo mala, ugodna uljepšanja njihova izgleda: novi crveni pulover Navajo (g. Archer), nove sjajne cipele (g. Moats), novi preljev u kosi boje divljih bobica koji je kosu pretvorio u nešto što treba oprezno sparivati s nečim drugim, kao kašmirski uzorak (gđa Gershon). Ti su detalji odvlačili pozornost i navodili nas da maštamo pod nastavom o tome tko je g. Archeru dao taj pulover, ili kako g. Moats mora da je nesiguran zbog svoje visine, zato što sve njegove cipele imaju potplate debele kao pakiranje maslaca, ili zamišljamo točni izraz na licu gđe Gershon kada je frizerka skinula ručnik s njene glave i rekla: “Ne brinite se. Ti šljivasti tonovi sada izgledaju tako ekstremno zato što je kosa mokra.” Učenici St. Gallwaya također su ostali isti, imali su sposobnost glodavaca da nastave sakupljati hranu, skladištiti je, kopati rupe i jesti goleme količine biljne hrane usprkos ponižavajućim državnim skandalima i groznim događanjima u svijetu. (“Ovo je kritično doba u povijesti naše zemlje”, uvijek bi nam rekao g. Sturds tijekom jutarnjih obavijesti. “Potrudimo se da za dvadeset godina možemo pogledati unatrag na ovo vrijeme i biti ponosni. Čitajte novine. Odaberite stranu. Imajte svoje mišljenje.”) Predsjednik učeničkog vijeća Maxwell Stuart otkrio je raskošne planove za proljetno roštiljanje i tulum, koji će uključivati američki narodni ples, bluegrass band i natjecanje za strašilo škole; g. Carlos Sandborn, koji je predavao naprednu svjetsku povijest, prestao je upotrebljavati gel za kosu (više nije izgledala mokra kao da je plivao u bazenu, nego osušena na vjetru kao da je pravio lupinge u sportskom avionu), a g. Frank Fletcher, guru križaljki, koji je nadgledao samostalno učenje, bio je usred rastave; njegova žena Evelyn navodno ga je natjerala da se odseli (iako nitko nije znao jesu li duboki kolobari oko njegovih očiju posljedica rastave ili križaljki) tvrdeći da se previše razlikuju. “Pretpostavljam da joj je na Badnjak gospodin Fletcher rekao: 'Trideset dva vodoravno', a ne 'Ti i ja vodoravno' i to je bila kap koja je prelila čašu”, rekla je Glupa. Sve sam vrijeme viđala Zacha na fizici, ali osim što smo se nekoliko puta pozdravili, nismo razgovarali. Više se nikada nije pojavio kod mog ormarića. Jednom, tijekom laboratorijskog rada, oboje smo se našli u pozadini prostorije, i taman kad sam podigla pogled s bilježnice da mu se  - 302 - 

nasmiješim, zabio se u ugao jednog od laboratorijskih stolova i ispustio sve što je nosio, stalak i zbirku poznatih masa. Ali čak i kada je podigao tu opremu, nije ništa rekao, samo se brzo vratio u prednji dio prostorije (do svoje laboratorijske partnerice Kriste Jibsen) s izrazom lica kao da je službeni glasnogovornik. Nije mi bilo jasno što misli. Nespretne su bile i prilike kada bih prošla pokraj Eve Brewster u hodniku. Obje smo se pravile da patimo od efekta hodanja i razmišljanja o nečem kompliciranom u isto vrijeme (Einstein je patio od toga, kao i Darwin i de Sade), kada osoba uopće ne percipira svoju okolinu u tolikoj mjeri da je to gotovo kao kratka nesvjestica ili potpuni gubitak svijesti (iako, kada bismo prošle jedna pokraj druge, oči bi nam se spustile kao rolete na prozorima dok kurva hoda prerijskom gradićem tražeći gdje bi prespavala). Imala sam osjećaj kao da znam neku mračnu, užasnu tajnu o Evi (u nekim rijetkim prilikama pretvorila bi se u vukodlaka) i da ona ne voli što to znam. Ali u isto vrijeme, dok je stupala hodnikom sa zaposlenim izrazom lica i naznakom limunasta parfema, kao da se poprskala sredstvom za čišćenje kuhinjskih površina, mogla sam se zakleti da u grbljenju njezina bež pulovera, u kutu nakrivljenosti njezina mesnata vrata vidim da joj je žao i da bi sve povukla da može. Iako nije imala hrabrosti da mi to izravno kaže (tako malo ljudi ima hrabrosti da stvarno kaže neke stvari), ipak sam se zbog toga osjećala manje očajnom, kao da sam je malo razumjela. Divljanje gđe Brewster imalo je nekog konstruktivnog učinka, kao što sve katastrofe i tragedije imaju (vidi Dresdenska pobuna, Trask, 2002.). Tata, koji se još uvijek osjećao krivim zbog Kitty, stalno se ponašao pokajnički, što mi je bilo baš osvježavajuće. Na dan kad smo se vratili iz Pariza, doznala sam da sam primljena na Harvard, pa smo konačno išli proslaviti to postignuće jednog vrlo vjetrovitog petka navečer u ranom ožujku. Tata je odjenuo svoju svečanu košulju s francuskim manšetama iz Brooks Brothersa i svoju zlatnu dugmad GUM za manšete; ja poput žvakaće zelenu haljinu iz Au Printemps. Tata je odabrao restoran s četiri zvjezdice samo zbog njegova imena: Quixote. Večera je zbog mnogočega bila nezaboravna, jedan razlog bio je taj što tata, u nekarakterističnu pokazivanju samokontrole, nije uopće obraćao pozornost na našu predivnu konobaricu sa zanosnim tijelom vrča s labudovim vratom i zapanjujuće rascijepljenom bradom. Njezine su oči boje kave prelazile svuda po tati bez dopuštenja dok je zapisivala našu narudžbu, i ponovno dok je pitala tatu želi li svježeg papra (“Je li vam dosta (papra)?” upitala je zadihano). Ali tata je namjerno ostao ravnodušan prema tom nametanju i tako su se, pomalo snuždeno, njene oči vratile odakle su došle (“Desertni meni”, najavila je turobno pri kraju  - 303 - 

objeda). “Za moju kćer”, rekao je tata svečano, kucnuvši svojom vinskom čašom o rub moje s kolom. Sredovječna žena za susjednim stolom, koja je imala tešku vojnu opremu od nakita i krupna muža (činilo se da jedva čeka da ga se riješi, kao da je posrijedi gomila vrećica iz trgovine), nasmiješila se prema nama trideseti put (tata, zadivljujući primjer Očinstva: zgodan, privržen, odjeven u tvid). “Neka se učenje nastavi do kraja tvog života”, rekao je. “Neka hodaš osvijetljenom stazom. Neka se boriš za istinu – svoju istinu, ne nečiju tuđu – i neka razumiješ, što je najvažnije, da si ti najvažniji koncept, teorija i filozofija koju sam ikada upoznao.” Žena je praktično bila srušena sa stolca tatinom elokvencijom. Mislila sam da je parafrazirao irsku zdravicu, ali poslije, kad sam provjerila Killingovo Više od riječi (1999.), nisam je mogla naći. Bile su to tatine riječi. U petak 26. ožujka s nevinošću Trojanaca dok su se okupljali oko čudnoga drvenoga konja koji je stajao na kapiji njihova grada kako bi se divili vještoj izradi Hannah je odvezla naš žuti unajmljeni kombi na blatno parkiralište kampa Sunset Views i parkirala na mjestu broj 52. Parkiralište je bilo prazno, s iznimkom plavog pontiaca zaobljena stražnjeg dijela koji je bio parkiran ispred kolibe (s drvenim znakom GLAVNA, koji je netko nakrivo zalijepio na vrata kao flaster) i zahrđale kampkućice (“Osamljeni snovi”) koja je bila bačena ispod propovjedničkoga hrasta. (Bio je usred nekog divljeg prosvjetljenja, grane su se protezale prema nebu kao da žele zgrabiti Njegova stopala.) Bijelo se nebo izglačalo, uštirkalo i uredno presavilo iza planinskog lanca. Smeće je plutalo preko parkirališta kao kodirane poruke u bocama: čips Santa Fe Ranch Lay’s, muffini Thomas’, iscufana ljubičasta vrpca. Otprilike prošli tjedan, ili tako nešto, padala je kiša opušaka. Bosnaunited Nitko od nas nije znao kako smo dospjeli tamo. Otpočetka nismo bili oduševljeni idejom o kampiranju (uključujući i Leulah, koja se uvijek prva složi s nečim), a sada smo bili ovdje, u starim trapericama i neudobnim cipelama za planinarenje, naši nabrekli ruksaci iznajmljeni u Into the Blue Mounteneering naslonjene na stražnja stakla kombija kao debeli zaspali muškarci. Prazan, nervozan kanistar, umoran rubac oko glave, energetske čokoladice i instant-rezanci lupkali su, iznenadno isparavanje cijele bočice tekućine za kontaktne leće, na prekide se čulo cendranje tipa “Čekaj, tko je uzeo moju vjetrovku?” – sve su to bili dokazi o Hannahinu utjecaju, njezinu zapanjujućemu, suptilnom načinu da nas pridobije da učinimo  - 304 - 

nešto što, kako smo se svi, pa čak i ja, zakleli, nikada ne bismo učinili. Zbog razloga koje nikada nismo raspravili Nigel i ja drugima nikada nismo ništa rekli o člancima koje smo pronašli o Violet May Martinez, iako smo, kad smo bili sami, neprestano o njima detaljno raspravljali. Istinite priče o nerazjašnjenim nestancima obično ti se dugo zadrže u najmračnijim dijelovima mozga, dugo nakon što si ih pročitao – što je, bez sumnje, razlog zašto je jadno napisana i površno istražena priča “Ljepotani” Conrada Hillera iz 2002. o dva slučaja otmice tinejdžera u Massachusettsu, bila na top-listi bestselera New York Timesa šezdeset dva tjedna. Takve su se priče širile poput šišmiša, letjele uokolo i na najmanji povod kružile ti oko glave i iako si znao da nemaju nikakve veze s tobom, da tvoja sudbina vjerojatno neće biti kao njihova, svejedno si osjećao mješavinu straha i fascinacije. “Svi imaju što im treba?” otpjevušila je Hannah nakon što je ponovno zavezala kričavo-crvene vezice na svojim kožnatim bakandžama. “Ne možemo se vratiti do kombija, zato provjerite imate li svoje ruksake i karte – ne zaboravite karte koje sam vam dala. Vrlo je važno da znate gdje smo dok se penjemo. Slijedit ćemo stazu Bald Creek preko Abramovog vrha pa sve do vrha Sugartop. Ona se kreće sjeveroistočno, a kamp je četiri milje od ceste Newfound Gap, cesta broj 441, ova debela crvena linija. Vidite je na karti?” “Da”, rekla je Lu. “Kutija za prvu pomoć. Tko je ima?” “Ja”, rekla je Jade. “Fantastično.” Hannah se nasmiješila, ruke na bokovima. Bila je odjevena kako odgovara prilici: maslinastozelene hlače, crna majica dugih rukava, napuhnuti zeleni prsluk, reflektirajuće naočale za sunce. U glasu joj je bilo entuzijazma kakav nisam čula još od prvog polugodišta. U posljednje vrijeme tijekom nedjeljnih večera svi smo bili svjesni da nije svoja. Nešto vrlo maleno pomaknulo se u njoj, bila je to promjena koju je bilo teško opisati; kao kad slika u nečijoj kući bude u tajnosti pomaknuta za dva i pol centimetra udesno s mjesta na kojem je visjela godinama. Slušala nas je kao i uvijek, jednako se zanimala za naše živote, pričala o volontiranju u prihvatilištu za životinje, papigi koju namjerava posvojiti – ali činilo se da se više ne smije, onaj djevojački hihot kao kad šutneš kamenčiće. (Kao što je Nigel rekao, ta ju je frizura “smrdala za sva vremena”.) Bila je sklona kimanju u tišini i rastresenom buljenju, i nisam mogla razlučiti je li si jednostavno nije mogla pomoći što je zapala u ovu novu šutljivost, možda poteklu iz neke neobjašnjive tuge koja se ukorijenila i proširila njome poput lisnate jetrenke, ili je to bila namjerna  - 305 - 

tišina ne bismo li se svi zabrinuli što je muči. Znala sam da su se neke hruštice znale dovesti u nenormalna raspoloženja koja su se protezala od kiseloga do krhkoga, samo kako bi ih tata izmučenim glasom pitao ima li bilo što na svijetu što bi on mogao učiniti. (Ali tatin je odgovor na takvo proračunato ponašanje bio da prokomentira kako ona izgleda umorno i predloži da se ranije rastanu.) Nakon večere Hannah više nije stavljala ploču Billie Holiday No regrets i pjevala zajedno s njom, dubokim, sramežljivim glasom potpuno bez sluha, nego je zamišljena sjedila na kauču gladeći Lanu i Turnera i ne bi rekla ni riječ dok smo mi ostali raspravljali o koledžu ili o ženi ravnatelja Havermeyera Gloriji, koja je očekivala blizance i gurala svoj golemi trbuh po kampusu s istim zadovoljstvom s kojim je Sizif gurao svoj kamen, ili onoj skandaloznoj priči o kojoj se počelo pričati početkom ožujka, da je gđa Sturds još od Božića tajno zaručena za g. Buttersa (sparivanje sumnjivo kao ono američkog bizona s bjelouškom). Svi napori, potajni i očiti, da natjeramo Hannah da se pridruži našem razgovoru, bili su kao igranje odbojke s kuglom. I jedva da je išta jela od večera koje je s tolikom pažnjom pripremala, samo je gurkala hranu po tanjuru kao slikar bez inspiracije paletu užasnih uljanih boja. Sada je, prvi put u posljednjih nekoliko mjeseci, bila odlično raspoložena. Kretala se vedrom brzinom vrapca. “Jesmo li spremni?” upitala je. “Za što?” upitao je Charles. “Četrdeset osam sati pakla”, rekla je Jade. “Za sjedinjenje s prirodom. Svi imaju svoje karte?” “Već dvadeseti put, imamo proklete karte”, rekao je Charles zalupivši stražnjim vratima kombija. “Savršeno”, rekla je Hannah veselo i, provjerivši jesu li sva vrata zaključana, podigla svoj golemi plavi ruksak na ramena te krenula, žustro hodajući prema šumi s druge strane parkirališta. “I krenuli su!” povikala je preko ramena. “Stara Schneider prva izlazi van i zadržava prednost. Milton Black kreće s vanjske strane. Leulah Maloney sustiže s petog mjesta. Na posljednjem zavoju preostaju Jade i Blue da se izbore za prednost na cilju.” Nasmijala se. “O čemu to govori?” upitao je Nigel zureći u nju. “Ma, tko zna”, rekla je Jade. “Krenite, punokrvni! Moramo stići tamo u sljedeća četiri sata, inače ćemo hodati po mraku!” “Super”, rekla je Jade zakolutavši očima. “Konačno je poludjela. Zar  - 306 - 

nije mogla poludjeti dok smo još bili okruženi civilizacijom. A, ne, ona je morala poludjeti sada kad smo usred ničega, kad su svuda samo zmije i drveće i nikoga nema tko bi nas mogao spasiti osim flote vražjih zečeva.” Nigel i ja pogledali smo jedno drugo. Slegnuo je ramenima. “Ah, kakve veze ima”, rekao je. Na trenutak se ukazao njegov minijaturni osmijeh, kao kad džepno ogledalo uhvati odbljesak sunca, i krenuo je za njom. Ja još nisam krenula, promatrala sam ostale. Zbog nekog razloga nisam htjela ići. Nisam osjećala užas ili strah, nego sam bila svjesna da se ispred mene pomalja nešto grozno, nešto tako veliko da ga nisam mogla vidjeti čitava, i nisam znala imam li snage suočiti se s time (vidi Ništa osim kompasa i elektroskopa: priča o kapetanu Scottu i velikoj utrci za osvajanje Antarktike, Walsh, 1972.). Zategnuvši naramenice na ruksaku, krenula sam za njima. Nekoliko metara ispred mene, na početku staze, Jade se spotaknula na korijen. “Oh, predivno. Ma baš predivno”, rekla je. Sjeverozapadni dio staze Bald Creek (točkasta crna linija na Hannahinoj karti) započeo je sasvim ugodno, širokih ramena kao gđa Rowley, moja učiteljica u drugom razredu u osnovnoj školi Wadsworth, napuhnut od mokrog lišća, kasno-poslijepodnevnog sunca i mekanih, tankih, zaljuljanih borova poput kose koju raspustiš iz repa na kraju dana. (Gđa Rowley posjedovala je zavidnu vještinu da preokrene “sva namrštena usta naopako” i pretvori sve “šmrcanje u osmijehe”.) “Možda ovo nije tako loše”, rekla je Jade okrenuvši se i nacerivši hodajući ispred mene. “Ono, pa je nekako zabavno.” Ali sat vremena poslije, nakon što nam je Hannah viknula da na “račvanju ostanemo na desnoj strani”, staza je razotkrila svoj pravi karakter; nije sličila gđi Rowley, nego bodljikavom g. Dewelhearstu iz škole Howard Country Day koji se odijevao u prljavo smeđu i držao se kao držak kišobrana, a lice mu je bilo tako naborano da je više izgledao kao orah nego kao čovjek. Staza se suzila i natjerala nas da nastavimo u koloni jedan za drugim i u relativnoj tišini dok smo se provlačili pokraj bolnoga trnovitoga grmlja i drača. (“Da nisam čuo ni šuš za vrijeme testa, inače ćete dobiti jedan i život će vam biti zauvijek uništen”, rekao je g. Dewelhearst.) “Jebote, ovo boli”, rekla je Jade. “Treba mi lokalna anestezija za noge.” “Prestani cendrati”, rekao je Charles. “Kako su svi?” povikala je Hannah sprijeda, penjala se uzbrdo hodajući unatrag.  - 307 - 

“Odlično, odlično. Ma čista uživancija.” “Samo još pola sata do prve promatračnice!” “Bacit ću se s nje”, rekla je Jade. Klipsali smo dalje. U šumi, u njenoj beskrajnoj procesiji izgladnjelih borova, klempavih rododendrona i blijedo-sivih stijena, činilo se da vrijeme ubrzava i usporava bez ikakva razloga. Zapala sam u neobičan polusan dok sam se vukla na samom kraju kolone buljeći minutama u Jadeine crvene dokoljenke (koje je navukla preko traperica, koja zaštita od zmija), debelo smeđe korijenje koje je izrovalo stazu kao crvi, mrljice sve bljeđe zlatne svjetlosti koje su prekrivale tlo. Činilo se da kilometrima uokolo nema nikog živog osim nas sedmero (i osim nekoliko nevidljivih ptica i sive vjeverice koja je odjurila na vrh drveta) i nisi mogao a da se ne zapitaš nije li Hannah u pravu, nije li ovo iskustvo na koje nas je natjerala zapravo ulaz u nešto drugo, neko hrabro novo razumijevanje svijeta. Borovi su se pjenili oponašajući ocean. Ptica bi prhnula gore, gore prema nebu, vješto, poput mjehurića zraka. Začudo, jedina osoba koja naizgled nije bila začarana ovim hodanjem bila je Hannah. Kad god bi se staza ukočila u ravnu liniju, vidjela bih je kako zastaje kako bi hodala uz Leulah i živo razgovarala – malo prezivo – kimala i gledala preko Leulahina lica kao da želi zapamtiti njen izraz. A povremeno bi se i nasmijala, nagli, grubi zvuk koji bi probušio ujednačeni mir svega. “O čemu li samo tračaju?” rekla je Jade. Slegnula sam ramenima. Stigli smo na prvu odmorište, Abramov vrh, oko 18.15. Bila je to velika stijena koja je stršila s desne strane staze i otvarala se poput pozornice kako bi otkrila veličanstveno prosti ranje planina. “Ono je Tennessee”, rekla je Hannah zaklanjajući oči. Stajali smo do nje, jedno pokraj drugoga i zurili u Tennessee. Jedini zvuk koji se čuo bio je Nigel, koji je odmotavao pitu od borovnica koju je izvadio iz ruksaka. (Kao što se ribe ne mogu utopiti, tako Nigel nije mogao shvatiti Tihe duboke trenutke.) Hladni mi je zrak stegnuo grlo i pluća. Planine su ukočeno grlile jedna drugu, kao što muškarci grle jedan drugoga tako da im se ne dodiruju prsa. Tanašni su im oblaci visjeli oko vratova, a najudaljenije planine, one koje su se onesvijestile na horizontu, bile su tako blijede da nisi mogao vidjeti gdje im završavaju leđa, a gdje počinje nebo. Pogled me rastužio, ali pretpostavljam da se svi rastuže kad nalete na  - 308 - 

širinu i veličinu Zemlje, svu u svjetlu i izmaglici, svu bez daha i vječnu – “neuništiva sumornost čovjeka”, tako je to tata zvao. Nisi mogao a da ne pomisliš ne samo na nestašicu hrane, pitke vode, šokantno nisku razinu pismenosti među odraslima i duljine života u raznim zemljama u razvoju nego i onu izlizanu pomisao o tome koliko se ljudi upravo u ovom trenutku rađa, a koliko ih umire, i da se ti, baš kao i nekih 6,2 milijarde ostalih, jednostavno nalaziš između te dvije krajnje točke, točke koje se čine strašno važnima dok se događaju, ali u kontekstu Hichrakerova izdanja iz 2003. Svjetskih zemljopisnih činjenica – ili Pronaći svemir u zrncu pijeska: rođenje svemira M. C. Howarda (2004.), one su obične, najobičnije stvari. Zbog toga imaš osjećaj kao da nečiji život nije nimalo važniji od borove iglice. “Jebi se!” zaurlala je Hannah. Nije se čuo eho kao u crtićima, nego je zvuk odmah bio progutan, poput napršnjaka bačenog u more. Charles se okrenuo i zabuljio u nju. Izraz njegova lica jasno je pokazivao da misli da je luda. Mi ostali počeli smo se meškoljiti kao nervozna stoka u teretnom vagonu. “J-jebi se!” povikala je ponovno hrapavim glasom. Okrenula se prema nama. “Svi biste trebali nešto reći.” Ponovno je duboko udahnula, zabacila glavu i zatvorila oči kao netko tko se priprema za sunčanje na ležaljci. Kapci su joj zadrhtali, kao i usnice. “Neka brak srodnih duša i stvorenja zapreka nema!” povikala je. “Je l’ ti dobro?” upitao ju je Milton smijući se. “Nije smiješno”, rekla je Hannah ozbiljna lica. “Uključite snagu. Zamislite da ste fagoti. I onda nešto recite. Nešto što vam dolazi iz duše.” Duboko je udahnula. “Henry David Thoreau!” “Ne bojte se bojati se!” Leulah je izbacila odjednom, izbočivši bradu kao dijete na natjecanju u pljuvanju. “Lijepo”, rekla je Hannah. Jade je otpuhnula. “Oh, Bože. Pretpostavljam da ćemo nakon ovog iskustva biti kao preporođeni?” “Ne čujem te”, rekla je Hannah. “Jebote, ovo je glupo!” povikala je Jade. “Bolje.” “Sranje”, rekao je Milton. “Jadno.” “Sranje!” “Jenna Jameson?” povikao je Charles.  - 309 - 

“Je li to pitanje ili odgovor?” rekla je Hannah. “Janet Jacme!” “Nek me netko izbavi odavde!” povikala je Jade. . “Postavite si granice i ciljeve s istom preciznošću !” “Hoću kući, jebemu!” “Pozdravi našeg maaalog prijatelja!” zaurlao je Nigel crvena lica. “Sir William Shakespeare!” viknuo je Milton. “On nije bio Sir”, rekao je Charles. “Je.” “Nije proglašen vitezom.” “Pusti to”, rekla je Hannah. “Jenna Jameson!” “Blue?” upitala je Hannah. Ne znam zašto nisam ništa viknula. Osjećala sam se kao osoba koja je zapela u mucanju. Pretpostavljam da sam se pokušavala sjetiti nekoga s dobrim prezimenom, nekoga tko je zasluživao privilegij da ga se pošalje u vjetar. Čehov, njega zamalo da nisam rekla, ali činilo se previše ukočeno, čak i da sam dodala njegovo ime. Dostojevski je predugačko. Platon je iritantno, kao da pokušavam pobijediti sve ostale izabravši sam korijen zapadne civilizacije i misli. Nabokov, tati bi se to svidjelo, ali nitko, čak ni tata, nije bio siguran kako se izgovara. (“NA-bokov” nije bilo točno, bio je to izgovor amatera koji su kupili Lolitu misleći da će tu biti trganja odjeće; a “Na-BO-kov” zvuči kao ispaljeno iz neispravna pištolja.) S Goetheom je bilo još gore. Molière bi bio zanimljiv izbor (do sada još nitko nije spomenuo nekog Francuza), ali postoji problem s vikanjem guturalnog r. Rakine je previše opskuran, Hemingway previše mačo, Fitzgerald je u redu, ali na kraju je ipak neoprostivo to što je učinio Zeldi. Homer je dobar izbor, iako je tata rekao da su Simpsoni vulgarizirali njegovu reputaciju. “Budi – budi iskren prema samom sebi!” viknula je Leulah. “Scorsese!” “Lijepo se ponašaj!” rekao je Milton. “To nije dobro”, rekla je Hannah. “Nikada se lijepo ne ponašaj.”  - 310 - 

“Nikada se lijepo ne ponašaj!” “Jednostavno to učini!” “Budi sve što možeš biti!” “Nemojte se oslanjati na slogane iz američkih reklama da vam kažu kako se osjećate”, rekla je Hannah. “Upotrijebite svoje riječi. Ono što vi morate reći, što vam je na srcu, to je uvijek moćno.” “Tetovaže preko cijele ruke!” viknula je Jade. Lice joj je sada bilo namršteno od emocija, kao iscijeđena krpa. “Blue, previše misliš”, rekla je Hannah okrenuvši se prema meni. “Ja – hmm...” rekla sam. “Canterburyjske priče!” “Gospođa Eugenia Sturds! Neka zauvijek sretno živi s gospodinom Markom Buttersom, ali neka se ne razmnožavaju i teroriziraju svijet svojim potomcima!” “Reci prvu stvar koja ti padne na pamet...” “Blue van Meer! izvalila sam. Pobjeglo mi je, poput velikog soma. Zaledila sam se. Molila sam se da me nitko nije čuo, da sam otplivala u daljinu, daleko od njihovih ušiju. “Hannah Schneider!” viknula je Hannah. “Nigel Creech!” “Jade Churchill Whitestone!” “Milton Black!” “Leulah Jane Maloney!” “Doris Richards, moja učiteljica u petom razredu s nevjerojatnim sisama?” “O, da! ” “Ne morate biti vulgarni da biste bili strastveni. Usudite se biti iskreni. Biti ozbiljni.” “Nikada ne slušaj užasne stvari koje govore o tebi jer su ljubomorni? Leulah je maknula kosu sa svoga malenog, ozbiljnog lica. Imala je suze u očima. “Moraš – moraš izdržati usprkos velikim problemima! Nikada ne smiješ odustati!” “Nemojte samo ovdje biti takvi”, rekla nam je Hannah. Pokazala je prema planinama. “Budite takvi i tamo dolje.” Ostatak penjanja na vrh Sugartop (sada uznemirujuća točkasta linija na našoj karti bez ključa) potrajat će dva sata i Hannah nam je rekla da  - 311 - 

moramo ubrzati ako želimo stići gore prije mraka. Dok smo hodali, svjetlo je postajalo sve slabije, a koščati su se borovi nagurivali sve bliže i bliže oko nas. Hannah se opet izgubila u privatnim razgovorima, ovoga puta s Miltonom. Hodala je vrlo blizu njega (tako blizu da su se povremeno njena velika plava naprtnjača i njegova crvena sudarale kao autići u lunaparku). Kimnuo je na nešto što je rekla, njegovo veliko tijelo nakrivljeno na stranu s koje je ona hodala, kao da je ona uzrok njegove erozije. Znala sam kakav je to kompliment kada Hannah razgovara s tobom, kada te izdvoji – otvori tvoje mekane korice, hrabro zabrazdi hrbat, zagleda se unutra u tvoje stranice tražeći mjesto gdje je prestala čitati, puna želje da dozna što se sljedeće dogodilo. (Uvijek je čitala s velikom koncentracijom, tako da bi pomislio da si njena omiljena knjiga, sve dok te odjednom ne bi ispustila i počela čitati drugu knjigu jednako intenzivno.) Dvadeset minuta poslije Hannah je razgovarala s Charlesom. Prasnuli su u kreštav, galeblji smijeh, dodirnula mu je rame i povukla ga prema sebi, na trenutak su im ruke i dlanovi bili isprepleteni. “Nisu li baš sretan par”, rekla je Jade. A ni petnaest minuta poslije Hannah je hodala pokraj Nigela (iz njegove spuštene glave i pogleda sa strane mogla sam shvatiti da je sluša s malom nelagodom) i ubrzo se našla ispred mene razgovarajući s Jade. Naravno, pretpostavljala sam da će na kraju doći ovamo da porazgovara sa mnom, da je ovo sastanak između Hannah i učenika i da sam ja, na začelju kolone, posljednja na popisu. Ali kada su završile razgovor – Hannah je poticala Jade da se prijavi na ljetnu praksu u The Washington Post (“Zapamti da budeš dobra prema samoj sebi”, čula sam je kako kaže) – još je nešto prošaptala, na brzinu je poljubila u obraz, a onda pohitala na čelo procesije a da me nije ni pogledala. “OK! Ne brinite se, ljudi!” povikala je. “Uskoro smo stigli!” Osjećala sam mješavinu gađenja i melankolije kad smo stigli na Sugartop. Čovjek pokušava ne obraćati pozornost na očito favoriziranje (“Ne mogu svi biti članovi van Meerova fan-kluba”, rekao je tata), ali kada mu to bude tako besramno bačeno u lice, onda ne može da se ne osjeća povrijeđenim, kao da svi drugi smiju biti borove iglice, a ti si prisiljen biti biljni sok. Srećom, drugi nisu primijetili da nije razgovarala sa mnom, tako da, kad je Jade bacila svoj ruksak na do, ispružila ruke iznad glave dok joj je na licu zalazio veliki osmijeh i rekla “Ona stvarno zna što reći, znaš na što mislim? Nevjerojatno”, priznajem da sam lagala, kimnula sam kao da se u potpunosti slažem i rekla “Stvarno zna.” “Idemo pokušati prvo postaviti šatore”, rekla je Hannah. “Pomoći ću  - 312 - 

vam s prvim. Ali dajte pogledajte taj pogled! Ostat ćete bez teksta!” Usprkos Hannahinu očitom entuzijazmu, ovo mi se mjesto za kampiranje činilo sumornim i antiklimaktičnim, pogotovo nakon veličanstvenosti Abramova vrha. Vrh Sugartop sastojao se od kružnog prljavog iskrčenog mjesta okruženog šugavim borovima i zacrnjenom logorskom vatrom gdje je nekoliko klada još nedavno gorjelo, bile su mekane i sive po rubovima kao labrnje starog psa. S desne strane, iza hrpe balvana, nalazila se ćelava izbočina na stijeni, uska kao gotovo zatvorena vrata, gdje se moglo sjediti i špijunirati goli, ljubičasti planinski lanac koji je spavao ispod tankog pokrivača magle. Sada je sunca nestalo. Nijanse narančaste i žute boje curile su horizontom. “Netko je bio ovdje prije pet minuta”, rekla je Leulah. Okrenula sam se od promatračnice. Stajala je usred krčevine i pokazivala na tlo. “Što?” upitala je Jade pokraj nje. Prišla sam im. “Pogledaj.” Ispred vrha njene bakandže nalazio se opušak. “Prije tri sekunde još je gorio.” Jade se sagnula i podigla ga kao što se podigne mrtvu zlatnu ribicu. Oprezno ga je onjušila. “U pravu si”, rekla je bacivši ga na zemlju. “Još miriše. Odlično. Samo nam to treba. Neka planinska skitnica koja samo čeka da padne mrak, pa da nas sve pojebe u guzicu.” “Hannah!” povikala je Lu. “Moramo otići odavde!” “Što nije u redu?” upitala je Hannah. Jade je pokazala na opušak. “Ovo je vrlo popularno mjesto za kampiranje”, rekla je Hannah. “Ali još je gorio”, rekla je Leulah golemih očiju. “Zato sam ga primijetila. Bio je narančast. Netko je ovdje. Promatra nas.” “Ne budi smiješna.” “Ali nitko od nas nije pušio”, rekla je Jade. “U redu jc. Vjerojatno je neki planinar zastao ovdje da se odmori na usponu. Ne brinite se oko toga.” Hannah se vratila do Miltona, Charlesa i Nigela, koji su pokušavali podići šatore. “Njoj je sve šala”, rekla je Jade. “Moramo otići”, rekla je Leulah.  - 313 - 

“Ja to govorim otpočetka”, rekla je Jade udaljavajući se. “A je l’ me tko sluša? Ne. Ja svima kvarim zabavu. Samo cendram.” “Hej”, rekla sam Leulah smiješeći se. “Sigurna sam da je sve u redu.” “Stvarno?” Usprkos tome što nisam imala dokaza da potkrijepim svoju tvrdnju, kimnula sam. Pola sata poslije Hannah je palila logorsku vatru. Mi drugi sjedili smo na ćelavoj stijeni i jeli tjesteninu s Newmanovim umakom od rajčice Fra Diavolo podgrijanu na malom kuhalu i francuski kruh tvrd kao vulkanska stijena. Bili smo okrenuti prema pogledu, iako se nije vidjelo ništa osim kotla tame, tamnoplava neba. Nebo je bilo pomalo nostalgično, nije htjelo pustiti posljednje izlizane vrpce svjetlosti. “Što bi se dogodilo da padneš s te stijene?” upitao je Charles. “Poginuo bi”, rekla je Jade kroz tjesteninu. “Nema nikakvog znaka, kao 'Budite oprezni' ili 'Loše mjesto za opijanje'. Nego samo ovako. Pao si? Baš šteta.” “Ima li još parmezana?” “Pitam se zašto se zove Sugartop”, rekao je Milton. “Da, tko smišlja ta jadna imena?” upitala je Jade žvačući. “Ljudi sa sela”, rekao je Charles. “Najbolja stvar je tišina”, rekao je Nigel. “I ne primijetiš koliko je sve glasno dok ne dođeš ovamo.” “Žao mi je Indijanaca”, rekao je Milton. “Pročitaj Redfootov Lišeni posjeda”, rekla sam. “Ja sam još gladna”, rekla je Jade. “Kako si još gladna?” upitao je Charles. “Pojela si više od svih drugih. Zaposjela si lonac.” “Nisam ja ništa zaposjela.” “Hvala Bogu da nisam htio uzeti još. Vjerojatno bi mi odgrizla ruku.” “Ako ne jedeš dovoljno, tijelo ti misli da će umrijeti od gladi i onda kad pojedeš krišku kolača s kremom, tijelo ti to tretira kao tjesteninu s votkom. Napuhneš se kao balon za dvadeset četiri sata.” “Ne sviđa mi se to da je netko bio ovdje”, rekla je Leulah odjednom. Svi su je pogledali, prestrašeni njenim glasom. “Onaj opušak”, prošaptala je. “Ne brini se za to”, rekao je Milton. “Hannah se ne brine. A ona cijelo  - 314 - 

vrijeme kampira.” “Svejedno sada ne možemo otići čak ni da hoćemo”, rekao je Charles. “Sad je usred noći! Izgubili bismo se. Vjerojatno i bismo naletjeli na to što luta uokolo...” “Zatvorenici”, rekla je Jade kimajući. “I onaj tip koji je bombardirao klinike u kojima rade pobačaje.” “Njega su našli”, rekla sam. “Ali niste vidjeli Hannahino lice”, rekla je Leulah. “Što nije bilo u redu s njenim licem?” upitao je Nigel. Lu je izgledala izgubljeno u svojoj plavoj vjetrovci, rukama je obgrlila koljena, a pletenica poput Matovilkine padala joj je preko lijevog ramena i dodirivala tlo. “Vidjelo se da se preplašila kao i ja. Ali nije to htjela reći jer misli da mora biti odrasla, odgovorna i sve to.” “Je l’ tko ponio kakvo oružje?” upitao je Charles. “Oh, trebala sam ponijeti Jeffersonin pištolj”, rekla je Jade. “Ovoliki je. Presladak. Drži ga u ladici s donjim vešom.” “Ne trebamo oružje”, rekao je Milton, koji je ležao na leđima i zurio u nebo. “Ako moram umrijeti... mislim, jebiga, ako je stvarno došlo moje vrijeme... Ne bih imao ništa protiv da umrem ovdje. Pod ovim zvijezdama.” “Pa, ti si jedan od onih zadovoljnih morbidnih ljudi”, rekla je Jade. “Ja namjeravam sve učiniti da moje vrijeme ne dođe još barem sedamdeset pet godina. Ako to znači upucati nekoga u glavu ili odgristi pimpač nekog seljačine, OK.” Pogledala je u smjeru šatora. “Ma gdje je ona? Hannah. Ne vidim je.” Odnijeli smo tanjure i lonce natrag do krčevine te pronašli Hannah kako sjedi ispred vatre i jede energetsku čokoladicu. Presvukla se. Bila je odjevena u zeleno-crnu kariranu košulju. Upitala nas je jesmo li još uvijek gladni, i kada je Jade potvrdno odgovorila, predložila je da pečemo sljezove kolačiće. Dok smo pekli, a Charles nam je pričao strašnu priču (koja je uključivala taksista i zombija kao putnika), postala sam svjesna da Hannah, koja mi je sjedila nasuprot, s druge strane vatre, zuri u mene. Vatra je od naših lica učinila izdubljene bundeve, postali smo narančasti, dijelovi lica bili su nam izrezani, pa su njene očne duplje, s tamnim očima koje su plamtjele svjetlošću, sada bile neuobičajeno šuplje, kao da su izdubljene žlicom. Nasmiješila sam se što sam nonšalantnije mogla, a onda odglumila da sam opčinjena vještinom pečenja sljezovih kolačića. Ali kada sam bacila pogled na nju, ni minutu poslije, njen se pogled nije  - 315 - 

maknuo. Zagledala mi se u oči, a onda gotovo neprimjetno pokazala lijevo od sebe, prema šumi. Dodirnula je svoj ručni sat. Desna joj je ruka napravila pokret pet. “A onda se taksist okrenuo”, pričao je Charles. “Žene nije bilo. A što je ostalo na sjedalu? Bijeli prozirni šal.” “I to je to?” “Da”, rekao je Charles smiješeći se. “Najjadnija horor-priča koju sam u životu čuo.” “Totalno sraaaanje...” “Da imam rajčicu, bacila bih ti je u glavu.” “Tko zna onu o psu bez repa?” upitao je Nigel. “Luta uokolo tražeći ga. Terorizira ljude.” “Misliš na 'Majmunsku šapu'”, rekla je Jade, “onu groznu priču koju smo čitali u četvrtom razredu, ali koje ćeš se, iz nepoznatog razloga, sjećati cijelog života. Te i 'Najopasnije igre', zar ne, Rigo?” Kimnula sam. “Ma ima neka o psu, ali je se ne mogu sjetiti.” “Hannah zna jednu dobru”, rekao je Charles. “Ne znam”, rekla je Hannah. “Ma daj” “Ne. Užasno loše pričam priče. Nikada nisam bila dobra u tome.” Zijevnula je. “Koliko je sati?” Milton je pogledao na sat. “Sad je prošlo deset.” “Ne bismo trebali ostati predugo budni noćas”, rekla je. “Moramo se odmoriti. Sutra rano krećemo.” “Super.” Ne trebam ni red, Strah i Očaj hučali su kroz mene poput tajfuna. Činilo se da nitko drugi nije primijetio Hannahin signal, čak ni Leulah, koja je zaboravila sve o zlosretnom opušku. Sada je, nesvjesna svega, sretno jela svoj sljezov kolačić (komadići su joj se otopili na gornjoj usnici) i smiješila se na sve što je Milton govorio, one jamice prošarale su joj bradu. Klečala sam i zurila u vatru. Razmišljala sam da li da je ignoriram (“Kada ne znaš što bi, glumi da ništa ne znaš”), ali nakon pet minuta s užasom sam primijetila da Hannah ponovno zuri u mene, ovoga puta s očekivanjem, kao da glumim Ofeliju i rako sam se udubila u lik, u muke duševne bolesti, da zaboravljam kada trebam govoriti i tako prisiljavam Learta i Gertrudu da improviziraju. Od same siline njezina pogleda uhvatila sam se kako ustajem i otresam prašinu sa sebe. “Ahmm, odmah se vraćam”, rekla sam.  - 316 - 

“Kamo ideš?” upitao je Nigel. Svi su se zabuljili u mene. “Na WC”, rekla sam. Jade se zahihotala. “Ja se užasavam toga.” “Ako su mogli Indijanci”, rekao je Charles, “onda možeš i ti.” “Indijanci su i skalpirali ljude.” “Mogu li predložiti suho lišće? Možda malo mahovine?” rekao je Nigel posprdno. “Imamo toaletnog papira”, rekla je Hannah. “U mom šatoru.” “Hvala”, rekla sam. “U mojoj torbi”, rekla je. “Ima li još čokolade?” upitala je Jade. Otišla sam na stranu suprotnu od šatora, gdje je bilo mračno i hrapavo, i čekala da mi se oči prilagode tami. Kad sam se uvjerila da me nitko nije slijedio, kad sam mogla čuti glasove kako pucketaju uz vatru, ušla sam u šumu. Grane su mi obgrlile noge. Okrenula sam se i iznenađeno otkrila da su se borovi sklopili za mnom, kao one hipizavjese od perlica koje ljudi imaju umjesto vrata. Polako sam se kretala uz obod krčevine i natrag među drveće tako da me nitko ne može vidjeti i stala negdje sasvim lijevo, kamo je, mislila sam, Hannah pokazala. Logorska je vatra bila blizu, nekih devet metara ispred mene, i mogla sam vidjeti Hannah kako još uvijek sjedi s ostalima, s glavom našlonjenom na ruku. Lice joj je izgledalo tako pospano i zadovoljno da sam na sekundu pomislila da sam možda halucinirala. Rekla sam samoj sebi da ako se ne pojavi za tri minute, vratit ću se i više neću progovoriti ni riječ s tom luđakinjom – ma, dvije minute, jer dvije su minute dovoljne da se pola jezgre u komadiću aluminija 28 spontano raspadne, za čovjeka da umre od izlaganja VX-u (izgovara se VIIIIKS), dovoljne za 150 muškaraca, žena i djece iz plemena Siouxa da budu ubijeni u Bitki kod Wounded Kneeja 1890., dovoljne Norvežanki Gudrid Vaaler da 1866. rodi sina, Johana Vaalera, budućeg izumitelja spajalice. Dvije su minute bile dovoljne Hannah.

 - 317 - 

romatrala sam je kako ustaje i govori im nešto. Čula sam svoje ime, pa sam pretpostavila da im je rekla da ide provjeriti što je sa mnom. Krenula je prema šatorima i nestala s vidika. Pričekala sam još minutu promatrajući ostale – Jade je izvodila svoju pretjeranu imitaciju gđe Sturds za vrijeme jutarnjih obavijesti, jako raširenih stopala, ono bizarno ljuljanje kao da je trajekt koji prelazi olujni La Manche (“Ovo je vrlo zastrašujuće vrijeme za našu zemlju!” povikala je Jade pljesnuvši rukama i razrogačenih očiju) – i tada sam začula pucketanje grančica i lišća te vidjela Hannah kako dolazi prema meni, lice joj je bilo zamrljano tamom. Kad me ugledala, nasmiješila se, stavila prst na usta te mi dala znak da je slijedim. Naravno, to me iznenadilo. Nisam imala baterijsku svjetiljku sa sobom, a vjetar je ojačao; nisam bila odjevena ni u što poštenije od traperica, majice i pulovera koji mi je tata dao iz Sveučilišta Colorado u Picayunu i tanke vjetrovke. Ali ona se već brzo udaljavala, pojavljivala se i nestajala iza drveća, te sam tako bacila kratak pogled na ostale – smijali su se, glasovi su im bili čvrsto isprepleteni – i krenula za njom. Kad se dovoljno odmaknemo od kampa, tako da nas ne mogu čuti, namjeravala sam je upitati što to činimo, ali kada sam je pogledala i vidjela koncentrirani, napeti izraz njena lica, to me utišalo. Izvadila je bateriju – nosila je jednu od onih torbica koje se nose oko struka, bila je crna ili tamnoplava i prije ju nisam primijetila – ali taj skromni krug bijelog svjetla teško da je mogao odgurnuti tamu, nije osvjetljivao ništa nego samo nekoliko mršavih stabala. Nismo slijedile nikakvu stazu. U početku sam pokušavala igrati igru Ivice i Marice i pratiti mentalni trag mrvica, primjećujući neobičnosti – drugačiju boju kore drveta, OK, golemi kamen koji je nalikovao na žabu pokraj onoga mrtvog drveta, kosturaste grane koje su bile ispružene u obliku naopakoga križa, obećavaj uče – ali takve su razlike bile rijetke i, na kraju krajeva, besmislene, tako da sam nakon pet minuta prestala i slijepo hodala pokraj nje, kao kad čovjek više i ne pokušava plivati psećim stilom, nego se pusti da se utopi. “Oni će biti OK neko vrijeme”, rekla je. “Ali nemamo puno vremena.” Ne znam koliko smo dugo hodale. (Ono što će se poslije pokazati kao nepodnošljiv propust, nisam imala sat.) Nakon deset minuta ili tako nešto, odjednom je stala i otkopčavši torbicu oko struka izvadila kartu –  - 318 - 

drugačiju od karata koje je nama podijelila, u boji, puno detaljniju – kao i maleni kompas. Proučavala ih je. “Još malo dalje”, rekla je. Nastavile smo hodati. Bilo je čudno kako sam je slijepo slijedila, čak ni sada ne mogu objasniti zašto sam išla tako bez protestiranja ili pitanja, čak i bez straha. Tijekom onih epizoda u životu kad misliš da ćeš biti paraliziran od straha, zapravo nisi. Plutala sam, kao da nisam činila ništa drugo nego se vozila u mehaničkome smeđem kanuu po čarobnoj rijeci Amazon u luna-parku u Alpaci u Marylandu. Primijetila sam neobične detalje: Hannah je grizla usnicu s unutarnje strane (kao što je i tata činio kada bi ocjenjivao neki neočekivano prikladan esej), vrh moje kožnate bakandže udarao je u zraku svjetla iz baterije, nemirno meškoljenje i uzdizanje borova kao da nisu mogli zaspati, način na koji je svaku minutu ili dvije stavljala desnu ruku na tu torbicu koja joj je bila oko struka, poput trudnice koja dodiruje trbuh. Prestala je hodati i pogledala na sat. “Tu smo”, rekla je isključivši bateriju. Oči su mi se sporo prilagođavale tami. Činilo se da stojimo na mjestu kroz koje smo prošli prije pet minuta. Mogla sam razaznati mekani samt drveća koje nas je okruživalo i Hannahino napeto lice, sjajno, kao kakav plavičasti sedef. “Reći ću ti nešto”, rekla je zabuljivši se u mene. Duboko je udahnula, izdahnula, ali nije ništa rekla. Bila je nervozna, čak i zabrinuta. Progutala je slinu, još jednom teško udahnula, stavila ruku na ključnu kost i ostavila je tamo, izgledala je kao bijeli uveli buketić cvijeća. “Grozna sam u ovim stvarima. Dobro mi idu druge stvari. Matematika. Jezici. Naredbe. Kako opustiti ljude. U ovome sam grozna.” “U čemu?” upitala sam. “Istini.” Nasmijala se, čudan ugušeni zvuk. Podigla je ramena i zagledala se u nebo. I ja sam pogledala, zato što je gledanje u nebo zarazno, kao zijevanje. I tu je bilo: drvećem podignuti u zrak, teška crna mrlja, zvijezde, lažni dijamanti kao oni na kaubojskim čizmama hruštice Rachel Groom. “Ne mogu nikoga kriviti, znaš”, rekla je Hannah. “Samo samu sebe. Svi imaju izbora. Bože, kako mi treba cigareta.” “Jesi dobro?” upitala sam. “Ne. Da.” Pogledala me. “Žao mi je.” “Možda bismo se trebale vratiti.”  - 319 - 

“Ne. Razumijem ako misliš da sam luda.” “Ne mislim da si luda”, rekla sam, a čim sam to rekla, pomislila sam, naravno, što ako je luda. “Ovo što ti moram reći nije ništa loše. Više je loše za mene. Grozno je za mene. Nemoj misliti da ne znam koliko grozno. Kako bolesno. Živjeti ovako – oh, ti se bojiš. Oprosti. Nisam htjela da bude ovako, duboko u začaranoj šumi, znam, nekako je srednjovjekovno. Ali nemoguće je razgovarati a da nam netko od njih ne priđe. Hannah ovo, Hannah ono. O Isuse Bože. Nemoguće.” “Što je nemoguće?” upitala sam, ali se činilo da me nije čula. Činilo se da razgovara sama sa sobom. “Kad sam razmišljala kako ću to reći – Bože, koja sam ja kukavica. Zaluđena. Bolesno. Bolesno.” Odmahnula je glavom, rukama dodirnula oči. “Znaš, ima ljudi. Krhkih ljudi koje voliš i koje povrijediš i, i, baš sam jadna, zar ne? Bolesno. Mrzim samu sebe, stvarno se mrzim. Ja...” Nema ničega što više uznemiruje od odrasle osobe koja se razotkrije da nije odrasla i sve što bi ta riječ trebala značiti – nije u komadu, nego curi, nije čvrsta, nego ozbiljno raspadnuta. Bilo je to kao da si ponovno u prvom razredu i gledaš kako se neka očaravajuća lutkica podiže i razotkriva čudovišnog čovjeka koji je pričvršćen za nju. Brada joj se naborala od čudnih, nepoznatih osjećaja. Nije plakala, ali kutovi njenih tamnih usana spustili su se. “Poslušat ćeš ono što ću ti reći?” Glas joj je bio tih, drhtav poput bakina, ali zahtjevan poput djetetova. Zakoračila je prema meni, malo mi se previše primaknula, njene su crne oči putovale mojim licem. “Hannah...?” “Obećaj.” Zurila sam u nju. “OK.” Čini se da ju je to malo smirilo. “Hvala.” Ponovno je duboko udahnula, ali nije počela govoriti. “Radi li se o mom ocu?” upitala sam. Ne znam zašto mi je, bez razmišljanja, baš to pitanje izletjelo iz usta. Možda se još nisam bila potpuno oporavila od otkrića Kitty: ako je tata tako glatko lagao o njoj, vrlo je moguće da je lagao i o drugim znojnim zakazanim sastancima s uposlenicama St. Gallwaya. Ili je možda posrijedi bio refleks: čitava života nastavnice su me, bez objašnjenja, znale odvući u stranu u hodnicima i kantinama, pokraj kutaka za igranje i penjalica, i dok bih ja hiperventilirala čekajući da čujem da sam bila zločesta, da ću  - 320 - 

biti strogo kažnjena, da sam zeznula glavni test i pala razred, uvijek bi me iznenadile kad bi se nagnule prema meni sa svojim posivjelim očima i zadahom od kave i pitale me isprazna pitanja o tati (Puši li? Ima li nekoga? Kada bi bilo dobro vrijeme da se dođu družiti?). Tako da, iskreno, da idem postaviti hipotezu o slučajevima kada sam bila bizarno izdvojena od drugih, ona bi bila: Uvijek se radi o tati. (Čak je i on zagovarao tu teoriju, ako bi blagajnik u supermarketu bio mrzovoljan, tata bi zaključio da je to zato što ga je slučajno prezirno pogledao dok je stavljao namirnice na pokretnu vrpcu.) Ali nisam mogla ocijeniti Hannahinu reakciju. Zurila je u tlo, usta su joj bila malo otvorena, kao da je u šoku, ili možda kao da me nije čula, pa je pokušavala smisliti što da kaže. I dok smo stajale u tom beskrajnome mjehurićastom šumu drveća i ja sam čekala da mi odgovori sa “Da” ili “Ne” ili “Ne budi luda” – nekoliko metara iza nas nešto se malo, ali vrlo očito pomaknulo. Srce mi je poskočilo. Hannah je odmah uključila bateriju i uperila je u smjeru tog zvuka i, na moj užas, svjetlost je nešto uhvatila – nekakav odraz, naočale – a onda se uz pucketanje počelo udaljavati od nas, probijajući se kroz granje i grmlje i borove iglice i lišće na, bez sumnje, dvije noge. Bila sam previše prestravljena da bih se mogla pomaknuti ili vrištati, ali Hannah mi je stavila ruku preko usta i zadržala je tamo sve dok više ništa nismo mogle čuti, sve dok je sve što je preostalo bila pusta noć i zvuk vjetra kako drhti kroz drveće. Isključila je bateriju. Ugurala ju je meni u ruku. “Nemoj je uključiti, osim ako ne budeš trebala.” Jedva da sam je mogla čuti, tako je tiho govorila. “Uzmi i ovo.” Predala mi je debeli komad papira, bila je to karta. “Za svaki slučaj. Nemoj je izgubiti. Ja imam drugu, ali trebat će mi ova kad se vratim. Ostani ovdje. Nemoj ništa govoriti.” Dogodilo se to tako brzo. Stisnula mi je ruku, pustila je, počela se kretati u smjeru onog nečega za što sam htjela vjerovati da je medvjed ili divlja svinja – najrasprostranjenija kopnena životinja, poznata po tome što može trčati brže od 65 km/h i otrgnuti meso s čovjekovih kostiju brže nego što kamiondžija pojede batak – ali u srcu sam znala da nije. Nijedan priručnik ne bi mogao pogoditi istinu: ljudsko je biće bilo blizu nas, ono što zoolog Bart Stuart u knjizi Zvijeri (1998.) zove “najopasnija životinja od svih”. “Čekaj.” Imala sam osjećaj da mi je srce istisnuto iz tube u vrat. Krenula sam za njom. “Kamo ideš?” “Rekla sam ti da ostaneš ovdje.”  - 321 - 

Rekla je to grubim glasom od kojeg sam se smrzla na mjestu. “Mogu se kladiti da je to bio Charles”, dodala je nježno. “Znaš njega – tako je ljubomoran. Ne boj se.” Lice joj je bilo veliko, ozbiljno, i iako se nasmiješila, taj je smiješak lebdio u mraku kao leptir dudovac, znala sam da zapravo ne vjeruje u ono što je rekla. Nagnula se prema meni i poljubila me u obraz. “Daj mi pet minuta.” Riječi su mi zapele u ustima, u glavi. Ali na kraju sam samo ostala stajati. Pustila je da ode. “Hannah?” Nakon minutu ili dvije počela sam šmrcati njeno ime, kada sam još uvijek mogla čuti njene korake i kada sam shvatila da stojim sama u ovoj divljoj džungli, a ravnodušnost šume, čini se, sugerirala je da ću vjerojatno umrijeti ovdje, drhtureći, sama, izgubljena, samo statistički podatak koji će zalijepiti na oglasnu ploču policijske postaje, moja razredna fotografija na kojoj se ukočeno smiješim (nadala sam se da neće upotrijebiti onu iz škole Lamego) na naslovnici lokalnih novina, neki članak o meni napisan, prepisan, preformuliran, a onda recikliran u toaletni papir ili iskorišten za učenje kućnog ljubimca gdje da obavlja nuždu. Povikala sam njeno ime još barem tri ili četiri puta, ali nije mi odgovorila i uskoro, uskoro je više nisam čula. Ne znam koliko sam dugo čekala. Činilo mi se kao sati, ali noć je nastavila zujati bez prekida, tako da je možda prošlo samo petnaest minuta. Začudo, to je bila jedna od stvari koja mi se činila potpuno nepodnošljivom: da ne znam koliko je sati. U potpunosti sam shvaćala zašto je osuđeni ubojica Sharp Zulett napisao u svojoj iznenađujuće neiskrenoj autobiografiji Živjeti u rupi (1980.) (knjizi za koju sam nekada pogrešno mislila da je ekstremno nabrijana i melodramska) da “u rupi punoj buha” – “rupa puna buha” bila je potpuno mračna ćelija dimenzija 1,2 x 2,7 metara u Lumgateu, najstrože čuvanome državnom zatvoru pokraj Hartforda – “moraš zaboraviti na vrijeme, pustiti se da lebdiš u mraku, živjeti u mraku. Inače ćeš poludjeti. Počet ćeš vidjeti vragove. Jedan je tip izišao iz rupe nakon samo dva dana i iskopao si je oko.” (str. 131) Učinila sam sve što sam mogla da živim u mraku. Samoća me prekrila, bila je teška poput onoga što navuku preko tebe na rendgenu. Sjela sam na bodljikavo tlo puno borovih iglica i ubrzo se više nisam mogla micati. Povremeno bi mi se učinilo da je čujem kako se vraća, slatki šum njenih koraka, ali to nije bilo ništa drugo nego drveće koje se sudaralo  - 322 - 

rukama na sve jačem vjetru, kao da se pravi da svira činele. Kad god bih čula neki užasan zvuk koji nisam mogla identificirati, rekla bih samoj sebi da to nije ništa drugo nego teorija kaosa, Dopplerov efekt ili Heisenbergov princip neodređenosti primijenjen na izgubljene ljude u mraku. Mislim da sam u glavi ponovila Heisenbergov princip neodređenosti barem tisuću puta: matematički produkt kombinirane nepouzdanosti mjerenja položaja i impulsa ne može nikada biti manji od Planckove konstante h podijeljeno sa 4π. Što je, poprilično ohrabrujuće, značilo da moj neodređeni položaj i nula kretanja te neodređeni položaj zvijeri koja je odgovorna za te zvukove i njeno neodređeno kretanje moraju nekako poništiti jedno drugo, što me ostavlja s onime što je u znanstvenom svijetu poznato kao “velika zbunjenost”. Kada je osoba bespomoćna i prestravljena više od sat vremena (ovo je samo procjena), strah postane dio te osobe, kao druga ruka. Prestaneš ga primjećivati. Počinješ razmišljati što bi drugi ljudi – ljudi koji nikada ne dopuštaju drugima da ih vide “kako se preznojavaju”, da iskoristim tu poznatu frazu – učinili da su na tvome mjestu. Pokušaš pustiti da te to vodi. Tata je na svom predavanju “Igra preživljavanja: bit neugodnih stanja”, seminaru koji je držao na Sveučilištu Oklahoma u Flitchu, rekao da se kada dođe do krize, jedna ili dvije osobe pretvore u junake, nekoliko njih u zlikovce, a ostali u budale. “Pokušajte ne biti glupavi idiot, iz kategorije budala, kada zapadnete u majmunsko glupiranje paralizirani željom da umrete, brzo i bezbolno. Žele se prevrnuti na leđa kao oposumi. E pa, odlučite. Jeste li čovjek ili ste noćna životinja? Imate li hrabrosti? Možete li shvatiti značenje 'Ne idite pitomo u tu ugodnu noć'? Ako ste ljudska osoba koja nešto vrijedi, ako niste samo punjenje, stiropor, fila u purici za Dan zahvalnosti, gnojivo za vrt – morate se boriti. Boriti. Borite se za ono u što vjerujete.” (Kada je tata rekao ovo predzadnje “boriti”, lupio je šakom po katedri.) Ustala sam, koljena su mi bila ukočena. Uključila sam bateriju. Mrzila sam tu ofucanu svjetlost koju je baterija proizvodila. Imala sam osjećaj kao da bacam svjetlo na orgiju drveća, pogrbljenih, golih tijela koja su se stisnula jedno uz drugo kako bi se sakrila. Malo-pomalo napredovala sam u smjeru u kojem je, pretpostavljala sam, Hannah otišla. Slijedila sam svjetlost baterije igrajući igricu sa samom sobom kad se pravim da je ne usmjerujem ja, nego je to Bog (uz pomoć nekoliko anđela koji se dosađuju), ne zato što je mene volio više od svih drugih na svijetu koji su bili u nevolji, nego zato što je ovo bila mirna noć i malo je toga imao na svom radaru što bi se moglo opisati kao posvemašnja panika ili genocid.  - 323 - 

Povremeno bih zastala, slušala, na prstima hodala oko sumornih misli o tome da me netko slijedi, da će me silovati i ubiti pobjesnjeli debil sa šiljastim zubima i prsima poput vreće pijeska, da će moj život završiti kao ništa drugo nego očajni upitnik, baš kao i život Violet Martinez. Umjesto toga koncentrirala sam se na plastificiranu kartu koju mi je dala Hannah, na vrhu je pisalo “Nacionalni park Great Smoky Mountains” (a ispod tog naslova nekako sramežljivo: “Izradili prijatelji Smokiesa”), s njenim korisnim natpisima i mrljama planina na kojima je boja odgovarala nadmorskoj visini – “provalija Cedar”, čitala sam, “Centar dobrodošlice Gatlinburg”, “planina Hatcher”, “Pretty Hollow Gap”, “6592 stopa nadmorske visine”. Kako nisam imala pojma gdje sam, isto bi mi tako poslužila i stranica iz ilustriranih knjiga za djecu Pronađi Walda (Handford, 1987.). Ipak, posvetila sam veliku pozornost tome da je obasjavam baterijom, proučavam te valovite linije i ugodni font Times New Roman, lijepi ključ, mala obećanja, malo tapšanja po leđima, koje me uvjeravalo da u ovoj tami ima Reda, Velikog poretka stvari, da je ovo drvo bez ruku i glave koje stoji ispred mene, negdje točkica ovdje na karti, i da samo moram pronaći nešto što bi spojilo ta dva elementa i odjednom (uz mali bljesak svjetlosti) noć bi se sploštila i raspodijelila u poput šparoga zelene pravokutnike koje bih mogla slijediti da dođem kući, i ti A3, B12 i D2 doveli bi me ravno tati. Isto tako nisam mogla prestati razmišljati o kosturu priče koju nam je Hannah spomenula jesenas (bez detalja, samo gole kosti dimenzija onoga što se dogodilo) – one prilike u Adirondacksu kad je spasila život muškarcu koji je ozlijedio kuk. Rekla je da je “trčala i trčala” i naposljetku pronašla neke kampiste koji su imali radio, i tu sam u umu počela navijati: možda ću i ja naletjeti na kampiste s radijem, možda su kampisti s radijem tu iza zavoja. Ali što sam dulje hodala i drveće se skupljalo oko mene kao zatvorenici koji žele da ih se nahrani, sve sam više shvaćala da su šanse da nađem kampiste s radijem jednake onima da nađem novi novcati Jeep Wrangler parkiran na krčevini, s ključevima već unutra i punim spremnikom benzina. Nije ovdje bilo ničega, ničega osim mene, grana i tame poput živog pijeska. Nisam mogla a da se ne pitam na što se to stalno žale ti ludi zeleni, na “nestanak prirode” i takve stvari, zato što je prirode ovdje bilo i previše, bilo je tu viška prirode: bilo je vrijeme da se dođe ovamo i počne krčiti, da se otvori jedan Dunkin Donuts i parkiralište dokle ti pogled seže, veliko, četvrtasto i otvoreno, i u ponoć osvijetljeno kao da je poslijepodne u kolovozu. Na takvom divnom mjestu sjene ti nisu zdrobljene, nego plove iza tebe u dugim, urednim linijama. Možeš uzeti kutomjer i bez problema utvrditi točan kut naprama svojim stopalima: trideset stupnjeva.  - 324 - 

Hodala sam već neko vrijeme, možda sat ili tako nešto, tjerajući se da mi misli plutaju na klimavim splavima kako bih izbjegla potonuće – i tada sam prvi put čula taj zvuk. Bio je tako oštar, tako ritmičan i samouvjeren da je cijeli svijet oblijepljen tamom nekako utihnuo kao grešnici u crkvi. Zvučalo je – stajala sam vrlo mirno pokušavajući zauzdati vlastito disanje – kao dijete na ljuljački. (“Dijete na ljuljački” zvuči u potpunosti kao iz horor-filmova, ali u tom mi trenutku taj zvuk nije bio nimalo zastrašujući.) I iako se nije činilo logično, ni zdravorazumski, bez puno razmišljanja počela sam ga slijediti. Tu i tamo prestajao bi. Počela sam se pitati da si možda ne umišljam. A onda bi se sramežljivo ponovno začuo. Hodala sam dok je svjetlost gurala natrag sve te borove, a ja sam pokušavala razmišljati, pokušavala dokučiti što bi to moglo biti, pokušavala ne biti plašljiva, nego pragmatična i jaka kao tata, pokušavala slijediti njegovu teoriju determiniranosti. Pokušavala sam biti kao gđa Gershon na satovima napredne fizike, jer svaki put kada bi netko od učenika postavio pitanje, ona nikada ne bi izravno odgovorila, nego bi se okrenula prema ploči i bez riječi, mirno napisala od pet do sedam natuknica koje su objašnjavale odgovor. Uvijek je stajala pod kutom od četrdeset pet stupnjeva naprama ploči jer se sramila svojih leđa. Jer leđa gđe Pamele “PMS” Gershon pričala su svoje priče: na potiljku je imala mjesto gdje joj se kosa prorijedila, hlače svijetlo-krem i sivkaste boje bile su zalijepljene na nju poput vrećaste druge kože, stražnjica joj je bila plosnata kao šešir na koji sjedneš. Da je gđa Gershon bila ovdje, pokušala bi rasvijetliti sve što se dade rasvijetliti o ovome zvuku, ovom djetetu na ljuljački, napisala bi na vrh ploče (stajala je na prstima, s desnom rukom visoko iznad glave kao penjač po stijenama): “Fenomen djeteta na ljuljački u vrlo šumovitim područjima: spektar od sedam točaka konceptualne fizike”. Njena prva natuknica bila bi “Atomi: i dijete na ljuljački i ljuljačka sama sastavljeni su od malih čestica koje se kreću”, a njena zadnja natuknica bila bi “Einsteinova specijalna teorija relativnosti: da dijete na ljuljački ima blizanca koji je ušao u svemirski brod i otputovao gotovo brzinom svjetlosti, blizanac bi se vratio na Zemlju mlađi nego dijete na ljuljački”. Još jedan korak, zvuk je sada bio glasniji. Našla sam se na malome otvorenom prostoru prekrivenom borovim iglicama, pokraj nogu su mi bili krhki, uzdrhtali grmovi. Okrenula sam se, moje je žuto svjetlo preskakalo, poskakivalo kao kuglica na ruletu preko stabala, a onda se zaustavilo. Bila je zapanjujuće blizu, obješena za vrat narančastim užetom metar iznad zemlje. Jezik joj je ispao iz usta. Moja je baterija elektrificirala njene  - 325 - 

goleme oči i zelene pravokutnike na njenoj kariranoj košulji. I njeno podbuhlo lice, njen izraz – bio je toliko neljudski, toliko mučan da još uvijek ne znam kako sam znala, u istom trenutku, da je to ona. Zato što to nije bila Hannah, bilo je to nešto nestvarno i čudovišno, nešto za što me nije mogao pripremiti nijedan udžbenik ili enciklopedija. Ali bila je. Posljedice toga što sam je vidjela zaključane su u neosvojivoj zatvorskoj ćeliji sjećanja. (“Svjedok bude traumatiziran”, objasnila je poslije detektivka Fayonette Harper.) Usprkos svim noćima u kojima sam ležala budna, isprobavajući razne ključeve da je otvorim, ne sjećam se svog vrištanja, ili padanja, ili tako brza trčanja da sam zapela na nešto i porezala koljeno lijeve noge, koje će trebati tri šava, ili čak ispuštanja karte, koju mi je rekla da čuvam, tim suhim šapatom kao kad ti komad papira dodirne obraz. Pronašao me sljedećeg jutra u otprilike 6.45 neki John Richards, 41, koji je krenuo pecati pastrve sa svojim sinom Richiejem, 16. Izgubila sam glas od vrištanja. Lice i ruke bili su mi toliko pokriveni igličastim ogrebotinama i blatom, a i s malo vlastite krvi, da su rekli tati da su kada su me prvi put vidjeli – (blizu staze Forkridge, 14,5 km od vrha Sugartop) kako sjedim naslonjena na drvo, s mrtvim pogledom i izrazom lica, još uvijek grčevito držeći bateriju – mislili da sam babaroga.

 - 326 - 

tvorila sam oči i zatekla se u krevetu u pregradi okruženoj zastorima. Pokušala sam nešto reći, ali glas mi je bio samo grebanje. Bijeli flanelski pokrivač prekrivao me od brade do vunenih zelenih sokni. Bila sam, izgleda, odjevena u svijetloplavu bolničku spavaćicu s uzorkom izblijedjelih jedrilica i imala sam zavoj preko lijevoga koljena. Posvuda se čulo blebetanje Morseova koda bolnice: bipovi, tuljenje, zvonjava, klikanje, zovemo dr. Bullarda da se javi na liniju 2. Netko je pričao o nedavnom putovanju na Floridu sa svojom ženom. Pravokutni komadić gaze i mala igla bili su mi zabijeni u lijevu ruku (komarac) te tankom cijevi povezani za vrećicu prozirne tekućine koja je visjela iznad mene (božikovina). Glava, zapravo cijelo tijelo bilo mi je poput balona ispunjenoga helijem. Zurila sam u nabore spearmint-zastora sa svoje lijeve strane. Zašuštao je. Ušla je medicinska sestra. Zatvorio se za njom šušteći. Doplovila je iznad mene kao da nije na nogama, nego na kotačićima. “Budna si”, objavila je. “Kako se osjećaš? Jesi li gladna? Nemoj pokušavati govoriti. Samo sjedi i pusti me da promijenim ovu vrećicu, a onda idem po liječnika.” Zamijenila mi je transfuziju i otkotrljala se dalje. Osjećala sam miris lateksa i alkohola. Zurila sam u strop, u bijele pravokutnike istočkane smeđim mrljicama kao sladoled od vanilije. Netko je upitao gdje su Johnsonove štake. “Bile su obilježene kad je došao.” Žena se smijala. “Vjenčani pet godina. Ključno je ponašati se kao da je svaki dan vaš prvi sudar.” “Imate djece.” “Pokušavamo.” Još jedno šuštanje i pojavio se mali preplanuli doktor, kostiju poput curice i crne kose poput vrane. Oko vrata je nosio plastičnu propusnicu za backstage na kojoj je ispod njegove pikselirane fotografije na kojoj mu je boja kože nalikovala na ljute papričice bio bar kod i njegovo ime: THOMAS C. SMART, LIJEČNIK HITNE SLUŽBE. Dok je hodao prema meni, njegov je poveći bijeli ogrtač zaigrano lebdio iza njega. “Kako smo?” upitao je. Pokušala sam govoriti – moj “OK” zvučao je kao nož koji razmazuje pekmez po zagorjelom tostu – i on je kimnuo s razumijevanjem, kao da govori taj jezik. Pribilježio je nešto na svoj karton,  - 327 - 

a onda zatražio da sjednem i dišem polagano i duboko dok je pritiskao ledeni stetoskop na različite dijelove mojih leđa. “Sve u redu”, rekao je uz umoran, lažan osmijeh. Nalet bjeline, šušanj – i nestao je. Ponovno sam zurila u turobni spearmint-zastor. Zadrhtao je svaki put kada bi netko projurio pokraj njega s druge strane, kao da se boji. Zazvonio je telefon i netko se odmah javio. Kolica su se kotrljala hodnikom: pileće pijukanje rasklimanih kotačića. “Razumijem, gospodine. Umor, izlaganje elementima, nema pothlađenosti, ali je tu dehidracija, razrezano koljeno, druge manje porezotine i ogrebotine. I očit šok. Htio bih je zadržati ovdje još nekoliko sati, dobiti je da nešto pojede. A onda ćemo vidjeti. Dat ćemo joj recept za nešto za bolove u koljenu. I blagi sedativ. Šavove ćemo izvaditi sljedećeg tjedna.” “Ne razumijete me. Ne govorim o šavovima. Želim znati kroz što je prošla.” “Ne znamo. Obavijestili smo park. Spasioci...” “Ma jebe mi se za spasioce...” “Gospodine, ja...” “Nemojte vi meni gospodine. Želim vidjeti svoju kćer. Želim joj dati nešto za jelo. Želim da mi nađete poštenu medicinsku sestru, ne jednu od onih zamoraca koja će slučajno ubiti dijete s upalom uha. Ona mora kući odmoriti se, a ne ponovno proživjeti kakvo god da je mučenje prošla s nekim tupanom, nekim klaunom koji nije mogao završiti ni srednju školu, koji ne bi znao motiv ni da ga ugrize za dupe, samo zato što neka sprdnja od policije nema dovoljno mozga da to sama zaključi.” “To je uobičajeno, gospodine, s ovakvim vrstama nezgoda...” “Nezgoda?” “Hoću reći...” “Nezgoda je kad proliješ sok po bijelom tepihu. Nezgoda je kad izgubiš jebenu naušnicu.” “Razgovarat će s njim samo ako bude mogla. Imate moju riječ.” “Morat ćete mi ponuditi puno više od svoje riječi. Doktore, što to piše na toj stvari, dr. Thomas, Tom Smarts?” “Zapravo je bez s.” “Što vam je to, umjetničko ime?” Otkotrljala sam se s kreveta pazeći na ruku i da mi se svi plastični kabeli koji su mi bili pričvršćeni za prsa ne otrgnu iz aparata u koji sam  - 328 - 

bila uključena, ma koji to bio. Prohodala sam koji metar do zastora dok se krevet oklijevajući vukao za mnom. Provirila sam van. Pokraj velikoga bijelog administrativnog šesterokuta u sredini Hitne stajao je tata u samtu. Njegova sijedo-plava kosa padala mu je preko čela – kao što mu se to događalo na predavanjima – lice mu je bilo crveno. Ispred njega je stajao Bijeli Ogrtač sklopljenih ruku i kimao. Lijevo iza pulta sjedila je Raščupana Kosa i vjerno uz nju Mars Narančasti Ruž, obje su gledale u tatu, jedna pritišćući telefonsku slušalicu uz svoj ružičasti vrat, a druga glumeći da proučava neki karton, i prisluškivale. “Tata”, prohripala sam. Odmah me čuo. Oči su mu se raširile. “Isuse Bože”, rekao je. Kako je ispalo, iako se ničega od toga ne sjećam, izgleda da sam bila prava voditeljica razgovorne emisije s Johnom Richardsom i njegovim sinom dok su me nosili, svoju mlitavu nevjestu, skoro kilometar do svoga kamioneta. (Bijeli Ogrtač bio je pun informacija kad je objasnio da bih što se memorije tiče mogla “očekivati sve i ništa” – kao da sam samo malo udarila glavom, kao da sam se samo sudarila glavom s nečim.) Zamišljam da sam im energičnim, iako pougljenjelim glasom nekoga koga je nedavno pogodila munja (više od sto milijuna volti direktne struje), s proširenim zjenicama i rascijepljenim rečenicama rekla svoje ime, adresu, telefonski broj, da sam bila na kampiranju u Great Smoky Mountains, da se nešto loše dogodilo. (Stvarno sam upotrijebila riječ loše.) Nisam odgovarala na njihova izravna pitanja – nisam im mogla reći što sam točno vidjela – ali očito sam ponavljala riječi “Otišla je” sve vrijeme četrdesetpetominutne vožnje do glavne bolnice okruga Sluder. Taj je detalj bio posebno neugodan. “Otišla je” bila je mračna pjesmica za djecu koju smo tata i ja znali pjevati na autocestama kad mi je bilo pet godina, naučila sam je u vrtiću gđe Jetty u Oxfordu u Mississippiju. Slijedila je generičku melodiju “Oh my darlin’ Clementine”: –“'Otišla je, nigdje je nema, ona je moja cura i otišla je. / Otišla i utopila se u rijeci, rijeka ju je izbacila negdje u Babilonu.'” (Tata je doznao većinu toga nakon druženja s moja dva viteza u sjajnim oklopima u čekaonici Hitne pomoći i iako su otišli puno prije nego što sam se probudila, tata i ja poslije smo im poslali zahvalnicu i tristo dolara vrijednu opremu za pecanje koju smo naslijepo kupili u trgovini ribičkom opremom Bull’seye Bait and Tackle.) Zbog moje bizarne lucidnosti bolnica Sluder mogla je odmah nazvati  - 329 - 

tatu, kao i obavijestiti dežurnog šumara, čovjeka po imenu Roy Withers, koji je počeo pretraživati to područje. To je i razlog zašto je policija okruga Burns poslala policajca iz svoje patrolne jedinice, Gerarda Coxleyja, u bolnicu da porazgovara sa mnom. “Već sam sve sredio”, rekao je tata. “Ni s kime ne razgovaraš.” Ponovno sam bila iza spearmint-zastora na spužvastom krevetu, zamotana kao mumija u ugrijani flanelski pokrivač i pokušavala jesti jednom iskrivljenom rukom sendvič s puretinom i keks s čokoladnim mrvicama koje mi je Mars Narančasti Ruž donijela iz kafeterije. Glava mi je bila kao onaj šareni balon koji su upotrijebili u klasiku Put oko svijeta u 80 dana. Činilo se da sam samo sposobna buljiti u zastor, žvakati i gutati i pijuckati kavu, koju mi je donijela Raščupana Kosa prema tatinim izričitim uputama (“Blue voli kavu s bezmasnim mlijekom, bez šećera. Ja volim crnu”): buljenje, žvakanje, gutanje, buljenje, žvakanje, gutanje. Tata je bio s lijeve strane kreveta. “Bit ćeš dobro”, rekao je. “Moja curica je pobjednica. Ničega se ne boji. Za sat vremena smo doma. Odmorit ćeš se. I uskoro ćeš se odlično osjećati.” Bila sam svjesna da tata trumanovskim glasom i kenedijevskim osmijehom ponavlja te navijačke fraze kako bi nadahnuo timski duh u sebi, ne u meni. Meni je bilo svejedno. Dali su mi neki sedativ putem transfuzije i zato sam se osjećala previše smireno da bih u potpunosti shvatila pravi opseg njegova straha. Da objasnim: ja zapravo nisam rekla tati da idemo kampirati. Rekla sam mu da ću provesti vikend kod Jade. Nisam ga namjeravala prevariti, pogotovo ne u zamjenu za njegov novootkriveni mekdonaldovski stil roditeljstva (Uvijek smo otvoreni i spremni poslužiti vas), ali tata je prezirao aktivnosti na otvorenome kao što su kampiranje, skijanje, brdski biciklizam, letenje uzgonskim padobranom, BASE-skakanje, a još više “tupave dosadnjakoviće” koji se time bave. Tata nije imao ni najmanju želju da se uhvati u koštac sa Sumom, Oceanom, Planinom ili Zrakom, kao što je u detalje opisao u članku “Neumjereni ponos čovjeka i nacionalni svijet” objavljenom 1982. u sada nepostojećem Sound Opinion Pressu. Donosim 14. odlomak u dijelu naslovljenom “Zeusov kompleks”: “Egocentričan čovjek želi iskusiti besmrtnost putem bavljenja zahtjevnim tjelesnim izazovima, cijelim se srcem dovodi do ruba smrti kako bi iskusio egoistični osjećaj postignuća, pobjede. Taj je osjećaj lažan i kratkotrajan zato što je moć Prirode nad Čovjekom apsolutna. Čovjekovo istinsko mjesto nije u ekstremnim uvjetima, gdje je, budimo iskreni, ranjiv kao buha, nego u radu. Ono se nalazi u gradnji stvari i upravljanju, stvaranju  - 330 - 

pravila i statuta. U radu će čovjek pronaći smisao, ne u sebičnom uzbuđenju u stilu heroinskoga u kojem se penje na Mt. Everest bez kisika i gotovo ubije i sebe i jadnog Šerpu koji ga nosi.” Zbog tog 14. odlomka nisam rekla tati. Nikada me ne bi pustio, a, iako ni ja nisam baš nešto htjela ići, isto tako nisam htjela da drugi odu i dožive nešto nevjerojatno bez mene. (Nisam imala pojma u kolikoj će mjeri to nevjerojatno biti.) “Ponosan sam na tebe”, rekao je tata. “Tata”, bilo je sve što sam uspjela zahripati. Uspjela sam mu dodirnuti ruku i odgovorila je kao one biljke, mimoze, ali suprotno, otvorila se. “Bit ćeš dobro, oblačiću moj. Dobro. Zdrava kao dan.” “Dren”, zahripala sam. “Zdrava kao dren.” “Obećavaš?” “Naravno da obećavam.” Sat vremena poslije glas mi se počeo potajice vraćati. Nova medicinska sestra, Stroge Obrve (protupravno ju je s drugoga kata bolnice kidnapirao Bijeli Ogrtač, kako bi umirio tatu), izmjerila mi je tlak i bilo (“Sve OK”, rekla je prije nego što je otišla mrmljajući). Iako sam se osjećala fino ušuškano pod sunčanim zrakama, bolničkim bipovima, klikanjima i tuljenjima, koji su bili umirujući kao zvukovi riba koje čuješ u oceanu dok roniš, postupno sam primjećivala da moje sjećanje na prošlu noć počinje pokazivati znakove života. Dok sam pijuckala kavu i slušala razdraženo gunđanje gospodina hrapava glasa koji se upravo oporavljao od napadaja astme s druge strane zastora (“E pa, stvarno. Moram ić doma nahranit psa.” “Još samo pola sata, gospodine Elphinstone”), odjednom sam postala svjesna da mi se Hannah ušuljala u glavu: ne onakva kakvom sam je vidjela – Bože, ne nego dok je sjedila za stolom u blagovaonici i slušala nekoga od nas nakrivljene glave, pušeći cigaretu, a onda ju je grubo ugasila na svom tanjuriću za kruh. To je učinila dva puta. Isto sam tako mislila i na njene pete, mali detalj koji puno ljudi ne primjećuje: ponekad su bile crne i tako suhe da su nalikovale na pločnik. “Dušo? Što nije u redu?” Rekla sam tati da želim vidjeti policajca. S oklijevanjem se složio i dvadeset minuta poslije govorila sam policajcu Coxleyju sve čega sam se mogla sjetiti.  - 331 - 

Tata je rekao da je policajac Gerard Coxley strpljivo čekao u čekaonici Hitne više od tri sata, brbljajući s dežurnom sestrom i drugim pacijentima koji nisu bili visoko na listi hitnosti, pijuckajući Pepsi i “čitajući Cruising Rider s takvom koncentracijom da sam shvatio da je to njegov tajni priručnik s uputama”, izvijestio me tata s gađenjem. Ali strpljenje poput mrtve prirode bila je, izgleda, jedna od glavnih karakteristika Gerarda Coxleyja (vidi Lažno voće, koštuničavo voće i suho voće, Swollum, 1982.). Sjeo je na niski plavi plastični stolac koji je za ovu priliku donijela sestra Stroge Obrve i prekrižio dugačke, mršave noge kao dama. Balansirao je izlizanim zelenim blokom na lijevoj butini i pisao u njega, lijevom rukom, sve TISKANIM SLOVIMA, brzinom sjemena jabuke koje naraste u trometarsko drvo. U srednjim četrdesetima, raskuštrane narančaste kose koja mu se otapala preko glave i pospanim škiljenjem poput spasioca na plaži krajem kolovoza, policajac Coxley bio je i čovjek skraćivanja, destilacije, kratkih izjava. Sjedila sam podbočena jastucima (tata je bio kao Coxleyjeva sjena u podnožju kreveta) i iz petnih se žila trudila reći mu sve, ali kada bih završila rečenicu – kompleksnu rečenicu, punu dragocjenih detalja koje sam uz napor iskopala iz sve te tame, zato što se, zbunjujuće, ništa od toga više nije činilo stvarnim; svako se sjećanje sada činilo obasjano svjetlošću g. De-Millea u mojoj glavi, sve sami filmski reflektori i specijalni efekti i obilna filmska šminka, pirotehnika, atmosferske smetnje – nakon svega toga policajac Coxley zapisao bi jednu, možda dvije riječi. ST. GALLWAY 6 DJECE HANA SCHEDER NASTAVNICA MRTVA? SUGARTOP VIOLET MARTINEZ. Mogao bi skratiti radnju bilo kojeg Dickensova romana u haiku. “Samo još nekoliko pitanja”, rekao je zaškiljivši u svoju pjesmu a la E. E. Cummings. “A kad je došla i pronašla me u šumi”, rekla sam, “nosila je veliku torbicu koju prije nije imala. Jeste to zapisali?” “Naravno da jesam.” TORBICA. “A ta osoba koja nas je slijedila, nekako mi se čini da je bio muškarac, ali ne znam. Nosio je velike naočale. Nigel, jedan od nas tamo, on nosi naočale, ali to nije bio on. On je vrlo mali i nosi male naočale. Ova je osoba bila krupna i naočale su bile velike. Kao boce od Cole.” “Naravno.” BOCE. “Da ponovim”, rekla sam, “Hannah mi je htjela nešto reći.”  - 332 - 

Coxley je kimnuo. “To je bio razlog zašto me odvela dalje od kampa. Ali nikada nije stigla do toga da mi kaže. Tada smo blizu sebe čuli tu osobu i ona je otišla za njom.” Tu mi je već glas bio samo vjetar, kad je bio naglašen, onda je bio samo povjetarac, ali nastavila sam hripati, usprkos tatinu zabrinutom mrštenju. “OK, OK, jasno mi je.” KAMP. Policajac Coxley pogledao me, podigao svoje rambutan-obrve i nasmiješio se kao da nikada do sada nije imao svjedoka poput mene. Najvjerojatnije i nije. Imala sam uznemirujući osjećaj da je iskustvo policajca Coxleyja sa svjedocima ne toliko na razini ubojstava ili čak provala koliko na razini prometnih nesreća. Peto u njegovoj seriji pitanja (postavljeno tako bezličnim glasom da si praktično mogao vidjeti papir pod nazivom PITANJA ZA SVJEDOKA zalijepljen za oglasnu ploču u policijskoj postaji pokraj papira na koji su se upisivali svi zainteresirani za 52. godišnji vikend-sastanak o krađama auta i policijskih malih oglasa gdje su svi samci iz jedinice stavljali svoje oglase TRAŽIM u dvadeset osam riječi ili manje) bilo je iznimno obeshrabrujuće: “Jesi li primijetila ikakve probleme na mjestu nezgode?” Mislim da se nadao da ću reći “Semafor nije radio” ili “Gusti je grm zaklanjao znak Stop.” “Je li itko od njih već pronađen?” upitala sam. “Radimo na tome”, rekao je Coxley. “A Hannah?” “Kao što sam rekao. Svi rade svoj posao.” Debelim čahurastim prstom prelazio je preko stranice zelenog bloka. “Sada, možeš li mi reći više o tvom odnosu s...?” “Bila je nastavnica u našoj školi”, rekla sam. “St. Gallway. Ali bila je više od toga. Bila je prijateljica.” Duboko sam udahnula. “Govoriš o...” “Hannah Schneider. U prezimenu ima 'i'.” “Oh, OK.” I. “Samo da raščistimo, ona je osoba koju mislim da sam vidjela...” “OK”, rekao je kimajući dok je pisao. PRIJATELJICA. Mislim da je tu tata odlučio da sam dovoljno govorila, zato što je vrlo intenzivno buljio u Coxleyja neko vrijeme, a onda, kao da je nešto odlučio, ustao s podnožja kreveta (vidi “Picasso uživa u zabavama u Le Lapin Agileu, Pariz”, Poštovati vraga, Hearst, 1984., str. 148).  - 333 - 

“Mislim da sada imate sve, Poirot”, rekao je tata. “Vrlo metodično. Impresioniran sam.” “Što?” upitao je policajac Coxley mršteći se. “Dali ste mi novo poštovanje prema policiji. Koliko već dugo radite, Holmese? Deset, dvanaest godina?” “Oh. Ovo je osamnaesta.” Tata je kimnuo smiješeći se. “Impresivno. Uvijek su me fascinirali izrazi – DOA, DT, OC, bijele košulje, kosturi – je li tako? Ispričavam se. Gledao sam puno Columba. Nikada neću prežaliti što i sam nisam postao policajac. Smijem li vas pitati kako to da ste vi postali?” “Zbog tate.” “Kako divno.” “I njegovog tate. Mi to tako generacijama.” “Ako mene pitate, mladi ljudi ne odabiru dovoljno često posao u policiji. Bistri klinci svi idu za nekim ambicioznim poslovima, a jesu li onda sretni? Sumnjam. Trebamo više razumnih ljudi, pametnih ljudi. Ljudi koji razlikuju dupe od glave.” “To i ja kažem.” “Stvarno?” “Sin mog dobrog prijatelja otišao je u Bryson City. Radio kao bankar. Mrzio to. Vratio se ovamo. Ja sam ga zaposlio. Kaže da nikada nije bio sretniji. Ali moraš biti posebna vrsta čovjeka. Ne mogu svi...” “Naravno da ne”, rekao je tata odmahujući glavom. “Moj rođak. Nije mogao. Nije imao živce.” “Mogu zamisliti.” “Ja odmah mogu vidjeti je l’ netko za to.” “Stvarno.” “Jasno. Zaposlili jednog tipa iz okruga Sluder. Cijeli odjel je mislio da je odličan. Ne ja. Ja sam mu vidio u očima. Nije on to imao u sebi. Dva mjeseca kasnije pobjego sa ženom jednog dobrog tipa iz detektivskog odjela.” “Čovjek nikad ne zna”, rekao je tata te uzdahnuo gledajući na sat. “Stvarno bih volio još razgovarati...” “Oh...” “Ovaj tu doktor, mislim da je prilično dobar, rekao je da Blue ode kući odmoriti se, da joj se vrati glas. Čekat ćemo vijesti o ostalima.” Tata je pružio ruku. “Znam da smo u dobrim rukama.”  - 334 - 

“Hvala”, rekao je Coxley ustajući i rukovao se s tatom. “Hvala vama. Nadam se da ćete nas kontaktirati kod kuće budete li imali još pitanja? Imate naš telefonski broj?” “Mmm, da. Imam.” “Odlično”, rekao je tata. “Javite nam ako vam ikako možemo pomoći.” “Naravno. I puno sreće.” “I vama, Marlowe.” I tada, prije nego što je policajac Coxley shvatio što mu se događa, prije nego što sam ja shvatila što mu se događa, policajac Coxley je otišao.

 - 335 - 

ozbiljnim okolnostima, kad slučajno budete svjedokom smrti neke osobe, nešto u vama zauvijek se izgubi. Negdje (unutar mozga i živčanog sustava, pretpostavljam) nešto zapne, zastane, nešto ometa, dođe do maloga tehničkog problema. Oni koji nikada nisu bili te loše sreće neka zamisle najbržu pticu na svijetu, sivog sokola, Falco peregrinus, kako se veličanstveno spušta prema svojoj žrtvi (grlici koja nije toga svjesna) brzinom od 400 km/h i onda odjednom, sekundu prije nego što njegove kandže zadaju smrtonosni udarac, zavrti mu se, izgubi fokus, zastaje, vrti se, spiralno propada, jedva se uspije podići, još gore, izravnati i lebdjeti, poprilično potresen odletjeti do najbližeg drveta, na kojem će se pokušati ponovno sabrati. Ptica bude dobro – ali poslije, zapravo ostatak života, koji može trajati od dvanaest do petnaest godina, nikada se više neće moći okomiti na žrtvu takvom brzinom i intenzitetom kakve imaju drugi sokolovi. Uvijek će biti nekako malo pomaknuta, uvijek malo kriva. Gledano iz pozicije biologije, takva nepopravljiva promjena, koliko god malena bila, ne bi se smjela dogoditi. Uzmimo šumskog mrava, koji nikada ne dopušta da mu kolega mrav kojega je smrt zatekla nedavno u poslu ostane ležati tamo gdje jest dulje od petnaest do trideset sekundi prije nego što njegovo beživotno tijelo bude podignuto, izvučeno iz mravinjaka i bačeno na gomilu smeća koje se sastoji od komadića pijeska i prašine (vidi Sva moja djeca: vatrena ispovijed kraljice mrava, Strong, 1989., str. 21). I sisavci imaju isti svakodnevni pogled na smrt i gubitak. Osamljena tigrica branit će svoje tigriće protiv lutajućeg tigra, ali nakon što budu ubijeni, ona će “leći i pariti se s njim bez oklijevanja” (vidi Ponos, Stevens-Hart, 1992., str. 112). Primati tuguju – “nema oblika tugovanja dubljeg od onoga koji pokazuje čimpanza”, tvrdi Jim Harry u Izrađivačima oruđa (1980.) – ali njihov očaj obično bude rezerviran samo za članove najuže obitelji. Muške čimpanze znaju ubiti ne samo svoju konkurenciju nego i mlade i hendikepirane unutar i izvan svoga klana, ponekad ih čak znaju i pojesti bez očita razloga (str. 108). Koliko god da sam se trudila, nisam mogla osjećati takvu hladnokrvnost c’est la vie kao u životinjskom carstvu. Tijekom sljedeća tri mjeseca iskusila sam pravu insomniju. Ne govorim o onoj romantične vrste, slatkoj nesanici koju imaš kad si zaljubljen i ne možeš dočekati sljedeće jutro kako bi se susreo sa svojom ljubavi u zabranjenoj sjenici. Ne,  - 336 - 

ovo je bila nesanica one mučne, znojne vrste kada ti jastuk polako postane komad drva, a plahte močvarni zrak Evergladesa. Moje prve noći kod kuće nakon što sam se vratila iz bolnice ni Hannah, ni Jade, niti ostali, nitko od njih nije bio pronađen. Kiša je bez prekida lijevala po prozorima, a ja sam zurila u strop svoje sobe i bila svjesna novog osjećaja u prsima, osjećaja da se urušavaju kao stari komad pločnika. Glava mi je bila puna misli koje su završavale u slijepoj ulici, od kojih je najgori bio poriv filmskog producenta: golema i potpuno neproduktivna želja da prikupim sve komadiće posljednjih četrdeset osam sati života, riješim se prvog redatelja (koji očito nije znao što radi) i ponovno sve snimim, uključujući ponovno pisanje poprilično velikog komada scenarija te novi odabir glumaca. Na neki se način nisam mogla podnijeti, to kako sam se sigurno i udobno osjećala u svojim vunenim čarapama i modroj flanelskoj pidžami kupljenoj na odjelu za mlade u Stickleyju. Zamjerala sam čak i na šalici čaja od narančina cvijeta koju je tata stavio na sjeverozapadni dio mog noćnog ormarića. (Na šalici je pisalo “Bolje spriječiti nego liječiti” i sjedila je tamo kao neprobušen žulj.) Osjećala sam da je to što me Richards sretno spasio bilo kao prvi rođak koji nema zuba i pljuje dok govori – jednostavno nešto što te sramoti. Nisam imala nikakve želje biti Otto Frank, Anastasia, Curly, Trevor Rees-Jones. Htjela sam biti s ostalima, patiti kako i oni pate. S obzirom na moje stanje previranja nije nikakvo čudo da sam se u deset dana nakon kampiranja, tijekom proljetnih školskih praznika, našla kako započinjem kiselu, iritantnu i posve nezadovoljavajuću ljubavnu vezu. Bila je to suhoparna, nestalna ljubavnica, dvoglava muško-ženska kombinacija, inače poznatija kao lokalne vijesti na kanalu WQOX News 13. Počela sam se nalaziti s njom tri puta na dan (prve vijesti u 5, vijesti u 17.30, kasno-noćne vijesti u 23), ali u prva dvadeset četiri sata, sa svojim hladnim iznošenjem činjenica, jastučićima na ramenima, nenapisanim govorima i prekidima za reklame (da ne spominjemo pozadinu lažnog zalaska Sunca iza nje) uspjela se ugurati u moju poremećenu glavu. Nisam mogla jesti, nisam mogla ni pokušati spavati ako svom danu ne dodam dozu polusatnog programa u 6.30, 9, podne i 12.30. Kao sve romanse, i naša je počela s velikim očekivanjima. “Slijede vaše lokalne vijesti”, rekla je Cherry Jeffries. Bila je odjevena u kričavo-ružičastu, imala zelenkasto-smeđe oči, napeti osmijeh koji je podsjećao na malenu gumicu rastegnutu preko njena lica. Gusta plava kosa duljine do brade bila joj je skupljena na vrhu glave, što je stvaralo efekt kemijske olovke. “Vrtić se zove Sunrise, ali ured za socijalnu skrb  - 337 - 

želi da sunce zađe za ovaj centar nakon mnogobrojnih optužbi za zlostavljanje.” “Vlasnici restorana protestiraju zbog novog povećanja poreza koje je izglasalo Gradsko vijeće”, cvrkutao je Norvel Owen. Jedina prepoznatljiva osobina koju je Norvel imao bila je tipična muška ćelavost, koja je oponašala šavove na loptici za bejzbol. Treba spomenuti i njegovu kravatu, na kojoj je bio uzorak dagnji, školjki i drugih beskralježnjaka. “Govorit ćemo o tome što to znači za vas i vaš provod subotom navečer. To su reportaže koje slijede.” Zeleni se kvadrat pojavio i lebdio iznad Cherryina ramena kao dobra ideja: POTRAGA. “Ali prvo naša glavna priča”, rekla je Cherry. “Večeras se nastavlja intenzivna potraga za pet lokalnih srednjoškolaca i njihovom nastavnicom koji su prijavljeni kao nestali u nacionalnom parku Smoky Mountains. Nadležni parka obaviješteni su o tome rano jutros, nakon što je stanovnik okruga Yancey pronašao šestu učenicu pokraj ceste broj 441. Učenica je bila primljena u lokalnu bolnicu zbog izloženosti elementima, ali je puštena kući u stabilnom stanju nešto ranije večeras. Šerif okruga Sluder kaže da je skupina ušla u park u petak poslijepodne namjeravajući kampirati preko vikenda, ali su se poslije izgubili. Kiša, vjetar i vrlo oblačno vrijeme smanjili su vidljivost za spasilačke ekipe. Ali s obzirom na to da su temperature puno iznad ništice, šumari i policija okruga Sluder optimistični su i sigurni da će ostali biti spašeni neozlijeđeni. Naše su misli s njihovim obiteljima i svima koji su uključeni u potragu.” Cherry je bacila pogled na prazan komad papira na plavome plastičnom stolu. Ponovno je podigla pogled. “Ljude u Centru za domaće životinje Sjeverne Karoline zabavlja novi poni.” “Ali ovo nije običan konj, naravno, naravno”, zapištao je Norvel. “Mackenzie je minijaturni konj Falabella, koji je nešto viši od šezdeset centimetara. Skrbnici kažu da su ponijevi korijeni u Argentini i da je riječ o jednoj od najrjeđih vrsta na svijetu. I vi možete otići pogledati i pomilovati malog Maca u oboru.” “Organizira se svake godine”, rekla je Cherry, “a uspjeh ovisi o vama.” “Kasnije”, rekao je Norvel, “detalji o akciji dobrovoljnog davanja krvi.” Do sljedećeg jutra, nedjelje, moja je usputna noćna zaluđenost postala prava opsesija. I nije tu bila riječ samo o vijestima koje sam iščekivala, ali još uvijek nisam čula – da su ih spasilačke ekipe konačno pronašle, da je  - 338 - 

Hannah živa i zdrava, da je strah (poznat po svojim halucinogenim svojstvima) čarolijom stvorio sve što sam čula i vidjela. Bilo je nečega što je neporecivo privlačilo pozornost na Cherry i Norvela (Černobil, tako sam ih zvala), osobina zbog koje sam izdurala po šest sati razgovornih emisija (jedna tema koju moram spomenuti: “Od žabe do princa: ekstremni makeoveri na muškarcima”) i reklama o sredstvima za čišćenje s domaćicama s previše mrlja i djece, a premalo vremena, kako bih gledala njihov drugi zajednički dio programa Vaš stocktonski sastanak u vrijeme ručka u 12.30. Širok pobjednički osmijeh progurao se na Cherryino lice kada je objavila da je samo ona voditeljica tog poslijepodneva. “Danas naš sastanak započinjemo upravo pristiglim vijestima”, rekla je i namrštila se dok je preslagala prazne papire ispred sebe, očito uzbuđena što ima cijeli plavi stol samo za sebe, a ne samo desnu stranu kao uvijek. Bijeli porub njezina modrog odijela uokvirivao joj je ramena, džepove i rubove rukava ocrtavajući njeno sitno tijelo kao što bijele linije ocrtavaju iznenadne zavoje na neosvijetljenoj cesti. Zatreptala je prema ekranu i izgledala mrtvo ozbiljno. “Ženu iz okruga Čarlton ovoga je poslijepodneva spasilačka ekipa koja pretražuje nacionalni park Smoky Mountains pronašla mrtvu. Ovo su posljednje vijesti o potrazi za petero lokalnih učenika srednje škole i nastavnicom, koja je počela jučer. Naš reporter Stan Stitwell nalazi se u spasilačkom centru. Stan, što kaže policija?” Stan Stitwell se pojavio, stajao je na parkiralištu, vozilo Hitne pomoći bilo je parkirano iza njega. Da je Stan Stitwell vino, ne bi bilo zanimljivo ili puno okusa. Stan bi bio voćno, kiselkasto vino s blagim okusom višnje. Mlitava smeđa kosa visjela mu je preko čela kao mrtve vezice. “Cherry, policija okruga Sluder još nije dala izjavu, ali čuli smo da su identificirali tijelo i riječ je o Hannah Louise Schneider, 44-godišnjoj nastavnici iz škole St. Gallway, dobro poznate privatne škole u zapadnom Stocktonu. Osoblje parka tražilo je nju i ostale učenike puna dvadeset četiri sata. Nadležni nam nisu rekli u kakvom je stanju bilo tijelo, ali prije nekoliko minuta ovamo su stigli detektivi da utvrde je li posrijedi zločin.” “A pet učenika, Stan. Ima li kakvih novosti o njima?” “Pa, usprkos lošim uvjetima ovdje, kiši, vjetru, gustoj magli, potraga se nastavlja. Prije sat vremena spasilačke su ekipe uspjele uzletjeti helikopterom teritorijalnih jedinica, ali morali su ga spustiti zbog loše vidljivosti. Ali u posljednja dva sata još se barem dvadeset petero civila pridružilo potrazi na volonterskoj bazi. I kao što možete vidjeti iza mene, Crveni križ i liječnički tim Sveučilišta Tennessee organizirali su podjelu hrane i saniranje ozljeda.  - 339 - 

Svi čine sve što mogu kako bi se ta djeca sigurno vratila kući.” “Hvala, Stan”, rekla je Cherry. “A News 13 nastavit će vas izvještavati o razvoju događaja.” Spustila je pogled na prazni papir na stolu. Ponovno je digla pogled. “Slijedi: one male stvari u životu koje uzimamo zdravo za gotovo. Danas, kao dio našega serijala Wellness, pokazat ćemo vam kako puno vremena i novca ide na dizajniranje one male stvarčice koju vaš zubar želi da upotrebljavate dvaput na dan. Naša reporterka Mary Grubb ima priču o četkici za zube.” Gledala sam ostatak vijesti, ali više nisu spominjali kampiranje. Shvatila sam kako primjećujem sve male detalje o Cherry: kako joj oči prelaze preko blesimetra, način na koji joj se izrazi lica izmjenjuju od Izraza kontroliranog malodušja (salon, pljačka) preko Izraza duboke tuge (beba poginula u požaru u stanu) do Izraza tihe savjesti zajednice (razbuktala se borba između vozača moto-krosa i vlasnika kamp-prikolica u Marengu) s takvom lakoćom kao da isprobava kombinee u garderobi. (Zurenje u prazne papire ispred sebe očito je bilo prekidač koji je mijenjao te mehaničke izraze, otprilike kao kad protreseš slagalicu.) A sljedećeg jutra, u ponedjeljak, kad sam se izvukla iz kreveta u 6.30 da ne zakasnim na “Budimo vas ujutro!”, primijetila sam maničan način na koji je Cherry jednostrano odvlačila svu pozornost s Norvela, svela ga samo na dodatak, naplatak, dodatnu vrećicu soli koju i ne pronađeš na dnu kutije s brzom hranom. Norvel, ako ga zamislite sa svom kosom boje pijeska, vjerojatno je nekada bio kompetentan, možda čak i dominantan u čitanju vijesti, ali baš kao i crkva u Dresdenu sagrađena u bizantskom stilu uoči 13. veljače 1945., bio je na krivome mjestu u krivo vrijeme. U paru s Cherry bio je žrtva njenih Načina kako da budem važnija time što ću nositi velike plastične naušnice, Načina privlačenja sve pozornosti stavljanjem više šminke na oči nego kakav transvestit, da ne spominjemo Vještinu neizravne kastracije (tj. “Kada govorimo o maloj djeci, Norvel ima priču o novom vrtiću Montessori koji se otvorio u okrugu Yancey”) – i to ga je uništilo. Izrekao bi dio vijesti koji mu je bio dodijeljen (nevažne reportaže o posjetima gradonačelnika i domaćim životinjama) nesigurnim, klimavim glasom žene koja se hrani samo ananasom i sirom i kojoj se kad se nagne vidi kralježnica na leđima kao rukohvat. Znala sam da je zla, znala sam da ovo uopće nije fer-plej. Ali nisam si mogla pomoći.

 - 340 - 

“Petero učenika lokalne srednje škole pronađeno je jutros živo, nakon intenzivne dvodnevne potrage spasilačkog tima u Great Smoky Mountains”, rekla je Cherry. “Ovo je najnovija vijest nakon što je tijelo njihove nastavnice Hannah Louise Schneider pronađeno jučer. Javljamo se uživo iz bolnice Sluder sa svojim reporterom Stanom Stitwellom. Stan, što nam možeš reći?” “Cherry, bilo je tu veselja i suza kada je spasilačka jedinica parka dovela na sigurno pet maturanata koji su nestali još u subotu. Gusta magla i kiša prestali su rano jutros i psi tragači K-9 mogli su slijediti njihov trag od popularnoga kampa u parku, poznatog pod nazivom vrh Sugartop, do drugog dijela udaljenog oko dvadeset kilometara. Policija kaže da su se djeca odvojila od Hannah Schneider i šeste učenice, koja je pronađena u subotu. Pokušali su pronaći stazu da iziđu iz parka, ali su se izgubili. Jedan od učenika navodno je slomio nogu. Potvrđeno je da su inače svi stabilno. Prije pola sata primljeni su u Hitnu, koju možete vidjeti odmah iza mene. Pružena im je pomoć za porezotine i ogrebotine i druge manje ozljede.” “To su odlične vijesti, Stan. Ima li kakvih obavijesti od policije o uzroku smrti nastavnice?” “Cherry, policija okruga Sluder nije dala nikakvu službenu izjavu o tijelu pronađene žene, rekli su samo da je istraga u tijeku i da imaju sve dokaze. Morat ćemo pričekati da čujemo što kaže mrtvozornik okruga Sluder, njegova se izjava očekuje sljedeći tjedan. Zasad su svi odahnuli što su djeca na sigurnom. Očekuje se da će biti pušteni iz bolnice tijekom današnjeg dana.” “Odlično, Stan. A News 13 i dalje će vas izvještavati o svim novostima vezanima uz ovu tragediju na kampiranju.” Cherry je spustila pogled na papir, pa ponovno podigla glavu. “To je maleno i crno. To je nešto bez čega ne biste smjeli izići iz kuće.” “Doznajte o čemu govorimo”, rekao je Norvel trepćući u kameru, “u našoj rubrici Razumijemo se u tehniku. To slijedi.” Gledala sam program sve do kraja, kada se Cherry nasmiješila i zacvrkutala “Želim vam ugodno jutro!” i kamera se udaljila od nje i Norvela kao muha kad prozuji kroz studio. Sudeći po njezinu pobjedničkom cerenju, čini se da se nadala da će tragedija na kampiranju biti njen trenutak slave, njenih petnaest minuta (koji bi možda mogli potrajati i cijelih pola sata), njena karta prvog razreda za nekamo (sa sjedalima koja se spuštaju i šampanjcem prije polijetanja). Cherry je, izgleda, sve to vidjela kako se raspleće u daljini kao autocesta s četiri traka: “Cherry Jeffries Talk Show: recite nam sve”, konzervativna linija  - 341 - 

odjeće CHEYJEY za ozbiljnu zaposlenu plavušu (“Što više nije oksimoron”), “Cherry Bird”, parfem Cherry Jeffries za žene u pokretu, članak u USA Today: “Čuvaj se, Oprah, dolazi Cherry”. Reklama za aute dojurila je na ekran. Primijetila sam da tata stoji iza mene. Njegova izlizana kožnata torba, natrpana bilježnicama i mjesečnjacima, teško mu je visjela s ramena. Kretao je na fakultet. Njegov prvi seminar, razrješenje sukoba u Trećem svijetu, počinjao je u devet sati. “Možda bi bilo pametno da više ne gledaš”, rekao je. “I što da radim umjesto toga”, rekla sam monotonim glasom. “Odmaraj se. Čitaj. Imam novi primjerak De Profundisa s bilješkama...” “Ne želim čitati De Profundis.” “U redu.” Neko je vrijeme bio tih. A onda: “Znaš, mogao bih nazvati dekana Randalla. Mogli bismo nekamo otići danas. Odvesti se...” “Kamo?” “Možda bismo mogli otići na piknik na jedno od onih jezera koje ljudi uvijek hvale do neba. Jedno od onih lokalnih jezera s patkama.” “Patkama.” “Znaš. Čamci. I guske.” Tata je zaobišao kauč i stao ispred njega ne bih li skinula pogled s TV-a i pogledala ga. “Da smo ponovno na autocesti”, rekao je. “To bi nas moglo podsjetiti da kakva god da je tragedija, uvijek postoji i svijet izvan nje. 'Kamo to ideš, Ameriko, u svom blistavom autu noću?'” Nastavila sam buljiti u TV, oči su me boljele, moj tanki kućni ogrtač boje jezika mlitavo mi je visio oko nogu. “Jesi li imao aferu s Hannah Schneider?” upitala sam. Tata je bio toliko šokiran da nije odmah progovorio. “Jesam li... što?” Ponovila sam pitanje. “Kako me možeš tako nešto pitati?” “Imao si aferu s Evom Brewster, pa si možda isto tako imao i aferu s Hannah Schneider. Možda si imao afere s cijelom školom, a meni nisi ništa rekao...” “Naravno da nisam”, rekao je tata iznervirano, zatim je duboko udahnuo i vrlo tiho rekao: “Nisam imao aferu s Hannah Schneider. Dušo, trebala bi prestati baviti se tim... crnim mislima to nije zdravo. Što mogu učiniti? Reci mi. Možemo se preseliti. U Kaliforniju. Uvijek si htjela ići u Kaliforniju, zar ne? U koju god državu želiš...”  - 342 - 

Tata je grabio riječi kao što ljudi koji se utapaju grabe plutajuće komadiće drveta. Nisam ništa rekla. “Pa”, rekao je nakon minute. “Imaš moj broj u uredu. Bit ću kod kuće oko dva da provjerim kako si.” “Ne moraš me provjeravati.” “Dušo.” “Što?” “Makaroni su...” “U hladnjaku i mogu ih podgrijati za ručak – da, znam”. Uzdahnuo je i ja sam ga potajice pogledala. Izgledao je kao da sam ga udarila šakom u lice, kao da sam sprejem napisala SVINJA na njegovu čelu, kao da sam mu rekla da bih najradije da je mrtav. “Nazvat ćeš me ako nešto trebaš?” upitao je. Kimnula sam. “Ako hoćeš, mogu po povratku uzeti koji film iz – kako se zove...?” “Videomecca.” “Da. Imaš kakvih želja?” “Prohujalo s jebenim vihorom”, rekla sam. Tata me poljubio u obraz i prošao kroz hodnik do ulaznih vrata. Bio je to jedan od onih trenutaka kada osjećaš kako ti je koža odjednom postala pretanka, kao samo jedan sloj tijesta na trokutu baklave, kada očajnički ne želiš da ta druga osoba ode, ali ništa ne kažeš ne bi li osjetio izolaciju u najčišćem obliku, kao u periodnom sustavu elemenata, kao jednu od plemenitih plinova Iso. Ulazna su se vrata zatvorila, zaključala. Uz melodiju plavog volva koji se udaljava prekrila me tuga, mrtvilo, kao kada plahta prekrije namještaj preko ljeta. Pretpostavljam da je to bio šok, način na koji se tijelo nosilo s tjeskobom, ono što Jemma Sloane na 95. str. u svojoj knjizi o “konfliktnoj djeci” Odgajati Golijata (1999.) dosadno zove “dječji mehanizmi preživljavanja”. Koje god da su psihološke osnove, sljedeća sam četiri dana nakon njihova spašavanja (kao što su moji omiljeni Černobil izvijestili u Prvim vijestima u pet, kad su bili vraćeni kućama kao oštećeni paketi) poprimila narav i ponašanje zlobne devedesetogodišnje udovice. Tata je morao raditi, tako da sam ostatak proljetnih praznika provela sama. Nisam puno govorila. A ono što sam govorila bilo je namijenjeno meni samoj ili mom kompanjonu u bojama, televizoru (Černobil su mi  - 343 - 

donosili više užitka od bilo kakvih razmetljivih unuka). Tata je bio strašno potplaćen, ali lojalan bolničar koji se pojavljivao u redovitim intervalima kako bi se pobrinuo da ne zapalim kuću, da pošteno jedem i da ne zaspim u čudnim položajima koji bi mogli dovesti do ozljede ili smrti. Bio je medicinska sestra koja je šutjela kad sam bila živčana, za slučaj da ne otegnem papke. Kad sam se osjetila spremnom za to, otišla bih van. Mirni kišni vikend sada je prepustio mjesto umišljenom suncu. Bilo je to previše – sjaj, trava poput slame. Sunce je mrcvarilo dvorište s besramnošću koju nikada prije nisam primijetila, zatrpavalo je lišće, opeklo pločnik. Uvredljivi su bili i crvi, te lutalice, očito mamurni od pljuska, tako pijani da se nisu mogli organizirati i krenuti, nego su se ispekli u narančasti pomfrit posvuda po prilazu kući. Škiljila sam, držala rolete u spavaćoj sobi spuštenima, mrzila sve, osjećala se mrzovoljno. Čim bi se tata ujutro odvezao, pretražila bih smeće u kuhinji i izvadila posljednji The Stockton Observer koji je bacio rano tog jutra kako ne bih vidjela naslove i mučila samu sebe onime što se dogodilo. (Nije znao da je moje dobro raspoloženje izgubljena bitka; nisam imala apetita, a spavanje se činilo nemogućim kao feniksova jaja.) Oko pet sati, prije nego što bi se vratio kući, vratila bih novine u kantu za smeće, oprezno ih stavivši ispod ostatka tjestenine s umakom od rajčice od prošle večeri (asistentica na Odsjeku za političke znanosti na fakultetu, Barbara, dala je tati nekoliko recepata za “hranu za utjehu”; navodno su bili temelj koji je pomogao njezinu zabludjelom unuku Mitchu dok je bio na odvikavanju). Bila je to potajna organizacija, kao kad sakrivaš nečije lijekove u rub plahte navučene preko madraca ili ih zdrobiš žlicom i iskoristiš za prihranjivanje geranija. “Smrt nastavnice šokirala školu”, – “Mrtva žena bila je omiljena nastavnica i mjesna aktivistica”, – “Istražitelji ne daju detalje o smrti” – to su bili nabrijani članci o tome, o nama, o njoj. Prežvakavali su detalje spašavanja, “šok”, – “nevjericu”, – “osjećaj gubitka” stanovnika Stocktona. Jade, Charles, Milton, Nigel i Lu dobili su u novinama svoja imena i nacerene slike iz školskoga godišnjaka. (Ja nisam – još jedan udarac zbog toga što sam prva pronađena.) Citirali su Evu Brewster: “Ne možemo vjerovati.” Citirali su i Alice Kline, koja je radila s Hannah u prihvatilištu za životinje okruga Burns: “To je tako tužno. Bila je najsretnija, najbolja osoba na svijetu. Svi psi i mačke čekaju da se vrati.” (Kad netko umre prije svog vremena, automatski postaje najsretnija, najbolja osoba.) Osim “Istraga o smrti u parku se nastavlja”, u kojem je pisalo da je njeno tijelo pronađeno tri km od vrha Sugartop, da je bila obješena za  - 344 - 

električni kabel, nijedan članak nije rekao ništa novo. Nakon nekog vremena sve mi je to postalo gadljivo, pogotovo uvodni članak “Ubojstvo, dokaz vudu-aktivnosti”, koji je napisao R. Levenstein, neki “lokalni kritičar, zagovornik očuvanja prirodnih bogatstava i blogera”, koji je spekulirao o tome da je njena smrt povezana s okultnim radnjama. “Nevoljkost policije da objavi detalje o smrti Hannah Schneider navodi pronicava promatrača da zaključi nešto što lokalne vlasti već godinama pokušavaju zataškati: u okružimo – Sluder i Burns raste populacija – vještica.” Ne, nije to bilo kao u stara dobra vremena. Zahvaljujući mome novom hobiju kopanja po smeću pronašla sam još nešto važno što je tata bacio u svrhu očuvanja moga duševnog zdravlja, infopaket St. Gallwaya “Kako se nositi s gubitkom”. Sudeći po datumu na velikoj smeđoj omotnici, paket je očito bio lansiran brzinom napadačkog projektila Tomahawk čim su vijesti o katastrofi dospjele na školske radare. Infopaket je uključivao pismo ravnatelja Havermeyera (“Dragi roditelji, ovoga smo tjedna tužni zbog smrti jedne od svojih najdražih nastavnica Hannah Schneider...”), pretjerano uzbuđen članak iz časopisa Roditeljstvo iz 1991. “Kako djeca žaluju”, raspored vremena primanja na savjetovanje i brojeve soba, popis članova Kriznog tima, par besplatnih brojeva telefona otvorenih 24 sata dnevno koje se može nazvati za psihološku pomoć (1-800-FEEL-SAD, a drugoga se ne mogu točno sjetiti, mislim da je bio 1-800-U-BEWAIL) i mlak dodatak pismu o pogrebu (“Datum mise zadušnice za gđicu Schneider još uvijek nije određen”). Možete zamisliti kako mi je bilo čudno čitati te brižljivo pripremljene materijale i shvatiti da govore o Hannah, našoj Hannah, avagardnerastoj osobi preko puta koje sam jednom jela svinjske kotlete – koliko je zastrašujući i iznenadan taj prijelaz od Živih do Mrtvih. Ono što je bilo najneugodnije bila je činjenica da se u papirima nigdje nije spominjalo kako je umrla. Istina, infopaket je pripremljen i poslan puno prije nego što će ured mrtvozornika okruga Sluder objaviti izvještaj autopsije. Ipak, preskočiti to bilo je bizarno, kao da nije bila ubijena (senzacionalna riječ; da se mene pita, postojalo bi nešto malo ozbiljnije na raskrižju Smrti, Ubojstva i Krvoprolića – možda Smuboliće). Umjesto toga, prema onome što je pisalo u infopaketu, Hannah je jednostavno “otišla”; kao da je otišla u trgovinu po mlijeko. Ili, ako čitaš Havermeyerov spužvasti odabir riječi, imaš osjećaj da ju je netko oteo (“oduzeta nam je”), u stilu King Konga (“bez upozorenja”), učinila je to divovska, glatka Božja ruka (“u dobrim je rukama”), i iako je takav događaj užasan (“jedna od najtežih životnih  - 345 - 

lekcija”), svi bismo si trebali zabiti osmijeh na facu i poput robota nastaviti živjeti kao i obično (“moramo nastaviti voljeti svaki dan, kao što bi Hannah to htjela”). St. Gallwayev menadžment tuge započeo je, ali ne i završio, infopaketom “Kako se nositi s gubitkom”. Dan nakon što sam našla tu stvar, u subotu 2., tatu je nazvao Mark Butters, vođa Kriznog tima. Prisluškivala sam razgovor sa svog telefona u spavaćoj sobi s tatinim neizrečenim dopuštenjem. Prije nego što je Butters postavljen za vođu Kriznog tima, nikada nije bio samouvjeren čovjek. Imao je boju lica salate od patlidžana i mlitavo tijelo koje čak i za vedra, sunčana dana nije podsjećalo ni na što čvršće od često upotrebljavane aktovke. Njegova najočitija karakterna crta bila je sumnjičavost, nepoljuljano uvjerenje da je on, g. Mark Butters, tajni predmet svih učeničkih šala, pošalica, igara riječima i privatnih digresija. Dok je sjedio za svojim stolom i ručao, oči bi mu pretraživale lica učenika poput psa za otkrivanje droge u zračnoj luci, tražeći kredasti ostatak ruganja. Ali, kao što se čulo prema njegovu zvučnome, sada samouvjerenom glasu, g. Butters jednostavno je bio osoba čiji potencijali nisu došli do izražaja, čovjek koji je trebao samo malu nezgodu kako bi zasjao. Odustao je od Oklijevanja i Sumnje s iznenađujućom lakoćom, kao anonimno vraćanje erotskih filmova usred noći kad ih samo baciš u sandučić VRAĆANJE u videoteci, i bez problema ih zamijenio Autoritetom i Prodornošću. “Kako već dopušta vaš raspored”, rekao je g. Butters, “voljeli bismo dogovoriti polusatnu sesiju s vama i Blue kako bismo prodiskutirali o ovome što se dogodilo. Tamo ćemo biti ja i Havermeyer, kao i jedna od naših savjetnica za djecu.” “Jedna od vaših što?” (Trebala bih spomenuti da tata nije vjerovao ni u čije savjete osim u svoje. Smatrao je da psihoterapija samo javno proklamira puno držanja za ruke i masiranja ramena. Prezirao je Freuda, Junga, Frasiera i bilo koju osobu koja je smatrala fascinantnim zapodijevanje poduljih diskusija o tome što su on ili ona sanjali.) “Savjetnika. Da podijeli vašu zabrinutost, zabrinutost vaše kćeri. Imamo na raspolaganju vrlo kompetentnu, dječju psihologinju Deb Cromwell, zaposlenu na puno radno vrijeme. Došla nam je iz škole Derds u Raleighu.” “A tako. Onda me samo nešto brine.”  - 346 - 

“Oh?” “Da.” “Odlično. Samo recite.” “Vi.” Butters je utihnuo. A onda je rekao: “A tako.” “Mene brine to što je vaša škola već cijeli tjedan nijema – od užasa, pretpostavljam – a sada, konačno, jedan od vas skupio je hrabrosti da se javi u, koliko je sati, tri i četrdeset pet u subotu poslije podne. I sve što mi imate reći jest da biste htjeli da dogovorimo vrijeme kada da dođemo da nas psiho-analizirate. Je li to točno?” “To bi bila samo preliminarna sesija s pitanjima i odgovorima. Bob i Deb voljeli bi se naći s vama, porazgovarati oči u oči...” “Pravi je razlog ovog poziva da otkrijete namjeravam li tužiti školu i Odbor za obrazovanje za nemar. Jesam li u pravu?” “Gospodine van Meer, neću ni pokušati raspravljati s vama...” “Nemojte.” “Ono što ću samo reći jest da mi želimo...” “Na vašemu mjestu ne bih ništa govorio ni želio. Vaša nemarna – reći ću to drugim riječima – poremećena nastavnica povela je moje dijete, maloljetno, na vikend-kampiranje bez traženja roditeljske privole...” “Vrlo smo svjesni situa...” “Ugrozila njen život, živote još pet maloljetnika i, da vas podsjetim, uspjela završiti mrtva na, čini se, vrlo nedostojanstven način. Ovako sam blizu da nazovem odvjetnika i da mi životna ambicija bude da se pobrinem da vi, taj vaš ravnatelj Oscar Meyers i svaka osoba koja je povezana s vašom trećerazrednom institucijom završi u prugastoj odjeći i s lancima oko nogu za sljedećih četrdeset godina. Osim toga, u mogućem slučaju da moja kći i poželi podijeliti svoje brige, posljednja osoba koju bi odabrala za takvo Što bila bi savjetnica privatne škole koja se zove Deb. Da sam na vašemu mjestu, ne bih nas ponovno zvao osim ako ne želite moliti za milost.” Tata je spustio slušalicu. I, iako nisam bila u kuhinji s njim, znala sam da je nije zalupio, nego nježno vratio na zid, kao da stavlja višnju marasku na vrh sladolednoga kupa. Ali, imala, sam briga. I tata je bio u pravu; nisam imala nikakve namjere podijeliti ih s Deb. Morala sam ih podijeliti s Jade, Charlesom, Miltonom, Nigelom i Lu. Potreba da svakome od njih objasnim što se  - 347 - 

dogodilo od trenutka kad sam napustila kamp do onih sekundi kad sam je vidjela mrtvu, bila je tako jaka da nisam mogla misliti o tome, nisam mogla ni pokušati staviti glavne smjernice ili postavke na kartice za bilješke ili blok bez vrtoglavice i osjećaja da sam glupa, kao da pokušavam razmišljati o kvarkovima, kvazarima i kvantnoj mehanici, sve u isto vrijeme (vidi 13., 35. i 46. poglavlje Nelogičnosti, V. Close, 1998.). Kasnije toga dana, kada je tata otišao kupiti namirnice, konačno sam nazvala Jade. Procijenila sam da sam joj dala dovoljno vremena da se oporavi od početnog šoka (a možda je i nastavila sa svojim životom, voljela svaki dan, kao što bi Hannah to htjela). “Tko zove, molim?” Bila je to Jefferson. “Ovdje Blue.” “Žao mi je, srce. Ona ne prima pozive.” Spustila je slušalicu prije nego što sam išta stigla reći. Nazvala sam Nigela. “Keramika i stolarija Creech.” “Mmm, dobar dan. Je li Nigel tamo? Blue je na telefonu.” “Hej, bok, Blue!” Bila je to Diana Creech, njegova majka – zapravo, adoptivna majka, nikada je nisam upoznala, ali sam bezbroj puta telefonski razgovarala s njom. Zbog njezina glasnog, šeretskoga glasa koji je kao ralicom prolazio kroza sve što bi sugovornik rekao, bila to jedna riječ ili o Deklaracija o neovisnosti, zamišljala sam je kao krupnu, veselu ženu koja nosi muški kombinezon prekriven mrljama od gline od njenih divovskih prstiju, koji su, po svoj prilici, široki kao role toaletnog papira. Dok je govorila, širom otvorenih usta, odgrizala je neke riječi kao da su svijetlozelene, čvrste jabuke Granny Smith. “Idem vidjeti je li budan. Posljednji put kad sam ga išla provjeriti spavao je kao beba. Samo spava zadnja dva dana. Kako si iz?” “OK. Je li Nigel dobro?” “Naravno. Mislim, još smo uvijek u šoku. Pa svi su! Posebno škola. Jesu vas nazvali? Vidi se da strepe hoćemo li ih tužiti. Naravno, čekamo da čujemo što će policija reći. Rekla sam Edu da su do sada već trebali nekoga uhititi ili istupiti i nešto izjaviti. Nema opravdanja za ovu tišinu. Ed kaže da nitko nema pojma što joj se dogodilo i zato ništa ne govore. Ja samo želim reći da ako to netko i je učinio – zato što ne želim razmišljati o onoj drugoj mogućnosti, još ne – možeš biti sigurna da je taj već na putu za Timbuktu s lažnom  - 348 - 

putovnicom i kartom za prvi razred.” (Tih nekoliko puta kad sam s njom razgovarala telefonom primijetila sam da Diana Creech uvijek uspije uvaliti riječ Timbuktu u razgovor, kao što mnogi mladi ubacuju riječi ono i kužiš.) “Odugovlače.” Uzdahnula je. “Tužna sam što se to dogodilo, ali i zahvalna što ste svi vi na sigurnom. Ali ti si se pojavila u subotu, zar ne? Nigel mi je rekao da nisi bila s njima. Ah, evo ga. Samo malo, srce.” Spustila je slušalicu i otišla uza zvuk konja Clydesdale koji kaska popločenom ulicom. (Nosila je klompe.) Čula sam glasove, a onda ponovno kopita. “Može li te nazvati kasnije? Sada bi nešto pojeo.” “Naravno”, rekla sam. “Čuvaj se.” Nitko se nije javljao kad sam nazvala Charlesa. Kod Miltona se javila automatska sekretarica, cvilež violina popraćen ženskim nestvarnim glasom “Dobili ste stan Joanne, Johna i Miltona. Nismo kod kuće...” Nazvala sam Leulah. Imala sam osjećaj da se ona najmanje otopila od svih nas, zato sam i oklijevala s pozivom, ali morala sam s nekim razgovarati. Javila se nakon prvog zvona. “Hej, Jade”, rekla je. “Oprosti za ovo.” “Oh, zapravo, Blue je ovdje.” Tako mi je laknulo. Riječi su poletjele iz mene. “Drago mi je da si se javila. Kako si? Ja... ja ludim. Ne mogu spavati. Kako si ti?” “Oh”, rekla je Leulah. “Ja nisam Leulah.” “Što?” “Leulah spava”, rekla je čudnim glasom. S njene sam strane veze mogla čuti televiziju. Netko je bio oduševljen novom bojom za kuću, samo je jedan premaz dovoljan za potpuno pokrivanje površine. Hermanove boje zajamčeno traju pet godina bez obzira na izlaganje kiši i vjetru. “Mogu li uzeti poruku?” “Što nije u redu?” Spustila je slušalicu. Sjela sam na rub kreveta. Prozori spavaće sobe bili su zatrpani kasno-poslijepodnevnom svjetlošću, mekom, žutom, boje krušaka. Slike na zidu, ulja na platnu koja su prikazivala krajolike pašnjaka i kukuruznih polja, izgledale su tako sjajne kao da su još uvijek vlažne. Mogla sam palcem prijeći preko njih i nešto naslikati. Počela sam plakati, glupe, letargične suze, kao da sam zarezala u stari eukaliptus prepun ožiljaka, a  - 349 - 

srž jedva da teče van. Jasno se sjećam da je to bio najgori trenutak – ne nesanica, ne to što me nije bilo na TV-u, ne ni beskrajno recitiranje u mojoj glavi određene histerične fraze koja je postajala sve manje živom što sam je više ponavljala – netko je ubio Hannah, netko je ubio Hannah – nego taj grozni osjećaj napuštenosti, samoće kao na pustom otoku. I što je najgore, znala sam da je to početak, a ne sredina ili kraj.

 - 350 - 

odine 44. pr. Kr., deset dana nakon što je ubo Cezara u leđa, Brut se vjerojatno osjećao isto kao što sam se ja osjećala kada su se učenici vratili u St. Gallway na početku drugog polugodišta. Brut je, šetajući po prašnjavim putevima Foruma, sigurno naletio ravno na grubu stvarnost “Izbjegavanja u hodnicima i na seoskim putevima” s njenim glavnim postavkama “Drži se podalje” i “Dok se približavaš, usmjeri pogled malo sjevernije od gubavčeve glave, tako da na sekundu on/ona pomisli da si primijetio njegovo/njeno jadno postojanje.” Brut je sigurno postao vrlo upućen u “Načine gledanja kroz nekog”, od kojih su najšokantniji “Pravi se da je Brut proziran šal” i “Pravi se da je Brut prozor koji gleda na dvorište.” Iako je nekoć pio razvodnjeno vino s izvođačima tih neizrečenih okrutnosti, nekoć sjedio pokraj nekoga od njih u Circusu Maximusu i veselio se prevrtanju kočije, nekoć se kupao s njim gol u vrućim i hladnim bazenima u javnim kupaonicama, te stvari sada nisu značile ništa. Zbog onoga što je učinio, za njih je on sada, i zauvijek će biti, sramotni objekt. Brut je barem učinio nešto produktivno, koliko god već bilo kontraverzno, i proveo detaljno zacrtan plan da preuzme vlast za, kako je vjerovao, nastavak dobrobiti Rimskoga Carstva. Ja, naravno, nisam ništa učinila. “A je l’ se sjećaš kako su svi mislili kako je ona super, ali ja sam uvijek smatrala da ima nešto u njoj od čega mi se diže kosa na glavi”, rekla je Lucille Hunter na satu naprednog engleskog. “Jesi je kada gledala kako pravi bilješke?” “A-a.” “Jedva da digne pogled sa stranice. A kad piše zadaćnicu, onda cijelo vrijeme nečujno izgovara ono što piše. Moja baka, koja živi na Floridi i za koju mama kaže da je totalno posenilila, radi istu stvar kad gleda Kolo sreće ili piše čekove.” “Čuj”, rekla je Donnamara Chase nagnuvši se prema naprijed na svome mjestu, “Cindy Willard jutros mi je rekla da je Leulah Maloney na satu španjolskog objavila cijelom razredu da...” Zbog nekog razloga i Ludllein i Donnamarin malecki mozak uspio je potpuno zaboraviti da je na satu naprednog engleskog gđe Simpson meni dodijeljeno mjesto uvijek bilo kao što je i sad, odmah iza Donnamare. Cura  - 351 - 

mi je pružila fotokopije o Braći Karamazovima, još uvijek vruće iz foto-kopirke u zbornici, i vidjevši me nervozno pokazala svoje duge, šiljaste zube (vidi “Venerina muholovka”, Flora Sjeverne Amerike, Starnes, 1989.). “Misliš da će napustiti školu”, razmišljala je Angel Ospfrey, četiri mjesta dalje. “Apsolutno”, prošaptala je Beth Price. “Očekuj neku obavijest u nekoliko sljedećih tjedana kako je njen tata, generalni direktor koje god korporacije, nedavno promaknut u regionalnog menadžera njihove podružnice u Charlotteu.” “Pitam se koje su joj bile posljednje riječi”, rekla je Angel. “Mislim Hannahine.” “Po onome što sam ja čula, uskoro će i Blue reći svoje”, rekla je Macon Campins. “Milton je ne može smisliti. Rekao je, citiram, da će se, ako je ikada sretne u mračnoj uličici, razračunati s njom u stilu Jacka Trbosjeka.” “Jeste kad čuli onu staru poslovicu”, pitala je Krista Jibsen na naprednoj fizici, “da je OK nikada ne biti bogat ili slavan ili tako nešto, zato što ako nešto nikada nisi imao, onda ti ne može ni nedostajati. Ali – i kladim se da se Blue tako osjeća – ako si iskusio slavu, a onda je izgubio, to je, ono, čisto mučenje. Završiš ovisan o kokainu. Moraš ići na odvikavanje. A kad izađeš, snimaš samo vampirske filmove koji idu ravno na video.” “To si vidjela u Pravoj hollywoodskoj priči o Coreyju Feldmanu”, rekao je Luke “Kamiondžija” Bass. “A ja sam čula da je Radleyjeva mama izvan sebe od sreće”, rekao je Peter “Nostradamus” Clark. “Organizira za Radleyja tulum pod nazivom Povratak na vlast zato što, nakon što je prošla kroz cijelo to mučenje, cura neće moći biti najbolja na školi.” “Čula sam iz povjerljivih izvora – ne, čekaj. Ne želim to širiti okolo.” “Što?” “Ona je totalna lezbijka”, otpjevušila je Lonny Felix te srijede u laboratoriju za vrijeme sata fizike: “Simetrija u zakonima fizike: je li vaša desna ruka stvarno vaša desna ruka?” “Ono, ko Ellen. Ne kao Anne Heche, kad možeš biti i jedno i drugo.” Lonny je poput ponija zabacila kosu (dugačku, plavu, teksture cornflakesa) i bacila pogled na prednji dio prostorije, gdje sam stajala sa svojom partnericom Laurom Elms. Nagnula se bliže Sandy Quince-Wood. “Pretpostavljam da je i Schneider bila. Zato su zajedno otišle usred noći. Kako to dvije žene rade, to uopće ne mogu shvatiti, ali ono što znam jest da  - 352 - 

je nešto pošlo fatalno krivo za vrijeme seksa. To je ono što policija pokušava shvatiti. Zato im tako dugo treba da donesu presudu.” “Ista stvar je bila sinoć na CSI: Miamiju”, rekla je Sandy, rastreseno zapisujući nešto u svoj laboratorijski priručnik. “Nismo ni mogle slutiti da se ono što se događa u CSI: Miamiju događa i tu na našem satu fizike.” “Dakle, stvarno”, rekao je Zach Soderberg okrenuvši se da ih pogleda. “Možete li biti malo tiše? Neki od nas pokušavaju shvatiti ove zakone o simetriji refleksije.” “Oprosti, Romeo”, rekla je Lonny posprdno. “Da, kako bi bilo da se malo stišamo, ha?” rekao je nastavnik koji je bio na zamjeni, ćelavi muškarac po imenu g. Pine. Pine se nasmiješio, zijevnuo, protegnuo ruke visoko iznad glave i razotkrio mrlje od znoja veličine palačinki. Nastavio je proučavati magazin Country life Wall & Windows. “Jade pokušava tu Blue izbaciti iz škole”, prošaptala je Glupa za vrijeme samostalnog učenja. Gluplja se namrštila. “Zbog čega?” “Ne ubojstva, ali ono, prisile ili brutalnosti ili tako nešto. Čula sam kako je govorila o tome na španjolskom. Pretpostavljam da je Hannah bila skroz bueno. Onda ode s tom Blue i pet minuta kasnije završi muerto. To neće proći na sudu. Proglasit će pogrešno donesenu presudu. A tu se nitko ne može izvući na rasu.” “Prestani se ponašati kao da si Greta van Susteren koja je imala operaciju podizanja kapaka, jer evo ti najnovijih vijesti: nisi. A nisi ni Wolf Blitzer.” “Što bi to trebalo značiti?” Gluplja je slegnula ramenima, bacivši svoj zgužvani primjerak tračerskog časopisa o slavnima na stol knjižnice. “To je, ono, totalno očito. Schneider je izvela potez Sylvia Plath.” Glupa je kimnula. “Nije ti to ni tako loša pretpostavka. Sjeti se samo mog zadnjeg sata uvoda u film.” “Što je onda bilo?” “Pa rekla sam ti. Žena nam je trebala dati test esejskog tipa o Talijanima, Razvod na talijanski način, L’Avventura, Osam i jebenih pola...”. “A, da...” “I kad smo se pojavili, pripremljeni i sve, ona je ponovno bila sva  - 353 - 

smotana. Totalno je zaboravila. Onda je odglumila kao da je to iznenađenje, to što ne pišemo test, ali svi su bili prestravljeni – bilo je očito da se izmotava. Jednostavno je zaboravila. Onda je brzo stavila Reds, što uopće nije ni talijanski film, ne? Plus što smo taj film gledali već devet puta zato što je tri dana zaredom zaboravila donijeti La Dolce jebenu Vitu. Žena je bila nastavnica ko i moja baba, a još je bila i beznadno praznoglava, totalno se preseravala i niš pametno od nje nismo čuli. Ali kakav to nastavnik zaboravi vlastiti test: ” “Sjebani nastavnik”, prošaptala je Gluplja. “Nastavnik koji je duševno nestabilan.” “Pa to ti ja kažem.” Na žalost, moj instinktivni odgovor na govorkanja takve vrste koja sam čula po cijelom kampusu, nije bio pacinovski (osveta u stilu kuma), pescijevski (poriv da zabodem kemijsku olovku nekome u grlo), costnerovski (izravno, hrabro pokazivanje da me to zabavlja), spaceyjevski (opaka verbalna odmazda popraćena praznim izrazom lica), a ni pennovski (urlanje i jecanje radničke klase). To kako sam se osjećala mogu jedino usporediti s osjećajem koji imaš kad si u nekoj finoj trgovini odjećom u kojoj te jedan od prodavača tiho prati kako bi se uvjerio da nećeš ništa ukrasti. Iako ne namjeravaš ništa ukrasti, iako nikada u životu nisi bila ni blizu toga da nešto ukradeš, znajući da te vidi kao potencijalnu kradljivicu, neočekivano te pretvori u potencijalnu kradljivicu. Pokušavaš ne viriti sumnjivo preko ramena. Viriš sumnjivo preko ramena. Pokušavaš ne gledati ljude sa strane ili odglumljeno uzdisati ili zviždati ili dobacivati ljudima nervozne osmijehe. Gledaš ih sa strane, uzdišeš, zviždiš, dobacuješ nervozne osmijehe i svoje ekstremno znojne ruke neprestano stavljaš u džepove i vadiš iz njih, stavljaš i vadiš. Neću se tužiti da je cijeli St. Gallway tako pričao o meni i sasvim sigurno ne želim cendrati zbog takva poražavajućeg ponašanja ili žaliti samu sebe. Bilo je tu i iznimnih dobrota, tih prvih dana po povratku u školu, kao na primjer trenutak kada je moja stara partnerica u laboratoriju Laura Elms, koja je visinom od 1,44 m i težinom od nekih 40, 43 kg obično imala osobnost riže (bijela, ne pada na želudac, dobro se slaže sa svima), odjednom zgrabila moju lijevu ruku, koja je upravo prepisivala F = qv x B s ploče: “Totalno znam kako ti je. Jedna od mojih najboljih prijateljica prošle je godine pronašla svog oca mrtvog. Bio je vani ispred njihove kuće i prao njihov lexus kad se srušio. Ona je istrčala van i uopće ga nije prepoznala. Bio je neke skroz čudne boje borovnice. Neko je vrijeme bila sasvim luda.  - 354 - 

Sve što hoću reći jest: ako ikada poželiš razgovarati, tu sam.” (Laura, nikada nisam prihvatila tvoju ponudu, ali, molim te, primi moju zahvalu. Ispričavam se za onu usporedbu s rižom.) A bio je tu i Zach. Ako je brzina utjecala na masu svih objekata, nije utjecala na Zacha Soderberga. Zach bi bio iznimka od pravila, ispravak, poravnavanje. Bio je lekcija iz trajnih materijala, priča o uspjehu održivoga dobrog raspoloženja. Bio je c, konstanta. U četvrtak na naprednoj fizici vratila sam se iz WC-a i zatekla misteriozan presavijen komadić papira iz bilježnice na svome stolcu. Nisam ga otvorila dok sat nije završio. Stajala sam vrlo mirno usred hodnika dok su se svi gurali i nadirali oko mene sa svojim ruksacima, opuštenom kosom i kvrgavim jaknama te zurila u riječi, u njegov rukopis školarke. Bila sam kao otpadak u rijeci. KAKO SI JA SAM TU AKO HOĆEŠ RAZGOVARATI ZACH Čuvala sam poruku presavijenu u ruksaku ostatak dana i iznenadila samu sebe odlukom da želim popričati s njim. (Tata je rekao da ne može naškoditi da se vidi što je moguće više perspektiva i mišljenja, čak i onih za koje sumnjaš da će biti nesofisticirane i kalibanske.) Sve vrijeme na satu svjetske povijesti maštala sam kako bi bilo ne ići kući tati, nego ići kući k Patsy i Rogeru, večerati ne špagete, bilješke s predavanja, jednostranu debatu o Estetskoj emancipaciji ljudske rase J. Hutchinsona (1924.), nego pečenu piletinu, pire-krumpir, raspravu o natjecanjima koje Bethany Louise ima u ženskom bejzbolu ili Zachovoj nedavnoj zadaći na temu američkog sna (najveća moguća tema zadaća). A Patsy bi se smiješila i stiskala mi ruku, dok bi Roger spontano počeo propovijedati – ako budem imala sreće, “Četrnaest nada”. Čim je zazvonilo za kraj sata, pohitala sam iz Hanovera i otišla pločnikom do Barrowa, popela se na drugi kat, gdje je, kako sam čula, Zach imao ormarić. Stajala sam na vratima i promatrala ga kako u maslinastozelenim hlačama i plavo-bijeloj prugastoj košulji razgovara s onom Rebeccom, onom koja je imala prahistorijske mesožderske očizube. Bila je visoka, podbočila je hrpu spiralnih bilježnica na bok koji joj je stršio van, drugu je koščatu ruku zakvačila o vrh ormarića tako da je nalikovala  - 355 - 

na kockasti egipatski znak nacrtan na papirusu. A nešto u načinu na koji joj je Zach posvetio svu svoju pozornost (nesvjestan bilo koga drugoga u hodniku), načinu na koji se smiješio i prolazio svojom golemom rukom kroz kosu navelo me da shvatim da je zaljubljen u nju, da oboje bez sumnje radi u Kinku, uvijek rame uz rame i zaposleni brdom kopija u boji, a sada bih ja tu trebala stati i pokušati razgovarati s njim o Smrti dok nam taj Hijeroglif diše za vratom i oči su joj zalijepljene na moje lice kao raspljeskane smokve, a gusta crna kosa preplavljuje joj ramena kao rijeka Nil – nisam to mogla učiniti. Okrenula sam se, odjurila natrag do stuba, gurnula vrata i istrčala van. A nisam mogla ni zanemariti samaritansku dobrotu jednom drugom prilikom, toga petica kad smo imali crtanje za početnike i kada sam, iscrpljena od besanih noći, zaspala usred sata, zaboravljajući crtati Tima “Bijesnog” Watersa, koji je bio izabran da sjedi u središtu ovotjednog crtanja krokija. “Ma što je to s gospođicom van Meer?” zaurlao je g. Moats zureći dolje prema meni. “Zelena je kao El Grecov duh! Reci nam što si doručkovala, tako da to izbjegavamo.” G. Victor Moats bio je uglavnom miran čovjek, ali je s vremena na vrijeme, bez očita razloga (možda je to imalo veze s Mjesečevim fazama) uživao u ponižavanju učenika pred cijelim razredom. Zgrabio je moj crtaći blok Strathmore sa stalka i podigao ga visoko iznad svoje tuljanaste glave. Odmah sam vidjela malu katastrofu: na Tihom oceanu bijele stranice nije bilo ničega, ničega osim sasvim u desnom kutu, gdje sam nacrtala Bijesnog veličine Guama. Nacrtala sam mu i nogu preko zbrkana lica, što bi bilo u redu da g. Moats nije proveo deset minuta na početku sata objašnjavajući u detalje važnost proporcija tijela i crtanja krokija. “Nije koncentrirana! Mora da sanjari o Willu Smithu ili Bradu Pittu ili bilo kojem od tih mišićavih zavodnika, kada bi trebala raditi – što) Hoće li nas netko, molim vas, informirati o tome što bi gospođica van Meer trebala raditi, a ne gubiti naše vrijeme?” Podigla sam pogled na g. Moatsa. Da je ovo bio petak prije Hannahine smrti, pocrvenjela bih i ispričala se, možda čak i otrčala do WC-a, zaključala se u pregradu za invalide i plakala preko poklopca školjke, ali sada nisam ništa osjećala. Bila sam ravnodušna kao prazni list bloka za crtanje Strathmore. Zurila sam u njega kao da ne govori o meni, nego o nekom drugom zabludjelom djetetu po imenu Blue. Osjećala sam nelagodu kao što pustinjski kaktus osjeća nelagodu. Ali primijetila sam da se cijeli razred počeo nervozno pogledavati,  - 356 - 

izvodili su neke impresivne šifre alarma kao što majmuni koji žive na drveću upozoravaju jedni druge na prisutnost krunatog orla. Fran “Juicy” Smithson raširila je oči prema Hendersonu Shoalu i Henderson je Shoal, u odgovor, raširio oči u smjeru Howarda “Beiruta” Stevensa. Amy Hempshaw ugrizla se za usnicu, maknula pramen svoje kose boje karamele koji joj je bio iza uha i spustila glavu tako da joj je kosa brzo prekrila pola lica poput tajnih vrata na podu. Ono što su signalizirali jedno drugome bilo je, naravno, da je g. Moats, ozloglašen zbog toga što je više volio djela Velazqueza, Ribera, El Greca i Herere Starijeg nego društvo svojih tupih kolega iz Gallwaya (koji nisu ni sanjali o tome, a ni osjećali veliku potrebu da razmjenjuju kontemplacije o geniju španjolskih majstora), očito bacio, neotvorenu, svu noviju uredsku poštu, koja je svakodnevno bila stavljana u njegov sandučić u školskom predvorju. Tako da se nije upoznao s Havermeyerovim “Hitnim memorandumom”, a ni člankom koji je napisalo Državno udruženje nastavnika “Pripremanje učeničkog tijela za tugovanje” ili, najvažnije, onaj povjerljivi popis koji je pripremio Butters pod nazivom “Koga treba pripaziti”, koji je uključivao moje ime, kao i imena Aristokrata: “Ovi te učenici biti posebno pod dojmom nedavnoga gubitka. Obratite posebnu pozornost na njihovo ponašanje i akademski rad te obavijestite mene ili našu nedavno postavljenju savjetnicu Deb Cromwell o bilo kakvim nenormalnostima. Ovo je vrlo delikatna situacija”. (Ti tajni školski dokumenti bili su ukradeni, fotokopirani i nezakonito dijeljeni među učenicima. Tko je to činio, nitko nije znao. Neki su rekli da je to bio Maxwell Stuart, a drugi Glupa i Gluplja.) “Zapravo”, rekla je Jessica Rothstein preko učionice prekriživši ruke. “Mislim da je u redu da danas ispričate Blue.” Njene perverzne smeđe kovrče, koje su s udaljenosti veće od četiri metra izgledale kao tisuću mokrih plutenih vinskih čepova, zadrhtale su u savršenu skladu. “A je li?” G. Moats se okrenuo kako bi je pogledao. “A zašto?” “Zato što je prošla kroz pakao”, rekla je Jessica glasno, pokazujući uzbuđeno uvjerenje mlade osobe koja zna da je U pravu, a stari ispred nje (čija bi zrelost i iskustvo, u teoriji, trebali biti na njegovoj strani) Totalno nije. “Pakao”, ponovio je Moats. “Da. Pakao.” “O kakvom paklu govorimo? Zaintrigiran sam.” Jessica je složila patničku facu. “Imala je težak tjedan.” Bacala je očajničke poglede po razredu, sada poželjevši da netko drugi preuzme  - 357 - 

razgovor. Jessica je više voljela biti kapetan spašavanja, telefonirati, izdavati naredbe. Jessica nije imala nikakve želje da bude vojnik koji leti helikopterom HH-43F iz, zračne baze Bin Ty Ho, obavi prisilno slijetanje na neprijateljskom teritoriju, puže kroz rižina polja, jezerca, travu i mine s više od 30 kilograma municije i paketa s hranom privezanih za sebe, noseći ranjenog vojnika dvanaest km i provede noć punu komaraca na obali rijeke Cay Ni prije nego što se ukrca na spasilački helikopter koji dolazi u pet sati. “Gospođica Rothstein uživa u izbjegavanju izravnog odgovora”, rekao je Moats. “Samo kažem da joj je bilo teško, OK? To je sve.” “E pa, život nije ples, zar ne?!” upitao je Moats. “Osamdeset devet posto najvrednije umjetnosti na svijetu stvorili su ljudi koji su živjeli u stanovima punim štakora. Mislite da je Velazquez nosio adidasice? Mislite da je uživao u blagodati centralnoga grijanja i dostave pizze dvadeset četiri sata dnevno?!” “Nitko ne govori o Velazquezu”, rekao je Tim “Bijesni” Waters, izvaljen na stolcu u sredini kruga crtanja. “Govorimo o Hannah Schneider i tome da je Blue bila s njom kad je umrla.” Obično nitko, uključujući i mene, nije obraćao pozornost na Bijesnog, toliko je tipičan bio njegov mrzovoljni glas i naljepnice po prtljažniku njegova auta VOLIM BOL, KRV JE UKUSNA, i riječi nažvrljane crnim flomasterom po cijelom njegovu ruksaku BIJES, ANARHIJA, JEBI SE. Pramenovi cigaretnog dima slijedili su ga kao zavezane limenke auto s mladencima. Ali rekao je njeno ime, uplovilo je usred prostorije kao prazan čamac i – ne znam zašto – u tom trenutku, mislim da bih pobjegla s tim blijedim, ljutitim dečkom da je to od mene zatražio. Voljela sam ga očajnički, mučeničkom, golemom ljubavlju tri, možda čak četiri sekunde. (Tako je to bilo nakon što je Hannah umrla. Nekoga nisi ni primjećivao, a kada si ga/je primijetio, onda si ga/je obožavao, želio imati njegove/njezine potomke, a onda bi trenutak prošao naglo kao što je i došao.) G. Moats nije se pomaknuo. Pritisnuo je rukom svoj zeleni karirani prsluk i zadržao je tamo kao da će mu pozliti ili kao da se pokušava prisjetiti riječi pjesme koju je nekada znao. “A tako”, rekao je. Nježno je stavio moj jadni blok Strathmore natrag na stalak. “Nastavite crtati!” Stajao je uz mene. Kada sam ponovno počela crtati, započevši s Timovom cipelom posred papira (smeđa cipela, sa strane je bila nažvrljana riječ Razaranje), g. Moats se, začudo, nagnuo prema meni, glava mu je bila samo koji pedalj udaljena od bijelog papira. S oklijevanjem sam bacila  - 358 - 

pogled na njega zato što, kao u Sunce, nikada nije dobro zuriti ravno u nastavnikovo lice. Neizbježno je da primijetiš stvari koje bi volio da nisi primijetio – spavanje, madeže, dlake, bore, neke dijelove kože sa žuljevima ili mrljama druge boje. Bio si svjestan da ti tjelesni detalji govore jednu kiselu, octenu istinu, ali nisi htio znati što je ona, ne još, zato što će izravno utjecati na tvoje mogućnosti da pratiš nastavu, da praviš bilješke o mnogim fazama razmnožavanja paprati ili točan mjesec i godinu Bitke kod Gettysburga (srpanj 1863.). Moats nije ništa rekao. Pogled mu je prelazio preko moga praznog papira, zaustavljajući se na Bijesnom u donjem kutu s nogom preko lica, a ja sam začarana promatrala njegov stjenoviti profil koji je nevjerojatno nalikovao na jugoistočnu obalu Engleske. A tada je zatvorio oči i mogla sam vidjeti koliko je uznemiren i počela sam se pitati da nije možda volio Hannah. Bila sam svjesna koliko su odrasli čudni, da su njihovi životi širi nego što žele da itko zna, da se protežu u daljinu kao pustinje, suhi i pusti, s nepredvidljivim pomicanjem mora dina. “Možda da počnem ispočetka na drugom papiru”, rekla sam. Htjela sam da nešto kaže. Ako nešto kaže, to znači da može podnijeti ekstremnu vrućinu, noćne temperature ispod ništice, poneku pješčanu oluju, i da će biti OK. Kimnuo je i ponovno se uspravio. “Nastavi.” Toga dana nakon nastave otišla sam do Hannahine učionice. Nadala sam se da tamo neće biti nikoga, ali kada sam ušla u Loomis, vidjela sam dvije cure iz prvog razreda kako lijepe nešto – izgledalo je kao čestitke koje šalješ nekome za brzo ozdravljenje – na Hannahina vrata. Na podu desno nalazila se golema Hannahina slika, kao i gomila cvijeća – uglavnom karanfila, ružičastih, bijelih i crvenih. Peron ih je spomenula preko razglasa na poslijepodnevnim obavijestima: “Poplava cvijeća i poruka pokazuje nam da se, usprkos svome različitom podrijetlu, možemo ujediniti i podupirati jedni druge, ne kao učenici, roditelji, nastavnici i službenici, nego kao ljudska bića. Hannah bi bila toliko sretna.” Odmah sam poželjela otići, ali cure su me vidjele, tako da nisam imala izbora nego nastaviti hodati hodnikom. “Kada bismo barem mogle zapaliti svijeće.” “Daj, ja ću to. Uništit ćeš cijelu konstrukciju, Kara...” “Možda bismo ih svejedno trebale zapaliti. Za nju, znaš?” “Ne smijemo. Zar nisi čula gospođu Brewster? Možemo izazvati požar.”  - 359 - 

Viša, blijeda djevojka lijepila je veliku poruku na vrata na kojoj se nalazilo golemo zlatno sunce i pisalo je: “Zvijezda se ugasila...” Druga djevojka, s oksericama i crnom kosom, držala je još veću čestitku, ta je bila iz kućne radinosti, i na njoj je nezgrapnim narančastim slovima pisalo DRAGA SJEĆANJA. Na podu oko cvijeća bilo je postavljeno barem još pedeset takvih čestitki. Sagnula sam se kako bih pročitala što piše na nekima od njih. “Počivali u miru. Voli vas Friggs”, napisao je Friggs. “Vidimo se na nebu”, napisao je netko anoniman. “U ovom svijetu ogorčene vjerske mržnje i neobuzdanog nasilja među ljudima, vi ste bili zvijezda vodilja”, napisao je Rachid Foxglove. “Nedostajat ćete nam”, napisali su Amy Hempshew i Bill Chews. “Nadam se da ćete se reinkarnirati kao sisavac i da ćemo se ponovno sresti, bolje bi bilo što prije, jer kad počnem studirati medicinu, sumnjam da ću imati život”, napisala je Lin Xe-Pen. Neke su poruke bile introspektivne (“Zašto se to dogodilo?”) ili bezbolno bezobzirne (“Bilo bi cool kada biste mi mogli poslati neki znale, tako da znam ima li života poslije smrti, da nije samo vječnost u kutiji, zato što ako jest, onda radije ne bih ni živio”). Druge su bile prepune komentara kojima bi bolje mjesto bilo na ceduljama postit, ili kao nešto što vikneš iza zatvorenog prozora auta dok odlaziš (“Bili ste super nastavnica!!!”). “Želiš li se potpisati na listu ožalošćenih?” upitala me crnokosa cura. “Naravno”, rekla sam. Čestitka je unutra bila puna grafita učeničkih potpisa, a poruka je bila: “Pronalazimo mir i utjehu u tome što znamo da si sada na savršenome mjestu.” Oklijevala sam s potpisivanjem, ali cura me promatrala, pa sam zagurala svoj potpis između Charlieja Lina i Millicent Newman. “Puno hvala”, rekla je cura, kao da sam joj dala dovoljno sitniša da si kupi sok. Zalijepila je čestitku na vrata. Ponovno sam izišla van i stajala u sjeni bora ispred zgrade sve dok ih nisam vidjela kako odlaze, a onda sam se vratila unutra. Netko je stavio (crnokosa cura, samoproglašena izvršiteljica Memorijala H. Schneider) plastičnu zelenu nepromočivu tkaninu ispod cvijeća (sve su stabljike bile okrenute u istom smjeru) te je pokraj vrata zakvačila papir na kojem je pisalo “Svojim potpisom ovdje dajete koliko god želite novca za otvaranje Vrta kolibrića Hannah Schneider (minimalna donacija $5).” Da budem iskrena, nisam bila osobito oduševljena svim tim tugovanjem. Činilo mi se umjetno, kao da su je nekako oteli, ukrali, zamijenili ovim zastrašujuće nacerenim strancem čija je golema školska fotografija bila plastificirana i stavljena na pod pokraj debele nezapaljene  - 360 - 

svijeće. Nije izgledala kao ona; školski fotografi, naoružani vodenastim osvjetljenjem i razmrljanim pozadinama neutralnih boja, veselo su izglačali svačije jedinstvene osobine i postigli da svi izgledaju isto. Ne, prava Hannah, filmska Hannah, koja se znala ponekad malo napiti i vidjela bi joj se naramenica grudnjaka, nju protiv njene volje drže svi ovi uveli karanfili, teturavi potpisi, vlažni osjećaji “nedostaješ nam”. Čula sam kako su se zalupila vrata i glasno lupkanje ženskih cipela. Netko je otvorio vrata na kraju hodnika i pustio ih da se zalupe. U jednom ludom trenutku učinilo mi se da je to Hannah; vitka osoba koja je hodala prema meni bila je sva u crnom – nosila je crnu suknju i košulju kratkih rukava, crne štikle – točno ono što je nosila kada sam je prvi put vidjela, prije svih tih mjeseci u trgovini Fat Kat Foods. Ali bila je to Jade. Izgledala je blijedo, bila je bolesno tanka, plava joj je kosa bila zalizana u konjski rep. Dok je prolazila ispod neonske rasvjete, vrh glave sjajio joj se bjeličasto zeleno. Sjene su joj prolazile licem dok je hodala buljeći u pod. Kada me konačno primijetila, znala sam da se željela okrenuti i otići, ali si nije dopustila. Jade je mrzila sva povlačenja, okretanja, vraćanja i “kad bolje razmislim”. “Ne moram te vidjeti ako ne želim”, rekla je kad je zastala ispred cvijeća i poruka. Nagnula se i proučavala ih s ugodnim, opuštenim osmijehom na licu kao da gleda vitrinu punu skupih satova. Nakon minute okrenula se i zagledala u mene. “Misliš li tu stajati cijeli dan kao debil?” “Pa, ja...” počela sam. “Zato što nemam namjeru tu sjediti i izvlačiti to iz tebe.” Stavila je ruku na bok. “S obzirom na to da si me cijeli tjedan zvala kao neki luđak koji me slijedi, pretpostavljam da mi imaš nešto pošteno reći.” “Imam.” “Što?” “Ne razumijem zašto su svi ljuti na mene. Nisam ništa učinila.” Oči su joj se raširile od šoka. “Kako ne razumiješ što si učinila?” “Što sam učinila?” Prekrižila je ruke. “Ako ti ne znaš, Rigo, ja ti neću reći.” Okrenula se i ponovno nagnula da pogleda poruke. Minutu poslije rekla je: “Ono, namjerno nestaneš tako da te mora ići tražiti. Kao neka čudna igra ili tako nešto. Ne, nemoj ni pokušati reći da si išla na WC, jer smo poslije našli rolu toaletnog papira u Hannahinoj naprtnjači, OK? A onda – ne znamo što si onda učinila. Ali Hannah se u jednom trenutak smijala s nama i  - 361 - 

ništa je nije mučilo, a sljedećeg je trenutka visjela s drveta. Mrtva. Nešto si učinila.” “Dala mi je znak da ustanem i odem u šumu. Bila je to njena ideja.” Jade je složila facu. “Kad je to bilo?” “Kad smo sjedili oko vatre.” “Nije istina. I ja sam bila tamo. Ne sjećam se da je...” “Nitko to nije vidio osim mene.” “Baš zgodno.” “Otišla sam. Ona je došla i pronašla me. Hodale smo šumom nekih deset minuta, onda je stala i rekla da mi mora nešto reći. Neku tajnu.” “Ooo, kakvu tajnu? Da vidi mrtve ljude?” “Nije mi rekla.” “Oh, Bože.” “Netko nas je slijedio. Nisam ga dobro vidjela, ali mislim da je nosio naočale, a onda – ovo je dio koji ne shvaćam – ona je otišla za njim. Rekla mi je da ostanem gdje jesam. I tada sam je posljednji put vidjela.” (Bila je to bezazlena laž, naravno, ali odlučila sam iz svoje priče ukloniti činjenicu da sam vidjela Hannah mrtvu. Bio je to dodatak, kao slijepo crijevo, organ bez funkcije koji bi se mogao upaliti i zato je bolje da ga se kirurški ukloni kako ne bi uzbunio nijedan drugi dio moje prošlosti.) Jade me skeptično promatrala. “Ne vjerujem ti.” “Istina je. Sjećaš se opuška koji je Lu pronašla? Netko je bio tamo.” Promatrala me širom otvorenih očiju, a onda odmahnula glavom. “Mislim da imaš ozbiljnih problema.” Pustila je da joj torba padne na pod, izvrnula se na stranu i povratila dvije knjige, Nortonovu antologiju poezije (Ferguson, Šalter, Stallworthy, izdanje iz 1996.) i Kako napisati pjesmu (Fifer, 2001.). “Očajna si. I totalno jadna i neugodno mi je zbog tebe. Koje god da šugave isprike imaš, fućka nam se. Gotovo je.” Čekala je da protestiram, padnem na koljena, jaučem, ali nisam mogla. Osjećala sam da to nije moguće. Sjetila sam se da je tata jednom rekao da su neki ljudi smislili odgovore na sva životna pitanja na dan kad su se rodili i nema svrhe pokušati ih naučiti bilo što novo. “Zatvoreni su, iako su isto tako, malo zbunjujuće, njihova vrata otvorena od jedanaest sati od ponedjeljka do petka”, rekao je tata. A pokušati promijeniti njihovo mišljenje, pokušati objasniti, nadati se da će vidjeti tvoju stranu priče, to je zamorno zato što nikada i ne ulupi njihovo uvjerenje, a ti samo poslije osjećaš nepodnošljivu bol. To je kao da si zatvorenik u strogo čuvanom zatvoru i želiš znati kakav je osjećaj dodirnuti posjetiteljevu ruku (vidi Živjeti u mraku, Cowell, 1967.). Koliko god da očajnički želiš znati i  - 362 - 

pritišćeš svoj glupi dlan na staklo tamo gdje je s druge strane posjetiteljeva ruka, nikada ne možeš poznavati taj osjećaj, sve dok te ne puste na slobodu. “Ne mislimo mi da si ti, ono, psihotična ili jedna od braće Menendez”, rekla je Jade. “Vjerojatno to nisi namjerno učinila. Ali svejedno. Razgovarali smo o tome i odlučili da, ako smo iskreni prema sebi, ne možemo ti oprostiti. Mislim, nje sada nema. Možda to tebi ništa ne znači, ali nama to znači sve na svijetu. Milton, Charles ju je volio. Leulah i ja smo je obožavale. Bila je naša sestra...”. “To su najnovije vijesti”, prekinula sam je. (Nisam si mogla pomoći; ja sam tatina kći i kao takva moram razotkriti sve licemjerje i laži.) “Zadnje što sam ja čula jest da si ti mislila da je ona odgovorna što te odvojila od sladoleda od peperminta s čokoladnim mrvicama. I bila si zabrinuta da nije možda članica Mansonove obitelji.” Jade je izgledala tako bijesno da sam se pitala hoće li me baciti na linoleum i iskopati mi oči. Umjesto toga usta su joj se smanjila i poprimila je boju juhe gazpacho. Progovorila je malim šiljastim riječima: “Ako si tako glupa da ne možeš shvatiti u kojoj smo mjeri uznemireni, onda nemam što razgovarati s tobom. I ne znaš što smo sve prošli. Charles je poludio i pao sa stijene. Lu i Nigel bili su histerični. Čak se i Milton slomio. Ja sam bila ta koja je sve odvukla na sigurno, ali još uvijek sam traumatizirana tim iskustvom. Mislili smo da ćemo umrijeti, kao oni ljudi u onom filmu koji zapnu u Alpama i budu prisiljeni jesti jedni druge.” “Preživjeli. Prije nego što je postao film, bila je to knjiga.” Oči su joj se raširile. “Misliš da je ovo šala? Zar ne shvaćaš?” Čekala je, ali nisam shvaćala – stvarno nisam. “Ma nema veze”, rekla je. “Prestani me zvati. Mojoj majci ide na živce što mora razgovarati s tobom i smišljati isprike.” Nagnula se, podigla svoju torbu i stavila je na rame. Pristojno je zagladila kosu, kao netko tko je svjestan da izlazi sa scene; bila je itekako svjesna da se puno toga uzbudljivog događalo prije nje, milijunima godina i zbog milijun različitih razloga, a sada je ona bila na redu i htjela je to pošteno obaviti. S ukočenim osmijehom na licu podigla je Nortonovu antologiju poezije i Kako napisati pjesmu te ih dugo slagala u torbu. Šmrcnula je, stegnula svoju crnu majicu oko struka (kao da je upravo završila prvu rundu intervjua za posao u Kojojgod tvrtki) i krenula hodnikom. Dok je odlazila, vidjela sam da razmišlja da li da se pridruži elitnoj podgrupi među Onima koji izlaze, sekti rezerviranoj za potpuno nesentimentalne i jako čvrste: One koji se nikada ne osvrću. Ali odlučila je da neće.  - 363 - 

“Znaš”, rekla je glatko, okrenuvši se da me pogleda. “Nikome od nas to nije jasno.” Zurila sam u nju, zbog nečega uplašena. “Zašto ti? Zašto je Hannah htjela baš tebe dovesti u našu malu grupu. Ne pokušavam biti nepristojna, ali nitko te od nas od samog početka nije mogao smisliti. Zvali smo te Golub. Zato što si se tako ponašala. Prljavi golub koji kljuca oko svačijih nogu i očajnički želi mrvice. Ali ona te voljela. 'Blue je super. Morate joj dati šansu. Imala je težak život.' Moš mislit. Nije imalo nikakvog smisla. Ne, ti imaš neki čudno idealan život kod kuće s tvojim genijem od tate o kojem stalno melješ, jebote, ko da je Bog. Ali ne. Svi su mi rekli da sam zla i da osuđujem. A sad je prekasno i ona je mrtva.” Vidjela je izraz mog lica i rekla ha. Oni koji izlaze moraju imati taj ha, odrezani smijeh koji podsjeća na Game-over u video-igricama i odzvanjanje pisaćeg stroja. “Pretpostavljam da se život malo našalio”, rekla je. Na kraju hodnika gurnula je vrata i na sekundu bila obasjana lokvicom žute svjetlosti, a sjena joj je bila bačena u mom smjeru, produžena i tanka, kao komad užeta za vezanje brodova, ali tada je okretno zakoračila kroz vrata, vrata su se zalupila za njom, a ja sam bila ostavljena sama s karanfilima. (“Jedini cvijet koji ako nekome daš, to je samo malo bolje nego da si dao mrtvi cvijet”, rekao je tata.)

 - 364 - 

utradan, u subotu 10. travnja, The Stockton Observer konačno objavio sažeti članak o mrtvozornikovu izvještaju. LOKALNA ŽENA KOJA JE PRONAĐENA OBJEŠENA – SAMOUBOJICA ____________ Smrt žene iz okruga Burns, Hannah Louise Schneider, 44, jučer poslijepodne mrtvozornik okruga Sluder proglasio je samoubojstvom. U izvještaju piše da je uzrok smrti “davljenje zbog vješanja”. “Nema nikakvog dokaza koji bi upućivao na zločin”, rekao je jučer mrtvozornik okruga Sluder Joe Villaverde. Villaverde je rekao da nema ni tragova droge, alkohola ili drugih toksina u njezinu tijelu, te da je način smrti tipičan za samoubojstvo. “Temeljim svoj zaključak na izvještaju autopsije, kao i dokazima koje je pronašao šerifov ured i državni zakonodavci”, rekao je Villaverde. Tijelo Hannah Louise Schneider pronađeno je 28. ožujka kako visi s drveta obješeno o električni kabel u području Schulls Cove nacionalnog parka Great Smoky Mountains. Pratila je šest lokalnih srednjoškolaca na kampiranju. Šest učenika pronađeno je bez ozljeda. “Nemoguće je da se to dogodilo”, rekla sam. Tata me zabrinuto pogledao. “Draga...” “Zlo mi je. Ne mogu ovo više podnijeti.” “Možda su u pravu. Nikad se ne zna s...” “Nisu u pravu!” vrisnula sam.

 - 365 - 

Tata se složio da me odvede do šerifova ureda okruga Sluder. Nevjerojatno je da je pristao na taj moj nenormalni, mušičavi zahtjev. Pretpostavljam da me žalio, primijetio kako sam u posljednje vrijeme blijeda, kako jedva da išta jedem, ne spavam, kako svakog jutra trčim niza stube kao ovisnik kako bih se nafiksala Prvim vijestima u pet, kako na sva pitanja, bila ona obična ili egzistencijalna, reagiram s prekooceanskim zakašnjenjem od pet sekundi. A bio je i upoznat s citatom “Kada vaše dijete ima ideju i drži je se s gorljivošću fundamentalističkog prodavača Biblija iz Indiane, onda mu/joj stojiš na putu na vlastiti rizik” (vidi Odgoj darovitog djeteta, Pennebaker, 1998., str. 232). Pronašli smo adresu na internetu, ušli u volvo i vozili se četrdeset pet minuta do policijske postaje koja se nalazila zapadno od Stocktona, u malenome planinskom gradu po imenu Bicksville. Bio je vedar, raspjevan dan, a ravna, plosnata policijska zgrada sjedila je poput iscrpljena stopera sa strane ceste. “Želiš li čekati u autu?” upitala sam tatu. “Ne, ne. Idem unutra.” Podigao je Narcizam i kulturno opstruiranje SAD-a D. F. Younga (1986.). “Ponio sam lako štivo.” “Tata?” “Da, dušo.” “Pusti me da ja govorim.” “Oh. Apsolutno.” Šerifov ured okruga Sluder bila je samo jedna isprevrtana soba koja je nalikovala na dio za primate u zoološkom vrtu srednje kvalitete. Poduzelo se sve što se moglo s ograničenim budžetom kako bi tih deset ili dvanaest zatočenih policajaca mislilo da je u svome prirodnom okružju (telefoni su zvrndali, zidovi od građevinskih blokova bili su obojeni sivo-smeđom bojom, bile su tu mrtve biljke s listovima poput mašni s pipcima na rođendanskom poklonu, glomazni ormari s ladicama bili su poredani u pozadini prostorije kao nogometaši, dok su im zvijezde bile zalijepljene kao priljepak na glineno smeđe košulje). Davali su im samo određenu hranu (kavu, krafne) i mnogo igračaka kojima se mogu igrati (stolce koje se okreću, radijske konzole, puške, televizor pričvršćen za strop koji je štucao na kanalu s vremenskom prognozom). Ali svejedno se osjetio nepogrešiv zadah koji je otkrivao da je ovaj habitat umjetan, zadah apatije, vidjelo se da svi samo mehanički rade ono što bi provoditelji zakona trebali raditi, sada kad borba za preživljavanje više nije najveći problem. “Hej, Bili!” povikao je jedan od muškaraca hodajući na samom kraju prostorije pokraj uredskog aparata za vodu. Podigao je časopis. “Pogledaj novu Dakotu.”  - 366 - 

“Već jesam”, rekao je Bili buljeći u plavi kompjutorski ekran kao u komi. Tata je s izrazom potpune odbojnosti sjeo na jedino mjesto koje je bilo slobodno na početku prostorije, pokraj debele izblijedjele djevojke koja je nosila šljokičastu majicu na bretelice, nije imala cipela, a kosa joj je bila tako grubo poblajhana da je nalikovala na zobene pahuljice. Ja sam krenula prema muškarcu na recepciji koji je listao neki časopis i grickao crvenu žličicu za kavu. “Htjela bih razgovarati s vašim glavnim detektivom, ako su on ili ona slobodni”, rekla sam. “Ha?” Imao je plosnato crveno lice, koje je, prekidajući njegove požutjele brkove koji su izgledali kao četkica za zube, podsjećalo na potplat velikog stopala. Bio je ćelav. Vrh glave bio mu je poprskan debelim pjegama. Na pločici s imenom ispod njegove policijske značke pisalo je A. BOONE. “Osoba koja je istraživala smrt Hannah Schneider”, rekla sam. “Nastavnice u St. Gallwayu.” A. Boone nastavio je gristi svoju plastičnu žličicu i zurio u mene. Bio je ono što je tata obično zvao “mali moćnik”, osoba koja bi uhvatila trenutak u kojem ima makar malo moći i brutalno ga preraspodijelila tako da traje nerazumno dugo. “Zašto ti treba detektivka Harper?” “Došlo je do ozbiljne pogrešne procjene u tom slučaju”, rekla sam autoritativno. Što je otprilike bila ista stvar koju je glavni detektiv Ranulph Curry objavio na početku 79. poglavlja u Životu moljca (Lavelle, 1911.). A. Boone zapisao je moje ime i rekao mi da sjednem. Sjela sam na tatino mjesto, a tata je stao pokraj neke umiruće biljke. S izrazom lažnog zanimanja i divljenja (podignuta obrva, krajevi usana spušteni) dao mi je kopiju Šerifova biltena, zima, god. 2, broj 1, koji je skinuo s oglasne ploče iza sebe, zajedno s malom naljepnicom američkog orla koji je ispustio prozirnu suzu (Amerika, Zajedno smo jači). U dijelu obavijesti na 2. stranici “Izvještaj o aktivnostima” (između “Slavnih/zloglasnih” i “Kladim se da niste znali...”) pročitala sam da je detektivka Fayonette Harper u posljednjih pet mjeseci imala najveći broj jesenjih uhićenja u cijelom odjelu. Ljudi koje je detektivka Harper uhitila ove jeseni uključivali su Rodolpha Debruhla, TRAŽENOG zbog ubojstva; Lamonta Grimsella, TRAŽENOG zbog pljačke; Kanitu Kay Davis, TRAŽENU zbog varanja socijalnih službi, krade i primanja ukradenih stvari i Miguela Rumola Cruza, TRAŽENOG zbog silovanja i kriminalnoga devijantnog ponašanja.  - 367 - 

(Suprotnost je bio policajac Gerard Coxley, s najnižim brojem uhićenja ove jeseni: samo Jeremiah Golden, TRAŽEN zbog nedopuštene vožnje.) Detektivka Harper nalazila se i na crnobijeloj timskoj fotografiji bejzbolske policijske lige okruga Sluder na 4. str. Stajala je zdesna na samom kraju, žena povećega iskrivljenog nosa, a svi su joj drugi dijelovi lica bili stisnuti oko njega kao da se pokušavaju ugrijati na njezinu arktički bijelom licu. Dvadeset pet, možda trideset minuta poslije sjedila sam pokraj nje. “Mrtvozornički izvještaj nije točan”, objavila sam duboko uvjerena, nakašljavši se. “Pogrešno je procijenjeno da se radi o samoubojstvu. Vidite, ja sam osoba koja je bila s Hannah Schneider prije nego što je otišla u šumu. Znam da se nije išla ubiti. Rekla mi je da će se vratiti. I nije lagala.” Detektivka Fayonette Harper stisnula je oči. S kožom bijelom poput soli i bodljikavom kosom poput lave, bilo je teško gledati je izbliza; bilo je to kao da te netko zviznuo, mlatnuo, opalio po zubima svaki put kada bi je pogledao. Imala je široka ramena koja su stršila pod istim kutom kao kvaka na vratima i uvijek micala torzo u isto vrijeme kad i glavu, kao da joj je ukočen vrat. Ako je šerifov ured okruga Siuder bio dio za primate zoološkog vrta srednje kvalitete, detektivka Harper očito je bila osamljeni majmun koji je odlučio puno ne razmišljati, nego samo raditi kao da mu život o tome ovisi. Već sam primijetila da stišće oči prema svima i svemu, ne samo prema meni i A. Booneu, koji me otpratio do njezina pisaćeg stola u pozadini prostorije (“U redu”, rekla je bez osmijeha kad sam sjela, njena verzija pozdrava), nego i prema gomili papira na poslužavniku na kojoj je pisalo TREBA UKNJIZITI, iscrpljenoj metalnoj i gumenoj loptici za opuštanje pokraj tipkovnice, natpisu koji je bio nalijepljen iznad monitora njezina kompjutora na kojem je pisalo “Ako možeš vidjeti, gledaj, ako možeš gledati, promatraj”, čak i prema dvjema uokvirenim fotografijama na svome stolu, jednoj starije žene s pamučnom kosom i povezom preko oka, drugoj nje same i nekih osoba za koje sam pretpostavljala da su njezin muž i kći; na fotografiji su je okruživali identičnim dugačkim licima, kestenjastom kosom i poslušnim zubima. “A zašto to kažeš”, upitala je detektivka Harper. Glas joj je bio monoton i dubok, kombinacija kamenja i oboe. (A tako je i postavljala pitanja, ne potrudivši se podići glas na kraju rečenice.) Ponovila sam veći dio onoga što sam rekla policajcu Coxleyju u bolnici okruga Siuder, na odjelu za hitne slučajeve. “Ne želim biti nepristojna”, rekla sam, “ili ne pokazati dužno  - 368 - 

poštovanje prema vašem – vašem sistematiziranom procesu provođenja zakona koji primjenjujete već godinama, vjerojatno je prilično učinkovit, ali mislim da policajac Coxley nije zapisao detalje onoga što sam mu rekla. A ja sam vrlo pragmatična osoba. Da mislim da postoji i najmanja šansa da je samoubojstvo opcija, onda bih to prihvatila. Ali to nije moguće. Prvo, kao što sam prije rekla, netko nas je slijedio iz kampa. Ne znam tko je to bio, ali čula sam ga. Obje smo ga čule. I drugo, Hannah nije bila u takvom raspoloženju. Nije bila depresivna – barem ne u tom trenutku. Priznajem da je imala trenutaka lošeg raspoloženja. Ali svi mi ih imamo. I kad me ostavila, ponašala se vrlo razumno.” Detektivka Harper nije se ni pomaknula. Postala sam bolno svjesna (što se pogotovo vidjelo u načinu na koji bi joj pogled malo-pomalo odlutao od mene, a onda bi ga neka moja naglašena riječ povukla natrag na moje lice) da je već vidjela takve kao ja. Kućanice, ljekarnici, zubne tehničarke, bankovne službenice, svi su oni bez sumnje također došli izložiti svoj slučaj, stisnutih šaka, ukiseljena parfema, šminke razmrljane oko očiju. Sjedili su na rubu istoga neudobnog crvenog stolca na kojemu sam ja sjedila (koji ti napravi vuneni bezoblični otisak na pozadini golih nogu) i plakali, kleli se na razne Biblije (današnju englesku, Bibliju kralja Jamesa, prosvijetljeno obiteljsko izdanje) i grobove (bakin, djedičin, Archiejev, koji je umro mlad) da koje god da optužbe postoje protiv dragog Rodolpha, Lamonta, Kanite Kay i Miguela, sve su to laži, same laži. “Naravno, jasno mi je kako ovo zvuči”, pokušala sam ukloniti zvuk očajanja iz svoga glasa. (Polako mi je svitalo da detektivka Harper ne pada na zvukove očajanja, a ni osjećaje čežnje, golemu zabrinutost ili slomljena srca koja ne mogu zacijeljeti). “Ali sigurna sam da ju je netko ubio. Znam to. I mislim da zaslužuje da otkrijemo što se stvarno dogodilo.” Harper je zamišljeno počešala potiljak (kao što ljudi čine kad se uopće ne slažu s tobom), nagnula se ulijevo od svog stola, izvukla ladicu ormara s kartotekama i stisnuvši oči izvadila zeleni fascikl debeo tri centimetra. Na naljepnici je pisalo “#5509 – SCHN”. “Da”, rekla je s uzdahom, pustivši fascikl da joj padne u krilo. “Istražili smo tu osobu koju si, kako misliš, čula.” Listala je po papirima – fotokopije, formulari napisani pisaćim strojem, premalim slovima da bih mogla pročitati što piše – sve dok se nije zaustavila na jednome, preko kojega je preletjela pogledom. “Matthew i Mazula Church”, polako je pročitala uz mrštenje, “George i Julia Varghese, dva para iz okruga Yancey kampirali su u tom području u vrijeme kad ste ti i tvoji vršnjaci bili tamo. Zastali su na vrhu Sugartop oko šest, sat vremena se odmarali, odlučili da će nastaviti prema Beaver Creeku četiri kilometra dalje, kamo  - 369 - 

su stigli oko osam i trideset. Matthew Church potvrdio je da je lutao tim područjem tražeći drvo za potpalu kad mu je pregorjela baterija. Uspio se vratiti u kamp oko jedanaest i svi su otišli na spavanje.” Pogledala me. “Beaver Creek je manje od pola kilometra udaljen od mjesta gdje smo pronašli njeno tijelo.” “Rekao je da je vidio Hannah i mene?” Odmahnula je glavom. “Ne baš. Rekao je da je čuo jelena. Ali popio je tri piva, pa nisam sigurna da zna što je vidio ili čuo. Čudo da se i on nije izgubio. Ali njega ste vjerojatno čuli kako luta uokolo, probija se kroz grmlje.” “Nosi li naočale?” Na trenutak je razmišljala. “Mislim da nosi.” Namrštila se i preletjela pogledom preko papira. “Da, evo ga. Zlatni okviri. Kratkovidan je.” Nešto u načinu na koji je rekla baš taj detalj, kratkovidan, navelo me da pomislim da laže, ali kada sam se neprimjetno uspravila na sjedalu i pokušala zaviriti u papir s kojeg je čitala, brzo je zatvorila fascikl i nasmiješila se, njene su se tanke, ispucale usnice povukle sa zuba kao folija s čokolade. “I ja kampiram”, rekla je. “I stvarno, kad si tamo gore, ne znaš što si vidio. Ti si je pronašla kako visi, zar ne?” Kimnula sam. “Mozak izmišlja stvari kako bi se zaštitio. Četiri od pet svjedoka potpuno je nepouzdano. Zaboravljaju stvari. Ili kasnije misle da su vidjeli nešto što nije bilo tamo. Svjedok bude u traumi. Jasno, uzet ću u obzir izjave svjedoka, ali na kraju mogu samo razmišljati o onome što vidim ispred sebe. Činjenicama.” Nisam je mrzila zato što mi nije vjerovala. Razumjela sam. Zbog svih tih Rodolpha, Lamonta, Kanita Kay, Miguela i ostalih delinkvenata koje je uhvatila u trenutku zločina u prljavu donjem rublju, dok gledaju crtice, jedu čokoladne pahuljice, pretpostavljala je da zna sve što treba znati o svijetu. Vidjela je crijeva, iznutrice okruga Sluder i zato joj nitko nije mogao reći nešto što već nije znala. Pretpostavila sam da to mora biti frustrirajuće za njezina muža i kćer, ali vjerojatno su je tolerirali, slušali je jedući rezanu šunku i grašak za večeru, tiho kimajući i smiješeći se u znak potpore. Pogledala bi ih i voljela ih je, ali primijetila je da je između njih provalija. Oni su živjeli u Svijetu snova, svijetu zadaća, pristojnoga uredskog ponašanja, savršenih brkova od mlijeka, ali ona, Fayonette Harper, živjela je u Realnosti. Znala je sve iznutra i izvana, od glave do pete i najmračnije, najpljesnivije kutove. Nisam znala što još da kažem, kako da je uvjerim. Razmišljala sam da  - 370 - 

li da ustanem, srušim crveni stolac i povičem “Pa ovo je nečuveno!”, kao što je tata učinio kada je bio u banci i ispunjavao ček da uplati novac na račun i nijedna od deset kemijskih na pultu za osobno bankarstvo nije radila. Sredovječni bi se muškarac uvijek odjednom pojavio, zakopčavajući se, gurajući košulju u hlače, dlanovima pokušavajući zagladiti pramenove antenaste kose s čela. Osjećajući moju frustraciju, detektivka Harper nagnula se prema meni, dodirnula mi šaku, a onda naglo ponovno sjela. Bila je to gesta koja bi trebala biti utješna, ali koja je više nalikovala na stavljanje novčića u automat u kasinu. Vidjelo se da detektivka Harper ne zna što bi počela s Nježnošću ili Ženstvenošću. Tretirala ih je kao čipkaste majice koje joj je netko dao za rođendan, a koje nije htjela nositi, ali nije mogla ni baciti. “Cijenim to što si se potrudila”, rekla je dok su joj oči boje viskija vidjele, gledale, promatrale moje lice. “Znaš. To što si došla ovamo. Pokušala razgovarati sa mnom. Zato sam i odlučila saslušati te. Nisam te morala saslušati. Slučaj je zaključen. Nemam dopuštenje da razgovaram o tome ni s kime osim s najbližom obitelji. Ali ti si došla ovamo zato što se brineš, to je lijepo. Svijetu treba takvog ponašanja. Ali bit ću iskrena prema tebi. Nemamo nikakvih sumnji o onome što se dogodilo tvojoj prijateljici Hannah Schneider. Što prije to prihvatiš, to bolje.” Bez puno riječi nagnula se preko stola, uzela prazan list bijelog papira i kemijsku olovku. U pet minuta nacrtala je četiri malena detaljna crteža. (Često mislim o tom trenutku, još uvijek zadivljena jednostavnom briljantnošću detektivke Harper. Kada bi barem svi, da dokažu da su u pravu, zaboravili na grube riječi i agresivna djela te tiho izvadili kemijsku olovku, prazni papir i nacrtali svoje razloge. Bilo je to šokantno uvjerljivo. Na žalost, u tom trenutku nisam shvatila koje je to blago bilo i nisam se sjetila uzeti njene crteže sa sobom kad sam otišla iz policije. Morala sam nacrtati otprilike ono što je ona skicirala s takvom pomnjom da je, namjerno ili ne, ono što je nacrtala čak malo i nalikovalo na Hannah (slika 26.0).

SLIKA 26.0  - 371 - 

“Ovo ovdje su tragovi koji ostanu na tijelu kod ubojstva”, rekla je detektivka Harper, pokazala na dva crteža s desne strane papira i bacila pogled na mene. “I to se ne da lažirati. Uzmi na primjer da nekoga želiš zadaviti. Ostavit ćeš trag na vratu koji ide ovako ravno, kao ovaj. Zamisli. Ruke. Ili ako upotrijebiš uže da ga ubiješ. Ista stvar. Većinu vremena tu bude i modrica ili slomljene hrskavice, zato što je počinitelj upotrijebio više snage nego što je potrebno, zbog adrenalina.” Pokazala je na druga dva crteža s lijeve strane. “A ovako to izgleda kad je posrijedi samoubojstvo. Vidiš? Uže je kao naopaki V kad visi, zato što je uže povučeno prema gore. Obično nema znakova borbe na rukama, noktima ili vratu, osim ako se čovjek nije predomislio. Nekad se pokušaju izvući, zato što jako boli. Znaš, većina ljudi ne napravi to kako treba. Pravo vješanje, kako se to prije činilo, moraš pasti ravno dolje, dva do tri metra, i onda prerežeš ravno kroz hrptenu moždinu. Ali obično samoubojstvo, taj obično skoči sa stolca, a uže je zavezano za stropnu gredu ili za kuku, i past će samo pola metra, metar. To nije dovoljno da prereže hrptenu moždinu i zato se uguši. To potraje nekoliko minuta. I tako je to tvoja prijateljica Hannah učinila.” “Je li moguće nekoga ubiti a da je trag naopaki V?” Detektivka Harper naslonila se u svome stolcu. “Moguće je. Ali rijetko je tako. Prvo bi ta osoba trebala biti u nesvijesti, možda. Pa je onda objesiš. Ili da je iznenadiš. Kao profesionalni ubojice u filmovima.” Zahihotala se i dobacila mi sumnjičav pogled. “To se nije dogodilo.” Kimnula sam. “Upotrijebila je električni kabel?” “To je prilično uobičajeno.” “Ali nije imala električni kabel kada sam ja bila s njom.” “Vjerojatno ga je imala u torbici oko struka. U njoj nije bilo ničega osim kompasa.” “A neka poruka?” “Nije ostavila nikakvu poruku. Ne ostavljaju svi poruke. Ljudi koji nemaju obitelj obično ne ostavljaju poruke. A ona je bila siroče. Odrasla u Horizon Houseu, domu za siročad u New Jerseyju. Nikoga nije imala. Nikada.” Bila sam toliko iznenađena da sam na trenutak ostala bez riječi. Poput neočekivanog rezultata u laboratoriju fizike, to je grubo poništavalo sve što sam vjerovala o Hannah. Naravno, nikada nam nije ništa rekla o svojoj prošlosti (osim nekoliko anegdota koje bi zanjihala kao kobasice ispred gladnih pasa, a onda ih maknula), ali pretpostavljala sam da je  - 372 - 

njeno djetinjstvo bilo puno jedrilica, kuća na jezeru i konja, bio bi tu otac s džepnim satom, majka s koščatim rukama koja nikada nije napuštala kuću bez šminke (djetinjstvo koje se, začudo, poklapalo s djetinjstvom moje majke kako sam ga ja zamišljala). Nisam mogla samo tako izmisliti takvu prošlost – zar ne? Ne, način na koji je Hannah palila cigaretu, okretala se da pokaže profil, poput skupe vazne, ležala na boku uvijek kao da je na počivaljci, način na koji je nonšalantno birala riječi za rečenice, kao da bira cipele – svi su ti detalji aludirali, koliko god slabo, da potječe iz privilegirane obitelji. Bila je tu i sva ta retorika o kojoj je mljela kad smo bili u Hyacinth Terraceu – “Čovjeku trebaju godine da nadvlada to što je u njemu, ja cijelog života pokušavam” – riječi koje su simptomatične za “pravičnost u čekaonici”, kao i drugu od tatinih fraza, “napuhanu plutokratsku krivnju”, koja je “nestalna i kratko traje”. Ali čak i u Cottonwoodu, kada se Hannah iza Doca uvlačila u sobu 22 motela Country Styles, isto si tako mogao pretpostaviti da ulazi u ložu La Scale kako bi gledala Mozartov Cosi Fan Tutte (1790.), tako su joj leđa bila ravna, tako joj je nagib brade bio kao u bogate nasljednice. Detektivka Harper protumačila je moju tišinu kao da preko volje priznajem ono što je rekla. “Već je jednom pokušala”, nastavila je. “Na potpuno isti način. Produžni električni kabel. U šumi.” Zurila sam u nju. “Kada?” “Prije nego što je napustila dom. Kad je imala osamnaest godina. Skoro je umrla.” Harper se nagnula prema naprijed tako da je njeno veliko lice lebdjelo nekih petnaest centimetara od moga. “A sada” – nagnula se još malo, glas joj je bio hrapav – “rekla sam ti više nego dovoljno. Moraš me poslušati. Toliko sam puta vidjela kako ovakve stvari uništavaju nevine ljude. A to nije dobro. Zato što oni nisu ti koji su to učinili. To ostaje između te osobe i Boga. Zato moraš otići kući, nastaviti sa svojim životom, ne razmišljati o ovome. Bila je tvoja prijateljica i ti joj želiš pomoći. Ali da ti kažem, jasno je ko dan da je ona sve to isplanirala. I htjela je da vas šestero bude tamo. Razumiješ me?” “Da.” “Netko tko to učini nevinoj djeci nije vrijedan da se oko toga uzbuđuješ, razumiješ?” Kimnula sam. “Dobro.” Nakašljala se, uzela Hannahin dosje i vratila ga u ormar s kartotekama.  - 373 - 

Minutu poslije tata i ja hodali smo prema autu. Teško je sunce padalo preko glavne ulice, učinilo od nje gomilu komposta od zdrobljenih sjena koje su padale s vrućih auta koji su se stisnuli uz rub ceste, žgoljavih znakova za parkiranje i bicikla koji je ležao mrtav, lancem zavezan za klupu. “Je li sada sve u redu?” upitao je veselo. “Slučaj zaključen?” “Ne znam.” “Kakva je Velika Crvena bila prema tebi?” “Ljubazna.” “Izgledalo je kao da je to bio mučan razgovor.” Slegnula sam ramenima. “Znaš, mislim da u životu nisam vidio tako opsceno narančastu ženu. Misliš li da joj kosa tako prirodno raste iz glave, baš te nijanse mrkve, ili je riječ o posebnoj vrsti peroksida koji je kupila u nadi da će privremeno zaslijepiti ljude? Namjerno upotrijebljeno policijsko oružje koje može koristiti protiv razuzdanih i izopačenih.” Pokušavao me nasmijati, ali ja sam samo zaklonila oči rukom i čekala da otključa auto.

 - 374 - 

isa zadušnica u spomen na Hannah održana je sljedećeg petka, 16. travnja, i bila je lažna. Održana je u Gallwayu, pa, naravno, nije bilo lijesa. U utorak je Havermeyer objavio dan mise (i da nakon toga nećemo imati nastave, Hannahini praznici), a nakon toga objasnio, glasom koji je imao nepogrešiv ton epiloga ili pogovora, da je Hannah pokopana u New Jerseyju. (To mi je bilo tako grozno, nikada nisam čula Hannah ni da je spomenula New Jersey.) I tako smo tog dana bili samo mi, učenici, školsko osoblje odjeveno u zemljane tonove, Zborno društvo St. Gallwaya (sedamnaest dosadnih učenika koji su nedavno zalijepili riječ “društvo” za svoje ime kako bi zvučali ekskluzivno) i svećenik koji je radio u St. Gallwayu na pola radnog vremena, a koji nije bio ni velečasni Alfred Johnson, ni propovjednik Johnson, niti evangelist Johnson, nego uškopljeno i sterilno gospodin Johnson. Navodno je studirao bogosloviju, ali “za što”, to nitko nije znao. Bio je svećenik nedefinirane religije, ravnatelj Havermeyer zabranio mu je da otkrije koje ili čak neizravno aludira na nju tijekom jutarnje molitve petkom, kako bi izbjegli uvrijediti jedno dijete čiji su roditelji bili mormoni (Cadence Brosco). U katalogu St. Gallwaya Više učenja, više razine kamena kapelica na dva kata opisana je kao “utočište”, tehnički odvojena od bilo koje religije (iako su se tijekom blagdana tamo odvijala “sekularna događanja”). Bila je to jednostavno “kuća vjere”. Točno koje vjere, nitko nije znao. Sumnjam da je i g. Johnson znao. G. Johnson nije nosio svećenički ovratnik, nego maslinastozelene hlače i polo-košulje kratkih rukava šumski zelene i kraljevsko plave boje, zbog čega je izgledao kao nosač palica na terenu za golf. A kad je govorio o Višoj sili, rabio je riječi kao donosi zadovoljstvo, obnavlja i mijenja život. To je nešto što ti može “pomoći u teškim vremenima”, “što bilo koja mlada osoba može postići uz malo napornog rada, vjere i ustrajnosti”. Bog je bio izlet u Cancún. Sjedila sam s četvrtim razredima u drugom redu i buljila u dramu koju sam ponijela sa sobom, Mjesec za nezakonite (O’Neill, 1943.) kako bih izbjegla pogledavanje s Aristokratima. Osim Jade i Nigela (kojega je mama jednog jutra dovezla u školu i zaustavila se točno ispred našeg volva – a onda sam ja odugovlačila izlazak iz auta otvarajući i zatvarajući ruksak sve dok nije nestao u Hanoveru), druge nisam nijednom vidjela. Čula sam komadiće glasina: “Ne mogu se sjetiti što sam ikada vidjela u Miltonu”, rekla je Macon Campins na naprednom engleskom. “Bila sam  - 375 - 

pokraj njega na biologiji i više uopće nije komad.” “Joalie je baš zbog toga prekinula s njim”, rekla je Engella Grand. Tijekom jutarnjih obavijesti i ručka (prilika kada sam se nadala da ću ih nakratko vidjeti, kao kada smo tata i ja zavirili u prikolicu s najmanjom muško-ženskom osobom u cirkusu Screamfest Fantasy) nigdje ih nije bilo. Mogla sam samo pretpostaviti da su njihovi roditelji nešto organizirali s g. Buttersom, pa je sve petero pohađalo rigorozna jutarnja i popodnevna savjetovanja s Deb Cromwell. Deb, niska žena žute kože, sporih pokreta i debelih riječi (hodajući komad camemberta), lijepo se udomaćila u Hanoveru u sobi 109, postavivši mnoštvo plakata i kartonskih izložaka. Dok sam išla na naprednu matematiku i projurila pokraj njene sobe, primijetila sam da, osim kad Mirtha Grazeley ne bi ušetala unutra (vjerojatno slučajno, pričalo se da često zna pomiješati sobe u Hanoveru i zamijeniti ih za svoj ured, čak i muški WC), Deb je tamo uvijek sjedila sama i ubijala vrijeme listajući svoje brošure o depresiji. Sada je iza nas na balkonu Zborno društvo počelo pjevati crkvenu pjesmu “All Glory, laud, and honor”, ali Aristokrata još uvijek nije bilo. Taman sam ponovno počela razmišljati kako mora da su zapeli u uredu Deb Cromwell, Deb ih ući zadovoljstvu prihvaćanja samog sebe i zaboravljanja loših stvari, kada je Deb, s osmijehom zalijepljenim na lice, hitrim korakom ušla u kapelicu sa gđom Jarvis, školskom medicinskom sestrom, i ugurala se na kraj klupe, gdje je sjedio Havermeyer sa svojom ženom Glorijom, koja je sada bila tako gigantski trudna da je izgledala kao da ju je kamen pričepio na tlo. Tada sam čula kako je netko naglo udahnuo – bila je to Donnamara Chase, koja je sjedila iza mene; trebale su joj mirišljave soli – i većina škole, uključujući i nekoliko nastavnika, okrenula se da gleda kako je njih petero ušetalo unutra u redu jedan po jedan i puni sebe (vidi Abbey Road, The Beatles, 1969.). Bili su od glave do pete odjeveni u crno. Milton i Nigel izgledali su kao nindže (jedan XS, drugi XL), Leulah, u odjeći od šifona, s dugačkom suknjom i visokim ovratnikom, izgledala je pomalo vampirski. Jade je vrlo očito kopirala Jackie u Arlingtonu (okrugle sunčane naočale veličine tanjurića i vintage crna torba od krokodilske kože bili su očita zamjena za veo i John-Johna). Charles je bio kao pougljenjeli slon koji čuva začelje. I on je bio u crnom, ali je golemi gips na lijevoj nozi (od zgloba do gornjeg dijela butine) stršio kao velika slonova kljova. Dok je šepao uz pomoć štaka, zureći u pod, uznemirujuće blijed i mršav, lica mokra od znoja (zlatna mu se kosa zalijepila po čelu tvoreći slova O, kao raskvašene pahuljice Cheerio u zdjelici), pozlilo mi je – ne zato što nisam s njima i što nisam odjevena u crno (nisam razmišljala o svojoj odjeći; obukla sam nešto glupo i kratko na cvjetiće), nego zato što je izgledao toliko drugačije od  - 376 - 

onda kad sam ga prvi put vidjela, kada me kucnuo po ramenu za vrijeme jutarnjih obavijesti prošle jeseni. Bio je druga osoba. Ako je tada bio Laku noć, Mjeseče (Brown, 1947.), sada je bio Gdje su divlje stvari (Sendak, 1963.). Aristokrati su se ugurali u red ispred mene. “Danas smo se okupili ovdje, u ovom svetom utočištu, kako bismo žalovali i zahvalili”, počeo je g. Johnson s propovjedaonice. Oblizao je usnice kad je zastao da pogleda dolje u svoje papire. (Stalno se oblizivao; usnice su mu bile kao čips, slane i stvarale su ovisnost.) “Otkako nas je ostavila naša draga Hannah Schneider prije više od tri tjedna, u našoj zajednici čuju se riječi priznanja, riječi topline i dobrote, priče o tome kako je utjecala na naše živote na veliki i mali način. Danas smo tu da zahvalimo što smo bili blagoslovljeni da imamo takvu nevjerojatnu nastavnicu i prijateljicu. Zahvaljujemo za njezinu dobrotu, njezinu humanost i brigu, njenu hrabrost u teškim trenucima i golemu radost koju je mnogima donijela. Život je vječan i ljubav je vječna, a smrt nije ništa drugo nego horizont, a horizont nije ništa drugo nego granica do koje mi vidimo.” Johnson se nije gasio, a govoreći ravnomjerno je pogledavao trećinu po trećinu okupljenih s mehaničkom preciznošću prskalice za vrt, što je najvjerojatnije naučio na tečaju Kako održati hipnotičku propovijed, s konceptima uključivanja svih te poticanja osjećaja zajedništva i opće humanosti. Govor nije bio grozan, ali uopće se nije ticao baš Hannah. Bio je prepun izjava tipa “Bila je svjetlost” i “Ona bi tako htjela”, a nije spomenuo ništa o njezinu pravom životu, životu kojeg su se Havermeyer i ostatak administracije sada stvarno bojali, kao da su u tajnosti otkrili azbest u Elton Houseu ili da Christian Gordon, glavni kuhar St. Gallwaya, ima hepatitis A. Gotovo da sam mogla vidjeti da je papir na propovjedaonici prepun (ovdje recite ime umrloga) (vidi www,123eulogy.com, #8). Kada je bilo gotovo, Zborno društvo grunulo je malo falšajući u “Come down, o love divine”, a učenici su se počeli osipati iz klupa, smiješeći se, smijući, otpuštajući kravate, zatežući konjske repove. Prokrijumčarila sam još jedan posljednji pogled na Aristokrate i šokiralo me kako mirno sjede, kako su im lica kamena. Nisu šaptali ili pravili grimase nijednom tijekom Johnsonova govora, iako je Leulah, kao da je osjećala da je gledam, naglo okrenula svoje čipkasto lice u mom smjeru dok je Eva Brewster čitala psalme i, zuba tako stisnutih da joj se obraz ulupio, pogledala ravno u mene. (Ali onda se, gotovo odmah, pretvorila u jednu od onih osoba na autocesti koje zure kroz prozor; tata i ja prestigli bismo ih u  - 377 - 

volvu, a oni bi uvijek zurili nekamo pokraj nas, u nešto beskrajno zanimljivije od naših lica: travu, reklamne panoe, nebo.) Dok je Havermeyer hodao između redova s osmijehom u kojem nije bilo veselja, iskrivljenim poput cijevi i kotrljajući Gloriju pokraj sebe, a g. Johnson hodao iza nje, veseo kao Fred Astaire koji pleše fokstrot sa strašnom curom (“Svima vam želim ugodan dan!” pjevao je); ne obraćajući se nikome, ali držeći brade pod istim kutom kao Hannah dok je plesala salsu sa svojom čašom vina uz “Fever” Peggy Lee (ili za večerom kad se pravila da je zainteresirana za neku od njihovih beskrajnih priča), Aristokrati su jedan za drugim ustali, odšetali niz prolaz te nestali u vedar, monoton dan koji ih je čekao. Zaboravila sam reći tati da smo u školi samo pola dana, pa sam pohitala do pustoga prvoga kata Hanovera da ga nazovem iz javne govornice. “Maslino”, čula sam kako netko viče za mnom. “Čekaj.” Bio je to Milton. Nisam bila osobito oduševljena idejom da razgovaram s njim – tko zna kakva ću maltretiranja morati pretrpjeti, izazvana tom mlakom misom – ali prisilila sam se da budem čvrsta. “Nikada se ne povlači, osim ako je smrt zagarantirana”, napisao je Nobunaga Kobayashi u Kako biti šogun ubojica (1989.). “Hej”, rekao je uz jedan od svojih lijenih osmijeha. Samo sam kimnula. “Kak si?” “Odlično.” Na taj je odgovor podigao obrve i zagurao svoje velike ruke u džepove. I ponovno je otezao s razgovorom. Jedna dinastija Ming došla je na vlast i pala između kraja jedne njegove rečenice i početka sljedeće. “Htio sam razgovarati s tobom”, rekao je. Nisam rekla ni riječ. Neka veliki nindža priča. Neka on traži uokolo nekoliko rečenica. “Da.” Uzdahnuo je. “Ne smatram da se mogla ubiti.” “Nije loše, tihi čovječe. Zašto ne povežeš tu ideju u omču i vidiš je li dovoljno čvrsta da se možeš objesiti?” Izgledao je zapanjeno, možda čak i zabezeknuto. Tata je rekao da je u današnje vrijeme neukusa praktično nemoguće nekoga zabezeknuti, kada je “perverzni seks dosadan”, a “ekshibicionist u baloneru u javnom parku normalna stvar kao kukuruzna polja u Kanzasu”, ali mislim da sam uspjela s njim – stvarno mislim da sam ga zabezeknula. Očito je bilo da  - 378 - 

nije navikao na moj opasni rancheroton. Očito nije bio navikao na novu Blue, Blue Osvajačicu, Hondo, Kralj Pecosa, čeličnu Blue, divlju Blue rođenu na zapadu, sretnu Teksašanku, onu damu iz Louisiane koja je pucala s boka, uspravna sjedila u sedlu i jahala samotnom stazom. (Očito nikada nije čitao Južnjakinju /Reynolds, 1974./. To je Buckeye Birdie rekao Shortcutu Smithu.) “Daj, oš da odemo odavde?” upitao je Milton. Kimnula sam. Pretpostavljam da svatko ima svoj Sezame, otvori se, svoj abra-kadabra ili ćiribu-ćiriba, neku riječ, događaj ili nepredviđeni signal koji tu osobu sruši i prouzrokuje da se on/ona ponaša, bilo zauvijek ili nakratko, iznenada potpuno suprotno od svih očekivanja. Rolete su podignute, vrata se uz škripanje otvore, neki dečko od super-štrebera postane glamurozan tip. A Miltonov hokus-pokus, ključ njegove promjene, bila je lepršava rečenica u uopćenom govoru g. Johnsona, govoru koji bi tata nazvao “komešanje dok se zid od troske kida”, karakterističan za “kada zvučiš kao s čestitki, groznica koja je u posljednje vrijeme zahvatila naše političare i službene glasnogovornike. Dok govore, ne izlaze konkretne riječi, nego ljetna poslijepodneva uz sunce koje prži i topao povjetarac i cvrkutavu sjenicu koju bi veselo ustrijelio puškom.” “Kad je rekao ono da je Hannah ko cvijet”, rekao je Milton, “ko ruža i to, to me nekak dirnulo.” Njegova velika desna ruka kotrljala se po vrhu volana dok je manevrirao nissan između drugih auta i van iz parkirališta za učenike. “Nisam mogao i dalje biti ljut zbog toga što se dogodilo, pogotovo ne mogu biti ljut na svoju curu Maslinu. Pokušao sam objasniti Jade i Charlesu da nisi ti kriva, ali oni ne kuže.” Nasmiješio se. Osmijeh mu je bio kao jedan od onih vikinških brodova u lunaparku, sa strane mu je došao na lice, visio tamo neko vrijeme gotovo vertikalan, a onda se zaljuljao na drugu stranu. Ljubav, ili točnije zaljubljenost (“Budi vrlo pažljiva koje riječi upotrebljavaš za opisivanje svojih osjećaja, kao što ćeš to činiti kad budeš pisala doktorsku disertaciju”, rekao je tata) jedna je od onih loših nestalnih emocija. Nakon svega što se dogodilo nisam mislila da išta osjećam za Miltona, više ne; pretpostavljala sam da su moji osjećaji otperjali iz grada. Ali sada se nasmiješio, i evo ih, ti stari oznojeni osjećaji koji su se ponovno došuljali cestom, čekali da ih primijetim na autobusnoj postaji u masnoj mrežastoj potkošulji, kaubojskom šeširu, mišića zastrašujuće iskovanih i glatkih. “Hannah mi je rekla da te moram odvesti do njene kuće kad se vratimo s kampiranja. Pa sam mislio da odemo tamo, ako to možeš  - 379 - 

podnijeti.” Bacila sam pogled na njega, zbunjena. “Što?” Pustio je da moje riječi sjede na doku barem trideset sekundi prije nego što je odgovorio. “Sjećaš se kako je Hannah imala one privatne razgovore sa svakim od nas dok smo se penjali na planinu?” Kimnula sam. “Tada mi je to rekla. Zaboravio sam na to sve do prije par dana. A sada...” “Što je rekla?” “'Odvedi Blue do moje kuće kad se vratite. Samo vas dvoje.' Ponovila je to tri puta. Sjećaš se kako je bila luda tog dana? Svima naređivala, derala se s planine? A kad mi je to rekla, nisam je čak ni prepoznao. Bila je zla. Onda sam se nasmijao i rekao: 'Ne kužim. Pa Blue može biti kod tebe kad god hoćeš.' Ali umjesto da mi izravno odgovori, samo je ponovila tu rečenicu. 'Odvedi Blue do moje kuće kad se vratite. Shvatit ćeš.' Morao sam obećati da ću to učiniti i da neću ništa reći drugima.” Uključio je radio. Rukavi košulje bili su mu zasukani do lakata, tako da bi, dok je mijenjao brzine slatki spaljeni nožni prsti tetoviranog anđela postali vidljivi kao rub morske školjke koji viri iz pijeska. “Ono što je bilo čudno”, nastavio je svojim bizonskim glasom, “bilo je da je rekla vi. 'Kad se vi vratite.' Ne kad se vratimo. Razmišljao sam o tome vi. To mora značiti samo jednu stvar. Nikada nije planirala vratiti se s nama.” “Mislila sam da ne vjeruješ da se ubila.” Neko se vrijeme činilo da preživa tu informaciju, škiljeći, spuštajući štitnik za sunce. Sada smo jurili autocestom, probijali se kroz gustu sunčanu svjetlost i mlitave sjene drveća koje je ukočeno stajalo sa strane ceste. Držali su grane visoko u zraku – kao da znaju odgovor na važno pitanje, pa se nadaju da će baš njih prozvati. Nissan je bio star i dok je Milton mijenjao brzine klepetao je kao jedan od onih razvaljenih motelskih kreveta u koje ubaciš 25 centi, kreveta koje nikada nisam vidjela svojim očima, ali tata je tvrdio da ih je nabrojio sedam u radijusu od 1,5 km u sjevernom Čadu. (“Nemaju pitke vode ili kupaonice, ali možeš se kladiti da imaju krevete koji zuje.”) “Opraštala se od nas u tim razgovorima”, rekao je pročistivši grlo. “Rekla je Leulah: 'Nikad se nemoj bojati odrezati kosu.' A Jade. Njoj je rekla: 'Dama bi trebala biti dama čak i kad skine svoju malu crnu haljinu' – što god to trebalo značiti. Rekla je Nigelu da bude svoj, a onda i nešto o  - 380 - 

tapetama. 'Promijeni tapete koliko god često to poželiš, fućkaš koliko to košta. Ti si taj koji tamo živi.' A meni je rekla, prije nego što mi je rekla to za tebe, rekla je: 'Ti bi mogao biti astronaut. Čak bi mogao hodati po Mjesecu.' A Charlesu – nitko ne zna što je njemu rekla. Odbija nam reći. Ali Jade misli da je priznala da ga voli. Što je tebi rekla?” Nisam odgovorila jer, naravno, Hannah meni nije ništa rekla, nijednu rečenicu ohrabrenja, koliko god zagonetno i bizarno zvučala (bez uvrede Miltonu, ali stvarno mi se nije činio kao tip za astronauta; za dečka te veličine bilo bi opasno da lebdi po svemirskom šatlu u bestežinskom stanju). “Znaš, ja ne želim vjerovati da je to bilo samoubojstvo”, nastavio je zamišljeno, “zato što se onda osjećam kao budala. Iako, kad sad pogledaš unatrag na sve što se dogodilo, logično je. Uvijek je bila sama. Ona frizura. A onda, što se dogodilo onom tipu Smokeu. I njena sklonost kamiondžijama koji jedu u Stuckey’su. Jebote. Sve je to bilo tamo. Očito. A mi nismo vidjeli. Kako je to moguće?” Pogledao me da mu pomognem, ali, naravno, nisam imala pošten odgovor. Promatrala sam ga dok mu se pogled skijao niz moju haljinu i zastao negdje na mojim golim koljenima. “Imaš kakvu ideju zašto je htjela da te odvedem do njene kuće? Samu?” Slegnula sam ramenima, ali zbog načina na koji me to pitao palo mi je na pamet nije li Hannah možda, nakon mojih neuspjelih pokušaja da je spojim s tatom (no to je bilo prije nego što sam znala za Cottonwood; zato što sam nakon Cottonwooda nekako odlučila da, zbog zdravstvenih razloga, ona nije baš ono najbolje za tatu), pokušala uzvratiti uslugu, odlučila staviti ovaj seksi upitnik od rečenice u Miltonov džep na prsima i tako se pobrinuti da se u jednom trenutku, nakon velikog praska koji će doći nakon našega kampiranja (bio je to jednostavan znanstveni princip: nakon eksplozije novi počeci) lijepo nađemo zajedno, sami u njenoj praznoj kući. Možda je doznala za moju opsjednutost od Jade ili Lu ili je sama sve shvatila iz mog nedostojanstvenog ponašanja za večerama. (Ne bih se iznenadila da sam cijelo prvo polugodište imala oči poput nervozne ptice: uzletjele bi na najmanji Miltonov pokret.) “Nadajmo se da ti je ostavila kofer pun love”, rekao je Milton lijeno se smiješeći. “I možda, ako budem dobar, podijeliš lovu sa mnom.” Dok smo se približavali Hannahinoj kući, prolazili pokraj pašnjaka, tihih štala, konja koji su čekali poput ljudi na autobusnim postajama (sunce im je zacementiralo kopita za travu), drveta koje je nalikovalo na pluteni čep,  - 381 - 

onog malog dijela brežuljka gdje bi Jade uvijek toliko nagazila na gas da bi mercedes poletio preko vrha i naši bi želuci poskočili kao palačinke, ispričala sam Miltonu što se dogodilo na planini. (Kao i s Jade, preskočila sam onaj dio da sam pronašla Hannah mrtvu.) Kad me upitao što mislim da mi je Hannah htjela reći, zašto me odvela iz kampa, lagala sam i rekla da nemam pojma. Zapravo, nije to bila baš laž. I nisam znala. Ali ne mogu reći da nisam ispitala, u najsitnije detalje, usred noći, u svojoj sobi tihoj poput knjižnice, za svojim građanin-kejnovskim pisaćim stolom (isključila bih svjetiljku kada bih čula tatu kako se šulja stubama kako bi provjerio spavam li), sve žive mogućnosti. Nakon što sam postavila temelje, zaključila sam da je tu riječ o dva opća načina razmišljanja koja proizlaze iz tog misterija. (To nije uključivalo mogućnost koju je Milton sada spomenuo, da se Hannah možda samo htjela oprostiti od mene uz nekoliko bezveznih savjeta – da ću jednoga dana šetati Marsom ili da ne smijem oklijevati poželim li obojiti kuću živim bojama zato što sam ja ta koja tamo živi – ustajalim, otrcanim frazama koje dobiješ u keksićima u kineskom restoranu i koje mi je lako mogla reći dok smo se penjali stazom. Ne, morala sam pretpostaviti da mi je Hannah htjela reći nešto potpuno drugačije, važnije od onoga što je šapnula Aristokratima.) Prva je ideja bila da mi je Hannah htjela nešto priznati, Bila je to atraktivna ideja, uzevši u obzir njen hrapavi glas, unezvijereni pogled, mušičavo započinjanje i prekidanje rečenice kao da je povremeno bivala uključena u struju. A što mi je htjela priznati, moglo je biti mnogo raznih stvari, od grubih do ludih – na primjer svoju ovisnost o Cottonwoodu, ili slučajnu aferu s Charlesom, ili da je nekako uspjela ubiti Smokea Harveyja; ili možda da je uspostavila (još jedna od optužbi koje je Jade izbacila svom svojom snagom, a onda zaboravila na nju vraćajući se u garderobu na istezanje) tajne veze s Mansonovom obitelji. (Inače, još sam uvijek imala Hannahin primjerak Ptice koja pjeva u gluho doba noći pohranjen u najnižoj ladici svoga pisaćeg stola. Srce mi je stalo kad sam slučajno čula kada je Glupa tijekom samostalnog učenja spomenula da je Hannah pitala razred koji sluša uvod u film je li netko izvadio knjigu iz njezina stola. “Neku knjigu o pticama”, rekla je Glupa slegnuvši ramenima.) Ako je ta teza točna – da se Hannah nadala da će mi moći otkriti tajnu – mogu samo pretpostaviti da je odabrala mene da mi prizna, a ne na primjer Jade ili Leulah, zato što sam izgledala nevino. Možda je to i osjećala, pročitala sam sve eseje Scobela Bedlowsa ml. o prosuđivanju;  - 382 - 

uglavnom, čovjek ne bi trebao imati nikakvih prosudbi osim ako “razaranje nije okrenuto prema unutra, prema tebi, a ne drugim ljudima ili životinjama” (vidi Kada kamenovati, Bedlows, 1968.). Hannah je isto tako, izgleda, na neki intuitivan način razumjela tatu i možda je shvatila da sam ja osoba koja lako oprašta, da činim sve što mogu da mane tretiram kao skitnice koje nađem kako spavaju na mojoj verandi: pokušam ih shvatiti i možda ih mogu nekako iskoristiti. Druga, i očito puno više uznemirujuća ideja, bila je da mi je Hannah htjela otkriti tajnu “sve o meni”. Ja sam bila jedina od svih njih koja nije bila izbačena na obalu i koju Hannah nije pokupila nakon neke oluje obiteljskog života. Nikada nisam pobjegla sa starim Turčinom, pokušala zagrliti tijelo kamiondžije (i jedva uspjela spojiti ruke na njegovim leđima), ne sjećala se ničega od svoga života na ulici, imala roditelja narkomana ili u najstrože čuvanom zatvoru. Pitala sam se je li Hannah znala tajnu zbog koje sam i ja kao oni. Što, na primjer, ako moj tata nije moj tata? Što ako me našao kao novčić u pješačkoj zoni? Što ako je Hannah moja prava majka, koja me dala na posvajanje zato što se u kasnim osamdesetima nitko nije htio vjenčati; svi su se samo htjeli rolati i nositi jastučiće na ramenima? Ili što ako imam dvojajčanu blizanku po imenu Sapphire, koja je sve što ja nisam – predivna, sportski tip, duhovita i preplanula s bezbrižnim smijehom i blagoslovljena, ali ne s osmijtatom (najteži metal poznat čovjeku), nego litijmamom (najlakši), koja ne crnči kao lutajući profesor i esejist, nego jednostavno kao konobarica u Renu? Zbog tih paranoičnih “što ako” u više sam navrata trčala dolje u tatinu radnu sobu i tiho kopala po njegovim blokovima, nezavršenim esejima i izblijedjelim bilješkama za Željezni stisak, zurila u fotografije: sliku Natashe za klavirom, sliku nje i tate kako stoje na travnjaku ispred mreže za badminton, noseći rekete, držeći se pod ruku, u starinskoj odjeći i s izrazima lica zbog kojih su izgledali kao da je 1946. i da su preživjeli svjetski rat, a ne da je zapravo 1986. i da su preživjeli Brat Pack i Weird Ala. Te su krhke fotografije ponovno ogradile moju prošlost, učinile je zatvorenom i nedodirljivom. Ipak, uspjela sam tati nonšalantno postaviti nekoliko improviziranih, ali dubokih pitanja, na koje je tata odgovorio smijehom. Tata o tajnoj nezakonitoj braći: “Nemoj mi reći da čitaš Neslavni Jude.” Milton nije imao više nikakvih ideja koje bi rasvijetlile tu zagonetku – zašto me Hannah izdvojila, zašto nisam bila s njima kada je Charles,  - 383 - 

pokušavajući se uspeti na stijenu koja je stršila, kako bi se bolje orijentirao, možda vidio dalekovod ili znak na neboderu za Motel 6, “pao u taj neki ko Grand Canyon i počeo se tako derati da smo mislili da ga netko kolje”. Nakon što sam ispričala Miltonu ostatak priče, koja se malo proširila i na moj sukob s Jade u Loomisu, samo je odmahnuo glavom u nevjerici i nije ništa rekao. Tada smo se već napuštenim prilazom približavali Hannahinoj kući. Kako nismo imali bolji plan – i posramljeno priznajem, nadahnuta knjigom Jazlyn Bonnoco Brodski dnevnik je dokaz (1989.) – rekla sam Miltonu da je Hannah možda htjela da nađemo neki trag u njenoj kući, kartu s blagom ili stara pisma u kojima je ucijenjena ili prevarena – “nešto što će nam reći o kampiranju ili njenoj smrti”, objasnila sam – odlučili smo pretražiti njene stvari što smo diskretnije mogli. A Milton mi je čitao misli: “Idemo početi s garažom, ha?” (Pretpostavljam da smo se oboje bojali ući u kuću, iz straha da ne nađemo njen duh.) Drvena garaža za jedan auto nalazila se na pristojnoj udaljenosti od kuće, imala je neravan krov, skorene prozore i izgledala kao golema kutija šibica koja je već predugo u nečijem džepu. Zabrinjavalo me što se dogodilo životinjama, ali Milton je rekao da su Jade i Lu, koje su se nadale da će ih moći posvojiti, otkrile da su otišle živjeti s Richardom, jednim od Hannahinih kolega iz prihvatilišta za napuštene životinje. Živio je na farmi ljama u Berdin Lakeu, sjeverno od Stocktona. “Fakat tužno”, rekao je Milton otvarajući bočna vrata garaže. “Jer sad će oni biti kao onaj pas.” “Koji pas?” upitala sam i bacila pogled na Hannahinu verandu slijedeći ga unutra. Nije bilo vrpce STOP POLICIJA na vratima, nikakva znaka da je netko bio tamo. “Stari Žućo?” Odmahnuo je glavom i upalio svjetlo. Neonska se svjetlost rasula vrućom kvadratnom sobom. Nije bilo mjesta ni za dvije gume, a kamoli za cijeli auto, što je objašnjavalo zašto je Hannah uvijek parkirala svoj Subaru ispred kuće. Gomile namještaja – žuljevitih svjetiljki, ranjenih fotelja, tepiha, stolaca – da ne spominjem nekoliko kartonskih kutija i svakojaku opremu za kampiranje – sve je to bilo brutalno nabacano jedno na drugo kao tijela u otvorenom grobu. “Ma znaš”, rekao je Milton zaobišavši jednu od kartonskih kutija. “U Odiseji. Onaj koji uvijek čeka na svoga gospodara.” “Arg?”  - 384 - 

“Da. Jadni, stari Arg. On umre, zar ne?” “Molim te, prestani. Samo me...” “Što?” “Deprimiraš.” Slegnuo je ramenima. “Hej, ne obraćaj pozornost na mene.” Kopali smo. A što smo dulje kopali, po ruksacima, kutijama, ormarima i foteljama (Milton je imao fiksnu ideju o onom koferu punom love, iako je sada smislio da bi Hannah mogla natrpati neoznačene novčanice u sjedala fotelja i jastučiće), to je više iskustvo kopanja (Milton i ja u riskantno dodijeljenim ulogama glavnoga muškog i glavnog ženskog lika) postalo nekako uzbudljivo. Pregledavajući sve te stolce i svjetiljke, nešto se počelo događati: počela sam zamišljati da sam žena po imenu Slim, Irene ili Betty, dama koja nosi uske suknje do koljena, šiljaste grudnjake, kosa joj cik-cak pada preko oka. Milton je bio opasan tip bez iluzija koji je imao šešir, krvave zglobove na prstima i gadan temperament. “O da, samo da provjerimo da nam stara nije nešto ostavila”, veselo je pjevao Milton parajući narančasti jastuk na kauču švicarskim vojnim nožem koji je pronašao prije sat vremena. “Da ne ostane ništa što nismo prevrnuli. Zato što bi mi bilo grozno da je ona film Olivera Stonea.” Kimnula sam otvarajući kartonsku kutiju. “Ako završiš kao javni misterij”, rekla sam, “onda više ne pripadaš sam sebi. Svatko te može ukrasti i pretvoriti u što god želi. Postaneš njihova meta.” “Aha.” Zamišljeno je zurio u spužvu koja je izgledala kao kravlji sir. “Mrzim otvoreni kraj. Kao Marilyn Monroe. Koji se tu vrag dogodio? Je l’ se nečemu previše približila, pa ju je predsjednik morao ušutkati? To mi se čini ludo. Da ljudi mogu samo tako uzeti nečiji život, kao da je...” “Besplatno voće.” Nasmiješio se. “Da. Ali možda je to i bila nesreća. Zvijezde se posložile na neki ludi način. Smrt se događa. Mogla je isto tako dobiti na lotu ili slomiti nogu. Ili je možda mislila da više ne može živjeti. Svi mi imamo takve misli, ali ona je odlučila nešto učiniti. Prisilila se na to. Zato što je mislila da to zaslužuje. I možda sekundu kasnije zna da je u krivu. Pokuša se spasiti. Ali prekasno je.” Zurila sam u njega, nisam bila sigurna govori li o Marilyn ili o Hannah. “Tak ti je to uvijek.” Odložio je jastuk u stranu, podigao pepeljaru,  - 385 - 

preokrenuo je i zagledao se u nju. “Nikada ne znaš je li to urota ili su se stvari samo razvile tako, ono – ne znam... jedna od...” “Zeznutih začkoljica života.” Usta su mu bila otvorena, ali nije nastavio, vjerojatno sam ga oborila tatinom izrekom koja mi je uvijek bila iritantna (to je rečenica koju možete pronaći u bilješkama za Željezni stisak, ako ste dovoljno strpljivi da se mučite s njegovim rukopisom). Pokazao je na mene. “Ta ti je dobra, Maslino. Jako dobra.” Prešla sam sve uzduž i poprijeko, išla i zaobilaznicom i ispala iz prošlosti. Nakon dva sata potrage, iako nismo pronašli izravni znak, Milton i ja uspjeli smo iskopati svakakve različite Hannah – sestre, rođakinje, dvojajčane blizanke, djecu naslijeđenu brakom, uz onu Hannah koju smo poznavali. Bila je tu Hannah Haight-Ashbury (stare ploče Carole King, Boba Dylana, bong, knjige o tai-chiju, izblijedjela karta za neki mirovni protest u Golden Gate Parku 3. lipnja 1980.), Hannah Striptizeta (nisam se osjećala ugodno kopajući po toj kutiji, ali Milton je iskopao grudnjake, bikinije, gaćice sa zebrastim uzorkom, još nekoliko kompliciranih komada odjeće za koje ti treba uputa za uporabu da bi znao kako ih obući), onda Hannah Ručna Granata (vojničke cipele, još noževa), kao i Hannah Opsjednuta Nestalim Osobama (isti fascikl pun fotokopiranih članaka iz novina koji je i Nigel pronašao, samo što je lagao da je bilo “barem pedeset stranica”; bilo ih je samo devet). Ipak, moja omiljena bila je Hannah Madonna, koja se materijalizirala iz sploštene kartonske kutije. Ispod hrapave košarkaške lopte, među lakovima za nokte, mrtvim paucima i drugim smećem, pronašla sam fotografiju Hannah s kratkom, crvenom jež-frizurom i sjajnim ljubičastim sjenilom namazanim sve do obrva. Pjevala je na pozornici, s mikrofonom u ruci, odjevena u plastičnu žutu minicu, zeleno-bijele prugaste najlonke i crni korzet napravljen ili od vreća za smeće ili starih guma. Bila je usred riječi, tako da su joj usta bila širom otvorena – vjerojatno bi joj mogao ugurati kokošje jaje u usta i stalo bi bez ikakvih problema. “Jebote”, rekao je Milton zabuljivši se u fotografiju. Okrenula sam je, ali ništa nije bilo napisano, nije bilo datuma. “To je ona, zar ne?” upitala sam. “Itekako je to ona. Jebote.” “Što misliš, koliko je stara?” “Osamnaest? Dvadeset?” Čak i s dječački kratkom crvenom kosom, klaunovskom šminkom,  - 386 - 

stisnutim očima zbog ljutita izraza lica, još je uvijek fantastično izgledala. (Pretpostavljam da je to ta potpuna ljepota: kao teflon, ne možeš je unakaziti.) Nakon što sam pronašla fotografiju te pregledala i posljednju kartonsku kutiju, Milton je rekao da je vrijeme da prijeđemo na kuću. “Dobro se osjećaš, Maslino? Sve OK?” Znao je za dodatni set ključeva ispod lonca s geranijama na verandi i zabivši ključ u bravu odjednom mu je lijeva ruka posegnula unatrag i pronašla moj ručni zglob te ga stisnula i pustila (bezvezan pokret koji činiš dok stišćeš lopticu kako bi se oslobodio stresa; ali meni je srce poskočilo, izvelo jedan očajnički “Ahh” i onesvijestilo se). Ušuljali smo se unutra. Na naše iznenađenje, nije bilo strašno – nimalo. Zapravo, bez Hannah, kuća je poprimila ozbiljne osobine izgubljene civilizacije. Bila je Machu Picchu, dio prastaroga Partijskog Carstva. Kao što je Sir Blake Simbel napisao u Ispod plavetnila (1989.), svojim memoarima u kojima iznosi detalje o vađenju olupine Mary Rose, izgubljene civilizacije nikada nisu zastrašujuće, nego fascinantne, “povučene i prepune zagonetki, nježno svjedočenje o tome kako su Zemlja i stvari postojanije od ljudskog života” (str. 92). Nakon što sam ostavila poruku tati da imam prijevoz kući, iskopali smo dnevnu sobu. Na neki način, bilo je to kao da je prvi put vidimo, zato što sam bez ometanja Nine Simone i Mela Tormea, bez Hannah, koja je klizila uokolo u izlizanoj odjeći, mogla pošteno vidjeti stvari: u kuhinji prazan blokić i kemijsku olovku (BOCA RATON, pisalo je izblijedjelim zlatnim slovima) stavljene ispod telefona iz 60-ih (isto mjesto i vrsta bloka na kojemu je Hannah navodno nažvrljala Valerio, iako nije bilo uzbudljivih utora na stranici koje sam mogla osjenčati olovkom – kao što to tako učinkovito čine detektivi na televiziji). U blagovaonici, sobi u kojoj smo stotinu puta jeli, nalazile su se stvari koje Milton i ja nikada prije nismo vidjeli: u velikoj vitrini od drva i stakla koja se nalazila iza Nigelova i Jadeina stolca bile su dvije odvratne porculanske sirene i helenistička figura žene od terakote, visoka otprilike petnaest centimetara. Razmišljala sam je li ih Hannah dobila na dar nekoliko dana prije našeg kampiranja, ali sudeći po debeloj prašini, nalazile su se tamo mjesecima. A onda sam iz videa u dnevnoj sobi izvadila film L’Avventura. Bio je premotan do kraja. “Što je to?” upitao je Milton.  - 387 - 

“Talijanski film”, rekla sam. “Hannah je predavala o tom filmu na svojim satovima.” Dala sam ga njemu i podigla kutiju od videokazete koja je sama stajala na stoliću. Pogledala sam poleđinu. “Laventure?” upitao je Milton, nesigurno zureći u kazetu, s ustima iskrivljenima u stranu. “O čemu se radi?” “O ženi koja je nestala”, rekla sam. Malo sam zadrhtala od vlastitih riječi. Milton je kimnuo, a onda uz frustriran uzdah bacio kazetu na kauč. Pročešljali smo i druge sobe u prizemlju, ali nismo našli ništa revolucionarno – nije bilo crteža bizona, tura ili jelena od kamena, drva ili kosti, nije bilo izrezbarenih Buda, kristalnih relikvijara ili kutijica od steatita iz Maurijskog Carstva. Milton se sjetio da je Hannah možda pisala dnevnik, pa smo otišli na kat. Spavaća soba izgledala je isto kao kada sam je posljednji put vidjela. Milton je pregledao noćni ormarić i stolić za šminkanje (pronašao je moj primjerak Ljubavi u doba kolere, koji je Hannah posudila i nikada mi nije vratila), a ja sam krenula u kratki obilazak kupaonice i ormara te pronašla one stvari koje smo Nigel i ja bili iskopali: devetnaest bočica s tabletama, uokvirene fotografije iz djetinjstva, čak i zbirku noževa. Jedino što nisam našla bila je slika one druge školarke, one na kojoj je Hannah s onom drugom curom u školskoj uniformi. Nije bila tamo kamo ju je, kako sam mislila, Nigel stavio – u kutiju od cipela Evan Picone. Tražila sam je u nekoliko drugih kutija na polici, ali nakon pete odustala sam. Ili ju je Nigel stavio nekamo drugamo, ili ju je Hannah maknula. “Dosta mi je”, rekao je Milton naslonivši se na dio Hannahina kreveta na kojem sam sjedila. Nagnuo je glavu tako da mu je bila manje od dva centimetra od moga gola koljena. Pramen njegove crne kose čak se i odlijepio s njegova znojna čela i dodirnuo moje golo koljeno. “Mogu je namirisati. Taj njen parfem.” Spustila sam pogled na njega. Izgledao je kao Hamlet. I ne govorim o Hamletima koji su zaljubljeni u jezik, onima koji uvijek unaprijed misle o nadolazećim mačevanjima i koju riječ u rečenici naglasiti (Otiđi u samostan, Otiđi u samostan), ne o Hamletu koji se brine za to kako mu pristaje tunika i čuju li ga dobro u zadnjim redovima. Govorim o Hamletima koji se stvarno počnu pitati biti ili ne biti, onima koje su ozlijedili lakat života, udarci u bubrege, udarci glavom i ugrizi za uho, onima koji, nakon što se zastor posljednji put spusti, jedva da mogu govoriti, jesti ili skinuti kazališnu šminku hladnom kremom i vaticom. Oni odu kući i provode puno vremena zureći u zid. “Tako jadno”, rekao je gotovo nečujno stropnoj svjetiljci.  - 388 - 

“Pretpostavljam da bismo trebali otići kući. Zaboraviti na sve ovo. Gotovi smo.” Pustila sam da mi ruka padne s koljena i dodirne mu obraz. Bio je nekako vlažan, kao podrumi. Oči su mu odmah prešle na mene i mora da sam imala izraz lica Sezame, otvori se, jer me zgrabio i povukao dolje sebi u krilo. Njegove velike ljepljive ruke prekrile su mi obje strane glave kao slušalice. Poljubio me kao da grize voće. I ja sam njega poljubila zamišljajući da grizem breskvu ili šljivu – nektarinu, nisam baš znala. Mislim da sam ispuštala i neke smiješne zvukove (mnjah, uum). Zgrabio me za ramena kao da su ručke na vrtuljku, a on ne želi ispasti. Pretpostavljam da se to često događalo za vrijeme iskopavanja. Da, mogu se kladiti u popriličnu svotu novca da se veći broj bokova, koljena, stopala i guzova trljao u kraljevskim grobnicama u Dolini kraljeva, ostacima ognjišta u dolini Nila, vrčevima s portretima na otoku na jezeru Texcoco, da se puno brzoga, zečjeg seksa odvijalo tijekom stanki za cigaretu na iskapanju Babilona i stolu za pregledavanje mumije iz močvare. Zato što si, nakon naporna kopanja zidarskom žlicom ili pijukom, svoga znojnoga kolegu vidjela iz svakoga važnoga kuta (90, 60, 30, 1) te u raznovrsnom svjetlu (u svjetlu baterije, sunčanom, Mjesečevu, halogenom, od krijesnica) i odjednom te preplavi osjećaj da razumiješ tu osobu, kao što razumiješ da ako naletite na donju čeljust i sve zube Proconsul africanus, to ne znači samo da će povijest ljudske evolucije biti promijenjena, biti zauvijek zapisana s malo više detalja, nego i da će i tvoje ime biti tamo uz ime Mary Leakey. I ti ćeš biti poznata u svijetu. I tebe će tražiti da pišeš dugačke članke za Archeological Britain. Osjećaš da je ova osoba pokraj tebe rukavica koju si uspjela okrenuti i vidjeti unutrašnjost, da možeš vidjeti sve končiće i potrganu podstavu, rupu na palcu. Ne, nismo baš učinili Ono, nismo se ravnodušno divlje poševili kao što to čini nervozna američka mladež (vidi “Je li vaš dvanaestogodišnjak ovisnik o seksu?”, Newsweek, 14. kolovoza 2000.). Ali jesmo se skinuli i kotrljali uokolo kao trupci. Njegova tetovaža anđela pozdravila se s većim brojem pjega na mojoj ruci i leđima i stražnjici. Slučajno smo se izgrebli, naša su tijela bila nespretna i loše pripasana jedno drugome. (Nitko ti ne kaže o iskrenom svjetlu ili nedostatku glazbe za raspoloženje.) Dok je ležao na meni, izgledao je mirno i radoznalo, kao da leži na rubu bazena, zuri u nešto svjetlucavo na dnu i razmišlja bi li zaronio. Zato ću priznati glupu istinu o ovome susretu. Minutu poslije, dok sam ležala s njim na Hannahinu krevetu, moja glava na njegovu ramenu, moja mršava bijela ruka omotana oko njegova vrata, kada je rekao,  - 389 - 

obrisavši znojno čelo, “Je l’ ovdje jebeno vruće ili je to samo meni?”, odgovorila sam bez razmišljanja “To ti je zbog mene” i osjećala sam se – ono, fantastično. Osjećala sam se kao da je on moj Amerikanac u Parizu, moj Brigadoon. (“Mlada ljubav dolazi poput latica ruže”, piše George Lawrence u svojoj posljednjoj zbirci Tako pjesnički /1962./, “i bježi poput munje.”) “Pričaj mi o ulicama”, rekla sam nježno, zureći u Hannahin strop, pravokutan i bijel. I tada sam se užasnula: bez razmišljanja rečenica mi je isplovila iz usta kao čamac na kojem viktorijanci plove sa suncobranima u rukama, a on nije odmah odgovorio, tako da je bilo očito da sam sve pokvarila. To je taj problem s van Meerima; uvijek žele više, moraju kopati dublje, biti prljaviji, tvrdoglavo bacati svoju udicu ponovno i ponovno u rijeku, čak i ako uhvate samo mrtvu ribu. Ali onda je odgovorio zijevajući: “Ulicama?” Nije nastavio, pa sam progutala slinu, srce mi je sjedilo na rubu sjedala. “Samo sam mislila... kad si bio u svojoj... bundi – ne moraš razgovarati o tome ako ne želiš.” “S tobom ću razgovarati o svemu”, rekao je. “Oh. Onda... pobjegao si od kuće?” “Ne. Ti?” “Ne.” “Htio sam sto puta, ali nikada nisam.” Bila sam zbunjena. Očekivala sam izbjegavanje pogleda, riječi koje zapinju u grlu kao kovanice u pokvarenoj telefonskoj govornici. “Ali otkud ti onda tetovaža?” upitala sam. Okrenuo je desno rame i zurio u nju, rubovi usana pali su mu dolje. “Moj jebeni stariji buraz John. Na njegov osamnaesti rođendan. On i njegovi frendovi odveli su me u studio za tetoviranje. Totalna rupa. Obojica smo se tetovirali, samo što me on kraljevski zajebao jer je njegov jebeni daždevnjak, ono, ovako velik” – pokazao je veličinu borovnice među prstima – “a mene je nagovorio da si dam napraviti ovo čudovište od tetovaže. Trebala si vidjeti maminu facu.” Nasmijao se sjetivši se. “Nikada je nisam vidio tako ljutu. Bilo jc fenomenalno.” “Ali koliko imaš godina?” “Sedamnaest.” “Ne dvadeset jednu?” “Hm, ne, osim ako nisam bio u komi.”  - 390 - 

“Nikada nisi živio na ulici?” “Što?” Zgužvao je lice kao da mu sunce ide u oči. “Ne mogu čak ni spavati na onim jebenim kaučima kod Jade. Ja volim svoj krevet, ergonomski za dobro držanje ili tako nešto – hej, kakva su ti to pitanja?” “Ali Leulah”, bila sam uporna, glas mi je sada ispadao iz usta odlučan da nešto pogodi. “Kada joj je bilo trinaest godina, pobjegla je s nastavnikom matematike iz Turske kojeg su uhitili na Floridi i koji je završio u zatvoru.” “Što?” “A Nigelovi su roditelji u zatvoru. Zato je opsjednut krimićima i malo patološki tip – ne osjeća krivnju, a Charles je posvojen...” “Mora da se šališ.” Uspravio se i pogledao me kao da sam loco. “Nigel je osjećajan. Još uvijek mu je žao što se prošle godine prestao družiti s onim dečkom, kako se zove, sjedi pokraj tebe na jutarnjim obavijestima, a kao drugo, Charles nije posvojen.” Namrštila sam se osjećajući se pomalo razdraženo, kao kad se pokaže da priče iz tabloida nisu istinite. “Kako znaš? Možda ti samo nikada nije rekao.” “Jesi kad vidjela njegovu mamu?” Odmahnula sam glavom. “Mogli bi biti brat i sestra. A Nigelovi roditelji nisu u zatvoru. Isuse. Tko ti je to rekao?” “Ali njegovi pravi roditelji?” “Njegovi pravi roditelji imaju onu keramičarsku trgovinu – Diana i Ed...” “Nisu bili u zatvoru zato što su ubili policajca?” Na tu se tvrdnju Milton grohotom nasmijao (nikada nisam čula pravi grohotni smijeh, ali to je definitivno bio jedan takav), a tada, vidjevši da sam ozbiljna i poprilično razdražena – krv mi je navrla u obraze; sigurna sam da sam bila crvena kao karanfil – ponovno je legao natrag i dokotrljao se do mene tako da je krevet rekao ugh, pa su njegove debele usnice i obrve i vrh nosa (na kojem se, vrlo junački, nalazila jedna pjega) bili par centimetara udaljeni od mojih. “Tko ti je sve to rekao?” Kad nisam odgovorila, zazviždao je. “Tko god da ti je to rekao, pravi je luđak.”

 - 391 - 

e vjerujem u ludilo”, suho je rekao lord Brummel na kraju 4. čina šarmantne drame Wildena Benedicta o nedostatku seksa u britanskoj višoj klasi Jato dama – (1898.) “Previše je nezgrapno.” Slažem se. Vjerovala sam u ludilo prouzrokovano siromaštvom, ludilo uzrokovano drogama, kao i Diktatora Dementiju i Poludjele ratnike (sa svojim tragičnim podgrupama Groznica prvih redova, Napalm Non Compos Mentis). Mogla sam čak potvrditi i postojanje Šizenja na blagajni koje se naglo dogodi običnoj, normalnoj osobi koja stoji u redu iza čovjeka koji ima sedamdeset pet egzotičnih namirnica, a ni na jednoj ne piše koliko košta, ali nisam vjerovala u Hannahino ludilo, iako je imala kosu koja je odgovarala tom stanju, ubila se ili se nije ubila, spavala je ili nije spavala s Charlesom, zavodila je čudake i besramno izmišljala opširne laži iz priča Aristokrata koje su bile od običnog pamuka. Dok sam razmišljala o tome, počelo bi mi se vrtjeti, jer bila je to tako elegantna prijevara; bila je Yellow-Kid Nickel, najcjenjeniji prevarant u povijesti, a ja sam bila laka meta, žrtva, kasino u kojem ništa ne slute. “Ako se Jade vozila kilometar u nekom odvratnom kamionu s osamnaest kotača, onda sam ja reinkarnacija Elvisa”, rekao je Milton dok me vozio kući. Naravno, osjećala sam se glupom što sam joj povjerovala. Bila je to istina. Jade ne bi hodala ni petnaest metara ako to nije uključivalo krzno, svilu i finu talijansku kožu. OK, cura je odlazila u WC za invalide s muškarcima koji su imali lica kao razvaljeni buick, ali to je jednostavno bila njena vrsta uzbuđenja, njena doza kokaina koja je trajala petnaest minuta. Ne bi se odvezla s parkirališta ni s jednim od njih, a kamoli se odvezla u sumrak. A isto sam tako i potpuno zaboravila na to koliko je izbjegavala odgovornost. Imala je teškoća s odustajanjem od satova povijesti. “Ne mogu se nositi sa svim tim papirima”, rekla je, a papiri su bili komad papira na kojem si morao napisati tri reda podataka. Kad sam priznala Miltonu da mi je Hannah rekla te priče, proglasio ju je dokazano ludom. “U tvoju obranu, razumijem zašto si joj povjerovala”, rekao je zaustavljajući nissan pokraj mojih ulaznih vrata. “Da je meni rekla tu priču o meni, da sam se pridružio nekoj bandi – ma, da su mi roditelji  - 392 - 

svemirci – vjerojatno bih joj povjerovao. Ona je sve znala učiniti istinitim.” Zakvačio je prste za volan. “Znači, tako je to, pretpostavljam. Hannah je bila čuknuta. Nikada mi to ne bi palo na pamet. Mislim, ono, zašto izmišljati sva ta sranja?” “Ne znam”, rekla sam mrko dok sam izlazila iz auta. Poslao mi je poljubac. “Vidimo se u ponedjeljak? Ti. Ja. Kino.” Kimnula sam i nasmiješila se. Odvezao se. Ali dok sam se penjala gore u svoju sobu, shvatila sam da, ako sam ikoga u životu poznavala tko je bio dokazano lud, onda to ne bi bila Hannah Schneider. Ne, to bi bila hruštica Kelsea Stevens, koju sam uhvatila u tatinoj kupaonici kako razgovara sa samom sobom u ogledalu (“Izgledaš odlično. Ne, ti izgledaš odlično. Ne, ti izg – koliko dugo tu stojiš?”), ili čak hruštica Phyllis Mixer, koja je svoju mušičavu pudlicu tretirala kao da je njena devedesetogodišnja baka (“Opa, idemo gore. Dobra curica. Je l’ ti tu previše sunca? Ne? Što bi htjela za ručak, dušo? Oh, hoćeš moj sendvič”). I jadna hruštica Vera Strauss, za koju smo tata i ja poslije doznali da je već godinama manična – kad se sada sjetim toga, i pokazivala je prave znakove ludila: oči su joj bile u ozbiljnoj depresiji (doslovno utisnute u lice), a kada bi razgovarala s tobom, bilo je to nekako strašno, kao da se zapravo obraća duhu ili nekoj vrsti poltergeista koji ti lebdi iznad lijevog ramena. Ne, usprkos dokazima koji su se gomilali, nisam vjerovala da je to izlaz iz labirinta – da je Hannah Schneider jednostavno bila opaljena mokrom čarapom. Bilo koji profesor koji nešto vrijedi odbacio bi takav esej kada bi neki učenik pokušao predati takvu nepromišljenu, otrcanu tezu. Ne, ja sam čitala Povratak svjedoka (Hastings, 1974.) i njegov nastavak i promatrala Hannah; vidjela sam kako je samouvjereno stupala tom stazom (u koraku joj je bilo vidljive radosti) i kako je vikala s tog vrha planine s uvjerenjem, a ne očajem (postoje goleme razlike u boji glasa između ta dva osjećaja). Morao je postojati neki drugi razlog. U svojoj sam sobi bacila ruksak na pod i iz prednje strane haljine i iz cipele izvadila materijale koje sam ukrala iz Hannahine kuće. Nisam htjela da Milton zna da mažnjavam stvari. Počelo mi je biti sve neugodnije zbog načina na koji mi je mozak radio. Rekao je “Gle tko je detektiv”, “Maslina je prava detektivka”, “To je totalno detektivski, mala” šest puta, i svaki put kada bi to rekao, zvučalo je sve manje slatko, pa sam tako kad smo ušli u njegov nissan rekla da sam ostavila svoju ogrlicu od kamena koji odgovara mom horoskopskom znaku na komodi u Hannahinoj garaži (nemam i nikada nisam ni imala takvu ogrlicu) i dok je čekao utrčala sam  - 393 - 

unutra i zgrabila one materijale koje sam već odvojila u kartonskoj kutiji u stražnjem kutu prostorije. Zagurala sam tanki fascikl s člancima o nestalim osobama u haljinu tako da mi je bio zalijepljen za struk, stavila fotografiju Hannah kao rokerice s jež-frizurom u cipelu, i kad sam ušla u auto, a on rekao “Imaš je?”, nacerila sam se i odglumila da sam je ubacila u prednji džep ruksaka koji sam zakopčavala. (On baš nema neku moć opažanja; cijelu vožnju kući sjedila sam ukočeno kao da sjedim na češerima, ali nije ni trepnuo.) Sada sam uključila svjetiljku na pisaćem stolu i otvorila svijetlosmeđi fascikl. Šok uz koji je došlo otkriće nije bio zbog toga što je ideja bila posebno zapetljana ili maštovita, nego zato što je bila tako uzbudljivo očita da sam mrzila samu sebe što to nisam ranije učinila. Prvo sam pročitala novinske članke (Hannah je, izgleda, bila u knjižnici i kopirala s mutnih slajdova na kojima su bili snimljeni stari članci): dva iz The Stockton Observera od 19. rujna 1990. i 2. lipnja 1979. “Nastavlja se potraga za djevojkom nestalom na kampiranju” i “Djevojka iz Rosevilla, 11, pronađena neozlijeđena”; još jedan iz The Knoxville Pressa, “Pronađena djevojka ponovno kod svog oca, majka optužena”; jedan iz novina iz Tennesseeja, Pineville Herald-Times, “Nestali dječak u prostituciji”; i konačno “Nestala žena pronađena u Vermontu, živjela pod pseudonimom” iz The Huntley Sentinela. Tada sam pročitala zadnju stranicu, izvadak iz knjige kojim je završena priča o Violet May Martinez, onoga dana kad je nestala iz Great Smoky Mountains 29. kolovoza 1985. 97 …nedostajala je jedna osoba iz grupe. Violet nigdje nisu mogli pronaći. Mike Higgis pretražio je parkiralište i ispitao nepoznate ljude koji su tamo parkirali, ali nitko je nije vidio. Nakon sat vremena nazvao je službu nacionalnog parka. Park je odmah pokrenuo potragu zatvorivši područje od Blindmans Bald do Burnt Creeka. Obaviješteni su Violetin otac i sestra, koji su donijeli njenu odjeću kako bi psi tragači identificirali njen miris. Tri njemačka ovčara slijedila su Violet do istog mjesta pokraj asfaltirane ceste, 2 km udaljenog od posljednjeg mjesta na kojem je viđena. Put je vodio  - 394 - 

do ceste br. 441, koja je vodila van iz parka. Rendžer Bruel rekao je Violetinu ocu Royu ml. da to može značiti da je Violet otišla do tamo i da ju je pokupio netko u vozilu. Ali isto je tako mogla biti i oteta protiv svoje volje. Roy ml. odbacio je ideju da je Violet isplanirala svoj nestanak. Nije imala kreditnu karticu ni osobnu kartu sa sobom. Nije podigla novac sa svog računa ili ušteđevinu iz banke prije tog izleta. I radovala se proslavi svog 16. rođendana sljedećeg tjedna u Rollerskate Americi. Roy ml. rekao je policiji za potencijalnog osumnjičenog. Kenny Franks, 24, koji je u siječnju 1985. pušten iz zatvora u kojem je bio zbog nasilja i krađe, vidio je Violet u trgovačkom centru i postao opsjednut njome. Primijetili su ga u školi Besters i gnjavio je Violet telefonskim pozivima. Roy ml. kontaktirao je policiju i onda ju je Kenny pustio na miru, iako su njegovi prijatelji rekli da je još uvijek opsjednut njome. “Violet je govorila da ga mrzi, ali svejedno je nosila ogrlicu koju joj je poklonio”, rekla je njena najbolja prijateljica Polly Elins. Policija je istraživala mogućnost da je Kenny Franks umiješan u njen nestanak, ali izvori su potvrdili da je 25. kolovoza cijeli dan radio kao perač posuđa u Stagg Mili Bar & Grillu, pa su sumnje odbačene. Tri tjedna poslije preselio se u Myrtle Beach u Sjevernoj Karolini. Policija je provjerila mogućnost da je u kontaktu s Violet, ali nikada nije pronašla dokaze koji bi to potvrdili. Konačna enigma Potraga za Violet završila je 19. rujna 1985. Usprkos 812 ljudi u potrazi, uključujući osoblje parka, rendžere, teritorijalne jedinice i FBI, nije pronađeno nikakvih tragova o njezinu nestanku.  - 395 - 

Dana 21. listopada 1985. u banci Jonesville Nations u Jonesvilleu na Floridi crnokosa je žena pokušala unovčiti ček s Violetina računa koji je bio naslovljen na “Trixie Peanuts”. Kad joj je službenica rekla da će morati dati ček i novac pričekati nekoliko dana, žena je otišla s čekom i nikada se nije vratila. Službenica kojoj su pokazali Violetinu sliku nije mogla potvrditi da je to bila ona. Žena poslije više nikada nije viđena u Jonesvilleu. Roy ml. kleo se da njegova kći nikada nije imala razloga da nestane iz svog života. Njena prijateljica Polly bila je drugog mišljenja. “Uvijek je pričala o tome kako mrzi Besters i mrzi biti baptist. Imala je dobre ocjene, tako da mislim da je mogla sve isplanirati tako da ljudi misle da je mrtva. Tako bi je prestali tražiti i nikada se ne bi trebala vratiti.” Sedam godina poslije Roy ml. još uvijek svaki dan misli na Violet. “Sada je to u Božjim rukama. 'Uzdaj se u Jahvu svim srcem'”, citira on iz Mudrih izreka 3,5, “'i ne oslanjaj se na vlastiti razbor.'” Svi članci iz fascikla nisu bili samo o nestalim osobama nego i o nestancima koji su se činili namještenima – pogotovo u slučaju članka iz Huntley Sentinela, u kojem su dani detalji o nestanku pedesetdvogodišnje žene Ester Sweeney iz Hundeyja u Novome Meksiku, koja je treći put bila u braku, muž joj se zvao Milo, te imala dug veći od 800.000 dolara od neplaćenog poreza i računa na kreditnim karticama. Policija je na kraju zaključila da je razbacala svoj stan, razrezala kuhinjska mrežasta vrata i vlastitu desnu ruku (njena je krv pronađena u hodniku) kako bi sve izgledalo kao nasilnička provala. Pronađena je tri godine poslije u Winooskiju u Vermontu kako živi pod drugim imenom i ima četvrtog muža. Drugi su članci bili informativniji, donosili su detalje policijskih postupaka, kidnapiranje u nacionalnom parku, metode traženja. Članak o nestalom kampistu opisao je načine na koji su teritorijalne jedinice pretražile Yosemite: “Rendžeri su, nakon što su provjerili tjelesnu spremnost volontera za potragu, obavili potragu po sistemu mreže, dodijelivši svakoj grupi jednak dio područja Glacier Point da ga pretraži.”  - 396 - 

Nisam mogla vjerovati. Ali nije to bilo tako nečuveno: sudeći po Almanahu čudnih američkih navika, tikova i običaja (izdanje iz 1994.), jedan od 4932 stanovnika Sjedinjenih Država planirao je svoje kidnapiranje ili smrt. Hannah Schneider nije namjeravala umrijeti, nego nestati. Malo šlampavo (nije to bio posao u kojem je obratila pozornost na svaki detalj; da je pisala doktorat, njen bi je mentor opomenuo zbog letargije), Hannah je skupila ove članke kako bi sve istražila prije nego što to učini, prije nego što zbriše, ispari u oblaku dima iz svog života, zauvijek nestane. Anjelica Soledad de Crespo, pseudonim za junakinju dirljiva biografskog portreta panameričkoga narko-kartela Za ljubav korintske koze Jorgea Torresa (2003.), kad joj je prisjela la vida de las drogas, smislila je sličnu smrt za sebe, no ona je otišla u La Gran Sabanu u Venezueli i naizgled pala u 300 m visok slap. Devet mjeseci prije tog navodnog incidenta čamac s devetnaest poljskih turista doživio je istu sudbinu – tri tijela nikada nisu pronađena zbog snažnih podvodnih struja na dnu slapa koje su zlokobno vrtjele tijela dok nisu bila pokidana na komadiće, koje su onda pojeli krokodili. Anjelica je u roku od četrdeset osam sati bila proglašena mrtvom. A istina je bila da se iskrala iz svog čamca i dokopala se opreme za ronjenje koja je za nju bila ostavljena na odgovarajućoj stijeni, koju je onda navukla i, potpuno pod vodom, otplivala 6,5 km uzvodno do mjesta gdje ju je njen zgodni ljubavnik Carlos, podrijetlom iz El Silencija u Caracasu, čekao u srebrnom hummeru kojeg se dokopao na prijevaru. Otperjali su u nenaseljeni dio Amazone, negdje u Gvajani, gdje još uvijek žive. Zurila sam u strop i razbijala glavu pokušavajući se sjetiti svakog detalja iz te noći. Hannah se presvukla u deblju odjeću dok smo večerali. Kada je došla da me pronađe u šumi, nosila je torbicu oko struka. Dok me odvodila, točno je znala kuda ide jer je hodala odlučno, provjeravala kartu i kompas. Namjeravala mi je nešto reći, nešto priznati, a onda me ostaviti. Služeći se kompasom, došla bi do prethodno određene staze koja bi je odvela do jednog od manjih putova u parku, a onda do ceste 441 i kampa, gdje ju je čekao auto (možda je to bio Carlos u srebrnom hummeru). Dok bismo mi bili spašeni, a ona proglašena nestalom – sa zaostatkom od barem dvadeset četiri sata, vrlo vjerojatnije dulje s obzirom na vremenske uvjete – ona bi već bila nekoliko država dalje, možda čak i u Meksiku. I možda stranac koji je naletio na nas nije bio stranac. Možda je to bio Hannahin Carlo (njen Valerio) i zasjeda, “Daj mi pet minuta” i “Rekla sam ti da ostaneš ovdje” bili su prijevare; možda je sve vrijeme namjeravala  - 397 - 

otići za njim i onda bi zajedno otišli do staze, ceste, auta, Meksika, margaritas, fajitas. U tom slučaju, kada bih bila pronađena, izvijestila bih policiju da je nas je netko slijedio, a kad od Hannah ne bi bilo ni traga, kada bi njemački ovčari pratili njen miris do mjesta na obližnjoj cesti, policija bi posumnjala u kidnapiranje ili neki drugi zločin, ili da je isplanirala svoj nestanak, u kojem slučaju, osim ako nije TRAŽENA zbog nečega, ne bi puno učinili. (Detektivka Harper nije aludirala na to da Hannah ima dosje. I mogla sam samo pretpostaviti da nije u rodu s kriminalnim obiteljima Bonanno, Gambino, Genovese, Lucchese ili Colombo.) Naravno, okrutno je to što je učinila, namjerno me ostavila u mraku, ali kada su ljudi očajni, onda čine, a da ih ne muči savjest, svakakve brutalne stvari (vidi Kako preživjeti “Farmu”, državni zatvor u Angoli u Louisiani, Glibb, 1979.). A i ne može se reći da se uopće nije brinula; prije nego što me ostavila, dala mi je bateriju, kartu, rekla mi da se ne bojim. A tijekom našega poslijepodnevnog penjanja po stazi Bald Creek, četiri ili pet puta pokazala nam je na našim kartama ne samo gdje smo nego i činjenicu da je vrh Sugartop samo 6,5 km udaljen od glavne ceste parka, ceste broj 441. Kada bih znala razlog zašto je Hannah htjela pobjeći iz svog života, znala bih i tko je njen ubojica. Zato što je tu bilo posrijedi prvorazredno ubojstvo, bio je to neki pripadnik mafije najnižeg reda koji je dobro upoznat s autopsijama i znao posljedice ožiljaka, znao kako napraviti da izgledaju kao da je posrijedi samoubojstvo. Isplanirao je idealno mjesto za linčovanje, to malo kružno mjesto bez drveća i zato je znao da je bježala i kojim će putem krenuti do ceste. Možda je nosio naočale kojima vidi u mraku ili lovačku maskirnu opremu – kao onu zabrinjavajuću opremu koju sam vidjela u kolicima supermarketa Wal-Mart koja je pripadala Andreu Verdugi u Nestlesu u Missouriju, nevidljiva oprema ShifTbush®, jesenje boje, “san svakog uspješnog lovca” – i “odmah postajete nevidljivi u šumskim područjima”, popeo se na panj ili neku drugu stabilnu, izdignutu poziciju, čekao je u tišini s električnim kabelom omotanim u omču u ruci, kabelom koji je bio zavezan za drvo. Kada je doteturala do njega pokušavajući naći put, pokušavajući naći njega – jer znala je tko je on – stavio joj je omču oko vrata, jako potegnuo svoj kraj tako da se podigla u zrak. Nije imala vremena reagirati, udarati ili vrištati, srediti posljednje misli u životu. (“Čak i vrag zaslužuje posljednje misli”, napisao je William Stonely u Pepeljastim bojama lica /1932./.) Dok sam vrtjela tu scenu u glavi, srce mi je počelo glasno lupati. Užasni žmarci počeli su mi se spuštati po rukama i nogama, a onda, odjednom, još je jedan detalj pao bez mrdanja pred moje noge, kao  - 398 - 

kanarinac otrovan olovom, kao osoba prćasta nosa koju je netko opalio opakom desnicom tako da joj se nos zalijepio za bradu. Hannah je naredila Miltonu da me odvede do njezine kuće, ne kako bi nas spojila (iako je to možda bio dio plana; nisam mogla zaboraviti na filmske plakate u njenoj učionici), nego da se ja, zamišljena i radoznala osoba, malo igram detektiva: “Ti si osoba koja dobro zapaža, ništa ti ne promakne”, rekla mi je one noći u svojoj kući. Nije predvidjela svoju smrt, i zato je pretpostavljala da ćemo, nakon što nestane i kada potraga za njom ne donese rezultata, Aristokrati i ja izludjeti misleći što se dogodilo, a takvo pitanje može ubiti čovjeka, pretvoriti osobu u nekoga tko citira Bibliju, divljaka s planine bez zuba koji žvače list kukuruza manično se ljuljajući. I zato sam ja, zajedno s Miltonom, trebala otkriti, kako stoji potpuno sam na tom neuobičajeno savršeno čistom stoliću (koji je inače uvijek bio pun pepeljara i šibica, National Geographica i raznih brošura i reklama koje dobiješ s poštom), predmet koji bi nas trebao razuvjeriti, koji je kraj njene priče: film L’Avventura. Osjećala sam se kao da ću se onesvijestiti. Zato što je to bilo šik, oh da, bilo je briljantno, vrlo schneiderovski: točno i precizno, a opet tako slatko tajnovito. (Bio je to čin osobne interpunkcije koji bi čak i tata smatrao vještim.) Bilo je uzbudljivo zato što je dokazivalo nakanu, vještinu akcije i uma za koju nisam znala da je Hannah sposobna. Bila je bolno lijepa. Naravno, znala je slušati i vrlo dobro plesati rumbu s čašom vina u ruci; isto je tako znala pokupiti muškarce kao da su čarape koje se gomilaju po podu, ali da netko orkestrira, koliko god nježno, tako domišljat kraj svoga života – ili barem kraj života koji su svi u St. Gallwayu poznavali – to je bilo nešto drugo, nešto dramatično, a opet tužno, zato što se takav mrmoreći kraj, taj elegantni upitnik nije dogodio. Pokušala sam se smiriti. (“Emocije, pogotovo uzbuđenje, neprijatelji su detektivskog posla”, rekao je detektiv Peterson u Drvenom kimonu /Lazim, 1980./.) L’Avventura, lirsko crnobijelo remekdjelo Michelangela Antonionija iz 1960., slučajno je jedan od tatinih omiljenih filmova i zato sam ga tijekom godina gledala ne manje od dvanaest puta. (Tata je bio slab na talijanske stvari, uključujući žene s oblinama i bujnom kosom te škiljenje, slijeganje ramenima, namigivanje i osmijehe Marcella Mastroiannija, koje je dobacivao kao prezrele male rajčice prema ženama dok je šetao po Via Veneto. Kada bi tata zapao u burbonsko raspoloženje Mediterráneo, znao je čak i glumiti dijelove La Dolce Vite na savršeni, ofucani, talijanski način:  - 399 - 

“Tu sei la prima donna del primo giorno della creazione, sei la madre, la sorella, l’amante, Vamica, l’angelo, U diavolo, la térra, la casa...”) Ovo je jednostavan sadržaj filma: Bogata žena iz otmjenih krugova ode na jedrenje s prijateljima uz obalu Sicilije. Iziđu na obalu kako bi se sunčali na pustom otoku. Anna odluta i nikada se ne vrati. Annin zaručnik Sandro i njena najbolja prijateljica Claudia pretraže otok, a onda i cijelu Italiju, slijedeći svakakve tragove koji završe u slijepoj ulici i započnu ljubavnu aferu. Na kraju filma Annin je nestanak i dalje misterij kakav je bio i na dan kad je nestala. Život se nastavlja – u ovom slučaju, život plitkih želja i materijalnih ekscesa – a Anna je, zapravo, zaboravljena. Hannah se nadala da ću pronaći ovaj film. Nadala se – ne, znala je – da ću primijetiti sličnosti između Annine neobjašnjene priče i njene vlastite. (Čak su im imena praktično bila identična.) I bila je sigurna da ću to objasniti ostalima, ne samo da je planirala ovaj odlazak nego i da je htjela da mi nastavimo sa svojim životima, s plesanjem bosi s čašom vina u ruci, s vikanjem s vrhova planina (“Živjeti na talijanski način”, kako je to tata volio reći, iako je zbog činjenice da je rođen u Švicarskoj bilo strogo protiv njegove prirode da slijedi vlastiti savjet). “L’Avventura”, rekao je tata, “ima onu vrstu eliptičnoga kraja čije je gledanje za američku publiku gore nego odlazak zubaru na vađenje korijena, ne samo zato što mrze bilo što što je ostavljeno mašti – ipak govorimo o zemlji koja je izmislila spandex – nego i zato što su samouvjerena nacija sigurna u sebe. Oni znaju Obitelj. Oni znaju što je Dobro, a što Loše. Oni znaju Boga – mnogi od njih kažu da razgovaraju s njim svaki dan. A pomisao da nitko od nas ne može u potpunosti znati nešto – ni živote svojih prijatelja ili obitelji, čak ni samoga sebe – radije bi se upucali u ruku vlastitom poluautomatskom puškom nego se suočili s tom pomišlju. Osobno mislim da ima nečega sjajnog u neznanju, u odustajanju od jadnih ljudskih pokušaja da sve imamo pod kontrolom. Kad podigneš ruke u zrak i kažeš 'Tko zna?', možeš nastaviti s darom samog življenja, kao paparazzi, puttane, cognoscenti, tappisti...” (Tu sam se negdje isključila i nisam ga više slušala, jer kad on počne s talijanskim, onda je kao Hell’s Angels na Harleyju: obožava ići brzo i glasno i da se svi na cesti zaustave i bulje u njega.) Sada je već bilo prošlo šest sati. Sunce je opustilo stisak kojim je držalo travnjak i čipkaste crne sjene popadale su svuda preko poda moje spavaće sobe poput mršavih udovica ubijenih arsenom. Otkotrljala sam se s kreveta, stavila fascikl i fotografiju Hannah kao pankerice u gornju lijevu ladicu pisaćeg stola (gdje sam držala i njenu knjigu o Charlesu  - 400 - 

Mansonu). Razmišljala sam da Ii da nazovem Miltona i sve mu ispričam, ali tada sam čula kako volvo zaokreće prema kući. Trenutak poslije tata je bio u hodniku. Pronašla sam ga pokraj ulaznih vrata, koja nije zatvorio zato što je čitao naslovnicu južnoafričkog Cape Daily Pressa. “Mora da se šalite”, mrmljao je zgađeno, “jadne neorganizirane budale – kada će to ludilo – ne, neće završiti, ne prije nego što obrazuju – ali moguće je, i luđe su se stvari znale dogoditi...” Bacio je pogled na mene s turobnim izrazom lica, a onda se vratio na članak. “Ubijaju još pobunjenika u Demokratskoj Republici Kongo, dušo, nekih petsto...” Ponovno me pogledao, prestrašen. “Što je bilo? Izgledaš iscrpljeno.” Namrštio se. “Još uvijek ne spavaš? I ja sam imao jedno prilično gadno razdoblje insomnije. Harvard 1974...” “Dobro sam.” Proučavao me i htio se usprotiviti, ali onda se predomislio. “No, bez straha!” Uz smiješak je presavio novine. “Znaš što radimo sutra ili si zaboravila na naš dan odmora? Veliko jezero Pennebaker!” I jesam zaboravila; tata je planirao naš izlet s uzbuđenjem britanskoga kapetana Scotta koji planira prvu svjetsku ekspediciju na Južni pol u nadi da će prestići norveškoga kapetana Amundsena. (U tatinu slučaju on se nadao da će prestići umirovljenike tako da bude prvi u redu za čamce i stol za piknik u sjeni drveta.) “Izlet na jezero”, nastavio je ljubeći me u obraz prije nego što je podigao svoju aktovku i krenuo niz hodnik. “Moram reći da me uzbuđuje ta zamisao, pogotovo zato što ćemo uhvatiti kraj sajma obrta prvih naseljenika. Mislim da oboje trebamo poslijepodne na suncu, da zaboravimo na šugavo stanje svijeta – iako mi nešto govori da ću kad vidim nadiranje kampkućica shvatiti da više nisam u Švicarskoj.”

 - 401 - 

o ponedjeljka ujutro nisam ni oka sklopila jer sam provela subotnju noć i većinu nedjelje čitajući 782 stranice knjige Isparili (Buddel, 1980.), biografije o Borisu i Bernice Pochechnik, mužu i ženi, mađarskim prevarantima koji su nekih trideset devet puta lažirali vlastitu smrt i ponovno rođenje pod pseudonimima s besprijekornom koreografijom i elegancijom baleta Boljšoj teatra dok pleše Labuđe jezero. Također sam ponovno pregledala statistike nestanaka u Almanahu čudnih američkih navika, tikova i običaja (izdanje iz 1994.) i otkrila da, dok je dvoje od trideset devet odraslih koji su potajno umaknuli iz svojih života to učinilo “samo iz dosade” (99,2 posto njih bilo je u braku i zamor je bio rezultat “dosadnog/ne partnera/ice”), dvadeset jedan od trideset devet to je učinio zbog policije, “željeznog potplata zakona koji se brzo spuštao na njih”; bili su kriminalci – sitni lopovi, prevaranti, pronevjeritelji i prijestupnici. (Jedanaest od trideset devet učinilo je to zbog ovisnosti o drogama, troje od trideset devet zato što je bilo označeno kao sljedeće žrtve talijanske ili ruske mafije, a dvoje zbog nepoznatih razloga.) Završila sam i Povijest linčovanja na američkom jugu (Kittson, 1966.) i u toj sam knjizi otkrila najuzbudljiviju stvar: popularna među vlasnicima robova u Georgiji i poslije, kada se ponovno pojavila tijekom drugog osnivanja Ku Klux Klana 1915., postojala je učinkovita tehnika vješanja koju je navodno izmislio sam sudac Charles Lynch i koja je bila poznata kao “leteća gospođica” zbog “brza podizanja tijela u vis kada bude povučeno” (str. 213). “Ta je metoda ostala popularna zbog svoje praktičnosti”, piše autor Ed Kittson na 214. stranici. “Čovjek određene muskulature može sam objesiti čovjeka bez pomoći rulje. Omča i koloturnik komplicirani su, ali ih je praksom lako naučiti: jedna vrsta čvora za omče koji se zateže pod pritiskom, obično čvor kao na lasu, u kombinaciji s dvostrukim čvorom oko čvrsta drveta. Nakon što je žrtva povučena metar do dva iznad zemlje, ovisno o napetosti užeta, čvor se zategne i drži žrtvu kao omča za davljenje. Samo 1919. nekih trideset devet linčovanja izvedeno je na taj način.” Slika koja je išla uz to bila je razglednica s linčovanja, “uobičajeni suvenir na starome Jugu” – a uz rub je bilo napisano “1917., Melville, Mississippi: naša se leteća gospođica podigla, duša u pakao otišla” (str. 215). Puna energije nakon što se toliko mnogo toga rasvijetlilo, odlučila sam za vrijeme samostalnog učenja otkantati operaciju Barbarossa iz svog  - 402 - 

udžbenika za svjetsku povijest Naš život, naše doba (Clanton, izdanje iz 2001.) i umjesto toga pozabaviti se Kodovima smrti (Lee, 1987.), krvavom knjižicom mekih korica koju sam donijela iz tatine knjižnice i koju je napisao Franklin C. Lee, jedan od najvećih privatnih njuškala Los Angelesa, a počela sam je čitati za vrijeme prvog sata. (“Blue! Zašto sjediš tamo iza?” rekla je gđa Simpson na satu naprednog engleskog, očito zgrožena; “Zato što rješavam ubojstvo, gospođo Simpson, zato što nitko drugi ne bi mrdnuo dupe i napravio to umjesto mene”, htjela sam povikati – ali nisam, naravno; rekla sam da se sunce odbija od ploče i sa svoga uobičajenog mjesta ne mogu vidjeti što piše.) Glupa i Gluplja, koje su stajale pokraj Hamboničine liste bestselera, upravo su započele svoju dnevnu rundu tračanja, potaknute svojom suučesnicom Nosićem Hemmings – g. Fletcher imao je Najbolju zbirku križaljki (Johnson, izdanje 2000.) i pravio se da ništa ne vidi – a ja sam se taman htjela odšuljati do njih i reći im da začepe (nevjerojatno je koliku odlučnost rješavanje zločina da osobi) kad sam počela prisluškivati njihov razgovor. “Čula sam kako je Evita Peron rekla Martine Filobeque u zbornici da misli da je presuda da se Hannah Schneider ubila čisto sranje”, izvijestila je Nosić. “Rekla je da je sigurna da Hannah nije napravila samoubojstvo.” “Nego što?” rekla je Glupa, sumnjičavo stisnuvši oči. “Ništa – primijetili su me da stojim pokraj foto-kopirke i to je bio kraj njihovog razgovora.” Glupa je slegnula ramenima izgledajući nezainteresirano i mirno proučavajući zanoktice. “Više mi je muka od razgovora o Hannah Schneider”, rekla je. “Totalno je prezastupljena u medijima.” “Ona je out, ko ugljikohidrati”, objasnila je Gluplja kimajući. “Osim toga kad sam rekla mami o nekima od filmova koje smo gledali na njenim satovima, filmovima koji su ovdje totalno, ono, na crnom tržištu, i da nikuda nisu bili dio školskog programa, mama je pošizila. Rekla je da je očito da je žena bila kapetan tima luđaka, fetalno shizofrenična...” “Zbunjena”, prevela je Gluplja, “sve joj je bilo pomiješano u glavi...” “Mama se čak htjela požaliti Havermeyeru, ali onda je rekla da je škola već prošla kroz dosta toga. Broj prijava za upis u školu opada.” Nosić je naborala nos. “Ali zar ne želite znati o čemu je to govorila Eva Brewster? Mora da zna neku tajnu.” Glupa je uzdahnula. “Sigurna sam da je nešto kao da je Schneider zatrudnjela s gospodinom Fletcherom.” Podigla je glavu i bacila granatu  - 403 - 

od pogleda na jadnog ćelavca za katedrom koji nije bio svjestan da se o njemu raspravlja. “To bi ispalo dijete ko iz cirkusa.” Zahihotala se. “Prva živuća križaljka na svijetu.” “Htjeli su ga nazvati Sunday Times ako bude dečko”, rekla je Gluplja. Blizanke su prasnule u kreštav smijeh i pljesnule se rukom. Nakon škole stajala sam ispred Eltona i promatrala Peron kako hoda prema parkiralištu za nastavnike (vidi “Napuštajući Madrid, 15. lipanj 1947. ”, Eva Duarte Peron, East, 1963., str. 334). Bila je odjevena u kratku tamnoljubičastu haljinu, odgovarajuće salonke te debele bijele najlonke i nosila je golemu hrpu smeđih fascikala. Beživotna bež vesta bila joj je labavo zavezana oko struka, na putu da padne, jedan rukav vukao se po podu kao talac kojeg nekamo odvlače. Malo sam se bojala, ali natjerala sam se da krenem za njom. (“Samo pritegni te glupane”, rekao je detektiv Peeper Rush McFadds svom partneru u Kaputu iz Chicaga /Bulke, 1948./). “Gospođo Brewster.” Bila je vrsta žene koja se ne okrene kad čuje da je netko doziva, nego nastavi grabiti naprijed kao da je na pokretnoj vrpci u zračnoj luci. “Gospođo Brewster!” sustigla sam je kod njezina auta, bijele Honde Civic. “Htjela bih razgovarati s vama.” Zalupila je vrata nakon što je na stražnja sjedala stavila fascikle i otvorila vozačka vrata, odmičući kosu boje manga s lica. “Kasnim na sat aerobika”, rekla je. “Neće dugo trajati. Samo, samo bih se htjela ispričati.” Njene plave oči skočile su na mene. (Bio je to vjerojatno isti zastrašujući pogled koji je uputila pukovniku Juanu kada je zajedno s ostalim mlitavim argentinskim birokratima pokazao manjak entuzijazma za njenu posljednju sjajnu ideju, zajednički glasački listić Perón-Perón za izbore 1951.) “Ne bi li trebalo biti obratno?” upitala je. “Svejedno. Htjela bih da mi pomognete u vezi s nečim.” Pogledala je na sat. “Ne mogu sada. Trebam biti u fitness-studiju u...” “Nema nikakve veze s mojim tatom, ako vas to brine.” “A s čim ima veze?” “S Hannah Schneider.” Razrogačila je oči – očito je to bila tema još manje omiljena nego tata – i još više otvorila vrata, tako da su me udarila u ruku.  - 404 - 

“To te ne bi trebalo brinuti”, rekla je. Boreći se sa svojom ljubičastom haljinom koja je na njene noge imala učinak kao uski prsten za ubruse, uvukla se na vozačko mjesto. Zazveckala je ključevima (na privjesku je bila žarko-ružičasta zečja šapa), brzo ugurala jedan unutra, kao da nekoga bode nožem. “Ako hoćeš razgovarati sutra, bit ću ovdje. Dođi u moj ured ujutro, ali sada stvarno moram ići. Kasnim.” Nagnula se prema naprijed i zgrabila kvaku kako bi zalupila vratima, ali ja se nisam micala s mjesta. Vrata su me udarila po koljenima. “Hej”, rekla je. Ostala sam stajati na mjestu. (“Fućka mi se ako upravo rađaju, ne puštaj svjedoka da pobjegne”, naredio je detektiv Frank Waters iz Miamija svome balavom partneru Melvinu u Problemu s promjenama /Brown, 1968./. “Nema odlazaka. Nema kasnije. Ne želiš im dati vremena da razmisle. Iznenadi svjedoka i on će nenamjerno poslati svoju majku u buksu.”) “Za ime Boga, što je s tobom?” upitala je Evita živčano, puštajući kvaku. “Kakav ti je to izraz lica – čuj, to što je netko umro nije kraj svijeta. Pa imaš šesnaest godina, Isuse Bože. Da te ostavio muž, imaš troje djece, hipoteku, šećernu bolest – onda bismo mogle razgovarati. Koncentriraj se da vidiš što je važno, a što manje važno u životu. Kao što sam rekla, ako hoćeš, možemo razgovarati sutra.” Sada je uključila šarm; smiješila mi se trudeći se da joj se glas dražesno uvija na krajevima rečenica kao vrpce na poklonu. “Uništili ste jedinu stvar na svijetu koja mi je preostala od majke”, rekla sam. “Mislim da mi možete dati pet minuta.” Zurila sam u cipele trudeći se izgledati jadno i melancholica. Evita je odgovarala samo descamisados, onima bez košulje. Svi su drugi bili suučesnici u oligarhiji te zato vrijedni bacanja u zatvor, stavljanja na crne liste, mučenja. Nije odmah odgovorila. Promeškoljila se, vinilno je sjedalo zastenjalo ispod nje. Povukla je rub svoje ljubičaste haljine preko koljena. “Znaš, bila sam vani s curama”, rekla je tihim glasom. “Popila sam par kamikaza u El Riju i počela razmišljati o tvom ocu. Nisam htjela...” “Razumijem. A što znate o Hannah Schneider?” Napravila je facu. “Ništa.” “Ali ne mislite da se ubila.” “To nisam rekla. Nemam pojma što se dogodilo.” Pogledala me. “Ti si čudna djevojka, znaš to? Zna li tvoj tata da jurcaš uokolo plašeći ljude? I raspituješ se?” Kad nisam odgovorila, ponovno je pogledala na sat, promrmljala nešto  - 405 - 

o aerobiku (nešto mi je govorilo da nema sata aerobika, da nema fitness-studija, ali imala sam važnijeg posla), a onda otvorila pretinac i izvadila paket guma za žvakanje Nicorette. Gurnula je dva komada u usta, izvadila lijevu pa desnu nogu iz auta, prekrižila ih i napravila cijelu predstavu od toga, kao da upravo sjeda za šank El Rija. Noge su joj bile kao goleme šećerleme, samo bez crvene crte. “Znam što radiš. Praktično ništa”, rekla je jednostavno. “Ono što se meni činilo jest da to tako ne sliči njoj. Samoubojstvo, pogotovo vješanje – pretpostavljam da bih još shvatila da je popila tablete, možda – ali ne vješanje.” Na minutu je utihnula, zamišljeno žvakala i zurila preko parkirališta u druge cool aute. “Bio je jedan dečko tu u školi prije par godina”, počela je polako, bacivši pogled na mene. “Howie Gibson IV. Oblačio se kao premijer. Nije si mogao pomoći, pretpostavljam. Bio je četvrti, a svi znaju da nastavci ne prolaze dobro na blagajnama kina. Dva mjeseca nakon početka prvog polugodišta njegova ga je majka pronašla kako visi s kuke koju je pričvrstio na strop svoje sobe. Kad sam saznala” – progutala je slinu i ponovno prekrižila noge – “bila sam tužna. Ali nisam bila iznenađena. Njegov tata, treći, očito ni on neki uspjeh na blagajnama, uvijek je dolazio poslijepodne po njega u velikom crnom autu, a kada bi dečko ušao, sjedio je na stražnjem sjedalu, kao da je njegov tata vozač. Nikada nisu razgovarali. I tako bi se odvezli.” Šmrcnula je. “Nakon što se to dogodilo, otvorili smo njegov ormarić i pronašli svakakve stvari zalijepljene za vrata, crteže vraga i preokrenutih križeva. Zapravo, bio je poprilično talentiran crtač, ali s obzirom na temu nije da bi baš dizajnirao čestitke za Hallmark. Ono što želim reći – vidio si znakove. Ja nisam stručnjak, ali mislim da do samoubojstva ne dođe samo tako, odjednom.” Ponovno je utihnula promatrajući tlo, svoje ljubičaste salonke. “Ne kažem da Hannah nije imala svojih problema. Ponekad je znala ostajati dokasna u školi, a nije bilo razloga za to – vodiš sat filma, što moraš učiniti, staviti DVD u player. Imala sam osjećaj da se zadržavala zato što joj je trebao netko s kime bi mogla razgovarati. I, naravno, bila je malo zbrkana u glavi. Na početku svake školske godine uvijek je rekla da joj je to posljednja. 'A onda ostavljam školu, Eva. Idem u Grčku.' – 'Što ćeš u Grčkoj?' upitala bih je ja. 'Voljeti samu sebe.' O-joj. Inače nemam nikakve tolerancije za takva sranja. Ja nikada nisam bila tip koja bi kupovala te knjige za samopomoć. Imaš više od četrdeset godina i još uvijek nemaš prijatelja i nikakvog utjecaja na ljude? Još uvijek si siromašni, a ne bogati otac? E onda, žao mi je što ti to moram reći, ali to se  - 406 - 

nikada neće ni dogoditi.” Eva se nasmijala tome sebi u bradu, ali onda joj je odjednom smijeh čudno zalepršao u grlu i odletio, a ona je šmrcnula, možda gledala za njim, u nebo i Sunce, koje je bilo zaklonjeno drvećem, i nekoliko magličastih oblaka. “A bilo je i još nešto”, nastavila je žvačući Nicorette otvorenih usta. “Nešto joj se grozno dogodilo kad joj je bilo dvadeset i nešto godina, neki muškarac je bio umiješan, njen prijatelj – nije mi rekla detalje, ali je rekla da ne prođe ni dan da se ne osjeća krivom zbog onoga što je učinila – što god to bilo. Tako da, naravno, bila je tužna, nesigurna, ali i tašta. A tašti se ljudi ne objese. Oni se žale, cendraju, prave puno buke, ali se ne vješaju. To bi im pokvarilo izgled.” Ponovno se nasmijala, ovoga puta bio je to nametljiv smijeh, smijeh koji je vjerojatno upotrebljavala u radio-sapunici Oro Blanco., smijeh koji je trebao uplašiti pisce špekastih prstiju na radiovalovima, generale telećih leđa, kolege jajastih obraza. Napravila je mali balon i probušila ga zubima uz prasak. “Što ja znam? Što itko zna što se događa u nečijoj glavi? Na početku prosinca tražila me da joj dam tjedan dana slobodno kako bi otišla u Zapadnu Virdžiniju da posjeti obitelj čovjeka koji se utopio kod njene kuće.” “Smoke Harvey?” “Tako se zvao?” Kimnula sam, a onda se nečega sjetila. “I vas je pozvala na tu zabavu, zar ne?” “Koju zabavu?” “Tu zabavu na kojoj je on umro.” Odmahnula je glavom, zbunjena. “Ne, poslije sam čula za to. Bila je prilično uznemirena. Rekla mi je da noćima ne spava zbog svega toga. No, kako god bilo, na kraju nije uzela godišnji. Rekla je da se osjeća previše krivom da bi se suočila s obitelji, tako da možda i ne znam koliko je kriva bila. Pokušavala sam joj reći da si oprosti. Mislim, ja sam jednom morala čuvati susjedovu mačku dok su oni bili na Havajima – bila je to jedna od onih mačaka s dugačkom dlakom, izgledala je kao da je ispala iz reklame za Whiskas. Mrzila me. Svaki put kada bih došla u garažu da je nahranim, skočila bi na unutarnja vrata i visjela tamo držeći se pandžama kao čičak. Jednog sam dana slučajno pritisnula dugme za garažna vrata. Nisu se podigla ni osam centimetara prije nego što je zapalila odande. Ostali tragovi guma za njom. Otišla sam van, tražila je satima, nisam je mogla  - 407 - 

naći. Par dana kasnije susjedi se vratili iz Mauija i našli je sploštenu na cesti, točno ispred kuće. I, naravno, bila je to moja krivnja. Platila sam za mačku. I neko sam se vrijeme užasno osjećala zbog toga. Imala sam noćne more o tome kako se mačka vraća kako bi me zarazila bjesnoćom – crvene oči, pandže, sve to. Ali život ide dalje, znaš. Moraš pronaći svoj mir.” Možda je to bilo zato što je rođena kao kopile i zbog siromašnog djetinjstva u Los Toldosu, traume što je vidjela Augustina Magaldija gola kad joj je bilo petnaest godina, guranja u prave političke visine tereta po imenu pukovnik Juan, dvadesetčetverosatnoga radnog dana u Secretaria de Trabajo i Partido Peronista Feminino, pljačkanja državne blagajne, gomilanja Diora u svom ormaru – ali jednom je, tijekom godina, ona postala neprekinuti asfalt. Negdje u njoj morala je, naravno, postojati mala napuklina kamo bi moglo pasti maleno sjeme jabuke, kruške ili smokve i narasti, ali bilo je nemoguće locirati te minijaturne pukotine. Neprestano su bivale pronađene i zabetonirane. “Moraš se malo razvedriti, dijete. Nemoj to tako uzimati srcu. Odrasli su komplicirani. Ja sam prva koja ću to priznati – mi smo šlampavi. Ali to nema nikakve veze s tobom. Ti si mlada. Uživaj u tome dok traje. Zato što kasnije sve postane stvarno teško. Najbolja stvar koju možeš učiniti jest da se ne prestaneš smijati.” Jedna od stvari koje mi najviše idu na živce jest kada odrasli misle da mi moraju jednom riječju opisati Život, dati mi Život u staklenci, u kapaljci, u pritiskivaču papira s pingvinom i snijegom – San svakog sakupljača. Naravno, tata je imao svojih teorija, ali ih je uvijek obrazlagao s neizrečenom fusnotom da to nisu odgovori, per se, nego vrlo okvirni prijedlozi. Bilo koja od tatinih hipoteza, kao što je to dobro znao, bila je primjenjiva na samo mali komad života, a ne na cijeli život, i to vrlo malo primjenjiva. Eva je ponovno pogledala na sat. “A sada, žao mi je, ali stvarno želim stići na aerobik.” Kimnula sam i maknula joj se s puta tako da može zatvoriti vrata. Pokrenula je motor, nasmiješivši mi se kao da radim u naplatnim kućicama, i sad je htjela da podignem brklju tako da se može odvesti. Ali nije odmah krenula unatrag s parkirališta. Uključila je radio, neku pop-poskočicu i nakon sekunde ili dvije kopanja po torbi ponovno spustila prozor. “Inače, kako je on?” “Tko?” upitala sam, iako sam znala. “Tvoj tatica.” “Odlično.” “Stvarno?” Kimnula je pokušavajući izgledati opušteno i  - 408 - 

nezainteresirano. Tada joj se pogled ponovno vratio na mene. “Znaš, žao mi je zbog svega onoga što sam rekla o njemu. To nije istina.” “U redu je.” “Ne, nije. Djeca ne bi trebala čuti takve stvari. Žao mi je zbog toga.” Promatrala me, pogled joj se penjao po mom licu kao da je penjalica. “On te voli. Puno. Ne znam pokazuje li to, ali te voli. Više od svega, više od – ne znam ni kako bih to nazvala – svojih političkih blebetanja. Jednom smo bili na večeri i nismo čak ni razgovarali o tebi kad je on rekao da si ti najbolje što mu se dogodilo u životu.” Nasmiješila se. “I bio je iskren.” Kimnula sam i glumila da sam očarana njenom prednjom lijevom gumom. Zbog nekog razloga nisam voljela raspravljati o tati ni s kojom osobom koja ima kosu poput nektarine i šalta uvrede, komplimente, oštrinu i suosjećanje kao vozač kojemu se fućka. Razgovarati o tati s takvim ljudima bilo je kao pričati o želucima u viktorijansko doba: neumjesno, netaktično, savršeno dobar razlog da gledaš kroz njih na budućim okupljanjima i balovima. Uzdahnula je s odustajanjem kad nisam ništa rekla, jedan od onih odraslih uzdaha “e, sad odustajem” koji pokazuju da ne razumiju tinejdžere i da su oduševljeni što je to doba daleko iza njih. “Dobro onda, čuvaj se, mala.” Zatvarala je prozor, ali se ponovno zaustavila. “I pokušaj tu i tamo nešto pojesti – nestat ćeš. Pojedi pizzu. I prestani se brinuti o Hannah Schneider”, dodala je. “Ne znam što joj se dogodilo, ali znam da bi htjela da budeš sretna, OK?” Ukočeno sam se nasmiješila kad mi je mahnula, krenula unatrag (kočnice su joj zvučale kao da ih netko muči), a onda izjurila iz parkirališta za nastavnike, njena je bijela honda limuzina koja će je odvesti kroz najsiromašnije Imrrios koji smrde po svinjama, gdje će mahati kroza zatvoreni prozor gladnim, oduševljenim ljudima na ulicama. Rekla sam tati da ne mora doći po mene. Kad me Milton u petak dovezao kući, dogovorili smo se da se nađemo kod njegova ormarića nakon nastave i sada sam kasnila pola sata. Pohitala sam uza stube do trećega kata Eltona, ali u hodniku su bili samo Dinky i g. Ed “Flavio” Camonetti, stajali su na vratima njegove učionice za maturante iz engleskog. (S obzirom na to da mnogi ljudi uživaju u detaljima sočnih vrućih afera, na brzinu ću spomenuti: Flavio je bio najzgodniji nastavnik u St. Gallwayu. Imao je brončano, rock-hudsonovsko lice, bio oženjen debeljuškastom, bezveznom ženom koja je nosila haljine na tregere i, izgleda, smatrala, kao i svi drugi, da je on seksi, iako sam ja mislila da mu tijelo nalikuje na napuhnutu splav koja pati zbog tajnog uboda.) Prestali su razgovarati dok sam  - 409 - 

prolazila pokraj njih. Otišla sam do Zorbe (gdje su Amy Hempshay i Bill Chews bili zapetljani u zagrljaju), a onda izišla na parkiralište za učenike. Miltonov nissan još je uvijek bio parkiran na svome mjestu, pa sam odlučila pogledati u kafeteriju, a kada tamo nisam nikoga pronašla, otišla sam do Hipokratove aleje u podrumu Lovea, središta crnog tržišta St. Gallwaya, gdje su se Milton i Charles ponekad družili s ostalim histeričnim učenicima koji su švercali ilegalne testove, završne ispite, učeničke bilješke za peticu i eseje, razmjenjivali seksualne usluge za noć s najnovijom kopijom Biblije prevaranta, 543 stranice dugim udžbenikom nepoznatog autora o tome kako prijevarom završiti St. Gallway podijeljenim na kategorije po nastavniku i tekstu, metodi i sredstvima. (Nekoliko naslova: “Vlastita soba: pisati popravni ispit”, “Priča o igračkama: ljepota digitrona i Timexova sata s podacima”, “Minijaturni, rukom pisani dijamanti na potplatima tvojih cipela”.) Dok sam hodala mračnim hodnikom i zavirivala u male pravokutne prozore sedam soba za probe glazbenika, vidjela sam sumnjive figure skupljene u uglu, na klavirskim klupicama, iza stalaka za note (nitko nije uvježbavao sviranje na nekom instrumentu, osim ako ne brojite dijelove tijela). Nijedan od njih nije bio Milton. Odlučila sam provjeriti čistinu iza auditorija Love, Milton je ponekad znao otići tamo popušiti džoint između satova. Pohitala sam natrag uza stube, kroz umjetničku galeriju Donna Faye Johnson (moderni umjetnik i maturant Gallwaya '87. Peter Rocke bio je duboko u svome blatnom razdoblju i nije pokazivao znakove da će uskoro izroniti), van na stražnja vrata iznad kojih je visio znak IZLAZ, preko parkirališta gdje je šugavi pontiac bio parkiran pokraj kontejnera sa smećem (pričalo se da je to ljubavno vozilo nekog nastavnika kojega već odavno nema u St. Gallwayu, a koji je bio optužen za zavođenje učenice) i brzo se kretala kroz drveće. Spazila sam ga gotovo odmah. Bio je odjeven u modri sako i naslonjen na drvo. “Haj!” povikala sam. Smiješio se, ali kako sam se približavala, shvatila sam da se ne smiješi zato što me vidio, nego nečemu u razgovoru, jer i drugi su bili tamo: Jade je sjedila na debeloj otrgnutoj grani, Leulah na kamenu (držeći se za svoju ispletenu kosu kao da je ručica padobrana), Nigel pokraj nje i Charles na tlu, njegov golemi bijeli gips stršio je iz njega kao poluotok. Ugledali su me. Miltonu je osmijeh spao s lica kao selotejp koji više ne drži. I odmah sam znala da sam kao boy band, beznadni slučaj, rođena budala. On će odglumiti Dannyja Zuka u Briljantinu kad mu Sandy kaže  - 410 - 

bok pred T-Birdsima, gđu Robinson kad kaže Elaine da nije zavela Benjamina, Daisy kada odabere Toma, koji je kao kiseli kivi, a ne Gatsbyja, čovjeka koji je krenuo ni od čega i sve sam postigao, čovjeka prepunog snova koji se nije libio bacati gomile košulja po sobi ako mu se tako prohtjelo. Srce mi je otklizalo na dno. Noge su mi se zatresle. “Pogledajte tko nam je došao”, rekla je Jade. “Bok, Rigo”, rekao je Milton. “Kako si danas?” “Koji kume ona. radi ovdje?” upitao je Charles. Okrenula sam se da ga pogledam i, na svoje iznenađenje, vidjela da zbog toga što sam bila tako blizu njegova lica, ono je poprimilo ljutitu nijansu uvezenih crvenih mrava (vidi Kukci, Powell, 1992., str. 91). “Bok”, rekla sam. “Pa, pretpostavljam da se vidimo kasni...” “Čekaj malo.” Charles je ustao na svoju dobru nogu i počeo šepati prema meni, nespretno, zato što je Leulah držala jednu od njegovih štaka. Pružila mu ju je, ali je nije uzeo. Odabrao je da će šepati, kao što veterani ponekad čine, kao da je veća slava u šepanju, u šepesanju, u teturanju. “Htio bih malo popričati”, rekao je. “Ne vrijedi”, rekla je Jade uvlačeći dim iz cigarete. “Ne, ne. Vrijedi.” “Charles”, upozorio ga je Milton. “Ti si jebeno govno, znaš to?” “Isuse”, rekao je Nigel cereći se. “Daj se smiri.” “Ne, neću se smiriti. Ja... ubit ću je.” Iako mu je lice bilo crveno, a oči iskolačene kao u otrovne žabe Mantella aurantiaca, stajao je na jednoj nozi i zato, koliko god da je zurio u mene, nisam se uplašila. Znala sam vrlo dobro da ako dođe do okršaja, s vrlo malo snage mogu ga gurnuti i onda pobjeći prije nego što me bilo tko od njih uhvati. Istovremeno mi je bilo vrlo neugodno misliti da sam ja razlog što su se crte njegova lica iskrivile u mučenički izraz tek rođena djeteta, što su mu se oči toliko stisnule da su izgledale kao izrezani otvori na kartonskoj kutiji kroz koje gurneš novčiće i tako doniraš za djecu s cerebralnom paralizom; tako je uznemirujuća bila ta pomisao da mi je glavom prošlo da možda i jesam ubila Hannah, možda patim od shizofrenije, pa sam pod utjecajem zlonamjerne Blue, Blue koja nikoga ne poštedi, Blue koja istrgne ljudima srce i pojede ga za doručak (vidi Tri Evina lica). To bi mogao biti jedini razlog zašto me tako mrzio, zašto mu je lice bilo tako ranjeno, naborano i kvrgavo kao uzorak na gumama.  - 411 - 

“Hoćeš je ubiti i završiti u popravnom domu ostatak života?” upitala je Jade. “Loš plan”, rekao je Nigel. “Bolje bi ti bilo da unajmiš lovca na nagrade.” “Ja ću to učiniti”, Leulah je podigla ruku. Jade je ugasila cigaretu na poplatu cipele. “Ili bismo je mogli kamenovati kao u onoj priči. Kad se svi građani obruše na nju i ona počne vrištati.” “'Lutrija'”, rekla sam, zato što si nisam mogla pomoći (Jackson, 1948.). Nisam to trebala reći, zato što je Charles zaškripao zubima i još mi više približio lice, tako da sam mogla vidjeti minijaturne praznine između njegovih donjih zuba, poput male bijele ograde. Osjećala sam njegov kipući dah na čelu. “Hoćeš znati što si mi učinila?” Ruke su mu drhtale, i kod riječi učinila malo mu je sline iskočilo iz usta i palo na tlo između nas. “Uništila si me...” “Charles”, rekao je Nigel umorno, prilazeći mu s leđa. “Prestani se ponašati kao luđak”, rekla je Jade. “Ako joj nešto učiniš, ona će se pobrinuti da te izbace iz škole. Njen super-junak od tate pobrinut će se za to...” “Slomila si mi jebenu nogu na tri mjesta”, rekao je Charles. “Slomila si mi srce...” “Charles...” “I neka znaš, razmišljam o tome da te ubijem. Razmišljam da te objesim za taj nezahvalni mali vrat i... i ostavim te da umreš.” Glasno je progutao slinu. Zvučalo je kao da je kamenčić pao u jezero. Suze su mu navirale u zakrvavljenim očima. Jedna se čak bacila preko zida i potekla mu niz lice. “Kao što si ti njoj učinila.” “Jebemu, Charles...” “Prestani.” “Nije toga vrijedna.” “Da, čovječe. Užasno se ljubi.” Nastupila je tišina, a onda je Jade prasnula u smijeh. “Stvarno?” Charles je odmah prestao plakati. Šmrcnuo je i obrisao oči nadlanicom. “Najgore na svijetu. Ko da ljubiš tunu.” “Tunu?” “Možda sardine. Račiće. Ne sjećam se. Pokušao sam to izbrisati iz glave.”  - 412 - 

Nisam mogla disati. Krv mi je nadirala u lice, kao da nije nešto rekao, nego me udario nogom u lice. I znala sam da je to jedan od onih prestrašnih trenutaka u životu kada trebaš nešto reći kongresu, izvesti to kao Jimmy Stuart. Morala sam im pokazati da nemaju posla s ranjenom, uplašenom nacijom, nego probuđenim divom. Ali nisam se mogla osvetiti s nekim starim projektilom. To bi morao biti Little Boy, Fat Man, gigantska glava cvjetače (promatrači bi poslije tvrdili da su ugledali još jedno sunce) sa sprženim tijelima, kredastim okusom atomske fisije u pilotovim ustima. Poslije bih mogla osjećati kajanje, vjerojatno pomisliti neizbježno “Moj Bože, što sam učinila?”, ali to nikada nikoga nije spriječilo. Tata je imao malu crnu knjigu koju je držao na svome noćnom ormariću, Rijeci krijesnice (Punch, 1978.), i čitao je noću kada je bio umoran i kada mu je trebalo nešto slatko, kao kad žene trebaju tamnu čokoladu. Bila je to knjiga najsnažnijih citata na svijetu. Znala sam većinu njih. “Povijest je zbirka laži oko kojih se svi slažu”, rekao je Napoleon. “Vodite me, slijedite me, ili mi se maknite s puta”, rekao je general George Patton. “Na pozornici vodim ljubav s dvadeset pet tisuća ljudi, a onda odem kući sama”, cvilila je Janis Joplin, praznih očiju i raščupane kose. “Idite u raj zbog klime, u pakao zbog društva”, rekao je Mark Twain. Buljila sam u Miltona. Nije me mogao gledati, nego se priljubio uz stablo kao da se nada da će ga pojesti. “Svi smo mi crvi”, rekla sam pažljivo, “ali ja vjerujem da sam krijesnica.” “Što?” upitala je Jade. Okrenula sam se i počela se udaljavati od njih. “Što je to bilo?” “To se zove iskoristiti svoj trenutak.” “Jesi je vidjela? Totalno je opsjednuta.” “Pronađite egzorcista!” Povikao je Charles i nasmijao se, zvučalo je kao da je netko prosuo zlatnike, drvo je svojom savršenom akustikom odnijelo taj zvuk gore i natjeralo ga da lebdi u zraku. Kad sam došla do parkirališta, naletjela sam na g. Moatsa, koji je hodao prema svom autu s udžbenikom pod rukom. Izgledao je prestrašeno kad me vidio kako izlazim iz drveća, kao da je mislio da sam El Grecov duh. “Blue van Meer?” rekao je nesigurno, ali ja se nisam nasmiješila, niti sam mu se obratila. Već sam počela trčati.  - 413 - 

o je jedan od najvećih skandala u životu, kada doznaš da je najokrutnija stvar koju ti netko može reći – da se loše ljubiš. Čovjek bi pomislio da je gore biti izdajica, licemjerka, kuja, kurva ili bilo koja druga užasna osoba, da je čak gore biti i potpuna luđakinja, drolja, “nekad bila popularna”, lasica. Mislim da bi čak bolje podnijela “loša u krevetu” jer svatko ima loš dan, dan kad ti mozak krene za svakom misli koja ti prođe glavom, pa čak i šampionski trkaći konj kao Najsretniji Mogući, koji je osvojio Derby i Preakness 1971., može odjednom doći zadnji, kao što je to učinio na Belmont Stakesu. Ali loše se ljubiti – biti tuna – to je najgore od svega zato što znači da nemaš strasti, a biti bez strasti, e, to je isto kao da si mrtav. Hodala sam kući (6,8 km), neprestano vrteći taj uvredljivi komentar u glavi (kao u usporenom filmu, tako da mogu umom očajnički zaokružiti svako svoje petljanje, zadržavanje, namjerno zaustavljanje i faul). U svojoj sam sobi briznula u plač koji izaziva glavobolju i za koji bi čovjek mislio da je rezerviran samo za smrt člana obitelji, za smrtonosne bolesti, za kraj svijeta. Plakala sam u svoj mokri jastuk više od sat vremena, tama je nadirala u sobu, noć se uvukla unutra i stisnula na prozorima. Naša kuća, raskošna, prazna kuća u Ulici Armor 24, čekala je, izgleda, na mene, čekala kao što šišmiši čekaju tamu, orkestar dirigenta, čekala me da se smirim, da nastavim. Začepljene glave i crvenih očiju otkotrljala sam se s kreveta, odlutala dolje, preslušala tatinu poruku o večeri s Arniejem Sandersonom, izvadila iz hladnjaka čokoladni kolač koji je tata donio kući neki dan iz pekarnice Stonerose (dio van Meerove kampanje Razvedrite Blue) i, uzevši vilicu, odnijela ga gore u svoju sobu. “Večeras završavamo s najnovijim vijestima koje smo upravo primili”, pjevušila je imaginarna Cherry Jeffries u mojoj glavi. “Ono što nisu uspjeli policija, teritorijalne jedinice, rendžeri, K-9, FBI, CIA, Pentagon, propovjednici, vidovnjaci, čitači dlana, hvatači snova, super-junaci, Marsovci, čak ni put u Lourdes, uspjela je jedna hrabra lokalna tinejdžerica i riješila ubojstvo Hannah Louise Schneider, četrdeset četiri godine stare, čiju je smrt šerif okruga Sluder prošlog tjedna pogrešno proglasio samoubojstvom. Darovita maturantica škole St. Gallway u Stocktonu gospođica Blue van Meer, koja inače ima IQ od kojeg će vam se zavrtjeti u glavi, 175, usprotivila se nastavnicima, učenicima i očevima te  - 414 - 

dešifrirala niz gotovo neprimjetnih tragova koji su vodili do njezina ubojice, koji je sada u pritvoru i čeka suđenje. Nazvana školarkom Sam Spade, gospođica van Meer ne samo da je redoviti gost razgovornih emisija, od Oprah i Lena do Today showa i The Viewa, te krasi naslovnicu ovomjesečnog izdanja Rolling Stonea, nego je i pozvana u Bijelu kuću na večeru s predsjednikom, koji joj je, usprkos tome što joj je samo šesnaest godina, ponudio da bude američka ambasadorica na Turneji dobre volje koja će proći trideset dvije zemlje kako bi promicala mir i slobodu u svijetu. I sve to prije nego što je primljena na Harvard ove jeseni. Nije li to nešto, Norvele? Norvele?” “Oh. Uh, da.” “Ovo samo pokazuje da se ovaj svijet ne raspada. Zato što još uvijek postoje pravi junaci i snovi se doista mogu ostvariti.” Nisam imala izbora nego učiniti što bi učinio inspektor Curry kada bi se našao u slijepoj ulici za vrijeme istrage, kao što je učinio na 512. str. Umišljenog jednoroga (Lavelle, 1901.), kada su “sva vrata zaključana, a svi prozori čvrsto zatvoreni, skrivajući zlo, kojim se, moj cijenjeni Horace, moramo u potpunosti pozabaviti iako smo obeshrabreni, kao što mršavi pas mješanac koji luta našim ulicama od opeke i kamena kopa po smeću tražeći komadić mesa koji je nemarno odbacio neki trgovac ili odvjetnik na putu kući. Ali ima nade! Sjeti se, moj dragi dječače, izgladnjelom psu ništa ne promakne! Kada ne znaš što bi, vrati se žrtvi\ Ona će ti osvijetliti put.” Izvadila sam neonski ružičastu karticu za pisanje bilješki veličine 12,5 x 17 cm i napisala popis Hannahinih prijatelja, onih nekoliko imena koje sam znala. Bio je tu pokojni Smoke Harvey i njegova obitelj, koja je živjela u Findleyju u Zapadnoj Virdžiniji, i muškarac iz prihvatilišta za životinje Richard Nekako, koji je živio na farmi ljama, i Eva Brewster, Doc, drugi muškarac iz Cottonwooda (iako nisam bila sigurna da bih njih mogla klasificirati kao prijatelje, više kao poznanike). Kad se sve uzme u obzir, bio je to jadan popis. Svejedno, odlučila sam početi, pomalo samouvjereno, od vrha, s članom Harveyjeve obitelji. Pohitala sam dolje u tatinu radnu sobu, uključila njegov laptop i upisala Smokeovo ime u traženje ljudi na Worldquestu. Nije bilo nikakvih podataka o njemu. Ali bilo je tu pedeset devet drugih Harveyja, među njima i Ada Harvey iz Findleyja, koja je bila registrirana na jednom od oglašenih linkova, www.noneofyourbusiness. com. Sjetila sam se da je Ada jedna od Smokeovih kćeri; Hannah ju je spomenula na večeri u Hyacinth Terraceu. (Sjetila sam se zato što je to ime jedne od omiljenih tatinih knjiga, Nabokovljeve Ade /1969./). Ako  - 415 - 

platim samo 89,99 dolara toj webstranici, mogu dobiti ne samo Adin broj telefona nego i adresu, datum rođenja, provjeru podrijetla, izvještaj o službenim dokumentima, državnu pretragu kriminalnih podataka, kao i satelitsku snimku. Otrčala sam gore u tatinu sobu i uzela jednu od njegovih dodatnih kartica MasterCard iz ladice u njegovu noćnom ormariću. Odlučila sam da ću platiti osam dolara za njen telefonski broj. Vratila sam se u svoju sobu, napisala popis detaljnih pitanja na još tri takve kartice, na vrhu svake napisala sam BILJEŠKE O SLUČAJU. Nakon što sam pregledala pitanja tri ili četiri puta, otišla sam dolje u knjižnicu, otvorila tatin petnaest godina star burbon George T. Stagg, otpila gutljaj ravno iz boce (još se uvijek nisam potpuno opustila u ovome detektivskom poslu, još ne, ali koji detektiv nije tu i tamo malo cugnuo?) i vratila se u svoju sobu pričekavši nekoliko trenutaka da se saberem. “Morate si zamislit željezni krevet na kojem je leš i tako se ponašati, cure”, zahtijevao je detektiv Buddy Mills od svoje relativno stidljive muške policijske jedinice u Posljednjem rezu (Nubbs, 1958.). Nazvala sam. Nakon trećeg zvona javila se žena. “Halo?” “Mogu li razgovarati s Adom Harvey, molim vas?” “Ja sam. Tko zove, molim?” Bio je to jedan od onih zastrašujućih, predratnih, patriotskih južnjačkih glasova, lijepih, energičnih i prerano ostarjelih (pun bora i drhtaja bez obzira na dob osobe). “Uhm, dobra večer, zovem se Blue van Meer i ja...” “Hvala lijepo, ali nisam zainteresirana...” “Ne želim vam ništa prodati...” “Ne, hvalu, cijenim...” “Ja sam prijateljica Hannah Schneider.” Začuo se nagli udah, kao da sam joj zabila injekciju u ruku. Nije ništa rekla. A onda je spustila slušalicu. Zbunjena, stisnula sam gumb za ponovno zvanje. Odmah je podigla slušalicu – čula sam televizor, reprizu sapunice, ženu “Blaine” i onda “Kako si to mogao učiniti!” – a Ada Harvey spustila je slušalicu uz tresak i bez riječi. Moj četvrti pokušaj: zvonilo je petnaest puta prije nego što se čuo snimljeni glas da stranka nije dostupna. Pričekala sam deset minuta, pojela nekoliko zalogaja čokoladnoga kolača i pokušala peti put. Javila se na prvi signal. “Kako se usuđujete – ako ne prestanete, nazvat ću policiju...”  - 416 - 

“Nisam prijateljica Hannah Schneider.” “Ne? Pa onda tko si?” “Učeni... istražitelj”, brzo sam se popravila. “Ja sam privatni istražitelj kojeg je unajmila” – pogled mi je lutao policom s knjigama i sletio između Anonimnog (Felm, 2001.) i Treće strane (Grono, 1995.) – “anonimna treća strana. Nadala sam se da biste mi mogli pomoći i odgovoriti na nekoliko pitanja. Potrajat će samo pet minuta.” “Ti si privatni istražitelj?” ponovila je. “Da.” “Onda Bog nosi hlače i mamuze – koliko imaš godina? Zvučiš kao beba.” Tata je rekao da se puno toga može iskopati o osobi na osnovi njegova/njezina glasa preko telefona, a prema njezinu glasu rekla bih da je u ranim četrdesetima i da nosi smeđe kožnate cipele bez pete s malim resicama, resicama kao minijaturnim metlama koje joj metu vrhove stopala. “Šesnaest”, priznala sam. “I rekla si da radiš za koga?” Nije bila dobra zamisao da nastavim lagati; kao što je tata rekao: “Dušo, tebi svaka misao hoda glasom noseći golemi reklamni pano.” “Za sebe. Ja sam učenica u školi St. Gallway u kojoj je Hannah predavala. Žao mi je što sam vam prije lagala, ali bojala sam se da ćete spustiti slušalicu, a”, histerično sam pretraživala pogledom svoje BILJEŠKE O SLUČAJU – “a vi ste moj jedini trag. Slučajno sam upoznala vašeg oca, one noći kada je umro. Činio se kao fascinantna osoba. Žao mi je zbog svega što se dogodilo.” Bilo je to odvratno, uvući pokojne članove obitelji u sve to kako bih dobila što želim – kada bi meni netko spomenuo mrtvog tatu, bez sumnje bih propjevala kao svraka – ali to mi je bila jedina nada; bilo je očito da se Ada koleba bi li me saslušala ili spustila slušalicu i skinula je s telefona. “Zato što su”, nastavila sam drhtavo, “vaš otac i ostatak vaše obitelji bili jednom prijatelji s Hannah, nadala sam se...” “Prijatelji?” Ispljunula je riječ kao da je ukiseljeni avokado. “Nismo mi bili prijatelji s tom ženom.” “Oh, ispričavam se. Mislila sam...” “Mislila si krivo.” Ako joj je glas do sada bio minijaturan i pudličast, sada je bio kao rotvajler. Nije nastavila. Bila je ono što se u svijetu detektiva zove  - 417 - 

“prokleto zacementirana ženska”. Progutala sam slinu. “Pa, onda, uh, gospođo Harvey...” “Zovem se Ada Rose Harvey Lowell.” “Gospođo Lowell. Vi uopće niste poznavali Hannah Schneider?” Ponovno nije ništa rekla. Reklama za aute urlala je u njezinoj dnevnoj sobi. Brzo sam nažvrljala “Nikakvoj?” u svojim BILJEŠKAMA O SLUČAJU pod pitanjem br. 4: “U kakvoj ste vezi bili s Hannah Schneider?” Upravo sam namjeravala prijeći na br. 5: “Jeste li znali za njen izlet na kampiranje?” kada je uzdahnula i progovorila, jakim glasom. “Ne znaš tko je ona bila”, rekla je Ada. Sada sam ja bila na redu da utihnem, zato što je to jedan od onih dramatičnih komentara koji se pojave na pola akcijskoga znanstvenofantastičnog filma, kad jedan lik upravo namjerava obavijestiti drugoga da ovo s čime su se susreli “nije sa Zemlje”. Srce mi je počelo odzvanjati u prsima kao vudu-pogrebni marš u N’awlinsu. “Što znaš?” upitala me s notom nestrpljenja u glasu. “Znaš li išta!” “Znam da je bila nastavnica”, pokušala sam tiho. To je izazvalo zajedljivi “He.” “Znam da je vaš otac Smoke bio umirovljeni bankar...” “Moj je otac bio istraživački novinar”, popravila me (vidi “Južnjački ponos”, Mjesec i prokletstvo, Wyatt, 2001.). “Trideset osam godina bio je bankar, a onda je otišao u mirovinu i posvetio se svojoj prvoj ljubavi. Pisanju. I pravim zločinima.” “Napisao je knjigu, zar ne? Krimić?” “Doloroso izdaja – nije krimić. Radi se o ilegalnim useljenicima na teksaškoj granici i korupciji i švercu droge koji se tamo odvijaju.” (Grubo je zdrobila riječ useljenicima, pa su postali useljcima.) “Postigla je golem uspjeh. Dali su mu ključeve grada.” Šmrcnula je. “Što još?” “Znam da se vaš otac utopio kod Hannah.” Ponovno je naglo udahnula; ovoga puta zvučalo je kao da sam je ošamarila pred stotinama gostiju na zabavi na kojoj se prave karamele. “Moj otac nije” – glas joj je bio drhtav i kreštav, kao grebanje umjetnih noktiju po najlonkama – “ja – ma imaš li uopće pojma tko je bio moj otac?” “Žao mi je, nisam htjela...” “Udarila ga je traktorska prikolica kad su mu bile četiri godine dok se vozio na triciklu. Slomio je leđa u vojsci u Koreji. Ostao zaključan u autu koji je pao s mosta Feather, a onda izišao kroz prozor, kao što to čine u  - 418 - 

filmovima. Dvaput je bio ugrizen – jednom se radilo o dobermanu, a drugi put o čegrtuši u Tennesseeju, i skoro ga je napao morski pas na obali Way Paw Weja u Indoneziji, ali gledao je emisiju o njima na Nature Channelu i sjetio se da ga treba udariti u njušku, to ti kažu da treba učiniti s njima kad jedan od njih krene prema tebi, samo što većina ljudi nije dovoljno hrabra da to i učini. Smoke je to učinio. I sad mi hoćeš reći da su ga dokrajčile njegove tablete pomiješane s malo viskija? Zlo mi je. Pio ih je šest mjeseci i nisu imale nikakvog učinka, i točka. Taj je čovjek mogao biti šest puta ustrijeljen u glavu i nastavio bi hodati... vjeruj mi.” Na moj užas, glas joj je pukao na “vjeruj” – nastala je poprilična rupa, reklo bi se. Nisam bila sigurna, ali mislim da je i plakala, grozan štucajući zvuk zadržavanja plača koji se stopio s mrmljanjem i bezličnom glazbom iz sapunice, tako da nisam mogla razlučiti njenu dramu i onu na televiziji. Vrlo je moguće da je ona upravo rekla “Travis, neću ti lagati da ništa ne osjećam prema tebi” – a ne žena na televiziji, isto kao što je bilo moguće da je TV, a ne Ada, plakao zbog svoga mrtvog oca. “Žao mi je”, rekla sam. “Samo sam nekako zbunjena...” “Tek sam kasnije sve to zbrojila”, šmrcala je. Čekala sam – dovoljno vremena da zašije, koliko god grubo, rupu u svom glasu. “Tek ste kasnije što... zbrojili?” Nakašljala se. “Znaš li što je Noćna straža?” upitala je. “Naravno da ne znaš... vjerojatno ne znaš ni kako se zoveš...” “Zapravo znam. Moj otac je profesor političkih znanosti.” Bila je iznenađena – ili joj je možda laknulo. “Oh?” “Bili su radikali”, rekla sam. “Ali osim pokojeg incidenta u ranim sedamdesetima, nitko nije siguran da su stvarno postojali. Više su kao neka... lijepa ideja, borba protiv pohlepe – nego nešto stvarno.” Parafrazirala sam dijelove iz “Kratke povijesti američkih revolucionara” (vidi van Meer, Fedem Forum, god. 23, br. 9, 1990.). “Pokoji incident”, ponovila je Ada. “Točno tako. Onda znaš o Graceyju.” “On je bio osnivač. Ali mrtav je, zar ne?” “'Drugi od jedne druge osobe'”, rekla je Ada polagano. “George Gracey jedini je poznati član. I FBI ga još uvijek traži. Godine 1970., ne '71., ubio je senatora Zapadne Virdžinije, stavio mu je bombu u auto. Godinu dana kasnije digao je u zrak zgradu u Teksasu. Četvero je ljudi poginulo. Kamere su ga snimile, pa su napravili njegov foto-robot, ali onda je  - 419 - 

potpuno nestao. U osamdesetima je u Engleskoj došlo do eksplozije u gradskoj vijećnici. Bomba ručne izrade. Ljudi su čuli da tamo živi, pa su pretpostavljali da je mrtav. Bilo je toliko štete da nije bilo moguće pronaći zube tijela koja su pronađena. Tako ih identificiraju, znaš. Po zubima.” Zastala je, progutala slinu. “Senator koji je ubijen bio je senator Michael McCullough. Dubsov ujak, moj praujak. To se dogodilo u Meadu, dvadeset minuta udaljenom od Findleyja. Cijelo vrijeme dok smo odrastali Dubs je govorio: 'Odletjet ću na kraj svijeta samo da dovedem tog kurvinog sina pred sud.' Kad se Dubs utopio, svi su povjerovali policiji. Rekli su da je previše popio i da je to bila nesreća. Ja sam odbila vjerovati u to. Bila sam budna cijele noći i čitala njegove bilješke iako me Archie psovao, rekao da sam luda. Ali onda sam vidjela kako se sve slaže. Pokazala sam i Archieju i Calu. I ona je, naravno, znala. Znala je da smo joj na tragu. Nazvali smo FBI: zato se objesila. Mogla je birati između smrti i zatvora.” Bila sam potpuno zbunjena. “Ne razumijem...” “Noćna urota”, rekla je Ada tiho. Pokušati slijediti logiku ove žene bilo je kao golim okom pokušati gledati elektron kako kruži oko jezgre. “Što je Noćna urota?” “Njegova sljedeća knjiga. Ona koju je pisao o Georgeu Graceyju. Tako ju je namjeravao nazvati i bio bi to bestseler. Smoke ga je pronašao, znaš. Prošlog svibnja. Pronašao ga je na otoku koji se zove Paxos kako uživa u životu.” Drhtavo je udahnula. “Ne znaš kako nam je bilo kad je policija nazvala i rekla nam da je naš otac, kojeg smo vidjele prije dva dana na Krizanteminom krštenju, mrtav. Oduzet nam je. U životu nismo čuli ime Hannah Schneider. Prvo smo mislili da je to ona glasna rastavljenica koju klub Rider’s nije htio postaviti za blagajnicu, ali to je bila Hannah Smithers. Onda smo mislili možda je to bila rođakinja Gretchen Paterson koju je Dubs odveo na dobrotvornu zabavu Marquis Pola, ali to je bila Lizzie Sheldon. I tako” – tu je Ada već ukinula bilo kakvu interpunkciju, a i neke stanke; riječi su joj u stampedu jurile iz slušalice – “nakon dva dana mozganja Cal pogleda sliku koju sam tražila policiju da nam da i znaš što? Kaže da se sjeća da je razgovarala s Dubsom u Handy Pantry u lipnju kad su se vraćali s Auto Showa 4000 – to je bilo mjesec dana nakon što se Dubs vratio s Paxosa. Cal kaže da je Dubs ušao u Handy Pantry da kupi žvakaće i ta mu se žena prikrpala. Cal ima fotografsko pamćenje. 'To je ona', rekao je. Visoka. Tamne kose. Lice oblika onih bombonijera za Valentinovo, a Valentinovo je bio Dubsov omiljeni praznik. Pitala ga je kako da dođe do  - 420 - 

Charlestona i pretpostavljam da su tako dugo nastavili razgovarati da je Cal morao izići iz auta i otići po njega. I to je bilo to. Onda smo pretražili Dubsove stvari i pronašli njen telefonski broj u adresaru. Telefonski je račun pokazivao da ju je zvao barem jednom ili dvaput tjedno. Znala je kako igrati igru, znaš. Nakon moje majke nema nikoga posebnog – još, još uvijek govorim o njemu u sadašnjem vremenu. Archie kaže da moram prestati s tim.” Zastala je, još jednom teško udahnula i ponovno počela govoriti. I dok je govorila, odjednom sam imala pred očima jednog od onih maleckih vrtnih paukova koji odluče napraviti mrežu, ne u nekom odgovarajućem kutu, nego u nekom gigantskom prostoru, prostoru tako golemu i pretjeranu da bi u njega stala dva afrička slona. Tata i ja promatrali smo takvog odlučnog pauka na svojoj verandi u Howardu u Louisiani, i koliko god da je puta vjetar otpuhao osnovnu nit, koliko god da se puta mreža potrgala i pala, ne mogavši se držati za te lažne stupove, pauk je nastavio s radom, penjao se na vrh, padao u dubinu dok je svilena nit drhtala iza njega, kao konac za čišćenje zuba na vjetru. “Pokušava shvatiti svijet”, rekao je tata. “Sije ga i spaja najbolje što može.” “Još uvijek ne znamo kako joj je to uspjelo”, nastavila je Ada. “Moj otac je imao sto deset kila. Mom da ga je otrovala. Ubrizgala mu je nešto, između nožnih prstiju... možda cijanid. Zato što se policija zaklela da su sve pregledali i da nije bilo tragova. Jednostavno ne vidim kako je to moguće. Volio je viski... neću lagati o tome. A pio je i lijekove...” “Kakve je lijekove uzimao?” upitala sam. “Minipress. Za tlak. Dr. Nixley mu je rekao da ih ne smije miješati s pićem, ali već je to činio i nikada mu nije naškodilo. Vozio se kući s dobrotvorne zabave Kralj srca kada je prvi put počeo piti tablete i ja sam bila kod kuće kad se vratio. Bio je dobro. Vjeruj mi, da sam mislila da nije dobro, pošteno bih se izderala na njega. Nije da bi me slušao.” “Ali, Ada”, govorila sam tihim glasom, kao da smo u knjižnici, “stvarno ne mislim da je Hannah mogla...” “Gracey je bio u kontaktu s njom. Rekao joj je da ubije Smokea. Kao što je ubila sve te druge. Ona je bila izazov, znaš.” “Ali...” “Ona je ona druga”, prekinula me. “'Druga od jedne druge osobe.' Drugi član – zar ne slušaš?” “Ali ja znam da ona nije kriminalka. Razgovarala sam s detektivkom ovdje...” “Hannah Schneider nije njeno pravo ime. Ukrala je to ime od neke  - 421 - 

jadne žene koja je nestala, a koja je odrasla u sirotištu u New Jerseyju. Godinama je živjela kao ta djevojka. Pravo joj je ime Catherine Baker i traži je FBI zato što je ustrijelila policajca ravno među oči. Dvaput. Negdje u Teksasu.” Pročistila je grlo. “Smoke je nije prepoznao jer nitko nije siguran kako Baker zapravo izgleda. Pogotovo sada. Imaju neko staro svjedočenje, dvadeset godina star foto-robot – u osamdesetima su svi imali čudnu kosu i izgledali kao luđaci – znaš, oni užasni ostaci hipija. I na crtežu ima plavu kosu. Piše da ima plave oči. Smoke je imao tu sliku, zajedno sa svim materijalom o Georgeu Graceyju. Ali to je jedna od tih stvari – to bi mogao biti crtež mene, znaš. Mogao bi biti crtež bilo koga.” “Biste li mi mogli poslati kopije tih bilješki? Za moju istragu?” Ada je šmrcnula i iako se nije izričito složila, dala sam joj svoju adresu. Koju minutu nijedna od nas nije progovorila. Čula sam završnu melodiju sapunice, a onda eksploziju nove reklame. “Samo žalim što nisam bila tamo”, rekla je tiho. “Ja imam šesto čulo, znaš. Da sam ja išla na Auto show, mogla sam ući u trgovinu s njim kada je išao po žvakaće. Vidjela bih što čini – šepiri se uokolo u uskim trapericama, sunčanim naočalama, pravi se da je sve slučajnost. Cal se kleo da ju je vidio i nekoliko dana ranije, kad su on i Smoke išli u Winn-Dixie po rebarca. Rekao je da je prošla ravno pokraj njih s praznim kolicima, sva skockana kao da ide nekamo i da je pogledala ravno u Cala i nacerila se kao sam vrag. Naravno, čovjek ne može biti siguran. Nedjeljom zna biti gužva...” “Što ste rekli?” upitala sam tiho. Prestala je govoriti. Nagla promjena u tonu moga glasa mora da ju je prestrašila. “Rekla sam da čovjek ne može biti siguran”, rekla je uplašeno. Bez razmišljanja spustila sam slušalicu.

 - 422 - 

oćna straža uvijek je imala mnogo imena – Nächtlich ili “Noćni” na njemačkom, isto kao i Nie Schlafend, ili “Oni koji nikada ne spavaju”. Na francuskome oni su Les Veilleurs de Nuit. Članstvo je u doba kad su navodno bili najutjecajniji, od 1971. do 1980., bilo potpuno nepoznato; neki kažu je to bilo dvadeset pet muškaraca i žena u Americi; drugi tvrde da ih je bilo više od tisuću po cijelom svijetu. Što god bila istina – koju, na žalost, nikada nećemo doznati – danas se o pokretu šuška s većim entuzijazmom nego kada je bio u zenitu (potraga na internetu donosi više od 100.000 stranica). Njegova današnja popularnost kao djelomično lekcija iz povijesti, djelomično bajka, dokaz je ideala slobode, sna o oslobođenju svih ljudi, koje god rase ili vjeroispovijedi bili, sna koji, koliko god raskoljeno i cinično moderno društvo postane, neće umrijeti. van Meer. “Nächtlich: popularni mitovi borbe za slobodu”, Federal forum, god. 10, br. 5, 1998. Tata me odgojio da budem skeptična osoba, osoba koja nije uvjerena u nešto sve dok se “činjenice ne poredaju kao djevojke u kabaretu”, te tako nisam vjerovala Adi Harvey – sve dok nije opisala incident u Win-Dixieju (ili možda malo ranije, s “tijesnim trapericama” i “sunčanim naočalama”); a onda je zvučalo kao da ne opisuje Smokea i Cala u Win-Dixieju, nego tatu i mene u Fat Katu u rujnu, kada sam prvi put vidjela Hannah na odjelu smrznute hrane. Kao da to nije bilo dovoljno da me potpuno ostavi bez daha, još je morala otići u potpunu južnjačku gotiku, uvući u to vraga i njegov cerek, a kad god bi netko s južnjačkim naglaskom rekao vrag, čovjek automatski pomisli da oni znaju nešto što ti ne znaš – kao što je Yam Chestley napisao u Dixiekritima (1979.): “Jug se savršeno razumije u dvije stvari: kukuruzni kruh i vraga” (str. 166). Nakon što sam spustila slušalicu i dok su na stropu moje sobe rasli stalagmiti sjena, zurila sam u svoje  - 423 - 

BILJEŠKE O SLUČAJU, na kojima sam napisala izgladnjelim rukopisom i u haiku-stilu policajca Coxleyja (NOĆNA STRAŽA CATHERINE BAKER GRACEY). Moja prva misao bila je da je tata mrtav. I on je bio meta Catherine Baker zato što je i on radio na knjizi o Graceyju (bilo je to logično objašnjenje zašto nas je Hannah uhodila na isti način kao što je uhodila Smokea Harveyja) ili, ako već nije radio na knjizi (“Nisam siguran da imam snage za još jednu knjigu”, priznao je tata u burbonskom raspoloženju, tužno priznanje koje nikada nije ponovio po danu), onda na nekom članku, eseju ili nekom predavanju, vlastitoj Noćnoj uroti. Naravno – potrčala sam preko sobe kako bih uključila stropnu svjetiljku i, hvala bogu, sve su sjene odmah bile odnesene kao crna haljina u robnoj kući koja više nije u modi – podsjetila sam samu sebe da je Hannah Schneider mrtva (malena istina u koju sam bila sigurna), a tata je bio na sigurnome s profesorom Arniejem Sandersonom u Piazzi Pitti, talijanskom restoranu u središtu Stocktona. Ipak sam osjećala potrebu da čujem njegov hrapavi glas, njegovo “Dušo, ne budi smiješna.” Otrčala sam dolje, divlje listala telefonski imenik i nazvala restoran. (Tata nije imao mobitel; “Tako da mogu biti na raspolaganju drugima, dvadeset četiri sata na dan, sedam dana u tjednu kao neki tupan koji radi za minimalac u odjelu za korisničke usluge? Hvala lijepa, ali ne, hvala.”) Šefici sale trebala je samo minuta da ga identificira; malo je ljudi nosilo irski tvid u proljeće. “Dušo?” zvučao je uznemireno. “Što se dogodilo?” “Ništa – zapravo, sve. Jesi li dobro?” “Što – naravno. Što je bilo?” “Ništa.” Paranoična mi je misao pala na pamet. “Vjeruješ li Arnieju Sandersonu? Možda ne bi trebao pojesti svoju hranu. Nemoj ići na WC...” “Što?” “Otkrila sam istinu o Hannah Schneider. Znam zašto ju je netko ubio, ili... ili se ubila – to još nisam prokljuvila, ali znam zašto”. Tata je šutio, očito ne samo umoran od tog imena nego i potpuno neuvjeren. Nisam ga krivila; disala sam kao luđakinja, srce mi je posrtalo kao alkić u zatvorskoj ćeliji – sve je to stvaralo osobu koja nije ulijevala povjerenje što se tiče istine i razumnog razmišljanja. “Dušo”, rekao je nježno, “znaš, malo ranije poslije podne donio sam Prohujalo s vihorom. Možda bi ga trebala pogledati. Pojesti komad onoga čokoladnoga kolača. Ja ću doći za manje od sat vremena.” Počeo je govoriti  - 424 - 

još nešto, nešto što je počinjalo s “Hannah”, ali riječ se presavila u položaju joge u njegovim ustima i izišla kao “halo”; činilo se da se boji reći njeno ime, kako me to ne bi ohrabrilo. “Jesi li sigurna da si dobro? Mogu i sada otići.” “Ne, dobro sam”, rekla sam brzo. “Pričat ćemo kada dođeš kući.” Spustila sam slušalicu (u potpunosti mi je laknulo; tatin je glas bio kao povez s ledom preko iščašenog zgloba). Skupila sam svoje BILJEŠKE O SLUČAJU i odjurila dolje u kuhinju kako bih skuhala kavu. (“Iskustvo, intelektualni kapacitet, izvještaj forenzičara, otisci prstiju, otisci stopala – jasno, sve je to važno”, napisala je policajka Christina Vericault na 4. stranici Posljednje uniforme /1982./. “Ali ključni element rješavanja zločina jest fina francuska ili kolumbijska mješavina kave. Nijedno ubojstvo ne može biti riješeno bez toga.”) Nakon što sam zabilježila još nekoliko detalja iz razgovora s Adom Harvey, pohitala sam dolje u tatinu radnu sobu i uključila svjetla. Tata je napisao samo jedan relativno kratak tekst o Noćnoj straži, objavljen 1998., “Nächtlich: popularni mitovi o borbi za slobodu”. Tu i tamo također je, za svoje seminare o građanskom ratu, u obveznu literaturu znao uključiti malo opširniji komentar o njihovim metodama, esej iz Anatomije materijalizma Herberta Littletona (1990.) “Noćna straža i mitski principi praktične promjene”. Bez problema sam locirala oba teksta na polici za knjige (tata je uvijek kupovao po pet kopija svakog Federal Foruma u kojem bi objavili njegov tekst, slično starleti koja je gladna paparazza kada joj slika osvane pod naslovom “U gradu” u Celebrastory Weeklyju). Vratila sam se za tatin stol s dva časopisa u rukama. Lijevo od njegova lap topa nalazila se poprilična gomila blokova i razne presavijene strane novine. Radoznalo sam listala po njima, oči su mi se trebale prilagoditi kako bi dešifrirale njegov rukopis poput bodljikave žice. Na žalost, njihov sadržaj nije imao nikakve veze s Noćnom stražom ili s tim gdje je George Gracey (što bi bila paralela snova na Smokeovu priču). Umjesto toga bili su tu tatini uobičajeni cause célèbre, pobuna naroda u Demokratskoj Republici Kongo i drugih nacija u Centralnoj Africi. “Kada će ubijanje prestati?” zahtijevali su nespretno prevedeni uvodnici u Afrikaan News, malim političkim novinama iz Cape Towna. “Gdje je zagovornik slobode?” Stavila sam te papire u stranu (posloživši ih onako kako su stajali; tata je znao prepoznati njuškanje, kao psi koji nanjuše strah) i redom započela svoju istragu o Noćnoj straži (ili “Mai addormentato”, kako su se zvali na talijanskom i očito LTBSofc na japanskom). Prvo sam pročitala tatin članak iz Federal Foruma. Zatim sam pregledala dugačko 19.  - 425 - 

poglavlje u Littletonovoj knjizi. Na kraju sam se bacila na tatin laptop i potražila grupu na internetu. U godinama nakon 1998. stranice koje spominju radikale namnožile su se kao gljive poslije kiše; 100.000 postalo je 500.000. Pregledala sam što sam više mogla, nijedan izvor nisam isključila zbog predrasuda, romantičnosti ili čak nagađanja (“Među predrasudama rastu razne vrste nevjerojatnih istina”, rekao je tata): enciklopedije, povijesni tekstovi, političke internetske stranice, ljevičarski blogovi, stranice komunista i neomarksista (moja omiljena www.thehairyman.com aludirala je na lavovski izgled Karla Marxa), stranice o urotama i anarhističke stranice, stranice o kartelima, kultovima, obožavanju junaka, urbanim legendama, organiziranom kriminalu, Orwellu, Malcomu X-u, Erin Brockovich i nešto iz Nikaragve što se zvalo Cheovi pobornici. Činilo se da je grupa poput Grete Garbo kada se tek umirovila: misteriozna, nemoguće ju je uhvatiti i svi žele dio nje. Trebalo mi je malo više od sat vremena da sve pregledam. Kad sam završila, oči su mi bile crvene, a grlo suho. Osjećala sam se iscrpljenom, ali opet skandalozno živom (izgovara se “ZIIIVA”), lakoumnom poput intenzivno zelenog vilina konjica koji je uletio tati u kosu na jezeru Pennebaker, što ga je nagnalo da pleše kao marioneta, cvili “Ahhhhhh!” i progura se kroz gomilu gerijatrije koja je redom nosila žute vizire identične žutim aureolama kakve Krist ima na starim freskama. Moje uzbuđenje uz glasno lupanje srca nije bilo tamo samo zato što sam toliko toga znala o Noćnoj straži da sam bila čudno uvjerena da bih mogla održati predavanje u tatinu stilu, moj glas kao plimni val koji se podiže preko nemarno počešljane kose njegovih studenata, a ni zato što je, začudo, informacija koju mi je dala Ada Harvey junački preživjela daljnje ispitivanje kao britanska blokada pred najezdom Nijemaca u Prvoj bitki za Atlantik tijekom Prvoga svjetskog rata. Nisam bila oduševljena čak ni zato što se Hannah Schneider – sve što je učinila, njeno čudno ponašanje, njene laži – odjednom raspukla pred mojim nogama kao jedan od vanjskih kamenih sarkofaga faraona Heteraahmesa, kada se Carlson Quay Meade 1927. teturavo probijao kroz mračno tajno skrovište visoko u stijenama Doline kraljeva. (Prvi sam put mogla čučnuti, prinijeti svoju uljanicu ravno do Hannahina lica glatka poput kosti i vidjeti zapanjujuće detaljno svaki kut i ravninu.) Bio je tu još jedan razlog, nešto što je tata jednom rekao nakon što je opisao završne sate u životu Chea Guevare. “Ima nečeg opojnog u snu o slobodi i onima koji su riskirali svoj život za nju – posebno u ovo doba cendranja kada ljudi jedva da se mogu izvući iz svoje fotelje kako bi  - 426 - 

otvorili vrata dostavljaču pizze, a kamoli da zahtijevaju slobodu.” Riješila sam misterij. Nisam mogla vjerovati. Pronašla sam vrijednosti x i y (uz ključnu pomoć Ade Harvey; nisam tašta kao mnogi primijenjeni matematičari koji se očajnički žele pojaviti sami, bez partnera, u povijesnim analima). I osjećala sam i stravu i divljenje – ono što je Einstein osjećao usred noći 1905. u Bernu u Švicarskoj nakon što se probudio iz noćne more u kojoj je vidio dvije zvijezde kako se sudaraju i stvaraju neobične valove u svemiru – vizija koja će nadahnuti njegovu teoriju relativnosti. “Bila je to najstrašnija i najlepša ztvar koju sam ikada fidio”, rekao je. Ponovno sam pohitala do tatine police s knjigama i ovoga puta uzela raspravu pukovnika Heliga o ubojstvu Makinacije idilične i neviđene (1889.). Prolistala sam je (bila je tako stara, stranice 1-22 perutale su se iz uveza) tražeći dijelove koji bi konačno rasvijetlili veliku istinu koju sam otkrila, ovaj iznenađujući – i, naravno, podli – Novi svijet. Najčudniji uvid u djelovanje Noćne straže (incident za koji je tata rekao da dokazuje “potencijal legende da je se koristi zauvijek, te nosi kao baloner koji štiti od kiše i zla i šulja se parkom plašeći djecu”) bila je epizoda opisana na www.goodrebels.net/nw u kojoj je dvoje učenika osmog razreda iz bogatog predgrađa Houstona zajedno napravilo samoubojstvo 14. siječnja 1995. Jedna od njih, trinaestogodišnjakinja, napisala je oproštajno pismo – stavljeno na stranicu – energičnim rukopisom, na zastrašujuće slatkastu papiru (ružičasti s dugama): “Sada se eliminiramo u ime Noćne straže i kako bismo pokazali svojim roditeljima da je njihov novac prljav. Smrt svim naftaškim svinjama.” Tvorac stranice (kad si kliknuo na “o Randyju”, pokazala bi se slika žgoljavoga mamutskog tipa s ozbiljnim crvenim ustima čvrsto zatvorenima na licu, neodredivih godina) žalio se na to “nasljeđe” Noćne straže tako pogrešno upotrebljavano, zato što “nigdje u manifestima ne kažu: ubij se zato što si bogat. Oni su borci protiv zlostavljanja kapitalizma, a ne ludi članovi Mansonove obitelji.” “Smrt svim svinjama” bilo je, naravno, napisano krvlju na ulaznim vratima Cielo Drivea (vidi Ptica pjeva u gluho doba noći: život Charlesa Millesa Mansona, Ivys, 1985., str. 226). Sudeći po većini izvora, Randy je bio u pravu, nigdje u manifestima članovi Nachtlicha nisu poticali na samoubojstvo ni pod kojim okolnostima. Zapravo, uopće nisu ni postojali manifesti koje je napisala grupa, nije bilo pamfleta, brošura, kratkih izvještaja, snimljenih govora ili vatrenih eseja koji bi iznosili detalje njihovih namjera. (To je bio izbor koji  - 427 - 

je tata smatrao nevjerojatno pronicavim: “Ako buntovnici nikada ne kažu tko su, njihovi neprijatelji nikada ne mogu biti sigurni protiv čega se bore.”) Jedini papir koji je bio dokaz postojanja grupe bio je jedan list papira iz bilježnice pripisan Georgeu Graceyju, koji je nosio datum 9. srpnja 1971. i koji je označivao rođenje Noćne straže – barem one Noćne straže kakvu poznaju nacija, policija i FBI. (Nije to bilo dobrodošlo rođenje; država je već imala pune ruke posla s Weather Undergroundom, Black Panthers i Students for the Democratic Society, među pregršt ostalih “halucinirajućih hipi-prevaranata”, kako ih je tata zvao.) Toga dana 1971. policajac u Meadu u Zapadnoj Virdžiniji otkrio je tu stranicu iz bilježnice zalijepljenu selotejpom za telefonski stup tri metra dalje od mjesta na kojem je eksplodirao bijeli Cadillac Fleetwood 75 senatora Michaela McCollougha u bogatoj rezidencijalnoj četvrti po imenu Marlowe Gardens. (Senator Michael McCollough ušao je u auto i na licu mjesta poginuo u eksploziji.) Taj jedini manifest Noćne straže može se pročitati na www.mindfucks. net/gg (Gracey očito nije imao peticu iz pisanja): “Danas umire pokvaren i pohlepan čovjek” – bila je to istina, barem doslovno; McCollough je navodno težio 136 kilograma i patio od skolioze – “čovjek koji se bogati na patnji žena i djece, gramziv čovjek. I tako ču ja, i mnogi sa mnom, biti Noćna straža, s nadom da ćemo lišiti ovu naciju i svijet kapitalističke pohlepe koja ne mari za ljudski život, koja podriva demokraciju, maže oči svojim ljudima, prisiljavajući ih da žive u mraku.” Tata i Herbert Littleton dali su bolji uvid u ciljeve Noćne straže izvlačeći zaključke iz ubojstva 1971., kao i Graceyjeva dizanja u zrak poslovne zgrade u središtu Houstona 29. listopada 1973. Littleton je smatrao da je senator McCollough postao prva žrtva grupe zbog svoje umiješanosti u skandal s otrovnim otpadom 1966. Više od sedamdeset tona otrovnog otpada ilegalno je u rijeku Pooley u Zapadnoj Virdžiniji bacila Shohawk Industries, tvornica za proizvodnju tekstila, i do 1965. mali, osiromašeni gradovi nastali na starim ugljenokopima, kao Beudde i Morrisville, zabilježili su porast obolijevanja od raka među svojom populacijom koja je živjela na minimalcima. Kada je izbio skandal, McCollough, koji je tada bio guverner, izrazio je bijes i tugu, a njegov vrlo medijski popraćen junački mandat da očisti rijeku, što košta da košta (što košta da košta one koji plaćaju porez), osigurao mu je mjesto u Senatu sljedeće izborne godine (vidi “Senator McCollough posjećuje petogodišnjaka koji boluje od leukemije”, Anatomija, Littleton, str. 193). Ali istinu je razotkrio Littleton 1989. kada je ne samo rekao da je McCollough znao za bacanje otpada u rijeku i posljedice koje će to imati za  - 428 - 

zajednice koje žive niz rijeku nego je čak i dobio obilnu naknadu da šuti o tome, svotu koja se procjenjuje na između 500 i 750 tisuća dolara. Prema tati, eksplozija u Houstonu 1973. ilustrirala je odlučnost Noćne straže da vodi rat protiv “kapitalističke pohlepe i eksploatacije na globalnoj razini”. Meta više nije bio samo jedan čovjek nego poslovno središte naftne kompanije Oxico Oil & Gas (OOG). Eksploziv od mješavine amonij-nitrata i benzina postavljen je na katu gdje su bili uredi čelnika, a postavio ih je sam George Gracey prerušen u servisera; sigurnosna kamera snimila ga je kako šepajući odlazi iz zgrade rano tog jutra, kao i još dvije osobe koje su nosile skijaške maske ispod kapa čistača – jedna je očito bila žena. Eksplozija je ubila tri visoko rangirana direktora, uključujući i Carltona Warda, čovjeka koji je dugo bio predsjednik i glavni direktor kompanije. Littleton je smatrao da je napad izazvalo Wardovo odobravanje iz 1971. tajne štedne inicijative za interese rafinerije Oxico’s South American Oil. Prijedlog je sugerirao da bi Oxico trebao prestati ostavljati rupe pune otpada od sirove nafte u Ekvadoru, zbog čega je dolazilo do curenja i ozbiljna zagađenja okoliša, ali su uštedjeli tri dolara po barelu – postupak “koji ilustrira potpuno zanemarivanje izgubljenih ljudskih života u svrhu dobre profitne margine”. Do 1972. otrovne otpadne vode od bušenja stalno su zagađivale izvore pitke vode za više od trideset tisuća muškaraca, žena i djece; a do 1989. pet se različitih indijanskih kultura suočilo ne samo sa sve učestalijim obolijevanjem od raka i ozbiljnim hendikepima kod tek rođene djece nego i potpunim istrebljenjem (vidi “Djevojčica bez nogu”, Anatomija Littleton, str. 211). Eksplozija u Houstonu označila je prekretnicu u taktici Noćne straže. Prema tati, tada je prestala “ideja o cendravim radikalima i počela legenda”. Ubojstvo direktora Oxica obeshrabrilo je (drugi kažu “porazilo”) sektu; nije postiglo ništa jer načini poslovanja južnoameričke rafinerije nisu promijenjeni – samo je pojačano osiguranje zgrade, serviseri i osoblje koje je održavalo zgradu bili su podvrgavani sve većim provjerama svoga dotadašnjeg života, mnogi su izgubili posao; a nevina tajnica, majka četvero djece, ubijena je u eksploziji. Gracey je bio prisiljen povući se u podzemlje. Pretposljednji put kada je potvrđeno da je viđen bio je u studenom 1973., mjesec dana nakon eksplozije u Houstonu; viđen je u Berkeleyju u Kaliforniji kako večera blizu fakulteta s “neidentificiranim tamnokosim djetetom, djevojčicom starom između trinaest i četrnaest godina”. Ako je Noćna straža jednom bila vrlo vidljiva – ako ni po čemu drugome, onda po uporabi eksploziva – u siječnju 1974. Gracey i dvadeset  - 429 - 

do dvadeset pet drugih članova odlučili su doći do svojih ciljeva potpuno nevidljivi, kako je to tata rekao: “bez pompe i okolnosti”. Dok bi većina revolucionara (čak i sam Che) smatrala takav potez ne pretjerano mudrim i autodestruktivnim – “Što je građanski rat ako ga se ne vodi na otvorenome, zaglušno, slikovito, tako da ljudi budu potaknuti da uzmu oružje”, kaže Lou Swann, tatin prostodušni vršnjak s Harvarda, koji je napisao dobro primljenu knjigu Željezne ruke (1999.); “Ukrao mi je naslov”, primijetio je tata kiselo – bio je to zapravo strateški pomak koji je tata smatrao pametnim i vrlo sofisticiranim. U svojim raznim člancima o pobunama, tata je tvrdio: “Ako su borci za slobodu prisiljeni upotrijebiti nasilje, onda to moraju učiniti tiho kako bi postigli dugoročni učinak” (vidi “Strah u Cape Townu”, van Meer, Federal Forum, god. 19, br. 13). (To zapravo nije bila tatina ideja; plagirao ju je iz La Grimace /anonimni autor, 1824./.) Sljedeće tri ili četiri godine Noćna je straža činila upravo to; u tišini se restrukturirala, educirala i regrutirala nove članove. “Članstvo se utrostručilo, ne samo u Americi nego i u cijelom svijetu”, izvijestio je nizozemski teoretičar koji je imao internetsku stranicu po imenu “De Echte Waarheid” – “Prava istina”. Navodno su stvorili gustu mrežu, tajnu povezanu mrežu u kojoj je Gracey bio središte okruženo ostalim “misliocima”, kako su se zvali, a ukrašavajući rubove tog labirinta, tamo su bili bezbrojni dodatni članovi – većina njih nikada nije ni upoznala Graceyja, niti su upoznali jedni druge. “Nitko ne zna što većina članova sprema”, napisao je Randy na www. goodrebels.net. Ja sam slutila što bi to moglo biti. Charlie Quick u Ratnim zatvorenicima: zašto demokracija u Južnoj Americi neće dugoročno upaliti (1971.) (redovito na tatinu popisu obvezne literature) pisao je o nužnom razdoblju “probavljanja”, kada je za potencijalnog borca za slobodu korisno da ništa ne čini, nego da “nauči sve što može naučiti o svom neprijatelju – uključujući što je doručkovao, koju vrstu losiona poslije brijanja rabi, broj dlaka na lijevome nožnom palcu”. Možda je svakom članu dano u zadatak upravo to, da skupi (s preciznošću i strpljenjem koje je potrebno za skupljanje uzoraka leptira, čak i onih rijetkih, plahih vrsta) osobne informacije o ljudima koje je Gracey proglasio njihovim metama. Hannah je pokazala tu razinu detalja pričajući o Harveyjevoj obitelji u Hyacinth Terraceu; znala je priču iz Građanskog rata o njihovoj kući Moorgate i intimne detalje o ljudima koje nikada nije upoznala, vjerojatno nikada nije ni vidjela. Možda je Gracey bio kao Gordon Gekko (“Prestani mi slati informacije i počni mi nabavljati  - 430 - 

informacije”), a svaki od dodatnih članova bio je Bud Fox (“Ručao je u La Cirque s grupom dobro odjevenih krupnih ljudi koji broje grah”). (Nakon što sam zapisala te spekulacije u svoje BILJEŠKE O SLUČAJU, nastavila sam čitati.) Tijekom tog razdoblja grupa je prestala imati previše očite, previše neproduktivne grupne sastanke – u ožujku 1974. policija je zamalo upala na jedno od njihovih okupljanja u napuštenom skladištu u Braintreeju u Massachusettsu – i počeli su imati tajnije, dobro zamaskirane sastanke, privatne sastanke “u četiri oka”. Sudeći po www.livingoffthegrid.net/gracey, ti su susreti obično započinjali u “zalogajnici uz cestu, mjestu gdje su jeli kamiondžije, ili lokalnome podrumskom baru i nastavili se u Holiday Innu ili nekom drugom jeftinom motelu – namjera je bila da sastanak promatračima izgleda kao da su slučajno pokupili nekoga u baru, seks za jednu noć”, dakle “ništa posebno”. (Naravno, došlo mi je da skačem od oduševljenja kad sam to pročitala, ali natjerala sam se da ostanem usredotočena i nastavim čitati.) Kako je pisalo na www.history-the-ydonttellyou.net / nachtlich, početkom 1978. ponovno su se pojavila govorkanja o obnovljenoj, tihoj prisutnosti Noćne straže, kada je glavni direktor MFG Holdingsa Peter Fitzwilliam poginuo u požaru uzrokovanom lošim električnim instalacijama na svome imanju od pedeset jutara u Connecticutu. Fitzwilliam je bio u tajnim pregovorima o ujedinjenju sa Sav-Martom, trgovinom koja prodaje robu s popustom. Nakon njegove smrti pregovori su propali i do listopada 1980. MFG (čije je tvornice u Indoneziji Global Humanitarian Watch proglasio “jednima od najužasnijih u svijetu”) proglasio je bankrot. Dionice su im pale na nulu. Godine 1982. o Graceyjevim se radikalima – koji su sada namjerno djelovali pod imenom Nie Schlafend (kao i prosnitel v noče, kako kaže www.mayhem.ru, “budni u noći” na ruskome) – ponovno diskutiralo u bezbrojnim ljevičarskim časopisima te časopisima koji su se bavili teorijama urote (Liberal Man i nešto što se zvalo Mind Control Quarterly), kada su četiri glavna menadžera izravno odgovorna za dizajn i distribuciju Ford Pinta završila mrtva u razdoblju od tri mjeseca. Dvojica su umrla od naglog zatajenja srca (jedan od njih, Howie Mc-Farlin, bio je opsjednut zdravom hranom i stalno visio u teretani), treći si je sam propucao glavu, a posljednji, Michael Cantino, utopio se u vlastitom bazenu. Cantinova je autopsija otkrila razinu alkohola u krvi od 0,25 promila i veliku dozu metakvalona u tijelu, sedativa koji mu je njegov liječnik propisao protiv nesanice i stresa. Upravo se rastavljao od žene s kojom je bio dvadeset  - 431 - 

dvije godine u braku i ona je rekla policiji da joj je priznao da se već šest mjeseci sastaje s drugom ženom. “Rekao je da se zove Catherine i da je ludo zaljubljen. Nikada je nisam vidjela, ali znam da je plavuša. Kada sam otišla kući da uzmem nešto svoje odjeće, pronašla sam plavu kosu na svom češlju”, rekla je Cantinova bivša žena policiji (vidi www.angelfire.com/saveferris80s/ pinto). Policija je proglasila da je utapanje bilo nesreća. Nije bilo dokaza da je “Catherine” ili bilo tko drugi bio u Cantinovoj kući u noći kada je umro. Tijekom tog razdoblja, od 1983. do 1987., Catherine Baker – ili barem mit o njoj – počeo se stvarati. Na bezbrojnim webstranicama zvali su je noćni leptir “mrtvačka glava” ili Die Motte, kao na anarhističkoj stranici iz Hamburga (vidi www.anarchieeine.de). (Izgleda da su svi u grupi imali nadimke. Gracey je bio Neron. Drugi /od kojih nijedan nije identificiran kao stvarna osoba i zato se u njih sumnja/ bili su Pun pogodak, Mohave, Sokrat i Franklin.) Tata i Littleton jedva da su spominjali Noćnog Leptira u svojim esejima; pojavila se u epilogu u Littletonovu tekstu, a tata je spominje samo pri kraju kada raspravlja o “snazi bajke o slobodi, kada su muškarcima i ženama koji se bore protiv nepravde dodijeljene osobine filmskih zvijezda i junaka iz stripova”. Mogu samo pretpostaviti da je to zato što je Graceyjev identitet bio stvaran, dokumentiran i potvrđen – bio je turskog podrijetla, nakon nepoznate nesreće operirao je kuk, zbog čega mu je desna noga bila za centimetar kraća od lijeve – život Catherine Baker imao je više oblina, začkoljica, nečeg mutnog i blatnih koraka koji ne vode nikamo osim u sadržaj nekog noir filma. Neki su tvrdili (www.geocites.com/revolooshonlaydees) da zapravo nikada nije bila povezana s Noćnom stražom i da je činjenica da su grad u kojem je potvrđeno da je George Gracey posljednji put viđen i lokacija njezina vlastitog brutalnog zločina udaljeni samo dva sata (i trideset sedam kilometara) bila jednostavno slučajnost, dakle prerevni zaključak FBI-a o “ekstremističkim vezama”. Nema načina da zasigurno znamo je li plavuša koja je primijećena 19. rujna 1987. s Graceyjem na parkiralištu ispred Božje drogerije u Arielu u Teksasu ista plavuša koja je zaustavila auto kraj pripadnika teritorijalne policije na napuštenoj cesti uz Autocestu 18 kraj Vallarma. Pedesetčetverogodišnji policajac Baldwin Sullins zaustavio je plavi Mercury Cougar iz 1968. uz cestu, radijem dojavio centru da je zaustavio jedan auto na rutinsku provjeru zbog pokvarenoga stražnjeg svjetla. Ali ipak, nešto mora da je bilo neobično na toj ženi jer je zatražio od nje da iziđe iz auta (kako piše na www.copkillers.com/cbaker87, zatražio je od nje da otvori prtljažnik, gdje se Gracey skrivao), i kad je izišla iz vozačkog  - 432 - 

mjesta odjevena u plave traperice i crnu majicu, izvadila je ručnu pušku RG .22, koju inače zovu Saturday Night Special ili Junk Gun, i ubila ga s dva metka u lice. (Nadala sam se da je Ada Harvey uljepšala taj detalj; nadala sam se da će to biti slučaj nenamjernog pucanja, zaboravila zakočiti pištolj, ali, na žalost, izgleda da Ada nije bila sklona uljepšavanju.) Policajac Sullins prijavio je broj tablica Mercury Cougara prije nego što je izišao iz policijskog vozila i auto je bio registriran na nekog g. Owena Tacklea iz Los Ebanosa u Teksasu. Brzo se doznalo da je Tackle dao auto na prodaju u Reesovu salonu rabljenih auta “Auti za manje” u Arielu prije tri mjeseca i visoka plavuša, koja se predstavila kao Catherine Baker, kupila je auto dan prije toga plativši gotovinom. Sekundu prije pucanja pokraj njih je prošao Lincoln Continental i svjedočenje vozačice – Shirley Lavine, stare 53 godine – dovelo je do policijskog foto-robota Catherine Baker, njezina jedinog potvrđenog portreta koji postoji. (Zrnasta preslika te slike nalazi se na www.americanoutlaws.net/ deathmoth i Ada Harvey bila je u pravu; uopće nije nalikovala na Hannah Schneider. Zapravo, mogla je to isto tako biti slika pudlice hruštice Phyllis Mixer.) Stotine detalja bile su na raspolaganju za čitanje o Die Motte (po onome što je pisalo na www.members.aol/smokefilledrooms/moth izgledala je kao Betty Page, dok su na www.ironcurtain.net tvrdili da su je ljudi znali zamijeniti s Kim Basinger) i ti su detalji – a da ne spominjem iznenađujuće ponovno pojavljivanje Božje drogerije (gdje je, prema Hannahinim riječima, Jade zaustavila policija na kraju njezina lažnog puta) – bili oni koji su me navodili da se pitam hoću li se onesvijestiti od čiste zapanjenosti. Ali natjerala sam se da nastavim čitati s nepoljuljanim izrazom lica i držanjem, baš kao stara britanska usidjelica stisnuta lica Mary Kingsley (1862. – 1900.), prva istraživačica, koja je i ne trepnuvši putovala uz rijeku Ogooue u Gabonu punu krokodila kako bi proučila kanibalizam i poligamiju. Dok su neki izvori tvrdili da je Catherine Baker podrijetlom Britanka i Francuskinja (čak da je rodom iz Ekvadora; kako je to pisalo na www.amigosdaliberdade.br, njezin blizanac umro je od raka želuca zbog vode koju je zagadio Oxico, zbog čega se i pridružila grupi), glavna, i najmanje poricana ideja bila je da je ona ista ona trinaestogodišnjakinja Catherine Baker koju su roditelji prijavili kao nestalu u New Yorku u ljeto 1973. Ona je također “gotovo sigurno” bila ona “neidentificirana tamnokosa djevojčica u dobi od trinaest ili četrnaest godina” koja je primijećena s Graceyjem u Berkeleyju u studenome iste godine, mjesec  - 433 - 

dana nakon eksplozije u Houstonu. Sudeći po www.wherearetheynow.com/felns/cb3, roditelji nestale Catherine Baker bili su astronomski bogati. Otac joj je bio Lariott, potomak Edwardsa P. Lariotta, američkoga kapitalista i naftnog tajkuna, nekada drugoga najbogatijeg čovjeka u Sjedinjenim Državama (i neprijatelja Johna D. Rockefellera), i njen buntovnički duh, razočaranje životom kod kuće i djetinjasta opsjednutost Graceyjem (kojeg je, prema nekim pretpostavkama, upoznala u New Yorku početkom 1973.) bili su motivi njezina bijega iz života “kapitalističkih privilegija i obilja”, kojemu se nikada nije vratila. Naravno, meni je to privilegirano djetinjstvo beskrajno bolje pristajalo uz gola i koščata ramena Hannah Schneider nego tvrdnja detektivke Harper da je bila siroče, odrasla u Horizon Houseu u New Jerseyju – razlika između stole od lisice i “samo za članove”. Ako ću vjerovati Adi Harvey (a dosada nije bilo razloga da joj ne vjerujem), Fayonette Harper pogriješila je u tome što je istraživala život Hannah Schneider nestale osobe, siročeta čijim se identitetom Catherine Baker očito zaogrnula (kao kaputom koji je obukla i bezbrižno išetala iz trgovine ne plativši). Ali ono što je bilo frustrirajuće jest da nisam mogla potkrijepiti tvrdnju Ade Harvey kako bih znala je li riječ o činjenici ili nečemu izmišljenom; potraga za “Hannah Schneider” i “nestalom osobom” nije donijela nijedan rezultat, što mi je u početku bilo čudno, sve dok se nisam sjetila što je Hannah rekla one noći u svojoj kući: “Odbjegli, siročad, oteti, ubijeni – koji god da su razlozi, oni nestanu s državnih popisa. Iza njih ne ostaje ništa osim imena, ali čak se i to na kraju zaboravi.” To se dogodilo osobi čije je ime uzela. Dok sam čitala prve zapanjujuće rezultate o životu Catherine Baker (www.greatcommierevolt.net/woman/baker bio je posebno dobro istražen, sadržavao je i bibliografiju i popis dodatnih materijala za čitanje), počela sam trčati poput potrčka natrag sve do onog razgovora s njom, kada sam bila sama s njom u kući, prisjećala se svake njene riječi, izraza i geste, i kad sam bacila taj razlomljeni teret pred svoje noge (nešto “noć”, policajac, nestali), okrenula sam se i otrčala natrag po još. Hannah je tvrdila da je to bila istina o Aristokratima, ali, zapravo, ispričala mi je. vlastitu prošlost između svih tih cigareta i uzdaha. Svakomu od njih pripisala je dio vlastite povijesti, uredno je zašila u njih služeći se nevidljivim vezom, ukrasivši ga s nekoliko pogrešnih, barokni Ii detalja (“prostitutka, “narkić”, “izbrisano sjećanje”) kako bi me zapanjila, kako bi postigla da sve izgleda tako nevjerojatno da mora da je istinito. Bio je to njen otac, ne Jadein, “novae od nafte, tako da su mu ruke bile  - 434 - 

uprljane krvlju i patnjama tisuća ljudi”. I ona je bila ta koja je pobjegla od kuće, iz New Yorka do San Francisca, i tih je šest dana putovanja “promijenilo tijek njena života”. Kad joj je bilo trinaest godina, ona je, a ne Leulah, pobjegla s Turčinom (“zgodan i strastven”, nazvala ga je) i ona je, a ne Milton, tražila nešto u što bi mogla vjerovati, nešto da je održi na površini. Pridružila se ne “uličnoj bandi”, nego “nešto noć” – Noćnoj straži. Izrezala je ubojstvo policajca iz vlastite prošlosti i prilijepila ga Nigelovim roditeljima kao da oblači papirnatu lutku. “Život visi na nekoliko sekundi koje nikada ne vidiš da dolaze”, rekla je zamišljeno (tako zamišljeno da sam trebala znati da mora da govori o sebi, načelo tatina principa o Životnoj priči: “Ljudi će uvijek rezervirati zamišljenost, mrk pogled i durenje u Heathcliffovom stilu za svoju priču, nikada nečiju tuđu – zovi to narcizmom koji curi iz zapadne kulture kao ulje iz edsela”). “Neki ljudi povuku obarač”, rekla je Hannah (očit mrki pogled na njezinu licu), “i sve ti eksplodira pred očima. Drugi ljudi pobjegnu.” Vodeći kriminolog Matthew Namode napisao je u Davi se sam (1999.) da osobe koje pate od ozbiljne traume – dijete koje je izgubilo roditelja, čovjek koji je počinio nemilosrdni zločin – “često znaju, podsvjesno ili ne, biti opsjednuti jednom jedinom riječju ili slikom koja se može izravno povezati s incidentom” (str. 249). “Ponavljaju je kad su nervozni ili je nesvjesno žvrljaju po rubovima papira, napišu je na prozorskoj dasci ili u prašini na polici, riječ zna često biti tako opskurna da je ljudima izvana praktično nemoguće otkriti groznu traumu koja leži u njezinu korijenu” (str. 250). U Hannahinu slučaju nije bila opskurna: Leulah je vidjela riječ koju je Hannah i ne znajući napisala preko čitava blokića pokraj telefona, ali u Hannahinoj žurbi da sakrije papir od nje Leulah je pogrešno pročitala riječ. Možda nije pisalo “Valerio” nego “Vallarmo”, grad u Teksasu u kojem je Hannah ubila čovjeka. I tada – u tom trenutku osjetila sam veliku snagu; da su me stavili na stazu, srušila bih rekord u utrci s preponama; u skoku u vis toliko bih se visoko podigla da bi se gledatelji mogli zakleti da imam krila – shvatila sam istinu iza priče o kampiranju koju nam je Hannah ispričala. Ozljeda kuka, operacija kuka, jedna noga kraća od druge: čovjek kojemu je spasila život na kampiranju, čovjek koji je ozlijedio kuk bio je George Gracey. Živio je u Adirondacksu. Ili je možda izmislila taj detalj; možda se skrivao negdje u gorju Appalachi ili u Great Smokies kao Zlokobna trojka koja je opisana u Bjeguncima, (Pillars, 2004.). Možda je zato Hannah postala iskusna planinarka; njen je zadatak bio da mu donese hranu i potrepštine, održava ga na životu. A sada je živio na  - 435 - 

Paxosu, otoku uz zapadnu obalu Grčke, a Grčka je mjesto kamo, kako je rekla Evi Brewster, Hannah želi otići početkom svake školske godine u St. Gallwayu, tako da može “voljeti samu sebe”. Ali – zašto mi je odlučila ispričati svoju životnu priču na takav okolišni način? Zašto je živjela u Stocktonu, a ne s Graceyjem u Grčkoj? I što je sada činio Nächtlich – ako je uopće išta činio? (Pitanja kod rješavanja zločina jednaka su onome kad se pokušavaš riješiti glodavaca iz kuće; ubiješ jednoga, trepneš, još ih šest protrči preko sobe.) Možda mi je Hannah odlučila sve reći zato što je osjećala da ja, od svih Aristokrata, imam mozak da riješim zagonetku njena života (Jade i ostali nisu dovoljno metodični; Milton, na primjer, ima mozak – a i tijelo, zapravo – krave Jersey). “Za deset godina – onda ćeš odlučiti”, rekla je Hannah. Očito je htjela da barem netko zna istinu, i to ne sada – nego poslije, nakon što lažira svoj nestanak. One noći kad sam joj se pojavila na vratima bez sumnje je znala sve o Adi Harvey i bila je nervozna zbog toga što bi ta tvrdoglava i odlučna južnjačka ljepotica (koja je očajnički htjela osvetiti smrt Velikog Tate) mogla otkriti i reći FBI-u: Hannahin pravi identitet i zločine. Ona i Gracey nisu mogli biti zajedno zbog sigurnosnih razloga: još ih je uvijek tražio FBI i zato je bilo nužno da prekinu svaki kontakt i žive na suprotnim stranama svijeta. Ili je njihova romansa zamrla kao Pellegrino u nezatvorenoj boci: “Rok trajanja bilo koje velike ljubavi jest petnaest godina”, napisala je dr. Wendy Aldridge u Istini o zauvijek (1999.). “Nakon toga trebate ozbiljne konzervanse, koji mogu ozbiljno naštetiti vašem zdravlju.” Općenito je vjerovanje da su članovi Nachtlicha živi i zdravi, čak i danas. (Littleton je vjerovao u tu tvrdnju iako nije imao dokaza, tata je bio skeptičniji.) “Zahvaljujući inspirativnom regrutiranju novih članova”, napisao je Guillaume na www.hautain.fr, “imaju više članova nego ikada. Ali ne možeš se sam pridružiti. Tako ostaju nevidljivi. Oni odaberu tebe. Oni odlučuju jesi li pogodan.” U studenom 2000. menadžer u centru računovodstvene prijevare, Mark Lecinque, neočekivano se objesio u svojoj obiteljskoj kući dvadeset minuta sjeverno od Baton Rougea, a pištolj – sa svim mecima osim jednog – pronađen je na podu pokraj njega. Njegovo očito samoubojstvo došlo je kao šok zato što su se Lecinque i njegovi odvjetnici ponašali bahato i arogantno kada ih je intervjuirala televizija. Zato se šaputalo da je njegova smrt djelo ljudi koji su uzeli pravdu u svoje ruke, Les Veilleurs de Nuit. I druge su zemlje tvrdile da se tamo događaju slična tiha ubojstva glavonja, magnata, industrijalaca i korumpiranih službenika. Anonimni  - 436 - 

glavni urednik www.newworldkuomintang.org napisao je da je od 1980. do danas više od 330 mogula iz trideset devet zemalja, uključujući Saudijsku Arabiju (ljudi koji su zajedno vrijedili 400 milijardi dolara), bilo “tiho i učinkovito ubijeno” zahvaljujući Noćnoj straži, i iako je bilo nejasno koliko su te iznenadne smrti uistinu pomogle podčinjenima i potlačenima, barem su prouzročile privremenu uzbunu u korporacijama natjeravši ih da se odmah fokusiraju na rješavanje internog problema vođe, više nego što su gledale prema van u zemlju i ljude koje bi mogle žrtvovati kako bi postigle profit. Bezbrojni zaposleni također su se počeli žaliti kako je došlo do naglog pada produktivnosti u godinama nakon smrti glavnog direktora ili raznih članova odbora – neki su to zvali “beskrajna birokratska noćna mora”. Bilo je gotovo nemoguće obaviti bilo kakav posao ili postići da itko donese konačnu odluku jer je toliko menadžera iz različitih odjela moralo potpisati svoj pristanak na i najmanju ideju. Neke webstranice, pogotovo one iz Njemačke, sugerirale su da su članovi Nächtlich a bili zaposleni kao nadglednici u tim divovskim konglomeracijama i da je njihov cilj bio raspiriti plamen inercije putem beskrajne obvezne papirologije, provjeravanja istih podataka od raznih uposlenika i labirinata birokracije. I tako je korporacija dan za danom gubila milijune u onome što je postalo beskrajna igra čekanja te time “polako pojela samu sebe iznutra” (vidiwww.verschworung.de/firmaalptraume). Željela sam vjerovati da je Nächtlich još uvijek aktivan, zato što bi to onda značilo da Hannah, tijekom onih mjesečnih posjeta Cottonwoodu, nije skupljala muškarce kao limenke koje je namjeravala reciklirati, kao što smo svi vjerovali. Ne, ona je imala unaprijed dogovorene susrete, “privatne sastanke u četiri oka”, koji su trebali izgledati kao traljav seks za jednu noć, dok su zapravo bili platonska razmjena važnih informacija. I možda je Doc, dragi Doc s licem poput reljefne karte i drvenim nogama na sklapanje, bio taj koji je obavijestio Hannah o posljednjim kretanjima i upornim raspitivanjima koje je provodio Smoke Harvey i slijedeći i«/ran devu – prvog tjedna u studenome – Hannah je odlučila da ga mora ubiti. Nije imala izbora ako je željela očuvati skrovište svoga bivšeg ljubavnika na Paxosu, njegov sanctum sanctorum. Ali kako je to učinila? Bilo je to pitanje koje je mučilo Adu Harvey, ali nakon čitanja o drugim ubojstvima Nächtlicha mogla sam na to odgovoriti zatvorenih očiju (i uz malu pomoć Makinacija idiličnih i neviđenih Connaulta Heliga). Ako se može vjerovati glasinama, Noćna straža, slijedeći svoj moto nevidljivosti nakon siječnja 1974., koristila se istim takvim metodama  - 437 - 

ubojstva kojima je bilo nemoguće ući u trag. Bit će da je njihov repertoar uključivao nešto poput “leteće gospođice”, opisane u Povijesti linčovanja na američkom Jugu (Kittson, 1966.). (Prema mome mišljenju, na taj je način bio ubijen Mark Lecinque iz Baton Rougea, jer je njegova smrt bila proglašena najobičnijim samoubojstvom.) Jednako tako bit će da su upotrebljavali drugu, neprobojniju metodu, postupak koji je prvi zapisao Connault Helig, londonski kirurg kojeg je pozvala prevarena policija da bi pregledao tijelo Mary Kelly, pete i posljednje žrtve Kožne Pregače, poznatijeg po imenu Jack Trbosjek. Cijenjen, ali i podmukao čovjek medicine i znanosti Helig u trećem poglavlju podrobno opisuje ono što je smatrao “jedinim savršenim tajnim ubojstvom koje postoji na svijetu” (str. 18). Bilo je savršeno zato što, strogo gledano, nije bilo ubojstvo, nego proračunati slijed fatalnih okolnosti. Plan nije provela jedna osoba, nego “konzorcij od pet do trinaest gospode istog mišljenja”, koji su svaki, odabranog dana, nezavisno jedan od drugoga, izveli čin koji im je propisao centralni planer “inženjer” (str. 21). Gledani zasebno, ti su činovi bili legalni, čak i obični, ali u kratkome razdoblju, kombinirani, prouzročili su “savršeno smrtonosno stanje u kojemu žrtva nije imala izbora nego umrijeti” (str. 22). “Svaki čovjek radi sam”, piše on na 21. stranici. “Ne zna lica, postupke, čak ni konačni cilj onih s kojima radi. Takvo je neznanje imperativ, jer njegovo neznanje njegova je vrlina. Samo inženjer zna plan od početka do kraja.” Detaljno poznavanje žrtvina osobnoga i profesionalnog života obvezno je kako bi se učinkovito izolirao “idealni otrov” kojim se obavlja “ubijanje” (str. 23 – 25). Može to biti bilo koja osobna stvar, slabost, tjelesni hendikep ili osebujnost osobe osuđene na propast – omiljena zbirka pušaka, možda, strmo stubište izvan kuće u Belgraviji (koje postane “iznenađujuće sklisko u rano i hladno veljačko jutro”), tajna sklonost prema opijumu, lov na lisice na mušičavim konjima, druženje pod trošnim mostovima s uličarkama zaraženima raznim boleštinama ili ono što najviše odgovara, dnevna doza lijekova koje je propisao obiteljski liječnik – koncept je bio da je sve oružje koje se upotrebljava protiv žrtve njegovo/njeno, pa tako smrt izgleda slučajna čak i “najlukavijim i najmaštovitijim istražiteljima” (str. 26). Tako je to Hannah učinila – zapravo, tako su to oni učinili, zato što sumnjam da je sama radila na onoj kostimiranoj zabavi, nego je imala određeni broj duhova koji su joj asistirali, većina je njih, kako praktično, nosila maske – Elvis: Aloha s Havaja, možda; on je izgledao škiljav i sumnjiv, ili astronaut kojeg smo Nigel i ja slučajno čuli kako govori grčki s Kineskinjom u kostimu gorile. (“Članstvo se proširilo ne samo po Americi  - 438 - 

nego i po cijelom svijetu”, rekao je Jacobus na www.deechtewaarheid.nl.) “Glavni gospodin, kojeg ću od sada zvati Jedan, priprema otrov dan prije sudbonosnog dana”, piše Helig na 31. stranici. Hannah je bila Jedan. Sprijateljila se sa Smokeom, utvrdila koji su njegovi otrovi: njegovi lijekovi za tlak, Minipress, i njegovo omiljeno piće, Jameson, Bushmills, možda Tullamore Dew (“Volio je viski... neću lagati o tome”, rekla je Ada). Kako piše na www.drugdata.com, lijekovi se “ne smiju uzimati s alkoholnim pićima”, i kad se uzimaju zajedno osoba može patiti od efekata “sinkope”, vrtoglavice, dezorijentiranosti, čak i gubitka svijesti. Hannah je nabavila taj lijek – ili ga je možda već imala; možda ona gomila od devetnaest bočica propisanih lijekova u njezinu ormariću nikada nije ni bila za nju, nego za njene žrtve. Smrvila je prethodno određenu količinu (točnu dnevnu dozu, tako da povišene razine lijeka otkrivene pri obdukciji mogu biti jednostavno objašnjene kada ne bude bilo nikakvih drugih znakova zločina; mrtvozornik će pretpostaviti da je žrtva slučajno dva puta toga dana uzela svoju dozu lijeka). Rastopila je lijek u alkoholu i poslužila mu ga kad je došao na zabavu. “Jedan je”, piše Helig na 42. stranici, “odgovoran za opuštanje žrtve, on je tu da se pobrine da mu mehanizmi obrane budu neupotrebljivi. Grupi može koristiti ako je Jedan osoba velike ljepote i šarma.” Prošli su pokraj Nigela i mene na stubama, otišli u spavaću sobu, razgovarali, i ubrzo nakon toga Hannah se ispričala, možda pod krinkom da ide po još jedno piće, uzela obje čaše sa sobom, krenula dolje u kuhinju, isprala ih u sudoperu, uništila jedini inkriminirajući dokaz u cijeloj priči – i tako završila ono što Helig zove početnom situacijom, “prvim činom”. Ostatak večeri nije mu se više vraćala. Drugi se čin sastoji od naizgled nasumične štafete koja “nježno vodi čovjeka do njegova kraja” (str. 51). Bit će da je Hannah znala da će Smoke biti odjeven u maslinastozelenu uniformu Crvene armije, pa su tako osobe kojima je bio povjeren drugi dio zadatka znale ne samo kako izgleda nego i na koji kostim moraju pripaziti. Dva, Tri, Četiri, Pet (nisam sigurna koliko ih je bilo) – pojavljivali bi se na unaprijed dogovorenim mjestima, prilazili mu, predstavili se, davali mu još jedno piće, zadihano govorili dok su ga pratili iz sobe, niza stube, van na verandu, svaki od njih drzak, napadan, naoko pijan. Možda su jedan ili dvojica od njih bili muškarci, ali većina su bile žene. (Ernest Hemingway, koji nije bio previše sklon ljepšem spolu, napisao je da “mlada dama s lijepim očima i osmijehom može natjerati starca da učini bilo što” /str. 278, Dnevnici, Hemingway, 1947./). Ova bi pomno koreografirana štafeta potrajala sat ili dva, sve dok Smoke ne bi bio postavljen na rub bazena, lica podbuhla i crvena, s  - 439 - 

pogledom koji ne može podignuti s ljuščica i anđeoskih krila i stražnjih peraja kako bi vidio gdje stoji. Glava mu je vreća hrane za kokoši. To je trenutak kada se Šest, koji stoji u grupi, zabije u njega, zbog čega ovaj izgubi ravnotežu, padne, a Sedam – Sedam je morao biti jedan od onih štakora koji su se dovikivali – pobrine se da bude bespomoćan, ako mu već ne drži glavu pod vodom, onda se jednostavno pobrine da padne, otpluta na suprotni kraj bazena, u duboki dio, i ostane tamo. I tako žrtva umre, završi drugi čin, “najvažniji čin u našoj maloj tragediji” (str. 68). Treći čin počinje u trenutku kad tijelo bude pronađeno, a završava time da se sve umiješane osobe “raspu po svijetu kao uvele latice s mrtvog cvijeta, koje se nikada neće ponovno sastati” (str. 98). Protrljala sam oči nakon što sam zapisala ovaj posljednji dio u svoje BILJEŠKE O SLUČAJU (koje su se sada protezale na dvanaest stranica bloka s crtama), bacila kemijsku olovku i pritisnula glavu o naslon tatina uredskog stolca. U kući je vladala tišina. Na osamljenom prozoru pokraj stropa tama se uhvatila kao tanašna spavaćica. Zid prekriven drvenim pločama, gdje je jednom visjelo šest vitrina s majčinim leptirima, zurio je u mene prazna izraza lica. Sjećanje na Smokea Harveyja, praćenje na kostimiranoj zabavi, njegovu Dugom putovanju u noćnu smrt – sve je to pokvarilo tajnu revoluciju protiv pohlepe korporacija. To je taj problem s ciljevima, jeftinim igračkama u Happy mealu; na kraju uvijek dođe do trenutka kada izgledaju točno kao svoji neprijatelji, kada postanu ono protiv čega su se tako žestoko borili. Sloboda, Demokracija – velike, zadihane riječi koje ljudi izvikuju sa šakama u zraku (ili šapću s kukavičkim pogledom očiju) – one su lijepe mladenke naručene poštom iz udaljenih zemalja, i nije važno koliko si dugo inzistirao da ostanu s tobom, zapravo, kad si ih bolje pogledao (kad ti se prestane vrtjeti u glavi u njihovoj prisutnosti), primjećuješ da se zapravo nikada ne uklapaju; jedva da su naučile običaje ili jezik. Njihovo presađivanje iz udžbenika u pravi svijet obavljeno je loše, u najboljem slučaju klimavo. “Baš kao što nijedan impozantan lik iz knjige ne može biti pametniji od svoga malenog autora”, rekao je tata u svom predavanju “Švicarska bez izlaska na more: lijepe su i neutralne samo zato što su male”, “nijedna vlada ne može biti bolja od svojih guvernera. I u slučaju da nas uskoro ne napadnu mali zeleni – a čitajući The New York Times tjedan dana, nisam siguran da bi to bilo loše – ti guverneri uvijek će biti samo ljudska bića, muškarci i žene, slatki mali paradoksi, zauvijek sposobni za nevjerojatno  - 440 - 

suosjećanje, zauvijek sposobni za nevjerojatnu okrutnost. Iznenadili biste se, ali – komunizam, kapitalizam, socijalizam, totalitarizam – koji god izam da se dogodi, nije toliko važno; uvijek će postojati komplicirana ravnoteža između ljudskih ekstrema. I tako živimo svoje živote, odgovorno biramo u što želimo vjerovati, držimo se tog uvjerenja. To je sve.” Bilo je 21.12 i tata još uvijek nije došao kući. Isključila sam njegov kompjutor, vratila primjerak Federal Foruma i drugih knjiga na policu. Skupila sam svoje bilješke, isključila svjetlo i pohitala gore u svoju sobu. Bacila sam sve papire na svoj pisaći stol, uzela crni pulover iz ormara i navukla ga preko glave. Namjeravala sam otići do Hannahine kuće. I morala sam otići, ne sutra, ne na danjoj svjetlosti koja je sve ubijala, sve činila smiješnim, nego sada, dok se istina još uvijek koprcala. Nisam bila gotova. Sada nisam nikome mogla reći za svoju teoriju. Ne, trebalo mi je još nešto, neki fizički dokaz, činjenica, papiri – Minipress u jednoj od onih propisanih bočica s lijekovima, fotografija Hannah i Georgea Graceyja kako se drže za ruke ili članak iz The Vallarmo Dailyja “Policajac ubijen, žena pobjegla”, datiran 20. rujna 1987. – nešto, bilo što, što bi moglo povezati Hannah s Catherine Baker, pa sa Smokeom Harveyjem, pa s Noćnom stražom. Ja sam vjerovala u to, naravno. Znala sam da je Hannah Schneider Catherine Baker, kao što sam znala da kornjača može težiti 450 kilograma (vidi “Sedmopruga uspinjača”, Enciklopedija živih bića, 4. izdanje). Bila sam s njom u njenoj dnevnoj sobi i na vrhu planine, brižljivo sakupljala ove krhotine njene Životne priče koje je rasula po tlu. Uvijek sam sumnjala da nešto predivno i groteskno živi u njenoj sjeni, i sada je tu, konačno, sramežljivo polako izlazi iz tame. Ali tko će mi vjerovati? U posljednje je vrijeme moj prosjek u uvjeravanju drugih u ono u što vjerujem bio oko nula od osam pokušaja. (Bila bih grozan misionar.) Aristokrati su mislili da sam ja ubila Hannah, detektivka Harper mislila je da sam traumatizirani svjedok, a tata je izgledao nasmrt preplašen da polako ludim. Ne, ostatak svijeta, uključujući tatu, trebao je dokaz da bi povjerovao u nešto (bila je to kriza u koju je zapala Katolička crkva s velikim padom broja vjernika), i to ne onu vrstu dokaza koji je blijeda sjena koja projuri kroz vrata, štucanje na stubama, nego dokaz poput kršne stroge nastavnice Ruskinje koja stoji ravno ispod svjetla (i ne želi se maknuti): s tri podbratka, sijedom kosom (koju ukosnice jedva drže pod kontrolom), velikom narančastom suknjom (ispod koje bi se mogao sakriti odrasli orangutan i biti neprimijećen) i cvikerima. Pronaći ću taj dokaz, pa makar me to ubilo.  - 441 - 

Ali čim sam zavezala cipele, čula sam kako se volvo približava kući – pogreška u mom planu. Tata me nikada ne bi pustio da sada odem do Hannah, a dok bih mu sve objasnila, odgovorila na svako od njegovih upornih, škakljivih pitanja (pokušati uvjeriti tatu u nešto novo, za to si morao biti opremljen kao Bog u Knjizi Postanka), Sunce bi već izašlo, a ja bih se osjećala kao da sam se upravo obranila od goleme hobotnice. (I priznajem da, iako sam osjećala da sam sve dovoljno dobro dokazala, svejedno sam se bojala da bi, za razliku od Boltzmannove konstante, Avogadrova broja, kvantne teorije polja, kozmičke inflacije, moja jadna premisa mogla kolabirati u roku od dvadeset četiri sata. Morala sam krenuti.) Čula sam tatu kako otvara ulazna vrata, baca ključeve na stol. Pjevušio je “I Got Rhythm”. “Dušo?” Pogled mi je divlje kružio po sobi. Otrčala sam do prozora, otključala ga, podigla ga svom snagom (posljednji put bio je otvoren kad je Carter bio predsjednik), a onda i zahrđali štitnik. Provirila sam van, pogledala dolje. Za razliku od sentimentalnih drama na televiziji, nije bilo velikoga hrasta s granama poput ljestava, nije bilo plota od križno postavljenih letvica, stalka za ruže penjačice ili neke dobro pozicionirane ograde – samo pad od tri kata, nakrivljeni sims iznad velikih prozora u blagovaonici i nekoliko slabašnih grančica bršljana koje su se držale kao kosa za vestu. Tata je preslušavao poruke na automatskoj sekretarici, vlastitu o večeri s Arniejem Sandersonom, zatim poruku Arnolda Schmidta iz The New Seattle Journal for Foreign Policy, koji je šuškao dok govori i isfrfljao posljednja četiri broja svoga telefonskog broja. “Dušo, jesi gore? Donio sam nešto hrane iz restorana.” Brzo sam stavila ruksak na leđa, izbacila jednu nogu kroz prozor, onda drugu, nespretno se kližući na laktovima. Visjela sam tako minutu, zurila dolje u grmlje daleko ispod svojih nogu te primijetila da bih mogla čak i poginuti, ili barem slomiti obje ruke i noge, možda čak i kralježnicu, završiti kao paraplegičar – a koje bih onda zločine mogla riješiti, na koja Velika životna pitanja potražiti odgovor? Bio je to trenutak kad sam se trebala zapitati je li to vrijedno toga, pa i jesam: razmišljala sam o Hannah i Catherine Baker i Georgeu Graceyju. Zamislila sam Graceyja na Paxosu, preplanulog kao sirova koža kako drži margaritu pokraj bazena, ocean se smaragdno presijava u daljini, mršave djevojke pojavljuju mu se sa svake strane kao celeri na poslužavniku s grickalicama. Kako su mi sada bili daleki Jade i Milton i St. Gallway, čak i Hannah – lice joj je već nestajalo kao popis povijesnih datuma koje sam  - 442 - 

nabubala za završni test. Kako se čovjek osamljeno i apsurdno osjeća dok visi kroz prozor. Duboko sam udahnula, otvorila oči – nisam bila od one vrste budala koje zatvaraju oči, više ne; ako je ovo bio moj posljednji trenutak prije potpune paraliziranosti, prije nego što sve ode k vragu, htjela sam ga vidjeti: golemu noć, drhtanje trave, farove auta koji je prolazio i rezao kroz drveće. Pustila sam se.

 - 443 - 

omad krova koji je stršio kao natapirane, lakirane šiške iznad blagovaoničkog prozora ublažio je moj pad na zemlju, i iako mi je cijela lijeva strana bila izgrebena od zida kuće i rododendrona u koji sam sletjela, ustala sam i otresla se, začudo neozlijeđena. Naravno, sada mi je trebao auto (ako riskiram i uvučem se u kuću da uzmem ključeve volva, mogla bih naletjeti na tatu) i jedino pošteno mjesto koje mi je padalo na pamet, jedina osoba koja mi je mogla pomoći bio je Larson na benzinskoj crpki. Dvadeset pet minuta poslije uletjela sam u Food Mart. “Gle ko je usto iz mrtvih”, najavio je razglas. “Već sam počeo misliti da si si kupila auto. Već sam počeo misliti da ti se ne sviđam.” Prekrižio je ruke i namignuo mi iza neprobojna stakla. Bio je odjeven u crnu majicu s odrezanim rukavima na kojoj je pisalo CAT! CAT! Pokraj baterija stajala je njegova posljednja cura, žgoljava plavuša u kratkoj crvenoj haljini, i jela čips. “Señorita”, rekao je. “Falila si mi.” “Bok”, rekla sam pohitavši prema prozoru. “Šta ima? Kak to da me nisi došla posjetit? Lomiš mi corazón.” Žgoljava me skeptično proučavala ližući sol s prstiju. “Kako je u školi?” upitao je. “OK”, rekla sam. Kimnuo je i podigao otvorenu knjigu Naučite španjolski jezik (Berlitz, 2000.). “I ja malo učim. Smislio sam kako da se ubacim u filmsku industriju. Ako ostaneš ovdje, moraš početi od dna, previše je ljudi. Ako odeš u drugu zemlju? Moš bit velka riba u malom jezeru. Odlučio sam se za Španjolsku. Čuo sam da trebaju glumce...” “Trebam tvoju pomoć”, izletjelo mi je. “Bih li... bih li mogla ponovno posuditi tvoj auto. Obećavam da ću ga vratiti za tri ili četiri sata. Hitno mi je i...” “Tipična chica. Dođe me vidjeti samo kad neš treba. Ne može pitati taticu jer se s njim posvađala – ne moraš mi niš reći. Hvatam ja te símbolos. Znakove.” “Ne radi se o mom ocu. Nešto se dogodilo u školi. Jesi li čuo o nastavnici koja je umrla? Hannah Schneider?”  - 444 - 

“Ubila se”, rekla je žgoljava kroz komadiće čipsa. “Naravno”, rekao je Larson kimajući. “Mislio sam o tome. Mislio sam kako je tvoj stari. Muški tuguju drukčije od žena. Prije nego što je otišo, moj je stari izlazio s Tinom iz frizeraja, izveo ju je van samo tjedan dana nakon što je moja maćeha umrla od tumora na mozgu. Pošizio sam. Ali objasnio mi je da ljudi različito pokazuju tugu, da je to tako. Moraš poštovat proces žalovanja. Zato ako tvoj stari ponovno počne izlazit s nekom drugom, nemoj mu to zamjerit. Siguran sam da je tužan. Puno ljudi ovuda prođe, ljudi svih vrsta, i ja znam prepoznat pravu ljubav ko što znam prepoznat kad se glumac nije uživio, nego samo čita svoj tekst...” “O kome govoriš?” Nasmiješio se. “O tvom starom.” “Mom starom.” “Pretpostavljam da je prilično slomljen.” Buljila sam u njega. “Zašto?” “Pa kad ti cura umre...” “Njegova cura?“ “Pa da.” “Hannah Schneider.” Zurio je u mene. “Ali jedva da su se poznavali.” Čim sam to izrekla, rečenica mi se činila apsurdno krhkom. Smotala se i počela raspadati kao prazan omot od slamke kad na njega padne kap vode. Larson nije nastavio. Izgledao je nesigurno; osjetio je da je uletio u krivo stubište, nije mogao odlučiti da li da nastavi hodati ili da se vrati odakle je došao. “Zašto misliš da su bili par?” upitala sam. “Tako su se gledali”, rekao je trenutak kasnije, nagnuo se prema naprijed tako da je njegovo pjegavo čelo bilo samo dva centimetra udaljeno od stakla. “Ona je jednom ušla ovamo dok je on čekao u autu. Nasmiješila mi se. Kupila tablete protiv žgaravice. Drugi put su platili benzin kreditnom karticom. Nisu izlazili iz auta. Ali vidio sam je. I onda, njena slika u novinama. Tako lijepo lice, ureže ti se u sjećanje.” “Jesi li siguran? Da to nije bila ona, ona žena s narančastom kosom?” “O da, vidio sam i nju. Lude plave oči. Ne. Ovo je bila ona iz novina. Tamna kosa. Izgledala je ko da nije odavde.” “Koliko si ih puta vidio?” “Dva. Možda tri.”  - 445 - 

“Ne mogu... Moram...” Glas mi je bio strašan, izlazio je u nakupinama. “Oprosti”, uspjela sam reći. A onda mi je odjednom postalo užasno biti na tome mjestu. Okrenula sam se zato što više nisam mogla gledati u Larsonovo lice i cijelo je mjesto izgledalo mutno, neizoštreno (ili su sva gravitacijska polja oslabjela). Dok sam se okretala, lijevom sam rukom opalila u stalak s čestitkama, a onda se sudarila sa Žgoljavom, koja je napustila svoj položaj kraj baterija kako bi otišla po šalicu kipuće kave veličine omanjeg djeteta. Eksplodirala je svuda po nama (Žgoljava je zavrištala, jadikovala o svojim opečenim nogama), ali ja nisam stala ili se ispričala; jurila sam dalje, nogom sam zapela za stalak s ogrlicama od perlica i borićima za auto, vrata su zazvonila i konačno mi se noć zabila u lice. Mislim da je Larson nešto viknuo za mnom: “Budi sigurna da si spremna za istinu”, na svom naglasku poput motorne pile – ali možda je to bilo cviljenje guma auta koji su trubili kako bi me zaobišli ili moje vlastite riječi koje su mi prošle glavom.

 - 446 - 

ronašla sam tatu u knjižnici. Nije bio iznenađen što me vidi – ali i ne sjećam se da sam ikada vidjela tatu iznenađenog, osim onda kad se sagnuo da podraga smeđu pudlicu Phyllis Mixer, a ova je skočila u zrak pokušavajući ga ugristi za lice i promašila ga za centimetar. Minutu sam stajala na vratima i zurila u njega, nisam mogla govoriti. Stavio je svoje naočale za čitanje u korice pokretima žene koja rukuje biserima. “Pretpostavljam da nisi gledala Prohujalo s vihorom”, rekao je. “Koliko si se dugo viđao s Hannah Schneider?” upitala sam. “Viđao?” namrštio se. “Ne laži. Ljudi su te vidjeli s njom”, otvorila sam usta da kažem još nešto, ali nisam mogla. “Dušo?” Malo se nagnuo prema meni sjedeći u fotelji kao da me bolje promotri, kao da sam zanimljiv princip u razrješenju sukoba nažvrljan na ploči. “Mrzim te”, rekla sam drhtavim glasom. “Molim?” “Mrzim te!” “Moj Bože”, rekao je uz osmijeh. “Dakle ovo je zanimljiv preokret. Prilično smiješan.” “Ja nisam smiješna! Ti si smiješan?” naglo sam se okrenula, zgrabila prvu knjigu s police s knjigama iza sebe i bacila je na njega svom snagom. Obranio se rukom. Bio je to Portret umjetnika u mladosti (Joyce, 1916.) i pao je otvoren pred njegove noge. Odmah sam zgrabila drugu, Nastupni govori američkih predsjednika (Bicentennial, izdanje 1989.). Tata je zurio u mene. “Za ime Boga, saberi se.” “Ti si lažljivac! Majmun!” vrištala sam bacivši knjigu na njega. “Mrzim te!” Odbio je i tu. “Upotreba te fraze mrzim te”, rekao je, “ne samo da nije točna nego...” Bacila sam mu Priču o dva grada (Dickens, 1859.) u glavu. Odbio ju je, pa sam zgrabila još, koliko god sam mogla držati u rukama, kao neka izgladnjela luđakinja kojoj je naređeno da uzme koliko god hrane može sa  - 447 - 

švedskog stola u kafeteriji. Bili su tu Naporan život (Roosevelt, 1900.), Vlati trave (Whitman, 1891.), S ovu stranu raja (Fitzgerald, 1920.), vrlo teška knjiga zelenih tvrdih korica – Opis elizabetanske Engleske (Harrison, 1577.), mislim. Zavitlala sam ih sve prema njemu, brzometno. Odbio je većinu njih, ali ga je Elizabetanska Engleska pogodila u desno koljeno. “Ti si bolesni, bolesni lažac! Ti si zao!” Bacila sam Lolitu (Nabokov, 1955.). “Nadam se da ćeš polako umirati mučen nepodnošljivim bolovima!” Iako je odbijao knjige rukama i povremeno nogama, tata nije ustao ili me pokušao zaustaviti na bilo koji način. Ostao je sjediti u svojoj fotelji. “Saberi se”, rekao je. “Prestani dramatizirati. Nije ovo serija na AB...” Bacila sam mu Srce stvari (Greene, 1948.) u trbuh, a Zdrav razum (Paine, 1776.) u lice. “Je li ovo nužno?” Bacila sam Četiri rasprave o Sokratu (West, 1998.). Podigla sam Izgubljeni raj (Milton, 1667.). “To je rijetko izdanje”, rekao je tata. “Neka to onda bude udarac koji će te ubiti!” Tata je uzdahnuo i zaklonio lice. Uhvatio je knjigu, zatvorio je i uredno stavio na stolić. Odmah sam šišnula Ripa Van Winklea i legendu o sanjivoj dolini (Irving, 1819.), koja ga je pogodila sa strane. “Ako se možeš sabrati i ponašati kao razumna osoba, možda bih ti bio voljan ispričati kako sam upoznao nadasve rastrojenu gospođicu Schneider.” Rasprava o porijeklu i osnovama, nejednakosti među ljudima (Rousseau, 1754.) pogodila ga je u lijevo rame. “Blue, pa stvarno. Molim te, daj se smiri. Više ćeš povrijediti sebe nego mene. Pogledaj se...” Uliks (Joyce, 1922.), tiskan većim slovima, koji sam bacila iznad glave, nakon što sam bacila Bibliju kralja Jamesa da ga zavaram, uspio je promaći njegovu izmicanju i udario ga u lice, pokraj lijevog oka. Dodirnuo je mjesto gdje ga je udario hrbat knjige i pogledao prste. “Jesi li završila bombardiranje svog oca zapadnim književnim kanonom?” “Zašto si lagao?” Glas mi je bio hrapav. “Zašto uvijek otkrijem da mi lažeš?” “Sjedni.” Krenuo je prema meni, ali ja sam naciljala raskupusanim  - 448 - 

primjerkom Kako druga polovina živi (Rus, 1890.) u njegovu glavu. “Kada bi se mogla smiriti, poštedjela bi se stresa od sveg tog histeriziranja.” Uzeo je knjigu iz moje ruke. Onaj meki dio ispod oka – ne znam kako se zove – krvario mu je. Kapljica krvi svjetlucala je tamo. “Smiri se...” “Ne mijenjaj temu”, rekla sam. Vratio se u fotelju. “Hoćeš li biti razumna?” “Ti bi trebao biti razuman", rekla sam glasno, ali ne onako glasno kao prije jer me boljelo grlo. “Razumijem što zacijelo sada misliš...” “Svaki put kad nekamo odem nešto saznam od drugih ljudi. Stvari koje mi ti nisi rekao.” Tata je kimnuo. “U potpunosti razumijem. S kim s bila večeras?” “Neću otkriti svoje izvore.” Uzdahnuo je i sklopio ruke u savršen tornjić. “Stvar je vrlo jednostavna. Ti si nas ponovno upoznala onoga dana kada te ona odvezla kući. Negdje u listopadu, zar ne? Sjećaš se?” Kimnula sam. “E pa, žena me ubrzo nakon toga nazvala. Rekla da je zabrinuta za tebe. Ti i ja nismo bili u najboljim odnosima, ako se sjećaš, pa sam, naravno, bio zabrinut i prihvatio njen poziv da se nađemo na večeri. Izabrala je stvarno neodgovarajući, raskošni restoran, Hyacinth nešto, i tijekom večere od sedam jela uvjeravala me da bi bila odlična ideja da počneš posjećivati dječjeg psihologa kako bi poradila na nekim stvarima koje te muče u vezi s tvojom umrlom majkom. Naravno, poludio sam. Kako se ta žena samo usuđuje”. Ali onda, kad sam došao kući, vidio te – vidio tvoju kosu, prirodne boje glinenca – zabrinuo sam se da je možda u pravu. Da, to je idiotska, uvredljiva pretpostavka, ali svejedno, uvijek sam bio nervozan što te sam odgajam, bez tvoje majke. Mogla bi reći da je to bila moja Ahilova peta. I tako sam još dva puta večerao s njom kako bismo raspravili mogućnost da odeš porazgovarati s nekim, ali na kraju sam shvatio ne samo da ti ne trebaš pomoć nego i da ona treba pomoć. I to hitno.” Tata je uzdahnuo. “Znam da si je voljela, ali nije baš bila najstabilnija osoba. Nakon toga me nekoliko puta nazvala u ured. Rekao sam joj da smo ti i ja uspjeli izgladiti stvari, da se slažemo. I prihvatila je to. Ubrzo nakon toga otišli smo u Pariz. I odonda nisam razgovarao s njom, niti sam čuo išta o njoj. Sve dok se nije ubila. Tragično, naravno, ali ne mogu reći da sam bio iznenađen.” “Kada si joj poslao orijentalne ljiljane?”  - 449 - 

“Kada – što?” “Očito ih nisi kupio za Janet Finnsbroke, koja spada negdje u paleozoik. Kupio si ih za Hannah Schneider.” Zagledao se u mene. “Da. Ja... pa, nisam htio da...” “Znači da si bio ludo zaljubljen u nju”, prekinula sam ga. “Ne laži. Reci...” Tata se nasmijao. “Teško.” “Nitko ne kupuje orijentalne ljiljane nekome u koga nije zaljubljen.” “Onda nazovi Guinnessovu knjigu rekorda. Ja sam prvi, draga.” Odmahnuo je glavom. “Rekao sam ti. Mislio sam da je baš jadna. Poslao sam joj cvijeće nakon jedne od naših večera, nakon što sam joj rekao, poprilično grubo, što mislim o njoj – da je jedna od onih očajnih ljudi koji smišljaju lude teorije o drugima – i, bez sumnje, o sebi – samo kako bi unijeli malo zabave u svoje živote, koji su inače tako dosadni. Takvi ljudi žele da su veći nego što zapravo jesu. I, naravno, kad kažeš što misliš – kažeš nekome istinu ili svoju osobnu verziju istine – to nikada ne prođe dobro. Netko uvijek završi plačući. Sjećaš se što sam uvijek govorio o istini, kako stoji u kutu u dugačkoj crnoj haljini, priljubljenih stopala, spuštene glave?” ; “Ona je najosamljenija djevojka u sobi.” “Točno tako. Suprotno od uobičajenog mišljenja, nitko ne želi imati ništa s njom. Previše te deprimira. Vjeruj mi, svi više vole plesati s nekim tko je malo više seksi, malo više utješan. I tako sam joj poslao cvijeće. Nisam znao koja je to vrsta. Rekao sam cvjećarici da izabere nešto...” “Bili su to orijentalni ljiljani.” Tata se nasmiješio. “Sada znam.” Nisam ništa rekla. Položaj u kojem je tata sjedio, okrenut od svjetiljke, činio mu je lice starim. Bore na njegovu licu davale su mu teksturu. Linije su rezale kožu oko njegovih očiju i svuda po licu i po rukama, male porezotine svuda po njemu. “Znači, ti si zvao te noći”, rekla sam. Pogledao me. “Što?” “One noći kad sam pobjegla od kuće. Ti si je nazvao.” “Koga?” “Hannah Schneider. Bila sam tamo kad je telefon zazvonio. Rekla je da je Jade, ali nije bila Jade. Bio si to ti.” “Da”, rekao je nježno, kimajući. “Možda je to točno. Nazvao sam je.” “Vidiš? Imaš cijelu... cijelu vezu s njom, a...”  - 450 - 

“A što misliš, zašto sam je nazvao ?” povikao je tata. “Ta luđakinja je bila moj jedini trag! Nisam znao imena ili telefonske brojeve nijednog od onih glupana s kojima si se sprijateljila. A kad mi je rekla da si joj se samo pojavila na vratima, odmah sam htio otići po tebe, ali ona je predložila jednu od onih slabunjavih psihoanalitičkih ideja i ja sam, jer sam budala kad je moja kći u pitanju, kao što smo već večeras itekako zaključili, pristao na to. 'Pusti je na miru. Moramo razgovarati. Samo mi cure.' Isuse Bože. Ako postoji beskrajno napuhan koncept u cijeloj zapadnoj kulturi, onda je to razgovor. Zar se ni tko ne sjeća one slatke male fraze koja, čini mi se, puno toga objašnjava? Lako je razgovarati?” “Zašto nisi nešto rekao?” “Pretpostavljam da mi je bilo neugodno.” Tata je gledao u pod, smetlište knjiga. “A ti si upravo završavala svoju prijavu na Harvard. Nisam te htio uzrujati.” “Možda se ne bih uzrujala. Možda sam sada više uzrujana.” “Priznajem, nije to bila najpametnija odluka, ali bila je to odluka koja mi se u to vrijeme činila najboljom. Kako god bilo, sve to s Hannah Schneider sada je završeno. Počivala u miru. Školska godina je pri kraju.” Tata je uzdahnuo. “Ova je stvarno bila nešto posebno, zar ne? Mislim da je Stockton jedan od najteatralnijih gradova u kojima smo živjeli. Ima sve elemente dobre književnosti. Više strasti od gradića Peytona, više frustracije od okruga Yoknapatawpha. I na istoj je razini s Macondom što se tiče bizarnoga. Ima seksa, grijeha i te najbolnije osobine, razbijenih mladenačkih iluzija. Spremna si, dušo. Više ne trebaš svoga starog oca.” Ruke su mi bile hladne. Otišla sam do žutoga kauča ispred prozora i sjela. “Nije još sve gotovo s Hannah Schneider”, rekla sam. “Imaš krvi tu.” Pokazala sam mu. “Lijepo si me pogodila”, rekao je posramljeno, dodirujući lice. “Je li to bila Biblija ili Američka tragedija! Htio bih znati zbog simboličnih razloga.” “Ima još nešto u vezi s Hannah Schneider.” “Možda ću trebati šivanje.” “Njeno je pravo ime Catherine Baker. Bila je stara članica Noćne straže. Ubila je policajca.” Moje su riječi bile kao duh koji je prošao kroz tatu; ne kažem da sam ikada vidjela kako duh prolazi kroz osobu, ali njegovo je lice izgubilo svaku boju – spala je s njega kao voda izlivena iz kante. Zurio je u mene bezizražajna lica.  - 451 - 

“Ne šalim se”, rekla sam. “I ako želiš priznati nešto o svojoj umiješanosti, regrutiranju ili... ili ubojstvu ili raznošenju eksplozivom kojeg od svojih kolega s Harvarda, bolje bi ti bilo da to odmah učiniš, zato što ću ja sve saznati. Neću stati.” Odlučnost u mom glasu iznenadila je tatu, ali i mene; bilo je to kao da je moj glas jači od mene. Bacio se na pod vodeći me kao put popločen kamenom. Tata je zaškiljio. Izgledao je kao da odjednom nema pojma tko sam ja. “Ali oni nikada nisu postojali”, rekao je polako. “Već trideset godina. Oni su bajka.” “Ne mora biti. Svuda na internetu...” “Ah, na internetu”, prekinuo me tata. “Najvećem izvoru informacija. Ako otvorimo ta vrata, onda moramo primiti unutra i Elvisa, koji je još živ i zdrav, po-pu-t reklame... Ne razumijem zašto spominješ Noćnu stražu. Jesi li čitala moja stara predavanja, Federal Forum...?” “Osnivač, George Gracey, još je živ. Živi na Paxosu. Čovjek po imenu Smoke Harvey utopio se u Hannahinom bazenu prošle jeseni i on ga je pronašao i...” “Naravno”, kimnuo je tata. “Sjećam se da je cendrala o tome – očito još jedan razlog zašto je skrenula.” “Ne”, rekla sam. “Ona ga je ubila. Zato što je istraživao o Graceyju za svoju knjigu. Htio ga je razotkriti. Sve njih. Cijelu organizaciju.” Tata je podigao obrve. “Očito si obavila veliki posao i sve shvatila. Nastavi.” Oklijevala sam; Burt Towelson napisao je u Gerilkama (1986.) da radi očuvanja čistoće istrage moraš paziti s kime razgovaraš o zastrašujućim istinama koje su se pojavile; ali s druge strane, ako ne mogu vjerovati tati, onda ne mogu nikome vjerovati. Zurio je u mene kao što je već tisuću puta zurio u mene, bilo da smo razgovarali o mojoj tezi za budući esej (njegov izraz lica zainteresiran, ali i sumnjičav, nije vjerovao da će biti zadivljen) i tako se činilo neizbježnim da mu ispričam cijelu svoju teoriju, kako stoje stvari. Počela sam time kako je Hannah isplanirala cijeli svoj odlazak zbog toga što je Ada Harvey znala istinu, kako mi je ostavila L’Avventuru, ispričala o “letećoj gospođici”, kostimiranoj zabavi, verziji eliminacijske tehnike Connaulta Heliga koja je upotrijebljena u ubijanju Smokea, Hannahinoj povijesti Aristokrata s paralelama na povijest Catherine Baker, njenoj zaokupljenosti nestalim osobama i, konačno, svome telefonskom razgovoru s Adom Harvey. U početku je tata gledao u mene kao da sam luđakinja, ali kako sam nastavila govoriti, počeo je napeto slušati svaku moju riječ. Zapravo, nisam vidjela tatu tako zadubljena u nešto još otkada je kupio primjerak lipanjskog broja The New República iz 1999. u kojem je, u rubrici Pisma čitatelja, bio objavljen njegov poduži  - 452 - 

satirični odgovor na članak pod naslovom “Mali dućan strave: povijest Afganistana”. Kad sam završila, očekivala sam da će me zatrpati pitanjima, ali samo je ostao zamišljeno koju minutu ili dvije. Namrgodio se. “I tko je onda ubio jadnu gospođicu Schneider?” Naravno, tata me morao pitati to jedno pitanje na koje sam imala samo klimav odgovor. Ada Harvey rekla je da misli da se Hannah ubila, ali s obzirom na to da sam čula nekoga kako trči među drvećem, ja sam bila sklonija misliti da je to učinio netko iz Nachtlicha; Hannah je bila opterećenje kada je ubila policajca, a s Adinim telefoniranjem FBI-u i mogućnošću njezina uhićenja Gracey i cijelo tajno postojanje grupe bili su izloženi riziku. Ali ništa od toga nisam znala sigurno, a kao što je tata rekao: “Nikada ne treba procuriti sa spekulacijama, kao probušena vreća za smeće.” “Nisam točno sigurna”, rekla sam. Kimnuo je i ništa drugo nije rekao. “Jesi li pisao o Nachtiichu u posljednje vrijeme?” upitala sam. Odmahnuo je glavom. “Ne. Zašto?” “Sjećaš li se kako smo upoznali Hannah Schneider – bila je u Fat Kat Foods, a onda se ponovno pojavila u trgovini cipela?” “Da”, rekao je nakon nekoliko trenutaka. “Ada Harvey opisala mi je istu stvar kada mi je rekla kako je Hannah upoznala njenog oca. Isplanirala je cijeli susret. Pa sam se uplašila da si ti možda njena sljedeća žrtva, zato što pišeš nešto o...” “Dušo”, prekinuo me tata, “koliko god da bi mi laskalo da me gospođica Baker odabrala kao metu – nikada nisam bio ničija meta – Noćna straža ne postoji, više ne. Čak i najopušteniji politički teoretičari smatraju je samo fantazijom. A što su fantazije? Ono čime se koristimo kako bismo se ogradili od svijeta. Naš svijet, okrutan je to parket – ubije te spavanje na njemu. Osim toga ovo nije doba revolucionara, nego doba izoliranih ljudi. Danas čovjekova težnja nije da se ujedini, nego da se odsiječe od ostalih, stane na njih, zgrabi što više love može. Kao što i sama znaš, povijest je ciklična i vrijeme za sljedeću pobunu – koliko god tihu – tek je za nekih dvjesto godina. Konkretnije, sjećam se da sam čitao detaljan tekst o tome kako je Catherine Baker podrijetlom pariška Ciganka, koliko god da to uzbudljivo zvučalo, svejedno je vrlo nategnuto tvrditi da su Schneider i Baker ista žena. S obzirom na čudan način na koji ti je sve ovo ispričala, kako znaš da nije samo pročitala knjigu, pravu napeticu o misterioznoj Catherine Baker, a onda sve ostalo izmislila? Možda je htjela da povjeruješ, da svi povjeruju prije nego što se ubila, da je  - 453 - 

to bio njen život, život pobuna i ciljeva – ona Bonnie, a neka druga budala Clyde. Na taj način može zauvijek živjeti, n’estce pas? Ostavila bi za sobom uzbudljivu životnu priču, a ne groznu riječ urednika u novinama koja je njena istina. Takve laži ljudi govore. I ima ih koliko hoćeš.” “Ali što o načinu na koji je upoznala Smokea...?” “Sve što sigurno znamo jest da je voljela pecati muškarce u mjestima s hranom”, rekao je tata autoritativno. “Tražila je ljubav među smrznutim graškom.” Zurila sam u njega. Bio je u pravu po nekim točkama. Na stranici www.ironbutterfly.net autor je tvrdio da je Catherine Baker bila francuska Ciganka. A s obzirom na zadihane plakate u Hannahinoj učionici, mogla sam zaključiti da je podosta uvjerljivo da je mogla smisliti puno uzbudljiviji život za samu sebe. Samo tako, tata je izbušio ozbiljne rupe u čamcu moje teorije, učinio da izgleda neugodno predizajniran i loše smišljen (vidi pod “De Lorean DMC-12”, Kapitalističke pogreške, Glover, 1988.). “Dakle ja sam luda”, rekla sam. “Nisam to rekao”, rekao je oštro. “Naravno, tvoja je teorijica prilično opširna. Nategnuta? Apsolutno. Ali ona je, jednom riječju, iznimna. I prilično uzbudljiva. Ništa kao vijesti o tihim revolucionarima ne može tako natjerati krv u glavu...” “Vjeruješ mi?” Zastao je i okrenuo lice prema stropu kako bi razmislio o tome, kao što je samo tata znao razmišljati o stvarima. “Da”, rekao je jednostavno. “Vjerujem.” “Stvarno?” “Naravno. Znaš da sam slab na nategnuto i fantastično. I popuno smiješno. Pretpostavljam da ima još par detalja koji bi mogli dalje oblikovati...” “Nisam luda.” Nasmiješio se. “Običnom, nenaviklom uhu mogla bi zvučati malo luda. Ali jednom van Meeru? Zvučiš vrlo pametno.” Skočila sam s kauča i zagrlila ga. “Sada me želiš zagrliti? Dakle mogu pretpostaviti da si mi oprostila što ti nisam rekao za svoje nerazborite susrete s tom čudnom i zabludjelom ženom, koju ćemo od sada zvati, zbog njenih subverzivnih veza, Blackbeard?” Kimnula sam.  - 454 - 

“Hvala Bogu”, rekao je. “Mislim da ne bih preživio još jedan blickrig knjigama. Pogotovo ne ono izdanje Poznati svjetski govori, koje teži devet kila i koje je još uvijek na polici. Jesi li gladna?” Odmaknuo mi je kosu s čela. “Postala si premršava.” “Sve ovo mora da mi je Hannah htjela red na planini. Sjećaš se?” “Da – ali što planiraš učiniti sa svojim otkrićima? Hoćemo li zajedno napisati knjigu nazvanu, recimo, Razni luđaci: urote i antiamerički disidenti u našoj blizini ili Uvod u fiziku katastrofe, nešto što zvuči malo više cool. Ili želiš napisati bestseler sa svim imenima promijenjenima, ali na prvoj stranici napisano 'Temeljeno na istinitim događajima' kako bi se prodalo više primjeraka? Užasnut ćeš cijelu zemlju time da ludi aktivisti rade kao nastavnici u njihovim školama i truju umove njihove drage tupe djece?” “Ne znam.” “Imam ideju – jednostavno to zabilježi u svoj dnevnik, pa će to biti anegdota koju će čitati tvoji unuci nakon tvoje smrti dok budu pregledavali tvoje stvari uredno posložene u antiknom sanduku. Sjedit će oko stola i mrmljati glasovima punim nevjerice: 'Ne mogu vjerovati da je baka sve to napravila, i to kad joj je bilo samo šesnaest godina.' I putem tog dnevnika, koji će biti na aukciji u Christie’su za ništa manje nego petsto tisuća dolara, priča o užasu u malom gradu proširit će se usmenom predajom i postati priča magijskog realizma. Blue van Meer navodno je bila rođena sa svinjskim repićem, paćenica gospođica Schneider postala je fanatik zbog stoljeća neuzvraćene ljubavi, Ljubav u doba kolere i tvoji prijatelji, Miltoni i Greenovi, oni će biti revolucionari koji će organizirati trideset dvije oružane pobune i izgubiti svaku od njih. A ne smijemo zaboraviti ni tatu. Mudar i naboran u pozadini, General u svom labirintu na sedmomjesečnom putovanju rijekom od Bogote do mora.” “Mislim da ćemo otići na policiju”, rekla sam. Zasmijuljio se. “Zezaš me.” “Ne. Moramo otići na policiju. Odmah.” “Zašto?” “Jednostavno moramo.” “Nisi realna.” “Jesam.” Odmahnuo je glavom. “Ne razmišljaš. Recimo da u tome ima istine. Trebat ćeš dokaze. Svjedočenja bivših članova grupe, manifeste, procese regrutiranja – što će sve biti teško pronaći, zar ne, ako je tvoja sumnja o neprimjetnim umorstvima točna. A što je još važnije, postoji rizik da će se  - 455 - 

netko pojaviti i uperiti prstom. Jesi li razmišljala o tome? Smisliti teoriju, to je vrlo uzbudljivo, ali ako u njoj ima istine, onda to više nije Kolo sreće. Neću ti dopustiti da privučeš pozornost na sebe, pod pretpostavkom, naravno, da je bilo što od ovoga istina, što vjerojatno nikada nećemo sa sigurnošću znati. Otići na policiju dobro je za idiote, za budale – ali u koju svrhu? Tako da šerif ima priču za svoju pauzu dok jede krafne?” “Ne”, rekla sam. “Tako da životi mogu biti spašeni.” “Kako dirljivo. Čije to živote spašavaš?” “Pa ne može se ubijati ljude, samo zato što se nekome ne sviđa što oni čine. To nas pretvara u životinje. Čak... čak i ako ih nikada ne možemo naći, moramo pokušati zbog...” Glas mi je zamro, zato što nisam bila točno sigurna zašto moramo pokušati. “Pravde”, rekla sam slabašno. Tata se samo nasmijao. “'Pravda je kurva koja se ne da prevariti i skuplja plaću u sramoti, čak i od siromašnih.' Karl Kraus. Austrijski esejist.” “'Sve dobre stvari mogu se izreći jednom riječju'”, rekla sam ja. “'Sloboda, pravda, čast, obveza, samilost. I nada.' Churchill.” “'Kada zahtijevaš pravdu, budi siguran / dobit ćeš pravde više nego što želiš.' Mletački trgovac”. “'Pravda maše mušičavim mačem / milostiva je prema samo malom broju sretnika / ali ako se ne borimo za nju / preostaje nam samo kaos.'” Tata je otvorio usta da progovori, ali onda se zaustavio i namrštio. “Mackay?” “Gareth van Meer. 'Izdana revolucija'. Civic journal od Foreign Affairs. Godina šesta, broj devetnaest.” Tata se nasmiješio, nagnuo glavu unatrag i ispustio vrlo glasan “Ha!” Zaboravila sam na njegov Ha! Obično ga je čuvao za fakultetske sastanke s dekanom, kada neki kolega kaže nešto smiješno ili uznemirujuće, a tata je malo ljut što se on nije sjetio to reći, pa onda kaže vrlo glasno Ha/, djelomično kao izraz iživciranosti, a djelomično da ponovno privuče pozornost svih. Ali sada, kada me pogledao, za razliku od tih fakultetskih sastanaka s dekanom (tata mi je dopuštao da sjedim u kutu svaki put kada bih bila imalo prehlađena, pa sam, bez micanja i gutajući svako potencijalno kihanje, slušala okupljene ljude s doktoratima, kožom boje krede i rijetkom kosom kako teškim glasovima govore poput vitezova okruglog stola), tati su na licu drhtale velike suze, one koje prijete da će sramežljivo skliznuti iz očiju kao skromne djevojke u kupaćim kostimima koje skidaju ručnike i polako, s nelagodom, kreću prema bazenu.  - 456 - 

Stajao je, stavio mi ruku na rame, prošao pokraj mene i krenuo prema vratima. “Neka onda tako bude, moja ratnice Pravde.” Sjedila sam ispred praznog stolca koji trenutak, okružena knjigama. Sve su bile nekako tihe i bahato uporne. Neće ih uništiti nikakvo bacanje prema ljudskom biću, a, ne. S iznimkom Srca stvari, koja je izrigala nekoliko stranica, druge su bile nedirnute, veselo otvorene i razmetale se svojim stranicama. Njihove su male crne riječi mudrosti ostale u savršenom redu, sjedile u urednim redovima, ne mičući se, poslušne poput školaraca na koje jedno zločesto dijete nema utjecaja. Zdrav razum bio je otvoren pokraj mene i poput pauna raširio svoje stranice. “Prestani se duriti i dolazi ovamo”, pozvao me tata iz kuhinje. “Moraš nešto pojesti ako misliš krenuti u rat s radikalima mlitavih nadlaktica i pivskih trbušina. Mislim da ne stare baš dobro, tako da ćeš vjerojatno imati priliku da im pobjegneš.”

 - 457 - 

rvi put otkada je Hannah umrla prespavala sam u komadu cijelu noć. Tata je takvo spavanje zvao “san drveća”, što se ne smije pomiješati sa “snom hibernacije” ili “snom kad si mrtav umoran”. San drveća bio je najpotpuniji i najviše osvježavajući san. Bila je tu samo tama, bez snova, skok naprijed kroz vrijeme. Nisam se ni pomaknula kad je sat zazvonio, a nisam se ni probudila kada je tata odozdol povikao van Meerov rječnički poziv za buđenje. “Budi se, dušo! Riječ dana je pneumokokl ” Otvorila sam oči. Zvonio je telefon. Sat pokraj moga kreveta pokazivao je 10 i 36. Dolje se uključila telefonska sekretarica. “Gospodine van Meer, htjela bih vas obavijestiti da Blue danas nije u školi. Molim vas da nas nazovete i kažete nam razloge njenog izostanka.” Eva Brewster kratko je izrecitirala broj glavnog ureda i spustila slušalicu. Čekala sam tatine korake da dođu kroz hodnik kako bi vidio tko je zvao, ali nisam čula ništa osim zveckanja pribora za jelo u kuhinji. Ustala sam iz kreveta, oteturala do kupaonice, umila se. U ogledalu su mi oči izgledale neuobičajeno velike, a lice mršavo. Bilo mi je hladno, pa sam skinula poplun s kreveta, omotala se i krenula niza stube. “Tata! Jesi li nazvao školu?” Ušla sam u kuhinju. Bila je prazna. Zveckanje koje sam čula proizvodio je vjetrić koji je ulazio kroz otvoreni prozor i njihao srebrni ukras iznad sudopera. Uključila sam svjetla u prizemlju i viknula prema stubama. “Tata!” Prije sam se užasavala kuće bez tate. Imala je osjećaj praznine kao prazna kanta, školjka, slijepa pustinjska lubanja sa slike Georgije O’Keefe. Dok sam odrastala, imala sam razne tehnike izbjegavanja istine da tate nema kod kuće. Jedna je bila gledanje Opće bolnice s jako pojačanim tonom (što je iznenađujuće utješno, puno više nego što bi čovjek vjerovao) ili bih stavila Dogodilo se jedne noći (Clark Gable bez potkošulje svakome može odvući pozornost). Kasnojutarnja svjetlost dopirala je kroz prozore, prodorna i zla. Otvorila sam hladnjak i pomalo iznenađeno otkrila da je napravio voćnu salatu. Posegnula sam unutra, uzela bobu grožđa i pojela je. U hladnjaku je bilo i lazanja, koje je pokušao pokriti premalenim komadom folije; dva  - 458 - 

ugla i jedna strana bili su goli, kao zimski kaput koji ne pokrije potkoljenice, pola ruku i vrat. (Tata nikada nije uspio točno procijeniti dovoljnu duljinu folije.) Pojela sam još jednu bobu i nazvala njegov ured. Asistentica na Odsjeku političkih znanosti javila se na telefon. “Hej, je li moj tata tamo? Ovdje Blue.” “Hmmm?” Bacila sam pogled na sat. Nije imao predavanje sve do 11.30. “Moj tata. Doktor van Meer. Mogu li razgovarati s njim, molim vas? Hitno je.” “Danas neće doći”, rekla je. “Imaju onu konferenciju u Atlanti, ne?” “Molim?” “Mislila sam da je otišao u Atlantu, umjesto onog čovjeka koji je imao prometnu nesreću...?” “Što?” “Jutros je zatražio zamjenu. Neće ga biti...” Spustila sam slušalicu. “Tata!” Ostavila sam poplun u kuhinji, pojurila niza stube u njegovu radnu sobu, uključila stropnu svjetiljku. Stajala sam ispred njegova pisaćeg stola, zurila u njega. Bio je prazan. Otvorila sam jednu ladicu. Bila je prazna. Otvorila sam drugu. Bila je prazna. Nije bilo laptopa, blokova, stolnoga kalendara. I keramička je šalica bila prazna, gdje je obično držao svojih pet nalivpera s plavom tintom i pet nalivpera s crnom tintom, pokraj zelene stolne svjetiljke koju je dobio od onog ljubaznog dekana Sveučilišta Arkansas u Wilsonvilleu, koje također nije bilo. Malena polica pokraj stola također je bila potpuno prazna, osim pet kopija Marxova Kapitala (1867.). Otrčala sam uza stube, kroz kuhinju, niz hodnik i otvorila ulazna vrata. Plavi volvo karavan bio je parkiran na svome uobičajenome mjestu, ispred garažnih vrata. Buljila sam u njega, u njegovu plavozelenu površinu, zahrđale dijelove oko kotača. Okrenula sam se i otrčala u njegovu sobu. Zavjese su bile razmaknute. Krevet je bio napravljen. Ali njegovih starih mokasinka od ovčje kože, koje je kupio u Bet-R-Shoes u Enoli u New Hampshireu, nije bilo ispred televizora, ni ispod tapeciranog stolca u kutu. Krenula sam prema ormaru i otvorila vrata. Odjeće nije bilo. Nije bilo ničega – ničega osim vješalica koje su se ljuljale na šipci kao  - 459 - 

ptice, uplašene kada ljudi priđu preblizu rešetkama kako bi buljili u njih. Otrčala sam u njegovu kupaonicu, otvorila ormarić. Bio je prazan. Kao i tuš. Dodirnula sam rub kade, osjetila ljepljivost, nekoliko kapljica vode koje su preostale. Pogledala sam u umivaonik, ostaci paste za zube Colgate, malena kap pjene za brijanje osušena na ogledalu. Mora da je odlučio da se ponovno selimo, rekla sam samoj sebi. Otišao je u poštu ispuniti dokumente za promjenu adrese. Otišao je u supermarket po kartonske kutije. Ali auto nije htio upaliti, pa je pozvao taksi. Otišla sam u kuhinju i preslušala telefonsku sekretaricu, ali bila je tu samo poruka Eve Brewster. Tražila sam po kuhinjskoj plohi ima li kakva poruka, ali nje nije bilo. Ponovno sam nazvala asistenticu Odsjeka političkih znanosti, Barbaru, i pravila se da znam sve o konferenciji u Atlanti; tata je rekao da se Barbara “ne zna zaustaviti kad počne govoriti, plus što se oko nje osjeća grozan smrad gluposti”. (Veselo ju je zvao “ona Haze-žena”.) Konferenciju sam nazvala posebnim imenom koje sam na brzinu smislila. Mislim da sam je nazvala SPOZOPIPA, “Sigurna politička organizacija za održavanje prava iz Prvog amandmana” ili tako nešto. Upitala sam je li tata ostavio broj na koji bih ga mogla dobiti. “Ne”, rekla je. “Kada je vas obavijestio?” “Ostavio je poruku u šest ujutro. Ali, čekaj, zašto ne...?” Spustila sam slušalicu. Zamotala sam se poplunom, uključila televizor, gledala Cherry Jeffries u žutom odijelu boje prometnih znakova, s tako oštrim jastučićima na ramenima da je njima mogla sjeći drva. Pogledala sam na sat u kuhinji, sat u svojoj sobi. Izišla sam van i buljila u plavi karavan. Sjela sam na vozačko mjesto i okrenula ključ. Motor se pokrenuo. Prešla sam rukama preko volana, preko upravljačke ploče, zagledala se u stražnja sjedala, kao da bi negdje mogao biti neki znak, revolver, svijeća, uže ili ključ za matice koji je nesmotreno ostavila gđa Peacock, pukovnik Mustard ili profesor Plum, nakon što su ubili tatu u knjižnici, stakleniku ili sobi za biljar. Pregledala sam perzijske tepihe u hodniku, tražeći otisak cipele. Provjerila sam sudoper, perilicu posuđa, ali svaka žlica, vilica i nož bili su spremljeni. Došli su po njega. Članovi Nachtlicha došli su po njega tijekom noći, stavili laneni rupčić (u čijem je kutu bio izvezen crveni N) natopljen s malo sredstva za spavanje preko njegovih usta, koja nisu ništa slutila i mirno su hrkala. Nije se mogao obraniti, zato što tata, iako visok i ne baš mršav, nije bio  - 460 - 

neki borac. Tata je više volio intelektualnu debatu nego tjelesni napad, mrzio je kontaktne sportove, smatrao hrvanje i boks “malo smiješnima”. I iako je tata poštovao umjetnost karatea, džuda, tae-kwon-doa, nikada nije naučio nijedan pokret. Naravno, mislili su uzeti mene, ali tata je odbio. “Ne! Uzmite mene umjesto nje! Uzmite mene!” A onda je onaj Opaki – uvijek bude jedan Opaki kojemu se fućka za ljudski život i maltretira sve ostale – pritisnuo pištolj na njegovu sljepoočnicu i naredio mu da nazove fakultet. “I bolje bi ti bilo da zvučiš normalno, inače ću ti kćeri prosuti mozak dok ti gledaš.” A onda su natjerali tatu da spakira svoje stvari u dvije velike putne torbe Louis Vuitton koje je hruštica Eleanor Miles, stara 38 godina, dala tati kako bi je se sjećao (i njenih šiljastih zuba) svaki put kada pakira torbe. Jer iako su to bili “revolucionari” u klasičnom smislu te riječi, nisu bili barbari, nisu bili južnoamerička gerila ili muslimanski ekstremisti koji su uživali u povremenom rezanju glava. Ne, ovi su čvrsto vjerovali da smo svi ljudi, čak i oni koje se drži protiv njihove volje i koji čekaju da se ispune određeni politički zahtjevi, i trebamo svoje osobne stvari, uključujući samtene hlače, jakne od tvida, vunene pulovere, košulje Oxford, pribor za brijanje, četkice za zube, britvice, sapune, konac za zube, piling za stopala s mentolom, satove Timex, dugmad za manšete GUM, kreditne kartice, bilješke za predavanja i stare nastavne planove, bilješke za Željezni stisak. “Želimo da ti bude ugodno”, rekao je Opaki. Te noći još uvijek nije nazvao. Nitko nije nazvao osim Arnolda Lowea Schmidta iz The New Seattle Journal of Foreign Policy, koji je rekao sekretarici da mu je žao što je tata odbio njegovu ponudu da napiše glavni tekst magazina o Kubi, ali famo neka i dalje ima magazin u vidu ako želi “najiftaknutiju riznicu za objavljivanje fvojih ideja”. U mraku sam hodala oko kuće nekih dvadeset minuta. Zurila sam u jezerce za ribe, bez riba. Vratila sam se unutra, sjedila na kauču i gledala Cherry Jeffries, prebirala po napola pojedenom voću iz zdjele, koje su radikali dopustili tati da spremi prije nego što su ga odveli. “Moja kći mora jesti?” zahtijevao je tata. “Dobro”, rekao je Opaki. “Ali požuri se.” “Trebaš li pomoć kod rezanja dinje?” upitao je drugi. Nisam mogla prestati podizati slušalicu, buljiti u nju, pitati “Ne bih li trebala prijaviti ovaj nestanak policiji?” i čekati da mi kaže “Da,  - 461 - 

definitivno”, “Moj odgovor je ne” ili “Koncentriraj se i pitaj ponovno.” Mogla sam nazvati šerifov ured okruga Sluder, reći A. Booneu da moram razgovarati s detektivkom Harper. “Sjećate li me se? Razgovarala sam s vama o Hannah Schneider? Pa, sada je moj otac nestao. Da. Stalno gubim ljude.” Za sat vremena bila bi na vratima sa svojom kosom poput bundeve i bojom lica rafiniranog šećera i stisnula bi oči kada bi vidjela tatinu praznu fotelju. “Reci mi što je zadnje rekao. Ima li duševnih bolesti u tvojoj obitelji? Imaš li nekoga? Ujaka? Baku?” Četiri sata poslije imala bih vlastiti zeleni fascikl u ormaru za spise pokraj njezina stola, #5510-VANM. U The Stockton Observeru pojavio bi se članak “Lokalna učenica anđeo smrti, svjedokinja nastavničine smrti, sada joj je nestao otac”. Spustila sam slušalicu. Ponovno sam pretražila kuću, ovoga puta nisam si dopustila da jaučem, nisam si dopustila da išta preskočim, ni zavjesu oko tuša, ni ormarić ispod umivaonika pun štapića za uši i vatica, čak ni rolu toaletnog papira, jer možda je uspio ugrabiti trenutak da čačkalicom na njoj nažvrlja Oteli su me ne brini. Pregledala sam svaku knjigu koju smo prethodne noći vratili na police u knjižnici, jer možda je uspio u neku umetnuti list iz bloka na kojem je napisao Izvući ću se iz ovoga kunem se. Svaku sam izvrnula, protresla, ali nisam našla ništa, osim što je Srce stvari izgubila još gomilu listova. Ta se potraga nastavila sve dok sat pokraj tatina kreveta nije pokazao da je prošlo dva sata u noći. Poricanje je kao Versailles; nije ga baš najlakše održavati. To zahtijeva začuđujući stupanj odlučnosti, dodatne snage, drskosti, a ja nisam imala ništa od toga dok sam ležala raširenih ruku i nogu kao morska zvijezda na crnobijelim podnim pločicama tatine kupaonice. Bilo je očito da ću morati prihvatiti činjenicu da je tatina otmica isto kao i Zubić-vila, sveti gral ili bilo koji drugi san koji su smislili ljudi kojima je stvarnost nasmrt dosadila, pa su poželjeli vjerovati u nešto veće od sebe samih. Koliko god da su dobrohotni bili ti radikali, ne bi dopustili tati da spakira apsolutno sve svoje osobne stvari, uključujući čekove, kreditne kartice i izvatke iz banke, čak i svoj omiljeni vez hruštice Dorotheje Driser, maleni, uokvireni “Budi iskren prema samom sebi” koji je visio desno od telefona u kuhinji, a kojega sada nije bilo. A isto bi se tako usprotivili da je tati trebalo pola sata da odabere koje tekstove želi ponijeti sa sobom, izdanje Mauricea Girodiasa u dvije knjige Olympia Pressa iz 1955. Lolita i Ada, Izgubljeni raj, koji nije htio da bacim na njega, golemi Delovian: retrospektiva (Finn, 1998.), u kojem se nalazila tatina omiljena slika, prikladno nazvana Tajna (vidi str. 391, #61,1992., ulje na platnu).  - 462 - 

Također su nedostajali La Grimace, Napoleonovo napredovanje, S onu stranu dobra i zla i fotokopija “U kažnjeničkoj koloniji” (Kafka, 1919.). U glavi mi je bubnjalo. Lice mi se činilo napetim i vrućim. Izvukla sam se iz kupaonice i puzala sve do sredine tatina spužvastog tepiha u spavaćoj sobi, jedine stvari koju je mrzio u ovoj kući – “Imaš osjećaj kao da hodaš po sljezovim kolačićima” – i počela plakati, ali nakon nekog vremena moje su suze osjetile dosadu ili frustraciju i nekako odustale, dale otkaz, odjurile sa snimanja. Nisam ništa drugo činila nego zurila u strop spavaće sobe, tako blijed i tih, pristojno je šutio. I nekako sam, od čiste iscrpljenosti, zaspala. Sljedeća tri dana – profućkana na kauču ispred Cherry Jeffries – uhvatila sam se kako zamišljam tatine posljednje trenutke u našoj kući, našoj dragoj Ulici Armor 24, koja je trebala biti naša posljednja godina, naše posljednje poglavlje prije nego što “osvojim svijet”. Bio je sav pun planova i kalkulacija, pun kratkih pogledavanja na svoj ručni sat, petominutnih brzih tihih koraka kroz naše polumračne sobe. Bilo je tu i nervoze, nervoze koju bih samo ja mogla primijetiti; vidjela bih ga prije novog fakulteta, kako drži novo predavanje (jedva uočljivo podrhtavanje kažiprsta i palčeva). Sitan novac u njegovu džepu zveckao je kao uvenula duša dok je hodao kroz kuhinju i kretao dolje u svoju radnu sobu. Uključio je samo nekoliko svjetiljki, onu na pisaćem stolu i crvenu na noćnom ormariću u spavaćoj sobi, koja je cijelu sobu prekrila u žele-crvenu, crvenu boju trbuha i srca. Dugo je organizirao svoje stvari. Košulje Oxford na krevet, crvena na vrhu, a onda plava, plava s uzorkom, ona na plavo-bijele pruge, bijela, svaka presavijena kao usnule ptice s krilima sklopljenima pod tijelom i šest setova dugmadi za manšete, srebrnih i zlatnih (uključujući, naravno, i njegove omiljene, one od 24-karatnog zlata na kojima je bilo ugravirano GUM, koje je tati za četrdeset sedmi rođendan dala Bitsy Plaster, stara 42 godine, a zlatar je pogrešno ugravirao inicijale zahvaljujući Bitsyinu krumpirastom rukopisu), sve stavljeno u vrećicu od filca Tiffany, kao vrećica šampionskog sjemena. A onda su tu bile sve njegove čarape, crne, bijele, dugačke, kratke, pamučne, vunene. Nosio je svoje smeđe mokasinke (u njima je mogao brzo hodati), zlatno-smeđi tvid (koji je vjerno visio oko njega poput starog psa) i stare maslinastozelene hlače, koje su bile toliko udobne da je tvrdio da “čine najnepodnošljivije poslove podnošljivima”. (Nosio ih je dok se probijao kroz “šupljikav diplomski rad, smrdljive močvare potkrepljujućeg dokaza” koje uvijek postoje u studentskim radovima. Čak su mu omogućivale da se ne osjeća krivim dok piše – 3 kraj  - 463 - 

studentova imena prije nego što, bez posustajanja, nastavi.) Kada je bio spreman natovariti kutije i torbe u auto – nisam znala što ga je čekalo; zamišljala sam običan žuti taksi koji je vozio neki morski krastavac od vozača s grubim rukama, koji je lupkao po volanu uz Rani sat za bluz-grass na radiju, čekao da dr. John Ray iziđe iz kuće, razmišljao o ženi koju je ostavio kod kuće, po imenu Alva ili Dottie, toplu kao pecivo. Kad je tata znao da ništa nije zaboravio, kad je sve bilo pokupljeno, otišao je natrag unutra i popeo se do moje sobe. Nije upalio svjetlo, niti me pogledao dok je otkopčavao moj ruksak i uzeo moj blok na kojem sam napisala svoje istraživanje i teoriju. Nakon što je proučio što sam napisala, vratio ga je u torbu i objesio je na naslon moga stolca. Pogriješio je što ga je tamo stavio. To nije mjesto kamo bih ga ja stavila; ja bih ga stavila tamo kamo ga uvijek stavljam, kraj podnožja kreveta na pod. Ali on nije imao vremena i više se nije morao brinuti o takvim detaljima. Takvi su detalji sada bili vrlo malo važni. Vjerojatno se nasmijao zbog Ironije. U najnevjerojatnijim trenucima tata bi zastao kako bi se nasmijao zbog Ironije; ili je to možda bio jedan od onih slučajeva kada nije imao vremena zato što, da je krenuo prema Smijehu, možda bi morao nastaviti opasnom cestom bez branika i kraja koja se zove Osjećaji i koja bi čovjeka vrlo brzo mogla dovesti do Jecanja, Pravog urlanja, a on nije imao vremena za takve zaobilaznice. Morao je izići iz kuće. Promatrao me dok sam spavala, memorirao mi lice kao da sam odlomak u odličnoj knjizi na koji je naletio i čiju je bit htio zapamtiti za malo vjerojatan slučaj kad bi mu mogla poslužiti prilikom razgovora s dekanom. Ili je gledao u mene – htjela bih da je ovako bilo – i onda se raspao. Nijedna ti knjiga ne kaže kako da gledaš svoje dijete koje zauvijek napuštaš i koje više nikada nećeš vidjeti (osim potajno, nakon trideset pet, četrdeset godina, a i onda samo s velike udaljenosti, kroz dalekozor, tele-foto objektiv ili satelitsku fotografiju koja košta $89,99). Vjerojatno se približiš i pokušavaš utvrditi točan kut između nosa i lica. Brojiš pjege, i one koje nikada prije nisi primijetio. Jednako tako brojiš blage nabore na kapcima i čelu. Promatraš disanje, miran osmijeh – ili, u nedostatku takva osmijeha, namjerno ignoriraš otvorena usta kroz koja se čuje šištanje kako bi imao pristojno sjećanje. Vjerojatno se malo i zaneseš, dodaš malo mjesečine kako bi posrebrila lice, prekrila tamne podočnjake, dodaš voljene kukce – ili još bolje, predivnu noćnu pticu pjevicu – da umanji hladnu, zatvorsku tišinu u sobi. Tata je zatvorio oči kako bi se uvjerio da sve zna napamet (četrdeset  - 464 - 

stupnjeva, šesnaest, tri, jedna, morski način disanja, smireni osmijeh, srebrnaste oči, entuzijastični slavuj). Pomaknuo je poplun bliže mom obrazu, poljubio me u čelo. “Bit ćeš dobro, dušo. Stvarno hoćeš.” Iskrao se iz moje sobe, krenuo dolje i van do taksija. “Gospodin Ray?” upitao je vozač. “Doktor Ray”, rekao je tata. I samo tako – nestao je.

 - 465 - 

ani su prolazili kao bezvezne školarke. Nisam primjećivala pojedinačna lica, samo njihove osnovne uniforme; dan i noć, dan i noć. Nisam imala strpljenja za tuširanje i uravnoteženu prehranu. Puno sam ležala na podu – što je, naravno, djetinjasto, ali kad možeš ležati na podu da te nitko ne vidi, onda ćeš, vjeruj mi, ležati na podu. Jednako tako, otkrila sam prolazno ali očito veselje odgrizanja komada čokolade Whitman, a onda bacanja preostale polovice iza sofe u knjižnici. Mogla sam čitati, čitati, čitati, dok mi oči ne izgore, a svijet zaplovi kao rezanci u juhi. Napustila sam školu kao dječak opora zadaha i veoma ljepljivih dlanova. Umjesto toga primila sam se Don Quijotea (Cervantes, 1605.) – čovjek bi pomislio da ću se odvesti do Videomecce i posuditi pornić, ili barem Divlju orhideju s Mickeyjem Rourkeom, ali, na žalost, nisam – a nisam uzela ni jednu vruću knjigu koju sam godinama skrivala od tate, po imenu Ne govori, ljubavi moja (Esther, 1992.). Razmišljala sam o Smrti – ne o samoubojstvu, ništa tako histrionski – više kao mrzovoljno priznanje da postoji, kao da sam godinama odbijala Smrt, a sada, kada nisam imala nikoga drugoga, nisam imala izbora nego da izmjenjujem ljubaznosti s njom. Zamišljala sam kako Evita, Havermeyer, Moats, Glupa i Gluplja organiziraju noćnu potragu noseći baklje, svjetiljke, vile, toljage (kao stanovnici puni predrasuda kada idu loviti čudovište) i otkrivaju moje izmrcvareno tijelo prebačeno preko kuhinjskog stola, ruke mi mlitavo vise sa strane, lice zabijeno u Čehovljev Višnjik (1903.). Čak i kad sam se pokušavala pribrati, doći k sebi kao što je to Molly Brown učinila u spasilačkom čamcu Titanica, ili čak pronaći produktivan hobi kao što je to učinio Birdman u Alkatrazu, nisam uspijevala. Mislila sam na Budućnost, vidjela sam Crnu rupu. Pretvorila sam se u špagete. Nisam imala prijatelja, vozačku dozvolu ili instinkt za preživljavanje. Nisam čak imala ni jedan od onih štednih računa koje je otvorio brižan roditelj tako da dijete nauči vrijednost novca. A bila sam i maloljetna, i takvom ću ostati još godinu dana. (Rođendan mi je 18. lipnja.) Nisam imala nikakve želje da završim u domu posvojitelja Dvorac u oblacima i da me nadgleda dvoje umirovljenika Bill i Bertha, koji mašu Biblijama kao pištoljima, traže od mene da ih zovem “mama” i “tata” i škakljaju me  - 466 - 

nakon što me našopaju, svoju novu puricu, svim tim punjenjem (keksima, južnjačkom salatom i pitom od oposuma). Sedam dana nakon što je tata otišao, telefon je počeo zvoniti. Nisam se javljala, iako sam stajala pokraj automatske sekretarice dok mi je srce divlje lupalo u prsima, u slučaju da je on. “Gareth, ovdje si podigao veliku prašinu”, rekao je profesor Mike Devlin. “Zanima me gdje si.” “Ma kamo si nestao) Sada se priča da se ne vraćaš”, rekao je dr. Elijah Masters, pročelnik Odsjeka anglistike i onaj koji intervjuira harvardske studente. “Bit ću vrlo razočaran ako je tome tako. Kao što znaš, nismo još završili onu partiju šaha u kojoj te razbijam. Ne želim misliti da si nestao samo tako da mi oduzmeš zadovoljstvo da ti kažem mat.” “Doktore van Meer, morate se javiti u ured što je brže moguće. Ponovno vam kažem da se vaša kći Blue već cijeli tjedan nije pojavila na nastavi. Nadam se da ste svjesni da ako ne počne nadoknađivati propušteno, šanse da maturira na vrijeme sve su manje i manje...” “Doktore van Meer, ovdje Jenny Murdoch, sjedim u prvom redu na vašem predavanju iz modela demokracije i socijalne strukture. Zanima me hoće li sada Solomon biti zadužen za naše ispite, zato što nam on, ono, totalno daje nove parametre. On kaže da eseji trebaju biti dugački samo sedam do deset stranica. Ali vi ste na nastavnom planu napisali dvadeset do dvadeset pet, pa su sad svi totalno zbunjeni. Stvarno bismo cijenili kada biste to malo razjasnili. Napisala sam vam i email.” “Molim te, nazovi me što prije, Gareth, kod kuće ili u ured”, rekao je dekan Kushner. Rekla sam tatinoj asistentici Barbari da sam zapisala pogrešan broj telefona kojim se tata koristi na konferenciji i zamolila je da mi javi čim se čuje s njim. Ali nije nazvala, pa sam ja nazvala nju. “Još uvijek nismo čuli ništa od njega”, rekla je. “Dekan Kushner je u predinfarktnom stanju. Solomon Freeman će morati preuzeti njegova predavanja do završnih ispita. Gdje je on?” “Morao je otići u Europu”, rekla sam. “Njegova je majka imala srčani udar.” “Ohhh”, rekla je Barbara. “Žao mi je. Hoće li biti u redu?” “Ne.” “Bože. To je tako tužno. Ali zašto onda nije...?” Spustila sam slušalicu. Pitala sam se nije li moja mirna otupjelost, moja inercija, znak početka ludila. Prije samo tjedan dana mislila sam da je ludilo vrlo  - 467 - 

nategnuta mogućnost, ali sada sam se sjetila nekoliko prilika kada samo tata i ja sreli ženu koja je mrmljala psovke kao da kiše. Pitala sam se kako je postala takva, je li to bilo sporo, sanjivo spuštanje niz grandiozne stube kao što to čine maturantice ili iznenadno krivo paljenje u mozgu čiji su učinci odmah nastupili, kao kod ugriza zmije. Lice joj je bilo crveno poput grubih ruku sudoperke, a stopala su joj bila crna, kao da ih je oprezno umočila u smolu. Kad smo tata i ja prolazili pokraj nje, zadržala sam dah, stisnula njegovu ruku. On bi mi uzvratio stisak – naš prešutni dogovor da me nikada neće pustiti da lutam ulicama s kosom kao ptičje gnijezdo i kombinezonom zamrljanim mokraćom i prljavštinom. Sada sam mogla, bez ikakvih problema, lutati ulicama s kosom kao ptičje gnijezdo i kombinezonom zamrljanim mokraćom i prljavštinom. Ono “to je apsurdno”, “ne budi smiješna” dogodilo se. Prodala bih svoje tijelo za zamrznuto pecivo. Očito sam sve vrijeme bila u krivu što se tiče ludila. Može se dogoditi svakome. Onima koji su ljubitelji Marat/Sade a moram reći lošu vijest. Stanje depresivne hibernacije u inače zdrave osobe traje deset, jedanaest, najviše dvanaest dana. Nakon toga mozak ne može a da ne primijeti da je takvo stanje korisno kao, što bi Englezi rekli, jednonogi čovjek u natjecanju nogom u tur, a ako se ne prestaneš ponašati kao “big girl’s blouse”, “pimms and strawberries”, “Bob’s your uncle” i “God save the bloody Queen”, možda se ne uspiješ izvući (vidi Go see a man about a dog: omiljeni engleski izrazi, Lewis, 2001.). Nisam poludjela. Poludjela sam od bijesa (vidi “Peter Finch”, Network). Bijes, a ne Abe Lincoln, veliki je osloboditelj. Nije prošlo mnogo i jurila sam kroz kuću u Ulici Armor 24, ne mlitava i izgubljena, nego bacajući košulje, vezove hruštice, knjige iz knjižnice i kartonske kutije za selidbu na kojima je pisalo OKRENI PREMA GORE kao podivljali Jay Gatsby koji nešto traži – čak i ako je to bilo samo nešto neznatno – što bi mi dalo dokaz kamo je otišao i zašto. Nisam se baš nadala da ću otkriti kamen iz Rozete, priznanje na dvadeset stranica brižljivo stavljeno u moju jastučnicu, između madraca, u ledenicu: “Dušo. Sada dakle znaš. Žao mi je, oblačiću moj. Ali dopusti mi da ti objasnim. Pa da počnemo s Mississippiem...” Nije izgledalo kao da će se to dogoditi. Kao što je gđa McGillicrest, rospija pingvinskog tijela iz škole Alexandria Day, obavijestila naš razred s velikim trijumfom: “Deux ex machina nikada se ne događa u stvarnom  - 468 - 

životu i zato bi vam bilo bolje da sve drugačije organizirate.” Šok što je tata otišao (šok nije dovoljno dobra riječ; bilo je to čuđenje, zapanjenost, kao da je netko bacio bombu – čuzabombanje), činjenica da me veselo prevario, zeznuo, nasamario (ponovno, ovo je preslabo za mene – prezeznario), mene, svoju kćer, osobu koja, da citiram dr. Lukea Ordinota, “ima zapanjujuću snagu i potencijal”, osobu kojoj, da citiram Hannah Schneider, “ništa ne promakne”, bila je tako neuvjerljiva, bolna, nemoguća (neubolnuća) da sam sada shvatila da tata nije ništa drugo nego luđak, genij i prevarant, lažljivac, slatkorječivac, Najsofisticiraniji lažljivac koji je ikada živio. Bit će da je tata za tajne ono što je Beethoven za simfonije, recitirala sam samoj sebi. (Bila je to prva iz serije jakih izjava koje sam smislila u tjednu koji je slijedio. Kada budeš tako prezeznaren, mozak ti se sruši, a kad sustav ponovno proradi, okrene se neočekivanim, rudimentarnim formama, među koje spadaju i vratolomne “Autorske analogije” koje je tata smislio dok smo putovali zemljom.) No tata nije bio Beethoven. Nije bio čak ni Brahms. I to što tata nije bio nenadmašni maestro misterija bilo je žalosno, zato što je mučno kada ti ostane niz opskurnih, nerazumljivih Pitanja – na koje možeš odgovoriti kako želiš bez straha da ćeš biti ocijenjen – ali je beskrajno mučnije kada ti ostane nekoliko uznemirujućih Odgovora. Moje divljanje po kući nije donijelo nikakvih ceduljica, samo članke o građanskom ratu u Zapadnoj Africi i u Angoli Petera Cowera (1980.), koja je pala u procijep između tatina kreveta i noćnog ormarića (dokazi bez ikakve hranjive vrijednosti) i 3000 dolara u gotovini, čvrsto smotanih u keramičkoj šalici hruštice Panelope Slate na kojoj je pisalo POSEBNE MISLI, koju smo držali na vrhu hladnjaka (tata je to namjerno ostavio za mene, zato što je šalica inače bila rezervirana za sitniš). Jedanaest dana nakon što je otišao, odšetala sam do kraja puteljka kako bih pokupila dnevnu poštu: kupone, dva kataloga s odjećom, prijavnicu za kreditnu karticu za g. Meeryja von Garea s nula posto kamata i debelu smeđu omotnicu adresiranu na gđicu Blue van Meer, naškrabano veličanstvenim rukopisom, rukopisom koji je ekvivalent truba i kočija koje vuku čistokrvni konji. Odmah sam je otvorila i izvadila tri centimetra debelu krpu papira. Umjesto karte mreže južnoameričkoga bijelog ropstva s uputama za spašavanje ili tatine jednostrane Deklaracije o neovisnosti (“Kada, zbog tijeka ljudskih okolnosti, za oca postane nužno da raskine očinske veze koje su ga spajale s njegovom kćeri...”), pronašla sam kratku poruku na papiru za pisma s monogramom koja je bila pričvršćena na vrhu.  - 469 - 

“Tražila si da ti ovo pošaljem. Nadam se da će ti pomoći”, napisala je Ada Harvey, a onda nažvrljala svoje ime puno očica ispod čvora svojih inicijala. Iako sam joj spustila slušalicu, odrezala njen glas bez riječi isprike kao što kuhar sušija reže glave jeguljama, točno kako sam je tražila, poslala mi je istraživanje svoga oca. Dok sam jurila putem natrag do kuće, shvatila sam da plačem, čudna kondenzacija suza koja mi se spontano pojavila na licu. Sjela sam za kuhinjski stol i pažljivo počela listati kroz hrpu. Smoke Harvey imao je rukopis koji je bio daljnji rođak tatinu minijaturnom rukopisu, otpuhnut okrutnim sjeveroistočnim vjetrom. NOĆNA UROTA, napisao je tiskanim slovima u gornjem desnom kutu svake stranice. Prvih nekoliko papira podrobno je opisivalo povijest Noćne straže, njihova mnogobrojna imena i očitu metodologiju (zanimalo me odakle je dobio te informacije, zato što se nije pozivao ni na tatin članak ni na Littletonovu knjigu), nakon čega je slijedilo tridesetak stranica o Graceyju, većina jedva čitljiva (Ada je upotrijebila fotokopirku koja je ostavljala tragove guma preko stranice): “Grčkog podrijetla, ne turskog”, “Rođen 12. veljače 1944. u Ateni, majka Grkinja, otac Amerikanac”, “Razlozi za radikalizam nepoznati.” Nastavila sam. Bile su tu kopije starih novinskih članaka iz Zapadne Virdžinije i Teksasa koji su opisivali dva poznata teroristička napada, “Senator ubijen, sumnja se na luđake koji se bore za mir”, “Bomba u Oxicu, četvero mrtvih, traže Noćnu stražu”, članak iz magazina Life iz prosinca 1978. “Kraj aktivizma” o raspadu Weather Undergrounda, Students for Democratic Societyja i drugih disidentskih političkih organizacija, nekoliko papira o COINTELPRO i drugim manevrima FBI-a, mali članak iz Kalifornije “Radikal primijećen u drogeriji”, a onda: bilten. Datirao je iz 15. studenog 1987., Daily Bulletin iz policije u Houstonu, Povjerljivo, Samo za policijsku uporabu, TRAŽE IH LOKALNE I FEDERALNE VLASTI, nalozi za dosjee šerifa okruga Harris, Bell, 432-6329...” Srce mi je stalo. U mene je, iznad natpisa “Gracey, George, I.R. 329573, buljio muškarac, bijelac, 43, 100 kg, krupne građe, Potjernica #78-3298. Tetovaže na desnoj strani prsa. Šepa. Smatra se naoružanim i opasnim” – Rum Baba (slika 35.0). OK, na policijskoj fotografiji Servo je imao gustu bradu od čelične vune i brkove, što je uspijevalo obrisati njegovo ovalno lice, i fotografija (preuzeta sa sigurnosne kamere) bila je mutno crnobijela. Ali Servove vatrene oči, njegova usta bez usnica koja su podsjećala na plastični prorez  - 470 - 

na kutiji papirnatih rupčića u kojoj nema rupčića, način na koji se njegova mala glava usprotivila njegovim nasilničkim ramenima – nije bilo sumnje. “Uvijek je šepao”, rekao mi je tata u Parizu. “Čak i dok smo bili na Harvardu.” Zgrabila sam papir na kojem se nalazio i foto-robot Catherine Baker, onaj koji sam vidjela na internetu. (“Federalne vlasti i šerif okruga Harris traže pomoć građana da im se jave s informacijama koje bi dovele do podizanja optužnice istražnog suda protiv ovih osoba...” pisalo je na drugoj strani.) Otrčala sam gore u svoju sobu, otvorila ladicu pisaćeg stola i kopala po starim zadaćama, bilježnicama i testovima, sve dok nisam pronašla kupone za let Air Francea, nešto papira za pisanje iz Ritza i onda, komadić milimetarskog papira na kojem je tata napisao Servove brojeve telefona i mobitela onoga dana kad su me ostavili i otišli na Sorbonu.

SLIKA 35.0  - 471 - 

Nakon malo zbrke – pozivni broj za Francusku, obrnute nule i jedinice – uspjela sam točno nazvati broj mobitela. Odmah sam dobila šum i štucanje broja koji se više ne koristi. Kada sam nazvala kućni broj, i nakon puno “Como?” i “Que?” strpljiva mi je Španjolka objasnila da to nije privatni stan, ne, može ga se unajmiti na tjedan ili više od agencije Go Chateaux d.o.o. Uputila me na internetsku stranicu za odmore i besplatni broj telefona (vidi “ILE-297”, www.gochateaux.com). Nazvala sam rezervacije i neki mi je čovjek kratko rekao da stan nije bio u privatnoj upotrebi otkad je agencija osnovana, 1981. Tada sam pokušala izvući bilo kakve informacije o osobi koja je unajmila stan u tjednu koji je počeo 26. prosincem, ali sam bila obaviještena da Go Chateaux nema dopuštenje da daje osobne podatke klijenata. “Jesam li učinio što sam mogao kako bih vam pomogao u ovom pozivu?” “Radi se o životu i smrti. Ljudi su ubijeni.” “Jesam li odgovorio na sva vaša pitanja?” “Ne.” “Hvala što ste zvali Go Chateaux.” Spustila sam slušalicu i samo ostala sjediti na rubu kreveta, zapanjena ravnodušnom reakcijom poslijepodneva. Ne bi li se nebo trebalo rascijepiti kao vodoinstalaterove hlače; ili bi se barem trebalo početi dimiti iz drveća, gornje bi im grane trebale biti sprljene – ali ne, poslijepodne je bilo tinejdžer mrtva pogleda, ostarjela cura koja visi u podrumskom baru, stare šljokice. Moje otkriće bilo je moj problem; nije imalo nikakve veze sa spavaćom sobom, sa svjetlom poput pijanih sramežljivih cura u bezobličnim zlatnim haljinama koje vise pokraj radijatora i police za knjige, sjenama od prozora poput idiota koji se sunčaju rašireni svuda preko poda. Sjećam se kako sam podigla Servov štap nakon što je pao s ruba pulta u boulangerie i opalio ženu koja je stajala iza njega ravno po crnoj cipeli, zbog čega je naglo udahnula i pocrvenjela kao da je igrica za 25 centi u lunaparku s čekićem i zvonom, na vrhu štapa bila je ćelava orlova glava, vruća i ljepljiva od Servova dlana kao od masti za pečenje. Kad sam vratila štap na mjesto pokraj njegova lakta, dobacio mi je riječi preko lijevog ramena, na brzinu, kao da prosipa sol: “Mmmm, merci beaucoup. Trebao bih uzicu za tu stvar, zar ne?” Pretpostavljam da nema razloga da se prekoravam što ranije nisam spojila te stvari, i malo više na vrijeme, te komadiće života koji očito dobro pristaju zajedno (Koliko ljudi poznajem koji imaju problema s kukom? Nikoga osim Serva, jadan je odgovor) i, naravno (iako sam se opirala), sjetila sam se nečega što je tata  - 472 - 

rekao: “Iznenađenje je rijetko stranac, češće je bezlični pacijent koji cijelo vrijeme čita preko puta tebe u čekaonici, glava mu je sakrivena časopisom, ali se njegove narančaste čarape dobro vide, kao i njegov zlatni džepni sat i njegove izlizane hlače.” Ali ako je Servo George Gracey, što je onda tata? Servo je za Graceyja ono što je tata za – odjednom, odgovor je nahrupio iz svog skrovišta, s rukama u zraku, bacio se na tlo moleći za oprost, moleći da ga ne ogulim živog. Odjurila sam do pisaćeg stola, zgrabila svoje BILJEŠKE O SLUČAJU, pretraživala stranice za onim čudnim malim nadimcima koje sam tako slučajno primijetila, na kraju sam ih našla kako su se šćućurili na dnu četvrte stranice: Neron, Pun Pogodak, Mohave, Sokrat i Franklin. Sada je postalo farsično očito. Tata je Sokrat, inače poznat kao Mislilac, kako je pisalo na www.looseyourrevolutioncherry.net – naravno da je on Sokrat – tko bi drugi tata bio? Marx, Hume, Descartes, Sartre, nijedan od tih nadimaka nije bio dovoljno dobar za tatu (“zastarjeli, cendravi pisari”), a ni mrtav ne bi bio Platon (“pretjerano napuhan kao logičar”). Pitala sam se je li netko iz Noćne straže smislio ime; ne, vjerojatnije je da je tata sam to usput predložio u četiri oka Servu prije sastanka. Tati nije išla suptilnost, spontanost; kada bi došlo do otkrivanja Sve o Garethu, tata je nosio ravnodušnost kao dama iz visokog društva tanka kao kreker od sira koja je prisiljena ručati odjevena u majicu za ragbi. Pogled mi je sada teturao po stranicama, po riječima koje sam uredno zapisala: “Siječanj 1974. označio je promjenu u taktici grupe i prešli su iz vidljivih u nevidljive.” U siječnju 1974. tata je bio upisan u Kennedy School of Government na Harvardu; u ožujku 1974. “policija je umalo upala na jedno od okupljanja Noćne straže u napuštenom skladištu u Braintreeju u Massachusettsu”; Braintree je manje od trideset minuta udaljen od Cambridgea, i tako je Noćna straža bila manje od trideset minuta udaljena od tate – vrlo vjerojatno križanje dvaju tijela u pokretu u Prostoru i Vremenu. Bit će da je tatino primanje u Noćnu stražu potaknulo njihovu promjenu strategije. “Sastanci naslijepo: prednosti tihoga građanskog rata” i “Pobuna u informacijsko doba” bila su tatina dva najpopularnija eseja u Federal Forumu (povremeno bi još znao dobiti pismo kojeg obožavatelja) i bila je to glavna tema koja je služila kao osnova za njegovu visokocijenjenu disertaciju na Harvardu iz 1978. “Prokletstvo borca za slobodu: zablude gerilskog ratovanja i revolucije u Trećem svijetu”. (To je također bio razlog zašto je Loua Swanna zvao “folirantom”.) A tu je bio i konkretni trenutak obrata, trenutak o kojem bi govorio s ljubavlju kada je bio u burbonskom raspoloženju (kao da je riječ o ženi koju je vidio na  - 473 - 

željezničkom kolodvoru, ženi svilenkaste kose koja je nakrenula glavu blizu stakla tako da je tata vidio oblak umjesto njenih usta), kada je stao na vezice Benna Ohnesorga na uličnim protestima u Berlinu i nevinog je studenta ubila policija. Tada je shvatio: “Čovjek koji ustane i protestira, osamljeni čovjek koji kaže ne – on će biti razapet.” “I to je bio moj boljševički trenutak, da tako kažem”, rekao je tata. “Kada sam odlučio poharati Zimski dvorac.” Kada sam izrađivala kartu onoga što sam znala o svom životu, nekako sam uspjela preskočiti cijeli kontinent (vidi Antarktika: najhladnije mjesto na Zemlji, Turg, 1987.). “Uvijek si zadovoljan skrivanjem iza katedre?” čula sam kako je Servo vikao na tatu. Servo je bio “pubertetlija s podivljalim hormonima”, a tata teoretičar. (Iskreno rečeno, Servo je bio potpuno u pravu; tata nije volio imati ni sapunicu iz perilice posuđa na rukama, a kamoli ljudsku krv.) A Servo je, bez sumnje, tati dobro plaćao za njegovo teoretiziranje. Iako je tata tijekom godina uvijek tvrdio da smo siromašni, kad se sve zbroji, ipak je mogao živjeti kao Kublajkan, unajmiti raskošnu kuću u Ulici Armor 24, odsjesti u Ritzu, poslati 90 kilograma težak i 17.000 dolara vrijedan antikni pisaći stol preko zemlje i lagati o tome. Čak je i tatin izbor burbona, George T. Stagg, u Bibliji pića Stuarta Milla (izdanje iz 2003.) bio smatran “bentleyjem burbona”. U Parizu, jesam li naletjela kada su se svađali o Hannah Schneider ili o sve većem problemu, Adi Harvey? Vrlo histerična, problem, Simone de Beauvoir – razgovor koji sam slučajno čula bio je kao mazga; nije se sam od sebe htio ponovno vratiti. Morala sam ga moliti i podmićivati, vući ga natrag u glavu, tako da, kad sam na kraju poredala sve komadiće razgovora na inspekciju, bila sam jednako zbunjena kao kada sam počela. Imala sam osjećaj kao da mi je netko žlicom izdubio glavu. Nakon početnog uboda moj se život – prepun autocesta, sonetnih maratona, burbonskog raspoloženja, važnih citata ljudi koji su bili mrtvi – odlijepio s mene nevjerojatnom lakoćom. Iskreno, bila sam zadivljena time kako me ništa ne dira, kako sam flegmatična. Na kraju krajeva, ako je Vivien Leigh patila od halucinacija i histerije, trebala šok-terapije, ledene obloge i hranila se samo sirovim jajima samo zato što je radila na filmu Elephant Walk (filmu za koji nitko nije čuo osim nasljednika Petera Fincha), onda je zacijelo vjerojatno, možda čak i obvezno, da i ja razvijem neku vrstu ludila zbog činjenice da je moj život bio Trompe l’Oeil, gonzo-novinarstvo, pitanje za 64.000 dolara, sirena s Fidžija, Hitlerovi dnevnici, Milli Vanilli (vidi 3. poglavlje, “Miss O’Hara”, Ptice mučiteljice: zanosne dame velikog ekrana i demoni u njihovim životima, Lee, 1973.).  - 474 - 

Nakon mog sokratovskog otkrića, istine koje sam nakon toga iskopala nisu bile toliko šokantne da ostaneš otvorenih usta. (Čovjek može biti prezeznaren samo stanoviti broj puta, a onda prijeđeš limit, kao na kreditnoj kartici.) U deset godina što smo putovali zemljom tata, izgleda, nije bio toliko zaokupljen mojim obrazovanjem koliko beskompromisnom potragom za novim članovima Noćne straže. Tata je bio njihov moćni direktor Ljudskih resursa, s glasom očaravajućim kao u sirene, vrlo je vjerojatno bio izravno odgovoran za “inspirativno regrutiranje” koje je opisao Guillaume na www.hautain.fr. Bilo je to jedino logično objašnjenje: svaki profesor koji je tijekom godina došao na večeru, tihi mladić koji je tako napeto slušao dok je tata izvodio svoju Propovijed na gori, svoju priču o Tobiasu Jonesu Prokletom, svoju teoriju determiniranosti – “Postoje vukovi i postoje račići”, rekao bi navaljujući – ne samo da nisu bili profesori nego nisu ni postojali. Nije postojao nagluhi dr. Luke Ordinote koji je vodio Odsjek za povijest na Sveučilištu Missouri u Archeru. Nije postojao profesor lingvistike Mark Hill s očima boje smokve. Postojao je profesor zoologije Mark Hubbard, ali nisam mogla razgovarati s njim zato što je bio na odmoru u Izraelu već dvanaest godina, gdje je proučavao ugroženu vrstu male droplje, Tetrax tetrax. Što je bilo najjezovitije, nije postojao profesor Arnie Sanderson koji je predavao uvod u dramu i povijest svjetskoga kazališta i s kim je tata proveo ludu večer one noći kada je Eva Brewster uništila mamine leptire, i s kojim je bio u Piazzi Pitti one noći kada je nestao. “Halo?” “Dobar dan. Pokušavam pronaći profesora koji je predavao na vašem Odsjeku anglistike u jesen 2001. Zove se Lee Sanjay Song.” “Kako se zove?” “Song” Nastupila je kratica stanka. “Tu nema nikoga s tim imenom.” “Nisam sigurna je li radio puno radno vrijeme ili samo pola.” “Razumijem, ali tu nema nikoga...” “Možda je otišao? Odselio se u Cakuttu? Timbuktu? Možda ga je pregazio autobus?” “Molim?” “Ispričavam se. Samo bih htjela – ako bilo tko nešto zna, ako bih mogla razgovarati s nekim drugim, bila bih vam zahvalna...”  - 475 - 

“Ja sam zadužena za Odsjek anglistike već dvadeset devet godina i uvjeravam vas, nitko po prezimenu Song nije nikada ovdje predavao. Žao mi je što vam ne mogu pomoći, gospođice...” Naravno, počela sam se pitati nije li i tata bio lažni profesor. Bila sam nazočna njegovim govorima u predavaonicama nekoliko puta, ali bilo je puno fakulteta koje nisam posjetila. A ako nisam vlastitim očima vidjela njegov ormar od ureda, koji je tata zvao svojim “kavezom”, svojom “kriptom”, svojim “i oni misle da ja mogu sjediti u ovoj katakombi i smisliti nove načine kako da nadahnem bezličnu mladež ove zemlje” – možda je to onda kao ono drvo koje padne u šumi. Nije se ni dogodilo. U tom sam pitanju bila potpuno u krivu. Svi živi čuli su za tatu, uključujući i nekoliko tajnica odsjeka koje su tek počele raditi. Čini se da kuda god je tata prošao, ostavio je žutu stazu laskanja iza sebe. “Pa kako je stari dečko?” raspitivao se dekan Richardson na Sveučilištu Arkansas u Wilsonvilleu. “Super.” “Često sam se pitao što se dogodilo s njim. Sjetio sam ga se neki dan kad sam naletio na članak Virginije Summe koji pozdravlja politiku Srednjeg istoka u Prijedlozima. Skoro da sam mogao čuti Garryja kako urla od smijeha. Zapravo, sad kad razmislim, već dulje nisam vidio neki njegov novi esej. Pretpostavljam da je teško ovih dana. Buntovnici, nekonformisti, oni koji furaju svoju stvar i govore ono što misle, ne pronalaze iste forume kao nekada.” “Snalazi se on.” Očito je da kada se u kutu tvog života potajno počne razmnožavati šokantna količina slinave truleži moraš uključiti nemilosrdno neonsko svjetlo (onu surovu vrstu kojom se koriste na farmama kokosi), spustiti se na koljena i izribati svaki kut. Zato mi se činilo nužnim da istražim još jednu uzbudljivu mogućnost: što ako hruštice nisu bile hruštice, nego noćni leptiri Graellsia isabillae, najprivlačniji i najplemenitijeg roda od svih europskih noćnih leptira? Što ako su i one, kao i lažni profesori, bile darovite osobe koje je tata brižljivo probrao za Noćnu stražu? Što ako su se samo pravile da su se vezale uz tatu kao što se litij veže za fluor (vidi Čudne privlačnosti suprotnih iona, Booley, 1975.)? Htjela sam da je to istina; htjela sam zavezati svoj čamac za njihov, spasiti ih od njihovih uvelih afričkih ljubica i telefonskih poziva drhtava glasa, iz mlakih voda u kojima ništa ne uspijeva, nema ni koralja, ni riba papiga, niti skalara (a kamoli morskih kornjača). Tata ih je ostavio u tom čamcu, a ja sam ih željela osloboditi, poslati ih nekamo uz pomoć snažnog  - 476 - 

pasata. Nestale bi u Casablanci, u Bombayu, u Riju (svatko želi nestati u Riju) – za njih više nitko ne bi čuo, nikada ne bi bile ponovno viđene, najpoetskija sudbina kojoj bi se mogle nadati. Počela sam svoju istragu time što sam nazvala informacije i dobila telefonski broj hruštice Jessie Rose Rubiman, koja je još uvijek živjela u Newtonu u Teksasu i još uvijek bila nasljednica Rubimanovih tepiha: “Ako mi spomeneš njegovo ime još samo jedanput – znaš što? Još uvijek razmišljam da li da otkrijem gdje stanuje, uđem u njegovu spavaću sobu dok spava i odrežem mu pimpek. To je taj kurvin sin zaslužio.” Završila sam istragu pozivom informacijama i dobila telefonski broj hruštice Shelby Hollow: “Noćna straža? Čekajte – dobila sam besplatni Timexov sat?” Osim ako hruštice nisu bile vješte glumice u tradiciji Davis i Dietrich (odgovarajuće za A-filmove, ne B- ili C-filmove), činilo se očitim da je jedini noćni leptir koji je letio kroz ovu ljepljivu noć, uporno ocrtavajući osmice (kao zbunjeni pilot-samoubojica) oko svake lampe na verandi i ulične svjetiljke, odbijajući da ga moje isključivanje svjetla i ignoriranje zaustavi, bila Hannah Schneider. Bosnawarez To je bila ta zastrašujuća stvar kod napuštanja, kod toga kada se nađeš toliko bez razgovora, misli ti imaju cijeli svijet na raspolaganju; danima mogu lutati a da ni na koga ne nalete. Mogla sam progutati da je tata nazvao samog sebe Sokratom. Mogla sam progutati i Noćnu stražu, pronaći svaki šapat njihove aktivnosti poput privatnog detektiva koji očajnički pokušava pronaći nestalu damu. Mogla sam čak i progutati Serva i Hannah kao ljubavnike (vidi “Afrička zmija jajožder”, Enciklopedija živih bića, 4. izdanje). Mogla sam pretpostaviti da Rum Baba nije uvijek kvocao i mmmmkao; u raskuštrano ljeto 1973. sigurno je izgledao kao privlačni buntovnik (ili je taman dovoljno nalikovao na Poea da je trinaestogodišnja Catherine odlučila zauvijek biti njegova Virginia). Ono što nisam mogla progutati, u što nisam mogla gledati bez škiljenja, bili su tata i Hannah. Kako su dani prolazili, primijetila sam kako sam tu misao pospremila na sigurno, čuvala je kao baka za posebne prigode koje nikada neće doći. Pokušavala sam, i ponekad uspijevala, zaokupiti misli drugim stvarima (ne knjigom ili dramom, i da, recitiranje Keatsa bila je idiotska ideja, kao penjanje u čamac ne bi li se spasio od potresa), televizijom, reklamama za brijanje i Gap, melodramama koje su pokazivali u vrijeme najveće gledanosti, s preplanulim ljudima po imenu Brett koji su govorili “Vrijeme je da mi vratiš uslugu.” Nije ih više bilo. Bili su golemi primjerci rašireni u staklenim vitrinama u zamračenim, napuštenim sobama. Mogla sam zuriti u njih,  - 477 - 

rugati se svojoj gluposti što nikada nisam primijetila njihove očite sličnosti: njihovu impresivnu veličinu (ljudi veći od života), šarena stražnja krilca (uočljivi u svakoj sobi), njihov početak kao gusjenice (siroče i jadna mala bogatašica), bježanje uvijek noću (njihov kraj omotan tajnovitošću), granice njihove rasprostranjenosti nepoznate. Ako je muškarac oplakivao ženu tako bučno kao tata (“obična”, “čudna i zastranila”, “tužna priča”, nazvao ju je svim tim imenima), u izlogu broj jedan takve ozbiljne nenaklonjenosti gotovo se uvijek nalazi parkirana potpuno nova, svijetlosmeđa Ljubav – velika, svijetla i nepraktična (i koja će se sigurno pokvariti u sljedećih godinu dana). Bio je to najstariji od svih trikova, na koji nikako nisam smjela nasjesti, s obzirom na to da sam pročitala cijelog Shakespearea, uključujući i kasnije romance i konačnu biografiju Caryja Granta Neskloni ljubavnik (Murdy, 1999.). LEPTIRI KRHKO RUKUJTE PAŽLJIVO. Zašto mi je, dok sam se prisiljavala misliti o tati i Hannah, ta stara kutija za selidbu pala na pamet? Bile su to riječi koje je tata gotovo uvijek upotrebljavao da opiše mamu. Nakon sve buke s battement frappés i demipliés, haljine kao stvorene za snove u tehnikoloru, te su se riječi često pojavljivale kao neželjeni, osiromašeni gosti na veličanstvenoj zabavi, jadni, zbog kojih je svima neugodno, kao da je tata govorio o staklenom oku ili nedostatku ruke. U Hyacinth Terraceu, očiju crnih poput začepljenih cijevi, usnica zamrljanih bojom šljive, Hannah Schneider izrekla je iste te čipkaste riječi, nije ih rekla drugima, nego meni. Intenzivno se zabuljila u mene i rekla: “Neki ljudi su krhki, poput, poput leptira”. Upotrebljavali su iste delikatne riječi kako bi opisali istu delikatnu osobu. Tata je uvijek znao izabrati neki zgodan slogan za neku osobu i onda bi ga lijepio na nju u svakome sljedećem razgovoru (dekan Roy sa Sveučilišta Arkansas u Wilsonvilleu bio je, nenadahnuto, “sladak kao bombon”). Bit će da ga je Hannah jednom čula kada je tako opisao moju majku. I baš kao što mi je otvoreno citirala tatin omiljeni citat za večerom (sreća, pas, sunce) i podmetnula tatin omiljeni strani film u svoj video (L’Avventura) (Hannah je sada bila oprašena i izložena ultraljubičastim zrakama: vidjela sam tatine otiske prstiju svuda po njoj), dobacila mi je tu frazu da me muči i tako pustila djeliće svoje mračne tajne, vruće tajne koju je tako čvrsto držala u rukama, da joj procure kroz prste, tako da ih vidim i slijedim kao utabanu stazu u pijesku. Čak ni kada sam bila sama u šumi s njom, nije imala hrabrosti (Mut, na njemačkome) da je pusti, baci u zrak tako da padne po našim glavama, padne nam po kosi i ustima. Istina koju su skrivali (tata sa žestinom Pete simfonije, Hannah loše),  - 478 - 

da su se poznavali (još od 1992., prema mojim kalkulacijama) u filmskom smislu te riječi (samo što nikada neću znati je li to bio U Caso Thomas Crown ili Colazione da Tiffany ili su čistili zube koncem jedno pokraj drugoga tristo puta), nije me navela da naglo duboko udahnem – čak ni da zajaučem ili počnem bučno teško disati. Samo sam se vratila do kutije u kojoj smo selili stvari i kleknula ispred nje, dodirivala baršunaste ostatke, ticala i krilca i tijela, potrgani papir na koji su bili pribodeni i pribadače, nadajući se da mi je Natasha ostavila kôd, oproštajno pismo samoubojice u kojem identificira svoga izdajničkog muža kao što je identificirala dio leptira Délias pasithoe, koji je bio dokaz da je bio odbojan pticama – objašnjenje, zagonetku o kojoj se treba razmišljati, šapat iz mrtvih, sliku. (Nije bilo ničega.) Do tada su već moje BILJEŠKE O SLUČAJU ispunile cijeli blok, pedesetak stranica, i tada sam se sjetila fotografije koju mi je Nigel pokazao u Hannahinoj spavaćoj sobi (koju mora da je uništila prije kampiranja, zato što je nisam mogla pronaći u kutiji cipela Evan Picone), fotografiju Hannah kao djevojke s plavušom koja se udaljavala od fotoaparata, a na poleđini je plavom kemijskom bilo napisano “1973.” Odvezla sam se volvom do internetskog kafića po imenu Cyberroast u Ulici Orlando i pronašla da znak zlatnog lava, kojeg sam se sjećala s džepa Hannahina školskog sakoa, odgovara grbu privatne škole u Istočnoj 81. ulici, škole koju je Natasha pohađala 1973. nakon što su je roditelji prisilili da se ispiše iz baletne akademije Larson (vidi www. theivyschool.edu). (Salva veritate bio je njihov iritantni slogan.) I nakon što sam satima buljila u onu drugu fotografiju Hannah, onu koju sam ukrala iz njene garaže, rokerica Hannah s kosom kao crveni pijetao, shvatila sam zašto sam, od onda u siječnju kada sam je vidjela s onom kratkom frizurom luđakinje, stalno osjećala nekakav déjà vu. Žena koja me vozila kući iz vrtića nakon što mi je mama umrla, ona zgodna žena u trapericama i s kratkom crvenom kosom kao dikobraz, žena za koju mi je tata rekao da je naša prva susjeda – bila je Hannah. Izrezala sam komadiće dokaza iz svakog drugog razgovora kojeg sam se mogla sjetid, zalijepila ih, zapanjila se, ali također i zgadila grafičkim kolažom koji sam dobila (vidi “Gola žena leži Patchwork XI.”, Neautorizirana biografija Indonesije Sotto, Greyden, 1989., str. 211). “Imala je najbolju prijateljicu dok je odrastala”, rekla mi je Hannah dok joj je dim cigarete izvodio piruete oko prstiju, “lijepu djevojku, krhku. Bile su kao sestre. Povjeravala joj se, sve joj je govorila – ali sada se, da me ubiješ, ne mogu sjetiti njezinog imena.” “Postoje ljudi, krhki ljudi, koje voliš i povrijediš i... baš sam jadna, zar  - 479 - 

ne?” rekla mi je u šumi. “Nešto joj se grozno dogodilo kad joj je bilo dvadeset i nešto godina, neki muškarac je bio umiješan”, rekla je Eva Brewster, “njen prijatelj – nije mi rekla detalje, ali ne prođe ni dan da se ne osjeća krivom zbog onoga što je učinila – što god to bilo.” Je li Hannah bila razlog što su Servo i tata (usprkos njihovoj dinamičnoj poslovnoj suradnji) zaratili jedan s drugim – zato što su voljeli (ili to možda nikada nije bilo tako veličanstveno, možda je to samo bio slučaj loše spojenih električnih kabela) istu ženu? Je li Hannah bila razlog što smo se preselili u Stockton, zbog kajanja zbog njene najbolje prijateljice koja se ubila jer joj je srce bilo slomljeno, je li to bio razlog što me zasipala zadihanim komplimentima i stiskala me uza svoje koščato rame? Kako je moguće da su znanstvenici uspjeli locirati kraj svemira, najdalje što možemo vidjeti, kozmički horizont (“Naš je svemir dugačak 13,7 milijardi svjetlosnih godina”, piše dr. Harry Mills Cornblow sa zapanjujućom samouvjerenošću u Abecedi kozmosa /2003./), a ljudska su bića ostala tako nedefinirana, izvan svih kalkulacija? Da, nisam sigurna, vjerojatno, ma tko zna, to su moji odgovori. Četrnaest dana nakon što je tata otišao (dva dana nakon što sam dobila pristojan pozdrav od g. Williama Baumgartnera iz Banke New York uz obavijest o tome koji su moji brojevi računa; 1993., kad smo napustili Mississippi, tata je, izgleda, osnovao zakladu na moje ime), bila sam dolje u prostoriji gdje smo držali stvari koje ne upotrebljavamo, nalazila se pokraj tatine bivše radne sobe, i kopala po policama prepunima oštećenih stvari, većina njih pripadala je bivšem vlasniku Ulice Armor 24, iako je nešto od toga bilo i smeće koje smo tata i ja nagomilali tijekom godina: pepermintzelene identične svjetiljke, pritiskivač papira u obliku mramornog obeliska (poklon jednog od tatinih studenata, koji su ga obožavali), nekoliko izblijedjelih knjiga sa slikama koje nisu bile važne (Vodič za putnike po Južnoj Africi /1968./, autor J. C. Bulrich). Slučajno sam gurnula u stranu malu plosnatu kartonsku kutiju na koju je tata napisao JEDAĆI PRIBOR i vidjela, pokraj nje, uguranu u kut, iza zgužvanoga, požutjelog novinskog papira (sumorna naziva Rwandan Standard-Times), tatin kostim Brighelle, crni plašt zgužvan u loptu, brončana maska s bojom koja se ljuštila i kukasti nos koji se podrugljivo cerio prema policama. Bez razmišljanja uzela sam plašt, protresla ga i pritisnula lice na njega, malo me sram zbog toga, kakva izgubljena gesta, i odmah primijetila pomalo poznat miris, miris Howarda i Wal-Marta, Hannahine spavaće sobe – onoga starog tahićanskoga kiseloga biljnog soka, one vrste kolonjske vode koja bi prodrla u sobu i zadržala se satima.  - 480 - 

Ali – bilo je to samo lice u gomili. Primijetio si čeljust, oči ili jednu od onih fascinantnih brada koje izgledaju kao da je netko provukao iglu i konac kroz središte i čvrsto povukao i htio si, ponekad očajnički, vidjeti to još jedanput, ali nisi mogao, koliko god da si se probijao kroz laktove, torbice, štikle. Čim sam prepoznala kolonjsku, ime mi je poput pantere protrčalo glavom, nestalo s vidika, nekamo se zavuklo, isparilo.

 - 481 - 

nala sam da će se nešto ludo i romantično dogoditi na dan podjele svjedodžbi, zato što se toga dana nebo nije prestajalo rumenjeti iznad kuće, a kad sam otvorila prozor spavaće sobe, zrak je bio pijan. Čak su i djevojački borovi koji su se skupili u grupicama po dvorištu drhtali od očekivanja; a kada sam sjela za kuhinjski stol s tatinim Wall Street Journalom (koji je još uvijek dolazio za njega u ranojutarnje sate, kao tip koji se vraća na ugao ulice na kojem je nekada radila njegova omiljena prostitutka) i uključila WQOX News 13 u 6.30 ujutro, Dobro jutro s Cherry, Cherry Jeffries nije bilo. Na njezinu mjestu sjedio je Norvel Owen u uskoj sportskoj jakni plave boje Neptuna. Isprepleo je svoje debeljuškaste prste, te sjajna lica i trepćući kao da mu je netko uperio bateriju u oči, počeo je čitati vijesti bez ijednoga komentara, molbe, slučajne primjedbe ili osobnog mišljenja o razlogu izostanka Cherry Jeffries. Nije čak ni dobacio blijed i neuvjerljiv “Želimo Cherry sve najbolje” ili “Želimo Cherry brz oporavak.” Još je više iznenađujući bio novi naslov šoua koji sam primijetila kad je program prekinut reklamnim porukama: Dobro jutro s Norvelom. Glavni producenti iz WQOX News 13 izbrisali su samo Cherryino postojanje s istom lakoćom kako se u montaži izbrišu svjedokovi “uhh”, “hmmm” i “pa, ovaj” iz glavne vijesti. S osmijehom kao pola kriške ananasa Norvel je dao riječ Ashleigh Goldwell, koja je radila vremensku prognozu. Najavila je da Stockton može očekivati “visoku vlagu s osamdeset posto šanse da će kišiti”. Usprkos toj turobnoj prognozi, čim sam stigla u St. Gallway (nakon što sam obavila nekoliko stvari, posredništvo za nekretnine Sherwig Realty, Vojska spasa), Eva Brewster objavila je preko razglasa da će ponosni roditelji ipak biti raspoređeni na svoja mjesta, na sklopive metalne stolce, na terenu ispred sportskog centra Bartleby točno u jedanaest sati. (Maksimalno pet stolaca po učeniku. Svaki potencijalni višak ljudi biti će odveden da sjedi na tribinama.) Ceremonija ipak počinje u jedanaest i trideset. Suprotno glasinama koje su počele kružiti, svi događaji i nastupi govornika odvijat će se prema unaprijed dogovorenom rasporedu, uključujući događaj nakon ceremonije Sat u vrtu sa zakuskom (za glazbu i zabavu pobrinut će se Jelly Roll Jazz Band i oni plesači iz St. Gallwaya koji nisu maturanti), gdje će roditelji, osoblje škole i učenici letjeti u krug kao noćni leptiri Togom pallida među šaputanjima o tome  - 482 - 

tko je upao na koji fakultet i jabukovačama i kalama. “Nazvala sam nekoliko radiopostaja i kiša se ne predviđa do kasnije poslijepodne”, rekla je Eva Brewster. “Glavno je da se svi maturanti poredaju na vrijeme i bit će sve u redu. Sretno i čestitke.” Kasnila sam napuštajući učionicu gđe Simpson u Hanoveru (cmoljava gđa Simpson: “Mogu li samo reći, bila mi je čast imati te u razredu. Kada pronađem učenika koji pokazuje tako duboko razumijevanje materijala...”). G. Moats također me htio zadržati kada sam mu predala svoje posljednje crteže. Iako sam bila vrlo oprezna i pobrinula se da izgledam i ponašam se jednako kao i prije svoga iznenadnog bijega iz škole, koji je trajao točno šesnaest dana – odjenula sam se jednako, hodala jednako, kosa mi je izgledala jednako (to su stvari na koje ljudi obično obrate pozornost kada pokušavaju dokazati Kućnu apokalipsu ili Propadanje psihe), ipak se činilo da me tatino dezertiranje na neki način promijenilo. Ponovno me napisalo, s vrlo malim izmjenama teksta – koja riječ tu, koje objašnjenje tamo. Isto sam tako sve vrijeme osjećala poglede drugih ljudi na sebi, ali ne na neki zavidan način kao u danima najveće popularnosti Aristokrata. Ne, sada su odrasli bili ti koji su me primjećivali, uvijek s tim kratkim ali zbunjenim pogledom, kao da su primijetili nešto staro u meni, kao da su prepoznali sami sebe. “Drago mi je da su se stvari vratile u normalu”, rekao je g. Moats. “Hvala”, rekla sam. “Brinuli smo se. Nismo znali što se dogodilo s tobom.” “Znam. Bilo je dosta kaotično.” “Kada si konačno rekla Evi što se dogodilo, laknulo nam je. Znam da ti se sada puno toga događa. Inače, kako je tvoj otac?” “Prognoze nisu dobre”, rekla sam. Bila je to unaprijed smišljena rečenica, koju sam nekako uživala reći gđi Thermopolis (koja me podsjetila da danas čine čuda “popravljajući” rak, kao da je posrijedi loša frizura) i gđi Gershon (koja je brzo promijenila temu i vratila se na moj završni esej o teoriji struna), čak i g. Archeru (koji se zabuljio u Tizianov plakat na zidu kao da je ostao bez teksta zbog volana na djevojčinoj haljini), ah sada sam se loše osjećala kada je Moats čuvši to postao očito tužan i zanijemio. Kimnuo je prema podu. “I moj je otac umro od raka grla”, rekao je tiho. “Zna biti mučno. Gubitak glasa, nemogućnost komunikacije – nije lako ni za koga, ne mogu zamisliti kako teško to mora biti za profesora. Modigliani je bio vrlo bolestan, znaš. Degas. Toulouse isto. Mnogi veliki muškarci i žene u povijesti.” Moats je uzdahnuo. “A sljedeće si godine na Harvardu?” Kimnula sam.  - 483 - 

“Bit će teško, ali moraš se koncentrirati na svoj studij. Tvoj otac bi tako htio. I nastavi crtati, Blue”, dodao je, tvrdnja je, čini se, više tješila njega nego mene. Uzdahnuo je i dodirnuo ovratnik svoje naborane purpurne košulje. “To ne kažem svima, znaš. Mnogi ljudi stvarno bi se trebali držati podalje od praznog lista papira. Ali ti – znaš, crtež, pažljivo zamišljena skica ljudskog bića, životinje, nežive stvari, to nije samo slika nego i nacrt duše. Fotografija? Umjetnost lijenog čovjeka. Crtanje? Medij mislioca, sanjara”. “Hvala”, rekla sam. Nekoliko minuta poslije hitala sam preko Commonsa u dugoj bijeloj haljini i bijelim cipelama bez potpetica. Nebo je potamnjelo i zadobilo boju metaka i roditelji u pastelnim tonovima kretali su se prema terenu Bartlebyja, neki od njih smijali su se, držali svoje torbe ili malu djecu za ruku, neki od njih popravljali su kosu kao da protresaju jastuke od guščjeg perja. Gđa Eugenia Sturds naredila je da se “ukrcamo” (bili smo bikovi koje će pustiti u ring) u sobu s trofejima Nathan Bly '68. ne kasnije od 10.45, i kad sam otvorila vrata i progurala se kroz prepunu sobu, činilo se da sam stigla posljednja. “Nema ometanja tijekom ceremonije”, govorio je g. Butters. “Nema smijanja. Nema meškoljenja...” “Nema pljeskanja dok sva imena ne budu prozvana...” pridružila se gđa Sturds. “Nema ustajanja i odlaska na WC...” “Djevojke, ako morate piškiti, idite sada.” Odmah sam primijetila Jade i ostale u kutu. Jade je bila odjevena u kostim koji je bio bijel kao sljez i imala kosu zalizanu u loknu mais oui, promatrala je svoj odraz u džepnom ogledalu, brisala ruž sa zuba i cmoktala usnicama. Lu je tiho stajala sklopljenih ruku i gledala u pod ljuljajući se na petama naprijednatrag. Charles, Milton i Nigel raspravljali su o pivu. “Ma, jebote, Budweiser ima okus ko zečja pišalina”, čula sam kako Milton kaže glasno dok sam se selila na drugi kraj prostorije. (Često sam se pitala o čemu razgovaraju sada kada Hannah nema i nekako mi je laknulo da znam da su to bile gluposti koje nisu imale nikakve veze s Vječnim zašto; nisam puno propuštala.) Progurala sam se pokraj Pointa Richardsona, Donnamare Chase, koja je uznemireno šmrcala dok je mokrim rupčićem tapkala crtu povučenu plavom kemijskom preko prednjice svoje bluze, Kamiondžija je nosio zelenu kravatu s malenim konjskim glavama koje su plovile po njoj, a Glupa je sigurnosnom iglom prikopčavala Glupljine ljubičaste naramenice  - 484 - 

grudnjaka za naramenice haljine tako da se ne vide. “Ono, ne kužim zašto si rekla mami u jedanaest i četrdeset pet”, rekla je Glupa uzbuđeno. “A što je tako važno?” “Procesija je tako važna.” “Zašto?” “Ono, mama neće moći slikati. Zbog tvog mal a la tête mama će, ono, propustiti zadnji dan našeg djetinjstva, ko da se radi o busu.” “Rekla je da će doći ranije...”. “E pa, ja je nisam vidjela, a odjevena je u onaj vrlo uočljivi ljubičasti kompletić koji nosi na sve...” “Mislila sam da si joj zabranila da nosi taj vrlo uočljivi...” “Počinje!” zaskvičala je Nosić, koja je stajala na radijatoru pokraj prozora. “Moramo krenuti! Odmah!” “Uzmemo diplomu desnom, rukujemo se lijevom, ili se rukujemo lijevom, uzimamo desnom?” upitao je Bijesni Waters. “Zach, jesi li vidio naše roditelje?” upitala je Lonny Felix. “Moram piškiti”, rekla je Krista Jibsen. “Dakle to je to”, rekao je Sal Mineo svečano iza mene. “Ovo je kraj.” Iako je Jelly Roll Jazz Band već raspalio “Pomp and Circumstance”, gđa Sturds okrutno nas je obavijestila da nitko neće maturirati dok se svi ne smire i poredaju po abecedi. Poredali smo se kao crvi, kao što smo vježbali cijelog tjedna. G. Butters dao je znak i otvorio vrata kao da najavljuje glazbenike, a gđa Sturds, kao da prikazuje novu, dobru lozu mazgi, podignutih ruku, dok joj je suknja na cvjetiće plesala oko zglobova, izišla je na travnjak ispred nas. Nebo je bilo golema modrica, netko ga je opalio u gubicu. Bilo je i neotesana vjetra. Nije htio prestati zadirkivati dugačke plave zastave St. Gallwaya koje su visjele sa svake strane pozornice, a onda je, kad mu je dosadilo, posvetio svu svoju pozornost glazbi. Usprkos povicima g. Johnsona Jelly Roll Jazz Bandu da svira glasnije (na sekundu mi se učinilo da je vikao “Zapjevaj, Louise!”, ali bila sam u krivu), vjetar je hvatao note, trčao s njima preko terena i bacao ih u gol, pa je sve što se čulo bilo samo nešto jadne zvonjave i trubljenja. Hodali smo kroz prolaz između stolaca. Roditelji su uzbuđeno žar morili oko nas, pljeskali i cerili se, a usporene bake pokušavale su fou-tougrafirati aparatima koje su držale kao da su posrijedi dragulji. Žilavi gušter od fotografa iz Ellis Hillsa pokušavao se uklopiti, hitao je  - 485 - 

ispred našeg reda, sagibao se, škiljeći gledao kroz fotoaparat. Isplazio je jezik i poslikao nekoliko fotografija na brzinu, a onda otrčao dalje. Ostatak naše generacije stigao je do metalnih stolaca na sklapanje u prvim redovima, a Radley Clifton i ja nastavili smo još onih pet stuba koje su vodile do pozornice za promociju. Sjeli smo na stolce desno od Havermeyera i Havermeyerove žene Glorije (koja se konačno riješila kamena koji je nosila, ali je i sada izgledala zastrašujuće, blijeda, ukočena, poput pleksiglasa). Eva Brewster bila je pokraj nje i dobacila mi utješni osmijeh, ali ga je gotovo odmah i maknula s lica, kao da mi je posudila rupčić, ali ne želi da ga se zaprlja. Havermeyer je odšetao prema mikrofonu i održao podulju govoranciju o našim nevjerojatnim uspjesima, našim velikim talentima i sjajnoj budućnosti, a onda je Radley Clifton održao svoj pozdravni govor. Taman je počeo filozofirati – “Vojska stupa na svojim trbusima”, rekao je – kada je vjetar, s očitim prezirom prema svim obrazovanim ljudima, tragačima za istinom, logičarima (bilo komu tko se htio pozabaviti Vječnim zašto), primijetio Radleyja, šalio se s njegovom crvenom kravatom, rugao se njegovoj kosi (uredno počešljanoj, boje kartona), i taman kad smo pomislili da će nestašnost prestati, počeo se igrati urednim bijelim stranicama njegova govora te ga natjerao da se izgubi i ne zna gdje je stao, ponavlja ono što je već rekao, muca i zastajkuje tako da je maturantska poruka Radleyja Cliftona ispala zbunjena, neskladna i pobijala samu sebe – iznenađujuće rezonantna životna filozofija. Havermeyer se vratio na podij. Pramenovi kose boje pijeska poskakivali su mu preko čela. “Sada želim predstaviti najbolju učenicu ove godine, vrlo talentiranu mladu ženu, podrijetlom iz Ohia, koju smo imali čast ugostiti ove godine u St. Gallwayu. Gospođica Blue van Meer.” Izgovorio je Meer kao mer, ali pokušala sam ne misliti o tome, pa sam ustala, poravnala haljinu i uz umjeren, ali sasvim pristojan pljesak krenula preko gumene pozornice (navodno je prije par godina došlo do velikih padova: Martine Filobeque, lukavi češer, steznik). Bila sam zahvalna za pljesak, zahvalna što su ljudi dovoljno velikodušni da plješću djetetu koje nije njihovo, djetetu koje je, barem akademski, prešišalo njihovo dijete (razlog koji bi bio sasvim dovoljan da tata provali “Dakle to zovu iznimnim”). Stavila sam papire na govornicu, spustila mikrofon i pogriješila pogledavši dvjesto glava koje su prazno zurile u mene kao veliko polje zreloga bijeloga kupusa. Srce mi je isprobavalo nove pokrete (robot, pa onda nešto što se zvalo munja) i tijekom jedne mučne sekunde nisam bila sigurna da imam hrabrosti govoriti. Negdje u gomili Jade je zagladila svoju zlatnu kosu i uzdahnula “Oh, Bože, opet taj golub”, a  - 486 - 

Milton je razmišljao o salati od tune, salade niçoise – ali te sam misli stavila u karantenu što sam bolje mogla. Rubovi papira također su, izgleda, počeli paničariti, drhtali su na vjetru. “U jednom od prvih, dobro poznatih govora najboljeg učenika na kraju srednje škole za koji znamo”, počela sam; malo me zbunilo što mi je glas odletio kao bumerang preko svih tih glava s frizurama, i vjerojatno stigao do visokog muškarca u plavom odijelu koji se nalazio sasvim straga, muškarca za kojeg sam, u djeliću sekunde, pomislila da je tata (nije bio, osim ako se, kao biljka bez svjetla, tata bez mene osušio, izgubio veću količinu kose), “zapisanom 1801. u Akademiji Doverfield u Massachusettsu, sedamnaestogodišnji Michael Finpost najavio je svojim vršnjacima: 'Sjećat ćemo se ovih zlatnih dana kao najboljih godina svoga života.' Pa, za svakoga od vas koji sjedite ovdje ispred mene, stvarno se nadam da neće biti tako.” Plavuša u prvom redu dijela za roditelje koja je nosila kratku suknju ponovno je prekrižila noge i nekako nestrpljivo zamahala njima, bilo je to kao neko protezanje, identično pokretima kojima se koriste u zračnim lukama da usmjere avione. “Neću ovdje stajati i reći vam 'Budite iskreni prema sebi.' Zato što većina vas neće biti. Prema podacima Središnjeg ureda za kriminal, u Americi se bilježi značajan porast teških krađa i prijevara, ne samo u gradovima nego i u seoskim sredinama. A isto tako, sumnjam da je bilo tko od nas u četiri godine srednje škole uspio locirati svoga istinskog sebe, da bi mogao biti iskren prema toj osobi. Možda smo pronašli na kojoj se hemisferi nalazi, možda u kojem oceanu – ali ne točne koordinate. Također” – na zastrašujuću sekundu moja skitnica od koncentracije pala je s vlaka, trenutak je počeo ubrzavati i nestajati, ali se tada, na moje olakšanje, otresla, počela trčati i ponovno se bacila unutra – “također vam neću reći da upotrebljavate kremu za sunčanje. Većina vas neće. The New England Journal of Medicine objavio je u lipnju 2002. da je rak kože u porastu među populacijom ljudi mlađih od trideset godina i da u zapadnom svijetu četrdeset troje od pedeset ljudi smatra čak i neugledne ljude dvadeset puta zgodnijima ako su preplanuli.” Zastala sam. Nisam mogla vjerovati; rekla sam preplanuli i mali seizmički smijeh potresao je gomilu. “Ne. Ja ću vam pokušati pomoći s nečim drugim. Nečim praktičnim. Nečim što bi vam moglo pomoći kad vam se nešto dogodi u životu i kad se budete bojali da se nećete moći oporaviti. Kad budete srušeni.” Primijetila sam Glupu i Gluplju u prvom redu, četvrte slijeva. Buljile su u mene s identičnim zgroženim izrazima lica, na kojima su im  - 487 - 

poluosmijesi zapeli za zube kao kad rub košulje zapne u najlonkama. “Zamolit ću vas da ozbiljno razmislite biste li mogli voditi svoj život”, rekla sam, “ne po načelu Dalaj lame ili Isusa – iako, sigurna sam, oni mogu pomoći – nego nečeg konkretnijeg, Carassius auratus auratus, poznate pod nazivom zlatna ribica.” Začuo se smijeh po dužnosti, komadići su bili raštrkani tu i tamo za zabavu, ali ja sam nastavila. “Ljudi se rugaju zlatnoj ribici. Ljudima ne predstavlja nikakav problem da je progutaju. Jonas Ornata III., diplomirao na Princetonu 1942., pojavljuje se u Guinnessovoj knjizi rekorda kao čovjek koji je progutao najveći broj zlatnih ribica u roku od petnaest minuta, okrutan broj od trideset devet. U njegova obranu, ne mislim da je Jonas razumio veličanstvenost zlatne ribice, da nas može naučiti nečem fantastičnom.” Podigla sam glavu i moj se pogled sudario izravno s Miltonovim, u prvom redu, četvrti slijeva. Nagnuo je stolac unatrag i razgovarao s nekim iza sebe, Jade. “Ako živite kao zlatna ribica”, nastavila sam, “možete preživjeti najsurovije, najstrašnije okolnosti. Možete preživjeti probleme na čiji prvi znak vaši sljedbenici – gupi, plava neonka – zaplivaju s trbuhom prema gore. Postoji onaj zloglasni incident koji je opisan u magazinu koji je objavilo Društvo zlatnih ribica Amerike – sadistički nastrojena petogodišnjakinja bacila je svoju ribicu na tepih, nagazila na nju, ne jednom, nego dva puta – srećom, to je učinila na vrlo čupavom tepihu, pa joj peta nije baš potpuno zgnječila ribu. Nakon trideset mučeničkih sekundi bacila ju je natrag u akvarij. Riba je živjela još četrdeset sedam godina.” Pročistila sam grlo. “Mogu živjeti u jezerima prekrivenima ledom usred zime. Akvarijima koji godinama nisu vidjeli sapuna. I ne umru od zanemarenosti, ne odmah. Izdrže još tri, ponekad četiri mjeseca nakon što ih se napusti.” Jedna ili dvije nemirne osobe pojavile su se u prolazima, nadajući se da ih neću primijetiti, muškarac srebrnaste kose koji je morao protegnuti noge, žena koja je nosila malo dijete i ljuljala ga šapćući mu tajne u kosu. “Ako živite kao zlatna ribica, prilagodite se, ali ne tijekom stotina i tisuća godina kao većina vrsta, koje moraju proći kroz birokratske zavrzlame prirodnog odabira, nego tijekom nekoliko mjeseci, čak i tjedana. Date im mali akvarij? One narastu samo malo. Veliki akvarij ? Narastu puno. Unutra. Vani. Pravi akvariji, mali okrugli. Zamućena voda, čista voda. U društvu ili same.” Vjetar je mrcvario rubove mojih papira. “Najnevjerojatnija stvar kod zlatnih ribica ipak je njihova memorija.  - 488 - 

Svatko ih žali zato što se sjećaju samo posljednje tri sekunde, ali, zapravo, biti tako snažno povezan sa sadašnjošću – to je dar. One su slobodne. Nema žaljenja zbog nespretnih koraka, krivih poteza, faux pas ili užasnog djetinjstva. Nema unutarnjih demona. Njihovi su životi puni svjetla i bez mračnih tajni. I što može biti uzbudljivije nego da vidite svijet prvi put, u svoj njegovoj ljepoti, gotovo trideset tisuća puta na dan? Kako fantastično mora biti kad znaš da tvoje zlatno doba nije bilo prije četrdeset godina, kad si još uvijek imao kosu, nego prije samo tri sekunde, i zato se, vrlo vjerojatno, i nastavlja, i u ovom trenutku.” Polako sam nabrojila do tri u glavi, iako mi se čini da sam se previše žurila zato što sam bila nervozna. “I u ovom trenutku.” Još tri sekunde. “I u ovom trenutku.” Još. “I u ovom trenutku.” Tata nikada nije govorio o tome što ako ne dirneš ljude tijekom predavanja. Nikada nije govorio o smiješnoj ljudskoj potrebi da podijeli nešto što zna, bilo što, s nekime, sagradi maleni most do njih i pomogne im da ga prijeđu, ili što učiniti ako se gomila neprestano meškolji kao konjska stražnjica. Beskrajno šmrcanje, nakašljavanje, pogledi očeva koji su skejtali s jednoga kraja reda na drugi, napravili skok ollie 180 oko seksi mame koja je sjedila šesta zdesna – o tome nikada nije rekao ni riječ. Oko ruba terena za ragbi stajale su visoke čuge i sve nadgledale držeći se zaštitnički. Vjetar je stotine bluza navlačio za rukav. Pitala sam se zna li onaj dečko na samom kraju, treći red, crvena košulja (koji je čudno grizao svoju šaku i mrštio se prema meni s intenzitetom Jamesa Deana), zna li on da sam lažljivica, da sam potajice izrezala samo najljepše dijelove istine i bacila ostatak. Jer, u stvarnosti, zlatne ribice imaju težak život, kao i svi mi; stalno umiru od šoka zbog nove temperature, a najmanja sjena čaplje natjerala bi ih da se sakriju pod kamen. Ali možda nije bilo toliko važno što sam rekla ili nisam rekla, što sam poljubila u obraz, a čemu sam okrenula leđa. (Bože, Crvena Košulja, s rukama preko usta, grizući nokte, sada je sjedio tako jako naprijed da mu je glava bila kao lončanica na prozorskoj dasci ramena Sala Minea. Nisam znala tko je on. Nikada ga prije nisam vidjela.) Predavanja i teorije, sve publicističke knjige, možda su zasluživali isti nježni tretman kao i umjetnička djela; možda su to ljudska djela koja su pokušavala na svojim ramenima ponijeti nešto strave i sreće svijeta, stvorena na određenome mjestu, u određeno vrijeme, kako bi se razmišljalo o njima, mrgodilo se na njih, voljelo ih se, preziralo, a onda čovjek ode u trgovinu poklonima, kupi razglednicu i stavi je u kutiju za cipele na najvišu policu. Kraj moga govora bio je katastrofa, koja se sastojala u tome da se ništa nije dogodilo. Naravno, nadala sam se – kao što se svi ljudi koji stoje pred publikom i malo se pokazuju nadaju – kulminaciji, iluminaciji, da  - 489 - 

komadić neba padne na sve te ukočene frizure kao veliki komad žbuke na kojoj je Michelangelo u Sikstinskoj kapeli pokušao naslikati Božji kažiprst, kada se, 1789., naglo otkinuo od stropa, pogodio oca Cantinollija u glavu i prouzrokovao napadaje s kolutanjima očiju u jatu časnih sestara koje su bile u posjetu; kada su se osvijestili, njihova glavna linija obrane bila je da je sve događaje, od svetih do bezveznih, lako objasniti sa “zato što mi je Bog tako rekao” (vidi Tako je govorio Del Dio Di Giorno, Funachese, 1983.). Ali ako Bog postoji, onda je danas, kao i većinu dana, odlučio ostati nijem. Bili su tu samo vjetar i lica, nebo koje je zijevalo. Uz pljesak koji bi isto tako mogao biti i smijeh na vrlo kasnom šouu (isto je tako zvučao, iz obveze), vratila sam se na svoje mjesto. Havermeyer je počeo čitati popis maturanata, na što ja nisam obraćala puno pozornosti sve dok nije došao do Aristokrata. Njihove su mi životne priče prošle pred očima. “Milton Black.” Milton se teškim koracima uspeo stubama, držeći bradu pod lažljivo dražesnim kutom, oko 75 stupnjeva. (On je bio letargični roman o odrastanju.) “Nigel Creech.” Nasmiješio se – odbljesak svjetlosti s ručnog sata. (On je bio nesentimentalna komedija u pet činova, prepuna duhovitosti, požude i boli. Posljednja scena obično završi s gorkim osjećajem, ali pisac je odbija preraditi.) “Charles Loren.” Charles je šepao po stubama sa štakama. (On je bio romansa.) “Čestitam, sinko.” Nebo je požutjelo izvodeći jedan od svojih najboljih mađioničarskih trikova, bilo je oblačno, ali ljudi su svejedno morali škiljiti. “Leulah Maloney.” Uspela se stubama skačući. Odrezala je kosu, ne onako grubo kao Hannah, ali rezultat je bio jednako nesretan; tupi su joj dijelovi udarali o čeljust. (Ona je bila pjesma od dvanaest stihova s ponavljanjima i rimom.) Kišne kapi veličine i građe ose počele su se odbijati od jastučića na Havermeyerovu modrom sakou te od neke majke koja je nosila ružičasti šešir koji se uzdizao visoko iznad njene glave. Odmah su procvjetali kišobrani – vrt pun crnih, crvenih, žutih, nekoliko prugastih – a Jelly Roll Jazz Band počeo je spremati svoje instrumente i evakuirati se u sportsku dvoranu. “Ne izgleda baš dobro, zar ne?” Havermeyer je primijetio s uzdahom.  - 490 - 

“Bolje da se požurimo.” Nasmiješio se. “Maturirali na kiši. Za one od vas koji misle da je ovo loš znak imamo nekoliko slobodnih mjesta u četvrtom razredu sljedeće godine, ako želite čekati kraj koji bi izgledao malo više obećavajući.” Nitko se nije nasmijao i Havermeyer je počeo čitati imena brzo, podižući glavu uz trzaj gore-dolje: mikrofon, ime, mikrofon; Bog ga je stavio na ubrzano premotavanje. Bilo je teško čuti na kojem je imenu jer je vjetar pronašao mikrofon i preko gomile slao sablasne “vuuuuuuuuuu” kao u kući strave u lunaparku. Havermeyerova žena Gloria uspela se na podij i držala kišobran iznad njegove glave. “Jade Churchill Whitestone.” Ustala je držeći narančasti kišobran u stilu Kipa slobode i zgrabila svoju diplomu iz Havermeyerove ruke kao da mu čini uslugu, kao da joj daje svoj životopis. Vratila se na svoje mjesto. (Ona je bila predivna knjiga napisana sumornim stilom. Često uopće nije ni bilo “on kaže”, “ona kaže”; neka to čitatelj sam otkrije. A povremeno bi duboko uzdahnuo koliko je neka rečenica lijepa.) Ubrzo je na redu bio Radley, a onda ja. Zaboravila sam kišobran u učionici g. Moatsa, a Radley je držao svoj preko sebe i komadića gumenog podija za promocije s druge strane, tako da sam bila natopljena. Kiša je bila čudno ugodne temperature, baš kako treba, kao Zlatokosina kaša. Ustala sam i Eva Brewster, sa svojim malim ružičastim kišobranom, promrmljala je “Bože” i gurnula mi ga u ruke. Uzela sam ga, ali osjećala sam se loše jer je kiša počela močiti njenu kosu i udarati je u čelo. Brzo sam protresla Havermeyerovu hladnu naboranu ruku, vratila se na svoje mjesto i vratila joj kišobran. Havermeyer je ubrzao svoj završni govor – nešto o sreći – gomila je zapljeskala i počela se osipati. Bilo je tu uobičajenih postupaka za mokre piknike, odlazak unutra – imamo li sve, kamo je Kimmie otišla, kakva mi je to kosa, kao morska trava, kvragu. Tate su s mučeničkim izrazima lica podizali malu djecu sa stolaca. Majke u mokrim bijelim lanenim odijelima bile su nesvjesne da su priznale svijetu kakvo donje rublje nose. Pričekala sam još minutu, izvodila svoju predstavu “evo sad ću”. Čovjek ne izgleda sumnjivo sam, bez rođaka, ako izgleda kao da će vrijedno “evo sad” nešto učiniti, pa sam tako ustala, odglumila cijelu predstavu vađenja nepostojećega kamena iz cipele i češanj a dijela na ruci koji me navodno svrbio, a onda još jednog dijela na potiljku (bili su kao buhe), pravila se da sam nešto negdje izgubila – dobro, za to se nisam trebala praviti. Ubrzo sam bila sama sa stolcima i podijem. Spustila sam se stubama i krenula preko terena. Proteklih nekoliko tjedana kada sam zamišljala ovaj dan zamislila bih  - 491 - 

kako se u točno ovom trenutku tata konačno pojavi (Samo večeras u vašem gradu). Zamišljala sam ga kako će tamo stajati, daleko ispred mene, crna figura na praznom brdu. Ili će se popeti na najviše grane jednog od onih golemih hrastova, odjeven u maskirnu uniformu kako bi neprimijećen špijunirao moju dodjelu diplome. Ili će biti zatvoren u limuzini koja će, taman kad shvatim da je to on, projuriti Horatio Wayem, skoro me srušiti, prikazati mi moj grubi odraz, a onda bučno nestati iza ugla, pokraj kamene kapelice i drvenog znaka Dobrodošli u školu St. Gallway, te kao kit nestati u zvuku. Ali nisam vidjela crnomanjastu figuru, ni limuzinu, a ni nikakva luđaka na drvetu. Ispred mene su Hanover Hall, Elton i Barrow ležali kao psi, tako stari da ne bi ni podigli glavu da im dobaciš tenisku lopticu. “Blue”, povikao je netko iza mene. Ignorirala sam glas i nastavila se penjati uzbrdo, ali ponovno me zazvao, ovaj put bliže, pa sam stala i okrenula se. Crvena Košulja brzim je koracima hodao prema meni. Odmah sam ga prepoznala – zapravo, da to drugačije kažem. Odmah sam postala svjesna da sam nenamjerno učinila posve nemoguću stvar, odnosno slijedila vlastiti savjet – sve ono o zlatnim ribicama – zato što je to bio Zach Soderberg, jasno, ali ja ga svejedno nikada u životu nisam vidjela. Izgledao je radikalno drugačije, zato što je negdje između našega posljednjeg sata napredne fizike i mature odlučio obrijati glavu. I nije to bila jedna od onih glava puna uznemirujućih rupa i udubina (kao da ljudima želi reći da je mozak unutra malo omekšao), nego ugodno čvrsta glava. A ni svojih se ušiju nije trebao sramiti. Izgledao je potpuno novo, tako novo da su me oči od toga boljele i bilo mi je nekako neugodno, što je i razlog zašto nisam rekla “Sajonara, mali” i počela trčati, zato što je volvo bio natovaren i čekao na mene na parkiralištu za učenike. Oprostila sam se s Ulicom Armor 24, mahnula građanin-kejnovskome pisaćem stolu, vratila tri seta ključeva u posredništvo Sherwig u zatvorenoj smeđoj omotnici, uključujući rukom napisanu zahvalu gđici Dianne Seasons, ubacivši i nekoliko !!! za dobru mjeru. U pretincu sam imala cestovne karte. Uredno sam podijelila države između Sjeverne Karoline i New Yorka (kao da su pravedni komadi rođendanskoga kolača) u kazete iz knjižnice Knjiški moljac u Ulici Elm (većina njih bili su trećerazredni trileri koje bi tata mrzio). Imala sam vozačku dozvolu s nesretnom slikom i planirala krenuti, u svakom smislu te riječi. Zach je primijetio moju iznenađenost njegovom novom frizurom, pa je prešao rukom preko potiljka. Glava mu je vjerojatno bila baršunasta, poput izlizana dvosjeda. “Da”, rekao je posramljeno. “Sinoć sam odlučio okrenuti novi list.” Namrštio se. “A kamo ti ideš?” Stajao je uz mene i  - 492 - 

držao crni kišobran iznad moje glave tako da mu je ruka bila ukočena kao stalak za sušenje rublja preko kojeg bi mogao prebaciti mokri ručnik. “Kući”, rekla sam. To ga je iznenadilo. “Ali, tek sada postaje zanimljivo. Havermeyer pleše sa Sturdsicom. Ima malih pita s mesom za jelo.” Njegova žarkocrvena košulja privijala se uz njegovu bradu izvodeći onaj eksperiment – ako je držiš tamo i ako sjaji, onda ta osoba voli maslac. Pitala sam se što znači ako sjaji crveno. “Ne mogu”, rekla sam i mrzila to kako sam ukočeno zvučala. Da je on bio policija, a ja kriva, odmah bi to znao. Proučavao me, a onda odmahnuo glavom, kao da je preko mog lica netko napisao neshvatljivu jednadžbu. “Ma, znaš, sviđao mi se tvoj govor... mislim, ono... čovječe”. Nešto u načinu na koji je to rekao nagnalo me na smijeh, ali samo me nagnalo; smijeh mi je zapeo negdje u grlu. “Hvala”, rekla sam. “Onaj dio o... što je ono bilo... kad si govorila o umjetnosti... i tko si kao osoba... i umjetnosti... to je bilo stvarno divno.” Nisam imala pojma o čemu priča. Nigdje u svom govoru nisam spomenula umjetnost i tko sam ja kao osoba. To nisu bile sekundarne, čak ni tercijarne teme. Ali tada, dok sam zurila u njega, tako visokog – čudno, nikada nisam primijetila minijaturne boriće na krajevima njegovih očiju; njegovo je lice varalo, aludiralo na muškarca koji je postao – primijetila sam da je možda u tome stvar; ako želimo nekoga slušati, čujemo ono što trebamo kako bismo se malo približili toj osobi. I nema ništa loše u tome da čujemo umjetnost, ili tko su oni kao osobe, ili zlatne ribice; svatko od nas može izabrati koji god materijal hoće iz našega klimavog čamca. A bilo je i nečega u njegovu naginjanju tako jako naprijed, tako je nespretno pokušavao doći do mene (svjetiljke s guščjim vratovima nisu mu bile ni do koljena), uhvatiti svaku riječ koju sam bacila u zrak, nije htio da nijedna padne na pod. Sviđao mi se taj mali komadić istine, pokušala sam dvaput razmisliti o tome, triput, kako ga ne bih zaboravila, tako da o tome mogu razmišljati na autocesti, najboljemu mjestu za razmišljanje. Zach se nakašljao. Okrenuo se da zaškilji prema nečemu, prema Horatio Wayu, dijelu koji se progurao pokraj narcisa i jezerca za ptice, ili možda malo više, prema krovu Eltona, gdje je vjetrokaz pokazivao na nešto izvan ekrana. “Dakle, pretpostavljam, kada bih pozvao tebe i tvog tatu da nam se večeras pridružite u klubu na zabavi s pečenom teletinom, odbila bi.”  - 493 - 

Pogledao me, oči su mu dodirnule moje lice onako tužno kao kad ljudi gledaju van i prislone dlanove na prozorsko staklo. I ja sam se sjetila, uz škljocanje i mucanje projektora g. Archera, one male slike zatočene u njegovoj kući. Pitala sam se je li još uvijek tamo, visi li još uvijek hrabro na kraju hodnika. Rekao mi je da sam ja kao ta slika, taj prazni čamac. Podigao je obrve, drugi mali talent koji nikada prije nisam primijetila. “Mogu li te nagovoriti? Imaju odličan kolač od sira.” “Zapravo, moram krenuti”, rekla sam. Prihvatio je to s kimanjem. “Dakle, pretpostavljam, kada bih pitao mogu li... te malo vidjeti ovog ljeta – ne moraš to biti cijela ti, znaš. Možemo odlučiti, samo... nožni prst. Rekla bi da je to nemoguće. Imaš sve isplanirano dok ne navršiš sedamdeset pet godina. Znaš da imaš trave po cipelama.” Uplašeno sam se nagnula prema dolje i obrisala travu koja mi se zalijepila za sandale, koje su prije sat vremena bile bijele, ali sada su bile pune mrlja i postale ljubičaste kao ruke starih dama. “Neću biti ovdje preko ljeta”, rekla sam. “Kamo ideš?” “Posjetiti baku i djeda. Možda nekamo drugamo.” (“Chippawaa, Novi Meksiko, zemlja čarolije, domovina ptice trkačice, niske trave iz pampe, mekousne pastrve, industrija, rudarstva, srebra, potaše...”) “Ti i tvoj tata, ili samo ti?” upitao je. Mali je imao nevjerojatnu sposobnost da uvijek iznova pogodi svako pitanje. Tata je bio prvi koji je prikazao politiku “nema pogrešnih pitanja” u pravom svjetlu, ona postoji da bi se budale bolje osjećale; da, želite li to prihvatiti ili ne, postoji nekoliko točnih pitanja i milijarde pogrešnih i među njima, među svima njima, Zach je izabrao ono zbog kojeg mi se učinilo da mi se nešto probušilo u grlu, ono zbog kojega sam se bojala da ću zaplakati ili se srušiti, što je isto tako prouzrokovalo provalu lažnih svrbeža po rukama i vratu. Tati bi se vjerojatno sviđao – to je bila ta smiješna stvar. Ovo, ovakav pogodak u centar, impresionirao bi tatu. “Samo ja”, rekla sam. A onda sam otišla – a da to nisam pravo ni shvatila. Krenula sam uzbrdo po mokrom brdu, prešla cestu. Nisam bila uznemirena ili plakala ili bilo što takvo – ne, začudo, bila sam sasvim OK. Dobro, ne OK (“OK je za dosadne i spore”), nego nešto drugo – nešto za što, zapravo, nisam imala riječ. Šokirala me praznina blijedosivog neba na kojem je bilo moguće nacrtati bilo što, umjetničko djelo ili zlatnu ribicu, koliko god malenu ili veliku želiš.  - 494 - 

Nastavila sam hodati pločnikom, pokraj Hanovera i travnjaka ispred kafeterije prepunoga grana, i Scratcha, kiša je sve pretvorila u juhu. A Zach je bez “Čekaj” ili “Kamo...?” ostao točno tamo, točno pokraj moga desnog ramena i nije trebao razgovarati o tome. Hodali smo bez formule, hipoteze ili detaljnog zaključka. Cipele su mu hodale kroz kišu, repovi ribica pljuskali su u jezercu, ribice su same po sebi misterij – pa i moje. Držao je kišobran na točnoj udaljenosti iznad moje glave. I testirala sam ga – zato što van Meerovi uvijek moraju sve testirati – pomaknuvši se malo izvan zaklona kišobrana, neprimjetan pomak udesno; ubrzavala sam, usporavala, zastala da obrišem još trave s cipela, jer me zanimalo hoću li uspjeti da mi pokisne mali komadić koljena ili lakta, neki dio, ali on je držao kišobran iznad moje glave zadivljujuće dosljedno. Kad smo došli do vrha stuba i volva, a drveće koje se guralo uz cestu plesalo je, ali samo malo – ipak su oni bili samo statisti i nisu htjeli odvratiti pozornost od glavnih glumaca – nijedna nova kap kiše nije me dodirnula.

 - 495 - 

pute. Ovaj sveobuhvatni završni ispit testirat će vaše potpuno razumijevanje golemih koncepata. Sastoji se od tri dijela, koja morate riješiti što bolje možete (postoci za konačnu ocjenu navedeni su u zagradama): četrnaest pitanja točno/netočno (30%), sedam zadataka višestrukog izbora (20%) i jedan esej (50%). 4 Možete imati papire na kojima ćete pisati, ali nisu dopušteni nikakvi dodatni udžbenici, enciklopedije, blokovi ili drugi papiri. Ako trenutačno ne sjedite tako da je jedno mjesto slobodno između vas i nekog drugog, molim da se sada premjestite. Hvala i sretno.

1. DIO: Točno/netočno? 1. Blue van Meer pročitala je previše knjiga. T/N? 2. Gareth van Meer bio je zgodan, karizmatičan čovjek velikih (i često zamornih) ideja, ideja koje bi mogle, ako ih se doslovno primijeni na stvarnost, imati nezgodne posljedice. T/N? 3. Blue van Meer bila je slijepa, ali nitko joj ne može na tome zamjeriti zato što je čovjek gotovo uvijek slijep kad se nešto tiče njega i najbližih članova njegove obitelji; to je isto kao da gledaš golim okom u Sunce i pokušavaš u toj zasljepljujućoj kugli vidjeti sunčane pjege, solarne erupcije i prominencije. T/N? 4. Hruštice su neizlječive romantičarke, koje se znaju pojaviti i na najformalnijim okupljanjima s ružem na zubima i raščupanom kosom kakvu imaju poslovni ljudi kad zapnu u prometnom čepu. T/N?

4 Predlažem da upotrijebite olovku br. 2 za slučaj da vam se dogodi nemoguće i prevarite se u svojemu prvotnom opažanju i, u slučaju da vam je ostalo malo vremena, poželite promijeniti odgovor.

 - 496 - 

5. Andreo Verduga bio je vrtlar koji je rabio puno kolonjske vode i ništa više. T/N? 6. Smoke Harvey ubijao je tuljane. T/N? 7. Činjenica da Gareth van Meer i Hannah Schneider imaju podvučenu istu rečenicu – “Kada te Manson slušao, bilo je to kao da ti upija lice”, na 481. str., svaki u svom primjerku knjige Ptica pjeva u gluho doba noći: život Charlesa Millesa Mansona – vjerojatno ne znači toliko koliko bi Blue htjela da znači. Najviše što bi iz tog detalja trebala shvatiti jest da je oboje bilo fascinirano ponašanjem luđaka. T/N? 8. Noćna straža još uvijek postoji, barem u glavama pobornika teorije urote, neomarksista, blogera zakrvavljenih očiju i pobornika Chea, te osoba svih rasa i vjeroispovijedi koje uživaju u pomisli da bi moglo biti neke čajne žličice, ako ne pravde per se (pravda se u rukama ljudi uglavnom ponaša kao habazit u HCl-u je – polako se raspada, često ostavljajući sluzav ostatak), onda barem malog izjednačivanja minijaturnog dijela svjetskog terena za igru (trenutačno bez suca). T/N? 9. Fotografija houstonske policije Georgea Graceyja bez sumnje je Rum Baba; Blue to može zaključiti samo iz njegovih očiju, koje ne možeš zamijeniti s drugima, očiju koje su kao dvije crne masline utisnute duboko u tanjur pun humusa – nema veze što je ostatak njegove glave na toj mutnoj slici prekriven bradom gušćom od neutrona (1018 kg/m3). T/N? 10.Svi filmovi koje je Hannah samo tako pokazivala na svojim satovima uvoda u film, filmovi koji se – kao što je Glupa otkrila svojoj sestri Glupljoj – nikada nisu pojavili u nastavnom planu, imali su subverzivne teme, što je dokaz njezinih luđačkih hipijevskih vjerovanja. T/N? 11.Hannah Schneider ubila je uz pomoć drugih iz Noćne straže (poprilično traljavo) čovjeka, na beskrajno ogorčenje Garetha van Meera; uživajući u ulozi Sokrata (taj mu je posao odgovarao kao odijelo šivano po mjeri u Saville Rowu) – u putovanju zemljom, predavanju novim regrutiranima o determiniranosti i drugim snažnim idejama o kojima je detaljno pisao u bezbrojnim esejima u Federal Forumu, uključujući “Viva Las upotreba sile: prijestupi  - 497 - 

Elvisova carstva” – Gareth je ipak više volio biti čovjek teorije, a ne nasilja, više Trocki nego Staljin; ako se sjećate, mrzio je sve kontaktne sportove. T/N? 12. Najvjerojatnije (iako, priznajem, ovo je zaključak nekoga tko sve temelji samo na zapamćenoj fotografiji), Natasha van Meer ubila se nakon što je doznala da je njena najbolja prijateljica, s kojom je pohađala školu Ivy, imala vruću aferu s njenim mužem, čovjekom koji je obožavao zvuk vlastita glasa. T/N? 13. Čovjek u to ne može doista povjerovati, ali Život je, što je poprilično zbunjujuće, tužan i smiješan u isto vrijeme. T/N? 14. Čitati luđačku količinu priručnika velika je prednost za nečije duševno zdravlje. T/N? 2. DIO: Zadaci višestrukog izbora. 1. Hannah Schneider bila je: A. Siroče koje je odraslo u Horizon Houseu u New Jerseyju (u kojem su zahtijevali da djeca nose uniforme; grb kuće, zlatni Pegaz, koji bi isto tako mogao proći pod lava ako zaškiljiš, bio je izvezen na jakne na džepu na prsima). Nije bila jedna od najljepše djece. Nakon što je pročitala Oslobođenu ženu (1962.) autorice Arielle Soiffe, u kojoj je bilo poduže poglavlje o Catherine Baker, poželjela je da i ona učini nešto tako hrabro sa svojim životom, i u trenutku sumornog nemira uhvatila samu sebe kako aludira Blue da je ona, zapravo, neustrašiva revolucionarka, ta “žena Ručna Granata” (str. 313). Usprkos tim pokušajima da dovede svoj život na veličanstveniju razinu, ipak je bila u opasnosti da se pretvori u svoju najgoru noćnu moru, jednu od nestalih, da nije bilo Blue, koja je pisala o njoj. Njena kuća trenutačno se nalazi na br. 22 “Vruće liste” posredništva za nekretnine Sherwig Realty. B. Catherine Baker, u istim omjerima odbjegla, kriminalka, mit i noćni leptir. C. Jedna od onih žena izgubljene civilizacije, slabo osvijetljene, ali zadivljujuće arhitekture; mnoge sobe, uključujući cijelu dvoranu za bankete, nikada neće biti pronađene. D. Kombinacija svega navedenoga.  - 498 - 

2. Smrt gđice Schneider zapravo je: A. Samoubojstvo; u sladunjavo sentimentalnom trenutku (a imala je mnogo takvih), kada je predugo plesala s čašom vina u ruci, spavala je s Charlesom, pogrešna prosudba koja ju je počela izjedati iznutra i navela je da izmišlja fantastične priče, odreže kosu, oduzme si život. B. Ubojstvo koje je počinio član Noćne straže (Nunca Dormindo na portugalskome); kao što su Gareth “Sokrat” i Servo “Neron” Gracey raspravljali tijekom svoga hitnog sastanka u Parizu, Hannah je sada predstavljala opterećenje. Ada Harvey preduboko je kopala, bila je samo tjedne udaljena od kontaktiranja FBI-a, a tada bi Graceyjeva sloboda i čitav njihov pokret protiv pohlepe bili u opasnosti; morala je biti eliminirana – teška odluka, koju je na kraju donio Gracey. Čovjek u šumi za kojeg je Blue bila sigurna da ga je čula, kao što je sigurna da zna da je šišmiš bumbar najmanji sisavac na Zemlji (3,25 cm), bio je njihov najsofisticiraniji pripadnik najnižeg reda, Andreo Verduga, odjeven u nevidljivu opremu ShifTbush u jesenjim bojama, san svakog uspješnog lovca. C. Ubojstvo koje je počinio “Šlampavi Ed”, član Zlokobne trojke, koji je još na slobodi. D. Jedan od onih nejasnih događaja u životu za koje nikada nećeš biti siguran (vidi 2. poglavlje, “Crna dalija”, Ubijeni, Winn, 1988.). 3. Jade Churchill Whitestone jest: A. Lažna. B. Očaravajuća. C. Iritantna kao nožni prst u koji se udariš. D. Obična tinejdžerica koja nije mogla vidjeti nebo od zraka. 4. Ljubiti se s Miltonom Blackom bilo je kao: A. Ljubiti lignju. B. Da na tebe sjedne Octopus vulgaris. C. Da skočiš na glavu u žele. D. Da lebdiš na krevetu od frontalnih režnjeva.  - 499 - 

5. Zach Soderberg jest: A. Sendvič s maslacem od kikirikija i odrezanom koricom. B. Kriv za lavovski seks koji se odvijao u sobi 222 u motelu Dynasty. C. Još uvijek, nakon bezbrojnih objašnjenja i slika koje mu je prezentirala Blue van Meer dok su cijelo ljeto putovali zemljom u plavom volvo karavanu, pomalo uznemirujuće, netko tko još ne može shvatiti čak ni najrudimentarnije principe koji se nalaze u pozadini Einsteinove teorije relativnosti. Trenutačno uči recitirati broj pi sve do šezdeset pete decimale. D. Proročica iz Delfa. 6. Gareth van Meer napustio je svoju kćer: A. Zato što mu je bilo dosta njezine paranoje i histerije. B. Zato što je, da citiramo Jessie Rose Rubiman, “svinja”. C. Zato što je konačno skupio hrabrost da se okuša u besmrtnosti i slijedi svoj životni san da ode glumiti Chea u Demokratskoj Republici Kongo; to su on i njegovi lažni profesori po zemlji potajno organizirali; to je i razlog zašto su bezbrojne afričke novine bile pronađene rasute po kući neposredno nakon što je otišao, uključujući U Angoli. D. Zato što nije mogao podnijeti da se osramoti pred svojom kćeri Blue, koja je uvijek mislila sve najbolje o njemu, Blue, koja je, nakon što je shvatila da je intelektualno staromodan kao velika Oktobarska revolucija u staljinističkoj Rusiji 1917., sanjar sklon katastrofama, teoretičar koji se samo razmeće (a i tu samo minoran), preljubnik zbog čijih se izvanbračnih afera ubila njena majka. Čovjek koji će bez sumnje završiti kao Trocki ako ne bude oprezan (šiljak za led, glava), no svejedno ne može a da ne misli sve najbolje o njemu, Blue, koja kad god kasni na predavanje iz “Američke vlade: nova perspektiva” ili prolazi pokraj parka s drvećem koje šapuće odozgor kao da joj želi reći tajnu, ne može a da ne poželi da ga zatekne kako sjedi na drvenoj klupi, u tvidu i čeka je.

 - 500 - 

7. Blueina detaljna teorija o ljubavi, seksu, krivnji i ubojstvu napisana na pedeset stranica bloka jest: A. 100% istina, kao što su stvari 100% pamuk. B. Apsurdna i čisto zavaravanje. C. Krhka mreža koju je ispleo vrtni pauk, ne u nekom kutu terase gdje bi to bilo pametno učiniti, nego na glomaznom prostoru, prostoru tako golemom i teško zamislivom da bi unutra lako stale dvije dugačke limuzine Cadillaca DeVille. D. Materijali koje je Blue upotrijebila za svoj čamac, kako bi bez ozbiljnih ozljeda prošla opasni dio mora (vidi 9. poglavlje, “Scila i Haribda”, Odiseja, Homer, helenističko razdoblje). 3. DIO: Esej. Mnogi klasični filmovi i objavljeni akademski radovi nastoje svim silama barem malo rasvijetliti stanje američke kulture, tajnu tugu svih ljudi, borbu za samoga sebe, općenitu zbunjenost životom. Vješto se koristeći specifičnim primjerima iz takvih tekstova, izvedite sveobuhvatan dokaz premise da takva djela, unatoč tome što nas nešto nauče, zabave i utješe – pogotovo kad se čovjek nađe u novoj situaciji i treba nešto što će mu odvratiti misli – ne mogu biti zamjena za iskustvo. Zato što je, da citiram osobito okrutne memoare Dannyja Yeargooda iz 1977. Obrazovanje Talijana, život “jedan udarac za drugim, i čak kad si na podu, niš ne vidiš jer te udare u dio glave odakle dolazi vid i ne možeš disati jer su te udarili u trbuh odakle dolazi disanje, a nos ti je sav krvav jer te drže dolje i udaraju te u lice, pužeš i uspraviš se na noge i osjećaš se dobro. Čak i lijepo. Zato što si živ.” Imate vremena koliko god želite. KRAJ

 - 501 - 

Suvremena američka prozaistica Marisha Pessl rođena je 1977. godine u Clarkstonu. Kao iznimno darovita učenica, prije završetka srednje škole otpočinje studij filmske produkcije na Sveučilištu Northwestern u Chicagu, no nakon dvije godine mijenja prvotnu odluku i prelazi na Barnard College pri Sveučilištu Columbia, gdje će naposljetku s pohvalom diplomirati englesku književnost i dramaturgiju. Po završetku studija radi kao financijska savjetnica, a pisanjem se isprva bavi samo u slobodno vrijeme. Preselivši se u London, počinje intenzivno raditi na svom prvom romanu naslovljenom Special Topics in Calamity Physics (Uvod u fiziku katastrofe), koji će dovršiti 2004. godine. Pomno osmišljen rukopis prepun književnih referencija i igara riječima koji govori o složenu odnosu darovite mlade studentice i njezina oca, profesora političkih znanosti, objavljen je dvije godine poslije, a zahvaljujući iznimno povoljnim ocjenama kritičara i velikom zanimanju publike doživljava niz izdanja (svega dva tjedna nakon što se roman pojavio u knjižarama, tiskano je peto izdanje). Autorica trenutačno radi na svom drugom romanu Night Film – psihološki triler o newyorskome redatelju – čiji je izlazak najavljen za 2010. godinu.

 - 502 - 

Željka Černok rođena je 1973. godine. Diplomirala je engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je završila i dodatni studij švedskog jezika i književnosti. Od 1997. do 2003. polazila je ljetne tečajeve švedskog jezika i skandinavske kulture u Švedskoj i Finskoj. Kao stipendistica sveučilišta Malardalen pohađala je 2003. tečaj kreativnog pisanja u Tarna Folkhogskola u Švedskoj. Godine 2003./ 2004. sudjelovala je u projektu Švedskog instituta Switch Balkan – Norden, za koji je prevela odabrane pjesme Line Ekdahl i Catharine Gripenberg, sudjelovala na tečaju za prevoditelje za Gotlandu i na sajmu knjiga u Goteborgu. Izabrane pjesme objavljene su joj u švedskom fanzinu Novella i Vijencu. Objavila je knjigu poezije Kad se previše nagneš kroz prozor vlaka, Zagreb, 2005. Od 2001. aktivno se bavi prevođenjem švedske književnosti. Do sada su joj objavljeni prijevodi: Liza Marklund, Pakleni Stroj, 2001., Liza Marklund, Studio sex, 2003., Unni Drougge, Ispovijedi Helle Hell, 2003., Katarinna Mazetti, Momak sa sela, 2004., Jonas Gardell, Odrastanje komičara, 2004., Per Olov Enquist, Posjet kraljeva liječnika, 2005., Erlend Loe, Naivan. Super., 2005., Liza Marklund, Raj, 2005., Jonas Gardell, NLO je sletio, 2006., Per Olov Enquist, Knjiga o Blanche i Marie, 2007. i Carl-Johan Vallgren, Povijest jedne čudesne ljubavi, 2007.

 - 503 - 