Mario Kopic - Izazovi Post-metafizike (Odlomci)

MARIO KOPIĆ

IZAZOVI POST-METAFIZIKE

IZDAVAČKA KNJIŽARN1CA ZORANA STOJANOVIĆA SREMSKI KARLOVCI • NOVI SAD

ako kao tu-bitkovno biće (ek-sistencija) uvijek već razu­ mijem, premda netematizirano, što znači biti, ako sam svjestan, premda nesvjesno, razlike između bitka i bića, ontološke diferencije. Ontološka diferencija prethodi svakoj metafizici, svakom odgovoru na metafizičko pi­ tanje što mogu znati. Samo se unutar ontološke diferen­ cije može pojaviti kantovska dvoznačna onto-teološka razlika između stvari po sebi i pojave20. Kantova se kritika čistoga uma na posljetku okončava u apologiji Uma kao vrhovnog bića unutar struktura subjektiviteta. Post-kritičko mišljenje bitka u svojemu se napuštanju razine bića odriče svake apolo­ gije i apologetike. Bitak nije takvo ili drukčije, više ili manje moćno biće, stoga čovjeku nije potrebno da ga slavi, da kleči ili moli pred njim. Bitak kao bitak jest nešto najnemoćnije, najslabije, nešto najranjivije. Riječ je ponajprije o tomu da ga čuvamo, da budemo njegovi čuvari, njegovi skrbnici.

20 Tu razliku, kako kaže jedan suvremeni komentator Kanta, možemo označiti kao njegovu "epistemičku revoluciju". Vidi O. Hoffe, Kants Kritik der reinen Vernunft, Munchen 2003.

28

II NIŠTINA Misao talijanskog filozofa Emanuela Severina (rođ. 1929) predstavlja pokušaj fundamentalne reflek­ sije smisla zapadnjačke povijesti koja svoje ishodište na­ lazi u razumijevanju predsokratske misli i interpretaciji bitnih pojmova grčkog mišljenja. Mogućnost jedinstve­ nog zahvaćanja povijesti Zapada utemeljena je na ra/abiranju oblika postupne dominacije jednog procesa, procesa kojega bismo pojednostavljeno mogli imenovati »otuđenje«. Taj proces Severino opisuje različitim ime­ nima: osamljivanje, zabluda, put/staza noći... Posrijedi je otuđivanje u posebnom smislu, bitna značajka kojega je uspostava oprečnosti bitka (das Sein) i ništine (das Nichts), dakle fundamentalne oprečnosti europske misli. Oprečnost je između bitka i ništine, prema Severinovom mišljenju, sudbonosna, od nje je gotovo sve ovisno. Prema Severinu, bitnu alijenaciju europske civilizacije možemo opisati u nekoliko riječi, no od njihova razu­ mijevanja ovisi usud Europe i sada već cijele Zemlje. Te su riječi sljedeće: misliti da stvari nisu (da još nisu nastale, da nisu stvorene, ili da umiru, da su uništene) 29

znači misliti da su stvari - ili ono što nije niština —za­ pravo niština. To je misao koja se porađa s grčkom meta­ fizikom i koja potom vodi i unificira cjelokupnu povijest Zapada1. Budući da se zapadnjačko društvo razvilo u okviru toga bitnog određenja mišljenja, u određenom je smislu ono konstitutivno nesposobno shvatiti nje­ gov smisao. Filozofija već s Platonom prestupa prag oprečnosti bitka i nebitka. U 5. knjizi Države Platon je na Sokratovo pitanje je li spoznaja zapravo spoznaja nečega bićevnog ili nečega nebićevnog, Glaukonu dao odgovoriti da je spoznaja nečega nebićevnog zapravo nemoguća. Biće kao ne-biće: u pokušaju razgraničenja područja bića i ništine istina je bitka već napuštena. Mislimo li na mogućnost nepostojanja nečega, prema Severinu, mi već izjednačujemo biće (stvar) s nebićem, 1 Više o tomu, vidi E. Berti, "II nichilismo dell'Occidente secondo Nietzsche, Heidegger e Severino", Filosofia oggi, 3, 1980, str. 501-509; M. Visentin, Tra struttura eproblema. Note intorno alla Emanuele Severino, Venezia 1982; C. Scilironi, Atto, destino e storia. Studi su Emanuele Severino, Padova 1980; isti, Ontologia e storia nel pensiero di Emannele Severino, Albano Terme 1980; C. Fabro, L'alienazione dell'Occidente. Osservazioni sul pensiero di E. Seve­ rino, Genova 1981; L. Messinese, Essere e divenire nel pensiero di Emanuele Severino, Bologna 1985; C. Galli, "La politica del nulla: a proposito di un libro di E. Severino", Midino, 1, 1989, str. 12-23; I. Valent (ed.), Cura e salvezza. Saggi dedicati a Emanuele Severi­ no, Bergamo 2000; A. Antonelli, Verita, nichilismo, prassi. Saggio sul pensiero di Emanuel Severino, Roma 2003. Također za problem Severinova poimanja nihilizma, vidi F. Volpi, II nichilismo, RomaBari 1996, str. 102-112. U polemičku se konfrotaciju upušta H.-J. Gawoll, Nihilismus und Metaphysik, Stuttgart-Bad Cannstatt 1989, str. 286-289. Talijanski filozof Gianni Vattimo Severinu će prije svega predbaciti nedostatak dimenzije povijesnosti, smislenosti povijesti i opstanka. Vidi Gianni Vattimo, Filosofia al presente, Milano 1990, str. 25-39.

30

s ništinom. Drugim riječima, mislimo li da stvar sada jest, a da ubuduće neće biti, da je uopće jednom više neće biti, mi time vremenske dimenzije bitka unaprijed shvaćamo u svjetlu ništine. To je ludilo Zapada (follia dell'Occidente), zabluda koja obilježava noseći stup povijesti metafizike i europske civilizacije. Korijeni te zablude sežu u davninu i tiču se jednog bitnog nespo­ razuma u svezi razumijevanja predsokratske misli, za­ pravo samog začetka zapadnjačkog mišljenja. U jednom će kraćem tekstu Severino ovako sumirati svoju misao: "U središtu je mojih tekstova tvrdnja da postoji nužna implikacija između naše vjere daje bivanje (tj. nastanak i odlazak u ništinu) realno i ekstremnog ludila. Naše je temeljno uvjerenje, kojega svi dijelimo ukoliko smo sta­ novnici Zapada, daje 'svijet' mjesto bivanja...Uvjerenje... da stvari proishode i vraćaju se u ništinu - povezano je s Nužnošću ekstremnog ludila, budući daje povezano s Nužnošću uvjerenja da su stvari niština. To je odlučna crta mojih tekstova: uvjerenje da stvari, odnosno neniština, proishode iz ništine i u nju se vraćaju, identično je s uvjerenjem da su stvari niština...Simptom ludila konstituiran je u tom fundamentalnom tipu mentalne bolesti - klinički puno puta provjerene - u kojoj je in­ dividuum osuđen biti niština ili kao niština biti izložen promatranju. 'Naša civilizacija' tretira tu istaknutu crtu mentalne bolesti kao 'alijenaciju', ne vodeći računa daje ono što se izražava u mentalnoj alijenaciji kao uvjerenje da smo niština zapravo temeljna misao naše civilizacije, uvjerenje, odnosno volja da su stvari, ne-niština, niština.

31

'Stvari' to će reći ne ono stoje apstraktno, nego aspekti, obličja, određeni i konkretni događaji svijeta"2. Upoznajmo sada malo pobliže Severinovu argu­ mentaciju. Anaksimandrov fragment DK BI, kojega nala­ zimo u Simplikijevu komentaru na Aristotelovu Fi­ ziku i koji vrijedi kao najstarija izreka zapadnjačke mi­ sli, glasi: »Iz čega pak bićima jest nastajanje, u isto biva i propadanje po nužnosti {kata to chreon): jer bića je ­ dni drugima zbog nepravde plaćaju pravednu kaznu i nadoknadu po redu vremena«3. Te riječi samo prividno izriču određenu nužnost: nužnost da se biće vrati tamo odakle je izniklo - u ništinu. Smisao tog izraza ostaje zagonetan. Severino tvrdi da »upravo tu nužnost po­ vijest Zapada nije promislila«4. Budući da nije promi­ slilo tu nužnost, zapadnjačko je mišljenje ušlo u mrak, stupilo na stazu noći. Nužnost koju spominje Anaksi2 Emanuele Severino, La guerra, Milano 1992, str. 50-52. 3 Navedimo Nietzscheov prijevod ovog fragmenta iz nje­ gove knjige Die Philosophie im tragischen Zeitalter der Griechen: »Otkuda stvari imaju svoje nastajanje, u to moraju one i propasti po nužnosti; jer one moraju platiti globu i biti osuđene (gerichtet werden) za svoje nepravednosti primjereno poretku vremena« (KSA I, 818). Martin Heidegger pak predlaže sljedeći prijevod: "Otkuda je pak proishođenje onomu svagda prisustvujućem u to (kao u Isto) proishodi i zalaz prema nuždećoj nuždi jer svako prisustvujuće daje samo (od sebe) sklop, a također i cijenjenje (priznanje) pušta jedno drugom, (sve to) uz pregorijevanje ne-sklopa sukladno doznačenju potrebovanja kroz vrijeme" (M. Heidegger, Grundbegriffe, hrsg. v. P. Jaeger, Gesamtausgabe, Bd. 51, Frankfurt/M 1981, str. 94, 101102). O Heideggerovoj interpretaciji Anaksimandra, vidi S. Žunjić, "Anaksimandar i začetak evropske filozofije", Filozofski godišnjak 3/1990, str. 5- 78. 4 E. Severino, Destino della necessita, Milano 1980, str. 13.

mandrova izreka mišljena je drukčije nego nužnost u uobičajenom smislu. To je nužnost koja se otvara pred raskršćem Parmenidovih putova, staze dana i staze noći. Iz izraza chreon (nužnost) govori nam glagol chraomai, koji označava »upotrebu« i »upotrebljavanje«. Iz njego­ va se dna pokazuje ona ruka (cheir) kojom smrtnik gra­ bi ono što potrebuje kao smrtnik. U povijesti se Zapa­ da ta ruka trijumfalno uzdiže kao ruka koja raspoređuje stvari, a ne kao ruka koja poseže za stvarima zato jer ih treba. Budući da su Anaksimandrove riječi još na raskršću, s kojeg potom svaka u svom smjeru idu sta­ za dana i staza noći, njihovo je razumijevanje povezano s određenom dvosmislenošću. Riječ chreon čine chreo (potreba, nužnost) i particip glagola einai-on. Taj parti­ cip znači »biće«. Izraz chreon dakle obilježava to chreon on: ono što je po nužnosti, »biće nužnosti«. Sto je kata to chreon, što slijedi nužnost (i dakle nužnost bića) jest samo »biće«. Kata to chreon su bićevne stvari, ta onta. Tako je i u Anaksimandrovom fragmentu što nam ga je posredovao Simplikije. Nužnost je u njemu mišljena kao totalitet bića. Ako je na raskršću smisao bića još tajanstven, tada na stazi noći, na putu kojim je krenuo Zapad, biće pridobiva nedvosmislen, no bitno prikriven smisao. Taj je smisao »niština«. Smisao je bića prekriven u onomu što nam se ponajprije pokazuje kao biće, u onomu što vrijedi kao biće općenito ( katholou). To je biće »stvar« s kojom se svakodnevno srećemo, »stvar« koja nas svakim danom »pogađa«. U vremenu svog vlastitog postojanja ta je stvar protivna ništini, stoga i sadržajno pripada mogućnosti u-ništenja. Tomu shvaćanju smisla stvari, 33

koji se proteže na put noći, odgovara nihilizam. Nihili­ zam je upravljenost koja svako biće kao biće promišlja i doživljava polazeći od ništine. No, nihilizam je isto­ dobno držanje koje svaku stvar misli i doživljava kao stvar, ukoliko ta stvar nije neka niština. Bitne crte nihi­ lizma razotkrivaju se u trenutku kada grčka metafizika jednom za svagda odredi smisao onoga što imenujemo »stvar«. Zapad je naime ona civilizacija koja izrasta u okviru horizonta što ga otvara grčki smisao "stvarstva (esser-cosa)'1stvari. Na ovom je mjestu već jasno da je Severinovu misao moguće usporediti s Heideggerovom. No razma­ tranje bi tog odnosa zahtijevalo drugu i dugu raspravu. Općenito se čini opravdanom tvrdnja da je spram Heideggera Severino zauzeo polemičko stajalište: »Heideggerova 'ontološka diferencija'jest sama sloboda bića: 'bi­ tak' se razlikuje od 'bića' upravo stoga što čuva otvorenim mogućnost 'bića', mogućnost koja mu omogućuje da stu­ pi iz ništine i da se u ništinu vraća. 'Ontološka diferen­ cija' rigorozno izražava izvornu volju za moć koja hoće slobodu bića, epamphoterizein između bitka i ništine (onoga bitka i one ništine koje Heideggerova misao nije kadra kontrolirati u njihovom radikalnom značenju)«5. Iako Severino određuje povijest zapadnjačke filozofije kao zbivanje »zaborava smisla bitka, kojega je izvorno uvidjela grčka misao«6, istodobno upozorava da u nje­ govoj misli »metafizika kao povijest Zapada znači nešto 5 Ibidem, str. 41. Heideggerovoj kritici metafizike Severino je inače posvetio veoma opsežan rad Heidegger e la metafisica, Mi­ lano 1994. 6 E. Severino, Essenza del nichilismo, Milano 1995, str. 19.

34

duboko različito od onoga što taj izraz obilježava kod Nietzschea i Heideggera (i njihovih epigona)«7. U grčkom se jeziku »stvar« najjednostavnije izriče neodređenom zamjenicom srednjeg spola - ti (aliquid, nešto). Stvar je to ti. No što je zapravo stvar? Je li »nešto« jest? Ako je nešto stvar, tada je »ta stvar mišljena kao biće {to ori) kad je, sjedne strane, shvaćena kao protagonist krajnje oprečnosti, odnosno kao ono što je suprotno ništini (koja je mišljena kao to medamos on, nihil absolutum); i, s druge pak strane, kao ono što je povezano s bitkom i ujedno s ništinom«8. Tu bitnu razapetost bića u rasporu između bitka i ništine Platon određuje kao »osciliranje-njihanje-kolebanje-premetanje između jednog i drugog - naginjanje na obje stra­ ne«, kao ep-amphoterizein (Rep. 479c). Biće kao biće je erizein epi ta amphotera, in ultramque partem inclinas, za njega se »potežu« bitak i niština. Prema Severinovu mišljenju, bit bića kao bića kod Platona jest upravo taj raspor. Dakako da nam se takvo uvjerenje na prvi po­ gled čini promašenim. Nije li u svakom udžbeniku na­ pisano da je za Platona istinsko (bivstveno) biće {ontos ori) odvojeno od osjetnog bića, da mirno počiva u svojoj nepromjenljivosti u nad-nebeskom prostoru? Nije li biće kao biće ono što se nudi duhovnom i umnom »zrenju« i što se uskraćuje svijetu rađanja i smrti? Postojanost je bića s te točke gledišta ono što je zapisano biti. Biće kao 7 E. Severino, Techne. Le radići della violenza, Milano 1979, str. 268. Najcjelovitiji Severinov rad oNietzscheu jest knjigaL’anello del ritorno, Milano 1999. Nešto više o Severinovom čitanju Nietzs­ chea, vidi K. Galimberti, Nietzsche, Milano 2000, str.211-217. 8 E. Severino, Destino della necessita, str. 19.

osciliranje jest dakle samo odsjaj toga bića i obilježuje samo osjetnu dimenziju stvari, nikako ne njezinu bićevnost {esser ente) kao bićevnost: obilježuje dakle samo kretanje stvari, njihovo nastajanje i propadanje. Te se aporije Severino laća artikuliranom hermeneutičkom interpretacijom. Na kraju pete knjige Države Platon se pita o razli­ ci između sadržaja znanja (episteme) i sadržaja mnijenja (