Marianne Fredriksson - Hannine Kćeri +

MARIANNE FREDRIKSSON

Hannine Kćeri

Anna, Hanna i Johanna - tri žene, tri generacije, jedna obitelj. Hannine kćeri je osjećajna, a istodobno dojmljivo ispričana životna priča koja očaravajuće oslikava švedsko društvo u dva posljednja stoljeća. Autorica nam je dala svevremenu, toplu i začudnu knjigu o ljubavi u prijelomnim razdobljima društva u mijeni. Marianne Fredriksson je u Švedskoj za ovaj roman imenovana autoricom godine. "Knjiga koja plijeni pažnju." Börje Isakson

2

Naslov izvornika Marianne Fredriksson ANNA, HANNA OCH JOHANNA Copyright © Marianne Fredriksson, Copyright © hrvatskog izdanja IZVORI, 1999. IZVORI d.o.o. za nakladničku djelatnost Naslovnica BAKAL design studio Slog Stanislav Vidmar Prevela Mirta Lijović HANNINE KĆERI ISBN 953-203-019-0

3

Grijesi otaca okajavat će se do trećeg i četvrtog koljena. Učili smo to već u školi, dok se još predavao vjeronauk. Sjećam se da smo tu izreku smatrali strašno pravednom, primitivnom i neozbiljnom. Konačno, bili smo jedan od prvih naraštaja koji je bio odgajan da bude – samostalan, da svoju sudbinu uzme u svoje ruke. Malo po malo ili ruku pod ruku s rastućom spoznajom o značenju socijalnog i psihičkog nasljeđa, biblijska je izreka dobivala na svojoj težini. Načine ponašanja i oblike reagiranja nasljeđujemo u mnogo većoj mjeri nego što želimo priznati. Nije to bilo lako prepoznati i prihvatiti, toliko je toga – zaboravljeno, nestalo u podsvijesti kad su praoci napuštali svoja imanja i krajeve u kojima su obitelji živjele generacijama. Biblija ne govori o djelima majki, iako su vjerojatno bila značajnija od djela otaca. Majke na kćeri prenose prastare oblike ponašanja, koje naslijede njihove kćeri, koje opet... Možda je to razlog što su se žene tako teško dokazivale i ostvarivale ona prava koja im suvremeno društvo nudi svojom težnjom ka ravnopravnosti. Beskrajno sam zahvalna Lisbeth Andreasson, kustosu Zavičajnog muzeja na Bengtsfors Gammelgard. Knjigu o Hanni ona je pomno i opširno kritički pregledala, opskrbila me literaturom o području Dalslanda, čak je i prevodila dijaloge sa švedskog književnog jezika u dijalekt dalslandskog pograničnog područja. Htjela bih zahvaliti i Andersu Soderbergu iz naklade Wahlstrom & Widstrand na kritici, ohrabrenju i velikom entuzijazmu. Hvala i prijateljima Sivu i Johnnyju Hanssonu koji su svaki put uskočili kad sam se uspjela posvađati sa svojim novim računalom. A to se često događalo. Na kraju želim zahvaliti i svom suprugu koji je sve to izdržao! I još nešto. Knjiga nema biografskih prizvuka. Anna, Hanna i Johanna nisu ni u čemu slične meni, mojoj majci ili baki. Ti su likovi stvoreni u mojoj mašti i nemaju nikakve veze s tako zvanom stvarnošću. I upravo ih to čini stvarnima. Meni. Nadam se i onima koji se počinju pitati tko je bila njihova baka i na koji su način već zadani obrasci ponašanja utjecali na njihov život. Osjećala se poput zimskog dana, dana tako tihog i bez sjena kao da je netom pao prvi snijeg. Reski su zvuči dopirali do nje, zveckanje ispuštenih noćnih posuda, krici. To ju je prestrašilo. Isto kao i plač sa susjednog kreveta koji je prodro u tu bjelinu. Tamo gdje se nalazila bilo je mnogo onih koji su plakali. Prije četiri godine izgubila je pamćenje. Samo nekoliko mjeseci poslije nestale su i 4

riječi. Gledala je i slušala, ali ni ljudi ni stvari više nisu imali imena i time su izgubili svoj smisao. I tako zašla u bijelu zemlju, u kojoj vrijeme nije postojalo. Nije znala gdje joj je bio krevet i koliko joj je bilo godina. No, pronašla je druge oblike ponašanja i utučenim je osmijehom molila za razumijevanje. Poput djeteta. I upravo je kao dijete bila posve otvorena za osjećaje i sve oblike sporazumijevanja bez riječi, koji su među ljudima bili mogući. Znala je da će umrijeti. Sasvim je pouzdano to znala, a ne samo slutila. Rodbina je bila ta koja ju je držala. Njezin je suprug dolazio svaki dan. Bili su to susreti bez riječi. Bilo mu je devedeset godina, dakle, i on je bio blizu te granice. No on nije htio ni umrijeti, niti o tome išta znati. Budući da je i svoj i njezin život uvijek držao pod nadzorom, vodio je tešku borbu protiv neizbježnog. Masirao joj je leđa, savijao i istezao koljena i čitao joj iz novina. Nije se mogla tomu suprotstaviti. Njihov je zajednički život bio dug i složen. Najteže je bilo kad bi dolazila kćer, kćer koja je živjela daleko u nekom drugom gradu. Starica koja nije poimala ni vrijeme ni udaljenosti, uvijek je prije njezina posjeta bila uznemirena. Činilo se kao da je već u zoru kad se budila naslućivala auto koji se kretao krajolikom i u njemu za upravljačem ženu koja je u sebi pothranjivala ludu nadu. Hanna je znala daje bila zahtjevna poput djeteta. No, čim bi mislima dopustila da lutaju, povela bi se za njima. Samo još jednom, jedan susret i možda jedan odgovor na neko od pitanja koja nikad nije imala vremena postaviti. Kad bi nakon dobrih pet sati stigla do bolničkog parkirališta, pomirila bi se s tim da je majka ni ovoga puta neće prepoznati. Ipak je željela postaviti pitanja. Radim to zbog sebe, razmišljala je. Što se mame tiče, njoj je svejedno o čemu pričam. Ali, griješila je. Johanna doduše nije razumjela riječi, no osjećala je kćerkinu bol i vlastitu nemoć. Nije se više sjećala da je njezina zadaća bila tješiti ovo dijete, koje je oduvijek postavljalo besmislena pitanja. Zahtjev je, međutim, i dalje postojao, isto kao i krivnja zbog svih nedostatnosti. Željela je pobjeći u tišinu, sklopila je oči. Nije joj uspjelo, srce je kucalo a iza vjeđa tama je bila crvena i bolna. Rasplakala se. Anna ju je pokušala utješiti, dobro, dobro, obrisala je staričine obraze i posramila se. Johannin se očaj nije mogao obuzdati, Anna se uplašila, zvoncem je dozvala pomoć. Potrajalo je kao i obično i potom se na vratima pojavila plavuša. Oči su joj bile mladolike, bez dubine. Plava je površina odražavala 5

prezir i na trenutak je Anna mogla vidjeti što ona vidi: ženu srednje dobi, uplašenu i bespomoćnu, pokraj one prastare, dragi Bože! – Dobro, dobro, reče i ona, no glas joj je bio grub baš kao i ruke koje su milovale staričinu kosu. Uspjelo je. Johanna je tako brzo zaspala da se to učinilo nestvarnim. – Ne smijemo uznemiravati pacijente, rekla je žena. – Sad neko vrijeme ostanite mirno sjediti. Za desetak ćemo minuta doći promijeniti pelene i presvući krevet. Anna je šutke poput otjerana psa pobjegla kroz dnevnu sobu na terasu, potražila cigarete i duboko povukla dim. To ju je smirilo, mogla je opet misliti. Prve misli srdžbe: Kakva je to samo prokleta ženska, čvrsta Kao stijena. Lijepa, dakako, i odvratno mlada. Je li je mama poslušala iz straha, postoji li ovdje neka disciplina koju su osjećali bespomoćni starci, kojoj su se pokoravali? Potom se pojaviše samopredbacivanja, ta je mlada žena radila njezin, Annin posao, radila je sve što bi po prirodnom zakonu ona trebala raditi. Ali nije mogla, nije to mogla u sebi prevladati, čak da je bilo i vremena i mjesta. Na koncu je zapljusne zaprepašćujuća spoznaja: majku su na neki način pogodila pitanja koja joj je postavljala. Ugasila je cigaretu u zahrđaloj limenoj pepeljari koju je netko stavio na najudaljeniji stol, nevoljki ustupak izgubljenima. Bože, kako je bila umorna. Mama, razmišljala je, ti divna mala mama, zašto se ne možeš smilovati i umrijeti? Prestrašeno baci pogled na park bolnice u kojem su javori cvjetali i mirisali na med. Duboko je udisala taj miris kao da traži utjehu u proljeću. No osjeti su ostali tupi, i sama sam već poput mrtvaca, razmišljala je dok se vraćala i odlučnim koracima prilazila vratima glavne sestre, pokucala i još samo stigla pomisliti: Obavimo to, Marta. Marta je bila jedina osoba koju je ovdje poznavala. Pozdravile su se kao stare prijateljice, kćerka je sjela na stolac za posjetitelje i baš je htjela započeti s pitanjima kad su je svladali osjećaji. – Ne želim cmizdriti, rekla je i potom se ipak rasplakala."Nije lako, sestra joj je dodala paket papirnatih rupčića. – Željela bih znati koliko ona razumije, reče Anna i nastavi govoriti o nadi da će je prepoznati, o pitanjima koja je postavila majci koja ništa nije razumjela, a ipak je shvatila. Marta je slušala bez čuđenja: – Mislim da starci razumiju na neki način koji mi teško možemo shvatiti. Poput tek rođene djece. I sami ste rodili 6

dvoje i znate da novorođenčad sve razumiju, i uzbuđenje i radost, sigurno se sjećate? Ne, nije se sjećala, sjetila se samo vlastitog silnog osjećaja nježnosti i neuspjeha. Ipak, znala je o čemu sestra govori, jer imala je unuke od kojih je mnogo naučila. Potom je Marta utješnim riječima govorila o stanju starice. Rane od ležanja sada su zaliječene, dakle, ne osjeća fizičku bol. – Ipak, noću je pomalo nemirna, reče Marta. – Čini se da ružno sanja, budi se vrišteći. – Sanja? – Dakako, svi sanjaju. Na žalost, nikad nećemo doznati što naši pacijenti sanjaju. Anna se sjetila mačke koju su imali kod kuće, te lijepe životinje koja se naglo znala prenuti iz sna i frktati ispruženih panđi. Potom se i tog sjećanja posramila. Sestra Marta, međutim, nije primijetila njezinu nelagodu. – S obzirom na to da je Johanni općenito loše ne bismo joj željeli dati ništa za smirenje. Osim toga, mislim da su joj snovi možda i potrebni. – Potrebni...? Sestra Marta je prečula začuđenost u Anninu glasu i nastavila: – Namjeravamo joj dati vlastitu sobu. U sadašnjem stanju smeta drugima u prostoriji. – Vlastitu sobu, je li to moguće? – Pričekat ćemo Emila u sobi broj sedam, reče medicinska sestra i spusti pogled. Kći je tek na parkiralištu, kad se prisjetila razgovora, shvatila što je bolničarka Marta mislila kad je govorila o Emilu, starom propovjedniku neke sekte, čiji su korali odzvanjali sve ove godine. Nije uopće primijetila da je danas bilo tiho u njegovoj sobi. Godinama ga je slušala kako pjeva o životu u dolini sjena mrtvih i o Gospodinu čiji nas strašni sud čeka. Johannin se tajni svijet odvijao prema satu. Otvarao joj se oko tri u noći i ponovno zatvarao u zoru oko pet. Taj je svijet bio pun slika, ispunjen bojama, mirisima, glasovima i nekim drugim zvucima. Žuborio je šumski potok, vjetar je pjevao u krošnjama javora, a šumom je odjekivao pjev ptica. Ove noći njezine slike pulsiraju od napetosti. Ljeto je, rano ujutro, nisko sunce i duge sjene.

7

– Lud si, do vraga!, viče glas koji najbolje poznaje, glas njezina oca. Crven je u licu i zastrašujuć u svom bijesu. Boji se, ruke je obavila oko njegovih nogu, on je podiže, miluje joj kosu i kaže: – Ne vjeruj mu, dijete. No, njezin stariji brat stoji nasred sobe, divan prizor, ima blistave gumbe i visoke čizme, on također viče. – U pećinu svi, i to još danas! Oni već sutra mogu biti tu! Tad se začuje jedan još odlučniji glas. – Ah, momče, zar doista vjeruješ da će Axel i Ole iz Mossa i Astridin sin koji stanuje preko u Fredrikshaldu, jednostavno doći i pobiti nas? – Da, majko. – Ti nisi normalan, reče taj glas, ali sad je bio nesiguran. Starac pogleda vojnika, pogled se sudara s pogledom i starac ne može uzmaknuti ozbiljnosti u sinovljevim očima. – Učinimo onda kako ti hoćeš. Potom se slike mijenjaju. Odjeci koraka, odvlačenje teških predmeta. Vidi kako se prazni podrum i smočnice. Iznosi se veliko bure i usoljena slanina, kaca sa sleđom, sanduk s krumpirom, posuda s raznim bobicama, maslac u kačici, tvrde lepinje, sve je to izneseno na obronak pa dolje k čamcu. Vreće pune pokrivača i odjeće, zalihe vune iz kolibe, sve se to odnosi niz obronak k jezeru. Vidi braću kako veslaju teškim zaveslajima do uskog kopna i lakim pri povratku. – Petrolejske svjetiljke! – To viče majka dok ide prema kolibi. No vojnik je sprečava i dovikuje: – Ne, majko, morat ćete se odreći svjetla! Oči djeteta širom su otvorene od straha. Tad joj na ruku sleti žuti leptir. Ponovno se izmijeni slika, sunce je gotovo zašlo, ona sjeda na očeva ramena i on je, kao toliko puta u suton, nosi uzbrdo do planinskih jezera. Ona su tajnovita i mirna, posve drukčija od velikog jezera punog svjetla i plavog odsjaja. Točno iznad mlina, najveće od tamnih jezera prekida tišinu i obrušava se svom silinom u divlji potok, no tu je brana koja ga zadržava. Otac kao i svake večeri provjerava branu. – Norveška voda, kaže i glas mu zvuči sumorno. – Nikad ne zaboravi, Johanna, da voda za kruh naš svagdašnji dolazi iz Norveške. Voda je puno pametnija od ljudi, nadoveže. – Nije je briga ni za kakve granice. Sav je izvan sebe. Ona se ne boji tako dugo dok smije sjediti na njegovim ramenima. Spušta se večer. Teško i s mukom otac silazi niz strmu padinu, dolazi do mlina, provjerava brave. Djevojčica čuje kako on mrmlja psovke prije nego što nastavi silaziti puteljkom do čamca. U pećini je tiho, braća su zaspala, no majka se nemirno vrti na tvrdom ležaju. 8

Dijete smije spavati u očevu naručju. Hladno je. Kasnije nove slike. Porasla je, vidi to po nogama koje idu prema ulazu u pećinu, u drvenim klompama, jer sad su padine skliske. – Oče!, doziva, – oče! No, on ne odgovara, jesen je, rano pada mrak. Potom vidi svjetlo na ulazu u pećinu i boji se. U pećini se galami, ondje je kovač Rudolf, kojeg se toliko boji. Vidi dvojicu muškaraca kako teturaju, vidi njega i oca. – Vrati se kući, derište!, dovikuje on i ona trči i plače, trči i plače, trči i pada, ozlijedi se, no bol razbijenih koljena nije ništa u usporedbi s boli u grudima. – Oče!, viče, – oče! I onda je dežurna sestra tu, zabrinuta: – U redu je, dobro je, Johanna. To je samo san, spavaj sad, spavaj. – Posluša kao i uvijek, kratko zaspi dok joj u tijelo ne prodru glasovi jutarnje smjene i poput leda šiknu žilama. Trese se od hladnoće, nitko to ne primjećuje, otvaraju se prozori, dobiva novu pelenu, više joj nije hladno i ne osjeća sram. Opet je tamo u bijelom ništavim. Anita je noć provela u mislima koje su se brkale i bistrile. Započele su s osjećajima koji se u njoj probudiše kad ju je sestra Marta pitala za djecu: nježnost i nedostatnost. Uvijek je s njom bilo tako, uz jake osjećaje gubila bi snagu. Zaspala je tek oko tri. Sanjala je. Mamu. I mlin i gorski potok koji se obrušavao u svijetlo jezero. Taje velika voda u snu bila tiha i blistava. San ju je utješio. Dragi Bože, kako je mama znala pričati! O vilama koje po mjesečini plešu nad jezerom i o vještici udatoj za kovača, koja je svojim čarolijama znala zaluditi i čovjeka i životinju. Što je Anna bila starija to su bajke više izrastale u duge priče o životu i smrti ljudi u tom čarobnom pograničnom kraju. Kad je navršila jedanaest godina i postala više kritična, mislila je kako je sve to laž i kako taj čudan kraj postoji samo u mašti njezine majke. Kasnije, kad je već bila odrasla i imala vozačku dozvolu posjela je majku u auto i odvezla je do kuće pokraj gorskog potoka u blizini Dugog jezera. Do tamo je bilo samo 240 kilometara. Još se sjeća kako je bila ljuta na oca kad je na karti ustanovila tu udaljenost. On već godinama posjeduje automobil i doista se mogao za par sati odvesti onamo zajedno s Johannom i njezinom kćeri koja je slušala toliko priča o kraju majčina djetinjstva. Da je samo imao volje. I uviđavnosti. No, kad su ona i majka tog sunčanog ljetnog dana dospjele do cilja, ljutnje je nestalo. Stajala je tamo, u svečanu raspoloženju, puna čuđenja i 9

vidjela je: doista, bila je tu, zemlja iz bajke, zemlja s jezerom koje se izduženo protezalo dolje u dubini, s gorskim potokom i vodopadom od dobrih dvadeset metara i tihim norveškim jezerima gore u planinama. Mlin je bio srušen, izgrađena je hidroelektrana pa potom zaustavljena kad je uvedena nuklearna energija. No, lijepa crvena drvena kuća još je bila tu, već je jako dugo ljetnikovac nekog nepoznatog čovjeka. Trenutak je bio suviše veličanstven za riječi, i nisu mnogo govorile. Mama je plakala i ispričavala se zbog toga: – Baš sam glupa. – Tek kad su izvadile košaru s jelom iz auta i kad su s kavom i sendvičima sjele na ravne stijene uz jezero došle su riječi, baš kao onda kad je Anna bila mala. Majka je odabrala priču o ratu koji se nikad nije dogodio: – Imala sam tek tri godine kad je započela kriza u uniji i kad smo se preselili u pećinu. Tamo iza prevlake. Možda vjerujem da se toga sjećam jer sam tu priču toliko puta slušala dok sam odrastala. No, slike su tako jasno preda mnom. Ragnar se vratio kući, bio je prekrasan u svojoj plavoj odori sa sjajnim gumbima i objavio je da će biti rata. Između nas i Norvežana! U njezinu se glasu još uvijek moglo čuti čuđenje, zaprepaštenje djeteta pred nečim neshvatljivim. Ta je trogodišnjakinja poput ostalih stanovnika pograničnog područja imala rodbinu s one strane norveških jezera, gdje se majčina sestra udala za trgovca ribom u Fredrikshaldu. Sestrične su mnoga ljeta provodile u kući mlinara, a sama ih je nepunih mjesec dana ranije posjetila s majkom u gradu s velikom utvrdom. Sjećala se i mirisa tog trgovca ribom i onoga što je rekao kad su stale na zidine. – Tamo smo ga ubili, tu švedsku svinju. – Koga? – Švedskoga kralja. Djevojčica se uplašila, no teta je imala nježniju narav od majke, podigla je u naručje i tješila: – Bilo je to jako davno. I ljudi su prije bili tako nerazumni. No u tetkovu je glasu možda bilo nečeg što je ostavilo trag u njezinoj glavi, jer se dijete neko vrijeme nakon povratka iz Norveške raspitivalo o tome kod oca. On se smijao i uglavom ponovio ono što je rekla i teta, da je sve to bilo jako davno i da su ljudi tada još dopuštali da im naređuju kraljevi i ludi časnici. – No, nije pucao Norvežanin. Učinio je to Šveđanin, jedan neznani junak povijesti. Nije razumjela, no sjećala se tih riječi. Mnogo kasnije, kad je polazila školu u Goleborgu pomislila je kako je imao pravo. Hitac koji je dokrajčio Karla XII. bio je blagoslovljeni hitac. 10

Dugo su lađa sjedile na toj stijeni, mama i Anna. Potom su polako krenule oko uvale kroz šumu do škole koja je još bila tamo, no bila je mnogo manja nego u Johanninu sjećanju. Usred šume nalazila se stijena, ogromna izbočina, pomisli Anna. Mama je dosta dugo stajala pred tom stijenom, začuđena: – Kako je mala. – Anna koja je brda iz svojeg djetinjstva također kitila čarolijom nije osjetila potrebu da se tome smije. Tijekom cijele te subote Anna je uspjela biti dobra kći. Spremila je najdraža jela svoga oca, bez vidljiva nestrpljenja je slušala njegove beskrajne priče, odvezla ga do mola gdje je bio vezan čamac, sjedila je ondje smrzavajući se dok je on provjeravao bokobrane i palubu, dok je provjeravao radi li motor ispravno i hranio gavke komadićima kruha. – Hoćemo napraviti jedan krug? – Ne, previše je hladno. A moram poslije i k mami. Gledao ju je podrugljivo. Anna nikad nije naučila podizati jedro ili paliti vanbrodski motor. Možda zato što on... no bilo je bolje biti oprezan. – Ti, – rekao je. – Ti cijeli život ništa drugo nisi radila osim što si zabijala nos u knjige. Namjerno ju je htio povrijediti i uspio je u tome. – S time sam se dobro probila, rekla je. – Novac, rekao je i sad mu je podrugljivost doslovce kapala s kuta usana. – Novac ovdje, na ovome svijetu, nije sve. – To je točno. No on mnogo znači tebi koji se stalno žališ na mirovinu i svaki novčić dva puta okreneš. Sad je dobra kći skinula masku, pomislila je, proklela svoju povredljivost i povukla se u sebe pred neizbježnom svađom. Otac je, međutim, bio nepredvidljiv kao i uvijek. To je ono što ga čini tako teškim, pomislila je. – Nikad nećeš moći razumijeti kako je to biti gladan i siromašan, rekao je. – Ja sam vrlo rano morao naučiti cijeniti svaki novčić. Uspjela se osmjehnuti i reći, samo sam se šalila, tatice. Nestalo je oblaka i pomogla mu je da siđe s broda i uđe u auto. On ima samo dva osjećaja, srdžbu i sentimentalnost, pomislila je. Kad se jedan raspline nastupa drugi. Opet se osjetila krivom. Osim toga, bilo je točno da nikad nije bila gladna. I u bolnici je danas sve bilo bolje. Anna je radila što je morala. Razgovarala je sa staricom kao s djetetom, držala je za ruku, hranila je za ručkom: jedna žlica za tatu, jedna žlica za mamu. Usred toga je zastala i zasramila se. To nije bilo dostojno čovjeka. 11

Starica je zaspala nakon ručka, Anna je ostala sjediti i promatrati to mirno lice. Kad je spavala izgledala je gotovo kao nekada i Anna je, rastrgana između nježnosti i nemoći, na neko vrijeme izašla na terasu kako bi pušila. S cigaretom u ruci pokušala je razmisliti o teškim stranama svoje majke, njezinoj požrtvovnosti i osjećajima krivnje. Kućanica sa samo jednim djetetom i ogromnom količinom vremena da ga razmazi. Bilo je to neozbiljno, nije joj pomoglo. Ništa ne boli tako kao ljubav, pomislila je. Moja je pogreška što sam je previše imala, zato ne mogu vladati sobom, ni u pogledu mame ni u pogledu Rikkarda. I uopće ne kad se radi o vlastitoj djeci. Pomisao na njezine dvije kćeri također je boljela. Bez razloga, jer nije postojao ni jedan razlog da se brine zbog njih. I one su imale nepotpunu majku. I ništa se više nije moglo ispraviti. Kad se vratila u bolesničku sobu, majka se probudila, pogledala je i pokušala joj se osmjehnuti. Bio je to samo trenutak, možda se i nije dogodilo. Unatoč tome Anna je bila tako sretna kao da se susrela s anđelom. – Zdravo, mala mama, rekla je. – Želiš li znati što sam noćas sanjala? Sanjala sam Norveške vode i sve što si mi pričala. Taj je trenutak već odavno prošao, no Anna je pričala dalje, mirno i dugim rečenicama. Onako kako se priča odraslima. – Podsjetilo me na ono kad smo prvi put bile tamo, ti i ja. Sigurno se još sjećaš, bio je divan ljetni dan i bila sam oduševljena što je sve bilo baš onako kako si mi pričala. Sjedile smo na velikoj stijeni dolje na jezeru, sjećaš se? Pričala si o pećini u koju ste pobjegli, jer ste mislili da će biti rata s Norvežanima, o tome kako ste tamo stanovali i kako su se svi smrzavali. Svi osim tebe, jer ti si smjela spavati u tatinu naručju. Možda je to samo htjela vidjeti, no Anni se učinilo kao da se vratila živost na staričinu licu, izraz se mijenjao od čuđenja do veselja. Osmjehnula se. Mislila sam da je to nemoguće, no sada vidim da je moguće, zadrži ga, mama, zadrži ga. Nastavila je pričati o vodopadu i šumi, ali s lica je nestalo onog izraza. No, potom je rekla: – Često sam razmišljala o tome kakav je to morao biti osjećaj spavati u pećini. S obzirom na vlagu i to što niste smjeli upaliti vatru i što ste mogli jesti samo hladnu hranu. Sad više nije bilo sumnje, lice se opet izmijenilo, sad je postalo vedro. Starica se pokušala osmjehnuti Anni, bio je to velik napor i nije joj uspjelo, ispala je samo grimasa. No potom se opet dogodilo čudo, smeđe su oči izravno gledale u Annine oči, bio je to čvrst i značajan pogled. 12

Sljedećeg je trenutka spavala. Anna je dugo ostala sjediti. Nakon pola sata otvorila su se vrata i ona plavooka je rekla: – Moramo presvući pacijente. Anna je ustala, i majci na uho šapnula, hvala. Kad je napustila sobu, starica na susjednom krevetu počela je vrištati. Anna je odabrala zaobilaznicu uz obalu, ostala je neko vrijeme sjediti u autu gledajući preko uvale u kojoj je naučila plivati. Tamo između stijena, gdje su se mošusne trave i crveni karanfili, pelargonije i svinđuše izmiješale s čvrstom morskom travom, postojalo je brodogradilište, skromne obiteljske kuće osvježene su slojem žbuke i tako diskretno nadograđene da su bile jedva prepoznatljive. Prema brežuljcima, tamo gdje su se protezale livade iz djetinjstva pune šumskih jagoda, različaka i krava, sada se nalaze dugi nizovi kuća, koji su ležali poput srušenih nebodera. Samo je more ostalo isto, a isto tako i otoci čiji su se plitki profili oslikavali na horizontu. Nestala zemlja, nestalo djetinjstvo. Ovdje smo nekoć šetali livadom uz obalu, ruka u ruci. Imali smo ručnike i košaru s hranom, u njoj sendviči, kava za tebe i sok za mene. Polako počinjem odrastati, pomislila je Anna i osjetila žalost. I srdžbu. Zašto se to mora tako ružno odvijati, tako barbarski. Moja je majka nekoć bila lijepa kao i ovaj kraj. Sada propada. A ja pokušavam naučiti sve to prihvatiti. I vrijeme je, jer i ja sam stara, ubrzo stara. Moram kući. No nije se morala žuriti jer je otac spavao. Tiho poput lopova šuljala se kućom i konačno pronašla što je tražila. Album s fotografijama. No slike nisu probudile sjećanja, pokazivale su samo vanjštinu. Da, tako smo izgledali. Oprezno je otvorila ladicu kako bi ponovno spremila stari album. Zapeo je i prošlo je neko vrijeme dok nije shvatila zašto. Ispod papira s cvijetnim uzorkom kojim je mama prije dosta godina obložila ladice, nalazila se još jedna fotografija. Uokvirena i ispod stakla. Baka! Izvadila je sliku i s čuđenjem pogledala na zid gdje je oduvijek imala mjesto uz slike očevih roditelja, djece i unuka. Doista, slika je nedostajala i neizbljedjeli trag na tapeti ukazivao je na lo gdje; je visila. Čudno, zašlo je sklonio sliku svoje punice? Zar je nije volio? Ali, volio ju je! Što ja uopće znam? Sto uopće možeš znati o svojim roditeljima? O svojoj djeci? 13

I zašto je to toliko važno? Zašto je to mana ako se ničeg ne sjećaš i ako ništa nisi shvatio? Kod mene je to poput rupe koju treba ispuniti. Kao da nisam imala djetinjstvo već samo priču o njemu, priču o tome što se možda dogodilo, a možda i nije. Bili su to dobri pripovjedači, osobito mama sa svojom sposobnošću da sve pretvori u slike. Pozlaćene slike? Vrlo sam rano shvatila da je tata nadopunjavao, ubacivao ono što je moglo ostvariti dojam i odbacivao ono što bi kompliciralo stvari. I može mu se oprostiti jer je dramatika stvarala napetost i poante su bile smiješne. Oprezno se šuljala uz stube do svoje stare dječje sobe, legla je na krevet i osjetila kako je umorna. Između jave i sna pojavila se misao da je otkrila nešto važno. Možda se malo toga sjećala iz djetinjstva zato što je živjela u nekoj pripovijetci. U nekoj priči u kojoj se nikad nije mogla prepoznati. Je li tako rođen osjećaj otuđenosti? Probudila se kad je starac dolje u kuhinji počeo zveckati lončićem za kavu, skočila i potrčala niz stube gonjena grižnjom savjesti. – No, tu si, dakle, rekao je smiješeći se. – Učinilo mi se kao da si bila ovdje u posjetu. – Zaboravio si? – Lako zaboravljam ovih dana. Uzela mu je iz ruke lončić za kavu i rekla: – Ja ću se pobrinuti za kavu, a ti za to vrijeme sjedni na kuhinjsku klupu. Iz zamrzivača je izvadila pužiće od tijesta s cimetom i zagrijala ih u peći, potom je gledala kako kroz papirnati filter kaplje vruća voda, osjetila je miris kave i jedva slušala starca koji je bio usred prepričavanja svog susreta s kitom kad je jednom odjedrio od danskog rta Skagen. Bila je to stara, prastara priča, Anna ju je često slušala. S užitkom. Izgubio je dar stvaranja napetosti i nije se držao teme. Priča mu se vukla, išla je zaobilaznicama, izgubio je nit: gdje sam ono stao? – Na švedskoj obali ispred Varberga. – Da, točno, rekao je zahvalno, no nit na koju se nadovezao kod Varberga bila je iz jedne druge priče o djevojci i plesu na dvoru stare utvrde. Zapeo je usred priče i zbunjeno rekao kako je zapravo u tvrđavi Kungalv plesao jedne ljetne noći. I kako se potukao sa zaručnikom jedne djevojke. Dok je pričao o jedinstvenoj pobjedi nad zaručnikom, zvučio je posve jasno, priča je postajala sve napetijom, dobila je na sjaju. No ubrzo se uhvatio vi zbrci drugih sjećanja o tome kako je pobijedio u nekoj tučnjavi, 14

kako je zaustavio podivljala konja i kako je spasio život nekom djetetu koje je negdje u luci palo u vodu. Izvadila je pužiće sa cimetom iz peći i njezin je očaj bio gotovo neizdrživ. Ovo besramno hvalisanje i mozak što propada, njegova zbrkana sjećanja bila su strašna. Kakva sjećanja? Možda svi to bile samo pričice koje je tijekom godina sve više kitio. Ne želim ostariti, pomislila je. I dok je ulijevala kavu u šalice: Kako ću ikad postati stvarna? No glasno je rekla: – Ova ti je krpa prilično istrošena. Sutra ćemo kupiti novu. Nakon doručka starac je pošao do televizora, tog svetog, odvratnog aparata. Tamo, u starom od sjedenja istrošenom naslonjaču, po običaju je zaspao. Stigla je skuhati ručak i čak joj je ostalo vremena za kraću šetnju hrastovim šumarkom između hridina i kuće. Ručali su, kosano meso s vrhnjem i brusnicama. – Ovako jedem samo kad si ti tu, rekao je. – Drugi koji se ovdje motaju nemaju vremena pripremiti pravo jelo. Zvučilo je kao predbacivanje. Kako se učinilo da nije shvatila, izrazio se jasnije: – Možeš isto tako pisati i ovdje kod mene. – Imam supruga i djecu. – Oni te mogu ovdje posjećivati, rekao je i pomislila je kako zapravo ima pravo. Mogu svoje izvješće isto tako dovršiti gore u svojoj staroj sobi. Stvaran, pomislila je i osmjehnula se u svoj svojoj bijedi, kako se postaje stvaran? Pretpostavimo da glasno izgovorim ono što jest, kako stvari doista stoje, da u tvojoj kući, tata, nemam ni trenutka mira, da si upravo sada ne mogu predočiti kako da izdržim još dva dana, a da ne poludim. – Ne bih ti smetao, rekao je. U tim je riječima bila molba i ona je bila na rubu suza. No, počela je govoriti o računalima koja su joj potrebna za posao, tim strojevima koji se ne smiju premještati. Stvarna, mislila je dok je sjedila tu i lagala svome ocu ravno u lice. Kad je ustao od stola i zahvalio se za jelo, u glasu se osjećala hladnoća. Ne podnosim ga, pomislila je. Bojim ga se, ne podnosim ga, prezirem ga. Najgore je to što ga unatoč tome volim. Oprala je suđe. Došao je susjed, čovjek koji joj je bio drag, vrlo srdačan čovjek. Bio je veseo kao i uvijek, pogladio je po obrazu i rekao: – Nije lako, znam. – Obuzeo ju je neshvatljiv strah kad je uhvatila njegov pogled, bilo je kao da sjena prolazi kuhinjom. 15

– Ti uđi k tati, a ja ću vam spraviti grog, rekla je i sama čula kako joj je glas nesiguran. Rastresenim pokretima pripremila je poslužavnik, bocu džina koju je donijela sa sobom, tonik i zdjelicu s lješnjacima. Slutnje? Ne! Umorna sam i pravi idiot. Više je puta to poluglasno izgovorila, umorna i idiot. On je još mlad, zdrav i veseo, jedan od onih ljudi koji dugo žive. Kad je poslužila piće rekla je onako usput: – Pa, kako si, Birgere? Začuđeno ju je pogledao i rekao da je dobro kao i uvijek. Kimnula je, no cijelu se večer nije usudila pogledati ga u oči. Bilo je vrijeme za spavanje, oko devet je starac iznenada postao umoran. Pomogla mu je leći u krevet, nježno i obzirno koliko je samo mogla. Ponos mu je bio krhak. Ponijela je gore u sobu šalicu čaja, to je bilo obavezno. Mama je uvijek ustrajala na tome da svatko prije spavanja dobije šalicu čaja s medom. Kad je počela piti taj slatki napitak, probudilo se djetinjstvo, u njoj utisnuta sjećanja. Miris meda u čaju, šalica s plavim cvijećem i pred prozorom krikovi galebova koji su se u razuzdanoj radosti života obrušavali s neba. Otvorila je prozor i pogledom pratila bučno jato. Letjeli su u susret moru, gore iznad Asperoa i Kopstadsoa. Sljedećeg je trenutka čula kako u hrastovima koji su već imali prve svibanjske pupoljke, pjevaju crni kosovi. Bilo je to previše, toliku tugu nije mogla izdržati. Odlučno je uzela tabletu za spavanje. Zlatno ju je svjetlo probudilo na vrijeme. Možda ne samo svjetlo, jer je sve do snova u noći prodirao pjev ptica iz vrta, lijepo i jako poput samog proljeća. Neko je vrijeme mirno ležala i pokušavala prepoznati pojedine glasove, veselje zeba, živahne zvuke sjenica i cvrkut lastavica pri dolijetanju na crepove krova. Došle su lastavice i grade gnijezda pod krovom, razmišljala je i na trenutak mogla osjetiti kako je sve bilo baš onako kako treba. Na prstima je sišla u kuhinju, tiho poput duha skuhala šalicu kave, uzela pužić s cimetom i tiho se opet popela stubama, prisjetila se da šesta škripi, preskočila je i sve je dobro prošlo. Starac je hrkao u spavaćoj sobi. Meditirala je, pjev ptica pomogao joj je na putu u vlastitu tišinu i spoznaju da ne prijeti nikakva opasnost, premda je sve prolazno. Privremeno joj se čak posrećila misao kako njezinoj majci i nije tako teško, kako se već nalazi s onu stranu boli. I da je očevo pamćenje bilo tako kratko da njegova gorčina nije mogla potrajati. Potom je donijela bakinu sliku i dugo je promatrala. 16

Hanna Broman. Tko si ti bila? Začudo sam te poznavala samo iz priča. Bila si legenda, veličanstvena i sumnjiva. Jedinstveno jaka, rekla je mama. Moram imati i vlastite slike, pa ti si živjela sve dok nisam odrasla, udala se i rodila djecu. Ova fotografija nema ništa s mojim sjećanjima na tebe. To je razumljivo, jer si uslikana kad si bila mlada, žena najboljih godina. Doživjela sam te samo kao staru ženu, kao strankinju, nevjerojatno veliku i debelu, omotanu u preširoku crnu odjeću punu nabora. Tako si, dakle, izgledala u danima kad si bila u punoj snazi, onda kad si deset kilometara nosila vreću s pedeset kilograma brašna, od mlina na vodopadu do sela na granici. Tamo si brašno mijenjala za kavu, petrolej, sol i druge potrepštine. Je li moguće da je to istina? Nosila si tu tešku vreću na leđima, rekla je mama. Ali samo u proljeće i jesen. Ljeti si veslala, a zimi vukla saonice po ledu. Rođene smo u različitim svjetovima, ti i ja. No, sada vidim da smo slične, isto čelo i rast kose s visokim zaliscima. Iste su široke usne i kratak nos. No, ti nemaš moju bradu, ne, tvoja je jaka i tvrdoglava. Tvoj je pogled čvrst, tvoje su oči distancirane. Sjećam se da su bile smeđe. Dugo se gledamo. Po prvi put se gledamo! Tko si ti? Zašto se nikad nismo upoznale? Zašto te uopće nisam zanimala? Iznenada Anna začu pitanje. Dijete koje kaže: – Zašto ona nije kao prava baka? Baka kojoj možeš sjesti u krilo i slušati bajke koje ti priča. I glas majke: – Stara je i umorna, Anna. Već joj je dosta djece. A u njezinu životu za bajke nikad nije bilo vremena. Ima li gorčine u tom glasu? Moram se vratiti onome što još sama znam. Baka je znala, prije podne dolaziti u posjet, kad sam ja bila mala i kad je još bila dovoljno jaka da pješice dođe od autobusne stanice do kuće na moru gdje smo stanovali. Sjedila je na klupi u kuhinji, mirisalo je na kolačiće i svježe ispečen kvasni kruh i sve je bilo lijepo, stolnjak na stolu i najbolje šalice. Donijela je sa sobom osjećaj zadovoljstva, bila je poput mačke koja se sklupča u kutu naslonjača i prede. I ona je prela, toga se sjećam, pućpurikala poput prepelice u noći. Kad nije govorila. I njezin m'j je govor veselio, bio je to smiješan jezik, napola norveški, pun lakoće, katkad nerazumljiv. – Mir solba, rekla je, – do in Land, ili recimo – akkurat. Uvijek je uspjela iznenaditi i sebe samu, kao i ostale, jer su joj riječi izlazile prije nego što je 17

stigla promisliti. Začudila bi se, odjednom zašutjela i zasramila bi se ili nasmijala. O čemu se pričalo? O susjedima u činovničkoj kući. Pričalo se o djeci kojoj nije bilo dobro, pijanim muškarcima i bolesnim ženama. Ali i o svadbama i novorođenoj djeci, o slavljima i jelu i kako si, za ime Božje, ljudi sve to uopće mogu priuštiti. Djetetu je to izgledalo kao da nakon podignuta krova kućice za lutke vidi figure u metežu. Poput igre. No, ovim dvjema ženama bila je to stvarnost i vrlo ozbiljno. Živo su ih zanimala boležljiva djeca Hoglundovih kao i pijanstva ličioca Johanssona. A da ne govorimo o čudnoj bolesti gospode Niklasson. Trač. Ne zloban, ali ni dobronamjeran. Tek je sad Anna pomislila kako su te beskrajne priče bile neka vrsta osjećajnih orgija. Valjale su se u nesreći drugih ljudi, jadikovale uokolo i iživljavale vlastiti jad, a da nikad nisu postale previše osobne. Pričati o sebi bilo je nemoguće. Sramotno. Baka se lagano zacrvenila. – Zar nikad ne plačeš, bako? – Nikad. To ničemu ne koristi, rekla je i jarko pocrvenila. I mami je bilo neugodno te je ukorila dijete. Bilo je mnogo toga što se baku nije smjelo pitati, jer ona je zacijelo razmišljala kako znatiželjnu djecu treba ukoriti, a Johanna svoje razmaženo derište nije naučila pristojnosti. Bila si tako prokleto praktična, reče Anna fotografiji. Možda se varam, pomislila je dok je pogled odvraćala od slike kroz prozor prema moru. Pogled je morala probiti daleko pokraj svih tih malih kuća gdje su novi, anonimni stanovnici živjeli ogradom odvojeni jedni od drugih i zacijelo jedni za druge nisu znali ni kako se zovu. Možda ste obje imale tužnu nostalgiju za selom iz kojeg ste došle? I da ste dolaskom u grad nastojale ponovno oživjeti odnose i seoski osjećaj pripadnosti. Pri ovoj pomisli Anna je čula baku kako glasno diše. Voljela je grad, električnu svjetlost, tekuću vodu, trgovine koje se nalaze u istom bloku zgrada i pravo da zatvoriš vlastita vrata za sobom. Baka je došla u nedjelju na ručak, otac ju je dovezao autom. Oko vrata je imala duge crne ogrlice od štrasa i bijeli nabrani obrub, za stolom je šutjela dok je nešto nisu pitali i prema zetu se ponašala podanički. Anna se iznenada sjetila. Vrlo jasno sjećanje, pomislila je začuđeno. Za ručkom su bili zbunjeni, premetali su i promišljali izjavu učiteljice da je Anna nadarena. 18

Nadarena? Bila je to neobična riječ. Gospodična je govorila o višoj školi. Baka se zacrvenila i smijuljila, taj je razgovor smatrala gotovo besmislenim. Dugo je gledala djevojčicu i rekla: – Kakva korist od toga? Pa ti si samo djevojčica. Postat ćeš umišljena i ništa ti neće koristiti. Možda su upravo te riječi odlučile o Anninoj budućnosti. – Samo djevojčica, probudio se očev gnjev, on koji nikad nije priznao koliko je bio tužan što je njegovo jedino dijete djevojčica. – O tome će Anna sama odlučiti, rekao je. – Ako će htjeti studirati, dopustit ću joj. Kako sam mogla zaboraviti tu nedjelju, taj razgovor, pomisli Anna. Vratila se do kreveta i ponovno pogledala fotografiju. Prevarila si se, stara vještice, rekla je. Studirala sam, diplomirala, bila sam uspješna i kretala se svjetovima o kojima ti nisi mogla ni sanjati. Postala sam i umišljena, kako si rekla, i kako svi ostali govore. A što se tebe tiče, ti si postala fosil, primitivni ostatak jednog prohujalog vremena. Isključila sam te iz svog života, ti si bila samo neugodno sjećanje na podrijetlo kojeg sam se sramila. Zbog toga te nikad nisam upoznala i nema te u mojim sjećanjima. Ali to je i razlog tome što me tvoja fotografija tako snažno privlači. Jer ona sasvim jasno govori o tome da si i ti bila nadarena djevojčica. Imala si drukčije predrasude od mojih, to je točno. No, ponekad si imala pravo, osobito onda kad si rekla da i ja od toga neću moći pobjeći. I mene čeka život jedne žene. Ja nisam nosila vreće brašna od mlina do grada, bako. A činila sam to ipak. Hannina je majka djecu rađala u dva životna razdoblja. Prvih četvero umrlo je od zaraze krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je vladala velika glad. Maja-Lisa postajala je sve nezainteresiranijom i usudila se pretpostaviti da će ubuduće biti pošteđena djece. No, tisuću osamsto sedamdesete osvanulo je proljeće s kišom, kako i priliči, spaljena je zemlja oživjela i na stolu je opet bilo kruha. Nije se moglo govoriti o izobilju, no u jesen su u podrumu imali korabe i krumpira. I krave koje su dobivale barem toliko hrane da su mogle davati mlijeko. I Maja-Lisa je bila trudna. Proklinjala je svoju sudbinu, ali je August, njezin suprug, rekao da bi trebali biti zahvalni. Loše ih godine nisu otjerale s imanja, nisu morali lutati cestama u ciganskim kolima poput mnogih drugih malih posjednika iz Dala. Hanna se rodila kao najstarije dijete novog podmlatka, potom se rodila još jedna djevojčica i na kraju tri dječaka. Iz onog što se dogodilo majka je 19

naučila da svoju novu djecu ne smije previše zavoljeti. I da se boji prljavštine i ustajalog zraka. Ovo posljednje naučila je u crkvi. U vrijeme prije teških godina imali su mladog župnika baršunastih očiju koji je, koliko je god to mogao, nastojao živjeti slijedeći Krista. Dijelio je svoj kruh sa starcima i gdje god da je došao donio bi mlijeko za djecu, premda je hrane i u crkvi bilo malo. Preko dana je djeci i starcima davao posljednju pomast i ispisivao crkvene papire svima koji su bježali na zapad, u Norvešku i Ameriku. Noću je molio za te jadne ljude. Budući da molitve nisu imale nikakav vidljiv učinak, sve ih je češće zamjenjivao pismima koje mu je slao brat, liječnik iz Karlstada. Tako se dogodilo da su njegove propovijedi počele govoriti o važnosti čistoće. Tuberkulozu vreba iz nečistoće, a rahitis iz mraka, objavio je. Sva djeca moraju van, na svijetlo dana. Nisu umirala zbog toga što su se smrzavala već od mraka i nečistoće, korio je. I moraju piti mlijeko. Bila je to poslanica na koju se njegova zajednica mrštila, pa bila vremena kakva god da jesu. Sad su majke bojažljivo počele slušati, a Maja-Lisa je bila među onima koje su propovijed o čistoći shvatile ozbiljno. U kući je bilo mnogo svađa prije nego što je naučila supruga da ne smije pljuvati po krpenom sagu. Nije htjela popustiti jer je smatrala da župnik ima pravo. Nova su djeca bila neobično jaka i zdrava. No, župnik baršunastih očiju je nestao i zamijenio ga je drugi koji se polakomio za rakijom. Sa župnikom je bilo kao i s većinom stvari u ovome kraju, sve je nakon godina oskudice postalo gore. Strah se definitivno ugnjezdio, malo je bilo radosti, no utoliko više zlobe. Put do susjedne kuće postao je neprohodniji nakon što su vrtovi i livade oko napuštenih imanja ponovno obrasli šumom. A zimi su kolone prosjaka lutale zemljom i podsjećale na bijedu. Kad je Hanni bilo dvanaest godina, novi je župnik došao na Braten, kako bi održao vjeronauk, te je rekao da trebaju Bogu zahvaliti što mogu živjeti na tako lijepom mjestu. Hanna je začuđeno gledala preko jezera prema visokim planinama. Nije shvaćala o čemu govori ovaj župnik. Još ga je manje razumjela kad ih je uvjeravao u to da se Bog brine za svoju djecu. Bog je pomogao samo onome tko je imao čvrste šake i tko je naučio cijeniti i najmanju sitnicu. Ova je djevojčica u dobi od dvanaest godina poslana u selo na ušću rijeke kako bi radila kao sluškinja. Do te je dobi taman toliko dugo pohađala školu da je, ako zatreba, mogla računati i pisati. To je dovoljno, rekao je otac. 20

Na Lyckanu, dakle – Sreći, kako se zvalo imanje, vladala je Loyisa, pohlepna, poznata po strogosti i oholosti. U ovom se siromašnom kraju to imanje smatralo bogatim, no dolje u nizini na njega bi gledali kao na skromno seosko gospodarstvo. Loyisa nije imala sreće sa svojom djecom. Dvije je kćeri još kao dojenčad zgnječila u snu, jedan je sin sve više slabio, na kraju zakržljao i umro od rahitisa. Ostao joj je samo jedan lijepi dječak, naviknut na to da mu se ispune sve želje. I izgledom se razlikovao od ostalih, imao je tamnu kosu i oči. Zli su jezici govorili o koloni Cigana koji su lutali ovim krajem u ljeto prije njegova rođenja. No, razumni su se ljudi sjećali da je Loyisin otac bio podrijetlom iz Španjolske, brodolomac kojem su spasili život. Ta su imanja međusobno bila povezana, otac kuće na Lyckanu, Joel Eriksson, bio je brat Hannine majke. Djed je još stanovao na središnjem imanju, no okolna je imanja podijelo svojoj djeci. Joel, sin, dobio je Lyckan. Maja-Lisa i njezin suprug naslijedili su imanje Braten, koje je bilo skromnije i manje. Kao da u životu ipak postoji pravda, Maja-Lisa je dobila dobra i marljiva čovjeka, Augusta Nilssona, rođenog i odraslog u Norveškoj. A sin Joel je nabasao na tešku Loyisu iz Bohuslana. Loyisa je bila licemjerno pobožna. Kao i mnogi ljudi njezina karaktera, voljela je one s kojima je živjela disciplinirati u skladu s Božjim naukom, no sebi u svakodnevici priuštiti da mirne savjesti bude okrutna. Tako je Hanna navikla na duge dane, težak rad i mnogo teških riječi. Nije se, dakle, žalila i nikad nije čula da je susjedi sažaljevaju i govore kako se Loyisa prema njoj ponaša kao da je stoka. Djevojčica se mogla do sita najesti i čak se jedan dan u mjesecu veseliti. To je bilo kad bi s vaganom brašna mogla poći kući svojoj majci. Kad se u listopadu produbila tama, prvi je put dobila mjesečnicu. Boljelo je, jako je krvarila i Hanna se jako uplašila. No, nije se usudila obratiti Loyisi. Uzela je najizlizaniju lanenu bluzu, poderala je u trake i stisnula noge kako se te krvave krpe ne bi micale. Loyisa ju je sumnjičavo gledala i vikala: – Hodaš poput krave s iks nogama, diži noge! Tek u subotu kad se vratila kući, k majci, mogla je plakati. Samo nekoliko suza jer je majka, kao i uvijek, govorila da nikakve koristi od cmizdrenja. Potom je stigla pomoć pravih pletenih uložaka i vrpce koja se vezala iznad bokova. Izvađene su i dvije skupocjene igle iz majčina šivaćeg pribora. Bilo je to pravo bogatstvo. Sad je Maja-Lisa rekla: – Moraš znati daje to opasno. Nemoj nikad dopustiti nekom muškarcu da ti priđe bliže od dva lakta. 21

Potom se dogodila večer kad je zaspala na sjeniku. Imala je mjesto za spavanje u kuhinji, no tamo nije bilo mira, tamo su se navečer svađali. Često zbog sina kojeg je majka razmazila, a od kojeg je otac htio napraviti pravog muškarca. Hanna je bila tako umorna da je mogla zaspati unatoč teškim riječima što su letjele nad vrećom slame na klupi za sluškinje. No, večeras su se ukućani tukli u sobi i kroz kuhinjska je vrata prodirao zvuk teških udaraca i strašnih krikova. Hanna je pomislila, sad će je Joel ubiti. No, uto začu urlik crnog Rickarda. Bio je to nestvaran i ljut urlik, poput krika iz podzemlja. Probudili su ga. Bože, smiluj se. Odšuljala se u štalu. Smrtno se bojala tog momka, odmah bi je počeo štipati čim majka ne bi gledala. I tako je sad spavala na sjeniku, poput umorne životinje i probudila se tek kad joj je strgnuo suknju. Pokušala je vikati, no stegao joj je vrat i znala je da će sada umrijeti. S tom je spoznajom umukla. Bio je težak poput ovna kad se bacio na nju i kad je prodro u nju i rastrgao je, usred te užasne boli, stigla je još zamoliti Boga, da je uzme k sebi. Potom je umrla i bila začuđena kad se osvijestila nakon sat vremena, krvava i poderana. Mogla se micati, prvo dlanove, pa ruke i na kraju noge. Konačno je uspjela donijeti odluku ili barem oblikovati misao: kući k majci. Hodala je polako kroz šumu i za sobom ostavljala krvav trag. Posljednji je kilometar puzala na sve četiri, no kad je viknula pred vratima kuće, glas joj je bio dovoljno jak da probudi majku. Prvi i posljednji put u životu Hanna je vidjela majku kako plače. Djevojčicu su polegli na kuhinjski stol, majka je brisala i brisala, no nije mogla zaustaviti krv. – Svemogući Bože, govorila je Maja-Lisa, uvijek iznova je to izgovarala sve dok se konačno nije pribrala i poslala najstarijeg sina po Annu, lokalnu babicu koja je Maji-Lisi često pomagala oko poroda. Bila je vješta u zaustavljanju krvi. – Brzo, brzo! – vikala je za dječakom. Potom je djevojčici htjela skinuti poderanu odjeću, no predomislila se. Čak se i u svom divljem bijesu sjetila da Anna nije bila samo babica, ona je bila i osoba koja je s najgorim tajnama u selu trčala od kuće do kuće. Hanna je spavala ili je bila u nesvijesti, Maja-Lisa to nije mogla točno utvrditi. Kuhinja je izgledala poput klaonice i sve je glasnije zazivala Boga da se smiluje, dok su djeca oko nje zatvarala oči i uši.

22

Konačno je došla Anna, odlučna i razborita. Ponijela je tanin dobiven iz korijenja, pomiješala ga s goveđim lojem i svinjskom masti te time namazala djevojčicu. Hanna se probudila tijekom ovog tretmana i počela tiho jecati. Babica se nagnula nad dijete i pitala: – Tko? – Crni Rickard, šapnula je djevojčica. – To sam i mislila, reče Anna srdito. Potom je djetetu dala da popije napitak od kuhane imele i bijele koprive. Krvarenje bi sad trebalo prestati i trebao bi doći san, dubok poput smrti, reče. No, samo Bog zna hoće li ikad moći roditi. A oženit je neće nitko. Maja-Lisa se zbog tog nije žalostila i nije ni slutila da će se oba Annina proročanstva pokazati pogrešnima. Poslala je djecu u krevet, skuhala kavu, pospremila kuhinju i primijetila da puška više ne visi na zidu i da je August nestao. I opet je počela vikati, djeca su dotrčala iz sobe, no Anna, koja je slijedila pogled Maje-Lise, reče srdito: – Muškarci! Smiri se, ženo, ništa tu ne možemo učiniti. – Još će završiti na zidinama!, vikala je Maja-Lisa. – Sumnjam da će uspjeti. U tome je imala pravo. Kad je August stigao na Lyckan, sin je već bio nestao.. Dva su se seljaka smirila rakijom i zaključila da tog momka moraju prisiliti na ženidbu čim Hanna bude stasala za udaju i da je se do tada u toj kući treba poštovati kao kćer. No od tog dogovora nije bilo ništa. Hanna je rekla da će se prije baciti u rijeku nego da se uda za tog Rickarda, Maja-Lisa se predala svojoj nemoći, a Loyisa je tajnim kanalima poslala poruku svome sinu da se, za ime Božje, drži podalje od imanja. Stara je Anna govorila o okružnom sucu i rekla kako je čula za jednog čovjeka koji je bio osuđen na smrt nakon stoje silovao neku sluškinju. No, ni August ni Maja-Lisa nisu htjeli rodbini s Lyckana priuštiti takvo poniženje. Govorkanja po kućama nisu jenjavala i ljudi su počeli izbjegavati Loyisu i Lyckan. Sve dok jednog dana nije postalo jasno da je Hanna trudna te su ljudi sve više dolazili do zaključka kako se ta djevojčica sigurno nije baš toliko opirala. A govorkanja o tome da je grozno unakažena naprosto su izmišljena. Mora da je stara Anna opet previše oštrila svoju jezičinu.

23

Kad je mjesečnica i drugi put za redom izostala, Maja-Lisa si je barem stotinu puta na dan govorila da je to zbog toga što je djevojčica dolje tako unakažena. No, jednog je jutra dijete počelo povraćati. Maja-Lisa je s djevojčicom pošla do Anne. Babica joj je posvuda pritiskivala trbuh, začudila se i rekla da se ne razumije u pute Gospodnje. Potom je potražila proplanak u šumi gdje raste divlji peršin, skuhala ga, no morala je zaključiti da ni taj napitak ne može nauditi djetetu u Hanninoj utrobi. – Već je previše odmaklo, rekla je. S jedva trinaest godina, petog srpnja, Hanna je rodila svoje kopile, prekrasnog dječaka crnih očiju. Teško je izlazio, bio je to dug i težak porod. Kad se konačno rodio preplavila ju je neobična nježnost spram tog dječaka. Iako je bio sličan ocu. Taj ju je osjećaj toliko začudio da nije mogla drukčije nego pokoriti se odlukama koje je morala donijeti. Znala je da roditeljsko imanje ne može hraniti još dvoje usta. Morala se vratiti na Lyckan. Tamošnji joj je seljak svečano obećao, da će je zbrinuti kao kćer i držao se tog obećanja koliko god je mogao. Zavolio je dječaka koji je brzo rastao i veselio se životu. Bilo je to, začudo, jedno sretno i zdravo dijete. Hanna je radila jednako teško kao i prije, a Loyisa nije postala ljubaznijom, iako je često govorila o milosrđu otkad ju je obratio neki sektaš koji je dolazio jednom mjesečno i oko sebe okupljao svoje ovčice u štali susjedna imanja. Sve troje je čekalo Rickarda, no nitko nije izgovorio ni jednu riječ o nestalome. Potom se selom pronio glas da je viđen negdje u okolici. U to je vrijeme Hanna odlučila poći uzvodno, poznavatelju runa, u šumu iza đavolje usjekline. Dugo je razmišljala o tome no uvijek bi je prestrašila zla govorkanja o tom starcu i njegovoj ženi vještici. Zamolila je seljaka da pripazi na dijete. Bila je nedjelja i rekla je da želi poći u crkvu. Kimriuo je u znak odobravanja i zlobno pogledavši ženu rekao da je dobro da bar netko s imanja odlazi Bogu tamo gdje se i nalazi. Loyisa je viknula za njom da ne smije s uma smetnuti kopile ako želi u kuću Božju. Do crkve na ušću rijeke trebalo je proći dobru milju i potom pokraj vodopada krenuti uzbrdo. Iza toga, kraj mirnih voda, pronašla je pličinu i nakon toga je pola sata morala hodati šumom do kućice na kraju puta. Pronašla je put jer je kao dijete s majkom bila tamo i morala je obećati da to nikad nikome neće reći. Srce joj je glasno kucalo od straha no dvoje ju je staraca primilo bez iznenađenja. Pretpostavili su da želi da joj izrade štapić 24

s runama. Djevojka se nije usudila progovoriti, no kimnula je i bojažljivo pogledala u kut sobe gdje su ovi poznavatelji runa, kako se pričalo, čuvali odsječeni ud nekog ubojice koji je prije mnogo godina završio na vješalima. Odmah je uočila da to nije bio muški ud. Ne, to je bilo od konja i nije je moglo prestrašiti. Takve je često vidjela u zabitim kutovima kuća koje nisu bile blagoslovljene djecom. Starica je na Hannu položila ruke, prvo na čelo, potom na srce. Za to je vrijeme sa starcem govorila na nekom zamršenom i stranom jeziku. Kimao je i urezivao u štapić. Na štapiću je nastajala jedna runa za drugom. Kad je završio doimao se sretnim i osmjehivao se uz riječi da joj se ono čega se najviše boji neće dogoditi i da će njezina sramota izblijedjeti. Platila je s ono malo novčića što je uštedjela, duboko se naklonila i sa štapićem s ranama skrivenim u grudima pretrčala dalek put do kuće, dobila pljusku jer je predugo izbivala, primila je bez mrgođenja, čak je progutala i predbacivanje da se sigurno opet nekome nabacuje. Jer si kurva, rekla je Loyisa koja je u Hanninim očima zamjetila neobičan sjaj. Dva dana potom Rickard se vratio kući, dotjeran poput pijetla, u visokim čizmama i odori sa sjajnim gumbima. Junačio se, smijao se začuđenosti roditelja i pravio se važan. Glasno je govorio, vrlo glasno, dok je objavljivao da nikad neće postati seljak i pogrbiti se na ovom nesretnom imanju. Neka si ga Hanna izbije iz glave, jer on neće oženiti kurvu. Samo je u jednom trenutku osjetio nesigurnost. Bilo je to kad je kroz kuhinjska vrata ušao četverogodišnjak i iskreno mu se nasmijao u lice. No, tad se vojnik okrenuo na peti i nestao. Loyisin plač pretvorio se u glasno vrištanje. No seljak je prvo pogledao dijete, potom Hannu. Oboje su s teškoćom prikrivali olakšanje i ni jedno Loyisi nije izgovorilo niti jedne riječi utjehe. Hanna je svoj štapić s runama pritisnula uz tijelo. Od toga se dana svako jutro budila s osjećajem da će joj se dogoditi nešto neobično. Sredinom ljeta u selo je došao neki čovjek iz pokrajine Varmland. Mlinar, rekli su ljudi koji su s njim razgovarali, mlinar s planovima da ponovno pokrene stari mlin na norveškim vodama. Već je star, govorili su mladi. On je čovjek u najboljim godinama, govorili su stariji. Složili su se u tome da je tih i zatvoren kad je riječ o njegovu životu. Samo je staroj Anni rekao da su mu žena i djeca umrli gore u Varmlandu. I da nije više mogao živjeti tako usamljen gore u svom mlinu. Rekao je i to da pije kako bi lakše prebrodio ta sjećanja. Sad je išao od imanja do imanja kako bi se raspitao koliko je potreban taj mlin. Posvuda je nailazio na seljake koji su ga uvjeravali kako će mljeti na 25

norveškim vodama kako su i prije radili i kako su očevi i djedovi također radili. Na kraju je bio uvjeren u to da će im dati nov poticaj ako ponovno pokrene mlin. Unatoč tomu je oklijevao. Ovo su bili tromiji i na riječima škrtiji ljudi od onih na koje je navikao. U kućama je bilo malo radosti i kava kojom su ga posluživali sličila je prljavoj vodi otopljena snijega i imala je okus pečene raži. Došao je iz bogatijeg kraja sa susretljivijim i pričljivijim ljudima. Jedno od čudovišta koje ga je otjeralo od kuće bila je ljubomora koja je sve vrebala, mjerila i uspoređivala. Ovdje, gdje je priroda bila škrta, a siromaštvo veliko, to je zlo udarilo još jače, izvuklo je korist iz godina oskudice i zatrovalo svaki susret. Bio je tu, dakle, mlin i morao je puno raditi da ga pokrene. Ograde uzduž mlinskog potoka bile su slomljene, most je bio truo i stubište u unutrašnjosti mlina bilo je u vrlo lošem stanju. No, propust od hrastovine očuvan je baš kao i kolo s lopaticama i brana gore na jezeru. Oba para žrvnja bila su nova, od prirodnog kamena iz Lugnasa i činilo se kao da su dovoljno oštri. Izračunao je da potok koji pokreće mlin pada dobrih trideset lakata što je jamčilo siguran pogon. Tu je bilo i skladište kao i štala za krave. Kuća za stanovanje bila je također u dobru stanju, čvrsta kuća s dnevnom sobom okrenutom ka jezeru, s jednom malom sobom i kuhinjom. Takvo je bilo stanje stvari. Vidio je mnoge prekrasne krajolike u finskim šumama i na obalama rijeke Klar. No, nigdje nije vidio ovakav kraj pun divlje ljepote. Pogledao je strme planine što se vinuše ka nebu, vidio je gnijezda sokolova na liticama i let orlova nad ponorima. Osluškivao je grmljavinu gorskog potoka i tiho zapljuskivanje tamnih norveških jezera, zamišljeno je gledao na brežuljke gdje su bile ovce. Nije zatvarao oči pred činjenicom da su polja bila siromašna i šume zapuštene, na mnogim mjestima čak neprohodne. Kao da ih još od davnina nitko nije taknuo, pomislio je. A ipak je bilo veličanstveno. Bio je čovjek koji pažljivo osluškuje i mogao je čuti kako mu se planine i jezera, gorski potok i visoki javori obraćaju tajanstvenim glasovima. Jedini bliži susjed bio je kovač koji se doimao dobrim čovjekom. A dobar odnos s kovačem bio je neophodan zbog popravaka mlina. Najjači je razlog ipak bio novac. U Varmlandu je prodao vlastiti mlin, a ovaj ovdje moći će uzeti u zakup. Erik Eriksson sa središnjeg imanja bio je 26

pohlepan poput svih seljaka, no ipak je, protiv svoje volje, pristao dati svoj doprinos za neophodne popravke. Jedina osoba u ovom kraju s kojom je ostvario nešto prisniji kontakt bila je stara Anna, babica. Kuhala je i bolju kavu tako da je sve češće viđan u njezinoj kuhinji. Ona je bila ta koja je u riječi uobličila ono o čemu je on već odavno mislio, no uvijek potiskivao: – Gospodin treba ženu, marljivu i strpljivu osobu. Gore u šumi nitko se ne može snaći bez dobre kućanice. Dugo je šutio nakon što je to izgovorila. Sjedio je i iznenada osjetio koliko je umoran. I star, previše star da opet krene od početka. – Nekako više nemam volje, rekao je konačno. – Tako mlad kakav jesi!, rekla je. – Već sam prošao četrdesetu. – Muškarac u najboljim godinama. – Nemam sreće sa ženama, rekao je. Kad je sljedeće večeri ponovno svratio, Anna je razmislila. Bila je lukava i počela je pomalo, onako usput, govoriti o Hanni, jadnom stvoru kojem je život donio toliko zla. Velika je to šteta, rekla je, djevojka je ipak unuka Erikssona s glavnog imanja. Mlinar se sažalio nad pričom o teškom silovanju, vidjela je to na njegovu licu, više nije imala nikakvih sumnji u to, no on ju je prekinuo: – Imate li možda rakije? Dobio je rakiju i bio pomalo nesiguran na nogama kad se na koncu po mraku vraćao kući. Što je mislio, o tome ništa nije rekao, no Anna je imala neugodan osjećaj da ju je prozreo. Kad je John Broman stigao do napuštenog mlina, po prvi je put vidio kako je prljavo u sobi i kuhinji. To je otkriće potaklo praktične misli, zacijelo treba kućanicu. Kad se zavukao u krevet osjetio je želju, krv je šiknula žilama, ud se ukrutio. Bože moj, koliko, koliko je već prošlo otkad je bio s nekom ženom? Sjetio se Ingrid, želja ga je prošla, ud je omlohavio. Nisu se slagali ni u krevetu ni u kuhinji. Kako je izgledala? Nije se mogao sjetiti, sjetio se samo njezina vječitog prigovaranja zbog novca, kojeg joj nikad nije bilo dosta. I zbog rakije koju si je priuštio subotom. Ako je slika supruge i bila mutna, sjećanje na Johannu bilo je jasno, kao da je vidi pred sobom. Imao je kćer koja je umrla od tuberkuloze kad joj je bilo osam godina. Kako mu je to dijete nedostajalo. Kad se sljedećeg jutra probudio, počeo je praktično razmišljati. Ta bi mu djevojka bila jako zahvalna. Mogao je računati s tim da će on voditi glavnu riječ. To što je već imala sina bilo je u redu, on je volio djecu, no nije htio 27

ikad više imati vlastitu. I dosta je zgodno što je djevojka u srodstvu s glavnim posjednikom. Kasnije toga jutra pošao je na Lyckan. Hanna se kao i obično probudila s tim čudnim osjećajem iščekivanja i oko štapića s runama sklopila ruke u molitvu. Potom je probudila dječaka koji je pokraj nje ležao na vreći sa slamom, u kuhinji, na klupi koja se izvlačila. – Ragnare, dragi, rekla je. Veselilo ju je to ime jer je bila dovoljno jaka da ga nametne. S oba je imanja bilo prigovora, ni u jednoj obitelji to ime nije bilo uobičajeno. Potom su zašutjeli i mislili, neka . bude kako bude, vanbračna djeca ne moraju nositi obiteljsko ime. Hanna se sjetila jednog dječaka iz škole. Sad je znala da joj je u njezinoj upornosti nešto uspjelo. Jer njezin je sin sličio tom prijatelju iz škole, bio je veseo i zadovoljan. Čak joj se i sada, u zoru, tek probuđen osmjehnuo. Pospremila je kuhinju i spravila doručak. Seljak je došao čim je zobena kašica bila skuhana, tromo je sjeo za stol i jeo. Stajala je iza njega pokraj peći i jela kao i uvijek s dječakom u naručju: jedna žlica za Ragnara, jedna za majku. Ona i Joel Eriksson voljeli su ovo vrijeme u jutro. Loyisa nije sudjelovala, morala je izmoliti toliko molitvi. Nekih sat vremena poslije došao je stranac. Djevojka ga je promatrala i smatrala da je ovako širokih ramena i podšišane brade vrlo otmjen. Poput pravog gospodina. Proučavao ju je stisnuta pogleda, bilo je grozno koliko je buljio. To je doista i činio, smatrao je da je lijepa za pogledati i da ima bistar pogled. Pomislio je kako je jedna od onih budnih koja sve pozorno prati. Snažna je, začudo neoštećena svim onim mračnim i sramotnim kroz što je prošla. Tako mlada, pomislio je, sedamnaest godina, ne bi bila mnogo starija od moje Johanne, daje živa. Iznenada se posramio svojih sinoćnjih snova i jutrošnjih praktičnih promišljanja. No, ta ga je nelagoda prošla luul je u kuhinju utrčalo dijete, dječak koji gaje gledao znatiželjno i bez straha. Pogledao je svoju majku i nasmijao se. Bio je to smijeh koji osvaja, tako neobičan da je u ovom siromašnom kraju zvučio gotovo kao izazov. Mlinar je sjeo, ispružio ruku i rekao: – Dobar ti dan, zovem se John Broman. 28

– Dobar, dobar dan, rekao je dječak i obje ruke položio u njegove. Bilo je to prvi put da se netko ljubazno obratio dječaku i Hannine su oči sjale. Potom je u kuhinju stupio Joel Eriksson i rekao: – Radije se pozabavi repom. I povedi malog sa sobom. Sljedećeg je trenutka Loyisa bila tu i počela vikati zbog kave koju je Hanna zaboravila pristaviti. Djevojka je nestala kroz vrata, John Broman je gledao za njom i vidio kako držeći dječaka za ruku uspravno hoda preko parcele. U tom je času donio odluku: ovo se dvoje mora maknuti s ovog imanja, i ona i dječak. Potom je ispio kavu i dobio pristanak da će i Lyckan svoje brašno mljeti u mlinu na norveškim vodama. Na putu kući susreo se s Annom i kratko joj rekao, sve će biti onako kako si htjela, stara brbljivice. No, sad se pobrini i za to da razgovaram s tom djevojkom. To se nije moglo lako urediti. Otkad je Hanna na Lyckanu prihvaćena kao kći, nikad više nije imala slobodan dan. No, Anna je pošla k Maji-Lisi, koja je pak poslala jednog od svojih sinova s porukom da Hanna za vikend dođe kući, posjetiti svoje roditelje. U subotu u jutro Broman je ustao na vrijeme i pospremio kuću. Nije imao mnogo namještaja, stol i klupa na sklapanje bilo je sve. Bio je dakle brzo gotov. I bilo je čisto, iako je izgledalo skromno. Pokraj peći nalazio se stari glineni vrč, uzeo ga je, izribao i izašao nabrati cvijeća. Bio je već rujan, no pronašao je busenove bijele i ružičaste hajdučice, pokraj prednjeg je stubišta odrezao jednu brezovu grančicu i potom krenuo gore, ka norveškim jezerima gdje je vidio na pretek bijelih i plavih zvončića. Bili su već pomalo uveli, pa je otkinuo uvele latice i rascvale zvončiće. Na kraju je doista bio zadovoljan svojom kiticom cvijeća. U subotu po podne stara je Anna pošla po djevojku na Braten. Maji-Lisi je rekla kako njih dvije, Hanna i ona, žele poći u šumu. Anni su potrebne trave za lijekove. Maja-Lisa je bila začuđena, no Hanna se radovala. Rado je hodala šumom i poljem. Potom su njih dvije došle do mlina gdje je čekao Broman. Anna je rekla kako želi potražiti buniku negdje pokraj sjevernog toka, i nestane. Proveo je Hannu okolo i njoj je sve bilo prekrasno u toj divnoj kući s kuhinjom, sobom i dnevnim boravkom s dva prozora kroz koja se pruža prekrasan pogled na jezero. Bio |i: tu još jedan kat sa spavaćom sobom i tavanom. 29

John je govorio i ona nije toliko pozorno slušala njegove riječi, no nakana je bila jasna. Bila mu je potrebna žena u kući i ona je pod bluzom privila svoj štapić s runama. Kad je počeo govoriti o vjenčanju, skamenila se od čuđenja. – Ali, dječak..., reče konačno. Kimnuo je i rekao da je razmišljao o tome i da smatra kako treba povesti dječaka sa sobom, jer on voli djecu. Čim ona donese odluku on će sve urediti kako bi preuzeo odgovornost za njezina Ragnara. Nije to razumjela i on joj je strpljivo objasnio da će razgovarati s Hanninim ocem i župnikom i da će dobiti pismenu potvrdu da je John Broman dječakov skrbnik. – Ne poznajemo se, rekao je. Tad se prvi put osmjehnula i rekla kako imaju dovoljno vremena za to. – Bit će to težak život, rekao je. – Mnogo posla. – Navikla sam na težak rad i ne jedem puno. Učinilo mu se kao da se ona boji da bi on mogao požaliti i zbog toga je kratko rekao: – Ti i dječak moći ćete se najesti. Tad se Hanna po drugi put osmjehnula i sjetila što su govorili dok je još bila dijete. Govorilo se da u mlinarevoj kući nikad ne nedostaje kruha. No, potom je ugledala trošan mostić i sjetila se kako je poginuo stari mlinar. Jedne je noći popustio i mlinar je propao u mlinski potok. Anna se vratila i govorila o tome kako sve mora ostati u tajnosti. Nikome ni riječi dok se ne pročita navještaj s oltara. Do tad moraju biti sređeni papiri o skrbništvu i ne smije se Erikssonovima na Lyckanu pružiti prilika da na vrijeme obavijeste Rickarda i potaknu ga na to da prizna očinstvo. – Moraš odmah razgovarati s Augustom, rekla je. – On će šutjeti. Hanna se vraćala kući kroz šumu, obuzeta osjećajem daje sve ovo previše. Trebala je postati žena u vlastitoj kući, jednako velikoj i lijepoj kao ona na Lyckanu. Prema dječaku će se odnositi kao prema sinu, rekao je Broman. Nema više sramote, pomislila je. Nitko ih više neće zvati kopile i kurva. To je previše, rekla je samoj sebi. Jer znala je da sreća ima svoje granice i da će netko tko je previše ima morati za to skupo platiti. No, zatim se uspravila, zabacila glavu i pomislila kako je već odavno za sve platila. – Pravda, izgovorila je glasno. – Nikad ne bih pomislila da Bog može biti pravedan. Brinula se zbog namještaja koji je nedostajao u toj kući, zbog sagova, ručnika i ostalog što nije imala. Ni jednom nije pomislila na čovjeka s kojim bi trebala dijeliti život i krevet. 30

Kad je stigla do roditeljske kuće kako bi pokupila dijete, osjećala je da će puknuti od svoje neobične tajne. Morala se brzo vratiti u svoj pakao na Lyckanu. Tamo će lakše zatomiti radost. Dok je u kuhinji spremala krevet na vreći sa slamom u klupi na rasklapanje i stavljala dječaka spavati unaprijed je počela uživati u svom trijumfu: – Do vraga, šapnula je. – Prokletstvo, kako ću se samo smijati onog dana kad ću moći reći što mislim o ovim umišljenim svinjama! Zatim se uplašila i iskreno molila Boga da joj oprosti ove zlobne misli. Prije nego što je zaspala, razmišljala je o onoj kitici cvijeća. Nikad nije vidjela ili čula da se govori o muškarcu koji bere cvijeće i stavlja ga u vazu. Bilo je to čudno, ali važno, shvatila je. Ona će se već pobrinuti za to da se na stolu Johna Bromana nađe cvijeće. Barem ljeti. Te je noći sanjala pelargonije koje je jednom vidjela na prozoru župnog dvora. Nekoliko dana potom proširile su se glasine da se mlinar vratio u Varmland i da ništa neće biti od mlina na norveškim vodama. Lažu, mislila je Hanna. No, kad je prošao čitav tjedan bez ikakva glasa od Johna Bromana odustala je. Po prvi put u životu podlegla je svome očaju. Bilo ga je teže podnijeti od sramote i shvatila je da je nada ta koja čovjeka čini ranjivim. Nije se smjela nadati. Ili vjerovati da je Bog pravedan. – Pokreni se!, vikala je Loyisa. – Blijeda si u licu poput duha!, vikala je. – Ako si bolesna i želiš leći možeš otići kući svojoj majci! No, Hanna nije imala snage s djetetom prevaliti put kroz šumu. Jesen je nastupila na vrijeme s vjetrovima što su češljali krošnje jasenova. Te nedjelje u jutro, kad je išla pomusti krave u štalu, šuštalo je pod nogama. Tamo u tami August je čekao na nju: – Oče, rekla je. – Što radite ovdje tako rano? Pokazao je van prema dvorištu i šapnuo: – Spavaju. Tada je čula kako je John Broman već u ponedjeljak posjetio oca i izvijestio ga o sklapanju braka te je zamolio Augusta da tu poruku prenese Hanni. Potom je bio kod župnika kako bi sredio crkvene papire za dječaka. – Potpisao sam i kad se u crkvi navijesti s oltara, Broman će biti skrbnik, rekao je August s prizvukom slatke osvete u glasu. 31

Broman se bio vratio u Varmland odakle je htio donijeti pokućstvo i kućne potrepštine za kuću na norveškim vodama. Rekao je da će se vratiti za nekoliko tjedana i tada će Hanna i on naručiti navještaj. – Zašto mi prije niste ništa javili? – Nismo našli vremena, ni majka ni ja. Jesen je ove godine došla rano i krumpir ne smije tako dugo ostati u tlu. Kimnula je. Nije mu mogla ništa predbaciti. Tromo je sjedila na klupici za muzenje i ponovno kimnula kad je zastao na vratima štale i rekao da se požuri s mužnjom. No, plakala je, suze su se kotrljale niz lice i mješale s toplim mlijekom. Jedno je naučila ovog tjedna. Nikad se više ne želi nadati. U zoru, na putu kući, August se sjetio da je zaboravio reći kako on i sinovi ove zime imaju posla. Broman ih je zamolio da pomognu pri popravljanju mlina. – Jesu li vam poznati stolarski poslovi? – Naravno. August je imao i drva za gradnju, dobro isušena debla koja je posjekao prije godina oskudice, kad je još vjerovao da ima dovoljno novaca za izgradnju prave štale. Hanna je obavljala svoje poslove kao obično. Nakon doručka posve je mirno rekla Jodu Erikssonu da se želi vratiti kući svojim roditeljima i da će povesti sina sa sobom. Kimnuo je mrzovoljno i savjetovao joj da se požuri i krene prije nego što se Loyisa probudi. – Pobrini se da navečer budeš na vrijeme tu da pomuzeš krave, rekao je. Bilo je užasno hladno dok je kročila šumskim putem. No, Hanna nije osjećala vjetar što ju šiba, grijao ju je osjećaj zahvalnosti. Po prvi je put mislila na Bromana i na to kako da mu to vrati. Bila je uredna i jaka, naučila je što se od jedne kućanice očekuje na imanju. Nikad nije upravljala novcem, no znala je računati, dobro joj ide računanje, rekao je učitelj u školi. Ona će se o svemu uredno brinuti tako da bude ponosan na svoj dom i na nju. Pokućstvo, razmišljala je. Kakvo bi to moglo biti pokućstvo po koje je otišao u Varmland? Lijepo, još ljepše od onog na Lyckanu? Potom se sjetila kako je čvrsto odlučila da se više neće nadati. Dječak je negodovao, smrzavao se, podigla ga je i omotala u vuneni šal krenuvši zadnji dio puta uzbrdo kroz šumu do Augustovih polja. Već su radili na parceli s krumpirom, no majka je prekinula posao i pošla im u susret. 32

– Ipak su ti dali slobodno, rekla je Maja-Lisa glasa toplijeg od riječi i kad je Han na pogledala u istrošeno lice na njemu je mogla vidjeti radost i ponos. Bilo je to tako neobično da nakon 'pozdravljam vas, majko' više nije imala riječi. Skuhale su kavu, sjele za kuhinjski stol i pohlepno lizale komadiće šećera koji su se od vrućeg napitka topili u ustima. Tada je majka izgovorila strašne riječi: – Mogu se samo nadati da ćeš biti pošteđena troje ili četvero derišta. Hanna se ispravila, duboko udahnula i pomislila da je majka sigurno poludjela. John Broman bi s njom trebao raditi ono stoje napravio Rickard Joelsson? Svake noći lamo u krevetu u onoj sobi? On je to gotovo već i rekao, rekao je: – Ovdje ćemo imati krevet, djevojko. Sjetila se da se pomalo zarumenio i da je tog rasa u zraku bilo nečeg zastrašujućeg. Nije shvatila šio je to bilo, no osjećala je to. Majka je vidjela njezinu zaprepaštenost i rekla umirujući je: – Nemoj biti tako prestrašena. S tim se mi žene moramo pomiriti, a s vremenom to prestane biti tako strašno. Ne zaboravi da ćeš biti na vlastitom imanju i da se tvoj muž doima boljim od mnogih drugih. – Zašto hoće mene? – Ti si mlada i čista. I marljiva. Usred svog tog užasa Hanna je začuđeno pogledala majku. Nikad se nije dogodilo da ima nešto dobro za reći o Hanni. Hvaljenje je opasno, izazivalo je sudbinu. No, Maja-Lisa je nastavila: – Moramo se pobrinuti da dobiješ pristojnu odjeću, novu za sve dane. Za vjenčanje... mislila sam da bismo mogle prekrojiti moju staru vjenčanicu. Djelovala je nesigurno. Hanna je šutjela i na kraju je Maja-Lisa rekla: – Teško je nama procijeniti što on misli, no djeluje gotovo kao pravi gospodin. Pogledala je Hannu molećivo. Počinju me poštovati, čak i moja majka. Bila je to, međutim, samo kratka pomisao, nakon toga je djevojka opet morala misliti na strašnu spavaću sobu u mlinarevoj kući. – Majko, reče. – Neće ići, ne mogu. – Glupost, rekla je Maja-Lisa i nestalo je poštovanja. – Zašto ne bi mogla ono što mogu sve pristojne žene. Naviknut ćeš, rekla sam. Spavanje nije tako strašno, Hanna, već rađanje. Hanna se sjetila poroda, nije bio lak, no sigurno ne tako odvratan poput smrti na sjeniku sa crnim Rickardom. 33

– Zatvori oči i popusti tijelom, rekla je majka i pocrvenila. – Nema u tome ničeg nepristojnog ako je župnik dao svoj blagoslov. Isprobajmo sad staru vjenčanicu. No, morale su odmah odustati. Majčina je vjenčanica, omotana u svilen papir i sačuvana u škrinji, bila premala. To se moglo vidjeti i prostim okom. Hanna je bila veća i jača nego što je Maja-Lisa ikad bila. – Moram preuzeti sramotu na sebe i Johnu Bromanu reći kako stoje stvari. Maja-Lisa zvučila je ogorčeno: – Nemamo novaca za to. Hanna je jedva slušala, tijelo joj je još uvijek bilo ukočeno i ledeno hladno unatoč toplini u kuhinji. Kad se navečer vratila na Lyckan, po prvi je put pomislila na to da pobjegne, da ode s djetetom, da se priključi kolonama prosjaka koji lutaju zemljom još od godina oskudice. Potom je pogledala dječaka i pomislila na poderanu odjeću. Shvatila je da to neće moći učiniti. Takvi kao mi valjda se prilagode, kako je majka rekla. Zatvoriti oči i popustiti. Kad je legla u svoj kut u kuhinji pokušala si je predočiti otmjeno pokućstvo koje će John Broman donijeti iz Varmlanda, no nije uspjela, morala je odustati i na koncu je zaspala. Sljedećeg je jutra nestalo većeg dijela straha. I kad je ustala da naloži vatru u peći i da teške drvene posude ponese u štalu pokušala je zamisliti koliko će se drukčije osjećati onog dana kad će naložiti vatru u vlastitoj peći i ići k vlastitim kravama. Počela je musti. Čela naslonjena na toplu slabinu velike životinje, donijela je odluku: John Broman nikad ne smije doznati koliko se boji, nikad. Njezino će tijelo biti poslušno i popustljivo, baš kako je majka rekla. Snježilo je kad je izašla iz štale, padale su velike, teške pahuljice. Zastala je u vlažnu snijegu i pomislila kako je tek početak listopada. Duga je zima rano počela i u djevojci se ugnijezdio prastari strah. Duga zima, teška zima, glad. Bit će dobra prema Johnu Bromanu. Oko podneva snijeg se pretvorio u kišu i nekoliko dana potom ponovno je sjalo sunce. Zima se povukla, jesen je gorila u javorima kako i priliči, postalo je toplo i stari su ljudi s olakšanjem govorili o babinjem ljetu. Kao i obično u jesen, žene su pošle u šumu brati borovnice. I Hanna je sudjelovala, rekla je Loyisi da je obećala majci i da joj želi pomoći brati borovnice. I pošla je dok joj je ljuta Loyisa bila za petama i izvikivala za njom ružne psovke. Hanna se jednom okrenula i nasmijala Loyisi u lice. 34

Krajem listopada, na opće čuđenje, vratio se John Broman. Došao je s konjem i krcatim kolima. S njim je bio jedan čovjek, bratić iz Varmlanda. Uskoro se počelo pričati da ova dvojica boje mlinarevu kuću, kako iznutra tako i izvana. Bijelo iznutra, crveno izvana. To je bilo previše za ovaj kraj gdje čak ni župni dvor nije bio obojen u crveno i govorilo se o prepotenciji koja uvijek prethodi padu. Dva dana potom Broman se neočekivano našao u kuhinji na Lyckanu i priopćio Erikssonovima da se moraju oprostiti od Hanne i dječaka. U nedjelju će za njega i Hannu s oltara biti pročitan navještaj. Loyisa je bila toliko zbunjena da po prvi put u životu nije znala što reći. No, Joel Eriksson se odlučio tome suprotstaviti. – Dječak ostaje ovdje, on je naš unuk. – Dječak pripada meni, rekao je John Broman mirno. – Imam to napismeno. Kad svi napustili imanje, Hanna je plakala. John koji je nosio dječaka to nije primijetio, a ona je brzo prestala. Hanna je bila zbunjena, nikad nije čula za suze radosnice. Pošli su ravno do župnika koji ih je primio bez čuđenja, zaželio im mnogo sreće, čak im stisnuo ruku. Kad su pošli dalje, Hanna je rekla: – Njega to uopće nije začudilo. – On je to već znao, rekao je John. – Morao sam tražiti crkvene papire za maloga. Hoće li ti biti previše naporno ako krenemo putem oko norveških voda? Hanna se morala nasmijati. Krenuli su polako, šetali šumom kao da je oboje razmišljalo koliko ima toga među njima dosad nerečenog. Teško su nalazili riječi. Hanna je uvijek iznova pokušavala postaviti pitanje: – Zašto ste izabrali baš mene? – No, nije mogla te riječi prevaliti preko usana. Sjeli su pod vučju klisurinu pokraj potoka i napili se svježe vode. Stijena koja se od tla okomito vinula ka nebu od davnih je vremena bila u tamnoplavoj sjeni. Zlatna brezina krošnja vijorila se na okomitoj padini, dok su sokolovi jedrili na vjetru. – Ovdje je prekrasno, reče Broman i Hanna se osmjehnula kao i uvijek kad nešto ne bi shvatila. Potom je ustala, pošla prema vodi, oprala lice i ruke, vratila se i šuteći sjela njemu nasuprot. Počeo je govoriti. Bilo je to nesigurno izvješće o životu koji je ostavio za sobom, i o ženi koja ga je proklinjala zbog rakije. – Moraš znati da subotom pijem, rekao je. Nije se doimala ni prestrašenom ni začuđenom: – To radi i moj otac. I Joel Eriksson. 35

Osmjehnuo joj se i nastavio pričati o svojoj maloj kćeri koja je umrla i koju je tako silno volio. – Čovjek ne smije nikad svu svoju sreću vezati uz jedno dijete kako sam ja to učinio. – Tuberkuloza? – Da. Nije htio pričati o tmurnim sjećanjima na ženu koja je škrtarila s jelom. No, Hanna je rekla, kao da je pročitala njegove misli, da je naučila kako tuberkuloza odnosi djecu koja ne jedu dovoljno. I da je bitno koliko je čovjek čist, jer se zaraza krije u prljavštini i lošem zraku. Kimnuo je i sjetio se kako je njegova žena bila neuredna. Potom se zacrvenio i rekao da Hanna mora znati koliko je teško ponovno započeti od početka: – Katkad pomislim da neću uspjeti. Hanna se rastužila i rekla: – Moramo naprosto podržavati jedno drugo. Potom je rekao da mu se novo mjesto sviđa, a i Hanna koja je tako mlada i lijepa. Hanna je osjetila kako se vraća stari strah. Unatoč tomu, taj je dan postao jednim od najljepših dana u njezinu životu. Svježe obojena drvena kuća bila je lijepa poput seljačkog imanja na slici u školi i kad je to vidjela, Hanna je od sreće kršila ruke. Bratić iz Varmlanda otišao je s konjem i kolima, a pokućstvo je bilo u štali. Broman je predložio da ga iznesu na otvoreno kako bi Hanna mogla sve pregledati. Potom će sve staviti u kuću na mjesta koja Hanna odabere. Ono što joj se ne svidi stavit će na tavan. Oči su joj bile širom otvorene od čuđenja. John je pošao u kuhinju i donio igračke koje je spremio na stranu za dječaka, malog drvenog konjića s kolima i hrpu kocaka za slaganje. – Ovo je tvoje, rekao je. – Sad lijepo sjedni, tvoja mama i ja moramo raditi. No, Ragnar koji je bio izvan sebe od sreće potrčao je za majkom: – Pogledaj, mama, pogledaj što sam dobio! Hanna je po drugi put toga dana zaplakala od radosti. Potom je posve strogo rekla: – Ostani u kuhinji, Ragnare. – Kad je John s Hannom ponovno izašao na otvoreno, zabrinuto se ogledao: – Ovdje ima mnogo opasnih mjesta za djecu. Tada je vidio Hannine suze i ona je brzo rekla: – Inače nikad ne plačem. Samo kad se veselim. Nespretno ju je pogladio po obrazu. 36

Pokućstvo je bilo raskošnije nego što je Hanna mogla i u snovima zamisliti, neki su komadi bili polirani i optočeni mesingom. Bio je tu naslonjač od brezovine s okruglim naslonom za leđa i plavim crtama ukrašenom presvlakom od... ne, to ne može biti! – Svila, rekla je i vrlo oprezno rukom prešla preko nje kao da se boji da će se raspasti od dodira. John je, međutim, smrknuto gledao. – To je pravo čudovište, reče. – Ne možeš na tome ni sjediti ni ležati. Bacit ćemo to. – Zar ste ludi!, poviče Hanna, no odmah je stavila ruku na usta zaustavivši neljubazne riječi. – Zapravo sara mislila da nikad nisam vidjela tako divan komad namještaja, čak ni u župnom dvoru. Mogli bismo ga staviti u dnevni boravak. Nasmijao se: – Već sam rekao da si ti ta koja odlučuje. Opet se nasmijao kad su nosili pokućstvo u dnevnu sobu, ormarić, police, pisaći stol i stolice jednako zaokruženih naslona kao i u naslonjača. – Ovdje više nema mjesta za čovjeka, rekao je John. I na svoje veliko razočaranje Hanna je morala priznati da ima pravo, dio ove ljepote morat će na tavan. Ormarić je našao svoju primjenu u sobi i John je rekao: – Nisam ponio krevet. Želim nam napraviti novi. No, sagovi i ručnici nalaze se u škrinji. Na kraju su dugačke klupe za sjedenje, stol na rasklapanje i naslonjač na razvlačenje našli svoje mjesto u kuhinji. Hanna je pregledala tkanine u škrinji, bilo je mnogo finih komada, no bile su vlažno upakirane i imale su jake tamne mrlje. Zbog toga je doista bila očajna, no odlučila je da će sve to ponijeti majci da iskuha. Na koncu je otkrila i sanduk s porculanom. Bio je tako lijep da je opet morala proliti nekoliko suza. John je u kuhinji imao kruha i sira, što je bilo dovoljno za jednostavan ručak prije nego što su teško natovareni pošli natrag k Hanninim roditeljima. John je nosio škrinju s tkaninama, Hanna dječaka, a dječak svoje igračke. Tijekom sljedećeg tjedna Hannina su braća kroz šumu ka norveškim vodama nosila suha debla za gradnju, dok su Hanna i njezina majka iskuhavale i prale sagove, pokrivače i ručnike. Susjede su poput poplašenih kokoši trčkarale po praonici, znatiželjno i ljubomorno. U četvrtak je došla stara Anna i rekla kako ljudi već godinama nisu imali o čemu toliko pričati. Srela je Bromana koji se tužio na mnoge žene koje su iz najrazličitijih razloga dolazile u mlin. Maji-Lisa si je priuštila glasan, krezubi smijeh, a 37

Hanna je brzo ponavljala mnoge stare fraze o sudbini: tvoja je sreća nesreća za druge, ili: ne smiješ vjerovati da si nešto posebno. No, tada je Anna rekla: – Sad stariji ljudi počinju šuškati kako Hanna ima vještičje moći i kako je začarala čovjeka iz Varmlanda. Anna se s Majom-Lisom nasmijala tome. Ni jedna od njih nije vidjela da je Hanna nestala iz praonice i zastala vani na dvorištu čvrsto u ruci držeći štapić s runama. Glavom su joj prošle bojažljive misli, je li moguće da poznavatelj runa i njegova žena vještica imaju takvu moć? Sljedećeg je dana morala poći do mlina zbog čašćenja povodom navještaja. Da se usudi Bromanu ispričati o štapiću s runama? U petak po podne Hanna je išla šumom prema norveškim vodama. Sunce je i sada, krajem listopada, pokazivalo svoju snagu, zrak je bio kristalno jasan i lako se disalo. No, Hanna se nije radovala prekrasnom vremenu. Za to je bio kriv štapić s runama. A tu su bile i riječi koje joj je majka šapnula kad je odlazila od kuće. – Ostani tamo preko noći. Potom.se majka nasmijala. Hanna nije željela u to vjerovati, no taj je smijeh zvučio neobično pohotno. Prošla je pokraj vučje klisurine i brzo donijela odluku. Odlučila se riješiti štapića s runama. Popela se uz okomitu stijenu, ovila je štapić hrastovim listom, svezala ga savitljivom grančicom i sve to bacila u dubinu. – Učinio si što si mogao, rekla je i sigurnosti radi dodala: – Za ovaj put. Ako ću te ikad opet zatrebati, znam gdje ću te naći. Krenula je dalje, prešla potok i dospjela do uspona. Bilo je strmo, ali ne teško jer ovdje je probijen put za kola sve do mlina. Uskoro je začula tutnjavu vodopada. Prošlo je neko vrijeme dok nije shvatila da se čuje i jedna druga melodija osim one mlinova potoka, melodija gotovo ugušena šumom vode, no ipak čujna. Violina! Hanna je od straha zastala kao ukopana, dugo je nepomično stajala: vodeni čovjek, zli Nock krenuo je namamiti Johna Bromana u mlinski potok, u smrt. Pri toj je pomisli konačno opet pokrenula noge, trčala je dok nije ostala bez daha i dok je nije počelo probadati sa strane. Sa stisnutom šakom na grudima stigla je do mlina, Broman je sjedio pokraj vodopada i svirao na violini. – To si ti, rekao je i začuđeno pogledao djevojku koja je u suknjama što se vijoriše trčala prema njemu. Zastala je, pogledala ga i hvatala zrak. – Prestrašila si se? – Mislila sam daje Nock. Glasno se nasmijao i zagrlio je. 38

– Hanna nisam znao da vjeruješ u vodenog duha! Pa ti si inače tako pametna. Pocrvenila je, no čula je šaljiv ton u njegovim riječima. – Sviram planinama i mlinskom potoku, rekao je. – I drveću i jezeru. I oni meni sviraju, znaš, i mislim da sam im dužan odgovoriti. No, ne mogu pronaći prave zvuke. Šutio je neko vrijeme prije nego što je nastavio: – Pronaći pravu melodiju jednako je teško kao i sjetiti se svojih snova. Ovaj je lud, pomisli Hanna. Pobjegao je iz ludnice, gore u Varmlandu. Kriste Bože, pomozi, što da radim?! Tada ugleda vrč s rakijom koji je bio naslonjen pokraj njega na kamen i s olakšanjem je primijetila da je pio. Pijanim se muškarcima mora povlađivati, tome ju je majka naučila. Nikad im proturječiti. Slijedio je njezin pogled do vrča s rakijom, unatoč tome gaje uzeo u ruke i rekao: – Otpij i ti jedan gutljaj da se smiriš. Natočio je pola čaše i pružio joj, a sam je vrč prinio k usnama. – Sad ćemo nazdraviti, Hanna. Nikad nije pila rakiju i odmah se prvim gutljajem zagrcnula. No, on ju je poticao da pije dalje, otpila je još i primijetila kako se neobična toplina širi njezinim tijelom. Osjećala je lakoću na koju nije navikla i počela se smijuljili. Polom se počela smijati i nije više mogla prestati. Nije ni htjela. Po prvi put u životu Hanna se osjećala slobodnom, bez briga. To je kao da si na nebu, gdje se ne moraš bojali, pomislila je. Baš kako župnik uvijek govori. Tada ugleda kako se visoka stabla ljuljaju: – Zašto drveće ne stoji mirno? – Plešu za tebe ples mlade, rekao je i sad više nije pomišljala daje lud. Kad ju je odnio u sobu i svukao, u njoj je još uvijek bila ona lakoća i ništa joj se nije činilo opasnim ili čak odbojnim. Svidjelo joj se kako je milovao njezine grudi i bokove. Nije je boljelo ni kad je prodro u nju, čak je smatrala da je sve prebrzo bilo gotovo. Mora da je nakon toga usnula i dugo spavala, jer kad ju je probudio, kroz prozor se nazirala tamna jesenja noć. – Boli te glava? Hanna je shvatila da je probadanje koje je osjećala pri pokretu očiju bilo posljedica glavobolje. To joj se prije nikad nije dogodilo. Kimnula je i osjetila još jaču bol. – Kuham kavu, rekao je tješeći je, no njoj je tada pozlilo i morala je izaći iz kuće i povratiti. Tek kad je povratila primijetila je da je gola. Posramila 39

se i prolazeći kroz kuhinju, gdje je John zapalio dva štapića od smolaste borovine, pokušala je, koliko je to mogla, pokriti se svojom dugom kosom. – Lijepa si poput vile!, viknuo je za njom dok je ulazila u sobu gdje su duga suknja i nova bluza ležale na podu. Kad se odjenula, osjetila je veliko olakšanje, uopće nije bilo tako strašno. – Izgleda da sam ipak imala donekle pravo s onim Nockom!, dobacila je kroz vrata. – Vi ste vjerojatno u srodstvu s njim. – Daleki rođak, pa što onda?, šalio se John i pomislio začuđeno, ona ima smisla za šalu i uopće nije tako sramežljiva kako sam mislio. Nije znao da je to trebalo biti jedan jedini put daju je vidio golu. Zatim joj je pokazao kako treba kuhati kavu da mu bude ukusna. Čist lončić, svježa voda koja mora kipiti. Maknuo je lončić s vatre i usuo kavu u njega koja je lagano počela tonuti. – Bože moj, kako ste rastrošni s tako dragocjenim božjim darom, reče Hanna. Ali nakon što je kušala napitak složila se s njim da je bolje rjeđe piti jaku kavu, nego često slabu splačinu. – Zašto si zapravo došla? – Jao!, viknu Hanna. – Gdje je košara, htjela sam nešto ispeći. U slučaju da netko dođe na kavu povodom navještaja. Potom je počela jadikovati kad je čula kišu koja pada po obronku gdje je ostavila naprtnjaču. John je pošao po nju, bila je od kože i veći dio brašna ostao je suh. Pomiješala je brašno s kvascem, grožđicama i šećerom kako bi napravila veliku pletenicu koju je vješto isplela, stavila je krpu preko nje, te ostavila da se tijesto digne. .John ju je promatrao, uživajući u vještini njezinih ruku i sigurnosti kojom se kretala kuhinjom. – Sreća je bila na mojoj strani, reče, no Hanna nije shvatila na što je mislio. Zapalila je vatru u peći kako bi je zagrijala za drugi dan. Vrhnje je ponijela sa sobom, a šećera i kave bilo je u smočnici gdje je pronašla i hljeb kruha i komad sira. Oboje su bili gladni. – Ako imate malo mlijeka, mogu skuhati juhu s kruhom, rekla je. Da, imao je mlijeka u podrumu. Nakon jela zaspali su u velikom krevetu jedno pokraj drugog. Nije se micao i pomislila je kako on možda ipak nije tako pohotan i kako se to vjerojatno neće tako često događati. Sljedećeg je jutra još spavao kad je Hanna jako zagrijala peć. Nije mogla odoljeti iskušenju da stol ne postavi s prekrasnim porculanom i uživala je u pomisli kako bi začuđene bile sve te proklete babe. Kad je John ustao bio je iscrpljen i otečenih očiju. Hanna, koja je dovoljno često vidjela mamurna 40

muškarca, skuhala je kavu onako kako ju je John naučio. Ispekla je za njega mali kruh i kad je John pojeo i popio, rekao je: – Ovog sam tjedna kupio kravu na sajmu. Skršila je rukama, a on je nastavio: – Imam i poklon za mladu. Bio je to rubac od svile, zelen s crvenim ružama. – Mislio sam da bi ti dobro pristajao uz kosu, i sad je znala da može u crkvu doći kao i svi ostali. S tim prekrasnim rupcem na glavi, kako i priliči udatoj ženi. Više se neće govoriti o kurvinjskom rupcu. Te vražje suze zamaglile svi joj pogled i John ju je začuđeno gledao. Potrajat će dok ne nauči da Hanna plače samo od sreće, a nikad zbog nevolje i nesreće. Cijelu su subotu čistili štalu, zahod, spremište i podrum. Ispostavilo se da se John brzo umara. Oko podneva peć je bila dovoljno vruća i stavila je u nju veliku pletenicu od pšeničnog brašna. Sjedili su vrlo uspravno u crkvenoj klupi kad je župnik pročitao navještaj i Hanna nikad prije ni poslije nije osjećala takav ponos. U mlinarevu je kuću došlo mnogo gostiju, baš kako je i slutila. Oči su prelazile preko sve te raskoši u kući i Hanna je blistala. Svi su donosili poklone, kako je bio i običaj. Njezini su roditelji došli s četiri vreće krumpira, a stara Anna s četiri kokoši i jednim mladim pijetlom. I Joel Eriksson je došao s punim kolima sijena. Kaže da je stari Erik rekao kako na glavnom imanju ima još i Hanni je laknulo. Brinulo ju je kako će nabaviti hranu za kravu koju je John kupio. Stigao je i bakreni lonac, lončić za kavu i zidni sat od tete Ingegerd. Natjecali su se u velikodušnosti, jer Hannina je udaja ponovno vratila ugled obitelji. Hanna je točila jaku kavu, a John rakiju. Bilo je to veselo popodne s mnogo sočnih šala. Hanna je te šale i prije čula, no nikad ih nije razumjela. Sad se smijala s ostalima. Tri tjedna potom vjenčani su u župnom dvoru. Hannina je sestra ležala u Fredrikshaldu oporavljajući se od poroda i nije mogla doći. No, mladoj je kupila prekrasnu haljinu i to je veselilo Maju-Lisu. Tako je bila pošteđena sramote da pred oltarom vidim kćer u staroj odjeći. Johnova je sestra na vjenčanje došla iz Varmlanda sa suprugom i kćeri. Hanna se prestrašila kad je od Johna doznala da kane doći. – Što ste im napisali o dječaku, o Ragnaru? – Rekao sam što ti se dogodilo. To baš i nije bila neka utjeha, no kad je stigla Alma, Hanna se smirila. Bila je poštena i draga osoba. 41

– Moj je brat često zlovoljan, rekla je Alma. – Oduvijek je takav. Hanna je bila začuđena, nikad nije čula da netko tako govori o nekome tko je bio nazočan. No, John je kimnuo i rekao: – Dobro je da to znaš, Hanna. Tako da se ne osjećaš krivom kad se namrgodim. Nije to razumjela.Hanna je lijepu vjenčanicu još dugo nakon vjenčanja držala obješenu u boravku. – Veseli me, rekla je. No, nije se mogla veseliti, previše se brinula. Najviše ju je mučila parcela s krumpirom koju je trebalo preorati prije nego što dođe mraz. Sama je mogla vući plug, no Broman nije imao vremena voditi ga, sad kad je mlin klaparao bez prestanka. Mogla bih posuditi vola od oca, razmišljala je. No, trebali bi mi dani da tu sporu životinju protjeram ovamo i natrag kroz šumu. A nemam puno vremena, jer treba napuniti podrum i treba nam još sjena za zimu. Jedne večeri John ju je pogledao i pitao: – Što te toliko muči? Nije joj nedostajalo riječi kad je govorila o parceli punoj korova i dok se tužila zbog vremena koje joj je potrebno da vola dovede kroz šumu. Pomislio je, kao često u posljednje vrijeme, da je dijete. – Sutra ću razgovarati s tvojim ocem i reći mu da dovede životinju, rekao je i ona je stavila ruku pred usta, jer na to uopće nije pomislila. – Stvar s kravom je gora. Treba je u srijedu uzeti na sajmu u Bottelnu. No, teško da se mogu maknuti odavde. Možeš li poći sama? – To ću već moći, rekla je. – Ostavit ću malog kod majke. Tako su i učinili. Hanna je krenula još za mraka, prije svitanja, noseći sa sobom račun za kravu i vrećicu novaca skrivenu u bluzi. Broman je rekao: – Trebat će ti novac ako krava ne valja. Dodaj novaca za neku bolju. Odgovornost donošenja tako velike odluke pritiskivala je njezin korak, no kad je svanula zora, pješačenje joj je postalo lakše. Vjerojatno će znati obaviti taj zadatak. Nikad još nije vidjela tako mnogo ljudi kao na godišnjem sajmu. Ipak, pronašla je Andersa Bjoruma i ustanovila da je krava koju je Broman kupio bila vrlo mlada i tek se nedavno otelila. Davat će dovoljno mlijeka tijekom cijele duge zime. – Sigurno ti treba i tele, rekao je trgovac stokom. Bilo je to jako iskušenje za Hannu, no Broman nije ništa govorio o teletu. Pa ipak, bila je to lijepa životinja. Hanna ga je čeznutljivo pogledala i pomislila kako ima dovoljno hrane za zimu i da ništa ne govori protiv toga, da bi sljedećeg proljeća mogla to tele odvesti na parenje i da bi tako mogla dobiti ijedno tele za klanje i mlijeko za usiriti. 42

S dvije bi krave uvijek imala mlijeka za maloga i za Bromana. Prekinuvši ta duga premišljanja pitala je: – Koliko tražite za njega? Naveo je cijenu, imala je dovoljno novca. Unatoč tomu se cijenkala, htjela je cijenu spustiti za jednu trećinu. Bjorum se nasmijao i rekao, vidim nisi tako glupa kako si mlada. Pogodili su se za polovinu cijene i Hanna se vraćala kući s obje životinje i velikim strahom što će muž reći. Trebalo joj je vremena, jer je tele teško nadzirala i koje je u komadu moglo prevaliti samo manje razdaljine. Tek su oko ponoći stigli kući i na licu Johna Bromana nije se moglo previdjeti olakšanje. – Kupila sam i tele, rekla je kako bi se što prije oslobodila straha. – Dobro si to učinila, rekao je. – Ti se u to bolje razumiješ od mene. Na to se srušila posred dvorišta kako bi potpuno uživala u olakšanju. Ostala je sjediti dok je John životinje odveo u štalu i dao im sjena i vode. Hanna je te večeri i prije nego što je legla u krevet gotovo zaspala, i cijelu je noć prospavala duboko i čvrsto. – Doista si bila umorna, rekao je Broman u jutro i ona je kimnula gledavši kao i obično u nešto što se nalazilo iza njegove glave. – Nije umor bio ono najgore, rekla je. – Već tele koje sam bez odobrenja kupila od vašeg novca. – Nisi ga uzalud potrošila. Osmjehnula se, no njezin je pogled kao i obično bio usmjeren u neku točku iza njega."Hanna, rekao je. – Pogledaj me. Pogledi im se sretoše samo na trenutak, Hanna je pocrvenila i ustala: – Moram van, pomusti kravu. Još dok su slavili navještaj s oltara, Broman je primijetio da Hanni teško pada gledati ljude u oči. Kako je već za prvog susreta primijetio, promatrala je kradom, ali vrlo pažljivo. Čim bi je netko pogledao odvratila bi pogled. Prije nego što se Hanna vratila iz štale, došli su August i njegovi sinovi pa tako nije više bilo prilike da se taj razgovor nastavi. No, Broman nije htio popustiti i za večere je ipak pitao: – Zašto ljudima nikad ne gledaš u oči? Lice i vrat obliše joj se gorućim rumenilom dok je razmišljala, ne nalazeći odgovor. – Ne znam, reče konačno. – Nikad o tome nisam razmišljala. Možda zato što sam tako ružna. – Ženo, pa ti si prava ljepotica! Lice joj se još više zarumeni. Bilo je tiho dok je tražila riječi: – Tako samo vi mislite, reče konačno. 43

– A vaša su viđenja ionako ponekad čudna. Poput ovih groznih planina koje se vama tako sviđaju. Sad je on bio taj koji nije mogao naći riječi. Hanna se brinula o svojim kravama kao da su mala djeca i u tom se kraju pričalo kako je njezina štala tako čista da se s poda može jesti. Krava se odazivala na ime Lyra, no tele je ostalo bez imena sve dok jednog dana John Broman nije rekao da će ga zvati Stern. To je dobro, pomisli Hanna i s ljubavi pogleda tele koje je na čelu imalo bijelu mrlju. Kad su radovi u mlinu bili skoro gotovi, Broman je dobio pismo od sestre koja je napisala da je majka teško bolesna i da je treba posjetiti. Rado bi bio poveo Hanu sa sobom, no ona je tako usrdno molila da ne ide s njim, paje popustio. Kad je odlazio bio je namrgođen. – Bojite se za majku?, upita Hanna na rastanku. – Ne previše. Previše je često dosad umirala, kratko je odgovorio. Jedan ga je vozar poveo sa sobom, a potom, tek što je stigao do ceste, neki seljak koji je vodio ovce na klanje u Fredrikshald. Broman je bio sretan što je nakon granice opet bio sam, htio je razmišljati. Čuo je kako stariji ljudi govore da je ono najgore kod neke teške žene to što čovjeku ne izlazi iz glave. I s njim je bilo tako da je mnogo razmišljao o svojoj mladoj supruzi. No, Hanna nije bila teška. Kad je kroz šumu skratio put do granice s Varmlandom, pomislio je kako može sastaviti dugu listu Hanninih vrlina. Bila je poslušna i tiha, nije širila tračeve, dobro je kuhala, kuća i štala bile su čiste. Najbolje na njoj je bilo to što se nikad nije žalila niti mu išta predbacivala. Bila je uredna i sposobna u održavanju kuće, a i s novcem. A bila je i lijepa i voljna u krevetu. Potom se sjetio večeri kad su spavali jedno s drugim i kad je usred toga otvorila oči, jer je dječak zaplakao. Pogled joj je bio tako pun straha da ga je prošla želja. – Čega se to bojiš? – Mali je taj koji se boji. Lagala je i to je bilo neobično jer se rijetko služila lažima. Dugo mu je trebalo da zaboravi tu večer i njezin pogled. Izgubio je želju i nije je dotaknuo cijeli tjedan. Ona je bila puna zagonetki, a on je bio čovjek koji je htio razumjeti. Poput one stvari s Bogom. Svaku drugu nedjelju Hanna je prevalila dalek put do crkve. On je vrlo rijetko išao s njom, iako bi i njemu trebala božja riječ. No, misa bi u njemu ostavila još veću prazninu, premda je crkvenjak dobro svirao na orguljama. Hanna je vrlo uspravno sjedila u klupi, činilo se 44

da pobožno sluša i nije se okretala. Unatoč tome bio je siguran da joj je dosadno baš kao i njemu. Na putu kući pokušao je razgovarati s njom. – Ti, ti vjeruješ u Boga. – Vjerovati, reče. – On jest. Rekla je to kao da govori o zemlji kojom hoda, no Broman nije htio popustiti. – Kakav je On, što misliš? – Ono najgore s njim je to što nikad ne znaš gdje Ga možeš naći. Ma što da se događa, uvijek se moraš pokoriti. – Misliš... daje Bog okrutan, reče John oklijevajući, jer mu se to učinilo kao bogohuljenje. – Točno, reče. – I slijep i nepravedan. Nije ga briga za nas. Tko tvrdi suprotno, ništa ne zna. – Zvuči kao da govoriš o sudbini, rekao je. Naborala je čelo, razmislila i na kraju rekla: – Da, on je poput sudbine, jer mu nitko ne može pobjeći. John Broman je zaprepašteno pitao kako ona to misli i što bi župnik rekao da sazna kako ona razmišlja. Na to se nasmijala: – Župnik je glup. I John Broman se morao nasmijati dok je hodao kroz jesenski vlažnu šumu i prisjećao se tog razgovora. No, nije to bio veseo smijeh, jer u načinu na koji je njegova žena vjerovala u Boga bilo je nečeg zastrašujućeg, nečeg poganskog i vještičjeg. Potom je odagnao tu misao, Hanna nije bila vještica. Ona je samo bila iskrenija od većine ljudi. Prije nego što je stigao u svoj kraj, odmorio se i pojeo hranu koju je ponio na put. Ustanovio je da mu je Hanna spremila i maslac i slaninu, bilo je ukusno i najradije bi bio ostao tamo u šumi, pokraj potoka. Duboko je uzdahnuo prije nego što je krenuo put svojeg imanja. Kad je ugledao seosku kuću učinilo mu se da je tako mnogo mislio na Hannu samo zato da ne mora misliti na majku. Na trenutak je. ostao stajati na rubu šume i pokušao Brohof sagledati onako kako bi ga vidio neki stranac te je pomislio kako izgleda raskošnije nego što jest. Na kraju se prisilio i krenuo šljunčanim putem do ulaznih vrata. Bojao se šogora koji je vodio imanje gotovo jednako kako se bojao oca. Starac je već petnaest godina mrtav, no majka je upravljala obitelji sa svog bolesničkog kreveta. Oba su roditelja bila takva da se čovjek, ma kako se ponašao, uvijek osjećao kao da im nešto duguje. Šogor nije bio kod kuće, no Agnes je dočekala brata sa sebi svojstvenom ohološću. Kao kad pozdravljaš psa za kojeg znaš da će ti samo dosađivati. 45

– Alma je pisala..., rekao je. – Znam, odgovorila je. – No, majci nije gore. Sad spava. Možeš se, dakle, prvo oprati i potom popiti kavu. Oprao je lice i ruke u bačvi s vodom koja je stajala na dvorištu i popio kavu koja je bila jednako prazna kao i Agnes. Kad je krenuo prema majčinoj sobi, sestra je šapnula: – Nemoj je probuditi. Bolje je za sve nas da prospava cijelu noć. – Kako je teta Greta? – upitao je tiho. – Ona stanuje kod Alme i još je bistra, šapnula je Agnes. Potom je sjedio tu i gledao svoju majku. Hroptala je, dah je dolazio škrto i plitko kao da je na samom rubu smrti. Izgledala je mirno i John je na trenutak poželio da može prema njoj osjetiti nježnost. No, ogorčenje je prevladalo i pomislio je, daje Bog milostiv ti bi umrla i ja bih bio slobodan. Tada bih mogao dobiti svoj dio nasljedstva. Sam Bog zna koliko mi treba taj novac. Bile su to samo misli, no majka se probudila i svog jedinog sina pogledala s tako jakim predbacivanjem da je morao odvratiti pogled. – Ah, tako, sad dolaziš!, vikala je i ovog puta imala dovoljno zraka u plućima. – Ali novu ženu nisi doveo, tu kurvu iz ciganskog sela dolje u Dalu! Ta se valjda ne usudi posjetiti svoju svekrvu! Nije odgovorio jer je iz iskustva znao da razuman govor donosi samo još više boli. Ovog ju je puta, međutim, šutnja dovodila do ludila, vikala je kao luda i Agnes je utrčala: – Rekla sara ti daje ne budiš! Ustao je i otišao. Na vratima se okrenuo i rekao predano: – Dakle, adieu, majko. Tad je starica još jednom izviknula stare riječi da je osramotio obitelj i imanje, baš kako je prorekao njegov otac. John Broman se požurio kroz kuhinju i preko dvorišta pošao ka stazi koja je vodila do Almina imanja. Nasljedstvo još nije bilo podijeljeno i u iščekivanju majčine smrti, Alma, njezin muž i djeca živjeli su kao budući nasljednici na gospodarskom imanju pokraj šume. – Izgledaš posve rastrojeno, rekla je umjesto pozdrava. – Pretpostavljam da se stvari nisu dobro odvijale. Oboje su zašutjeli pred neshvatljivim. Na kraju je Alma rekla: – A ipak joj je bilo tako bitno da ti pišem. Nekako sam umislila da bi se htjela pomiriti. Nije imao snage odgovoriti na to, osjećao je kako ga obuzima potištenost. No, Alma ga je počela ispitivati o Hanni, o dječaku i mlinu i John je neko vrijeme mogao otjerati od sebe ono mračno, jer je pričao o tome kako su se 46

dobro snašli gore u mlinu, kako je Hanna sposobna i kako je u međuvremenu zavolio dječaka. Raspitao se o Greti, očevoj sestri, uz koju su bili tako vezani kao djeca, o teti punoj bajki i veselja. Starica je već pošla spavati, rekla je Alma. No, kad je vidjela razočaranje svoga brata, brzo je predložila: – Samo ti pođi k njoj. Veselit će se da te vidi. No, oprezno je probudi. Spava u sobi čiji je zid naslonjen uz peć, tamo joj je lijepo toplo. Pošli su preko na vršcima prstiju, no nisu to trebali učiniti. Greta je bila budna, sjedila je uspravno na krevetu i rekla, kako je sanjala da će John doći kući i posjetiti je. – Nije to bio san, rekao je John i uzeo obje njene ruke u svoje gledavši u osmijeh bez zubi i bezbroj bora. Nije se promijenila i njezina je snaga strujala kroz ruke u njegovo tijelo. Pričali su o starim vremenima, nije ga ispitivala o posjetu na Brohofu kao da već odavno zna kako je sve prošlo. Tada je zatražila kavu, no Alma se nasmijala i rekla da je dosta ludosti za danas. Sad će večerati i potom mora biti mir u kući. John je na vlastito iznenađenje osjetio da ga san savladava čim je u sobi u potkrovlju glavu spustio na jastuk. Prospavao je cijelu noć i više nije mislio na majku. Kad se šumom vraćao kući nosio je mnogo stvari: novu petrolejsku svjetiljku i staro ogledalo sa zlatnim okvirom koje je Alma obnovila. – Još nekoliko svadbenih darova za Hannu, rekla je i on pomisli, dok je tako išao, da će se njegova žena tome veseliti. No, najviše je razmišljao o dogovoru s Alminim mužem koji je htio da zatraže predujam od nasljedstva pod prijetnjom sudskog spora. Rekao je da će John sljedeći put kad dođe kući trebati sa sobom dovesti konja i kola. Odmorio se na mjestu gdje put vodi pokraj Dugog jezera i gdje visoke planine streme k nebu. Strmom padinom protezao se kozji put, John se popeo komad i pogledao na zemlju koja je sada bila njegov dom. Bila je to uska dolina, s obje strane jezera samo visoke planine s oskudnom zemljom uz obalu. Odavde je mogao vidjeti mnoga od stotinu jezera ovog kraja koja su izgledala kao ogledala razbacana po divljini. Nije to bila zemlja za seljake već za divlje životinje i hrabre lovce. Unatoč tome se tvrdoglav narod, vezan za zemlju, čvrsto primio za svoja mršava polja, izgradio je crkvu i školu, vjenčali su se, rađala su se djeca. Previše djece. – Ovdje je oduvijek bilo teško, no prava je oskudica nastala kad su se ljudi počeli množiti poput zečeva, rekao je August. 47

Cijelo vrijeme pješačenja John je na jugu gledao oblake kako plove nebom. Sad su se nagomilali na horizontu, tamo gdje je njegova kuća i gdje ga čeka njegova žena. Ustao je, uzeo prtljagu, krenuo u susret kiši i do kože pokisao prije nego što su se razišli oblaci i sunce u posljednjim satima dana osušilo šumu i puteve, ljude i životinje. Broman se nije čudio, navikao je na to da se vrijeme ovdje stalno mijenja kao i priroda. Već je odavno pala noć kad je Broman stigao do svoje kuće. No, u kuhinji je gorila svjetiljka od smolaste borovine i Hanna je peglala. Vjerojatno se boji biti sama, pomislio je i dozvao je prije nego što je zakucao na vrata. – Hanna, ja sam. Požurila mu je u susret i u tami je vidio glupe suze koje je obrisala gornjim dijelom dlana. – Bože moj, kako se veselim! – rekla je. – Bojala si se? – Nisam, brat spava gore u potkrovlju. Tad se John sjetio kako su se August i on dogovorili da Rudolf spava u kući kad je Hanna sama. Istog je časa osjetio kako ga napušta potištenost. Za ovaj put. – Stojiš tu u mraku i peglaš? – Nemam dovoljno vremena preko dana. Nisu se doticali, ali su zračili srećom. Broman se sjetio petrolejske svjetiljke i rekao: – Skloni rublje i sjedni na stol, Hanna. Nije je gledao dok je sastavljao svjetiljku i ulijevao petrolej. No, kad ju je upalio nije skidao pogled s Hannina lica i dok su stajali tako u jakom svijetlu uživao je u njezinu čuđenju i neshvatljivoj sreći. Na kraju je prošaptala: – Svijetlo je kao za ljetnjeg dana. Bilo je tako svijetlo da se Ragnar od toga probudio i rekao: – Zar je već jutro? Potom ugleda Johna i potrča očuhu u naručje. Zagrlio je dječaka onako kako je svoju ženu htio zagrliti, ali se nije usudio. John Broman se tek sljedećeg jutra sjetio ogledala. – Imam još jedan poklon od Alme. Potom je to prekrasno ogledalo objesio u dnevnom boravku na zid. Hanna je stajala sa strane i stenjala od sreće, dugo je rukom prelazila preko pozlaćena okvira, no izbjegavala je svoj odraz u ogledalu. 48

– Pogledaj se već jednom u ogledalu, pogledaj se kako si lijepa, reče John. Poslušala ga je i obrazi joj se obliše rumenilom. Odmah je lice prekrila rukama i istrčala van. Dok mu je ulijevala jutarnju kavu upitala je: – Kako je bilo s vašom majkom? – Kao i obično, rekao je i to je bilo sve što je rečeno o posjetu u Varmlandu. Tjedan potom pokrenuli su mlin, grmljavina gorskog potoka postala je tiša, drveni je propust zadržavao nečistu vodu iz odvodnog kanala, Broman je bio zadovoljan i sretan što mu je ostalo novaca da plati Augustu i njegovim sinovima za posao koji su napravili. No, Hanni je rekao kako stvari stoje, daje otišao i zadnji novčić. Odgovorila je onako kako se nadao: – Snaći ćemo se. Osjećala se sigurnom, smatrala se bogatom. Imala je krave, podrum pun krumpira i repe, soka od borovnice i pekmez od raznih bobica. Kokoši su nesle jaja, a od jednog je bratića dobila svinju. U smočnici je bilo piva, a na tavanu je grgoljilo u Bromanovu loncu za vrenje. Brašna ima u izobilju pa u mlinarevoj kući neće nedostajati brašna. A tu je bilo i pecanje. John Broman je bio vrlo vješt, čemu su se čudili seljaci u Dalu. Ono o čemu se mnogo pričalo bila je njegova sposobnost lovljenja ribe u jezerima. Jedva daje netko u selu imao čamac i nikad, čak ni u godinama oskudice ljudi nisu razmotrili mogućnost da jedu ribu. Broman je nabavio čamac onog časa kad se odlučio za Norveške vode i svake je večeri spuštao vrše. Jedina riba koju je Hanna dotad jela bio je usoljeni sleđ, tako da je na početku imala problema sa štukom, grgečom i mladicom. No, vjerovala je Johnovim riječima o zdravoj hrani i uskoro je naučila pripremati i jesti ribu. Dan je bio ispunjen radom. Hanna prije nije znala da će seljaci htjeti kavu dok čekaju mljevenje i da će usto rado pojesti komadić kruha ili nešto kvasnog peciva. – To je kao da imam gostionicu, rekla je majci. Ali, veselilo ju je uz sebe imati ljude koji puno govore, šale se i smiju. Kad je pao prvi snijeg, došli su drugi gosti. Kao i uvijek zimi, prosjaci su dolazili do kuća, stajali na vratima kuhinje s tako upalim očima da su se doimale crnima. Najgore je bilo vidjeti djecu. Hanna ih nije mogla odbiti, neprestano je pekla kruh i davala im.

49

– Ne mogu ih izbaciti, rekla je Johnu koji je kimnuo jer ju je razumio. No, što je više Hanna djelila to se više širio glas i kolona prosjaka iz dana u dan bila je sve veća. – Teško ti je, rekao je kad ju je uveče vidio u kuhinji kako riba pod, stol, klupe. Nije se bojala samo uši i buha, najozbiljnije je vjerovala da u prljavštini koju prosjaci ostavljaju za sobom vrebaju bolesti. Bromanu je to bilo smiješno, no ništa nije rekao. Već je odavno znao da ne može učiniti ništa protiv njezina praznovjerja. Te prve zime kad je Hanna učila biti mlinarevom ženom najteže je bilo gledati kako se Broman doslovce ubija od posla. Od umora i brašnene prašine počeo je kašljati, teško kašljati zbog čega je noću bio budan. – Ubit ćete se s tolikim poslom, rekla je Hanna. Kad bi bilo jako teško nositi vreće gore u žitnicu, Hanna bi pomagala. No, Bromanu je to bilo neugodno i rekao je neka se ona brine za svoje poslove, a on će raditi svoj. Hanna je o tome razgovarala s majkom i zajedno su skovale plan. Hannin mlađi brat, kojeg kod kuće više nisu trebali, mogao bi raditi u mlinu. Imao je četrnaest godina i bio je snažan. Plaćalo bi mu se u brašnu. Sad se Hanna trebala poslužiti ženskom lukavošću. Trebala je onako usput reći Bromanu da se roditelji brinu zbog Adolfa jer on kod kuće samo ljenčari i ubija vrijeme. Istovremeno bi Maja-Lisa trebala reći Augustu kako se boji da neće biti dosta brašna za cijelu zimu. – Doista se toga bojim, rekla je. Ispalo je da se August dosjetio tome da pita Bromana ne bi li Adolf mogao raditi na norveškim vodama kao pomoćnik u mlinu. Dobio je, kako je dogovoreno, naknadu u brašnu. No, nije morao spavati na klupi u kuhinji jer mu je Hanna, koja je bila više nego zadovoljna, uredila sobu u potkrovlju. Broman više nije morao tako teško raditi. Ipak, onaj teški kašalj gaje i dalje napadao noću i to je uznemirivalo. Usto je imala problem s brašnom. Seljaci iz Dala mlinaru su plaćali na stari način, dva vagana brašna za jednu vreću žita. Tako su brašno morali nositi do grada na granici, udaljenog više od jedne milje, i tamo su ga mogli zamijeniti za kavu, sol i šećer. I za novac. Kad je Dugo jezero bilo zaleđeno tu je zadaću preuzimala Hanna, vukla je teške saonice do trgovine Alvara Alvarssona i vraćala se s potrebnom robom i gotovinom. Bromanu je to bilo neugodno, bio je to težak posao za njegovu ženu iako je bila mlada i jaka. Ipak, veselio se kad je njezinu bratu uz dogovoreno brašno konačno mogao platiti i jedan carski talir mjesečno. Iz dana u dan 50

čekao je vijesti o konju iz Varmlanda, no to se otezalo, a Hanna je mislila da je i dobro tako. Nije imala dovoljno hrane da prehrani konja tijekom zime. Nakon zornice, ove svi zime doručkovali kod Augusta i Maje-Lise na Bratenu. Na stolu je bila usoljena božična šunka i kaša od riže. Hanna je skuhala kavu, jer je Maja-Lisa pošla na crkveno groblje gdje je stavila borove vjenčiće na grobove svoje djece. John Broman je ostao s njom i možda je bila njegova ljubaznost ta zbog koje je prvi put progovorila o mrtvima. Bilo je to na dugom putu kući, kad je rekla: – Još mi je uvijek teško, jer toliko sam ih voljela. Čak i više od djece koju sam nakon njih rodila i koju sam smjela zadržati. Bili su to Anders i Johan koji su jedan drugome sličili kao da su blizanci. I tako veseli. Bila je tu i Elin, ona je bila tako nježna i uopće nisam imala vremena bolje je upoznati. Ne bi imalo ni smisla jer je smrt čekala već kraj kolijevke. Plakala je i obrisala suze o nedjeljnu pregaču. Šutio je, no pogladio je po leđima. – Najteže mi je bilo izgubiti Mariu. Bila je tako vedra i lijepa izvana i iznutra. Usekne se i otrese bale u snijeg. – Nikad to nikome nisam rekla, no sad to mora van. Kad se rodila Astrid, samo godinu dana nakon Hanne, izgledala je... činilo se kao da se Maria vratila. Ljudi kažu da je to glupost. No, ja vjerujem da je istina jer ona je baš poput preminule, ne samo po karakteru, već i po izgledu. Došli su do Bratena i Maja-Lisa je pošla iza kuće kako bi oprala lice dok je John ušao u toplu sobu i sjeo za božični stol. Trebalo mu je nešto jako, Hanna je to vidjela na njegovu licu i pružila mu punu čašu. Jedne subote na početku proljeća, kad se snijeg već otopio ali su noći još bile hladne, John Broman se vratio kući s viješću daje Rickard Joelsson u lovu na medvjede, u Trosilu, ubijen iz nehata. – Dakle, sad je mrtav otac našeg Ragnara, rekao je John. Hanna je problijedila kao krpa i ukočila se. – Je li to istina ili to govorite samo onako?, šapnula je. – Mora biti istina. Lovac je bio na Lyckanu i izvijestio roditelje. Teško im je. Sad je Hanna sve više i više crvenjela i počela se tresti. I izenada zaviče: – Tako im i treba, toj prokletoj bagri! Broman je zaprepašteno uočio kako njegova žena više nema srama, ali istovremeno ni razuma i dostojanstva. Istrčala je kroz vrata i jurila u krug 51

po dvorištu. Naizmjenično je vikala i smijala se, kao daje poludila. Psovala je, izgovarala riječi za koje nikad nije smatrao mogućim da će ih od nje čuti. – Pakao i vrag, Sotonino djelo, prokleta Loyisa je dobila što je zaslužila! O Bože, kako mi je drago! Dobro ti došlo, dobro ti došlo, draga teto! I potom se opet smijala, tako glasno da su pliće odletjele iz krošanja. – Ragnare, Ragnare, gdje si, dijete? Slobodan si, konačno si oslobođen zla! John je uplašeno pošao za njom kad je otrčala dolje prema jezeru i vikala: – Slobodna sam, Ragnare! Izbavljeni smo od užasa! Tvoj se otac sada peče u paklu! Potom je opet krenula prema kući i sva u groznici bacila se na zemlju. Suknje su joj poletjele preko glave, razotkrila se sramota, no ona to ili nije primijetila ili joj je bilo svejedno. Kad je spustila suknju s glave, učinila je to da bi stisnutih šaka prema nebu uzviknula: – Nikad ti neću oprostiti ako njemu oprostiš, ti prokleti Bože! Čuješ li me! Potom je naglo utihnula, sabrala svoju odjeću i legla na bok, sklupčala se poput embrija i počela plakati. John joj je prišao, pogladio je po glavi, zastala je usred ridanja i šapnula: – Vi znate da plačem samo kad se veselim. – Znam to, rekao je Broman. Potom je dugo šutio prije nego što je nastavio: – Nikad nisam znao da ti je bilo tako teško. Prekinula je neobuzdani plač i glas joj je bio čvrst kad je rekla: – Vi ste, Johne Bromane, previše dobar čovjek da biste tako nešto mogli razumjeti. Sad je dugo oklijevao, no na kraju je ipak rekao: – To nije točno. I ja sam se veselio kad je poginuo moj otac. Tad su presahle suze, sjela je, obrisala lice u pregaču i rekla uz jako čuđenje: – Onda smo isti, vi i ja. Barem malo. Po prvi ga je put pogledala ravno u oči, pogled se susreo s pogledom i nije odvratila pogled kad je rekao da je to vjerojatno tako. Primijetio je da joj je bilo hladno i rekao da mora poći s njim na toplo prije nego što se prehladi. Poslušala ga je i čim je došla kuhinju oprala je ruke i lice. Potom je pošla do ogledala u boravku, po prvi je put ostala stajati pred njim i dugo je gledala svoj odraz. – Izgledam kao posve normalan čovjek, rekla je konačno. Potom se opet posramila. – Gdje je mali? – Kod kovača, igra se. – I bolje je tako. – Da, to je dobro. 52

– Ponijela sam se kao glupača, rekla je drhtećim glasom. – Dobro je da si se toga oslobodila. Na njegovo čuđenje razumjela je što je rekao i složila se s njim: – To bi bilo to. Nemojte ništa reći... – Ne budi luda, rekao je. Sljedećeg je trenutka dječak ujurio u kuću i vikao da je kovač rekao kako je Rickard sa Lyckana ubijen u šumi. – Ne, rekao je John Broman čvrstim glasom. – Bio je to nesretan slučaj. Lovac koji je pucao mislio je da je Rickard medvjed. – I zabunio se? – Da, takve se stvari događaju. To se zove nesreća u lovu. – Znam, reče dječak tiho. No, kad je John predložio da podu do jezera kako bi provjerili vrše ponovno je živnuo. – Smijem se s njim voziti u čamcu, mama? – Smiješ, reče John Broman umjesto nje. – Mama nema vremena za veslanje, dakle, možeš ti, a ona će napraviti večeru. U čamcu se dječak opet uozbiljio, skupio je svu svoju hrabrost i postavio pitanje: – On je bio moj otac, zar ne? – Da, reče Broman. – Tako je. Te je večeri Hanna po prvi put sama potražila muža. Nakon toga je odmah usnula, no John je od straha za svoju ženu dugo ostao budan. Uplašio se mnogo više nego što je to htio priznati i pomislio je da je poludjela i da se sada bilo što može dogoditi. No, sjetio se i vlastite divlje sreće kad su onda došli s viješću da je stari Broman propao u led. John je pobudio čuđenje, jer je na pogrebu tako silno plakao. Je li bio poput Hanne i plakao samo od sreće? U jutro kad je Hanna upalila vatru u peći, preplavio ju je sudbinski težak osjećaj. Sad sam trudna, pomisli. Nakon tog dana zrak u mlinarevoj kući bio je čišći. I u četvrtak kad su njezini roditelji neočekivano došli u posjet s viješću da je Joel s Lyckana zadavio svoju ženu i potom otišao u štalu i ustrijelio se, Hanna je uspjela baciti pristojan pogled zaprepaštenja. No njezine oči nisu ispuštale Bromanov pogled, duboko su uronile u njegove. Nije odvratio pogled, no osjećao se čudno krivim. U petak su radili na parceli s krumpirom. Hanna se upregla u plug i John Broman se sramio dok je tako hodao za svojom ženom i brazdao zemlju. Nekako se morao domoći konja. 53

Odmah nakon Božića dobio je pismo od Alme. Pokušaj da uz pomoć zakona izvuku dio nasljedstva nije uspio i s majkom se uopće nije moglo razgovarati. – Ta će nas još sve nadživjeti, pisala je Alma i on je pomislio da bi to bilo lako moguće. On će umrijeti od kašlja daleko prije nego što stara ode. U sestrinu pismu nije bilo ni riječi predbacivanja, no John je čitao između redaka. Jer, stvari su bile takve da bi se nasljedstvo podijelilo da je on ostao kod kuće i kao jedini sin preuzeo imanje. Almi i njezinoj obitelji tada bi bilo bolje. No, on je već kao mlad čovjek napustio imanje i otišao šegrtovati vi susjedno selo kod mlinara i na svu se nesreću još i oženio. Iako se u ovom kraju preziralo samoubojice na pogreb Joela Erikssona došlo je mnogo ljudi. I da sve bude tako kako i treba biti, muža i ženu pokopali su jedno uz drugo te pokraj sina čije je nehotice ubijeno tijelo prebačeno ovamo iz Trošila. Erik Eriksson je pokraj groba stajao uspravno poput stabla i kad je na karminama ispijena kava i gosti se razišli, iznio je svoje planove. August neka preuzme Lyckan, a njegov najstariji sin Braten. No, po prvi put u životu starog veleposjednika netko se suprotstavio. August je rekao da ne želi Lyckan, no da želi potvrdu o vlasništvu Bratena. A sin je izjavio da se odlučio za Ameriku. Na to su se složili da nitko ne stanuje na Lyckanu, gdje možda još lutaju duhovi Joela i Loyise. A da se o nesretnom Rickardu i ne govori. Taj je razgovor prestrašio Hannu koja se čvrsto primila za ruku Johna Bromana. Erik Eriksson, kojem nikad nitko nije proturječio, doslovce se urušio na svom mjestu, u dnevnom boravku na Bratenu, leđa mu se pogrbiše i iznenada su svi mogli vidjeti kako je star i kako ga je ova nesreća jako pogodila. Kao i uvijek, Ingegerd je izgovorila riječi spasa. Predložila je da se imanja spoje i prepišu na Augusta koji će tada raspolagati nasljedstvom. – Ako misliš da možeš ostati stanovati na Bratenu, to je tvoja stvar, rekla je svome šogoru. – No, bit će ti jako teško. August se silno trudio da ne pokaže koliko je zadovoljan. Bilo je to rješenje kakvom se nadao. Hanna je svoju tetu Ingegerd gledala širom otvorenih očiju i pomislila kao i toliko puta dotad kako je ponosna i lijepa, ta najstarija kći Erika Erikssona. Već joj je bilo pedeset godina i bila je sedam godina starija od Maje-Lise. No, izgledala je puno mlađe. O neudatim kćerima, koje bi ostajale u kući, govorilo se s prezirom, no što se ticalo Ingegerd sa središnjeg imanja, ljudima to nije smetalo. Oduvijek se govorilo da Erik Eriksson nikad nije donio ni jednu odluku, a da se prije nije konzultirao svoju kćer. 54

Takvom može žena postati kad živi bez muža i djece, pomisli Hanna. Potom se posramila, jer je znala da se žene moraju pokoriti običaju. Konačno, djeca se moraju rađati. Nakon što su Erik Eriksson i njegova kći kolima krenuli kući, August, njegovi sinovi i John Broman rakijom su proslavili svoju pobjedu. Toliko su popili da John i Hanna nisu mogli otići kući. Uz majčinu pomoć Hanna je odvukla muškarce do tavana i polegla ih na pod, dobro ih pokrivši. Potom su obje žene sišle u kuhinju kako bi sve pospremile nakon karmina i opijanja. Govorile su o Ingegerd koja je još u svojoj mladosti bila lijepa i pametna. – Nikad joj nije nedostajalo udvarača, rekla je Maja-Lisa. – Dolazili su masovno, no ona ih je samo ismijavala. A ocu je to odgovaralo, htio ju je zadržati uza se. Jadni je Joel stalno morao slušati da je rođen da bude žena, jer je Ingegerd bila nasljednica kakvu je trebao Eriksson i imanje, i daje nesreća njegova života što je ona žensko. Maja-Lisa je te riječi izgovorila kao jadikovku i Hanna povjerova kako ona misli na Joela i njegov nesretan život. No, potom je neočekivano viknula da svome bratu nikad neće oprostiti što je obesčastio obitelj, ubojica i samoubojica kakav je bio. Iznad kuće i nedaleko od obale norveških jezera nalazilo se pet velikih javora, gusto jedan uz drugi. Dok su cvali ovog proljeća, cijelo je mlinarevo imanje mirisalo na med i Hanna je rekla kako je šteta što čovjek taj slatki sok ne može piti odmah iz stabla. No Broman, koji je gledao kako svijetlozeleni listovi padaju na tamnu vodu, ismijao ju je i nije primijetio da mu je to zamjerila. – Morate mi pomoći prenijeti onaj otmjeni naslonjač na tavan, rekla je. – Treba mi u sobi mjesta za tkalački stan. Njemu je to odgovaralo. – Znaš što mislim o tom naslonjaču. Zasiktala je da je to s tkalačkim stanom samo privremeno i da će uskoro opet htjeti svoj prekrasan komad namještaja. – To je skorojevićki naslonjač na kojem uopće ne možeš sjediti, rekao je. Na to je podivljala i zaurlala kako u životu ima važnijih stvari od sjedenja. Gledao ju je zaprepašteno. – U posljednje vrijeme baš i ne razmišljaš čisto. – Trudna sam!, povika i potom stavi ruku na usta te pomisli kako je to baš njoj slično. Već tjednima mozga kad će mu to reći i kojim riječima! Vidjela je jako dobro da mu to nije bilo drago, no položio je ruku na njezina ramena i na kraju rekao: – Da, to se moglo očekivati. 55

Prije nego što je u studenome rodila dječaka bila je još u stanju kopati krumpir i nositi ga u podrum. Porod je bio lukav da je Broman skoro poludio. I nije mu bilo nimalo lakše kad je stara Anna uletila u kuhinju po šalicu kave i rekla kako mu je žena dolje sva rastrgana. Ništa drugo se i ulje moglo očekivati. – Izađi van, Bromane, reče babica i on je izišao pomislivši kako je prava sreća što je Rickard Joelsson mrtav. Danas bi čak i on mogao ubiti tog čovjeka. Potom je pošao do mlina, pokrio se s nekoliko vreća i zaspao na podu. U zoru ga je probudila Anna i svečano rekla, dobio si sina, Johne Bromane. – Stoje s Hannom? – Spava. Jaka je ta tvoja žena. Preplavio ga je osjećaj olakšanja i Annino svečano držanje prešlo je i na njega. U kuhinji se brižno oprao i odjenuo novu košulju prije nego što je tiho ušao u sobu. Bila je blijeda, njegova djevojčica, no čvrsto je spavala i disala duboko. Dječak je spavao u kolijevci pokraj donjeg dijela kreveta, bio je to ružan i sitan zamotuljak s crvenim čuperkom na glavi. Broman je dugo promatrao dijete i prepoznao crte lica te pomislio kako će teško izlaziti na kraj s tim dječakom. Potom je čuo kako se mlinu približavaju prva seljačka kola pa pođe na svoj svakodnevni posao. Uvečer su došli Maja-Lisa i August s Ragnarom kojeg je John Broman odveo na Braten kad su Hanni počeli trudovi. Rekao je da ne želi da se dečko uplaši. Maja-Lisa je primila Ragnara, no tu je pomisao smatrala smiješnom. Djeca ipak moraju naučiti kakav je život. Kad je to rekla Augustu, složio se s njom. On već dugo smatrao kako će mlinar smekšati dječaka i bilo mu je neugodno kad bi Broman pogladio Hannu po obrazu. Sad su došli vidjeti novog unuka. Odmah su primijetili da ne sliči nikome iz obitelji, nitko nije imao tako okruglo lice, tako prćast nos i crvenu kosu. Broman je, dakle, morao reći kako stoje stvari: – Sliči mome ocu. – Samo je Hanna primijetila daje bio tužan dok je to izgovarao. – Izgleda kao žaba, reče Ragnar, a Hanna i Maja-Lisa ga napadoše. No, Broman je dječaka uzeo u krilo i rekao tješeći ga da tek rođena djeca uvijek tako izgledaju. – Uskoro će biti jednako lijep kao i ti, rekao je i znao da laže. Novo dijete nikad neće biti tako lijepo kao njegov brat. Odlučili su dječaka krstiti na očevo ime, John. 56

– Već sljedeće nedjelje, reče Maja-Lisa tako uvjereno da se nitko nije usudio reći kako ovog puta nije tako hitno. Hanna je dobila čitav popis pravila kako se ponašati. Sljedećeg tjedna u kuću ne smiju dolaziti nepozvani gosti. I neka se Hanna pripazi šepave Maliri, kovačeve žene o kojoj se mnogo lošeg govori, pa i to da ima zao pogled. Nakon odlaska punca i punice John je sebi i dječaku spremio krevet u kuhinji, na klupi koja se izvlačila. Umorni od silne napetosti odmah su zaspali. No, Hanna je u sobi dugo ostala budna i dugo je promatrala novo dijete govoreći onako za sebe: Ti malo ružno derište. Osjećala je istu začuđujuću nježnost kao onda za Ragnara. Potom je Bogu zahvalila što je sve bilo gotovo i što je rodila dječaka. Nakratko je uznemireno pomislila na to kako je Broman rekao da je skoro poludio od veselja kad je njegov otac poginuo. Mora da je to bio zao čovjek, pomisli i ponovno pogleda novorođenče. – On sigurno nije istog kova, reče glasno kao da se zaklinjala. Možda je to i pomoglo, jer je mali ružni dječak postao drago i poslušno dijete. Krajem mjeseca pao je snijeg, no srećom, ustuknuo je pred kišom iz Norveške. John Broman je pregrizao ponos i pošao Eriku Erikssonu kako bi posudio konja i kola. Ingegerd je rekla kako starac leži u groznici s bolovima u prsima i John se posramio svojega olakšanja. Volio je Ingegerd kao jednu od rijetkih osoba ovdje u dolini s kojom je mogao razgovarati. Ponudila ga je kavom i ostali su sjediti u kuhinji pričajući o koje čemu. Za Rickarda je govorila kako bi taj jadni momak poludio kad bi njegov otac tukao Loyisu. – Štošta sam pokušavala da pomognem Hanni, rekla je. – No, otac se protivio. Znamo kako stari razmišljaju, kurva ostaje kurva, ma kako se to dogodilo. A i inače su stvari s Maja-Lisinom djecom takve nekakve. – Kakve? Ingegerd je zažalila što je to rekla, vidio je to na njoj. No, on je inzistirao i ispričala mu je o Astrid, Hanninoj sestri, koja se bogato udala u Fredrikshaldu. – Imala je napadaj, rekla je Ingegerd. – Naprosto je poludila. Trčala je do groblja, cijelim dalekim putem do crkve i trgala cvijeće i križeve s grobova svoje mrtve braće i sestara. A župniku je rekla da oni uopće nisu mrtvi. Oni žive i nije im mjesto pod zemljom. Ingegerd se pritom stresla i otpila velik gutljaj kave: – Možeš si misliti, Bromane, kako se pričalo po kućama. No, pobrinula sam se za to da otac ništa ne sazna, uzela sam tu djevojčicu k sebi, bila je marljiva i dobra. Lijepa je i ni jedan jedini put kod mene nije poludjela. 57

Zavoljela sam je i rado bih je bila zadržala kod sebe. No, u susjedstvu su poderali jezičine i bilo mi je drago kad su joj našli posao u Norveškoj. Pošla sam s njom do Fredrikshalda i saznala da je došla u dobru obitelj, ne na seosko imanje već u trgovačku kuću. Tamošnji se trgovac ribom zaljubio u nju i vjenčala se u Fredrikshaldu. Njezin je muž čovjek s obje noge čvrsto na zemlji. On ništa ne zna o tom njezinom ispadu. – Na kraju je sve dobro završilo? – Da. Pisma koja od nje dobivam su šaljiva. Mislim da su te čudne misli nestale čim se makla od Maje-Lise. – Maja-Lisa smatra da je ista kao jedno od njezine mrtve djece. – Tako je. No, u tome nema ničeg neobičnog. Braća i sestre mogu nalikovati jedno drugome kao jaje jajetu. Johna je utješio taj miran glas i razumno objašnjenje. Od prošlog su ga Božića proganjale čudne misli, otkad je Maja-Lisa pričala o Astrid i mrtvoj sestri. Na kraju je iznio svoj problem. Na vlastito čuđenje ispričao joj je o svojoj majci koja je odbijala umrijeti, o nasljedstvu koje nije moglo biti podijeljeno i koliko već dugo i uzaludno čeka na to da od njih dobije konja. – Ne možemo bez njega, rekao je. – Ovdje nijedan seljak ne plaća novcem i jednom mjesečno moram odlaziti prodati svoje brašno. Alvarsson mi loše plaća, on zna kako izvući korist iz nevolje u koju sam zapao. – Bromane, možeš dobiti i konja i kola kako bi se odvezao u Fredrikshald, reče Ingegerd. – Otac o tome ne mora ništa znati, on ionako neće uskoro ustati. A do tad ću već nešto smisliti. Bio je začuđen dobronamjernošču kad je uprezao konja koji je bio jak i mlad i kojeg se nije moglo lako ukrotiti pred kolima. No, kad se opraštao štošta mu je postalo jasnije. – Nas dvoje, Bromane, imamo mnogo zajedničkog, reče Ingegerd. – Teško je kad roditelju moraš željeti da umre. Hanna je bila duboko iznenađena kad se kući vratio s konjem. No, briga je zatomila veselje kad je rekao da kani brašno odvesti do Fredrikshalda. – Onda vas danima neće biti. – Tu ti je brat. – Ali to nije isto. On šuti cijelo vrijeme. Broman je pomislio kako su sva djeca s Bratena šutljiva, a ne samo Hanna. No, naglas je rekao: – Mislio sam da ne voliš moje brbljanje i priče. – To je samo zato što je takav običaj, rekla je i on joj se nasmijao i prekasno shvatio da ju je to rastužilo. 58

– Hanna, objasni mi zašto bi se čovjek trebao ponašati kao da mu je nešto odbojno iako mu se to sviđa? – Nepotrebno je. – Tebi i malome pričati priče? – Da, reče i sad je bila bijesna. – Od toga neće biti kruha! – Nikad nisam primijetio da ti nedostaje kruha, rekao je, izašao i tako jako zalupio vratima da se kuća zatresla. Uplašila se. No, Ragnar, koji je sjedio na podu sa svojim kockama zamišljeno je pogledao i rekao, vi ste, majko, doista glupi. Pokušala je, no, kao i obično, nije se mogla doista razljutiti na svoga sina, samo mu je dobacila kako djeca moraju šutjeti kod stvari koje ne razumiju. – Ali, vi ste ta koja ne razumije, rekao je Ragnar i na trenutak joj je glavom prošla misao da bi mogao imati pravo. U međuvremenu se dječak iskrao vani k Johnu koji je timario konja i pripremao mu mjesto u štali. U kolijevci je zaplakao mali John i Hanna je dojenjem smirila i njega i sebe. Kad su sin i muž ponovno ušli, čula je kako se obojica smiju i pomislila da se njoj smiju. To ju je boljelo. No, na to je morala naviknuti. Sinovi će se unatoč tome uvijek dobro brinuti za nju. Godinu i pol nakon rođenja maloga Johna rodio se sljedeći dječak koji je, kako se i očekivalo, sličio Erikssonovima. Imao je smeđe oči, ravan nos i tamnosmeđu kosu. Maja-Lisa bila je ponosna kao da ga je osobno rodila i zatražila da dječaka nazovu po njezinu ocu, Eriku. Porod je i ovog puta bio težak i kad je Broman vidio Hannine muke samom je sebi svečano obećao da nikad više neće dotaknuti svoju ženu. Bilo je to, međutim, obećanje koje nije mogao ispuniti i kad je Erik napunio dvije godine, rodio se treći dječak kojeg su nazvali po Hanninu ocu Augustu. Najmlađi je dječak bio slabiji od ostalih. Hanna je to uočila odmah nakon poroda, još prije nego što je babica oprala dijete. A kad ga je prvi put dojila osjetila je da nema jaku volju za životom. On je na oca, pomisli. Živjela je u stalnoj brizi za svoga muža čiji je kašalj iz godine u godinu bio sve gori. Često je bio tako težak da mu je i samom teško padao. Tada bi dotrčavao kući i hripteći hvatao zrak. Stara je Anna dolazila kad je bilo najteže, stavljala mu obloge na prsa i dugo ga smirivala riječima. – Morali biste poći liječniku, rekla je i na proljeće, kad je u rnlinu bilo najmanje posla, Broman se s tetom Ingegerd odvezao dalekim putem do 59

Vanersborga, gdje mu je jedan temperamenti liječnik rekao da ima astmu i da odmah mora prekinuti s mlinarskim poslom. – Nije mi znao reći kako da prehranim obitelj ako ostavim mlinarski posao, rekao je John svojoj ženi kad je došao kući. Lijek koji je dobio brzo je potrošio. No, bilo je svejedno, ionako mu nije pomogao. S konjem je ispalo onako kako je Erik Eriksson odlučio. Dvije trećine vremena mogao ga je koristiti August, a John Broman jednu. Broman je bio ogorčen, no Hanna je smatrala da je to dobar dogovor. Ovdje gore među stijenama nisu imali dovoljno trave za tako veliku životinju, a konja i ne trebaju više od jednog tjedna u mjesecu kad odvoze brašno na prodaju u Norvešku. Kako je Ingegerd i predvidjela, Augustu je bilo teško živjeti na Bratenu i upravljati Lyckanom. Pažljivo je taj problem izložio Maji-Lisi, no ona je kratko i jasno odgovorila da ni u kom slučaju ne želi preseliti na to nesretno imanje. Našavši se u procjepu dugo je razmišljao i vrlo je oprezno iznio svoj prijedlog. Srušit ćemo staru kuću i gore na brežuljku sagraditi novu, reče. – Bit će ljepše, nova kuća s pogledom na gorski potok i jezero. No, August nije imao novca za novu kuću. Niti snage. Tako su se na kraju ipak preselili na Lyckan, gdje su August, njegovi sinovi i John Broman obojili zidove i stropove, te okrečili peć. Oko sredine ljeta sa svim stvarima uselili su na Lyckan. Maja-Lisa je prestala prigovarati, no nije se mogla priviknuti na svoj novi dom. Prošlo je dosta vremena dok netko nije primijetio kako joj je, i jednog je dana John rekao svojoj ženi, tvoja će majka uvenuti tamo na Lyckanu. Hanna se jako prestrašila i šapnula kako tamo doista lutaju zli duhovi. No, Broman je samo odmahnuo i rekao da su Maja-Lisine muke fizičke prirode. Hanna je s djecom posjećivala majku koliko često je mogla i ustanovila da je svaki put sve mršavija i bljeđa. – Osjećate li kakve bolove, majko? – Ne. Samo sam tako grozno umorna. U domaćinstvu je sve bilo okrenuto naglavce. Hanna je pospremala i kuhala, no na kraju je morala reći Augustu da zaposli sluškinju. – Vidite da mama ne stiže. No, u međuvremenu se sluškinju više nije moglo naći. Mlade su djevojke masovno odlazile u Norvešku gdje su nalazile posao u kućanstvima i gostionicama Mossa ili u tvornicama Fredrikshalda. Pokoja bi otputovala i u Ameriku, neke su ostale i udale se za Norvežane. Druge su se tu i tamo za praznike vraćale kući u otmjenoj odjeći i sa velikim šeširima ukrašenim ružama. To je ljutilo sve časne supruge koje su ili ih smatrale glupim 60

guskama. Ako ne i nečim gorim jer, čovjek si može zamisliti koliko stoji ta raskoš. Hanua je za svoju majku učinila što je mogla, skoro svakodnevno je djecu ostavljala kod stare Anne i s malim Augustom na grudima jurila na Lyckan kako bi se pobrinula da roditelji i braća bar nešto pojedu. Jednog joj se dana otelo pitanje koje nikad nije željela postaviti: – Je li istina, majko, da mrtvi lutaju ovim imanjem? – Jest, reče Maja-Lisa i osmjehnu se pritom. – No to nisu Joel i Loyisa. To su moja djeca, Anders i Johan. Katkad dođe i mala Elin. – Ali oni nikad nisu ovdje stanovali! – Sad stanuju. Kad se Hanna vratila kući i ispričala što je majka rekla, John Broman je pomislio kako žalost nikad ne prestaje. Uvijek je tu i trga ti život, otkida komad po komad. – Oni koji imaju mnogo mrtvih sve više gube želju za životom. August, koji nije mogao podnijeti bolest svoje žene, napisao je pismo Johannesu. Bio je u srodstvu s tim nadaleko poznatim iscjeliteljem i s mukom je sročio: – Dragi rođače, moraš doći, jer se ne mogu snaći bez svoje žene. Kad je Hanna Johnu rekla za to pismo, on je iznenađeno rekao kako je stoka ta koju Johannes liječi. – I ljude. Sigurno ste čuli za veterana koji je umirao od raka i kako je Johannes došao u kuću, skuhao čaj i natjerao starca da ga popije. Potom je rekao da ustane. Rekao je daje dogovoreno da pozivi do devedesete. Tako je i bilo. Tu priču John još nije čuo. No zato mnoge druge, jednu nevjerojatniju od druge. Johannes je i u Varmlandu uživao velik ugled. John nije vjerovao glasinama, no rekao je Hanni kako bi njegov posjet mogao utješiti Augusta i Maju-Lisu. No, John se prevario. U nedjelju po podne, kad se obitelj okupila na Lyckanu, došao je Johannes, sve pozdravio mahnuvši rukom i ušao u sobu gdje je ležala Maja-Lisa. Bacio je sarno jedan pogled na nju prije nego što je rekao: – Ti si, dakle, spremna da odeš. Sad je to mogla priznati pred sobom i pred drugima. – Tako sam umorna, reče. – Kad će to biti? – Vjerojatno već ovog tjedna. I ne moraš se bojati boli. Otići ćeš u snu. – Hoću li tada sresti djecu? – Pretpostavljam. Sve osim Marie, no to i sama znaš. 61

John Broman stajao je u kuhinji i čuo je svaku riječ, no nije mogao vjerovati da je dobro čuo. Potom je izišla Hanna, blijeda poput duha, tik iza nje otac koji je izgledao kao da je njemu izgovorena smrtna presuda. Nitko nije izgovorio ni riječi te na kraju prozbori Ingegerd: – Moramo Astrid poslati pismo. Iako je šaptala i Johannes je još bio u sobi kod Maje-Lise, čuo ju je i glasno rekao: – Ne, Astrid ne mora dolaziti. – Točno, reče Maja-Lisa. – Neka Astrid ne dolazi. No želim svećenika, ako ona pijanica iz crkve može jedan cijeli dan ostati trijezan. Hanna je ostala na Lyckanu kako bi kuhala za sve. No, John se vratio natrag u mlin gdje je desetogodišnji Ragnar bio sam sa svojom mlađom braćom. Odvezao se s Ingegerd, koja se žurila da što prije dođe kući k starom Eriku, koji je već više od godinu dana bio smrtno bolestan. U kolima je John Broman pitao što misliti o svemu tome. – Johannes ima mnogo iskustva s bolestima, a osim toga, svatko može vidjeti daje s Majom-Lisom gotovo. – Da, ali ono što je rekao o Mariji i Astrid. – Nemoj to ozbiljno shvaćati, Bromane. Johannes je dugo bio u Americi i otad je poklonik neke nove vjere. Radi se o čudnom učenju prema kojem duše mrtvih prelaze u novorođene. I sve takve neke gluposti. Pogledala je Johna i vidjela da ga nije uvjerila. – Slušaj. Johannes je jedne zime stanovao na Bratenu, dok je Astrid još bila mala. Tada je glavu Maje-Lise napunio onim čudnim mislima, mislima koje su izludile to jadno dijete. John je odahnuo s olakšanjem i od srca se složio s njom kad je rekla, tko je mrtav, mrtav je, znaš to i sam, Bromane. Svećenik je već malo bio popio kad je došao u ponedjeljak Maji-Lisi dati posljednju pomast. Bila je mirna, puna iščekivanja. No, August je bio ukočen od straha i nijem kao da su ga uputili u neku stranu zemlju. U utorak je cijeli dan Maja-Lisa imala jake bolove u grudima i teško je disala. U noći na srijedu obitelj je bdijela uz njezin krevet i sve se konačno odvilo kako je i bilo prorečeno. Spavala je, u jednom trenutku duboko izdahnula i prestala disati. John nije bio uz krevet umiruće jer je netko morao ostati kod kuće zajedno s djecom. Upravo ih je stavio spavati kad se začulo kucanje na vratima i odmah zatim Johannes uđe u kuću. John je skuhao kavu i iznio kruh na stol, no njegovi su pokreti bili ukočeni, nije volio ovog gosta. Šutjeli su, no kad su ispili kavu, Broman reče: – Izgovaraš li uvijek tako otvoreno svoje smrtne presude?. 62

– Samo onima koji ih žele čuti, reče Johannes i pritom se osmjehnu. – Ni August neće dugo. No, njemu neće koristiti ako sazna. John je pomislio na svoju astmu i težak umor. No, nije se usudio pitati, a nije bilo ni potrebno. – Ti, Bromane, imaš pred sobom više godina života nego što ih želiš. I za to postoji sasvim konkretan razlog. Smijem li spavati gore u sobi? John se prestrašio. No, kad je u potkrovnoj sobi naložio peć i spremio krevet, osjetio je radost kakvu već dugo nije osjetio. Hanna je bila blijeda kad je došla kući i napeta kad je izgladnjelom dojenčetu davala jelo. Dok je tako sjedila s dječakom na grudima, John ju je dugo promatrao i rekao, ah, kako bih silno htio da mogu plakati. Kratko je spavala i potom unatoč noćnom bdijenju morala poći u štalu pomusti kravu. Tamo je došao, kako je i očekivala, Johannes i hvalio je životinje i rekao da se ne mora brinuti za svoga supruga. – Vjerujem da će poživjeti još dobar komad i u dvadesetom stoljeću. Mislim da će biti tu i kad ćemo pisati tisuću devetsto desetu. Hannino je olakšanje bilo veliko. Još je bilo ljeto tisuću osamsto devedeset i četvrte, dakle, daleko je bio prijelom stoljeća. Tek kad se Johannes oprostio, uzela si je vremena da izračuna i na vlastito zaprepaštenje ustanovila da nije obećao više od šesnaest godina. No, to je bilo dovoljno, jer će do tada Ragnar navršiti dvadeset i šest, John devetnaest i Erik osamnaest godina. To su tri snažna muškarca u mlinu. – Čak ćeš i ti, jadno dijete, imati šesnaest godina i biti odrastao, zadovoljno je šapnula Augustu dok gaje dojila. – Doimaš se veselijom, rekao je Broman kad je ušao na ručak i ona je kimnula, no ugrizla se za usnu. U njezinim su ušima odzvanjale riječi koje je Johannes izgovorio pri odlasku: Samo jednu riječ Bromanu o ovome o čemu smo razgovarali i on će umrijeti iz čistog prkosa. Kad su uvečer legli, Hanna nije mogla zaspati unatoč velikom umoru. Uvijek iznova navirala su sjećanja na majku, a neka od njih su boljela. – Izgledaš posve iscrpljeno, reče Broman dok su doručkovali. – Muče me neke misli. Pocrvenila je, no morala je reći: – Kao one zime, kad sam nosila Ragnara. Morla sam majci pomagati pri klanju i prisilila me da držim kantu s krvi! A umrla je jedna žena na imanju pokraj potoka. I vjerovali ili ne, majka me poslala da operem tijelo preminule. I sve to zato da dijete u mojoj utrobi oboli i umre.

63

Hanna se kiselo osmjehnu i pokaza na Ragnara koji je spavao na klupi za izvlačenje: – Onda se on rodio i bio je zdraviji i ljepši od bilo kojeg njezinog djeteta. John je samo odmahivao glavom. No, odlazeći na posao, na vratima se polagano okrenuo i rekao: – Jedno se iz toga stvarno može naučiti. Sve to starinsko vračanje nikome ne škodi. Usred napornih radova oko žetve, August Olsson osjetio je bol u prsima i legao pod drvo kako bi se odmorio. Kad su ga nakon dobrih sat vremena sinovi došli probuditi, bio je mrtav. Šuteći su stajali oko njega i nisu bili ni začuđeni ni preplašeni. Stari August zapravo i nije živio otkad su pokopali Maju-Lisu. Nije postojao testament pa su imanja naslijedili sinovi. Robert koji je odustao od planova da ode u Ameriku i Rudolf koji je bio jednako radišan kao i Hanna, uselili su na Lyckan. Samo je Adolf godinama ostao živjeti u mlinu pokraj norveških voda. Kad su mlinarevi sinovi dovoljno stasali da preuzmu posao, Adolf je tražio da mu isplate njegov dio i otišao u Ameriku. Ni jedan Hannin brat nije se oženio. Astrid je na sprovod svome ocu došla sa suprugom i djecom. John Broman, koji nikad prije nije vidio svoju šogoricu, pažljivo ju je promatrao. Smatrao je da je prekrasna u toj gradskoj haljini s cvjetnim uzorkom. Bila je lijepa i srdačna sa svima, rado je i puno pričala, pjevala je djeci uspavanke, a kravama napjeve. Karakterno nije sličila ni jednom od braće i sestara. Ipak, držala se jednako uspravno kao i Hanna i kad se točno pogleda, u crtama njihovih lica bilo je sličnosti. No, pokraj elegantne sestre Hanna je izgledala tromo i seljački. Dok bi Hanna hodala teškim korakom, Astrid kao da bi lebdjela nad tlom. Na Astridinu licu mogao se pročitati svaki osjećaj i bilo je promjenjivo kao travanjsko vrijeme. Hannino je lice bilo zatvoreno. Astrid je pričala i pjevala. Hanna je šutjela, Astrid je zabacivala glavu i smijala se. Hanna bi se ponekad hihotala, no stavila bi ruku na usne, uvijek je bila sramežljiva kad bi se to dogodilo. John je suosjećao sa svojom ženom. No, katkad bi se razljutio i pomislio kako bi mogla skinuti taj rubac s glave i pokazati svoju lijepu kosu. I odjevati se drukčije, a ne vječno u crnoj i tamnosmeđoj vuni. Sestra je to izgovorila glasno: – Zašto moraš izgledati poput stare seljanke? Dođi, probaj moju zelenu suknju i bluzu s cvjetnim uzorkom. – Nikad se to ne bih usudila, zahihota se Hanna. I Astrid je morala uvidjeti da je bilo tako kako je sestra rekla. Nije se usudila. 64

Jedno je, međutim, bilo jasno, sestre su se stvarno voljele. Hanna nije osjećala ni trunku jala ili potrebe da se distancira, premda bi tu i tamo ubacila pokoju o umišljenosti i taštini. Na te se riječi Astrid osmjehivala, uviđavno i sažalno. – Previše si propatila, rekla je. – Ispalo je onako kako je ispalo."Dalje od tog nisu došle. John je opčinjen njenom vedrom naravi, osjećao da ga privlači. No, ujedno ga je i plašila i zbog toga se nikad nisu zbližili. Jednom je rekao: – Ti nisi s ovog svijeta. – Smijala mu se, no on je vidio da se Hanna prestrašila. No, šogor se složio: – Moja supruga je anđeo, reče. – Kad nije vrag. Shvatit ćeš da mi nije lako. Na to su se svi nasmijali, svi osim Hanne koja je pocrvenila i zagrizla usnicu. Ne može zaboraviti onu ludu, pomisli John. S vremenom je zavolio trgovca ribom, pouzdanog i velikodušnog čovjeka s pameti u glavi. Sprijateljili su se za ranojutarnjeg ribarenja na jezeru. Upravo je u tom čamcu Bromanu postalo jasno kako se između Norvežana i Šveđana kuha kriza, ako ne i nešto gore. Glas Arne Henriksena tako je snažno odjekivao jezerom da je ribe tjerao u bijeg. – Treba konačno prekinuti to švedsko vladarsko ponašanje, reče. – Inače će biti gužve, vjeruj mi. Imamo oružje. Imamo i ljude. John se sjetio vlastitih putovanja do Fredrikshalda gdje su masovno dolazili siromašni mali posjednici iz Dala i ponizno stajali na sajmu nudivši svoje ovce, sijeno i burad s maslacem. – Govorim o vlastima u Stockholmu, a ne o vama, reče Arne. – Ali mi smo ti koji će ići u rat ako dođete s oružjem. – Morate se s nama udružiti i osloboditi se one lisice od kralja. Johna Bromana su začudili vlastiti osjećaji, nikad dotad nije osjetio koliko je Šveđanin. Na trenutak se našao u iskušenju da tog norveškog brbljavca jednostavno baci u jezero. No, Arne nije primijetio njegovu srdžbu i započeo je s dugim objašnjenjem, iznio je tekst ustava koji je običnom narodu osiguravao veća prava nego bilo gdje drugdje u svijetu. Potom je počeo govoriti o sporu oko veleposlanstva. Broman je čuo da se o tome govori, no kao većina Šveđana nije to ozbiljno shvaćao. Sada je saznao da je u stortingu, tj. norveškom parlamentu, zahtjev ljevičara da Norveška ima vlastitog ministra vanjskih poslova usvojen s većinom glasova. I da su Norvežani već počeli na 65

brodovima koji su plovili svjetskim morima skidati sa zastava znakove unije. Mlinar je slušao ne shvaćajući. No, kad gaje Henriksen izvijestio o tome kako je norveški parlament za osam milijuna carskih talira kupio nove oklopne brodove i kako je novi norveški ministar obrane, koji se zvao Stang i bio natporučnik, dao izgraditi utvrde uzduž razvučene granice sa Švedskom, John Broman se uplašio. – Stang je prokleto dobar čovjek, reče Henriksen i nastavi o tome kako je ministar obrane kupio novo njemačko oružje. Tvrđava Fredriksten dobila je nove topove posve drugog dometa. Henriksen je dugo zadržao pogled na Johnu prije nego što je zaključio svoje izlaganje: – Ne pričamo mnogo o tome, no svaki pojedini Norvežanin zna: prvo oružje, a potom... Nastavili su ovaj razgovor na večer uz rakiju, Henriksen je bio neobičan čovjek, brbljavac jakog glasa kad je bio trijezan, no miran i poslovan kad bi pio. – Moraš shvatiti da je čista ludost da norveški mornari, koji plove po cijelom svijetu, nigdje nemaju svoje zemljake koji bi se zauzeli za njih. Broman je to shvaćao. – Norveški je parlament donio odluku o vlastitim veleposlanstvima, nastavio je Henriksen. – Odobrili smo novac za to. No, kralj u Stockholmu odbija dati pristanak. John je kimnuo. – Taj kralj Oskar je jedan podli pas, reče Henriksen. To su čule sestre koje su ih zvale na večeru. Hanna je izgledala kao da će se onesvijestiti. No, Astrid se smijala. Norveški su rođaci zamjerili kad su saznali da John Broman jednom mjesečno dolazi u Fredrikshald. Zašto se nikad nije javio? John je teško nalazio riječi, no na kraju je rekao da je vjerojatno previše sramežljiv. – Gluposti, reče Arne, no Astrid se kao i obično nasmija i reče kako se to odsad mora promijeniti. Rekla je da Broman sljedeći put mora prenoćiti kod Henriksenovih i da to, molim lijepo, mora obećati. Za nekoliko mjeseci će Hanna prestati dojiti malog Augusta i onda je John mora povesti sa sobom. – To mi majka nikad neće dopustiti, reče Hanna i pocrveni kad se sjeti daje Maja-Lisa mrtva. – Mislim..., reče. – Htjela sam reći da ako želimo imati zdravu djecu moram ih dojiti dvije godine. Za iznimku, Astrid se ovaj put naljutila: – Vrijeme je da se oslobodiš majke i njezinih groznih babskih priča. Vremena su se promijenila, Hanna. 66

Na to je Hanna rekla nešto što je Johna začudilo: – Slutim to. No, bojim se. U što da čovjek vjeruje ako je sve staro bilo pogrešno? – To svatko za sebe mora otkriti, reče Astrid kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. Sestre su tračajući šetale domaćim krajem. Astrid se zaprepastila vidjevši sve te promjene, ljudi s Kase su u Americi, na Bonanu su ostali još samo starci, imanje Kleva obraslo je, Jonas mrtav, Klara mrtva, Lars mrtav. – Ali oni uopće nisu bili stari! – Nisu bili ni mama i tata. – Od čega svi oni umiru, Hanna? – Ubili su se radom. – Mislim da nakon godina oskudice umiru od briga. Prisjećale su se školskih prijatelja, gdje je Ragnar i gdje su Vitalia, Sten, Joran, Olena? A Hanna je odgovarala: – U Norveškoj, u Goteborgu, u Americi, plovi. Hanna nikad dotad nije primijetila kako je sve opustjelo u Dalu. Sad je to postalo vidljivo. – Neće proći dugo i zemlja će ostati pusta, reče Astrid. Astrid se zaljubila u Ragnara, crnookog jedanaestogodišnjaka sjajna osmijeha i vedre naravi. – Poput anđela, reče. – Ne razumijem život, Hanna. – Sličan je svome ocu, reče Hanna i brzo doda da se to odnosi samo na izgled. U duši je Ragnar drag i veseo. – Mora daje teško ne razmaziti ga. To je bilo točno. Hanna je morala priznati daje Broman slab na tog dječaka, da ga više voli od vlastitih sinova. No, Henriksen je upozorio Johna da mora biti oprezan s njim. – Takvi koji sve dobiju na lijepe oči nikad ne odrastu. John je kimnuo, i sam je već na to pomislio. Kad su se Norvežani vraćali kući dogovorili su se da će John kad dolazi s brašnom u Fredrikshald stanovati kod njih i da svako ljeto jednom povede Hannu. – Kupit ćemo ti novu odjeću i odvesti te k fotografu, reče Astrid i Hanna se sasvim stisnula od straha. I od sreće, kako je John vidio. Bilo je rano u jutro, sunce je još bilo nisko na nebu, kad su norveška kola s djecom koja su spavala krenula preko planina ka granici. Hanna je mašući stajala na dvorištu pred kućom, dok ih je Broman otpratio do plota. Kad su gosti nestali iza zavoja, okrenuo se, zastao na trenutak i pogledao svoju ženu. U kosom svijetlu sjena joj je bila duga, crna i oštrih obrisa. 67

Hannino prvo putovanje u živahan grad bio je pravi doživljaj. Svidjelo joj se sve što je vidjela, vreva na ulicama i gomila trgovina. No, najbolje je bilo biti okružen strancima. – Zamisli samo, rekla je Johnu. – Zamisli samo da možeš hodati svim tim ulicama i ulaziti u trgovine i da niti jednog čovjeka ne moraš pozdraviti. Na sestrine nagovore isprobala je gotove haljine u modnim trgovinama. Bila je prava muka gledati je kako joj je neopisivo neugodno i kako se znoji ispod pazuha, preko grudi i trbuha. – Tako mije neugodno, šapnula je. No, Astrid nije odustajala, navukla joj je još jednu haljinu i natjerala je da se pogleda u veliko ogledalo. Hanna se usudila pogledati samo nekoliko sekundi, potom je rukama pokrila lice. Na kraju je popustila i kupila haljinu s volanima i zelenim cvijetovima na bijeloj podlozi. Kad su je, međutim, prisilili na slikanje odjenula je najbolju haljinu koju je ponijela od kuće, karirano smeđu. Cijelo je vrijeme ozbiljno gledala u objektiv. Ta će je se fotografija kod kuće duboko dojmiti, objesit će je uramljenu u dnevnom boravku i često zastati pred njom. Kao da se ne može nagledati pogleda koji joj sa slike dolazi u susret. Na povratku kući rekla je Bromanu kako nikad nije mogla zamisliti daje Norveška tako... tako vesela. Bila je tamo kao dijete, no nije se mogla sjetiti da su bili tako veseli, ti Norvežani. John se u potpunosti složio s njom. I on je kao dijete s Varmlanda često odlazio preko i tada nije uočio veće razlike među njima. No, sada je u Norveškoj postojala snaga, živost i volja koje se moglo osjetiti odmah kad bi prešli granicu. Nakon što je upoznao Henriksena bolje je to razumio. Norvežani su imali zajednički cilj, veliki san. No, nije htio uznemirivati Hannu i nije spominjao krizu u uniji. Govorili su o Astrid i Hanna je rekla kako je na neki način u njoj više osoba. – Ima mnogo kostima, složio se Broman, no tu se Hanna razljutila. Rekla je da se njezina sestra ne maskira. Popustio je i rekao da ne glumi. Bila je sve istovremeno, i anđeo i vrag, i majka i dijete, i otmjena gospođa i vesela seljančica. Često se pitao kakva je doista, mislio je kako je tajanstvena, da je u njezinu biću skrivena velika tajna. Tek što je stigla kući Hanna je od tankog bijelog pamučnog materijala koji je kupila u Norveškoj počela šivati zavjese. Mali prozori u sobi odmah su djelovali prisnije. – Kako lijepo, kako lijepo, govorila je kao da ne može suzbiti sreću. 68

Ljudi su na zavjese gledali s negodovanjem kao i uvijek na taštinu i nešto moderno. Hanna nije popustila i zavjese su ostale na svome mjestu. No nikad se nije usudila odjenuti haljinu s cvjetnim uzorkom iz modne trgovine. Hanna je imala sreće s pravljenjem maslaca. Uvijek joj je uspio, čak i kad je jednom neka prosjakinja došla u kuhinju i zla pogleda urekla bure s maslacem. No, jednog je dana Malin, kovačeva žena, rekla kako je oduvijek poznato da kurve imaju sreće s maslacem. Hanna se nije mogla savladati i zavika: – Van, ti šepava otrovnice! I nikad više da nisi ušla u mlinarevu kuću! Bilo je to prije mnogo godina. No, od tog je dana između tih dviju kuća na norveškim jezerima vladala netrpeljivost. Broman nikad nije doznao što se dogodilo. No, to ga je brinulo jer je u mnogo čemu bio upućen na kovača, ne samo zato što je subotom pio s njim. Svaka je dva mjeseca morao dati otesati žrvnje. Bio je to težak posao, a za čišćenje oštrica u žrvnjima trebao je izbrušeni senj. Predbacivao je Hanni. – Moramo se slagati s to malo susjeda što imamo. No, ona nije popustila. Šepava Malin nikad joj više nije prešla prag. – Pitaj nju!, vikala je Hanna. – Pitaj je zašto imam sreće s maslacem! I tako se Broman pošao raspitati u kovačevu kuću i Malin mu ispriča kako je Hanni rekla da ima sreće s maslacem jer drži čistima štalu i kuhinju. Tek je navečer, kad se vratio s Malininim odgovorom, saznao što je doista rekla Hanni. Tako se razbjesnio da je pošao susjedima i opsovao kovačevu ženu. Tad su muškarci morali s rakijom poći do pećine, dolje na Dugom jezeru. Hanna je katkad osjećala kajanje, mislila je daje otišla predaleko. Pogotovo zato što svoje sinove nije mogla držati podalje od kovača i njegovih sinova, koji su svi bili otprilike iste dobi. Prije nisam ni okom trepnula kad bi mi netko rekao da sam kurva, pomisli. Sada, kad mi je vraćena čast, doslovce poludim. Što se časti tiče Hanna se u nju razočarala. Ona uopće nije odgovarala njezinim očekivanjima. U početku je žurila u crkvu kako bi ondje sjedila među ostalim ženama, sjedila čak naprijed na klupi pokraj koje su se morali provlačiti ministranti. No, to nije baš bilo neko zadovoljstvo i kad ju je Broman pitao kakvu utjehu traži u crkvi, sramila se. Sad već godinama nije dolazila na misu.

69

Onda se jednog dana, kasne zime, dogodilo da se Ragnar iz škole vratio krvav i isprebijan. Da, tukao se. Rekao je da su drugi gore prošli od njega i obrisao rukom krv s gornje usne. Hanna je poslala po Bromana. Došao je i zatražio tople vode kako bi isprao rane i skorenu krv s dječakova lica i potom je rekao da želi znati kako se to dogodilo. – Nazvali su me kurvinim sinom, rekao je dječak. – Bože dragi!, viknu Hanna. – To nije nikakav razlog za svađu, pa to je istina! Tog časa Broman se okrenuo i ošamario je posred lica. Hanna je zateturala kuhinjom i leđima udarila o klupu pod prozorom. – Zar ste poludjeli!, vikala je. – Moguće! – odgovorio je Broman. – Još ćeš me izluditi! – Potom je izašao i zalupio vrata za sobom. Ragnar je plakao no unatoč suzama mogla je vidjeti da su mu oči bile ledeno hladne. – Vi ste, majko, ta koja je poludila. Potom je i on izašao. Hanna se tresla cijelim tijelom, no potom se sabrala. Detaljno je pogledala svoje lice u ogledalu, bilo je otečeno i počelo se podlijevati. No, nije krvarila. Ono s leđima bilo je gore, jako ju je boljelo nakon sudara s klupom. Hvala Bogu da su djeca vani, pomisli, no odmah joj potom sinu gdje se nalaze. U kovačnici gdje im je šepava Malin davala kruha i soka. Pripremila je večeru i sinovi su došli. Poslala je Erika da dovede oca i Ragnara. Broman je došao, tužna lica, no nije izgovorio nijednu riječ. – Jeste li se ozlijedili, majko?, pitao je Erik. – Gdje je Ragnar? – Otrčao je u šumu, reče Broman, i Hanna šapnu sva u panici: – Dragi Bože, moramo ga ići tražiti! Izgledala je grozno, bila blijeda poput krpe, otečena i s ružnim plavim podljevima. Sramio se, no rekao je čvrstim glasom: – Dečko će se vratiti. Rekao mi je da hoće biti sam i razmisliti o svemu. To se može razumjeti. Hanna se ukočeno kretala dok je posluživala oko stola i prala suđe. Kad ju je Broman pogledao rekla je uz ispriku daje leđima pala na klupu. On se još više zasramio. Ragnar se vratio kad je spravljala krevete za noć. Ponašao se kao Broman, šutio je. Bože dragi, kako da objasnim? 70

Kad su legli Broman je pokrenuo razgovor: – Želim znati zašto ne možeš oprostiti Malin kad te zove kurvom, ali smatraš ispravnim da Ragnara zovu kurvinim sinom? Dugo je šutjela i na kraju rekla: – Nisam kurva, napadnuta sam. No, Ragnar je... rođen vanbračno, to nitko ne može poreći. – Ti si, dakle, nevina, a on je kriv. – Nisam tako mislila. U jutro se jedva mogla kretati, no Broman se pravio kao da to ne primjećuje i pokušao je ponovno: – Hanna, ti nisi glupa, znaš misliti. Moraš konačno i meni i malome to objasniti. Razmišljala je cijeli dan no nije pronašla ništa čime bi im mogla objasniti svoje riječi. Njoj je bilo sve razumljivo. Za večerom je Ragnaru rekla daje brbljala ne razmislivši. – Tako sam se uplašila da si drukčije nisam znala pomoći, reče. Bio je to njezin najveći mogući korak ka molbi da joj oprosti, no dječaku to nije bilo dovoljno. Njegove su oči ostale hladne. Uslijedio je neugodno tih tjedan u kući, svi su ustrajali u šutnji. Ragnar, Hanna i Broman. Dani su prolazili, leđa su je manje boljela, plavi podljevi i otekline polako su nestajale. No, iza očiju je ostala crnina od srama i tuge. Tada, jednog jutra, prije nego što su Ragnar i braća pošli u školu, dječak je rekao: – Ti si, majko, baš glupa. Bilo je to prvi put da je rekao – ti – uz – majko. Dugo je sjedila za kuhinjskim stolom i postala svjesna toga da ga je izgubila i da joj je bio najdraži od svega na svijetu. Opet je poželjela da može plakati. No, kao i uvijek, duša je ostala suha. Broman je odvezao brašno u Fredrikshald i Hanna se bojala da bi mogao sestri ispričati što se dogodilo. Pokušala se utješiti time da nije bio njegov običaj širiti tračeve. Kad se kasno navečer vratio bilo joj je jasno da se prevarila. Kratko je rekao da je sa šogorom dogovorio da Ragnar, čim navrši trinaestu godinu, dobije posao u trgovini ribom u Fredrikshaldu. Kad je John vidio njezin očaj, rekao je da mora shvatiti da dječak polako odrasta i da ima pravo na vlastiti život. Tog je trena Hanna donijela odluku. – Valjda ima pravo sam birati, reče. – Naravno, sam će odlučiti. – Trebamo ga u mlinu. – Ne, tamo je sada dosta ljudi, s Adolfom i našim sinovima. – Pitat ćemo ga sutra za ručkom, reče Hanna i Broman kimnu. 71

Čim su muškarci sljedećeg jutra nestali, Hanna je počela mijesiti kolač. Nije štedjela ni maslaca ni šećera i uvijek je iznova kušala tijesto dok nije bilo ukusno slatko i masno. Potom je s tim kolačem pošla do kovačeve kuće gdje je šepava Malin od iznenađenja skoro pala u nesvijest. – Pomislih, mi susjedi ipak moramo biti u dobrim odnosima. Malin je bila tako zbunjena da joj nije palo na pamet pristaviti kavu. Hanna je bila zahvalna na tome, nije voljela to smeće i loš zrak u kovačevoj kući. Neko je vrijeme govorila o Malininim dječacima, koji su se dobro razvijali, kako je rekla. I o zimi koja nije htjela proći. Potom se vratila kući i rekla Njemu na nebu, ja sam svoje učinila. Sad Ti moraš biti velikodušan i neka bude volja moja. No, za ručkom, kad je Broman dječaku objasnio što je dogovoreno u Fredrikshaldu, Ragnar je bio van sebe od sreće. – I te kako hoću!, uzviknu. – Jeste li pri sebi, oče?! I te kako hoću! Broman je objasnio da Henriksen ima mušterije po cijelom gradu i da mu je potreban netko tko će naručenu robu raznositi biciklom. Neki srijedom traže sleđa odmah čim je ulovljen, drugi pak skuše u četvrtak. Tu je i bakalar koji gotovo svi žele u subotu. John se doista raspričao dok je iznosio stvari oko trgovine, no Ragnar je čuo samo jednu riječ. – Bicikl, rekao je. – Mislite li, oče, da ću dobiti bicikl? Tog je trena Hanna znala da Bog' ni ovoga puta nije slušao. Nakon što je Ragnar otputovao, kuća je bila prazna i Broman je pomislio kako je taj veseli dječak kuću ispunjavao smijehom. No, bio je zabrinut za Hannu jer je bila utučena i umorna. Posve promijenjena. Pokušao je započeti razgovor: – Bilo je doista plemenito od tebe da si sklopila mir s kovačevom ženom. – Bilo je posve nepotrebno. Nije je razumio, kao i obično. S proljećem, otopljenim snijegom i čvorcima, već su na to navikli. Čak je i Hanna poprimila svoju prijašnju svježinu i poraslo je zanimanje za ostale sinove. Broman je promatrao maloga Johna, svog crvenokosog, najstarijeg sina i s iznenađenjem ustanovio da je dječak gotovo uspio ispuniti prazninu koju je Ragnar ostavio za sobom. Bio je pun ideja, jednako se smijao kao njegov polubrat i imao je jednaku sposobnost širiti bezbrižnost i veselje. Bio je i suosjećajan, vidio je da je majka tužna i činio sve da je utješi. S ocem nikad nije bio tako dobar, no Broman je sada morao priznati da je John najteže radio od svih sinova. 72

– Izdržljiviji si od svoga brata, rekao je jednog dana gotovo preko volje. Kad je dječak pocrvenio od veselja Broman je osjetio grižnju savjesti. Zapostavio je svoje sinove. Ne samo Johna već i Erika i Augusta, najmlađeg koji ga je ljutio, jer je stalno bio bolestan i plačljiv. Erik je bio dobar u školi, Hanna je već zarana rekla da je mali dovoljno pametan i da se treba obrazovati. Nije prošlo mnogo i crkvenjak gaje naučio svemu stoje i sam znao. Sad je Broman započeo na tavanu tražiti svoje stare knjige koje nikad nije otpakirao otkad je doselio iz Varmlanda. Pronašao je – Robinson Crusoe – i sjetno se osmjehnuo sjetivši se koliko je ova knjiga hranila njegove nekadašnje dječačke snove. – Ni riječi o tome da je nepotrebno, rekao je prijeteći Hanni, kad se s tavana vratio s knjigom. Dječaku je, dok su sjedili za večerom, rekao: – Imam poklon za tebe. Erik je pocrvenio kao i brat. Potom je nestao u spavaću sobu u potkrovlju gdje je bilo hladno. Onamo se počeo povlačiti svakog slobodnog trenutka. Hanna se zabrinula, odlazila je gore s pokrivačima i jaknama, govorila je, prehladit ćeš se, sine. Na kraju je odustala i upalila vatru u peći. Nekoliko dana potom rekla je da će mu krv prestati teći žilama ako će večer za večerom ovdje ležati i buljiti u knjigu. No, Erik ju je ismijao. Prepoznala je taj smijeh, bio je uviđavan poput Ragnarovog. Uskoro je Erik sam pronašao put do kovčega s Bromanovim starim knjigama. August je tog proljeća kašljao. Hanna je dječaka noćima nosila u naručju, davala mu toplog mlijeka i meda. No, nije pomagalo, često je povratio jelo. John je uzalud pokušavao naći mira u sobi, no strašan kašalj još je više poticao njegov vlastiti. Otac i sin kao da su se natjecali u kašljanju. – A tako ste dugo bili dobro, rekla je Hanna zabrinuto. Po prvi je put Broman uočio da ga težak kašalj nije mučio otkad mu je iscijelitelj Johannes obećao dug život. Henriksen je bio ljubomoran. Astrid koja je mogla osjetiti lošu volju kod drugih prije nego što su je i sami osjetili nije se miješala u odluku da se Ragnara dovede u Fredrikshald. Voljela je tog dječaka i zadržala je to za sebe, kad je došao pozdravila ga je ljubazno, no kratko i poslala ga u potkrovlje, u sobu za služinčad. Ne smije biti privilegiran samo zato što nam je rod, rekla je Henriksenu. – On je od kuće razmažen, rekao je trgovac ribom. – Tako je. Odučit ćemo ga toga. 73

Tako je ispalo da je Henriksen bio ljubazniji prema dječaku nego što je bio odlučio samo kako bi nekako izbalansirao tvrdoglavost svoje žene. Prvo što je Ragnar morao naučiti bilo je izbaciti švedske riječi iz svog govora. Sad je morao govoriti norveški. Ta su dva jezika bila vrlo slična, pa ga je naučio za tjedan dana. – Bistra je to glava, rekao je Henriksen. No, Ragnar nikad nije shvatio zašto mora izbjegavati švedske riječi. Fredrikshald nije bio velegrad, većina ljudi koje je sretao znali su da je on Šveđanin, nećak supruge trgovca ribom. I ljudi nisu imali ništa protiv jednostavnog naroda iz Dalslanda i Varmlanda. Ragnaru je bilo znatno važnije da nitko ne dozna za njegovo stvarno podrijetlo, ovdje je on bio sin mlinara s norveških jezera, s druge strane granice. Na bicikl je morao pričekati dok se ne nauči snalaziti po gradu pa je tako prvih pola godine sam vukao kola s naručenom ribom. Na svakim je vratima pokazao svoj srdačan osmijeh i žene su se topile. Uskoro je obavijestio Henriksena da može prodati više riba od onih naručenih te su tako transportna kola postala i prodajnim kolima. – Vrlo je sposoban trgovac, rekao je Henriksen. Kad njegova žena ne bi odgovorila, razljutio bi se i dodao: – I osim toga je pošten i marljiv. Ne žali se na dugi radni dan i odgovara za svaki novčić. Jednog je dana Ragnar u uskim ulicama podno zidina doživio susret koji je odredio cijeli njegov život. Bio je to neki gospodin iz Kristianie koji se vozio u automobilu s vozačem! To je neobično vozilo moralo stati zbog dječaka koji je kola morao ugurati u jedan prolaz. Tamo je dugo ostao stajati i pogledom pratio neobično vozilo sa svjetlećim očima koje je nestajalo u smjeru tržnice. Otac je pričao o automobilima, jednom je kod kuće čak pročitao novinski članak o novim vozilima koja su se kretala sama od sebe i pritom svojom bukom i ogromnom brzinom plašila ljude i konje. No, Ragnara riječi nikad nisu impresionirale, živio je u vlastitim predodžbama. Sad je bio tako zbunjen i tako sretan da je usporio korak i zakasnio s isporukom. Pitao je Henriksena koliko bi takvo vozilo moglo stajati. – Oko pet tisuća kruna. Bio je to za dječaka nezamisliv iznos. Pokušao je zamisliti na jednoj hrpi pet tisuća srebrnih kovanica. Bi li ta hrpa bila od poda do stropa? Od tog je dana štedio svaki novčić koji je zaradio.

74

John Broman se godinama držao svog tajno datog obećanja da se Hanni u krevetu više neće približiti. Sada joj je bilo trideset godina i babica ga je upozorila. Još jedan porod mogao bi Hannu stajati života. Stara je Anna postala udovica, no i dalje je živjela na svome imanju. Sinovi su joj bili u Americi pa je zemlju morala dati u najam susjednom imanju. Za osobito oštre zime na kraju stoljeća John i Hanna su je nagovorili da stanuje kod njih na mlinarevu imanju. Oboje su smatrali da oko sebe širi vedrinu i nedostajala im je kad se na proljeće odlučila vratiti na svoje imanje. Kad se Broman vratio kući, nakon što je pomogao Anni pri selidbi, bio je potišten. Kao da će ga opet obuzeti stara zlovolja. Sad su bili sami i šutnja kao da se ugnijezdila u kući. S godinama je postajao sve škrtiji na riječima i pomirio se s time da nikad neće biti blizak sa svojom ženom. Tjednima je šutio, a ako bi nešto i rekao, bilo bi zlonamjerno. – Nemaš u glavi ništa osim piljevine. – Ili: – Izgledaš poput stare metle. Imali su problema i sa sredstvima za život. Imanja u okolici gasila su se jedno za drugim pa je i vi mlinarevoj škrinji bilo sve manje brašna. Sve više su postali ovisni o krumpiru, kravama i ribolovu. Osim toga zabrinjavala ga je kriza u Norveškoj. Novine koje je dva puta tjedno donosio iz Alvarssonove trgovine na granici stalno su izvješćivale o novim razdvajanjima i sve oštrijim riječima. Neprijateljstvo se prenijelo i na ljude. Ragnar koji je dolazio jednom mjesečno pričao je o psovkama kojima je bio izložen svaki Šveđanin s one strane granice. Kad bi u posjet dolazila Astrid sa svojim suprugom, izbjegavali bi svaki razgovor o politici. Henriksen je bio šutljiviji nego inače i Broman nije sumnjao u to da se i ovaj Norvežanin boji onoga što je pred njima. Sada je Ragnar odvozio brašno iz mlina u Fredrikshald. Broman je rekao kako je sretan što on to ne mora raditi, jer više nema snage za to. No, nedostajala su mu ta putovanja. Tog je proljeća morao uzeti posudbu na glavnom imanju kako bi uopće mogao osigurati život. Ragnar je pomagao s malim doprinosima koje je uspio izdvojiti. Momku je u Norveškoj tako dobro išlo da je Arne Henriksen rekao: – Da nije Šveđanin, uzeo bih ga za partnera. Došlo je hladno i kišovito ljeto koje ih je stjeralo u kuću. Sve više su se sudarali. Broman bi noću, kad bi mu tijelo obuzela napuštenost, kašljao gore nego prije. U takvoj jednoj noći približio se svojoj ženi.

75

Prihvatila ga je s puno topline kao da je i njoj samoća teško počela padati. To je oboje smekšalo. Kad se u kasno ljeto konačno pojavilo sunce i postalo toplo, bilo je normalno da se noću vole. U studenom se stara Anna opet uselila k njima, i za dobrodošlicu je ponuđena kava i svježe ispečeni bijeli kruh. Donijela je velike novosti. Anders Olsson, Augustov mlađi brat i Hannin stric, posjetio ju je i ponudio da otkupi njezino imanje. Mnogo je godina radio u brodogradilištu u Fredrikshaldu, uštedio je i sad se želi vratiti kući. – Ali, to nikad nije bio njegov dom, reče Hanna zbunjeno. – On se rodio u Norveškoj, baš kao i moj otac. – I ja sam ga to pitala, reče Anna. – No, smatrao je, s obzirom na to kakva su vremena, da je onome tko je Šveđanin sada Švedska domovina. Hanna pogleda Johna i sjeti se Ragnara. – Za Ragnara postoji drugo rješenje, reče John. – Uskoro će ga unovačiti i postat će švedski vojnik. – Mislite li da će biti rata? – Donesen je novi zakon o vojnoj obvezi. Da Anna proda? Još jedno susjedno imanje, to bi bilo dobro, više života u okolini. Anders Olsson je imao četiri sina i tri kćeri. Najstariji se sin već raspitivao glede kupovine Svackana, imanja podno Trollasena. Ono je već godinama propadalo, a imalo je dobre pašnjake. Anna je osjetila što mlinarovi misle te je kimnula i rekla kako je i ona o tome razmišljala. Znala je točno što želi – Zelini imali sobu za sebe i vlastiti namještaj. I pristojno ću plaćati za sebe. – Što se plaćanja tiče, to neka bude kako se stigne. – Možeš to i odraditi, reče Hanna. – Znam kako stojite s novcem, reče starica. – I dragi ste mi no, ne želim vam biti na teret, dakle, bit će onako kako sam odlučila. John je bio gotovo sretan kad je odveslao na pučinu. Ulovio je dvije štuke. Ona nam sad donosi i sreću, pomisli. Nova je radost potrajala dva mjeseca, dok se ukuhavalo voće, radio sok te je kuhinja bila ispunjena ženskim čavrljanjem. No, kad je jesen potisnula danje svjetlo, Anna je uočila kako stvari stoje s Hannom. – Novo ti je dijete na putu, reče Bromami. Glas joj je bio hrapav, lice skamenjeno, no kad je vidjela kako se uplašio, malo je popustila. – Moramo se pomoliti Bogu, rekla je. John je pošao u šumu, opterećen strahom i krivnjom. Dobri Bože, rekao je, no nije znao dalje. Nije molio još djetinjstva a, a ni tada mu nije pomoglo. 76

Kad se vratio kući, razmislio je. Mogli bi poći liječniku i odstraniti plod? – To bi bilo moguće, reče Anna nakon što je kratko razmislila. Liječnik radi takve stvari ako je neophodno. A to je bio slučaj s Hannom. Oboje pogledaše Hannu koja je stisnute šake ispred usana ukočeno stajala pokraj peći. Uvijek iznova micala je šaku I hvatala zrak. No, bilo joj je teško izgovoriti i jednu riječ. Na kraju zavika: – Nikad! Zar ne znate da je to grijeh zbog kojeg se ide u pakao! – Ali, Hanna. Ako ne preživiš, djeca će ti ostali bez majke – Onda je to Božja volja! – lilea se da ga nitko nije vidio. – Baš zato. Zato mu se treba pokoriti. Na tu temu više ništa nije rečeno, jer su ušli sinovi, umorni i gladni. Večerali su kao i uvijek, ali kad je Hanna pošla spavati rekla je Bromanu tiho, no čvrsta glasa: – Ne boj se. Već ću ja to izdržati. – Na trenutak se usudio povjerovati u to. Olakšan, šapnuo je: – Ti si naprosto tako neobično jaka. Sljedećeg je dana, kao i uvijek, bila vrlo pokretna i poduzetna. Kao i svakog jutra, otkad je stara Anna u kući, čuo ju je kako onako za sebe govori da joj nedostaje naslonjač, onaj naslonjač koji je završio na tavanu nakon što su sobu ustupili Anni, a John i Hanna svoj krevet prebacili u dnevni boravak. Je li moguće da je smetnula s uma?, razmišljao je. Ili se nije bojala smrti? Nije smetnula s uma, to mu je postalo jasno kad ju je jednog dana slučajno čuo kako govori sinovima. Šapćući im je davala savjete za život. Radilo se o čistoći odjeće, tijela i načina življenja. I morali su joj obećati da će dobro paziti na oca ako se njoj nešto dogodi. Bio je ganut, no dečki su je ismijali. – Živjet ćete do stote, rekao je Erik. – Točno, reče Hanna. – Ali ako ne poživim toliko, nemojte zaboraviti što sam vara rekla. Anna je izračunala da će se dijete roditi u ožujku. Već je negdje sredinom veljače prisilila Hannu da leži. Rekla je da se sada treba odmoriti i skupiti snage. Anna je kao i obično sjedila u dnevnom boravku i neprekidno pričala kako bi Hanna zaboravila na sramotu da ona – zdrava žena – usred radnog dana ljenčari. Pričale su o mnogim stvarima, pa i o smrti. – Želim da me pristojno pokopaju, rekla je Hanna. – Tamo u škrinji sam spremila novac koji sam uštedjela od prodaje maslaca. Uzet ćeš ga i pobrinuti za to da dečki dobiju crna odijela za sprovod. – Obećajem ti to. 77

Hanna je tu i tamo morala ustati kako bi se olakšala. Petnaesti veljače vratila se s toaleta i rekla Anni da krvari. Babica je zadovoljno pogleda i od trava skuha napitak za skrućivanje. – Sad ćeš ovo popiti pa ćemo pokrenuti stvar. Dobro je da dolazi ranije, onda ni dijete neće biti tako veliko. – Moraš udaljiti Bromana, reče Hanna. No, Broman je to odbio i nikad u životu neće zaboraviti tri dana koja su uslijedila. Hanna je tiskala i vrištala, no dijete je zapinjalo kao da je sraslo u maternici. Anna je isprobala sve vještine koje je naučila. Na kraju se Hanna morala primiti za krovnu gredu, trudovi su dolazili u sve kraćim razmacima, no dijete se nije micalo s mjesta. – "Morat ću te razrezati. – Učini to. – Ti nestani, reče starica Bromanu. Anna je bila dovoljno pametna da svoje oštre škare utopi u kipuću vodu na peći prije nego što je zarežala otvor maternice. Dijete je izletjelo poput čepa iz boce, Hanna se onesvijestila, no nije tako jako krvarila kako se Anna pribojavala. Nije ju znala zašiti, no stisnula je rez koliko god je mogla i namazala ga mašću od imele. Život se polako vraćao u Hannu i Anna šapnu: – Uspjela si Hanna. Sve je gotovo. Spavaj sad. – Dijete je bilo krvavo i plavo, no udarcem po guzi Anna je pokrenula disanje, odrezala pupčanu vrpcu i okupala ga. – Djevojčica, rekla je i čula Hannu kako je prije nego stoje usnula šapnula: – Neka ti se Bog smiluje, jadno dijete. Broman je ležao na podu mlina, sklupčan i hladan poput leda. Kad je dotrčao Erik s viješću da je sve gotovo i da Hanna spava u početku nije mogao vjerovati u to. Tek kad mu je Anna donijela rakije postao je svijestan te vijesti: – Dobio si kćer, rekla je starica. Te su riječi dotakle jedno staro sjećanje. No, popio je rakiju i ona je učinila da to opet zaboravi. Tek kad se oprao i odjenuo čistu košulju i kad je s malom u naručju stajao u sobi to gaje sjećanje pogodilo poput malja. – Neka se zove Johanna, rekao je. No, babica je imala prigovor i šapnula je: – Nije dobro djecu nazivati po mrtvoj braći i sestrama. Pogled koji joj je dobacio jasnije joj je od riječi govorio da nije shvatila. Hanna je naizmjence stenjala i plakala kad se probudila sljedećeg jutra. – Boli je, reče Anna, no sama Hanna je rekla daje tužna što je rodila djevojčicu, jer svim ženama predstoji grozna sudbina. Hanna nije ništa imala protiv tog imena i oboje, i John Broman i Anna, pomisliše kako je moguće da je već odavno zaboravila kako se zvala pokojna kćerkica Johna Bromana. No, oboje su se prevarili. Hanna se dobro sjećala i jako je bila zadovoljna što mu je rodila kćer koja će zamijeniti onu za kojom je toliko 78

dugo bio u žalosti. Mogla je vlastitim očima vidjeti koliko je novorođenče slično svome ocu. Vidjela je i to daje ona bila neobično lijepo dijete. – Jadno moje, rekla je kad ju je počela dojiti. Nikad nisu saznali što je babica stavljala u vodu kojom je svaki dan dolje prala Hannu. No, sljedećih se tjedana kuhinjom širio jak miris nekog tajnovitog napitka. Tamo je Hanna morala ležati, biti mirna i piti napitak od trava grozna okusa. Njezin je trud imao učinka, Hanna je ozdravila i nakon četrnaest dana ustala iz kreveta. No, noge su joj još drhtale i prošlo je neko vrijeme prije nego što je opet mogla preuzeti odgovornost za kućanske poslove. – Ja ću se brinuti za kuću, a ti se brini za dijete, reče Anna. Od toga nije bilo ništa. Broman se gotovo sam brinuo za dijete, prematao je, mazao, oponašao dječje zvuke i ljuljao. – Gori je od žene, reče Hanna i zasrami se. – Star je i umoran. Zašto mu ne bismo pustili malu kad ga toliko veseli? – To nije prirodno, reče Hanna, koja je bila sretna što žive tako zabačeno. Šepava Malin više nije dolazila u posjet, nije dakle bilo ženskog jala i brbljanja koje je širilo zlobne tračeve. Kad su novi susjedi došli u posjet, jako joj je bilo stalo do toga da u tom času doji kćer. Oboje su bili ugodni ljudi, i stric i strina iz Norveške. Hannu je to veselilo, nakon toliko samotnih godina bilo je nešto posebno opet u blizini imati rođake. Ragnar je došao kući i gotovo jednako brzo kao i Broman zavolio svoju malu sestru. Ponio je pokloni: od Astrid, odjeću za malenu, najfinije materijale za kolijevku. I Hanna je dobila poklon. Bila je to ogrlica od jeta, toliko duga da ju je mogla tri puta omotati oko vrata. Sam Ragnar ju je kupio jednom prigodom kad je Astrid onako usput rekla da je Hanna zadnji put kad je bila u Fredrikshaldu čeznutljivo gledala te bisere od jeta. Hanna je plakala kao i uvijek kad se veselila i odrasli je momak pocrvenio. Nikad, ali nikad ne smije otkriti, što Astrid i ja radimo u krevetu dok je Henriksen poslovno u Kristianiji. Došlo je toplo proljeće. Broman je ispleo košaru za leđa od brezovine, obložio je ovčjim runom i noseći svoju kćer na leđima pješačio oko jezera. Učio ju je gledati, vidjeti jetrenke koje su oprezno virile iz stare trave, crvenperke, koje migolje kroz vodu, prvog leptira, oblake što plove, plavo nebo.

79

Stara mu se Anna smijala i rekla da je djevojčica previše mala da bi razumjela te priče. No, Broman je u sjaju medeno smeđih očiju vidio da je djevojčica razumjela. Učio ju je i slušati. – Osluhni kako doziva jezerski gnjurac. Sredinom ljeta konačno je umro stari Eriksson s glavnog imanja. Godinama je bez svijesti i razuma, poput komada drveta, ležao u krevetu. Ingegerd je osobno s tom viješću došla do mlina, čestitala na kćeri i zamolila Bromana da sljedeće subote u mlinarevoj kući okupi rodbinu kako bi sve podijelili. – Mora da postoji neki testament? Hanna je to pitala, no Ingegerd je odmahnula glavom i rekla da prije nego što mu je bolest uzela razum nije dospio do toga da nešto napiše. U subotu je Ingegerd jasno i razumno iznijela svoje planove. Htjela je prodati glavno imanje i novac podijeliti između sebe i Hannine braće. Hanni treba pripasti mlin, mlinareva kuća i dijelovi namještaja iz obiteljskog posjeda koji joj se sviđaju. Osim toga treba dobiti i kokoši, krave i svinje za koje procijeni da joj trebaju. Astrid će dobiti stari obiteljski nakit iz vremena njihovih baka. – Dala sam sve procijeniti i znam da Astridin dio nasljedstva nije manji od vašeg. Svi su ovakvu podjelu smatrali pravednom. Samo ih je jedna stvar začudila. Vanbračno rođenom Ragnaru treba pripasti tisuću carskih talira. – On je naš rod, kako po majci, tako i po ocu, rekla je Ingegerd. Broman je bio zadovoljan, bilo je dobro sjediti u vlastitu mlinu. A mnoge od tih životinja mogli bi prodati. – A ti? Što ti kaniš? Tada su saznali da je Ingegerd prihvatila mjesto upraviteljice u jednoj trgovačkoj kući u Stockholmu. Stockholm je izazvao veliko čuđenje. Tamo nisu odlazili oni koji su odlazili iz Dala, to je bilo tako daleko, gotovo na kraju svijeta. Ingegerd se nasmijala i rekla da je to ipak nešto bliže od Amerike te je dodala kako je već odavno željela poći u glavni grad Švedske. – Želim vidjeti kralja, reče. – U ova loša vremena to više nije tako jednostavno. Već je bila nabavila potrebne papire i sve je zapisano posve jasno, do najsitnijeg detalja. – Pročitajte sve točno, rekla je. – Bitno je da to razumijete, jer ne želim naknadno neke svađe. 80

Pročitali su i potpisali ugovor. Tek što je Ingegerd izašla, Hanna je već počela kršiti rukama. Gdje samo da nađe toliko hrane za sve: te krave i divne konje? Broman je rekao da moraju razmisliti o tome da dio stoke prodaju u Fredrikshaldu. Neka to Ragnar preuzme na sebe, on je dobar trgovac. Hanna se rastužila, no morala se suglasiti kad je Broman rekao da im je potrebna gotovina. U sebi je pomislio kako će mu Ingegerd nedostajati. Te su jeseni u mlinarevoj kući doživjeli čudo. Gnjurac se, kao i uvijek, glasao u suton i odjednom je Johanna, koja je sjedila u očevu krilu, rekla: – O! O! Njurac! Njurac! Otac i braća su se oduševili, no Hanna je s Annom izmijenila zabrinut pogled. Još nikad nisu čule za osmomjesečnu djevojčicu koja govori. – Tako se bojim, reče Hanna kad su kasnije bile same u kuhinji. – Znači li to da će imati kratak život? – Ne, to je praznovjerje, reče Anna. No, tijekom ove jeseni i sama je razmišljala o tim starim pričama i o lome da onaj koga bogovi vole rano umre. Djevojčica je bila neobično lijepo i pametno dijete. Kad je Johanna mjesec dana potom u kuhinji napravila svoje prve korake, obje su se žene morale uključiti u opće veselje. – Tko je ikad vidio tako pametnu djevojčicu? – reče Hanna rastrgana između straha i ponosa. Broman je bio umoran i te je zime često sjedio pokraj peći. No, više ga nije napadao onaj strašan kašalj kao prije i bio je dobro raspoložen. – Nikad ga nisam vidjela tako vedra, reče Hanna. – Nisam mogla ni pomisliti da zna toliko saga i priča i da ima tako pjevni glas, rekla je Anna. Johanna se stalno smijala kao svojedobno Ragnar i Hanna je pomislila kako je neobično da su upravo ona djeca koja su rođena u najgorim mukama najveselija od sve braće. – Jednom davno nadničareva žena rodila je dijete. Nije međutim bilo nikoga tko bi to dijete htio ponijeti svećeniku, jer, vidiš, bili su tako siromašni da su ljudi mislili daje sramota imati s njima posla. Zato je nadničar sam morao uzeti svoje dijete i odnijeti ga svećeniku. Bogatim dijalektalnim govorom John je Johanni pričao sagu o nadničaru i smrti. Uvijek jvi je iznova željela čuti. Na kraju je tu priču tako dobro znala daje oca, ako bi upotrijebio neku drugu riječ ili bi ispustio komadić teksta odmah ispravljala. – Ona ne razumije tu čudnu priču, rekla je Hanna. 81

– Nešto ipak razumije, inače ne bi tako predano slušala, rekao je Broman i morao se nasmijati kad se sjetio kako je prvi put pričao tu priču o smrti. Hannu je priča toliko ponijela da joj je lonac s vodom ispao iz ruke. Dogodilo se to na dijelu kad je nadničar koji je nosio dijete putem sreo Boga koji se ponudio poći s njim do svećenika. Tada je nadničar rekao: – Nisam siguran želim li s tobom imati posla, jer ti si tako nepravedan Otac. Nekim ljudima daješ previše, drugima premalo, a meni ništa nisi dao. Ne, hvala, Bog s tobom! Tada, kad je lonac pun vode pao na pod, bilo je velikog uzbuđenja i Hanna je dugo morala klečati dok nije obrisala kuhinju. Brisala je i cijedila krpu i sve se to vrijeme nije prestala smijati. I John se smijao. – I onda, reče Johanna i oči joj zaiskriše. – I onda je sreo vraga. – Da, krampusa osobno i on ga je isto pitao smije li s njim poći do svećenika. – Ne, ne – rekao je nadničar. – Tada bih ti pao šaka. Bog s tobom! – I onda, reče Johanna. – I onda je sreo samu Smrt! – Da, i Smrt ga je isto pitala smije li s njim poći do svećenika. I vidiš, to mu je odgovaralo, jer nadničar je mislio daje Smrt osoba na mjestu. John je izvukao priču u širinu, odlutao do šume prije nego što je nadničara i Smrt doveo do svećenika, gdje su na kraju doista krstili dijete. – Sad dolazi najljepše, rekla je Johanna. Tako se i dogodilo. Smrt je nadničara pozvala k sebi u goste: – Dođi k meni da vidiš kako je kod mene. Kad su došli do kuće Smrti, nadničara je nešto zaslijepilo. – Jer tamo je gorilo toliko svijeća. Svaka svijeća za jednog živog čovjeka na cijelom svijetu. I jedna za novo dijete nadničara. – Čekaj, tata, čekaj, šapnu Johanna, jer htjela je dugo ostati u kući Smrti i potražiti vlastitu svijeću, uvjeriti se da je visoka i da sigurno gori. I majčina je svijeća bila u redu. No, očevu nije mogla pronaći. Bajka završava tako da Smrt zapošljava nadničara i uči ga kako da liječi ljude i kada da im kaže da se više ne isplati odugovlačiti s životom. Nadničar je postao slavan i bogat i živio je dobro sve dok i njegova svijeća nije dogorjela i ugasila se. – U kući Smrti, reče Johanna i strese se od zadovoljstva. – Mislim da bi trebala otputovati, reče John Hanni. – Nitko ne zna kad ćete se opet moći sresti, ti i Astrid. – Zar su stvari tako loše? – Jesu. Povedi i djevojčicu, s njom imaš šta pokazati. Hanna kimnu, bilo je točno to stoje rekao. 82

Ragnar je došao u kratak posjet prije nego što je posljednji put otputovao u Fredrikshald kako bi se oprostio i spakirao svoje stvari. Iz Fredrikshalda je morao poći dalje za Vanersborg, kako bi se kao novak javio u pukovniju Vastgota-Dal. Dvanaest mjeseci vojne obveze! Bio je sretan što će se maknuti iz Norveške. Bio je svibanj 1905. i norveška je vlada odstupila. Kad je kralj u Stockholmu odbio potvrditi odstupanje, norveški je parlament objavio da je vladavina toga kralja, što se Norveške tiče, završena i unija rasformirana. U Švedskoj je to doživljeno kao revolucija. Norvežani su odmah pojačali pogranične utvrde. John Broman je u novinama pročitao da je švedski narod s pravom ispunjen bijesom. No, ovdje, u pograničnom području ljudi su se pritajili u strahu od onog što će se dogoditi, premda se mogla čuti tu i tamo koja zlobna primjedba o prepotentnim Norvežanima. Hanna nije ozbiljno shvatila priče o krizi u uniji, jer je imala kao i obično dovoljno svakodnevnih briga. No, kad je vidjela da na granici i u Fredrikshaldu sve vrvi od vojnika, počela se bojati. Još ju je više prestrašio susret s Astrid koja je lepršala unaokolo poput uhvaćene ptice i bila previše nervozna za mirno sjedenje i čavrljanje. Stvari su se pogoršale i između nje i trgovca ribom, on je počeo mrziti sve što je švedsko. – Možda ću se s tobom vratiti kući, reče Astrid Hanni. – Gluposti – reče Henriksen uvjerljivo. – Sada si Norvežanka i Norveška ti je dom. Bojiš se rata, no sigurnija si na ovoj strani. – Ragnaru se Henriksen obraćao kratko i neljubazno. No, šogoricu i njezinu kćerkicu poveo je sa sobom na tvrđavu Fredriksten kako bi im tamo pokazao da je neosvojiva. – Ovdje smo ubili onu švedsku svinju, rekao je. U posjetu su bile samo dva dana. Kad su prešle granicu Hanna je s olakšanjem odahnula i rekla Ragnaru: – Ne razumijem kako si to izdržao. – Nije bilo lako. Hanna je s čuđenjem primijetila da je pocrvenio. Ragnar je kratko razgovarao s Johnom Bromanom prije nego što je krenuo na jug u pravcu Vanersborga. – Morate urediti pećinu, oče. No John je odmahivao glavom. U kolovozu je Ragnar dobio prvi dopust. Sad se pregovaralo u Karlstadu i Šveđani su tražili da Norvežani sruše ne samo pogranične utvrde, već i one stare tvrđave Kongsvinger i Fredriksten. – Oni su ludi, rekao je Ragnar koji je donio i vijesti o tome da je međunarodna zajednica na norveškoj strani, da je Engleska rekla kako treba 83

priznati tu zemlju i da su Rusija i Francuska izrazile – duboko nezadovoljstvo – zahtjevom u svezi s one dvije tvrđave. Stigao je trenutak kad je Broman svoju obitelj preselio u pećinu. Samo nekoliko tjedana potom u Karlstadu je postignut sporazum. Pogranične su utvrde nestale, ljudi su s obje strane odahnuli, i Bromanove su konzervativne novine citirale ono što je Hjalmar Branting napisao još u proljeće u listu Socijaldemokraten: – 27. svibnja 1905. umrla je kraljevska unija između Norveške i Švedske u dobi od devedeset i pol godina. Pred nama je samo pogreb i raspodjela imovine. Moramo se razići u miru, kao braća. – Trebali smo se držati onoga što je pisalo u Socijaldemokraten, tada bismo ljetos bili mirniji, rekao je John Hanni. – Jeste li normalni! Onda bi nas ljudi zvali socijalistima! – Ako mene pitaš to uopće nije tako loše. Hanna je dugo gledala u svoga muža prije nego što je našla riječi: – Onda ste vi, dakle, nevjernik i ubojica kralja? – Odakle ti takve gluposti? – upita John smijući se. Johanna koja se na podu igrala s lutkom taj razgovor nikad nije zaboravila. Nije samo John Broman sve svoje slobodno vrijeme posvetio djevojčici. I stara se Anna brinula o njoj, učila je ženskim zadaćama i pričala joj neobične priče iz ovog kraja. Na taj način Hanni je ostalo malo mjesta u životu njezine kćeri. Preostalo joj je samo da svoju kćer nauči disciplini i poslušnosti. I to je predano radila. Majka i kći nikad se nisu povjeravale. Johanna je već s pet godina naučila čitati i pisati. Kad je Hanna to otkrila razljutila se. Što će ljudi reći? Točno je znala kako se šuškalo o nekome kad bi bio napredan ili drukčiji. I što će učiteljica raditi s djevojčicom kad pođe u školu? Broman joj je rekao da zašuti. No, shvatio je da ima i nešto istine u stavu njegove žene. Budući da je bio u prijateljskim odnosima s učiteljicom, posjetio ju je i objasnio joj kako stvari stoje s Johannom. Učiteljica koja je bila još toliko mlada da je vjerovala u svoj poziv nasmijala se i rekla kako je to s djevojčicama koje znaju čitati zapravo ugodan problem. Ona je ipak tako dobra učiteljica da će moći zabaviti dijete dok druge početnike uči slova. – Moći će crtati i slikati, reče. – Osim toga, vjerojatno ću morati odabrati knjige koje će tijekom školskih sati moći sama čitati. 84

John se smirio. No, ni on ni učiteljica nisu u obzir uzeli ostalu djecu. Johanni je bilo teško, bila je sama, neomiljena i često su je zadirkivali. U cijelom su kraju govorkali upravo onako kako je Hanna predvidjela. No, djevojčica nije govorila o problemima u školi. Lako je mogla otrpjeti majčinu ljutnju, no očevu žalost nikako. Kad je Johanna navršila sedam godina, umrla je stara Anna. Smrt je došla brzo. Nekoliko je dana imala bolove u grudima i jedne subote uvečer Hanna je vidjela kako priprema lijek koji je to trebao ublažiti. Hanna je s čuđenjem gledala koje ogromne količine paskvice i bunike stavlja u napitak. – Nemojte previše staviti!, reče. – Znam što radim, odgovori starica. U jutro su je našli mrtvu. Hanna je blijedo i ukočeno stajala pokraj kreveta, dječaci su plakali i šmrcali. John Broman je vlažnih očiju stajao sa strane, držeći Johannu u naručju. – Ona je sad kod dragog Boga, šapnu dijete, John kimnu i dobaci oštar pogled Hanni u strahu da bi djevojčici mogla uskratiti tu utjehu. Hanna nije vidjela taj pogled, čudne su je misli spopale. Nikad ni riječi nije rekla o napitku koji si je starica spravila večer ranije. Jednoga dana, u doba kad se topio snijeg, ljudi iz mlinareve kuće sudjelovali su u jednom događaju koji nitko od njih nikad neće zaboraviti. Bilo je to za vrijeme ručka, Broman je iznenada lupio šakom o stol i zavikao: – Tiho!. U tišini mogli su čuti drmanje, bučanje i škripu. John i sinovi u strahu da bi se nešto moglo dogoditi s mlinom istrčali su iz kuće. Propust. No, nije bilo kvarova na brani. Ostali su stajati na padini i spoznali istovremeno da buka dolazi iz daljine, iz smjera ceste. Približavala se. Hanna je sva ukočena od straha podigla Johannu u naručje i pomislila na vraga koji dolazi na Sudnji dan u svojoj vatrenoj kočiji kako bi odvezao zle ljude u pakao. I bila je to neka vrsta vatrene kočije. To su uočili kad je čudovište dolazilo padinom tako brzo kao ispaljeno iz topa. No, vozač nije bio vrag već Ragnar koji je upravljao ravno prema padini, stao uz škripu kočnica i počeo trubiti kao lud. Potom je sve utihnulo, stajali su širom otvorenih očiju i usta i pomislili kako na norveškim vodama nikad nije bilo tiho kao sada. – To je automobil, reče Broman. – Ovaj si je vražji momak kupio automobil! 85

Potom se počeo smijati, a kad je Ragnar izašao iz tog čudovišta i otac i sin smijali su se do suza. Konačno se Ragnar toliko pribrao da je mogao reći: – Sada bih majko bacio štogod pod zub. Gladan sam kao vuk. Hanna je klecajućih koljena ušla u kuću kako bi podgrijala ručak koji se ohladio dok su braća zujala oko vozila poput pčela. – Jesi li ga kupio vlastitim novcem?, upita Broman. – Jesam. Otkad sam počeo raditi za trgovca ribom štedio sam svaki talir. I sve što sam zaradio u Goteborgu na gradilištu, također. A tu je bilo i nasljedstvo. Sad će se automobil brinuti za mene. John se nije usudio pitati koliko ga je stajao. Tisuću? Više tisuća? Ragnar je jeo i sve objašnjavao punih usta, a Hanna se nije usudila izgovoriti ni jednu riječ o njegovu ponašanju za stolom. Grad na ušću Gota Alva postajao je sve veći. Fredrikshald je obično seosko imanje u usporedbi s tim velegradom na moru. Bilo je mnogo ljudi koji su gradili kuće i tvornice, no bilo je teško tamo prebacivati drvo, cigle i mort. Transportna sredstva nisu išla u korak s razvojem, rekao je. Konji i kola blokirali su ceste. Automobil je rješenje. Dobit će posla koliko god želi. Hanna je shvatila ono osnovno o čemu je govorio, no jedno ju je ipak stalno mučilo: Kojim on to, zaboga, jezikom govori? Konačno je to izgovorila i Ragnar se opet nasmijao te rekao: – Švedskim, majko. Konačno sam naučio dobro govoriti švedski. – Govoriš onako kako piše u knjigama, reče Johanna duboko dirnuta. Ragnar je odlučio da po podne pođu na izlet. Moraju uzeti nekoliko starih slamnatih vreća i udobno se smjestiti na prostoru za teret. – Majka smije sjesti u vozačku kabinu i malu posjesti u krilo. No, u međuvremenu se Hanna pribrala: – Nikad neću sjesti u taj vražji stroj. A ni moje dijete. Tako je John sjeo u vozačku kabinu, a braća su se popela na stražnji dio. Johanna je zadržavala suze, a Ragnar koji je to primijetio šapnuo joj je na uho: – Drugi put, malena. Otputovat ću tek kad se i ti provozaš autom. Kad su se muškarci vratili, nakon sat vremena, svi su uglas govorili kako su se seljacima opuštale vilice i zapinjale riječi u grlu i kako su žene vrištale od straha, a djeca od oduševljenja. Alvar Alvarsson je skinuo kapu kad je Broman izašao iz auta da kupi novine, a svećenik je osobno došao proučiti vozilo. – Znao sam da će doći čak i u ovaj zabačeni kraj, rekao je. – No, nisam znao da mu se toliko žuri. 86

Sve su se te priče dojmile Hannu, to se moglo vidjeti. I kad je Ragnar rekao da se sutra mogu voziti ona i Johanna, rekla je: – Tako loš čovjek ipak nisam da se ne bih mogla promijeniti. Godine 1910. proljeće se polako uspinjalo do Dalslanda. Nije to učinilo kao inače, nije stupilo naglo i potom se predomislilo. Ne, tako se došuljalo da se ni jetrenke nisu smrzle. Čvorci su uranili i njihov dom na sjeveru dočekao ih je toplije nego inače. Padala je kiša, sjalo je sunce i šumarice su zamjenile jetrenke. Jednog svibanjskog jutra rascvjetao se javor i norveške su vode bile obavljene mirisom meda. John Broman bio je umorniji nego inače kad je sa svojom malom kćeri lutao šumom. No, samo je tijelo bilo umorno, dok mu čula nikad nisu bila tako oštra. On i Johanna zajedno su promatrali kako se vraćaju ptice selice i zauzimaju stara gnijezda. Dok su lastavice gradile svoja gnijezda na padinama vučje klisurine, gnjurac je već izlegao jaja, a sokolu su se već izlegli mladi. John je bio sretan, a dijete je sve pamtilo. Toga je proljeća Johanna postala religiozna. Takva će i ostati. I kasnije, kao socijalistkinja i ateistkinja. Potrajalo je do ljeta dok John iz svoje neobične radosti u koju je zapao nije zaključio da su se u njemu susreli život i smrt. Mogao je zamisiti kako nazdravljaju jedno drugom kao dobri prijatelji, jer osjećaj koji je preplavio njegovo tijelo podsjećao je na laganu omamljenost nakon prvog gutljaja. Nije se prestrašio kad je sjedeći pokraj potoka, čijom je žuborećom vodom Johanna gasila žeđ, shvatio smisao svega. Bio je olakšan i tužan istovremeno. No, ta tuga nije bila ona bremenita tuga, već ona plavičasta žalost što svijetu daje dubinu. Često je u narednim tjednima pokušavao sagledati prošlost. Katkad je dolazio do zaključka da je život bio dobar prema njemu i da je ukupno uzevši sve dobro napravio. Bilo je i drugih dana kad bi ga prestrašio zaključak koji bi donio. Pun kajanja pomišljao bi na majku koju nije vidio već dvadeset godina. I na svoje sinove koje je zapostavljao i tjerao da rade, preteško rade za ta još nerazvijena tijela. A tu je bila djevojčica stoje skakutala oko njega dok je hodao uzduž jezera. Možda je njegova ljubav bila skrbima i dijete bilo loše pripremljeno za ozbiljan život?

87

Johanna ima osam godina. Baš onoliko koliko je bila stara njegova kći kad je umrla. Ova će djevojčica živjeti, tako dobro uhranjena i zdrava. Zahvaljujući Hanni. Pomislio je i na Hannu. Zaprepašteno je ustanovio da je njegova žena bila jedina osoba kojoj ništa nije ostao dužan. Ne zbog toga što je bio doista dobar suprug i otac, ne. Ipak su se dogodile neke stvari zbog kojih je žalio. Nije morao osjećati krivnju, jer u njezinim mislima nije bilo nikakva predbacivanja. Dugo je o tome razmišljao i došao do zaključka da onaj koji stalno očekuje nepravdu ne može nikome ništa zamjeriti. A tu je bilo i sve ono zemaljsko. To je trebalo urediti i tu se mogao osloniti na Ragnara. Mlin je nešto vrijedio, iako je sada kad su okolna imanja napuštena često mirovao. No, John je dobio nevjerojatnu ponudu. A tu je bilo i nasljedstvo iz Varmlanda. Iznenada ga je preplavila spoznaja da će njegova majka umrijeti čim sazna da je on preminuo. Mora napisati Ragnaru pismo, moraju podrobno o svemu porazgovarati, prije nego što bude kasno. Koliko je to bilo hitno? Ragnar je došao krajem srpnja. U autu je bila sramežljiva žena, gradski blijeda. – Sirota, rekla je Hanna. No Johanna je odgovorila da je Lisa draga. – Ima trgovinu u Goteborgu, dakle, ipak nije tako sirota kako izgleda, reče Hanna Johnu. A on, koji je uvidio da je Lisa popustljiva samo prema Ragnaru, da je jedna od onih žaljenja vrijednih koje previše vole, reče svojoj ženi: – Pazi, Hanna, da ne postaneš zla svekrva. No, te riječi nisu pale na plodno tlo. Ni jedna od Hanninih snaha neće biti dovoljno dobra za njezine sinove. John je uredio sobu u potkrovlju, postavio rasklopivi stolić i sklonio svoje papire. Ženi je rekao kako je zamolio Ragnara da dođe kako bi mu pomogao sastaviti testament. I da želi da ona bude prisutna kad sve još jednom pregledaju. Kad je vidio kako joj se oči zatamniše pokušao ju je umiriti. Rekao je da je to nešto što bi svaki obiteljski čovjek kad napuni šezdesetpetu morao učiniti. Nije odgovorila, rukom je prekrila usne, okrenula se i ukočenim koracima sišla niz stubište. Zna, pomislio je. 88

Hanna nije puno govorila za stolom za kojim su cijelo poslijepodne sjedili ona, Broman i Ragnar. Šutjela je i kad je Ragnar rekao da bi, ako se dogodi ono najgore, majka i djeca trebali preseliti u Goteborg. – Što mislite o tome, majko? – Moram razmisliti. – Ovdje nema budućnosti za mlade, rekao je Broman. – Neće moći živjeti od mlina, znaš to. A ne želim da ostaneš sama živjeti u ovoj pustari. – Mogli biste pokušati poživjeti još neko vrijeme, rekla je, no odmah požalila. Ragnar je dugo promatrao očuha. Toga je trenutka shvatio da će Broman umrijeti prije dolaska zime i kašlja. Ragnar je osjetio kako mu se grlo steže. No, Broman je nastavio kao da ništa nije rečeno. Došlo je vrijeme da kaže nešto o onoj ponudi. Prošle jeseni, kad je Hanna bila u šumi i brala borovnice, norveške je vode posjetio neki inžinjer iz Eda, koji je zastupao Društvo za izgradnju elektrana, dugo je promatrao te divlje vode, čak je zamolio Johna da otvori branu. Tada je rekao da je moguće da njegovo Društvo kupi njihovo imanje. Ponudili su pet tisuća talira u gotovini. – Zašto ništa niste rekli? – Nisam te htio uzrujati. Hanna zašutje. Ragnar reče da želi stupiti u kontakt s Društvom iz Eda. U njegovu se glasu moglo razaznati olakšanje. Tu je još bila stvar s Varmlandom. John nije znao koliko je to imanje vrijedno: – I tamo je sve pustije, kao i ovdje, rekao je. – No, moja majka vjerojatno neće još dugo, sada ima devedeset godina. Ti, Ragnare, moraš to preuzeti na sebe s mojom sestrom Almom. Ništa nije rekao o svojoj uvjerenosti u to da će majka umrijeti čim dobije vijest o smrti svojega sina. Sljedećeg je prijepodneva Ragnar nespretnim rukopisom i lošim pravopisom sastavio testament. Lako se izražavao samo u govoru. – Moramo zamoliti Lisu da to čisto prepiše, rekao je i roditelji su kimnuli. Broman je oklijevao no na kraju se ipak usudio pitati nazire li se kakva svadba. Ragnar se zacrvenio i rekao da stvari nekako idu u tom pravcu. Čak je i Hanna morala priznati da testament lijepo izgleda i da Lisa ima rukopis poput župnika. Pozvali su kovača kako bi zajedno s Lisom potpisao kao svjedok. Kad je Lisa tog popodneva spremala stvari u auto vidjela je kako Ragnar obje očuhove ruke dugo drži u svojima. Johnu su oči bile vlažne, Ragnar je 89

plakao. I Hanna ih je promatrala i sjetila se kad je prije mnogo godina strani mlinar pružio ruku kopiletu i rekao: – Dobar dan, zovem se John Broman. Kad je prvi jesenski vjetar odnosio lišće s krošanja, John Broman iskašljao se do smrti. Bilo je to prvi i posljednji put da su djeca s norveških voda vidjela majku kako plače. Hanna se i sama začudila. Nikad ne bi pomislila da u tijelu ima toliko vode, rekla je. Danima je jecala i plakala dok je pripremala pogreb. Nitko u kući ni na tren nije pomislio na Johannu koja se posve neobično kretala i drhtala od hladnoće. – Požuri se, dijete! – vikala je Hanna kad bi nešto trebalo obaviti. Samo je jednom u prolazu primijetila da se djevojčica smrzava, opipala joj ruke i rekla: – Odjeni debelu jaknu. Nitko nije primijetio da djevojčica nije izgovorila ni jednu riječ. Tek kad je Ragnar došao to je postalo jasno: – Johanna je postala nijema!, vikao je. – Zar to niste primijetili, majko! Hanna se sramila. Ragnar je s djetetom u naručju hodao oko kuće, brbljao, izazivao je. Postalo joj je toplije, nije međutim ništa htjela vidjeti, ni Norveške vode, ni gorski potok ili veliko jezero. I nije ju uspio ni rasplakati ni navesti da govori. U kući je Hanna pekla kvasni kruh i kolačiće, dok je Lisa postavljala stol za karmine. Ragnar je s djetetom prišao ravno Liši i rekao: – Hoćeš li ti probati, Lisa? Lisa je bila preslaba da nosi dijete, no kad su pošle prema štali gdje je bio Bromanov odar, djevojčica je svoju ruku stavila u njezinu. Hanna je htjela zavikati i spriječiti to, no Ragnar zagrmi: – Šutite, majko! Lisa je povukla rubac s lica mrtvoga i rekla: – Johanna. Ovo što ovdje leži nije tvoj otac, to je samo njegova vanjska ljuska. On sam čeka te na nebu. To je bilo dovoljno. Johanna je plakala u naručju strane tete i na kraju je uspjela šapnuti da je i sama na to pomislila. Dugo su ostale tako. Potom je Lisa rekla kako želi da Johanna pođe s njom u Goteborg odmah nakon sprovoda. Rekla je da će se njih dvije dobro slagati dok ne dođu za njim njezina majka i braća. Tako je i bilo. Dan nakon sprovoda Ragnar je odvezao na kolodvor. On sam potražio je inžinjera potom se odlučio vratiti majci i braći. Stvari ispale bolje nego što je očekivao, kupovina bi se trebala dogoditi već na proljeće. Ragnar je bio zadovoljan vozeći se prema sjeveru starim neravnim putem duž jezera. No, uglavnom je razmišljao o tome kako sada 90

razumije riječi koje je Broman izgovorio na rastanku: – Moraš mi obećati da ćeš brinuti za Hannu. Znaš, ona je malo drukčija. Johanna je u vlaku sjedila u Lisinu krilu i razmišljala kako nov, neobičan život započinje upravo sada, u tom vozilu što juri kroz noć i zavija poput zvijeri. Već u jutro nakon Johnove smrti Hanna je s tom viješću poslala Erika k Almi na Varmland. Vratio se kući i naveliko pričao o tome kako je otmjeno imanje Brohof, kako su raznolika polja i kako su veliki pašnjaci. John o tome nikad nije govorio, pomisli Hanna. Ali, nisam ga nikad ni pitala. Uvečer toga dana kad je Ragnar otputovao, netko je zakucao na vrata. Pred vratima je bio čovjek kojeg nikad prije nije vidjela. Rekao je da je iz Varmlanda i da je Almin zet. Došao je s viješću da je stara gazdarica Brohofa umrla u nedjelju. Pitao je mogu li doći na sprovod? Hanna je ispekla slaninu i izvadila kruh dok je stranac odvodio konja u štalu. Erik je zapalio vatru u peći podkrovne sobe, a Hanna je zagrijala posteljinu za gosta. Sljedećeg je jutra rekla kako kani poslati dva svoja najstarija sina na pogreb. Sama tamo nemam što tražiti, rekla je. Čovjek je kimnuo kao da razumije i razišli su se kao prijatelji. Kad je otišao, Hanna je dugo šuteći sjedila na klupi u kuhinji i razmišljala o tome kako je čudno daje stara umrla točno tjedan dana nakon svoga sina. U srijedu dvadeset i drugog travnja tisuću devetsto jedanaeste Hanna je pošla do susjednog imanja kako bi se oprostila od rođaka koji su se iz Norveške doselili ovamo za krize u uniji. Povela je sa sobom krave, svinju i pet ovaca. Bilo je to teško putovanje i nije joj puno pomoglo što su Olssonovi s Kase pošteno platili za te životinje. S Kase je pošla dalje do župnika kako bi za sebe i svoje četvero djece dobila potvrdu o preseljenju u općinu Haga u Goteborgu. Izmijenili su malo riječi. Kad se opraštala pomislila je kako je župnik smršavio nakon što je iznenada prestao piti. Na samom kraju posjetila je kovača i njegovu ženu. Sada su već bili stari i sa zaprepaštenjem su primili novost o elektrani. Hanna nije ostala dulje nego što je trebala. No, na pragu je rekla da je ostalo dosta stvari, sagovi i takve stvari koje ne idu u Goteborg. Stavit će to u spremište i neka uzmu što bi im moglo koristiti. Kovačeva je žena zablistala, grabežljiva i puna znatiželje. Kad je Hanna prolazila imanjem do mlinareve kuće pomislila je kako će pripaziti da Malin ne ostane previše. No, potom se sjetila Ragnarovih riječi: – Ne želim stare stvari na kolima s namještajem. Ponesi samo najosnovnije. 91

Bila je to izjava koja je Hannu toliko zabavila da nije imala vremena žaliti za norveškim vodama ili brinuti se za budućnost. Što je, zaboga, bila krama od svega onog što je tijekom godina nagomilala? Bacila je sve pletene sagove, Bromanovu odjeću i dvije rasklopive klupe iz kuhinje. Ovo posljednje će kasnije požaliti. Htjela je ponijeti varmlandski namještaj. Ako išta kaže za onaj prekrasni naslonjač dobit će svoje, pomisli Hanna. No, kad je Ragnar došao s autom rekao je samo: – Nećete imati mjesta za taj naslonjač, majko. No, možda ćete ga moći prodati i dobiti dobre novce za to. Kad je sve bilo natovareno i povezano i nakon što su se momci smjestili najbolje što su mogli, Hanna je zastala na dvorištu, još jednom pogledala kuću, mlinski potok i Dugo jezero. Zatim teško uzdahne i kad je sjela u vozačku kabinu pokraj Ragriara, zajecala je. – Nećete valjda plakati, majko? – Ni pomisliti na to, rekla je Hanna i suze su potekle. – Tijekom godine dolazit ćemo ovamo u posjet. – Ne, sine, ovdje se više neću vratiti. Nakon što su se neko vrijeme vozili pitala je za Johannu, kako joj je tamo u velikom gradu s Lisom. – Nije više onako vesela kao prije. No, zadovoljna je i zavoljela je Lisu. – Mogu si misliti, reče Hanna kratko. Potom su šutjeli na krivudavom putu koji je vodio uz jezero do Eda. Kad se pred njima pojavio zvonik crkve, Hanna reče: – Kad se kanite vjenčati, ti i Lisa? Pocrvenio je, a glas mu je bio ledeno hladan kad je odgovorio: – Ne miješajte se u ono što vas se ne tiče. Tad se Hanna razbjesni: – Zar majka nema pravo saznati kad joj se djeca kane vjenčati? Ragnar je već požalio, no nije popustio. – U velikom je gradu to drukčije, majko. Tamo se nitko ne brine za to što ljudi koji se vole žive zajedno nevjenčano. – Morat ću mnogo toga novog naučiti, reče Hanna zbunjeno. – Da, morat ćete u pogledu svega ponovno učiti, majko. Napustili su Ed i Hanna se sad nalazila na nepoznatu tlu. Odavde dalje nikad nije došla. Zaustavili su se kod Vanersborga i pojeli sendviče koje su ponijeli. Hanna je gledala preko jezera Vanern, vidjela kako se voda u daljini spaja s nebom. – Je li to more? 92

– Nije, majko. More je daleko veće od ovoga. – Smijao joj se i više nije htjela ništa pitati. No, nije joj bilo jasno kako bilo koja voda može biti veća od ove. Šutjela je putem kroz rječnu dolinu i nije odgovorila kad je rekao da je i ovo doista lijep kraj. Tek kad su došli u betonski grad ponovno je pronašla riječi. – Ne, ni u snovima si čovjek ovako nešto ne bi mogao zamisliti. Migoljili su između konjskih zaprega, ljudi i automobila do trga Jarntorg. Kako bi zadivio majku i braću Ragnar je pošao okolnim putem kroz ulicu Linnegata s prekrasnim pročeljima, napravio krug oko trga Skanstorg i potom se odvezao ulicom Sprangkullsgata do ulice Haga Nvgata. – Zar je godišnji sajam, kad ima toliko ljudi? – Ne, ovdje je uvijek tako. – Dragi Bože! – reče Hanna, no nije bila uplašena već uzbuđena. I kad su konačno prošli kroz veliku kapiju socijalnih zgrada, sjala je poput sunca. – Kako... kako otmjeno, rekla je. – I gdje mi stanujemo? – Tamo gore, pokazao je sin jednim pokretom ruke. – Gotovo na nebu, divila se majka. – Na trećem katu s pogledom na ulicu, reče Ragnar ponosno. – Lisa je objesila nove zavjese, tako da nitko ne može gledati unutra. – To je jako lijepo, reče Hanna koja se već brinula zbog zavjesa. Sljedećeg je trenutka Johanna istrčala iz jednih od mnogih vrata. Hanna je dugo gledala djevojčicu i mislila: Dijete moje, dijete moje. Potom je rekla: – Kako si lijepo odjevena! – Dobila sam novu odjeću. Gradsku odjeću. Lisa ju je sama sašila. Hanna zbog toga nije bila sretna, no prisilila se na to da razmišlja kako je mora naučiti voljeti, ona je dobar čovjek. Znatiželjne su ih oči gledale s prozora i vrata dok su unosili namještaj. Izgledamo kao seljaci, pomisli Hanna, zasrami se i htjede otići kako bi umakla tim pogledima. Unatoč tome morala je pitati kakve su to dugačke, niske zgrade koje su se protezale pokraj velikog dvorišta pod kestenjem. – To su zahodi i spremišta. Svaka obitelj ima svoj dio s ključem. – Kako elegantno! Ušli su ravno u kuhinju koja je bila osobito prostrana sa željeznom peći kakvoj se već divila kod Astrid u Fredrikshaldu. Bio je tu sudoper, odvod i pipa s vodom. Hanna je čula da se priča o toj neobičnoj stvari koja se zove tekuća voda i sad je stajala tu i otvarala i zatvarala pipu. – To nikad ne prestane? – Ne, majko, nikad ne prestane. – Isuse! 93

U sobi je postojala popločena peć i pod od borovine koja se sjajila poput ogledala, bilo je kraljevski, smatrala je Hanna. No, najneobičnije od svega i ono o čemu će još godinama pričati i smijati se bilo je svjetlo. Srećom, ovog puta nije bila Hanna ta koja se osramotila, već John. – Smrkava se, majko. Moram poći dolje i donijeti petrolejske svjetiljke. – Ne moraš, reče Johanna. – Pogledaj, samo ovo napraviš. – Okrenula je prekidač na zidu pokraj kuhinjskih vrata i svjetlost se razlila nad njima. Kad se Hanna oporavila od čuđenja, pomislila je kako je dobro što Ragnar nije vidio kako su zabezeknuto gledali. Pošao je kupiti nešto za jelo i dovesti Lisu. Došli su s toplom juhom koju je Lisa skuhala, te kruhom i maslacem koje je Ragnar kupio. – Dobro došli u grad, reče Lisa. – Ti si ipak dobar čovjek, reče Hanna. – Hvala ti za zavjese. I što si moje dijete tako prekrasno obukla. Lisa je rekla kako ju je to veselilo. – Sutra ćemo i za vas kupiti novu odjeću, svekrvo. – Potrebna mije pomoć gdje god je to moguće, reče Hanna Liši, koja nije ni slutila koliko je to nevjerojatna izjava. No, sinovi su se prestrašili. Nikad nisu čuli majku da kaže nešto slično. Potom su se smjestili u svom jednosobnom stanu u socijalnim zgradama. Momci su dobili naslonjač na razvlačenje u velikoj sobi, a August moderan krevet koji se mogao sastaviti i odložiti u ormar. Posred sobe kočio se velik okrugli stol, i on je bio moderan i dobro se uklapao medu stare stolice iz Varmlanda, smatrala je Johanna. Hanna i Johanna spavale su u kuhinji. Ovdje bi klupa na rasklapanje iz Dalslanda jako dobro došla. Hanna se tješila time što je i novi kuhinjski naslonjač bio moderan. – Nevjerojatno je kako mi novac klizi kroz prste, reče Hanna Ragnaru. Tješio ju je: – Možeš si to priuštiti, majko. Kad je novi dom bio do kraja namješten, Hanna je pozvala žene iz susjedstva na kavu i jednu nevjerojatno skupu tortu iz slastičarnice. Takav je običaj, reče Lisa. Hanna je na sebi imala novu, kupljenu haljinu. Došli su najrazličitiji gosti i svi svi izrazili sućut kad je Hanna rekla da je tek nedavno postala udovicom, i nitko se nije rugao dijalektu kojim je govorila. – Vi ste iz Norveške? – Ne baš, reče Hanna. – Mi smo Šveđani, no živjeli smo točno na granici. Moj je otac iz Norveške, a sestra mi se udala u Norveškoj. 94

Hulda Andersson, koja je stanovala preko puta, svojim karakterom nije bila toliko drukčija od Hanne. Njih su se dvije brzo sprijateljile. Dan nakon ovog poziva Hulda je rekla: – Jesi li bogata ili moraš raditi? – Jasno je da mi treba posao. – U pekari Asklund u ulici Risasgata uvijek trebaju radnike. I sama tamo radim. Znaš li peći? Hanna se morala glasno nasmijati, a potom je rekla, ako mlinareva žena išta nauči, onda je to peći. Tako je ispalo da je Hanna postala pekarica. Bio je to težak posao. Svako je jutro započinjala u četiri. No, to je imalo i dobrih strana, jer je bila gotova u dva po podne i time je imala dovoljno vremena za pospremanje stana. Prvog je svibnja stajala na trgu Jarntorg i vidjela kako se crvene zastave vijore nad ljudima koji su koračali i pjevali: – Čujte, narodi, signale... Hanna se počela bojati. – Nisu normalni, rekla je Huldi koja se posve složila s njom. Ove su se dvije pekarice još više prestrašile jednog jutra kad su prolazile trgom i vidjele dvije napirlitane žene crveno namazanih usana. – Kakve su to žene? – Kurve, reče Hulda. – Prodaju se mornarima u luci i sad se vjerojatno vraćaju kući. Dugo je potrajalo dok se Hanna nije usudila pitati: – Misliš, svake noći imaju novog muškarca? – Ne, ne, svake noći im je potrebno više njih. Inače to ne bi bila nikakva zarada. Hanna nije nalazila riječi, u glavi je vladala praznina. Ono što je se u samom početku najviše dojmilo bio je čovjek koji ju je primio na posao u pekari. Nije bio neugodan, bio je samo umišljen i za to je imao dobre razloge, tako otmjen kakav je bio. – Kako se ono zovete? Potrajalo je dok Hanna nije pronašla odgovor: – Hanna, Loyisa, Greta... Broman. – Udata? – Ali, moj muž je umro! – Udovica, dakle – reče taj čovjek i zapisa. – Rođena? Šutjela je, nešto tako glupo još nikad nije čula. Morao je ponoviti pitanje: – Kada i gdje ste rođeni, ženo? Znala je i godinu i ime župe i time je bila primljena na posao, dobila je bijelu pregaču i morala je plesti pletenice od kvasca. Dobro je to radila, lijepo su ispale i poslovođa je bio zadovoljan. 95

Uskoro se počela ugodno osjećati u toplini pekare i uz čavrljanje žena, gdje je krenuo trač čim bi se poslovođa maknuo. Ovdje su mnoge žene bile poput nje, seljanke i žene radnika koje su govorile još ružnijim dijalektom. I kojima je bilo puno gore u manjim sobicama prepunim djece. No, to ispitivanje nikad nije zaboravila, dugo je još nakon toga svaku večer ponavljala samoj sebi: Ime, udata, rođena. Osjećala se kao da je pala u ogroman ponor s vučje klisurine. Tko je, za ime Božje, bila, ako nitko nije znao da je ona Hanna, kći Augusta s Bratena, unuka bogatog Erika s glavnog imanja koja je potom postala mlinarevom ženom pokraj norveških voda? Srećom nije bila osoba koja si previše razbija glavu. No, sljedećih je godina često morala potiskivati osjećaj da je izgubila tlo pod nogama. Pekara je bila velika poput dvorca i izgrađena poput tvrđave oko jednog velikog dvorišta. Sva su četiri krila imala tri kata s fasadom od cigle ukrašenom zelenim kamenim figurama. Ovdje su postojali odjeli za dvopek – Delikatess, za crni kruh, pekarnica za kvalitetniji kruh i potom pekarnica za bijeli kruh, pletenice i kopenhagensko pecivo. Najljepša od svega je velika prodavaonica na uglu ulica Ofre Husargatan i Risasgatan. Hanna je morala naučiti i shvatiti mnogo toga novog i često je imala osjećaj kako toliko stvari ne može ući u njezinu glavu. Jednog je dana Hulda pitala poslovođu smije li Hanni pokazati mlin gore na vrhu zgrade Ovdje je bio mlinar i čitav niz pomoćnika i tu je miješano i prosijavano brašno za razne vrste kruha. – Čime pokreću mlin? – šapnu Hanna i sazna za parne strojeve koji su radili dvadesetčetiri sata dnevno, i za dinamo koji je stvorenu energiju pretvarao u struju. Broman bi pao u nesvijest da je ovo vidio, pomisli Hanna. No, ono najčudnije od svega nalazilo se na drugom katu, i tu je Hanna zanijemila. Tu je bio čitav niz strojeva za miješanje tijesta koji su obavljali taj težak ženski posao. Dolje su se vratile dizalom, to ju je također uplašilo. Sinovi su se potucali gradom i prazninu u duši ispunjavali rakijom. Baš kako je to činio i njihov otac. No, strah se tim sredstvima nije mogao odagnati. Ragnar im je pronašao posao na gradilištu, no tamo su im se rugali zbog smiješnog govora i nježnih mlinarskih ruku. Zbog toga su ostavili taj posao, vratili se kući i ponovno posegnuli za rakijom. Kad je dotle došlo da po cijele dane više nisu izlazili iz kreveta, Ragnar se odlučio ozbiljno 96

pozabaviti njima. Odvratili su podrugljivim smijehom, došlo je do tučnjave i Hannine lijepe stolice iz Varmlanda pretvorene su u drvo za potpalu. – Nikad! – vikao je Ragnar. – Nikad ne bih pomislio da ste tako prokleto razmaženi! Zar se ne sramite? Dopuštate da vas majka uzdržava, tako odrasli kakvi jeste! Potom ih je izbacio na ulicu, izašao i izvana zaključao vrata. Hanna se nikad nije bojala kao te noći u kojoj je zaključana i sama hodala stanom u pokušaju da ga pospremi nakon tučnjave. Ragnar je Johannu poveo sa sobom k Liši, rekao je: – Mala će stanovati kod nas sve dok ne zavedete red među svojim prokletim sinovima. Kad se u nedjelju prije podne vratio, bio je mirniji: – Sto sada da radimo, majko? – Moraš me pustiti van da ih mogu poći tražiti po gradu. – Pođi na policiju. Vjerojatno su tamo. Policija privede sve koji pijani lutaju gradom. – Dobri Bože, reče Hanna i odmahnu glavom, znala je bolje od većine da Bog nije dobar. Dakle, počešlja se, odjenu svoju najbolju haljinu, stavi na glavu šešir i pođe u postaju u ulici Sodra Allegatan. I bili su tamo iza rešetaka. Prije nego što ih je Hanna mogla odvesti kući morali su osobno potpisati neki dokument. Morali su platiti kaznu. – Ako se to još jednom dogodi, završit ćete s kaznom zatvora, rekao je viši inspektor dok su odlazili. Ubuduće je Ragnar sa sobom u kabini kamiona vodio Johna, najstarijeg i najjačeg. – Ne mogu ti puno platiti, no ako ćeš piti na radnom mjestu, prebit ću te. Druga su dvojica otišla na brod. – Tamo će vas već naučiti kako stvari stoje, rekao je Ragnar. Hanna se nije usudila ništa prigovoriti, no noću je stenjala u brizi za svoje sinove. U toj je brizi morala živjeti cijelu godinu. No, preživjeli su, vratili se kući i postali grublji, ojačali su i uozbiljili se. Dobili su stalna radna mjesta, oženili se jedan za drugim i pili još samo vikendom. Hannin je život bio osamljen. Kćer je uglavnom bila kod Liše. S Johnom, koji je stanovao kod kuće nije izmijenila mnogo riječi. No, imala je susjedstvo i Huldi Andersson je rekla, da nemam tebe, poludjela bih. S Lisom se nikad nije zbližila. No, pružila joj se prilika da se zahvali svojoj snahi na svoj pomoći. Premda joj i nije bila prava snaha, budući da je Ragnar odbijao oženiti. 97

Lisa je zatrudnila. Posjetila je svoju svekrvu i, po Hanninu mišljenju, bjedno se žalila. No, preuzela je na sebe to da porazgovara s Ragnarom. Nitko nije saznao što je rekla za dugog razgovora u kuhinji, no zasigurno je govorila o kopiladi i o sramoti što si vlastito dijete prokleo na život u poniženju. U svakom slučaju, Ragnar je Liši rekao, pa vjenčajmo se onda. No, moraš me prihvatiti onakvog kakav jesam i znaš da mi se ne može vjerovati kad su žene u pitanju. Lisa je bila zahvalna. Hanna je žalila za lijepim stolcima iz Varmlanda, no donijela je, uz Huldinu pomoć, onaj naslonjač. Za njega doduše nije bilo mjesta, no i ona i Hulda su smatrale da je doista elegantan. Kad bi sinovi dolazili kući, taj su svileni naslonjač koristili kao odlagalište za svoju prljavu radnu odjeću. Hanna je cvilila i vikala na Johannu da ne posprema za njima. Djevojčica je postajala sve šutljivijom, no Hanna to nije primijetila. U njezinu domu nije bilo ugodno, zatvarala je oči pred stalnim svađama i opijanjima vikendom. Boljela su je leda. Bol se širila od kralježnice ka lopaticama. U početku je mislila da će to proći, no tada je saznala da većina žena u pekari ima istu boljku. I da s godinama postaje sve gore. Moraš to onda izdržati, rekla je samoj sebi. Niti riječi poslovođi, inače se dobiva otkaz. Lisa je rodila sina i dogodilo se nešto neobično. Ragnar se toliko veselio tome dječaku da je svaku slobodnu minutu provodio kod kuće. Sve je manje vremena imao za svoju majku i braću. Godine su prolazile, došao je svjetski rat, hrane je bilo malo. U Hagi su bili nemiri zbog gladi, intervenirala je policija i vojska. Ljudi su svoju mržnju usmjerili prema kraljici, koja je bila Nijemica i optužena da krijumčari živežne namirnice iz Švedske, kako bi ih dostavila ludome caru. Hanna je zbog boli u leđima stisnula zube i bila zahvalna sudbini za posao u pekari gdje su joj plaćali kruhom. Ona i njezina djeca nisu gladovali. Potom je izbila španjolska groznica i opet je Hanna bila zahvalna što nitko u obitelji nije dobio tu strašnu bolest. Johanna je završila školu i mogla je pridonijeti za prehranu. Sad je kod kuće bilo mirnije, jer su sinovi konačno iselili. Bilo je i urednije. No, Hanna i Johanna nisu se dobro slagale. Djevojčica je bila drska i tvrdoglava, a ne tako draga i popustljiva kao sinovi. Govorila je majci da je glupa i neobrazovana, ispravljala joj je govor i vikala da se konačno više oslobodi svog praznovjerja i da počne misliti. U početku se Hanna pokušala braniti. 98

Riječima. No, Johanna je imala toliko više riječi od nje i daleko jasnije misli. Ona je oduvijek bila pametnija od ostalih, pomisli Hanna. Kad je Johanna sudjelovala u demonstracijama na prvi svibnja, Hanna je u zemlju propala od srama. – Zar si izgubila razum?! – vikala je. – Vi to ne možete procijeniti, jer ga nikad niste ni imali! – vičući joj odvrati kći. Leđa su je s godinama boljela sve više, Hanna je pogrbljeno hodala i teško se kretala. No, izdržala je do mirovine kad se po prvi put u životu mogla odmoriti. Imala je vlastite stavove o mirovini koju je dobivala svaki mjesec. Sramota je dobiti novac koji nisi pošteno zaradio, rekla je Johanni. To je, međutim, rekla samo jedan jedini put, jer se djevojka tako razljutila da se Hanna prepala. Johanna se udala. Hulda Andersson je umrla. Hanna je dobila toliko unučadi da ih nije mogla razlikovati. Razlikovala je jedino Johanninu odvratnu malu djevojčicu. Bilo je to dijete prodorna pogleda koji je prozreo i osuđivao ljude. Bila je loše odgojena i ružna, mršava i usto strašno tanke kose. Četrdesetih je godina u Kungsladugardu izgrađen dom za umirovljenike i Johanna se pobrinula za to da Hanna ondje dobije moderni mali apartman. Imala je osjećaj da je u raju, imao je kupaonicu i WC, toplu vodu i centralno grijanje. – Što da čovjek radi kad ne mora stalno ložiti vatru? – Odmorite se, majko. Hanna se odmarala i začudo joj nikad nije bilo dosadno. Znala je čitati, no imala je poteškoća pri slovkanju tako da često nije mogla povezati riječi. Tu i tamo bi slušala radio, no i spikeri i glazba činili su je nervoznom. Rado je odlazila u kino, u kinematograf, kako je govorila. Sinovi su je vodili sa sobom kad god su nalazili vremena, no kćer rijetko. Johanna nije voljela komedije i sramila se majčina glasnog smijeha. Krajnje neugodno postalo bi kad bi se muškarci i žene ljubili na platnu. Tada bi Hanna zatvarala oči i glasno vikala: Zar se ne sramite! Publika joj se smijala. Je li to primijetila? Ne, sigurno nije, pomisli Johanna. S vremenom je jako udebljala. Nakon mnogo svađa Johanna ju je konačno uspjela odvesti liječniku koji je govorio o bolesti želuca koju se lako može operirati. Zbog tih je riječi Hannu skoro udarila kap, gotovo se jednako bojala noža kao i same bolnice. Nakon tog posjeta liječniku 99

Johanna je morala obećati da će se kod kuće brinuti za nju kad dođe vrijeme da umre. – Neću biti naporna. – Sigurno će sve biti dobro, mama. Kad si je August uzeo život, skoro je umrla od žalosti. U mjesec dana ostarila je deset godina. No, do svoje smrti, u dobi od gotovo devedeset godina, bila je posve bistra u glavi. Točno tjedan dana poslije poginuo je Ragnar u lovu na losove u Hallandu. Bila je to nesreća u lovu, kao i u slučaju njegova oca. No, nikoga više nije bilo tko bi se mogao sjetiti Rickarda Joelssona i njegove pogibije u vrijeme kad su seljaci u šumama Dalslanda lovili medvjede.

ANNA Međučin Anna je sjedila u radnoj sobi s debelom plavom bilježnicom pred sobom. Na koricama je velikim slovima bilo napisano – JOHANNA, a na papiru s uputama stajalo je: – Nacrt strategije ponašanja prema majci bez osporavanja njezine unutrašnje složenosti ili zatajivanja sebe same. Sad joj se učinilo da to zvuči uobraženo. Na prvom listu papira bile su zasebne bilješke, međusobno nepovezane. Ostali su papiri bili prazni, stranica za stranicom neispisane bjeline. Nisam još spremna, pomisli. Nisam još na cilju. Vratila se, dakle, sivoj bilježnici, stotinu listova A4 formata, gusto ispisanih i pretrpanih nepovezanim bilješkama, pismima, isječcima iz novina. Na omotu je pisalo: Hanna. Mamina mama. Započela je s crkvenim knjigama u Dalslandu, već je to bila prava pustolovina. Vidjeti kako se stara obitelj razgranala zemljom, preko u Norvešku, dolje u Goteborg, daleko u Ameriku. Putovala je obalom Dugog jezera i doista se pokušavala otvoriti tajnama tog nevjerojatno lijepog kraja. Kad se vratila kući, kopala je po bibliotekama i antikvarijatima. Proučavala je knjige o narodu toga kraja i plakala zbog bake koja je već kao dijete proglašena kurvom. Poznavatelja runa i njegovu ženu vješticu pronašla je u starom izresku iz novina i čudila se koliko je dugo praznovjerje opstalo u zabačenom pograničnom kraju. Proučila je 100

gospodarsku povijest cijeloga toga kraja i pokušala shvatiti o čemu su govorile sve te crkvene knjige: govorile su da je četvero starije bakine braće i sestara umrlo tijekom godina oskudice i gladi. Iščitala je hrpu knjiga iz župa smještenih oko jezera. Tamo su preci zapisivali svetkovine i blagdane i govorili o svakodnevici koju nije određivao sat već godišnja doba. Čitala je priče o običnim ljudima, no još češće o onim neobičnim kojih su se u provinciji još dugo sjećali. Sjećanja predaka na loše godine kao da su iskrivljena, uočila je velik žal za onim što je izgubljeno za sva vremena. Sama je sjedila pokraj velikog prozora radne sobe i s visine desetog kata vidjela kako se novi svijet rasprostire pod njom. Bila je jesen, siva svjetlost nad bezbojnim svijetom. Tu i tamo ostavili su koji bor među kućama. Izgledali su poput igračaka, djeca kojoj je usred igre postalo dosadno, bezobzirno su ih ljuljala. U njezinu je stanu bilo bučno, jer je autocesta prolazila tik uz stambene zgrade. Hanna je za Annu poprimila obrise tek kad je uspjela otvoriti škrinju na tavanu roditeljske kuće. Ondje je pronašla bakinu ostavštinu u papirima, popisu inventara, kopiji testamenta, podacima o rođenju i smrti. Tu je bio i svežanj požutjelih pisama rođaka iz Amerike, Norveške i Goteborga. Bila su to uglavnom naivno povjerljiva pisma, ispisana čisto, oštrim i vitičastim pismom. Ni riječi o nepravednostima, gladi i sramoti. Sastavljači tih pisama ostali su unutar granica onoga svijeta u kojem su odrasli i nikad ih nisu prešli. Čak u slučaju kad su već desetljećima živjeli u Minnesoti. Anna je neka pisma izdvojila i stavila među stranice svoje bilježnice. Sad je jedno uzela, ponovno ga pročitala i po prvi put pomislila kako su ta pisma zacijelo, na svoj način, odgovarala istini. Odražavala su stvarnost u kojoj ljudi nisu priznavali gorčinu i nezahvalnost pa tako one nisu ni postojale. Jedino su Astridina pisma iz Haldena i Osla bila drukčija, pisana velikim, nestalnim rukopisom, puna dosjetki, razmišljanja i tračeva. Pravi rudnik, jedno vrlo osobno svjedočanstvo! No, jako je dobro shvaćala da Astrid nije bila objektivni svjedok istine. No, bila je pjesnik. A Anni su i bila potrebna stajališta i istine jednog pjesnika. Je li njezina majka pročitala Hannina pisma, kad je nasljedila tu kolekciju? Anna je pretpostavila da nije. Previše ju je opterećivala obitelj, baš kao i mene. To da je ujak Ragnar imao drugog oca, Anna je oduvijek znala. Crkvene su knjige to potvrdile svojim neuljepšanim jezikom: – ON, stajalo je tamo: 101

– Otac nepoznat. – Što je značilo biti vanbračno dijete, kopile ili samohrana majka, kurva, to je naučila na studiju etnologije. Hanni je bilo trinaest godina kad je rodila prvo dijete. Kad je Anna to izračunala, suze su joj potekle od suosjećanja i srdžbe. Bila si zacijelo jaka. Kako je marna govorila. Annu su za ujaka Ragnara vezala mnoga sjećanja. O njemu je razmišljala kao o kralju iz bajke, bio je lijep i snažan do visoke starosti, egzotičan i rastrošan. Sjećala se njegova osmijeha, koji bi započinjao kao odsjaj u njegovim crnim očima i širio se prema dolje te je na putu do usana pod jakim, kratko podrezanim brkovima, stvarao bore na tamnom licu. – Od njega se i kamena srca tope, – govorila je mama. – Misliš, ženska srca, – govorio je tata. Tu i tamo, i uvijek neočekivano, Annin je čarobni ujak dolazio svojim kamionom koji je bio jednako veličanstven kao i on sam. – A sad, sestro, lonac na vatru! – Sjećala se glasnoga smijeha koji je odjekivao kućom, zastrašivao i očaravao. I sjeća se kako je mirisao na muškarca: znoj, duhan i pivo. I novac. Tople srebrne kovanice. Često mu je sjedila na koljenima i uvijek je nekako, kad mama nije gledala, uspijevao prokrijumčariti jednu krunu u njezinu ruku ili džep. Potom bi namignuo lijevim okom kao znak da dijele tajnu. On i dijete. To je bilo divno. Mogao je i micati ušima. Tko je bio Ragnarov nepoznati otac saznala je iz američkih pisama: – Čuli smo da je Rickard Joelsson s Lyckana poginuo u lovu. Dakle, ipak je dobio svoju kaznu, taj nečovjek koji je Hanni sve uništio. Iza tog je imena stavila veliki uskličnik. I otac Annine djece zvao se Rickard. On nije bio zločinac poput mladog Joelssona, no imao je istu nesretnu sklonost postati žrtvom vlastita umijeća zavođenja. Anna uzdahne. Potom izvadi omotnicu sa starim fotografijama koje je kod kuće izvadila iz albuma. Tu je Ragnar bio sličan svome ocu Rickardu, no nevjerojatno drukčiji od svih ostalih u obitelji. Možda si je zla Loyisa priuštila kakvu divlju romansu s nekim mladim Ciganinom, možda je strast razbila njezinu tvrdu ljusku na nekoliko noći u nekom skrovištu u šumi. Iznenada uoči da postoji još jedna sličnost između njezina supruga i silovatelja iz Dalslanda: obojica su imala majku koja je samo tako mogla podnositi poniženja da svojoj djeci nametne vlastitu gorčinu. Kod kćeri to uglavnom uspijeva, one se identificiraju s nesrećom majki i svoju gorčinu 102

prenose dalje generacijama. Ali sinovi? Ne, oni su jaki, suprostavljaju se i postaju muškarci koji su stalno u bijegu od onoga što je nježno i komplicirano. Signe iz Johanneberga bila je znatno manje domišljata, no mnogo lukavija od Loyise s Lyckana. Njezin muž nije našao dovoljno razloga da je zatuče, već je radije sam umro mlad. No, Rickardu Hardu u johanneberškom stanu s lutkama sigurno nije bilo mnogo lakše nego svojedobno Rickardu Joelssonu na Lyckanu. Sat je otkucao dvanaest. Sada hrane majku. Anna je uzela kiselo mlijeko iz hladnjaka i nadrobila u nj prepečenac. Dok je jela njezine su naviruće misli kružile oko Rickarda, kao da je iz nepažnje otvorila staru ranu koja je teško zacjeljivala. Sjetila se razdoblja prije rastave, onih najgorih godina kad je plakala čim bi ostala sama. U početku svoje svakodnevne suze nije shvaćala ozbiljno, smatrala ih je izrazom samosažaljenja. Uplašila se tek kad je počela plakati i u snu te je posjetila psihijatra. Čovjeka koji je baš tada bio u modi. Rekao je: – Vi ste jedna od onih modernh žena koje kastriraju svoje muškarce. Na to je ustala i otišla. Bilo je to glupo od nje. On je na taj način imao zadnju riječ i godinama je osjećala potrebu da ga demantira. Odložila je tanjur u stroj za pranje suda i odlučno se vratila bilješkama o Hanni. Bilo je mnogo razlika između nje i bake, baš kako je i očekivala. Hanna je uzimala stvari kako dolaze, Anna je prkosila. Hanna je bila spontana, Anna je tražila pravi izraz. Hanna se nije osjećala otuđenom u svom teškom i nepravednom svijetu. Anna se samo na trenutke osjećala smirenom, primjerice kad bi kimnula nekom drvetu i rekla: poznam te od nekud. Izgledom uopće nisu bile tako slične kako je Anna pretpostavljala. Hanna je bila tamnokosa i korpulentnija. Opet je zastala pokraj opisa silovanja. Tek dvanaest godina, to je ludo. Koliko je meni bilo godina kad sam pala na Donalda, američkog studenta koji je ovamo došao primamljen glasinama o švedskom grijehu? Bilo je to nakon mog devetnaestog rođendana, na prvoj godini fakulteta. I nije se smatralo silovanjem, premda je to zasigurno bilo, uzajamno silovanje ako tako nešto postoji. Već godinama nije mislila na Donalda premda su dugo bili zajedno. Bilo je duboko potisnuto, jer oboje su razvili neobičnu sposobnost povrijediti drugoga, premda nisu ni razumjeli ni poznavali jedno drugo. Bila je to čudna veza, kao da su na neki način bili u srodstvu. 103

I naravno da sam zatrudnjela, bako. Kao i ti. Pobacila sam, tada se to u fakultetskim krugovima lako moglo napraviti. I nisam dvojila, jedina stvar koja me je brinula bila je da mama nekako ne sazna za to. No, bila sam u Lundu, a ona u Goteborgu, dakle, Bogu hvala, ništa nije slutila. Vjerovala sam, dakako, da je ljubav ta koja me vuče Donaldu. Moja je generacija bila opsjednuta čežnjom za velikim strastima. Ti, Hanna, uopće ne bi mogla shvatiti takvu ljubav. U tvoje vrijeme ljubav još nije s površine prodrijela u dubine seljačke svijesti. Bilo je romantičnih doživljaja, tragičnih ljubavnih priča o kojima se pričalo po kraju. No, one nisu imale nikakve veze sa životnim problemima i okolnostima. Bilo je to kao u žalobnim napjevima. Ako je Hanna uopće slušala te napjeve zacijelo je smatrala da je mladi poručnik bio kicoš, a plesačica na užetu namiguša. Ulična pjesma iz Alvsborga sigurno bije razljutila: – Za tebe sam ubio dijete... Bože sačuvaj, kakve gluposti! Zašto tome momku odmah nisu odsjekli glavu? Dvadesetih'godina velika je ljubav zahvatila i jednostavan puk. Johanna je govorila kako je tadašnja mladost u prvoj liniji težila onome što se najozbiljnije zvalo – pronaći onog pravog. – To što je onaj pravi u njezinu slučaju bio kopija njezina mrtva oca kojeg nikad nije dobro upoznala pojačalo je mit, no njezin život nije učinilo nimalo lakšim. Unatoč tome, Johanna nije bila romantična i shodno tome ne tako zahtjevna kao sljedeća generacija žena. Za Annu i njezine vršnjake ljubav je bila činjenica o kojoj se nikad nije raspravljalo. Suosjećalo se s onima koji je nisu pronašli. Usto je postojao još jedan zahtjev: potpuna seksualnost. Doživotna zaljubljenost u neprekidne orgazme. Sad su se snovi rasplinuli poput balona od sapunice na vjetru. No, za promjenu je potrebno vrijeme. Kome nije uspjelo ljubav i neobuzdanu želju zadržati cijeli život, taj je pomišljao da nije normalan. Tek sad kad gotovo svaki drugi brak završava rastavom, nevoljko započinjemo shvaćati da iz zaljubljenosti rijetko kad izrasta ljubav i da čak ni ljubav čovjeka ne može izbaviti iz samoće. I da seks životu ne daje smisao. Bože, kako glupo, pomisli Anna. I potom, nakon nekog vremena: Pa ipak! Najradije bi bila opsovala kad je primijetila kamo se zaputila. Prema Fjaras Braka, lancu brežuljaka, kamo su onog vrućeg ljeta krajem pedesetih bježali gotovo svakog slobodnog dana. Mirisali su jedno drugo, grickali, lizali i smijali se. Pred njima je bilo more s galebovima u letu i dugim, 104

slanim sprudovima, a iza njih čaroban krajolik s jezerima, pjevom ptica u velikim šumama koje su se strmo spuštale ka moru. Kako je samo mirisao, kakav je okus imao, kako se smijao. Radost, njegova radost u njezinu tijelu. Njegovo predavanje i njezina zahvalnost, njegova zahvalnost. Rekao je da dolazi iz mora i vjerovala mu je, mogla je točno vidjeti kako jednog jutra izlazi iz valova s vijencom od morskih trava u kosi, s trozupcem prebačenim preko ramena. Rekao je da ona dolazi iz šume, nježno oblikovana vjetrom i kišom i da lagano poput magle stoji nad vodom. Rekao je da je vila koja se milijunima godina skrivala u šumi, koja je zaboravila jezik vila i najozbiljnije pokušava naučiti jezik ljudi. Njegova je zadaća, rekao je, prenijeti joj supstancu, pretvoriti je u zemaljsku ženu. – A moja je da zadržim boga mora kako ga ne bi odnio sljedeći val. Smijala se, no pogled joj se smračio, sklopio je oči i prekrižio ruke. – Što to radiš? – Molim za snagu da te ne povrijedim. Začudo ga nije pitala je li vjernik, trenutak je bio previše veličanstven za to. Nije bila ni dovoljno razumna da se osjeti uznemirenom. Hannin odnos prema ogledalu duboko se dojmio Annu budući da je i sama imala problematičan stav prema vlastitoj vanjštini. Sad je razmišljala o tome, otkad je to bilo tako. I zašto. Čiji pogledi, čije su to riječi bile što su joj za cijeli život utisnule osjećaj da je ružna, nespretna, gotovo unakažena? Johanna je bila lijepa, no imala je isti hendikep. Anna, koja je snimala dok su djeca bila mala, posjedovala je brojne filmove na kojima se njezina majka sklanjala ili lice pokrivala rukama kad bi se kamera okrenula prema njoj. Svojoj mršavoj i nesigurnoj kćeri u tinejđerskoj dobi Johanna je rekla: – Naprosto si dražesna, dijete. A osim toga, uopće nije važno kako čovjek izgleda. Podvojen stav, dvostruka ponika. Kad je Anna bila mala još se uvijek u obitelji mnogo govorilo o tome kome je neko dijete slično. Oko Anne nije bilo nikakve diskusije, sličila je baki s očeve strane. Dijete je preziralo tu staricu, naboranu nisku ženu oštrih crta lica i svjetloplavih vodenastih očiju. U njezinoj je pojavi bilo nečeg mračnog i veličanstvenog istovremeno. Johanna se bojala svoje svekrve. Svi su govorili da je baka bila ljepotica. Anna to u početku nije shvaćala, nego tek kad je starica umrla i kad su izvadili slike iz njezinih mladih dana. 105

Tada je Anna mogla vidjeti da su imali pravo, bila je lijepa i postojala je sličnost. No, bilo je prekasno, vlastita percepcija o ružnoj djevojčici zauvijek je urezana u njezinu svijest. Jasno je da ju je Rickard Hard svojom silovitom zaljubljenošću uvjerio da je poput vile. Od prvog joj je trenutka pružao taj osjećaj, tako tajnovit kakav je bio, kao da ju je dotakao čarobnim štapićem. U ljeto se iz Lunda, gdje je naporno radila, ali se nikad nije dobro osjećala, vratila kući. Dobila je posao u lektorskom odjelu jednog lista u njezinu gradu. Sada zatvara oči, vidi udobne, izlizane prostorije, čuje kuckanje pisaćih strojeva i osjeća miris papira, prašine, tinte i dima cigareta. Već je prvoga dana stajao na vratima njezine sobe, jedan od mlađih reportera, pametan i zgodan. Zazvižda poput dječarca na ulici, no potom se savlada i reče: – Jesi li ti žena ili samo san? – Vjerojatno ovo drugo, rekla je i nasmijala se. Kako je izgledao? Velik, tamnokos, osjećajno lice puno života, žive, sive oči. Anna ponovno vadi sliku ujka Ragnara, možda su si sličili. U osmijehu. Pomisli na Astrid koja je Ragnara zvala djetetom bogova. Možda se na zemlji još uvijek rađaju bogovi, puni života i topline, bezbrižnosti i šarma. Nevjerni i puteni poput samoga Pana. Kako bilo da bilo, on se preko ušiju zaljubio u nju, mladi bog neuredne redakcije. Jasno je da joj je to toliko laskalo da je uskoro popustila i sad je onom Amerikancu bila zahvalna za sve čemu ju je naučio u krevetu. Sve se odvijalo brzo, prebrzo. Iznenada je Rickard bio kod kuće, u kuhinji kod Johanne, lihvario svojom toplinom, smijehom i ludim pričama. Kad se nakon prve večere oprostio, tata je rekao, vidiš ti to, to je pravi muškarac. A mama je uvijek iznova nijemo kimala nad sudoperom. Time je Anni bilo jasno da je pronašla onog pravog. Johanna nikad nije promijenila svoje mišljenje. Anna je počela sumnjati već nakon mjesec dana: – Mama. Svi kažu daje ženskar. Dugo je potrajala šutnja preko telefona prije nego što je Johanna rekla: – Šteta, Anna. No, sumnjam da ćeš mu pobjeći. Dok sada u Stockholmu sjedi u svojoj radnoj sobi, prisjeća se i piše, počinje se ljutiti. Trebala si mi savjetovati da pobjegnem, brzo poput treptaja oka, što dalje od tog čovjeka. Potom se morala nasmijati. I tada je u njezinoj glavi sve postalo jasno – začuđujuće! Zamislila je što bi Hanna pomislila: Bila je to sudbina. 106

Dugo razmišlja o teti Liši, Ragnarovoj ženi, koja se pomirila i bila zahvalna. Ona je ipak bila jedna od prvih samostalnih žena – vlasnica trgovine s vlastitim prihodima. No, tako umorna, uvijek umorna. Sjećanje na vlastitu baku Annu je dovelo do sjećanja na Rickardovu baku, nježnu, neposrednu staricu, iskrenu i jasnu. Anna ju je srela samo jednom. Bilo je to u staračkom domu, gdje je čekala smrt. Imala je neke svoje stavove. Rekla je Anni: – Nadam se da si blaga i osjećajna. Oštra žena ovoga momka može pretvoriti u zvijer. – Kako to? – Ne znam. Možda je to nasljedno. Tu je... njegova majka. Katkad sinovi moraju postati kremen kako bi preživjeli. A ti znaš daje kremen tvrd, no lako se lomi. Potom je zaspala, tako brzo kako to čine samo vrlo stari ljudi. Četrnaest dana potom, bila je mrtva. Kako je čudno da sam zaboravila i nju i njezine riječi, što sam općenito tako brzo zaboravljala. Jer na kraju sam i sama postala oštrom. – Ti si od kamena i uvijek se snađeš, rekao je u jednoj svađi. Nije mu uspjela uzvratiti, tada ne. Samo je vikala: – Varaš me! Četiri su sata. Mamu spremaju na spavanje. Bože moj, mama, koliko krivnje. Kao da se pojavi staro platno s lijepo uvezenim monogramom: A.H., iscifranim slovima. Ili oni ručnici koje si sašila. Rekla si tada kako si nabavila fantastičan frotir. Imala si pravo, još uvijek se drže i ni jedan ručnik se tako brzo ne suši i nije tako nježan u dodiru s kožom. Šila si moj – miraz – i ja sam te ismijavala rekavši da se takve stvari može kupiti kad ih zatrebaš. Nadam se da nisi pomislila kako je to odbijanje ili preziranje. Doista se tome nadam. Vjerojatno si osjetila neku neodređenu tugu. Svoje si mi ogledalo donijela ponosno i veselo – ogledalo za moj stan. Bila sam poklonik jednostavnosti, imala sam ono što se tada, početkom šezdesetih, zvalo dobrim ukusom. Bože, koliko se nadam da nisi primijetila moje razočaranje dok smo stajale nasred stana s ogledalom zlatnog kičastog okvira. Sad visi kod moje djece, generacije koja voli kič. Uskoro moram nazvati tatu. Hanna se cijeli život držala onog što joj je poznato i bila duboko sumnjičava spram svega što je bilo drukčije, nepoznato i novo. Prezirala je one koji traže, koji su svijetom u kojem je sve imalo utabane staze hodali 107

tajnovitim zaobilaznicama. Neobična misao, nova ideja ili nerazjašnjiva čežnja ugrozili bi stari temelj. Anna se ljutila kad se njezina tvrdoglava pojava sve jasnije počela isticati u svim tim skicama. Kako je bila plitka, kako ograničena. Potom Anna pomisli kako je bila upravo ono što je i danas većina ljudi. Kad nove činjenice ugroze naše već zacrtane stavove rijetko kad pobjeđuje razum: – Znam što mislim i nemoj mi dolaziti s novim stajalištima i sve to poremetiti. – I sama je to činila, automatski je razvrstavala iskustva koja nisu bila u skladu s vlastitim vrijednostima. I slijepa bi nepogrešivo pronašla informaciju koja bi joj odgovarala i opravdala njezino ponašanje. Ništa drugo nije ni Hanna radila. Razlika je bila samo u istinama koje su danas bile uvjerljivije i potkrepljene znanstvenim dokazima. Anna je živjela svjesno, tako se to zvalo. Bila je primjerice svijesna nepravde prema ženama, svega toga čime se toliko bavila u svojim istraživanjima. To ju je dovelo do ogorčenja, do osjećaja koji se može vidjeti na licu tolikih žena i čuti u njihovu smijehu. – Želim vjerovati u pravedan svijet, – rekla je glasno Hanninoj fotografiji koja se nalazila iza stakla, u okviru na njezinu radnom stolu. Treba mi to, razumiješ! Svijet mora biti takav da dobro bude nagrađeno, a zlo kažnjeno. Kako bi sve imalo neki smisao. Bože, kako glupo! Puno je gluplje od tvoje vjere u nepravednog Boga. I okrutnije. Vjera u pravdu je ta koja nas, žrtve, čini sudionicama u krivnji. U pravednom svijetu male djevojčice ne bivaju silovane. Pa ipak, bako, poslušaj me! Upravo je ta vjera u san da je dobro moguće ostvariti omogućila da izgradimo novo društvo. I ti si imala koristi od tog napretka, mirovinu, toplu vodu, kupaonicu. Ljudsko dostojanstvo? Uvijek me iznenadi suosjećanje žena, no čemu ono koristi? Postoji bolja riječ za to: empatija. Ako je psiholozima vjerovati, sklonost pojedinca ka empatiji ovisna je o tome koliko je kao dijete dobivao ljubavi, koliko je poštovan i cijenjen. Dječake se češće voljelo više od djevojčica, pa ipak kao odrasli ljudi nisu imali potrebu neprekidno suosjećati s patnjama drugih. Ili? Mama je beskrajno suosjećala sa slabima, bolesnima i zakinutima. Utoliko ta teorija može biti točna, jer se Johannu, kao dijete rođeno na početku stoljeća, neuobičajeno mnogo uvažavalo. Iznenada nova misao, nove bilješke. Je li očeva ljubav dovela do toga da je Johanna umislila kako može nešto pokrenuti? Cijeli je život bila politički 108

aktivna. Ona i njezina generacija, u uvjerenju da je pravednost moguća, bili su ti koji su izgradili lokalne znanstvene institute. Oni su, međutim, bili i ti koji su odgojili cijelu generaciju razočaranih muškaraca i žena slabo pripremljenih za tugu i bol, nespremnih za smrt. Anna je još jednom pogledala Hanninu fotografiju. Slavila si kad je poginuo Rickard Joelsson. Ja sam plakala kad sam zatražila rastavu od Rickarda Harda. Otvorila si se radosti i zatrudnjela, ja sam tek rodila kad sam saznala da moj suprug već pola godine ima vezu s jednom kolegicom. Moje su suze u potocima tekle nad kolijevkom novorođenčeta. Prijatelji su mi rekli da je to dobro za mene. Nije bilo dobro, ni za mene ni za dijete. Ti nikad nisi plakala, plakala si tek kad je umro djed. Listala je natrag do bilješke o Hanni i rupcu za kurve. Bilješke koju Anna najradije ne bi previše elaborirala. Znala je i zašto. Bila je u prilici Hanninu sramotu osjetiti na vlastitoj koži. Sjećala se svake pojedine sekunde. Bila je zabava u nekoj vili na Lidingou, s ljudima iz lista. Vlažno. Bila je u osmom mjesecu trudnoće, omotana u plahtu od srebrnog lamea. Bijelo, ukočeno, promašeno. Rickard je odmah nakon večere sa svojom susjedom za stolom ciganskoga izgleda nestao u pravcu spavaće sobe na katu. I nije ga bilo. Izbjegavali su pogledati Annu. Nije postojala, postojao je' samo sram. Ne sjeća se kako je izašla iz kuće, već samo toga kako je skliskim cestama od kiše hodala i hodala sve dok se od nekud nije pojavio taksi i odvezao je kući. Sljedećeg je dana htio razgovarati o tome. Nije ga slušala. Uvijek je htio o tome razgovarati, o svojim – istupima sa strane, kako je rekao. I rekao je da bi trebala razumjeti. No, ona nikad nije slušala. Nije ga mogla razumjeti. Htio je da mu oprosti, no ona mu nije mogla oprostiti. Tek nekoliko godina nakon rastave mogli su razgovarati. Bio je krivi dan i krivo vrijeme, jer je on morao otputovati za sat vremena u Rim gdje je trebao sudjelovati na kongresu o ekologiji. Rekao je da moraju još jednom pokušati. Zbog djece. – Ali, ti stanuješ u istoj kući kao i mi, – rekla je. – Našoj je djeci bolje nego svim onim derištima koja odrastaju u roditeljskom domu u kojem se ljudi samo svađaju.

109

– Ti uvijek imaš pravo, – rekao je. – I to je ono najgore, mrzim te zbog toga. Tako si prokleto praktična. No, ja ne mogu bez tebe. Trebam li se baciti na koljena? Nije vidio da plače. – Ono što nikad nisi shvatila jest to da su moje smiješne afere bile samo metoda kojom sam ti se htio približiti. No, nisam uspio jer je tebi bilo svejedno što sam ti nevjeran. Srdit čovjek, njezin čovjek, nastavio je: – Žene tvoga kova uvijek mi daju osjećaj da sam prozren. To je ono što me plaši kad uđem u tvoje energetsko polje. Ne bojim se tvoje inteligencije, radi se o nečem znatno gorem. Vrsta žena koja kastrira svoje mujškarce. To je razbilo njezinu pasivnost: – Zašto je tako opasno biti prozren i zašto je tako važno konce uvijek držati u svojim rukama? – Ne znam. Možda je samo bio žrtva klišea o muškoj ulozi i nije bio dovoljno glup da to ne primijeti. Za razliku od tate. – Anna. Gotovo je s tim glupim aferama. Kunem se. Tada je zavikala: – Ti si idiot! Tvoja mi je nevjera uzela život, sve što sam bila, moje povjerenje, moju nevinost! Umrla sam, shvaćaš li to? Ono što je ostalo je vještica, ona koje se toliko bojiš! Vidjela je da je shvatio, da je konačno shvatio. – Bože, dragi moj Bože, – rekao je. I na kraju jedva čujno: – Zašto to nikad nisi rekla? Plakala je, nije mogla odgovoriti. Iznenada je počeo bjesniti: – Sama si me prisilila da se tako loše prema tebi ponašam! Ti si me dovela do toga da mrzim samoga sebe! Samo si promatrala kad mi nije uspjelo ostvariti ono što sam najviše želio i mislio sam da ti to ništa ne znači! – To nije istina! – povika i sad više nije mogao previdjeti njezine suze. – Plačeš! Nikad to još nisi radila. Na to se tako prodorno nasmijala da se i sama prestrašila. – No, eto – rekao je. No, strašan smijeh nije utihnuo, nije ga mogla zaustaviti. Kad se konačno smirila, rekao je: – Budi sigurna da te nisam htio gledati kako patiš, poludio bih da sam znao kako doista osjećaš. Bila si tako inteligentna i otvorena. Bio sam ponosan na tebe. Možda sam te sam takvu htio. No, potom sam se razljutio, jer si doista bila takva. Tako prokleto jaka. – Nisam bila jaka. Bila sam sasvim blizu toga da poludim. Tada je zatrubio taksi na cesti, morao je poći. 110

Naravno da je znala da će ga uzeti natrag. Njezina je usamljenost tu odluku već donijela. A što je bilo s glađu za njegovim tijelom u njezinom? Anna pogleda na sat, prošlo je pet, moram nazvati tatu! Svaki je dan jednako teško. Predbacivanja: – Ah, da, iznenada si se sjetila da imaš staroga oca? – Jučer sam zvala. Kako je danas bilo s mamom? – Bilo je dobro. Uspio sam je nagovoriti da sve pojede. Naizmjenično sam joj davao pečenje i žlicu juhe. Znaš da je poput djeteta, prvo želi desert. – Divno je kako to radiš, tata. – Kad ćeš me posjetiti? – Bila sam prošli tjedan kod tebe. Zar si zaboravio? – Tako brzo zaboravljam. – Nazvat ću te opet sutra, u uobičajeno vrijeme. Gotovo je, neobično je jednostavno prošlo, no slušalica je bila mokra od znoja. Zašto je, do vraga, bilo tako teško prisiliti se svaki dan na taj razgovor. Htjela bih da ste mrtvi. Oboje. Samo nekoliko dana nakon svađe s Rickardom u jednoj je knjizi pronašla rečenicu koja je se jako dojmila: – Ljubav slobodnog muškarca nikad nije sigurna. To je točno, pomislila je. Toliko je se dojmila da je kupila razglednicu, na nju napisala tu rečenicu i poslala je u Rim na hotelsku adresu. Na to je stiglo pismo, morala gaje pronaći, tražila je po ladicama ključ za škrinjicu, otvorila je, pronašla kovertu sa žigom iz Rima i počela čitati. – Nikad me nisi htjela slušati. No, teško se možeš suprotstaviti napisanome, dakle, pokušat ću s pismom. Naivna si. Slobodan čovjek, to je vjerojatno čovjek koji se ne pokorava nikakvoj sili. Ne mora se svetiti. Moje su žene bile poput mene, tražile su osvetu. Barem sam polazio od toga. Kod prve, Šonje s one zabave na Lidinou, uvjeren sam da je tako jer je njezin ljubavnik bio prisutan na toj večeri. Bio je to jedan govnar kojeg sam dugo poznavao. Koga sam ja htio poniziti i kome sam se htio osvetiti bilo je posve jasno. To si bila ti. Mi, ona i ja, bolovali smo od iste katastrofalne ludosti, htjeli smo demonstrirati što je ljubav – ne moć, već želja za nehotičnim susretom žene i muškarca. To je perverzno. No, perverzija ne umanjuje želju, to, pretpostavljam možeš i ti razumjeti. Ono što, međutim, ne možeš razumjeti jest uzbuđenje kad se dvoje ljudi sjedinjuje s nakanom da povrijede. 111

Upravo tako je bilo sa svim mojim ženama. Premda mi se s Lilian potkrala mala pogreška. Zaljubila se u mene i razljutio sam se na nju. Smatrao sam da to nije bio sastavni dio dogovora. Zbog toga je trebalo toliko vremena daje se riješim. Nosila si Malin, nikad nisi bila sličnija božici, do vraga kakav sam gad bio. Time smo kod glavnog pitanja: zašto sam ti se morao osvetiti? Iskrena si, lojalna i slatka – sve o čemu sam ikad sanjao. Ništa nisam znao o ljubavi kad sam te sreo. Da sam to shvatio pobjegao bih. Nisam je htio, tu podređenost koja razdire, koja muškarca pretvara u roba. – Slobodan muškarac – ti, dakle, odgovara da si imala neograničenu moć nad njim. Kad si za doručkom bila loše volje, moj bi se dan pretvorio u pakao. Kad si bila vesela bio sam opijen svojom pobjedom. A kad si se ljutila i psovala me, zaslužio sam to. Tvoja moć, koje se bojim, još je uvijek nada mnom. No, ne mogu živjeti bez tebe. Moja je podređenost bez dna, ja sam taj koji se kurvao, lagao i varao. Ipak se usuđujem vjerovati da je sve moglo ispasti drukčije da si samo jedan jedini put pokušala slušati. Vrlo si ponosna osoba. Tako si odgojena, ne predbacujem ti. Sam pokušaj da razumiješ bio bi ti ispod časti. Ili? Pismo nije bilo potpisano, pitala se zašto. No, morala se osmjehnuti kad se sjetila kako je telegram koji je poslala u Rim morala slovkati: – Sastanak na Duhove na Fjaras Braka. Potom je pomislila isto što je pomislila kad je dobila pismo, da Rickard traži nevjerojatnu pažnju. Kako bi vladao svojim životom morao je imati mogućnost birati i odbijati, uzimati i vraćati. To mu je bila slabost, temeljna pogreška. Bilo je to, baš kako je napisao, nespojivo s ljubavi, s ovisnošću koja sobom donosi doživotno zajedništvo. Anna se sjetila Marie u tinejđerskoj dobi, tog meteža. Posebice one svađe sa Sandrom, prijateljicom iz škole, s kojom je Rickard očijukao. Maria je bila crvena od srama i puna srdžbe dok je vikala na oca: – Ti si playboy, prokleti kurviš, koji želi živjeti u uvjerenju kako je neodoljiv! Ima mnogo frajera u školi koji su poput tebe, no ismijavaju ih cure koje imaju nešto u glavi! Nikad nisam razumjela kako naša mama može izdržati s tobom! Maria se nikad nije udala, nije ni Malin. Živjele su onako kako su muškarci oduvijek živjeli, privremeno zaljubljeno i u vezama koje nisu previše dugo trajale. No, svaka je imala dijete, slobodnu djecu koja su pošteđena paklenog trokuta: otac, majka, dijete. Anna je od početka slutila da je Rickard imao vrlo krhko samopouzdanje. Savršenstvo moći u majke? Slab otac? No tada, kad je bila mlada nije to 112

htjela razumjeti. Neprekidno razumjevanje opasnost je za čovjeka samog, to je život naučio njezinu majku. Johanna je bila jedna od onih žena koje su uvijek imale razumjevanja i zbog toga morale mnogo pretrpiti. Iznenada se Anna sjetila jedne druge svađe koja se dogodila puno kasnije. Sjećanje je kristalno jasno, vidi sunce na zalazu koje sije kroz prozor u Minkgata, vidi prašinu koju su zrake osvijetlile. Rickard je stekao naviku zvati je mama, čak i sad kad su živjeli sami. Zavika: – Nisam tvoja mama, nikad to nisam bila i nikad neću biti! Vidjela je da ga je to neobično jako pogodilo, da se ukočio: – Naravno da nisi. To samo onako kažem, glupa navika. U tom je času Anna vidjela da to nije bila ni neka fraza, ni navika. No nije se usudila to izgovoriti. – Oprosti što sam planula, – rekla je i sve je prošlo. Anna je prepoznala lice svoje svekrve, lijepe i umišljenje te je pomislila koliko je često i intenzivno taj dječak uzaludno čeznuo za njom. I mislila je: zato je tako ljut na mene, njoj se osvećuje. Sad je počela sve zapisivati. Imala je dojam da je došla do nove spoznaje, ali oklijevala je, stavila upitnik na rub, razmišljala, pisala: Rickard je uvijek obazriv prema svojoj majci, brani je protiv i same naznake kritike. No, o mrtvome ocu govori pun prezira: – Bio je playboy. Sad čuje ključ u bravi. – Donio sam pastrve, – viknuo je. – Svježe! – Divno, dolazim. – U međuvremenu ću nam natočiti piće. Nazdravili su i rekao je, onako u svome stilu, formalno, kako lijepo da postojimo. Potom je uzeo debelu sivu bilježnicu, bilježnicu o Hanni. Listao je. Rekla je: – Čitaj dok ogulim krumpir. Kad je došao u kuhinju, rekao je: – Bit će to prava knjiga, Anna. Ovo je prokleto jako. Veselila se: – Previše nostalgije, ne čini ti se? – Ne. Osim toga, nostalgija nije ništa loše. Uvijek joj je pomagao u poslu. Od početka. On je bio taj koji se dosjetio da izda popularno znanstvenu verziju svojega doktorata. – Zaslužio je bolju sudbinu sakupljanja prašine na nekom fakultetu. Željela je dotaknuti mnogo ljudi. – Vjeruješ li da ću uspjeti? – Mi ćemo uspjeti, – rekao je. Zatim je prošla njegovu novinarsku školu, naučila je komplicirane stvari prikazati jednostavno, uopćavati, davati 113

primjere. Bila je trudna, tijekom dana pisala je kod kuće, on je uvečer lektorirao rukopis. Zabavljala se, tek vjenčana, prvi dvosobni stan u jednom od novih stockholmskih predgrađa. U početku je bio strog. – Ovo, k vragu, nije švedski izraz. Slušaj. Shvatila je. Uskoro je procvao posve nov jezik, njezin vlastiti. Bilo je to poput čuda, jednako čudesno poput djeteta koje je raslo u njoj. – Pronašao sam boljeg od sebe, – rekao je. Knjiga je izašla mjesec dana prije rođenja njihove kćeri. Oboje su se čudili pozornosti koju je pobudila. Uspjeh. Sreća. Sve do one večeri u vili na Lidingou. Sad je on čistio ribu, pekao je. Ostala je sa svojim pićem sjediti za kuhinjskim stolom i gledala kako spretne ruke barataju nožem i tavom, znalački i elegantno. Ne znam nikoga tko je tako puten kao on. – Hej, ti, o čemu razmišljaš? Pocrvenila je, potom rekla na što misli i čula njegov dubok smijeh koji je dolazio iz trbuha i uvijek spadao u predigru. – Gladna sam, – rekla je. – Moramo prvo jesti. – . – Nisam poduzeo nijedan korak udvaranja. – No, krasno. Htio je imati kuću. – Stanovati na vlastitom posjedu, Anna. Prije nego što bude kasno. Kad je to prvi put izgovorio pomislila je kako je već prekasno. – Tko sadi jabuke kad već ima pedeset godina na grbači? – Ja, – rekao je mirno. Ta je misao narasla. Iznenada se usudila osjetiti kako je zasićena neboderima, anonimnošću i prometom na autoputu koji je grmio njezinim danima i noćima. A da i ne govori o onim jadnim borovima. Vrt! – Kod kuće smo se uvijek svađali zbog vrta, – rekla je. – Mama se sama mučila u njemu dok je tata išao jedriti. Rickard se razljutio: – Gluposti, ne možemo dopustiti da ono što se događalo s tvojim roditeljima određuje cijeli naš život! – Imaš pravo. Znala je što misli kad kaže – cijeli naš život. – Bio je vrlo tužan zbog te njezine bliskosti s majkom i ljut zbog odnosa s ocem. U načelu mu je povlađivala i kad mu motivi nisu bili jasni. 114

Danas je razgledao dva objekta. Jedan je bio prevelik i skup. Drugi se sastojao od dvije kuće na velikom zemljištu netaknute prirode. Lijep položaj, rekao je. Divna građevina. Kuća za posao, njezin i njegov, čim uđe u mirovinu. I za stanovanje. – Ima i staru, zapuštenu kolibu. – Mora da postoji neka kvaka. Je li skupa? – Nije. Ali daleko je od grada, gotovo četrdeset kilometara. – To mi ne smeta. Bolje stvarno na selu, nego opet u nekom predgrađu. – Ne bojiš li se da ćeš se osamiti? Iznenada se pojavio stari nemir. – Kako se dolazi u grad i natrag? – Postoji vlak, – rekao je. – Postat ćeš poput onih američkih žena koje svoje muževe prate na kolodvor i na večer dolaze po njih. Prije nego što je usnula dugo je razmišljala o dvije kućice, sadila je oko njih jabuke i ruže. On će sutra razgovarati s prodavačem i dogovoriti sastanak. U subotu, pomisli. Već je odlučila. Kad se sljedećeg jutra posvetila bilježnicama stekla je dojam da sve treba ozbiljnije shvatiti, da je sve porastao pritisak. Bilo je to zbog one Rickardove: Bit će to prava knjiga. Smiješni smo mi ljudi, pomisli. Zapravo sam to cijelo vrijeme znala. No, bilo mi je lakše dok sam se pravila kao da je to samo izlet, putovanje u vlastitu prošlost. Malo psihologije, malo sociologije, malo više samospoznaje. Tako je i funkcioniralo. Tijekom toga putovanja postala je mirnijom, otkrila je stvari i došla do određenih spoznaja. I prekinula je onu očajnu potragu za sjećanjima iz djetinjstva, za – stvarnošću – kako je to zvala. Shvatila je da su ostale samo krhotine, da se – sjećanja – sastoje samo od fragmenata koje mozak sastavlja u obrasce. U skladu sa slikom koja se rano utisne i koja ne mora biti povezana ni sa čime što se doista dogodilo. Mnogo je toga što je malo dijete krivo shvatilo i zapamtilo kao sliku koja se miješa sa sličnim slikama koje to potvrđuju i pojačavaju. Potom je razmišljala kako ono što se nije dogodilo može biti stvarnije od onoga što se doista dogodilo. Da govori više. Sad bi njezine krhotine trebale biti bačene, razasute i ostavljene. Smatrala je da je sama, na svoj način, došla do spoznaje o prošlom. Doduše samo na kratke trenutke. Od onog najgoreg je bježala, od onog što je boljelo. I to više nije smjela raditi, ako joj je ova stvar važna. Mora zagrepsti dublje ispod površine. 115

Kod Hanne primjerice. Ne smije samo tako preći preko žalosti svoje bake, tada, kad se August jedne tamne noći negdje na Bohuslanu kroz ogradu mosta bacio u more. Anna je bila tinejđerka kad se to dogodilo i nije mogla shvatiti očaj te starice. August je ipak bio odrastao čovjek koji je sam odlučivao o svom životu. Bio je rastavljen i nije imao djece. Pitala je Johannu koja ju je pogledala odsutnim pogledom: – Bio je njezino dijete, Anna. Moram otkriti zašto je toliko tugovala za njim. I zašto je za samo nekoliko tjedana tako grozno ostarila. August je oduvijek imao slabu želju za životom, govorili su. Imao je sve moguće bolesti. Godinama je Hanna s bolesnim dječakom u naručju hodala drvenom kućom. To mi je mama ispričala. – Bio je njezino dijete, Anna. Peter, pomislila je, Peter. Baš kao baka i majka i Anna je imala težak porod. I to je nasljedno? Genetski? Psihički? Peter se rodio nakon rastave i ponovnog ujedinjenja, šest godina nakon Malin. Bio je u neispravnom položaju, s nogama prema dolje, rodio se dva mjeseca prerano, mršav poput ptičice. Anna je već kad ga je prvi put dojila znala da u njemu nema nečeg čega je trebalo biti, nečeg sudbonosnog. Volje za životom. Liječnici su se smijali tome strahu, dječak je bio zdrav. Trebala bi biti zahvalna što ne mora biti u inkubatoru. Rickard je bio u nekoj zemlji na istoku koja je upravo bila u krizi. Mogao je komotno biti kod kuće za poroda. Da je dovoljno dugo izdržala... Doputovala je Johanna, sjedila kraj njezina kreveta u rodilištu i imala jednako nemiran pogled kao i Anna. – Najbolje ćeš mi pomoći ako povedeš sa sobom djecu u Goteborg. Tako se mogu sve vrijeme posvetiti dječaku kad dođem kući. Johanna je imala svoje sumnje, no razgovarala je s liječnikom i bila smirena. Složile su se da to ne kažu Rickardu, kako ga ne bi uznemirile. Povela je djevojčice sa sobom, no zvala je dva puta dnevno: – Zar nemaš nikakvu prijateljicu, Anna? Gdje je Kristina? – Na otoku Aand. Svi su otputovali. Bilo je vruće ljeto za kojega je Anna u svom zatamnjenom stanu bila sama. Dijete je plakalo kad bi rasvijetlila stan. Nije moglo niti minutu biti bez njezinih ruku a da ne zaplače. O taj tužni plač, bez nade. 116

Tjedan, dva, četiri, šest. Umro je točno nakon četrdeset dana, jedne srijede po podne. Pogledala je na sat. Tri. Banalnost iz svijeta osmrtnica postala je gorkom stvarnošću: – Mali je anđeo došao, osmjehnuo se i otišao. No, Peter joj se nikad nije osmjehnuo. Anna nije sklonila dijete kad je razvukla zavjese. Svjetlo ju je zaslijepilo poput munja. Začuđeno je pogledala svijet, vidjela da se nije promijenio, ljudi su dolazili i odlazili, djeca su se ljuljala na igralištu i svađala u pješčaniku. Zazvonio je telefon, nije digla slušalicu, nikad se više neće javiti ni na jedan poziv, pomislila je. Potom je zaspala s mrtvim djetetom u naručju, slijedila ga u hladnoću i smrt. Deset sati potom probudio ju je Rickard, kojeg je Johanna obavijestila telefonom i koji se vratio kući letom preko Berlina. Sredio je sve praktične stvari, liječnika, pogrebni ured, pozive roditeljima i prijateljima. Brinuo se i za nju, okupao je u toploj vodi, prisilio je da popije nešto, presvukao krevete i omotao je u tople pokrivače. Čula ga je kako noću plače. Sama mnogo tjedana nije mogla plakati. Kasnije će te tjedne nazvati tjednima nestvarnosti. Ispunjene čudnim doživljajima. Kao onoga dana kad je Rickard morao poći u redakciju: – Samo na dva sata, Anna. Moraš mi obećati da ćeš ostati mirno ležati u krevetu. Obećala je. Kad se vratio, nje nije bilo. Trčao je ulicama i već je htio odustati i pozvati policiju kad ju je ugledao kako kroči ulicom. Ravno njemu u susret, smiješeći se. – Baš dobro što sam te srela. Moraš mi pomoći. – Gdje si bila? – U savjetovalištu za majke, Rickarde. Pa, tamo se ide s bebama. – U koje savjetovalište za majke? – Sasvim normalno, u barakama iza tržnice. – Ali, Anna, one su već godinama srušene. – Smiješno, – rekla je. – Zato ih, dakle, ne mogu pronaći. Znaš, zaboravila sam Petera tamo. Kod sestre. Kad je vidjela njegov pogled pogrešno ga je protumačila. – Nemoj se ljutiti na mene, Rickarde. Neće mu se tamo ništa dogoditi. Mislim, oni su obučeni za to... – Dođi, idemo, – rekao je i primio ispod ruke. Poveo ju je preko tržnice s vodoskokom i onim idiotskim kipom, potom oko zgrade do mjesta gdje se nalazilo savjetovalište za majke i gdje je sada parkiralište. – Ne razumijem. Pa bila sam tu prije sat vremena. Gdje je onda Peter? 117

– Mrtav je i ti to znaš. Pogled se susreo s pogledom, nije ga odvraćao. Na kraju je kimnula: – Znam. Te je večeri normalno razmišljala, no bojala se. – Bila sam tamo, znam, vidim sasvim jasno, vrata su bila plavo obojena. Sestra Solveig bila je umorna, no strpljiva kao i uvijek. Bila sam tamo, Rickarde. A ipak nisam mogla biti tamo. – Sestra Solveig je umrla od raka kad je Maria bila mala. Sjećaš se, bili smo na pogrebu. – Mrtva. Kao i Peter? – Da. Dugo je držala oči zatvorenima, lice joj se umirilo kao daje shvatila. I kad je progovorila, zvučilo je razumno. – Rickarde, obećajem ti da neću poludjeti. – Skoro sam izgubio razum od straha, – rekao je. Tada je vidjela kako je bio umoran i blijed i shvatila da se mora sabrati. Bilo je još doživljaja u toj nestvarnosti, no njega nikad nije u to uvlačila. Svekrva, koja ju je došla posjetiti, pomogla joj je da prebrodi tu prepreku, rekla je: – Nemoj biti tužna. Bio je gotovo embrio. – Bio je moje dijete, – rekla je Anna. Tek tada je mogla zaplakati. Plakala je gotovo neprekidno dva dana i dvije noći. Nakon toga je pospremila kuću, sklonila tablete za spavanje i odvezla se s Rickardom na zapadnu obalu k majci i svojoj ostaloj djeci. Kad je Rickard došao kući, sjećanje na Petera memorirala je u računalo. Pogledao ju je i bio uznemiren: – Tako si blijeda, Anna. – Pročitaj, a ja ću za to vrijeme nešto skuhati. Tog je popodneva kupila komad usoljene teletine i skuhala ga. Sad je gulila kolerabice, krumpir i mrkve, sve je sitno nasjeckala, prokuhala i zgnječila u kašu. Volio je kašu s mrkvom. Oči su mu bile mutne, bio je blijed kad je došao u kuhinju. Dok su jeli nisu imali snage za razgovor, no kasnije, u dnevnom boravku, rekao je: – Često se sjetim Petera, kao da je morao ispuniti neku zadaću. Jer nakon toga je bilo... kako je trebalo biti. Među nama, mislim. Nije mogla odgovoriti. Je li baka ikad od mame saznala da sam se razvela? Anna je zapisala to pitanje, razmislila o njemu. 118

Potom je napisala: Ne vjerujem. Sigurno je nije htjela uznemiriti. I Hanna je jako voljela Rickarda, rekla je da je podsjeća na Ragnara. To je znatno više odgovaralo istini nego što je Anna u početku vjerovala. Nakon nekog vremena pronašla je još jedno objašnjenje: Mama je prešutjela rastavu jer nikad u nju nije ni vjerovala. Katkad bi, za usamljenih godina, to i izgovorila: – Ne mogu si zamisliti da ćete se vas dvoje ikad više osloboditi jedno drugog. Anna je donijela odluku kad se s Malin vraćala iz klinike. Rickard je već mjesecima živio s drugom, njezin je miris bio u njegovoj odjeći, u njezinu dnevnom boravku, u krevetu. Kad mu je rekla da se želi rastati, bio je očajan. Nije joj htio vjerovati. – Anna, bilo je to samo glupiranje... Kojeg se potom nisam mogao riješiti. – Nisam tražila objašnjenje. – Poslušaj me! – Ne, Rickarde, ne želim sada ništa čuti. Bit će onako kako sam rekla. Dajem ti vremena da si tijekom proljeća pronađeš neki drugi stan. Potom ćemo zajedno razgovarati s Mariom. – Mislila si baš na sve. – Razgovarala sam s odvjetnikom. – Maria će biti očajna. – Znam. Maria je bila središnja figura u neumoljivoj dinamici događaja. Anna je na nju projicirala svoje strahove i osjećaj krivnje. Maria je Annine dane ispunjavala brigom. A noći noćnim morama. Pojavljivala se u tisuću preobražaja, napušteno dijete, raskomadano dijete, dijete koje se izgubilo u šumi tražeći svoga oca. Maria je voljela Rickarda. Rickard je bio dobar otac, duhovit, pun ideja i jednako znatiželjan kao i kći. Pouzdan. A Maria je bila osjećajno dijete, prepuna nježnosti prema svemu i svima, brzih misli, željna znanja. Lijepa. Sva je na tebe, često je govorio Rickard. No, to nije bilo točno, Maria je bila plava kopija Johanne. S Malin je bilo drukčije, ona je u početku bila potpuno Annina beba. Nije rekao ono čega se najviše bojala, da će sudski zatražiti skrbništvo. Rekao je: – Smijem li Mariji pokloniti psa? Bilo je to jednog petka na večer, potom je nestao. Vratio se tek u nedjelju, mrtav pijan, podrugljiv, gotovo lud od očaja. Anna je s djecom sišla kat niže do Kristine: – Molim te, pripazi na njih. 119

Kad se vratila on je bio pod tušem i rekla mu je što je mirnije mogla: – Moramo razgovarati kao odrasli ljudi. – O čemu? – O tome kako ćemo riješiti sve stvari kako bi djeca i ti prošli sa što manje trauma. I ja. – Budući da si ti od kamena s tobom će vjerojatno sve biti u redu. Što se mene tiče ja se namjeravam ubiti alkoholom. – Rickarde! No, on je pošao spavati. Sljedećeg je jutra bio mirniji i moglo se s njim razgovarati. Odveo je Mariu kao i obično u vrtić, vratio se kući i nazvao u ured: – Bolestan. Dojila je Malin, dok je izlagala svoju odluku. Djeca mogu s njim biti svaki drugi vikend, a ljeti mjesec dana. – Izvrsno. Tražila je alimentaciju za djecu, tisuću kruna mjesečno. – Kako bih izašla na kraj, – rekla je. Već je odlučila preseliti se u manji stan i preuzeti kolegij iz sociologije. Osim toga imala je dovoljno narudžaba kao slobodni umjetnik. Freischaffende. Freelancer. – Ali, ti nikad nisi htjela preuzeti te obveze. I što će biti s tvojom knjigom? – To je bilo nekad, – rekla je. Plakao je i bilo mu je teško govoriti kad ju je molio: – Zar ne postoji ništa, ništa na ovome svijetu što bih mogao učiniti da promijeniš mišljenje? – Ne postoji. Bilo je to sve što je mogla reći. Na kraju stvari nisu ispale onako kako je Anna zamislila. Rickard je dobio mjesto inozemnog korespondenta u Hong Kongu. – Pokrivat ću cijelo područje Dalekog istoka, – rekao je. Bogu iza nogu, pomisli Anna i čestita mu. Zajedno su razgovarali s Mariom. Rekao je da mora otputovati, Anna je rekla da imaju problema, tata i ona. Moraju se... razići. Mariaje rekla daje to dobro. – Možda ćeš onda konačno prestati s tim strašnim cmizdrenjem, mama. Rickardu je rekla da ne želi psa. Anna i Maria otpratile su ga do zrakoplovne luke Arlanda. Petogodišnjakinja je pružila ruku: – Zdravo, tata. Bilo je to sve. Doimao se tromim i starim kad je kretao prema izlazu, a Anna je skoro eksplodirala od sažaljenja. I od sumnji. 120

Prvi samotni mjeseci... Bože, kako joj je nedostajo. U polusnu je pružala ruke za njim, obgrlila njegov jastuk, ali nije mogla plakati. Suho, iscrpljeno tražila gaje na svakom uglu ulice, na tržnicama i u trgovinama. U to su se vrijeme pojavili snovi o pustinji. Iz noći u noć Anna je lutala beskrajnom pustinjom i vidjela ga s leđa kako nestaje u dinama. Bilo je teško, stopala su joj propadala u pijesak, bila je mrtva od umora, žeđ je gorila, tražila je vodu no nije je nalazila, pokušala se odmoriti no tada bi opet ugledala njegova leđa i morala je dalje. Posudila je od Kristine tablete za spavanje i nekoliko je noći bila mirna. Posljednji je san o pustinji bio najgori. Čovjek koji je hodao pred njom po sprženoj zemlji okrenuo se i sad to nije bio Rickard već onaj liječnik koji joj je rekao: kastrirate svojega muža. Pronašla je dvosobni stan neposredno iznad vrtića. Pojavio se jedan muškarac i pomogao joj pri selidbi. Bio je to stari prijatelj, praktično i spretno. Iz zahvalnosti? Samoće? Požude? Spavala je s njim i shvatila da je to sličilo onom lutanju kroz pustinju – sterilno i besmisleno. Probudila se s okusom pijeska u ustima, šapnula da mora otići jer ga Maria ne smije ovdje vidjeti. Poslušao ju je i znala je da je ovo i za njega bilo razočaranje. Ispričala je to Kristini, rekla je: – Ja sam žena za jednog čovjeka. – Zvuči izvrsno, – rekla je prijateljica. – Šteta stoje Rickard muškarac za mnogo žena. Složile su se u tome da mu je na Istoku lijepo, da se slobodno može posvetiti gejšama, ženama diplomata i rafiniranim reporterkama, kakve viđamo na televiziji. Kad je Anna ostala sama znala je da to nije točno, da je Rickad usamljen i očajan. Po prvi se put pitala je li to točno, je li njegov lov na žene imao cilj približiti se njoj – Anni. Potom je samoj sebi rekla da je to naivno. Nakon nekog vremena pomisli, ako je to točno, onda je to još gore. Toliko se zadubila u svoje bilješke da se stresla kad je zazvonio telefon. Zvala je Maria. – Ah, draga, – reče Anna. – Spavala si, mama? – Ne, ne, samo sjedim, zapisujem i prisjećam se. – Ne znam je li to dobro za tebe, sa svim tim sjećanjima, – reče Maria zabrinuto. Bila je na konferenciji u Oslu, ah, da, sad se Anna sjetila. – Vratila sam se preko Goteborga pa sam posjetila djeda. 121

– Kako lijepo do tebe! Potom je Maria rekla da se ne može izdržati, ni kod kuće, kod tog starca ni u bolnici. – Nepodnošljivo. I nemoguće nešto poduzeti. Stalno sam mislila na tebe, kako ti je sigurno strašno i usamljeno svaki prokleti mjesec za mjesecom. Sljedeći ću put poći s tobom. – Maria, to je lijepo. Odvest ćemo se autom, prenoćiti negdje i konačno izdvojiti malo vremena za razgovor. Annu je radost toliko preplavila da je nije mogla obuzdati. Tek kad je čula suzdržanost u Marijinu glasu, shvatila je da je opet učinila ono što najviše mrzi kod sebe: nabacila osjećaj krivnje. Pola sata potom nazvala je Malin i rekla da je razgovarala s Mariom i da žele naizmjenično s njom odlaziti u Goteborg. Koliko često će moći. – Vi ste poludjele, – reče Anna. Malin je bila posve drukčija od svoje sestre. Uostalom, drukčija i od svoje majke. Poslovnija, otvorenija, manje opterećena osjećajima, logična. Ni Rickard ni Anna nisu mogli razumjeti da imaju kćer koja je studirala teoretsku fiziku. – Doista sam se obradovala što Maria ima grižnju savjesti. – I ja, – reče Malin veselo. – Ma, slušaj, marna, znaš da samo čudovišta nemaju grižnju savjesti. – Sol života, – reče Anna. Bio je to stari nadimak za njezinu čudnu mlađu kćer. Johanna nije sudjelovala u prvih pola godine Annine samoće, nije sudjelovala kad se selila, ni kad je sve sređivala za djecu. Bilo je to vrijeme kad je Hanna bila na umoru. Mami bi dobro bila došla pomoć. Samo sam jedan jedini put imala vremena biti s njom. Kako Malin reče, čovjek ne može živjeti a da ne postane kriv. Cijeli je dan zapisivala svoje bilješke u treću bilježnicu, crvenu, na čijem je omotu bilo ispisano velikim slovima ANNA. Vratila se papiru sa zacrtanim planom i zapisala: – O krivnji i zahvalnosti, kao i o okolnosti što imam kćeri. Potom je stavila upitnik pred tu rečenicu. U petak u jutro Rickard je bio loše volje. – Loše si spavao? – Da. Dok je stajao u predsoblju s nakanom da pođe do redakcije, rekao je: – Citirala si moje pismo iz Rima. – Ali, to su sve samo bilješke, Rickarde. O svemu ćemo još razgovarati... kad donesemo konačnu odluku da će to biti knjiga. 122

– Ne radi se o tome. Ono što me je pogodilo jest što mi nikad nisi odgovorila na pitanje. – A kako je ono glasilo? – upita prije nego što je razmislila. – Zašto me nikad nisi slušala, nikad nisi čak ni pokušala slušati. – Točno, o tome se radilo, – rekla je. Pospremila je stol nakon doručka, oprala suđe i vlastite su joj riječi odzvanjale u ušima: – Točno, o tome se radilo. Vratila se svome poslu i napisala: pokušat ću s bajkom. Zašto s bajkom? Ne znam, možda zato što je točno ono što neki ljudi kažu da bajke mogu reći više od izviješća iz takozvane stvarnosti. No, uglavnom zato što čovjek bajku ne mora razumjeti. Bila jednom jedna mala djevojčica koja je odrastala u dvorcu. Imala je tri sobe, prepune tajni, ormare i u njima prekrasne stvari, slikovnice, fotografije stranih ljudi koji su već bili mrtvi i ipak je gledali ozbiljnim pogledom. Dvorac se nalazio usred jednog velikog vrta. U njemu su rasle ruže i jagode. U jednom zabačenom dijelu bila je planina koja je sezala gotovo do oblaka. Jednog se dana princeza popela na nju i vidjela kako se u daljini plavo more spaja s nebom. Od toga je dana planinu proglasila svojim vlasništvom, popela se na vrh i stvorila svoj svijet među kamenjem i liticama. Planina je razgovarala s morem, čula je to još prvoga dana. Nakon nekog vremena spoznala je da planina razgovara s njom i sa jorgovanima što su cvali u njezinu podnožju, i s macama, žednjacima i kamenikama što su rasle u pukotinama stijena. Uvijek je bilo ljeto i lijepo vrijeme i ona je bila sretna mala djevojčica. Majka ju je voljela. Otac je bio ponosan na nju jer je bila pametna i marljiva. Osim toga, majka joj je gotovo svaki dan govorila kako je upravo to: sretna djevojčica kojoj je jako dobro. Kad je nekome dobro ne smije biti tužan. To je brinulo djevojčicu. Jer, katkad je bila neshvatljivo tužna. I katkad se strašno bojala. Čega se bojala? Ne toga da bi mama mogla umrijeti, ili ipak? Čega onda? Nikad to neće doznati. Jednom kad je mala princeza pomislila da će morati umrijeti i kad ju je u grudima zaboljelo srce što je ubrzano kucalo od straha, pronašla je nevidljive stube koje su vodile u samu planinu. Tamo je bila jedna pećina, dovoljno velika za nju da može unutra sjesti i osjetiti kako je nestala sva bol. Osjetila se odabranom. 123

Koliko je dugo igrala tu igru? Samo jedno ljeto ili mnoga ljeta? U svakom slučaju prošlo je mnogo godina dok ta mala djevojčica nije shvatila da je ta igra opasna, da je to igra koja će je učiniti neosjetljivom i nevidljivom. Kad je to konačno shvatila već je bila odrasla i otišla od kuće. Bilo je tomu tako daje planinu povela sa sobom. Bila je uvijek prisutna i čim bi bila žalosna ili uplašena mogla je pobjeći u nju. Sad to više nije htjela, sad se boji pećine s debelim zidovima. No, planina je imala veliku moć nad njom. I kad je došao princ i ljubav koja ju je učinila ranjivijom no ikad, tajna je pećina dobila svoju ulogu. Princ je primijetio da je njegova voljena često bila hladna i daleka. To je doista bilo tako. U unutrašnjosti planine hladno je kao u grobu, tko tamo sjedi okameni se i ne može se boriti za sebe, ključati od ljubomore, vikati, slušati, pitati, optuživati. Djevojčica je, a da nije ni htjela, pobjegla dublje u svoju pećinu i povrijedila princa. No, svaki put, kad bi izašla van i vidjela što je učinila, mučila bi je krivnja i na kraju su se vjenčali i živjeli... sretno do kraja života. Kad je Anna napisala svoju bajku u bilježnicu počela se ritati poput uhvaćena konja i nogama udarati stol i stolice. Potom je natočila veliku čašu viskija i popila je naiskap. Soba se počela vrtjeti. No, tvrdoglavo i ludo poput nekoga tko je blizu tome da ponovno pronađe nešto važno što je bilo izgubljeno, nastavila je pisati. Uzela je olovku i okrenula novu stranicu. Pronašla je: Kad je Peter umro. Kad je zaspala s mrtvim djetetom u naručju. I kad je završila u nestvarnosti, onda, kad je izgubila svoga dječaka u savjetovalištu za majke. Tko bježi, izlaže se opasnosti da poludi. Još je jednom napunila čašu i ponijela je sa sobom u spavaću sobu. Nije se probudila kad je zvonio telefon, čak ni kad se Rickard vratio kući. Probudio ju je i rekao: – Ali, Anna, ti si pijana! – Jesam. Idi i čitaj. Kad se sljedeći put probudila, sjedio je s mlijekom i sendvičem na rubu kreveta. – Slutio sam, – rekao je. Šutio je neko vrijeme i potom nastavio: – Ne vjerujem da se izlažeš opasnosti da poludiš. I ne moraš se osjećati krivom zbog mene. S vremenom naučimo da svaki čovjek ima nešto samo svoje. Najgore je 124

vjerojatno to što onaj koji ima svoju pećinu u koju se može sakriti nikad ne nauči braniti se. – A to se mora? – Mora. Nedjelja. Izlet. Anna se rano probudila, spremila hranu, pogledala kroz kuhinjski prozor kako prljavosiva magla nad gradom mora ustupiti mjesto suncu. Jasno je da je vrijeme moralo biti lijepo. Kad je Rickard ušao u kuhinju, sanjiv, neobrijan u svom ružnom starom ogrtaču, upitao je: – Kako se osjećaš? – Kao da u žilama imam pjenušavi sok od malina. Muzira. – Čudan mamurluk. – Ludo jedna. Sretna sam, osjećam olakšanje, već dugo se tako nisam osjećala. – Katarza? – Upravo to. Iz kuhinje je čula kako je nazvao kćeri i pozvao ih na nedjeljni izlet, izlet s iznenađenjem, kako je rekao. Toliko je siguran u sebe, pomislila je, siguran da će one imati vremena. I volje. I da će biti nešto od te kupovine. Kad su stigli u Roslagsvag i promet se smanjio, rekao je: – Noćas sam se nečemu dosjetio. Inzistirala si na tome da stanuješ u ovim prokletim neboderima jer si se bojala vrtova. – Dragi Bože! Ima pravo, pomislila je. Betonska predgrađa nemaju nikakvih tajni. U neonskoj svjetlosti nije bilo mjesta tajnovitosti, nije bilo simbola, nije bilo odnosa s cvijećem i drvećem. Ili sa stijenama. – Dragi Bože, – rekla je još jednom. – Što time želiš reći? – Da je to žalosno, Rickarde. Da smo tijekom svih ovih godina stanovali tako... tako jadno i nismo se dobro osjećali. Dugo su šutjeli i usred pretjecanja rekao je: – Na tom terenu ima nevjerojatno mnogo stijena. – Divno! Stariji ih je čovjek čekao na križanju i kad su krenuli uskim šljunčanim putem Anna je pomislila kako će ovo biti pustolovnije nego što je očekivala. A tek zimi, prije nego što prođe ralica? Put je bio uokviren zelenom šumom, pravom starom švedskom mješovitom šumom s jasenima, brezama, drvećem s oskorušama i mnogo, mnogo borova. 125

Dvije niske kuće pripile su se uz tlo, vikendice iz šezdesetih godina. Sad su povezane staklenim prolazom koji je sličio zimskom vrtu. Među jasenovima nazirala se voda, ne more već mirno zatvoreno jezero. – Dragi Bože, – reče Anna i kad se muž začudio, nastavila je: – Želim time samo reći kako ne mogu vjerovati da netko želi prodati ovakav teren. – Supruga je umrla prošlog ljeta. Tome se ništa nije moglo dodati. Dvojica su muškaraca započeli kod bunara. Anna je čula komadiće razgovora o crpki za vodu i tome kako zimi može biti teško i već je na svoju ruku krenula razgledati teren. Bilo je mnogo malih kamenih brežuljaka, baš kako je Rickard rekao, ravnih stijena s paprati u pukotinama. I mnogo ruža, baš kako je zamišljala. Prema jezeru nalazila se stara koliba, trošna, zapuštena i prekrasna. S druge strane, u zavjetrini, nekad je postojao vrt. Ostala su dva drveta pretrpana crvenim jabukama. Anna se leđima naslonila na hrapavo stablo i rekla, zdravo. Bez sumnje su se poznavali već tisuću godina. Sljedećeg vikenda Anna i Maria otišle su u Goteborg. Maria se najviše posvetila staroj kući na moru, pričala je, pospremala, kuhala. Anna je posjetila majku u staračkom domu. Govorila je o Hanni. – Već sam mnogo vremena provela s tvojom majkom. Gotovo sam počela vjerovati daje počinjem razumjeti. – Znatno je teže stvoriti sliku o tebi i tvome životu. Tako si mi blizu da te ne mogu ispravno sagledati. Čini mi se da najmanje razumijemo ljude koje najviše volimo. – U međuvremenu sam shvatila da si bila tajnovit čovjek. Zato sam razmišljala da moraš govoriti sama za sebe. Uvijek si tako dobro pričala, mama. Na putu kući u autu Mariji je pričala o Hanni i Dalslandu. – Tvoja prabaka. Nakon toga, prvog radnog dana išla je od police do police, čitala naslove knjiga, tu i tamo otvorila koju, nalazila riječi koje su joj nekad mnogo značile... Je li tražila uzore? Ne, radilo se o praktičnim stvarima; kako sve to upakirati i gdje smjestiti u kućicama pokraj jezera. Rickard joj je rekao isto kao i Ragnar nekoć Hanni: – Ima tamo brdo stare krame iz koje možeš uzeti što želiš. – Razmišljala je kao Hanna: To je krama što sam tijekom godina gomilala? 126

Zastala je pred policom s lirikom, ostala sjediti s Ekelofom, Stagneliusom, Martinsonom, Boveom. Tek je tada postala svjesna toga da je bila u lovu na određen zvuk, mamin zvuk. Smatrala je da svaki čovjek ima svoj zvuk, jedinstven, koji samo njemu pripada. Jasno je da ga sada ne može pronaći, ne na ovaj način. I zna da je drsko vjerovati kako će ga oživjeti onakvog kakav je nekad bio. No, ako bude strpljiva, ako pričeka, možda će pronaći taj zvuk. Moj se život dijeli na dva razdoblja. Prvo je trajalo osam godina djetinjstva, koje su bile jednako dugačke kao i preostalih sedamdeset. Kad pogledam na drugo razdoblje vidim četiri događaja koji su me promijenili. Prvi je bio kad me je nevidljiva ruka spriječila da otvorim jedna vrata. Bilo je to čudo i pomoglo mi je da shvatim kontekst nekih stvari. Drugi odlučujući događaj bio je kad sam dobila posao koji mi se sviđao te sam se mogla sama uzdržavati, a postala sam i članom Socijaldemokratske partije. Tu su još ljubav i brak. Četvrti je bio kad sam rodila kćer i dala joj ime babice s norveških voda. I kad je ona rodila djecu i ja dobila unuke. Ono što se između tih događaja odigravalo bio je običan život žene. Mnogo nemira, teškog rada, velikog veselja, mnogo pobjeda, više poraza. A tu je bila, dakako, i tuga koja je bila podloga svemu. Mnogo sam razmišljala o tugi. Ona je ta iz koje proizlazi shvaćanje. Baš kao i oprez i želja da mijenjamo stvari. Ne možemo biti humani ako u dubini našeg bića nije tuga. Moram još nešto reći prije nego započnem sa svojom pričom. U djetinjastom uvjerenju da postoji i da je se ne može dijeliti, uvijek sam težila istini. Tek kad se razbila u stotine različitih istina, razmišljanje o njoj postajalo mije sve teže. Nemam riječi koje bi bile dovoljno velike da opišu mojih prvih osam godina u Dalslandu. Možda sam ih zaključala kad je Anna bila mala, zaključala u nju. Učinila sam to jer me je veselilo. Ali i zato da se dobro osjeća u svijetu koji izrasta između djeteta, priča i prirode. Danas ne znam je li to bilo pametno. Anna nije sretan čovjek. S godinama sam i sama izgubila vezu. To je postalo potpuno jasno onda kad me je Anna odvezla natrag u Dalsland. Sve sam opet prepoznala, gorski potok i jezera, drveće i staze. No, oni su zaboravili mene. Teško mi je to palo i jako sam plakala. 127

Čovjek se ne smije vraćati na sveta mjesta. Gradsko dijete Johanna rođeno je u trgovini sitnom robom na uglu ulica Haga Nvgata i Sprangkullsgata. Tamo je fino mirisalo na nove materijale, bilo je tijesno kao u sobi za lutke i bilo je na stotine ladica punih tajni. Vrpce, gume, igle – sve divote koje možeš zamisliti rasprostirale su se preda mnom na pultu trgovine. Najviše od svega voljela sam kutijice sa smotuljcima svile za šivanje. – Moraš uvijek imati čiste prste, – rekla je Lisa, i tako sam ih ribala da su postale hrapave. Svaki put sam nepogrešivo započinjala s ljubičastom ladicom, potom sam slijedila igru oznaka od blijedo rože do svijetlo plave, pa sve do tamno plave u kojoj je bio tračak crvene boje. – Boja kraljica? – Mislim da imaš pravo, – rekla je Lisa smiješeći se. Lisa se rijetko smijala i nikad nije viknula u čuđenju ili bijesu. Bila je tiha i postojana i to mi je pružalo sigurnost. Prvih sam dana čuvala trgovinu dok je ona u maloj sporednoj sobi sjedila za šivaćim strojem i od sitno kariranog materijala meni šivala bijelo sivu haljinu. – Moramo biti oprezne s bojom. Moramo misliti na tvoju majku, – rekla je. No, donji dio rukava, ovratnik i preklope na džepovima napravila je od svijetozelenog pamuka s roza ružama. Kad mi je obukla tu haljinu bilo je kao da sam započela život neke druge osobe, daleko od oca i vodopada. Nije bilo lako i često sam mislila, da nije bilo Liše bacila bih se u kanal Rosenlund. U početku je bila ona grozna stvar s riječima, starim riječima koje su samo tako izlazile iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. U školi u Dalslandu bila sam izvrsna i imala sam lijepu novu odjeću kad sam prvi put došla u gradsku školu. Jasno je da sam se bojala, no ipak... mislila sam da sam kao ostali. I možda bih i uspjela da tu nisu bile te riječi. Bože, kako su mi se smijali. Trebala sam pročitati jedan ulomak iz knjige. No, nisam dospjela do kraja zbog tog pokvarenog podsmijeha. A učiteljica je rekla: – Johanna, nisi li razmišljala dosad o tome da se sve izgovara onako kako je napisano? Na usnama moraju biti iste riječi kao i u knjizi. Pođi sada kući i dobro to upamti. Sigurno nije bila zločesta, nije mogla znati kako mi je bilo kad bih došla kući k raspremljenim krevetima, hrpama prljavog rublja, brdima posuđa koje je trebalo obrisati. Pa te prljave cipele koje sam morala čistiti braći. 128

Imala sam samo pola sata vremena dok se mama ne vrati iz pekare, ljuta kao i uvijek kad bi je izdala snaga. Ti si lijeno dijete, razmazio te otac kad si bila mala, vikala je. Jednom me je tako jako ošamarila da sljedećeg dana nisam mogla ići u školu. Od tog sam dana bježala k Liši čim bi majka dolazila kući. Vidjela sam dobro da je tužna, no ništa nije rekla. Nije se usudila jer bih ja to mogla ispričati Ragnaru. U sobi iza Lisine trgovine svaki sam dan glasno čitala. Uskoro sam saznala da ono što je učiteljica rekla nije bilo posve točno. Tu i tamo koja riječ već se i onda drukčije izgovarala. No, uz Lisinu pomoć naučila sam govoriti kao donekle obrazovan čovjek. Književni govor, pomislih. Mnogo godina kasnije na nekom političkom skupu jedna od prisutnih žena mi je rekla: – Goteborški zvuči dovoljno simpatično, no mogla bi ga baš malo kultivirati. Bože moj, kako sam bila iznenađena. S vremenom sam postala dobra učenica iako nikad nisam našla prijateljicu, a učenici su mi se i dalje rugali. Prilike kod kuće postale su gore. Braća su odustala od posla, sjedili su kod kuće i pili. Dok sam se pokušavala nekako povući u kuhinju, čula sam ih kako govore o ženama, kurvama i ševi, karama i utičnicama. Prala sam stide, slušala i mrzila. Tada sam donijela prvu odluku: nikad se ne želim udati i nikad, ni na koji način imati ikakvog posla s nekim muškarcem. Kad je dotle došlo da se Ragnar umiješao i razbio i braću i namještaj, stajala sam potpuno mirno u kutu i radovala se. Majka je vrištala od straha i ah, kako mi je bilo drago zbog nje. Nakon toga sam smjela stanovati kod Liše i Ragnara i osjetila sam jaki unutrašnji mir. I dalje sam poslije škole išla ravno kući i ugrubo pospremila stan. No, jako sam dobro pazila da nestanem prije nego što majka stavi ključ u bravu. Tada sam je počela prezirati. Ponaša se kao kakva Ciganka, rekla sam Liši. Lisa me je ukorila, no obogatila me za još jednu riječ koju nikad nisam zaboravila: – Jest daje malo... primitivna, – rekla je. Primitivna. Poput domorodaca, pomislih, jer u školi sam naučila nešto o divljacima u Africi, onda, kad su se susreli Stanley i Livingstone. Nakon razgovora s Lisom donijela sam svoju drugu odluku: željela sam postati civiliziran i obrazovan čovjek. U Lisinu stanu, koji se nalazio točno nasuprot našega, s druge strane dvorišta, bilo je mnogo knjiga. Najmanje deset, možda čak i petnaest. Sve sam ih pročitala, govorile su o ljubavi i smatrala sam to smiješnim. Kad 129

sam to rekla Liši, čudila se i dugo razmišljala prije nego što je odgovorila: – Ali, stvari jesu takve, Johanna. Ja sam, primjerice, beznadno zaljubljena u Ragnara. Ubija me to, no naprosto ne mogu živjeti bez njega. Vjerojatno sam tada smiješno izgledala, sjećam se da sam sjela na najbližu stolicu u trgovini i širom otvorila usta ne smogavši snage ni pisnuti. Htjela sara joj reći da je Ragnar bio drag dečko i neobično dobar čovjek, željela sam je utješiti. Utješiti? – Dakle, zato si tako tužna, – rekla sam konačno i sama se začudila, jer nikad dotad nisam razmišljala o onome što je bilo tako očito, daje Lisa bila tužna. Ne sjećam se njezina odgovora. Prošlo je mnogo godina dok nisam shvatila povezanost između priča o Ragnaru kao ženskaru i razmetanja braće o karama i utičnicama kurvi na trgu Jarnstorg. Lisa me je naučila tri bitne stvari: razumjeti druge, sve strpljivo podnositi i stajati u trgovini. Anna kaže da sam prvu lekciju previše dobro naučila, naime da razumijem druge i suosjećam. Moja majka nikad nije imala razumjevanja. Ona je sudila i proklinjala i time se poštedila mnogih briga. No, kad je Lisa počela pričati o mojoj pijanoj braći i kako su se bojali velegrada i kako ih je osjećaj da su stranci uništavao iznutra, u njezinu je govoru bilo nečeg što sam prepoznala kao neku staru melodiju. Trebat će mi dosta vremena da shvatim kako me je otac naučio toj melodiji prije mnogo vremena i da se jednostavno ne mogu sjetiti riječi. Ostao je samo osjećaj koji je uvijek jači od riječi. Inače, slažem se s Anninim stajalištem da svatko tko ima mnogo razumijevanja mora puno toga pretrpjeti. To je u biti točno. Razlika je u temeljnoj postavci. Osobno smatram da život mora boljeti. Anna smatra da je život tu da se u njemu uživa. To je čini ogorčenom i gladnom. Teško je tako razmišljati, jer znam tko ju je naučio da mnogo očekuje i k tomu od svega ono najbolje. Lisa je bila čovjek pun razumjevanja i zbog toga je morala otrpiti daleko više nego što je bilo potrebno. Otac joj je bio alkoholičar koji je teško zlostavljao ženu i dijete. Dva su brata umrla, jedan je otišao u Ameriku, a Lisa je već kao dvanaestogodišnjakinja pobjegla u Goteborg. O tome kako se probijala nije htjela govoriti ako baš nije morala, ali iz onog malog što je rekla zaključila sam da je prosila i spavala u ulazima sve dok nije dobila posao u predionici gdje je prašina jako oštetila njezina 130

pluća. Bilo je strašno slušati je kako kašlje tijekom dugih vlažnih goteborških jesenskih mjeseci. Ragnar to nije mogao izdržati i kad bi kašalj započeo, nestao bi kroz vrata kao da ga gone i pošao bi dolje u grad. Znala sam što ga muči, no Lisu je to žalostilo. Kad joj je majka na selu umrla, otac je počinio samoubojstvo. Lisa je bila jedina nasljednica imanja budući da braću nitko nije mogao pronaći. Tu se pokazalo da ima smisla za trgovinu. Prodala je stoku na dražbi, polja susjednim seljacima, šumu nekom poduzeću, a kuću jednom veletrgovcu koji je na obali Hallanda tražio ljetnikovac. Tim je novcem kupila trgovinu sitnom robom koja se nalazila na granici između radničke četvrti Haga i bogate četvrti Vasastadt. Sigurno je do dana kad je upoznala Ragnara i beznadno se u njega zaljubila bila slobodan i samostalan čovjek. Je li tada bila sretna? Ne znam. No, djelovala je sretno kad se udala i postala suprugom i časnom osobom. To što je Ragnar s njom pošao do svećenika bila je zasluga Hanne Broman, rekla je. Na tome joj je bila zahvalna cijeli život. Sjećam se da sam dugo o tome razmišljala što je majka mogla reći Ragnaru. Nikad nisam vidjela da je nešto što je ona rekla shvatio ozbiljno. Ismijavao ju je. Ja svoju majku nisam ismijavala. Mrzila sam je, psovala je i sramila je se. Usred rata, kad je hrane bilo najmanje, porasle su mi grudi i dobila sam menstruaciju. Majka je rekla kako sada tek počinje jad, sad me svaki čas može sustići sramota. Točno se toga sjećam jer je bila blijeda kao zid i imala prestravljen pogled kad mi je pokazivala kako se pričvršćuje uložak. – Moraš mi obećati da ćeš biti oprezna, – rekla je. – I da ćeš paziti na sebe. Htjela sam je pitati na što to trebam paziti, no na to je samo odmahnula, pocrvenila i zašutjela. Kao toliko puta kad bi mi bilo teško, pošla sam Liši. No, ovog mi puta nije pomogla. I ona je imala čudan izraz lica i počela je mucati kad je rekla da mora razgovarati s Ragnarom. Tada sam shvatila da ono strašno nije ta odvratna krv koja je curila iz mene. Bilo je to nešto puno gore. Dan potom Ragnar je rekao kratko i s nelagodom da se moram paziti s muškarcima. Bilo je to sve što sam uspjela saznati. Ostalo sam povezala sama. Sjetila sam se odvratnih riječi koje sam čula od braće, one o karama i utičnicama. Pomoglo mije ijedno sjećanje iz djetinjstva. Sjetila sam se kako smo kroz šumu gonili jednu od maminih krava koju je trebalo odvesti do bika na pradjedovo imanje. Erik i ja smo gonili kravu i kad smo konačno stigli od jedne od teta dobili smo kolačiće i sok. 131

Potom sam gledala kako je bik zaskakivao kravu. Žalila sam je. Jasno je da sam znala o čemu se radi. Bilo je ljeto kad je Lisa rodila svoje prvo dijete i ja najozbiljnije naučila kako se vodi trgovina. Dobro mi je išlo, računala sam i mjerila, rezala i razgovarala s mušterijama. Lisa je rekla da sam iznimno sposobna za svoje godine. Dolazila je oko podneva s djetetom i jelom za mene, brojila je novac i bila izvan sebe od sreće. – Dragi Bože! Kad bih barem imala novaca da te zaposlim. Fine gospođe iz Vasastadta rekle su da imam ukusa. Samo su se pretvarale. Tajno sam im se podsmjehivala, jer nisu shvaćale da sam uvijek bila njihovog mišljenja kad bi bilo riječi o tome gdje bolje pristaju žute vrpce i da plavo gospođi Holm doista dobro pristaje. Mnogo sam naučila, više o ljudima nego o materijalima i vrpcama. No, najviše sam naučila o umjetnosti stajanja u trgovini. Majka se radovala novcu koji sam zarađivala. No, nije joj se sviđalo to što sam morala stajati sama u trgovini. – Čim završiš školu radit ćeš kao sluškinja, – rekla je. – Tako da znam gdje si. Već ćemo pronaći neku dobru obitelj. – Nikad! Vikala sam. Izvikivala svoje 'Ne' cijelu zadnju godinu školovanja, no nije pomoglo. Majka je bila tvrdoglava poput mazge. Lisa je uzaludno pokušavala odgovoriti. Ni Ragnar nije uspio promijeniti njezino mišljenje. Čak je i Erik pokušao: – Glupi ste, majko. Johanna je previše pametna da bude sluškinja. – Pametna je kao i svaka druga. Dospjela sam u otmjenu obitelj u ulici Viktoriagata. Osobito je vlasnik bio fin čovjek, liječnik i pisao je za novine. Tek sada, naknadno, shvaćam da sam tamo postala socijaldemokrat. Toliko su strašno bili otmjeniji od mene. Samo tako, kao nešto samo po sebi razumljivo. Nisu me gledali, nisam postojala. Puštali su vjetrove, pričali pokraj mene, zaudarali, imali su one odvratne mrlje na plahtama i neke smiješne gumene prstiće u krevetu. U početku sam mislila da nemaju nimalo dostojanstva. No kasnije, kad sam otkrila kako se ponašaju kad bi im došao netko u posjet, shvatila sam. Bila sam nitko. Bila sam poput psa. I iskorištavali su me poput životinje, od šest ujutro, kad su se budila njihova derišta do kasno uvečer, kad sam morala posluživati oko stola. Moju jadnu plaću slali su majci. Svakih četrnaest dana imala sam jedno 132

slobodno popodne. Tad bih pošla k Liši, a ne kući. Bila sam tamo dvije godine, nitko nije bio tako usamljen. Nastupila je noć kad je liječnik sjedio u blagovaonici, pisao članak i pio konjak. Iznenada sam ga čula kako tetura kroz kuhinju do ostave koju su zvali sobom za sluškinju. Petljao je po vratima, ustala sam iz kreveta i kad se bacio na mene udarila sam ga među noge. Zaurlao je. Dotrčala je otmjena gospođa. Dok je vrištala i psovala zgrabila sam svoj kaput i potrčala niz stubište. Kucala sam sve dok me Ragnar i Lisa nisu pustili u stan i mislim da ga nikad nisam vidjela tako bjesnog kao tada kad je odjurio u Viktoriagata. Usred noći. Sto je rekao toj otmjenoj obitelji, je li im prijetio batinama ili policijom, nikad nisam doznala. No, vjerojatno im je utjerao strah u kosti, jer mi je donio čitavih pedeset kruna. – Sakrij taj novac od majke, – rekao je. Nisam saznala ni stoje rekao majci sljedećeg jutra. No, oboljela je, tri je dana bila u krevetu i imala visoku temperaturu i groznicu. Kad je ustala da pođe u pekaru gdje se nije smjelo bolovati više od tri dana, pokušala mi je nešto reći. No, nije uspjela izustiti ni jednu riječ, a meni je bilo svejedno. Znala sam da sam je pobijedila. – Mršava si poput duha, – rekla je kad se vratila kući. – Nadam se da si ne umišljate da sam bilo kad tamo uspjela nešto pojesti, – rekla sam. – Samo mrvice koje bi preostale kad bi gospoda bila gotova s jelom. A rijetko je kad što ostalo. – Vjerojatno i gospoda nemaju mnogo hrane, – rekla je. Namazala mi je krišku kruha. Bacila sam joj to ravno u lice i pobjegla k Liši. Tamo sam se oporavila, bilo je dovoljno hrane unatoč ratu. U kući se šuškalo da Ragnar krijumčari, no ja nisam znala što je to, a osim toga, bilo mi je svejedno. Jela sam kao luda, a kad nisam jela Lisa me je slala sa svojom djecom na duge šetnje. Bila su to draga djeca, mirna i staložena. Zajedno smo otkrili park s dvorcem i šumom, bila je poput one kod kuće, pokraj gorskog potoka, dakako, kultiviranija, s nježnim brežuljcima obraslim travom i čudnim drvećem koje nisam poznavala. I sve to cvijeće! Uvečer, kad bih sama ležala na klupi u Lisinoj kuhinji razmišljala sam o onome što se dogodilo one noći kad je liječnik bio pijan. U početku sam prije svega razmišljala o tome kako se uopće nisam prestrašila, uživala sam u pomisli da sam hrabar čovjek. Tek sam s vremenom shvatila da nisam imala dovoljno pameti da se bojim. 133

Bio je to trenutak kad sam počela razmišljati o rupi koju sam imala, rupi iz koje je svaki mjesec curila krv. Počela sam je istraživati. Nije bilo ničeg posebnog na njoj, bila je poput usana koje su se rastezale kad bi s prstom petljala po njoj. Posebno je bilo nešto drugo, naime, da mi je to bilo ugodno, da me je uzbuđivalo. Kad sam s tim jednom počela, teško je bilo prestati i sad sam to činila svake večeri prije spavanja. Pola godine pomagala sam Liši s djecom i u trgovini. Potom sam se zaposlila kod Nisse Nilssona koji je na velikoj tržnici imao trgovinu delikatesama. Bio je Ragnarov prijatelj, poslovali su zajedno i u jesen su zajedno odlazili u lov. Bio je srdačan, veseo čovjek, pogotovo poslije podne kad je već do pola ispraznio bocu rakije. – Treba mi netko na koga se mogu osloniti, – rekao je. No, nikad nije pio više nego stoje mogao podnijeti. Pisala se godina tisućudevetstoosarnnaesta i redovi za kruh postali su kraći. Glad u gradu je popustila. No, tada su ljudi počeli umirati od španjolske groznice, koja je zapravo bila najobičnija gripa. Tako su zapravo umirali zbog neuhranjenosti, djeca u stanu ispod nas, žena koja je stanovala nasuprot Liše i mnogi drugi. Stalno sam se bojala, dobro sam pazila na Lisinu djecu i na majku koja je svakim danom bila sve umornija. Zabrinutost bi popustila kad bi svakog jutra u osam odlazila na svoje novo radno mjesto, prelazila ulicu Sodra Allegata, pa alejom uzduž kanala Rosenlund i mostom koji vodi do tržnice prelazila u stari dio grada gdje se nalazio glavni trg Kungstorget i velike hale. Po prvi sam put vidjela da je ovaj grad sa svojim blistajućim vodenim cestama i visokim drvećem koje se nadvijalo nad dokovima bio lijep. I osjećala sam da sam ovdje kod kuće. Bila sam jedna od mnogih koji su u općoj vrevi odlazili na posao. Polako je dolazilo proljeće, sunce i toplina i pomislili smo da će ono zaustaviti španjolsku groznicu. No, ljeto je toj bolesti dalo novi poticaj, sve je više ljudi umiralo u siromašnim podrumima i rupama u četvrti Haga. Na velikoj smo tržnici jedni drugima dovikivali dobro jutro dok srao otvarali štandove i rasprostirali delikatese dana na svoj pult. Greta, vlasnica trgovine sirom gotovo je uvijek bila prva gotova te bi doviknula, sad ću pristaviti vodu za kavu. Pile smo stojeći, jele bijeli kruh sa sirom i baš bi uspjele popiti posljednji gutljaj kave prije otvaranja i dolaska ljudi koji su došli po svježe pecivo za doručak, svježi maslac, a katkad i kolače. Prvih sati nisam imala previše posla, Goteboržani su tek oko podneva razmišljali o delikatesama. A popodne bi se kod mene stvorio red. 134

Mnogo sam naučila, izrezati dimljenog lososa u prozirno tanke šnite, razlikovati mnogo vrsta mariniranih haringa, skinuti kožu jeguljama, raditi ukusne umake, osjetiti kad su kraljevske rakovice dovoljno mesnate, naučila sam kuhati škampe, održavati jastoge živima i tisuću drugih korisnih stvari. Kao primjerice vagati i zbrajati. I svakodnevnom sam vježbom pobijedila svoju sramežljivost te naučila govoriti. Nisam više bila osoba koja je pala na usta, kako bi to Nisse Nilsson rekao. – To je najvažnije od svega, Johanna. Nemoj to zaboraviti. Nisse je jutrom bio u lučkoj ribarnici i u pušnici, a popodne, popodne bi bio onakav kako bi se osjećao. Na kraju sam gotovo sve sama radila, blagajnu i knjigovodstvo, popis za nabavu i poslove s bankom. – Bože, kako je divna, – rekao je kad bi Ragnar tu i tamo navratio. Bila sara ponosna. No, ono najbolje je bilo to što sam imala kolege. Neki od njih postali su prijatelji za život, Greta koja je prodavala sir, Aina koja je prodavala kobasice i Lotta koja je prodavala slatkiše. I naravno Stig, mesarev sin. Govorilo se daje zaljubljen u mene. No, nikad se na to nisam osvrtala pa smo tako mogli ostati prijatelji. Upravo sara u toj dvorani otkrila da sam lijepa. Ljepotica tržnice, rekao je Nisse, koji je uvijek pretjerivao. No, kad sam prolazila medu štandovima dečki su uvijek zviždali za mnom, tako da je moralo biti nečega u tome. Šalili su se pjevajući: – Znaš li zviždati, Johanna... – Od jednog sam dvanaestogodišnjaka kod kuće naučila zviždati na prste; stavila bih dva prsta u usta i potom zvižduk od kojeg su mačke bježale u krošnje. Otad sam svaki put zazviždala poput kakvog uličara kad bih čula tu glupu pjesmu. To je nailazilo na odobravanje, no Nisseu se to nije sviđalo. – Prestani s tim, – rekao je. – Kvariš svoje lijepe usne. Jednog sam dana, kad sam tek počela raditi, vidjela liječnika iz ulice Viktoriagata. Sigurnim je korakom išao ravno prema mojem štandu. Usne su mi se osušile i srce je počelo ubrzano tuči, no pomisao da se Nisse nalazi otraga iza tezge bila je umirujuća. Osim toga, nepotrebno sam se uznemirila. Lječnik me nije prepoznao. Htio je dva jastoga, dvadeset tankih kriški lososa, kilogram rakovica i pola kilograma sušenog sleda. Spremila sam mu robu, uzeo je i platio. Račun je točno u krunu bio dvostruko veći od plaće koju sam mjesečno dobivala kod njega. Pokušao se cjenkati. – Žao mije, ali cijene su stalne. 135

Nisse koji je slušao ovaj razgovor izašao je i pohvalio me, baš takav treba biti, odlučan i ljubazan. I potom je rekao: – Grozno kako si blijeda, djevojko. Pođi popiti šalicu kave. I tako sam sjedila u kavani i pokušala probaviti nevjerojatno: Nije me prepoznao, govnar. Već sam spomenula da me posao sluškinje pretvorio u socijaldemokrata. No, imam naviku praviti se boljom nego što jesam. Kod te obitelji u Viktoriagata naučila sam mrziti građansku klasu. Dogodilo se to jednog olujnog travanjskog jutra tisuću devetsto dvadesete. Uoči gužve u podne. Bila sam sama u trgovini, pult je bio prljav jer sam rezala jegulju jednoj mušteriji koja mi je ispričala da je vani pravi orkan i da su kanali preplavili. Nakon što je otišao htjela sam počistiti stol, no ustanovila sam da nema vode. U prodavaonicama nismo imali tekuće vode. No, pod velikom staklenom kupolom u sredini tržnice bio je okrugli prostor s bunarom i crpkom. Zamolila sam Gretu sa štanda sa sirom da pripazi na moj štand dok odem po vodu. – Samo ti idi, – rekla je. Potrčala sam, dakle. No, baš kad sam htjela otvoriti teška vrata ka ostakljenom dvorištu, kanta mije ispala iz ruke i odzvanjala o beton. Ljuto sam se pokušala sagnuti da je podignem. Nije išlo. Potom sam htjela podići desnu ruku da otvorim vrata. Ni to nije išlo i osjećala sam se kao da sam okamenjena. Na trenutak sam pomislila na dječju paralizu. No, nisam se bojala, bilo je tako tiho oko mene. I u meni. Takav mir da nisam mogla ni misliti ni bojati se. I bilo je tako neobično svjetlo. Bilo je nekako... svečano. Prošlo je nekoliko dugih minuta i samo sam na jedan trenutak pomislila da mi se žuri. Tad je uslijedio prasak, jer staklena kupola više nije izdržala pod pritiskom vjetra i pala je uz ogromnu buku koja bi i mrtvace probudila. Otvorila su se vrata, udarila me po glavi i odbacila me preko hodnika u zid. Krhotine stakla letjele su uokolo, probolo me u ruci, no držala sam ruke pred očima pa mi lice nije ozlijeđeno. Sa svih su strana dojurili ljudi, vikali su, Bogu hvala daje Johanna ovdje. Izašla je na vrijeme prije... ali, krvari! Zovite policiju! Hitnu pomoć! Jedan mi je ljubazan liječnik u bolnici Sahlgrenschen izvadio krhotine iz ruke i zašio rane. – Imate više anđela čuvara, gospodična, – rekao je. 136

Potom su stigli policajci i glavni vatrogasac. Ne, gospodična nije vidjela ni čula ništa neobično. – Tako sam se žurila, – rekla sam. Povjerovali su mi. O toj se nesreći mnogo govorilo, jer se buka mogla čuti u cijelom gradu. U svim je novinama pisalo o tom događaju i o meni: – Djevojka s anđelom čuvarom. – Zbog toga su me zafrkavali u dvorani: – I kako ti je s anđelima? Jednog dana to više nisam mogla izdržati i rasplakala sam se. Stig me je tješio i obrisao mi nos i tada su prestali s anđelom čuvarom. No, majka je u novinama čitala o meni i rekla nešto neobično: – Nadam se da shvaćaš daje to istina. Nisam odgovorila, no po prvi put nakon mnogo godina pogledale smo jedna drugu pune razumijevanja. Kratko se osmjehnula i upitala: – Je li to bio tvoj otac, Johanna? – Ne znam, majko. To je bilo točno, doista nisam znala. Ni danas to ne znam. Nisam željela objašnjenje. Ni tada ni kasnije. Jedino što sam znala jest da je to bilo čudo i otad sam se počela sjećati oca i šuma, vodopada što šumi, gnjurca koji se glasao u suton, bajki koje je otac pričao, napjeva koje smo pjevali. Dotad se nisam usudila sjećati. Sad su me preplavile slike, prvo u snovima, a potom i za bijela dana. Bilo je kao da se otvorila brana. Sanjala sam da smo letjeli, otac i ja, da smo jedrili pokraj vučje klisurine uzvodno. Bila je noć kad smo stigli do vrha stijene i spustili se da se odmorimo. Pokazao je prema zvijezdama i rekao da su to daleki, strani svijetovi. Kad sam pitala tko tamo stanuje čula sam da je u kući zvijezda pusto i prazno. Letjeli smo nad jezerima, Dugim jezerom, norveškim jezerima i nad tisuću manjih voda u šumi. Snovi o letenju ispunili su me neopisivom radošću, s osjećajem pobjede. S osjećajem moći, da, doista moći. Danju je bilo drukčije. Tad sam se sjećala. Sve, sve me je na nešto podsjećalo. Ptica je na putu kući pjevala u aleji, zastala sam, slušala i znala: to je zeba. Posjetila sam Ernsta, pekara s tržnice, iznenada osjetila kako iz bačve miriši brašno i vidjela kako sunčeve zrake plešu s prašinom od brašna u mlinu kod kuće. Jedne smo nedjelje Greta i ja pošle gore do jezera Delsee i sjele na prevlaku, gdje se visoka šuma zrcalila u dubokom jezeru. Uz obalu su bile vrbe i breze. Uto sam vidjela javore kod kuće kako bacaju svoje svijetlozelene plodove u norveška jezera. 137

– Osjećaš li miris meda? Ne, Greta nije osjetila taj miris. Jednako čudno bilo je s majkom. Vjerovala sam da sam je se oslobodila. Sad se vratila sa svom moći koju ima jedna majka. Ona je unatoč svemu bila ta koja je uvijek bila tu za mene. Vodile smo duge razgovore. Nijeme razgovore, no oni su meni bili stvarni. Prvog smo svibnja sjedile za ručkom, sudjelovala sam u demonstracijama, čula borbene pjesme i vijorenje crvenih zastava na vjetru. Rekla sam: – Što je tako loše u tome da siromašni ljudi traže svoja prava? A ona je odgovorila: – Stvari će se loše završiti ako ljudi više neće poznavati poniznost. Tko da radi ono što treba napraviti, ako to ne rade siromašni ljudi? Ne vjeruješ valjda da će se bogati i moćni brinuti za svoje smeće? – Majko, morate shvatiti daje došlo novo vrijeme. – Shvatila sam to. Narod mrzi. – Ima nečeg u tome, majko. Konačno sazrijeva mržnja i uskoro će donijeti plodove. – A kakvog su oni okusa? – Mislim da će biti gorki poput trnjine, majko, za koju ste uvijek govorili daje zdrava. – Nitko ne može živjeti od trnjine. – Ne, ali zato od poštene plaće i sigurnog posla. To je nešto novo, majko, nešto na što nikad prije niste mislili. – A što je to? – Pravda, majko. – Nema pravde na ovome svijetu. Bog upravlja, kao i uvijek dosad. – Zamislite da nema Boga, tog zlog Boga u kojeg vjerujete. Zamislite da smo mi ti koji upravljamo. – Ne znaš o čemu govoriš, dijete. Neki oslijepe, obole, budu uzeti. Nevina djeca umiru. Mnogima život dođe glave prije nego što su i naučili misliti. – Mnogo bi više ljudi smjelo živjeti i biti zdravo kad bi imali bolju hranu i stan. – Točno. No uvijek dolaze novi gospodari. – Ne. Stvorit ćemo svijet u kojem će svaki čovjek biti sam sebi gospodar. Maloprije je to rekao govornik na trgu Jarntorg. Odmahivala je glavom. – Kao Larsson na broju tri, dakle, – rekla je. On je sa svojom tvornicom bogat i ne mora ni pred kim puzati. No, svoju djecu je prebio do uzetosti i 138

opija se kao svinja. Ljudi ne postaju bolji samo zato što im je bolje. Sjeti se samo bogate obitelji kod koje si služila. Nisu bili bolji od najgorih seljaka iz moga djetinjstva. Dugo sam nakon toga razmišljala o tom razgovoru. Majčina nesreća nije bila u tome da je glupa. Već u tome da se nije znala izraziti. Došlo je vrijeme uoči Ragnarova četrdesetoga rođendana. Trebao je organizirati proslavu s dugim švedskim stolom pod visokim drvećem na dvorištu. Vrijeme je bilo lijepo, Lisa je ispekla kruh, a majka kolače. Nisse Nilsson donio je pun sanduk sleđa, lososa, pašteta i drugih delikatesa. – Rođendanski poklon za tvoga brata, – rekao je. – No, reci mu da se sam mora pobrinuti za pivo i rakiju. Trebalo je doći mnogo ljudi, Ragnar je svugdje u gradu imao prijatelje. Kad je stol bio postavljen, mi žene bile smo ponosne. Bio je lijep s cvijećem i lišćem breze i zelenim trakama. Gotovo se i nije razmišljalo o tome da su bijeli stolnjaci plahte i da se posuđe, posuđeno od susjeda, međusobno potpuno razlikovalo. Kad smo majka i ja pošle gore u stan kako bi se presvukle u nedjeljne haljine, čule smo harmonikaše kako dolaze i počinju vježbati. Otmjeni valcer. U dvoranu ulazi momak mlad, sa Trinom želi plesat' sad. Majka se hihotala. Potom je izvadila staru pamučnu haljinu, crnu i dugačku. – Jednom biste doista mogli odjenuti moderniju haljinu. Zelenu...? No, znala sam da neće popustiti, željela je izgledati časno. Staro i dostojanstveno. Zabava je bila pravi uspjeh, ljudi su pjevali i jeli i kako je razina rakije u bocama padala postajalo je sve glasnije i glasnije. Majka je djelovala prestrašeno, no primirila se kad joj je Lisa šapnula da Ragnar ništa nije pio i da će se pobrinuti za to da ne bude tučnjave ili neke druge nezgode. Majka je rano otišla i tiho mi rekla da je umorna i da je bole leđa. Odvela sam je gore, pomogla joj da legne i pokrila je pokrivačem. Smetalo ju je to. Nikad nije znala prihvatiti pomoć ili ljubaznost. – Upravo plešu dolje na dvorištu. Idi samo i zabavi se. Otplesala sam jedan ples s Nisse Nilssonom. No, nije me to razveselilo, sve sam vrijeme mislila na majku i nisam se samo ljutila već sam bila i tužna. Zašto se ne može veseliti kao drugi ljudi, kao sve te žene koje su sjedile ovdje na zalasku sunca, brbljale i smijale se? Mnoge su bile mnogo starije od nje. Ona je imala tek pedeset i tri godine. Imala je pedeset i tri! Nešto neobično strašno htjelo je izbiti, probijalo se kroz misli. 139

Ne. Ipak. Imala je pedeset i tri, a njezin je sin danas navršio četrdesetu. Rodila ga je sa trinaest godina. Odbrojala sam devet mjeseci unatrag, dospjela do listopada. Tada je imala dvanaest godina. Dijete! To nije bilo moguće. Možda je bio posvojen. Ne, previše si sliče! Oduvijek sam znala da Ragnar nema istog oca kao ja i braća. Tko je on? Čula sam da je majka u svojoj mladosti bila zaljubljena u jednog bratića, no ni to nije bilo moguće. Dvanaestogodišnjakinja se ne zaljubljuje tako da odmah s muškarcem pođe u krevet. Netko je rekao da je skoro umrla od tuge kad je saznala daje stradao u lovu. Tko? Moram pitati Lisu. Što je ona mogla znati? I ja sam se rano povukla, rekla sam Liši da se moram brinuti za majku. – Zar je bolesna? – Ne znam, brinem se za nju. Otrčala sam gore po stubama i znala da je moram to pitati: – Majko, spavate li? – Ne, samo se malo odmaram. – Upravo sam izračunala da ste imali dvanaest godina kad ste zatrudnjeli i jedva trinaest kad ste rodili. Sjela je, unatoč tami mogla sam vidjeti da joj je lice obliveno rumenilom. Konačno reče: – Oduvijek si bila pametna. Čudno da već prije to nisi izračunala. – Da, čudno je to. No, netko je rekao da ste bili zaljubljeni u Ragnarova oca i strašno tužni kad je poginuo. To je vjerojatno bio razlog zašto o tome nisam ni razmišljala niti išta pitala. Počela se smijati, jezovitim smijehom. Kao da je izgubila razum. Kad je vidjela da sam se prestrašila, zatvorila je usta. Bilo je sasvim tiho. Potom je rekla: – Ragnarov je otac bio nasilnik i nečovjek. Nikad se u životu nisam više veselila nego tada kad su ga ubili. Uvijek sam ga se bojala. Premda nisam trebala, jer sam se već udala za Bromana i imala crkvene papire za dječaka. – Koliko ste dugo bili sami s Ragnarom dok niste upoznali oca? – Četiri godine sam bila kurva i živjela u sramoti. Nisam je se usudila pogledati kad smo se svukle i spravljale krevete. No, zavukla sam se k njoj na kuhinjsku klupu i usnula plačući dok su 140

harmonikaši svirali i ples se nastavljao oko drveća i stolova, spremišta i podruma, dolje na dvorištu. Kako sam samo plesala onoga ljeta kad je grad slavio tristotu obljetnicu i samome sebi poklonio Lisberg! Danas ga ljudi smatraju samo zabavnim parkom, s vrtuljcima i vlakićima. Premda većina mora priznati daje lijep. Za nas koji smo bili tamo kad se gradio kao daje bajka postala stvarnost. Kuće lijepe poput hramova bile su u tome parku sa zrcalom kao jezerom i jezerom s lopočima, sa potocima koji su se spuštali niz padine, orkestrima koji su svirali, kazalištima, baletom u kolonadama i tisuću, ne, sa stotinu tisuća cvijetova. Za nekoliko sam tjedana plešući istrošila tri para cipela. I prve polovice dvadesetih godina sjećam se kao najveselijeg doba svoga života. Radni dan je imao osam sati. To je bilo važno za majku koju su leđa manje boljela. Dobile smo godišnji odmor i Aina, Greta i ja otptitovale smo u Karlstad. Odatle smo pošle kroz Frvkstal prema Sunne i Marbacka. Već je samo putovanje bilo prava pustolovina, ne samo stanovništvu pokraj jezera. Tri mlade žene u dugim hlačama (!), koje su putovale posve same, da, to je bilo nešto sasvim novo u ono vrijeme. Sad primijećujem da sam nešto važno zaboravila: Selma Lagerlof. Aina je bila ta koja je o njoj nešto pročitala u novinama i u Dickinsonovoj biblioteci posudila – Lowenkoldka Ringen. Sve smo tri čitale tu knjigu, doslovce je izlizale poput cipela na ljetnom jubileju. Dragi Bože, kako nas se dojmila! Mene možda i najviše, budući da sam sve prepoznala. Tu je bila ona čarolija djetinjstva. Čitala sam i čitala i svijet je opet poprimao smisao. Knjigu je pisala osoba koja je znala da ništa nije onakvo kakvim se čini, da sve ima skriveni smisao. Iz tjedna u tjedan štedjela sam dio svoje plaće i kupovala njezine knjige na rate, u velikoj knjižari Gumperts. Lijepo uvezene. Bože, kako sam bila ponosna kad sam sakupila njezina djela na svojoj maloj polici za knjige. Ne sjećam se nekih bitnih detalja iz Marbacke, doma Selme Lagerlofs, i mislim da sam tada bila razočarana. Možda sam si umislila da to mjesto zrači, da se nad parkom mora nadvijati svijetlost i da će pod drvećem trčkarati Gosta Berling i Charlotte Lowenskold, Nils Holgersson i djevojčica iz kolibe obrasle mahovinom. Od Selme Lagerlof sam naučila da je ljubav ogromna snaga, neodoljiva, bolnija i slađa nego što sam je ikad mogla zamisliti. Sada, nakon toliko vremena postalo mi je jasno što je gospođica Lagerlof radila s nama koji 141

smo bili mladi i puni čežnje, rođeni u uvjetima u kojima nije bilo mjesta za tako velebne osjećaje. U svakom slučaju, Aina, Greta i ja počele smo sanjariti o princu. No, ne bih to željela pripisati samo knjigama. Kad smo, jedna za drugom, u glavi stvorile sliku o – onom pravom – i brak postavile kao cilj svojih nastojanja, bilo je i drugih poriva. Iako nikad nismo shvatile povezanost. U Goteborgu se krajem dvadesetih godina usporio ritam. Ljudi su zarađivali manje, dva su štanda u dvorani bila jedan drugome konkurencija, besposleni muškarci počeli su lutati ulicama. Bio je to uvod u veliku depresiju. No, tada još nismo poznavali tu riječ ni njeno značenje. U novinama je pisalo kako žene muškarcima uzimaju posao. Zahtjevan su novi zakon prema kojem udate žene ne smiju raditi. Prodavačice su dobile otkaz u svim trgovinama u gradu i sami vlasnici su stali za pult. Ja, koja sam smatrala da je samo po sebi razumljivo da se mogu brinuti sama za sebe, sve sam se više počela bojati. Gotovo je nemoguće današnjim mladim ženama objasniti da se čežnja za ljubavlju spojila sa strahom i pretvorila u očajan lov. Za nas je to bilo pitanje života. Opet smo spale na ono gdje je nekad bila majka, uz jedinu razliku da je djevojčica iz seljačke obitelji, u potrazi za čovjekom koji bi se brinuo za nju, imala potporu obitelji. Ako je itko bio otvoren za veliku ljubav onda sam to bila ja kad sam upoznala Arnea. Bio je nadglednik u jednom od velikih brodogradilišta, a dotle kriza valjda još nije došla? No te sam se pomisli zasramila i kasnije, kad je majka rekla da je on ozbiljan čovjek, da se uvijek može brinuti za obitelj, bila sam ljuta: – Udala bih se za njega i daje smetlar! Jednom sam već rekla da imam nesretnu naviku praviti se boljom nego što jesam. Uljepšavati se. Istina je zacijelo takva da sam smatrala kako sam prisiljena zaljubiti se, budući da je Nisse Nilsson prodavao jedva toliko lososa da mi isplati plaću i da je Greta, kojoj je pripadao štand sa sirom, propala te se morala zaposliti kao sluškinja. No, bila sam i zaljubljena. U mom se tijelu nešto dogodilo kad sam prvi put ugledala Arnea Karlberga. Dlanovi su mi se počeli znojiti, srce je ubrzano kucalo i osjetila sam uzbuđenje. Po prvi sam put postala svijesna toga da u onoj rupi dolje može biti i požuda, a u krvi vruća želja. Bilo je to na skupu Socijaldemokratskog saveza. Jedan muškarac za drugim ustajao je i govorio uobičajene stvari o nepravdi i da se unatoč lošim vremenima moramo držati svojih zahtjeva. Potkraj je nastupio pravi div i rekao da žene muškarcima ne uzimaju samo posao. One doprinose i 142

niskim plaćama, jer rade jednako težak posao kao muškarci, ali nemaju dovoljno pameti da traže i jednaku plaću. Tako sam se razljutila da sam zaboravila na sramežljivost, javila se za riječ i pitala kako zamišljaju da žene pijanaca, neudate žene ili udovice, kao i samohrane majke imaju krov nad glavom i nabave hranu za sebe i svoju djecu? Na skupu se počelo glasno negodovati. Tada je on, Arne, izašao za govornicu i rekao da se slaže s prethodnom govornicom. I da sindikati moraju uložiti maksimalan napor da pridobiju žene i moraju se zauzeti za njihove potrebe. Jednaka plaća za isti rad, rekao je, i tu sam prvi put čula te riječi. Publika je zviždala s negodovanjem. No, pogledala sam ga i dogodilo se sve ono tjelesno što sam već opisala. Bio je jedinstven. Visok i plav, osjećajno ali i snažno lice, plave oči i prkosna brada. Konačno! Prišao mi je nakon skupa i pitao smije li me pozvati na kavu. Bila je neka kavana u ulici Sodra Allegata, pošli smo onamo i zaključili da nam se ipak ne pije. Pošli smo dakle dalje tom alejom i uz kanale. Pola smo noći prošetali, i uz dokove, i kroz ulice Vastra i Norra i Oštra Hamngata, jednom riječju, kroz cijelo lučko područje. Na kraju smo sjeli na podnožje spomenika našem herojskom kralju na trgu Gustav-Adolf i Arne je rekao da je taj kralj bio razbojnik i prava nesreća i da će mu dobro doći osluhnuti kakav iskreni razgovor suvremenih ljudi. Morala sam se nasmijati. Potom sam ga dugo gledala i sjetila se što je otac rekao o Karlu XII., naime, da je metak koji je ubio ovog heroja bio blagoslovljeni metak. Noć je postala hladnijom, počeli smo se ježiti i otpratio me je kući. Na ulazu u dvorište rekao je da nikad nije vidio nešto tako lijepo kao onu djevojku koja je na skupu stala za govornicu i prštala od bijesa. Imao je jedrilicu, sam ju je izgradio. U petak, baš kad smo htjeli zatvoriti svoj štand pojavio se na tržnici i pitao me želim li u subotu poći s njim na jedrenje. Mogli bismo jedriti oko otočića prema sjeveru, u pravcu Marstranda i pogledati tvrđavu. Potom je odlučio preuzeti inicijativu, te je rekao: – Takvo putovanje može potrajati. Moraš računati s tim da ćemo prenoćiti na brodu. Kimnula sam, razumjela sam, bila sam spremna.

143

Naveo je i nekoliko pravila, rekao da ponesem toplu odjeću. I laganu. Rekao je da će on ponijeti jaja, kruh, maslac i kobasice. Ako želim još nešto rekao je da preuzmem to na sebe. U subotu po podne počistila sam trgovinu i ponijela preostale ukusne delikatese. Vidjela sam njegov čeznutljiv pogled dok je stajao pred našim pultom i gledao sve te ukusne stvari koje smo prodavali. Što sam rekla majci? Zaboravila sam. Ono što mi je od tog vikenda najviše ostalo u sjećanju nije bio ni Arne, ni ljubav u tijesnoj kabini. Bilo je to more. I jedrilica. Čudno je to. U to sam vrijeme već godinama živjela u Goteborgu, osjetila sam da grad miriše na more i sol kad bi vjetar puhao sa zapada. No, more još nikad nisam vidjela. Svi su me izleti vodili u unutrašnjost zemlje, u šume i ka visokim planinama, a ne na obalu. Jasno je da sam poput mnogih drugih prolazila lukom, divila se stranim brodovima i osjećala miris začina, konoplje i voća. I kao mnogi drugi Goteboržani stajala sam na rivi kad je Kungsholm polako ulazio u luku i bacao sidro. No, taj parni brod koji je plovio u Ameriku, tako moćan i prekrasan sa svojim kosim dimnjacima, nije bio dio moga svijeta. On je tu bio za bogate. Sad sam sjedila u jedrilici koja je podignutih jedara plesala beskrajem. Plava širina protezala se do kraja svijeta, šum vjetra, zapljuskivanje valova, odsjaj, tako blistav da su boljele oči. – Dat ću ti kapu, – rekao je Arne. No, nisam željela da mi išta zaklanja lice, željela sam imati širom otvorene oči i sve upiti, i more i nebo. – Trebala bi staviti majicu preko ramena da ne izgoriš, – rekao je. Nisam htjela ni majicu. Željela sam upiti tu divotu cijelim tijelom. No, što se majice tiče, Arne je bio uporan, pa sam morala poslušati. Za to sam mu kasnije na večer bila zahvalna, jer sam osjetila kako mi gori koža na licu i vratu. – Iza nas možeš vidjeti svjetionik Bottoa, – rekao je Arne. – A tamo, na pučini vidiš Vingu. Kad stignemo onamo okrenut ćemo se i upraviti prema sjeveru, te jedriti između Invinge i Vinge. Jedrilica će se tada nagnuti, no to nije opasno. Kimnula sam, no kad je primio kormilo i jedrilica se nagnula, vrisnula sam, ne od straha, već od onog škakljivog osjećaja. – Zabavno? Zabavno nije bila prava riječ, smijala sam se poput male djevojčice. – Prekrasno je! – vikala sam. 144

Krstarili smo podalje od niza kamenih otočića, uzduž obale, uz jak vjetar koji je pjevao u našim jedrima, dolazio s mora i bacao preko nas slanu vodu. – Ako se bojiš, mogu zategnuti konopac. Nisam znala što to znači, ponovno sam se počela smijati, vrištala sam i nisam se bojala. – Držat ću smjer prema Stora Polsan i ispod Klaveroa ću uhvatiti zavjetrinu! – vikao je. Tamo je jedna dobra luka koju zovu Utkaften. Sve je to zvučilo kao da recitira stihove. Vjetar se pojačavao i Arne je opet viknuo: – Morat ćemo izgleda spustiti letnjaču! U zraku sam nacrtala upitnik, on se zvonko nasmija i viknu: – Preuzmi sad ti kormilo, ja moram naprijed! Preuzela sam kormilo, dao mi je kurs: – Ravno naprijed prema drvenoj bovi, u redu? – Za nekoliko sam minuta naučila držati kurs. Kad je spustio letnjaču jedrilica se ispravila, vožnja se usporila. Nedugo potom klizili smo u zavjetrini iza otoka i postalo je tiho kao u raju. – Smiješ još upravljati dok spuštam veliko jedro. Veliko je jedro vijorilo i udaralo o jarbol prije nego što se srušilo na palubu. Potom je sve utihnulo i posta posve tiho. Čuo se još samo tihi šum jedrilice što klizi kroz vodu. Začu se krik galeba i potom je tišina bila još dublja. Zatim se začu jak pljusak kad je Arne bacio sidro u vodu i odmah potom prvi skočio na obalu s debelim uzetom u ruci. – Ovo je mjesto dobro, – rekao je kad se opet vratio na jedrilicu. – Što ti je, ti plačeš? – Tako je divno. Stajali smo na palubi, ljubili se i grlili. – Bože! – rekao je. – Ti si djevojka koju sam cijeli život čekao. Potom mi je pokazao jedrilicu. Dolje u kabinu vodilo je stubište, a stube su ujedno bile i ručke velikih, prostranih ladica. U njima je bila smještena cijela kuhinja, čaše, porculan, noževi, pribor za jelo, lonci – naprosto sve. Hranu je spremio u prostoru ispod poda kabine, u kobilicu, kako je to zvao. Pokazao mi je kuhalo na petrolej i kako se njime služi. Skuhala sam nam nešto za jelo, a on se pobrinuo za jedra. Divno je mirisalo, sol, alge, jaja na oko i kobasice. Jeli smo kao da smo pregladnjeli. – More te istroši, – rekao je. – Što to znači? – Da od mora ogladniš. 145

Ostala su mi mnoga sjećanja na taj otok, na cvijeće koje nikad prije nisam vidjela, na to kako su tople bile stijene pod stopalima i kako su se prema nama urušavala jata kričućih galebova. – Imaju jaja u gnijezdima, – rekao je Arne – Ne želimo im smetati. Isto je govorio otac kad smo se previše približili vučjoj klisurini u proljeće. Potom smo se vratili u jedrilicu i nastavili se ljubiti i sad sam osjetila da je zrak među nama probadao kao da je ispunjen elektricitetom i da nam je krv uzavrela. Sjećam se još i toga da je boljelo i da je bilo gotovo. Bilo je nekako razočaravajuće. Nikako očaravajuće. Majka i ja bile smo same u stanu i mogle smo održavati red. Od cvjećara na tržnici dobila sam nekoliko pelargonija koje nije prodao i majka ih je tako njegovala da je pred prozorom bila prava raskoš. Čak smo si i radnih dana priuštile lijepe izvezene stolnjake na stolu u dnevnoj sobi. Bila je bolje raspoložena, a razlog tome nije bio samo taj što smo bile bliskije i dobro se slagale. Ne, bilo je to uglavnom zbog toga što stvari s braćom nisu više bile tako beznadne. Sva su trojica imala posao i bila oženjena. Nerijetko bi se znala raspričati. Mogle smo po cijele večeri sjediti i pričati o starim vremenima, dozvati sve u sjećanje. Najviše sam se sjećala jezera, sokolova i vučje klisurine kao i cvrkuta ptica u predvečerje. Majka se sjećala ljudi, kovačeve žene zla pogleda, kovača koji je oca nagovarao na rakiju. I Anne, babice. – Morala bije se sjećati. Stanovala je kod nas kad si bila mala, – rekla je i tad sam se sjetila. Ta vesela osoba koja me je naučila svemu, od kuhanja do pečenja kolača, o travama i lijekovima. – Bila je pošten čovjek, – rekla je majka. – I drag. Bila je anđeo, pomislih. Zašto, kako sam je mogla zaboraviti? – Svoj život zahvaljuješ njezinoj sposobnosti, – rekla je majka i potom mi ispričala sve o onom strašnom porodu i o djetetu koje nije htjelo ugledati svijet. Uhvatilo se čvrsto sve dok Anna na kraju nije napravila rez.' Bila sam prestravljena, nisam se usudila misliti na subotu u Arneovoj jedrilici. Najviše smo pričale o ocu i njegovim bajkama. – Sjećate li se još one priče o Smrti koja u svojoj kući za svaki ljudski život ima upaljenu svijeću? – Sjećam se. Priča je zapravo govorila o Johannesu. 146

Tad sam čula o pokorniku, o bakinoj smrti i Johannesovu proročanstvu koje se ticalo oca. – Bio je precizan u godinu. Pričala je o Ingegerd, teti koja se nikad nije udala i bila slobodan i samostalan čovjek unatoč tome što je bila žena. Usred pričanja zastala je i rekla nešto neobično: – Sama je upravljala svojim životom. I zbog toga je uvijek mogla biti dosljedna i pravedna. Dugo smo šutjele. Potom sam pričala o Arneu. Pocrvenila je, kao i uvijek kad se uzbudi: – Može li se on brinuti za tebe i djecu? – Može. Dugo je razmišljala i potom rekla: – Drag ti je? – Mislim daje. – U početku to uopće nije važno. Ako je dobar čovjek, zavoljet ćeš ga s vremenom. To je toliko bilo udaljeno od Selme Lagerlof da se uopće nije moglo ni zamisliti. No, nisam se smijala, samo sam se nadala da ima pravo. Osvanula je subota kad nas je Arne trebao posjetiti. U međuvremenu sam mu uspjela ispričati o Dalslandu i ocu, o svojoj braći koja su imala velikih teškoća s velegradom i o Ragnaru koji nam je bio poput oca, – divan je i pomalo lud, no sad ima tri vozila i sve mu uvijek ide od ruke kao i prije. Kad sam pričala o Ragnaru Arne se doimao ozlojeđenim. No, kad sam pričala o majci, kako je draga i kako se zna zabrbljati poput djevojčice, procvao je: – Volim takve ljude, – rekao je. – Oni ne lažu. – Stvarno, – rekla sam. To je bilo točno, nikad o tome nisam razmišljala. Iako smo bili na cesti, zastala sam i zagrlila ga. Ljudi su se smijali a Arneu je bilo neugodno. Kod kuće je sve bilo prekrasno, najskuplje šalice i najskuplji stolnjak, a uz kavu sedam vrsta kolača kakav je običaj u Švedskoj. Majka je na sebi imala crnu vunenu haljinu, ogrlicu od štrasa, nabran obrub oko vrata i blistavo bijelu pregaču. – Imamo isti stan, samo naopako, ako razumijete, – rekao je Arne. Potom je ugledao naslonjač iz Varmlanda: – Kakav divan komad namještaja! Prekrasni rad. Prešao je rukom preko brazda i rubova, rekao kako takvih stolarskih radova danas više nema, a ni tako divnih intarzija. Ni ja ni majka nismo znale što su to intarzije, bila sam zaprepaštena, a majku je od radosti skoro udarila kap. 147

– Moram vam reći, Arne, da su me zbog tog naslonjača godinama ljudi ismijavali. Tog je popodneva sve prošlo kao podmazano. Arne je pričao o svom poslu u brodogradilištu 'Gotawerken' i kako je bio odgovoran za stolarsku radionicu gdje su proizvodili stvari za unutrašnje uređenje velikih brodova. Unutrašnje uređenje, to je bio novi pojam, i meni i majci. – Misliš na namještaj? – Da, ali to nije običan namještaj. Većina je ugrađena. Kao u mojoj jedrilici. Samo elegantnije, mahagonij, orahovina i slično. – Vjerojatno je lijepo, – reče majka. Kasnije po podne svratio je Ragnar i muškarci su se promatrali kao da odmjeravaju snage prije nego što će udariti. No, pristojno su se rukovali i Ragnar se pritom počeo smijati. Dosad to još nisam spomenula, no on to čini na takav način da mu ni jedan čovjek ne može odoljeti. Oko njega sve zazvoni i ulazi ravno u srce, prisiljava svakoga tko taj smijeh čuje da se smije s njim. Arne se u početku začudio, no potom se nasmijao i potom su se svi tako smijali da su otpale latice s pelargonija. – Nije mi baš jasno što je smiješno, – rekla je majka. – No, skuhat ću svježu kavu. Tad je Arne rekao nešto začuđujuće. – Ono smiješno u ovome vjerojatno može shvatiti samo muškarac. Vidjela sam iskru odobravanja u Ragnarovim očima prije nego što su se opet počeli smijati. Potom su muškarci počeli pričati o automobilima, Ragnar je vodio glavnu riječ no uskoro se pokazalo da se i Arne dosta razumije u motore. Nakon nekog vremena počeli su pričati o čamcima i Ragnar je priznao: – U to se uopće ne razumijem. Ja sam kontinentalac. – Jednostavno pođi sa mnom na jedrenje. Dogovoreno je, dakle, da ćemo sljedećega dana poći jedriti ako bude vjetra i lijepog vremena. No, majka nije bila za to: – Ja se bojim mora. Sljedećeg sam dana dobila menstruaciju pa ni ja nisam pošla na jedrenje. No, na večer, kad su se vratili kući, nije se moglo previdjeti da su se muškarci dobro zabavili. Tome sam se jednako veselila kao i blagoslovljenom krvarenju. Te su večeri izgovorene dvije važne stvari. Prvo je Ragnar rekao meni, oduvijek si bila čestita djevojka pa je jasno da si pronašla dobrog čovjeka. Arne je sjao od ponosa kad je Ragnar odlazio.

148

Tad je majka doznala da Arne još uvijek stanuje s roditeljima premda je najstariji od sve braće. Rekla je: – Onda si ti jedan od pilića koji se boji napustiti gnijezdo. Prvo se zacrvenio, a potom problijedio. U to vrijeme još nisam znala da mu lice mijenja boju kad se ljuti. No, sada zbog pristojnosti nije smio vikati niti šakom udariti po stolu. Šutio je, dakle. Mnogo godina potom objasno mi je da je još iste večeri zbog majčinih riječi donio odluku, jer na kraju se sve svodilo na to. No, tek kad sam zatrudnjela. Tad sam već bila upoznala njegovu majku i polako počela štošta shvaćati. Sjedila je na sredini naslonjača u dnevnom boravku socijalnog stana u Majorni. Sama. Bila je sitna osoba kojoj je trebalo mnogo mjesta. Bila je lijepa, nalik kineskim statuama od slonovače, koje su prodavali u otmjenim trgovinama. Uspravna, duga vrata, fino oblikovanih crta, plavih očiju. Kao i u sina. No, njezine su bile hladnije, puno hladnije. Duboko sam se naklonila pred njom i ispružila joj ruku. Nije se rukovala sa mnom. Zato sam požalila što sam se naklonila. Bila je tamo još jedna žena, mlada i jednostavnija. – Ovo je Lotte, udata je za moga brata, – rekao je Arne. – Gustav će uskoro doći, – rekla je. – Trebao je samo nešto obaviti. Odmah mi se svidjela, rukovala se sa mnom pristojno i dugo kao da me želi ohrabriti. Potrajalo je dok nisam uočila i njegova oca, velikog čovjeka kojem uopće nije trebalo mjesta. Sjedio je u kutu iza kuhinjskih vrata i čitao novine, djelovao je pomalo plaho i nije me pogledao u oči kad smo se pozdravili. No, pružio mi je ruku. Odmah sam shvatila da se boji. – To je, dakle, Johanna koja se želi udati za moga dječaka. Vjerojatno očekuje dijete, – rekla je ledena kraljica. – Ništa o tome ne znam, – rekla sam. – Osim toga, on je taj koji se želi ženiti. Lice od slonovače pocrvenilo je od bijesa, prije nego što je problijedilo. Baš kao i u sina. – Mama. – Arneov ju je glas preklinjao. Ništa nije ponudila, čak ni najjednostavniju šalicu kave. Svi su šutjeli, bilo je jezovito. Ogledala sam se, stan je bio stariji i trošniji od našeg. Tamnosmeđe tapete, zidovi puni fotografija i Isusovih slika. Primijetila sam već kad smo prešli prag daje ovdje smrdilo na nečistoću, da ovdje stanuju ljudi koji pišaju u sudoper. Potom je uletio Arneov brat i čvrsto me zagrlio. 149

– Svaka čast kakvu si lijepu djevojku ulovio, – rekao je svome bratu. Menije rekao: – Samo nemoj dopustiti da te naša majka zastraši, nije tako moćna kako se čini. Dama od slonovače uhvatila se za srce i Lotte je rekla, pođimo dakle. Gustav i Arne željeli su isprobati novo jedro. Sve četvero potrčali smo niz stube. Nitko nije rekao do viđenja. Osim mene. Starcu sam pružila ruku. Nismo pošli do jedrilice, već k Gustavu i Lotte. Imali su lijep dvosobni stan na ulici Allmanna vagen i tamo je bio postavljen stol s kavom. Na njemu je čak bila i torta, meni za dobrodošlicu. – Nadam se da se nisi prestrašila, djevojčice, – rekao je Gustav. – Malo jesam. No, prije svega sam bila začuđena. – Arne dakle ništa nije rekao? – Lotte je postavila to pitanje i glas joj je bio leden. – Što sam, do vraga, trebao reći? Ne može se uopće opisati kakva je majka. – O, može, – rekla je Lotte smrznutim riječima. – Samodopadna je i pati od kompleksa superiornosti. Sad sam drugi put vidjela kako prvo problijedi i potom pocrveni. Potom je šakom lupio o stol i viknuo: – Ona ima samo jednu jedinu pogrešku, a ta je da svoju djecu previše voli! – Smiri se! – vikala je Lotte. – U našoj ćeš se kući ponašati kao čovjek! Gustav je pokušao posredovati: – Nije to tako lako, Lotte. Bila je dobra majka, dok nisu počeli problemi sa srcem. – I to joj je baš dobro došlo kad su joj sinovi počeli tražiti žene. – Odlazimo, Johanna, – rekao je Arne ljuto. – Ja ne, – rekla sam. – Nemam namjeru biti osoba koja će među vas unijeti nemir. I moraš priznati da se nije dobro ponijela kad mi nije htjela pružiti ruku, čak mi ni kavu nije ponudila. Dosad me nitko nije tako primio. Tek sad sam primijetila koliko sam bila tužna, grlo mi je bilo suho, no nisam mogla ništa poduzeti protiv suza. Gustav i Lotte su me tiješili, Arne je djelovao očajno. – Zar mi ne možete to objasniti, a da se ne posvađate? Nisu to mogli i nastala je tišina. Rekla sam: – Bilo mi je tako žao vašeg oca. Vjerojatno mu je bilo jako neugodno. Zašto ništa nije rekao? – On je od pričanja odustao već prije mnogo godina, – rekao je Gustav. – To je strašno. – Ali, mogao se izboriti! – viknuo je Arne. – Zašto je, do vraga, takva kukavica da se samo povlači i šuti?! 150

– Boji je se, – rekla je Lotte. – Baš kao i ti i Gustav. – Prokletstvo, jaje se ne bojim! – Onda joj to i pokaži. Vrati se kući tek kad se ispriča. I oženi Johannu. – Ne znam da li to još želim, – rekla sam i ustala, zahvalila se za kavu i otišla. S vrata sam čula kako Lotte viče na Arnea zašto dopušta da mu majka uništava život. Potrčao je stubištem za mnom, no okrenula sam se i rekla da želim biti sama, da moram razmisliti. No, nisam u tome baš najbolje uspjela, misli su navirale i posve se pobrkale. Kad sada pogledam što sam napisala o prvom, neobičnom susretu s Arneovom majkom pitam se iznosim li uopće istinu. Nemoguće da sam od riječi do riječi zapamtila što je tko rekao. Život bira i odbacuje i možda lažem a da i ne znam. U svakom slučaju, bilo je tako da sam svoju svekrvu prezirala cijelog njezinog života. I tijekom godina počela sam u Arneu mrziti osobine koje su podsjećale na nju, njegovu potrebu da uvijek bude u središtu pozornosti, njegov način da stalno provodi svoju volju, njegovu srdžbu i vječitu razdraženost. Kad sam došla kući majci, rekla sam kako još nikad nisam srela tako teškog čovjeka kao što je moja buduća svekrva. Plakala sam dok sam joj sve prepričavala i majka je rekla: – Je li možda i religiozna? – Pretpostavljam, jer na zidu je visio križ i Isusove slike. – Takvi su najgori, – rekla je majka. – Oni su zli u ime dobra. Arne me je čekao kad sam u ponedjeljak uvečer završila posao na tržnici. – Odselio sam od kuće, – rekao je. – I gdje sada stanuješ? – U jedrilici. Dok je ljeto, bit će dobro. – Što si joj rekao? – Ništa, samo sam nakratko bio tamo, spakirao stvari. Sada bi se trebala smekšati. Jasno je da sam se veselila. Ipak? – Trebam još vremena da razmislim, – rekla sam i ostavila ga tu. No, nisam imala vremena niti izbora. Tri tjedna potom više nije bilo sumnje da sam trudna. Razmijenili smo prstenje, uvjeravali smo se da pripadamo jedno drugom, a ja sam samu sebe uvjeravala daje on drag i pouzdan. Majka je rekla: – Ne moraš se udati. Već ćemo nekako izaći na kraj s djetetom, ti i ja. Bilo je to divno, smatrala sam. No, morala sam joj objasniti kako stvari stoje s trgovinom Nisse Nilssona, da su prihodi jedva bili veći od rashoda. 151

Te večeri nisam mogla zaspati. Prevrtala sam se po krevetu i pokušavala slike o Arneu dovesti u red. Mlad čovjek koji je na onom skupu tako hrabro ustao i dopustio da mu se rugaju jer se zauzeo za prava žena. Jedriličar koji je na moru hrabro okretao jedra. Politički jasnih stavova, inteligentan i otvoren. Upravitelj brodogradilišta! A tu je i taj papučar koji se povlači pred majkom. Ne mogu poreći da sam pomalo razmišljala i o Stigu, mesarevu sinu koji je bio zaljubljen u mene, a i naslijedit će očev posao. Uz njega bih mogla sačuvati svoj posao, sve kolegice, vlastito samopouzdanje. Bio je dobar čovjek. Brižan. I njegovi su me roditelji voljeli. No, od njega mojim tijelom nisu prolazili trnci. Trebali smo se vjenčati u Kopenhagenu. Odjedriti onamo. No, prvo je trebalo kod kuće s majkom proslaviti zaruke. Podigla je ušteđevinu i sašila miraz kao da sam kći vlasnika imanja, plahte, jastučnice, rukom izvezene ručnike, najfinije čipke za zavjese i dva stolnjaka od damasta. Stanova je bilo malo no oslonili smo se na Ragnara, mislili da će on to već nekako srediti, on sa svojim vezama sa svim građevinarima u gradu. Onda je osvanuo onaj grozni ponedjeljak. Bila sam u trećem mjesecu trudnoće, no osjetila sam čudne menstrualne bolove kad sam u jutro krenula na posao. Tamo kod Nisse Nilssona pala sam u nesvijest i pao mi je tlak. Aina me taksijem odvezla u jedno privatno rodilište gdje su me stavili pod narkozu. Kad sam se probudila, tijelo je bilo bolno prazno. Majka je došla po podne, bila je blijeda i govorila o sudbini. Ragnar i Lisa poslali su cvijeće. Bilo mi je zlo, bila sam u polusnu i osjećala čudnu nostalgiju za nepoznatim mjestom gdje bih se osjećala kod kuće. Probudili su me jakom kavom i sendvičem. Došla sam k sebi. U glavi nije bilo mnogo misli i imala sam dovoljno vremena da se njima bavim. Kad se Arne pojavi reći ću mu da se ponovno odseli svojoj majci. Mirno, ne Ijutito ili zlobno, željela sam mu objasniti kako je ovo najbolje za nas oboje. Neka ponovno povrati duševni mir i neka ne bude više rastrgan između svoje majke i mene. Bila bih slobodna, to će mi dobro doći, jer samo sam jednom bila samostalna. No, kad je došao, uzeo je moje ruke u svoje, imao vlažne oči i nesiguran glas: – Moja djevojčice, – rekao je. – Moja mala djevojčice. To je bilo sve, bilo je dovoljno, odjednom sam znala da je čovjek na koga se mogu osloniti. I nisam se prevarila. Jer kad bi bilo teško, kad bi prijetila opasnost ili kakva bolest ili užas, bio je veći od sebe samoga, postao bi jak i siguran, baš kao nekad moj otac. – Bio je dječak, – rekao je Arne i tek tad sam vidjela da plače. I on. 152

Prije nego što su mu rekli da izađe iz bolesničke sobe, pokušao je reći kako je to bio nesretan slučaj i da ćemo uskoro imati dijete. To mi je dalo nadu i kad sam te noći zaspala, stisnula sam rukama na bolnu prazninu ispod pupka i šapnula: vrati se. Kasnije sam često pomišljala kako je upravo taj trenutak u otmjenoj klinici bio trenutak koji je zapečatio moju sudbinu. Jer pitanje tko je on bio tijekom godina uvijek se iznova nametalo. Tek sam s vremenom naučila pitati i to, tko sam ja. I pitati: Što je on meni značio i što ja njemu? Sto nam je još bilo zajedničko osim naše čežnje? On je, baš kao i ja, bio daleko od kuće. Tek sad kad sam ostarila shvaćam kako čežnja nije loš temelj za zajedništvo. Ona može biti sigurnija i veća od stvarnosti za kojom sam toliko čeznula u svojoj mladosti. Sad više ne vjerujem da stvarnost postoji i da u lovu na nju sve trebamo uništiti. Majka je zaručnički ručak organizirala jedne sunčane ljetne nedjelje, odmah nakon mise. Arneova je majka sama sjedila posred naslonjača iz Varmlanda koji je tako konačno dobio svoju ulogu. Odgovarali su jedno drugom, dama od slonovače i neudoban ali otmjen komad namještaja. Nije mnogo govorila, no sve je detaljno promatrala. Nije sa sobom ponijela poklon za zaruke i ne vjerujem da joj je bilo neugodno dok je dugo i kritički promatrala majčin fini materijal. Lisa, taj dragi čovjek, posvetila se Arneovu ocu, govorili su o poljoprivredi, u njegovim se očima nazrela živost, a glas je postao zvonak. Ovdje je doista mogao pričati. Potom su došli Gustav i Lotte sa servisom za kavu, a majka i ja smo primijetile da Lotte nije ni pozdravila svoju svekrvu. Ragnar je stigao posljednji i time su nestale sve poteškoće pri održavanju razgovora. Donio je sa sobom bijeli pjenušac, otvorio bocu uz prasak i podigao zdravicu za nas dvoje. – Imao si više sreće nego što zaslužuješ, – rekao je Arneu. – Johanna naime nije samo najljepša djevojka u gradu, ona je i najpametnija i ima najviše srca. Arne se doimao ponosnim, njegova se majka uhvatila za srce, a Ragnar, koji je to vidio, prasnuo je u svoj nadaleko poznat smijeh. Kad se taj smijeh proširio društvom, staričino samopouzdanje je nestalo. Pogled joj je vrludao, a čaša u ruci je drhtala. Na jedan vrlo kratki trenutak bilo mi ju je žao. Ragnar, koji je sada imao i taksi poduzeće, odvezao je stari bračni par kući, dok sam ja pomogla majci da opere suđe. Arne se motao oko nas, kao 153

da želi nešto reći i na kraju je jedva uspio izustiti: – Ona je pomalo čudna, znate, moja majka. Hanna Broman nije bila osoba koji bi baš previše povlađivala, pa je rekla: – To je najmanje što se o njoj može reći. Zapravo mije žao tvoga oca. Potom se vratio Ragnar i s nama htio porazgovarati o jednoj svojoj ideji. Prema moru su počeli graditi nove male zasebne kućice, oko jednog starog ribarskog naselja, samo pet kilometara udaljeno od grada. Jedan od onih koji je gradio kuću izgubio je posao i propao. Pilana, za koju je Ragnar radio, preuzela je njegovu kuću. Već je stavljena pod krov, trebalo je još samo izraditi drvenariju unutra i obojiti je. Trgovac drvom htio ju je prodati, brzo i jeftino. Dok je Ragnar govorio Arneovo je lice bilo sve crvenije, oči su mu sjale: – Koliko? – Oko dvanaest tisuća. No, možemo je cjenkanjem smanjiti. – Ali, ja imam samo upola toliko. Ugasilo se oduševljenje u plavim očima, no Ragnar je nastavio: – To je dovoljno, ostalo možeš posuditi u banci. Neće biti problema, imaš čvrsto radno mjesto, a ja ću preuzeti jamstvo. – Ali, majci sam obećao da nikad neću podići kredit. – Do đavola! – poviče Ragnar i Arne koji je shvatio da je ispao smiješan, reče: – Kad možemo pogledati tu kuću? – Odmah. Vani mi je auto. No, možda bi prvo trebao pitati Johannu. – U svakom je slučaju možemo pogledati, – rekla sam i kad smo silazili niz stubište bila sam izvan sebe od iščekivanja i stisla sam Arneovu ruku. Bilo je blata i krša, visokih stijena i granitnih blokova, korova je posvuda rastao i tu je bila napola izgrađena kuća, niska i dugačka. Svidjela nam se od samog početka i sjetila sam se neobičnih snova o povratku kući i kućenju. – Bit će tu puno posla, – rekao je Ragnar. – Tko se boji posla, – rekao je Arne. – Želim vrt, – rekla sam. – Ovdje je uvijek vjetrovito, dakle neće biti lako, – rekao je Arne. – Podići ću ti zid kako bi imala mjesto u zavjetrini. Uzeli smo ljestve i popeli se na gornji kat, bilo je onako kako je Arne zamislio: imali smo pogled na more i na luku u kojoj su se nedjeljom odmarali ribarski čamci. Nakon toga srno cijelu večer prosjedili u maminoj kuhinji i izračunavali kamate i kako smanjiti rate. Nekako ćemo skrpati, uspjet ćemo. 154

Od jedrenja u Kopenhagen nije bilo ništa, imali smo jednostavno vjenčanje kod svećenika u četvrti Haga i potom smo počeli raditi, ja na zemlji, Arne u kući. Tek sad sam doznala da je Arne imao mnogo prijatelja i nevjerojatan talent da sve organizira, vodi i odlučuje. Plaćao im je rakijom i svim onim dobrim što sam skuhala. Nedjeljom se nije mnogo radilo. On sam je vrlo rijetko pio rakiju. Na zemljištima oko nas radili su drugi mladi ljudi na svojim napola izgrađenim kućama. Brzo sam stekla poznanike, mlade, tek udate žene istih očekivanja kao i ja. U listopadu smo uselili, još ništa nije bilo oličeno i nismo imali gotovo nikakav namještaj. No, veselilo nas je, imali smo štednjak u kuhinji i dvije kaljeve peći pa se nismo morali smrzavati. Vremena su i dalje bila teška, postajalo je čak i gore. U tvornici kugličnih ležajeva, gdje je radilo gotovo pet tisuća, ljudi, ostalo je još samo tri stotine. Drugi su gladovali i smrzavali se. U jednoj praznoj tvornici kugličnih ležajeva u Hisingenu proizvodili su se automobili, nazvali su ih Volvo i bilo je ljudi koji su vjerovali da će od toga nešto biti. I brodogradilišta su ugrožena, rekao je Arne. No, trenutačno su se dobro provlačili s popravcima. Unatoč svemu, ja. sam bila sretna. Imala sam vrt i ne pretjerujem kad kažem da je bio izvrstan. Nitko nije imao tako divne jabuke kao ja i nigdje, čak ni u Savezu vrtlara nije bilo ljepših ruža. Iza moga vrta. nalazile su se visoke stijene s otvorenom padinom prema jugozapadu i zidom prema moru. A ono neobično ovdje na švedskoj zapadnoj obali, ako imaš komadić zemlje na sunčanom dijelu koji je ograđen od vjetrova s mora, možeš imati vrt gotovo južnjačke ljepote. A o ružama da se ne govori. Nikad Arneu nisam rekla da je Nisse Nilssonova trgovina delikatesama propala. To je bilo nepotrebno, jer je Arne ionako smatrao da trebam ostati kod kuće, a on će hraniti obitelj. I sama sam te jeseni kad sam imala toliko posla to smatrala normalnim. Morala sam toliko toga sašiti za naš novi dom, da samo to navedem. Od Liše sam dobila staru šivaću mašinu, teško se pokretala i stalno je zapinjala, psovala sam i uzrujavala se zbog tog čudovišta. Kad je Arne došao kući smijao se, rastavio mašinu na pojedine dijelove, tu nešto zamijenio, tamo nešto podmazao. Puna divljenja stajala sam pokraj njega. Kad ju je ponovno sastavio bila je mekša i tijekom godina pokrećući je nogom prešla sam s njom mnogo milja! 155

Naš prvi komad namještaja bio je velika rabljena blanjača. Za podrum! Kad ju je Ragnar dovezao, bila sam ljuta što u situaciji kad nemamo ni stol na kojem možemo jesti moram kupiti blanjaču! No, ništa nisam rekla i uskoro mije mnogo toga postalo jasnije. Arne je, naime, svake večeri nestajao u podrumu i uskoro su se pojavili i stol i stolice, i ormari i stalaže, izlazili su iz podruma u neprekidnom nizu. Bio je to lijep namještaj, hrastovina, mahagonij i tikovina za radnu površinu u kuhinji. – Gdje satno kupuješ to divno drvo? Pocrvenio je i uzrujano rekao da ne postavljam tolika pitanja. Kao i obično, nisam shvatila zašto se toliko razljutio. Te sam jeseni veći dio vremena provela dvoreći soboslikara Anderssona. Bio je jedan od bezbrojnih Arneovih prijatelja i morala sam se držati određenih pravila ponašanja: svaka dva sata pivo, ne više jer će inače tapete biti krivo postavljene. Toplo jelo i čašicu rakije navečer prije nego što pođe. Ne više, jer inače više neće doći. Na taj sam način održavala Anderssona i naš je dom utoliko postajao vedrijim što je vani pred prozorom više padao mrak. U spavaćoj srao sobi dobili svijetlozelene crte i nježno rože linije na bijeloj podlozi u prostoriji gdje se tamnocrveno sjajio namještaj od mahagonija. Kuhinju smo sami oličili, jer je jedne subote Andersson nestao s cijelim sandukom piva za koju sam vjerovala da sam je dobro sakrila u smočnici. Predbacivala sam si to, no Arne se cijeloj priči smijao. Bio je Božić i pozvali smo rodbinu na ručak. Majka se usprotivila, imala je poteškoća s novom rodbinom. No, pošla sam Ragnaru i rekla mu ako ne dođe da ću ga ubiti. I tako su svi došli, majka, Lisa, Ragnar i djeca. I moja dva brata sa svojim suprugama. Pozvali smo i Gustava i Lotte, no oni su otkazali. Ledena je kraljica šutjela, nije izustila ni jednu zločestoću. – Vidiš, – šapnuo mije Arne. – Smekšala se. Nisam to uočila. No, prije nego što smo sjeli za stol, dogodilo se nešto značajno. Bila je zima bez snijega, osam stupnjeva iznad nule i blagi vjetar s mora kad smo svekar i ja šetali imanjem i ja sam mu pričala o vrtu o kakvom sanjam. Starac kao da se preobrazio, njegov je glas dobio boju, hod je bio gibak i rekao je da će mi pomoći. Ovdje može nastati pravi raj, rekao je. Samo kad bismo prema zapadu podigli zid... sunce i vjetrovi iz zaljeva preuzet će ostalo. Parcela s krumpirom, rekao je. Kolerabe, jagode. – Ruže, – rekla sam. 156

Kad se nasmijao, bio je vrlo sličan Arneu. – Prepusti to meni. Kad su gosti otišli, a ja prala suđe dok je Arne odnosi ostatke božičnih jela u smočnicu, ispričala sam mu o svom razgovoru sa starcem. Arne se široko osmjehnuo, no uskoro se uozbiljio: – To se neće dogoditi, – rekao je. – Majka mu to nikad neće dopustiti. – Hajdemo se kladiti! – rekla sam. – Doći će, ma što ona rekla. – Ti si neobičan čovjek, – rekao je Arne i pocrvenila sam. Od sreće, ali i zato što nisam bila tako sigurna kako se činilo. Te smo večeri dugo sjedili za kuhinjskim stolom i crtali jednu skicu za drugom o tome kako zamišljamo svoj budući vrt. Govorila sam o ružama i ljubičicama, a Arne o krumpiru i povrću. Moramo uštedjeti gdje god možemo. – Znam ali želim imati ruže uzduž zida i veliku lijenu cvijeća ispred kuće. Plamenac, ruže penjačice, sljezove... Jednog jutra, sredinom siječnja, rekla sam Arneu da te večeri trebamo poći njegovim roditeljima. Nacrte vrta ponijet ćemo sa sobom pa se možemo konzultirati s tvojim ocem. Arne je istovremeno bio i uplašen i sretan, vidjela sam to, no pravila sam se da ne vidim. U to vrijeme sam već shvatila da je stalno imao grižnju savjesti zbog toga što je zapostavljao majku. Kad smo prošli kroz vrata stare kuće u ulici Karl Johansgata, veselila se i trebalo joj je više sekundi da joj se crte lica opet okamene. – Uđite. Odmah ću skuhati kavu. Sjeli smo za kuhinjski stol, dovukla sam svekra iz kuta kuhinje i rekla, no, dođi već jednom, moramo o nečemu razgovarati. I uspjela sam, u starca se vratio život, imao je primjedbe, razmišljao je. Ovdje na kraju zida planinski borovi, rekao je. Ne puše samo zapadnjak, oluja može doći i s juga. Zid mora biti zakrivljen, rekao je, jer Johanna želi ruže i treba joj zid točno na južnoj strani. Najviše se iznenadio Arne, a ne ledena kraljica. I sretan, tako sretan. Zato sam se usudila napraviti i sljedeći korak: – Pokušat ću urediti sa svojim bratom da ti, svekre, tu i tamo možeš doći k nama s autom. – Doći ću busom, – rekao je starac. – Ako se umoriš, imaš kod nas sobu u kojoj ćeš moći prenoćiti, – rekao je Arne. Svekrva je šutjela. Proljeće tijekom kojeg smo svekar i ja radili u vrtu bilo je veselo. Posudili smo konja i drljaču na jednom seoskom imanju, starac je vodio kao da 157

nikad ništa drugo nije nikad radio. Kopali smo, sadili krumpir, dijelili lijehe, ja sam sadila povrće i posijala sjemenke cvijeća, iskopali smo duboke rupe i posadili jabuke i grmove ribiza. Jednom prigodom, kad smo se odmarali uz kavu i sendviče, svekar je rekao: – U žilama mi teče stara seljačka krv. Osjetila sam tada daje i sa mnom tako. Moj svekar nije bio čovjek od mnogo riječi pa ipak sam mnogo naučila od njega. Razlikovati sviježe od odstajalog gnojiva. Kako zdrobiti zemlju prstima i osjetili treba li joj pijeska ili treseta. Da lijepe maćuhice pokazuju nedostatak vapna i da stalno moram budno paziti na ilovaču zbog koje trusna zemlja u lijehama postaje tvrda. Bilo je to znanje iskusnog čovjeka i ono se moglo prenijeti bez mnogo riječi. No, imao je i novih zamisli. – Ruže su lijepe ljeti, – rekao je. – No, ja bih pod zid ovdje gore pod prozorom stavio i forziciju. A ispod zumbule i šafrane. Kimnula sam, mogla sam to jasno vidjeti. Posadili smo, dakle, između zida i kuhinjskog prozora jedan proljetni kut. Ispalo je prekrasno i kako sarn se samo radovala u ožujku dok su pod prozorom bili smrznuti plavi dani i čovjek se jedva usudio pomoliti nos na ledeni vjetar. Sjedila sam sa šalicom kave za kuhinjskim stolom i gledala na zlatne oblake proljetnih buketa. Svekar me je pokušao naučiti i strpljenju. – Posaditi znači čekati, – rekao je. – Nitko se ne može boriti s vremenskim prilikama. To je točno, no nikad nisam naučila biti strpljiva. Bila sam ljuta kad je u svibnju snježilo na tulipane i kad je hirovita veljača na grmlju i drveću istjerala pupove da bi ih kasnije uništila mrazom. I proklela sam božure koji se ni treću godinu za redom nisu primili i procvali premda sam ih i gnojila i donosila svježu rastresitu zemlju. Četvrtog sam ih proljeća pogledala tek kad sam do njih došla s lopatom kojom sam ih kanila iskopati i baciti na kompostište. Bili su prepuni debelih pupova. Otad cvijetaju svakog proljeća već dvadeset godina. Vrtom se nismo bavili samo svekar i ja. Vikendima je. Arneov brat kamen po kamen gradio zid. Gustav je bio zidar i veseo poput ševe kad je s ocem raspravljao o dubini, visini i širini zida koji će biti siguran od mraza i možemo li si priuštiti kosinu s crijepovima. To bi svakako trebalo učiniti, rekao je starac i zvučilo je kao naredba.

158

Zid nije imao oštar kut, bio je zaobljen prema jugozapadu i spajao se sa stijenom koja je prema sjeveru tvorila lagani zavoj. Tako je moj vrt nalikovao okrugloj zdjeli u čijoj je sredini bila kuća. Jednog se dana, usred teškog rada, pojavio Ragnar. Drvena su kola bila krcata ružama, biljkama penjačicama, plemenitim ružama, običnim seoskim ružama. Veselo sara skakala oko njega poput male djevojčice. – Gdje si sve to kupio? I koliko je stajalo? – To te se ne tiče, sestrice, – rekao je i izgledao kao Arne kad sam ga pitala koliko stoji onaj skupi namještaj. Primijećujem da moram dobro paziti da lijepa sjećanja na prošlost ne pretvorim u banalnu stvarnost. To se previše lako dogodi. Ta blagoslovljena sposobnost da u sjećanju sačuvamo sve ono što je bilo lijepo i zaboravimo sve što nas je mučilo, to je dar koji nam je poklonjen kako bismo izdržali. , No, mnogo toga dospije u pogrešan kontekst kad gradimo u pijesku, kao što to Arne čini kad govori o svojoj dobroj majci i svojem lijepom djetinjstvu. Možda sam nepravedna. Jer što možemo znati, što čovjek uopće zna o tome što je laž a što istina. O tome kako je bilo i kako smo to doživjeli kao dijete? U međuvremenu sam postala stalno nesigurnom. U svakom slučaju ustrajem na tome da su prve godine vani, uz obalu, bile dobre godine. Uzimala sam dane kako su dolazili i svoga supruga onakvog kakav je bio. Ne vjerujem da je zaljubljenost mladih žena tako slijepa kako ponekad pokušavaju umisliti. Kad sam prvi put doživjela jedan od Arneovih ispada gnjeva, pobješnjela sam gotovo kao i on, pokazala prema vratima i vikala: Nestani! Razbio je dva tanjura, kuhinjski je pod bio prekriven ostacima jela i komadića porculana. Nisam počistila već sam pošla ravno u spavaću sobu i spremila jednu torbu. Potom sam sjela u malo predsoblje i čekala. Kad se vratio bio je očajan i pun kajanja: – Johanna. Oprosti mi. Tada sam se uplašila i prvi put pomislila kako u tim čestim promjenama raspoloženja ima nešto ludo, bolesno. Vidjela sam da jednako uživa u poniznosti kao i u divljanju. – Namjeravala sam poći kući, k majci, – rekla sam. – Ako se to još jednom ponovi, učinit ću to. Potom sam pošla gore prema brežuljcima, dugo sjedila na stijeni, prolila nekoliko suza i gledala sunce kako tone u more. Kad sam se vratila, kuhinja je bila pospremljena i onda je cijeli tjedan bio gotovo natprirodno dobar. 159

Kad se to drugi put dogodilo, udario me je. Bilo je ljeto, pobjegla sam, otrčala prema busu, u grad k majci. Nije mnogo govorila dok mi je stavljala flastere i pomagala mi da legnem. No, nije to shvatila previše ozbiljno, smatrala je da su to stvari s kojima se žene moraju pomiriti. – Želite li time reći da je otac vas tukao? – Dakako. Čak u više navrata. Rastužila sam se. Znala sam da ne laže pa ipak sam to osjetila kao zlobni trač. Kasnije sam shvatila da je razgovarala s Ragnarom, jer kad se Arne pojavio u Hagi, pun kajanja i samosažaljenja, rekao je kako mu je moj brat zaprijetio policijskom prijavom protiv nasilja nad suprugom. – To je dobro, – rekla sam. – Ako je stvar došla do policije lakše ću se moći rastati. Četrnaest sam dana tražila posao na tržnici i dobila nekoliko sati ovdje, nekoliko ondje. Nisam mogla ni pomisliti na čvrsto zaposlenje, zatvarao se jedan štand za drugim. Tad sam srela Gretu koja se prekvalificirala za frizerku i otvorila mali salon u četvrti Vasastadt gdje su si žene još uvijek mogle priuštiti uvijanje kose. Rekla je da mogu kod nje započeti izučavati zanat i s vremenom ostvariti toliku plaću da se mogu sama uzdržavati. No, tek što sam oprala nekoliko kosa morala sam ustanoviti da sam opet trudna. Majka je rekla da je to upravo ono u što je uvijek vjerovala, jednostavno sudbina. Kad sam se vratila u kuću na obali, vrt je zarastao u korov, a grane na grmovima ribiza skoro su se slomile pod teretom prezrelih bobica. Unatoč tome, radovala sam se ponovnom susretu i usudila se samoj sebi priznati da sam cijelo vrijeme čeznula za ovim... za jabukama i cvijećem i pogledom na more. Arne je plakao poput malog djeteta kad se vratio kući i našao me ondje. Rekla sam mu kako stoje stvari, da sam se vratila jer sam trudna. Veselio se i njegova je radost bila stvarna. No, nisam više vjerovala njegovom uvjeravanju da više neće popustiti svojim groznim raspoloženjima. Razvili smo topliji odnos, premda sam stalno bila na oprezu. Posve mirna bila sam samo kad bi Ragnar došao k nama, a dolazio je često. Kad je znao da je Arne kod kuće, pitao je objesno: – Pa kako si, sestrice? To me je smetalo, u početku sam se bojala da bi se Arne mogao razljutiti i da će svoj bijes iskaliti na meni. No, nije se razljutio i s vremenom sam shvatila da je uživao u tome da mu se ukazuje gdje ma je mjesto. Nikad nisam naučila razumijeti svoga supruga. U rujnu sam opet pobacila. Teško mi je pričati o tome. 160

Ono čega se želim sjećati jest vrt i duga jedrenja udvoje toga ljeta. Bilo je prekrasno, na jedrilici je Arne bio odrastao, nikad nepredvidljiv. Jedrili smo do Kopenhagena i uživali šetati uličicama i parkovima te promatrati sve te jedinstvene stvari. Sljedećeg smo ljeta odjedrili u fjord Oslo, kako bismo posjetili rodbinu. Kad sam bila dijete plela sam razna maštanja oko svoje tete, lijepe Astrid. Postojala su nejasna sjećanja na nešto leptirasto, zanimljivo i čudnovato. Osim toga, imala sam pisma. Hanna i Astrid su sve ove godine neprekidno pisale jedna drugoj. Astridina su pisma bila duga, puna šaljivih zamisli i neobičnih razmišljanja. Kako majka nije dobro znala pisati uvijek sam ja morala pisati odgovore. Astrid je često pitala za Ragnara i ja sam ispravno napisanim riječima izvijestila kako mu je dobro krenulo u Goteborgu i kako je sretan sa Lisom i svoja dva sina. Odgovorila je da je oduvijek znala da će mu dobro biti u životu, da je miljenik bogova i da ima slobodan pristup njihovim dobrim djelima. Voljela sam njezine zadivljujuće formulacije i nemaran rukopis koji je žurio stranicama. Kad sam joj napisala da se kanim udati poslala mi je ogrlicu, pravu, ali od uzgojenih školjaka, i tako dugačku da mi je visjela do trbuha. Moram biti iskrena i reći da sam u pisma mnogo više napisala nego što mi je majka izdiktirala i što sam joj pročitala. Henriksen je prebacio svoj posao u Oslo i, kako nam se činilo, dobro su ondje živjeli. Zbog toga sam se jadno osjećala tog srpanjskog dana kad je Arne svoju jedrilicu vezao u otmjenoj luci u norveškom glavnom gradu: – Osjećam se kao siromašna rođaka sa sela. – Ma daj. Ako neće biti ljubazni, popit ćemo kavu i otići. No, možda bi prije trebala nazvati. Nazvala sam, dakle, i nježan se glas preko telefona toliko obradovao da je podrhtavao. – Doći ću, doći ću odmah po vas. Vozila je vlastiti auto, bila je lijepa kao u mojim snovima. Činilo se kao da godine nisu ostavile nikakvoga traga na njezinoj pojavi i karakteru, svila s cvijetnim uzorkom obavijala je vitku figuru poput oblaka, mirisala je na trešnjin cvijet, kod kuće na obali. Zagrlila me je, gurnula ispred sebe, kršila rukama i rekla: Bože kako si se proljepšala, Johanna. Potom je zagrlila Arnea, on se zacrvenio, oduševljen i zaprepašten, i rekao: – Ne mogu vjerovati koliko ste slične. – Da, doista jesmo! – smijala se Astrid. To je staro obiteljsko nasljeđe. I imam ga čak dvostruko, baš kao i Ragnar, samo na drukčiji način. 161

Nismo to razumjeli, a ona je nastavila glave nagnute u stranu i razvučenih kutova usana: – Moji su sinovi svi na Henriksenove i neopisivo su ružni. Željela bih vidjeti jedrilicu. Skočila je na palubu lakonoga poput vile, svemu se divila i poljubila Arnea kad je čula daje sve, od A do Ž, sam napravio, i jedrilicu i unutrašnje uređenje. – I Henriksen želi jedrilicu, – rekla je. – Kad ovo vidi, poludjet će. Polud't je rekla, govorila je brzo i primijetila sam da dosta teško razumijem norveški. Premda je zvučio kao naš govor kod kuće. Ručali smo u njezinu veliku stanu, nas dvije smo živahno pričale, dok su Henriksen i Arne raspravljali o Hitleru. Iznenada sam začula Arnea kako glasno uzviknu: – Ma nemoj! Henriksen je poslovao s Njemačkom i sad smo po prvi put čuli o Zidovima koji su nestajali i duševnim bolesnicima koje se ubijalo. Henriksen je bio siguran u to što govori. Za stolom je nastao muk i teško se disalo. Na kraju reče Astrid: – Za nekoliko godina nacisti će u svojim čizmama marširati šetalištem Karla-Johanna. Zvučilo je kao proročanstvo, Arne je protestirao. – Engleska to nikad neće dopustiti. No, Henriksen je uzdahnuo kad je rekao: – Astrid to već dugo tvrdi. A ona doista ima dar da vidi budućnost. Henriksen i Arne su zajedno jedrili, no trgovac ribom je bio star, trom i sporo je učio. Od njega nikad neće biti jedriličar, rekao je Arne nakon jedrenja. Još jednom srno ručali u otmjenu stanu, upoznala sam bratiće i prvi put se doista osjećala poput siromašne rođakinje sa sela. Od doživljaja u Oslu osobno mi je najvažniji bio dug razgovor koji sam vodila u kafiću muzeja u kojem je bio izložen vikinški brod Oseberg i gdje smo sjeli Astrid, Arne i ja. Pričali smo o mome ocu, lijepo je o njemu govorila, mnogo-čega se sjećala. – Bio je čovjek koji je bio zadovoljan već samom činjenicom stoje živ, – rekla je. – Znate, takvi se ljudi ne moraju isticati. Tada sam saznala koliko me je volio, svoju malu kćer koja je nosila ime djeteta iz njegova prvog braka, kako se brinuo za mene dok sam još bila beba, kako me je nosio u košari na leđima i učio me da slušam glasove šume i vidim vode, nebo i oblake. – Hanna je, dakako, smatrala daje to neozbiljno, – rekla je Astrid. – Bila si još dojenče.

162

Znala sam to, jer tijelo i osjeti imaju vlastita sjećanja. No, nitko iz moje obitelji nikad o tome nije rekao ni jednu riječ, samo su govorili da me je jako mazio. Sada se sve potvrdilo. Pričala je o njegovim bajkama i pjesmama. I majka je o tome pričala, zato sad nisam bila tako iznenađena. – Često sam mislila na tebe i o tome koliki je to bio gubitak za tebe kad je umro, – rekla je. Potom je neko vrijeme šutjela kao da se susprezala govoriti dalje: – Unatoč tome sam smatrala da je dobro za njega što je smio umrijeti. Kad smo se posljednji put vidjeli, rekao mi je kako mu je život uvijek bio težak. Da ga je već kao dijete osjećao kao teret. Zimi smo Arne i ja odlazili na skupove stranke, puno sam čitala i učila i bilo je mnogo toga o čemu smo mogli razgovarati. Arne je sastavio radio, ogromno čudovište, koje sam voljela zbog glazbe. Kad je zamijetio moj interes, pratio me je na koncerte gdje je zaspao na stolcu, dok sam ja uživala. Kupili smo gramofon s ručicom za navijanje. Bile su to dobre godine. No, bili smo i zabrinuti zbog Hitlera i nacista u Njemačkoj. Ragnar koji se u politiku uopće nije razumio, rekao je da taj Sotona barem opet pokreće kotače i Arne je smatrao da će se sada, kad je krenulo naoružanje, opet bolje živjeti. No, s time će doći i rat. Zvučio je kao Astrid, no nisam dopustila da me prestraši. Opet sam zatrudnjela. I odlučila sam, ovog ću puta roditi. Liječnik, pomoć pri mojim pobačajima, uvjeravao me je da sam posve zdrava. Nadležna medicinska sestra obilazila me je jednom tjedno. Bila je to jednostavna osoba i rekla je Arneu da mora biti pouzdan i dobro me čuvati. To je i činio, čovjek se uvijek mogao osloniti na njega u teškim situacijama. Meni je naredila da budem sretna. Dala sam sve od sebe da je poslušam. Razmišljala sam o svome vrtu i nabavila nove kataloge sa sjemenkama, razmišljala sam o Arneu i o tome koliko je postao nježniji, razmišljala sam o majci, koja će uskoro ući u mirovinu i konačno se smiriti. No, najviše sam razmišljala o svemu lijepom što je Astrid rekla o ocu i svake večeri prije spavanja obećala sam mu podariti unuku. Bila sam posve sigurna da ću roditi djevojčicu. A začudo i Arne je tako mislio. Onako usput sam spomenula da smo tamo vani, u starom ribarskom selu dobili susjede, mlade obitelji poput nas. I da su to bili dragi ljudi, ljudi koji 163

su mogli postati prijateljima. Vjerojatno sam se sprijateljila s većinom, u najrazličitijim smo kuhinjama pile kave, brbljale i na ženski način izmjenjivale intimne stvari. Od nekih sam žena bježala, bile su to one koje nikako nisu mogle držati distancu. Bilo je istovremeno i zanimljivo i neugodno vidjeti kako smo ponovno uspostavili obrasce odnosa koji su određivali život u starim selima iz kojih smo svi potekli. Promatrali smo i zavidjeli, pomagali i odmahivali. Vrlo brzo smo stvorili hijerarhiju, sasvim dolje bili su jadnici koji su bili bez posla i opijali se, a sasvim gore otmjeni ljudi. Najotmjenija je bila učiteljeva obitelj. Potom su slijedili Lotse, policajac i graničar. Ne, odmah poslije učitelja bila je zacijelo gospoda Gren koja je imala trgovinu. Ne zato što joj je posao išao dobro, već prije zbog toga što je bila moćna. Ona je bila ta kod koje se tražio kredit kad bi katkad krajem tjedna ponestalo novca. Starosjedioci, ribari i njihove obitelji, živjeli su u svijetu za sebe. Izbjegavali su nas. Bili su pripadnici sekte Božja Crkva u Kristu i to su pokazivali najmanje jednom tjedno i za blagdana. Njihove su koče uplovljavale subotom. Dotad su već bili u ribarskoj luci u gradu i prodali svoj ulov. Nakon što su privezali koče, momci su lijepo odjeveni odlazili u gostionice u Majorni i počeli se opijati. Tijekom noći bi se vraćali i iz luke je dopirala buka i urlik. Katkad su na kočama imali i onu posebnu vrstu žena. No u nedjelju, kad bi ribarski sinovi odspavali svoj mamurluk, smračenih su lica odlazili u Božju Crkvu, gdje su priznali svoje grijehe i tražili oprost. Arnea je to užasavalo, meni je bilo čudno, no majka, koja je često vikendom dolazila, smatrala je da je to normalno, smatrala je da su stvari onakve kakve su oduvijek bile. Jasno je da smo imale trač partije uobičajenog tipa, s dioptrijom koja nije vidjela dalje od metra, uvijek komadić po komadić, no zato vrlo precizno i do najsitnijih detalja. Kad bi se detalji spojili u nejasne obrasce, ti bi tračevi, dakako, ukazivali na ono najgore. Arne je za Agnetu Pettersson rekao da sve zna iz pisama koje smo dobivali. I to čak i prije nego što su bila napisana. Prezirao ju je. – Čovjek se pita kako si Karlgrenovi mogu priuštiti onaj lijepi vrt i jedrilicu, – rekla je Ireni koja je stanovala u susjedstvu i nije oklijevala prenijeti nam to. Morala sam se nasmijati, a Arne se razljutio. Toga smo proljeća dobili telefon. Još je gore bilo to što je Arne od Ragnara kupio stari auto, jedan isluženi DKW. Zapostavio je jedrilicu kako 164

bi popravio taj auto, rastavio je motor, izmijenio sve potrebne dijelove i Ragnar ga je uvelike hvalio. – Možeš kad god hoćeš raditi kod mene kao mehaničar. No, Arne se na to oglušio, bio je ponosan na svoj posao u brodogradilištu, gdje je sada opet krenulo na bolje. – Izrađujemo plovke za zrakoplove, – rekao je. – Naručila ih je vojska, time žele obraniti Norrland. – Dragi Bože! Usred našeg vrlo šarolikog naselja s obiteljskim kućama uselila se jedna židovska obitelj. Agneta Pettersson imala je mnogo za promatrati i mnogo za pričati, uzbuđeno je uokolo trčkarala sa svojom tračerskom gubicom, kako je to majka rekla. Rakel Ginfarb izgledala je kao ptica i bila jednako plašljiva. Sjetila sam se onoga što je Henriksen rekao u Oslu, pošla u rasadnik, kupila cvijeće u vazi i pozvonila na vrata novih doseljenika: – Samo sam vam htjela zaželjeli dobrodošlicu, – rekla sam. Zacijelo je vidjela da mi je neugodno, jer se vrlo polako osmjehnula, i usudila sam se nastaviti: – Ako vam zatreba pomoć ili želite nešto pitati, ja sam u posljednjoj kući u pravcu luke. – Hvala, – rekla je. – Hvala lijepa. Tako je započelo naše prijateljstvo koje će biti od velikog značaja za mene. U nedjelju smo ih pozvali na kavu u naš vrt. Pozvali smo ih zapravo već u subotu popodne, no to je bilo nezgodno jer slave sabat, rekla je Rakel. – Imamo problem, – rekao je Simon Ginfarb, nakon stoje popio tri šalice kave i probao sve kolačiće. – Ne mogu sam postaviti police za knjige. Nije izravno molio za pomoć, no Arne je shvatio. Otišao je sa Simonom i nije ga bilo cijelo poslije podne, dok smo Rakel i ja pričale i njihova se djeca igrala u vrtu. Imala je sina i dvije kćeri. – I jedno na putu, – rekla je i rukom prešla preko trbuha. – I kod mene, – rekla sam i sama se začudila. Iz nekog praznovjerja dosad to nikome nisam rekla. Znali su samo Arne i majka. Sad smo na brzinu izračunale da će nam se djeca roditi u isto vrijeme i Rakel je sva sjala kad je rekla: – Kako divno za to dvoje da budu vršnjaci. Ja ću roditi djevojčicu, znam to. – I ja. – To mora da je neki znak, – rekla je i jako sam se prestrašila. – Što ti je, Johanna? 165

Po prvi sam put uzmogla govoriti o pobačajima, o tome kako je bilo bolno izgubiti djecu, i kako... bezvrijedno sam se osjećala. – Na neki sam način izgubila samopouzdanje, – odgovorila sam. Ništa nije rekla, no znala je slušati. Nakon toga smo dugo šutjele. Bila je to šutnja koja prožima, tako duboka da je morala nešto promijeniti. Kad je dječji smijeh, krici galebova i zvuk motora ribarske koče vani na moru prekinulo tišinu, pojavila se nova nada. Na odlasku mi je šapnula da će moliti za mene i ja koja nisam imala Boga kojem bih se mogla obratiti, bila sam joj zahvalna. Arne se vratio i rekao da je Simon upravo onakav kakvim ga je i zamišljao, čovjek s dvije lijeve ruke. Smijali su se tome i dok je Arne zabijao čavle, pilio i zatezao vijke, razgovarali o politici. – Točno je ono što nam je Henriksen ispričao. Rakel i Simon imaju rođake u Njemačkoj i jako su zabrinuti. Neprekidno, svaki dan. Arneove su se oči zatamnile kao i uvijek kad se bojao. – Sjetio sam se Astridina proročanstva, – rekao je. – Misliš da ona doista vidi budućnost? – Ljudi su tako govorili. U majčinoj je obitelji uvijek bilo ljudi s proročanskim sposobnostima. Arne je frknuo. – Puko praznovjerje. Nakon toga je ustvrdio kako Astrid nije rekla da će Nijemci marširati i ovdašnjom avenijom. Nije bilo govora o Šveđanirna, rekao je i djelovao kao da ga je to smirilo. Prije nego što je zaspao govorio je o Ginfarbovima: – Ne možeš uopće zamisliti koliko imaju knjiga. On je sveučilišni profesor. Malo sam se počela bojati, pomislila sam da je nova obitelj najotmjenija u selu i na to koliko sam sama neobrazovana i koliko sam mrzila građansku klasu. No, prije svega sam razmišljala o onim neobičnim trenucima šutnje. Te sam jeseni pomogla Rakel posaditi ruže u njezinu vrtu. No, najviše bi je veselilo kad bi s djecom šetale visokim prolazom između stijena, kroz livade, uz obalu, gore do šume. Jednog sam joj dana pokazala svoju tajnu stijenu, toplu, zaštićenu od vjetra sa zapada i s najljepšim pogledom na more. – Neće potrajati i postat ću prava švedska obožavateljica prirode, – rekla je. 166

Ona je bila ta koja je supruga nagovorila da kupi kuću ovdje vani, na selu. Nije voljela gradove, gledala je na njih kao na neku vrstu utvrda. – Velike kuće i lijepe ulice, – rekla je. – Čini mi se kao da ljudi pokušavaju naći sigurnost time što ograničavaju svoje postojanje. Sjetila sam se prljavih ulica u Hagi i nesigurnog, uvijek prijetećeg življenja unutar zidova socijalnih zgrada. Njezin grad nije bio moj grad. No, ništa nisam rekla, bila sam kukavica, bojala sam se da bi razlika među nama mogla postati vidljivom. Imala je mnogo za dati. U prvom redu vjeru, ali i znanje. O djeci, odgoju i o tome koliko je važno uvažavati i najmanje dijete. – Djeca su od samog početka posve različita, – rekla je. Jednom je rekla da uvijek zna kad netko laže. Bila je to sposobnost koju je naslijedila do bake. Potom je rekla kako je što se mene tiče nesigurnija nego obično i znala sam da je to točno. Imala sam običaj samoj sebi lagati, premda to nisam ni shvaćala ni kanila činiti. – Puna si tajni, – rekla je Rakel. Njezin je suprug bio vrlo otmjen, doslovce je mirisao na blagostanje i cigare. Bio je vjernik i kao svaki dobar vjernik odlazio je u sinagogu. No, bio je racionalan, više prožet poštovanjem spram drevnih obreda nego vjerskim oduševljenjem, kako je rekao. Arne i ja smo ga ipak smatrali pomalo arogantnim. No, nikad se nismo usudili jedno drugom to glasno reći. Novi su susjedi bili Židovi i time iznad svake kritike. Arne je imao velik radio koji je sastavio od raznih dijelova. Kao i sve što je stvorio svojim rukama i on je bio izvrstan, bolje smo lovili stanice od bilo kog drugog. To je Simona navelo da rutu svojih večernjih šetnji preusmjeri do naše kuhinje, kako bi čuo vijesti iz Berlina. Rakel nikad nije bila prisutna kad smo slušali Hitlera kako urla na našem prijemniku. – Žene ne treba time opterećivati, – rekao je Simon. Arne nije dozvolio da to utječe na njega: – Ne vjerujem da Johanna želi biti pošteđena, – rekao je. Simon se nasmijao. Tada smo već znali da se smijao uvijek kad je bio nesiguran. Nastupili su jesenski vjetrovi, a onda i zima, i Rakel i ja srno gledale kako nam se trbusi natječu u rastu. S vremenom mi je postalo teže svezati vezice na cipelama i pomislila sam, sad je to već pravo, gotovo dijete koje samo treba još malo narasti prije nego što se rodi. I napokon se rodila, jednog plavog dana u ožujku i nikad ne bih pomislila da to može biti tako teško. Činilo se kao da kročim dugini putem kroz 167

nepodnošljivu bol kako bih na kraju susrela milosrdnu smrt, kad je narkoza sve Izbrisala. Trajalo je više od dvadeset i četiri sata. Još sam godinama nakon toga sa čuđenjem gledala svaku mladu majku: Ti! I ti isto, čak više puta! Dragi Bože, što žene sve moraju podnijeti. I kako se malo o tome govori i kako većina to zadrži za sebe. No, nakon toga za mene je bilo kao i za druge, bezgranična radost. Izbrisala je svaku bol. Kad sam se probudila u klinici dobila sam slatku, voćnu juhu. Potom su mi u naručje dali dijete. Sljedeće je sate teže opisati nego bol. Gledale smo jedna drugu, gledala me je odsutno, gledala sam je kroz suze. Oko nas je bila svijetlost. Prepoznala sam je sa šetnji uz jezera u ljetu prije očeve smrti i u čudu na tržnici kad nisam mogla otvoriti vrata. Prvoga dana nisam imala nikakvih misli, samo sam se tupo smiješkala kad je došao Arne i pokušao mi reći kako je sretan. Kad je sljedećeg dana u posjet došla majka sjetila sam se njezine priče o tome kako me je rađala. – Majko, – rekla sam. – Kako ste bili jaki. Bilo joj je neugodno i, kao obično, branila se od pohvala. Rekla je da to što je tada sve dobro prošlo nije bila njezina zasluga, već babice. Sjetila sam se Anne, tog pouzdanog čovjeka. I rekla sam i ne razmislivši da ću dijete nazvati Anna. Majka se obradovala, vidjela sam to, no rekla je da se moram dogovoriti s Arneom. Smatrao je to ime staromodnim, no čvrstim. Osim toga, bio je sretan što se nitko u obitelji tako ne zove. – Jesi li već primijetila kako inteligentno izgleda, – rekao je. Jasno je da sam mu se malo podsmjehivala, no ipak sam smatrala da ima pravo. I ispalo je daje imao pravo. Kakvo je to proljeće bilo! I kakvo ljeto! Kao da je život htio nadoknaditi sve zlo koje mije počinio, to je vrijeme bilo blagoslovljeno, imala sam mlijeka na pretek, Anna je bila zdrava, pila je, spavala, rasla, smijala se i gugutala. Sad mi je postalo jasno da je Arne onda u Oslu jako dobro slušao kad je Astrid pričala o mome ocu, jer je radio sve isto kao i on, napravio je nosilicu i nosio kćerkicu kroz planinski kraj. I pjevao joj je! Dobro je pjevao, a ja sam znala pričati priče. Iznenada su bile tu, sve dječje rime i pjesmice moga oca. Moj je polet bio tako jak da sam svekrvu primila s toplinom. – Pogledaj, Anna, to je tvoja baka! 168

Bilo joj je to prvo unuče, razbila je okamenjenost, smijala se i pjevala s djetetom. Po prvi sam put primijetila da iza maske od slonovače postoje neke čežnje. No, kad je rekla – i bila je prva, koja je to rekla – da dijete sliči njoj, jako sam se zaprepastila. Bila sam jako uzrujana. Možda se i Arne počeo pribojavati. Jer, podrugljivo se nasmijao i rekao kako su sve stare žene lude. – Johannina je mama jučer bila ovdje i smatrala je da je Anna slična njoj i njezinoj obitelji. Pogledala sam ga i morala se osmjehnuti. Znali smo oboje da majka nije ni riječi rekla o bilo kakvoj sličnosti. Znao je tko je, pomislih. Postao je ocem i konačno ima svoje adute. Moja je svekrva odmahnula. Mnogo kasnije sam shvatila da se baš i nije prevarila. Kod Anne postoji uštogljena stidljivost, ponos i strah da se prepusti ili popusti. I ima kožu boje slonovače kakvu ima njezina baka kao i nježno iscrtane crte lica. Samo su usne moje, velike i izražajne. Rakel se iz bolnice vratila tjedan dana nakon mene. Djevojčice su se međusobno jako razlikovale, moja je bila plava, jaka i svojeglava, njezina tamnokosa, tiha i poslušna. U međuvremenu je došla 1937. godina i Franco je bacio Hitlerove bombe na španjolske gradove. Više nismo mogli zatvarati oči pred činjenicom da se svijet oko nas zamračio. Nemam namjeru iznositi što je drugi svjetski rat učinio ovdje kod nas, na sjeveru Europe, dok srno se skrivali poput zastrašenih zečeva iza nekakve krhke neutralnosti. Osobno sam uz silne napore nastojala izgraditi zid između vanjskog svijeta i svijeta s djetetom. Rano sam primijetila da je Anna osjećala svaku nijansu mojih raspoloženja, i prisiljavala sam se ne misliti na rat, ne slušati vijesti, ne bojati se sve dok je dijete budno. Na večer bi sjedila uz radio. Noću sam loše spavala, ostavljena sama na dugo vremena, dok je Arne – bio negdje u Švedskoj. Nije bilo lako živjeti u dva svijeta, no dala sam sve od sebe i prošlo je neko vrijeme dok nisam shvatila da u tome nisam uspijevala. Kad je Anna navršila godinu dana, Hitler je Austriju priključio Trećem Reichu, kad je navršila dvije, zaposjeo je Čehoslovačku, a u jesen je Poljska bila na redu i započeo je svjetski rat. Dotad sam se mogla suprotstavljati strahu. No, onda je stigao Annin treći rođendan i ubrzo nakon toga okupacija Danske i Norveške. 169

Sad je švedska zračna obrana praskala posvuda u brdima i Annine su se oči smračile pitajući: – Na što to oni pucaju? Lagala sam i rekla da samo vježbaju. No, jednog je dana preletio zrakoplov ravno iznad naših glava, zrakoplov s kukastim križem. Planuo je, prevrnuo se i nestao u smjeru zapada. Vidjela sam njemačkog mladića kako gori poput buktinje na nebu prije nego što se ugasio u blaženom moru. Stajale smo na stijeni, držala sam Annu u naručju i pokušala joj glavu pritisnuti na moje rame. No, oslobodila se i gledala kao začarana. Potom su njezine oči potražile moje i znala sam da je gledala ravno u moj strah. Ništa nije pitala. Ništa nisam imala za reći. Arne je došao kući na dopust. Izmijenjen. Tvrđi. U odori. Nije izbjegavao Annina tiha pitanja, posjeo ju je u krilo i ispričao joj sve kako je bilo, da u svijetu ima mnogo zla i da se svi dobri ljudi moraju tome suprotstaviti. Da je vojnik zato što se moramo braniti, da zračna obrana puca kako neprijatelj ne bi prešao našu granicu i da će na kraju dobro pobijediti. Rekla je: – Ali, oni ubijaju... – Da, Anna, moraju. Meni je rekao da je situacija na granici jadna, da katkad imaju oružje ali ne i streljivo, a katkad streljivo, a ne oružje. – Bojiš li se? – Ne. Uglavnom sam ljut. Nije lagao, bio je kakav je bio, jak kad je bilo teško. Sljedećeg je dana nazvao roditelje. – Halo, mama. Žurim se, želim razgovarati s ocem. Potom je dugo govorio o evakuaciji i o obiteljskom posjedu u šumama Billingena. – Moraš doći k nama i sve dogovoriti s Johannom. Pomoći će ti da tamo nazoveš i zamoliš da se uredi stara koliba. – Ali, što ćemo s majkom, – rekla sam kad je spustio slušalicu. – Ako Ragnar za nju ne nađe nikakvo drugo rješenje morate je povesti sa sobom. No, i Ragnara su mobilizirali zajedno s njegovim vozilima i pomislila sam kako to neće dobro proći, moja majka i svekrva u tijesnoj kolibi. Potom sam se zasramila. Prije nego što je Arne te večeri ponovno otputovao, dugo je Annu držao u naručju: – Moraš mi obećati da ćeš biti hrabra djevojčica i da ćeš se brinuti za mamu. 170

Bila je to pogreška, osjetila sam cijelim svojim bićem da je to bila pogreška. No, u tom trenutku nisam željela svađu. I tako je ispalo kako je moralo ispasti, Annin je nemir sada bio jasno usmjeren. – Nemoj se bojati, mama. – Ne bojim se, – rekla sam i potom zaplakala, a trogodišnjakinja me je tješila. Rat se došuljao i na drugi način. Kroz Rakelinu kuću prošla je čitava kolona izbjeglica iz Danske i Norveške. Pojavljivali su se uvečer i noću, naspavali se, najeli i nestali. Postojao je još jedan koridor od Torslanda do Londona. Većina je namjeravala produžiti do Amerike. Neki od njih su bili onakvi Židovi kakve sam dosad viđala samo na nacističkim plakatima i u sarkastičnom, prezira vrijednom časopisu Alberta Engstroma, a smatrala sam ih karikaturama. Sad sam uvidjela da doista postoje ti muškarci sa smiješnim šeširima i dugim uvojcima na sljepoočnicama. Sada, nakon mnogo vremena, mogu priznati da su me prestrašili. Jedan od njih bio je rabin i za razliku od ostalih došao je sa suprugom i sinovima jednog sunčanog popodneva. Anna je bila u kući Ginfarbovih, s djevojčicama je bilo onako kako je Rakel predvidjela, bile su nerazdvojne. Dotrčala je kući i oči su joj iskrile. – Mama, Bog me je blagoslovio! Stavio mi je ruku na glavu i rekao jako, jako lijepe stvari koje nisam razumjela. Hvala ti za to, dragi Bože, pomislila sam i zbog te formulacije iskrivila usne. Potom su uslijedila sva ta pitanja o Bogu. Anna je imala običaj ispitivati kao da se nalazim na unakrsnom ispitivanju pred sudom. Zašto se ne molimo Bogu? Tko je on? Što znači nevidljiv? Odgovarala sam kako sam najbolje mogla, barem se time mogu pohvaliti. Ozbiljno, kao da govorim odrasloj osobi. Bila je razočarana što rabin nije sam Bog već samo njegov poslanik na zemlji. No, nešto je za to dijete napravio, jer je još dugo nakon ovog židovskog blagoslova sjala nečim posebnim. Rakel je rekla: – Simon me stavlja pod pritisak. Želi da i mi odemo. – Kuda? – U Ameriku. Imamo tamo rodbinu. Pokušavam se suprotstaviti, no on stalno govori o svim onim zasljepljenim i ludim Židovima u Njemačkoj, koji ostaju dok ne bude prekasno. 171

Tjedan dana zatim švedski su nacisti na prozore i vrata kuće Ginfarbovih naslikali kukaste križeve i Davidovu zvijezdu. Bila sam tamo i pomogla Rakel da sve obriše, plakala sam i nikad se u životu nisam tako sramila kao tog prijepodneva. Četrnaest dana poslije ta je obitelj već bila na putu za SAD. Jedan Arneov stolar iz brodogradilišta jeftino je kupio kuću, to je sramota, rekla sam Arneu. Natovarili su sav namještaj. Bila sam usamljena. Na Badnjak te grozno hladne zime tisućudevetstočetrdeset i prve uzela sam kalendar u ruke i zaključila da sam opet trudna. Ne vjerujem da sam od samog početka znala da ću izgubiti to dijete, no već sam se u veljači dogovorila s Lisom da u ožujku uzme Annu na tjedan k sebi. U slučaju da se nešto dogodi. To je bilo dobro, Anna nikad nije saznala. Petnaestog ožujka osjetila sam prve lakše bolove, stigla sam na vrijeme malu ostaviti kod Liše i odmah produžiti u bolnicu. Kad sam se probudila iz narkoze pomislila sam kako je Anni dobro u trgovini sa svim onim silnim kutijicama sa šivaćim priborom. Jasno je da sam žalila i za tim djetetom. No, posvuda po svijetu bilo je toliko mrtvih. Arne je dobio dopust i došao po rnene u bolnicu. Bio je tužan, i ovog je puta bio dječak. Došli smo po Annu u Hagu, bila je blijeda i Arne je rekao: – Ne možeš za samo tjedan dana postati pravom blijedom gradskom gospođicom, malena! Po prvi sam put pomislila, ona zna. Nekako zna, premda ne može znati. Krvarila sam, morala sam dugo ležati. Ovoga se proljeća Anna navikla igrati gore na stijenama, usamljene, tajne igre. Nedostaje joj mala Judith, kao što meni nedostaje Rakel, rekla sam Arneu. Unatoč svemu stvari je sada primao lakše, švedska je obrana konačno postala djelotvorna, a Njemačka je napala Sovjetski Savez. – Da vidimo sada, vi knezovi pakla, – rekao je Arne i nije štedio s jasnim aluzijama na herojska djela švedskoga kralja Karla XII. i francuskoga cara Napoleona. Oko Božića su Japanci napali Pearl Harbour i snažna je Amerika bila prisiljena uključiti se u rat. – Vidjet ćeš, uspjet ćemo, – rekao je Arne. Tako je na kraju i bilo.

172

Godine 1943. kad su Nijemci morali kapitulirati pred Staljingradom imala sam sljedeći i posljednji pobačaj. Dogodilo se iznenada, već sam krvarila kad sam Annu dovela Liši. Više o tome ne želim reći. Sjećam se proljeća koje je donijelo mir. Nad danima se nadvilo svjetlo od kojeg se svaka pojedinost mogla jasno razaznati. Tisućudevetstočetrdeset i peta – kraj školske godine. Autobus je u školu vozio dječake s razdjeljcima, u bijelim vestama, male djevojčice s uvojcima u novim svijetlim haljinama i majke koje su se uredile, s buketima cvijeća u rukama. Anna mi je sjedila nasuprot i bila je jednako ljupka kao raspupale jabuke kod kuće u vrtu. Premda joj je plava kosa bila posve ravna. Nije bilo tog kovrčala koje bi toj kosi moglo nauditi. Sinulo mi je da je rat u sjenu bacio cijelo njezino djetinjstvo. I da je s mirom postalo još teže nešto skrivati od nje. Jednog je dana toga proljeća na putu iz škole kući kupila neki časopis, inozemni list sa slikama iz otvorenih koncentracijskih logora. Kad je došla kući, bila je zelena u licu, bacila je časopis prema meni, otišla u zahod i povratila. Nisam našla ni jedne riječi utjehe, sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala te neopisive fotografije i nisam mogla plakati. Zrak je topao, dolina je zelena. Jesam li to samo umišljala ili se u glasovima koji su pjevali za kraj školske godine mogla osjetiti blaga nada? Nitko još ništa nije rekao o onoj bombi ili gradu lijepoga imena. Hiroshima je morala čekati do jeseni. Uskoro su se kotači počeli okretati brže nego ikad prije, standard je rastao i postavljen je kamen temeljac za narodni dom, o kojem smo toliko dugo sanjali. Sad su na vlasti bili socijaldemokrati i zahtjevi za reformom koji su tijekom rata morali čekati, sad su bili na dnevnom redu. Povećan je porez korporacijama i kapitalu, Bože dragi, kakav je otrov širila građanska klasa. Arne i ja smo slavili. Bilo mi je dobro, moja majka i prijateljice smatrale su da ni jednoj ženi nije bolje nego meni. Brinuti se samo za jedno dijete i imati muža koji svaki tjedan kući donosi novac, koji ne pije i ne kurva se. Majka nije čak ni žalila zbog pobačaja. Nije promijenila mišljenje da svakom djetetu koje se nije rodilo treba zavidjeti. No, ja nisam imala majčinu sposobnost prihvatiti ulogu koja mi je data. Arneova je moć rasla, moja sposobnost sačuvati stajalište se smanjila. 173

Željela sam vjerovati da sam zbog pobačaja malo napukla. No, nisam bila posve sigurna u to. Bilo je sasvim očigledno da je dijete koje sam imala povećalo moju ranjivost. Povlačila sam se pred Arneom, šutjela sam kako bih zaštitila Annu. Nikakve scene, nikakve svađe. Trebalo je vladati sunce, sigurnost i udobnost. Da sam imala još četvero djece vjerojatno bih ponizno puzala po podu. Ili? U čemu je bila njegova moć nada mnom? Zašto me je lako mogao povrijediti i činiti pokornom? Jer takva sam postala. Sad sam počela moljakati za samilost. Naravno, uzalud. Postala sam mučenicom, postala sam jednom od onih kućanica mučenica. Odvratno. Dugo mi je trebalo da pronađem odgovor na svoje pitanje i vjerojatno je tako bilo jer nisam željela uvidjeti sve to. Djelovalo je previše sitničavo, jer radilo se o novcu. Mislim da nitko tko to nije doživio ne može znati kakav je osjećaj moliti za svaki, pa i najmanji iznos. Rekao je da mi njegov novac klizi kroz prste. To je bilo točno, no nisam bila kriva za to. Nisam loše gospodarila, radilo se o novcu koji je gubio vrijednost. Vrijeme nakon rata bilo je označeno vjerom u budućnost i inflacijom. Pokušala sam razmišljati da je moja situacija pravedna. Tražila sara sigurnost i dobila sam sigurnost. Shvaćam da sam podcijenila ljubav. Jer ona je bila tu. Voljela sam Arnea. Trajalo je sve te godine, bila sam naprosto pomalo zaljubljena. No, ne vjerujem da bi me ljubav dovela do podložnosti da sam zadržala radno mjesto i imala vlastiti novac. Posebnost koju dijelim s mnogim ženama svoje generacije bila je ta što zaljubljenost nije imala nikakve veze sa seksualnošću. Seks je bio neizbježan, spadao je uz to. Muškarcima je to potrebno. Nije mi baš bilo odbojno, ali nisam ni pretjerano uživala. Možda sam ga povrijedila? Ne, ne vjerujem, mislim da bi bio šokiran i da bi me smatrao droljicom da mi se to jako sviđalo. Bile smo tako neupućene. Nismo znale kako se izražava seksualna nježnost. Zatvorile smo oči i puštale da se sve to nekako dogodi. O osjećajima smo govorili samo kad smo se svađali. Kod Arnea se to događalo kad bi postao onako odvratno sentimentalan. Jednom u krevetu, poslije svega, rekao je da su roditelji njegove majke bili nemoralni. Pocrvenio je, bila sam začuđena, doista se nisam pitala kakvi su bili roditelji dame od slonovače. 174

– Ali, oni su bili vjernici, – rekla sam. – To još nikad nikoga nije odvratilo od kurvi. – Tvoja se baka kurvala? – Sad sam bila tako zbunjena da sam sjela. – Ne, nije to činila. No, moj je djed bio kurviš i ona mu je to dopuštala. – Odkud to znaš? Tada zavika: – Zašto, k vragu, stalno nešto moraš stavljati pod upitnik! Preplašila sam se kao i inače kad bi se razljutio. Šutjela sam. Uskoro sam čula da je zaspao. Sama sam ostala budna i razmišljala. Dosta vremena nakon toga razmišljala sam o tom čudnom razgovoru, o tome je li doista istina ono što je rekao i zašto je to rekao. Sada, toliko godina poslije, mogu pretpostaviti da je time htio opravdati vlastiti stav prema seksualnosti. I stav njegove majke. Malo smo pričali, osim ako se nije radilo o praktičnim stvarima. Ili o politici. Mogu navesti primjer. Anna je imala nekih jedanaest godina i jednog je dana kući došla blijeda u licu i ukočenih kretnji. Ispričala je što joj je jedna kolegica iz škole rekla o onoj odvratnoj stvari koju imaju muškarci i da je oni gurnu u neku i pumpaju i pumpaju, i da to tako boli da se od toga može umrijeti. Upravo sam glačala ručnike i tako se uplašila da sam jedan od njih zagorjela. Zatim sam rekla ono što su majke, bake i prabake govorile stoljećima, da je to nešto s čime se žene moraju pomiriti. – I ne boli, Anna. Neke to čak smatraju divnim. – Ti isto? – Nemam ništa protiv toga. Kako oskudno. Ali kako sam mogla objasniti koliko je neizmjerno složena ta stvar s ljubavi i seksom, sa zaljubljenošću i željom, koliko podvojena, koliko slojevita. Jednoga dana, u jesen, kad su se nebo i more spojili u tamnom sivilu, nazvao je Nisse Nilsson i rekao da opet izvrsno posluje. Pitao me mogu li si zamisliti da mu pomognem u petak po podne i subotu ujutro? Za dobru plaću. Nisam razmišljala, odmah sam pristala. Nakon toga sam dugo ostala sjediti pokraj telefona. Jasno je da će na večer biti scene u kući. Skuhala sam jelo s malo više truda, Arne je jeo i rekao što vrlo često kaže, da izvrsno kuham. Nakon toga je Anna nestala u svojoj sobi na katu, a Arne je po običaju sišao u podrum. To je bilo dobro, jer ako će biti svađe dijete to neće morati slušati. 175

Pošla sam dakle za njim i rekla mu za razgovor s Nisse Nilssonom. Bio je začuđen, kimnuo je, rekao da je Anna dovoljno velika da se može snaći nekoliko sati. Ako baš želim... – Već sam odavno shvatio da ti je ovdje kod kuće dosadno. Bože dragi, kako sam se čudila! – Nije to meni teško. Imam dovoljno posla sa šivanjem i svim tim. Ali to je kao da sam sluškinja u kući koja je stalno na dužnosti i mora moliti za svaki novčić. Nije se razljutio, bio je tužan. – Ali, zašto nikad ništa nisi rekla? Bila je to čudna večer, jer ja sam bila ta koja se razljutila, a ne on. Sigurno je deset minuta sve curilo iz mene, jedrilica koja tako mnogo stoji, novac za domaćinstvo za koji se uvijek prigovaralo, to što je imao čiste i izglačane košulje bilo je samo po sebi razumljivo, kompletna usluga kod kuće, pregršt kolega na radnom mjestu. – Ja sam tvoja sluškinja! – vikala sam. – I ništa više! Potom sam potrčala uz stubište. Kad je došao u krevet, bio je očajan: – Nikad to tako nisam gledao, – rekao je. – Mogla si nešto reći. Dugo sam razmišljala i na kraju shvatila da ima pravo. – Ti si tajnovita osoba. Rekao je isto što i Rakel. Morala sam to priznati. Od tog je dana sve bilo bolje. Nije se radilo sarno o radosti što u ritmu s drugima u subotu ujutro prelazim most ka tržnici, nisu to bili samo kolege s posla, niti samo pričanje, smijanje i umjetnost obratiti se svakoj mušteriji sa zainteresiranošću, slušati i koristiti se labrnjom, kako je Nisse Nilsson govorio. Radilo se o osjećaju vlastite vrijednosti. Nisseu sam rekla da mi je spasio život. Majci sam rekla da nam je novac potreban i to je bila laž. I na koncu, Anni sam rekla da mije potrebno malo promjene. Razumjela je, rasla je, petkom je kuhala, subotom je pospremila kuću i na taj je način mnogo naučila o kućanskim poslovima. I to premda joj je bilo tek dvanaest godina. – Ima osjećaj odgovornosti, – rekao je Arne i nije se žalio kad bi kosani odresci bili preslani ili riba nedovoljno pečena. No, to se događalo samo u početku. Anna je kao i uvijek bila ambiciozna, učila je iz knjiga, izvadila je moju staru kuharicu i dobila novu i bolju od Arnea. 176

Kad sam sa svojom prvom plaćom došla kući, rekao je da je razmislio o svemu što sam mu rekla. Priznao je da je u pogledu novca bio pohlepan i sitničav. – Bojao sam se da ne postanem poput svoga oca, – rekao je. – Ona mu je uzimala svaki novčić i potom mu samilosno dala neku sitnicu za duhan. Kad bi molio za to. Srećom sam bila toliko zbunjena da sam prešutjela što sam o tome mislila. Za Arnea nije postojala opasnost da postane kao njegov otac, no imao je mnogo karakternih crta svoje majke. Sad je htio da ja preuzmem obiteljske financije u svoje ruke. Smatrao je da sam u tome sigurno bolja od njega. Od toga je dana svoju plaću donosio meni i nikad više nije bilo govora o – mome novcu koji tebi klizi kroz prste. – I bilo je puno više reda u financijama. Na proljeće je htio naručiti novo jedro za jedrilicu, no rekla sam ne. Ne možemo si priuštiti. Moramo ušteđevinu utrošiti na postavljanje centralnog grijanja. Konačno sam shvatila ono što sam zapravo oduvijek znala, žene se ne mogu izboriti da ih se poštuje ako nisu samostalne. Sada, mnogo godina poslije, opet sumnjam u to. Anna se uvijek mogla brinuti za sebe i svoju djecu. Više se dokazala od mene, doista. I kod rastave. Ali i poslije toga. Ima li nečega u ženskome biću što ne vidimo i ne želimo priznati? Samo nekoliko riječi o roditeljima. Snagom koju sam stekla novim samopouzdanjem pozabavila sam se problemom stanovanja svoje majke. Stan u Hagi bio je prevelik za nju i iziskivao je previše posla, bio je staromodan, ložilo se na drva, stalno je bio propuh. A tu je bio i nužnik u dvorištu, tri kata gore, dolje. Nije se tu više dobro osjećala otkad su odselili susjedi i otkad je susjeda Hulda Andersson umrla. U Kungsladugardu su sagrađene nove zgrade sa stanovima za umirovljenike. Nagovorila sam nju i Ragnara da tamo pogledaju jednosobni apartman, manji nego što je imala, no s centralnim grijanjem, kupaonicom i toplom vodom. Smatrala je daje kao u raju. Arne mi je pomogao s papirima, zaklada je tražila gomilu dokumenata. A na birokraciju je potrošeno više vremena nego što je bilo potrebno da se te zgrade sagrade. No, dobili smo ugovor o najamnini i ona se uselila sa svojim naslonjačem iz Varmlanda koji sam presvukla prugastom svilom i opremila gomilom mekih jastuka. Sjedila je na tome i bila sretna. 177

Kod roditelja u Karl Johansgata dogodilo se nešto strašno i neočekivano. Srce dame od slonovače izdržalo je sve te godine, no jednog je proljetnog dana jednostavno prelazila cestu i pala pod tramvaj. Umrla je u kolima hitne pomoći na putu za bolnicu. Kad je zazvonio telefon bila sam sama kod kuće. Dugo sam mogla razmišljati prije nego što je Arne došao, bile su to bojažljive misli o tome kako da mu to kažem. Ali i misli olakšanja, ne želim to poricati. Kad sam čula njegov auto, odmah sam mu izašla u susret s kaputom prebačenim preko ramena. – Arne, dogodilo se nešto strašno. Moramo odmah u Karl Johansgata. Potom sam ga izvijestila o nesreći. Kad sam vidjela koliko mu je laknulo, spustila sam pogled, no on je znao da sam to vidjela i nikad mi to nije oprostio. – Što ćemo s ocem? – pitao je dok je okretao auto. – Morat ćemo ga vjerojatno uzeti k sebi. – A tvoj posao? Prestrašila sam se. No, rekla sam: – Sigurno će se moći sam snaći nekoliko sati. Mogao je. Veselilo ga je što smije stanovati kod mene jer sam mu oduvijek bila draga. No, rekao je da se sam za sebe želi brinuti. Anna je ustupila svoju sobu na gornjem katu. Učinila je to bez mrgođenja, oduvijek je voljela djeda. Arne je gornji kat opremio tekućom vodom i WC-om. Toga sam ljeta imala mnogo posla. Lako sam se umarala i morala sam priznati da više nisam najmlađa. U početku sam mislila da će ovome starcu nakon smrti njegove čudne supruge laknuti. No, prevarila sam se. Tugovao je za njom, dozivao je kad bi ga noću probudio kašalj i plakao je poput djeteta kad ne bi došla. Jedna je prehlada smjenjivala drugu, došao je liječnik i propisao antibiotike, no ništa nije pomagalo. Bivao je sve slabiji i umro je u zimi, od upale pluća. Sjedila sam pokraj njega i držala ga za ruku. Bilo je to dobro za mene. Znala sam nakon toga da me je oslobodio straha od smrti koji sam osjećala otkad je moj otac u mlinu u Dalslandu umro od kašlja. Anna je sad pohađala višu školu. Vjeruje kako je oko toga bilo rasprave, no vara se. Za Arnea i mene bilo je samo po sebi razumljivo da mora dobiti sve što mi nismo imali. A obrazovanje je bilo najvažnije od svega. No, bilo je posljedica koje nikad ne bismo mogli predvidjeti. Anna je sad s jednom nogom bila u drugom svijetu, svijetu obrazovanja i građanstva. U početku je mnogo razmišljala. – Ne mogu poreći da mi se sviđa nekoliko mojih novih kolegica, – rekla je. 178

– To je lijepo čuti, – rekla sam i mislila tako. No, ona me je sumnjičavo pogledala. – U mnogim su stvarima nevjerojatno djetinjaste, – rekla je. – Možeš li zamisliti da ništa ne znaju o ratu i progonu Židova? – Mogu si to jako dobro zamisliti. U njihovom roditeljskom domu ne govori se o stvarima koje su neugodne. Znam to, jer sam bila sluškinja u jednoj građanskoj kući. Istog sam se trena sjetila kako sam i sama nastojala sačuvati Annu od svih ratnih strahota. Upravo sam pomislila kako sam se i sama počela pomalo građanski ponašati, kad je Anna rekla: – Jesi li? Nikad mi o tome nisi pričala. Tad sam joj to ispričala sa svim groznim pojedinostima uključujući pokušaj silovanja. Anna je plakala od suosjećanja. Tada sam i ja mogla plakati i konačno osjetiti žalost za te dvije izgubljene godine mladosti. No, ona je sve uzimala osobnije od mene i iznenada je osjetila bijes spram majke. – Kako je mogla...? – Ne razumiješ to. Za nju, i zapravo za sve ljude tada, to je bilo samo po sebi razumljivo. Takav je bio društveni poredak. U početku mi je bilo teško iznenada vidjeti svu tu građansku djecu kako skakuću po mojoj kući i vrtu. Školski prijatelji koji su neumoljivo podsjećali na odvratna derišta iz liječničke obitelji. No, potom sam se sjetila Rakel, otmjene židovske dame. Dopisivale smo se. O, kako se samo sjećam prvoga pisma s američkom poštanskom markom, kako sam ga čitala plešući među svojim ružama. Mala je Judith također pisala. Anni koja je trljala svoj lijepi nosić i rekla kako ona ne zna pravopis. Arne i ja smo se nasmijali i objasnili joj da Judith sigurno zna englesku gramatiku i da sada ima novi materinji jezik. Nekoliko godina poslije Anna je svoje odgovore pisala na engleskom, u početku uz pomoć učitelja, no uskoro samostalno. Šezdesetih je godina Judith emigrirala u Izrael i Anna i Rickard su došli na njezino vjenčanje u Jeruzalem. Kako je Anna uspjevala svoj gimnazijski svijet i ovaj naš svesti na isti nazivnik, to ne znam. Nije mnogo govorila, bila je zatvorena kao i ja kad se radilo o teškim stvarima. No, vidjela sam da se sve više udaljavala od moje majke i da se to odnosilo na svu moju rodbinu. Udaljila se čak i od Ragnara kojeg je voljela i kojem se divila. Počela je kritizirati moj govor. 179

Katkad je znala biti zlobna prema Arneu, bila bi ironična i drska. Kad je željela upisati fakultet, Arne je rekao da će nekako smoći novac iako će se morati stegnuti remen. Na to je rekla, nemoj si time razbijati glavu, tata. Već mi je odobrena stipendija. Pravila se da ne vidi kako ga to boli. Kuća se doimala praznom kad je otišla u Lund, u studentski dom. No, ne želim poreći da mi je tako postalo lakše. Nisam morala iz dana u dan gledati kako je jaz među nama sve veći i nisam više morala posredovati između nje i Arnea. Posljednjih su godina njihovi razgovori bili sve ogorčeniji. No, nedostaje mi bliskost i prisnost, Bože, kako mi je to nedostajalo. I svaki sam si dan govorila da se čovjek ne smije previše vezati za svoju djecu, da mora biti u stanju pustiti ih. Govorila sam si da je možda doista tako, da među ljudima koju su bili bliski prisnost nije moguća, da je preveliki rizik za nekoga povrijediti. Kako sam joj mogla reći da sam znala za onu očajnu vezu s onim strancem u Lundu? I za pobačaj. Abortus. Kako sam o tome mogla govoriti, ja koja sam joj zatajila četiri spontana pobačaja? Kad se toga ljeta vratila kući, blijeda, mršava i ozbiljna, skoro sam se slomila od nježnosti. Radile smo jedna uz drugu u vrtu, no ona mi ništa nije ispričala i ja se nisam usudila pitati. Zatim se zaposlila kao lektorica u jednom časopisu. Rickard Hard. Svidio mi se od samog početka. Za to je bilo mnogo razloga, oči koje su bile svijetlosive i tako dugačke trepavice da bi prije pristajale nekoj ženi. A tu su bile i njegove usne. Mnogi smatraju da oči najviše govore o nekom čovjeku. Nikad to nisam razumjela, nježne smeđe oči mogu jednako lagati kao i hladne plave. Za mene su uvijek usne bile te koje su otkrivale raspoloženje i nakanu. Ne riječima koje su iz njih izlazile, to nikako, već svojim oblikom. Nikad nisam vidjela senzualnije usne od Rickardovih, velike, velikodušne, s uglovima okrenutim prema gore od humora i znatiželje. Premda je još bio tako mlad, imao je mnogo bora od smijanja. Znao se smijati. I pričati, jednu luđu priču od druge. Podsjećao me na nekoga, no nisam se odmah mogla sjetiti jer mu uopće nije bio sličan. Tek nekoliko tjedana poslije kad je kod mene pio kavu i Ragnar banuo u kuću, znala sam. Ne mogu, dakle, reći da me je začudilo 180

kad je Anna jednog dana nazvala i paničnim glasom rekla: – Mama, priča se daje ženskar. Ne sjećam se više što sam odgovorila, sjećam se samo da sam dugo nakon toga ostala sjediti pokraj telefona i razmišljati o tome kako Anna nema nikakve sličnosti s Lisom, ali baš nikakve. Tek one godine, kad je Anna navršila dvadeset i tri i kad se pisala tisućudevetstošezdeseta shvatila sam da čovjek ništa ne može učiniti za svoju odraslu djecu. Rickard je svojim šarmom ubrzo očarao rodbinu, prijatelje i susjede. Najgore je bilo s majkom, ona se doslovce topila kad bi tog momka samo pogledala. Bio je veseo, volio ju je i poštovao. Nikad je nije ismijavao što su činila moja braća, naprotiv, slušao ju je s velikim zanimanjem. Menije rekao: – Čovjek bi o njoj trebao napisati knjigu. – Ali ona nema mnogo toga za reći! – Ima prastare misli i stajališta, – rekao je. – Zar nikad nisi o tome razmišljala da je ona posljednji pripadnik izumiruće generacije? Bila sam začuđena, no smatrala sam da ima pravo. Iznenada, da to nisam ni htjela, ispričala sam mu o Ragnarovu rođendanu i o svojem otkriću tijekom proslave. – Silovana u dobi od dvanaest godina i majka s trinaest. Kurva, – rekla sam. – Dragi Bože! Potom sam požalila, smatrala sam da sam je izdala i Rickard mi je morao čvrsto obećati da nikome neće reći. – Ne želim da Anna sazna. – Ne razumijem, doduše, zašto to, no obećajem da ću šutjeti. Zaručili su se u kolovozu prije nego što se Anna vratila na fakultet i Rickard otputovao u Stockholm gdje je dobio posao u jednom velikom časopisu. – Živjet ćete, dakle, u Stockholmu? – Moram poći s njim, a i meni će biti lakše gore pronaći posao. Rekla je da joj ga je žao, no znala sam da je lagala. Veselila se selidbi i novome životu u velikom, zanimljivom gradu. Bila je sretna i što će mi se maknuti s očiju koje su previše vidjele. – Ima mnogo vlakova koji voze onamo, mama. I brzi su, za nekoliko sati si tamo i možeš me posjetiti. Arne, a i ja, imali smo prastari strah Goteboržana. od stranog glavnog grada na drugoj strani zemlje. I ljude iz Stockholma smatrali smo 181

umišljenim zanovjetalima, ne samo kad bi ih slušali na radiju, već i kad su dolazili na odmor na otoke ispred Goteborga. No, morali smo promijeniti mišljenje. Već kod prvog posjeta prebrodili smo strah, ljudi u Stockholmu nisu se razlikovali od većine drugih, bili su naprosto ljubazni. I mnogo jednostavnije odjeveni i manje arogantni od mnogih prokleto finih Goteboržana. Grad je bio lijep, pričali su nam sve najbolje o njemu, no ipak nas je oduševio kad smo šetali s Annom uz rijeke i promatrali ribiče s jedinstvenim ogromnim mrežama na dršci. No, sad sam malo požurila s događajima. Jer, prvo je bilo vjenčanje kod nas, u kući na moru. I tu sam upoznala Signe, Rickardovu majku i pomalo je razumjela. Doista smo se pokazali. Kako je Arne rekao: Kad imaš samo jednu jedinu kćer, onda... No, većinu sam zaboravila, sjećam se samo pojedinosti o tome kako sam cijeli tjedan prije toga pripremala jela i kako se kuća ispunila mladim ljudima, plesom i glazbom. No, najbolje se sjećam Signe. Ovog sam puta odmah znala tko je, premda je posve drukčije izgledala, bila je namirisana, našminkana i pričala je o svemu osim o onome što je bilo važno. Imala je jednake oči koje ne gledaju, baš kao i dama od slonovače. – Površna i glupa, – rekao je nakon svega Arne. Još gore od toga, pomislih. Ledena. – Momak je poput gline u njezinim rukama, – rekao je Arne. Nisam rekla ono što sam mislila, naime, da ima mnogo takvih muškaraca. – Vjerojatno je imao dobrog oca. Arneu je laknulo, vjerojatno je bilo tako. Znali smo da je otac umro kad je Rickard imao dvanaest godina, no nismo znali da je počinio samoubojstvo. Prije nego što su otputovali u Pariz na bračno putovanje Anna i ja smo uspjele povesti kratak razgovor. Slagale smo boce dolje u polumračnom podrumu i Anna je rekla: – Mama, što misliš o njoj? O Signe? Ovog sam puta za iznimku odgovorila otvoreno: – Da je... slična tvojoj baki, Anna. – Imala sam pravo, – rekla je. – Hvala ti što si bila iskrena. No, nisam bila iskrena. Nisam ni slova rekla o tome da je i Anna slična svojoj baki, ne po karakteru, već po držanju. I razmišljala sam o tome kako je Rickard nevjerojatno zaljubljen u nju i kako je ljubav često odraz unutrašnje čežnje, stanja onoga koji voli.

182

Kad su otputovali, brinula sam se, zamišljala najgore i morala se pomiriti s tim da je nastupilo novo doba s novim, mladim ljudima koji sve jasno vide. I da ta Signe ipak nije bila tako luda kao moja svekrva. Tijekom razdoblja zaruka mnogo sam razmišljala. Zašto nas Rickard nije upoznao sa svojom majkom? Je li nas se sramio? Ne, nije bio takav. Ni njegovo podrijetlo nije baš bilo slavno, otac mu je bio trgovački zastupnik. Na papiru. Sad mi je postalo jasno da je njegova majka bila ta koje se sramio. Vidjela sam tijekom svadbenog ručka njegove oči, da mu je neugodno i da se bojao što ćemo misliti o njezinom brbljanju i umišljenosti. No, shvatila sam i da to nikad ne bi priznao, da će postupiti kao Arne, da će je braniti i nastojati prikazati u najboljem svijetlu. I znala sam bolje od mnogih drugih kako se muškarci koji nisu pobijedili svoju majku osvećuju, svojim ženama, suprugama i kćerima. Nastojala sam se uvjeriti da Rickard nije grub, ne kao Arne. No, brinula sam se. Dobro je da će odseliti u Stockholm. No, ni to me nije utješilo. Jer, nakon nekih godinu dana preselila je i Signe, zamijenila je svoj stan u Johannebergu za sličan u istom sjevernom stockholmskom predgrađu u kojem su stanovali Anna i Rickard. – On je, ipak, sve što imam, – rekla je kad me je nazvala da me izvijesti o svojim planovima. – Ne brini se, mama. Već ću se nekako izboriti, – rekla je Anna preko telefona. I četrnaest dana potom je nazvala i bila oduševljena: – Možeš li zamisliti da joj je Rickard našao posao u uredu jednog časopisa, u Sodertalje. I sad će se odseliti onamo. – Baš dobro, Anna. – On može prozreti mnogo više nego što bi priznao. – Nemoj dopustiti da shvati kako si to primijetila, – rekla sam i zatim smo se nasmijale na prastari ženski način. Tijekom svih tih godina Greta, Ama i ja ostale smo u vezi. Na žalost ne i sa Lottom koja se udala u Engleskoj za nekog policajca. Mi ostale smo se sretale svaka dva mjeseca, zimi u Aininu stanu u Orgrvteu, ljeti u mome vrtu. Bilo je udobno, jele bi sendviče i nastojale izmisliti nove, ukusne varijante. Ama je također bila udana i kućanica. Njezin suprug koji je radio na pošti nije htio da ona radi. Nije mnogo govorila o osobnim stvarima, no nije se moglo previdjeti da se nije dobro osjećala. 183

Jednom bi bila debela. Potom bi grozno smršavjela. Jednog je srpanjskog dana uz zid s ružama rekla da ima rak i da neće još dugo živjeti. Sramim se kad se samo sjetim da nisam mogla iznaći ni jedne riječi utjehe, samo su mi tekle suze. Dva puta ove jeseni posjetile smo je u bolnici gdje, je zatim i umrla. No, Greta i ja smo se i dalje sastajale, sad čak i češće, kao da smo potrebne jedna drugoj. Pričale smo o starenju i o tome kako je teško to shvatiti. Greta je odustala od frizerskog salona za žene i opet je ušla u trgovinu sirom. – Posao mi pada sve teže, – rekla je jednom. – Ne fizički, već psihički. Sve sam počela brkati i više ne mogu računati. Brzo sam nadodala kako i ja sve više zaboravljam. No, to nije zvučilo kao utjeha. Prošlo je pola godine i morala sam gledati kako je sve više i više... gubila nit. Nije mogla slijediti najjednostavnije misli, sve se razbilo u najsitnije komadiće. Nedugo potom morali su je odvesti u psihijatrijsku kliniku. U kolovozu su Anna i Rickard došli k nama na odmor, odlučili smo jedriti do rta Skagen na sjevernom vrhu Jyllanda. Bili su sretan, zaljubljeni par. Anna je već uz jelo dobrodošlice rekla: – Hvala, meni ne vina. Dobit ćemo dijete. Tako sam se razveselila da sam se rasplakala i tako uplašila da sam skoro izgubila svijest. – Ali, mama, nemoj to shvatiti tako tragično. Potražila sam Arnea pogledom i vidjela da me razumije. I da se jednako boji kao i ja. Anna je dobila mjesto na fakultetu, kao zamjena. – Ionako ga ne mogu zadržati, – rekla je. – Zar ćeš postati kućanicom? Pokušala sam svome glasu dati čvrst prizvuk, no ne znam jesam li uspjela. No, Rickard je rekao: – Ne dolazi u obzir! Ne želim kućanicu. Poslušaj me. Potom su jedno drugome upadali u riječ dok su govorili o knjizi koju je Anna htjela napisati, popularno-znanstvenoj knjizi na temelju doktorske disertacije iz Lunda. – Rickard će mi pomoći. – Kako lijepo, – rekla sam, no pomislila da od takvog posla neće biti novaca. Dijete će se roditi početkom ožujka, Anna me je prisilila da joj obećam da ću doći k njima. 184

Maria se rodila prema planu i sigurno će zazvučati čudno kada kažem da sam se djetetu veselila najmanje onoliko koliko i Rickard. I Anna. Kad sam prvi put malenu primila u naručje, bilo je kao da sam ponovno dobila nešto vrijedno što sam davno izgubila. Bila je nevjerojatno dijete, privržena i vesela. Gledala me je Anninim svijetloplavim očima i osmjehivala se Rickardovim usnama. Pa ipak, najviše je sličila... da, tako je, bila je slična mojoj majci. Mala Hanna, pomislih, no pazila sam da to glasno ne izgovorim. Znala sam koliko je Anni bilo neugodno kad bi joj netko rekao da je slična majci svoga oca. Sad su zamjenom došli do trosobnog stana, svijetlog i prostranog, koji su lijepo namjestili po Anninu hladnom i štedljivom ukusu. No, već pri dolasku sam vidjela da se nad Annom i Rickardom nadvila tamna sjena. Ona ogorčena, on pun strepnje. Mislila sam da će slaviti zbog uspjeha Annine knjige i da će biti ispunjeni srećom zbog djeteta. No, nešto se dogodilo, i nisam htjela pitati, nisam čak htjela znati. – Nije lako, – bilo je sve stoje Anna rekla. – Primijetila sam. Želiš li pričati o tome? – Ne sada. Želim misliti samo na dijete. I na to da joj treba biti dobro. I potom je postala onakvom kakva sam ja bila, toliko usrećena novorođenčetom daje sve ostalo bilo nevažno. Ostala sam dok se nije počela dobro snalaziti s dojenjem, zatim sam otputovala ne pitavši što se dogodilo. – Znaš gdje me možeš naći, – rekla sam pri odlasku. – Radi se o solidarnosti. – Jasno mije. Zapravo mi je sve vrijeme bilo jasno. Već prve večeri u Stockholmu morala sam se sjetiti telefonskog razgovora od prije nekoliko godina kad mi je viknula: – Mama, priča se da je ženskar! Tijekom cijelog puta vlakom kući nastojala sam očuvati u sebi radost zbog Marie. Znala sam da ćemo biti najbolje prijateljice, maštala sam o dugim ljetima s njom na moru i u mome vrtu, o svemu čemu sam je htjela naučiti, što sam joj htjela pokazati, svim bajkama koje ću joj pričati, pjesmama koje ću joj pjevati. No, to nije bilo tako jednostavno, svako poskakivanje na tračnicama zabijalo je u moje misli: k vragu s muškarcima, k vragu s muškarcima, k vragu sa svim posranim muškarcima. Moj je suprug stajao na glavnom kolodvoru u Goteborgu, ljut što sam toliko izbivala. 185

– Skoro sam umro od gladi, – rekao je. K vragu, k vragu, k vragu s tobom. – Nisi, dakle, pronašao put do zamrzivača? Pripremila sam deset jela koja je samo trebao podgrijati. – Doista ne moraš još biti i ironična. Šutjela sam. Poslije je rekao da je zapravo mislio da je bio tako grozno usamljen i morala sam stisnuti zube da ga ne počnem sažaljevati. Kod kuće su počele pupati forzicije, slabi zlatni tračak. Majka je tog proljeća često poboljevala. Na kraju smo Ragnar i ja morali ozbiljno potegnuti daje odvedemo liječniku. Srce, rekao je. Dobila je lijekove i oni su joj pomogli nakon nekog vremena. Jedne večeri, dok sam toliko dugo sjedila kod nje da sam propustila zadnji autobus za povratak kući, dogodilo se nešto neugodno. Nazvala sam Arnea i rekla mu da ću se tramvajem odvesti do Kungstena. Rekla sam mu da tamo dođe po mene s autom. Umorna sam sjedila sasvim naprijed u tramvajskim kolima. Kad sam podigla glavu vidjela sam veliki retrovizor vozača. U njemu sam vidjela ženu koja je toliko bila slična mojoj majci da sam se stresla, isto ostarjelo lice, iste tužne oči. Okrenula sam se jer sam željela znati tko je ona. Tramvaj je bio prazan, ja sam bila jedini putnik. Dugo mi je trebalo da shvatim da sam vidjela vlastiti odraz. Tako sam se rastužila da su potekle suze preko tog starog lica u ogledalu. – Izgledaš umorno, – rekao je Arne, dok sam se namještala u autu. – Da, vjerojatno sam umornija nego što sam mislila. Starim polako, Arne. – Nemoj tako, – rekao je. – Još si uvijek mlada i lijepa kao i prije. Tad sam ga detaljno pogledala u slaboj svjetlosti komandne ploče. Nije se promijenio, bio je mlad i pristao. Oči ljubavi su lagale. Imao je šezdeset i dvije godine i još samo tri godine do mirovine. Arne je po običaju zaspao čim je položio glavu na jastuk. No, ja sam ležala budna i pokušavala misliti kako sam se prevarila. Da to ne može biti istina. Potom sam se odšuljala do ogledala u kupaonici i dugo stajala u hladnoj, nemilosrdnoj svjetlosti. Nisam se prevarila. Imala sam oštre, okomite bore iznad gornje usnice, slično kao majka. Obješenu bradu, bore briga oko očiju, tužne oči, sive niti u kestenjastocrvenoj kosi koja je nekad bila moj ponos. Nije ni čudo, na godinu ču navršiti šezdesetu. 186

Čudno je bilo to što to uopće nisam vidjela, što doista nisam ni slutila. Nisam osjetila. Bila sam kao i uvijek, isti djetinjasti čovjek. U sebi. No, tijelo je starjelo i nije lagalo. Držala sam se za umivaonik, suze su potekle i lice u zrcalu još je više ostarjelo. Možeš li zviždati, Johanna. Ne, ne mogu više. Na kraju sam se zavukla u krevet i plakala dok nisam zaspala. Sljedećeg je jutra Arne rekao da ostanem u krevetu. Da se odmorim. Imaš knjige, rekao je. Uvijek sam imala knjige, svakog sam tjedna donosila čitavu hrpu iz knjižnice. No, toga dana nisam mogla čitati. Cijelo sam prije podne ležala i pokušala shvatiti tu stvar sa starenjem, da sam stara i da to moram prihvatiti. Dostojanstveno ostarjeti. Što to znači? Doista idiotski. Ustala sam u jedanaest, nazvala svoju frizerku i naručila se za šišanje i bojenje kose. Kupila sam skupu kremu – koja čini čuda – i prvi ruž u svom životu. Dan sam završila dugom šetnjom strmim brežuljcima. Dobro je kretati se, kažu. Kad se Arne vratio kući, rekao je da izvrsno izgledam i da ga to raduje jer se zabrinuo. Nije vidio da sam imala obojenu tamnocrvenu kosu bez i jedne sjede lasi kao i čudesnu kremu na licu. Nisam se usudila upotrijebiti ruž. No, sva ta umjetnost nije pomogla protiv uvida. Stara si, Johanna. Pokušala sam s pozitivnim mislima. Dobro mi je, imam dobrog muža koji bez mene ne može živjeti, prekrasnu kćer, novo, preslatko unuče. Vrt, more, majku, koja je živa, prijatelje, rodbinu. No, srce je sve vrijeme imalo prigovore, suprug je s godinama sve sličniji svojoj teškoj majci, loše volje i nepodnošljiv. Kćer mi je bila nesretna, majka bolesna. Mala Maria! Da. I vrt? S vremenom sam spoznala da mi taj neophodan rad u vrtu pada sve teže. More? Da, ono je sačuvalo svoju snagu. Majka? Nije bilo lako razmišljati o njoj koja se rano odlučila za starost i nikad nije bila mlada. 187

Kasnije, kad sam se privikla na misao o starosti, razmišljala sam o tome je li šok one večeri u tramvaju bio neka vrst straha od smrti. No, nisam vjerovala u to. Nikad nisam razmišljala o starenju, no često o smrti. Oduvijek sam to činila. Svakodnevno, još kao dijete. Nisam je se bojala, ne više nakon što je umro moj svekar. No, imala sam potrebu temeljito se pozabaviti njome, i time što znači više ne postojati. Katkad iz puke čežnje za takvim stanjem. Možda čovjek ne upozna starenje ako se pokuša priviknuti na smrt. Krajem tjedna nazvala je Anna. Glas joj je bio vedriji i imala je novosti. Rickard je zbog reportaža trebao otputovati na dulje vrijeme u Ameriku i sad je željela pitati smije li preko ljeta s Marijom doći k nama. I te kako smije! Toliko sam se razveselila da sam zaboravila na starenje. – Možda bi morala prvo razgovarati s tatom. – Ali, znaš da će ga to veseliti. – Nikad nisam bila posebno ljubazna s njim. – Ali, dijete drago... Kako se samo veselio Arne. Zamolila sam ga da nazove Annu i čula ga kako kaže da je jedva čeka i da će biti pravo veselje s malom. – Jedrit ćemo. Napravit ćemo od nje pravoga mornara. To nipošto nije prerano za nju, – rekao je. – Znaš da se drvo savija dok je mlado. Nisam sumnjala u to da se Anna od srca smije. U subotu je započeo krečiti staru dječju sobu gore na katu. Kupili smo novi krevet za Annu, Arne je napravio za Mariju zgodnu malu kolijevku i stol za prematanje. Nabavili smo i novi sag, a ja sam sašila prozračne bijele zavjese. – Baš dobro što smo onda za oca gore proveli vodu i instalirali WC, – rekao je Arne. Došli su na valpurginu noć. Zrakoplovom. Arneu se to nije svidjelo, nije vjerovao zrakoplovima i kad smo pošli po njih puhao je snažan vjetar. Kao i obično na valpurginu noć. Njegova je zabrinutost prešla na mene i tako sam stajala u zrakoplovnoj luci i čvrsto se držala za ogradu kad se zrakoplov iz Stockholma plešući spuštao i tako snažno kočio da se čula škripa guma. Bilo je onako kako je Rickard rekao preko telefona, da je let jednako siguran kao i vožnja vlakom. I mnogo udobniji za dijete. Znala sam dobro da će Arne zavoljeti djevojčicu, no nisam znala da će biti ovako zaljubljen. Držao je dijete u naručju i imao izraz lica kao da je na 188

nebu. Kad je stigla prtljaga Anna i ja smo sve morale odnijeti u auto, jer on je odbijao pustiti Mariju. – Zar me uopće ne želiš pozdraviti?, pitala je Anna. – Nemam vremena. Glasno smo se nasmijale i još glasnije kad smo došle do auta i Arne s djetetom sjeo na stražnje sjedalo te rekao, ti vozi, Anna. Trebalo nam je više nego što smo predvidjeli jer je upravo gradom prolazila procesija valpurgine noći. – Parkirat ćemo negdje, – rekla je Anna. – Želim vidjeti ovaj karneval, kao i uvijek kad sam bila mala. Mama, ti možeš ostati u autu i čuvati dijete u krilu. – Ja ću to, – rekao je Arne. – Samo pođite vas dvije. Sve je toga dana bilo slavlje, Anna i ja smo se smijale kao djeca o šašavim ludama, a kad smo se vratili kući stol je bio postavljen i Annina su omiljena jela bila u pećnici. Anna je dojila dok sam podgrijavala jelo, mala je pila, podrignula kako je trebala i odmah zaspala. Arne je pitao za Rickarda i vidjela sam kako se Annino lice smračilo kad je rekla da je već otputovao i da je tužan što ovoga ljeta ne može biti uz Mariu. No, rekao je da tako važan zadatak nije mogao odbiti. Trebao je napisati veliku reportažu o rasnoj netrpeljivosti u SAD, rekla je i nezainteresirano se osmjehnula. Bio je to tužan osmijeh. – Tih par mjeseci će brzo proći, – reče Arne tješeći je. – U međuvremenu se morate zadovoljiti s nama. – I ne slutiš koliko će nam to biti drago. Po prvi sam put primijetila da pomišlja na rastavu. Ispila je čašu vina, ispraznila je u jednom dahu. Vjerojatno sam imala prestrašen izraz lica jer je ona rekla: – Ostat ću samo na ovoj, mama. Prvog je svibnja Arne jedrilicu spustio u vodu, bila je očišćena i svježe obojena. Obavljen je i sav proljetni posao u vrtu, proljeće je bilo dugo i toplo. Anna nije ponijela dječja kolica, pa sam pošla u podrum i donijela njezina. Bila su stara i smatrala sam da nisu loša kad sam ih obrisala i u zavjetrini ispod trešnje u njima spremila krevetić za dijete. – Nismo mogle ponijeti sve zrakoplovom, – rekla je Anna. – Jedna moja prijateljica, Kristina Lundberg, sljedeći će tjedan mojim autom dovesti sve što nam treba. Ona je vrlo, vrlo draga. Socijalna radnica. Rastavljena. Šutjela je neko vrijeme i potom nastavila: – Povest će sa sobom svoja dva mala dječaka. Nadam se da mogu ovdje prenoćiti? 189

Smetao me je njezin ponizan nastup: – Točno znaš da su tvoji prijatelji uvijek dobrodošli. – Uskoro više ništa neću znati, mama. I teško mi pada prihvaćati svu tu brižnost, sobu koju ste tako lijepo uredili za nas... i ... Plakala je. – Anna, dijete moje, – rekla sam. – Razgovarat ćemo o tome sutra, kad ćemo biti same. – Da. Tata ne mora ništa o tome znati. Barem za sada. – Točno. Arne se vratio kući i gotovo ga je udarila kap kad je vidio kolica. – Do vraga, Johanna! Kako nisi vidjela da su osovine labave i da kotači nisu stabilni. Zar si poludjela? Zatim je popravio kolica, za to mu je trebalo više od sat vremena i bio je potpuno sretan dok je sebi u bradu mrmljao – ah, te žene. Sunce je sjalo u kuhinju. Toplina. Svukle smo bebu i pustile je da se vrti na pokrivaču postavljenom na kuhinjskom stolu. Kad je ušao Arne ostao je dugo sjediti na kuhinjskoj klupi, igrao se s malenom i rekao: – Ovo je pravo čudo. Tad gaje popiškila i nasmijala se. I dalje se topio, no potom rekao: – Slična je Johanni. I Hanni. Jesi li to već primijetila? – Jesam, – reče Anna. – I veseli me to. Lijepo je vrijeme potrajalo cijeli tjedan. U ponedjeljak smo opet sjedile pod trešnjama i konačno sam sve doznala. Bilo je gore nego što sam slutila. Nije bilo riječi utjehe. Po podne smo s Mariom šetale brdovitim krajem i ispričala sam joj o Ragnaru. I Liši. Anna je slušala jako začuđena, nikad to nije slutila. – Vrlo su slična ta dva muškarca, – rekla sam. – Ista srdačnost, isti smisao za humor i ... ista lakomislenost. Oči su joj bile širom otvorene i tamne kad je odgovorila: – Imaš pravo. Žalosno je samo to što ja nisam kao Lisa. To sam i ja pomislila. Bilo je za poludjeti. No, krajem tjedna stiglo je prvo pismo iz Amerike i kad sam vidjela s kojim ga je žarom otvorila i kako je sjala dok ga je čitala shvatila sam da ga se nikad neće osloboditi.

190

Toga smo ljeta mnogo razgovarale o muškarcima i o tome kako su zagonetni. Rekla sam joj da me je Arne tukao na početku braka, da sam pobjegla majci i da je ona na to reagirala slijeganjem ramena. – Tad sam saznala da je moj otac, moj divni otac nju više puta dobro izmlatio. – To su bila druga vremena, – rekla je Anna. – Zašto si se vratila Arneu? – Drag mije, – rekla sam. – I to se više nikad nije ponovilo? – Nije. Rekla sam o Ragnaru koji je bdio nada mnom kao orao. – Mislim da je Arneu zaprijetio policijom i batinama. Znaš daje dosta veći i jači od njega. Dugo smo šutjele i vjerojatno obje razmišljale o tome kako je sila jezik koji muškarci razumiju. Potom reče Anna: – Sve sam ove godine promatrala kako te je svojim prokletim držanjem kao da je gospodar sve više potiskivao. Shvatila sam to već sa dvanaest godina, onda kad si prihvatila onaj povremeni posao. Od djece se ništa ne može sakriti, trebala sam to znati. Ipak je boljelo. – Tada je stalno bilo svađe oko novca, – rekla sam i ispričala da sam se osjećala kao sluškinja koja je morala moliti za svaki novčić. Nisam rekla da se sad polako opet vraćam u tu situaciju, nisam željela uznemiriti Annu. No, možda je i ovako shvatila. I razumjela je što sam htjela reći, jer je rekla da je ekonomski neovisna, da ima dobre prihode od knjige i daje sklopila ugovor za sljedeću. – Osim toga pišem članke za razne listove i časopise. Pričale smo o svojim svekrvama. Anna je rekla: – Zar nikad nisi pomislila na to da je očeva majka bila bolesna, psihički bolesna? Vjerojatno u jednom trenutku i jesam. No, nevoljko. Nisam voljela taj suvremeni način razmišljanja u kojem se zloba objašnjava bolešću. Kad smo se obalom vraćale kući, pitala sam je vjeruje li da je takva bolest nasljedna. Nije vjerovala, potom je rekla: – U tom slučaju ne bih željela biti bakino dijete. Zamisli takvo malo dijete koje je izloženo tome na milost i nemilost. Anna je Mariju nosila u nosiljci na trbuhu, Arne je to zvao klokanac. Zatim je rekla i zvučilo je očajno: – To se odnosi i na Rickarda i njegovu prokleto hladnu majku. Kao majka je bila nesigurnija, bojažljivija i nespretnija od mene. To nije bilo čudno, imala sam trideset i pet godina kad sam je rodila, a Anni je bilo tek dvadeset i četiri. No, nije me to brinulo, jer je dijete obasipala 191

nježnošću. Jednog je popodneva Maria imala bolove u trbuhu, Anna je hodala gore dolje po sobi s djetetom koje bi počelo plakati čim bi je spustili u krevetić. Smjenila sam je, a ona se telefonom dala u lov na pedijatra i uhvatila jednog koji joj je rekao isto što i ja, da je to normalno i da se ne mora brinuti. Anna je skoro pukla od brige. Usred svega je Arne došao kući, uzeo dijete u svoje velike, mirne ruke, položio je na svoje rame i također počeo hodati sobom gore dolje. Rekao je, no, smiri se, vrapčiću moj. Za dvije minute Maria je zaspala duboko i mirno. Anna se od olakšanja rasplakala u Arneovu naručju i rekla kako se sjeća, da, iznenada joj je sinulo kakav je to osjećaj kad tatine ruke zagrle nekoga tko je mali i bojažljiv. Potom se još jače rasplakala, sve dok Arne nije rekao, ako ovako nastaviš probudit ćeš malenu. Smiri se. No, ja koja sam znala zašto plače, šutjela sam. Kristina Lundberg je došla autom i donijela mnogo Annine odjeće. Bila je krupna, prilično ružna djevojka seljačkog kukastog nosa, teških kapaka i ironičnih usana. S njom su bila dva dječačića, trčali su kroz kuću i vrt kao ludi i ono što je bilo najgore, preko molova u luci. Bili su to krasni mali momci. I njihova nam je majka bila draga, žena na koju se čovjek može osloniti. Bila je još crvenija od nas, bila je komunist. Na večer se s Arneom svađala u kuhinji o reformskom socijalizmu i diktaturi proletarijata, često su bili glasni i oboje su u tome besramno uživali. Za vikend je Arne nju i dječake poveo na jedrenje i mir se vratio Anni, Mariji i meni. Kad su se vratili u nedjelju, Kristina se spakirala, htjela je dalje do rođaka na nekom seoskom imanju u Vastergotlandu. – Bilo bi mi jako drago da si mogla ostati malo dulje, – rekla sam i mislila tako. – Slažem se, – rekla je. – No, moram sada svojoj rodbini prirediti nekoliko psina. Djelovala je tužno, ali odlučno. – Bit će to dobro i za dečke, – rekla je. – Neće biti naporno, majka ima dovoljno veliko osoblje. Već je nabavila i dadilju, jer bi djeca tamo trebala ostati preko ljeta, a majka ne želi daje smetaju. Vjerojatno je vidjela moje čuđenje, jer je nastavila: – Anna, dakle, ništa nije rekla o tome da je moj otac posjednik i grof, plave krvi, umišljen i u svakom pogledu ograničen. 192

Sjećam se vrlo jasno tog trenutka, jer sam po prvi put postala svjesna toga da sve uvijek gledamo sa stajališta svojih predrasuda. Nespretna seljanka koja je stajala preda mnom sad se promijenila: dugi, savijeni nos i teški kapci postali su aristokratski. Kako je bila lijepa! Pisma iz Amerike dolazila su redovito, Anna je otpisivala, bila je veselija, osjećala sam da je sve oko nje bilo vedrije. Srpanj je kao i obično donio kišu. Često sam ostajala sama s Mariom, jer Anna je radila na knjizi, pjevala sam djetetu i slušala ravnomjerno kuckanje pisaćeg stroja iznad nas. Iskoristila sam svaku priliku za duge šetnje s kolicima, to je bilo zdravo, osjećala sam se bolje. Anna nije smatrala da sam ostarjela. Iznenada sam se vrlo jasno sjetila nečeg. Bilo je oblacima nadvito popodne, kiša je suzila prozorskim staklima i Anna je rekla: – Zar ne bismo mogle pogledati nakit? Znam da sam u ovoj biografiji mnogo toga preskočila. Među ostalim i onaj dio s norveškom rodbinom. Umrla je teta Astrid, iznenada, da nije bila bolesna, kad su čizme Nijemaca svom snagom marširale šetalištem Karla-Johanna. I pokraj Mollergata 19 gdje je nestao Henriksen, veletrgovac ribom. Majka je od jednog od sinova dobila kratko pismo, a ja nešto duže od njegove supruge Ninne, jedine osobe s kojom sam se malo više zbližila za svoga posjeta Oslu. Bili smo žalosni, no majku to nije iznenadilo. Ona je oduvijek znala da će Astrid napustiti život kad joj više neće odgovarati. Nedugo poslije dobila sam telefonski poziv iz Osla. Odvjetnik! Rekao je da postoji testament i da mi je Astrid Henriksen ostavila svoj nakit. Rekao je također da vrijednost vjerojatno nije velika, no da norveška rodbina zbog pijeteta želi zadržati taj nakit. Razljutila sam se i rekla kratko da je to obiteljski nakit s majčine strane i jasno je da ga želim. Zatim sam pohitala majci koja je tada još stanovala u Hagi. Tako se razljutila da je kasnije kad je nazvala Ragnara glasno vikala uokolo. Došla sam i također bila ljuta. Budući da je on posvuda poznavao ljude, nije dugo potrajalo i već sam u ulici Oštra Hamngata sjedila u odvjetničkom uredu jednog vrlo dragog starijeg židovskog gospodina. Zapisala sam ime Norvežanina koji me je nazvao i uskoro je pravnik u Goteborgu imao kopiju testamenta kao i popis nakita. – Norveški je odvjetnik, hvala Bogu, pričljiv čovjek, – rekao je. I dalje sam slala pakete sa živežnim namirnicama norveškim bratićima. No prestali smo se dopisivati. 193

Gotovo sam sve to zaboravila jer je bila sitnica u odnosu na sve ono što se tih godina događalo. No, ljeti tisućudevetstočetrdeset i pete moj je odvjetnik otišao u Oslo i vratio se s velikim smeđim paketom po koji smo Arne i ja došli u njegov ured. S potvrdom. Ni Arne tu stvar nije uzimao tako ozbiljno do jesenske večeri kad smo uz majčinu i Ragnarovu nazočnost odmotavali smeđi papir i u njem pronašli plavu škrinjicu koju smo otvorili pozlaćenim ključem. Bili su to broševi i prstenje, ogrlice sa sjajnim crvenim kamenjem, narukvice, naušnice. No, prije svega tu su bile staromodne kopče raznih oblika. Sive. Od kositra? Ili je to srebro? Anna je zanijemila i čudila se, majka je rekla da je to više od obiteljskog nasljeđa, da je tu sve što je sama kupila ili tijekom godina dobila od Henriksena, Ragnar je rekao da moramo sve dati procijeniti, a Arne se pitao gdje da to, do vraga, sakrijemo. Tu su bila dva teška prstena od zlata. – Karlovo prstenje, – rekao je Ragnar. Potom je ispričao priču o jednom seljaku iz naše obitelji koji je jednom prigodom dok je iskopavao rupe za novu ogradu pronašao ogromnu zlatnu kovanicu. Sam švedski kralj Karl XII izgubio je taj dukat kad se jednom bio ovdje zaustavio, pomislio je seljak. Dao je istopiti tu kovanicu i bilo je dovoljno zlata za dva masivna prstena, koji se od tada nalaze u obitelji. – Smijem li ih podignuti? Anna je odvagnula kraljevo prstenje u ruci, oči su joj sjale poput zlata. Ragnar se osmjehnuo djevojčici i ispričao joj o bogatstvu koje je sakriveno u zemlji siromašne države. Kad su od Eda do Nossemarka konačno izgradili cestu, pronađeno je skrovište srebra s kovanicama iz sedamnaestog stoljeća. Anna ga je pogledala sa čuđenjem i on joj je objasnio. – Pogranično je područje nemirno područje, – rekao je. – Neko je vrijeme teritorij sa zapadne strane Dugog jezera bio norveški, neko vrijeme švedski. Kad je Karl XII odsjeo u Edu i planirao svoj pohod na Norvešku, bogati su ljudi svoje blago zakopali u zemlju. Majka je u ruku uzela jednu od lijepo izrađenih kopči i tad smo čuli najneobičniju priču o norveškom zlataru koji je pobjegao iz planina i u okviru glavnog imanja dobio kolibu. – Čista divljina, – rekla je majka. No, tamo je mnogo godina proživio sa ženom i djecom, u sobi je imao svoju zlatarnu i proizvodio broševe, naušnice i kopče od srebra. Nečistog srebra. 194

– I sami vidite da gaje miješao s jeftinim metalima, – rekla je majka. – Posve je sivo. Sjećam se da sam željela Liši dati jedan od kraljevih prstena. No, Ragnar se tome usprotivio, rekao je da obiteljsko nasljedstvo treba ostati zajedno i ako Lisa želi zlatni prsten daje on dovoljno sposoban da joj ga sam kupi. Arne je cijeli vikend razmišljao o tome kako da riješi problem čuvanja nakita. Potom je kupio mali trezor za novac otporan na vatru i ispod poda podruma napravio tajni pretinac. Nismo razmišljali o tome da nakit damo procijeniti, nismo to uopće htjeli znati. U zakopanom smo blagu vidjeli dodatnu sigurnost, osiguranje za slučaj da se nešto dogodi. Sada, šesnaest godina poslije, Anna je željela vidjeti nakit i rekla sam joj da je to ionako nešto jeftino i da će ga ona kad tad dobiti. Rekla sam da mora pričekati da se tata vrati kući, jer da ne želim provaljivati u njegov tajni pretinac. – U kojem se nalazi tvoj nakit, – rekla je Anna. – Ne želim ga bespotrebno povrijediti, – rekla sam. – Osim toga, nemam pojma kako se taj pretinac otvara. – Ali mama... Bila je to prekrasna večer dok smo u podrumu stajale oko Arnea, Anna s Marijom u naručju i ja, dok nam je Arne pokazivao tajni prolaz do trezora u kojem se nalazila škrinja s nakitom. – Sad to znate u slučaju da se meni nešto dogodi. I potom smo, kao i nekoć, sjedili i divili se svom tom sjaju i Maria je širom otvorila oči baš kao nekad Anna. No, vjerojatno je se najviše dojmilo svečano ozračje. Anna je uzela naušnicu od svijetlozelenog emajla, bila je djelomično pozlaćena i bogato ukrašena malim sjajnim kamenčićima. – Jugendstil, – rekla je. – I ne bi me čudilo da su ovi kamenčići dragulji. – Luda si, – rekao je Arne. – Ona je ipak bila samo supruga trgovca ribom. – No, uzmi to ako ti se tako sviđa, – rekla sam. Na to je Anna rekla isto što i nekad Ragnar: – Ne, majčino se nasljedstvo neće dijeliti. – Krajem srpnja opet se pojavilo sunce, a krajem kolovoza Rickard se vratio iz Amerike. Postao je zreliji, u borama oko njegovih usana bila je duboka bol, a u očima potmula tuga. Samo smo jedan jedini put nasamo razgovarali. – Ne možeš me razumjeti, Johanna? Bila je to više tvrdnja nego pitanje, dakle, nisam morala odgovoriti.

195

Nakrivio je glavu i po prvi sam put vidjela da je bio sličan mačku, umiljatom mačku svjesnom svoje vrijednosti i ljepote. Jednom od onih koji u ožujskim noćima lutaju kvartovima i mjauču za ljubavlju. Oduvijek sam imala mačka. Kastriranog mačka. Pocrvenila sam, srce je zakucalo brže. Ovaj je čovjek sačuvao svu svoju senzualnost i spopala me misao da bi ga se možda moglo razumjeti. Potom sam samu sebe ukorila. Glupost. Kad su otputovali, oko mene je bila tišina. Nedostajala mi je Maria. Mnogo sam razmišljala o Anni i onome za što je postojala prijetnja da će izgubiti. Nešto što nisam razumjela, jer to nikad nisam imala, no što je možda više značilo od sigurnosti. Te smo godine dosta radili na našoj kući. Bilo je neophodno provesti neke popravke. Kao i obično Arne je gotovo sve radio sam uvečer i vikendom, a njegovi prijatelji, vodoinstalater i električar pomagali su mu za malu naknadu. Odmah kad je ušao u mirovinu, Arne je u potkrovlju uredio još jednu sobu. Danju sam šivala zastore za svježe obojene prozore, pod Anninim utjecajem kupovala sam samo jednostavne bijele materijale. Iz toga mi je vremena međutim najviše u sjećanju ostalo ono što sam sanjala noću. Osobito prvi san. U njemu sam na užoj strani nove sobe u potkrovlju pronašla vrata, otvorila ih i ušla u dugi hodnik, uzak i zastrašujuć. Krenula sam naprijed pipajući rukama, bilo je mračno, prolaz je postajao sve uži, no polako se u daljini nazirala zraka svijetlosti. Tamo su bila još jedna vrata, pritvorena. Dugo sam oklijevala prije nego što sam pokucala. Glas koji je rekao – naprijed – bio mi je dobro poznat kao da sam ga svaki dan slušala tisuću godina. Konačno! Otvorila sam vrata i tamo je sjedio otac i listao knjigu. Cijeli je prostor bio ispunjen knjigama, izvirale su sa polica i bile nagomilane na podu. Za uhom je imao žutu olovku i pokraj sebe veliku bilježnicu. U jednom je kutu sjedila mala djevojčica i gledala me sjajnim smeđim očima. – Baš dobro što si došla, Johanna. Moraš mi pomoći pronaći nešto. – Sto tražite oče? Probudila sam se i tako nikad nisam čula odgovor. Kad sam se malo uplašena, no prije svega sretna, podigla i sjela u krevetu, sjetila sam se da velika biblioteka nije imala stropa. Bila je otvorena prema nebu. Zatim sam pomislila kako u tom snu nije bilo ničeg iznenađujućeg, ničeg što već odavno nisam znala. 196

Ponovno sam usnula taj san, no malo izmijenjena oblika, no poruka je uvijek bila ista. I osjećaj je bio poznat. Jednom se taj hodnik pretvorio u okomito stubište, a prostorija u kojoj je sjedio otac bila je laboratorij. Tamo je stanovao, kako je rekao, i bavio se kemijskim pokusima. Tamo je bio jak miris, no miris koji daje snagu. Opet se razveselio što sam došla i zamolio me za pomoć. Ti su me snovi prisiljavali na pospremanje. Prije podne kad bi se slike iz snova čvrsto usidrile u meni, išla sam tako daleko da sam tresla sagove i prala prozore. Moja kuća nikad nije postala onakvom kakvom sam je željela, nikad nije bila do kraja izgrađena. Najbolje u svemu je bilo more koje je šumilo ispod ozidane ograde. O meni se pričalo u selu zbog dugih šetnji obalom, svakog dana i po svakom vremenu. Na tim sam šetnjama tijekom godina mnogo naučila o moru, kako zvuči i miriše za oluje i za utihe, za tmurno sivih dana, sunca i magle. No, ništa ne znam o njegovim nakanama, barem ništa što bih mogla izraziti riječima. Dogodi se da pomislim kako je sveobuhvatno poput blizine Boga. Vjerojatno me je Sofia Johansson navela na takve misli. Stekla sam novu prijateljicu, toliko drukčiju od Rakel koliko čovjek to može biti, ženu nekog ribara iz starog sela. Kako sam već rekla, starosjedioci nisu kontaktirali s nama koji smo se naknadno doselili. No, Sofia je imala lijep vrt i jednog sam dana zastala pokraj njezine ograde i promatrala šumarice, velike tamnoplave cvijetove sa crnim tučcima. – Samo sam zastala da se divim, – rekla sam. Na to se osmjehnula puna topline: – Da, lijepe su. Rado ću vam iskopati nekoliko lukovica, draga gospođo. Zarumenila sam se od radosti i rekla da ću ih dobro njegovati. – Znam. Vidjela sam vaš vrt. Sljedećeg je jutra došla s kvrgavim lukovicama i pomogla mi izabrati mjesto gdje će se dobro osjećati. Skuhala sam kavu, vrijeme je bilo lijepo i sjedile smo u zavjetrini ozidane ograde, pod ružama. Imala sam nisku, gotovo puzeću staromodnu bijelu ružu u koju se posve zaljubila i dogovorile smo da ću na jesen kao poklon jednu iskopati za nju. – Sad možemo konačno preći na ti, – rekla sam. Na to se opet dobroćudno osmjehnula i nakon toga smo se često sretale u njezinu ili mome vrtu. Pričale smo, što žene obično rade, o raznim stvarima. Imala je dva sina u jednoj od ribarskih koča, no muža joj je već prije mnogo godina uzelo more. 197

– Teško je to, – rekla sam. – Koliko su djeca bila stara? Momci su već završili školu, a koča s kojom se potopio njezin suprug bila je njihova. Kad im je isplaćena svota od osiguranja, kupili su novu. – Moji se sinovi ne osjećaju dobro na kopnu, – rekla je. Imala je i kćer koja je prodavala ribu na glavnoj tržnici u Goteborgu. To me je zainteresiralo, rekla sam joj da sam godinama tamo radila, sve do prošle godine. – No, samo subotom. Znala je to, njezina me je kći često viđala tamo i bila iznenađena. – Zašto iznenađena? – Ti spadaš među one finije ljude, – rekla je Sofia. – Ali, molim te, – rekla sam i prije nego što sam trepnula počela joj pričati o svojoj mladosti u četvrti Haga, o majci i braći i o ocu, koji je umro kad sam još bila dijete. Svidjela joj se ta priča, ispričala je svoju, o djetinjstvu u ribarskom selu u Bohuslanu gdje su otac i braća, bratići i susjedi teško radili za život. Bio je to muški svijet, sasvim usmjeren na muškarca, njegovu snagu i vještinu. No, bila sam svjesna toga da se kao žena nikad nije osjećala podanicom ili nekom na teret. – Potom sam se obratila, – rekla je i oči joj zasjaše. Bilo mi je neugodno, no nisam se usudila pitati, pomislila sam da je previše inteligentna za tu smiješnu Božju Crkvu. Tako je to s predrasudama. Zaboravila sam koja je to godina bila kad se proljetna oluja pretvorila u orkan i kad se more dizalo iznad molova i kuća, razbijalo čamce i kidalo vezove. Svoju jedrilicu, hvala Bogu, još nismo bili spustili u vodu. Bila je dobro podbočena, u zavjetrini iza kuće i stijene. No, pokrivno platno se otkinulo i odletjelo poput ogromne crne ptice prema unutrašnjosti. Orkan je divljao tri dana i noći i kad je konačno prošao tužno sam prolazila svojim vrtom. Stara je jabuka bila je slomljena. Ruže su bile u slanoj vodi koju je oluja nanijela preko zida. Pojavila se žena jednog susjeda i doviknula: – Jesi li čula da je jedan naš ribarski čamac potonuo? S cijelom posadom. Drhtala sam cijelim tijelom dok sam uključivala radio i s njega čula ono čega sam se bojala. Potonuli su Sofijini sinovi. Iskopala sam svoje najljepše božićnice, pošla dolje u ribarsko selo i zakucala na Sofijina vrata. Tamo je bilo mnogo žena. Molile su za duše dvaju momaka. Sofija je bila blijeda, vrlo blijeda i nepristupačna. Nije plakala, ja sam bila ta koja je plakala dok sam joj davala božićnice i šapnula: – Samo reci ako ti ikako mogu pomoći. – Sad su kod Boga, – rekla je. 198

Kad sam krenula kući plakala sam još više i pomislila kako je Bog okrutan baš kako je majka uvijek govorila. Ako je uopće postojao. No, osjećala sam se i nekako svečano. Nikad nisam dobila priliku pomoći Sofiji. No, da je nije bilo one godine kad je majka kod mene ležala na umoru, mislim da ne bih izdržala. Arne i ja smo svakog ljeta imali Mariju kod sebe i između nje i mene je bilo onako kako sam samo mogla sanjati. Živjele smo jednakim sporim ritmom, dijete i ja, šetale smo uokolo i otkrivale nove, neobične stvari u planinama na obali. Dragi Bože, koliko ima stvari pred kojima se može zastati i diviti im se, naplavine, neobične stijene, novo cvijeće koje nikad dotad nismo vidjele, koje smo brale i kod kuće iz knjige o botanici određivale kako se zove. I crvi. I kukci. I žablja ikra koju smo skupljale u jednoj posudi za pranje u podrumu. Uvijek je iznova nestajala i prešutjela sam da je mačka bila ta koja ju je pojela. Maria je voljela mačku. Za Božić smo uglavnom bile u Stockholmu. S Rickardom i Annom je bilo bolje, oboje su bili mirniji. No, nisam se usudila ništa pitati. Anna je opet bila trudna: – U svibnju ćemo opet dobiti djevojčicu, – rekao je Rickard. – A kako znaš da neće biti muško? – upitao je Arne. – Anna je sigurna u to. A ove žene iz dalslandske obitelji sve pomalo naginju misticizmu. Arne je odmahivao glavom, no zatim je ispričao što je Astrid svojedobno rekla o maršu nacista šetalištem Karla-Johana. u Oslu. Usred tridesetih! Dogovorili smo se da Maria kod nas provede proljeće. I da ću ja po nju doći vlakom. No, od toga nije bilo ništa. Već je u ožujku majka doselila k meni, kako bi umrla. – Neće dugo potrajati, – rekla je. No, potrajalo je. Ona je željela umrijeti, no tijelo nije htjelo, a ono je bilo jače od nje. Bilo je teško. Moja prijateljica, općinska medicinska sestra, dolazila je tri puta tjedno, brinula se o majčinim ranama i pomagala mi pri presvlačenju kreveta. Dobila sam na raspolaganje i invalidska kolica. S vremenom je uključen i liječnik i dobili smo tablete za spavanje. Time je postalo lakše, mogla sam noću spavati. Arne je kao i uvijek kad je bilo teško bio jak i strpljiv. No, nije mogao mnogo pomoći jer je majka umirala od srama kad bi se on pojavio da mi pomogne podići je. 199

Upravo to je bilo ono najgore. Bila je tako grozno stidljiva i bojala se da ne bude ikome na teret. – Moraš mi poželjeti da umrem, – rekla je. No, nisam mogla, čak i kad je bilo najteže, nisam mogla. Bila sam nježna prema njoj, osjećala sam nježnost koju nisam mogla izraziti i koju ona nije mogla primiti. Osim toga obuzela me je još tamnija i upornija žalost zbog njezina usamljenog oskudnog života. Jedina osoba koja je majci tijekom njezinih posljednjih dana mogla pokloniti nešto sreće bila je Sofia Johansson, koja je dolazila svaki dan sjedila kraj njezina kreveta i pričala o svom vedrom Bogu. Majka je oduvijek vjerovala, no njezina je slika Boga bila mračna. Sad je slušala o nekom drugom Bogu i to ju je utješilo. – Čovjek si to mora predočiti, – rekla je. – Dragi joj je Bog uzeo muža, a k tome i sinove. A ona kaže da ih je On vratio kući. Sofia je rekla da je ne dolazi obratiti. Željela je samo da jednom dnevno stignem poći u šetnju i možda se malo odmoriti ako je noć bila teška. Krajem svibnja Anna nas je posjetila s novim djetetom. Malta je bila drukčija, ne tako slatka kao Maria, ozbiljnija, više je promatrala. Baš kao i Anna kad je bila beba. Već prve večeri kći nam je rekla da je pokrenula brakorazvodnu parnicu. Ništa se više nije moglo sakriti od Marije ili Arnea. Skoro je poludio kad je kratko izvijestila o drugoj ženi, nekoj novinarki s kojom je Rickard živio kad je Anna bila trudna i jedan dio provela u bolnici. Imala je previše bjelančevina u krvi i kompliciran porod. Arne je htio otputovati u Stockholm kako bi Rickardu zavrnuo šijom. – Onda moraš otputovati u Hongkong. On sada tamo radi, – objasnila je Anna. Maria je rekla, i to se duboko zabolo u srce: – Tako mi je žao tate. Nismo ni na koji način mogli pomoći, nismo mogli učiniti ni ono što se razumjelo samo po sebi, naime brinuti se za Mariu. Kad je Anna ponovno otputovala s djecom kako bi zamijenila stan za neki manji i potražila čvrsto zaposlenje nazvala sam Kristinu Lundberg i zamolila je da me izvješćuje o svemu. – Anna je tako ponosna. I zatvorena, – rekla sam. – Znam. Jednom ću te tjedno tajno nazvati. No, ne brini se. Jaka je ona. Arne je u lipnju otputovao k njoj i pomogao joj pri selidbi. Pronašla je dvosobni stan i mjesto u vrtiću za obje djevojčice. Rekao je isto što i Kristina: – Jaka je. Moći će nekako. 200

U listopadu je umrla majka. Bilo je teško, do samog je kraja vrištala od bolova. Nakon toga sam prospavala četrdeset i osam sati. Arne je sve uredio oko pokopa i kad sam se ponovno vratila u kolotečinu osjetila sam olakšanje. I zbog nje i zbog sebe. Pokopana je jednog petka. Ragnar je održao posmrtni govor. U subotu je bio mrtav, zabunom ubijen u lovu. Oboljela sam i povraćala dan i noć. Već dugo sam imala krvarenje u crijevima i osjećala se slabo. Sad više nisam mogla stajati na nogama, morali smo pozvati liječnika i tjedan dana potom dospjela sam u bolnicu. Čir u želucu. Operacija. Ponekad pomislim kako nakon te jeseni nikad više nisam bila prava. No, možda tu malo pretjerujem. Ono što time želim reći jest da sam nakon majčine i Ragnarove smrti ostarila, konačno ostarjela. I da mi je to sad bilo svejedno. Nemam više ni dobar osjećaj za pričanje. Zato što ne mogu ništa učiniti da to zvuči uvjerljivo. U životu sam pročitala mnogo memoara i uvijek ih smatrala nevjerojatnima. Pri čitanju sam vrlo brzo osjetila da shvaćam kako autor među svim tim svojim sjećanjima bira kako će ih prikazati i zašto baš na tim mjestima. Čim čovjek to uoči može naslutiti što je ostalo skriveno u tami. Kako sam ja to učinila? Ne vjerujem da sam birala, u svakom slučaju ne svijesno. Tu i tamo uplete se sjećanje kao da samo želi preuzeti kormilo. Mislim da imam još mnogo tajni. No, ne znam točno koje su to. Vjerojatno se radi o stvarima koje su bile tako teške da ih se ne usudim pogledati. Sad se sjećam dana kad me je Lisa došla posjetiti u bolnicu. Prošao je cijeli tjedan od operacije. Ružna rana na trbuhu počela je zacjeljivati, manje je boljelo, no bila sam tako umorna da sam spavala dan i noć. Grozila sam se susreta s Lisom, nisam željela vidjeti njezinu tugu. Sad opet prelazim na istinu, nisam željela vidjeti onu koja je imala pravo na ogromnu žalost za Ragnarom. Bila je blijeda, no sabrana i onakva kao i uvijek. Morala sam se rasplakati i rekla sam: – To je tako nepravedno, Lisa. Ragnar je trebao biti besmrtan. Narugala mi se i kad je rekla, to je djetinjasto, Johanna, mrzila sam je. No, nastavila je: – Ti zacijelo nikad nisi odrasla u odnosu na svog velikog brata. Naprosto si zatvorila oči i uzdizala ga u nebesa. 201

Tad sam doslovce sklopila oči i pomislila kako ima pravo. Što se muškaraca tiče, nikad nisam odrasla. Prvo otac, sad Ragnar. Potom Arne koji se prema meni ponašao kao prema nerazumnom malom djetetu. Zašto sam to dopuštala? I uživala u svom poniženju kao u gorkoslatkomu bombonu. – Ali, Ragnar je bio divan čovjek, – rekla sam konačno. – Da, da, – rekla je Lisa. – Ostavio je za sobom veliku prazninu. No, ona se sada ispunjava. Olakšanjem. Kad je vidjela moju šokiranost postala je pričljivijom nego inače: – Zar ne shvaćaš? Više nikad ne moram noću budna ležati i čekati ga, nikad se više pitati s kim je gdje, nikad više na što miriše. Posljednji put sam oprala njegovo prokleto umrljano rublje. – Lisa, draga... – Da, da, – rekla je. – Čovjek se smiri. Pola sata je utrošila na iznošenje planova za svoju budućnost. Kupila je velik stan u ulici Sprangkullsgata, u kamenoj gradnji ukoso nasuprot njezine trgovine. – Želim se proširiti, – rekla je. – Dečki i ja ćemo prodati špediciju i kupiti trgovinu na uglu, gdje je Nilsson prodavao staromodnu odjeću. Namjeravamo preurediti i napraviti od toga nešto otmjenije. Anita već kreira novu odjeću. Sljedećeg će tjedna otputovati sa mnom u Pariz da pogledamo najnoviju modu. Pozorno sam slušala. Ovo je bila nova, jaka Lisa što je sjedila pokraj moga kreveta. U tom sam je trenutku prezirala. Prikazivala je moga brata kao negativca, da. A ono najgore je to što je ona bila slobodna, a ja vezana. – Sjećam se kako me je Anna nazvala i izvijestila o svojoj rastavi, – rekla je. – Od srca sam joj čestitala. I taj Rickard Hard je svojevrsni vještac. Baš kao Ragnar. Bože, Johanna, da sam bar imala snage učiniti isto što i ona kad sam bila mlada. To je bio jedini trenutak kad sam je vidjela žalosnu. Pri odlasku je još rekla: – Bit će provedena policijska istraga glede te nesreće u lovu. Gotovo sve govori u prilog tome da je prijatelj koji je pucao nevin. Ragnar je napustio svoju poziciju i pojavio se točno iza losa iz šume. To je bilo neodgovorno. Kad je otišla, tražila sara utočište u negativnim mislima. Anita primjerice, Lisina snaha, koju nisam podnosila. Završila je obrtničku školu, šila je lijepu odjeću, a i sama je bila lijepa. Bez oklijevanja, gotovo drsko je 202

uživala u životu. Točno sam znala tko će biti gazdarica u novoj Lisinoj trgovini i nadam se da će propasti. Potom sam se zasramila i prisjetila se onog što je Ragnar rekao. – Anita me podsjeća na tebe kad si bila mlada i onako spretno radila na Nisse Nilssonovu štandu na tržnici. Tog sam popodneva dobila vrućicu i morala sam uzeti lijekove. Prespavala sam večeru i prospavala do četiri sata ujutro. Kad sam se probudila više nisam imala vrućinu, glava mi je bila bistra i imala sam dovoljno vremena još jednom razmisliti o svemu što je Lisa rekla. No, ponajviše sam razmišljala o samoj sebi, o svojoj ovisnosti o muškarcima. O vješcima poput Ragnara i Rickarda. Na Arnea koji nije bio vještac i u mnogim je stvarima bio djetinjastiji od mene. O tome da sam to znala i ipak mu dozvoljavala da bude jači, prepuštala mu tu moć. I opet na Ragnara. Je li počinio samoubojstvo? Arne je došao u vrijeme posjeta. Veseo. Razgovarao je s dežurnim liječnikom i od njega saznao da ću sljedeći tjedan moći kući. – Tako je grozno prazno bez tebe, – rekao je. Anna je nazvala i pitala ga za mišljenje, hoću li moći sljedeće ljeto preuzeti djecu. – Učinit ću sve što mogu da pomognem, – rekao je i uspjela sam mu se osmjehnuti i reći onako kako sam osjećala, naime, da ćemo nas dvoje to već nekako riješiti. A i veselit će nas. Ispričala sam mu o Lisinu posjetu, o divnim planovima koje ima ona i njezina obitelj. I što je rekla o policijskoj istrazi. Znao je za to, pisalo je u novinama i gradom su kružile razne glasine o tome da je Ragnarova tvrtka propala. No, to se uskoro razriješilo jer je Ragnarovo prijevozno poduzeće bilo stabilno i udovica je pri prodaji postigla dobru cijenu. – Vjeruješ li daje Ragnar... počinio samoubojstvo? – Ni u kojem slučaju. Da je Ragnar imao takve nakane nikad ne bi odabrao metodu kojom bi u nevolju uvalio svoga prijatelja. Mislim da je u žalosti zbog Hanne naprosto bio iscrpljen i rastresen. Osjetila sam veliko olakšanje jer sam odmah shvatila da Arne ima pravo. Nakon toga sam dugo razmišljala o tome koliko je čvrsta bila veza između kurve i njezina kopileta. I o tome kako to nitko nije shvatio. Godine su dolazile i prolazile, djeca su dolazila i ponovno otputovala. Najteže kod starenja nije umor, a ni sitne boljke. Najgore je to što čovjeku vrijeme počne bježati, a potkraj bježi tako brzo da se čini kao da uopće ne postoji. Osvanuo je Božić i već je Uskrs. Jasan je zimski dan i čim trepneš već je topli ljetni dan. A između toga praznina. 203

Djevojčice su rasle i razvijale se. Izgleda da im razvod nije naštetio. I nisu morale živjeti bez oca. Stanovao je u istoj kući, na najgornjem katu i ne samo da je preuzeo odgovornost već je i sudjelovao u njihovu životu. – A mama? – Djeluje zadovoljno. Tamo gdje stanujemo ima mnogo djece rastavljenih roditelja, no naši su roditelji drukčiji. Nikad loše ne govore jedno o drugom. Poslije se Rickard vratio, Anni i nama. Ponovno su se vjenčali. Mene je to rastužilo, nisam to razumjela. No, Anna je bila vesela poput poljske ševe u proljeće kad nas je nazvala i rekla da će doći već za Duhove, Rickard iz Italije, a djeca i ona iz Stockholma. Bilo je neobično ponovno ga vidjeti, starijeg, no ljepšeg nego ikad prije. Još mačkastijeg. Najteže je bilo Arneu. Poveo je dug razgovor s Rickardom u podrumu i nakon toga je rekao da sad sve bolje razumije. Što, to nikad nisam saznala, no sjećam se da sam pomislila kako vještac ponovno maše svojim plastom. Potom je Anna ponovno rodila, dječaka koji je umro. Tad sam joj još mogla pomoći. Djevojke su već bile odrasle kad mi se prikrala bolest. Vjerojatno mislite da je počelo sa zaboravnošću, primjerice da čovjek pođe u kuhinju po nešto i u međuvremenu zaboravi po što. To se događalo sve češće. Borila sam se protiv toga tako da sam posložila određene, svakodnevne navike. Prvo ovo, pa ono... Bili su to gotovo rituali i uglavnom je sve funkcioniralo, njegovala sam se i brinula za kućanstvo, a strah sam držala na distanci. Nekoliko godina. No, bolest je počela već prije, s time što više nisam imala... nikakav kontakt. Kad bi netko sa mnom razgovarao nisam čula što govori, vidjela sam samo kako pokreće usne. A kad sam ja govorila, nitko me nije slušao. Bila sam usamljena. Arne je objašnjavao i objašnjavao. Anna je hitala i hitala. Majka je bila mrtva, Ragnar je bio mrtav, Sofia je bila kod Boga. Greta je bila u ludnici, a sa Lisom se nisam htjela sresti. Jedine koje su imale vremena i željele slušati bile su unuke. Nikad neću shvatiti kako je Anna dobila toliko bolju djecu od mene. No i razgovori s Marijom i Malin su prestali. Tad sam već toliko godina bila usamljena da nitko nije mogao znati gdje sam. Posljednje čega se sjećam je da su iznenada svi stajali oko mene. Imali su širom otvorene oči, tamne od straha i htjela sam ih utješiti no riječi koje su još uvijek postojale nisu stigle do usana. Potom je tu bio bolnički krevet s visokim rešetkama i grozan strah od toga da budem zatvorena. Noćima sam tresla te rešetke, htjela sam se osloboditi. U početku je Anna sjedila pokraj 204

mene, danima. Plakala je. Prestala je hitati uokolo. Sad bi bilo moguće ponovno uspostaviti vezu, no izgubila sam sve svoje sposobnosti. Bilo je prekasno. ANNA Završna riječ Mokrohladna ožujska noć bila je pod prozorima nebodera. Dolje s trga čula se pop glazba, bučila je pijana mladež. Škripa kočnica na mokrom asfaltu ispred kioska. Sad više ni predgrađa noću nemaju mira. Dok je Anna navlačila zavjese zastala je na trenutak i pogledala preko na velegrad koji je sjao na horizontu. Prijeteće, smatrala je. Tamo je prije nekoliko tjedana neki nepoznat čovjek ubio premijera. Nije htjela razmišljati o Olofu Palmeu. Ponovno je u ruke uzela Johannin rukopis. Pročitala ga je uvijek iznova dirnuta i zahvalna. Unatoč tome bila je razočarana kao da je željela nešto drugo. Uvijek želim nešto drugo, pomisli. Na svoj ludi, uvijek na bijeg spremni način željela sam... što zapravo? Riješiti zagonetku. Kako naivno. Život se ne može tumačiti. Čovjek planira koliko može i na kraju se nađe uznemireniji nego ikad. Toliko je toga dotaknuto i izmiješano. No ti si bila poput tajne, toga sam uvijek bila svjesna. I to tu i tamo izvire iz tvoje priče. Samo bljesak, kratak i prolazan. Kao u snu. Potom opet preuzimaš ulogu zabrinute, uredne i vjerodostojne. Moram početi s jednostavnim, s onim za što vjerujem da shvaćam, pomislila je. Napisat ću pismo. Uključila je računalo: Stockholm, ožujak 1986. Draga mama! Noćas ti kanim napisati pismo, reći ti stvari koje se nikad ne bih usudila izjaviti da si ih mogla pročitati. Pročitala sam tvoju priču i to vrlo pažljivo. Nekako kao da si došla s neba i zauzela mjesto u normalnom zemaljskom životu! U tvome životu nije bilo ničeg nadzemaljskog. No, nisi bila ni ona koju sam pokušavala gaziti kad sam bila mlada i predbacivati joj poluobrazovanje i oholost. Ništa ne govoriš o tom razdoblju, kao da je sve pokraj tebe prošlo a da te nije povrijedilo. 205

Vjerojatno si shvatila da mi je bio potreban taj idiotski akademski obrambeni zid iza kojeg su se skrivali nesigurni mladi ljudi ambiciozne generacije u nastojanju da nadvise svoje roditelje i zataškaju svoje podrijetlo. Neko sam vrijeme živjela u uvjerenju kako sam svojom prenapuhanom naobrazbom superiorna u odnosu na tebe. No, kad sam postala majka, ponovno si zauzela svoje mjesto. Sjećaš se kako je Maria u kolijevci plakala zbog gladi? Bilo je strašno, no naučila sam – dakako, iz knjige – da dojenčad mora jesti u određenim razmacima. A ti si rekla: – Ali, Anna, dijete. To je bilo dovoljno. Sitni svi sati i pišem uzbuđena, sama sam i potresena. O, mama kako si bila zdrava i kako si se razboljela. U početku tako jaka, a potom tako bespomoćna. Sjećam se kako sam te pokušala poštedjeti i time na sebe navukla tatin bijes. Kako to obično djeca čine. Ti si dopustila da se to dogodi? Ili nisi vidjela? Rekao je da sam slična njegovoj majci, ponosna i plava. Možda je to pridonijelo tome da tvoj teret prebacim na sebe? Izazvala sam ga. Bila sam znatno sklonija srdžbi nego ti, bila sam više na njega. A kad sam postala tinejđerkom i gimnazija je sve više utjecala na mene znala sam mnogo bolje odbrusiti i baratala sam znatno većim fondom riječi od njega. Prezir? Da. Pitanje staleža? I to. Bilo je to nepodnošljivo za njega koji nije podnosio ni najmanju kritikvi. A kad bi bio povrijeđen, a to se lako događalo, morao je to izbaciti iz sebe. Iskaliti se. Na nama. Kao dijete je dobio mnogo batina i kao većina ljudi njegova naraštaja o tom je zlostavljanju govorio s ponosom. Imao je jedinstvena sadistička maštanja. Budući da niti on niti itko drugi nije shvaćao da su one seksualnog podrijetla, mogao ih je slobodno iživljavati. Je li me mrzio? Bože dragi, mrzi li me? Je li sada sav njegov suludi bijes usmjeren prema meni? Je li mi zbog toga tako teško telefonski razgovarati s njim? I odvesti se kući, njemu u posjet? Pojednostavljujem. Imao je mnogo dobrih strana. Bio je pouzdan u teškim situacijama, nikoga nije ostavljao na cjedilu. Jesi li tati dopuštala da te vrijeđa jer te podsjećao na vlastita oca? I što znaš o mlinaru iz Varmlanda, o njegovu mračnjaštvu i pijanstvu? On je bio, koliko sam to razumjela, sve što si imala. Jasno je da se dijete u takvu odnosu boji. Jesi li taj strah prenijela na Arnea? 206

A ja? Radim isto što i ti, pokoravam se, puštam stvari da se dogode. Rickard je otišao na tri mjeseca u londonsko predstavništvo kao korespondent. Tamo je neka žena s kojom spava. Vjeruje da mi time može doskočiti, meni i mojoj – emotivnoj hladnoći. No, zapravo se to uvijek odnosi na nju, ledeno hladnu Signe iz Johanneberga. Već je pet godina mrtva. No, što je smrt onome koji ne osjeća tlo pod nogama? I kako da ga dijete osjeti ako prva stvarnost, majka, zakaže. Rickard lebdi, mama, i to je ono što ga čini tako neodoljivim. Tijekom pisanja mislila sam da je Hanna najjača od nas tri. Imala je svoje svjetonazore i veze. Bila je realistična. Kad pomislim na njezino poimanje Boga, čudim se njezinoj hrabrosti, tom tvrdoglavom osobnom shvaćanju. I živjela je vi skladu s tim vjerovanjem. Kako je tvoj otac jednom rekao, u obzir je uzimala sve nedaće i zato ih nije navlačila. Baš kao što ih ti i ja stalno navlačimo. Ljutila se što ne može plakati. Nas dvije srao plakale kao da suze crpimo iz oceana. Nije nam pomoglo. Ni sekunde ne sumnjam u to da si bila bolji čovjek od mene, dobroćudniji. No, ja sam jača, konačno, nisam dopustila da me se slomi do potpune ovisnosti. Jasno je da to ovisi i o vremenu u kojem živimo, o obrazovanju, o tome da se sama mogu brinuti za sebe i svoju djecu. Ali i o tome što sam snagu naslijedila od majke a ne od oca. Kako sam se čudila kad sam shvatila da mi zavidiš zbog rastave, nikad to ne bih naslutila. Nije se smjela pretvoriti u pobjedu, kako kažeš, ostala sam kao ukleta biljka puzavica. Možda neovisnost i ne postoji. Kad pišeš o seksualnosti jako me rastužuješ. Putenost je nešto čarobno. Nešto tako veličanstveno, nekako sveobuhvatno. Zbog toga je Rickardova nevjera tako nepodnošljiva. Sutra ću napisati pismo u London: – Neću te natrag... Da učinim to? Mama, jutro je, spavala sam nekoliko sati i sad sam mirnija. Manje oštroumna? Moram ti reći nešto jednostavno i važno. Ono što si dobila od svoga oca ja sam dobila od tebe. Donekle sam to prenijela na Mariju i Malin i katkad se usudim povjerovati da imaju više samopoštovanja od tebe i mene. Možda nisu sretne, ma što to značilo. No, imaju djecu i poštuju sebe. Nikad nisi upoznala Stefana, Malinina momka i Lenina oca. No, sličan je Rickardu. I ujaku Ragnaru. 207

Još jednom čitam tvoje izviješće. Sada, sa trezvenog stajališta u zoru. Kako je čudno da dijete može znati a da ne zna. Jer, nekako sam znala da su postojala braća, da su mogla postojati braća. Bože, kako si to izdržala! Znam kakav je to osjećaj, i ja sam izgubila dijete i skoro sam poludjela. Doslovno. Nisam ti rekla koliko sam daleko zašla u to granično područje. Zacijelo te nisam htjela prestrašiti. Još je neobičnije bilo ono s ratom. Nikad nisam razmišljala o tome koliko je on obilježio moje djetinjstvo, koliko strahova potječe još otad. Unatoč tome, sjećam se njemačkog pilota koji je nad nama gorio u zraku, sjećam se tate koji je dolazio i odlazio, nosio odoru i govorio o zlu. A inozemni list koji sam na kiosku kupila novcem dobivenim od Ragnara neću nikad zaboraviti. Bilo je stvari koje nisi vidjela. Radi se o tvojoj braći. Gledaš na njih samo kao na šoviniste. No, to što su te prisiljavali da se brineš zbog njihova pijanstva, da im čistiš cipele i slušaš njihova smiješna erotska razmetanja bila je i neka vrsta kazne. Bili su ljubomorni na sestru koja je bila najljepša i najnadarenija od svih i kojoj je otac posvećivao svu pozornost. Znam to jer mi je ujak August jednom rekao: – Bila je tatina lutkica. Za nju bi sve napravio. Nas nije ni pogledao. No, sad se možeš usprotiviti pa reći kako su oni imali svu pozornost majke. Mislim da nije bilo vrijedno toga. Djelomično zato što je postala živućim anakronizmom, tek dospjela u grad, neobrazovana i seljanka. Ali i zato što je njezina zabrinutost gušila momke. Ne znam, polako tapkam kroz džunglu predrasuda i psihološkog općeg znanja. Jutros sam se probudila iz sna o vlaku, bila sam sama u vagonu koji je stajao negdje na zabačenoj pruzi. Bio je zabunom otkvačen. Zaboravljen. No, nije bilo strašno i zabrinjavajuće. Naprotiv. Imala sam vremena razmišljati u zaboravljenom prostoru. Sad uočavam da nismo slijedile najvažniji trag. Ljubav. Možda smo obje njezine zarobljenice. Iznenada sam se sjetila događaja od prije nekoliko godina, bila si rastresena ali ne posve izgubljena. Mogla si govoriti i veselila si se kad sam došla, prepoznala si me. Zatim se tata razbolio, morao je na operaciju. Bila sam sama kod kuće i svakodnevno sam se vozila prvo u Sahlgrensche u bolnicu, gdje sam ga posjećivala i poslije u dom gdje si ti bila. Svaki je dan govorio: – Ne gubi vrijeme ovdje. Idi mami. Rekla bih, okej, idem iz ovih stopa. Smijao bi se i mahao kad bi odlazila. 208

Nakon tjedan dana otpušten je iz bolnice, došla sam po njega i odvezla ga ravno k tebi. Bila si u kolicima na putu za blagovaonicu. Kad si ga ugledala podigla si ruke poput ptice koja podiže krila kako bi poletjela. Bilo je poput uzvika: – Evo te konačno! Potom si se okrenula sestri koja je gurala kolica i rekla: – Sad ćeš vidjeti da će mi odmah biti bolje. Sjećam se da sam bila ljubomorna. Zašto nam muškarci toliko otežavaju da ih volimo? Još jedna misao: maloprije sam rekla da sam sklonija srdžbi od tebe. Čudno je da nikad nisam bila bijesna na Rickarda. S tobom je bilo obratno, sva je tvoja agresivnost bila usmjerena Arneu. Je li uzrok tome vaša seksualna sputanost? I to što time vaša ljubav nikad nije bila izbavljena? Što sam htjela postići ovim putovanjem kroz živote triju žena? Pronaći put kući? U tom slučaju nisam uspjela. Nisam se našla kod kuće. Nisam uspjela ponovno naći dom, barem ne na putu koji sam odabrala. Sve se sastojalo od toliko sitnih pojedinosti, toliko proturječnih, još većih i tamnijih nego što je dijete slutilo. Ne znam čak ni da li sada bolje razumijem. No, mnogo sam naučila, do vraga, nemam namjeru učiniti što i ti, mama, odustati kad se istina raspadne u tisuću istina. Anna je upravo htjela završiti pismo kad je zazvonio telefon. Zbunjeno je pogledala na sat, nekoliko minuta do sedam, tko zove tako rano u nedjelju ujutro? Kad je ispružila ruku i podigla slušalicu, osjetila je strah. Zbog toga se nije začudila kad je s druge strane čula uzbuđenu kućnu njegovateljicu, koja se u Goteborgu brinula za tatu. – Bio je bez svijesti kad smo došli i sad ga kola hitne pomoći odvoze u Sahlgrensche. Anna se obukla, spakirala torbu s najnužnijim stvarima i onda nazvala bolnicu. Potrajalo je dok se nije probila do hitne u Goteborgu i jedan joj je umoran liječnik rekao: – Srčani udar. Najbolje je da odmah dođete. Nema više mnogo vremena. Brzo je još javila Mariji: – Tako da znaš kamo sam otišla. Uzela je taksi, u zrakoplovnoj luci Arlanda dobila je kartu s liste čekanja i u zrakoplovnoj luci u Goteborgu ponovno je uskočila u taksi. Nedugo prije deset sjedila je pokraj njegova kreveta. Bio je u sali, bez svijesti, na infuziji. 209

– Zar nemate jednokrevetnu sobu? Jasno je da imaju, rekli su, upravo je uređuju. Rekli su da će joj unutra staviti stolicu i dodatni krevet da se može ispružiti. Odmah poslije došao je liječnik s umornim glasom i preslušao srce i pluća. – Mogao bi usto dobiti i upalu pluća. U njegovu se glasu naslućivalo pitanje, shvatila je i pitala: – Hoće li ozdraviti? – Neće. Njegovo je srce odslužilo svoje. – Bez antibiotika. Kimnuo je i rekao da će ga nastojati poštedjeti bolova. Sjedila je tamo, sati su prolazili, glava joj je bila prazna. Ništa nije osjećala, bila je neobično nedirnuta. Dežurna je sestra ušla poslije podne i rekla, doći će netko tko će ovdje pripaziti na sat vremena kako biste mogli nešto pojesti. U ulaznoj dvorani postoji kavana, ostanite tamo tako da znamo gdje ste. Anna je tek sad primijetila koliko je gladna. Dobila je pečeni krumpir, dva jaja i ciklu. Zatim je kratko nazvala u dom za njegu staraca kako bi javila da danas neće posjetiti Johannu. Ništa se nije promijenilo kad se vratila u bolesničku sobu i uzela starčevu ruku u svoju. Oko sedam na večer ušla je jedna sestra kako bi rekla da Anna ima poziv iz Londona. Osjećala je nevjerojatno olakšanje. – Kako je, Anna? – Potpuno neobično... dosadno, – rekla je i posramila se. – Rezervirao sam let za ujutro. Kod tebe sam oko podne. – Hvala. – Razgovarao sam s Mariom. Doći će sutra, no teško pronalazi dadilju. Nismo uspjeli uhvatiti Malin, ona je u Danskoj na nekom seminaru. Kad je ponovno sjela uz starca, plakala je. Nestalo je praznine, ponovno je mogla osjećati. Kad ga je uzela za ruku, šapnula je: – Bio si dobar tata. To je istina, pomisli. Uvijek je bio za mene tu i uvijek mi je pomalo držao stranu. Njegova nam je srdžba stajala na putu. Da, ne mržnja. Oko pola tri postao je nemiran. Upravo je željela zvoncem dozvati sestru kad je primijetila da pokušava nešto reći. Suhe su se usne pokretale, no riječi nisu prelazile usne. Pogladila gaje po obrazu, šapnula je, razumijem, tata. 210

Njegove su oči dugo gledale u njezine, duboko je izdahnuo i prestao disati. Zbilo se brzo, gotovo nezamjetno. Tako lako, kao da se nikad nije dogodilo. Pritisnula je zvonce i tek kad je došla dežurna sestra i pogledala pomalo svečano, Anna je shvatila da je mrtav. Ispunila ju je tiha, besvijesna bol i shvatila je da je to žalost i da će dugo morati s njom živjeti. Sad nije mogla plakati. Nakon dugih minuta šutnje sestra je šapnula kako u njezinoj sobi ima kave i neka Anna pode tamo dok ona pripremi preminulog. Poslušala je kao dijete, popila kavu i pojela pola sendviča. Potom se opet smjela vratiti u sobu koja je bila lijepo pospremljena. S obje strane kreveta zapalili su svijeće, na grudima je bila kitica cvijeća. Ostala je tako sjediti jedan sat i pokušala shvatiti što se dogodilo. U pet ujutro nazvala je Mariu, ispričala joj sve i rekla da ne mora dolaziti. Javit će kad sve uredi s pogrebom. Nad gradom se nadvila srebrnkasta magla kad je uzela taksi i odvezla se u kuću pokraj mora. Tamo su nad hridima i otocima plakali signalni rozi. Službenici hitne pomoći sklonili su tragove teške noći u kojoj su ga pronašli. Išla je od sobe do sobe i pomislila, kao toliko puta dosad, kako je kuća izgubila osobnost nakon što su odveli mamu. Nije više bilo biljaka, malih pokrivača i jastuka. Postojao je samo red i ta škrta konkretnost kojom muškarci često ispunjavaju svoje okruženje. I bilo je hladno. Sišla je u podrum i uključila grijanje, potom se popela do svoje sobe i iz ormara izvadila pokrivač. Kad je legla razmišljala je samo o praktičnim stvarima i ustanovila da joj to pomaže. Probudila se u jedanaest. Peć na naftu buktila je u podrumu i bilo je gotovo neizdržljivo vruće. No, nije smanjila grijanje već je otvorila sve prozore i napravila propuh. Leđa i ruke boljele su je nakon probdjevene noći, no tvrdoglavo je ostala pri tome da razmišlja samo o praktičnim stvarima: Moram nazvati u zračnu luku Landvetter kako bi Rickard saznao da mora doći ovamo, a ne u Sahlgrensche. Topla kupka. Ima li ovdje što za jelo? Moram poći u trgovinu. Kad je nakon toga ležala u kadi, u toploj vodi i osjećala kako iz iscrpljena tijela nestaje ukočenosti, donijela je odluku: Ostat ću, želim ovdje stanovati. Na proljeće, možda zauvijek. Izašla je u vrt. Moj vrt, pomisli po prvi put i zasrami se kad vidi kako je zapušten. Sunce se probijalo kroz maglu, u hladnoj ožujskoj svjetlosti uočila je zapuštene ruže koje već godinama nisu cvjetale, travu koja je posve obrasla mahovinom i korov u koji su obrasle gredice s cvijećem. 211

Potom je čula auto, došao je i bila je u njegovu zagrljaju. – Hodaš u kućnom ogrtaču po toj hladnoći? I bosa u klompama, – rekao je kad ju je pustio. – Unutra je tako toplo, – rekla je. – Jesi li već štogod pojela? – Nisam, ovdje nema ništa za jesti. – Luda si, djevojčice moja, – rekao je i potom su se da nije ni znala kako našli u uskom krevetu na prvom katu i on joj je ljubio oči i grudi i nestalo je tuge, znala je, ovdje, ovdje sam kod kuće. Najvažniji trag? No, nedugo poslije, kad je pronašao limenku sa starom kavom koju joj je skuhao, pomislila je kako ništa nije tako jednostavno kao ono što je Hanna zvala leći zajedno. Nije pitao za umrlog, bila mu je zahvalna zbog toga. – Moramo k mami, – rekla je. Na aerodromu je iznajmio auto, to je bilo dobro. Sastavili su popis stvari koje moraju kupiti, rekla je da bi on mogao poći u kupovinu dok je ona u bolnici. Potom su kanili pojesti nešto u gradu i nakon toga potražiti pogrebni ured. – Organizacija te ispunjava kao i uvijek kad se bojiš, – rekao je i glas mu je bio ispunjen nježnom toplinom. Kad ju je ostavio pred domom za njegu staraca, uhvatila ju je panika. – Što da joj kažem? – Moraš joj reći kako stoje stvari. – Rickarde, pođi sa mnom. – Naravno, – rekao je i parkirao vozilo. Čekao je dok je razgovarala s dežurnom sestrom. I ona je bila mišljenja da joj Anna to mora reći. – Vidjet ćemo koliko će razumjeti. Johanna je bila daleko, kao uvijek, jako, jako daleko. Neko su vrijeme ostali sjediti i gledati je, Rickard ju je uzeo za ruku, a Anna se nagnula nad nju i rekla vrlo razgovjetno: – Mama, slušaj me, Arne je noćas umro. Je li se stresla, je li razumjela? Ne, umišljam to. No, kad su je ostavili, Rickard je rekao kako je siguran da joj je ruka reagirala. Rano su ručali u novom ribljem restoranu izvan Majnabbe, pošli su u kupovinu i u pogrebni ured. Nebesa, koliko je mnogo odluka ipak morala donijeti, Anna je pristala na sanduk od hrastovine, nije pristala na križ u 212

oglasu, pristala je na pozivnice i na nekakvu urnu. Iznenada je shvatila što to znači kad ljudi kažu da trka oko pogreba prvog tjedna potiskuje tugu. Na putu kući pošli su u kupovinu u staru majčinu trgovinu. Potom su pošli vrtlaru kod kojeg je Anna uvijek kupovala cvijeće za kuću. Kad su konačno stigli kući Malin je sjedila na stubištu, Anna se osmjehnula, a Rickard glasno nasmijao od veselja. Maria je uspjela sinoć s njom stupiti u kontakt, bila je u Kopenhagenu i jedan ju je prijatelj prebacio do Helsingora odakle je uzela trajekt. – Mama, opet si se uvukla u sebe. Kako bi bilo da pokušaš plakati? – Ne mogu. Anna je ležala na leđima u krevetu i držala Rickarda za ruku, hladna je ruka držala toplu. Bila je previše umorna da bi spavala. – Tabletu za spavanje? – Ne. – Možda viski? – Može. Pila je poput djeteta koje pije vodu i bila začuđena kako se brzo smirila. Na to je rekla da bi vrlo lako mogla postati alkoholičarkom i zatim je zaspala. Probudio ju je miris kave koji se probio gore uz stubište i čula je Rickarda i Malin kako razgovaraju u kuhinji. Bilo je lijepo vrijeme. Moram im reći, pomislila je dok je silazila niz stubište. Za kuhinjskim je stolom dobila veliku šalicu vruće kave, ulila je u nju mlijeko i pila. – Namjeravam ovdje ostati... neko vrijeme. Netko mora odlaziti mami. – Što se mene tiče, to je u redu. Od Londona je doista Goteborg bliži, – rekao je Rickard. – Bit ćeš jako usamljena, – rekla je Malin. – No, posjećivat ćemo te koliko često ćemo moći. – Namjeravam nazvati Mariju i zamoliti je da mi doveze auto. I računalo i sve bilješke. I odjeću. Zatim reče: – Mogu isto tako i ovdje pisati. Te su riječi ostale visjeti ispod kuhinjske svjetiljke. Iste riječi kao i toliko puta prije. Spustila je glavu na stol, popustila i rasplakala se. – Leći ću malo, – rekla je, uzela kuhinjski papirnati ubrus i pošla gore. – Moram malo biti sama, – rekla im je dok su je gledali uplašenim očima. Ležala je u svojoj staroj, djevojačkoj sobi dok nije prestala plakati i počela se tresti od zime. Bože, kako se smrzavala. 213

Ponovno ju je probudio ugodan miris. Pečena slanina, krumpir, luk. Noge su drhtale kad je pošla u kupaonicu i lice oprala hladnom vodom, te pomislila kako izgleda staro i potreseno. No, kad je sišla u kuhinju, Rickard je rekao: – Divno da opet imaš oči. – A ne prazne bunare, – dodala je Malin i osmjehnula joj se. Anna je tada primijetila da joj oni zapravo uzvraćaju osmijeh. – Dobro je daje smio umrijeti, – rekla je. – Da, dobro za njega i dobro za nas. Mislim da moraš uzeti u obzir da je imao dug i bogat život. U toj izjavi zapravo nije bilo ničeg posebnog, no Anna je tako dugo živjela u besmislu da su riječi ponovno počele dobivati na težini. Svaka pojedina riječ. – Koliko dugo možete ostati? – Do poslije pogreba, – rekoše oboje. – Rickarde, bi li mogao na sebe preuzeti prodaju jedrilice? Bilo bi mi drago kad bismo je se riješili. A treba nam i gotovina. Nije mu trebalo mnogo da sastavi oglas i nazove goteborške novine. Potom je otišao do brodogradilišta i vratio se s čovjekom koji je kuckao po koritu jedrilice, procjenjivao unutrašnje uređenje i naveo odgovarajuću cijenu. – Što se gotovine tiče, možda bismo mogli pregledati očeve račune i izlist iz banke? – To je dobra zamisao. Pokazat ću ti njegov tajni trezor. Pronašli su trezor koji se nalazio u zidu ugrađenog ormara, iza starčeve odjeće. – Kako lukavo, – rekao je Rickard zadivljeno. – Zašto imaš takav čudan izraz lica? – Sjetila sam se nečeg. Malin, gdje je moje cvijeće? – U podrumu. Sama si ga jučer po podne onamo odnijela. U podrumu, pomisli Anna. Malin i Anna su očistile sve prozore u kući, oprale su i izglačale sve zavjese i kupile još pelargonija za prazne prozorske daske. Rickard je prodao jedrilicu, pošao u banku i pronašao procjenjivača. Bila je to jedna vrlo promišljena žena, prolazila je kućom i sve procjenjivala na najmanju moguću cijenu. – To je zbog poreza na nasljedstvo, – rekla je. U četvrtak po podne došla je Maria. U autu s djecom. Anna je male djevojčice tako čvrsto zagrlila da im je skoro ponestalo zraka. Nakon ručka Rickard je unio računalo u kuću. 214

– Nakon pogreba uredit ćemo ti lijepo radno mjesto. Mnogo je ljudi došlo na pogreb, mnogo više nego što su očekivali: kolege s posla, ljudi iz stranke, jedriličari. I ono malo što je ostalo od stare rodbine. Kako obred u crkvi tako i karmine nakon nje, Anni su nestale u nestvarnom. Bila je sama. Dani su dolazili i prolazili. Prije podne je uvijek posvećivala svojoj knjizi. Teško je napredovala, samo zasebne misli. Znala je dugo samo sjediti i razmišljati o Hanninoj majci, koja je morala gledati kako joj četvero djece umire od gladi. Zatim je razmišljala o Johanni i njezinim spontanim pobačajima, i njih je bilo četiri. Sama je izgubila samo jedno dijete, no to je bilo dovoljno da zna kako je. Dvoje djece! Jedan abortus. Kako je mama mogla to naslutiti? Kakvo je to bilo dijete koje se nije smjelo roditi? Dječak? Djevojčica? Priberi se, reče glasno. Ne možeš tako suzama vlažiti tastaturu. Zatim je napisala: Teško je zamislivo da nikad nisam znala koliko sam žalila za tim djetetom. Razmišljala je o dami od slonovače, Arneovoj majci i svojoj baki i o tome kako Johannino shvaćanje te žene nije ostavljalo ni najmanjega mjesta za razumjevanje. To je bilo neobično, mama je uvijek težila tome da razumije i oprosti. Vjerojatno je mrzila svoju svekrvu, Vjerojatno ju je krivila za sve ono teško i neshvatljivo kod tate. – Sve je sličniji svojoj majci, – govorila je posljednjih godina. Nisam mogla slušati: – Anna je stalno nekud žurila. Je li u životu očeve majke postojala tajna, sramota koju je trebalo tim ludim ponosom učiniti nevidljivom? Oko podneva je jela kukuruzne pahuljice s mlijekom i odvezla se u bolnicu kako bi nahranila majku. Više se nije grozila starih ljudi u domu za njegu. Kao i sve što postaje navikom bili su joj posve normalni. Upoznala je ostale posjetitelje, umornu nisku ženu koja je svaki dan dolazila nahraniti brata, starca koji se mučio dolazeći kroz grad s bolesnom nogom kako bi vidio svoju ženu. Kćeri, mnoge od njih njezine dobi. Pozdravljali su se, pričali o bolesnicima i vremenu ovog lijepog proljeća i uzdisali dok su procjenjivali koliko će još živjeti usamljena starica u sobi broj pet. Anna je Johanni pričala o vrtu, o tome kako svako popodne provodi u njemu kako bi ga spasila i ponovno osposobila. Već odavno ne razmišlja o tome razumije li je Johanna. – Najgora je trava, – reče. – Iščupala sam mahovinu i kupila nešto za popraviti zemlju. Čim padne kiša razbacat ću to. 215

Sljedećeg dana: – Ribiz se već oporavlja. Jako sam ga obrezala, razrahlila i nagnojila zemlju. Jednog je dana došla s veselom viješću: – Zamisli, ruže su propupale! Rezidba je pomogla, kao i to što su dobile svježu zemlju i gnojivo. – Sve će biti kao nekad, mama, – rekla je. – Posadit ću ljetno cvijeće jer je preživio samo jedan jedini grm. Oni tamnocrveni božuri, znaš. Jednog je dana mogla izvijestiti: – Sad je skoro sve gotovo, mama. I bit će jako lijepo. Kad je vrt bio potpuno uređen, Johanna je umrla. Jedne noći u snu. Anna je sjedila uz nju, kako je sjedila i uz oca, i držala je za ruku. Kad se pred jutro vratila kući i prošla vrtom, nije osjećala tugu. Samo duboku žalost. Obitelj je došla i pomogla oko priprema za pogreb. I ovog je puta došlo više ljudi nego što su očekivali. – Ostat ću još neko vrijeme, – rekla je Anna. – Ali Anna! – Ali marna! Rickard koji je završio svoj posao u Londonu i morao se vratiti u redakciju bio je tužan, vidjela je to na njemu. – Koliko još? – Dok se mrtvi u zemlji ne ohlade. Imao je prestrašen izraz lica i shvatila je da se izrazila poput luđakinje. Tijela su spaljena. Rickard i ona su zajedno stavljali urne u Hannin grob koja se jedina spremila za svoju smrt i za novac od mlina kupila grob u Goteborgu. – Kakav neobičan izraz, – reče Rickard. Da, kimnula je, no ostala pri tom: – U svem svojem besmislu to ipak ima smisla. Pokušala je objasniti: – Imam nejasnu predodžbu o tome da želim naučiti... ne uzrujavati se. Priviknuti se na misao da će sada sve biti onako kako i inače bude sa svime. – Sa čime, na primjer? S onom tvojom ženom u Londonu, za početak. Svejedno mi je tko je ona, kako izgleda i što radi u tvom životu. Nije to glasno izgovorila no glasno se nasmijala od sreće kad je osjetila da bi se to moglo dogoditi. – Ali, moramo razmišljati razumno. Već sam uplatio one kuće u Roslagenu. Kimnula je, no bila je začuđena. Otkad je otputovao u Englesku nije više govorio o kupnji kuće. Možda uopće nije postojala žena u Londonu. 216

– Morate mi dati malo vremena. Tada je Malin odlučila: – Mislim da je to u svakom slučaju u redu. Još nisi raskrstila s ovom kućom. I mislim da ćeš to učiniti tek kad završiš knjigu. U toj je samoći bila neizreciva radost. Kad je lišće i sav otpad od prošle godine skupila na jednu hrpu i zapalila, ostala je dugo stajati i gledati u vatru. U svečanu raspoloženju i daleko odmakla u vremenu. Šetala je obalom, katkad je trčala, penjala se strmim stijenama, bacala kamenčiće niz padinu dolje u more. – Doimaš se sretnom, – rekao je Rickard kad je došla po njega u petak kasno popodne. Bilo je to pitanje. Dugo je razmišljala. – Ne, – rekla je konačno i nije točno znala stoje time mislila reći. – Ne očekujem više ništa, – rekla je. Sretna? To ju je pitanje prilično zaokupljalo nakon što je otputovao natrag u Stockholm. Zasmetalo ju je to. Nikad više sreću, pomislila je. Nikad više tu ljupkost, krhkost i bojažljivost. Osuđeno je na to da se razbije i čovjek se uvijek ozlijedi na krhotine. Krvarimo, nalijepimo flaster, uzmemo tabletu i mislimo da će zacijeliti. Ali, onako je kako majka kaže: sve ostavlja trag za sobom. I pred svaku promjenu vremena bole stari ožiljci. Maria je doputovala i ponovno otputovala. Bila je istini prilično blizu kad je rekla, doista si postala djetinjasta, mama. – Jesam. I Malin je došla: – Jesi li se konačno oslobodila, mama? Bilo je nečeg u tome. – Možda sam na dobrom putu, – reče Anna i zahihota se. – Trenutačno sam u zemlji Nedođiji. Tamo se može vidjeti bez riječi. Najbolje je što tamo nema pridjeva. Godinama nisam vidjela ni drveće ni more, čak ni tebe i Mariju i djecu. Zbog tih prokletih pridjeva koji čovjeku iskrivljuju percepciju. Anna je s vremenom pokušala otkriti čega sve ima u Nedođiji. Nadala se tome. No, nije se žurila, bila je oprezna. Ne znatiželjna. Htjela si je ostaviti mnogo vremena, čak i spitanjima. Zasad se samo zadovoljavala time da zastane pred zanimljivim detaljima. Lica. Njezino vlastito u ogledalu. Ono gospođice s pošte, poštara ili ono prvog djeteta iz susjedne kuće. I Birgerovo, jedinog koji je došao u posjet. Njegov ju je veseli osmijeh zainteresirao, nije se više bojala one čudne tame u njegovim očima. Misli. Svojim je zamislima posvetila potpunu pozornost. 217

Nije ih bilo mnogo, dolazile su i odlazile. No, iznenadile su je i razveselile poput pupova na ružinu grmu. Kad su procvale jabuke i u njihovim krošnjama počele zujati pčele, otkrila je nešto novo. Uspjelo joj je zaustaviti misli, vječno brbljanje u mozgu se smirio. Iznenada je bila ondje gdje je godinama težila biti putem svojih meditacija. Stvari su je očaravale. Naplavine na žalu. Kamenje, kamenje ju je moglo uvijek iznova razveseliti. Jednog je dana pronašla glatki kamen čudne prošaranosti, pomalo u obliku fetusa. Dugo je sjedila i plakala. Na tren je pomislila da ga ponese kući. No, zatim se dosjetila nečem drugom i bacila ga natrag u valove. Ništa nikad nećemo moći shvatiti, pomislila je. No, u sitnicama možemo slutiti. Kad se vratila kući na ulazu u njezin vrt stajali su muškarac i žena. Sa cvijećem, teškom kantom punom božićnica. Rascvalih. Ženu široka lica i otvorena plava pogleda kao da je od nekud znala. – Dugo se nismo vidjele, – rekla je. – Ja sam Ingeborg, Sofijina kći. Došli smo izraziti sućut i vratiti božićnice koje je moja majka dobila od vaše kad su mi se utopila braća za one oluje. – Ovo je moj suprug, Rune, – rekla je i Anna je ruku pružila čvrstoj muškoj ruci. Kad se Anna htjela zahvaliti rasplakala se. – Tako lijepo od vas, – šapnula je i u džepu potražila rupčić, pronašla ga, smirila se i rekla: – Postala sam prava cmizdravica. Uđite i popijmo kavu. Sjedili su u kuhinji i dok je Anna lijevala kavu i pripremala pužiće s cimetom, rekla je: – Ako itko zna stoje žalost, onda si to ti, Ingeborg. – Da, to je točno. Najgore je bilo kad je more uzelo tatu. Bila sam tako mala, nisam mogla shvatiti. – Tvoja je majka bila pravi anđeo. Znaš li da je svaki dan dolazila ovamo kad je baka umirala? – Da. Bila je sretna što može pomoći. – Kad je moja majka ostarila, često je brojala svoje mrtve, taj je mrtav i taj je mrtav, a Sofia je kod Boga, rekla bi. Sad je Ingeborg morala posegnuti za rupčićem i činilo se da je Runeu neugodno. Pomaknuo se na kuhinjskoj klupi, nakašljao se i rekao: – Da budem iskren, nismo došli samo zato da izrazimo sućut, nešto smo vas htjeli i zamoliti. – Ali, Rune! 218

Ingeborg ga je uspjela zaustaviti i dvije su žene razgovarale za kavom o tome kako se zapravo nikad nisu poznavale. – Nismo se vidjele deset godina i to je mnogo kad si dijete. – Uvijek sam te smatrala tako velikom i lijepom. I onda si dobila posao na tržnici, kao moja majka. – Bila si pomalo neobična sa svim tim svojim školama. – Sad su se smijale. Zatim su izašle u vrt i stavile božićnice na njihovo staro mjesto, u rupu u zemlji s južne strane stijene. – Kako si ovdje sve lijepo uredila. – Nisam uspjela dovršiti vrt prije majčine smrti. – Je li znala daje tvoj otac... otišao prije nje? – Mislim daje. Razgledali su kuću, Rune je rekao da je predivna i sad su konačno morali prijeći na stvar. – Ovako stoje stvari, željeli bismo kupiti ovo imanje. Misli su počele previrati u Anninoj glavi, sve se zavrtjelo. – I jednoga dana na njezina vrata pokuca stvarnost, – šapne i potom se nasmije oslobođeno, te glasno reče: – Ne mogu zamisliti bolje rješenje od toga da Sofijina kći... i njezin zet preuzmu maminu kuću i vrt. Rune je govorio o tržišnoj vrijednosti, rekao je da imaju taj novac. Anna je odmahivala glavom i rekla da joj je važno da se ovdje ništa ne radi umjetnim blokovima i drugim kerefekama, a Rune je rekao da je stolar i da zna sa starim kućama, Anna se osmjehnula i rekla, podsjećaš me na moga oca i mislim da ćete ovdje biti sretni, a Ingeborg je rekla da je o ovom imanju sanjala još kao djevojčica, da je ono za nju bilo oličenje sreće s tom mladom obitelji i tom slatkom malom kćeri. Tako su to ljudi valjda i vidjeli, pomislila je Anna začuđeno. Zatim je rekla da mora razgovarati sa suprugom i djecom i Rune kao da se uznemirio. Na to je Anna rekla da će se Rickard veseliti, a i kćeri. – Žele da budem s njima. – Rickard će doći za vikend. Tad ćemo se ponovno sresti i dogovoriti pojedinosti. Imam velikih problema s namještajem... – Ovim lijepim namještajem od mahagonija? – Koji je izradio moj otac. Da, ne želim ga baciti... – Baciti, – reče Rune. – Zar si luda! – Hoćete li uzeti stvari koje ne možemo smjestiti kod sebe? – Okej, – rekao je Rune i Anna se nasmije. – One spadaju u ovu kuću. Tad reče Anna da u svemu postoji jedna kvaka. Mora dovršiti knjigu. 219

– Tri tjedna, – rekla je. – Obećajem da ću je dovršiti za tri tjedna. Kad je ovo dvoje otišlo, zabuljila se u računalo. Od majčine smrti nije napisala ni jedan redak. – Krajnje je vrijeme, – reče samoj sebi. Ono što sam pronašla neću izgubiti. Zatim je nazvala Rickarda. Očekivala je doduše da će se veseliti, ali ne i da će vrištati od veselja. – Dragi Bože, kako mi nedostaješ! – Vidjet ćemo se u subotu. Tad ćeš sve moći dogovoriti sa stolarom Runeom. – Nazvat ću posrednika u Goteborgu i raspitati se za tržišnu cijenu. Kako napreduje pisanje? – Sad će opet krenuti. Kad je spustila slušalicu, dugo je ostala pokraj telefona. Shvatila je. Nije bilo nikakve žene u Londonu. Da nisam ovaj tjedan imala za sebe, postala bih paranoična. Sljedećeg je jutra u sedam sati sjedila za svojim računalom i zbunjeno pomislila: još će se na kraju sve dobro završiti. Unatoč svemu. Odluka o prodaji prisilila ju je na ono što je dugo odgađala, naime da se primi kuće, da pospremi i posloži stvari. Radila je to po podne i započela s tavanom. Uskoro se rodila misao da ova kuća može ispričati više od cijela Johannina izviješća. Poput, primjerice, ovih knjiga na sjevernom dijelu sobe. Bile su u staroj mornarskoj škrinji i sve su bile istrošene od česte uporabe. Raspale se od čitanja. Je li ih majka sačuvala jer nije imala srca bacati knjige? Je li ih je kanila popraviti? Neke su na hrptu bile obljepljene ljepljivom trakom. Johanna je cijeli život gutala knjige. Vjerojatno je sve to čitanje ostavilo traga. Pa ipak, to nije spomenula, samo Lagerlofovu sasvim na početku i potom negdje, onako usput kako je svakog tjedna posuđivala hrpu knjiga iz knjižnice. Ovdje je bio Strindberg, sve njegove knjige, koliko je Anna to mogla na brzinu procijeniti. U jeftinom, mekom uvezu. Vjenčanje se raspala, nedostajalo je više stranica. Posvuda podcrtane rečenice, tu i tamo ljutiti uskličnici. Najdublji je dojam na Annu ostavio Idiot Dostojevskog, uvezen primjerak s bilješkama sa strane. Potrajalo je dok Anna nije uspjela pročitati što je to bilo naškrabano uz rub, morala je ponijeti knjigu van, na svijetlo dana i ustanovila je da je Johanna uz svaku podcrtanu rečenicu uredno ispisala: – Kako istinito! 220

Tu je bila Baka i dragi Bog Hjalmara Bergmana, Kaliocain Karin Boyes, pjesme Haralda Forssa, Moa Martinsona, sve broširano i u raspadajućem stanju. Čudno! Poznati švedski pjesnici radničke klase Lo-Johannson, Harry Martinson, Vilhelm Moberg bili su u lijepo uvezenim izdanjima na stalaži u dnevnom boravku. Zašto nikad nismo razgovarale o knjigama? To je bio velik zajednički interes. Jer se nisi usudila! Ne, nemoguće da je bilo to. Jer nisam slušala? Da. Nisam bila zainteresirana za tebe kao osobu, već samo kao majku. Tek kad si se razboljela, nestala i kad je sve bilo prekasno, došla su sva ta pitanja. Sljedećeg je dana pregledala majčinu odjeću, lijep, dobar rad krojača, dobra kvaliteta. Kao i sama Johanna. Tu je bila kutijica za nakit, u njoj samo bezvrijedne stvari. Nije htjela nositi nakit, nije htjela biti upadljiva, izazivati. Iako si bila prekrasna, mama. Pronašla je njoj nepoznatu kutiju sa starim fotografijama. Kako si bila lijepa. A ovo je vjerojatno Astrid na nekom mostu u Oslu. Anni je ubrzano kucalo srce kad je ponijela slike dolje i s njima sjela u naslonjač u dnevnom boravku. Bila je tu zajednička fotografija Astrid i Johanne, vjerojatno ju je snimio Arne. Kako su bile slične. I obje posve drukčije od Hanne. Vjerojatno je tajna skrivena baš tu, na prijelazu između onog teškog prikovanog za zemlju i lakog, lepršavog poput leptira. Ono... izvanzemaljsko. Anna je dugo prezala pred tom riječi. Nije pronašla bolju. Bilo je to nešto što ste vas dvije znale. Sasvim otraga u kutu potkrovlja bio je paket, ogroman, čvrsto umotan u staro jedro. Anna je povlačila i trgala, bilo je teško no na kraju ga je izvukla i odvezala konopce. Evo ga: Hannin naslonjač iz Varmlanda!Kad je Rickard stigao u petak doimao se mlađim deset godina. Hitao je kućom, kako si bila marljiva. Prve noći gotovo uopće nisu spavali. Po prvi je put Anna pomislila, evo je, ovdje je ta zemlja bez misli. 221

Potom su postali besramno praktični, sortirali su, odnosili na smetlište. Radilo se o impresivno suvremenom odlagalištu izgrađenom da se gotovo svemu doskoči. Kontejneri za odjeću, veliki sanduci za knjige, papir ovdje, metal tamo. Oko podneva su, kako je i dogovoreno, došli Rune i Ingeborg. Sad su bili sramežljiviji kao da ih je Rickard prestrašio. I on je bio nesiguran. – Nisam trgovac, – rekao je. – No, nazvao sam posrednika u gradu i saznao za cijenu od koje mi se zavrtjelo u glavi. Oko milijun, – rekao je. – To je vjerojatno točno, – rekao je Rune. – Ne! – vikne Anna. – Rickarde, to je besramno! – Jasno, i ja kažem. – To je zbog položaja, – reče Rune. – Pogled na more i velika okućnica. – Najviše osamsto tisuća, – reče Anna. Sad je Rune prestao biti sramežljiv: – Do vraga, nemam namjeru iskoristiti ovu situaciju samo zato što imam posla s ljudima koji nemaju pojma o novcu, – rekao je i iznenada su se svi počeli smijati. Na to će Ingeborg: – Imamo kapital, Anna. Moraš znati da smo uštedjeli novac od osiguranja za ribarski brod koji je potonuo. Runeu i Ingeborg to je bilo samo po sebi razumljivo, no Rickard i Anna su oborili poglede. – Sad ćemo prvo dobro zaliti ovu kupovinu, – predloži Rickard koji više nije izdržao. – Ostalo ćemo obaviti u ponedjeljak u banci. – To je u redu, – reče Rune i kad je Rickard došao s viskijem dodao je: – Nije loše. – Čuj, Rickarde, – započne Anna kad su gosti otišli. – Zašto mi jučer ništa nisi rekao o cijeni za kuću? Ili noćas? Ili jutros? – Bilo je sve tako harmonično, Anna. Nisam htio svađu. – Bojiš me se? – Da, tvoje ozbiljnosti. Anna je osjetila da su one glupe suze opet počele teći. No, Rickard se razljutio i počeo vikati: – Zašto nikad ne možemo biti poput drugih ljudi? Zašto ne vičemo hura kad se iznenada obogatimo, zašto ne sjednemo i ne planiramo što sve možemo napraviti s kućama koje smo kupili?! Na to se Anna morala nasmijati i reče: – Imaš potpuno pravo. Novac je nešto divno. I nema poreza na nasljedstvo jer je kuća već godinama moja. No, na njoj je još hipoteka od stotinu tisuća.

222

– Budući da si ovoga puta, iznimno, spremna razgovarati o svjetovnim stvarima, mogu ti reći da sam za jedrilicu dobio devedeset tisuća. A na očevim štednim knjižicama bilo je preko pedeset tisuća. Anna se začudila: – A uvijek se žalio da nema novaca. Zašto nikad ništa nije rekao? – Zašto nikad nisi pitala? Ima pravo, pomisli Anna. Normalan bi se čovjek raspitao. Moram se vratiti u stvarnost. – Čeka me jedan drugi vrt, – rekla je. – Tako je, Anna. Cijelu su večer sjedili za kuhinjskim stolom, skicirali i planirali. Anna je odmah primijetila da je Rickard već dugo o tome razmišljao. – Izgradit ćemo novu veliku kuhinju u sjevernom kutu. U novoj kući, razumiješ? Tu ćemo onda imati mjesta i za kupaonicu i praonicu. I za ugradive ormare i neke druge opcije za odlaganje stvari. – A što je s vodom i kanalizacijom? – Razgovarao sam tamo s jednim građevinarom. Za to danas postoje tehnička rješenja. – Tu je još i ostakljeni prolaz između kuća, rado bih ga proširio, tu na sredini. To bi mogla biti neka vrsta zimskog vrta, znaš. Anna je kimnula, sva zažarena od revnosti. – A ovdje će stajati bakin naslonjač iz Varmlanda, – rekla je. Toliko su se udubili u to da nisu mogli zaspati i to je bilo dobro jer je u ponoć zazvonio telefon. Anna se ukočila od šoka, ne, šapne, a Rickard je skočio i digao slušalicu: – Halo! Zar nemaš ni trunke srama? Znaš li koliko je sati? Tko, pomisli Anna koja se ponovno smirila. Zvučio je veselo. – Da, mislim da neće biti problema. No, pričekaj da porazgovaram sa ženom. Doviknuo je gore da je na telefonu Sofie Rieslyn koja je upravo sletjela avionom iz Londona i rado bi došla ovamo pokazati fotografije. – Neka samo dođe! – dovikne Anna koja je bila vrlo iznenađena. – Potpuno sam zaboravila pitati te za knjigu, – rekla je kad se vratio. – Strašno kako sam se ponijela. – No, to je sad prošlo, Anna. No, trebat će mi tvoja pomoć u vezi s jednim izdavačem i u vezi s... jezikom. Htio bih od toga napraviti nešto više od obične reportaže. No, o tome ćemo sutra razgovarati.

223

Baš dobro što sam gotova sa svojim rukopisom, pomisli Anna kad je Rickard zaspao. Kako sam samo mogla zaboraviti da je to mjesto u Londonu uzeo samo zato što je htio napisati knjigu o tom gradu. Sa Sofie Rieslyn. Prije nego što je usnula, sinulo joj je da je poznata fotografkinja bila ta koje se bojala. Paranoja, pomisli. Moraš prokleto dobro paziti na sebe, Anna. Izgleda kao vrana, – reče Rickard uz jutarnju kavu. Anna je organizirala kao i uvijek kad je bila nervozna: – Uredit ću tatinu sobu. Spremit ću joj krevet. I pospremiti svoje papire. Tako ćete za svoj posao moći koristiti pisaći stol i blagovaonicu. Ti ćeš se za to vrijeme odvesti do tržnice i kupiti svježi iverak. – Dogovoreno. Nije izgledala kao vrana već kao gavran. Niska, usredotočena pogleda, promatrački tip. Oštre bore na licu, bijeli pramenovi u crnoj kosi. – Uopće ne izgledaš kao na Rickardovim slikama, – rekla je Anni. – Napravit ću nove. – No, čuvaj se, – reče Rickard. – Što se brzine tiče, Sofijin rekord u fotografiranju portreta je četiri sata. – Ali, rado bih to učinila, – reče Anna – Želim konačno znati kako izgledam. – Tko si, – reče fotografkinja. – To čovjeku postane zanimljivo tek kad je u žalosti. Nedjeljni je ručak bio dug i ugodno se ćaskalo, nakon toga je Sofie rekla da se želi odmoriti. – Shvaćam te u potpunosti, – reče Rickard. – Noćas si dokasna bila budna. Obično je Anna imala problema sa novinarskim žargonom, tim ironičnim humorom. Danas, međutim, ne, smijala se i sudjelovala u šalama. Poslijepodne je Sofie izvadila fotografije, Rickard je od zadovoljstva zazviždio kroz zube poput dječarca. I jadikovao: Kako čovjek, do vraga, piše tekstove za ovakve slike? Anna je išla od stola do stola i potrajalo je dok ostali nisu primijetili da je postala blijeda i zatvorena. Ovdje je osoba koja zna, pomisli. Osoba koja uvijek zastane kod detalja, kod sitnice koja izražava cjelinu. – Što li je, Anna?"Nije odgovorila, okrenula se Sofiji i šapnula: – Jesi li to oduvijek znala? – Mislim da jesam. 224

– Ja sam tek sad naučila. U tri tjedna ovdje na obali, naučila sam. – To je dobro Anna. Nećeš to više izgubiti. Znaš, tko je jednom vidio... – Razumijem. Nakon duge stanke Rickard je rekao da je shvatio kako jedno obično piskaralo nema pravo ništa pitati. – Točno, – reče Sofie i Anna se smijući složila s njom. – Bezobrazne babuskare, – reče Rickard i Anna ga je utješila onako kako je običavala: – Kasnije ću ti objasniti, Rickarde. – Hej, vas dvoje, – upozori ih Sofie i Anna pocrveni. Otputovala je iste večeri u svoj, kako je rekla, zapušteni atelje u Stockholmu. Vidjet ćemo se opet, rekla je, i Anna je znala da je to točno, vidjet će se opet. U ponedjeljak su se, kako je dogovoreno, sastali s Runeom i Ingeborg u banci. U utorak su došla djeca iz Stockholma. Zajedno su ispraznili kuću i pospremili je. Malin je htjela dvije komode i jedan naslonjač, Maria koja nikad nije mogla odoljeti knjigama spremila je sadržaj polica s knjigama u svoj auto, obje su željele stari porculan, Rickard je uzeo dio Arneova alata iz podruma. – A ti, mama? Zar ti ništa ne želiš? – Želim. Uzet ću s tavana naslonjač iz Varmlanda. – Dragi Bože! – Iz sentimentalnih razloga? – Može se to i tako reći. U srijedu po podne bili su gotovi. U četvrtak rano ujutro trebali su doći Ingeborg i Rune po ključeve. Potom su se pretrpanim automobilima trebali zaputiti preko autoputa S40 u smjeru istoka i potom na autoput E4 prema sjeveru. Dalek put kući, pomisli Anna. Nakon lakog ručka s hladnim pečenjem i lososom rekla je: – Sad me svi počujte. Ispričat ću vam, naime, bajku. Oči djevojčica zasjaše, voljele su Annine bajke. No, Malin se poboja: – Neću izdržati ako ćeš sada postati sentimentalna, mama. – Sjedni mirno i slušaj, – reče Anna. I zatim im ispriča o starom imanju na granici s Norveškom, o gorskom potoku i mlinu, o mlinaru koji je došao iz Varmlanda i oženio Hannu. – To je bila baka moje bake, – rekla je djeci.

225

Pričala je dalje o seoskom imanju koje je Hannin predak nekoć dobio od samoga kralja. Zatim je pričala o godinama oskudice, djeci koja su umirala od gladi i imanju koje se dijelilo u sve više manjih imanja. – Kad je umro posljednji veleposjednik imanje je još uvijek bilo prilično vrijedno, – rekla je. – Njegova je kći podijelila nasljedstvo. Hanna je dobila mlin i stoku koja je bila na imanju, a njezina su braća dobila manja imanja. – No, tu je bila još jedna sestra, djevojčica koja je bila poput vile i udala se u Norveškoj. Njoj je pripao sav obiteljski nakit. Kažu da je bio jednako vrijedan kao i ostali dijelovi nasljedstva. Anna je pokazala Astridinu sliku i jedna je djevojčica rekla: – Izgleda kao baka Johanna. – Kako lijepo da si to uočila, – obradova se Anna. – Prema tradiciji taj je nakit trebao prelaziti s jedne kćeri na drugu, – nastavi Anna i sad su svi postali napeti. – Astrid nije imala kćeri i odredila je da moja majka dobije nakit. Kad je umrla, u Norveškoj je bio rat, no u ljeto 1945. posjetio nas je jedan odvjetnik. Nikad neću zaboraviti taj dan. A sad ćeš se ti, Rickarde, opremiti odgovarajućim alatom. Jer, sad ćemo to blago izvaditi iz podruma. Djeca su bila blijeda od uzbuđenja. Marijine oči bile su širom otvorene i tamne, a Malin se morala jako truditi da zadrži svoj skeptični izraz lica kad su silazili u podrum. – Sad možeš brojati, moja malena, – reče Anna. – Šesnaest blokova od sjevernog zida. – Tu, – reče dijete. – Dobro, ostani tu. Ti ćeš, Lena, odbrojiti četiri bloka od zapadnog zida.""Tu je sanduk s pivom, – reče djevojčica. – Onda ćemo ga pomaknuti. Pod od cigle ispod sanduka s pivom bio je čist i netaknut, i Anna je nastavila: – Sad ćeš ti, Rickarde, zabiti dlijeto u fuge točno tamo gdje stoji Lena. – To je kreč. – Ne, ne, to je glina za modeliranje. – No, do vraga. Maknuo je prvu ciglu, drugu, još jednu. – Trezor! – poviče. – Gdje je ključ? – poviče Malin. – Kod mene. Ponesimo škrinjicu iz trezora u kuhinju. 226

Nakon toga su sjedili i buljili u blještavilo na kuhinjskom stolu i Malin je rekla da je to ludo, koliko bi to moglo vrijediti, Anna je rekla kako nikad nisu dali procijeniti, no da vjeruje kako su ovo veliko crveno kamenje na ogrlici rubini, a ono sjajno u broševima dragulji. – Najskuplji komadi nakita zapravo nisu dio starog nasljedstva. To su stvari koje je Astrid dobila ili kupila u Oslu. Njezin se suprug godinama obogatio. Zatim je u ruku uzela dva teška zlatna prstena i ispričala priču o izgubljenim kraljevim zlatnicima i kako ih je seljak koji ih je pronašao rastopio i dao napraviti prstenje za svoje kćeri. Počela se smijati i rekla, bajka je gotova. Ostaje još samo jedno. Napravila sam duplikate ključa za ovu škrinjicu i svakoj od mojih kćeri dat ću po jedan. Uzele su ključeve, no nisu se mogle zahvaliti. – Čini mi se da vam je maca pojela jezik, – reče Anna i nije se mogla prestati smijati. Na kraju je Rickard rekao kako uopće nije iznenađen. Oduvijek je znao da se oženio u obitelj koja je prepuna tajni. U zoru sljedećeg dana napustili su kuću. Ingeborg je rekla da su tu uvijek dobrodošli i Anna se zahvalila, no pomislila je isto što i Hanna kad je ostavljala mlin: Ovamo se nikad više neću vratiti.

227