Marian Keyes - Taj divni muskarac.pdf

Daša

MARIAN KEYES

Taj divni muškarac

~1~ Bocca

Daša

Svi pamte gdje su bili onog trenutka kad su čuli da se Paddy de Courcy ženi. Ja sam saznala medu prvima, jer radim u novinama, a David Thornberry, iz političke rubrike (najviši čovjek u Dublinu) prvi je pustio vijest da je De Courcy objavio fajrunt. Bila sam iznenađena. Zapravo, svi smo bili. Ja sam bila ekstra iznenađena i to čak i prije nego sam čula tko je sretnica. Ali nisam mogla pokazati koliko me stvar uznemirila. Nije da bi itko i primijetio. Mogla sam se srušiti mrtva na ulici, a ljudi bi me još uvijek tražili da ih odvezem na kolodvor. Takav vam je život kad ste zdravija polovica para blizanaca. U svakom slučaju, Jacinta Kinsella (šefica) trebala je brzo članak o zarukama tako da sam morala zanemariti osobna stanja i ponašati se kao profesionalac. Grace Gildee

Bilo bi lijepo da si me prvo pitao. Alicia Thornton

Bila sam na netu i provjeravala ponude torbica u obliku sove (Stelle McCartney, ne bilo kakvih torbica u obliku sove) za klijenticu koja ju je trebala nositi na nekoj dobrotvornoj večeri za spašavanje prirode, kada sam vidjela naslov De Courcy se ženi. Mislila sam da je novinarska patka. Mediji stalno nešto izmišljaju, stavljaju celulit na cure koje ga nemaju i skidaju ga s onih koje ga imaju. Kad sam otkrila da je to istina, nastupio je šok. Mislila sam da ću dobiti srčani udar. Htjela zvati hitnu, ali nisam se mogla sjetiti broja 999. U glavi mi je neprestano bio 666. Broj Sotone. Fionnola ‘Lola’ Daly

Da se nisi usudio biti sretan, gade. To sam pomislila, kad sam čula. Da se nisi usudio. Marnie Hunter

~2~ Bocca

Daša

De Courcy se ženi

Žene širom zemlje stavljaju na rukave crni flor nakon što su saznale vijest da se najpoželjniji irski političar Paddy de Courcy, poznat i kao Vječni neženja, sprema objesiti rukavice o klin i skrasiti se. U posljednjih je desetak godina De Courcy, popularan lik u VIP sobama poznatih dublinskih noćnih odredišta i često izgledom uspoređivan s Johnom Johnom Kennedyjem, bio povezivan s mnogim ženama iz svijeta glamura, uključujući glumicu i bivši model Zaru Kalotsky te osvajačicu Everesta Selmu Teeley, ali do sada nije pokazivao znakove spremnosti za ozbiljnu vezu. Ne zna se mnogo o ženi koja je osvojila njegovo glasovito nestalno srce, osim da je to izvjesna Alicia Thornton, koja svakako nije ni model ni osvajačica vrhova. Jedini su vrhovi koje, čini se, želi osvojiti ovi društveni. Gospođa Thornton (35) navodno je udovica, radi za jednu poznatu agenciju za nekretnine, ali planira napustiti posao i posvetiti se... političkoj karijeri svoga supruga. Kao supruga po ambiciji poznatoga de Courcyja, od toga će napraviti svoj posao. De Courcy (37) je potpredsjednik Nove Irske, stranke koju su prije tri godine osnovali Dee Rossini i još nekolicina članova Parlamenta, nezadovoljni kulturom korupcije i klijentilizma, koja, vlada u najvećim irskim političkim strankama. Nasuprot uvriježenom mišljenju, Do Courcy nije jedan od utemeljitelja Nove Irske, već se stranci priključio osam mjeseci nakon osnivanja, kada je već bilo jasno da taj projekt ima izgleda.

~3~ Bocca

Daša

Lola

Dan nulti. Ponedjeljak, 25. kolovoza, 14.25

Najgori dan moga života. Kad je popustio grčeviti stisak prvog šoka nisam mogla ne primijetiti da Paddy nije nazvao. Crne slutnje. Ja sam njegova cura, mediji iz sve snage trube o njegovu vjenčanju s drugom ženom, a on ne zove. Loš znak. Zovem njegov privatni broj. Ne običan privatni broj, nego privatni privatni, kojeg znamo samo njegov osobni trener i ja. Zvonio četiri puta, onda se uključila sekretarica. Tad mi je bilo jasno da je sve istina. Kraj svijeta. Zvala njegov ured, zvala stan, bez prestanka zvala na njegov mobitel, ostavila mu pedeset i jednu poruku - brojila. 18.01 Telefon zazvonio - on! Kaže: ‘Jesi vidjela večernje novine?’ ‘Na internetu’, kažem. ‘Nikad ne čitam novine’ (Nevažno, ali kad su u šoku, ljudi govore najčudnije stvari.) ‘Oprosti što si morala saznati na tako grub način. Htio sam ti sam reći, ali je neki novinar...’ ‘Što? Znači istina je?’ ‘Žao mi je, Lola. Nisam mislio da ćeš to tako ozbiljno shvatiti. Mi smo se samo neko vrijeme dobro provodili.’ ‘Provodili? Provodili?’ ‘Da, tek nekoliko mjeseci. ‘Nekoliko? Šesnaest. Šesnaest mjeseci, Paddy. To je dugo vremena. Ti se stvarno ženiš tom ženom? ‘Da.’ ‘Zašto? Voliš li je?’ ‘Naravno. Ne bih se ženio njom da je ne volim.’ ‘Ali mislila sam da voliš mene.’ Tužnim glasom kaže: ‘Nikad ti nisam ništa obećao, Lola. Ali ti si divna, divna djevojka. Jedna od milijun. Budi dobra prema sebi.’ ‘Čekaj, ne idi. Moram te vidjeti, Paddy, molim te, daj mi samo pet minuta. (Bez imalo dostojanstva, ali ne mogu drugačije. Užasno potresena.) ‘Nastoj ne misliti loše o meni’, kaže, ‘uvijek ču se rado sjećati tebe i vremena kad smo bili zajedno, i zapamti...’ ‘Da?’, zavapila sam, očajnički želeći čuti nešto što če ublažiti strašnu, nepodnošljivu bol. ~4~ Bocca

Daša

‘... Nemoj razgovarati s novinarima’ Od 18.05 do ponoći Zvala sve uokolo. Uključujuči i njega. Više ne brojim koliko puta, ali mnogo. Nisam sigurna. Dvoznamenkasti, možda troznamenkasti broj. Telefon se usijao i od dolaznih poziva. Bridle, Treese i Jem - pravi prijatelji nude se da me utješe iako ne vole Paddyja. (Nisu mi to nikad priznali, ali ja sam znala.) Također i puno lažnih prijatelja - zabadala! - koji zovu da se naslađuju. Obavezno pitanje: ‘Je li istina da se Paddy ženi, ali ne tobom? Jadnica. Strašno je to. Jako, jako strašno za tebe. Tako ponižavajuće. Tako OKRUTno. Tako SRAMotno. Tako...’ Sačuvala dostojanstvo. Kažem: ‘Hvala na dobrim željama. Sad žurim.’ Bridie me osobno došla pogledati. ‘Nisi ti nikad bila za ženu političara’, rekla je. ‘Ti se suviše cool odijevaš i imaš ljubičaste pramenove.’ ‘Molichino, molim te!’, povikala sam, ‘kad kažeš ljubičaste, zvuči kao da sam tinejdžerica.’ ‘Previše te kontrolirao’, kazala je, ‘mi te uopče nismo viđali. Posebno posljednjih nekoliko mjeseci.’ ‘Bili smo zaljubljeni. Znaš kako je biti zaljubljen.’ Bridie se udala prošle godine, all Bridie nije sentimentalna. ‘Ljubav, da, vrlo lijepa stvar, ali nema potrebe da ljudi žive jedno drugome u džepu. Stalno si nam otkazivala.’ ‘Paddyjevo je vrijeme dragocjeno! On je čovjek koji ima toliko posla! Morala sam uzeti ono što sam mogla dobiti!’ ‘Osim toga’, kaže Bridie, ‘ti nikad ne čitaš novine i ne znaš ništa o aktualnim događajima.’ ‘Mogla sam naučiti’, govorim, ‘mogla sam se promijeniti!’

Utorak, 26. kolovoza Osjećam se kao da cijela zemlja gleda u mene, upire prstom i smije se. Svim prijateljima i mnogim klijenticama hvalila sam se o Paddyju i sada oni znaju da se on ženi drugom. Moja ravnoteža uništena. Na snimanju u Wicklow Hillsu za božični katalog Harvey Nicholsa peglala sam Chloe svilenu večernju haljinu boje kamenica (znate na koju boju mislim?) na previsokoj temperaturi i izgorjela je. Izgoreni otisak u obliku pegle vidio se posred legendarne oprave vrijedne 2035 eura (u maloprodaji). Uništena. Trebala je biti vrhunac seanse. Imam sreću što mi nisu naplatili štetu (tj. poslali račun, uhitili me, ali mogli su bilo što od toga, sada kad dobro promislim). Nkechi inzistirala da preuzme kontrolu - ona je izvrsna asistentica, toliko izvrsna da svi misle da je ona meni šefica - jer su meni ruke drhtale, koncentracija se razbila i stalno sam morala trčati u pokretni toalet da bih povraćala. I još gore. Crijeva kao žele. Poštedjet ću vas detalja.

~5~ Bocca

Daša

20.30-0.34 Bridie i Treese me posjetile kod kuće i fizički spriječile da se odvezem do Paddyjeva stana i tražim da me sasluša. 3.00 Probudila sam se i pomislila - sad idem! Onda primijetila da je Treese u krevetu pokraj mene. Još gore, probudila se i pripremila za hrvanje. Srijeda, 27. kolovoza, 11.05 Stalna omča steže mi se oko vrata: on se ženi drugom ženom, on se ženi drugom ženom, on se ženi drugom ženom. Onda, svakih nekoliko sati kroz glavu mi prođe: Što? Kako to misliš, on se ženi drugom ženom? Kao da to prvi put čujem, i JEDNOSTAVNO NE MOGU VJEROVATI. Onda ga opet moram zvati, ne bi li se predomislio, ali on nikad ne odgovara. Onda se opet pojavi omča, pa iznenađenje, onda ga moram nazvati, onda nema odgovora - opet, opet i opet. Vidjela sliku te takozvane Alicije Thornton. (Na novinskom kiosku kupovala čokoladicu i vidjela je na naslovnici Independenta). Fotograf ju je uhvatio kad je izlazila iz svog ureda u Ballsbridgeu. Ne mogu biti sasvim sigurna, ali kao da je imala na sebi Louis Kennedy. To sve govori. Elegantno, ali sigurno. Odjednom prepoznajem Aliciju Thornton - slike s njom i Paddyjem pojavile su se nekoliko puta na stranicama društvenih kronika u zadnjih nekoliko mjeseci. Ispod slike je uvijek pisalo: "Paddy de Courcy s pratiljom.’ Kada se pojavila slika broj tri, odvažila sam se postaviti pitanje o njoj. Optužio me da mu ne vjerujem i rekao da je to obiteljska prijateljica. Vjerovala sam mu. Ali koje obitelji? Paddy nema obitelj. 12.11 Poziv od Bridie. ‘Izlazimo večeras.’ ‘Ne’, vičem. ‘Ne mogu se suočiti sa svijetom.’ ‘O, možeš! Drži glavu visoko uzdignutu!’ Bridie je zapovjedni tip. Njezini je mili i dragi znaju i kao ‘general majoricu'. ‘Bridie, u komi sam. Tresem se i sve ostalo. Ne mogu nikamo. Preklinjem te.’ Kaže: ‘To je za tvoje dobro. Mi ćemo se brinuti za tebe.’ ‘Zar ne možete samo doći do mene?’ ‘Ne.’ Duga pauza. Besmisleno započinjati svađu. Od svih osoba koje poznajem Bridie ima najjaču volju. Uzdahnula sam. Rekla: Tko sve ide?’ ‘Nas četvoro. Ti, ja, Treese, Jem...’ ‘Čak i Jem? Dobio je dozvolu od Claudije?’ Claudia je Jemova zaručnica. Vrlo posesivna prema njemu, iako dobro izgleda i vitka je. ‘Je, dobio je dozvolu od Claudije’, rekla je Bridie, ‘Ja sam to sredila.’ Između Bridie i Claudije vladala je intenzivna uzajamna antipatija.

~6~ Bocca

Daša

Jem je jako dobar prijatelj sa mnom, Bridie i Treese, ali začudo nije homić. Čak ni metroseksualac. (Jednom je, ustvari, kupio traperice u Marks&Spenceru. Nije u tome vidio ništa loše dok mu nisam skrenula pažnju na pogrešku u pristupu.) Kao tinejdžeri živjeli smo u istoj ulici, on i ja. Vezivale su nas hladne autobusne postaje u kišovita jutra s našim đubretarcima, na putu za koledž. On da bi postao pametni inženjer, ja da bih dobila diplomu iz modnog odijevanja. (Da se zabilježi, moj je kaput bio vinilski, električno plave boje). 20.35 Cafe Albatros Nesigurne noge. Skoro pala niz stube u restoranu. Spotaknula se na tri donje stepenice i umalo ušla puzeći po podu na koljenima kao Chuck Berry. što je joe gore, nije me bilo briga, Ne mogu biti veći predmet sprdnje nego što već jesam. Bridie i Treese su več čekale. Bridie je kao i uvijek imala vrlo osobit izgled. Njezina ravna plavo-crvena kosa bila je skupljena u nisku punđu kao u bakice i nosila je zapanjujuće zelenu vestu - skupljenu, asimetričnu i s izvezenim malim džokejima. Uvijek je imala vrlo čudan ukus - još od prvog dana u školi sa četiri godine, kada je inzistirala na tajicama boje osušene krvi. Ali njoj se živo fućkalo. Treese, članica velike humanitarne organizacije, mnogo je elegantnija. S valovitom lanenom kosom u stilu filmske boginje četrdesetih i u dojmljivoj dvodjelnoj haljini. (Od Whistlesa, ali na njoj ste se mogli prevariti da je od Prade). Pomislili biste da, kad radite za humanitarnu organizaciju, dolazite na posao u grubim bež hlačama i jakni s kapuljačom, ali varate se. Njezina je organizacija velika i radi u zemljama u razvoju (ne trečem svijetu, tako se više ne smije reći, nije politički korektno). Ponekad se Treesie mora sastajati s ministrima i tražiti donacije, ponekad mora čak u Haag tražiti novac od Europske unije. ‘Gdje je Jem? upitam. Bila sigurna da je otkazao, jer rijetko se događalo da se uspijemo naći svi četvoro, čak i kad bismo se dogovorili nekoliko tjedana unaprijed, a kamoli nekoliko sati, kao sada. (Morala priznati da sam zadnjih mjeseci ja bila najveći kršitelj dogovora.) ‘Evo ga!’ reče Bridie. Jem, užurban, s aktovkom, kišnim kaputom i prijaznim okruglim licem. Naručili vino. Piće je teklo. Jezici se odvezali. Kako rekoh, uvijek sam sumnjala da moji prijatelji ne vole Paddyja. Ali sada, kad me je javno osramotio, mogli su govoriti bez ustručavanja. ‘Nikad mu nisam vjerovala’, kaže Jem. ‘Bio je previše šarmantan.’ ‘Previše šarmantan?’, kažem. ‘Kako možeš reći da je previše šarmantan? Šarm je divna stvar. Kao sladoled. Nikad ga ne može biti previše!’ ‘Može, kaže Jem’, pojedi malu kutiju sladoleda od čokolade i malu kutiju sladoleda od trešanja i pozlit će ti.’ ‘Meni ne’, kažem. ‘Osim toga, sjećam se te večeri i tebi je pozlilo od onoga duplog, a ne od sladoleda.’ ‘Izgledao je predobro’, kaže Bridie. ~7~ Bocca

Daša

Opet izrazim nevjericu. ‘Predobro izgledao? Kako je to moguće? Nikako nije moguće. To je protivno zakonima fizike, ili zakonima nečega, zakonima zemlje, na primjer.’ ‘I je li to uvreda za mene? Hoćete reći da je izgledao predobro za mene?’ ‘Ne!’ uzviknu svi, ‘nee!’ ‘Ti si sama ljupkost’, kaže Jem. ‘Izgledaš dobro koliko i on.’ ‘Bolje!’, kaže Treese. ‘Da, bolje!’, kaže Bridie. ‘Samo drugačije. On je previše očigledan. Gledaš ga i misliš, kakav visok, zgodan muškarac. Presavršen! Ali s tobom, čovjek pomisli, evo vrlo zgodne, mlade žene srednje visine s dobro ošišanom kosom divne smeđe boje s malo ljubičaste...’ ‘Molichino, molim te!’ ‘... i vrlo dobrom figurom, s obzirom na to da nisi pušač, sjajem u oku - u oba oka, da budemo precizni i malim simetričnim nosom.’ (Bridie je uvjerena da je njezin nos nakrenut ulijevo. Zavidi svakome kome se nos uzdiže od lica pravocrtnom predanošću.) ‘Što te više gledam, Lola, sve si privlačnija. Što se više gleda Paddyja de Courcyja, to je manje privlačan. Jesam li nešto izostavila?’, upita Treese i Jema. ‘Njezin osmijeh osvjetljava njezino lice,’ kaže Jem. ‘Da’, kaže Bridle, ‘tvoj osmijeh ti osvjetljava lice. Ne kao njegov.’ ‘Paddy de Courcy ima lažan osmijeh. Kao Joker iz Batmana!’, kaže Jem. Protestirala. ‘On nije nalik Jokeru iz Batmana!’ ‘Jest. On je nalik Jokeru iz Batmana.’ Bridie neumoljiva. 21.55 Zazvonio Bridien mobilni. Pogledala je broj i rekla: ‘Na ovaj moram dogovoriti.’ Ustala je kako bi se udaljila, ali mi smo joj rukom davali znak, Ostani! Ostani!. Htjeli smo čuti. Bio je to njezin šef (važan bankar). Govorio je nešto kako da želi u Milano i htio je da Bridie sredi let i hotel. Bridie je izvadila svoj veliki rokovnik iz torbe. (Vrlo lijepa torba. Mulberry. Zašto tako lijepa torba uz tako šašavu odjeću? Uopće nema smisla.) ‘Ne,’ rekla je šefu. ‘Ne možete u Milano. Sutra je vašoj ženi rođendan. Ne, neću vam rezervirati let. Da, odbijam. Bit ćete mi zahvalni za ovo. Ja vas čuvam od povlačenja po sudu za razvode.’ Još je malo slušala, a onda se grohotom nasmijala. ‘Otpustiti me? Ne budite smiješni.’ A onda je prekinula. ‘Dobro, gdje smo stali?’ ‘Bridie’, Treese je zvučala tjeskobno. ‘Nije u redu sefu odbijati rezervirati let za Milano. Pa moglo bi biti važno.’ ‘Ne!’ Bridie je negirala zamahnuvši rukom. ‘Ja znam sve što se događa. Situacija u Milanu ne zahtijeva njegovo prisustvo. Ustvari, sumnjam da je bacio oko na neku Talijanku. Neću opsluživati njegovo šaranje.’

~8~ Bocca

Daša

22.43 Desert. Ja sam naručila pitu od banana. Banane bljutave i imale okus po vlažnom lišću u studenome. Bacila sam žlicu i ispljunula banane u salvetu. Bridie probala pitu i rekla da nije bljutava. Ni blizu vlažnom lišću u studenome. Kušao i Jem. Rekao da nije bljutava i pojeo sve. Za uzvrat mi je ponudio svoju hladnu čokoladnu kremu. Imala je okus po svinjskoj masti s čokoladom. Kušala je Bridie. Rekla da nema okus svinjske masti s čokoladom. Okus čokolade da, ali ne i svinjske masti. Treese se složila. I Jem. Bridie ponudila kolač od jabuke, ali je tijesto imalo okus po vlažnom kartonu, a komadići jabuke po crkotini. Ostali se nisu složili. Treese mi nije ponudila svoj desert, jer nije imala što ponuditi, nekad je bila debela i sada nastoji držati šećer što dalje od sebe. Prihvatljivo je jesti tuđe deserte, ali ne i naručiti svoj. Njezino je prejedanje sada bilo uglavnom pod kontrolom, ali joj se još ponekad mogao zalomiti koji loš dan. Na primjer, ako je pod stresom na poslu, jer su joj u EU odbili donaciju montažne zahode za Addis Abebu, može pojesti dvadeset Mars čokoladica odjednom. (Mogla bi i više, ali joj žena u dućanu u blizini njezinog ureda odbija prodati. ‘Dosta je bilo, dušo.’ Govorila je brižno. ‘Toliko si se mučila da skineš sve te kile, Treese dušo, ne želiš opet biti debeljuca. Misli na svog muža. On te nije poznavao kad si bila krupna, jel’ tako?') Odlučila preskočiti desert i umjesto toga naručiti čašu porta. ‘Kakav ima okus?’, upitala je Bridie. ‘Kao trule gležnjače?’ ‘Kao alkohol’, rekoh, ‘Ima okus kao alkohol.’ Nakon porta, popila amaretto. Nakon amaretta, Cointreau. 23.30 Htjela sam da me prisile da odemo u noćni klub, da bih i tamo mogla držati glavu visoko uzdignutu. Ali ne! Ni spomena o klubu, Razgovor o taksijima i sutrašnjem poslu. Svi se vraćaju svojim voljenima - Bridie se prošle godine udala, Treese se udala ove godine, Jem živi s posesivnom Claudijom. Zašto izlaziti na odrezak ako kod kude imate hamburger? Jem me povezao u svom taksiju i inzistira da sam dobrodošla u svako doba kad imam želju za druženjem s njim i Claudijom. On je krasna osoba, Jem. Ljubazna, ljubazna osoba. Ali, naravno, laže. Claudia me ne voli. Ne onoliko koliko ne voli Bridie, ali ipak me ne voli. (Kratka digresija. Znate kako su mi ono rekli da je Paddy prezgodan za mene? Pa, isto bi se moglo redi za Claudiju i Jem. Claudia je ‘sva u nogama’ - divan izraz, kao iz šezdesetih - preplanula, plavuša, dala povećati grudi. Zna je, zapravo, jedina osoba koju poznajem koja je to stvarno napravila. Da budem poštena, nisu baš groteskno velike, ali ipak, ne možete ih ne primijetiti. Također sumnjam da ima i ekstenzije - kad sam je jednom srela, kosa joj je bila do ramena, a kad sam je vidjela sljedećeg tjedna kosa joj je bila četrdeset centimetara duža. Ali možda je samo uzimala puno selena. ~9~ Bocca

Daša

Izgleda kao model. Ustvari, nekad je bila model. Neke vrste. Sjedila je u bikiniju na haubi automobila. Pokušavala je biti i pjevačica - bila na audiciji za You're Star (reality show za talente). Pokušavala je biti i plesačica (na jednom drugom realityju). Pokušavala je biti i glumica (potrošila malo bogatstvo na snimke, ali su joj rekli da se okani toga, jer je nikakva). Kružile su i glasine da je viđena u redu za audicije Big Brothera, ali to poriče. Ali ja ne osuđujem. Bože, i ja sam sama do svoje karijere došla metodom pokušaja i pogrešaka, pošto sam u svemu drugom propala, itd. Svaka čast Claudiji za njezin duh koji ne klone. Jedini razlog zbog kojeg ne volim Claudiju jest taj što nije ugodna. Jedva progovori sa mnom, Treese i osobito Bridie. Njezin govor tijela neprestano poručuje: Ne PODNOSIM biti s vama tukcima. Radije bih bila sama u klubu i šmrkala kokain s bedra televizijskog voditelja. Ponaša se kao da bismo joj sve ukrale Jema pred nosom, da nam se samo ukaže i najmanja prilika. Ali nema nikakvog razloga za brigu, Nijedna od nas nema takvih namjera prema Jemu. Sve smo se s njega skinule još u tinejdžerskim godinama. Tada njegovo lice nije bilo tako okruglo i pouzdano kao sada. Imalo je neku oštriju crtu, Ako hoćete moje iskreno mišljenje, ponekad se bojim da se Jem čak ni ne sviđa Claudiji. Mislim da ga tretira kao budalastog psa koji bi izgrizao sve dobre cipele i rasparao pernate jastuke ako se na njega ne bi budno motrilo. Jem je divna, divna osoba. Zaslužuje divnu, divnu djevojku. Zadnji podatak. Jem vrlo dobro zarađuje. Ništa ne insinuiram. Samo primjećujem. 23.46 Ušla u svoj mali stan. Bacila pogled po životu koji se sveo na ništa i pomislila, potpuno sam sama. I bit ću sama do kraja svojih dana. Nije to samosažaljenje. Jednostavno se suočavam s činjenicama. Četvrtak, 26. kolovoza 9.00 Telefon zazvonio. Vrlo prijateljski ženski glas kaže: ‘Halo, Lola!’ Oprezno sam rekla, ‘Halo'. Jer, mogla je biti klijentica. Moram se pretvarati da uvijek znam tko su i nikad ne smijem reći: ‘Tko je to?’ Jer, vole misliti da su jedine. (Zar nismo svi takvi?) ‘Lola, zdravo" nastavljao je ženski glas, vrlo prijateljski .'Ja sam Grace. Grace Gildee, Bismo li mogle porazgovarati?’ ‘Naravno’, rekoh. (Jer sam mislila da je to neka žena koja treba stilisticu). ‘O mom dobrom prijatelju’, rekla je. ‘Vjerujem da ga i vi poznajete, Paddy de Courcy?’ ‘Da,’ odgovorila sam, pitajući se o čemu se radi. Najednom mi je sinulo. ‘Jeste vi... novinarka? ‘Da,’ rekla je kao da je to sasvim u redu. ‘Voljela bih porazgovarati o vašem odnosu s Paddyjem de Courcyjem,’

~ 10 ~ Bocca

Daša

Ali Paddy je rekao, ne razgovaraj s novinarima. ‘Očito ćemo vam to dobro nadoknaditi’, govori žena. Vjerujem da ste u zadnje vrijeme izgubili nekoliko klijenata. Novac bi vam dobro došao.’ Što? Izgubila nekoliko klijenata? Prvi glas. Kaže: ‘To će vam biti prilika da iznesete svoju stranu priče. Znam da se osjećate izdanom.’ ‘Ne, ja...’ Bojala sam se. Stvarno se bojala. Nisam željela da se priča o meni i Paddyju pojavljuje u novinama. Nisam trebala čak ni priznati da ga poznajem. ‘Ne želim o tome razgovarati.’ Kaže: ‘Ali bili ste u vezi s Paddyjem?’ ‘Ne, ja..., bez komentara.’ Nikad nisam ni sanjala da ću voditi razgovor u kojem ću ja Izreći riječi: Bez komentara, ‘Shvatit ću to kao da’, rekla je ta Grace. Nasmijala se. ‘Nemojte!’, rekla sam. ‘Ne možete to shvatiti kao da. Sad moram prekinuti.’ ‘Ako se predomislite, rekla je, ‘nazovite me. Grace Gildee. Novinarka iz rubrike Teme u Spokesmanu. Napravili bismo dobru priču.’ 9.23 Poziv od Marcie Fitzgibbons, velike poslovne šefice i važne klijentice. ‘Lola’, rekla je, ‘čujem da si imala krizu na snimanju za Harvey Nichols.’ ‘Krizu?’ kažem, povišenim glasom. Smirila ton. ‘O čemu to govorite'? ‘Čujem da si bila hodajuća koma’, rekla je, ‘znojila se, povraćala, nisi mogla napraviti ni najjednostavniju stvar kao što je peglanje haljine, a da je ne uništiš.’ ‘Ne, ne’, inzistlrala sam, ‘Marcia, mislim, gdo Fitzgibbons, nisam imala nikakvu krizu. Radi se samo o tome da mi je srce slomljeno. Paddy de Courcyje moj dečko i on se ženi drugom ženom.’ ‘Čujem da to govoriš uokolo. All, Paddy de Courcy da je tvoj dečko? Ne budi smiješna. S tvojom ljubičastom kosom!’ ‘Molichino’, viknula sam, ‘molichino.’ ‘Ne mogu više raditi s tobom’, kaže, ‘imam strogu politiku nulte tolerancije prema drogama. Ti si izvrsna stilistica, ali pravila su pravila.’ Zbog toga je ona velika poslovna šefica, pretpostavljam. Daljnji pokušaji moje obrane pokazali su se uzaludnim, jer mi je poklopila slušalicu. Konačno, vrijeme je novac. 9.26 Jako mi nedostaje moja mama. Sad mi je stvarno potrebna. Sjećam sam kad je umirala - iako nisam znala što se zaista događa, nitko nije rekao ništa", mislila sam da se samo treba puno odmarati u krevetu. Popodne kad bih se vratila iz škole legla bih na krevet pokraj nje, još u uniformi, i onda bismo se ~ 11 ~ Bocca

Daša

držale za ruke i gledale reprize EastEndersa1. Tako bih voljela da sada to mogu, leći pokraj nje na krevet, držati je za ruku i zaspati zauvijek. Ili kad bih barem imala veliku širu obitelj koja bi me mazila i pazila i govorila, ‘mi te volimo, iako ne znaš ništa o aktualnim događajima'. Ali sasvim sam sama na svijetu. Lola, malo siroče. Što je grozno reći, jer je tata još živ. Mogla bih ga otići posjetiti u Birmingham. Ali znam da bi to bilo nepodnošljivo. Bilo bi to kao nakon mamine smrti, kada smo živjeli jedno pored drugoga u kući punoj tišine, nijedno od nas pojma nije imalo o tome kako uključiti perilicu ili kako ispeći pile i oboje smo bili na antidepresivima. lako sam znala da je to besmisleno, nazvala sam ga. ‘Halo, tata, moj se dečko ženi drugom ženom.’ ‘Bezobraznik.’ Onda je uzdahnuo dugo, teško i rekao: ‘Samo želim da budeš sretna, Lola. Kad bi ti samo mogla biti sretna, i ja bih bio sretan.’ Bilo mi je žao što sam zvala. Uznemirila sam ga, on sve tako teško prima. A samo slušati ga, tako očito deprimiranog... mislim, i ja sam patila od depresije, ali nisam samo o tome trubila. A i lagao je. Moja ga sreća ne bi učinila sretnim. Jedino što bi ga učinilo sretnim je da se mama vrati. ‘Kako je u Birminghamu?’, upitala sam. Ja sam barem nastavila sa svojim životom nakon mamine smrti. Barem se nisam preselila u Birmingham, čak ne ni u centar Birminghama, gdje ima dobrih dućana, kao Harvey Nichols, već u predgrađe Birminghama, gdje se nikad ništa ne događa. Toliko mu se žurilo odseliti. Iste minute kad sam navršila 21 godinu, nestao je poput magle, rekavši da ga njegov stariji brat treba, ali ja sam slutila da odlazi, jer nam je bilo preteško biti zajedno. (Pošteno govoreći, i sama sam razmišljala o selidbi u New York, ali on mi je prištedio trud.) ‘Birmingham je super’, reče. ‘Dobro.’ Velika, duga pauza. ‘Pa, onda, idem’, rekoh. ‘Volim te, tata.’ ‘Ti si dobra djevojka’, reče,'tako je.’ ‘I ti mene voliš, tata.’ 18.01 Suprotno svakom svom instinktu, gledam vijesti nadajući se da ću vidjeti izvještaj iz parlamenta i možda na trenutak uhvatiti sliku Paddyja. Morala odgleđati grozne, grozne stvari o sedamnaestom Nigerijaca, koji su deportirani iako imaju djecu koja su Irci; o europskim državama koje ostavljaju planine svog otpada u zemljama trećeg svijeta (da, kažu ‘trećeg svijeta’, a ne ‘u razvoju').

1

Popularna televizijska serija, koja se emitira neprestano od 1985. godine na BBC-iju

~ 12 ~ Bocca

Daša

Čekala na parlament, na slike debelih, zajapurenih, korumpiranih muškaraca, kako stoje u prostoriji s plavim tepihom i viču jedni na druge: vau, vau, vau. Ali izvještaja nije bilo. Prekasno sam se sjetila da je bio ljetni odmor i da neće imati sjednicu (ili kako se to već naziva) do dva tjedna prije Božića, kada će napraviti pauzu zbog Božića. Dangube. Prije nego što sam isključila telku, pažnju mi je privukla priča o cesti između Duvana i Dublina koja je zatvorena, jer se kamion koji je prevozio šest tisuća kokoši prevrnuo i sve su se kokoši razletjele. Kokoši su ispunile cijeli ekran. Zapitala sam se nije li mi moja bol prouzročila halucinacije. Premda su kokoši čudan predmet halucinacija. Skrenula sam pogled, čvrsto stisnula oči i opet ih otvorila pogledavši u telku, ali ekran je i dalje bio pun kokoši. Pernate bande hrlile su prema otvorenoj cesti, preko brda, u slobodu, a lokalci su ih krali, držeći ih za noge, dok je čovjek s mikrofonom pokušavao govoriti u kameru s nogama do koljena uronjenim u pernato grahorasto more. 18.55 Ne mogu prestati zvati Paddyja. Kao opsesivno-kompulzivni poremećaj. Kao kad se neprestano peru ruke. Ili jedu indijski oraščići. Kad jednom počnem, ne mogu stati. Nikad ne odgovora niti se kasnije javi. Znam da je to ponižavajuće, ali ne mogu prestati. Čeznem za njim. Žudim za njim. Kad bih samo mogla razgovarati s njim! Možda ga ne bih navela da se predomisli, ali mogla bih dobiti neke odgovore. Kao, zašto sam se zbog njega osjećala tako posebnom? Zašto je bio tako posesivan prema meni kada je cijelo vrijeme tu bila i druga žena? Tu je i taj probadajući osjećaj da sam za sve sama kriva. Kako sam mogla vjerovati da bi tako zgodan i karizmatičan muškarac kao Paddy uzeo za ozbiljno osobu poput mene? Osjećam se jako, jako glupo. Ali stvar je u tome da ja nisam glupa. Površna da, ali ne glupa. A to je velika razlika. To što volim odjeću i modu ne znači da sam glupača. Možda ne znam tko je predsjednik Bolivije, ali imam emocionalnu inteligenciju. Ili barem mislim da je imam. Uvijek drugim ljudima dajem odlične savjete o njihovim životima. (Samo na zahtjev. Nikad ako nisu pitali. To bi bilo nepristojno). Ali jasno da nemam pravo na to. Petak, 29. kolovoza Najgori tjedan u mom životu nastavlja se bez zastoja. Na snimanju za spisateljicu Petru McGillis, ugegala u studio s tri golema kovčega puna odjeće koju sam naručila prema Petrinim uputama, ali kad sam ih otvorila, ona je razjareno povikala: ‘Rekla sam, bez boja! Rekla sam neutralne boje, devina dlaka, karamela, takve stvari!’ Okrenula se prema ženi za koju sam kasnije saznala da je njezina urednica i rekla: ‘Gwendoline, u što me to pokušavaš pretvoriti? U pistacija zelenu? Ja NISAM pistacija zelena autorica.’

~ 13 ~ Bocca

Daša

Sirota urednica je inzistirala da autoricu ne pokušava pretvoriti ni u što, a posebno ne u pistacija zelenu osobu. Rekla je da je Petra razgovarala sa stilisticom (sa mnom) i rekla joj svoje zahtjeve i da nitko tu nije posredovao. Petra je inzistirala.'Ali rekla sam bez boja! Bila sam sasvim određena. Ja nikad ne nosim boje. Ja sam ozbiljan pisac.’ Odjednom svi su gledali u mene - fotograf, vizažist, umjetnički direktor, isporučitelj hrane, poštar koji je donio paket. Ona je kriva, optuživali su njihovi pogledi. Ta stilistica. Ona misli da je Fetra McGillis pistacija zelena osoba. I s pravom su me optuživali. Nisam mogla nikako kriviti Nkechi. Ja sam primila poziv, i kad je Fetra rekla ‘Bez boja!’ moj je zbrkani mozak sigurno zapamtio ‘Volim boje!’ To mi se nikad prije nije dogodilo. Obično sam vrlo dobro znala usmjeriti zahtjeve klijentica da bi ponekad pokušale ukrasti odjeću sa snimanja i pravile mi probleme s uredom za odnose s javnošću. ‘Nosit ću svoje vlastite stvari, prokletstvo’, rekla je Fetra, čvrsto i odlučno. Snalažljiva Nkechi zvala je unaokolo u potrazi za paketom stvari neutralnih boja za hitne slučajeve, ali bez rezultata. Barem je pokušala, nijemo su me optuživala lica. Ta je Nkechi samo asistentica, ali je bolja nego sama stilistica. Trebala sam u tom trenutku otići, jer nikome nisam bila ni od kakve koristi. Ali ostatak snimanja (tri sata) stajala sam s usiljenim osmijehom, pokušavajući kontrolirati to trzanje u mojoj gornjoj usnici. S vremena na vrijeme, nagnula bih se da popravim Petrin ovratnik, pravila se da imam razloga za postojanje, ali sve je bila katastrofa, strašna, strašna katastrofa. Svoju sam karijeru dugo gradila. Trebam li to sve uništiti u svega nekoliko dana, zbog Paddyja de Courcyja? Ali, teško mi je brinuti se zbog toga. Zanima me samo kako da ga vratim natrag. Ili, ako mi to ne uspije, kako da izdržim ostatak svog života bez njega. Da, zvučim kao osoba koja je preko glave u gotici, ali stvarno, kad biste ga samo upoznali... U prirodi je puno zgodniji i karizmatičniji nego na televiziji. Uz njega biste se osjećali kao da ste jedina osoba na svijetu, i miriše tako dobro da sam, kad sam ga prvi put srela, kupila njegov losion poslije brijanja (Baldessini) i lako je on dodavao svoj De Courcy sastojak u tu mješavinu, jedan šmrk bio je dovoljan da ml suzi vidno polje, kao da ću se onesvijestiti. 15.15 Opet poziv od one novinarke Grace Gildee. Napadna. Rako je uopće došla do mog broja? I kako je znala da mi je Marcia Fitzgibbons otkazala? Ustvari, htjela sam je pitati hoće li ml još tko otkazati, ali sam odustala. Nakon izvjesnog oklijevanja (s moje strane) ponudila mi je pet tisuća za priču. Puno novca. Odijevanje drugih ljudi neizvjestan je posao. Jedan tjedan možete imati dvanaest poslova, a ostatak mjeseca nijedan. Ali nisam pala u iskušenje.

~ 14 ~ Bocca

Daša

Međutim - nisam baš potpuna budala, lako se tako osjećam - nazvala sam Paddyja i ostavila poruku. ‘Novinarka Grace Gildee nudi mi puno love za priču o našoj vezi. Što da radim?’ Nazvao je tako brzo da nisam stigla ni prekinuti vezu. ‘Ni ne pomišljaj na to’, kaže. ‘Ja sam javna osoba. Imam karijeru.’ Uvijek je važan samo on i njegova karijera. ‘I ja imam karijeru, znaš’, podsjećam ga, ‘i ona ide nizbrdo zbog moga slomljenog srca.’ ‘Nemoj to dopustiti’, kaže ljubaznim glasom. ‘Ja nisam toga vrijedan.’ ‘Ponudila mi je pet tisuća.’ ‘Lola.’ Njegov je gias zvučao uvjerljivo. ‘Nemoj prodavati dušu za novac, ti nisi takva djevojka. Ti i ja dobro smo se proveli zajedno. Sačuvajmo tu uspomenu. I znaš da, ako ikada budeš u škripcu s novcem, uvijek mi se možeš obratiti za koju tisuću.’ Nisam znala što reći. lako se ponašao kao pouzdani prijatelj, je u ustvari, kupovao moju šutnju? ‘Mnogo toga bih mogla ispričati toj Grace Gildee’, kažem hrabro. Njegov ton sada sasvim drugačiji. Nizak, hladan. ‘Kao, na primjer, što?’ Manje samouvjereno, kažem ‘... stvari koje si mi kupovao. Igre koje smo igrali...’ ‘Da nešto bude jasno, Lola.’ Ledeni glas. ‘Ti nećeš razgovarati ni s kim, naročito ne s njom.’ Onda je rekao, ‘Moram ići. Upravo nešto radim. Pazi na sebe.’ Ode! 20.30 Večer s Bridle i Treese u Treeseinoj velikoj kući u Howthu. Treesein muž Vincent nije bio doma. Potajno mi je bilo drago. Nikad se ne osjećam dobrodošla kad je on tu. Uvijek ml se čini da misli, što ovi stranci rade u mojoj kući? Nikad nam se ne pridruži. Ude u sobu, pozdravi kimanjem glave, ali samo zato što treba upitati Treese gdje su mu stvari s kemijskog čišćenja; onda nestane raditi nešto puno važnije nego što je sjedenje s prijateljima svoje žene. Treese zove njezinim pravim Imenom, Teresa, kao da se nije oženio našom prijateljicom već nekom sasvim drugom ženom. Prilično je stariji. Trinaest godina stariji od Treese. U drugom braku. Bivša žena i troje djece negdje su sklonjeni. On je velika faca u Irskom ragbljaškom savezu. Ustvari, nekad je igrao za irsku reprezentaciju i zna sve o svemu. S Vincentom nema raspravljanja. On kaže samo jednu rečenicu i razgovor je gotov. Ima tijelo ragbijaša - mišiće, širinu, tako velika bedra da mora hodati nekako na stranu, kao da je tek sišao s konja, Mnoge žene - Treese očito, jer konačno, udala se za njega - možda smatraju da je to privlačno. Ali ja ne. Suviše je nabildan i... širok. Jede nevjerojatne količine hrane i teži oko dvjesto kila, ali - moram biti poštena - nije debeo. Samo... kompaktan.

~ 15 ~ Bocca

Daša

Vrlo zbijen, kao da je proveo život u nekoj crnoj rupi. Vrat mu je kao obruč bačve za skupljanje kiše i ima zapanjujuće veliku glavu, i veliku kosu. Bljak. 21.15 Hrana je bila odlična. Treese je završila tečaj klasične francuske cuisine da bi mogla kuhati onako kako su Vincentovi ragbijaški pajdaši i očekivali. Pojela dva zalogaja, a onda mi se želudac skvrčio u majušni lješnjak, a u ustima pojavio okus mučnine. Bridie je opet nosila svoju nevjerojatnu zelenu vestu, lako sam bila opsjednuta sobom i svojim bolom, nisam mogla odvratiti pogled. Kao i prije bila je naherena, stisnuta i s izvezenim džokejima, što sve to treba značiti? Pitala sam se trebam li što reći? Ali njoj se sviđao. Sigurno joj se sviđao. Zašto bi ga inače nosila? I zašto da joj onda kvarim veselje? 23.59 Nakon dosta boca vina, iako ne onih s donje police, jer su one specijalno za Vincenta i bio bi jako nezadovoljan da smo ih popile. ‘Ostani prespavati’, reče mi Treese. Treese ima četiri sobe za goste. ‘Ti imaš život iz snova’, reče Bridle, ‘bogatog muža, predivnu kuću, krasnu odjeću...’ ‘I njegovu bivšu koja stalno traži novaci i ona derišta od pastoraka koja me izluđuju. I strašnu brigu...’ ‘Kakvu brigu?’ ‘Da će se vratiti moj problem s hranom i da ću opet doći na 100 kila i da će morati izrezati kuću i iznijeti me na kamionu i Vincent me više neće voljeti.’ ‘Naravno da će te voljeti. Bez obzira na sve.’ Ali, u maloj tajnoj sobici svog srca, gdje su boravile moje najmračnije misli, nisam bila tako sigurna. Vincent nije ostavio svoju prvu ženu i troje djece da bi završio s Jabba Huttom. 0.27 Ušuškana u Sobi za Goste Broj Jedan. Najmekši jastuk na koji sam ikad položila glavu; veličanstven, rezbaren, antikni francuski krevet. Stolci presvučeni brokatom, sa zaobljenim nogama; ogledala od Murano stakla; teški, ravni zastori od luksuzne tkanine; i zidne tapete kakve vidite samo u hotelima. ‘Gle, Treese’, rekla sam. ‘Tepih je u istoj boji kao i tvoja kosa! To je divno, divno, sve je divno...’ Sad vidim, bila sam prilično pijana. ‘Laku noć’, reče Treese. ‘Buhe te grizle cijelu noć i nemoj da ti u 4.36 ujutro odjednom padne na pamet da se iskradeš i odvezeš do Paddyjeva stana, bacaš kamenje u njegove prozore i uzvikuješ uvrede Aliciji Thornton.’

~ 16 ~ Bocca

Daša

4.36 Probudila se. Odlučila se iskrasti i odvesti do Paddyjeva stana, bacati kamenje u njegove prozore i uzvikivati uvrede Aliciji Thornton ('Majka A. Thornton puši župniku!’ ‘Alicia Thortnon ne pere se dolje!’ ‘Otac A. Thortnon zlostavlja svog labradora!'). Ali kad sam otvorila glavna vrata od kuće, sirena alarma počela je užasno zavijati, upalili su se reflektori, a iz daljine se začuo lavež pasa. Skoro očekivala da se odnekud pojavi helikopter, kad Treese doklizi stepenicama odozgo u svilenom, kao školjka ružičastom negližeu i ogrtaču od iste tkanine i u istoj boji, dok su reflektori bacali srebrnasti sjaj na njezinu svjetlucavu izbijeljenu kosu. Mirno me ukorila. ‘Obećala si da nećeš. Sad si pretjerala. Vrati se u krevet.’ Lice joj crveno. Treese je ponovno podesila alarm, a onda opet nestala uza stube. Subota, 30. kolovoza, 12.10 Doma. Zvala Bridie. Nakon raspitivanja o mom stanju, uslijedila čudna mala pauza. Gotovo kao da nešto očekuje. Ona zapita: ‘Kako ti se sviđa zelena vesta koju sam nosila u srijedu i sinoć?’ Jedva da sam mogla odgovoriti. Ne, to je najčudnija stvar koju sam vidjela dugo, dugo vremena. Rekoh, ‘Divna je! Nova?’ ‘Da.’ Bridie je zvučala gotovo sramežljivo. A onda je kazala, kao netko tko ima veliku, uzbudljivu tajnu, ‘Moschino.’ Moschino! Mislila sam da ju je možda kupila na prodaji ručnih radova u obližnjoj ludnici. Dobro da joj to nisam rekla. A zapravo i ne bih joj rekla. To nije moj način. Mama mi je uvijek govorila da, ako već ne mogu reći nešto lijepo, bolje da ne kažem ništa. ‘Gdje si je kupila, Bridie?’, pitala sam se budući da sa svojim enciklopedijskim znanjem o odjeći, nisam ranije naišla na taj komad. ‘Na eBayu." Isuse! Možda je krivotvorina! ‘Koštala me bogatstvo, Lola. Ali vrijedi. Vrijedi, zar ne?’ ‘O, da, da, vrijedi! Džokeji su vrlo... hm... avangardni.’ ‘Primijetila sam da je gledaš, Lola.’ O, da, gledala sam je i te kako. Nedelja, 31. kolovoza Članci o Paddyju u svim novinama. Kupila sam nekoliko. (Iznenađena kako su novine jeftine u usporedbi s časopisima. Povoljna cijena. Čudno što sve primijetiš kad ti se život raspada.) Ali članci nisu govorili ništa bitno. Tek da je zvijezda u punom sjaju, maneken irske politike. Niti u jednom članku nema spomena o meni. Trebalo bi mi biti drago barem se Paddy neće ljutiti - ali osjećam se zakinuto, kao da ne postojim.

~ 17 ~ Bocca

Daša

Ponedjeljak, 1. rujna, 10.07 Irish Tatler zvao i otkazao posao idućeg tjedna. Poruka je bila jasna: nitko ne želi stilisticu koja uništava kolekcije. Glas se širi. 10.22 Zazvonio mobilni. Mislila da prepoznajem broj, nisam bila sigurna, onda shvatila da je to opet Grace Gildee, novinarka. Progoni me kao pas goniči Nisam odgovorila, ali sam odslušala poruku. Inzistira da se sastanemo osobno i nudi još novca. Sedam tisuća. Smijala se i optužila me da igram tvrdu igru. Nisam igrala nikakvu igru. Samo hoću da me ostave ne miru! Utorak, 2. rujna Najgori udarac do sada. Alicia Thornton na naslovnoj stranici VIP-a, s naslovom, ‘Kako sam osvojila srce Vječitog neženje'. Ljubazni čovjek na kiosku dao mi je čašu vode i svoj stolac da malo sjednem dok me ne prođe vrtoglavica. Dvanaest stranica fotografija. Na njima je Paddy našminkan. Silikonski tekući puder, silikonska baza, tako da izgleda plastično, kao lutak Ken. Nisam znala tko je radio styling, ali očito su upute bile vrlo određene. Alicia (visoka, tanka, plavuša, s konjskim licem, ali ne na lijep način kao Sarah ‘Jessica Parker, više kao Celine Dion. Bljak!) u Chanel haljini i jaknici od tvida krem boje. Paddy u odijelu političara (Zegna? Ford? Nisam sigurna.) sjedi za stolom od mahagonija držeći u ruci pero kao će upravo potpisati važan državni dokument. Alicia stoji iza njega, s rukom položenom na njegovo rame u pozi žene koja je stup oslonac svom mužu. Onda, Paddy i Alicia u večernjoj opremi. Paddy s crnom leptir kravatom i Alicia u dugoj, crvenoj Max Mara haljini bez naramenica. Crvena nije njezina boja. Također, mali nagovještaj neobrljanog pazuha desne ruke. Najgore od svega, Paddy i Alicia, u jednakim trapericama, polo majicama s uzdignutom kragnom, vestama krupnog tkanja ležerno vezanim oko vrata, DRŽE TENISKE REKETE! Kao u jeftinom katalogu za naručivanje odjeće, Iako je Paddy najzgodniji muškarac na svijetu, na ovim je fotografijama uspio izgledati kao model kojem je krenulo nizbrdo. U razgovoru je stajalo da se njih dvoje poznaju još iz tinejdžerskog doba, ali da su u diskretnoj romantičnoj vezi posljednjih sedam mjeseci. Posljednjih sedam mjeseci! Ja sam se s njim diskretno viđala posljednjih šesnaest mjeseci! I ne čudi što je govorio da trebamo biti diskretni. Govorio je da bi se (moj) život pretvorio u pakao kad bih se pojavljivala uz njega u službenim prilikama i na društvenim događajima. Tisak bi me razapinjao i morala bih stalno biti kompletno našminkana, čak i kad spavam kako bih izbjegla fotografije s potpisima kao ‘Paddyijeva djevojka je šlampavica'. (Tijekom ljeta dva puta su me spomenuli u tračerskim rubrikama, ali Paddyjeyje ured za tisak rekao da mu pomažem u izboru odjeće, i svi su u to povjerovali.) Mislila sam da stvarno brine za moje dobro. Ustvari, čuvao se da Alicia, njegova ‘srodna duša’ (kako je kazao u intervjuu) ne sazna za mene. Kolika sam ja glupača?!

~ 18 ~ Bocca

Daša

Utorak, kasnije VIP-ova fotoreportaža bila je konačni udarac. Dan sam provela analizirajući fotografije i mozgajući, što ta Alicia Thornton ima što ja nemam? Prevrtala sam stranice, proučavajući slike, tražeći odgovor. Iznova i iznova. Pokušavala povjerovati da je sve to stvarno. Ali, na kraju sam samo zurila u njih toliko dugo da on više nije sličio na sebe. kao kad dugo gledate vlastito lice u ogledalu pa vam ono postane čudno, gotovo zastrašujuće. Utorak, još kasnije Bijesna. U glavi mračne gorke misli. Puna teškog osjećaja koji peče. Bez daha. Iznenada sam odbacila VIP na pod i pomislila: Zaslužujem odgovore! Odvezla se do Paddyjeva stana i pozvonila. Zvonila i zvonila i zvonila i zvonila i zvonila i zvonila. Ništa se nije dogodilo, ali ja sam odlučila, dovraga ostajem ovdje! Čekat ću dok se ne vrati. Čak ako budem morala čekati nekoliko dana. Dva tjedna. Morat će kad-tad doći kući. Teški osjećaj koji peče me ojačao i osjećala sam da bih mogla čekati do vječnosti. Ako bude potrebno. Napravila plan. Nazvala Bridie i molila je da donese vreću za spavanje i sendviče. I termosicu s juhom. ‘Ali ne s povrćem’, rekla sam. ‘Ništa s komadićima.’ ‘Što?’, upitala je u nevjerici. ‘Kampiraš pred De Courcyjevim stanom?’ ‘Moraš li uvijek dramatizirati?’, rekoh. ‘Samo čekam da dođe kući. Ali to bi moglo potrajati nekoliko dana. Pa, kako sam rekla, vreću za spavanje, sendviče i juhu. I pazi, bez komadića.’ Ona je nabrajala nešto o tome kako je zabrinuta za mene pa sam morala prekinuti. Nemam strpljenja. Vrijeme prolazilo. Teški osjećaj koji peče držao me usredotočenom. Nisam bila svjesna neudobnosti, hladnoće niti potrebe za toaletom. Kao budistički svećenik. Neprestano sam pritiskaia Paddyjevo zvonce, tek toliko da nešto radim. Tad shvatim da je težak osjećaj koji peče ponešto popustio i postane mi pomalo dosadno. Opet nazovem Bridie. Pitam, ‘možeš mi donijeti i novi In-Style, sudoku i moju knjigu o Diani Vreeland?’ ‘Ne’, reče. ‘Lola, molim te! Molim te otiđi odande. Izgubila si razum.’ ‘Naprotiv’, rekoh. ‘Nikad u životu nisam bila pri zdravijoj pameti.’ ‘Lola, ti ga progoniš. On je javna osoba, mogla bi si stvoriti nevolje! Mogla bi...’ Opet sam morala prekinuti. Ne volim biti gruba, ali nisam imala izbora. Zabavljala se pritiskanjem zvonca na Paddyjevlm vratima još nekoliko puta, kad zazvoni moj mobilni. Bridie! Bila je na vanjskim vratima! Ne može ući, jer nije znala šifru! ‘Jesi donijela vreću za spavanje?, upitam. ‘I juhu u termosici?’ ‘Ne.’ ‘Je li Barry s tobom? (Barry je njezin muž.) ‘Jest, Barry je pokraj mene. Ti voliš Barryja, zar ne?’

~ 19 ~ Bocca

Daša

Da, ali pojavila mi se slika kako me ona i Barry uguravaju u njihov auto i odvoze odavde. To neće ići. ‘Lola, molim te, pusti nas unutra.’ ‘Ne’, rekoh. ‘Žao mi je.’ Onda sam isključila mobilni. Nastavila pritiskati zvonce na vratima, ne očekujući neki rezultat, kad se iznenada pojavi obris muškarca kako se približava iza staklenih vrata s uzorkom. To je on! To je on! Ovdje je cijelo vrijeme! Laknulo mi je - a onda opet navale mračne misli: zašto nije sišao ranije? Zašto me mora dodatno ponižavati? Ali to uopće nije on! Umjesto njega, pojavi se Španjolac John, njegov vozač. Znala sam ga dobro, jer me ponekad pokupio i odvezao Paddyju. Iako je sa mnom uvijek bio samo srdačan, izazivao mi je priličan strah. Veliki, krupan tip koji je izgledao kao da vam može prepoloviti vrat kao pileće krilce u roštilj umaku. ‘Španjolac John,’ zavapila sam. ‘Moram vidjeti Paddyja. Pusti me unutra, preklinjem te.’ Odmahne glavom i promumlja: ‘Idi kući, Lola.’ ‘Je li ona gore s njim? ‘, upitam. Španjolac John bio je majstor diskrecije (a ne Španjolac). Samo je rekao: ‘Hajde, Lola, odvest ću te kući.’ ‘Ona jest gore!’ Lagano, gotovo ljubazno, odvede me prema vratima i prema Paddyjevu Saabu. ‘U redu je,’ rekla sam uvrijeđeno. ‘Tu je moj auto, mogu sama voziti.’ ‘Sretno, Lola,’ reče. Kao konačan pozdrav. Zbog te konačnosti odvažila sam se upitati ga nešto što me stalno kopkalo. ‘Usput’, rekoh. ‘Uvijek sam se to pitala. Zašto te zovu Španjolac John kad nisi Španjolac?’ Na trenutak sam pomislila da će mi se približiti i izvesti bolan karate udarac na meni, a onda je stao. ‘Pa, pogledaj me samo.’ Pokazao je na svoju kosu, bijelo lice s mnoštvom pjega. ‘Jesi ikada vidjela nekoga tko izgleda manje španjolski?’ ‘Oh.’ Razumjela sam. ‘ironija?’ ‘Ili možda sarkazam. Nikad ne znam razliku.’ Utorak navečer, još kasnije To je bilo to, otjerana s Paddyjeva praga, kao smrdljivi prosjak. Kao da me netko zalio kantom hladne vode po licu, razum mi se vratio i vlastito me ponašanje prenerazllo. Ponašala sam se kao mentalni bolesnik. Poremećena osoba. Progonila Paddyja. Pa, Bridle je imala pravo. Progonila sam ga. I sama sam bila šokirana svojim ponašanjem prema Bridie. Tražila juhu u termosici. Gdje bi Bridie uopće našla juhu? Onda joj nisam htjela reći šifru za ulazna vrata i poklopila joj telefon. Pa, Bridie je zabrinuta prijateljica! Uviđam kako sam bila luda, a najgore od svega - na vrhuncu svog ludila bila sam uvjerena da sam potpuno pri zdravoj pameti. Konačni udarac. Ovako ~ 20 ~ Bocca

Daša

više nisam mogla. Ne jedem, ne spavam, upropaštavam posao, prema prijateljima se odnosim kao prema slugama i vozim se po gradu zaboravljajući na oprez i pozornost... Odvezla se do Bridie. Ona je bila u pidžami i sretna što me vidi. Duboko sam se ispričala zbog vreće za spavanje, zatim zbog šifre za ulazna vrata. ‘Isprika prihvaćena,’ rekla je Bridie. ‘I ta prihvaćena. Onda, što je?’ ‘Odlučila sam, rekoh. ‘Odlučila sam spakirati svoj život i odseliti na drugi kraj svijeta. Na neko mjesto gdje me ništa neće podsjećati na Paddyja. Ti imaš globus, zar ne?’ ‘Pa, imam...’ (Od učenja zemljopisa u školi. Bidie nikad ništa ne baca.) Na Bridienom globusu, drugi je kraj svijeta (gledano iz Irske) Novi Zeland. To će biti to. Mislim da ima divne krajolike. Mogla bih ići na obilazak mjesta iz Gospodara prstena. Ali Bridie je glas razuma. ‘Do Novog Zelanda je skup prijevoz, rekla je. ‘A i jako je daleko.’ ‘Ali u tome i jest stvar’, rekla sam. ‘Moram otići što dalje odavde, tako da ne vidim Alicijinu sliku svaki put kad kupujem čokoladice i da ne čujem ništa o Paddyju na večernjim vijestima, premda nije da baš gledam večernje vijesti Bože, to je tako deprimirajuće, osim one stvari s kokošima, jesi to vidjela?’ ‘Kako bi bilo da odeš u čiča Tominu kolibu?’, predloži Barry. Barry je također bio u svojoj pidžami. Čiča Tomina koliba bila je vikendica Bridienog ujaka Toma, u okrugu Clare. Tamo sam bila za vikend kad je bila Treeseina djevojačka večer. Razbila mnogo stvari. (Ne ja osobno, ali i ja, među mnogima.) ‘To je daleko,’ reče Barry. ‘Nema čak ni telku!’, složila se Bridie, ‘Ali ako poludiš tamo sama, možeš se vratiti kući za tri sata, jer je otvorena obilaznica Kildare.’ (Obilaznica Kildare najbolja je stvar koja se ikad dogodila Bridienoj široj obitelji, jer mnogi od njih žive u Dublinu, ali obožavaju vikendicu ujaka Toma, Skraćuje vožnju za četrdeset pet minuta, kaže Bridien tata. Ali što se to mene tiče? Ja sad imam 31 i, ako se ne ubijem, vjerojatno ću poživjeti još 40 godina. Mogu provesti cijelo to vrijeme sjedeći u prometnoj gužvi daleko od obilaznice Kildare i to mi neće značiti ništa.) ‘Hvala na ljubaznoj ponudi,’ rekla sam. ‘Ali ne mogu vječno ostati u čiča Tominoj kolibi. Netko od tvojih bi mogao htjeti doći.’ ‘Neće, sad je kraj ljeta. Gledaj,’ rekla je. ‘Tvoje je srce slomljeno i osjećaš se kao da se nikad nećeš oporaviti. Ali hoćeš i onda će ti biti žao što si se preselila u Novi Zeland i odbacila svoj posao ovdje. Zašto da ne odeš u Clare na nekoliko tjedana da dođeš sebi? Neka Nkechi održava posao. Kakav trenutačno imaš raspored? Imaš puno posla?’ ‘Ne.’ Ne samo zbog otkazanih poslova već zato što je takva sezona. Završila sam posao s jesenjim i zimskim kolekcijama za privatne klijente - zaposlene, bogate žene koje nemaju vremena ići same u kupnju, ali moraju izgledati elegantno, poslovno i sređeno. Sljedeće razdoblje koje nosi puno posla je sezona božićnih zabava koja počinje čim završe tulumi za Noć vještica. Nema ~ 21 ~ Bocca

Daša

potrebe misliti o poslu još nekoliko tjedana. Mislim, uvijek je bilo stvari koje bih mogla napraviti. Mogla bih kupce iz Brown Thomas i drugih dobrih robnih kuća voditi na ručak tako da svoje dobre komade odvoje za mene, a ne za druge stiliste. Styling je surov posao. Bez milosti. Toliko je dobre odjeće u prometu, a konkurencija je žestoka. Ljudi to ne znaju. Misle da je to samo super zabava za cure koja trče uokolo sa skupim haljinama i fenomenalno oblače druge ljude. To nije ni slično tome. Bridie je rekla, ‘a kad se vratiš, ako stvari budu tako loše kao sada, onda možeš na Novi Zeland.’ ‘Znam kad mi se netko ruga, Bridie. Drugačije ćeš se smijati kad budem živjela u slatkoj maloj kući u Rotorou. Međutim, sad prihvaćam tvoju ljubaznu ponudu.’ Još kasnije Vozeći doma Iznenada shvatila da Bridiena pidžama ustvari nije pidžama već čudne ‘dokoličarske’ hlače za ljenčarenje po doma. Kataloška prodaja. Mogla bih se zakleti. U normalnim okolnostima udarni val šoka bi me prevrnuo s ceste ravno u grabu. Ali čak i u ovoj situaciji, sasvim me pomelo. Očekujemo da će ih uskoro nositi i javno. Netko bi je trebao staviti pod kontrolu. Barry bi trebao porazgovarati s njom, ali kad se bolje razmislim i on sam je imao takve na sebi. On joj je to i omogućio. Nikada joj se neće moći pomoći dok god je on bude podržavao. Srijeda, 3. rujna, 10.00 Otišla u svoj ‘ured’ (Slastičarnica Martine). Mogla sam raditi i od kuće, ali moj je stan tako malen. To je jedna od cijena koju plaćate kad stanujete u središtu grada. (Druga su pijani muškarci koji imaju mečeve u hrvanju ispod prozora moje spavaće sobe u 4 sata.) Naručila vruću čokoladu i pecivo s marelicom. Inače, obožavam to pecivo toliko da se moram suzdržavati. Mogu ih pojesti deset odjednom, bez problema. Ali danas sjajni premaz izgleda odvratan, a marelica bulji u mene kao urokljivo oko. Morala sam ga odgurnuti od sebe. Uzela gutljaj vruće čokolade i umalo nisam povratila. Stigla Nkechi. Svi se pogledi okrenuli. Ima se što i gledati. Nigerijka, izvrstan stas, pletenice koje vise cijelom dužinom leda, vrlo duge noge, a na njihovu vrhu kočoperi se stvarno velika stražnjica. Ali Nkechi je nikad nije ni pokušavala prikriti. Zapravo je na nju ponosna. Za mene je to fascinirajući. Životi irskih djevojaka neprestana su potraga za taktikama odijevanja kojima će smanjiti ili prikriti stražnjicu. Stvarno možemo puno naučiti od drugih kultura. Nkechi, iako mlada (23) je genij. Kao ono kada je Rosalind Croft (žena prepredenog bogatuna Maxwella Crofta) organizirala dobrotvornu večeru u rezidenciji Mansion. Dekolte njezine haljine bio je tako neobičan da nikakav nakit nije funkcionirao. Sve smo pokušale. Koma! Gđa Croft je baš htjela odustati, kad je Nkechi rekla: ‘Znam!’ Skinula je svoj šal od tri eura iz dobrotvornoga dućana, omotala je oko vrata gospodi Croft i spasila stvar,

~ 22 ~ Bocca

Daša

‘Nkechi’, rekoh. ‘Ja ću uzeti dva tjedna odmora i idem u čiča Tominu kolibu.’ Nkechi je znala za nju. Bila je tamo kad je Treesie imala tulum. Sad, kad se bolje prisjetim, ona je ustvari razbila toster pokušavajući ugurati u njega cijelo pecivo. Kakva spektakularna katastrofa. Iz tostera je počeo izbijati crni dim, a onda suknuo plamen. Razbila je i porculanskog delfina koji je u Bridienoj obitelji bio 38 godina. Plesala je pijana i visoko zamahnula nogom što je lansiralo delfina, kao ragbijašku loptu preko prečke, ravno u zid gdje se razbio u komadiće. Ali to je bila djevojačka večer i takve se stvari događaju. Barem nitko nije završio u bolnici. Kao na Bridienoj djevojačkoj večeri. Rekla sam: ‘Znam da zvuči dramatično, da moram srediti svoj život, ali stvarno Nkechi, u kakvom sam stanju, ne mogu raditi, ne mogu spavati, probava mi je u komi.’ Odgovorila je: ‘Mislim da je to dobra ideja. Privremeno se primiri prije nego nam dodatno upropastiš reputaciju.’ Slijedio čudni trenutak tišine. Samo jedna mala primjedba o Nkechi - ona je izvrsna stilistica, stvarno iznimna, ali nedostaje joj malo komunikacijskih vještina. Dio posla stilista je spriječiti klijenta da izgleda kao potpuna budala. Naš je posao da ih zaštitimo od ružnih komentara u trač rubrikama. Ako klijentica ima izborano poprsje, uvjerimo je da ne treba nositi padajući izrez. Ako ima koljena kao pseća čeljust, sugeriramo duge suknje. Ali diskretno i obazrivo. Nkechi, međutim, nije uvijek diplomatska koliko bih ja htjela da bude. Na primjer, kao onda kad je oblačila Sarah Jane Hutchinson. Jadna žena. Muž je upravo bio ostavio radi mladog Filipinca. Javno poniženje. Ta je dobrotvorna večera bio njezin prvi javni izlazak kao napuštene žene i bilo je važno da izgleda i da se osjeća dobro. Isprobala je vrlo lijepu haljinu bez naramenica Mathewa Willamsona, ali bilo je očito da ne funkcionira. Sve je na njoj padalo, opravo sam htjela taktično predložiti jednu haljinu Rolanda Moureta (koja je davala više čvrstine, s ušivenim, ali nevidljivim korzetom) kad je Nkechi uzviknula: ‘Ne možete takva ići po svijetu, s takvim krilima! Trebate rukave, draga moja!’ Rekla sam: ‘Nkechi, bila bih ti zahvalna kad bi vodila računa o poslu, samo da držiš stvari na oku za ovo kratko vrijeme kada me neće biti.’ ‘Naravno’, reče. ‘Preuzimam. Hoću.’ Nastojala sam odagnati tjeskobu. Sve je bilo pod kontrolom. Nkechi će to dobro obaviti. Moguće previše dobro. Nije mi se svidio način na koji je rekla ‘preuzimam.’ ‘Nkechi, ti si genij. Bit ćeš sjajna stilistica, možda i najbolja medu svima nama. Ali za sada, trebaš samo paziti na posao i obavljati najnužnije. Molim te nemoj izvesti puč dok me nema. Nemoj početi raditi za svoj račun. Molim te nemoj ukrasti moje najbogatije klijente. Budi prijateljica. Sjeti se: tvoje ime na joruba jeziku znači ‘odanost'.’ 10.47 Bezvoljno se dovukla do stana da se spakiram, kad vidim da netko čeka ispred moje zgrade. Neka žena. Visoka, u trapericama, čizmama, jakni, s kratkom oštrom plavom kosom. Nagnuta preko ograde, puši. Dva muškarca

~ 23 ~ Bocca

Daša

koja su onuda prolazila dobacila su nešto. Njezin je odgovor došao i do mene. Ajde odjebite. Tko je ona? Neka nova nevolja? Tad shvatim. To je novinarka, Grace Gildee! Uhode me na kućnom pragu kao... narkomafljaša... ili... pedofila! Zastala sam. Kamo da idem? Bježi, bježi. Ali kamo da bježim? Moje je pravo da idem svojoj kući. Konačno, ja živim ovdje. Prekasno! Vidjela me! ‘Lola?’, reče sva u osmijehu i odbaci cigaretu izvježbanim pokretom ručnoga zgloba. ‘Zdravo.’ Pruža ruku. ‘Grace Gildee. Drago mi je da smo se upoznale’ Njezina je topla, meka ruka bila u mojoj prije nego sam to uspjela spriječiti. ‘Ne, rekla sam’, izvlačeći ruku, ‘ostavite me na miru. Neću razgovarati s vama.’ ‘Zašto?’, upita. Ignorirala sam je i zaronila u svoju torbu tražeći ključeve. Potpuno odlučna u izbjegavanju susretanja s njezinim pogledom, ali protivno svojoj volji, shvatim da je gledam ravno u facu. Gledajući izbliza, primjećujem da nije našminkana. Neobično. Ali šminka joj nije niti trebala. Vrlo je privlačna, nekako dječački. Kestenjaste oči i pjegice po nosu. Tip žene koja bi, da joj ponestane šampona, slobodno mogla oprati kosu tekućim deterdžentom, što je dobro u hitnom slučaju, valjda. ‘Lola’, kaže, ‘možete mi vjerovati.’ ‘Možete mi vjerovati’, uzviknula sam. ‘Kakav klišej!’ Ipak, ima nečega u njoj. Uvjerljiva. Mekim glasom kaže: ‘Stvarno mi možete vjerovati. Nisam kao drugi novinari. Ja znam kakav je on.’ Prestala sam vrtjeti ruku po skrivenim dubinama svoje torbe u potrazi za ključevima. Bila sam kao začarana. Kao da me zmija hipnotizirala. ‘Ja ga poznajem pola svog života’, reče. Izenada, htjela sam joj položiti glavu na rame i zajecati dok me ona miluje po kosi. Ali upravo je to ono što ona želi. To hoće svi novinari. Pretvaraju se da su priatelji. Kao onda kad je Sarah Jane Hutchinson dala intervju na balu za Djecu u opasnosti. Novinarka je bila sva jedna milina, pitavši: gdje je Sarah Jane nabavila svoju prekrasnu haljinu. I divan nakit. I tko joj je frizer? Vjeruj mi vjeruj mi, vjeruj mi. A naslov je bio: Ovca odjevena kao prase Što je to što potakne 40-i-nešto-godišnju, ostavljenu ženu da potpuno pogubi konce? Da hoda po gradu u odjeći svoje kćeri tinejdžerice? Želja da vrati izgubljenu mladost? Želja da vrati izgubljenog muža? Okanite se, žene. Što god da je razlog, od toga neće biti ništa.

~ 24 ~ Bocca

Daša

Moja se ruka dočepala ključeva. Hvala bogu. Moram ući u stan. Moram pobjeći od ove Grace Gildee. 17.07 Stigla u Knockavoy! Čiča Tomina koliba je u polju, malo izvan grada. Dovezla sam se neravnom stazom i parkirala na šljunčanoj površini ispred ulaznih vrata. Bijelo oličena kućica. Debeli neravni zidovi, mali prozori. Crveno obojena vrata sa zasunom. Duboki prozori. Dražesno. Izašla sam iz auta i bila gotovo otpuhana. Imala sam sliku u glavi kako me vjetar podiže i u vrtlogu nosi visoko u nebo preko zaljeva, a zatim me baca u vodeni grob u valovima Atlantika. Bit će žao Paddyju. Proklinjat će dan kad je čuo za Aliciju Thornton. Hajde, vjetre, preklinjala sam. Odnesi me! Stajala sam čvrsto zatvorenih očiju i ispruženih ruku, ali ništa se nije dogodilo. Neugodno. Boreći se s vjetrom, probila se do ulaznih vrata. Zrak je pomiješan sa solju. Uništit će mi kosu. lako sam ponosna na svoje molichino pramenove, moram priznati da od njih kosa postaje suha i lomljiva. Nadam se da imaju snažni regenerator u lokalnoj ljekarni. O, bože! Nadam se da tu uopće ima ljekana. Iz svojih ranijih boravaka sjećam se samo pubova, mnoštvo pubova i jednoga noćnoga kluba koji je tako nevjerojatno loš da je to veselje samo za sebe. Otključala sam divna crvena vrata i snaga vjetra ih je gurnula prema zidu uz silan tresak. Dovukla torbe po popločanom podu. Pričinjava li mi se ili je u kući još bio miris dima iz upropaštenog tostera iako je prošlo nekoliko mjeseci od tuluma? Tu je velika dnevna soba, s foteljama i prostirkama i veliki otvoreni kamin sa stolcima za ljuljanje. Stražnji prozori gledaju na polja, iza kojih je Atlantik, udaljen možda sto metara. Ali to samo muškarci mogu znati. ‘Pola kilometra'. ‘Pedeset metara'. Objasniti pravac, i takve stvari. Ja mogu pogledati ženu i reći: ‘36C’, ili ‘Probajmo jedan broj veći'. Ali nemam pojma koliko je udaljenost čiča Tomine kolibe od mora, osim da je nikad ne bih prešla u visokim potpeticama. U kuhinji se još vide nagorjeli tragovi na zidu iza (novog) tostera, stol pokriven stolnjakom s naslikanim trešnjama, šest masivnih drvenih stolaca, žuti samostojeći kuhinjski ormari, kao iz neke kuhinje iz pedesetih, i stari raspareni tanjuri, mnogi s izblijedjelim cvjetnim uzorcima. Prozori kuhinje također gledaju prema moru. Zatvorila sam lijevo oko i škiljila prema njemu. Još nemam pojma koliko je udaljeno. Zazvonio mobitel. Bridie. ‘Kakva je bila vožnja?’ ‘Dobra, u redu’, rekla sam. Teško mi pada oduševljavanje. ‘Koliko ti je trebalo?’ Ne mogu se sjetiti. Nisam obraćala pažnju. Ali kako mi je bila rekla da mjerim vrijeme, bubnula sam onako napamet: ‘Dva sata i četrdeset pet minuta.’

~ 25 ~ Bocca

Daša

Zafućkala je i rekla: ‘To je najbrže do sada. Moram to reći tati. On je uspio postići dva sata i pedeset minuta u srpnju, ali to je bilo u pola šest ujutro. Bit će uzrujan kad čuje da je potučen. I to posebno što ga je nadmašila cura'. ‘Onda mu nemoj reći, zašto da ga uzrujavaš. Ima dovoljno uzrujavanja u svijetu.’ 17.30 Na katu su bile tri spavaće sobe. Izabrala sam srednju. Raspoloženje mi nije takvo da bih morala uzeti najveću, ali ni samopouzdanje mi nije baš tako nisko da bih automatski izabrala najmanju. (Dobar znak.) Dvostruki krevet, ali vrlo uzak. Kako su ljudi u starim vremenima uspijevali spavati u ovome? Ja nisam baš krupna (iako bih voljela da imam puno, puno manju stražnjicu), ali je u njemu bilo tek dovoljno mjesta za mene. Krevet je imao željezni okvir i na prvi je pogled patchwork prekrivao izgledao izvorno pa sam se oduševila. Ali kad sam pogledala izbliza, vidjela da je lažan. Košta ‘deseticu’ u jeftinoj robnoj kući. Svejedno izgleda dobro iz daljine. Isti neravni zidovi kao i u prizemlju i dva mala prozora s crveno obojenim okvirima. Veselo. Cvjetne zavjese. Ušuškano. Otvorila kovčeg. Sok. Odjeća koju sam spakirala svjedočila je o mom nesređenom mentalnom stanju. Ničeg praktičnog. Niti jedne traperice. Niti jedan par čizama. Glupo! Pa ovdje sam usred polja! Trebaju mi stvari za štrapaciranje! Umjesto toga donijela haljine, šljokice, bou od nojevog perja! Gdje sam mislila da idem? Jedina stvar koja bi mogla biti korisna je par gumenih čizama. Je li važno što su ružičaste? Jesu li zbog toga manje praktične? Objesila sam svoju nepraktičnu odjeću u ormar od mahagonija. Izrezbaren. Zavinute linije. Masivan. Ogledalo na prednjoj strani. Kao antikno. Za to biste u Dublinu platili bogatstvo. 18.23 Kad sam se vratila dolje, primijetila telku u uglu! Ljuta na Bridie! Nazvala je. ‘Ovdje je televizor! Rekla si da nema telke!’ ‘To nije telka’, kaže. ‘Izgleda tako!’ Ali, zabrinuta kakva jesam, morala sam prići bliže i provjeriti. Jesam li toliko rastrojena da mi se od nečeg drugog pričinjava televizor? Od mikrovalne, na primjer? ‘Da, rekla je, fizički to je televizor, ali nije ukopčan.’ ‘U čemu je onda stvar? ‘Možeš gledati DVD-e.’ ‘Gdje ću naći DVD-e?’ ‘U trgovini DVD-a.’ ‘Daleko sam od DVD trgovine.’ ‘Nisi. Supermarket u glavnoj ulici ima dobar izbor. Nove stvari.’ ‘Dobro. Onda... Ima li kakvih novosti? Mislila sam na novosti o Paddvju. ‘Otišla si prije tek nekoliko sati’, kaže. ~ 26 ~ Bocca

Daša

Ali osjetila oklijevanje u njenom odgovoru. ‘Ima novosti, uzviknula sam, molim te, reci mi!’ ‘Ne, rekla je, ‘pa otišla si kako bi pobjegla od novosti.’ ‘Molim te reci mi! Sada kad znam da ih ima, moram znati. Umrijet ću ako ne saznam. Neću opet pitati, ali sada moram znati.’ Uzdahnula je. Rekla: ‘Dobro. U večernjim novinama. Određenje datum. Vjenčanje će biti u ožujku. Primanje u K klubu.’ Dvije misli. Prva: do ožujka je dugo, dugo vremena. Možda se predomisli. I druga misao: K klub? ‘Samo oni koji se bave konjima priređuju svadbeno primanje u K klubu. On nije tip koji se zanima za konje. Je li ona ta?’ Brldle reče: ‘Pa, ona Izgleda tako. Konjasto, mislim.’ Brldie, vjerna prijateljica. ‘Ali nemoj misliti da ona jest osoba koja se bavi konjima’, rekla je. Rekla sam: ‘Svatko zna da ne priređuješ svadbeno primanje u K klubu ako nisi jahačica iz Kildarea.’ ‘Loš ukus’, reče Bridie. ‘Da, loš ukus.’ 18.37 Lijepi mali gradić. Vani mnoštvo ljudi. Živo. Više nego što se sjećam. Hotel, jedan (mali). Pubovi, mnoštvo. Supermarket, jedan. Butici, jedan. (Užasan pletene stvari, ogrtači od tvida, heklani šeširi. Za turiste.) Dućan za surfere, dva! Internet kafe, jedan. (Da, znam. Neočekivano.) Mješoviti market, tipični dućan u gradu na moru na čijim su policama romani Jackie Coilins, suveniri i pepeljare u obliku zahoda s natpisom ‘Nek’ tu počiva vaš umorni pepeo’ (Kriminalno!). Odluka. Večerat ću u pubu. Nemam s kim razgovarati, ali imam časopis iza kojeg ću se sakriti. Svi su pubovi imali hranu pa sam odlučila izabrati nasumice i ako budem imala sreće izbjeći ću onaj gdje nam je zabranjen pristup kad je bio Treeseinin tulum. (Djevojačke večeri bi trebalo zabraniti. Čast te obavezuje da se ponašaš divlje, a poslije umireš od srama. Nisam se sjećala dobrog dijela Treeseinog tuluma osim da se nas deset - zapravo samo osam, jer se Treese onesvijestila u kući i nikad nije ni stigla do grada, a Jill se u toaletu puba srušila na pod - omotalo oko barmena, navlačeći ga i vičući: ‘O, dragi! Tako me izluđuješ!’ I slične stvari. Nejasno se sjećam da je barmen preklinjao: ‘Dajte, djevojke. Prekinite. Ovo je obiteljski lokal! Lijepo vas molim.’ Bio je na rubu suza.) Otvorila vrata lokala zvanog Tamnica na što se podiglo mnoštvo neprijateljskih muških lica kao stvorenja koja žive ispod kamena kad ih se uznemiri. Impresija crvenih očiju, šiljastih brada i mirisa sumpora. Kao video spot Bohemian Rapsody. Uzmakla. Sljedeći pub, Hrast, svijetao, tapecirana sjedala, obitelji jedu pileće štapiće. Sigurnije. Nitko ne pilji. Sjela i barmen prišao s pitanjem: ‘Jeste li se odlučili?’

~ 27 ~ Bocca

Daša

Shvatila da možda nije Irac - strani naglasak, ten boje karamele, crna kosa i oči kao grožđice (ovo zvuči kao da su male i smežurane, ali uopće nije tako. Velike tamne oči. Ako bih tražila usporedbu sa suhim voćem, najbolji opis bi bile oči kao šljive. Ali to nije primjeren opis, jer šljive imaju nesretnu konotaciju, Izazivajući odmah asocijaciju na starce u domovima koji jedu šljive da bi imali ‘redovitu.’ Međutim, kad sam se već jednom dosjetila tog naziva, nisam više mogla misliti o njemu drugačije nego kao Šljiva oko. Upitala ga: ‘Koja je juha dana?’ ‘Gljive.’ ‘Ima li komadića?’ ‘Nema.’ ‘Dobro. I čašu vina.’ ‘Merlot?’ ‘Veliku.’ 20.25 Završila večeru. (Nakon juhe dana pojela desert dana - kolač s jagodama.) Stajala sam ispred Hrasta, ne znajući što bih dalje. Mogla bih ići u šetnju. Bila je divna blistava večer i dolje je bila predivna plaža. Ili bih mogla uzeti DVD. Da, to. Uzeti DVD. 22.29 Supermarket Veliki izbor DVD-a. Cura i momak (imena na bedževima: Kelly i Brandon) za pultom žele mi pomoći. ‘Lovci na djeveruše je dobar’ - kaže Kelly, Punašna djevojka. Izgleda da voli čips. (Zapravo, tko ga ne voli?). Ravna, pramenasta plava kosa. Ružičasti vrhovi vrlo nisko izvučeni. Pet centimetara trbuha kipi preko struka. Zlatna oprugica provučena kroz pupak, francuska manikura od akrilika. Loš ukus, ali divim se njenom samopouzdanju. ‘Neću Lovce na djeveruše’ - kažem. ‘Sviđaju mi se tvoji pramenovi.’ ‘Hva... ‘ ‘Radiš li ih sama?’ ‘Ne. Hm... ne. Frizer...’ ‘Svida mi se tvoja jakna. Odakle je? Topshop?’ ‘Ne... Dobila sam na poslu.’ ‘Gdje radiš?’ ‘...Radim za sebe.’ ‘Koliko je koštala?" ‘Pa, dobila sam s popustom...’ ‘Koliko je bila bez popusta?’ ‘... Pa, zapravo ne znam.’ Vrlo dobro znam, bila je skupa. Bilo me previše sram reći koliko joj je cijena. ‘Umukni’, kaže Brandon. Kao i Kelly, i njega je očito zainteresirala moja ~ 28 ~ Bocca

Daša

pojava. Lančići oko vrata, prstenje, plava kosa s Tintin čuperkom, sa žućkastom primjesom, vjerojatno posljedica vlastoručnog farbanja, ali pohvala za njegov trud. ‘A Gospodar prstenova?’ upita. ‘Imamo specijalnu proširenu verziju.’ ‘Ne. Dobar film, ne kažem da nije, ali... ‘ ‘Što bi ti išlo uz raspoloženje?’ ‘Treba mi nešto da me razveseli.’ ‘Zašto?’ upita Kelly. Isuse, kakva radoznalost! ‘Ja...’, kažem iznenada obuzeta ludom željom da govorim o Paddyju. ‘Moj se dečko ženi drugom ženom.’ ‘Dobro’, kaže Kelly, odbijajući zagristi mamac. ‘Može li onda Romansa u Seattleu? To je sentimentalno.’ Frustrirana! Nisam htjela razgovarati o cijeni jakne nego izbaciti sve što znam o Paddyju. ‘Ili Jednog lijepog dana. I to je sentiš. Možeš se dobro isplakati.’ ‘Ne!’, uzvikne Brandon. ‘Uzmi nešto o osveti. Kill Bill. Prljavi Harry.’ ‘Prljavi Harry’, kažem. ‘Savršeno!’ 23.06 Prljavi Harry je fenomenalan film! Upravo ono što mi treba. U njemu ima veliki trenutak kada on konačno ostvari svoju osvetu. U jednom trenutku podigla sam pogled od Clinta Eastwooda i pogledala kroz stražnji prozor čiča Tomine kolibe i u tom trenu kroz njega vidjela golemu šumeću vitaminsku tabletu na nebu. Sjajna naranča iz koje pršti sok na sve strane ubrizgavajući nebu zdravi vitamin D. Zalazak sunca! Iznenada mi je drago što sam došla ovdje. Naučila cijeniti ljepotu prirode. Sasvim ugodna večer. Mislim na Paddyja bez prestanka, ali sam samo četiri puta uzela telefon da ga nazovem. 23.31 Vrijeme za spavanje. Strah me da neću moći zaspati, pa uzela dvije aromaterapeutske tablete za smirenje i ugasila svjetlo. 23.32 Upalila svjetlo. Uzela pola Zimovana (prava pilula za spavanje, napunjena kemikalijama, a ne hokus-pokus svetom vodicom). Bit će strašno ako ne budem mogla zaspati. Nema smisla riskirati. Ugasila svjetlo. 23.33 Upalila svjetlo. Uzela drugu polovicu Zimovana. Ne mogu riskirati da ne zaspem. Ugasila svjetlo. Povukla lažni patchwork pokrivač do brade i zabila glavu u jastuk. Drogirana do grla nestrpljivo sam čekala ugodni nočni sanak.

~ 29 ~ Bocca

Daša

23.34 Vrlo je tiho izvan grada. Lijepo. Umirujuće. 23.35 Utješno. Nije sablasno. 23.36 Smirujuće. Nimalo sablasno. 3.37 Sablasno je! Previše tiho. Prijeteće. Kao da se polja spremaju zaskočiti me iz zasjede dok spavam! Opet upalila svjetlo. Srce mi lupa. Trebam nešto za čitanje, ali me suviše strah sići po InStyle. Na polici u sobi samo prastare džepne knjige. Krimići autorice pod imenom Margery Allingham. Uzela nasumce naslov Posmrtna moda jer se radilo o modnom dizajneru iz tridesetih godina. Iako je knjiga malo pokupila vlagu, jako uživala u čitanju. Svi likovi u knjizi su nosili šešire. Više nitko ne nosi šešire. Tragično. To je danak modernom napretku. Četvrtak, 4. rujna, 9.07 Probudila me tišina. Vrlo uznemirujuće. Nikad nisam mislila da će mi nedostajati pijani muškarci koji se hrvaju ispod mog prozora. Život je pun iznenađenja. Madrac kao da je ispunjen teniskim lopticama. Kako su ljudi uopće izdržali u stara vremena? Različiti sistemi vrijednosti. Zajednica i nošenje šešira i djeca koja su mogla sama pješačiti u školu. Nije se držalo do visokokvalitetnih madraca, lijepih plahti, krasnih jastuka. Nagnula se preko ruba kreveta i dohvatila primjerak VIP-a i buljila, po milijuniti put, u Paddyja s njegovim cerenjem i teniskim reketom. Zapanjena sam njegovim zdravim izgledom. Isuse, kad bi samo znali... Putovanje stazom sjećanja Prošla godina, nedjelja u travnju, vjetrovita i hladna. Bila sam na maminom grobu. Stisnuta uz njegov rub, razgovarala sam s njom, pričala joj o poslu, o tati - tek toliko da bude u toku. I, zanimljivo, baš kad sam joj govorila o tome kako nemam dečka, otkad sam nogirala Malachyja, jer je htio da smršavim (fotograf, previše vremena proveo s modelima), kad sam nekoliko redova dalje primijetila nekoga kako me gleda. Muškarac. Nije bio moj tip. Preozbiljan. Visok. Strog, jednostruki mornarski kaput, mješavina kašmira i vune (na prvi pogled), držao je veliki buket narcisa žutih kao u tehnokoloru. Tamna kosa, pomalo ćubasta (iako bi to moglo biti i zbog vjetra). U trenu sam se osjetila uvrijeđenom. Mislim, bili smo na groblju. Ako tamo ne možete razgovarati sa svojom umrlom majkom, gdje onda možete?

~ 30 ~ Bocca

Daša

‘Mama’, rekoh, ‘tamo je neki tip koji me gleda kako razgovaram s tobom. Nepristojno!’ U mojoj glavi njezin je glas rekao: ‘Možda ne gleda u tebe. Možda se zagledao u svemir, Daj ljudima priliku.’ Pogledala sam ponovo. Definitivno je gledao mene i odjednom mi je u glavi bijesnula slika njegove kose zalizane i natopljene znojem od seksa sa mnom. Blasfemija! Na groblju. Ali to valjda ima smisla - seks i smrt. ‘Pa?’ upita me mama. ‘Hm... dobar je..’ Kasnije sam se pozdravila s mamom i krenula prema izlazu. Morala sam proći pokraj Čovjeka u kaputu da bih izašla na glavnu stazu i, iako obično nisam tip koji prilazi ljudima, sad sam zbog mame bila osjetljiva. Kad sam došla do njega, zastala sam i rekla: ‘Razgovaram s mramornim spomenikom samo zato jer ne mogu drugačije. Voljela bih da je živa, znate,’ ‘Vaša majka?’ ‘Da.’ ‘I ja.’ Iznenada više nisam bila uvrijeđena, već tužna. Tužna za nas oboje. ‘Nisam vam htio izazvati nelagodu’, rekao je. ‘Pa, to ste postigli.’ Zasuo je grob svoje majke narcisima i ne znam zašto, ali to me je dirnulo. Čovjek kao on (sudim po kvaliteti kaputa) mogao je kupiti veliki buket egzotičnog cvijeća poput orhideja ili ljiljana, ali narcisi su tako skromno cvijeće. Pekao je: ‘Mislim da je to... dobro... možete govoriti tako otvoreno..’ Zastao je, spustio pogled, a onda ga opet podigao izazvavši najveći efekt svojim plavim očima. Reče: ‘Zavidim vam.’ 11.08 Otvorila ulazna vrata i duboko udahnula svježi seoski zrak. Mirisao na kravlju balegu. Pet crno-bijelih krava na obližnjem polju lijeno mahale repom prema meni. Odšetala iza kuće do divljeg Atlantika. Valovi, pjena, bijele kapljice i odbljesci sunca. Miris ozona i soli i tako to. Duljila u prirodu i ljepotu i sve to i mislila: nedostaju mi trgovine. Nije dobro. Dolazak ovamo je pogreška. Nemam nikog s kim bih razgovarala, nema televizije. Imam previše vremena misliti o Paddyju. Trebala sam otići na neko uzbudljivo, bučno mjesto, kao New York, sa svojim uzbuđenjima. Ali hoteli u New Yorku su skupi. Čiča Tomlna koliba je besplatna. Poslala poruku Bride: Usamlj. Hoću kuci. Odgovor: Prv dan uvk njtezi. Ne mrdaj.

~ 31 ~ Bocca

Daša

11.40 Cijelo jutro zvala klijentice, objašnjavajući da sam nekoliko tjedana ‘izvan prometa'. Ostavljam ih u Nkechinim ‘sposobnim rukama'. Neke su sasvim zadovoljne. Ali neke nisu. Plaše se Nkechi. Sarah Jane Hutchinson izričito odbija imati posla s njom. Natjerala se da odšetam do grada. Mogla sam se odvesti, ali samo je pet minuta hoda. Sram me voziti. Također sam se sjetila što mi je psihić rekao nakon mamine smrti. Najbolji način da se odagna depresija je kratka šetnja na svježem zraku. Zapravo je to smiješno, kad bolje razmislite. Jer kad ste deprimirani, posljednja stvar do koje vam je stalo je da izađete i prošetate. Tablete su puno bolje. 11.42 Izvanredno čudno. Zapravo divno. Grabila sam prema gradu u pastelnim gumenim čizmama i približavala se susjednoj kući kad sam kroz mali bočni prozor visoko pod krovom ugledala prizor sjaja i blještavila. Zastala. Okrenula glavu. Zbog položaja prozora - gotovo je gledao samo na more - bilo je malo vjerojatno da to vidi neki prolaznik. (Teško je to opisati. Nisam baš dobra u tome. Trebao bi neki muškarac koji se razumije u udaljenosti i slično.) Ja sam bila u posebnom kutu prema prozoru na mjestu gdje put zaokreće pa mi se posrećilo. Sljedeće što sam vidjela bila je žena u vjenčanici kako se vrti! Mekani, sjajni, bijeli saten, uzak gornji dio, široka suknja, ne smiješno nabrana već kao naglašena A linija, ako to možete zamisliti. Gotovo sam sigurna da je bila Vera Wang. Fascinantan prizor. Unatoč vlastitim tragičnim okolnostima, nisam mogla ne biti zadovoljna zbog njene ljepote i očite sreće. Bijele rukavice do laka. Bogata ogrlica od štrasa - možda Swarovski, ali nisam mogla vidjeti iz te daljine. Zapanjujuće crna kosa, gusta i duga i meka, koja je lepršala dok se djevojka vrtjela, sa savršenom malom tijarom pričvršćenom na vrhu glave. Došla je do prozora, izgovarajući riječi - vjerojatno uvježbavala zavjete čavrljajući sama sa sobom, a onda je napravila ono što ljudi u filmovima čine kad shvate da stoje na krokodilu. Ukočila se, spustila pogled vrlo, vrlo polaaaako dok njene oči nisu došle na moju razinu i onda se natjerala pogledati me kako stojim na cesti, buljim u nju u stavu obožavanja, iako sam bila još uvijek previše daleko da bih mogla reći je li ogrlica Swarovski, na njenom licu pojavi se šok, čak užas. Odmakla se od prozora kao da je na kotačima. Zašto? Kakva je to tajna? Ostala sam ukopana na mjestu pitajući se hoće li će se ponovno pojaviti dok ml neki seljak na traktoru koji je ispuhivao smrdljivi crni dim nije povikao ‘Miči se s puta, Jackeen!’ i pokušao me izgurati s ceste. 11.49 Internet kafe

~ 32 ~ Bocca

Daša

Imam Blackberry i, u biti, ne moram u internet kafe, ali iskreno priznajući, trebam izgovor za čavrljanje. Unutra je bila djevojka, pušila cigaretu i sjedila na visokom stolcu s nogama elegantno prekriženim. Vrlo kratka tamna kosa, kao Jean Seberg u filmu Do posljednjeg daha. Malo lice može podnijeti tako drastičan stil. Divne tanke obrve. Tamno crveni ruž. Mat. Interesantan izbor u ova vremena sjajila za usne. Rekoh: ‘Hm... zdravo.’ ‘Zdravo.’ Izgovor francuski ili cockney. Obučena jednostavno, ali prekrasno. Crna dolčevlta, crno-bijeta suknja, gotovo puf, ali to prestaje biti upravo na bitnom mjestu, široki remen čvrsto stegnut oko struka. Crne balerinke. Sve neupadljivo, ali šik. Francuskinje jednostavno znaju. Kao što Irci znaju biti veseli i pjegavi umjesto preplanuli. Rekoh: ‘Mogli li na Internet?’ ‘Certainement’, reče, ‘Samo izvoli.’ Pitala sam: ‘Jesi odavde?'(Znala sam da nije. Izgovor za konverzaciju.) ‘Non. De France.’ Sad razumijem zašto je djevojka u trgovini DVD-ima sinoć bila tako direktna. Jedini način da se ovdje malo zabavite jest da zabadate nos u tuđe živote. Rekoh: ‘Volim Francusku. Ustvari, j'aime France.’ Nadala se da bismo mogle razgovarati o pariškim trgovinama. Ali ona nije iz Pariza, nego iz mjesta koje se zove Beaune. Nikad čula, ali je ona izgleda bila vrlo ponosna. To su Francuzi. Ponosni su što su Francuzi, puše Gauloise i odlično im idu štrajkovi. Ponekad cijela zemlja štrajka. Predstavila sam se nadajući se da ne izgledam kao prevelika očajnica. Kazala je: ‘Bonjour, Lola. Je m'appelle Cecile’ Pitala sam: ‘Zašto si ovdje, Cecile?’ Razlog? Muškarac. ‘Ludo sam zaljubljena,’ rekla je. ‘On je surfer.’ ‘Kako se zove?’ ‘Zoran.’ ‘Irac?’ Mislim, ne može biti. ‘Ne. Srbin. Sada živi ovdje.’ Samo jedan e-mail koji me zanimao. Od Nkechi. Uvjerila je ženu koja uvozi Roberta Cavallija u Irsku da prodaje ekskluzivno ‘nama'. To je dobra vijest. Zapravo, izvrsna vijest. Sve Irkinje koje su lude za Cavallijem dolazit će meni na styling - ill ‘nama’ kako je Nkechi zloslutno napisala. Isuse. Nema me tek jedan dan, a ona već vlada cijelim svijetom. 12.16 Kod Hrasta Isti barmen kao sinoć, Šljiva oko. Pitala ga koja je juha dana. ‘Gljive.’

~ 33 ~ Bocca

Daša

‘Dobro. I jednu kavu.’ ‘S mlijekom? Kapučino? Espreso?’ ‘Hm... s mlijekom.’ ‘Sojinim? Nemasnim?" ‘Pa... nemasnim.’ Nisam očekivala toliki izbor. Ćula sebe kako pitam, ‘Dakle, odakle si ti?’ Isuse! Postajem iritantna osoba koja započinje razgovor sa svakim na koga naiđe, što ja nikako nisam. U Dublinu se držim principa da razgovaram sa što manje ljudi. Osobito kad kupujem. Jeste li primijetili da prodavačice odnedavno imaju naputak da kažu koju dobru riječ o onome što ste kupili dok pakiraju? Kažu ‘Divna boja!’ ili ‘Predivno, zar ne?’ Uvijek padnem u iskušenje da kažem: ‘Ustvari nije, boja mi se uopće ne sviđa. Uopće nije moja omiljena.’ Mislim, zašto bi kupili nešto ako vam se ne sviđa? Ali one samo rade svoj posao. Nisu krive. ‘Iz Egipta’, kaže Šljiva oko. Egipat! Multinacionalno! Knockavoy je kao mjesto radnje iz Izgubljenih! ‘Ti si stvarno daleko od kuće!’ Pomislim, kakve gluposti govorim. Kao vuk u Crvenkapici. Onda kažem: ‘Sigurno ti nedostaje toplo vrijeme.’ Pomislim, kakva glupost, ali kladim se da mu to svi kažu. ‘Da’, kaže. ‘To mi svi kažu. Ali ima i drugih stvari u životu osim vremena.’ ‘Kao što?" Iznenada postajem radoznala. Nasmijao se. ‘Kao tri obroka dnevno. Kao sloboda od političkog progona. Kao to da možeš izdržavati obitelj.’ ‘Da, da’, kažem. ‘Jasno ml što želiš reći.’ Osjećam se malo bolje. Povezala sam se s drugim ljudskim bićem. Ovu toplinu naruši tip na drugom kraju bara - neuredno, neočešijano stvorenje - vičući ‘Osama! Dosta razgovora! Gdje je moja krigla?’ Upitala: ‘Je li ti stvarno ime Osama?’ Pomislim, Isuse! Kakav bi to bio križ za nositi. Čak gore nego Šljiva oko. Nije čudo što se boji političkog progona! ‘Ne. Ime mi je Ibrahim. Osama me zovu mještani.’ Kasnije popodne Pješačila kući uz more. Prošla pored čudne stare kuće. Kuće na drugoj strani su moderno obnovljene - s PVC prozorima i svježom bojom - ali ova je imala tragove vremena na sebi i izgledala nekako neuređeno, izblijedjela plava boja na ulaznim vratima gulila se u krpama. Podsjećala me na vrijeme kad sam išla na kemijski piling. Na rubu prozora vide se morske vlasulje, oblutci, pljesak i morski pužići. Zavjesa nema, pa sam mogla vidjeti unutrašnjost prednje sobe. S plafona vise ribarske mreže, morske zvijezde, školjke i komadi drveta koje je izbacilo more, kao skulpture. Kuća se zove Greben.

~ 34 ~ Bocca

Daša

Magično mjesto. Imam želju ući unutra. 18.03 Zazvonio mobilni. Prepoznala sam broj: Grace Gildee, karizmatična novinarka. Uhodila me! Bacila sam mobilni u torbu kao da je usijan. Odlazi, odlazi, odlazi! Deset sekundi kasnije duboki bip za poruku. Odlazi, odlazi, odlazi! Izbrisala poruku ne saslušavši je. Strah me. Očito ne moraš govoriti ako ne želiš govoriti. Ali ipak me strah. Grace Gildee je uporna, uvjerljiva, odlučna. Moguće i dobra osoba. 20.08 Voćarna plus kiosk plus DVD trgovina Brandon i Kelly opet na dužnosti. Na Brandonovu preporuku uzela Kuma. Kelly me pokušala preusmjeriti prema Starsky & Hutch. Pekla mi je: ‘Dva komada kao što su oni, odvratit će ti misli s tvog momka koji se ženi drugom. Je li ti on to sam rekao u lice?’ Ona je jedva čekala čuti priču, a ja sam joj jedva čekala ispričati. Čim sam Izgovorila Paddy de Courcy, uzviknula je ‘Znam tog tipa! Političar, jel’ da? Vidjela sam ga! U VIP-u! Donesi?’ Uputila je Brandona na policu s časopisima. ‘'Ajde, donesi, donesi?’ Gutala je fotografije, izrekla puno primjedbi. Kazala da je Paddy ‘vrlo dobar’ za ‘starca’, a da je Alicia ‘rugoba'. Brandon je primijetio da je Alicia ‘prakljača’, riječ koju nisam do sada čula, ali znači otprilike isto što i rugoba. Obogaćujem fond riječi. Oboje su vrlo impresionirani što je moj bivši dečko u časopisu o slavnima, iako se radi samo o irskom časopisu. ‘Ima li što o njemu u Heatu?’, upitala je Kelly. ‘Ili Graziji?’ ‘Ne.’ ‘Pa, da, nije važno. I ti nisi znala ništa o drugoj ženi? Baš NIŠTA?’ Kimnula glavom. ‘Ja bih ga ubila’, govorila je. ‘Ubila bih ga vlastitim rukama’ ‘Ti bi trebala samo sjest’ na njega’, reče Brandon s neočekivanim otrovom u glasu. ‘To bi bilo dovoljno. Malo je muškaraca koji bi preživjeli pritisak tvoje guzice.’ Odgovorila je istom mjerom. ‘A ti bi trebao samo puhnuti u nekoga?’ Revidirala svoju raniju pretpostavku da su Brandon i Kelly par. Vjerojatnije brat i sestra. ‘I sada si ovdje u kući Toma Twoomeya, liječiš svoje slomljeno srce.’ ‘Imamo mi toga ovdje prilično’, reče Brandon. ‘Žene. Dolaze ovamo slomljenog srca. Ne znam zašto. Možda misle da će ih valovi izliječiti. Prođu plažom dvadeset puta dnevno. Često idu istraživati po pješčanim dinama. Ne znaju da su dine u vlasništvu golf kluba i odjednom se nađu usred jedanaeste rupe i lopte im zvižde oko glave. Onda ih isprate van u golf kolicima. Obično se vrlo naljute.’ ‘Vrlo’, kaže Kelly. Uslijedila je čudna pauza. A onda oboje prasnu u smijeh. ‘Oprosti’, reče Brandon, tresući se od veselja. ‘To je tako... tako...’ ~ 35 ~ Bocca

Daša

‘Misle da su sve uronile u dušu’, reče Kelly lica iskrivljenog od smijeha. ‘Spajaju se s prirodom... a onda... a onda... im loptica za golf skoro odnese glavu.’ ‘Nemam namjeru šetati se po plažama ili po pješčanim dinama’, rekoh hladno. Nije lijepo smijati se ženama slomljenog srca. Odjednom su se prestali smijati. Pročistili grla. Kelly kaže: ‘Možeš početi slikati. Da izbaciš svu tu bol iz tijela.’ ‘Stvarno?’ ‘O, da. To se često događa. Od slikanja.’ ‘Ili poezije’, ubacio se Brandon. ‘Ili lončarenja.’ ‘Ali većinom od slikanja. Da budemo pošteni, bolje to nego odsjeći svom muškarcu pišu nožem za kruh.’ Brandon značajno pogleda Kelly. ‘Što? Okrenu se ona i poviče mu u lice. ‘To je bilo SLUČAJNO!’ Onda kaže meni: ‘Mi imamo olovke i crtaće blokove, ali ako trebaš prave boje i ostalo, ima dućan u Ennistymonu.’ (Ennistymon je najbliži pravi grad.) Nemam namjeru početi slikati. Niti pisati poeziju. Niti izrađivati glinene posude. Stvari su dovoljno loše kakve jesu. 23.59 Kum je odličan film. Osveta naprosto kipi. I Al Pacino je prilično zgodan. Znak nade. Cijelu večer uzela telefon samo tri puta da zovem Paddyja. 2.01 Naglo se probudila u apsolutnom užasu. Zahvaćena strašnom potrebom da sjednem u auto i odvezem se ravno u Dublin, pronađem Paddyja i molim ga da bude sa mnom. Počela bacati stvari u torbu. Srce mi lupalo. Usta suha. Noćna mora me probudila. On se ženi drugom ženom? Ali to ne može biti! Trebam li se otuširati? Ne. Trebam li se obući? Ne. Ne, da. Što ako ga stvarno nađem? Ne mogu ostati u pidžami kao da sam pobjegla iz ludnice. Što da stavim na sebe? Ne mogu odlučiti. Ne mogu odlučiti. Omamljena od tableta za spavanje, ali misli nadiru suviše brzo. Samo fijuknu prije nego što ih uspijem uhvatiti. Prvu torbu bacila niz stube. Moram u kupaonicu pokupiti stvari. Ne. Ostavi ih, Koga briga? To su samo stvari. Otvorila ulazna vrata, svjež noćni zrak, ubacila torbu u prtljažnik, vratila se u kuću po drugu. Ali dok sam nosila drugu torbu niz stube srce je usporilo. Misli se malo sredile. Uvidjela sam svoje ludilo. Nema smisla ići u Dublin. On me ne želi vidjeti. To je bio njegov plan cijelo vrijeme i teško da će se sada predomisliti. Sjela sam na stepenice u pidžami i buljila u tamu. Tamo su bila polja, koja nisam vidjela.

~ 36 ~ Bocca

Daša

Putovanje stazom sjećanja Čudno je to, kad sam prvi put vidjela Paddyja de Courcyja na groblju nisam ni sanjala da ću se zaljubiti u njega. Uopće nije bio moj tip. Moj prethodni dečko, fotograf Malachy, bio je sasvim drugačiji. Nizak, tanak, šarmer s bljeskom u očima. Volio je žene i žene su voljele njega. Šarmirao je modele kao što je Zara Kaletsky da ih snima u nevjerojatnim pozama. (Ustvari, tako sam i upoznala Malachyja. Bila sam Zarina stilistica dok nije tako iznenadno napustila Irsku. Ona nas je spojila.) Malachy nije jako dlakav. Ali, dok me su tog dana na groblju udarali ledeni vjetrovi, jednostavno sam znala gledajući u Paddyjev kaput da ima dlakave grudi. Hvatala sam podsvjesne znakove. Tamne oštre dlake na čeljusti, šake prošarane tamnim dlačicama. (Ne kao vunene mamutske šape King Konga nego fino pokrivene.) Glatka prsa bez dlaka jednostavno se ne bi uklapale. Upitao je: ‘Dolazite li često ovdje?’ Kazala sam. ‘Dolazim li često?’ Promatrala sam mramorne ploče smrti kako se protežu u svim pravcima. Stvarno možeš sresti muškarca bilo gdje. ‘Obično jednom u mjesec dana.’ ‘To je malo neobično...’, rekao je. ‘Groblje i sve to... Mogao bih opet doći za mjesec dana u nadi da ću naletjeti na tebe, ili... te mogu sad pozvati na toplu čokoladu?’ Mudro, Topla čokolada je bilo ono - zapravo jedino - što bih prihvatila. Sigurna zona. Potpuno drugačije nego da me pozvao na neko alkoholno piće. Ili, na šalicu čaja. Alkoholno piće - vulgarni pohotnik. Šalica čaja - tupavac s fiksacijom na majku. Otišli smo u pub preko puta (Grobarova ruka) gdje smo pili toplu čokoladu sa sijezovim kolačićima i prisjećali se naših umrlih majki. Rekao je: ‘Svaki put kad mi se dogodi nešto dobro želim joj to reći, a svaki put kad mi se dogodi nešto loše, želim da mi pomogne.’ Točno sam znala kako se osjeća. Oboje smo imali petnaest godina kad su nam mame umrle. Bilo je lijepo - čudesno olakšanje, zapravo - sresti nekoga tko je izgubio mamu u istoj dobi. Razgovarali smo otvoreno, uspoređivali osjećaje, nešto me vuklo k njemu, ali mi se nije sviđao. Zapravo sam osjećala da mu gotovo činim uslugu, provodeći vrijeme s njim, tako da može razgovarati o svojoj majci. Rekao je: ‘Možda nije sasvim ukusno, s obzirom na mjesto gdje smo se sreli, ali ima li šanse da te ponovo vidim? Obećavam da neću govoriti o svojoj majci sljedeći put.’ Povukla sam se prema naslonu stolca. Zahvatila me slika kako se naginje nada mnom, gol s dlakavim grudima i čvrstim rukama. Moj trbuh je neugodno zacvilio. Uzbuđenje? Mislim da ne. Možda mučnina. Nije bio moj tip. Mislila sam i da izgleda prestaro (površno, površno! Da, znam). Nije mi se sviđalo kako je odjeven. Suviše zakopčan, suviše siguran. Ali zašto ne pokušati? Napisala broj telefona na staroj ulaznici za kino. Pogledao je ‘Nemoguća misija. Valja li što?’ ‘Nisi gledao?’ ‘Nikad nemam vremena ići u kino.’ ~ 37 ~ Bocca

Daša

‘Zašto ne?’ ‘Ja sam političar. Zamjenik predsjednika Nove Irske. Puno posla.’ Mislila sam bolje da sam pitala za ime - to morate kad netko kaže da je pisac ili glumac ili - je li - političar. Gotovo kao da se namještaju da ih pitate. ‘Paddy de Courcy.’ Kimnula glavom i rekla, ‘Mmmm’ da prikrijem činjenicu da nikad nisam čula za njega. Gledao me s divljenjem u očima dok sam odjurila pokraj njega u svom crvenom Miniju. Ja sam ga pogledala u retrovizoru. Čak i iz daljine moglo se vidjeti plavetnilo njegovih očiju. Obojene kontaktne leće? Ne. Od obojenih leća oči imaju čudan sjaj i izgledaju mrtvački. Oni koji ih nose izgledaju kao vanzemaljci. Ponekad su im sklone moje klijentice za neku važnu priliku. ('Večeras bih htjela biti zelenooka zavodnica'). Uvijek ih odgovaram od toga. Neukusno, jako... Mariah Carey. Pitala sam se hoće li Paddy de Courcy zvati. Bila sam sigurna da neće. Sumnjala sam da je možda oženjen. Osim toga, nismo, barem naizgled, išli jedno uz drugo. Ja sam imala crveni Mini Cooper, on tamno plavi Saab. Ja sam imala kratku zelenkastu jaknu sa širokom kragnom, on plavi strogi kaput. Ja sam imala kratko ošišanu kosu a la Louise Brooks i svijetlotamne pramenove (prije molichino pramenova), on je imao podignutu kosu. Nisam ga googlala. Eto toliko me zanimao. Sutradan ujutro moj je mobilni zazvonio. Nisam prepoznala broj, ali sam odgovorila jer je mogla biti klijentica. Neka je žena rekla: ‘Zovem iz ureda Paddyja de Courcyja. Gospodin De Courcy želi znati jeste li slobodni večeras. Doći će po vas u sedam sati. Trebam vašu adresu, molim.’ Zanijemila od zaprepaštenja. Onda sam se nasmijala. Rekla, ‘Ne.’ ‘Ne, što?’ ‘Ne, ne dam adresu, što on misli tko je?’ Sad je bio njen red da se zaprepasti. Rekla je: ‘On je Paddy de Courcy.’ ‘Ako se gospodin De Courcy želi dogovoriti sa mnom, gospodin De Courcy može uzeti telefon i nazvati me.’ ‘Da... ali gospođo Daly. Gospodin De Courcy je vrlo zauzet...’ Znala sam što znači zauzetost. Većina mojih klijenata su ljudi koji imaju puno posla i obično njihovi pomoćnici, a ne oni, zovu radi dogovora. Ali to je posao. Ovo nije posao. ‘Moram prekinuti’, rekoh, ‘Hvala. Bilo mi je ugodno razgovarati s vama. Dovidenja.’ (Ništa ne košta biti ljubazan. Mogla bi kasnije tražiti da joj radim styling.) Nisam čak bila ni zgrožena. Samo sam shvatila da sam imala pravo što sam mislila da nije moj tip. Možda je to način na koji neki ljudi žive, puštaju pomoćnike da im dogovaraju ljubavne sastanke. Možda se u nekim krugovima misli da je to savršeno u redu. Nisam očekivala da će zvati ponovno i stvarno mi nije bilo stalo. Kad sad pomislim kako sam riskirala obuzmu me hladni i vrući valovi. Mogla sam sve to nesmotreno odbaciti. Čak i prije nego što je išta počelo. Tada sam

~ 38 ~ Bocca

Daša

shvatila da je sve ionako gotovo i da bi možda bilo bolje da sam si prištedjela patnju. Ali nisam mogla zamisliti da nije prisutan u mom životu. Bio je moje najintenzivnije iskustvo. Najintenzivniji muškarac. Najljepši. Najseksl. Kako bilo, nakon nekoliko minuta, on je stvarno nazvao. Smijao se. Ispričavao zbog toga što je bio arogantni kreten. Rekla sam: ‘Vi političari potpuno ste izgubili dodir s realnošću.’ (Bezbrižan ton. Započela igru.) ‘Ne, nismo.’ ‘Ma stvarno? Onda reci mi cijenu litre mlijeka? (Jednom sam slučajno gledala program gdje je ministar nečega bio posramljen jer to nije znao. Zapravo bilo mi ga je žao. Nisam ni sama znala cijenu mlijeka. Ali možete li vi reći, u euro, točnu cijenu cijele Chloe kolekcije? Veleprodajnu, s popustom, i punu maloprodajnu. Svatko ima svoje.) Paddy de Courcy je rekao: ‘Ne znam. Ne pijem mlijeko.’ ‘Zašto? Prezaposlen?’ Smijao se. Igra je tekla dobro. Rekla sam: ‘Ne stavljaš mlijeko u žitarice?’ ‘Ne jedem žitarice! ‘Što jedeš za doručak?’ Stanka. Onda je rekao: ‘Bi li htjela saznati?’ Neukusno. Sjetila se njegove bujne kose. Nisam se htjela više igrati. ‘Oprosti’, reče. Zvučao je ponizno, a onda upitao: ‘Jesi li slobodna večeras?’ ‘Ne.’ (Jesam, ali zapravo...) ‘A sutra... o, ne, ne mogu sutra. Ili u srijedu. Samo malo’, kaže, a onda pozove nekoga. ‘Stephanie, možete me osloboditi one stvari s Brazilcima u četvrtak?’ Onda se vratio. ‘Četvrtak?’ ‘Moram pogledati svoj raspored’, provjerila sam i rekla, ‘dobro, u redu je za četvrtak navečer.’ ‘Onda četvrtak’, reče. ‘Doći ću po tebe. U sedam?’ Što je to s brojem sedam? Zašto tako rano? ‘Rezervirat ču nekoliko stolova pa možeš birati.’ Pomalo ljuta što on o svemu odlučuje, a onda... ne znam... prestala se ljutiti, mogu tako reći. ‘Samo jednu stvar’, rekoh. ‘Jesi oženjen?’ ‘Zašto? Prosiš me?’ Opet neukusno. Rekoh: ‘Da ili ne? Oženjen ili ne?’ ‘Ne.’ ‘Dobro.’ ‘Zbilja mi je drago da ćemo se vidjeti’, reče. ‘... Da, i meni.’ Nisam bila u to sigurna. I kad sam sjela na stražnje sjedalo njegova automobila gdje je on bio Gospodin Odrasli u svom odijelu i sa svojom aktovkom, pomislila sam O ne, ovo je strašna pogreška. U trbuhu mi se sve okretalo, opet se javila ista mučnina. I naravno, u dućanu je postalo još gore. Ali onda... kad sam se svlačila za njega... sve se promijenilo. Počeo mi se stvarno sviđati. Nikad se nisam osvrnula unatrag.

~ 39 ~ Bocca

Daša

Petak, 5. rujna, 12.19 Probudila se. Išla sam na spavanje oko 6 sati kad je sunce izlazilo. Više nisam osjećala sumanuti očaj za Paddyjem. Samo sam se osjećala bezvrijednom. Nisam dovoljno dobra za njega. Nisam dovoljno dobra ni za koga. 13.53 Odšetala u grad. U zraku se vije maglica s mora, poigravajući se s mojom kosom. Kad sam stigla do posebnog mjesta na zavoju puta, zaustavila se i zagledala se u prozor susjedove kuće u nadi da ću vidjeti ženu u vjenčanici. Zaintrigirana. Zapravo, luda od radoznalosti. Ali od nje ni traga. 14.01 Kod hrasta Juha dana - gljive. Počela se pitati imaju li uopće ikakvu drugu. Desert dana, kolač s jagodama. 15.05 Internet kafe Mislila sam otiđi na neke lijepe stranice. Het-a-porter. La Redoute. Buljenje u lijepe stvari može vratiti sjaj svijetu. Ali kafić je bio zatvoren! Nespretnim rukopisom napisano ‘Otišla na ručak.’ Nezgodno. Ti Francuzi sa svojim ručkom! Uputila se prema kući. Odlučila se za put uz more, da opet bacim pogled na magičnu kuću, i koga vidim ispred magične kuće, samo Cecile! Obješena za koljena visjela naglavce sa šipke gledajući valove, hihoćući se s trojicom momaka u surferskim odijelima. Suknja joj je bila pala oko ramena, zbog gravitacije. Vidjele su joj se gaćice. Slatko. Pamuk. Bijele s crvenim makovima i crvenom čipkicom. Lijepo što je tako slobodna. Zapravo ne... nije baš dobro. Nije mi se sviđao taj ekshibicionizam.... nismo na Azurnoj obali. Surferi u polukrugu. Opći dojam vlažnog pljeska, velikih muških golih stopala, zamršena slana kosa, daske za surfanje, odijela nezakopčana, meka gola prsa, oči sjajne od slane vode, tanki lančići oko preplanulih vratova, tanki zlatni prstenovi probijeni kroz muške obrve. Nisam mogla izdvojiti nijednog ponaosob, tek grozd mlade muške slasti. ‘Cecile?’, upitala sam. ‘Oui?’ ‘Jesi li na pauzi za ručak?’ ‘Oui?’ ‘Kad će završiti?’ Čak i viseći naglavce uspjela je sačuvati galsku nonšalanciju. ‘Ne znam ti reći.’ Hihotala se, šaljući jednom od onih surfera koketirajuće poglede. Ulazna vrata magične kuće malo odškrinuta. Brzi pogled na gole izblijedjele podne daske, staromodne ograde stepenica, mrlje bijele boje, stepenice koje vode do magične spavaće sobe. ~ 40 ~ Bocca

Daša

Cecile će možda otići u magičnu kuću i voditi ljubav s jednim od surfera. Strašan ubod boli. Ljubomora. Usamljenost. Zbog onoga što sam izgubila i onoga što nikad nisam imala. Poželjela da sam mlada. Poželjela da sam lijepa. Poželjela da sam Francuskinja. 19.57 Probam druge kafiće osim Hrasta. Ne mogu pogledati još jednu zdjelu juhe od gljiva. Osim toga, ne želim postati ovisna o Hrastu. Mogao bi izgorjeti u požaru ili slično i što bi onda bilo sa mnom? Gledajte što mi se dogodilo kad sam posljednji put bila ovisna o nekome (Paddy). Zavirila sam u golferski kafić, zvani Hole in One, ili tako neka užasna golferska verbalna kerefeka. Nisam mogla ući. Totalna gužva od muškaraca (i jedna ili dvije žene koje bi trebale više držati do sebe), koji jedan drugom dobacuju uglađene pogrde o igri. (Znate kakvi su muškarci. Mogu se povezivati samo tako da budu grozni.) Bučno. Vika. Vau, vau, vau. Kao političari u parlamentu. A kako grozno odjeveni! Žute veste, šilterice! Zamislite. Nisu čak ni korisne, bar ne u Irskoj. Nema dovoljno sunca. To je... to., namjerno loš ukus. Pokušala kod Butterlyja. Sasvim mali lokal. Veličine predsoblja. Pod od kamenih ploča, goli drveni pult s tri visoka stolca. Iznad police mali televizor. Iza bara nasmiješena stara žena, izgleda oštroga kao senf. Lokal inače prazan. Htjela sam se povući s: ‘Oprostite, tražim ljekarnu! Pogriješila sam!’ Ali bila sam suviše obazriva. Ničim izazvana sama sam skočila, kao skakač s motkom, na jedan od onih visokih stolaca. (Ne podnosim visoke stolce, tako su neudobni. Suviše visoki, kao prvo, i nemaš se za što prihvatiti, nemaš na što nasloniti leda ili osloniti stopala. Sjediš skroz nahereno. Barovi za doručak! Zašto bih baš željela započeti dan klimajući se na vrhu stolca kad mogu sjediti na stolcu normalne visine? I zašto samo za doručak?) Butterly je najčudniji kafić koji sam ikad vidjela s najneobičnijim izborom pića - svi su izgleda slatki ljepljivi likeri. Tu su se prodavale i druge čudne stvari: konzerve graha, kutije šibica, paketići instant kreme od jaja. Kao kad se djeca igraju dućana. (Svejedno, moglo bi biti dobro što znam za to. Mogla bih jednu večer, nakon popijene čaše crnog vina dobiti neutaživu želju za kremom od jaja koju bih morala odmah zadovoljiti.) Stara žena je gđa Butterly osobno. Lijepo je biti u lokalu kojeg vodi sam vlasnik. Krajnje pričljiva. Rekla da je lokal njena dnevna soba i da ga otvara samo kad se zaželi društva, a zatvoren je kad joj nije do priče. Iako se nisam puno nadala, upitala sam ‘Služite li hranu?’ Pokazala je na neobičnu kolekciju iza bara. ‘Mislim... nešto... sad odmah?’ Strasno se uplašila da će mi ponuditi podgrijan grah iz konzerve. I sam pogled na grah iz konzerve izaziva ml želju da se ubijem. ‘Mogla bih ti napraviti mali sendvič. Idem vidjeti što ima u hladnjaku.’ ~ 41 ~ Bocca

Daša

Nestala je u drugoj sobi, pretpostavljam da je to bila kuhinja. Vratila se s komadom prešane šunke između dvije kriške mekoga bijeloga kruha. Na neki čudan, retro način, sasvim zadovoljavajuće. Kad sam pojela pripremila nam je objema po šalicu čaja i izvadila paketić integralnih keksi. Pokušala naručiti čašu crnog vina, ali je odgovorila: ‘Vino nemam. Možda Tia Maria? Ili, što je to ovdje? Cointreau?’ Najbliže onome što se moglo piti bila je Južnjačka utjeha. Nije bilo leda pa sam ga popila s malo najishlapljenijeg Spritea kojeg sam ikad okusila. Dvolitarska boca stajala je na polici jedno šest godina i u cijeloj boci više nije bilo niti jednog mjehurića. Nagovorila gospođu Butterly da mi se pridruži. Poziv prihvaćen. Revidirala prvobitni dojam. Gospoda Butterly isplela oko mene mrežu šarma. Godilo mi. Sve mi je godilo. Najbolja stvar u cijelom lokalu bio je neonsko zeleni natpis ‘Zabranjene momačke večeri!'. Na odlasku, gospoda Butterly odbila mi je uzeti novac za jelo. Kazala: ‘Samo nekoliko keksi, za ime božje.’ ‘Ali gospodo Butterly, sendvič...’ ‘Samo dva komadića kruha, za ime božje.’ Ljubazno, vrlo ljubazno. Ali tako se ne može voditi posao. 21.59 DVD trgovina Htjela pitati o Kelly i o nožu za kruh, ali trgovina prepuna. Velika gužva, Vikend turisti, njihove košare natrpane smrznutim pizzama i paketima od šest piva. Smeta mi njihovo prisustvo kao da tu živim. Brandon dekoncentriran, ali preporučio Dobre momke. 0.57 Užvala u Dobrim momcima, ne kažem da nisam. Neću baš biti izbirljiva. Mnogo nasilja, ali bez stvarne osvete kao takve. 1.01 Trenutak spoznaje. Zašto sam se osjećala tako utješeno kod gospođe Butterly? Bilo je to zbog Spritea bez mjehurića. Sprite bez mjehurića je iscjeljujuće piće. Mama mi je to davala kad sam bila bolesna. Podgrljala bi ga dok mjehurići ne nestanu da mi ne bi grebali bolno grlo. Sprite bez mjehurića i osjećam se voljenom. Ako nema nikoga da mi to prepiše, učinit će to sama. Subota, 6. rujna, 8.01 Probudila me lupa ulaznih vrata na susjednoj kući. Skočila sam iz kreveta, otrčala u drugu spavaću sobu pogledati kroz prozor u nadi da ću vidjeti Djevojku u Vjenčanici u njenoj civilnoj odjeći. Ali nije bilo djevojke - samo

~ 42 ~ Bocca

Daša

njezin momak - pretpostavljam, zaručnik - sam. Proučila ga. Zanimalo da vidim kakav je to tip isprosio ljepoticu dostojnu Vere Wang. Na prvi pogled, kosa mu nije najurednija. Trebat će šišanje prije vjenčanja. Odjeven kao netko tko voli provoditi puno vremena vani: traperice i velika, debela modra pernata akna koja bi pristajala i na sjevernom polu. Obuća, međutim, izaziva zanimanje: tenisice boje antracita - i krugovima modnih poznavatelja antracit je boja poznata kao ‘crna za one koji se usude riskirati.’ Ušao je u auto - ne znam koje je marke - zalupio vratima, odvezao se. Vratila se u krevet. 13.10 Gužva u gradu. Dnevni izletnici. Plavo nebo, sunce sja, toplo, vrijeme vrlo lijepo za rujan, osim neprestanog vjetra što uništava kosu. Pozornost mi privukla žena na plaži koja je šetala sama. Prethodnih dana sam je napola primjećivala i jednostavno znala da je to jedna od onih slikarica ili keramičarki ili pjesnikinja slomljenog srca. Čak i iz daljine lice joj je bilo ukočeno, kao što jesu lica onih kojima je srce slomljeno. Što je to što uzrokuje da se, kad vas odbace oni koje volite, mišići lica ukoče u neaktivnosti? Neki poseban enzim? (Moguće znanstveno otkriće. Znate da se oni koji su ostavljeni ne smiju? Svi to tumače time da se nemaju čemu smijati. Ali možda je to posljedica nekog posebnog enzima koji dovodi to toga da se ne mogu smijati. Bogme, ovakva otkrića donose nagrade.) 20.10 DVD trgovina Brandon preporučio Kill Bill, 1. dio. Izvrsno. Osveta - 10 od 10. Nedjelja, 7. rujna Šljiva oko je musliman! Ne znam zašto me to iznenadilo. Dolazi iz Egipta gdje imaju veliku muslimansku populaciju. Pretpostavljam da sam mislila da muslimani vjernici ne bi radili u pubu. Zbog alkohola. Usputno je spomenuo molitve u pravcu Meke pa sam zapitala: ‘Ti si musliman?’ A on je kazao: ‘Da.’ Nije da je jako važno, ali odjednom mi je malo nelagodno od njega naručiti času vina. Čini mi se da misli, Prljava kurva. Kurva nevjernička. Također me sram mojih voljenih molichino pramenova. Ne samo što imam otkrivenu kosu već i privlačim pozornost na nju tim divnim pramenovima. On je vrlo ljubazan - izgleda kao stvarno dobra osoba - ali bojim se da se pretvara i u sebi misli strašne stvari o meni. Možda čak i mumlja sebi u bradu. Kao na primjer... ‘Zdravo, Ibrahim.’ ‘O, zdravo, Lola. Prljava kurvo nevjernička. Kako si danas?’ ‘Dobro. Ti?’ ‘Super. S obzirom na to da ću ja otići u raj, a ti mu nećeš ni blizu. Mogu li ti što donijeti?’

~ 43 ~ Bocca

Daša

‘Času merlota, molim, Ibrahim.’ (Veliki, veliki osmijeh.) ‘Čaša merlota, Lola. Prljava zapadnjačka kurvo. Gorjet ćeš u paklu, pijačice alkohola, žderačice svinja, gologlava nevjernica. Evo odmah!’ Jesam li rasist? Ili samo govorim ono što svi misle? Kao što su svi ranije mislili o Ircima da su bombaši IRA-e. ‘Zdravo, Paddy, uđi, sjedni, hoćeš šalicu čaja? Reci mi, je li ti išla kemija u školi?’ Nisam rasist. Ali ne može se poricati sukob vrijednosnih sistema. Ja volim merlot. Muslimani ne odobravaju merlot. Ne bih nekoga odbila zaposliti samo zato što ne voli merlot. Ne bih nekome odbila državljanstvo. Ali želim uživati u merlotu. Ne želim se bojati da ću gorjeti u paklu ako popijem čašu uz ručak. Je li bolje priznati da se zbog Ibrahima osjećam nelagodno? Ili se pretvarati da je sve u redu i da nema razlike između mene i njega? Koji je najbolji način ponašanja u multikulturnom društvu? Nkechina velika stražnjica, Ibrahimov Armagedon. Kakva teška pitanja. Isuse, ne znam: cijela ta prokleta stvar je jako zamorna. 14.38 Cecile sad vodi butik i internet kafe! Očito, sada kad je sezona službeno završena, vlasnik butika (koji je i vlasnik internet kafea koji, ne želim biti izbirljiva, zapravo uopće nije kafić, jer ne možete ništa jesti ni piti) otperjao je na Puerto Banus na mjesec dana i ostavio Cecile da sama vodi oba posla. Ili ne vodi. Htjela sam prosurfati netom, ali natpis na vratima kafea kaže: ‘Kod Monique’, a natpis na vratima kod Monique: ‘Na ručku.’ Između Cecileina duplog posla i europskih pauza za ručak čudo je kako netko u Knockavoyu uopće primi ill pošalje e-mail. Putovanje stazom sjećanja Dolaze sjećanja na prvi sastanak s Paddyjem. Došao po mene autom kojeg je vozio Španjolac John. Paddy je sjedio otraga, u odijelu. U krilu mu otvorena aktovka. ‘Što bi htjela raditi?’ upita. ‘Jesi gladna?’ ‘Pa i nisam. Malo je rano.’ (Bilo je tek sedam sati. Skroz rano za čvenk.) ‘Dobro, idemo onda u šoping.’ ‘Čega?’ ‘Krpica.’ ‘Za mene ili za tebe? Pitala sam se da nije možda pokušavao jeftino dobiti styling. Besplatno, ustvari. ‘Za tebe.’ Ostala sam bez riječi. Čudan sastanak. Obično ne mogu natjerati muškarca u šoping ni iz ljubavi ni zbog posla. Osjetila i čudnu sumnju da to neće biti sasvim obična kupnja. ~ 44 ~ Bocca

Daša

Sljedeće, Španjolac John otvara vrata automobila, Paddyjeva ruka dodiruje moja leđa, blago me vodeći uz stepenice, neupadljiva vrata od tamnog stakla, mekani tepisi, pozdravlja nas prijateljski ženski glas, da, da, samo slobodno pogledajte. Mislila sam da poznajem svaki dućan u Dublinu. Bila sam u krivu. Snopovi svjetla osvjetljavaju tamne svjetlucave predmete. Pogledala bliže. Vibrator. Crni satenski povez za oči. Bič. Mali predmeti od oniksa za koje sam mislila da su lisice, ali onda razaznala da su štipaljke za bradavice. Gaćice, grudnjaci, pojasi za čarape, saten, svila, čipka, koža, lateks, crno, crveno, ružičasto, bijelo, plavo, jednobojno, s uzorkom... Pokušala sam se ponašati kao svjetska žena - bila sam i prije u ovakvom emporiju; konačno, organizirala sam dvije djevojačke večeri, iako ne na takvoj razini - ali morala priznati da sam se osjećala prilično nelagodno. Tjeskobno. Vrlo. Nisam se nadala takvom prvom sastanku. Krenuli prema odjelu rublja. Očekivala sam blagi strujni udar od sintetike, ali kvaliteta dobra. Prava svila, saten, čipka. Ustvari odlični ‘komadi’, kako mi u modnom svijetu kažemo (kad to kažem, zvučim nonšalantno, ali vjerujte mi u tom trenutku nisam se osjećala nonšalantno). Tamno-plavi komplet s izvezenim leptirićima i aplikacijama od perja i štrasa. Svilene tamno crvene i crne gaćice na točkice s vezicama sa strane. Mali ružičasti komplet s vijencima crvenih ružica - ne vezene nego prave ružice - na košaricama i sredini grudnjaka. Izgledalo bi grozno ispod odjeće. I kvrgavo. Iznenađena što vidim obične lijepe crne gaćice. Potpuno neupadljive. Onda shvatim da nemaju medunožje i skočim kao oparena. Kao i nisko rezani balconette grudnjak. Bio je tako nisko rezan da je jedva pokrivao bradavice! Onda shvatim da u tome i jest stvar. Pokraj mene, Paddyjev je glas rekao: ‘Želiš probati nešto od toga?’ Smrzla se. U trbuhu zavija. On je prljavi perverznjak. Prljavi perverzni perverznjak. Tretira me kao seksualni objekt. Što ja radim ovdje? Ali što sam drugo trebala i očekivati od muškarca kojeg sam pokupila na groblju? Sumnjam da bi me odveo na pizzu ili film Bena Stillera. ‘Lola, jesi dobro? Je li ovo u redu?’ Gledao me probojno plavim očima. U izrazu mu suosjećajnost, mislim, nešto kao suosjećajnost. Ali i nagovještaj izazivanja. Izdržala sam taj pogled. Ovo je trenutak, pomislim, kada odlučujem hoću li mu vjerovati ili ću ga ostaviti. Žongliram na visokoj žici. Pogledala prema vratima. Mogla sam slobodno odšetati. Nema štete. Nikad ga više ne bih vidjela. Mislim, u seks-shopu! Na prvom sastanku! Bila sam užasnuta... ... ali i pomalo uzbuđena. Ako sad odem, što ću propustiti...?

~ 45 ~ Bocca

Daša

Pogledala u njegove plave oči, možda sam čak podigla i bradu u stavu blagog inata i rekla: ‘Dobro.’ Prodavačica je došla da se nađe pri ruci. Majčinski tip. Pogledala u grudi. ‘34B?’ ‘Da...’ ‘Koje vam se sviđaju?’ ‘Ove.’ Pokazala sam prema lijepom, najneupadjivijem kompletu koji sam vidjela. (Blijedo plavi, obilno izrezan, naglašeno međunožje.) ‘Ili možda ove’, predloži Paddy pokazujući na sočnju robu. ‘A možda i ne’, rekoh. ‘Naravno, zašto ne probati?’, rekla je majčinska prodavačica, noseći pune ruke rublja u sobu za presvlačenje, ‘Što nas košta?’ Velika soba za probanje. Veličine gotovo kao moja spavaća soba. Crvenkasto osvjetljenje, fotelje od brokata s izvijenim nogama, zidne tapete s kineskim uzorcima s cvijetom zimske trešnje - i rešetkasti otvor na zidu, kao u ispovjedaonici... Čemu to služi? ‘Želite li da vaš prijatelj čeka u predsoblju?’ upita majčinska prodavačica. ‘Pred... soblje...?’ ‘Da, ovdje.’ Pokazala je na manju sobu pored sobe za probanje, sa stolcem i rešetkom na zidu. Istom rešetkom kao i u mojoj sobi. ‘Gdje vas može promatrati’, reče majčinska prodavačica. Isuse! Tamo će Paddy de Courcy sjesti i gledati me kako isprobavam rublje. Tamo će promatrati kako skidam odjeću i vidjeti me golu kao u jeftinom peep-šou! Zgađena. Moja neodlučnost kao da je trajala desetljećima, a onda sam se slomila. Kad kažeš ‘a’ trebaš reći i ‘b'. Razlozi: 1) Depilirana tako da bih trebala biti ‘ćelava’ do sudnjeg dana. Jedina malja na tijelu bio mali kvadrat ispod struka na pubičnoj kosti u obliku brkova Adolfa Hitlera 2) Ružičasto svjetlo je blagotvorno 3) Nisam htjela biti čistunka 4) Bila nepobitno uzbuđena. Zbunjena, ali uzbuđena. Dok sam skidala svoju odjeću pribila sam se uza zid, izvan vidokruga otvora u zidu. Nisam bila sigurna što da radim. Nedovoljno samosvjesna da bih plesala, a nije bilo ni glazbe. Razmišljala da li da se počnem kretati naprijed natrag, ali me zadržavao strah da ću izgledati kao neka životinja u zoološkom vrtu - lav, možda - koja ima strah od kaveza. Mogla bih početi okretati glavom i mumljati. Međutim, kad sam se jednom popela na nevjerojatno visoke bijele pahuljaste natikače i odjenula vrlo ugodne crne svilene gaćice i grudnjak, osjećala sam se kao drugačija osoba. Pravila sam se da Paddy de Courcy ne sjedi u susjednoj sobi i ne promatra me kroz rešetkasti otvor. Pravila sam se da ~ 46 ~ Bocca

Daša

sam potpuno sama. (Ali da sam sama nikad se ne bih naginjala prema naprijed i tresla da uguram grudi u grudnjak. Nikad ne bih oblizala prst i onda ga protrljala po bradavicama kako bi se one podigle kao gumeni čepovi na vodenoj brani, a onda se sebi divila u ogledalu. Obično kad isprobavam gaćice ne provjeravam odgovaraju li mi tako da trljam rukom gore dolje po pubičnoj kosti.) Polako sam se presvukla u sljedeći komplet, otkopčavši grudnjak i bez žurbe ga skinuvši, dok su mi naramenice klizile niz ruke, kao da imam beskonačno dugo vremena. Sljedeći je bio komplet steznika i grudnjaka od krutoga ružičastog satena u stilu pedesetih. U grudnjaku su grudi stajale visoko i izbačeno - kad sam se nagnula naprijed vidjele su se bradavice. Steznik je išao od struka do vrha nogu stvarajući oblinu pješčanog sata. Od ružičastog sjaja tkanine čarape su izgledale kremasto i mekano i ja sam sjela na brokatni stolac. Sviđao mi se dodir hrapave tkanine na mojoj goloj stražnjici. Polako sam povlačila svilene čarape niz nogu i zakvačila ih gumenim podvezicama za steznik. Sve svjesnija njegova prisustva iz rešetke, dok me promatrao. Seksi. O, tako seksi. Povremeno bi majčinska prodavačica provirila kroz vrata pokazujući na vješalice. ‘Ovaj divni otvoreni korzet’, reče zamišljeno, ‘Bit će prekrasan uz uske čizme.’ Ili, ‘Želite li probati gumeni mačji kostim? Crveni u vašoj veličini. Bit će prekrasan s uskim čizmama.’ Htjela sam da ode. Kvarila je raspoloženje. Vrlo uzbuđena. Ali sama sebe uzbudila? Jesam li luda? Isprobala izvrstan mali grudnjak sa slojevima prozirne tkanine koji su se preklapali jedan preko drugog, kao cvjetne latice. Otkopčala mali biserni gumb na košarici i otkidala latice dok se nije pokazala bradavica. Nisam znala kad ću doći do zadnjeg sloja. To je bilo otkriće za mene koliko i za njega. Kada se konačno pojavila rekla sam ‘Oh!’ i pogledala ravno prema njemu. Vidjela bljesak u njegovim očima u tamnoj sobi kad mi je uzvratio pogled i to je bilo to. Obuzela me neizreciva želja i naglo sam zaključila cijeli posao. Obukla se, prsti su mi drhtali, pitajući se kako se brzo mogu poseksati s njim. Kad sam izletjela iz sobe za presvlačenje, Paddy je upitao: ‘Koji ti se sviđa?’ Odmahnula sam glavom. Cijene izvan mojih mogućnosti ‘Dopusti meni’, rekao je. ‘Ne!’, osjećala sam se kao uzdržavana žena, ljubavnica, prostitutka, sve to zajedno. ‘Inzistiram’, reče. ‘Inzistiraš?" "Molim te’, reče. ‘Dopusti. To je za moje dobro.’ ‘Previse uzimaš zdravo za gotovo!’

~ 47 ~ Bocca

Daša

Bio je posramljen. Uhvaćen. Živo se ispričavao. Zvučao je iskreno. Opet se ponudio da ih kupi. ‘Za tebe’, rekao je. ‘Ne za mene. što kažeš na to?’ Još uvijek sam se osjećala nelagodno. Osjećala sam da to nije u redu. Nije mi se sviđalo. Ali na čudan način, s pomiješanim osjećajima, nekako mi se i sviđalo. Tako sam mu dozvolila. Kasnije (u krevetu, kad je do toga došlo) rekla sam mu: ‘Puno si riskirao. Što bi bilo da sam se uvrijedila?’ "Onda ne bi bila ona djevojka za koju sam te držao.’ ‘Kakva je to djevojka?’ ‘Mala pokvarena djevojka.’ Nisam bila sigurna da to baš jesam, uvijek sam sumnjala da sam pomalo stidljiva, ali bilo je lijepo od njega što je to rekao. Ponedjeljak, 8. rujna Kakvo otkriće! O sretnog li slučaja! U 19.25 svratila kod gospođe Butterly na malo iscjeljujućeg Spritea bez mjehurića, a ona je rekla: ‘Smeta li ti ako uključim TV? Sljedeće, okrenula na Coronation Street!2 Moja omiljena serija! Kada je završila u 20 sati prebacila je na EastEnders - moju drugu omiljenu serija! Onda u 20.50 na Holby City. Bolnička sapunica. Nikad je prije nisam vidjela, ali sam se pripremila da je zavolim. Prava orgija sapunice, isprana Južnjačkom utjehom i Spriteom bez mjehurića. Uživala kao prase. Reklo bi se da nisam gledala poštenu televiziju mjesecima! Gospođa Butterly rekla da me zavoljela i uputila otvoren poziv na sapunice svaku večer. Onda me zamolila da odem, jer je htjela na spavanje. ‘Želiš li još nešto, Lola, prije nego što zatvorim?’ U navali dobro volje, rekoh ‘O, da, uzet ću paketić kreme od jaja.’ 21.03 Pomalo besciljno lutala gradom, noseći svoju kremu od jaja, onda sjela na zid, i gledala prema moru. U Knockavoyu sam već tjedan dana i nisam nogom stupila na plažu. Ponosna na to. Zadržala sam samopoštovanje. Čovjek koji je šetao psa prošao pokraj mene i rekao: ‘ Večer. To ja zovem zalaskom sunca.’ Odgovorila sam.’ Večer, je, stvarno.’ Nisam prije obraćala pažnju, ali sada kad sam pogledala sunce je ostavljalo dojam goleme šumeće tablete vitamina B. Nebo potpuno narančasto. Isuse! Sad sam primijetila. Prema meni je išla žena koju sam vidjela kako šeta sama po plaži. Siva koža, upale oči, znoj koji izlazi iz klonulog tijela. Sudeći po stanju kose, boravi već neko vrijeme ovdje u Knockavoyu. Instinkt mi kaže da pobjegnem. Ali već je bila preblizu. Pogledi su nam se sreli. Obrušila se prema meni. Kao uređaj s navođenjem. 2

Popularna britanska televizijska serija, koja se emitira neprestano od 1960. godine na ITV-

u

~ 48 ~ Bocca

Daša

Ona se zaustavila i pokušala me uvući u čavrljanje o zalasku sunca. ‘Prekrasno, zar ne?’ ‘Da...’ Nisam znala što reći. Nemam smisla za takve konverzacije - zalazak sunca, priroda, itd. Sad, da je započela razgovor o bijelom odijelu sa Stella hlačama... Uzdahnula je duboko. ‘Sunce još uvijek zalazi svaku večer. Još uvijek svako jutro iziazi. Teško je to vjerovati, zar ne?’ ‘... Da... Moram sad ići.’ Slutim da su joj Kelly i Brandon ispričali moju priču i slutim da me vrbuje za članstvo u kružoku Žene slomljenih srca. Nisam se htjela upisati. Njihovo slikanje, poezija i lončarlje su u redu, ali nisu za mene. lako se više nikad neću zaljubiti, ne želim postati ogorčena. Niti kreativna. Usred noći Probudilo me... nešto, što je to? Odjednom svjesna crvenog svjetla ispod prozora. Izlazak sunca? Instinktivno sam znala da je prerano. Za trenutak sam se pitala je li sunce odlučilo pomoliti glavu preko horizonta ne bi li izveo još jedan zalazak, budući da je vidio kako su ljudi tako zadovoljni njegovom prvom predstavom. Pogledala kroz prozor. Iza susjedne kuće sjajio je crveni vatreni polukrug. Plamen. Požar! Trebala sam pozvati vatrogasce, ali umjesto toga odlučila sama istražiti. Kakva radoznalost. Dokaz koliko je opasno biti bez televizije! U Dublinu ne bih nikad ništa ‘istraživala'. Gumene čizme, veliki moher pulover preko pidžame. Baterijska lampa. Van u hladnu noć. Provukla se ispod žičane ograde i zabasala se kroz polje. Mjesec širio sjaj preko široke površine mora, osvjetljavajući cijelo područje. Trava lijepo miriše noću. Krave spavaju. To nije bila nekontrolirana vatra. Samo lomača. Kako čudno. Prišla sam bliže. Iznenadni šok. Vatra je gutala komade odjeće! Crni til, plavi taft, sve se topilo. Onda užas! Bijeli saten! Vjenčanica! Ne vjenčanica! Pokušala sam je izvući iz plamena, ali iskre su iskakale u snopovima prema meni i vrućina je bila velika. Ožalošćena. Boli me kad vidim da se odjeća zlostavlja. (Da! Boli me kad vidim da se zlostavljaju djeca i životinje! Naravno! Nisam potpuni praznoglavi modni fanatik. VRLO mi je stalo do djece i životinja, toliko da moram okrenuti program kad se pojave tužni oglasi za udomljavanje životinja.) To me stvarno muči. Kad neki luđak propara nožem neku prelijepu sliku, svi su zgroženi. Stručnjaci na televiziji govore o tome. Ali ako se savršena haljina - uz to i umjetničko djelo - uništi, nitko ne protestira na televiziji. To je diskriminacija. To je zbog toga što je savršena haljina nešto čime se bave žene, dok su slike ozbiljan, muški posao, čak i kad ih naslikaju žene.

~ 49 ~ Bocca

Daša

Zvuk približavajućih koraka. Ulovio me strah. Tko dolazi? Polako se pojavljuje obris figure kroz trepereće svjetlo. Bio je to nepočešljani zaručnik s punim rukama odjeće. Jesu li to njegove oči sjajile od plamena ili je - užas - plakao? Upozorila sam ga na svoje prisustvo kazavši: ‘Hej! Zdravo.’ ‘Isuse Kriste!’ Skoro je ispustio svoj teret. ‘Odakle si se ti, dovraga, stvorila?’ ‘Oprosti’, rekoh. ‘Vidjela sam plamen. Zabrinula sam se da nije požar.’ Buljio je u mene. Obrambeni stav. Na njegovu licu utisnuto žalobno pitanje: ‘Ako čovjek ne može spaliti gomilu divne odjeće usred noći, kad je uopće može spaliti?’ ‘Ja stanujem privremeno kod Toma Twoomyja. Ja sam Lola Daly.’ hladna pauza. ‘Rossa Considine. Nisam htio nekog uplašiti. Trebao sam te upozoriti, ali ovo mi je došlo u trenutku...’ Mlaka isprika. ‘Što se događa? upitam. ‘Tamo je bila žena... u vjenčanici -’ ‘Otišla je’, prekine me. ‘Hoće li će se... vratiti? (Glupo pitanje, nije baš vjerojatno, ako je vjenčanica završila u pepelu.) Odmahnuo je glavom. Raspoloženje mračno. ‘Ne. Neće se vratiti.’ Neugodna pauza. Malo je protresao hrpu koju je nosio u rukama. Očito je bio nestrpljiv da nastavi sa spaljivanjem. ‘Pa, idem se vratiti na spavanje, onda.’ ‘Dobro. Noć.’ Vratila se natrag preko polja. I drugi ljudi imaju svoje tragedije. I ovaj jadnik. Mada, ne bi ga ubilo da je malo pristojniji. Utorak, 9. rujna, 8.00 Probudilo me lupanje vrata (ne mojih). Skočila iz kreveta i otrčala u prednju spavaću sobu. Pogledam kroz prozor. Dolje vidim Potpaljivača u njegovim antracit-tenisicama kako ide na posao. Na licu nema opeklina ili crnih mrlja koje bi ukazivale da je samo nekoliko sati ranije izazvao požar. Još ne mogu odrediti marku njegova auta.

18.47 Kelly i Brandon JESU cura i dečko! Bila bih se zaklela da se mrze! Skupila sam hrabrost pitati ih što se to dogodilo s nožem za kruh. Seksali se su, kaže Kelly, a onda posvadili. Brandon je ležao na kauču s razgolićenim malim u postkoitalnom miru. Upitala sam: ‘Čijem kauču?’ ‘Mojih roditelja’, reče Kelly. ‘A gdje su oni bili?’ ‘U foteljama pored kauča, gledali kviz.’ ‘Ma stvarno?’ ~ 50 ~ Bocca

Daša

‘Jesam te! Ne! Bili su na gornjem katu, spavali, gdje bi bili? Teško da bi to radili da su oni bili u sobi. Da me uhvatio, moj tata bi UBIO Brandona. Kako bilo, za šalu sam uzela nož za kruh iz kuhinje i pravila se da ću odrezati Brandonovog malog.’ Baš ti je šala. ‘Ali kad sam se vraćala spotaknula sam se i slučajno mu napravila malu, malu porezotinu na njegovu momku. Sićušnu porezotinu. On je poblesavio, govorio da će iskrvariti na smrt, da će dobiti gangrenu i izgubiti malog, htio je zvati hitnu. Nisam se mogla prestati smijati. Stavila sam mu Barbie flaster. Roze, bilo je nevjerojatno.’ ‘Pretpostavljam da je stvarno bilo, kad gledam unazad.’ Brandon se zacereka. Mlada ljubav. Zavidim im na njihovoj nekompliciranoj sreći. Srijeda, 10. rujna, 13.28 Kod Hrasta ‘Zdravo, Ibranim.’ ‘Zdravo, Lola.’ Smrdljiva kurvo nevjernička. Ne mogu se toga osloboditi! Stvar je u tome: Šljiva oko je tako ljubazan, zgodan, treptavih očiju, prijatan čovjek, zahvalan, veseo, razgovorljiv, ali ne dosadan. Sigurno me ne voli. Ja sam sve ono što muslimani ne odobravaju. Ja sam (recimo) neovisna žena. S licem, kosom i ponekad nogama koji se vide. Koja pije alkohol. I uživa u čipsu s okusom dimljene slanine. Njegova je obaveza da me ne voli. 20.15 Tri su žene ušle kod gospode Butterly dok smo gledale East Enderse. Bez da je propustila ijednu sekundu, gđa Butterlyje rekla: ‘Zatvoreni smo.’ ‘... Ali...’ ‘Da, zatvoreni. Doviđenja.’ ‘... Pa, dobro, doviđenja...’ ‘Kakvog smisla ima držati vlastiti pub’, reče ‘ako ne možeš demonstrirati malo moći tu i tamo?’ 21.08 Zalazak sunca. Otišla kući nakon orgije sapunica kod gospode Butterly. Auto Potpaljivača parkiran pred njegovom kućom. Na prstima se došuljala do puteljka da pogledam izbliza. Nepoznata marka. Prius. Što znam o tom autu? A, da! Ekološki auto. Može voziti i na struju. Kako je on hvalevrijedna osoba. Četvrtak, 11. rujna, 13.01 Internet kafe Netko je već unutra i razgovara sa Cecile. Muškarac. Bez svoje volje zaustavila sam se na vratima. Međunarodno zgodan - duga plava kosa

~ 51 ~ Bocca

Daša

prošarana solju, dubok meki ten, one specijalne usne kakve posjeduju Steve Tyler (u mladim danima) i Mick Jagger (također u mladim danima). Opružio se preko dva stolca. Opušten. Tip muškarca zbog kojeg ljudi zastaju na putu. Kao bog. Osjetila se lagano neugodno, kao da nešto prekidam. ‘Zdravo, Cecile. Kako si?’ ‘Bien, Lola. Vučem vraga za rep.’ što god to značilo. ‘Lola, ovo je moj prijatelj Jake.’ Pogledao me srebrnastim očima - i ja sam pocrvenjela! Bilo je to naprosto previše. Tako seksi, bio je skoro divlja zvijer. Kao da su ga odgojili prelijepi vukovi. Kimnuo je glavom i rekao: ‘Lola.’ ‘Jake’, odgovorila sam. Pitanje. Kad ljudi svom muškom djetetu daju ime Jake, kako znaju da će odrasti u tako seksi stvorenje? Priroda ili odgoj? Ako netko dobije dosadno obično ime kao Brian ili Nigel hoće li postati i obična dosadna osoba? Ako dobiju ime seksi heroja kao Lance ili - u ovom slučaju - Jake, osjećaju li dužnost živjeti u skladu sa svojim imenom? Promrmljao je niskim, dubokim glasom: ‘Idem, Cecile.’ Onda je opet meni kimnuo glavom. ‘Drago mi je što smo se upoznali, Lola.’ ‘... I meni..., Jake.’ I pocrvenjela po drugi put! Krv mi je jedva imala vremena napustiti lice od prvog crvenjenja i skoro se sudarila sama sa sobom na povratku. Pustila sam da prođe nekoliko minuta od njegova odlaska. Nisam htjela djelovati previše oduševljena. ‘... Pa ... Cecile, je li to tvoj momak? Onaj u kojeg si ludo zaljubljena?’ ‘Jake? Ne! Moj golupčić se zove Zoran. Jake je Zoranov prijatelj.’ ‘Odakle je Jake? Isto iz Srbije?’ ‘Jake? Ne, iz Corka.’ ‘Misliš Irac?’ ‘Irac kao i Guinness.’ Iznenađujuće. Petak, 12. rujna, 13.45 Nova juha dana kod Hrasta! Miješano povrće. Mnogo komadića, ne mogu to probaviti. Ipak, malo uzbuđenje. 16.33 Grace Gildee opet zove! Mislila sam da je izgubila interes za mene. Nisam odgovorila, naravno, i morala skupiti svaki gram hrabrosti da samo odslušam njenu poruku. ‘Halo, Lola. Opet ja, Grace Gildee. Samo pitam što si odlučila u vezi s intervjuom. Možeš mi vjerovati, ja dugo znam Paddyja (smijeh). Znam gdje su zakopani svi njegovi leševi!’

~ 52 ~ Bocca

Daša

Ako je tako, onda može intervjuirat’ samu sebe! 18.04 Pala u emocionalnu krizu. Zašto nisam bila dovoljno dobra za Paddyja? Je li to bilo zbog toga što nisam pokazivala dovoljno interesa za njegov posao? Dolazio bi k meni i bacio se na kauč, neraspoložen, opako se žaleći na ministra nečega ili nekog drugog koji čini nešto što ne bi trebao. Rogoborio bi bez prestanka i na kraju bi rekao: ‘Nemaš pojma o čemu govorim, jel’ da?’ ‘Nemam.’ Mislila sam da je to ono što mu se sviđa kod mene. Mislila sam da sam ja njegov bijeg od svega toga. I konačno, koliko je on znao o haljinama Rolanda Moureta? Ali, kad pogledam unazad, bilo je očito da sam mu trebala masirati sljepoočnice i s njim kovati zavjeru za zbacivanje ministra zdravstva ili navesti predsjednika vlade na kompromitirajuće seksualne situacije sa stadom koza. Čudno je da mi je cijelog života moj najgori strah bio da ću biti ostavljena, a to se stalno dokađa. Kad sam bila mala, stalno sam govorila mami i tati. ‘Možemo li svi umrijeti u isto vrijeme?’ Mama je obećala da hoćemo, ali je lagala. Ona je sama otišla prije svih kad mi je bilo petnaest godina. Ali, da budem poštena, nije mogla drugačije. Oko tjedan dana prije nego što je umrla, odjednom se slomila: ‘Srce mi se slama što te moram ostaviti, Lola. Mrzim to što neću biti pored tebe kad budeš odrastala. Mrzim što neću moći paziti na tebe i mrzim što ne znam što će ti se događati.’ Tada sam shvatila da bi mogla otići. Nitko mi prije toga nije rekao. 19.02 Tražeći utjehu, zvala tatu. Pltao: ‘Jesi li još potresena zbog onog mangupa?’ ‘Jesam.’ ‘Neka ti to bude lekcija, Lola. Nikad ne vjeruj političaru.’ ‘Hvala, tata. Adio.’ Ponedjeljak, 15 . rujna 12.12 Internet kafe ‘Zdravo, Cecile. Kako si?’ ‘Bien, Lola. Na leđima svinje.’ ‘... Da ...’ Koristi sve te bizarne irske ruralne pozdrave - kao ‘Pun dizela, dobri Bože’, ‘Moćno, moćno.’ Čak ni ja ne znam što znače, a Irkinja sam! ‘O, Lola, imaš obožatelja,’ ‘Obožatelja?’ ‘Da, tip te obožava.’ ‘A, obožavatelja! Ne! Stvarno?’ ~ 53 ~ Bocca

Daša

‘Moj prijatelj Jake. Kaže ti si vrlo zgodna.’ Jake? Bog ljubavi? Ne! Nije moguće. On bi mogao imati svaku! Već sam to sve objasnila. Cecile slegla ramenima. ‘Ti si starija žena. On voli starije žene.’ ‘Koliko starije? Ja ima trideset i jednu.’ ‘On dvadeset i pet. Zatim, spavao je već sa svim ženama u Knockavoyu. Ti si ‘svježa krv'.’ Isuse! Baš uvijek imaš nešto u rukavu? Nemoj da mi Cecile to radi. Zlovoljna, završila provjeravanje e-maila. Ali Cecile nije još završila. ‘Lola, što da mu kažem?’ Što da mu kažeš? Jesmo li se vratili u školske dane? Mom se prijatelju sviđa tvoja prijateljica? Moje bijesno gnušanje, kako je brzo došlo tako je i prošlo. ‘Nećeš reći ništa, Ja se vraćam u Dublin u srijedu.’ 20.16 Dva su tipa pokušala dobiti piće u baru gđe Butterly. Kazala je: ‘Zatvoreni smo.’ ‘Ali niste.’ Napadni tipovi. Rekla je: ‘Jeste li se došli napiti?’ ‘Ne.’ ‘Nizozemci?’ ‘Ne.’ ‘Golferi?’ ‘... Pa, jesmo ...’ ‘Ne mogu vas uslužiti. Golferi nemaju pristup. Imali smo nevolja s takvima već ranije.’ ‘Odbijate nas uslužiti?’ ‘Po nalogu uprave. Osim ako ne želite nešto kupiti za van? Konzervu graha? Kutiju šibica?’ Utorak, 16. rujna Spremna za povratak u Dublin. Ovdje mi je bilo kao na godišnjem. Prvi dan tako-tako, jedva čekala da odem. Onda se primirila i uživala. Uspostavila svoju rutinu, a onda su dani počeli bježati; dok se krug nije zatvorio, opet na početku i opet jedva čekam dignuti sidro. Agonija zbog Paddyja splasnula. Više ne osjećam radoznalost ili očajničku želju da ga vidim niti čak (rijetko) gnušanje što me tako olako odbacio. Naravno, nisam izliječena. Na neki način, još mi je gore. Dok sam još bila u stanju u kojem su se miješali šok, nada i teški osjećaj koji peku, nisam mogla vidjeti cijelu sliku. Sada me preplavio osjećaj bezvrijednosti. Moje samopouzdanje je potpuno nestalo.

~ 54 ~ Bocca

Daša

Osjećam i tešku usamljenost. Paddy je bio moja velika ljubav i više nikada neću sresti nekoga. Znam da to svi kažu kad im je srce slomljeno, a ljudi vrte očima na takvu manifestaciju samosažaljenja i kažu: ‘Ne budi luda!’ Ali on je bio jedinstven. Jedan među mnogima. Nikad nisam upoznala nekoga kao što je on. I neću nikada. To je moj križ. I ja ga prihvaćam. Moj rad će biti moj spasitelj. Namjeravam posvetiti ostatak svog života misionarskom radu - da ženama Irske pomognem da izgledaju spektakularno po razumnoj cijeni. Srijeda, 1 7. rujna, 10.13-11.53 Odlazak Posjetila sve svoje prijatelje u Knockavoyu - šljivu oko, gospodu Butterly, Kelly i Brandona, Cecile. ‘Da, oui, zbogom, odlazim iz Knockavoya, vraćam se u metropolu, divno, da, hvala, i tebi, drago mi je bilo, ako ikad dođete u Dublin. Ne, ne planiram se vraćati.’ 11.55 Odvezla se uz brijeg, gledajući kako se Knockavoy smanjuje u retrovizoru, pitajući se kada ću se, ako ću ikada, vratiti. 18.30 Doma Jedva ušla u stan. Pun kovčega, vješalica i odjeće. Ništa od toga nije moje. Nkechi je bila vrijedna. Pribavila hrpu stvari i uskladištila u mom stanu. Telefon zazvonio, Bridie. ‘Koliko si dugo putovala?’ Kažem: ‘Tri sata dvadeset.’ (Ali ustvari nisam imala pojma.) ‘A, daaa’, rekla. ‘Tri sata dvadeset minuta? Pravo u sredinu tablice. Prosječno vrijeme tri sata i dvadeset sedam minuta.’ Zvuk udaraca po tipkovnici, kao da nešto upisuje. ‘Bridie, je li ti to vodiš evidenciju?’ ‘Da. Grafikoni, dijagrami, tablice u excelu. Super softver, ima strašno puna načina prezentacije.’ Četvrtak, 18. rujna, 9.00 Slastičarnica Martine Sjajno rano jutro. Svježi početak. Sastanak u ‘uredu’ s Nkechi. Kao i obično, Nkechi kasni. 9.14 Nkechi ulazi kao labudica, pletenice skupljene na glavi. Dugi, lijepo oblikovan vrat. Vrlo elegantna, korača kao kraljica. Lijeno spusti stražnjicu u stolac. Pita: ‘Dobar odmor?’ ‘Da, da’, odgovaram ubrzano. Kao, hoću reći: cijela je ta vražja stvar sada prošlost. Vratila se svojoj staroj efikasnosti.

~ 55 ~ Bocca

Daša

‘Tako!’ rekoh, pokušavajući zvučati dinamično. Čak sam pljesnula rukama da pokažem koliko sam željna rada. ‘Što se događa?’ Nkechi čita sa svog Blackberryja. ‘Večeras Rosalind Croft. Gala večera u njenoj kući. U Irskoj je sada konferencija o svjetskim dugovima, Africi...’, neodređeno mahne rukom, ‘...takve stvari. Mnogo slavnih faca je ovdje, Kofi Annan, predsjednik Južne Afrike...’, još jedno odmahivanje rukom ‘...takvi tipovi. Sve glavne face pozvane kod Croftovih. Ona je skroz luda. Zvala me usred noći da joj nađem Versaceovu haljinu koju je vidjela u Vogueu. Naravno da nisam dobila jebenu stvar, jer je specijalna kreacija samo za reviju. Rekla mi je da sjednem na avion za Miami i da je donesem. Odgovorila sam je od toga i svela izbor na tri haljine: Balenciaga, Chanel i Prorsum Burberry. Već su stigle iz Londona. Odgovarajuće cipele, nakit, i sve ostalo čeka spremno spakirano u tvom stanu.’ ‘Dobro.’ ‘Sutra snimanje skijaških stvari za Woman's World. Uobičajeno zimskočarolijsko sranje. Krznene čizme, štitnici za uši, dosadne pletene stvari. Sljedećeg dana, slaganje večernjih haljina za Tess Bicker.’ ‘Koga?’ ‘Nova klijentica. Žena velikog direktora. Hrpa love. Želi se opremiti za party sezonu. Naručila osamnaest haljina na uvid. Pretpostavljam da će većinu kupiti.’ ‘Bila si vrijedna, Nkechi. Ja ću sad preuzeti. Radit ću gospodu Croft večeras.’ ‘Ali...’ ‘Ti si naporno radila, Nkechi. Uzmi slobodnu večer.’ Vrijeme je da preuzmem kontrolu i pokažem tko je šefica. Ne želi se predati. S gospođom Croft izgradila je posebnu vezu još od epizode kada ju je spasila jeftinim šalom. Gospođa Croft je vrlo moćna. Igra u glavnoj ligi. Dobro je imati takvu osobu na svojoj strani. Ponovila: ‘Stvarno, Nkechi, ja ću to obaviti.’ ‘... Pa, dobro. Hoće da budeš kod nje u 18.30. Ustvari, hoće da ja budem kod nje u 18.30, ali ako inzistiraš...’ Iz Nkechi izbija nezadovoljstvo. Zamjera mi, kako bi sama rekla. U pravilu ne volim biti neugodna, ali moram povratiti svoju poziciju. 17.08 Kraj neformalnog sastanka s predstavnikom robne kuće Brown Thomasa Bolje da se požurim. Moram uzeti stvari za gospodu Croft i biti u Killineyu do 18.30. Cijeli dan kasnim. Još sam u Knockavoyskoj brzini. ‘Brzina’ kriva riječ. ‘Sporost’ primjerenija. 17.15 Žurim ulicom South William probijajući se kroz gomilu. Automobili parkirani u dvostrukom redu zadržavaju promet. Znala sam prije nego što sam znala, ako razumijete što hoću reći. Možda nesvjesno prepoznala automobil, ili nešto, jer se teški osjećaj koji peče pojavio prije nego što sam točno znala zašto.

~ 56 ~ Bocca

Daša

Bio je to Paddy. Pomaže ženi - konju, kome drugom? - pri ulasku na stražnje sjedalo auta parkiranog u dvostrukom redu. Brižan. Stojim i buljim. Prizor me zgromio. Ja sam bila žena na stražnjem sjedalu njegova automobila. Ali sam odstranjena, kao jeftina crvena haljina progorena cigaretom na bradavici. Živi dokaz moje beznačajnosti. Znala sam da će mi biti zlo. 17.10 Gostionica Hogan Oteturala do ženskog toaleta kao mornar kad se iskrca na kopno, dok mi crne točke plešu pred očima. U zadnji trenutak. Povratila u umivaonik. Spustila se na koljena. Prošaputala ‘Oprostite’ dvjema zgroženim curama koje su pred ogledalom nanosile sjajilo na usne. Kada su shvatile da nisam pijana, pretvorile su se u čistu ljubaznost. Dale mi rupčić, bombon Orbit i rekle: ‘Svi su muškarci gadovi.’ Ostale su sa mnom dok sam čekala da mi se noge prestanu tresti, a onda me ispratile na ulicu i pozvale taksi. Ljubaznost neznanaca. Prije nego što sam se uspela u taksi, došapnula im o tajnoj prodaji uzoraka u ateljeu Lainey Keogh. 17.47 Moj stan Uletjela unutra. Oprala zube. Na brzinu se natovarila kao tovarni konj i otrčala do auta. Taksist pogledao prtljagu i upitao: ‘Je I’ se to potajno selite?’ ‘Molim?’ ‘Mene je moja žena tako napustila. Jednog dana dođem kući i vidim da su sve njene stvari nestale. Ne mogu voziti ženu koja krišom bježi.’ ‘O, ne, ne. To mi je za posao.’ Onda dodam: ‘Žao mi je zbog vaše nesreće'. 18.05 Promet užasan. Stisak najveće gužve. Zabijena kao klin između muškarca u Nissan Sannyju (ispred), muškarca u Toyota Corolli (iza), muškarca u Opel Corsi (sa strane) i muškarca u Škoda Škodi (mislim da nemaju drugih varijanti, prema meni u suprotnom smjeru). 18.13 Nismo se pomaknuli već deset minuta. Zakasnit ću. Moguće jako zakasniti. Ja nikad ne kasnim. Razmišljam da spustim prozor i započnem razgovor s muškarcem u Opel Corsi. Možda mi rastjera tjeskobu. Napravila pogrešku što sam svoju bol ispovijedila taksistu. On prezire Paddyja. Kaže da je ‘bezobziran.’ Premda je taksist ogorčen čovjek - nikad nije oprostio svojoj ženi i kune se da nikada neće vjerovati da neka žena zna izbrojiti točan kusur od eura - pretpostavljam da se slažem s njim. ~ 57 ~ Bocca

Daša

18.28 Promet još uvijek užasan. Službeno skoro kasnim. Trebala sam izaći iz grada najkasnije u 17.30. Pogled na Paddyja i kobilu poremetio mi raspored. Da nisam morala u gostionicu na bljuvanje i oporavak, sve bi bilo u redu. Ne SMIJEM zakasniti. 18.35 Službeno kasnim i nisam ni blizu Killineya. Grizem ruke od tjeskobe. 18.48 Na rukama tragovi zuba. 19.03 Ruke mi krvare. 19.14 Stižem! Kroz elektronička vrata, uz put osvijetljen platnenim bakljama. Ulazna vrata otvorena, na kojima stoji uspaničena domaćica. ‘Brzo, brzo, gospođa Croftje već luda!’ Užurbano kao u košnici, kanapei, osoblje u odorama, svjetlucanje čaša za pjenušac. Trk uz stepenice, vukući jedan kovčeg. Domaćica i neidentificirani muški zaposlenik za petama mi nose ostatak stvari. Gospoda Croft u svilenom ogrtaču, sjedi za ogledalom u garderobi, kao živa slika uzrujanosti. Frizer korača po sobi, udarajući figarom o dlan. ‘Hvala bogu! Gdje si dosad? Kažem bez daha: ‘Ispričavam se, gospođo Croft, Jako mi je žao. Promet je užasan.’ ‘Gdje je Nkechi?’ ‘Neće doći. Slobodna večer. Ja sam tu umjesto nje.’ ‘Oh...’ Otvaram kovčege, potežem zatvarače na vrećama za haljine, dok domaćica i neidentificirani muškarac počinju raspakiravati stvari i stavljati ih na vješalice. ‘Što je ovo?’ Gospoda Croft podiže mali bijeli angora pulover. ‘... Ja... ah...’ ‘I ovo?’ Crveni džemper s uzorkom pahuljica. ‘I ovo?’ Prugasta pletena kapa. Ne mogu doći k sebi. Pahuljice? Onda mi mozak probije strava. Strava, strava, nepodnošljiva strava. Vrućina mi prostruji kroz tijelo i u grlu osjetim da ću se izbljuvati po drugi put večeras. Ovo se ne događa. Stvarno, ovo se ne može događati. Donijela sam krive stvari.

~ 58 ~ Bocca

Daša

Nisam primijetila sve do sada, ali Nkechi ih je označila. Jasno piše Skijaško snimanje. ‘Gdje su moje haljine? Gospođa Croft kopa po vrečama i vadi podstavljene nepromočive jakne s ljupkim krznenim obrubom na kapuljači. ‘To su sve jakne’, kaže frizer. Panična pretraga po ostatku odjeće. Jakne! Ali gdje su haljine gospođe Croft? One koje je specijalno naručila iz Londona. Gospođa Croft uhvatila me za ramena djelujući kao duša u paklu. ‘Gdje su moje haljine?’ preklinje me. ‘Sve je u redu’, rekoh visokog i tankog drhtajućeg glasa. ‘Sve je u redu. Samo moram na brzinu telefonirati.’ ‘Hoćete reći da nisu ovdje?’ ‘Ne u ovom trenutku.’ ‘O, Isuse! O, Isuse Bože! što se dogodilo? Ponijeli ste krive stvari?’ ‘Nezgoda, gospođo Croft. Tako mi je žao. Sve će biti dobro.’ Pokušavam ostati mirna, jer je od nas dvije ona bliže tome da padne u histeriju i da je treba udariti po licu i vikati ‘Priberi se'. ‘Gdje su moje haljine?’ ‘U mom stanu.’ ‘A gdje je to?’ ‘U gradu.’ ‘U GRADU? Ali do tamo je 16 kilometara!’ Netko reče: ‘S ovim prometom, tri sata do tamo.’ Jedva držim telefon, ruka mi u znoju od straha. ‘Nkechi?’ Glas mi drhti ‘Nkechi. Pogodilo se nešto strašno. Donijela sam krive stvari kod gospode Croft.’ Duga, vrlo duga, osuđujuća pauza. U uglu uha hvatam glas domaćice koja kaže: ‘Možda bismo mogli posuditi helikopter od Bona.’ Nkechi konačno progovori. ‘Dolazim.’ Poklopila sam slušalicu. Tonom histerične radosti kažem: ‘Nkechi dolazi! Vaše stvari će odmah biti ovdje.’ ‘Kao i moji gosti!’ Gospođa Croft ustala i počela dahtati. ‘Bono dolazi! Bill Clinton dolazi! U moju kuću! Ovdje! U moju kuću! A ja nemam što odjenuti!’ Borila se za dah. Počela se šakom udarati po prsima. ‘Papirnatu vrećicu!’ netko se zadere. ‘Donesite papirnatu vrećicu. Gospođa Croft hiperventilira!’ Pojavi se papirna vrećica i gđa Croft je stavi na lice i počne udisati i izdisati u nju. ‘Tako, tako treba’, govori domaćica, ‘Tako, udahnite, izdahnite, fino polako.’ Gđa Croft je sjela, ustala, skinula vrećicu s lica, sjela, stavila glavu među koljena, ponovo je podigla, ustala, okrenula se i povikala prema svima nama: ‘O, bože, o moj bože, o bože, Maxwell će me ubiti!’

~ 59 ~ Bocca

Daša

19.23 U garderobu dopire muški glas. ‘Gdje je dovraga moja žena?’ O, ne! Ne Maxwell Croft! Da. U večernjem sakou i plastronu. Nizak muškarac. Golema prsa. Izgleda kao da je stalno loše volje. Pogleda gospodu Croft. Iz očiju mu isijavaju munje. ‘Što se dovraga događa? Zašto nisi odjevena?’ Uhvati je za zapešće i povuče van iz sobe za oblačenje u spavaću sobu. Ja, frizer, domaćica i neidentificirani zaposlenik pogledali smo u pod, nastojeći se pretvarati da se ova strahota ne događa. Maxwell Croft niskim prijetećim glasom pita ‘Što se dovraga događa? Kako misliš da haljine još uvijek nisu ovdje? Zašto ne uzmeš pouzdanog stilista? Ti, glupa, nesposobna... ‘ Gospođa Croft pokušava s isprikama: ‘Oprosti Maxie, tako mi je strašno žao.’ Ali gospodin Croft ne sluša, govori preko nje. ‘Znaš li tko je dolje? Bill Clinton. Jebeni Bili Clinton! Alfa mužjak svih alfa mužjaka. A ti ovdje nešto jebeno izvodiš. Trebala bi biti DOLJE, ti si jebena domaćica!’ ‘Nosit ću nešto drugo’, gospođa Croft kaže nervozno. ‘Nećeš, nećeš nositi nešto drugo. Nositi staru haljinu za Billa Clintona!? Što hoćeš da ljudi misle o meni? Da nisam u stanju ženi otkupiti cijelu modnu sezonu? O hvala ti, Rosalind, baš lijepo.’ Onda sve utihne i frizer prozbori: ‘Je li otišao?’ Lupne me po leđima i reče: ‘Idi pogledaj.’ Približila sam glavu uza zid kako bih provirila, ali iznenađena, vidim da su oboje još tamo, isprepleteni u čudnom zagrljaju. A onda vidim. Užas! Gospodin Croft držao je zapešće gospođe Croft između obje svoje ruke i davao joj - indijansku vatru! (Brza napomena - u ovim vremenima političke korektnosti smijemo li reći indijanska vatra?) Razvlači i uvrće kožu sirote gospođe Croft. Ona je dugo cvilila od bola. Onda je gospodin Croft pusti, grubo je gurnuvši, i nestane iz sobe. 19.43 Čekanje na Nkechi. Gospođa Croft pokušava diskretno trljati bolni zglob, a mi se pravimo da ne primjećujemo. Bolna ‘vatra'. Savršena narukvica od malih crvenih točkica i vidljivih krvnih žila. Zavjera šutnje. lako ostali nisu vidjeli što se dogodilo, kao da su znali. To se redovito događa? Gospođa Croft počinje tiho plakati. 19.51 Čekanje nepodnošljivo. Zovem Nkechi. ‘Gdje si?’ ‘Za dvije minute.’ ‘Za dvije minute! KAKO?’

~ 60 ~ Bocca

Daša

Dvije minute kasnije Nkechi stiže kao Uznesenje. Ljudi skoro padaju na koljena. Probila se u kuću i ravno uza stube u pratnji još jedne Nigerijke, njene rođake Abibi. Pitam je: ‘Kako si stigla tako brzo?’ ‘Javni prijevoz, kaže. ‘Tramvaj, onda vlak. Abibi me dočekala na stanici Killiney.’ To je izazvalo zaprepaštenje. Javni prijevoz! Kako je pametna! Javni prijevoz. Kao da je rekla: ‘Anđeo je sišao s neba i prenio me na leđima preko prometne gužve.’ Nkechi odmah preuzima kontrolu. Kao bolničar iz hitne, samo kratki, efikasni pokreti i brze zapovjedi (Tlak 60 s 90 i ... ODMAKNI SE!) Bacila jedan pogled na gospođu Croft i rekla: ‘Balenciaga.’ Puknula prstima prema Abibi i rekla: Balenclaga. Kažem: ‘Ali Chanel...’ ‘Nema vremena!’ Nkechi je malo ostala bez riječi. ‘Gđa Croft treba drugačiju kosu ako idemo na Chanel.’ Naravno da je bila u pravu. ‘Ti!’ Nkechi otvori bravice na kovčegu i pukne prstima prema meni - meni! ‘Rublje’, reče. ‘Sredi ga.’ ‘Ti!’ pukne prstima prema Abibi. ‘Ti si na nakitu. Ja ću cipele.’ Kao da je prepad. ‘Brzo!’ Nkechi prema meni. ‘Ne mogu ništa dok ne odjene rublje!’ Drhtavim prstima razvrstavam obilje rublja. Staromodno, znam, ali čvrsto rublje je ključno za fenomenalan izgled u haljini visoke mode. Čvrsto donje rublje, tvoj pravi prijatelj. Gaće koje idu od ispod grudiju do vrha koljena. Da, stvarno. Od čvrste, jedva rastezljive tkanine. Teško je kad ideš na zahod, ali se isplati. Bacila sam čvrste gaće prema Nkechi koja ih je primila kao profesionalni hvatač, onda ubacila gospođu Croft u njih. Haljina je kliznula preko glave gospođe Croft i niz njezino tijelo. Veličanstveno djelo. Krep svila boje bjelokosti inspirirana togom. S jednim spuštenim ramenom, prema kojem padaju meki nabori s broša na drugom ramenu. Vrlo tanki remen o struku, lako širenje prema podu. Kraljevski. Ljepota haljine svima je zadržala dah: ‘Aah!’ Kao mali patuljci uskomešali smo se oko gospode Croft, Nkechi joj je obuvala cipele, Abibi pričvršćivala ogrlicu oko vrata, frizer dovodio u red nemirne uvojke, a ja tupo podešavala ljepljivu traku grudnjaka tako da se ne vidi. Onda je bila spremna. ‘Idite! Idite, idite, idite!’ 20.18 Vraćam se taksijem u grad. Raspoloženje u ponoru. Gospoda Croft me više nikad neće uzeti. Ali mogla bi uzeti Nkechi. Petak, 19. rujna, 8.30 Zazvonio mobilni. Nkechi, Traži sastanak prije današnjeg snimanja.

~ 61 ~ Bocca

Daša

9.30 Slastičarnica Martine Nkechi je već tamo. Potonula sam u stolac. Rekoh: ‘Oprosti za ono sinoć.’ ‘Ono sinoć? To je mogao biti međunarodni incident, što da je moj mobilni bio isključen? što da nije bilo načina da se haljine dopreme tamo na vrijeme? I da gospoda Croft nije mogla biti domaćica večere? Kofi Annan i svi oni tipovi mogli bi misliti da ih želi uvrijediti! Ignorirati! Uvreda u ime irskog naroda! Međunarodni dogovor je mogao propast!’ ‘Stvarno mislim da pretjeruješ!’ ‘Stvar je u tome, Lola, da ti nisi spremna za povratak!’ Stavila je ruke na stol. ‘Lola, Lola, imam... prijedlog!’ Loš osjećaj, kao da tonem. ‘Ti si, Lola, bila dobra prema meni. Dala si mi poštenu plaću. Puno sam naučila kao tvoja pomoćnica. Ali dok preživljavaš tu stvar sa slomljenim srcem, ti si izvan kontrole!’ ‘To je samo zbog toga, jer sam vidjela Paddyja jučer!’ ‘Dublln je mali grad’, reče. ‘Postoji opasnost da ga vidiš u svakom trenutku. I onda ćeš zabrljati sve što radiš. Ako nastaviš ovako, Lola, nećeš više uopće imati klijenata!’ ‘Nije istina! Jedna pogreška!’ ‘Jedna strašna pogreška! Bilo kako, više nego jedna. Puno njih!’ Postala je malo bezobrazna. Rekla je: ‘Lola, ja sam uvijek imala u planu osamostaliti se, to znaš!’ Nisam znala. Sumnjala sam. Znala sam da je ambiciozna. Ali nikad zapravo to nije otvoreno rekla. Međutim, kimnula sam umorno glavom. ‘Predlažem da ja preuzmem tvoje klijente do kraja godine.’ ‘Molim?’ ‘Održavat ćemo tvoj posao u dobroj formi. Na kraju godine, ja ću početi raditi samostalno. Svi oni klijenti koji hoće raditi sa mnom bit će moji. Svi oni koji žele ostati s tobom, bit će tvoji. Lista klijenata se stalno povećava. Bit će dovoljno i za mene i za tebe. Svi dobivaju.’ Bila sam zaprepaštena. Bez riječi. Dođem do glasa. Hrapavim glasom kažem: ‘A što ću ja raditi u međuvremenu?’ ‘Povuci se. Otiđi. Natrag u čiča Tominu kolibu, ako hoćeš. Ali - Nkechi podigne kažiprst - nemoj reći ljudima da si otišla na selo, mislit će da si luzer. Reci da Ideš u New York radi posla. Istraživanje. Tražiš nove dizajnere. U redu?’ Kimnula potvrdno glavom. ‘Sad, o lovi!’, prstima pokazala međunarodni znak za novac. ‘Očito radit ću posao višeg stilista PLUS spašavati tvoj biznis. Također, moram platiti Abibi. Trebam imati više love. Nabacila sam neke brojke.’ Pružila mi papir preko stola. Sve mi je izračunala. Nkechi je vrlo pametna cura. Pružila joj papir natrag. Rekla sam: ‘U redu.’ ‘U redu?’ zvučala kao da je očekivala više otpora.

~ 62 ~ Bocca

Daša

Ali ja sam bila potučena, slomljena. ‘U redu, u redu. U redu je sve. Dobro, onda bolje da krenemo.’ ‘Kamo?’ ‘Na skijaško snimanje.’ ‘Ti ne ideš, Lola. Jesi zapamtila?’ O, da, zapamtila sam. 9.50 Na putu kući Samo je dvadeset minuta prošlo od sastanka s Nkechi. Kratko vrijeme da se nečiji život razaspe do zadnjega komadića. Podsjeća me na još jedno teško razdoblje, kada sam bila mlađa. Dvadeset i jedna. Mama umrla, tata otišao u Birmingham, dečko s kojim sam bila dvije godine na faksu ošinuo i otišao u New York pun priča o osvajanju Wall Streeta. (Dogodilo su zapravo to da je postao teški ovisnik o kokainu i vratio se nakon nekoliko godina u sramoti i bijedi, što bi, da sam tada to znala, bio melem na mojoj rani, ali u to vrijeme sam znala samo da sam napuštena). Jedina stvar koja me je držala bio je moj posao. Radila s Freddijem A., vrhunskim dizajnerom. Međutim, nakon samo tri tjedna, rekao mi je bez okolišanja: ‘Lola, jesi dobra, ali nisi dovoljno dobra.’ Potvrdio ono što sam i sama sumnjala. Stalno sam se bojala da ne napravim nepopravljivu pogrešku. Stalno imala isti san da revija treba početi, a stvari za reviju nisu napravljene. Ja frenetično šivam u golemom skladištu ispunjenom balama tkanine, a modeli u grudnjacima i gaćicama samo viču i traže što će obući. ‘Gospodine A., radit ću još napornije! Obećajem!’ ‘Nije to stvar napornog rada, Lola. To je pitanje talenta. A ti ga nemaš dovoljno.’ Silno se trudio biti obziran, ali bio je to razarajući udarac. Uvijek sam voljela, voljela odjeću. Sama bih krojila stvari za lutke i sama šivala vlastitu garderobu odmalena, već od dvanaeste godine. Prijateljice Bridle, Treese, Sybil O'Sulliven (s njom vise nismo prijateljice, strašno smo se posvadile, više se ne sjećam zašto, ali pravilo je da je moramo mrziti i kad god je vidimo moramo reći: ‘Strašno se zapustila. Udebljala se i kosa joj je u groznom stanju.') stalno su me tražile da im skraćujem suknje i slično. Odmalena sam imala ambiciju biti dizajnerica. Sada sam morala prihvatiti, nisam dovoljno nadarena. Posljednje uže koje je držalo moje sidro nestalo je. Osjećala sam se kao potpuni promašaj. (Na kraju je sve ispalo dobro, pretpostavljam. Vratila se antidepresivima i išla psihiću. Dok sam tražila što ću radit u životu slučajno sam zašla među stiliste. Budući da sam znala toliko puno o odjeći, dobila bih tu i tamo honorarni angažman kao asistentica na snimanjima. Radila naporno. Izvukla najviše iz svake prilike koju sam imala. Provela sate i sate koncentrirana, koncentrirana, koncentrirana. Kako mogu ovaj komad učiniti originalnijim? Ljepšim? Polako se penjala. Malo love. Neizvjesnost. Bez

~ 63 ~ Bocca

Daša

sigurnosti posla. Ali ljudi su počeli govorit o meni. Tu i tamo spomenuli. Lola je dobra. Kao što sada govore o Nkechi. 19.01 ‘Najbolje je da se opet vratiš u Knockavoy, samo privremeno’, reče Treese. ‘Da, najbolje je da se vratiš u Knockavoy’, reče Jem. ‘Ali kako će s lovom?’ (Bridie uvijek ima na umu praktične probleme.) Rekla sam: ‘Radila sam u pubovima. Mogu nositi krigle, skupljati čaše. Ili čistiti u hotelu, nije mi ispod časti.’ ‘Koliko dugo misliš ostati tamo?’, upita Treese. ‘Zauvijek’, odgovorila sam. Zatim, ‘stvarno ne znam, vidjet ću kako će sve biti.’ 22.56 Oproštajne riječi od Treese. ‘Zaboravi Paddyja de Courcyja’, rekla je. ‘Nije vrijedan da zbog njega upropastiš život. Čak ga ni Vincent ne voli.’ Zatvorila sam vrata, a onda pomislila što to znači, da ga Vincent ne voli? Kao da je Vincent plemenita osoba poput Nelsona Mandele koji u svim ljudima vidi samo dobro! Paddy i Vincent sreli su se samo jednom i to je bila neopisivo grozna večer. Treese je priredila večeru za mene, nju, Bridie, Jema i naše partnere. Kao pravi odrasli. Čim smo stigli, Vincent se odmah zalijepio za Paddyja. Mislila sam da je ljubazan, jer je Paddy bio novi lik u društvu, ali trebalo mi je već biti jasno. Bez da ga je pitao što bi popio, Vincent je pružio Paddyju čašu s prstom crnog vina na dnu. ‘Što misliš o ovome?’ Sa svojim zdepastim stasom, velikom kosom i vratom širine moga struka, Vincent je izgledao kao neki zlovoljni vol. Posebno u usporedbi s Paddyjevim seksi izgledom. Paddy je pomirisao, zavrtio čašu, gucnuo, još jednom gucnuo, bučno promućkao u ustima, kao tekućinu za zube, i onda progutao. ‘Izvrsno’, reče. ‘Da, izvrsno.’ Jem i Bridien Barry gledali su s izrazom iščekivanja kao psići koji se nadaju ljubaznoj riječi od svoga gazde, no ponude da kušaju ovo specijalno crno vino nije bilo. (Kao ni za Bridie, Treese, Claudiju ili mene, ali bilo bi neozbiljno to uopće i očekivati. Za Vincenta samo muškarci igraju.) ‘Što je to?’, upita Vincent Paddyja. Izazov. ‘Vino?’, reče Paddy, smijući se. Nadao se da će izvući na šarm, jer nije imao pojma. ‘Kakvo vino?’ upita Vincent nestrpljivo. ‘Crno?’ ‘Pokazuješ svoje neznanje, prijatelju’, reče Vincent glasno, tako da smo svi mogli čuti. Jem i Barry odjednom osjetili olakšanje što nisu ponuđeni.

~ 64 ~ Bocca

Daša

‘To ti je Cotes od Ovoga i onoga’, hvalio se Vincent, ‘iz 1902., iz podruma nekoga žabarskoga grofa. Platio - (spomenuo nevjerojatni iznos) za njega na aukciji. Potukao sam Bona. Samo je jedan sanduk ovog vina u Irskoj.’ Vincent sretan. Tukao je Paddyja jedan nula, a večer je tek počela. Cijelu je večer podbadao. Čim smo pojeli predjelo, rekao je ratoborno: ‘Vi, takozvana Nova Irska, nikad nećete pobijediti na izborima dok vam žena vodi stranku.’ ‘To nije spriječilo torijevce dok ih je vodila Margaret Thatcher’, reče pristojno Paddy. ‘To je bilo u Velikoj Britaniji, prijatelju moj. Mislim da ćete naći da je Irska ipak malo konzervativnija.’ ‘Ne više...’ ‘... da više! Irske žene nikad neće glasati za ženu. Ako uopće i glasaju - a ne glasaju - onda glasaju za muškarca.’ Vincent se naginjao preko stola prema Paddyju. Paddy se također naginjao naprijed tako da su im se čela gotovo dodirivala. Paddy je rekao: ‘I mi smo imali dvije žene predsjednice.’ ‘Predsjednice!’ Vincent se podsmjehne. ‘Rukovanje s kineskim trgovačkim putnicima. Ali stvarna vlast? To nije za ženu.’ Bilo je strašno. Mi ostali znojili smo se od napetosti. Paddy je morao biti ljubazan zato što je a) političar i mora biti ljubazan prema svima da bi oni glasali za njega, b) bio gost u Vincentovoj kudi. Treese nije bila tu da obuzda Vincenta. Bila je u kuhinji, gdje je potajice skidala folije s naručene hrane (to je bilo prije nego što je završila svoj tečaj francuske kuhinje) i ubacivala u usta jednu za drugom pralinu iz kutije od 500 grama koju je donio Jem. Vratila se sva frustrirana i s izrazom krivnje noseći sorbete od džina i tonika u jajastim čašama. Upita: ‘Vincent, možeš li promijeniti CD?’ ‘Naravno, dušo.’ Tada je In the air tonight ispunila sobu. Vincent se vratio k stolu, a Paddy se glasno nasmije. Ali lažno veselo. Reče Vincentu: ‘Phil Collins? Pokazuješ svoje godine, prijatelju. Zašto ne Cliff Richard, kad ste već tu negdje? ‘Što fali Philu Collinsu?’ ‘On je sranje.’ All Vincent se ne povlači. Teatralno reče: ‘Phil Collins je savršeni umjetnik.’ (Izgovorio: uuumjetnik.). ‘Ima toliko stvari koje su bile broj jedan... najprodavaniji umjetnik u trideset dvije zemlje... Kako to možeš osporiti?’ ‘To znači da je previše ljudi spremno kupovati sranje.’ ‘Pa, ti bar znaš sve o tome.’ Atmosfera užasna. Očajnički sam htjela da odemo. Ali stvar se odužila. Puno jela. Treese odabrala de luxe, najskuplju varijantu. Amuse-bouches. Sorbeti za pročišćavanje nepca. Mini deserti prije pravog deserta. A onda... Kava. Kolačići. Kraj na vidiku! Prerano sam se opustila. Nastupio nezgodan, vrlo nezgodan trenutak. Vincent reče Treese: ‘Daj nam malo čokolade što je Jim donio. (Vincent je Jema uvijek nazivao ‘Jim'. Znao je kako mu je ime, ali je samo htio biti ~ 65 ~ Bocca

Daša

neugodan.) ‘Ne!’ rekosmo Bridie, Treese, Jem i ja zajedno. Čak se i Claudia pridružila, bar taj jedan put je stala uz nas umjesto protiv nas. ‘Siti smo!’, uzviknuli smo. ‘Ne treba čokolada!’ ‘Povratit ću ako vidim i komadić’, reče Bridie. ‘Da, povratit ćemo!’ Znali smo da je Treese već pojela većinu bombonjere. ‘Donesi je’, reče Vincent Treese. ‘Ja ću donijeti’, rekoh. Onda sam jednostavno otišla i uzela svoju jaknu i Paddyjev kaput. Više nisam mogla izdržati. ‘Kakva divna večer’, rekla sam čak i samoj sebi zvučeći histerično. ‘Ali kasno je. Moramo ići. Hajde, Paddy!’ Paddy se smiješio od uha do uha sve dok se nisu svi međusobno pozdravili vrata se konačno zatvorila. Onda iznenadna promjena. Uspravi leđa i krene ispred mene prema autu. Uđe i zalupi vrata treskom, kao da je udario grom. Sjednem pokraj njega. Nervozna. Odvezli smo se uz prasak šljunka. (Španjolac John imao rijetku slobodnu večer.) Vozeći u tišini, Paddy je gledao ravno ispred sebe. ‘Opros...’ počela sam. Ali on me prekine. Kao da ne nalazi riječi, niskim glasom i punim bijesa reče: ‘Da mi to više nikad nisi učinila.’ Nedjelja, 21. rujna Povratak u Knockavoy. Pozdravljam stare prijatelje. ‘Zdravo, da, oui, vratila sam se. Neočekivano. Ha ha ha, da, život je pun iznenađenja.’ Posramljena. Ponedjeljak, 22. rujna, 15.17 U mjestu pitam za posao. Počinjem od hotela. Ali oni krajem mjeseca zatvaraju. Ponudili mi da dođem u travnju kada budu otvarali. To mi ne koristi, ali cijenim tako pozitivan stav: ocjena 7 od 10 za pristojnost. 15.30 U Hole in One. Golferski pub. Menadžer prilično zloban. ‘Rujan je’, naglašava. ‘Kraj sezone. Otpuštamo ljude, a ne zapošljavamo.’ Ocjena 2 od 10 za susretljivost. 15.37 Hrast, šljiva oko, izravan, ali suosjećajan. Ima posla tek dovoljno za njega. Međutim, ocjena 9 od 10 za dobrotu.

15.43 Zalogajnica gospođe McGrory. Nakrcana mladim surferima koji jedu cjelodnevni doručak. (Na brzinu skenirala, ni traga bogu ljubavi). Smušeni momak kaže da možda kod njih ima posla. Ostavio me čekati petnaest minuta dok je otišao upitati nekoga po imenu Mika, ali Mika poručio da nemaju nikakvog posla do svibnja, ipak, 7 od 10 za trud. ~ 66 ~ Bocca

Daša

16.03 Tamnica. Mračno, ružno mjesto, nastanjeno cjelodnevnim pijancima. Sami muškarci, koji se smiju na moja pitanja o poslu, a onda me nude pićem. Htjela odbiti, odmahnula, a onda prihvatila. Zašto ne? Sjela na visoki stolac s muškim trojcem za koje sam kasnije otkrila da su kolektivno poznati kao alkoćošak. Odmah su me počeli bombardirati osobnim pitanjima. Kako se zovem, zašto sam u Knockavoyu... Izigravala sramežljivost nekoliko minuta, ali onda istresla svoju priču o Paddyju, za koju su priznali da je već znaju. Nema tajni u malom gradu. Glavni ispitivač, živahan tip zvani Boss, s mnoštvom napuklih žila i glavom punom neposlušnih sivih kovrča kao nepočesljani Art Garfunkel otac je Kelly Iz DVD trgovine. Kelly mu je sve ispričala. ‘Baš sam te htio upoznati, jako sam te htio upoznati’, reče. ‘Žao mi je zbog tvoje nevolje, ali to je tvoja loša prosudba, što drugo možeš očekivati od Progresivnih kršćana?’ ‘Paddy de Courcy nije u Progresivnim kršćanima. One je član Nove Irske.’ ‘Bio je Prokrš prije Nove Irske. Uvijek će biti Prokrš. To nije nešto što se može samo tako isprati.’ ‘O, ne, ne možeš to samo tako isprati’, složio se čovjek do Bossa. Debeo, obrijana glava, majica broj 98, ime Moss. ‘Sapun koji bi mogao isprati smrad Progresivnih kršćana još nije izmišljen’, reče treći čovjek, mali, žestok stvor koji je vonjao po štali i nosio odijelo usijano od starost. ‘Bit će smrdljivi Progresivni kršćanin sve do kraja svojih dana.’ ‘Otići će u grob kao prljavi Prokrš.’ Boss reče, ‘bilo bi drugačije da je Paddy de Courcy iz Nacionalne partije Irske.’ Opća suglasnost: ‘Ne bi te ostavio da je Iz Nacionalne. Nacionalna partija Irske, tvoj pravi prijatelj.’ Sumnjam da su simpatizeri NPI (kratko ‘Naplji'). ‘Ali Nacionalna partija je vrlo korumpirana, ne?’ Ponavljam ono malo što sam čula od Paddyja. ‘O, da, korumpirana! Pa, dobro. U ovoj se zemlji ništa ne može napraviti bez malo korupcije. Tako se kotačići okreću...’ Imala sam za njih još jednu informacljicu. ‘Čula sam da Teddy Taft - vođa Napija i predsjednik vlade - ne mijenja rublje svaki dan. Paddy kaže da ga samo okrene da ga može nositi i drugi dan.’ ‘Ne zovi ih Napijima’, opomenu me Boss, spuštajući se sa svog stolca. ‘To je nedostatak poštovanja!’ Sva trojica siđu sa stolaca. ‘Živio De Valera!’ povikaše i podignu čaše. ‘Živio De Valera!’ (De Valera, bivši predsjednik Irske, mrtav već trideset godina. Irski narod dugo pamti.)

~ 67 ~ Bocca

Daša

Kasnije sam otkrila da se ovaj mali pozdravni ritual za De Valeru održava svaki dan oko 16.30. Uslijedi malo komešanje. Čovjek na drugom kraju bara podigao se sa stolca i polako nam prilazi. Moja tri prijatelja počnu se gurkati i smijuljiti: ‘Gle što dolazi.’ Pridošlica ispruži drhtavi prst. Čudnim, drhtavim glasom objavi: ‘De Valera je nezakoniti sin smrdljivoga španjolskog svodnika.’ Je li? Španjolskog? Nisam znala. Zamislite, ime ga je pomalo odalo. Uslijedile nove uvrede. ‘Ti prljavi prilivodo!’ ‘Ti prljavi slobodnjaku3!’ Velika antipatija. Razlog? Djedovi su im se borili na suprotnim stranama u građanskom ratu. Poletjelo je još nekoliko uvreda, a onda se pridošlica vratio na svoje mjesto, a Boss reče barmenu: ‘Daj mu piće na naš račun.’ U međuvremenu ispred mene se pojavilo novo piće. Nisam namjeravala ostati, ali kad je već tu... ‘Pričaj nam još’, naredi Boss, a oči mu blješte od pijanstva i crvenila lica. Zapravo mi je veliko olakšanje govoriti o tome, da sve izbacim iz sebe. Došlo još jedno piće. Objasnila sam svoju financijsku situaciju. Ne sviđa im se što su čuli o Nkechi. ‘Što je tvoje to je i moje, a što je moje to je samo moje’, reče mali, mračni, vonjajući čovjek, u pozi kao da otkriva duboku mudrost. ‘Tako i nikako drugačije! Tako i nikako drugačije!’ (Malog, mračnog, vonjajućeg čovjeka zvali su Učitelj. Ne zato što je poznavatelj istočnjačkog misticizma ili borilačkih vještina već zato što je prije bio ravnatelj u školi za dječake.) Boss uzviknu: ‘Ali zašto tražiš posao? Imaš pravo na potporu!’ Sasvim nova ideja. Jednom sam kratko bila na pomoći za nezaposlene, prije deset godina kad sam dobila otkaz u modnoj kući, jer nisam bila još diplomirala i prije nego što sam počela raditi kao stilistica. Ali sada sam već dugo sama zarađivala za život i potpuno sam zaboravila da postoji tako nešto kao socijalna država. ‘Tražila si posao’, reče Boss. ‘Nema ga. Zašto ne bi dobila pomoć?’ ‘Naporno si radila, je Li tako? Plaćala porez?’ ‘A, ne’, reče Moss, ‘ostavite je na miru.’ ‘Ustvari, jesam plaćala porez.’ ‘Jesi?’ Bili su zaprepašteni, onda sablažnjeni. Inzistirali da me časte još jednim pićem zbog ove novosti. Opće slaganje: ‘Zaslužila si potporu.’ ‘Sutra ujutro se idemo prijaviti. Dolazimo po tebe kombijem.’ U redu! Dobro! Odlično! Super ideja!

3

U originalu Free-stater - pristalica irsko-engteskug sporazuma iz 1921. godine

~ 68 ~ Bocca

Daša

Utorak, 23. rujna 8.30 Probudila se! Buka! Što je to? Ležim u krevetu, ukočila se i slušam. Netko se kreće dolje u prizemlju. Osoba. Ne, osobe. Čuju se glasovi. Netko mi provaljuje! Uplašena. Ne mogu vjerovati da se to događa. Buka se pojačava. Zvuči... zapravo... kao čajnik na vatri. Provalnici kuhaju čaj? Neobično. Ponovo žamor, zatim zveket dugog miješanja šećera u šalici. Onda srkanje. Srkanje čaja je najgori zvuk na svijetu. Od njega dobijem želju da podivljam. Navučem pulover preko pidžame. Nađem Bossa i Mossa kako sjede za stolom u kuhinji pijući - ne, srčući - čaj. Boss reče: ‘E, evo je.’ ‘Čaj je u čajniku’, reče Moss. ‘Da ti nalijem?’ Svega sam se sjetila. Novi prijatelji. Putovanje u Ennistymon radi prijave na Zavod za zapošljavanje. U nemilosrdnom svjetlu dana izgledali su još propaliji. Kosa Arka Garfunkela nije vidjela češlja od 2003.; majica br. 98 na Mossu iz davnih vremena. Ali bili su presretni što me vide. Osmjehuju se. Pitam: ‘Gdje je onaj treći? Onaj mali? Učitelj?’ ‘Neće doći. Bole ga leđa. Invalidska naknada.’ Jučer nisam primijetila da nešto nije u redu s njegovim leđima. Nisam sigurna u moralni profil svojih novih prijatelja. ‘... Idem se spremiti...’ 9.51 Nije baš pravi kombi. Kao auto s dva sjedala naprijed, ali pomalo kao kombi odostraga, gdje bi obično trebala biti zadnja sjedala. Zgurena na prednjem sjedalu pored Mossa. Moss se oslonio leđima, zagrlivši koljena. Kombi nevjerojatno prljav. I zaudara. Duhan. Životinje. Osvježivač zraka s mirisom cimeta. Morala otvoriti prozor u slučaju da moram bljuvatl. 10.17 Ennistymon Nije mnogo veći od Knockavoya, ali je pravi grad, a ne turističko mjesto. Trgovina koja prodaje hranu i cjepiva za životinje, druga trgovina koja, izgleda, prodaje samo užad. Iznenađujuće mnogo ljekarni. Stanovnici Ennistymona skloni bolestima? (Volim ljekarne, možda bih trebala na brzinu pronjuškati.) Okupani blatom s kotača kombija, parkiramo na mjestu za invalide odmah ispred Socijalnog. Boss iz zmazanoga kombija iskopa naljepnicu za invalide i istakne je na šajbu. Nisam htjela ući u Socijalno. Sinoć, kad sam bila pijana, sve mi je to izgledalo sasvim logično. Ali sad sam bila trijezna... Nije da mi je ispod časti tražiti socijalnu pomoć. O, ne. Jednostavno sam mislila da se ne isplati proći sve ono što je trebalo za to. Zahtjev za socijalnom pomoći, kao dvanaest Herkulovih muka. Sve bi trebalo biti jednostavno - plaćala sam doprinose, izgubila posao, bezuspješno pokušala naći novi, ostala bez prihoda. Ali prepreke na svakom koraku. ~ 69 ~ Bocca

Daša

Ispuni ovaj obrazac, ispuni onaj obrazac. Donesi obračun od prošle godine, obračun od ove, račune za komunalije, dokaz o irskom državljanstvu, pismo posljednjeg poslodavca... Ako neviđenim naporom i uspijem sve to donijeti, to još nije dovoljno. Dolaze novi uvjeti, sve teži i teži, fotografija prvoga kućnog ljubimca. Tri bijela tarftufa. Autogram Toma Cruisea. Boca ograničene serije Vanilla Tanga (što je zamka, jer Vanilla Tango se prodaje samo u limenci.) Crtež u ugljenu stražnjice Zinedinea Zidanea. Mesingana kopija svetoga grala. Kad bih sve to dobavila, stvar bi se malo popravila, jer bi rekli: ‘Našli smo drugi upit. Nemate pravo ni na kakvu pomoć, nikad je nećete imati, ali donesite nam 10 grama praha roga jednoroga u lijepoj kutijici pa ćemo vidjeti možemo li vam dati neku izvanrednu isplatu.’ Ako itko ikad dobije potporu od socijalnog, to nije zato što na nju ima pravo. To je ustvari nagrada za žilavost, za upornost koja se ne plaši ni krvi, za to što je čovjek preživio kafkljansku sitničavost njihovih zahtjeva, a da nije pukao i zaskvičao: NABIJTE SI SVOJU JEBENU POTPORU U GUZICU! RADIJE ĆU CRKNUTI OD GLADI! 10.45 Kako sam i očekivala, sve se zbilo po kratkom postupku. ‘Vi tek podnosite zahtjev?’ ‘Pa.’ ‘Trebate ocjenu.’ ‘Pobro, mogu li dobiti ocjenu?’ ‘Ne možete samo tako ušetati i očekivati ocjenu. Trebate biti naručeni.’ ‘Dobro, mogu li se naručiti?’ (Ne bih se gnjavila da nije bilo Bossa i Mossa, koji se zalijepili za mene, govoreći: ‘Hajde Lola! To je tvoje PRAVO, Lola!') ‘Zapravo jutros imam slobodan termin.’ ‘Kada?’ ‘... Sada.’ 10.46 Turobna stražnja soba, s ocjeniteljem. Ne želim biti neugodna, jasno mi je zašto ga nisu stavili u prednji dio ureda. Izgleda sav... šiljast. Kao lisica. Oštre, inkvizicijske crte, nos, brada. Lisičje boje. Crvenkasta kosa skupljena u repić pada niz vrat. Nosi specijalne naočale koje, izgleda, nose svi istražitelji. One s uskim srebrnim okvirima, koji odbijaju svjetlo tako da se uznemirite. Srebrni okviri sumnje. ‘Stitistica?’ Upita, pun prezira. ‘Kakav je to posao?’ ‘Biram odjeću za razne ljude.’ ‘Birate?’, upitao je ismijavajući ovu riječ, ‘Što to znači?’ ‘... Nalazim... odjeću za ljude. Ako netko mora ići na neki red carpet događaj, od dizajnera tražim da im pošalju odjeću koju ja izaberem. Ili ako je netko prezaposlen, naručim stvari i oni ih probaju, a da ne moraju obilaziti dudćane.’ ~ 70 ~ Bocca

Daša

Čudno me je pogledao. ‘Gledajte’, rekoh braneći se, ‘znam da to nije visokovrijedan posao. Nije kao biti bolničarka ili... ili... humanitarka u Bangladešu. Ali i taj se posao traži i netko ga treba raditi i ja ga volim i taj netko bih mogla biti baš ja.’ ‘Ovdje se baš nešto i ne traži’, reče socijalac. ‘Dobro’, rekoh potpuno se razotkrivši, ‘moj dečko se ženi nekom drugom. Šok je učinio svoje. Zabrljala sam svaki posao koji sam radila. Poslali su me u neku vrstu izgnanstva, da se saberem i vratim prije nego što potpuno uništim svoj biznis. Moram plaćati svoju pomoćnicu i njenu rođakinju dok me nema. Za mene ne ostaje ništa.’ ‘Dobro’, reče, zapisujući. ‘Bit ćemo u kontaktu.’ Pitam se na koji će način odbiti moj zahtjev. Gotovo radoznala. Hoće li razlog biti to što sam samozaposlena? Ili trebam zahtjev podnijeti u Dublinu? Ili sam ja slučaj za zdravstvenu potporu, a ne za nezaposlenost kao takvu, ili bih trebala tražiti invalidsku pomoć? Znam ja sve njihove trikove. 19.22 Na putu do gospođe Butterly na gledanje sapunica, prošla pored Tamnice. Čujem, ‘Hej, Lola!’ Tri nestrpljive face izviruju: Moss, Boss i Učitelj. Gledaju kad ću naići. Dovikujem s ulice: ‘Idem Gledati Coronation Street s gospodom Butterly.’ ‘Dođi na jedno!’ ‘Na brzinu!’ ‘Doći ću na povratku kad sapunice završe.’ Izgledali su prilično razočarani. 19.57 Dok čekam da počnu EastEnders, rekoh: ‘Gospođo Butterly, znate li onu kuću do moje?’ ‘Kuću Rosse Considinea? Dobar momak. Što s njim?’ ‘Znate da se trebao oženiti?’ ‘S kim?’ ‘Ne više, ali trebao je...’ ‘Ne, nije!’ Gospođa Butterly bila je kategorična. ‘On je slobodan i nije ni s kim posljednjih osam mjeseci, otkako je slomio srce Gillian Kilbert. Dobra djevojka, ali nekako mišjeg izgleda.’ ‘... Da... ali...’ Neodlučna. Trebam li je pitati o ženi u vjenčanoj haljini? Malo dulje oklijevam, a onda mi dosadi oklijevanje. Nema zadovoljstva u oklijevanju. (Mislim da mi to nikad neće postati hobi, oklijevanje. Zamislite da to navedem na obrascu za brze sudare. Ili na molbi za posao, u rubrici interesi: Moda. Filmovi Billyja Wildera. Joga. Oklijevanje.) Ipak se povučem. EastEnders su baš počinjali, a i gospoda Butterly je starija žena. Moguće senilna. Koga briga za tajanstvenu ženu Rosse Considinea.

~ 71 ~ Bocca

Daša

20.40 Tamnica Pozdravljena kao kraljica koja se vraća kući. Nađen još jedan visoki stolac i prašina obrisana, pića stavljena pred mene, i jedan KitKat. Ispostavilo se da tamo postoji ne samo jedan nego dva alkoćoška. Smrtni neprijatelji. Drugi alkoćošak imao je psa. Bossov ćošak je imao mene. Rekla sam: ‘Recite mi o paru koji živi u kući do moje.’ ‘Nema para’, reče Boss. ‘Samo momak. Rossa Considine. Nije oženjen.’ ‘Nema tu ništa čudno’, uključio se Učitelj. ‘Ne kao u prošla vremena, kada se mislilo da je čovjek koji nije imao ženu topli brat. Sociološka promjena.’ ‘Ali je i Rossa Considine imao djevojku?’ upitala sam. ‘Do prije nekoliko tjedana? Trebali su se vjenčati.’ Salve smijeha govorile mi da nisam mogla više pogriješiti čak i da sam se trudila. ‘Ali, vidjela sam ženu u njegovoj kući.’ ‘Pa čovjek može imati malo rock'n'rolla!’ ‘Kakvu ženu?’ upita Učitelj. ‘Mala, plava, malo nalik na miša? Gillian Kilbert. Svi Kilberti imaju isti mišji izgled. To im je s očeve strane.’ Razmislila sam. ‘Ne, rekoh, nije uopće izgledala kao miš. I nosila je vjenčanicu. Stajala je na prozoru na katu, gledala dolje u mene.’ Trojica muškaraca međusobno se pogledaju uzbunjeno, a Boss sasvim problijedi, gusta mreža crvenih žilica koje su se razmilile po njegovu licu sasvim nestane. A onda su svi okrenuli svoje zaprepaštene poglede prema meni. ‘Zašto... što me tako gledate?’ Ne govore ništa. Samo me gledaju. ‘Ti imaš Viziju’, reče Boss. ‘... što? Mislite, mislite... da je ta žena što sam je vidjela... duh?’ Nesvjesno slegnem ramenima. Sjetim se njezine bijele haljine i crne kose. Tada, u trenutku, shvatim. Haljina koju je Potpaljivač bacio na lomaču nije bila duh. Ali iz nekog razloga nisam to htjela ispričati alkoćošku. Mislila sam da je to... ne znam... da se to tiče samo Potpaljivača i nikoga više. Boss se namršti. ‘Je li ta žena izgledala imalo nalik na Gospu?’ ‘Kakvu Gospu?’ ‘MAJKU BOŽJU. Vi tamo u Dublinu ste jedna gomila bezbožnika.’ ‘Ne, ni nalik na majku božju’, rekoh. ‘Razmisli bolje’, reče. ‘Plava halja? Aureola? Malo dijete?’ ‘Ne, sigurna sam.’ Odmah sam vidjela na što smjera Bossov mozak, programiran na brzu lovu. Pokušava me nagovoriti na to da imam vizije majke božje tako da bi Knockavoy mogao postati novo odredište za katoličke vjernike. ‘Pusti to’, savjetovao je Učitelj. ‘Nema svjedoka. Rim nikad ne bi prihvatio.’ ‘Prokleti formalisti’, promrmlja Boss. ‘U svakom slučaju, da, Rossa Considine, fini momak, osim što se penje po planini ili se spušta na užatu po jamama. Radi za Upravu za okoliš, nešto u vezi recikliranja. Možeš si

~ 72 ~ Bocca

Daša

misliti posla. Sjedam se vremena kad su ljudi radili pravi posao. U banci. Ili državnoj službi. Sad su svi web dizajneri i... i... kognitivni bihevioristički terapeuti i to što ti radiš. Stilisti. Beskorisni, folirantski besmisleni poslovi.’ Nisam rekla ništa. Ali bila sam uvrijeđena. Došlo mi je da kažem: Barem imam posao, za razliku od vas trojice pijanih zamlata. Onda sam se sjetila da zapravo nemam posao. Iznenadna promjena raspoloženja. Jedan od pripadnika rivalskog alkoćoška uzvikne: ‘Recitiraj nam, Učitelju!’ Ispostavilo se da Učitelj zna cijele hrpe užasne poezije. Bez dodatnog nagovaranja, on pročisti grlo, prevrne očima i odrecitira nešto pod naslovom ‘Zeleno oko maloga žutoga boga'. To se sve nastavilo zastrašujuće dugo. Srijeda, 24. rujna, 8.01 Probudilo me lupanje ulaznih vrata (ne mojih). Iskočila iz kreveta i u prednju spavaču sobu da vidim kako Potpaljivač Considine odlazi na posao. Cijela stvar vrlo neobična. Potpaljivač Considine drži ženu u kući, u redu. Ali žena u vjenčanici? A nitko u gradu ne zna ništa o tome da se ženi? Pa spaljivanje haljine na velikoj lomači? Spontana pomisao - je li je oteo i ubio? Ali to nema smisla. Da je bila oteta, ne bi se vrtjela u haljini Vere Wang. Kad me je vidjela kako stojim na cesti, lupala bi o prozor i vikala: Pomoć! Zaštitnik prirode drži me ovdje protiv moje volje! Misterij. Neosporno misterij. Četvrtak, 25. rujna 11.27 Zazvonio mobilni. Lokalni broj. Bio je onaj lisičji socijalac (Ne lisičji na onaj privlačan način, lisičji kao - nalikuje na lisicu. Vučji, ako hoćete.) Hoće me vidjeti. ‘Koji opskurni formular želite da donesem?’, upitam. ‘Ne, želim vas vidjeti nevezano s poslom’, kaže. Sviđam se lisičjem socijalcu! Kriste! Morati ću spavat’ s njim ako hoću naknadu! Kad sam jednom to pomislila, nije me zapravo bilo briga. Mogla bih samo tako lagati. ‘Vidite g. Socijalni...’ ‘... Noel, zovi me Noel.’ Noel iz Socijalnog. Dobro, nije teško zapamtiti. ‘Noel’, rekoh, ‘upravo sam završila jednu vezu, nisam sasvim u stanju...’ ‘Nije to razlog zašto vas želim vidjet'.’ O? ‘Objasnit ću kad se vidimo. U međuvremenu, parola je diskrecija. Ne možemo se sastati u Ennistymonu. Zidovi imaju uši.’ ‘Dođite u Knockavoy.’ ‘Ne.’

~ 73 ~ Bocca

Daša

‘Zidovi i ovdje imaju uši?’ Bila sam sarkastična, ali on je samo rekao: ‘Primljeno.’ Primljeno? Za boga miloga. Upita: Znate li Milton Malbay? Milton Malbay, grad na obali dalje od Knockavoya. ‘Vidjet ćemo se tamo sutra uvečer, 22 sata, u Lenihanu, Milton Maibay. Ne zovite ovaj broj.’ Prekine. Petak, 26. rujna, 8.08 Probudila me sirena automobila. Iskočila iz kreveta, u drugu spavaću sobu da pogledam kroz prozor. Neka vrsta prljavog terenca s upaljenim motorom ispred susjedne kuće. U njemu muškarci. Ne vidim dobro, jer su prozori zamazani blatom, ali nesumnjivi dojam bučnog mačizma. Zvuk vrata koja su se zalupila. Pojavljuje se Rossa Considine u pernatoj jakni s naprtnjačom i niskim čizmama, Namotaji konopca obješeni mu preko ramena i s njih vise male metalne stvarčice. Koračao je prema blatnjavom terencu i muški rekao ‘dobro jutro'. (Između redova, kao ‘Nisam očekivao da ćete vi cure tako rano ustati jutro nakon onog silnog oblijevanja sinoć.’ Nisam baš uhvatila formulaciju, ali pogodila smisao po tonu.) Iznenada, kao da je osjetio špijunski pogled na sebi, okrene glavu preko ramena prema čiča Tominoj kolibi. Naglo se povučem. Ali prekasno. Rossa Considine nakrivi lice u osmijeh koji je govorio: uhvatio sam te, ti šašava uhodo, sarkastično mahne rukom, jednim trzajem otvori vrata auta, uskoči unutra i odveze se uz škripu kotača i prskanje blata. 22.12 Pub Lenihan, Miltown Malbay Noel iz Socijalnog sjedio je u manjoj prostoriji, sa šiljastim koljenom prebačenim preko drugoga šiljastoga koljena, i šiljastim laktovima položenima na stol. Osvrnuo se oko sebe i pokazao mi svoje šiljaste lisičje crte lica u punom kutu od 180 stupnjeva. Kad bih pala na njega, zadobila bih teške ubodne rane. Nagnuo se naprijed, pozvao me k sebi i prošaptao: ‘Je li vas tko vidio da ulazite?’ ‘Ne znam. Niste mi rekli da se moram ušuljati.’ ‘Da, znam, ovo je vrlo povjerljivo.’ Čekam. ‘Radi se o vašem poslu’, reče. ‘Stilista. Pomažete li nekome pronaći odjeću u veličinama koje je teško naći?’ To je to?

~ 74 ~ Bocca

Daša

‘Naravno’, kažem. ‘Ustvari, to mi je specijalnost. Radila sam sa ženom investicijskog bankara koja je morala ići na nemilosrdan broj gala večera, ali je, neuobičajeno za žene investicijskih bankara, nosila broj 44. Rijetko ima odjeće u toj veličini.’ ‘A modni dodaci?’ ‘Sve dobavljam. Cipele, torbe, nakit, rublje.’ ‘Vidite, ja imam prijateljicu’, reče. Zvučao je uplašeno. Iznenada izjavi, gotovo u mukama: ‘Gledajte, ja sam oženjeni i imam prijateljicu!’ ‘Blisku prijateljicu?’ Kimne glavom. Oženjen i ima ljubavnicu? Očito nije sve u izgledu, možda odlično priča viceve. ‘Moja prijateljica. Volim joj kupovat lijepe stvari. Ali problem je naći lijepe cipele u njenoj veličini. Možeš li ti pomoći?’ ‘Sigurno mogu. Koji broj nosi?’ Zbunjujuće duga pauza, a onda reče: ‘Četrdeset i šest.’ Četrdeset i šest! Četrdeset i šest je GOLEMO. Večina muškaraca ne nosi cipele broj 46. ‘.... prilično velik broj, ali vidjet ćemo što se može...’ ‘A neku odjeću za nju?’ ‘U kojoj veličini?’ Buljio je. Buljio i buljio i buljio. ‘Što?’, upitah. Počeo me je plašiti. Uzdahne nenormalno teško, kao da je konačno donio odluku, a onda reče. ‘Gle...’ Izraz krajnje tjeskobe. ‘Znaš li čuvati tajnu?’

~ 75 ~ Bocca

Daša

‘O, Bože’ jecao je pokrivši lice rukama. ‘O, bože.’ Podigao je pogled prema njoj i na svoje iznenađenje ona vidi da mu je lice vlažno od suza. ‘Tako mi je žao, tako mi je grozno žao. Ti si najbolje što mi se dogodilo u životu, jedina stvar u kojoj ima nečeg dobrog. Oprosti mi, za ljubav božju, reci da mi opraštaš. Više se nikad neće ponoviti. Ne znam što se dogodilo. Pritisak na poslu, stalno se nakuplja taj pritisak, ali da se iskaljujem na tebi, od svih ljudi...’ Briznuo je u pravi razdirući plač. ‘Kakva sam ja to životinja?’ jecao je. ‘Sve je dobro.’ Dodirnula ga je drhtavim prstima. Nije mogla podnijeti vidjeti ga tako shrvanog. ‘Hvala ti! Hvala bogu.’ Privukao ju je k sebi i poljubio čvrsto, i iako ju je razderana usnica boljela na dodir, ona mu je dozvolila.

~ 76 ~ Bocca

Daša

Grace

Tata otvori ulazna vrata i upita: ‘Što ti je to s licem?’ Onda pogleda preko mog ramena, automatski refleksno kako bi se uvjerio da se nisam parkirala na njegovu mjestu. ‘Što si napravila sa svojim autom? Ne vidim ga.’ ‘Zato jer nije tu.’ Silazila sam iza njega niz stepenice u kuhinju. ‘Dok razgovaramo, moj se auto nalazi na Tallaght obilaznici, potpuno izgorio.’ ‘Ukraden?’ ‘Ne, sama sam to sinoć napravila. Nije bilo ništa zanimljivo na televiziji. Naravno da je ukraden!’ ‘O, bože, bože... Kad dođe jad, ne dođe kao izvidnik sam, već u bataljunima!'4 Tako tata uvijek govori. Zato jer je tata intelektualac. ‘Hamlet. Četvrti čin, peti prizor’, obznani mi. ‘Gdje je mama?’ ‘S Bid.’ Bid je sestra moje majke i živi s mojim roditeljima od prije mog rođenja. ‘Otišla ju je dovesti s kemoterapije.’ Lecnula sam se. Bid je prije deset dana dijagnosticiran rak pluća. Trebala sam malo vremena da moj mozak to prihvati. ‘Bože, ovdje je ubitačno.’ Čak i usred ljeta u toj je kući ledeno. To je velika i stara kuća bez centralnoga grijanja. Dolje u kuhinji prilijepila sam se uz Aga štednjak. Bila bih i sjela na njega da nije bilo opasnosti da se ispržim. (Aga! Blagi bože! U gradu!) ‘Hoćeš čuti koje druge nevolje su stigle?’ upita tata. ‘Ima ih još?’ ‘Mama kaže da moramo ostaviti cigarete. Svi.’ Značajno pogleda da bi naglasio što hoće reći. ‘Ne samo Bid. Svi mi. Ja jako volim svoje cigarete’, dodao je čeznutljivo. Znala sam kako se osjeća. Ja sama nisam mogla zamisliti život bez nikotina. Zagledala sam se kroz prozor izgubljena u žudnji za cigaretom. U stražnjem dvorištu Bingo je lovio neku pčelu zalutalu u kasno ljeto. Nestrpljivo skačući, okrećući se i spotičući se o vlastite noge, mašući smeđe-crvenim ušima, izgledao je mentalno bolestan. Tata me uhvati kako ga gledam. ‘Znam da je naporan, ali mi ga volimo.’ ‘I ja ga volim. A nije ni bježao već neko vrijeme.’ Ili ako jeste, nisu mene angažirali za potragu. ‘Pa zaradila si lijepu masnicu’, reče tata. ‘Opet se tučeš po pubovima, je li?’ Zapucketala sam jezikom. Modrica je bila skoro nestala, a meni je bilo dosadilo pričati o tome. ‘To je glupa priča...’ 4

Prijevod Josip Torbarina

~ 77 ~ Bocca

Daša

‘Čekaj samo malo...’ iznenada je nešto primijetio. ‘Grace, je si li ti opet narasla?’ ‘Što? Ne!’ Visoka sam samo 175 centimetara, a tjeraju me da se osjećam kao čudovište. ‘Sigurno jesi! Pogledaj nas, iste smo visine, ti i ja! A nikad prije nismo bili. Gledaj!’, mahanjem ruke pozvao me da stanem pored njega i napravio zrakom crtu od vrha svoje glave do vrha moje. ‘Pogledaj!’ Bio je u pravu. ‘Tata, moja visina je kakva je uvijek bila.’ Beznadežno sam pokazala rukom. ‘Ne znam što da ti kažem. Mora da se ti smanjuješ.’ ‘Tja! Starost. Tako nedostojanstvena. Kad dođe jad, itd, itd.’ Tata je bio čovjek sitnih kostiju s osjećajnim očima i velikim nosom. Prema nosu i svojim cigaretama mogao je proći za Francuza. Na godišnjim odmorima, jednom u Italiji i drugi put u Bugarskoj, ljudi su mislili da zapravo jest Francuz i on nije mogao sakriti zadovoljstvo. On smatra da su Francuzi najciviliziranija nacija na svijetu. Voli, voli, voli J. P. Sartra. I srčano navija za Tierryja Henryja. Začulo se otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata. Stigle su mama i teta Bid. ‘U kuhinji smo’, poviče tata. Sišle su niz stepenice skidajući rukavice i otkopčavajući kapute žaleći se kako je mala kovanica od deset centi (očito nastavljajući neki razgovor koje su vodile u autu). Vrlo sliče jedna drugoj, obje su mala sićušna stvorenja, osim što je teta Bid sada polućelava i kože boje urina. ‘Bid...?’, zapitam bespomoćno. ‘Odlično sam, odlično.’ Slabašno je odbacila moju zabrinutost. ‘Nemoj pokušavati zagrliti me. Povraća mi se.’ ‘Grace!’ Mami je bilo drago što me vidi. ‘Nisam ti vani vidjela auto.’ Nabrala je čelo. ‘Što je to s tvojim licem?’ ‘Auto su joj ukrali i zapalili na obilaznici Tallaght! reče tata. ‘A ja se smanjujem.’ ‘Oh! O, Grace!’, mama se rastužila. ‘Kad jadi dođu... Hamlet, četvrti čin, peta scena.’ (Mama je također intelektualna.) Nježno mi je dotaknula jagodicu lica. ‘Što se ovdje dogodilo? To sigurno nije Damien!’ Morala sam se nasmijati. ‘Damien je zgodan muškarac’, progunđa teta Bid. ‘Kakve to ima veze?’ ‘Nikakve. Samo kažem, ne obraćajte pažnju na mene. Ja nisam sasvim svoja. Mislim da ću sjesti.’ Svi smo skočili pomoći joj oko stolca, odakle je ona nastavila svoj neočekivani govor. ‘Uvijek sam voljela muškarce jake građe. Mislim da kad je gol, Damien ima par lijepi bedara? Je li?’, upita, kad od mene nije dobila odgovor. Bila sam suviše zaprepaštena da bih išta odgovorila. Gola bedra! Je li se rak možda proširio na mozak? ‘Pa, da, pretpostavljam da ima.’ ‘I mračan, naravno. Ništa nije tako privlačno kao mračni muškarac.’ Čeznutljivo uzdahne. ‘Njegova inteligencija, njegova senzitivnost, njegova nespoznatljivost.’

~ 78 ~ Bocca

Daša

Tu nije bila u pravu. S bedrima sam se mogla složiti, ali privlačnost mračnosti... Damien nije baš Heathcliff. ‘Da me Damien ikad udari’, pokušala sam ugrabiti kontrolu nad razgovorom, ‘zviznula bih i ja njega, i on to zna.’ ‘Ljubavi, ako te ikad takne, ovdje uvijek ima jedan krevet za tebe.’ Mama upravo živi za plemenite ciljeve. ‘Hvala, mama, ali ubila bi me hladnoća.’ Mama i Bid naslijedile su kuću kada je njihov praujak Padraig - jedini član njihove obitelji koji je ‘napravio nešto od sebe’ - napustio ovaj svijet. Za georgijansko konzervatorsko društvo kuća u ulici Yeoman 39 bila bi pravi dragulj: sobe s visokim stropom, odličnim za propuštanje maglenoga ledenog zraka; s originalnim višesložnim prozorima popustljivim prema propuhu, koji su se tresli kao kutija bešteka svaki put kad bi prošao kamion. Svi ostali stanovnici ulice Yeoman - dobrostojeći ginekolozi i agenti za nekretnine - svoje su kuće kupili vlastitim novcem i imali su puno više para za podno grijanje, ergonomske njemačke kuhinje i svježe lakiranje ulaznih vrata koja su izgledala blještavo i pouzdano kao osmijeh nekog političara. Prkosni u svojoj plemenitoj zapuštenosti i neudobnoj hladnoći, mama i tata nikad nisu bili pozivani na sastanke udruge stanara ulice Yeoman, najviše stoga jer su sastanci bili uglavnom o njima i činjenici da četrnaest godina nisu oličili pročelje. ‘Bid, šalicu čaja?’ Tata je krenuo prema čajniku. Bid odmahne svojom prošaranom malom glavom. ‘Mislim da ću ići gore malo povraćati.’ ‘Sirota žena.’ Čim je Bid nestala, navalila sam na mamu. ‘Što je to ona uzimala? Što to priča o Damienu?’ Mama je tužno zatresla glavom. ‘Čita ljubavne romane. Suviše joj je slabo da bi se mogla koncentrirati na išta drugo. A to je otrov, ti ljubici. Rafinirani šećer za mozak.’ ‘Tata kaže da prestaješ pušiti?’ ‘Dobro ti je rekao. Moramo stvoriti okoliš koji će biti potpora za Bid. U stvari, Grace, kad bi ona znala da i ti prestaješ pušiti, to bi cijenila.’ ‘... Hm...’ ‘Pitaj i Damiena.’ ‘Bože, pa ne znam baš...’ ‘Solidarnost! Da, reci mu, znaš da on tebe uvijek sluša.’ ‘Mama, ne sluša.’ ‘Tebe svi slušaju.’ ‘Bože, mama...’ ‘Reci mi što se dogodilo s tvojim autom.’ Uzdahnula sam. ‘Nema se što reći. Bio je ispred kuće kad sam sinoć išla spavati, a jutros ga nije bilo. Zvala sam muriju i oni su ga našli, to jest izgorene ostatke, na obilaznici Tallaght. Događa se. Samo je golema gnjavaža.’ ‘Jesi li imala osiguranje?’, pitala je mama, što je pobudilo tatin bijes. ~ 79 ~ Bocca

Daša

‘Osiguranje?’ uzviknuo je. ‘Kao da to ima ikakve važnosti. Pročitaj što piše sitnim slovima na polici, Grace. Uopće me ne bi iznenadilo da otkriješ kako ti osiguranje pokriva apsolutno sve osim paleža na obilaznici Tallaght ako se dogodi u utorak krajem rujna. To je gomila amoralnih varalica, ti osiguravatelji. Krupni biznis koji ucjenjuje običnog čovjeka, uvaljuje mu strah od nesreće, izvlači milijune iz njegova plitkog džepa, i nema nikakvu namjeru ispuniti svoj dio dogovora...’ Tata se pripremio tako nastaviti još neko vrijeme, pa sam rekla mami: ‘Bio je osiguran, ali kako tata kaže, sigurno će izvući neki trik tako da neću dobiti dovoljno za novi auto.’ Gubitak mi je bio bolan. Voljela sam taj auto - brz, seksi, sav moj. Prvi novi auto koji sam ikad imala, a imala sam ga samo četiri mjeseca. ‘Morat ću uzeti kredit ili nešto.’ Tu tatin gnjev naglo mine. I on i mama rekoše brzo, čak nervozno: ‘Posuditelj ni zajmodavac nemoj biti...'5 Zatresla sam glavom. ‘Neću ništa tražiti od vas.’ ‘Još i to. Mi nemamo ni siću’, reče tata. ‘Moram ići.’ ‘Kamo?’ ‘Frizeru. Moram urediti kosu.’ Mama nije odobravala. Njena je frizura bila mala siva zdjela za puding koju je sama podrezivala škaricama za nokte. Čak je i tata više vodio računa o svom izgledu. U 69. godini još je imao gusti busen srebrnaste kose i odlazio brijaću jednom mjesečno da bi održavao svoj omiljeni stil mislioca s pariške Lijeve obale oko 1953. Dok smo šutjeli, čulo se kako teta Bidie teško povraća u (jedinom) zahodu na katu. Mama je upitala: ‘Znaš li koliko žene u Irskoj potroše mjesečno na kosu? Novac koji bi se mogao bolje iskoristiti...’ ‘Molim te, mama, to su samo pramenovi!’ Bacila sam brzi pogled na svoju pojavu, od odijela s crnim hlačama do ravnih cipela. ‘Daleko sam ja od Barbike!’ Kod frizera, moja je modrica na jagodici izazvala uzbuđenje. ‘Mora da si ga stvarno razljutila’, reče Carol. ‘Što si napravila? Prekuhala mu večeru? Zaboravila oprati gaće?’ Počela sam imitirati mamu i htjela reći nešto didaktično, kao ‘nasilje u obitelji nije šala.’ Ali sam zatvorila usta, jer nijedna žena s imalo razuma ne suprotstavlja se onome tko joj uređuje kosu. ‘Ja sam novinarka’, rekoh, ‘to spada u rok službe.’ ‘Ti? Ti pišeš o dojenju i pijanim tinejdžerima. Kao da si ti novinar crne kronike.’ Carol me je dobro poznavala. K njoj sam išla godinama. Nije imala puno mašte, a nisam ni ja. Sve što sam ikad od nje tražila je da moje korijene 5

Hamlet, I,3 prijevod Josip Torbarina

~ 80 ~ Bocca

Daša

mišje boje učini zlatno-plavima. Nisam htjela trendovske pramenove niti ništa šik i, kako je sreća htjela, ni ona nije znala kako to napraviti. Naš je aranžman odgovarao i njoj i meni. ‘Reci mi što se dogodilo’, reče. ‘Nećeš vjerovati.’ ‘Svejedno mi reci.’ ‘Pala sam na ulici. Spotaknula sam se na otkinuti kamen iz kolnika ispred Trinity koledža i pala ravno na lice. Svi koji su čekali tramvaj 16A vidjeli su me. I puno se ljudi smijalo.’ Carol je mislila da se izvlačim pa je ostavila boju predugo i izgorjela mi lubanju. Vani na kišnoj autobusnoj stanici bila je popodnevna gužva pa sam se morala hrvati sa stotinama tinejdžera koji su išli iz škole da bih se popela u autobus, i kada nisam uspjela, jer je autobus bio prepun, moje je raspoloženje potonulo. Bila sam tužna zbog tete Bid, iako je bila stara prznica, i tužna zbog svog auta i puna užasa što ću možda morati prestati pušiti. Bilo mi je svega dosta i zbog toga što je u metežu pri pokušaju ulaska u autobus jedan od đaka uštipnuo moju stražnjicu, a ja nisam mogla odrediti krivca da bih to s njim ‘prodiskutirala.’ Iako ih se gomila ukrcala u autobus - moj autobus, zauzimajući moje mjesto - na stanici ih je ostalo još mnoštvo. Gledala sam ih s gorčinom kako mašu svojim školskim torbama jedni prema drugima i puše jednu cigaretu u krug. Mrzim dječake tinejdžere, odlučila sam. Apsolutno ih mrzim. Mrzim njihove prištiće i napaljenost i mrzim to što su različitih veličina. Mislim, pogledajte ih! Neki su bili minijaturni 120-centimetarski žutokljunci, a drugi klipani od metar i osamdeset s predugačkim štrkljastim rukama koje stružu po tlu, a svi zajedno vise u jednoj smiješnoj neujednačenoj grupi. Moj neutješni pogled pao je na snop školskih djevojaka koje su krišom pogledavale dječake ispod blještavih trepavica, pa sam odlučila i njih mrziti. Njihov preglasni kikot, smrad lažne jagode i pola centimetra ljepljivog sjajila koje se doslovno gulilo s njihovih napućenih usana. A i način na koji su pokušavale prezirati me, jer sam stara (trideset i pet) i što nemam visoke potpetice ili dovoljno šminke. Ako ikad postanem kao ona, molim te da me ubiješ. Jednom sam čula da je jedna od njih to stvarno rekla! (Što nije bilo pošteno, jer sam upravo bila provela četrdeset i devet sati na ledenom, blatnom polju bez zahoda ili ikakve mogućnosti da dobijem kavu, pokušavajući dobiti materijal za članak. Zato više ne radim prave vijesti. Previše vremena treba provesti u nekakvom jarku na potopnoj kiši, iz dana u dan.) Ublažujući svoj jad, pošaljem Damienu poruku. Kuhaš danas? Ne. A ti? Uzdahnem, vratim mobitel u džep. Idemo u indijski restoran. Drugi se autobus pojavi iza ugla i gomila nagrne naprijed. Bože, ovo je tako stresno. Stisnula sam čeljust odlučna da se probijem. I ako i jedan od ovih ~ 81 ~ Bocca

Daša

prištavih klipana pokuša staviti šapu na mene, dobit će laktom u rebra. Ako me uštipneš za guzicu i izvučeš se bez kazne jednom, sram te bilo. Ako me uštipneš za guzicu dvaput i izvučeš se bez kazne, sram bilo mene. Ovaj puta sam uspjela, čak sam i sjela i pokušala se opustiti s knjigom Dennisa Lehanea, ali je putovanje bilo beskrajno, dok je ukupno stanovništvo Irske ulazilo i izlazilo na svakoj stanici te sam svako malo morala odložiti knjigu i teško uzdahnuti da bih pokazala kako mi je dozlogrdilo. Dobro je što ću barem imati materijal za svoju kolumnu drugi tjedan. Ali svejedno. Ne događa se svaki dan da ti ukradu i zapale automobil i iako u tome nema ničeg osobnog - barem se nadam, tijekom godina uvrijedila sam jednu ili dvije osobe, ali ih svakako nisam mogla u tolikoj mjeri razbjesniti? još uvijek sam se osjećala blago paranoidno, kao da svijet nije baš lijepo mjesto, što naravno i nije, ali obično nisam za to marila. Bila sam gladna. Nisam znala kako sam dopustila da se to dogodi. Inače sam se bojala dugih razdoblja bez hrane i vjerovala u preventivno jedenje, da jedem čak i kad nisam gladna, da bih izbjegla da to postanem. Moj je džep zavibrirao, i kad sam izvadila telefon gotovo sam ženu pored sebe oborila laktom na pod. ‘Ovo ti se neće svidjeti.’ Bila je to pomoćnica urednika Hannah Leary zvana Strašna. ‘Veliki Tata ne želi pustiti tvoju kolumnu, nije dovoljno kontroverzna. Ja sam samo glasnik. Možeš poslati drugu?’ ‘Kada?’ Znala sam kada. Samo sam htjela biti neugodna. ‘U sljedećih pola sata.’ Zatvorila sam mobitel i ruka mi je sijevnula od bola. Na nju bih zaboravila, a onda bi me podsjetila na najneugodniji način. Pažljivije, izvukla sam laptop iz torbe, ispričala se nesretnoj ženi pored mene što moj lakat opet zadire u njezin prostor i počela tipkati. Kontroverzno? Dat ću mu ja kontroverzno. Bilo je 19.50 kad sam stigla doma. Dom je kuća od crvene cigle u ‘boljem predgrađu Donnybrook.’ (Citat agenta za nekretnine). Lijepa kuća, vrlo ljupka s originalnim ornamentima. Krajnje mala. Naravno da nije bila u samom središtu Donnybrooka, jer da je bila, koštala bi neusporedivo više i ne bi bila tako udaljena od autobusne stanice. Ustvari, nijedan dućan u našoj blizini nije u nazivu imao Donnybrook. To nije dobar znak. Možda opće nismo ni živjeli u Donnybrooku. Možda nas je agent za nekretnine prevario i zapravo živimo u Ranelaghu koji nije ni u pola tako lijep. Damien - on, sa snažnom gradom i lijepim razgolićenim bedrima - stajao je za kuhinjskim pultom, ispred njega rastvoren papir, i crtao crni zub na slici Bona Voxa. Izgledao je strgano od umora. ‘Konačno’ rekao je. Lecnuo se, kao svaki put kad bi vidio moju modricu. ‘Upravo sam ti htio poslati poruku. Što te zadržalo?’ ‘Prokleti bus.’ Bacila sam torbu i počela otkopčavati jaknu. ‘Deset minuta na svakoj stanici.’

~ 82 ~ Bocca

Daša

‘Oprosti što nisam stigao razgovarati s tobom cijeli dan’, reče. ‘U Parlamentu je izbio mali skandal i svi smo morali biti u punom pogonu.’ Odmahnula sam na njegove isprike. Damien je isto novinar, politički novinar u Pressu. Ja znam što su rokovi. ‘Što je reklo osiguranje?’ upitao je. ‘Ha! Ovo će ti se svidjeti. Da je auto samo oštećen, imala bih pravo na iznajmljeni dok se ovaj ne popravi. Ali budući da je šteta totalna, nema iznajmljivanja. Možeš li vjerovati? Cijelo sam se jutro naganjala s njima, ništa nisam radila. Jacinta nije bila baš sretna...’ ‘.. Jacinta nije nikad sretna.’ ‘Onda sam ranije otišla kod frizera.’ ‘Baš ti je lijepa kosa’, reče brzo. Nasmijala sam se. ‘Koliko treba vremena da odobre novac za drugi auto?’, upitao je. ‘Znam koliko i ti. I što god da mi daju, to neće biti dovoljno da kupim novi.’ Turobno sam raskopčala zatvarač na svojim čizmama. ‘Ne skidaj ih’, reče. ‘Obuci jaknu, idemo do Indijca uzeti nešto za van.’ Obavio je ruke oko mene. ‘Grace, sve ćemo izračunati, vidjet ćemo možemo li dobiti zajam u banci da ti kupimo novi auto odmah. A do tada te ja mogu voziti na motoru.’ Damien je bio suviše nestrpljiv da bi vozio automobil. Umjesto toga, kroz dublinske gužve probijao se na svom crnosrebrnom kawasakiju. (Mama motor zove kamikaza. Ona brine.) ‘Ali to ti nije nimalo usput.’ Redakcija Pressa nalazila se u nekom prastarom industrijskom objektu na cesti M50, gdje možeš kupiti osam tisuća skenera, ali ne možeš kupiti sendvič, dok je redakcija Spokesmana bila u središtu grada. ‘To je u redu. Mogu to za tebe. Kako je Bid?’ ‘Loše. Iz čista je mira počela govoriti kako misli da imaš par lijepih bedara kad si gol.’ ‘Isuse! Što ju je spopalo?’ ‘Ništa’ Ušutio je, zaključao se u sebe nekoliko trenutaka. Onda se kratko nasmijao. ‘Bože. A kako njezina kemoterapija?’ ‘Izgleda grozno. Ima kožu boju maslaca.’ ‘Maslaca? Pa to je lijepa boja.’ Razmisli. ‘Možda ne na ljudskom biću.’ Prije skoro osam mjeseci Bid je otišla liječniku, jer je tatu izluđivao njezin uporni kašalj. Liječnik ju je poslao na bronhoskopiju, ali slobodnih termina nije bilo u idućih sedam mjeseci. Kada je to konačno obavila, odmah je dijagnosticiran rak. Slijedila je operacija i iz lijevoga plućnoga krila odstranjen joj je primarni tumor velik deset centimetara, ali su njeni limfni čvorovi bili pozitivni na ‘metastazirajuću bolest.’ U prijevodu: proširio se na limfne čvorove. (Nakratko me zavarala riječ ‘pozitivan’, mislila sam da ukazuje na nešto dobro.) Radi liječenja limfnih čvorova, morala je dobiti šest ‘agresivnih’ kemoterapija, i jednu svaka četiri tjedna. Tek sljedeće veljače znat ćemo je li dobro. Da je tu bronhoskopiju napravila odmah kad je prvi

~ 83 ~ Bocca

Daša

put bila kod liječnika, rak ne bi imao vremena metastazirati na limfne čvorove i sad bi već bila dobro. ‘Jadna Bid’, reče Damien. ‘... Hm... slušaj.’ Odlučila sam mu reći. ‘Drago mi je što tako suosjećaš, jer ti moram nešto reći, a neće ti se svidjeti. Mama i tata prestaju pušiti. A to ćemo morati i ti i ja.’ Gledao me je. ‘Iz solidarnosti’, rekoh. ‘Solidarnosti’, prormlja. ‘S Bid, to je kao da imam još jednu punicu. Ja sam najnesretniji čovjek na svijetu.’ Tu i tamo Damien i ja smo razgovarali o prestanku pušenja. Obično kad bismo bili u besparici, a jedno od nas izračunalo koliko potrošimo na cigarete. Uvijek bismo se složili da bi prestanak pušenja bio prava stvar, ali rijetko bismo išli dalje od toga. ‘Zabrinut sam za Bid’, reče. ‘I zato trebam cigaretu.’ ‘Dobar pokušaj. Daj još nešto.’ ‘Grace, ako prestanemo pušiti, dobit ćemo po dvadeset kilograma.’ ‘Opet ćemo početi trčati. To nam je jedno vrijemo dobro išlo.’ ‘Lako je ljeti.’ Dobro nam je išlo. U svibnju i lipnju trčali bismo u rano jutro, u istim trenirkama, kao neki par s reklame za bankarski kredit. Promatrala sam nas izvana i mislila kako izgledamo uvjerljivo. Ponekad bih uputila osmijeh ljudima koji su izlazili iz svojih kuća uzeti novine. Jedanput ili dvaput čak sam mahnula dostavljaču mlijeka. Nije uzvratio, samo nas je gledao sumnjičavo, pitajući se da li ga možda zafrkavamo. Iz tjedna u tjedan povećavali smo pretrčanu dužinu i vidno napredovali. Onda bismo otišli na godišnji u srpnju gdje smo jeli i pili preko svake mjere i tako se nikad ne bismo vratili našem trčanju. ‘Čak i od samog razgovora o tome da ostavimo cigarete još mi se više puši.’ Damien posegne za svojom kutijom pokretom kojim odana katolkinja poseže za krunicom. ‘Hajde jednu za put.’ Sjeli smo vani na stražnje stepenice, uživajući u cigaretama koje su se činile još slađima nego obično. Otpuhujući dugu perušku dima, škiljeći, Damien upita: ‘Misliš li to ozbiljno?’ ‘Mama mi je utjerala taj osjećaj krivnje’, rekoh. ‘Ona je za to majstor. Ali uvijek u neku vrijednu svrhu. Ako se Bid ne oporavi, a ja nisam prestala pušiti, to će biti zbog mene. I tebe, Damiene Stapletonu’, dodala sam. ‘Ubojico.’ ‘Pogledaj ovo’, Damien uzme daljinski. ‘Što je to?’ ‘Vidjet ćeš.’ Ekran se zaplavio, a onda oživi. Muškarac, mladić pojavio se iz ulaznih vrata kuće u nekom predgrađu. Visok, srednje duga smeđa kosa, iz njega izbija

~ 84 ~ Bocca

Daša

seksepil, hoda pomalo ljuljajući se, vrlo siguran u sebe. ‘O, bože’, viknem, ‘Koliko si godina imao?’ ‘Dvadeset, koliko se mogu sjetiti.’ Na ekranu, Damien je zastao i naslonio se na automobil, a onda se polako nasmiješio pravo u kameru. ‘Što?’, pitao je njegov glas. ‘Snimaš me?’ ‘Da’, reče djevojčin glas. ‘Reci nešto.’ ‘Na primjer, što?’ Damien se nasmijao, malo nelagodno, malo stidljivo, više nego malo seksi. Bože, pomislila sam. Prije šesnaest godina. Pola života. ‘Reci nešto dubokoumno’, navaljivao je djevojčin glas. Dvadesetjednogodišnji Damien slegne ramenima. ‘Nemoj jesti žuti snijeg'. ‘To je tvoja poruka svijetu?’ ‘Rad je prokletstvo klase koja pije!’ Podigne stisnutu šaku u znak pozdra va. ‘Moć narodu!’ ‘Hvala, Damiene Stapltonu.’ Ekran se opet zaplavi. Bilo je gotovo. ‘Odakle ti to? ‘, upitala sam. ‘Juno.’ ‘... Juno?’ Njegova bivša žena. Iskreno govoreći, vjerojatno to nije tako dramatično kao što izgleda. Bili su u braku samo tri godine, u dobi od 22 do 25. (Da oboje; bili su istih godina, išli su zajedno u školu.) Bila je to obična veza dvadesetogodišnjaka kakvu svatko ima, jedina je razlika bila u tome što su napravili pogrešku i stvarno se vjenčali. Ali, svejedno... Mogli smo i bez još jednog udarca iz prošlosti; tek smo se oporavili od onoga ranijeg. ‘Juno?’ podbola sam Damiena. ‘O čemu se radi?’ ‘Sređuje sve stare obiteljske filmove i DVD-e i našla je ovo. Poslala je mami koja je poslala meni’, dodao je. ‘Rekla je mami da će poslati još.’ Deset je godina prošlo otkad sam srela Damiena na novinarskom putovanju u Phuket, kad sam radila za Times. Damien nije trebao biti tamo, on je bio ozbiljan politički novinar koji nije imao što pisati s putovanja u Tajland, ali bio je švorc i očajnički mu je trebao odmor pa mu se urednik smilovao. Ja sam ga zapazila još u redu za registraciju putnika u zračnoj luci. Stajao je u skupini s ostalim novinarima, ali nekako na rubu, i ja sam, mogu se zakleti, osjetila udarac u glavu. Bilo je nečega u njemu, neka samokontrola, neovisnost, što me fasciniralo do nepodnošljivosti. Odmah sam znala da će biti izbirljiv. Čak nezgodan. Znala sam da ću se morati boriti. Do tada nikad nisam mogla razumjeti one žene koje imaju tako nisko mišljenje o sebi da se zaljubljuju u emotivno nedostupne muškarce. A vidi sad mene.

~ 85 ~ Bocca

Daša

Ali nisam mogla drugačije. Jednostavno sam gledala tog čovjeka - tko god da je - i mislila, želim tebe. Sve me je to prilično plašilo. Povukla sam u kut svoju prijateljicu Trionu (autorica Tema iz Independenta) i pitala: ‘Onaj tip tamo...?’ ‘Damien Stapleton iz Tribunea?’ ‘Da. Znaš ga? ‘Da. Što s njim... što...? O, ne Grace, ne.’ Bila sam iznenađena. Mislila sam da sve ostale žude za njim i da ću morati voditi žestoku bitku za njega. ‘On opće nije tvoj tip.’ Triona je zvučala uzbunjeno. ‘On je previše... s njim nikad ne znaš na čemu si.’ Jedva sam je čula. Gledala sam u sporedne detalje, sekundarni sloj privlačnosti. Imao je savršeno tijelo. Odavao snagu. I, iako nije bio baš gorostas, bio je dovoljno visok - to jest visok koliko i ja. (Možda čak nekoliko centimetara viši.) ‘Nema smisao za humor’, upozorila je Triona, što je nešto najgore što se može reći o nekom irskom muškarcu. Ali ja sam ga natjerala da se smije. Na svakom putovanju autobusom i na svakoj večeri turističkog ureda uredila sam da sjedim do Damiena Stapletona. Čak i kad je imao ‘slobodan dan’ našao bi se licem u lice sa mnom pokraj bazena. Ali ako je i bio zbunjen time što sam, gdje god se nalazio, ja iskakala u njegovoj blizini, to nije pokazao. U tome je i bio sav problem - nije govorio gotovo ništa. Ja sam bila ta koja je govorila, vrtjela svoje najbolje anegdote i priče. Često je izgledao zbunjeno ponekad čak i bolno - ali njegove oči nisu nikad napuštale moje lice, i povremeno bi, kad bih rekla nešto s čim bi se složio, lako kimnuo glavom ili se blago nasmiješio. Ja sam to uzimala kao dovoljno ohrabrenje da nastavim. Svi ostali novinari preklinjali su: ‘Grace, hoćeš li ostaviti sirotog momka na miru? Uplašila si ga do kostiju.’ Čak je i Dickie McGuinness iz crne kronike Timesa - koji je toliko vremena proveo družeći se s kriminalcima da je i sam poprimio prijeteću pojavu promumljao zastrašujuće upozorenje s ruba svojih usana. ‘Pametnome dosta, Grace. Muškarci vole biti lovci.’ ‘Ne’, rekla sam ratoborno. ‘Muškarci su lijeni i idu linijom manjeg otpora. I prestani me gledati kao da ćeš me pribiti uza zid. Ti ne bi ni trebao biti na ovom putovanju. Ti si iz crne kronike.’ ‘Treba mi... odmor.’ Tu je riječ izgovorio kao da joj daje dodatni značaj. ‘Zahvalna sam ti na savjetu, Dickie - zapravo ne, lažem, nisam. I nemoj mi ih više davati, jer ih neću poslušati.’ Istina je bila da nisam mogla biti daleko od Damiena - to me šokiralo, da budem iskrena - i tu i tamo iz njega bi procurio neki mali podatak koja bi me uvjerio da smo savršeni jedno za drugo. Na primjer, nije volio ciklu (kao ni ja) ili izlete brodom na Shanon (kao ni ja). Volio je trilere (kao i ja) i do kasno navečer gledao reprize loših serija iz osamdesetih, poput Magnum PI i

~ 86 ~ Bocca

Daša

Knight Rider (kao i ja). Mislio je da su odmori s branjem voća jedna velika prijevara. (Opet, tako sam mislila i ja, i nitko drugi. Svi su drugi u njima uživali.) Tražeći savjet, zvala sam svoju sestru blizanku Marnie. Ona je stalno čitala knjige o vezama. Uvijek je bila puna mudrosti. Uz to, neće mi se smijati. ‘Opiši, sve’, tražila je.’ Kako je izgledao kad si ga prvi put vidjela, što si nosila...’ I samo govoriti o njemu bilo je zadovoljstvo i ja sam govorila i govorila. Na kraju sam rekla: ‘Reci mi što da radim.’ ‘Ja? Ja sam zadnja koja može nekome reći kako pridobiti muškarca.’ ‘Ti si pridobila mnoge.’ ‘I nikad ih nisam znala zadržati. Ja sam suviše luda.’ Tužno, ali istinito. Marnie je bila duboko intuitivna, ali to je, izgleda, vrijedilo samo za druge ljude; ona sama nije bila u stanju iskoristiti svoju sjajnu pamet da uredi vlastiti život. Njeni su odnosi obično završavali u nekakvoj katastrofi. Ali, za razliku od mene, koja bi se za nekog muškarca zagrijala jednom u deset godina, Marnie se bacala u veliku strast svaka dva tjedna. Ustvari, u ljubavi smo bile iste kao i u zdravlju. Marnie je uhvatila svaki virus koji je kružio, ali bi se brzo oporavila. Ja sam, s druge strane, jedva ikad bila bolesna, ali kad bi se to dogodilo, meni bi se beznačajna prehlada pretvorila u bronhitis, tonzilitis i, jednog povijesnog prosinca, u slinavku i šap (nije smiješno kao što zvuči.) ‘Koliko je to ozbiljno?’ pitala je Marnie. ‘Upala pluća. Oba krila. Pleurita... i mogući TB.’ ‘Ozbiljno... ali, riskirajući da zvučim kao naša mama, Grace, najbolji savjet koji ti mogu dati jest da budeš svoja. Nitko nije bolji od tebe.’ ‘Daj...’ ‘Nitko nije bolji od tebe! Ti znaš točno tko si, ne podnosiš ničije gluposti, znaš dijeliti velike brojeve u glavi, dobro pričaš, ne bježiš od izlaska na kišu bez kišobrana...’ ‘Ali ne bih li trebala igrati igre? Da se pravim da mi se ne sviđa? O, Marnie, sve su to sranja! Kad se žena sviđa muškarcu, on joj pošalje cvijeće...’ ‘Ti ne bi htjela cvijeće. Ti bi se smijala.’ Bila je sasvim u pravu. Baš to bih napravila. ‘... ili samo uzme telefon i pozove je van. Zašto žena to ne može učiniti? Zašto se moramo pretvarati da se osjećamo suprotno od onoga kako se stvarno osjećamo? To je samo još jedan način da se žene zajebu.’ ‘Pripremaš li ti to kolumnu na meni?’ ‘Ne. Ne. Ne.’ Možda, ustvari. Moja priča o njemu stigla je do svoga malodušnoga kraja. ‘On je razveden.’ ‘Pa što? Svi imaju neku prtljagu iz prošlosti.’ Obično su novinarska putovanja raskalašene zgode, ali ja sam se ponašala besprijekorno. Ako nisam mogla imati Damiena, nisam htjela nikoga drugog. Na stajalištu za taksije na aerodroma nisam se iznenadila što nije pitao moj broj. A ja ga nisam pitala, jer ako nakon deset dana nisam nigdje stigla, shvatila sam poruku. ~ 87 ~ Bocca

Daša

Znala sam kako je teško odlučiti da ti neće biti stalo do nekoga jednostavno zato jer njemu nije stalo do tebe. Ne možeš srce samo iskopčati iz utičnice. Ali ja sam praktična osoba i pošteno sam se trudila. Damien nije bio zainteresiran, ali je zato bilo drugih koji jesu. (Ne mnoštvo, to ne kažem, ali potencijalno jedan ili dvojica.) Tako sam se počela viđati sa Scottom Holmesom koji je radio u Sunday Globeu. Ali uza sve moje napore - a stvarno sam se trudila - u najboljem slučaju, bio je to tek mali kašalj koji zaškaklja grlo. Povremeno bi do mene došle glasine o Damienu - da je ponovo sa svojom ženom, da je viđen kako kasno navečer ulazi u taksi s Marcellom Kennedy iz Sunday Independenta... Ponekad bih i ja naletjela na njega (unatoč odlučnosti da svoju neuzvraćenu ljubav ostavim iza sebe, sprijateljila sam se s ljudima iz Tribunea i ponekad se čak ušuljala na političke događaje) i on je uvijek izgledao kao da mu je drago što me vidi. Zapravo, ne baš drago - ne kao kokeršpanijel kad mu se gospodar vrati kući - ali je odgovarao na moja pitanja bez očigledne nevoljkosti. Večer kad je Lucinda Breen slavila rođendan bila je drugačija. Bilo je kasno i ja sam se osjećala malo pijano, malo opasno i malo ljuto, iako on nije bio kriv što mu se ja ne sviđam. ‘Kako si, Grace?’ Čak i način na koji je izgovorio moje ime bio mi je bolan. ‘Ne dobro. Zašto je muškarcima sve lakše?’ ‘Je li?’ ‘Oni mogu pišati stojeći.’ A onda prelazeći s općeg na posebno, ‘i kada se njima netko sviđa, samo ih nazovu da porazgovaraju.’ ‘O čemu?’ ‘O... kad bih ja rekla da imaš predivno tijelo bi li me držao za riječ?’ ‘Da’, kaže. ‘Da, što?’ ‘Da, držao bih te za riječ.’ Zanijemila sam od zaprepaštenja cijelih deset sekundi. ‘Bi?’ ‘Da. Mislio sam da nikad nećeš pitati.’ Opet sam bila zaprepaštena. ‘Zašto bih ja tebe trebala pitati? Ti si muškarac.’ ‘Grace Gildee, nisam imao pojma da si tako staromodno romantična.’ ‘Nisam.’ ‘To sam i mislio.’ ‘Ali da jesi... zainteresiran... jesi zainteresiran, nisi li? Ne pravim sad potpunu budalu od sebe, je li?’ ‘Ne.’ ‘Ne?’ ‘Ne, ne praviš budalu od sebe. Da, jesam zainteresiran.’ Događa li se ovo stvarno? ‘Zašto mi nisi pokazao?’

~ 88 ~ Bocca

Daša

‘... Nisam bio siguran. Bila si prijateljska, ali ti si prijateljska sa svima... osim toga, dugo sam bio izvan igre.’ Nisam mogla vjerovati da sve to govori. Bilo je kao da su se stvarni život i moj život iz mašte spojili. Svaka riječ koju sam željela čuti dolazila je iz njegovih usta. ‘Ti si tako puna života’, rekao je. ‘Ja sam mislio da ti nikad neću biti dovoljan. Dazzler.’ ‘Što?’ ‘To je moje ime za tebe. Dazzler Gildee. Jer si me zabljesnula.’ On je imao ime za mene? Izvadak iz Spokesmana, kolumna Grace Gildee, Totalno opora, subota, 27. rujna Mrzim dječake tinejdžere. Mrzim njihove prištiće i njihovu napaljenost i, iznad svega, to kako na ženske stražnjice gledaju kao na nešto što služi za štipanje. Svaka guzica je prilika. Pošteno govoreći, i pogled na njih je užasan. Čim ih udari pubertet, sve bi tinejdžere trebalo pokupiti i zatvoriti u neki logor dok ne navrše osamnaestu. Na taj bismo način očistili ulice. Dok su tamo mogli bi zaboraviti na čitanje Loadeda i Maxiama. Držati ih na strogoj dijeti feminističke literature, sve od Germaine Greer do Julie Burchill. Tako da, kada ih pustimo van, budu potpuno odrasli, bez prištića i znat će nešto o ženama. Možda će imati čak i malo poštovanja prema nama? Grubo, znam, ali plaćaju me da budem kontroverzna. ‘Stisni se uz mašinu!’, poviče Damien preko ramena. ‘Što?’ ‘Noge!’ podigao je vizir kacige .'Stisni ih čvrsto uz motor!’ Shvatila sam zašto. Spremao se provući uskim prolazom između tamnoplavoga kombija i autobusa. ‘Zadrži dah!’, povikao je. Putovanje na posao na njegovu motociklu bilo je uzbuđenje. Vrlo loše uzbuđenje. Damien je sve vidio kao izazov, gotovo kao osobno iskušavanje. Nijedan prolaz nije bio suviše uzak, nijedno svjetlo suviše slabo, niti jedna gužva previše velika da se ne bi pokušala svladati nizom lukavih cik-cakova. Ako bi imao priliku preletjeti iznad osamnaest autobusa, samo da dobije nekoliko sekundi, on bi skočio. Možda nije imao dovoljno uzbuđenja u životu? Stao je ispred Spokesmana i podigao poklopac kacige da me poljubi. Njegovo bajkersko kožnato odijelo, žestoko brujanje mašine među mojim nogama, da, sve je to bilo prilično seksi... ‘Budi jak’, rekla sam. Nisam govorila samo o ostatku njegova putovanja. Govorila sam o nečemu mnogo strašnijem - našoj odluci da prestanemo pušiti. Mama je bila uhvatila Bid kako se iskrala u kupaonicu krišom popušiti cigaretu otpuhujući dim kroz prozor. ‘Kao da joj je petnaest godina!’, rekla je mama

~ 89 ~ Bocca

Daša

kad me zvala. ‘Sad je bilo dosta.’ Onda mi je dala Bid na telefon i ja sam joj rekla da, ako sam se ja mogla odreći pušenja, može i ona. ‘I Damien’, rekla je mama. ‘I Damien’, rekla sam oklijevajući, dok je Damien zabio glavu u šake i zavapio: ‘Ne!’ ‘Jak’, ponovio je podrugljivo. ‘Damien, ovim ne gubiš...’ ‘... prijatelja’, kaže. ‘... naviku. Već dobivaš zdravo novo tijelo.’ Nije odgovorio, samo je ponovo navukao poklopac kacige i odjurio uz brujanje kao mačka koja mi pokazuje stražnjicu. Ovo neće ići, da me on vozi na posao na motoru. Da bih mogla raditi posao kako valja, moram imati vlastiti auto. Ne samo za putovanje do redakcije, već mi treba moja garderoba. U prtljažniku svoga starog automobila držala sam odjeću za svaku situaciju. Za uvjeravanje pristojnih građanskih gospođa da razgovaraju sa mnom o smrti svog djeteta, imala sam jednostavne prigodne niske salonke, čak i bisernu ogrlicu. Za stajanje na ledenim dokovima, dok čekam informaciju o tome jesu li ribari iz prevrnute koče živi ili mrtvi, imala sam rukavice, čizme i termovestu (moje tajno oružje). Za članak o drogama imala sam prigodnu ležernu kombinaciju. Yusuf iskoči pred mene da mi otvori staklena vrata. Obično to ne čini, ali sad je imao pitanje. Već se smijao, sa svojim jako bijelim zubima na tamnom licu. ‘Jesi to bila ti na motoru?’ Kimnula sam. Nema smisla lagati, koliko god sam to željela, jer sam nosila kacigu. Dobacio je uzbuđeni pogled gospođi Farrell, recepcionarki i najmoćnijoj osobi u Spokesmanu. Jao onome tko se njoj zamjeri. Može odmah sam dati otkaz. Ona ti neće propustiti telefonske pozive tvoje majke na samrti, ‘slučajno’ će dati tvoju kućnu adresu manijacima ili ‘zaboraviti’ javiti da je stigao svježi bubreg za tvoju transplantaciju. Čak je i Veliki Tata (Coleman Brien, urednik) vodio računa o tome kako se s njom ophodi. ‘Što se dogodilo tvom autu?’, upitala je. ‘Ukraden, Spaljen.’ Nije bilo svrhe lagati. Dickie McGuinness iz crne kronike saznao bi to za dvije sekunde iz policijske baze podataka. (Izgleda da smo Dickie i ja stalno radili na istom mjestu. Bili smo zajedno u Timesu, kada sam otišla u Independent, on se pojavio nakon mjesec dana; onda je on otišao u Spokesman, a šest mjeseci kasnije oni su mi ponudili posao.) ‘Bože, to je strašno.’ Onda su Yusuf i gospođa Farrell prasnuli u smijeh. Kada je Yusuf tek došao, bio je divni ljubazni Somalijac. Onda su ga zarazili gđa Farrell i Spokesmanov etos. Sad je bio užasan, užasan kao i svi mi ostali. Gospoda Farrell se prihvati telefona. Bilo je to kao repriza pretprošlog petka kada je moje modro, izranjavano lice izazvalo slično uzbuđenje. Svima je raspoloženo pričala moju tužnu zgodu. Bila bih budala kad bih vjerovala da moj ukradeni auto može ostati tajna i preda mnom je bio dan velike sprdnje, sa svakojakim darovima ostavljenima na mom stolu: kutija šibica, izgoreni autići, autobusni red vožnje... ~ 90 ~ Bocca

Daša

‘Dobro jutro. Totalno opora.’ Zvali su me Totalno opora, jer sam slovila za zajedljivu i oštru osobu. (Da sam muško, međutim, bila bih tek otvorena osoba.) Svi u redakciji imaju opisne rimujuće nadimke. Na primjer, Hanah Leary se uvijek tuži na kašnjenje tekstova i nikad ne ide s nama na piće petkom navečer. Zato je ona ‘Hannah Leary, što tužno sviri’ (Hannah za to zna. Svi znaju svoj nadimak. Redakcija je okrutno iskrena sredina). U Temama su telefoni zvonili i skoro svi su već bili stigli. Osim Caseyja Kaplana, naravno. On je imao vlastito radno vrijeme. Ponedjeljak, 9 sati? Casey je vjerojatno u nekom rano otvorenom pubu pio viski i kolu s Bonom. Pozdravila sam Lorraine, Joanne, Taru i Claire - Teme su činile sve same žene; radno je vrijeme bilo urednije nego u Vijestima, što je olakšavalo život ako ste imali djecu. Kako sam ja bila jedina u Temama koja ih nije imala, mene su slali na razne nepredvidive poslove, koji ti ne jamče odlazak kući u točno 17.30 sati. Za susjednim stolom, TC Scanlan tipkao je velikom brzinom. Kao rijedak muški primjerak novinara u Temama, bio je predmetom mnogih seksističkih komentara, od kojih je najpopularniji bio da ‘on sjedne da bi piškio.’ (Kako sam rekla, redakcije su okrutna sredina.) ‘Žao mi je zbog tvog auta’, kaže. ‘Znaš, i sam sam se pitao što si to radila u petak, svi ti skriveni telefonski pozivi!’ Sad kad je saznao, razvio je veliki sjajni osmijeh. Ustao je i počeo kopati po džepu od hlača, a onda izvadio nešto sitniša. ‘Evo ti. Euro i dvadeset. Autobusna karta do kuće.’ Zazvonio je telefon i odmah se prebacio na govornu poštu - nikad nismo odgovarali. ‘Bijesni čitatelji su se jutros razmahali’, reče. ‘Ona kolumna o tinejdžerima. Skoro jednako je strašno kao onda kad si pisala o tome kako netko ne želi djecu.’ Da. Shvatila sam da sam prekardašila kad sam u subotu ujutro dobila poruku od mame. Spokesman nije njezino uobičajeno štivo, ona spada u Guardianovu publiku skroz na skroz, ali voli pratiti što ja pišem. ‘Grace’, rekla je, ‘tvoja kolumna, to je otišlo predaleko! Da, ne mogu ni ja baš podržati dječake u toj dobi. Tako su... hm... masni. Ne samo njihova koža, tu oni ne mogu ništa, znaš, to su im hormoni. Ali stavljaju to u kosu od čega im bude... pa... masna, to je jedina riječ koje se mogu sjetiti, ili je jednostavno ne peru tjednima. Ali ne možeš praviti šale o internaciji, čak ni kad su tinejdžeri u pitanju.’ Dodala je: ‘Ali sviđa mi se ono o feminističkoj literaturi.’ ‘Ima li prijetnji smrću?’, pitala sam TC. ‘Ne više nego obično.’ ‘Super, super.’ Kažu da nikad ne zaboravljaš svoj prvi put: prvu ljubav, prvi automobil, prvu prijetnju smrću. Prije oko tri godine, kad sam tek počela u Spokesmanu, napisala sam, tek da istaknem svoj barjak, kontroverzni članak o tiraniji dojenja. Sljedećeg jutra, na mojoj je govornoj pošti bila poruka: ‘Ubit ću te Grace Gildee, feministička droljo. Znam kako izgledaš i gdje živiš.’ Iako mu tekst nije bio baš originalan, tresla sam se kao dijete.

~ 91 ~ Bocca

Daša

Nikad ranije mi nisu prijetili smrću. Čak ni na početku karijere, kad sam radila u crnoj kronici. Uvijek sam se smatrala pomalo borcem, ali nisam mogla vjerovati da sam bila tako zaplašena. I tad sam se zapitala kako bih izdržala na nekom mjestu kao što je Alžir, gdje, ako napišeš da je predsjednik ošišan tako da izgleda kao Elton John, sljedećeg puta kad okreneš ključ u autu, možeš očekivati da će se pretvoriti u vatrenu kuglu. Rekla sam TC-u za poruku, koji je rekao Jacinti Kinselli, koja je slušala prve dvije sekunde, a onda razdraženo rekla: ‘Opet ta budala. Gospodin Ja Znam Gdje Stanuješ. Mislila sam da smo ga se riješili.’ Izbrisala je jednim oštrim pokretom. ‘Znam kako izgledaš? Pa samo treba pogledati tvoju sliku, za boga miloga!’ ‘Dakle, nemam razloga brinuti se.’ ‘Nemaš, nemaš.’ Rekla je nestrpljivo. ‘Baš sam se spremala na pauzu za ručak’ (10.30). Sada dobivam prijetnje smrću gotovo redovito. (Sve što trebate napraviti jest nazvati centralu i reći gospođi Farrell: želim ostaviti prijetnju smrću za Grace Gildee i ona će vas spojiti.) Imam pet ili šest redovitih mušterija koji se, izgleda, smjenjuju. Ali nijedan nije poduzeo ništa u ostvarivanju svoje prijetnje, pa sam se nekako opustila i prihvatila da je to samo laprdanje. ‘Što imaš za mene, Grace?’ ‘Zdravo i tebi’, rekla sam. Bila je to Jacinta Kinsella, s jednom od svojih pet Birkin torbi. Muž joj je kupio po jednu za svaki njen porođaj, tako da bih, iskreno, ako je to cijena, radije nosila stvari u plastičnoj vrećici koja miriše na curry. Današnja torba bila je crna, da bi se slagala s njezinim raspoloženjem. Kad god bi se pojavila sa svojom žutom torbicom, uokolo je sijalo veselje. To je značilo da će nam vjerojatno kupiti sladoled novcem iz blagajne za male troškove. Vrlo glamurozna, bila je Jacinta. Svakog je jutra, cijeloga svog života, fenirala svoju kosu crnu kao gavranovo krilo i uvijek se oblačila kao da ide na utrke konja. Kad god je trebalo pokriti neki sprovod, slali su Jacintu, jer je bila najprikladnije opremljena. ‘Da uzmem bilješke.’ Jacinta je urednica Tema, a ja glavna autorica i imamo dobar odnos. Zapravo, prilično dobar - samo da nema tu ideju da ja želim njezin posao i, naravno, da se molim da ona ode u ranu mirovinu... Tu i tamo nešto zabrlja i Veliki Tata je pokuša otpustiti, ali ona pozove sindikat i uokolo razasuje krivnju kao Jackson Pollok kantu boje. U biti, nema načina da ona ode (njen nadimak je: Jacinta Kinsella Nepobjediva.) ‘Jacinta’, TC je pozvao. ‘Poruka od Casey. Lovi priču tako veliku da će, citiram, prodrmati naš svijet, završen citat.’ ‘Je li rekao što je to?’, uzviknula sam. ‘To što će prodrmati naš svijet?’ TC tužno odmahne glavom. ‘Zašto pitaš mene? Ja sam nitko?’

~ 92 ~ Bocca

Daša

Jacinta je s Caseyjem bila nemoćna. Nije imala nikakve kontrole nad njim. Veliki tata ga je doveo iz Sunday Globea da ‘začini stvari’, a onda ga utrapio Jacinti. ‘Još jedan novinar za Teme.’ Veliki tata je bio zadovoljan svojom akvizicijom: Casey je sam stvorio ime velikim intervjuima pa je nekako i sam bio zvijezda. Njegovi članci postali su materijal za internetske forume, a spadali su, ugrubo, u dvije kategorije. Verzija prva, divlja (iako zabavna) dekonstrukcija zvijezda, njihove praznoglavosti, bizarnih zahtjeva kojima zasipaju svoje osoblje i njihove neprivlačnosti kada ih se gleda izbliza bez čudesa zračnoga kista. Verzija dva, tok svijesti, priča u narativnom prezentu o 18-satnoj maratonskoj pijanci s rock bendovima ili filmskim zvijezdama, dok tumaraju po gradu od jednoga kluba do drugog, i završe u hotelskom apartmanu s vrećicama kokaina i polupojedenim sendvičima iz kluba. Mrzila sam njegov rad. Bio je sebičan i egoističan. Ali to nisam mogla reći, jer bi svi mislili da sam ljubomorna. Što je točno. ‘Totalno opora? Čik pauza? To će prodrmati tvoj svijet.’ ‘Možeš li vjerovati tom idiotu?’ Izvadila sam paketić žvakaćih guma za odvikavanje. Vjerovala sam da se trebam oboružati takvom zaštitom što je više moguće. ‘U svakom slučaju, TC, loše vijesti, ja prestajem.’ ‘Opet? Sretno ti’, kaže on. ‘Ništa naročito. Ja sam prestajao toliko puta.’ Čeznutljivo sam lupkala po paketiću žvakaćih i gledala za njim i ostalima kako idu prema požarnim stubama. Nisam željela samo nikotin, nego ljudski kontakt. Najbolji razgovori koje sam ikad vodila bili su uz cigaretu. Pušači su kao tajno društvo i čak - kako je to slučaj u pubovima - kad su nas sabili u torove za pušače, kao nedodirljive, cigarete su nam davale osjećaj drugarstva i bliskosti. I ranije sam prestajala pa mi je taj osjećaj - duboke tuge, kao kad se dobar prijatelj odseli u Australiju - bio blizak, ali od toga mi nije bilo ništa lakše. Devetnaest novih e-mail poruka od kako sam posljednji put provjeravala prije sat vremena. Jedno priopćenje za drugim iz agencija za odnose s javnošću, sve traže da se pokriju njihovi događaji: prezentacije pribora za roštiljanje u zatvorenom, koristi od ulja čajevca, izvještaj o inkontinenciji, kuharica šefa koji kuha slavnima, brošura od Women's Aida... Bi li se išta od ovoga moglo obraditi? Pregledam na brzinu i zaustavim se na povećanju penisa. Ovo bi moglo biti zabavno. Onda vidim nešto od čega mi srce jače zakuca: Madonna dolazi u Irsku i održat će tri koncerta. Ali svaka redakcija, televizija i radio u zemlji molit će njezin intervju - po čemu se ja razlikujem? Samo sam znala da bih ovaj posao mogla napraviti dobro. Bolje nego itko drugi. Sve sam ostavila da bih sastavila bolno savršeni zahtjev za Madonnina agenta za tisak - pokušavajući zvučati istovremeno ponizno, inteligentno i zabavno - počinjući tako složeni proces udvaranja velikoj zvijezdi. Vraćala sam se iz kupnje, pune torbe gumenih bombona, prutića sa sirom i još dva paketića čipsa - pojela sam dvije čokoladice s voćem i lješnjakom dok ~ 93 ~ Bocca

Daša

sam išla uz stepenice samo da ublažim pad s Nikotinske planine - kad me zahvati gužva oko jutarnjega kolegija. Svi su se šefovi rubrika kretali, kao jedno tijelo, prema sobi glavnog urednika. (Coleman Brien. Njega se previše plašimo da bismo mu dali nadimak.) Jacinta je stigla zadihana. ‘Grace, gdje si krenula?’ Pokazala sam svoj izbor. ‘Gle, ne mogu stići na ovaj sastanak.’ Uvijek je bilo nešto. Morala je voditi dijete zubaru, ili nutricionistu, ili u Euro Disney. ‘Dobro. Što od ovoga da uzmem?’ Ona na brzinu pregleda moje bilješke. ‘Uzmi plastične operacije kapaka za vrijeme pauze za ručak. Rak dojke. Debela djeca.’ Otvorila sam torbu i ubacila šaku tamnih gumenih bombona u usta. Nisam mogla ponijeti torbu na sastanak, jer bi Veliki Tata poludio na zvuk šuškanja. Ušla sam tiho u ured, kolegij je već bio počeo; Jonno Frido iz deska vijesti nabrajao je najvažnije dnevne teme. Naslonila sam se na ormarić, napola slušajući dok sam tiho žvakala. Divni slatkiši. A onda... ne! Gorki okus. Uzela sam žutu! Kako se to dogodilo? Sigurno je čekala u zasjedi, kamuflirana između crvenih i crnih. Nisam mogla ispljunuti i viknuti kao kod kuće: ‘Žuti, žuti! Prekid misije!’ Morala sam ga držati u ustima dok se ne rastvori. Jonno je završio; na redu je bila vanjska rubrika, onda sportska i crna kronika, u kojoj je bilo tona materijala. ‘Politička?’ David Thornberry uspravio se u stolcu. ‘Priči o Dee Rossini ne vidi se kraj. U petak se pojavila vijest o tome kako joj je kuća oličena besplatno.’ Znala sam za to. Bio je to skandalčić koji je Damiena zadržavao dokasna na poslu. Prestao je moj mentalni otpor prema žutim bombonima i njihovoj skrivenoj izdaji i počela sam ozbiljno obraćati pozornost. Dee Rossini bila je ministrica obrazovanja i vođa Nove Irske, Paddyjeve stranke. ‘Tijekom vikenda to je objašnjeno - Rossini je poslala ček ličilačkoj tvrtki u studenom prošle godine, ali oni ga nikad nisu unovčili - ali ja sam doznao za još jednu priču. Ekskluzivu. Ona je trebala platiti za vjenčanje svoje kćeri, ali hotel nije plaćen. Malo sam prokopao - hotel je vlasništvo tvrtke Mannix Group’ Napravi dramsku pauzu. ‘Ista tvrtka koja je vlasnik R&D Decorators, koja joj je oličila kuću besplatno. Očito da ima nešto s njima.’ Insinuiralo se da Dee Rossini, kao ministrica obrazovanja, ima ovlasti odobravati ugovore za gradnju škola, a tvrtka Mannix Group joj čini protuusluge za buduće ugovore. Ako je to istina, to će stranci Nova Irska nanijeti dugoročnu štetu. ‘Ili joj podmeću?’, reče Veliki Tata. On je bio pobornik Nove Irske. ‘Idi s tim oprezno.’ ‘Što ako tu stvarno ima nečeg, propustit ćemo cijelu priču?’ Davida je od ljutnje oblilo crvenilo. Vidio je kako mu izmiče njegova velika uzbudljiva ekskluziva. ‘Ako se mi ovoga ne uhvatimo, hoće netko drugi. Moj će je izvor dati nekome drugome.’ ~ 94 ~ Bocca

Daša

‘Kažem ti, budi oprezan s tim’, ponovio je Veliki Tata. Imao je duboki i gromki glas, od kojeg su prozori vibrirali. ‘Ako budemo oprezni, svi će drugi sutra dohvatiti priču i mi ćemo izgledati kao da umanjujemo značaj cijele stvari. I kakvu će to sliku stvoriti o Napijima, da su u koaliciji s lopovima?’ ‘Dee Rossini nije lopov. A ako Nacionalna partija Irske ima nešto protiv da su lopovi na vlasti, onda bi svi trebali dati ostavke.’ ‘Jebi ga...’ ‘Da’, reče Veliki Tata. ‘Teme?’ Tražio je pogledom Jacintu i ja podigla ruku. ‘Ona se ispričava.’ ‘Što imamo?’ ‘Operacije očnih kapaka u pauzi za ručak?’ ‘Jacinta Kinsella neće operirati kapke u radno vrijeme koje joj ja plaćam. Sljedeće?’ ‘Rak dojke. Upravo je objavljen izvještaj. Irska ima najviši postotaka lažnih negativnih nalaza, mnogo viši od prosječnog u EU.’ ‘Još nešto?’ ‘Pretilost kod školske djece. Novi podaci, stvar postaje sve gora.’ ‘Ne. Ne. Ne. To je već dosadilo. PlayStation, brza hrana, trans masti. Ostani kod raka dojke.’ Zazvonio je moj mobilni. ‘Ispričavam se.’ Za razliku od ostatka svijeta, nije smrtni grijeh imati uključen mobitel na redakcijskom sastanku, jer su urednici vijesti i crne kronike morali biti stalno dostupni svojim suradnicima na terenu. Pogledala sam broj i mislila sam da mi se pričinjava. Što on hoće? Na brzinu sam isključila telefon. Idemo dalje. ‘Subotnji prilog?’ To je bilo pitanje za Davida Humea, maloga pedantnog tipa, s kojim su razgovori predstavljali iskustvo vrhunskog cjepidlačenja ('David Hume, daleko mu drum'). Zatresao je glavom. Bilo je još rano, tjedan je tek počeo. ‘Društvena kronika?’ Declan O'Dawd reče: ‘Tu sam.’ On nije baš pratio društvene događaje. To je radio ‘Roger McEllis, nikad nije suh’, koji je sada bio doma, ispuštajući vjerojatno dušu iznad zahodske školjke. (Vrlo često diskutirano pitanje u stilu kokoši i jajeta: je li čovjek prvo novinar društvene kronike ili alkos?) ‘Declan O'Dowd, najdraži mu kauč’, bio je jadna budala koji se morao mučiti za svojim stolom sastavljati stranicu iz kakvoga god smeća koje je mogao dešifrirati iz McEllisa u njegovim trijeznim intervalima. On je na društvene događaje, premijere i zabave išao samo kada je Ellis bio zarobljen svojim tretmanom odvikavanja dvaput godišnje. ‘Buduća žena Paddyja de Courcyja viđena kako isprobava vjenčanice.’ ‘Slike?’ ‘Daaa?’ Baš me čudi. Zbog odsustva nikotina u krvi bila sam nestrpljivija nego inače. ‘Iz anonimnog izvora?’, upitala. ‘I kladim se da nisu tražili novac?’ Očito su slike potekle iz ureda za odnose s javnošću Nove Irske. U vrijeme kad mali skandali okružuju Dee Rosini, fotografije blistave Paddyjeve ~ 95 ~ Bocca

Daša

buduće žene u prizoru bijele čipkaste raskoši ponešto će neutralizirati njihov efekt. Svi smo krenuli prema svojim stolovima, kad me Veliki Tata pozove: ‘O, Totalno opora?’ O bože, što hoće? Hvalospjev o kebab restoranu svoje snahe? Dvije tisuće riječi o novoj frizuri svog unuka? ‘Dođi.’ Pružio mi je kovanicu. ‘Za autobusnu kartu. Čuo sam za tvoj auto. Samo četiri mjeseca? Prvi novi auto koji si imala?’ Lice mu se nabralo od smijeha. ‘Ha ha ha’, rekla sam. Mislim, morala sam. Onda: ‘Pedeset centi?’ ‘Nije dosta?’ ‘Ne. Euro i dvadeset.’ ‘Toliko?’, počeo je prebirati po džepovima hlača dok sam ja išla unatrag. ‘Ne, gospodine Brien. Zapravo mi ne treba.’ Pružio mi je jedan euro. ‘Zadrži ostatak. Ustvari...’ - stao je da bi uživao u štosu - ‘... to ti je za sutra.’ David Thornberry se mahnito derao. Mogla sam ga čuti iako je bio dvadeset stolova dalje. ‘Možeš li vjerovati toj staroj pijanoj budali? Ne možeš ne objaviti priču samo zato jer ti se sviđa taj na koga se ona odnosi. Jebi ga, ne rade se tako novine.’ Ali nije u pravu. Novine uvijek podržavaju svoje prijatelje i obrušavaju se na svoje neprijatelje. Novinari u grob odnose mnoge priče koje bi mogle srušiti vlade kad bi ih objavili, a savršeno nedužni ljudi ostaju bez posla ili moraju otići iz zemlje samo zato što su mediji odlučili na njih dignuti hajku. ‘Ima li tko broj mobilnog Paddyja de Courcyja?’, po vikao je David. ‘U bazi podataka.’ ‘Mislim, pravi broj.’ Spustila sam glavu. Trebam odustati - kakvog bi to značaja imalo? S njim više nikad neću razgovarati - ali... Jacinta se još nije vratila. Pokušala sam zapovijediti TC-u, ali on je radio na nečem drugom, pa sam molila Lorraine. ‘Divan izvještaj, gle, pun brojki. Molim te, prevedi to na engleski, hoćeš? I možeš na brzinu napisati četiristo riječi o tome kako rak dojke metastazira? Periodi u kojima ja imalo? S njim se razvija, reakcije na terapije, itd.’ Onda sam počela telefonirati pokušavajući pronaći žene kojima su rekli da nemaju rak dojke kad su ga u stvari imale. Zvala sam društvo za borbu protiv raka, Bolnicu za liječenje raka St. Luke i četiri hospicija - svi vrlo ljubazni - koji su svi uzeli moj broj i rekli da će vidjeti imaju li pacijenticu koja bi bila spremna o tome govoriti. ‘Danas’, rekla sam, ‘to je za sutrašnji broj.’ Pokušala sam i na internetu pronaći udrugu za potporu, ali ni tamo nisam imala sreće. Onda sam nazvala Bid, u nadi da je neka bolesnica od raka dojke možda bila s njom na kemoterapiji, ali nije. Rak debelog crijeva, to da, ali dojke ne. ‘O, bože, evo ga’, promrmlja TC. ‘Zaključaj svoje kaubojske dodatke.’

~ 96 ~ Bocca

Daša

Molekularna struktura zraka se promijeni: u 12.27 Casey Kaplan konačno se pojavio na poslu. Razmetljivo ušeta u prostoriju u svojim kožnim hlačama, dovoljno uskima da cijelom svijetu objave da je lijevo njegov smjer, crnoj košulji s bijelim rančerskim gajtanima, smeđim kožnim prslukom, kožnatom ogrlicom i iznošenim ručno rađenim kaubojskim čizmama. Uperi prst u mene. ‘Poruka od Dana Spancila.’ Glazbenik o kojem sam napisala članak. Bilo je prokleto teško dobiti intervju od njega, morala sam se naganjati s njegovim agentom za medije cijela četiri tjedna, a tu je sad stajao Casey Kaplan, koji se drži kao da je s njim upravo proveo vikend. ‘Rekao je da si guba.’ ‘Baš lijepo’, rekla sam odrješito, ‘i on je.’ ‘Je li Jacinta tu?’ Namjestio se ispred mog stola. Pravila sam se da radim na svojim bilješkama. ‘Nije.’ ‘Gdje je?’ ‘Vani.’ ‘Imaš posla?’ ‘Da.’ Nasmija se. Ruga se mojoj marljivosti? ‘Dobra žena.’ Lijeno odšeta dalje i ja se ponovno usredotočim pokušavajući se sjetiti ljudi s kojima sam razgovarala na zabavama i koje sam sretala na skupovima. Je li netko spomenuo kakvu bolničarku koja radi na onkologiji ili im je sestra imala rak dojke? Ali, unatoč mojim kontaktima na najbizarnijim mjestima, u svijetu raka dojke nisam imala nikoga. Gorko sam optuživala nedostatak nikotina u svom sistemu. Kladim se da bih se uspjela nečega dosjetiti samo kad bih mogla zapaliti. Posljednji očajnički pokušaj bila su svjedočanstva s internetske stranice, ali to ne bi bio pravi posao. Trebala mi je ‘boja’ - opis, na primjer, doma bolesnice ('ljupke zavjese s cvjetnim uzorkom, kamin s obiteljskim fotografijama iz sretnijih vremena'). Lupala sam olovkom o stol. Htjela sam ovo dobro napraviti. Htjela sam sve svoje članke dobro napraviti, jer me nemarni i preštedljivi odnos prema zdravlju žena ponekad frustrirao do plača. Kad bi tako visoki postotak pogrešnih dijagnoza bio nađen kod raka testisa - muškog raka - nastala bi vrhunska strka. ‘Prestani udarati tom olovkom’, zacvili TC. Mogla sam se samo pojaviti u bolnici, prošunjati se hodnicima, tražeći među oboljelima ženu koju mogu intervjuirati, ali ipak i ja imam nekih principa. Jedina stvar koju sam mogla napraviti, odlučila sam, bila je da uđem u utrobu zvijeri i kontaktiram neku od specijalističkih bolnica obuhvaćene izvještajem. Nije bilo smisla zvati ih, jer će svakako biti nesklone razgovoru. Čuvat ću svoju municiju i otići tamo osobno. Ponovo sam uključila mobilni i napeto čekala dvostruki kratki zvuk. Ali nije ga bilo. Nije ostavio poruku. ‘Idem van, radim na članku.’ Brzo sam kliknula olovkom devet ili deset puta u uho TC-iju i izletjela iz redakcije.

~ 97 ~ Bocca

Daša

‘Biopsije?’, tiho sam upitala na recepciji. ‘Lijevo, opet lijevo kroz dvostruka vrata, desno kod raspela.’ Ušla sam u čekaonicu, sjela i prebirala po iznenađujuće novim časopisima. Pitala sam se kako da ovo izvedem. Trebala sam doći do podataka o pacijenticama pohranjenih u računalima, što nisam mogla bez pomoći nekoga tko tu radi. Po mogućnosti nekoga tko mrzi svoj posao. Djevojka iza prijavnog pulta nešto je pisala, bučno lupajući po tipkovnici. Reći će mi da joj to nije posao. Nije mi od koristi. Dobar novinar je kombinacija strpljenja i bezobzirnosti. Ovo je bilo vrijeme za strpljivost. Promatrala sam i čekala i promatrala i čekala, lupkajući prstima po koljenu. Puno ljudi. Dolazili su i izgovarali svoje podatke djevojci koja je lupala po tipkovnici, sjeli i nakon nekog vremena sestra bi ih konačno pozvala. Pod izgovorom da moram na zahod, malo sam prošetala i diskretno provukla glavu kroz nekoliko vrata, ali osim što sam zapanjila nekog čovjeka na analnom pregledu, nije bilo ničega zanimljivog. Vratila sam se i sjela. Trbuh me počeo boljeti dok mi se istina pojavljivala sve jasnijom. Morat ću se vratiti praznih ruku. Mrzila sam kad ne uspijem, mrzila sam sebe, a na svijetu nema jadnijeg stvorenja od novinara koji se vrati u redakciju bez priče. Odjednom mi padne na pamet. Mogla bih izmisliti! Mogla bih iskoristiti priču tete Bid! I ono što nađem na internetu! Kako se pojavila, tako je ideja i nestala. Prokljuvit će me, dobit ću otkaz i nitko me više neće zaposliti. Morat ću progutati neuspjeh. Nije se događalo često da nisam dobila priču. Onda se sjetih - taj pijesak u mojoj školjci, kamen u mojoj cipeli - prokleta Lola Daly. Kako su mi se svi smijali. Trknuta modna stilistica s ljubičastom kosom, a ja nisam bila u stanju natjerati je da govori o svom bivšem dečku. Ali za razliku od Lole Daly, ovo je važno. Sve one sirote žene kojima je rečeno da su zdrave i poslane kući da im se bolest na miru razmaše kroz cijelo tijelo, one zaslužuju da se čuje što imaju reći. Da se ne spominje mala mogućnost da se Ministarstvo zdravstva posrami i pobrine da se to više nikada ne dogodi. Toliko sam se predala turobnim mislima da skoro nisam primijetila ženu koja je prolazila pored mene ljutito pušući. Govorila je sama sa sobom kao Bijeli zec i iz nje je izbijala ogorčenost. Uletjela je u ured iza pulta i zalupila vratima, ali sam prije toga čula njen glas koji je svadljivo povikao. ‘Koliko puta...’ Hvala ti, bože! Izašla je nekoliko minuta kasnije, opet ljutito puhala i dahtala hodnikom, dok sam je ja slijedila. Kad se zaustavila kod vrata i otvorila ih, povukla sam potez. Bila sam strpljiva dovoljno dugo, vrijeme je za bezobzirnost. ‘Oprostite’, rekoh. Okrenula se, lice joj je imalo neprijazan izraz. ‘Što je?’ Definitivno nije druželjubiva. Nasmijala sam se široko, što sam šire mogla. ‘Dobar dan, ja sam Grace

~ 98 ~ Bocca

Daša

Gildee. Bi li mogli kratko razgovarati o rezultatima biopsija?’ ‘Ja nemam veze s biopsijama. Idite onim hodnikom. Pitajte na prijavnici. Okrenula se i bila već napola ušla u sobu, kad sam rekla. ‘Zapravo, možda je i bolje da nemate ništa s biopsijama.’ ‘Zašto?’ Okrenula se. Sada je bila zainteresirana. ‘Jer se pitam možete li mi pomoći.’ Pretvorila sam se u osmijeh. Emocije su joj se mijenjale u očima. Zbunjenost. Radoznalost. Lukavost. Razumijevanje. Kao izmjena slajdova. ‘Jeste li vi novinarka? Radi se o izvještaju?’ ‘Upravo tako!’ Još jedan golem osmijeh. Otkrila sam da kada pokušavate uvjeriti ljude da urade nešto potajice, ako se smiješite navodite ih da pomisle da ne čine ništa loše. To je bio taj trenutak. Ili će pozvati zaštitare ili će mi pristati pomoći. Bila je ukočena, ne znajući što da odluči. ‘Trebam samo nekoliko imena i adresa’, mamila sam je, ‘nitko neće saznati da ste ih vi dali.’ Još je oklijevala. Voljela bi vidjeti sve poslodavce zakucane za zid, ali jednostavno nije bilo u njezinoj prirodi ikome pomagati. ‘Hoće li odjel biti u neprilici?’, upita. ‘Da’, rekla sam prijazno. ‘Oni hoće. Od vas trebam samo nekoliko imena i adresa. Najviše tri. Svakako ne više od četiri. I ako je moguće da žive u Dublinu.’ ‘Ne tražite puno.’ Ignorirala sam nalet razdražljivosti i želje za cigaretom koji su bjesnjeli kroz mene i napravila još jedan pokušaj. ‘Samo imena i adrese pet žena u Dublinu koje su dobile lažne negativne nalaze. Učinit ćete mi veliku uslugu.’ Ugrizla se za usnu i mislila. ‘Nije moje područje, ali ću pokušati. Čekajte me na parkiralištu. Kod velikoga kipa. Isus na križu sa žalujućom majkom. Ako što nađem tamo ćemo se sastati.’ Htjela sam pitati koliko dugo ću čekati, ali osjećala sam da je to loša ideja. Ovo bi moglo ispasti brže nego neka vrlo brza stvar. Sjela sam s druge strane žalujuće majke, i čekala. I čekala. I čekala. Poželjela sam popušiti cigaretu. Novinar stvarno treba pušiti. Toliko toga mu se događa, kako se drugačije nositi sa svime? Kad jednom dođete do priče, slijedi luda utrka da je napišete do zadanog roka; i tu trebate cigarete u pomoć. Ali, na neki perverzni način javi mi se samoporicanje: kajanje. Još je ponešto vremena prošlo kad mi se opet pojavi žareća bol u želucu. Je li Bijeli zec izgubio hrabrost? Je li se igrala sa mnom cijelo vrijeme? S njenom vrstom nikad se ne zna. Potražila sam peptoran u torbi (tablete za želudac za one koji misli da dobivaju čir) i progutala jednu. Opet sam počela razmišljati o tome da se vratim bez priče. Već sam do detalja vizualizirala - podrugljivi smijeh, Jacinta bijesna, gnjev Velikog Tate zbog velike rupe u novinama - kada se žena pojavila preda mnom. Ugurala mi je list papira u ruku, kazavši: ‘Ovo niste dobili od mene’ i nestala. ~ 99 ~ Bocca

Daša

‘Velika hvala!’ Šest imena i adresa. Vrlo pošteno od nje. Našla sam najbliže adrese, zaustavila taksi i pozvala foto desk tražeći fotografa. Izašla sam iz taksija ispred kuće. ('Jednostavna polunaslonjena kuća s brižno njegovanim vrtom'). Djevojčica u tinejdžerskim godinama otvorila je vrata. ('Svježe oličena unutrašnjost, ulašteni mesing'). Pokrenula sam svoje mišiće osmijeha. Ovdje bi mi dobro došla moja niska bisera i umjerena odjeća. ‘Bok. Mogu li razgovarati s tvojom mamom?’ ‘Ona leži.’ ‘Moje ime je Grace Gildee. Ja sam iz Spokesmana. Znam da je tvoja mama jako bolesna, ali htjela sam pitati bi li mogla samo nakratko razgovarati sa mnom. Ne više od nekoliko minuta.’ Lice joj je ostalo nepromijenjeno. ‘Pitat ću je.’ Otrčala je uz stepenice, o onda se vratila. ‘Pita o čemu želite razgovarati?’ Blago sam rekla: ‘O njezinoj biopsiji. Onoj koja je pokazala da je dobro.’ Licem joj je prošao grč, pokret tako mali da ste ga jedva primijetili. Opet se popela uza stepenice i kad se vratila rekla je: ‘Kaže da uđete.’ Uza uske stepenice ('bež tepih, grafike Jacka Vettriana') u spavaću sobu koja gleda na dvorište. Zavjese su bile navučene i u sobi je bio strašni zadah bolesti. Stvorenje na postelji izgledalo je iscrpljeno i požutjelo. Ova žena je bila na samrti. ‘Gospođo Singer.’ Polako sam joj se približavala. ‘Jako mi je žao što vas tako uznemiravam.’ Ispričala sam joj o izvještaju. ‘Pitam se biste li htjeli ispričati što se vama dogodilo.’ Nije reagirala, onda hripavim glasom rekla: ‘Dobro.’ Dobri bože, to je bilo tragično. Našla je kvržicu u grudima - prasak bombe za svaku ženu - a kada je biopsija pokazala negativan rezultat na rak, svi su osjetili takvo olakšanje da je cijela obitelj otišla na odmor. Oko šest tjedana kasnije oborila ju je iscrpljenost s bolovima u kostima, s teškim noćnim znojenjem koje bi joj natopilo krevet. Išla je na različite pretrage, ali rak dojke je bio isključen zbog rezultata biopsije. Tražila je drugu biopsiju, jer je sumnjala, intuicijom koju ljudi uvijek imaju kad je u pitanju njihovo tijelo, ali u tome je ležala nevolja. Odbili su je. Do trenutka kad je pronašla i drugu kvržicu, on se proširio na limfne čvorove. Zasuli su je kemoterapijom - kao što se činili s Bid u ovom trenutku - ali bilo je prekasno. Igra završena. Vršci prstiju su mi zadrhtali od straha. Što ako je kasno i za Bid? Glas gospođe Singer bio je tako hripav od kemoterapije da ga kasetofon nije mogao snimiti. Bilježila sam u svoj blok, nastojeći sve zapisati, kad čujem buku koja se dolazila uza stepenice. Djevojčica koja mi je otvorila vrata uleti u sobu, žaleći se: ‘Mama, Susan neće guliti krumpire.’ ‘Hoćeš li ti to učiniti, ljubavi, molim te, Nicola?’ ‘Ali ja moram gurnut ruku u kokoš. To je gore!’ Nicola je otrčala dolje natrag i čuli smo povišene glasove iz sobe u prizemlju. ‘Brinem se za djevojčice’, rekla je gospođa Singer. ‘Jednoj je samo 14, drugoj 15 godina. Loše doba da ih se ostavi.’ Kimnula sam. Nikad nisam plakala na poslu, tijekom godina naučila sam da ne plačem. Ali ponekad mi se javljao taj pritisak u sinusima, koji se skupljao

~ 100 ~ Bocca

Daša

i rastao ispod mosta nosa, praćen naletom krajnje tuge. I sada sam ga osjetila. Nicola se vratila. ‘Neki je čovjek na vratima. Kaže da je fotograf.’ ‘Gospođo Singer’ - bože, ovo je bio bezobzirno - ‘trebala sam spomenuti da dolazi.’ ‘Izgledam suviše strašno za slikanje.’ Na žalost, to je i bio smisao cijele stvari. ‘Susan i ja te možemo malo našminkati!’, reče Nicola. ‘Možemo li i mi biti na slici?’ Čekali smo dvadeset minuta dok su joj Nicola i Susan stavljale tekući puder i velike količine ljepljivoga ružičastog sjajila za usne i, slika - dvije mlade, zdrave djevojke, svaka uz bok svoje umiruće majke - slomit će vam srce. Keith Christie, fotograf, došao je svojim autom. Odvezao nas je do najbliže sljedeće adrese na popisu, gdje su nam muž i žena rekli da odbijemo. ‘Jebeni lešinari,’ vikao je za nama dok se Keith okretao u slijepoj ulici. ‘Kamo sada?’ ‘U Booterstown.’ Moj mobilni zazvoni. Tata, potpuno zajapuren. ‘Bingo je pobjegao. Poštar. Ulazna vrata otvorena. Vidio svoju priliku. Zbrisao. Neslomljiv duh. Viđen je u Killineyu. Trebaš doći.’ ‘Tata, radim na članku.’ ‘Ali mama ne zna kako fokusirati dvogled.’ ‘Onda neka ona vozi.’ ‘Ona sporo reagira. Ako kažem ‘lijevo’, mislim ‘sada lijevo'. Ne za deset minuta.’ ‘Tata, ja radim.’ Ne mogu provesti ostatak popodneva vozeći uokolo izvan grada, s dvogledom priljubljenim uz lice, pretražujući krajolik zbog Binga. ‘Sretno, nadam se da ćete ga naći.’ Poklopila sam telefon. ‘Je l’ to pas’, upita Keith. ‘Opet je pobjegao?’ Kimnula sam. ‘Ako tako strašno želi pobjeći! reče Keith, ‘možda je najbolje da ga jednostavno puste.’ ‘Možda’, uzdahnula sam. ‘Stigli smo. Ti idi i razgovaraj, ja ću ostaviti motor da radi, u slučaju da postane gadno. Ovog puta pustili su nas unutra i iako je žena bila u pedesetim godinama, oko deset godina starija od gospode Singer, njezina je priča bila isto tako turobna. U tišini, Keith i ja smo se vratili u ured, ja da napišem članak, a on da razvije fotografije. Iako sam s godinama očvrsnula u dodiru s najtužnijim pričama koje se mogu zamisliti, takva blizina smrti me sasvim oborila. Mislila sam na Bid. Samo da ne umre. Isuse, što bih dala za cigaretu.

~ 101 ~ Bocca

Daša

Penjući se stepenicama u redakciju vijesti, čula sam grohot smijeha, a zatim jedan ili dva vriska. Gurnula sam vrata. Gomila ljudi okupila se čitajući nešto s lista papira. Netko bi pročitao rečenicu i novi grohot bi se prolomio do plafona. ‘Grace, Grace, dođi, pogledaj ovo’, reče veseli glas. ‘Što je to?’ Prišla sam, goreći od znatiželje. Onda stanem. Znala sam što je. ‘Ha ha ha’, rekoh. Bio je to primjerak policijskog izvještaja o mom ukradenom autu. Dicki McGuinness provalio je policijsku bazu podataka i poslao izvještaj cijeloj redakciji. Za dodatni užitak, neke su rečenice bile podvučene. ‘... automobil star četiri mjeseca...’, ‘... poliven benzinom i zapaljen...’, ‘... ostala samo metalna konstrukcija...'. Recite mi ovo, zašto plivači koji se jedva održavaju na površini plivaju srednjom trakom, kad za njih postoji lijepa, spora traka, gdje se mogu razvlačiti kao nedjeljni vozači? I zašto agresivni, nervozni tipovi koji prskaju do neba dolaze u srednju traku i uznemiravaju sve nas, kad mogu biti sa svojom vrstom u brzoj traci? Dovoljno mi je teško natjerati se da opće odem i blizu bazena, pa bi bilo lijepo da se poslije osjećam kako se sve to isplatilo. Na poslu sam ostala do kasno uvečer. Većinu dana nisam imala priliku da svijet učinim boljim, a članak o raku dojke trebao je popraviti takvo stanje. Morala sam biti borbena, ali ne drska, dirljiva, a ne ljepljivo sentimentalna tako da to nitko ne čita. Bio je to izazov i čim sam završila osjetila sam potrebu da nešto popijem, ali budući da je bio ponedjeljak nitko nije išao u Dinnegans. Umjesto toga - prokleto nerado, kažem vam - otišla sam na zdravo, antistresno plivanje, ali je u traci bilo toliko ljudi koji su plivali u krivoj brzini da sam bila umornija kad sam izašla nego kad sam ušla. I ne znam što je to s garderobama na bazenima, ali nikad se ne mogu propisno osušiti nakon plivanja. Zadnja strana mojih bedara nisu se htjela obrisati i, ako nosim hulahopke (da budem poštena, gotovo nikad), prava je drama navući ih do struka. Vani, dok mi je vjetar puhao kroz hlače i hladio mi vlažne noge, pomisao na autobus bila mi je malo previše. Sve to zaustavljanje i kretanje, suviše me podsjećalo na moje razočaravajuće plivanje. Tako sam hodala, formulirajući ambiciozni plan da to radim svaki dan dok ne riješim problem auta. Moglo bi ukloniti neizbježnu povećanu težinu od prestanka pušenja. Hodajući, slušala sam poruke. Bila je jedna od tate. ‘Bingo je uhvaćen i vraćen pod nadzor. Ne zahvaljujući tebi’, dodao je odrješito. Odjebi, rekoh poruci. Radila sam. Onda sam zvala Damiena i ispričala mu o gospodi Singer. ‘Osjećam se tako loše.’ ‘To je dobro’, reče Damien. ‘Nisi tako okorjela da ti nije stalo.’ ‘Hvala ti za to. Uživaj u svom vremenu za sebe.’ Ponedjeljak uvečer bilo je Damienovo vrijeme ‘s momcima'. Pio je viski i igrao poker i općenito ugađao svojoj često spominjanoj potrebi za ‘vlastitim prostorom.’ ~ 102 ~ Bocca

Daša

‘Ja ću doći kasno.’ ‘Samo kasni koliko želiš.’ ‘Sarkazam, Grace? Zašto mi zamjeraš zbog te jedne večeri?’ On se volio ponašati kao da mu ja zamjeram svaku sekundu koju je provodio sa svojim pajdašima, a ja sam bila sretna da mu ugodim. Muškarac treba svoje bitke. Ušla sam u praznu kuću - volim kad je samo moja - i motala se kuhinjom tražeći hranu. Jela sam cijeli dan, trebala bih sada stati, ali znala sam da neću. Iz navike, uključila sam vijesti u dnevnoj sobi i kad sam čula ‘... Paddy de Courcy...’ izašla sam iz kuhinje i ostala na vratima gledajući televiziju. Paddy je koračao hodnikom u svom skupom tamnoplavom odijelu. Jedna žena, oličenje efikasnosti s mapom u rukama, išla je ispred njega, a reporter je trčkarao uz njega u sasvim nedostojanstvenoj pozi, držeći mikrofon uz njegova prelijepa usta da ne propusti nijedan biser mudrosti koji će ih njih izaći. Paddy se smješkao. Paddy se uvijek smješka. Osim kad se dogodi neka tragedija, onda bude primjereno ozbiljan. Pitanja su bila o Dee Rossini. ‘Dee je neprijeporno poštena osoba’, rekao je. ‘Ima moju punu podršku kao i cijele stranke.’ Telefon zazvoni i ja poskočim kao netko tko je uhvaćen. Mogao bi biti Damien. Ponekad, između četvrtog i petog pića, uhvati ga sentimentalnost. ‘Grace?’ ‘Marnie!’ ‘Brzo’, reče. ‘Okreni Sky.’ Zgrabim daljinski i nađem se kako gledam prilog o čovjeku koji je svog ljubimca majmuna naučio da plete. Bilo je stvarno zaprepašćujuće. Majmun - koji se zvao Ginger - držao je igle u šakama i nespretno dodavao nekoliko šavova na mali crveni majmunski šal. Čovjek je rekao da kad šal bude gotov planira Gingera naučiti plesti čarapice. Ja sam gledala u Dublinu, a Marnie u Londonu, obje urlajući od smijeha. ‘Bože, to je fantastično’, reče Marnie. ‘Ovo mi je trebalo.’ Srce mi se stislo. Uvijek sam se brinula zbog nje, a odnedavno više nego ikad prije. Više od svega željela sam da bude sretna, ali ona to nikako nije bila. Ne potpuno. Čak i u najradosnijim danima njezina života - kad su rođene Daisy i Verity - izgledala je kao da u njoj čuči melankolični patuljak. ‘Što ima?’, upitala sam. ‘Ne mogu prestati misliti o Bid’, rekla je. ‘Razgovarala sam s njom jučer, zvučala je ‘kao’ dobro, ali što ti misliš kako je?’ ‘Teško je reći. Nećemo znati dok ne prođe šest tjedana kemoterapije.’ ‘Pa, mogu i sama vidjeti za tri dana.’ Čim je Bid saznala dijagnozu, Marnie je uzela slobodno na poslu. Dolazila je iz Londona u četvrtak, zajedno s djevojčicama i mužem Nickom. ‘Doći ću ravno mami čim završim s poslom’, rekoh.

~ 103 ~ Bocca

Daša

‘Kako je na poslu?’ Ja bih je obično obavještavala o svojim nevoljama s Kaplanom. Ona je jedina osoba, osim Damiena, kojoj sam se mogla povjeriti. Od nas dvije Marnie je mnogo pametnija, ali je nekako završila u nekoj zaglupljujućoj agenciji za nekretnine ukucavajući svoju karticu ujutro i navečer, dok sam ja ponekad radila članke o slavnim osobama. Ali nikad me nije navela da se osjećam da sam ja bolje prošla. ‘Da pogodim’, rekla je. ‘Poslali su te da pokrivaš natjecanje u oranju njiva dok je tvoj čovjek Casey Kaplan intervjuirao papu i Johnnyja Deppa.’ ‘J. D. Salingera, on nije dao intervju sto godina.’ ‘Mislila sam da je on mrtav.’ ‘Bože, možda i jest.’ ‘Pa, ako jest, to bi bio pun pogodak. Čekaj, imam bolje, Marilyn Monroe se javila s drugog svijeta i dat će samo jedan intervju i inzistira da to bude s Kaplanom.’ Upravo sam krenula u krevet s krimićem Michaela Connollyja, kad opet zazvoni telefon. ‘Halo, Grace, ovdje Manus Gildee, tvoj otac, koji zove.’ ‘Halo, tata.’ Htio se ispričati - njegovu ispričavanju uvijek je prethodio formalni uvod kao da se treba nekako udaljiti od svoje posramljenosti. ‘Vjerujem da ti dugujem ispriku. Mama kaže da sam bio grub ranije, u vezi s Bingom. To je zbog pušenja, Grace. Mislim da mi je skoro nemoguće izdržati bez cigareta. Je li mi oprošteno?’ ‘Oprošteno ti je.’ ‘Osim toga, mama želi znati kad ideš po Marnie i ekipu na aerodrom u četvrtak.’ ‘Ja?’ ‘Tko drugi?’ ‘Pa... ti?’ ‘Ja neću ići po njih’, zamucao je. ‘Verity je prošli put povraćala u autu. Prostirka još smrdi i to smeta Bingu.’ ‘Tata, ja sad nemam ni auto.’ Do mene je doprlo mrmljanje ‘Što je sad ovo? Još je izgoren, zar?’ ‘Da, tata, još je izgoren.’ ‘Da ti opišem kako izgleda moj život u ovom trenutku. Ljudi me pitaju: Što ćeš večeras, Manus? U kazalište, možda? Na koncert? Na večeru s prijateljima? A ja odgovaram: Ne pušim. Da, cijelu večer od trenutka kad završim s jelom do odlaska u krevet ne pušim. To je radnja sama po sebi.’ Bože, tek je prošao jedan dan. Kakav će biti nakon tjedan dana suzdržavanja od nikotina? ‘Pa, hoćeš li ti onda otići po njih na aerodrom, tata?’ ‘Bez cigareta, osjećam se, kako da se izrazim... nedovršenim?’ ‘Dočekat ćeš ih na aerodromu?’ ‘Kako ide fraza iz onoga glupog filma koji me je Marnie natjerala gledati?’

~ 104 ~ Bocca

Daša

Čula sam kako je kliknuo prstima. ‘Da, mislim da znam. ‘One me čine potpunim.’ ‘Trebam li razumjeti...’ ‘Da, da’, prekinuo me razdraženo, ‘ići ću na usrani aerodrom.’ Upravo me hvatao san kad sam ćula otvaranje ulaznih vrata, a onda je slijedio zvuk aktovke koja pada udarena nogom ispod stola u predsoblju. Damien se vratio kući sa svog vremena za sebe. ‘Grace! popeo se uz stepenice, ‘jesi budna?’ ‘Sad jesam. Što je? I reci brzo, moram ustati za oko četiri sata na avion za London.’ ‘Dobro. Bismo li trebali imati dijete?’ ‘Sada?’ Gledala sam ga zamišljeno. Nasmijao se i sjeo na krevet da skine čizme. ‘Otkud ti to?’, upitala sam. Obično je načinjao tu temu kad bi bio nezadovoljan svojim životom. A kad nije govorio o djeci, onda je pričao o tome da trebamo ostaviti posao, iznajmiti kuću i putovati. ‘Netko na pokeru upravo je dobio dijete?’ ‘Da, Sean. I svi na poslu ih imaju.’ ‘... Isuse, Damiene... dijete nije kao službeni auto.’ ‘Znam, znam... ali trebaš ih čuti - svi muškarci - kako se hvale što moraju ustajati tri puta po noći kako bi nahranili dijete.’ ‘Stvarno?’ Zijevnula sam. Sama pomisao na hranjenje usred noći bilo je dovoljno da me uspava. ‘Četvorica imaju male bebe i svako jutro dolaze sa svakojakim pričama, Grace. Kompetitivno nespavanje. Angus Sprott nije legao u krevet od srpnja - sada ja zijevam - zbog njih se nekako osjećam... izostavljenim, kao da nemam muda... jer spavam svojih sedam sati.’ ‘Trava je uvijek zelenija...’ ‘Reci nešto drugo.’ ‘Ti bi bio grozan otac, suviše si mušičav.’ To ga je, izgleda, prosvijetlilo. ‘Bih, zar ne?’ ‘Da, i da imamo dijete morali bismo prodati ovu kuću. Suviše je mala. Morali bismo se preseliti daleko i kupiti prvu kuću u naselju s dvadeset tisuća istih.’ ‘Možda ne bismo trebali imati dijete’, reče Damien. ‘Trenutak ludila. Evo, sad sam dobro.’ ‘Možda ne bismo trebali.’ Ja nisam željela djecu. Od svih sramotnih stvari koje žena može priznati povećanje grudi, seks s ocem njezina momka - ova je bila vrhunski tabu. Pročitala sam dovoljno časopisa koji su me uvjeravali da će me u kasnim dvadesetima hormoni savladati i da će me želja za djetetom snažno zgrabiti. Bila sam prilično uzbuđena zbog toga, ali to se nikad nije dogodilo. S druge strane, Marnie je uvijek obožavala djecu i nije mogla dočekati imati vlastitu. Ponekad sam se pitala je li u utrobi došlo do neke zabune pa je ona, osim svog, dobila i moj dio želje za djetetom. ~ 105 ~ Bocca

Daša

Začudo - ili možda ne, ne znam - gajila sam tople simpatije za žene koje nisu mogle zatrudnjeti, jer sam znala kako je to biti nesposoban kontrolirati vlastito tijelo. Željela sam željeti zatrudnjeti, ali to se nije dogodilo. Damien je bio još neodređeniji nego ja. Kad bi ga pritisnuli, promumljao bi nešto o tome kako je već previše ljudi i da bi bilo pogrešno donositi nove ljude na svijet. Ali ja sam sumnjala da je pravi problem u Damienovoj obitelji. To je teško shvatiti ako ste proveli s njima tek neko vrijeme, jer oni su divni ljudi. Zaista divni, ne kažem to samo iz pristojnosti. Pametni. Osobito pametni. Ali u tom grmu i leži zec. Damien ima dva brata i dvije sestre: jedan brat i sestra stariji su od njega, a drugi brat i sestra mlađi. On je srednje dijete. I od četvoro njegove braće i sestara, troje su - Brian, Hugh i Christine - kirurzi. Ustvari, Damienov tata, Brian stariji, bio je kirurg. (Još nešto što vam može biti zanimljivo: Damienova majka zove se Christine. Drugim riječima, gospodin i gospođa Stapleton nazvali su dvoje svoje najstarije djece po sebi, što zapravo mnogo govori, ako razmislite o tome.) Jedini mladi Stapleton koji nije kirurg - osim Damiena - bila je Diedre. I to zato jer je imala vlastiti uspješan posao, ‘kreiranja’ dječjih spavaćih soba. Počelo je kao hobi s njenom vlastitom djecom, ali ona je stvarala takva magična, uzbudljiva kraljevstva da su svi počeli tražiti da napravi jedno i za njihovo dijete, i prije nego što se osvijestila već je u rukama imala opaku uspješnu tvrtku. Nije da se ona ikada time hvalila. Nitko od njih nikad se ne hvali. (Još nešto: unatoč njihovoj profinjenosti, Bid mrzi Stapletone. Kaže: ‘Od njih ti je muka.') Kako bilo, u svakoj drugoj obitelji Damien bi bio smatran kandidatom Mense. Ali ne kod Stapletonovih. Damien mi je jednom rekao da se osjeća kao da je samo pridruženi, a ne punopravni član svoje obitelji sa svim povlasticama, i mislim da pravi razlog tome da ne želi imati djecu nema veze s prenaseljenom planetom već s tim što ne želi da se još netko osjeća izostavljenim, kako se on sam osjeća. (Još nešto: ništa od ovoga ne bih nikada rekla Damienu. On ne vjeruje u pop-psihološke analize. Ni ja, ustvari...) Povremeno sam pokušavala napisati kolumnu u prilog žena kao što sam ja, ali presuda bi uvijek pala kao kiša od cigli, s tonama pisama koja su mi govorila da sam ‘neprirodna’, ‘nakaza’, da je to ‘feminizam koji se oteo kontroli.’ Bila sam upozorena (često od muškaraca, ali kako bi, dovraga, oni znali?) da ću danom kad stupim u menopauzu biti osakaćana gubitkom i da će tada biti prekasno preokrenuti svoj ‘sebični’ izbor. To nije pošteno, jer ja nisam osuđivala one koji su imali djecu, iako oni postaju - u ime svoje djece - najsebičnija stvorenja na svijetu. Je li me briga što njihova djeca vole kašicu od patlidžana, a ne kašicu od korjenastog povrća? Ne. Ali sastavila bih zainteresirano lice i vodila razgovor do točke bez povratka s pitanjima o kašici od mrkve, kašice od krumpira i gle, ova je kontroverzna - kašice od piletine. Smeta li me kad oni otvore prozor tako da njihovo djetešce (toplo kao Tajland ispod gomile tehnički podešenih dekica) dobiva malo zraka, iako je u sobi već ledeno?

~ 106 ~ Bocca

Daša

Marim li što bi, iako je napravljen plan da se ide u šetnju u park i svi bismo stajali na ulaznim vratima odjeveni u kapute i s kapama na glavi, ‘dijete’ iznenada zaspalo i tako odgodilo aktivnosti na neodređeno vrijeme? Čudna je stvar to što ‘znam’ s djecom. Volim njihov mliječni, pudrasti miris i njihovu toplu, meku težinu na svojim rukama. Nikad mi nije smetalo mijenjati pelene i nije me bilo briga ako bi povratili bočicu po meni. I, iz nekog razloga koji je stvarno ljutio one koji nisu odobravali moj izabrani status, kod mene uvijek prestanu plakati. Volim djecu. Samo ne želim imati svoju. Dazzler. Dazzler! Čak i sad se sjećam točne mješavine vrtoglave radosti i nade kad mi je Damien, na 39. rođendanu Lucinde Breen, rekao da ima nadimak za mene - i takvo briljantno ime! Bila sam toliko utrnula da sam nakratko izgubila osjećaj u nogama i trebalo mi je nekoliko tjedana da se vratim iz oblaka. (Od te sam večeri bila uvijek nekako slaba prema Lucindi Breen). Međutim, čim je prošla prva ljubavna groznica, trebala sam do kraja saznati sve o njegovoj bivšoj ženi. Svi muškarci imaju bivše djevojke, ali Damien je ovom ženom bio oženjen. ‘Ne navaljuj’, Marnie me nervozno savjetovala, ‘to je najbolji način da se posvađaš.’ ‘Ali moram znati!’ ‘Ako moraš, uradi to pažljivo.’ Ali kad sam ja bila pažljiva? Čekala sam do nakon partije naročito strastvenog seksa, kad nam se disanje napokon vratilo u normalni ritam, i rekla: ‘Damien, ti si muškarac i nećeš rado odgovarati na ova pitanja, ali reci mi o svojoj bivšoj ženi. Juno, tako se zove?’ On se zavali na jastuk i prošapta; ‘Oh, ne.’ ‘Moram znati’, rekoh. ‘Što ako si još uvijek zagrijan za nju?’ ‘Nisam. Ona je moja bivša žena. Bivša.’ ‘Da, ali što se dogodilo? Vjenčali ste se? Zašto? I zašto niste ostali zajedno? I zašto...’ Kad više nije mogao odbijati moja pitanja, slomio se i puknuo: ‘Tri su razloga zašto to nije išlo.’ Pobrojao ih je na prstima. ‘Prvo, vjenčali smo se premladi. Drugo, radio sam previše i nikad se nismo vidjeli. I treće, počela se ševiti sa svojim šefom.’ Mislio je da je razgovor gotov - dok sam ja mislila da je njegov pregled u tri točke bio tek zanimljivi otvarački gambit. Legla sam se na njega i pogledala ga u oči. ‘Reci mi sve’, rekla sam. ‘Olakšaj si.’ ‘Ne.’ Nastavila sam ga gledati u oči. ‘Ti imaš jaku volju, ali ja imam jaču.’ Gledali smo se, gledali i gledali, mišići oko očiju su nam se ukočili - onda je on trepnuo. ‘Trepnuo si! Pobijedila sam!’

~ 107 ~ Bocca

Daša

Zatvorio je oči, opet ih otvorio i rekao, gotovo se smijući: ‘Dobro. Što želiš znati?’ ‘Gdje ste se upoznali?’ ‘U školi. U Marfleetu.’ Marfleet je bila privatna škola za privilegiranu djecu, koja je nudila obrazovanje po sistemu ‘sve uključeno.’ U praksi je to značilo da čak ako učenici budu glupi kao daska njihove će krumpiraste glave biti tako slavljene da bi im činjenica da nisu sposobni napisati ni vlastito ime potpuno promaknula. S obzirom na to, Marfleet škola je dala iznadprosječni udio diploma, pobjednika u trialtonu, kirurga i menadžera financijskih fondova. Iako su Damien i Juno bili u istom razredu, zaljubili su se tek nakon što su oboje diplomirali na Trinity Collegu. ‘Ali zašto ste se vjenčali?’, pitala sam, nisu li mogli biti samo zaljubljeni kao normalni ljudi. ‘Počelo je kao nekakva šala’, kazao je Damien, kao da ni sam sebi ne može vjerovati. Čitajući između redova, pretpostavljala sam da se Juno dosađivala i mislila da će vjenčanje biti razlog za veliku uzbudljivu zabavu. Ali ono što je dalo cijeloj stvari najveći poticaj bilo je protivljenje njihovih roditelja. Suviše su mladi, govorili su. Sada, Damien ima tu osobinu, što sam brzo naučila, da je tvrdoglav. Ne možeš mu reći da nešto ne učini. Što su mu više govorili da je premlad za brak, on je bio odlučniji da se oženi. Znaš sebe, što ti više govore da si nezreo, to čvršće odlučiš da kužiš mnogo bolje od njih.’ ‘Kažu da smo mladi i da ne znamo, da nećemo saznati dok ne odrastemo! rekoh. ‘Što?’ "Imam te, dušo’ - Sony i Cher.’ ‘Da, upravo tako.’ Na kraju je bilo onako kako su on i Juno htjeli. Onog ljeta kad su diplomirali, vjenčali su se. ‘I tako ste se našli, 21-godišnjaci, u braku.’ ‘Vrhunska ludost.’ Zatresao je glavom. ‘Raditi šezdeset sati tjedno kao reporter početnik za Times i po noći učiti za diplomu iz političkih znanosti.’ Suosjećajno sam kazala: ‘Rekli su da nam ljubav neće platiti stanarinu, i prije nego što ga zaradimo naš će novac sav otići.’ ‘Upravo tako.’ ‘A Juno?’ Upitala sam. ‘Je li sjedila kod kuće u pekla kolače?’ ‘Ne. I ona je radila, u odnosima s javnošću.’ ‘Koja tvrtka?’ ‘Browning and Eagle'. To mi je reklo sve što sam trebala znati o Juno. Nasuprot raširenom mišljenju, nisu sve cure u odnosima s javnošću podle pijavice - srela sam iznadprosječni broj takvih i znam o čemu govorim. ~ 108 ~ Bocca

Daša

Ali, postoji jedna posebna vrsta koja spaja bezobzirnost i razorno odsustvo uvjerenja u onome što rade. Oni ne bi mogli prodati ni limenku piva alkoholičaru i imate osjećaj da rade taj posao samo da bi mogli besplatno ići na frizure i stajati u konferencijskoj sali u hotelu Four Seasons i družiti se s ljudima visokog položaja. Juno je bila jedna od takvih. Naravno, znala sam to bez da sam je upoznala. ‘I što se onda dogodilo?’, pitala sam. ‘O, bože.’ Prošao je rukama kroz kosu. ‘Ja sam radio cijelo vrijeme. Znaš i sama kako je kad tek počinješ.’ Naravno da sam znala. Na milost i nemilost si urednika. Može ti reći da odeš u Antwerpen iz istih stopa i ti moraš prihvatiti, jer tek stječeš iskustvo i skupljaš svoje bodove. ‘A kad nisam radio, učio sam. Ali njezin je posao bio vrlo društven. I ona je bila vrlo društvena. Stalno na ručkovima, zabavama i putovanjima vikendom, i ja nisam mogao držati korak. Trebao sam diplomu da bih dobio pristojan posao. Tako smo nekako to ustalili - ona je radila svoje, ja svoje, i možda joj nije bilo tako dosadno prve dvije godine. Ali treće...’ Utonuo je u tišinu, a ja sam čekala. ‘To je bilo jedne subote navečer’, rekao je. ‘Otišla je u dvorac Ballynahinch za vikend, zbog nekakve promocije nečega ili nešto slično. Ja sam odradio osamdeset sati taj tjedan i vidio sam je tek na petnaest minuta dok se pakirala. Onda je otišla, a ja sam počeo pisati svoj tekst od pet tisuća riječi o marksizmu i globalizmu. Radio sam na njemu cijelu večer u petak, onda cijelu subotu i završio oko 22 sata....’ ‘Da...’ ‘I iznenada nisam imao što raditi. Bila je topla noć. Sigurno je bila neka utakmica, jer se svako malo čulo urlanje. Pretpostavljam da je netko dao gol ili ga zamalo dao. Cijeli se svijet dobro provodio. Ja sam se osjećao kao najusamljeniji čovjek u Irskoj. I onda... onda sam se sjetio kako se Juno pakirala. U glavi mi se ponovila slika kako u putnu torbu stavlja neku crnu svilenkastu stvar.’ ‘Crnu svilenkastu stvar?’ ‘Da. Kao korzet. I zapitao sam se, zašto nosi korzet na radni vikend?’ Pogledao me. ‘Onda sam se sjetio da je jako često spominjala Olivera Browninga. Svog šefa.’ Njega sam znala. Ljigavi ljigavac koji boji kosu, koja bi trebala biti smeđa, ali je imala narančasti odsjaj. ‘Činilo se da je svaki razgovor koji sam s njom vodio zadnjih ne znam koliko mjeseci bio o njemu i o tome kako je on izvanredan.’ Slegnuo je ramenima. ‘Iznenada mi je postalo jasno. I to ti je to, Grace.’ ‘Oh! rekla sam. Kakva tužna priča. ‘I jesi li se suočio s njom?’ ‘Suočavanje je vjerojatno previše dramatična riječ. Kad je došla kući upitao sam je što se događa. Rekla mi je. Rekla je da smo se udaljili.’ ‘Udaljili...?’

~ 109 ~ Bocca

Daša

‘Da, kao glupa fraza iz neke tv-serije. Ali, jesmo se udaljili, razvili se u različitim smjerovima. Cijela je ta stvar bila prepuna klišeja od početka do kraja.’ Nasmijao se. ‘Ali ja sam je volio. Boljelo me.’ ‘Smiješ se.’ ‘Sad se smijem. Onda se nisam smijao.’ Nakon pristojne pauze počela sam novu rundu ispitivanja. ‘Tako ste se razveli?’ ‘Razveli smo se. I ona se opet udala.’ ‘Ne za Olivera Browninga?’ Bila sam sigurna da bih za to čula. ‘Ne, za nekog drugog. Ali isti tip. Bogat, iz velikog biznisa. Odličan za dokoličarske zabave. Stalno u Ascotu, Wimbledonu i Glynderbourneu. On joj je mogao dati ono što je htjela. Stvoreni su jedno za drugo. ‘Jesi ogorčen? Ispod te mrke, nekomunikativne fasade čuvaš izvor gorčine?’ ‘Ne.’ ‘Riječi ništa ne koštaju.’ ‘Bio sam na njezinu vjenčanju!’ ‘Jesi stvarno?’ Fascinirana. ‘Kako je bilo?’ ‘O, Grace.’ Progunđao je sebi u ruke. ‘Sretan? Tužan? Ništa?’ Predao se s jednim žalosnim uzdahom. ‘Nisam bio sretan. Osjećao sam se poraženo. Ja sam zavjete shvatio ozbiljno. Kad sam rekao ‘zauvijek’ ili neku od tih fraza... ‘... dok smo živi.’ ‘Mislio sam da se kaže, dok nas smrt ne rastavi.’ ‘Mislim da to više ne govore.’ ‘Znači bila si tamo, na mom vjenčanju, jesi?’ ‘Ne, ali...’ ‘U svakom slučaju, bez obzira na to što se kaže, to sam shvatio ozbiljno. Znam, znam, bio sam bezvezni 21-godišnjak. Nisam imao pojma ni o čemu, a mislio sam da znam sve. Svatko je mogao predvidjeti da to neće ići. Ali, gledajući svoju bivšu ženu kako se opet udaje, osjećao sam se iznenađen. I to ne ugodno iznenađen.’ ‘Koga si poveo kao pratnju?’ ‘Nikoga.’ ‘Išao si sam na vjenčanje bivše žene?’ ‘Nisam imao nikog’, pobunio se. ‘Neću valjda reći nekome koga i ne poznajem, ‘hej, zdravo, radiš li što u subotu? Da odeš sa mnom da gledamo kako se moja bivša žena ponovno udaje?’ ‘Zašto si uopće išao?’ ‘Hajde, Grace, pa morao sam.’ ‘Zbog ponosa?’ ‘I Juno bi se naljutila...’ ‘Baš!’ ‘Morao sam ići’, rekao je jednostavno.

~ 110 ~ Bocca

Daša

Razumjela sam. ‘Ali da dođeš potpuno sam... kao sablast na gozbi. Jesi li obukao crno odijelo?’ ‘Naravno.’ Pogledao me ravno u oči. ‘Frak...’ ‘... s crnim hlačama...’ ‘... i visokim cilindrom. Izgledao sam kao pogrebnik...’ ‘... viktorijanski pogrebnik.’ Damien se počeo prvi smijati, a onda sam se i ja mogla smijati bez opasnosti. Slika Damiena u visokom cilindru bila mi je nepodnošljivo smiješna i tragična. Smijali smo se i smijali i Damien je prestao tek da kaže: ‘Kada je svećenik pitao zna li netko za neki razlog zašto se ovo dvoje ne bi moglo vjenčati, odsvirao sam dva takta posmrtnog marša...’ ‘... na limenoj zviždaljci...’ ‘... ne, na sintisajzeru...’ Smijeh me uhvatio tako jako i držao da sam pomislila da ću se ugušiti. Ali čak i dok me držalo to veselje, mislila sam kako je to ustvari tužno. Jadni Damien. Sam je gledao kako mu se bivša žena udaje i, vrteći se u svojoj haljini od deset tisuća eura (pogađam, ali mogla bih lako biti u pravu), odlazi u svoj novi život; opterećen s dovoljno osjećaja dužnosti da je morao prisustvovati, ali malo previše usamljen da bi potražio utjehu od drugoga ljudskog bića. ‘Samo još jedno pitanje, gospodine Stapleton.’ ‘Ne! Ne više.’ ‘Vidiš li kad Juno?’ ‘Ne.’ ‘Što ako naletiš na nju?’ ‘Pa bilo bi, u redu.’ Bože, umrijet ću ako ne odem na zahod. Noge su mi mahnito poskakivale i pitala sam se bih li mogla zamoliti nekog od zaštitara da mi čuva mjesto dok ja skoknem do zahoda. Bila sam u hodniku ispred hotelske sobe u središtu Londona s desetak drugih novinara. Svi smo tamo bili radi intervjua s Antonijom Allen, blistavom mladom holivudskom glumicom. Svi su pozvani u 9 sati, a sad je već bilo vrijeme ručka i nije se moglo razaznati kojim redom nas pozivaju u unutrašnjost svetišta. Uputila sam pogled prema djevojci do mene. Mogu li joj vjerovati da će mi čuvati mjesto? Ne, odlučila sam. Nije izgledala susretljivo, mogla sam doslovce namirisati njen ubilački nagon. Čim se udaljim niz hodnik reći će strašnoj ženi s mapom da je novinarka iz Spokesmana otišla. Stolac je bio tako tvrd da guzove uopće nisam osjećala. Mogla bih ih bosti iglama, pretvoriti guzicu u jastučić za pribadače, i još uvijek ne bih ništa osjetila. Možda bih to trebala uraditi pa da se i drugi novinari zabave? (Hajde, hajde, samo pojačajte, ja to mogu podnijeti). Brže bi nam prošlo vrijeme. Ali nisu izgledali baš kao zabavna družina pa sam odustala od ove ideje. Željela sam zahod, cigaretu i osam kriški tosta.

~ 111 ~ Bocca

Daša

Zatvorila sam oči. O, tost, tost, kako te volim, tostu. Pojela bih jedan komad s maslacem, jedan s maslacem od kikirikija, jedan s krem-sirom, jedan s džemom od jagoda i četiri s Nutellom. Prvo bih pojela jedan s Nutellom, onda maslac od kikirikija, onda opet jedan s Nutellom, onda džemom, onda dvadeset cigareta, budući da je ovo maštarija. Imala bih i šest wc-školjki, perjani jastučić za stražnjicu, onda još tosta i još cigareta... Kad pomislim da se ovaj posao smatra glamuroznim... Kako se zvijezde nisu htjele gnjaviti putovanjem u Dublin zbog intervjua, ja sam putovala u London gotovo redovito i, zbog toga su ljudi (ne-novinari) govorili: ‘Kakva si ti sretnica.’ Kad bi samo znali. Jutros sam ustala u 4.45 da uhvatim let jeftine aviokompanije Ryanair u 6.45, da bih u Londonu bila u 9. Nisam ništa jela u avionu, jer je bilo tako rano da sam se bojala da ne povratim. Sad sam umirala od gladi, jer nisam ništa preventivno jela. ‘Kladim se da u sobi imaju domaće kekse’, rekla sam nikome posebno. ‘Uvijek imaju takve u skupim hotelima, ali ja bih se zadovoljila i s Jaffom.’ Nekoliko je ljudi diglo glavu sa svog hardvera (laptopi, blackberryji, mobilni), ali su bili previše napeti da bi odgovorili. Naravno, primjerci kao Antonia Allen ne bi izazvali preveliko uzbuđenje - ona je bila tek jedna od mnogih mršavih plavuša s alergijom na žitarice, koja je zvijezda filma napravljenog po špranci s tako visokim budžetom da se čovjeku smuči. Ali, prije četiri dana njezin je momak uhvaćen u seksu s reporterom (muškim!) na tajnom zadatku i iznenada je postala usijano vruća tema. Poslali su mene u London. ‘Vrati se s pričom o dečku pederu’, naredio je Veliki Tata, sav u tabloidskoj groznici, ‘ili se uopće nemoj vraćati.’ A Antonijini ljudi su rekli da će pri samom spominjanju izraza ‘homo’ intervju biti prekinut. Kako ću je navesti da se otvori? Malo sam prokopala po internetu i otkrila samo da je potpuno beznačajna. Nad mene se nadvila misao, dodajući još veći pritisak, da bi Casey Kaplan iz nje to sigurno izvukao. U tri tjedna otkako je bio u Spokesmanu sve nas je impresionirao svojom lovinom zvijezda koju je vukao sa sobom iz ranijih sezona lova. Iako smo imali različite nazive i opise posla (ja sam bila glavna autorica tema, a on je bio autor tema o zvijezdama), mene su uspoređivali s njim. Nazvala sam TC. ‘Novosti?’ ‘Casey Kaplan nam je konačno obznanio priču koja će uzdrmati naš svijet.’ ‘Što?’ Nemoj da bude nešto dobro. ‘Žena Waynea Diffneyja je trudna.’ Wayne Diffney bio je nekad u divljem boy-bandu Laddz (on je bio ‘ćaknuti’ član s kosom koja je izgledala kao zgrada opere u Sidneyu). Sada je očajnički pokušavao napraviti karijeru kao rocker. Pustio je paperjastu bradu, hvalio se da nikad ne rabi dezodorant i neuvjerljivo izgovarao ‘jebi ga’ na nacionalnom radiju. ‘To je to? Priča o Wayneu Diffneyju? Dobro. Kako je tvoj svijet?’ ‘Nepoljuljan. Tvoj?’ ‘Stabilan. Sasvim stabilan.’ Čekanje se nastavlja. Još poskakivanja nogama. Moje se telefon oglasio. Poruka od Damiena. ~ 112 ~ Bocca

Daša

zajam ok! ims nvi auto! Petljali smo s raznim financijskim institucijama još od vikenda, ovo je bila dobrodošla vijest. Iz hotelske sobe izašao je jedan novinar i svi smo podigli glave. Kakva je Antonia? Razgovorljiva? Ali njegovo pokeraško lice nije ništa odavalo. Ili je Antonija progovorila i on čuvao svoju eksluzivu. Ili nije progovorila i on prikrivao svoj poraz. Moj telefon zazvoni. ‘TC?’ ‘Ovo ti se neće svidjeti.’ ‘Reci.’ ‘Wayne Diffhey nije otac. Otac je Schoko O'Shaughnessy'. Vatrena kugla prošla mi je kroz želudac. Harry Schoko O'Shaughnessy bio je prava stvar. Respektabilni rocker, bogat kao car, živio je u velikoj kao tvrđava osiguranoj kući u Killineyju iz koje se povremeno pojavljivao, nasmijan i neočešljan, kako bi uručio nagrade na razvikanim humanitarnim događajima i uživao u društvu supermodela koji bi se tamo pojavili. ‘Haily je napustila...’ ‘Tko?’ ‘Gospođa Diffhey - zove se Haily. Dakle, napustila je Waynea i odselila se kod Shocka. Kaplan je zapravo bio tamo, u Shockovoj sobi za biljar, igrao je biljar s Bonom kad je ona došla taksijem. On i Bono su otišli do obližnje ljekarne i stvarno kupili test za utvrđivanje trudnoće. Ili bar on tako kaže. Zar ne bi imali poslugu koja to radi? Sat vremena kasnije dolazi Diffney sav u frci - morao je doći podzemnom, jer mu je Haily uzela zadnju dvadeseticu da sredi O'Shaughnessyja, i naravno, ne može ući. Ali Kaplan - kao Kofi jebeni Annan - uvjerio je Shocka da ga pusti unutra da čuje što ima reći. Kad je ušao, Diffney nastavlja praviti frku. Razbio je četiri platinaste ploče, udario Bona ‘nemilosrdnim udarcem’ lijevim koljenom i rekao ‘To je za Zooropu’, a onda tresnuo Shocka ‘po kosi'. To ti je najžešća priča na svijetu, a Kaplan je bio na licu mjesta.’ Antonia je bila sitnija u prirodi. Uvijek su sitnije. Obične i smanjene - iz nekog me razloga podsjećaju na osušene gljive - nije ni nalik blještavoj princezi s crvenih tepiha u elegantnim haljinama. ('Bol zbog nedavnog udarca uzela je danak, pretvarajući je u čudnu gljivoliku...') ‘Sviđa li vam se u Londonu?’, pitala sam. ‘Ili je ova hotelska soba sve što ste vidjeli?’ (Jednom mi je preintervjuirani Bruce Willis smijući se rekao da ne vidi ništa kad negdje dođe, da glumci na turnejama to nikad ne stignu. Zadržala sam taj podatak i koristim ga kad trebam da ljudi misle kako sam veliki poznavatelj.) Antonia kimne. ‘Samo ova četiri zida.’ ‘Moja sestra blizanka živi u Londonu.’ Nije na odmet dati temi malo osobnog štiha. ‘Ali nikad je ne odem vidjeti kad dođem poslom.’ ‘Grozno’, reče Antonia, ne baš zainteresirano.

~ 113 ~ Bocca

Daša

‘Da’, rekoh nastojeći izgledati raspoloženo, ‘grozno je.’ Vještica s mapom zauzela je svoje mjesto na fotelji u blizini i budnim okom pratila naš razgovor. Prazni prostor između mog kažiprsta i srednjeg prsta me svrbio. Uvijek kad sam nervozna želim cigaretu, a sada sam bila jako nervozna. Ovih dragocjenih pola sata bili su moja jedina prilika za priču o dečku homiću, a svi su izgledi bili protiv mene. Antonia je pila biljni čaj. Nisam stvarno očekivala da bi mogla navaliti na žesticu - zamislite, kakvo iznenađenje; pretrpjela strašan šok, konačno - ali to je bila još jedna nepostojeća prilika; kakve su šanse da joj se jezik razveže od nekoliko suhih listova borovnice? Počela sam s nekoliko ulizičkih pitanja za zagrijavanje o njenoj ‘umjetnosti.’ Glumci ništa ne vole toliko kao govoriti o svojoj ‘umjetnosti.’ Međutim, to je strašno dosadno za čitanje, pa se zato nikad ni ne pojavljuje u članku. Iskreno sam kimala glavom dok je mrvila keks (da, domaći, kako sam i pretpostavljala) na tanjuru i objašnjavala kako je razrađivala ulogu djevojke Owena Wilsona koja naporno radi. ‘Provela sam neko vrijeme radeći u odvjetničkom uredu odgovarajući na telefonske pozive’ ‘Koliko dugo?’ ‘Pa, jedno jutro, ali brzo učim.’ Progutala sam veliki komad keksa, skoro mi je probio jednjak. Odgovarala je suviše brzo, nije mi dala vremena da prožvaćem. Čim sam mogla govoriti, spomenula sam neki bezvezni umjetnički film u kojem je glumila prije nekoliko godina. ‘To je bilo važno djelo’, rekla sam da pokažem kako je ja ‘kužim': ona nije samo jedna od mnoštva mršavica, navijena lutkica, ona je ozbiljna glumica. ‘Imate li budućih planova za slične uloge?’ Zatresla je glavom. Jebi ga. Nadala sam se da ću razgovor voditi oko toga koliko je osobna bol korisna u njezinu poslu. Došlo je vrijeme da je skinem s autopilota. ‘Antonia, koja je posljednja laž koju ste rekli?’ Pogleda uplašeno u gospođu Mapu i ja rekoh brzo, u pokušaju da povratim izgubljeni teren. ‘Samo se šalim. Recite mi koje su vaše najbolje osobine.’ ‘Ja sam osoba koja je... hm... koja je timski igrač. Imam smisao za humor. Vidim u ljudima ono najbolje. Obzirna sam, osjetljiva, brižna...’ Da, da. ‘I - ovo nije tako lako - vaše najgore osobine?’ Pravila se da razmišlja. ‘Pretpostavljam... ja sam perfekcionist. Radoholičar.’ Da, da. Uvijek kažu to o perfekcionizmu. ‘Što vas razbjesni?’ ‘Nepravda. Siromaštvo. Glad u svijetu.’ Uobičajeno. Što je s tvojim deč kom koji se jebe u guzicu s drugim frajerom? Bože, Antonia, to bi bilo dovoljno da razbjesni i sveca! Ali osjetila sam da se nešto promijenilo, majušni trzaj u njezinu raspoloženju. Počela je mrviti novi keks u tanjuru i ja krenem. ‘Antonia, zašto to ne pojedete?’ ‘Pojedem?’

~ 114 ~ Bocca

Daša

Gospoda Mapa je sumnjičavo promatrala. ‘To je samo keks, rekoh. Ali smiruje. Da ne spominjemo ono što vam se sad događa...’ - dramska pauza, sućutan pogled - ‘mogli biste upravo sad učiniti nešto umirujuće...’ Još uvijek buljeći u mene, pojela je keks u tri brza zalogaja. ‘Dobro?’ Ona kimne. Zatvorila sam blok. Moj je diktafon još bio uključen, ali zatvaranje bloka stvorilo je dojam da je sve gotovo. ‘Je li to sve?’ Bila je iznenađena. Završiti ranije je dobar potez. Strah da itko gubi interes za njih baca ih u paniku. ‘Ne želim vas previše zadržavati. Naročito s obzirom na to kroz što ste nedavno prošli. Tisak...’, zatresla sam glavom. ‘Kako su vas proganjali...’ Vjeruj mi, vjeruj mi, ja sam dobra, pametna novinarka koja ima sestru blizanku koju ne viđa često. A ti vjerojatno imaš strašnu potrebu ispričati svoju verziju cijele priče... ‘Moj vlastiti urednik rekao mi je da se ne vraćam bez pitanja o vama i Jainu.’ Slegnula sam bespomoćno ramenima. ‘Ali...’ Stavila sam blok u torbu. ‘Oh. Hoćete li imati neprilika?’ Napravila sam pokret za koji sam se nadala da odaje kako ću dobiti otkaz. ‘Ali koga briga?’ Otresla sam mrvice sa svojih hlača i spremala se ustati. ‘Gledajte’, rekla je užurbano. ‘To nije neka bitna stvar. Ionako je bilo gotovo. Više ga nisam voljela. I štogod da netko kaže, ja nisam glupača, znala sam da me vara. Samo nisam znala da se radi o muškarcu.’ Gospođa Mapa pogleda oštro. ‘Antonia! Gospođice, hmm -’ dohvati svoju mapu. Tko sam ja? ‘Gospođice Gildee!’ ‘Drago mi je što imate dobre ljude uza sebe koji brinu o vama’, rekla sam brzo. ‘Je li kod Jaina bilo ikakvih znakova da bi mogao biti homoseksualac?’ Nastavi Antonia, nastavi govoriti. ‘Puno je vježbao, brinuo o svojoj koži, ali koji muškarac to ne radi?’ ‘Ploče Judy Garland?’ ‘Gospođice Gildee!’ ‘Znate što? Ne. Ali išao je u Vegas na koncert Celine Dion.’ ‘A seks?’ ‘Gospođice Gildee, naređujem da prestanete ovog tr...’ ‘Seks je bio odličan!’ ‘Ali je li bio normalan?’ Išla sam na sve ili ništa, u utrci do finiša između mene i gospode Mape. ‘Intervju je upravo završen.’ ‘Što hoću reći jest... - ne mogu smisliti manje izravan način da to kažem...’ Postoji vrijeme za uglađenost i postoji vrijeme za bezobraznost. ‘Je li bilo kroz prednji ulaz ili ulaz za poslugu?’ ‘Št...? Svi to govore?’ Antonia je pocrvenjela od bijesa. ‘Da smo se seksali samo analno?’

~ 115 ~ Bocca

Daša

‘Antonia, ne! Ne govorite više...’ ‘Službeno, neka se zapiše, nije uvijek bio samo analni seks! Bilo je različito!’ ‘Službeno?’ Uzela sam svoj diktafon i isključila. ‘Hvala vam gospođice Allen, gospođo Mapa.’ Dok sam jurila hodnikom do ženskog zahoda, osjećala sam stid. Natjerala sam Antoniju da razbije svoju masku. Onda pomislim, daj molim te. Ona je 21-godišnja ljepotica koja dobiva besplatnu odjeću od Guccija i pet milijuna dolara po filmu. Ja sam slabo plaćena novinarka koja samo radi svoj posao. ‘Grlo mi je izgrebano od gutanja šiljastih komadića keksa.’ Provlačila sam se kroz mnoštvo ljudi koji su upravo sišli s leta iz Zakynthosa i nastavila hodati, s mobilnim pričvršćenim uz uho. ‘Moj je mjehur raširen do deformacije, više nikad neće biti kao prije. Kao vesta oprana na krivoj temperaturi.’ Nastavila sam svoju litaniju žalopojki. ‘Studio će me staviti na crnu listu. Neće mi dopustiti intervjuirati njihove ljude ikad više. Nisam morala ići tako daleko, Damien. Veliki Tata nikad neće objaviti nešto tako izravno kao Antonia Allen priznaje analni seks.’ Iznenada me uhvatilo. ‘Između zvijezda i medija pleše se na njihovu glazbu. ‘I...'. Bilo je to teško priznati - sablast Caseyja Kaplana puhala mi je za vratom. ‘Ali ja ne volim prljave trikove. Prekršila sam sva svoja pravila i osjećam da je to loše...’ ‘Jesmo li se mi seksali analno?’ ‘Za boga miloga! Na neki način.’ ‘Na neki način?’ ‘Pijani eksperiment. Nije uspjelo. I nećemo više ni pokušavati.’ ‘Ne sjećam se.’ ‘Pa, ja se sjećam i nećemo više pokušavati.’ Trzala sam se dok sam prolazila pored bescarinskih cigareta. Iako više nisu bescarinske. I ja više ne pušim. ‘Hoćemo li ti kupiti auto večeras?’, pitao je. ‘Ali zadnji je dan u mjesecu. Večer za čvenk.’ Budući da radimo do kasno, Damien je odlučio da bismo jednom mjesečno trebali imati romantičnu (čitaj ‘seks') večer. ‘O, bože!’ ‘Baš ti hvala! To je bila tvoja ideja.’ Ja sam bila protiv toga, jer mi izgleda tako umjetno. ‘Ne ideja, nego riječ čvenk’, reče. Kada je to postao dio našeg vokabulara? Kao ‘varanje.’ Kad smo kao nacija postigli konsenzus da s ‘preljuba’ prijeđemo na ‘varanje'? Ili ‘tu sam za tebe.’ To je još jedan takav slučaj. ‘Ja sam uz tebe.’ ‘Ona je uz mene.’ ‘Svi smo mi jedni uz druge.’ Kulturni imperijalizam. Svi smo postali Amerikanci. ‘Imamo li ili ne?’ Ja sam bila raspoložena za seks. ‘Želiš li?’ ‘A ti?’ ~ 116 ~ Bocca

Daša

‘Da.’ ‘Onda da.’ Začudo, moj let nije bio odgođen i kući sam stigla prije Damiena. Pustila sam glazbu, ugasila svjetla i upalila svijeće. U ledenici je bilo sladoleda, u hladnjaku borovnica, (zamjena za jagode) i boca crnog vina na stolčiću. (Nema prave hrane. Ja sam pojela bezukusni sendvič u avionu, a on je jeo nešto na poslu.) Sad sam bila nestrpljiva. Skinula sam se u grudnjak i gaćice i obukla halju i, neočekivano, primijetila svoje rublje. Crne pamučne gaće, običan crni grudnjak (dvije različite nijanse crne.) Ništa posebno loše, ali nije bilo jako... zabavno. Bi li me ubilo kupiti nešto lijepo? Tehnički, ne. Ali mislim da to zapravo ne odobravam. Ja sam bila prava žena, pa zašto da se oblačim kao neka muška fantazija? Damien je rekao da ne mari za zavodljive gaćice. Ali što ako je lagao? Što ako me ostavi zbog neke svilenokožne šmizle s komodama punima podvezica i tangi s čipkom...? Nekoliko trenutaka sam se prepustila mračnim fantazijama. Onda sam prestala, Ako je tako glup, odlučila sam, neka, sretno mu bilo. Gucnula sam vino i istegnula se na kauču. Sad sam umirala za tim. Prošlo je toliko vremena. Evo ga doma! Jurnula sam u predsoblje i pružila mu čašu vina. Kao kakva supruga iz pedesetih, sva sam se predala tome da mu odagnam stresove i napetosti vanjskog svijeta - tako da brzo dođe u raspoloženje za seks. ‘Kako si proveo dan? Popij ovo.’ Mala ugađanja se ne smiju preskočiti, iako Damien nije nikad neraspoložen. Na čemu sam zahvalna - mora da je grozno biti odbijen kada tako to očajnički želiš? Ponekad mi je žao muškaraca. (Ali većinu vremena ne.) Kosa mu je bila ulijepljena u resama zbog kacige. Otkopčao je svoju motornu jaknu i otkrio odijelo, bilo je kao da gledam Supermana unatrag. Povukla sam ga za kravatu u dnevnu sobu. ‘Isuse, daj mi jednu minutu’, rekao je pokušavajući popiti vino, a onda udario koljenom o policu za knjige koju sam slučajno gurnula prema njemu. Na kauču, opkoračila sam ga i ruka mi je kliznula ispod njegove košulje i do prsa; uvijek sam voljela njegova prsa. Ali bila sam previše nestrpljiva. Sišla sam s njega i ruke zaposlila ispod njegova struka, kružila prstima, nadražujućim pokretima prema dolje, moji su nokti nježno grebali njegovu kožu. ‘Što se dogodilo s predigrom?’, pitao je. ‘Nema vremena. Suviše napaljena.’ U trenutku sve se pokrenulo, kao ubrzani film o životnom ciklusu biljke sićušni, bezazleni, uspavani pupoljak počinje se odmotavati, postaje gladak, uspravan, deblji, otrese za sebe zadnji nabor i pojavi se uspravan i ponosan. Volim to osjetiti, tu čvrstinu koja počiva na dlanu moje ruke. ‘Podigni se’, rekoh, mičući njegove bokove, da bih mu povukla hlače. Već je raskopčavao košulju i uz zvuk štirkanog pamuka odbacio je. ~ 117 ~ Bocca

Daša

Otkopčao je moj grudnjak i ja sam se nagnula naprijed da spadne. Odmah je uhvatio moje grudi, mjereći ih u svojim dlanovima i pritiskajući bradavice kažiprstom i srednjim prstom. Oči su mu postale staklene i iznenada sam vidjela neobičan prizor: kako je čudno to što se seks veže uz intimnost; ponekad mi se čini da je upravo obratno, kao da nas nastanjuju različiti ljudi. ‘Reci mi o čemu maštaš’, prošaputala sam, nastojeći ponovno pronaći našu bliskost. U njegovim fantazijama obično bih ja bila s drugom ženom. Malo rutinski, ali bezopasno. Nisam sigurna koliko bih bila sretna da su uključivale oblačenje u pelene za odrasle ili u kostim lisice. ‘Grace’, prošapta. ‘Da?’ ‘Prijeđimo u spavaću sobu.’ ‘Ne. Sada smo spontani.’ Bili smo na podu dnevne sobe, ja odozgo, krećući se gore dolje po njemu. Zatvorila sam oči da vratim svoje raspoloženje. ‘Grace.’ ‘Što?’ ‘Lopatice me bole. Idemo gore.’ ‘Dobro.’ Mene su počela boljeti koljena. ‘Ovo je trenutak kad mi najviše nedostaju’, reče Damien, udarajući jastuk kao da mu je majku nazvao kurvom. ‘Postkoitalno blaženstvo nije ni upola tako dobro bez cigarete.’ ‘Budi junak’, rekoh. ‘Neki ljudi su naprosto rođeni pušači’, reče. ‘To je temeljni dio njihove osobnosti.’ ‘Uzmi borovnicu.’ ‘Uzmi borovicu, reče ona.’ Zagledao se u strop. ‘Milijun borovnica ne bi popunilo prazninu. Sinoć sam ih sanjao.’ ‘Borovnice?’ ‘Cigarete.’ ‘Trebao bi probati žvakaću gumu.’ ‘A, ne. To nema efekta.’ Nisam ništa govorila, ali bilo je teško. To je taj njegov mačo stav, to oslanjanje na samog sebe i vjerovanje da mu ništa ne može pomoći. Kad bi ga boljela glava (često) nije uzimao tablete protiv bolova. ('Kakve koristi od njih?') Kad je imao plućnu infekciju (svakog siječnja) ne bi išao liječniku. ('Samo bi mi napisao recept za antibiotike'). Izluđujuće. ‘Ne zaboravi’, rekoh. ‘U četvrtak uvečer, Marnie, Nick i djeca dolaze iz Londona. Mama sprema večeru.’ ‘Nisam zaboravio. Ne ostavljaj me samog s Nickom.’

~ 118 ~ Bocca

Daša

Nick je Marnien muž, zgodan mali vrag koji je nadvladao svoje korijene iz radničke klase da bi postao burzovni mešetar koji pliva u novcu. Mama i tata, stari socijalisti, pokušali su se suprotstaviti njemu i njegovim tačerijanskim idejama, ali on se nije dao. Žive u velikoj kući na Wandsworth Commonu i vrlo su ‘lifestyle’ - Marnie je vozila Porsche terenac. ‘Nema mjesta depri u Nickovu svijetu’, reče Damien. ‘Morat ću slušati njegova izlaganja o prednostima Jaguara nad novim Aston Martinom i kojega treba uzeti.’ ‘Možda neće. Izgleda da ove godine neće dobiti svoj bonus. Drugu godinu zaredom. Svjetske cijene konoplje nisu što su bile.’ Ja sam znala sve o njegovim financijama. Marnie mi je pričala. ‘Ništa njemu neće biti. A ti ne zaboravi da smo u petak navečer pozvani kod Christine na večeru.’ Christine je Damienova starija sestra i slutili smo da ovo nije samo rutinski poziv da se malo ispričamo. Nije se često događalo da imamo intimne večere s njegovom braćom i sestrama, a i bilo ih je toliko da ne bismo stigli na sve. Obično smo Damienovu obitelj viđali na masovkama (i zaista mislim masovkama: ima deset nećakinja i nećaka između nula i dvanaest godina imamo zapravo cijelu tablicu s njihovim rođendanima) prigodom velikih važnih proslava: četrdesetih rođendana, zlatnih pirova i prvih pričesti. Ali zaključili smo da je razlog što smo pozvani na večeru kod Christine i Richarda, samo nas dvoje, taj što su nedavno dobili četvrto dijete i zamolit će nas da budemo kumovi. To je imalo smisla. Ostala Damienova braća i sestra - Brian, Hugh, Diedre - već su bili kumovi ostaloj djeci. Sada kad se rodilo četvrto, bilo je očito da će Damien, ili vjerojatno ja, popuniti prazno mjesto. ‘Što kum točno mora činiti?’ upitao je Damien. ‘Ništa’, rekoh. Ja sam bila Daisyna kuma. ‘Daš im pare za Božić i kad im je rođendan.’ ‘Ne trebaš li se brinuti o njihovoj duhovnoj dobrobiti?’ ‘Samo ako roditelji umru.’ ‘Ali Christine i Richard neće umrijeti.’ Ne. Oni ne bi nikad učinili nešto tako glupo. ‘Hej’, Damien iznenada uzvikne, ‘nemam nikakve obaveze u drugi petak uvečer, zar ne?’ ‘Ja nisam tvoj čuvar.’ ‘Hah! To je smiješno. Jesi li što planirala za mene?’ ‘Zašto?’ ‘Dvadeset prva godišnjica mature.’ ‘Školska godišnjica? Ti?’ Damien je jedan od najnedruštvenijih ljudi koje poznajem. Bilo ga je teško odvući bilo kamo. Često govori da mrzi svakoga, da bi želio živjeti na vrhu usamljene planine i da sam jedina osoba koju može podnijeti na dulje vrijeme.

~ 119 ~ Bocca

Daša

Iznenada sam znala o čemu se radi. Želudac mi je potonuo. ‘Hoće li Juno biti tamo?’ ‘Da, pretpostavljam.’ ‘Pretpostavljaš?’ ‘Ona to i organizira, tako da pretpostavljam da će biti.’ Otkad je Juno poslala onaj prokleti DVD, čekala sam nešto ovako. ‘Što se događa?’ ‘Ništa!’ ‘Zvala te? Ti si nju zvao? Što?’ ‘Ona je zvala mamu. Mama je zvala mene. Ja sam zvao Juno.’ ‘Kada?’ ‘Ne znam. Kad je bio ponedjeljak?’ ‘Jučer.’ Gledala sam ga dugo i uporno. ‘Što se događa?’ ‘Ne vjeruješ mi?’ ‘Da. Ne. Ne znam.’ ‘Jedan brižan vlasnik... i nekoliko nemarnih također. Samo se šalim. Ha ha ha.’ Terry, trgovac polovnim automobilima, gledao je Damiena ravno u oči. ‘Ozbiljno. Vlasnica je bila jedna gospođa, nikad nije vozila brže od četrdeset.’ Ja sam poskakivala gore dolje ne bi li konačno obratili pozornost na mene. ‘... potpuna povijest održavanja...’ Trebala sam laserki snop da skrenem Terryjev pogled s Damienova na moje lice. ‘... novi komplet guma...’ Damien je pokazivao prema meni. ‘Reci to Grace’, kaže, ali Terry ga je čvrsto držao u svom vidnom polju. ‘Terry’, pozvala sam ga. Pravio se da me ne čuje.‘... porez plaćen...’ ‘Terry.’ Stajala sam dvadeset centimetara od njega i, vrlo glasno, viknula mu u lice. ‘Automobil. Je. Za. Mene.’ ‘O, oprosti, dušo.’ Namignuo je Damienu. ‘To nije u redu, dušo. Ali ne zamjeram ti što namiguješ Damienu. Prezgodan, zar ne?’ ‘Bio sam kao hipnotiziran’, Damien se ispričavao kad smo se odvezli. ‘Nisam mogao odvojiti pogled od njega.’ ‘Nema problema!’, bilo je super opet imati auto! Još jedna Mazda, nije tako lijepa, nije kao nova, ali nisam se žalila. ‘Idemo se provozati!’ ‘Do Dun Loaghairea? Da promatramo more?’ ‘Onda možemo svratiti do ulice Yeoman? Da vidimo je li Bid bolje i možemo li opet početi pušiti.’ Jedva je oklijevao, što samo pokazuje da je bio odlično raspoložen. (Uvijek je oklijevao kad je trebalo posjetiti moju obitelj - ili njegovu, doduše, ali to se može očekivati. Inzistirao je na tome da obožava moje roditelje - i zaista mu

~ 120 ~ Bocca

Daša

je bila draga Bid, što je najviše što Bid zaslužuje, s obzirom na to kako se ponekad ponaša, ali familija kao takva izaziva mu jezu. Dočekao nas je gromoglasni Šostakovič. Tata je sjedio u svom stolcu, zatvorenih očiju, dirigirajući glazbom. Bingo je išao naprijed nazad, plešući kao neki lik iz adaptacije romana Jane Austen. Nedostajao mu je samo šeširić s vrpcama ispod brade. Mama je sjedila za kuhinjskim stolom, čitajući knjigu Islamofobija: Kako je Zapad preformulirao muslimansku ideologiju. Bid je na glavi imala pletenu kapu sa žutobijelim prugama izgledala je kao zvono za čajnik - i bučno listala nešto pod naslovom Šećer za Susie. Svi su - uključujući i Binga - pili tatino odvratno maslačkovo vino. Mama nas je prva ugledala. ‘Što radite ovdje?’ ‘Imam novi auto.’ Tata je razrogačio oči i uspravio se u stolcu. ‘Jesu li ti lopovi lihvarski stvarno platili?’ ‘Jesu’, lagao je Damien. Proći će zapravo mjeseci dok ne vidimo i jedan novčić, ali nijedno od nas ne bi izdržalo još jedan tatin bombastičan govor. ‘Kako se osjećaš, Bid?’, upita Damien. Spustila je knjigu. ‘Umirem za cigaretom, hvala na pitanju.’ ‘Mislio sam na zdravlje...’ ‘A, to’, rekla je tužno. ‘Još samo pet kemoterapija i onda možemo svi opet pušiti.’ Suza se otkotrljala niz njezin žućkasti obraz. ‘Ne plači, molim te’, rekla sam uzbunjeno. ‘Ne mogu si pomoći. Nedostaju mi... tako mi nedostaju... cigarete’, gušila se. ‘I meni, i meni, Bid draga, i meni.’ Mama je zaklopila knjigu te i ona počela plakati - onda tata! ‘To je neizdrživo’, reče, glas mu je bio hrapav i očajnički, ramena su mu se tresla. Bingo je pojurio prema njemu, lupkajući šapama o linoleum i položio glavu tati u krilo. ‘To je pravo prokleto mučenje.’ Tata pogladi Binga po glavi pomalo luđački. ‘Držanje cigareta podalje od sebe posao je s punim radnim vremenom.’ ‘Ne smeta mi imati rak.’ Bid je podigla pogled, lice joj je bilo vlažno. ‘Ubija me to što ne pušim.’ ‘Ja ih sanjam’, priznala je mama. ‘I ja!’ ‘I ja! reče Damien. ‘I ja’, reče tata kroz suze. ‘Nikad nisam pojeo toliko kolača. Ne vidim koja je korist od toga da se odreknemo nikotina, ako će nas ubiti tolike zasićene masti.’ ‘Kako tvoji ljubići?’ Pokazala sam prema Bidinoj knjizi. ‘Nisu ljubići, to je erotika. O nekoj djevojci Susie koja ide u krevet s kim stigne. Blesavo, vrlo blesavo, ali su dijelovi o seksu dobri.’ Isuse, Marnie je tako mršava. Kroz jedan od onih maminih vunenih džempera mogla sam napipati njezina rebra. Uvijek je bila mršavica, ali sada je bila mršavija nego ikad. Ne bismo li se trebali malo utoviti s godinama? ~ 121 ~ Bocca

Daša

Čak i ako se ne odreknemo pušenja? (Prošla su tek četiri dana, a ja sam već imala problem sa zakopčavanjem odjeće u struku.) ‘Smrzavam se’, reče. ‘Ova kuća. Gdje je Damien?’ ‘Dolazi.’ Bolje bi mu bilo da dolazi. ‘Jako si mršava.’ ‘Jesam? Baš dobro.’ O bože, pomislim, nadam se da pored svega drugog nije još zapala u anoreksiju. Nedavno sam pisala članak o tome kako je to sve veći trend među ženama od četrdeset i nešto godina. Marnie je imala tek trideset i pet, ali ona je uvijek voljela biti ispred drugih. Dolje u kuhinji vladali su vika i kaos. Daisy i Verity galopirale su oko stola kao poniji, mama je miješala nešto u loncu i rješavala križaljku, a tata je zabio glavu u biografiju Henryja Millera. Sve je izgledalo kao da je eksplodirala ružičasta bomba; ružičasti ruksaci, ružičaste jaknice, lutke odjevene u ružičasto... ‘Zdravo, mila.’ Nick se ispružio (zapravo se protegnuo, ako hoću biti poštena) da me poljubi za pozdrav. ‘Izgledaš fantastično!’ I on je izgledao fantastično. Visok samo 175 cm, ali izgleda opako dobro. Kosa ošišana izrazito dobro, a njegove traperice i majica dugih rukava izgledale su nove i (kako mama kaže) kao iz žurnala. ‘Pozdravite tetu Grace!’ Marnie naredi djevojčicama. ‘Ne možemo! reče Daisy. ‘Mi smo poniji. Poniji ne govore.’ Protutnjala je pored mene i ja sam zgrabila i poljubila njeno lice nalik latici. Izvila se iz mojih ruku, vičući: ‘Poljubila si konja. Grace je poljubila konja.’ ‘Poljubila je ona i gore u svoje vrijeme’, oglasi se Damien. ‘Drago mi je da si stigao’, rekla sam tiho. ‘Meni nije.’ Ne smijem se smijati, to ga samo ohrabruje. Štipnula sam ga za bedro, dovoljno snažno da ga zaboli. ‘Vrlo si tvrdoglav. Tko ti je otvorio?’ ‘Bid. Vratila se u krevet. Zašto je Bingo vani?’ Bingo je naslonio lice na staklo, tužno promatrajući zabavu u kuhinji. ‘Verity se iznenada boji pasa.’ ‘Ujak Damien!’ Daisy se bacila prema njemu i pokušala mu se popeti uz nogu, kao majmun uz drvo. On je uhvati za gležanj i nosi je tako glavom nadolje, dok je ona vriskala od straha i užitka. Spustio ju je i pružio ruke prema Verity. Ali ona je zauzela obrambeni stav iza kuhinjskog stota. ‘Pozdravi Damiena’, rekla je Marnie. Ali Verity se povukla dalje i stajala leđima naslonjena uza zid, gledajući Damiena u strahu. ‘Ne brini, Verity’, reče on blago. ‘Nije prvi put da me žena odbije.’ Sirota Verity nije ispala baš privlačna. Bila je mala i nekako skupljena, ali joj je lice bilo staro. Nešto nije bilo u redu s njezinim očima - ništa ozbiljno ali je to značilo da mora nositi naočale, što joj je davalo starmali i mudrački izgled. Mora da je bilo teško biti Daisyina mlađa sestra. Daisy je bila vesela i sigurna, visoka za svoju dob sa svijetlim očima i baršunastom kožom kao u anđela. ‘Pivo, Damien?’, upitao je Nick. ~ 122 ~ Bocca

Daša

‘Da, Nick, pivo, super!’ Damien je uvijek imao taj ton muškog drugarstva prema Nicku, kako bi pokrio činjenicu da zapravo nema s njima o čemu razgovarati. ‘Pa, kako posao?’ ‘Odlično. Kod tebe?’ ‘Da, super!’ ‘Ima li vina?’ Pronašla sam bocu crnoga i nalila u četiri čaše. ‘Za mene ne’, Marnie reče žalosno. ‘Ja sam na antibioticima.’ Tata digne pogled s knjige, s uzbunom na licu, spreman započeti tiradu protiv farmaceutskih tvrtki. ‘Neka ga netko zaustavi’, Damien reče. ‘Šuti’, reče mama. ‘Ti glupi starče. Nitko te ne želi slušati.’ ‘Što ti je?’, upitam Marnie. ‘Upala bubrega.’ Dobri bože, uvijek je bilo nešto. Ona je bila najbolesnija osoba na svijetu. ‘Ti si kriva, znaš.’ Nasmijala se. ‘U utrobi si uzimala svu hranu. Ostavila me bez ičega.’ Poznati refren, i gledajući nas, mogli biste se složiti. Ona je bila sitna, sitna i visoka tek 152 centimetara. S malim licem, velikim plavim očima i dugom kestenjastom kosom bila je ljepotica. Ja sam se kraj nje osjećala kao trapavi tegleći konj. Opet počne galopiranje, poniji su udarali o stolce (naročito tatin) uz ciku, smijeh i tutnjavu. ‘Vas dvije!’ Iznenada cikne tata, kad su mu iz ruku izbile knjigu po peti put. ‘Prestanite! Prestanite! U ime svega što je sveto, prestanite! Idite gledati televiziju u drugu sobu.’ ‘Nemamo što gledati’, reče Daisy. ‘Nema kablovske.’ ‘Čitajte knjigu’, sugerirala je mama. Svi su je ignorirali. ‘Reci nam da gledamo DVD’, naredi mi Daisy. ‘Gledajte DVD’, rekla sam. ‘Ne možemo.’ Daisy zgrabi moje zapešće i reče, dok su joj oči sjajile iskrenim čuđenjem. ‘Jer nema DVD-playera!’ Gledale smo se podrugljivo zaprepašteno. Tata je ustao. ‘Idem prošetati Binga.’ ‘Već si ga šetao’, reče mama. ‘Sjedi. Marnie! Odakle ti te modrice?’ ‘Koje modrice?’ Rukavi Marniena džempera kliznuli su joj do lakata, otkrivajući žuto-ljubičaste cvjetove na rukama. ‘A, te. Od akupunkture.’ ‘Zašto trebaš akupunkturu?’ ‘Neispunjene želje.’ Nenamjerno sam pogledala Nicka. Njegov pogled sklizne mimo moga. ‘Kakve želje?’, pitala je mama. ‘Pa znaš. Da imam 172 centimetra. Da sam optimist po prirodi. Da dobijem na lotu.’ ‘Zar akupunktura obično napravi takve modrice?’ ‘Vjerojatno ne, ali znaš mene.’

~ 123 ~ Bocca

Daša

‘Mali problem.’ Nick je sišao u kuhinju. ‘Verity neće na spavanje. Kaže da kuća ima duhove.’ Mama je bila zatečena... ‘Ali nema. To je jedini nedostatak kojeg nema.’ ‘Da ih ima, mogli bismo nešto zaraditi’, reče tata. ‘Hoće se vratiti kući u London.’ Verity je stajala na stepenicama, njen je mali ružičasti ruksak bio spakiran i tužno je odbijala ikoga pogledati. ‘Nema duhova u ovoj kući’, rekla sam joj. ‘Svi su se preselili u susjednu kući kad su tamo dobili kablovsku.’ Damien je stajao na stepenicama iz mene. ‘Ne čovjek!; vikala je Verity. ‘Hoću mamu!’ ‘Dobro, odlično, oprosti.’ Damien se povukao. Onda je Marnie preuzela kontrolu. Prišuljala se do Verity, tiho joj govoreći, rastjerala njezin strah polako i blago. Bila je beskrajno strpljiva. Tako strpljiva da sam pomislila da će ostati tamo cijelu noć. Verity je naglo kapitulirala. ‘Oprosti, mamice, volim te mama.’ ‘I ja tebe volim, zlato.’ Otišla je u krevet i Marnie je legla pokraj nje. ‘Samo malo dok ne zaspi. Neću dugo.’ Kad sam sišla, Damien me ščepao. ‘Je li zaspala? Možemo li ići? Molim te.’ ‘Hoću razgovarati s Marnie na miru.’ ‘Mogu li ja ići? Imam sutra rano sastanak. I gubim volju za životom. Razgovaram s Nickom već devet prethodnih života. Godišnja doba su se promijenila. Drveće je procvjetalo, požutjelo i opet procvjetalo. Možda, kad bih pušio, ali moja tolerancija nije što je bila...’ Nije imalo smisla da ga zadržavam. ‘O, dobro.’ Smijala sam se. ‘Ali ja ću ostati.’ Tata je primijetio da Damien skuplja svoje stvari i odmah se uzbunio. ‘Ideš li na pivo?’ ‘Ne... idem odmah kući.’ ‘Oh, zar?’ Uzvici razočaranja. ‘Zašto? Zašto ideš? Zašto?’ ‘Rano ustajem.’ Osmjehnuo se s nelagodom. ‘Adio, Damien.’ Mama ga potapša po licu. ‘Volim veličinu ljudske patnje.’ Vigny La Maison du Berger. ‘Adio’, reče on i zbriše. Tata pogleda prema vratima kroz koja je nestao Damien i reče zamišljeno: ‘Zanimljivo je da ispod svega toga, svega toga, on je dobar čovjek. Dao bi ti i košulju s leđa.’ ‘Iako bi se žalio da mu je to omiljena košulja i da će mu strašno nedostajati’, rekla je mama, a onda ona i tata prasnu u grohotan smijeh. ‘Ostavite me na miru!’, protestirala sam. Marnie se pojavi. ‘Gdje je otišao Damien?’ ‘Treba svoj prostor.’

~ 124 ~ Bocca

Daša

Marnie zatrese glavom. ‘Ne znam kako ti to postižeš. Ja sam suviše nesigurna da bih bila s nekim kao što je Damien. Kad god bi bio neraspoložen, mislila bih da sam ja kriva.’ ‘Ali on je uvijek loše raspoložen.’ Poviknuo je tata, kao da je upravo rekao nešto strašno duhovito i onda su se on i mama opet dugo smijali. Pokušala sam se ušuljati bez da probudim Damiena, ali je on sjeo i upalio svjetlo. Pospano me upita. ‘Što je s Verity?’ ‘Ne znam.’ ‘One naočale? Izgleda kao neki ekonomist.’ ‘Ili knjigovođa. Znam.’ ‘Izgleda nakazno.’ ‘Ona je samo mala djevojčica.’ ‘Ona je kao Carrie. Kladim se da može izazvati požar.’ Nisam rekla ništa. Znala sam što je htio reći. ‘Uđite, Grace, uđite.’ Dee Rossini. U ranim četrdesetima. Maslinasta koža. Crveni ruž. Lijepe smeđe oči. Crni kovrčavi uvojci skupljeni u zavojitu punđu. Široke hlače a la Katherine Hepburn. Vuneni džemper do bedara, čvrsto stegnut oko tankog struka. Povela me kratkim hodnikom. ‘Čaj? Kavu? Puslice? Upravo su iz peći.’ ‘Što? Pravite puslice? Sami?’ ‘Jedan od mojih pomoćnika kupio ih je kod Marks&Spencersa i ubacio u peć deset minuta prije nego što ti trebaš doći.’ Nasmijala se prvi put. ‘Da, domaći.’ Imala je jednu od onih kuhinja, znate tu vrstu - lonci s bosiljkom na prozorskoj dasci, i police pretrpane teglicama i retro-limenkama punim skupe riže i komadića tjestenine čudnih oblika (misliš da ih na kraju daju kao ostatke lokalnim seljacima, ali su začudo skuplji od normalne tjestenine). Bilo je ušuškano, ugodno, zrak je mirisao po toploj čokoladi i mogli ste reći da bi Dee, ako bi bila pred izazovom da skuha bilo što na svijetu, imala pri ruci sve što joj treba. (Mongolski gulaš od jaka? ‘Samo ću odmrznuti nekoliko jakovih odrezaka.’ Svježa juha od tartufa? ‘Imam malu gomilu zemlje s tartufima u dvorištu, idem ih odmah iskopati.') Bilo je utješno vidjeti da je između stropa i kuhinjskog ormara trebalo skinuti prašinu. Veliki Tata je dao naredbu za članak o Dee, ali ga je Jacinta odbila raditi. To je imalo nekakve veze s nekakvim šalom Hermes - tvrdila je da joj je Dee Rossini ispred nosa otela zadnji koji se mogao naći u Irskoj - pa sam pitala mogu li tekst napisati ja. Mama je bila zadovoljna; ona je voljela Dee Rossini - koja je bila jedno od sedmero djece majke Irkinje i oca Talijana, preživjela obiteljsko nasilje, samohrana majka i prva žena u irskoj politici koja je osnovala važnu političku stranku. Osnivanje političke stranke obično završi neuspjehom, ~ 125 ~ Bocca

Daša

posebno u Irskoj, gdje politikom vlada klub tijesno povezanih muškaraca. Ali, suprotno svim očekivanjima, Nova Irska se održala, ne kao smiješna marginalna strančica, već kao partner u uspješnoj koalicijskoj vladi s Nacionalnom strankom Irske). I iako je morala pjevati s iste partiture kao i Napiji, Dee Rossini se nije nikad propustila oglasiti kada se radilo o bilo kojem ženskom pitanju - irske smiješne naknade za skrb o djeci, mali budžeti ženskih skloništa ili nedostatak propisa o plastičnim operacijama. ‘Sjedite, sjedite.’ Izvukla mi je kuhinjski stolac. Bila je rijetkost intervjuirati političara u njegovoj kući. Još veća rijetkost da političar kuha kavu i iznese hrpu vlastoručno ispečenih puslica na bakinu tanjuru oslikanom vrbama. ‘Jeste li se lako parkirali?’, upitala je. ‘Super. Došla sam iz ureda, ali možete li vjerovati da živim samo pet minuta odavde. U ulici Ledbury.’ ‘Mali je svijet.’ ‘Slažete li se da...’, pokazala sam na svoj diktafon. Nestrpljivo je mahnula da odagna moju zabrinutost. ‘Sve je u redu. Bolje da me točno citirate. Smeta li vam da lakiram nokte dok razgovaramo?’ ‘Žena ima mnogo uloga.’ ‘Nije to ni pola. Radim i vježbe za mišiće zdjelice, također. A kad samo pomislimo što ću pripremiti večeras za večeru. Pa briga za dug trećeg svijeta...’ ‘Dobro, Dee.’ Otvorila sa svoju bilježnicu. ‘Skandali.’ Nije imalo smisla okolišati. Svrha je članka bila dati joj priliku da se brani. ‘Tko bi vam želio podmetnuti?’ ‘Svakojaki ljudi. Oporba, očito. Svaka šteta nanesena koalicijskom partneru Napija je za njih dobitak. Čak i među Nacionalistima ima mnogo onih koji misle da sam gnjavaža i nevolja.’ Ima smisla. Uvijek je skretala pozornost na nepodnošljiv odnos prema ženama, čak i kad su za to bili odgovorni Napiji. Još se prošli tjedan usprotivila imenovanju (od Napija) jednog suca, protukandidata ženi, koja je primijetila da silovatelji i nasilnici prema ženama rijetko dobiju ikakvu kaznu osim ironičnih primjedbi suosjećajnog, obično muškog suca. ‘Imate li kakvu konkretnu pretpostavku? Konkretne osobe?’ Nasmijala se. ‘I dobijem tužbu za klevetu prije nego kažeš keks?’ ‘Možemo li ponoviti što se zapravo dogodilo. Ličili ste kuću. Kako ste izabrali tvrtku? Jesu li se oni obratili vama?’ ‘Bože, ne. Kao da sam tako glupa - ‘Halo, gospodo ministrice obrazovanja, možemo li vam oličiti kuću besplatno?’ Netko mi ih je preporučio.’ ‘Dobro. Onda su došli, oličili kuću, zagorčali vam život nekoliko tjedana, onda poslali račun?’ ‘Nije bilo računa. Zvala sam ih četiri puta i na kraju dobila usmeno iznos i poslala im ček.’ ‘Dakle, bez računa. I nema dokaza da ste platili. Koliko je koštao taj posao?’ ‘Dvije tisuće.’ ‘Većina nas bi primijetila da dvije tisuće nisu skinute s računa.’ ~ 126 ~ Bocca

Daša

‘Pričajte mi o tome. Ali to je bilo s jednog računa na koji svakog mjeseca nešto uplatim, za veća održavanja, kao zamjenu kotla i obnovu krova. Na njemu nema puno promjena pa ga i ne provjeravam često. Ja radim osamnaest sati dnevno. Sedam dana u tjednu. Ne može se sve stići.’ Dok je govorila, bojila je nokte vještinom stručnjaka. Tri savršena poteza - u sredini, lijeva strana, desna strana - na svakom noktu, a onda bi prešla na sljedeći. Bilo je vrlo umirujuće to promatrati. A boja - blijeda, blijeda smeđa kao vrlo bijela kava, koju većina žena (na primjer, ja) ne bi ni primijetila na polici - izgledala je tako neobična i predivna da se mogu kladiti da je ljudi uvijek pitaju gdje je nabavila. Imala je nevjerojatno puno stila. (To je njezina talijanska strana.) ‘Dobro. Vjenčanje vaše kćeri? Zašto to niste platili?’ (Unatoč naporima Velikog Tate da ova priča nestane, sve su je druge novine donijele nadugo i naširoko.) ‘Veći dio je plaćen i prije samog vjenčanja. Položila sam 80 posto iznosa u svibnju i, da, taj je ček naplaćen. Ostatak nije plaćen, jer tog su dana svašta zabrljali. Nije bilo vegetarijanskih jela, nije bilo dovoljno glavnoga jela, sedmoro ljudi je ostalo gladno. Izgubili su tortu i još uvijek ne znamo što se s njom dogodilo. Ženski toalet nije radio, a podij za ples bio je kao ledena ploča. Svi su proklizavali i Torijin novi svekar morao je na hitnu zbog iščašenja koljena. Znam da sam vladina ministrica i da se moram držati nekih normi, ali ovo je bilo vjenčanje moje jedine kćeri.’ Kimnula sam u znak shvaćanja. ‘Bilo je to prije samo dva mjeseca - u kolovozu - i još uvijek se sporimo, ali naravno platit ću im kad se složimo o iznosu.’ Izgledala je kao je to beznadežno. ‘Ne plaši li vas da vam je netko mogao namjestiti? Da prati vaš život tako u detalje da zna da niste platili razliku iznosa za vjenčanje? A onda da to iskoristi za diskreditaciju?’ ‘Za političara, to ide u paketu.’ Nasmijala se kiselo. ‘Doživjela sam i gorih stvari.’ Podsjetili su me na njezinu prošlost. Osam puta je dospjela u bolnicu zbog svoga bivšeg muža, prije nego što ga je konačno napustila - i zbog toga izgnana iz svoje revne katoličke obitelji. S iznenadnom, iskrenom znatiželjom, upitala sam: ‘Napravite li ikad rižoto samo za sebe?’ Rižoto je takva gnjavaža, sve ono brižljivo dodavanje žlica temeljca, tko bi se zamarao? ‘Ovo nije nikakva zamka’, rekla sam. Ali ona je razmislila. ‘Ponekad.’ Znala sam. Bila sam puna strahopoštovanja prema onim ljudima koji, čak i kad su gladni, radije polako pripreme nešto divno. Ja, kad sam gladna, pojela bih bilo što, samo da je pri ruci odmah: stari kruh, crne banane ili šaku kornfleksa nabubanih u usta ravno iz kutije. ‘Što je s muškarcima?’, pitala sam. ‘Što s njima?’, ozareni osmijeh. ‘Netko poseban?’ ~ 127 ~ Bocca

Daša

‘Ne, nema se vremena. Jedini muškarci koje susrećem su političari i stvarno bih trebala biti očajnica...’ Ali ona je bila seksi. I, naravno, vruće krvi. Barem jedna njena polovica. Mogla sam zamisliti kako se dugo seksa i jede kuhane breskve s muškarcima svih vrsta: duhovitim zgodnim glumcima, arogantnim milijunaškim vlasnicima trkaćih konja... ‘Dobro, Dee. Mislim da imam sve što trebam. Hvala za puslice. Žao mi je što nisam nijednu pojela.’ ‘U redu je. Paddy dolazi kasnije na radnu večeru, natjerat ću njega da ih pojede.’ ‘Kako je raditi s Paddyjem?’ Ne bih trebala to pitati. ‘Paddy?’, pomaknula je glavu i gledala u kut stropa, mali osmijeh pojavi se u uglu usana. ‘Vidi kolika je ona paučina. Obično doma ne nosim kontaktne leće. Kad je kuća prljava ja samo skinem naočale. Progresivne.’ Okrenula se i pogledala me. ‘Znate’, rekla je, ‘Paddy je super.’ ‘Pa, to svi znamo. Mogu li na zahod prije nego što odem?’ Djelić sekunde izgledala je nervozno. ‘Gore je. Dođite. Pokazat ću vam.’ Zatvorila sam vrata kupaonice iza sebe. Dee se motala po stubištu djelujući nemirno. Shvaćala sam njezinu nervozu. Novinari su uvijek pisali grozote o osobnim stvarima koje nađu u kupaonicama onih o kojima pišu. Nije da sam baš namjeravala izvesti takvo lukavstvo. Kupaonica je bila čista, nije bilo zgužvane zavjese za tuš ili kućnog kompleta botoksa. Slaba lovina. Kad sam izašla, Dee nije bilo. Našla sam se ispred troja zatvorena vrata. Spavaće sobe. Vrata kao da su mi govorila ‘otvori me, hajde Grace, otvori me'. I ja jednostavno nisam mogla odoljeti. Pretvarala sam se da je to moj novinarski instinkt psa tragača u potrazi za malo dodatnoga kolorita; ali, pošteno govoreći, bila sam samo znatiželjna. Okrenula za kvaku na vratima i gurnula ih i, iako je soba bila mračna, iznenadila me toplina drugoga ljudskog bića u prostoriji. Drhtaj straha prođe kroz mene. Otišla sam predaleko, što ako je to bio neki mišićavi pastuh kojeg je Dee pokupila radi divljeg, anonimnog seksa? Već sam bila na izlazu kad sam vidjela da je u sobi žena - djevojka, zapravo - koja leži na krevetu. Sjela je kad su se vrata otvorila i dok je svjetlo s prozora na stubama išlo prema njoj, ja sam bila šokirana. Njen je nos zauzimao pola lica, a oči su joj bile tako natečene i ljubičaste da nije mogla ništa vidjeti. Otvorila je usta. Nedostajala su joj dva prednja zuba. ‘Oprostite!’, povukla sam se. ‘Dee!’, djevojka je zvala, s panikom u glasu. ‘DEEEEE!’ ‘Ne, šššš, molim vas, u redu je, ššš.’ Dee će me ubiti. Dee izleti iz kuhinje i potrči uza stube. ‘Što se događa?’ ‘Ja sam kriva! Malo sam provirila. Nisam trebala.’ Dee je uzdahnula. ‘Ako ste htjeli vidjeti moju komodu s rubljem, samo ste trebali pitati.’

~ 128 ~ Bocca

Daša

Prošla je pokraj mene i primila djevojku za ruke, a tada sam poželjela da sam odoljela sirenskom zovu zatvorenih vrata i samo sišla niz stepenice, kao normalna osoba. ‘Nisam vas htjela uplašiti’, govorila sam djevojci sa sobnog praga, ‘jako mi je žao.’ ‘Elena, pulako, pulako’, Dee je umirivala, umirujućim zvukovima na nekom stranom jeziku. Konačno, djevojka je ponovo legla, pogledavši me uplašeno. Dee je čvrsto zatvorila vrata sobe i rekla mi. ‘Ovo niste vidjeli.’ ‘Neću ništa reći. Kunem se.’ Skoro sam se spoticala o vlastite riječi u namjeri da je umirim. Shvatila sam zašto je Dee bilo neugodno pustiti me gore. Nije to imalo veze s mogućnošću da napišem nešto pakosno o njezinoj kupaonici. ‘Mislim to ozbiljno, Grace, ne smijete nikome reći. Zbog njene sigurnosti. Ona ima samo petnaest godina.’ Na trenutak Dee je izgledala kao da će briznuti u plač. ‘Dee, kunem se svime do čega mi je stalo.’ (Nisam bila sasvim sigurna što bi to bilo, ali sam je htjela uvjeriti u svoju iskrenost.) ‘Ali što joj se dogodilo? Eleni, je l’ se tako zove?’ ‘Njen momak, svodnik, kako god da ga nazoveš, joj se dogodio. On ne zna gdje je ona. Ako sazna, doći će po nju. Ovdje je dovedena prije samo nekoliko sati. Bilo je suviše kasno da promijenim mjesto našeg intervjua i da ti nisi trebala na zahod... ‘ ‘...i gurala nos gdje ne treba. Kunem se, Dee, neću reći ni riječi.’ ‘Čak ni tvom partneru. On je novinar, zar ne? Možeš li to zatajiti od njega?’ ‘Mogu.’ Ona pravi vlastite puslice. Može lakirati nokte lijevom rukom. Skriva žene koje su bijegu. Govori nekakav jezik koji zvuči slavenski. Pomalo sam se zaljubila u Dee Rossini... ‘I ona je seksi’, reče Damien. ‘Vrlo zgodna stranka, Nova Irska. Nije li?’ ... ali zbog nje sam se osjetila pomalo nedoraslom. Kad nije čuo moj odgovor, počeo je opet: ‘Paddy de Courcy? Pola čovjek pola priopćenje za medije? Zgodan, zar ne?’ ‘Trebala bih činiti više’, promrmljala sam. ‘Više čega’, Damien upita. ‘Jednostavno... više.’ ‘To je ujak Damien! Damien! Damien! Damien!’ Na drugoj strani teških hrastovih vrata, Damienov četverogodišnji nećak Alex je divljao. ‘Julius, Julius, čovječe!’ Alex je zvao svoga sedmogodišnjeg brata. ‘Otvori vrata, čovječe. Damien je ovdje.’ Vrata se otvoriše i Alex pojuri prema Damienu i meni. Imao je na sebi Supermanove hlače, plave čizmice s patentnim zatvaračem (pretpostavljala sam da pripadaju njegovoj devetogodišnjoj sestri Augustini) i cjedilo za juhu na glavi. ~ 129 ~ Bocca

Daša

‘Motor! Motorbicikl!’ Na neki način podsjećao me na Binga, imao je kao i on nekakvu veselu energiju. ‘Nnnnnnearrrrrrrnnnn!’ Pokušao je protrčati pokraj Damiena jureći u vanjski svijet, da bi mogao sjesti na kamikazu i praviti se da vozi, ali ga je Damien zaustavio svojim koljenima. "Večeras nema motora, Alex.’ Došli smo taksijem. Tako da bismo oboje mogli piti. ‘Nema motora?’ Energija je nestala iz Alexa kao da je netko isključio struju. ‘Zašto ne, čovječe?’ ‘A eto tako, čovječe’, Damien se sagnuo na Alexovu visinu. ‘Kad dođem sljedeći put, doći ću na motoru.’ ‘Obećavaš, čovječe? Ovdje imaju novu bebu. Ali nemoj je pustiti na motor, samo mene?’ ‘Samo tebe. Obećajem.’ Christine, visoka, elegantna i nevjerojatno vitka za ženu koja je rodila prije samo pet tjedana, došla nas je pozdraviti. ‘Ulazite, ulazite. Oprostite, i ja sam tek stigla, sve je malo...’ Skinula je cjedilo s Alexove glave. Alex je blago protestirao. ‘To je moj šljem, čovječe.’ ‘Richard bi trebao doći uskoro.’ Richard je Christinein muž. Radi jedan od onih misterioznih poslova gdje se provodi četrnaest sati dnevno na telefonu zarađujući novac. Damien i ja smo se između sebe šalili da ga svaki dan zaključavaju u ured i ne daju mu van dok ne zaradi još jednu stotinu milijuna eura. (... devedeset osam... devedeset devet... još uvijek devedeset devet... devedeset devet... i sto! Bravo, možeš ići kući, Richarde.) Christine nas je vodila u golemu kuhinju gdje je plaha Poljakinja radila nešto s mikrovalnom pećnicom. ‘Ovo je Marta’, reče Christine. ‘Naša nova dadilja.’ Marta kimne glavom i odmah zbriše. ‘A ovo...’ Christine je s nježnošću gledala u košaru u kojoj je spavala majušna beba ružičaste kože ‘... je Maximillian.’ (Da, Christine i Richard su sve svoje četvoro djece nazvali po carevima. Znam da zbog ovog zvuče kao ćaknuti megalomani, ali nisu.) Damien i ja smo pristojno buljili u zaspalo dijete. ‘Dobro, sad mu se možete prestati diviti.’ Christine je uzela otvarač. ‘Vino?’ ‘Da. Mogu ti nekako pomoći?’ Bilo je to lažno pitanje. Christine nikad ne treba tuđu pomoć, ona sve radi toliko puno bolje i brže od svakog drugog da ta pomoć nije imala nikakve svrhe. I inače, nisam htjela pomagati. Bila sam na večeri u tuđoj kući, zašto bih željela raditi ono što moram raditi doma? ‘Sve je u redu’, reče Christine. ‘Napravila sam sinoć većinu stvari. Samo nekoliko minuta da dovršim.’ ‘Što je s tvojim hlačama?’, upitala sam. ‘Kako izgledaš tako uredno? Nisi se već vratila na posao?’ ‘Bože, ne. Samo navratim na dva sata dnevno, tek da držim stvari na oku.’ Christine je bila toliko pametna i savršena da više nije sama operirala. Zapravo, bila je šefica kirurgije u najskupljoj dublinskoj bolnici, prva žena ~ 130 ~ Bocca

Daša

koja je ikad dobila to mjesto (ili je možda bila najmlađa šefica. Teško je to pratiti, jer Stapletonovi izgleda uvijek dobivaju prve nagrade. Da im, svaki put kad netko od njih dobije promaknuće ili nagradu, priredimo slavlje kakvo zaslužuju, završili bismo u ludari). ‘Gdje je Augustina?’, potražila sam pogledom. ‘Na satu sanskrta?’, upita Damien. ‘Ha, ha! Mandarinskog, zapravo.’ Trebalo mi je vremena da shvatim da se Christine ne šali. ‘Nismo je mi tjerali’, reče Christine, kad sam pokušala prikriti svoje zaprepaštenje - zapravo, nepriliku, da budem iskrena. ‘Ona je tražila da ide na satove.’ Suviše otkačeno. Zašto bi netko s devet godina tražio da uči mandarinski? ‘A mi budno pazimo na nju’, reče Christine. ‘Na ravnotežu između posla i života?’, sugerirao je Damien. ‘Kad bi ti jezik bio malo manje...’ reče Christine. ‘Ali, živjeli.’ Podigla je čašu. ‘Divno je što vas vidim oboje.’ Uslijedio je mali očekivani trenutak i ja sam namjestila izraz lica koji govorio ‘da, bit ćemo počašćeni da budemo Maximillianovi duhovni staratelji ako ti i Richard umrete, što vi, naravno nećete! ali trenutak je preuzela Augustina koja je ušetala u kuhinju i nemarno rekla ‘Zdravo, ujače Damien, zdravo ujna Grace.’ Bez velikog oduševljenja, poljubila nas je oboje. Bila je visoka za devetogodišnjakinju i vrlo lijepa. Pomirisala ja zrak svojim delikatnim nosom i uzdahnula. ‘Opet marokanska večera.’ ‘Kakav je bio tvoj sat danas?’, upita Christine. ‘Što si naučila?’ ‘Smijem li nešto provjeriti?’, Augustina upita Christine. ‘Ti ne znaš mandarinski, zar ne? Što ćeš onda dobiti ako ti kažem što sam naučila? Ti ne bi razumjela ni riječi.’ Mala kučka, pomislila sam. Nije čudo da ne želim djecu. Daš im sve, a oni ti zahvale tako što odrastu s prezirom prema tebi. Augustina ponovno obrati pozornost na mene. ‘Imam iznenađenje za vas dvoje.’ ‘Oh? Što je to?’ Podigla je obrve kao da ne može sasvim shvatiti našu glupost. ‘I z n e n a đ e nj e’, slovkala je. ‘Ne možete znati unaprijed što je to. Saznat ćete kasnije.’ ‘Zdravo’, reče tihi glas. Bio je Richard, koji se vratio sa skupljanja svojih sto milijuna eura. U sivom odijelu, sa sivom kosom i siv od iscrpljenosti. Uspio je održati nekoliko trenutaka površne konverzacije s Damienom. ‘Dobar ti je bio onaj članak o Bjelorusiji’, reče. ‘Pa kako su svi tamo u Pressu? Je li Mick Brennan još uvijek glavni urednik?’ Svi stapletonski muškarci - braća, zetovi i gospodin Stapleton stariji - čine ovo svaki put kad vide Damiena. Hvale jedan od njegovih nedavnih članaka, onda pitaju je li Mick Brennan još glavni urednik Pressa. Možda sam prekomjerno osjetljiva kad je u pitanju Damien, ali uvijek imam osjećaj da impliciraju da Damien na neki način nije uspio, jer nije zbacio Micka Brennana s njegova urednikovanja i sam preuzeo vlast. ~ 131 ~ Bocca

Daša

Damienu je tek 36 godina i nemam nikakve sumnje u to da će jednog dana uređivati neke velike nacionalne novine, ali u ovoj obitelji preuspješnih pametnjakovića očekivanja su nenormalno visoka. ‘Večera’, izjavi Christine. ‘Svi za stol.’ Iznijela je janjeću koljenicu začinjenu kimom i pladanj pušećega kuskusa. ‘Ne kuskus’, jadao se Julius. ‘Mrzim kuskus.’ Ubode se vilicom u ruku. ‘Samo jedi, čovječe.’ Alex je sada nosio rešeto s ručkom otraga na glavi pa je izgledalo da ima bejzbol kapu. ‘Olakšaj si.’ Hrana je bila vrlo ukusna, ali sam gotovo zaboravila pohvaliti Christine, jer se već podrazumijevalo da sve što ona radi, radi izvrsno. Razgovor, međutim, nije bio na visini kvalitete hrane. Richard je jeo brzo i tiho, onda je promrmljao nešto o havajskoj burzi i izašao iz sobe. ‘Desert?’ Christine je ustala i počela skupljati tanjure. ‘Da.’ ‘Augustina vam je napravila čokoladne kolače.’ ‘Nemoj im reći!’ Augustina je eksplodirala. ‘To je iznenađenje. Ja im hoću reći!’ ‘Pa reci im.’ ‘Damien i Grace, napravila sam čokoladne kolače u vašu čast. Ali možda vam se neće svidjeti.’ ‘Sigurna sam da ćemo uživati.’ ‘Grace.’ Zatvorila je oči u gesti koju je očito naučila od Christine. ‘Nema potrebe da me pokušavate oraspoložiti. Ako mi dopustite da završim...’ Isuse bože! Mahnula sam rukom da joj kažem: molim te, nastavi. ‘Pokušavam vam reći’, Augustina je zvučala kao da joj je jako teško da bude strpljiva, ‘da vam se možda neće svidjeti, jer čokolada koju sam koristila sadrži 85 posto kakaa. To nije po svačijem ukusu.’ ‘Ja volim tamnu čokoladu.’ ‘Ali ti pod tim sigurno misliš da je 75 posto kakaa već velika stvar. Ovo je Fairtrade čokolada s 85 posto kakaa.’ ‘Zvuči odlično’, reče Damien. ‘Etički i ukusno.’ Augustina je pogledavala čas Damiena čas mene kao da je odlučivala jesmo li vrijedni toga. Konačno je rekla. ‘Vrlo dobro.’ Christine je završila pospremanje ostataka večere i unosila zdjelice za desert. ‘Richard’, pozvala ga je. Richard! ‘Vrati se ovamo.’ ‘Telefonira. Viče’, reče Julius. ‘Reci mu da dođe ovdje. Trebam ga ovdje.’ Julius odjuri i ubrzo se pojavi. ‘Mislim da neće doći. Netko na Waikikiju je nešto zajebao.’ ‘O, čovječe.’ Alex zatrese glavom tužno i njegovo rešeto padne. ‘Netko će sigurno najebati.’ Christine nije mogla odlučiti hoće li kazniti Alexa ili inzistirati da se Richard pojavi odmah. ‘Oh, nije važno’, uzvikne. ‘Sama ću.’

~ 132 ~ Bocca

Daša

Duboko je udahnula i ja sam se uspravila i već pripremila svoj ljupki osmijeh pristanka. ‘Grace i Damien, kao što znate, ja sam rodila još jedno dijete.’ Kimnula je glavom prema košari za bebu. ‘I trebat će kumove. I mi smo mislili da će Brian i Sybilla biti najbolji za to. Oni su već kumovi Augustini i, vi još ne znate, ali Sybilla opet čeka dijete, pa će Maximillian biti iste dobi kao i njegov novi rođak.’ Moj ljupki osmijeh pristanka zamrznuo se. Događaji su pošli u neočekivanom smjeru. Damien i ja nećemo biti kumovi. Bit će to Brian i Sybilla. Opet. Moj kolač od 85-postotne čokolade pojavi se preda mnom i automatski - kao uvijek kad ugledam bilo kakvu hranu - stavim komadić u usta. ‘Uvjerena sam da nam nećete zamjeriti’, govorila je Christine. ‘Uvjerena sam da vam je to olakšanje. To nije baš vaš film, zar ne? Crkva, odricanje od sotone i sve to skupa. A i vi sami ne želite djecu. Ali samo sam htjela na miru s vama popričati prije nego što čujete da smo zamolili Briana i Sybillu. To mi se činilo pristojnim.’ Komadić kolača sjedio je na mom jeziku i nije išao dalje. Nije da sam ja htjela biti kuma Maximillianu, za mene to nije imalo važnosti. Ali, neočekivano, obuze me užasan gnjev zbog Damiena. Četiri djeteta, četvoro braće i sestara, trebala bi biti i četiri kumstva. Damien je bio tako dobar s djecom i mnogo bolji s ovom djecom od Richarda, njihova vlastitog prokletog oca. Augustina me gledala. ‘Ne jedeš svoj čokoladni kolač.’ ‘...Ne...’ Bila je zadovoljna. ‘Suviše gorak?’ ‘Suviše gorak.’ Ponedjeljak ujutro, dan je najavila žuta torba: nestrpljivost. ‘Sklonite se’, Jacinta je mahnula prema svima nama. ‘Stojite mi na putu.’ Imali smo naš tjedni sastanak na kojem raspravljamo o idejama za buduće članke. Svi iz Tema - s iznimkom Caseyja Kaplana, koji je bio ne zna se gdje - okupili smo se oko Jacintina stola. ‘Natrag’, opet je rekla. ‘Ne mogu disati. Grace. Ideje. I hoću da budu dobre.’ ‘... u redu.’ Bez nikotina bila sam sporija, pospanija i sve su sinapse u mojoj glavi slabije pucketale. Čak i nakon cijelog tjedna nisam se vratila u svoj stari napon. ‘Što misliš o nasilju u obitelji?’ ‘Što?’ Njezin je vrisak bio tako visok da su se svi čak do Sportske okrenuli prema nama. ‘Nemoj misliti da, samo zato što si uspjela iznuditi priznanje od Antonije Allen kako se ševi straga, možeš pisati što te volja! (Tijekom vikenda moj je članak o Antoniji Allen bio preuzet širom svijeta, donoseći Spokesmanu vrlo dobrodošao prihod. Bio je to jedini intervju u kojem je Antonia Allen navela ‘Jain - moja homoseksualna bol’ (riječi nisu moje). Veliki Tata je bio vrlo zadovoljan. Malo se premišljao bi li trebao ublažiti ton ili biti izravan, i na kraju je odlučio ići za lovom. Nitko nije dao nikakav komentar na moj članak o raku dojke. Jer nije objavljen. Iznenadna lavina u skijaškom centru u Argentini donijela je smrt ~ 133 ~ Bocca

Daša

mom članku. Gospoda Singer i njena tragedija nikad neće vidjeti svjetlo dana, jer izvještaj više nije bio aktualan. Tako je to s novinarstvom, stvari se kreću brzo, prebrzo da bi ti dozvolili da se vežeš. Jedna od prvih stvari koje trebaš naučiti jest da se na to navikneš. Ali ja se nikad nisam navikla. ‘Mislila sam’, nastavila sam kao da Jacinta maloprije nije vrištala na mene, ‘da u šest tjedana napravimo priče o šest različitih žena iz različitih sredina. Mogli bismo napraviti kampanju.’ ‘Kako si, molim te, došla na tu jebenu ideju?’ ‘To je stvarni probi...’ ‘Postoji li izvještaj o tome?’ ‘Ne.’ ‘Nema čak ni izvještaja za koji bismo se zakvačili! Nikoga nije briga za nasilje u obitelji! To je zbog Dee Rossini, je li? Pala si pod njen utjecaj?’ ‘Nisam.’ Zapravo, možda jesam. Njezin profil nad kojim sam provela cijelo popodne u petak brižljivo ga oblikujući, bio je odličan; a u subotu, u drogeriji tražila sam čudni svijetlosmeđi lak za nokte, ali ga nisam našla. Jučer, čak sam zvala da se raspitam o Eleni (Dee je šturo rekla da je sada ‘sigurna.') ‘Jedna od pet žena u Irskoj doživjet će nasilje u obitelji u nekom trenutku svog života’, kazala sam. Tako mi je Dee rekla. ‘Nije me briga’, rekla je Jacinta. ‘Nije me briga ako će svaka od njih to doživjeti...’ ‘...od nas’, prekinula sam je. ‘Što?’ ‘Svaka od nas, ne od njih. To smo mi, Jacinta.’ ‘Nismo to jebeni mi! Ja to ne doživljavam, ti to ne doživljavaš, Joanne to ne doživljava, je li Joanne? Lorraine, Tara i Clade nijedna od njih to ne doživljava! Pala si na čari Dee Rossini. Ali to nećemo raditi!’ ‘Super’, promrmljala sam, umirem, o, umirem za cigaretom, da popušim cijelu kutiju od dvadeset komada, jednu za drugom jednu za drugom. Želja je bila tako jaka da mi se u sinusima pojavila bol od neisplakanog plača, od bujice blokiranih suza koje su se gurale prema licu. Nisam slušala druge prijedloge i moć slušanja mi se vratila tek kad sam čula Jacintu kako kaže. ‘Radimo profil Alicije Thornton.’ ‘Zaručnica Paddyja de Courcyja.’ ‘Ali... zašto?’ ‘Jer je Veliki Tata tako rekao.’ ‘Ali tko je ona?’, upitala sam. ‘Po čemu je ona zanimljiva?’ ‘Ona je žena koja je osvojila srce Vječitog neženje’, rekla je Jacinta. ‘Ali ona je banalna i... tek jedna pokorna supruga političara. Kako ćeš dobiti dvije tisuće riječi iz toga?’ ‘Bilo bi ti bolje da promijeniš stav i to brzo, jer ti ćeš raditi intervju.’ ‘Ne!’ Trebao mi je trenutak da se saberem. ‘Ne dolazi u obzir.’ ‘Kako to misliš, ne?’

~ 134 ~ Bocca

Daša

‘Mislim, ne. Ne želim to raditi.’ Pokazala sam prema TC-ju. ‘Pošalji njega. Ili Lorraine. Pošalji Caseyja.’ ‘Ti ćeš to raditi.’ ‘Ne mogu.’ ‘Kako to misliš, ne možeš?’ ‘Jacinta.’ Nisam imala izbora nego da budem otvorena. ‘Ja znam... znala sam Paddyja de Courcyja. U drugom životu. Moja objektivnost je u pitanju. Ja sam kriva osoba za to.’ Zatresla je glavom. ‘Ti ćeš to napraviti.’ ‘Zašto?’ ‘Jer je tražila tebe. Izričito tebe. Ako to ne budeš radila ti, ići će u neke druge novine. Moraš to preuzeti.’

~ 135 ~ Bocca

Daša

Pokušavala se izvući iz njegova stiska, ali on je bio puno snažniji. ‘Ne želim.’ Donji dio njezine pidžame pao joj je ispod koljena, gola bedra se naježila, a on je prodirao u nju unatoč njezinu suhom opiranju. Kratki grubi ubodi, svaki praćen glasnim muklim stenjanjem. ‘Molim te.’ ‘Zaveži.’ Procijedio je kroz stisnute zube. U trenutku se prestala boriti i pustila ga da se probija u nju, a rub umivaonika bolno se ukopao u njena leđa. Stenjanje je postajalo glasnije, udari sve više kao ubodi noža, a onda se počeo trzati i mumljati. Njegov je stisak oslabio, i svojim, je tijelom omotao njezino, tako da joj je lice bilo zaronjeno u njegove grudi. Jedva je mogla disati. Ali nije se bunila. Čekala je da obavi štogod je trebao. Nakon nekog vremena, odmaknuo se i blago joj se nasmiješio. ‘Hajde da te smjestimo u krevet’, rekao je.

~ 136 ~ Bocca

Daša

Marnie

Na udah, ‘ja.’ Na izdah, ‘umirem.’ Na udah, ‘ja.’ Na izdah, ‘umirem.’ Na udah, ‘ja.’ Na izdah, ‘umirem.’ Na udah, ‘ja.’ Na izdah, ‘umirem.’ Na udah, ‘ja.’ Na izdah, ‘umirem.’ Na udah, ‘ja.’ Na izdah, ‘umirem.’ Na udah, ‘ja.’ Na izdah, ‘umirem.’ Na udah, ‘ja.’ Na izdah, ‘umirem.’ Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Na udah, ‘ja.’ Na izdah, ‘umirem.’ Bila je to pogrešna mantra. Trebala je biti: na udah, ‘sve.’ Na izdah, ‘je dobro.’ Na udah, ‘sve.’ Na izdah, ‘je dobro.’ Sve je dobro. Sve je dobro. Sve je dobro. Sve je dobro. Sve je dobro. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Ja umirem. Umiremja umiremjaumiremjaumiremjaumiremjaumiremjaumiremja. Nije umirala. Samo je željela da umire. Laki zvuk zvonca. Glas Poppy koja kaže ‘Vratite se u sobu.’ Otvorila je oči. Osmoro ljudi, uglavnom žena, sjedilo je u krug, pri treperavom svjetlu svijeća. ‘Jeste li osjetili?’ Poppy im je rekla da se usredotoče na svoju dušu. ‘Jeste li osjetili povezanost?’ Da, promrmljali su glasovi, da, da. ‘Idemo u krug, podijeliti svoja iskustva.’ ‘Moja duša je srebrna svjetlost.’ ‘Moja duša je zlatna kugla.’ ‘Moja duša je bijela i treperava.’ ‘Marnie?’ Njezina duša? Kao rajčica ostavljena četiri mjeseca na dnu hladnjaka. Crna, smrdljiva, trula. Jedan dodir i raspast će se. Zabila se u njeno središte, smradom okužujući njeno cijelo biće. Progovorila je: ‘Moja duša...’ ‘Da?’ ‘...je kao sunce.’ ‘Prekrasna slika’, promrmlja Poppy.

~ 137 ~ Bocca

Daša

Na prstima je otišla do mozaične zdjele i stavila brižljivo savijenu novčanicu od deset funta. Uvijek je ostavljala više od ostalih. ‘Vidimo se sljedećeg tjedna’, prošaptala je Poppy, sjedeći na podu s prekriženim nogama i opuštenim rukama. Da, da i ne zaboravite se smiješiti. Požurila je, nestrpljiva da dođe do automobila. Uđe i zalupi vratima. Možda malo jače nego što je bilo potrebno. S meditacijom je gotova. Ali, s medikamentima... Tu su već stvari stajale drugačije. ‘Nema poboljšanja?’, upita dr. Kay. ‘Ne. Gore nego ikad.’ Nije trebala ići u Dublin ovaj vikend. Glumljenje veselja pred njezinom obitelji iscrpljuje ju, gurajući je u ponor dublje nego ikad. ‘U tom slučaju, povećajmo dozu.’ Dr. Kay stade proučavati Marnien karton. ‘Možete povećati za još 75 mg.’ ‘Više bih voljela... mogu li promijeniti medikament?’ Bilo je vrijeme da proba nešto bolje. ‘Mogu li dobiti prozac?’ ‘Prozac?’ Dr. Kay je bila iznenađena. ‘Prozac je pomalo dinosaur. Više ga nitko ne prepisuje. Lijek kojeg sada uzimate iz je iste skupine, samo noviji, razvijeniji. Ima manje popratnih pojava, učinkovitiji je.’ Posegnula je za svojom enciklopedijom lijekova. ‘Mogu vam pokazati.’ Ne, ne, ne. ‘Molim vas, nije potrebno, u redu je.’ Neće to izdržati, dok dr. Kay pronađe prozac u knjizi, pokaže joj kontraindikacije, onda pronađe drugi lijek. To će vjerojatno trajati manje od minute, ali ona nije imala minutu na raspolaganju. ‘Molim vas. Željela bih probati prozac. Imam dobar osjećaj.’ ‘Ali... kako bi bilo... jeste li razmišljali o terapiji?’ ‘Bila sam na terapiji. Godine terapije. Jedna za drugom. Saznala sam mno go stvari, ali... još se osjećam grozno. Molim vas, dr. Kay...’ Znala je samo jedno: ne može otići dok ne dobije recept za prozac. Bacila je brzi pogled na zatvorena vrata, da podsjeti dr. Kay na njezinu čekaonicu prepunu bolesnih ljudi, koji su željeli ući. Bilo je to okrutno, ali ona je bila očajna. Nije mogla, dalje ovako. ‘Molim vas, dajte mi prozac.’ Dr. Kay je sumnjičavo gledala. ‘Molim vas, dajte mi prozac.’ Onda dr. Kay spusti pogled. Bilo je gotovo. Marnie se utaborila tako čvrsto u čekanje, da je i sama bila iznenađena. Kao kad padne tiranski režim, što se doživi jednom u životu, tako se osjećala kad su talibani bili istjerani iz Afganistana. ‘U redu. Pokušat ćemo dva mjeseca, da vidimo kako će djelovati.’ Dr. Kay posegne za svojim receptima. ‘Ima li još što, Marnie? Nešto što vas... brine?’ ‘Ne. Hvala, hvala, hvala.’ Otišla je, zahvalno držeći recept. Svi to znaju. Prozac djeluje. Kad je otvorila svoja ulazna vrata, Nick se u trenu pojavi iz kuhinje, u hodniku. Pogleda je rastreseno. O čemu se radi? ~ 138 ~ Bocca

Daša

Onda se sjeti. ‘Opet nema bonusa?’ ‘Što?’ ‘Nema bonusa? Saznao si?’ ‘Ne, nije to.’ Uhvati je za ruke. ‘Gdje si, dovraga, bila?’ ‘Rekla sam ti. Kod liječnika.’ ‘Ali sad je osam sati.’ ‘Nisam imala zakazano. Morala sam čekati. Gdje su djevojčice?’ ‘Igraju se u sobi.’ Gledale su Ljepoticu i zvijer. Opet. Daisy se ispružila po cijeloj sofi, s nogama izbačenima preko naslona za ruke; Verity se skupila u kuglu, sišući palac. ‘Zdravo, malene.’ ‘Zdravo, mama.’ ‘Kako je bilo u školi?’ Nijedna joj ne odgovori. Bile su u transu. Pročitala je da, dok djeca gledaju televiziju, metabolizam im je sporiji nego kod spavanja. ‘Koliko dugo ovo gledaju?’ ‘Oko sat vremena.’ ‘O, Nick. Zar se nisi mogao ti igrati s njima? Umjesto da si ih stavio pred televizor?’ Išao je za njom u kuhinju, jedan korak iza nje, njezina sjenka. Otvorila je hladnjak i pretraživala po hrani. Osjećala je kako je gleda i okrenula se. ‘Što?’ upitala je. ‘Što, što?’ ‘Zašto buljiš u mene?’ ‘Kada si otišla s posla?’ ‘Što si im dao jesti?’ ‘Lazanje. Kada si otišla s posla?’ ‘Koliko je Verity pojela?’ ‘Dovoljno. Kada si otišla s posla?’ ‘U šest?’ ‘U šest točno?’ ‘Nick, ne znam.’ Uzdahnula je. ‘Oko šest. Možda tri minute poslije, možda pet minuta.’ ‘I otišla su ravno liječniku?’ ‘Otišla sam ravno liječniku.’ ‘I bila si tamo cijelo vrijeme.’ ‘Bila sam tamo cijelo vrijeme.’ ‘Što si radila dok si čekala?’ ‘Čitala časopise.’ ‘Koje?’ ‘Da se sjetim... Good Housekeeping. Red. I još jedan, mislim Eve.’ ‘Onda si došla ravno kući?’ ~ 139 ~ Bocca

Daša

‘Došla sam ravno kući.’ Gledao je uporno i ona spusti oči. Mora biti nečeg u ledenici što može odmrznuti. Otvorila je i zatvorila nekoliko ladica. Musaka iz Marks&Spencera. To će biti dobro. I smrznuti grašak. Proteini; ako ih ne uzimaš dovoljno, stanje se pogoršava. Zatvorila je vrata ledenice bokom i kad se okrenula, stajao je tu pred njom, tako blizu da je udarila u njega. ‘Isuse!’ Nije se pomaknuo. ‘Smetaš mi.’ Njegovo tijelo stjeralo ju je u kut između ledenice i zida, dovoljno blizu da je mogao osjetiti njezin dah. ‘Nick.’ Njezin je glas zvučao prisebno. ‘Smetaš mi.’ ‘Je li?’ Proučavao je njeno lice, kao da popisuje ono što vidi na njemu. Nije mogla vidjeti izraz njegova lica, ali je postala nervozna. Trenutak je potrajao vrlo, vrlo dugo, a onda se on izmakne u stranu da je propusti. Ima nečeg pomalo sramotnog u kratkoj vožnji do posla. Dvadeset minuta vožnje je za gubitnike. Pravi ljudi imaju svoju mačo rutu od cijelog sata i četvrt; važno je imati nešto na što se čovjek može tužiti. Dok je stajala na semaforu na glavnoj Wimbledonskoj ulici, autobus prođe ispred nje, s ispisanim velikim slovima - reklama za DVD - jureći ulicom kao neki veliki transparent. NEUSTRAŠIV. To je kao neki pečat udaren posred srca. To je bila poruka. Neustrašiva. Danas ću biti neustrašiva. Danas ću biti neustrašiva. Danas ću biti neustrašiva. Ali čak i nakon nekoliko ponavljanja, i dalje je bila u dilemi. To nije bilo to. Ne, ovo nije poruka za nju. Oglas na sljedećem autobusu bit će to. Ali što ako autobus ne prođe dok čeka promjenu svjetla na semaforu? Onda će danas morati biti bez poruke? Bila je nervozna. Htjela je svoje naputke. Nemoj se promijenit’, nemoj se promijenit’, molila je semafor. Između drveća na desnoj strani, zasvjetlucalo je nešto veliko crveno. Autobus je dolazio. Gledala je s iščekivanjem. Što će joj reći? Jedna po jedna, pojavile su se riječi. Stavi. Sve. Na led. Stavi. Sve. Na led. Što bi to moglo značiti? Da ništa ne mijenja? Da ne donosi nikakve velike odluke? Ili je to bio više praktičan savjet? Doslovce staviti sve na led? Da, to bi također moglo biti... A onda se sjetila da je to samo reklama na autobusu i, u kontekstu njezina života, vjerojatno ne znači apsolutno ništa. Dok je čekala da se podigne rampa u podzemnoj garaži, primijetila je da kasni deset minuta. Nije mogla shvatiti. Jutros je imala puno vremena. Ali vrijeme se s njom igralo: preskakalo, rastezalo se, samo sebe gutalo. Htjelo joj je dati do znanja da ga ne može kontrolirati i to ju je plašilo.

~ 140 ~ Bocca

Daša

Parkirala je između Ricova Aston Martina i Henryjeva Landrovera. Craigov Jaguar, Wen-Yijev Saab, Lindkin TransAm - parkiralište je izgledalo kao prodajni salon luksuznih automobila. Trgovci nekretninama bili su dobro plaćeni, barem ovo društvo ovdje. Njen terenac Porche sasvim se uklapao, osim po tome što ona nije, kao ostali, sama kupila svoj auto. Ogledala se okolo u nadi da ga neće vidjeti: Lotus. Ali bio je tamo. Guy je već došao. Bilo je vrijeme da otvori vrata automobila i pridruži se svijetu; umjesto toga zavalila je glavu na naslon. Osam sati. Drugih ljudi. Razgovaranja. Odlučivanja. Izađi, izađi, izađi. Bila je nemoćna pokrenuti se kao leptir pričvršćen pribadačom za mapu, a paraliza se neugodno miješala sa spoznajom da opet kasni i da svake sekunde kasni sve više. Pokrenula se. Bila je izvan auta i na nogama. Gruda olova u želucu bila je tako tvrda da je jedva stajala od njezine težine. Osjećala se kao da tetura dok je hodala prema dizalu, kao da joj koljena ne mogu izdržati teret tijela. Gledala je u gumb za poziv dizala. Njena ga je ruka trebala pritisnuti. Ništa se nije dogodilo. Pritisni, pritisni, pritisni. Rico je bio prva osoba koju je vidjela kad je otvorila vrata. Očekivao ju je. Njegove tamne oči sjajile su toplinom. ‘Kako si?’ Mrtva sam, mrtva sam, mrtva sam. ‘Dobro. Ti?’ Na zvuk njezina glasa, Guy podigne pogled, njegovo nadmeno lice bio je hladno. Kucne po satu. ‘Dvanaest minuta, Marnie.’ ‘Stvarno mi je žao.’ Požurila je prema svom stolu. ‘Žao?’, govorio je za njom. ‘To je sve? Bez objašnjenja?’ ‘Radovi na cesti.’ ‘Radovi na cesti. Sve nas zadržavaju radovi na cesti. Ali nitko drugi ne kasni.’ Henry poklopi slušalicu. ‘Novi predmet! Direktor Couttsa. Ozbiljan posao. Velika šuška.’ Nešto od nje stići će i do Henryja. Brokeri dobijaju jedan posto od cijene svake kuće u čijoj su prodaji posredovali. ‘Gdje ih samo nalaziš?’, upita Craig ljubomorno. Nova crtica za jednog brokera značila je jednu manje za ostale. Konkurencija je surova. ‘Na pogrebu oca rođaka moje žene’, reče. ‘Dao si nekome posjetnicu na pogrebu?’, upita Lindka. Henry dobroćudno slegne ramenima. ‘Fini momci stižu zadnji.’ Lindka uzme Guyev Telegraph i otvori stranicu s osmrtnicama. ‘Ovdje ih ima hrpa. Da ih podijelimo? ‘Moja sućut zbog vašega gubitka. Trebate li možda hipoteku?’ Svi su se smijali. Marnie uspije iscijediti slabašni osmijeh. Jednom davno i ona je bila jedna od njih: morski pas. Na vjenčanjima i rođendanima kružila je među gostima, smješkala se, čavrljala, postavljala opća pitanja ('Gdje stanujete?') i taktično, ~ 141 ~ Bocca

Daša

što je taktičnije mogla, išla prema posebnima ('Razmišljate li o selidbi?'), nastojeći ignorirati glasove u glavi koji su joj govorili da je užasno nepristojno loviti poslove na obiteljskoj svečanosti. Ali važni su bili samo telefonski pozivi koji kasnije uslijede. Dok je dobivala svojih jedan posto, isplatilo se probijati se kroz mnoštvo prijekornih pogleda. Međutim, čak i kad je bila najproduktivnija, nije nikad bila veliki igrač, kao Guy, vlasnik tvrtke, ili Wen-Yi, koji je kao iz šešira izvlačio neprekidni špalir kupaca kuća. Ona nije imala ono nešto što je potrebno da ljude progoni do samoga kraja. Ako bi osjetila da ih iritira ili da im je nelagodno, odustala bi. Paradoksalno, u to vrijeme to joj je bila prednost. Ljudi su je voljeli zbog njezine blagosti - barem neki od njih; drugi su smatrali da nije faca koja ima onu petlju što donosi velike poslove, i prednost su davali razmetljivom maheru Craigu ili samouvjerenom šminkeru Henryju. Kad je zatrudnjela s Daisy, odustala je. Nije bilo razloga da ne odustane: Nick je zarađivao dovoljno za oboje i ona je željela biti samo majka. Ali istina je bila to da ju je trudnoća spasila. Njena se sreća okretala, osjećala je da joj izmiče. Samo je izišla iz igre prije nego što je itko drugi to mogao vidjeti. Nikad se nije namjeravala vratiti, ali prije godinu dana Nick nije dobio svoj bonus i u njihovim financijama iznenada se pojavila zastrašujuća rupa. Golema količina novca kojom se plaćala hipoteka i školarine odjednom nije bila tu. Nakon što je šok prošao i počelo preračunavanje, misao o povratku na posao nakon šest godina počela je izgledati obećavajuće. Iznenada je shvatila da je razlog zašto je tako nesretna bio taj što ona nije bila stvorena da bude samo majka. Voljela je Daisy i Verity do bola, ali možda joj je vanjska stimulacija bila prijeko potrebna. Guy je pozdravio njezin povratak i svoga prvog dana na poslu pojavila se u novom kompletu s hlačama i visokim potpeticama. Zračila je ponosom: korisni član svoje obitelji. Bila je važna. Ali - doslovce u roku od nekoliko dana - postalo je očito da više nije za posao. Nije donijela nijednu novu prodaju. Analiza koju je napravila o svom životu pokazivala je da više ne izlazi tako često kao prije, pa je bilo i manje prilika za kontakte. Međutim, Nick je imao puno dobro plaćenih kolega, među kojima je mogla isplesti mrežu da je bila dovoljno zainteresirana. Ali to je bilo nemoguće. Jednostavno više nije mogla razgovarati s ljudima. Nije više znala tražiti klijente i nije znala točno objasniti zašto. Jedino objašnjenje koje je mogla dokučiti je da se sramila. Nije željela gnjaviti ljude; nije htjela privlačiti pozornost na sebe; nije htjela ništa tražiti, jer nije mogla podnijeti odbijanje. Budući da nije imala drugog izbora, prisilila se pokušati. Ali nikako nije uspijevala pogoditi pravi ton u bučnoj zabavi (obično s muškarcima) ili povjerljivoj opuštenosti (sa ženama). Njezin je pravi glas bio zakopan ispod gomile stijena, njezina izdajnička usta nisu htjela reći pravu riječ i kada bi se pokušala nasmiješiti shvatila je da joj je umjesto osmijeha na licu grč. Postala je agresivna, čudakinja i očajnica; ljudima je s njom bilo neugodno. Mislila je da će povratak na posao popraviti njeno stanje, ali sve je postalo još gore.

~ 142 ~ Bocca

Daša

Nakon četiri mjeseca, nije dovela nijednoga novoga klijenta, što je bila loša vijest za tvrtku, ali još gora za nju, jer nije zaradila nikakvu proviziju. Guy je bio strpljiv i dugo nakon što je prešla točku gdje bi joj svaki drugi šef rekao da ode, ali ona je znala da njegova trpeljivost ne može trajati unedogled. Onda je Bea, voditeljica ureda, otišla i Guy je predložio da Marnie preuzme njeno mjesto. Bilo je to u isto vrijeme olakšanje - barem je sada imala redovitu plaću - i poniženje. Bila je promašaj. Opet. Njezino unazađenje značilo je da je sada bila niskorangirani uredski službenik, tako da više nije bilo dugih ručkova s puno pića i odlaska s posla u podne petkom. Kao svi koji rade od devet do pet, morala je biti u uredu, čak i kad su svi ostali zbrisali, odgovarati na telefon, potpisivati poštu, umirivati histerične kupce kuća... Bilo je to kao izbacivanje iz raja; nekad je bila na istoj razini s drugima, sad je za njih fotokopirala. I još je uvijek bila očajnički zahvalna što ima posao, Guy je plaćao više nego što je zavrijedila. Mogao je naći nekoga drugog za manju plaću. Fascikl ju je čekao - kao optužnica - na njezinu stolu. Jedan od Wen-Yijevih. Bila je to prodaja za gospodina Leeja. Zebnja joj obavije srce. Taj predmet je bio uklet. Toliko je stvari pošlo krivo. Poslala je originale dokumenata na krivu adresu, na jednu od mnogih iznajmljenih kuća gospodina Leeja, gdje su skupljali prašinu na otiraču dva i pol tjedna. Poslala je fotokopije umjesto originala hipotekarnoj banci; grozna uvreda. Izgubila - nije bilo drugog objašnjenja - obrazac za izravnu naplatu kojom se ovlašćuje banku da se naplaćuje mjesečno, obrazac je trebao biti u dosjeu gospodina Leeja, a jednostavno nije ga bilo i ona nije imala pojma, nikakvog pojma, o tome gdje bi mogao biti. Još gore, sjećala se da ga je negdje vidjela tako da nije mogla okriviti gospodina Leeja da joj ga nikad nije dao. Njeni su previdi i propusti usporili ovu prodaju za nekoliko tjedana; nije mogla dozvoliti sebi da sazna koliko točno, ali ponekad bi se njen mozak oslobodio kontrole i razmahao, mučeći je zbrajanjem različitih kašnjenja i odgoda, dok ga je ona očajnički pokušavala ukrotiti i ušutkati. ‘Potvrda o prebivalištu u Ujedinjenom Kraljevstvu’ reče Wen-Yi. Govorio je mirno, ali je znala da obuzdava bijes, ‘Gdje je obrazac?’ Gledala ga je bezizražajno. ‘Nisam znala... da je potvrda potrebna.’ ‘Znači, nemamo je?’ ‘Nisam znala da mu je potrebna.’ ‘UK Homeloans zahtijeva potvrdu o prebivalištu za strane državljane. To je pravilo.’ Brokeri su radili s 26 različitih banaka i hipotekarnih kuća, a svaka je imala svoje zahtjeve. Ovo je bilo prvi put da radi na transakciji između stranca i UK Homeloansa, ali to nije bila isprika. Morala je znati. ‘Poslat ću odmah jedan obrazac, Wen-Yi. Žao mi je, stvarno mi je žao.’ ‘Novac je u pitanju’, reče Wen-Yi. ‘Mogli smo danas zaključiti posao, ali ovo nas sve zadržava. Prodavatelji su bili strpljivi, ali sada već govore o tome da će kuću opet staviti na tržište. Bolje da se to ne dogodi’

~ 143 ~ Bocca

Daša

Okrenuo joj je leđa i udaljio se. Ostali u uredu pravili su se da ne slušaju i buljili su u svoje monitore, osim Rica, koji joj je slao poglede pune simpatije. Otišla je do ormara iza nje i, drhtavim prstima, tražila pravi obrazac. Bilo je doslovce stotine različitih obrazaca, ali je Bea napravila dobar sustav i, kad ga je Marnie pronašla, natjerala se da ga nekoliko puta pročita. Da, bio je obrazac UK Homeloans. Ne UK Houseloans. Ne British Homeloans. I to je bila Potvrda o prebivalištu stranih državljana. Ne potvrda o državljanstvu. Ne potvrda o nekažnjavanju. Zadovoljna što je našla pravi komad papira, počela je ispunjavati obrazac, posvećujući takvu pozornost podacima da se počela znojiti. Što joj se dogodilo? Kada je njezino pouzdanje toliko osakaćeno da ne može sama sebi povjeriti ni najjednostavniji zadatak? ‘Pošta, reče Guy, ispuštajući veliku, nesređenu hrpu pošte na njen stol, od čega je poskočila. ‘Oprosti, jesam li te uplašio?’ ‘U redu je.’ Osmjehnula se nesigurno. ‘Ti si u komi’, rekao je obzirno. Nekome tko ga ne poznaje, njegove blijede oči izgledale su hladne, ali kad ga se upozna u njima se mogla pronaći blagost. ‘Možeš li otvoriti na brzinu, molim te.’ Guy je uvijek obazrivo zamolio. ‘Tu bi trebali biti potpisani obrasci iz Findlatersa. Moram ih odmah poslati dalje.’ Guy je bio iznad Wen-Yija, morala je srediti poštu. Preselila je obrazac gospodina Leeja u sigurnost svog pretinca na stolu i počela noktima otvarati omotnice. Guy se namršti. ‘Uzmi nož za pisma.’ ‘Naravno.’ Nije mogla niti pismo otvoriti kako treba. Uzela je nož iz stalka na stolu i iznenada joj se pojavi slika kako ga zabada u vlastito srce. Umjesto toga, mehanički je otvarala omotnice i slagala njihov sadržaj u uredne hrpe. ‘Guy, evo ih.’ Držala je obrasce Findlatersa da ih vidi. ‘Odlično. Fotokopiraj ih i pošalji originale u banku.’ Dok je bila pored stroja, odlučila je fotokopirati sve potpisane dokumente koji su došli poštom. Prisilila se jako koncentrirati - da ne pomiješa obrasce i da bude sigurna što su fotokopije za arhiviranje, a što originali koje treba poslati bankama. Nije to visoka znanost, znala je, ali toliko puta se činilo da nije u stanju izvesti to kako treba. Zahvatila je svežanj omotnica A4 i vratila se za svoj stol kako bi poslala originale, svaki u svoju banku. Bio je to umirujući posao i kad je otkrila da je iskoristila zadnju omotnicu iz gomile za zadnji dokument, srce joj je zaigralo. Slučajnost, sretna slučajnost, nije brojila koliko joj omotnica treba, dogodilo se da je slučajno uzela pravi broj. Osjećam se bolje, pomisli. Sigurno je od prozaca. Iako ga u stvari još nije ni počela uzimati. Samo njegovo nošenje u torbi imalo je pozitivan učinak. Onda njen pogled padne na obrazac gospodina Leeja - još je strpljivo u pretincu čekao da bude stavljen u omotnicu i poslan - i svo svjetlo nestane. Za njega nije bilo omotnice. Ormar u kojem su bile omotnice bio je samo

~ 144 ~ Bocca

Daša

četiri ili pet koraka udaljen, ali ona nije bila u stanju pokrenuti noge da ih uspravi i napravi te korake. Nije mogla razumjeti. Nije to bila fizička iscrpljenost, kao da su joj noge bile umorne. Kao da je oko nje bilo polje sile, pritiskujući je neizdrživom težinom. Mogla bi, kao zafrkanciju, zamoliti nekoga da joj pomogne - Rico bi to učinio - ali bila bi to čudna molba. I osim toga, sad više nije mogla niti govoriti. Bila je potpuno iscijeđena. Hitno je, hitno je, hitno je. Ali upravo zbog toga to nije mogla napraviti: bilo je previše zastrašujuće. Napravit ću to uskoro, napravit ću to uskoro, napravit ću to uskoro. Ali kad god bi kutom oka makar i letimično pogledala obrazac, osjećala se kao da joj deru kožu naživo, pa ga je uzela iz pretinca i stavila u ladicu, ispod kutije vitamima B5 - ‘sretni vitamin’ - i paketa svojih herbalnih antidepresiva. ‘Marnie!’, zvala je mama. ‘Kako je čudno što si nazvala. Baš sam doslovce sad čitala Bidin grozni tabloid - kažem čitala, ali ne treba tu puno pismenosti, naravno - i tamo je slika Paddyja de Courcvja i njegove ‘divne nevjeste’’ Kao da je posrnula: Marnie je trebala samo čuti njegovo ime. Refleksno je stavila srednji prst na sredinu dlana desne ruke; na sam spomen Paddyja, počeo je svrbiti. Još u kolovozu, čim se pročulo o njegovim zarukama, Grace je nazvala. ‘Imam vijesti. Radi se o Paddyju. Ženi se.’ Da se nisi usudio biti sretan, ti gade. ‘Jesi dobro?’ Grace je bila kratka; nije mogla podnijeti da osjeti Marnienu bol. Trenutni ubod bijesa kod Marnie je zamro i sad je bilo važnije umiriti Grace. ‘Dobro sam. Ali drago mi je da si mi rekla. Ne bi bilo dobro... da sam saznala na drugi način.’ ‘Mogli bi ti mama i tata to reći. Htjela sam da budeš pripravna.’ Postojala je velika mogućnost da mama i tata to spomenu; oni nisu nimalo odobravah Paddyjevu politiku, ali nisu mogli zatomiti svoj interes za njega. Mama je mljela bez prestanka. ‘Ovdje kaže da će mu Sheridan biti vjenčani kum. Dirljivo, zar ne, u ovim vremenima gdje je sve potrošno, da njihovo prijateljstvo traje sve ove godine? Moram reći da gledam Paddyja sada u svim tim odijelima, i sjećam se kad je sjedio za mojim kuhinjskim stolom, hlače su mu plesale oko stražnjice, s onim gladnim očima, i nitko od nas nije znao da će postati ovakav... pa državnik je jedina riječ. Konkretna politika mu je malo tanka, ali najviše iritira to što, uz tu njegovu karizmu, ljudima to uopće nije važno. Naravno, tvoj otac sad ponavlja da ga on nikad nije volio, ali on samo voli biti čudak.’ ‘Mmm.’ Sad je bila dobro, obično se uspijevala brzo pridići. ‘Na neki način Paddy me podsjeća na mladog Billa Clintona’, rekla je mama. ‘Pitam se ima li i on isti problem zadržati kurac u hlačama.’ ‘Mama, ne smiješ reći kurac’ Srećom, svi su bili otišli na ručak, nije bilo nikoga u uredu da je čuje.

~ 145 ~ Bocca

Daša

‘Hvala, mila, uvijek si bila tako fina djevojčica. Što sam trebala reći? Penis? Stojko? Mali?’ ‘Mali je vjerojatno najbolje.’ ‘Da ponovim svoje ranije pitanje, pitam se ima li isti problem zadržati malog u hlačama.’ ‘Mislim da da.’ ‘I ja. Naravno, nemam nikakvog drugog razloga da to kažem osim da je često ‘povezivan’ sa zgodnim uspješnim ženama. Ako imaš takvu sklonost, sigurno je teško prestati. ‘Muškarci trebaju četiri stvari: hranu, sklonište, picu i tuđu picu’ Jay McInerney, ne sjećam se koji roman. Naravno, sad sam ironična, ne mogu podnijeti nevjerne muškarce koji koriste biološki imperativ kao izgovor. Ipak, Alicia Thornton se baš uvalila.’ ‘Zna u što se upušta.’ ‘Što je s tim da je udovica? Od čega je umro njezin muž?’ ‘Vjerojatno se ubio, jer nije mogao podnijeti da mu je ona žena.’ Mama je bila zapanjena. ‘Pa zašto to kažeš? I koliko ona ima godina?’ ‘Znaš koliko ima godina, trideset i pet, kao i ja.’ ‘Kako bih ja to znala?’ ‘... Mama, jer je poznaješ.’ ‘Uvjeravam te da ne.’ ‘... Mama, ne mogu vjerovati... mislila sam da znaš... ‘ ‘Znam što, dušo?’ ‘Pogledaj sliku, mama. Zamisli je bez plavih plamenova.’ Zvuk šuškanja dok je mama listala novine. ‘I bez šminke. I s dužom kosom. I znatno mlađu.’ Mama je kratko uzdahnula. ‘Isuse na biciklu, to nije...’ ‘Jest.’ Danas nije uzela nijedan vitamin B5 cijeli dan - nije čudo što se osjeća tako slomljeno - ali kad je otvorila ladicu vidjela je, kako u zasjedi ispod kutije s vitaminima čeka obrazac gospodina Leeja. Još je tamo. Još neposlan. Pod ispod nje se nagnuo. Kako je mogla to ne obaviti? Kad je bilo tako važno? A sad je bilo prekasno, propustila je današnju poštu. Zaklela se, vatreno je obećala da će ga poslati odmah sutra ujutro. Ali što ako ga Wen-Yi pronađe? Što ako je odluči provjeriti i pregleda po njenim stvarima nakon što ode kući? Obuzeta užasom, gurne papir iz ladice u svoju torbu brzim, trzajućim pokretom. Wen-Yi kao da je nešto osjetio, podigne glavu i upita je: ‘Jesi li poslala gospodinu Leeju njegov obrazac o prebivalištu?’ ‘Da.’ ‘Marnie? Piće na brzaka?’ upitao je Rico. ‘Pomozi mi proslaviti svoju naj veću proviziju dosad.’ Razmišljala je. Samo nakratko, ali dovoljno dugo da dobije jaku želju. Mogućnost bijega... Ali nije mogla. Djeca su je očekivala kod kuće u 18.15.

~ 146 ~ Bocca

Daša

Melody, njena dadilja, bit će nestrpljiva, spremna otrčati na svoj sljedeći posao. I sjeti se što se dogodilo zadnji put kad je otišla na piće s Ricom. ‘Ne, ja... ‘ iznenada je bila svjesna da je netko promatra. Okrene glavu: Guy je pratio njihov razgovor. On odmah skrene pogled i ona se ponovno okrene Ricu. Zatresla je glavom. ‘Ne, Rico, ne mogu.’ Šteta. Izgledao je iskreno rastužen. Ali naći će on nekog drugog, tako zgodan tip kao što je on. Pet sati. Prerano za ustajanje, prekasno da ponovno zaspi. Mogla bi napraviti nešto korisno s tim vremenom. Mogla bi sići i vježbati jogu, ali to nije išlo. Ne za nju. Joga bi trebala umirivati. Ili stimulirati. Ili mijenjati život, ako ste stvarno pravi sretnik. Jennifer Aniston je rekla da je zahvaljujući jogi preživjela razvod od Brada Pitta. Zašto je onda nju hvatala takva divlja, panična dosada da je mogla vježbati samo ako istovremeno igra sudoku? Obrazac gospodina Leeja. Zašto ga nije mogla poslati? Bio je to mali, mali posao. Trebalo joj je najviše dvadeset sekundi za njega. Ali nije to obavila i sada je patila zbog svoje lijenosti, ležala je budna u rano jutro, zabrinuta i uplašena. Jedina utjeha koju je mogla priuštiti bila je obećanje samoj sebi - opet - da će to učiniti istog trena kad stigne u ured. Neće ni jaknu skinuti. Do tada je bespomoćna: ne mogu učiniti ništa, ne mogu učiniti ništa, ne mogu učiniti ništa. Pustila je da joj misli lutaju, tražeći nešto umirujuće za što će se uhvatiti. Riječi su odzvanjale u glavi: na nekom mjestu u svijetu upravo sada nekoga muče. Neka to prestane. Neka prestane. Neka prestane. Neka prestane. Neka prestane. Neka prestane. Neka prestane. Tko god da su, gdje god da su, donesite im olakšanje. Sama je bila kriva. Bilo je to sinoć na kasnim vijestima, priča o dvije djevojčice tinejdžerice koje su otela četvorica muškaraca. Muškarci su ih mučili na strašne, neizrecive načine iz osvete, zbog poslova s drogom u koji su bili umiješani njihovi očevi, ne one. Znala je da ne smije ostati u sobi. Znala je da će u nekom trenutku platiti za to. Ali fascinacija strahotom prikovala ju je pred ekranom, očajnički se borila da ne čuje, a opet jezivo radoznala da vidi do koje mjere ljudska bića rade užasne stvari jedni drugima. Pomislila je da bi to mogle biti njezine djevojčice. Grace. Bilo joj je zlo. Mučenja su bila mnogo maštovitija nego što je ona mogla znati i morala se pitati kakvi su to ljudi. Je li bili prisiljeni to činiti? Neki su morali da bi izbjegli i sami biti predmet mučenja. Ali drugi su sigurno u tome uživali. I zašto nitko drugi time nije bio opčinjen kao ona? Kad je, kao tinejdžerica, ispričala Grace o svojim strahovima, Grace je reagirala s vedrom praktičnošću: ako ti se to kad dogodi, savjetovala je, samo im reci sve što žele znati. Bilo je to prije nego što je Marnie otkrila da neki ljudi muče iz čiste zabave.

~ 147 ~ Bocca

Daša

Ispruži ruku do poda i uzme knjigu. Čitala je Stakleno zvono. Opet. Nije čudo što se osjeća depresivno, rekao je Nick. Ali pokušala je čitati vesela štiva - romane koji su obećavali da će se ‘smijati kao luda’ i morala je prestati, jer su bih samo blesavi. Sa Sylvijom Platt je barem imala tu utjehu da zna da je još netko prolazio kroz ono što prolazi ona. Da, pogledaj samo kako je ona završila. Držala je knjigu sasvim blizu lica, pokušavajući dešifrirati riječi pri sivom svjetlu ranog jutra. Nick se pomaknuo u krevetu: probudila ga je okretanjem stranica. ‘Koliko je sati?’, progunda. ‘Pet i dvadeset.’ ‘Zaboga.’ Skupio se u ljutitu loptu ispod popluna i bacio se na madrac, u pokušaju da ponovno zaspi. Na vratima se čulo kucanje. Malo vilinsko stopalo. Verity. Sirota Verity. Ili ‘Veriety’ kako su je druga djeca nazivala. Ili ‘nakaza'. Nikad nije spavala cijelu noć. ‘Mogu li ući, mama?’ Marnie kimne glavom, stavi prst na usta - nemoj probuditi tatu - i pozove je pod poplun. Malo toplo tijelo zgrči se u krevetu i ona ga čvrsto prihvati. ‘Mama?’, Verity je šaptala. ‘Šššš, nemoj probuditi tatu.’ ‘Tata se probudio.’ Glas mu je bio težak i mrzovoljan. ‘Mama, što će biti ako ti umreš?’ ‘Ja neću umrijeti.’ ‘Što ako se razboliš i moraš ići u bolnicu?’ ‘Šapći, zlato. Ja se neću razboljeti.’ ‘Što će biti ako tata izgubi posao?’ ‘Tata neće izgubiti posao.’ Ali možda neće dobiti svoj bonus ove godine. Opet. Pomilovala je Verity po kosi i pokušala je umiriti da ponovno zaspi. Odakle joj svi ovi strahovi? Nije ih mogla tek tako pokupiti niotkuda. Ona je njezina majka, to je njezina krivnja. ‘Mama, hoćeš mi napraviti pletenicu? Ne onu ravnu nego visoku.’ ‘Mama, ne mogu naći rozu bilježnicu.’ Marnie je frenetično razmrsivala vezice na Veritynim blatom pokrivenim tenisicama i ogledala se po kuhinji. ‘Eno je.’ ‘Ne ta roza, ona sjajna roza bilježnica!’ ‘Pogledaj u svoju torbu.’ ‘Nije u torbi.’ ‘Pogledaj opet.’ ‘Hoćeš ti pogledati, mama?’ ‘Maama’, rekla je Daisy frustrirano. ‘Molim te možeš li mi urediti kosu? Ja nikad ništa ne tražim.’

~ 148 ~ Bocca

Daša

‘Dobro, dobro. Pusti da ovo završim, onda vam moram spakirati ručak, i onda ću ti urediti kosu. Verity! Gdje su ti naočale?’ ‘Izgubila sam ih.’ ‘Nađi ih.’ ‘Neću. Mrzim ih.’ Marnie se srce stisnulo. ‘Znam, zlato. Ali nećeš ih morati uvijek nositi. Evo, hvataj.’ Dobacila je Verity njene tenisice. ‘Stavi ih u sportsku torbu. Dobro, Daisy, da uredimo tvoju kosu.’ ‘Ali rekla si da ćeš naći moju bilježnicu.’ ‘I moraš prvo spakirati naš ručak’, reče Daisy. ‘Ne želiš ga opet zaboraviti.’ Isuse Kriste! Zaboravila je - jednom. Jedan dan od koliko drugih?! Ali, nema oprosta kad si majka. Svaki prekršaj neprestano izbija na površinu opet i opet, kao kad guliš luk. ‘Neću zaboraviti, daj mi sad četku za kosu.’ Petljajući prstima, Daisy je pletenicu isplela nepravilno - napravila je ravnu, a ne podignutu. ‘Što je, dovraga, podignuta?’ ‘Nemoj govoriti dovraga.’ Sad je Marnie već hvatala panika. Vrijeme je bježalo. Nije smjela opet zakasniti na posao, suviše se igrala s Guyevim strpljenjem. Nije znala gdje je točka loma, ali je intuitivno znala da joj se sve bliže. ‘Prvo u rep, pa onda u pletenicu!’ ‘Dobro, brzo.’ Rasplela je Daisynu kosu i opet splela pletenicu, suviše brzo, tako da je stršala u nekakvom čudnom kutu, kao da je od žice. ‘Evo, prelijepa si.’ ‘Izgledam ridikulozno.’ ‘Premala si da kažeš ridikulozno.’ ‘Ja sam dijete, upijam kao spužva sve što čujem. Kako mogu znati jesam li premala da nešto kažem?’ ‘Kako bilo, prelijepa si. Hajde, idemo.’ ‘A naš ručak?!’ Dok je Marnie bacala grožđe i pločice od žitarica bez šećera u kutije, Daisy je nadgledala operaciju ozbiljnošću inspektora UN-a za naoružanje. Limenka s mini vrećicama biljnog organskog čipsa bila je prazna - kako se to dogodilo? ‘Tata ga je pojeo’, reče Daisy. ‘Rekla sam mu da je čips za naš ručak, ali on je rekao da ćeš ti naći nešto drugo.’ Prokleti Nick. Što će im dati umjesto toga? Čega ima u hladnjaku? Cikla? U jednom nekontroliranom trenutku, zapitala se može li se izvući s time da svakoj da po jednu ciklu. Postojala je mala šansa da bi je Verity mogla slučajno pojesti, zavarana njenom lijepom bojom, ali Daisy je predobro znala što je, a što nije među njezinim školskim prijateljima prihvatljivo imati u paketu za ručak. U ormaru je bila kutija čokoladnih napolitanki, koje je donio netko tko je bio na večeri. To će biti dobro. ‘Napolitanke?’, Daisy upita oštro. Ako im je dozvoljeno jesti rafinirani šećer, znači da su barbari pred vratima. ‘Ne smijemo nositi kekse. Kao što ti je poznato’, dodala je, uz uzdah svjetskog bola. ~ 149 ~ Bocca

Daša

Napolitanke su vraćene u ormar. ‘Još grožđa’, predloži Daisy. Još grožđa. Nije bilo druge. Marnie jednim pokretom zatvori kutije i pruži ih djevojčicama. Ali nije mogla pustiti Daisy van s onakvom kosom - pletenica je tako stršala da je izgledalo da može hvatati signale iz svemira. ‘Čekaj, Daisy, daj da nešto napravim s tvojom kosom.’ Dok je prebirala prstima po korijenu pletenice, rekla je: ‘Budi dobra u školi i pazi na Verity.’ Daisy je bila svjesna svoje prirodne prednosti nad Verity. Ona je bila prilično popularna, pametna, dobra u sportovima i znala je da uz moć ide i odgovornost. Ali umjesto njezina uobičajenoga svečanog obećanja da će paziti na svoju sestru, Daisy tiho reče: ‘Mama, ja neću uvijek biti tu da pazim na Verity. Mora se naučiti sama čuvati.’ Marnie je ostala bez riječi. Pogledala je Daisy i pomislila - imaš šest godina! Što se dogodilo s nevinošću djetinjstva? S uvjerenjem da je svijet siguran? Ali bilo joj je jasno kako se Daisy osjećala. Nastojati spriječiti Veritynu bol tako što će je sama osjećati bila je prevelika odgovornost za nju. Daisy ponovno uzdahne, teškim uzdahom odrasle osobe. ‘Pazit ću na nju, mama, ali ja ne mogu uvijek biti uz nju.’ ‘Dobro, zlato, dobro. Ne brini.’ Povukla je Daisy k sebi. Sada nije nosila samo Verityne vječne strahove nego i Daisynu krivnju i gorčinu. Kako ih mogu zaštititi od bola što su žive? ‘Mama, boli me...’ ‘Je li? Oprosti. Oprosti. Oprosti. Oprosti.’ Pogledala je u Daisyne pametne oči i mislila - toliko te volim da ću se srušiti u agoniji. Toliko te volim da bih voljela da te nisam rodila. Nijednu od vas. Bolje bi vam bilo kad biste umrle. Trebao joj je trenutak da se zapita, čak ne ni dovoljno iznenađeno: razmišljam li ja to da ubijem svoju djecu? Ostavila ih je na vratima škole. Većina roditelja ušla bi u školu i predala djecu kao štafetu na utrkama, prepuštajući kontrolu tek kad su bili sigurni da su ih učitelji čvrsto uzeli pod svoj nadzor. Ali ona danas nije imala vremena. U retrovizoru je gledala dvije djevojčice kako marširaju preko dvorišta, u školskim uniformama, dokoljenkama i slamnatim šeširićima, savijene pod teretom kutija za ručak, sportske opreme, ruksaka i instrumenata - violina za Daisy i blok-flauta za Verity Još uvijek osjećajući krivnju, nestala je u prometu. Wen-Yi ju je promatrao. Zbog svjetla koje je padalo na njegove naočale, nije mogla uvijek vidjeti njegove oči, ali je osjećala da prati svaki njezin pokret. Bilo je nemoguće izvaditi obrazac iz torbe, ubaci ga u omotnicu i poslati: vidjet će. U vrijeme ručka izašla je namjeravajući kupiti omotnicu i poštanske marke i ubaciti ga u poštanski sandučić. Ali u knjižari je bio

~ 150 ~ Bocca

Daša

dugačak red. Radila je samo jedna blagajna. Neki je čovjek kupovao goleme količine stvari, kao da otvara novi ured, pa je puno vremena potrošeno na pakiranje njegovih registratora, fascikala i kutija za dokumente. Prvo male vrećice, onda dvostruke. Kad je na kraju pokušao platiti, ispostavilo se da telefonska linija ne radi. Nije bilo moguće plaćati kreditnim karticama, pa je otišao na šalter za gotovinu. Kad se vratio, trebalo je promijeniti traku na blagajni. Ostali su kupci ostavljali svoje stvari na pultu i izlazili, mrmljajući ljutito riječ na ‘j'. Marnie je gotovo plakala od frustracije i bijesa, ali nije htjela odustati. Konačno je uredski novajlija otišao i red se pomaknuo, ali je sljedeći kupac imao cijelu hrpu evidencijskih kartona koji nisu imali bar-kod pa je dečko s blagajne morao ići s njim na kat, gdje su kartoni bili izloženi, jer nisu bili uneseni u sustav. Zadržali su se beskrajno dugo. Ja sam na kušnji, ja sam na kušnji, ja sam na kušnji. Nije gledala na sat. Nije mogla. Gledati kako vrijeme nestaje dovodilo ju je do ludila. Onda je čovjek ispred nje rekao: ‘Jebemu, pa već je dva i pet!’, i ona je znala da se mora vratiti, jer, iako je ostavila djevojčice ispred škole, znala je da je i jutros zakasnila. Na trenutak je pomislila baciti novac na pult i izaći s omotnicama. Ali još uvijek nije imala poštanske marke - one su se prodavale na blagajni - i poznajući svoju sreću, bit će uhićena zbog krađe u trgovini, rizik je bio prevelik. U očaju, ostavila je stvari i dan je završio kako je i počeo - s obrascem za gospodina Leeja još uvijek u njenoj torbi. * ‘Zašto ste ovdje?’ ‘...Želim biti sretna.’ Takvo sramotno priznanje. ‘A niste?’ ‘Ne.’ ‘Zašto ne?’ ‘Ne znam. Imam sve... muža, dvoje savršene djece. Kuću...’ ‘To je u redu. Ne smijemo suditi.’ Kognitivni trening. Čitala je o tome u subotnjem prilogu novina. Deset kratkih sastanaka promijenili su život novinarke, oslobodivši je dugotrajnog osjećaja uzaludnosti i ispunjavajući je toplom strujom zadovoljstva. Marnie je odmah pozvala broj na dnu stranice, ali se nije mogla naručiti kod terapeutkinje iz članka - zahvaljujući publicitetu svi su njeni termini tog tjedna bili popunjeni. Međutim, traganje po internetu dovelo ju je do Amande Cook u Wimbledonu, koja je tvrdila da nudi kognitivno savjetovanje. Je li to isto kao i kognitivni trening? Pitala je Marnie, na telefonu. ‘Što je kognitivni trening?’ ‘O...’ Marnie je pretpostavila da je netko tko je u terapijskoj branši upućen u sve discipline. ‘Pa, bio je članak u novinama...’ ‘Malo upozorenje’, Amanda je rekla ozbiljno. ‘Ima mnogo sumnjivih tipova u ovome poslu. Uzimaju nacifrana imena i...’

~ 151 ~ Bocca

Daša

Na njen užas, Marniena je nada počela nestajati; nije to mogla dozvoliti, morala je vjerovati da joj netko može pomoći. To što ova žena radi uključivalo je izraz ‘kognitivno’, a to će biti dovoljno. ‘To je u redu, to je u redu! Mogu li se naručiti?’ ‘Može sutra?’, Amanda je rekla. ‘Slobodna sam cijeli dan. Ili srijedu?’ Marniena je nada opet potonula; bila bi mirnija kad bi znala da je ova savjetnica, terapeutkinja ili već što je, traženija. Na trenutak se upitala ne bi trebala jednostavno ići običnom, nekognitivnom terapeutu... ali njih je probala, nekoliko njih tijekom godina i to nije dalo rezultata. Možda je ovo ‘kognitivno’ nešto što tek dolazi, možda za tri mjeseca nećeš moći dobiti termin kod Amande ni za sav novac na svijetu. Tako su se dogovorile za sastanak u četvrtak, u 18.15. ‘Ja sam vrlo blizu Glavne ulice’, reče Amanda Cook. ‘Cijeli je niz dućana. Ja sam iznad ljekarne.’ ‘Mislite da ćete mi moći pomoći?’ ‘Da, ali nemojte parkirati ispred. To je mjesto rezervirano. Pokušajte u Ulici Ridley - tamo često ima mjesta; mislim, u 18.15 trebalo bi biti. Poslije 19 sati ne biste imali puno izgleda.’ ‘Dobro. I mogu li pitati...’, htjela je ustanoviti točne kvalifikacije Amande Cook, članak u novinama to je savjetovao - ali je izgubila hrabrost. Nije željela izazvati osjećaj uvrijeđenosti. ‘Ne, ništa, u redu je... Onda, vidimo se.’ Dok se Marnie penjala uskim prašnjavim stubama u ured na prvom katu, pitala se tko je ta žena koja će joj spasiti život. Kao frizer ili učitelj joge, terapeut bi trebao biti sam sebi najbolja reklama. Ako njihova čarolija ne djeluje na njih same, kako se može očekivati da će im drugi ljudi vjerovati? Na sreću, prvi dojmovi nisu bih obeshrabrujući. Vjerojatno u kasnim tridesetima - iako je bilo teško reći samo prema licu - Amanda je bila vedra žena u suknji i širokoj bluzi. Imala je smeđu kosu, koja nije bila ni ravna ni kovrčava. Marnie se odmah osjetila sitnom i napetom u svom poslovnom kostimu i s urednim konjskim repom. ‘Uđite, draga moja.’ U Amandinu ugodnom i toplom glasu mogao se čuti prizvuk zapadnih krajeva. ‘Gdje ste parkirali?’, pitala je Amanda. ‘U Ulici Ridley.’ ‘Ne ispred zgrade? Jer, znate, to je rezervirano. Ako parkirate ispred, upast će ovdje i prekinuti sastanak." ‘Da. Rekli ste mi kad smo razgovarale telefonom.’ ‘Molim vas. Sjedite.’ Pokazala je na narančasti tapecirani naslonjač. Na stolcu nasuprot bila je polupojedena vrećica čipsa (koktel od škampa). Amanda je gurne na jednu stranu i zavali se u stolac. Marnieni pozitivni dojmovi ubrzano su nestajali i ona osjeti da je zahvaćena sramotnom odbojnošću prema debelim osobama. Potpuno je pogrešno suditi bilo koga po izgledu. Ali njoj je bilo potrebno da Amanda Cook bude čudotvorac i ako je Amanda Cook zaista čudotvorac bi li bila tako... krupna? Ne razmišljaj na taj način. Kardiokirurzi ne operiraju sami sebe. Treneri trkačkih konja ne skaču sami preko prepona.

~ 152 ~ Bocca

Daša

Zaista, Marnie je umirila samu sebe, možda zato jer je Amanda Cook bila tako oduševljena sobom da je bila potpuno nesvjesna da je - teško je bilo odrediti točno zbog širine njezine odjeće - možda dvadeset kila preteška. ‘Ja primjenjujem kombinaciju kognitivne biheviorističke terapije i treninga umijeća življenja da vam pomognem postići idealan život’, rekla je Amanda. ‘Za razliku od tradicionalne psihoterapije, gdje subjekt može provesti godine ponovno proživljavajući svoje tegobe iz prošlosti, kognitivno savjetovanje potpuno je usmjereno na sadašnjost. Koristeći kombinaciju vizualizacije i praktičnih promjena, dolazim do rezultata vrlo brzo.’ Kakvo samopouzdanje! Čak i s takvom kosom. ‘Uvijek?’, upita Marnie. ‘Uvijek vrlo brze rezultate?’ ‘Da.’ ‘Ja sam promašila u svemu.’ ‘To je samo percepcija, draga moja.’ Marnie nije htjela proturječiti, ali to nije bila percepcija. To je bila surova činjenica, koja se iznova potvrđivala. ‘Jeste li pomogli ljudima poput mene?’ ‘Kakvi su ljudi poput vas?’ ‘... Beznadni... bez nade... da se išta može promijeniti ili poboljšati.’ ‘Bez kršenja pravila povjerljivosti, ali nedavno sam čovjeka odgovorila od samoubojstva.’ Bogme, to je impresivno. ‘Vi jednostavno trebate promijeniti način razmišljanja, draga moja. Da vidim neke stvari. Vi živite...?’ ‘Na Wandsworth Commonu.’ ‘Lijepo. U jednoj od onih velikih kuća?’ ‘Da...’ ‘Što radi vaš muž?’ ‘On je trgovac na burzi, ali...’ ‘Tek da dobijem osjećaj.’ Amanda je nešto zabilježila u svojoj bilježnici. ‘I imate dvoje djece. Djevojčice?’ ‘Djevojčice, pet i šest godina.’ ‘Sada, Marnie, hoću da zatvorite oči, neka svijet nestane, a onda mi, molim vas, opišite svoj idealni život.’ Ovo je bilo zapanjujuće. ‘Moj idealni život?’ Amanda se nasmiješi. ‘Dok ne znate kakav je, kako ga možete ostvariti?’ To zvuči logično. ‘Ali... ne znam što je moj idealni život.’ Ako je htjela biti potpuno iskrena, sumnjala je da je problem njen život. Problem je bila ona sama. ‘Trebate se povezati sa svojim snovima’, poticala je Amanda. ‘Imati ambicije za sebe!’ ‘Da, ali...’ ‘Imajte na umu, jedino ograničenje našoj sreći je naša mašta.’ Opet, Marnie nije htjela cjepidlačiti, ali ta tvrdnja zapravo ne trpi analizu. Ovo je sve bilo tako neočekivano. Ona je došla zbog fokusiranja na stvarne činjenice svog života kakav jest, ne na ovo nebulozno nerealno razglabanje.

~ 153 ~ Bocca

Daša

‘Otključajte svoje snove’, poticala je Amanda, ‘predajte se energiji i prave riječi će doći.’ Hoće li? Sumnjala je u to, o kako je sumnjala, ali ipak je čeznula za tim da ne bude u pravu. ‘Hajde, Marnie, nemojte se bojati. Vi ste na sigurnom mjestu i ovo vrijeme je vaše.’ Većinu svojih budnih sati Marnie je bila bolesna od želje, ali začudno, sada kad je trebala artikulirati nije mogla definirati ni jednu jedinu želju. Panika je nadirala, preturala je po svojim mislima, tražeći bilo što. U tome nije mogla pogriješiti, to je ljudski nemoguće. ‘Počnite od malih stvari’, rekla je Amanda. ‘Tek nešto da se pokrenete.’ Dobro. Da se pokrene. Udahnula je duboko, vrlo duboko. ‘Ovo je možda glupost, ali željela bih biti u stanju... popraviti stvari. Recimo napraviti remen ventilatora od svojih hulahopki.’ ‘Popravljati automobile?’ ‘Ne baš to.’ Snebivala se pred Amandinom zbunjenošću. ‘Mislila sam na to da budem seksi, snalažljiva u krizama... ali, čekajte, čekajte! Imam nešto.’ U glavi joj se pojavi ideja i ona se za nju zakvači bez daha od zahvalnosti. ‘Stvarno bih voljela biti jedna od onih fabuloznih žena...’ ‘Fabuloznih žena?’ ‘... jedna od onih bijelih Afrikanki, iz White Mischiefa, iako ga nisam gledala, koje mogu upravljati avionom, i jahati, i tragati za životinjama.’ Amanda je opet nešto zapisala u bilježnicu. ‘Opišite mi, molim vas, vaš svakodnevni život kao jedne od tih ‘fabuloznih žena.’ ‘Aaa...’ Za boga miloga, kako će to učiniti? Nije čak ni gledala prokleti film. ‘Ne bih morala kuhati, prati ili peglati.’ Amanda pogleda prezrivo. ‘To je vaš idealni život? Hajde, Marnie, oslobodite svoj san! Imate sluge, zar ne?’ ‘Pretpostavljam.’ ‘Opišite susret s jednim od njih. Vizualizirajte.’ ‘Aaa...’ Ovo je smiješno. ‘Ulazim u kuću, imam na sebi jahaće hlače uvučene u crne kožnate jahaće čizme... bacim se na ležaj pokriven zebrinim krznom i kažem: ‘Donesi mi veliki džin i tonik, Mwaba." Zastane na trenutak i doda: ‘Hop hop, Mwaba.’ ‘Odlično. Nastavite.’ ‘Oh. Pa on mi donese piće i... i... ja mu ne zahvalim. Nikad ne zahvaljujem nikome ni za što. Kad negdje stignem, bacim ključ svog Landrovera prvoj osobi koju vidim i kažem - parkiraj.’ Ovo je deprimiralo Marnie. Zahvaliti ljudima je najmanje što jedno ljudsko biće može učiniti za drugo ljudsko biće, a ona je odbijala zahvaliti jadnom mitskom Mwabi samo radi Amandina odobravanja. ‘Kako izgledate?’, upita Amanda. ‘Bože, ne znam.’ Ovo je bilo suviše teško. ‘Visoka, pretpostavljam. Vitka. Ali nije me briga za svoj izgled.’ Sviđao joj se zvuk ove rečenice. ‘Nikad ne stavljam regenerator na kosu niti koristim kremu za lice i oni dugi kakiprsluci na meni izgledaju dobro.’

~ 154 ~ Bocca

Daša

‘Ali, jeste li lijepi?’ ‘Zašto ne?’ ‘Jeste li udani? Je li to vaš idealni život?’ Praznina. ‘Da. Ne. Da. Kad sam imala 21 godinu moj se prvi muž ustrijelio, onda sam se razvela od drugog muža kad sam imala 27.’ Iznenada su joj ideje frcale u glavi. Možda je konačno počela ovo vrtjeti na pravi način. ‘Sad imam 35 u svom idealnom životu - mislim, imam ih i u stvarnom životu, ali još govorim o idealnom životu - i upravo se razvodim od svoga trećeg muža. Imam vatrenu vezu s puno mlađim muškarcem.’ Pauza. ‘I starijim muškarcem.’ Zašto, dovraga, ne? ‘Ne znatno starijim, nekoliko godina. Pet. Sedam. Da, sedam.’ Amanda nešto zapiše u bilježnicu. ‘Pričajte mi još.’ ‘Vrijeme je uvijek pasje vruće. Patim od čudnog oblika malarije, ali to je samo izlika da pijem više džina, zbog kinina u toniku. Kažem, ne mogu probaviti prokleti tonik ako nije razrijeđen. Samo sam još bolesnija. Moji prijatelji se zovu Bitsy, Monty i Fenella i gdje god se krećem srećem iste ljude. Tu i tamo sama odletim u Jo'burg, ali ubrzo ne mogu više izdržati i moram se vratiti u divljinu.’ Sad se konačno zanijela, bila je u pravom filmu. ‘U divljini se opijamo do besvijesti i večera nikad nije spremna prije 23 sata, do kada smo svi suviše pijani da bismo jeli. Ne zanima nas hrana, ali nas užasava mogućnost da ostanemo bez džina. Gledamo u nebo, pitajući se kad dolazi nova pošiljka.’ Amanda je prestala bilježiti. Samo je sjedila i slušala. ‘Moj muž pijano govori stvari poput ‘moja prelijepa žena'. Pokušava biti ironičan, ali je tako očito zaljubljen u mene da je jednostavno - jadan. Kažem, ‘zaveži, Johnny, pijan si'. Nekad je bio zgodan, a sad je debeo i podbuhao od pića. ‘Hladna kao led,’ baljezga, ‘hladna kao jebeni led'. Nitko me, osim moga mlađeg muškarca, ne može pratiti u ispijanju.’ Marnie uzme zrak da bi nastavila, sad je uživala u sebi - i odjednom više nije. Amanda je gledala u nju s čudnim izrazom, djelomično zabrinutim, djelomično nekako drukčijim. Prezrivim, možda? ‘Dobro!’ Amanda se uspravi u stolcu i reče, kao da je bodri. ‘To je težak zadatak, Marnie. Radimo s onime što imamo. Jeste li ikada živjeli u Africi?’ ‘... Ne...’ ‘Znate li voziti avion?’ ‘... Ne...’ ‘Ili rukovati puškom?’ ‘... Ne.’ Marnie je sad šaputala. Ali imam kaki-prsluk.’ Preostao od njezinih kratkotrajnih lekcija jahanja. ‘I imam terenac’ ‘Terenac? Ne sumnjam.’ Amanda je gledala u svoju bilježnicu i Marnie shvati da to već predugo traje. Konačno, Amanda podigne glavu i kaže: ‘Ne mogu vam pomoći.’ Marnie se ukoči. Od šoka je zanijemila. Ona misli da sam razmažena kućanica koja se dosađuje. Ja nisam kućanica. Imam posao. Ali riječi su ostale neizgovorene.

~ 155 ~ Bocca

Daša

‘Mogla bih vam uzeti novac, ali to ne bi bilo etički. Neću vam naplatiti današnji sastanak.’ Marnieno lice bilo je vrelo. Ne želim živjeti u Africi. Ne želim biti gruba prema ljudima. To sam rekla samo da vam udovoljim. Glava joj je klonula. Marnie je uzela svoju torbu i oblačila jaknu, zaprepaštena onim što se dogodilo. Je li moguće da je Amanda Cook sudila o njoj po njenoj kući na Wandsworth Commonu i njenim - lažnim destruktivnim željama? Je li moguće da je Amanda Cook jednostavno odlučila da joj se ona ne sviđa? Ništa, ništa, neću osjećati ništa. Marnie kimanjem glave pozdravi Amandu, koja je još zapovjednički sjedila u svom stolcu, a onda se, izlazeći iz sobe, prisiljavala ne trčati u slučaju da je njezine drhtave noge ne strmoglave niz stepenice. Kad se ponovno našla u vanjskom svijetu, a hladni noćni zrak šamarao joj užarene obraze, shvatila je da nije vidjela nikakve uokvirene diplome na zidovima. Je li moguće da Amanda Cook nije imala nikakvih stručnih kvalifikacija? Ali umjesto da se osjeti bolje, ta osoba koja je prosuđivala i smatrala je defektnom i nije bila prava terapeutkinja - zbog toga se osjećala gore. Predala je sebe i svoje mentalno zdravlje u ruke ženi koja je možda jedna od onih šarlatana na koje ju je i sama upozorila. Kakva je ona to budala? Kako može imati tako nisko mišljenje o sebi da nije čak ni provjerila ima li osoba prave kvalifikacije? Negdje u njezinoj unutrašnjosti bio je ocean srama, ali njezino brzo koračanje držalo ga je mirnim. Taj zvuk - kuc, kuc, kuc - njenih visokih potpetica na pločniku umirivao ju je. On je značio da se njezine noge pokreću, iako su joj koljena propadala. * Nick je čekao u predsoblju. Bio je očigledno uzrujan... Nije kasnila. Nije ništa pogrešno učinila. To mora da je... ‘... Bonus?’, ona izgovori. Pogled na njegovo lice sve joj je rekao. Sad je bilo i službeno: ove godine opet nema bonusa. Jebi ga. Djevojčice je isto tako obuzela atmosfera katastrofe i povukle su se u sobu za igranje. ‘Loša godina na tržištima’, ispričavao se. ‘Nitko tebe ne krivi.’ Bio je shrvan; zarađivanje novca je bio način na koji on sebe vrednovao. ‘Nešto ćemo srediti’, rekla ona. Kasnije, kad je stavila djevojčice na spavanje, našla je Nicka u radnoj sobi okruženoga kutijama s bankovnim izvodima i računima kreditnih kartica. ‘Gdje, dovraga, ode sav taj novac?’, upita bespomoćno. ‘Sve toliko košta.’ Njihova hipoteka, najviše od svega. Kupili su kuću s pet spavaćih soba prije tri godine, upravo prije nego što je Nick izgubio svoj zlatni dodir kralja ~ 156 ~ Bocca

Daša

Midasa. Inzistirao je na kupnji tako velike kuće. Govorio je da ona to zaslužuje. Njoj se sviđalo tamo gdje su dotad živjeli, ali kako je on inzistirao, ona je pristala. I vjerovala mu je kad ju je uvjeravao da si je mogu priuštiti. Onda su kamate porasle nekoliko posto, što bi preopteretilo i sasvim umjerenu hipoteku, a tek veliku kao što je ova njihova... ‘Stavit ćemo na papir sve što trošimo i vidjeti bez čega možemo’, predložila je. ‘Školarine’, počela je. ‘Mogli bismo cure premjestiti u jeftiniju školu.’ ‘Ne.’ Zaječao je kao da ga zaista boli. Bio je suviše ponosan na to što njegova djeca idu u privatnu školu. ‘Treba im stabilnost, a Verity ne bi preživjela u državnoj školi.’ Njihova je sadašnja škola imala male razrede, gdje je svako dijete dobilo pozornost. ‘Maltretirali bi je do besvijesti. Što je s Melody? Možemo li bez nje?’ Melody je bila njihova dadilja, sposobna Novozelanđanka koja radila dvadesetak drugih poslova. ‘Ona radi najmanje što se može.’ Marnie je vodila djevojčice u školu, a Melody je radila od 14.30 do 18.15. ‘Ako ona ode, ja ne mogu raditi.’ ‘Možeš li raditi pola radnog vremena?’ ‘Ne.’ Već je pitala Guya. ‘To je posao s punim radnim vremenom’ Nick na brzinu izračuna je li Marniena plaća veća od onoga što plaćaju za Melody i vidi da je veća, jedva. ‘Gđa Stevenson?’, upita on. Njihova čistačica. ‘Ja sam majka koja radi puno radno vrijeme. Ona je apsolutno fantastična. I košta samo pedeset funti tjedno.’ ‘Dobro, u redu’ progunđa. Lupkao je vrhom olovke po bloku. ‘Ali nešto se negdje mora eliminirati.’ Obuhvati je pogledom. ‘Ti trošiš bogatstvo na kosu.’ Šutke je gledala u njega. Trebala je svoju frizuru više nego što je trebala gospođu Stevenson. Bez skupog šišanje bi mogla, ali bez boje ne. U glavi joj bljesne vlastita slika s dva centimetra sivih korijena. Nikad više ne bi mogla izaći iz kuće. I sad su već bili preveliki problem, čak i sa savršenim pramenovima. ‘I sva ona... iscjeljivanja na koja ideš. Meditacije i akupunkture i... što je ono na što si večeras išla? Nešto kognitivno?’ ‘Savjetovanje. Ali više ne idem na to. I više ne idem ni na što od toga.’ Jer ništa od toga nema smisla. ‘A tvoje članstvo u dvorani?’, predloži. ‘Možda bi mogao samo trčati.’ Žalosno reče: ‘Trebam tu rekreaciju. Do grla sam u stresu. Uostalom, platio sam do kraja godine.’ ‘Dobro.’ Odvažila se dotaknuti istinski bolnu temu. ‘Tvoj auto...’ ‘Moj...? Šališ li se? Da se pojavim na poslu s Ford Fiestom, to je kao da sam na čelu napisao ‘gubitnik'. Treba mi Jaguar da sačuvam ugled.’ ‘Ne kažem da treba biti Ford Fiesta. Ali...’ ‘Što je s tvojim? Porsche? Zašto ti ne uzmeš Ford Fiestu?’ ‘Dobro. Meni nije važno.’ Porche terenac bio je prevelik, gutao je odvratnu količinu goriva i bio je dio klišeja majke šminkerice. Ali izgleda da je samo naljutila Nicka. Moralo joj je biti važno. ‘Odmori’ reče ona. ‘Trošimo puno na odmore.’ ‘Ali trebaju nam praznici. To je nešto što mi stvarno treba.’ ~ 157 ~ Bocca

Daša

‘Ne treba nam ništa od toga.’ On je navikao da daje tisuću za odijelo; kupovao je tri odjednom. I ona se na to naviknula. Davati sedamsto funta za torbu - tek nešto u čemu nosi svoje stvari - kad je mogla kupiti nekakvu sličnu u Nextu za trideset funta. Ali Nick je slavio njenu ekstravaganciju: ako je njegova žena mogla trošiti sto i pedeset funta na šišanje, to znači da je on uspješan. Za njega je bilo ponižavajuće ograničavanje njihova životnog stila. ‘Barem imamo jedno drugo’, reče on. ‘Prebrodit ćemo ovo.’ Bila je to tako neiskrena izjava da nije ni mogla odgovoriti. Ona otvori usta da to potvrdi, ali odustane. Sjedeći među računima i papirima koji su svjedočili o njihovim ekstravagantnim pokušajima dostizanja sreće trošenjem izgledao je potpuno potučen; intenzitet njenog jada ostavio ga je bez daha. ‘Žao mi je, Nick’, prošaputala je. ‘Tako mi je žao.’ ‘Želim biti trofejna supruga.’ Bio je njen šesnaesti rođendan - i Gracein, naravno - i razgovor za slavljeničkom večerom došao je nekako do tog pitanja što im budućnost nosi. Grace je objavila svoju ambiciju da bude novinarka; Leechy, koja je uvijek bila nazočna na obiteljskim događajima, rekla je da želi raditi u ‘skrbi za druge'. ‘Kao bolničarka, na primjer’, kazala je. ‘Liječnik’, rekla je brzo mama. ‘Zaboravi na to da budeš bolničarka u ovoj zemlji. Plaća je crkavica za tolike sate rada.’ Onda su svi pogledali u nju. ‘Marnie, što želiš biti kad odrasteš?’ Nije imala pojma. Već se osjećala odraslom - na neki način već potpuno iscrpljena - i nije imala posebnog oduševljenja ni za što. Jedina stvar za koju je bila sigurna jest da želi imati djecu, ali ovdje se to nije računalo kao karijera. ‘Hajde, Marnie, što želiš biti kad odrasteš?’ ‘Sretna.’ ‘Ali kakav posao želiš?’, pitala je Bid. Još jednom stjerana u nelagodu što je opet u raskoraku sa svim ostalima, mislila je reći da bi voljela biti stjuardesa, a onda shvati da će ih njena aspiracija prema statusu trofejne supruge još više uzrujati. Nije da je imala ikakve šanse biti trofejna supruga; nije bila dovoljno visoka. To je kao kod žena policajaca i modela, tu postoji uvjet minimalne visine. ‘Supruga!’ Mama se sablaznila. ‘Marnie Gildee, odgojila sam te da razmišljaš drugačije.’ ‘Ne obična udana žena’, Marnie odgovori drsko. ‘S punim radnim vremenom.’ Rekla je to da bi šokirala, jer joj izvjesnost s kojom su Grace i Leechy vidjele svoju budućnost nije nikako legla. ‘Ti si se udala, optužila je mamu.’ ‘Ti si supruga.’ ‘Ali to nije bila sva moja ambicija.’ Mama je radila u sindikalnom pokretu cijelog života. Tamo je upoznala svog muža. ~ 158 ~ Bocca

Daša

‘Nisi čak ni plavuša’, Bid je napala Marnie s iznenadnim otrovom. ‘Trofejne žene su uvijek plavuše.’ ‘Mogu biti i plavuša, ako baš treba.’ Zapravo, nije bila sasvim sigurna da je tome tako. Pokušala je izbjeljivati pramenove kose i ispala je zelena. Ali nije se predavala. ‘Kakvog smisla za mene ima praviti planove o karijeri?’, pitala je Marnie. ‘Beznadežna sam u svemu.’ ‘Ti? Ti si tako talentirana.’ Mama podigne glas. ‘Možeš raditi što god želiš. Puno si pametnija od Grace i Leechy - oprostite, cure, samo kažem kako je. Zločin je protratiti takav dar.’ ‘Ja?’ Sad je Marnie bila gotovo ljuta. ‘S kim si me to pobrkala?’ Ona i mama gledale su se, a onda je mama skrenula pogled; nije vjerovala u to da su majke i kćeri tinejdžerice kao ovnovi na brvnu, rekla je da je to mit koji su stvorile sapunice. ‘Samopouzdanje’, rekla je mama. ‘To tebi nedostaje, samopouzdanje.’ ‘Beznadežna sam u svemu’, ponovila je Marnie tvrdo. I pokazalo se da je imala pravo. Do vremena kad je Grace izvještavala o unakaženim tijelima za Times, Marnie je studirala ekonomiju, diplomirala s prosječnim ocjenama i ispunila vlastito proročanstvo tako što nije bila u stanju naći posao; dobila je nekoliko razgovora za posao na temelju svog životopisa, ali nije nikoga mogla uvjeriti da je zaposli. Tada je otkrila da nije lagala kad je rekla da želi biti supruga. Bez muža se osjećala malom i nedovršenom. Netko s kim bi hodala nije bio dovoljan, čak ne ni kao stalna veza. Željela je prsten na ruci i drugo prezime, jer joj ovo njeno nije bilo dovoljno. Ali udati se nije bilo tako lako kao što je očekivala. Postojale su dvije vrste muškaraca: oni kojima je toliko nedostajala Paddyjeva blistava karizma da nije mogla podnijeti ni da je dotaknu, i oni Dobri. A s njima se bez prestanka ponavljala ista situacija kao s poslom. U početku su bili oduševljeni, ali kad bi došli do određenog trenutka u toku intervjua, nešto bi se promijenilo: vidjeli bi tko je ona ustvari i počeli bi se povlačiti. Sama je bila kriva. Napila bi se i ispričala im što čuva u svojoj glavi: njen strah od svijeta i ljudske sudbine. Jedno se jutro probudila, mamurna i drhtava, i sjetila se prethodne noći, kako je rekla Duncanu, bezbrižnom pravniku: ‘Pitaš li se ikada zašto smo načinjeni tako da imamo ograničenu sposobnost za zadovoljstvo, a neograničenu sposobnost za bol? Naš plafon užitka je nizak, ali donja granica bola je beskonačna.’ Pokušao joj je iznijeti različite argumente - konačno bio je odvjetnik - ali se njen jad pokazao pretvrd za njegove argumente. Na kraju je rekao, skoro u panici: ‘Trebaš pomoć. Nadam se da ćeš se srediti.’ Platio je večeru, otpratio je kući, ali ona je znala da se više nikad neće javiti. Kad je imala oko 25 godina, živjela je u Londonu i model se nekako uspostavio sam po sebi: svi Dobri bježali su od nje u strahu. I sebe je plašila, i nije mogla prestati. Ali u Londonu je postojao stalni dotok novih muškaraca. Početna privlačnost nije bila problem - imala je neku melankoličnu ljepotu na koju su muškarci ~ 159 ~ Bocca

Daša

reagirali; ona je sama nije vidjela, ali je znala da postoji - i uvijek je uspjela sve uništiti. U sažaljenju i ogorčenju, Grace se nazvala bombašem samoubojicom. Do svoje dvadeset i sedme Marnie je već navikla na rana buđenja u strahu. Padajući sve više u osamu, postaja je zbroj svih odbijanja koje je doživjela. Počela je odustajati. Onda je upoznala Nicka. Zgodan (pomalo nizak), onako kao što je lijep nebrušeni dragulj, imao je u sebi nekakvu odvažnu sigurnost koja joj je izmamila osmijeh. Njegov je posao zahtijevao čelične živce, volio je djecu; imao je zarazni optimizam. Definitivno, bio je jedan od Dobrih. Od trenutka kada ju je ugledao, želio ju je. Ona je prepoznala pogled, vidjela ga je dovoljno puta na dovoljnom broju lica, ali nije joj probudio velike nade. Znala je što slijedi, uvijek. Unatoč tome što je sebi obećala da neće, napila se i postala čudakinja. Ali neobično je bilo to što se Nick nije uplašio. Kad mu je rekla za strašne stvari u svojoj glavi, smijao se, ali s nježnošću. ‘Reci mi zašto razmišljaš tako, ljubavi.’ Nije ju potpuno osvojio, ali je bio spreman. Njegove su namjere bile jasne: njena je sreća bila njegov projekt. Nikad nije doživio neuspjeh ni u čemu i nije namjeravao da sada bude drugačije. Ona ga je, sa svoje strane, smatrala izvanrednim. Imao je malo obrazovanja, ali je znao analizirati svaku situaciju - ljudsku, političku - razložiti je s efikasnom brzinom i onda iznijeti najvažnije činjenice. Oko njega je kružila energija, nešto kao polet koji ga je nosio uvijek prema naprijed, i uvijek je bio za dlaku ispred vremena, bilo u izboru vina ili mjesta za godišnji odmor. Više od njegove smirenosti, uvjerljiva je bila njegova emotivnost: Nick je plakao nad svim što je imalo veze s djecom i životinjama i premda se šalila da je odviše sentimentalan dečko iz predgrađa, osjećala je olakšanje. Hladnoća bi razbila ovu priču. ‘Zašto me voliš’, pitala ga je. ‘Ne zato što sam iz srednje klase, je li? Molim te, nemoj mi reći da misliš da sklapaš dobar posao?’ ‘Samo lupetaj!’, izjavio je. ‘Koga briga za bilo što od svega toga? Volim te, jer si niska.’ Nick je bio visok metar i šezdeset. ‘Naše se visine savršeno uklapaju.’ ‘Zove nas Niski i Niži’, Marnie je rekla Grace, u jednom od onih promatračkih telefonskih razgovora. ‘Nadimci’, rekla je Grace, ‘stvari se dobro odvijaju.’ ‘Da’, rekla je Marnie, ali sumnjičavo. ‘Nije važno zašto te voli’, savjetovala je Grace. ‘Zašto ti njega voliš?’ ‘Ne znam volim li ga. Sviđa mi se, kao da stvarno... seks je, znaš, fantastičan, ali ne znam volim li ga.’ To se promijenilo jedne kasne večeri dok su šetali iz restorana prema mjestu gdje je bio parkiran Nickov automobil. Čuo se zvuk padajućeg stakla i zavijanje alarma i Nick uzvikne: ‘To je moja mašina.’ (Jednom je ustvrdio da uvijek može prepoznati alarm na svom automobilu, kao majka koja poznaje plač svoj djeteta). Brzim pogledom prijeđe ulicom. ‘Imaš li telefon, Marnie? Čekaj ovdje.’

~ 160 ~ Bocca

Daša

A onda je potrčao prema tri momka koji su provaljivali u njegov auto. Oni ga ugledaju kako se približava i počnu bježati, ali, na Marnieino zaprepaštenje, Nick potrči za njima. Trojka se razdvoji i svatko otrči u različitom smjeru, ali je Nick i dalje trčao za jednim od njih - onim najvećim. Nick je imao čvrsto, žilavo tijelo i bio je brz. Obojica su nestali u uličici koja je vodila do nekoga stambenog bloka i nekoliko minuta kasnije Nick se vrati, zadihan i razočaran. ‘Izgubio sam ga.’ ‘Nick, mogli su biti opasni... mogao si...’ ‘Znam’, reče teško dišući. ‘Oprosti, ljubavi. Nisam te smio ostaviti ovdje samu.’ Za nju je to bila točka preokreta: njegova hrabrost da istjera ono što je ispravno navela ju je da se zaljubi u njega. Vjerovala je u njega. Željela je biti njegova. Vrijeme je, odlučila je, da ga odvede u Dublin i suoči sa svojom obitelji. Bio je to uspjeh. Iako su imali različite ideologije u ekonomiji, šarmirao je mamu i tatu. Gunđava Bid (koja nije davala ni pet para za socijalizam) i Veliki Jim Larkin (njihov pas prije Binga) obožavali su ga. ‘Kako ga možeš ne voljeti?’, rekla je Grace. Čak je i iz Damiena izmamio priznanje da je ‘Nick pristojan momak'. Nick je neprestano govorio, sve častio pićem i izjavio da je oduševljen Irskom. ‘Završeno je’, Grace reče Marnie. ‘Tvoje vrijeme u divljini.’ I činilo se da je tako. Ovaj muškarac je ispod njezine zavaravajuće lijepe vanjštine vidio unutrašnju tminu i nije dao petama vjetra, ali ona je morala i dalje provjeravati. ‘Zašto me voliš?’, pitala je Nicka nanovo i nanovo. ‘Ti si sol zemlje.’ ‘Jesam li?’ ‘Daa! Najveće srce od svih ljudi koje poznajem. Vidiš kako uvijek plačeš zbog ljudi koje nikad nisi ni vidjela.’ ‘To nije dobrota, to je... neuroza.’ ‘Dobrota’, inzistirao je. ‘I pametna si. Plus, imaš najbolje noge, kuhaš curry kako treba i kad ne plačeš nad sudbinom svijeta možeš biti i zabavna. Zato te volim.’ ‘Neću više pitati’, ispričavala se. ‘Pitaj koliko god hoćeš, ljubavi, odgovor će uvijek biti isti. Jesi sretna?’ Da. Ne. Skoro. Marnie je pokušavala prihvatiti da je napokon dobila ono što je željela. Ali nije mogla otjerati strah da tu postoji neka kvaka. Uvijek postoji kvaka. * Petak. Wen-Yi je vrebao. ‘Marnie’, prosiktao je čim ju je vidio. ‘Gospodin Lee? Trebao je dobiti onaj obrazac jučer. Treba ga samo potpisati i poslati nam ga natrag.’ ~ 161 ~ Bocca

Daša

‘Pošta još nije stigla. Čim bude, reći ću ti.’ ‘Gospodin Lee je moćan čovjek’, kazao je Wen-Yi. ‘Bio bi nesretan da mu ova kupnja izmakne.’ Mrzila je kad bi govorio takve stvari. Zbog njih se osjećala bolesnom od straha. ‘Pošta je upravo stigla’, reče Guy. ‘Možemo pogledati.’ S naporom se pretvarajući da očekuje kako bi vraćeni obrazac gospodina Leeja mogao biti u svakoj od omotnica, otvarala je poštu. Na pola posla, počela je vjerovati da će se stvarno pojaviti. Tako je duboko bilo njezino uvjerenje da je, nakon što je sve otvorila, bila iskreno zbunjena. ‘Čudno’, reče. ‘Nije u današnjoj pošti.’ ‘Što? Zašto nije? Wen-Yi lupi svojom klamericom po stolu. Gdje je?’ Nije se mogla suzdržati od buljenja u svoju torbu. Gotovo je očekivala da će se početi nadimati i pulsirati. ‘Mora da je izgubljena u pošti’, rekla je. Već je jednom to pokušala, ali joj je Guy rekao da se to događa tek s jednim od deset milijuna pisama. Izgovor uvjerljiv kao kad kažeš da ti je pas pojeo domaću zadaću. Uzbuđen i frustriran, Wen-Yi naredi: ‘Zovi ga! Saznaj što se događa.’ ‘Dobro.’ Ali čemu? Umjesto toga nazvala je svoj vlastiti broj i poslovnim glasom ostavila poruku za gospodina Leeja s molbom da se javi čim prije bude mogao. Onda je načrčkala njegovu adresu na papir i uredu objavila: ‘Idem nakratko van.’ Trudila se zvučati veselo. ‘Moram u ljekarnu.’ Guy ju je gledao kako odlazi, ne rekavši ništa, ali mu je sve bilo jasno. Otrčala je u knjižaru i ovaj put uspjela kupiti omotnicu i marke. Gospodin Lee će dobiti obrazac u ponedjeljak, odmah potpisati i on će se vratiti WenYiju u utorak. Tako će imati dovoljno vremena. Oh, kakvu zamršenu mrežu... ‘Ručak?’, pitao je Rico. ‘Da mi pomogneš proslaviti?’ Ona se ukoči, obuzeta užasom i željom. ‘Lijep je dan’, kaže on. ‘Možemo otići u park.’ Njeno se tijelo opusti i ona počne ponovno disati. Da, može s njim otići u park. ‘Morala bih preskočiti svoj pilates’, reče. Platila je unaprijed deset sati, ali nije išla tri prethodna tjedna. Nadala se, kao i sa svime što je počinjala, da će je pilates srediti, ali jedini njegov učinak bio je - začudo - želja za pušenjem. Za razliku od ostatka svoje obitelji, ona je bila samo povremeni pušač, ali bilo je nešto u pilatesu, kao i njegova gotovo nestvarnost, što je u njoj budilo potrebu da potrga celofan na kutiji i popuši dvadeset cigareta jednu po jednu sve dok strašna dosada ne popusti. ‘Ako baš želiš ići...’ Izgledao je razočaran.

~ 162 ~ Bocca

Daša

‘Ne. Pilates, gledanje boje na zidu kako se suši koje je pretvoreno u rekreaciju. Drago mi je da imam izgovor. Što slavimo ovog puta?’ ‘Prodaju poslovne zgrade.’ ‘Samo male zgrade’, dovikne Craig. Ali ipak. Rico, čudovište šarma, najmlađi i najzgodniji od Guyevih brokera, imao je nevjerojatnu godinu, slažući jednu proviziju na drugu. Bio je blistav sunčan dan, topao za 10. listopada. Sjedili su na klupi, nogama razgrtali gomilice šuškavog lišća, crvenkastog i rumenog, koji je kao tepih pokrivao tlo. ‘Jesen je moje najdraže godišnje doba’, Rico joj pruži sendvič. ‘Mmmm...’ Ona je mrzila jesen. Jesen je trulež. Smrt i raspadanje. Ispod ovog lišća sam bog zna što sve vreba. Ali mrzila je i ljeto. Bilo je previše vrišteće sretno i histerično. ‘Koje je tvoje godišnje doba?’, upitao je. ‘Proljeće’, lagala je. Mrzila je i proljeće također, išlo joj je na živce. Sva ta svježina i nada koje na kraju završe ni u čemu. Zima je bila jedino godišnje doba koje je za nju imalo nekog smisla. Ali čuvala je to za sebe. Ako javno kažeš da ti je omiljeno godišnje doba zima, moraš lirski tupiti o snjegoviću i toplom punču da nitko ne otkrije kakav si čudak. ‘Šampanjac, gospođo?’ Rico je odnekud kao mađioničar izvadio bocu i dvije šampanjske čaše. Ona se užasne. Nije bila pripremljena na ovo. Trebao joj je jedan trenutak da vrati glas. ‘Ne, Rico, ne. Skloni to. Imam gomilu posla. Ne mogu.’ ‘Mislio sam da voliš šampanjac.’ Već je počeo odmotavati foliju. ‘Volim, naravno, ali ne, Rico, molim te. Prestani. Nemoj otvarati.’ ‘Ne želiš mi pomoći proslaviti?’ Njegov je glas bio prijetvorno nedužan. ‘Naravno, ali ne u pauzi za ručak.’ ‘Poslije posla?’ ‘Ne danas.’ ‘Ne danas. Dobro. Čuvat ću je za neki drugi put.’ Bez očitog žaljenja, vrati bocu i čaše u torbu. ‘Ljutiš li se na mene?’, upita ona. ‘Na tebe se nikad ne bih mogao ljutiti.’ Suviše brz, suviše vješt odgovor, ali je ona izgubila uravnoteženost da bi to sada primjećivala. Sad je poželjela da ga je pustila otvoriti bocu. ‘Što planiraš za vikend?’ Rico se okrene na bok da bi joj dao svoju punu pozornost. ‘Uobičajeno. Voziti cure tamo gdje već trebaju ići. Vjerojatno ćemo u kino u nedjelju.’ ‘Što ćete gledati?’ ‘Nekakvog Pixara. Znaš, doslovce se ne mogu sjetiti kad sam gledala nešto što nije za mlađe od 16 godina. A ti?’ ‘Nekoliko pića večeras poslije posla. Večera sutra navečer.’ ~ 163 ~ Bocca

Daša

‘S djevojkom?’ On kimne glavom i zagleda se preko parka, ne gledajući je u oči. Osjeti ubod nečega bolnog - ljubomora? - ne dovoljno jako da bi joj se zabolo u meso, ali osjetno. Normalna reakcija dala joj je nade. ‘Ljubomorna?’, upita on. ‘Pomalo.’ ‘Nemoj biti. Nije tako dobra kao ti. Nitko nije.’ Ne izazivaj mi još veću krivnju. ‘Ali budući da si ti nedostupna...’ Uzeo je njezinu ruku i igrao se njezinim prstima. Dopustila mu je na trenutak, a onda je povukla. U multipleksu, gomila djece vrvi posvuda, u zraku miris izgorjelog maslaca, Marnie pomisli, ja sam jedina živa osoba ovdje. Svi su ostali mrtvi, ali to ne znaju. Ja sam živa i sama i uhvaćena u zamku. Na trenutak je u to povjerovala i to je ispuni užasom koji je bio gotovo divan. Daisy i njena prijateljica Genevieve nalete na nju, koristeći njene noge kao branike. ‘Imamo slatkiše!’ Verity i Nick bih su iza njih. Nick im je kupio previše, ali ona nije imala volje zamjerati mu. Neka im trunu zubi. Jednog dana svi će biti mrtvi i nije važno ako im se svaki zub i pretvori u crnu škrbu. A onda Marnie ugleda ženu: visoka, vitka i nasmiješena, kosa skupljena u lepršavi konjski rep. U prvom trenutku nije znala odakle je poznaje. Kad se sjetila, strah joj zgrabi srce kao zatvorena šaka. Nemoj me vidjeti, nemoj me vidjeti, nemoj me vidjeti. Žena - kako se zvala? Jules, da to joj je ime - ju je primijetila i krenula prema njoj. Taman ju se spremala pozdraviti, možda čak i zastati, kad ugleda Nicka pored Marnie. Spusti pogled i prođe s praznim osmijehom. Nick je, naravno, opazio. On je sve opažao. Stalno promatrao. ‘Poznaješ je?’ ‘Ne.’ To se pripremalo. Osjećala je. On je osjećao. Oboje su znali da će se to dogoditi. ‘Sad je dosta!’, reče Wen-Yi, kada u pošti u ponedjeljak nije bilo potpisanog obrasca gospodina Leeja. ‘Pošalji drugi ovaj tren! Po kuriru. Neka kurir čeka dok ne potpiše i neka nosi u banku.’ On je razgovarao s prodavateljima tijekom vikenda. ‘Ako danas ne zaključimo, izgubit ćemo prodaju.’ A to je značilo da će Wen-Yi izgubiti svoj jedan posto - puno novca - ali mnogo je gore to što će, kako je nagovijestio Wen-Yi, gospodin Lee biti nezadovoljan. Srce joj je lupalo dok je uzimala telefon. Sve će biti u redu. Da sazna gdje će poslati kurira, nazvala je mobilni telefon gospodina Leeja; javila se je žena.

~ 164 ~ Bocca

Daša

S kineskim naglaskom rekla je: ‘Gospodin Lee ne ovdje. On u Kina. Vraća se drugi mjesec.’ Bože, ne. Panika joj je ispunila usta, koja su postala ljepljiva i gorka. ‘Kada je otišao?’ ‘Prošli tjedan.’ ‘Zva.. zvat ću kasnije.’ Otišla je do stola Wen-Yija i tiho rekla: ‘Gospodin Lee je u Kini. Neće se vratiti do sljedećeg mjeseca.’ Wen-Yi nije bio tip koji viče. On je bijes izražavao na miran, zastrašujući način. Govoreći tek malo glasnije od šapta, izbacivao je riječi. ‘Zašto nije rekao da ide u Kinu kad si s njim razgovarala?’ ‘Ne znam.’ ‘Jesi li razgovarala s njim?’ ‘Da.’ Riječ je izašla iz njenih usta bez njenog poticaja. Gledao je u nju, znao je da laže. ‘Nisi razgovarala s njim. Nisi ga zvala.’ ‘Jesam.’ Ali njezin je glas bio slab i neuvjerljiv. Gledao je u nju s gađenjem. ‘Ako izgubimo ovu prodaju, gospodin Lee...’ Obrisao je lice rukama i zamislio se na trenutak. ‘Pošalji obrazac po kurirskoj pošti u Kinu.’ ‘Odmah’, rekla je u prividu efikasnosti, dobivši za to još jedan prezriv pogled. Skoro bez daha, ponovno je pozvala mobilni i pitala ženu: ‘Možete li mi dati adresu gospodina Leeja u Kini?’ ‘U Šangaj. Nema adresa. Telefonski broj.’ ‘Možete li mi dati telefonski broj?’ Drhtavim rukama, zapisala je broj, onda uzela telefonski imenik kako bi pronašla pozivni broj za Kinu. Koliko je sati u Šangaju? ‘Nije me briga je li ondje rano ili kasno’, Wen-Yi joj je čitao misli. ‘Zovi ga.’ Njeni su se prsti tresli tako jako da joj je trebalo pet pokušaja da pogodi pravi broj. Nakon mnogo škljocanja i pištanja, telefon je konačno počeo zvoniti na dalekom kontinentu. Javi se, javi se, javi se. Žena je govorila stranim jezikom, Marniein glas bio je kreštav i isprekidan, jezik joj je pucketao po suhom nepcu dok je pokušavala objasniti. ‘Moram poslati nešto gospodinu Leeju. Znate li gospodina Leeja?’ Molim te znaj ga, molim te znaj ga, molim te znaj ga. ‘Da, znam gospodina Leeja.’ Ženine su riječi skakutale kao gumene lopte. ‘Dat ću vam adresu.’ Hvala ti bože, hvala ti bože, hvala ti bože. Ali ženin je naglasak bio slabo razumljiv i nešto se izgubilo u prijevodu, jer UPS nije znao za to predgrađe Šangaja u kojem je gospodin Lee navodno boravio. ‘Nema takvog mjesta, rekao je službenik, veseli Australac. ‘Ne mogu ništa bez adrese.’ ~ 165 ~ Bocca

Daša

‘Zvuči li slično kao nego drugo predgrađe?’ ‘Ni približno.’ Zovi opet, zovi opet, zovi opet. Borila se s prisilom da ustane od stola i napusti ured te izađe na ulicu i hoda, i hoda, i hoda dok ne ostavi London daleko iza sebe, dok ne bude duboko na autocesti, kamioni i automobili tutnje pored nje, a ona hoda, hoda, hoda i nikad neće stati. Potpetice na njezinim cipelama bi se raspale, njen bi komplet postao prljava krpa, njena bi stopala sličila tartarskom bifteku, a ona bi još uvijek hodala. ‘Zovi opet’, reče Wen-Yi, blješčući mržnjom preko ureda. ‘Dobro’, prošaptala je. Ovog se puta ženino slovkanje poklopilo s nazivom predgrađa. Promatrala je sebe kako priprema omotnicu i čeka sa samom sobom pored uredskih vrata dok se nije pojavio čovjek iz UPS-a kojem je osobno predala omotnicu u ruke. Njezina samomržnja bila je tako golema da je potpuno napustila samu sebe. U jednom trenutku morat će se vratiti i suočiti s posljedicama ali, upravo sada, nije bila nigdje. ‘Marnie? Piće?’ Rico je stajao pred njom, tako lijep, tako dobar, tako uvjerljiv. Njezin jedini saveznik. Bilo je toliko puno razloga da kaže ne, ali, na njeno iznenađenje, onaj dio njezina mozga koji donosi odluke umiješao se i obavijestio je da će reći - da. Nakon strašnog dana, nakon niza strašnih dana, sav strah i suzdržavanje otpali su i odluka je donesena. Izdržala je tjedne napetog trpljenja i otpuštanje je - tako neočekivano - bilo lako i ugodno. Iznenada je bila fantastično, radosno laka i slobodna. Ona je Marnie Hunter i nije odgovorna nikome. ‘Dopusti da nazovem dadilju’, rekla je Ricu. ‘Ako ona može ostati s curama, onda idem.’ Čak ako Melody i ne bude mogla ostati, ona će još uvijek otići na to piće. Nije znala kako, ali je znala da će tako biti. ‘Melody, Marnie ovdje. Tako mi je žao, ali danas ću malo zakasniti. Gužva na poslu.’ Vidjela je kako se Rico smiješi. Melody je zvučala zabrinuto. ‘Gospođo H, moram otići do 18.15.’ ‘Platit ću ti dodatno.’ Tada je primijetila Guya. S drugoga kraja ureda slušao je i iz njega je izbijao prijekor. Pa, zajebi njega. Ide na piće s kolegom. Svi to čine. To je normalno. Imala je želju staviti mu ruku na ista i viknuti: to je NORMALNO. ‘Gospođo H, nije stvar u novcu’, kazala je Melody. ‘Moram stići na moj drugi posao.’ ‘Bit ću kod kuće do 18.15. Za boga miloga.’ Nije mogla sakriti svoje nestrpljenje. ‘Samo jedno piće na brzinu.’ ‘Jedno piće na brzinu? Rekli ste da imate gužvu na poslu. Zna li gospodin H?’ ~ 166 ~ Bocca

Daša

Zajebi gospodina H. Prekinula je i nasmijala se Ricu. ‘Hajde, idemo!’ * ..............................................................................ne................................... ..... ............................................................težina se podiže..................................... ..................................................ne............................................................... ..... ......................................................................osjeća lakoću............................... .................................................................polako se podiže i izbija na površinu. Iznenada je tu. Nije bila, a sada je tu. Preselila se iz nepostojanja u postojanje, od ničega prema nečemu. Kao da se rađa. Gdje? Gdje je ovaj put rođena? Impresija stropa, zidova. Zatvoreno. Bila je u prostoriji. Vjerojatno u kući. Ispod nje mekoća. Bila je na krevetu. Ali nije poznavala sobu. Zastori na prozorima. Pokušala se usredotočiti, ali vidjela je dvostruko pa su tu bila dva paralelna prozora sa zastorima. Podizali su se, lebdjeli, miješali se i nestajali. Nakon nekog vremena pokuša ponovno. Zubi su je boljeli, čeljust ju je boljela, očne šupljine bolno udarale. U zasjedi je čekala mučnina, spremna da se aktivira s prvim pokretom. Sad je prepoznala krevet. To je njen krevet. Bolje nego krevet stranca? Bolnički krevet? Možda ne. Bila je obučena, ali u što? Prsti joj dotaknu trbuh. Provjeri kožu na leđima. Svježi, meki pamuk. Spavaćica. Sad je provjeravala koliko je stanje loše. Prvo lice. Ali ruka nije bila pod njezinom kontrolom, kretala se prebrzo i spustila na obraz s teškim, nepotrebnim pljeskom. Bol. Šok. Bljuvotina u grlu. Kosti na licu loše, ali usna nije rasječena. Pažljivo jezikom prijeđe po unutrašnjosti usta i kad se zub zaklimao osjeti prvi val crnog užasa. Druge se stvari mogu popraviti, ali ako izgubiš zub, nikad se ne vrati. Trajna šteta. Provjera ide dalje. Rebra loše. Zdjelica loše. Kralježnica dobro. Ovog je puta sva šteta na prednjoj strani. Noge je ispitala uz pomoć tabana suprotne noge. Uzduž obje noge nađe bolna mjesta koja će se rascvjetati u okrugle, crne cvjetove. Najzad je protrljala stopala jedno o drugo. I stopala su bila izudarana. Od moje glave do mojih nožnih prstiju... Novi val crnog užasa. Još će ih nadoći, praznine između njih postaju sve kraće dok konačno ne nestanu i ona ostane visjeti u beskonačnom užasu, žudeći za nestajanjem. Živi će zavidjeti mrtvima. Bio je stih iz Biblije, jedini koji joj je ikad nešto značio. Kako se to ovog puta dogodilo? Nije se mogla sjetiti. Ne još. Možda nikad. Gdje su djeca? Panika. Gdje su djeca? ‘Nick.’ Njen slabi glas je iznenadi. Bio je u neskladu s hitnošću pitanja.

~ 167 ~ Bocca

Daša

‘Nick.’ Zadnja osoba koju je sad željela, ali nije imala izbora. Sjenka na vratima. Nick. Stajao je i gledao u tišini. ‘Gdje su djeca?’, pitala je, ‘Jesu li dobro?’ ‘Kod moje majke su. Nisam htio da te vide takvu.’ ‘Oprosti’, prošapta.

~ 168 ~ Bocca

Daša

‘Ako ikad ikome kažeš, ubit ću te. Jasno? Jasno?’, reče glasnije ovaj put. Ona je brisala krv sa svog lica, začuđena koliko je ima i kako je crvena. ‘Jasno.’

~ 169 ~ Bocca

Daša

Alicia

Nagnula se bliže ogledalu tražeći nesavršenosti. Ah, ne. Upravo je provela pola sata šminkajući se pažljivije nego ikad u svom životu i sad gle: Ijuskice kože počele su se kvrčiti u pregibima oko nosa, kao ispucana zemlja u sušnim predjelima. Grace Gildee će to svakako primijetiti. Krajnje pažljivo, Alicia noktom odstrani Ijuskice. Gotovo. Ali sad su se na njihovu mjestu otvorili crveni krugovi oko svake nozdrve. Uzme spužvicu s tekućim puderom i natapka boju po iziritiranoj površini. Još je uvijek ljuskasta. Jebi ga. Jednostavno, jebi ga. Živci su joj bili skroz napeti. Dala e već nekoliko intervjua otkako je objavljena vijest o njoj i Paddyju, ali nikad nije imala takvu tremu kao sada. Nije da je imala razloga. Ovo je bilo vrijeme njenog trijumfa, njen osobni trenutak kao iz Lijepe žene ('Velika pogreška, golema pogreška') kad je ona mogla reći ‘Ha!’ svakome tko je ikad bio loš prema njoj. Bila je žena koja je dovoljno dugo čekala i konačno dobila sve što je ikad željela: Grace Gildee je morala raditi intervju s njom, jer se ona, da, ona, Alicia Thornton, udaje za Paddyja de Courcyja. Nema razloga za nervozu, Grace Gildee je bila ta koja bi se trebala tresti u svojim Doc Martensicama (ili koje god marke da su te njezine drečave nezgrapne čizme koje ovih dana nosi.) Nanese još jedan sloj ruža te stavi prst u usta i jako ga posiše. Zgodan trik da bi se izbjeglo preslikavanje ruža na zube. Ali ona baci tjeskoban pogled na ogledalo: je li skinula previše ruža? Naći pravu ravnotežu bilo je teško - preočigledan ruž, izgledaš očajna; prediskretan, izgledaš sažalijevajuće samozatajna. Odlučila je dodati još jedan sloj, jer posljednje što je željela bilo je izgledati sažalijevajuće samozatajna. Ne pred Grace. Htjela je izgledati... kako? Sofisticirana, samopouzdana, elegantna. Nikad nije bila lijepa, s tim se odavno pomirila. I sada se događa da je u tisku uz svaki ulagivački spomen njenog ‘elana’ dolazila jedna podsmješljiva napomena o njenim izduženim crtama. Prva i najbolnija bila je ‘Iz škole jahanja pred oltar!'. Ona je bila skrhana - i duboko zbunjena - neprijateljstvom kojim su novinski članci dočekali njene zaruke. Jedan je čak nagovještavao da se za Paddyja udaje zbog svojih društvenih ambicija, što je ludost, mislila je. Jer je Paddy divan. Čak kad bi bio lutkar ili netko tko stoji uz pokretnu traku i traži nepravilne M&M bombone, ona bi ga voljela. ‘Možemo li tužiti?’, pitala je u suzama. ‘Ne, ne možemo.’ Paddy je bio bijesan. ‘Navikni se na to.’ ‘Hoćeš reći da će toga biti još?’ ‘Da.’ ~ 170 ~ Bocca

Daša

‘Ali zašto?’ Naivno je očekivala da će je mediji obasuti simpatijama baš zato jer se Paddy njom ženi. Sigurno ga svi obožavaju onako jako kao ona. ‘Da, obožavaju’, kazao je Paddy drsko. ‘Ljubomorni su na tebe.’ Ljubomorni! Kad je to shvatila, sve se promijenilo. Mislila je da nikad nitko nije bio ljubomoran na nju; obično nije izazivala takvu reakciju. Ali sada... ljubomorni... Ponekad, pri jutarnjem oblačenju, pogledala bi se u veliko ogledalo i prošaptala ja sam ljubomorna na mene, ti si ljubomorna na mene, on je ljubomoran na mene, ona je ljubomorna na mene. Mi smo ljubomorni na mene, vi ste ljubomorni na mene, oni su ljubomorni na mene. Posušila je ruž i pogledala na sat na ruci. Koliko je sati? Jedanaest i pet. Jedanaest i šest, u stvari. Grace je kasnila šest minuta. Alicia je otišla u kuhinju, otvorila frižider i provjerila je li vino još tamo. Da. Pogledala je kroz kuhinjski prozor; da, tlo je još bilo tu, jedan kat ispod. Ali ni traga od Grace. Još jednom pogled na sat. Sada kasni osam minuta. Što da učini? Pitala bi to Sidneyja Brollyja, u stranci Nova Irska zaduženog za odnose s medijima, ali on nije ovdje; htjela je privatnost za ovaj intervju. Ali da je tu, on bi nazvao Grace, istjerao je iz jazbine i saznao zašto kasni. Je li moguće da Grace neće doći? Konačno, s Grace se nikad ne zna... Isuse bože! Zvono! Alicijini živčani završeci buknu. Zvonce na vratima nikad nije zvučalo tako oštro, što mu je, zaboga, Grace učinila? Alicia odozgo otvori ulazna vrata i nekoliko trenutaka kasnije čula je nekoga dolje na zajedničkom hodniku. Još jedna provjera u ogledalu - još su tamo, proklete Ijuskice - i otvori vrata stana. O moj bože. Grace se uopće nije promijenila. Kratka kosa, prkosne oči; nosila je traperice i kaki prsluk, jedna od najružnijih stvari koju je ikad vidjela. ‘Grace! Divno je što te vidim.’ Nagnula se da je poljubi za dobrodošlicu, ali je Grace okrenula glavu i uspjela je izbjeći. ‘Uđi, molim te! Da ti uzmem jaknu.’ ‘Dobar dan, gospodo Thornton.’ ‘Gospođo Thornton? Gospođo Thornton? Grace! To sam ja! Zovi me Alicia!’ ‘Alicia.’ Srebrna nit sumnje je presječe. ‘Grace, ti znaš tko sam ja, zar ne?’ ‘Alicia Thornton.’ ‘Ali ti me se sjećaš, zar ne?’ Grace jednostavno reče: ‘Možemo početi. Gdje želite to obaviti?’ ‘Ovdje...’ Splasnulog raspoloženja, Alicia je išla prema dnevnoj sobi. Očito je da je se Grace sjeća: bila bi puno ljubaznija da je se ne sjeća. ‘Lijep stan’, primijeti Grace. ‘Pa, ja nemam baš za to neke zasluge...’ ‘...jer je Paddyjev, zar ne? Kad ste se uselili?’

~ 171 ~ Bocca

Daša

‘Nisam’, reče brzo. ‘Još živim u svojoj kući.’ Zapravo, već su prošli mjeseci otkako je provela i jednu noć u svojoj kući, ali Paddy je rekao da se moraju tako prikazivati. Irsko je biračko tijelo bolno nepredvidljiva zvijer, kazao je: jedne minute liberalni kao hipiji, a sljedeće bljuju vatru po onima što ‘žive u grijehu'. Ustvari, Paddy je pokušao ustrajati na tome da stvarno žive svatko u svojoj kući do vjenčanja, ali je to jedino pitanje koje je Alicia čvrsto odbila. Predugo je čekala na njega, toliko ga je voljela, nije mogla ne biti s njim. ‘Zašto onda ne razgovaramo u vašoj kući?’, pitala je Grace. ‘Zato... jer...’ Istina je bila u tome što se razmetala pred Grace: gledaj me, vidi me, zaručena za Paddyja de Courcyja, zapravo živim s njim. Ali naravno, tko bi tako nešto priznao? Na trenutak, iznenada riječi puknute cijevi bijesnu joj u mozgu. Da, puknute cijevi, poplavljeni podovi, uništeni tepisi, pola metra vode, gumene čizme, strop koji treba nanovo ožbukati... Ne. Odustala je od laži: neće iz toga ispasti ništa dobro - Grace bi saznala. Mogla je samo zanemariti pitanje. ‘Mogu li ti ponuditi šalicu čaja? Kavu? Čašu vina?’ ‘Ništa, hvala.’ ‘Čak ni čašu vina?’ Tvrdoglavo je dodala: ‘Konačno, ovo je kao neko ponovno okupljanje.’ ‘Ne, hvala.’ ‘Pepeljaru? Još uvijek pušiš?’ ‘Ja sam nepušač. Da počnemo.’ Grace je uključila svoj diktafon. ‘Gdje ste odrasli?’ ‘... Dun Loaghaire.’ ‘Gdje ste išli u školu?’ ‘... Ali Grace, znaš sve to.’ ‘Moram imati točne podatke. Voljela bih kad biste samo odgovarali na moja pitanja.’ ‘Pa nisam optužena za ubojstvo.’ Alicia je nastojala zvučati bezbrižno. ‘Mislim ovo je tako formalno.’ ‘Ja radim na taj način. Vi ste tražili izričito mene. Ako vam ne odgovara, Spokesman ima puno drugih novinara.’ ‘Ali mislila sam... budući da se poznajemo, to će nas osloboditi formalnosti.’ Naravno nije to bio razlog zašto je tražila Grace, ali koga briga. ‘Ne poznajemo se’, Grace je bila izravna. ‘Ali poznajemo...’ Grace je rekla: ‘Možda smo se poznavale nekad, ali to je bilo davno, jako davno i sada nema nikakve važnosti'. Alicia je ostala šokirana ovim kratkim govorom. Svo neprijateljstvo koje je naslućivala bilo je sada potpuno izloženo. Ovo nije ono što je očekivala od današnjeg dana. Vjerovala je da će Grace biti prijateljska, pomirljiva, možda čak ponizna, s obzirom na okolnosti, te da će je tretirati kao sebi ravnu. Zapravo je gajila nesigurnu fantaziju da bi ona i Grace možda zajedno veselo čavrljale o tome kako je sve to ispalo. Ali procijenila je potpuno pogrešno. ~ 172 ~ Bocca

Daša

Veseli nemir koji je obuzimao Aliciju cijelo jutro nestao je. Bila je obeshrabrena, razočarana i - uzbuna je uvelike zvonila - načeta dodirom straha. ‘Pa, hajde da to obavimo’, reče Grace. Pregledavala je svoje bilješke. ‘Znači vi ste... udovica?’ pitala je, gotovo kao da sumnja. ‘Da.’ ‘Kako je umro vaš muž?’ Pitanje je bilo postavljeno tvrdo, bez ikakvog suosjećanja koje su drugi novinari iskazivali. ‘Od srčanog udara.’ ‘Je li bio star?’ ‘Ne. Pedeset i osam.’ ‘Pedeset i osam. Znači, star. U usporedbi s vama. Čime se bavio?’ ‘Nije bio star.’ ‘Čime se bavio?’ ‘Odvjetnik.’ ‘Baš kao Paddy. Sigurno je zaradio poprilično. Ostavio vas je dobro situiranu...’ ‘Gledajte, nije bio star i ja sam uvijek imala svoj posao, nikad nisam ovisila o njegovom novcu.’ Neće dopustiti da Grace Gildee insinuira da je ona Anna Nicole Smith. Jer to istinski nije bilo tako. Premda, zapravo, pravo stanje vjerojatno nije bilo puno ukusnije... ‘Bili ste dugo udani?’ ‘Osam godina.’ ‘Osam godina? Dugo. Kad je umro, mora da vam je bilo teško.’ ‘Da, bilo je... teško.’ Alicia se zagleda neodređeno, uzevši onaj čeznutljiv izgled za koji joj je Sidney iz odjela za odnose s medijima rekao da nosi svaki put kad se u intervjuima spomene njen pokojni muž. ‘I deset mjeseci kasnije zaručili ste se za Paddyja de Courcyja. Bože, Alicia, mora da ste bili shrvani.’ ‘Nije bilo tako! Paddyja sam poznavala dugo godina - to znate, Grace - i on me tješio kad je moj muž umro. Onda je prijateljstvo procvjetalo u ljubav.’ ‘Procvjetalo u ljubav’, ponovila je Grace, s podrugljivim osmijehom - pravim podrugljivim osmijehom - na usnama. ‘Dobro. Znači vi ste žena koja je konačno uhvatila neuhvatljivog Paddyja po kratkom postupku? Što to ima u vama tako posebno?’ Alicia se pitala može li se ne složiti s onim ‘po kratkom postupku’, ali je umjesto toga samo rekla: ‘Mislim da to morate pitati Paddyja.’ ‘Pitam vas.’ ‘Ne mogu govoriti u njegovo ime.’ ‘Dajte, Alicia Thornton, vi ste odrasla žena. Odgovorite ne pitanje: po čemu ste vi drugačija?’ ‘Ja sam vrlo... odana.’ ‘Jeste li?’ Grace upita s mračnim veseljem. ‘A one druge njegove djevojke nisu bile?’

~ 173 ~ Bocca

Daša

‘To ne kažem, ne uopće!’ Bože, Paddy će poludjeti. Rekao joj je da u intervjuima nikad ne kritizira druge. To na papiru izgleda vrlo loše, puno gore nego što zvuči u razgovoru. ‘Ali sam krajnje postojana.’ ‘Kakvu ulogu ima postojanost u modernom braku?’ ‘Što pod tim mislite?’ ‘Nije tajna da je Paddy vrlo popularan medu ženama. Ako bi se dogodio skandal zbog nevjere, biste li stali uz njega? Biste li pristali na slikanje na obiteljskoj fotografiji na vratima vrta? Ili biste ga napustili?’ Pitanja su dolazila prebrzo. Nije znala pravi odgovor. Gorko je požalila što je odstranila Sidneyja: on bi intervenirao i odlučno zaustavio ovakvo ispitivanje. ‘Ostala ili otišla?’ Grace je navaljivala. Alicia se ukočila u neodlučnosti. Nije znala pravi odgovor. Mislila je na Paddyja: što bi on želio da kaže? ‘Ostala bih uz njega.’ Oči Grace Gildee se prezrivo skupe. ‘Nemate baš jako visoko mišljenje o sebi ako ste unaprijed odlučili prijeći preko svake nevjere. Ne daje li to vašem budućem mužu dozvolu za nepoćudno ponašanje?’ ‘Ne!’ ‘Nema potrebe da vičete.’ ‘Nisam vikala. I ne prelazim ja preko ničega. Kažem da je brak sveti zavjet.’ ‘Sveti zavjet?’ Grace ponovi. ‘To što jedna osoba prekrši zavjet nije razlog da to učini i druga?’ ‘Da.’ To je zvučalo dobro. Nakon manje od petnaest minuta, Grace isključi svoj diktafon i reče: ‘Dobro, imam sve što mi je potrebno.’ Na neki način, to je zvučalo kao prijetnja. Graceje ustala, a Alicia je ostala sjediti, nesposobna shvatiti da je intervju završen. Bilo je prebrzo. Očekivala je tako puno, ali se nije dogodilo ništa onako kako je planirala. ‘Moja jakna’, Graceje požurivala, dok je Alicia ostala prilijepljena za kauč. ‘O da...’ Alicia najzad izroni iz stanja ošamućenosti i izvuče odvratni kaki prsluk iz ormara u hodniku. ‘Sviđa mi se vaš kaput’, reče pružajući ga Grace. ‘Prekrasna boja.’ Jebi ga, žena si mora priuštiti zadovoljstvo gdje god može. Grace joj uputi tvrd pogled. Prepoznavala je sarkastičnost nadaleko. Nikad joj nije prolazilo kod Grace. Čak ni sada. U posljednjem pokušaju spašavanja situacije, Alicia reče toplo: ‘Reci mi, kakoje Marnie?’ ‘Fantastično. Živi u Londonu, udana je za fantastičnog čovjeka, ima dvoje divne djece.’ ‘Super. Pozdravi je od mene.’ Grace je gledala u nju. Gledala je dok nije zadrhtala.

~ 174 ~ Bocca

Daša

Alicia je slušala kako je Grace zalupila vratima i odjurila u svijet. Nekoliko trenutaka kasnije čuo se zvuk paljenja motora i gume su zacviljele. Graceje otišla očito u žurbi da se vrati u svoju redakciju i baci na posao. Za trenutak Alicia osjeti slabost od straha. Mora nazvati Paddyja. Rekao joj je da nazove isti tren kad sve bude gotovo. Ali osjećala se suviše ranjeno i poniženo da bi skupila snagu. U danima i tjednima prije ovog intervjua bila je uvjerena da je siguran favorit. Umjesto toga, sad je bila poražena do koljena. I sama je bila kriva: izričito je zahtijevala Grace. Paddy je bio protiv toga, ali ona je to tako jako željela, rekla je Paddyju da bi to mogao biti njegov vjenčani poklon za nju. ‘A što će biti tvoj vjenčani poklon meni?’ ‘Što bi želio?’ ‘Ne znam još točne pojedinosti’, rekao je zagonetno. ‘Ali može doći vrijeme kad bih mogao od tebe tražiti da odradiš poslić za mene i želio bih da se sjetiš ovoga i učiniš što tražim.’ Nije imala pojma o čemu govori, ali je svejedno pristala. Oklijevajući, nazvala je Paddyjev ured. ‘Kako je bilo s Grace Gildee?'. pitao je ‘Pa... u redu.’ ‘U redu?’ Sve njegove antene visoko se podignu. ‘O, Paddy, ona je takva kučka.’ ‘Zašto? Što? Upozorio sam te na to. Reći ću Sidneyju da je zove.’ ‘Ne, Paddy, ne, ne. Nije rekla ništa loše, samo nije bila jako ljubazna.’ ‘Pa, što si očekivala?’ Kad se udala za Jeremyja, čak i dok je hodala prema oltaru držeći pod ruku svog oca, znala je da ga nije voljela na način na koji je voljela Paddyja. Ali ga jest voljela. Jeremyje bio divan čovjek. Upoznali su se zahvaljujući njenom poslu - tražio je agenta za kupnju stana - i njihov je kontakt bio trenutan. Bio je pouzdan, inteligentan, dobar čovjek koji se prema životu odnosio kao prema velikoj pustolovini. Imao je veliki krug prijatelja koji su se kretali u čoporu, tamaneći zajedno tartufne menije, obilazeći džez-festivale i putujući helikopterom preko Sjevernog pola. U usporedbi s Jeremyjem, Alicia nije vidjela ništa, radila ništa ni znala ništa, ali ga je očarala njezina nespretnost. Vodio ju je na operne festivale, u šoping u Milano, u restoran u Barceloni za koji postoji lista čekanja šest qodina. S tobom mi sve izgleda novo, rekao joj je. Život je bio brz i ispunjen događajima. Toliko ispunjen da je zapravo zaboravila primijetiti da seksa gotovo da nije bilo. Sviđao joj se, da, svakako joj se sviđao, iako je dvadeset tri godine stariji od nje - dvije godine mlađi od njezina oca. Ali Jeremy nije bio ni nalik njenom ocu; za starijeg čovjeka bio je vrlo lijep. Tamna kosa (obojena, ali konačno takva je bila i njezina), tamne oči koje su uvijek treptale, nabori oko trbuha eliminirani redovitim partijama tenisa. ~ 175 ~ Bocca

Daša

S njegovim divljim apetitom, očekivala je da će biti zahtjevan u krevetu, možda i malo nastran (bila je prilično zabrinuta, ako će biti iskrena), ali na njeno iznenađenje kao da mu nije osobito stalo. Čak i prije vjenčanja nije se događalo često, a kad bi se dogodilo, bio je to kratak nedojmljiv događaj. To ju je uzbunilo i razočaralo. Ako je bilo tako na početku njihove veze, kad bi trebali divlje željeti jedno drugo, kasnije može biti samo gore. Suočila se s neugodnom istinom: život s Jeremyjem bit će život bez strasti. Ali to je cijena braka sa starijim muškarcem, toliko joj je bilo jasno. Uvijek je bila previše zrela za svoje godine - njezina je majka govorila da je iz sedme godina ušla u trideset i sedmu - i veze s vršnjacima nikad nisu sasvim funkcionirale. Nije bila dovoljno lijepa, dovoljno moderna ili dovoljno bilo što. Ali što god da joj je nedostajalo, Jeremy je bio spreman zanemariti; trebao se pojaviti netko s Jeremyjevim životnim iskustvom da vidi njezinu istinsku vrijednost. Znala je da nešto nije kako treba kad su njegova tri prijatelja doputovala s njima na medeni mjesec u Lisabon. Cijela se priča otkrila u svoj svojoj gorčini kada se jedne večeri ‘dogodilo’ da se nađu u nekom gej baru. Alicia je sjedila obuzeta užasom, zakovana za barski stolac dok su se njezin novi muž i njegovi prijatelji, i mladi dečki s kojima su flertovali, prema njoj odnosili kao da joj je život među homoseksualcima najprirodnija stvar na svijetu. Bila je zgrožena Jeremyjevom okrutnošću. Bio je homoseksualac. Ali nije joj imao petlje to sam reći pa joj je umjesto toga to prikazao. Čim se uspjela pomaknuti, skliznula je sa stolca i krenula prema vratima. ‘Kamo ideš?’, pitao je Jeremy. ‘Natrag u hotel.’ ‘Idem s tobom.’ Kad su stigli u hotelsku sobu, Alicia je počela bacati cipele i odjeću u kovčeg. ‘Što radiš?’ pitao je Jeremy. ‘Što ti se čini da radim? Napuštam te.’ ‘Zašto?’ ‘Zašto? Mogao si spomenuti da si homoseksualac.’ ‘Biseksualac, zapravo. Alicia, mislio sam da znaš. Mislio sam da ti ne smeta.’ ‘Što ti misliš, kakva sam ja žena? Da bih se udala za homoseksualca, iako mi to smeta?’ Pogled u njegovim očima govorio je sve. Da je kriv, da mulja. Nije stvarno mislio da je ona znala. Ali je mislio da će se kad to otkrije, s time pomiriti. Svatko te na kraju razočara, pomislila je. ‘Zašto si se oženio sa mnom?’ ‘Bilo je vrijeme da se skrasim. Imam pedeset godina.’ ‘Da, pedeset. Zašto bi ti sad bilo važno?’ ‘A joj, gospođo Thornton, zaista znaš bacati sol na ranu.’ ‘Možeš li ikad biti ozbiljan?’ ‘Zašto? Kad se ustvari možemo zabavljati?’ ‘Jeremy, moram znati. Zašto si se oženio sa mnom?’ ~ 176 ~ Bocca

Daša

Nije odgovorio. ‘Zašto, Jeremy?’ ‘Znaš zašto.’ ‘Ne znam! ‘Jer si ti to željela.’ Željela je. Sad kad je on to rekao, priznala je da je sav poticaj dolazio od nje. Htjela se udati, uvijek je to htjela, to je nešto što se naprosto mora napraviti, to je normalno ponašanje. A bila je tako divna promjena sresti čovjeka koji će raditi ono što ona želi. Prije Jeremyja, nije bila u stanju navesti nekoga čak ni da je nazove. Ali s njim, mogla je biti izravna i otvorena. ‘Pa, baš ti hvala’, rekla je. ‘Vrlo lijepo od tebe. Ali s obzirom na to da si homić i na sve ostalo, nisi se trebao truditi.’ ‘Alicia, zašto si se udala za mene?’ ‘Jer te volim.’ ‘I?’ ‘I ništa.’ ‘Dobro’, rekao je gledajućije ravno u oči. Znao je, shvatila je. Možda nije znao da je taj čovjek Paddy, ali je znao da netko postoji. Suučesništvo je bljesnulo među njima, trenutak kad su se njihove obmane prikazale u punom svjetlu i bez maski. Oboje su lagali, ona isto koliko i Jeremy. Oboje su ušli u taj brak iz krivih razloga - udat će se za Jeremyja, jer ako ne može imati Paddyja, zadovoljit će se Jeremyjem - a mjera njezina cinizma posramila ju je i deprimirala više nego išta drugo u njenom životu prije toga. ‘Ne idi večeras’, rekao je Jeremy. ‘Prespavaj to, čekaj do jutra.’ On ispruži ruke nudeći joj utjehu. Pustila je da je zagrli, jer ga je, na svoj način, voljela. Ujutro, uvjerio ju je da ostane do kraja bračnog putovanja. A kad su se vratili u Dublin i uselili u zajedničku kuću, bilo joj je previše neugodno odmah otići. Rastanak od muža na samom medenom mjesecu bio je prevelika sramota. Odlučila je ostati jednu godinu, tek da spasi obraz. A negdje usput u toj godini, oprostila mu je. Nikad više nisu zajedno spavali - ustvari, njihov brak nikad nije bio konzumiran - ali bili su prijatelji, veliki prijatelji. ‘Zašto nisi jednostavno otvoreno homoseksualan?’, ponekad ga je pitala. ‘Irska se promijenila. Sad je to u redu.’ ‘Moja generacija je drugačija od tvoje.’ ‘Molim te, prestani me podsjećati koliko si star.’ ‘Želiš li da svi znaju da tvoj muž dobiva u guzicu od devetnaestogodišnjaka?’ ‘Stvarno?’, bila je iznenađena. ‘Da.’ Ne, nije htjela da to itko zna. Ali pitala se zna li Paddy. Sretala ga je povremeno - ne zapravo, ne u dogovoru, ali na velikim društvenim okupljanjima, kao dobrotvornim balovima, gdje se vode kratki i neobavezni razgovori. Kad je prvi put sreo Jeremyja i Aliciju nakon njihovih zaruka, skenirao ih je intenzivnim nepristojnim pogledom od kojeg joj je bilo ~ 177 ~ Bocca

Daša

neugodno. Sjećala se da ga je promatrao, zapravo oboje - snimao, asimilirao, pospremao u memoriju - i pitala se što je on to vidio. Njezina sestra Camilla također je znala - jer joj je ona rekla. Morala je reći nekome, ali joj je onda bilo žao, jer je Camilla rekla najgoru moguću stvar: ‘Zašto se prodaješ za tako malo? Zašto ga ne ostaviš i ne potražiš pravu ljubav?’ ‘Jer sam srela samo jednog muškarca kojeg ću ikad voljeti. Znam tko je on.’ Takva izvjesnost bila je svojevrsna utjeha. Nije ona bila kriva što je beznadežno zaljubljena u čovjeka kojeg nije mogla imati. U stara vremena, otišla bi u samostan i to bi bio kraj svega. S Jeremyjem barem je živjela ispunjeniji život, išla je na skijanje, kupovala, zabavljala se. Imam torbu Kelly od gušterove kože, podsjećala se. Upoznala sam Tigera Woodsa. Letjela sam privatnim avionom. Ali ponekad, u mračnim satima pred svitanje, istina bi je probudila i ona nije mogla pobjeći od pitanja što to s njom nije u redu. Zašto je tako malo držala do sebe, da ustraje u braku s homoseksualcem? Zašto se pomirila s čudnim poluživotom? Ali sve je u redu, govorila je sebi. Mi smo sretni. Čitala sam članak u Marie Claire o vezama u kojima parovi više ne upražnjavaju seks. Ispostavilo se da je to mnogo rasprostranjenije nego što svi misle, ili priznaju. Ja sam ustvari normalna, šaptala je sebi pri sedefnom sivom svjetlu jutra. Oni koji se puno seksaju zapravo su nenormalni. Znala je da se sve svodi na Paddyja. On ju je uništio za bilo koga drugog. ‘Možda bi trebala otići kod nekoga’, sugerirala je njezina sestra, ‘možda nekakvog psihijatra.’ ‘Psihijatar mi neće pomoći pronaći čovjeka tako dobrog kao Paddy.’ Njena sestra nije navaljivala. I njoj se sviđao Paddy. Unatoč odsustvu seksa, Alicijin život s Jeremyjem bio je dobar. Obilovao je humorom, novcem, pićem, hranom i putovanjima, zbog čega sve to skupa nije postalo previše dosadno ili ozbiljno. Volio ju je, znala je da je voli. Uvijek se prema njoj odnosio s velikom nježnošću i ljubavi. A kad je umro, njezina je bol bila iskrena. Oko 21.30 svake večeri Sidney je ostavljao sutrašnje novine kod Paddyja. Obično to nije bilo ništa naročito - Sidney bi mu predao hrpu, pobjegao, a Paddy bi dokono prelistavao stranice - ali ove osobite večeri Paddy je sa sobom donio takav vrtlog crne energije kad se vratio u dnevnu sobu da je Alicia odmah znala da se nešto sprema. ‘Tu je, intervju s Grace Gildee’, rekao je. Alicia je gotovo povratila svoj želudac. Nisu ga očekivali još tjedan dana. Paddy je otvorio novine odmah na članku i proučavao ga tako pomno da je morala čitati preko njegova ramena. Bio je to veliki tekst, preko dvije stranice, s naslovom ispisanim velikim, masnim, crnim slovima. USTRAJ UZ SVOG ČOVJEKA ~ 178 ~ Bocca

Daša

Opće je prihvaćena istina da neoženjeni muškarac obuzet golom političkom ambicijom mora potražiti suprugu. Bože. Alicia uputi Paddyju užasnuti pogled. Čitao je dalje nekoliko rečenica, a onda bijesno zaskvičao. ‘Zašto si joj, kvragu, ponudila čašu vina u jebenih 11 sati prijepodne?’ ‘Mislila sam...’ što je mislila? Da se ona i Grace mogu pomalo napiti zajedno i na kraju se hihotati na račun starih vremena? Paddy je dalje čitao nestrpljivo: dosadni detalji o njenom odgoju, školi, poslu. Do tada je bilo sigurno - a onda katastrofa. Vrijednosti Thorntonove podsjećaju na one iz pedesetih godina, kada je žena ostajala uz nevjernog muža, jer ‘brak je sveti zavjet. To što jedna osoba prekrši zavjet nije razlog da to učini i druga.’ ‘Jesi li to rekla?’, pitao je Paddy. ‘...Nešto od toga...’ ‘Ona je rekla ostalo, a ti si se složila?’ ‘... Da...’ Prekasno se sjetila da, ako se suglasiš s bilo kojom novinarskom izjavom, može je citirati kao tvoju. ‘Ja bih trebao predstavljati jebenu modernu Irsku!’ ‘Oprosti, Paddy.’ ‘A ne nekakvu jebenu katoličku zabitu banana-republiku! Zašto smo te dovraga slali na obuku za odnose s medijima ako se ne možeš sjetiti osnovnih stvari?’ ‘Oprosti, Paddy.’ ‘Zašto nisi htjela pustiti Sidneyja da tu sjedi?’ Ali on je znao zašto, oboje su znali. Čitala je dalje. Thorntonova smatra da su razlozi što je uhvatila terenskog igrača De Courcyja u njezinoj odanosti i ustrajnosti. Ovo će biti veliko iznenađenje za alpinisticu Selmu Teeley koja je - vrlo odano, mora se reći - uložila značajan dio svoje sponzorske zarade kako bi financirala De Courcyjevu izbornu kampanju prije šest godina. Je li? Alicia to nije znala, iznenađeno je pogledala Paddyja, onda brzo sklonila pogled. Sada nije vrijeme za kontakt očima. Možda je najgora stvar s člankom bila ta, shvatila je Alicia, što je Grace prenijela izravno. Nije bilo zlobnih interpretacija; umjesto toga pustila je da Aliciju osude same njezine izjave. Alicia je zvučala kao podatni otirač i za to je sama bila kriva. Kada je Paddy završio s čitanjem, baci novine u stranu uz bučno šuškanje, i smrači se u svom stolcu. ‘Glupa kučko’, reče.

~ 179 ~ Bocca

Daša

Lola

Petak, 17. listopada, 11.07 Probudila se. Pogledala na sat. Zadovoljna. 11.07 - dobro vrijeme. Manje od dana za ubiti. Najbolje vrijeme buđenja otkad sam u čiča Tominoj kolibi je 12.47, ali noć prije toga bila dugo budna, provedena uz Apokalipsu danas. Intenzivno emotivno iskustvo. I vrlo dugo. Priredila kavu i zdjelu hrskavih pahuljica s lješnjacima, izvukla kuhinjski stolac van, iza kuće i doručkovala polako sa širokim pogledom na Atlantski ocean. To mi je postalo navika, jer, iako je listopad, vrijeme je predivno. Irska je čudna, čudna zemlja. U srpnju - ljeto, pretpostavljam - vrijeme zna biti skandalozno hladno i vlažno. Zamislite sve one sirote američke turiste koji se voze na Kerryjev Ring u zamagljenim autobusima dok vrijeme stvarno sramoti ovu zemlju. A gle sada! Sredina listopada! Svaki dan sunčan i blistav, golemo plavo nebo, razigrano more, mladi muškarci surfaju. Duga linija plaže, prazna preko tjedna, ako ne računamo žene slomljenog srca koje se prešetavaju gore dolje, nadajući se - ne znam - valjda da će se odšetati ravno u ponovno pronađenu sreću? Još im se nisam pridružila. I neću nikad. Stvar ponosa. Kao pravi dokoličar, ulila mlijeko u hrskave pahuljice s lješnjacima. Doručak u Knockavoyu traje u prosjeku četrdeset tri minute - stvarno dugo vrijeme. U Dublinu, treba mi ukupno devet sekundi da gurnem u usta komad tosta dok istovremeno nanosim korektor, gledam Irsku prije podne i tražim zagubljene stvari. Jutros izašlo šest ili sedam surfera, glatki kao tuljani u svojim surferskim odijelima. Voljela bih surfati. Ne, kriva formulacija! Voljela bih znati surfati. Sasvim druga stvar. Sumnjam da bih uopće uživala u surfanju. Voda u nosu, voda u ušima, a tek kosa. Ali ako kažem ljudima - muškarcima, da budemo iskreni, muškarcima - da sam surferica, smatrali bi da sam seksi. Preplanulost po cijelom tijelu (unatoč surferskom odijelu), uže oko gležnja, čvrstina tijela. Da, kosa bi bila u dronjcima, ali ljudi ti ne bi zamjerili ako objasniš da si surferica. Iznenada, zamršena ispucala kosa prestaje biti zamršena ispucala kosa i postaje seksi surferska kosa. Je li to pravda, pitam vas? Ocean se potpuno umirio. Surferi leže na daskama, čekajući. Surfanje zahtijeva strpljenje: puno čekanja, a ne može se ubijati vrijeme slanjem smsova. Jela polako. Odlučila svaki zalogaj žvakati dvadeset puta zbog jednog članka kojeg sam pročitala. Pažnja! Mi, u zapadnom svijetu hranu ne žvačemo dovoljno. Gutamo je gotovo u komadima. Bogami loše, jer crijeva nemaju zube. Prožvakati svaki zalogaj dvadeset puta dobro je za probavu. A i pomaže da prođe vrijeme.

~ 180 ~ Bocca

Daša

Žvakala i žvakala i žvakala i žvakala i gledala surfere. Pričinjava li mi se ili jedan od njih gleda prema meni? Jake - bog ljubavi? Iznenadni bljesak srebrnastog svjetla - mali, ali intenzivan - kao da je skočio prema meni i rasuo se iznad moje glave. Nije bljesak mini munje već treptaj njegovih srebrnkastih očiju. Je li to samo igra sunca na vodi? Nije valjda moguće da vidim boju njegovih očiju, iako jesu nenormalno svijetle? Ipak je na nekoj udaljenosti (12 metara, kilometar?). Zažmirim da bih bolje vidjela (čudna stvar - zašto smanjite oči kad pokušavate nešto bolje vidjeti?). Sljedeće, surfer mahne. Sigurno je Jake! Ja - pomalo samouvjereno - mahnem njemu. Čujem slabi zvuk ‘Bok, Lo-lah'. Riječi lebde morskim zrakom, nose ih prema meni brojne, brojne molekule soli. Odgovorim ‘Bok, Jake'. Ali glas zvuči tanko i slabašno. Znam sigurno da molekule soli nisu pomogle, jedina osoba koja je išta čula sam ja sama. Osjećala se glupavo. Kad god sretnem Jakea u Knockavoyu, upućuje mi seksi osmijehe i duge značajne poglede, a onda odluta bez konkretnog poteza. ‘Ti mu se sviđaš’, kaže Cecile, kad god se sretnemo, što je skoro svaki dan. ‘To stalno govoriš’, odgovaram. ‘Ali on ništa ne poduzima povodom toga.’ ‘On nije navikao da poduzima’, kaže Cecile. ‘Cure to rade za njega.’ ‘Ova cura ne’, rekla sam, kao da sam puna samo postovanja, dostojanstva i samosvijesti. Situacija potpuno drugačija. Jake i ove fore s bogom ljubavi samo su blago odstupanje od normale. Pravo stanje je - Paddy me sasvim razorio. Vjetar se pojačao. Uzela jednu hrskavu pahuljicu s lješnjacima i bacila je preko polja prema moru. Osjetim hladnoću na vratu. Uđem u kuću po šal ili nešto. Ružičasta pernata boa bačena na kauč. To će biti zadovoljavajuće. Ili...? Iznenada primijetim da nosim pidžamu, gumene čizme i ružičastu pernatu bou. Opasno je živjeti sam. Moram se čuvati da ne postanem čudakinja. Ako budnost popusti, mogla bih završiti tako da od Bridie tražim da mi posudi svoju vestu s malim džokejima. 12.03 Oprala suđe, zdjelu, šalicu, žlice. Dnevna rutina. Pobrišem sudoper, objesim krpu i onda dolazi onaj sićušni, sićušni tren kad nisam sasvim sigurna što je sljedeći pokret - pogreška! To je dovoljno da užas uskoči i stegne me tako čvrsto da jedva mogu disati. Što dovraga radim ovdje? Po nastupu užasa mogla bih navijati sat. Svaki dan zaredom, čim objesim krpu, tikovi prorade. Želim odmah zvati Nkechi, Bridle, bilo koga, i preklinjati: Molim vas, mogu li se vratiti u Dublin? Mogu li doći kući? Ustvari, prestala sam zvati, jer nema svrhe. Nitko mi nije dopuštao vratiti se u Dublin. O, moj posao, moj posao, moj divni posao... Jer, ja nemam muža, nemam djecu, nemam obitelj, nemam veliki talent - to jest sposobnost rezanja mrkve u obliku ruže, naprstka, rododendrona - bez svog posla ja sam ništa.

~ 181 ~ Bocca

Daša

Nisam mogla prestati misliti kako Nkechi spletkari i planira mi ukrasti posao ispred nosa, ali onda se sjetim grozne zbrke koju sam napravila kad sam zadnji put pokušala raditi i priznajem da mi je bolje u Knockavoyu. Mogla bih upropastiti svoj biznis brže nego Nkechi. To što na telefonu čujem ‘Nkechi radi fantastično!’, ‘Nkechi me obukla nevjerojatno za Bal malih boginja!’, ‘Zahvaljujući Nkechi sve sam ih zasjenila na dobrotvorki za dizenterlju!‘... Poruka: Nkechi je sjajna, sjajna, sjajna. Ti si nikakva, nikakva, nikakva. Bridie gleda iz drugog kuta. ‘Samo su pristojne...’ ‘Pristojne? Te žene ni ne znaju što je pristojnost.’ ‘... a Nkechi održava tvoj biznis na životu dok te nema.’ ‘Sve će htjeti biti njene klijentice kad počne raditi samostalno.’ ‘Neće. Zakon prosjeka, ako ništa drugo.’ Jedina utjeha: Abibi nije popularna. 12.46 ‘Lola?’ Muški glas zove izvana. Iznenađena. ‘Lola?’ Paddy dolazi po mene! Da mi kaže da je sve bila strašna pogreška! Ne. Naravno da ne. Ali to naprosto neće proći. Čak ako i ne mislim određene misli, funkcioniram u mreži lebdećeg užasa i potrebna je samo sitnica, majušna sitnica - na primjer spominjanje Louise Kennedy u časopisu - pa da bolni tok misli potekne velikom brzinom. Kao na primjer: Najnovija kolekcija Louise Kennedy... = Alicia Thorton nosi komplet Louise Kennedy na fotki u novinama = novine vrište da je ona žena koja je ‘osvojila srce Vječitog neženje’ = Paddy se ženi drugom ženom = Molim? Paddy se ženi drugom ženom? = nepodnošljiva tuga. Sve se događa za manje od jedne sekunde. Užareni kolac agonije probode me prije no što moj mozak ima vremena shvatiti zašto. Svaka druga stanica u tijelu je obaviještena; samo siroti mozak posljednji sazna. Biti bez Paddyja je činjenica koja određuje moj život. Kad god sam se bila rastala od nekog dečka bila sam tužna, da, ne poričem. Ali uvijek sam imala nadu da me moja budućnost čeka. No, srela sam Paddyja, srela sam svog Pravog. On je bio, i otišao i moja je budućnost sad prazna. 12.47. Otvorila vrata. Golemi čovjek. Na cesti parkiran kombi DHL-a. Golemi čovjek kaže, ‘Lola Daly?’ ‘Ja sam.’ ‘Paket za vas. Potpišite ovdje.’ Pitam se što bi to bilo, Tko mi šalje paket? Pod ‘Sadržaj’ piše ‘cipele'. Sada znam što je. DHL-ov čovjek okrene kutiju da pročita. ‘Cipele, a?’ U Dublinu bih ga pogledala hladno zbog takvog zabadanja nosa. Ali u Knockavoyu tako nešto je nemoguće. Moram se nasloniti na štok da pokažem kako imam svo vrijeme svijeta za lagano čavrljanje. ‘Da, cipele.’ ‘Za vjenčanje, je li?’

~ 182 ~ Bocca

Daša

‘... Pa, ne, nije za vjenčanje.’ Cipele čak nisu za mene, ali ne mogu mu to reci, bez obzira koliko pričljiva moram biti. Vezuje me zavjet šutnje. Dilema. Moram ići u dva različita pravca. Služim dva gospodara. ‘Samo vam je došlo da kupite nove cipele, je li?’ ‘Je, to je. Samo... eto, znate... došlo mi je.’ ‘Ovdje ste na odmoru, je li?’ ‘Ne, na duže.’ ‘Koliko dugo?’ ‘Pa, nemam neki plan.’ Sramim se svog života. Nisam mogla reći. Zaglavila sam ovdje dok moji prijatelji i kolege ne odluče da sam dovoljno pri zdravoj pameti da se vratim u Dublin. ‘Tako vidjet ću... kako budu prilike... znate?’ ‘Tako, možda vas opet vidim?’ ‘Mogli biste.’ ‘Niall’, reče, pružajući mi ruku da se rukujemo. ‘Lola’, rekoh. ‘To znam.’ 12.57 Čekala dok nije skroz zamakao, onda otvorila kutiju da vidim je li stvarno ono što mislim da je. Bilo je. Zvala Noela iz Socijalnog. Rekla: ‘Tvoj paket je stigao.’ ‘Konačno? Bilo je i vrijeme. Guba ('Guba’ - riječ koju jako voli, umjesto ‘super’, ‘odlično’, itd.) Navratit ću večeras poslije posla. Kad ti odgovara?’ Nezgodno. Večer je moj najinteresantniji dio dana. Moram sjediti na zidiću pokraj mora i voditi razgovore ugodne s nepoznatima o ljepoti zalaska sunca. Moram ići u Hrast pojesti juhu dana bez grudica. Moram gledati sapunice s gospodom Butterly. Moram naširoko razglabati s Brandonom i Kelly o DVD-ima. Moram provesti neko vrijeme u Tamnici s Bossom, Mossom i Učiteljem, slušajući kako Učitelj recitira nezamislivo duge pjesme. Gust raspored. Ali danas je u pitanju daleko veća prepreka. ‘Oprosti, Noel iz Socijalnog, dolaze mi prijatelji za vikend.’ Zbunjena pauza. Onda reče: ‘Dobro! Neka bude. Iz Dublina su, pretpostavljam, ti tvoji prijatelji?’ Rekao je to prezirno kao da je Dublin samo pretenciozna rupa. ‘Samo trenutak... Ti si taj koji je inzistirao na apsolutnoj tajnosti’, rekla sam. ‘Meni ne smeta ako dođeš po paket dok su oni tu.’ Noel je težak karakter, sklon nepredvidivim raspoloženjima, ali moja je socijalna pomoć bila obrađena nezabilježenom brzinom - a da nisam morala donijeti prah roga jednoroga ili mesinganu koplju svetog grala. Potpuno mimo propisa. Još uvijek očekujem da ću dobiti strašno pismo koje kaže da je to sve pogreška i da moram vratiti svaku paru plus kamate. S obzirom na okolnosti, bolje ne potezati Noela gdje ne treba. Nakon mukle tišine on kaže: ‘U redu je, čekat ću. Ali ne smiješ reći svojim prijateljima Iz Dublina o meni.’

~ 183 ~ Bocca

Daša

‘Naravno da neću.’ Lagala. Reći ću im, ali - naravno - tražit ću ih da se zakunu na šutnju. ‘A ponedjeljak?’, upita Noel. Do ponedjeljka je još dugo. Možda me proglase potpuno mentalno zdravom i ja budem na putu za Dublin. Ali nije jako vjerojatno. ‘Ponedjeljak je u redu. Dođi nakon posla.’ 13.06 Kasno. Požurila u grad. Kao da to ima važnosti. Obavila brzo sve poslove kupila hranu, vino i puno, puno čokolade zbog dolaska Bridle, Treese i Jema - a onda požurila kući. Presvukla se opet u pidžamu, gumene čizme i pernatu bou. Izgurala kauč iza kuće i provela popodne ležeći i čitajući krimić Margery Allingham. Čudna stvar. Ako ljude pitate da opišu savršeni život, mogli bi opisati moj: da žive na krasnom, krasnom mjestu - more, priroda, sve to; da ne moraju ustajati u cik zore, da mogu prespavati pola dana, da su pošteđeni stresa zbog posla, da imaju vremena za gledanje filmova o osveti i čitanje vlažnih krimića i da žvaću svaki zalogaj hrane dvadeset puta. Ali ja ne mogu uživati. Tjeskoba, nemir. Osjećam da život prolazi pored mene. Osjećam da se sve trudi da mi izmakne. Sramim se zbog svoje nezahvalnost. Sada imam i drugih teških emocija za odraditi. Raznolikost je dobra. Malo promjene od užasa i ljubavnog bola. Sebi sam očitala lekciju (u sebi, nisam još došla u fazu da glasno razgovaram sama sa sobom): jednog dana život će biti drukčiji, stresan i ispunjen poslom i bit će mi gušt nestati u neko malo mjesto i ne raditi ništa. Zato stvarno moram pokušati uživati dok sam ovdje. Ovo nije vječno! 16.27 Spustila knjigu, zatvorila oči i mislila o Paddyju. Ponekad mislim da sam se pomirila s tim. Ali ostalo vrijeme drži me ludilo, jer mi on nedostaje, jer ga trebam. S vremena na vrijeme, još pomislim: među nama je postojala takva povezanost, taj osjećaj ne može samo tako nestati samo zato jer se on ženi nekom drugom. Nisam ga zvala otkad sam došla u Knockavoy. U stvari, jesam jednom. Pijana, naravno. Jedino tako sam mogla sebe uvjeriti da još ima nade. (Opila sam se slučajno. Častili me pićem svi od šljiva oka do gospode Butterly i Bossa i rivalskog alkoćoška. Nepristojno je odbiti gostoljubivost ovih ljudi. Bila bi to velika uvreda.) Hodala prema kući, sretna i puna nade i - da kažemo istinu - nacvrcana, i odlučila ga nazvati. Uvjerit ću ga da raskine s tom takozvanom Alicijom Thornton. Divna večer. Mekana kao balzam. Mjesec se smiješio na ‘vinski tamno’ more (citiram Učitelja). Sve je izgledalo moguće. Nažalost, ne. Samo pijano samozavaravanje. Nazvala ga bez problema. Ali dobila glasovnu poštu. Trebala sam prekinuti, ali bila gonjena nezadrživom silom. ‘Paddy, Lola ovdje. Zovem samo da pozdravim. Eeh... to je sve. Hmm, nemoj se ženiti drugom ženom. U redu... haaa... bok.’ ~ 184 ~ Bocca

Daša

Bila se spremila nazvati njegov fiksni telefon, ali me iznenada uhvatila mučnina. Previše emocija, vjerojatno. Ili mješavina crnog vina, Južnjačke utjehe i Guinnessa, zaslađenog sokom od kupina. Sljedećeg jutra, mislila sam da sam sanjala. Nadala se da sam sanjala. Ali prisilila se provjeriti telefon. Ne. Definitivno sam ga zvala. Sram. Strašan sram. Što se računa kao nekakav napredak. 17.30 Nisam špijunirala. Ne ovaj put. Vukla sam kauč natrag u kuću, kad pogledam prema kući Potpaljivača Considinea i vidim ga u njegovoj kuhinji. Prva misao, misao radoznale susjede: rano se vratio s posla. Druga misao: Je li to STVARNO on, i ako je, što to, kvragu, IMA NA SEBI? Buljila. Zabuljila se. Ima li stvarno na sebi plivačke naočale i kapu za tuširanje? Da. Nema dvojbe. Da. Čudne brije u toj kući. 18.57 Stižu Bridie i Barry Osluškujem kako bih čula automobil kao prava usamljena seoska stanovnica. Čula ga puno prije nego što je stigao. Ne zato što je jedini auto na cesti - stvarno nije, cesta u središtu Knockavoya je kao autocesta, vrlo prometna - već zbog glazbe koju Bridie sluša na svom stereu. Oasis, ako ne griješim. Bridien glazbeni ukus gotovo je jednako strašan kao i ukus za odječu, ali ona je nepokolebljiva. Auto stane pored mene, glazba naglo prestane i s vozačkog mjesta pojavi se Barry. Barry je dobio dozvolu za slobodan vikend, jer: radi sve što mu se kaže, ne iskazuje vlastito mišljenje, ne talasa. Za razliku od nekih drugih muževa. ‘Tri sata i četrdeset pet minuta’, prvo je što mi je Bridie kazala. ‘Odlično vrijeme za petak popodne. Drži, moram zapisati.’ 19.35 Stižu Treese i Jem Treese vozi krasan mali plavi Audi TT - koji joj je darovao Vincent! Možda da se ispriča što ima nenormalno veliku glavu! Jem na suvozačevom sjedalu, izgleda kao da mu je neudobno. Sjedi prenisko i pomalo je bucmast za takav auto. Također mu malo neugodno što sjedi u ženskom autu? (Claudia je na vikendu s curama, što je razlog da je Jemu dozvoljeno posjetiti me.) Treese vrlo elegantna, u visokim petama i besprijekornoj opremi. ‘Fantastična si’, kažem. Nekad su ljudi govorili o Treese s visoka da ‘divno izgleda za debelu osobu'. A njoj u lice ‘Treese, stvarno bi trebala izbaciti slatkiše. Moja šogorlca ih je izbacila i izgubila petnaest kila. Kad bi se prestala toviti, mogla bi biti sasvim privlačna.’

~ 185 ~ Bocca

Daša

Kad je smršavila, odjednom je postala strašno elegantna. Svi su drugi dijelovi već bili na mjestu, samo su čekali. Žene koje su je tjerale smršaviti morale su progutati knedlu. Zatečene. Krivi potez. Nesretne. Pazile da ne dođe blizu njihovih dečkiju. ‘Kako je Vincent?’, pitam. ‘Dobro je?’ Morala sam pitati. Iz pristojnosti. Bio je pozvan na vikend i on - očito morao je biti kad je i Barry pozvan - ali nije bilo odgovora. Čak ni ‘Vincent se zahvaljuje na pozivu, ali je ovaj vikend zauzet pokušajem smanjivanja glave.’ Jednostavno, svi smo mi - uključujući Treese - u tihoj zavjeri da bi bilo bolje da ne dolazi. 19.38-19.45 Gosti duboko udišu slani zrak. Stoje licem okrenuti prema moru, ruke na bokovima, pune pluća ozonom, govoreći ‘Bože, to je fantastično!'. Cijelih sedam minuta. Onda Jem pljesne rukama i reče: ‘Dobro! Koji pub?’ 20.07 Kod Hrasta, radi preprandijalnih zdravica Šljiva oko odvojio vrijeme da sjedne s nama. Nasmiješen, ugodan, oči mu sjaje. Rekao im da je puno toga čuo o svima njima. Oduševljen. Ja se osjećala ponosna, gotovo kao da je on moj izum. Pričao im kako dolazim svaki dan u vrijeme ručka (nije baš svaki dan, ali nije važno, ne treba protusloviti, puno dobro volje lebdi u zraku) na juhu dana. ‘Uvijek kaže, ‘Ibrahim, ima li grudica?'.’ Nasmijao se glasno, punim smijehom, udario po bedru i ponovio: "Ibrahim, ima li grudica?’ Svaki dan.’ Svi se pridružili u smijehu, ne sasvim sigurni čemu se smiju, ali očarani što je njemu tako smiješno. (Različite kulture, različit smisao za humor.) ‘Ibrahim, mogu li te častiti pićem?’ ponudila je Bridie. ‘Ne, hvala. Ne pijem.’ ‘Zašto ne? Jesi alkoholičar?’ Bridie grozno znatiželjna! ‘Na pijem alkohol iz vjerskih razloga.’ Bridie pogleda iznenađeno, izravno pitajući koja to čudna vjera zabranjuje alkohol. Da bi čovjek bio katolik, gotovo da ima obavezu voljeti pogledati čaši u dno. ‘Koja je to vjera? Kršćanska znanost?’ ‘Muslimanska’, reče on. ‘O, da, nisam se nje sjetila. Pa... hmmm... dobro.’ Nakon toga razgovor zapinjao. Onda, uđu dva golfera, tražeći predah od vau vau vau u Hole in One, i Ibrahim se morao vrati za šank svojim dužnostima. Čim je otišao Bridie se nagne prema nama ostalima i pištavim glasom, u izljevu iskrenosti, reče: ‘To je strašno, ali kad čujem da je netko musliman, prvo pomislim da je potajni bombaš samoubojica.’ ‘Da!’, složi se Jem, šapćući sa žarom. ‘I da me prezire.’ ‘Da!’ ‘Kad sam bio u Maroku s Claudijom, muškarci su buljili u nju kao da je kurva.’

~ 186 ~ Bocca

Daša

Zato što jest kurva. Bridie i ja pogledamo se, u čvrstom, snažnom kontaktu očima dok je poruka letjela između nas. ‘Nemaju poštovanja za žene’, rekao je Jem. ‘Tuku ih ako ne pokriju kosu!’ Treese se uzbudila i pokušala nas prekinuti. ‘To je nevjeroj...’ ‘I kladim se da su ustvari svi ispičuture kad ih nitko ne gleda’, reče Bridie. ‘Onesvijeste se od pića, a pretvaraju se da...’ ‘To je nevjeroj...’ ‘... su trezvenjaci i govore da su svi drugi nečiste svinje zato što popiju čašu vina ili pojedu sendvič sa šunkom tu i tamo.’ ‘To je nevjerojatno, kako vi razmišljate!’ Konačno se Treese izborila za riječ. ‘Trebate se sramiti sami sebe! Ima više od dvije milijarde muslimama u svijetu - ne mogu SVI biti bombaši samoubojice! To je čisti rasizam!’ Najgori strahovi se obistinili. Ne želim biti rasist. ‘Velika, JAKO VELIKA većina muslimana su umjereni.’ ‘Naravno, naravno’, reče Jem umirujuće. Ali prekasno. Dobili smo prodiku čija je suština da svatko u svijetu, bez obzira na rasu ili vjeru, ima pravo na poštovanje i ispravne sanitarije. Dva sata kasnije Natrag kod Hrasta nakon što smo nešto pojeli u zalogajnici gospođe McGrory. Puno veća gužva, šljiva oko pada s nogu. Jem otišao do sanka po rundu pića i vratio se, crven u licu i sretan. ‘Pozvani smo na zabavu sutra navečer!’ Već se sprijateljio dok je naručivao piće. Nije prvi put da se to nekome događa. Ne želim biti cinična, ali... ‘Kakvu zabavu?’, upita Bridie. ‘Oni momci kod šanka .’ Surferi. Petorica ili šestorica. Oskudno obučeni, japanke na nogama, kratka kosa, preplanulost, naušnice, sol. I medu njima Jake, u ispranoj majici, spuštene traperice i ogrlicom sa zubom morskog psa, naslonjen leđima na šank, s pićem u ruci, gleda me. Kaže: ‘Lola’ i osmjehne se. Bridie me napadne. ‘TI GA POZNAJEŠ?’ ‘Jake?... hmm, da.’ Prilično ponosna, da budem iskrena. Kao kad kupiš fantastični novi Chloe kaput, ali nikome ne kažeš, samo se pojaviš i gledaš njihova lica. ‘Ti mu se sviđaš!’ Bridie udari laktom Barryja. ‘Zar ne?’ ‘Svakako tako izgleda.’ (Jako pazi da ne izrazi nikakvo svoje mišljenje.) ‘Kako te gledao!’ Bridie baci još jedan pogled na Jakea. ‘Još te gleda! Sviđaš mu se, mogu se zakleti!’ ‘Ustvari.’ Pročistim grlo da bih uživala u ovom trenutku. ‘Istina je.’ Ovo je zaprepasti. ‘Stvarno? Kako znaš?’ ‘Rekia mi je Cecile.’ ‘TKO JE CECILE?’ Bridie želi sve znati. U ovom trenutku, ne zna skoro ništa. ‘Francuskinja. Ustvari, eno je.’

~ 187 ~ Bocca

Daša

Cecile je bila okružena surferima, kikotala se i tresla ramenima. Nosila je kapri hlače, balerinke i šal ležerno vezan u čvor, na način koji Irkinje ne bi bile u stanju ponoviti ni da vježbaju mjesec dana. (Čak ni Treese to ne bi mogla izvesti). ‘Zovi je ovdje’, naredi Bridie. ‘Hey, Cecile, Cecile!’ Iznenađena Cecile napući crvene usne i podigne svoje savršene obrve, ali odgovori na Bridien poziv. ‘Cecile?’ Bridie zapita. ‘Ti si Cecile?’ Brzinsko upoznavanje. ‘Bridie, Barry, Treese, Jem i Lola, nju znaš. Dobro, reci mi, onaj plavokosi momak za šankom - Jake? - je li istina? Sviđa mu se Lola?’ Cecile se zahihoće. ‘O, oui, ‘oće je povalit’ sredinom idućeg tjedna.’ Treese ustukne. Ali nije Cecile kriva. Ona nije zapravo prosta, samo je Francuskinja. Ne razumije sve što kaže, samo ponavlja što čuje, kao malo dijete. ‘'Oće je povalit’ tako da ne bude mogla ‘odat’ uspravno mjesec dana.’ ‘Hvala. Puno si nam pomogla.’ Cecile dobila voljno. ‘Dobro!’, izjavi Bridie. ‘Evo što ja mislim. Najbolje što bi se moglo dogoditi Loli u ovom trenutku je da malo zaruži s Jakeom. Slažete se?’ Bridie konzultirala ostale. Da, slažu se. ‘Ali ne smiješ očekivati ništa na duže staze’, upozorila Bridie. ‘On predobro izgleda.’ ‘Što ti to znači, molim te, što stalno govoriš da su svi muškarci prezgodni za mene?’ ‘Bez uvrede, Lola, i ti dobro izgledaš. Ali samo pogledaj u ovu pojavu, Jakea. On izgleda NENORMALNO dobro. On je pogreška prirode. Njegova usta! Tako je seksi. Sigurno se svima sviđa. Čak se i meni sviđa!’ ‘Oprosti’, reče Barryju. ‘U redu je’, reče on. ‘I meni se sviđa.’ ‘Je li?’ ‘Mogli bismo u troje s njim’, reče Barry, onda su se nagnuli jedno prema drugom i smijali nekim samo svojim smijehom, dok smo mi ostali gledali, pomalo nelagodno. 1.30 Natrag doma Pijana kako sam bila, silno me uzbunilo kad su se Bridie i Barry presvukli u svoje čudne kućne hlače u kojima sam ih već vidjela. Vrećaste, ali skupljene u zglobu, nešto kao hlače kakve je nekad nosio MC Hammer. Na Barryjevima su bili zmajevi i baloni, a Bridie je imala plavo-crveni zebrasti uzorak. Grozno. Nešto se mora redi.

~ 188 ~ Bocca

Daša

Subota, 18. listopada, podne Svi ustali. Dnevni plan: šetnja, udisanje zraka, raditi na zdravlju prije nego se predamo ‘ruženju bez milosti večeras’ da citiram Jema. Prvo: kratki izlet u grad, jer smo ostali bez mlijeka. ‘Idem ja’, rekla sam. ‘Ja sam domaćica. Moja odgovornost.’ ‘Ne, idem ja’, rekao Jem, ‘Ja sam popio sve jutros u pet sati.’ ‘Ne, idem ja’, rekla Bridie. Jer ona mora sve imati pod kontrolom. ‘Zašto ne idemo svi?’, predložila je Treese. ‘Dobro!’ ‘Mogli biste se obući.’ Značajno sam pogledala Bridiene i Barryjeve hlače. ‘O čemu govoriš? Pa obučeni smo!’ O, Isuse. Nije dosta što tu grozotu nose u privatnosti vlastitog doma, nego i u javnosti? Jezivo.

12.18 Na putu za grad Bridie počela govoriti o Jakeu. Opet. ‘Dobro je za tebe da spavaš s njim. Dobro za tvoj ego. Dobro za tvoje samopouzdanje, što znaš o njemu?’ ‘Ništa, ima dvadeset pet godina, iz Corka, spavao sa svim ženama u Knockavoyu i očito želi poševiti mene tako da ne mogu hodati uspravno mjesec dana.’ ‘Ali radi li?’, navali Treese. ‘Od čega živi?’ ‘Ne znam i nije me briga. Ne želim znati da mu je majka učiteljica a otac čuvar, da ima stariju sestru i dva mlađa brata, da je u školi bio dobar u hurlingu, ali ne i u nogometu. Ne želim znati da je dijelio sobu s bratom i imao postere Roya Keana na zidu. Ne želim znati ima li slike kad je bio rumeni šestogodišnjak s krnjim zubom ili nasmijani desetogodišnjak s ružnom frizurom. Ne želim da bude običan i ne želim nikakav dokaz da nije uvijek bio lijep.’ ‘Ali ti ga ne gledaš kao ljudsko biče’, rekla je Treese. ‘Znam. Ne želim znati o njegovim nadama i snovima.’ ‘To nije osnova za vezu’, rekla je Treese. ‘Ali neće imati s njim vezu!’, rekla je Brldie. ‘Več mi je muka to govoriti, ali on jednostavno predobro izgleda!’ ‘Samo malo! Pitate li se ja što hoću? Svi se ponašate kao da sam najsretnija žena na svijetu jer se njemu sviđam - a sviđam mu se samo zato jer sam nova - ali što ćemo s onim što ja želim? Možda se on meni uopće ne sviđa?’ ‘Sviđa Li ti se?’, upitala je Bridie. Razmislila. ‘Ne baš.’ Graja opće nevjerlce, čak i od Jema. ‘Dobro, umirite se! Lijepo ga je gledati!’

~ 189 ~ Bocca

Daša

‘Samo izigravaš neosvojivost’, odlučila je Bridie. ‘Ne trudi se. On ionako ne želi vezu s tobom.’ ‘Ne izigravam neosvojivost. Još sam zaljubljena u Paddyja.’ ‘Odbit ćeš ludi seks s bogom ljubavi jer još uvijek sliniš za ljigavim političarom koji se smije kao Joker iz Batmana!’ Bridie ogorčena, ‘Političarom koji se, slučajno, ženi konjem.’ 12.49 Na putu natrag nakon što smo kupili mlijeko, bili smo namamljeni u Tamnicu. Prolazili pokraj otvorenih vrata - rijetka, rijetka prilika kad su vrata širom otvorena. Obično se dnevno svjetlo izbjegava kao da je radioaktivno. Slutila sam da je alkoćošak na čeki za mene. Sigurno, jer Boss me spazio i povikao: ‘Ho, Lola Daly! Nismo ti više dovoljno dobri, je li?’ Nije tako, ali više bih voljela da dublinski prijatelji ne ukrste putove s Bossom i drugima. Bili bi zabrinuti u kakvim se sve društvima krećem. Iako rekoh, ‘Hahaha’ i nastavim hodati, ali Bridie reče: ‘Tko je taj čovjek? Kako to da znaš toliko Ijudi?’ Inzistirala da se upozna s Bossom. Ja se pokušala oduprijeti. Krajnje uzaludan trud. Tako se nađem kako tonem u mračni interijer i predstavljam sve jedne drugima. ‘Bridie, Barry, Treese, Jem, ovo su Boss, Moss i Učitelj.’ Boss izvan sebe od uzbuđenja. Njegova okrugla, crvena faca ozari se i dodatno zacrveni. ‘Čuo sam SVE o vama. Da vidim jesam li dobro zapamtio.’ Pokaže na Treese. ‘Ti si sveznalica?’ ‘...ah... ‘ Isuse! ‘Ne, ja sam sveznalica’, reče Bridie. ‘Znači ti se ona što je bila debela’, reče on Treese. Ona kimne savršenom glavom u znak potvrde. ‘Bog te!’ Boss očito impresioniran. ‘Ne bi se nikad reklo, sad si kao strijela. Nije li, momci?’ Dok su Boss, Moss i Učitelj pregledavali Treese i izražavali nevjericu da joj je nekada vaga bila na sedamdesetoj crtici, meni je temperatura skočila do neba. Gorko se kajala što sam posjetiteljima u Tamnici tako slobodno govorila o svojim prijateljima. ‘A ti si muž papučar od sveznalice?’, reče Boss Barryju. Barry nervozno pogleda Bridie. Je li? ‘Da’, reče on čitajući signale ‘Jesam.’ ‘Ti očito nisi bivši ragbijaš s prevelikom glavom’, Boss reče Jemu. Ti mora da si momak koji je Loli Samo Dobar Prijatelj.’ Izgovorio ‘Samo Dobar Prijatelj’ kao da ima i drugo značenje. ‘...ee, da, da...’ ‘A gdje je tvoja lutkasta zaručnica?’ ‘Ima djevojačku večer.’ ‘Nije ovdje? Baš sam razočaran, stvarno jesam. Čujem da ima umjetne cice. Htio sam vidjeti par takvih prije nego umrem.’ Zemljo otvori se, mislim ja. Zemljo otvori se!

~ 190 ~ Bocca

Daša

Neugodno, sve strašno neugodno. Htjela da se društvo pokupi iz Tamnice da se vratimo u čiča Tominu kolibu velikom brzinom, ali Boss inzistirao INZISTIRAO - pozvati rundu. Kad čovjek kao Boss inzistira pozvati rundu, onda nemate izbora, uopće nemate izbora. A da popijete nešto bezalkoholno? Nema šanse. Jam napravio pogrešku tražeći Coca Colu i cijeli pub odjednom utihnuo. Čula sam tihe glasove kako govore: ‘Je li mi se to pričinilo ili je tvoj čovjek u pidžami upravo tražio Coca Colu?’ ‘Nije bio čovjek u pidžami nego onaj drugi momak.’ ‘COLU?’ zapita Boss. ‘Je si li ti čovjek ili miš?’ Onda pogleda prezrivo u Barryja. ‘O tebi sve znam. Ti si miš. Ali danas možeš biti miš koji riče. Pivo? Pet piva’, dovikne barmenu. Prihvatila Guinness nevoljko. Ispila brzo. Htjela ispariti (čudna riječ). Ali prije nego smo popili, Moss iznenada zvao još jednu rundu. Boss je prestao sa svojim neugodnim otkrivenjima i izgledao je tako iskreno uzbuđen što je upoznao moje prijatelje da sam - protiv svake logike - bila dirnuta. ‘Bio je to veliki dan kad je Lola Daly počastila Knockavoy svojim dolaskom’, obraćao se Bridie s iskrenom toplinom. ‘Donijela nam je sreću. Otkad je ona došla Učitelj je dobio 350 eura na grebalici, a ja sam dobio deluxe tortu na tomboli koju smo zamijenili za novi DVD player za župnika. A povrh svega, mom smrtnom neprijatelju je otkriven rak prostate. Neoperabilan. Lola je divna djevojka, mi je strašno volimo.’ Spustio je glas, iako sam mogla sve čuti. ‘Naravno, neviđena sramota to što ju je ona gnjida od Prokrša ostavio.’ ‘Paddy de Courcy? Ali on je Nova Irska.’ ‘Bio je Progresivni kršćanin prije Nove Irske. Jednom prljavi Prokrš, uvijek prljavi Prokrš. Nema veze kakve kićene titule sad ima. Progresivni kršćanin! Pih!’ Molim te, mislim u sebi, molim te, nemoj pljuvati. Došlo je još pića - ovaj put zvao je Barry - i energična rasprava je uslijedila. Uglavnom, sa žaljenjem moram izvijestiti, o meni. Čula sam: ‘... prezgodan za nju...’ ‘... lažni osmijeh... kao Joker u Batmanu.’ ‘... krivi kovčeg s odjećom... zamalo međunarodni incident...’ Uslijedilo veliko povezivanje. Ukupno popili po pet pića prije nego je Bridie objavila da je dosta. ‘Nećemo stići na tulum večeras ako sada ne prestanemo.’ Bridie i Barry otišli teturati po plaži. ‘Morski zrak će nas otrijezniti.’ Mi ostali otišli kući, zaspali i probudili se dva sata kasnije, svi u slini.

19.25 Kod Hrasta Lagana večera. Tost sendviči i juha dana (od gljiva). ‘Reci’, molio me Šljiva oko. ‘Reci.’ ‘Ali znam da nema.’ ‘Svejedno reci.’ ~ 191 ~ Bocca

Daša

‘Dobro. Ima li grudica?’ Nikad nisam vidjela da se netko tako smije. ‘Ti bi mogla napraviti karijeru kao komičar u Egiptu’, kaže mi Jem tiho. 20.39 Kod gospođe Butterly Gadno iznenađenje. Dvoje ljudi već unutra. Nikad nisam morala dijeliti gospođu Butterly - Honour (ona ne zna da znam njeno krsno ime; Boss mi ga je rekao; to je kao kad saznate ime svoje učiteljice u osnovnoj školi) - s drugim gostima. Onda primijetim da je jedan od gostiju Rossa Considine. Bio je s jednom ženskom osobom. Ponovo je sa zaručnicom? Ali brzinski pregled otkrio da žena s kojom je ovdje nije žena u vjenčanici. Ustvari, imala je nešto mišje u crtama lica. Je li to mogla biti djevojka o kojoj mi je pričao alkoćošak? Unatoč s nedvojbenim mišjim crtama - ima neke veze s njenim zubima - nije bila ružna. Ili prakljača. Ustvari, sasvim slatka. Ali što se tu događa? Rossa Considine ostavio Mišje Lice kad je upoznao ženu u vjenčanici? Ali sad kad je žena u vjenčanici otišla, pokušava se pomiriti s Mišjim Licem? Gospođa Butterly se smela. ‘Ne znam gdje ću vas sve smjestiti. Oprosti, Lola, znam da su to tvoji prijatelji, ali ne mogu ih primiti sve. Nemam dovoljno čaša. Primit ću tebe’ - pokaže na Treese, kao da je ovo bio mondeni noćni klub sa strogom selekcijom na ulazu - ‘i tebe'. Jem također dobio upad. Ali ne i Bridie i Barry. Bridie bila začuđena. Zapravo vrlo ljuta. ‘Zašto ste izabrali njih, a ne nas?’ ‘Ništa osobno, ali ne mogu posluživati ljude u pidžamama. Pravilo uprave. Uostalom nema mjesta.’ ‘U redu je’, reče Rossa Considine. ‘Mi smo gotovi. Mogu sjesti na naše mjesto.’ ‘Dobro. Napravit će iznimku budući da ste Lolini prijatelji.’ Rossa Considine provuče se i kaže, ‘Zdravo, Lola.’ ‘Zdravo, Rossa’, odgovorila sam. Neupućenima je ovo moglo izgledati tek kao benevolentno pozdravljanje. Ali mnogo neizrečenog je tu bilo. Prema sarkastičnom izrazu u njegovim očima, Rossa Considine je zapravo govorio, Vidim te kako me mnogih jutara uhodiš kao znatiželjna čudakinja. A ja sam svojim očima govorila. Je li, stvarno? Pa, uhvatila sam te kako spaljuješ haljine svoje zaručnice usred noći. I plešeš oko kuhinjskog stola s plivačkim naočalama i kapom za tuširanje. Baš se našao tko će me zvati čudakinjom. ‘Tko je on?’, pitala Treese, kad su se ovi izvukli van. ‘Prvi susjed.’ ‘Izgleda drag.’ Vidi se kako malo znaš, mislim u sebi. Blago povrijeđena. Što sam ja ikad učinila Rossi Considineu? Osim što ga ponekad špijuniram? I što tu Ima loše? ~ 192 ~ Bocca

Daša

‘Ti si ovdje stvarno stekla prijatelje!’ Bridie očito impresionirana što znam toliko puno ljudi. Nije lako Bridie i ostalima. Budući da nemam svoju obitelj o kojoj bih pričala, ja sam njihov teret. Bridie je imala raspravu s gospodom Butterly. ‘To nije pidžama. To su hlače za odmaranje.’ ‘Ja sam stara žena. Dugo sam živjela. Znam što je pidžama kad je vidim.’ 0.12 Zabava u kući surfera Glasna muzika. Zaglušujuća, Odakle su svi ovi ljudi? Nisam znala da ima toliko puno mladih, zgodnih tipova u Knockavoyju. Kroz gomilu u hodniku vidim Jakea kako razgovara s djevojkom duge tamne kose. Unatoč mnoštvu koje je uokolo kružilo, on mi uputi nevjerojatno dug pogled i osmijeh; polagan, bijeli, značajan. Ja brzo kimnem glavom, lice mi užareno. Uđemo u glavnu sobu. Treese i ja sjednemo ukočeno na madrac dok je Bridie dijelila pivo kao majka na pikniku. Barry i Jem u sjajnoj formi. ‘Knockavoyje super mjesto!’, izjavi Jem, lagano se teturajući. ‘Ovo je super stvar!’ ‘Što je to?’ ‘Nemam pojma!’, reče Jem sav sretan. ‘Ali je prokleto super stvar! Ajde svi, idemo plesat'!’ lako sam se osjećala pomalo starom i previše dotjeranom, bila tek toliko pijana da stanem na noge. Bridie i Barry također otišli plesati, ali Treese ostala sjediti, zagonetno se smiješeći. Pomislili biste da Treese ne pleše jer je suviše profinjena, ali oni koji su joj najbliži znaju da ne pleše jer nikad nije naučila uživati u tome dok je bila debela. Plesala sasvim sretna, kad osjetim neočekivani oštar udarac u leđima. Prilično bolno, ako hoćete moje iskreno mišljenje. Mislila sam da mi je došlo do bubrega. Okrenem se. Bila je to dugokosa djevojka s kojom je Jake bio razgovarao. Mlada, surferska, mnogo tetovaža. (Ja imam tetovažu, ali to je tek diskretan leptirić na gležnju. Ova djevojka me daleko nadmašila sa svojim keltskim križem koji joj obavlja ruku, suncem oko pupka i znakom ‘om’ na zapešću.) ‘Ti si Lola?’ Već navikla da svi u Knockavoyu znaju sve o meni, ali ovo je bilo drugačije. ‘... Mm... jesam.’ Odmjerila me pogledom koji žeže, od glave do pete. ‘Ja sam Jaz. Zapamti to ime.’ Prije nego što sam se mogla nasmijati takvoj smiješnoj frazi, ona se odšuljala, naletjevši na Jema, koji se zateturao prema Bridie, koja ga je grubo odgurnula i rekla: ‘Pazi kako plešeš.’ Tužan je život, zar ne? Tetovirana djevojka očito zatreskana u Jakea, ali on se zagrijao za mene. Ali mene ne zanima Jake, jer sam zaljubljena u Paddyja. Ali Paddy se ženi Alicijom i tu lanac završava, jer je Alicia zaljubljena u Paddyja. Jer, kako bi mogla ne biti?

~ 193 ~ Bocca

Daša

1.01 ‘Dodi gore na minutu’, prošapće ml Bridie. ‘Zašto?’ ‘Samo dođi.’ Progurala se kroz gomilu ljudi načičkanih na stepenicama. Onda još jedan niz stepenica, na kojima nitko nije bio načičkan. Slijedim Bridie, koja se šulja na prstima uz gole, drvene stepenice. Na vrhu kuće gurne jedna vrata vrhovima prstiju, ali ne prijeđe prag. ‘Ovo je spavaća soba boga ljubavi’, reče povjerljivo. ‘Kako znaš?’, upitam. ‘Raspitala se.’ Stajale smo na vratima i virile u sobu kao da je neka čarobna zemlja. Treperi svjetlo tri debele svijeće zabodene u gotski trostruki svijećnjak. Ispran pod. Pijesak. Krevet s drvenim okvirom, plafon obložen ribarskim mrežama (ali bez smrada). Nahereni ormar. Boja se guli, ali ne izgleda deprimirajuće. Nekako divno. Prozori otvoreni, zavjese od muslina vijore na lakom povjetarcu, zvuk valova koji udaraju i povlače se. ‘U ovoj sobi događaju se stvari...’ Bridie uzdahne. Primi mi ruku naglim bolnim stiskom. ‘Pogledaj ladicu pokraj njegova kreveta’, kaže. ‘'Ajde, vidi imali li kondoma. Kladim se da ih ima. 'Ajde, Lola.’ ‘Neću.’ Nisam htjela pokvariti iluziju samo da bih udovoljila Bridienoj bolesnoj znatiželji. Nisam htjela vidjeti šibice, pokvarene satove, gumice za kosu, aspirine, Rizzle, kemijske olovke koje puštaju, dlake i ostale organske natruhe iz noćnih ormarića. ‘Svijeće...’ Bridle je uzdisala. ‘Tako romantično.’ ‘Vjerojatno zato jer je prelijen da promijeni žarulju’, rekoh. I koja neodgovorna budala ostavlja otvoreni plamen bez nadzora? Puhnuvši tri puta odlučno, ugasim svijeće. Bridie nezadovoljna. 1.12 Vratile se dolje, Jake pleše. Vidio me da dolazim, naglo se okrenuo prema glazbenoj liniji, nešto mrdao i iznenada se muzika promijeni s Arctic Monkeysa (mislim) na laganicu. Plesači zbunjeni. Prekinuti kad im je najbolje. ‘Kakvo je ovo sranje?’ Jake se probije između njih, stane preda me i tihim glasom zapita. ‘Hmmmm?’ Znala sam što pita, ali htjela sam gledati kako njegove usne to kažu još jednom. Glasnije, reče: ‘Hoćeš li plesati sa mnom?’ ‘... U redu...’ Uzeo je moju ruku kavalirskim pokretom i odveo me metar dalje u sredinu sobe.

~ 194 ~ Bocca

Daša

‘Hajde, Lola’, vikao je Jem, kao da bodri konja na utrci. Bio je stvarno nacvrcan. Čula sam Bridie kao pišti: ‘Šuti, Jem, budalo!’ Jake raširi ruke - divno mišićave; bicepsi nabrekli, ali ne ružno kao Mister univerzum - i ja stupim između njih. Udari me toplina njegova tijela. Teško opisati kako sam se osjećala. Nisam bila pohotna ili željna romanse. Ali nisam se ni suzdržavala. Nije me odbijalo to što on nije Paddy. Pretpostavljam da sam bila... zainteresirana. Stavio je jednu ruku između mojih lopatica, drugu na moja križa. Lijepo. U ovom trenutku u mom životu bilo tako malo fizičkog dodira. (Gospođa Butterly me jako voli, ali ona ja irska seoska žena: umrla bi da nekog zagrli.) Ruke su mi skliznule na njegov potiljak, prste splela u kosi iznad njegova vrata. Lijep prostor ispod ključne kosti, odmah desno od ogrlice sa zubom morskog psa, za nasloniti glavu. Probala eksperimentalno. Da, ugoda. Dobro leži. Opustila se u ovom prostoru. Zatvorila oči. Njegova majica topla i mekana, prsa ispod nje topla i čvrsta. Ugodno, ugodno, o neporecivo ugodno. Osjećala se kao da osam tisuća godina nisam plesala laganicu s nekim muškarcem. To se jednostavno ne događa nakon petnaeste godine, zar ne? Njegova koža miriše na sol. Pretpostavljala da ću, ako isplazim jezik i dodirnem mu vrat, osjetiti slani okus. Ustvari, kad sam udahnula, osjetila da lagano miriše na znoj. Neobično. Ljudi se obično ponašaju kao da je miris ljudskih bića odvratan. Bilo mi čudno što ne miriše na oštri parfem od citrusa... ali možda sam ja čudna? Možda je kod mladih ljudi tako: ne kupaju se tako često, ne začepljuju znojne žlijezde bijelom tvari koja onda ostavlja tragove na odjeći, ne namaču se kemikalijama oštrog mirisa (na primjer, losionom poslije brijanja). Možda smo im ja i moja privrženost omekšivaču s mirisom magnolije stvarno smiješni. Jake me stegne čvršće, klizeći jednom rukom od mojih križa do struka, a drugom rukom jače pritisne moje lopatice. Ugodno, sve ugodno. Ali budno pazila na graničnu crtu. Bilo kakvi pokreti ispod nje - kod bilo koga od nas ne dolaze u obzir. Pjesma završi. Počela nova. Isto spora. Bilo mi je dosta. Ne mogu to bolje opisati nego tako. Svidjelo mi se kako sam osjećala njega i njegov miris, ali za večeras je dosta. ‘Hvala.’ Odmakla sam se od njega. Izgledao je iznenađeno. ‘To je sve, Lola?’ ‘To je to, Jake.’ Nasmijao se. Pogled u njegovim očima: divljenje? Respekt? Možda ne. Tko zna? Vratila sam se ostalima. ‘Zašto si prestala?’, pitala Bridie. ‘Jer mi se htjelo.’ ‘Vidim, igraš na duge staze...’ ‘Ne igram’ ~ 195 ~ Bocca

Daša

‘... all to ti neće biti dobro. Mogla si se popeti onim stepenicama i otići s njim u krevet odmah!’ Ništa nisam rekla. Bridie upala u transfer. On se njoj sviđa. Nedjelja, 19. listopada, 13.17 Probudila se s čudnim osjećajem. Mamurluk, naravno. Jem jedini ustao. U kuhinji čitao novine. ‘Idem zvati svog tatu’, rekla sam. ‘Zovem ga svake nedjelje u ovo vrijeme.’ Izašla van, sjela na prednje stepenice i birala broj u dalekom Birminghamu. Tata se javio, rekavši svoj telefonski broj. Tako starinski, zar ne? Iz druge vremenske dimenzije (to rade u knjigama Margey Allingham, ‘Whitehall 90210’, itd.) ‘Tata?’ ‘... O... Lola.’ ‘Nezgodno ti je razgovarati?’ ‘Ne.’ ‘Sigurno? Zvučiš kao...’ ‘Kako zvučim?’ ‘... Kao da ti je nezgodno razgovarat'. Kao da ne želiš razgovarati sa mnom.’ ‘Zašto ne bih želio razgovarati s tobom?’ ‘... Hm.., ah...’ Iznenadna hrabrost. ‘Tata, zašto ti nikad mene ne zoveš?’ ‘Jer me ti zoveš svake nedjelje.’ Ali nisam se mogla ne zapitati: što ako ga ja ne nazovem? Koliko bi prošlo dok on mene nazove? Ponekad mi je došlo da ga iskušam, ali nisam mogla riskirati da jednostavno nikad ne zove - nikad - i onda ne bih imala oca. Uslijedila isprekidana konverzacija. Najviše govorila ja. Onda tata zapita: ‘Što želiš za Božić?’ ‘Tek je listopad.’ ‘Stići će prije nego što misliš. Onda, što želiš?’ ‘Parfem.’ To je poklon kakav, misli on, očevi trebaju poklanjati kćerima. ‘Kakav parfem?’ ‘Bilo kakav. Iznenađenje.’ ‘Ti ga kupi. Ja ću ti poslati novac poštanskom uplatnicom.’ Poštanskom uplatnicom! Zašto ne ček? Ima bankovni račun! Nema potrebe za poštanskom uplatnicom! Kad god mislim o životu kakav vode moj tata i njegov brat - stric Francis, isto udovac, isto sklon depresiji - uvijek zamišljam deprimirajući prizor iz irskog seoskog života iz pedesetih godina. Slika u mojoj glavi prikazuje ih kako žive u maloj turobnoj kolibi gdje je kuhinja ispunjena parom iz golemog lonca u kojem se kuhaju krumpiri i u kojem stalno vrije voda. Dani, od ranog jutra do zalaska sunca, prolaze u rintanju, radu u polju i mužnji krava, a oni nose prastare bijele košulje na kopčanje i debele hlače od odijela. Razgovora nema. Svake večeri svatko pojede trinaest brašnjavih krumpira i popiju pola litre tamnog piva, dok na radiju slušaju vremensku prognozu za obalno područje. Onda kleknu na kamenom popločeni pod i

~ 196 ~ Bocca

Daša

naslonjeni laktovlma na klimave drvene stolce izmole petnaest krunica prije no što se skinu u potkošulje dugih rukava i duge gaće i krenu na spavanje svi zajedno u uskom željeznom krevetu. Mnoge godine, dan za danom, život tako teče dok se netko od njih ne objesi u štali. Znam da stvarnost nije takva. Kuća strica Francisa, u predgrađu Birminghama je mala, ali moderna. Ima struju i tekuću vodu, za razliku od kuće u mojoj glavi. Također, svaki ima svoju spavaću sobu i znam zasigurno da tata ima pidžame i kućni ogrtač i ne mora spavati u dugim gaćama. Imaju umjerenu količinu vjerske ikonografije, da se zna. Ponos kuće je slika svetog srca: slika Isusa koji otkriva svoje crveno srce - to jest unutrašnji organ - u grudima. Mnoge katoličke kuće imaju takvu sliku, ali stric Francis ima luksuznu verziju - crveno bljeskajuće svjetlo, umetnuto u srce. Zastrašujuće. Jedne sam noći morala ustati i otići po čašu vode i kad sam u hodniku ugledala crveno srce kako lebdi u mraku, moje je vlastito skoro skočilo u grlo od straha. Idu na misu svake nedjelje, ali osim toga, nemam pojma što rade s ostatkom vremena. Znam da su išli na veliko otvaranje Arene (za vašu informaciju, to je trgovački centar u Birminghamu, a ne arena za borbu s bikovima). Još jedan veliki izlazak - u kino na Da Vincijev kod, (Bili vrlo oprezni kad je ta stvar u pitanju, jadničci. ‘Bolje je biti informiran o napadima na katoličku crkvu. Grozno su prikazali Opus dei. To je jedna fina organizacija, puna finih ljudi i uopće ne moraš nositi onu stvar oko noge ako baš ne želiš.') Kasnije razgovor došao do potpunog zastoja. Moje strpljenje isteklo, na brzinu se pozdravila, poklopila slušalicu I vratila se do Jema. ‘Kako ti je tata?’, pitao je. ‘Meni emocionalno nedostupan.’ (Naučila to na terapiji.) ‘Znaš što, Jem?!’ Iznenadni nalet frustracije. ‘Nije čudo da sam pomalo sjebana. Mislim, pogledaj obitelj iz kojem potječem - mama umrla, otac u depresiji, stric u depresiji. Kad sve uzmeš, ja sam ustvari prilično normalna!’ ‘Da!’, složio se Jem. ‘Jesi, stvarno.’ Jem, odani prijatelj. 14.12 Bridle nas natjerala na šetnju po plaži - prvi put otkako sam u Knockavoyu stupila nogom na plažu. Primijetila sa zadovoljstvom da su Bridie i Barry normalno odjeveni. Onda nas je natjerala u pub da popijemo nekoliko pića ‘kako bismo iskoristili vikend do kraja'. (Barryju zabranjeno piti, jer vozi natrag.) Nije mi se pio nikakav alkohol - bila sam mamurna, loše se osjećala od količina popijenih prethodne večeri - all Bridie me posramila. ‘Ne dolaze ti svaki vikend prijatelji iz Dublina!’ 17.38 Mahala Bridie, Barryju, Treese i Jemu na odlasku. Stvarno prilično pijana. ‘Ne volim što te ostavljam ovdje samu’, rekao je Jem.

~ 197 ~ Bocca

Daša

‘Bit ću dobro! Drago mi je da se vraćate kući. Slomljena sam. Nisam ja za toliko pića i raskalašen život. Jako vas sve volim, ali nemojte dolazit neko vrijeme.’ Ponedjeljak, 20. listopada, 10.07 Probudila se prerano. Blago komirana. Cirkadijurni ritam, naravno, potpuno poremećen zbog vikendaškog opijanja i kasnog lijeganja. Nazvala Bridie radi ćaskanja. ‘Zbog čega zoveš?’, pita me. ‘Ćaskanja.’ ‘Ćaskanja? Pa provela sam cijeli vikend s tobom. Moram ići.’ Poklopila i ja buljila u telefon. ‘Jebi se, onda’, rekoh. Kad je ubod žalca prošao, zvala Treese. Netko - ne Treese - se javio. ‘Ured Treese Noonan.’ ‘Mogu li dobiti Treese, molim vas?’ Teško je nju dobiti izravno. Ona je važna žena. ‘Tko zove, molim?’ ‘Lola Daly.’ ‘U vezi s čim?’ ‘Montažni zahodi! Odmah spojena. Znala sam da ću biti. Montažni zahodi, magična riječ. ‘Je li sve u redu, Lola?’ ‘O, da. Zovem radi malo ćaskanja.’ Ali Treese također ne može ćaskati. ‘Lola, oprosti. Ovdje imamo veliki problem.’ Mnogo uzrujanog vikanja i hukanja u pozadini. Svaka druga riječ ‘montažni zahodi'. ‘I da’, reče, ‘trebaš spavati s onim surferom.’ Onda ode. Snuždena. Neporecivo snuždena. Buljila tužno u telefon. Razmišljala da li zvati Jema, ali nisam mogla podnijeti još jedno odbijanje. Onda telefon zazvoni! Bio Jem! ‘Čujem da tražiš nekoga za ćaskanje.’ ‘O...’, rekoh. ‘Sad je u redu. Prošlo me je.’ Ipak, ljubazno, tako ljubazno. 14.08 Nisam išla u grad. Motala se oko kuće, bezvoljno tražeći neku zabavu. Jem je donio moju poštu Iz Dublina: puno kataloga raznih dizajnera, ali suviše mi je bolno gledati ih. U ovom trenutku tužno mi je podsjećati se na svoj nezaposleni status. U očajanju, napravila strašnu pogrešku uzevši novine koje je Jem ostavio. Nisam trebala. Naravno, u društvenoj kronici bila slika na kojoj su Paddy i Alicia konj na otvaranju neke izložbe. Strašno potresena. Tresla se, cijela - ne samo vidljivi dijelovi kao prsti i koljena i usne, nego i nevidljivi - unutrašnja stjenka želuca, žuč, pluća. ~ 198 ~ Bocca

Daša

Strašna čežnja za mojom majkom. Htjela posjetiti njezin grob i popričati. Ali nisam se mogla odvesti u Dublin. Ruke mi se previše tresle. A imam i zabranu. Dobila ideju. Otići ću na groblje u Knockavoyu, posjetit ću neki drugi grob, neke žene koja je istih godina kao moja majka i razgovarati s njom. 15.04 Hodala prema groblju u nadi da bi mi fizička aktivnost mogla pomoći endorflni, serotonin i slično - ali tek što sam bila nekoliko minuta na cesti, automobil se zaustavi pokraj mene. Zvuk zveckajućeg stakla. Rossa Considine u svom ekoautomobilu. što hoće? ‘Da te povezem do grada?’, reče. ‘Uštedim ti pedeset metara hoda?’ ‘Ne idem u grad.’ ‘Kamo ideš?’ ‘Na groblje.’ Nisam htjela ulaziti u pojedinosti. Zašto bih? ‘Mogu te odbaciti. Uđi.’ Nisam željela ući u automobil. Nisam htjela razgovarati s drugim ljudskim bićem (ne živim, barem). Htjela sam biti sama sa svojim teškim mislima koje peku. Ali bojala se, ako ga odbijem znat će da sumnjam da je otmičar i čudak s plivačkim naočalama, pa sam ušla. Nisam mu imala što reći. Vozili se u teškoj tišini, koja peče. ‘Zašto ideš na groblje?’, upita me. ‘Da razgovaram s majkom.’ ‘Ona je ovdje pokopana?’ ‘Ne. Pokopana je u Dublinu.’ Nije mi se dalo objašnjavati. ‘Je li to neka šala?’ ‘Ne.’ Još tišine. ‘Zašto nisi na poslu?’, upitala sam, osjećajući obavezu da budem pristojna, jer se ponudio povesti me iako mi nije baš trebalo. ‘Slobodan dan'. Još tišine. ‘Razgovoru nikad kraja’, rekoh. On slegne ramenima, kao da kaže: ‘Rugala se sova sjenici.’ ‘Kamo si ti krenuo’, upitam bez topline u glasu. ‘Ili je i to strogo povjerljivo?’ ‘Na reciklažu. Stakleni otpad. Hoćeš vidjet'?’, sarkastičan osmijeh. ‘Razbijanje boca može popraviti raspoloženje.’ ‘Kakvo raspoloženje? Nisam ni u kakvom raspoloženju.’ Približavali smo se raskrižju na cesti i usporili. ‘Odluka’, reče. ‘Što onda? Groblje ili staklo?’ ‘Groblje ili staklo? Nije čudo što su cure lude za tobom.’ Njegovo lice se smrači - neugodnost? - i ja brzo rekoh. ‘Staklo.’ Mislim, zašto ne? Posjet groblju bih mogla sačuvati za sutra. ‘Spontanost je začin života’, rekoh. ‘Raznolikost.’ ~ 199 ~ Bocca

Daša

‘Molim?’ ‘Raznolikost je začin života. Ne spontanost.’ Isuse na nebu, kakav mudronja. Sjedila s potpuno uspravnim leđima. Da ne dotaknem sjedište. To bi bilo kao da sam mu dala za pravo. Isto tako, jako željela pronaći mane ovom autu. Ali moram priznati da auto na struju vozi isto dobro kao i auto na benzin. Krajolik kroz koji smo se vozili potpuna je divljina i... da, divljina. S lijeve strane, divlji Atlantik udara o obalu, s desne gola polja koja su iskašljala kamenje i tu i tamo poneko zakržljalo drvo. Nakon nekog vremena, ne govoreći, Considine upalio radio. Program o Colinu Farrellu koji je nekad bio ‘putujući kaubojski plesač'. ‘To je smiješno!’ Rossa Considine iznenada prekine tišinu. ‘Colin Farrel je divlji frajer. Divlji frajeri ne plešu kaubojski ples.’ Bar u jednom smo se slagali. ‘I što znači to putujući kaubojski plesač?’, pitala sam. ‘I ja se pitam.’ Zvučao je kao da ga stvarno zanima. ‘Znači li to da je putovao pozornicom ili zemljom?’ 15.24 Stakleni otpad na mjestu ekstremne prirodne ljepote. Je li to pravedno? ‘Ovdje.’ Rossa Considine mi pruži kutiju zvečećih boca. ‘Počni razbijati.’ Možeš puno reći o osobi po njezinu smeću. Rossa Considine pije pivo i crno vino, ali ne u zabrinjavajućim količinama, osim ako ovo nije samo potrošnja od vikenda. Kuha na maslinovu ulju i koristi sojin umak, uzima pripravke vitamina C i koristi losion poslije brijanja Cool Water. Ali, ničega što bi moglo uputiti na misterij nevjeste skrivene u spavaćoj sobi ili zašto nosi plivačke naočale u kuhinji. Recikliranje iznenađujuće ugodno. Korist za poboljšanje okoliša je nesumnjiva, ali nikad ne treba podcijeniti kakav je užitak razbijati stvari. Zavitlati boce da poskakuju i čuti kako se razbijaju u sitne komadiće bilo je čisto veselje. Uspjela odagnati svu težinu koja peče. ‘Trebala sam donijeti svoje boce’, rekla sam. ‘Imam tone nakon vikenda. Prijatelji u posjetu.’ ‘Zvat ću te kad sljedeći put budem dolazio.’ ‘Hvala.’ Htjela dodati nešto neugodno, kao ‘Pazi da se ne pretrgneš’, ali nisam. Bez obzira kako na to gledate, ponuda da me doveze u reciklažu stakla nije se računala kao sarkastična primjedba. 18.33 Auto parkiran ispred ulaznih vrata, praktično pored ulaznih vrata. Gotovo da nema mjesta da Noel iz Socijalnog otvori vrata automobila, a da ne udari u kućna vrata. Izašao. Došuljao se kao bjegunac od auta do kuće. Da ga se ne vidi. Kad je ušao u kuću uspravio se i pružio mi bocu vina. Neočekivano. Lijepa pažnja, čak i ako je roze.

~ 200 ~ Bocca

Daša

‘Lola, divna je ta boa na tebi. Što je to... nojevo perje? O, divna je.’ Iznenađena. Nisam navikla da on bude prijazan. ‘Gdje su? Gdje su moje bebice?’ ‘Evo ih.’ Pokažem na kutiju. On se obori na kutiju i s pobožnim obožavanjem odmota par cipela s leopardovim uzorkom i visokim petama u veličini 46. Privukao ih na grudi, kao novorođeno janješce. Protrljao ih po svom lisičjem licu. Gledala sam uznemireno. Gotovo imala nezadrživu potrebu pokriti oči. Bojala se da će izvesti neki seksualni čin, kao masturbirati u njih. Kao da mi je pročitao misli, rekao je - Ijutito - ‘Nisam ja nastran. Samo ih želim nositi.’ Skine tenisice i čarape i zavrne hlače do koljena. Skine kravatu i obavije je oko glave kao tespijski šal. ‘I da se zna’, dodao je. ‘Nisam homić. Ja sam hetero koliko i Colin Farrell.’ Drugo spominjanje Colina Farrella u jednom danu. što bi to moglo značiti? ‘Imam lijepu ženu, koja nema primjedbi, ako me razumiješ.’ Fuj! Ne volim misliti o lisičjem Noelu na taj način. Polako, sa strahopoštovanjem, spustio je cipele na pod. Senzualnom kretnjom gurne u cipelu jedno stopalo, pa drugo. ‘Pristaju! Pristaju!’ Pepeljugin trenutak. Paradirao naprijed nazad po kamenom podu. ‘Volim zvuk potpetica’, rekao je sretan. Uslijedilo daljnje kloparanje. ‘O, to je moj bus! Čekajte! Ne idite bez mene!’, skvičao je i dao se u smiješni trk, visoko zabacujući potpetice sve do stražnjice. ‘O, hvala, gospodine vozaču, što ste me čekali.’ Ruka mu položena na vrat s koketnom kretnjom. ‘Strašno ste usrećili ovu damu.’ Isuse. ‘Gdje se mogu presvući?’, pitao je, opet svojim muškim glasom. Presvući? ‘Presvući u moju haljinu.’ Haljinu? ‘Da. Moju haljinu!’ Lupne po svojoj aktovki razdraženo. O bože. ‘Imaš transvestltsku odjeću u torbi?" ‘Obratno oblačenje, obratno oblačenje, dosadilo mi je to stalno govoriti.’ Nisam željela da se presvuče u haljinu. Htjela sam da ode. Ali to nisam mogla reći, jer sam se bojala da bi mogao pomisliti da ga osuđujem. Ali nisam ga osuđivala što je transvestit. Jednostavno mi se nije sviđao. ‘Presvući se u kuhinji.’ Nisam htjela da ide na kat. Granice ionako otišle dovraga. 19.07 On nestane u kuhinji, bojažljivo zatvarajući vrata. Sjela sam na kauč i čekala. Skroz jadna. Našla sam se u škripcu. Ni sama ne znam kako se to dogodilo. Sve počelo kad je one večeri u pubu u Milton Malbayu rekao, ‘znaš li čuvati tajnu?'. ~ 201 ~ Bocca

Daša

Odgovorila sam, ‘ne. Ne znam držati jezik za zubima. Poznata sam po nedostatku diskrecije'. Nije točno. Samo ne želim čuvati njegovu tajnu. Što god to bilo, vezalo bi me za njega na neki odvratan način. Ali njega nije bilo briga. Morao se nekome ispovjediti. Volim nositi žensku odjeću.’ Nisam znala što bih rekla. Ograničila se na ‘I ja volim nositi žensku odjeću.’ ‘Da ali ti si žena.’ ‘Ti si, znači, transvestit.’ ‘Ne, samo oblačim se obratno!’ ‘Transvestiti, ‘obratni’, pa to je sve isto, zar ne?’ ‘Nije.’ ‘One cipele broj 46 su za tebe.’ ‘Da.’ (Znala sam da ne može imati i ženu i djevojku. Sretan što ima ijednu od njih.) Tijekom sljedećeg sata, čula sam njegovu životnu priču. Žudio je za ženskom odjećom još od rane mladosti. Kad bi ostao sam u kući - što se događalo vrlo rijetko - isprobavao je ženinu šminku i rublje. Ali ne i njezinu odjeću, suviše neukusno. S godinama je sastavio vlastiti komplet - haljinu, dodatke, periku, šminku, ali ne i cipele - nadomještao ih je sandalama s otvorenim prstima broj 42, najvećim koji je mogao naći, ali su mu prsti i peta virili preko ruba što je bolno pri hodu. Stvari je držao u torbi u prtljažniku automobila. Živio u strahu da će ih žena pronaći. Onda prekretnica: išao na izlet s momcima u Amsterdam. Odvojio se od društva. Našao ‘obrnuti’ dućan. Proveo se kao nikad u životu isprobavajući cipele koje su mu pristajale, birao među rubljem, negližeima, ogrtačima. ‘Nisam znao da se možeš osjećati tako divno.’ Kupio hrpu robe, ali kad je izašao iz dućana, izgubio hrabrost. Bojao se da će mu carina na aerodromu slučajno pregledati torbu - pred svim njegovim prijateljima. Odlučio se riješiti stvari. Satima hodao po Amsterdamu. Na kraju bacio stvari u kanal kao smeće. Vratio se u hotel, prijatelji navalili da kaže gdje je bio. Morao je lagati da je bio s prostitutkom. Prijatelji bili zgroženi. Ostatak vikenda u nategnutoj atmosferi. Kad se vratio kući, Noel se nije mogao smiriti. Prijatelji ga nadugo i naširoko gnjavili zbog nepodopštine s prostitutkom. Pa stvar bude gora, Noel se nije mogao osloboditi uspomene na to kako se osjećao dok se okretao pred ogledalom u ‘obrnutom’ dućanu. ‘Za to kratko vrijeme, to sam bio ja. Nešto se probudilo u meni. Pokušao sam to zakopati, ali nisam mogao. I onda si ti ušla u moj ured i rekla da si stillstica...’ ‘... E, da... ali ne trebaš ti mene. Sigurna sam da svu tu odjeću možeš kupiti na Internetu.’ ‘Ne mogu ići na internet. Ne mogu gledati te stranice na poslu. Mogli bi provjeravati. Ako i izbrišem, ostaje u memoriji. A ako bih i mogao gledati anonimno u Internet kafeima oko Ennistymona, ne mogu naručiti da mi pošalju na kućnu adresu. Žena bi vidjela. Otvorila bi pakete.’ ~ 202 ~ Bocca

Daša

‘Čak ako su adresiran na tebe?’ Ženu mu ima petlju. ‘Pa, možda ne bi otvorila, ali stjerala bi me uza zid, pitajući što je bilo u paketu, za koga je, može li vidjeti... Slomila bi me.’ Iznenada mi sine. ‘Bi li bilo baš stra[no da joj kažeš?’ ‘Isuse!’ Zaronio je lice među ruke. ‘Ne želim o tome ni razmišljati! Nitko ne smije znati! Imam troje male djece. Poštuju me u zajednici. Užasno riskiram i time što ti ovo govorim.’ ‘U redu, nosi gaće i dalje.’ Onda pomislim, gaće. Kakve Li sad ima na sebi. Fuj! Fujfujfujfuj! Nekako sam na kraju pristala naručiti ‘obrnuti’ katalog za njega. Kad je prvi stigao za posebne cipele - morala sam mu naručiti par s leopardovim uzorkom i visokim petama. ‘Ne mogu to staviti na svoju kreditnu karticu. Dervla bi primijetila.’ Izgleda da je Dervla (žena) bila prava baba roga. Morala sam platiti svojom karticom - iskreno, imala sreće što mi nije odbijena s obzirom na moje financije - a adresa isporuke je bila čiča Tomina koliba. Da budem poštena, Noel mi je sve nadoknadio na licu mjesta. (Teško mi je priznati, ali transvestitsvo mi nije baš drago. Ne želim ih spriječiti da to rade, uopće ne, ali mislim da je pomalo... Da to kažem ovako, ne bih voljela da Paddy to radi. Pomisao na njega u ženskom rublju i s ružem, kako hoće biti zavodljiv... Izgledao bi... Ustvari, zlo mi je od toga... O ne. Sad sam i mrziteljica ‘obratnih’ i rasistica. Saznajem svakojake neugodne stvari o sebi otkad sam došla u Knockavoy.) 19.22 ‘Da-da!’ Ponosno i sramežljivo Noel izađe iz kuhinje, u kratkoj, rastezljivoj, haljini s leopardovim uzorkom u narančastoj i crnoj boji, večernjim rukavicama do lakta s leopardovim uzorkom i - naravno - leopardovim štiklama. Kako stoje stvari, voli leopardovu kožu. (Često sam vidjela da je crvenokosi ljudi vole). Mrežaste čarape, perika a la Tina Turner, loše našminkan. Izgledao prilično jeftino. Sve je malo previše očigledno. Manje je više, često se ustanovi. Ali nisam rekla ništa. On ima svoj stil, njemu je dobar. Također, ne želim se angažirati i produžavati njegovu prisutnost ovdje. ‘Ja sam Natasha’, reče ‘ženskim’ glasom. ‘Imaš li moje nove kataloge?’ ‘... E... da... evo h.’ ‘Da popijemo jedno pićence. Čašicu.’ Buljila sam u njega. Nisam htjela da popije pićence. Osim što sam bila otrovana nakon vikenda, ovo je sve dublje i dublje ulazilo u područje noćne more. ‘Vino koje sam donio’, reče nestrpljivo. ‘Otvori vino.’ Oh. To nije dar za mene. To je bilo za njega. Mislim, za Natashu. Otvorila bocu. Ulila mu u čašu. Pijuckao je vino i pažljivo listao nove kataloge u dokolici, prekriženih nogu, kao kod frizera. Dobre noge. Duge, vitke, nejako dlakave i ono malo dlaka bilo je blijedo crvenkaste boje. Mnoge bi žene bile ponosne.

~ 203 ~ Bocca

Daša

Gledala sam. Nervozna. Koliko će dugo još ostati? Imala sam planove za tu večer?! (Zidić uz more, gospođa Butterly...) On podigne pogled, ‘Imaš li grickalice?’ ‘Grickalice? Kakve?’ ‘Štapiće od sira.’ ‘Štapiće od sira? Gdje da dobijem štapiće od sira u Knockavoyu?’ ‘Dobro. Neki čips? Kikiriki?’ ‘Vjerojatno ne.’ ‘Vidi.’ Mrzovoljno sam otišla u kuhinju. Našla pola vrećice masnih kikirikija iza pegle. ‘Našla sam kikiriki, ali bog zna koliko je star...’ ‘Stavi ih u zdjelu - lijepu zdjelu - i ponudi mi ih.’ Mumljajući sebi u bradu, ‘od čega je umro tvoj zadnji rob?’, vratila se u kuhinju i sipala ih u zdjelu, ali ne lijepu, onako iz inata. ‘Kikiriki, Noel?’ ‘Natasha.’ ‘Kikiriki, Natasha?’ ‘O, ne mogu! Pazim na liniju.’ Onda shvatim. To je fikcija. Moram se pridružiti. ‘Ali imaš odličnu liniju, Natasha. Nisi jela slatko cijeli tjedan, a jutros si i vježbala.’ Zanijela se. Osjećala se blago histerično. "Budi zločesta cura. Uzmi kikiriki. I još jedno pićence!’ Pljusnula još rozea u njegovu čašu. ‘O! Vrlo si tvrdoglava! Popit ću još jedno ako mi se pridružiš.’ Nestašni sjaj u njegovim očima - toliko plavog sjenila! ‘Hajde, Lola, jedno pićence te neće ubiti.’ Ponašaju li se djevojke tako? On to tako vidi? Prihvatila pićence. Sasvim zahvalna na njemu u ovom trenutku. ‘Dobro, Lola, možeš li mi naručit ova dva seksi ogrtača - označio sam ih. I baby-doll negliže, crni i ružičasti.’ Srce mi je stalo. Odnos ne završava ovdje. Osim toga, ima tako užasan ukus. ‘Mogu li ostavit svoje cipele ovdje?’, pitao. ‘Previše su dobre da stoje u prtljažniku.’ ‘Ali kakva korist od njih ako ostanu ovdje?’ Nervoza raste! ‘Mogu ih posjećivati. Dogovorit ćemo redovno vrijeme. Recimo svaki petak navečer. Žena misli da idem na piće poslije posla. Umjesto toga, mogao bih doći ovdje.’ Službeno zahvaćena paralizirajućim užasom. Ne želim redoviti dogovor s Noelom iz Socijalnog. ‘Ali ovo nije moja kuća! I mogla bi se vratiti u Dublin svakog trenutka!’ Namrgodio se. Nije baš sretan zbog ovoga. ‘Morat ćeš odmah prijaviti promjenu adrese. Čim prijeđeš u nadležnost drugog područja, nema više socijalne pomoći iz okruga Clare.’ ~ 204 ~ Bocca

Daša

‘Da, znam sve to.’ To mi je objašnjavao dok nije poplavio u licu. ‘Uostalom, ne izgledaš još dovoljno zdravo da se vratiš u Dublin. Pogledaj se kako izgledaš.’ Da. Omiljena oprema. Pidžama, gumene čizme, pernata boa. Zažalila zbog pernate boe. Pernata boa odaje pogrešnu predodžbu. Pernata boa je kao oznaka rođenog ekscentrika. ‘Od sada, petak navečer je večer za cure!’, objavio je. ‘Može, Lola?’ ‘Morat ću to srediti s Tomom Twoomeyjem, vlasnikom ove kuće.’ ‘Srediti što? Jednostavno, prijatelji ti dolaze na piće.’ ‘Da, ali...’ ‘Jednostavno, prijatelji ti dolaze na piće’, ponovio je. ‘U redu, Lola? Složili smo se?’ Ojađeno kimnem glavom. Nemam izbora. Izgleda da će odnos s Noelom iz Socijalnog trajati neko vrijeme. Nesretna. Stvarno mi se ne sviđa. Ali - kako sam već primijetila - uredio je isplatu socijalne pomoći rekordnom brzinom. Ima me u šaci. 20.58 Čim je zvuk Noelovog auta zamro, odlučila sam da me nije briga ako me i drži u šaci. Nazvala sam Bridle i objasnila transvestitsku situaciju. ‘Moraš reći ujaku Tomu’, rekla sam. ‘To je povreda njegova doma. Najvjerojatnije će se umiješati i inzistirati na tome da transvestitske aktivnosti u ovim prostorijama prestanu.’ ‘Ujak Tom je vrlo otvoren.’ ‘Najvjerojatnije će biti zgrožen’, rekla sam. ‘Zgrožen.’ ‘Neće’, Bridie odgovori. ‘Jesi već spavala sa surferom?’ Utorak, 21. listopada, 10.38 Poruka na telefonskoj sekretarici. Sarah Jane Hutchinson. Zvuči histerično. lako je imala ‘nesporazum’ s Nkechi, Sarah Jane ipak pristala pokušati s Nkechi, ali sad su se obistinili najgori strahovi. ‘To ne ide!’, vriskala je. ‘Nkechi nije draga, nije draga kao ti. A tek ona Abibi...’ Nisam mogla odoljeti, a da ne likujem. ‘Ja to ne mogu izdržati! Idem na četiri dobrotvorna bala. Ne mogu sama! One kučke iz dobrotvornih krugova gledat će me i smijat će mi se!’ Tužno, ali istinito. Sarah Jane nije paranoidna i nema prenapuhani osjećaj vlastite važnosti. Istina, istina, istina. ‘Lola, trebam te. Dolazim u New York da se vidimo. Gdje si odsjela? U Pierru? Carlyleu?’ Ti bogataši! Čak i oni koji su dobri kao Sarah Jane! Nemaju pojma! Ja si ne mogu priuštiti nijednu noć ni na jednoj od tih adresa, da ne govorimo o boravku neodređenog trajanja. Nazvala Sarah Jane. Znala sam da ne bih trebala. Dio pogodbe s Nkechi. Ali obična pristojnost mi je nalagala da je nazovem.

~ 205 ~ Bocca

Daša

‘Lola, o Lola, spašavaš mi životi’, samilosno zahvalna što sam joj se javila. ‘Ne mogu raditi s tom Nkechi! A ne mogu dobiti drugu stilisticu koja će me uzeti u tako kratkom roku. Dolazim te vidjeti.’ ‘Nisam u New Yorku.’ ‘Gdje god da si, dolazim, Makar i u Mongoliju.’ ‘Još dalje. Ja sam u okrugu Clare.’ ‘U Irskoj? Ali to nije problem. Dolazim autom.’ ‘Ali to je na zapadnoj obali, a ti živiš na istoku.’ ‘Obilaznicom Kildare to uopće nije daleko.’ Još jedan ljubitelj obilaznice Kildare. Trebam je spojiti s Bridie. Mogle bi osnovati klub. Razgovarale o tome što Sarah Jane treba. Obećala sam naručiti haljine, cipele, nakit, večernje torbice. Morat ću otkriti svoje sklonište, ali, kvragu, koga briga? Što je loše u tome da je netko u okrugu Clare umjesto u New Yorku? Nkechi, paranoidna. 12.05 Nazvala Marylin Holt, koja je kupac za Frock (najbolji dućan u Irskoj, po mom mišljenju), divna žena. Ona uzviknula: ‘Jesi ti to, Lola?’ ‘Da, da.’ Na brzinu objasnila svoju situaciju - to jest: živim privremeno u Knockavoyu. ‘Mislila sam da si u New Yorku.’ ‘Da, da, ali sad sam u okrugu Clare.’ ‘Naravno’, rekla je diskretno, ‘naravno. Nema potreba za pojedinostima.’ Marilyn Holt, vrlo draga žena. Vrlo draga. Očito da svi znaju moju tragičnu priču. Nema tajni u ovoj maloj zemlji. Kratki, teški osjećaj, koji peče. Ali, kad sam završila razgovor i Marilyn obećala da će poslati tone stvari, osjećala smireno zadovoljstvo. Očito, ova cura još može izvući nekog zeca iz šešira. Još sam sila s kojom treba računati. 13.12 Knockavoysko groblje Nakon mnogo traženja i pretraživanja po nadgrobnim pločama zakrivenima podivljalim korovom i čitanja sa spomenika, našla savršeni grob. Katie Cullinan, umrla 1397. u dobi od trideset i devet godina, isto kao i moja mama. Lijepo će poslužiti dok sam u Knockavoyu. Iščupala nekoliko stabljika korova - grob zarastao i prekriven mahovinom, a spomenik pjegav od isprane boje - i divno se ispričala s mamom. Divan mali razgovor u mojoj glavi, ne naglas, moram dodati. Nije bilo nikoga da me vidi, ali ipak ne treba riskirati.

~ 206 ~ Bocca

Daša

15.01 Na putu s groblja Zazvonio telefon. Bridie. ‘Razgovarala sam s ujakom Tomom o tvom transvestitu’ , rekla. ‘Što kaže?’ Bila sam napeta. ‘Je li bio zgrožen?’ ‘On kaže - dok netko opet ne razbije toster, nije ga briga što se radi.’ ‘Ali jesi li mu rekla da Noel nosi žensku odjeću i šminku i... i... rublje i sve?’ ‘Da, da! Nema primjedbe! Kaže, neka prvi baci kamen onaj tko je bez grijeha. On kaže da su transvestiti siroti jadničci i to što rade nikome neće nauditi’ ‘... Pa dobro... razumijem... ujak Tom je vrlo drag čovjek.’ Nevesela vijest. Srijeda, 22 listopada, 4.18 (procijenjeno vrijeme) Sanjala čudan san. Plesala kaubojski ples s Rossom Considineom i Colinom Farrellom. Bili smo u prvom redu, a puno, puno drugih plesača iza nas. Mi smo bili u prvom redu, jer smo bili najbolji. Peta, prsti, peta, prsti, druga noga, peta, prsti, peta, prsti, palci zataknuti u rupe na remenu. Čak sam mogla čuti pjesmu u snu: Achy Breaky Heart (Bolno slomljeno srce). Nosili crvene kaubojske šešire, vezene košulje i kaubojske čizme. U snu sam bila briljantna plesačica, znala sve pokrete i prelazila s kraja na kraj podija lebdeći kao na krilima. Onda je ples postao natjecanje. (Snovi nisu uvjerljive priče. Kao sapunice u tom smislu.) Rossa Considine osvojio prvo mjesto. Colin Farrell loš gubitnik: optužio ga da vara. Optužio ga za krivo ‘putovanje'. 14.13 Internet kafe Čudo! Otvoreno! Cecile tamo sa Zoranom, njezinim ‘golupčićem’ i Jakeom, bogom ljubavi. Cecile poskoči kad me ugleda. ‘'Alo, Lola, super ti ide. Zoran, idemo. Moramo ići vidjeti onog čovjeka zbog psića.’ Izgura Zorana - tamnokosog, tamnookog, zgodnog momka - iz prostorije, ostavljajući me samog s Jakeom. On ih gledao kako odlaze, onda reče: ‘Divna cura, ali suptilna kao slon.’ Glas mu tako tih da sam morala proučavat njegova slatka usta dok je govorio, skoro kao da čitam s usana. Ali očarana njegovom primjedbom. Spoznaja: bila sam odlučila da bi, kao posljedica ekstremno dobrog izgleda u kombinaciji sa surferskim načinom života, mogao biti malo glup. Možda sam sudila prebrzo? Pitanje za njega. ‘Jake, odakle ti ime Jake?’ ‘Skraćeno od Jacob.’ ‘Jacob. TI si Židov?’ ‘Ne.’ ‘Iz čudne religiozne obitelji gdje djeca dobivaju imena po biblijskim likovima?’

~ 207 ~ Bocca

Daša

‘Misliš kao Dingleovi u Emmerdaleu? (Dingleovi - obitelj iz sapunice čiji se članovi zovu Shadrack, Cain, Charity i slično). Ne. Moja je mama jela puno Jacob's krekera dok je bila trudna sa mnom. Mjesecima nije mogla ništa drugo jesti. Iz zahvalnosti, nazvala me Jacob. Kaže - da njih nije bilo, ne bi bilo ni mene.’ Vidite? Previše informacija. Već se ruši mit o bogu ljubavi. Gleda sapunice i njegovo divno seksi ime inspirirano je krekerima! Četvrtak, 23. listopada, 11.08 Preuzela pošiljku, veliku kutiju divnih stvari od Nialla, velikog pričljivog DHL-ovca. Mislila da nikad neće otići. Gledala u kutije. Uzbuđena. Puna očekivanja. Stari sokovi struje. Poderala omot na kutiji. Iznenadni nalet teškog osjećaja što peče. Kakvo je ovo smeće od haljina? Marilyn Holt šalje mi krpe! Nisam sila s kojom još treba računati Ja sam komedija od stilistice, podobna samo za trivijalne stvari, obično, sintetičko smeće! Shrvana. Iskreno shrvana. Pogledala opet. Nisu to divne haljine od Frocka, nego drečave ‘obrnute’ stvari za Noela. Fuj! 18.38 Na putu za grad radi večernjih aktivnosi Prolazila pored kapije Rosse Considinea. Stavljao je nešto u svoj ekološki auto. Kimnem glavom kratko. Rossa mi kimanjem i uzvrat. Onda se sjetim sna. ‘Hej’, rekoh, riječ ml izađe iz usta sama od sebe. Considine pogleda. Dođe do mene blizu kaplje. ‘Upravo sam se sjetila’, rekoh. ‘Sanjala sam šašav san prošlu noć. Sanjala da ti i ja plešemo kaubojski ples s Collnom Farrellom.’ ‘O? O! Sigurno zbog onoga na radiju!’ ‘Pa. I mi smo bili odlični.’ ‘Jesmo?’ Izgledao je stvarno zainteresiran. ‘Ti si osvojio prvu nagradu, a Colin Farrell popušio. Optužio te da varaš. Rekao je da imaš neko krivo putovanje.’ ‘A što je pravo putovanje?’ ‘Ne znam. To je bio samo san. Ne mistična lekcija iz kaubojskog plesa. Ali u isto vrijeme vrlo stvaran san. Čak sam mogla čuti pjesmu Bolno slomljeno srce.’ Zadrhtao je. ‘Sad će mi ta stvar biti u glavi tjedan dana. Hvala, Lola.’ Kakva mrzovolja. Sljedeći put kad budem sanjala o njemu, neću mu dozvoliti da dobije ikakvu nagradu. Petak, 24. listopada, 11.09 Niall iz DHL-a - opet. Ovaj put isporučio prave haljine. Isuse, ljepota, ljepota, nepodnošljiva ljepota. Tkanine, krojevi, detalji, more svile boje bjelokosti,

~ 208 ~ Bocca

Daša

svjetlucave kao voda; slojevite suknje od šuškavog tafta; s gornjim dijelom od sjajnoga crnog satena. Mogla bih zaplakati od te ljepote. Nedostaje mi posao više nego što sam bila svjesna. 16.35 Telefon. Noel iz Socijalnog. Zašto zove? Može zvati samo da bi otkazao! ‘Bit ću tamo oko 19.’ Ne otkazuje! ‘Ne zaboravi grickalice. Postavi ogledalo u kuhinju i ostavi moje stvari tamo. I ja imam malo iznenađenje. Dovodim prijatelja.’ ‘Prijatelja?’ ‘Da, našao sam ga na chatu, na internetu. Stanuje samo četiri kilometra dalje. Rekao sam mu za tebe i sigurnu kuću...’ Sigurnu kuću! ‘Noel, ne možeš dovesti još jednog ‘obrnutog'!’ ‘Zašto ne?’ Razljućena: ‘Zašto ne? Ovo čak nije ni moja kuća.’ ‘To je tvoja adresa za socijalno osiguranje. Uostalom, ne činiš ništa loše. Pozivaš prijatelje na pićence. Vidimo se u 19.’ Ošamućena. Stvarno ošamućena. Vrlo ljuta. Zavrtala bih ruke, samo da znam kako. Pitam se je li ovo ustvari protuzakonito? Trebam li dozvolu za okupljanje ‘obrnutih'? 19.03 Noel prošišao pored mene, gurajući drugog čovjeka prema kuhinji. Kratka impresija loše prikrivene postiđenosti, a onda se vrata zalupe. Mnogo ćaskanja i kikotanja iza vrata. 19.19 Noel se pojavio izgledajući prilično izazovno u svom novom ruhu - crna tuba haljina od likre - ali drugi momak Blanche - taj ne bi nikad prošao kao žena: solidna gromada s licem širokim oko pola kilometra, usta kao duboka posjekotina; debeli nanosi tekućeg pudera; vidljive čekinje; perika a la Margaret Thatcher; staromodni svijetlo ljubičasti kostim od tvida (na prednjici suknje njegova muška kvrga jasno vidljiva) i blijedo ružičasta bluza - potpuno ista boja kao flaster - sa šlampavo vezanom mašnom, tik ispod njegove super velike Adamove jabučice. Rukovao se sa mnom - šake mu goleme i hrapave kao brusni papir. Nekakav šljaker? ‘Zahvalan sam što me primaš u svoj dom’, promumljao je stidijivim osmijehom i teškim seljačkim naglaskom. ‘Zapravo nije moj dom’, rekoh brzo. ‘Jest za sada’, dobaci Noel preko svog ramena u likri, dok je išao u kuhinju svojim ženskim hodom otvoriti vino. ‘Na ovu se adresu šalje socijalna pomoć.’

~ 209 ~ Bocca

Daša

Ne prestaje mi trljati nos s tim! ‘Sjedite, molim vas.’ Pokažem Blanche prema kauču. ‘Hoćeš nešto prigristi? ‘Ne’, šaptao je gledajući prema podu. Sjedio je široko razmaknutih nogu, a šake veličine lopate visjele su mu preko koljena. Osjećala se nelagodno, izleti mi: ‘Odakle ti taj komplet?’ ‘To je od moje majke, pokoj joj duši.’ ‘Krasna... hm... boja.’ Mislim, morala sam nešto reći. ‘Vrijeme za pićence!’ Noel podijeli čaše s rozeom. Nisam mogla ne primijetiti da je u mojoj bilo primjetno manje vina nego u njihovima. Nisam bila vrijedna pune čaše vina, jer nisam ‘obrnuta'. ‘Nazdravlje, drage moje’, reče Noel, kucajući se s Blanche. ‘Na eks, cure.’ Teški osjećaj, koji peče. Došlo mi je da kažem Natashi da ni jedna žena ne bi nikad rekla ‘na eks'. ‘Super ti je ta haljina, Lola’, reče Blanche stidljivo. ‘... Je li Dior?’ Zapravo jest! Vintage naravno, ne mogu si ja priuštiti cijenu prvog izdanja, ali bila impresionirana. ‘Jest Dior.’ ‘To je umjetničko djelo’, promrmlja. ‘Umjetničko djelo.’ ‘Guba haljina’, reče Natasha, gurajući se u razgovor. ‘Kako znaš da je Dior?’, upitala sam. ‘Jednostavno znam’, reče Natasha. ‘Ne ti!’ Nisam mogla sakriti iritaciju. ‘Blanche.’ ‘Čitam puno knjiga o modi. Krišom, naravno.’ ‘Stvarno? I oblačiš li se dugo... u... žensku odjeću?’ ‘Cijeli svoj život, Lola, cijeli život, Otkad sam bio klinac’ Fascinantno. ‘A jesu li tvoji roditelji znali?’ ‘O da. Svaki put kad bi me uhvatili, otac je prebio boga u meni.’ To je rekao začuđujuće vedro. ‘Ali nisam mogao drugačije, Lola. Milijun i jedan put probao sam prestat'. Patio sam od groznog srama.’ Razgovorljiviji je nego što je izgledao na početku. ‘I kakva je tvoja sadašnja situacija... Blanche? Oženjen?’ ‘Jesam, jesam.’ ‘Zna Li tvoja žena?’ Značajna pauza. ‘Pokušao sam joj reći. Mislila je da joj pokušavam reći da sam homić. Digla se na zadnje noge. Bolje da ostavim sve kako je. Ali teško je. Živim u laži, Lola, živim u laži. Onda mi je Natasha rekla da mogu doći ovdje. To je bilo kao spas, ništa manje od toga. Mislio sam, ne mogu ovako dalje. Razmišljao sam da si stavim uže oko vrata.’ ‘Misliš... da se ubijes?’ Slegnuo je ramenima. ‘Strašno sam usamljen.’ O Bože! Bojala sam se da će zaplakati. ‘Volim lijepe stvari’, reče. ‘Ponekad ih želim nosit'. Jesam li zbog toga nekakva zvijer?’ ‘Ne. Ne, nikako!’ ‘Ja nisam neki... preverznjak... nastrana osoba. To nema nikakve veze sa seksom. Bio bi’ sretan da mogu samo sjedit’ i gledat’ televiziju u njima.’ ~ 210 ~ Bocca

Daša

‘Naravno.’ ‘Natasha kaže da ćeš mi pomoći naručiti odjeću i cipele iz kataloga?’ Bože. Ukočila sam se od užasa. Ali bilo mi je žao ovog sirotana. Htjela sam mu pomoći. Mogla sam mu pomoći. 19.37-20.18 Noel je iskombinirao svoje nove stvari, uključujući i ružičastu baby-doll spavaćicu i odgovarajuće gaćice. Teška muka. 20.19-20.40 Zanesena rasprava o prekrasnim opravama u Plesu sa zvijezdama. Nisam gledala, jer nemam telku pa se nisam mogla uključiti. 20.41-22.10 Noel bučno prelistavao Vogue i kritizirao sve modele, nazivajući ih ‘debelim vješticama'. Bianche pretraživala transvestitski katalog. Odbacila mnoge haljine kao ‘suviše rasne’, ali zabio rogati kažiprst u haljinu u mornarskom stilu i dostojanstvenu vunenu jaknu. ‘Klasično.’ ‘Da’, složila sam se. ‘Jednostavno, Bilo bi lijepo na tebi.’ Odjednom dobila ideju! ‘Mogu li ti dati malu sugestiju...? Nećeš se uvrijediti? Kad bi stavio bisernu ogrlicu visoko oko vrata pokrio bi Adamovu jabučicu.’ ‘Neću se uvrijedit’ ni najmanje.’ ‘I možda mornarske cipele s malo povišenom petom.’ ‘Da.’ ‘I... opet, nadam se da se nećeš uvrijediti... ali da uzmeš posebno rublje da prikrije tvoje... dijelove? Mislila sam da zguraš svoje muške dijelove tako da ne strše ispod mornarske haljine.’ Shvatio je. Nimalo uvrijeđen. Zadovoljan, ustvari. Kad je biranje završeno, izvadio je olovku, olizao je, izračunao ukupnu cijenu, zadjenuo olovku za uho, otvorio pretpotopnu torbicu, izvadio golemi umazani svežanj novčanica od pedeset eura, odvojio nekoliko i pljusnuo mi ih u ruku kao da je upravo od mene kupio nagrađenog vola. ‘Dao si mi previše’, rekoh. ‘Za tvoj trud.’ Noel podigne svoj kameni pogled sa časopisa. ‘Moraš prijaviti sve prihode’, reče oštro. ‘Nije prihod’, reče Bianche. ‘To je poklon.’ Bilo mi je neugodno. Mnogo briga. Je Li me Blanche podmićivala da budem dobra prema njemu? Vodim li ja to biznis iz čiča Tomine kolibe? Gdje će to sve završiti?

~ 211 ~ Bocca

Daša

22.15 Večer se dovukla kraju. Blanche je morala krenuti. Ona je proizvođač mlijeka. Ima šezdeset grla stoke i mora ustati u 5 sati da ih pomuze. Blanche je čovjek od imetka. ‘Mogu li doći ponovno sljedeći petak?’, pitao je. ‘DA, i svaki petak’, odgovorio je Noel. ‘Ti si ljubazna žena’, reče ml Blanche. ‘Osjećao sam se tako usamljeno.’ 22.30 Na putu u grad Prohladna večer, ali topli žar. Smislila sam plan. Ako je ujak Tom suglasan pustiti ne jednog nego dva ‘obrnuta’ u svoj dom, onda bih im ja pomogla. Ustvari, nisam htjela pomoći Noelu, uopće ne volim Noela, za njega ću učiniti samo nešto minimalno. Ali ovo jadno stvorenje Blanche. Njemu ću dati poduku iz šminkanja - grozno je kako je samo nabaca na sebe, kao da kreči zid. Naučit ću ga o modnim dodacima. Popravit ću mu držanje. Život sam provela čineći žene lijepima. Nema tu neke razlike samo zbog toga što su te žene muškarci. Iznenadna divna ideja - uzet ću dobar film da gledamo sljedeći petak. Lijepi film gdje ima puno dobre odjeće. Bilo bi super ako bi istodobno bio i film o osveti. Reći ću to Brandonu. Izazov. 0.12 Hmmm. Odlučila presjeći morskim putem umjesto da idem glavnom ulicom. Objašnjenje? Nema. Samo sam htjela... vidjeti... kuću surfera, ali kad se približila, bila je u mraku. Splasnula. Stajala vani nekoliko trenutaka, buljeći u gornji prozor, tražeći treperenje svijeća. Je li gore? Ništa. Ispod mene more udara i povlači se. Okrenula se da nastavim put, kad čujem da netko dubokim glasom, miješajući se sa šumom valova, kaže: ‘Lola.’ Prenem se. Bio je to Jake, sjedio je na rubu prozora, s prekriženim nogama. Jedva sam ga mogla vidjeti, samo povremeno uhvatila srebrni odsjaj kad bi mu bljesak od mora osvijetlio oči. ‘Što radiš tu sjedeći u mraku?’, pitala sam. ‘Slušam more.’ Pauza. ‘Mislim na tebe.’ Pauza. ‘I eto te.’ Sva čula u stanju uzbune, kao životinja u opasnosti. Nije važno što je dobio ime po krekerima - prsti se užarili, bradavice iskočile kao u uzbuni, iznenada svjesna svojih pamučnih gaćica. ‘Što radiš?’, upita. Njegov glas... tako dojmljiv. ‘Idem kući.’ ‘Ne više. Dođi ovamo.’ Razmišljala, što će se dogoditi ako poslušam? ‘Samo je jedan način da saznaš’, rekao je kao da mi čita misli. Napravila tri koraka prema njemu i kad sam bila dovoljno blizu on odmota noge i upotrijebi ih da me brzo privuče sebi. Iznenada dovoljno blizu da ~ 212 ~ Bocca

Daša

osjetim miris soli i znoja. Blago šokirana njegovom blizinom. Nisam bila spremna za to. Naša lica poravnata, njegove srebrnaste oči prikovane za moje, njegova legendarna usta petnaest centimetara od mojih. Još je jače stegnuo noge pa su se moja stopala morala približiti njemu. Prepustila se. Njegove ruke položene na moja ramena, vukući me još bliže. Mali osmijeh titra u kutovima njegovih usana. Izazov? Divljenje? Nisam znala što ću sa svojim rukama. Onda odlučila, dovraga, pa ja sam odrasla žena. Stavila ruke na njegov vrat. "To je već bolje.’ Gledam njegova usta. ‘Slušaj more’, prošapta. ‘Zatvori oči i slušaj.’ Zatvorila oči. Udaranje valova odmah se pojačalo. Zvuk Jakeova disanja. Onda, šok! Šok njegova dodira, kad osjetim vrh njegova jezika na svojim usnama. Polako, bolno polako, njegov se jezik pomicao po mojoj donjoj usni. Bože, bilo je dobro. Bože, bilo je vrlo dobro. U agoniji zadovoljstva, vrh njegova jezika došao i do kuta mojih usta i onda duž gornje usne u vrtoglavom krugu nabreklih živčanih završetaka. Onda pravo, divlje ljubljenje. ‘Dođi unutra’, rekao je, niskim i toplim glasom u moje uho. Pomislila na magičnu spavaću sobu. Pomislila na sve što bi se moglo dogoditi ako stupim preko tog praga. Nalet panike. Bio je preblizu. Previše muškosti koja nije Paddy. Izvukla se iz zagrljaja, kao neki lik iz melodrame. ‘Ne, ne mogu.’ ‘O Lola!’ Zvučao ozlovoljen, ali kad sam žurno krenula putem nije krenuo za mnom. Dobro. Nisam ni trebala iči tamo. Nisam ga trebala poljubiti. Rastresena. Bog ljubavi nudio mi seks. Na pladnju! I izgubila sam petlju na zadnjoj preponi. Za sve je to kriv Paddy de Courcy. On me uništio za normalan seks s drugim muškarcima! Neugodna misao. Uz to što sam rasistica i mrziteljica ‘obrnutih’, sada sam i navlakuša. Putovanje stazom sjećanja Paddy je tako drugačiji od svih drugih. Veliki muškarac. Gol, izgledao je još veći. Dlakava prsa. Kad se radi o seksu vrlo usredotočen. Svjetlucanje u očima. Igrač igara. Inventivna imaginacija. Voli rekvizite. Nakon prvog sastanka, htjela sam drugi. Prešla sam put od skepse zbog njegove vulgarnosti do potpune zarobljenosti. Sve što sam htjela bilo je opet spavati s njim. Svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela sam ga nagnutog nada mnom, kako je gladak od znoja, baš kako sam bila zamišljala na groblju. Pokušala sam pitati mamu o tome, ali u svojoj glavi nisam čula glas koji mi odgovara. Zato sam sazvala sastanak na vrhu u restoranu s Bridie, Treese i Jemom. Ispričala im cijelu priču: automobil, dućan, rublje, još rublja, pohota i žurba u moj stan na ludi seks. Na početku priče oni ispuštali ‘oooooh’ i h’ od iznenađenja l odobravanja, ali kako se priča dalje odvijala, bivali sve tiši. Do kraja cijele priče, stol je potpuno utihnuo. Tri para očiju

~ 213 ~ Bocca

Daša

skrivala se od mojih pogleda. Nitko ništa ne govori. Iznenada se pokajem što sam im ispričala. ‘... Hm...’, raširila sam prste držeći dlan na stolu i proučavala nož za maslac. Bridie prozbori. ‘Ja sam živjela prezaštičenim životom!’, izjavila je s neočekivanom gorčinom, ‘Ljubomorna sam na tebe, Lola, da, priznajem, ljubomorna.’ ‘Bože’, promrmlja Jem. ‘Stvarno sam se napalio. Mislim da bih mogao otići kući. Oprosti.’ ‘Ako je tako na prvom sastanku s Paddyjem de Courcyjem’, rekla je Treese, ‘kako će biti na ostalima?’ Bljesak u Jemovim očima. ‘Svakako ćeš nam sve ispričati Lola.’ Treese nije bila oduševljena, ‘Lola, nemoj raditi ništa što ne želiš.’ (I jesam li ikad? Pa, možda nisam to željela u prvom trenutku, ali prije ili kasnije uvijek bih promijenila mišljenje.) Drugi sastanak s Paddyjem počeo sasvim prozaično: Španjolac John došao po mene i nakon vremena provedenog u dublinskoj gužvi, odvezao do neke ne osobito upadljive kuće u gruzijskom stilu. Tiho je pozvonio rekavši da smo vani, onda se ni po čemu posebna vrata otvore i jedan tihi tip otprati me u unutrašnjost svetišta. Puno raskošnih crveno tapeciranih separea. Shvatim sam da je to privatni klub, ne običan restoran. Slutila da če biti puno divljači na meniju. Osoblje - sami muškarci - skretali su pogled prema tepihu u izvježbanoj predstavi diskrecije dok sam se približavala. Paddy je već čekao u separeu s visokim naslonima, škrabajući crvenom olovkom po nekakvom dokumentu. Osjetila sam najsitniji pokret u njegovoj razigranoj kosi, a onda probodena njegovim plavim, plavim očima kao ljudski ražnjić, potpuno se izgubila. ‘Kakvo mjesto! Kakva produkcija!’ Smijala sam se dok sam sjedala. ‘Kladim se da će si konobari, ako vide nešto što nisu trebali, rado iskopati oči ako ih se zamoli.’ ‘To je već malo pretjerano’, priznao je Paddy. ‘Demografsko starenje’, rekoh kad sam pogledala uokolo. ‘Da. Bojim se da bih mogao dobiti kostobolju ako bih tu bio predugo, ali se čovjek barem može opustiti. Nema opasnosti da ti slika osvane u novinama.’ Osobno, ne bi mi smetalo da mi slika izađe u novinama, ali sam se suzdržala da to ne kažem. Nisam htjela da misli da sam s njim zbog slave i bogatstva. Meni baš kako sam očekivala. ‘Meso divljači! Pečena šljuka! Pogledaj ovo! Dimljeni svinjski but s ananasom! Prošlost se vraća! Moja je majka ovo radila kad sam bila mala. Mislim da ču to uzeti u ime dobrih starih vremena.’ Paddy je naručio za mene - kako neprimjereno! Ali rekao da posluga ovdje nije u stanju čuti žene, kao auditivni eunusi. ‘Pričaj mi kako si provela dan’, reče. Počela izvještaj o snimanju za časopis, osjećajući se - iako samo malo - kao dijete koje prepričava što je radilo taj dan u školi.

~ 214 ~ Bocca

Daša

‘Jesi li to oduvijek željela raditi? Biti stilistica?’ ‘Isuse, ne. Imala sam puno veće ambicije, postati dizajnerica, ali nije se ostvarilo.’ On ušuti, kao da je izgubljen u mislima. Iznenada se vrati, fiksirajući me opet onim plavim reflektorima. ‘Misliš li da se tijek tvoga života promijenio zato jer ti je majka umrla kad si bila tako mlada?’ ‘Ne znam. Pretpostavljam da nikad neću znati. Ne znam jesam li ikad imala dara za dizajnericu. Možda bi uz njenu podršku uradila nešto bolje... Tko zna? Možda bi mi bolje polazilo za rukom biti sretna. A ti?’ Gledao u neodređenu točku između nas. Govorio polako. ‘Da, možda bi mi to išlo bolje, sreća. Kad ti roditelj umre dok si još mlad, znaš da je ono najgore moguće. Izgubiš nevinost, vjeru u sretan završetak. Vidiš svijet mnogo crnje nego drugi. Znaš što me stvarno razljuti?’, rekao je. ‘Način na koji se ljudi uvijek žale na majke!’ ‘Da! Govore o majci koja ih gnjavi, stalno pita zašto se još nisu udale za nekoga dobrog čovjeka s dobrim mirovinskim osiguranjem.’ ‘Ili je ismijavaju što kuha staromodne večere, kao gulaš ili odreske. Trebali bi biti bez majke neko vrijeme, pa bi im se odresci i te kako omilili!’ Također sam otkrila da imamo odsutne očeve. Na neki način , bili smo dvoje siročadi! ‘Moj živi u Birminghamu’, rekla sam. ‘Moj bi mogao živjeti i u Birminghamu.’ ‘Zašto?’ ‘On je ništarija!’ Kaže kao da ne želi o tome govoriti. Onda prizvuk gorčine. ‘Nikad ga ne vidim.’ Paddy, osjetljiv čovjek. Nikad ne bi rekla da je takav perverznjak. Večera dugo trajala. Beskrajna parada kolica sa sirom te porta i armagnaca. Stalno nudili nove stvari. Postala sam već pomalo očajna dok nije stigao račun u debelom, crvenom, kožnom omotu. Muškarac koji ga je donio tako ponizan, gotovo je puzao. ‘Ja ću’, rekoh. Paddy odbije, šapne mi u uho. ‘Kad bi žena pokušala platiti, umrli bi od šoka. Oni još uvijek misle da ženama nije dozvoljeno iznajmiti auto na svoje ime. Hoćemo li kod mene?’ Zatečena iznenadnom promjenom teme i raspoloženja. Hrabro se izložim. ‘Moj je stan bliži.’ Ali bila radoznala da bacim pogled gdje živi. Nije da sam imala puno prilike. Čim smo stigli, otišla sam u kupaonicu i, kad sam izašla, čula kako Paddy zove iz druge sobe. ‘Lola. Ovdje.’ Slijedila njegov glas. Gurnula vrata. Nije dnevna soba, kako sam očekivala, nego spavaća. Paddy ispružen preko kreveta, potpuno nag, nešto čita. Časopis. Fotografije. Priđem bliže. Iznenada stanem. Zgađena. Bio je porno. Onda ugledam njegovu erekciju, golemu i ljubičastu kako se izdiže iz gustih tamnih dlaka. Ustuknem. Uvrijeđena. Htjela sam odmah otići. ‘Nemoj otići.’ Smijao se. Stvarno smijao. ‘Uživat ćeš u ovome,’ Ali iako povrijeđena, bila sam radoznala. Čak i pomalo... uzbuđena. ~ 215 ~ Bocca

Daša

Rukom lupne po krevetu. ‘Dođi, pogledaj.’ Nisam se micala. Moje noge nisu mogle odlučiti na koju će stranu. ‘Dođi’, požurivao me. ‘Pogledaj je.’ Stranice su bile otvorene na fotografiji Azijatkinje s dugom kosom i velikim grudima. ‘Nije li lijepa?’ Oklijevala sam. Onda kažem: ‘Da.’ On je ležao na boku, s rukom na sebi. Shvatila sam da polako masturbira. Opet zgađena. Upita me: ‘Bi li se voljela jebati s njom?’ ‘Ne!’ ‘Ne? Ja bih.’ Ruka mu se kretala brže. Brže i brže. Sada se znojio, oči mu otvorene, gledao me. ‘Volio bih vidjeti tebe i nju u krevetu zajedno’, rekao je. Osjetila sam ljubomoru i prljavost i mučninu i, protivno zdravom razumu, o, takvo uzbuđenje. ‘Svršit ću’, rekao mi je, produbljenim glasom. ‘Svršit ću.’ ‘Nemoj!’, rekoh oštro. Odgurnula sam mu ruku od tjela, uzela časopis i zavitlala ga preko sobe. ‘Ne svršavaj dok ti ne kažem! Gdje su kondomi?’ ‘Tamo’, kaže s divljim pogledom u očima. Snažno povučem ladicu, nađem kondom, navučem mu ga, brže nego što sam ikad ikome navukla, dohvatim njegovu erekciju kao mjenjač auta i skliznem po njemu, dok se prvi val užitka već počinjao razbijati. Subota, 25. listopada, 13.25 Zvala Bridie. Rekla joj da kaže ujaku Tomu kako se broj transvestita u njegovu domu udvostručio. ‘Obavijestit ću ga. Sumnjam da će imati nešto protiv. Jesi već spavala sa surferom?’ 14.01 Knockavoysko groblje ‘Mama, što da radim s onim surferom?’ Prokleta Bridie koja mi je to stavila u glavu! Ponekad kad nešto pitam mamu, ne dobijem odgovor odmah, ali ovaj put čula sam njezin glas istog trenutka. ‘Zabavi se malo, Lola. Nemoj to uzimati tako ozbiljno.’ ‘Zašto da ne uzimam za ozbiljno? Jesi i ti jedna od onih koja misli da je on prezgodan za mene?’ ‘Ne mislim!’, požuri kazati: ‘Ti si tako lijepa djevojka. Možeš privući muškarca.’ ‘Hvala, mama, ali ti si moja mama, nisi sasvim objektivna.’ ‘Zabavi se, Lola’, ponovio je njezin glas.

~ 216 ~ Bocca

Daša

‘Mogu li te nešto pitati, mama?’ Jedna briga koja me je ponekad opsjedala. ‘Ovo nije da ja samo sjedim na groblju i pričam sama sa sobom kao luđakinja? Ti jesi tu, zar ne?’ ‘Naravno da sam tu! Ja sam tvoja mama. Uvijek sam tu, pazim na tebe.’ 15.30 Supermarket ‘Izazov za tebe, Brandone. Trebam film o osveti s divnom odjećom.’ 15.33 Poziv od Bridie. ‘Ujak Tom kaže - dok netko opet ne razbije toster, nije ga briga što se radi.’ Onda neka tako bude. 15.39 Internet kafe Pronašla divnu stranicu za kozmetiku posebno napravljenu za muškarce. Napravila veliku narudžbu. Mogu to priuštiti, jer je Blanche bila široke ruke. Obećali su isporuku za 48 sati, čak i do Knockavoya! Oduševljena, kao da sam pretvorila Blanche iz svinjske nogice u svilenu torbicu. Ponedjeljak, 27. listopada, 9.45 Dolazak. Sarah Jane Hutchinson iz Dublina. ‘Sad si dvoobalna’, uzviknula je izlazeći iz automobila (nevjerojatno dugački Jaguar). Uzbudljiv dan isprobavanja haljina, cipela, nakita, da bismo iskombinirali četiri kompleta koja će na njoj funkcionirati. Konačno, unatoč problemima (npr, njena koljena kao u psa tragača, njena nezdrava fiksacija za koraljno crveno), zadatak izvršen. Sugerirala rješenje za kosu i boje šminke za svaki od kompleta. Sve zapisala i uvjerila je da me može zvati radi konzultacija u svako doba dana i noći. Jako uživala u sebi. Rad mi užasno nedostaje. Dala mi je veliki ček - za troškove odjeće - i onda također veliku količinu gotovine za mene. ‘Naša mala tajna, što poreznik ne zna, neće ga ni brinuti.’ Zatrpana sam lovom! 19.07 Kod gospođe Butterly Rossa Considine i Mišje Lice sjede za šankom uz žrtvu Ijevanicu. Opet su se ‘pomirili’, kako kažu Boss, Moss i Učitelj. Željela sam da odu. Considine rekao: ‘Ona mi je pjesma još u glavi, Lola.’ ‘Koja pjesma?’, onda se sjetim. ‘Nemoj reći!’ Prekasno. ‘Bolno slomljeno srce.’ ‘Hvala’, rekoh tmurno. ‘Sad će bit i u mojoj glavi tjedan dana.’

~ 217 ~ Bocca

Daša

Utorak, 26. listopada, 11.39 Niall iz DHL-a stiže da bi preuzeo ostatak stvari koje šaljem dragoj Marilyn Holt u Dublin. Srijeda, 29. listopada, 11.35 Muška kozmetika stiže DHL-om! Četvrtak, 30. listopada, 11.22 Ženska odjeća za Bianche stiže DHL-om! 13.15 Novi negližei za Noela stižu DHL-om! Niall iz DHL-a zaboravio paket kod prvog dolaska. Morao obaviti još jednu vožnju. Više se ne zadržava u dugim ćaskanjima. Sasvim loše volje, ustvari. Odlično! 22.35 Ležala na kauču, čitajući vlažni krimić, kad čujem čudnu buku. Lupanje, kao padanje guste tuče. Ali vani nije padala gusta tuča. Kad se buka ponovi, dignem se s kauča, otvorim ulazna vrata i zabuljim se u mrak vani. Tamo je netko stajao! Muškarac. Jake. Oči mi navikle na mrak baš na vrijeme da vidim kako uzima još jednu šaku šljunka da ga baci u gornji prozor. ‘Zašto bacaš kamenje u moj prozor?’ Iznenadila ga. ‘Da me pustiš unutra.’ Kaže svojim karakterističnim tihim mumljanjem, nisam mogla čuti stvarne riječi, ali sam razaznala iz ritma rečenice da je to htio reći. ‘Mogao si pokucati na vrata.’ Priđe toliko da bude osvijetljen. Smiješio mi se. ‘Ovako je romantičnije.’ Tip kao on, koji ima avanture s udanim ženama, vjerojatno je naviknuo na svakojaka snalaženja: bježanje kroz prozor, skrivanje u ormaru, zaobilaženje zvonjave na vratima. Približi mi se nekako nemarno. Stajao je preblizu, naša su se tijela gotovo dodirivala. ‘Mogu li ući?’ Pomaknem se u stranu da ga pustim. Stajala sam na sredini sobe i, opet, on se približi i stane tik ispred mene, kao da smo zajedno uhvaćeni u kakvu povijesnu spravu za mučenje. Smiješeći se, reče: ‘Čekao sam mnoge noći. Nisi me došla vidjeti.’ ‘Ne.’ ‘Zašto ne?’ ‘Ne znam.’ Nisam ga navlačila. Stvarno, nisam znala. ‘Je li ti drago što sam ovdje?’ Mislila. ‘Da.’ ‘Možemo li nastaviti gdje smo stali?’

~ 218 ~ Bocca

Daša

Ljubljenje, ljubljenje, razdragano ljubljenje. Sporo penjanje u spavaću sobu, bacanje odjeće u neurednu gomilu, po podu, po stepenicama i na kraju po krevetu. Nisam mogla ne uspoređivati. Vrlo različito tijelo od Paddyjeva. Više preplanulo, gipkije, manje dlakavo. Za razliku od Paddyja, koji je uvijek bio čist i mirisan, Jake se malo osjećao. Ne neugodno. Mošusni miris koji je u stvari bio miris seksa. Idealan čovjek za različite položaje: dok ja ležim na trbuhu, ležim na boku, sjedim na njemu gledajući prema njemu, sjedim na njemu okrenutih leđa... S njegovom rukom oko mog struka, dok ja još uvijek sjedim na njemu, on se oprezno podigne da ne bi iskliznuo iz mene. Oboje sjedimo na rubu kreveta, on preko mog ramena promatra nas u ogledalu. Njegove ruke na mojim bokovima, polako se miče u meni. ‘Divna si’, promrmlja mom odrazu. Okrenula sam se. Dosta mi je takvih stvari. Ogledala i nastranosti. Zar je toliko teško poševiti se normalno? Krenusmo opet iz početka, na jedan način, na drugi način i kad je on nekako dospio povrh mene u pravom misionarskom položaju, sasvim se iznenadio. U velikoj se žurbi podigne i postavi me u drugu pozu, ali ja odbijem. ‘Ostani gdje jesi.’ Htjela sam osjetiti težinu muškarca na sebi. Sčepala sam njegove guzove tako da nije mogao otići. Rekla: ‘Volim ovako.’ 0.12 Dok smo poslije ležali zagrljeni, Jake upita: ‘Razmišljaš li ikad o svemiru?’ ‘Ne.’ "O svim ljudima u njemu i svim stvarima koje su se dogodile prije nego što su se naši putovi sreli?’ ‘Ne.’ Zijevnula sam. Kako slatko. Potrudio se oko ‘onoga poslije'. ‘U redu je’, rekoh. ‘Petica za to što se nisi okrenuo i odmah zaspao. Odličan si. Ali nema potrebe da razvijaš razgovor.’ Petak, 31. listopada, 7.38 Još jedno ‘poslije'. ‘Hej’, rekoh. ‘Pričaj o šest nemogućih poza prije doručka.’ Jake poskoči iz kreveta. ‘Divlji seks, a još nije ni 8 sati.’ Pogleda kroz mali prozor spavaće sobe. ‘Dolazi plima. Moram ići.’ ‘Bok.’ Rekoh pospano. Otišao, ležala u krevetu i razmišljala. Dakle, imala svoj prvi postpaddyjevski seks. Super raspoloženje? Ne, duboka tuga - ako sam se seksala sa surferom, znati da je stvarno gotovo. Prolila kišu suza po jastuku. Međutim, s olakšanjem primijetila da je sve još uvijek na svome mjestu i u redu, s emocionalne točke gledišta. I svake druge točke.

~ 219 ~ Bocca

Daša

10.20 Nazvala Bridie. ‘Poseksala sam se s Jakeom.’ Tišina. Onda zvuk cmizdrenja. ‘Tako sam ljubomorna’, mljaukala je. ‘Tako sam ljubomorna. Kakav je?’ ‘Fanatik različitih poza.’ ‘O!’, jauknula je. ‘Sad me stvarno mučiš!’ Cijeli taj dan Čestitke me nastavljaju obasipati od svakoga tko je čuo vijest o meni i Jakeu. 16.12 Supermarket Kupovala stvarčice za ‘obrnute’ večeras. Mini rolade i ostalo. Imala pitanje za Kelly i Brandona. Već neko vrijeme nisam vidjela ženu slomljenog srca da šeta po plaži. ‘Gdje je?’, pitam. ‘Jennifer. Bolje je’, reče Kelly. ‘Vratila se kući. Ostavila ovdje svoju lončariju.’ ‘Povalio je Frankie Kiloorie’, reče Brandon. ‘Vratio joj osmijeh na lice.’ ‘Tko je to?’ ‘Živi u ulici Miltown Malbay. Stolar. Ima zlatne ruke.’ lascivno smijuljenje. ‘Jennifer ga u Dublinu ne bi ni pogledala, jer nije kupio novi komad odjeće od 2001., ali je svejedno dobro obavio posao.’ Kelly i Brandon su se prostački smijali, ali ja sam bila oraspoložena. Pobjeda jedne je pobjeda svih. ‘Svi prolaze kroz istu stvar ovdje’, reče Brandon nehajno. ‘Plač, šetnje plažom, umjetnost. I natrag doma čim ih povali neki napaljeni muškarac s obje noge čvrsto na zemlji.’ ‘Ili na moru’, ubaci se Kelly, podižući svoje pretjerano počupane obrve. ‘Ili na dasci!’ Brandon me čak udario laktom! Zadržala sam strogo lice dok su se oni grohotom smijali. Nema tajni u ovom gradu, uopće nema tajni! Pročistila grlo. Nagla promjena teme. ‘Imaš li moj DVD o osveti i odijevanju?’ Brandon se sabere i stavi kutiju s DVD-om na pult. ‘Smiješno lice?’, pitala sam. ‘Otkad je Smiješno lice film o osveti? To je Audrey Hepburn!’ Brandon ne odgovori. Samo stavi drugi DVD na pult. Nepomirljivi. ‘U kombinaciji’, reče. ‘Smiješno lice i Nepomirljivi. To je najviše što sam uspio, Lola. Ne postoji takav film, o osveti i odijevanju.’

18.59 Evo ih, dolaze. ‘Obrnuti’ su točna stvorenja. Usmjerili se ravno u kuhinju, gdje je bila izložena njihova nova ‘kolekcija'.

~ 220 ~ Bocca

Daša

‘Blanche, pozvala sam ga kroz zatvorena vrata. ‘Ako trebaš pomoć pri oblačenju novog rublja, molim te, zovi me.’ Nije me baš oduševljavala pomisao da se pridružim pokoravanju njegove muškosti, ali ja sam profesionalka. ‘Nemojte se ni šminkati. Imam nešto posebno za obojicu.’ Moram to reći, provela neočekivano ugodnu večer. Blanche poslušno prihvatila moje prijedloge. Dopustila mi da je obučem u divne nove stvari, lakirala joj nokte, pokazala kako da nanese diskretnu šminku i podučila je držanju. ‘Vidim Jackie Kennedy u Bijeloj kući’, rekla sam. Vidim Jacka u Ovalnoj sobi, Jackie iznad njegova ramena, u jednostavnoj klasičnoj ravnoj haljini s jednorednom ogrlicom od neuzgojenih bisera. Vidim savršenu kosu, neupadljive usne, super meki vuneni džemper.’ (Takve stvari morate govoriti ako ste stilist. To se očekuje od vas.) Blanche ushićena mojim monologom. Kad sam završila s radom, bila je sasvim druga žena. Ustvari, mogla bi čak i proći za veliku koščatu, muškobanjastu ženu. (Pri svjetlosti žarulje od 30 vati.) Popili smo bocu vina, pojeli jednu roladu svi zajedno i tulili hvalospjeve o Audrey Hepburn. Tu i tamo Noel bi skočio na noge i plesao u svojoj jeftinoj partijanerskoj haljini, mrzovoljno ponavljajući kako bi želio da može ići u disko. 22.30 ‘Obrnuti’ otišli. Poletna zbog vlastite dobrote, odlučila otići do Hrasta na jedno piće na brzinu. Ušla. Brandon služio za šankom. Trenutak ozbiljne dezorijentacije. Jesam li pogreškom ušla u supermarket? ‘Dobro si’, pozvao me Brandon. ‘Stvarno si u pubu.’ ‘Gdje je...’ Isuse, kako se šljiva oko zapravo zove? ‘Ibrahim.’ ‘Osama? Ima slobodnu večer. Radio je devedeset dva dana bez ikakvog odmora.’ ‘Devedeset dva dana! I uvijek tako vedar!’ ‘Zašto da mu onda ne damo nekoliko sati da ode u kino u Ennisu?’ ‘Ne zamjeram, Brandon. Jednostavno sam se iznenadila.’ 23.37 Doma Kucanje na vratima. Jake. Iznenađena što ga vidim. Zaista ga nisam očekivala. Vrlo, vrlo, vrlo, vrlo seksi. Oči, kosa, usta, tijelo. ‘Što radiš ovdje?’, rekoh. ‘Još jedan lov na nagradu?’ Uvrijeđen. ‘Nije lov. Jebeno sam lud za tobom.’ ‘Govoriš o velikoj igri, mister.’ Opet se uvrijedio. ‘Nije igra. Dopusti da ti pokažem da mislim ozbiljno.’ Odmah ljubljenje. Spajanje usana, natrag u kuću, bacanje odjeće. Zapaljeni pohotom. Uzbudljivo. Seks, međutim, frustrirajući. Taman bih počela ulaziti u ritam i uživati kad bi me on podigao, okrenuo kao mažoretkinja svoj štap i postavio u potpuno drugi položaj. ~ 221 ~ Bocca

Daša

Poslije ga upitam: ‘Jake, imaš li ti misiju da probaš svaki položaj iz Kamasutre u roku dva dana?’ Opet uvrijeđen. ‘Samo sam htio da ti bude dobro.’ Iskrenost u uništavajućim srebrnastim očima. Dirnuta. Paddy je bio tako drugačiji, naročito pri kraju. Već sam zaboravila kako je to kad je muškarac dobar prema meni. Konačno postigli kompromis: maksimalno četiri poze po jednoj ševi. Svi sretni. Subota, 1. studenoga, 7.32 Ranojutarnji seks, onda Jake ode da ‘uhvati neki val'. 8.14 Zvala Bridle. ‘Jeste li i dalje u kontaktu?’ ‘Da, došao opet sinoć ovdje, tražeći seks.’ Urliknula je tako jako, uši su mi zaigrale. ‘Jesi li već bila u magičnoj spavaćoj sobi?", pitala me. ‘Ne. Ali mogla bih večeras. Sprema mi večeru.’ 13.15 Kod Hrasta Čestitala šljiva oku na prvoj slobodnoj večeri u devedeset dva dana. ‘Išao sam u Ennis u kino. Dvostruki program Wima Wendersa. Strašno dobro.’ ‘Baš super!’ Iznenadna promjena u njegovu držanju. Nakašlje se. Spusti pogled prema šanku, onda ga podigne, faca namještena u službeni izraz. ‘Hm! Lola, možda bi išla sa mnom sljedećeg petka navečer? Počinje ciklus Ingmara Bergmana.’ ‘Petak navečer? O, Ibrahim, ne mogu. Svaki drugi dan u tjednu, nema problema, ali ne u petak.’ ‘Ali petak je jedini dan kad dobijem slobodno. A sljedeći petak?’ ‘Nijedan petak ne mogu, Ibrahim.’ Strašna pauza. Osjećala sam da moram nešto reći. Shvaćala njegovu usamljenost, činjenicu da je Egipćanin daleko, daleko, daleko od doma, u ne-muslimanskoj zemlji s čudnom klimom i ukorijenjenom kulturom opijanja. Ali što sam mogla reći? Da ne mogu ići jer ml dolaze ‘obrnuti'? Prijedlog: ‘A da prebaciš svoju slobodnu večer na četvrtak? Ili subotu? Ili neki drugi dan osim petka? Zatrese glavom, njegove oči boje šljive. ‘Mora biti petak. Jedina večer kad Brandon može doći u pub. Jer jedino tada Kellyna majka može pomagati u supermarketu.’ 15.15 U supermarket da vratim DVD. Čim sam ušla kroz vrata, Brandon se suoči sa mnom. ‘Čuo sam da ne želiš u kino s jadnim Osamom. Je li to zato što si rasist?’

~ 222 ~ Bocca

Daša

Knedla u grlu. ‘Nisam rasist. Ja volim Osamu, ali zauzeta sam petkom uvečer.’ ‘Zauzeta čime? Gledanjem DVD-a o odjeći i osveti?’ Ne možeš imati privatnosti u ovom gradu, nimalo privatnosti! ‘Zašto Osama ne može gledati DVD s tobom? On obožava filmove.’ ‘Žao mi je,ali nije moguće.’ ‘Zašto ne? O, bože. 16.03 Tamnica Nisam ni ušla. Još sam bila na vratima, a Boss, Moss i Učitelj viknu prema meni: ‘Čuli smo da si dala košaricu jadnom Osami. Nismo mislili da si rasist, Lola.’ 19.48 Držeći u ruci bocu vina, pojavim se u surferskoj kući. Jake otvori vrata, ali ne pusti me da uđem. Umjesto toga, vodi me niz stube do plaže gdje je na pijesku bio postavljen stol s dva stolca i bijelim stolnjakom koji vijori na vjetru. Svijećnjaci, cvijeće, mali kriješ, vino se hladi u kabliću, noćno nebo obasuto zvijezdama. Na diskretnoj udaljenosti stoje Cecile i njen mali golupčić. Pitam: ‘Što rade tu oni?’ ‘Služe nas večeras.’ Nisam se mogla prestati smijati. Rekoh: ‘Ovo je previše. Ti si histeričan. Ti si kao čovjek iz ljubića.’ Večer vrlo svježa, ali grije me vatra od krijesa, dekica od kašmira oko ramena i topli sjaj iznutra. ‘Hrana je odlična’, kažem. ‘Cecile je pomogla. Zapravo’, pomalo postiđen izraz, ‘Cecile je sve napravila. Ne bih znao nešto skuhati ni da mi je život u pitanju.’ ‘Hvala bogu. Dakle, nisi baš sasvim savršen.’ Onda se počnem ponovo nekontrolirano smijati. Kasnije popravim stvar u magičnoj spavaćoj sobi - svaki njezin djelić magičan i zadivljujući kako sam i zamišljala - gdje sam silno uživala u seksu od četiri poze po jednoj ševi. Nedjelja, 2. studenoga U magičnom krevetu cijeli dan. Ponedjeljak, 3, studenoga Vidi prethodno. Utorak, 4. studenoga Vidi prethodno.

~ 223 ~ Bocca

Daša

Srijeda, 5. studenoga, 16.17 Moram ustati i ići kući. Imam odgovornosti, to jest: isporuke odjeće za ‘obrnute'. Zadnjih nekoliko dana uopće nisam marila, ni mrvicu, je Li Niall dehaelovac možda dolazio s kutijama u kojima su umeci za grudnjake i sandale sa šljokicama broj 46. Živo mi se fućkalo, jer sam bila nekontrolirana i bezbrižna i bilo mi je tako divno. Jake je obavio ruke i noge oko mene i nije me htio pustiti. Osjećala zadovoljstvo da mu se odupirem i osjetim njegove mišiće čvrste i stegnute oko mene. ‘Moram ići’, rekoh. ‘Stvarno. Moram. Ali možemo se vidjeti večeras.’ Blago oklijevanje. Opustio ruke i noge. ‘Lola, da uzmemo nekoliko dana slobodno, da dobijemo malo prostora za disanje.’ Pogledam ga mrko. On me ostavlja? Njegove srebrnaste oči nisu ništa odavale, samo su blijedo gledale u moje. U želucu mi se otvori rupa. Odjednom, nestane; tek tako. Tako shvatim što je divno u tome što me Paddy razorio: nijedan me muškarac ne može povrijediti. ‘Prostor za disanje?’, rekoh. ‘Da, može!’ Požurim kući. Neću misliti o Jakeu. Drugi nemiri. Glava mi puna katastrofalnih scenarija, što ako je Niall ostavio pakete sa stvarima ispred vrata i napola su ih pojele krave? Nije bilo kutija naslaganih ispred kuće, ali je bila poruka od Rosse Considinea: on je čuvao moje trodnevne isporuke. Pogledam. Njegov ekološki auto parkiran na prilazu. Doma je. 17.29 Considine netipično ljubazan. Pomogao mi odnijeti kutije. (Naravno, nisam mu rekla što je bilo u kutijama, a on nije pitao.) ‘Dugujem ti piće’, rekoh. 19.29 Kod gospode Butterly Prilika da častim Considinea pićem došla je prije nego što sam očekivala. Sjedio je za šankom kod gospođe Butterly pijući pivo. Ni traga Mišjem Licu. Gospođa Butterly napravi mi sendvič sa šunkom, privuče me bliže i glasno šapćući upita: ‘Je li istina da si pristala udati se za Osamu, i onda to povukla, jer je on musliman?’ ‘Što?’ Isuse na nebesima, je Li to priča koja kruži uokolo? ‘Ne! Ne! On me pozvao u kino - kao prijateljicu! - ali ja imam drugi stalni dogovor petkom navečer. To je sve!’ ‘Znala sam! Nisam ni mislila da je to istina! To si dobra djevojka, Lola, to im ja kažem.’ ‘Kome?’ ‘A, nikome. Samo zabadalima, koji guraju nos u tuđa posla.’ Bacim pogled na Rossu Considinea. Buljio je u svoje pivo. Podigne pogled, sav sušta nevinost. ‘Što?"

~ 224 ~ Bocca

Daša

‘Jesi li ti rekao gospodi Butterly to o meni i Osami?’ Slegne ramenima. ‘Naravno da nisam.’ Onda doda - sasvim nepotrebno, mislim - ‘Čime se ti baviš tvoja je stvar.’ Zbunjena. Na što je ciljao? Jakea? Pogledam ga ispitivački. ‘Da budem poštena’, promrmlja gospoda Butterly, ‘nije on.’ Rossa Considine popije svoje piće u velikim gutljajima i sjaše sa stolca. ‘Idem.’ ‘Ostani’, navaljivala je gospoda Butterly. ‘Nemoj otići ljutit.’ ‘Nisam ljutit. Idem se naći s Gillian.’ ‘O dobro, fino se provedi.’ 1.01 Ni glasa od Jakea. Četvrtak, 5. studenoga, 11.15 Zvala Bridle. ‘Je li ti bog ljubavi već dao nogu?’ ‘Da.’ ‘Što?’ ‘Dao mi je nogu.’ ‘Samo sam se šalila. Ali, žao mi je Lola, to se moralo dogoditi. Bio je...’ ‘Da, znam. Prezgodan za mene.’ ‘Jesi ljuta?’ Uzdahnula sam. ‘Što je život nego nestalni trenuci sreće upleteni u kolajnu očaja?’ ‘Ali jesi li ljuta?’ ‘... teško je reći. Žao mi je što sam se uopće petljala s njim. Čak mi se ni ne sviđa, za početak. Sad se osjećam... ne znam... bez veze. Ali ionako sam se osjećala grozno. Da to kažem ovako, ne osjećam se ništa gore nego prije.’ 12.11 Sarah Jane Hutchinson uzbuđeno zvala. ‘Lola, upoznala sam jednog muškarca.’ ‘Čestitam.’ ‘Idemo u Sandy Lane za Božić i Novu godinu i nemam što obući. Trgovine su pune samo šljaštećih crvenih haljina.’ ‘Opustite se, opustite se. Kolekcije za odmor.’ ‘Kolekcije za odmor?’ ‘Da. Svaki dizajner koji zaslužuje to ime radi u ovo doba godine posebnu kolekciju baš zbog ovakvih situacija. I naziva ih kolekcijama za odmor. Ili ponekad kruzerskim kolekcijama. Ali ne brinite, čovjek ne mora zapravo ići na krstarenje da bi je nosio.’ Stavila se u pogon. Zvala Dublin, London, čak i kontakte u Milanu.

~ 225 ~ Bocca

Daša

17.57 Tamnica Boss i njegova ekipa upravo otkrili Baby Guinness (jedna mjerica Kahlue presječena Baileyjem) i bili očarani. Častili me nebrojenim rundama. Slatko, ali moćno. Gotovo prošla pored Jakeove kuće na putu doma. Uvjerila sebe da ne idem. Unatoč slatkoći pića, osjećala se prilično gorko. Petak, 7. studenoga, 10.23 Vrijeme kao i raspoloženje. Plavo nebo konačno nestalo. Sivo, maglovito, sipi kiša, hladno. Čiča Tomina koliba ima centralno grijanje. Hvala bogu. Ne bih podnijela da moram nositi ugljen. Nisam osoba za ugljen. 14.22 Supermarket Brandon u stanju velikog uzbuđenja. ‘Imam film o osveti s odjećom! Plavuša s Harvarda. Puno haljina u filmu, a ona sa svima izravna račune.’ Gledala sam Plavušu s Harvarda i znala da je to više film o likovanju nego o čistoj osveti, ali obilno pohvalila Brandona. Dobro je ohrabriti one koji se žele potruditi. "Ne, nisam ga ja otkrio’, Brandon prizna. ‘Nego Osama!’ ‘Pa... hmm... zahvalit ću mu.’ ‘Zašto ga nećeš pustiti da dođe večeras? On je usamljen i živi za filmove. Je li to što radiš petkom uvečer toliko strašno da on ne može doć'?’ Nisam ništa mogla reći. U potpunom sukobu. Strašna krivnja zbog Osame, ali me strah da ne odam Blanchinu tajnu i da Noel ne obustavi moju socijalnu pomoć... 14.44 Na putu doma Žena koju ni ne poznajem vikala mi preko ulice. ‘Zašto ne pustiš Osamu da gleda DVD s tobom? On je izbjeglica, znaš? Nemaš li nimalo kršćanske samilosti?’ Odgovorim slabim glasom: ‘On nije izbjeglica, ima radnu dozvolu i sve.’ Nisam je uvjerila. Očajna. Svi me mrze. 19.02 Dolazak ‘obrnutih'. Pustila sam da se uvuku u svoje lijepe krpice prije nego što iznesem pitanje Osame. ‘Možemo li prebaciti s petka na neki drugi dan? Bilo koju drugu večer?’, predložila sam. Turobno odmahivanje glavom. Noel s djecom mora pisati školske zadaće, a Blanche je mrmljala nešto o ranoranilačkom ustajanju svako jutro osim

~ 226 ~ Bocca

Daša

subote. Nisam sasvim shvatila - možda se krave subotom izležavaju? Seljački život mi je sasvim stran. ‘U tom ću slučaju morati dozvoliti Osami da se pridruži našoj maloj skupini.’ ‘Ne dolazi u obzir.’ Noel je bio odlučan. ‘Cijeli Knockavoy misli da sam rasistica! Nitko ne razumije zašto ga odbijam. Sigurnije je da ga pozovem. Ako ostanem pri tome, samo privlačimo pažnju na situaciju.’ ‘Obustavit ću ti socijlanu pomoć.’ ‘Pa neka, obustavi’, rekla sam umorno. U tom trenutku iznenada osjetim puno razočaranje zbog Jakeova odlaska. ‘Možda je vrijeme da se vratim u Dublin. Dosta mi je svega ovoga.’ Blanche zgranuta. Počela plakati. Noel također izgledao prilično uplašeno, jer vidi kako nestaje njegova ‘sigurna kuća'. Ja sam osjetila - u stvari okusila - trenutak zadovoljstva. Zavladala tišina. Čulo se samo Blanchino jecanje. Noel progovori. ‘Zna li on držati jezik za zubima? Taj momak Osama?’ ‘Iskreno, ne znam. Izgleda kao pristojan dečko, ali to je rizik s kojim moramo računati.’ Noel i Blanche mrmljajući dugo razgovarali. ‘... sigurno mogu urediti da ga deportiraju ako kaže nešto o nama...’ ‘... ne mogu se vratiti starom životu. Trebam ovo ovdje...’ ‘... ne mora nas nikad vidjeti u civilu...’ ‘... cijeli dan gledat’ u kravlje pozadine...’ Konačno postigli neko rješenje. ‘U redu’, reče Noel. ‘Pozovi ga. Ali da ne dolazi dok se ne presvučemo. Naši identiteti moraju ostati tajna.’ 22.26 Ni riječi od Jakea. Subota, 8. studenoga, 12.30 Kod Hrasta ‘Ibrahim, trebamo razgovarati nasamo.’ Izgledao je nervozno. ‘Nisam nikad rekao da si rasist, Lola.’ ‘Nisam nikad ni mislila da jesi. Kako si vjerojatno čuo od Brandona, ja petkom uvečer... imam... klub u svojoj kući.’ ‘Klub osvetničkih filmova!’ ‘Mm, da.’ Na neki način. ‘Ti si dobrodošao ako nam se želiš pridružiti. Jedini je uvjet članstva - a to ne smiješ reći NIKOME, ni sad, ni nikad - da se obučeš kao žena.’ Duga pauza, Ibrahim konačno progovori. ‘Da bih bio član tvoga kluba, morat ću se obući ženski?’ ‘I nikome ne govoriti ništa.’ Razmišljao je. ‘Dobro.’ ‘Dobro?’ ‘Dobro.’ ~ 227 ~ Bocca

Daša

Dobro... 0.16 Ni riječi od Jakea. Nedjelja, 9. studenoga, cijeli dan Ni riječi od Jakea.

Ponedjeljak, 10. studenoga, 11.17 Stigle stvari za Sarah Jane Hutchinson. Kupaći kostimi, parea za plažu, prozračne tunike, hlače širokih nogavica, platforme, raskošni šeširi, goleme sunčane naočale i mnogo, mnogo DVF-a (Diane von Furstenberg pareo haljina. S njima se ne griješi.) Toliko predivnih stvari. Torba za plažu Prada, ukrašena morskim konjićima. Najbolja stvar - odgovarajuće sandale s ušivanim morskim konjićima! Tirkizni kupaći kostim Lisa Bruce s odgovarajućim pareom. Gucci sunčane naočale boje maline i papuče s drvenim potplatom od kojih se zavrti u glavi. Zasljepljujuće vedre boje, divan protuotrov za zimsko sivilo. Niall dehaelovac sad me i službeno mrzi. Kaže da tako često vozi iz Ennistymona u Knockavoy da ih već sanja. Nakon što potpišem primitak paketa, bulji u valove i kaže: ‘Da mi je samo da ih ne više vidim.’ Još ni riječi od Jakea. Utorak, 11. studenoga, 10.07 Frenetično kucanje na ulazna vrata. Jake! Ne. Considine. ‘Brzo, brzo!’, sav u panici. ‘Upali telku!’ ‘Nemam telku!’ Pokaže na televizor iz mene. ‘Ono izgleda kao telka.’ ‘Ne, to je mikrovalna.’ Prekomplicirano da objašnjavam situaciju. "Dođi onda k meni. Brzo. Obuj cipele!’ ‘Zašto?’ ‘Colin Farrell na televiziji. Kako pleše putujući kaubojski ples.’ Magične riječi ‘putujući kaubojski ples'. Stavila na noge kineske satenske papučice. Neodgovarajuće za grbavi teren, ali nije me bilo briga. Pretrčala preko polja, provukla se ispod žičane ograde, pretrčala preko drugog polja pa u kuću Rosse Considinea. Sjela na rub kauča i zapiljila se u emisiju o Colinu Farrellu, ali tamo ni traga o njegovu kaubojskom plesu. Samo nabrajanje svih komada s kojima je spavao. To je potrajalo zastrašujuće dugo. Kad je emisija završila, Rossa Considine se opravdavao. ‘Bilo je nešto o kaubojskom plesu.’

~ 228 ~ Bocca

Daša

‘Da, baš.’ Zafrkavala se. ‘Samo si me htio dovući ovamo.’ Onda se sjetim djevojke u vjenčanoj haljini koja je možda zatočena u spavaćoj sobi. Trenutak kratkog, ali istinskog straha. Više se nisam zafrkavala. ‘Idem ja.’ ‘Kako možeš biti bez televizije?’, pitao me. ‘Čitam, radim druge stvari. Ne fali mi nimalo.’ Bezbrižna, samozadovoljna. ‘Ako je nešto hitno, ili trebam gledati neki dokumentarac i slično, odem do prijatelja.’ ‘Pa. Sjećam se da je gospoda Butterly spomenula da gledaš sapunice s njom svake večeri.’ Srijeda, 12. studenoga, 9.45 Došla Sarah Jane Hutchinson. Divan dan. Još svjetliji zbog veličanstvene odjeće. I jedna i druga u vrhunskoj formi. Sve je klapalo. ‘Sarah Jane, vidim ušećerene štapiće, ležaljke za plažu, slani zrak, kliktanje galebova...’ ‘I ja, Lola, o, i ja!’ Napravila detaljni popis što će Sarah Jane nositi svaki dan: za doručak; kod bazena; za večeru; za doček Nove godine. Htjela je odbiti popis. ‘Bit ću na odmoru. Opuštena. Sigurno mogu nešto sama iskombinirati?’ ‘Ne! Nikako! Molim vas, ne činite tu pogrešku! Zapamtite, Sarah Jane, možete nositi kupaći kostim Missoni s maramom Missoni, ali NIKAD sa sandalama ili šeširom Missoni.’ ‘Zašto ne?’, pobunila se. ‘Nepisano pravilo. Ne mogu baš objasniti. Znam samo da će vam se svi smijati.’ Ovo je upalilo. Sarah Jane ne želi biti predmet poruge. Dobila je svoju dozu poruge kad joj je muž otperjao s mladim Filipincem, hvala lijepa. Četvrtak, 13. studenoga NI riječi od Jakea. Ali zaboravila sam to primijetiti. Petak, 14. studenoga, 10.14 S Bossom i Mossom u Ennistymonu radi socijalne pomoći. Nisam htjela. Dobivam dosta love ‘ispod stola’ od Blanche i Sarah Jane, ali Boss ne želi ni čuti. ‘To je tvoje pravo, Lola’, stalno govori. ‘To je tvoje pravo.’ Sajamski dan. Mjesto zatrpano prljavim kamionima; mučeća, sporokrećuča stoka koja kaka po cesti; farmeri u pretpotopnim trodijelnim odijelima i okruglim šeširima pljuju u šake i sklapaju poslove. Odvratno. Vrlo šepireći farmerski tip došepiri do mene. Naše se oči susretnu, normalne oči sa šepirećim očima. Zašto bi se moje oči susrele sa šepirećim očima šepirećeg farmera? Onda shvatim! To je Blanche. Šepireći farmer bila je Blanche.

~ 229 ~ Bocca

Daša

12.23 Doss i Moss dovezu me kući u prljavom kombiju. ‘Imaš društvo’, reče Boss. Pogledam. Zapanjujuće zgodan tip sjedi na mom pragu. Jake. Baš kad sam odlučila više ne mariti za njega. Jebeno tipično. Izađem iz kombija, koji se odmah udalji uz škripu kotača, dok su Boss i Moss vikali jahuuu!’ kao lascivni kaubojskl tipovi. Jake skoči na noge. Upita; ‘Mogu li ući? ‘Ne.’ ‘O... Mogu li razgovarati s tobom ovdje vani?’ ‘Samo brzo. Hladno mi je.’ ‘... gdje si bila?’, upita. ‘Nisi me tražila. Nisi pitala Cecile za mene...’ ‘Ti si htio prostora.’ "Da! Ali mislio sam da ćeš...’ Veliki uzdah frustracije. Iznenada shvatim. Jake je navikao da ga žene ‘s prostorom’ uhode i vrebaju oko njegove kuće zalivene suzama, kao što sam ja uhodila Paddyja. ‘Čekao sam da se javiš’, reče. "Mogao si se ti meni javiti.’ Ekstremno težak osjećaj koji peče. Jake je razmaženo derište, suviše seksi za svoje vlastito dobro. ‘Hajde da opet budemo zajedno’, reče. "Zašto?’ ‘Zašto?’ Očigledno poljuljan mojim pitanjem. Prožme me snažan osjećaj zadovoljstva. ‘Jer sam lud za tobom. Imao sam puno djevojaka, ali ti si drugačija.’ ‘Samo zato što te ne uhodim.’ ‘Ne! Ni govora. Zato jer si slatka. Lijepa. Ti si kao mačkica. Neobična mačkica. Znao sam to kad sam te prvi put vidio, da si drugačija. Htio sam prostora, jer sam se bojao svojih osjećaja prema tebi. Suviše jako, suviše brzo.’ Ili je čitao priručnik o osvajanju žena ili je bio iskren. ‘Molim te, daj mi još jednu priliku’, molio je. ‘Ne.’ Ali sam popuštala. Laskalo mi je vidjeti ga kako se muči. ‘Molim te.’ ‘Ne.’ ‘Možeš li barem reći da ćeš razmisliti o tome?’ Ostavila sam ga da dugo čeka na odgovor. ‘Dobro. Razmislit ću o tome.’ 19.01 Stigli Noel i Blanche. Nestaju u kuhinji da se presvuku. 19.47 Kucanje na vratima. ~ 230 ~ Bocca

Daša

‘Vjerojatno Osama’, rekoh. Ali nije bio Osama. Bila je neka žena, zamotana od glave do pete u bijelo platno. Čak joj se ni lice nije vidjelo. ‘Zdravo’, rekoh, misleći što sad? Noć vještica je bila prije nekoliko tjedana! ‘Lola! To sam ja!’, reče žena. ‘Ibrahim!’ ‘Ibrahim! Što to imaš na sebi? O! Shvaćam, nosiš burku!’ ‘Jedina ženska stvar koju imam. Nije baš odjeća nego komad platna koju imam otkad smo ličili pub.’ ‘Uđi, uđi.’ On uđe, metri crne tkanine se vijore. Kimne ‘obrnutima’ u njihovoj lijepoj garderobi, odbije ponuđeno ‘pićence’ od Noela i zagleda se u televizor, nestrpljivo čekajući početak filma. 19.54 Noel pokušao nagovoriti Ibrahima da proba malo crnog tuša za oči. ‘To je kana. Egipatska, to je dio vaše kulture.’ Ibrahim odlučno odmahuje. Pustila sam film. 20.13 Kucanje na vratima. Smrzli smo se. Zrak naelektriziran od straha. Da smo životinje, krzno bi nam stajalo vertikalno. ‘Na kat, na kat’, prosiktala sam na trojicu muškaraca. ‘Tiho.’ Kad su isparili (opet čudna riječ), ja sam se sabrala. Pročistila grlo. Otvorila vrata. Divna žena stajala je preda mnom. ‘Je Li ovo zabava samo po pozivu?’, upita seksi, pomalo napuklim glasom. ‘Ili se svaka cura može pridružiti?’ Ja sam zanijemila od zaprepaštenja. Kao automat, otvorim širom vrata kao poziv da nam se pridruži. Ovo je stvorenje očaravajuće. Visoka, elegantna, sjajna crna kosa, koktel haljina od crnog satena, rukavice do lakta, šal od tafta i ogrlica à la Swarovski. Nisam bila sasvim sigurna kad sam shvatila da je zapravo muškarac. Možda ga je odala jedva primjetna nezgrapnost u hodu na uskim visokim petama. Ali ljepota svega ostalog jednostavno je potisnula ovo saznanje. ‘Ja sam Chloe’, rekla je, s osmijehom koji osvaja, dok su joj modre oči svjetlucale. Njezin tuš za oči je savršen! Bolje ni ja ne bih mogla! Baci brzi pogled na televizor i kaže: ‘Znala sam da nije mikrovalna!’ ‘Oprostite...?’ ‘Nadam se da mi ne zamjerate što tako upadam?’ ‘Ne, ne, što nas je više, to je veselije.’ Nisam baš tako mislila. Noel je sad stvarno pretjerao. ‘Idem pozvati ostale. Djevojke, možete se sad vratiti dolje!’ Chloe ih je sve posramila. Pored njezine zanosne ljepote izgledale su kao cigle s naherenim perikama. ‘Ja sam Chloe.’ Chloe pruži svoju elegantnu ruku. ‘Natasha’, stidljivo progunda Noel.

~ 231 ~ Bocca

Daša

‘Blanche.’ Sirota Blanche čak nije smjela izravno pogledati. Osama čvršće stegne svoju burku i povuče se na rub male skupine. ‘Lola, samo malo.’ Noel me zgrabi za ruku, malo me povuče i sitnim, Ijutrtim glasom reče, bez pokretanja čeljusti. ‘Nisi rekla da će nam se i druge dame pridružiti večeras.’ ‘Što? Što hoćeš reći? Ja je nisam pozvala. Hoćeš reći da se vi ne poznajete?’ Mnogo trešnje glavom. Osjetim iznenadni i ekstremni strah, kako je ta Chloe dospjela ovamo? Odakle se pojavila? Je li čiča Tomina koliba opće poznata među ‘obratnima'? Hoće li početi dolaziti sve više i više ‘obratnih’ svakog petka navečer, privučeni silom kojoj se ne mogu oduprijeti? Gdje će svi stati? ‘Molim vas! Da objasnim’, rekla je Chloe. ‘Pa, bili bismo ti zahvalni!’ ‘Vidjela sam djevojke kako se presvlače u kuhinji. Vidjela sam to posljednjih nekoliko tjedana. Htjela sam biti sigurna prije no što se pojavim.’ ‘Ali odakle si je vidjela? Kuhinja je na stražnjoj strani kuće. Zato sam je i izabrala, jer je zaklonjena.’ ‘Eno odande.’ Elegantnim pokretom glave pokaže prema kući Rosse Considinea. ‘Ti poznaješ Rossu Considinea?’ Puga pauza. ‘Lola’, reče vrlo, vrlo blago, ‘ja jesam Rossa Considine.’ 20.27 Ekstremni šok. Morala sam sebi ponoviti te riječi nekoliko puta dok nisam shvatila. Gledala sam u prelijepu ženu i tek kad sam znala što tražim mogla sam definitivno tamo negdje ispod svega vidjeti Rossu Considinea. ‘O moj bože! Ti si djevojka u vjenčanici Vera Wang!’ ‘Samo kopija, nije prava Vera Wang, ali da! Mislila sam da si cijelo vrijeme znala da se oblačim obratno!’ ‘Zašto? Kako sam mogla znati?’ ‘Kad god smo se sreli, bila si sarkastična.’ Jesam? Ne, nisam. Nisam uopće sarkastična osoba. Osim, zapravo, moram priznati da nešto kod Rosse Considinea izaziva sarkastični impuls... ‘I uhvatila si me kako spaljujem odjeću.’ ‘O čemu se tu radilo?’, upitala sam. ‘Čistka.’ Noel i Blanche kimnu glavom i ponove: ‘Čistka'. Žalosni osmijesi. ‘Što vam je zaboga ta čistka?’, pitala sam. ‘Kad odlučimo da odustajemo od obratnog oblačenja zauvijek i spalimo svu svoju žensku odjeću i predmete.’ ‘To je nešto redovito?’ ‘O, da!’ Opći smijeh. ‘Uvijek to požalimo!’ Još grupnog smijeha. ‘Ali ne možemo si pomoći. Samomržnja. Odluka da nikad više ne posrnemo. Ali uvijek posrnemo.’ ~ 232 ~ Bocca

Daša

‘Onda sam vidio kako se djevojke uređuju u kuhinji svakog petka navečer i to je bilo kao ostvarenje svih mojih snova.’ Iznenadna sjenka posramljenosti prijeđe mu preko lica. ‘Moja isprika! Trebao sam čekati službeni poziv, a ne tako upasti među vas. Zanio sam se.’ ‘Ali ti imaš djevojku’, optužila sam ga. Nasmije se. ‘Da, imam djevojku.’ ‘I spuštaš se u špilje. Vidjela sam te s onom užadi i ostalim.’ ‘Ja sam muškarac.’ Još jedan osmijeh. ‘I ponekad volim raditi muške stvari.’ ‘Dooobro.’ Ja sam osoba otvorenog uma. ‘I ponekad volim nositi lijepe stvari.’ ‘Daj mi primjer.’ ‘Voliš li Alexandera McQueena?’ ‘Da!’ Započne strastven razgovor. Otkrila da imam puno zajedničkog s Chloe divljenje Alexanderu McQueenu, tajlandskoj hrani, futrolama za putovnice Smythson's, Nurofenu extra, drvu platani, seriji Zakon i red... ‘... Zakon i red! OBOŽAVAM Zakon i red’, rekoh. To je najbolja serija na televiziji. ‘Da! ‘Ovo su njihove priče'.’ ‘Du-du!’, oboje uzviknemo (Du-du je zvuk na početku svake epizode. Vrlo zadovoljna što Chloe zna to izvesti. Nije neki diletantski obožavatelj Zakona i reda, već pravi znalac.) ‘Samo pravi sljedbenik zna taj zvuk’, rekoh. ‘To je zato jer ja JESAM pravi sljedbenik.’ ‘Reci mi što se sad događa u seriji’, preklinjala sam. ‘Nisam je gledala od rujna.’ ‘Zašto ne? Što je prava istina o tvojoj mikrovalnoj telki?’ ‘Samo za DVD.’ ‘Onda moraš doći k meni na Zakon i red! Nije u redu da pravi sljedbenik propušta ijednu jedinu epizodu. Četvrtak navečer, 22 sata. Dogovor!’ ‘S tobom, Chloe - ili s tobom, Rossa Considine?’ Pauza. ‘Sa mnom, Rossom Considineom. Obično nisam Chloe tijekom tjedna. Previše posla!.’ ‘Hmmmm.’ ‘Problem?’ Mogao bi zapravo i biti. Ona je na to već aludirala. ‘Možda. Kad si Rossa, mi...’ Koja je prava riječ? ‘Kao da se smo se našli na krivoj nozi.’ Chloe je razmislila o ovome. Nije porekla. Divila sam se njenoj iskrenosti i zrelosti. ‘Smatrajmo to eksperimentom. Ako ne ide, bilo tko od nas može otkazati.’ ‘Vrlo dobro. Onda, četvrtak navečer.’ Ostali ‘obratni’ zahtijevali da im se Chloe posveti, jer su željeli čuti njezine priče pa sam je prepustila njima.

~ 233 ~ Bocca

Daša

Znate što? Večer je bila fantastična. Zaneseni razgovori o garderobi. Jedini tužni trenutak: Osama nije baš uživao. S mukom je pokušavao čuti film mnogo ušutkavanja od njega - dok smo mi ostali pravili strašnu galamu. 22.13 Razmatranje događaja ‘Obratni’ otišli. Razmišljajući o čudnim otkrićima ove večeri, naime: Rosea Considine je ‘obratni'. Kad ga čovjek vidi, ne bi NIKAD to pomislio. Kad je muškarac, izgleda kao da nema ni češalj. 22.23 Dalje razmatranje događaja Jake. Možete li to vjerovati? Je li to uvijek tako? Onog trenutka kad odlučite da vam više nije stalo do nekog muškarca, on se pojavi, sav skrušen. Odlučila sam odlučiti da mi više neće biti stalo do Paddyja, tek kao eksperiment. Zamislila sebe u nekom budućem vremenu, kako razgovaram s nekom nevidljivom osobom. ‘O, da, ludo sam zaljubljena u Jakea. Da, boga ljubavi, naravno. Paddy će mi uvijek biti drag. Ali moram priznati, nikad ne bih mogla voljeti muškarca s takvom razigranom kosom.’ Užitak. Raspoloženje raste. Iz sanjarenja me izbaci zvonjava telefona. Pogledam. Prepoznam broj. Pogled se ukoči. Pitala sam se jesam li to konačno stvarno skrenula pameću. Kroz beskrvne usne odgovorim: ‘Lola Daly.’ ‘Lola? Paddy ovdje.’ Tutnjava u ušima. Nada. Nikad prije nisam osjećala takvu nadu. ‘Stvarno...’, njegov se glas gušio, ‘... mi nedostaješ.’

~ 234 ~ Bocca

Daša

‘Ti si glupa beskorisna kučka i za ovo si sama kriva.’ Dahtao je od napora dok je stajao nad njom, sklupčanom ispod njega. ‘Reci to. Ti si glupa beskorisna kučka i za ovo si sama kriva.’ Zamahnuo je nogom, spremajući se još je jednom udariti. Ne. Mislila je da neće moći izdržati još jedan udarac i ostati živa. Vrh njegove čizme gurne joj želudac sve do kralježnice. Povraćala je, povraćala, povraćala, povraćala dok joj nije ostala samo žuč. ‘Reci!’ ‘Ja sam glupa beskorisna kučka’, šaptala je, dok su joj suze curile niz lice. ‘I za ovo sam sama kriva.’ ‘Sama sam jebeno kriva. Možeš li išta napraviti kako treba?’

~ 235 ~ Bocca

Daša

Grace

‘Evo Paddyja’, reče Dee Rossini. ‘Moram nakratko razgovarati s njim. Rekla sam mu da ćemo doći ovdje na piće.’ Na trenutak sam pomislila da mi je namjestila susret. Sa strepnjom sam podigla pogled. O bože! Stajao je tamo na vratima, potpuno ispunjavajući prolaz, zamračujući prostoriju. Obuzela me panika. Moram pobjeći, ali uhvaćena sam u zamku; postojala su samo jedna vrata, a on je stajao na njima. Glava mi se okrene lijevo pa desno u potrazi za izlazom kojim bih mogla pobjeći. Ženski toalet - tamo možda ima prozor na koji bih se mogla popeti i izaći. U najgorem slučaju, mogla bih se sakriti dok on ne ode. ‘Dee, sad ću morati otići...’ Ali ona je mahala i dozivala ga. ‘Paddy, ovamo’, i nije me čula. Paddy je pogledom kružio po pubu sa svojim pretraži-i-uništi pogledom, ugledao Dee, onda mene kako sjedim do nje, ukočio se kao zec uhvaćen pred svjetlima automobila. Gledao me jedan dugi neodređeni trenutak, prije no što je odlučio lansirati svoj razarajući osmijeh. Upravo je bio izbio novi skandal s Dee Rossini, ali ovaj daleko, daleko gori nego svi ostali: njen dečko - da, cijelo vrijeme imala je tajnog dečka, trebala sam znati, kakva sam ja novinarka? - ispričao je svoju priču u Sunday Globeu, vjerojatno najbestidnijem od tabloida. Priča je bila prepuna najstrašnijih detalja o njihovu seksualnom životu. Prema njegovim riječima (ime mu je Christopher Holland i tvrdio je da svoju priču prodaje, jer više ne može ‘živjeti u laži'), Dee je bila ‘luda za onim'. U bilo koje vrijeme, na bilo kojem mjestu. (To ‘na bilo kojem mjestu’ odnosilo se na to što su jednom jednom - to radili u stražnjem dvorištu njezine kuće.) Posebno je voljela ‘pseći stil’, izjavio je. Naslov preko cijele naslovnice nazivao ju je ‘Nastrana Dee’, ali u slučaju bilo kakvog rizika da bi mogla ostaviti dojam seksi komada, bilo je tu još puno morbidnijih podataka: brije noge samo jednom u dva tjedna; grudnjak i gaćice rijetko joj se slažu; tabani su joj tako tvrdi i žuti da bi zapalila vatru kad bi ih trljala dovoljno dugo; ima celulit na trbuhu. Drugim riječima, normalna žena od četrdeset i nešto. Saznala sam o tome iz vrištećeg naslova ‘NASTRANA DEE I JA’, na kiosku u nedjelju ujutro. Kao začarana uzela sam novine i tek površni pregled pokazao je da takva razina podrobnosti dosad nije viđena. Mora da su tom Christopheru Hollandu platili pravo bogatstvo da tako podlo istrese vlastitu utrobu. Bilo mi je žao Dee, kako mi nikad nije bilo žao nikoga do tada i bilo me sram što sam novinar. Čak mi je i činjenica da poznajem novinara - bio je to Scott Holmes, Novozelanđanin s kojim sam hodala dok sam pokušavala ne biti zaljubljena u Damiena - izazivala sram.

~ 236 ~ Bocca

Daša

Pomisao da bih možda sama morala otrpjeti ovakvo izlaganje izazvalo mi je grčeve u trbuhu. Bi li itko mogao izdržati otkrivanje takvih detalja - mislim na pošteno, do kraja pri pravom nemilosrdnom, a ne mekom, prigušenom svjetlu - o svom seksualnom životu na naslovnici nedjeljnih novina? Isuse bože, zar ne biste umrli? Još uvijek na kiosku, rastvorila sam novine - i doslovce se trznula. Na cijeloj trećoj strani u punom formatu bila je fotografija na kojoj su montirali Deejinu glavu na ženu mlohavog tijela s neobrijanom bikini zonom i rasparenim rubljem. To je cijelu stvar učinilo tisuću puta strašnijom. Od sada, kad god ljudi pomisle na vođu Nove Irske, ovo je slika koju će im njihova podsvijest odašiljati u mozak. Bila je to nemjerljiva šteta. Mnogo veća nego priče o ‘korupciji’, jer iako Dee nije bila udata i imala je pravo na seks s kime god joj se prohtjelo, kako je možete gledati na televiziji kako se rukuje s raznim poznatim tipovima, a da se pritom ne pitate slaže li joj grudnjak s gaćicama? ‘Nije ovo knjižnica’, čujem glas. Brzo se okrenem. Čovjek praznog pogleda iza pulta gledao je u mene. Pokazivao je na Sunday Globe. ‘Hoćete li to platiti?’ ‘Daa, ali...’ Nisam mogla prestati gledati, čak niti toliko dugo da odem do pulta i platim. Priča me je zgrabila smrtnim zahvatom. Još uvijek čitajući, posegnula sam u džep i istresla neizbrojen pregršt kovanica pored blagajne. ‘Poslužite se’, rekoh. ‘Hvala’, reče s grimasom na licu brojeći novčiće. Bio je puno ljubazniji prema meni dok sam bila pušač. Bila sam njegov siguran izvor prihoda, ali otkad smo Damien i ja prestali pušiti, bez obzira na to koliko smo trošili na apstinencijske slatkiše - a bog zna da se radi o značajnom iznosu - čovjek se vjerojatno morao oprostiti od svoje male vile u Portugalu u kojoj će provoditi penzionerske dane. Čitam dalje, zabezeknuta onime što stoji u tekstu: na dan kad je Dee imenovana ministricom obrazovanja ‘zahtijevala’ je da se seksa četiri puta; voljela je biti podređena, nije voljela oralni seks, jer ga je smatrala ‘dosadnim'. Od ovoga će se teško oporaviti. Uvijek je izgledala snažna, neovisna i pribrana; sad je bila obična i puna mana - i pokazalo se da loše procjenjuje ljude, kad je izabrala nekoga tako nelojalnog. (Daleko najgora stvar, po mom mišljenju, bio je onaj celulit na trbuhu. Sramila sam se priznati, ali to mi je pomalo bacilo sjenku na njen sjaj - a ja sam je voljela. Kakav je onda učinak to imalo na ljude koji su joj bili manje skloni?) Otkad sam je intervjuirala, postale smo nešto poput prijateljica, jer bismo svako malo naletjele jedna na drugu u odjelu crnih vina u lokalnoj trgovini i nekoliko puta popile piće kod Kennyja. Samo tjedan dana prije toga pozvala je mene i Damiena na večeru i poslužila nam onu svoju tjesteninu nepravilnog oblika. (Nije ništa bolja od normalne, ako mene pitate, ali svejedno sam bila dirnuta što nas je, očito, smatrala tako važnima.)

~ 237 ~ Bocca

Daša

Stajala sam vani na hladnoći - bilo je neobično hladno za sredinu studenoga - i nazvala je. ‘Dee, znam da nadzirete pozive, ali ovdje Grace Gildee i samo vam želim reći...’ Javila se. ‘Grace, ja sam.’ ‘Jeste li dobro?’ ‘Pomalo klimavo’ kaže, glas joj je drhtao. ‘Ali prošla sam i kroz gore stvari od ovoga.’ ‘To su gadovi’, rekla sam osjećajno. ‘Jeste li znali da se to sprema?’ ‘Nisam imala pojma’, reče. ‘Potpuno isključena. Bila sam s Christopherom u petak uvečer, nije rekao ni riječi. Normalno’, doda s gorkim smijehom. ‘Podržat ću vas koliko i kako god mogu.’ Mislila sam osobno i profesionalno. ‘Hvala, Grace. Vama ne smeta što imam celulita na trbuhu?’ ‘Ne’, rekla sam nepokolebljivo. (Kakva je šteta od bezazlene laži?) ‘Ne smeta mi. Svaka žena ima celulit; osjetit će olakšanje kad saznaju da čak i netko kao što je famozna Dee Rossini ima celulit.’ ‘Da, ali na trbuhu, Grace. To nije isto što i na bedrima, svi imaju celulit na bedrima. Ali imati ga na trbuhu isto je tako strašno kao da ga imaš na... na... očnim kapcima. Ili usnim resicama, čak. Može li se dobiti celulit na ušima?’ ‘Dee, vi ste se izvukli iz obiteljskog nasilja, pomažete stotinama drugih žena, osnovali ste političku stranku i sila ste s kojom treba računati. Nemojte dopustiti da vam malo celulita na trbuhu postane važnije nego sve što ste postigli.’ ‘Da, u pravu ste.’ Uzdahne duboko da se smiri. ‘U svakom slučaju ionako ga nema puno, vidi se samo kad ga pritisnem.’ ‘Želite li da dođem?’, upitala sam. Namjera je bila jasna: nudila sam da joj budem ne samo prijatelj već i njezin kućni novinar. To je prilika da ona sama kaže svoju stranu priče uhu koje je spremno slušati. ‘Voljela bih vas vidjeti’, reče. ‘Ali nemojte dolaziti ovdje. Hajdemo kod Kennyja. Nisam učinila ništa loše.’ ‘Ako baš želite.’ Bože, bila je fantastična. Čvrsta kao kamen. ‘Vidimo se tamo za pet minuta.’ Zvala sam Damiena. ‘Gdje si dosad?’, upitao me. ‘Gdje su moji slatkiši?’ ‘Radim na članku.’ ‘Što? Samo si otišla do dućana kupiti slatkiše.’ Dala sam mu kratki prikaz situacije. Iznenadilo me da nije već znao. Damien je bio kompulzivni tragač za vijestima, stalno pretražujući po internetu u potrazi za novim vijestima. ‘Jedino jutro kad se odlučim izležavati...’, progunđa. Planirali smo se malo opustiti taj dan, ostati u krevetu, čitajući novine, ostati u sigurnoj zoni. Bili smo oboje pomalo osjetljivi. Prethodnog dana bilo je krštenje malog Maximilliana i težina zlovolje s kojom smo se kretali medu Damienovom toplom, pametnom, glamuroznom, zastrašujućom obitelji značila je da smo se jutros probudili potpuno iscrpljeni - i zapravo, moram

~ 238 ~ Bocca

Daša

priznati, obuzeti čudnim osjećajem nemira, gotovo straha. Previše kontakta s Damienovom obitelji tako utječe na mene. (Ili se možda radi samo o mamurluku. Popili smo strašnu količinu martinija na primanju kod Christine i Richarda kad smo se vratili iz crkve.) ‘Idem se naći s Dee kod Kennyja’, rekla sam. ‘A onda idem ravno u redakciju.’ Damien progunđa. ‘Pa to ćeš ti. A što ću ja? Gdje su moje gumene zmijice?’ ‘Morat ćeš bez njih. Žao mi je.’ Jacinta Kinsella ostavila je poruku dok sam razgovarala s Damienom. Zvala sam je. Od početka, krivo je gledala na moje prijateljstvo s Dee Rossini, ali danas, kad je to postalo važno, kad su sve novine u zemlji bile spremne puzati do dođu do Dee Rossini, ja sam imala pristup svim zonama. ‘Iscijedi je do kraja’, rekla je nadglasavajući skvičanje i vrisku djece u pozadini. ‘A ja ću razgovarati s Velikim Tatom da to bude na naslovnici.’ Ozbiljne novine, čak i tako umjereno ozbiljne kao što je Spokesman, ne bi u redovnim prilikama posvetili naslovnicu nečemu što je u biti samo frivolna priča o osobnom životu nekog političara, ali ovo je bila prevelika stvar da bi se ignorirala. ‘Hoćeš li i ti doći kasnije, Jacinta?’ ‘Ja?’ Zvučala je šokirana. ‘Grace, ti si glavni autor Tema.’ Naglasila je glavni. ‘Ne mogu te ja vječno držati za ruku.’ ‘Dobro, dobro.’ Lijena guzica. Dolazak Dee u Kenny izazvao potmulo mrmljanje. U nedjeljno prijepodne nije bilo puno ljudi, tek nekoliko muškaraca s alkoholnim problemima. ‘... u psećem stilu...’ ‘... to je radila s psom?..’ ‘... ne, kao pas....’ ‘... je li lajala?...’ ‘... da, baš, i izgrizla papuče, i pronašla i vratila štap. Što misliš, kretenu...’ Dee je izgledala dobro: tamne traperice, sjajno bijela košulja, šik vunena jakna s velikom obješenom kragnom i mat crveni ruž. Kao da je čula kakvi su komentari, pa ih je odlučila ignorirati. Bila je borac. Naručila je kavu. ‘Ne mogu dozvoliti da me se vidi s nečim jačim, ma koliko bi mi sad dobro došlo. Dakle, evo kako stoji stvar.’ Objasnila mi je: razgovarala je sa Sidneyjem Brollyjem, zaduženim za medije u Novoj Irskoj, koji joj je rekao da da samo jedan intervju. Meni. I da, bilo mi je drago. Ne bih nikome poželjela situaciju u kojoj se našla Dee, ali to se dogodilo i ja sam mogla pomoći umanjiti štetu. Neće biti nikakvog negiranja optužbi za celulit ili tvrde tabane i zid šutnje okružit će Christophera Hollanda. Naredba je bila zadržati dostojanstvo i usredotočiti se na sve što je pozitivno u vezi s Dee Rossini. ‘Sutra će u Parlamentu tražiti moju ostavku’, rekla je turobno. ‘Zbog čega? Zbog dlakavih nogu?’ Stisnula je oči. ‘Zbog gubitka povjerenja javnosti. Zbog ponašanja koje ne dolikuje izabranom državnom dužnosniku. U biti, zato jer se seksam.’ ~ 239 ~ Bocca

Daša

‘Ali vi niste udani. I pretpostavljam da taj Christopher isto nije oženjen? Što ste onda loše uradili?’ ‘Ništa - u teoriji. Ali u stvarnosti...’ Utonula je u tišinu, a onda uzviknula. ‘O, Grace, stvarno ne želim otići. Ima tako malo političarki. I trebate vidjeti naš novi program - imamo odličnu politiku za ženska pitanja, stvarno dalekosežnu politiku: dulji rodiljni dopust, veliki program o dječjoj skrbi...’ ‘Što će se dogoditi budete li prisiljeni odstupiti?’ ‘U najgorem slučaju, cijela stranka Nova Irska bila bi toliko diskreditirana mojim seksualnim životom da bi Nacionalna stranka morala povući koaliciju s nama. A i Napiji nemaju dovoljno mjesta u Parlamentu da ostanu na vlasti pa bi vlada bila raspuštena, a zemlja bi išla na izbore sada umjesto sljedeće godine. Ukratko, moj celulitni trbuh mogao bi srušiti vladu!’ ‘Ali to je glupost! Nemojte dati ostavku. Ostanite čvrsti.’ Zazvonio je njezin mobilni. Provjerila je broj. ‘To je Sidney. Bolje da se javim.’ Slušala je u tišini, sa sve bjesnijim izrazom lica. ‘Ako tako mora’, rekla je na kraju i sklopila telefon. ‘Sidney želi da napravim snimanje za časopis’, rekla je ljutito. ‘Da me uredi za vikend izdanje. Misli da je bitno reagirati na onu jebenu montažu na trećoj stranici.’ ‘U pravu je.’ Pitala sam se hoće li i na mene prasnuti. Više tužno nego ljutito rekla je: ‘Nisam ja pop pjevačica, ja sam političarka. Ne bi trebalo biti važno niti da imam tri glave sve s celulitom, ako dobro radim svoj posao.’ ‘To se muškarcu nikad ne bi dogodilo.’ To je bio trenutak kad je rekla: ‘O, evo Paddyja.’ Eno ga, u odijelu sa svojim širom ramenima, zaklanjao je vrata, stjeravši me u panično nepovoljni položaj. Tek sam ispala iz kreveta, očekujući da u vanjskom svijetu neću biti više od pet minuta koliko treba da odem do trgovine - nisam se čak ni počešljala. Obično je Damien išao u trgovinu nedjeljom. Jedini razlog zašto sam danas otišla ja jest taj što je tvrdio da ne može hodati, jer je ozlijedio koljeno igrajući mali nogomet u petak navečer. Počela sam se skupljati dok se Paddy probijao kroz skupinu muškaraca i problemima s pićem, režući alkoholizirani zrak svojom oštrom kolonjskom vodom. Prezirala sam sebe zato što marim što će on misliti: nije mi bilo potrebno da me smatra privlačnom, ali nisam htjela da me vidi ranjivu. ‘Dee’, rekao je, zagrlivši je brzo. Bio je tako blistav, kao da je u njemu bilo koncentrirano više životne snage nego u običnim ljudima, kao da je imao dvostruku dozu. ‘Hvala što si došao’, rekla je. Pokazala je na mene. ‘Poznajete li se?’ Nastupio je strašno neugodan trenutak. Čekala sam da Paddy kaže neku banalnost, a on je čekao mene. ‘Što?’, upitala je Dee. ‘Naravno da se poznajemo’, reče Paddy bezbrižno. ‘Zdravo, Grace, drago mi je da te vidim.’ Sagnuo se da me kurtoazno poljubi u obraz. Zadržala sam dah. Nisam htjela osjetiti njegov miris.

~ 240 ~ Bocca

Daša

Dodirnuo je usnama moj obraz i onda - je li mi se to pričinilo - puhnuo u njega polako. Je li stvarno imao toliko drskosti? Njegove su se oči smijale. Njegov je dodir sjeo na moje lice kao nepodnošljivi svrbež. Htjela sam ga obrisati jakim trljanjem. ‘Stvari ne stoje dobro, Paddy’, rekla je Dee, prelazeći odmah na stvar. On zatrese glavom. ‘To je kompliment. Boje te se. Shvaćaju te ozbiljno.’ ‘Ali tko su ‘oni'? Christopher ne bi bio u stanju sam to izvesti. Tko ga je naveo? Vrijeme je da se ovim ozbiljno pozabavimo.’ Ja sam naslonila glavu na ruku, pokušavajući nategnuti rukav do lice i potajice obrisati obraz. Paddy me promatrao, prateći očima moj rukav na obrazu. Znao je. Dee je otišla u toalet, ostavljajući mene i Paddyja same. Izgledao je suviše velik za tako mali stolac. Nitko od nas nije ništa govorio. Bacio je kratki pogled preko ramena kako bi provjerio je li Dee dovoljno daleko da ne čuje, a onda rekao tiho ‘Grace, ja...’ ‘Kako tvoji planovi za vjenčanje?’, prekinula sam ga. ‘Grace, zar ne možemo...’ ‘Ne’, rekla sam, dovoljno glasno da se nekoliko pijanih glava podignulo. Spustila sam glas. ‘Samo odgovori na pitanje.’ Gledao je u moja usta: ‘Nikad ne odgovaraš na moje pozive.’ To je bilo tipično za njega: nije me zvao tjednima. ‘Zašto ne želiš razgovarati sa mnom?’, pitao je. Osjećala sam se nelagodno zbog načina na koji je gledao u moja usta. Iznenada kaže: ‘Mogu osjetiti tvoj miris, Grace. I znaš li kakav miris imaš?’ Znala sam što će reći. ‘Mirišeš na seks.’ Ispod veste, oštra vrućina projurila mi je kroz tijelo i bradavice su mi se ukočile. ‘Zašuti’, rekla sam mirno. ‘Samo zašuti.’ ‘Kako god želiš’, Reče ležerno. ‘Tvoja je želja moja zapovijed.’ ‘To bi rekao bez obzira na što mirišem - razrjeđivač, janjeći curry...’ Slegne ramenima. Ramena su mu divna u tom odijelu. Oporavljajući se, kažem: ‘Pa, reci mi, Paddy. Kako napreduju pripreme za vjenčanje?’ ‘Dobro, dobro. Ali to je više pitanje za Aliciju, ustvari.’ ‘Kako je ljupka Alicia?’ ‘Divno. Ali taj profil koji si napravila bio je malo čudan, Grace. Bila je razočarana što nisi bila... toplija.’ Nasmijala sam se oštro i kratko. ‘Pa, Alicia je inzistirala na meni, i što je očekivala?’ ‘Očekivala je da ćeš biti profesionalna. Kao što sam i ja.’ Gledala sam ga s prezirom. ‘Bila sam profesionalna.’ ‘Očekivali smo da ćeš iz toga izostaviti osobne osjećaje.’

~ 241 ~ Bocca

Daša

‘Jesam.’ Nisam htjela raditi razgovor s njom, ali budući da sam bila natjerana odlučila sam da je najbolji način da to obavim tako da se pretvaram da je nikad prije nisam vidjela. Ona se nije ni trudila prikriti svoj samozadovoljni trijumf i pretpostavljam, nakon toga, ja nisam odoljela ne pustiti svojoj gorčini da se razlije. Nisam napisala ništa strašno samo po sebi. Samo nije bilo jako lijepo. Cigarete daju smisao svemu: one objavljuju kad nešto počinje i kad nešto završava. Kad god bih sjela napisati članak, moj je ritual počinjanja uključivao paljenje cigarete. Otkako sam prestala pušiti nisam bila u stanju napisati ništa bez tupog osjećaja da sam se nekako ušuljala u početak prije znaka za start i da ne bih trebala još počinjati. I kad bih završila, nisam imala osjećaj kraja, jer nije bilo cigarete da objavi da je zadatak obavljen. U ovih sedam dugih tjedana otkako sam postala nepušač stalno me pritiskao teret nedovršenosti, osjećaj da se vučem oko poslova koji nisu valjano završeni. Ali koliko god bilo teško, nisam mogla posustati, jer iako nisam praznovjerna nisam se mogla osloboditi crnog straha će u slučaju mog povrataka cigaretama Bid umrijeti. Nakon što sam - kasnije - predala svoj tekst o Dee, svratila sam u kino - oni imaju najveći izbor - i kupila veliku vrećicu slatkiša, ubacujući unutra goleme količine bombona: kola-bočica, gumenih dinosaura i žele jagoda, da se iskupim što sam ga napustila u nedjelju kad je omotanoga koljena imao nikotinsku krizu, i to bez slatkiša. Našla sam ga na kauču, namrgođenog, kako gleda 24-satni Kanal Drugi vjerski rat - nije mu to službeni naziv, kakav god bio. Izgleda da je vrtio samo dokumentarce o skupovima u Nürnbergu i bombardiranje Dresdena dok mu je noga bila ispružena na stolcu. Digne pogled sa zrnastih snimaka vojske iskrcane u Normandiji. ‘Pokušao sam te zvati!’ ‘Oprosti. Isključila sam telefon. Morala sam se koncentrirati.’ ‘Jesi li mi što donijela?’ Bacila sam mu vrećicu u krilo. ‘Poklon za tebe.’ ‘Je li to pravo?’, rekao je dok mu se lice rastezalo u osmijeh. ‘Samo sam se šalio, nikad mi ništa ne donosiš.’ ‘Nije ni čudo, kad si tako nezahvalan.’ Kopao je po vrećici. ‘Super, Grace. Gumeni praščići! Rijetka delikatesa. Ne nađu se često.’ ‘Kako tvoje koljeno?’ ‘U agoniji’, reče s ustima punima ružičastih praščića. ‘Imamo li malo leda? Hej, hvataj.’ Bacio je žele štapić iz vrećice i ja se bacim i uspijem ga uhvatiti zubima. ‘Isuse’, reče. ‘Povlačim sve što sam rekao.’ Prešao je pogledom po meni i u trenutku nešto se promijenilo. Gledao me je kako me dugo nije: kao da bi želio voditi ljubav sa mnom. U meni se pokrenu osjećaji, olakšanje zamijeni tjeskobu.

~ 242 ~ Bocca

Daša

‘Dođi ovamo’, reče, njegove oči ispunjene namjerom i umjesto da mu kažem da mi ne zapovijeda, kao što obično činim, priđem mu bliže. Zrak je bio nabijen obećanjem seksa - kad Damien kaže: ‘Hej, zapovjedniče, dok nisam zaboravio, imamo li što u planu za petak navečer?’ Alarm u meni zazvoni. ‘Zašto?’ ‘Večera s Juno i njezinim mužem.’ Rečenica je visjela između nas. Ovo nam nije trebalo. Prije mjesec dana išao je na proslavu godišnjice - Damien, čovjek koji je često govorio da žali one koji osjećaju takvu potrebu - i tamo se očito upustio u dugo putovanje stazom sjećanja s Juno, smijući se sa zamagljenim očima kad su se prisjećali rasprava koje su vodili kad je on htio raditi, a ona inzistirala na tulumarenju. Sve sasvim nedužno i jedina stvar koja me je plašila - a ne nije to bila činjenica da su nekada bili zaljubljeni i u braku - jest to što Juno puši. Puno, kako kaže Damien, koji je s proslave doteturao pijan i sentimentalan, slineći o Juninih četrdeset cigareta dnevno i prepričavajući nesuvislu nepovezanu priču o tome kako je prokrijumčarila cigaretu za stol i pustila nekakvu prskalicu te poprskala nekoga sirotog tipa zvanog Bezmudi Nolan i lagala upravitelju hotela kad je pitao je li pušila i kako je to sve bilo tako smiješno da je mislio da će povraćati... Otkada je naša opskrba nikotinom sasječena u korijenu, oboje smo bili razdražljivi zbog apstinencije, ali pored toga sumnjala sam da mi Damien zamjera: moja je teta imala rak pluća, a moja nas je majka uz pomoć srama natjerala da prestanemo pušiti. Iznenada, sjetim se nečega poput spasa. ‘Zar nećeš biti u Mađarskoj u petak?’ Izvještavat će o izborima. ‘Vratit ću se na vrijeme. Letim u petak popodne.’ Jebi ga. ‘Grace, jesi li dobro?’, upitao je. ‘Izgledaš nekako...’ ‘Dobro sam.’ Lupkao je po kauču. ‘Sjedi ovdje pored mene i pojedi koju kola-bočicu imam gaziranu i negaziranu varijantu.’ Moje je raspoloženje klizilo po oštrici noža, mogla sam pasti na bilo koju stranu: namazanu i nenamazanu - ali ja sam se odlučila nasmijati. Bila sam paranoična. Nisam tome bila sklona (osim ponekad u PMS-u i kad bih čitala knjigu Staljinovi posljednji dani). Premotala sam svoj dan tražeći jezgru zlovolje: Paddy de Courcy. ‘A kad pojedeš svoju dozu šećera i E-brojeva...’, reče Damien, ‘... mogu li predložiti laku seksualnu aktivnost?’ Poljubio me. Imao je okus umjetne jagode. Onda je imao okus na sebe. U meni se upali iskrica. Preplavi me iznenadna potreba i ja osjetim istu takvu glad za njim. On prestane i pogleda me u oči, moje su se prljave želje ogledale u njegovima. ‘Vau’, kaže. ‘Što se dogodilo ovdje?’ Opet me poljubio i žvalili smo se kao tinejdžeri. Zakrivljeni vratovi i izmjene pravaca, trganje odjeće kao da nismo mogli odlučiti što da skinemo prije.

~ 243 ~ Bocca

Daša

On posegne za kopčom na svom remenu i ostane gol, već u erekciji. Ja poderem svoju majicu i otkopčam grudnjak. On dohvati moje bradavice i uzvikne: ‘Isuse! Moje koljeno.’ ‘Ostani mirno.’ Koji je najbolji način da to obavimo? Jer nije dolazilo u obzir da prestanemo. ‘Ja ću biti gore.’ ‘Kako se ljudi seksaju kad su u gipsu?’, zastenje. ‘Nekima je to zapravo fetiš.’ Ustala sam i skinula svoje gaćice. ‘Kad im je cijelo tijelo zaliveno u gips. Zovu se ‘gipsani'. Sjećam se, radila sam članak o njima.’ Nisam znala zašto mu sve to govorim, kao da me bilo briga za njih. Uhvatio je moje bokove kako bi me vodio. ‘Možemo li mi izabrati fetiš?’ ‘Sada?’ Koljena su mi opkoračila njegova bedra. Disala sam plitko. ‘Baš si izabrao trenutak.’ ‘Ne sada. Jednom.’ ‘Naravno. Imaš li što na umu?’ Njegov me vršak upravo dodirivao. ‘Ništa ovako napamet.’ ‘Pa, razmisli.’ On se gurao gore u mene, ja sam se gurala dolje po njemu. Otpor tek toliki da se osjećam nabrekla i napeta. On zastenje. Potpuno me ispunjavao. ‘Reci mi ako smisliš nešto dobro.’ ‘Kamo ideš?’, zapita Damien, dok sam na prstima izlazila iz spavaće sobe. ‘Zašto ne spavaš?’ ‘Idem po nikotinski flaster.’ U zatamnjenoj dnevnoj sobi prekopavala sam torbu i uključila telefon. Znala sam da je zvao. Zato sam mobitel držala isključen cijeli dan. Bile su tri glasovne poruke. Stavila sam telefon na uho i odslušala. Dvije su bile od Damiena, koji je pitao gdje sam. Onda sam čula njegov glas. Samo šture riječi. ‘Molim te, zovi me.’ Na izvjesni način, zelena je torba najgora. S crnom (neprijeporna negativnost; naginjanje prema očaju) koja je loša, kao i s crvenom (neobuzdana ljutnja) barem smo znali na čemu smo. Nije da je bež bila baš ugodna - bez obzira na to koliko dobroćudna ta boja bila, od nje je bila preživahna i sva pametna. Ali zelena - zelena je bila nepoznata veličina. Zelena nas je upozoravala da očekujemo mračna, zagonetna mrmljanja, nagle zaokrete u stavovima i neprestane promjene ciljeva. U dane zelene torbe mogla vas je pohvaliti, i to istinski. Ili mogla vas je pohvaliti, a onda za vrištati: ‘Ako u to vjeruješ, onda još vjeruješ u zubić-vilu!’ Što nije bilo tako strašno kad bi se izderala na mene ili TC-a - mi to možemo podnijeti - ali bilo je neugodno gledati kad bi to vikala Oscaru, svom petogodišnjem sinu u dane zvane dovedi-svog-sinau-ured. Ponedjeljak ujutro i moj je naslov bio na prvoj strani Spokesmana - koju sam dijelila s Jonnom Fidom iz vijesti, ali to mu nije umanjilo sjaj. Kad vam naslov dospije na naslovnicu, to je kao da ste postigli neki rekord. Očito su novinari koji su pokrivali važne vijesti bili junaci novinarskog svijeta - svaki

~ 244 ~ Bocca

Daša

ih zbornik stavlja na najvidljivije mjesto. Ali za autore Tema kakav sam ja to se događa manje često, i time je sve to još veće zadovoljstvo. Pored toga, tekst je bio preko druge i treće stranice, s podrobnim profilom Dee Rossini. I za stranicu pet napisala sam nabrljani komentar naslova ‘To se nikad ne bi dogodilo muškarcu'. TC me gledao kako prilazim svom stolu. ‘Spokesman od Grace Gildee’ reče. ‘Ti si osoba dana’, primijetila je Lorraine. ‘Jacinti će biti jako drago zbog tebe.’ Svi smo prasnuli u smijeh zbog nevjerojatnosti takvoga nečeg, ali ništa mi nije moglo pokvariti raspoloženje. Ja sam zaljubljena u svoj posao. Uzbuđuje me - zvonjava telefona, zveckanje ključeva, glasovi koji ćaskaju. Bila sam tako ponesena trenutkom da sam bila uvjerena da stvarno osjećam brujanje te aktivnosti u svojim venama. ‘Koje je boje torba?’, upitao je TC. ‘Kladimo li se za lovu’, upitala je Lorraine. ‘Ili samo za zafrkanciju?’ ‘Zafrkanciju.’ ‘Zelena’, reče Lorraine. ‘Zelena’, složi se Tara. ‘Ne žuta?’ Moja mala šala. Žuta je značila sladoled, ponekad je čak i Cola tekla. ‘Crna’, reče Claire. ‘A ne’, reče TC. ‘Ne, ne. Ona je šefica Tema. Grace radi tako dobro, a to je dobro za njezino carstvo.’ ‘Ali ubilo bi je priznati nečiji uspjeh, čak ako je taj netko njen’, rekla je Claire. ‘Ne kažem da je ona loša osoba...’ ‘Ne, sad to ne kažeš’, reče Tara. ‘Ali trebala bi sebe čuti u Dinnegansu petkom navečer poslije tri votke s tonikom.’ ‘Ja kažem zelena’, rekla je Lorraine. ‘I ja’, reče TC. ‘I ja’, rekoh. ‘Ostajem pri crnoj’, reče Claire. ‘Mislim da ste svi blesavi’, reče Joanna. ‘To je samo torba.’ Svi kao da su se malo povukli od Joanne. Ona se nije nikad sasvim uklopila. To: [email protected] From: [email protected] Subject: Intervju s Madonnom Molimo pošaljite podatke o profilu čitatelja Spokesmana. Također podatke o nakladi u posljednjih osam tromjesečja. Madonnina agentica za odnose s javnošću već je tražila priloge kao oglede mog rada. Onda će tražiti još. Onda ću morati napisati esej o tome zašto volim Madonnu. Ako krene provjeravati podatke o nakladi, vjerojatno sam na dobrom putu. Ovo je izgledalo jako pozitivno. Bože! Obuzeo me strah i ~ 245 ~ Bocca

Daša

polet istovremeno. Što ako se to dogodi? Što ako se to stvarno dogodi? Upoznat ću Madonnu. Mislim, Madonnu! ‘Evo Jacinte’, šapuće TC. ‘Ne vidim torbu, smeta mi kopirka.’ ‘A ima i kaput preko.’ ‘Mislim da je zelena.’ ‘Nije, crna je.’ ‘Nije, zelena je.’ Bila je zelena. ‘Odličan posao o Dee Rossini’, Jacinta reče žustro. U tišini čekam projektil. ‘Maca ti pojela jezik?’, zapita. ‘Ne.’ ‘Gdje je onda ‘hvala'?’ ‘Hvala.’ Slijedila sam je u ured. ‘Nemoj misliti da danas možeš sjediti na lovorikama i ljenčariti. Dobra si samo koliko ti je dobar sljedeći članak. Što imaš za mene?’ ‘Ljubakanje na uredskim božičnim zabav...’ ‘Tek je 17. studenoga!’ ‘Prosječni trošak za božične pokl...’ ‘Ne.’ ‘Beskućnici u vrijeme Božića.’ ‘Je li to pozitivna priča?’ ‘... Ne, oni su beskućnici.’ ‘A i tek je 17. studenoga. Ne! Ovako ja mislim...’, promrmlja. Oči joj skliznu pored mene i nešto što je vidjela ukoči je kao da se pretvorila u stup soli. Pogledam iza sebe. Tamo je bio Casey Kaplan, u svojim uskim crnim trapericama i razbarušenom kosom. ‘Što ti radiš ovdje, dovraga?’ Jacintin je glas drhtao od mračnih emocija. ‘Ja radim ovdje.’ Nasmijao se širokim, samosvjesnim osmijehom. ‘Mislila sam da si alergičan na dnevno svjetlo. Do sada nismo imali zadovoljstvo da nas počastiš svojom nazočnošću u ovo doba dana.’ Casey je sa sobom donio auru cigareta, pubova i dobrog provoda. Očito je došao ravno s neke zabave ili iz kluba. Val zraka s njegovim mirisom prostruji uredom i kad je dopro do Jacinte, ona skoči na noge. ‘Natrag!’, mahala je rukama. ‘Smrdiš!’ ‘Netko ti je previše stegnuo majicu jutros, Jacinta’, Casey se nasmija i udalji. ‘Hvala, Casey’, promrmlja TC. To će je definitivno smiriti. Iz dalekog kuta redakcije čula sam Caseyja kako pita: ‘Jutro, Rose. Coleman u uredu?’ ‘Da’, reče Rose nervozno. Ona je bila osobna asistentica Velikog Tate i čuvarica kapije. ‘Ali ne smije ga se uznemirivati.’

~ 246 ~ Bocca

Daša

‘U redu je. Upravo mi je poslao poruku. Očekuje me.’ Zazvonio mi je mobitel. Pokaže se broj mojih roditelja. Ne znam kako, ali kad god oni zovu, nekako izvedu da telefon ima urgentniji zvuk od normalnog. Uvijek dobiju moju pozornost. ‘U pitanju je Bingo’, kaže tata. ‘Za ime božje.’ ‘U Walesu je.’ ‘Walesu? Zemlji Walesu? Preko mora? Kako?’ ‘Otišao je trajektom.’ ‘Kako?’ ‘Pretpostavljamo da se probio do terminala i ukrcao kad i svi ostali. I iskrcao kad i svi ostali. Jedan savjesni građanin Walesa pronašao ga je na otvorenoj cesti kako ide prema Caernaryonu i nazvao broj s njegove ogrlice.’ ‘Zar nisu tražili kartu kad je dospio na brod?’ ‘Pretpostavljamo da se prikrpao nekoj obitelji i prošao kao jedan od njih te se tako provukao na njihovoj grupnoj karti.’ Nisam ništa govorila. Moraš se diviti tom psu. Trebali bi mu promijeniti ime u Marco Polo. ‘Brzi trajekt kreće iz Dun Laoghairea u 16 sati’, reče tata. ‘Samo je 99 minuta do Holyheada. Bar tako kažu. Sumnjam da je to stahanovski ideal, stvoren za poticanje poklonika putovanja trajektom. Kladio bih se - kad bih imao para - da, u realnosti, ljudska pogreška, neučinkovitost, nepovoljni vremenski uvjeti, itd., produžuju ovo vrijeme u neodređenom trajanju.’ ‘Uživaj u putovanju.’ ‘Tko?’ ‘Ti. Mama. Bid. Tko god išao.’ ‘Ali zar nećeš ti...?’ ‘Ja. Sam. Na. Poslu. Ti. Si. U. Penziji. On. Je. Tvoj. Pas.’ ‘Ti. Si. Naša. Kćer. Mi. Smo. Stari. I. Siromašni.’ ‘Ja. Ću. Platiti. Tvoju. Kartu. Za. Trajekt. Zdravo.’ Telefon zazvoni. Opet tata. ‘Što je sad?’ ‘Koliko?’ ‘Koliko što?’ ‘Koliko ćeš nam karata platiti? Samo meni ili za svo troje?’ ‘Tri, naravno; tri, svakako.’ Stavio je ruku na slušalicu i uzbuđeno povikao, ‘možemo svi ići.’ Prodorna vriska mame i Bid doprla i do mene. Jadničci. Kako ih je lako usrećiti. Naročito kad je Bid tako bolesna. Onda se tata vrati na liniju. ‘Ti imaš dobro srce, Grace. Kao i Damien, možeš biti brutalna kad treba - u tom smislu se vas dvoje odlično slažete - ali ispod svega toga je dobrota.’ Kad je telefon ponovo zazvonio, pogreškom sam odgovorila. ~ 247 ~ Bocca

Daša

Opet sam očekivala tatu s pitanjem ‘mogu li dobiti i mali džeparac za čaj ili sendviče na brodu'. ‘Grace Gildee, molim.’ Ne! Fatalna pogreška! Nikad ne odgovarati na telefon ako ne znaš tko je s druge strane! Sad ću morati izdržati dugi, dosadni razgovor s nekim agentom za odnose s javnošću dok me pokušava natjerati na pokrivanje neke knjige/uređaja/ dobrotvorne priredbe koju predstavljaju. ‘Tko zove?’ ‘Susan Singer.’ ‘U vezi s čim?’ ‘Mojom mamom. Ja i moja sestra Nicola, naša mama, gospoda Singer? Vi ste bili u našoj kući u rujnu i razgovarali o njezinoj biopsiji? Poslali ste nam fotografiju s nama trima na njoj?’ ‘Da, naravno!’ ‘Umrla je. Sinoć.’ ‘Bože! Zaista mi je žao.’ ‘Mislila sam, možda biste željeli... znati. Bili ste tako dragi kad ste tu bili, i poslali sliku. Uokvirila ju je. Pogreb je sutra ujutro.’ ‘Doći ću. Hvala što si mi javila.’ Silazila sam u sendvič-bar na ručak (bilo je 11.10, ali nisam mogla više čekati) i tik prije nego što su vrata dizala zatvorila, upadne Casey Kaplan. ‘Reci mi’, kaže, ‘ima li Jacinta pravo? Smrdim li ja?’ ‘Da.’ ‘Na što smrdim?’ Pošnjofam po zraku i promislim za trenutak. ‘Raskalašenost.’ Izgledao je zadovoljno. ‘Dobar posao s Dee Rossini, Grace, to je bilo ludo profiliranje.’ Vrata dizala se otvore i mi izađemo u predvorje. ‘Ali što je s Chrisom? Tko je vidio što se sprema?’ Doda zamišljeno. ‘Uvijek sam mislio da je solidan tip.’ ‘Chris?’ ‘Christopher Holland. Dečko Dee Rossini.’ ‘Ti ga poznaješ?’ Moj je glas bio visok i tjeskoban. On nemarno slegne ramenima. ‘Znam.’ ‘Ti si znao da je on njen dečko?’ Nitko drugi na cijelom svijetu nije znao da postoji ikakav dečko. ‘Da. Uvijek sam mislio da je super tip. Ali, Globe je istresao gomilu para i, pretpostavljam, s njegovim kockarskim dugovima, bilo je to preveliko iskušenje. Kako ljudi kažu, jezik novca...’ Čula sam dovoljno. Nisam mogla više podnijeti ovo razmetanje. Ostavila sam ga usred razgovora, odšuljala se prema vratima, dok su me Yusuf i gospođa Farrel promatrali i značajno se gurkali laktovima. Bilo je na svim večernjim vijestima.

~ 248 ~ Bocca

Daša

Tog jutra u Parlamentu, vođa Progresivnih kršćana, Brain Petarda Brady (imao je uspješan biznis s polovnim automobilima; irski političari vole imati nadimke da bi izgledali kao ljudi ‘iz naroda') ustao je i rekao: ‘Ako mojoj uvaženoj prijateljici, vođi Nove Irske, mogu dati nekoliko savjeta...’ Onda se sagnuo do stolca i izvadio ružičasti predmet. Glave su se izvile da bolje vide, a onda se zaori smijeh onih koji su vidjeli o čemu se radilo. ‘Ovaj lijep predmet’, podigao je iznad glave i smijeh postade glasniji, ‘zove se ženski brijač.’ Čitao je s pakiranja. ‘Uvjeravaju me da jamči ‘noge mekane kao svila'.’ Gomila je brujala od smijeha. Izgledali su kao vrišteći majmuni. S licemjernim naklonom glave, Petarda reče: ‘Nudimo vam, ministrice Rossini, dar od Progresivnih kršćana u nadi da će vam biti od koristi.’ ‘Bilo je odvratno.’ Damien je bio ondje, izvještavajući s novinarske galerije. ‘Kao siledžije na dječjem igralištu. I postajalo je sve gore.’ Vođa Laburističke stranke stao je na noge. ‘Ovo je bio nizak udarac vođe Progresivnih kršćana’, reče. ‘Laburistička stranka želi ponuditi potporu gospodi Rossini. U obliku ovoga korisnog predmeta.’ Izvukao je nešto iz džepa. ‘Što je to?’, upitala sam Damiena. ‘Schollov piling za stopala.’ Čak je i Zelena stranka ponudila Dee bocu lavandina ulja za njen celulit. ‘Ništa od Socijalističke stranke; primijetila sam, dirnuta njihovom obzirnošću i pitajući se bih li na sljedećim izborima mogla glasati za njih. ‘Vjerojatno zato jer nisu imali novca’, rekao je Damien. ‘Da su svi zajedno mogli skupiti za jednu tubu kreme za stopala, budi sigurna da bi i oni imali prilog.’ Dee je imala sumnjivo svjetlucave oči, ali je stajala tamo i primala udarce. Čak se uspjela nasmiješiti i, kao rezultat svega, vlada je preživjela. ‘Ali sada je na posljednjoj stepenici’, rekao je Damien. ‘Još jedna drama i više nema šanse. A ako ona ode, ide i koalicijski partner Napija. Što znači da ide i vlada. Koliko pari čarapa moram spakirati?’ ‘Koliko ćeš noći ostati?’ ‘Utorak, srijeda, četvrtak - tri.’ ‘Onda koliko pari trebaš?’ ‘Tri.’ ‘Odlično, hvataj.’ Jedan za drugim, bacila sam tri para čarapa preko sobe. On vješto jednom rukom uhvati svaki od njih i ubaci ih u torbu, jedan, dva, tri. ‘Jadna Dee’, reče Damien. ‘Tko joj to čini?’, pitala sam. ‘Kršćani očito. Oni jedini profitiraju od toga.’ ‘Ali znaš li imena? Na primjer, je li to Petarda? Ide li to odozdo prema dolje ili kako?’ ‘Ne znam.’ ‘Ali i kad bi znao, ne bi mi rekao.’ ‘Ne bih mogao.’ Mora štititi svoj izvor. ~ 249 ~ Bocca

Daša

‘Zašto su napali posebno Dee?’ ‘Jer su već pokušali s izravnim udarcem na Napije s Teddyjevim ‘zajmovima'.’ Vođa Nacionalne stranke uhvaćen je kako prima osobne ‘zajmove’ koji su išli do desetak tisuća eura, ‘zajmove’ koji traju više od deset godina i koje nije vraćao. Ali on je ostao tvrd i jednostavno odbio otići. ‘Napiji i Teddy imaju džonovski obraz. Jedini način koji je oporbi preostao jest napad preko koalicijskog partnera. I za razliku od svih njih, Dee je časna osoba. Ako ju se dovoljno pritisne, ona će odstupiti. Koliko će hladno biti u Mađarskoj?’ ‘Što sam ja? Meteorološki program?’ Zatresao je glavom, gotovo ponosan. ‘Kako si osjetljiva.’ Oboje smo se nasmijali. ‘Ti si me naučio svemu što znam’, rekoh. ‘Studeni je. Ostavi bermude kod kuće.’ ‘... Bože, Grace, pogledaj.’ Buljio je u telku. Veliki kamion koji je prevozio cigarete bio je otet. Dva su lopova izgurala vozača s njegova visokog sjedala na cestu i odjurila prema sjeveru, bez sumnje umirući od smijeha. ‘To smo mogli biti mi’, reče Damien, s izrazom zažarenim od želje za cigaretom. ‘Cijeli kamion. I kad budemo sigurni da nas više ne prate, stanemo na ugibalištu, popnemo se na kamion i napušimo se do iznemoglosti. ‘Otvorimo stotine kutija...’, ja povičem. ‘... i bacamo cigarete u zrak i potpuno se utopimo u njima...’ ‘... i zapalimo desetine i popušimo ih samo do pola...’ ‘... ili pušimo šest istovremeno...’ ‘... i predamo se ludom nikotinskom seksu, valjamo se u krevetu u cigareta.’ ‘Bože...’, moje riječi izgube nit i ja uzdahnem. Onda on uzdahne i, rezignirano, vrati se pakiranju. Ovo me podsjetilo na Djevojčicu sa šibicama, kad se njen plamen ugasi i njena divna vizija nestane. Ubacila sam zalihe slatkiša za slučaj krize u njegov kovčeg i, na trenutak, razmišljala da napišem poruku ‘Volim te’, ali to je bilo tako ne nalik mom karakteru da bi ga moglo uplašiti. ‘Humanitarni rad.’ ‘Ne!’ Jacinta je to rekla automatski, bez obzira na to što je predložila. ‘Postala si tako... dobrotvorna. S tvojim zlostavljanim ženama i beskućnicima i sada s humanitarstvom.’ ‘Tri ili četiri portreta kao različita lica humanitarnog rada.’ Ja sam nastavila poput Jacinte, koja kao da se pjenila od oduševljenja. ‘Žena iz visokog društva koja ide na sve događaje za prikupljanje sredstava; administrator koji kontrolira financiranje u zemljama u razvoju; osoba koja ostavi posao na šest mjeseci da bi spašavala umiruće od gladi.’ Svidjelo joj se. Pridobila sam je onom ‘ženom iz visokog društva'. ‘Hej, Declan, tko je aktualna kraljica humanitarnih događaja?’, povikala je. ~ 250 ~ Bocca

Daša

Declan O'Dowd (Najdraži mu kauč) pogleda nas razroko. ‘Rosalind Croft. Žena Maxwella Crofta.’ ‘Znala sam to’, kreštala je Jacinta trijumfalno. ‘Ja ću s njom provesti dan, pratiti svaki njezin korak. Čujem da je vrlo velikodušna, možda mi da neku torbu. Dogovori to, Grace.’ ‘A ja ću raditi one obične?’ ‘Da, da, odlično ćeš se provesti s mekim srcem koji ide u Afriku. Možete naširoko razglabati o globalizmu - uživat ćeš! Nastoj naći nekoga tko neće biti preružan za fotkanje.’ ‘A administrator?’ ‘Pošalji TC-ja ako hoćeš. Ili možeš i ti. Ali nađi nekoga tko dobro izgleda. Gdje ćeš?’ ‘Na sprovod.’ Crkva je bila ispunjena i mračna. Dvije kćerke, Susan i Nicola, uredne u svojim crnim kaputima i svečanim cipelama, sjedile su u prvom redu pored čovjeka bijelog lica, oca pretpostavljala sam. Glava me boljela od neprolivenih suza. Gospodin Singer govorio je s velikom nježnošću o svojoj ženi. Onda su Susan i Nicola stale pored oltara i s nekoliko svečanih riječi oprostile se od svoje mame, i sve je to bilo tako tužno da sam mislila da će mi se kosti lubanje rasprsnuti od pritiska. Bila je strašna stramota što članak o gospođi Singer nikad nije objavljen. To je ne bi izliječio i ne bi promijenilo ishod, ali možda bi se djevojčice osjećale barem malo lakše. ‘Sad ćemo ustati’, prošapta starac pored mene. Preuzeo je na sebe da me upućuje, jer ja nisam znala pravi redoslijed mise, kad se sjedi, ustaje, kleči. Zvuk cipela koje grebu drveni pod odjekne u crkvi kad smo svi ustali, i u kratkom razmaku kojeg su napravila pokrenuta tijela ugledala sam, nekoliko redova ispred mene, njegova jedinstvena ramena. Ali to ne može biti on, što on radi ovdje? Zid ljudskih leđa podigne se ispred mene i nisam mogla vidjeti ništa sve dok starac nije prošaputao: ‘Sad ćemo kleknuti.’ Okupljeni se bace na koljena, a ja ostanem na nogama dovoljno dugo da se uvjerim da je to stvarno bio Paddy. ‘Kleknite, kleknite!’, govorio je starac. ‘Spustite se!’ Spustila sam se na koljena prije nego što ga udari kap. Što je Paddy radio ovdje sa Singerovima? Kako ih je poznavao? Onda mi je sinulo: ovo je njegova izborna jedinica. Političari se uvijek pojavljuju na sprovodima u svojoj izbornoj jedinici ne bi li ljudi pomislili da su oni ljudska bića. Ispred crkve, promatrala sam ga, s njegovim kaputom, i njegovom visinom, i njegovom karizmom, kako saginje glavu da bi izrazio sućut djevojčicama. Sjetila sam se da je gospođa Singer rekla da imaju četrnaest i petnaest godina - približno koliko je imao i Paddy kad je umrla njegova majka. Moglo se vidjeti da im je, iako im je majka mrtva, ipak bilo uzbudljivo što je slavni Paddy de Courcy došao na pogreb njihove majke.

~ 251 ~ Bocca

Daša

Jadne male djevojčice - žene, koje ostaju bez majke u tako ranjivoj dobi. Ali barem izgleda da imaju oca koji ih voli. Za razliku od Paddyja. ‘O moj bože...’ Marnie se zaustavila, kao da je udarila o polje sile. Bila je svijetla lipanjska večer, dan prije mog i Marnienoga maturalnog ispita iz povijesti, i mama i tata prisilili su nas na šetnju po luci u Dun Laoghaireu, u nadi da će nas svježi zrak okrijepiti i dati nam snage sutradan u ispitnoj dvorani. Luka je bila krcata ljudima: lijepe večeri uvijek izmame gomilu, a i puno je roditelja očito imalo istu ideju kao i mama i tata. ‘Marshallov plan bio je predstavljen kao pomoć, ali je zapravo bio perfidno sredstvo...’, tata nam je pomagao ‘ponoviti gradivo'. Zastao je i okrenuo se da pogleda Marnie, nekoliko koraka iza njega. ‘Zašto si stala, Marnie? Što nije u redu?’ ‘Ništa.’ Lice joj je bilo potpuno blijedo. ‘Što? Ne možeš samo reći ‘ništa'. Hoćeš li se onesvijestiti?’ ‘Ne gledaj’, promrmljala je. ‘Nemoj ništa govoriti, ali to je Paddyjev tata.’ ‘Gdje?’ Mama i tata očima su prelazili po klupama s pijancima koji su uživali u zadnjim zrakama sunca. ‘Tamo, ali molim vas nemojte gledati!’ Marnie je pokazala na visokog uspravnog čovjeka, s uredno ošišanom čekinjastom kosom, besprijekorno ravnom bež-košuljom i s njom usklađenim hlačama. Mogao je biti časnik u vojsci. ‘On?’ Takvu sliku vojničke respektabilnosti mama i tata nisu očekivali. Znali su iz Paddyjeva osiromašenog i gladnog izgleda da je gospodin De Courcy uglavnom odsutni roditelj, ali kako Paddy nikad nije podrobno govorio o njemu oni su izveli očekivani zaključak da su u pitanju bile nevolje s pićem. Marnie se povuče iza mene. ‘Nemojte da me vidi.’ ‘Izgleda sasvim ugodan’, kaže mama. ‘Misliš čist’, reče Marnie. ‘Ne mislim!’, mama je bila povrijeđena. ‘Kad sam ja voljela čiste ljude?’ ‘Izgleda kao da je u vojsci. Je li?’ Tata je provjeravao. Marnie odmahne glavom. Zadovoljan što se neće bratimiti s fašistima, tata je primio mamu za lakat. ‘Trebali bismo se upoznati.’ ‘Ne, molim vas, nemojte!’ Rekla je Marnie. Povukla ih je natrag. ‘Zašto ne? Njegov sin i naša kćer hodaju već godinu dana. To je samo pristojnost.’ ‘Ne razumijete. Čekajte minutu.’ Stjerala nas je u uski krug. ‘Ne gledajte! Nemojte da vas vidi da gledate!’ Bacali smo diskretne poglede na gospodina De Courcyja. ‘Što je to?’, upitao je tata. ‘Vidim da nosi mikrofon. Pjeva li?’ Marnie je zastala, progutala slinu i zatim rekla: ‘Da, ponekad, mislim.’ ‘Znači, on je pjevač’, rekla je mama. Ona je voljela pjevače, glazbenike, ljudi koji su se bavili umjetnošću, jednom riječju sve one bez redovitih prihoda. ‘Paddy nije nikad rekao.’

~ 252 ~ Bocca

Daša

‘Nije pjevač.’ Marnie mi je pričala o gospodinu De Courcyju, ali mi je zaprijetila da će, ako ikada zucnem i riječ, svima reći da još nisam izgubila nevinost. (Užasna sramota kad čovjek ima skoro osamnaest.) Shvaćala sam zašto se ponašala tako zaštitnički prema Paddyju. Marnie i meni bilo je neugodno zbog naših roditelja: tata sa svojim nosom i komunističkim idejama; mama s feminističkim manirama i dobrohotnim namjerama. Ali Paddyjev otac bio je sasvim druga kategorija. Osobno, bilo je uzbudljivo konačno vidjeti uživo čovjeka o kojem sam tako puno čula. Imao je golemu čeljust, koja se stalno kretala, kao da je kutnjacima lomio sirove krumpire. Koža mu je imala neku nježnu sirovost, kao da je izbrijao dodatna tri ili četiri sloja tek da svoje lice nauči lekciju. Oči su mu bile isto dalekometno plave kao i Paddyjeve, ali su njegove imale staklasti sjaj. ‘Noću ih izvadi i polira’, rekla je Marnie, kao da mi čita misli. ‘Možemo li se vratiti? Dovoljno smo šetali.’ ‘Hajdemo ga samo pozdraviti.’ ‘Ne, mama. Ne bi ti se svidio.’ ‘O tome ne možeš ti odlučivati’, rekao je tata. ‘Nama se svi sviđaju’, inzistirala je mama. ‘Gledajte, uključuje mikrofon. Sad će početi točku.’ ‘On nije ulični pjevač’, rekla je Marnie pomalo očajno. ‘Tišina, da čujemo’, rekao je tata, okrećući lice prema gospodinu De Courcyju u očekivanju. Što je tata očekivao? Šale? Balade? Sinatrine pjesme? Ono što je dobio bilo je zadnje što je mogao zamisliti. Gospodin De Courcy čvrsto je stisnuo svoje zadnje zube devet ili deset puta, držeći mikrofon prstima bijelih zglobova blizu usta, i zalajao: ‘Čujte sad! Bog je toliko volio svijet da je poslao svoga jedinorođenog sina da nas spasi. Svoga jedinog sina. Da spasi nas jadne grešnike. Da, vi ženo, vi tamo u plavoj jakni, i vi gospodine, tamo. Jeste li vi zahvalni? Jeste li?’, pitao je zapanjenog džogera. ‘Ne, sigurno niste. Kako vi uzvraćate za ovaj veliki čin žrtve? Grijehom. Grijehom puti. Pohotom! Pohlepom, proždrljivosti, gnjevom, zavisti, ali najviše pohotom!’ Pogrda je stigla sve - ljude koji su šetali pse, mlade majke koje su gurale kolica s bebama, obitelji koje su uživale u zadnjem satu sunca. Gledali su iznenađeni, uzbunjeni, poneki i uvrijeđeni. Takvo uznemiravanje bogom od ovakvih slobodnih strijelaca bilo je krajnje neuobičajeno. Irska je za to imala službene kanale - vojsku svećenika koji su vodili dobro uhodanu tvrtku. Mama i tata ostali su ukopani u mjestu. Lica su im tako zračila šokom da su izgledali kao obraćenici. ‘Možemo li ići?’, preklinjala je Marnie, vukući mamu za lakat. ‘Bojim se da će me vidjeti i vikati mi o pohoti.’ ‘Da, da, naravno.’ Mama i tata zaštitnički su požurili doma i konačno je glas gospodina De Courcyja nestao. Možda zbog zavoja u luci ili smjera vjetra, ali kad smo bili gotovo na samom kraju, Marnie prošaputa: ‘Sad pjeva.’

~ 253 ~ Bocca

Daša

Naćulili smo uši i čuli - vrlo jasno - što nam je vjetar donosio: ‘Ona je zla žena, sa zlom u mislima! Pjevao je isprekidano, kao naricaljku, ubijajući pjesmi svaku veselost. ‘Čuvaj se vražje žene, ona će te uhvatiti s leđaaaa.’ Tata je buljio u pravcu iz kojeg je dolazio zvuk. ‘To je čista tragedija’, kazao je. ‘Moram priznati da sam očekivao pijanu propalicu’, rekla je mama. ‘Da bar...’ ‘Ali on jest propalica’, rekla je Marnie. ‘Dobio je otkaz na poslu i nikad nije ni pokušao naći drugi. Ništa ne zarađuje. Ovo je sve što sada radi.’ ‘Jadni Paddy. A majka mu je umrla. Nitko se o njemu ne brine.’ ‘Jadni Paddy.’ ‘Jadni Paddy.’ ‘Jadni Paddy.’ ‘Damien! Damien Stapleton! Ti super, veliki, seksi frajeru, ovamo!’ ‘A eno je’, reče Damien. Žena za stolom u dalekom kutu stajala je i mahala: visoka, prsata, plava, glasna; osoba koja te pozdravlja s dva kilometra udaljenosti. ‘To je Juno?’ ‘To je ona’, kaže on radosno, zgrabi moju ruku i povede nas žurno preko cijelog restorana. ‘Ne brini. Zapravo ste slične. Odlično ćete se slagati.’ Nije bila uopće ono što sam očekivala i to me uznemirilo. Mrzim kad se moje predrasude ne potvrde. Slika u mojoj glavi prikazivala je Juno kao gospođu koja ide na ručkove, nosi puno bijelog i izgladnjuje se do prijevremenog početka osteoporoze. Mislim, radila je u odnosima s javnošću i to za Browning i Eagle, što ćete više? Tko mi može zamjeriti? Ali bila je čila i srdačna, i odjevena u traperice i ragbijašku košulju s podignutom kragnom. Mnoge me stvari smetaju - prva bih priznala da sam duboko netolerantna - ali ragbijaška košulja s uzdignutom kragnom uzvitla bijes u meni kao crni toksični dim. ‘Još uvijek čovjek koji najviše kasni u Irskoj’, ukorila ga je, dajući mu brzi poljubac - na moje iznenađenje - u usta. ‘Grace je kriva’, reče Damien. ‘Ona je zaglavila na poslu.’ Hvala, seronjo izdajnički. ‘Potres u Pakistanu’, rekoh. ‘Poginuli su većinom žene i djeca. Tako neobazrivo od njih da umru u petak navečer kad se ja spreman na večeru.’, ‘Ha, ha, ha’, dodala sam neveselo, u neuspješnom naporu da izgledam dobro raspoložena. ‘Posao’, uzvikne Juno. ‘Pusti posao, ja kažem! Pošaljimo muškarce da rintaju, a mi žene ostanimo doma i trošimo pare!’ Pokušavala je biti prijateljska - koliko god sam bila šokirana, to sam mogla vidjeti - i ovo je bila prilika da pokažem svoju dobru vjeru uzvraćajući u naturi: Da, muškarci, lijeni gadovi! Tako im i treba. To će ih naučiti da ne bacaju svoje prljave čarape po podu spavaće sobe! Ali nisam mogla. Pogledala sam na prazan stolac pored nje. ‘A gdje je vaš muž?’ ~ 254 ~ Bocca

Daša

‘Bog zna’, rekla je zabacujući glavu i zviždeći. ‘... Kako mislite?’ ‘Na korporacijskoj veselici u Curraghu. Kristalni šator. Bila sam tamo cijelo popodne. Upravo me zvao.’ Držala je svoj mobitel. ‘Prepijan da bi vozio. Možda stigne kasnije, ali vrag će ga znati u kakvom će stanju biti. Kod mene je u velikoj nemilosti, jer je izgubio dvije tisuće na konjima. Ako uskoro ne dobijem neke pristojne dijamante kao ispriku, pogodite tko će spavati u gostinjskoj sobi sljedećih mjesec dana!’ Davila se od smijeha - a i Damien s njom. Njezin muž ne dolazi? Nisam željela ići na ovu večeru. U ovim danima bez nikotina bila je to komplikacija koja mi nije trebala. Međutim, grupni događaj, koji je uključivao mene i Junina muža, izgledao je kao sasvim dobroćudan prijedlog. Sad se sve promijenilo i ja sam znala da ću sljedeća četiri sata provesti sjedeći kao velika daska dok Damien i Juno igraju igru ‘Sjećaš li se kad smo ono...’ I zašto je Juno dogovorila večeru kad je Miles bio na veselici? I zašto se nije ispričala? Nije li to bio... nepristojno? Iznenada sam postala sva ljubazna. Pojavio se konobar. ‘Aperitiv?’ ‘Jedan Guinness’, reče Damien. ‘Neka budu dva’, rekla je Juno. Ona pije pivo? Mogu vam reći, bila je novotarija osjećati se djevojački usiljeno. ‘Ti i tvoj Guinness’, reče Damien raspoloženo. ‘To me podsjeća na tvoju izgubljenu mladost. Sjećaš se? Kad nismo imali novca i morali rastezati pića što smo dulje mogli.’ ‘Da’, rekoh. ‘I ja se sjećam da smo to morali raditi. A najjeftinije pivo koje si mogao kupiti bilo je...’ ‘Grace?’ Damien je pokazivao konobara. ‘Piće?’ ‘Oprostite.’ Tako sam se očajnički pokušavala uklopiti da sam zaboravila da je još uvijek bio tu. ‘Džin i tonik, molim.’ ‘Veliki?’ ‘Pa zašto ne?’ ‘Idem skočiti na samo jedan kancerogeni štapić. Neću te dovoditi u napast...’, Juno uputi osmijeh Damienu. On skrušeno odmahne glavom. ‘Kako se vas dvoje nosite s time otkad ste prestali pušiti?’ ‘Dobro’, rekoh, istovremeno kad je Damien rekao: ‘Hvatamo se međusobno za gušu.’ ‘Ne hvatamo’, kazala sam. ‘Hvatamo. Nikako se s time ne nosimo’, navaljivao je on. ‘Zar?’ ‘Ne, ne nosimo se.’ ‘Nosimo,’

~ 255 ~ Bocca

Daša

‘Ne nosimo.’ ‘Nosimo!’ ‘Nosimo.’ ‘Ne nosimo!’ Juno nam pokaže kutiju cigareta, kao značku FBI-ja. ‘Žao mi je što vas prekidam’, treptala je, ‘ali ja ću biti tamo vani, dok se vas dvoje ne dogovorite.’ ‘Zašto si rekao da je kao ja?’, bjesnila sam kasnije u taksiju dok smo se vozili doma. ‘Zato jer je svoj čovjek. Daje kao što i uzima. Kao i ti.’ ‘Kao i ja! Mi nemamo ništa zajedničko. Ona nema posao.’ ‘Ima dvoje djece.’ ‘Ima dadilju! Igra hokej. Ide na jahanje. Kaže, ‘ekipa, ‘ajde da se skinemo goli!’ (replika iz neke bezvezne anegdote u kojoj se radi o cjelodnevnoj terevenki i bazenu.) ‘Ona je ženski jebivjetar.’ ‘Ona je zabavna.’ Nije bila. ‘Ako ti se ne sviđa’, rekao je, ‘ne moraš je više vidjeti.’ ‘Ali ti hoćeš, zar ne?’ ‘Možda...’ ‘Damien, ona je tvoja bivša žena.’ ‘Naravno, ali to je nevažno. To je bilo prije tisuću godina.’ ‘Nemoj se početi nalaziti s njom. Nemoj biti tako zao.’ Rekla sam pijano i djetinjasto. ‘Kakav je to problem? Ja tebe volim. S tobom sam.’ ‘Samo prokleta tvrdoglavost’, promrmljala sam u bradu. ‘Samo da bude obratno.’ ‘Ne, ne.’ On je bio iritantno razuman. ‘Jimo je dio moje prošlosti i drago mi je da smo opet u kontaktu.’ ‘Ali...’ Onda se iznenada sjetim drugog razgovora koji smo vodili, ne tako davno, i s borbenim duhom nekoga tko je pijan i tko zna da je potučen, ali ne može podnijeti poraz, rekla sam: ‘Jebi ga, onda dobro, dobro, neka bude po tvome. ‘Ajde svi da budemo prijatelji s krasnom Juno.’ Bilo je 6.58 kad je telefon zazvonio. Već sam bila budna. Svejedno, mora da je bilo nešto stvarno važno. Još jedan tsunami? Kada se dogodi nešto takvih razmjera svi smo odmah pozvani na posao. ‘Ja sam na putu za bolnicu!’ Bila je to Jacinta. ‘Oscaru je puklo slijepo crijevo!’ ‘... Dobro.’ ‘Prirodna katastrofa?’, Damien upita pospano. ‘Smiri se, Jacinta’, rekoh. ‘Jacinta’, promrmlja on. ‘Mogao sam i pretpostaviti.’ ~ 256 ~ Bocca

Daša

‘Nitko danas ne umire od puknuća slijepog crijeva’, rekoh. ‘Bit će dobro.’ ‘Ne, ne razumiješ! Danas je dan kad trebam intervjuirati Rosalind Croft, a ja ću zaglaviti pored prokletoga Oscarova kreveta. Od svih jebenih dana on je izabrao ovaj. Nemoj nikad imati djece, Grace, ona su duboko, duboko sebična...’ ‘To ionako neće ići u broj prije petka. Promijeni termin intervjua za sutra ili četvrtak.’ ‘Ne, ne! Rosalind ima tako pun raspored, to mora biti danas. Danas! Morat ćeš ići umjesto mene.’ ‘U redu.’ ‘U redu? Je li to sve što imaš reći? Zar ti nije drago?’ ‘... Ah...’ ‘Ako ti pokloni nešto, šal ili... bilo što, to smjesta daj meni.’ Odvezli su mi auto na parkiranje. Kuća u kojoj ti parkiraju auto. Osoba tipa osobne asistentice u prikladnom kostimu odvela me u sobu za oblačenje koja je bila veća od cijele moje kuće, gdje su frizirali već potpuno našminkanu gospodu Croft. Bilo joj je teško točno odrediti godine - možda četrdeset i pet? Očekivala sam da mi se neće svidjeti. Malo više nego strogo sudila sam o ženama iz visokog društva koje se bave humanitarnim radom; smatrala sam da je to samo izgovor za kupnju puno haljina. Ali ona je stisnula moju ruku i nasmiješila se toplinom koja je izgledala iskreno. ‘Vi ćete me danas pratiti, Grace? Nadam se da se nećete nasmrt dosađivati.’ Iskreno sam sumnjala. Bez obzira na to koliko bila nesklona superbogatašima, bila sam sramotno fascinirana njihovim načinom života. Ljudi su neprestano ulazili i izlazili iz njene sobe, donoseći joj telefonske poruke, menije na odobravanje, dokumente na potpisivanje. Biti bogat zahtjevan je posao. Gospođa Croft bila je pričljiva i ljubazan sa svima. Ali možda samo zato, jer sam ja bila tu. Prekrasna djevojka iz Nigerije imenom Nkechi motala se uokolo, slagala odjeću, prekopavala po vješalicama i vikala strašne uvrede drugoj djevojci iz Nigerije imenom Abibi. ‘Max Mara, Max Mara, rekla sam Max Mara. Zašto mi daješ Ralph Lauren?’ ‘Rekla si bež hlače.’ ‘Rekla sam bež Max Mara hlače, idiote. To je kao nebo i zemlja.’ ‘Predsjedam sastankom odbora danas’, rekla je gospoda Croft, dok joj je Nkechi pomagala odjenuti nevjerojatno mekanu bež vunenu jaknu. Ne znam puno o vuni, ali od čega god da je napravljen ovaj komad odjeće očito je bio vrlo, vrlo skup. Tražila sam riječi da kasnije opišem Damienu. Odlučila sam se za ‘jakna ispletena od dlaka novorođenčeta'. ‘Kakav je to sastanak odbora? Dobrotvorni?’ ‘Ima li kakvih drugih sastanaka odbora?’ Oči su joj zatreptale. ‘Hvala, Nkechi.’ Nkechi zakopča bež Max Mara hlače koje su bile izazvale svu onu viku. ‘Šećerne bebe. Za bebe koje imaju dijabetes. Onda ručak.’ ‘Kakav ručak?’ ~ 257 ~ Bocca

Daša

‘Pogodite. Dobrotvorni, opet.’ Oslanjajući se na Nkechi, obuje par bež smeđih cipela s niskom petom. ‘Hvala, Nkechi.’ ‘Ista akcija?’ ‘Ne, ne. Drugačija. Fondacija Drago srce. Za djecu sa srčanim oboljenjima. Hvala, Nkechi.’ Nkechi je nešto petljala oko vrata gospođe Croft s bež šalom ukrašenim konjima i stremenima. ‘U redu, izgleda da smo spremni. Možemo ići.’ Bila je to prava povorka. Bila sam tu ja, gospođa Croft, osobna asistentica, frizer, Nkechi, Abibi, dva automobila, dva vozača i veliki broj kovčega Luis Vuitton. Gospoda Croft, osobna asistentica i ja bile smo uvedene u Maybach ('najskuplji automobil u Irskoj'), dok su Nkechi, Abibi, frizer i kovčezi ‘morali otrpjeti sramotu’ i voziti se iza nas u običnom Mercedesu S klase. Ostale dame iz odbora bile su upravo ono što sam očekivala: svježe isfenirane, odjevene u nepraktično svijetle stvari i s akcentom poput mlinca za kavu. Izgleda da je svatko bio u svačijem odboru i svi su posjećivali balove onih ostalih. ('Svaki ručak i večera moraju biti kao Beskrajan dan s ljepljivom trakom za cice.') Razvila se živa diskusija oko teme za bal Šećernih beba ili barem o tome da se pronađe tema koja nije korištena zadnjih šest mjeseci na nekom drugom balu. Prijedlozi su hvaljeni i odbacivani, već prema tome koji su osobni animoziteti bili u igri. Gospoda Croft držala je sve pod kontrolom bez podizanja glasa i konačno su se složili oko teme Marije Antoanete. ('Super!') Onda je na dnevni red došao meni. ‘Kao da je to važno’, rekla je gospođa Croft. ‘Pardon?’, rekla je jedna od ‘mlinaca'. ‘Kao da netko jede hranu koja se služi na balu.’ ‘Mlinac za kavu’ je gledao. ‘Nije stvar u tome, Rosalind. Ipak moramo imati inovativni meni.’ ‘Naravno, Arlene, potpuno si u pravu. Da uzmemo šljuku?’ ‘Imali. Prošli tjedan.’ ‘Kornvolska kokoš?’ ‘Imali.’ ‘Patka?’ ‘Imali.’ ‘Fazan?’ ‘Imali.’ ‘Piletina?’ ‘Imali.’ ‘Lještarka?’ ‘Imali.’ ‘Zašto netko nije izmislio novu pticu?’, požalila se jedna od ‘mlinaca'. ‘Grozna zemlja, kažem vam.’

~ 258 ~ Bocca

Daša

U hotelskom apartmanu Nkechi je pomogla Rosalindi da se presvuče iz svoje odborske odjeće u odjeću za lagani ručak. Frizer je na brzinu promijenio frizuru, a onda je otišla u dvoranu na ručak. Dovraga. Sto i pedeset klonova žena koje su bile na sastanku odbora. Bilo je kao u znanstvenoj emisiji o koloniji galebova u doba razmnožavanja. Ta buka... Kada su žene oko mene otkrile da sa mnom ne mogu raspravljati o groznom prometu u Marbelli ili padu standarda u privatnim školama, okrenule su mi leđa. Nije me bilo briga; isključila sam se i fantazirala o skladištu ispunjenom neizbrojivom količinom cigareta. Polica za policom, toliko ih je bilo da sam se morala voziti na mehaničkoj platformi da ih pregledam. Univerzum cigareta. Cigarete u milijunima. Iako bi me usrećila samo jedna jedina. U 14.30, točno u sekundu, osobna asistentica dotakne Rosalind i ona se digne na noge kao robot i konjička parada opet započne. Da budem iskrena, bila sam umorna, a nisam znala zašto. Cijelo jutro nisam ništa radila osim što sam u sebi smišljala zajedljive primjedbe. Naša sljedeća stanica bio je sat joge s tipom koji se često pojavljuje na televiziji. Opet promjena garderobe, onda na isprobavanje haljina kod Brown a Thomasa. Onda opet natrag kući u Killiney na amatsu masažu, iza koje je slijedio popodnevni čaj i mali zalogaj - rižini kolači za nju i ručno pravljeni keksi, čudnovato slični onima koje nađete u otmjenim hotelima. ‘Uzmite keks’, rekla sam, dok sam je gledala kako se davi pločama od stiropora. ‘To uopće nema okusa.’ ‘Hvala, dušo, ali ja sam na tisuću dvjesto kalorija dnevno, i to zadnjih devet godina, otkada je Maxwell to što je - ako ne mogu ući u balsku haljinu broj deset, nestala sam. Ali vi pojedite.’ Otvorila je golemi stolni rokovnik. ‘Želite vidjeti moj kalendar za sljedeći tjedan? Pogledajte.’ Bio je zadivljujući: akupunktura, sastanci odbora, posjeti hospicijima, kraniosakralna terapija, fotografiranja, klistiranja, pilates, izbjeljivanje zuba, kupnja božičnih poklona za vojsku osoblja, ručkovi, čajanke, poslovni doručci... ‘... i uvijek, balovi, balovi, balovi’, reče, ton joj iznenada i neočekivano postane gorak. ‘Oprostite! reče tiho. ‘U redu je’, rekla sam. ‘Ne može uvijek biti zabavno.’ Što se mene tiče, nikad ne bi bilo zabavno. Da se nekim bizarnim hirom univerzuma - kao u zapletima Kvantumskog skoka - dogodi da postanem žena iz visokog društva, vadili bi me iz kanala. Onda se nešto dogodilo - nisam znala što je to, ali od toga su joj se ruke zgrčile, a zglobovi na prstima pobijelili. ‘Maxwell je doma. Moj muž.’ Bacila je pogled na svoj ručni sat i rekla: ‘Došao je ranije.’ Ja nisam čula ništa. Kao da joj je prekidač pomaknut sa srednjeg na ekstra brzo, počela je skupljati papire i slagati ih na stolu. ‘Morat ćemo završiti za danas, Grace.’ Ustajala je, ravnajući suknju i hodajući prema vratima. ‘Ali...’ Moj je program bio pratiti je sve do kraja večeri. ~ 259 ~ Bocca

Daša

‘Rosalind, Rosalind!’, vikao je muški glas iz hodnika. ‘Ovdje sam!’ Požurila je otvoriti vrata, ali prije nego što je stigla do njih, netko ih je gurnuo izvana. Čovjek s uvrijeđenim izrazom. Maxwell Croft. ‘Što radi ovdje?’, pitao je Rosalind. ‘Nisam te očekivala još jedan sat.’ Baci pogled pored nje i zagleda se, bez topline, u mene. ‘Grace Gildee’, reče Rosalind. ‘Piše članak za Spokesman, o dobrotvornim balovima.’ Govorila je brzo, gotovo štucajući preko svojih riječi. ‘Maxwell Croft. Drago mi je.’ Pogleda me kratko. ‘Rosalind, hoćeš reći da pomaknu tvoj auto.’ Svaki prosvjed koji sam možda htjela izraziti nestao je već u mojim ustima. Moja volja nije se mogla mjeriti s njegovom. ‘Što ti je dala?’ ‘Ništa. Kako je Oscar?’ ‘Dobro, dobro. Nije ti dala baš ništa?’ ‘Ne.’ ‘Vjerojatno nije mislila da ima ikakvog smisla. Zašto da ti dâ Hermes torbu? Od nje će samo ostatak tebe izgledati još gore.’ ‘Jacinta, bi li mogla ne biti tako uvredljiva...’ ‘Još nije prekasno. Možda će nešto poslati kad izađe članak. Pretpostavljam da si vidjela ugovor?’ ‘Da.’ Jacinta je obećala Croftovima pravo autorizacije, što se nikad ne radi, čak ni za Toma Cruisea. Zato moj članak o gospođi Croft treba biti čisti panegirik. Sva sreća da mi se svidjela. Ja sam bila ta koja je ih upoznala jedno s drugim: Marnie i Paddyja. Bio je srpanj, ja sam navršila 17 i dobila ljetni posao kao konobarica u Boatmanu, gdje je Paddy bio barmen. Bila je to ustvari večer moga 17. rođendana - i Marniena. Marnie je navratila zajedno s Leechy nakon završetka posla; trebale smo proslaviti onako kako smo jedino znale: uz potoke pića. ‘Dođi da upoznaš Paddyja’, rekla sam, pomalo ponosna. Paddy je bio faca. Već je bio završio školu, godinu dana je radio u Londonu na građevini i krajem rujna trebao je krenuti na studij prava. Marnie i Leechy čule su sve o njemu - kao i mama, tata i Bid - jer je on bio jedini barmen koji je bio dobar prema meni. Od trenutka kada su ostali čuli da živim u Ulici Yeoman, gledali su me neprijateljski. Pogrešno su zaključili da sam bila iz bogate obitelji i namjerili se su mučiti me. ‘To rade svim novim curama’, rekao je. ‘Ne shvaćaj to osobno. Postoji oklada koliko će dugo trebati da se rasplačeš.’ ‘Neće me rasplakati’, rekla sam puna odlučnosti - koja je trajala oko pet minuta. Onda sam odlučila otići i naći posao negdje drugdje.

~ 260 ~ Bocca

Daša

‘Oni te se boje’, objasnio je tata. ‘Ti si obrazovana i drugačija. Ti si tamo samo u prolazu, a njima je to posao za cijeli život. Imaj suosjećanja.’ ‘Nemoj otići’, složila se mama. ‘Trpjeti prezir znači jačati karakter. Sjeti se Gandija.’ ‘Jebeš ih’, rekla je Bid. ‘Glupi strvoderi. Zaposli se kod McLibelsa, mogla bi dobiti obiteljski popust.’ Na kraju, kako su napojnice bile dobre i lokal je bio samo nekoliko minuta udaljen od kuće, odlučila sam ostati. Što bi se dogodilo da nisam? ‘Paddy’, pozvala sam ga. On je stavljao čaše u perilicu. ‘Ovo je moja prijateljica Leechy. A ovo moja sestra, Marnie. Moja sestra blizanka.’ Pozdravio je Leechy, onda sam čekala da izrazi obavezno iznenađenje u vezi s Marnie - tvoja blizanka? Uopće ne sličite! Ali on nije rekao ništa i na jedan nejasni trenutak pitala sam se što nije u redu. Ali kad sam ga pogledala, on je otvorenih usta buljio u Marnie, a ona je blenula u njega isto tako začuđena. Nešto se događalo - to se moglo dodirnuti. Drhtava, zmijasta senzacija protutnjala je po mojoj lubanji. Micko je prestao raditi nešto bučno s metalnom bačvom, lice mu je bilo zbunjeno, jer nije znao zašto nas gleda. Čak su vrlo pijani muškarac i žena sklupčani u separeu prekinuli svoje nemušto međusobno optuživanje i zurili u nas. U trenutku, Marnie i Paddy povezali su svoje živote. U roku od četrnaest sati Marnie je dala otkaz u pizzeriji gdje su ona i Leechy obje dobile posao i počela raditi u Boatmanu, gdje je Micka šarmirala i nagovorila ga da uskladi njezine i Paddyjeve smjene. Unatoč njezinu mjestu stanovanja, u Ulici Yeoman, ostali su se barmeni prema njoj odnosili blago i s nježnošću; tako je Marnie djelovala na muškarce. Također, bila je pod Paddyjevim protektoratom, a unatoč tome što je bio obrazovan i ambiciozan, svi su ga voljeli. Marnie mi nije prestajala zahvaljivati. ‘Ti si ga pronašla za mene.’ Nikad je nisam vidjela tako sretnu, i to je bilo olakšanje, jer ja nisam mogla normalno disati ako Marnie nije sretna. Ali iznenada sam postala višak. I prije smo imali dečke, ali ovo je bilo nešto drugo. Nije da sam bila sama i napuštena. Leechy je bila gotovo kao sestra, živjela je samo pet kuća od nas i stalno je bila kod nas. Onda bio je tu Sheridan, Paddyjev najbolji prijatelj od vrtića. Kao da su, već sa četiri godine, izabrali jedan drugoga, jer su znali da će kad odrastu zajedno osvajati komade kao par: bili su približno iste visine i grade (što je bitno kod parova koji osvajaju zajedno, ne možete ih uzeti zaozbiljno ako je jedan dvadeset centimetara niži od drugoga) i obojica su vrlo zgodni. Pošteno govoreći, ipak, koliko god Sheridan bio lijep sa svojom čistim nordijskim izgledom, Paddy je imao nešto posebno. Sheridan je prepušten Leechy i meni, uz malo predavanje od Paddyja da je Sheridan praktički njegov brat i da se trebamo dobro brinuti o njemu. Nas troje smo činili mali nelagodan ostatak grupe. Neobično je bilo to da sam ja bila u kontaktu s Paddyjem kao da je bio moj dečko. Viđala sam ga cijelo vrijeme i na poslu i kod kuće. Osjećala sam se kao da ne mogu ući u sobu, a da ga ne nađem unutra, ukrštenih nogu s Marnie, s rukom na njenoj majici.

~ 261 ~ Bocca

Daša

Mama i tata uvijek su nas poticali da dovodimo dečke doma, ali se njihova poznata tolerancija iscrpila za nekoliko dana. ‘Sišao sam u kuhinju da uzmem komad kolača’, bjesnio je tata, ‘i nađem ih tamo... kako se... rade ono.’ ‘Ono?’, zapitala je mama uznemireno. Koliko god bila liberalna ovo joj nije bila dobra vijest. ‘Ne ono ono. Ali ljubili su se, žvalili. Ili kakav je već grozni izraz danas u modi. Stalno visi ovdje. I kad napokon ode kući, ona provede pola večeri s njime na telefonu. O čemu li razgovaraju? Ježi mi se koža od njega.’ ‘Ježi ti se koža? Zašto?’ ‘Previše se trudi biti simpatičan.’ ‘Nije istina!’, mama i ja smo bile jednoglasne. ‘On je samo dječak!’, rekla je mama. ‘Ne možeš pripisati takav cinizam nekome tko je tek dječak!’ ‘Ima devetnaest godina. Prestar je za nju.’ ‘Samo dvije godine.’ ‘Dvije godine je puno u toj dobi. I stalno su zajedno. To nije zdravo.’ Ali mama nije mogla odoljeti ne uzeti Paddyja pod svoje okrilje. Bila je slaba na tu zapuštenu djecu, a Paddy je bio savršen primjer: njegova je majka umrla; otac je bio rijetko kod kuće; u njegovoj u kući nikad nije bilo hrane. Najmanje što je mogla bilo je nahraniti to jadno stvorenje. ‘Misliš da je sad loš’, rekla je Bid tati. ‘Da, mislim, baš mislim’, kazao je tata. ‘Čekaj kad ode u rujnu. To će tek biti prava zabava. Tada neće imati vremena za takve kao što je Marnie’, proricala je Bid. ‘Naša mala Marnie’, mora da je imala isti predosjećaj kao i Bid, jer kako je rujan odmicao, počeo je niz potresa koji je odredio ton tri sljedeće godine: Potres 1 ‘Sve je upropašteno!’, Marnieno vikanje prodiralo je kroz zidove. ‘Ovo je ljeto bilo najsavršenije vrijeme u mom životu. Sad moram opet u školu, a ti ideš na koledž. Nemoj ići!’ Mama se lecnula i promrmljala: ‘Nije to trebala reći.’ Mama, tata, Bid, Leechy, Sheridan i ja sjedili smo u kuhinji, dok se bučni meč odigravao u susjednoj sobi. Bilo je nemoguće ne čuti. U početku smo se pokušali pretvarati da vodimo nekakav razgovor, ali na kraju smo odustali i samo slušali. ‘Ali moram ići’, vikao je Paddy. ‘To je moja budućnost, moj život.’ ‘Mislila sam da sam ja tvoj život.’ ‘Jesi! Ali moram steći nekakve kvalifikacije da bih mogao zarađivati za život. Kako ću se inače brinuti za tebe?’ ‘Ali nećeš htjeti. Srest ćeš sve te druge... djevojke! One će ti se sviđati i ti ćeš se sviđati njima i zaboravit ćeš na mene.’ ‘U pravu je’, rekla je Bid. ‘Uvijek sam mislila da je malo tupa, ali u pravu je.’

~ 262 ~ Bocca

Daša

‘Neću!’, vrištao je Paddy. ‘Tebe volim, samo tebe volim i nikad neću voljeti nijednu drugu.’ ‘Da, da, da sam samo dobila novčić svaki put kad mi je muškarac to rekao...’, mrmljala je Bid. Potres 2 ‘Šššš, šššš... ne čujem’, rekla je Bid. ‘Što je ovaj put?’ ‘Nisam sigurna.’ ‘Hajde da se svađamo do šest, a onda ćemo popiti čaj’, reče tata. ‘Blizanci, stranica 84. Alise u zemlji čudesa.’ ‘Šššššš!’ ‘Paddy, što nije u redu?’, preklinjala je Marnie. ‘Ako moraš pitati’, optuživao je on, ‘onda nema smisla da ti govorim!’ Došao je, hladan, rabijatan, i vrlo ljut, a uznemirena Marnie ga je brzo odvela u dnevnu sobu. ‘Pokušavao sam te zvati sinoć... ali telefon je bio zauzet... linija bi trebala biti sloboda od 20 do ponoći...’ ‘Ali, Paddy, i drugi ljudi žive u ovoj kući, možda su oni telefonirali.’ ‘Ali nisu drugi ljudi bili na telefonu, zar ne? Ti si bila. Gledaj, ja znam, Marnie, možeš mi prestati lagati.’ ‘Ne lažem!’ ‘Ja znam s kim si razgovarala.’ ‘Tko je bio?’, pitala je mama. ‘Graham Higgins’, rekla je Leechy. ‘Njegova mama ga je natjerala da je zove, da mu Marnie objasni neku Yeatsovu pjesmu, jer se boji da će pasti iz engleskog.’ ‘Visoki momak? Igra ragbi?’, reče Bid. ‘Kako Paddy zna da je razgovarala s njim?’ ‘Leechy mi je rekla’, derao se Paddy. ‘Sve znam!’ Šokirani, mama, tata, Bid, Sheridan i ja okrenuli smo se i pogledali Leechy. ‘Nisam znala da ne zna’, zavijala je Leechy. ‘On me zvao. Izvukao je to iz mene.’ ‘Kako?’ ‘Šuti! Ne čujem!’ ‘Ali Graham je ništa, on je nitko!’ Marnie je izjavila. ‘Ti mu se sviđaš.’ ‘Ne sviđam.’ ‘I sigurno se on tebi sviđa. Razgovarala si s njim najmanje sedamnaest minuta, dok sam ja stajao na hladnoći, pored telefonske govornice, i pokušavao nazvati djevojku koju volim, kojoj čak nije ni stalo - jebeš sve! Idem!’ ‘O Paddy, ne! Ne idi, Paddy, ne!’ ‘Bože, to je tako romantično’, Leechy je rekla tiho. ‘Ti si budala, dijete’, rekla je Bid. ‘Je li to Paddy... plače?’, upitao je tata. ~ 263 ~ Bocca

Daša

‘Netko plače.’ Jasno su se čuli snažni jecaji. ‘Mislim da oboje plaču’, rekla je mama. Tako su često završavale njihove svađe. Ili tako ili bi jedno od njih odjurilo iz kuće. Nekad bi to bio Paddy, nekad Marnie, iako je ona tu živjela. Tko god bio, nikad ne bi daleko otišli. Nakon nekoliko minuta, pozvonili bi i netko od nas bi morao otvoriti ulazna vrata da ih pusti unutra kako bi se nastavili svađati. Plačljivi zvuči konačno bi prestali i nastupila bi tišina. To je značilo da se prešli na ljubljenje i seks pomirenja. ‘To je sve, narode’, rekao je tata, ustajući. ‘Ponekad je dobro, kao neka sapunica’, rekla je Bid. ‘Kad smo već kod sapunice, nadam se da su odjeveni i pristojni, jer moja serija počinje i ja ulazim.’ Potres 3 ‘Gotovo je’, kazala je Marnie. ‘Ja i Paddy. Ovaj put je drugačije.’ Bilo je drugačije. Bila je smirena, a ne bolno rastrgana. ‘Ali vi se volite!’, protestirala je Leechy. Marnie zatrese glavom. ‘Previše se volimo. Uništavamo jedno drugo. To mora prestati.’ Bilo je nešto u njenoj sabranosti što nas je navelo da je shvatimo ozbiljno. ‘Možda si u pravu’, rekla je Leechy. ‘On te stvarno voli, ali vi budite ono najgore jedno u drugom. Sva ta ljubomora... Možda trebaš drugačijeg muškarca, a on treba drugačiju ženu.’ Nismo tada shvaćali da se planira sama dobrovoljno prijaviti za to mjesto. ‘Nemoj.’ Marnie se zgrčila, držeći se za trbuh. ‘Pomisao da je s nekom drugom...’ ‘Ali i ti ćeš upoznati nekog drugog’, predviđala je Leechy. Marnie je zatresla glavom i izvadila veliku zelenu bocu, iz koje je nategla veliki gutljaj. Tatin absint. On će pošiziti. ‘Neću.’ ‘Hoćeš, hoćeš.’ ‘Čak i ne želim. Za mene je gotovo. Paddy je bio taj. Ja ću se ubiti.’ ‘Ne budi luda’, Leechy je bila zgrožena. ‘Ljudi se ubijaju. To se događa. A ja spadam u takve osobe koje se ubijaju.’ ‘Idem po mamu.’ ‘Uvijek sam znala da ću umrijeti mlada’, objasnila je Marnie, sklupčana u krevetu. ‘Opet je čitala Bronteove’, prošapta tata ljutito. ‘I je li to moj absint što pije?’ ‘Nemojte se vrijeđati’, reče Marnie mami i tati, ‘ali voljela bih da se nisam ni rodila. Previše osjećam, cijelo vrijeme, i to mrzim. U stvari želim umrijeti.’ ‘Kako bi se ubila?’ Mama je pitala, imajući na umu savjete iz informativne brošure za roditelje suicidalnih tinejdžera i insinuirajući da blefira. ‘Prerezat ću vene?’ ‘Čime?’

~ 264 ~ Bocca

Daša

‘Ovim.’ Iz džepa svojih traperica Marnie izvadi skalpel. ‘Daj mi to! Daj mi to!’ Mrzovoljno ga preda. ‘Ali, mama, u kupaonici ima britvica, noževa u kuhinji, još skalpela u mojoj torbi za likovni. Čak ako sve to pokupiš, mogu se popeti na krov i skočiti ili otići na lukobran i bacit’ se u more.’ Mama i tata stajali su, približivši međusobno glave, pokušavajući napraviti neki plan. ‘Sad ćemo nekako prebroditi noć’, rekla je mama. ‘Čak ako treba ostati budni uz nju cijelu noć, onda ćemo ujutro naći nekog dobrog jungovca.’ ‘Da barem imamo dječake’, rekao je tata. ‘Ne bismo imali ovakve nevolje s muškima.’ Unatoč vjerovanju da absint tjera u ludilo, Marnie je bila zastrašujuće prisebna. Sjedila je na krevetu, mirno objašnjavajući kako je nesposobna nositi se s osjećajima koje svatko drugi može podnijeti. ‘Ne mogu preživjeti bol da ne budem s Paddvjem’, kazala je. ‘Ali svima nam se srce slomi u nekoj fazi’, rekla je mama. ‘To spada u ljudsko stanje. Sjećam se kad sam imala petnaest godina i mislila da nikad više neću biti sretna.’ ‘Ali neki ljudi jednostavno ne mogu podnijeti bol što uopće žive. Zašto misliš da se ljudi ubijaju?’ ‘Da, ali...’ ‘Meni nedostaje neki dio koji je Grace dobila. Prekidač kojim se gase osjećaji. Dobili ste cijelu osobu kad ste dobili Grace, ali sa mnom ste dobili kržljavca. ja sam sastavljena od ostataka.’ ‘Ne, Marnie, ne.’ ‘Voljela bih da sam mogla izabrati da se ne rodim. Mislite li da ima negdje neki tor za nerođene duše? Neko crno mjesto za sve nas koji smo suviše defektni da budemo rođeni?’ ‘Ti nisi defektna, ti si savršena!’ ‘Vi ne znate što ja znam, vi ne znate kako je to biti ja.’ Mama, tata i ja trudili smo se jako, ali ona je parirala svojom sigurnošću kako bi joj bilo bolje kad bi bila mrtva. Na kraju smo utonuli u očajničku tišinu i slušali udaranje kiše na ulici i po krovu. Tata je već počeo drijemati, kad smo čuli jaukanje izvana. ‘Što je to?’, upitala je mama. ‘Ne znam’, rekla sam. Mišići su nam bili ukočeni dok smo napeto osluškivali. Onda smo čuli jasno. ‘Maarr-nie.’ Nas četvoro bacili smo se na prozor. Ispred kuće, nasred ulice, na kiši koja je lijevala, stajao je Paddy, u svom ruskom vojnom širokom kaputu, bijeloj košulji na kojoj nije bilo nijednog gumba i prastarim crnim barmenskim hlačama poderanima na koljenima. ‘Maarr-nie.’ Raširio je ruke, otkrivajući gola prsa. ‘Volim te!’ I tada se Marnie sjurila niz stepenice, izletjela kroz ulazna vrata i otrčala prema njemu. On ju je podigao, zavrtio, a onda posjeo, zalijepivši svoje lice

~ 265 ~ Bocca

Daša

za njezino. Spojeni usnama, spustili su se na koljena, suze su im se miješale s kišom. ‘Pretpostavljam da to znači da sada možemo na spavanje’, rekao je tata. ‘Bilo je to nešto najromantičnije što sam ikad vidjela’, rekla je Leechy sutradan. ‘Bilo je kao u Orkanskim visovima.’ ‘Gotičke bljezgarije’, rekao je tata prezirno. ‘Jesu li svi zaboravili da je Heathcliff bio psihopat? Ubio je Isabelina psa.’ Marnie i Paddy sklupčali su se u Marnieom krevetu, oboje u mirnom snu, kao djeca koja su prošla kroz neki pakao. Mi ostali bili smo živčani i iscrpljeni, potpuno iscijeđeni od ovog emocionalnog vlaka smrti. ‘Oprostite mi što postavljam tako malograđansko pitanje’, rekla mama. ‘Ali sve to, sinoć? Je li to normalno?’ ‘Nije’, rekao je tata. ‘Nisi vidjela Grace da se tako ponaša.’ ‘Samo zato jer ja nemam dečka’, rekla sam skačući u Marnienu obranu. ‘Zašto ne?’, pitala je Bid. ‘Što nije u redu s tobom?’ ‘Ništ...’ ‘Suviše si izbirljiva, to je tvoj problem. Još nisi izgubila nevinost?’ ‘Bid! Prestani!’ ‘Shvatit ću to kao ne. Što je sa Sheridanom? On je dobar, nije takav frajer kao Paddy, ali uopće nije loš’, rekla je Bid. ‘Bi li hodala s njim?’ ‘Ne.’ Sheridan je bio duhovit i, da, lijep, ali nije mi se sviđao. Ni ja se njemu nisam sviđala. Njemu se sviđala Marnie. Bila sam uvjerena. ‘Čak kad bi Grace imala momka, ne bi tu bilo vike’, rekla je Bid. ‘Grace je uvijek bila pomalo dosadna. Ali ako želite dramu, Marnie je cura za vas. ‘Jesi li u lndependentu vidjela fotografiju Kaplana sa Zarom Kaletsky, kao dva golupčića?’, pitao me TC. ‘Koga? Modela?’ ‘Glumice, glumice. Volio sam je gledati u Liffey Lives. Dok nije otišla iz Irske.’ ‘Vratila se?’ ‘Došla je kući samo na praznike.’ ‘Onda to s Kaplanom ne može biti ozbiljno. Kako to misliš ‘kao golupčići'?’ ‘Njegova ruka položena na njenu stražnjicu. Bože, prelijepa je, prelijepa.’ TC je uzdahnuo. ‘Što vidi u tom zvekanu?’ To: [email protected] From: [email protected] Subject: Intervju s Madonnom Zahvaljujemo na vašem interesu za Madonnu. Nažalost, za intervju je izabran drugi novinar. Prokleti Irish Times, kladim se. Razočaranje se razlilo u meni i cijelu me, povuklo prema dolje. Čelo sam položila u šake. ~ 266 ~ Bocca

Daša

Bilo je nepodnošljivo frustrirajuće. Ja bih to napravila bolje nego Times: ja volim Madonnu. Odrasla sam s njom, ja razumijem što je ona. Sjela sam, kuhala u sebi i čekala da se počnem osjećati bolje. Čekala još malo, a kada je razočaranje još žarilo u meni dobila sam iznenadnu ideju: nazvat ću Patty Lavezzo u posljednjem pokušaju ne bi li ponovno razmotrila odluku! U ovoj fazi nisam ništa mogla izgubiti i ako to učinim s dovoljno strasti, mogla bi se predomisliti. ‘Patti Lavezzo.’ Uvijek je odgovarala na pozive kao da joj netko mjeri vrijeme štopericom. ‘Zdravo, Patti, ovdje Grace Gildee, iz irskog Spokesmana. Možete li, molim vas, opet razmotriti svoju odluku?’ Govorila sam brzo tako da me ne može prekinuti. ‘Mi bismo napravili odličan članak o Madonni. Imamo najveću tiražu medu ozbiljnim dnevnicima u Irskoj. Imamo dosljedan stav i možemo jamčiti jedan dubinski, inteligentan prikaz, ali istovremeno imamo u vidu i komercijalne aspekte...’ ‘Hej, stanite! Odakle ste rekli da zovete?’ ‘Spokesmana.’ ‘Da, ali... intervju smo i dali Spokesmanu.’ U meni se prolomila nada i sunce se pojavilo, toplo i sjajno. ‘Jeste? Ali upravo sam dobila e-mail...’ ‘Da, samo trenutak, da vas nađem na ekranu. Da, evo. Irska. Spokesman. Casey Kaplan. Jeste li to vi?’ Otišla sam u toalet i stvarno plakala. Onda sam zvala Damiena i još plakala. ‘Ja sam zaglavio u Parlamentu’, rekao je. Ali mogao bih biti s tobom za sat vremena.’ ‘Ne, ne prekidaj posao. Naći ću nekog zabušanta da ode sa mnom u pub. Ili ću se napiti ili pušiti, a piće mi izgleda kao sigurnija varijanta.’ ‘Gledaj, sad krećem tebi. Možda za manje od sata...’ ‘Ne, Damien, nemoj.’ Bila sam dirnuta njegovom spremnošću. ‘Bit ću dobro.’ Nisam morala tražiti druga u piću. Iako je bilo tek 15 sati, Dickie McGuinness bio je jako voljan ostaviti alat i pratiti me u Dinnegans. ‘Zašto si plakala?’, pitao je dok je stavljao džin i tonik preda me. ‘Tko kaže da sam plakala?’ ‘Gospođa Farrell. Ona je razglasila, svima je rekla.’ Obično bih sve porekla, ali bila sam suviše tužna. ‘Kaplan me zajebao. Ukrao je moj intervju s Madonnom. Znao je koliko sam ga jako željela.’ ‘Je li, baš?’ ‘Svi su znali! Grozno je kad te pobijede druge novine, Dickie, ali tvoj vlastiti kolega...To je previše. Mrzim ga.’ ‘Kao i svi ostali. Iskopali smo koliko ga plaćaju.’ Zastala sam. Nisam znala mogu li to podnijeti. ‘Koliko?’ ‘Sigurno želiš znati?’ Uzdahnula sam. ‘Hajde, reci.’ ‘Tri puta više nego što ti dobivaš.’ Pustila sam da mi se to slegne. ‘Kako znaš koliko mene plaćaju?’

~ 267 ~ Bocca

Daša

On dodirne nos. ‘Znaš mene, Grace. Ja puno znam.’ Opet sam uzdahnula. Što sam mogla? Ništa. Svijet nije pravedan. Otkad je to novost? ‘Ispričaj mi priču, Dickie.’ ‘Što bi voljela?’ ‘Tvoja prva dekapitacija.’ Bilo je utjehe u poznatim stvarima. ‘Dobro, evo, ovako je bilo.’ Namjestio se u stolcu i započeo putovanje stazom sjećanja. ‘Bio sam žutokljunac, tek devetnaest godina, pokrivajući svaku izložbu pasa i ponija za Limerick Leader, kad dođe poziv da je pronađeno neko tijelo.’ Ali je novinar crne kronike bio u bolnici, s ranom od sačmarice u stražnjici. ‘Ali je novinar crne kronike bio u bolnici, s ranom od sačmarice u stražnjici i Theo Fitzgibbon, urednik, kaže mi ‘McGuinness, morat ćeš ići'. Kažem, skupljajući notes i olovku, napuhan kao paun: ‘Što mi možeš reći, Theo?’ ‘Gospodin Fitzgibbon za tebe’, kaže Theo. Stara škola, onda nije bilo osobnih imena.’ Nikad ga nisam vidio bez ovratnika i kravate. ‘Nikad ga nisam vidio bez ovratnika i kravate, Grace. ‘Mrtvac je pronađen u nekoj ledenoj škrinji koja se ne koristi. Mlad, muškarac, mrtav kao ptica dodo’, kaže Theo. ‘I još nešto - nema glavu.’ ‘Glavu? Gdje mu je otišla?’, kažem ja kao tobožnji znalac. Mora da mu ju je netko odrezao. ‘Mora da mu ju je netko odrezao’, kaže Theo. ‘Nemoj nas osramotiti, McGuinness’, kaže. Što je značilo...’ ‘Ne povraćaj pred drotovima’, rekosmo zajedno. ‘... Uvijek bi je ponovno pronašao. Bez obzira na to gdje se kretala, on bi joj ušao u trag. Kuća joj je bila kao tvrđava. Imala je svakojake sigurnosne uređaje. Alarme, gumbe za paniku, čak i sobu panike. Ali na dvorišnim vratima bila su vratašca za mačku.’ Bilo je to u uredu Ženske pomoći, razgovarala sam s direktoricom Laurom Venn. Jacinta je, vrlo nevoljko, pristala da napišem članak o obiteljskom nasilju - nije baš obećala da će ga objaviti, rekla je da ćemo ga držati u rezervi za dane kad nema dovoljno vijesti. ‘Što je bilo s vratašcima za mačku?’, pitala sam, osjećajući strepnju za nepoznatu ženu. ‘Na njima nije bilo alarma, to je bilo jedino mjesto u kući gdje se moglo ući neprimijećeno.’ ‘Ali sigurno su bila premala da čovjek kroz njih uđe?’ ‘Bila su. Ali ona je otputovala s djecom za vikend i dok je nije bilo, on je došao s alatom i povećao vrata. Dovoljno da se uvuče puzeći i uđe u kuću, ali ne i dovoljno da se primijeti da je nešto na njima rađeno.’ ‘I što se dogodilo?’ ‘Ušao je. Skrio se na tavanu.’ ‘I što se onda dogodilo?’, bila sam na rubu stolca.

~ 268 ~ Bocca

Daša

‘Ubio ju je.’ ‘Što? Potpuno?’ Laura se napola nasmiješi. ‘Oprostite’, rekoh. ‘Bilo je to stvarno glupo reći.’ Ali očekivala sam neki spas u zadnji čas kao da je život epizoda iz Sretnih dana. ‘Kad ga je ostavila, zakleo se da će je pronaći i ubiti i to je i učinio. Pred djecom.’ ‘I kako je to završilo? Bila je mrtva?’ ‘Bila je mrtva.’ Ostala sam bez daha, u praznini. ‘I djeca su ostala bez majke? I oca, pretpostavljam, ako je bio u zatvoru.’ ‘Nije bio u zatvoru. Sudac se nad njim sažalio. Ostao je na slobodi s uvjetnom kaznom.’ ‘Ne!’ ‘To se često događa.’ ‘Ali zašto žene opće završe s takvim luđacima?’, povikala sam u izljevu frustracije. Naravno da sam znala zašto - barem teoretski sam znala - ali me stvarnost izluđivala. ‘Jer muškarci ne oglašavaju činjenicu da su luđaci.’ Laura se tužno nasmije. ‘Često su ti ljudi vrlo šarmantni. A proces je vrlo suptilan. U početku kontrola može izgledati jako romantično - znate te stvari, ‘Hajmo ostati kod kuće, samo ti i ja, toliko te volim da ne mogu podnijeti da te dijelim'. Dok jednog dana žena ne otkrije da se otuđila od prijatelja, obitelji i da je potpuno izolirana. ‘Pa zašto onda ne zove policiju?’ Opet sam znala odgovor, ali nisam mogla ne postaviti to pitanje. ‘Jer on obećava da će se promijeniti’, kaže Laura. ‘Da to neće učiniti opet. U prosjeku žena bude pretučena ili udarena trideset i pet puta prije nego se obrati policiji.’ ‘Trideset i pet puta? Ne, to ne može biti istina.’ ‘Da. Trideset i pet puta.’ ‘Grace, dušo, žao mi je. Stvarno mi je žao.’ Casey Kaplan, stajao je pred mojim stolom. Nisam ni morala pogledati. Znala sam da je on, jer je zrak oko mog stola iznenada zamirisao na noćni klub. ‘Zbog čega?’ Nisam prekidala pisanje. ‘Zbog tvog intervjua s Madonnom. Ja ga nisam tražio. Sami su mi ponudili. Nisam ni znao da si ti bila u igri.’ ‘Nema veze.’ Još uvijek nisam podizala pogled. Mogla sam vidjeti samo rasporak na njegovim trapericama i veliku glupu srebrnu kopču u obliku orla na pojasu. ‘Nisam ni znao da ga ti želiš.’ Bespomoćno je slegnuo ramenima. Znala sam to, jer su mu se ruke pojavile u mom vidnom polju, a onda nakon jednog trenutka opet nestale. Dovoljno dugo da vidim njegovo prstenje. Veliko glupo srebrno prstenje na mnogo prstiju. ‘Grace, tvoj sam dužnik. Ako bilo što mogu učiniti da ti nadoknadim, reci mi... Preklinjem te, dušo.’ ~ 269 ~ Bocca

Daša

‘Dobr...’, odgrizla sam kraj riječi. ‘Još jedna stvar, Kaplane.’ Prestala sam tipkati zbog ovoga i pogledala ga u oči. ‘Ne zovi me dušo.’ ‘Radoznalost je ubila mačku’, Dicki McGuinness reče jednim kutom usana. ‘A jedna informacija ju je oživjela.’ ‘Što?’ ‘Informacija za tebe.’ ‘O prestani, Dicki!’, rekla sam. ‘Govori normalno. Ako mi imaš nešto reći, samo reci.’ ‘Dobro’, rekao je, povukavši stolac bliže mom stolu. ‘Znam tko ti je zapalio auto u rujnu.’ Samo sam ga pogledala. ‘Lemmy O'Malley i Eric Zouche.’ Imena mi nisu ništa govorila. ‘I znaš zašto su to učinili?’ ‘...Ne...?’ ‘Jer im je netko platio, Grace. Tri stotine eura svakom.’ ‘Platio im?’ Mislila sam da je bilo slučajno, kao jedna od onih stvari koje vam se događaju kad živite u velikom gradu. ‘Da, Grace, platio im. Bilo je namjerno. Ti si bila meta.’ Od načina na koji je rekao ‘meta’ srce mi je došlo u grlo. ‘Tko im je platio?’, ovo sam prošaptala. ‘Sad, to ne znam.’ ‘Zašto ih nisi pitao?’ ‘Nisam s njima imao posla. To je samo informacija koja se pojavila u toku jedne druge - ‘, napravio je pauzu tražeći pravu riječ, ‘ - istrage. Kome si stala na žulj, Grace?’ ‘Dickie, ne znam.’ I stvarno sam osjećala strah. ‘Daj, Grace, noge rade samo ono što im kaže glava’, kazao je pokazujući prvo glavu pa potom prema svojim stopalima. ‘Dickie, kunem se -’ Moj je telefon zazvonio. Automatski sam pogledala zaslon: bila je Marnie. Obuzeta novim, drugačijim nemirom, rekla sam Dickiju: ‘Moram se javiti. Ali nemoj otići.’ Dohvatila sam slušalicu: ‘Marnie?’ ‘Nick ovdje.’ ‘Nick?’ Ne. To je bila vrlo loša vijest. Bila sam tek napola svjesna da se Dickie udaljava na vrhovima prstiju, pokazujući prstom na vrata i lupkajući na sat. ‘Opet se... dogodilo?’, upitala sam Nicka. ‘Da’, rekao je. Ne. Ne, ne, ne. ‘Mislila sam da nakon zadnjeg puta... Koliko je loše?’ ‘Jako loše, Grace. U bolnici je...’ ‘Isuse, ne.’ ‘... tri slomljena rebra. Nagnječenja, unutrašnje krvarenje.’

~ 270 ~ Bocca

Daša

‘Isuse Kriste. Prošlo je tek - koliko? - šest tjedana od zadnjeg puta?’ Trebala sam onda otići u London. Krivnja me preplavila. ‘Razmaci postaju sve kraći, a ozljede su sve gore’, rekao je Nick. ‘Rekli su mi da će se to dogoditi. Rekao sam ti, Grace.’ ‘Nick, moraš nešto učiniti. Obratiti se za pomoć. Stručnu pomoć.’ ‘Jesam!’ ‘Ovako više ne može!’ ‘Grace, znam. Pokušao sam naći pomoć, činim sve što mogu...’ Nismo se mogli složiti oko toga što napraviti i na kraju sam odložila slušalicu i sklupčala se, zabivši ruke između bedara. Trebam li reći mami i tati? Ne. Oni imaju dovoljno briga s Bid: ta kemoterapija tako ih je iscrpila, sve ih je iscrpila. Ja ću otići u London i to sama srediti.

~ 271 ~ Bocca

Daša

Nosio je njezinu torbu iz automobila i brižno joj pomogao da uđe u kuću. ‘Što bi sada htjela raditi?’, upitao je. ‘Samo bih htjela u krevet.’ ‘Dobro’, nacerio se. ‘Nećeš imati ništa protiv da ti se pridružim.’ ‘Hm...’ Možda nije dobro razumjela. ‘Idem ravno u krevet da odspavam.’ ‘Hajde, možeš ostati budna dvadeset minuta.’ Usmjeravao ju je prema spavaćoj sobi. Otkopčavao je traperice, s jasnom namjerom. ‘Skini gaćice.’ ‘Ali... ne! Pa upravo sam. imala pobačaj.’ ‘Pusti izgovori...’ Gurnuo ju je na krevet, koljenom je držao u ležećem položaju dok joj je skidao čarape i gaćice. ‘Molim te, prestani. Mogla bih dobiti infekciju. Ne smijem se seksati tri tjedna.’ ‘Umukni.’ Bio je na njoj, ulazio je u nju, u krv i sluz, stružući bolno tkivo svojom mahnitošću. Onda odgurne svoje tijelo rukama, kao da je napravio sklek, i ošamari je, snažno, preko cijelog lica. ‘Jebemu... daj se potrudi barem izgledati kao da uživaš.’

~ 272 ~ Bocca

Daša

Marnie

Grace je dolazila. ‘Bit će ovdje sutra ujutro’, Nick je stajao na pragu spavaće sobe. Rekao joj je to hladno, a onda se smekšao. ‘Trebaš li što?’ Htjela je znati koliko je Grace ljuta, ali nije mogla pitati. Odmahnula je glavom bez da ga je pogledala. Nick ju je ostavio samu s njenim nepodnošljivim sramom. Čim je zatvorio vrata, sve je u sobi izgledalo kao oružje: mogla je razbiti ogledalo i rasjeći arteriju krhotinom, mogla je ispiti sredstvo za čišćenje kupaonice, mogla se baciti kroz prozor... Ali samoubojstvo nije dolazilo u obzir: već je svima učinila tako ružne stvari - njenim nedužnim kćerima, sirotom Nicku. Njena je kazna da ostane u životu. Nikad više neću piti, nikad više neću piti, nikad više neću piti. Užas osvješćivanja bio je kao da je istovarena u paklu. Ovog puta našla se u bolnici, grube ruke na njoj, ugljeno piće odvratnog okusa ugurano joj u grlo. ‘Za detoksikaciju’, rekla je sestra. ‘Gdje sam?’ ‘Bolnica Royal Free. Tri napukla rebra, nagnječenja, unutarnje krvarenje. Dobro smo se proveli noćas, je li?’ U bolnici. Isuse Kriste, ne. Mora izaći odavde prije nego što itko - Nick otkrije gdje je. Ali Nick je već saznao i krenuo prema njoj: i sad je željela još ostati tu, jer to što je ozlijeđena toliko da mora biti u bolnici, premda vlastitom krivnjom, izazivalo je kod ljudi, Nicku, u svakom slučaju, neki poseban obzir. To će makar privremeno - obuzdati njegovu ljutnju, i možda će ista magija djelovati i na Grace. Ali bolnički kreveti su bili potrebni pravim’ bolesnicima, ne onima koji su popili toliko votke da su mislili kako je dobra ideja pretrčavati preko ceste baš kad se promijeni svjetlo na semaforu i da ih obori motocikl. Nakon samo šest sati bila je otpuštena, i čim se našla kod kuće, u vlastitom krevetu, zaklon koji joj je davala bolnica nestao je i smatralo se da je dovoljno dobro da Nick može pustiti na nju svoj hladni tihi bijes. Liječnik je umanjio težinu dijagnoze. Marnie nije imala čak ni nagnječenja kako je u početku mislio: razlog što nije znala koji je bio dan jednostavno je u tome što je bila ‘omamljena pićem'. Čula je kako je liječnik tu frazu izrekao Nicku i ona joj se urezala u glavi, ponavljajući se nanovo i nanovo. Omamljena pićem. Omamljena pićem.

~ 273 ~ Bocca

Daša

Neobično je bilo to što se uopće nije namjeravala opiti. Nije to bio loš dan na poslu, barem jednom, i kad je Rico predložio jedno piće na brzinu u lokalu, odbila je. Kad god je išla na ‘jedno na brzinu’ s Ricom, to nije dobro završilo. ‘Mi nismo dobri jedno za drugo’, rekla bi. Zvučalo je to kao fraza iz nekog filma B produkcije. ‘Nas samo ne razumiju.’ Rico je izdržao njezin uporni pogled kao neki barski heroj. Njegove oči kao u psića iznenada su joj izgledale jezive. ‘Guy kaže da te se trebam kloniti.’ ‘Guy sad nije ovdje.’ Ali Guy bi mogao saznati... ‘Što ako me otpusti?’ upitala je. ‘Nas.’ Rico je zatresao glavom. ‘Samo je ljubomoran što više voliš mene, ali ja sam njegov najbolji broker. I neće otpustiti tebe.’ Oklijevala je. Ne, ne bi trebala o tome razmišljati. ‘Jedno piće, Marnie. Skoro će Božić.’ ‘Tek je 1. prosinca.’ ‘Što u tome ima loše?’, ulagivao se. Što u tome ima loše? Neodlučnost ju je paralizirala. Trebala bi biti jaka, ali bilo bi tako lako, tako bezbolno jednostavno... kliznuti... ‘Samo jedno’, rekla je. Možda dva. Definitivno ne više od tri. Kad su već bili kod četvrtog, više nije bilo važno. Ona je bila sretna i brbljava, sprijateljena s cijelim svijetom i slobodna od svih briga. Nick će poludjeti kad sazna da je opet pila - i što je još gore, da je pila s Ricom - ali to nije važno. Guy će isto tako izgubiti glavu, ali - opet - to nije važno. Ona i Rico upustili su se u razgovor s nekim ljudima za susjednim stolom u pubu: čovjek u plavoj trenirci i tri napirlitane žene. Ili su možda bile samo dvije, čak ni sada nije bila sasvim sigurna. Misli da se sjećala kako pita jednu od tih žena gdje je otišla njena sestra i ženu kako kaže: ‘Ne, dušo, ona je samo konobarica. Bože, vi ste pijaniji čak i od nas.’ Ali možda je to sanjala. Žene su bile jako preplanule i savijale su se pod teretom nakita, pomalo debeljuškaste, ali su bile neposredne. I kada je jedna od njih dotakla Marnie oštrim vrškom cipele u cjevanicu i rekla, ‘Idemo u klub’, Marnie je odlučila prihvatiti poziv. Rico ju je pokušao zaustaviti. Svađali su se, ali kakve god bile pojedinosti znala je da je to mlaka svađa, bili su suviše pijani da bi se mogli svađati s imalo žara. ‘Oni si KRIMinalci’, govorio je Rico. ‘Oni si KRIMinalci. Izgledaju simpa, ali su KRIMinalci.’ To je bila zadnja stvar koje se mogla sjetiti - prazno, sve prazno - do bolnice. Izgubila je osam sati svog života. Je li otišla u klub? Je li ostala u pubu s Ricom? Nije znala. Hitna pomoć ju je pokupila u Cricklewoodu, na drugom kraju Londona - što je tamo radila? Iznenadni užas izazove joj vrtoglavicu. Ne misli o tome.

~ 274 ~ Bocca

Daša

Pogledala je na svoj mobilni. Mogla bi Ricu poslati poruku i pokušati skupiti komadiće sjećanja, ali joj je ta misao bila silno odbojna. On je bio odbojan, a tražiti ga značilo bi da se to stvarno dogodilo: pijanstvo, svađa u pubu. Što se tiče onoga čega se nije mogla sjetiti - više je voljela ne znati. I zapravo, sve je bio u redu. Da, sve je bilo u redu. Bez obzira na to što se dogodilo, sada je bila u svom domu i sigurna. Doma i sigurna, istina s ozljedama, ali samo lakšim - svatko može imati napuknuto rebro, sigurna je da je čula kako se to nekome dogodilo na satu joge, kad se zanio s dubokim disanjem. Sve je bilo u redu. A onda se sjeti da Grace dolazi iz Dublina, a Grace bi sjela na avion i došla u London samo ako je stvar jako ozbiljna. Strah se vrati, dovoljno snažan da je zaguši. Koliko je Grace ljuta? Mogla bi je nazvati da sazna ali - opet - bilo joj je bolje ovako, kad ne zna. Do dolaska Grace, izdržat će tako što će zatvoriti sve kanale: čuti ništa, misliti ništa, osjećati ništa. Ali glava joj treptala, palila se i gasila, palila i gasila, i u njoj su odjekivale razne rečenice: Omamljena pićem. Tri napuknuta rebra. Mogla je poginuti. Novi val užasa je zapljusne i iznenada, kao da prvi put čuje o tome, zgrozi je veličina njezinih ozljeda. Slomljene kosti! Ne samo kvrge i modrice, već slomljene kosti! To je ozbiljno, ozbiljno, ozbiljno. Barem joj je sve postalo kristalno jasno: ne može više nikad piti. Neće više nikad piti. Bilo je to jasno i lako. Njeno je ponašanje bilo toliko izvan granica prihvadjivog, oprostivog ili čak objašnjivog da je samu sebe od straha utjerala u željeznu odlučnost. Nema pijenja, nikad više. U vrijeme večere djevojčice su ušle u sobu na prstima, ponosno noseći zdjelicu sladoleda od vanilije. Marnie proguta tri zalogaja prije nego što naglo prestane: nije mogla jesti, nikad nije mogla nakon opijanja. A ovo je djelićem svijesti prizna - bilo najgore od svih do sada. Spavala je sama te noći, Nick je odbio dijeliti s njom krevet, i nije osjetila olakšanje, treptanje u glavi nije prestajalo. Palilo se, gasilo, palilo, gasilo, cijelu noć. Omamljena pićem. Tri napuknuta rebra. Mogla je poginuti. Ponekad bi utonula u znojni, konfuzni polusan prije nego što bi se srušila na madrac u prasku tako ispunjenim užasom da je na kraju odlučila da joj je bolje ostati budnom. * ‘Marnie!’ Grace je uletjela u sobu, ali se naglo zaustavila kad je ugledala masnice i zavoje. Marnie je vidjela suze u njezinim očima: to znači da Grace nije ljuta.

~ 275 ~ Bocca

Daša

Hvala bogu, hvala bogu, hvala bogu. Strah koji ju je opterećivao kao teški kamen otkotrljao se i Marnie se iznenada osjeti lakšom, slobodnijom - smiješno, gotovo veselom. Oblaci crnog užasa koji su je obavijali otkad se probudila u bolnici počeli su se razmicati. ‘Mogu li te zagrliti?’, upitala je Grace. ‘Ili te previše boli?’ Da je Grace ljuta, dopustila bi joj da je zagrli, dala bi i učinila bilo što da ponovno zadobije njenu ljubav. Ali sada si je mogla priuštiti da bude iskrena. ‘Previše me boli.’ Grace se popela na krevet. ‘Što se dogodilo?’ ‘Znaš mene. Sklona nesrećama.’ ‘... ne, mislim... opet si se stvarno opila. Zašto?’ Zašto? Nije znala zašto. Nije joj bila namjera. ‘Zar nisi čula? O Nickovu bonusu? Kupio nam je ovu jebenu golemu kući i sad ne može otplaćivati hipoteku.’ Marnie nije marila za kuću niti novac. Ali trebao joj je razlog. Grace je trebala razlog. ‘Ali to znaš već odavno.’ Grace je bila zbunjena. ‘Mislila sam da se dogodilo nešto strašno. Mislim, nakon prošlog puta kad si se tako opila... kad je to bilo, prije šest tjedana? Zaklela si se da više nikad nećeš piti, sjećaš se? Tako si se ozlijedila kad si pala niz stepenice kod Rica...’ ‘Njenog partnera u zločinu’, rekao je Nick. ‘Znači, sad sam zločinac.’ Marnie se vrlo slabo sjećala epizode o kojoj su govorili Grace i Nick. Mogla se sjetiti onoga što joj je prethodilo i onoga što se zbilo poslije, ali postojao je veliki komad vremena u sredini o kojem nije znala ništa. Bilo je to prije otprilike šest tjedana, onoga strašnog dana s Wen-Yijem i otkrićem da je gospodin Lee u Šangaju, kad je bila uhvaćena u svojoj nesposobnosti i - još gore - lažljivosti. Sram je bio tako bolan da je, kad ju je Rico pozvao na piće, nalet ugode toliko nadvladao da je odnio sve što mu je stajalo na putu. Bila je bespomoćna naspram tog naleta; morala je ići kamo ju je nosio. Potreba za pićem rasla je danima i tjednima, pokušala ju je negirati čak i kad je napetost stezala sve čvršće i čvršće - i njen se otpor konačno slomio. Obećala je Melodie da će biti kod kuće do 18.15 tako da ona može stići na svoj drugi posao, ali čak i kad se klela u sve živo, znala je da neće doći i nije osjećala ništa: nikakvu krivnju. Ona i Rico otišli su u novootvoreni bar u Fulhamu, daleko od ureda, gdje su pili votku martini i žalili se na Wen-Yija. Sjećala se da su tamo bili jako drugo, dovoljno dugo da se stvarnost svede na niz razbijene bljeskove sjećanja. Jedna krhotina sjećanja prikazivala je njih dvoje kako izlaze iz bara i Rico slučajno ispušta bocu votke na pločnik, gdje se rasprsnula u srebrnom svjetlu. Izbila joj je slika zgrada koje jure pored njih - mora da su bili u taksiju - i u njenoj glavi slika Larryja Kinga kako razgovara s Billom Clintonom. Ali je li to bilo stvarno? Je li gledala televiziju u Ricovu stanu? Ili je sve to pretpostavila? ~ 276 ~ Bocca

Daša

Onda nije bilo ničega - prazno, prazno, prazno - dok se nije probudila u svojoj spavaćoj sobi - koju nije odmah prepoznala. Kasnije je otkrila - zahvaljujući Nicku - da je nije bilo puni dan i pol. Telefonirala je Melodie u ponedjeljak navečer, a Nick ju je pronašao u srijedu ujutro. Nick - intuitivno osjetivši da bi ovo moglo biti gadno - odvezao se u Basildon i ostavio Daisy i Verity na brizi svojoj majci. Onda je nazvao Guya i pitao za Ricovu adresu. Kad je Nick ovo ispričao Marnie, htjela je umrijeti od sramote - on mrzi činiti tako ponižavajuće stvari. U zgradi gdje je živio Rico Nick je našao Marnie kako leži raširenih ruku i nogu, s licem prema zemlji, u hodniku zgrade. Što sam ondje radila? Možda je pokušavala otići? Bila je crna i plava po cijeloj prednjoj strani tijela jer je - zaključio je Nick skliznula niz drvene stepenice s Ricova prvoga kata. Kad je zvonio na Ricovim vratima, nitko nije odgovarao jer - kako je Marnie otkrila tjedan dana kasnije kad se vratila na posao - i on je bio mrtav pijan. Nick ju je odveo kući, obukao joj pamučnu spavaćicu i polegao u krevet. Kad bi se prisjetila tog vremena nije imala riječi kojima bi opisala svoj užas. Prednji dio tijela bio joj je išaran zapanjujućim modricama. Kvrge i posjekotine postali su sastavnica njezina života: izron u stvarnost nakon opijanja uvijek je pratila ova inventura njenih ozljeda. Ali taj put je bio najgori do tada. Jedan zub joj se klimao i iz nekog razloga to ju je užasnulo do krajnjih granica. Gori od njezine tjelesne štete bio je žareći sram zbog onoga što je priredila Daisy, Verity i Nicku. Zbog toga je željela - sasvim doslovno - prerezati vlastito grlo i zaklela se Nicku - i sebi - da više nikad neće piti. Ali nije se sjećala ničega što se dogodilo, a budući da se nije mogla sjetiti, mogla se pretvarati da se zapravo nije dogodilo. Zaključala je to u sef u svojoj glavi, gdje je ostavljala stvari o kojima se sramila misliti. A sada se sve opet dogodilo. Isto, samo gore, jer ovaj put je bila u bolnici. Sa slomljenim rebrima. I Grace je došla. ‘Uopće se ne kontrolira. Trebamo je negdje smjestiti.’ Nick je još uvijek stajao na pragu spavaće sobe. Marnie je buljila, uronjena u nijemu stravu. Ovo je prvi put da je predložio tako nešto. Misli li ozbiljno? Ili je samo pokušava zaplašiti? ‘Misliš...’ Grace, uvijek tako sigurna, izgledala je pokolebana. Čak uplašena. ‘Odvikavanje, liječenje’, rekao je Nick. ‘Kako god to nazvali.’ ‘Nije li to malo...’, uskočila je Grace. ‘Malo što?’ ‘... drastično?’ ‘Grace. ona je alkoholičarka!’

~ 277 ~ Bocca

Daša

Marnie je odahnula kad je vidjela da je Grace ustuknula; očito nije prihvaćala ništa od ovoga. Nick se obrati Marnie. ‘Suoči se s tim, ti si alkoholičarka.’ ‘Nisam’, rekla je. ‘Prestat ću, ja ću...’ ‘Ima mjesto u Wilshireu’, rekao je. ‘Izgleda dobro. Dopuštaju da djeca dolaze vikendom, pa bi te djevojčice mogle doći vidjeti.’ Gospode... misli li on to ozbiljno? ‘Nick, molim te, čekaj.’ Riječi su joj se valjale iz usta kao da su razbijene. ‘Daj mi još jednu priliku...’ ‘Da, Nick, smiri se’, rekla je Grace. ‘Nemojmo sada pretjerivati. Imala je dva loša događaja...’ ‘Dva!’ Nick stavi ruku na čelo. ‘Da kažem jasno i glasno. Dvije stotine, vjerojatnije! Nisu svi bili tako strašni kao ovaj, priznajem. Ali razmaci među njima su sve kraći, a ozljede sve teže. Upozorili su me da to očekujem.’ Zbunjena, Marnie je promatrala interludij između Grace i Nicka. ‘Tko su ‘oni'?’, pitala je dok je strah puzao po njoj. ‘Savjetnik za alkoholizam’, reče Grace. ‘Kakav savjetnik za alkoholizam?’ Marniene usne se ukoče. ‘Kako ti znaš, a ja ne znam?’ Grace je izgledala iznenađeno. ‘Jer me Nick zove u vezi s tobom...?’ Je li? ‘Već posljednjih nekoliko mjeseci.’ Marnie je bila zapanjena. ‘Grace...? Ti razgovaraš s Nickom meni iza leđa?’ Grace je iznenađeno gledala. Izgledala je šokirana. ‘Ne radim ništa tebi iza leđa! Prvo što sam napravila nakon što me nazvao jest da sam zvala tebe i rekla ti’ Je li? ‘Bile smo sto godina na telefonu, ti i ja. Zar se ne sjećaš?’ Grace je zvučala kao da je u panici. Ne. I nije prvi put da nalazi prazninu tamo gdje je trebalo biti sjećanje. ‘Mislila sam da si pijana. Pitala sam te tada’, rekla je Grace uznemirena. ‘Rekla si da nisi.’ ‘Nisam bila! Svega se sjećam.’ Tada Marnie shvati nešto. ‘Zato si me, znači, zvala tako često, zbog brige?’ ‘Bila sam tako zabrinuta.’ ‘Zašto? Ja sam uvijek znala popiti. Koliko sam ti puta rekla da mi svijet izgleda normalno jedino kad popijem dva pića?’ Mogla je vidjeti kako se Grace bori. Mogla je vidjeti kako se Grace pita s kakvim pravom zamjera Marnie ta dva pića. ‘Gledaj, mogu prestati’, rekla je da je umiri. ‘Mogu tjednima ništa ne popiti.’ Ali se Grace okrenula i pogledala Nicka. ‘Može li? Može li tjednima ništa ne popiti?’ ‘Možda.’ Rekao je s oklijevanjem. ‘Iako je bilo nekoliko prilika kad je rekla da nije pila, a ja sam joj po dahu osjetio da jest. Našao sam boce votke u njenoj torbi.’

~ 278 ~ Bocca

Daša

Grace je izgledala šokirana. ‘Jesi?’, zahtijevala je da Marnie odgovori. ‘Nikad nisi rekla...’ ‘Jednom! Jedanput! Jer u trgovini nisu imali vrećica,’ Gledala je Grace u oči. ‘Mogu prestati i ne piti tjednima. I prestanem.’ ‘I onda nestaneš!’, reče Nick. ‘Ne dođeš kući danima...’ ‘Ne ‘danima'!’, Marnie je povikala. ‘Nick, kad to kažeš, zvučiš kao... Grace, ne slušaj ga. Nikad nije bilo čak niti dva dana! Najviše dvadeset četiri sata.’ ‘Dvadeset četiri sata je dugo vremena’, rekao je Nick. ‘Naročito kad si mala djevojčica.’ ‘O, hajde sad, nabijaj mi krivnju! Kao da se već ne osjećam dovoljno grozno!’ Iznenada se suze počnu prolijevati iz Marnienih očiju. Nick nestrpljivo pucne jezikom i objavi da ide na posao, ali na Marnieno olakšanje, Grace se slomi od suosjećanja. ‘Marnie, molim te, ovo je preozbiljno. Padaš. Ozljeđuješ se. Mogao bi te netko silovati. Imaš sreće što te nisu uhvatili zbog vožnje u pijanom stanju. Imaš sreće što nisi ubila nekoga.’ ‘Znam, znam, znam.’ Suze su joj curile niz lice, njihova sol joj je pekla posjekotine. ‘Ali ti ne znaš kako je to biti ja.’ Vidjela je plamen samilosti u Graceinim očima i od toga se osjeti još gore. ‘Žao mi je. Žao mi je, ali uvijek sam tužna’, plakala je, iznenada osjetivši punu težinu svoga stalnog bremena. ‘Kad pijem tuga nestane. To je jedino od čega nestane.’ ‘Ali od toga je još gore’, rekla je Grace bespomoćno, ‘Sigurno si sad tužnija nego prije nego što si se opila?’ ‘Da, ali ću prestati. Bit će teško, ali ću prestati.’ ‘Ne moraš potpuno prestati. Samo nemoj tako pretjerivati. Uzimaš li još antidepresive?’ ‘Ne pomažu.’ ‘Bi li mogla povećati dozu?’ ‘Pitat ću. Mislim da sam već na najvećoj, ali pitat ću. Preklinjem te, Grace, ne daj da me pošalje na liječenje.’ ‘Dobro.’ Grace se malo približi i tihim glasom upita. ‘Što je s tim tipom Ricom?’ ‘Rico?’, obriše lice rukom. ‘On je samo prijatelj.’ ‘Ima li nešto između vas dvoje?’ Bljesak tijela, goli udovi, Rico povrh nje, u uhu joj njegovo ubrzano disanje. To se nije dogodilo. ‘Ne, ne, samo je jako dobar prema meni.’ ‘Ali piješ s njim?’ ‘To kažeš kao da smo... propalice koji piju metil. Ponekad odemo na piće.’ Grace se popela na krevet pored nje. Da bi zaustavila daljnje ispitivanje, Marnie je uključila televizor. Na programu je bila Trisha, a današnja tema je bila ‘Mrzim dečka moje kćeri'. ‘Da promijenim na nešto drugo?’

~ 279 ~ Bocca

Daša

Nije očekivala da će Grace sa svojom profinjenom senzibilnošću zanimati Trisha, ali Grace je bila kao prikovana. ‘Ostavi, ostavi.’ Tu je bilo vikanja, psovanja i optuživanja za ljubomoru i nevjeru. ‘Prezirem sebe što gledam ovo smeće’, rekla je Grace. ‘Ali ne mogu si pomoći. Previše je jako da bih se oduprla.’ Znam kako se osjećaš. Kad je završilo, Grace iznenada upita: ‘Marnie, jesi li ikad čula za čovjeka po imenu Lemmy O'Malley?’ ‘Ne.’ ‘Ili Eric Zouche?’ ‘Ne. Zašto?’ ‘Ništa.’ Grace skoči s kreveta, puna snage. ‘Dobro, moraš se početi vraćati u normalu. Obuci se, samo za nekoliko sati. Koji je tvoj ormar?’ ‘Onaj tamo.’ Grace ga otvori. ‘Imaš tako puno odjeće. A cipela! Dno ormara bilo je pokriveno čizmama i cipelama. ‘Ove jahaće čizme!’ Grace se sagne da bolje pogleda. Ne, čekaj. Ne diraj ih. ‘Čudne su, zar nisu?’ Grace je napola ušla u ormar i glas joj je bio prigušen. ‘Tako su krute, koža izgleda skoro kao plastična. Baš si prava picajzla, još su u njima držači da bi ostale uspravne.’ Ne diraj ih. Ostavi ih na miru. ‘Grace, nemoj...’ Ali Grace je zavukla ruku u čizmu, lice joj se mijenjalo, nešto je izvukla i, držeći to u ruci, gledala u Marnie s izrazom koji ova nikad dosad nije vidjela, i mirnim tihim glasom, koji tako nije nalikovao na Grace, upita: ‘Zašto čuvaš bocu votke u jahaćoj čizmi?’ ‘Grace, ja... ne čuvam!’ Grace stavi ruku u drugu čizmu i izvuče drugu bocu votke, ova je bila prazna. Okrene se istim čudnim izrazom lica prema Marnie, koje je odavalo šok i saznanje, a zatim se baci natrag u ormar i počne mahnito kopati. ‘Grace, ne!’ ‘Odjebi!’ Napola u krevetu, napola van, Marnie je mogla samo promatrati užas koji se odvijao. Grace je rukama prekopavala, divljački pretražujući kutijama s cipelama, po čizmama i torbama, bacajući ih na tepih, tako da su zveckale i rasturale se dok su ispadale iz svojih skrovišta. Ovo se ne događa, ovo se ne događa, ovo se ne događa. Kad je Grace završila, poredala ih je otvoreno po komodi, glasno lupajući jednu o drugu. Ukupno devet - velike, srednje, male. Marnie je jedva mogla vjerovati da ih ima toliko, znala je da su tu dvije ili tri, sklonjene privremeno dok ne ugrabi priliku da ih se riješi - ali devet? Sve su bile boce votke i sve su bile prazne osim one prve. Grace je disala teško i buljeći u Marnie, kao da je nikad prije u životu nije vidjela. ‘Jesi li pila kad si došla kući iz bolnice?’ ~ 280 ~ Bocca

Daša

‘Nisam, kunem se.’ Govorila je istinu. Htjela je piti - posebno kad je saznala da Grace dolazi - ali ne bi bila u stanju to izdržati. Poznavala je svoje tijelo dovoljno dobro da je mogla očekivati da bi bilo kakav alkohol izazvao orgiju povraćanja koja bi mogla trajati nekoliko dana. Tada je Marnie vidjela da je Grace još nešto shvatila - vidjela je promjenu u njenim očima i pratila je kako se odvijala - i Grace izjuri iz sobe, puna straha i namjere. Marnie shvati kamo je otišla. ‘Ne, Grace, molim te!’ Požurila je iz kreveta, zanemarivši električno plavu bol koja joj je strujala kroz rebra - ovaj put mora je zaustaviti - i pođe za Grace u Daisynu ružičastu spavaću sobu. Ali Grace je već pronašla jednu. Ispruži praznu bocu prema njoj. ‘U sobi svoje kćeri. Divno, Marnie!’ ‘Ona je ne bi pronašla.’ ‘Meni nije dugo trebalo.’ Tada Grace ode u Veritynu sobu i nađe tri prazne ispod kreveta. ‘Nemoj reći Nicku’, preklinjala je Marnie. ‘Molim te.’ ‘Kako me to možeš tražiti?’, rekla je Grace. ‘Kako možeš biti tako sebična?’ Zvuk riganja odjekivao je kućom. Opet i opet i opet. Marnie je drmala kvakom. ‘Molim te, Grace, pusti me unutra.’ Ali Grace je zaključala vrata kupaonice i nije odgovarala. ‘Ne razumijem to’, rekla je Grace slabim glasom. Izgledala je shrvana, Marnie je nikad nije vidjela tako nemoćnu. ‘Mogla si prestati kad si bila u Dublinu. Kad si uzimala antibiotike.’ Nije uzimala antibiotike, ali sad nije bilo vrijeme za objašnjavanja. ‘Nisi popila ništa cijeli vikend’, rekla je Grace. Tada nasrne na Marnie, jer joj je očito sinulo da je Marnie krišom pila cijelo vrijeme. ‘Ili jesi?’ ‘Ne, nisam. Kunem ti se!’ ‘Kuneš mi se?’ Grace se nasmije gorko. ‘Da, sad si me stvarno uvjerila.’ ‘Ne lažem, Grace. Istina je. Mogu prestati kad god hoću.’ ‘Mogu prestati kad god hoću’, Grace ju je ljutito imitirala. ‘Znaš li kako zvučiš?’ ‘Kako?’ ‘Kao alkoholičar.’ ‘Ali...’ Istina je bila da nije pila kad je bila u Dublinu - jer ma koliko to bilo neobjašnjivo, lakše ne piti uopće nego popiti dva pića. Zbog toga se pretvarala da uzima antibiotike. Tijekom prethodne godine - možda duže naučila je da kad jednom popije čak i samo jedno piće, potpuno je obuzme divlja potreba pijenja do besvijesti, da pije toliko da može napustiti svoje tijelo, da može napustiti svoj život, da može napustiti sve s uzvišenom slobodom i odjuriti prema zaboravu. Nije mogla predvidjeti što će se dogoditi ako počne piti, mogla bi završiti bilo gdje, raditi bilo što, i nije mogla toliko riskirati kad je bila negdje drugdje osim kod kuće. ~ 281 ~ Bocca

Daša

‘Oprosti što ti nisam sve rekla’, govorila je Marnie. Ovo nije mogla podnijeti da se Grace ljuti na nju. Još gore, Grace je bila razočarana. ‘Oprosti što nisi ništa znala.’ ‘Ne radi se o meni! Radi se o tome da si... ti... alkoholičarka.’ Grace teško proguta knedlu na tu riječ. ‘Nisam alkoholičarka, samo...’ ‘Marnie!’ Grace otvori i zatvori usta kao riba i pokaže na boce na komodi. ‘Pogledaj ih, molim te pogledaj ih.’ ‘Nije tako strašno kao što izgleda. Molim te, pusti da ti objasnim. Tu se nalaze jako dugo. Molim te, Grace, slušaj me...’ Iznenada Grace reče: ‘Dobro, to je to! Ideš u AA.’ ‘Što, Anonimne alkoholičare? Ne, ne idem.’ ‘Nazvat ću ih. Odmah. Gdje ti je telefonski imenik?’ ‘Nemamo ga.’ Vrlo mekim glasom Grace reče: ‘Nemoj me zajebavati više nego što već jesi.’ ‘U ormaru u hodniku.’ Grace izađe iz spavaće sobe i kad se vratila reče: ‘Ima sastanak u 13 sati u društvenom domu u Wimbledonu. Oblači se.’ ‘Grace, to je ludo’, Marnie je preklinjala. ‘Prestat ću, kunem ti se da ću prestati, nemoj me tjerati kod AA, stvari nisu tako loše, moram samo odlučiti da prestajem, gledaj, ja to mogu. I odlučila sam, već jesam!’ Mogla je vidjeti da se Grace koleba. ‘Ne mogu ići ovakva.’ Pokazala je na posjekotine i zavoje. Graceino lice bilo je slika oklijevanja - tada reče sa žalosnom sigurnošću: ‘Njih nije briga. Vjerojatno su navikli.’ ‘Što ako me vidi netko iz ureda?’ ‘Možda oni već znaju što nije u redu s tobom. Ustvari, kladim se da znaju. Vjerojatno će im biti drago da poduzimaš nešto zbog tvog alkoholizma.’ Alkoholizma. Dok ju je Grace promatrala, obukla se. Sa svakim pokretom pretjerano bi se trznula od jake boli - ali drhtanje ruku nije bilo fingirano. Nije mogla zakopčati traperice. To je bilo nešto novo. Baci nenamjerni pogled na ormar u kojem je bila barem jedna boca koju Grace nije pronašla. Jedan gutljaj, možda dva, mogla bi je smiriti. Ali čak ako je Grace i ostavi samu na tri sekunde, danas nije mogla izazivati sreću. Osim vjerojatnosti da će povraćati, ako je provale, spakirat će je na odvikavanje još prije večere. Grace je vozila. Marnie je pustila da se upetlja u sve te jednosmjerne ulice u nadi da će, vozajući se u krug, izgubiti toliko vremena da će zakasniti na sastanak. Ali zaboravila je - kako je samo mogla, s obzirom na to da je živjela s njom cijeli život - koliko je Grace sposobna. ‘Ovo je ulica’, reče Grace, vozeći polako, gledajući u nisku zgradu. ‘I... ovo je to mjesto.’ Marnie nije bila zabrinuta; neće nikad naći mjesto za parkiranje.

~ 282 ~ Bocca

Daša

‘Izlaze li ovi?’, upitala je Grace. Spustila je prozor i samo pokrećući usnama upitala ljude u automobilu: Odlazite? Kimanje glavom, osmjesi, palac gore i Grace je uklizala u parkirno mjesto. Kako se to moglo dogoditi? Ne misli o tome, ne misli o tome, ne misli o tome. ‘Izlazi’, naredila je Grace. Marnie otkopča pojas i sklizne na tlo. Njezine noge kao da su pripadale nekome drugome; ovo je prvi put da hoda otkada se probudila u bolnici i to joj je izgledalo kao sasvim nova aktivnost. Zapravo... ‘Grace, mislim da ću se onesvijestiti.’ ‘Diši’, bodrila ju je Grace. ‘I nasloni se na mene ako trebaš.’ ‘Ne, stvarno... osjećam se stvarno...’ ‘Marnie, ideš na ovaj sastanak AA. Nije me briga ako se sad prevališ i umreš.’ Marnie nije mogla zamisliti da bi joj srce moglo biti teže nego što je, ali kada je shvatila da je ovo isto mjesto kao i prošli put, jedva se mogla kretati zbog težine straha koji je vukao nadolje. U prostoriji je bilo osamnaest, možda dvadeset stolaca postavljenih u krug. Ljudi su ćaskali i smijali se, a na stolu je bilo čaja i kolačića. Dok ju je Grace vodila prema glavnom stolu, Marnie je vidjela da je nesigurna, gotovo uplašena. ‘Ovo je Marnie.’ Grace ju je predstavila nekoj ženi koja je izgledala kao da vodi ovo mjesto. ‘Ovo je njezin prvi sastanak.’ Zapravo, ovo nije njezin prvi sastanak, ovo je njezin drugi sastanak, ali to nije rekla Grace, jer bi onda ona stvarno pomislila da je alkoholičarka. Krišom je pogledala uokolo, nadajući se da ona žena Jules, ona koju je vidjela neki dan u kinu, nije ovdje. Ako se pojavi i pozdravi je, njezina će maska pasti. Ljudi - alkoholičari - bili su vrlo susretljivi; sjećala se toga od prošlog puta. Nisu je dovodili u nepriliku spominjući njene ozljede i samo su joj se toplo i prijateljski smiješili. Jako im je stalo da se i ona nađe u njihovoj skupini. ‘Šalicu čaja?’ Marnie prihvati. Toplina bi bila divna; bilo joj je tako hladno. Ali na njeno zaprepaštenje - i na Gracein očiti užas - njezine ruke nisu mogle držati šalicu. Vruća se tekućina tresla i prelijevala preko ruba, opekla joj prste. Čovjek koji joj je pružio šalicu uzme je natrag bez da je išta rekao i položi ju na pult. Gubitak kontrole bio je za nju takva novost da je Marnie odlučila da se jednostavno nije dogodio. ‘Svi smo to prošli’, rekao je čovjek ljubazno. Možda ti jesi, pljugerski alkosu, ali ja nisam. ‘Kolačić?’, ponudio je. ‘Dobro.’ Njezin je želudac preklinjao za hranu, ali kao da su ti signali dolazili iz mjesta udaljenog stotine kilometara. Odgrize majušni komad kolačića, ali prošlo je toliko vremena otkada je u ustima imala zalogaj hrane da joj je

~ 283 ~ Bocca

Daša

sada ovo bilo neprirodno. Progutala je, tjerajući mrvice niz zatvoreno grlo i sokovi u njenom želucu zaskvičali su od veselja. ‘Hajde da sjednemo’, predložila je Grace. Grace je bokom gurne i ona sjedne na tvrd stolac. Ovo se ne događa, ovo se ne događa, ovo se ne događa. Lomila je komadiće kolačića i puštala da joj se istope u ustima dok su alkoholičari pričali svoje jade. ‘Dijeljenje’, tako su to zvali, kakva ljigava riječ. Grace to sigurno mrzi? Sigurno sama ne bi dala pet para za neku organizaciju koja koristi takve riječi? ‘... pijenje je meni bilo kao neki pravi posao. Krijumčarenje alkohola u kuću, skrivanje boca, pretvaranje da idem šetati psa kako bih se oslobodio praznih boca u kantama za smeće po susjedstvu. Onda je uvedeno plaćanje po odvezenom smeću pa su me uhvatili...’ ‘... kad sam imala goste na večeri, uvijek bih imala još jednu bocu u kuhinjskom ormariću, tako da sam se, kad nosim tanjure ili bilo što, mogla poslužiti...’ ‘... sam se liječio. Mislio sam da pijem, jer volim piće, ali sam pio kako bih ubio bol koji sam osjećao...’ ‘Imala sam boce skrivene posvuda. Čak i u garderobi.’ Na ovu ispovijest obeshrabrena Grace gurne Marnie laktom. Vidiš, govorio je ovaj pokret, ti si ista kao i oni, trebaš biti ovdje. ‘Držala sam boce skrivene u džepovima zimskih kaputa’, nastavila je žena i Marnie osjeti kako je Grace iznenada postala sumnjičava. Jebi ga, jebi ga, jebi ga. ‘... mogla sam prestati, to nije bio problem. Mogla sam izdržati tjedan, možda deset dana bez pića. Teško je bilo ostati pri tome. To nisam mogla...’ ‘... sve sam izgubila zbog pića, posao, obitelj, dom, samopoštovanje, i nije me bilo briga, samo sam htjela piti...’ ‘... Marnie...’, Grace je promrmljala. ‘Hmmm?’ Izranjajući iz mrtvila, Marnie vidi da je okružena svom pažnjom. Sve su oči bile uprte u nju i voditeljica joj se prijateljski smiješila. ‘Marnie, bi li željela nešto reći?’ ‘Što? Tko, ja?’ Spustila je pogled prema svojim stopalima. ‘O ne.’ ‘Hajde’, Grace joj je šaputala. ‘... zovem se Marnie.’ ‘Zdravo, Marine’, odjeknulo je sobom. Bože, osjeća se glupo. ‘I... eto, tu sam.’ ‘Reci da si alkoholičarka’, Grace je šaptala. Ali neće reći. Nije rekla. Jer ona to nije. ‘Samo da znaš’, rekla je Grace, stisnutih usana, dok su se vozile natrag, ‘ne moraš piti svaki dan da bi bila alkoholičarka. Žena kaže da mnogi prestanu piti i ne piju dulje vrijeme, baš kao i ti.’ Ignoriraj je, ignoriraj je, ignoriraj je.

~ 284 ~ Bocca

Daša

‘Što misliš o onim ljudima?’, pitala je Grace nakon razdoblja tišine. ‘Dobri su.’ Čudovišni su. ‘Ići ćeš opet?’ ‘Mmmm, sljedeći tjedan.’ ‘A sutra?’ ‘Sutra? Nije li to malo... ekstremno?’ Grace nije odgovorila i kada su stigle kući otišla je ravno stepenicama u Marnienu spavaću sobu, gdje je širom otvorila vrata ormara i dala se u daljnju potragu. Za samo nekoliko trenutaka pojavila se s bocom votke i pokazala je s tihim likovanjem, kao mađioničar koji vadi bijelog zeca iz šešira. I ode tražiti ponovno, kao netko tko traga za biserima u dubokim džepovima zimskih kaputa i pojavi se s još jednom bocom. Kada je broj boca dostigao četiri, reče: ‘Ekstremno? Ne, to nije jebeno ekstremno.’ Potonula je na koljena i zaronila lice u ruke, a onda se osovila na noge. ‘Grace... što radiš?’ ‘U kupaonicu. Opet povraćati.’ Zastala je na vratima, okrenula se i zapitala: ‘Smiješno, zar ne?’ Marnie se trznula od agresije. ‘Ti se opijaš do padanja u komu’, vikala je Grace. ‘Ali ja povraćam!’ Grace se vratila iz kupaonice i sklupčala na krevetu pred Marnie. Ležale su u tišini. ‘Što si radila u Cricklewoodu?’, Grace je iznenada zapita. ‘Što?’ ‘Cricklewood. Nick kaže da te je hitna tamo pokupila.’ ‘... da, znam.’ Ali ne znam što sam tamo radila. ‘Što se dogodilo te noći?’ ‘Ništa. Samo sam otišla s Ricom u pub poslije posla.’ ‘Ne u Cricklewoodu?’ ‘Ne. Wimbledon. Blizu posla.’ ‘Nažalost, ne poznajem London baš dobro.’ Grace je bila sarkastična. ‘Je li Wimbledon blizu Cricklwooda?’ Ni slučajno. Bio je na drugom kraju grada. ‘Ne.’ ‘Tako ste ti i Rico...’ ‘Popili smo nekoliko pića.’ ‘I onda?’ ‘Srela sam neke ljude, oni su išli u klub, ja sam otišla s njima.’ Mislim. ‘Gdje je bio taj klub? U Cricklewoodu?’ Molim te zašuti o Cricklewoodu. ‘U Peckhamu.’ Peckham? Što joj je bilo na pameti? Peckham je geto! ‘Je li to blizu Cricklewooda?’ ‘Ne.’ ‘Poznaješ li nekoga tko živi u Cricklewoodu?’

~ 285 ~ Bocca

Daša

‘Ne.’ ‘Što misliš zašto su te onda našli u Cricklewoodu?’ ‘Grace, ako još jednom kažeš Cricklewood, idem u trgovinu pića.’ ‘Cricklewood, Cricklewood, Cricklewood. Koju trgovinu? Onu u tvom ormaru?’ Grace prebaci svoje noge preko Marnieinih kako bi je spriječila da se kreće. ‘Ni ne pomišljaj.’ ‘Šalila sam se.’ ‘Znam, pogledaj me, histerična sam.’ Utonule su u turobnu tišinu, onda Grace reče: ‘Misliš li da je to neka vrsta...?’ ‘Što?’ ‘Ležala si sama na cesti, ozlijeđena, otrovana alkoholom, u dijelu Londona koji ne poznaješ, bez sjećanja o tome kako si ondje dospjela i što si tamo radila.’ Prije nego što je Grace izgovorila pet riječi, Marnie je prestala slušati i pripremala odgovor. Kad je vidjela da je Grace prestala, rekla je: ‘Neće se ponoviti.’ ‘Ali...’ ‘Slažem se s tobom, sve to izgleda prilično strašno kad tako gledaš. Ali to je bila nezgoda, koja se dogodila jedanput i neće se ponoviti.’ ‘Petnaest je sati.’ Grace se digla s kreveta. ‘Idem pokupiti cure iz škole. Vratit ću se za dvadeset minuta.’ ‘Hvala, Grace.’ Melodie je konačno otišla; trenutačno nisu imali dadilju. Da Grace nije tu, Marnie nije znala kako bi dovela djevojčice iz škole. Možda neka od drugih mama... Čula je kako su se zalupila ulazna vrata i kako se pali motor automobila, pa se namjestila na jastucima. Sad je bila pospana. Ali dok je lebdjela na granici sna, opet je čula Graceine riječi: ‘Ležala si sama na cesti, ozlijeđena, otrovana alkoholom, u dijelu Londona koji ne poznaješ, bez sjećanja o tome kako si ondje dospjela i što si tamo radila.’ Oh. Tanka pukotina se otvori, pružajući uvid u veliku kavernu užasa koji leži ispod nje. Zahvaćena strahom, Marnie s mukom sjedne, boreći se za dah, dok joj je srce tuklo. Ovakav strah nije osjećala još nikad u svom životu. Ležala je sama na cesti, s tri slomljena rebra, u pet ujutro. Ona je bila ta osoba. Uvijek je voljela piti - nikad nije bježala od toga - ali istina je bila da je pila umjereno. Dok se samo brinula o djeci, nikad nije pila tijekom dana. Nije to odobravala. Pravilo je bilo - nema alkohola prije 18 sati. Provela bi dan brinući se o dvije bebe, ali kad bi se kazaljke na kuhinjskom satu poredale u ravnu crnu crtu, nasula bi sebi votku i tonik. Jedva je to čekala, nije poricala, ali otkad je to zločin? Možda je mogla početi i ranije - vjerojatno je bilo drugih majki koje jesu - ali pravila su pravila. Nema pića prije 18 sati. ~ 286 ~ Bocca

Daša

Osim onog dana u listopadu prije dvije godine - ili možda tri? - nakon što je sat vraćen natrag pa je 17 sati bilo isto što i 18. Vani je bio mrak i dan je bio dovoljno dug pa je izgledalo nepotrebno čekati, naročito i zato što Nick nije pomaknuo sat. Kazaljke su ustvari i pokazivale 18 sati i da je još uvijek jučer, već bi bilo 18 sati. Tako je na taj određeni dan osjetila da je 17 sati sasvim u redu. I - možda zbog toga što je svijet ostao na mjestu kad je pravilo o 18 sati bilo prekršeno - nekoliko dana kasnije i 16.30 činilo se sasvim prihvatljivim. Kasnije tog mjeseca, prihvatljivo je bilo i 14.15, pa onda i 13 sati. Prvi put kad je popila piće prije podneva osjetila je razdraganu slobodu: bila je začuđena što je provela tolike godine zarobljena umjetnim ogradama. Vrijeme je bilo samo pojam - zašto je važno je li pila dok god je dobro obavljala svoj posao majke? A taj je posao dobro radila. Djevojčice su bile njezin život i njezin je smisao bio da ih hrani, oblači, zabavlja, tetoši i tješi. One su dolazile na prvo mjesto, prije svega ostalog. To je bila pogodba koju je napravila sa sobom. Pravilo o 18 sati bilo je prekršeno samo u krajnjem slučaju: morala se osjećati posebno mračno ili turobno ili dosadno ili usamljeno da bi opravdala njegovo zanemarivanje. Ali opet, koga bi povrijedila ako bi popila nešto prije 18 sati? Nikoga. Ustvari, svi su imali koristi, jer kad ju je nekoliko pića odvelo iz njezina života i dovelo na sretnije mjesto u njenoj glavi, osjećala je veliko olakšanje. Radila je upravo ono što je željela, i to je bilo jedino vrijeme kad je bila prava istinska ona. Kad je bila osobno ispunjena, bila je bolja majka. Mora biti tako. Ipak, sumnjala je da Nick bi pijenje preko dana shvatio kao sredstvo za poboljšanje života. Nakon što se počeo glasno pitati zašto njihova votka tako brzo nestaje, ona je počela kupovati vlastite boce i čuvati ih na vlastitim tajnim mjestima. Nikad nije namjeravala skrivati alkohol u ormaru s odjećom, ali trebala je mogućnost da pije bez stega. Pobrinula se da nikad ne bude toliko pijana da se ne bi mogla brinuti o Daisy i Verity. Ali ponekad je napor bio pretežak i ona im je počela davati večeru u 16.30 i stavljati ih na spavanje dok je još bio dan, ne slušajući njihovo začuđeno opiranje. Do vremena kad bi Nick došao s posla, postao joj je običaj otvoriti bocu vina i mirno pijuckati svoju prvu čašu. Korist je bila dvostruka: to je bilo objašnjenje za miris alkohola u njenom dahu i mogla se opustiti u svom pijanstvu jer, napokon, popila je nešto. Ponekad bi on bio začuđen koliko se opila i kako brzo. ‘Popila si samo dvije čaše’, govorio bi. ‘Tolerancija ti je nestala.’ ‘Slab saug’, podrugljivo bi primijetila, zadovoljna što njezina kamuflaža djeluje. Ali ono za čim je čeznula, za što je živjela bile su večeri kad su djevojčice bile u krevetu, a Nick ostajao do kasno na poslovnim zabavama. Samo tada mogla se istinski predati, mlateći po piću, jedno za drugim, u uzvišenom zaboravu, dok joj se krevet ne zaljulja i soba se počne vrtjeti, a vrtlog je odnese daleko u zaborav. Ponekad - obično u gluho doba noći, kad su svi spavali - vidjela je puni, izmrvljeni kaleidoskop svoga tajnog života, vidjela ga je kako bi ga drugi mogli vidjeti, i ukočila bi se od straha. ~ 287 ~ Bocca

Daša

Što to znači? Što ću morati napraviti? Ali ja sam dobra majka. Ja sam dobra žena. Ja sam dobra osoba. Svima je teško izdržati, svatko čini ono što mora. Dobra majka, dobra žena, dobra osoba: to su važne stvari. Dobra majka, dobra žena, dobra osoba: bitne stvari su tu. Preturala je po činjenicama, okrećući i pretvarajući svoju zločestost u dobrotu, dok se razbijene sličice ne bi preuredile u nešto manje ružno i ona mogla pasti u laki nemiran san. Onda je bila uhvaćena, pijana i zbrkana. Nije mogla shvatiti kako je dopustila da se to dogodi. Nick je trebao doći kući s posla u 18.30, ovo nije bila jedna od onih večeri kad je mogla otpustiti stražu, i iako je prvo piće popila minutu poslije 11, jedno je budno oko držala na dnevnim poslovima. Svakako je bila dovoljno trijezna u 16 sati da se odveze do igrališta i dovede djevojčice. Onda su se one smirile na mekanom kauču, sve tri, da gledaju DVD. Pijuckala je iz čaše, odmjeravajući ritam, bilo je još puno vremena za poništavanje svih dokaza do Nickova dolaska. Ali mora da je zaspala i kad se uz trzaj probudila, srce joj je tuklo dovoljno jako da joj iskoči iz osušenih usta, a Nick se naginjao nad njom, vidjela je nejasno njegovo lice. Kaos; užasan miris; strašni pištavi zvuk; crni dim suklja iz kuhinje. Čak i u svojoj zbunjenosti znala je da mora misliti brzo. ‘Što je s tobom? Jesi li bolesna?’ Kimnula je. ‘Što je to?’ Pokušala je govoriti, ali riječi su izlazile teške i spore. Njegovo se lice promijenilo. ‘Marnie, ti si se napila!’ ‘Ne, ja sam...’ ‘Jesi, pijana si.’ Bio je očito uzbunjen i zbunjen. ‘Jesi li išla van na ručak?’ Ali znala je da on zna da nije: razgovarali su rano popodne tog dana. I kad je uopće morala ići vani na ručak? Nestao je u hodniku i nakon nekoliko trenutaka pištavi zvuk je naglo prestao. Požarni alarm; sigurno je izvadio baterije. Onda se vratio. Prstom je bijesno pokazao prema kuhinji. ‘Stajale su na stolcu pored štednjaka, kuhale kolutiće od tjestenine u tavi.’ Otuda, dakle, dim. ‘Kako su uopće upalile plin?’, pitao je. ‘Što se događa, Marnie? Jesi li pila?’ Nije imalo smisla poricati. ‘Sama! Zašto?’ Zašto? Jer to voli. Samo je to mogla smisliti, ali je znala da to neće ići. ‘Ja... bila sam uznemirena.’ Gledala je kako se smekšava. ‘Zbog čega, ljubavi?’ ‘Mislila sam na tvog tatu.’ Njemu je pronađen rak prostate prije nekoliko mjeseci. Spororazvijajući tip. Očekivalo se da će živjeti još godinama. Nick zastane. ‘Ali to znamo već dugo.’

~ 288 ~ Bocca

Daša

‘Mislim da me tek sada pogodilo.’ Suze su potekle niotkuda i najednom ona počne jecati. ‘Jadni tvoj tata. Jadnik, to je tako tužno.’ ‘Ali sad je dobro, mama je dobro, svi smo dobro.’ Nick ju je milovao po kosi i bio nježan prema njoj ostatak večeri. Ali znala je da njezin izgovor nije upalio. Pobudila je nešto u Nicku, neku sumnju, budnost. Samo nekoliko dana kasnije dogodio se ‘incident Fiona Fife'. Daisy i Verity otišle su se igrati kod Alanne Fife i Marnie je imala popodne samo za sebe. Cijena toga je bila što će se u određenom, ne tako dalekom trenutku, morati baviti na nekoliko sati četverogodišnjom Alannom. Ali o tome nije razmišljala. Bilo joj je ugodno, mislila je svoje sanjarske misli u svojoj glavi. I kad je telefon zazvonio odlučila je pustiti da se uključi sekretarica. ‘Marnie?’ Bila je to Fiona, Allannina majka, koja je ostavljala poruku. ‘Jesi tamo?’ Brzo je uzela telefon. ‘Oprosti, evo me.’ ‘Loše vijesti. Moj auto neće upaliti.’ ‘To je sranje.’ ‘Pa...’ ‘Pa...?’ ‘... Ja ne mogu odvesti Daisy i Verity doma. Možeš li ti doći po njih? Predaleko je za njih da hodaju.’ ‘O, bože, da, oprosti! Samo sam se malo zbunila. Bit ću tamo za deset minuta.’ Marnie na brzinu potraži ključeve automobila u torbi i na trenutak je pomislila da možda ne bi trebala voziti. Nije pila puno i njeno rasuđivanje nije bilo ni na koji način umanjeno, ali je vjerojatno bila preko dozvoljene granice. Vozit će dodatno pažljivo. Ali ispred kuće Fifeovih, nekako se zaletjela na parkirno mjesto prema kojem se uputila. Pritisnula je kočnicu i ona je, u znak prosvjeda, zaskvičala visokim tonom. Dvije sekunde kasnije, Fionino bijelo lice nalik drvenoj žlici pojavilo se na prozoru, onda nestalo gotovo u istom trenutku - ali vidjelo se dovoljno dugo da Marnie registrira Fioninu uznemirenost. Gotovo odmah otvoriše se ulazna vrata i Fiona stane na stepenice, promatrajući dok je Marnie izlazila iz auta i išla prema vratima. Fionina očita zaprepaštenost govorila je Marnie da nije tako trijezna kako je mislila. ‘Marnie, jesi li dobro?’ ‘Odlično!’ Nedovoljno glasno. ‘Odlično.’ Ovaj put je bolje. ‘Jesi li...?’ Fiona je pitala. ‘Jesi li pila?’ ‘JA? Šališ se? Nikad ne pijem prije 18 sati.’ Nije htjela zvučati tako svadljivo - i nije trebala lagati; shvatila je to kasnije. Trebala se pretvarati da je bila vani na ručku, trebala se malo cerekati i upotrijebiti riječi kao nacvrcana ili ‘nakićena’ i sve bi bilo u redu. Fiona niz stepenice krene prema Marnie, ravno u njezin prostor, gotovo se sudarivši s njom, i iako votka navodno ne bi trebala mirisati, Fiona je počela

~ 289 ~ Bocca

Daša

mahati dlanom ispred svog nosa kao da su je napale ispušne pare. Rekla je optužujuće: ‘Činilo mi se da zvučiš čudno na telefonu.’ ‘Zdravo, mama.’ Daisy i Verity izletjele su iz kuće, vukući kapute i ruksake, ‘Ovo nije prvi put da sam primijetila, rekla je Fiona tiho. Marnie se okrenula. ‘Hajdemo, cure.’ Glas joj je drhtao. ‘Jeste li uzele svoje stvari?’ ‘Trebam li te pustiti da voziš?’, pitala je Fiona. Marnie nije mogla naći riječi. Treba li se braniti? Opravdavati? ‘Pozdravite se s Alannom.’ Povukla je Daisy i Verity prema automobilu. Te noći probudila se prije zore, hladna, trijezna i u strahu, proživljavajući ponovno ovu epizodu. Čula je vlastiti glas, težak i pijan, koji tvrdi ‘Nikad ne pijem prije 18 sati.’ Nikad ne pijem prije 18 sati. Kakva glupost kad je bilo očito da Fiona zna da je pijana. A krivnja zbog djevojčica! One su bile tako dragocjene i ona im je ugrozila sigurnost vozeći ih uokolo dok je bila... ne pijana... nije bilo tako strašno, ali ni trijezna. Da se išta loše dogodilo... Ipak nije bilo kao da je planirala. Da je znala da će voziti ne bi pila ništa - u svakom slučaju ne puno. Krivnja se pretvori u samosažaljenje: zašto se baš tog dana dogodilo da Fionin auto nije htio upaliti? Obično je bila trijezna popodne. Prošli su tjedni otkad sam čekala do 18 sati. Tjedni i tjedni. Za trenutak njezino srce kao da je odbilo dalje kucati i to je bilo prvi put da je pomislila, moram prestati. ‘Zašto me Fiona Fife pitala je li sve u redu s tobom?’, pitao je Nick. Jebi ga. Gledala ga je ravno u oči. ‘Nemam pojma.’ ‘Što se dogodilo?’ ‘Nemam pojma o čemu govoriš.’ Nije ni na trenutak očekivala da će je Fiona otkucati. ‘Marnie, molim te, reci mi’, rekao je Nick. ‘Vjeruj mi, možemo pokušati popraviti...’ ‘Nema se što popraviti’, rekla je iskreno. Postala je vješta u laganju. Ali ovaj put nije uvjerila Nicka. On je očito počinjao povezivati stvari i spajao točkice. Gledala ga je dok je u mislima skenirao njihovu nedavnu prošlost i vidjela kako se krajolik zaljuljao i zatresao, prerasporedio se i namjestio sam sebe tako da otkrije istinu. Znao je. Znala je da on zna. I on je znao da ona zna. Nije rekao ništa. Ali počeo je promatrati. ‘Što je s tvojim poslom?’, pitala je Grace. ‘Upravo to. Kako mogu na liječenje? Imam posao. Ta plaća nam treba.’ ~ 290 ~ Bocca

Daša

‘Mislim, zar im ne smeta što izostaješ cijelo to vrijeme?’ ‘Ne baš ‘cijelo vrijeme'.’ ‘O, šuti, jest cijelo vrijeme. Zašto te nisu otpustili?’ ‘Moj šef... ‘ ‘Guy?’ ‘Da, Guy, mislim da... me voli.’ ‘Kako misliš, voli? Misliš, sviđaš mu se?’ ‘Ne. Više kao... brat?’ ‘Brat.’ Grace reče prezrivo. U ovo vrijeme prošle godine bila je tako uzbuđena što se vraća na posao. Nick nije dobio svoj bonus i to je trebalo smatrati katastrofom, ali u to vrijeme ona je to vidjela kao spas za sebe. Iznenada je dobila svrhu; neće više osjećati potrebu piti - barem ne na način na koji je ona to radila usamljenički. Njezin je posao bio vrlo društven, bila je stalno na sastancima s potencijalnim klijentima, na ručkovima na kojima se obilno pilo i na druženju poslije posla u pubu s momcima. Prvi put nakon drugog vremena ona se zabavljala. Ali dani su prolazili, a da nije donijela nijedan novi posao. Dani su postali tjedni i sjaj njezina novog života počeo je tamniti. Onda je došao ručak s jednim potencijalnim klijentom, i njoj se činilo da sve odlično napreduje; bilo je tu džina i tonika i vina, zatim porta, onda grape, i pratili su jedno drugo, piće po piće i ona nije mogla shvatiti kako je tako pijana i bespomoćna, dok je on ostao dovoljno trijezan da joj se smije. Glavni konobar bio je dovoljno pronicljiv da joj pozove taksi i sljedećeg je dana bila zahvalna za neprestano povraćanje koje ju je spriječilo da ide u ured i suoči se sa svojom sramotom. Rekla je Nicku da pozove Guya i kaže mu da ima želučanu virozu; Guy je odgovorio da je glavni konobar telefonirao da je podsjeti kako se jučer nije mogla sjetiti pina svoje kartice i da još uvijek duguje za ručak. Nakon dva dana vratila se na posao i izdržala dobroćudne štoseve o njenom stanju; ali Guy je bio jedini koji u njima nije sudjelovao. Ona se ispričala i obećala da se to više neće dogoditi. Ali te iste večeri otišla je u pub s momcima i utopila svoj sram u votki, dovoljno duboko da bude sretna i otupjela. Rico joj je pomogao do taksija. Još je jedan tjedan prošao, a da nije sklopila nijedan posao i počela se buditi sa strahom. Kad bi jalovi dan završavao ona je tražila nekoga tko će piti s njom; toliko je straha morala isprati. Ponekad bi Craig ili Henry svratili u pub, ali nakon jednog ili dva pića oni bi otišli; laka kategorija. Jedina osoba na koju je mogla računati da će uvijek biti pri ruci bio je Rico. Broj večeri kada bi doteturala kući, kasneći i nesuvislo pijana, bio je sve veći. U početku Nick je reagirao bijesno, onda ju je jedne nedjelje popodne posjeo za stol u blagovaonici i rekao, s težinom u glasu: ‘Moramo razgovarati.’ Kad joj je rekao da je ‘očajnički zabrinut’ zbog toga koliko pije, ona je već imala spreman odgovor; njen je posao tako društven; nije ona izlazila iz zabave, ona je radila. U tom slučaju, Nick je preklinjao bi li to mogla činiti umjereno. ~ 291 ~ Bocca

Daša

Razuman zahtjev, odlučila je: od sada će tri pića biti njena granica. Ali usprkos iskrenim namjerama, pijenje poslije posla i dalje je bilo prekomjerno i razorno. Nije mogla razumjeti - nakon nekoliko pića, cijela stvar je nekako preuzela samu sebe i imala vlastiti život. Počela je izostajati s posla; vratila se tek prije tri mjeseca i imala pet dana bolovanja. I još nije sklopila nijedan posao. Život joj je počeo izgledati kao niz oštrih rubova; nije bilo nijednog mjesta gdje bi joj bilo ugodno: mrzila je biti doma zbog Nickova promatračkog bijesa; mrzila je biti na poslu zbog njezina neuspjeha kao brokera; jedino mjesto gdje je htjela biti bio je pub i jedina osoba s kojom joj je bilo ugodno bio je Rico. On je bio jedini koji je, smatrala je, ni na koji način ne prosuđuje. Osim toga, nije krio to ga ona privlači, i bila je polaskana. On je bio mlad - mladi od nje, u svakom slučaju i vrlo lijep: tamnokos s tamnim očima. Nakon manje od dva tjedna, Nick ju je posjeo na još jedan ozbiljan razgovor. Još jednom Marnie je obećala da će početi ispočetka, i to je stvarno mislila. Stvarno je to mislila. Mislila je da se već trudi, ali se zaklela Nicku da će se potruditi i puno, puno više. Tjedan dana kasnije morao je moliti ponovno; zbunjena time kako i dalje ne uspijeva u tome, dala je još jedno obećanje. ‘Ovako ne ide’, rekao je Guy. Trebalo mu je tako dugo da prihvati ovu očiglednu istinu da je uspjela sebe napola uvjeriti da se to neće nikad dogoditi. ‘Već je četiri mjeseca prošlo otkad si se vratila na posao’, rekao je. ‘I nisi obavila nijednu prodaju.’ ‘Žao mi je’, prošaptala je. ‘Misliš li da, kad ne bi bila pod takvim pritiskom, ne bi imala toliku potrebu piti?’ Ona se raspala. Ni da je udario ne bi je boljelo više. ‘Bea odlazi. Imamo slobodno mjesto voditelja ureda. Želiš li ga?’ Što god, samo da vrati njegovo odobravanje. ‘Ako ti mene želiš’, promrmljala je. ‘Ja ću pokušati.’ ‘To bi trebala biti u stanju raditi i lijevom rukom. I još nešto. Želim da ideš na sastanke AA. Anonimni alkoholičari.’ Podigla je glavu, glas joj se iznenada vratio. ‘O, moj bože. Guy, nisam tako loše.’ ‘To je gotovo. Ako želiš sačuvati posao, ići ćeš na sastanke.’ ‘Ne, Guy...’ ‘Da, Marnie.’ Tako je otišla na sastanak - Guy joj baš nije ostavio puno izbora. Kako je i očekivala, bilo je čudno i strašno. Ljudi su je tamo okružili, obasipajući je dobrotom. Žena imenom Jules gotovo je puzala po njoj, dala joj telefonski broj i preklinjala Marnie da je pozove kad sljedeći put bude osjetila potrebu za pićem. Guy je bio pun pitanja o tome kako joj je bilo na sastanku.

~ 292 ~ Bocca

Daša

‘Bilo je... Guy, čak i ne znam što da ti kažem, jer je bilo tako...’ Tražila je pravu riječ. ‘... neprimjereno od mene da budem tamo. Oni su alkoholičari. Nije bilo u redu da uopće budem tamo da ih špijuniram.’ ‘Trebaš ići na još koji’, rekao je Guy. ‘Tek da se upoznaš.’ Marnie je smatrala da je to krajnje nevjerojatno. ‘Priznajem, Guy’, rekla je, ‘možda sam prolazila kroz neku kratku fazu prekomjernog pijenja, ali sada kada imam manje stresan posao, sve će biti bolje.’ ‘Još jedan sastanak’, rekao je. ‘Samo još jedan.’ Bio je tvrdoglavo uporan - ali ona je bila tvrdoglavija. Duboko negdje u samoj njezinoj jezgri znala je da je obdarena nadmoćnim znanjem: ona je bila u pravu, on je bio u krivu. Oko pola sata su se naganjali. Konačno je Guy popustio promrmljavši: ‘Vidjet ćemo kako će sve biti sljedećih nekoliko mjeseci.’ Izgledao je sasvim iscrpljeno. Onda je došla kući Nicku s viješću o svom novom manje važnom administrativnom poslu - a on je zario lice u ruku i zaljuljao se naprijed i nazad. ‘Hvala bogu, hvala bogu, hvala bogu’, zavapio je. Marnie je gledala u njega s nijemim iznenađenjem. Očekivala je da će biti razočaran zbog njezine niske plaće - nije da je do sada baš zaradila ikakvu brokersku proviziju, ali postojalo je očekivanje da, kad je bude zaradila, ona će biti obilna i zadovoljavajuća. ‘Tako sam bio zabrinut’, rekao je Nick, ‘Zbog tvog pića. Ali sad to može prestati.’ Marnie je osjetila kao da je dobila udarac u prsa: Nick je imao pravo. Njezino novo radno vrijeme bilo je od devet do 18, bez potrebe druženja s klijentima. Odlazit će s posla točno u 18 i nema razloga da ne bude kod kuće dvadeset minuta poslije. Guy će je držati na oku na poslu, Nick će je držati na oku kod kuće: bila je u zamci. Bilo je to iscrpljujuće: planirati kad može kupiti piće, kad ga može piti, kako će prikriti miris, kako će skriti učinke i kako će se osloboditi praznih boca. Njen je život postao još skučeniji kad je Nick otpustio njihovu dadilju s punim radnim vremenom i zaposlio dadilju na nekoliko sati dnevno, što je zahtijevalo da Marnie bude doma svake večeri do 19 sati; trošak dadilje s punim vremenom nije se mogao priuštiti zbog Marniene nove plaće. Problem je bio Rico. Gotovo svakodnevno pokušavao ju je dovesti u napast da ode na piće poslije posla i ponekad bi ona popustila - možda jednom u tri tjedna, ili jednom u dva tjedna, ili jednom tjedno, i iako nikad nije planirala popiti više od dva, svaki put nanovo i nanovo našla se u situaciji da se nije vratila kući dok nije bila potpuno pijana. Mrzila je sebe. Voljela je Nicka. Voljela je djevojčice. Zašto im je ovo činila? Nick je bjesnio i preklinjao i ona je obećavala da to više neće učiniti, ali Rico je i dalje slao pozive i ona nije bila u stanju suzdržati se. Neizbježno je došla večer kada je Rico posegnuo za njom. Zgađena, izmakla se. ‘Rico, ja sam udana.’ Nezastrašen, pokušao je opet. I opet. I na kraju - nikad nije bila sasvim sigurna zašto - ona mu je dopustila. Bilo je to nemušto ljubljenje više nalik ~ 293 ~ Bocca

Daša

na hrvanje, jezici su im se trljali i sudarali, i oboje su bili previše pijani da izvedu išta bolje. Sljedećeg jutra, na hladnom svjetlu dana, bilo joj je mučno u želucu. Poljubac se isto računao kao varanje i čak iako su ona i Nick bili u teškoj fazi, ona ga je voljela. Zasluživao je njezinu odanost. Ali kad ju je sljedeći put Rico pozvao na piće, vidjela je sebe kako prihvaća. Bilo je to čudno, jer, koliko god bio lijep, ponekad - često - od njega joj se ježila koža. Ali morao joj se sviđati. Ne možeš ići u pub s nekim tko ti se čak ne sviđa; kakva bi ti to osoba bila? Njihova je dadilja dala otkaz, nakon previše večeri kad je morala ostati do kasno. Nick je pronašao novu, još jeftiniju uz koju je Marnie trebala biti kod kuće do 18.30. Marnie se zaklela da ovoj dadilji neće dati razloga da ode. Došlo je jutro kada se - na svoj nezapamćeni užas - probudila naga, u Ricovu krevetu. Nije znala što se, ako se išta, dogodilo. A bila je previše užasnuta svojim gubitkom pamćenja da bi bila u stanju pitati ga. Mogla je misliti samo na Nicka. Otišla je predaleko. Ovaj puta bi ga stvarno mogla izgubiti. I usred paralizirajućeg straha znala je koliko ga voli. U užasu, odjurila je kući, cijelo tijelo joj se treslo. Kada je prošlo kroz ulazna vrata, Nick se potpuno razbjesnio - cijelu je noć čekao budan - ali ona je lagala, lagala, lagala; suhih usta, ukočene glave, razvijala priču o tome kako je ostala cijelu noć s Lindkom (jedva je poznavala Lindku, ali ipak je uspjela kasnije tog prijepodneva izvući iz nje obećanje da će se zakleti Nicku - ako je pita - da je Marnie provela noć u njenom stanu), o isključenim telefonima, mobilnima bez baterije, taksiju kojeg nije bilo. Morala je Nicka uvjeriti da joj vjeruje. Nije ga smjela izgubiti. Zapravo, nije mislila da joj vjeruje, ali ni on je nije mogao slomiti. Svaku rupu koju je pronašao u njezinoj priči, ona je začepila nečim manje uvjerljivim; na kraju ga je toliko iscrpila da se jednostavno predao. Kasnije tog dana, gledala je u Rica na drugoj strani ureda i nešto u njoj se ledilo. Bila sam pijana i ti si to iskoristio. A drugi glas je govorio: Ne, nije me nitko prisilio popiti sva ona pića... Jedno je bilo sigurno, mislila je: to što je provela noć s Ricom bila je najveća pogreška u njezinu životu. Ugrozila je svoj brak samo zato što je previše popila. To se više nikad neće dogoditi. Tri tjedna kasnije opet se dogodilo, gotovo isto do najsitnije pojedinosti. Onda opet. Nova je dadilja otkazala i osjećaj krivnje probadao je Marnie kao vreli noževi u prsima. Mrzila je sebe i svoju nepogrešivu sposobnost uništenja svega što dotakne. Njen život kao da se sve više umotavao sam u sebe, i u neka jutra osjećala se tako razbijena da joj je trebao gutljaj nečega da lakše izađe iz kuće. A ponekad je užas zbog toga što je vani bio tako golem da je iz opreza počela nositi sa sobom bocu u torbi. Dok je Nick nije pronašao.

~ 294 ~ Bocca

Daša

Počeo je mirisati njezin dah; pravio se da samo radi nešto drugo, kao pomaže joj skinuti kaput, ali ona je znala što radi. Kad bi kasnila deset minuta, uhvatila bi ga panika, uvjerenog da opet negdje pravi karambol. Još je jedna dadilja otišla. Nickova se budnost pojačala. A time i njene smicalice, pa opet njegovo motrenje i njezine laži. Ali čak i kad je bila vezana sve čvršće i čvršće za alkohol, borila se da od njega pobjegne. Moleći se bogu u kojeg nije vjerovala za snagu da zauvijek prestane piti, redovito je išla u potragu po cijeloj kući, tražeći boce na skrovitim mjestima i izlijevala ih u sudoper, odvraćajući glavu, jer joj je bio pretužno gledati kako se srebrnasta ljepota odlijeva daleko od nje. Molim te učini da prestanem, molim te učini da prestanem, molim te učini da prestanem. Na Nickovo navaljivanje probala je akupunkturu da joj prekine želju za pićem; probala je meditaciju da je smiri; utrpavala u sebe triptofan krom; gnjavila doktoricu da joj izda bolje antidepresive; pokušala trčanjem postići prirodno dobro raspoloženje. Ali ako je nije obuzela krivnja, tuga koju je nosila u sebi bila je preteška. Mogla je izdržati možda tjedan dana bez pića, ali depresija tijekom tog vremena bila je kao šetnja po noževima. Stani, kreni, stani, kreni. Kreni, uvijek iznova kreni. Voljela je alkohol, ljubavlju koja je bila divlja i gladna. Alkohol - votka - bio je sve za čim je čeznula i ništa se nije moglo usporediti s onim prvim gutljajem. Tako čist okus; ledeno hladan i vatreno topao, juri niz njeno grlo, šireći toplinu u njezinim prsima, sagorijeva sav strah i tjeskobu u njenom želucu. Bilo je to kao da se zvjezdana prašina prosipa po njoj od glave do nožnih prstiju, i iznenada je bila spremna, ali mirna, ispunjena nadom, ali i pomirena. Onda razdragana, razdragana i slobodna, lebdeći od olakšanja. ‘Moram se vratiti u Dubim, rekla je Grace. ‘Morat ću raditi smjenu za vikend, jer sam izostala dva dana ovaj tjedan.’ ‘Znam, razumijem. Tako si dobra što si došla, jako dobra.’ ‘Sad slušaj, prodika na odlasku. Ne pokušavam te zaplašiti, ali Nick neće ovo trpjeti još jako dugo. On je stvarno dobar čovjek.’ ‘Znam’, promrmlja je Marnie. ‘Uvijek mi se sviđao, ali... pretpostavljam da sam mislila da je malo laka kategorija. Mislim da sam ga sudila po odjeći. U svakom slučaju, više ne. On je fantastičan. A, da, nisi mi rekla da je razlog zašto ove godine nije dobio bonus taj što je zbog tebe previše izostajao s posla.’ Marnie je zarila lice u jastuk, jer je sram bio prevelik. ‘Morao je odlaziti s posla ranije da bi dadilja mogla ići na svoj sljedeći posao, je li tako? Jer skoro nikad nisi bila doma na vrijeme? I ujutro je morao ostati duže da odvede cure u školu kad si ti bila suviše mamurna? I da, Marnie, znam da roditeljstvo treba biti podijeljena odgovornost, ali ako ćemo biti skroz pošteni, Nick zarađuje petnaest puta više nego ti.’ Marnie je znala, složila se.

~ 295 ~ Bocca

Daša

‘Slušaj me, Marnie, ovo je važno. Ako do toga dođe, Nick će dobiti skrbništvo nad djecom.’ Nick će te ostaviti. Izgubit ćeš djecu. Želim piće. ‘S obzirom na to kako ti piješ, nijedan sud u državi - što? Je li to zvono na vratima?’ Grace se spusti niz stepenice, onda dojuri opet gore. ‘To je tvoj šef?’ ‘Guy?’ ‘Visoki šminkerski frajer? Da.’ ‘Što? Ovdje?’ ‘U dnevnoj sobi. Obuci kućni ogrtač. Počešljaj se.’ ‘Imam za tebe prijedlog’, rekao je Guy. Marnieno srce je ubrzalo i iznenada soba postane prevruća. ‘Stalo mi je do tebe, Marnie.’ Gledala ga je nijemo. Događa li se ovo stvarno? Što je cijena kojom će zadržati posao? Samo jednom? Ili će to biti redoviti aranžman za tri ševe tjedno? Kako bilo, ne dolazi u obzir. ‘Iako si ponekad - iskreno - noćna mora’, rekao je. Kimnula je. Znala je. To još uvijek nije značilo da će spavati s njim. ‘Ovo nikad nisam rekao nikome na poslu’, rekao je. ‘Ali... moja majka je bila kao ti.’ ‘... Što hoćeš reći?’ Edip s elegantnom kosom. Bože, samo joj je još to trebalo. ‘Pijanica.’ Pijanica. Riječ je izazvala sliku poluljudskih tipova koji se griju oko bačvi i tuku zbog boce. ‘Što?’, pitao je Guy. ‘Ne sviđa ti se ta riječ?’ ‘Zvuči... grubo.’ ‘Grubo?’ Guy pogledom pokaže na njezina slomljena rebra. ‘Dobro, kao i ti, moja je majka bila alkoholičarka. Je li sad bolje?’ ‘Molim te.’ Sve ju je to jako umorilo. ‘Žao mi je, Guy. Tako se strašno, strašno sramim i tako mi je žao i obećavam ti da se to više nikad neće dogoditi.’ ‘Mogu li ti nešto reći? Neke istine?’ Uzdahnuo je duboko, vrlo duboko - zašto sve mora biti tako teško i bolno i brutalno? - uzdahnuo je. ‘Hajde, Guy, ako će ti od toga biti lakše.’ Zaslužio je reći što ima. Gledao ju je; mogla je vidjeti kako se koleba treba li joj reći ili ne. ‘Ne pereš se dovoljno često’, rekao je. Nije osjećala ništa. Ništa, ništa. Tisuće milja daleko, neka druga Marnie bila je spržena od srama, ali ova nije osjećala ništa. ‘Nisi u pravu’, kazala je.

~ 296 ~ Bocca

Daša

Ali bio je u pravu, nije se tuširala svaki dan, ne više. U neke dane, ustajanje iz kreveta i oblačenje sagorjeli su toliko volje za životom da joj nije ostalo nimalo snage da izdrži vodene čavle po svom hladnom, hladnom tijelu. Rekao je, zvučeći gotovo ljubazno. ‘Ali to ide s alkoholizmom.’ Ona zadrhta. ‘Vidio sam to kod svoje majke’, rekao je. ‘Depresija, laganje, samosažaljenje...’ ‘Samosažaljenje?’ ‘Ispunjena si samosažaljenjem. Još nešto, Marnie - tko god ti je rekao da votka nema mirisa, prevario te je. I na kraju: drži se podalje od Rica. Ili ćete oboje letjeti s posla.’ ‘Ej, Guy, samo trenutak! Ja sam odrasla žena. Što se događa s Ricom, to se nikoga ne tiče.’ On zatrese glavom. ‘Ja sam ti poslodavac. To se mene tiče.’ ‘To nije...’ Guy je uzdahnuo. ‘Shvaćaš li da je Rico isto alkoholičar?’ Marnie nije znala zašto, ali to ju je uplašilo do srži. Rico nije alkoholičar, samo voli piti. Kao i ona, isto kao i ona. Sa zgražanjem upitala je: ‘Uz pretpostavku da je to istina, što nije, zašto ti i dalje zapošljavaš alkoholičare?’ ‘Ne znam’, priznao je. ‘Nije da sam to ikad namjeravao. Stručnjaci bi rekli da me vuče potreba da, na neki način, pomognem svojoj majci.’ Bože, pomislila je, u današnje vrijeme svi su postali prokleti psihoanalitičari. Čak i šminkerski frajeri. ‘Ista dinamika’, rekao je, ‘po kojoj se alkoholičari kao ti i Rico nalaze međusobno. Pretpostavljam da vi tjerate strah u kosti ljudima koji piju normalno i jedino vam preostaje piti jedno s drugim.’ Ne. To je zato jer se ona sviđa Ricu i što je on želi napiti tako da ona... ‘U svakom slučaju, Rico te više neće gnjaviti. Razgovarao sam s njim. I nećeš imati problema ni s drugim momcima. Oni više ni ne žele s tobom ići u pub, jer ih tako sramotiš.’ Lice joj je gorjelo. I ona je bila primijetila da se ne zadržavaju. ‘Što me dovodi do mog prijedloga. Još imaš posao pod uvjetom da ideš na sastanke AA i da ne piješ.’ ‘Marnie, stigla si do posljednje prilike’, rekao je Nick. ‘Ako odbiješ ići na liječenje...’ ‘Nick, to stvarno nije potrebno.’ ‘... onda moraš pronaći neki način da prestaneš. Učinit ću sve što želiš da ti pomognem. Sve, Marnie, sve. Ali ako opet budeš pila, morat ću otići i morat ću odvesti djevojčice sa sobom.’ ‘Mama?’ Daisy se posramljeno ušuljala u sobu, neuobičajeno plaha. ‘Što je, zlato?’ ‘Mama.’ Daisy se popela na krevet i prošaptala, ‘nešto se strašno dogodilo.’

~ 297 ~ Bocca

Daša

‘Što je bilo?’ Daisy položi čelo na svoja koljena i počne plakati. Marnie se prestrašeno uspravila. Daisy je bila ponosna na sebe što nikad ne plače. ‘U redu je, zlato, što god da je, reci mi.’ ‘Mama, ja...’ Jecaji su je tako gušili, riječi su joj bile nerazumljive. Onda je jecajući izgovorila: ‘Upiškila sam se u krevet.’ Krivnja je bila tako snažna da joj se želudac preokrenuo. ‘Imam skoro sedam godina.’ Daisy se davila, njeno lice nalik na laticu cvijeta bilo je iskrivljeno od plača. ‘A popiškila sam se u krevet!’ Marnie je buljila u Daisy, kao da ju je udario grom. Taj je trenutak došao. Konačno je stigao. Trenutak kojeg će se sjećati, kada je shvatila s mističnom izvjesnošću da mora prestati. Bila je u bratstvu sa zločincima, lomila je vlastita rebra, bila prisiljena ići na sastanke anonimnih alkoholičara, ali ovo je bilo to što joj je trebalo da je konačno urazumi. Voljela je svoje kćeri sa strašću koja je bila gotovo bolna. Njeno opijanje štetilo je njima, a ona to nije mogla - krivnja ju je razapinjala. Volim ih više nego što volim piti. Bilo je to jednostavno tako. Shvatila je da su vjerojatno trebale godine da dođe do ove točke, ali odluku je donijela u trenutku. Bila je mirna, lucidna i odlučna. Neću piti nikad više. Ponedjeljak. Ušetala je u ured s glavom visoko uzdignutom. Nije se osjećala loše kao što se obično osjećala kad se vraćala nakon odsutnosti zbog pijanstva. Ovaj put bila je nova osoba, s novim životnim planom i osjećala se dobro. Bila je čista i uređena, odana majka, vrijedna zaposlenica. Craig ju je pozdravio, Wen-Yi kimnuo, Lindka zazvala ‘jutro'. Nitko nije rekao ništa o modricama ili njezinoj odsutnosti od skoro tjedan dana, što znači da su svi znali što se točno dogodilo. Sigurno im je Guy rekao da se svi pretvaraju da je sve normalno. Bilo je nelagodno, ali barem je ovo bio zadnji put kad će morati proživljavati ovako jutro. Rico je bio tu. Glupavo se nasmiješio prema njoj i želudac joj se tržne od gađenja. Poslao joj je bezbroj poruka dok se oporavljala, ali ona je odgovorila samo jednom: nekoliko odrješitih riječi, kako bi mu dala do znanja da je živa. Vjerojatno sam se seksala s njim. Računa li se to kao nevjera ako se ne možeš sjetiti? U 12.45 Guy se pojavi pored nje. ‘Vrijeme je za tvoj sastanak.’ Sastanak AA. Cijelo je jutro razmišljala o tome hoće li ostati pri svojoj prijetnji da mora ići. ‘Stvar je u tome, Guy’, rekla je tiho, ‘da nema potrebe. Odlučila sam - i stvarno to mislim - da više nikad neću piti. Radi svojih kćeri. Vidjela sam kakvu im štetu činim...’ ‘Odlično. Sastanci će ti pomoći da ostaneš pri odluci.’ ‘Ali ako sam odustala, nisam alkoholičarka, pa zašto bih onda trebala...’ ~ 298 ~ Bocca

Daša

‘Ideš’, nije vikao. ‘Ne trebaš se žuriti natrag. Ostani cijeli sat.’ ‘Pa?’ Guyevo lice svjetlucalo je nadom kad se ona vratila u 14.15. ‘Kako je bilo?’ ‘Dobro, hvala.’ ‘Pomaže?’ ‘O, da.’ Vrlo. Jedan sat u Topshopu svakako joj je podigao raspoloženje. Četvrtak. Pretraživala je vješalice tražeći broj 36 kad je osjetila kako je netko uporno gleda. Podigla je pogled. Lindka, s neprijateljskim izrazom u očima. Sranje. ‘Ne bi li trebala biti na sastanku AA?’ ‘Molim?’ Zar cijeli svijet zna o njenim stvarima? ‘Cijeli tjedan Guy ti daje dodatnih pola sata slobodno u vrijeme ručka kako bi mogla ići na sastanke.’ ‘Gledaj, Lindka...’ Još joj je bilo nelagodno s Lindkom otkada ju je molila da laže Nicku kako je provela noć kod nje. ‘Baš se spremam ići.’ ‘Sad je 13.20, Sastanak počinje u 13.00.’ Odakle Lindka zna? Zna li cijeli ured sve? ‘Jesi li išla i na jedan sastanak?’, pitala je Lindka optužujućim tonom. Zapravo, nije. Svaku pauzu za ručak provela je ubijajući vrijeme u trgovinama. Zašto bi trebala ići na sastanke s alkoholičarima kad zna da više nikad neće piti? Ovaj tjedan bilo joj je tako dobro, predivno. Atmosfera u kući bila je sretna, bilo joj je istinski lijepo s Nickom i djevojčicama, kuhala je večeru prvi put nakon dugog vremena i nije poželjela piti, niti jednom. Bila je zahvalna na svojoj obitelji, Nickovu strpljenju i dvoje predivne djece. ‘Hajde’, rekla je Lindka. ‘Otpratit ću te.’ Za boga miloga. Ali suviše se plašila Lindke da bi se suprotstavila. Hodale su hladnom ulicom u napetoj tišini i kad su stigle do društvenog doma, Marnie je rekla: ‘Ovdje je.’ ‘Koja soba?’, Lindka je zapravo ušla u hodnik. Marnie je odbila odgovoriti. Lindka se prema njoj odnosila kao prema djetetu. ‘Koja soba?’, Lindkin glas bio je tvrđi. ‘Ona.’ Marnie je pokazala na zatvorena vrata koja je Lindka otvorila. Provirila je glavom, dobro pogledala i izgledala zadovoljna onime što je vidjela. ‘Ulaziš, Marnie, i kad se vratiš u ured reći ćeš Guyu gdje sam te našla.’ ‘Molim te, Lindka...’ ‘Reći ćeš mu ili ću mu ja reći.’ Marnie je ušla u prostoriju i sjela. Mnogi su se nasmiješili i nijemo micali usnama u pozdrav. Tužne priče bile su u punom jeku.

~ 299 ~ Bocca

Daša

‘... pokušavao sam prestati na svoju ruku, ali nisam mogao. Jedino su mi ovi sastanci pomogli...’ ‘... nisam mogla podnijeti svoje osjećaje. Bila sam uvijek ljutita ili ljubomorna ili deprimirana ili uplašena, pa sam pila...’ ‘... imao sam divnu djevojku. Volio sam je. Molila me je da prestanem. Pokušavao sam, ali nisam mogao. Otišla je i bol me skoro ubila, ali to nije bilo dovoljno da prestanem piti. Istina je to da sam alkohol volio više od nje...’ ‘... ja sam za svoju sklonost piću krivio svakoga: ženu što me gnjavi, šefa što me previše pritišće na poslu, svoje roditelje što me ne vole dovoljno. Ali jedini razlog za piće bio je taj što sam bio alkoholičar, za što sam sam bio kriv...’ ‘... uvijek sam bio drugačiji, čak i kao tinejdžer, čak i kao dijete, ustvari...’ Sad kad je već bila tu, mogla bi uzeti šalicu čaja i keks; možda joj vrijeme brže prode. Pogleda oko sebe da vidi gdje su i slučajno joj se oči sretnu s očima čovjeka na vrhu stola. ‘Lijepo je što vas opet vidim’, reče. ‘Želite li nešto reći?’ Ona zatrese glavom. ‘Kako se zovete?’ Za boga miloga! ‘Marnie.’ ‘Zdravo, Marnie.’ Nastupila je pauza očekivanja. Trebala je reći: ‘I ja sam alkoholičarka.’ Ali nije, jer ona to nije bila. U 13.55 iskrala se. Jadanje je još uvijek trajalo, ali njoj je bilo dosta. Potrčala je niz hodnik prema vratima, prema vanjskom svijetu, toliko je žudjela pobjeći. ‘Marnie?’ Što? Okrenula se. Šarmantna žena slijedila ju je prema izlazu. Ružičasta jakna, konjski repić, veliki osmijeh. ‘Ne znam sjećate li me se. Ja sam Jules. Upoznale smo se jednom ranije.’ ‘... O, da.’ ‘Kako ste?’ ‘Odlično, da odlično.’ Dnevno se svjetlo vidjelo kroz uske zastakljene proreze na drvenim vratima. Tako je blizu... ‘Evo mog broja.’ Jules joj je dala posjetnicu. ‘Ako počnete razmišljati o piću, nazovite me u bilo koje vrijeme, stvarno, danju ili noću. Zaista.’ Toplo se nasmijala. ‘Želite li mi dati svoj broj?’ Marnie nije znala kako je odbiti, a da ne ispadne nepristojna; nevoljko je izgovarala brojeve dok je Jules bilježila u svoj telefon. Mogu li ići? ‘Guy, moram ti nešto priznati.’ Zebnja preplavi njegovo lice. ‘Pila si?’ ‘Ne!’ ‘Nisi išla na sastanke?’

~ 300 ~ Bocca

Daša

‘Jesam, ali nisam išla na cijeli. Prvo sam išla u kupnju.’ ‘Ali to je u redu.’ Kad je odahnuo postao je velikodušan. Onda je primijetio da Lindka gleda preko ureda. ‘Kakve veze Lindka ima s tim?’ ‘... Ona me zatekla kako kupujem.’ Trebalo mu je trenutak da shvati. ‘Hoćeš reći da ne bi išla da te ona nije uhvatila?’ ‘Išla bih.’ Bilo je jasno da joj ne vjeruje i, u svojoj frustraciji, ona pukne: ‘Činilo mi se glupo ići kad znam da neću više nikad piti. Ovaj put je drugačije, čak i ne želim piti.’ On kao da je klonuo. ‘Nisi išla ni na jedan sastanak, zar ne?’ Pomislila je da bi mogla lagati. Ali ovo mora prestati. Nije mogla provoditi pauzu za ručak cijeli svoj radni vijek šuljajući se po Topshopu. ‘Ne, Guy.’ Njezin je ton bio razuman. ‘Nije bilo nikakve potrebe.’ On je izdahnuo. ‘Dobro.’ ‘Misliš...?’ ‘U redu. Nemoj više ići. Hoću reći, nemoj se više pretvarati da ideš.’ Trebala se osjećati bolje. Ali dok je išla prema svom stolu, osjećala se bolesnom. On je imao najbolje namjere i iako je bila bijesna što on ne razumije, bilo joj je žao što ga je povrijedila. Iznenada je bila ljuta na njega što osjeća krivnju. I bila je ljuta na Lindku što je naletjela na nju. I bila je ljuta na Nicka. I bila je ljuta na Rica. Jebeš sve njih. Tko su oni i zašto su jebeno važni da mogu upravljati njenim životom? Odnose se prema njoj kao prema djetetu. Ponižavaju je. Ona je odrasla žena. Ona može - hoće - piti ako želi. Da, piti. Nije poželjela piće otkad joj je Daisy u sramu došla sa svojom ispoviješću. Bila je slobodna. Ponosna na svoju odluku i ne malo prezirna zbog toga što su svi od toga pravili takvu frku. Piti. Sada. Sada, sada, sada, sada, sada, sada. Njeno je tijelo bilo obuzeto žudnjom - odakle je samo došla? Svaka stanica njenog tijela gorjela je neodoljivom prinudom. Bila je oblivena znojem, krv joj je jurila, a glava užurbano računala: otići u trgovinu, kupiti bocu, popiti je u toaletu, ispuni me, utješi me, iscijeli me. Trebam, trebam, trebam sada. Daisy i Verity? Što s Daisy i Verity? Njen je um samo kliznuo preko njih. Jedva ih je poznavala. ‘Skoknut ću van na trenutak’ Ton joj je bio pogrešan. Htjela je zvučati ležerno, ali zvučala je uplašeno. ‘Kamo?’ Guy je bio uzbunjen, vidio je da se nešto sprema. ‘U drogeriju.’ ‘Po što?’ ‘Tampone.’ Gledala ga je pravo u oči.

~ 301 ~ Bocca

Daša

‘Imaš posla. Oni dokumenti moraju biti poslani večeras.’ ‘Idem samo na pet minuta.’ ‘Ja imam tampone, rekla je Lindka. ‘Ne moraš izlaziti.’ ‘Više volim svoju marku.’ ‘Ne znaš koja je moja marka.’ Sad je već cijeli ured gledao. Vrtjelo joj se od panike. ‘... Ne osjećam se dobro. Mislim da je bolje da odem kući.’ Ide, odlazi, nije važno što itko od njih misli. Otpusti me, baš me briga. ‘Sad je 15.30’, reče Guy. ‘Pokušaj izdržati još dva sata.’ Gledali su jedno drugo, fiksirajući se u mučnom patu i težina u njenim prsima malo popusti. ‘U redu’, prošaputala je i vratila se na svoje mjesto. Pognula je glavu i pokušala se usredotočiti na posao, ali nije mogla čitati. Nije mogla vidjeti ništa pred sobom. Potreba se vratila, još silnija nego ranije. Rasla, širila se, napuhavala se, rascvjetavala se, nije više mogla podnijeti. Skočila je na noge i zgrabila torbu. ‘U zahod’, povikala je, dok su se glave podizale da je promatraju. Našla se na ulici, bez kaputa, trčeći, nejasni dojam trgovina i ureda koji promiču kao rasplinuti, hladni vjetar dere joj lice. Trgovina pića skroz je na drugom kraju ulice. Noge su joj bile teške, djeca su joj zakrčila put, udarila je bokom u limene božične glazbene kutije iznesene iz dućana, ljudi su buljili u nju i psovali za njom. Onda, pub. Ravno pred njom, kao da je pao s neba. Kroz vrata, za šank. ‘Votka i tonik.’ Jezik joj odebljao. ‘Velika.’ Okupana u znoju. Tresući se. Kocke leda, velike i staklaste, u oznojenoj metalnoj posudi. Gledajući kako ispadaju iz hvataljke. Ispada, uzme, ispada, uzme. Svijet su kockice leda. Jedna zazvecka u staklu: uspjeh. Hvataljka krene prema još jednoj. ‘Ne! Nievažo.’ Već je zvučala pijano. ‘Što?’ "Led. Nievažo.’ ‘Ne želite led?’ Barmen pomakne čašu da izbaci onu kockicu leda. ‘Ureduje! Tajednajeuredu!’ Votka, votka, votka, samo mi daj jebenu votku. Kao da namjerno odugovlači, prišao je pladnju s kriškama limuna. ‘Beslimuna!’ ‘Bez limuna?’ ‘Nene.’ Kriste. ‘Samovo... ‘ Trznula je glavom prema votki. U vidnom polju. Konačno. Posezanje za bocom i bujica tekućeg kristala se oslobađa. Gledala je bez daha. ‘Jeste li rekli da želite veliku?’ Srce joj je stalo. Bi li sada trebala uzeti malu? Ili čekati još dvije sekunde za veliku? ‘Malajeuredu.’ ~ 302 ~ Bocca

Daša

‘Rekli ste veliku.’ ‘Uredu veliku!’ U usporenom filmu, vidno polje se pomiče. Onda se barmen saginje, čaša je izvan njezina dosega. Što sada? ‘Slimline ili običan?’ Tonik. Zaustavila je jauk. ‘Običan.’ ‘Izgleda da nam je nestalo običnog. Morat ću sići dolje.’ Uplašila se da će vrištati. ‘Nivažno’, rekla je očajnički. ‘Možeslimline.’ ‘Nema uopće problema. Ionako moram dolje.’ ‘Ne, molim vas! Samo...’ Posegnula je za votkom. I onda je bila u njenoj ruci i jurnula je niz njeno grlo i toplina se razlila po njezinu želucu i zvjezdana prašina šuljala se kroz nju, od njene magije prolazili su je trnci, a zavjesa se podizala i otkrivala bolju, čistiju, sjajniju verziju svega. Čaša udari o drvo šanka. ‘Dajšjednu’ Drugu je popila stojeći za šankom, onda je sjela za treću i, budući da je opet mogla disati, razmotrila je mogućnosti. Mogla se vratiti u ured, nije spalila mostove, otišla je samo na nekoliko minuta, ali kad sve zbroji, odlučila je da ipak neće. Ključajuća glad je popustila, ustvari sad se osjećala sasvim dobro, zapravo izvrsno, ali sviđalo joj se ovdje, radije bi nastavila piti. I zašto ne? Za dva tjedna je Božić. Progutala je još jedan gutljaj tekućeg blještavih i ušuškala se još dublje u uzbuđenje. Nikad ranije nije išetala iz ureda usred popodneva. Za sve postoji prvi put. Ubod savjesti. Dokumenti koji trebaju otići današnjom poštom? Ako su tako važni, netko će ih srediti. A Daisy i Verity? One će biti dobro. Sve je dobro, dobro, divno i dobro. ‘Još jedno.’ Mahnula je čašom prema barmenu kamenog lica. Sve je bilo izvrsno, osim što nema nekoga s kim bi razgovarala. A tko je bolji nego Rico? Kao što je Guy bio obećao, on se držao podalje od nje cijeli tjedan, ali zapravo, zapravo, njoj je Rico drag, jako drag, i, iznenada ga poželi vidjeti. Pronađe svoj mobitel. ‘Koji je ovo pub?’, upita. ‘Wellington.’ U Wellingtonu sam. Ti? Držala je telefon, čekajući odgovor. Ajde, navaljivala je, ajde. Za 5 min! Pet minuta! Fantastično! Naručila mu je piće i gledala prema vratima, predajući se mislima kako je sve dobro, i uđe Rico! Zuri prema njoj, na njegovu licu preširoki osmjeh. ‘Ne bih trebao razgovarati s tobom.’ ~ 303 ~ Bocca

Daša

Morala se smijati. ‘Ni ja ne bih trebala razgovarati s tobom. Tvoje piće.’ On ga strusi u jednom gutljaju i oboje se prepuste maničnom smijehu. ‘Je li i tebe tjerao na sastanke AA?’, upitala je. ‘Je, ali morali su biti večernji, morali su biti u različito vrijeme od tvojih. Ludo, a? Cijela ta stvar? Guy je udaren.’ Kimnuo je barmenu. ‘Još dva.’ Zaboravila je kako je Rico zgodan. Nasloni lice na njegov vrat. ‘Nedostajao si mi, znaš.’ ‘I ti si meni nedostajala.’ Položio je svoje usne na njezine i gurnuo joj jezik u usta. Lijepo. Seksi. Nekako. Pub se sad već punio; ljudi s jelenjim rogovima i šljokicama. ‘Koliko je sati, Rico?’ ‘Hmm, 17.10. Spremaš li mi se umaknuti?’ Trebala bi ići kući, svi su je očekivali. Ali ona je imala muža i dadilju da se brinu od njenoj djeci. ‘Ja? Ne, ne idem nigdje.’ Još jedan neželjeni ubod savjesti. Trebala bih ih nazvati, nije u redu da brinu, ali samo će je gnjaviti, a ona se osjećala tako sretnom, a tako se rijetko osjećala sretnom... ‘Hej, hej, hej, moram ti ispričati o...’ Uzela je veliki gutljaj iz čaše, kockice leda udarale su joj o zube, i kad je spustila čašu, pred njom se stvorio Guy. Njena uljuljkanost pretrpi udarac. ‘... Guy, ja... ‘ Htjela je dati neko objašnjenje, ali nije ga mogla smisliti. Nadivio se nad nju, visok i bahat, dok su ona i Rico gledali prema gore kao đaci uhvaćeni na djelu. ‘Marnie.’ Pružio joj je bijelu omotnicu. ‘I jedna za tebe’, rekao je Ricu. Onda je otišao. Ona i Rico pogledali su se raširenih očiju. ‘Kako nas je pronašao?’ ‘Bože.’ Prasnula je u smijeh. ‘Dobili smo otkaz. Otpustio nas je!’ Razderala je svoju omotnicu i oni se zadube u nju zajedno. Riječi su iskakale iz bijele stranice ‘... pijana...’ ‘... strpljenje...’ ‘... upozorenja...’ ‘... trenutni otkaz...’ ‘Istina je, učinio je to, otpustio me.’ Nije se mogla prestati cerekati. Namrštenog lica, Rico podere svoju omotnicu i prođe očima po stranici. ‘Jebemu, ne mogu vjerovati. I mene je otpustio.’ ‘Rekla sam ti.’ ‘Nisam mislio...’ ‘Zašto bi otpustio mene, a ne bi otpustio tebe?’ ‘Jer sam ja jebeni genij.’ ‘A ja nisam?’ Zakolutao je očima. ‘Pa, nisi.’ ‘Pa, jebi se.’ ‘I ti se jebi. Upravo sam ostao bez posla zbog tebe.’ ‘Mene?’ ‘Da nije bacio oko na tebe, ne bi ga bilo briga što ja radim.’

~ 304 ~ Bocca

Daša

‘Gle, on to ne misli ozbiljno.’ Išla je rukom po Ricovu bedru, zaustavivši se tik do njegovih prepona. ‘Nije nas otpustio, samo nas pokušava zaplašiti.’ ‘Kako znaš?’ ‘Očito je! Zar nije?’ ‘Jesi sigurna?’ ‘Sigurna sam. Nego, je li ja ovdje samo gubim vrijeme?’ Tapkala je prstima po njegovoj nozi. ‘Oh...’ Sad je imala njegovu pozornost. Diskretno je milovala tkaninu, našla i poticala njegovu erekciju svojim prstima. Poljubio ju je opet, duboko i željno, i kliznuo rukom pod stražnju stranu suknje, ispod čarapa i gaćica, obuhvativši njenu stražnjicu. Pili su i ljubili se i pili i dodirivah i kad se barmen nagnuo preko njihova stola, mislila je da skuplja prazne čaše. Onda je progovorio. Tiho je rekao: ‘Htjeli bismo da odete.’ Što? ‘Htjeli bismo da odete.’ Njezino je lice gorjelo od stida. ‘Popijte piće i otiđite.’ ‘Hej, gledajte...’ Rico je započeo, prijeteći. ‘Nemoj’, rekla je. ‘Hajde, idemo.’ ‘Nek se jebu, idemo meni.’ Odvratili su lica u nelagodi, progutali ostatak pića i pokupili stvari. Na vratima, Rico je zastao i povikao preko ramena. ‘Jebite se. U ovoj rupi ne bih pio ni da mi platite.’ ‘Zapravo jesmo pili u ovoj rupi.’ Marnie nije mogla obuzdati smijeh i znala je da ide Ricu ide na živce. Što je on bio razdraženiji, to se ona više smijala. ‘Jebite se’, imitirala je njegov glas. ‘U ovoj rupi ne bih pio ni da mi PLATITE.’ ‘Zaveži.’ Pali su na vrata Ricova stana i ona se prevrne na pod vukući ga, tako da je pao jako udarivši laktovima. "Isuse! Za boga Marnie, to boli, jebemti.’ ‘Zaveži, svilenko, ja imam TRI SLOMLJENA REBRA. Ja znam SVE o boli.’ ‘Prestani se smijati! Ustani i skini se.’ Gurao ju je prema spavaćoj sobi, svlačeći joj suknju. ‘Hoću piće.’ Legla je na krevet i vikala veselo: ‘HOĆU PIĆE.’ ‘Nemam ništa.’ Oči su mu bile poluzatvorene, usta opuštena. Nije mu dobro stajalo pijanstvo, crte su mu postale neoštre i mlohave. ‘Moram izaći i donijeti nešto.’ ‘Kako misliš?’, zavikala je. ‘Stvarno? Ništa? Zašto nemaš?’ ‘Popio sam sve.’ ‘Ha! Ti pijanac.’

~ 305 ~ Bocca

Daša

‘Marnie, ako se ne prestaneš smijati, kunem se da ću te udariti.’ Nadvio se nad nju i pritisnuo je ispod sebe, njegova se erekcija bolno zabijala u njezinu pubičnu kost. Ona je skrenula pogled na njega: njegovo lice kao da se topilo. Pritisnuo ju je svojim tijelom i gurnuo joj jezik u grlo. Nije uživala i nije znala zašto. Nije bila dovoljno pijana. U tome je ležala sva nevolja. Izbacili su je iz onog puba prerano. ‘Prestani.’ Gurala mu je lice od sebe i pokušavala se izvući ispod njega. ‘Što? Zašto?’ ‘Zašto?’ ‘Ja sam udana.’ On se zaprepašteno povuče. ‘To te nikad prije nije sprječavalo.’ Znači, spavala je s njim. O, ne, ne, ne. Nije se mogla ponašati kao da je ovo neka novost. ‘Pa trebalo me spriječiti.’ Htjela je otići. Bio joj je odvratan. ‘Ja volim svog muža.’ ‘Što?’ On je bio zaprepašten. Volim Nicka i volim svoju djecu i ne znam što radim ovdje. ‘Rico, želim otići.’ ‘Otiđi, onda, hajde.’ Vani na ulici, vozač taksija sa žutim znakom usporio je, a onda kad se dovoljno približio da je može dobro pogledati, opet ubrzao. Drhtala je na uglu ulice, prateći pogledom automobile. Bez kaputa, hladnoća je dobro grizla. Puno je taksija bilo u blizini, ali svi su bih natrpani ljudima s uredskih zabava, ostavljajući iza sebe sugestije disonantnih truba i jeftinih haljina od crvenog satena. Kad se konačno pojavilo žuto svjetlo slobodnog taksija, stopala su joj bila ukočena - ali vozač ju je odbio pustiti u auto! ‘Smrzavam se’, preklinjala je. ‘Pijani ste’, rekao je i ubrzano se udaljio. Buljila je za njim; nije bilo druge nego hodati do ureda i uzeti vlastiti auto. To nije bilo tako daleko, možda kilometar i pol, ali je trajalo vrlo dugo; ljudi je bilo posvuda, nahrupljivali su iz pubova, pjevali, naguravali se i vikali. Kad je stigla do parkirališta, na trenutak se upitala je li dovoljno trijezna da vozi i - odlučila je da jest. Ova šetnja bi otrijeznila i Georgea Besta. I iako je okrznula automobilom stup kad je izlazila s parkirališnog mjesta, bilo je to dobro, jer ju je podsjetilo da mora dodatno pažljivo voziti. Ulice su bile zakrčene predbožićnim prometom. Ljudi su vozili kao luđaci, a pješaci su iskakali na ulicu, gotovo pod njene kotače. Onda je zapela ispred nekoga policijskog auta, koji je jurio prema nekom mjestu zločina, plava svjetla su bljeskala, sirena zavijala. Vozio je tik iza nje, razbijajući joj koncentraciju. Usporila je. ‘Ajde’, rekla je frustrirano. ‘Obiđi me.’ Kako nije mogla podnijeti zavijanje, zalijepila se za autobus kako bi je automobil mogao preteći. Ali kad su stali iza nje, ispunjavajući njen auto plavim svjetlom, istina je bila kao udarac u trbuh. Išli su za njom. Za njom. ~ 306 ~ Bocca

Daša

Bila su dvojica. Spustila je staklo na prozoru. ‘Izađite iz automobila, gospođo.’ Policajci se međusobno pogledaju. ‘Jeste li pili?’ Policija ju je dovezla kući. Prošla je kroz crveno. Uhapšena je zbog vožnje u pijanom stanju. Bila su 23 sata. Nick će poludjeti. Svjetla su bila pogašena, hvala bogu. Svi su spavali. Možda će se izvući. Tiho je otključala i ušla i otišla ravno prema kuhinjskom ormaru, ispod sudopera, gdje je bila ulila litru Smirnoffa u praznu bocu sredstva za čišćenje, kao interventnu zalihu. Bilo je nešto i u njenom ormaru gore, jedna boca koju Grace nije pronašla, ali probudit će Nicka ako sada uđe i počne prekopavati. Primijetila je omotnicu naslonjenu na mlinac za papar, kad je našla čašu i bocu tonika, ali uzela ju je tek kad je sjela za stol s pićem u ruci. Bez adrese, samo njezino ime otipkano crnim slovima. Još jedno pismo od Guya, možda? Vraća je na posao? Sjećanje kako ju je uhvatio u pubu prošlo je kao oblak koji zaklanja sunce. I onda kada su tražili da izađe... Bože. Otvorila je omotnicu. Pismo je bio otipkano na teškom bež papiru i nije bilo od Guya. Bilo je od tvrtke Dewey, Scred i Hathaway, odvjetnički ured. Što je to? To nema veze s njezinim poslom. To je nešto u vezi s Nickom. Prisila je oči da prestanu kliziti u dvostruku sliku i da se usredotoče dovoljno dugo na razabiranje riječi. Nick ju je ostavio. Uzeo je djecu. Kuća je stavljena na prodaju. Osjećala je da je u kući nešto čudno, a sad zna što je to bilo - nije bilo nikoga. Potrčala je uz stepenice u Veritynu sobu. Prazna. Naglo je otvorila vrata ormara; prazne vješalice su zvečale. Onda pojuri u Daisynu sobu: krevet uredno složen i prazan. U njezinoj vlastitoj sobi, popne se na stolac, otvori najviši ormarić: to će biti dokaz. Ono što je vidjela, natjera je da prestane disati: odneseni su svi božični pokloni za djevojčice. Koliko god to bilo nemoguće, praznina je pulsirala. Ostavio ju je, gad. I odveo je djevojčice sa sobom. Sjela je na najvišu stepenicu, i gutala i gutala pokušavajući ovlažiti svoja suha usta. Oni će se vratiti, samo je pokušavaju zaplašiti. Ali ovo što je učinio je zločesto, vrlo zločesto.

~ 307 ~ Bocca

Daša

Čula je vlastiti vrisak i skočila na noge, izvlačeći ruku iz njegove, a da nije znala zašto. Cigareta. Stavio je cigaretu na dlan njezine ruke. Uhvatio joj je ruku tako jako da su kosti zaškljocale i pritisnuo cigaretu u sredinu dlana. Crvena magla lebdjela joj je pred očima. Nije ništa vidjela. Buljila je u svoj dlan, oko crvene opekotine, zrnca pepela još su bila rasuta oko nje. Čudno je mirisalo, a oko rane se uzdizao laki dim. ‘Zašto... si to učinio?’ Zubi su joj cvokotali. ‘Bilo je slučajno.’ Zvučao je iznenađeno. ‘Mislio sam da je pepeljara.’ ‘Kako?’ Bol je bila prejaka, nije mogla ostati mirna. ‘Hladna voda.’ Ustala je i sva joj je krv nestala iz ruke. ‘Imam prave zavoje’, rekao je on. ‘I antiseptik. Nemoj da ti se inficira.’ Zavio joj je ranu, dao joj kodein, donio večeru u krevet i hranio je sam, zalogaj po zalogaj. Nikad nije bio nježniji.

~ 308 ~ Bocca

Daša

Lola

Četvrtak, 11. prosinca, 21.55 Tiho otvorila vrata i išuljala se iz kuće u tamnu noć. Krišom bacila brzi pogled oko sebe. Nema traga Jakeu bogu ljubavi, hvalim te bože. lako je sigurno tamo negdje, vreba u tami, spreman zaskočiti me svojom surferskom ljubavi. 21.56 Provukla se ispod žičane ograde i pokucala na vrata Rosse Considinea. ‘Baš na vrijeme’, reče. ‘Uđi.’ Uslijedila čudna konverzacija dok smo pijuckali pivo i čekali da počne Zakon i red. Nakašljala se. Pitala, s pokušajem da zvučim veselo: ‘Sve spremno za sutra navečer?’ Samo sam htjela popuniti tišinu, ali moja nenamjerna primjedba pokrene pravo otkriće - transvestitstvo nije isto što i obratno oblačenje! ‘Transvestiti su homoseksualci’, rekao je Rossa. ‘Obratni su hetero.’ Sad sam razumjela zašto Noel iz Socijalnog stalno frkče na riječ ‘transvestit’ i pristaje samo na ‘obratni'! ‘Da budem iskrena, Rossa Considine’, priznala sam, ‘mislila sam da su to samo različiti nazivi za istu stvar.’ ‘Kao Snickers i Marathon?’ ‘Upravo. Kao Ulay i Olay.’ ‘Kao pahuljice i musli?’ Stanka. ‘Molim te, nemoj govoriti ‘musli’, Rossa Considine, to je iritirajuća riječ.’ ‘Zašto?’ ‘Ne znam. Jer je tako.’ Iznenada atmosfera napeta. Roesa Considine fiksirao pogled na telku. Duga reklama prije Zakona i reda. Dugo čekamo početak. Kad se Rossa Considine tako neočekivano ukazao kao ‘Chloe’ prije skoro četiri tjedna, bila sam gotovo šokirana, očarana, zapanjena - puno emocija. Začuđena svojim jadnim darom zapažanja - tjednima živjela pored transvestita (oprostite molim vas - mislim obratnog), a nisam imala pojma. Još čudnije, taj šutljivi - ponekad osoran - muškarac pretvara se u blistavu ženu - sav u osmijesima, veselom čavrljanju i mirisnim poljupcima. Bila sam očarana njome i spremno prihvatila poziv na gledanje Zakona i reda, naravno, s ogradom da, ako budemo išli jedno drugome na živce, ne moramo to ponoviti. Ona je inzistirala na razmjenjivanju brojeva mobitela

~ 309 ~ Bocca

Daša

tako da, ako je potrebno, možemo okončati naš dogovor sms-om. Najbolji način, rekla je. Ali! O, da, ali! Sljedećeg četvrtka navečer, dok sam kradomice izlazila iz kuće (u to su vrijeme Jakeove noćne zasjede bile u punom zamahu) i provukla se ispod žičane ograde koja me dijelila od Chloe/Rosse, shvatila sam da se pomalo pribojavam. Strašno čudna situacija, potpuno bez presedana. Pozvala me predivna Chloe - ali vrata otvorio neočešljani Rossa i preuzeo tortilja čips i konzerve piva. Čudno. Kao da dolazim na čvenk koji je uredila neka odsutna posrednička treća strana. Vrlo, vrlo čudno, ako baš razmislim o tome. Pa sam odlučila ne razmišljati. Druge stvari mi na umu (doći ću na to - da, da, doći ću). Unatoč priznatim tenzijama među nama, prvi četvrtak prošao dobro. Zakon i red odgledan s uživanjem, a razgovor bio lak i ugodan. Drugi četvrtak bi se također mogao smatrati uspjehom, također i treći. Međutim, evo nas na četvrtom četvrtku - možda više ne s našim najboljim manirama? - i izgleda da bismo se, zbog moje primjedbe o musliju, mogli naći u teškoćama. Pitala: ‘Hoćeš li se sad ozlovoljiti, Rossa Considine?’ ‘Zašto bih se ozlovoljio, Lola Daly?’ ‘U pravilu, prilično si zlovoljan.’ Promislila. ‘Barem kao muškarac, jesi. Ali kao žena, ti si sami šarm. Možda bi trebao stalno biti žena.’ ‘Ne bih mogao silaziti u špilje u visokim petama.’ ‘To je defetistički stav. Mogu li ti postaviti još pitanja o ovoj dihotomiji transvestiti/obratni?’ ‘Molim te, nemoj govoriti dihotomija Lola Daly, to je iritirajuća riječ.’ ‘Što? O, to je šala. Pazi. Skoro si se nasmiješio.’ Usne su mu definitivno napravile pokret prema gore. ‘Hajde’, laskala sam njegovu oklijevajućem osmijehu, ‘da vidimo zube.’ ‘Nisam ja beba’, rekao je osorno. ‘Vrlo dobro. Sad. Sad sam skroz iskrena, Rossa Considine. Sve su moje ‘cure’ hetero, to jest, obratni. Ali sviđa mi se riječ ‘transvestit'. Što da radim?’ ‘Sue je homoseksualac.’ ‘Stvarno?’ (Sue je bila nova. Noel/Natasha pronašla ju je na chatu i prošli tjedan pozvala da se pridruži - na moj užas. ‘Nitko više, Natasha’, molila sam kad su se pojavile zajedno. ‘Nitko više.’ Ali Noel gleda na naše večeri petkom kao na domovinu obratnih. Svi su dobrodošli, zaslugom samo svoje obratnosti, bez obzira na to koliko prostora - malo, zapravo - imali na raspolaganju?) ‘Dobro’, opet ja počnem, ‘Sve cure osim Sue su hetero, to jest obratne. Ali meni se sviđa riječ ‘transvestit’, što da radim?’ ‘Nauči živjeti s tim.’ ‘Ne. Mislim da neću.’ ‘Bez obzira na to što ja kažem, ti ćeš uraditi suprotno.’ Pauza, dok sam razmatrala ovu primjedbu. Baš sam je se spremala zanijekati, kad shvatim da ću tako dokazati da je u pravu. ‘Tako izgleda,

~ 310 ~ Bocca

Daša

Rosa Consildine, ali zašto je to tako, uopće ne znam. Dakle, da, iako je to pogrešan opis, ja ću ih i dalje sve zvati transvestiti.’ ‘Oni to ne vole.’ ‘Nitko ih ne tjera dolaziti petkom navečer.’ Demonstracija moći. Kao gospođa Butterly koja ne služi one goste čiji joj se izgled ne sviđa. ‘Moć kvari’, reče Rossa Considine. ‘Tako kažu. A apsolutna moć kvari apsolutno.’ Nečiji citat. ‘Tko je to rekao?’ ‘Konfucije?’ ‘John le Carré?’ ‘Duran Duran?’ ‘Netko’, u tome smo se složili. ‘Definitivno netko.’ 23.01 Svršetak Zakona i reda Izvrsna epizoda, oboje smo se složili. Mračna, hrabra, neodoljiva. Ustala sam. Stresla mrvice tortilje sa svoje haljine, gledala kako se prosipaju po tepihu. Brzo pogledala Rossu Considinea. On je isto gledao kako se mrvice prosipaju po tepihu. ‘Ja ću to morati čistiti’, rekao je. Znala sam, znala sam, znala da će biti zlovoljan! ‘Ispričavam se, ispričavam se, molim te daj mi četku, odmah ću počistiti.’ ‘Nema potrebe, nema potrebe, ti si gost u mojoj kući.’ ‘Samo izgledaš ljutit.’ ‘Nisam ljutit.’ "Zlovoljan, možda?’ ‘Šuti, Lola Daly.’ ‘Hvala što si podijelio svoj televizor sa mnom’, rekla sam. ‘Oprosti zbog tepiha. Vidimo se sutra kad ćeš biti transvestit?’ ‘Obratni. Ne moraš odmah zbrisati, Lola Daly.’ ‘O da, moram, mislim’, rekla sam. ‘Bolje da ne izazivamo sudbinu.’ 23.04 Vratila se sigurno kuci, bez konfrontacije s Jakeom bogom ljubavi Nanosila tonik na lice kad je zazvonio telefon i svi živci u mom tijelu poskočili. U ovoj fazi, jadničci mali, bili su skroz iznureni i iscrpljeni od tolikog skakanja. Pogledala zaslon na telefonu. Nije Paddy. To je sve što me zanimalo. Od one noći kad se dogodio neočekivani poziv, prije skoro četiri tjedna, sva sam se pretvorila u jednu vreću živaca, skoro isto grozno kao kad sam prvi put čula da se ženi. Kad sam se javila i otkrila da je on na liniji i zaklinje se kako mu nedostajem, jednostavno nisam mogla vjerovati. ‘Oprosti, oprosti, oprosti’, govorio je u moje zabezeknute uši. ‘Mala Lola, bio sam tako zločest prema tebi. To, kako si saznala o Aliciji... tako mi je žao

~ 311 ~ Bocca

Daša

zbog toga. Novine su doznale za glasine i cijela je stvar izašla u javnost prije nego što sam stigao razgovarati s tobom.’ Sve riječi o kojima sam uvijek maštala da izgovara izlazile su iz njegovih usta. ‘Čak ni Alicia nije znala da se udaje dok nije čula na vijestima.’ Nisam bila toliko zainteresirana čuti išta o Aliciji. ‘Toliko mi nedostaješ’, rekao je. ‘Svih ovih mjeseci, nisam mogao prestati misliti na tebe.’ Događa li se ovo? Je li se ovo stvarno, istinski se događa? ‘Mogu li te vidjeti?, pitao je. ‘Molim te, Lola. Da pošaljem Johna Španjolca po tebe?’ ‘Ti se još uvijek ženiš?’, upitala sam ja, ne više tako pokorna budala kakva sam bila. ‘O Lola’, težak uzdah. ‘Znaš da da. Moram. Ona je savršena žena za moj posao.’ Zvučao je tako turobno da sam na trenutak iskreno osjetila njegovu dilemu. ‘Ali ti si žena koju zapravo želim, Lola. Nemoguća situacija. Rastrgan sam na dvije strane. Da budem sasvim iskren, ovo je najbolje što ti mogu ponuditi.’ Pustila sam da mi se ova informacija slegne. Barem je bio otvoren. ‘Da pošaljem Španjolca?’, pitao je. ‘Nisam u Dublinu.’ ‘O?’ Promjena tona. ‘Gdje si?’ ‘U okrugu Clare.’ ‘Clare. Dobro. Ali možeš se dovesti u Dublin. Koliko traje vožnja?’ ‘Tri sata. Možda tri i pol.’ ‘Tako dugo? Čak i uz obilaznicu Kildare?’ O obilaznici Kildare se govori kao da je neka magična rupa u hipersvemiru. Kako čovjek misli na čudne stvari kad je u šoku. Također sam mislila o nečem drugom. Mislila sam kako je sada 22.30. Ako bih vozila kao luda, zbog čega bih dobila kaznu za prebrzu vožnju i kaznene bodove i morala izaći pred suca za prekršaje, najranije kad bih mogla stići do Dublina bilo bi u 1 sat poslije ponoći. Prekasno. Nije u redu. ‘Paddy.’ Ponirući duboko u sebe, prekopavajući ladice s rijetko korištenim emocijama, pronašavši i otresavši prašinu sa svog samopoštovanja, rekla sam: ‘Već je pola jedanaest. Zovi me ujutro i dogovorit ćemo neko bolje vrijeme.’ ‘O... u redu... razumijem.’ Zvučao zapanjeno. Zadovoljna sobom. ‘Grace Gildee te još gnjavi?’, upitao me je. ‘... Mm...’ Nagla promjena teme. ‘Ne. Prestala je odavno.’ ‘Dobro. Reci mi Lola, mrziš li me?’ Ponekad da. Bljesak teške mržnje koja peče. Ali sada kad je zvao, s takvom boli u glasu, svi teški osjećaji koji peku nestali. ‘Ne mrzim te Paddy.’ ‘Dobro. Odlično. Bolje da te sad pozdravim.’

~ 312 ~ Bocca

Daša

Htjela sam još razgovarati s njim, htjela zadržati ovu dragocjenu, dragocjenu priliku zauvijek. Ali znala da je najbolji način da je zadržim bio da je pustim. (Paradoks?) ‘Da, čujemo se sutra ujutro, Paddy.’ ‘Da. čujemo se ujutro.’ Iz istih stopa, u žaru trijumfa, zvala Bridie. Kojoj sam morala ponoviti cijeli razgovor riječ po riječ. Slušala je bez prekidanja i kad sam završila rekla sam: ‘Što misliš?’ ‘Što mislim?’, rekla je Bridie. ‘Mislim da te neće zvati sutra. Niti ikad više'. dodala je. ‘Nepotrebna surovost, Bridie!’, uzviknula sam. ‘To je za tvoje dobro.’ ‘Možeš si zabit’ takvu dobrotu!’ ‘Bit ćeš mi još zahvalna za ovo.’ ‘Hoću riječi utjehe, molim te, Bridie, inzistiram na riječima utjehe!’ ‘Jedine riječi utjehe koje imam za tebe, Lola, jesu ‘Velike doze vitamina B'. Naročito B6 i B12. Možda i B5 također. I B2. Tvoj središnji živčani sustav pretvorit će se u napetu strunu svaki put kad telefon zazvoni sljedeća dva tjedna, postavljajući krivu - da, potpuno krivu - pretpostavku da to Paddy de Courcy zove. Vitamini će spriječiti potpuni slom živaca.’ ‘Zvat će me sutra.’ ‘Lola?! To je bio poziv RADI SEKSA. To je OČITO.’ ‘Rekao je da mu nedostajem.’ ‘Nedostaje mu netko koga će svezati lisicama za krevet i na njemu iživljavati svoje silovateljske fantazije. Ne misliš valjda da mu konjsko lice to dopušta, ha?’ ‘Konjsko lice je seksualno potisnuto. Ja sam evoluirala.’ ‘Može se to i tako nazvati.’ ‘Sad mi je žao što sam te zvala da ti kažem dobru vijest. Zbogom, Bridie.’ Prekinula i legla na kauč, jedući grickalice i razmišljajući o neobičnosti stvari - života, putova ljubavi, oblika pahuljica Monster Munch. U jednom trenutku bila odbačena od dva muškarca - Jakea, Paddyja - a u sljedećem obojica se razmazuju po podu, tražeći oproštaj. O čemu se radi? Univerzum je prevrtljiva primadona. Usred sanjarenja, moj telefon opet zazvoni i nakon što gotovo zalebdim iznad kauča, svaki živac mi zatitrao. Bila je samo Bridie. Rekla je: ‘Jesam rekla B5?’ ‘Da, da, da. Skini se s linije, molim te, blokiraš poziv Paddyja de Courcyja.’ ‘Najjaču dozu u ljekarni, zapamti.’ Sljedeće jutro probudila sam se u 6 sati, čekajući Paddyjev poziv. Znala sam da će nazvati. Pokazala sam mu, odbila ga. Njega privlači ono što ne može imati. Kad je telefon zazvonio u 9.16, iako mi je kosa nakratko stajala uspravno, nasmiješila sam se sama sebi. Sinoćnja žrtva se isplatila. Ali ne! Sinoćnja žrtva se nije isplatila! Bila je to samo Bridie.

~ 313 ~ Bocca

Daša

‘Halo’, rekla je. ‘Da pogodim. Srce ti tuče, krv juri, usta su ti suha. Kad bi znala što to čini tvom jadnom središnjem živčanom sustavu. Duboko suosjećam s tvojim sinapsama.’ ‘Što hoćeš, Bridie?’ Hladnoća u glasu. ‘Provjeravam jesi li dobro.’ ‘Ne provjeravaš. Naslađuješ se.’ ‘Ne naslađujem se. Brinem, da, brinem, Lola. Dakle, još nije zvao?’ ‘Kako da zove kad cijelo vrijeme zauzimaš prokletu liniju?’ Iznenada bučno lupanje na ulaznim vratima. ‘Bridle, netko je na vratima! Vjerojatno Paddy!’ ‘Kako zna gdje si?’ ‘On je moćan čovjek. Može saznati takve stvari. Bok, Bridle, bok.’ Otrčala do vrata i širom ih otvorila, uvjerivši sebe da je tamo Paddy naslonjen na dovratak. Ali nije bio Paddy. Jake. Sa svojom zamršenom kosom, preplanulošću, srebrnastim očima, velikim usnama. Razarajuće razočaranje. Buljila i buljila nesposobna povjerovati da je to krivi muškarac. ‘Da uđem?’, upita kreštavim glasom. Sjeo je na kauč, ruku obješenih medu koljenima, shrvanog izgleda. ‘Ima Li šanse da opet budemo zajedno?’ Pogledala ga i pomislila, o bože. Već me ionako bila prošla volja za njim, s njegovim zahtjevom za ‘prostorom’ i njegovom zlovoljnošću što ga nisam uhodila, ali kako su osjećaji za Paddyja opet oživjeli, svaki trag pohote za Jakeom nestao je kao otisci u pijesku. Užas - nisam više mislila da je najljepši muškarac na planeti Zemlji. Ustvari, činilo mi se da izgleda - strašna stvar za reći o nekom ljudskom biću pomalo deformiran. Ta usta. Nimalo seksi. Ne. Prije kao operacija povećanja usana koja je pošla naopako. Previše napuhane i napućene, kao da su mu pčele izbole donju usnu. Istodobno otkrila da mi se više ne sviđa ni njegov miris. Prije ovoga uživala sam u njegovom prirodnom neispranom mirisu, koji mi je bio autentičan, beskompromisan i, da, miris muškarca. Ali sada samo lake isparine neopranih čarapa okruživale su ga kao oblak. Povukao me k sebi i rekao: ‘Molim te, Lola’, dok je istodobno uvlačio ruku pod moju pidžamu. Užasnuta! Koža mi se naježila od želje da me ne dira, a slike višepozicijskog seksa više mi nisu bile ni izdaleka privlačne. Jake je pritisnuo svog erektiranog dečka uz mene, kroz tanku tkaninu pidžame i šaputao: ‘Vidiš koliko te želim.’ Bljak! Da, bljak! I sama sam se iznenadila što mi je tako grozno. Uzeo je moju ruku da protrlja svog mikija, ali ja se odmaknem, oslobađajući svoju stražnjicu dršćuće odvratnosti dodira njegove ruke. Njegov izraz lica odavao je veliko iznenađenje. Pogledam u njegove srebrnaste oči i pomislim - takva čudna boja za oči. Što fali smeđoj boji ili boji lješnjaka? ‘Ne želiš da te diram, Lola?’, pitao je. Vidjela zbunjenog dječaka u tijelu muškarca i doživjela trenutak nemilosrdne spoznaje. Znala da moram biti brutalno iskrena s njim. Inače

~ 314 ~ Bocca

Daša

ću završiti tako da spavam s njim, iz sažaljenja, a moja koža i duša ježile su se na pomisao takvog scenarija. ‘Jake, rekla sam. ‘Jako mi je žao, ali ti i ja, to ne ide. Bilo je zabavno, ali ostanimo na tome.’ ‘Priznajem da sam bio glupi jebač,’ rekao je. ‘Ali ispričao sam se i spreman sam se promijeniti.’ ‘Nema potrebe’, rekla sam. ‘Nema svrhe. Postoji netko drugi. Drugi muškarac.’ ‘Već si upoznala nekog drugog?’ ‘Ne, ne. Bio je cijelo vrijeme.’ ‘Hvala što si mi rekla!’ ‘Ali to je bila samo zabava, ti i ja! To si i ti mislio!’ ‘Da, ali nisam znao da ću pasti na tebe.’ Ogorčena. ‘Nisam ja za to kriva.’ ‘Vrlo zrelo, Lola!’, postao podrugljiv. ‘Vrlo odgovorno!’ ‘Ali da sam ja pala na tebe i ti nisi pao na mene, ti bi mi rekao ‘To je bila samo zabava, žao mi je što si se zaljubila u mene, a sad se otkači'.’ Istina je, dogodilo mi se dovoljno puta s drugim muškarcima. Sad već umorna. ‘Jake, gledaj! Dolazi plima! Moraš ići surfati.’ Pogledao je kroz prozor. Lako mu je odvratiti pažnju, hvala bogu. Kao pozvati psića zveckanjem i riječima ‘šetnja, šetnja!'. ‘Dobro, idem’, rekao je. ‘Ali ti ćeš se predomisliti.’ ‘Neću.’ Pokušala zvučati ljubazno. ‘Kunem ti se da neću.’ Kad sam se riješila Jakea, vratila se na telefonsku stražu. U 10 sati, točno, zazvoni telefon. Ali još uvijek nije Paddy! Ovaj put Treese. Zvuči neraspoloženo. ‘Čula sam o kasnonoćnom pozivu De Courcyja. Slušaj me, Lola.’ Ton nizak i ljutit. ‘Pobrini se da se vratiš onom surferu.’ ‘Prekasno, Treese, baš sam mu pokazala vrata.’ Cvrkutala. Ona jaukne u - tako je zvučalo - očajanju. ‘Paddy de Courcy ti je sve uništio.’ ‘Što je uništio?’ Baš sam bila radoznala. ‘Osim karijere il duševnog zdravlja? Gotovo je uništio tvoje prijateljstvo sa mnom, Bridie i Jemom.’ ‘... Što?... Kako?’ Uplašena. Otkud ovo? Treese uzdahne. ‘Nikad te nismo viđali. Prestala si izlaziti s nama. Stalno si bila s njim. Ili - još gore - čekajući ga.’ O da, to mi je bilo poznato. Čula sam to već, ‘Da, ali, Treese...’ ‘Znam, Lola, da, znam da on radi do kasno, nepredvidivo kasno. Da sam dobila po jedan zahod svaki put kad si mi to rekla, svaka kuća u Malawiju imala bi punu sanitarnu opremu. Ali nije se nalazio s tobom svake večeri, zar ne?’ ‘... Ne baš svake.’ ‘Ali ti su uvijek htjela biti slobodna za njega, svaku večer?’ Nelagodno rekoh: ‘Ti znaš kako je to kad si zaljubljen.’ ‘Da. Znam.’ Mislila je na Vincenta (bljak). ‘I još uvijek viđam svoje prijatelje.’ ~ 315 ~ Bocca

Daša

‘Ali Treese, Paddy je političar. Sjednice u parlamentu mogu se odužiti do kasno u noć. Nikad se ne zna kad će završiti.’ ‘Time imaš više razloga za vlastite večernje planove ako se s njim ne možeš dogovoriti.’ ‘Ne, time ima više razloga biti spremna vidjeti ga na kraju dugog, stresnog dana.’ ‘Tebi je ispran mozak.’ Zapanjena njenom grubošću. Iskreno zapanjena. Toliko da se zna. ‘Lola, toliko smo bili zabrinuti za tebe. To što si ga se oslobodila nešto je najboje sto ti se ikad odgodilo.’ Potresena nakon gruboga Treeseina poziva. Vratila se zurenju u telefon, nagovarajući ga da zazvoni. Jutro prošlo bez Paddyjeva poziva. Naravno, zvao Jem. ‘Evo mene zadnjeg’, rekao je. ‘Pozivam te na Bridiein zavjet da budeš razumna.’ U 13.17 pitala sam se nisam li krivo shvatila dogovor s Paddyjem. Možda je on shvatio da ću ja zvati njega, a ne on mene. (Naravno, znala istinu. Nisam glupa. Samo sklona zavaravanju.) Pokušala nazvati njegov mobilni, fiksni, uredski. Glasovna pošta, glasovna posta, glasovna pošta. I taj strašno poznati osjećaj. Paddy nije zvao toga dana. Ni sljedećeg dana. Niti sljedećeg dana. Ni dan nakon sljedećeg. Odustala sam od toga da ga nađem. Priznala sebi neprobavljivu istinu. Bridie je bila u pravu. Bio je to poziv radi seksa. Pokušala, ali nisam uspjela ponovno postići to magično stanje koje je dovelo do prvog poziva - Paddy će me zvati samo ako mi nije stalo do njega. Ali dok god ja želim da me zove, to znači da mi je stalo do njega, stoga on neće zvati. Univerzum zna biti zbunjujući. Da, na kraju sam pribjegla jakim dozama vitamina B - poslala Bossa u Ennistymon s detaljnim popisom. Nije da su vitamini nešto pomogli. I dalje sam skakala kao ofurena mačka svaki put kad bi telefon zazvonio. Još jedan zanimljiv stav univerzuma - kao da hoće pokazati kako je neprivlačna neuzvraćena ljubav, Jake je postao opsjednut time da me opet osvoji. Pojavljivao se u kući, navaljujući da ‘pokušamo još jednom'. ‘Ali Jake, to je ludo’, govorila sam. ‘Ja ti se ionako nisam tako jako sviđala.’ ‘Znam.’ ‘I nisam čak tvoj tip.’ ‘Znam.’ ‘I nisam tako zgodna kao tvoje druge cure.’ ‘Znam.'. ‘Niti tako dobra u krevetu.’ (Ovo sam nagađala.) ‘Znam.’ ‘Zašto me onda želiš?’ ‘Jer te želim.’

~ 316 ~ Bocca

Daša

Bio je slika prezgodne patnje, ali srce u mojim grudima ostalo je ledeno. Jake je razmažen, nezreo, uvijek je imao previše lagodan život i htio me samo zato što me nije mogao imati. To mu i treba, malo razočaranja. Tako se očvršćuje karakter. Mislim, pogledajte mene, kakva čvrstina karaktera. Bilo mi ga je žao. Ali bila sam sto posto sigurna. Kad bih iznenada uzviknula ‘dobro, Jake, uvjerio si me! ‘Ajmo opet biti dečko i cura i budimo ludo zaljubljeni jedno u drugo i seksajmo se cijelu noć i kupimo lijepu lampu i jedimo jedno drugome iz ruku’, da bismo imali tri dana sreće prije nego što on postao mušičav i doveo se u stanje priznanja, ‘nije to ono pravo, Lola'. Ne uživam nanositi bol. Ali ako treba izabrati između njega i sebe, bojim se da će izbor pasti na malog surfera. Četvrtak, 11. prosinca, 23.04 Povratak s putovanja stažom sjećanja Telefon još zvoni. Sarah Jane Hutchinson. Zašto zove tako kasno? ‘Sjajne vijesti, Lola! Dobila sam glavni zgoditak. Zara Kaletsky bit će voditeljica na mojoj humanitarki. Znam što misliš, Lola, misliš Zara Kaletsky je nitko i ništa.’ Točno. ‘Imam povjerljivu informaciju. Zara Kaletskyje upravo dobila ulogu u novom Spielbergovom senzacionalno najavljivanom filmu. Glavna uloga. Jermond (novi dragi Sarah Jane) jedan od financijera. Ja sam dobila Zaru prije nego što je izašlo priopćenje. Upravo sam razgovarala s njom u Los Angelesu. Ona je sad vruća roba i moja, moja, moja. Sve one kučke morat će mi se pokloniti do zemlje!’ Bilo mi drago. Drago zbog Sarah Jane. Drago mi je bilo i za Zaru. ‘Sad živi u LA-u? Mislila sam da se odselila u Južnu Afriku.’ ‘O bože, ne! Bel Air, Bel Air! Trebam tebe da nas obučeš fenomenalno za ručak. Trebam nešto vrlo posebno. Samo deset tjedana do tada. Stavi svoju kapu za razmišljanje na glavu!’ Petak, 12. prosinca, 7.04. Probuđena mahnitim lupanjem na ulazna vrata. Prenosila lupanje u san dok god sam mogla, onda odustala i ustala. Tko li je to u ranu zoru? Vjerojatno Jake dolazi reći koliko me voli. Obično je on. Prokleto je smiješan. Tek je 7 sati. Spustila se niz stepenice i otvorila vrata. Da, Jake stoji na vratima, zrači prkosom. Nekad sam bila očarana njegovom ljepotom. Sad je sve na što sam mogla misliti bilo kako bih voljela da: a) stavi vrećicu smrznutoga graška na usne da zaustavi oticanje b) opere se c) odjebe. ‘Sinoć sam se seksao s Jaz’, izjavio je s mrljicama od pljuvačke oko usta. ‘Što o tome misliš?’ ~ 317 ~ Bocca

Daša

‘Dobro, divno, odlično.’ ‘Drago ti je?’ ‘Oduševljena sam. Lijepo je vidjeti da ideš dalje.’ Okrenuo se i otišao. Slika jada. Skoro sam zatvorila vrata kad se on okrenuo i povikao: ‘Ti si isprazna kučka.’ A, sad padaju uvrede, je li? Znak da ozdravljuje. Kao kad rana počinje svrbjeti. 12.19 Kod Hrasta ‘'Jutro, Lola’, reče Osama. ‘Jesi dobro?’ ‘Dobro, da, a ti?’ ‘Odlično, hvala!’ Nasmijemo se vedro jedno drugom. Sasvim iskreno, odnosi sa šljiva okom bili su malo nezgodni od večeri kad se udružio našem malom transvestitskom kružoku. Došao je samo jednom i nikako nije pristajao vratiti se, navodno, zbog vrste filmova. Nastavio je sa svojim solo putovanjima u kino u Ennisu petkom navečer. U međuvremenu, i dalje je bio savršeno dobar barmen i još se smijao kad sam pitala ‘Ima li grudica?’ u juhi dana - ali možda ne tako srčano kao ranije. Potražila sam pogledom slobodno mjesto. Jedini gosti u pubu bili Considine i Mišica. Neobično ih je vidjeti - Considine obično petkom radi. On i Mišica zaneseni u intenzivnom razgovoru. Considine me opazi. ‘Lola’, pozove. ‘Pridruži nam se.’ Nisam bila voljna. Malo suzdržana oko Considinea i nikad se nisam ni upoznala s Mišicom Gillian. Ali morala sjesti i rukovati se s njom, koja je izgledala upravo kao mišica iz crtanog filma. Kako su crtači crtanih filmova daroviti. Mogu uzeti bilo koje stvorenje - dinga, bika, miša - i čak zadržavajući njihove karakteristične crte, učiniti ih ljupkima. Gillian je stvarno lijepa. Ali, da, neosporno sliči na miša. ‘Kako si, Lola?’, pitao Considine. ‘Super dobro.’ Ne znam o čemu se radi, ali imam neobuzdani poriv biti sarkastična svaki put kad ga sretnem. ‘A ti?’ ‘Super dobro.’ Da, i on sarkastičan. Gillian progovorila. ‘Lola, Rossa te želi zamoliti jednu uslugu.’ I ja pomislim, o majko milog Isusa na mukama, što je sad? Nije dovoljno da sam svoj dom ustupila transvestitima jednu od sedam večeri? Što još traže? ‘Hajde’, Gillian je požurivala Rossu. ‘Mogu li posuditi tvoj odčepljivač?’ ‘Misliš za aparat za kavu?’ ‘Ne’, rekla je Gillian. ‘Imam problema s vodovodnim cijevima.’ ‘Eufemizam za nešto u vezi sa ženama?’ ‘Bože, ne. Vodovodne cijevi u kući.’ ~ 318 ~ Bocca

Daša

(Pokušala je objasniti. Ima neke veze s ‘odvodima'. Ne mogu čuti riječ ‘odvodi’, momentalno mi se zacrni.) ‘Odčepljlvač je ispod sudopera’, reče Rosea. ‘Posudio sam ga već jednom od Toma Twoomeyja.’ Pružila mu ključeve od kuće. ‘Idi. Uzmi glupi uređaj. Napravi što moraš. Vrati ga gdje si ga i našao. Ali, molim te, ne miješaj me u to, jer ću se onesvijestiti.’ Ode, ostavljajući Gillian i mene same. ‘Trebao bi biti na poslu’, rekla je. ‘Uzeo je slobodno da mi pomogne.’ ‘Ljubazno od njega.’ Tišina. Onda ona reče: ‘Divno je to što činiš.’ Nisam bila sasvim sigurna na što misli. Odčepijivač? Petak? ‘To je veliki odušak za Rossu. Ili da kažem za Chloe?’ ‘A da. A tebi ne smeta...?’ ‘Mogao bi raditi i gore stvari.’ Dojmljiva cura. Puna smirenosti. ‘Šteta što mu ja nisam ni od kakve koristi. Ja živim u trapericama i ne stavljam ni trunčicu šminke.’ Da, na njezinu malom mišjem licu ni traga umjetnoj masnoći. ‘Čudno je’, primijetim. ‘On izgleda puno bolje kao žena nego kao muškarac.’ ‘Da?’ Smiješak nestao. Izraz pomalo bahat. ‘Misliš da Rossa nije zgodan muškarac?’ Isuse! Upravo sam uvrijedila njenog dečka. ‘Naravno da je zgodan muškarac. Jednostavno sam htjela reći da je elegantniji kao žena. Moram ići. Imam hitan dogovor u Galwayu.’ Srećom stvarno sam imala zakazano u Galwayu, kao da bih se baš vozila trideset pet kilometara do trga Eyre (u središtu Galwaya) samo da se izvučem iz nezgodne situacije. 14.30 Velika, blistava američka banka, Galway Dobivam male poslove. Ovaj stigao iz neočekivanog izvora - Nkechi. Ona nije htjela voziti iz Dublina, a ja sam se našla u blizini. Odgovara i jednoj i drugoj. Trebalo napraviti fotografiju glavne direktorice za prospekt banke. Trebala je izgledati topla, učinkovita, čelična, ženstvena, pristupačna, poslovna, duhovita i opaka. Ništa lakše. (Sve je u modnim dodacima.) 18.39 Prokleti promet. Predvikendski egzodus iz Galwaya. Bojim se da ću zakasniti na sastanak s transvestitima. Konačno stigla doma i iskočila iz auta da bih otkrila da nemam ključa! Provukla se ispod žičane ograde do Rosse Considinea. ‘Ključ.’ On mi ga dobaci. ‘Odčepijivač ispod tvog sudopera. Puno hvala.’

~ 319 ~ Bocca

Daša

‘Hej, Considine!’ Nekakva galama čula se s kaplje! Netko je vikao u mraku ispred kuće. ‘Slušaj, frajeru, nemoj se trudit'! Ona te samo navlači, je li?’ Zapanjeni, Rossa i ja zagledamo se u mrak odakle je dolazio glas. Jake je ušao u snop svjetla koji se širio s ulaznih vrata, kao u raspletu lošeg trilera. Pogleda me i frkne: ‘Nije ti dugo trebalo. Još malo pa ćeš spavati sa svakim muškarcem u Knockavoyu.’ ‘Ostavi je na miru’, rekao je Rossa, tihim i mirnim glasom. ‘Samo sam posudio njezin odčepijivač.’ ‘Da, da’, Jake se nasmijao zločesto. ‘I meni je davala da posuđujem njezin odčepijivač neko vrijeme.’ ‘E, sad je...’, rekao je Rossa. ‘U redu je’, rekoh ja. ‘Pusti.’ Fascinirajuće, upravo tako - majstorska poduka o tome kako ponovno nekoga ne osvojiti. Ako je postojala i trunčica simpatije za Jakea u mom srcu, sad ju je njegova ludost izbrisala. ‘Da idem s tobom do kuće?’, upitao me Rossa. ‘Ne, ne, to je samo nekoliko metara. A i moraš se pripremiti za večeras.’ ‘Ali tip je izgleda malo... prolupao.’ ‘On je bezopasan.’ ‘Radije bih te otpratio ako ti je svejedno.’ ‘Ali vikat će na nas.’ ‘Šibe i kamenje...’ ‘U redu, ja ću mahati šibom...’ ‘... a ja ću bacati kamenje.’ 19.27 Primijetila zanimljiv fenomen zadnjih nekoliko tjedana - večeri nemaju stinski štimung dok se ne pojavi Chloe. Natasha, Blanche i nova cura Sue presvlačile bi se u kuhinji, ali ja sam se samo motala uokolo, ubijajući vrijeme. Sue je bio neženja, vlasnik malog posjeda ‘izvan puta'. (To mu je izgleda bila i poštanska adresa!) Pravo mu je ime bilo Krumpir Conlon. Pretpostavljam da mu to nje bilo pravo pravo ime, ali nije nikad objasnio zašto ga zovu Krumpir. Pretpostavljala da je to zato što je: a) jeo krumpire b) uzgajao krumpire b) ... hmm... Bio je suhonjavi, krivonogi muškarac, kojem je nedostajalo puno, puno zuba. Trebalo ga je dugo uvjeravati da skine svoju francusku kapu. Podsjećao me na pile iz neke zemlje trećeg svijeta (pardon, zemlje u razvoju), kakvo možete videti kako kljuca pored puta, dok vi projurite u svom klimatiziranom džipu. Ni nalik tustim irskim pilićima, s nabreklim prsima, već ptica po kojoj biste morali puno kopati vilicom da uopće nađete komadić mesa.

~ 320 ~ Bocca

Daša

‘Gdje je Chloe?’, vikao je Noel iz kuhinje. ‘Trebam je da mi uredi nokte.’ ‘Sad će, svaki čas...’ Tada ulazi Chloe s blistavim očima, nasmijanim usnama, ugodnim primjedbama i spremnošdu da pomogne drugim curama. Tako, tako draga. Kad bi stvarno bila žena, željela bih je za prijateljicu. ‘Sviđa mi se tvoja kosa, Chloe.’ Duga, tamna perika koju je obično nosila, ali ovlaš počešljana otraga i zakvačena na vrhu. ‘Kao Jacqueline Susan’, rekla je. Sad kad ju je Chloe spomenula, Jacqueline Susan je bila upravo i moja misao. (Nezgodno da me kao stilisticu, to jest osobu koja živi od predviđanja ostvarenja modnih trendova, pretekne jedan muškarac transvestit.) Za razliku od ostalih mojih transvestita koji su imali svoj imidž i njega se držali (Natasha je imala leopardovu kožu, Blanche klasične kostime...), Chloe bi uvijek dolazila drugačija. Ovaj tjedan crne tajice, sjajne tamnosive balerinke i krasna metalik haljina s jednim ramenom pokrivenim, također tamnosiva. Vrlo bi vjerojatno mogla proći kao žena. Visoka, da, ali ne mršava, definitivne ne mršava - ali ne neko kockasto čudo (kao, recimo, jadna Blanche). Oblikovane noge - možda malo previše mišićave na listovima i bedrima, ako bih baš htjela biti kritična, ali ne želim biti kritična - i stvarno divne lice. Vrlo lijepe tamne oči, istaknute vještom šminkom i bogatim tamnim trepavicama. Graja je dolazila iz kuhinje. ‘Chloe je stigla? Chloe je stigla! Chloe, dođi, trebaš mi pomoći oko obrva...’ Chloe se rastrčala pomažući drugim curama. Budući da je godinu dana bila na ekološkoj obuci u Seattleu, gradu sa ‘značajnom’ populacijom ‘obratnih’, imala je puno stručnog znanja. Znala je za ‘muški’ tekući puder, gustu kremu nalik vlažnom cementu za popunjavanje neravnina koja je potpuno pokrivala tragove brade na licu i davala mu prirodni i privlačni završni sloj. Savjetovala ih je o depiliranju prslju, brijanju nadlanice, lijepljenju umjetnih noktiju... Ali unatoč tome što je svima poklanjala svoje znanje, ona je izgledala kao princeza i najviše što su ostale mogle postići pored nje jest da izgledaju kao Pepeljugine ružne sestre. Plan za tu večer - gledat ćemo film Vrag nosi Pradu (kod Kelly i Brandona došle nove pošiljke) - onda ćemo imati ‘sat dobrog držanja,’ gdje ćemo vježbati ženski hod. (Dobila sam knjigu o tome.) 19.57 ‘Spremni za film?’ Moja je ruka krenula prema daljinskom. ‘Samo da nešto popravim...’ ‘Da osvježim ruž...’ ‘Moram uzeti naočale iz torbice...’

~ 321 ~ Bocca

Daša

Djevojačka graja konačno mine. Pritisnem gumb, muzika počne - a onda četiri teška udarca na ulazna vrata! Jake? Ako nije Jake, tko je onda? Ne još jedan prokleti transvestit? ‘Djevojke, je li netko pozvao nekoga, a da mi nije rekao?’ Uplašeno odmahivanje glavom. ‘Jeste li sigurne? Jer, ako otvorim vrata i nađem još jednog transvestita koji traži utočište, bit ču jako ljuta.’ ‘Ne. Časna riječ.’ ‘Onda se sakrijte’, požurivala sam ih. ‘Sve.’ One nagrnuše uza stepenice i ja otvorim ulazna vrata. Veliki, zastrašujući policajac, u plavoj uniformi s mjedenim gumbima, stajao je pred vratima. Igra je završena. Pomješani osjećaji. Neosporno olakšanje što će večeri petkom završiti, bila je to ipak velika odgovornost. Ali i tuga zbog transvestita. Strah da će biti u nevolji i ismijani u cijelom okrugu. ‘Ja sam pozornik Lyons, mogu li ući?’ Duboki glas odzvanjao je ispod kape. ‘Zašto?’ ‘Vjerujem da ovdje petkom navečer održavate sastanke onih koji se obratno oblače?’ Skoro me zaslijepio sjaj njegovih golemih ulaštenih čizama. ‘To nije protuzakonito.’ Glas mi je drhtao. ‘Ne radimo ništa loše. Tom Twoomy to zna i nema ništa protiv.’ (I dalje sam pitala Toma svaki put kad bi se pojavila nova cura. Njegov odgovor bio uvijek isti, dok god netko ne razbije toster, nije ga briga što Radimo.) ‘Nitko ne kaže da je protuzakonito. Mogu li ući?’ ‘Ne.’ Iznenada smjelost. ‘Transvestiti su unutra. Uplašeni ljudi. Moram zaštititi njihov identitet.’ ‘Vidite’, iznenadni pad broja decibela u glasu. ‘Ja bih se pridružio.’ Za boga miloga! Ne mogu vjerovati. Jednostavno ne mogu vjerovati. Tko bi rekao da ima toliko transvestita u okrugu Clare? U Irskoj, ustvari? ‘Vi ste transvestit, pozorniče Lyons?’ ‘Nisam homoseksualac. Ali, da, volim se oblačiti u žensku odjeću.’ Srce mi je otežalo u grudima. ‘Onda uđite.’ 20.03 Otrčala uz stepenice. Transvestiti se zbili u mojoj spavaćoj sobi, njihova mala lica iskrivljena od tjeskobe. ‘Dolje je policajac.’ ‘Ne!’ Noel je počeo jaukati. ‘Ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne! Gotovo je, uništen sam, gotov sam...’ ‘Prestanite! On je jedan od vaših. On je ‘obratni'.’ Našmikana usta se razjape. Donje vilice padnu od iznenađenja.

~ 322 ~ Bocca

Daša

Pojure dolje na svojim visokim potpeticama i sumnjičavo opkole pozornika Lyonsa, kao čopor narumenjenih hijena. Ja obavim međusobno upoznavanje. ‘Kako ste saznali za nas?’, Noel je pitao drsko. ‘Igrom slučaja, Natasha, igrom slučaja.’ Pozornik Lyons govorio je sporo i teško kao da daje iskaz u slučaju manje krađe. ‘Molim, objasnite.’ Noel je zvučao kao apsolutna kučka. Pozornik Lyons pročisti grlo i ustane. ‘U jutarnjim satima, utorak, 2. prosinca, kućanica, koju ćemo nadalje nazvati gospoda X, s prebivalištem u gradskom području Kilfenora, Sjeverni Clare, pogreškom je preuzela paket od An Posta.’ ‘Molim vas, sjedite’, ja sam promrmljala. ‘Nismo na sudu. Vi ostale isto sjedite, popijte svoje pićence. Da, hvala pozornice Lyons, nastavite.’ ‘Gospođa X, prezauzeta žena, majka troje djece, svi mladi od četiri godine, zanemarila je obavijest iz koje se vidjelo da je paket upućen izvjesnoj Loli Daly u Knockavoyu, a ne njoj.’ ‘Znatiželjna kučka’, rekao je Noel. ‘... i otvorila ga je ‘prije nego što je i znala što radi’ - citiram.’ ‘Znatiželjna kučka.’ ‘Kad je odstranila papir s kutije, kućanica je u njoj otkrila čudne komade rublja, ukupno četiri komada. ‘Perverzno’ je bila riječ koju je upotrijebila pri opisu. Vidno uznemirena, pozvala je župnika, koji je poškropio rublje svetom vodicom i savjetovao joj da ga preda mjesnom policajcu. Koji je slučajno bio nitko drugo do moja malenkost.’ (Bila sam polusvjesna da jedna pošiljka rublja nije stigla. Ali toliko je odjeće dolazilo gotovo svakodnevno pa se nikad nisam stvarno pozabavila neisporučenom narudžbom.) ‘U smislu moga specijalističkog interesa u toj stvar’, pozornik Lyons reče, ‘prepoznao sam predmete, to jest što oni predstavljaju - tek pojačane donje gaće. Ništa na njima nije bilo ‘perverzno'. Nisam to objašnjavao dotičnoj ženi. Jednostavno sam ih sklonio, zajedno s kutijom adresiranom na gospođicu Daly, na sigurno mjesto i zakleo gospodu X na šutnju.’ ‘Kako?’, pitao je Noel. ‘Kako znate da neće pričati? ‘Jer znam nešto o njoj. Svatko ima neku tajnu, Natasha. Gospođa X će šutjeti.’ ‘O! Dobro, dobro.’ ‘Onda sam se raspitao o gospođici Loli Daly i otkrio da se okupljanja održavaju na njezinoj adresi u Knockavoyu u 19 sati petkom. ‘Zbrojio sam dva i dva i zaključio da su okupljanja petkom i pojačane gaće povezani. Moj je zaključak bio ispravan.’ ‘Potpuno zadivljujuće!’ Noel je vidno promijenio pjesmu. ‘Znaci, tri od nas došle su tebi, Lola, zahvaljujući slučajnosti. Ja, Chloe, i sada...?’ ‘Dolores’, pozornik Lyons reče. ‘Moje ime je Dolores.’ ‘Dobrodošla, Dolores! Da, dobrodošla, dobrodošla.’

~ 323 ~ Bocca

Daša

‘Sve je to lijepo’, rekla sam ja. ‘Ali što je s mojom isporukom pojačanih donjih gaća?’ ‘Zaplijenjene. Otpišite ih. Krivnja An Posta.’ 20.32 Dolores Lyons vrlo visoka. Stodevedeset ili tu negdje, širok i zapravo debeo, ali dobro to nosi. Raskopčao debelu jaknu, oslobodivši tako veliki trbuh upregnut u veliki grudni koš i ja pomislim: moj najveći izazov dosad. 22.07 Svi otišli osim Chloe, koja je pomagala pospremiti. ‘I tako, bilo nas je pet’, rekla je Chloe, dok je slagala vinske čaše u sudoper. ‘Izgleda da imaš poslanje, Lola.’ ‘Ne želim nikakvo jebeno poslanje.’ ‘Ali to je nevolja s poslanjem, ne biraš ti njega nego ono tebe.’ Chloe se zabavljala mojim stanjem. ‘Sjeti se Majke Tereze. Kad su je na profesionalnoj orijentaciji pitali, ‘što biste željeli biti kad odrastete, Majko Tereza?’ možda je rekla, ‘željela bih biti stjuardesa'. Malo vjerojatno, ne misliš li, da je mogla reći: ‘željela bih biti prijateljica gubavcima'. Malo vjerojatno, Lola, da, malo vjerojatno.’ ‘Drago mi je da ti je to tako smiješno.’ ‘Možda Majka Tereza uopće nije voljela gubavce. Možda su joj gubavci baš išli na živce, ali gubavci nisu marili i svejedno su hrlili njoj.’ Chloe jako raspoložena. Pospremila sam prazne vinske boce pokraj vrata, kad budem išla na otpad stakla s Rossom Considineom. ‘... kao što transvestiti, izgleda, hrle tebi, Lola.’ ... išla na otpad stakla s Rossom Considineom... ‘Sveta Lola, svetica zaštitnica ‘obratnih'.’ Chloe je Rossa Considine... Zašto je život tako jebeno čudan? Subota, 13. prosinca, 11.22 Poziv od Bridie ‘Osjećam se kao da me pregazio valjak’, rekla je hrapavim glasom. ‘Božična zabava sinoć. Ti si sretna što si samozaposlena...’ ‘... ne zaposlena.’ ‘Ne moraš trpjeti božične zabave. O bože, Lola, kao da me valjak pregazio.’ ‘Odakle ti taj izraz?’ ‘S televizije. Dobar, je I’ da? ‘Da, jako.’ ‘Razmišljala sam. O Paddyju de Courcyju. Tip kao što je on može bilo koga dobiti za seks.’ ‘Hoćeš reći što, ženo ispod valjka?’ ‘Nije te zvao zbog seksa.’

~ 324 ~ Bocca

Daša

‘Zašto onda?’ Bila sam sumnjičava. Malo vjerojatno da će Bridie reći: ‘Zato jer te još voli.’ ‘Da budeš dobra djevojčica. Da te drži pod kontrolom.’ ‘Zašto bi me Paddy trebao držati pod kontrolom?’ ‘Jer znaš svašta o njemu. Prije nekoliko tjedana bio je u novinama onaj skandal s Dee Rossini i njenim seksualnim životom. Skoro je morala dati ostavku. Ti bi novinarima mogla prosuti razne bisere o neobičnom seksu s Paddyjem. To bi bila senzacionalna bomba.’ ‘Nije bio neobični seks.’ Zauzela sam visoko moralno stajalište, jer je Bridie nedavno priznala strašnu sramotnu tajnu. Od kada se udala ‘odnosi’ s Barryjem krenuli su nizvodno. On je napravio godišnju ocjenu (radi u ljudskim resursima) i rekao joj da su se u prethodnoj kalendarskoj godini seksali samo petnaest puta - jednom mjesečno, plus jednom za njegov rođendan, za njihovu godišnjicu i na dan kad je Kildare osvojio državno prvenstvo u nogometu. (Zanimljivo, jer nijedno od njih nije navijač Kildarea. Možda to ima veze s obilaznicom?) ‘O, da, seks je bio neobičan, Lola. Priznajem da se sam tada osjećala kao seksualno zaostala u usporedbi s tobom. Ali gledajući unatrag... Nema puno ljubavi u toj vrsti seksa kakav si ti upražnjavala s Paddyjem de Courcyjem. I kladim se da mi nisi rekla ni pola onoga što se događalo.’ Zatečena. Bridie je uzimala sate iz čitanja misli? ‘Rekao je da mu nedostajem.’ Hvatala se za sve slamke. ‘Naravno da mu nedostaješ! Alicia konj vjerojatno ne zadovoljava njegove potrebe za nastranim seksom.’ ‘Nije nastran. Erotičan.’ ‘Nastran. Nastran, nastran, nastran.’ Bridie je najtvrdoglavija osoba koju poznajem. 12.04 Internet kafe Skočila da vidim Cecile ('Skočila'. Ne volim taj izraz. Podsjeća na sitničave mamice koje nose prastare lanene hlače pastelnih boja. Više ga neću koristiti.) Bojala sam se da će se Cecile ljutiti kad sam noglrala Jakea, osobito kad se uzme u obzir da je ona kumovala našem spajanju. Ali njezina je reakcija bila dijametralno suprotna. Bila je dobro raspoložena dok je izvještavala o Jakeovu nevoljnom stanju. Obavijestila me da je bilo ‘krajnje vrijeme da taj iznuđivač dobije što ga ide'. ‘Cendravi mali seronja ne zna kad mu se nešto dobro dogodi. Ovako mu je debeo obraz'. Fascinantna (iako zbunjujuća) upotreba kolokvljalizama. 15.27 Povratak kući iz grada Rossa Considine stoji ispred kuće, ‘prtljajući’ oko svog auta. ~ 325 ~ Bocca

Daša

‘Hej’, pozovem ga. ‘Hej, ti.’ "Kako to da nisi u nekoj špilji?’ ‘Idem sutra.’ ‘Dobro. Slušaj. Nešto sam razmišljala.’ ‘O...?’ On prestane prtljati i izađe na cestu prema meni. ‘Skoro će Božić. Trebali bismo imati božićnu zabavu. Naša mala banda.’ ‘Kako si se to sjetila? Mislio sam da nerado sudjeluješ u aktivnostima ‘obratnih’ - pardon,transvestita.’ ‘Istina. Ali razgovarala sam sa svojom prijateljicom Bridie. Ona je sinoć imala božićnu zabavu. Stalno je govorila da se osjeća kao da ju je pregazio valjak. Preuzela me ta fraza.’ ‘Možeš se napiti svaku večer bez razlike.’ ‘Trebam izgovor, Ako se počnem opijati bez potrebe za izgovorom, bojim se da ću biti pijana bez prestanka.’ ‘Pa što si imala na umu?’ ‘Utorak sljedećeg tjedna? Dan prije Badnjaka.’ ‘Što ćeš raditi za Božić?’ ‘Idem u Birmingham na četiri dana. Tamo živi moj tata. Onda idem u Edinburgh s prijateljicama Bridie i Treese za Novu godinu. Neću se vratiti u Knockavoy do 4. siječnja, tako da je najbolje da imamo zabavu u utorak, 23. prosinca. Kasnije će biti prekasno. Mogu nabaviti božićni kolač, kuhano vino, krekere, takve stvari.’ ‘Ali to će ti biti dodatni posao. Daj da razgovaram s ostalima.’ Transvestiti su formirali neku vrstu neformalne mreže, u kojoj su međusobno kontaktirali e-mailom preko tjedna. Ja u tome nisam sudjelovala. Srećom. ‘ISPRAZNA KUČKO!’ Bio je to Jake. Pojavio se niotkud i prolazio na svom biciklu. Nisam znala što je bilo lošije. Njegova nenadana pojava. Ili činjenica da je bio na biciklu. (Sjedenje na biciklu nije nimalo pridonijelo njegovu seksipilu. Generalno nije bio osoba za bicikl. Malo njih i jest.) ‘Isprazna da, ali ne kučka’, povikala sam prema njemu. Shvatila da me ne može čuti, ali morala se obraniti pa se obratila Rossi Considineu. ‘Nisam kučka’, rekla sam. ‘Morala sam se s nekim tješiti.’ ‘Zašto kaže da si isprazna?’ ‘Zbog mog posla. Svi kažu da su stilisti isprazni tupavci. Jednom sam čula odličnu rečenicu: kokain je božja poruka kojom ti hoće reći da imaš previše novca. Isto tako, kad ima toliko stilističkog posla da svi stilisti imaju krov nad glavom, možda je država postala previše prosperitetna.’ ‘Znači imaš puno posla u ovom trenutku?’ ‘O ne, ali sama sam kriva. Imam divnu klijenticu Sarah Jane Hutchinson, ona mi je donijela novu klijenticu, ali kako ne mogu u Dublin, izgubila sam je.’ ‘Zašto ne možeš ići u Dublin? Osim što je totalna dosada od grada?’

~ 326 ~ Bocca

Daša

‘Jer tamo živi moj bivši dečko. Kad sam tamo bila zadnji put, vidjela sam ga s njegovom konjolikom zaručnicom. Gotovo mi je pozlilo na cesti, a to je bila najmanja stvar koja je pošla naopako.’ ‘Dakle, operiraš samo iz okruga Clare.’ Zatresla glavom. ‘Moj posao na zapadnoj obali nikad neće biti tako dobar. Većina bogatih žena je u Dublinu. Većina dobrih trgovina je u Dublinu. Da, možeš naručiti stvari i ovdje, ali puno je skuplje nego kad obilazim dobre trgovine u Dublinu i punim torbe super dobrom robom.’ ‘Razumijem.’ ‘To je neizvjestan posao i u najboljim vremenima. Da, iskreno, Rossa Considine. Mogu ti na licu vidjeti kako nisi baš uvjeren. Očito to nije tako važno kao tvoj ekološki posao. Ali ljudima kojima pomažem je važan.’ ‘Hej, kome govoriš? Ja znam vrijednost toga što ti radiš, Lola.’ Pogledala ga mrko. ‘Sarkazam, Rossa Considine?’ On teško uzdahne. ‘Nije sarkazam. Pričaj mi još o neizvjesnoj strani posla.’ ‘Paaa, ako se pojavim na dogovoru i otkrijem da sam krivo protumačila želje klijentice ili mi je lagala o svom konfekcijskom broju - to se uvijek događa, kažu da nose 38, jer im je neugodno priznati da zapravo nose 42 - nema više manevarskog prostora. U Dublinu možeš otići van i donijeti još odjeće, ali ovdje nema ispravke za takve pogreške. Zaglavimo s krivom odjećom i stvar se pretvori u katastrofu.’ ‘Razumijem što hoćeš reći.’ Obziran, zainteresiran izraz na njegovu licu. Neobična reakcija. Pa, pretpostavljam zato što je transvestit. ‘Isuse, Rossa, bolje da idem kući, više ne osjećam noge.’ Stajali smo na zimi beskrajno dugo. ‘Hoćeš ući unutra na šalicu čaja ili nešto drugo?’ ‘O ne, ne.’ Iznenada postala suzdržana. Ponedjeljak, 15. prosinca, 19.29 Kod gospode Butterly Čula vijest koja mi je zagrijala srce, zahvaljujući gospodi Butterly! Osama više nije sam. Petkom navečer u kino u Ennis pratit će ga Mišica Kilbert. Ona ima auto pa će ga voziti, tako da on ne mora na autobus. Također, to će njoj biti neka zabava dok se njen dečko oblači u žensku odjeću., (Iako to gospođa Butterly nije rekla. To je bila samo moja osobna misao.) Duh zajednice na djelu. Utorak, 16. prosinca, 11.22 Ležeći u krevetu, razmišljanje u dokolici Da sam muškarac, sviđala bi mi se Chloe. Srijeda, 17. prosinca, 12.23 Prolazeći pored Internet kafea Cecile me ugledala i pozvala me mahnuvši rukom. Odmahnula joj veselo, ali nastavila odlučno hodati.

~ 327 ~ Bocca

Daša

Sram me priznati, ali počela sam izbjegavati Cecile, jer njezin dijalekt okruga Clare već teško razumijem. Mislim da bih je bolje razumjela da govorl francuski. Iz malobrojnih djelića onoga što mi je rekla, shvatila sam da su Jake i Jaz prohodali. (On joj rekao, ‘očeš li da te sah'rane s mojim nah'rodom?). Vrlo zadovoljna. Nadam se da to znači kraj Jakeovim uvredama s bicikla. 19.07 Ma putu u grad na večeru Rossa Considine stiže kući s posla. Poviče prema meni ‘Operacija Gaženje valjkom odvija se vrlo dobro!'. ‘Odlično, odlično.’ Petak, 19. prosinca Rossa Consldine mi je lagao! Operacija Gaženje valjkom uopće se ne odvija dobro! Operaciju Gaženje valjkom preuzela Natasha. ‘Ne želim provesti našu božičnu zabavu ovdje gledajući Divan život i jedući suhe kolačiće’, rekla je sa svojim lisičjim inatom. ‘Želimo ići van plesati.’ ‘Malo razboritosti, Natasha, preklinjem te!’, vikala sam. ‘Linčovali bi nas u Baccaratu.’ (Bacearat je mjesni disko.) ‘Ne.’ Natasha zatrese glavom. ‘Znam mjesto koje ‘odgovara’ našim potrebama. U Limericku.’ ‘A problem je...?’ ‘Trebamo kombi. Netko mora voziti.’ ‘Ja ću’, rekla je Chloe. (Ovaj put nosila nevjerojatno elegantnu haljinu uz vrat. Iz Topshopa! Normalna ženska haljina, samo broj 46.) ‘Ne, nećeš ti voziti’, obrecnula se Natasha. ‘Ovo je naša božična zabava, nas žena, i ako Lola neće voziti, Lola bi mogla ustanoviti da ima problema s isplatama iz socijalnog.’ ‘To je ucjena!’, Chloe je bila zaprepaštena. ‘Natasha, Lola je bila ta koja je uopće predložila božičnu zabavu!’ Ali Natasha je drugim transvestitima napunila glavu pričama o disku gdje će slobodno plesati sa svojim rodom. ‘Molim te, Lola?’, rekla je Blanche. ‘Jako bismo voljeli ići.’ ‘Da, baš bismo rado išli’, rekla je Sue. ‘Da, Lola, molim te.’ Pozornik Dolores Lyons molio je, sa svojim molećivim psećim okicama. ‘Vozit ću’, rekoh namrgođeno. Ti prokleti transvestiti... ‘Ne, Lola’, protestirala je Chloe. ‘U redu je’, rekla sam joj. ‘To je moje poslanje. Vozit ću.’ ‘Zafrkavao sam se kad sam govorio o poslanju.’ ‘Ali izgleda da je istina. Sveta Lola od transvestita.’ ‘Obratnih’, obrecnula se Natasha. ‘Transvestiti, transvestiti, transvestiti, transvestiti.’ Nisam bila raspoložena. ‘Umukni ili neću voziti.’

~ 328 ~ Bocca

Daša

‘Molim?!’ ‘Mogu li predložiti rješenje?’, Chloe je pokušavala ponovno uspostaviti mir. ‘Lola, možemo li ići van neku drugu večer? Negdje u blizini, tako da ne trebamo vozača. Nakon Božića? Kad se vratiš iz Birminghama. Da se i ti naliješ i da se osjećaš kao da te pregazio valjak. Ne mora biti s damama odavde. Možda s tvojim drugim prijateljima iz Knockavoya.’ ‘Na primjer, s kim?’ ‘Surferom? Jake, tako se zove?’ Iskrica u Chloeinim očima. ‘Da, on bi stajao na drugom kraju puba...’ ‘... i vikao na nas.’ Razvalili smo se od smijeha, dok je Natasha hladno gledala. 22.13 Svi otišli osim Chloe. Već postala navika da Chloe ostaje zadnja i pomogne mi počistiti. ‘Misliš da Noelova žena stvarno vjeruje da je on vani s dečkima svakog petka?’, pitala sam, bacajući nepojedene grickalice u kantu za smeće. ‘Teško je reći. Možda joj je lakše pretvarati se da vjeruje.’ ‘Ti si sretnik’, rekla sam. ‘Gillian je stvarno u redu. Nimalo joj ne smeta.’ ‘Veliki sretnik’, složi se Chloe, prateći me u kuhinju. ‘Gillian je iznimno otvorena. Kaže da bi, kad bi mogla birati, više voljela da odustanem od speleologije. Preopasno, kaže.’ Chloe pospe deterdžent za sude po prljavim čašama, a onda iznebuha upita: ‘Jesi li ikada u žensku odjeću oblačila svog dečka?’ Stanka. Duga pauza. Preduga, jer je odgovor bio kratak. ‘Ne’, rekoh. ‘Ali...’ ‘Ali...’ ‘... imala sam dečka koji je imao druge... interese.’ Chloe prestane ulijevati toplu vodu u sudoper. ‘Interese?’ ‘Znaš već... seksualne.’ Pažljiv izraz na licu. Bez očite reakcije. ‘To je u redu’, rekla je. ‘Ako uživaš u tome.’ ‘Bilo je... zanimljivo. Dobro je pomicati granice, zar ne?’ ‘Da... ako ste oboje zadovoljni.’ Neočekivano izroni sjećanje. Kad me Paddy odveo u Cannes. Privatni avion. Limuzina nas čeka ispred aviona. Golem apartman u Hotelu Martinique. Na dolasku, krevet zatrpan vrećicama iz skupih dućana. Ja trčim iz sobe u sobu, vrišteći, kad se nađem lice u lice s prekrasnom Ruskinjom ledenog izraza lica u Chanelovu kostimu, koja čeka u salonu. Što ona radi ovdje? U jednom kratkom, kratkom trenutku pomislila da bi mogla biti tajnica. Paddy možda mora raditi preko vikenda. Onda on reče: ‘Ovo je Alexia. Ona će biti naša... prijateljica... dok smo u Cannesu.’ Prijateljica? Prijateljica? O ne. S vučjom grimasom na licu Paddy reče: ‘O da.’ ~ 329 ~ Bocca

Daša

Osjetim navalu mučnine i jeze niz ruke, dok je sjećanje naviralo. ‘Lola, jesi dobro?’, pitala je Chloe, zabrinutim glasom. ‘Da, dobro sam, samo... taj dečko kojeg sam spomenula...’ ‘... da...’ ‘... natjerao me da spavam s prostitutkom. Ruskinjom. Onda se on seksao s njom dok sam ja morala gledati.’ ‘... Hm... tebi je to bilo u redu?’ ‘Tada sam mislila da je u redu.’ ‘Ali sada?’ ‘Ne.’ Glas mi se gušio i cijelo tijelo treslo. ‘Sasvim iznenada, mislim da je to odvratno. Sramotno. Ponižavajuće. Ne mogu vjerovati da sam to napravila. Nije to pomicanje granica. Niti sam ja bila seksualni avanturist, jednostavno sam dozvolila biti ponižena.’ Glas mi je postajao sve viši i brži. Borila sam se za zrak. ‘Dođi i sjedi.’ U dnevnoj sobi, ona me uzela u krilo, kao majka malo dijete, i držala me tako čvrsto da sam se na kraju prestala tresti. Hvatala sam zrak ustima, tjerala ga u pluća dok mi disanje nije ponovno postalo normalno. Naslonila se na nju. Vrlo, vrlo smirujuće, to kako me držala, i ja sam pomislila kako su joj ruke lijepe i velike. ‘Mogla sam ga odbiti’, uzdahnula sam. ‘Pretpostavljam da sam trebala.’ ‘Ali nisi mogla. Jer da si mogla, odbila bi ga.’ ‘Da. Da.’ Bila tako zahvalna što je razumjela. ‘Tako sam se bojala. Bojala da će mi se... on rugati. Bojala se da me neće voljeti. Bojala se... jednostavno se bojala.’ Bilo je i drugih prilika, drugih ružnih stvari. Ne znam zašto je baš taj događaj bio tako izniman da je morao izbiti iz moje utrobe i izađi na usta. 00.44 U krevetu Ne mogu spavati. Mislim o onome što sam priznala Chloe. O tome kako mi je seks u troje s prostitutkom izgledao gotovo normalnim. Ali sad mi se ne čini normalnim. Čini mi se bolesnim i bizarnim. Zapravo, sada mi je jasno da je od samog početka seks s Paddyjem bio bolestan i bizaran. Zamislite da sam mislila kako je odlazak u seks-shop na prvom sastanku bilo erotski! Sada uviđam da je to bila proba. Iskušavao me, da vidi koliko daleko mogu ići, i onda je zaključio da mogu podnijeti bilo što. Iako sam izdržala cijelu epizodu u Cannesu, morala sam znati da je to loše, jer nikad nikome nisam govorila o tome. Nekad sam se hvalila seksualnim bravurama koje sam imala s Paddyjem. Ali u jednom sam trenutku prestala o tome pričati Bridie i ostalima. Osjetila sam promjenu u njihovu držanju. Više nisu bili impresionirani i ljubomorni i postali su nekako drugačiji. Zabrinuti, mislim.

~ 330 ~ Bocca

Daša

Subota, 20. prosinca, 8.33 Na putu za Tipperary na styling za božičnu zabavu Rossa Consldlne vadi konopce i slične stvari iz prtljažnika. Došao do ograde između naših kuća i pitao: ‘Kako si danas?’ Vrlo ljubazan izraz na njegovu licu i za trenutak se upitam zašto. Zaboravila da sam mu ispričala o Paddyju i Alexiji. Jer, naravno, nisam ispričala njemu. Rekla sam Chloe. Osjetila ljutnju što on zna. Kao da je Chloe izigrala povjerenje i rekla mu, kao da je Rossa njezin brat blizanac. ‘Dobro. Moram ići.’ Može zadržati za sebe svoje suosjećanje i ljubazan pogled i sve ostalo što ide. Da sam htjela ljubaznost od Rosse Considinea, onda bih ispričala Rossi Considineu. 19.17 Prolazak pored Tamnice ‘Ho, Lola Daly! ‘Ajd amo nešto, ako nemaš ništa protiv!’ Boss izašao da me pozove. Uđem unutra, prihvatim jedno piće na brzinu. ‘Je li istina’, upita Boss, ‘da Mišje lice Kilbert pravi društvo Osami petkom uvečer dok vi ostali jurcate u ženskim haljinama?’ Zgrožena! Do srži zgrožena! ‘Kako znate za presvlačenje? To bi trebala biti tajna.’ ‘Ništa ne može ostati tajna u ovakvom gradu, Lola Daly. Bar ne dugo. Nikad nisam stvarno povjerovao u tvoju priču o filmskom klubu gdje gledate filove o osveti i haljinama, pa sam te sinoć malo špijunirao. Nas trojica smo se sakrili vani i gledali kroz prozor. Čudno kako nas niste čuli da se smijemo, kako smo urlikali i vrištali.’ ‘Skoro mi je i drugi diskus iskočio’, rekao je Učitelj. ‘Toliko sam se smijao.’ Bože na nebu! ‘Boli me što mi nisi vjerovala, Lola’, rekao je Boss. ‘Mislio sam da smo prijatelji...’ ‘Jesmo prijatelji, Boss, jesmo prijatelji.’ Posramljena. Bio je tako ljubazan vema meni, natjerao me ići na socijalno, kupovao mi kapsule B vitamina... ‘Ali to nije moja tajna i ne smijem je odati.’ ‘Točno znam tko je svaka od ‘dama'. Provjerili po registracijama.’ Pokaže glavom prema Mossu. ‘Moss ima takve ‘veze. Saznao je imena i adrese.’ O bože. Ako Noel sazna da su njegove aktivnosti petkom navečer postale javna tajna, dobit će konipciju (što god da je to). A jedan od mojih ‘cura’ bio je islužbenik zakona... Položila sam ruku na Bossovu, nešto što nisam često činila, osim u kriznim trenucima. ‘Ne smiješ nikome reći’, preklinjala sam. ‘Molim te... ti jadni ljudi... to im je jedini odušak koji imaju.’ ‘Kome bih rekao?’ ‘Svakome, naravno?’

~ 331 ~ Bocca

Daša

‘Naravno, kakva šteta od toga što radiš? Nije da snimate filmove s ubojstvima. I niste li do neba nasmijali nas ostale?’ ‘Dostaje bilo. Ne smijete se smijati transvestitima!’ ‘Zapravo’, reče Učitelj pompoznim, pompoznim glasom, koji je najavljivao da će biti održano predavanje, ‘nije ispravno zvati ih transvestitima, jer nijedan od njih nije homić.’ ‘Krumpir Conlon je.’ ‘Nije.’ ‘Jest.’ ‘Pijanl čvenk u luci na odlasku iz Slngapura se ne računa.’ Uslijedila duga Učiteljeva disertacija o seksualnosti i obratnom oblačenju. Nedjelja, 21. prosinca, 20.47 Kod hrasta Iako je nedjelja navečer, sve puno kao šipak. Zbog praznične sezone, bez sumnje. Morala beskrajno dugo čekati svoju juhu bez grudica. Jadni Osama spao sa svojih egipatskih nogu. Considline usred velikog društva mačo muškaraca, u blatnjavim čizmama velikog broja što sjede sa široko raširenim mišićavim nogama i drže čaše piva koje izgledaju malene u njihovim muškim rukama. Njegovi pećinski pajdasi, zaključila sam. Kad bi samo znali čime se Considine bavi petkom navečer. ... Ali možda i znaju. Konačno, Gilllan zna. Tu je i rivalska skupina koju čine surferski momci, uključujući Jakea. Pripremila se za uvrede, ali on me ignorirao. Suviše zauzet razrađenim ljubljenjem s Jaz. Jaz je ona tetovirana djevojka na onoj zabavi u surferskoj kući prije nekoliko tjedana. Ona koja mi je rekla ‘Zapamti moje ime’, koje sam odmah zaboravila. Jake me podrugljivo pogleda, onda pojača intenzitet žvalavljenja, a ruku uvuče ispod Jazinih hlača, otvoreno hvatajući njezin lijevi guz. Ja se ljubazno nasmiješim. Nadam se da će biti sretni. Užasnuta otkrila da je moja želja iskrena. Kako je moguće da me ne dira to što ga vidim s drugom ženom? Zar mi nije ništa značio? Jesam li otupjela, čudna, oštećena čudakinja koja nikad više neće imati normalnu vezu? Ne. Podsjetila se: bila sam luda za Jakeom dok nije počeo pokazivati znakove da u planu ima napraviti nered u mojoj glavi. Također, ne zaboravimo, morala sam se utješiti. Ponedjeljak, 22. prosinca, 5.05 Ne mogu spavati. Čekam zoru. Sjećanja na Paddyja me muče. Zapravo su me probudila. Pokušala misliti na vedrije stvari - operacija Gaženje valjkom dobro se odvija. Rezervirali mini kombi kod Gregana u Ennistymonu ('Za sve vaše automobilske, farmaceutske i pogrebne potrebe’ - dobar slogan). To je Chloe organizirala.

~ 332 ~ Bocca

Daša

Ali nisam mogla popraviti raspoloženje. U tami pred zoru, osjećala sam se sama, sama, sama i željela razgovarati s Chloe. Ona je razumjela kad sam joj ispričala o Paddyju. Bez osuđivanja. Sama dobrota. Nevjerojatno čudna situacija. Chloe mi je dostupna samo jednu od sedam večeri, kao Pepeljuga koja dolazi jednom tjedno. A nisam je mogla u međuvremenu nazvati. Zatvorila oči, pokušavajući se boriti protiv sumornosti i ponovo zaspati. Ali nisam mogla odagnati osjećaj strahote. ‘Mama?’, pitala sam. Ali umjesto da čujem nju, strašno sjećanje bljesne u glavi. ‘Mama?’, pozovem opet. Ali strašne slike u glavi nastavljaju se same vrtjeti. Bila sam ozbiljno bolesna od gripe. Tako bolesna da sam ostala u Paddyjevu stanu nekoliko dana dok ne ozdravim. Ujutro bi me, prije nego ode, napunio tabletama i vitaminima, i isto tako kad bi se vratio navečer doma. Jedne od tih večeri, čula sam kako ulazi. Upalio je svjetla i probudio me iz oznojenoga delirijskog sna u kojem sam sanjala kako hodam kroz golemu kuću tražeći zahod. Napola budna, shvatim da moram piškiti i nakon nekoliko trenutaka očajničke želje za vrećicom za urin, prisilila se izaći iz vrućih plahti i otići u kupaonicu. Sjedila sam na wc školjci, čelom naslonjena na hladnoću pločica kad sam didjela da je Paddy došao za mnom. Vrlo važno. Od samog početka, on je inzistirao na pravilu da vrata kupaonice budu otvorena. Nikad se na to nisam navikla, ali uzevši u obzir sve ostalo što smo činili, inzistiranje na privatnosti kod piškenja izgledalo mi je besmisleno. ‘Kako se osjećaš?’, upitao je. ‘Bolesna k'o pas. Kako si proveo dan?’ ‘Ah, znaš.’ Ustala sam, pustila vodu, stavila ruke pod divno hladnu vodu i kad sam se htjela vratiti u spavaću sobu, Paddy mi je prepriječio put. ‘Što?’, pitala sam. ‘Ti?’ Pritisnuo mi je leđa o rub umivaonika. Neće valjda... u ovom stanju? Ali tvrdoća njegove erekcije kroz hlače nije mi ostavila nimalo sumnji - da, htio je seks. Jedva sam mogla stajati na nogama. Ruke su mu bile na mojim ramenima i ljubio me po vratu. Paddy, rekla sam, ne sada, nisam sposobna. Gurnuo je dlanove ispod gornjeg dijela moje pidžame i bradavice doveo do ukrućenosti. Morala sam se jako suzdržavati da ne vrištim. U trenu, njegov je penis bio vani, a on je vukao donji dio moje pidžame. Moje još ukrućene bradavice trljale su se o neravnu tkaninu pidžame tako da sam poželjela razderati kožu. ‘Ne’, rekla sam glasnije. ‘Paddy, bolesna sam.’ Pokušavala sam se izvući iz njegova stiska, ali on je bio puno snažniji od mene. ‘Paddy.’ Još glasnije ovaj put. ‘Ne želim to.’ Ali je donji dio moje ~ 333 ~ Bocca

Daša

pidžame pao do koljena, bedra se naježila na zraku, a Paddy je prodirao u mene unatoč mom suhom opiranju. Boljelo je. Kratki brutalni udari, svaki praćen muklim stenjanjem. ‘Molim te.’ ‘Zaveži.’ Procijedio je kroz stisnute zube. U trenutku sam se prestala boriti i pustila ga da se probija u mene, a rub umivaonika bolno mi se zabadao u leđa. Stenjanje je postajalo glasnije, udari sve više kao ubodi nožem, a onda se počeo trzati i mumljati. Njegov je stisak oslabio, i svojim je tijelom zagrnuo moje, tako da mi je lice bilo zaronjeno u njegove grudi. Jedva sam mogla disati. Ali nisam se bunila. Čekala sam da obavi štogod je trebao. Nakon nekog vremena, odmaknuo se i blago mi se nasmiješio. ‘Hajde da te smjestimo u krevet’, rekao je. Bauljala sam prema spavaćoj sobi i budući da nisam znala što da mislim, odlučila sam da ne misliti ništa. Dan ili dva kasnije njegovo mi je ponašanje bilo razumljivo. Budući da je uvijek bio sklon neobičnom seksu, mora da je mislio da je i moj seksualni poriv isto visok kao i njegov i da ga čak ni napadaj gripe neće umanjiti. Utorak, 23. prosinca, 19.30 Stigla Chloe. Zagrlila me. Otkad sam joj ispričala tajnu o Paddyju i ruskoj prostitutki, izgledalo normalno da se zagrlimo. ‘Uranila sam’, kaže. ‘Nadam se da ti ne smeta. Samo sam htjela provjeriti je li u redu da voziš večeras. Znaš sigurno put, itd.? Mogu otići i vratiti se u pola devet, kad ostali dođu, ako hoćeš?’ ‘Ne, uđi, uđi.’ ‘Kako se osjećaš?’, pitala je. ‘Nakon onoga što si mi ispričala u petak? Nadam se da ti nije bilo neugodno? Ili žao što si mi ispričala?’ ‘Ne, Chloe. Ustvari, sjetila sam se i drugih stvari.’ Onda sam joj pričala o onome kad sam imala gripu. Onda su i druga sjećanja navalila van. Chloe je bila tako dobra. Nije rekla, ‘Zašto ga jednostavno nisi ostavila?’ Nije postavljala pitanja koja zastrašuju ili nemaju odgovora. Samo je slušala i čvrsto me držala i pustila me da plačem. 20.30 Ležala na krevetu, s očima pokrivenim blazinicama natopljenima tonikom od krastavaca da splasne otok od plakanja. Dolje uzbuđena vriska i cika dok su se dame presvlačile u svoje fine krpice.

21.15 Operacija Gaženje valjkom službeno započela. Natasha, Blanche, Chioe, Sue i pozornik Dolores Lyons svi sjeli u mini kombi, Chloe naprijed pored mene. Svi u blještavoj finoj robi (osim Dolores, koja je bila odjevena kao policajka, ~ 334 ~ Bocca

Daša

čak je imala i palicu). Osjećala sam se znatno vedrije. Ništa ne pomaže kao dobro plakanje. 22.30 Klub HQ, Limerick Parkirala mini kombi. Ugurala se u parkiralište. Stanje visoke napetosti, Mješavina očekivanja i nemira. Ovo je za sve njih prvi put da izlaze u javnost kao žene (osim za Chloe, koja to često radila u Seattleu). Što ako je Natasha imala krivu informaciju i klub HQ je samo običan disko bez transvestita? Nećemo izvući živu glavu. Ali iz gabarita ostalih žena na parkiralištu koje su išle prema ulazu u klub popravijajući perike i, da tako kažemo, intimne dijelove, govoreći ‘o, sranje’ pravim muškim glasom dok su nabadale u svojim visokim potpeticama zaključila sam da smo na pravome mjestu. ‘Hajdemo.’ Chloe i ja stupale smo naprijed, ostali za nama, i onda su nas ljubazno pustili unutra. Mali lokal s prigušenim svjetlom. Disko kugla. Mjehuri svjetla kruže po zidovima. Glasna glazba. Gužva od žena koje izgledaju glamurozno i muškaraca koji izgledaju sretno. ‘Halo, mačkice’, jedan od muškaraca koji izgledaju sretno reče Natashi. ‘Volim crvenokose. Kladim se da si vrlo živahna. Želiš plesati?’ ‘Zašto ne?’ Rekla je Natasha i - ode ona. A tek smo ušli! Postoji čak i ime za muškarce kojima se sviđaju transvestiti - ‘obožavatelji’ a klub HQ vrvio je takvima. Sljedeća pozvana na ples bila je Dolores, frajer je rekao: ‘Volim žene u uniformi. Da se malo zavrtimo?’ Nedugo zatim ode i Blanche. Sue, Chloe i ja našli smo siguran kutak gdje smo mogli balansirati s našim ružičastim ljepljivim pićem. Promatrali plesni podij. Neki obratno obučeni izgledali su kao prave žene. ‘Zato jer jesu žene’, vikala je Chloe da nadjača glazbu. ‘Žene i djevojke ‘obratnih’ koje dolaze kao podrška.’ Fascinirana, istinski. Mislila sam da bi svaka žena bila zgađena da se njen muškarac oblači kao žena. Zato jer je meni to bilo odvratno, pretpostavljam. Ne zato jer je to odvratno samo po sebi. Nego odvratno na muškarcu s kojim sam u vezi. Kako bi ikad više bio seksi neki muškarac kojeg sam uhvatila u ružičasim gaćicama s volančićima? ‘Dolazi jedan frajer’, viknula sam u uho Chloe. ‘Pozvat će te na ples.’ Ali nije. Zapravo je izabrao Sue, a ja sam bila zapanjena. Chloe je bila jedina od mojih cura koja nije dobila poziv za ples, a bila je uvjerljivo najljepša i najbolje odjevena - u wrap-around haljinu boje crnog vina od svjetlucave tkanine (istovremeno seksi i elegantna), tajicama s cik-cak uzorkom i čizmicama do gležnja s krasnim potpeticama. ‘Odašilješ krive signale’, viknula sam joj. ‘Previše si se zalijepila za mene. Idi plesati."

~ 335 ~ Bocca

Daša

‘Ne, super mi je - isuse!’ Chloe je buljila u plesni podij, vilica joj je pala od zaprepaštenja. ‘Je li to Sue?’ Protegnula se da bolje vidim. Vilica i meni pala. Nisam mogla vjerovati što vidim. Nevjerojatni su talenti koji svatko od nas nosi u sebi! U jednom životu, Sue šutljivi, mali uzgajivač krumpira s francuskom kapom, ali u ovom životu bila je spektakularno nadarena plesačica. Tijelo joj se kretalo kao svjetlucava živa. Gipka, okretna, glava na jednu stranu, ramena na drugu, Noge koje su inače izgledale krive kao u kokoši, bile su napete i definirane u glatkim tajicama. Izazvala je prilično komešanja na podiju. ‘Stvarno je odlična’, rekla je Chloe zadivljeno. ‘Tko bi rekao?’ Unatoč Chloeinoj ljepoti, nitko joj nije prišao i na kraju ona kaže: ‘Hajdemo plesat’, Lola. Bolje nego da stojimo ovdje kao dva idiota.’ ‘Hajde.’ Fenomenalna plesačica Chloe. Odličan provod. Nisam se ovako provela već jako dugo. Dva obožavatelja ubace se između nas, onda brzo uzmaknu kad su otkrili da sam žena. ‘A ona?’ Jedan od njih ispruži prst prema Chloe. ‘Ne, ona je muškarac’ Buljio je sumnjičavo u Chloe. ‘A, vidi ti to, ostavljamo je tebi.’ 02.07 Svi se vratili u kombi. Povratak kući. Svi vrlo raspoloženi i uzbuđeni. Babilon glasova dok se razmjenjuju priče o obožavateljima, zadovoljstvu što su bili vani kao žene, komplimentima koje su dobile. Opća sreća. Unatoč tome što su bila već 2 sata, cesta nakrcana autima. Božični tulumi i slično. Krećemo se sporo. Krećemo se sporije. Ne krećemo se uopće. Kolona automobila dugačka kao da je noćna špica. Bljeskaju svjetla ispred nas. ‘Što se događa?’ ‘Policijska kontrola, reče pozornik Dolores Lyons. Pokazao na voki-tok;. Blesavo od mene, ali nikad to nisam smatrala stvarnim. ‘Operacija ‘Trijezni Božić'.’ Policijska kontrola! Iznenadni i strašni strah ispuni vozilo. Ne zato što bi’ ja bila pijana - jer nisam. Već zato što sam vozila gomilu transvestita, od kojih je jedan policajac, ne samo to, nego je i obučan kao policajac, samo ženski. (Može li biti kažnjen zbog imitiranja policajca?). Znala sam što oni misle izvest će nas iz auta, ruke na vozilu, pretraživanje po intimnim delovima. Obitelji će saznati. Imena će procuriti u lokalne novine. Gotovi smo. Okrenula se prema Chloe. Naši se pogledi susretnu. Oboje posegnemo za kartom na podu. ‘Vraćam se natrag’, rekoh, ali ona je već znala. ~ 336 ~ Bocca

Daša

‘Ja ću te voditi’, rekla je. Pritisnula sam gas i napravila brz i čist zaokret na cesti, a onda pojurila natrag prema Limericku, dalje od policije. Ali Dolores je imala još loših vijesti. ‘Druga kontrola je ispred nas.’ ‘Kako misliš?’ ‘Mislim da je druga jebena kontrola ispred nas!’ Mahnuo je voki-tokijem da budemo sigurni da je baš to rekao. Vozimo ravno na nju.’ Bili smo u zamci. ‘Ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne’, jaukala je Natasha. ‘Daj se saberi!’, vikala je Dolores. ‘Toliko toga mogu izgubiti!’ ‘Trbamo sići s glavnog puta’, reče Chloe, nagnuta nad kartom. ‘Ti možeš toliko toga Izgubiti? Pa ja sam službenik jebenog zakona! Kako misliš da se ja osjećam?’ Dok su se oni prepirali oko toga tko može više izgubiti kad bude otkriven, blijesak druge kontrolne točke pojavi se na noćnom nebu. Promet uspori. ‘Sranje’, uzdahnem ja. ‘Lola’, reče Chloe, ‘prema karti, malo naprijed bi trebalo biti skretanje na manju cestu... evo ovdje! Ovdje!’ Nije bilo znaka za manju cestu, prebrzo se pojavila pa sam okrenula volan oštro ulijevo i, u zaokretu, gume su zaškripale dovoljno glasno da uzbune murjake koji su stajali u sredini ceste, osvijetljeni natrijevsklm sjajem kao izvanzemaljci koji izlaze iz svemirskog broda. Iako sam auto odvela prema tamnoj strani puta, bila sam svjesna da nas gledaju. Povici su ispunili zrak. ‘Jebi ga! Vidjeli su nas.’ ‘Samo vozi dalje, Lola’, rekla je Chloe mirno. ‘Desno skretanje je za stotinjak metara. Tu ćeš ući.’ ‘Slijede nas!’ Povikala je Dolores. ‘Čujem ih na voki-tokiju.’ ‘Ozbiljno kažeš?" ‘Da, da! Dva policajca u patrolnim kolima.’ Šok tako jak da sam osjetila kao da me nešto podiglo i da lebdim. Za mnom je jurila policijska potjera. Kako se to dogodilo? ‘Oni će znati lokalne putove bolje nego mi’, reče Sue. ‘Najebali smo'. ‘Samo vozi dalje, Lola’, Chloe je ponavljala mirnim, mirnim glasom, dok sam ja jurila uskim, zavojitim putem punim rupa u mrklom mraku. ‘Sada, moje dame, slušajte. Sad ćemo stati i vas četiri ćete izaći, što brže možete. Onda se sakrijte. Lola će nastaviti voziti i oni će nas slijediti.’ Nadam se, mogla sam čuti kako kaže u sebi. ‘Vratit ćemo se po vas kad budemo mogli. Skreni desno, Lola.’ Moja reakcija je bila super brza. Strah je čudesna stvar, ‘Chloe, i ti izađi.’ Zašto bi ona ostala sa mnom i nagrabusila? ‘Ne dolazi u obzir da te ostavim samu.’ ‘O, bože, čujem li to sirene?’ Da. Užas. Još gore, mogla sam čak i vidjeti svjetla na policijskom autu. U prirodi je bilo tako mračno da su mi u nekim zavojima zapravo osvjetljivala put. ~ 337 ~ Bocca

Daša

‘Sad, Lola’, rekla je Chloe. ‘Pripremi se zaustaviti. Vi se ostale pripremite iskočiti.’ Put suviše uzak da sakrije četiri transvestita. Nisam baš shvatila kako će ih izbacivanje iz auta spasiti. Ali naglo skrenem prema nečemu što je izgledalo kao ulaz. Transvestiti iskoče kao padobranci. Vrata se treskom zatvore. Nastavim voziti u kiši šljunka. ‘Što je to bilo?’ ‘Kamenolom.’ ‘Kako znaš za to?’ ‘S karte?’ S karte. ‘Isuse, većina žena ne zna što je gore, a što dolje na karti. Policija još uvijek za nama?’ Ali znala sam da jest, jer sirena je još zavijala. ‘Sada vozimo prema selu. Da stanemo ovdje?’ ‘U redu.’ ‘Zapamti, nismo učinili nikakav prekršaj. U redu, stani ovdje.’ Parkirala sam pored zamračenog puba. Nervozna. Murjaci parkirali iz nas. Izašla dvojica, koja su izgledala vrlo vrlo Ijutito. Onaj koji je izgledao više ljutit naredi mi: ‘Izađite iz vozila.’ Chloe i ja izađemo. Upitam, najnevinijim mogućim glasom: ‘Ima li nekih problema?’ ‘Zašto ste okrenuli pred kontrolom točkom?’ ‘Kakvom kontrolnom točkom?’ Pogledao me je kao da sve zna. Mislio je da će me uhvatiti zbog vožnje u pijanom stanju. ‘Zašto niste stali kad ste čuli sirenu?’ ‘Jesam. Na prvom sigurnom mjestu.’ Još jedan prodoran pogled. ‘Puhnite u cjevčicu’, reče mi manje ljutiti policajac, a onda razmjene prezirne osmijehe, obećavajući jedno drugom da sigurno neću proći bez uvjetne osude. Na njihovo veliko - i gorko - razočaranje, alkotest nije pokazao ništa, a nisu mi mogli prišiti ništa drugo. Dozvola čista. Auto nije prijavljen kao ukraden. U prtljažniku nije bilo leševa. U autu nije bilo droge. Samo dvije cure vraćaju se kući s izlaska. Petnaest minuta kasnije Policajci nikako da odu. Znali su da smo im nešto skrivali, ali nisu mogli dokučiti što. Malo-pomalo vratili su se prema svom automobilu, gledajući me sumnjičavo. ‘Pripazite da nam se putovi više nikad ne ukrste, Lola Daly’, reče onaj više ljutiti na odlasku. ‘I vama sretan Božić, gospodine.’ Osim mene, i Chloe je čula moj podrugljivi pozdrav. (Moram priznati, rekla sam to zapravo da bih se pravila važna pred Chloe. Da sam bila sama, bila bih puno skrušenija.)

~ 338 ~ Bocca

Daša

Upalio se motor, svjetla, vidim dim iz auspuha, policijski auto nas ostavio. Gledali ga dok nije zamaknuo, onda zapitam: ‘Jesu otišli?’ Chloe gledala u mrak. Crvena stražnja svjetla nestala. Čak se ni zvuk auta više nije čuo. Čista tišina. ‘Otišli su.’ Izvukli smo se. Izvukli smo se! Iznenadni nalet adrenalina, radosti, olakšanja, zadovoljstva što smo ih nasanjkali. ‘Chloe, bila si sjajna! Okreni desno, stani...’ ‘Ne, ti si bila sjajna.’ ‘Pred nama lijevo skretanje...’ ‘A ti si cijelo vrijeme bila hladnokrvna!’ ‘Thelma i Louise, to smo mi!’ Htjela sam joj dati pet, zagrliti je, uzeti je u naručje i zavrtjeti je. Na kraju, zadovoljila sam se samo ljubljenjem.

~ 339 ~ Bocca

Daša

Grace

Casey Kaplan je zubima parao vrećicu šećera. ‘Odvratno’, mrmljala sam zapanjena - gotovo zadovoljna - što je Kaplan naišao još jedan način kojim mi ide na živce. ‘Da, odvratno’, složio se TC. ‘Što fali otvoriti je prstima?’ ‘Znam da možda zvuči kao da sam luda’, rekla sam ispod glasa, ‘ali skoro ga uživam mrziti.’ ‘I ja.’ Kaplanov je stol bio malo dalje od stolova redakcije Tema, dovoljno daleko da o njemu možemo svašta govoriti, ali dovoljno blizu da to moramo raditi tiho. Diskretno smo ga promatrali kako sipa šećer u kavu i onda je - bili smo zgađeni - promiješa plavom kemijskom. ‘Odvratno’, rekao je jedva čujno TC. ‘Da, odvratno’, šaptala sam ja. ‘Što fali žličicu?’ ‘Mogao bi povikati Colemanu Brienu da mu je donese, a Coleman bi odmah skočio i vjerojatno se ponudio sam mu je promiješati...’ ‘... svojim malim...’ ‘... da, svojim malim.’ Iznenada se Jacintino vještičje lice pojavi između TC-ja i mene. ‘I ja ga mrzim’, prosikće ljutito. ‘Ali dajte nešto radite.’ U cijelom uredu raspoloženje je bilo na rubu. Pola redakcije prestalo je pušiti 1. siječnja. Osam dana poslije sve je bilo spremno za veliki prasak. Budući da sam već prošla početnu apstinencijsku krizu u listopadu, nisam bila tako loše. To ne znači da nisam žudila za cigaretom - jer jesam - ali nisam bila u stanju slijepog bjesnila, kao svi ostali. Niti sam imala tu utjehu stupati rame uz rame s drugim supatnicima, jer sam znala što slijedi: sutra je petak i nakon posla svi će otići u Dinnegans, a tri četvrtine ponovno će ih propušiti između trećeg i četvrtog pića. Preostala četvrtina će pokleknuti preko vikenda, i u ponedjeljak ujutro ja ću se vratiti svojoj situaciji jedinog nepušača. (Ili bolje, pušača koji ne puši. Bilo je jedno ili dvoje ljudi među nama koji nikada nisu pušili, ali s njima nisam osjećala nikakvu bliskost.) ‘Grace!’, Jacinta me ganjala. ‘Raditi!’ Nevoljko sam se vratila članku i kad je zazvonio moj mobilni, uzbuđenje malo, ali ipak uzbuđenje - zapalilo me kao električni udar. Bilo kakva diverzija je dobrodošla. Progledam broj. Je li sigurno da odgovorim? Dicki McGuinness. ‘McGuinness ovdje.’ Zvuk je bio tako loš da sam ga jedva čula. Zvučao je kao da zove s Marsa. Što znači da je vjerojatno bio dvadesetak metara dalje u Dinnegansu.

~ 340 ~ Bocca

Daša

‘Dickie, nedostaješ nam!’ Dickie je bio vani, radeći na članku, od početka tjedna. Super je raditi u crnoj kronici. Dok god se pojaviš s pričom o negativcima nekoliko puta godišnje, ostatak vremena možeš provesti uživajući u dokolici. ‘Grace, imam nešto za tebe.’ Krčanje i zujanje u slušalici. Plašim se i pomisliti. Dicki je znao biti strašno vulgaran, naročito kad je bio nacvrcan. ‘Želiš li...’ Prekid na liniji. ‘... zar ne?’ ‘Što to?’ ‘Želiš li ili ne?’ ‘Da, rekla sam. Što to?’ ‘Ime osobe koja je platila onoj dvojici da ti zapale auto.’ Srce mi se stisnulo u prsima i telefon sam pritisnula na uho tako snažno da mi je hrskavica pucketala. Intuitivno ljubopitljiv, TC prestane pisati i pogleda me. ‘Slušaš li?’, pitao je Dicki. ‘Da!’ ‘Hoćeš li ili nećeš?’ ‘Naravno da hoću!’ Pola ureda podiglo je glavu i buljilo u mene. ‘Jesam li... ah... ih... da... tamo?’ ‘Ne, Dicki, ovdje sam, linija nije dobra. Reci mi.’ ‘John Crown.’ ‘Što? Ponovi.’ ‘John Crown. Crown, kao kruna. John. John. Kao Ivan Krstitelj.’ ‘Nikad čula za to ime.’ ‘... va... ni... Salome.’ ‘Ne. John Crown. Nikad nisam čula za Johna Crowna.’ ‘Glava rad... gh... buh... noge.’ Velika lopta statičkog elektriciteta tutnjala tako snažno je linijom i ona se prekine. Nespretnim rukama nazvala sam ga i čula samo dvoton, visoki ton pištanja koji nikad prije nisam čula. Možda je stvarno bio na Marsu. Pokušala sam ponovno i dobila isti zvuk. Onda opet. Gledala sam u svoj telefon pitajući se što se događa, jesam li birala krivi predbroj? Je li moj telefon pokvaren? Ili je to bio samo ‘Dickijev efekt'? On se sam jako trudio oko sebe stvoriti auru misterije i, da budemo pošteni prema njemu, ponekad je u tome i uspijevao. ‘Što se događa?’, pitao je TC. ‘Ništa.’ Poslala sam Dickiju kratku poruku da me nazove. ‘Pitat ću ponovno.’ TC je pomalo ostao bez teksta. ‘Što se događa?’ ‘Ništa.’ Htjela sam da ušuti. Misli su mi navirale. John Crown? John Crown? Tko je on? Znam li ga? Što sam mu učinila? Jesam li napisala nešto loše o njemu? Pretraživala sam po svojoj glavi, po člancima koje sam napisala, ali nisam našla ništa. Bedra su mi se tresla, a stopala sam čvrsto prilijepila za pod u naporu da zaustavim drhtanje. Znati ime osobe koja me mrzi dovoljno snažno da zapali moj auto bilo je toliko uznemirujuće da se nisam mogla sjetiti jesam li se ~ 341 ~ Bocca

Daša

ikad prije tako osjećala. U tih pet tjedana otkad mi je Dicki rekao da to nije bila nezgoda bila sam u tako dubokom šoku da nisam bila sigurna vjerujem li u to ili ne. Jedino kad sam osjećala potpuni strah bilo je rano ujutro - šest jutara od sedam strah me budio u 5.30. Međutim, kad sam saznala ime tog čovjeka strah me otvoreno preplavio. Bilo je to neizbježno - bila sam skamenjena. ‘Očigledno nije ništa’, ustrajao je TC. ‘Izgledam li ti ja glup?’ ‘Da. Stvarno glup. Naročito kad igraš sudoku. Pritišćeš jezik uz gornju usnu i možemo vidjeti crne točkice ispod tvog jezika, a ti uopće ni ne znaš da to radiš.’ Podigla sam pogled s telefona i sažalno ga pogledala. ‘Žao mi je, TC.’ ‘Tko je John Crown?’, pitala je Tara. ‘Da, tko je John Crown?’ Pored svadljivosti, druga odlika redakcije izmučene nikotinskom glađu bila je golema glad za zafrkancijom. Ne znam.’ ‘Znaš!’ ‘Da, znaš!’ ‘Reci nam, znaš!’ Lorraine me nije ništa pitala: ona je pokleknula i počela pušiti 3. siječnja. Ni Joanne me nije ništa pitala. Ona, pak, nikad nije ni pušila. (Kako su ljudi često primjećivali, ona se zapravo nikad nije stvarno uklopila.) ‘Uho ti je skroz crveno’, primijetio je TC. ‘Izgleda nenormalno.’ Zapravo me jako boljelo. Da nije možda slomljeno? Može li se slomiti uho? ‘Raditi!’ Jacinta je graktaia kao guska. ‘Svi, na posao!’ ‘Možemo li dobiti tortu?’, pitala je Tara. ‘O da! Molim te, Jacinta, tortu!’ ‘Ne, ne, ne možemo dobiti prokletu tortu.’ Nisam mogla raditi. Pritisak u glavi je rastao. John Crown? Tko je on? Zašto bi platio nekome da mi ukrade auto? Zašto bi mi potpuni stranac učinio tako nešto? Možda se radilo o pobrkanom identitetu? Ali kako mogu saznati? Bez objašnjenja, iskrala sam se od stola i uputila prema požarnim stepenicama. Trebala sam mira da razmislim. Možda će hladni zrak smiriti moje crveno uho. Požarne stepenice - pokrivene debelim tepihom opušaka - bile su puste. Sjela sam na metalnu stepenicu. Hladni i magloviti zrak ulazio mi je u kosti, a oko mene se čula daleka huka grada. Ali barem se ljudi nisu derali u moje slomljeno uho o nekakvoj torti. Udahnula sam duboko i nešto zaključila: Damien bi mogao znati tko je John Crown. Mogu ga pitati. Ali me nešto - a ja nisam znala što je to - sprječavalo. Isto ono što me spriječilo da mu odmah kažem ono što mi je Dicki već prije rekao - da je moj auto namjerno spaljen. Obično Damienu sve govorim: mislim, gotovo sve. Ne primjer, ne zna da svakog mjeseca baš prije menge iščupam tri oštre dlačice oko usana. Nije da je to neka državna tajna - kad bi me izravno pitao o tome, ne bih mu tajila, ali ne bih mu ni sama dobrovoljno dala tu informaciju. ~ 342 ~ Bocca

Daša

Kako bilo... nisam znala zašto mu nisam rekla da me netko uzeo na zub. Možda sam se bojala da će, ako on bude znao, to onda biti stvarno? A jest stvarno. Opet sam se počela tresti, ali sada sam barem to mogla pripisati hladnoći. Bože, kakav život. Sve ovo povrh toga što sam izludila zbog Marnie. Ukratko, nakon što sam je vidjela zadnji put, ostvario se najgori mogući scenarij: izgubila je posao, Nick ju je napustio i odveo djevojčice, a njihova divna kuća ponuđena je na prodaju. Jedini razlog što nije prodana jest što smo usred zime, ali neće vječno biti siječanj. Božić je bio apsolutno žalostan. Bid je završila svoju četvrtu kemoterapiju baš na Badnjak, ali se još uvijek nije moglo znati ima li ona ikakvog učinka. Očito nije donijela postupno ozdravljenje: ustvari, možda neće imati nikakvog učinka sve do zadnje terapije, sve do zadnjeg dana. Do pregleda nakon posljednje terapije u veljači nitko ne može biti siguran hoće li živjeti ili umrijeti. Siroti mama i tata bili su do krajnosti napeti i bilo je to tužno, jer bi tata obično živnuo oko Božića. Imao je tu teoriju zavjere koju je izlagao svake godine, počevši od početka prosinca. Ponavljao je svakome tko je htio slušati da je kršćanska crkva bila u dosluhu s velikim biznisom, primoravajući ljude da troše hrpe love na nove čarape i umake od brusnice i boce votke Advocaat. U drugim kućama znate da je Božić kad se s tavana skinu ukrasi. U našoj, božićno vrijeme je najavljeno tatinim prvim predavanjem o velikoj zavjeri. Ali ove godine, osim mlake tirade o beskorisnosti potpurija, jedva da ju je spomenuo. Marnie je došla u Irsku - bez djece, naravno - i prošla kroz ‘proslave’ kao bjedoliki mjesečar. Do tog trenutka mogla sam sprječavati da mama i tata sznaju o njezinu opijanju, ali ako se Marnie odluči opiti, nije bilo načina da se njima to zataji. Njezino je ponašanje bilo tako nekontrolirano da je mogla završiti i u večernjim vijestima. Ali, čudno, Marnie nije pila. Naravno, nije ni jela ni spavala ni govorila. Ali ja sam se barem u tom trenutku nadala. Možda je konačno došla do kraja. Možda je šok što ju je Nick napustio konačno imao učinka. Damien je predložio da nazovem Nicka i ispričam mu o tom napretku - ali Nick nije bio ni izdaleka zadovoljan kao ja. ‘Deset dana bez pića? Nije dovoljno. Mora biti puno dulje.’ ‘Ali Nick, kad bih imala tvoju potporu...’ ‘Ne. Grace, ne mogu to učiniti djevojčicama.’ ‘Ali...’ ‘Ne...’ Nije mi se sviđalo, ali sam na neki način to razumjela. Odlučila sam da ću, kad se Marnie bude vraćala u London 30. prosinca, ići s njom kako bi joj pomogla prebroditi novogodišnju noć. ‘Iskreno govoreći’, rekla sam, ‘Nova godina je dovoljna da i Dalaj Lamu pretvori u pijanca.’ Damien se ponudio ići sa mnom i ja sam bila u iskušenju. Željela sam biti s njim - osjećala sam se kao da ga nisam vidjela tjednima, iako jesam; konačno, živim s njim - ali pošto sam ga natjerala da se odrekne pušenja ~ 343 ~ Bocca

Daša

zbog jednog člana moje obitelji, mislila sam da se igram sa sudbinom tražeći da u novogodišnjoj noći čuva drugog člana. ‘Izađi, zabavi se’, rekla sam mu. ‘Ja ću se vratiti za dva dana.’ ‘Imao sam dovoljno takozvane zabave do kraja života’, rekao je turobno. ‘Naročito prazničnog veselja.’ Njegovi su braća i sestre jako držali do Božića i priređivali su razne tulume. Sredinom prosinca, Christine i Richard imali su glamurozni Bijeli ruski bal s pozivnicama na kojima je pisalo da je bijelo obavezno. ‘Ako ne dođem u bijelom?’, pitao je Damien kvadratić krutoga kartona. ‘Poslat će me u Sibir?’ Dva dana prije Božića Diedre je priredila okupljanje. ‘Obiteljska večera’, rekla je. ‘Pošto ćemo svi biti sa svojim obiteljima na sam Božić.’ U svojoj blagovaonici napravila je božični ugođaj, s podom pokrivenim iglicama bora. Svijeće su treperile, a ona je servirala kompletnu tradicionalnu večeru za dvanaestoro odraslih i desetoro djece, a da joj se osmijeh na licu nijednom nije pokolebao. Na Badnjak, rođaci između devet i jedanaest godina napravili su ‘božičnu priredbu’ s lutkama koje su sami napravili. Na neki način to nije bila najgora zabava, jer je konverzacija bila svedena na minimum kako bi se mogle čuti lutke. Ali, osim toga bila je sasvim deprimirajuća. Ta djeca čudaci. Ne bi li trebali biti vani i krasti sjajilo za usne u robnoj kući? Bilo je tu i nebrojeno mnogo ‘improviziranih okupljanja’, od večera gdje sami donesete hranu do onih ‘bit ćemo u restoranu tom i tom od 21.30. Molimo vas dođite.’ Damien i ja smo se morali pojaviti na nekoliko takvih prilika, jer ako ne bismo - to smo naučili iz prethodnih godina - njegova bi majka zvala i rekla kako su svi zabrinuti za nas. ‘Božić je užas’, jadao se Damien. ‘Znam da to kažemo svake godine, ali hajde da dogodine odemo negdje, Grace. U Siriju ili neko muslimansko mjesto gdje nemaju praznike.’ ‘Super!’ Ove godine bih to i učinila da nije bilo Bid. I Marnie. ‘Ali koliko god je Božić strašan’, govorio je, ‘Nova godina je još strašija. Nju mrzim'. Tko je ne mrzi? Ali gdje god završio, sigurno je bolje nego sjediti u Marnienom mauzoleju i piti sok od jabuke. ‘Juno ima tulum’, rekao je. Srce mi e odjednom otežalo. Juno kao da nas je bombardirala pozivima. Od onda kad smo Damien i ja večerali s njom, pokušavala nas je nama miti na stotine različitih stvari. (Zapravo, kad sam se koncentrirala na broj ispostavilo se da ih je bilo tri, što je bilo jako čudno, jer mi se činilo da ih je bilo puno više.) Damien me nagovorio da idemo na jednu, jedan petak prije Božića, popodnevni vinski tulum. Išla sam samo zato što sam gajila sumnju da su se Juno i njen muž rastali. Zašto bi Juno inače tako neočekivano našla Damiena? Ali kad smo stigli, na stepenicama je s cigarom u ruci stajao jak muškarac crvenog lica, koji mi je zgnječio ruku s pripitom dobrohotnošću i predstavio se kao ‘Warner Buchanan. Junin muž, prokleti muž, to je moja pokora!'. ~ 344 ~ Bocca

Daša

Onda je prepoznao Damiena i, kunem se bogom - nisam bila paranoidna lice mu dobije upitan izraz: ‘Ti si dakle prvi! Prvi muž.’ Damien pristojno prizna da je to zaista on i Warnerovo lice pokisne istinski, nisam samo umišljala. Potonulo je u tiho nezadovoljstvo, i pored zgodnog Damiena, Warner je izgledao raščupan i, ustvari, pomalo jadan - te mi se javila misao da ako ja uspoređujem Damiena i Wernera, znači li to da ih uspoređuje i Juno? Warner prebaci ruku oko Damienova ramena i odvede ga u kuću: ‘Ti i ja bismo trebali razmijeniti ratne priče’, vikao je, ali mene ovaj izljev muškog drugarstva nije uvjerio. Premalo, prekasno, rekla bih da me je netko pitao. Ali nije - ja nikoga nisam zanimala. Juno - kao da joj je šesto čulo dojavilo o našem dolasku - pojavila se u hodniku i povikala na Warnera: ‘Makni svoje debele ruke s moga divnog Damiena!’ Poljubila je Damiena - opet, u usta - onda mene, ali ne u usta. ‘Grace!’, rekla je. ‘Zar ne radiš?’ ‘Da’, rekla sam. ‘Ali sam ovladala lukavom vještinom da budem na dva mjesta istodobno.’ Nitko se nije nasmijao. Jer nitko nije slušao. ‘Tu je gomila ljudi koje poznaješ iz škole’, rekla je Juno Damienu. ‘Hajde da ti nađemo piće.’ Bio je to tulum gdje su piće doslovno utakali u vas, gdje su ljudi udarali o zidove i padali u nesvijest kao klade po podu toaleta i morali biti odneseni da odspavaju u sobi za goste. Koliko god sam se željela pridružiti prazničnom veselju i naliti se toliko da se ukomiram, nisam. Ja sam vozila. Našla sam mjesto za sjedenje i pila sok dok je Juno rumenog lica povlačila Damiena po prostoriji. ‘Moj prvi muž’, čula sam je kako govori. ‘Nije li fenomenalan? Pogledaj kako Warner izgleda pored njega. Zar ne izgleda kao apsolutna rugoba?’ Mora da je stvarno bila pijana kad je govorila takve stvari o svom mužu, zaključila sam ja. Ali nije izgledala pijana. U pripijenoj haljini boje šampanjca - danas nije bilo ragbijaške majice s uzdignutom kragnom plavom kosom koja je svjetlucala na svjetlu lustera, zračila je. Zapravo, reći ću vam kakva je bila - blistava. Dok sam vozila kući, Damien je izjavio da je oduševljen što je bio na zabavi i izrazio pijanu zahvalnost što sam išla s njim. (Sljedećeg je jutra, međutim, bila druga priča. Trebali smo ići kupovati poklone za njegovu prokletu golemu obitelj, ali je on bio toliko mamuran da je odbio uopće ustati iz kreveta.) ‘Znači, Juno ima novogodišnji tulum’, rekla sam. ‘Zašto me to ne iznenađuje? Radi li ona išta drugo osim priređivanja zabava?’ ‘Neću ići ako ti to ne želiš; rekao je Damien. ‘Mrzim Novu godinu. I mrzim zabave!’ Morala sam se smijati - da bih se pravila da nisam posesivna luđakinja. Ali nisam se mogla suzdržati. Pukla sam. ‘Što Juno smjera? Zašto se odjednom pojavila niotkuda sa svojim jebenim DVD-om? Zašto je toliko navalila da se druži s tobom? Kakva je to igra?’ ‘Nema nikakve igre.’ ~ 345 ~ Bocca

Daša

Bila je to kratka rečenica od tri riječi. Kako je onda u njih Damien ulio toliko izazivanja? Ili možda nije. ‘Pa, zašto ti želiš vidjeti nju?’ Nisam se mogla zaustaviti. ‘Nije mi tako važno.’ ‘Nije?’ ‘Ne. Stvarno.’ ‘U tom slučaju, imaš moj blagoslov.’ Tako smo Marnie i ja odletjele u London i prvo što sam napravila bilo je temeljito pretraživanje kuće u kojoj sam našla votku u svim mogućim skrovištima. ‘Prolij to’, rekla je Marnie. ‘Baci sve.’ Kao da bih predložila da je zajedno popijemo. Staru godinu provele smo s Daisy i Verity. Trudile smo se iz petnih žila, ali bože... Daisyin je sjaj potpuno nestao; od prvog dana bila je čarobno, divno dijete, a sad je bila obična i sumorna. A sirota Verity je bila kao klupko grčeva i tikova. Bez prestanka su pitale - neprestano pitale - zašto više ne žive s Marnie i kada će se vratiti kući. ‘Uskoro’, obećavala je Marnie. ‘Uskoro.’ Kad je Nick došao po njih, obje su gorko plakale i ja sam mislila da će mi se glava raspuknuti. Ali njihove suze nisu bile ništa prema Marnienim. Ona se trzala tako dugo i snažno da sam se pitala trebam li pozvati hitnu pomoć. ‘Sve što sam ikada željela jest biti majka.’ Riječi su se kidale iz nje. ‘Kako sam došla do ovoga? Moja djeca su odvedena od mene i ja sam za sve sama kriva.’ ‘Samo moraš prestati piti’, rekla sam. ‘I onda će se vratiti.’ ‘Znam, znam, Grace, o bože, znam i ne mogu shvatiti zašto i dalje... Reći ću ti najstrašniju stvar, Grace. Sve što sada želim je piće.’ ‘Pa, nećeš ga dobiti’, rekla sam turobno. ‘Uzmi sendvič s kobasicom i izdrži.’ Kad je sat udario ponoć i označio početak nove godine, Marnie je konačno prestala plakati i ostala trijezna dva tjedna. ‘Nova godina, novi početak’, rekla sam dok smo se kucale čašama soka od jabuke. ‘Sve će biti dobro.’ ‘Znam.’ Sljedećeg dana dok sam ulazila u taksi koji me vozio na aerodrom rekla je tiho: ‘Sve će zaista biti dobro.’ Nasmijala mi se tako drago da sam se mentalno vratila u stanje kad se nisam stalno mučila brigama. Zaboravila sam kako je to biti normalan. Bilo je to divno. Sada sam imala samo brigu zbog svoje tete koja umire od raka pluća. Nekoga tko me uzeo na zub toliko da zapali moj auto. I bivšu žene mog dečka koja se šuljala oko njega. Super! Ali sat vremena kasnije, nakon što sam se čekirala, odlučila sam samo kratko nazvati Marnie i ona nije odgovarala; i ja sam znala, stojeći na Trminalu 1, usred gomile ljudi koji su se gurali oko mene, da je opet počela piti. Okrenula sam se i - koliko god to zvučalo dramatično - vratila se ravno njoj. Bila sam gotovo zasljepljenja od ljutnje. ‘Koji te kurac spopao? Sve si upropastila!’ ~ 346 ~ Bocca

Daša

‘Oprosti, Grace.’ Suze su joj u bujici navirale niz lice. ‘Ali moje djevojčice nisu sa mnom... bol je strašna...’ ‘Tko je za to kriv? Ti si sebična kučka i mogla bi prestati ako bi se dovoljno potrudila.’ Čeljust mi se stegnula od odlučnosti, nazvala sam šesnaest centara za liječenje - tko bi rekao da je to tako razvijena djelatnost - i na moje čuđenje mnogi su bili popunjeni. ‘Takvo je doba godine’, rekao je jedan tip, smijući se. ‘Špica sezone.’ Kao da govorimo o praznicima na Maldivima. Možda je bilo neke utjehe u tome što nisam usamljena, ali je zapravo bio šok otkriti da je bilo toliko sebičnih kučki na svijetu. Čak i da je bilo mjesta u nekom od ovih centara nijedan od njih ne bi primio Marnie dok ne prizna da je alkoholičarka - što ona nije htjela. Za nekoga tko je naizgled tako lomljiv, znala je biti tvrdoglava kao magarac. ‘Grace, samo prolazim kroz loše razdoblje. Ne mogu prestati baš sada. Trebam to da prebrodim, ali to će proći...’ ‘Kako će proći?’ ‘Nick i djevojčice će se vratiti; sve će biti dobro i ja neću trebati toliko piti.’ ‘Ali Nick i djevojčice se neće vratiti.’ Ja sam skoro plakala od frustracije. ‘Oni su otišli, jer si ti pila. Zašto bi se sad vratili kad ti još uvijek piješ?’ ‘Bit ću jača, a kad budem jača, prestat ću. Bol neće biti tako strašna. I ja ću piti manje.’ Ali iz svojih razgovora s centrima za liječenja naučila sam nekoliko stvari. ‘Stanje će ti se samo pogoršavati. Ti si alkoholičarka, i to se onda događa.’ Ona je zatresla glavom. ‘Samo sam nesretna.’ Moj najdublji strah bio je da ona više nema što izgubiti; sve je nestalo; zašto bi prestala? Kasnije te večeri otputovala sam kući. Sutradan sam morala biti na poslu. ‘Ali vratit ću se za vikend’, upozorila sam Marnie. ‘Već je četvrtak.’ Stvarno je bio. Izgubila sam pojam o vremenu zbog Božića. ‘Dobro, rekla sam s tmurnom veselošću, onda se vraćam sutra navečer’, i nastavila sam, iznenadivši i sebe, jer ovo nisam planirala, ‘bit ću ovdje svaki vikend u doglednoj budućnosti.’ ‘Zašto?’, pitala je. ‘Da te držim podalje od jebene cuge. Zašto inače?’ Ali sljedeće večeri - prošli petak - kad sam došla i našla je onesviještenu u kuhinji, u smradu urina i nemoćnu kao dijete na mojim rukama dok sam je nosila u spavaću sobu, prvi put - Isuse, strah - shvatila sam pravi razlog zašto sam odlučila dolaziti svaki vikend: nisam je htjela ostaviti predugo samu, jer sam se bojala da bi mogla umrijeti. Bilo što bi se moglo dogoditi: mogla bi pasti niz stepenice i slomiti vrat; njezino bi tijelo moglo posustati od previše alkohola i premalo hrane - a ona je uvijek bila kandidat za samoubojstvo. Pokušala sam je urazumiti, ali cijeli vikend čvrsto se držala svoje mantre: prestat će kad se stanje poboljša. To me je izluđivalo. Ali kad sam u ponedjeljak ujutro otišla, vidjela sam u njoj nešto drugo: strah. Čega se ona

~ 347 ~ Bocca

Daša

treba bojati, pitala sam se. Bilo joj se super, ona je bila ta koja se nalijeva i odlično joj je. Ali kad bi moj sarkastični unutrašnji monolog završio, javile bi se jezive misli da Marnie možda i nije samo tako sumanuto sebična. I da možda ne može prestati piti. I da je, bez obzira na to koliko ona inzistirala da nije tako, i sama to znala. Kad mi je stražnjica već odrvenila od hladnoće na požarnim stepenicama, odlučila sam se vratiti unutra. Čudno, hladni zrak nije izliječio moje uho; ustvari sad je bilo još gore, kao da gori. Kad sam došla do stola, Tara me pogledala u očekivanju: ‘Jesi donijela tortu?’ ‘Pa... ne.’ ‘Mislili smo da si išla po tortu.’ ‘Žao mi je.’ ‘Nije donijela tortu?’, pitala je Clare. ‘Nisi donijela tortu?’, TC me optuživao pogledom. ‘Pa gdje si bila, kvragu?’ ‘Ali nisam ni rekla...’ ‘Za ljubav i čast Isusa Krista spasitelja!’ Jacinta je udarila olovkom o stol. ‘Ako će vas to natjerati da danas išta napravite, ja idem po jebenu tortu!’ Zgrabila je svoju torbu (naravno, crnu, budući da smo u siječnju) i pojurila prema pokretnim vratima. ‘Nemoj s narančom!’ ‘Ili s kavom!’ Ona se okrene da nas pogleda i stane s raširenim nogama kao neki superheroj pa zaviče preko glava nebrojenih novinara: ‘Donijet ću bilo kakvu jebenu tortu koja mi se svidi!’ Postojala je jedna osoba koja je definitivno znala tko je John Crown. I to zato jer je prokleta sveznalica koja svakoga poznaje. Ali njega ne bih pitala. Radije bih otišla u grob u neznanju, nego njega pitala. Nisam htjela gledati. Zapravo sam htjela gledati komad torte (s orasima narančom, Jacinta je našla najgoru u trgovini), ali moje su oči djelovale nezavisno od ostatka mene i usmjerile se i gledale točno u pravcu Caseya Kaplana. On je telefonirao i kad su se moje neposlušne oči susrele s njegovima, nasmiješio se i namignuo. Odvratila sam pogled od njega i usredotočila se na svoju tortu: kad bih mogla izbaciti komadiće oraha, možda ne bi bila tako grozna... Onda sam uzela telefon i pokušala opet nazvati Dicka. Još uvijek je bio na Marsu. ‘Kaplan. Možemo li razgovarati?’ Noge je držao na stolu, djelujući kao šerif u kaubojskim filmovima. To mi je bilo duboko iritirajuće. Zamahnuo je nogama prema podu i sjeo uspravno. ‘Grace Gildee, od mene možeš dobiti sve što želiš. Je li to nešto privatno? Da odemo u Dinnegans?’ ‘Začepi. Ti poznaješ svakoga, je li tako?’ ~ 348 ~ Bocca

Daša

‘Pa, ne baš svak...’ ‘Skromnost nije potrebna, svi znamo da si ti fenomenalan. Trebam tvoju pomoć.’ Njegovo se tijelo ukočilo i kad je opet progovorio, zafrkantski ton je nestao. ‘Samo mali savjet, Grace. Kad nekoga tražiš pomoć, jako pomaže ako si pritom ljubazan.’ Gledala sam ga kamenog lica. ‘Malo ljubazniji.’ ‘Ukrao si mi članak o Madonni’, rekla sam. ‘Moj si dužnik.’ Zatrese glavom u znak priznanja. ‘Ako ću se tako iskupiti...’ ‘Govori li ti nešto ime John Crown?’ ‘Daa.’ ‘Da?’ ‘Daa.’ ‘Tko je on?’ Buljio je u mene. ‘Ti ne znaš tko je on?’ ‘Ne bih te pitala da znam.’ ‘Rekao bih da ga znaš.’ ‘Nikad čula!’ ‘Zašto te zanima?’ Iznenada rastresena, rekoh: ‘To se tebe ne tiče.’ ‘Dobro. Naravno. Oprosti. John Crown je vozač, onaj tko sređuje stvari za jednoga glavešinu.’ I dalje sam ga gledala. Trebalo mi je više. ‘Ali znaš ga pod imenom Španjolac John.’ Španjolac John? Paddyjev vozač. ‘Radi za Paddyja de Courcyja.’ Počela sam povraćati. Nagon je nahrupio naglo: krv se povukla, bljuvotina se digla do grla, žmarci u stopalima i rukama (i u uhu, odnosno onome što je od njega ostalo.) Paddy je sredio - platio - da zapale moj auto. Bilo je to nevjerojatno - kao da sam zalutala u pravi svijet kriminala - ali znala sam da je istina, jer se vrijeme poklapalo. Šest dana prije toga... ‘Grace, jesi dobro?’ ‘Da, gledaj...’, otišla sam do ženskog toaleta i moj je ručak izletio iz mene. Želudac se grčio i stezao dok iz njega nije izašlo sve, do gorke žute žuči. Kad sam saznala, kao da sam znala cijelo vrijeme. Trebala sam znati. Nisam glupa i znala sam kakav je Paddy. Znao je koliko volim svoj auto. Gledao me kako ga vozim i zujim s njim s uživanjem i ponosom. Uspravila sam se na drhtavim nogama i otišla do umivaonika. Pogledala sam se u ogledalu i upitala svoj voštani odraz - što mogu napraviti? Ništa. ~ 349 ~ Bocca

Daša

Zaboravi, davala sam savjet samoj sebi. Što je učinjeno, učinjeno je, gotovo je. Najrazboritije što mogu učiniti jest da se pravim da se to uopće nije dogodilo. Trebali smo novi kauč. Okvir na starom kauču bio je pukao. ‘Grace’, rekao je Damien, ‘znaš da bih radije odrezao nogu pilom nego proveo subotu na siječanjskoj rasprodaji motajući se po trgovini namještaja, ali moramo kupiti novi kauč ovaj vikend.’ ‘Ja ne mogu’, rekla sam u očaju. ‘Moram u London. Ne mogu pustiti Marnie.’ Nastupila je sasvim mala pauza. ‘Znam, znam, razumijem.’ ‘Žao mi je, Damien.’ ‘Idem s tobom u London’, ponudio se. ‘Zašto mi ne dopuštaš da pođem i tobom?’ ‘Jer bi ti bilo strašno’, rekla sam. ‘I meni bi bilo grozno, jer je i tebi upropašten vikend.’ ‘Može li biti gori od obilaska Svijeta kože?’ Uzdahnula sam i zatresla glavom. ‘Može.’ ‘Zašto mi onda ne dopustiš da ti pomognem?’ Iznenada je zvučao ljutit. ‘Tako si... neovisna.’ ‘Mislila sam da ti se to i sviđa kod mene’, pokušala sam se nasmiješiti. ‘Predomislio sam se.’ ‘Damien, to je... moram držati Marnie na oku cijelo vrijeme, to je tako... nisko. Tako ponižavajuće.’ A nekako sam slutila da ni Marnie ne bi voljela da se pojavim tamo s Damienom. Nije da sam imalo napredovala s njom, ali imala sam osjećaj da bi je Damienovo prisustvo moglo posramiti i natjerati piti više nego što je već pila. ‘Da vidimo hoću li što napraviti ovaj vikend s njom’, rekla sam. ‘Može li to biti neki kompromis?’ ‘U redu.’ U petak uvečer kad sam otključala Marnienu kuću, bilo mi je drago što sam Damiena nagovorila da me ne prati. Marnie je ležala u hodniku, gola - zašto? Sam bog zna - i pijana do nesuvislosti. Napunila sam je vodom i nakljukala vitaminom B (kako su mi rekli na liniji za pomoć), otrijeznila je i provela kroz večer bez pića. Onda sam spavala s jednim okom otvorenim (barem sam se tako osjećala) i u subotu ujutro je odvela na sastanak AA. Popodne sam je natjerala da odemo u šetnju, onda joj pripremila večeru i opet spavala s jednim okom otvorenim (ovaj put drugim, zbog raznolikosti.) Ali nekako, u nedjelju ujutro, dokopala se nekog alkohola. U jednom trenutku vodile smo savršeno normalan razgovor o nogama Sienne Miller, a već u sljedećem su njezine riječi otežale i bile nerazgovjetne. ‘Odakle ti?’, pitala sam je. ‘Nemam ništa’, mrmljala je. ‘Pusti n'ku m'ziku.’ Zapanjujućom brzinom - što god da je popila, to mora da je bila strašno velika količina - onesvijestila se. ~ 350 ~ Bocca

Daša

Bijesna i frustrirana i tako deprimirana, nazvala sam Damiena. ‘Kako je?’, pitao je on. ‘U nesvijesti je.’ ‘Što? Mislio sam da ide nabolje!’ ‘I ja sam. Ali mislim da ima skrovište u kupaonici, a ja ga ne mogu naći. Pomaknula sam svaku stvar u kupaonici osim poda i još ne mogu ništa naći.’ Uzdahnuo je. ‘Znaš što, Grace, ti joj ne pomažeš.’ Nemoj to reći, Damien. Tišina je zujala na liniji. Nakon nekog vremena, upitala sam: ‘Kako je prošla partija pokera sinoć kod Billyja?’ ‘Hugh je došao.’ ‘Tvoj brat Hugh?’ ‘Taj. Naletio je na Billyja na nekom pogrebu. Sam se pozvao.’ ‘A tako.’ Hugh je bio kao radioaktivni terijer. Sav u zubima i gladan pobjede. Njegov natjecateljski duh pretvorio bi običnu večer s pivom i kartama u nešto skoro pa gadno. ‘Je li dobio?’ ‘Trebaš li uopće pitati? Cijelih pedeset jedan euro i sedamdeset centi.’ ‘Kao da mu baš treba novac.’ ‘Ne kao nama.’ ‘Znaš, Damien, jednog će se dana samo urušiti.’ ‘Hajde, slušam.’ Damien je volio ovu igru. ‘Hughova djeca.’ Agripa, Hector i Ullysses, jadna djeca. ‘Pridružit će se Moonovoj crkvi.’ ‘Kažeš da...’ ‘Hugh...’ ‘... ili Brian...’ ‘... ili najbolje obojica, završit će tako da će se poseksati s nekom od svojih anesteziranih pacijentica na operacijskom stolu.’ Damien se tiho smijao. ‘Ta mi je najdraža.’ ‘Bit će otkriveni i izbit će golemi skandal. A u međuvremenu ti ćeš postati glavni urednik Pressa, najmlađi otkad postoji list.’ ‘Jeeeeee...’ Uzdahnuo je, pomalo neutješno.Vrijeme da prestanem blatiti njegovu obitelj. Osobno, mogla bih ovako nastaviti u beskraj, ali od prevelike zlobe Damienu bude neugodno. Jer - što se mora priznati, mora se - oni u njemu nikad nisu htjeli izazvati osjećaj da nije dovoljno dobar. To nikad nije bilo namjerno. ‘Pa što ćeš onda raditi danas?’ ‘Idem nam kupiti novi kauč.’ ‘Ne!’, zavikala sam s udarom smijeha. ‘Ne. Molim te, Damien... Bog zna što ćeš donijeti kući.’ Vjerojatno golemi crni kožni kauč. ‘Uzmi prospekte. Uzmi kataloge. Ali Damiene Stapletonu, upozoravam te, ne kupuj ništa.’ ‘Nemaš povjerenja u mene?’

~ 351 ~ Bocca

Daša

‘Da kupiš kauč? Ne! Zovi me večeras da mi daš izvještaj. I ponavljam ti, kupi nešto i život ti je u opasnosti.’ U ponedjeljak ujutro probudila sam se u 5.30 u Marnienom krevetu. Isuširala sam se najbrže u životu - bilo je neprirodno vrijeme za pranje - i dok sam se oblačila pokušala sam Marnie održati odgovarajući govor ohrabrenja, nećeš piti, ti to možeš i slično. Ali bilo je prerano i prehladno i nisam mogla skupiti dovoljnu energiju. Sve što sam mogla bilo je preklinjanje: ‘Samo nemoj piti, molim te, Marnie. Ja ću doći u petak, samo pokušaj izdržati do tada.’ Bila sam na letu u 7.45 za Dublin i uzela taksi do redakcije - i ušla ravno u dan crne torbe. Bila bi mi draža bilo koja druga boja, čak i crvena. Bila sam tako umorna i crno je bilo tako teško. ‘Ideje’, Jacinta je zapovijedala, kipteći gorkom mračnom energijom. ‘Rivalstvo među braćom?’ ‘Ne!’ ‘Ponovna popularnost pokera?’ ‘Ne!’ ‘Alkoholizam kod žena u tridesetima?’ ‘Ne! Natrag na ploču.’ ‘Super.’ Čim se udaljila od stola, zvala sam Damiena. On me nije zvao sinoć i ja sam se bojala da to znači da mu je neki ljigavi prodavač namještaja uvalio u pola cijene neko čudovište već pohabano od isprobavanja u trgovini. ‘Zašto me nisi zvao sinoć?’, pitala sam. ‘Zato...’ ‘Nisi valjda kupio kauč?’ ‘Ne.’ ‘Sigurno?’ ‘Da.’ ‘Onda je u redu.’ ‘Bilo je strašno, Grace. Tamo je bila hrpa parova koji su se svađali i bilo je vruće kao u pećnici i takva gužva. Kao u paklu. Ali uzeo sam kataloge i svašta.’ ‘Možda ih pogledamo večeras, kad se vratiš sa svog ‘vremena za sebe.’ ‘Ne moram ići.’ ‘Zašto ne bi išao?’ ‘Jer te nisam vidio cijeli vikend.’ ‘A ne, trebaš ići. Važno je održati rutinu kad je sve sjebano. U svakom slučaju, ja sam preumorna. Vidimo se u krevetu.’ Uz pomoć neviđenih količina kave i šećera, progurala sam se kroz taj dan. Neobično za ponedjeljak navečer, išlo se u Dinnegans, ali ja sam odlučila otići kući, jer nisam tamo bila od petka ujutro. Ali čim sam okrenula ključ i ušla u kuću, znala sam da nešto nije u redu, da je nešto čudno. Mogla sam omirisati.

~ 352 ~ Bocca

Daša

Išla sam od prostorije do prostorije, njušeći, koncentrirajući se, pokušavajući odrediti neuhvatljivu, tuđu, stranu prisutnost. Nešto što tu ne pripada. Nije bilo ovdje kad sam u petak ujutro otišla od kuće; što god da je, uselilo se negdje tijekom vikenda. Gledala sam u prospekte za kaučeve u kuhinji. Ima li to veze s njima? Ali to sigurno nije moguće? Popela sam se uza stepenice i osjećaj je nestao. Mora da ga sam izmislila. Bila sam umorna, jako umorna i izmoždena. Ali onda sam ušla u spavaću sobu i opet ga osjetila. Jesam li? Bilo mi je teško vjerovati vlastitom iskustvu. Dugo sam sjedila na rubu kreveta njušeći zrak i analizirajući. Miris ili nije miris? Umišljen ili stvaran? I od čega konačno? Trebala sam razgovarati s Damienom o tome. Pitat ću ga kasnije. Ili možda ujutro, kad ne budem tako umorna. Borila sam se da izronim, ali gromade iscrpljenosti vukle su me dolje natrag u san. Moram se probuditi, moram izaći iz sna, zašto je tako teško? Koji je dan? Možda je subota i mogu se opet vratiti vrdogom prema dnu? Ali znala sam da je utorak i da moram ustati i otići na posao. A bila sam tako umorna. Bolio me i nos. Sinoć sam čitala novu knjigu Iana Rankina - jedan od Damienove braće poklonio mi je tvrdi uvez za Božić - i zaspala sam s knjigom u ruci i ona mi je pala ravno na lice, a prokleta stvar težila je cijelu tonu. Otvorila sam oči i zahriptala. O, booooože. Damien se pojavi iz kupaonice, s ručnikom oko struka, s poluobrijanim licem. ‘Jesi dobro?’, pitao je. ‘Jako umorna.’ ‘Bila si u nesvijesti kad sam došao.’ ‘Uzimam poduke od Marnie.’ ‘Želiš li što?’ Svašta, Da moja sestra prestane piti. Da se moja teta izliječi od raka. Da nikad nisam upoznala Paddyja de Courcyja. ‘Kavu.’ Krenuo je prema vratima sobe i uputio se u kuhinju. ‘Hej, Damien’, pozvala sam slabim glasom, ‘Je li netko bio ovdje preko vikenda?’ Okrenuo je lice prema meni. ‘Ne.’ Ali bio je tu sićušni treptaj. Nešto malo, sićušno. Zakvačila sam se odmah, srce mi je udaralo. ‘Što?’ ‘To je ništa.’ ‘Očito nije ništa.’ ‘U redu’, uzdahnuo je. ‘Vidio sam Juno.’ Mislila sam da ću povraćati. Umor, šok...

~ 353 ~ Bocca

Daša

‘Ali nije bila ovdje. Samo smo popili jedan koktel na brzinu u nedjelju. Warner je bio na putu.’ A onda je dodao - i ja nisam mogla odlučiti čujem li to izazivanje. ‘A bila si i ti.’ ‘Zašto mi nisi rekao?’ ‘Nije to bilo ništa, iznenada se dogodilo. Kažem ti sada, jer ti nisam htio reći jučer preko telefona dok si bila na poslu.’ ‘Ali ako je dovoljno važno da mi nisi htio reći preko telefona, onda očigledno nije da nije ništa.’ ‘Sad si smiješna’, rekao je odlučno. Jesam li? Ako se nešto događa, ne bi mi rekao. Ili bi? Je li jednostavno zametao tragove, u slučaju da ih je netko vidio zajedno? Bi li mi uopće rekao da ja nisam naslutila da se nešto dogodilo? Ili ja naprosto ludim? Mislila sam da mogu vjerovati Damienu. Ali može li ijedno ljudsko biće vjerovati drugom? ‘Volim te’, rekao je. ‘Ona mi ništa ne znači.’ ‘Zašto je onda viđaš?’ Nakon pauze je rekao: ‘Više je neću vidjeti.’ ‘U redu.’ Nisam imala energije za prepiranje. ‘Što?’ ‘U redu, onda, nemoj. Nemoj je viđati.’ ‘U redu.’ Kimnuo je glavom. ‘Bit će tako.’

~ 354 ~ Bocca

Daša

Marnie

Sky News je bio njezin jedini prijatelj. Davao joj je važne informacije bez osuđivanja. Danas je, rekao joj je, četvrtak 15. siječnja, 11.40 prije podne. (Također je bio i nekakav državni udar na Tajlandu, ali to je nije tako zanimalo.) Zadnji dan o kojem je imala kakvo-takvo sjećanje bio je ponedjeljak. Grace je otputovala u Dublin u 6.10 sati i čim je njen taksi zašao za ugao na kraju ulice, ona je potražila votku skrivenu u kupaonici. Od tada je ulazila i izlazila iz stvarnosti samo nakratko, ali sad je bila trijezna. Tresla se, bila je uplašena, bilo joj je mučno - ali nije imala želju za pićem. To je tako išlo. Kao da se odvijalo u ciklusima: počela bi piti i nije bila u stanju prestati; a onda, gotovo odjednom - iako nije mogla predvidjeti kada točno - to bi prestalo. Danas, sve što je željela bile su njene kćeri. Miris Daisyne kože, osjećaj Verityine ruke koja s povjerenjem leži u njenoj... O kakva krivnja. Bože, krivnja, krivnja, krivnja. One su tako mlade, tako krhke... Kako je završila ovako u ovom životu? Kako su svi oni završili ovako? Ona živi u velikoj praznoj kući, njezine kćeri i muž u stanu tri kilometra dalje. Bilo je to tako čudno, nikako ono što je ona planirala, da je bilo teško vjerovati da je to stvarnost. Možda nije stvarno. Možda nikad nije bila udata. Možda nikad nije imala djecu. Možda je izmislila cijeli svoj život? Možda nikad nije rođena... Uspjela se toliko uplašiti ovim nizom misli da je morala ustati i hodati po kući, u pokušaju otkrivanja razloga. Šašava je. Gore nego šašava. Ali misli nisu htjele stati. Ja nisam stvarna. Nikad nisam rođena. Morala je s nekim razgovarati. Ali s kim? Samo bi mislili da je luda. Ja sam stvarna, ja sam stvarna. Boreći se za dah, nazvala je Grace na poslu. ‘Jesam li stvarna, Grace?’ ‘O, za boga miloga! Što je s tobom?’ Marnie je objasnila, najbolje što je mogla. ‘Grace, hoću li ja poludjeti?’ Mirnim glasom, Grace je kazala: ‘Zvuči kao da imaš DT.’ ‘Ne, ne uopće...’ ‘Delirij? Tremens?’ ‘Nedostaju mi moje kćeri.’ Čim je Marnie poklopila slušalicu, panika se vratila, daveći se dahom. Bila je fiksirana na Daisy i Verity. Ako one postoje, i ona postoji.

~ 355 ~ Bocca

Daša

Možda bi trebala razgovarati s Nickom. Možda on može potvrditi jesu li Daisy i Verity stvarne. Međutim, bez obzira na to koliko ju je strah potpuno preplavio, znala je da ne može zvati Nicka kad je u takvom stanju. Već je imao dovoljno loše mišljenje o njoj. Ali strah je stezao sve jače i na kraju se našla kako uzima telefon i zove njegov ured i iako je tražila da razgovara s njim, zahvatio ju je užas da bi glas mogao reći: ‘Nick Hunter? Nitko tko se tako zove nikad nije radio ovdje.’ Netko tko je zvučao kao Nick javio se i izgleda da je znao tko je ona. Oblaci užasa su se razišli - onda opet navukli. U jednom divljem trenutku zapitala se igra li ulogu Nicka neki glumac. ‘Nick, moram vidjeti djevojčice.’ Trebala je fizički dokaz. ‘One su u školi’, rekao je Nick. Škola. To znači da postoje. ‘Mogu li ih otići vidjeti?’ ‘Ne, ne!’ Onda mirnijim glasom reče: ‘Ne. Marnie. To će ih uznemiriti.’ ‘Nisu me vidjele tjednima.’ ‘Tko je za to kriv?’ Nakon što ju je ostavio - ostavio ju je. Nick je odredio da će nedjelja popodne biti njihovo utvrđeno vrijeme. Ali prve nedjelje, nezapamćena neobičnost što će dobiti tek jedno popodne njihove nazočnosti - ona njihova majka koja ih je donijela na svijet - natjerala se popiti piće prije nego što stignu. Onda još jedno. Do trenutka kad se Nick pojavio - sam, u izviđanju dok su djevojčice ostale u autu - Marnie je radila na prihvaćanju situacije. Ali Nick je proglasio, kao kakav autokrat, da je pijana te da će se Daisy i Verity uznemiriti ako je vide u takvom stanju. ‘Srami se’, rekao je tada. Promijenio je njezino vrijeme s djevojčicama na subotu ujutro. Onda na petak uvečer. ‘Prljavi trikovi’, Marnie je rekla Grace. ‘Pravi mi zbrku u glavi. Koristi djecu kao pijune.’ ‘Ne. Sigurno pokušava pronaći najbolje vrijeme kad si ti trijezna.’ Prljavi trikovi. Marnie je imala otkrivenje, koje joj trenutno rasprši paniku: odvest će djevojčice u zoološki vrt! Ide odmah u njihovu školu, uzet će ih iz učionica i njih tri će zajedno otići u zoološki vrt. One će uživati. Barem Daisy hoće. Verity se plaši životinja. I vrijeme je hladno - možda nije baš najbolje za posjet zoološkom vrtu. Ali to je samo defetističko razmišljanje! Da, ići će u zoološki vrt i ona će im kupiti slatkiše, majice, sve što požele, sve što će im dati do znanja koliko ih voli, koliko joj je žao što je tako razorila njihove živote. Onda će otići Nicku i uvjeriti ga da se vrati. Kad je odluka donesena, izludjela ju je misao o svim različitim radnjama koje mora obaviti prije nego što ih vidi. Što može izostaviti? Ne mora jesti. Ne mora se kupati. Ne, možda ipak. Nije već neko vrijeme. Uskočila je pod vodu i poprskala po sebi gel za tuširanje, ali novi nalet tjeskobe potjera je van iz tuša, još uvijek pokrivenu sapunicom. Nema vremena za ispiranje.

~ 356 ~ Bocca

Daša

Omatajući ručnik oko sebe, tražila je nešto za obući i prva stvar koja joj je došla u ruke bila je lepršava haljina, nije je skoro nikad nosila pa ju je mogla obući sada. Onda je uzela svežanj novčanica iz male rezbarene kutije na prozorskoj dasci. Nick je poništio njene kartice ali - puno prije toga izvukla je tisuće iz bankomata i sakrila ih svuda po kući; tko bi rekao da je tako pametna? Onda je izašla iz kuće i ušla u svoj automobil. I dok se vozila do kapije imala je trenutak kad se pitala kakav bi bio život da joj je zabranjeno voziti? Je li onaj slučaj ikad došao do suda? Ali zašto bi dali zabranu nekom kao što je ona? Nije kriminalac. Osim toga, ima dvoje male djece i auto joj treba. Kad se zaustavila na semaforu, vidjela je trgovinu pićem. Zapravo, onu trgovinu pićem. Nekada je mijenjala pet ili šest trgovina i nikad nije išla u istu više od jednom tjedno. Sada je ona najbliža kući bila jedina u koju je išla. Iznenadila je samu sebe kad je parkirala - moć navike, mislila je; kriv je auto - i ušla u trgovinu. ‘Pet boca Absolut votke’, rekla je Benu. Blesavo je dodala: ‘Imam zabavu.’ ‘Nije li vam hladno u toj haljini’, zapita je Ben. ‘Vani je blizu nule.’ ‘...Hm... ne.’ Ali iznenada je preplavi sram. Bila je u lepršavoj ljetnoj haljini. S golim rukama. Bez kaputa. Na što je mislila? Zgrabi vrećice i nervozno se vrati u automobil. Istog trenutka kad je sjela na svoje sjedalo, razbila je sigurnosni zatvarač na jednoj boci, nagnula glavu i usula tekuću magiju u sebe. Pohlepno je gutala, onda izvadila bocu iz usta da dođe do daha i onda ponovo nagne glavu. U sekundama, poniženje se istopi, cilj se povrati i gorivo od rastaljenih zvijezda odnese je prema školi. S poletnim samopouzdanjem, bučno je ušetala kroz dvostruka vrata. U hodniku se pojave dvije žene. Prepoznala je jednu od njih. ‘Ravnateljice! Dobar dan. Došla sam po djevojčice.’ ‘Gospođo Hunter, one su na nastavi.’ ‘Znam. Vodim ih da se malo provedu.’ ‘To nažalost neće biti moguće.’ Aha! Iznenada shvati što se zbiva. ‘On vam je rekao da dolazim? Moj muž? Ali u redu je, ja sam im majka.’ ‘Gospođo Hunter...’ ‘Molim vas, dajte da ih vidim.’ ‘Ako biste mogli govoriti malo tiše, molim vas. Dođite u moj ured, razgovarat ćemo o tome.’ ‘U kojoj su učionici? Dobro, nemojte mi reći. Naći ću ih!’ Fizički su je zadržavali! Stvarno su je držali dok je pokušavala trčati hodnikom i otvarati vrata učionica. Pokušala se istrgnuti iz njihovih ruku. ‘Pustite me!’ Radoznale zbog meteža, glave su počele viriti iz učionica. Uzbunjeni učitelji, praćeni hihotavim djevojčicama razgoračenih očiju, istrčali su u hodnik.

~ 357 ~ Bocca

Daša

Onda je ugledala Daisy. ‘Daisy! To sam ja, mama. Idemo u zoološki vrt. Idi po Verity!’ Daisy se ukočila u mjestu. ‘Hajde! Brzo!’ Jedna od djevojčica koje se hihotala zapita: ‘Daisy, je li to tvoja mama.’ ‘Nije.’ Kada se sljedeći put probudila, Grace je bila u spavaćoj sobi s njom. Je li već vikend? Koliko je dana izgubila? ‘Koje je doba?’, zapita hrapavim glasom. Grace digne pogled s knjige. ‘Devet i deset.’ Jutro ili večer? Kog dana? ‘Četvrtak navečer, 15. siječnja’, reče Grace. ‘Trebaš i godinu?’ ‘Što radiš ovdje?’ ‘Došla sam nakon posla. Uzela sam sutra slobodno i ostat ću preko vikenda.’ Marnie iznenada shvati zašto je Grace u Lonodnu. Zbog onoga telefonskog razgovora danas prijepodne - teško je povjerovati da je još isti dan - kad je pitala Grace je li stvarna. O bože, ne. Ponašala se kao luda osoba i uplašila Grace tako da je sjela na avion. Tako se stidjela da je jedva mogla govoriti. ‘Grace, žao mi je, bila sam malo... tjeskobna... ali sad sam u redu.’ Bila je to zapravo laž: trebala je piće upravo sada. Želja joj je uzrokovala drhtavicu i znojenje. Nema smisla provjeravati je li boca još uvijek pored kreveta - Grace ju je sigurno ispraznila. Ali bila je jedna skrivena u tavanu iznad kupaonice. Ako se popne na kadu i ne padne, taman će moći podignuti četvrtastu ploču i pronaći je. Sjećanje prostruji kroz nju, sekvenca od djelića sekunde s bojama i zvucima: vikanje i natezanje s ravnateljicom u školi, vikanje na Daisy da idu u zoološki vrt; ravnateljica koja joj uzima ključeve automobila; kako je jedan od učitelja vozi kući. Ne, to se nije dogodilo. Ispetlja se iz kreveta i ode do prozora - njezin je auto stajao bezazleno parkiran na stazi! Od velikog vala razdraganog olakšanja spusti se na koljena. Sanjala je to. ‘Jedan od učitelja ga je dovezao.’ Reče Grace iza nje. ‘Sve se to dogodilo, sve je istina.’ Teturajući i tonući od srama povučena prema središtu zemlje njezinom težinom, Marnie se sjeti Diasyna lica. Pečata mržnje na njemu. Nije mogla dozvoliti Grace da vidi kako se osjeća; primijetit će slabost i pokušati je zatući. Ali potreba za pićem obuzimala ju je novom snagom. Nije ju mogla ignorirati, gurnuti sa strane, oduprijeti se; bila je prevelika. ‘Grace’, glas joj je drhtao. ‘Moram na zahod.’ ‘Idem s tobom.’ ‘Nemoj. Samo trebam piškiti. Vjeruj mi.’ ‘Da ti vjerujem?’ Grace je frknula.

~ 358 ~ Bocca

Daša

‘Molim te.’ Vrele suze odjednom grunu niz Marnieno lice. ‘Samo me pusti da idem sama u zahod.’ ‘Ne. Znam da si tamo sakrila piće.’ ‘Kleknut ću, Grace. Preklinjat ću te. Zar to hoćeš od mene?’ Pala je na koljena i Grace je zgrabi za lakat i bolno trgne nagore, natrag na noge. ‘Ustani, ustani, Marnie! Za boga miloga, ustani!’ Sada je i Grace plakala - što je za Marnie bilo nešto novo. ‘Pogledaj se!’, rekla je Grace. ‘Marnie! Srce će mi puknuti!’ ‘Molim te, Grace’, molila je Marnie. ‘Molim te prestani dolaziti.’ Držale su se jedna za drugu, napola se hrvajući, napola zagrljene. ‘Ja se ne mogu promijeniti. Prestani pokušavati, nemoj si to raditi. Ti imaš svoj život. Što je s Damienom? Zar njemu ne smeta što si stalno ovdje?’ ‘Pusti to’, rekla je Grace umorno. ‘Svatko ima uspone i padove.’ Nije prošlo dugo kad je Grace opet spomenula temu liječenja. Mogao si po tome navijati sat. ‘Kad bi samo pokušala, Marnie, nešto bi moglo upaliti.’ Ali Marnie nije željela da išta upali: toga se najviše i bojala. Alkohol je bilo ono što ju je držalo. Grace konačno odustane i promijeni temu. ‘Je li ti se javio onaj frajer Rico otkad si otišla iz ureda?’ ‘Ne’, reče Marnie brzo. Bila je to tako sramotna epizoda da si nikad nije dopustila misliti o njoj. Ako bi joj se misli o Ricu pojavile u glavi, brzo bih ih otplavila pićem. ‘Ili Guy?’ Guy. Na zvuk njegova imena, krivnja je preplavi. On je bio dobar i strpljiv, začuđujuće dobar i strpljiv; nije imao druge mogućnosti nego da je otpusti. ‘Ne.’ ‘Smeta ti?’, pitala je Grace. Molim te, nemojmo pričati o tome. Grace je odvezla Marnie na sastanak AA u vrijeme ručka u petak. Natjerala je Marnie da ide na sastanke svaki put kad bi bila u Londonu, ali ona sama više nije sjedila unutra. Umjesto toga čekala je vani na propuhu hodnika, jer - Marnie je znala - Grace je brinula da njeno prisustvo na sastanku možda koči Marnieno Veliko priznanje. Priznanje da je alkoholičarka. Ali, što se tiče same Marnie, Grace je mogla sebi prištedjeti mučenje na tvrdim klupama u hladnom hodniku. Mogla je isto tako sjediti i u toploj sobi, pijuckajući čaj i jedući kekse s džemom s alkoholičarima, jer Velikog priznanja nikad neće biti. A ovi su dobri, mislila je Marnie, gledajući uokolo po sobi, jer ako bi možda i htjela skinuti kakav kamen sa srca, jedva da bi uspjela i progovoriti koju riječ. Brbljiva čeljad, ti alkoholičari. ‘... pio sam jer sam mrzio samog sebe...’

~ 359 ~ Bocca

Daša

‘... jednog dana sam se probudio i jednostavno više nisam tako mogao. Ne znam što je tog dana bilo drugačije, možda mi je samo bilo dosta toga da se svi odnose prema meni kao prema smeću... ‘ ‘... ja sam činio sve moguće da prestanem piti. Ali istina je bila u tome da sam pokušavao sve da i dalje pijem. Volio sam to više nego ikog i išla i tada sam shvatio da zapravo ne mogu prestati, da je moja moć odlučivanja nestala...’ ‘Marnie, bi li ti željela nešto reći?’ Dobro, Marnie je morala priznati da je oni uvijek pozivaju da nešto s njima ‘podijeli’, ali bi ona uvijek zatresla glavom i gledala u pod. Ali danas je rekla, ‘Da zapravo imam.’ Drhtaj očekivanja prođe kroz sobu: mislili su da se sprema priznati da je alkoholičarka. ‘Željela bih reći da me je moj muž ostavio i uzeo moje dvije djevojčice i ne dopušta mi da ih vidim. Poništio je moje kartice i prodaje moj dom.’ Kad je sastanak završen, pojavila se Jules, sa svojim prpošnim konjskim repom. ‘Hej, Marnie, želite na kavu?’ ‘Da, da, želi!’ Grace je gurne prema Jules, kao odlučna majka. ‘Idi, idi. Ja ću se vratiti po tebe za pola sata.’ U kafiću preko puta, Jules napne svu svoju ljubaznost i reče: ‘Pa, kako ste?’ ‘Ne jako dobro. Nedostaju mi moje djevojčice.’ Ispriča cijelu priču. ‘I mene je moj partner ostavio zbog mog pića’, rekla je Jules. ‘Uzeo je djecu sa sobom. To je bilo stvarno super. Mogla sam piti koliko sam htjela bez da mi itko popuje. Imala sam tako dobru ispriku. Svo to samosažaljenje.’ ‘... Ali u mom slučaju nije u pitanju samosažaljenje.’ ‘Ne, samo kažem da je kod mene bilo, da bih...’, reče Jules zamišljeno, ‘... pila crno vino i plakala i telefonirala im kad sam bila pijana i govorila da ih volim i da je njihov tata kriv što nisu sa mnom. Pomalo kao da gledate plačljivi film, pretpostavljam, plačete iz sasvim pogrešnih razloga, ali ja sam uživala u sebi. Strašno je to učiniti djeci, naravno, ali ja se nisam mogla obuzdati.’ Marnie je slušala fascinirana: Jules je bila puno gora od nje. Ona barem nije zvala djevojčice i klevetala Nicka. Ustvari, ne baš često. ‘Ako vam je bilo tako strašno, Jules, kako ste prestali piti?’ ‘Zahvaljujući sastancima.’ ‘Pa kako kod mene ne djeluju?’ ‘Jeste li vi alkoholičarka?’ ‘... No, ne, upravo suprotno, uopće ne. Ja sam samo jako nesretna i alkohol mi pomaže.’ ‘Pa eto, to je to’, rekla je Jules raspoloženo. ‘Zašto bi kod vas djelovali ako niste alkoholičarka?’ ‘... Ali...’, Marnie je nabrala čelo. Što je to upravo bilo? Jules ju je nekako uvukla u neku lukavu mentalnu zavrzlamu, da? Ali ona nije bila u stanju time zamarati mozak. ‘Oprostite, moram ići’, rekla je Jules. ‘Moram po djecu. Vidimo se sutra?’ ~ 360 ~ Bocca

Daša

‘... Zapravo, ne, Jules.’ Marnie je upravo odlučila. ‘Mislim da ne. Prestat ću dolaziti na sastanke.’ Grace će dignuti galamu, ali... ‘Ne pomažu mi’, rekla je Marnie umorno. ‘Ali i kako bi? Kao što ste rekli, ‘ja nisam alkoholičarka'.’ ‘Zapravo, vi ste to rekli’, kazala je Jules. ‘Kako bilo. U svakom slučaju, više neću dolaziti na sastanke. To je samo gubljenje vremena.’ Jules je suosjećajno kimnula. ‘Nedostajat ćete mi.’ ‘I vi meni’, rekla je Marnie pristojno, iako neće. Nije da Jules nije ljubazna. ‘Prije no što odete’, reče Marnie, ‘mogu li vas nešto upitati? Vaša djeca? Tko je dobio skrbništvo? Vi ili on?’ ‘Ovo vam se neće svidjeti.’ Lice joj se rastvori u osmijeh. ‘Moj partner i ja smo ponovo zajedno. Nakon što sam prestala piti.’ ‘Ne!’ Marnie je rukama pokrila uši. ‘Ne želim slušati vašu propagandu. Prestani piti i sve će biti savršeno.’ Ali Jules se smijala. Našla se kako leži na podu hodnika. Kuća se izgledala golema i hladna. Crna sjena je prešla preko nje, kao ptica grabljivica. Što je to? Brzi oblak koji prelazi pored ulaznih vrata? Kamion koji tutnji? Kao da je prošla smrt.

~ 361 ~ Bocca

Daša

Lola

Petak, 16. siječnja, 10.07 Telefon zvoni - Nkechi. Opet! Otišla je u Nigeriju prva dva tjedna u siječnju (jedino vrijeme u godini kad stilisti stvarno nemaju što raditi), ali otkad se vratila, samo je zujala. Prokleto me gnjavila, ako baš hoćete istinu. Bila je u postupku ‘razlučivanja’ svojih klijenata od mojih. Razlučivanja? Gdje je naučila taj izraz? Od mene svakako ne. Kako je bila dobro predvidjela - bez obzira na njezinu fenomenalnost i ostalo (nisam sarkastična, ili, možda, malo) - nisu sve klijentice htjele biti ‘razlučene’ od mene i otići kod nje i Abibi, već su radije ostale sa mnom. Vrlo dojmljiv popis, zapravo. Toplina oko srca. Lijepo je biti uvažavan. Ali Nkechi - da se vratimo prvotnom obećanju - nije uzimala riječ ‘mojih’ dama zdravo za gotovo. Neke od mojih, to jest, one najšire ruke, htjela je za sebe. Neprestano me zvala. Radi trgovine. Javim se. ‘Nkechi?’ Ton je sve govorio. ‘Što hoćeš ovaj put?’ ‘Što misliš o ovome?’, kaže. Slušam. Kakvu uvredljivu, uvrnutu ponudu sada ima? ‘Dat ću ti Adele Hostas, Faye Marmion i Drusillu Gallop, a ti meni Nixi van Meer.’ Kakva drskost! Adele Hostas ne bi potrošila nešto ni za Božić, Faye Marmion patološki nesposobna da bude zadovoljna, a Drusilla Gallop najgora vsta mušterije: nosi haljine, ali tvrdi da ih nije nosila, onda ih pokušava ‘vratiti’ s mirisom cigareta i Coco Chanela i umrljane otpornim tekućim puderom po ovratniku. Za razliku od njih, Nixi je bogata, ekstravagantna i prijatna. ‘Tri klijentice’, navaljivala je Nkechi. ‘Za cijenu jedne. Može ili ne može?’ ‘Ne može’, kažem. ‘Nixi van Meer nije na prodaju.’ ‘To ćemo još vidjeti’, Nkechi promrmlja mračno i prekine. Isuse. Zabila glavu u ruke u pozi iznurenosti. Ja se ovdje borim za egzistenciju. Zato, pitanje je bilo - što još radim ovdje u Knockavoyu? Vrijeme mog izgnanstva je isteklo, kazna je odrađena, put mi je slobodan. Trebala sam otići, ako želim još uopće imati klijenata. Moje su žene bile vrlo strpljive s mojim jesenjim ‘povlačenjem’ (ili ‘slomom’ ako ćemo govoriti otvoreno) i ako se uskoro ne pojavim u Dublinu, mislit će da se više nikad neću vratiti i naći će druga rješenja. Nkechi koja je osjećala moju slabost, kružila je kao morski pas. Jer, istina se mora priznati, nerado - da, duboko nerado - mislim o napuštanju Knockavoya. Institucionalizirala sam se u Kupus-zemlji? Ne snalazim se više u velikom gradu? Nije da je Dublin baš veliki grad. Ne govorimo o Sao Paolu (20 milijuna ljudi) ili širem području Moskve (15 milijuna).

~ 362 ~ Bocca

Daša

10.19 Telefon opet zazvonio. Pripremila se opirati Nkechinu pritisku. Međutim, nije Nkechi, nego Bridiena teta Bunny (jesam li spomenula da se ova obitelj specijalizirala za osobita imena? Čak i Tom nije pravo ime ujaka Toma. Pravo mu je ime Coriolanus, a Tom je samo nadimak. On je inzistirao na ‘Tomu’, jer nije htio da ljudi iskušavaju druge deminutive i zovu ga, recimo, ‘Anus'. Živa istina) da mi kaže da želi provesti uskrsni tjedan u čiča Tominoj kolibi. ‘Moram se prijaviti ranije’, rekla je. ‘Kuća se tako brzo bukira!’ ‘Da, naravno, ha, ha. Popularno mjesto, da, iako nema telke.’ Poklopila. Progutala knedl. Strahoviti šok. Zaista pravi kataklizmički šok. Zazujalo mi je u ušima od njega. Sad je već napisano i na zidu. Svemir je jednoglasan. Moram se vratiti u Dublin. Naravno, znala sam da ovdje ne mogu ostati zauvijek. Naravno da sam znala da će brzo doći proljeće i misli velike Bridiene obitelji okrenut će se, kao, svježem zraku. Ozonu, kratkim odmorima. Naravno, znala sam da sam sretnica što sam mogla ostati tako dugo bez prekida. Nisam glupa, samo nadarena za samozavaravanje. Tijekom mjeseci izabrala sam prepuštanje lakom poricanju. Da sam se pretvarala da nikad neću moći otići, onda ne bih nikad morala otići. Ali poricanje je varljivi, nesiguran prijatelj i ne daje zaštitu od istine kad te ona odluči progoniti. Dobro, posramljena priznajem. Ovako stoje stvari. Počela sam, kao u začetku, gajiti misao da bih mogla ostati u Knockavoyu. Da! Iznenađujuće, priznajem. Počela sam maštati kako bih nekako uspjela zadržati najbolje i/ili najunosnije klijente (rijetko se poklapaju) iz Dubllna, putujući radi njih, ali istovremeno bih širila bazu klijenata ovdje. Pojedinosti nisam sasvim razrađivala u glavi, ali znala sam da bi to bio težak posao. Bilo bi tu puno vožnje i umiljavanja klijentica koje su živčane kao trkaći konji i koje obično inzistiraju da ste im na raspolaganju dan i noć, i da nikad ne bih mogla zaraditi toliko novca kao da živim u Dublinu - ali ako bih bila sretna, to bi bilo vrijedno toga, zar ne? Ali svemir to nije tako zamislio. Svemir me izbacivao iz divne male kuće i zapovijedao mi, dugim, koščatim, tamnim prstom sličnim kosi, da se vratim u veliki grad. Utonula u teški očaj, gotovo kao onaj kad sam bila na neveseloj božičnoj večeri s tatom i stricem Francisorn. Morala sam doči u Knockavoy da pobjegnem od zbrke života, da se sakrijem dok ne povratim mentalno zdravlje, ali neočekivano ovdje sam postala sretna. To sam vidjela tek sada kad se bližio kraj. Jebeno tipično, naravno. 11.22 Odlunjala u kuhinju, stala kraj prozora, zurila u Considineovu kuću i pitala se hoće li Chloe doći večeras.

~ 363 ~ Bocca

Daša

Nije došla prošlog petka, našega prvog petka nakon božičnog odmora. Nije bilo ni poziva za Zakon i red. Ustvari, nisam je vidjela od Thelma i Louise noći. Užasno zabrinuta, neka se istina zna, da je moje neočekivano ljubljenje možda prouzročilo nevolje Considineu i Gillian i fatalno povrijedilo moje prijateljstvo s Chloe. Nije to bio prvi put da sam poljubila ženu - Paddy se za to pobrinuo - ali bilo je prvi put da sam to učinila, a da nas veliki dlakavi muškarac ne promatra samozadovoljavajući se. Chloe se divno ljubi. Polako i slatko i seksi. Ljubi se cijelim usnama, a ne izvodi samo tvrdu igru sabljama s jezikom, za što mnogi ljudi misle da je dobro ljubljenje. Osjećala sam pravu nesvjesticu u glavi i koljena su mi klecala - onda se Chloe ukočila kao daska i otrgnula od mene. Odvratna realnost situacije kao kanta s kockicama leda prolila nam se po glavi. ‘Zaboravila sam...’, mucala sam. ‘Gillian.’ Jadno malo Mišje lice. Misli da je njen dragi na nevinoj zabavi u ženskoj odjeći, a zapravo je u seksualnom klinču sa mnom. ‘Chloe, oprosti, oprosti...’ ‘Ne, Lola! I moja je krivica...’ ‘Samo sam se zanijela, adrenalin zbog bijega, neće se nikad više ponoviti...’ ‘Da, i kod mene, adrenalin!’ Vratili smo se u kombi i odvezli se pokupiti cure u potpunoj tišini. Sljedečeg jutra rano sam otputovala u Birmingham na četiri dana kome spektakularnih proporcija s tatom i stricem Francisom. Kažem vam, ta dvojica se ne bi mogli zabaviti ni da ih netko puškom natjera. Onda u Edinburgh, s Bridie, Barryjem i Treese, kod jedne od Bridienih brojnih, brojnih rođakinja, na nekoliko dana pijanog ludovanja, uz pjevanje ‘Cvijeta Škotske’ i izvođenje čudnih stvari s grumenjem ugljena. (lako - vjerujem da sam to spomenula u prolazu - nisam baš osoba sklona ugljenu, to nije bio problem.) Bez sumnje, zaljubila sam se u Chloe kao šiparica, tim šašavije što Chloe i nije bila stvarna žena. Ali najgori faktor u cijeloj stvari bila je Gillian. Bilo me je duboko sram. Karmičko zabranjeno područje, posezati za ‘vezanom’ osobom. Koliko god lijepi bili oni poljupci, željela sam da to nikad nisam učinila. Pokušala se povjeriti Bridie i Treese u nesretnom pokušaju razmrsivanja zbrkanih osjećaja, ali nisam naišla na suosjećanje. ‘Tvoj je život kao neka sapunica!’, izjavila je Bridie, a zatim proslijedila priču svim svojim rođacima. Rođaci prenijeli svojim prijateljima i nitko nije prestao prepričavati dok cijelo šire područje Edinburga s predgrađima nije saznalo. Neprestano sam nailazila na razgovore o meni: ‘... onda ona nogira tog surfera, a očito bi ga i ti htjela vidjet’, tip je jebeno FENOMENALAN i uz to LUD za njom, iako izgleda puno bolje nego ona. I je li ona sretna? NE! Umjesto toga, spetlja se s prvim susjedom, transvestitom. Da, baš tako, prvi susjed do čiča Tomine kolibe! Ovaj ima dugogodišnju djevojku. Ali ovo je najbolje u cijeloj priči - Lola nije pala na transvestita dok je izgledao kao

~ 364 ~ Bocca

Daša

muškarac, nego samo kad je odjeven kao žena! Da, znam! A čak nije ni lezba!’ Kad me tip sa škotskom kapom s perjanicom, uvukao u razgovor na pijanci i pričao mi o ‘Bridienoj trknutoj prijateljici’, priča je mutirala do toga da je Jake postao svjetski jahtaš, a Rossa Considine transseksualac koji je odrezao svoju stvar da bi me privukao. ‘Jesi sad sretna?’, pitala sam Bridie. ‘... o, oprosti Lola, to je bila tako dobra priča...’ Kad sam se vratila u Knockavoy 4. siječnja bila sam sva nemirna i jedva čekala da dođe petak kako bih mogla odmjeriti kako stoje stvari s Chloe. I petak je došao, ali Chloe nije. Natasha je došla, i Blanche, zatim Sue i Dolores. Ali ne i Chloe. ‘Možda nije znala da sve ide po starom’, rekla je Natasha, nabranog čela, što joj nije pristajalo. ‘Možda misli da je tek sljedećeg tjedna ponovni sastanak.’ Kao da je transvestitska noć večernja škola. ‘Možda.’ Bilo mi je zlo. Naravno da nije došla! Chloe duguje odanost Gillian. Ali žarko sam željela obećati Chloe da se Thelma i Louise poljubac više nikad neće dogoditi, jer je to bila samo jedna jedina reakcija na neobičnu situaciju punu straha. Morala sam uhvatiti bika za rogove (ruralni izraz kojeg sad razumijem - bikovi su strašni), ali nisam mogla skupiti hrabrost da se uputim preko trave do Considineovih ulaznih vrata i zatražim da me sasluša. Suviše se plašila - da - da će mi nemilosrdno reći da odjebem i da će to biti kraj. Nadala se da to mogu prepustiti sudbini, da ću naletjeti na njega preko tjedna. Nervozno motrila, ali nije bilo znaka. Kratki predah od strašne tjeskobe bila je misao kako je možda uzeo mali odmor i otišao u neke jame u inozemstvu. Ali u ponedjeljak ujutro probudilo me lupanje vrata. Skočila sam iz kreveta i špijunirala kako ulazi u svoj ekološki auto i ide na posao kao i obično. Nije pogledao gore i tada sam znala, zasigurno je nešto naopako. Mrzila sam sebe. U očajanju. Špijunirala ga u utorak, srijedu, četvrtak i danas i nije nijednom pogledao gore. Očigledno me je izbrisao. Ali ja sam se još nadala da će se Chloe pojaviti večeras kao i obično. 16.01 Skočila sam do groblja dok je još dan. ‘Mama, ne želim natrag u Dublin.’ ‘Svi moramo raditi ono što ne želimo. Misliš da sam ja željela umrijeti i ostaviti te?’ ‘Ne, ali...’ ‘Uvijek sam namjeravala ostati samo privremeno, ovdje u Knockavoyu.’ ‘... U redu.’ Konačno, vjerojatno nisam komunicirala s mamom. Samo sam slušala glas u svojoj vlastitoj glavi i ustvari mogla raditi ono što sam željela... ‘Zašto me pitaš za mišljenje, ako ćeš ga zanemariti?’, uzviknuo je mamin glas.

~ 365 ~ Bocca

Daša

‘Oprosti. Dok sam ovdje, što će biti s Chloe? Hoče li doći večeras?’ Nije bilo odgovora. ‘Mama? Mama?’ ‘Morat ćeš čekati i vidjeti.’ 18.29 Zazvonio telefon - Bridie. ‘Hajde, Lola Daly, vrijeme ti je! Mislim da su te izgnali iz kuće.’ ‘Da.’ ‘Pitanje je, dakle, jesi li ti dovoljno spremna da se vratiš kući ili si još luda? Ako mene pitaš, mislim da si sad još gore. Otišla si u Knockavoy kao dobra heteroseksualna cura, a vraćaš se kao polulezba.’ ‘Ima li ovaj poziv neku svrhu, Bridie?’ Stav hladnoće. ‘Ili me samo hoćeš zajebavati?’ ‘Samo se šalim. Izgledala si mi dovoljno psihički zdrava u Edinburghu. Pa kako se osjećaš u vezi De Courcyja?’ ‘Ne znam.’ ‘Želiš mu sve najbolje? Osjećaš da bi mogla bacati konfete na njegovu vjenčanju? Istinski si preboljela tipa samo ako možeš bacati konfete na njegovu vjenčanju.’ ‘Tako se sigurno ne osjećam.’ Ali više nisam mislila na Paddyja svake budne sekunde niti sam ga sanjala svake noći. Prošli su dani kad sam bila luda, jer nisam mogla biti s njim. Zapravo - kad analiziram osjećaje - nemam ga želju vidjeti. Stvarno nemam. Nikad više. Dakle, to je nešto novo. Također, još nešto novo, ali nisam mogla odrediti što. Tuga? Ne. Čežnja? Ne. Bol? Ne. Ljutnja? Toplije. Mržnja?... Hmm, možda, ali ne baš... ne sasvim točno... nešto... što je to? Strah? Mogao bi biti strah? Pa, mogao bi biti strah. 19.01 Stigle Natasha i Blanche. 19.15 Stigla Polores. 19.27 Stigla Sue. Kad sam je pustila unutra, bila sam luda od nemira. ‘Gdje je Chloe?’, pitala je Sue. ‘Neće doći večeras’, rekla je Natasha. ‘Da, Lola, oprosti. Zaboravila sam ti reći. Chloe mi je poslala poruku. Ne može doći večeras.’ ‘Zašto ne?’ Glas mi je drhtao. I zašto nije poslala poruku meni. Ima moj broj. ‘Nije rekla zašto. Dakle, izgleda li mi penis velik u ovome?’

~ 366 ~ Bocca

Daša

19.56 Posjela sam cure i priopćila im vijest da se naš aranžman približava kraju. Obiteij Toma Twoomeyja želi kuću natrag za svoje odmore. I vrijeme je da se vratim u Dublin radi posla. ‘Oh’, reče Natasha. ‘Kada ideš?’ Stvarno, kada? ‘Tijekom sljedeća dva tjedna.’ Ništa me ne sprječava otići odmah - ne bi mi trebalo više od deset minuta da ubacim odjeću u kovčege - ali trebala sam neko vrijeme da se pomirim s odlaskom. Cure su se međusobno pogledale i slegle ramenima, a jedna od njih je rekla: ‘Uvijek smo znali da ovo neće trajati vječno.’ Zbunjujuća reakcija. Očekivala sam jauke i škrgutanje zubima i molbe da ostanem. Umjesto toga, atmosfera zrelog prihvaćanja realnosti. Zašto? Odlazak u disko prije Božića, eto zašto. Pokazala sam im da tamo negdje postoji veliki transvestitski svijet. Više im nisam bila potrebna. ‘Vi ste me prerasli’, kazala sam, a onda prasnula u zagušujuće jecaje. ‘Došli ste mi kao mali tek izlegli pilići, a sada... sada... SVISTEODRASLI!’ ‘Mislila sam da će ti biti drago’, rekla je Natasha kiselo. ‘Ionako si samo prigovarala.’ Subota, 17. siječnja, 10.15 Ustala, obukla se i izašla iz kuće. Nakon neprospavane noći konačno sam odlučila učiniti pravu stvar. Otišla razgovarati s Rossom Considineom. Ekološki auto parkiran na stazi, nadam se da je i on doma i da nije negdje u nekoj špilji. Isto se tako nadam da nije u krevetu s Gillian. lako mi ne izgledaju kao tipovi koji to rade - provode cijeli dan u krevetu. Više mi sliče na tipove koji su stalno vani. Considine otvori vrata kao da me očekivao. Uvede me u dnevnu sobu, gdje smo sjeli na rub kauča, s osjećajem nelagode i tuge. Zavladala je čudna atmosfera kao da smo nekad bili zaljubljeni, a sada je svemu kraj. ‘Nisi došao sinoć?’, rekla sam. ‘Ne. Rekao sam Noelu da ti kaže.’ ‘Rekao mi je. Rossa, moje ponašanje one noći kad smo bježali od murije, uvjeravam te, više se neće ponoviti.’ ‘U redu je...’ ‘Ispričavam se, Rossa, najiskrenije. I Gillian se ispričavam. Od sveg srca. Tako se sramim. Ali neće se više nikad dogoditi. Bila je to samo jedna ludost, adrenalin, sumanuti trenutak. Molim te, vrati se, nedostaje nam Chloe.’ "Žao mi je, Lola’, rekao je žalosno. ‘Chloe neće biti neko vrijeme.’ ‘Obećavam da je više neću dotaknuti...’ ‘To nema veze s tobom, Lola. Nisi ti kriva. To je jedna od onih stvari... tako je najbolje.’ ‘Ali...’ Suze u mojim očima! Zbog izmišljenog lika!

~ 367 ~ Bocca

Daša

‘Žao mi je, Lola’, rekao je Considine s beskrajnom dobrotom. ‘Znam koliko ti je bila draga. O, molim te, nemoj plakati, Lola, dođi.’ Uzeo me u krilo kao što je Chloe činila i ja sam jecala u njegovu košulju. ‘Hoće li se vratiti?’ ‘Vjerojatno, da, u izvjesnom trenutku, semo... znaš...’ Nisam znala. Mora da sve to ima neke veze s Gillian. Možda se konačno sočela buniti što joj dečko nosi žensku odjeću. ‘Ali kad se Chloe vrati, ja ću već otići.’ ‘Što?’, ovo je uzviknuo. Sjeo je uspravno, skoro me bacivši na pod. Njegovo tijelo se ukrutilo i nije više bilo udobno nasloniti se na njega. ‘Da, Considine. Moram se vratiti u Dublin. Obitelj Twoomy želi kuću za sebe i ja se moram vratiti na posao.’ Na pomisao o odlasku, zaplačem još jače. Iznimno tužna. ‘Kada ideš?’ ‘Ne znam. Još nisam odlučila. Ne mogu na to misliti. Uskoro. U sljedeća dva tjedna.’ ‘Tako.’ Njegovo se tijelo objesi i iako je opet bilo udobno za nasloniti se, nije bilo isto, ne tako prijatno, kao kauč koji je izgubio svoj čar. Osjećala sam težinu njegove glave koja se oslanjala na mene. Raspoloženje osobito žalobno. Kao da oboje oplakujemo gubitak Chloe. Znam da zvuči blesavo, ali jednostavno je bilo tako. Considine položi ruku na moja leđa i moje jecanje se uspori, onda prestane. Zatvorila sam oči. Osjećala se malo mirnije. Toplo. Lijep miris Considineova vrata. Veliki, veliki uzdah iz najdublje dubine moje utrobe. Dugi izdah, u znak prihvaćanja situacije. Odmakla se od njega. ‘Bolje da ustanem, Rossa Considine. Ako ostanem dulje, zaspat ću.’ ‘Lola, žao mi je što sam te uznemirio.’ ‘Ništa, ništa.’ Napravila sam sve što sam mogla. Ionako odlazim iz Knockavoya. Ostavit ću tu transvestitsku briju za sobom. ‘Hoćeš li doći u srijedu na Zakon i red?’, pitao je. ‘Zadnji put?’ ‘Mislila sam da je u četvrtak.’ ‘Nova godina. Nova shema. Sada je srijedom uvečer. Dolaziš?’ ‘... Dobro...’ Nisam dobila ono po što sam došla, ali dobro... 12.12 Glavna Knockavoyska ulica Vidjela Jakea i njegova usta kako lunjaju drugom stranom ulice. Pripremila se za uvrede. Ali on mi samo veselo mahne, bez gorčine, opsesivnosti, sumanutosti. Živa istina! Prema uobičajenim izvorima (Cecile) njegovo se staro samopouzdanje potpuno vratilo. Jaz je sveo na privremenu curu, za vrijeme božično/novogodišnjeg praznog hoda nasumično i okrutno se pokušao ubaciti između Kelly i Brandona, a sada je spetljan s jednom zaručenom ženom iz ‘tamo negdje oko Liscannora'. Ja sam samo jedna mrlja u njegovu inače besprijekornom dosjeu.

~ 368 ~ Bocca

Daša

12.16 Supermarket Stigao novi Vogue! Kelly je naručila pošiljke samo za mene. Imam obavezu reći joj da ih obustavi, jer se vračam u Dublin. Ona izrazi žalost zbog moga predstojećeg odlaska, a onda pozornost usmjeri na šokantno visoku cijenu Voguea. ‘Skoro desetica!’, poviče, ubacujući kusur u moju ispruženu ruku. ‘A ništa u njemu osim oglasa! Hej’, poviče sva uzbuđena. ‘Odakle ti ovaj biljeg?’ ‘Koji biljeg?’ ‘Ovaj.’ Pokaže mali istaknuti kružić glatke ružičaste kože na sredini mog dlana. ‘Je li to opekotina? Ti se samoozljeduješ?’, pitala je uzbuđeno. Kelly je bila fascinirana životom zvijezda o kojima je čitala u jeftinim časopisima sitne cure s velikim torbama, bulimijom i čestim razdobljima provedenima na odvikavanjima prije 18. rođendana. ‘Voljela bih upoznati pravog samoozljeđivača.’ ‘To je madež’, rekla sam suzdržano, ‘Rođena sam s tim.’ Onda dodam, jer je izgledala razočarano: ‘Žao mi je.’ 13.15 Prolazeći pored Tamnice ‘Hoj, Lola Daly! Trenutak, ako ne zamjeraš.’ Uđem. ‘Jedan mali trač za tebe’, reče Boss. ‘Vrući’, reče Moss. ‘Vruć do usijanja’, potvrdi Učitelj. Žmarci od nelagode me preplave. Ovaj trio zna sve. Sve što su mi do sada rekli pokazalo se istinitim. ‘Jesi spremna?’, Boss upita. Kimnem. ‘Gillian Kilbert...’ ‘... poznata i kao Mišje lice...’ ‘... i Osama pipničar...’ ‘... postali su par.’ Ekstremni šok. Gillian i Osama? Obuze me užas. Jesam li ja kriva? Jesam li ja zabola klin između Gillian i Considinea i otjerala Gillian na osvetničke staze? ‘Zna li Rosea?’, upitam. ‘Ne.’ ‘Pa kako onda vi znate?’ ‘Pa, očekivali smo. Zainteresirano promatrali situaciju otkad su počeli zajedno ići na danske filmove petkom uvečer.’ ‘Mislili smo da su oboje zreli za to’, reče Učitelj. ‘Ptičica mi je rekla da Considine i Mišje lice mnoge tjedne nisu činili što treba. Ustvari, od one večeri kad su se opet pomirili.’

~ 369 ~ Bocca

Daša

‘Kako vi to, dovraga, znate?’ Teški osjećaj koji peče zbog zadiranja u Coneidineovu privatnost. ‘Mali grad. Dakle, a to je sigurno, umjesto da idu ravno kući iz Ennisa, Gillian i Osama parkirali su auto na putu kilometar dalje i cmakali se do besvijesti.’ ‘Sinoć nisu ni išli gledat’ film’, reče Boss. ‘Samo su parkirali na omiljenom mjestu... i... pa, znaš.’ Teški osjećaj koji peče se pojačao. ‘Imate li vi pametnijeg posla osim špijuniranja drugih ljudi?’ Zapanjena tišina, ‘Što je s tobom, Lola?’ Bose ljut. ‘Mislio sam da će ti biti drago čuti malo novosti.’ ‘Nije u redu da ja znam, a Rossa ne zna.’ ‘Netko će mu već reći.’ Moss je, izgleda, mislio da je ta stvar u redu. Ali nije! Iznenadno i ekstremno suosjećanje prema Considineu. Ponosan čovjek, iako je ponekad mušičav, pristojan čovjek. Trebam mu reći. Ali mogu li? Mrzila sam takva zabadanja nosa u tuđe stvari, lažno suosjećanje. ‘Mislim da bi trebao znati...’ Iako moje suosjećanje nije lažno. I ako ja to kažem Considineu, zamrzio bi me zauvijek. Krivnja uvijek padne na glasnika. Nisam htjela da me vječno mrzi. Otkrila neočekivanu simpatiju prema njemu. ‘Ideš?’, poviče alkoćošak, kad sam ustala. ‘Pa.’ Morala sam razmisliti o ovome. Izašla iz puba, uz Bossovo mrmljanje: ‘Ne znam što ju je spopalo?’ Isuse Kriste! Čim sam izašla na svjetlo dana, prva osoba na koju naletim bila je Gillian. Ostanem prikovana na mjestu od krivnje, šoka, a onda još krivnje. ‘Zdravo, Lola, sretna Nova godina.’ Ona stane da bi pročavrljala. Izgledala vesela i u dobroj formi. ‘... Hmm...’ ‘... Si dobro...?’ Mili bože. Pokušavala sam dokučiti što sve to znači. Bila je točno na mom putu - kakvi su izgledi da se to dogodi? Je li bila tu s razlogom? Ali teško da je tako. A) Ja sam baš prava osoba za ćaskanje, pošto sam joj pokušala skinuti dečka, iako nisam bila zainteresirana za dečka samog, nego za njegov ženski alter ego. B) Miješanje u tuđe poslove anatema za gradske ljude kao što sam ja. ‘Gillian.’ Nakasljem se. ‘Mene se to uopće ne tiče i ja ništa ne osuđujem, stvarno ne, ali čula sam... čula da ti i Osama, mislim Ibrahim, ste...’ Što to govorim? Sve je zvučalo tako prljavo. Povlačenje po parkiralištima? ‘... znaš na što ciljam?’, rekla sam posramljeno. Ona je samo gledala, mišje lice ukočeno, oči pune straha.

~ 370 ~ Bocca

Daša

‘Ljudi o tome govore’, rekla sam. ‘Rossa će saznati. Vjerojatno bi bilo bolje da to sazna od tebe.’ ‘Gdje si to čula? Ne ovdje?’ Pokaže glavom na Tamnicu. Njezino malo lice bijelo kao mlijeko. Nagnem bradu u znak nevoljkog priznanja. Ne bih željela takvu sudbinu ni najvećem neprijatelju - da Boss, Moss i Učitelj pokažu interes za njegov privatni život. ‘'Bem ti’, prošapta ona. U redu.’ Kimne glavom, pa opet kimne, pa opet, onda počne grabiti ulicom i nestane u Hrastu, bez sumnje da se konzultira sa Šljiva okom. 15.37 Nisam špijunirala. Ne. Samo sam slučajno prala prozore, jer se spreman na odlazak, kad vidim Mišje lice i Šljiva oko kako se približavaju putem, odišuči odlučnošću. Kao dvoboj kod ‘OK korala'. Kod Considinea okrenuše desno na njegovu stazu. Pokucaju na vrata i ubrzo budu pušteni unutra. Vrata se čvrsto zatvore za njima. Napeto sam slušala, očekujuči možda viku i lom razbijanja tanjura, ali nisam čula ništa. 16.19 Mišje lice i Šljiva oko pojavili se, glava pognutih u, pretpostavila sam, sramu. Nisam mogla razaznati ništa više. 18.24 Čistila pećnicu, iako sam je jedva upotrebljavala tijekom boravka u Knockavoyu, kad začujem kucanje na vrata. Rossa Considine naslonjen na dovratak, umjereno raskuštran. ‘Gaženje valjkom’, reče on. ‘Objasni.’ ‘Tvoja noć gaženja valjkom. Obečali smo ti je, a nikad je nisi dobila, što misliš da to bude baš večeras? Upravo sada?’ ‘Kakva super ideja! Samo da skinem pregaču.’ Naravno, on je samo ljubazan. Considine treba izgovor za izlazak i opijanje, izliku da utopi svoju bol zbog mišje izdaje, a to je zaodjenuo u poklon za mene. Međutim, bila sam - da, ponosna - što je izabrao mene, a ne svoje pećinske pajdaše. Mogu zamisliti, kako bi se ti mačisti okrutno izrugivali. ‘Ha, ha, jeste čuli za Considinea? Tako je loš u krevetu da mu je ženska pobjegla s bombašem samoubojicom. HAHAHAHA!’ 18.37 S'toječi na glavnoj knockavovskoj ulici ‘Koji pub?’, pitala. ‘Hrast.’ Hrast? Možete me kriviti što sam očekivala bojkot Hrasta?

~ 371 ~ Bocca

Daša

Pošteno od njega. Čovjek koji oprašta. Osim ako ne planira olešiti Osamu? Ne. Nema batina. Kupio piće od Osame. Ponašanje uljudno. Dojmljivo. Rossa Considine je kao Gandhi! Osama je, s druge strane, bio manji od makova zrna, spuštenog pogleda u grižnjoj savjesti. Nema blistavih osmijeha boje šljive večeras. Nakon nekoliko pića, Considine se slomi i ispriča mi o Gillian i Osami. Ponašala sam se kao da prvi put čujem. ‘Tragedija’, rekla sam. Iskreno. Tuđi raskidi me bole, gotovo kao da se događaju meni samoj. ‘Kako se osjećaš?’ ‘To je kraj jednog razdoblja’, rekao je. ‘Ali to je bio prirodni ishod. Nismo se trebali ni pomiriti nakon prvog prekida. Razlozi zbog kojih smo bili prekinuli još su uvijek tu - mene ne zanimaju njezini depresivni filmovi, a nju ne zanima moj, kako da to nazovem, obrnutizam. Niti speleologija. A oni su sretni kao par.’ ‘Nije ugodno biti odbačen’, ja sam navaljivala. Bilo mi je malo dosta muškaraca koji negiraju svoje osjećaje. ‘Ne. Imaš pravo. Ali preživjet ću.’ ‘Nema potrebe da izigravaš hrabrost.’ On se okrene u stranu da bi me pogledao. Začuđen, zapita: ‘Ti želiš da budem deprimiran?’ ‘Ne. Želim da budeš iskren.’ ‘Jesam iskren.’ ‘Ne, nisi.’ ‘Jesam, Lola, jesam. Ja i Gillian smo već dugo loše i ja sam također... također... nije važno... htio nešto poduzeti u vezi s tim. Nadao se da će biti bolje. Ili se nadao... nadao sam se da neće biti teško.’ ‘Nemoj mi reći da osjećaš olakšanje!’ ‘Ne olakšanje. Nije tako jednostavno. Ali odluka je visjela u zraku. Sada je donesena. Ustvari, da, sada kad to spominješ, osjećam olakšanje.’ Zaboga, kažem sebi. ‘Još jedno piće?’ 20.49 Još uvijek u Hrastu ‘Kako se osjećaš, Considine?’ ‘Kao da me valjak pregazio.’ ‘Kriva upotreba fraze. Ne bismo trebali biti valjkom pregaženi sada. Trebali bismo valjkom biti pregaženi sutra ujutro!’ ‘Znam, znam’, iznenađujuće privlačan osmijeh. Za trenutak je izgledao kao Chloe! ‘Ali nećemo se vidjeti sutra ujutro.’ Malo kolebanje u uzajamnom kontaktu očima. ‘Pa recimo to sada.’ ‘... hrm...’ Trebala sam trenutak za oporavak od čudnog osjećaja, a onda veselo uzviknem. ‘U redu, onda kao da me valjak pregazio, neka bude!’ 21.17 Još uvijek u Hrastu

~ 372 ~ Bocca

Daša

Brandon i Kelly ušli radi opuštanja nakon posla. Izrazi lica upitni kad su vidjeli mene i Considinea - vijest o rogovima očito došla i do njih. ‘Lola, Rossa. Kako ste?’ ‘Kao valjkom pregaženi!’ 21.21 Još uvijek u Hrastu Cecile svratila da kaže ‘alo. ‘Bog vas blagoslovio’, zacvrkuta. ‘Kako ste?’ ‘Valjkom pregaženi!’ Svima smo govorili da smo valjkom pregaženi. Plakala sam od smijeha. Stvarno je bilo smiješno, i naravno, bila sam vrlo pijana. ‘Mi smo banda s valjkom’, izjavio je Considine. ‘Zloglasna banda s valjkom. Hajdemo do gospođe Butterly da je vidimo prije nego što ode na spavanje'. 21.40 Kod gospođe Butterly ‘O zdravo Lola, Rossa, kako ste oboje?’ ‘Valjkom pregaženi, gospođo Butterly!’ ‘Nema potrebe da govorite besmislice. I da vičete.’ Izgledala je gotovo uzbunjena kad smo se Considine i ja pentrali na visoke stolce, obuzeti svojim urnebesom. ‘Ili da se kreveljite od smijeha, a da mi ne kažete čemu se smijete.’ Pokušali smo joj objasniti. Ali smo se previše smijali. Osim toga, što ima smijesno kad kažete ‘pregaženi valjkom’ osamsto puta? Ona se trudila shvariti, ali samo je tresla glavom i rekla: ‘Ne, još uvijek mi nije smiješno. Eto, Eddy Murphy, on je smiješan. Jeste ga gledali u Kući velike mame?’ Zazvonio Considineov mobilni. ‘To je Gillian’, prošapta konspirativno, iako još nije odgovorio pa Gillian nije mogla čuti ništa. ‘Hoće čuti kako sam. Sprmna?’ ‘Da!’ Otvorio je telefon. ‘Gillian?’ Poslušao trenutak. ‘Reći du ti kako sam.’ Dade mi veselo znak glavom i oboje povičemo u mobitel: ‘VALJKOM PREGAŽENI!’ ‘Idite kući, vas dvoje’, rekla je gospoda Butterly. Iritirana. Bilo joj je dosta, ‘Idem u krevet.’ ‘Da gledate Eddyja Murphyja u Dr. Doolittleu!’, smijao se Considine. ‘Ili Policajcu s Beverly Hillsa!’ Considine i ja skoro onemoćali od smijanja, dok nas je ona svlačila sa stolaca i gurala prema vratima. 22.01 Glavna knockavoyska ulica

~ 373 ~ Bocca

Daša

Bauljali smo po cesti, bauljali ne od pijanstva već zbog urlanja od smijeha. Napredovali sporo, jer smo morali stati svake četiri sekunde da se presavijemo. ‘Ho, Lola Daly, Rossa Considine! Čuli smo da ružite večeras!’ Poziv iz sumporne pare Tamnice. Uđosmo. Častili nas s puno, puno, o, puno pića. Prokleto fenomenalna večer. Nedjelja, 18. siječnja, 10.03 Samo je jedan način da se opiše kako se osjećam - kao da me pregazio valjak. Dugo, vrlo dugo nisam imala takav mamurluk. Zabrinuta za Considinea. Vjerojatno ga je sinoćnje valjkasto veselje dotuklo i sada je u strašnom stanju - što od mamurluka što od ostavljenosti. Nema ništa gore od buđenja ujutro nakon nogiranja. Osobito ako ste se napili kao zemlja da utopite tugu. Poslala mu sms poruku. Izgledalo mi šašavo slati sms nekome tko živi u kući do mene, kad sam samo mogla izaći iz kreveta i razgovarati osobno, ali nisam htjela dosipati mu soli na ranu. A i bojala se da ću povraćati ako se uspravim. Jutro. Mene pregazilo. Tebe? Odgovor došao odmah. Pregazilo. Pošaljem drugi. Jesi u špilji? Brzi odgovor. Misliš pravoj ili emocionalnoj? Mislila sam na pravu, ali ovo je bilo sugestivno pitanje. Emocionalnoj? Trenutni odgovor. Ne, mislim da je mamurluk. Jebeni muškarci. Baš kad pomisliš da ti se otvaraju! Odlučila se vratiti spavanju.

~ 374 ~ Bocca

Daša

15. 10 BIIIP-BIIIP-BIIIP. Zvuk sms-a me probudio. Nađem telefon. Poruka od Considinea. Šetnja po plaži? Ubiti ili izliječiti? Nova saznanja, jer normalnoj osobi za liječenje mamurluka obično treba aspirin, dijetalna Cola, skupi čips, kauč i poplun. Ipak, odgovorim: Zašto ne? Kod tebe za 20 min. 15.30 Stajao je pred kapijom u ozbiljnoj vunenoj jakni i plitkim čizmama. Kosa nepočešljana, kao da se upravo izvukao iz kreveta, i blijed, o da, stvarno blijed. Čim sam ugledala njega i njegovu blijedozelenu facu, uhvatilo me paralizirajuće veselje. Sposobnost kretanja mi kao oduzeta. Njega je isto obuzelo tako urnebesno raspoloženje da se hvatao za trbuh. Kad je konačno mogao govoriti, povikao je: ‘Kako si, Lola Paly?’ ‘Valjkom pregažena, Rossa Considine. Ti?’ ‘Valjkom pregažen.’ Jedan od onih mamurluka kad ti sve izgleda smiješno. 16.27 Došla sam do njega. ‘Osećam se kilometrima bolje, reče radosno Coneldine. ‘Ti?’ ‘Ne. Boli me uho od vjetra i ništa mi neće izliječiti mamurluk osim Fante i tanjura čipsa.’ ‘Kod Hrasta?’ ‘Zašto ne probamo neko drugo mjesto?’ Htjela ga poštedjeti njegova mačo poziranja, koje je nalagalo da svojom nazočnošću u Hrastu pokaže da ga nimalo, ali nimalo, nimalo ne pogađa što ga je djevojka ostavila zbog Osame. ‘Hole in One?’ ‘Radije bih zapalio vlastito lice.’ 17.03 Kod Hrasta Na drugoj Fanti. Tanjur čipsa preda mnom. Htjela uzeti kolač dana (jagoda) poslije toga. Considineov telefon zazvonio. ‘Poruka od Gillian’, reče. ‘Provjerava da se nisam ubio.’ Trznem se od krivnje. Hoće li se to događati svaki put kad se spomene Gillian Kilbert, do kraja mojih dara? Considline primijetio. ‘Što ti je?’

~ 375 ~ Bocca

Daša

Morala sam pitati. Morala sam znati, Natjerala se postaviti mu pitanje, kao da cijedim led iz tuljaste vrećice: ‘... Jeste li... ti... i Gillian... prekinuli zbog... one stvari između Chloe i mene prije Božića?’ ‘Ne. Stalno ti govorim. To je bilo gotovo već odavno.’ ‘Je li Gillian ikad... rekla nešto o meni?’ ‘Ne’, rekao je, ali oklijevanje se vidjelo. ‘Jeste!’, povikala sam. ‘Jeste! Reci mi.’ ‘Što? Tako da se možeš osjećati još više krivom?’ ‘Reci mi, Considine.’ ‘Rekla je, znaš onog dana kad sam posudio odčepljivač? Da je bilo... tenzije, seksualne tenzije, između nas.’ Što!? Gillian Kilbert, drska bezobraznica! ‘Misli da može odvratiti pažnju od svojih preljubničkih fora optužujući tebe i mene za tenziju seksualne prirode!’, rekla sam. ‘Da ti nešto kažem, ne volim udarati nekoga ako je već na zemlji, Considine, ali ti mi se čak ni ne sviđaš.’ ‘Nije tako mislila’, Considine reče strpljivo. ‘Očito je govorila o tebi i Chloe.’ ‘Ali na čemu Gillian temelji svoju tvrdnju? Isuse bože, nisi joj valjda rekao za ljubljenje, jesi li?’ Sakrila sam lice rukama. ‘Ne. Naročito s obzirom na to da se to dogodilo nakon onog dana kad sam posudio odčepljivač.’ Smijao se. ‘Rekla je da smo bili sarkastični jedno prema drugome.’ ‘Što si ti na to rekao?’ ‘Da smo sarkastični jedno prema drugome, jer stvarno volimo jedno drugo. Najlogičnije rješenje je obično i najtočnije.’

~ 376 ~ Bocca

Daša

Grace

‘Trebam razgovarati s tobom’, reče Damien. Ohladila sam se. ‘Moram ti nešto reći.’ Isuse bože. Ovo je trebala biti divna, romantična večer. Stigla sam jutros iz Londona - bila sam ondje cijelu vječnost, od četvrtka kada je Marnie nazvala u jednom od svojih uzbunjujućih mentalnih stanja - i Damien je inzistirao da otkaže svoju poker-seansu ponedjeljkom kako bismo nas dvoje mogli biti malo zajedno. Ali iako sam zapalila skupu svjećicu s mirisom jasmina i otvorila bocu crnog vina, romantična iskra nikako da kresne. Ja sam bila previše umorna, i budući da je kauč bio slomljen ja sam sjedila u fotelji, a Damien je ravnao leđa na tvrdom kuhinjskom stolcu. Prema uzajamnom prešutnom dogovoru, na kraju smo odustali od razgovora i okrenuli se televiziji. Bio je dokumentarac o nevjerojatno nasilnim bandama u brazilskim zatvorima - nešto što smo inače gutali - ali nijedno od nas nije obraćalo pažnju na film. Ja sam mislila na Marnie, kako joj se stanje ustvari pogoršava, kako je postala čudna čak i u trijeznim trenucima. Nisam se mogla otresti strašnog osjećaja da problem nekako ide prema svom vrhuncu. I Damien je bio zatvoren u svoje misli, očito je prevrtao po glavi svoje stvari, analizirao, raspoređivao i - sigurno zbog toga što sam bila tako izmoždena umjesto da ga zasipam pitanjima kao obično, ostavila sam ga na miru. ‘Grace, imam ti nešto reći’, ponovio je. Zvučao je kao da je došao do nekakve odluke i mene iznenada obuze strah. Što se zapravo događa? Shvatila sam da sam ovo čekala, a da nisam ni bila svjesna. Kad sam večeras ušla u kuću, činilo mi se da opet osjećam onu čudnu prisutnost. Bilo mi je teško odrediti što je to, jer me potraga potpuno obuzela. Išla sam iz sobe u sobu, kolebajući se, možda da, možda ne, nesposobna odlučiti je li nešto ili netko bio tu tijekom vikenda. Netko tko nije trebao biti. Sada je Damien namjeravao nešto reći i strah koji osjećam ne mogu vam opisati. Iznenada me oblio znoj. ‘Je li...’ Glas mi je zapeo i morala sam se nakašljati. ‘Radi li se o Juno?’ ‘Što?’ Damien ne namršti. ‘Juno? Ne.’ Ne radi se o Juno? Ali što je onda? O kome se radi? Mislila sam da nije moguće biti uplašenija nego što sam bila prije dvadeset sekundi, ali sada jesam.

~ 377 ~ Bocca

Daša

‘Slučajno sam saznao...’, Damien reče. Saznao što? ‘Ali sada kad znam...’ Zna što? ‘Radi se o Dee.’ Bila sam tako iznenađena da nekoliko trenutaka nisam mogla progovoriti. ‘Dee Rossini?’ ‘Aha. Na poslu rade na priči o njoj. Čini se da pruža sklonište ilegalnim imigrantima.’ ‘O...’ Ja sam znala da je to istina. Sama sam vidjela. Ali nisam mogla naći riječi. Još sam bila u strahu. ‘Bit će to velika priča’, rekao je Damien. ‘Ako to izađe, od toga se neće oporaviti.’ Gledala sam ga u oči, tražeći... što? Drugi sloj istine? Ono što nije rekao? ‘To je to?’, rekoh. ‘To je sve što si mi htio reći?’ ‘Riskiram svoju karijeru time što ti ovo govorim - Zašto? Što si mislila da ću ti reći?’ ‘... Ništa...’ ‘Ne o Juno?’, rekao je ogorčeno. ‘Ne još uvijek? Nisam li rekao da je više neću vidjeti?’ ‘Da, da, da.’ ‘Ne znam zašto misliš da ću ikad imati išta s njom.’ ‘Znam da me voliš...’ ‘Da, volim te, naravno da te volim. Ali čak i da te ne volim, nakon onoga što mi je Juno učinila?’ Njegov je glas odavao veliku frustraciju. ‘Znaš da joj nikad ne bih vjerovao.’ Gledao je u mene, a ja sam gledala u njega, kad smo se počeli oboje smijati. ‘Želiš li ovo čuti ili ne?’, pitao je. ‘Da.’ Sve mi je ispričao. Njegove novine, Press, imale su izvor koji je došao s pričom da je Dee Rossini dio maloga, tajnoga kruga koji pomaže mladim ženama, uglavnom iz Moldavije koju su u Irsku ušle ilegalno. Djevojke su živjele kao robinje, trpjele batine, bile izgladnjivane, natjerane na prostituciju od muškaraca koji su ih doveli u zemlju, ali očigledno se nisu mogle obratiti legalnom sustavu za pomoć, jer one pravno nisu ni postojale. ‘Tako im Dee i njezina vesela banda dobrica pomaže. Žene dobiju liječničku pomoć, nove isprave i ostanu s jednim od dobrica dok ne budu na sigurnom.’ ‘Onda idu kući?’ To ne bi bilo tako strašno: ako Dee pomaže ilegalcima da napuste Irsku. Damien zatrese glavom. ‘Ne šalju ih kući, jer im je tamo isto tako loše kao i ovdje. Nastoje im srediti zaposlenje, kao dadilje i slično. Neke žene šalju u Veliku Britaniju. Što će se sjajno odraziti na irsko-britanske odnose) rekao je umorno. ‘Irska vladina ministrica omogućava ulazak ilegalnih useljenika u Veliku Britaniju. Ja volim Dee, jako je volim. Ona je istinski idealist. Ali ponekad...’ ~ 378 ~ Bocca

Daša

‘Tko je glavni na toj priči?’ ‘Politička rubrika. Angus Sprott i Charlie Haslett. Ima i kôd: crno.’ ‘Vi imate kodove? Vi u Pressu ste takvi mačisti. Kako si ti saznao?’ ‘Charlie je hakirao neke moje dokumente, pa sam se pitao zašto me nije mogao jednostavno pitati to što mu je potrebno. Očiti je zaključak bio da radi na nečemu škakljivom.’ Slegnuo je ramenima. ‘Kako sam mogao odoljeti?’ ‘Pa to nije baš ‘kôd crno’ ako si mogao upasti u dokument.’ ‘Njegovu djetetu rastu zubi, pa ne spava puno. Mislim da ga je zaboravio zaštititi.’ ‘Koliko su daleko odmaknuli? Kada misle objaviti priču?’ ‘Čim dobiju fotografije.’ ‘A kada će to biti?’ ‘Kada sljedeća od tih žena bude dovedena u kuću Dee Rossini. Fotografi motre kuću dvadeset četiri sata sedam dana u tjednu.’ Bila sam šokirana. Dee pod stalnom prismotrom? Kao neki terorist? Pitanje koje uvijek izbija kad god se su problemi pojavili oko Dee, opet je izbilo: ‘Tko to radi? Imaš li pojma tko je taj izvor?’ ‘Izvor?’ ‘Da, da, znam.’ Identitet izvora nikad se ne otkriva jer onda - naravno - više nikad ne bi bio izvor. ‘Da, žao mi je. U svakom slučaju, iza svega moraju biti Progresivni kršćani, jer će to ne samo izbaciti iz igre Dee već i cijelu stranku. Kruže glasine da će uskoro biti raspisani parlamentarni izbori. Vjerojatno u ožujku. Kao prošli put, Nacionalna stranka neće osvojiti dovoljno mjesta da bi sama formirala vladu. Ali ako je Nova Irska rasturena, neće imati koalicijskog partnera - što će progresistima ostaviti otvoren put.’ ‘Damiene, moram reći Dee.’ ‘Zašto misliš da sam ti rekao?’ ‘Ali ako itko sazna da je to poteklo od tebe...’ Ostat će bez posla. Zastao je. ‘Mislio sam o tome. Riskirajmo.’ ‘Damiene, ti si... strašno dobar.’ ‘Dee, tko zna o tome?’ Uspjela sam je dobiti rano ujutro, prije posla, u njezinu uredu u Leinster Houseu, posjela je i rekla joj ono što je Damien rekao meni. Krv se povukla iz njezina lijepog lica i ona je ostala nepomična, kao voštana. ‘Kako..?’ ‘To ja vas pitam. Tko zna o tome?’ Razvezala je punđu pa prstima prolazila kroz svoje kovrčave pramenove, onda je svu kosu skupila unatrag, uvrćući je kao elastično uže pa onda zategla još čvršće nego prije. Konačno je progovorila. ‘Samo djevojke same. I tek nekoliko drugih ljudi. Ali tako nas je malo i svi želimo istu stvar...’ Iznenada se zagledala u mene. ‘I vi znate, Grace, ali budući da me vi upozoravate, pretpostavljam da to niste vi.’

~ 379 ~ Bocca

Daša

‘Što je s drugim ljudima? Damien je rekao da postoji i neki liječnik? I osoba koja se brine za isprave? Moguće netko do njih?’ ‘I oni mogu izgubiti koliko i ja.’ ‘Je li tko mogao slučajno saznati? Tko dolazi u vašu kuću? Imate li dečka?’ Zatresla je oštro glavom. ‘To ste mi već jednom rekli, a imali ste ga.’ ‘Žao mi je zbog toga, ah u ovom trenutku stvarno nemam nikoga.’ ‘Vaša kćer?’ ‘Ona živi u Milanu.’ ‘Čistačica?’ ‘Bili ste u kojoj kući. Izgleda li kao da imam čistačicu?’ ‘Prijatelji? Dolaze vam prijatelji na vašu čudnu tjesteninu. Bili smo Damien i ja.’ Položila je dlanove na stol. (Opet, neobičan lak za nokte. Nijansa tamnog vrijeska. Kao i kod svih njenih lakova za nokte, ljepše su izgledali nego što to zvuči.) ‘Gledajte, Grace, to ovako izgleda. Sve je planirano. Pomagati djevojkama da se izvuku nije lako i sve se prilike moraju posložiti. Meni se dolazak djevojke uvijek najavi nekoliko dana unaprijed. Ja raščistim situaciju. Pobrinem se da tada nitko drugi nije u kući.’ ‘Ali, Elena...’ ‘Elena je bila hitan slučaj. To se ne događa često.’ ‘Stvar je u tome, Dee, da netko zna i netko je pričao.’ ‘One su tek djeca’, rekla je tužno. ‘Mlade djevojke. Ne biste vjerovali kakve im užasne stvari čine. Siluju ih, izgladnjuju, tuku, lome im kosti, gase cigarete u vagini...’ ‘Stanite.’ ‘Ne mogu im ne pomoći.’ ‘Dee, ja sam na vašoj strani, ali vi kršite zakon! Ne kažem da to nije okrutan zakon, ali vi ste ministrica u vladi. Ako ne želite izgubiti posao i karijeru i stranku - a hoćete ako ovo izađe u javnost - onda bolje saznajte tko stoji iza ovoga. I to brzo, jer Press jedva čeka da to objavi.’ ‘Sigurno je Bangers Brady i njegovi Progresivni kršćani.’ ‘To je očiti zaključak. Ali tko u Progresivnim kršćanima?’ ‘Oni su velika stranka. Može biti bilo tko.’ ‘Ne, Dee, morate se fokusirati. Netko vas je uzeo na zub.’ Ona okrene očima. ‘Svaki dan svog života znam da je puno tih koji me imaju na zubu.’ ‘Ono što ja mislim, Dee, jest da ste vi toliko navikli da vas zakucavaju za stup srama sa svih strana da ste zaboravili kako se ružne stvari ne događaju zbog nekih nevidljivih zlih sila koje vitlaju po eteru bez veze, već zato što konkretna ljudska bića rade na tome.’ Mislim da je to bio vrlo dobar govor, zapravo. Pitala sam se je li je se možda dojmio. Izgledala je kao da suzdržava osmijeh. A ovo nije bila stvar za smijanje! Na trenutak mi se u glavi zavrtio špijunski film, s izdajama svuda naokolo,

~ 380 ~ Bocca

Daša

nikome ne možeš vjerovati, pa sam se zapitala nije li sama Dee bila iztvor. Sad sam imala dvostruku sliku, ali u glavi. ‘Dee?’ ‘Grace, ne smijem se. Silno sam zahvalna. Ispitat ću sve što mogu, razgovarat ću s drugima, saznat ću tko ovo čini.’ ‘Dee, morate to pronaći brzo i morate zaustaviti da se to objavi. A u međuvremenu ne možete dozvoliti da se itko - ijedna djevojka - pojavi u vašoj kući. Čim Press dobije slike, objavljuje.’ ‘Jutro, jutro, jutro, jutro, jutro’, pozdravila sam TC, Lorraine, Clare, Taru i da - čak i Joanne. ‘Je li još šljiva vani?’ TC se jako volio tužiti na život općenito i obično bi u meni našao zahvalnog suučesnika. ‘Još je šljiva’, odgovorila sam britko, skenirajući naplavinu priopćenja za tisak u mojoj pošti. Bez gubljenja vremena na procjenu što valja, a što ne, odvojila sam pet potencijalnih članaka da ih bacim Jacinti kad uđe, a onda, dok me TC promatrao krajnje sumnjičavo, počela bez reda pisati imena u svom bloku: Dee Rossini, Toria Rossini, Banger Brady, muž Torie Rossini, kako god da se zove, Christopher Holland, ja, Damien, Paddy de Courcy, Sidney Brolly, Angus Sprott, Scott Holmes, novinar koji je napisao grozni članak o Christopheru Hollandu. Svatko za koga mogu misliti da je povezan s Dee u posljednjih šest mjeseci bio je na papiru. ‘Što to spremaš?’, pitao je TC. ‘Ništa.’ Zaklonila sam rukom stranicu. Radila sam nešto što sam pročitala da rade detektivi u romanima Vala McDermida: napišu sve što znaju o slučaju, uključujući i sve zbunjujuće nepovezane tragove, i traže sustav ili neku vezu. Ali možda to nema veze s realnim životom. Možda pravi detektivi ne mogu ni otvarati vrata pomoću kreditne kartice. Možda pravi detektivi na Havajima nikad ne govore: ‘Strpaj ga iza rešetaka, Danno.’ Ali nisam znala nijedan drugi način. Lupkala sam olovkom po papiru. Tko još? Bivši muž Dee Rossini, naravno. Dok sam pomalo kružila pogledom po redakciji tražeći inspiraciju, David Thornberry uspravi se pored stola i dohvati svoje cigarete. Evo još jednog, pomislim, i napišem i njegovo ime. On je imao ekskluzivu o ‘skandalu s neplaćenom svadbom Deeine kćeri’, koju je Veliki Tata stopirao. Kad sam već kod toga, napisala sam i ime Briana Colemana. Onda sam načrčkala niz pitanja, razbacala ih po papiru, pokušavajući niti jednome od njih dati poseban značaj. Tko je ličio kuću Dee Rossini? Gdje se održavala svadba njezine kćeri? Tko je preporučio hotel? Gdje je Dee upoznala Christophera Hollanda? Tko mu je bila cura prije Dee? Tko je bio Deein dečko prije njega? Tko je Dee rekao za moldavijske djevojke? Tko im sređuje isprave? Jesu li znale nekog od Progresivnih kršćana? Jesu li poznavale Christophera Hollanda? Stranica papira prilično se popunila. Možda ću morati otići po novi svežanj papira, ispisati listove i onda ih pobacati po podu da vidim kakva će se priča ~ 381 ~ Bocca

Daša

odmotati prema formaciji u kojoj padnu. Ali možda pravi detektivi ni tako nešto ne čine. Buljila sam u papir, ispunjen rukopisom. Pod pretpostavkom da sam uključila sve relevantno - a sam bog zna jesam li ili nisam - negdje tamo čučala je veza koja bi mogla ukazati na osobu ili osobe koje su uzele Dee na nišan. Crtala sam strelice, povezujući imena i izjave, nastojeći uzeti sve u obzir, nastojeći pustiti da me vodi drugačija energija. Ali ja ne vjerujem u energiju. Ne vjerujem u intuiciju. Ne vjerujem u predosjećaje. Ja nisam takav novinar. Moja je vještina u taktici iscrpljivanja, gnjavljenja tih jadnika, puhanju za vrat dok se na kraju ne slome i ispričaju što znaju samo da me se riješe. Proučavala sam rezultate: nisu bili ohrabrujući. Prema mojim strelicama, Bangers Brady je ličio kuću, Christopher Holland prije Dee se zabavljao sam sa sobom i kćer Dee Rossini udala se za - mene. ‘Evo jednog’, reče TC, naginjući se prema meni i pokazujući mi nešto, kao da mi pomaže u sudoku. ‘Gledaj, ovaj ovdje. ‘Paddy de Courcy’ veže se s ‘Tko je preporučio ličioce?’ To ima smisla. To je mogao biti on.’ ‘Eno je, dolazi!’, Lorraine je spazila Jacintu. ‘Bože, ne, torba je danas crvena!’ ‘Crvena!’ Tri tjedna crne bila su iscrpljujuća, ali crvena će biti još gora. Crvena je emitirala bijes, povišeni glas i definitivno, definitivno dan bez torte. Savila sam papir i stavila ga u džep pa se pripremila za Jacintinu furiju. Htjela je da pokrijemo zadnje siječanjske rasprodaje. Koliko su cijene išle dolje? Što se događa s neprodanom odjećom? Uništi se? Vrati se proizvođačima? ‘Saznaj za Missoni’, naredila je. ‘Ostale su hrpe na rasprodaji kod Browna Thomasa, ali oni ostaju na 40 posto sniženja.’ Nisam se mogla oteti dojmu da se Jacinta za ovu priču zanima i privatno. Dok sam se vukla po dućanima s ostacima ostataka haljina za božićne zabave, stalno sam razmišljala o Dee i stalno završavala na njezinom bivšem dečku, Christopheru Hollandu. On je imao, da citiram Hercula Poirota, sredstvo, motiv i priliku. I kako je već bio udario na Dee daleko iznad one granice gdje bi mu još ikad moglo biti oprošteno, što ga je sprječavalo da je okrivi za skrivanje ilegalnih useljenica. Casey Kaplan spomenuo je da ima kockarskih dugova i, koliko god volim misliti da je Kaplan seronja, možda je Christopher stvarno trebao novac. On je bio puno u Deeinoj kući; što god je ona rekla o strogom odvajanju dijelova svog života, mogao je lako slučajno naletjeti na neku od djevojaka. Nijedan život ne može biti hermetički zatvoren. Mislim, ja znam da Dee sklanja te žene, znači da joj život očito nije potpuno zaštićen. Ja sam samo novinarka koja se slučajno našla u njenoj kući istog dana kad je jedna od pretučenih žena bila skrivena u njenoj spavaćoj sobi. Srećom, meni je Dee draga. Ali mogla je tog dana imati još neki intervju, neki drugi novinar mogao je doći, sjediti u njezinoj kuhinji i jesti domaće puslice i onda otići gore i... i... što? Što? Nešto mi se dogodilo u glavi što je izazvalo navalu

~ 382 ~ Bocca

Daša

adrenalina. Iznenadna uzbuna i jasnoća, od koje sam stala nasred ulice tako da je jedan tip udario u mene s leđa. ‘Oprostite, oprostite’, uzviknula sam dok sam psovala proklete živčenjake koji nemaju strpljenja za druge ljude. Odmaknula sam se od drugih pješaka i vrtjela svoje misli unatrag. ‘Neki drugi novinar?’ Ne, nije to. ‘Sjedila u kuhinji?’ Nije ni to. ‘Jela domaće puslice?’ To je to! Domaće puslice. Ja nisam pojela nijednu, ali Dee je kazala da je to u redu, jer kasnije dolazi Paddy na radnu večeru i on će ih pojesti. Pretpostavljajući da Dee nije otkazala njegov dolazak i pretpostavljajući da Elena nije bila izašla iz kuće prije njegova dolaska, Paddy je bio u njenoj kući u isto vrijeme kad i Elena. Ako je Paddy znao za Elenu, što je još mogao saznati? Posegnula sam za telefonom. ‘Dee, sjećate se onog dana kad smo imale intervju. Paddy de Courcy dolazio je taj dan na večeru. On je mogao vidjeti Elenu. I on je mogao napraviti ono što sam i ja napravila. Znate, otvoriti vrata spavaće sobe i vidjeti je. Dakle, je li?’ ‘Zašto?’ ‘Hoćete mi samo odgovoriti?’ Nakon duge tišine, rekla je: ‘Možda. Nisam sasvim sigurna, ali možda.’ Vršci prstiju su mi zaigrali. ‘Dee, u vezi s vašim skandalom oko ličenja kuće.’ Uzdahnula je. ‘Samo da provjerim neke činjenice.’ (Znala sam sve činjenice, samo sam ih morala njoj izgovoriti.) ‘Oličena vam je i uređena kuća, a tvrtka nije nikad poslala račun i kad ste vi, na svoju inicijativu, poslali ček, on nije nikad bio naplaćen, tako da je u biti posao obavljen besplatno. Dakle, tko god vam je htio namjestiti morao je otići u tvrtku koja je to radila nakon što ste se odlučili za njih. Ili je netko već bio u dosluhu s njima i uvjerio vas da ih angažirate. Rekli ste mi da vam je netko preporučio tu tvrtku. Je li tako? Pa, tko vam ju je preporučio?’ Još jedna duga tišina. ‘Je li to bio Paddy? Paddy de Courcy?’ Uzdah. ‘Da.’ ‘On je, Dee.’ ‘Nije on’, rekla je Dee. ‘Ne budite šašavi. Ako ja pretrpim štetu, stranka trpi štetu, a kad je stranka na šteti i on je.’ ‘Gledajte, ja ne kažem da je to savršen plan.’ Primijetila sam da u svom uzbuđenju govorim previše glasno i da me pola Kennyja slušalo. Bilo bi bolje da smo razgovarale na nekom privatnijem mjestu, ali nisam htjela ići kod Dee doma u slučaju da skriveni fotografi mene uzmu za jednu od moldavijskih djevojaka, a nisam htjela ni da Dee dođe k meni kako ne bi privukla pozornost na Damiena.

~ 383 ~ Bocca

Daša

‘Precizno bombardiranje’, šaputala sam. ‘Da vas istjera, a reputaciju stranke očuva netaknutom. To pokušava.’ ‘Precizno bombardiranje’, ponovila je i zatresla glavom pomalo se rugajući. Shvatila sam kako zvučim melodramatično. ‘Žao mi je... ovo nije Pad crnog jastreba, ali ne znam na koji način da to kažem.’ ‘Prevelik je to rizik za njega’, kazala je. ‘On je sklon velikim rizicima.’ ‘Kako znate?’ Zatresla sam glavom. ‘To je priča za neku drugu priliku.’ Uzdahnula sam duboko. ‘Dee, žao mi je, ali Paddy de Courcy nije krasan čovjek kakav mislite da jest.’ Pogledala me začuđeno i bilo mi je žao što sam joj uništila iluziju, ali to je bilo neophodno ako je - kao da sam bila uvjerena - on bio taj koji joj je namještao. ‘Ja nikad nisam smatrala da je Paddy de Courcy krasan čovjek’, rekla je. ‘Je li? Onda dobro, jer...’ ‘Paddy de Courcy je bezobziran, nelojalan, gramziv, pohlepno ambiciozan i duboko neugodan čovjek. On bi prodao vlastitu baku na garažnoj prodaji kad bi mislio da bi mogao dobiti nekoliko glasova, ali, ovako ili onako, on će biti vođa Irske jednog dana.’ Zanijemila sam od čuđenja. Zanijemila. Njeno je mišljenje o njemu bilo gore od mojeg. A nikad prije ga nije izrekla. Nikad mi nije dala nijednu naznaku. Političari, kažem vam ja. ‘Zašto onda radite s njim?’ ‘Svi radimo s ljudima koji nam se ne sviđaju. To je u redu za stranku - ljudi koji meni ne vjeruju, jer sam lajava feministica, privučeni su zgodnim karizmatičnim čovjekom koji je moj zamjenik.’ ‘Priznaješ da on želi biti u Parlamentu?’ ‘Bože, da, on uvijek vreba nagradu, ali nikad nisam mislila da je to planirao preko vodstva Nove Irske. On je velika riba u toj stranci i to mu osigurava pozornost, ali mi smo mu samo odskočna daska. Njegov sljedeći veliki potez bit će prebjeg Nacionalistima i odatle će krenuti.’ ‘Recite ponovo, Dee, ‘On je bezobziran, nelojalan...’ ‘Gramziv, pohlepno ambiciozan i duboko neugodan čovjek'. ‘Recite i ono o prodaji svoje bake.’ ‘On bi prodao vlastitu baku na garažnoj prodaji kad bi mislio..’ ‘... da bi mogao dobiti nekoliko glasova’, spremno sam nastavila. ‘... da bi mogao dobiti nekoliko glasova’, ponovila je. Još me jednom preplavilo zaprepaštenje. ‘Mislila sam da ste bliski s njim.’ ‘Sad znate.’ ‘I mislim da niste u pravu. Mislim da on želi biti lider Nove Irske. Najmanje što može dobiti je ministarsko mjesto.’ ‘Što je vama Paddy učinio?’, zapitala je iznenadno. ‘... Hmmm...’

~ 384 ~ Bocca

Daša

‘Nešto, zar ne? Nešto loše? Ali Grace, nemojte prilagođavati činjenice svojoj ideji da je on kriv.’ ‘Jesam li to činila?’ Je li moje osobno stanje zamaglilo uvid u realnost? Jesam li pokušavala okriviti Paddyja de Courcyja za sve? Globalno zatopljenje? Uništavanje prašuma? Napade na Dee Rossini? Možda. Bila sam spremna priznati da je to mala, sićušna mogućnost. Ali čim sam pokušala odvratiti misli s njega i pripisati sve to nekoj drugoj osobi Christopheru Hollandu, na primjer - u pretincu s oznakom ‘kriv’ moj mozak odbijao je suradnju. Trebala sam samo još jedan događaj da povežem Paddyja s proganjanjem Dee i to bi bilo to. Koga bih mogla pitati? Nije imalo smisla kontaktirati Agnusa Sprotta u Pressui pitati ga je li Paddy de Courcy njegov izvor. Prvo, zato što mi nikad ne bi rekao, a drugo, jer bih time pokazala prstom na Damiena i zato što to svakako nije bio Paddy osobno. On bi poslao Johna Španjolca da plati nekome da to učini: dovoljno dug zapovjedni lanac nikad ne dovodi do njega. ‘Vjenčanje vaše kćeri, kad je toliko stvari pošlo krivo, mislite li da bi netko u hotelu možda platio da se to zabrlja? Da se ‘izgubi’ svadbena torta? Da se napravi kaos u kuhinji kako ne bi bilo dovoljno hrane?’ ‘To je teorija. Ali nema načina da se to dokaže, zar ne?’ ‘Možda ne bi bilo tako teško. Trebala bih samo razgovarati sa svakim tko je radio u hotelu na dan vjenčanja. Ali to je bilo prije pet mjeseci, a fluktuacija osoblja u hotelima je vrlo visoka. No, vrijedilo je o tome razmisliti.’ ‘Nije Paddy’, rekla je Dee. ‘Ali mogao bi biti Christopher Holland, stvarno bi mogao.’ Dobro. Odlučila sam poći drugim smjerom. (U romanima Vala McDermida detektivi kažu da moraju uzeti u obzir sve mogućnosti.) ‘Zašto je prodao svoju priču o vašoj vezi?’ ‘Globe mu je platio veliki iznos, pretpostavljam.’ ‘Pretpostavljate? Jeste li ga pitali?’ Pogledala me kao da nisam pri sebi. ‘Nisam razgovarala s njim od kada je to izašlo. Zapravo dva dana prije toga.’ ‘Uopće? Nikad niste imali potrebu nazvati ga i svašta mu reći?’ ‘Ne.’ ‘Ili dobiti odgovore na neka pitanja?’ ‘Ne.’ ‘Ni neke večeri kada se napijete?’ ‘Nikad se ne napijem.’ ‘Nikad?’ ‘Pa, dobro, nekad. Ali zašto bi potrošila neko dobro pijanstvo na njega? On je mene iznevjerio. Muškarci uvijek iznevjere.’ ‘Zašto ste onda uopće bili s njim?’ ‘Jer ima veliki kurac i može tri puta u jednoj noći.’ ‘... aa, stvarno?!’ ‘Da, ponekad četiri.’ ~ 385 ~ Bocca

Daša

Gospode bože, ali ona je bila fenomenalna. ‘Nitko - gotovo nitko - nije znao da imate prijatelja. Kako je Globe znao da uopće postoji osoba do koje može doći i ponuditi joj novac? Netko im je morao reći. Je li Paddy znao za Christophera?’ Ona je oklijevala. ‘Možda. Jednom se prilikom Christopher pojavio u mom uredu. Brzo sam ga otpravila, ali Paddy je pitao o njemu. Rekla sam da je Torijin prijatelj. Nisam nikad bila sigurna vjeruje li mi’, priznala je. ‘Paddyju ništa ne promakne. Ali mislila sam da smo se odmakli od nje.’ ‘I ja.’ Jednu stvar sam morala pitati iz čiste znatiželje. ‘Casey Kaplan kaže da zna Christophera. Je li to istina? Ili samo govori bezvezarije?’ ‘Istina je.’ Nasmijala se na moje kiselo lice. ‘Christopher i Casey su vrlo bliski prijatelji, išli su zajedno u školu. On stvarno zna svakoga, jedan je od takvih tipova.’ ‘Mogao bi biti i Casey Kaplan.’ ‘To nije bio on. On ne bi dao priču Scottu Holmesu, on bi je sam napisao. U svakom slučaju, to nije bio on, on je draga osoba.’ ‘Mislite budalaš?’ ‘Dobro, ona smiješna odjeća, ljuljajući hod, žargon... Ali on je dobrica. To je glavni razlog što ima tako dobre veze - svima je drag.’ ‘Meni nije.’ ‘Osim vama, onda.’ ‘Zvat ću Scotta Holmesa’, rekla sam. ‘On bi mogao nešto reći.’ ‘Neće’, rekla je Dee. ‘Da vidimo’, rekla sam, tražeći telefon u nadi da još imam Scottov broj. ‘Scott? Grace Gildee ovdje.’ ‘Gracie!’ Izdržala sam konverzaciju u stilu ‘što ima?’ koliko god sam mogla, a onda rekla ‘Scott, trebam tvoju pomoć.’ (To je uvijek dobro reći. Odavati dojam nemoći. Brže dođete do rezultata. Stvarno deprimirajući nalaz o stanju muško-ženskih odnosa, ali samo kažem kako stvari stoje.) ‘Au, Gracie, zoveš me samo kad nešto trebaš.’ ‘U studenome si imao veliki članak s Christopherom Hollandom, dečkom Dee Rossini. Sjećaš se?’ ‘Naravno.’ ‘Početni kontakt? Je li to bio sam Christopher Holland? Ili ti je prišao posrednik?’ ‘Daj, Grace, to je povjerljivo.’ ‘Scott, ne govorimo o dokumentu o nastanku irske države. Je li to bio Paddy de Courcy?’ ‘Št...? Jesi luda?’ ‘John Crown?’ ‘De Courcyjev vozač? Ne.’ Tišina na liniji.

~ 386 ~ Bocca

Daša

‘Grace, reći ću ti ovoliko, prišao mi je posrednik, ali nikad nisam saznao ime. Niti sam ga ikada vidio.’ Sranje. ‘Kako su stupili su dodir s tobom? Je li ti se netko pojavio u snu?’ Smijao se. ‘Mobilni.’ ‘Ima li šanse da još imaš broj?’ ‘Sada je vjerojatno isključen. Obično se račun otvori samo da se uglavi posao, a zatim se zatvori.’ ‘Hvala, Scott, i ja sam novinar, razumijem tvoje opake metode. Ali daj mi ga, bez obzira.’ ‘Uobičajena upozorenja. Nisi ga dobila od mene, itd. Čekaj da ga nađem.’ Nakon nekoliko trenutaka klikanja i škripanja, dao mi je niz brojki. ‘Hvala ti Scott, vrlo lijepo od tebe.’ ‘Da se nađemo jedne večeri?’, rekao je. ‘Može’, rekla sam i brzo prekinula. Nije da ga nisam voljela, ali je on bio sav u tim novozelandskim forama. Glavni je razlog zašto sam s njim prekinula - osim što sam bila zaljubljena u Damiena - taj što me uvijek tjerao penjati se po snježnoj strani planine. ‘Imate li sitniša?’, pitala sam Dee. ‘Moram telefonirati.’ Pružila mi je svoj mobitel. ‘Ne, moram zvati s javnog telefona. Ne smijemo ostaviti trag.’ ‘Što, sada imamo Bourneov identitet?’ Izvadila je novčić od pedeset centa i ja sam se probila do mračnog hodnika gdje je bio telefon. Otipkala sam brojeve koje mi je Scott dao i čekala bez daha. Očekivala sam svakojake zvuke - ali ne i zvonjavu. Zvoni! Zvonio je tri puta i onda se netko javio. Muški glas. ‘Telefon Teda Sheridana.’ Prekinula sam odmah. Ruke su mi se tresle. Ted Sheridan. Sheridan. Nijedan drugi dokaz nisam trebala. Vratila sam se k Dee. ‘Je li bio Paddy?’, pitala je. ‘Ne.’ ‘Rekla sam.’ ‘Hajde, idemo se provozati.’ ‘Kum?Dobri momci?’ Dok sam vozila, nazvala sam mamu. ‘Trebam te da mi pronađeš jednu fotografiju. Staru, kad je Marnie hodala s Paddyjem de Courcyjem.’ Dee, koja je sjedila na suvozačevu sjedalu, oštro me pogledala. ‘Ne fotografiju njih dvoje’, rekla sam mami, ‘trebam jednu na kojoj je Sheridan. Znam da jedna postoji.’ Mami neće trebati dugo da je nađe. Moji su uvijek smatrali da je bilježenje svake obiteljske prilike debelim svežnjem fotografija malogradanština. Nisu

~ 387 ~ Bocca

Daša

čak imali ni fotoaparat i ono malo slika mene i Marnie kad smo bile tinejdžerice napravila je i poklonila nam Leechy. ‘Što radimo?’, pitala je Dee. ‘Uzet ćemo sliku staroga De Courcyjeva prijatelja Teda Sheridana, a onda je idemo pokazati Christopheru Hollandu i pitati ga je li to čovjek koji ga je uvjerio da vas proda.’ ‘Ja neću... nema šanse da razgovaram s Chrisom...’ ‘Ne morate razgovarati s njim, ali morate biti tamo. Kako ćete inače imati dokaz da je De Courcy iza svega ovoga?’ Budući da je bilo kasno, ceste su bile prazne i do ulice Yeoman došli smo za deset minuta. Utrčala sam u kuću i Bingo je zabacio glavu unatrag i radosno me zaskočio. Mama je našla sliku, na njoj smo bili Marnie, Paddy, Leechy, Sheridan i ja, zbijeni u gomilu i nasmijani. ‘Hvala, mama, ti su superzvijezda. Ali ne mogu ostati.’ Pokušala sam otresti Binga sa svoje noge. ‘Makni se od mene, zaboga!’ ‘Hajde, Bingo’, mamila ga je mama. Konačno sam se oslobodila Bingova strastvenog zahvata. Kad sam se vratila u auto, dala sam sliku Dee u ruke. ‘Uzmite ovo. Sada, gdje živi Christopher Holland?’ Izgledala je kao da će odbiti odgovoriti, ali je odustala. ‘Inchinore.’ Bila je kao omamljena fotografijom. ‘Paddy je tako mlad, ali bolje izgleda sada nego u to vrijeme. Ali, gledajte vas, vi ste potpuno isti! Tko su drugi ljudi?’ Proučavala je Leechy. ‘Je li to... sigurno nije...’ ‘Tko? Da vidim. Jest.’ ‘Nisam znala da je poznajete.’ ‘Više je ne poznajem. Slušajte, nazovite Christophera Hollanda. Neka bude doma. Recite mu da ga želite vidjeti.’ ‘Ne želim ga vidjeti.’ ‘Pa, pretvarajte se. Pokušavam vam spasiti karijeru, ako niste do sada primijetili.’ ‘Što ako on ne želi vidjeti mene?’ ‘Recite, ‘Duguješ mi barem to'. Igrajte na njegov osjećaj krivnje.’ Izvadila je telefon iz torbe, ali ostavila ga da joj počiva u ruci, glava joj je bila pognuta. ‘Zovite ga!’ S naglašenim odsustvom oduševljenja, nazvala je. Mora da se on javio, jer je rekla: ‘Ovdje Dee.’ Onda još nekoliko rečenica. ‘Moram te vidjeti.’ ‘Sada.’ ‘Deset minuta.’ Onda je prekinula i zatresla se. ‘Dajte’, ja sam joj se ulagivala. ‘Bit ćete u njegovu stanu. Možete razbiti nešto što mu pripada. Nešto skupocjeno.’ Christopher Holland odmah otvori vrata već u položaju krajnje poniznosti, moleći oproštaj. ‘Dee, žao mi je...’ Onda primijeti mene i ustukne, iznenada zbunjen.

~ 388 ~ Bocca

Daša

Bio je strašno seksi i znajući ono što sada znam o njegovim velikim atributima i snazi, i ja bih tako pala. (Samo teoretski i kad ne bih bila s Damienom itd., itd.) ‘Grace Gildee, Christopher Holland.’ Dee nas je brzo predstavila. Ušli smo u predsoblje i ja sam slijedila Dee u dnevnu sobu. ‘Dee, nisam to trebao napraviti...’ Christopherova skrušenost se vratila. Odmahnuvši rukom, Dee ga je prekinula. ‘Nisam ovdje radi isprike. Samo moram znati jesi li mi smjestio sam ili te netko nagovorio?’ ‘Nagovor’, rekao je, željno nastojeći skinuti krivnju sa sebe.'Kao da bih ja sam došao na takvu ideju. Dee, lova je bila tako velika. Rekao sam ne, a oni su onda došli s još većim iznosom, opet sam rekao ne, a oni su opet podigli ponudu. Bila je to najteža odluka u mom životu...’ ‘Srce mi se para zbog tebe’, rekla je Dee. ‘Grace, pokažite mu sliku.’ Gurnula sam mu je u lice. ‘Stara je, znam, ali vidite li na njoj svog ‘nagovarača'?’ Čitavu vječnost nisam vidjela Sheridana. Morala sam se nadati da nije jako ostario ili imao plastičnu operaciju koja mu je izmijenila lice. Christopher je buljio. ‘Je li ovo Paddy de Courcy?’ Smijao se.'Nije moguće, čovječe. Kakav je bio! Imao je fudbalerku.’ ‘Pustite njega.’ ‘Jeste li to vi?’ Pogledao me od glave do pete. ‘Niste se mnogo promijenili.’ ‘Biste li...’ Vratila sam mu pozornost na posao zbog kojem smo došle. Gledao je sliku na svom dlanu tako dugo da sam se počela znojiti. ‘Da?’ Potaknula sam ga. ‘Ne.’ Odmahnuo je glavom. ‘Žao mi je.’ Izgledao je kao da mu je iskreno žao. ‘Znam da je slika stara, ali pokušajte zamisliti sve sedamnaest godina starije.’ Počela sam zvučati očajno. ‘Zamislite drugačiju kosu, možda manje kose, možda veći podbradak...’ Približio je fotografiju licu i probao gledati jednim okom, onda drugim. ‘Vau, da, da, sada vidim! Morate priznati da ona sada izgleda potpuno drugačije, puno elegantnije...’ ‘Ona?’ Ona? ‘Tko?’ ‘Ona.’ Pokazao je na Leechy. ‘Alicia Thornton? Paddyjeva ženska? Kad se pojavila ovdje imala je neki ludi šal na sebi, pokušavajući izmijeniti izgled, ali znao sam tko je ona. Iz novina. Govorimo li o njoj?’ Okrenula sam se prema Dee. Šok na mom licu odražavao se i na njenom. ‘Hoćeš reći...’ - Dee je prosiktala najstrašnijim glasom na Christophera Hollanda - ‘da ne samo da si cijeloj zemlji obznanio svaki detalj našega seksualnog života, već si mi zanemario reći da me moj najbliži kolega sabotira?’ ‘Ja...’ ‘Molim te, nemoj mi reći da si mislio da Alicia Thornton sve to radi na svoju ruku? Molim te, nemoj da još otkrijem da si toliko glup.’

~ 389 ~ Bocca

Daša

‘Mislio sam da...’ Christopher je mucao. ‘Mislim, toliko sam te povrijedio tom pričom. Mislio sam da te ništa ne može još više povrijediti.’ ‘Vidim. Glup, izdajnik i arogantan. Za tvoju informaciju, Christopher, moja karijera znači mi puno više nego ti ikad. Hajdemo, Grace.’ Izjurila je. Zgrabila sam fotografiju iz Christopherove ruke, a onda požurila za Dee, natrag do auta. Ušle smo, ali nisam palila motor, bila sam tako uzbuđena da se nisam mogla pouzdati da ću sigurno voziti. ‘Paddy je’, rekla je Dee. Kimnula sam. ‘Definitivno je Paddy’, ponovila je. Okrenula je vrat da me pogleda. ‘Nije li, Grace?’ ‘... Izgleda da jest.’ ‘Jeste li dobro, Grace?’ ‘Hmm, jesam.’ Ali nisam bila. Iznenada sam vidjela da o cijeloj ovoj stvari moram razmišljati na drugi način. Do sada je sve to bilo - skoro - nalik igri: cura koja se igra istražitelja, jer nema puno posla u uredu. Zbog onoga što mi je Paddy učinio bilo bi zadovoljstvo tražiti nove dokaze njegove zloće. Ali sada sam imala dokaz - bio je umiješan u visokorizične političke igre, zaista jest i odjednom mi se probudio razum. Što sam mislila sa svojim budalastim razmetanjem? Trebala sam biti doma. Ovo je pravi život i ja sam znala za što je sve Paddy sposoban. Sjedeći u autu, donijela sam odluku: ovdje odustajem. Odavde mora preuzeti Dee. Ona je političarka, ona je ovladala makijavelističkim tehnikama. Ja sam bila samo obična novinarka. Uplašena novinarka. ‘Morat ću ga zvati zbog ovoga.’ Njezine su oči bile stisnute dok je vizualizirala taj scenarij. ‘Ali trebam adut, nešto s čim ću pregovarati. Što imaš o njemu, Grace? Kakvi kosturi trunu u njegovu ormaru?’ ‘Ništa. Nemam.’ ‘Što?’ Okrenula se iznenađeno. Ali mislila sam...? O ne, Grace. Ne možete!’ ‘Dee, ja nisam taj tip osobe, novinara... štogod. Mislila sam da jesam, ali ispalo je da nisam. Žao mi je.’ ‘Mislite da se bojite Paddyja?’ ‘... Pretpostavljam.’ ‘Ali to je dobro! To znači da znate nešto o njemu. Nešto što mi može pomoći.’ ‘Da, ali...’ ‘Što god da vam je učinio, ne želite li reći što imate?’ ‘Ne.’ ‘To nije Grace koju poznajem.’ ‘Nije ni Grace koju ja poznajem’, rekla sam turobno. ‘Sama se pokazuje.’ ‘Grace, vi ste moja jedina nada. Moja politička karijera ovisi o vama. Bez vas, ja tonem.’ Naslonila sam čelo na volan. ‘Nemojte.’ ‘Ako ja potonem govorila je Dee blago, ‘tonu i tisuće žena u Irskoj. Žene koje žive u strahu. Žene koje nemaju nikoga tko bi govorio u njihovo ime. Žene

~ 390 ~ Bocca

Daša

koje nemaju nikoga da bude njihov glas, nikoga tko će artikulirati njihove najdublje nade.’

~ 391 ~ Bocca

Daša

Marnie

Sky News je i dalje bio njezin najbolji prijatelj. Čak ako je i imao tendenciju ponavijati se svakih petnaest minuta. Danas joj je govorio da je srijeda, 21. siječnja. (Također, neka gnjavaža oko nogometnih transfera, koje je ignorirala.) Kad je telefon zazvonio, Marnie ga je sa strahom pogledala. Izgubila je naviku. Negdje tijekom ovog vremena, telefon se pretvorio u glasnika samo loših vijesti i ona se prestala javljati. Uključila se sekretarica, onda je čula Gracein glas. ‘Marnie, ja sam, Grace, jesi li tu?’ Marnie je podigla slušalicu. ‘Tu sam.’ ‘Jesi li trijezna?’ ‘Da.’ Ali samo zato jer je čekala da se otvori trgovina pićem; u kući nije bilo ni kapi votke. Nije znala kako se to moglo dogoditi. ‘Jesi li stvarno?’ Grace je zvučala nervozno. ‘Ovo je važno.’ ‘Jesam, časna riječ.’ Marnieno srce zgrči se od tuge; nije mogla kriviti Grace što je sumnjičava. ‘Dobro - slušaj, moram te pitati za uslugu. Duh iz prošlosti. Pripremi se. Paddy se Courcy.’ Marnie je zadrhtala. Samo je trebala čuti to ime. Čak i sada. Grace je nastavila. ‘Nemoj osjećati nikakvu obavezu. Nemoj činiti ništa što ne želiš. Ovo radim da pomognem nekome, tako da se ne trebaš bojati da ćeš me iznevjeriti.’ Marnie je bila zbunjena. ‘Želiš da pomognem Paddyju?’ ‘Bože, ne! Potpuno suprotno.’ ‘... U redu.’ Znači, Paddy ne želi da mu ona pomogne. Osjetila se čudno razočaranom. ‘Sav je u prljavim političkim trikovima’, rekla je Grace. ‘Rekla sam da ću pomoći osobi kojoj je smjestio.’ Marnie je bila začuđena. Sve je to vrlo dramatično. Kao uzbuna. ‘Sjetila sam se da bi nam i ti mogla pomoći’, rekla je Grace. ‘Ja?’ ‘Znaš, kako te... udario i ostalo. Mislim da je to možda radio i drugim ženama. Ako budem mogla pronaći neke od njih, bi li bila zainteresirana doći ovdje s njima? Da ga pritisnemo?’ ‘Pritisnemo?’ Marnie je čula sebe kako pita. Kako je sve to vrlo, vrlo čudno. Paddy de Courcy, nakon toliko vremena. ‘Pritisnuti’ ga? ‘Ako on ne odustane, ti i druge žene dat ćete svoje priče novinama.’ ‘Novinama!’

~ 392 ~ Bocca

Daša

‘Vjerojatno neće doći do toga. Prijetnja će biti dovoljna.’ ‘Oh. U redu.’ Nije mogla dati svoju priču novinama... ‘Ali, Grace, zbog čega, zaboga, misliš da postoje i druge?’ ‘Zbog jedne ili dvije stvari. Nisam do kraja ispitala. Htjela sam prvo vidjeti bi li ti to učinila, prije nego išta poduzmem.’ Nakon pauze, Grace kaže: ‘Ne moraš ovo činiti, Marnie. Pitam te samo zato jer sam obećala toj osobi, Dee Rossini, da ću te pitati. Ali u zadnje vrijeme život ti baš nije lagan, možda je ovo...’ ‘Želiš li da dođem?’ ‘Na neki način, ne, da budem iskrena. Pitam te samo zato što sam rekla da...’ ‘Samo tako govoriš.’ Marnie se skoro nasmijala. ‘Ali doći ću.’ Bila je sasvim odlučna. Paddyjeva sila djeluje čak i nakon svih tih godina. Bože, kako je patetična. Ali to je već znala. ‘Ne misliš da će ti to...’, Grace je oklijevala, ‘... pogoršati stanje?’ Misli na pijenje, Marnie je shvatila. ‘Znaš što, Grace, moglo bi zapravo pomoći.’ ‘Moglo bi’, složila se Grace sumnjičavo. ‘Pokopati prošlost.’ ‘... Mmm, možda...’ Grace onda promijeni ton. Obazrivo reče: ‘Stvar je u tome, Marnie, ako se to dogodi, morat ćeš doći u Dublin. Morat ćeš na avion.’ Marnie je razumjela što hoće reći: možda neće biti dovoljno trijezna da bi mogla putovati. Tko bi joj mogao predbaciti što tako razmišlja, tužno sama sebi prizna Marnie. ‘U redu je, Grace, bit ću dobro, obećajem. Onda, kad želiš da dođem?’ ‘Ako se to dogodi, bit će uskoro. Za dan ili dva. Jesi li sigurna da želiš doći?’ ‘Da.’ Paddy de Courcy. Nije mislila o njemu već dugo vremena. Povremeno, svake godine ili dvije, njegovo bi ime spomenuli mama i tata ili čak Bid, ali ona se nikad nije upuštala u slatkogorke uspomene. Trebala je samo čuti njegovo ime da bi se barijera spustila režući, kao giljotina, komadajući sve misli iz prošlosti. Ali jutros nije imala obrane protiv neželjenih sjećanja. Stajala su tu, oštra i svježa, i ona je utonula u sjećanje na vrtoglavo olakšanje koje je osjetila kad je prvi put vidjela Paddyja, uvjerena da je konačno našla svoju izgubljenu polovicu. Do tada je živjela svoj život nepotpuna i bez oslonca i to je bilo radosno otkriće, da je i on isto tako gladan i prazan kao i ona. Njegova je voljena majka umrla, a njegov je otac bio preveliki čudak da bi mu pružio ljubav. Paddy je bio sam i usamljen i nježnost koju je Marnie osjećala za njega bila je tako iznimna da je jedva mogla izdržati. Bilo je to kao da su postojali na frekvenciji koju su samo oni čuli. Strašni strahovi i nepodnošljive boli uvijek su imali vlast nad njom, nije se ni mogla sjetiti kad to nije bila na milost i nemilost moćne plime i oseke emocija. Nitko drugi - svakako ne Grace s kojom se neizbježno uspoređivala - nije

~ 393 ~ Bocca

Daša

mogao podnijeti život s bolnim intenzitetom kao ona. Čak su je mama i tata ponekad promatrali sa zbunjenošću, kao da ne znaju gdje su je pronašli. To je bio njezin sram, ta različitost. Drugi ljudi, oni sretnici, kao da su imali prekidač za isključivanje; tampon iza kojeg njihovi osjećaji nisu išli. Ali Paddy je bio isti kao i ona. Proživljavao je život s transcendentalnim ljubavima i bezgraničnim očajem. Nije više bila jedina nakaza. Njihova povezanost bila je trenutna i intenzivna, a vrijeme odvojenosti nepodnošljivo. Čak i kad bi proveli cijeli dan zajedno, prvo što bi učinili kad bi došli kući jest da zovu jedno drugo. ‘Htio bih se ušuljati ispod tvoje kože’, govorio je. ‘Želim te povući u svoju kožu i zakopčati.’ Kada ju je prvi put odveo svojoj kući, bila je tako hladna i bez ljubavi da joj se srce slomilo. Kuća je bila kao u Marie Celeste, napušteno mjesto; bez ikakve hrane i grijanja. Kuhinja je bila hladna, stol ljepljiv, kante za smeće pune. Bilo je očigledno da je ovo mjesto gdje se ne kuhaju jela, gdje se mlijeko pije iz tetrapaka i gdje se sendviči rade bez tanjura i jedu s nogu iznad sudopera. Ta odsutnost ljubavi u njegovu domu dala je Marnie zastrašujući uvid - a njezini uvidi, osobito oni bolni, bili su uvijek neposredni - da se, da njegova majka nije umrla, Paddy nikad ne bi zaljubio u nju. Bio je drugačiji prije smrti svoje majke, rekao joj je to, i ona je znala - čak ako on i nije - da se promijenio u osobu koja je dovoljno ranjiva da je treba. To joj je donijelo sumnju ne samo da ona njega iskorištava nego i da ona nije dovoljno dobra da bi imala odnos s nekim tko je zdrav. Ona može zanimati samo nekoga tko je oštećen, jer je i ona bila oštećena, i najstrašniji užas od svih užasa - Paddyjeva oštećenost se može popraviti, dok je njezina stalna. Pokušavala je to reći Grace, koja je zakolutala očima i uzviknula: ‘Ti ne bi mogla biti sretna niti da ti je život u pitanju, nije li tako? Kao da je važno zašto te voli? Naprosto te voli! Zar ne vidiš kakva si sretnica?’ Ponižena, Marnie se trudila shvatiti svoju sreću: Grace je u pravu, povezanost koju Marnie i Paddy imaju rijetka je. Ležali su u poljima, bojili oblake, gledali u zvijezde i planirali budućnost. ‘Uvijek ćemo biti zajedno’, Paddy je obećao. ‘Ništa drugo nije važno.’ Mračna strana njegove ljubavi bila je ljubomora. Iako se klela da ga nikad neće prestati voljeti, on je svakog muškarca gledao kao prijetnju. Nije prošao tjedan da je nije optužio za flert sa Sheridanom ili za ‘gledanje’ nekog muškarca na tulumu. Jednom, kada je napravila pogrešku rekavši kako misli da je Nick Cave seksi, on je poludio, trgajući u komadiće slike iz časopisa koje su je navele na tu primjedbu. Mjesecima poslije toga ustajao bi i izlazio iz sobe ako su svirali Bad Seedsi. Njegova je paranoja zarazila i nju i ona je - gotovo da mu ugodi - postala sumnjičava kao i on. Strastvene svađe postale su rutina, gotovo obavezne. Bilo je to kao igra, taj ritual dramatičnih optuživanja iza kojih je dolazilo mirenje u suzama; njihov način dokazivanja ljubavi. U nekim trenucima ona ga je optuživala da želi Grace. Čak, ponekad, i Leechy. Leechy nije bila baš ljepotica - u njezinu je licu bilo više od

~ 394 ~ Bocca

Daša

nagovještaja konjskih crta. (Zaista, njen vlastiti otac bi joj rekao ‘Čemu izduženo lice?’, što je užasavalo i Marnie i Grace. Pitale su jedna drugu: ‘Možeš li vjerovati? Njezin vlastiti tata?') Ali Leechy je bila blaga i dobra, jedna od brižnih duša, i počela se pojavljivati u trenucima nakon Paddyjevih i Marnieinih čestih okršaja, kako bi ga savjetovala i tješila. Marnie je ustvari bila iznenađena njenom drskošću, ali kad joj je zamjerila Leechy je požurila izraziti svoje suosjećanje. ‘Bio je uznemiren. On te toliko voli i nema nikoga s kim bi razgovarao.’ ‘Ima Sheridana.’ Leechy odbije njezinu primjedbu, ‘Sheridan je muško.’ S vremena na vrijeme igranje emocionalnih igara prelilo bi se u fizičko: guranje tamo, pljuska ovamo, jedne posebno burne noći udarac u lice. Kada se Grace uzbunila, Marnie je kazala: ‘Nije tako strašno kako izgleda. Njegovi ga osjećaji tako nadvladaju da je to ponekad jedini način da ih izrazi.’ Čak je i opeklina od cigarete na njezinoj ruci imala objašnjenje. ‘Stavlja stalni znak na mene. Kao tetovažu. Ali nemoj reći mami’, dodala je. On je nju nadrastao, bilo je to sasvim jednostavno. To je postalo sasvim očito gledajući unatrag. Truljenje njihova trogodišnjeg odnosa moglo se poistovjetiti s onih zadnjih pet mjeseci, koji su se poklopili s njegovih zadnjih pet mjeseci na fakultetu, od siječnja do svibnja. Objektivno gledano, to je bilo logično: pred njim je bio stvarni život; nije više bio uskraćen poludivlji dječak već muškarac koji je bacio oko na odvjetničku karijeru. Vrijeme da se ostavi svojih djetinjastih igrica, kako bi tata znao reći. Cijelo to proljeće možda su imali i više svađa od uobičajenog, ionako visokog prosjeka. Možda se, kako je podsvjesno osjećala da joj Paddy izmiče, Marnie još više lijepila uz njega. I, kako je želio biti slobodan, njegovo je odbijanje postalo sve otvorenije. Govorio je da je više ne voli. Ali i kod svake i najmanje svađe govorio bi joj da je mrzi. Tijekom toga zadnjeg svibnja obuzdavala je svoju paranoju. Nije smjela ugroziti njegovu diplomu. Čak i kad je od Sheridana saznala da Leechy posjećuje Paddyja u njegovoj kući nije rekla ništa. Ali one večeri nakon što je on polagao posljednji ispit, pustila je optužbe da polete. ‘Što ti i Leechy radite kad te ona posjeti doma? Ševite se?’ Bio je to samo isprobani način da izvuče izjašnjavanje o ljubavi - od njega ga je i naučila - i duboko u sebi je znala da u tome nema istine. ‘Upravo to’, rekao je on. ‘Ne, stvarno, što radite?’ ‘Upravo sam ti rekao.’ Mislila je da se šali. Svako drugo objašnjenje bilo bi nezamislivo. ‘To je istina, Marnie. Ševio sam je svaki dan od kada su mi počeli ispiti. Između mene i tebe je gotovo. Kad ćeš shvatiti?’

~ 395 ~ Bocca

Daša

Kada je shvatila da je to istina, presavila se i zaurlikala kao životinja - ali još uvijek nije razumjela da je to kraj. Puno godina kasnije, kada je bila u stanju pogledati sve to iz nekakve perspektive, shvatila je da to nije bila njezina krivnja. To što je spavao s Leechy bilo je kao agonija, ali je to bio dio njihova načina da povrjeđuju jedno drugo, jer su se tako jako voljeli. ‘Rekao si da ćeš me uvijek voljeti’, rekla je s divljim očima. ‘Lagao sam. Gledaj, mi smo bili srednjoškolska ljubav.’ Ne, nisu. On je bio ljubav njezina života, ona ljubav na koju bi mogao čekati stotinu života. Bacajući se kao životinja uhvaćena u zamku, pitala se što mora učiniti. Bila je toliko rastrojena da je mislila kako je spavanje s Paddyjevim najboljim prijateljem sljedeći logičan korak. Uvjeriti Sheridana nije bilo tako teško kako je očekivala. Ali kad je bilo gotovo, njega je odmah obuzela grižnja savjesti. ‘Nemoj reći Paddyju’, rekao je. Pogledala ga je gotovo sažalno. Nemoj reći Paddyju? Zašto on misli da je uopće spavala s njim? ‘Paddy, pitaj me gdje sam bila sinoć.’ ‘Fućka mi se.’ ‘Samo me pitaj.’ ‘Dobro, Marnie.’ Ponovi monotono. ‘Gdje si bila sinoć?’ ‘U krevetu. Sa Sheridanom.’ Bila je uvjerena da će ga njegova ljubomora baciti natrag k njoj, odanijeg nego ikad. ‘Sheridan?’, upitao je oštro. ‘Da, spavala sam s drugim muškarcem.’ Ali pokazalo se da ga nije bilo briga to što je spavala s drugim muškarcem, već što je to bio upravo Sheridan. ‘Sheridan?’ Paddyjevo se lice divljački iskrivilo. ‘On je jedina osoba u svijetu kojoj vjerujem, i ti si ga... pokvarila.’ Nije bila iznenađena kad ju je udario. Posrnula je prema zidu, i on je udari opet, ovaj put oborivši je udarcem na pod. Ali kad ju je udario u trbuh, znala je da je otišla predaleko. U svojoj mahnitosti udario ju je nogom u rebra, u prsa, u lice. Pokušala je zaštititi glavu rukama, ali ih je on odmaknuo i stao nogom na njezinu desnu ruku. ‘Ti si glupa beskorisna kučka i za ovo si sama kriva.’ Dahtao je od napora dok je stajao nad njom, skvrčenom u klupko ispod njega. ‘Reci to. Ti si glupa beskorisna kučka i za ovo si sama kriva.’ Zamahnuo je nogom, spremajući se još je jednom udariti. Ne. Mislila je da neće moći izdržati još jedan udarac i ostati živa. Vrh njegove čizme gurne joj želudac sve do kralježnice. Povraćala je, povraćala, povraćala, povraćala dok joj nije ostala samo žuč. ‘Reci!’

~ 396 ~ Bocca

Daša

‘Ja sam glupa beskorisna kučka’, šaptala je, dok su joj suze curile niz lice. ‘I za ovo sam sama kriva.’ ‘Sama sam jebeno kriva. Možeš li išta napraviti kako treba?’ Kad se osvijestila u bolnici, prikopčana na aparate očekivala je da će Paddy sjediti kraj njezina kreveta s glavom sagnutom u kajanju. Ali tamo je bila samo Grace. ‘Gdje je Paddy?’, zahriptala je. Ne znam. Marnie je pretpostavila da je samo skočio po cigarete ili piće. Težak predosjećaj se nadvio nad nju. Bit će im teško oporaviti se od ovoga. On će morati učiniti nešto, ići na savjetovanje, stručnu pomoć, kako se ovako nešto ne bi nikad ponovilo. Onda je otkrila da Paddy nije samo izašao po cigarete. Nije bio u bolnici. Nije uopće bio u bolnici. ‘Zna li on da sam ovdje?’, Marnie je upitala Grace. ‘Sigurna sam da zna da si u bolnici’, rekla je Grace. ‘Jedino tu i možeš biti. Pod pretpostavkom da si još živa.’ Marnie nije shvatila. ‘Zar nije telefonirao?’ ‘Ne.’ ‘Ne?’ Suviše je posramljen onime što je učinio, shvatila je Marnie. Morala bi ona otići za njim, ali nije bila tjelesno sposobna. Popis njenih ozljeda provlačio se na dvije stranice. Grace je inzistirala da ga pročita: napuklo zapešće zgloba (od onda kada je stavio žig na njezinu ruku); kontuzija jetre; krvarenje iz slezene; ozbiljne ozljede rebara i ključne kosti. Strašna misao joj se pojavi. ‘Grace, znaju li mama i tata?’ ‘Ne. Nisam mogla doći do njih.’ Hvala ti bože. Mama i tata bili su na odmoru u Francuskoj s Bid. ‘Grace, molim te, nemoj im reći.’ ‘Jesi li luda? Naravno da ću im reći.’ ‘Ne možeš, ne možeš! Oni će me pokušati spriječiti da budem s njim.’ Pojavio joj se još strašniji scenarij. ‘Nisi... nisi valjda rekla policiji?’ ‘... Ne... ali...’ ‘Grace, ne, ne, ne možeš to!’ Suze su joj potekle od panike i frustracije. ‘Molim te, to bi bilo nešto najgore...’ ‘Ali sestra je rekla da bi to mogao učiniti opet.’ ‘Neće učiniti opet, Grace, ti ne razumiješ. To je samo između njega i mene, kako se odnosimo jedno s drugim.’ ‘Ali pogledaj se! U bolnici si. To je on učinio.’ ‘Grace, ne možeš. To je kao da prijavljuješ člana obitelji. Paddy je dio obitelji!’ ‘Ali pogledaj što ti je učinio.’ ‘Grace, preklinjem te, zakuni mi se da im nećeš reći. Niti mami i tati. Sve će biti u redu, to se više neće dogoditi, kunem ti se.’

~ 397 ~ Bocca

Daša

Konačno je izvukla nevoljko obećanje, ali je Grace povukla crtu kad je tražila da joj pomogne ustati iz kreveta i odvesti je niz hodnik do telefona. ‘Imaš unutrašnje krvarenje’, rekla je. ‘Nisi dovoljno jaka da stojiš na nogama.’ Marnie je čekala da Grace ode i onda se, vukući svoju infuziju, polako dovukla do javnih telefona, ali kad na Paddyjevu telefonu nitko nije odgovorio obuzela ju je vrtoglavica, kao da je poletjela s vrha visoke zgrade i samo padala, padala, padala, nogama, onda glavom, onda nogama, onda glavom, dok zrak zviždi oko nje. Sljedećeg dana rekla je: ‘Grace, ne odgovara na telefon. Molim te, hoćeš li otići do njega?’ ‘Ne.’ ‘Molim te, Grace, moram ga vidjeti.’ ‘Ne. Neću reći mami što je učinio, ali ne idem k njemu.’ Marnie je izdržala još 29 sati prije nego što je prisila postala neizdrživa. Izvukla je infuziju iz ruke i napustila bolnicu ne rekavši nikome i uzela taksi do Paddyjeve kuće. Njegov čudni otac otvorio joj je vrata, šokiran Marnienim modricama i zavojima, i odgovorio na njeno očajničko pitanje: ‘Nema ga. Od prošle srijede.’ ‘Prošle srijede? Četiri dana!’ ‘Spakirao torbu i otišao.’ ‘Spakirao torbu? Vidjeli ste ga? Zašto ga niste zaustavili?’ ‘On je odrastao čovjek.’ ‘Gdje je otišao?’ ‘Nemam živog pojma.’ ‘Ali morate znati!’ ‘On mi ništa ne govori.’ ‘Moram pogledati njegovu sobu.’ Odšepala je gore stepenicama. Još je mirisalo na njega, ali njegove odjeće i knjiga nije bilo. ‘Grace, bi li trebali ići na policiju?’ ‘Dobra ideja. Trebalo bi ga uhititi.’ ‘Ne, mislim da prijavimo nestanak.’ ‘On nije nestao. On je otišao. Njegov otac ga je vidio.’ ‘Ali gdje je?’ ‘Gdje god da je, nije dovoljno daleko.’ ‘Mogao bi biti u Londonu.’ Već je razmišljala da ide tamo. ‘Ne’, rekla je Grace. ‘Ne možeš ići za njim. Mogao bi te ubiti. Čak se nije potrudio ni saznati jesi li još živa.’ ‘Jer se plaši, zato je otišao...’ ‘Ne, otišao je jer mu nije stalo.’ ‘Moram vidjeti Sheridana. On će znati.’ Ali Sheridan ili nije znao ili nije htio reći. Marnie nikad nije saznala.

~ 398 ~ Bocca

Daša

Koliko god to bilo nezamislivo, Leechy je možda znala, a ona ne, pa je zatomila ponos i pitala je, ali ni Leechy nije znala. Zapravo, Leechy je imala drskosti pokazati gotovo istu slomljenost i nervozu kao i Marnie. Paddy se nije pojavio. Prošli su dani, onda tjedni. Tijekom svih ljetnih mjeseci Marnie je bila u stanju visoke pripravnosti, svaka joj je stanica treptala napetosti, u očajničkoj potrebi da se on vrati. Usredotočila se na listopad: tada se trebao vratiti, da započne praksu u odvjetničkoj komori. Do tada trebalo je izdržati agoniju ljeta. Sunčano vrijeme i duge večeri srpnja i kolovoza odužili su se u beskraj. Svakog jutra rugalo joj se sjajno svjetlo dana; razotkrivalo je i ranjavalo. Ali znala je da će na kraju doći jesenja sruden. Zrak će se promijeniti, godišnja doba će se okrenuti i Paddy će se vrati. Pokušao ju je izbjeći na ulici. ‘Ne prilazi mi. Gadiš mi se.’ Nastavio je koračati svojim dugim koracima, dok je ona jedva održavala korak s njim. ‘Paddy, u redu je, opraštam ti.’ ‘Za što?’ ‘Što si me... prebio?’ ‘To?’ Nije mogao vjerovati. ‘Za to si bila sama kriva.’ Je li? Ali ona nije imala vremena o tome odlučivati, jer je on hodao tako brzo, a ona je imala potrebu saznati. ‘Gdje si bio cijelo ljeto?’ ‘U New Yorku.’ ‘Radio što?’ ‘Zabavljao se.’ Način na koji joj je to rekao govorio joj je da je zabava o kojoj govori bila seksualne prirode. ‘Zašto mi nisi rekao kamo ideš?’ On je zastao i pogledao je svisoka. ‘Jer nisam, i neću, i ne želim te nikad više vidjeti.’ Opet je imala onaj osjećaj pada, kao da je oborena i pada, i pada. ‘Morat ćeš ga preboljeti’, rekla je Grace, kao da je to slično odluci da se promijene plahte na krevetu. ‘Da mogu, ja bih.’ Rado bi sebi odrezala ruku kad bi mislila da bi to moglo zaustaviti bol. Ali ona je bila majušna i bespomoćna prema toj strašnoj moći. Tijekom ljetnih mjeseci imala je barem očekivanje da će patnja doći kraju. Sada je shvatila da njena agonija može trajati vječno i ništa se neće dogoditi što će je prekinuti. ‘Imaj malo samopoštovanja’, navaljivala je Grace. ‘Voljela bih da imam’, rekla je tiho. ‘Kad bih znala gdje ga naći, odmah bih bila tamo.’ ‘Samo trebaš odlučiti da ćeš ga imati.’ Zatresla je glavom. ‘Grace, ništa nije tako zastrašujuće... ili ponižavajuće kao voljeti čovjeka koji te više ne voli.’ ‘To se događa svakome’, Grace je bila prkosno praktična. ‘Ja nisam svatko. Ja nisam normalna.’ ~ 399 ~ Bocca

Daša

Bila je emotivni hemofiličar. Nije se dala iscijeliti. Sve loše što joj se ikad dogodilo - od onoga kad su je prvog dana u školi odvojili od Grace - ona je nosila sa sobom, svaka je rana bila svježa i bolna kao da je od jučer. Nikad ništa nije preboljela. ‘Da budemo iskreni, Grace, čak i da ja nisam tako sjebana...’, uspjela se i nasmijati, ‘... i da sam najuravnoteženija, i najvedrija osoba na svijetu, treba malo vremena da se preboli Paddyja de Courcyja.’ Sljedećih devet mjeseci - njena zadnja godina u srednjoj školi - živjela je kao duh. Maturirala je i jedva to primijetila. Vrijeme je prolazilo. Godina. Dvije godine. Tri godine i mučenje zbog njegove odsutnosti i dalje je bila najvažnija činjenica njezina života. Kao da je na snimci stisnula ‘stop’ i čekala da se on vrati i klikne na njezin život pa da okretanje opet započne. Godinama kasnije, kad se osvrnula na to razdoblje života, pitala se zašto se nije naprosto ubila. Ali bila je previše ošamućena bolom da bi imala ikakvu volju. Do nje je došla vijest da Paddy i Sheridan dijele kuću i to je bilo kao nož u njenoj utrobi: zašto je oprostio Sheridanu, a nije njoj? Samo je jedna stvar neznatno ublažavala njezinu bol: Paddy nije bio s Leechy. U najgorim trenucima postpaddyjevskog perioda mama i tata bili su tiho uz nju. Nikad nisu inzistirali na pojedinostima o tome kakav je bio kraj ljubavi, nikad nisu pitali zašto Leechy više ne dolazi. Tata je predložio da pokuša neko vrijeme živjeti u nekom drugom gradu i Marnie je bila iznenađena kako joj je ta ideja ubrizgala svježu energiju. Njezin je život u Dublinu bio tako žalostan da bi ga novi početak na nekom drugom mjestu mogao očistiti. Razmišljala je o San Franciscu ili Melbourneu, a onda je, obeshrabrena uvjetima za vize, splasnula i bila sretna što je došla i do Londona. Gdje se opet iznenadila što je našla polupristojan posao kao broker za nekretnine. Ali, još uvijek obuzeta gubitkom Paddvja, išla je iz jedne na propast osuđene veze u drugu, posrćući od jednog muškarca do drugog, pokušavajući se uspraviti. Čitala je knjige o samopomoći i išla psihijatrima i slušala opuštajuće kazete i - nastojeći se održati na nogama - ponavljala samohvale pred ogledalom u nespretnoj potrazi za iscjeljenjem i samopoštovanjem. Njene su rane bile prepreke koje je htjela zanemariti, ali unatoč vrijednim naporima, one su je ometale otkrivajući se upravo onim ljudima - obično muškarcima - pred kojima ih je htjela sakriti. Nakon nekog vremena mama i tata počeli su povremeno spominjati Paddyja, govoreći - gotovo s ponosom - o njegovu političkom usponu. Očito nisu imali pojma o agoniji koju je u njoj izazvalo samo njegovo ime; ne bi to nikad radili da su znali. Mislili su - savršeno razumno - da se njezina veza s Paddyjem dogodila tako davno da je to već sigurno zaboravila. U određenom trenutku prihvatila je da će svoj život provesti bez Paddyja, ali - s vremena na vrijeme bi ga ugledala - jedan podli djelić u njoj nastavio je čekati. Vizualizirala ga je kao sobu koja je zatvorena i ostavljena u istom stanju kao kad je on otišao i čekala da se poklope prave okolnosti kako bi se vrata širom otvorila, smaknule plahte s namještaja i svjetlo nahrupilo unutra. ~ 400 ~ Bocca

Daša

Grace

Nazvala sam Damiena. ‘Marnie kaže da će to učiniti ako će i ostale žene.’ Sigurno sam zvučala isto tako turobno kako sam se i osjećala, jer je on rekao vrlo blago: ‘Grace, ne moraš to raditi.’ ‘Dala sam riječ Dee.’ Konačno me uvjerila da kažem da ću nešto smisliti. A kad kažem da ću nešto učiniti, ja to učinim i onda kad to ne želim. ‘Nisam ti trebao reći za tu priču.’ Damien je bio neraspoložen. ‘Mislio sam da ćeš samo prenijeti Dee. Nisam imao pojma da ćeš se upetljati... u sve to. U tu stvar s De Courcyjem.’ ‘Možda neću moći pronaći Lolu Daly.’ ‘Možda nećeš.’ Onda ću se moći povući iz svega toga s mirnom savješću. ‘Izvještavaj me’, rekao je. ‘Hoću.’ Poklopila sam telefon, onda ustala i, jako oklijevajući, otišla do stola Caseyja Kaplana. ‘Casey, znaš kako si mi rekao tko je John Crown i kako sam ti bila zahvalna?’ ‘Ne baš tako zahvalna.’ ‘Ukrao si mi članak o Madonni. Bila sam zahvalna koliko sam mogla biti. Možeš li mi opet pomoći?’ ‘Da vidimo.’ ‘Moram nekoga naći. Zove se Lola Daly, stilistica.’ ‘Je, znam je.’ ‘Znaš li gdje je?’ ‘Ne.’ ‘Zadnji je put u Dublinu viđena u rujnu’, rekla sam. ‘Ali onda je nestala s lica zemlje. Ne odgovara na mobitel, ali broj nije isključen. To je sve što znam. Znam da to nije puno, ali bi li mogao pustiti glas među, znaš, modelima i onim tipovima, da vidimo radi li za nekoga?’ Samo su mu se oči pokretale. Skenirao je moje lice na način koji sam ja valjda trebala smatrati silno seksepilnim. Polako je kimnuo. ‘Može.’ ‘Stvarno?’ Može li je stvarno naći? Ili se samo pravi važan? Nadala sam se ovoj drugoj opciji. ‘Moglo bi potrajati.’ Zavalio se natrag u stolac. ‘Ako je teško, možemo to napraviti. Nemoguće traži malo više vremena.’ Vratila sam se za svoj stol i uzela telefonsku slušalicu, pa ju spustila kad sam vidjela da se Casey približava.

~ 401 ~ Bocca

Daša

‘Što?’, rekla sam nestrpljivo. ‘Ne mogu ti dati više informacija. Rekla sam ti sve što znam.’ Bacio je komad papira na moj stol. ‘Ona je u okrugu Clare. U zabiti zvanoj Knockavoy.’ Prošlo je deset strašnih sekundi prije nego što sam bila u stanju progovoriti. ‘Već si doznao?’ ‘Dobio sam iz prve. Od prve osobe koju sam zvao. U neke dane sreća te hoće’, dodao je skromno. ‘Sinoć sam sreo Sarah Jane Hutchinson. Izgledala je super. Spomenula je da je ovih dana ureduje netko iz okruga Clare. Izgledalo mi je vjerojatno da se radi o našoj curi.’ Ostala sam bez riječi. ‘Sretna?’, pitao je Kaplan. ‘Luda od sreće’, rekla sam nevoljko. Mislila sam da će biti nemoguće pronaći Lolu Daly. U svojim najgorim pretpostavkama nisam mislila da će biti pronađena samo jednim telefonskim pozivom. Obuzela me očajnička frustracija. Prokleti Casey - Koji poznaje svakoga Kaplan. Zašto je Veliki Tata odlučio začiniti novine? Zašto je zaposlio Caseyja Kaplana? Zašto su se moji putovi ukrstili s njegovim? Kakvu mi je samo katastrofu navukao! Sad moram voziti u okrug Clare. A sam bog zna kakva će mi se još sranja srušiti na glavu. Čelo sam spustila sve do stola tražeći trenutak smirivanja, a onda ga opet podigla odgurujući ga dlanovima. Glava mi je bila tako teška. ‘Što je?’, pitao je Kaplan. ‘Koliko dugo...?’ Glas mi je bio slab i hrapav, pa sam opet počela rečenicu. ‘Koliko mi treba do, kako se zove to mjesto, Knockavoya?’ ‘Nemam pojma’, reče Kaplan. ‘Jedini put kad sam bio u Clareu išao sam helikopterom.’ Spomenula sam nejasno sjećanje na vožnju tamo za neki državni praznik; trajala je sedam sati. ‘A ne’, Lorraine je upala. ‘Ni blizu toliko. Ne otkada je otvorena obilaznica Kildare.’ ‘Obilaznica Kildare je super’, rekla je Tara. ‘Bogomdana’, složila se Clare. ‘Pa ne znam da je baš tako velika razlika’, primijetila je Joanne. ‘TC?’, pitala sam. Bilo je čudno da TC - to jest, pravi čovjek za ovu temu nije izrazio svoje mišljenje o dužini vožnje, gnjaveći nas detaljima o mogućim putovima, rutama dok ne poplavimo. Nije slušao. Mrmljao je nešto sa sobom dok je po stolu slagao pregršt isprintanih papira. Bio je slika marljivosti, usredotočen na neki zadatak koji mu je zaokupljao svu pažnju. ‘Pusti ga’, reče Lorraine. ‘Priprema svoj veliki članak za petak. Nećeš iz njega izvući ništa suvislo.’ ‘Ništa novo’, rekla sam, ali nije trznuo ni na to. TC je počeo slagati svoje papire u krasni crveni fascikl.

~ 402 ~ Bocca

Daša

‘Odakle ti taj krasni fascikl?’, upitala sam, hvatajući priliku da ga odvratim od posla. ‘Nikad nisam vidjela takav u našem skladištu.’ ‘Točno’, rekao je veselo. ‘I nećeš. Jer sam ga sam kupio. Svojim parama.’ Pogladio je rukama meku crvenu stranu i ja ga upitam: ‘Koga intervjuiraš? Za koga se toliko trudiš?’ ‘Najljepšu djevojku na svijetu.’ Izbacio je sanjarski osmjeh. ‘A ona je?’ ‘Zara Kaletsky.’ Nastavio je mrmljati i lupkati po svojem crvenom fasciklu. Lorraine je u pravu: danas neću iz njega izvući ništa suvislo. Gledala sam još nekoliko sekundi prema njemu, ne mireći se s time da ga ne mogu ugnjaviti, ali on je bio neprobojan. Odustala sam i okrenula se od njega pa ponovno potonula u brigu. Tupo samzurila u svoj monitor. Imam posla za cijeli dan. Čak i kad bih mogla prikupiti potrebnu volju, kako ću naći vremena i otići na zapad Irske? Mogla bih krenuti poslije posla, ali unatoč hvaljenoj obilaznici Kildare, trebat će mi četiri sata. Osam sati, tamo i natrag, i kad dođem bog zna koliko će mi trebati uvjeriti Lolu Daly da progovori. Pod pretpostavkom da ima što reći. Trebala sam keks. Nešto da me ojača za predstojeće nevolje. Otišla sam do male uredske kuhinje, ali tamo nije bilo ničega za prigristi. ‘Lešinari’, mrmljala sam sebi u bradu. ‘Prasci. Proždrljiva.’ Povukla sam ladicu i žlice su nevoljko zacveketale, kao da sam ih probudila iz sna. Druga je ladica sadržavala samo digestivnu prašinu, dokaz da su nekad ovdje boravili neki keksi koji su odavno otišli. Morat ću u trgovinu. Okrenula sam se i Casey se našao iza mene. ‘Ne želim se razmetati’, reče. ‘To ti je, znači, neki tik? Ili prinudna radnja?’ ‘Što?’ ‘Ne možeš to kontrolirati?’ Zatvorio je oči, kratko uzdahnuo i rekao, gledajući u zid iza mene. ‘Ne znam zašto se uopće trudim.’ ‘Što se trudiš?’ ‘Htio sam ti reći. Imam prijatelja... s helićem... kaže da ga mogu koristiti kad god mi zatreba...’ Helić? Za trenutak sam pomislila da je mislio na bicikl. ‘Misliš helikopter?’ ‘Da.’ ‘Da’, rekla sam. ‘Da, to bi jako pomoglo.’ A onda se sjetih dodati. ‘Hvala.’

~ 403 ~ Bocca

Daša

Lola

Srijeda, 21. siječnja, 12.15 Organiziram se. Sve se počelo slagati. Nakon Nkechine selekcije, ostala sam s trinaest klijentica. Nije puno, ali su sve dobre. lako sam ih trebala još, zapravo sam odbila neke neugodne i sumanute individue i ostavila ih s Nkechi. Nemam više živaca kao prije. Vratit ću se jednostavnijem, čistijem životu u Dublinu od onoga koji sam ostavila za sobom. Da, bit ću i siromašnija. Ali kasnije ću pronaći više posla. Najveća je briga oko povratka u Dublin sam razlog zbog kojeg sam i otišla Paddy de Courcy. Kako ću se ponašati ako naletim na njega? A morat ću, s obzirom na to da je Dublin takav kakav jest. Hoće li se ponoviti epizoda s gotovo javnim bljuvanjem? Hoću li slučajno uništiti odjeću na snimanju? 12.33 Zvuk helikoptera, uak, uak, uak, pored prozora, ide prema igralištu golfa, Uobičajena stvar. Helići stalno slijeću kod golfera, istovaruju debele muškarce kod njihovih osamnaest rupa. Ovdje je kao u Vijetnamu. Ali sedam do deset minuta kasnije, iznenadni instinkt straha - ne mogu opisati to drugačije - natjera me da se uspravim, odem do ulaznih vrata, naglo ih otvorim i pogledam van. Užas! Grabeći cestom, hodala je prepoznatljiva figura Grace Gildee! Odlučna. Ravno prema čiča Tominoj Kolibi. Bila sam joj u vidokrugu. Ona je došla helikopterom u Knockavoy? Dan se smračio, kao da se nebo ispunilo sivoljubičastim olujnim oblacima. Svo je svjetlo bilo isisano, a ja ispunjena strahom. Onda me ugledala kako stojim na pragu ukočena od uznemirenosti, i mahnula je veselo i široko, kao da smo najbolje prijateljice. Njezin izgled nikakav. Zapuštena kosa. Lijepa boja meda, ali nesređena. Možda je od helikopterskih elisa, ali ne bih rekla. Rekla bih da je stalno takva. Na njoj traperice, ravne čizme, ruksak i vojnička jakna (možda u skladu s vijetnamskom temom). Svašta bih s njom mogla napraviti. Sada je grabila stazom, veliki sjajni osmijeh preko cijelog lica. ‘Lola’, rekla je, pružajući ruku. ‘Grace Gildee. Drago mi je što vas opet vidim.’ ‘Što hoćete?’ Riječi su mi izlazile hrapave i slomljene. ‘Razgovarati.’ ‘O Paddyju?’ ‘Mogu li ući?’ Pustila sam je bespomoćno unutra.

~ 404 ~ Bocca

Daša

12.47 ‘Znam da se bojite Paddyja.’ ‘Ne. Samo ne želim otkrivati stvari o nama.’ Jadan pokušaj otpora. ‘Koliko puta vas je udario?’ ‘Udario me?’ ‘Znam da vas je tukao, jer je tukao sve svoje djevojke.’ ‘Molim vas, otiđite.’ ‘Moju je sestru istukao skoro na smrt.’ ‘Molim vas, otiđite.’ ‘Alicia Thornton je bez sumnje sva plava ispod onih Armanija.’ ‘Luise Kennedyja. Molim vas, otiđite.’ ‘Mislite da ste posebni jer vas je udario, da mu je bilo toliko stalo do vas, ali varate se.’ Ona se varala. Nisam mislila da sam posebna. Ne više. Možda sam nekada davno bila dovoljno glupa da sam mislila kako njegovi udarci znače da je njegova strast za mene snažna. ‘Je li vam napravio ono s cigaretom?’, pitala je. ‘Pritisnuo vam cigaretu na dlan?’ Nisam mogla sakriti šok. Bila sam - pa - zapanjena što to zna. Otvorila sam usta da poreknem, ali sam uspjela samo reći: ‘... Ah...’ Uzela je moju desnu šaku. Tamo je bila, na sredini dlana, mala ružičasta kružnica sjajne i neobične kože. Zurila je u nju, lice joj je bilo tako sjajno i začuđeno da sam se čudila zbog njezina ranijeg samopouzdanja, kada mi je s takvom sigurnošću rekla da zna da me je Paddy udario. Slutila sam kako je samo nagađala. Ali se isplatilo. Odvažna cura. ‘To je izgleda njegov zaštitni znak’, rekla je. ‘Nešto kao žigosanje.’ ‘Lažete.’ (Glupo je to reći, kad očito nije bila istina, ali sam očajnički željela da ništa od ovog nije istina.) ‘Ne lažem! Kako bih znala za to?’ Tišina je dugo trajala. U glavi mi se vrtjelo. Mislila sam da sam ja jedina. U cjelom sujetu. ‘Kunete se da se to dogodilo drugima?’ ‘Kunem se.’ ‘Ništa ne obećajem, Grace Gildee, ali što hoćete od mene?’ ‘Dođite zajedno s drugim ženama i raščistite to s njim.’ ‘Zašto? ‘Jer je pritisnuo Dee Rossini i potrebno ga je zaustaviti. Dee Rossini, vođu Nove Irske.’ ‘Znam tko je ona.’ Iritirajuće. Smatra me potpunom neznalicom? ‘Zaprijetit ćemo mu iznošenjem svega u javnost ako ne odustane od svog nauma.’ ‘Ali što je meni Dee Rossini?’ ‘Ništa, pretpostavljam, osim dobre poštene žene koja želi dobro ljudima. Ali možda biste se vi osjećali bolje ako biste raščistili s Paddyjem.’ ~ 405 ~ Bocca

Daša

‘Koliko je žena u pitanju?’ ‘Tri, najmanje.’ Mislila sam o tome da se suočim s njim, lice u lice - stvarnim, živim Paddyjem de Courcyjem - i hvatao me strah, tako mračan i paralizirajući. Jednom sam čitala o čovjeku koji je bio zaključan u kombiju s tri gladna pitbula. Mogućnost da budem u prostoriji s Paddyjem ispunjavala me istim užasom. Bilo me sram priznati. ‘Bojim ga se.’ ‘Razlog više da se suočite s njim.’ Lako je njoj redi. Ona nema čak ni sjajilo za usne. Očito je neustrašiva. ‘Ne, ne razumijete’, prošaptala sam, ‘Tako ga se plašim da mi dođe da... da... tresem se čak i kad pomislim na to. Želim vam svu sreću. Ali sad morate otići.’ Htjela sam da ode iz moje kuće prije nego što se urušim. ‘Da bi zlo pobijedilo’, rekla je, ‘potrebno je samo da dobri ljudi ništa ne učine.’ ‘Da, naravno, baš je tako, sretno.’ Ustala sam, krenula prema vratima, u nadi da će krenuti za mnom. Pogledala me je u oči. ‘Ne treba se bojati ničega osim straha samog.’ Ja joj uzvratim pogled. ‘Ali strah je vrlo zastrašujući. Zbogom.’

Putovanje stazom sjećanja U noći grozne, beskrajne večere kod Treese i Vincenta bilo je prvi put. Nakon što smo konačno uspjeli pobjeći, vozili smo se u napetoj tišini. John Španjolac imao je slobodnu večer i često sam se pitala bi li se to dogodilo i da je on bio prisutan. Zaključak - možda bi. On je morao znati kakav je Paddy. Miran put. Paddy je zaustavio. Ja - budalasto - pomislim da je stao da se poljubimo. Okrenuo se prema meni, uhvatio mi rame jednom rukom, a onda me udario u lice drugom. Brzo i efikasno. ‘Da mi to više nikad nisi priredila’, rekao je. Bol je bila jaka. Šok je bio još jači. Gotovo sam povraćala. Ali, na neki način, nisam mu predbacivala. Bila je to grozna večer, grozna. Ne bih to poželjela ni najcrnjem neprijatelju. Onda, gotovo odmah, bio je divan. ‘Hajdemo kući pa ćemo te umiti.’ Dao mi je maramicu da pokupim krv koja je tekla iz nosa. U svom stanu našao je dobro opremljenu kutiju prve pomoći, nježno obrisao krv, stavio antiseptik na napuklu usnu. ‘Ovo će boljeti.’ Bio je uzbuđen. ‘Žao mi je, Lola, tako mi je žao. Ne znam što me je spopalo. Stres, takav stres na poslu, i jednu večer kad izađem mislio sam se opustiti, a onaj me drkadžija Vincent tako iziritirao, pukao sam.’ Stavio je dlanove na obraze i sagnuo glavu. Jecao je. ‘Svemogući bože. He mogu vjerovati da sam te udario, moju divnu Lolu, moj mali cvijet. Bože, kako sam mogao? Ja sam životinja, jebena životinja.’ Sve je više razrađivao scenu. Pogledao me je očima punim očaja.'Molim te, oprosti me, Lola, preklinjem te. Kunem se da se to više nikad neće dogoditi.

~ 406 ~ Bocca

Daša

Kunem se uspomenom na moju majku da se to više nikad neće dogoditi. Možeš li mi oprostiti?’ Naravno, oprostila sam mu. Svatko ima pravo na jednu pogrešku. Bio je tako rastrojen, mislila sam, Bože, stvarno me voli. Te noći nije bilo čudnog seksa. Zaspali smo jedno drugom u naručju. Zapravo, on je zaspao. Ja sam veći dio noći bila budna, jer je svaki udah kroz natučeni nos bio kao da kroz njega ulaze britvice. Sljedećeg dana poslao je dvjesto bijelih ruža u moj stan. Nisam imala dovoljno vaza da ih sve rasporedim. Morala sam koristiti lonce, kantu za smeće, prazne vinske boce. Kao evakuacija u Dunkerqusu. Sljedeći put je bilo drugačije. Otvorio je ulazna vrata da me pusti u stan i ja sam odjednom udarala o zidove, odbijala se o policu u hodniku, lubanja mi je lupala o drveni pod. Stvarno sam vidjela zvijezde, u glavi mi je praskalo, kao vatromet. Ležala sam na podu ne znam koliko dugo, tupa i nesposobna, dok je Paddy stajao nada mnom i frktao kao bik. Polica se prevrnula i sve - knjige, ključevi i svakojake stvari - popadale su uokolo. Paddy mi je pomogao ustati - u glavi mi je zvonilo kao crkvena zvona na vjenčanju - i vodio me preko krhotina s police u dnevnu sobu. Počeo je vikom: ‘Lola, ne diraj mi jebeni video kad ga postavim na snimanje.’ ‘Što?’ Jedva sam shvatila što mi govori. ‘Nisam.’ ‘Jesi. Namjestio sam ga da me snimi u emisiji Prime Time, a ti si poništila.’ ‘Paddy, nisam taknula video.’ Nešto je teklo po mom obrazu. Krv. Porezala sam se. ‘Zašto bih to napravila?’ ‘Iz ljubomore. Ne podnosiš da provodim vrijeme ne poslu.’ To je bila istina, ali ja nisam dirala njegov video. Rukavom sam brisala krv s obraza. Kosti su boljele. Naročito rame. ‘Možda si ga zaboravio namjestiti, Paddy.’ ‘Zaboravio! To mi je važno! Kako bih zaboravio?’ Vrlo, vrlo ljutit. ‘Gurnuo si me!’ Rekla sam, kao da sam nekako shvatila što se dogodilo. ‘Što sam te? Ti si pala! Isuse, samo mi to još treba. Zajebala si mi snimanje, zatim me nebulozno optužuješ. Pala si! U redu? Pala si!’ Neočekivano, začuje se zvonce na donjim vratima. ‘Koji je ovo kurac?’, zapita Paddy. Izađe u hodnik, kratki razgovor na portafonu, onda se vrati u sobu, bjesniji nego što ga ikad vidjela. ‘To je policija.’ Policija! ‘Da se nisi maknula odavde’, siktao je. Onda je izašao u hodnik, otvorio vrata. ‘Dobra večer, kako vam mogu pomoći?’ Sušta ljubaznost. Duboki službeni glas reče: ‘Susjedi su prijavili narušavanje reda i mira.’ ‘Koji susjedi?’ ‘Anonimni poziv. Možemo li ući?’ Mislila sam da de ih se Paddy riješiti, šarmantan, uvjerljiv, dobar u takvim stvarima. Zato nisam mogla vjerovati kad je dvoje murjaka ušetalo u sobu. Muškarac i žena. Uniforme, fluorescentni odsjaji, ružne, ružne cipele. Gledali su u mene. ‘Želite li nam reći što se događa?’ ~ 407 ~ Bocca

Daša

Žena je bila ljubazna. ‘Kako se zovete? Lola? Što se dogodilo s vašim licem, Lola?’ Paddy stane iza njih i reče: ‘Mogu li na trenutak porazgovarati sa svojom prijateljicom nasamo?’ Dvoje murjaka se pogledaju. Murjakinja blago odmahne glavom, ali murjak teče: ‘U redu, samo jednu minutu.’ Murjakinja začuđeno pogledao murjaka, onda uzdahne i oni izađu iz sobe. ‘Kroz ukočenu čeljust i s očima zapaljenima od gnjeva, Paddy reče: ‘Vidiš što si učinila?’ Nisam ništa učinila. ‘Imaš li ti pojma koliko je ovo ozbiljno? Reci jednu riječ bilo kome od njih i bit ću uhićen.’ Uhićen! ‘Bit ću izveden pred sud. Bit ću u svim novinama. Otići ću u zatvor.’ Zatvor! Zatvor! Ne mogu ga poslati u zatvor. To je čovjek kojeg volim. Ali on me gurnuo... Da se to nije dogodilo meni, da se to dogodilo nekoj ženi i da sam ja čula na radiju ili bilo gdje, mislila bih: zašto nije rekla murjacima? Zašto je samo tako dopustila svom dečku da je udara kad god mu se prohtije? Ali kad se sami nađete u tome, tu postoji golema razlika. Ja volim Paddyja. Ponekad - često, da često, ustvari skoro stalno - on je bio divan prema meni i pomisao da bi zbog mene mogao dospjeti u zatvor bila je... zapravo... nepojmljiva. Kao da bi ga oteli izvanzemaljci. Ljudi kao ja ne tjeraju svoje dečke u zatvor. To je bilo tako daleko izvan mog života da to jednostavno nisam mogla zamisliti. Na meni je bilo uvjeriti ga da prestane. Ne da u to miješam policiju. Paddy stane ispred mene, uzme moju ruku i poljubi je. Položi na nju čelo i prošapta. Tako mi je žao.’ ‘Ja neću ništa reći’, rekoh, ‘Ali moraš obećati da to više nikad nećeš učiniti.’ Opet poljubi moju ruku. ‘Obećajem’, reče promuklo. ‘Obećajem. Obećajem. Tako mi je jako žao. Ovaj posao je tako stresan, mala Lola, ti ovo ne zaslužuješ. Neću nikad, nikad više, kunem se svime što mi je drago, samo da mi možeš oprostiti. Ne mogu podnijeti da te izgubim.’ ‘Naša zadnja prilika, Paddy’, rekla sam. ‘Takni me još jednom i ja odlazim.’ Murjaci su opet pušteni u sobu i Paddy im je plasirao priču o meni, kako sam se popela na stolac želeći nešto dohvatiti s najviše police, kad sam se pokliznuia, pala i udarila licem o pod i povukla policu za sobom. Znali su da lažemo. Murjak sasvim raspoložen: ‘Onda vas ostavljamo da to sredite.’ Ali murjakinja zabrinuta, Ljubazne oči. Nerado otišla. U svojoj sam glavi čvrsto odlučila da ću prekinuti s Paddyjem ako opet bude nasilan prema meni, ali sljedeći put bio je onaj kad sam imala gripu, a on inzistirao na seksu. Kako sam uvijek bila spremna prihvatiti njegove nastranosti, odlučila sam da on nije kriv što misli da me čak ni gripa ne može odvratiti od takve igre.

~ 408 ~ Bocca

Daša

Sljedeći put nakon toga - stvar s cigaretom - bio je još više zbunjujući. Od svih stvari koje su se dogodile dok sam bila s Paddyjem, ova me navela da najjače posumnjam u svoj zdrav razum. Kako netko može zamijeniti ljudsku ruku za pepeljaru? Koliko je to vjerojatno? Ali on je toliko inzistirao da je to bio nesretan slučaj da sam mu napola povjerovala. Sljedeći put, međutim, nije bilo sumnje. Čekala sam u njegovu stanu da završi s Parlamentom. Kad sam čula njegov ključ u vratima, znala sam da je nabrijan. ‘Gdje si?’, vikao je, kružeći po stanu. Našao me u spavaćoj sobi, izvukao iz kreveta i bacio me o zid. Skliznula sam na pod i on me udario u trbuh. Povratila sam od siline udarca. Kasnije sam otkrila da je neki prijedlog zakona kojeg je podnijela Nova Irska odbijen u Parlamentu. Nisam ni znala da će ga podnositi. Trebala sam znati. Moja je dužnost to znati. Ovog puta nije bilo cvijeća. Ni sljedećeg. Zabrinuta, i zabrinuta, i zabrinuta zbog ove situacije. Razmišljala sam da razgovaram s nekim, možda Bridie. Ali - ludo, znam - osjećala sam da bi bilo nelojalno nekome drugome govoriti o Paddyju. Trebala sam ga štititi. On je kompleksan čovjek s nenormalno stresnim poslom. Bridie će navaliti da prekinem s njim, a ja nisam bila na to spremna. U svijetu prema Bridie, sve je jednostavno - muškarac te udari, ti odeš. Ali situacija je bila složena. Ja sam ga voljela i on je volio mene. Sigurno smo mogli riješiti probleme, pokušati promijeniti situaciju? Ja sam trebala preuzeti dio odgovornosti za ono što se događalo - za tango je potrebno dvoje. Trebala sam ga više podržavati u njegovu poslu. Da, to mi je bila gnjavaža, ali moja je dužnost bila pomagati mu. A bila sam i posramljena, tako duboko posramljena što me tuče, a ja ostajem s njim, da riječi same nisu htjele izaći. Onda je sve opet bilo divno. Olakšanje, olakšanje, omilostivo olakšanje. Paddy posvećen, nježan, nasmijan. Seks, večere, pokloni, vikend u Cannesu, šoping, još poklona, svi perverzni, šampanjac, seks. S ruskom prostitutkom, priznajem. U troje. Natrag kući u Irsku. Sve dobro. Nova Irska izgubila dopunske izbore. Bez udaraca. Sve se vratilo u normalu. Nakratko smo se bili izgubili, ali to smo ostavili za sobom. Idemo dalje, nema potrebe ikome išta pričati. Bila na sedmom nebu. Jedne noći smo se seksali. Paddy je stenjao, mičući me gore dolje na sebi. Iznenada je prestao. Gledao je u mjesto dodira. ‘Imaš menstruaciju?’ Nisam znala. Došla je ranije. Pa što onda? ‘Prljava kučko.’ Udario me u grlo. Nisam dugo mogla doći do daha. Zacrnilo mi se i boljelo me pri gutanju još dva tjedna poslije toga. Bio je u pravu, ipak - to je odvratno. Događaj je bio prvi u novoj fazi kad me opet počeo ozljeđivati, češće nego ranije. Više nisam razmišljala o prekidu ili povjeravanju Bridie ili Treese. Promijenila sam se. Moje je opiranje nestalo i vrijeme kad sam bila dovoljno jaka da ga napustim prošlo je. Očajnički sam željela da se vrate oni prijašnji dani kad je bio obuzet mnome, kad nisam mogla pogriješiti. Dani kad je bio nježan i pun ljubavi bili su puno češći nego oni loši - ali ja nisam mogla pronaći put do njih. Radila na tome da budem više seksi, da predviđam njegova raspoloženja, njegove ~ 409 ~ Bocca

Daša

potrebe, da više znam 0 politici, da budem stalno na raspolaganju, danju i noću. Tako sam se trudila da on bude sretan da mi nije ostajalo nimalo emocija voljeti bilo koga drugog. Zaboravila sam na Bridie, Treese i Jema, oni su mi samo odvlačili vrijeme. Nastojala sam sve kontrolirati na cijelom svijetu tako da ga ništa ne smeta. Ali bilo što moglo je zapaliti njegovu ljutnju - crveno svjetlo na semaforu, kost u ribi na večeri, to što sam zaboravila podsjetiti ga da rapravi nešto za što uopće nisam znala. Onda je sve došlo svom naglom kraju - pronijela se vijest da se Paddy ženi drugom ženom i vise mi neće biti ništa. Trebala sam biti sretna što ga se oslobađam. Ali nisam bila. Snjim sam se osjećala bezvrijednom. Ali bez njega, osjećala sam se tako posramljena, mislila da se nikad neću oporaviti. 18.11 Poruka od Considinea Dođes na večeru prije Zakona i reda? Kod mene 8.30? 20.39 U Considineovoj kuhinji uz kompletan gulaš Razotkrivena zadnja Consldlneova tajna. Plivačke naočale i kapa za tuširanje? Kad kuha. Naočale da ne plače kad sjecka luk. Kapa za tuširanje da čuvakosu od teških mirisa kuhanja. (Mislila, ali nisam rekla: ‘Ako se toliko brineš za kosu, Considine, zašto je tu i tamo ne počešljaš? Ali, kao što rekoh, nisam to izgovorila, jer je tako ljubazno kuhao večeru za mene.) ‘Izvrstan gulaš, Considine.’ ‘Fino.’ Čovjek od malo riječi. ‘Danas sam imala posjet’, rekoh. Pogledao me. Shvatim da je način na koji sam to rekla zvučao kao zaobilazna objava da sam dobila mengu. Zato ubrzo kažem: ‘Došla mi je jedna novinarka.’ ‘Zbog čega?’ ‘Htjela je... rekla je... Znaš što sam ti pričala za onoga svog dečka, mislim pričala Chloe? Pa, ona kaže da nisam jedina koju je... znaš... ozlijedio. Htjela je da odem u Dublin s drugim ženama i... da razgovaramo... s njim.’ ‘To je jako dobro!’ ‘Ne, to je strašno!’ ‘Zašto?’ ‘Jer ga se bojim.’ ‘Ali nećeš biti sama s njim, zar ne? Tamo će biti i druge žene.’ Duga pauza. ‘Misliš da bih trebala ići?’ ‘Mislim da bi definitivno trebala ići!’ ‘Ali što ako bude strašno?’ ‘Što je najgore što ti se može dogoditi?’

~ 410 ~ Bocca

Daša

Prebirala po osjećajima. Najgora moguća stvar? Da me udari? Ne. Da opet vodi ljubav sa mnom? Ne. Da me ostavi u grčevima čežnje? Ne. ‘Da će me ismijati?’ ‘Je li to tako strašno?’ Da. Jest. ‘On me naveo da se osjećam tako... bezvrijednom. Bila sam... ništa. Ništavna, bez ikakve važnosti... sada se tako ne osjećam. Ne kažem da sad letim, misleći da sam fantastična, ali... ne želim ponovo biti bespomoćna i bezvrijedna osoba kakva sam bila kad sam izlazila s njim i kad me je nogirao.’ ‘Bi li ti pomoglo društvo? Da te odvezem?’ Ljubazna, ljubazna ponuda. Tko bi to pomislio za mrzovoljnog fakina Considinea? ‘Znaš što bih željela?’, rekoh. ‘Željela bih da Chloe pođe sa mnom.’ Zamišljena tišina, onda on kaže: ‘Ako je to potrebno da odlučiš ići, Chloe će poći s tobom.’ ‘Ne’, rekla sam. ‘Šašava sam. Zaboravi da sam to rekla. Ali hoćeš li mi reći zašto se Chloe sada povukla? Mislila sam da je Gillian to tražila, ali ne radi se o tome, je li?’ ‘Ne, to nema veze s Gillian. Samo mi se čini da je tako najbolje. Dogodilo se u prošlosti. Nekad je bilo sasvim ugodno s Chloe. Ponekad opet... ne mogu vjerovati da sam ozbiljan muškarac koji su oblači kao žena.’ ‘Nema ništa loše u tome da se ozbiljan muškarac oblači kao žena!.’ Čvrsta obrana. ‘Ali mislim da razumijem. Tvoja je ponuda jako ljubazna.’ ‘Zato jer mislim da trebaš ići u Dublin. To je dobra prilika. S drugim ženama koje će biti tamo nemaš se čega bojati. Ako ne iskoristiš ovu priliku, hodat ćeš uokolo manja od makova zrna, u strahu da ćeš naletjeti na njega. Nije dobro stalno se osvrtati za sobom. Bolje je stvar izravno riješiti.’ Muškarci. Tako pragmatični. Shvatim da opet razmišljam o svom tvrdokornom odbijanju odlaska u Dublin. Iznenađujuća Considineova velikodušnost stavila mi je bubu u glavu da ponovno razmotrim tu mogućnost. Ako je on bio spreman odjenuti se u ženu, iako je već od nje odustao, onda je stvarno bio uvjeren da se trebam suočiti s Paddyjem. ‘U redu’, rekoh polako. ‘Čula sam tebe. Bez uvrede, ali trebam i drugo mišljenje.’ Koga mogu pitati? Bridie? Treese? Jema? Ne. Nitko od njih nije znao kako je ružno bilo s Paddyjem. Trebalo bi previše objašnjavati. Predugo bi trajalo. Morala bih potrošiti previše vremena da se složimo da je Paddy de Courcy sumanuti gad. Izgubila bih iz vida sam cilj. ‘Moju mamu’, rekoh. ‘Ona je umrla.’ Čak i nakon svih ovih godina gušilo me je kad bih to rekla. ‘U normalnim prilikama išla bih na njezin grob pitati je za mišljenje, ali bi predugo trajalo.’ ‘Shvaćam’, Considine je primio stvar s konzultacijom s umrlom mamom mirno. ‘Trebaš, znači, dobiti znak od nje?’ Da. Considineova sposobnost zaključivanja vrlo dojmljiva.

~ 411 ~ Bocca

Daša

‘Kako bi bilo...? Da vidimo, da baciš novčić?’, predložio je. Izvadi iz džepa jedan euro. ‘Glava - tvoja mama kaže da, pismo - tvoja mama kaže ne?’ Fantastična ideja. ‘Daj mi trenutak.’ Otišla sam do tamnog prozora na stražnjem dijelu kuće, zurila van u pjenušavo more i rekla Mama, reci mi što da radim. Okrenula sam se prema sobi. Considine se odmaknuo, stojeći blizu ulaznih vrata, ostavljajući dojam da održava obzirno odstojanje. ‘Hajde’, rekla sam. ‘Mogu?’ ‘Baci.’ Bacio euro u zrak, okretao se i vrtio, a zatim se vratio da bi pao na Considineovu ruku. On ga poklopi dlanom druge ruke. Zadržala sam dah. ‘Dakle?’, upitam. On skloni ruku. ‘Glava’, reče. Glava. Ispustila sam zrak. ‘U redu, izgleda da idem u Dublin. Hvala ti za ponudu, ali idem sama. Moram odmah krenuti prije nego što me hrabrost napusti. Večeras ću propustiti Zakon i red.’ 20.59 Considine me otpratio do mog auta. Napravio mi je kavu u termosici. Ljubazno. I ukusno. ‘Sretno’, rekao je. ‘Isprašite tog tipa, zaslužio je. Vozi pažljivo.’ Stajala sam pored auta, vrata su bila otvorena, ali nisam ulazila. Naš je oproštaj bio nekako nepotpun. ‘Pošalji mi poruku’, rekao je. ‘U redu. Bok, Considine. Idi unutra. Smrznut ćeš se.’ Otišao je, onda se zaustavio i vratio. ‘Čekaj, samo malo.’ Približio se kao da je ugledao nešto na meni - vlas kose na kragni, možda grudicu prašine na mojoj obrvi - i htio mi pomoći da je skinem. Pričekala sam i on stupi u moj prostor. Stavi ruku na moj vrat. ‘Je li končić?’, upitala sam. ‘Što?’, namršti se. Njegovo čelo sasvim blizu, mogla ga cijelog vidjeti, mjesto gdje koža prestaje i naglo počinje tamna linija kose. ‘Suhi list na kosi?’ ‘Što? Ne.’ Možda se i dalje mrštio, ali nisam mogla razaznati, jer je bio tako blizu, vidjela sam dvostruke crte. ‘Hoću ti nešto pokazati.’ Bez dodatnih pokreta - zapravo sasvim žustro i odlučno - on nagne glavu i položi svoje usne na moje. Takva toplina u hladnoj noći. To je znači on čekao! Otkrivenje - Rossa Considine se divno ljubi. Polako i slatko i seksi. Ljubi se cijelim usnama, a ne izvodi samo tvrdu igru sabljama s jezikom, za što mnogi ljudi misle da je dobro ljubljenje. Osjećala sam pravu nesvjesticu u glavi i koljena su mi klecala i - hej stani! Deja vu! Već sam se ljubila ovako. Samo prošli put je prestalo kad je tek počelo, a ovog

~ 412 ~ Bocca

Daša

puta se razmahalo i razvijalo i postalo divnije, ljepše, moje je tijelo zvonilo i oživjelo... Konačno se odvojimo, Considine se gotovo ljuljao. ‘Kreni’, reče, dubokim glasom. Seksi. ‘Zaboga. Kreni.’ ‘Ljubiš se kao Chloe!’ Nasmijao se, okrenuo se i krenuo preko trave prema svojoj kući (pokazujući zavidnu ravnotežu na neravnom terenu). ‘Požuri natrag, Lola. Ali vozi oprezno.’ Nazvala Grace Gildee iz auta. (Da, znam da je protuzakonito.) ‘Ovdje Lola Daly. Ići su s vama kod Paddyja pod jednim uvjetom.’ ‘A taj je?’ ‘Da mi dopustite da vas uredim.’ ‘Da me uređujete?’ ‘Ne zauvijek! Samo jednom.’ Što ona misli da sam ja? Dobrotvorna ustanova? ‘Mislite da me nasadite na visoke pete i slično?’ ‘Točno.’ ‘... i u haljinu..?’ ‘I u haljinu.’ ‘... Ali zašto..?’ Jer je bila živa šteta potencijalno tako privlačne žene poput nje. ‘Nadam se da mi nećete zamjeriti što to kažem, ali daleko ste ispod svojih potencijala.’ Ona se kratko nasmije. Živo joj se fućkalo što ne izgleda kako bi mogla. Jednostavno joj se fućkalo. Ima nas raznih, rekla bi moja mama. ‘Dobro, kad dolazite u Dublin?’ ‘Upravo vozim.’

~ 413 ~ Bocca

Daša

Grace

‘Je li to ona?’ Marnie je ugledala ženu koja je čekala na pločniku. To je ona. Zaustavila sam auto uz rub ceste. ‘Lola, ja sam, Grace. Uđi.’ Lola se smjesti na stražnjem sjedalu. Nervozno reče: ‘Rekla si da će biti najmanje tri žene.’ ‘Bit će’, rekoh. ‘Marnie, Lola, Lola, Marnie.’ ‘Zdravo.’ Lola reče tiho. ‘Zdravo.’ Marnie se okrene udesno da pogleda Lolu i ja se iznenada zabrinem. Da tako kažem. Cijeli dan mučile su me razne brige, uz bojazan da bi se Marnie mogla pojaviti potpuno nalivena. Ipak, došla je trijezna - ali, čini li mi se to ili je sada pokazivala malo previše zanimanja za Lolu? Isuse. Kakvu sam Pandorinu kutiju otvorila? Rekoh: ‘Morat ćemo samo načas skrenuti da odemo po Dee.’ ‘Tukao je i Dee?’ Lola je zvučala užasnuto. ‘Ne, ne, ona samo ide s nama kako bi nas uvela u stan. Ali neće biti s nama.’ Dee i ja smo imale iscrpnu raspravu o tome koja bi bila najbolja taktika i ona se - nevoljko - složila da će biti bolje ako ona ostane vani. Stvari su se mogle zakomplicirati, i ako ona bude s nama, to bi moglo pogoršati situaciju. ‘Grace.’ Čula sam Lolin slabi glasić iza leđa. ‘Bit će najmanje tri žene, je li? Jer ne želim da budemo samo Marnie i ja. Previše se bojim.’ ‘Lola, moraš mi vjerovati.’ Nastojala sam zvučati umirujuće, čak i pomalo zabavno. Nisam smjela dopustiti da je izda hrabrost u ovom trenutku! Dovezla sam se do ureda Dee Rossini i poslala joj poruku da joj kažem da je čekamo. Nekoliko trenutaka kasnije pojavila se i sjela na zadnje sjedište pokraj Lole. Nije bila ni nalik samoj sebi, živahnoj pozitivnoj Dee. Bila je očajna kad sam joj još onda, dok smo sjedile u automobilu ispred stana Christopera Hollanda, ispričala sve što znam o Paddyju. Bila je toliko zgrožena da je jedva dolazila do daha. ‘O, moj bože’, uzdisala je ljuljajući se naprijed i nazad, kao da plače, samo bez suza. ‘O, moj bože, Znala sam da je Paddy... mislim znala sam da nije lojalan nikome osim samom sebi i znala sam da je bolesno ambiciozan... ali mislila sam da to mogu podnijeti, jer je tako popularan kod birača.’ Disala je isprekidano. ‘To je cijena koju moraš platiti. Ali... mislim, Grace, ja sam bila zlostavljana žena. A nisam imala pojma o Paddyju.’ Sagnula je opet glavu i sipljivo disala kroz ruke. ‘Moj zamjenik je zlostavljač žena. Mene i svega što ja zastupam. Kako sam, zaboga, završila s jednim od takvih?’

~ 414 ~ Bocca

Daša

Pogledala me, lice joj je bilo crveno, oči su joj bile izbuljene. ‘Nemam ja vremena za popularnu psihologiju’, rekla je bijesno, ‘nimalo vremena.’ ‘Ni ja.’ ‘Ali kažu da uvijek ponavljaš istu shemu. Ponavljam li ja shemu? Privlače li me nasilni muškarci? Prepoznajem li nešto u njima?’ ‘Bože, Dee, otkud bih ja znala...’ Utonula je u šutnju. Konačno kaže: ‘Što ću raditi? Postoji izreka da tragedija nije izbor između dobra i zla nego između dva dobra.’ Da, znala sam za to. Mama je redovito ponavljala. Obično kad bi pokušavala odlučiti što će za večeru. ‘Ali’, nastavljala je Dee, ‘ovo je izbor između dva zla.’ ‘Kako to?’ Ako ne učinim ništa, Angus Sprott će objaviti priču, moja će karijera biti završena - i tada neću biti u stanju nikome pomoći. Ali ako Paddyja predam medijima, ja ću potonuti zajedno s njim - i tada isto tako neću biti u stanju pomoći nikome. Ali ako ga otpustim bez da javnosti objasnim razloge, birači će izgubiti povjerenje i neće za nas glasati na parlamentarnim izborima - ni tada neću biti u stanju nikome pomoći. Ili ako ga i uvjerim da me prestane sabotirati i mi nastavimo surađivati, to će značiti da svjesno dijelim vlast sa zlostavljačem žena.’ ‘To su zapravo četiri zla’, naglasila sam. ‘Pa, tako je. To pokazuje kakva je to tragedija.’ Naslonila je glavu na naslon i zatvorila oči. Skoro sam mogla čuti kako joj mozak kuca, dok je procjenjivala različite mogućnosti i vagala jedan nasuprot drugom sve te neprobavljive scenarije. ‘Politika je prljav posao’, mrmljala je. ‘Samo sam htjela pomoći ljudima. Ali čak i kad misliš da si nepotkupljiv, čak i kad misliš da su ti motivi potpuno čisti, završiš... uprljan.’ Otvorila je oči i uspravila se u sjedalu, kao da je dobila infuziju nove energije. ‘Ja nisam osoba koja sjedi skrštenih ruku, Grace.’ Počeo me obuzimati nemir. Iz ovoga ću ja izvući deblji kraj, znala sam to. ‘Što je u svemu ovome najmanje loš izbor?’ Pogledala me. Ja sam pogledala nju. U očima joj se pojavi nova odlučnost. Počela me plašiti. ‘Najmanje loš izbor je da ostavim po strani svoje osobne zazore i raščistim tu stvar s Paddyjem.’ ‘A to znači....?’ ‘Ako on prekine ovo klevetanje, žene neće izaći u javnost sa svojim pričama o njemu.’ ‘Ali trebate uvjeriti te žene da budu uz vas.’ Pogledala me, iznenađena. ‘Ne ja. Vi ćete ih uvjeriti.’ Sranje. O, sranje, sranje... ‘Vi ih poznajete, Grace! Vaša sestra. Ona stilistica.’ ‘Pokušat ću. Ali ne mogu obećati, Dee.’ ‘Ali dat ćete sve od sebe? Kunete se?’ O, jebi ga. ‘... Da.’ Čim je iz mene izvukla svečani zavjet, opet je utonula u tupost. ‘Bože, kako sam deprimirana.’ ~ 415 ~ Bocca

Daša

Nije bila jedina. Začudo, tri od nas četiri znale su šifru za ulaz u Paddyjevu zgradu: Dee jer je radila s njim, Lola jer je hodala s njim i ja jer sam intervjuirala Aliciju. Kad smo stigle, parkirala sam tri kuće dalje od Paddyjeve, na drugoj strani ulice. Paddy i Alicia bili su na nekakvom skupu. Dee, koja je znala njihov dnevni raspored, predvidjela je da će doći kući oko 22.45. Sad je bilo 22.38. ‘Mislim da smo preblizu njegova stana’, nervozno je rekla Lola. ‘Može nas vidjeti.’ Odvezla sam se tri metra dalje. ‘Je li ovo dobro?’ ‘Ne’, reče Marnie. ‘Sad mi ne vidimo ništa.’ Suzdržala sam uzdah i vratila se na staro mjesto. ‘Evo nekoga!’, usklikne Marnie. Automobil stane pred Paddyjevom zgradom i s vozačeva sjedišta pojavi se silueta muškarca. ‘Je li to on?’ Lolin glas je drhtao. ‘Je li to Paddy?’ ‘Ne’, reče Dee. ‘To je Sidney Brolly, ostavlja sutrašnje novine.’ Promatrali smo kako silueta baca svežanj novina pored ulaznih vrata i nestaje natrag u automobilu, okreće uz škripu kočnica i odlazi odakle je i došla. Sve smo gledale u hrpu novina. ‘Je li sigurno ostaviti ih tek tako vani?’, pitala je Lola. ‘Ima pravo’, reče Marnie. ‘Bilo tko može proći i ukrasti ih.’ ‘Biste li vi ukrali novine Paddyja de Courcyja?’, upita Dee. ‘Ne.’ ‘Pa, eto... Isuse! Evo ih!’ Bilo je 22.47. Instinktivno, sve smo se spustile u sjedalu kao u nekom policijskom filmu iz sedamdesetih i promatrale kako se Paddyjev Saab, kojeg je vozio Španjolac John, polako zaustavlja. Slušale smo, oznojene od napetosti (barem sam ja bila u znoju, možda ne mogu to reći za ostale) kako se otvaraju vrata automobila pa zatvaraju uz tresak i čuje se pozdrav za laku noć upućen Španjolcu Johnu, koji se odvezao u našem pravcu i onda prošao pored nas bez ikakvog zanimanja. Skrivene, gledale smo kako Paddy i Alicia nestaju u zgradi. ‘Čekat ćemo deset minuta’, rekoh. ‘Onda ulazimo.’ ‘Deset je preočigledno’, rekla je Marnie. ‘Bolje devet.’ ‘Ili jedanaest’, predložila je Dee. Lola nije rekla ništa. Bojala sam se da bi mogla povraćati. Stalno je gutala knedlu i duboko disala. Svaki put kad bih je pogledala obuzela bi me krivnja što joj to činim. ‘Zašto to čini?’, iznenada upita Lola. ‘Zašto je tako okrutan?’

~ 416 ~ Bocca

Daša

‘Majka mu je umrla kad je imao petnaest godina. Možda mora kazniti sve žene zbog majčinog napuštanja’, rekla je Marnie Loli. ‘Ja sam prošla kroz puno terapija’, dodala je. ‘Mnogim je ljudima majka umrla kad su imali toliko godina’, upala je Dee. ‘Pa se ne pretvore u bolesno dominantne zlostavljače žena.’ ‘Moja je majka umrla kad mi je bilo petnaest’, rekla je Lola. ‘I nikad nisam nikoga istukla.’ Jadničak, izgledala je kao da ne bi mogla istući ni jaje. ‘A njegov je otac bio emotivno potisnut’, objasnila je Marnie. ‘Možda je to naslijedio. Kao što sam rekla...’ ‘Puno terapije?’, upita Dee. ‘Da.’ Kad je demokratski usuglašenih jedanaest minuta prošlo, rekla sam: ‘Krećemo.’ Izašle smo iz automobila i prešle ulicu. Dee je gurnula lice u portafonsku kameru i pritisnula Paddyjevo zvono. ‘Paddy, ja sam, Dee. U prolazu sam pa sam mislila da se na brzinu dogovorimo za sutra.’ (Neki je zakon trebao sutra biti na raspravi u Parlamentu.) ‘Naravno, uđi.’ Vrata zgrade se otvore i nas četiri se uvučemo. Dee nam poželi sreću, a Lola, Marnie i ja popnemo se stepenicama do Paddyjeva stana. Pred Paddyjevim vratima rasporedile smo se u formaciju, ja u sredini i naprijed, Marnie malo iza mene s moje lijeve strane, a Lola malo iza mene s moje desne strane. ‘Kao Charlijevi anđeli’, prošapta Lola. Ili Charlijeve lude, što bi bilo bliže istini. Nisam osjećala strah. Osjećala sam gore od straha. Potpuno sam izgubila vjeru u naš pothvat: nas tri - Lola, Marnie i ja - ne bismo uplašile ni šugavo pseto. ‘Paddy nas možda neće pustiti unutra kad vidi tko smo’, rekla sam, iako sam sumnjala da je to vjerojatno. Kad su se vrata otvorila, na njima je stajao Paddy. Bio je jedan trenutak, samo trenutak kad su mu oči postale nekako neobične: prešle su preko nas, prepoznajući sve tri odjednom i njegove su zjenice napravile nešto, suzite se ili raširile, ovisno o tome što se događa kad ljudske oči prepoznaju opasnost, a onda je pustio u opticaj svoj paradni osmijeh. ‘Grace Gildee’, reče. ‘Glavom i bradom.’ Uzeo je moju ruku i nagnuo se da je poljubi, vukući me u toplinu svog doma. ‘A dovela si i Marnie. Marnie, toliko je godina prošlo. Previše.’ Poljubac u obraz Marnie, poljubac u obraz Loli i on nas sav ljubazan pozove da uđemo. Izgledao je, zapravo, stvarno oduševljen. Bilo bi bolje da nam je pokušao zalupiti vrata i da smo morale navaliti i probiti se unutra: barem bismo imale malo adrenalina da nas drži. ‘Uđite i sjednite’, rekao je. ‘Dajte da pozovem Aliciju prije nego što skine šminku. Naljutila bi se da vas ne vidi.’ ~ 417 ~ Bocca

Daša

Nestao je u hodniku i nas tri smo čekale u dnevnoj sobi, Marnie u naslonjaču, a Lola i ja na rubu kauča. ‘Pokušava nas izbaciti iz kolosijeka ljubaznošću’, podsjetila sam ih. ‘Sjetite se što vam je učinio. Ne gubite to iz vida.’ Lolina su se koljena tresla. Primila sam je za ruku. ‘Odlično se držiš.’ ‘Oprosti’, prošaputala je. ‘Trebala sam obući traperice. Nisam znala da će me biti tako strah...’ ‘I zapamtite: pustite mene da govorim.’ Ja sam vježbala govor s Dee. Vježbala i vježbala. Ona je bila ja, a ja Paddy, onda je ona bila Paddy, a ja ja, ali bojala sam se da bi Lola mogla toliko izgubiti kontrolu i pokvariti pažljivo planiranu situaciju tako što će se baciti Paddyju pod noge i moliti ga da je uzme natrag. ‘Alicia će odmah doći’, Paddy se ponovno pojavio. ‘Mogu li vam ponuditi piće?’ ‘Ništa, hvala, Paddy’, rekoh, nastojeći da mi glas zvuči dublji nego što je. ‘Kasno je, ne želimo ti oduzimati dragocjeno vrijeme. Pretpostavljam da se pitaš što nas tri ovdje radimo.’ ‘Uvijek mi je zadovoljstvo imati tri lijepe žene u svom domu’, rekao je ležerno. Polako i promišljeno i s lakom naznakom prijetnje rekla sam: ‘Paddy, priča koju si proturio u Press o tome kako Dee udomljava ilegalne useljenike, hoćemo da odustaneš.’ U nekom idealnom svijetu, on bi rekao: ‘Zašto bih odustao?’ Na što bih ja rekla: Ako ti odustaneš od svoje priče mi ćemo odustati od svojih.’ Ali on se nasmijao i rekao: ‘Nemam pojma o čemu govoriš.’ ‘Pusti to, Paddy’, rekla sam, pokušavajući se ponovno vratiti na zamišljeni scenarij. ‘I mi ćemo odustati od onoga što mi imamo ispričati.’ Trebao je pitati što mi to imamo za ispričati, ali je samo ispružio jednu nogu, namjestio se u naslonjaču i nasmiješio ispod svojih trepavica. Lijeno je pogledom prešao po mom tijelu, zastajući na bradavicama i spuštajući se prema međunožju. Tišina je potrajala. Jednim kutom svog oka mogla sam vidjeti kako Lolina koljena udaraju jedno o drugo novom energijom. Vrata se otvore, Alicia uđe u utihnulu sobu i njezin se umilni ljubazni osmijeh zamrzne. S tjeskobom u glasu zapita: ‘Što se ovdje događa?’ ‘Upravo sam objašnjavala Paddyju da ako odustane od svoje priče koja optužuje Dee Rossini da udomljuje ilegalce, ni mi nećemo reći što znamo o Paddyju.’ ‘Što vi to znate?’, pitala je Alicia. Hvala bogu da je tu bio netko tko zna što treba pitati. ‘Paddy zlostavlja žene. Tuče ih, udara i gasi cigarete na njima. Ali ne trebam ti to ja govoriti, Alicia.’ Ona problijedi - mislila je da je ona jedina - i ja sam znala da će ovo upaliti. ‘Koje žene?’, upita brzo Alicija. Pokažem na Lolu i Marnie.

~ 418 ~ Bocca

Daša

Paddy se smijuljio. ‘Tko će povjerovati modnoj blentavici s ljubičastom kosom?’ Zapanjena, Lola zadrži dah. ‘Zašto si tako okrutan?’ Glas joj je drhtao. ‘Lola, nisi valjda ozbiljno... Ja sam političar...’ Gotovo ljubazno, rekao je: ‘Bilo nam je zabavno, zar ne?’ ‘Zabavno? Ja sam ljudsko biće, Paddy, nisam igračka.’ ‘Pa zašto se ponašaš kao igračka?’ Izgubila sam Lolu. Pogodak pravo u metu, pad u plamenu. Paddy skrene svoju pozornost prema Marnie. ‘Marnie Gildee? Još luda nakon svih ovih godina?’ ‘... Ja...’ ‘Udario si Marnie’, rekla sam. On uzdahne. ‘Svatko bi udario Marnie.’ ‘Ne...’ ‘Izluđivala me je. Plač, svađe, upadanje u moju kuću u svako doba dana i noći...’ ‘Ti si je takvom učinio, i ti si to isto radio...’ ‘Onda je spavala s mojim najboljim prijateljem: bio mi je kao brat.’ ‘Bez velike štete po vaš odnos. Vidim da za tebe obavlja prljave poslove s Globeom.’ Govorila sam to istodobno dok je Marnie vikala na Paddyja: ‘Ali ti si prvi spavao s Leechy. Ti si to prvi učinio.’ Paddy zaokrene očima i onda se okrene prema meni, kao da smo nas dvoje jedine dvije odgovorne odrasle osobe u prostoriji. ‘Bilo je davno, jako davno, Grace. Bili smo djeca, zbunjena djeca. To nije dovoljno. Je li to najbolje što imaš? Ovaj par?’ ‘Ne samo ovaj par’, rekla sam. Bilo je vrijeme za moje tajno oružje. Svi su - čak i Paddy, moram reći, što je bilo dobro - izgledali začuđeno. Skočila sam na noge i zgrabila Alicijine ruke. Otvorila sam ih s dlanovima prema gore, potpuno sigurna da će jedan od njih imati mali okrugli ožiljak. Ali na njima nije bilo ničega. Oba su dlana bila bez ičega. Povukla sam rukave. Nema modrica. Jebi ga. Jebi ga. Jebi ga. Brzo sam se odmaknula od Alicije, pokušavajući se praviti da joj se uopće nisam ni približavala te da je ovo gledanje u njezine dlanove bio samo spontani, ali ubrzo prekinuti pokušaj predskazivanja budućnost. U središtu prizora, sve su oči bile uprte u mene, srce mi je lupalo o rebra toliko da su me rebra, moja prava rebra, boljela. Bila sam sigurna za Aliciju. Sada je moj najjači adut otpao - nisam imala ništa i pred očima mi se zamaglilo od straha. Bilo je kao da sam se našla usred noćne more u kojoj se nalazim u trgovini, a onda iznenada pogledam dolje i otkrijem da sam gola. Okrenula sam se oko sebe, tražeći spas. Jedini tajni adut koji sam izostavila načinio bi isto toliko štete koliko i koristi, kad bih ga otkrila. Ono što bi slijedilo bilo bi katastrofalno; ne mogu to učiniti. Tko je meni Dee uopće? Koliko god da joj se divim, ne vrijedi mi toliko da bih uništila svoj život zbog nje. ~ 419 ~ Bocca

Daša

Svi su me još gledali s očekivanjem, kao da je ovo neki krimić. Zahvaćena novim valom panike, mislila sam hoću li uhvatiti Lolu i Marnie za ruku i izgurati ih kroz vrata i niz stepenice i preko ceste u auto. One bi bile ljutite i zbunjene, naravno. Ali odvest ću ih na pizzu. Tijekom godina primijetila sam da pizze smiruju ljutnju kod većine ljudi. Vino, također. Dobro djeluju zajedno. Onda ću im sve objasniti. Dobro, ne baš sve. Ali dio svega. Bez da išta odam. I ako se opet počnu žaliti i pojedu pizzu, naručit ću im tiramisu. I još vina. I možda kavu s čokoladnim likerom. Ali prava stvar se mora učiniti. Pa čak i da ne mora, ponos mi ne dopušta odustati. Uzdahnula sam - na taj zvuk svi su ponovno naćulili uši s novom napetošću - i prepustila se onome što se moralo dogoditi, što god to bilo. ‘Ima još nešto’, rekla sam, riječi su mi ležale na jeziku kao kamenje. ‘Treća žena, koja je spremna ispričati svoju priču.’ ‘Tko?’, upita Marnie. ‘Da tko?’, upita Lola. Jadne Lola i Marnie, očekivale su neku stvarnu magiju iz šešira, neku ženu koja će ušetati kroz vrata i mazno izjaviti: ‘Sigurno nisi zaboravio na vrijeme kad si me prebijao na mrtvo, Paddy!’ ‘Da, tko?’, pitala je Alicia. Paddy nije govorio ništa. Promatrao je, na usnama mu je bio jedva primjetan osmijeh. ‘Ja’, rekla sam. ‘Ti?’ ‘Zašto bi udario tebe?’, pitala je Marnie. ‘Jer...’ Izlaza nije bilo. Morala sam reći. ‘Nisam htjela spavati s njim.’ Moje su riječi pale na zapanjenu tišinu. Paddy je zatvorio oči i nasmijao se sam sa sobom. ‘Je li Paddy htio spavati s tobom?’, pitala je Marnie polako, kao da sluša samu sebe kako govori. Paddy otvori oči i lascivno reče. ‘O, da.’ Marnie poblijedi kao smrt, ‘Jesi li uvijek htio nju?’, prošaptala je. ‘Čak i kad si izlazio sa mnom?’ ‘O, da.’ Paddy se lijeno protegne. ‘Uvijek. Dok sam ševio tebe mislio sam na nju’ ‘Ne, nije! Ne slušaj ga, samo nas pokušava okrenuti jednu protiv druge.’ Zaboga, prošlo je skoro petnaest godina otkada je bila s Paddyjem. Kad će se prestati ponašati kad da je to bilo jučer? ‘Paddy i ja smo radili na njegovoj biografiji i on mi se počeo upucavati, jer to svima radi. I kad nisam pristala, udario mi je šamar, opekao ruku cigaretom i rekao Španjolcu Johnu da mi zapali auto.’ ‘Radila si na Paddyjevoj biografiji?’, Marnie upita slabim glasom. ‘Daj, Grace’, reče Paddy. ‘Nisi mi se baš strašno odupirala.’ ‘Kada se to dogodilo?’, upita Marnie dubokim glasom. ‘Prošlog ljeta. Do rujna.’ ‘Rujna’, Lola se oglasi. ‘Ali zaručio se s Alicijom u kolovozu.’ ~ 420 ~ Bocca

Daša

Marnie se okrene prema Aliciji. ‘Što o tome misliš, Leechy?’ ‘Ništa’, reče Alicia, ‘jer ništa od toga nije istina. I ne zovi me Leechy, to sam uvijek mrzila.’ ‘Ali upravo je rekao da je želio spavati s Grace...’, uzviknula je Lola, u isto vrijeme kad je Marnie rekla Aliciji: ‘Pa ja te nisam nazvala Leechy. Netko tko je to bio? Neko malo dijete nije moglo izgovoriti Alicia...’ ‘Moja sestra.’ Onda se nemoj folirati da smo ti mi promijenili ime. Svi su te zvali Leechy. Otkad te poznajemo.’ ‘Sada sam Alicia.’ ‘Zapravo’, rekla je Marnie s netipičnom drskošću, ‘Leech6 ti bolje pristaje, jer si bila prava pijavica, uvijek plazila oko Paddyja.’ Bile smo u opasnosti da izgubimo iz vida zašto smo uopće tu došle... ‘Marnie’, rekoh. ‘Molim te.’ ‘Vi mi nikada niste bili prijatelji’, rekla je Leechy. ‘Uvijek ste me izostavljali. Uvijek ste bile ti i Grace i ja negdje na rubu...’ Znate, to stvarno nije istina, ali prije nego što sam na to odgovorila, Paddy je ustao. ‘Ja idem u krevet.’ ‘Čekaj, Paddy.’ Presrela sam ga na vratima. ‘Nismo još završili.’ Pokušala sam još jednom pronaći svoj lako prijeteći glas. ‘Kao što sam rekla, ti se ostavi Dee i mi ćemo ostaviti tebe na miru.’ Nasmijao se mekano i zatresao glavom. Ne radi odbijanja nego zbog jadne zbrke u koju se cijela stvar pretvorila. Sasvim sam ga razumjela. Uprskale smo. Spektakularno. Smetene, izašle smo iz stana i sišle niz stepenice krupnim koracima, ne govoreći jedna s drugom, da prenesemo Dee loše vijesti. Marnie nije htjela ući u auto. Lice joj je bilo zatvoreno i stegnuto od poniženja. Dee i Lola, primijetivši razdor između Marnie i mene, udaljile su se spominjući taksi i nas dvije smo ostale same. ‘Molim te, uđi u auto, Marnie’, rekla sam. ‘To je bio tako važan odnos za mene’, govorila je. ‘Možeš li zamisliti kako se osjećam sada kad znam da je htio biti s tobom?’ ‘Nije želio biti sa mnom dok je bio s tobom. Volio je tebe.’ Polako sam vozila pored nje. ‘Molim te, Marnie, uđi. Ne možeš tako šetati uokolo.’ ‘Ne želim ostati u tvojoj kući.’ ‘Onda ću te odvesti do mame. Molim te, Marnie, opasno je.’ Konačno je ušla i sjedila uspravno, u tišini. Nakon deset minuta upitala je hladno. ‘Zna li Damien o tebi i Paddyju?’ ‘Nisam spavala s njim’, rekla sam. ‘Damien nema što znati.’ ‘Ali nešto se događalo?’ ‘Da, nešto se događalo.’

6

Leech - pijavica

~ 421 ~ Bocca

Daša

‘Ti si željela spavati s njim? Mislila si o tome? Nešto si osjećala?’ Nisam rekla ništa i ona je dobila odgovor. ‘Kladim se da Damien ne zna ništa o tome’, rekla je. ‘Molim te, nemoj mu reći.’ Glas mi se gušio. Nije odgovorila i tada sam znala da bi mogla. Nisam mogla vjerovati da je ovakva situacija moguća. Marnie i ja; moja odanost uvijek je bila rezervirana za nju i njezina za mene, prije nego za ikoga - bilo koga - drugog. Ali sve je otišlo kvragu. Marnie je bila povrijeđena i, s njenim pićem i svim ostalim, sad je bila izvan kontrole. A Paddy de Courcy je bio u središtu svega i rasturao je i uništavao sve čega se dotakne. Kad smo došli do ulice Yeoman, Marnie izađe iz automobila i otrči uz stepenice bez pozdrava. ‘Gdje je Marnie?’, upitao je Damien, napet i nestrpljiv, čekao me je budan. ‘Kako je bilo kod De Courcyja?’ ‘O, bože, Damien...’ Nisam znala gdje da počnem, jer nisam znala gdje bih mogla završiti. Nisam mu mogla reći sve, pa sam se bojala reći mu bilo što. Privila sam se uz njega i obavila mu ruke oko vrata. Strah da ga izgubim bio je tako golem da sam se fizički prilijepila uz njega. Povukao me k sebi, čvrsto zagrlio i naslonio glavu na moju. ‘Čvršće’, rekla sam. Njegove se ruke poslušno stegnu jače oko mojih leđa. ‘Je li bila katastrofa?’, upitao je govoreći u moju kosu. Kimnula sam prema njegovu ramenu. ‘Katastrofa. Ali ne znam hoće li povezati curenje informacije s tobom. Mislim da će to biti u redu.’ Iskreno sam mislila da će biti. ‘Možemo li ići na spavanje?’, pitala sam. ‘Hajdemo.’ Pomogao mi je uza stepenice kao da sam netko tko se oporavlja od upale pluća. U spavaćoj sobi skinula sam odjeću, ostavljajući je po podu i uvukla se među plahte. Onda je došao i Damien i ja sam se sklupčala uz njega, uz njegovo čvrsto toplo tijelo kao da bi ono moglo biti posljednja šansa koju imam u životu. Zatvorila sam oči i sasvim se umirila, želeći da ovaj trenutak traje zauvijek. Onda se Damien okrene i povuče dovoljno daleko da pogleda moje lice. ‘Hoćeš li mi onda reći što se dogodilo?’ ‘Bih li mogla...? Da ostavimo to za sutra? Tako sam...’ Izgledao je razočarano, povrijeđeno, nekako... ‘Oprosti.’ Reterirala sam. Nisam mu mogla ne reći. Ne nakon svega što je sam učinio da nam pomogne. ‘Što mi je? Naravno da ću ti reći.’ Ali nisam mu mogla reći sve i to me tako nepodnošljivo rastužilo. Onda nepodnošljivo uplašilo. ‘Ne, pusti’, kaže. ‘Umorna si. Spavaj. Pričat ćeš mi sutra.’ ‘Čudno je to što se zapravo nema što ispričati. Potpuno je omalovažio Marnie i Lolu, one su se raspale, a on očigledno nije ni taknuo Aliciju na taj način. To je bio fijasko. Ne možeš ga zastrašiti.’ ‘De Courcy.’ Damien ugasi svjetlo i uzdahne u mraku. ‘S njim se ne treba petljati.’ ‘Da.’ To sam znala. ~ 422 ~ Bocca

Daša

Kada prizovem tu sliku u glavi - a to ne činim često - tu je zvučna pozadina: bogati zvuk gudača koji raste, penje se do vrhunca koji eksplodira u punoći svoje raskošne ljepote dok se ja okrećem i prvi put ugledam Paddyja. Bilo mi je skoro sedamnaest godina i upravitelj Mick me upoznavao s barmenom one večeri kad sam počela raditi u Boatmanu. ‘Ovo je Jonzer’, rekao je Mick. ‘Jonzer, pozdravi Grace.’ Jonzer je buljio kao da sam prvo ljudsko biće koje vidi u životu. Ruke su mu mlitavo visjele sa strane, ali su mu šake bile skupljene i jedno zločesto oko bilo mu je malo spušteno. Nekoliko akorda bendža zazvuče mi u glavi. ‘A ovo je Whacker’, reče Mick. ‘Wacker, Grace, nova konobarica. Živi u ulici Yeoman.’ Whacker otvori usta i kao da zareže kroz zube. ‘A ono tamo’, reče Mick, ‘ono je Paddy.’ Moje disanje koje je godinama radilo u svom ritmičkom rasporedu, bez zadavanja ikakvih problema, odjednom prestane, sruši se i ja ostanem paralizirana uništavajućom kombinacijom Paddyjeve ljepote, njegove životne snage i blistavog osmijeha. Bila sam tako pod dojmom da sam mislila da bi Paddy trebao biti upravitelj Boatmana. Bilo je to suprotno prirodnom redu stvari što je on samo barmen. Bio je tako očigledno i u svakom pogledu superioran bahatom neugodnom Micku te sam u svojoj glavi odvrtjela mali razgovor u kojem sam se složila sama sa sobom da bih, da sam vlasnik Boatmana, otpustila Nicka i na njegovo mjesto postavila Paddyja. Zahvaljujući maminoj indoktrinaciji, nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled. Međutim, jedan Paddyjev pogled bio je dovoljan da me pretvori u sentimentalnu blentu, još goru od Leechy, službeno najsentimentalnije osobe koju smo Marnie i ja ikad upoznale. Željela sam ga više nego što sam ikad željela bilo što i bila sam prestravljena da ga neću imati. Normalno bi bilo da sam pričala o tome, ali pokušavala sam sama za sebe shvatiti taj kataklizmički efekt koji je on imao na mene, prije nego što kažem ikome drugome. Nisam mogla zamisliti sate analiziranja s Marnie i Leechy, dok ležimo na krevetu, smišljajući načine na koji ću se svidjeti Paddyju. Moja žudnja za njim bila je daleko instinktivnija i zrelija od svih mojih drugih zaljubljivanja i u jedno sam bila sasvim sigurna: maškara sa šljokicama nije odgovor. Drugi razlog zašto sam šutjela bio je taj što bi mi se mama, tata i Bid naročito Bid - smijali. Svi su smatrali da sam žilava i otporna kao stara čizma - i ako bih pokazala i najmanji znak slabosti, reakcija bi bila blago oduševljenje. Tijekom godina, bila sam naučila da ne trošim vrijeme na suze, jer sve što sam dobila bilo je smijuljenje i primjedbe: ‘Gle, plačeš, kao neka blesavica.’ Međutim, moja opsesija Paddyjem bila je u velikoj opasnosti da se razotkrije kad sam upitala mamu i Bid: ‘Kako postižeš da te muškarac primijeti?’ Mamim je savjet bio. ‘Budi to što jesi.’ Bid je savjetovala: ‘Nemoj nositi grudnjak.’ Da budem ono što jesam. Dakle, što sam ja? ~ 423 ~ Bocca

Daša

Ja sam bila ona nekomplicirana, jaka, pa sam odlučila igrati na svoju snagu. Bez ženskih lukavosti. Kad bi Paddy natovario pladanj s deset velikih čaša piva i pitao: ‘Trebaš pomoć, Grace?’, ja bih tvrdoglavo rekla: ‘Nimalo’, i podigla pladanj sa šanka, dok su mi ruke drhtale od napora. (Kasnije sam vidjela kako je Marnie odbijala nositi pladnjeve s više od četiri velike čaše, a barmeni su se utrkivali da joj pomognu.) Radila sam svaku smjenu kad su to od mene tražili u nadi da će se poklopiti s Paddyjevom. Gotovo sam se bojala razmišljati o tome, ali vjerovala sam da mu se sviđam. One večeri kad je prešao kockom leda po mojim leđima i kad smo se malo pohrvali, od čega sam bila zanesena i bez daha, bila sam u to gotovo sigurna. Najvažnija stvar koju sam morala saznati bila je - ima li djevojku. Ležala sam na krevetu smišljajući različite zaplete i planove. Da pitam Jonzera? Whackera? Nekoga drugog jednako groznog barmena? Zaključila sam da ću jednostavno pitati Paddyja. ‘Dakle, Paddy...’, zavitlala sam čep s boce tonika, uhvatila ga i bacila preko ramena u kantu za smeće - ‘imaš li curu?’ ‘Dobar pogodak’, reče. ‘Ne. Zašto? Nudiš se?’ ‘Samo zaželi.’ Podigla sam pladanj i prošla pored njega. ‘Pa i želim’, rekao je mojim leđima. Nasmijala sam se preko ramena. ‘Samo ti sanjaj.’ ‘Slamaš mi srce!’ Kasnije, u svojoj sobi, odmotavala sam riječi kao da su dragocjeni dragulji i slušala ih ponovno i ponovno. Pa i želim. Slamaš mi srce. Gradila sam povezanost s njim, kao neku kuću od karata, drhteći od straha svaki put kad bih stavila novu kartu, da će se cijela tvorevina srušiti u potpunom neredu. Imali smo puno toga zajedničkog: njega je zanimala politika; mene je zanimala politika. Pa, ne baš zanimala, ali znala sam puno o njoj. A išli smo jedno uz drugo i fizički - nema puno djevojaka koje su visoke 175 cm. One večeri, na moj i Marniein sedamnaesti rođendan, dodala sam još jednu kartu na kuću, predlažući da ga upoznam s najvažnijom osobom u svom životu. Moja sestra blizanka doći će kasnije. Imamo rođendan. ‘Tvoja blizanka? Postoji još jedna ti? Jedna Grace Gildee je već dovoljna nevolja!’ Poprskala sam ga vodom iz pipe po licu i on se povuče smijući se. ‘Idete li proslaviti kasnije? Jesam li pozvan?’ ‘Zašto bismo pozvali kretena poput tebe?’ ‘Daj, Grace.’ ‘Ne.’ ‘Molim te.’ ‘Koji dio ‘ne’ ne razumiješ?’ (Ta mi se fraza osobito gotovo patetično sviđala, jer sam mislila da je čisti vrhunac sofisticiranog koketiranja.) ~ 424 ~ Bocca

Daša

A onda se pojavila Marnie i jednim potezom pomela sve što sam tako pažljivo i uporno gradila, i pokupila nagradu. Postojao je trenutak kad sam mislila da imam izbora; da bih, ako počnem borbu za njega, stvarno imala šanse. Onda sam se povukla. Paddy je želio Marnie. Ali čak da i nije, Marnie je željela njega, a njoj nisam mogla ništa uskratiti. Ali, bilo je teško. Viđala sam ih na poslu i viđala sam ih kod kuće: nigdje im nisam mogla pobjeći. Morala sam biti svjedokom kad je on nju ljubio i držao za ruku i kad se hihotao s njom. Morala sam slušati njezine slikovite izvještaje o njihovu fantastičnom seksu:onda mi je povukao noge gore oko svog struka i, Grace, kunem se bogom...’ Ali navikla sam se misliti o njemu kao Marnienom. Tu i tamo imala sam neočekivane trenutke kad sam se sjetila povezanosti koju sam osjećala s njim, ali sam shvatila da mi se sigurno pričinilo. Bili su zajedno gotovo tri godine i znala sam da je Paddy prestao voljeti Marnie prije nego što je ona prestala voljeti njega. Bilo je proljeće prije našega dvadesetog rođendana, Paddy je bio na zadnjoj godini studija, trebao je početi stažirati kao odvjetnik u listopadu i bilo je očito - meni, u svakom slučaju - da je bio spreman za sljedeću fazu svog života. Pokušala sam upozoriti Marnie, ali do nje se nije moglo doprijeti. Na neki način bilo je gore nego da je prestao voljeti mene. Njena je bol bila moja. Sheridan mi je rekao da se između Paddyja i Leechy događa nešto više od njihova platonskog tješenja. Nisam mogla vjerovati - Leechy je bila kao Marniena i moja sestra. Ali Sheridan me uvjeravao da je to istina, tako uporno da sam - iako to nije imalo veze sa mnom - otišla k Leechy i molila je da se drži podalje od Paddyja. Leechy je uvijek željela udovoljiti. Ali, umjesto da pristane, rekla je iznenađujuće odlučno: ‘Ne, Grace. Ja sam nova Paddyjeva djevojka.’ Nova djevojka? Bila sam zapanjena. ‘Ali on već ima..’, zurila sam u nju i odjednom shvatila punu istinu. ‘Je l’ ti - spavaš li ti s njim?’ ‘Ne.’ Pocrvenjela je. ‘Spavaš! O, bože. Bože. O bože. Bože’, stenjala sam, obuzeta strahom. Što će Marnie reći? Što će Marnie učiniti? ‘Leechy, molim te, prestani. Moraš. Gdje ti je odanost?’ ‘U normalnim okolnostima, bila bih odana’, rekla je. ‘U normalnim okolnostima ne bih nikad preotela tuđeg dečka.’ Došlo mi je da kažem: u normalnim okolnostima ne bi imala jebenog izbora! Nisi baš Cindy Crawford. ‘Misliš li na Marnie?’, molila sam je. ‘Ona ti je prijateljica od pete godine!’ ‘Marnie i Paddy su gotovi,’ rekla je s mirnim samopouzdanjem. ‘Ja sam njegov tip. Ja sam osjećajna i postojana i volim Carpenterse. Marnie je bila samo tinejdžerska ljubav.’ ‘Leechy, umišljaš’, htjela sam joj reći kako sam nekada mislila da su njegov tip jake i glasne cure. I da sam sigurna da nju samo koristi za seks kako bi pobjegao iz Marniena života. ‘Ja ga volim, Grace’, rekla je istim samopouzdanjem i to je bilo to.

~ 425 ~ Bocca

Daša

Krivila sam Paddyja, ali sam više krivila Leechy. Da ona nije spavala s Paddyjem, Marnie ne bi toliko izgubila razum i spavala sa Sheridanom, a da nije spavala s Sheridanom, Paddy je ne bi isprebijao do besvijesti, i tim događajem zauvijek sve promijenio. Ponovno sam ga srela nakon više od četiri godine. Bilo je nešto u vezi s poslom, neki večernji skup o nečemu, u prepunoj konferencijskoj dvorani hotela. Iznenada, tamo je bio on, viši od svih. Nije više izgledao siromašan i divlji, njegovo je odijelo zračilo uspjehom i novcem, ali to je definitivno bio on. Gledala sam pola sekunde predugo, dovoljno da me primijeti. Šok se oslikao na njegovu licu. Problijedio je i izraz mu se zamrznuo. Okrenula sam mu leđa. ‘Moram ići’, rekla sam skupini s kojom sam bila. ‘Zašto...?’ Ostavila sam čašu na nekom pladnju u prolazu i izvukla se kroz masu, krećući se prema vratima. Ali dok sam došla do njih, Paddy je već bio ispred mene. ‘Grace...’ Sagnula sam glavu i skrenula u stranu, ali jednim gipkim pokretom opet te stvorio na mom putu. ‘Grace, to si ti, zar ne?’ Izmaknula sam se u drugom pravcu, ali još jednom je bio preda mnom. ‘Grace, molim te... Tako se ponašaš prema starim prijateljima?’ ‘Što?’, izderala sam se. ‘Ti nisi moj prijatelj.’ To što sam ga pogledala, bila je pogreška. Bio je slika tjeskobe. ‘Grace, molim te.’ Preklinjući, kaže: ‘Ti i ja smo uvijek bili prijatelji.’ ‘Prijatelji?’, bila sam zgađena. ‘Nakon onoga što si učinio Marnie?’ Moj glasni bijes privukao je nekoliko začuđenih pogleda. Paddy ih primijeti. ‘Možemo li razgovarati?’, upitao je mirno. ‘Hajde govori’, prekrižila sam ruke. ‘Slušam pozorno.’ ‘Ne ovdje. Negdje gdje ćemo... imati privatnosti. Gdje ti mogu objasniti?’ Objašnjenja nije moglo biti. Ali radoznalost je uvijek bila moja propast. Možda je stvarno bilo nečega što bi svemu dalo smisao. ‘Tamo je jedan intimniji bar’, rekao je. ‘Hoćeš li odvojiti svojih deset minuta za mene?’ Prikazao je to tako lakim - da sam morala prijeći bilo kakvu razdaljinu u njegovu društvu, ne bih to učinila. Ali što je deset minuta? U ušuškanoj udobnosti zaklonjenog bara, Paddy je stavio piće pred mene. ‘Ostalo ti je šest minuta’, rekla sam. ‘U tom slučaju, bolje da se požurim. U redu... bio sam mlad i... i... pun sebe i pun gnjeva. Majka je umrla, moj je otac bio luđak...’ ‘To nije opravdanje.’ ‘Ne pokušavam se opravdati, pokušavam objasniti.’ Objesio je glavu. ‘Nisam imao dom, jedino tako to mogu reći.’ Uslijedila je duga pauza prije nego je

~ 426 ~ Bocca

Daša

ponovno progovorio. ‘Kad sam upoznao Marnie, ona je postala moj dom. Svi vi, stvarno, ti i Bid i tvoji mama i tata.’ Još jedna pauza. ‘Ali kad sam prestao, kad se dogodilo da više ne volim Marnie, krivio sam nju. Mislio sam da sam je prestao voljeti, jer je slaba. Da je bila drugačija osoba, još bih je volio, ali nije bila i ja nisam bio i još jednom izgubio sam svoj dom...’ Bila sam iznenađena što osjećam trunčicu tuge zbog njega. Onda sam se sjetila Marniena otečenog, izudaranog lica i trunčica je nestala. ‘Progonio me sram’, rekao je. ‘Baš dobro. I zašto mi to govoriš? Trebao bi to reći Marnie.’ Oklijevao je. ‘Mislio sam o tome. Još mislim o tome. Ali, znajući ono što znam, što sam znao, o Marnie, ako joj se obratim, mislim da bi to... otvorilo stare rane. Mislim da bi to pogoršalo stvari, a ne poboljšalo.’ Neugodna je stvar bila u tome što je imao pravo. Ako joj se javi, to će Marnie unazaditi nekoliko godina. ‘Ali nikad nisam sasvim siguran, to je nešto o čemu razmišljam i pitam se...’ ‘I s tom fascinirajućom primjedbom...’, progutala sam ostatke svog pića i ustala, ‘tvojih deset minuta je isteklo.’ ‘Kako je ona?’, upitao je. ‘Marnie? Odlično’, rekla sam. ‘Puno bolje bez tebe. Ti si bio... odvratan prema njoj.’ ‘Morao sam biti. Bio je to jedini način da to okončam. Drugačije to ne bi mogla prihvatiti.’ Još jednom bio je u pravu. ‘Ona je vrlo posebna djevojka’, rekao je sjetno. ‘Hoćeš li ostati na još jednom piću da mi ispričaš kako je?’ ‘Ne.’ ‘Molim te.’ ‘Ne. Pa, dobro.’ Nisam imala što drugo raditi. Tako sam se opravdavala. Paddy je donio još pića i nastavio govoriti o Marnie, s takvom dobrotom i takvom tugom o tome kako je osjetljiva, kako joj je bilo teško biti sretna da sam se - na svoju vječnu sramotu - napola složila s njim. Zveket metalne bačve prekine tok Paddyjevih riječi. ‘Bože, ovo budi uspomene’, reče. Gledali smo kako barmen mijenja bačvu. ‘Sjećaš se kako smo to radili u Boatmanu?’ Kimnula sam, posramljena sjećanjem kako nosim teške pladnjeve po pubu u nastojanju da ga impresioniram. Kakva budala sam bila... ‘Ti si bila jedina cura koja je mogla zamijeniti bačvu’, rekao je. ‘Bila si kao neka... sjajna Amazonka. Spektakularna. Ništa te nije obeshrabrivalo.’ Bila sam u čudu. Uvijek sam mislila da je moje poslušno nošenje stvari kao kakav lučki radnik bilo ono što je Paddyja odbilo. ‘Nikad prije nisam sreo ženu kao što si ti’, rekao je zamišljeno. Nisam ga mogla pogledati. Progutala sam knedlu tako glasno da smo oboje čuli i moja grlena kost poskoči gore dolje kao klip.

~ 427 ~ Bocca

Daša

‘Ni kasnije.’ Iuse! Pokušala sam ga pogledati iz prikrajka i kad su nam se pogledi susreli, emocije su poletjele među nama. Bez obzira na svoju otpornost - a zanala sam je, jer sam samo trebala pomisliti na Marnie i njeno otečeno, izubijano lice - osjetila sam bliskost, kao da smo se on i ja istinski razumjeli. Onako, kao prije nego što je on upoznao Marnie. ‘Još jedno piće?! upitao je. ‘Ne, idem.’ ‘Sigurno? Hajde, još jedno?’ Oklijevala sam, onda popustila. ‘Dobro, još jedno.’ Kad se vratio sa šanka, stavio je pića na stol, onda se okrenuo prema meni i rekao: ‘Moram nešto reći i ako to ne kažem sada, neću nikad.’ Imala sam nejasnu ideju kamo smjera. ‘Napravio sam pogrešku’, rekao je. ‘Odabrao sam pogrešnu sestru.’ Zatvorila sam oči. Nemoj. Čak i da nije napravio takve strašne stvari kakve je učinio Marnie, spetljati se s bivšim dečkom svoje sestre ili prijateljice bio je tabu. On će uvijek biti njen. ‘Dođi sa mnom doma’, rekao je. Žudnja me tresla. Bila bih dala sve samo za jednu noć s njim. Jednu noć njegova golog tijela, jednu noć prljavog, nježnog, bolnog seksa u svakoj zamislivoj pozi, jednu noć s njim koji ulazi u mene, s licem iskrivljenim od požude za mnom, za mnom, za mnom... ‘Ne’, rekla sam. ‘Ne?’ ‘Ne.’ Slika Marnie u bolnici nije htjela nestati. Uzela sam svoju torbu i ustala. ‘Predomislit ćeš se’, reče. ‘Uvjerit ću te.’ ‘Mene ne’, rekoh, pitajući se što će to učiniti da me uvjeri. Ali nije se dogodilo ništa. Nije se javio ponovno, ni riječi od njega sljedećih jedanaest godina. Puno vremena za mene da razmislim o svom odbijanju. Onda, prošlog ljeta, nazove me Annette Babcock, urednica u Palladianu, izdavačkoj kući specijaliziranoj za autobiografije slavnih. Napisala sam u zadnje vrijeme nekoliko knjiga pod njihovim imenom. (Životna priča sportašice i muke i nevolje žene koja je nekad bila miss Irske i koja je imala dvadeset osam plastičnih operacija ne bi li održala svoju karijeru modela.) To je posao koji novinari često rade sa strane, što s ljudima iz sporta ili modelima - ili s političarima - koji su zapravo granično nepismeni. Posao je intenzivan i emotivno angažira, jer morate nečiji isprazni život i nezanimljive anegdote pretvoriti u čitljivu prozu, ali honorari su sasvim dobri. ‘Možeš li doći?’, rekla je Annette. ‘Imam posao za tebe.’ Kad sam sjela ispred nje, rekla je: ‘Radimo knjigu Paddyja de Courcyja.’ Isuse, pomislila sam, Paddy de Courcy... ‘Mislimo da ćeš ti biti pravi autor za taj posao. A to znači da ćeš provoditi puno vremena s Paddyjem sljedećih nekoliko mjeseci, ali to baš i nije neka muka, zar ne? Zar ne?’, ponovila je, kad nisam odgovorila. ~ 428 ~ Bocca

Daša

‘Što? Oprosti. Samo sam razmišljala...’ Nakašljala sam se. Imala sam puno pitanja. Prvo i osnovno, zašto ja? ‘Nemoj da ti to udari u glavu’, rekla je Annette oštro. Jasno da joj se sviđao. ‘Nije on baš tražio tebe. Imamo skupinu pisaca koje koristimo. Dali smo mu nekoliko imena. Rekao je da je čitao Ljudsku utrku'. (Priča o sportašici.) ‘Rekao je da mu se sviđa tvoj rad.’ Je li...? Stvar je bila u tome da sam na neki način zaboravila Paddyja de Courcyja. Mislim, ne potpuno. Bilo bi teško to postići, jer je bio stalno na vijestima ili je njegova zgodna njuška gledala s društvenih stranica novina. Nekad kad bih ga vidjela, osjetila bih u želucu mali grč, ali većinom nisam osjećala ništa. ‘Dakle?’ Pitala je Annette. ‘Pristaješ?’ ‘Ne znam...’ ‘Što?’ Bila sam zbunjena. Nije li ovo bilo rizično za Paddyja? Znala sam o njemu stvari koje vjerojatno nijedan novinar nije znao. Ali možda je upravo zato mene izabrao - jer se neće morati ispovijedati o tome kako je Marnie poslao u bolnicu i mene šokirao do srži. Možda je znao da će to morati spomenuti u knjizi, ali je mislio da me može navesti da napravim uljepšanu i ‘opranu’ verziju? Ili sam ja možda o svemu tome previše razmišljala. Možda je Marnie bila tako davno u njegovoj dalekoj prošlosti da je potpuno zaboravio što je učinio? Možda mu se stvarno sviđao moj rad na Ljudskoj utrci? Možda je ovo ipak samo posao? ‘Plaća se dobro’, Annette je rekla nervozno. Dobacila mi je iznos i, iskreno rečeno, bila je pravu. ‘Mogu pokušati isposlovati još nekoliko tisuća.’ ‘Da, ali...’ Bila sam potpuno zbunjena. Zašto bih pomogla Paddyju? Od pomisli da radim s njim, da mu dopustim da se okoristi mojom vještinom pisanja osjetila sam se izdajnički i nelagodno. Onda je moj borbeni duh nadvladao možda bih mogla izboriti neku pravdu za Marnie petnaest godina poslije. Razmišljala sam o tome malo dulje i uvjerenje da bi se iz svega moglo izroditi nešto dobro bilo je sve snažnije. ‘U redu’, rekla sam Annette. ‘Napravit ću to.’ ‘Pokaži malo više oduševljenja, molim te! rekla je. ‘Osobno, ja bih se istopila pri pomisli na svo to vrijeme s Paddyjem.’ Zatvorila sam oči. Isuse, mora li baš? ‘Slušaj me sad, Grace. Zbog rizika da neki drugi političar isposluje zabranu objavljivanja, ovo je strogo povjerljiv projekt. Ni riječi nikome.’ ‘Šutim kao riba.’ Čim sam došla kući, ispričala sam Damienu. ‘Njegovu autobiografiju?’ Damien je bio duboko skeptičan. ‘Zašto? Pa on nije napravio ništa osim što je ševio modele. On nije vođa stranke. Nije čak bio ni ministar.’

~ 429 ~ Bocca

Daša

‘Svijet autobiografija slavnih se promijenio’, slegla sam ramenima. ‘Ne moraš ništa napraviti, trebaš samo dobro izgledati.’ Damien me gledao, lice mu je bilo mirno, oči turobne. ‘Zašto si to prihvatila, Grace? Nakon onoga što je učinio Marnie?’ ‘Upravo zbog toga. Mislila sam, mogu li... ne znam... dobiti nešto za Marnie. Čak ispriku...’ ‘To je bilo davno’, Damien reče tiho. ‘Marnie je sada udana, ima dvoje djece. Možda ne želi da se išta od toga objavljuje. Možda ne želi imati ništa s njim.’ ‘A opet, možda i želi.’ ‘Možda bi trebala razgovarati s njom prije nego što nastaviš.’ ‘Već sam prihvatila.’ Slegnuo je ramenima. ‘Možeš se predomisliti. Nisi ništa potpisala?’ ‘Ne. Znam. Ali jednostavno osjećam da to moram napraviti... To je za mene i Marnie bila tako velika stvar kad se dogodilo’, rekla sam. ‘Znam da to ne možeš razumjeti, ali ovo mi izgleda kao prilika, ne znam, za... O ne znam, Damien!’ Uzdahnula sam teško. ‘Da popravim nešto loše što se dogodilo.’ Moje su riječi pale u tišinu. Kako ću ga natjerati da shvati? Kuka je bila zabijena u mojem tkivu. Bez obzira na sumnje i strah od nelojalnosti, morala sam ovo napraviti. ‘Nemoj izgledati tako žalosno’, molila sam. Damien se tužno nasmije - on je znao sve o mojoj tinejdžerskoj zanesenosti Paddyjem. ‘U redu’, rekla sam. ‘U redu, u redu. Ako stvarno ne želiš da to napravim, samo reci i neću.’ ‘Grace...’ Onda sam se osjećala posramljenom. Damien nikad ne bi takvo nešto tražio, on nije bio takav čovjek. Odmahujući glavom, on se udalji. ‘Lova je dobra’, vikala sam za njim. ‘Super.’ Njegov je glas dopirao do mene. ‘Kupit ćemo puno stvari.’ Naš prvi sastanak, radi razgovora o strukturi knjige, bio je u Paddyjevu uredu. Bila sam zaboravila kako je to biti mu toliko blizu da mu osjećaš dah. Njegova veličina. Te oči. Ta prisutnost... karizma, kako god to hoćete nazvati. Takva savršena snažna fizička prisutnost. Toliko puno prisutnosti, koncentrirane u samo jednom ljudskom biću - baš kao stvarno jaka kava ili tamna čokolada - da je to bilo gotovo nepodnošljivo. Rukovali smo se i lako me poljubio u obraz. ‘Tako mi je drago što ćemo surađivati.’ ‘Bože, baš si političar’, požalila sam se. ‘Gdje ja sjedim?’ ‘Gdje god hoćeš. Na kauču, ako želiš?’ ‘Tvom kauču za audicije?’ ‘Mom kauču.’ Sjela sam na stolac s tvrdim naslonom, mrmljajući sebi u bradu da je to vjerojatno najsigurnije. Paddy je sjeo za svoj stol, a ja sam otvorila svoj žuti blok. Izazovno sam rekla: ‘Odmah da se dogovorimo. Hoćemo li u knjigu staviti epizodu kad si moju sestru poslao u bolnicu?’

~ 430 ~ Bocca

Daša

‘Grace se nikad ne mijenja’, rekao je Paddy, ali bez gorčine.'Uvijek se bori za neku stvar. Ali mislim da je najbolje ako tu mladenačku epizodu prekrijemo velom zaborava.’ Tako. ‘Zbog toga si tražio mene?’ Baš kao što sam i sumnjala. ‘Ako misliš da ću te zaštititi, možeš sve zaboraviti.’ Ustala sam da odem. ‘Ne zaštititi mene - sjedi, Grace, hoćeš li? Zaštititi Marnie. Misliš da bi ona željela da to bude objavljeno u knjizi?’ To je i Damien rekao... ‘Bi li?’, upitao je opet. Nisam znala. Nisam je pitala. Polako, ponovo sam sjela. Ali ako s ovim ne činim nešto za Marnie, zašto sam ovdje? ‘Lova je dobra’, reče Paddy kao da mi je čitao misli. Lova je bila stvarno dobra. Malo prije toga bila sam uzela novi auto i rate su bile velike. Ponovno sam uzela olovku i, na svoje iznenađenje, radili smo tri sata i dobro napredovali. To je samo posao, shvatila sam, i sve će biti u redu. Na našem drugom sastanku, pet dana kasnije, opet smo odradili dobar komad posla. Prošli smo njegovo djetinjstvo i došli do smrti njegove majke - kad iznenada Paddy prestane govoriti i sagne glavu. Kad ju je opet podigao, oči su mu bile sve u suzama. U normalnim okolnostima, pomislila bih: muškarac koji plače, kako smiješno. Ali, možda zbog toga što sam ga poznavala tako dugo, iz vremena nakon smrti njegove mame, kako je bio izgubljen i divlji, osjetim neočekivanu tugu zbog njega. Dodala sam mu salvetu iz Burger Kinga koju sam imala u torbi i on grubo obriše oči. U sekundi je opet bio onaj stari. ‘Pa, ovo je baš neugodno.’ Smijao se. Pogledao je salvetu. ‘Zaustavite tisak. Grace Gildee je učinila dobru gestu.’ ‘Ja jesam dobra.’ Branila sam se. ‘Prema onima koji to zaslužuju.’ ‘Znam da jesi. Znaš, Grace...’, počastio me svojim plavim pogledom, ‘... u Palladian sam otišao zbog tebe.’ Što? Nagla promjena teme. ‘Uvijek sam pratio što radiš, uvijek sam znao za koje novine radiš, uvijek sam čitao što pišeš.’ ‘Zašto mi to govoriš?’ ‘Jer sve ove godine nisam prestao misliti na tebe.’ Nesvjesno uzbuđenje prođe kroz mene, od nožnih prstiju do korijena kose. ‘Mislio sam o tebi svaki pojedini dan. Ti si jedina žena koja mi je ikad bila ravna.’ Nisam to željela, ali osjećala sam se počašćenom. Bila sam uzbuđena. Trebala je samo takva sitnica pa da se vratim tamo gdje sam bila nekad davno. Grace tinejdžerica se reaktivirala, i ostala sam zanesena, rastresena i napola slijepa od požude za Paddyjem. Ali te noći nisam mogla spavati. Nije bilo načina da sakrijem istinu: moja želja za Paddyjem bila je nešto loše, loše; opasno i prljavo. ~ 431 ~ Bocca

Daša

Bilo je to tako davno, možda se promijenio. A Damien? Ono što smo imali Damien i ja bilo je nešto rijetko i dobro. Instinktivno sam znala što moram učiniti: prekinuti svaku vezu s ovim poslom. Ali kad sam se sastala s Paddyjem kako bih mu rekla da nađe drugog pisca, on kao da je to već očekivao. Prije nego što sam otvorila usta zatvorio je vrata ureda i rekao: ‘Nemoj, Grace. Nemoj me napustiti.’ ‘Ali...’ ‘Molim te. Ti si jedina kojoj imam povjerenja reći istinu. Trebam te.’ Nisam se mogla oduprijeti - natjerao me osjećati se previše važnom za njega da bih otišla. Toga dana i na našem sljedećem sastanku, dva dana kasnije, bili smo uvedeni u takvo stanje seksualne napetosti da nisam mogla jasno misliti. Naš se početni napredak usporio i gotovo zaustavio, ali nije me bilo briga. Bila za zarobljena u samoj sebi, u procesu neprestanih pregovora. Htjela sam samo jednu noć. Jednu noć koju sam trebala dobiti prije jedanaest godina. Ili prije osamnaest godina. To neće značiti da ne volim Damiena. Doma, Damien me promatrao i nije govorio ništa i ja sam uspjela sebe uvjeriti da ništa ne primjećuje. Dok jedne večeri poslije posla, kad je među poštom bio novi new age katalog, a mi birali što bismo od toga najviše mrzili. ‘Plemensko sviranje na udaraljkama bilo bi užasno’, rekla sam smijući se. ‘Zamisli s kakvim bi tipovima bio.’ ‘Za mene’, rekao je, ‘naj naj najgore bilo bi... da vidimo.... Evo! Oslobodite svoje zapletene emocije kroz pjesmu. Traje cijeli vikend. Isuse!’ ‘Sad znam što ću ti kupiti za rođendan.’ ‘Grace, samo nešto ću ti reći.’ Uznemirena iznenadnom promjenom tona, pogledala sam ga. ‘Što ti je?’ ‘Ako bi netko od nas varao - bože, mrzim tu riječ’, rekao je, ‘mogli bismo to preživjeti, ali to više ne bi bilo isto. Nestalo bi povjerenje. Nevinost.’ ‘Ja...’ Normalna reakcija na ovo bila bi pitati zašto mi sad tako nešto govori. Ali nisam mogla krenuti tim putem. Nije me optuživao ni za što, a to je bilo jedino važno i, zapravo, nisam ništa ni učinila. ‘Da, Damien, znam to.’ ‘Dobro, dobro... jer mrzim misliti...’ Izgledalo je da će reći nešto drugo i ja sam željela da ne kaže. ‘Jer te volim, znaš?’ Moj uobičajeni odgovor, kad mi kaže da me voli, bio je da zapitam sprema li se nešto. Ali ovaj put samo sam rekla: ‘Znam da me voliš.’ A onda me preplavi iznenadni val ljubavi i zahvalnosti i ja rekoh: ‘I ja tebe volim.’ ‘Pažljivo’, reče on. ‘Pretvorit ćemo se u sapunicu.’ Oboje smo se počeli smijati, pomalo nervozno. Sljedećeg dana imala sam još jedan sastanak s Paddyjem. Sunce je sijalo, a on me čekao vani, gledajući kako vješto uklizavam u označeno parkirno mjesto. Ušla sam iz prve, jedan glatki sigurni zaokret i moj je auto aterirao točno u sredinu na jednakoj udaljenosti od četiri bijele crte. Savršeno parkiranje moga savršenog auta po ovako savršenom danu. ~ 432 ~ Bocca

Daša

‘Vrlo dobro’, rekao je Paddy, čak ni pokušavajući sakriti svoje divljenje. ‘To je zasluga auta’, smijala sam se. ‘Voliš svoj auto?’, pitao je. ‘Volim svoj auto.’ U njegovu uredu sjela sam za stol kako bismo počeli raditi i Paddy upita: ‘Kako je s tobom i Damienom?’ ‘Kako bi bilo s nama?’ Zauzela sam obrambeni stav. ‘Još zaljubljeni?’ ‘Da.’ ‘Ne razmišljaš prekinuti s njim?’ ‘Zašto bih to učinila?’ ‘Da bi mogla biti moja djevojka. Bili bismo fenomenalni zajedno. Gledaj.’ Napisao je broj na komadu papira. ‘Ovo je moj privatni broj. Moj privatni privatni broj. Samo moj osobni trener ga ima. Razmisli o onome što sam ti rekao.’ Slegnuo je ramenima. ‘Ako se odlučiš, nazovi me u bilo koje doba. Danju ili noću.’ Nisam bila u stanju govoriti. Ta drskost! Ali opet, bila sam besramno polaskana. Osim ako nije samo igrao neku igru...? ‘Potpuno sam ozbiljan’, rekao je. ‘Znam da mi ne vjeruješ, ali ja ću i dalje ovo ponavljati dok mi ne povjeruješ - ti si jedina žena koja mi je ravna.’ Gotovo sam povraćala. Od žudnje i srama, i srama i žudnje. Tri dana kasnije, izašla je vijest da se Paddy ženi i - priznajem to - osjećala sam se kao pogođena puškom za uspavljivanje. Nije mi ništa dugovao, ništa nije obećao, ali ponašao se kao da... Šok koji me izbacio iz ležišta bio je praćen otkrićem da će nevjesta biti Leechy. To je moj ego, govorila sam sebi. To je bio to. Povrijeđena, jer sam mislila da sam za njega nešto posebno. Nazvao me. ‘Je li istina?’, pitala sam. ‘Grace...’ ‘Je li istina?’ ‘Da, ali...’ Prekinula sam. Zvao je opet. Isključila sam telefon. Onda sam saznala za Lolu. Dok sam radila intervju s velikom poslovnom šeficom Marcijom Fitzgibbon za rubriku ‘Moja omiljena uvreda’ žalila se da se njezina stilistica drogira, da zabrlja ono što radi sa svim strana i da uporno tvrdi da je Paddy de Courcy njezin dečko. ‘Da samo vidite tu ženu’, rekla mi je Marcia. ‘Mislim, kosa joj je ljubičasta!’ Nije bilo teško naći Lolu. Nije htjela potvrditi je li se viđala s Paddyjem i paradoksalno - to je bio dokaz da jest. Osjećajući se sve gluplje i gluplje, nazvala sam Palladian i rekla im da napuštam ovaj posao. Oni su šizili, ali nisu mi mogli ništa, jer nismo potpisali ugovor.

~ 433 ~ Bocca

Daša

Sljedeća dva ili tri tjedna Paddy me i dalje zvao, a ja nisam odgovarala - dok jednog dana, iz nekog meni nerazumljivog hira, to nisam učinila. ‘Samo me slušaj’, rekao je, i kako nisam imala pojma kakvim će se govorom izvući iz svega ovoga, moja je radoznalost - kao i uvijek - odradila posao. ‘Moj ured?’, predložio je. ‘U redu.’ ‘Poslat ću Španjolca Johna.’ ‘Doći ću pješice.’ Paddyjeva pomoćnica uvela me u praznu sobu. Nije čak bio tamo da me dočeka; nisam trebala doći. Zapalila sam cigaretu, plamen upaljača je drhtao, i odlučila sam brojiti do šesnaest (zašto šesnaest? Nemam pojma.) Ako se ne pojavi do tada, idem. Jedan, dva... On uđe. Čvrsto zatvori vrata ureda za sobom i njegova prisutnost ispuni sobu. ‘Čestitam.’ Stajala sam. ‘Na tvom skorom vjenčanju.’ ‘Gledaj, znam.’ Izgledao je ponizan. ‘Ali to ne mora ništa promijeniti, Grace. Ja je čak ni ne volim’, rekao je. Koliko god sam prezirala Leechy, pitala sam se kako netko može biti tako bešćutan. ‘Ja sam političar, Grace. Trebam odgovarajuću ženu. Žao mi je što ti nisam to osobno rekao. Dogodilo se, tražio sam neko prstenje, draguljar je proširio priču i stvar se pročula prije nego sam i sam znao. Možemo nastaviti kao i ranije.’ Primaknuo mi se bliže, dovoljno blizu da uzme cigaretu iz moje ruke i stavio je u pepeljaru. Mekanim glasom rekao je: ‘Bolje nego prije. Kad ćeš me izbaviti iz mojeg jada? Toliko te želim da ću umrijeti. Spavaj sa mnom, Grace, spavaj sa mnom.’ Stavio je ruke na moje bokove i, lako savijajući koljena, pritisnuo svoju erekciju na moju pubičnu kost i promrmljao mi u uho: ‘Evo kako se osjećam u tvojoj blizini. Uvijek, cijelo vrijeme.’ Prošaptao je. ‘Pomisli da smo zajedno u krevetu, Grace.’ Kao da sam mislila i o čemu drugom ovih dana. Bilo je to kao da sam hipnotizirana i odjednom mi je bilo jasno da ću spavati s Paddyjem. Trenutak o kojem sam fantazirala godinama bio je tu. Ali zašto sada? Sada kad se trebao oženiti nekom drugom? To je, ma koliko čudno, bio razlog. Šokantna vijest razotkrila mi je koliko ga želim. Približili smo se jedno drugom. Toplina Paddyjeva daha bila je na mojim usnama. Sad će me poljubiti... Ali Damien... Moje se tijelo otvaralo na pogled namjere u Paddvjevim očima. Gotovo u nesvijesti od njegove blizine, zatvorila sam oči i onda je njegov jezik bio u mojim ustima i moj u njegovim i mi smo se ljubili... Što s Damienom...? Paddvjeva je ruka bila na mojim grudima, njegovi su prsti tražili bradavicu, njegovo čvrsto i toplo tijelo bilo je uz moje... Damien... Koljena su mi klecala od želje - onda se u mojoj glavi pojavi slika Marnie, njezino ljubičasto otečeno lice. Otvorila sam oči i izmaknula se. ‘Ne, Paddy, neću.’ Došlo je niotkuda. Udarac otvorenom rukom preko mog lica. Prsten je udario u moje oko. Sila udarca zanjihala me i bacila na pod. Osjetila sam vlažnost ispod lijevog oka i u jednom ponižavajućem trenutku pomislila sam ~ 434 ~ Bocca

Daša

da plačem. Bilo je zapravo olakšanje proći rukom preko obraza i otkriti da je to krv. ‘Vjerojatno nećeš trebati šivanje’, rekao je, gotovo kao ispriku. ‘Kako znaš?’, rekla sam tvrdo. ‘Često to radiš?’ Htjela sam biti sarkastična, ali iz načina na koji me je promatrao, kao da razmatra koliki mu problem predstavljam, shvatila sam ustvari, da, on to čini često. Marnie je možda bila prva, ali nakon nje bilo ih je još. Zurila sam, a onda skrenula pogled, jer sam mislila kako je sigurnije ne gledati u njega. ‘Ako ikad ikome kažeš’, rekao je, ‘ubit ću te. U redu? U redu?’, rekao je, ovaj put glasnije. Brisala sam krv s lica, iznenađena koliko je ima i kako je crvena. ‘U redu.’ Kleknuo je pored mene; mislila sam da će mi pomoći ustati i spremila sam se da ga odgurnem. Jednom rukom uzeo je cigaretu iz pepeljare, a drugom uhvatio moj zglob. Oči su nam se susrele i nakon trenutka paralizirajuće nevjerice, znala sam što namjerava učiniti. ‘Ne!’ Žestoko sam pokušavala pobjeći preko poda. ‘Da.’ On me prikovao za pod, koljenom mi pritisnuo nadlanicu, prinoseći crveni vršak u središte dlana moje ruke. Bilo je brzo i strašno, neusporedivo gore nego što sam mogla zamisliti. Ali strašnije od fizičke boli bilo je to što me je označio za vječnost. Jedva se sjećam kako sam izašla iz njegova ureda. Vukla sam se olovnih nogu kroz gomilu u Ulici Kildare i, potpuno nesvjesno, uputila se prema miru parka Stephen's Green, gdje sam, nesposobna za išta drugo, sjela na klupu. Sve se usporilo. Misli u glavi su se vukle. U šoku sam, shvatim. U šoku sam. Moje je lice još krvarilo. Ne mlazom, kao u početku, ali postojanim tokom koji mi je trošio maramice. Stavila bih jednu od njih na obraz, malo kasnije bih je pogledala i kad je bila crvena i raspadnuta, uzela bih novu. Kako čudno da sam imala paket maramica u torbi, mislila sam, osjećajući se odsutno. Ja nisam osoba koja nosi maramice u torbi, one su se tamo našle, kao... kao... male spasiteljice. Ruka mi je pulsirala od boli, šokirajuće, prijeteće boli tako jake da sam mislila kako bih mogla povraćati. A onda je mi je u žarišta ušao bijes, crven i vreo i gust, dobivajući na snazi i žitkosti. Jebeni Paddy de Courcy. Bila sam... zgađena, doslovno zgađena onim što mi je učinio. Bilo je to nepodnošljivo ponižavajuće. Iskoristio je svoju nadmoćnu snagu nada mnom, a ja nisam mogla učiniti ništa. Jednostavno sam morala pokleknuti. Ali sad će najebati. Čim budem u stanju, pozvat ću taksi i reći da me vozi do najbliže policijske postaje - bila je jedna u ulici Pearse - i dat ću ga uhititi zbog napada. Zažalit će dan kad se zajebavao sa mnom, obećala sam sebi, s gorkom odlučnošću. Zažalit će što je ikad pomislio da može vladati nada mnom. Nisam ja glupača koja je toliko luda za njim da neće ništa govoriti.

~ 435 ~ Bocca

Daša

Nisam te nikad zaboravio. Uvijek sam znao gdje radiš. Uvijek sam čitao tvoje članke. Sve to što je rekao kad smo počeli raditi na knjizi, čime me je smekšao do obezglavljenosti čak i kad sam se pitala ne govori li mi samo ono što želim čuti, sada mi je izgledalo istinito. Ali umjesto da sam bila polaskana, mislila sam kako je to zapravo zlokobno. Možda nije mario za mene kad smo bili mladi, ali sada sam bila sigurna da mu je tada, prije jedanaest godina, kada nisam htjela otići s njim doma, ostao trn. Paddy de Courcy vjerojatno nije bio često odbijen. Od tada sam ja za njega bila nekakav nedovršeni posao. Ne prioritetan - toliko važna nisam bila - ali kao nešto u pozadini, kao uvreda koju treba osvetiti, ako se ukaže zgodna prilika... Onda sam ostala na zadnjoj maramici. Nisam više mogla ostati na klupi. Bilo je vrijeme da ustanem i pođem prema ulici Pearse. Stala sam na noge i možda zato što sam se konačno pokrenula, moj je mozak počeo jasnije misliti i iznenada shvatim da ne ga mogu prijaviti policiji. Sve prijetnje koje sam u sebi izgovorila bile su tek prazno razmetanje u mojoj glavi, jer sam točno znala kako će teći razgovor s dežurnim policajcem. Zašto vas je gospodin De Courcy napao? Jer je bio bijesan na mene. A zašto je bio bijesan na vas? Jer nisam htjela spavati s njim. A jeste li gospodinu De Courcyju dali razloga misliti da biste mogli spavati s njim? Vjerojatno. Da. Nisam to mogla učiniti. Ne zato što bi Paddy bio u pravu - daleko od toga već zato što bi Damien saznao što se događalo. Izgubila bih ga. A onda, znala sam, bila bih izgubljena. Ovo sam morala progutati. Morala sam se s tim pomiriti. Morala sam šutjeti. Opet sam sjela, osjećajući se kao da ću se raspuknuti od bespomoćnosti i frustracije i skrhanosti. Ovako, znači, izgleda implozija, mislila sam. Osjećaj kao da ću eksplodirati, ali nema oduška. Stavila sam lijevu ruku - ona koja nije bila opečena - na usta i vrisnula u šaku. Vrištala sam dok mi suze nisu pošle na oči i glava se počela bistriti te sam shvatila što moram napraviti. Moram se vratiti na posao. Bez velikih gesta. Bez pozivanja taksija. Bez vožnje do najbliže policijske postaje. Bez izjava da želim prijaviti zločin. Morala sam izvesti predstavu, ponašati se normalno i vratiti se na posao. Ali kako ću objasniti svoje lice? Ruku? Što ću reći ljudima? Što ću reći Damienu? Pokušavala sam složiti neku priču. Netko je naletio na mene? Netko je trčao i zaletio se u mene i oborio me? Ali onda bih pala na leđa, ne? I udarila potiljkom? Ne na lice?

~ 436 ~ Bocca

Daša

U redu, a da je, na primjer, netko naletio na mene s leđa? Da. To je bolje. Onda bih pala na lice. Ali kako će to objasniti opekotinu na ruci? Tražila sam i tražila po glavi neko objašnjenje i konačno smislila. Hoće li valjati, na primjer, ovo? Spotaknula sam se o izbijeni kamen na pločniku, pala i udarila lice, ispustila pritom cigaretu i pritisnula je rukom? Priča je bila neuvjerljiva, ali morat će poslužiti. Isprobala sam je na majčinskoj prodavačici u ljekarni u Ulici Dawson. ‘Ovi su pločnici stvarno užas’, rekla je. ‘Stvarno ste se gadno spotaknuti. Ova rana na licu možda se mora zašiti. Trebate otići do ambulante.’ Ne. Nije bilo tako strašno. Neću dozvoliti da postane tako strašno. ‘Možete li mi samo staviti flaster?’, pitala sam. ‘Malo antiseptika i flaster? Tek da zaustavi krvarenje.’ ‘Kako želite. Kažem to samo zato što ne bih željela da ostane ožiljak na tako lijepoj djevojci kao što ste vi.’ Plakala bih zbog njezine dobrote, da sam takva osoba. Oprala mi je obraz antiseptikom. ‘Vrlo ste hrabri’, rekla je. ‘Mislila sam da će jako peći.’ Peklo je, ali nisam to htjela pokazati jer - da, znala sam da je to glupo osjećala sam se da bi Paddy tako dobio i drugu rundu. ‘Jagodična kost’, rekla je žena. ‘Tu je dobro pukla. Boljet će vas dan ili dva. Bit ćete plavi tjedan dana. Tek da znate. Otkažite svako slikanje!’ Kad sam se vratila na posao, TC, Jacinta i ostali nisu pokazali neku sućut samo su smatrali da je to smiješno - ali su veselo prihvatili priču o izbijenom kamenu na pločniku. Tako da je do trenutka kad sam vidjela Damiena navečer kod kuće moja priča već tekla glatko, uvježbano i očito uvjerljivo, jer je on bio sama zabrinutost. Skuhao je večeru, izašao i donio DVD, otvorio bocu vina i poslije nekoliko čaša uhvatila me neočekivana ushićenost. Damien i ja bili smo dobro. Damien i ja bili smo spašeni. Bila sam tako glupa. Bila sam se zarazila ‘de-courcytisom’, upustila se u budalasti, nevjerojatni rizik, ali sad je sve bilo iza mene, to je prošlo, i Damien i ja bili smo na sigurnom. Nisam mislila o tome što mi je Paddy učinio. Nisam sebi čak dopustila biti ljuta. Jednostavno ću biti zahvalna što još imam Damiena. Budilica je zazvonila i ja se probudim uz trzaj i uletim ravno u užas prethodne večeri - spektakularni neuspjeh konfrontacije s Paddyjem, Marnien hladni bijes, Damienova pitanja... Cijelo moje tijelo, čak i tabani, bilo je kao prebijeno. Adrenalin od nekoliko zadnjih dana uzeo je svoj danak. Ispružila sam umornu ruku. Damienova strana kreveta bila je prazna. Nije bila čak ni topla. Očito je ponovno namjestio sat i otišao odavno. Bilo je to kao neki znak.

~ 437 ~ Bocca

Daša

U hladnom svjetlu dana, znala sam, potpuno, strašno i izvjesno, da će Damien saznati o Paddyju i meni. Znala sam to već sinoć, ali je danas to izgledalo gore i istinitije. Marnie je tako ljuta, vjerojatno će reći Damienu. Isuse, možda mu je već rekla? Možda ga je zvala na posao? Možda, već sada, on zna? Srce mi je gotovo stalo u grudima na tu pomisao. A ako mu Marnie ne kaže, reći će mu De Courcy. Opet, možda je to već učinio? Nakon onoga sinoć neizbježno će nekako uzvratiti. Pronaći će neki način da me povrijedi - da me kazni - a najlakše je uzeti mi osobu do koje mi je najviše stalo. Cijeli grozni scenarij odvijao se u mojoj glavi kao horor film - Damienova bol, tuga, gorčina zbog moje izdaje. Neće mi moći oprostiti, sigurna sam. Njemu je bilo tako teško steći povjerenje u nekoga i jednom kad se krhko povjerenje razbije ne može se popraviti. Doslovno sam bila zadihana od straha. To se ne može dogoditi. Ali nisam imala načina to zaustaviti. U jedno sam bila sigurna - nisam smjela dopustiti da Damien sazna od nekoga drugog. Morat ću mu sama reći. Možda večeras? Ali, pomisao na to... Uhvaćena sam u noćnu moru. A stvar je bila u tome da sam za cijelu tu situaciju bila kriva samo ja. Ja sam dovela do toga, nisam li? Na stranu moje navlačenje s Paddyjem, ali nisam se morala uplesti kad mi je Damien rekao da Press priprema priču o Dee, zar ne? Nisam se morala proglasiti njezinim neslužbenom istražiteljem. Nisam morala zabadati nos u tajne medijske spletke. Nisam morala kružiti oko Paddyjevih bivših djevojaka. Ali jesam. Voljela sam Dee, divila sam joj se, i svaka me nepravda pekla. Ali kad se sve uzme u obzir, što je meni Dee? Veza s Paddyjem, to je ona meni bila. Vjerojatno je to bio razlog zašto sam tražila da je intervjuiram prije nekoliko mjeseci; zašto sam bila tako zadovoljna kad je pozvala Damiena i mene na svoju tjesteninu? I definitivno, zašto sam se upetljala u ovaj politički mutež? Ali što dovraga nije u redu sa mnom? Imala sam smjelosti ljutiti se na jadnu Marnie što je ostala tako doživotno vezana uz Paddyja, ali jesam li ja išta bolja? Znala sam za što je sve sposoban i opet sam mislila da mu se mogu oduprijeti. I sada - gle, iznenađenja - život mi se pred nosom rasuo u komadiće. Dee je sinoć pokušala primijeniti ‘Umijeće ratovanja’ na naš katastrofalni pothvat. ‘Možemo učiti iz svojih pogrešaka’, rekla je. Ali ja nisam vjerovala u takve stvari. Više volim ne praviti nikakve pogreške. A ako ih i napravim, radije ih prikrijem i pravim se da se nisu dogodile. Bože, tako sam se prevarila u vezi s Leechy; bila sam sigurna da će imati ožiljak od cigarete na ruci. Budući da je ona bila osoba koja je uvjerila Christophera Hollanda da proda svoju priču o Dee, ja sam pogrešno mislila da je ona samo još jedan od Paddyjevih sluga. Da ona i Sheridan trče ~ 438 ~ Bocca

Daša

uokolo, uređujući svijet po Paddyjevu nahođenju, ništa bolji od Španjolca Johna. Ali možda Paddy s Leechy postupa kao sa sebi jednakom, možda su na tu ideju došli zajedno, kao tim. Možda Paddy vidi u njoj ženu koju ne mora zlostavljati. Možda je stvarno voli. Kasnila sam na posao gotovo cijeli sat i tražila izgovor koji ću kazati Jacinti. Dok sam hodala kroz redakciju do svog stola, ona se zbog nečega prepirala s TC-jem. Dobro. Možda se samo ušuljam i pravim se da sam bila ovdje cijelo vrijeme... ‘Ne mogu to učiniti’, govorio je TC, visokim paničnim glasom. ‘Moraš’, rekla je Jacinta, čeličnim i mirnim glasom. TC me ugleda i njegovo se lice ozari nadom. ‘Grace!’ I tako propadne moja prijevara. Čulo se kako govori iza Jacinte: ‘Hoćeš li to uraditi, Grace? Molim te, Grace.’ ‘Uraditi što?’ ‘Intervju sa Zarom Kaletsky. Ja sam izgubio hrabrost. Previše je volim.’ ‘Ja...’ Još mi je samo to trebalo! ‘TC, molio si za taj posao’, Jacinta je govorila s nekakvim zadovoljnim prezirom. ‘Pa onda idi i napravi to.’ ‘Molim te, Grace?’, TC mi baci svoj prekrasni crveni fascikl. ‘Ja ću obaviti sav tvoj posao. Radit ću prekovremeno. Spavat ću s Damienom. Učinit ću što god želiš.’ ‘Gdje si ti, kvragu, bila?’, pitala je Jacinta. Onda se okrenula prema TC-u i opet vikala. ‘Zašto bi Grace to napravila?’ Bila je u elementu, a imala je dvije osobe na koje je mogla vikati istodobno - vjerojatno isti užitak kao i četveroručna masaža. ‘Zaboga, TC’, iz njezina je tona sukljao prijezir - ‘budi muškarac’ To je bila rečenica - to nepotrebno omalovažavanje - koja me natjerala da se predomislim. Bila je takva nasilnica, a u tom trenutku bila mi je puna kapa nasilnika. ‘Koji hotel?’, upitam TC-ja. ‘Gdje je to?’ ‘U Shelbourneu.’ Oni imaju dobre kekse. Nisam ništa jela za doručak. Trebala bih neki šećer. ‘Uradit ću ti to.’ Pokupila sam crveni fascikl i krenula prema vratima. ‘Ja ovdje odlučujem tko što radi.’ Čula sam Jacintu kako viče za mnom, ali već sam bila otišla. Turobni hotelski hodnik; živčani novinari poredani uza zidove; uobičajeni neprobojni proces odabira - nasumce. Sjela sam u plastični stolac i pripremila se da izdržim. Nitko nije razgovarao. Sekunde su bile sati. Zrak je bio ispunjen očajem umjesto kisikom. Čekaonica u paklu vjerojatno pomalo sliči na ovo, mislila sam. TC je skupio cijeli tom bilješki, teških gotovo kao Rat i mir, ali sve je to bilo besmisleno i glupo da sam mogla samo ponavljati ono što se već zna o Zari

~ 439 ~ Bocca

Daša

Kaletsky. Njezin je život bio takav klišej, skoro kao parodija. Bila je model koji je postao glumica. Prije nekoliko godina preselila se u L. A. i ispala iz vidokruga, a irski je tisak bio zainteresiraniji za razgovor s pocinčanom kantom negoli s njom. A onda je dobila ulogu u Spielbergovu filmu i iznenada su svi mediji kao gladni psi pohrlili po komad Zare Kaletsky. Strahota prethodne večeri - neumjerena samosvijest, neuspjeh, Marniein bijes, Paddyjeva laka pobjeda - proželi su me pogubnom beznadežnošću, osjećajem da je život na zemlji jadna rabota, da dobrota uvijek izvuče kraći kraj, da oni koji imaju moć nikad ne ispuštaju nijedan njezin djelić, da mali čovjek nikad neće izvojevati ni najmanju pobjedu. Činilo mi se nemoralnim slaviti ženu koja zarađuje šokantno velike novčane iznose frivolnom vještinom pretvaranja da je druga osoba. ‘Grace Gildee? Spokesman?’ Ustanem. Čekala sam samo dva sata i sedamnaest minuta. To se mora računati kao rekord. ‘Trideset minuta’, mudrijašica s mapom zlovoljno zapišti dok sam pored nje ulazila u svetište. ‘Ni sekunde više.’ ‘Super’, zapištim i ja prema njoj. Pričekala sam da skupim dovoljno pljuvačke na jeziku - pravo pištanje treba puno pljuvačke - onda kao zrak koji izlazi iz probušene gume, rekla: ‘Sssasvim sssssssigurno. Ni sssssssssssekunde višššššše. Zzzzzzzahvaljujem na ssssssssuradnji.’ Bila sam zadovoljna što sam smislila toliko riječi s piskavim zvukovima. Bez pripreme. Samo iz glave. S drskim osmijehom - koji ju je, nadam se, izbacio iz takta - zatvorim vrata. A onda - nisam mogla odoljeti - ponovno ih otvorim, izbacim bradu prema njoj i uputim joj jedno brzo, zmijsko ‘Sssssss!’ i opet zatvorim vrata. Mislit će da joj se pričinilo. Zara je bila alabasterno blijeda, s kratkom svijetlom kosom i očima tako tamnima da su izgledale gotovo crne. Pridigla se i nasmiješila. Sto osamdeset centimetara visoka i tanka kao prut. Dala sam joj znak rukom da ostane sjediti. ‘Nemojte ustajati, nema potrebe’, otvorila sam svoj notes i lupnula diktafonom o stol. ‘Nisam čula vaše ime’, rekla je. ‘... oh, Grace. Ali nije važno. Nećemo se više vidjeti. I ne morate završvati svaku rečenicu mojim imenom da biste me uvjerili u svoju iskrenost. Već sam uvjerena!’ Izgledala je kao da sam je malo uznemirila. ‘Nitko iz press službe ne sjedi ovdje i ne kontrolira svaku vašu riječ?’, upitala sam. ‘... Ne. Mislila sam - mislim - onda se svi osjećaju nelagodno.’ Super. To je samo značilo da nije izvorna čudakinja obdarena hrpom perverzija s A liste slavnih. ‘U redu, Zara, da napravimo uslugu i vama i meni. Vama je sigurno dosta intervjua, a ni ja nisam baš raspoložena. To ćemo obaviti brzo. Alergija na gluten?’ ‘... Što?’ ‘Alergija na gluten? Da ili ne?’

~ 440 ~ Bocca

Daša

‘... Ne.’ ‘Stvarno? Onda ne podnosite laktozu, da?’, švrljala sam u notes. ‘Ne? Sigurno? Dobro. Joga? Spasila vam je život?’ ‘Meditacija, zapravo.’ ‘Ista stvar’, promrmljala sam. Nisam prakticirala ni jedno ni drugo, ali zašto dozvoliti da nam činjenice stoje na putu? Pregledavala sam brzinski bilješke koje je pripremio TC. ‘Srednje dijete’, rekla sam. ‘Da pogodim. Roditelje su više zanimala vaša braća, je li, počeli ste pjevati i plesati, je li, da biste pridobili njihovu pažnju? Da? Daa? Dobra djevojka. Da vidimo. Sto osamdeset centimetara u dobi od dvanaest godina, ružno pače, je li, labud, kraljica ljepote, i tako dalje, je li... Anoreksija?’ ‘... mmm.’ ‘Napad anoreksije?’, rekla sam. ‘U tinejdžerskim godinama? Da?’ Kimala sam glavom zajedno s njom. ‘Ali sad ste super, dobar apetit, uvijek se prejedete, ali imate takav metabolizam.’ Pogledom sam šarala dalje po bilješkama. ‘La la la, da vidimo, irska sapunica. Veliki uspjeh. Mmm, u Irskoj ste postigli što se moglo postići, da? Da? Daa. Dobro. Otišli u L.A., nadajući se da ćete... je li? U početku se borili, onda vam se posrećilo kad vas je Spielberg vidio u nečemu ili nečemu.’ Recite mi, zašto se ti ljudi uopće trude imati svoj život kad nisu sposobni ni za jednu originalnu radnju? Kad je sve već unaprijed napisano za njih u časopisu Hello! ‘Ne, čekajte, skoro sam propustila. Otišli ste u Južnu Afriku prvo, a onda u L. A.: zašto ste išli u Južnu Afriku? Otkad oni imaju filmsku industriju?’ ‘Željela sam promjenu okoline’, rekla je, s napetošću u glasu. ‘Super’, rekla sam nonšalantno, ‘Nemojte mi reći. Nije me briga. Što god da je u pitanju, bankrot, plastična operacija, vaša je tajna sa mnom sigurna. O čemu još možemo pričati? Muškarci? Da pogodim. Nitko poseban, samo se dobro zabavljate u ovom trenutku, ali se nadate smiriti u starosti, kad napunite trideset. Daa?’ ‘Već imam trideset i tri.’ Je li? Izgleda dobro za te godine. To bi bilo valjda od onog otrova što ga je ubrizgala u čelo, pretpostavljam. ‘Željeli biste dvoje djece, dječaka i djevojčicu. Sada živite u L. A.-u, ali Irska će uvijek biti vaš dom? Da? Daa. Odlično! Da kažemo da smo gotovi!’ Ustala sam i pružila ruku. ‘Bilo mi je drago, gospođice Kaletsky.’ Nije htjela primiti moju ruku. Uobražena diva. ‘Hajde’, htjela sam je odobrovoljiti. ‘Nema ljutnje.’ Ponovno sam ispružila ruku. Pogledala ju je, ali je nije primila, pokušavajući me posramiti tako da je spustim. ‘Neka bude po vašem’, rekoh. ‘Drago mi je...’ ‘Odakle vam taj ožiljak?’ ‘... koji ožiljak?’

~ 441 ~ Bocca

Daša

U tom sam trenutku shvatila da nije odbijala rukovati se sa mnom, već da joj je nešto privuklo pozornost. Primila je moju desnu ruku među svoje i rastvorila mi prste. ‘Ovaj znak’, reče. Obje smo pogledale u mali krug ružičaste sjajne kože u sredini moga dlana. ‘... Ja...’ Onda pogledamo jedna drugu. Nešto prostruji između nas, informacija koja je bila potpuno jasna, iako nijedna od nas nije morala izreći njegovo ime. Moji prsti zadrhtaše. ‘Ptičica.’ Jednim brzim pokretom ona raširi prste na svojoj desnoj ruci i njezin ožiljak bljesne. Nisam mogla govoriti. Potpuno sam zanijemila. ‘Da vidimo.’ Zara me istraživala. ‘Uvijek ste se smatrali pomalo buntovnicom. Da? Uređivali školske novine. Potaknuli nekoliko manjih zahtjeva. Ništa previše kontroverzno. Odlučili da nećete studirati već učiti na školi života. Da? Naporno radila na vijestima dok niste shvatili da nemate želudac za to. U izvjesnom trenutku putovi vam se ukrstili s Paddyjem de Courcyjem, mislili da ćete biti cura koja će ga promijeniti, ali završili s licem punim modrica i opekotinom na ruci zbog svoje nadobudnosti. Da?’ Otvorila sam usta. Rečenice su lebdjele i plesale u mojoj glavi, ali nijedna nije izašla van u obliku zvuka. Konačno, rekla sam: ‘Zbog njega ste napustili Irsku?’ ‘Napravila sam tu pogrešku otišavši na policiju. Bio je tako bijesan da sam mislila da će me ubiti.’ Išla je na policiju? ‘I je li bio, kao, prijavljen?’ Kako je to zadržao izvan dometa tiska? ‘Ništa od toga.’ Okrenula je očima. ‘Ona dva debela kretena pojavila su se u svojim žutim jaknama i čim su ustanovili da je to samo ‘kućno’ nasilje rekli su nam da se poljubimo i pomirimo, i odšetali ulicom na krumpiriće i hamburgere. Sve što sam mogla bilo je tražiti zabranu približavanja - za što bi trebalo dvanaest tjedana. Do tada sam ja već bila zbrisala.’ ‘Zašto Južna Afrika?’ ‘Bilo je to najdalje mjesto kojeg sam se sjetila.’ Zašto se nisam sjetila Zare? Nisam znala. Možda sam pretpostavljala da Paddy ne bi ozlijedio slavne žene, one poznate javnosti. Uzbuđenje je počelo rasti. Jedna zamisao je hvatala korijen... ‘Ne radi se samo o vama i meni’, reče Zara. ‘Znam...’ ‘Tu je i Selma Teely’ ‘Alpinistica?’ ‘Bivša. Slomio joj je ruku tako da se nikad nije oporavila do kraja.’ ‘Što? Stvarno?’ ‘Nazvala me kad sam počela izlaziti s njim i pokušala me upozoriti. Dok nisam otkrila da Selma nije samo neka luda bivša koja ga uhodi, on me natjerao da se skinem s pilule, zatrudnim, natjerao me napraviti pobačaj i istog dana me silovao.’ Zastala je, onda dodala. ‘Među svim drugim stvarima, naravno. Ali ta je bila najgora.’ ~ 442 ~ Bocca

Daša

‘Isuse’, uzdahnula sam. ‘Jeste li vi išli na policiju?’, upitala je Zara. Posramljena, zatresem glavom. ‘Kao da bi vam vjerovali.’ Zara zakoluta očima. ‘Dovoljno je teško što vas neki frajer izudara, ali ako vas udari predivni Paddy de Courcy, izbor svih kućanica, onda nemate šanse. Ne znam zašto sam se uopče trudila s tim. Tko bi ikada povjerovao meni, protiv Paddyja? Meni, bivšem modelu u bedastoj sapunici?’ ‘Ali vi sad niste bivši model u bedastoj sapunici’, rekla sam. ‘Sad ste holivudska zvijezda.’ ‘Bože, da, kad to tako kažete, pretpostavljam da jesam.’ ‘Sada ste moćni, Zara. Moćnija od njega.’ ‘Bože, da, kad to tako kažete, pretpostavljam da jesam.’

~ 443 ~ Bocca

Daša

Marnie

Ležala je na krevetu u svojoj staroj sobi, puštajući ploču Leonarda Cohena koju je slušala kad joj je bilo petnaest godina. Originalna vinilna ploča. Neki ljudi bi vjerojatno bili oduševljeni - budalasti dječaci u crnim majicama. Netko je bio na vratima - njezina je soba bila točno iznad njih, čula je sve što se događa dolje. ‘Grace!’, uzviknuo je mamin glas. ‘Kakvo divno iznenađenje. I to usred radnog dana!’ Grace. Marnie je očekivala njen pomirbeni posjet. Ustvari, počela se već pitati gdje je dosad. ‘Gdje je Marnie?’, Gracein je glas bio opor. ‘Gore u svojoj staroj sobi. Sluša onu nesretnu ploču tog Cohena. Trebala sam je slomiti preko koljena istog dana kad je otišla od kuće.’ Trenutak kasnije začulo se lagano kucanje na vratima i Gracein glas: ‘Marnie, mogu li ući?’ Marnie je razmišljala da je odbije: mogla je odbiti Grace samo ako je ne vidi. Ali provela je besanu noć prepuštena na milost i nemilost svojoj mašti: slike u njenoj glavi bile su bolne. Što se zapravo dogodilo s Grace i Paddyjem? Mora znati. ‘Otvoreno je’, rekla je. Grace uđe. Izgledala je postiđeno, ali bilo je nečega u njoj što je suzdržavala: neka energija, uzbuđenje, ‘Marnie, trebamo razgovarati. Ja - moram ti mnogo toga objasniti. I hoću. Ali nešto se dogodilo i to ne može čekati.’ ‘Ne zanima me’, rekla je Marnie. ‘Što god da se dogodilo morat će čekati. Želim znati sve o tebi i Paddyju. Sada. I...’, dodala je sa svom neugodnošću koju je mogla prikupiti, ‘nemoj mi plasirati neku cenzuriranu verziju koja će poštedjeti moje osjećaje samo da se ne bih napila.’ Grace se htjela oduprijeti - onda popusti. ‘Jesi li trijezna? Nema smisla govoriti ti ako se nećeš ničega sjećati.’ ‘Trijezna sam.’ Marnie je riječi izgovarala s ledenom suzdržanošću. Buljila je u Grace, nadajući se da će se ogorčenost koju je osjećala prikazati na njezinu licu. Grace je zurila u nju. Nekoliko dugih sekundi fiksirale su jedna drugu, a onda Grace spusti pogled. ‘Kako to da ne piješ...’, upitala je. Istina je bila da Marnie nije imala pojma zašto se nije opila. Odbijanje koje je sinoć doživjela, poniženje, samomržnja, osjećaj da je budala i da je uvijek bila budala - to su bili osjećaji koje je obično nastojala utopiti u alkoholu. U tu kombinaciju treba dodati i bijes - bijes na Grace i Paddyja - i žestoko pijanstvo bilo bi najizvjesniji ishod. Umjesto toga sjedila je u kuhinji s mamom, pila kakao i jela tortu od maka, žaleći se kako joj zrnca ulaze između zubi.

~ 444 ~ Bocca

Daša

‘Možda sam malo sazrjela sinoć’, reče Marnie s gorčinom. ‘Možda su uništeni moji mladenački ideali o ljudima...’ Ili možda zato što ne podnosim tatino vino od koprive. ‘Dakle, Grace. Ispričaj mi to o tebi i Paddyju, tvoju veliku ljubavnu priču. I znaj da ću znati kad lažeš.’ Jedan od Marnienih dubioznih ‘talenata': sposobnost prepoznavanja kad je netko mulja. ‘U redu.’ Grace sjedne, otvori usta i počne pričati priču počevši od prve večeri kad je radila u Boatmanu. Ponekad bi napravila pauzu, kad je jako pažljivo birala riječi, možda - pitala se Marnie - riječi koje će ublažiti najbrutalnije dijelove? Ali kad je završila, Marnie je instinktivno znala da ništa nije izostavljeno. Grace je bila bijela kao zid od jada. ‘Užasno me je sram, a to je blago rečeno. Od prvog dana, željela sam te zaštititi, a ustvari sam ti prouzročila toliko boli...’ ‘Prestani, Grace, prestani. Dosta za sada.’ Ovo nije bilo gotovo, ali Marnie više nije mogla podnijeti. ‘Dakle, mogu li ti reći što se dogodilo?’, upita je Grace. Marnie kimne glavom, zatvorenih očiju. ‘Postoje još dvije Paddyjeve žene, možda ih ima i više. Večeras idemo ponovno.’ ‘Paddyju?’ ‘Da. Hoćeš li s nama?’ Hoće li? Zašto bi pomogla Grace? Zašto bi se vraćala na poprište svog poniženja? Ali istina je, shvatila je Marnie, da joj je bilo drago zbog nove prilike. Zašto? Voli li biti kažnjavana? Ali sinoć je bilo previše zbrke i vike. Ovo je prilika da se to ponovi, ali na bolji način. ‘Sve smo sastavile izjave’, rekla je Grace. ‘Pod zakletvom smo u detalje izložile sve što nam je učinio. Dee nam je dala odvjetnika. Jesi li za?’ Marnie kimne. ‘Uredit ću to. Mogu li ti izložiti kako ćemo izvesti ovo večeras?’ ‘Ne.’ Htjela je da Grace ode sada. Bila je iscrpljena. Kad je Grace otišla, mama uđe u sobu i sjedne na krevet. ‘Ugasi tu naricaljku’, rekla je blago. ‘Od toga bi se Klaun Koko poželio ubiti.’ ‘U redu.’ Marnie podigne iglu i Leonard Cohen zašuti usred rečenice. ‘Tako je bolje’, rekla je mama. ‘Bi li mi rekla što se događa?’ Marnie je bila obuzeta razmjerima situacije. Bespomoćno reče: ‘Paddy de Courcy...’ ‘Što s njim?’ ‘To je... ja... Grace... Komplicirano je.’ ‘On ti je bio dečko kad si bila jako mlada. Prije puno vremena. Sada si udata i imaš dvoje djece.’ ‘Da, ali...’

~ 445 ~ Bocca

Daša

‘Ako osoba i dalje vidi samo divove, znači da još gleda na svijet očima djeteta’, reče mama. ‘Anais Nin.’ Marnie kimne. ‘Stvari se ne mijenjaju’, reče mama. ‘Mi se mijenjamo. Thoreau.’ ‘Dobro rečeno.’ ‘Ako na samom početku ne uspiješ, znači da si negdje oko prosjeka, reče mama. ‘M. H. Anderson.’ Marnie prestane gledati u mamu. Gledala je u njezino krilo. ‘Kad nam život baca limune...’ ‘Hvala, mama, to je dovoljno!’, reče Marnie. Bilo je to kao repriza prethodne večeri, osim što su ovaj put bila dva automobila. Marnie je čekala u onom sa Zarom i Selmom. Grace je bila u drugom s Dee i Lolom. Bilo je 22.50 i očekivalo se da će Paddy i Alicia uskoro stići. Selma pogleda Marnie pa Zaru i nasmije se. ‘Paddy definitivno nema svoj tip, zar ne?’ Istina. Marnie je bila fascinirana njima dvjema. Zara je imala lice transcendentne ljepote i bila je tako visoka i vitka kao normalna osoba rastegnuta na dvostruku dužinu. Selma je za razliku od nje bila suha i koščata, sa sitnim kovrčama i niskom snažnom figurom sportašice. Listovi su joj bili premišićavi za tako visoke potpetice. Marnie je mislila da izgleda kao komad pokućstva. Čak su im i osobnosti bile sasvim različite: Zara je bila usporena i sarkastična, a Selma samopouzdana i jezičava. Dok su čekale da se Paddy vrati kući, razmijenile su svoje ratne priče. Zara je bila njegova djevojka dvije i pol godine. Selma je bila s njim pet godina - zapravo tri godine živjela s njim. Zara je zatrudnjela s njim - i onda ju je silovao. Selma - kad joj je slomio ruku koja nikad nije zacijelila do kraja - bila je poznata sportašica i karijeru joj je okončao Paddy. ‘To je strašno, Selma’, govorila je Marnie. ‘Zašto niste išli na policiju?’ Riječi su joj izletjele iz usta prije nego što je o njima uopće promislila. Selma je mrko pogleda. ‘Zašto vi niste išli na policiju?’ ‘... Oprostite, ja...’ Bilo je to apsurdno pitanje, ako se uzme u obzir što je sama Marnie prošla s Paddyjem. Ali kada čujete da je netko nekoga ozlijedio, automatska reakcija je da preložite da ide na policiju. ‘Jer ste ga voljeli, je li tako?’ Selma je forsirala. ‘Niste ga htjeli uvaliti u nevolje?’ ‘Selma, oprostite, samo sam mislila...’ Bože, plašila ju je ova žena. ‘Pa i ja sam ga voljela’, rekla je Selma. ‘Ili sam barem mislila da ga volim, ali nećemo sad o tome. Očito nisam bila pri sebi. U stvari, jesam išla na policiju. Četiri puta.’ ‘Moj bože!’, rekla je Zara. ‘Iznenađuje me što ste još na životu. A kako se izvukao iz kaznenih prijava?’

~ 446 ~ Bocca

Daša

‘Pa, znate kakav je on’, reče Selma prezirno. ‘Uvijek bi me odgovorio, zaklinjao se na uspomenu svoje majke da me više nikad neće dirnuti, okrivljavao stresni posao. Uobičajeno. A ova budala je sve to pušila svaki put. Stalno sam mislila da će biti drugačije. Nada posljednja umire.’ Kratko se nasmijala i dodala: ‘A onda je i ona umrla. I kad me ostavio, pretpostavljam da sam tada mogla otići na policiju, ništa me nije sprječavalo, ali... ja nisam bila ja, da tako kažem.’ ‘Uništeno samopouzdanje?’, reče Zara suosjećajno. Marnie je napeto slušala. ‘Bila sam koma’, rekla je Selma. ‘Tek sam nakon cijele godine dana mogla jesti grašak.’ ‘Grašak?’, upita Marnie. ‘Zašto grašak?’ ‘Jer su mi se ruke tako tresle da ga nisam mogla držati na vilici.’ ‘Kako nikad nema ništa u novinama o tome?’, pitala se Marnie. ‘Dok se ne podnese prijava, nema se o čemu pisati.’ ‘Ali na primjer: Policija pozvana u stan Paddyja de Courcyja zbog remećenja reda i mira. Takve stvari?’ Zara i Selma naboraju čela i pogledaju je s nekim zabrinutim sažaljenjem. ‘Neutemeljene klevete?’ Zara podigne svoju tanku crnu obrvu. ‘Jeste li ludi?’, upadne Selma. ‘Opalio bi im takvu ćušku da bi im se glave okretale.’ ‘A ima i medije u svom džepu’, rekla je Zara. ‘Odličan odnos s urednicima i novinarima. Oni ga obožavaju.’ ‘Eh’, doda Selma. ‘Ja živim u Londonu!’ Marnie je osjećala da se mora obraniti. ‘Kako bih znala?’ Uhvati zraka. ‘O, bože. Evo njegova auta.’ Sve tri skliznu u sjedala iako su bile parkirane dovoljno daleko od stana da bi bile primijećene. Selma nije mogla odoljeti da ne prilijepi lice uz staklo kako bi vidjela. ‘Gledajte ga samo, pokvarenjak’, govorila je, dok su joj oči sjajile. Odlučile su čekati tri minute; Dee je zaključila da je sinoćnjih jedanaest minuta bilo predugo. ‘Startajte brzo i oštro’, preporučila je. ‘Idealno bi bilo prije nego ima vremena pišati. Ne dopustite da se raskomoti.’ Dok su izlazile iz automobila, dvije grupe po tri žene, i ujedinile snage, Marnie je promatrala Selmu kako kao komad namještaja korača do Grace i upita: ‘Nakon sinoćnjeg zajeba, hoće li te uopće pustiti unutra?’ ‘Hoće’, uzdahne Grace. ‘Nimalo nas se ne boji.’ Dee ih je uvela do donjeg ulaza u zgradu. ‘Courage, mes braves’, hrabrila ih je dok su se penjale stepenicama. ‘Bit ću duhom s vama.’ Grace je išla prva, za njom Lola, Selma, Zara i na samom začelju Marnie. Noge su joj klecale od uzbuđenja kad su napunile hodnik i skupile se pred Paddyjevim stanom. ‘Pokucaj’, Selma reče Grace. ‘Ali on očekuje Dee, ionako će otvoriti vrata za minutu.’ ‘Pokucaj’, Selma je nagovarala. ‘Budi proaktivna.’

~ 447 ~ Bocca

Daša

Ali bilo je prekasno. Paddy širom otvori vrata, a kad vidi skupinu koja ga je čekala, prasne u smijeh. Pravi smijeh, pomisli Marnie, a ne onaj hinjeni kojem ljudi ponekad pribjegavaju u pokušaju da nešto potkopaju. Predugo smo čekali, shvati. Pišao je. ‘Za boga miloga!’, izjavio je. ‘Što je sad?’ ‘Možemo li ući?’, upita Grace. Zakoluta očima. ‘Ne dugo. I ne želim da ovo postane navika.’ ‘Ovo će biti posljednji put’, reče Grace. Dok su ulazile kroz vrata, sipao je komplimente: ‘Lola, prelijepa kao i uvijek! Selma, izgledaš izvrsno.’ Tek kad mu je pogled došao do Zare, Marnie je primijetila trenutak nesigurnosti. ‘... Spielbergova muza! Kakva čast! I Marnie, naravno.’ U dnevnoj sobi, istoj pozornici kao sinoć, svi su sjedili osim Grace i Paddyja. Marnie je nekako završila na istom mjestu kao i sinoć, što je u njoj izazvalo strepnju da je to loš znak. Gledala je kako Grace baca veliku, debelu, bijelu omotnicu prema Paddyju koju je on ignorirao. ‘Trebam li pozvati Aliciju?’, upitao je Grace. ‘Hoćemo li ponavljati čudnu malu scenu od sinoć, kad si joj zavrtala rukave?’ Graceino lice se zapali i ona naglo zatrese glavom. ‘Nema potrebe za Alicijom.’ Još jednom, ona baci omotnicu prema njemu i ovaj put - na Marnieno olakšanje - on je primi. ‘Poklon za tebe’, reče Grace. ‘Kopije izjava koje je dalo nas pet, s pojedinostima o tome što si nam učinio. Originali su u sefu.’ Paddy sjedne, otvori omotnicu i brzo prijeđe očima preko stranica prije nego ih baci u stranu kao da su ništa. ‘Ako jedna žena iznese optužbe’, reče Grace stojeći u sredini sobe, ‘možeš je odbaciti kao luđakinju. Čak dvije. Ali tri, tu već imamo drugu priču. A kada ih je pet, to izgleda vrlo loše za tebe. Naročito kad je jedan od njih nova holivudska zvijezda.’ Paddy se smijao. ‘I samo je pitanje vremena kad ćemo naći još tvojih bivših.’ Paddyjevo lice odavalo je izraz kao da se zabavlja. ‘Grace Gildee, ti si silna. Sva ta energija.’ Onda se okrene prema Zari i reče: ‘Zara Kaletsky! Moram reći da sam počašćen što si u mom skromnom domu. Pričaj mi o Los Angelesu. Je li istina što kažu? Da tamo nitko nikad ne jede?’ ‘Nisam ovdje da razgovaram s tobom o Los Angelesu’, hladno reče Zara. ‘Jer ako ne jedu, onda si ti tamo kod kuće.’ Paddy joj namigne. ‘Ti i tvoj... hm... stari problem.’ Marnie se nejasno sjećala kako je nekad pročitala da je Zara patila od anoreksije u tinejdžerskoj dobi. Da, Paddy udara ravno u živac bez obzira na to o kome se radi. Ovo će opet biti isto kao sinoć. Potkopat će ih svaku pojedinačno i one će se raspasti. ‘I Selma.’ Počastio ju je toplinom svog osmijeha. ‘Kako idu sportske konzultacije? Oh, zaboravio sam. Za tebe je to završeno. Sigurno ti je bilo ~ 448 ~ Bocca

Daša

teško. Bez novca, težak je život... Dakle!’ Svima u sobi uputio je svoj veliki široki osmijeh. ‘Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati s vama, djevojke, ali imao sam naporan dan, pa ćete me ispričati...’ ‘Paddy, izjave’, rekla je Grace. ‘Mi mislimo ozbiljno.’ Rastegnuo je ruke visoko nad glavom pa jako i zvučno zijevnuo. ‘Ozbiljne u vezi s čime?’ ‘Dat ćemo ih tisku.’ ‘Hoćete stvarno?’ ‘Osim ako...’ ‘Osim ako, što?’ ‘Osim ako...’ Grace udahne i cijela se soba ukoči i usredotoči. Marnie primijeti da čak i Paddy, koji je htio ostaviti dojam potpune nezainteresiranosti, sluša. ‘Osim ako daš ostavku u Novoj Irskoj.’ Grace je brojala na prste. ‘Objaviš da se povlačiš iz irskoga političkog života. Prihvatiš mjesto predavača na nekom američkom koledžu na najmanje pet godina...’ Kako se popis nastavljao, Paddy je lajao od smijeha. ‘... Ispričaš se svakoj od nas ovdje. Povučeš priču o ženama iz Moldavije koju si dao Pressu. Prekineš sa svim drugim planovima da naudiš Dee.’ Grace završi. ‘To je sve?’, upita Paddy, lica razvučenog u osmijeh. ‘Da.’ Marnie prepozna jedva čujni izdajnički drhtaj u Graceinu glasu. Možda ga nitko drugi nije čuo, ali ona ju je tako dobro poznavala... ‘Pa ne tražite baš puno, zar ne?’, reče sarkastično. ‘Možeš birati’, reče Grace. ‘Ili to ili ćemo mi dati naše priče medijima i onda si u svakom slučaju propao.’ ‘Moja riječ protiv vaše’, reče on. ‘Nas je pet. Najmanje. Dakle, što si odlučio?’ Paddy se opet zavali u stolac i pod budnim pogledima svih u sobi, zatvori oči. Marnie prestane disati. Konačno, Paddy se uspravi i otvori oči. Pogledom prošeta po sobi i svakoj od njih. Napetost u Marnie je rasla; mislila je da će joj se grudi raspuknuti. Onda Paddy uzme zrak da progovori. ‘Ne’, kaže. Ne? Marnie zabode nokte u dlanove. Još jedna katastrofa, gora nego sinoć. ‘Da dam ostavku?’, zapita Paddy prezrivo. ‘Odustanem od politike? Odem iz zemlje? Predajem u inozemstvu? Jesi li ti potpuno luda? Ne dolazi u obzir.’ ‘Hoćeš li išta učiniti za nas?’ Drhtanje u Graceinu glasu sad je bilo čujno, shvati Marnie. Svi - zajedno s Paddyjem - moraju ga ćuti. Marnie poželi da Grace umukne, sve ih je ponižavala. Paddy se nasmije. ‘Ne. Neću učiniti ništa za vas.’ ‘Čak ni povući priču o Moldavkama? Povuci tu priču i mi ćemo povući naše. To bi valjda bilo fer?’

~ 449 ~ Bocca

Daša

‘Dobro, dobro!’, reče Paddy, još uvijek se cereći. ‘Ne znam samo odakle vam ideja da ja imam nekog utjecaja na irske medije. Naravno, ja sam skromni član Parlamenta. Ali mogao bih razgovarati, vidjeti bi li netko od novinara ili urednika koji su je uzeli na zub mogao odustati, kao uslugu meni.’ Doda, smijuljeći se: ‘A - bez drugih obaveza s moje strane - možete dobiti svoje isprike.’ Ako vam to nešto znači u životu, ostalo je visjeti u zraku. ‘Ali to je to’, reče. ‘To je sve što ćete dobiti.’ ‘Ostavit ćeš Dee na miru i nama se ispričati?’, Grace reče ravnim glasom. ‘To je to?’ ‘To je to. Prihvati ponudu sada, jer sutra više ne vrijedi.’ ‘Prihvati, Grace’, tražila je Selma, tihim glasom. ‘Nemoj’, rekla je Zara. ‘Sat otkucava’, rekao je Paddy. ‘Prihvati, Grace’, ponovila je Selma. ‘Nemoj!’, rekla je Zara. ‘Možemo dobiti više.’ ‘Ali rekao je da neće...’, prosvjedovala je Grace. ‘Ovo je sve što ćemo dobiti’, rekla se Selma. ‘Ne.’ Zara je očigledno bila vrlo ljutita. ‘Čekaj. Mi ovdje imamo moć.’ Marnie je gledala kako Paddy prati verbalnu razmjenu između njih tri. Njegovo se lice ozarilo: očito je uživao u ovome. ‘Vrijeme curi, djevojke’, reče on. ‘Što ti misliš, Lola?’, upita Selma. ‘Tražite više’, kaže Lola. ‘Barem ostavka.’ ‘Marnie?’, upita Selma. Marnie se iznenadi što i nju pitaju. ‘Prihvati.’ Ona je željela svoju ispriku. ‘Tri...’, reče Paddy.‘... dva...’ ‘Prihvati!’ ‘Ne!’, Zara pokuša posljednji put u nadi da će promijeniti situaciju. ‘Traži više.’ ‘... jedan!’ Uz teški uzdah Grace reče: ‘Većinom glasova.’ Okrenula se Paddyju: ‘U redu, Paddy. Prihvaćeno.’ ‘Mudra odluka, vrlo mudra odluka.’ Marnie je bila fascinirana time kako je to njemu sve bilo jako zabavno. Očito je uživao u ovome. ‘A ja ću dobiti originale vaših izjava. Pošaljite mi ih sutra i hvala na suradnji.’ ‘U redu’, reče Grace. Izgledala je potišteno. Da Marnie nije sa sigurnošću znala da Grace nikad ne plače, ne bi bila nimalo iznenađena da vidi suzu ili dvije kako se kotrljaju niz njezino lice. ‘Hajde, počni’, reče Grace Paddyju. ‘Hajde da počnem što...?’ ‘Ispričavati se.’ ‘Što? Kada?’ ‘Sada.’ ‘Misliš... sad odmah?’ ~ 450 ~ Bocca

Daša

‘A kad si ti mislio?’ ‘.. Pa...’ Paddy se nasloni na stolcu. ‘Nego kad?’, upita Grace. ‘Sve smo ovdje.’ Paddy utone dublje u stolac. Marnie je gledala fascinirana: ovo stvarno nije htio učiniti. ‘Ne mora biti sada’, kaže on. ‘Bolje da bude sada’, reče Grace. ‘Moglo bi proći puno vremena dok se opet ne okupimo. Hajde’, inzistirala je Grace. ‘Počni s Lolom.’ Paddy pogleda Lolu. Kao da je ostao bez riječi. ‘... Lola, molim...’ Nije više na sigurnom terenu, mislila je Marnie. ‘... te, oprosti...’, tjerala ga je Grace. ‘... oprosti ako sam te povrijedio.’ ‘I što si rekao da mi je kosa ljubičasta’, reče Lola tankim glasom. ‘Boja je molichino.’ ‘Molichino’, ponovi kao jeka. Sljedeća je bila Zara. ‘Zara, oprosti ako sam te povrijedio.’ Zara podrugljivo frkne i Paddy krene prema Selmi. ‘Selma, oprosti ako sam te povrijedio.’ ‘Marnie, oprosti ako sam te povrijedio.’ To je bilo previše brzo: Marnie je očekivala posebne riječi koje su pripadale samo njoj, ali on je već bio kod Grace. ‘Grace, oprosti ako sam te povrijedio.’ Posljednja isprika je pala, Paddy izdahne u očitom olakšanju - i nakon djelića sekunde prostorijom se prolomi smijeh. Sve su se one - osim Marnie grohotom smijale. Što se događa, pitala se. ‘Čemu se smijete?’, Paddy je izgledao zbunjen. ‘Tebi’, reče Zara. ‘Smijemo se tebi.’ ‘Zašto?’ Paddy se sumnjičavo namrgodi. ‘Oprosti ako sam te povrijedio!’, Selma ga je imitirala. ‘Što misliš kako je imati slomljen zglob?’ ‘Ili napuknutu slezenu?’, rekla je Zara. ‘Ili iščašeno rame?’ ‘Jesi li stvarno mislio da očekujemo da daš ostavku i odeš u Ameriku?’, zapitala je Grace smijući se. ‘Ali zašto si rekla...?’, upita Paddy. Iznenada Marnie shvati. A shvatio je i Paddy. To se moglo vidjeti iz njegova mrkog lica. ‘Najstariji trik iz pregovaračkog priručnika’, reče Grace. ‘Traži više nego što stvarno želiš. A ti si to popušio, jer si mislio da smo samo gomila glupih žena. Htjeli smo samo da se obavežeš da ćeš prestati sabotirati Dee.’ ‘Sviđa li ti se kako smo to izvele?’, pitala je Selma veselo. ‘Prihvati, Grace!’ ‘Ne, nemoj prihvatiti, Grace!’ Sve je to namješteno, shvati Marnie. Uključujući i drhtanje u Graceinu glasu. Sad se sjetila kako ju je jutros Grace pozvala da i ona sudjeluje, ali je bila suviše ljutita. ~ 451 ~ Bocca

Daša

‘Ali isprike...?’, upita Paddy nemoćno. ‘To je bilo za zafrkanciju!’ ‘Kao da tvoje isprike nešto znače!’, izjavi Zara s neskrivenim prezirom, ‘Kao da bismo ti ikad oprostile!’ ‘Znamo kako se mrziš ispričavati’, rekla je Grace. ‘Napokon, biti manijak moći znači da nikad ne moraš reći oprosti.’ Paddy ustane; šake su mu bile stisnute. ‘Buuuuuuu!’ Svih pet žena povikaše u hinjenom strahu, kao da su ga koreografirale. ‘Pažljivo, Paddy’, reče Grace. ‘Ti ne poznaješ vlastitu snagu. Mogao bi nekoga povrijediti!’ ‘Držite ga podalje od upaljenih cigareta!’, reče Lola i smijeh se opet prolomi s novom snagom. Paddy se polako spusti ponovno na stolac i počne šetati pogledom od jedne do druge žene, dok su se sve smijale njemu u lice. Ovo nije očekivao, Marnie je znala. U njezinim očima, zapravo je izgledao uplašeno. ‘Natjerale smo te da se ispričavaš kako bismo te ponizile!’ ‘I pogledaj se sada’, poviče Grace, obuzeta novim valom veselja. ‘Potpuno si shrvan!’ U visokom raspoloženju, preskakale su stepenice da bi došle do Dee. ‘Pobjeda!’ reče joj Grace. Sve su govorile u isto vrijeme - sve osim Marnie - pričajući Dee kako se sve odvijalo. ‘... a Grace se pretvarala da je uplašena...’ ‘... i onda je Selma rekla ‘Prihvati!’, a Zara je vikala ‘Nemoj!'...’ ‘...a Paddy se naslađivao misleći da se raspadamo...’ ‘... i Paddy je bio tako ponižen...’ ‘Svi kod mene na piće!’, rekla je Dee. ‘Grace, zovi tvog čovjeka, zaslužio je da nam se pridruži. Da nije bilo njega, ništa od ovoga se ne bi dogodilo.’ Grace pogleda nervozno u Marnie i reče: ‘A ne, Dee, kasno je, možda je legao.’ ‘Pa neka ustane!’, zapovijedila je Dee. ‘Večeras slavimo!’ ‘Ne, pustimo...’ Marnie je razumjela. Grace se bojala da će Marnie ispričati Damienu o Grace i Paddyju. ‘Zovi ga’, reče Marnie tiho. ‘Neću ništa reći.’ Već je donijela toliko bola, posebno za Daisy i Verity. Svijet je pun bola, ne može ga još i uvećavati. Ipak bila je ljuta na Grace. Nije joj oprostila. Možda nikad i neću. Misao je iznenadi. Zanimljivo. Unatoč Marnienom uvjeravanju, Grace izjavi da ne može dobiti Damiena. ‘Ne odgovara’, reče, zatvarajući telefon. ‘Pokušaj fiksni kod kuće’, naredi Dee. ‘Probala sam.’ ‘Probaj njegov mobitel.’ ‘Probala sam.’ ‘Probaj u uredu.’ ~ 452 ~ Bocca

Daša

‘Jesam.’ ‘Ostavi mu poruku i reci mu što se događa. Možda će doći kasnije’, rekla je Dee. ‘Ajmo! Sve, idemo.’ Marnie uđe u Selmin automobil, ali zamoli da je ostave na stajalištu taksija. ‘Zar nećeš kod Dee da proslavimo?’, Selma i Zara izgledale su iznenađene. Marnie zatrese glavom. Samo je željela pobjeći. Željela je odmah odletjeti u London, ali na noćni let već je zakasnila. ‘Ako si sigurna...’, reče Selma. ‘Sasvim sigurna.’ Marnie iskoči iz auta i uhvati taksi da je odveze doma. Težina večerašnjih događaja pritiskala ju je. Više nije bilo moguće zavaravati se, izbjegavati istinu, a to je da ona Paddyju nije ništa - nitko; tinejdžerska ljubav koju je potpuno zaboravio. Toliko je drugih žena bilo poslije nje, uključujući i njezinu vlastitu sestru. Žene koje su je zasjenile, koje su s Paddyjem bile duže, koje su živjele s njim... Marnieno lice zažari se od vreline i ona prizna da se nadala kako će se on ponašati kao da su njih dvoje imali nešto posebno, što je bilo živo cijelo ovo vrijeme; da, iako je njihova ljubav bila prežestoka da bi preživjela, oni su nosili jedno drugo u srcu, iako je svatko od njih išao svojim putem. Ali to nije bila velika strast. Jednostavna istina bila je to da je ona bila neurotična, nesigurna i slomljena i da joj se on pridružio na neko vrijeme prije nego što se predomislio i odlučio da, zapravo, ipak želi biti normalan. Osjećala se poniženom i ljutitom, ali na koga se ljutila? Na Grace? Paddyja? Samu sebe? Nije znala. Znala je samo da se vraća u London sutra ujutro i da nije sama. Alkohol je uz nju. I on je nikad neće iznevjeriti.

~ 453 ~ Bocca

Daša

Grace

Telefon je zazvonio i izbacio me iz dubokog pijanog sna i moje srce skoro eksplodira od udara njegova zvuka. Bila sam budna pola noći, slaveći s Dee, Selmom i Zarom. Dovukla sam se kući tek oko pet sati ujutro, raspoložena i promukla i probudila Damiena. ‘Gdje si bio?’, navalila sam na njega. ‘Zvala sam te i zvala da dođeš i pridružiš se zabavi.’ ‘Radio sam na članku’, reče. ‘I ustajem za dva sata.’ ‘Ali hoću ti ispričati kako smo se smijale Paddyju.’ ‘Reći ćeš mi drugi put.’ Sada, prema satu, bilo je 10.30. Bila sam sama u krevetu. Damien je sigurno otišao na posao. Javila sam se na telefon samo da prestane ta strašna luđačka zvonjava. Živci su mi bili prenapeti. Sinoćnji adrenalin i alkohol su me iscijedili i opet sam bila zapletena u sveprožimajući strah da će Damien saznati za Paddyja. Oklijevajući, rekoh ‘Halo.’ Bila je to Marnie. ‘Ja sam na dublinskom aerodromu, imam let.’ Već? ‘Ono što sam rekla sinoć ozbiljno mislim: neću reći Damienu o tebi i Paddyju.’ ‘... Hvala.’ Trebala sam biti oduševljena, ali njezin je ton bio obeshrabrujuće neprijateljski. ‘I prestani dolaziti u London svaki vikend. Ne želim te vidjeti.’ Bila sam zatečena. Morala sam dolaziti k njoj. Toliko se opasnih, možda kobnih, stvari može dogoditi dok je pijana, a nema nikoga drugog da pazi na nju. A sam bog zna kako se osjećala u cijelom ovom zapletu s De Courcyjem. Sinoć su neke djevojke očigledno procvjetale kad se Paddy smanjio u njihovim očima. Lola stilistica, osobito. Kao da je stresla svoj strah od De Courcyja i iznenada se potpuno uspravila. Ali kod Marnie nije bilo takvog raspoloženja i povezanosti sa skupinom. U trijumfalnom izvještaju za Dee, tamo na licu mjesta, ona je stajala na rubu skupine i nije došla kasnije na piće - lukavo se pretvarajući da ide, ušla u auto sa Zarom i Selmom, ali dok su došle do Deeine kuće, Marnie je već bila zbrisala. Nisam znala što Marnie misli sada o Paddyju - nisam to mogla odrediti, ali se činilo da je to opet bila jedna od dvije krajnosti. Ili je shvatila da za Paddyja nije bila ništa osim tinejdžerske ljubavi. Ili se još grčevito držala teorije o velikoj ljubavi svog života. Kako bilo, sumnjala sam da će se njen način suočavanja s bilo kojom od teorija sastojati od opijanja. ‘Drži se dalje od mene’, rekla je i poklopila.

~ 454 ~ Bocca

Daša

Trebala sam priznati Damienu. Pomisao na to bila mi je toliko zastrašujuća da sam uronila u jastuk, ali to je bilo jedino ispravno. Međutim, kukavički mali glas šaptao mi je: Što ako nema potrebe reći mu? Što ako De Courcy nema namjeru odati te? Zašto sve reći Damienu kad to nije potrebno? Dakle, možda mu ne trebam ništa reći. Ali mogu li živjeti s krivnjom? Njena opterećujuća prisutnost bila nam je kamen o vratu još od prošlog ljeta. Možda se jednostavno trebam isprsiti, zagristi metak i reći mu. Isuse...

~ 455 ~ Bocca

Daša

Lola

Subota, 24. siječnja, 10.06 Vozim u Knockavoy. Planiram sve spakirati i vratiti se u Dublin. Iznenada nestrpljiva da sve obavim. Puno stvari za razmišljanje dok vozim. Otkrila da mi je drago što sam otišla u Dublin. Nije mi bilo drago nakon prve večeri konfrontacije s Paddyjem, naravno. Kad je rekao ‘Tko će vjerovati modnoj blesavici s ljubičastom kosom?’ bila sam užasnuta. Vidjela sam stvari kakve jesu - bila sam samo lutkica s kojom je upražnjavao nastrani seks. Kao da sam bila manje od prave osobe. Teški osjećaj koji peče. Kako sam uopće dopustila da netko postupa sa mnom tako grozno? Uvijek sam mislila da je, pošto je tako volio svoju majku koja je umrla, Paddy osjetljivo biće. Ali dok sam vozila shvatila sam da jest osjetljiv. Ali također i zao. Ljudi mogu imati različite crte. Zgodno je to znati. Ali druga večer, sa Zarom i Selmom i one sprdnje s Paddyem, bila je pravo oslobađanje. Više nije izgledao tako strašan. Ili - ovo je zanimljivo - tako lijep. Njegova bujna kosa nije za pohvalu. Isto tako, pomoglo mi je što sam saznala da je ozlijedio i druge žene. Ne bih to željela ni najgorem neprijatelju (formalno je to Sybil O'Sulliven iako se ne mogu sjetiti zašto smo se posvadile), ali više nisam mislila da je to moja krivnja. On je bio prvi - i bit će zadnji - muškarac koji me je udario. Uhvatio me je u vrijeme kad sam bila ranjiva: svi najbolji prijatelji su imali nekoga; majka preminula; otac odsutan, bila sam pomalo kao i Paddy, ustvari - ali barem nisam uokolo udarala ljude. 12.29 Dolazak u Knockavoy Dvije sekunde nakon što sam parkirala auto, otvore se vrata kod Considinea. Pretrčim preko trave i u njegovu kuću. ‘Čaj?’, upita. ‘Da, da. Dakle, jesi spreman čuti cijelu priču?’ Porukom sam ga obavijestila u najgrubljim crtama, ali bez puno pojedinosti. Reče: ‘Spreman? Tako sam nestrpljiv da nisam išao u špilju danas.’ Žrtva. ‘Osluškujem ne bih li čuo tvoj auto već tri sata.’ ‘Kao usamljeni ruralni stanovnik?’ ‘Upravo kao usamljeni ruralni stanovnik!’ Ista valna dužina.

~ 456 ~ Bocca

Daša

‘Iskreno, moram te upozoriti, Considine, da se ja nisam baš proslavila. Ni u jednom trenutku nisam stupila pred Paddyja i rekla: ‘Ha! Nekoć sam bila luda za tobom, ali sad vidim kakva si grdoba s bujnom kosom.’ ‘Šteta’, reče on suosjećajno. ‘Propuštena prilika. Ali sigurno si rekla: ‘Moj je život krenuo dalje.’ Ne? Ne.’ Kimne glavom u znak razumijevanja. ‘Iako jesi krenula dalje.’ ‘Da, ali to se ne treba reći.’ ‘Kad to kažeš, onda zvuči kao da nisi krenuo dalje’, reče on. ‘Paradoks.’ ‘Da, istina, Considine, paradoks. Dobro, od početka do kraja, evo kako je bilo.’ Sve sam mu ispričala. Čak i najneugodnije pojedinosti. ‘Prve večeri nisam mu rekla gotovo ništa, a koljena su mi se tresla bez prestanka. Ali, druge večeri, druga priča.’ Pomalo sam se hvalisala. ‘Natjerala sam ga da proguta vlastite riječi o ljubičastoj kosi! Molichino, rekla sam. Natjerala sam ga da ponovi!’ ‘Najbolje što si mogla napraviti, da si se suočila s njim’, zaključio je Coneidine. ‘Sigurno će te ganjati, nema sumnje. Ne bojiš se da ne naletiš na njega kad se vratiš u Dublin?’ ‘Ne.’ S druge strane nisam se tome ni radovala, ali zašto gledati stvari s negativne strane? Nedjelja, 25. siječnja Sve spakirano. Kuća počišćena i uređena. Oprostila se sa svima u gradu. Moram priznati, gušila sam se. Došla sam prije pet mjeseci, kao olupina. Sada se vraćam starom životu, ne baš kao nova, jer nikada više neću biti ista kao iz vremena prije Paddyja, ali u solidnom stanju. Considine došao da mi pomogne s prtljagom. Nije dugotrajalo. ‘Sve spakirano?’ Zatvorio je vrata prtljažnika. ‘Jest!’ Udarila sam rukom o zadnje staklo. ‘Sve je tu.’ Oboje bili pretjerano veseli i kao ležerni, ruke su nam uočljivo visjele niz tijelo kao da su iznenada otekle i postale deset puta veće. ‘Hoćeš li se vratiti’, pitao je. ‘Da, vjerojatno, neki vikend, za neku djevojačku večer, možda.’ On čudno kimne glavom. Oboje smo mahali našim abnormalno uvećanim rukama. Nakon tišine, ja kažem: ‘Hvala ti, bio si dobar prema meni dok sam bila ovdje. Pozivao me na gledanje televizije. Savjetovao me u vezi s De Courcyjem.’ On opet kimne. ‘I ti si bila dobra prema meni. Transvestitske večeri. Posudila mi odčepljivač. Onda noć gaženja valjkom.’ Još tišine, onda ja upitam: ‘Dolazišli ikad u Dublin zbog tvog ekološkog posla?’ ‘Ne.’ ‘Oh. Dolaziš li ponekad u Dublin posjetiti prijatelje? ‘Ne.’ ‘Oh?’ ~ 457 ~ Bocca

Daša

‘Nemam prijatelje u Dublinu.’ ‘Valjda sam ti ja prijatelj?’, kažem srčano. ‘I ja živim u Dublinu.’ ‘U tom slučaju, mogao bih te doći posjetiti.’ ‘Dobro. Onda ćemo ponoviti gaženje valjkom.’ ‘Baš se veselim. Zbogom, Lola.’ Pogledam ga. Tamne oči. Kuštrava kosa. I, bože, znate nešto... Koraknem prema njemu, on korakne prema meni, podignem lice prema njemu, on stavi ruku na moja leđa i približi mi svoja usta, usne su nam se dodirivale. Nekoliko sekundi ostanemo tako stajati, nepomično, kao u filmskom poljupcu. Zadrhtimo - oboje - ustvari zadrhtimo od želje - osjetim je u njemu, osjetim je u sebi - prije nego što se stopimo jedno s drugim. Polagano, senzualno, omamljujuće. Rossa Coneidine se ljubi tako seksi. 18.44 Moj stan u Dublinu Dočekali me Bridie, Treese i Jem. ‘Jesi se oprostila sa svim svojim pajdašima u Knockavoyu?’ ‘Jesam.’ ‘Tužna?’ ‘Jesam.’ ‘Ići ćemo tamo jednog dana’, obećala je. ‘Čiča Tomina koliba bit će slobodna jedan produženi vikend za oko sedam godina.’

~ 458 ~ Bocca

Daša

Grace

Subota je prošla u neuspjelom prikupljanju hrabrosti za ispovijest Damienu. Također, De Courcy me nije odao Damienu. Ništa se nije dogodilo ni u nedjelju. Onda je došao ponedjeljak i Damien me nazvao s posla. ‘Charlie i Angus odustaju od članka o Dee.’ Glas mu je drhtao od uzbuđenja. Paddy je, dakle, održao riječ i svom izvoru rekao da povuče priču. Vjerojatno jedina poštena stvar koju je napravio u svom životu. Zapravo, tek sam sada i povjerovala da će to stvarno i učiniti. Čak i preko vikenda, napola sam očekivala da sa stranica novina iskoči članak o Dee. ‘Spasila si karijeru Dee Rossini’, rekao je Damien. ‘I ti si.’ ‘Ozbiljno. Uskoro se raspisuju parlamentarni izbori. Da je Paddyjev plan uspio, sad bi izlazio na izbore kao vođa Nove Irske.’ ‘Ti si riskirao svoj posao.’ Nervozno sam dodala: ‘Nisi dobio otkaz?’ Nasmijao se. ‘Ne. Ne govori se o otkrivanju informacija. Nitko tome ne pridaje neku važnost.’ Često se događa da se novinarske priče povuku. To je redovita pojava. ‘Neće biti nikakvih problema’, obećao je. ‘Sve će biti u redu.’ Htjela sam mu vjerovati. Ovako ili onako bilo je to ružnih šest mjeseci. Od prošlog ljeta očajnički sam nastojala ispraviti što sam učinila Damienu i da se nas dvoje vratimo na svoje, kao prije. Sada ćemo možda moći. Možda je cijela ta užasna epizoda s De Courcyjem konačno zakopana. Usudila sam se nadati, ali sam još zadržavala dah. Ponedjeljak je prošao, a Paddy de Courcy nije uništio moj život. Isto tako utorak. Isto tako srijeda. U četvrtak je predsjednik vlade Taft sazvao opće izbore. Bila je to jako dobra vijest. Paddy će biti zauzet kampanjom. Osim toga, za pet tjedana se ženi. Neće imati vremena baviti se nekim poput mene. Odlučila sam da je dovoljno sigurno da opet počnem disati.

~ 459 ~ Bocca

Daša

Lola

Ponedjeljak, 2. veljače Počela ponovno raditi. Očekivala sam lagani početak. Ali ne! Dogodila se smiješna stvar. Sarah Jane Hutchinson iznenada uzdignuta na položaj društvene kraljice. Kombinacija njezina novog, bogatog dečka i njezina ‘veza i poznanstvo’ sa Zarom Kaletsky lansirali su je na tron. Unatoč njenim koljenima kao u trkaćeg psa, svi su joj željeli biti prijatelji. Svi su željeli biti u njenom odboru. Svi si željeli koristiti njenu stilisticu... Pa! Bila sam uz nju u njezinim teškim trenucima, bar jednom u životu kladila se na pravoga konja i sada ubirem plodove, pod pretpostavkom da ostanem sabrana i da na snimanju ne zapalim neku skupu opravu. Telefon počeo zvoniti. Prvi tjedan veljače Zatrpana poslom. Predomislila se u vezi stiliranja Grace Glldee. Ljudi su onakvi kakvi jesu. Nema smisla mijenjati ih. Osim toga, nemam vremena. Ponedjeljak, 9. veljače, 21.13 Restoran Sijamske noći Jem sazvao hitan sastanak na vrhu u tajlandskom restoranu. Iako sam bila zatrpana poslom, inzistirao je da i ja budem tamo. Kasnila sam 43 minute. Uletjela unutra. ‘Ispričavam se, ispričavam se, ali...’ ‘... da, zatrpana poslom.’ Sjela. Pogledam u Treese, Bridie i Jema, ‘Što sam propustila?’ ‘Nije nam htio reći dok ti ne dođeš.’ Bridie kisela. ‘Ispričavam se, ispričavam se, ali...’ ‘Ne govori.’ ‘Sad kad su svi konačno tu’, reče Jem, značajnim službenim tonom, ‘nešto vam moram reći.’ Srca su nam stala. Vjenčat će se s onom gnjidom Claudijom i mi ćemo biti osuđene na njeno društvo za vljeke vjekova. Još gore, morat ćemo ići na njezinu djevojačku večer, možda je čak i organizirati. Djevojačke večeri nisu mi po ukusu. Preopasna stvar. ‘Reci nam, onda’, zahtijevala je Bridie. Jem iznenada kolebljiv. Pravio časom šare po stolu. ‘Pa... upoznao sam nekoga.’ Trenutak da probavimo ove riječi.

~ 460 ~ Bocca

Daša

‘Upoznao nekoga? Misliš... neku curu?’ On kimne, još uvijek šetajući časom po stolu kao da primaporuke od duhova na spiritualističkoj ploči. ‘Ali ti već imaš curu! Claudiju!’ ‘Da! Claudiju!’, potvrdi Treese. Jem napravi kratki, brutalan pokret rukom preko vrata u mafijaškom stilu. ‘Gotovo.’ S Claudijom je gotovo! ‘Tko je ‘zgotovio'?’, upitam. S indignacijom. ‘Ti?’ On se složi. ‘Večeras spava s voditeljima vijesti.’ ‘Što? Sa svima njima?’, upita Bridie. On slegne ramenima. ‘Ne bi me iznenadilo.’ ‘Onda si je ti odbacio kao jogurt kojem je istekao rok?’, pitala sam ja. ‘Zašto se ljutite?’, Jem iznenađen. ‘Ionako ste je mrzile, sve ste je mrzile.’ Povici neslaganja. ‘Nismo je mrzile. Ne, nismo je mrzile. Bila nam je jako draga.’ ‘Hajde, dobro’, priznala Bridie. ‘Jesam je mrzila. Ali i ona je mrzila mene.’ ‘Treese?’, pitao je Jem. ‘Da, mrzila sam je’, rekla je Treese. ‘Lola?’, pitao Jem. ‘Da, mrzila sam je. Naravno. Oprosti, samo sam imala trenutak poistovjećivanja s ostavljenom ženom. Skroz sam oduševljena. Tko je ta nova? Nadam se da je malo bolja osoba od Claudije.’ Bilo bi mi dovoljno samo da voli Jema, što Claudia nikad nije uspjela. Jemovo se lice ozari zaljubljenim sjajem. ‘Gwen. Upoznat ćete je. Svidjet će vam se.’ Da, ali to je isto bio rekao i za Claudiju.

~ 461 ~ Bocca

Daša

Grace

Kad mi je mama javila i rekla za Bid i njezine rezultate, mogla sam nazvati Damiena na posao, ali sam odlučila prenijeti mu kad ga vidim. Zbog izbora radio je prosječno četrnaest sati dnevno, putovao autobusima s političarima, pokrivao te strahovite kampanje. Bilo je 23.50 kad je došao kući te večeri. ‘Ovdje’, pozvala sam iz dnevne sobe. ‘Ovdje sam.’ On otvori vrata i ja razdragano kažem: ‘Pogodi što ima?’ Njegovo lice postane sivo. Polako sjedne na pod (novi kauč još nije bio kupljen, čak ni naručen). ‘Samo mi reci, Grace.’ Očito je očekivao lošu vijest. Ali ja sam tako raspoložena...? Gledala sam njegov nervozni izraz i obuzeo me zasljepljujući bljesak straha da on i ja nikad više nećemo imati ono što smo imali prije. Ona večer sa Zarom i Selmom trebala je ispraviti stvari, ali evo nas ovdje, Damien i ja, s raspoloženjima koja nikako da se poklope. ‘Bid je bila na pregledu’, rekla sam. ‘Nalaz je potpuno negativan.’ To nije bilo ono što je očekivao. Gotovo sam mogla vidjeti kako se s njega podiže oblak tjeskobe. ‘Ozbiljno?’ Počeo se smiješiti i smiješiti. ‘Moj bože, ona je nevjerojatna, nije li? Nepobjediva.’ ‘Babac će nas sve nadživjeti.’ ‘Ja sam mislio da se neće izvući’, priznao je Damien. Ja ne znam što sam mislila, rekoh. Pretpostavljam da jednostavno sebi nisam dopustila išta misliti. ‘To je prokleto fantastična vijest’, reče Damien. ‘Čak i fantastičnija’, rekoh, ‘možemo opet početi pušiti. Šest mjeseci bez cigarete, to ne bih mogla izdržati bez tebe.’ Svečano rekoh: ‘Naša ju je žrtva održala na životu, naravno, to znaš?’ Ali umjesto da se smije, veselje iscuri iz njega i raspoloženje mu se opet sunovrati. Što se dovraga događa? ‘Moram ti nešto reći’, Damien reče klonulo. Mene opet preplavi strah. Strašni strah se pojača kad on izgovori: ‘Ispovijest.’ Neka se ovo ne događa. ‘Nisam te htio opterećivati dok je Bid još očekivala presudu’, reče on. ‘Ali ja sam te... iznevjerio.’ Ta strašna riječ: iznevjerio. ‘Trudio sam se koliko god sam mogao, Grace.’ Damien je bio slika osjećaja krivnje. ‘Ali nisam imao tu snagu da izdržim.’ ~ 462 ~ Bocca

Daša

‘S Juno?’ Zašto sam pitala? Nisam li je namirisala u svojoj kući? U svom krevetu? Znala sam da je bila ovdje. Neki duboki, skriveni djelić mene je znao. Ali toliko sam željela nemati pravo da sam vjerovala Damienu kad mi je rekao da se ništa ne događa. ‘Da, ponekad s Juno.’ Ponekad? U meni su se ispreplitali šok i zbunjenost. ‘... Bilo ih je još?’ Je li ovo bolje ili gore? Bilo je teško to odrediti, jer je sve bilo tako užasno. ‘Grace, čekaj’, Damien reče brzo. ‘O čemu govorimo?’ ‘Ti reci meni.’ ‘Ja sam pušio. Cigarete. Dok si bila u Londonu s Marnie.’ Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim. ‘Ti si pušio?’ On kimne. ‘To je sve?’ To sam ja namirisala: slabi trag dima cigarete. Pobrkala sam ga s nevjerom. ‘Imali smo sporazum’, on reče. ‘I ja sam ga prekršio.’ ‘Ali to je u redu!’ ‘Lagao sam ti.’ ‘Ali koga briga za nekoliko glupih pljuga? Nisi me prevario?’ ‘Grace, ta glupa riječ. Ne, nisam.’ ‘O bože, Damien, mislila sam... laknulo mi je, ja sam...’ Trebala sam skakati od olakšanja, ali iznenada se pojavi nešto drugo. Odakle je došlo? Zašto sada? I onda shvatim da je bilo tu cijelo vrijeme. Samo je čekalo svoj trenutak. ‘Što?’, rekla sam braneći se. Krivnja je izbijala iz mojih očiju, a u njego vima odgovor je čekao. Niti jedno od nas nije govorilo i nešto - bilo što - trebalo je razbiti ovu čudnu atmosferu. Oduprla sam se nogama o pod kako bih ustala, ali on onda progovori i ja se ukočim. ‘Grace, ja znam.’ Nisam mogla govoriti. ‘O tebi i De Courcyju.’ Strah koji sam osjećala kad sam mislila da je Damien spavao s Juno bio je ništa prema ovome. Ovo je bilo beskrajno, nemjerljivo gore. ‘Kako?’ Bila je to mala riječ. ‘Kad si radila na njegovoj autobiografiji. Nije se moglo... ne primijetiti.’ Moj je život izlazio iz mene. Čitavo moje postojanje je nestajalo, rastvaralo se u ništa. Više nisam mogla osjetiti svoja stopala. ‘Molim te...’, željela sam mu reći da se ništa nije dogodilo između Paddyja i mene. Ali to je bila istina samo u strogom smislu te riječi, a Damiena sam suviše poštovala da ga zavaravam takvim izmotavanjima. ‘Onda tvoje izudarano lice, opekotina od cigarete na ruci. Ta priča o padu preko kamena na pločniku.’ Damien se tiho nasmije i zatrese glavom. Ja sam bila prestravljena. Mislila sam da mi je povjerovao. Kako sam mogla biti tako glupa? ~ 463 ~ Bocca

Daša

‘Ali zašto nisi ništa rekao?’ Glas mi je bio hrapav. ‘Ako si mi htjela lagati’, reče, ‘kakve bi koristi bilo od toga da ti kažem da znam?’ Bio je to najgori trenutak u mom životu. I dok se tek događao, prepoznala sam ga. Sram me preplavio - čisti sram, ne ono užareno, bijesno, bučno stanje koje nastaje kad se braniš, pokušavajući se praviti da nisi kriv. Znala sam da sam kriva. Damien nije lako odustajao od svog povjerenja, ono je bilo rijetko i dragocjeno, a ja sam s njim postupala kao sa starim gaćama s kojima se peru prozori. ‘Bilo je to prije šest mjeseci. Kako si živio s tim?’ To mi nije bilo jasno. ‘Bez da si mi išta rekao?’ ‘Jer sam te volio. Želio sam ostati s tobom. Želio sam popraviti stvari ako je to moguće.’ O Bože... jedan za drugim valovi srama udarali su me dok sam se prisjećala kako je Damien pokušavao zakrpati štetu koju sam ja prouzročila. Uzeo je zajam u banci za moj novi auto kad je Paddy dao zapaliti moj stari. Smislio je čvenk večeri u pokušaju ponovnog uspostavljanja veze među nama. Prestao je pušiti da bi spasio život mojoj teti. Htjela sam povraćati. ‘Ali zašto nisi bio ljut na mene?’ Pogledao me je. Izgledao je iznenađen - a onda gotovo prezriv. ‘Bio sam ljut. I sad sam ljut.’ Govorio je kao da reže riječi i ja sam vidjela punu veličinu njegova bijesa. Nije ga više pokušavao sakriti i to je bilo okrutno i zastrašujuće. ‘Ne krivi sebe što nisi mogla sakriti svoju fascinaciju De Courcyjem’, hladno je rekao. ‘Čak i da je nisam sam uvidio, De Courcy se pobrinuo da saznam.’ Od šoka nisam bila u stanju progovoriti. ‘One noći sa Zarom i Selmom?’, rekao je. ‘Čim ste otišle, telefonirao mi je.’ Zato, dakle, Damien nije odgovarao na moje pozive te večeri. ‘Damien...’ Suze su mi počele teći niz lice. Htjela sam mu reći da sam bila privremeno luda i da sam se sada oporavila. Htjela sam ga moliti za oprost, ali znala sam da mi ga neće - ne može - dati. Najgore, najnepodnošljivije u svemu bilo je to što me Damien upozorio da će se to dogoditi. Prošlog ljeta, kad sam bila na vrhuncu svog de-courcytisa, rekao je da ako netko od nas dvoje bude nevjeran, to bi mogao preboljeti, ali da stvari više nikad ne bi bilo iste. Nestali bi povjerenje i nevinost. ‘Upropastila sam sve, jesam li?’ Nije bio bezrazložno grub - ali na ovo je mogao dati samo jedan odgovor. ‘Da.’ Mama je otvorila ulazna vrata. ‘Grace? Što radiš ovdje?’ ‘Trebam šesnaest eura za taksi.’ Pokazala sam prema automobilu koji je stajao pred kućom.

~ 464 ~ Bocca

Daša

‘Zašto si došla taksijem? I zašto ne možeš platiti sama?’ ‘Ne mogu pronaći ključeve auta. Ni novčanik.’ ‘Gdje ćemo naći šesnaest eura? Morat ćemo posegnuti u tatinu staklenu kašicu prasku.’ Tata je skupljao novčiće od centa u staroj staklenki od džema. ‘Idem reći čovjeku da će ostati ovdje neko vrijeme.’ Bacila sam ruksak pored vrata i krenula niz stepenice. ‘Grace, jesi li dobro? Izgledaš nekako...’ ‘Znaš kad si rekla da ovdje uvijek ima jedan krevet za mene?’ Mama je zurila u mene, lice joj je promijenilo izraz i na njemu se vidio šok kad je shvatila. ‘Sad je vrijeme da održiš obećanje’, rekla sam. ‘Što se dogodilo?’, prošaptala je mama. ‘Paddy de Courcy.’ ‘Paddy de Courcy?’ Pobijedio je.

~ 465 ~ Bocca

Daša

Lola

Četvrtak, 12. veljače, 20.57 Pub Kod potkove Bridie, Barry, Treese i ja čekamo da nam se ukaže Gwen, Jemova nova djevojka. ‘Zašto smo u ovom glupom pubu?’, pitala Bridie. ‘Daleko je i pun čudaka kao da su svi ragbijaši.’ ‘Jem je htio neutralni teren za ‘upoznavanje", objasni Treese. Da ništa ne podsjeća na Claudiju. ‘Stvarno je tako rekao, ‘upoznavanje'?’, pitala sam. ‘Da.’ ‘Isuse... Što mislite kakva je?’, pitala ja. ‘Ova takozvana Gwen.’ ‘Pa, ne treba misliti da može vozati Jema, kao što je činila Claudia’, reče Bridie mrko. ‘Da, da!’, složi se Barry. ‘Baš tako. Držat ćemo je na oku.’ ‘Pssst! Evo ih.’ Jem se približi, široko se smiješi, smiješi, smiješi. I znoji. I trlja ruke kao da ih pere. Pod vidljivim stresom. Predstavi nam visoku, tamnokosu djevojku. ‘Ovo je Gwen.’ Na prvi pogled, cice nisu lažne. ‘Da, zdravo, Gwen’, svi povikasmo. ‘Drago nam je, da drago!’ Mi se smiješimo, smiješimo, smiješimo, ali naše oči su nemilosrdne. ‘I meni je drago što sam vas upoznala.’ Kapljice znoja na rubu čela. ‘Da, džin i tonik’, kaže Jemu. Tišim glasom, doda: ‘Veliki, molim te.’ Mrvica suosjećanja za takozvanu Gwen. Malo je događaja u životu tako zastrašujućih kao ‘provjera’ starih prijatelja tvoga novog dečka. Pitaš se hoće li te prihvatiti i hoćeš li postati dio ekipe ili ćeš biti odbačena u vječni mrak. Međutim, ne možemo dopustiti da previše omekšamo. Mogla bi biti varalica s lažnim cicama, kao Claudia. Ali, ne izgleda kao varalica, izgleda kao fina osoba. Piće, ćaskanje, anegdote. Pod krinkom glumljene srdačnosti, Bridie, Barry, Treese i ja procjenjivali smo svaki pokret ove takozvane Gwen. Mnogo oštrog, nervoznog smijeha s njezine strane. Sjedila je kao na iglama, noge omotala tri puta jednu oko druge. Jem nas promatra, njegove oči preklinju: molim vas neka vam se svidi, molim vas neka vam se svidi. Jem ode do šanka - opet - da bi u nas ulio još alkohola i dok njega nije bilo, Gwen pukne.

~ 466 ~ Bocca

Daša

‘Bemti.’ Brisala je čelo. ‘Ovo je gore nego razgovor za posao.’ Provala suosjećanja prema njoj. ‘Vi ste dugo bili prijatelji s Jemovom bivšom djevojkom’, reče. ‘Bit će vam teško prihvatiti me. Ali dajte mi vremena.’ Bridie, Barry, Treese isto tako puni simpatije. ‘Ustvari smo je mrzili’, prizna Bridie. ‘Mrzili’, potvrdi Treese. ‘Mrzili’, rekoh ja. Iznenada svi prasnemo u smijeh i rodi se prijateljstvo. Da, Gwen je prava cura za Jema. Nekako, čak se i imena skoro rimuju. Sada stvarno svatko ima nekoga. Osim mene, naravno. Bez gorčine. Ne. Samo konstatiram.

~ 467 ~ Bocca

Daša

Marnie

Podizala se neumoljivo prema površini. ... Još sam ovdje... Još živa... Očajnički priželjkujući zaborav, pokušavala se gurnuti natrag u ništavilo, ali je stalno izranjala na površinu kao plastična boca na valovima. Završilo je, sad se vratila, bila je svjesna, bila je - obeshrabrujuće - još živa. Što joj treba? Automatski pogledom potraži bocu. Jedna je bila pored kreveta, ali je pala i tekućina je iscurila na tepih, morat će ići u potragu za novom. Ustala je. Njezinim nogama kao da je upravljao netko drugi, u ušima joj je bučno brujalo, a jezik joj je bio težak i umrtvljen, kao obložen voskom. Nečije noge nosile su je niz stepenice u predsoblje, gdje je bljeskala žaruljica na telefonskoj sekretarici. Ne zna kad joj se ukorijenio strah od slušanja poruka, ali bojala se. (Isto tako i s poštom: jedva je mogla pogledati, a kamoli otvoriti i uredno poslagati.) Ali bolje da posluša poruke, bila je odsutna skoro četiri dana, možda se nešto dogodilo. Kad je začula mamin glas, ugrizla se za palac da suzbije strah. Ali vijest je bila dobra: Bid je bolje. Bila je previše odsutna, još uvijek tupa od mamurluka, da bi osjetila radost. Znala je da joj je drago, ali bila je previše anestezirana da to osjeti. Tu je bila još jedna poruka. Opet od mame. Damien i Grace su se razišli. Grace se odselila iz njihove kuće i sad opet živi u svojoj staroj sobi. ‘Nešto u vezi s Paddyjem de Courcyjem’, rekla je mama. ‘Ona nije dobro.’ Ovo je bila tako zapanjujuća vijest da se Marnie spustila na hladni pod i poslušala poruku još jednom ne bi li bila sigurna da je dobro razumjela. Bilo je to teško povjerovati. Grace i Damien izgledali su tako... zajedno. Tako nerazdvojivi. Očito, Paddy de Courcy je još moćniji, destruktivniji nego što je ona znala. Trebalo bi joj biti drago. Drago što je Grace platila cijenu zbog petljanja s nekim s kim se nije trebala petljati. I drago što ona nije jedina koju je Paddy de Courcy uništio - napokon, ako se to moglo dogoditi snažnoj, strašnoj Grace, onda se može dogoditi svakome. Ali iznenadila se kad je osjetila kako se kroz hladno, brujeće polje sile koje je okruživalo njezine osjećaje probija nešto. Jadna Grace, pomislila je i mrvica simpatije zagrije njeno umrtvljeno srce. Jadna, jadna Grace.

~ 468 ~ Bocca

Daša

Grace

Otvorila sam vrata svoje sobe i srela Bid na stubištu. ‘Izgledaš užasno.’ ‘I tebi dobro jutro’, rekla sam umorno. ‘Zašto ne staviš malo šminke?’, upitala je. ‘Prestrašit ćeš javnost, ako takva izađeš. Nije fer prema ljudima.’ Nisam sličila na sebe, bila je u pravu. Prije tri večeri, kada smo Damien i ja prekinuli, prošla sam kroz nekakvu metamorfozu dok sam spavala. Kad sam legla izgledala sam kao da mi je trideset i pet, ali kad sam se sljedećeg jutra probudila krugovi oko očiju urezali su se duboko u lubanju i odjednom sam izgledala kao da lutam Zemljom već četiri i pol tisuće godina. ‘Bar malo korektora na tim crnim podočnjacima?’, sugerirala je Bid. ‘Nemam ga.’ Najveći dio mojih stvari još je bio u kući. ‘Mogla bi otići da uzmeš nešto.’ ‘Ne danas.’ ‘Mogla bi zamoliti Damiena da spakira nešto tvojih stvari.’ ‘Ne danas.’ Nisam mogla sada misliti o nekakvom organiziranju. Mogla sam razmišljati samo o najosnovnijim stvarima koje mi trebaju da izguram dan. Otišla sam od kuće - mog doma - u utorak navečer i kad sam se probudila u srijedu ujutro, drhteći u maminoj sobi za goste, mislila sam, moram samo preživjeti dan. Isto se dogodilo i u četvrtak. Sad je petak i kroz glavu su mi, kao mantra, prolazile riječi: samo da izguram dan. U prsima me je stezalo, a stopala nisam osjećala. Lice i glava su prijetili da će se rasprsnuti u dijelove i razletjeti se unaokolo kao u nekom spotu. Dolje u kuhinji, mama i tata skoče, u brizi, kad me vide. ‘Ideš na posao, Grace?’ Što bih drugo? ‘Znaš da možeš opet slobodno pušiti?’, reče mama. Zahvaljujući činjenici da je Bid bila izliječena od raka, svi su mogli slobodno pušiti. Međutim, mama, tata i Bid odlučili su ustrajati u životu bez nikotina - nisu htjeli da se Bidin rak vrati. A mislim da im se sviđala i lova koju pritom uštede. Ali mene su ohrabrivali da ponovno počnem pušiti. Nisam mogla. Kad sam prvi put prestala prošlog rujna, jedan dio mene bio je zadovoljan što mi je uskraćeno nešto što volim. Zahtjev da prestanem pušiti dobro je legao tjedan dana nakon što me Paddy udario; na neki bizaran način bilo je normalno da dobijem neku pokoru. Sad je bilo još normalnije. ‘Ne želim pušiti. Mislim, želim, ali neću. Moram se pokajati za ono što sam učinila Damienu.’ Mama se trgne. ‘Pa ti nisi odgojena u katoličkom duhu.’ ~ 469 ~ Bocca

Daša

‘Ah!’, rekao je tata. ‘Kad živiš u Irskoj nema načina izbjegavanja osjećaja krivnje. Mislim da ga ubacuju u vodu, kao fluor.’ ‘Idem na posao’, rekla sam klonulo. ‘Hoćeš biti ovdje večeras?’, pitala je mama. ‘Večeras i cijelog života.’ Pregurala sam petak, onda sam pregurala vikend tako što sam najveći dio prespavala. Marnie je zvala da mi ponudi usiljenu sućut i da nisam bila tako turobna sama činjenica da razgovara sa mnom razveselila bi me. Ali sad me ništa nije moglo razveseliti. Onda je došao ponedjeljak ujutro i dok sam sebi obećavala da je sve što trebam preživjeti dan, otvore se vrata moje sobe i Bid mi preko sobe dobaci malu bež tubu. ‘Što je to?’ ‘Tekući puder. Kupili smo ti. Skupili smo pare. Stavi malo na lice.’ Natrljala sam veliku količinu masne tvari na lice i to je zagrijalo moje mrtvačko bljedilo. Ali nakon nekoliko trenutaka sivilo je opet izbilo na površinu i poništilo Tawny Biege. Pregurala sam ponedjeljak i onda utorak, a utorak navečer, kad mi je mama poželjela slatke snove, rekla sam: ‘Prošao je tjedan. Cijeli tjedan.’ ‘Nije ti se uopće javio?’ Znala je da nije. Mislim da je to rekla samo radi razgovora. ‘Ni riječi?’ ‘Ne. I neće. Neće biti pomirenja. Gotovo je.’ Znala sam da mi neće oprostiti - ali to sam prihvatila. Nešto je bilo dobro. Nisam sanjarila o tome kako me dolazi tražiti. Nisam ga zvala i hodala oko kuće, moleći ga da mi oprosti. Znala sam Damiena. Osobine koje su me osvojile - njegova neovisnost, njegovo uvjerenje u ispravnost, njegova suštinska nespremnost vjerovanja drugim ljudskim bićima - sada su bili kamenje na mom putu. Vjerovao mi je, ja sam iznevjerila povjerenje. Popravka nije bilo. Ležala sam na krevetu i mislila na one dane prošlog ljeta i žarko željela grčeći lice i stežući ruke silom svoje žudnje - vratiti vrijeme i promijeniti stvari. ‘Što to radiš?’, upitala je mama. ‘Sa svojim licem?’ ‘Želim se vratiti i promijeniti stvari. Stvarno mi nedostaje’, rekla sam. ‘Nedostaje mi razgovor s njim. Od samog početka bila sam patetično zaljubljena u njega. Čak i na zabavama - onih nekoliko na koje sam ga odvukla - on je bio jedina osoba s kojom sam željela razgovarati.’ ‘Jesi li mu to rekla?’ ‘A ne. Nije to naš stil. Ali on zna. Znao je.’ ‘Pa zašto si se onda, dovraga, upustila u flert s De Courcyjem?’, pitala je mama, gotovo ogorčena. ‘Ne znam.’ Stvarno nisam mogla shvatiti. Iz dosade? Radoznalosti? Osjećaja da imam pravo? Sve sramotni razlozi. ‘Mi, ljudi, ljudska bića’, rekla sam bespomoćno, ‘sjebani smo. Zašto činimo stvari koje činimo?’ Zvučala sam kao Marnie. Prvi put istinski sam razumjela očaj koji je kao crna pukotina išao kroz nju. ~ 470 ~ Bocca

Daša

‘Griješiti je ljudski’, citirala je mama. ‘A oprostiti božanski’, rekla sam ja. ‘I nije me briga hoće li mi neko božanstvo oprostiti ili neće. Hoću da mi Damien oprosti, ali on neće.’ Mama nije rekla ništa, što znači da je i sama tako mislila. ‘Znam da svi mislite da je mrzovoljan...’ Mama je diplomatski šutjela. ‘... ali on je moja omiljena osoba.’ Napokon je upitala: ‘Što ćeš učiniti?’ ‘S čim? Ostatkom svog života?’ ‘... Da, pretpostavljam. Ili dok ovo ne preboliš?’ ‘Ne znam. Što uopće čovjek čini? Živjeti s tim...’ Lakše reći nego učiniti.

~ 471 ~ Bocca

Daša

Lola

Ponedjeljak, 23. veljače, 19.11 Bridien stan ‘Pleši, mala sestro, pleši!’, gonila me Bridie. VIP je donio specijalni dodatak o De Courcyjevim pripremama za vjenčanje. Bridie je izvukla sve Paddyjeve slike i prostrla ih po podu kao male tepihe. ‘Hajde, mala sestro, pleši!’ Mala sestro? Treese i ja se pogledamo. Možda riječi neke pjesme? Nitko ne zna gdje Bridie nalazi ove fraze. Pustila je Billyja Idola - ne zna se ni gdje Bridie nalazi svoje CD-ove, i svi smo plesali, i moram priznati, likovala sam od zadovoljstva gazeći po Paddyjevoj nasmijanoj faci. ‘Isuse, gledaj ovo!’ Udarala nogom tako energično da sam okrenula jednu od stranica na kojoj se pokaže Claudijina slika na promociji novog praška za atletsko stopalo. Njezine 3D cice skoro su iskakale sa stranice i udarale me u oči. Pozirala je obraz uz obraz s čitačem prognoze na kanalu TV3. Očito njezin novi dečko. Potpis je bio: ‘Claudia i Felix. Jako zaljubljeni.’ ‘Sad više ne moramo brinuti za nju’, reče Treese. Vrlo suho. Opet zaplešemo na licu Paddyja de Courcyja. ‘Kakav je rizik da ćeš recidivirati na sam dan vjenčanja?’, pitala Bridie. ‘Vrijeme će pokazati, pretpostavljam’, rekoh. Bridie nije zadovoljna. ‘Naravno da se nećeš vratiti na staro!’ ‘Pa, zašto pitaš...’ ‘... retorički, retorički. To si pregrmjela. Ustvari, ‘ajmo upasti u K Club da možeš bacati konfete.’ ‘Hajde da ne.’ ‘Ne osječaš se toliko bolje da bi bacala konfete na njegovu vjenčanju? Bridiene se oči suze. ‘Ne baš, ali nemam želje ni bacati trule rajčice.’ ‘Pa zbog čega ste onda izvodile onaj prekrasni obračun s njim?’ ‘Da se suočimo sa svojim strahovima i sve to. I ja sam puno bolje nego prije. Posao mi ide dobro.’ Vrlo blago rečeno! Posla preko glave. U početku, kad sam se tek vratila bilo je malo klimavo, ali sad opet ušla u štos i letim punim krilima. Sve što sam napravila je trijumfalni uspjeh - nije da se hvalim, ne, nimalo, samo kažem kako stvari stoje. Mogu birati najbolje poslove, zadržati one najbolje plaćene i najzanimljivije za sebe, a ostale prepustiti, kome? - da - Nkechi. Zašto ne? Ona je izvrsna stilistica. Pored toga, imala je i neke gubitke. Iznenada i na opće iznenađenje Rosalind Croft je napustila muža, strašnog Maxwella Crofta. Nezapamćeno. Žene iz ~ 472 ~ Bocca

Daša

visokog društva nikad ne napuštaju svoje muževe iz visokog društva. Uvijek je obratno. Rosalind Croft, tako, ne treba stilisticu, jer nema love za te stvari. Za Nkechi jedan unosni klijent manje. ‘Sjećaš li se one noći s juhom?’, cerila se Bridie. ‘Kad si kampirala pred Paddyjevim vratima i tražila da ti donesem juhu. Mogli su te i službeno proglasiti ludom!’ ‘Ha, ha, stvarno jesam.’ ‘Nekoliko mjeseci sam mislila da više nikad nećeš biti normalna!’ ‘I ja sam mislila da više nikad neću biti normalna’, rekla sam, sjećajući se kakva sam ruševina bila. ‘Ali’, odlučno reče Treese, ‘tvoj se život definitivno vratio u normalu.’ ‘Nikad nisam mislila da će se to dogoditi, nikad mislila da se može dogoditi, ali šteta koju je napravio De Courcy je popravljena’, rekla sam. ‘Pogledajte me sada.’ Pokažem na sebe rukom da naglasim sjajnu glatku kosu, staloženi stav, telefon koji ne prestaje zvoniti. Nema potrebe o tome raspravljati s Bridie, ali znam da nikad više neću biti ista osoba iz vremena prije nego sam srela Paddyja. Sad sam manje naivna, manje povjerljiva - ali možda to i nije tako loše? I manje uplašena. Ne bojim se što sam se vratila u Dublin. Ustvari, lijepo je vratiti se u svoj stan, s televizijom koja radi, u samo središte događaja s rabijatnim muškarcima koji se hrvaju ispod mog prozora u četiri sata ujutro. Prijelaz, naravno, nije bio sasvim gladak. Nedostaje mi ono što sam imala u Knockavoyu: mir, čistoća, morski zrak - unatoč razarajućem učinku za kosu - i, naravno, moji brojni brojni prijatelji. Često mislim na njih, s velikom ljubavlju. Često se sjetim Bossa, Mossa i Učitelja, uz blagi strah da bi mogli održati svoje obećanje i doći me posjetiti u Dublin. Mislim na gospodu Butterly svaki dan, naročito kad čujem glazbu iz serije Coronation Street. Mislim i na sve druge svaki dan. Ponekad dva puta dnevno. Ili čak i više ako, na primjer, čujem ‘Bolno slomljeno srce’ na radiju (srećom rijetko puštaju) ili vidim neku emisiju u kojoj se prikaže neki valjak ili na cesti prođe ekološki auto Prius. Ili primijetim muškarca s nepočešljanom kosom ili čujem riječ ‘špilja’ ili koristim kapu za tuširanje ili jedem tortilja čips ili otresem mrvice na pod. Ili pijem Fantu ili vidim nekoga da baca novčić ili primijetim Zakon i red na TV rasporedu. Ili kupim novu žarulju za lampu pored kreveta ili se upitam trebam li provjeriti kolesterol kučnim testom ili probati novi smoothie okus (to nije uspomena iz Knockavoya pa se ne može pripisati toj pojavi.) Considine često šalje poruke, s brižnim pitanjima o tome kako mi ide. Uvijek odgovaram: Zatrpana poslom, Considine

~ 473 ~ Bocca

Daša

U početku sam malo uvećavala količinu posla. Važno je da on misli da mi je dobro. Toliko mi je pomogao u mom oporavku i zaslužuje osjetiti topli osjećaj zadovoljstva. Međutim, nije spominjao posjet Dublinu i - za razliku Bossa, Mossa i Učitelja - zapravo bih voljela da dođe. Ali to su ti muškarci. Svi lažu. Nisam ogorčena, ne. Jednostavno, stvari tako stoje.

~ 474 ~ Bocca

Daša

Grace

‘Svakako stavi tekući puder.’ Bid uđe u moju sobu, kao i svakog jutra. Nema privatnosti u ovoj kući. Ni privatnosti, ni grijanja, ni keksa. ‘Nismo trošili naše teško stečene penzije... Za ime božje, što ti je to na bradi?’ Cijeli donji dio mog lica bio je vlažan, hrapav i skoren. ‘To je ozeblina’, rekla sam umorno. ‘Nije to ozeblina.’ Bid je bila zgrožena. ‘To je neka bolest. Izgleda kao da truliš.’ ‘To je ozeblina’, ponovila sam. Uvijek sam ih dobivala kad sam bila mala. ‘Ovo je samo jaka ozeblina.’ Bid je zvala sa stubišta. ‘Je li ti ta ozeblina imalo bolje?’ Pretvarala se da ne može podnijeti ući u sobu zbog moje izobličenosti. ‘Ne. Govorim ti da traje deset dana, a ovo je tek četvrti.’ Svejedno je ušla. ‘Je li ti to još jedna ozeblina na obrvi?’ Ustala sam iz kreveta i pogledala se u ogledalo. ‘Ne znam. Možda je samo prištić.’ ‘Čir, misliš. Majko božja! Imaš ih i na nogama.’ Pogledala sam dolje. Isuse! Gnojni čirevi kao na nekoj srednjovjekovnoj slici izbili su na oba članka. Gotovo sam se bojala dalje istraživati, ali morala sam. Jednim potezom otkopčala sam pidžamu da bih vidjela još nekoliko čireva na bedrima. ‘Mili bože!’, zavapila je Bid, podigavši džemper da pokrije oči. ‘Mogla si me upozoriti da ćeš otkriti svoju ribicu. I zašto nisi napravila brazilsku depilaciju? Nije ni čudo da te je ostavio!’ Sljedećeg jutra, kad sam se probudila čula sam Bid kako se mota po stubištu. ‘Bid’, pozvala sam. ‘Bid!’ ‘Što je danas?’ ‘Bid! Slijepa sam.’ Moje se desno oko potpuno zatvorilo od ječmenca. Pozvana je i mama. ‘Dosta je bilo’, rekla je. ‘Želim da te pregleda dr. Zwartkop. Možda si anemična ili slično.’ ‘Nisam.’ Ja sam znala što mi je. ‘Mama, ne idem doktoru. Moram na posao.’ Ali ona je nazvala Jacintu i rekla da ću zakasniti - imam trideset i pet godina, a majka mi daje ispričnice na posao - i ja sam se pokorila, jer se nisam mogla oduprijeti. Zaboravila sam kako se to radi; to je vještina koju sam imala nekad, ali više ne.

~ 475 ~ Bocca

Daša

‘Zanimljiva stvar’, mama je kontemplirala, dok smo se vozile liječniku. ‘Neki ljudi, Marnie na primjer, stvarno se proljepšaju od ljubavne patnje. Ona je začudno blistala.’ Onda se udari rukom po ustima. ‘Grace, oprosti. Nisam razmišljala!’ Dr. Zwartkop je bila žena - mama ne bi ni uzela u obzir drugog liječnika. Poznavala ju je dovoljno dobro da je oslovljava s Priscilla. I dovoljno dobro da uđe sa mnom u ordinaciju, kao da mi je šest godina. ‘Ozebline’, kazala je Priscilla. ‘Gnojni čirevi. Ječmenac. Imate li još kakve smetnje?’ ‘Bol u prsima’, rekoh. ‘I bol u licu i glavi.’ Oštro me je pogledala. ‘Jeste li nedavno pretrpjeli kakav gubitak?’ ‘Moj partner... deset godina. Razišli smo se prije dva tjedna.’ ‘Nema izgleda da će vam se vratiti?’ ‘Nema izgleda, Priscilla’, brzo je rekla mama. ‘Mogu vas poslati da napravite krvnu sliku...’ ‘Ali ona će biti normalna’, rekla sam. Priscilla kimne. ‘Mislim da hoće.’ ‘Imate li kakvu ideju?’, pitala je mama. ‘Antidepresivi?’ ‘Antidepresivi?’, nagovarala me mama. Odmahnula sam glavom. ‘Nešto za spavanje?’, kazala je Priscilla. ‘Neke lijepe tablete za spavanje?’, blago je predložila mama. Opet sam odmahnula glavom. Nemam problema sa spavanjem. ‘Mogla bi se ošišati. Ili...’ Priscilla iznese još neke ideje. ‘Ili imati nepriličnu avanturu. Ili otići na odmor.’ Slegne ramenima. ‘Ili, ustvari, možda sve zajedno.’ ‘Hvala’, rekla sam. Možda odmor... ‘Hajdemo, mama. Moram ići raditi.’ Na putu za posao ostala sam bez goriva. Znala sam da auto treba benzina, ali prethodnih nekoliko dana bilo je toliko puno izbora na pumpama premium i superpremium, dizel i ne-dizel - da bi se samo odvezla dalje, uvjeravajući sebe da imam dovoljno goriva za još jednu vožnju. Kad je motor zakašljao i umro, nisam čak ni marila. Samo sam ostavila automobil na obilaznici Blackrock i došla autobusom na posao, onda nazvala tatu da uzme kanistar benzina i pronađe auto. Kad sam konačno došla na posao, bilo je podne. Ušla sam u redakciju i svi su počeli zavijati od smijeha kad su vidjeli ječmenac na mom oku. ‘Imamo dar za tebe’, rekao je TC. ‘Što?’ Iz nekog razloga mislila sam da su kupili tortu. Zbog moje izobličenosti i nestanka benzina, mislila sam da bi mi mogli kupiti lijepu tortu. Bila je to papirnata vrećica. Dovoljno velika da je stavim preko glave. ‘Izrezao sam ti otvore za oči’, rekao je TC. Pokušala sam se nasmijati ali - na opći užas - potekle su mi suze. ‘To je samo šala’, kazala je Lorraine uznemireno.

~ 476 ~ Bocca

Daša

‘Možda bi trebala otići na odmor’, ohrabrivao me je TC. ‘Koliko ti je odmora još ostalo?’ ‘Nekoliko tjedana.’ ‘Otiđi nekamo. Možda negdje gdje ima sunca.’ Otišla sam do Jacinte, koja nije bila nesklona ovoj zamisli. ‘Na Kanarske možda?’, predložila je. ‘U ovo doba godine to je badava.’ Ali nisam imala s kim ići. Onda ću ići sama, odlučila sam. Bit će to dobra vježba za ostatak života. Te večeri Marnie je nazvala mamu. Razgovarale su cijelu vječnost, onda mi je mama dala telefon. ‘Želi razgovarati s tobom.’ ‘Čujem da ideš na odmor’, reče Marnie. ‘Da, idem.’ ‘Mogla bih ići s tobom.’ Bila je to maslinova grančica. ‘Neću piti’, obećala je. Naravno da će piti, ali i to je bolje nego da idem potpuno sama.

~ 477 ~ Bocca

Daša

Lola

Subota, 7. ožujka Paddy se vjenčao. U svim vijestima. Nisam baš skakala uokolo po stanu, bacajući šešir u zrak kao da sam upravo dobila osam milijuna eura, ali nisam imala ni recidiv prijašnjeg stanja. Nema zahtjeva za juhu bez grudica, nema vožnje gradom bez dužne pozornosti i opreza. Dan je prošao ‘u miru'. Nedjelja, 8. ožujka, 17.05 Telefon zvoni. Bridie. ‘Želiš u Knockavoy sljedeči vikend?’, pita. ‘Na Dan sv. Patricka?’ ‘Mislila sam da je rođak Ponchy rezervirao kuću.’ (Još jedno neobično ime u obitelji. Ima li im kraja?) ‘Jest, ali je pao s Ijestava. Privremeno slijep. Ne može voziti. Hoćemo li ići?’ 17.08 Poslala poruke mnogim svojim knockavoyskim prijateljima da ih obavijestim o predstojećem dolasku.

~ 478 ~ Bocca

Daša

Grace

Otišle smo na Tenerife. Imale smo mali apartman u ljetovalištu koje je bilo lažno ribarsko selo. Četvrtina ljetovališta bila je popunjena, a Marnie i ja smo bile jedine osobe mlađe od devedeset godina. Svakog dana ležale smo na terasi ispod slabog ožujskog sunca i ja sam čitala krimiće jedan za drugim, a Marnie biografije ljudi koji su se ubili. Svake večeri jele smo u istom restoranu i svake noći spavale po dvanaest sati. Brinule smo se jedna za drugu, jedna drugoj nalazile izgubljene knjige ili sunčane naočale, utrljavale kremu za sunčanje, upozoravale jedna drugu da je ostala predugo na suncu. Nismo spominjale Paddyja niti našu gorku svađu. Bile smo kao dva lomna, stara rekonvalescenta, koji jedan za drugog rade ono što svaki ne može napraviti sam za sebe. Odlučila sam da neću mariti ako Marnie pije - ali održala je riječ i nije pila. Možda joj samo to treba, pomislila sam ironično. Dva tjedna na Kanarima da je izliječe od alkoholizma. Razgovarale smo puno dok smo ležale na leđima gledajući u nebo kroz tamne naočale. ‘Čudno kako su naši životi tekli kao u paralelama’, rekla sam. ‘Misliš, kako su nas obje ostavili naši muškarci?’ ‘Da, nekako tako.’ ‘Jesam li ja kriva što ste se ti i Damien razišli?’, pitala je. ‘Jer si toliko vremena provodila sa mnom u Londonu?’ ‘Ne, naravno da ne.’ Ali sam shvatila da sam možda jedva dočekala priliku provoditi vikende u Londonu s Marnie, jer sam se tako mogla odmaknuti od opipljivog užasa koji je plutao između Damiena i mene. Do otprilike polovice odmora bila sam sigurna da Marnie neće piti. Onda, osmog dana, došao je plačni poziv od Daisy - i ona se raspala, pijući neprestano cijele dane. Tri dana nisam ni s kim razgovarala, samo sam čitala svoje knjige i ležala na terasi i pustila sunce da grije moje očne kapke. S vremena na vrijeme ušla bih u sobu provjeriti je li Marnie još živa. Svakih pet ili šest sati, ona bi se osvijestila, ustala, izašla, kupila još votke, vratila se, popila je i opet se onesvijestila. Ja sam revno prolijevala sve što bi ostalo u boci, ali kad bi izašla iz kome nisam je sprječavala da opet ode u mini-market i kupi još. Nakon tri dana je prestala, kao da je potrošila svu mržnju prema samoj sebi koja ju je tjerala u pijanstvo. ‘Oprosti’, prošaptala mi je. ‘U redu je. Ne brini. Osjećaš li se dovoljno dobro da odemo na večeru?’

~ 479 ~ Bocca

Daša

‘Možda. Ne znam.’ ‘Mogu ja kuhati. Nisi jela danima. Trebaš nešto pojesti.’ Bila je zbunjena. Kroz svoju omaglicu, upitala je: ‘Zašto si tako dobra prema meni?’ ‘Jer te volim.’ Riječi su mi izašle prije nego što sam ih bila svjesna. ‘Ti si moja sestra. Uvijek sam te voljela. Nikad neću ni prestati.’ ‘Zašto se nisi naljutila na mene zbog pića?’, upitala je Marnie. Riječi su mi opet izašle same. ‘Jer ja tu ništa ne mogu učiniti.’ To ne znači da me srce nije boljelo, jer jest, ali sam znala da ne postoji ništa što mogu učiniti da išta promijenim. ‘I, Marnie, ni ti ne možeš ništa učiniti. Nemaš izbora. Nekad sam mislila da imaš, ali nemaš, ti si nemoćna, isto koliko i ja.’ Bilo je to čudno osjećanje - oprostila sam joj. Ona neće prestati piti. To sam sad znala. Ništa je ne može odvratiti. Nastavit će piti i piti i - prije ili kasnije - to je može ubiti. Ali čak sam joj i to već oprostila.

~ 480 ~ Bocca

Daša

Lola

Subota, 14. ožujka, 18.59 Bridie, Barry, Treese, Jem, Owen i ja stigli u čiča Tominu kolibu. Svi zajedno u Treeseinom novom terencu. (Poklon od Vincenta.) (Vincent nije došao) 19.03 Otvorili bocu vina. 20.06 Kucanje na vratima. ‘Sigurno je Considine.’ Ali kad otvorim, tko stoji na vratima? Samo Chloe! Blistave oči, sjajna kosa, odjeća šik kao i uvijek. Oduševljeni zagrljaji. Ponosno upoznavanje. Bridie, Barry, Jem i Gwen zainteresirano blenuli, Treese manje. Jaka pića. Odlično raspoloženje. Izlazak u grad, Knockavoy prepun turista. Ljudi posvuda. Nitko nije posumnjao da je Chloe transvestit, jednostavno mislili da je - možda malo visoka, pomalo krupna - djevojka iz Dublina. Chloe veliki uspjeh medu prijateljima. ‘Puna života i smijeha’, govorila je Bridle o njoj. (Ne znam odakle joj ta fraza. Bridie ima sklonost prema čudnim frazama.) ‘Nije da mi se sviđa kao što se sviđa tebi, Lola, jer nemam lezbijskih sklonosti, ali je puna života i smijeha.’ Bridie strašno pijana. Svi strašno pijani. Super, super večer. Nedjelja, 15. ožujka, 12.09 Prilično mi zlo. Jem i Gwen odnijeli fotelju iza kuće za mene - premamurna da to sama obavim - onda sam legla, ušuškana ispod popluna. Držala na oku Considineovu kuću, nadajući se da ću ga vidjeti i mahnuti mu, ali nije se pojavio. Sigurno u špilji, nema sumnje. 14.14 Treese ustala. 14.22 Treese se vratila u krevet.

~ 481 ~ Bocca

Daša

17.01 Uz Barryjevu pomoć Bridie dopuzala do prizemlja. Povraćala je sve od izlaska sunca. ‘Tost!’, prošaptala je. 20.27 Jem i Gwen pripremili večeru. Otvorena boca vina. Prvi gutljaji. Iznenada svi razgovaraju i svima se vratila boja u obraze. 21.19 Kucanje na vratima ‘Sigurno je Considine.’ Ali kad otvorim, tko stoji na vratima? Samo Chioe! Pa, Chloe! Opet! Ovaj put drugačija odjeća, ali isto tako sjajna. Uzbuđena, da uzbuđena, što je vidim još jednom. Ne mogu shvatiti zašto se osjećam tako razočarano. Jaka pića. Odlično raspoloženje. Izlazak u grad. Knockavoy prepun turista. Ljudi posvuda. Nitko nije posumnjao da je Chloe transvestit, jednostavno mislili da je - možda malo visoka, pomalo krupna, - djevojka iz Dublina. Opet, Chloe veliki uspjeh među prijateljima. ‘Puna života i smijeha’, govorila je Bridie o njoj. Odlučila sam brojati koliko puta je Bridie rekla ‘puna života i smijeha’, ali izgubila se nakon četrdeset i osam. Bridie strašno pijana. Svi strašno pijani. Super, super večer. Nisam baš uživala.

Ponedjeljak, 16. ožujka, 6.14 Spavala samo dva sata, a onda se probudila. Misleći na Considinea. Željela ga vidjeti. Jako. Moram doći do njega prije nego stavi lažne nokte i grudi i opet postane Chloe. Zašto sad ne bi bio dobar trenutak? Izvučem se iz kreveta i, još u pidžami, prijeđem travnjak do njegove kuće. Pokucam. Nema odgovora. Pokucam opet, znatno jače. Nema odgovora. Pokucam opet, ovaj put tako jako da skoro nisam čula kad je vikao da je ‘jebeno mrklo doba noći!’ ‘Pusti me unutra, mrzovoljni frajeru! Lola je.’ On otvori vrata i ja protrčim pokraj njega. Kosa mu u neredu, a lice pospano. Na njemu plava trenirka i dronjasta siva majica. (Svi tragovi Chloe uklonjeni, primijetim s olakšanjem.) ‘Valjak?’, upitam suosjećajno. ‘Valjak’, kimne bolno. ‘Ti?’ ~ 482 ~ Bocca

Daša

‘Da.’ ‘Čaj?’ ‘Ne.’ ‘Nešto drugo?’ ‘Ne'. ‘Sjedneš pored mene?’ Krenem. Ohrabrena. ‘Stavim glavu na tvoje rame?’ ‘Da. Stavim ruku oko tebe?’ ‘Da.’ Sjedili jedno pored drugoga u mamurnoj tišini. Opako ugodno. ‘Considine.’ Pročistim grlo. ‘Nikad nisam mislila da ču čuti sebe da izgovaram ove riječi, ali sretna sam što te vidim. Već sam pomislila da te neću vidjeti cijeli vikend.’ ‘Mislio sam da ti se sviđa Chloe. Izveo sam je iz mirovine specijalno za tebe.’ ‘Sviđa mi se Chloe. Ljubazno od tebe što si se tako potrudio. Ali sviđaš mi se i ti.’ On protrlja rukom po neobrljanoj čeljusti. Hrapav zvuk. Seksi, da budemo iskreni. ‘I ti se meni sviđaš, Lola’, reče on. Tišina. ‘Jako, jako sviđaš.’ Opet tišina, ali ne obična tišina. Tišina u kojoj struji puno emocija. ‘Jako mnogo. Neđostaješ mi otkako si otišla.’ Pauza u kojoj mjerim što ću redi. ‘I ti meni nedostaješ.’ ‘Mislim na tebe svaki dan.’ Još jedna pauza. ‘Mislim na tebe svaki dan.’ On zijevne. Ja zijevnem. On kaže: ‘Bolje da se vratimo na spavanje.’ Kao da je iznenada došao na ideju. Zakrene glavu i pogleda me. ‘Hoćeš i ti? Gledala u njegove oči: ‘... Pa... da.’ ‘Dobro!’ Iznenadni, sasvim ne-considineovski pokret i on me podigne na ruke - noseći me! Bilo me sram. ‘Spusti me. Boljet će te leđa. Imam veliku stražnjicu.’ ‘Savršena stražnjica.’ Penjao se stepenicama. Nije se čak ni zadihao. ‘Kako si tako jak?’ ‘Speleologija.’ Nogom gurne vrata spavaće sobe, ona se zatresu, onda me položi na sredinu kreveta. Još topao od njega. Sve se događalo jako brzo. Izgubila sam petlju. ‘Nismo nimalo spavali, Considine. Pa malo odrljemamo?’ ‘Kako želiš.’ Zavukla se ispod popluna, ali ostavila svoju pidžamu. Ni on se nije skinuo. Privukao me sebi, zamotao poplun čvrsto oko nas. Polako počela tonuti u san, ali osjetim da ću se zapaliti sama od sebe. ‘Prevruće mi je, Considine.’ ‘I meni.’ ‘Skinut ču gornji dio pidžame.’ ‘I ja ču majicu.’ Otkopčala sam pidžamu. On povuče majicu preko glave. Topla glatkoča kože na mojoj koži. Čvrsti mišici. Napet trbuh. O, predivno. ~ 483 ~ Bocca

Daša

Zatvorila oči i vratila se u položaj za spavanje. ‘Još mi je prevruće, Considine.’ ‘I meni.’ Ali kad je odjeća nestala, bilo mi još više vruče. Sloboda nesputanih udova, noge prepletene s njegovima. Pokrenem se i njegova erekcija dotakne moje bedro. ‘Oprosti’, kaže. ‘Ignoriraj.’ ‘Radije ne bih, ako se slažeš.’ ‘Sasvim se slažem.’ Bilo je super fenomenalno. Ništa porno. Bez prostitutke. Samo jedan položaj. Usredotočeno. Intenzivno. Držeči se bez napora na rukama, kao da radi sklekove, ulazio je i izlazio iz mene, dok je gledao moje oči. Mislila da ću umrijeti. 15.01 Probudio nas zvuk Considineova telefona. On pročitaporuku. Doda mi telefon. ‘Za tebe je.’ Lola, dolaziš od Considinea? Od Bridie. Odgovorim potvrdno. Dođe nova poruka. Završavaj. Vrijeme za polazak. Treese hoće krenut prije gužve. ‘Considine, moram ići.’ ‘Ostani’, reče on. ‘Ne mogu’, kažem. ‘Sutra imam veliki posao.’ ‘... Sutra. Ali ja...’ Nije rekao što god je imao namjeru reći. ‘Još si jako zauzeta?’ ‘Pa, jako.’ Da, puno posla, ali htjela sam zvučati još zauzetije nego što sam bila. ‘Nema naznake da će se smanjiti?’ ‘Nema.’ ‘I osjećaš se dobro?’ ‘Izvrsno.’ ‘Drago ti je što si se vratila u Dublin?’ ‘Presretna.’ ‘... U redu. Pa, ovo samo prenosim, Lola, ali želim ti nešto reći. Važno je.’ ‘Što to?’ ‘Chloe će uvijek biti tu ako je zatrebaš.’ Chloe? Nisam očekivala baš to. ‘Ljubazno od tebe’, rekoh tvrdo. ‘Izaći ću sama.’

~ 484 ~ Bocca

Daša

15.30 U autu ‘Pa!’, rekla Bridie. ‘Ti i transvestit!’ ‘To nema veze’, rekla sam razdražljivo. ‘Morska ljubav.’ ‘Možda te dođe posjetiti u Dublin?’ Ništa nisam rekla. Considine nije spomenuo nikakav posjet Dublinu, a nisam ni ja. ‘Što ti je?’, pitala Bridie. ‘Ništa.’ Ali ne baš ništa. Pogodila me Considineova ponuda Chloeinog prijateljstva. Nije rekao: ‘Ja ću uvijek biti tu ako me trebaš.’ Spreman ponuditi svoj transvestitski alter ego, all ne i sebe.

~ 485 ~ Bocca

Daša

Grace

Vratila sam se kući 19. ožujka, na dan općih izbora. ‘Izgleda da je stranka Dee Rossini prošla vrlo dobro’, obavijestila me mama. ‘Dobro, dobro.’ Nije me moglo biti manje briga. Nisam htjela čuti za Dee, za Novu Irsku ili išta što ima veze s njima. ‘Damien te tražio’, kazala je mama. Srce mi je poskočilo, a onda odmah potonulo još dublje. Zvao je sigurno radi dogovora o tome što ćemo učiniti s kućom. ‘Zvao je dok si bila na putu, ali nisam ti htjela remetiti odmor. Rekao je da ga nazoveš kad se vratiš.’ Ostavit ću to neka čeka nekoliko dana, odlučila sam. Bit će to bolan razgovor i htjela sam ga odložiti što je dulje moguće. On je ionako morao stalno biti na poslu zbog izbora; to bi moglo biti isprika. Čekat ću dok sve ne završi i smiri se. Sljedećeg jutra u 7.30 probudili su me glasovi koji su dolazili iz radija u kuhinji. ‘Utišajte to’, vikala sam. ‘Utišajte jebeni radio.’ Ali nitko nije čuo i ja siđem dolje. ‘Krvoproliće’, likovao je tata, sjedeći za kuhinjskim stolom. ‘Tvoja prijateljica Dee Rossini zavila je u crno velike stranke. Svi su izgubili mjesta u Parlamentu u korist Nove Irske - čak i moćni Napiji. Ona će vjerojatno imati dvoznamenkasti broj mjesta. Napiji će puzati pred njom da ostanu u koaliciji s njom.’ ‘Vrlo dobro.’ Ugasila sam radio takvom snagom da me zglob zabolio, onda sam napravila tost i vratila se u krevet. Pojela sam tost i opet utonula u čudni polusan ispunjen slikama, kad me probudilo kucanje na vratima. Bila je mama. ‘Netko te želi vidjeti’, kazala je. Moje srce poskoči od očekivanja i ja se žurno podignem i sjednem. ‘Ne, nije Damien’, reče. ‘O... U redu.’ Polako legnem natrag na krevet. ‘Ustani’, siktala je mama. ‘Tu je Dee Rossini.’ O, ne. Moram izgledati oduševljeno. ‘Mama, reci joj da ne mogu...’ Ali mama je nestala negdje na stubištu, a onda je, praktički klanjajući se, uvela Dee Rossini u sobu. ‘Nova Irska će napraviti koalicijsku vladu s Napijima. Gospoda Rossini je upravo postala ministrica financija i potpredsjednica vlade’, rekla je mama, pucajući od ponosa. ‘Upravo ove minute zvao ju je premijer. Na njezin mobitel.’ ~ 486 ~ Bocca

Daša

Premijer? Mama nije podnosila Teddyja Tafta. Mrzila ga je, uvijek ga je nazivala razbojnikom i govorila da mu nos izgleda kao penis. Ali sad je čak izgovorila riječ premijer s dužnim obzirom. ‘Dee još nije spavala’, rekla je mama s divljenjem. ‘Grace.’ Dee je pošla prema meni. Onda me dobro pogledala. ‘O bože, Grace! Izgledate bolesno.’ ‘Puno hvala!’, rekla sam. ‘Upravo sam se vratila s odmora! Trebala bih izgledati dobro. Trebali ste me vidjeti prije nego što sam otputovala.’ ‘Jeste li sigurni da niste bolesni?’ ‘Potpuno sigurna. Išla sam liječniku. Ona me natjerala.’ Pokazala sam na mamu, koja je stajala u sobi. Mama stavi ruku na prsa i polako uzdahne, kao da je i sama otkrila da je još uvijek u sobi. ‘Trebala bih...’ Zvučala je razočarano. ‘Sigurno imate privatni razgovor. Ostavit ću vas.’ Nevoljko je otišla. ‘Čestitam, Dee.’ Nisam zaboravila svoje manire. ‘Tata kaže da ste postigli izvrsne rezultate.’ ‘Da nije bilo vas, Grace, ja ne bih bila čak ni na čelu Nove Irske’, kazala je Dee. ‘Žao mi je što ste vi tako puno izgubili...’ Nisam znala što kazati. ‘Večeras imamo proslavu’, reče Dee. ‘Pozivamo sve članove stranke u zemlji. Sve je to organizirano pomalo na brzinu. Ali i vi trebate biti tamo.’ ‘Dee, ne... žao mi je.’ ‘Imam iznenađenje za vas.’ Iznenađenje? Nisam željela iznenađenje. ‘Radi se o Paddyju.’ ‘Aaa!’ Ispružila sam ruku kao da tjeram zle duhove. Nisam htjela ni čuti njegovo ime. ‘Dođite. Stvarno. Bit će vam drago.’

~ 487 ~ Bocca

Daša

Marnie

Marnie se probudila, u svom krevetu, u vlastitoj sobi, osjećajući se neobično dobro. Prespavala je noć bez da se ijednom trgnula iz sna zbog strašne more, plahte nisu bile zamršene oko nje, natopljene znojem, i ona je osjećala da je puna nade, a ne njezina uobičajenog užasa. Vratila se s Tenerifa prethodne noći. Četiri su večeri prošle otkako nije pila od onog posrnuća na odmoru - i ona donese malu odluku. Nema je potrebe objavljivati cijelom svijetu, ali ona će - potiho - izbaciti piće. Do toga je dovelo Graceino sažaljenje. Nakon što se Marnie vratila iz ‘posrnuća’ koje se dogodilo nakon prvog tjedna odmora, pripremila se primiti Graceinu srdžbu. Ali Grace je reagirala začuđujućim odsustvom ljutnje. U njezinim je očima bilo nešto novo - kao sućut, ali ne tako dobro. Sažaljenje, Marnie je na kraju prepoznala - i to ju je pogodilo. Zanimljivo je bilo to što tijekom onih vikenda kad je Grace dolazila čuvati Marnie od pića njezin bijes nije imao nikakvog učinka na Marnie, osim možda da je otjera još dublje u kukuljicu alkohola. Kao da je Marnie mogla vidjeti Grace kako izgovara ljutite riječi, ali ih nije mogla čuti. Međutim, sažaljenje je bilo druga priča. Sažaljenje nije isto što i sućut: ružna crta nepoštovanja išla je kroz njega. Iznenada je vidjela sebe kako je Grace - i drugi - vide: ne kao inteligentnu, preosjetljivu osobu, već samo kao teret. Kao netko o kome se treba brinuti. To joj je nekako otvorilo oči. Tako ljudi misle o meni, shvatila je. Možda čak i moje kćeri... Posljednja tri dana odmora riječi su plutale oko nje: jadno, žalosno, tragično, tužno. Od toga se Marnie osjećala - kako? Neshvaćeno. Nije htjela biti predmetom sažaljenja. Ona nije bespomoćna, kukavna osoba kakvom ju je Grace vidjela. Naročito kad se radi o alkoholu. Ona pije zato što je tako odlučila. Ni iz jednoga drugog razloga. A sada odlučuje da neće. Skočila je iz kreveta i s velikom se energijom bacila na raspakiravanje kovčega. Sandale su pospremljene u dubinu ormara, nepotrošena sredstva za sunčanje bačena u ladicu da čekaju sljedeći odmor, a perilica napunjena bikinijima i saronzima. Žustro je pospremila kovčeg pod krevet, onda iznijela usisivač. Kuća je bila prašnjava i imala onaj miris kuća koje su dulje vrijeme prazne, i budući da su djevojčice dolazile poslije škole - nije ih vidjela skoro tri tjedna - sve je moralo biti savršeno. Dok je jurila s usisivačem po predsoblju vidjela je svjetlucanje žaruljice na telefonskoj sekretarici: poruke. Ugasi usisivač i, duboko uzdahnuvši, ~ 488 ~ Bocca

Daša

pritisne gumb. Samo četiri poruke: nije tako loše. Zapravo iznenađujuće neugodno? - mali broj za dva tjedna. Bila sam izvan opticaja, sjeti se, pomalo ustuknuvši. Prva je poruka bila od zubara: propustila je godišnji pregled i treba novi termin; druga je bila poziv od nekog jadnog stvorenja koje je pokušavalo prodati osiguranje za auto; treća je bila od Jules, Jules iz AA. ‘Samo da pozdravim’, rekla je Jules. ‘Javi se u bilo koje doba.’ I četvrta je poruka bila od Jules. Marnie je obriše prije nego što je sasluša do kraja, onda se vrati i obriše drugu poruku. Osjećala se nelagodno - gotovo uprljano - da je netko iz Anonimnih alkoholičara zove. Dobro, hrana. Osim skoro praznih kutija pahuljica od žitarica, u kući nije bilo ničega. Trebala je sve - mlijeko, kruh, sve osnovne stvari, slatkiše za djevojčice, nešto za večeras. Napravit će pravu večeru. Možda će Nick ostati. Nedostaje mi Nick... Pa, tko zna, mislila je, sasvim zadovoljna. To je normalan osjećaj. Sve opet postaje normalno. Sve će biti dobro. Napravila je popis za kupnju, zadovoljna što se osjeća efikasno i tako kućanički, obukla se, uskočila u auto i uputila prema supermarketu. Nekoliko minuta kasnije iznenađeno je vidjela da je parkirala ispred trgovine s pićem. Što radim ovdje? Okrenula je ključ i ugasila motor. Upali auto, upali i vozi dalje. Ali nije. Ne želim piti danas. Nisam htjela doći ovdje. Zurila je u ključ, koji je visio iz brave. Vozi. Otvarala je vrata na autu. Mogu kupiti čokolade za djevojčice ovdje. Izašla je na pločnik. Mogu ići u supermarket poslije ovoga. Gurnula je vrata trgovine i začuje kako fijuknu. ‘Nije vas bilo?’, pitao je Ben. ‘Hmmm.’ Uzela je dvije boce votke - ‘Samo za danas?’, pitao je Ben veselo, tek radi razgovora - i dvanaest čokolada. Onda se vratila u automobil, čokolade i dvije boce votke bačene na suvozačevo sjedalo. Gledala je u boce i mislila - ne želim ovo. Naročito ne danas. Želim vidjeti Daisy i Verity. Ne želim biti pijana kad dođu. Ja ih volim. Hoću da sve bude lijepo za njih. Neću da me vide nesposobnu. Ja volim Nicka. Ne želim ga opet razočarati. Ne želim se probuditi hladna i mokra, pokušavajući se sjetiti što se dogodilo, pitajući se koji je dan. Ali znala je što će se dogoditi. Za nekoliko trenutaka uzet će bocu i popit će iz nje. Pit će i piti i piti dok se ne izgubi. Nije imala izbora.

~ 489 ~ Bocca

Daša

‘Ne želim to’, rekla je na glas. ‘Molim vas, netko, netko, ne želim.’ Zašto ovo činim? Nije mogla nikoga kriviti. Prestala je kriviti Paddyja. Zašto onda ovo radim? Ne želim.

~ 490 ~ Bocca

Daša

Alicia

‘Dame i gospodo Nove Irske, predstavljam vam Dee Rossini!’ U eksploziji svjetla, Dee je koračala prema pozornici i sve tri tisuće ljudi ustali su na noge i divlje pljeskali. Tu su bile sve skupine - stranački aktivisti, sponzori, simpatizeri, novinari i ekipe irskih, ali i stranih televizija. Dee je zauzela mjesto na osvijetljenom podiju, a Paddy i četvoro drugih ključnih osoba Nove Irske rasporedili su se iz nje na stolcima nalik tronu. ‘Želim zahvaliti svima’, Dee je govorila. ‘Ali prije svega, aktivistima stranke na terenu. Vaš predan i neumoran rad doveo je Novu Irsku do najboljih rezultata koje smo ikad postigli.’ Osmijeh joj osvijetli lice. ‘Nova Irska složila se sastaviti koalicijsku vladu s Nacionalnom strankom Irske. Možda će vas zanimati da mi je ponuđeno mjesto ministrice financija i da sam ga prihvatila.’ To su svi znali, bilo je na svim vijestima, ali su ipak urlali kao da čuju prvi put. ‘I...’ Dee je rasla od zadovoljstva, ‘položaj zamjenice premijera.’ I to su svi znali, ali opet su pljeskali s bučnim veseljem. ‘Naš uspjeh dao nam je značajnu platformu da osiguramo da politika i planovi obećani biračima budu dio vladina programa. Obećajem da ću provoditi...’ Bla, bla. Alicia se htjela isključiti, ali morala je slušati. Morala je promatrati Dee i promatrati kako ljudi na nju reagiraju i biti spremna izvijestiti o tome Paddyja ako njemu to bude trebalo. To je sada bio njezin posao. ‘Kao što znate, moj zamjenik Paddy de Courcy nedavno se oženio.’ Pozdravljanje, zvižduci i udaranje nogama prolome se prostorijom i Paddy ustane sa svog stolca te se zahvali malim naklonom. Na svom sjedalu u prvom redu, Alicia je bila ushićena. Bože, tako je lijep, mislila je: visina, ramena, uvijek spreman osmijeh, svjetlucave oči, kravata s velikim čvorom. I cijeli je njezin. Svi oni strašni dani, onda davno, kad je morala otvrdnuti srcem prema Marnie; prebolno čekanje kad je nestao; usamljenost kad su Marnie i Grace zbile redove protiv nje; bizarni kompromis njezina braka s Jeremyjem - sve se to isplatilo. Na kraju ga je dobila. Ali, nema medenog mjeseca. Stvarno se nadala da će ovog puta imati pravi medeni mjesec, na kojem neće morati ići u barove za homoseksualce; ali s općim izborima dva tjedna nakon vjenčanja, bračno putovanje odgođeno je na neodređeno vrijeme. ‘Ali ono što je Alicia dobila, gubitak je za Novu Irsku’, nastavila je Dee. Bio je nekakav odjek u mikrofonu, riječi su odzvanjale u djeliću sekunde i nakon što su bife izgovorene. Sićušni djelić vremena u kojem se Alicia pitala, što je Dee ovime htjela reći? ~ 491 ~ Bocca

Daša

‘Paddy je odlučio’, rekla je Dee, ‘na neko se vrijeme povući iz političkog života.’ Što? Što? Alicia je mislila da nije dobro čula, da je to nešto što dolazi iz jeke. U masi je počelo mrmljanje, što joj je govorilo da su i drugi čuli što i ona. O čemu to Dee govori? Alicia nije razumjela. Govorila je o tome da Paddy ide na medeni mjesec? Postoji li plan za medeni mjesec o kojem ona ne zna ništa? ‘Večeras’, nastavljala je Dee, ‘ustvari, upravo prije nego što smo izašli na ovu pozornicu, imala sam tužnu dužnost prihvatiti ostavku Paddyja de Courcyja.’ Tužnu dužnost...? Ostavku...? Alicia istegne glavu da bi pogledala u Paddyja. Što se događa? Je li ovo bilo planirano? Zašto joj nije ništa rekao? Paddy je bio kao bačen u svoju sjedalicu usta ukočenih u budalastom smiješku. Iznenada se njegovo lice, nekoliko puta uvećano, pojavi na velikim zaslonima. Krupni grašci znoja - znoja, Paddy de Courcy se znoji! - vidjeli su se na njegovim sljepoočnicama, a oči su mu treperile kao kod životinje uhvaćene u zamku koja traži način da se spasi. On nema pojma, shvati Alicia. Dee Rossini mu je davala otkaz. Javno. Pred svjetskim medijima. A on nije imao pojma. Paddy, koji uvijek sve zna. Alicia je pokušavala misliti, ali je bila ošamućena šokom. Kako se Dee Rossini usuđuje? Ta drskost. Kako može biti tako hladnokrvna? Tako surova? Dee je znala kako ju je Paddy pokušao sabotirati. Ali Alicia je mislila da je to riješeno, da je to prošlo, i da Dee i Paddy opet idu naprijed sa zajedničkom vizijom. Nije očekivala da će Dee i dalje to pamtiti, kao neki mračni uvrijeđeni mafijaš. Polutalijanka, sjetila se Alicia - Dee je napola Talijanka. A Irci su prvaci zlopamćenja. Vjerojatno mnogo veći nego Talijani. Dee se ponovno pojavi na velikom zaslonu i Aliciji je bilo drago. Možda nitko drugi nije primijetio Paddyjevu zbunjenost, možda je to bilo samo zato jer ga ona tako dobro zna pa je to vidjela, ali bolje je ne riskirati. ‘Bio si dobar prijatelj i kolega sve ove godine’, Dee je držala oproštajni govor prepunuobičajenih fraza. Što ćemo sad raditi? Panika preplavi Aliciju i ona pokuša uspostaviti kontakt s Paddyjem, da ga navede da je pogleda, ali njegovo je cijelo biće još bilo zamrznuto s blesavim osmijehom. Onda primijeti da se raspoloženje mase promijenilo iz euforije u nešto mnogo tamnije i u naletu nade, ona pomisli: odani članovi stranke neće ovo dopustiti. Oni vole Paddyja. Ali vole i Dee. A ona je upravo osvojila dosad nezapamćen broj mjesta u Parlamentu. Ona je zamjenica premijera. Ona je ministrica financija. Moćnija nego ikad prije. ‘... pridonio si istinskim i trajnim promjenama u Irskoj...’ Što ćemo raditi?

~ 492 ~ Bocca

Daša

Alicia se natjera misliti, što ovo znači Paddyju? Ako se vjerni članovi stranke nisu pobunili protiv ovoga, što se može spasiti? Možda to nije takva katastrofa kako izgleda. Dugoročnije plan uvijek bio da Paddy jednom prebjegne u Nacionalnu stranku. Ali ovo nije dobar trenutak, turobno je priznala. Nije bilo goreg. Paddyje htio prijeći Napijima s moćne pozicije, s ministarskog mjesta. Sad bi morao doći moleći ih, s pozicijeodbačenoga beznačajnog člana Parlamenta, bez stvarne snage. A kad samo pomisli na to da bi sad bio vođa Nove Irske samo da je uspio plan da zbaci Dee tom moldavskom pričom... Već bi bio ministar. Zapravo, bio bi zamjenik vođe cijele države. Bio je izvan sebe od bijesa kad je taj plan propao... Bog zna kakav će sad biti. ‘Paddy’, Dee je nastavljala, ‘napuštaš Novu Irsku s netaknutim poštenjem.’ Zašto ne bi otišao s netaknutim poštenjem, mislila je Alicia. Kako se Dee Rossini usuđuje natuknuti da je Paddy išta drugo do kristalno čist. I kako je čudno što, ako želiš dati doznanja da je netko izdajničkoga karaktera. zahvališ mu što to - nije. Ta je jedna rečenica bila dovoljna da sroza Paddyja. Alicia je osjećate da se raspoloženje gomile mijenja, kao brzi vjetar koji puše preko polja zrelog žita. Kutom svog okamogla je vidjeti kako ljudi podižu obrve i okreću se susjedu. Poštenja? Čudno da se to spominje... nisam mu nikad sasvim vjerovao... Previše zgodan... Previše divan... Nitko ne može ništa dokazati, mislila je Alicia. Nitko ne može dokazati da je zapravo otjeran. Glasine mogu kružiti, ali on će izaći iz toga. Paddy će se nakon svega vratiti. ‘Želimo tebi i Alisiji svu sreću.’ Automatski, Alicia razvuče široki osmijeh na licu, ali u glavi su joj se rojile misli. Trebali smo ovo predvidjeti. Trebali smo napraviti planove u slučaju da se ovo dogodi. Ali iskreno su mislili da Dee previše treba Paddyja. Strašna misao pogodi Aliciju - neće valjda kriviti nju za ovo, hoće li? Zbog činjenice da su se vjenčali, što je Dee dalo pogodan razlog da ga se riješi? ‘Sigurna sam da ćemo još čuti za tebe.’ Dee pogleda preko ramena prema Paddyju, još ukočenog, gotovo zaglavljenog u stolcu. ‘Dame i gospodo’, opet se obrati gomili, ‘hoćete li mi se pridružiti u zahvali Paddyju de Courcyju i zaželjeti mu sve najbolje u životu izvan politike?’ Alicia počne pljeskati. Imat će svo vrijeme svijeta za bračno putovanje, shvatila je. Ali ne želi ići. Bilo bi to kao hodanje po jajima. Paddy će biti ljut kao lav u kavezu, a nemaju što pripremati. Nikakve planove. Nikakve zavjere. Ne. Plan je bolji izraz. Zavjera zvuči pomalo zlokobno. Na velikim zaslonima, vidjela je skupine ljudi u publici kako ustaju. Dobio je oduševljeni pljesak! Hvala bogu za ovo! Ali kako su sekunde prolazile, većina je ostala sjediti i oni koji su u početku ustali, opet su sjeli, pomalo crveni u licu. Sranje. ~ 493 ~ Bocca

Daša

Ali Alicia neće pokazati svoje razočaranje. Smiješila se i smiješila - jer nikad ne znaš kad se kamera može usmjeriti na tebe - i pljeskala još jače, udarajući snažno dlanovima. Ruka joj je već puno bolje. Gotovo je uopće ne boli.

~ 494 ~ Bocca

Daša

Grace

Buljila sam u pozornicu, otvorenih usta. Ostala sam potpuno bez riječi. Dee Rossini upravo je otpustila Paddyja de Courcyja pred svjetskim medijima. Ne samo da je uspjela nagovijestiti da nije bio dovoljno dobar. Bilo je šokantno i zaprepašćujuće, gotovo sam se mogla smijati. Zašto nisam pretpostavila da će se dogoditi? Dee je žena koja se oslobodila obiteljskog nasilja; osnovala političku stranku i postigla uspjeh bez premca bila je čelična do srži. Odjednom je bilo očito da ni na koji način neće dijeliti vlast s nekime tko ju je pokušao potkopati, kao što je to učinio Paddy. Ili s nekime tko je takav prema ženama kao što je Paddy. Ipak, unatoč svemu, bila sam zapanjena njenom brutalnošću. Zapravo, ne zapanjena nego zadivljena. Ona je ipak političarka, a to je suština političara - okrutnost je njihova zajednička osobina. Sad mi je bilo drago što sam došla. Skoro nisam, ali me mama toliko gnjavila da sam izašla iz kuće samo da pobjegnem od nje. Pljeskanje se počelo utišavati - Paddy čak nije dobio ovacije! Bože, bilo je tako zabavno. Nisam mogla ni zamisliti koliko mora biti bijesan i pitala sam se kako će izgledati njegova kaznena ekspedicija. Ali ja sam se osjećala sigurnom. Paddyju su krila potkresana i ostao je bez najvećeg dijela svoje moći. I čak i da je na vrhuncu utjecaja, ne bi mogao učiniti ništa više da me povrijedi. U teoriji, naravno, mogao je. Mogao je opet spaliti moj automobil. Vjerojatno još može utjecati na to da dobijem otkaz. Ali nalgore što se može dogoditi već se dogodilo. Prema boli zbog Demianovog gubitka ništaviše ne može zaboljeti. Likovanje zbog Paddyjeva pada naglo je prestalo. Bez obzira na to što sedogađa s Paddyjem, ja ipak više nemam Demiana. Sasvim iznenada, iskra je nestala i ja sam opet bila u svom tijelu, vraćena u olovnu težinu. Bol u grudima ponovno se javila. Ljudi su počeli ustajati i odlaziti i ja sam odlučila otići. Htjela sam kući. Srećom, budući da sam došla kasno, bila sam sasvim otraga. Okrenula sam se prema izlazu - i upravo preda mnom, čekajući moju pažnju, stajao je Damien. Bilo je tako neočekivano da sam se spotaknula. Bilo je neizbježno da nam se staze prije ili kasnije ukrste. Mislila sam da sam na to pripremljena, ali sudeći prema tome kako mi se utroba podizala uz jednjak, nisam bila. (Sjetila sam se one stvari na seoskim sajmovima, kad udarite o ploču teškim čekićem, a nešto poskoči na nekoj vagi.) ‘Brolly mi je rekao gdje te mogu naći...’ Damien je, imajući prednost, imao široki osmijeh koji se zamrznuo kad me bolje pogledao: ‘Zaboga, Grace. Izgledaš strašno.’ ~ 495 ~ Bocca

Daša

‘Uvijek si bio pun komplimenata’, uspjela sam reći, a onda ostala bez riječi. Nakon nekoliko trenutaka rekao je: ‘To je sve? Samo to ćeš mi reći?’ Što hoće od mene? ‘Ni ti ne izgledaš baš super?’, okušala sam svoju sreću. ‘Da! Zabrinula si me na trenutak. Bila si bolesna?’ ‘Ne, samo... uništena. Znaš i sam...’ ‘Da.’ Njegov je pogled sve govorio. ‘Znam.’ Iskreno, ni on nije izgledao odlično, već kao netko tko nije spavao nekoliko godina. ‘Zvao sam te’, rekao je. ‘Mama mi je rekla. Htjela sam pričekati da završe izbori. Znam da si bio zauzet.’ ‘Grace, nemoj plakati.’ Jesam li plakala? Stavila sam ruku na lice, bilo je vlažno. Kako se to dogodilo? ‘Hoćemo li izaći van da popušimo cigaretu?’, ponudio je. ‘Ja još uvijek ne pušim.’ ‘Ozbiljno?’ Damien namršti čelo. ‘Ja sam na osamdeset dnevno otkad si otišla. Kako se ti držiš tako dobro, a ja sam potpuno posustao?’ ‘Pa, ne držim se.’ Gušila sam se. Suze su mi tekle brže, ljudi su gledali, ali mene nije bilo briga. ‘U komi sam. Tako sam loše da je ponekad čak i Bid dobra prema meni.’ Spustila sam glavu i rukom prošla po vlažnom licu. Morala sam se sabrati. ‘Damien, bolje je da idem.’ Bilo je previše biti u njegovoj prisutnosti. ‘Vrati mi se, Grace.’ Vječnost je prolazila u tim sekundama. ‘Ne misliš to.’ ‘Jesam li ikad rekao nešto što ne mislim?’ ‘Kad si rekao da mi stražnjica ne izgleda velika u onim trapericama.’ ‘Muškarac ponekad kaže bezazlenu laž...’ Polako doda: ‘Žao mi je, Grace.’ ‘Zašto je tebi žao? Ja sam ta koja je sve upropastila.’ ‘Nisam te trebao pustiti da odeš.’ ‘Nisam mogla ostati. Nisam zaslužila.’ ‘Sad me plašiš. Molim te, Grace, vrati se, pokušajmo ponovno. Mogli bismo ići na terapiju ili slično.’ ‘Terapiju?’, uspjela sam se nasmijati. ‘Pa, možda ne.’ ‘Nikad mi nećeš moći oprostiti’, rekla sam. ‘Čak i da pokušamo ponovno, to bi stalno bilo tu. Ja sam uništila nešto što je bilo divno.’ ‘Ja jesam oprostio.’ ‘Kako?’ Kako se to dogodilo? ‘Ne znam, da budem iskren.’ Ali oproštaj se dogodio. Znala sam da jest, Ja sam oprostila sirotoj Marnie. Vidjela sam kako ljutnja može biti jaka, vrela i opasna, a onda se rastoči u ništa. Je li se to moglo dogoditi i Damienu? ‘I jako te volim’, rekao je Damien. ‘To je pomoglo.’

~ 496 ~ Bocca

Daša

Pretraživala sam po njegovu licu tražeći istinu. Jesu li to samo riječi koje neće slijediti i postupci? Bilo bi prebolno pokušati ponovno samo da bismo se opet našli u istoj situaciji. Bolje da niti ne pokušavamo. ‘Ne kažem da bih ga baš napao ili nešto slično’, reče Damien. ‘Ali na neki način, mogu razumjeti da si pala na De Courcyja. On ima karizmu, ili kako god se to zove, koja je gotovo neljudska.’ On uzdahne. ‘Naravno, kažu da je to imao i Hitler.’ Nasmijala sam se glasno. Bilo je to takvo iznenađenje. Trideset i osam dana mislila sam da se više nikad neću smijati. ‘Pa, Dazzleru... hoćeš li mi se vratiti?’ Nisam odmah odgovorila. ‘Najbolja ponuda koju ćeš dobiti’, rekao je i to je bilo tako damienovski da sam odmah znala da će sve biti dobro. ‘Pretpostavljam da bih trebala’, rekla sam. ‘Mislim, tko drugi bi izdržao sa mnom?’

~ 497 ~ Bocca

Daša

Marnie

Ispovijesti su bile u punom jeku kad je Marnie, u pratnji Jules, ušla u prostoriju. ‘... tako sam zahvalan za čist, pristojan život koji danas imam...’ ‘... mislio sam da sam slobodan duh, buntovnik, borac kojem ne treba posao, veze, ali bio sam zarobljenik pića, isto kao da sam živio u kući u predgrađu obiteljskim životom..’ Steve pokaže na dva prazna stolca i ljudi šaptom pozdrave Marnie dok je prolazila. Ulla joj tiho donese čaj. ‘Tri žličice šećera?’ Marnie kimne u znak zahvale. Ispije malo i pogleda oko sebe. Bio je tu Australac Des, koji joj se smiješio. I uglađena Maureen. Seksi Charlotte pokaže na Marniene noge. ‘Lijepe cipele’, reče, s takvom bolnom tjeskobom da se Marnie nasmijala. Naslonjena u stolcu, Marnie je slušala i držala šalicu čaja, umirena toplinom u rukama. ‘... još uvijek imam te teške osjećaje kakve sam uvijek imala, možda ne tako jako, ali umjesto da ih utopim u piću, dođem na sastanak...’ ‘... kad sam počela dolaziti ovdje, rekli ste mi da više nikad neću trebati piti, i nisam...’ Kao i obično, nakon duže pauze, bio je njezin red. ‘Marnie, bi li ti željela nešto reći?’ Okrenuli su se prema njoj. Već su se svi smiješili. Njihova toplina za nju nikad nije bila umanjena, čak ni kada je sama odlučno pokazivala distancu prema njima. ‘Gledaj, ljubavi, gledaj. Digni se’, govorio je Nick brzo. Ona se okrene na ručniku i zastenje. ‘Bila sam skoro zaspala.’ ‘Gledaj, ovo će ti se svidjeti. Pogledaj Verity.’ Na obali rijeke Marnie sjedne i zakloni rukom oči od sunca, gledajući u Verity, u bikiniju sa sirenama, kako snažno udara po vodi. ‘Mama, tata!’, zvala je Verity. ‘Ja plivam!’ ‘Naprijed, curo!’, vikao je Nick, glasom prepunim ponosa. ‘Vidi ti nju!’ Marnie je mahala Verity, koja je prestala plivati tek da im mahne, i zamalo utonula. ‘Uu’, nasmijala se. ‘Napila sam se rijeke.’ Bila je nekako drugačija, snažnija od uplašenoga tanašnog stvorenja kakvo je sada. ‘Brzo, mama, obriši me!’ Daisy je trčala prema njoj, dok se voda cijedila s njezina dugog, mršavog tijela. ‘Jesi li vidjela Verity? Više se ne boji.’ ~ 498 ~ Bocca

Daša

‘Vidjela sam. Dođi.’ Ona razmota veliki ručnik s Mikijem Mausom, da Daisy da drži jedan kraj i onda ga omota oko nje, tako da je izgledala kao uspravni zamotani tepih. ‘Obrisi me!’ Daisy je tapkala nogama i dramatično se tresla. "Smrzla sam se!’ ‘Dramatičarka’, reče Marnie. ‘Pitam se samo na koga je.’ Nick joj dobaci zavodnički pogled. Ona raširi oči. ‘Sigurno ne na mene, ako baš moraš znati.’ Žustro je brisala Daisy, po malim uskim leđima i lopaticama, nogama tako dugima i mršavima da su bile slatke, gotovo smiješne. ‘Bože, Daisy, ti si ljepotica.’ ‘I ti si, mama.’ ‘Da, i ti si mama.’ Nick povuče traku na njezinu bikiniju i oni se pogledaju, toliko dugim pogledom da je Daisy uzviknula: ‘To je odvratno!’ Iznenada, Marnie je opet bila na sastanku AA, ali meki ružičasti sjaj sjećanja i dalje je bio s njom. Okrenula se i nasmijala Jules koja je sjedila pored nje. Jules, koja je bila tako dobra, koja je došla čim joj je Marnie telefonirala tog jutra ispred trgovine pićem. ‘Čekaj tu’, rekla je Jules. ‘I nemoj micati nijedan mišić. Ja dolazim za deset minuta.’ Marnie je zatvorila oči. Ostaci raspoloženja dana pored rijeke omotali su se oko nje. Bilo je divno. Puno ljubavi, u svakoj riječi i svakom pokretu i misli. Sve što je ikad željela bilo je tu. Ali gdje je to bilo? Dok se sjećanje vraćalo, Marnie shvati da ne prepoznaje obalu rijeke. Ustvari, bila je sigurna da nikad nije bila na tom mjestu. I djevojčice su izgledale starije nego sada: Daisy nije imala jedan ili dva mliječna zuba; Verity više nije škiljila. Čak su ona i Nick izgledali drugačije. Ona je imala nekoliko kilograma više, kosa joj je bila duža. Nickova je kosa bila više sivo prošarana. Kako je to moguće? Ali to se jest dogodilo, bila je sigurna. Nije to bio san ili maštarija, nego sjećanje. Onda joj sve postane jasno. To je sjećanje, naravno da je sjećanje. Stvarno se dogodilo. Samo se nije dogodilo još. Ona otvori oči. Svi u prostoriji su joj se smiješili. ‘Moje ime je Mamie.’ Osmijesi se rašire. ‘Zdravo, Marnie.’ ‘I ja sam alkoholičarka.’

~ 499 ~ Bocca

Daša

Lola

Subota, 21. ožujka, 7.01 Zvono zazvoni. Ekstremno rano. Fakini iz kvarta uvijek raspoloženi za zafrkanciju. Svakojake psine, kao, hajde da probudimo smiješnu curu s ljubičastom kosom! Obično ih uspijem rastjerati, ali ne i jutros. Vrlo umorna. Nisam dobro spavala cijeli tjedan - od prošlog vikenda u Knockavoyu. Cijela ta stvar s Considineom/Chloe je zbunjujuča, uznemirujuća, nespokojna. Tako mi se puno toga vrtjelo po glavi. Zvonce opet zazvoni. Za boga miloga! Bacim poplun na stranu spremna za svađu, odem do kućnog portafona u pidžami i kažem odlučno:'Odjebite, fakini iz kvarta, i pustite me da spavam.’ (Oni poštuju pravi ‘jezik'.) ‘Oprosti što te budim’, kaže glas. Nije glas fakina iz kvarta! Nego seksi mužjački glas, Considineov glas! ‘... Što ti ovdje radiš? Ti misliš da je Dublin potpuno bezvezno mjesto!’ ‘I jest potpuno bezvezno mjesto’, kaže on. ‘Pa zašto si ovdje?’ ‘Ne tjeraj me da to kažem, Lola’, duboko seksi mumljanje. ‘Ne ovdje na ulici. Banda dečkiju s kapuljačama već se smije mom autu.’ ‘Da kažeš što?’ Zagonetna. Stanka. Težak uzdah. Daljnje duboko seksi mumljanje. ‘Volim te, Lola Daly.’ Ovo kratko - iskreno zapanjujuće - priznanje praćeno eksplozijom hrapavog smijeha i zviždanja - mogu samo zaključiti - fakina iz kvarta. Bestjelesni fakinski glas vikne: ‘Seljačina s komom od auta misli da će osvojit’ Lolu.’ ‘Je li to istina?’, pitala sam. Vrlo rano jutro, neočekivani događaj i nedostatak sna iskrivljuju realnost. Ovo je možda divna vijest, ali bojim se vjerovati. ‘Daa! Auto JE sranje!’ Dosta ove trodjelne konverzacije! Fakini iz kvarta surovi. Morala sam spasiti Considinea. Skromnog seljačinu. ‘Considine’, rekoh odlučno, ‘ulazi. Kad čuješ zujanje, gurni vrata. Ne vuci, gurni...’ ‘U redu, Lola. Znam kako to radi.’ Sarkastični dodatak. ‘Čitao sam u knjigama.’ Aha! Naš prijatelj Mrzovoljko još nije sasvim mrtav i pokopan! Pritisnem gumb, otvorim vrata stana. Considine se pojavi. Raščupan, velik, seksi. Uđe u moj stan. Muškost, mišići, općenito divna muškost. Povuče me k sebi. Pogledam u njegovo lice. Njegove usne blizu mojih. ‘To što si upravo rekao’, rekoh. ‘Reci ponovo, molim te.’

~ 500 ~ Bocca

Daša

‘Dublin potpuno bezvezno mjesto?’ Ali on se smijao. Vrlo, vrlo zgodan kad se smije. On. Vrlo zgodan. ‘Misliš onaj dio kad sam rekao da te volim?’ ‘Da, taj dio.’ ‘Volim te, Lola Daly.’ ‘Ovo je došlo kao iznenađenje’, priznala sam. ‘Chloe...’ ‘Da, nesporazum’, reče on. ‘Htio sam te namamiti natrag u Knockavoy uz pomoć Chloe. Mislio sam da voliš Chloe.’ ‘Volim Chloe. Ali - i to ne mogu razumjeti, Considine - tebe volim više.’ Oboje nekako zbunjeni. Gledali jedno u drugo u šoku. Najzad on kaže: ‘Ne želim te uplašiti, ali upravo si upotrijebila riječ ‘volim'.’ Odvrtjela rečenicu u glavi. ‘Da, jesam.’ ‘Misliš to?’ Razmišljala o tome, o tome kako mi je nedostajao otkad sam otišla iz Knockavoya u siječnju, kako me svaka i najmanja sitnica podsjećala na njega. ‘Da, Considine, čini se da mislim.’ On me zagrli čvršće. ‘Lola, Lola.’ Uzdahne, kao u velikom olakšanju. ‘Isuse, nemaš pojma...’ Zatrese glavom. ‘Nisam mogao prestati misliti na tebe otkad si otišla u ponedjeljak; nije to ništa novo, ali mislio sam o tebi cijelo vrijeme, danju i... noću.’ Svidjelo mi se kako kaže ‘noću'. Zvučalo vrlo seksi. ‘Znao sam da sam napravio nešto pogrešno’, kazao je. ‘Krivo sam protumačio što želiš. Poludio sam. Grozan tjedan. Nisam mogao spavati. Prošle noći, odlučio sam. To je to! Morao sam se dovesti i pronaći te. Vozio sam cijelu noć.’ Vrlo seksi rečenica. ‘Ako si vozio cijelu noć’, rekoh, ‘onda si išao preko Maroka. Ima samo tri i pol sata vožnje.’ On se smijao. Opet! Ovo je kao festival komedije! ‘Jesi li ti ozbiljan?’, upitam. ‘Ozbiljniji nego rak pluća? Anne Wintour? Podizanje razine mora?’ ‘Sve zajedno.’ Dojmljivo. Anna Wintour je vrlo ozbiljna, vjerujem. ‘Hajdemo.’ Uzmem ključeve od auta. ‘Kamo idemo?’ ‘Kod moje mame.’ ‘Trebam li kravatu?’ Pogledam ga. Traper, crna pamučna bluza, čizme do gležnja. ‘Ne. Izgledaš baš poput sebe. To će biti dobro.’ Na groblju, troje djece bučno je igralo nogomet oko jednoga groba. Nepoštovanje. Onda doznam da je tu pokopan njihov mali brat i oni su došli zaigrati s njim na ‘dva mala'. Život je tako jako, jako dragocjen. Išli između grobova, dok nismo došli do mame. ‘Mama, ovo je Considine.’ ‘Drago mi je, gospođo Daly’, Considine reče nadgrobnom spomeniku.

~ 501 ~ Bocca

Daša

Mislim da je mama rekla ‘I meni je drago’, ali bilo je teško čuti od buke, jer su zaigrana djeca neprestano vikala ‘daaaaa!’ i ‘neeeee!’ i druge nogometne riječi. ‘Kaže da je i njoj drago što te upoznala’, rekoh (jer vjerojatno jest, ona je jako pristojna). ‘Sada, Considine, moram s mamom malo nasamo porazgovarati.’ ‘Da odem?’ ‘Ne, to je razgovor u tišini. Možeš ostati.’ Oboje smo sjeli na mali ivičnjak i u svojoj glavi rekoh: ‘Dobro ga pogledaj, mama. Ti nisi kriva što si umrla i ostavila me, ali stvarno trebam savjet. Poslije De Courcyja bojim se vjerovati svom sudu. Što misliš o ovom mrzovoljnom transvestitu koji živi na drugom kraju zemlje?’ Glas u glavi odgovori. ‘Nije mrzovoljan.’ ‘Da, ali...’ ‘Nije ni transvestit.’ ‘Istina...’ ‘Istina je daživi na drugom kraju zemlje, ali ovo je vrlo mala zemlja.’ ‘Molim te, nemoj spominjati obilaznicu Kildare.’ ‘Voliš li ga?’ ‘Da, mama.’ ‘Onda, samo naprijed.’ Trenutak dvojbe. Govorim li to ja sama sebi što želim čuti? ‘Mama, jesi li stvarno tu?’ ‘Da!’, jedno dijete vikne. Moj se nemir rasprši - nisam zamišljala taj glas - i u istom trenutku sunce se pojavi slobodno od oblaka i zasija iznenadnim žutim svjetlom dolje na nas. ‘Mama, reci mi iskreno, hoće li to biti dobro?’ ‘Da!’, dijete opet poviče. ‘Jesi li skroz sigurna?’ ‘Da, da, da!’

~ 502 ~ Bocca