Margot Berwin - Devet cvjetova žudnje
July 14, 2017 | Author: Lala Lala | Category: N/A
Short Description
Devet cvjetova žudnje priča je o jednome mitskome mjestu i putu koji jedna žena mora prijeći – od nemilosrdnih ulica Man...
Description
http://www.balkandownload.org/
MARGOT BERWIN
DEVET ŽUDNJE Naslov izvornika Hothouse Flower and the Nine Plants of Desire Copyright © Margot Berwin, 2009.
Miel
2
Bajka za odrasle puna misticizma, šamana i duhovnosti. Lepršava i intrigantna priča, ali i intenzivna ljubavna pripovijest s obiljem zanimljivih misli o smislu života. Fort Worth Star-Telegram DEVET CVJETOVA ŽUDNJE PRIČA JE O JEDNOME MITSKOME MJESTU I PUTU KOJI JEDNA ŽENA MORA PRIJEĆI KAKO BI PRONAŠLA SEBE I ONO ŠTO JOJ JE ODUVIJEK PRIPADALO. Lila Nova, rastavljena, uspješna poslovna žena živi sama u malom stanu u New Yorku. U životu se vodi jednostavnom mantrom: bez ljubimaca, bez biljaka, bez ljudi, bez problema. Ali kada upozna bezobrazno zgodnog prodavača egzotičnih biljaka, njezin život procvjeta u nešto mnogo slikovitije. Nakon što čuje legendu o devet tajanstvenih tropskih biljaka koje onome tko ih pronađe donose slavu, bogatstvo, besmrtnost i moć, kreće u najveću avanturu svog života. U dubokim kišnim šumama Yucatána Lila upoznaje sasvim nov svijet šamana, životinjskih duhova, vračeva i, jednog neodoljivo privlačnog Indijanca. Tražeći svojih devet cvjetova, prisiljena je naučiti više nego što je ikad htjela – o džungli, prirodi i, što je najvažnije, samoj sebi.
Odvažan ženski užitak... Pustolovina koja kombinira kinetički, filmski vrtuljak spilbergovske fantazije s čarolijama Carlosa Castanede. E
3
llZa Armanda
Miel
4
„Za mene je svijet čudan jer je zapanjujući, veličanstven, tajanstven, nedokučiv; želim da shvatiš da moraš preuzeti odgovornost za to što si ovdje, u ovom začudnom svijetu, u ovoj začudnoj pustinji, u ovo začudno vrijeme. Htio bih da naučiš pridati značaj svakom svom postupku, jer ovdje ćeš biti vrlo kratko, u stvari, prekratko da bi sagledao sve divote.” DON JUAN U Putu u Ixtlan CARLOSA CASTANEDE 1
1
Prevela Marina Horkić, V.B.Z., Zagreb, 1997., str. 98.
5
BILJEŠKA SPISATELJICE
O
va knjiga opisuje putovanje od marketinškog svijeta New Yorka do kišnih šuma poluotoka Yucatán. Od trgovaca biljkama na Zelenoj tržnici Union Squarea do curanderosa, travara, šamana i šarlatana, ravno do poniranja u duh samih biljaka. Pripovijest se temelji na druženju s mojim dobrim prijateljem Armandom, koji mi je ljubazno dopustio da spomenem njegovo ime na ovim stranicama. Mislim da je to divno ime i ne bih mogla izmisliti ni jedno drugo koje bi mu bolje odgovaralo. Tijekom godina Armand me naučio mnogo o biljkama i životu. Zahvaljujući nekima od tih spoznaja nastala je i ova knjiga. Rekla bih da su događaji u knjizi fikcionalni u svojoj određenosti, ali vrlo realni u svojoj apstrakciji. Shvatite je kako vam najbolje odgovara. Iščitajte je na način koji će vam pružiti najviše zadovoljstva.
Miel
6
DEVET CVJETOVA ŽUDNJE Gloksinija – mitološka biljka od koje se zaljubljujete na prvi pogled. Meksički cikas – biljka besmrtnosti. Živi dinosaur, podrijetlom još iz razdoblja jure. Kakaovac – drvo od kojega se dobiva čokolada; drvo bogatstva. Mjesečev slak – zaštitnica plodnosti i rađanja. Marihuana, indijska konoplja ženske biljke, sinsemilla – biljka ženske seksualnosti. Đurđica – daje životnu snagu. Protrljate li je među prstima, ta lijepa biljka može zamijeniti naprstak (Digitalis) i biti lijek za srčane bolesti. Mandragora – prema Williamu Shakespeareu i Bibliji, biljka čarobnih svojstava. Cikorija – biljka slobode. Omogućuje nevidljivost onima koji se usude popiti njezin gorak, mliječni sok. Datura – biljka putovanja mislima i velikih pustolovina. Donosi viđenja i snove o budućnosti. Postoji i deseta biljka. Biljka strasti, koja nema imena. Želite li je upoznati, morate pročitati knjigu.
7
Miel
8
PRVI DIO NEW YORK
9
Rajska ptica (Strelitzia reginae) Podrijetlom iz južne Afrike, primjerak iz porodice banana, cijeni se zbog svojega visokog cvijeta žarke boje. Ta biljka nije za ljude koji se brzo razočaraju, za nestrpljive ili ohole, s obzirom na to da joj katkad treba i sedam godina da izbaci samo jedan pupoljak. Savršena je za osobe koje daju i daju, a ne dobivaju ništa zauzvrat. Vi sami znate kakvi ste.
N
eočekivano sam se počela zanimati za tropsko bilje nakon što mi je jednu takvu biljku prodao muškarac na Zelenoj tržnici na Union Squareu. Vjerovala sam da je ta tvrdnja istinita, ali sada znam više. Sada znam da mi je to bilo
suđeno. Evo kako se sve zbilo. Upravo sam se bila uselila u zgradu na uglu 14. ulice i Union Squarea, u mali, tek obnovljeni jednosobni stan lišen svake osobnosti. Bila je to četvrtasta kutija s parketom, bez ikakva ukrasa, bez detalja, bijelo obojena, niska stropa. Upravo sam takav stan i željela. To što je bio posve nov značilo je da nema nikakvih uspomena utisnutih u zidove ili podne ploče. Nikakvih svađa ili bolnih prizora zbog neuzvraćene ljubavi koji bi zurili u mene s kupaoničkog zrcala. Stan je bio nov novcat. Upravo onakav kakav sam željela da bude i moj život. Pomislila sam da bi malo zelenila moglo oživjeti prostor, ništa pretjerano, i dodati mu dašak toliko potrebne boje, pa sam se zaputila ulicom do Zelene tržnice na Union Squareu da obavim tu kupnju. Muškarac za štandom s biljkama bio je čovjek staroga kova. Imao je sjedinama prošaranu plavu kosu i kožu zemljane boje zbog stalnog boravka na otvorenome. U svojoj istrošenoj flanelskoj košulji i iznošenim visokim cipelama Timberland – koje je nosio zbog prirode svojega posla, a ne iz modnog hira – bio je izraziti kontrast dotjeranim metroseksualcima koji su se muvali tržnicom, s pletenim košarama u jednoj ruci, a Guccijevim sunčanim naočalama u drugoj. Taj je muškarac bio drugačiji. Bio je kršan „ruralnoseksualac”. Zamolio me da mu opišem svoj stan, ne u smislu kvadrature ili izgleda štednjaka i
Miel
10
hladnjaka, nego s obzirom na količinu svjetlosti, temperature i vlage. Rekla sam mu da imam prozore od stropa do poda, što je uglavnom bila istina, iako su zapravo sezali od stropa do radijatora, a ne od stropa do poda. Rekla sam mu da imam slobodan pogled na jug, kakav je teško naći u New Yorku, i da je stan topao i osunčan sve dok ima sunca, čak i zimi. Još nisam provela zimu u njemu, pa nisam sigurna zašto sam to rekla, ali smatrala sam da je to dobro zvučalo i meni i njemu, jer se nagnuo među svoje biljke, uronio glavu među grimizne cvjetove, stražnjice izbačene u zrak, da bi izronio sa širokim osmijehom na licu te sa šezdesetak centimetara visokim snopom lišća. Bila sam razočarana. „Što je to?” „Rajska ptica”, rekao je dižući je prema nebu i okrećući posudu među prstima. „Tropska biljka?” pitala sam, povukavši zatvarač na jakni kako bih se zaštitila od kasnoožujskog vjetra, zamišljajući kako će biljka odmah uginuti. „Havajska, da budemo precizni. Strelitzia reginae. Iz porodice banana. Treba joj mnogo sunca, ne sasvim izravnoga, a između zalijevanja pričekajte da zemlja bude posve suha. Teško ju je uzgojiti, a ne cvjeta pet ili šest, možda i sedam godina, ovisno o vremenu. I o ljubavi”, dodao je namignuvši. Otkopčala sam jaknu. „Šest ili sedam godina? Ni brak mi nije toliko trajao. Imate li kakvu biljku koja dobiva cvjetove prije, za tjedan ili dva?” „Ovo je biljka za vas”, rekao je. „Prekrasna je.” „Koliko košta?” „Trideset dolara, a uz nju ću vam dati i brošuru o rijetkim tropskim biljkama kako biste znali kako je njegovati.” „Trideset dolara? Mogla bih otići u trgovinu na uglu i za deset dolara kupiti tucet bijelih ruža s velikim mirisnim cvjetovima. „Mogli biste, ali one će vam uvenuti za tjedan dana. Morat ćete svake subote kupovati nove. Ako izračunate, ovo vam se više isplati. Osim toga, ova je ptica tropska biljka. Pomislite samo na miomirisan oceanski povjetarac koji povija palmino lišće, poslužitelja s plaže, i piña coladu na bijeloj pješčanoj plaži pokraj blistavoplave vode. Ne znam jesam li odluku donijela zbog piña colade, momaka s plaže ili njegovih nebeskoplavih očiju, ali sam kao osoba koja radi u marketinškoj tvrtki morala priznati da zna prodati svoju robu. Platila sam mu, a on mi je zauzvrat dao biljku, brošuru o rijetkome tropskom bilju i svoju posjetnicu, na kojoj je pisalo: David Exley, biljni čovjek. „Zvuči kao da ste superjunak”, rekla sam. „Pa imam nekakav poseban odnos s florom i faunom, ako shvaćate što želim reći.” Nisam shvaćala, ali sam svejedno kimnula potvrdno. „Vratite se ako lišće na rubovima počne žutjeti. Ovdje sam svakog ponedjeljka, petka i subote od šest ujutro do deset navečer.” „Bolje da ne počne”, dobacila sam preko ramena. „S obzirom na cijenu od trideset 11
dolara, bolje joj je da ostane vraški zelena.” Prolazila sam preko tržnice, noseći svoju rajsku pticu ispred sebe kao da nosim žrtveni dar. Bio je dobar osjećaj nositi komad zemlje. Pomislila sam da zbog biljke izgledam poput onih žena koje navečer kuhaju ukusne obroke za svoju djecu koja pohađaju Waldorfsku školu, nose natikače i čitaju o kabali, umjesto solerice, bez djece, bez biljke, rastavljene tridesetdvogodišnjakinje kakva sam ja. Vrativši se u stan, položila sam rajsku pticu na prozorsku klupicu. Dno lončanice bilo je preširoko i biljka se zanjihala. Svoje tropsko vlasništvo od trideset dolara uspjela sam uhvatiti netom prije nego što se razbilo o pod. Bilo je sa mnom svega pet minuta i već je bilo izloženo opasnosti. Nimalo čudno. Rajska je ptica bila prvi živi stvor nakon rastave s kojim sam dijelila prostor. Tijekom prošlih devet mjeseci moj je moto bio bez ljubimaca, bez ljudi, bez problema. Svojeg sam bivšeg supruga upoznala na poslu. Bio je ljubazan, bistar i uspješan – i bio je moja velika pogreška. Muškarac je pio kao smuk i htio je mnogo djece. Ja sam pak bila žena koja nije htjela mnogo djece i pila sam kao ljudsko biće. Znam da je većina brakova složena i višeslojna, ali naš to nije bio. Naš je četverogodišnji brak izgledao otprilike ovako: Prva godina: „Volim te, Lila.” Druga godina: „Volim te, Lila.” Treća godina: „Volim te, Lila.” Četvrta godina: „Ostavljam te, Lila, zbog producentice u marketinškoj agenciji.” Producentica u marketinškoj agenciji, inače poznata i kao žena koja mu je donosila kavu i radila rezervacije za zrakoplovne karte. Kakav klišej! U to sam se vrijeme pitala kako vas može toliko povrijediti nešto što izgleda kao da je preuzeto iz jeftinog filma. Ali zapravo nije bila riječ o piću ili o producentici. Problem našeg braka bio je genske naravi. Moj bivši suprug potječe iz velike irske katoličke obitelji u kojoj su se svi ženili i udavali i imali djecu, ako pak nisu bili homoseksualci ili nasmrt bolesni. Ja dolazim iz obitelji u kojoj nitko nije stupao u brak ako nije bila riječ o trudnoći, u pravilu neočekivanoj. Moji roditelji, koje obožavam, rastali su se dok sam još bila mala. Nakon razvoda, oboje su se grozničavo upuštali u ljubavne zgode, poput tinejdžera, ali nisu ponovno stupili u brak. Moja sestra i brat, oboje stariji od mene, imali su djecu, ali nisu bili u braku. Mnogi se ljudi vjenčaju ne bi li sačuvali tradiciju. Ja sam bila buntovnica. Vjenčala sam se kako bih je prekinula. Čudno je da sam, unatoč svim razlikama u stajalištima, voljela biti u braku, obožavala sam one male bračne rituale. Slatke nadimke. Slatki medo za njega. Divlja ruža za mene. Voljela sam odlaziti u kupnju namirnica, kuhati goveđi gulaš i pileće juhe u velikom loncu s mnogo povrća. Voljela sam prati posuđe dok bih slušala Curtisa Mayfielda. Voljela sam prati, sušiti i potom slagati rublje. Za boga miloga, voljela sam čak i usisavati. Mislim da se s pravom može reći kako sam tijekom godina svojega braka postala najdosadnije stvorenje na cijelom svijetu,
Miel
12
ali sve sam to doista voljela. Ispalo je da je moj bivši, koji je prema svim izvanjskim pokazateljima i obiteljskoj povijesti trebao biti pouzdan tip sklon bračnoj vezi, mrzio sve to iz dna duše. Bio je lud za prostorom. Odrastao je u maloj kući, s mnogo braće i sestara, i nije podnosio blizinu druge osobe. Neprestano me vukao uokolo da kupimo sve veći krevet i selimo se u sve prostranije stanove. Naposljetku smo spavali na toliko širokom krevetu da smo oboje mogli raširiti ruke i noge a da nam se prsti i ne dodirnu, živeći u stanu koji je nalikovao na zrakoplovni hangar. Kako bih bila sigurna da nisam sišla s uma, zatražila sam prijatelje da mi daju svoje mišljenje u vezi s krevetom. Prijatelj Oliver, poznati dizajner interijera, rekao je da je to najveći komad namještaja koji je ikad vidio u nekom stanu na Manhattanu. Prijateljica Lisa rekla je da bi se u njemu osjećala sićušnom, poput dojenčeta koje se ušuljalo u roditeljski krevet. Moja se majka ponudila da nam sašije posebne plahte za njega. A moj suradnik i dobar prijatelj Kodiak Starr, koji je bio daskaš, rekao je da ga krevet, sa svojim zeleno-plavim naslonom, podsjeća na ocean. Bilo je to, dakle, potvrđeno. Moj je krevet bio velik poput Atlantika. Spavala sam u New Yorku, a moj je suprug uvijek bio na drugom kraju madraca, u Londonu. Ispalo je da je moj veliki Slatki medo, moja stijena, zapravo bio plovućac. Ljuskav i mrvljiv pod pritiskom, nesposoban razgovarati, pa čak ni shvatiti što sam osjeća. U našem divovskom stanu s divovskim krevetom, on se odmicao sve dalje i dalje, dok se naposljetku jednostavno nije vratio kući. Ne šalim se. Bilo je upravo tako. Ispalo je da je moja stvarna stijena bio moj suradnik Kodiak Starr. Uz takvo glamurozno ime, Kody je bio neka vrsta filozofa/zagriženog daskaša, a bio je ljepši od većine žena koje sam poznavala. Volio je otrcane riječi poput „cool” i „čovječe”, a u životu je bio negdje između transcendentalne meditacije i sanjanja na javi. Zacijelo bi ga smatrali oličenjem new agea da nije rođen 1984., osam godina nakon mene. S obzirom na to da smo dijelili ured, Kodyja je zapao težak zadatak svakodnevnog slušanja o mojemu bivšem suprugu. Trebali smo raditi na novoj reklami za tenisice Puma, ali uglavnom smo se bavili sve većim problemima mojega braka. Kad sam ga pitala zašto je moj suprug otišao a da mi nije pokušao pružiti bilo kakvo objašnjenje, odgovorio je u pjevnim, krivudavim i lako probavljivim daskaškim metaforama. Zagladio je svilenkastu plavu kosu iza ušiju, podignuo noge u japankama na stol i naslonio glavu na prste, ispreplevši ih na stražnjem dijelu vrata. „Čovječe”, rekao je, „samo su dugodaskaši svjetske klase ovladali vještinom jahanja na svakoj vrsti vala, velikima ili malima, u svim klimatskim uvjetima. Tvoj je suprug bio kratkodaskaški amater.” „Ali zašto mi se to dogodilo?” pitala sam po stoti put. „Zašto moram proći kroza sve to?” „Zato što je posrtanje poput disanja”, rekao je. „Svima je urođeno. Nakon smrti mojeg braka, vraški sam se trudila održati na životu svoju rajsku pticu. Počet ću polako. Najprije s biljkama. I prođe li sve kako treba, okrenut ću se ljudima. 13
Ujutro prije posla nježno bih prešla rukom preko peteljki jer su bile malko zapetljane, a i ugodne na dodir, te bih povremeno vlažnom spužvom oprala velike listove banana kad bi se previše zaprašili zbog gradskog života. Ponašala sam se prema toj ptici kao da mi je gost, osim što bih je poslužila vodom umjesto vinom i nastojala ne otpuhivati dim cigarete u njezinu smjeru. Cijeli sam dan imala podignute rolete, čak i kad je sunce bilo toliko jako da nisam mogla čitati riječi na ekranu računala. Njegovala sam je udovoljavajući svemu što sam zamišljala njezinim malim hirovima i, na moje veliko iznenađenje, biljka je porasla. Iz stabljika su izbili novi izbojci. Mazila sam ih rukom, nanoseći na njih kapljice vode i nježno im tepajući. Rastvorili su se u divovske, sjajne, prozirne svjetlozelene listove s vidljivim nježnim žilicama. Poželjela sam ponovno otići na Zelenu tržnicu, zahvaliti Davidu Exleyju i pohvaliti se svojim napretkom (odnosno ponovno ga vidjeti i bezočno s njime očijukati), ali bojala sam se: kad je riječ o muškarcima, plašljiva sam i neiskusna. Pa sam umjesto toga nazvala Kodyja. Kad se javio na mobitel, bio je na plaži, glasom nadjačavajući buku valova. „Moraš otići do njega, Lila, moraš se otisnuti i svladati nešto valova. Ne vraćaj se dok te zbog savijenih nogu ne uhvati grč u listovima. Budi slobodna poput ptice, djevojko. Slobodna poput ptice.” Spustila sam slušalicu i uputila se prema Zelenoj tržnici, spremna za položaj savijenih nogu. „Moja ptica krasno napreduje”, rekla sam. David Exly, biljni čovjek, pokazao je palcem iza sebe. „Ima još mnogo takvih.” „Ne namjeravam ništa kupiti, samo razgledavam.” „U redu, samo razgledavajte. Ali ako imate malo vremena, poveo bih vas u svoj šator i pokazao vam što biste trebali napraviti da vašoj ptici porastu krila.” „Imam nešto vremena”, rekla sam. „Pokažite mi kako da je naučim letjeti.” On spusti glas i približi mi se. „Prije nego što vam odam te osobite tajne svojeg trgovanja s tropskim biljem, moram znati s kime razgovaram.” „Ja sam Lila.” „Lila, lijepo ime. A prezime?” „Nova.” „A koje vam je srednje ime Lila Nova?” „Grace.” „Lila Grace Nova. Nova Lila Grace.” Uhvatio me za lakat i poveo me u unutarnji prostor svojega biljnog postava. Bio je to vlažan, zeleni šator orošen kapima vode i krcat biljkama. Unutra je bilo barem petnaest stupnjeva toplije nego vani i mirisalo je na vlažnu zemlju, kišu i zelenilo. Na dugom drvenom stolu stajalo je pet visokih rajskih ptica. Lišće im je bilo tvrdo i
Miel
14
ispruženo prema nebu. „Dajte mi ruku, Lila Grace Nova.” Uhvatio mi je ruku i prošao vršcima mojih prstiju preko širokog lista.” „Osjećate li?” „Vlažan je.” „Nije vlažan, rosan je. Osjećate li razliku?” „Kako vam to uspijeva? Mislim, to da biljke budu orošene a da se posve ne smoče?” Pustio mi je ruku. Na njoj je ostalo malo zemlje jer nije skinuo vrtne rukavice. „Kupite nekoliko ovlaživača. Ne raspršujte preblizu biljci kako ne biste zalili lišće, ali ni predaleko kako se ne bi osušilo. Samo onoliko blizu da dobijete finu, nježnu maglicu. Ona će to voljeti. Prerast će vam stan. Vjerujte, morat ćete se preseliti u novi stan kako bi biljka bila zadovoljna.” „Mrzim preseljenja.” „To je zato što ste pustili korijenje na jednome mjestu. Što je karakteristika osobe stvorene za bavljenje biljkama.” Sviđa mi se kako to zvuči. Stvorena za bavljenje biljkama. To zvuči toliko življe, toplije i ženstvenije nego stvorena za bavljenje oglašavanjem. Pogledala sam u Exleyja. Oči su mu bile boje izblijedjele plave radne košulje, s borama koje su se zrakasto širile prema vanjskom rubu, vjerojatno od cjelodnevnog žmirkanja na suncu. Probudio je u meni osjećaj kao da nisam na Manhattanu, a taj mi se osjećaj svidio. Taj je muškarac istinski profesionalac, pomislila sam. Na djelu je bilo pravo očijukanje s prodavačem cvijeća. „Kakvim se poslom bavite?” upitao je. „Radim u marketingu.” „Glamurozan posao, zar ne?” Bila sam spremna na sve. Namjerava li on glumiti sirovoga ruralnog mladića, ja ću se ponašati kao seksi gradska cura. „Da”, rekla sam, objema rukama zabacivši valovitu plavu kosu s ramena i zamahnuvši glavom s jedne strane na drugu, „vrlo glamurozan posao.”
15
Oglašavanje Način prodavanja proizvoda uvjeravajući ljude da im je potrebno nešto što im apsolutno ničemu ne služi. Neprimjeren posao za izrazito moralno nastrojene ljude, ali savršen za praktične duše koje vole iskoristiti svoju kreativnost kako bi stekle novac.
I
stini za volju, moj je posao doista postao glamurozan. Ne znam je li to zbog prekovremenih sati koje sam nakupila ne bih li izbjegla bol, ili je jednostavno bila na djelu sretna zvijezda, ali upravo usred brakorazvodne parnice, između razgovora s odvjetnicima, posredovanja, pijanih telefonskih poziva, mijenjanja brave, selidbe i plakanja, Kody i ja uspjeli smo napisati i potom prodati reklamni video za teniske Puma. To je doista bio vrhunac naše karijere te smo odlazili na televizijsko snimanje sa supermodelom (iako ja, kao pisac, ne pristajem na to da riječ „supermodel” bude sastavni dio engleskog jezika). Jutro uoči snimanja stajala sam ispred ormara tražeći što ću odjenuti, ili točnije, što ću odjenuti za susret sa supermodelom. Isprobala sam nekoliko različitih stilova – seksi, ulični, pankerski – i napokon se odlučila za izgled u stilu balerine. Pustila sam da mi plava kosa pada u dugim mekim valovima preko nabrane kratke ružičaste haljine. Prebacila sam preko ramena proziran srebrni šal i obula sjajne balerinke. Izgledala sam lagano, prozračno i umiljato. U rijetkom trenutku sreće koja me obuzela, plesala sam po svojemu novom stanu vjerujući kako će, s obzirom na to da moja karijera u ovom trenutku doseže vrhunac, sve ostalo zacijelo slijediti. Filmski studio u Brooklyn Navy Yardu izgledao je poput golema skladišta, sa snimateljima, videografičarima, klijentima i dodatnim službenim osobljem, redateljem i svijetom „modela“, koji su svi miljeli uokolo doručkujući u improviziranoj kuhinji. Manekenka je stajala i pušila, sama pokraj smeđega sklopivog stolića za kartanje koji je ondje stajao umjesto kuhinjskog stola. Nosila je torbicu Balenciaga, traperice, šiljaste crne čizme s visokim potpeticama i otrcan stari krzneni prsluk. Izgledala je nemoguće elegantno u sedam sati ujutro, mnogo prije nanošenja šminke i frizure. „O, moj Bože, čovječe, pogledaj je!” uskliknuo je Kody. Manekenka je ugasila cigaretu ravno u pocakljeno pecivo, a ja sam iskoristila trenutak da
Miel
16
se predstavim. „Dobar dan”, rekla sam, „ja sam Lila. Ja sam napisala tekst za reklamu.” Sagnula se da me pogleda, zbog čega sam se osjetila kao da sam dječje visine. „Dobar je, doista dobar”, rekla je sa smiješnim, dražesnim britanskim naglaskom. Nipošto nisam smjela obuti cipele bez potpetica, pomislila sam. Pošla sam do Kodyja, koji je stajao s našim šefom Geoffom Evansom. Nas smo troje promatrali manekenku iz daljine, kao da je riječ o životinji u zoološkom vrtu. Pušila je cigarete kao da su joj hrana za doručak, a tu i tamo gricnula bi kokicu i neprestano govorila u svoj mobitel. Izgledala je sretna, a zašto i ne bi? I ja bih bila na njezinu mjestu ako bih trebala samo mahati glavom amo-tamo i biti u središtu pozornosti dok mi manje važne osobe pale Winstone i hrane me nemasnim kokicama. Kad su stigli šminkeri i frizeri, Kody i ja okupili smo se kako bismo promatrali kako tinejdžerku divovska stasa preobražavaju u supermodela. Dvoje ljudi zaduženih za tu preobrazbu bili su tako androgini da nisam uspijevala odrediti njihov spol, koliko god se trudila, a usto sam iz New Yorka, mjesta na kojemu je lako odrediti spol. Slijedila sam ih dok su manekenku vodili u malu prostoriju sjajno osvijetljenu fluorescentnim svjetlom. Kody nije smio ući. „Snimi je mobitelom”, šapnuo mi je. „Bit ću ti najbolji prijatelj.” „Već smo dovoljno dobri.” Manekenka se posve razodjenula i stajala raširenih ruku dok joj je bespolna pratnja raspršivala po tijelu tekući puder iz velikih srebrnih boca. Nosili su maske na licu i prskali je od glave do pete, kao da gase vatru. Nanijeli su joj toliko pudera da je nalikovala na stup ljudskog bića visokoga 188 centimetara, kojemu se više nisu vidjele žile, bradavice, nokti, usne ili trepavice. Kad je nestao i najmanji trag manekenkina stvarnog izgleda, šminker je prokopao po torbi s kistovima, premetao među stotinama tuba punih boje ljudskog tkiva i počeo crtati ljudske crte na njezinu licu. Istodobno je frizerski stilist brižno, između njezinih svjetlosmeđih uvojaka ušivao iglom i koncem pramen za pramenom duge plave kose, stvorivši gustu, punu grivu od svjetlucava zlata. Manekenka je dovela i vlastitog kuhara, koji joj je na licu mjesta skuhao juhu od špinata. Juhom ju je hranio jedan od njezinih slugu, koji je služio samo za tu svrhu. Plavokosi je mladić stajao ispred nje, puhao u juhu i potom njome hranio manekenku služeći se malom srebrnom dječjom žličicom, velikom samo toliko da joj klizne u usta. Usta su joj bila jedva otvorena otprilike pola centimetra, kako ne bi pokvarila šminku, kad se dogodilo nešto nezamislivo. Dok je potrkalo puhao u žlicu, trun špinata slučajno je pao sa žlice i sletio između manekenkinih grudi. Prostorijom je odjeknuo zapanjen uzdah kad je potrkalo krenuo ukloniti špinat vrškom prsta. Šminker ga je zgrabio za ruku prije nego što je stigao dodirnuti manekenku, a zatim je brzim pokretom kažiprsta odstranio špinat te zamolio sve u prostoriji da se odmaknu i stišaju dok na djevojčino lice stavlja masku i ponovno na to mjesto raspršuje tekući puder. A onda je došlo vrijeme za ručak. Sjedila sam i kašljala, nadražena sprejem, čitala Exleyjevu brošuru o tropskim biljkama i 17
jela komade carpaccia od brancina, usput popivši previše Chardonnaya. Bilo je potrebno šest sati da od djeteta naprave supermodel koji je cijeli svijet poznavao, pa je redatelj napokon počeo snimati. Manekenka je plesala na setu, odjevena u kratku haljinicu od likre, toliko tijesnu da ispod nje ne bi stala ni igla. Počela je kao bosonoga djevojka iz džungle, prometnuvši se u panteru čim je obula srebrne tenisice Puma. Glazba je bila glasna i žestoka, a ona se kretala izazovno, puzeći po lažnome tlu džungle poput životinje, izbacujući stražnjicu, dižući se da bi svojim dugim noktima grebla po plastičnim deblima stabala, otkrivajući očnjake. Koža joj je blistala pod treperavim plavim svjetlima, zamahivala je novom, prišivenom kosom, savršeno pogađajući trenutak kad će je obasjati tajanstvena lažna mjesečina. Redatelj, poznat po svojim brojnim videima za MTV, dovikivao joj je laskave klišeje nadjačavajući glazbu: „Prekrasna si, izvanredna. Savršena. To je to. To mi daj. Upravo tako.” Pitam se što se događa u manekenkinoj glavi nakon što cijeli život, iz dana u dan, sluša iste riječi. Snimanje je teklo tako dobro da sam pomislila kako je vrijeme da pođem u zasebnu, privatnu prostoriju iz koje je moj šef promatrao snimanje i zaradim njegovo pohvalno tapšanje po leđima zbog dobro obavljena posla. „Odmah se vraćam”, rekla sam Kodyju. „Idem popričati s Geoffom.” Kody nije mogao skinuti pogled s manekenke. „Čovječe, pa ona izgleda poput pantere. Ludilo, ona je mjenjolik.” „I tvoj će se oblik promijeniti obratiš li mi se još jedanput s ‚čovječe’.” Pokucala sam dvaput na vrata sobe Geoffa Evansa, ali nije bilo odgovora. Pomislila sam da je i on opijen ljepotom manekenke, poput Kodyja, pa sam ušla. Obično kreativni direktor sjedi sam ispred ekrana kako bi neometeno promatrao snimljeni materijal i uvjerio se da će klijenti za svoje milijune dobiti najbolje. Ali s mjesta na kojemu sam stajala, slika na ekranu izgledala je poput isprepletene mase nečeg crnog i crvenog te uopće nije nalikovala na ono što se snimalo s druge strane tih vrata. Prišla sam bliže, stisnuvši oči. Trebao mi je trenutak da shvatim kako on uopće ne gleda snimanje. Bio je zalijepljen za ekran gledajući ono što se vidjelo pod haljinom supermodela, ispod koje nije nosila ništa. Pretpostavila sam da snima netko ispod pozornice: otvor na podu seta, koji je dao napraviti glasoviti redatelj glazbenih spotova za kreativnog direktora glasovite agencije kako bi vidio i skrivene dijelove glasovitog modela. „Tko je iza mene?” upitao je sa svojeg stolca, ne pomaknuvši tijelo i ne odvojivši pogled od videa. „Ja sam, Lila.” „Zar vrata nisu bila zaključana?” „Nisu.” „K vragu!” Nije se okrenuo prema meni, nije pomaknuo ni mišić. Doista nisam imala pojma kako
Miel
18
postupiti u toj situaciji. Napokon se on okrenuo. Usta su mi se zamrznula u obliku slova O. „Ma hajde, ne gledaj me tako”, rekao je. „Zbog toga se zapravo i bavimo ovim poslom, zar ne? To je jedna od najljepših strana posla.” Nagnula sam se prema naprijed i uhvatila se za koljena. „Nitko neće doznati za to”, rekao je. „Neću pustiti video u online prodaju ili tome slično. Film ostaje kod mene. On je moje privatno vlasništvo.” Počela sam se povlačiti prema vratima. „Ma hajde, Lila. Ti si copywriter. Dao sam ti potpunu slobodu. Ti si izabrala haljinu od likre. Ti si napisala da se mora izvijati po pozornici. Ti si napisala tu prokletu stvar. Nisi li željela takav rezultat?” Osjećala sam se nelagodno i odgovorno za peep show u kojemu je sudjelovalo i to dijete. „Izaći ću van na neko vrijeme. Kody me može zamijeniti.” „Skoro smo gotovi. Sigurna si da ne želiš natrag službenim autom zajedno sa mnom?” „Dobro mi je ovako.” Ponovno se okrenuo prema ekranu. „Misliš li da će sljedeći tjedan ona doći na proslavu kraja snimanja?” Nisam mogla dovoljno brzo izaći iz studija. Nisam čak stigla reći Kodyju da odlazim. Trčala sam preko improvizirane kuhinje znajući da tu sliku neću izbrisati iz sjećanja dok sam živa. Svaki put kad budem vidjela lice manekenke na velikom plakatu na Times Squareu, vidjet ću Geoffa Evansa kako dahće ispred ekrana. Uhvatila sam vlak na liniji L, koji me vozio natrag na Manhattan, osiguravši mi da se cijeli sat mučim osjećajem krivnje. Zašto je život uvijek ispunjen stvarima koje se dogode drugačije nego što smo pretpostavili? Pitala sam se je li tako sa svačijim životom ili samo s mojim. Izašla sam na postaji podzemne željeznice i uputila se ravno u svoj omiljeni kafić na Prvoj aveniji. Bila sam na pola puta između bloka kuća Dvanaeste i Trinaeste ulice, kad sam naglo zastala. Ugledala sam je ravno ispred sebe, između trgovine sa španjolskim delicijama i vinom i japanskog saki-bara. Najneobičnija biljka visjela je s prozora stare praonice rublja. Njezino krvavocrveno lišće i sjajni žuti cvjetovi bili su obasjani uličnom svjetiljkom. Odmah su privukli moju pozornost. Približila sam se prozoru koliko god sam mogla, licem gotovo dodirujući prljavo okno. Prepoznala sam biljku jer sam je vidjela u Exleyjevoj brošuri. Znala sam da je to tropska biljka i znala sam da je vrlo, vrlo rijetka.
19
Vatreni cecelj (Oxalis hedysaroides rubra) Rijetka biljka podrijetlom iz Kolumbije, Ekvadora i Venezuele. U jednom danu može joj otpasti sve lišće, bez ikakva vidljiva razloga, a prolistat će tek kad se oporavi i bude za to spremna. Njezin se uzgoj ne preporučuje početnicima, zahtjevnim ljudima ili onima koji traže vanjsku potvrdu. Nije riječ o pravom cecelju, nego o dobrano „prerušenom”. Svi smo ih vidjeli nekoliko.
O
tvorila sam vrata i stala na nešto mokro i mekano. Pod praonice bio je mahovinast, baršunasto gladak, s neravnomjernim brdašcima smaragdnozelene boje. Izula sam srebrne balerinke i stopala su mi utonula u tlo. Obuzela me snažna želja da legnem na pod, ali sam je svladala duboko dišući i udišući mješavinu deterdženta i bjelila za rublje ne bih li pročistila glavu. Kročila sam prostorijom: najprije na vršcima prstiju, kao da nisam željela povrijediti mahovinu, a potom cijelim stopalom, gnječeći je i osjećajući kako se prilagođava oblinama mojih stopala poput prirodnoga ortopedskog uloška. Kosti nogu pucketale su od zadovoljstva nakon što sam cijeli dan provela u cipelama. Gusta je trava rasla na kvadratima tla, savršeno podrezana kako bi odgovarala perilicama i sušilicama industrijske veličine. Gusti cvjetovi u živim bojama dragulja rasli su na dugim tankim stabljikama. Bilo je tu crvenih makova, grimiznih zvončića i blistavožutih tratinčica. Praonica je nalikovala na livadu. Poput polja livadnog cvijeća. Biljke su visjele nanizane i na stropu između redova fluorescentnih svjetiljaka, sterući se od jednog kraja praonice do drugoga. Raznobojno cvijeće virilo je iz lonaca i visjelo preko klupa i sklopljenih stolova. Posude s cvijećem visjele su na nevidljivom najlonskom koncu, pa se činilo da cvijeće pluta u zraku. Praonica je nalikovala na džunglu u koju je netko istovario perilice, ili je možda džungla obrasla praonicu. Biljke i strojevi bili su tako ispremiješani da se teško moglo utvrditi što je ondje došlo prvo. Siva je mačka drijemala u travi na vrhu sušilice. Osjetila sam se izgubljeno pa sam sjela na bijelu klupu. Na ruku mi je sletio leptir. Njegova tirkizna krila izgledala su blistavo nasuprot
Miel
20
mojemu srebrnom šalu. „Pogledate li pozornije, vidjet ćete mnoga stvorenja”, javio se muški glas iz dubine praonice. „Leptire, da, ptice i moljce također. Oni pomažu oprašivanju cvijeća.” Nisam mogla vidjeti tko to govori, ali glas je bio dubok, staložen i ozbiljan. „Čuvajte se pčela, neki su ljudi alergični na njihov ubod.” Stajala sam na vršcima prstiju, stopala mokrih od mahovine, i virila kroz cvijeće tražeći čiji je to glas. „Sviđaju vam se moje palme?” upita muškarac. „Da. Prekrasne su.” „Doista jesu”, rekao je, iskoračivši između dviju visokih palmi i krenuvši prema meni. Bio je visok barem 193 centimetra i imao možda više od 110 kilograma. Nisam mogla odrediti koliko mu je godina. Moglo mu je biti pedeset, moglo mu je biti sedamdeset. U zelenim radničkim hlačama, zelenoj majici i malim okruglim „lennonicama” sa žutim staklima, i sam je izgledao poput biljke. Poput psihodeličnog stabla. „Ja sam Armand”, rekao je pružajući ruku. „I vama sam na usluzi.” „Oh, ne. Ne hvala”, rekla sam. „Ušla sam samo nakratko. Nemam rublja za pranje. Sama ga perem kod kuće. Ne volim da mi nepoznati ljudi dodiruju odjeću. Vidite”, rekla sam pogledavši oko sebe, „nemam vreće s rubljem.” Mačka na sušilici zacvilila je poput životinje koja se tjera i skočila mi na rame. Zaljuljala sam se, pokušala je zbaciti, ali se kandžama uhvatila za mene. „Dawn, silazi s te mlade žene”, reče Armand, obuhvativši rukama mačkin bijeli trbuh i odvojivši je od mojeg tijela. „Taj vam je ples bio vrlo seksi. Nije ni čudno da je moja mačka skočila na vas.” Čim sam čula riječ „seksi”, uzmaknula sam prema vratima. Toga mi je bilo posve dovoljno za taj dan. „Kako to da ste tako brižno dotjerani došli u moju praonicu, i to bez rublja za pranje?” pitao je muškarac prije nego što sam uspjela izaći. Pokazala sam prstom prema biljci na prozoru i činilo se da mu je laknulo. „Aha, mislite na mali vatreni cecelj. On je taj vrag koji vas je privukao meni.” Spustila sam ruku na kvaku na vratima. „Ništa me nije privuklo vama, nemam pojma tko ste.” „Vatreni cecelj podrijetlom je iz Kolumbije. Voli sunčevu svjetlost i stoga ga držim na prednjem prozoru, koji gleda na jug. Kolumbija je također na jugu, pa se ondje osjeća kao kod kuće.” „Bilo mi je drago upoznati vas, gospodine Armand.” „Pa nemojte još otići. Bila je to samo mačka, a ovo je samo običan servis za pranje rublja. Ali krasna je, nije li?” Morala sam se složiti. „Zapravo, uopće ne izgleda kao praonica, zar ne?” „Ne, ne izgleda. Više izgleda kao svijet. Tropski svijet.” „Znate, trope možete stvoriti bilo gdje. Oni su stanje duha.” 21
„Sve su to tropske biljke?” „Neke od njih.” „Kako ste ih uspjeli ovako uzgojiti ovdje?” „Zatvorite oči i recite mi što vidite kad zamislite praonicu.” Promislila sam nakratko. Teško je zamisliti bilo koju drugu praonicu dok ste okruženi raskošnim, šarenim obiljem one u kojoj sam se zatekla. Činilo se da je ovo prva i jedina praonica koja je ikad postojala. Zatvorila sam oči. „Vidim bijele plastične košare na kotačima pune prljavog veša, kutije deterdženata sa svjetloplavim, zelenim ili crvenim slovima. Vidim sive i crvene komadiće tkanine na podu. Vidim oznojene ljude u prljavoj odjeći kako sjede na otrcanim klupama buljeći u velike, bučne metalne strojeve, gledajući kako se njihovo rublje okreće i okreće, poput nekoga neobičnog obreda ili nastrane hipnoze. Vidim oglasne ploče s fotografijama izgubljenih mačaka i s ručno ispisanim ponudama jeftinih seksualnih usluga.” Začudila sam se koliko mi je slika iskrsnulo pri spominjanju riječi „praonica”. „Želite li znati što ja vidim?” Kimnula sam. „Vidim prostoriju s apsolutno savršenim uvjetima za uzgoj biljaka. Mnogo topline koju ispuštaju golema sušila, rosu i vlagu koja izlazi iz moćnih perilica te idealnu količinu sunčeve svjetlosti koja dopire kroz prozore – ne previše direktne, jer su u ovako starim praonicama okna obično zamagljena. Za mene je praonica idealan staklenik u kojemu se nekim slučajem u strojevima vrti veš.” Njegovo me objašnjenje oduševilo. „Je li vaša?” „Da”, rekao je, zamahnuvši polukružno rukom kao da mi pokazuje Taj Mahal. Okretao se tako otmjeno, tako nježno, na prstima, s desnom rukom ispruženom ispred tijela, s dlanom okrenutim prema gore, da je na trenutak nalikovao na divovsku balerinu. „Prije nego što odete, želite li vam darovati reznicu svog vatrenog cecelja?” „Zar odlazim?” „Morate se vratiti ondje odakle ste došli. A ja moram zatvoriti praonicu.” Armand je onjušio zrak oko mene. „Usput, jeste li znali da mirišete na ribu, doduše, skupu ribu, i zapravo ste se zbog toga svidjeli mojoj mački? Ona, znate, ima vrlo dobar ukus. Bila je to zasigurno neka vrsta brancina, to je posljednji krik mode.” „Danas sam na poslu jela carpaccio od brancina.” „Kakvim se poslom bavite?” „Oglašavanjem.” „Glamurozno, zar ne?” Zašto svi to pitaju, čudila sam se. „Ne. Nimalo.” „Volite li posao koji radite?” „Ne, nimalo.” „Što biste radije radili?”
Miel
22
„Mislite, kad ne bih morala biti zaposlena?” „Naravno.” „Mislim da bih voljela raditi sve ono što bi i svi ostali željeli. Doživjeti velike pustolovine, zaljubiti se, obogatiti se. Uobičajeno.” „Pa zašto onda to ne radite?” „Vrijeme, novac – iz istih razloga zbog kojih ste i vi prisiljeni biti u svojoj praonici.” „Ja uopće nisam prisiljen biti u njoj. Ja volim biti ovdje.” Armand se nasmije. Zapravo se zahihotao, pokrivši usta rukom, poput djevojčice. „Onda, želite li reznicu mog vatrenog cecelja?” „Ne bih je znala njegovati. Kod kuće imam rajsku pticu. Ali već je bila u tegli kad sam je kupila.” „Stvarno?” upita sa zanimanjem. „Poznajete još nekoga tko se bavi tropskim cvijećem?” „Ne poznajem ga. Prodao mi je biljku na Zelenoj tržnici.” „Hoćete li kupiti još koju?” „Ne znam.” „Vratite se ondje i nabavite još koju biljku. One gode duši, znate.” Zatim dovuče ljestve do prozora. „Vatreni cecelj obratio vam se izravno kroz staklo. Za vas će on zauvijek biti posebna biljka.” Uspeo se prečku, dvije, poprilično tegobno za muškarca koji je samo tren prije nalikovao balerini. Razmaknuo je nekoliko palminih listova i odrezao komad cecelja za mene. „Stavite reznicu u čašu tople vode u potpuno mračnoj prostoriji. Kad izbije nekoliko lijepih dugih korijena, donesite biljku natrag meni. Bude li sreće, pokazat ću vam svoju stražnju prostoriju. U njoj su prave tropske biljke.” „Što mislite pod time prave tropske biljke?” „U toj prostoriji držim nekoliko vrlo posebnih biljaka”, rekao je okrenuvši se na ljestvama i pokazavši na zatvorena vrata iza sebe. „Da budem precizan, njih devet.” „Što ih čini tako posebnima?” Prije nego što je odgovorio, Armand me odmjerio, promotrio me od pete do glave, a pogled mu se pomicao u cik-cak linijama, od čega mi se zavrtjelo u glavi te sam se osjećala neugodno. „Ljudi dolaze ovamo, peru svoje rublje, a zbog mojih devet biljaka osjećaju se nekako posebno, zbog čega se uvijek iznova vraćaju. A onda dovedu i svoje prijatelje. Svakim ih je danom sve više. Sada već ima ljudi koji putuju ovamo iz cijeloga grada. Dolaze iz West Sidea, Upper East Sidea, Tribece, SoHoa i West Villagea samo da bi oprali rublje u mojoj praonici. Nekoliko ih je stiglo i iz Connecticuta. Toliko ljudi dolazi i odlazi da mi se strojevi počinju kvariti. To mi zadaje brige, priznajem, ali ne padaju mi tako teško.” „A to se sve događa zbog biljaka iza onih vrata?” „Zvučite kao da mi ne vjerujete.” „Nisam sigurna vjerujem li u to da biljke mogu privući ljude u praonicu rublja, posebice ako ih čuvate iza zaključanih vrata. Razumjela bih takvo što da su prekrasne i da ljudi dolaze 23
ovamo vidjeti ih, ali vi ih nikome ne pokazujete.” „Pa moje su perilice jednake kao i bilo koje druge u gradu. Ali moja je praonica puna cijeli dan, dok druge baš i nisu. Zato vam kažem, da, to je zbog devet biljaka u onoj sobi. Barem ja u to vjerujem.” „Zašto ih držite ondje iza?” „Zato što su vrlo vrijedne. I, dodao bih odmah, spomenete li ikada nekome gdje se nalaze, slabi su vam izgledi, iz jednoga ili drugog razloga, da ćete ih ikada vidjeti. A to bi bilo jako, jako žalosno za vas. Vjerujte mi, želite vidjeti devet biljaka u onoj prostoriji.” „Zašto mi ih sada ne pokažete? Kakva je razlika u tome vidim li ih sada ili za tjedan dana?” „Reznica vatrenog cecelja teško pušta korijenje. Nije sklona rastu na ovom području, pa ni u ovom dijelu svijeta. To je osjetljiva biljka, čak i u mjestu svojeg podrijetla. Bude li vam se posrećilo s korijenjem, izrastu li vam barem jedan ili dva izdanka, za mene će to biti znak da ste spremni vidjeti onih devet biljaka.” „Što mogu učiniti da pospješim njezin rast?” „Samo cecelj može odlučiti hoće li ili neće pustiti korijen u vašoj nazočnosti. Ovog tjedna, sljedećega, sljedeće godine, a možda nikada. Vidjet ćemo što će se dogoditi.” Armand je sišao s ljestava i pružio mi reznicu. Dok sam je uzimala, ponadala sam se da će me uhvatiti za ruku i povesti me u stražnju prostoriju, ali on je jednostavno otvorio vrata praonice i poželio mi laku noć. Vani, na ulici, okrenula sam se i pogledala ga. Stajao je na otvorenim vratima i mahao mi pomičući prste na neobičan, ritmički, valovit način, najprije malim prstom, a potom i ostalima. Njegovo me mahanje zbunilo. Prsti su mu izgledali poput pipaca koji me pokušavaju povući natrag u praonicu. „Vratite se uskoro”, doviknuo je s praga. „I sretno s ceceljem!” Stajala sam na ulici pokušavajući se sabrati. Osjećala sam tjelesnu nelagodu držeći reznicu njegove biljke. Pogledala sam na sat i skamenila se. Bila je gotovo ponoć. Provela sam u praonici više od dva sata. Na putu kući zurila sam u reznicu, pokušavajući shvatiti zašto je nisam bacila. Ili je jednostavno ispustila na pločnik. Izgledala mi je poput bilo koje druge reznice. Imala je desetak centimetara dugu stabljiku s koje se nasumce širilo nekoliko listova. Ali nekako sam znala da nije bila poput bilo koje druge reznice. Zatekla sam se da je stežem čvršće od torbice, mobitela i kreditnih kartica. Kad sam stigla kući, odložila sam reznicu na radnu plohu u kuhinji. Skinula sam šminku, oprala lice, preodjenula se i, baš kad sam krenula u krevet, obuzeo me osjećaj krivnje. Bilo je to glupo i zapravo nisam znala zašto, ali počela sam raspravljati sama sa sobom u vezi s reznicom. Nisam je željela staviti u vodu, ali osjećala sam da moram. Slika Armanda kako mi maše na neki poseban način, izazivajući mi svojim prstima vrtoglavicu, vratila mi se u sjećanje, pa sam pošla u kuhinju i brzo stavila vatreni cecelj u čašu tople vode. Nisam praznovjerna osoba, ne čitam horoskop čak ni iz zabave, ali znala sam da želim vidjeti tih devet biljaka u stražnjoj prostoriji praonice rublja.
Miel
24
Kineska vjetrenjača (Trachycarpus fortunei) Kineska palma vjetrenjača vrlo dobro uspijeva i u hladnijoj klimi te nije previše visoka, što je čini savršenom sobnom biljkom za male stanove u velikim hladnim gradovima. Umjesto da odbaci staro lišće, kao što je slučaj s većinom drveća, to ih dobroćudno drvce jednostavno ispušta u svoje podnožje, tvoreći topao zaštitni sloj oko debla, iz kojega onda može niknuti novi izbojak.
P
robudila sam se u zoru i pošla u kuhinju provjeriti reznicu. Prema Armandovu naputku, nisam upalila svjetlo. Umjesto toga izvadila sam cecelj iz čaše i približila ga licu da ga provjerim. Okretala sam ga i proučavala, na trenutak i zaškiljivši, tražeći bilo kakav izdanak korijena. Naravno, znala sam da je prerano i znala sam da se ništa nije dogodilo, ali ipak sam provjeravala budući da sam po prirodi sklona provjeravanju: svjetala, peći, katkad i ispod kreveta, a sada očito i reznica biljaka. Vrtjela sam reznicu između palca i kažiprsta, opipavajući postoji li ikakvo, pa i najmanje zadebljanje na površini, bilo kakva kvržica koja bi naznačila da pušta korijen. Dok sam okretala stabljiku, osjetila sam vrtoglavicu, kao da sam se ja okretala umjesto nje. Nagnula sam se nad radnu plohu i brzo ponovno uronila stabljiku u čašu vode. Uzela sam vlažnu spužvu s kuhinjskog sudopera, pošla do prozora okrenutoga na jug i obrisala lišće vatrenog cecelja. Pokret brisanja uvijek bi me nekako smirio. Brisala sam i brisala sve dok ne bih osjetila da sam ponovno prava ja. Kad sam završila, osvrnula sam se po stanu. Sa samo jednom biljkom, izgledao je ogoljeno i prazno u usporedbi s raznobojnom goropadnom ljepotom praonice. Armand je bio u pravu. Trebalo mi je još biljaka. „Dobar dan, gđice oglašivačice”, doviknuo mi je Exley iz svojeg šatora. „Ja sam Lila, sjećaš se?” uzvratila sam. Zaputio se prema meni. „Nismo se vidjeli poprilično dugo. Kako tvoja ptica?” „Izvrsno.” „Znao sam da će biti. Uvijek uspijevam pronaći odgovarajući dom za svoje biljke. Mogu li 25
ti danas nešto ponuditi?” „Naravno”, rekla sam. „Imaš li nešto što bi mi moglo potpuno promijeniti život?” Exley se nasmiješio. „Mnogo tražiš.” „Mnogo mi i treba.” „Doista si se zbližila s tom biljkom, zar ne?” „Da, jesam.” „Hm. Možda bi ti trebala neka još ,tropskija’ ili egzotičnija biljka. Nešto umirujuće, ali snažno. Nešto vatrenocrveno i šareno, ugodna mirisa.” „Baš mi takvo što treba.” „Onda ćeš cijeniti moju najnoviju akviziciju.” Pozvao me kretnjom kažiprsta. Svezala sam kosu u rep, kako bih spriječila da mi se valovita kosa pretvori u potpuno kovrčastu, ušla u vlažan zeleni šator i zatvorila za sobom šatorsko krilo. „Upravo je stigla iz Kine”, rekao je smireno, gotovo s poštovanjem, obuhvativši poprilično široku biljku ispod smeđe jutene vreće. „Nadam se da mi ne pokušavaš prodati to stablo, ili što je već ispod tkanine. Trebala bih kamion za selidbu da ga dopremim kući.” „To nije obično drvo”, rekao je dramatično razvezujući konopac vreće, koja je pala na tlo. „Ovo je Trachycarpus fortunei. Kineska palma vjetrenjača.” Čim su se oslobodile iz vreće, lepezaste su se grane zanjihale gore-dolje, zapahnuvši nas svježim povjetarcem, kao da smo bili na nekoj terasi u južnoj Kini. „Iz biljnog soka ove biljke dobiva se šećer”, rekao je. „Ali služi i kao materijal za punjenje tapeciranog namještaja. Od nje se izrađuju četke za kosu, lak za nokte, zrna za krunicu, figurice za šah, šeširi, puceta za odjeću, termofori, maslac, ulje za kuhanje, šamponi, preparati za kosu, kozmetički proizvodi, ovlaživači, otirači, sapun, limenke i škrobilo za praonice rublja. Sve se to dobiva od palmina drveta.” Promatrala sam kako su Exleyjeve plave oči živnule dok je govorio o kineskoj palmi vjetrenjači. Vidjela sam kako je rukom u rukavici dotaknuo njezino deblo, kako ju je obuhvatio rukama i cijelim se tijelom privio uz nju dok je s udivljenjem pripovijedao o njezinoj korisnosti. Taj je čovjek bio kao stvoren za prodavanje biljaka. Ne znam je li to bilo zbog Exleyja ili zbog stabla, ali pitala sam ga koliko traži za nju. „Dat ću ti je za samo dvjesto dolara.” „To je mnogo novca za biljku.” „Nije ako imaš na umu da je doputovala čak iz Kine”, rekao je, povukavši prema dolje jedan široki list i pustivši ga da se vrati, u trenutku rashladivši vlažan šator. „Ako imaš dovoljno mjesta i naklonosti, dat ću ti uz nju i primjerak krotona s Jamajke. Besplatno.” Držeći ga jednom rukom, zaobišao je Trachycarpus fortunei i zaustavio se točno ispred krotona. Bila je to mala biljka sa šarenim ovalnim listovima, mjestimice bljedogrimiznima, tamnocrvenima i narančastima. „Gledaš li je dovoljno dugo, možeš gotovo namirisati jamajačku mariniranu piletinu iz
Miel
26
pečernjarnice uz cestu”, rekao je. „To je dijete izraslo na Jamajci, čovječe. Jako, jako je lijepa. Doneseš li te dvije biljke kući, unijet ćeš u svoju garsonijeru miomirisne Karibe i egzotični istok. Više nikad nećeš trebati napustiti kuću.” „Što je to na stabljici?” Exley se sagnuo. „Pa, pogledaj je samo”, reče, cereći se i polagano primičući ruku biljci. „To je smeđa zmija poljarica. Lukava mala autostoperica domogla se jednosmjerne karte za Veliku Jabuku na leđima te biljke. Brzinom zvuka, Exley je zgrabio smeđu zmiju iza glave i odmotao je sa stabljike. Podignuo ju je. Njezino dugo mišićavo tijelo previjalo se naprijed-natrag, neprestano udarajući kinesku palmu. Kad se napokon umirila, Exley je popustio stisak. Zmija je djelovala poslušno i omotala mu se oko ruke pet ili šest puta, poput niza bakrenih narukvica. „Želiš li je dodirnuti?” Ispružio je ruku prema meni, no uzmaknula sam. „Nemoj se bojati. Ona voli samo mala hladnokrvna stvorenja poput guštera i žaba.” „I tebe”, dodala sam. Exley ju je milovao po glavi i dok smo izlazili iz šatora. „Navratit ću potkraj dana i dovesti ti biljke svojim kamionom.” Slobodnom je rukom pokazao na bijeli kombi. „Smeđu ćeš poljaricu, dakako, ostaviti ovdje?” „Naravno.” Pošla sam kući i ostatak poslijepodneva provela ponašajući se poput djevojčice. Pospremila sam, obrisala prašinu i namirisala stan, a potom sam očistila, oprašila i poprskala rajsku pticu. Na kraju svojega radnoga dana, kao što je obećao, Exley je dovezao biljke svojim kamiončićem. Kad sam otvorila vrata, stajao je ispred njih, s krotonom zadjenutim ispod ruke, poput buketa na romantičnom spoju, dok je kineska palma vjetrenjača stajala pokraj njega poput pratnje. „Stigao si.” „O, da. Ja sam čovjek od riječi.” „Stvarno? Kako neobično!” Vukao je palmu vjetrenjaču preko mojega posve novog parketa, ostavljajući trag zemlje za sobom, a potom je svaku biljku položio s jedne strane rajske ptice, ispred prozora koji je gledao na jug. Pomicao je tegle naprijed-natrag sve dok ih nije postavio u istu ravninu, a onda je cijelim dlanom obrisao znoj s lica. Odmaknuo se i stao pokraj mene, smiješeći se biljkama. Bio je to širok, ponosan osmijeh, kao da mi je umjesto krotona i palme upravo donio divovski dijamantni prsten. „Hvala što si mi ih tako brzo dostavio”, rekla sam. Kimnuo je. „Kuhinja?” upita pokazujući palcem prema kuhinjskim vratima. „Da.” Već je bio spustio golemu šaku na klizna vrata, kad sam ga zgrabila za ruku i povukla ga. 27
„Ne možeš onamo.” „Zašto ne? Zar unutra držiš mrtvo tijelo?” „Ne, ali ne smijem u nju propustiti nimalo svjetla.” „Držiš li unutra hidroponski staklenik?” „Ne, naravno da ne. Ali jednostavno te ne mogu pustiti unutra.” „A smiješ li ti ući? Jer zaista bih želio čašu vode.” „Naravno da mogu.” „Provukla sam se kroz klizna vrata, jedva ih otvorivši, nastojeći da na vatreni cecelj padne što manje svjetla.” „Izvoli.” Gurnula sam ruku kroz vrata, dodala mu vodu i potom se polako išuljala, otvorivši vrata što je manje moguće. „Zanimljiva si ti žena, Lila Grace”, rekao je i popio čašu vode naiskap. „Mogu li te zamoliti još jednu?” Počela sam se provlačiti kroz klizna vrata, kad me zgrabio za ruku. „Šalim se, samo sam htio promatrati kako ponavljaš istu radnju.” Nasreću, Exley je promijenio temu razgovora. „Ptica izgleda poprilično dobro. Nabavi ovlaživače, i bit će još bolje. Stajat će uspravnije. To će biti dobro i za palmu i za kroton.” „Prskam ih ovime”, rekla sam podižući ružičastu plastičnu bočicu. „Održavam je vlažnom, ali ne previše mokrom, baš kao što si mi rekao.” On se nasmiješi. „Zbog palme, pripazi da se temperatura noću ne spusti ispod 12,5 stupnjeva Celzijevih, održavaj je na 15,5 da budeš sigurna. A kad upotrebljavaš ovlaživač, neka voda u njemu bude topla. Hladna je voda pravi šok za sustav, sve se uništava i dolazi do zastoja u rastu. Znaš, isto vrijedi i za ljude. Nikad nemoj piti hladnu vodu ako to možeš izbjeći.” „Hvala još jedanput što si mi donio biljke.” „Nema na čemu”, uzvrati i prođe prstima u žutim rukavicama kroz svoju plavu kosu, što je bio znak nervoze koja mi se svidjela. Kopala sam po torbici da nađem nešto novca i dam mu napojnicu. „Ne, ne, ne. Ne brini se oko toga. Uživam kad pronađem lijep dom za svoje biljke.” „Slušaj”, rekla sam, lagano ga kvrcnuvši prstom u biceps. „Razmišljala sam...” „O čemu?” „Mogu li te jednom prigodom pozvati na večeru? Kako bih ti zahvalila što si mi donio biljke i tako ih lijepo smjestio.” Exley je šutio i činilo mi se da čujem kako biljke ispuštaju kisik. „Pozivaš me na spoj?” „Ne, zapravo ne. Jednostavno te pozivam na večeru iz zahvale.” „Aha, shvaćam. Znači riječ je o večeri zahvalnici.” „Mogla bih pripremiti nešto lagano. Ribu ili tjesteninu ili salatu, ali ti vjerojatno ne jedeš biljke, zar ne? Ili možemo naručiti pizzu ili neko kinesko jelo.”
Miel
28
„Ne kuhaš često, je li?” „Zapravo ne.” Razgovor je tekao tako polagano da me uhvatila slabost. Možda sam toga dragoga, zgodnog muškarca dovela u nevjerojatno neugodan položaj. Možda živi s nekim ili je oženjen. „Hoću li sljedeći put moći ući u kuhinju?” upitao je. „Sigurno.” „U redu. Izgleda da smo se dogovorili. Odgovara li ti sljedeće srijede?” „Da. Izvrsno.” Okrenuo se na pragu. „Ovo mjesto, Lila Grace, savršeno je za tropske biljke.” Znala sam da mi je time udijelio neku vrstu neobičnog komplimenta, kao da sam garsonijeru izabrala upravo s namjerom da u njoj uzgajam tropske biljke. Zaključala sam vrata za njim i prišla prozoru. Virila sam između listova kineske palme vjetrenjače i promatrala ga kako prelazi ulicu i ide prema kombiju. Buljila sam u leđa njegove vojničke jakne, a onda je u trenu zastao nasred ulice, okrenuo se, pogledao me i mahnuo mi. Osjećala sam se poput glupače koja viri između palmina lišća, pa sam ih stoga zatvorila kao da je riječ o vratima. Poslušala sam Exleyjev savjet i uložila u biljke. Kupila sam dva snažna ovlaživača, jedan za svaku stranu stana. Stvorila sam kišu u stanu nastojeći dobiti tropski ugođaj za svoje biljke. Kosa mi je postala kovrčasta, ali biljke su postale više. Zidovi su se znojili, a parket se nadignuo, no rosna izmaglica učinila mi je kožu glađom, a odjeći izravnala nabore. Iako će rajska ptica uvijek biti moja ljubimica, kao što je to slučaj s prvim djetetom (a to dobro znam jer sam treće dijete), jednako zadovoljavajuće rezultate imala sam i s dvjema novim biljkama – Trachycarpus fortuneiom. i krotonom. Moram priznati da se biljke prilično lako zavoli ako dobro rastu. One ne mogu otići kad stvari ne idu najbolje, ne sviraju lošu glazbu, ne ispuštaju neugodne zvukove i ne odijevaju se neprimjereno. One samo stoje na svojem mjestu izgledajući krasno i uspješno, poput manekenki. I smatram da su silno zahvalne.
29
Meksička lepezasta palma (Washingtonia robusta) Otporna, samodovoljna palma sa sjajnim zelenim lepezastim lišćem, meksička lepezasta palma može narasti do 2,5 metra i više. Meksičke lepezaste palme izvanredne su kućne biljke jer se lako prilagođavaju vašem načinu života, ali ne vole da ih se previše zalijeva, gnoji ili obrezuje. Drugim riječima, svladajte svoju sklonost pretjeranoj njezi. Biljke ne žele sve što im vi želite ponuditi. Samo malo bit će im dovoljno.
B
ila sam sama sebi smiješna kad sam stavila sunčane naočale i naumila došuljati se do praonice (doista, na što mi se sveo život?), ali već gotovo dva tjedna nisam upalila svjetlo u kuhinji, a moja reznica još nije pustila korijen. Jednostavno više nisam mogla skakutati ispred kuhinjskih vrata poput luđakinje svaki put kad bi me zgodan muškarac zamolio čašu vode. Zapravo nisam namjeravala razgovarati s njim, ali pomislila sam da bi bilo zgodno otići do Prve avenije i bolje razgledati Armanda na danjem svjetlu. Možda on i nije bio muškarac od 193 cm koji je posjedovao praonicu prekrivenu mahovinom i devet tajnih biljaka u stražnjoj prostoriji. Možda sam samo bila pomalo poremećena nedavno rastavljena žena koja je ondje dospjela nakon užasnoga radnog dana. Uputila sam se istočno od Union Squarea, pokraj Dunkinovih uštipaka na Četrnaestoj ulici i njujorškoga sportskog kluba na Irving Placeu. Skrenula sam nadesno na Prvu aveniju i uočila neobično mnogo ljudi ispred praonice. Mnogi su bili opremljeni crnim ili crvenim vrećama rublja s velikim logotipom u obliku ružičastog tulipana, zaštitnim znakom Armandove radnje, ali isto ih je toliko bilo i bez vreća, motajući se okolo, pijući kavu i razgovarajući. Odlučila sam ponašati se kao odrasla osoba i ne zavirivati, nego ući i razgovarati s njime. Krenula sam prema ulazu u praonicu i upravo se spremala otvoriti vrata, kad sam začula poziv iz stražnjeg dijela gomile. „Hej, gospođo”, doviknula mi je sićušna žena s punom vrećom rublja, „ovdje je kraj reda.” „Oprostite”, doviknula sam joj, probivši se do začelja. Nisam željela razljutiti Armanda
Miel
30
gurajući se ispred njegovih mušterija. „Što vi čekate?” upitala sam muškarca ispred sebe primijetivši da nema vreću s rubljem. „Želim razgovarati s Armandom.” „O čemu želite razgovarati?” „To se vas ne tiče.” „Samo bih željela znati namjeravate li se raspitivati o tropskim biljkama.” „Tropske biljke? Ne. Ne namjeravam ga pitati ništa u vezi s tropskim biljkama.” Zauzela sam svoje mjesto u redu, a muškarac se nakon nekoliko minuta okrenuo prema meni. „Ljudi razgovaraju s Armandom o bilo čemu. Netko o djevojci koja vara, netko o suprugu koji više ne voli, netko o slomljenom srcu, o prekidima, raspadima, provalama, glupostima, uobičajenim sranjima. On je čovjek iz susjedstva kome se svatko može obratiti za savjet.” „Koliko naplaćuje?” „Ne naplaćuje, ali odnedavno se pročulo za njega i sad je uvijek red ispred praonice. Svemu dobrome dođe kraj, zar ne?” „Zar je tako dobar?” „Mislite li da bih u nedjelju poslijepodne čekao u redu ni za što? Imam djecu.” Čekala sam gotovo sat vremena, dulje nego u uredu za izdavanje vozačke dozvole ili u lancu supermarketa Trader Joe'su u Četrnaestoj ulici, dok naposljetku nisam stigla do praonice. „Pitao sam se hoćeš li me doći pozdraviti”, rekao je Armand, sjedeći na crvenome plastičnom sanduku za boce s mlijekom i obrezujući izdanke srebrnim škaricama. „Zar si me vidio vani?” „Naravno da sam vidio kako poput lopova zaviruješ u moju praonicu.” „Reznica nije pustila korijen.” „Znam to. Da jest, ne bi se ti šuljala uokolo. Budi strpljiva. Još je rano.” „Čak nema ni izbočine na stabljici.” „Je li je još netko vidio?” „Nije i, vjeruj mi, to nije bilo lako.” „Dobro. Moramo biti sigurni da pusti korijen samo zbog tebe. Nađe li se još netko u blizini, mogla bi pustiti korijen za tu osobu, a ti od toga ne bi imala koristi.” „Kakve ću ja imati koristi?” „Nemam pojma.” „Može li na to utjecati posjetim li te još jedanput prije nego što pusti korijen?” Armand slegne ramenima. „Svejedno mi je kako ćeš postupiti. Važna si mi samo ako reznica pusti korijen. Dođe li do toga, stvari će biti drugačije neovisno o našem izboru.” „Kako znaš odgovore na pitanja koja ti postavljaju svi ti ljudi?” pitala sam gledajući dug red ispred praonice. Armand je podignuo obrezanu grančicu prema svjetlu. „Prošli si put otišla tako naglo da nisam uspio doznati ni kako se zoveš.” „Lila Nova.” 31
„Hm”, rekao je vrteći grančicu između palca i kažiprsta. „Lila Nova. Tako umiljato. Nimalo nalik na tebe.” „Ja jesam umiljata.” „O, da, svakako. Umiljata si poput stijene”, nasmijao se Armand. „Onda, kako znaš odgovore na njihova pitanja?” „Ne znam ih.” „Zašto onda u nedjeljno poslijepodne stoje u redu da bi razgovarali s tobom?” „Možda su samo došli razgledati moje biljke.” „Mislim da nisu. Muškarac s kojim sam vani razgovarala uopće nije zainteresiran za tvoje biljke.” „Odat ću ti malu tajnu, i to zato što mi se sviđaš, Lila Nova. Moj je posao lagan. Kažem im ono što već znaju.” Pogledala sam sve te ljude vani. „Dođi”, reče, dovlačeći još jedan sanduk do svojega, „sjedni i slušaj. Ali pravi se da ne slušaš, jer mi se u protivnome ljudi više neće obraćati i pokvarit ćeš mi zabavu.” Ušao je sljedeći muškarac u redu i bacio vreću s rubljem pokraj Armanda. Kad je sjeo na nju, ispustila je glasan uzdah. „Armande, kako si?” „Dobro, vrlo dobro. Hvala na pitanju. Što bih danas mogao učiniti za tebe?” „Zabrinut sam zbog mene i Elaine.” „Kako je Elaine?” upita Armand, uopće ne pogledavši muškarca te nastavivši obrezivati biljku malim škaricama za nokte. „Stalno joj idem na živce. Što god napravim, ona cjepidlači i kritizira me za svaku sitnicu.” „Sitničari”, ponovi Armand. „Sitnolisna paprat. Niphidium, niphobolus”, reče dižući biljčicu prema svjetlu. „Što?” „Ma jedna vrsta paprati koja mi se sviđa.” „Ako upotrijebim deblju olovku, ona mi prigovori zašto nisam upotrijebio tanju. Ako kupim bijele ubruse, ona poželi ružičaste. Ne mogu nikako na zelenu granu s njom. Nikako joj ne mogu udovoljiti. Da budem iskren, to me čini pomalo paranoičnim. Počinjem vjerovati da sam joj dosadio. Možda čak razmišlja o tome da me napusti. Ti znaš kakva je, što ti misliš?” „Kako provodiš dane?” „Uobičajeno. Ustanem. Odem na posao. Odem u kafić s prijateljima. Potom odem kući. Ne ostajem vani dokasno i jedva da pogledam druge žene, ako na to misliš, a gotovo ih i ne primijetim kad sam s njom.” „Idi ravno kući. Preskoči kafić.” Kad je muškarac otišao, pogledala sam Armanda. „Da preskoči kafić? Je li to sve? To je jedini savjet koji mu možeš dati? U pravu si, tvoj je posao lagan.” Armand se nasmiješio. „Njegova mi je žena već rekla da mrzi to što on pije. A on vjeruje onome što mu govorim,
Miel
32
pa će možda malo usporiti. Tko zna? Meni je zapravo svejedno pije li on ili ne. Uostalom, zabavniji je kad pije.” „Zašto si ovu paprat nazvao Niphidium, nipholobus?” „Zabave radi. Ovi me ljudi uglavnom izlude.” Armand odloži biljku i okrene se prema meni. „Odat ću ti malu tajnu. Mogao bih pomoći većini ljudi koji stoje vani, ali kad se osjetim pomalo lijenim, a tako je većinu vremena, tada prepustim biljkama da obave posao umjesto mene.” „Kako to misliš?” „Čovjek mi dođe u praonicu. On i ne zna da ima pitanje za mene, ali ja vidim da ga ima. U tom mu slučaju ne mogu ponuditi odgovor, jer nije bilo ni pitanja, pa posao prepustim jednoj od svojih biljaka.” „Na primjer?” „Eto, nedavno je došao neki mladić, čovjek vrlo sličan tebi. Bio je tvojih godina i tvoje visine, a dolazio je samo radi pranja rublja. Nije želio razgovarati sa mnom ili promatrati moje biljke. Zapravo, činilo se kao da ih nije ni primijetio.” „Zar je bio slijep?” pitala sam gledajući desetke biljaka koje su se širile cijelim stropom. „Nije, ali on nije mogao vidjeti stvari oko sebe jer je bio vrlo žalostan. Bio je mlad, a hodao je pogrbljenih leđa, kao da traži kovanice detektorom metala. Život mu se sveo na puzanje.” „Što si napravio?” „Ništa. A zašto i bih? Ta nisam ja liječnik, a i nemam vremena usredotočiti se na svakoga tko dođe u moju praonicu i tko izgleda kao da je upao u živi pijesak.” „Ali nešto si ipak napravio?” „Jesam. Prepustio sam posao jednoj od svojih najosjetljivijih biljaka, svojoj prekrasnoj meksičkoj lepezastoj palmi. Prišao sam ravno mladiću, koji je plakao nad svojim prljavim čarapama i donjem rublju, i pitao ga što nije u redu.” „Ništa. Ostavite me na miru.” „Nasmiješio sam mu se najsrdačnije što sam mogao. Rekao sam mu da sam ja vlasnik praonice i, s obzirom na to da ga često viđam ovdje i da je tako vjerna mušterija, da mu nudim šest mjeseci besplatnog pranja rublja ako u zamjenu njeguje jednu od mojih biljaka.” „To zvuči kao jako dobra ponuda”, rekla sam. „Mladić je bio odviše deprimiran da bi uopće mario za moju ponudu, pa je pristao bez razmišljanja. Kad je izlazio, dao sam mu svoju meksičku lepezastu palmu. Bila je to velika biljka. Od devedesetak, možda i sto dvadeset centimetara. Golema, snažna palma s mnogo lelujavih senzualnih listova. ,Dobro je čuvajte’, rekao sam mu. ,I dođite oprati rublje kad god poželite. Besplatno. Nije važno koliko je prljavo’, viknuo sam za njim, ,samo se koristite mojim perilicama!’” „Je li znao kako treba njegovati biljku?” „Nije. A nije ni pitao. Jednostavno ju je uzeo i otišao.” „I?” „Vratio se za otprilike dva tjedna, izgledajući poprilično zabrinuto i uzbuđeno.” ,Lišće je na rubovima postalo smeđe i žuto. Što da radim?’ 33
Rekao sam mu da ju je previše zalijevao i da je potrebno samo ostaviti biljku da se posve osuši. Rekao sam mu da se ne brine, da će biljka biti dobro. Vratio se tri tjedna nakon toga i bio je još zabrinutiji. ,Prestao sam zalijevati biljku, baš kao što ste rekli, no sada joj lišće opada!’ „Oh, bio je tako zabrinut”, rekao je Armand i nasmijao se. „Što si napravio?” „Rekao sam mu da se biljka zatekla u drugom okruženju te da nije čudno što se tako ponaša. Predložio sam mu da zadrži biljku još neko vrijeme i pričeka da joj ponovno izrastu listovi te da je onda, kad bude malo otpornija, vrati ovamo u praonicu. Došao je treći put, izgledajući još gore nego prva dva puta. Izgledao je posve strašno. ,Biljka umire. Molim vas, recite mi što da radim.’ Rekao sam mu kako nisam očekivao da će se takvo što dogoditi mojoj dragoj biljci. ,Nastavite’, rekao sam mu. ,Učinite sve što je u vašoj moći da spasite tu prekrasnu biljku, a zatim mi je brzo donesite.’ I znate li što je napravio taj pametni mladić?” „Što?” „Otišao je kući i rastrgao biljku na komade! Raskomadao ju je sjekirom, udarao i udarao dok nije bila u komadićima. I tada, kad je bio posve iscrpljen, bacio ju je. Gurnuo ju je u peć za spaljivanje otpadaka.” Armand se glasno nasmijao. „Što je u tome smiješno?” pitala sam, pomalo iživcirana. „Ta divna meksička lepezasta palma toliko ga je naljutila da nije znao što bi drugo učinio.” „Nije li ti stalo do toga što je učinio s biljkom?” „Slušaj što govorim. Taj je čovjek bio u depresiji. Trebao se naljutiti. Morao se ispuhati. Zar ne shvaćaš? Ta je biljka vidjela što se s njim događa i ona ga je izliječila!” „Ne znam kako te to može učiniti sretnim. Ubio je jednu od tvojih najdražih biljaka.” „Biljka je pokazala svoja nevjerojatna svojstva. Čak genijalna. Razmisli. Najprije je požutjela, potom joj je otpalo lišće, a kad ni to nije pomoglo, počela je umirati. Što kažeš na to?! Čak sam je i ja podcijenio. Silno se trudila što više naljutiti tog čovjeka. Kad jedna stvar nije dala rezultate, pokušala je s drugom, sve dok umalo nije umrla, a čovjek je bio posve izvan sebe. Biljka je žrtvovala svoj život da izliječi mladića. Prisilila je tog čovjeka da je ubije. To je čarobna biljka!” „Ali kako to znaš? Hoću reći, kako znaš da je biljka znala što radi?” „Oh, ne mogu biti siguran, ali stvarno se tako čini. Dao sam mu biljku koju je izrazito teško ubiti. Biljku koja cvate i pod najnevjerojatnijim uvjetima. Biljku poznatu po svojoj sposobnosti prilagodbe. Zar ti nije jasno? Učinila je napor da ne cvjeta.” „Dolazi li i dalje taj mladić ovamo prati rublje?” „Naravno da dolazi. I kad ga sad vidim, sretan je. Dolazi u praonicu s nekom ženom i smiješi se!” „Meni zvuči kao da je prolupao.” „Nije. To je prekrasna pripovijest. Ljubavna pripovijest. Ta je biljka doista voljela tog
Miel
34
čovjeka!” Pozdravila sam se s Armandom jer se nikako nisam mogla pomiriti s pričom da je biljka odustala od života zbog nekog čovjeka. „Dođi ponovno kada reznica pusti korijenje!” Sljedećeg sam se dana vratila s posla i pregledala reznicu. Istrčala sam iz kuhinje s uzbuđenjem koje nisam osjetila još otkad sam bila dijete. Nisam znala što bih sa sobom. Plesala sam po stanu, slučajno udarivši u kroton, koji je pao i uprljao zemljom moj novi drveni pod. To me uopće nije zabrinulo. Reznica vatrenog cecelja imala je četiri duga nježna bijela korijena!
35
Drvo novca Približno 29 grama marihuane može stajati i do tisuću dolara. Zapravo, od 2006. godine postala je u Sjedinjenim Američkim Državama jedna od najisplativijih biljaka iz uzgoja za neposrednu prodaju, bilježeći zaradu od trideset milijardi dolara na godinu. Iranski šafran druga je najskuplja biljka, s obzirom na to da treba sedamdeset pet tisuća cvjetova kako bi se dobilo pola kilograma toga omiljenog začina. Orhideje bi pak lako mogle zaobići zakone ponude i potražnje te se vrednuju više kao kakva slika ili skulptura budući da njihova vrijednost postoji samo u oku pojedinog kolekcionara.
U
zela sam reznicu, zajedno s njezinim tek izraslim novim korijenom, poprskala je vodom i odložila je u celofan. Bila bih je odmah odnijela Armandu, ali promocija videa za tenisice Puma bila je upriličena u pola sedam. Kakvi su bili izgledi da se proslava održi baš te iste večeri kad je niknulo korijenje?! Kao da već nije bilo dovoljno loše to što sam gotovo svakodnevno morala gledati Geoffa Evansa, sada sam uz njega morati provesti i cijelu večer. Odlučila sam otići na tu večeru, nakratko ih obići oko pola osam, a potom se uputiti u praonicu. Pogledala sam kroton koji sam slučajno srušila, osjetivši ubod krivnje. Po glavi mi se vrtio Exley, a pomisao na njega i na njegovu očitu ljubav prema biljkama navela me da ga odmah presadim. Tako sam u šest i petnaest još natiskivala novu zemlju oko biljke, umjesto da na ulici čekam Kodyja i službeni auto koji me trebao odvesti na večeru. No do trenutka kad sam trebala izaći, bila sam već sva uprljana zemljom. Bilo je prekasno da se preodjenem pa sam lupala nogama o tlo kako bih sa sebe otresla zemlju, očetkala suknju najbolje što sam mogla, obula cipele s visokim potpeticama, koje su možda samo još više istaknule prljavštinu, i zaključala vrata za sobom. Kućni portir Carlos znao je i previše o mojem životu. Stoga mi je i sam pogled na njega izazivao stid. Sigurno je primijetio da nikad, ali baš nikad nisam izašla iz dizala u pratnji nekog muškarca. Zapravo, Carlos bi me svakog dana podsjetio na moj samački život. To me najviše živciralo u vezi s činjenicom da smo imali vratara. Pokraj njega je nemoguće prikazivati svoj
Miel
36
život u lažnom svjetlu. Čak ni samoj sebi. To je bilo gore od posjećivanja psihijatra. „Danas je netko ostavio ovo za vas”, rekao je kad su se otvorila vrata dizala. Pružio mi je bijelu omotnicu uprljanu zemljom, kakva sam i sama bila. Pisamce unutra bilo je kratko i jasno. „Ne mogu doći u srijedu na večeru. David Exley.” U njemu nije pisalo: „A što radiš u srijedu navečer?” ili: „Što misliš o nekomu drugom terminu?” ili jednostavno: „Dođi do Zelene tržnice i javi mi se.” Ton poruke bio je vrlo služben. On je bio tip sa Zelene tržnice koji mi je prodao nekoliko biljaka, i to je bilo to. Pogledala sam u Carlosa i hinila iznenađenje, kao da sam upravo dobila ugodan poziv umjesto odbijenice od muškarca koji mi je bio drag. Prema trenutačnu izrazu sažaljenja na njegovu licu, shvatila sam da mi varka nije uspjela. Oboma nam je bilo jasno da ću preostali dio života provesti sama. Nasmiješila sam mu se, ali izgleda da ga je moj smiješak uplašio, pa sam izašla kroz vrata. Automobil koji je čekao da me poveze na večeru bio je parkiran ispred kuće. Kody je već sjedio na stražnjem sjedištu, pijući kavu i izgledajući mrzovoljno. Sjela sam pokraj njega. Očistila sam prljavštinu ispod noktiju služeći se noktima druge ruke, pa potom njima prešla preko suknje ne bih li izgladila oštre rubove. Vozač me pogledao u retrovizoru. Zgađeni izraz njegova lica poručivao je: „Ne odbacuj prljavštinu ispod svojih nokata na moju novu kožnatu presvlaku.” Na pola puta do Upper East Sidea, Kody je napokon progovorio. „Prljava si.” „Znam. Prevrnula sam jednu biljku. Morala sam je presaditi.” „Zašto to nisi mogla učiniti poslije?” „Zato”, rekla sam, držeći celofan, „što sam dobila korijenje!” Mahnula sam celofanskim omotom Kodyju ispred očiju, a on mi ga je uzeo iz ruku. „Što je to?” „Molim te, ne udaraj njome i ne tresi je. To je reznica vatrenog cecelja, tjednima sam čekala da pusti korijen. „Izgleda poput sićušnog gomolja”, rekao je. „Ti i ne znaš što je to mali gomolj”, rekla sam pokušavajući ostati mirna. „Ne znaš ni ti”, rekao je, držeći mi biljčicu izvan dohvata. „To je nabrekli dio podzemnog dijela biljke. Nalik na krumpir.” „Izgledaš napeto ’, rekao je Kody. „Kao da dugo nisi bila s muškarcem?” „To se tebe ne tiče.” „Jesi li se ponovno vidjela s onim momkom sa Zelene tržnice?” „Jesam. I ponavljam, to se tebe ne tiče.” „Možda bi se trebala početi baviti jogom”, rekao je, napokon mi vrativši reznicu. „To bi te opustilo bolje od alprazolama.” „Samo sam jedanput uzela Xanax, i to odmah nakon rastave. Pokušaj ti preživjeti rastavu bez sedativa.” Kody je počeo sa svojom mantrom. „Joga nidra ili joga spavanja. Pranayama ili joga kontrole disanja. Hatha joga, joga korisna 37
za postizanje ravnoteže duha i tijela.” „Koje budalaštine, što je dovraga joga spavanja?” „To je stanje u kojemu naučiš ostati budan dok spavaš kako bi ti duh bio budan dok ti tijelo spava.” Zapeli smo u prometu, bilo je vrijeme najveće gužve. „Malo ću odrijemati”, rekla sam. „Duhom i tijelom. Probudi me kad stignemo.” Restoran je doista zaslužio svoje ime – Led. Bio je hladan u doslovnom i u prenesenom smislu, kao da su vlasnici potrošili toliko novca na dizajn namještaja da si više nisu mogli priuštiti grijanje. Ipak, bio je dosta lijep. Stolovi od brušena stakla s urezanim uzorcima staklovine izvrsno su pristajali uza svjetloplave stolce. Ispod brušena stakla svjetiljaka gorjele su plave žarulje, a konobari i konobarice bili su svi odreda blijedi, plavokosi i plavih očiju, u skladu s uređenjem. Na zidovima, široka posrebrena art déco zrcala bez okvira odražavala su elegantno odjevene ljude, kojih je bilo posvuda, a svaki je stol bio ukrašen buketom bijelih ljiljana, dopremljenih iz nekog dijela svijeta u kojemu je bila sezona njihove cvatnje. Pogledala sam kroz prozor prije nego što sam ušla. Svi su već bili ondje. Pisci i umjetnički direktori iz odjela za kreativnost, zajedno s ljudskim abecedarijem iz ECD-a, GCD-a, EAD-a i CEO-a, za koje nitko zapravo nije znao čime se bave, ali znali smo da je riječ o nečemu važnome, s obzirom na to da je s velikih prozora njihovih ureda pogled pucao ravno na Manhattan te su bili opskrbljeni onim čudesnim talijanskim aparatima za kavu koju su posluživali mladi ljudi privlačna izgleda. Naš šef Geoff Evans ustao je kad smo ušli. „Evo ekipe dana”, rekao je već pijan. „Ti si prljava”, dodao je. Svi su se zagledali u moju prljavu odjeću. „Nisam prljava”, rekla sam. „Umrljana sam posebnom vrstom zemlje koja se sastoji od kanadskog treseta od mahovine Sphagnum, organske irske mahovine, rižinih ljuski i ostalih šumskih tvorevina, što je savršen spoj za uzgoj afričkih ljubičica te cvjetnica i biljaka s plodom, a taj je spoj zacijelo hranjiviji od svega što ćemo danas pojesti.” Svi su za stolom šutjeli, a ja sam sjela pokraj Kodyja. „Lijepo”, rekao je. „Ovi ljudi ništa ne znaju. Na meni je više organskih sastojaka nego u trgovini zdrave hrane na Union Squareu.” „A što namjeravaš s tim korijenom?” upitao je. „To je reznica, a ne korijen, i odnijet ću je čovjeku kojega sam upoznala u praonici rublja.” „Postaješ stvarno čudna, znaš?” „Nije to baš tako čudno. On uzgaja tropsko bilje u svojoj praonici na Prvoj aveniji.” „U redu, čovječe, to mogu skužiti.” Kody mi je drag zato što je jedan od onih ljudi koji razumiju da su svijet i svi njegovi stanovnici pomalo neobični, i drago mu je što je tako. Ja sam pak bila jedna od onih koji se plaše općenite neobičnosti ljudske vrste, iako sam se često znala zateći u društvu izuzetno neobičnih ljudi.
Miel
38
„Kladim se da u toj praonici ima i posebne, prave marihuane. Možda čak i svetog kaktusa pejotla.” Kody se volio napušiti i često bi nanjušio stvari koje bi se mogle pušiti ili jesti. „Možda je on šaman za biljke, poput Don Juana?” „Nemam pojma, Kody. Mene samo zanimaju njegove biljke.” „Što njega zanima?” „Ne znam.” „Ja znam”, rekao je Kody, smiješeći se. „Nije on takav. Star je.” „Pa i ti si.” „Baš ti hvala.” Šampanjac je stizao u bocama, a hrana je dolazila iz kuhinje á la carte, u malim zdjelicama. Pržena guščja jetra s marakujom; španjolska hladna juha od sakea i pinjola, sa školjkama i višnjama; gusta juha od kestena, s rezancima lososa i korijenjem celera; mediteranski začinjen brancin s parmezanom i flambiranom lukovicom ljiljana. „Sada barem znamo što rade s ljiljanima kada uvenu”, reče Geoff Evans, koji je sjedio do mene i trpao veliku lukovicu u usta. „Lila je upoznala nekoga tko također voli biljke”, reče Kody. „Ali on ih ne jede. Trguje njima. Prodaje ih na Zelenoj tržnici na Union Squareu.” Otpila sam veliki gutljaj šampanjca i trknula Kodyja nogom ispod stola. Geoff je iščačkao nešto zeleno što mu se zavuklo između zuba i vratio to natrag u usta. „Svatko tko se u današnje vrijeme bavi prirodom je budala. Vaš prijatelj koji se bavi biljkama također je budala. Prirodu čeka sudbina arktičkoga leda”, nastavio je. „Slijedit će sudbinu snježnog leoparda, bijelog nosoroga, srebrne gorile, jaguara, Pigmejaca i Inuita. Svi će polarni medvjedi izumrijeti za manje od pedeset godina. S prirodom je završeno. Zar vam to još nije jasno?” Gledao je u mene kao da moju novu naklonost prema nekome tko prodaje biljke doživljava kao osobnu uvredu. „Moramo se osloniti na strojeve”, nastavio je, podigavši svoj mobilni telefon i gurnuvši ga preko stola. „To je nova priroda. Jedinica koja nema slabosti. Ne možeš je ubiti jer ih ima na milijarde ondje odakle je stigao i ovaj mobitel. Ona se neće biorazgraditi, pa je zapravo neuništiva. Ne možeš je pojesti, istrgnuti iz zemlje ili spaliti poput šume da bi se dobilo drvo. Ona je savršen samodovoljan entitet neograničena životna vijeka.” „A što je s kisikom?”, upita Kody. „Dobivamo ga od biljaka.” „Zrak, smog, koga briga”, reče Geoff, osvrnuvši se oko stola. „Ali gdje je naša manekenka?” „U školi”, rekla sam. Nisam sigurna je li mojem osjećaju blage mučnine nakon prvog jela pridonijela zasitnost guščje jetre ili zujanje i zvonjava mobitela pokraj tanjura, smještenih ondje kao da je riječ o novom priboru za jelo. Ne rekavši ni riječi, išuljala sam se kroz restoranska vrata od brušenog stakla i uputila se prema praonici rublja, udišući svjež zrak kao da je zlato. 39
Vratila sam se podzemnom željeznicom do središta i krenula na jug Trećom avenijom, stežući reznicu u ruci poput manijaka. Odjednom mi je postala najvažnija stvar na svijetu. Jednostavno sam morala pripadati nekom drugom svijetu od onoga Geoffa Evansa, golih tinejdžerki i smrti prirode. Vrijeme najveće gužve je prošlo i ulice više nisu bile zakrčene. Trebala je to biti ugodna šetnja, no obuzimale su me razne neobične misli u vezi s Armandom. Što ako reznica nije kolumbijski vatreni cecelj, nego onaj običan, odrezan s biljke u Tompkins Square Parku? Što ako me namami u stražnju prostoriju s takozvanih devet biljaka i zaključa vrata izvana? Život proveden u marketinškom svijetu može čovjeka učiniti vrlo sumnjičavim u vezi s motivima drugih ljudi. Te su me sumnje svladale pa sam negdje oko Trideset i četvrte ulice promijenila smjer koji je vodio u praonicu i uputila se na zapad, prema Zelenoj tržnici. Morala sam vidjeti Exleyja. Upravo mi je bila potrebna takva vrsta osobe. Čovjek koji se bavi svojim poslom, a ne svijet snobova i umišljenih veličina. Istina, otkazao je naš sastanak, ali na stranu romantična zgoda, on će znati je li reznica prava stvar. Kad sam stigla na tržnicu, Exley je zalijevao svoje krotone i proklinjao neobično hladan travanjski zrak od kojega mu se pri izdahu vidio dah. Čula sam riječi poput „sjeveroistok” i „kumulonimbus”, koje je izgovarao s gađenjem. Bilo mu je drago kad me ugledao, ali s obzirom na to da je netom otkazao naš sastanak, istodobno se razveselio i ustuknuo kad je vidio da mu prilazim. „Kako je tvoja rajska ptica?” pitao je, rukujući se sa mnom ne skinuvši žute vrtlarske rukavice. „Svakim je danom sve veća.” „A kineska palma vjetrenjača? Imaš li s njom problema?” „Isto kao i rajska ptica, raste poput korova.” „Obje bi biljke umrle da su ovdje vani”, rekao je dižući pogled prema oblacima. „Ova godina ne pogoduje tropskim biljkama. To je loše za posao. Mogu ih održati na životu samo tjedan ili dva, a to nije dovoljno dugo da ih uspijem prodati.” „Je li to razlog zašto nisi uspio doći na večeru? Zato što ti posao slabo ide?” Exley se prstom počeše po glavi. „Doista ne okolišaš, zar ne? Istina je da ne volim miješati posao sa spojevima, večerama i svim tim složenim stvarima. To nikad ne izađe na dobro. To nikad nije dobra zamisao.” „Nisam sigurna da se to što sam kupila tri biljke može nazvati poslovnom suradnjom.” Exley me pogledao postrance. „Tebi se to možda i ne čini kao posao, ali tim se poslom bavim. Prodajem biljke, a nekoliko sam ih prodao i tebi te se nadam da ću ti prodati još koju.” Sada je na meni bio red da šutim. „Žao mi je”, rekla sam. „Posve si u pravu. Mi smo poslovali.” Stajali smo šutke zajedno dok je Exley nastavio zalijevati biljke.
Miel
40
„Kroton raste poput pubertetlije”, prekinula sam šutnju. „Jedne sam večeri došla kući i lonac se izvrnuo dok sam bila odsutna.” „Biljka je prevelika za posudu u kojoj jest. Treba je presaditi. Nabavi malo zemlje kod Schultz Professional Potting Soila te lonac sedam do deset centimetara širi od sadašnjega. Škarama izreži staru plastičnu posudu, režući od ruba posude i zatim dolje prema korijenu. Novu posudu napuni s nekoliko centimetara zemlje i nešto keramičkih krhotina radi drenaže, a potom uhvati cijeli gomolj korijena”, rekao je čineći veliki krug sa svih deset prstiju, „i položi ga u novu posudu. Dodaj na vrh još malo zemlje, dva do četiri centimetra od ruba. Biljka će ti poslije izraziti zahvalnost.” „Da budem iskrena, danas nisam došla ovdje kako bih doznala zašto si otkazao naš spoj. A i kroton sam već presadila.” „Da?” „Imam pitanje za koje se nadam da ćeš imati odgovor.” „Ako je u vezi s biljkama, obratila si se pravoj osobi.” Razmotala sam reznicu i zaljuljala njezino dugo bijelo korijenje pred Exleyjem. „Od poprilično neizvjesnog izvora doznala sam da je riječ o kolumbijskom vatrenom cecelju. Željela bih biti sigurna.” Exley odbaci cijev za polijevanje. Posve mi se približio, zadržavajući moj pogled svojim, i u istoj sekundi, prije nego što sam uspjela progovoriti, zgrabio mi je reznicu iz ruku i otrčao pod šator. Pošla sam za njim najbrže što sam mogla. Uklonio je nešto zemlje i lišća sa staroga drvenog stola, koji je dovezao kako bi šator djelovao poput francuskoga seoskog vrta. Očistio je dovoljno velik dio stola da bi bilo mjesta i za tisuću reznica. Položio je cecelj na dlan i potom ga pozorno odložio na stol, s pažnjom dostojnom novorođenčeta, što je biljka na neki način i bila. Potom je izvukao povećalo iz uske ladice duž površine stola i počeo proučavati korijenje. Šutio je nekoliko minuta. Napokon me pogledao. „To je doista vatreni cecelj, što se može zaključiti na osnovi grmolikog oblika. Većina cecelja gomoljasta je oblika, ali ne i ova mladica. Poprilično je rijedak. Vidio sam ga jedanput u Južnoj Americi.” Zastao je i ošinuo me smrtno ozbiljnim pogledom, kao da sam zločinac. „Kako si došla do nje?” Već sam vidjela takav pogled u očima muškaraca, ali najčešće je imao nekakve veze sa seksualnom željom, a ne s time kako sam došla do biljke. Nije mi se sviđao način na koji je Exley zurio u mene i u reznicu, pa sam se nagnula i uzela je. Stajala sam ispred njega držeći korijenje i stišćući biljčicu na prsima, poput manijaka. Zaobišao je stol i prišao mi tako blizu da sam osjetila miris zemlje na njegovoj jakni. Bio je to doista najneobičniji razlog zbog kojega sam se ikad zatekla tako blizu muškarcu koji mi se sviđao. „Koliko tražiš za nju?” pitao je. „Zar se šališ?” rekla sam privijajući biljku na prsa. „Odmah sam spreman dati pet stotina za nju. Ili bih je mogao prodati za tebe za koliko god uspijem dobiti, što bi zacijelo bilo mnogo više od pet stotina. Razliku ćemo podijelili.” 41
„Zašto šapćeš?” „Ne želim da bilo tko čuje da se biljka nalazi ovdje.” Nikad nisam previše voljela nagle preokrete u životu, a kako ih je u posljednje vrijeme bilo i previše, malo sam se nasmijala svemu tome i potom postala nervozna. Pet stotina dolara bio je velik iznos za to što sam malu reznicu pokrivenu zemljom odložila u čašu tople vode i pričekala nekoliko tjedana da pusti korijenje. „Gdje si je nabavila?” pitao me ponovno, ne mareći za to što se vani stvorio red mušterija. Znala sam da mi neće vjerovati kad mu kažem, pa mi nije bilo na kraj pameti lagati mu. „U praonici rublja.” „Upoznaj me s osobom koja ti je dala biljčicu, a ja ću spomenutom iznosu pridodati još dvjesto dolara. Možda sam samo tip zaprljan zemljom koji prodaje biljke na tržnici, ali znam da je to velik iznos čak i za nekoga tko radi u oglašavanju.” Ako je istina da prosječna osoba promijeni tri vrste zanimanja tijekom života, iznenada mi je sinulo da je upravo počelo moje drugo zanimanje. „Pa?” upitao je. Možda bih mogla dobiti još reznica od Armanda i prodati ih Exleyju. Tada bih se mogla pozdraviti s Geoffom Evansom i zarađivati putujući od praonice do Zelene tržnice, prenoseći tropske reznice od uzgajivača do prodavača. „Ja ću biti posrednica”, rekla sam nemajući pojma od čega bi se to posredovanje moglo sastojati. „Ja ću nabavljati reznice, a ti ćeš mi za njih plaćati.” Exley je izgledao zlovoljno. „Nećeš mi reći tko je ta osoba?” „Neću.” „Ne vjeruješ mi?” „Još nikad nismo surađivali.” „Ima li ta osoba i drugih biljaka?” „Nisam stručnjak, ali mislim da sam vidjela divlji jaglac, mak, nekoliko vrsta trava, neven, daliju i jednu peruniku.” Exley je govorio polagano. „Mislim na vrijedne biljke”, rekao je naglašavajući riječ „vrijedne”, izgovorivši je slog po slog. „Jesi li vidjela još koju vrijednu biljku osim vatrenog cecelja?” „Ne bih znala je li biljka vrijedna. Nisam znala ni da je ova vrijedna dok mi ti nisi rekao. Ali spomenuo je nekih devet biljaka u stražnjoj prostoriji.” Pomislila sam da nema nikakva zla u spominjanju devet biljaka budući da nisam imala nikakve namjere reći Exleyju gdje se nalazi praonica. „Jesi li sigurna da je rekao devet? Da je spomenuo njih devet?” „Da, sto posto, spomenuo ih je devet.” „Jesi li ih vidjela?” „Nisam. Rekao je da još nisam spremna za to. Rekao je da će mi ih pokazati bude li mi vatreni cecelj pustio korijenje.” „Tako mi svega! Devet cvjetova žudnje!”izgovorio je Exley uglavnom za sebe.
Miel
42
„Što?” „Ništa. To je samo stara priča koja kruži među ljubiteljima biljaka. Mit.” Izgledalo je da se Exley smirio. Položio mi je ruku preko ramena i, unatoč tome što je zadržao vrtne rukavice, njegov mi je dodir godio. „Samo mi donesi koliko god možeš takvih reznica”, rekao je. „Uspije li bilo koja od njih, i te kako ću te dobro nagraditi.” To baš i nije bio prijedlog kakvom sam se nadala od Exleyja, ali bio je početak. Napustila sam Zelenu tržnicu i uputila se u smjeru istoka, prema praonici rublja. Željela sam samo pokazati Armandu korijenje. Željela sam da ga se dojmi moja sposobnost uzgoja te ga uvjeriti da mi da još reznica. Možda čak i reznica onih devet cvjetova žudnje u stražnjoj prostoriji. Devet cvjetova žudnje, kao što ih je Exley nazvao, iz njegovih je usta zvučalo jednako seksi kao što je iz Armandovih zvučalo tajanstveno. Razlog mojeg upoznavanja s Exleyjem i Armandom postao mi je u mislima još jasniji. To nije imalo nikakve veze s bilo kim od njih. Imalo je veze sa mnom, s mojim životnim djelom. Možda zapravo i nisam bila prava osoba za posao u marketingu. Možda sam bila stvorena za nešto mnogo romantičnije. Za nešto poput bavljenja rijetkim tropskim biljkama.
43
Broj devet Beethoven je napisao devet simfonija. Mačka ima devet života. Bejzbolska momčad ima devet igrača. Deveti je mjesec najviši stupanj trudnoće. Devet muza nadahnjuje umjetnike. Devet je najveći jednoznamenkasti broj te simbolizira cjelovitost.
K
ad sam stigla u praonicu rublja, Armand je sjedio na klupi koja se protezala sve do sredine prostorije, leđima okrenut vratima. „Vratila si se”, rekao je i ne okrenuvši se. „Kako si znao da sam ja?” „Ovo nije vrijeme za pranje rublja. Većina je kod kuće s obitelji, no ti – oslobođena svake obveze, koliko ja znam – možeš otići u kafić ili možda navratiti ovamo.” Njegov me komentar pecnuo, ali nisam se obazirala. Okrenuo se i nasmijao se. Zubi su mu bili vrlo bijeli, s ravnomjernim 6-milimetarskim razmakom, i premali za njegov cjelokupan izgled. Armand je imao razmaknute, biserne zube poput djevojčice. Ta me slika zbunila, no potisnula sam je da ne razmišljam o njoj. „Imam korijenje”, rekla sam, pružajući reznicu zamotanu u celofan. „Da, nažalost, imaš ga.” „Što bi to trebalo značiti?” „Tvoj su problem tvoji korijeni. Oni te drže na mjestu i sprečavaju te da se razvijaš. Biljkama treba korijenje jer se ne mogu samostalno kretati. Njihovo im korijenje dobro služi, sprečava da ih vjetar otpuše posvuda. Ali mi, ljudska bića, možemo se kretati po volji, a naše nas korijenje nepotrebno zadržava na jednome mjestu. Najčešće na onome na kojemu ne želimo biti. A poželimo li se pomaknuti, moramo iščupati svoje korijenje, no to boli, pa stoga radije ostajemo na mjestu na kojemu smo se zatekli.” Armand ispruži ruku i ja mu pružim reznicu. „Drugi put donesi reznicu u papirnatoj vrećici ili, još bolje, umotanu u vlažan ručnik. Nikad ne umataj reznicu u celofan, jer mogla bi se ugušiti.” „Naravno” rekla sam, zadovoljna što je spomenuo sljedeći put, vidjevši u tom trenutku samo dolare.
Miel
44
Odmotao je celofan i zagledao se u korijenje. Podignuo ga je prema fluorescentnoj svjetlosti i primaknuo ga nosu da ga pomiriše. „Mala te biljka voli”, rekao je, unijevši mi reznicu u lice toliko naglo da sam ustuknula. „Bit će bolje da pripaziš.” „Mislila sam da je to dobar znak.” „Ako te biljka zavoli, može odlučiti ponuditi darove. Neki će ti se svidjeti, a neki neće.” „Kakve darove?” Poškakljao je bijelo korijenje kažiprstom. „Ova mala biljka može hipnotizirati osobu i učiniti je pohlepnom”, rekao je, gledajući me ravno u oči. Njegov me pogled naveo da još malo ustuknem te sam se morala uhvatiti za jedan od sklopivih stolova iza sebe kako bih održala ravnotežu. Armand mi je prišao korak bliže. Još sam se više nagnula prema natrag, sve dok gotovo nisam ležala na stolu. „Želiš li još jednu reznicu?” pitao me, nagnuvši se nad mene s grozničavim izrazom u očima. Bio je to drugi put u istome danu da mi je neki muškarac uputio takav pogled zbog reznice biljke. Kad je riječ o zastrašivanju, Geoff Evans nipošto se nije mogao mjeriti s Exleyjem ili Armandom. „Da”, rekla sam iz gotovo ležećeg položaja, „želim još jednu.” Armand se popeo ljestvama do svog cecelja i odrezao reznicu. „Možda će vam ova donijeti još više novca”, rekao je silazeći. „Kako znate da je riječ o novcu?” „Znam to zato što sam ti dao nešto vrijedno, a ti nisi glupa žena. Znam to na osnovi obilježja tvoje generacije. Znam to zato što će žena tvojeg vremena i položaja prije pomisliti na novčanu vrijednost predmeta koji posjeduje nego na bilo što drugo u vezi s njime. Žena tvojega vremena i položaja nije naučena na drugačiju vizuru. Nije naučena vidjeti druge vrijednosti i značenja predmeta pred sobom. Na primjer, nikad nisi pomislila koliko je neobično što si me upoznala ili zašto se to uopće dogodilo. Jer da jesi, vjerojatno bi dublje razmislila o biljčici koja te je dovela do mene. Jednostavno sam promislio o vrijednostima tvojega doba te sam pretpostavio da ćeš se ponašati sukladno njima. I, kao dobar vojnik svojeg okruženja, tako si i postupila.” Nije mi se svidjelo to što se ponašam u skladu sa svojim vremenom, jer mislila sam da sam bolja od većine ljudi oko sebe. I nije mi se svidio način na koji je upotrijebio riječ „okruženje”. Zvučala je čudno kad ju je on izgovorio i prouzročila mi je priličnu nelagodu. „Svi mi postupamo u skladu sa svojim vremenom. Nemoj se zbog toga zabrinjavati. Pogledaj mene. Ja sam starac koji uzgaja biljke u praonici rublja. To je nešto što neosporno pripada mojem vremenu, a ne tvojemu. Ne smeta mi što pripadam svojem vremenu, a ne bi trebalo smetati ni tebi. Osuđeni smo na svoj okruženje sve dok to ne prepoznamo i promijenimo, ako tako odlučimo.” „Ja to mogu promijeniti ako tako odlučim.” „Doista je vrlo teško promijeniti se. Izuzetno je malo ljudi sposobno za to.” 45
Armand ispruži ruku, s reznicom na dlanu. „Uzmi je i zaradi nešto novca na njoj. Nema ničeg lošeg u tome da se zaradi novac. Smatraj to malim darom svog cecelja.” Uzela sam reznicu. Prema njegovu sam raspoloženju shvatila da nisam izabrala baš najbolji trenutak, ali ipak sam ga pitala bih li mogla vidjeti onih devet biljaka. „Danas ne”, rekao je. „Mogu li te onda nešto upitati?” „Naravno. Izvoli. Pitaj me što god želiš.” „Zašto ih je devet? Zašto ih nije tri ili dvadeset?” „Dobro pitanje. Počeo sam se brinuti da me to nikad nećeš pitati. Svaka od tih biljaka nosi u sebi ključ za jednu od stvari koje ljudska vrsta najviše želi. Možda ne tim redom, ali to su bogatstvo, moć, magija, znanje, pustolovina, sloboda, besmrtnost, seks i, dakako, ljubav. A tu je i sam broj devet. Taj broj posjeduje različita jedinstvena svojstva. Na primjer, zbroj znamenaka svakog broja pomnoženoga s devet uvijek iznosi devet. Stoga se devet često naziva ,matemagičnim brojem’. Simbolom nepromjenjive istine. Biti cjelovitosti. Savršenim krugom koji se uvijek nadopunjuje sam na sebe. To je krasno, ne misliš li tako?” „Nikad o tome nisam razmišljala, ali, da, slažem se.” „Zbog toga je svatko tko posjeduje tih devet biljaka zaokružena osoba. Legenda kaže da će ta osoba imati sve što poželi u životu. Iako i pojedinačna biljka može biti moćna ako se nađe u pravim rukama, magična kombinacija njih devet nepobjediva je. Bez obzira na to tko ste.” „Moj je vatreni cecelj pustio korijenje. Sada bih željela vidjeti onih devet biljaka. Rekao si da ću moći.” „Nije pravi trenutak.” „A kada će biti?” „Vrati se u zoru ili u sumrak. Kad se muška i ženska energija sastanu kao ravnopravne, kad ni jedna nije snažnija od one druge. Tada se biljke mogu vidjeti u svojoj istinskoj snazi. U protivnome se vidi samo polovica od mogućih devet kombinacija. A otišla si predaleko da bi vidjela samo polovicu, zar ne?” Samo sam željela vidjeti biljke. Pojedinačno, u kombinacijama, skupinama, danju, noću, jednu, devet, svejedno koliko, svejedno kada, jednostavno sam željela vidjeti biljke. Na izlasku sam zastala na vratima. „Ali zašto ja? Zašto ćeš ih pokazati meni?” „Zato što mi se sviđaš.” „To nije dovoljno.” „Zato sto si došla u moju praonicu.” „Ne vjerujem ti.” „Uzgajam biljke u praonici već trideset godina. Tijekom tog vremena upoznao sam samo deset osoba sposobnih da dožive promjenu. Ti si jedna od njih.” „Ali kakve to ima veze s viđenjem biljaka?” „One će te promijeniti ako im to dopustiš. A ja vjerujem da ćeš se promijeniti.”
Miel
46
„Zašto ti je stalo do toga da se promijenim?” „Zato što ćemo od toga oboje imati koristi. Ti možda čak i više nego ja. A možda i ne. Sve ovisi o tome koliko se možeš promijeniti i na koji način.” Otrčala sam iz praonice natrag na Zelenu tržnicu, nastojeći izbaciti iz glave Armandove misli. Stigla sam, gotovo bez daha, i pokazala novu reznicu. Činilo se da se to Exleyja nije osobito dojmilo. „Dat ću ti za nju tri stotine.” „Ali rekao si pet stotina.” „Nisam siguran da vrijedi pet stotina”, rekao je vrteći reznicu između palca i kažiprsta u rukavicama. Zašto svi to rade? Pitala sam se. „Cijena, naravno, ovisi o kvaliteti.” „Naravno.” Pogledala sam reznicu, meni je izgledala dobro. Bila je duga, svjetlozelena i još vlažna. Što je sve, koliko je meni poznato, dobro za jednu reznicu. Exley me je zagrlio i privukao sebi. Položio je ruku na vrh moje glave. „Pogledaj se”, rekao je. „Ništa ne znaš. Ovo nije dobra reznica. Ovo nije čak ni prolazna reznica. Ona je savršena. Apsolutno savršena reznica. Zdrava, čvrsta, živa i spremna na rast. Ti doista ne znaš ništa o biljkama, zar ne?” „Možda i ne znam, ali znam ponešto o matematici.” Rukujući se sa mnom, Exley mi tutne u ruku novac. „Neka bude još ovakvih trenutaka”, reče. „Neka ih bude još mnogo”, ponovila sam. „Iz praonice rublja, zar ne?” „Da. Iz Kolumbije ravno u praonicu.” „Što misliš o tome da ravno sa Zelene tržnice odemo na večeru? Sutra navečer?” Udaljila sam se od štanda s biljem i prolazila preko tržnice, s pet stotina dolara u džepu i s dogovorenim sastankom s Exleyjem. U cijelom svojem životu nisam se toliko zabavila zarađujući novac. Prošla sam pokraj ljudi koji su gurali dječja kolica, što me je inače živciralo kad je tržnica bila puna ljudi, ali ne i večeras. Večeras sam se smiješila bebama i njihovim roditeljima. Prošla sam pokraj štanda na kojemu se prodavao losos iz domaćeg uzgoja, ne stresavši se od gađenja zbog tople ribe u prljavoj kadici. Čak sam kupila i čašu soka od mrkve, od momka čiji je sokovnik bio tako pun ostataka mrkve da se činilo kako godinama nije opran. Okus soka bio je sladak. Štand na kojemu se prodavala pita od jabuka djelovao je na mene točno onako kao što sam pretpostavila: osjetila sam se ispunjeno i dobro. Potražila sam u džepu dva dolara da kupim malu pitu. Umjesto toga izvukla sam novčanicu od sto dolara, zbog čega me prožeo 47
dobar osjećaj zbog obrata u mojem životu. Moji su se osjećaji pomiješali s pitom od jabuka i s bebama, i osjetila sam se veličanstveno. U tom sam trenutku odlučila da ću svoju zaradu podijeliti s Armandom, umjesto da sav novac zadržim za sebe. Na taj će način sve biti jasno i pošteno. Poslovat ću s Exleyjem i dijeliti novac s Armandom, a sve troje imat ćemo koristi od toga. Prolazila sam preko tržnice, osjećajući zadovoljstvo koje slijedi nakon donošenja moralno ispravne odluke.
Miel
48
Spoj Noćni leptir skače na cvijet pod okriljem mjesečine, opraši ga ili spari s cvijetom i listovima. Mi ljudi činimo posve isto, osim što tome prethodi večera. Dakle, ukratko, spoj je čin u kojemu dvoje ili više ljudi zajedno jedu i razgovaraju ne bi li ustanovili podnose li jedan drugoga dovoljno da bi se mogli oprašiti pod okriljem mjesečine.
E
xley me pozvao u Strip House u Dvanaestoj ulici. Iako je to bio jedan od najboljih steak housea u susjedstvu, u kojem se posluživao njujorški stake, nježno mekan poput maslaca, pomislila sam kako je to ipak neobičan izbor. Unutrašnjost restorana bila je obojena u tamnocrveno. Svjetlo je bilo prigušeno i boje gorušice. Bilo je romantično, ali poprilično mračno. Kao da ste dobili tucet crnih tulipana, koji su prekrasni, ali nisu svjetložuti, kakve ste vi očekivali. Kad sam stigla, on je već bio za šankom. Bio mi je okrenut leđima pa sam ga promatrala straga. Nije pio, niti je razgovarao sa ženom pokraj sebe, iako je bila privlačna i pogledavala je u njegovu smjeru. Jednostavno je čekao. Mogla sam stajati ondje još dugo. Bilo je nečega uzbudljivoga u promatranju Exleyja dok čeka, ali znala sam da nije lijepo ostaviti ga da sjedi ondje, pa sam krenula prema baru. Najprije sam primijetila njegove ruke. Bile su mnogo svjetlije od ostatka tijela budući da su ih žute vrtne rukavice, koje je uvijek nosio, štitile od sunca. Bio je to prvi put da sam ih vidjela. Bile su manje i nježnije nego što sam zamišljala, kao da su vrtne rukavice obavljale sav posao, bez sudjelovanja njegovih vlastitih ruku. Rukavi svjetloplave košulje, koju je zakopčao sve do ovratnika, bili su podvrnuti, otkrivajući mu osunčane ruke. Plava boja košulje slagala se s bojom njegovih očiju, zbog čega sam se osjećala kao da sam vani, da gledam u nebo. Pitala sam se je li svjestan toga. Nije izgledao kao tip muškarca koji razmišlja o takvim stvarima, što znači da vrlo vjerojatno jest takav tip. „Namjeravaš li se stalno baviti prodajom cvijeća?” upitala sam kad smo sjeli. Glasno se nasmijao i još malo podvrnuo rukave, kao da se tek priprema. „Zvuči kao da me pitaš jesam li ikad imao neku stvarnu ambiciju.” 49
„Ne, ne, uopće to nisam pitala.” „Osobno, mislim da je uzgoj i prodaja tropskih biljaka u New Yorku nešto vrlo ambiciozno. Zapravo, vrlo je izazovno.” Nisam navikla sretati ljude poput Exleyja, čije poimanje izazova i ambicije nije nužno povezano s novcem. „Ljudi u ovom gradu gladni su prirode”, rekao je, uzimajući pecivo i premazujući ga maslacem. „Sline im cure pri pogledu na nju, kao da umiru od gladi. Bavljenje biljkama dobar je posao u takvu gradu.” „Pa nema baš mnogo biljaka uokolo”, rekla sam. „Jesi li ikad promatrala ovdašnje ljude kako gledaju u prirodu?” pitao je. „Zapravo nisam.” „Pa ja jesam. Promatram ih po cijele dane. Obilaze Zelenu tržnicu i govore stvari poput: ,Oh, jesi li vidio tu rajčicu?’ Ili: ,Ah, pogledaj ovaj lijepi tulipan.’” „I što onda? Znači da ih cijene.” „Nije toliko stvar u tome što točno kažu, nego kako to kažu. Kao da je to posljednji cvijet ili posljednje pravo povrće koje će ikad ugledati. U glasu im je potpuno iznenađenje. Neka vrsta šoka da još uvijek postoji nešto prirodno. Kad sam ih prvi put čuo, ražalostio sam se. Želio sam donijeti u grad nešto što izvire iz zemlje kako to više ne bi bilo toliko iznenađenje. I tako sam počeo s tim poslom.” „Meni ne nedostaje priroda.” „Nije točno, nedostaje ti. Zato ti se i sviđam. Ti još želiš vjerovati u mit o prirodnom čovjeku. I vidiš ga u meni. Negdje u tvojoj nutrini nedostaju ti muškarci. Vidio sam frajere u tvojem susjedstvu, one koji kupuju na Zelenoj tržnici. Znam koliko vrijedim ženi poput tebe.” Njegov jasan uvid u to što ja zapravo želim od njega probudio je u meni osjećaj da sam ga podcijenila. „Jesi li ikad bila u braku?” pitao je. Kimnula sam potvrdno. „Bila sam udana četiri godine. „Kakav ti je bio suprug?” Nasmiješila sam se. „Poput alkoholičara.’ „Hm. Jeste li imali djece?” „Nismo. On ih je želio, ali ja sam se bojala zbog toga što je toliko pio.” Šutjela sam neko vrijeme prisjećajući se razgovora sa svojim bivšim: Napustiš li me, nikad neću imati dijete. To nije moja krivnja. Ja sam želio djecu. Ti si htjela čekati, čekati i čekati. Ne znam što si čekala. Ne budem li nikada imala dijete, bit će to zbog tebe. Želim da to znaš. Želim da živiš s time. Da si rodila dijete, poput normalne žene, ne bih te ostavio, imao bih razloga da ostanem. Da možeš piti poput normalne osobe, bila bih imala dijete s tobom. Ali imati dijete s tobom značilo bi brinuti se za još jednu osobu koja poteže iz boce. Zar me zoveš djetetom? Zovem te pijancem.
Miel
50
„Je li te zbog toga ostavio?” upita Exley. „Zato što nisi htjela imati djecu?” „Kako znaš da je on taj koji je otišao?” „Izgledaš pomalo ziheraški.” „Rekao je da me ostavlja jer je zaljubljen u drugu ženu. Ali za godinu dana je napustio i nju.” „Kladim se da si bila sretna zbog toga.” Nasmijala sam se. „Vrlo.” Nikome nisam rekla stvari koje sam upravo povjerila Exleyju o svojemu bivšem mužu, zbog čega sam se osjetila nelagodno. Ne zato što nisam uživala u našem razgovoru – jer jesam – nego zato što smo malo prije trgovali i razmijenili novac. Pravi razlog zašto smo sada sjedili za istim stolom bio je novac. „Zašto smo ovdje?’ pitala sam ga. „Zbog nas ili zbog reznica?” „Aha, na redu je slavno pitanje: ,Što smo nas dvoje?’” „Ne, nije u tome stvar.” „Znači li to da nam predviđaš moguću zajedničku budućnost?” „Prestani. Samo te pitam zašto sjediš sa mnom ovdje, u ovom lijepom restoranu.” „Dobro, ovdje sam zbog tebe. A ovdje sam i zbog reznica. Možda zato što sam se reznica domogao preko tebe, u redu?” „Svoju sam prvu biljku kupila zbog tebe”, rekla sam. „Jesi li znao to?” „To ti je bila prva biljka uopće?” „Da. Rajska ptica prva je biljka koju sam ikad posjedovala.” On se nasmiješi. „Znači, ja sam ti bio prvi.” „Zato sam ja ovdje.” „A što je s muškarcem koji ti je dao reznice? S onim čovjekom iz praonice rublja.” „S Armandom?” „Sviđa ti se, zar ne?” „Sviđa mi se njegova praonica; ne znam sviđa li mi se on. „Zašto ne?” „Čudan je. Katkad pomislim da nije s ovog planeta. Ali njegova je praonica najfantastičnije mjesto koje sam vidjela. Zelena trava, svjetlocrveni makovi, lavanda, citronovac i palme.” „Meni to zvuči prekrasno.” „Čovjeku na tlu raste mahovina. Ne bih mogla voljeti čovjeka kojemu na tlu raste mahovina.” „Zvuči kao vilinski vrt.” „Da. Vilinski vrt s perilicama rublja.” „Kad sam bio klinac, otac mi je rekao da vile žive u dupljama i mahovini oko panjeva. Cijele obitelji vila. Rekao mi je da ću ih vidjeti legnem li na zemlju i pogledam li u duplje te da će se pokazati samo maloj djeci.” „Možda zato voliš biljke”, rekla sam, „zato što u nekom kutku mozga misliš da u njima stanuju vile.” 51
„Možda ti voliš praonicu zato što u mahovini doista ima vila.” „Možda.” „Jer, moram ti reći, za ženu koja nikad nije posjedovala biljku, doista te privlače biljke i ljudi koji se njima bave.” „Pričaj mi o onih devet biljaka”, rekla sam. „Nikad ih nisam vidio. Ti si im se približila više od mene.” „Zapravo nisam. Armand mi ih ne želi pokazati. Drži ih zaključane u prostoriji u stražnjem dijelu praonice.” „Pametan čovjek”, reče Exley, prolazeći prstima kroz kosu podižući gornji svjetliji sloj i otkrivajući tamniji ispod. „Tih devet biljaka nevjerojatno su lijepe i vrlo opasne”, pogledao me u oči, „poput vrsne ljubavnice. Vidio sam jednu od njih izbliza i neposredno. A o drugim dvjema samo sam čuo priče.” „Koju si vidio?” „Sinningiju speciosu, poznatu i kao gloksiniju, biljka ljubavi na prvi pogled. Legenda kaže da će se svatko tko nađe gloksiniju zaljubiti u prvu osobu koju ugleda.” „Tko je bila prva osoba koju si ugledao?” „Tad sam bio sam u džungli u Peruu tragajući za biljkama.” „Otišao si u Peru u potragu za devet biljaka? Isuse, zbilja te opsjedaju.” „Kad sam prvi put ugledao gloksiniju, nije bilo nikoga u blizini da bih se mogao zaljubiti. Malo poslije naišao sam na neke ljude u zrakoplovu na letu kući, ali nisam se zaljubio ni u jednu od tih osoba. A kad sam se vratio u Sjedinjene Američke Države, prva osoba koju sam vidio bio je Jimmy, momak koji na tržnici prodaje jabučni sok na štandu iza mojega. Ako te zanima, nismo se zaljubili jedan u drugoga” „Znači, misliš da te priče u vezi s biljkama nisu istinite? Da ne djeluju na taj način?” „Mislim da moraš imati svih devet. Mislim da su slabije pojedinačno.” „To je i Armand rekao.” Exley nesvjesno počne kimati glavom gore-dolje. „Zna li itko koje biljke čine njih devet?” pitala sam. „Je li to zapisano u nekoj knjizi ili u pjesmi?” „Nije. Teško je doznati koje biljke ulaze među devet odabranih. Prema legendi, one se s vremenom mijenjaju, a jedini način da ih upoznaš jest da ti se same pokažu. A pokazuju se samo ljudima koji su spremni za njih.” „Kako misliš spremni?” „Ne znam točno. Prepostavljam da osoba mora biti dovoljno uključena u sve to, ili nešto u tom smislu.” „Što misliš, kako ih je Armand našao?” „Možda su one našle njega. Kao što sam rekao, osoba zapravo i ne može tražiti te biljke, one moraju potražiti nju. Hoću reći, možeš li zamisliti što bi se dogodilo kad bi ih mogla pronaći. Svi ljudi ovoga svijeta živjeli bi u kišnim šumama i džunglama Južne Amerike i Oceanije, tragajući za biljkama.” „Ali ti si ih tražio kad si bio u Peruu?”
Miel
52
„Bio sam mlad i glup. Tad sam još mislio da ih mogu pronaći na taj način.” „A što je s drugim dvjema za koje si čuo?” „Znam samo da je jedna neka vrsta sukulenta, kakvih ima na milijune. A druga je neka vrsta biljke koja cvjeta noću. Ženska biljka koja se otvara noću, a zatvara danju, kao i većina žena.” Nasmiješila sam se i još se čvršće ogrnula džemperom. „Ma, hajde, nemoj tako sjediti”, rekao je Exley. Svojim je blijedim šakama odriješio moje prekrižene ruke. „Hladno je ovdje.” Protrljao mi je ramena. „Je li sada bolje?” „Zapravo i nije.” Privukao me sebi i poljubio. Bila sam iznenađena. Nikad nisam voljela ljubljenje u restoranima. Osjećala sam se loše zbog drugih gostiju, zbog onih koji možda nisu imali nikoga u životu, starijih čiji su partneri preminuli, ili pak onih osamljenih. Exley nije razmišljao o ljudima oko nas i ponovno me poljubio. Mirisao je na maslac s medom iz savitaka koje smo večerali, a kad me prestao ljubiti, moja su usta samovoljno ostala otvorena kao da čekaju nastavak. Ponovno se zavalio u stolac. „Je li ti sada toplije?” „Mnogo.” „Nekada se govorilo da devet biljaka osigurava vječni život svakome tko ih posjeduje.” Na trenutak sam se zapitala koliko zapravo godina ima Armand budući da posjeduje sve te biljke. „Ali danas”, nastavio je, „legenda se promijenila i razvila, pa se vjeruje da tih devet biljaka donosi obilje u mnogo različitih oblika, poput ljubavi, novca, pa čak i djece.” Pomislila sam na sve one ljude koji su čekali u redu ispred praonice rublja. Na sve one ljude koji su dolazili posjetiti Armanda. Oni su mu donosili ljubav, novac i, na svojevrsan način, bili su njegova djeca. „Recimo samo da posjedovanje tih biljaka znači veliko bogatstvo jer one ljudima daju ono što najviše žele”, rekao je. „Zašto tebe nisu pronašle?” „To si pitanje stalno postavljam. Učinio sam sve što sam mogao da se pripremim za susret s biljkama, ali nisu mi došle. Ljudi provode godine, katkad i cijeli život bruseći svoj duh u pokušaju da dospiju na razinu svijesti koja bi im prizvala te biljke. Odlaze u Indiju i žive s guruima ili provode godine u srcu Amazone, sa šamanima, iscjeliteljima i vračevima svake vrste. Ali uza sav taj trud, izuzetno je teško dosegnuti stupanj posjedovanja svih devet biljaka. Vjeruj mi, mnogo je ljudi umrlo pokušavajući to postići.” „Na temelju jedne legende?”
53
„Ljudi su umirali i iz mnogo manje važnih razloga.” Kad smo izašli iz Strip Housea, Exley me je povukao u svaku kućnu vežu između Dvanaeste ulice, Pete avenije i University Placea. Strastveno smo se ljubili misleći na biljke, legende o besmrtnosti, na ljubav i nastavak vrste. Ljubili smo se misleći na indijske šamane, curanderose i reznice iz praonice rublja na Lower East Endu. Kad me zagrlio, osjetila sam da mu jakna miriše na svježu zemlju. Otkopčala sam prva tri puceta na njegovoj košulji i pritisnula lice na njegove grudi obrasle nježnim dlačicama, mekanima poput ljetne trave. Bio je prvi muškarac kojega sam poljubila nakon rastave i ispunio me osjećajem da je sva moja patnja ipak imala smisla. Učinilo mi se kako nikad ne bih stajala na uglu ulice s prodavačem biljaka i razmjenjivala s njime najljepše poljupce u životu da prije toga nisam upoznala svojeg supruga i rastala se od njega. Uhvatila sam ga za ruku. „Želim ti nešto pokazati”, rekla sam. „Pođi sa mnom.” „Kamo idemo?” „Pođi sa mnom.” Poslije Četvrte avenije i stotinjak poljubaca s okusom meda i maslaca, stigli smo do cilja. „Evo nas”, rekla sam s određenim osjećajem bojazni. „Praonica rublja.” Exley je otkoračio unatrag na ulicu kako bi obuhvatio cijeli prizor. Zacijelo smo izgledali poput dvoje luđaka, otvorenih usta, zureći u zaprljane popucale prozore stare praonice. Izvadio je upaljač iz džepa i prišao prozoru. Kresnuvši prstom, okupao je cecelj svjetlošću, kao da je riječ o nekoj rock-zvijezdi na kraju koncerta. „To je ona”, rekla sam. „To je vatreni cecelj.” Osjećala sam se kao da sam u tom času darovala Exleyju najbolji dar na svijetu. „Prekrasna je”, reče on. „Tako krasna!” Okrenuo se prema meni. „Hvala ti što si mi je pokazala. Hvala ti što si mi pokazala nešto tako izvanredno.” Uhvatila sam ga za ruku dok smo se udaljavali od praonice i držala je cijelim putem do svojega stana. Kad smo ušli, rajska ptica ležala je postrance. Njezino dugo lišće bilo je zgnječeno u nekom nespretnom položaju, koji je izgledao neugodno. Zemlja je prekrila pod oko nje. „Treba je presaditi. Nećeš imati ništa protiv, zar ne?” pitao je. Exley ispusti moju ruku. Uspravio je biljku, počeo skupljati zemlju s poda i vraćati je u lonac. „To se nikad prije nije dogodilo. Kroton se znao izvrnuti, ali rajska ptica nikada.” Uhvatila sam ga za ruke, izvukla ih iz zemlje i vukla ih sve dok nije ustao. Zagrlila sam ga i šaptala, naslonjena na njegove grudi. „Imam zemlju. Imam reznice. Znam što je gomoljika. I obećavam ti, učinit ću to sutra ujutro.”
Miel
54
„Žao mi je” rekao je. „To mi je u prirodi. Ona je jedno od moje djece.” „Neću dopustiti da joj se bilo što dogodi.” „Znam da nećeš.” Exley me podignuo i odnio do kreveta. Ovako prekrivene zemljom iz posude, ruke su mu izgledale nekako bolje. Nisu bile tako svijetle. Osjećala sam da bi tim rukama mogao učiniti bilo što: sagraditi kolibu, naslikati sliku, saditi drveće i iskazati njima sve što poželi reći. Milovao me nježno, baš kao što sam ja milovala listove svoje rajske ptice. Govorio mi je tim svojim rukama, doista jest, te sam shvatila koliko mi je nedostajalo da mi se netko tako obraća. Uzeo je četku s noćnog ormarića. Bila je izuzetno meka, poput četki za bebe. Sjeo je iza mene na krevet, prebacio mi kosu preko ramena i trljao mi njome kožu na leđima. Osjećaj je bio nevjerojatno ugodan. „Poput četki za gljive je”, rekao je. „Njome se skida gornji sloj i na taj način koža postaje izloženija i osjetljivija. Postaje ogoljena.” Nagnuo mi se preko ramena i četkao mi grudi, a potom se nagnuo unatrag i četkao mi kosu. „Njegujem te”, šaptao je. „Otirem četkom sve što je staro. Tako dobivaš novu kožu, nove stanice, postaješ nova osoba.” „Ali ja nisam biljka.” „O, da, jesi. Kosa ti raste iz korijenja, isto kao i biljci. Ako je njeguješ, naraste duga i bujna. Draga si mi na razini stanice. A ovaj izvanjski sloj”, rekao je, prelazeći mi rukama po koži, „to je samo oklop tijela koji drži sve na okupu kako bi mogla biti ono što jesi. Ali ja ti želim biti bliže od vlastite kože.” Polagano je vodio ljubav sa mnom. Uspinjući se u mene, ukorjenjujući se, usađujući se u mene, kao da se vraćao kroz vrijeme. I bio mi je je bliže od moje vlastite kože. Bilo je nečega posebnoga u zbližavanju s muškarcem koji misli da ste biljka. Bilo je to tako prirodno, gotovo odmetnički. Toliko izvan društvenih okvira da još nije bilo ni fetiša za to. Nije me nazvao sutradan. Niti sljedeći dan. A ni dan poslije toga. Nedostajao mi je. Nedostajao mi je već prvi dan, zapravo prvi sat. Bio je prvi muškarac s kojim sam vodila ljubav otkad sam rastavljena, a zbog načina na koji smo vodili ljubav, učinilo mi se da je bio i prvi i jedini muškarac s kojim sam doista vodila ljubav. Čak me i moj vratar Carlos napokon pogledao s radošću u očima, umjesto da me žali. Morala sam potražiti Exleyja. Ne bih ponovno mogla podnijeti Carlosov žalostivi pogled. Nakon tri dana odlučila sam da sam čekala dovoljno dugo kako bih udovoljila pravilima sastajanja s muškarcem u New Yorku. Otišla sam na Zelenu tržnicu. Bila je subota, najživlji dan u tjednu, i tržnica je bila krcata. Tražila sam Exleyja, ali štand mu nije bio na uobičajenom mjestu. Provjerila sam štandove njegovih susjeda kako bih bila sigurna da sam na pravome mjestu. Pogledala sam na drugu stranu ulice i ugledala knjižaru Barnes & Noble točno zdesna te Rajinu pečenjarnicu ukoso. Prodavač narančina soka iz 55
Kalifornije bio je na svojemu uobičajenu mjestu, ali Exleyja nije bilo nigdje. Nije bilo sasvim neuobičajeno da se prodavači sele s jednog mjesta na tržnici na drugo, tražeći ono što oni sami nazivaju slatkim mjestom za prodaju, no on nikad ne bi propustio subotu, najunosniji dan, pa sam znala da je negdje u toj gužvi. Prošla sam cijelom dužinom sva tri bloka tržnice, zavirujući u svakog prodavača. Pogledavala sam iza svakog štanda, pa i onih posve straga. Više od pola trgovaca prodavalo je biljke, što mi je poprilično otežalo kretanje, no i nakon što sam dvaput prošla između njih, nisam ugledala Exleyja. Vratila sam se do Jimmyja, čiji je štand s jabučnim sokom sada stajao na Exleyjevu mjestu. „Znate li gdje je David Exley?” „Tip koji prodaje tropsko bilje?” „Da, plavi muškarac sa štandom s tropskim biljem koji se obično nalazi upravo ovdje.” „Ne. Samo znam da mi je rekao da mogu preuzeti njegovo mjesto ako to želim. Obično sam prodavao iza svojeg kamiona. To je bilo stvarno naporno. Kako se nije pojavio nekoliko dana, postavio sam tu svoj štand.” „Koliko dugo?” „Koliko dugo što?” „Što je rekao, koliko se dugo možete koristiti njegovim mjestom?” „Trajno. Rekao je da se više neće vratiti kad jedanput ode.” „Kad vam je to rekao?” „Ne znam. Prije četiri, pet dana. Mislim da je to bilo prošle subote.” „Prošle vam je subote rekao da namjerava otići?” Nisam čekala odgovor. Otrčala sam sa Zelene tržnice, u smjeru praonice. Dugo nisam trčala, pa sam se zapuhala nakon samo jednog bloka zgrada, ali nastavila sam trčati držeći se za prsa kao da mi je devedeset godina. Zamaknula sam za ugao Dvanaeste ulice i Prve avenije. Laknulo mi je kad sam stigla do mjesta gdje je počinjao ulični sajam subotom poslijepodne. Deseci ljudi kružili su uokolo, zacijelo tražeći dobro mjesto za prodaju svojih sitnica, majica i dječjih bodija s natpisom „I V New York”. Za jedan će se sat miris talijanskih kobasica, zelenih papričica i luka dizati s roštilja postavljenih posvuda, a dječja će lica biti zamrljana šećerom u prahu sa sajmišnih kolača. Sve se činilo običnim, a ja sam se nagnula prema naprijed, položivši ruke na koljena kako bih povratila dah, dok mi je znoj kapao u oči. Uputila sam se prema praonici, kad mi je nešto što je ležalo na ulici zaškripalo ispod nogu. Održavajući ravnotežu na jednoj nozi, iz teniske sam izvukla veliku krhotinu stakla. Obrisala sam znoj koji mi se cijedio niz lice i pogledala prema praonici. Cijela je ulica blistala poput dijamanta. Stakla je bilo posvuda. Shvatila sam da se nisam našla na početku uličnog sajma, nego na mjestu zločina. Stigla sam prekasno. Stojeći iza naguranih ljudi, vidjela sam da je prednje staklo praonice razbijeno, a preko nastalog otvora bila je zalijepljena žuta traka. Progurala sam se kroz mnoštvo kako bih si probila put do boljeg pogleda. Uspaničila sam se pomislivši da je Armand povrijeđen. Posvuda na ulici stajali su ljudi iz susjedstva, a ja sam
Miel
56
pogledavala prostor između njih grozničavo pokušavajući vidjeti unutrašnjost praonice. Napokon sam dospjela do otvora u izlogu. Oštri šiljci stakla visjeli su s metalnog okvira. Pogledala sam u strop, pomičući glavu vrlo polagano jer nisam željela vidjeti stanje u kojemu su bile biljke koje su s njega visjele i koje su sada bile izložene ranoproljetnoj svježini i vjetru. Bilo je gore nego što sam mislila. Fluorescentne žarulje pregorjele su ili su bile razbijene. Niti plastičnog konca visjele su prerezane sa stropa, na njima nije visjelo ništa. Zemlje je bilo posvuda. Zacijelo je ispala iz posuda kad su skliznule niz plastične niti. Biljke sa stropa i one koje su stajale na perilicama rublja ležale su na tlu, potrgane i pregažene, pokrivajući zgaženu mahovinu poput šarenog prekrivača. Penjačice i grmovite ruže ležale su zgnječene i uprljane ispod sušila, nalik na mrlje krvi. Armand mi je rekao da ih se uvijek treba držati blizu sušila jer je vrućina poticala njihov miris. Nicotiana sylvestris ležala je rastrgana na sklopivu stolu. Armand mi je rekao da mošusni miris duhana jedini može ublažiti miris bjelila za rublje. Blistava metvulja, koju su oprašivale Armandove kućne pčele, ležala je na tlu. Pčele su zujale iznad nje, uzalud tražeći cvjetove koje bi mogle oprašiti. Jedan veliki fikus stajao je nasred prostorije, nedirnut, kao svjedok krvoprolića. Kako su sve biljke bile bačene na pod, mogla sam neometeno vidjeti izravno u Armandovu tajnu stražnju prostoriju. Vrata su visjela sa šarki, a savršeno okrugao otvor nasred njih mogla je napraviti samo kružna pila. Za razliku od praonice, stražnja je prostorija bila posve čista – i posve prazna. Nije bilo nikakve zgažene biljke na tlu i ničega rastrganoga u kutovima. Čak nije bilo ni truna zemlje na podu. Devet je biljaka nestalo. Položila sam glavu među ruke. Iz Praonice nije odneseno ništa osim devet biljaka. Čak ni stara bakrena blagajna u kutu. Vidjela sam Armanda kako izlazi iz policijskog vozila. Podignuo je žuto-crnu vrpcu, oblijepljenu oko njegove praonice kao roj pčela, i ušao unutra. Ispustila sam dubok izdah olakšanja. Dosad sam potiskivala strah da je Exley možda povrijedio i Armanda. „Moram razgovarati s njim!” doviknula sam policajcu. „Odstupite!” zaurlao je na mene. Armand se okrenuo, provukao se ispod vrpce, uhvatio me za ruku i snažno me povukao prema sebi. „Čovjek koji je kupio vatreni cecelj?” rekao je prije nego što sam stigla progovoriti. Kimnula sam. Privukao me još bliže. „Rekla si mu za devet biljaka?” „Nisam.” „Kako je onda znao?” Nisam se mogla natjerati da kažem Armandu kako sam ja dovela Exleyja do praonice. „Nisi mu rekla ništa u vezi s biljkama?” „Rekla sam mu da ih posjeduješ. Ali nisam mu rekla gdje su”, lagala sam. „On nije mislio bogznašto o njima”, rekla sam, ponovno lažući. „Rekao je da je pripovijest o njima 57
izmišljotina. Da je to bapska priča koja kruži među ljudima koji se bave biljkama. Legenda.” „Ta me bapska priča sada košta pola mojega radnog vijeka.” Osjetila sam da mi naviru suze, iako dugo nisam zaplakala. Nikad u životu nikome nisam nanijela toliku štetu. Zamišljala sam Exleyja ispred praonice rublja kako se, s rukom na usnama, divi ljepoti vatrenog cecelja. Zamišljala sam ga kako se svojim prljavim bijelim kamionetom probija kroz prozor praonice i razbija betonski blok. Mogla sam čuti lomljavu stakla u praonici i na ulici. Znala sam da ću taj zvuk još dugo čuti u mislima. Kad su pojedinosti izašle na vidjelo, ispalo je da sam pogriješila u vezi s prozorom. On je napravio dovoljno veliki otvor da kroza nj može provući ruku i povući stari zasun s unutrašnje strane vrata. Prozor se razbio tek poslije, naposljetku se urušivši oko otvora. Napipala sam novac u džepu i shvatila da je Armand bio u pravu: vatreni cecelj učinio me pohlepnom. Najprije je hipnotizirala mene, a onda Exleyja. „Nadoknadit ću to”, rekla sam. „Platit ću popravak prozora i dati naknadu za uništene biljke.” „Pogrešno sam te procijenio”, rekao je mirno. „Mislio sam da si pametnija. Ipak, ne moraš se toga sramiti. Takvi smo kakvi smo, sve dok se ne promijenimo. Sljedeći put nećeš biti tako glupa, a neću biti ni ja.” Izvukla sam novac iz džepa. „Dobila sam ga prodavši vatreni cecelj ”, rekla sam pružajući mu ga. On zamahne glavom s jedne strane na drugu i uzme novac. Ne rekavši više ni riječi, podignuo je žutu vrpcu i zaputio se prema svojim ljudima, susjedima koji su se okupili na ulici. Čula sam kako tješi one koji su mu stajali najbliže, ali znala sam da mu se srce slomilo zbog gubitka biljaka. One su mu bile učiteljice, prijateljice i poveznice sa susjedstvom. A što se tiče onih devet biljaka u stražnjoj prostoriji – znala sam da su nezamjenjive. Posljednji sam put pogledala praonicu. Sada je nalikovala na bilo koju drugu praonicu u East Villageu. U njoj su bile izlizane pločice, veliki sivi strojevi, rukom ispisane upute, neuredno pričvršćene na plutene ploče, i stari bijeli škripavi sklopivi stolovi. Sad kad su biljke nestale, shvatila sam, možda prvi put, koliko je njege i teškog rada uloženo u stvaranje fenomena te posebne praonice. Okrenula sam se i uputila se kući, znajući da sam uništila malo mjesto ljepote na ovome svijetu. Neke se stvari ne mogu popraviti; znala sam da nikad neću moći Armandu nadoknaditi njegov gubitak. Jedanput, a sada mi se čini da je to bilo tako davno, rekao mi je da ako ikome spomenem postojanje devet biljaka, sama ih nikad neću vidjeti. Bio je u pravu. Ali sada ih ni on više nikad neće vidjeti.
Miel
58
Ruža floribunda Raskošnoga cvata divna mirisa, svilenasto glatka na dodir i opojna za osjetila, floribunda vas može izludjeti, i učinit će to. Zapravo, ona je snažna, otporna na bolest, bodljikava i vrlo izdržljiva u hladnije doba godine. Ona je doslovce „čelična ruka u svilenoj rukavici” među biljkama.
A
rmand i ja sjedili smo ispred praonice, na dva narančasta sanduka za mlijeko okrenuta naopačke. Unutra je bilo vruće i bila sam sretna što sam vani na povjetarcu. Ispred nas bio je hrast, jedno od rijetkih stabala na Dvanaestoj ulici, i bilo je tiho u taj rani jutarnji sat. Ja sam držala kavu u ruci i naslonila se na kristalno čisto staklo posve novog prozora praonice. „Čovjek koji je opljačkao praonicu dao ti je tvoju prvu tropsku biljku, tvoju rajsku pticu, i zbog toga mu mnogo duguješ. I više nego što misliš.” „To je samo biljka.” „Doveo te je do mene. Nikad ne bi prepoznala mali vatreni cecelj da ti on nije dao knjižicu o tropskim biljkama.” „To bi za tebe bio blagoslov.” Armand mi je rukom dao znak da šutim. „Sada kad posjeduje devet biljaka, tvoj je dug prema njemu i više nego isplaćen, namirila si to. Izuzevši, dakako, ono što duguješ meni.” „Naravno. Učinit ću što god poželiš.” „Nemoj tako brzo reći ,što god’.” „Što god.” Oboje smo se nasmijali i bilo je lijepo vidjeti njegove mladenački razmaknute zube. „Znaš li za što mi duguješ?” Pogledala sam njegovu praonicu bez biljaka, sve one metalne strojeve i napuknute pločice. „Ne, ne duguješ mi za prozor, pa čak ni za moje biljke, iako mi silno nedostaju i možda ih više nikad neću uspjeti nadomjestiti. Nisi ti razbila prozor ili ukrala biljke. Tu je odluku donio netko drugi. Ne. Duguješ mi zbog toga što sam te naučio nečemu vrlo važnome o samoj sebi. 59
Osvijestio sam ti da si pohlepna i očajna, i za to mi duguješ. Poprilično.” Osjećala sam da se počinjem ljutiti. „Bila si dovoljno pohlepna da se upustiš u dodatni posao s mojim biljkama. I toliko si očajno čeznula za muškarcem da si se povezala s tim manipulatorom i opasnim tipom. Očaj ti je nadomjestio sposobnost prosudbe karaktera tog muškarca. Život je pun opasnosti.” Ustala sam. „Nisam očajna.” „Dobro”, rekao je Armand. „Sada mi duguješ još više jer sam te razljutio i oslobodio te tuge.” „Što ti dugujem, Armande? Naći ću način da se toga domognem. Platit ću ti koliko god želiš.” Istini za volju, očajnički sam mu htjela dati nešto novca i ostaviti cijelu tu priču iza sebe. Moja povezanost s njime, s biljkama, s praonicom i s Exleyjem bila je više nego što sam mogla podnijeti. Zapravo, poznanstvo s njima probudilo je u meni duboko poštovanje prema lagodnostima života u marketinškom svijetu. U mojem je poslu bilo i nemoralnih trenutaka, ali zapravo sam živjela lagodno i bila sam sigurna. Uzela sam sve to zdravo za gotovo, misleći da je Armandov i Exleyjev svijet lakši, na neki način manje stresan i pustolovniji. „Platit ću za prozor”, ponovila sam deveti put. „I radit ću u praonici vikendima ili noću, ako je potrebno.” „Previše si slaba i razmažena da bi radila u mojoj praonici. Ne znaš se čak ni služiti blagajnom.” „Mogu naučiti.” Armand ponovno odmahne rukom. „Ne brini se toliko oko novca. Osiguran sam za slučaj štete. Nije mi problem platiti staklo.” Iz nekog me razloga živcirala spoznaja da je Armand osiguran. Bio je toliko izvan svih kolotečina prosječnog života da mi se katkad činilo da nije stvaran, a kamoli osiguran. „Imaš li dovoljno da pokriješ troškove?” „Imam. I još mnogo više.” Upravo u tom trenutku glasan, bučan, smrdljiv kamion za smeće zaustavio se točno ispred nas. Smetlar je postavio znak za parkiranje. Iskočio je iz kamiona i iskoristio prostor ispred praonice kao odskočnu dasku za prikupljanje sveg smeća s ulice. Zatresla sam glavom od zgađenosti. Armand mi se nasmiješio i izvadio kavu iz smeđe vrećice. „Ovdje smrdi”, rekla sam. Poželjela sam pobjeći iz praonice, od Armanda i smeća. „Uđimo unutra.” Armand dugo i duboko uvuče zrak kroz nos. „Ah! To i nije tako strašno!” Pomislila sam da je ili lud, ili toliko star da je izgubio osjet mirisa. „Nisam ni jedno od toga”, reče, čitajući mi misli. „Samo znam sačuvati uravnoteženost u nepovoljnim okolnostima, a ti ne znaš. I to je sve.” „Ne znam zašto su se parkirali baš ovdje”, viknula sam nadglasavajući buku koju je
Miel
60
stvarao kamion za smeće. „Mogu se parkirati bilo gdje u četvrti. Znaju da pokušavamo razgovarati. Vide nas.” Armand se nasmijao sklopljenih očiju, a njegovi bijeli zubi nalik na bombone ogolili su se na suncu. „Misliš da su se namjerno parkirali ispred nas? Zar misliš da smo im toliko važni da bi skovali zavjeru kako nam omesti razgovor?” Armand se nastavio njihati i smijati. „Ah! Katkad doista uživam u tvojem društvu”, rekao je. „Samo kažem da su se mogli parkirati niže u četvrti. To bi bilo pristojno.” „Sjeti se mojih tropskih biljaka, iščupanih iz svojega prirodnog okruženja, iz kišnih šuma, džungli i pustinja. Uspjele su preživjeti okružene mirisima i bukom grada. Divno su rasle. Napredovale su. Nisu se skutrile i sakrile u želji da se vrate kući. Prilagodile su se.” Armand se nagnuo bliže meni. „Želiš li da ti otkrijem njihovu tajnu?” „Nije ti preostala ni jedna biljka”, rekla sam, a zapravo mi nije bilo doista stalo ili nisam željela vjerovati da imaju nekakvu tajnu. „Tajna o kojoj govorim vrlo je jednostavna, ali ju je zato i najteže objasniti. Pokušat ću to učiniti za tebe jer si mi draga, a i zato što si još toliko uzbuđena.” „U redu, ali bit će bolje da vičeš kako bi nadglasao kamion.” „Rado”, reče Armand. „Volim vikati.” Ustao je i počeo vikati. „Ako možeš čuti tišinu unatoč tome što te je u tome omeo smetlarski kamion, posjeduješ moć. Ako možeš osjetiti prisutnost zvijezda iako na nebu vidiš samo svjetlost nebodera, to je moć. Uspiješ li osjetiti miris šume ispred kontejnera za smeće, tada posjeduješ moć. Nikad ne dopusti da ti događaji pred tobom ili ljudi oko tebe govore što bi trebala vidjeti, osjetiti, okusiti ili čuti.” Armand je vikao iz petnih žila. „Zašto bi te smetlar naveo da osjetiš miris loših stvari? Hrane koja se raspada? Zašto bi ti gradski planeri branili da vidiš zvijezde? I zašto bi lopov sa Zelene tržnice na Union Squareu odnio moje biljke? Zašto bi mu to dopustila? Imaš svoju glavu. Na licu mjesta možeš ponovno stvoriti moje biljke”, rekao je kvrcnuvši me postrance po glavi. „Hajde, zamisli sliku svih tropskih biljaka koje poželiš. A sada ih pogledaj. Stvarno ih pogledaj, sve dok ne zaživiš među njima. Ne budi rob gluposti koje drugi ljudi postavljaju ispred tebe. Imaš svoju glavu. I uspiješ li se njome pravilno koristiti, bit ćeš slobodna!” Armand je ponovno sjeo na sanduk za mlijeko. Izgledao je okrijepljen. Ja sam se osjećala iscrpljeno. „Dođi, imam za tebe jednu biljku koja bi ti mogla sve to objasniti bolje od mene.” Kad smo ušli u praonicu, pokazao mi je svoju najnoviju biljku. Bila je to jedna nježna ruža u malom loncu na vrhu blagajne. Prva biljka koju je kupio otkad je Exley opljačkao praonicu. „Ponesi je sa sobom kući. Postavi je u prozor do kojega dopire najviše buke s ulice i otvori ga kako bi joj bilo hladno. Raspali lošu glazbu pokraj njezine posude. I daj joj samo malo vode i još manje sunca. Potom gledaj što će se s njom dogoditi!” 61
„Zapamti, ona je mnogo nježnija od tebe, no ipak ćeš vidjeti da može podnijeti mnogo toga. Ona i u najgorim uvjetima zadržava svoju ljepotu i nježnost. Prilagođava se! Umiljata je. Promatraj je i upoznaj njezinu tajnu. Budeš li je dovoljno dugo proučavala, naučit će te kako sačuvati mir bilo gdje, na svakom mjestu, ispred glasnoga smetlarskog kamiona ili nakon pljačke. Shvaćaš li što ti ruža poručuje?” „Shvaćam.” „Ah!” uzdahne Armand. „Kao i obično, moja će mala biljka to objasniti bolje od mene.” „Ali ja sad želim napraviti nešto što će popraviti situaciju. Ne želim učiti kako da se usredotočim. Želim ispraviti ono što sam napravila.” Armand skine svoje okrugle sunčane naočale sa žutim staklima i sjedne na klupu nasred praonice. Proučavao me je svojim očima boje bakra. „Doista mi želiš nadoknaditi štetu?” „Više nego išta drugo”, rekla sam, ne mogavši više ni minute podnositi krivnju. „U redu. Ima jedna stvar koju mi možeš dati.” „Bilo što.” „Odštetu ćeš mi isplaćivati u ratama vremena.” Osjetila sam blagu vrtoglavicu, kao onda kad je prvi put preda mnom vrtio vatreni cecelj. „Želiš da radim u praonici noću?” „Trebalo bi mi malo više vremena od toga.” „Ne mogu dolaziti tijekom dana zbog svojeg posla. Ali možda bih mogla pronaći nekog pomoćnika. Nekog klinca sa Sveučilišta New York da pomogne s čišćenjem i presađivanjem.” „Stvar je zapravo vrlo jednostavna”, rekao je Armand. „Želio bih da pođeš sa mnom u Meksiko kako bismo nadomjestili onih devet biljaka. Potrebne su mi te biljke, a potrebna mi je i tvoja pomoć da ih se domognem.” „Meksiko?” „Ne možemo očekivati da nađemo te biljke u New Yorku, zar ne?” „Koliko bi to trajalo?” „To nitko ne može znati. Kad nam se tih devet biljaka pokaže, vratit ćemo se. To ovisi o njima, a ne o nama.” „Ne mogu samo tako napustiti New York i preseliti se u Meksiko. Imam obveze. Imam posao i stan.” „Neću te pokušati uvjeriti da pođeš sa mnom. Ja to želim kao naknadu za moje ukradene biljke. Mnogo si me puta pitala što želim zauzvrat, a sada si dobila moj odgovor.” Zatvorila sam oči i osjetila da se kotač mojeg života još jedanput malo okrenuo. „Moje biljke nisu bile obične biljke, znaš?” „Znam.” „Moje su tropske biljke bile legendarne. Rasle su na devet staza. Na stazi želje srca.” „Hoće li Exley dobiti sve što poželi u životu sada kad posjeduje biljke?” „Neće. Biljke se ne može ukrasti. Može ih se samo zaraditi.” „Kako si ih ti zaradio?” „Ja ih nisam morao zaraditi. Ja sam njihov čuvar. To je moj posao.”
Miel
62
„A što je s praonicom?” „To je samo mjesto koje sam izabrao da u njemu čuvam biljke.” Počela sam se osjećati mnogo lošije. „Pođi sa mnom u Meksiko da ih nadomjestimo. Želim to za sebe, ali i za tebe.” „Zašto za mene?” „Legenda kaže da osoba koja je odgovorna za krađu devet biljaka više nikada neće doživjeti ispunjenje, ni u jednom obliku. Exley je odgovoran. Ali, neizravno, i ti. Kako bi otklonila čini loše sreće, osoba odgovorna za to mora vratiti biljke njihovu čuvaru. Naravno, pritom ću ti pomoći koliko god budem mogao.” „Naravno.” „Hladna si. Ti si hladna, hladna žena prerušena u ljupku ženu. Ti si umjetnica, izvođačka, a tvoja je umjetnost predstava u kojoj pokušavaš biti umiljata i bezazlena, a zapravo si daleka, hladna i proračunata. I u tome si vrlo dobra. Posjeduješ pravi talent, koji će nam zacijelo oboma pomoći u Meksiku.” „Nemam pojma o čemu govoriš”. „Da, imaš. Sjeti se kako si me htjela iskoristiti, mene, ubogog starca koji radi u praonici. Namjeravala si me iskoristiti kako bi zaradila novac. A namjeravala si iskoristiti i moje biljke. Pokušala si me prevariti čak i nakon što sam ti darovao doista poseban dar – vatreni cecelj. To znači da si hladna, čak i više od toga, to znači da si glupa.” „Namjeravala sam ti dati polovicu svoje zarade. Htjela sam da zajedno pokrenemo posao.” „Ja da s tobom započnem posao? Ha-ha. Nemaš pojma o poslu, a još manje o poslovanju s biljkama.” Svakako nisam htjela ići u Meksiko s Armandom. „A osim toga”, nastavio je, „do trenutka kad si mi namjeravala dati polovicu zarade, već je bilo prekasno. Dakle, čak i loše tempiraš pravi trenutak, a to je u poslu najvažnije.” „Razmislit ću o tome”, rekla sam, okrenuvši se i otišavši iz praonice. „Javit ću ti.” „Jedanput si mi rekla da više od svega čezneš za pustolovinom, novcem i ljubavlju.” Okrenula sam se. „To je istina.” „Što bi rekla ako ti kažem da ćeš, pođeš li sa mnom u Meksiko, imati sve troje?” „Nisam sigurna da ću povjerovati u to.” „Razmisli o tome i vrati se kad budeš imala odgovor. Ali nemoj čekati predugo, jer dotad ću već otići.” Mahnuo mi je onim svojim blago valovitim pokretom vrškova prstiju koji mi je izazivao mučninu, istodobno mi odzdravljajući i privlačeći me natrag sebi. Hodala sam sve dalje od Praonice i potom prešla u lagani trk. Duboko u sebi znala sam da nikad neću otići u Meksiko kako bih s Armandom tragala za biljkama. „Oh”, viknuo je za mnom, „još samo jedna stvar.” Zastala sam na ulici i zadržala dah. Nisam se okrenula. Bila sam tako blizu. Bila sam zamalo slobodna. „Prije nego što odeš, želio bih da upoznaš moju suprugu.” 63
Riječ „supruga” polako je ulazila u moju svijest. Nikad nisam pomislila da Armand ima suprugu. Pa čak ni dom, što se toga tiče. Ako sam i razmišljala o tome, zamišljala sam da živi sam, u stražnjoj prostoriji svoje praonice, sa svojim biljkama. Zastala sam i polako se okrenula prema njemu. Koliko god sam željela otrčati, zatekla sam samu sebe kako se vraćam prema njemu da čujem što mi želi reći. „Učini mi uslugu i upoznaj se s njom. Želi upoznati ženu s kojom sam se tako živo povezao, ženu koja mi je uništila posao i zbog koje mi je ukradeno devet biljaka.” Duboko sam udahnula. Toliko sam mu barem dugovala.
Miel
64
Porodica orhideja (Orchidaceae) Orhideje se razvijaju kroz proces stroge prirodne selekcije te se prema njima valja odnositi kao da su rijetki pojedinci, što one i jesu. Kad je riječ o ljudskim bićima, svatko od nas ima približno jedan prema dvjesto milijuna izgleda da preživi. Tako je i sa svakom orhidejom. Mi shvaćamo da je svatko od nas rijedak primjerak, pa smo možda baš zato, kao društvo, toliko ludi za orhidejama. S druge strane, i suprotno raširenu vjerovanju, orhideje nije teško uzgojiti. Zapravo, one su savršene biljke za ljude koji ništa ne uspijevaju uzgojiti. Njima ne treba zemlja. Ne treba im gnojivo. Čak im ne treba ni lonac u kojemu će rasti. Treba im samo zrak. Skloni smo tvrditi da je orhideje teško uzgajati kako bismo se osjetili posebnima kad nam njihov uzgoj uspije. Njih je gotovo jednako lako uzgojiti kao i travu.
A
rmand je živio u otmjenoj starinskoj gradskoj kući na Irving Placeu koja je divno ostarjela. Svojedobno je zacijelo bila obojena u tropsku, ružičastu boju plamenca. Sada se boja otrusila i izblijedjela u bljedoružičastu pomiješanu sa sivom bojom cementa ispod nje. Na vrhu dvanaest stuba koje su vodile do ulaznih vrata stajala su dva mramorna stupa, a u njihovu podnožju dvije velike lavlje glave koje su djelovale poput stražara. „Dojmljivi su, zar ne?” rekao je Armand, pomilovavši jednoga od kamenih lavova. Bio je u pravu, dojmili su me se. Davali su kući veličanstven izgled, koji ostale kuće u četvrti nisu imale. „Na kojem si katu?” pitala sam. „Na svima. Vlasnik sam cijele kuće! Moj naraštaj ne živi u malim kvadratnim kutijama, poput tvoga. Osim toga, kad sam je kupio, ti se još nisi ni rodila, a u to su vrijeme cijene bile mnogo niže.” „Ali ti radiš u praonici?” „Ja sam vlasnik praonice.” 65
„Ako imaš toliko novca, zašto po cijele dane pereš ljudima rublje?” „Već sam ti rekao, ja sam čuvar devet biljaka, a praonica je mjesto koje sam izabrao za njihovo čuvanje. Kad perem rublje, nitko i ne pomišlja na devet biljaka u stražnjoj prostoriji. Nitko i ne sumnja da su ondje. Praonica je izvanredna krinka. A usto, pranje rublja dobar je posao. Bila vremena dobra, loša ili ratna, vlada li suša ili glad, uvijek ima prljavog rublja koje treba oprati.” „Zašto ne zaposliš nekoga da pere rublje dok se ti baviš biljkama?” „Praonica je moj posao i jako me zanima svaka faza njezina poslovanja. Drugi ljudi nikad ne mogu doista dobro obaviti posao umjesto vas. Njima jednostavno nije stalo koliko i vama, a i zašto bi marili? Vlasnik ipak dobiva lavovski dio zarade, zar ne? Ah, vidiš, znao sam da postoji razlog zašto stojimo ovdje”, rekao je, ponovno pomilovavši glavu lava. Uspeli smo se mramornim stubama prema teškim drvenim vratima boje bakra, koja su se divno isticala na pozadini zguljene ružičaste boje. Kad smo stigli do vrha, vrata su se otvorila kao da su znala da dolazimo. Na vratima je stajala sićušna žena u tijesnome crnom svilenom kimonu. Bila je izvanredno građena, a svaku oblinu njezina tijela naglašavao je cvijet. Na svakoj je dojki bila jedna ruža te tratinčice na objema stranama dubokih udubljenja njezina struka. Izgledala je poput minijaturne ostarjele manekenke Yohjia Yamamota. „Moja supruga”, rekao je Armand pružajući ruku prema sićušnoj ženi, dlanom okrenutim prema gore. „Sonali.” „Lila”, rekla sam, pružajući joj ruku. „Uđite, uđite”, reče ona, ne rukujući se sa mnom. Prešli smo preko praga, a teška drvena vrata čvrsto su se zatvorila za nama. Slijedila sam Armanda i Sonali uza stube prekrivene izblijedjelim plavim sagom s ružinim uzorkom, penjući se na drugi kat gradske kuće. U svakom slučaju, i to ne samo zato što je bila Armandova supruga, Sonali je bila vrlo neobična žena. Ponajprije, bila je visoka oko 150 cm, a možda i niža. Imala je četrdesetak kilograma, možda i manje. Na prvi je pogled djelovala ugodno, s licem bez bora na mekoj koži boje karamele. Ali istodobno je u njoj bilo i nečega čeličnoga. Nečega neosporno čvrstoga i nepomičnoga. Nečega neuhvatljivoga. Gotovo hladnoga. Možda je to bilo zbog njezine kose. Bila je crna poput ugljena, začešljana u čvrstu punđu, s linijom sjede kose koja joj se poprijeko pružala preko glave poput munje, kao da joj je glava bila podijeljena na dva dijela. Ili je to možda bilo zbog njezinih očiju. Gledale su izravno i odlučno, za tako nježnu i krhku osobu. Izgledalo je kao da su joj na licu oči druge osobe, ili pak kao da joj oči okružuje lice druge osobe. Uglavnom, davala je dojam osobe toliko sigurne u sebe da joj ono što vi mislite o njoj vjerojatno uopće nije važno, ili čak na to i ne pomisli. „Jesi li proučila moju suprugu?” upitao je Armand. „Možeš odmah odustati od toga jer je nikad nećeš shvatiti.”
Miel
66
„Nisam proučavala tvoju suprugu.” „Dobro, jer bih je sada želio pozdraviti.” „Samo izvoli.” „Lila nam dopušta da se pozdravimo”, rekao je Armand svojoj supruzi. „Ah, dobro”, reče Sonali. Armand ju je uzeo u naručje i privinuo njezino tanahno tijelo uza svoje divovsko, zakopavši vrh njezine glave u svoj trbuh. Držao ju je, držao i držao sve dok meni, ruku na srce, nije postalo neugodno. Zagrlio ju je poput muškarca koji je netom izašao iz zatvora. Kao da je nije vidio godinama. Šapnuo mi je iznad njezine glave, što mu uopće nije bilo teško: „Tako je grlim svaki dan”, rekao je. „Zašto da to ostavljam samo za trenutke kad mi nedostaje?” Kako bih izbjegla njihovo nevjerojatno grljenje, okrenula sam se i počela razgledavati prostoriju. Biljke su, naravno, bile posvuda. Visoke orhideje veličanstvena izgleda bile su položene na zrcala. Zrcala su bila smještena iznad grijača postavljenih na prozorske klupice obasjane suncem. „Orhideje pripadaju mojoj supruzi”, reče Armand, i dalje držeći suprugu prislonjenu uz svoj trbuh. Sonali se naposljetku okrenula. „Mali savjet u vezi s orhidejama”, rekla je na najneposredniji način, izravno se upuštajući u razgovor, kao da posljednjih pet minuta ne prislanja lice uz Armanda pred potpunom neznankom. „Ako ih stavite na zrcala ispred prozora, odraz će pojačati sunčevu svjetlost. U nekim dijelovima dana cvjetovi su posve okruženi svjetlošću sa svih strana, pa i odozdo. Pod takvim uvjetima rastu kao ludi. Zbog toga se osjećaju kao da su vani i vrlo su raspoloženi za oplodnju.” „Koliko se dugo bavite orhidejama?” pitala sam. „Oh, neke su od njih s nama dvadeset i više godina. Ne sjećam se točno. Vole živjeti ovdje, kao i mi. To je njihov dom kao što je i naš, možda čak i više njihov. Mi se brinemo da udovoljimo njihovoj potrebi za svjetlom i toplinom, a one zadovoljavaju našu potrebu za ljepotom. Pratimo se u savršenu plesnu koraku.” Potom se okrenula da zagrli Armanda, što me uznemirilo jer sam se pobojala da joj možda više neću vidjeti lice. „Nikad nisam razmišljala o ljepoti kao o potrebi”, rekla sam glasno u nastojanju da ih razdvojim. „O, da”, izgovorila je u njegov trbuh, a riječi su joj bile ugušene tkaninom njegove odjeće, „zato su svijetu potrebni umjetnici i biljke. Ljepota je jednako važna kao i spavanje, hrana ili seks.” „Posebice seks”, doda Armand. „Biljke se ne mogu micati, stoga se koriste svojom ljepotom kako bi nas navele da ih 67
njegujemo, kao što se djeca koriste svojom dopadljivošću i umiljatošću da bi dobila ono što im treba.” „Ništa nije važnije od seksa”, rekao je Armand, ponovno je zagrlivši. „Ernesto, dosta je!” „Ernesto?” „To mu nije pravo ime, ali katkad ga tako nazivam kad laže. Ime znači ,pošten’, pa ga takvim i čini.” „Sonali je poput biljke”, reče Armand. „Vidiš li kako je odjevena?” Pogledala sam u njezin dugi crni kimono, koji me nije podsjetio ni na kakvu biljku. „Sjeti se ruže floribunde koju sam ti dao. Svaka latica privlači pogled prema spolnom organu koji se nalazi u njoj, istodobno ga skrivajući. Primjećuješ li kako Sonalina odjeća privlači, iako istodobno posve skriva njezin spolni organ.” Nisam željela razmišljati o Sonalinu spolnom organu. „Isto kao što latica cvijeta privlači pčele, odjeća mora privlačiti oko. Ne možeš pogriješiti ako slijediš biljke”, nastavi Armand, pogledavajući Sonali. „Oh, nemojte ga slušati. To su riječi zaljubljenog muškarca.” „A ona zna kako me takvim održati!” „Koliko ste dugo vas dvoje zajedno?” pitala sam. „Od djetinjstva”, reče on. „A djeca smo i sada.” Zahihotali su se jedno drugome baš poput dva mala djeteta. Dva urotnički povezana djeteta. „Dođite”, reče Sonali, „dopustite da vas i službeno upoznam sa svojim orhidejama.” Prišle smo prozoru s orhidejama. „Dolaze li one iz džungle?” pitala sam. „Želite li me pitati jesam li ih kupila od nekog trgovca orhidejama koji reže tropsko bilje za opsjednute kolekcionare o kakvima se može čitati u Kradljivcu orhideja?” „Da, pretpostavljam da je tako.” „Zar biste voljeli promatrati prekrasnu crnu panteru kako se povlači gore-dolje u kavezu?” „Ne bih.” „Ili medvjeda s brnjicom na njušci kako pleše u kavezu?” „Naravno da ne bih.” „Uživate li pri pogledu na polarne medvjede koji sjede na malim blokovima leda iza rešetaka zoološkog vrta?” „Ne.” „Onda morate jednako doživljavati i orhideje. Orhidejama iz džungle mjesto je u džungli, a ne u stanu u New Yorku.” „Ali kako ste onda došli do njih?” „Čekam da se razmnože u uzgajalištu pa ih kupujem kad sam sigurna da ih ima mnogo i da zadovoljavanjem svoje želje neću ugroziti tu vrstu. Ako jednu orhideju dopremite ravno iz džungle, niste učinili ništa što bi potaknulo nastavak vrste. Iako, priznajem, osjećam nešto
Miel
68
posebno prema biljkama koje stignu iz egzotičnih krajeva. Ravno iz svijeta džungle.” „Još nikad nisam čuo da bi priznala takvo što”, reče Armand. „Zacijelo joj se sviđaš.” „Je li i ovo orhideja?” pitala sam pokazujući na osobito neprivlačnu malu smeđu biljku. „To je Maxillaria tenuifolia, mirisna maksilarija”, reče Sonali. „Jedna od mojih miljenica. Ta mala smeđa orhideja posebna je vrsta. Nije spektakularna poput hibrida, ali je ipak vrlo zanimljiva. Njezine su draži poprilično moćne. Priđite bliže i pomirišite je.” Nagnula sam se nad ružnu smeđu biljku. „Pita od kokosa! Kako je to moguće?” „Prekrasno, zar ne? Njoj nisu potrebne blistave napadne boje ili spektakularno cvjetni izbojci. Nju oprašuju moljci, a oni izlaze noću. Koristi se svojim mirisom kokosa kako bi privukla i zavela male moljce na vrlo sličan način kao što se mi koristimo parfemom da bismo privukle muškarce u noćnim klubovima i kafićima.” Sonali mi je namignula. „Na osnovi izgleda orhideje može se naučiti mnogo o načinu na koji se oprašuju. Bijeli, ružičasti i svjetlozeleni cvjetovi obično se oprašuju noću jer se njihova boja lako raspoznaje na mjesečini. Mali se moljac uzvere u cvijet usred noći, poput ljubavnika. Posadi se na cvijet, opraši ga i potom ode. Svi smo imali takvo iskustvo, zar ne?” „Da”, rekla sam pomislivši na Exleyja. „Orhideje sjajnih boja, s druge strane, oprašuju leptiri i ptice. Leptirima su najdraže crvena i narančasta boja. Pčele vole narančastu i žutu, pa i ljubičastu.” „Baš kao što muškarci vole određenu boju tkanine”, rekla sam. „Da, latice u boji odjeća su cvijeća. Kukac mora pronaći put između tih latica kako bi dobio ono što želi, poput muškarca čija se ruka probija kroz slojeve ženske suknje.” „Rekao sam ti”, rekao je Armand, „izludjet će te svojim pripovijedanjem o seksu.” „Prestani, Armande”, rekla je, glasom tako nabijenim seksualnošću da me smjesta uzbudila. „Sonali bi mogla godinama razgovarati s tobom o orhidejama. Ne šalim se, godinama. Meni barem deset posljednjih godina priča gotovo isključivo o orhidejama.” „Stvarno?” „Da, ona govori usnama orhideje, kao što ja volim reći.” „Nisam još završila, Armande. Još nije vidjela moju najljepšu biljku.” Zapravo jesam, i nisam mogla skinuti pogled s nje. Latice su joj bile najsnažnije boje fuksije što sam je ikad vidjela. „To je vrlo senzualna biljka. Lycaste skinneri, nacionalni cvijet Gvatemale. Istodobno je vrlo obična i prekrasna. Volim kombinaciju prekrasnoga i običnoga. Volim je zato što je najdulje sa mnom i najbolje je poznajem. Ali ona nije moj najljepši primjerak.” Sonali mi tada pruži crtež biljke poprilično obična izgleda. Bila je niska, s lišćem koje je raslo kružno oko nje, unutarnje spiralne građe. „Što je to?” „Ona je moj krajnji cilj. I moj je jedan i jedini san da je vidim vlastitim očima. To je biljka strasti bez imena.” 69
„Gdje raste?” „Priča se da je potpuno izumrla. Da nema ni jedne jedine na cijeloj Zemlji. Čak joj se i ime izgubilo. Nitko ne zna kakva je bila. Nigdje nema nikakvih zapisa o njoj.” Armand priđe i zagrli Sonali. „Njezino kružno lišće tvori oblik mandale”, nastavila je. „Ono kruži i kruži oko nje poput slojeva misli, tvoreći crnu rupu u sredini. Ta je rupa prolaz u svemir. Ona predstavlja beskonačne mogućnosti ljudskog duha. Ona je savršena metafora onoga kako mi izgledamo iznutra. Dar svijeta biljaka nama. Priča se da više ne postoji, ali ja vjerujem da ipak živi negdje vani.” Sonali je izgledala žalosno. „Jednog ću je dana pronaći za tebe”, šapne joj Armand u kosu. „Obećavam.” Zanijela sam se sanjareći o Armandu i Sonali i o biljci strasti bez imena, kadli točno iza mene glasno odjekne rog. Kriknula sam. „Oh, draga, tako mi je žao”, reče Sonali, „trebala sam vas upozoriti.” Sonali me zagrlila. „Ovo je Marco.” „Drago mi je”, rekao je Marco glasom djeteta. „I meni”, rekla sam, pomalo zbunjena kad sam ugledala muškarca koji je sjedio na jastuku na podu nasred Armandove dnevne sobe. Imao je dugu crnu bradu i iznošenu smeđu jaknu od baršuna s malim zrcalima na njoj. U svakom se zrcalu odražavala po jedna orhideja. „Glas mu je tako visok jer se rijetko njime služi. Izgubio je tu naviku”, reče Sonali. Marco puhne u obou i ona ispusti jezivo tugaljiv zvuk. „Živi li on ovdje s vama?” „On svira mojim orhidejama i potiče njihov rast. Zaposlila sam ga za to prije mnogo godina zato što ga one vole. I nemojte me pogrešno shvatiti, i meni je drag, ali mojim je biljkama mnogo draži. Svojedobno je svirao za novac na ulici, ispod našeg prozora, i moje su orhideje počele rasti u smjeru odakle je dolazila glazba. Uskoro se cijela kuća pomalo nagnula ulijevo. Ona pokaže nalijevo prema prozoru koji je gledao na ulicu. „Shvatila sam da ga moram pozvati u kuću kako bi im svirao zdesna, pa sam to i učinila – i sada je kuća ponovno posve ravna.” Doista, sve su orhideje bile uspravne. „Znači, on sada radi samo za vas?” „On ne radi, on svira.” „Vidite”, rekao je pokazujući na zrcalca na svojoj jakni. „Ja sam orhideja.” Izgledao je prljavo i zapušteno i nimalo nije nalikovao na orhideju. Doista nije bio muškarac kojega bih pozvala u kuću, ali zvuk njegove oboe stvarno je bio vrlo ugodan. „Pogledajte se”, reče Sonali, „nagnuli ste se udesno dok ste ga slušali.” Odmah sam se uspravila. „Tako djeluje njegova magija”, rekla je Sonali. „On čini da se ljudi naginju. To je vrlo
Miel
70
neobičan dar i ja mu do danas nisam uspjela dokučiti svrhu.” „Idete li i vi u Meksiko?” upitala sam Sonali. Iz nekog neobjašnjivog razloga, osjećala sam se kao da je volim. Ne da mi je draga, nego da je doista volim. Bila sam očarana njome i poželjela sam je zagrliti i držati je u naručju. „Vidiš li kako ona djeluje na ljude?” rekao je Armand, zagledan u mene. „Osjećam se baš poput tebe sada, i to cijelo vrijeme. Svake sekunde i svakoga dana.” „Idete li u Meksiko?” ponovila sam pitanje. „Ma ne, devet biljaka treba Ernestu. Ja imam svoje orhideje ovdje. Iako mi nedostaje Casablanca; to je ime našeg doma u Meksiku.” Sonali zagrli Armanda. „Zašto mu stalno mijenjate ime?” pitala sam. „To je zbunjujuće.” „Zovem ga Ernesto kad mislim na muškarca, a Armand kad to nije.” „Zar on nije stalno muškarac?” „Jedva da je više ikada muškarac”, uzdahne ona. „Nemoj uzdisati, Sonali. Još će pomisliti da više ne vodimo ljubav”, reče Armand. „Nisam to rekla.” „Na to si mislila.” „Armand je mnogo, mnogo više od običnog muškarca”, reče Sonali. „No svejedno, koji put je samo muškarac.” „Hajde, ostavimo je sada. Mora poći kući i odlučiti hoće li ići sa mnom u Meksiko. To je njezin izbor, naravno.” „Naravno”, reče Sonali. „Biste li željeli malo čaja od nevena prije nego što odete, draga?” „Ne, hvala vam, Sonali.” „Pa onda”, rekla je, vadeći pregršt nevena iz vaze, „ponesite ih kući. Večeras prije odlaska na počinak otrgnite cvjetove sa stabljike i razbacajte ih ispod kreveta. Cvjetovi nevena mogu izazvati vrlo proročanske snove. Možda će vam pomoći da odlučite hoćete li otputovati u Meksiko, u Casablancu, zajedno s mojim suprugom.” „Vi razumijete moje oklijevanje, zar ne? Ta ja ga jedva poznajem.” „O, da”, složi se Sonali. „I ja također. Osim toga, dobro je vrlo pozorno promisliti. Ali nemojte pogriješiti”, rekla je, zvučeći ozbiljnije nego malo prije. „Jer kad jedanput donesete odluku, morate prestati misliti o tome te se upustiti u sve to bez obzira na ishod.” „Svatko za nečime žali.” „Ne. Žaljenje je za ljude koji vjeruju da su nešto mogli napraviti drugačije. Ako dobro promislite o svojim postupcima i potom djelujete, nećete imati nikakvih žaljenja jer ćete znati da ste bili iznimno oprezni pri donošenju svoje odluke.” Zagrlila sam Sonali, poželjela joj laku noć i spustila se niza stube. Mahala mi je na jednako zbunjujući način kao i Armand, samo još mnogo mučnije. Doista mi se učinilo da će mi pozliti. „Kupaonica je tamo, draga”, rekla je, pokazujući palcem iza sebe. Nisam mogla podnijeti pogled na njezine prste, pa sam odbila ponudu i uputila se kući. 71
Nekadašnji jaguari Veliki tajanstveni narod Olmeka prva je prastara srednjoamerička civilizacija. S obzirom na to da je bila „prva” te da ni od koga nije ništa mogla preuzeti, nego je učila od same sebe, ta je pradavna civilizacija tvrdila da potječe od crnog jaguara. Vjerovali su da najcjelovitiji oblik života posjeduje mudrost čovjeka te duhovnost i snagu jaguara. Svoju su djecu običavali ostavljati s mladunčadi jaguara kako bi od njih naučila tajne misticizma, uključujući tišinu i nevidljivost. Olmeci su nestali bez traga, pa je poduka možda i uspjela.
N
a putu kući nazvala sam Kodyja, a kad sam ondje i stigla, on je već sjedio na stubama moje zgrade i čekao me. „Ne želim da odeš”, rekao je dok sam otključavala vrata. „Znam.” „Ali istodobno mislim da je to poprilično primamljivo.” „Znam.” Kad smo ušli, svalio se na moj bijeli kauč i zapalio džoint. Zagladio je svoju srebrnastoplavu kosu iza ušiju i podignuo noge na stolić u obliku potkove. „Jesu li to cipele Hush Puppies?” pitala sam gledajući bijele gumene potplate njegovih cipela. „Udobne su”, reče. „Znaš kakav sam, udobnost prije svega.” Sjela sam u bijeli naslonjač s mediteranski plavim jastucima, imitaciju modela Adirondack kupljenu u Ikei, i izvadila Sonaline nevene, odvajajući cvjetove od stabljike i slažući ih na hrpicu na pod pokraj sebe. „Što to radiš?” „Oni navodno uzrokuju proročanske snove. Armandova je žena rekla da bi mi mogli pomoći donijeti odluku o putovanju u Meksiko. U svakom slučaju, ne mogu mi naškoditi, zar ne?” Kody je uvukao još jedan dim džointa i, ne ispuhujući ga, rekao: „Evo, pokušaj s ovime. To će ti pomoći da još brže doneseš odluku.” Uzela sam cigaretu i počela pušiti.
Miel
72
„Hej, lakše malo s tim. Namjeravaš li otputovati u Meksiko, moraš se znati nositi s opijatima. Oni iz Južne Amerike nisu poput ovih koje mi uživamo. Te biljke lako mogu prevariti pušača. Lukave su poput ljudi.” „Hajde, reci što ti je na duši, Kody.” Naslonio se na kauč i povukao još jedan dim. „Dobro, hoću. Mislim da je ludo, zastrašujuće, neoprostivo glupo, opasno i pomalo idiotski putovati u Meksiko s tipom koji vodi praonicu na Prvoj aveniji. To je i loš trenutak za nas, s obzirom na to da nam je na poslu krenulo vraški dobro.” „I što još?” pitala sam. „Izbaci to sad iz sebe.” „Morat ću dijeliti naš ured s nekim potpunim strancem.” „Zabrinut si što više nećeš moći neometano vaditi grožđice iz kolača i brojiti ih.” Kody se nasmiješi. „Doista volim brojiti svoje grožđice.” „To je opsesivno ponašanje, znaš. To je poremećaj.” „Ma, svejedno.” „Još nešto?” „Pa, nisam mislio da ću ti to reći, ali uvijek sam mnogo očekivao od tebe, a odeš li u Meksiko, nadmašit ćeš sva moja očekivanja. Ne znam kako ću to podnijeti. Morat ću posve promijeniti svoje mišljenje o tebi.” „Ti imaš nekakva očekivanja od mene?” „Uvijek sam mislio da imaš potencijala za nešto više od sastavljačice oglasa ili toga da budeš supruga nekog tipa iz marketinga. Mislio sam da si sposobnija od toga. Ne mogu vjerovati da to govorim, ali rekao bih da je ovo sada tvoj istinski iskorak, iako mnogo neobičniji nego što sam ga zamišljao.” „I dalje ostajem svoja. To je samo putovanje. Doživljavam ga više kao godišnji odmor nego kao potpunu promjenu života.” „Nije to samo putovanje. To ti je Meksiko, čovječe. Nisu to meke svilene plaže Tajlanda. Znaš li da su Maje osmislili pojam nule? To je velika stvar. Veća od svih onih sranja koje ti i ja smišljamo na poslu.” „Veća i od onoga kad si osmislio kalendar s onim zgodnim mljekarom za reklamiranje tableta s kalcijem?” „Mnogo veća, čovječe. I, osim toga, kalendar Maja završava sa zimskim solsticijem, tj. 21. prosinca 2012. A to je blizu, čovječe. Prema Majama, sve će se završiti u kratkom roku od četiri godine. Dakle, svejedno je što ćeš poduzeti. Idi u Meksiko.” „Zašto 2012.?” „To je pravo pitanje. Nitko ne zna zašto. Tajna je kako su uopće prije tisuća godina znali za dan zimskog solsticija. I zašto su odlučili da će baš taj solsticij označiti kraj svijeta. Da sam na tvojem mjestu, otišao bih iz ovih stopa. Možda je to putovanje u Meksiko najbolja stvar koju možeš učiniti za svoje preživljavanje.” „Napušio si se.” „Jesam. I kao tvoj vrlo dobar prijatelj i bliski poslovni suradnik, donio sam ti oproštajni 73
dar.” Kody iz svoje naprtnjače izvuče knjigu i pruži mi je: Divljina i vodič za preživljavanje u džungli. „Pročitaj je prije nego što kreneš. U njoj ima mnogo dobrih savjeta. Ima dobrih poglavlja o tome kako živjeti bez električne struje, kako naći jestive biljke u džungli, kako naložiti vatru i koje su zmije otrovne. Sve će ti to biti od koristi ondje.” „Ne moraš se brinuti za mene, Kody. Neću živjeti u divljini. Stanovat ću u Armandovoj kući.” „Uvijek je dobro biti spreman, prijateljice. Vjeruj daskašu, što više znaš o prirodnom svijetu, o svemu što je nevidljivo, što puže ispod stvari i unutar njih, to bolje za tebe. Jer kada se nađemo ondje, koliko god mislili da znamo o tome, nikada nismo posve spremni za to. Priroda je kučka. Ponavljaj za mnom. Priroda je kuuu-čkaaa.” „Ali, Kody, neću se previše upuštati u sve to. Želim otići u Meksiko, platiti svoj dug Armandu, naći biljke i vratiti se ravno ovamo. Ne želim doznati što se nalazi u stvarima ili ispod njih.” Kody je ustao i pogledao kroz prozor. „Večeras je pun Mjesec. Ako na strop postaviš žarulju od petnaest vati, neće biti toliko sjajna koliko je sada ovaj puni Mjesec, koji je 384 tisuće kilometara daleko. A taj Mjesec ondje, taj je Mjesec sposoban probuditi strast, čežnju, emocije i maštu. Pokaži mi žarulju koja to može učiniti!” Kody otvori prozor i počne zavijati na veliki bijeli Mjesec. „Znači, ti misliš da bih trebala otići? ” „Vidjet ćeš Mjesec u jesenskoj ravnodnevnici, plavi Mjesec, velik sjajni Mjesec koji neće ometati svjetla automobila i zgrade. Sve bih dao da mogu vidjeti puni Mjesec na poluotoku Yucatán.” „Kakav si ti romantik! Ja ne namjeravam gledati u Mjesec. Rekla sam ti već sto puta, idem tražiti biljke koje su ukradene iz praonice rublja.” „Dobro znaš da tu rečenicu možeš izgovoriti samo meni. Samo meni. Svaka bi druga osoba koju poznaješ pomislila da si posve poludjela.” „Znam. Znam to.” „Trebaš li išta? Trebaš li da učinim nešto za tebe dok si na putu?” „Trebala bih te da mi zalijevaš biljke.” „Naravno.” „Što znači da bi se morao strogo pridržavati mojih uputa.” „Da, da, znam to. Dodirivati ih, trljati, govoriti im, prskati ih, sve te dosadne, grozne i blesave radnje primjerene djevojčicama.” „Moraš mi telefonirati i obavještavati me o svemu što se događa na poslu. Znam da će mi dati otkaz, ali ipak me spominji pred Geoffom Evansom, jednostavno zato da me ima na umu.” „Mnogo tražiš.” „Znam.
Miel
74
„Stvarno si naporna.” „Hvala ti na knjizi, Kody.” „To je dobro štivo. Obećaj da ćeš je pročitati prije puta.” „Hoću. Počet ću je čitati već večeras.” Uzela sam hrpu slomljenih nevena i pobacala ih ispod svojeg kreveta i oko njega. Zaspala sam čitajući vodič o preživljavanju u divljini i, baš kao što je Sonali rekla, usnula sam proročanski san. Čudan, mitski, erotičan san. Dovoljno strastven da skočim iz postelje usred noći i zapišem ga. Sanjala sam da sam u kući u kojoj sam živjela dok sam bila dijete. Ležala sam na svojemu malom krevetu u svojoj staroj sobi i vodila ljubav s nekim izvanrednim bićem. S prekrasnom crnom panterom. Ležala sam na njoj, a ona je svoje prednje šape obavila oko mojih leđa te mi stražnjim nogama obuhvatila bedra. Držala sam njezinu kratku svilenastu glavu i privila svoje tijelo uz njezino. Pomicala sam se prema njoj. Udisala sam njezino krzno dok smo se gledale oči u oči. Osjećala sam se duboko povezana sa samom sobom, sa životinjom. Oči su joj bile blistavo zelene. Zurile smo jedna u drugu. Crno i zeleno u crno i smeđe. S drugog kraja kreveta dopro je šištav zvuk. Okrenule smo se u istom trenutku. Ugledale smo zmiju kako se uspravlja. S očnjacima prema dolje, s glavom prema naprijed. Spremna za napad. Pantera se uspela na mene pokrivši moje lice svojim. Ispružila je stražnje noge i njima zaklonila moje, prekrivši tako svaki centimetar mojeg tijela. Zmija se uspravila i stuštila, zarinuvši svoje očnjake u meko crno krzno. Mene nije mogla dohvatiti. Kad sam sljedećeg jutra ustala iz postelje, osjetila sam se apsolutno nepobjedivom. Ići ću u Meksiko! Ići ću zbog sebe, zbog Armanda i zbog devet biljaka. Ali trebala sam se i osigurati da Exley ne pobijedi. Otišla sam do Armandove i Sonaline kuće da im ispričam svoj san o panteri i priopćim im svoju odluku da ću krenuti u potragu za devet biljaka. „Crna pantera živi u džunglama Yucatána”, reče Sonali. „Naklonjena vam je. Meksiko će biti prijateljsko mjesto za vas. Vaš je san bio dobar.” „Gdje je Armand? Htjela sam mu reći da idem s njim.” „Armand je otišao” rekla je. „Što? Pa sinoć je bio ovdje. Prije dvanaest sati.” „A sada je otišao.” „Nitko ne može otići tako brzo.” „Ma nema problema, draga moja. Ja ću vas točno uputiti kako da stignete do naše kuće u Meksiku. Zove se Casablanca – što znači bijela kuća. Armand će vas dočekati ondje. Upravo je 75
na putu onamo.” „Ne mogu vjerovati da je otišao bez mene. Što bi bilo da sam došla i rekla da ne želim ići?” „Zašto ne biste željeli? Krenut ćete na drugo veliko putovanje u životu.” „Ja nikad nisam bila na velikom putovanju.” „Jeste, jeste. Svi smo mi bili, samo što se toga ne sjećamo. Kakva šteta! Najveće putovanje svih vremena je putovanje kroz rodnicu, dakako. To je početak najfantastičnijeg putovanja na kugli zemaljskoj. Ali ovo putovanje s Armandom moglo bi uvelike nalikovati na to prvo, bude li vam se posrećilo.” „Kako to?” „Naučit ćete živjeti onako kao što ste živjeli kad ste prvi put skliznuli u ovaj svijet i kad vam je sve s čime ste se susretali bilo novo. Bude li sve teklo prema planu, ovaj će vam put iznova otvoriti fontanelu, meko mjesto na vrhu lubanje, i ponovno ćete se otvoriti za sve što vam svijet može ponuditi.” Sonali me potapšala po tjemenu. „Koliko će me dugo Armand čekati?” „Čekat će dok ne stignete.” „Što ako se ne pojavim?” „Čekat će sve dok vas uloženi napor njegova čekanja ne dovede do njega, draga.”
Miel
76
DRUGI DIO POLUOTOK YUCATÁN
77
Costa Maya, Quintana Roo, Meksiko Costa Maya ribarsko je seoce na obali poluotoka Yucatán u saveznoj državi Quintana Roo u Meksiku. Većina seljaka potomci su Maja, uz manji broj uobičajenih prognanih alkoholičara, kriminalaca i studenata koji između semestara kampiraju na obali. Riječ je o tako izuzetnom mjestu da je slavna spisateljica Joan Didion nazvala svoju kćer jedinicu prema imenu te države – Quintana Roo.
T
reinta pesos. Pague ahora, por favor, rekao je čovjek. Trideset pesosa. Molim, platite unaprijed. Izvadila sam trideset pesosa iz svoje pojasne torbice (Bože, mrzim priznati da sam je ponijela sa sobom) i pružila ih muškarcu. Muchas Gracias. La última persona que cruzó se parecía mucho a usted. Y se largó sin pagar. Hvala lijepa. Posljednja osoba koju sam prevezao izgledala je poput vas. Ali on je pobjegao ne plativši. „Poput mene?” pitala sam pokazujući na sebe. Sí. Blanco. Con las manos muy blancas. Como si el sol se olvidara de ellas. Da. Bijela. S vrlo bijelim rukama. Kao da ih je sunce zaboravilo. Gledala sam ga i pokazala na svoje ruke. Kimnuo je. Sí. Los manos muy blancas. Da, vrlo bijele ruke. Ribar je bacio moju naprtnjaču u jednomotorac, što je u ovom slučaju bilo uljepšano ime za trošan stari čamac na vesla, s motorom postavljenim na jednom njegovu kraju. Nakon nekoliko pokušaja i mnogo psovki na španjolskome, motor se upalio i mi smo se uputili iz Puerto Juáreza prema Costi Mayi, preko toliko intenzivno plave vode da je izgledala kao da je netko u nju izlio plavilo dezinfekcijskog sredstva za zahodsku školjku. Jednostavno nisam mogla pojmiti da bi se na Zemlji mogla prirodno stvoriti takva boja,
Miel
78
bez ljudskog utjecaja. Znala sam da će voda biti plava, ali mislila sam na blažu, pastelniju nijansu plave: svijetlu boju kroz koju će se jasno vidjeti pijesak i ribe ispod. Ova je voda bila poput blistavoga namreškanog tirkiza i tako krasna da sam jedva uspijevala odvojiti pogled od nje. U trenutku kad me toliko očarala boja te vode, shvatila sam da sam predugo bila u New Yorku i da je moja odluka da odem bila dobra. Kako je jutro odmicalo, tako je temperatura rasla. Oko 10 sati bilo je vruće i vlažno. Nad vodom se nadignula plavozelena sumaglica. Posvuda je bila mrtvačka tišina, kakva zna vladati tijekom magličastih dana, isprekidana samo povremenim zvukom skoka neke male ribe. Čamac se kretao puzećim korakom i ja sam zatvorila oči, kad je kormilar odjednom ustao, gurnuo me na pod čamca i navukao mi ceradu preko glave. ¡Ballena! ¡Quédense quietosl Kit! Ostanite ležati! Virila sam ispod cerade i ugledala sivog kita koji je izronio iz vode. Probio je sumaglicu i spiralno se uzdignuo, zavrtjevši se cijelim tijelom kroza zrak, točno uz mali čamac. Bio je velik poput žutoga školskog autobusa i prekriven debelim slojem ljuštura školjki. Silno me uzrujala njegova veličina. Kita sam prije vidjela samo u akvariju hotela na Floridi. Ovaj se pak činio mnogo većim. I beskrajno slobodnijim. Prvi put u životu shvatila sam koliko su zastrašujuća i opasna stvorenja koja su zaista slobodna. Kad je iznova uronio u more, nadignuo je tako golemu količinu vode, kao da je pala monsunska kiša. Smočio mi je kosu, odjeću i sve u mojoj naprtnjači. Čamac je bio preplavljen vodom do samoga ruba. ¿Sabe usted nadar? pitao me muškarac. Znate li plivati? Kad smo se naposljetku usidrili uz dok Coste Maye, ribar je izbacio moju torbu, koja se cijedila poput mreže pune riba. Čula sam kako su se staklene ampule preparata za hidratizaciju lica Dr. Hauschka, vrijedne trideset dolara, smrskale u svojemu kartonskom ležištu. Stajala sam na doku sama, potpuno mokra, s naprtnjačom punom razbijenog stakla. Ogledala sam se oko sebe. Moje novo okruženje nije bilo nimalo otmjeno. Turističko ime za taj dio Meksika je „Majanska rivijera”, ali na vidiku nije bilo ni jedne jahte, srebrnog bikinija ili martinija. Bila sam na jugu Francuske i, koliko sam mogla primijetiti, ta dva mjesta nisu imala ničega zajedničkoga osim riječi „rivijera”. Dosadne sive betonske zgrade razbacane oko luke izgledale su poput istovjetnih kvadrata, poput golemih dječjih kocaka bez ikakve boje i radosti. Muškarci i žene sjedili su za stolovima prekrivenima prljavim crveno-bijelim kockastim stolnjacima, ispod jeftinih bijelih plastičnih suncobrana, hladeći se od vrućine, pušeći i nezainteresirano me promatrajući. El café, el mercado, la pescadería, rekao je ribar pokazujući prema svakome istovjetnom betonskom kvadratu. „Kafić, tržnica, ribarnica”, ponovio je na lošem engleskome. Meni su sva ta mjesta izgledala isto, ali sam, prema Sonalinim uputama, krenula prema ribarnici da unajmim automobil. Muškarac iza štanda nasmiješio se. Nije imao zube, ali je nosio ogrlicu od dugih, šiljastih, požutjelih zuba morskog psa. 79
¿El auto? pitala sam. Obišao je štand, otro riblje ljušture s ruke o rubove bijele pregače umrljane ribljom krvlju i pružio mi ruku. Prihvatila sam je, potisnuvši „bljak” u dnu grla. ¿El auto? ponovila sam pitanje. Ah, el auto, sí, sí señorita. Trenutak. Sjesti, sjesti. Izvukla sam plastični stolac ispod plastičnog stola. Kliznuo je lako po nauljenu podu; čekala sam prodavača riba, nastojeći ne udisati odveć duboko. ¿Agua fría? upitao je čovjek. Hladne vode? „Ne, hvala”, rekla sam, gledajući čašu na kojoj su bile zalijepljene riblje ljuske. „Samo el auto, por favor.” ¿Permiso de conducir? upitao je čovjek. Izvukla sam svoju vozačku dozvolu i pružila mu je. Proučavao ju je neko vrijeme. ¿Nueva York, eh? Sí. Una ciudad es muy grande. „Sí. Veliki grad.” On izvadi nekoliko ključeva iz džepa svoje pregače i pruži mi ih. „Nueve dólares za jednu noć.” Uzela sam ključeve i dala mu novčanicu od sto dolara. Planirala sam zadržati automobil barem deset dana. „Ovom putom.” Pokazao je prema vratima u stražnjem dijelu prostorije. Por aquí. Prošli smo kroz dvokrilna vrata u kuhinju, pokraj niskih, prljavih, oznojenih radnika. Sa stropa su visjele goleme raže s perajama dugima oko četiri metra, obješene da se suše, nalikujući na velike žive papirnate zmajeve. Na stolovima su ležali mali morski psi, otvorenih gubica, kao da se još čude tome da su ulovljeni. Kao da su šokirani konačnom beskorisnošću svih tih nazupčanih zuba. Napokon smo stigli do stražnjih vrata. U blizini je bio samo jedan automobil. Bio je to mali crveni Volkswagen Buba, i jako sam se razveselila kad sam ga ugledala. ¿Le gusta? pitao je prodavač riba pokazujući na kola. Sí, es muy bueno, rekla sam. ¿Usted sabe donde está Casablanca? Znate li gdje je Casablanca? Pitala sam ga na najboljem mogućem španjolskom iz školskih klupa. Por allí, rekao je pokazujući ravno dolje, na jedini put na vidiku. Es una casa muy grande, y muy blanca. Rekao je da se kuća nalazi ravno dolje niz cestu. Rekao je da je vrlo velika i bijela pa sam se ponadala da je u ovoj zemlji sivih betonskih blokova neću moći promašiti. Položila sam svoju vlažnu naprtnjaču na sjedište suvozača i upalila motor. Dok sam odlazila, žene iz kafića mahnule su mi u znak pozdrava. Sve su bile jednake tamnosmeđe kože ispod bijelih haljina, s plavim i crvenim izvezenim ukrasima, a sandale su im zapravo bile samo kožnate vrpce ovijene oko prstiju i listova, sežući sve do koljena. Nasmiješila sam se i brzo se udaljila. Nisam željela gledati ih kako mi mašu, ne nakon mojeg iskustva sa Sonalinim i Armandovim
Miel
80
mahanjem. Put do Casablance trebao se zvati „močvara do Casablance” ili „živi pijesak do Casablance”. Svakako, samo ne „cesta”. Činili su je mali rijetki potezi asfalta ispresječeni dugim potezima smeća, pijeska i ponegdje blata. Isprva mi nije bilo jasno zašto je cesta na nekim mjestima popločena, a na drugima nije. Ali kako sam nastavljala voziti, tako sam uočila da se asfaltni dijelovi nalaze samo ispod drveća, kao da su radnici pristali nanositi ga samo u sjeni. Ne mogu reći da sam im zamjerila. U Yucatánu je bilo vruće kao u paklu. U podne je bilo gotovo četrdeset stupnjeva Celzijevih. Žestoko sjajno sunce i vrućina učinili su da cesta izgleda valovito i nestvarno, zbog čega sam više nego jedanput skrenula da bih izbjegla baš ništa. Bilo je to poput vožnje Saharom ili bilo kojim drugim mjestom bez ikakvih orijentira. Osjećala sam se poput junaka u romanu Čaj u Sahari Paula Bowlesa. Bila je to jedna od mojih najdražih knjiga pa sam se pitala nije li to ipak loš znak. Cesta je napokon zavojito vodila u šumu, gdje je bilo tamnije i svježije te nisam morala neprestano treptati zbog sunca. Zaustavila sam automobil i izvadila Sonalinu ručno nacrtanu kartu. Ulazila sam u polutropsku kišnu šumu koja pokriva dobar dio poluotoka Yucatán. Na dnu stranice bila je nacrtana mala strelica. Na drugoj stranici nalazila se Sonalina bilješka. Svojim me sitnim rukopisom upozorila da je kišna šuma „najnegostoljubivije mjesto i teško dostupno bez vodiča”. Zakolutala sam očima i pitala se zašto mi taj ključni podatak nije dala još u New Yorku. Cesta u džungli (i ponovno riječ „cesta” upotrebljavam vrlo uvjetno) bila je od vlažnog blata ili najobičnijeg mulja. Buba se drmusala i poskakivala prelazeći preko velikog korijenja drveća, stijena i bogzna čega sve još. To doista nije bilo vozilo namijenjeno za vožnju džunglom. Vozila sam polagano te sam se licem približila prednjem staklu koliko god sam mogla kako bih unaprijed uočila sljedeću ozbiljnu prepreku. Sve je to pomalo nalikovalo na vožnju u zabavnom parku izgrađenome na ideji nepredvidivosti. U automobilu nije bilo hlađenja, pa su kroz spuštene prozore ulijetati komarci i bube koje nisam prepoznavala, lijepeći se za moje tijelo poput autostopera. Bilo je teško voziti dok sam istodobno svakih nekoliko sekunda morala ubijati nešto što mi je sisalo krv. Gora od buba ili mulja bila je buka. Bila je potpuno zaglušna. U odnosu na nju, Četrnaesta ulica i Union Square u subotnju večer bili su tiha planinska odmarališta. Čula sam majmune, ili sam se barem nadala da su to majmuni, koji su kreštali poput luđaka na stablima. Svjetložute ptice u niskom letu graktale su kao mahnite dok su prelijetale ispred mojega prednjeg stakla, natječući se za prednost na nekoj nevidljivoj autocesti kroz džunglu. Neprestano jednolično zujanje, bijela buka koju su proizvodili milijuni kukaca bili su, sigurna sam, meksički ekvivalent kineskom mučenju vodom. U jednom je trenutku količina kukaca, ptica, majmunskoga i ptičjeg izmeta koje je padalo iz zraka bila tolika da sam uključila brisače kako bih mogla vidjeti barem nešto ispred sebe. Sada mi je bilo posve jasno zašto je putniku potreban vodič u kišnoj šumi, no nikako 81
nisam razumjela zašto bi uopće itko u njoj želio boraviti. Zaustavila sam automobil. Zatvorila sam oči i duboko udahnula. Prema Sonalinoj karti, nisam bila predaleko od Casablance, najviše tridesetak kilometara. „Mogu ja to”, izgovorila sam glasno. Ja sam iz New Yorka. Običavala sam sama noću hodati Lower East Sideom u vrijeme kad su tu četvrt nastanjivali dileri heroina, a ne umjetnici. Gledala sam sve epizode serija Život na sjeveru i Muškarci na stablima. Čak sam pročitala i vodič za preživljavanje u divljini koji mi je darovao Kody, i to od prve do zadnje stranice. Dakle, mogu ja to. Nakon što sam vratila samopouzdanje, nekoliko sam puta duboko udahnula, upalila motor i odvezla se dublje u džunglu. Stalno sam mislila o džungli kao o džungli, ali nisam bila posve sigurna jesam li u kišnoj šumi ili u džungli. Vodič za preživljavanje uputio me da je vegetacija u kišnoj šumi ograničena zbog smanjene količine sunca, ali ako su krošnje kišne šume prorijeđene iz bilo kojeg razloga, penjačice, grmlje i nisko drveće brzo rastu i stvaraju džunglu unutar kišne šume. U takvu sam se okruženju i ja našla. Poput kutije u kutiji u kutiji, od kojih je svaka bila sve manja i udaljenija od svjetlosti. Napola slomljena, ubivši barem deset komaraca jednim udarcem, zapanjila sam se kad sam na putu pred sobom ugledala malog dječaka. Čučao je, možda zagledan u neku bubu ili životinju, ili je možda jednostavno obavljao nuždu. Bila sam predaleko da bih mogla razabrati. Zatrubila sam kako bih ga upozorila da se približavam. Podignuo je ruku, dlanom okrenutim prema meni, pokazujući mi da stanem. Nije se čak ni potrudio podići pogled. Nije se ni plašio, niti pokazao zanimanje, zbog čega sam se osjećala kao da on vlada situacijom. Usporila sam i vozila trideset kilometara na sat, što je bilo opasno zbog mulja i pijeska, ali sam se dovezla do njega. Kad sam se približila, vidjela sam da je ondje bilo još djece. Imali su sjajnu crnu kosu i mršave smeđe ruke, omotane oko drveća džungle koje se nizalo uz rub puta. Bilo je jasno da se dječak ne namjerava pomaknuti i nije mi preostalo drugo nego zaustaviti automobil. Iz nekog nepoznatog razloga, srce mi je počelo jače udarati. Smirivala sam se govoreći si da je on dijete, ne više od 120 centimetara, od tek osam ili devet godina. Ja sam odrasla osoba. Visoka 170 centimetara, teška 55 kilograma. Zasigurno bih ga mogla svladati dođe li do naguravanja. Izašla sam iz automobila. Kad sam stala na tlo džungle, bila sam zapanjena njegovom mekoćom. Doista, to nije bila terra firma. Hodanje po tlu kišne šume bilo je pomalo nalik na hodanje po trampolinu. Pri svakom sam koraku morala visoko podizati koljena. U usporedbi s tim tlom, pješčana je plaža nalikovala na pločnik. Dječak je i dalje čučao. Položio je uspravni kažiprst preko usta, što je bio univerzalni znak za poruku: „Tišina!” Bila sam tako uporno zagledana u njegovo malo smeđe tijelo i iznenađena neočekivanošću njegove nazočnosti u džungli da sam gotovo previdjela skriveno biće lijevo od njega: golemu zmiju boje zemlje. Moj udah nije slijedio izdah. Možda sam bila u krivu. Možda ipak ne bih mogla svladati toga osmogodišnjeg dječaka u slučaju nužde. Tijelo zmije bilo je smotano. Bilo je toliko dugo da su namotaji izgledali poput automobilskih guma naslaganih jedna na drugu. Zmija je bila visine barem pet naslaganih
Miel
82
guma, visoka gotovo kao i dječak. Tijelo joj se boralo u sporim krugovima, pa sam se nadala da je to gibanje njezinih mišića. To bi barem značilo da nije gladna. Na osnovi Kodyjeve knjige, znala sam da pred sobom vidim čegrtušu ili pitona. Crteži u vodiču bili su crno-bijeli, kao što je uobičajeno u leksikonima, pa je bilo teško točno reći o kojoj je zmiji riječ. Uostalom, to i nije bilo važno. Obje su bile smrtonosne. Preostalo je samo pitanje na koji bih način radije bila ubijena: trovanjem ili davljenjem. Zakoračila sam natrag prema automobilu. Na zvuk mojeg koraka, zmija je podignula svoju debelu glavu s gomile od svojih navoja i psiknula u mojem smjeru. Samo uvida radi, njezina je glava bila šira od moje. Pri zvuku psike, ostala su djeca ustuknula i u hipu zašla dublje u šumu, poput sinkroniziranih plivača. Od pogleda na zmijin jezik dobrano sam se oznojila. Pročitala sam da zmije prepoznaju miris preko jezika, pa sam pokušala zakočiti rad svojih žlijezda znojnica. Zmija me promatrala svojim uskim očima, a meni je na sekundu u svijesti iskrsnula slika Exleyja i njegovih blijedih ruku. Zatresla sam glavom naprijed-natrag da otjeram tu sliku, što je bio vrlo glup potez, kad sam začula škrgutavi zvuk čegrtuše. Stajala sam mirno i nastojala ne slušati. Čegrtuše su majstori u hipnotiziranju. Ako zatvorite oči i slušate njihovo čegrtanje, prizvat ćete u sjećanje uspomene iz djetinjstva i osjetit ćete se poput djeteta, kao da vas zmija uspavljuje, da bi vas potom ubila u najsmrtnijoj kolijevci. Pokušala sam ustuknuti, ali već sam bila ispred Bube. Psika čegrtuše odbijala se od donjih slojeva vegetacije džungle poput posebnoga zvučnog efekta u kinu. Učinak je bio isti: zvuk je samo povećavao užas. Dječak je progovorio, prekinuvši najnevjerojatniji trenutak usredotočenosti u mojem životu. No se asuste. Mire los árboles, señorita, mire los árboles, rekao je dječak. Ne bojte se. Pogledajte stabla, gospođo, pogledajte stabla. Nisam imala pojma što tražim, ali sam pomno pogledala stablo koje mi je bilo najbliže. Suavemente, señorita, mire suavemente. Nježno, gospođo, pogledajte nježno. Nisam imala pojma što misli pod time „pogledajte nježno”. Opustila sam mišiće na čelu, što je bio golem napor za stanje napetosti u kojemu je bilo moje tijelo, i to mi je, čini se, pogled učinilo blažim. Intente olvidarse de la serpiente, y ella se olvidará también de usted. Pokušajte zaboraviti zmiju i ona će zaboraviti vas. Silno sam se potrudila prikupiti sve svoje znanje španjolskoga, koji sam u školi učila tri godine, i molila Boga da sam ga dobro razumjela. Piljila sam u nešto za što sam pretpostavila da je drvo badema, nastojeći zaboraviti zmiju. Zaokupila me kora drveta, duboke brazde, udubine i nazubljeni urezi, neki od njih dovoljno veliki da u njih stane manji paket. Paket čega? Pitala sam se. Pred očima mi se zamutilo te sam se u mislima stopila s drvetom sve dok se nisam osjetila dovoljno malenom da mogu stati u jednu od raspuklina. Iako sam stajala savršeno mirna, tijelo se nekako pomicalo od mene i 83
upućivalo se prema stablu. Prije nego što sam uopće postala svjesna toga, stajala sam rukama grleći deblo. Bila sam pokraj sve ostale djece, koja su također rukama obgrlila stabla. Nisam imala pojma kako sam dospjela s jednog mjesta na drugo, ali prije nego što sam imala vremena pomisliti, dječak je skočio na tijelo zmije i zgrabio je oko vrata. Snažno ga je stegnuo. Mogla sam vidjeti napinjanje udova malog dječaka. Kad je zmija iskolačila oči, dječak je popustio stisak i pustio je da ode. Ona je klizavo kružila i kružila, sve se brže vrteći oko same sebe, udaljujući se dok nije postala samo mutna mrlja, poput kakva zmijskog tasmanskog čudovišta. Dječak se nije ni pomaknuo. Ni jedanput. Jednostavno je zurio u stvorenje ispred sebe te je sam njegov pogled bio dovoljan da se zmija vrti u krugovima. On je šaman, pomislila sam. Rođeni vještac. Mali se vještac okrenuo prema meni. Et árbol le salvó. Es un abuelo. Es muy viejo. Debe haberle caído bien, o le habría entregado a la serpiente, para matarla y convertirla en parte de la selva. Quizás habriá salido mejor parada. Drvo vas je spasilo. Ono je djed. Vrlo je staro. Mora da vas voli jer bi u suprotnome prepustilo zmiji da vas ubije i postali biste dijelom džungle. Možda bi vam to bilo i bolje. Čvrsto sam se držala za stablo, sleđena, dok su dječak i ostala djeca poskakali u moj automobil. „Što to radite?” pitala sam mirno, nesposobna viknuti, jedva u stanju čuti vlastiti glas. Se parece mucho al otro, rekao je dječak. Posve je slična onome drugome. Djeca su se hihotala. „Kojemu drugome?” pokušala sam pitati. Ni riječ nisam prozborila, ali dječak mi je čitao misli. El blanco, rekao je pokazujući rukom. El que parece que vive en una cueva. Bijelcu. Onome koji izgleda kao da živi u pećini. Pomislila sam na Exleyjeve bijele ruke. Je li dječak mislio na njega? Zar je Exley bio ovdje, u Meksiku? Željela sam ga pitati, ali nisam mogla pronaći riječi. Dječak je izvukao novčanik iz moje naprtnjače i zatim je dobacio do mjesta na kojemu sam stajala grleći rukama deblo drveta. Déle las gracias al abuelo árbol antes de irse. El le salvó, no yo. Zahvalite djedu stablu prije nego što odete, rekao je. On vas je spasio, ne ja. Tada je upalio motor i pojurio kroz džunglu, vozeći Volkswagen Bubu kao da vozi Porsche na autoputu. Nikad u životu nisam više poželjela vidjeti neko poznato lice. Da se Exley pojavi, odmah bih ga ponovno prigrlila, bez pogovora. U tom trenutku uopće nisam marila za onih devet biljaka, za Armanda ili za praonicu rublja. Exley bi znao što treba učiniti. On bi znao kako se izvući iz ovoga. Ništa što je učinio ili što je ikad mogao učiniti nije bilo toliko loše kao ovo. „Davide”, vikala sam. Ali odmah sam zastala, prestrašena da bi zmija još mogla biti u blizini. Sat poslije, još se nisam mogla odvojiti od drveta. Bila sam izvan sebe: bila sam fizički nesposobna odvojiti ruke od debla. Stajala sam u džungli, grleći djeda stablo, i razgovarala sama sa sobom. „Ostavi to drvo”, rekla sam. „Uskoro će pasti noć. Moraš se nastaviti kretati. Pusti to
Miel
84
drvo.” Strah od toga da ostanem sama u džungli preko noći napokon je nadvladao strah od čegrtuše, pa sam oslobodila ruke. Bile su silno ukočene i bolne. Shvatila sam da sam drvo držala svom snagom, i to vrlo dugo. U glavi mi je odjekivao dječakov glas: Déle las gracias al abuelo árbol. Zahvalite djedu stablu. U situaciji u kojoj sam se zatekla, ne želeći se izlagati daljnjim opasnostima ili izazvati ikoga ili išta oko sebe što nisam mogla vidjeti ili čuti, kleknula sam na mokro tlo džungle. Koljena su mi utonula u gnjilu zemlju, slatku i ljepljivu poput izmeta i raspadanja. Ponovno sam obgrlila stablo i iskreno mu zahvalila. Podignula sam naprtnjaču iz blata i prebacila je preko ramena. Znala sam da se ponovno vraćam u život kad sam čula kriku majmuna sa stabala. Od trenutka kad sam susrela dječaka, bila sam umotana u jezivu čahuru selektivne nijemosti. Čula sam samo dječaka i čegrtušu. Prema vodiču za preživljavanje, majmuni u tom kraju bili su ili majmuni pauci ili drekavci pa sam morala paziti gdje kročim jer su svakih nekoliko metara izbacivali sa stabala svoj izmet. Osjećala sam se poput prestravljene, kretenske, idiotske luđakinje koja hoda sama kroz džunglu izbjegavajući korijenje drveća na tlu i majmunska govna s neba. Nisam imala pojma što radim, gdje sam ili kamo idem, a usto je i Sonalina karta sada otišla zajedno s malim smeđim vješcem. Silno sam se znojila dok sam hodala. Svod džungle osiguravao je sjenu, ali zadržavao je vlagu, čineći zrak gustim, vlažnim i teškim za disanje. Činilo se kao da pokušavam udahnuti neku krutu tvar umjesto plinovita stanja zraka. Sjetila sam se dvaju ovlaživača koje sam kupila za svoju rajsku pticu u nadi da ću stvoriti okruženje džungle. Sarkastično sam se nasmijala. Zapanjilo me što sam u trenutku panike zazvala Exleyjevo ime. Zašto baš njegovo? Bila sam ljuta i zaprepaštena, doslovce zaprepaštena, što me kratka romantična zgoda s tim muškarcem, koja se zasnivala isključivo na činjenici da nije izgledao kao da je iz New Yorka, dovela ovamo, u meksičku džunglu, samu, bez prijatelja, bez hrane, bez auta, bez kompasa i bez zaštite. Armand je bio u pravu. Bila sam glupa i očajna. Pitanje je samo bilo koliko sam zapravo glupa. Jesam li toliko glupa da odavde ne uspijem izvući živu glavu? Nastavila sam dalje, korak po korak. Bila sam bolno svjesna da u ovom kraju ima pantera, ocelota, jaguara, tigrova, vampirskih šišmiša, risova, čegrtuša, guštera, puma, pitona i desetaka drugih opasnih i/ili otrovnih životinja, kukaca i biljaka. Na moje zadovoljstvo, svi su oni bili nabrojeni u Divljini i vodiču za preživljavanje u džungli koju mi je dao Kody, kojega sam sada smatrala svojim najboljim prijateljem na svijetu ne samo zato što mi je darovao tu knjigu nego i zato što je tražio da je pročitam prije odlaska na put.
85
Lunae maria Na Mjesecu postoje dva različita područja, vrlo stari planinski masivi i mlađe niske zaravni. Zaravni su zapravo Mjesečeva mora, nastala u dubokim kraterima na površini Mjeseca, ali to nije njihovo najzanimljivije obilježje. Još više očaravaju imena koja su astronauti i fizičari nadjenuli Mjesečevim morima. Oni uključuju More tišine, More vedrine, More plodnosti, More oluja, More mira i More oblaka. Zašto mora na Mjesecu imaju tako romantična i maštovita imena, dok su mora na Zemlji nazvana jednostavno Crno more, Crveno more, Sjeverno more i Baltičko more?
N
akon dva sata hodanja, pred sobom sam ugledala čistinu. Iznenadilo me što sam smogla dovoljno snage da potrčim prema njoj, ali jesam, dok me potpetica cipele u naprtnjači udarala i ubadala u kralježnicu sa svakim novim korakom. Pokazalo se da čistina nadmašuje sva moja nadanja. Bio je to napušteni kamp na prekrasnoj bijeloj plaži. Skinula sam naprtnjaču s leđa i vukla je za sobom prema oceanu. Iako sam i dalje bila nesumnjivo i potpuno izgubljena, nikad neću zaboraviti zadovoljstvo što sam za sobom ostavila mračnu, vlažnu, tamnu, trulu i posve opterećujuću džunglu. U jednom jedinom trenutku promolila sam se iz svijeta tamnoga, gotovo crnog zelenila na osunčani svijet blistavog plavetnila i svjetlosti. Poluotok Yucatán mjesto je na kojemu se sastaju dva mora, Atlantski ocean i Karipsko more. Bio je to divljački prizor njihova sraza. Stajala sam na obali i promatrala valove što su se dizali slijeva i zdesna, sudarajući se i tvoreći masu bijele vode bez jasna uzorka, smjera ili struje. Karipsko more uvijek sam zamišljala kao mirno i umiljato, a Atlantski ocean kao hladan i hučeći, ali koliko sam sada mogla razabrati, obje su vodene mase na Yucatánu bile jednako silovite. Uz rub vode stajao je niz od četiriju bambusovih šatora izudaranih vjetrom. Shvatila sam da je svojedobno obala zacijelo bila mnogo šira. Nitko pri zdravoj pameti ne bi podignuo šatore tako blizu moru. Bila sam sretna što sam ih pronašla, jer će za pola godine zacijelo nestati, preplavit će ih more. Uputila sam se do jednoga od njih. Pod je bio pješčan, a oko poderane visaljke bila je
Miel
86
navučena bijela mreža protiv komaraca. Godila mi je pomisao da je netko već boravio u tom šatoru. Spustila sam naprtnjaču na ležaljku i otvorila je da vidim što mi je to udaralo u leđa. Ispalo je da su to bile crvene cipele s potpeticom, s otvorom za prste. Glasno sam se nasmijala. Spakirala sam ih noć prije nego što sam napustila New York, razmišljajući o svojem putovanju iz udobnosti vlastita stana, gdje sam ležala na krevetu iznad Sonalinih nevena i zamišljala se kako plešem na stolovima barova nove Majanske rivijere. Bacila sam cipele na pod i nožnim ih prstima poprilično silovito, rekla bih, zakopala u pijesak, a potom sam iz naprtnjače izvadila škarice za nokte i prerezala mrežu protiv komaraca koja je visjela oko visaljke za spavanje. Znala sam da će mi dobro doći pri ponovnom povratku u džunglu. Bila sam umornija nego što sam uopće mogla zamisliti. Kad je zalazak u zelenoj boji limete, boji za koju mi je trebala cijela vječnost da je prihvatim kao dio sutonova spektra, označio dolazak noći, legla sam u visaljku u bambusovu šatoru, naslonila glavu na naprtnjaču i umotala tijelo u mrežu za komarce. Zaspala sam, ali spavanje nije potrajalo. Mjesečina je bila nepodnošljiva – rečenica za koju nikad nisam vjerovala da bih je ikad mogla izgovoriti, osjećaj za koji sam mislila da ga nikad neću doživjeti. Kako nije bilo okolnih zgrada ili bilo kakvih svjetala, Mjesec je bio sjajan kao i Sunce. Cijele je noći blistao u prorezima između bambusa. Kako god se okrenula, nisam uspijevala zaštititi oči od Mjeseca. Kao konačno rješenje, stavila sam sunčane naočale, ali kako su posvuda oko mene zujali komarci, odustala sam od spavanja i izašla van. Pošla sam do ruba oceana. Na mjesečevoj sam svjetlosti ugledala srebrnu ribicu odmah ispod površine vode. Zaspala sam na plaži, mora da sam se jednostavno srušila na pijesak i utonula u san. Probudila sam se usred noći, a preko nogu mi je puzao pasanac. Bio je bezopasan, ali, uf – s onim svojim pločastim oklopom izgledao je kao da je stigao ravno iz Jurassic Parka. Ostavio mi je blatan trag sline na listovima. S prvom zrakom svjetlosti, okrenula sam leđa oceanu i promatrala kako sviće nad džunglom. Are su kreštale, a drveće je oživjelo od majmuna koji su tresli grane kako bi s njih popadalo voće. Zemlja je podrhtavala od vodopada kokosovih oraha i manga. Slagali su se jedni na druge u tako savršene gomile, kao da su naslagani u trgovini Dean & DeLuca. A zatim su jednako brzo nestali jer su se stotine majmuna spustile sa stabala da bi se domogle svojeg dijela hrane. Istini za volju, uopće me nisu uplašili. Sve je nalikovalo na subotnje poslijepodne u ulici Canal, sa stotinama turista koji se otimaju za imitacije Fendija ili Prade. Kad su majmuni otišli, poslužila sam se prezrelim mangom, ostacima koji mjesnim mušterijama nisu bili dovoljno dobri. Vratila sam se do oceana da se operem. Sol mi je peckala lice. Nisam znala da mi je koža toliko zguljena. Nabacila sam naprtnjaču preko ramena i, umotana u bijelu mrežu protiv komaraca nalik na vjenčanicu, vratila se u džunglu. Prema Sonalinoj karti, koju sam sada pokušavala čitati prema sjećanju, nisam mogla biti dalje od neka 24 kilometra od Casablance, možda 16. Nisam mogla okrivljavati Sonali ili Armanda zbog udaljenosti; s automobilom bi to bila sitnica. Pješačenje je, dakako, bilo druga priča. 87
Meksički cikas (Zamia furfuracea) Mislite da ste stari? Meksički cikasi uživaju rijetku povlasticu da su preživjeli tijekom dvjesto milijuna godina povijesti. Usporedimo li nedavno otkrivene fosile cikasa s današnjim živim biljkama, izgleda da su se tijekom cijelog tog razdoblja vrlo malo mijenjali, zbog čega se smatraju živim dinosaurima među biljkama. Neobičnost te činjenice postat će nam jasnija podsjetimo li na to da svi kataklizmički događaji koji su istrijebili dinosaure – ledeno doba ili možda komet koji se srušio na Zemlju – nisu nimalo promijenili porodicu cikasa. Opasne biljčice, zar ne?
N
isam još ušla ni metar u džunglu, a već sam krajičkom oka zamijetila neko pomicanje s lijeve strane. Okrenula sam se upravo na vrijeme da vidim kako se zatvara cvijet mjesečeva slaka. Njegove sjajne bijele latice blistale su pod mjesečinom i zatvarale se s prvom naznakom dnevnog svjetla. Stajala sam ondje zapanjeno, promatrajući te cvjetove od tridesetak centimetara, velike poput tanjura, kako se svi u isti mah sklapaju, kao da se naglo zatvaraju stotine vrata. Uvijek sam o cvijeću razmišljala kao o nepomičnim i prekrasnim stvarima. Bilo je neobično vidjeti ih u takvu zamahu samoizazvanog kretanja. Sonali je spomenula mjesečev slak. Naiđem li ikad na taj cvijet, rekla je, ne smijem ga trgati ili čupati iz zemlje. Točno pamtim njezine riječi: Stabljika penjačice mjesečeva slaka pupčana je vrpca koja sve žene povezuje s Mjesecom. Posebno obratite pozornost na biljke poput ove, koje se rascvjetaju pri mjesečini, dok dnevnu svjetlost prepuštaju glasnijim, titravijim vrstama. To su ženski cvjetovi. Mogu pomoći izliječiti povrijeđeni dio ženskog tijela. Začudilo me da sam se tako savršeno sjećala Sonalinih riječi. Nisam je dugo poznavala, ali sve što je rekla usadilo mi se u sjećanje. Kad se zatvorio i posljednji mjesečev slak, nastavila sam put. Džungla nije nimalo nalikovala na šume u koje sam odlazila na izlet na sjeveru države New York. Bila je mnogo gušća, a što sam dublje u nju ulazila, to su sunčevu svjetlost sve više zaklanjale zelene krošnje džungle.
Miel
88
Bilo je tako tamno da sam morala pozorno gledati kako se ne bih spotaknula o korijenje drveća, koje je bilo debelo poput muških bedara i prekriveno lišćem, ili pak zamijenila glavu pitona za kamenje u blatu ili mulju preko kojega sam preskakala. To sam najviše mrzila u džungli: u svakom se koraku krila opasnost. Svaki je iziskivao jednaku izvanrednu budnost kakvu sam znala osjetiti u vrijeme studija dok sam nakratko eksperimentirala s kokainom. A posljedica sve te opreznosti i budnosti bila je razarajuća iscrpljenost, što je bilo jednako tako pogubno. Naprtnjača mi se učinila teškom. Nažuljala mi je ramena stružući naprijed-natrag preko oznojene kože, bez obzira na to koliko ja čvrsto stegnula remenje. Proklinjala sam Sonali što mi nije rekla da ponesem ručnu svjetiljku kako bih vidjela što radim u mraku. A proklinjala sam i Armanda zbog toga što je bez mene otputovao u Meksiko. A potom sam proklela i Exleyja zbog svega. Armand je bio u pravu. Doista mi je godilo ovo jutarnje gunđanje. Zastala sam na trenutak. Željela sam pogledati tri fotografije koje sam sačuvala na mobitelu kako bih se, prije cjelodnevnog hodanja koje je bilo preda mnom, malko prisjetila doma. Jedna je prikazivala Kodyja kako jednom rukom jede uštipak dok u drugoj drži grožđice. Na drugoj je bio Exley dok čisti pod u mojem stanu, koju sam odmah izbrisala. Posljednja je pak bila moja prekrasna rajska ptica, iako u tom trenutku doista nisam bila raspoložena gledati bilo što zeleno. Kad sam gurnula ruku u džep, mobitel je bio vlažan i sluzav. Izvadila sam ga. Poklopac je bio blatan. Nisam se zapravo nadala da će raditi – znala sam da u džungli nema odašiljača – ali nisam očekivala ni da će korodirati. Oznojenim sam prstima otvorila poklopac ležišta baterije i vidjela da vlaga dolazi iznutra: kiselina iz baterije natopila je aparat. Sjetila sam se Geoffa Evansa, koji je ponosno podignuo svoj mobitel i nazvao ga svojom novom prirodom. Jedinicom koja nema slabosti... a životni joj je vijek vječan. Kakva budala! Ta njegova „nova priroda” nije preživjela ni dvadeset četiri sata u džungli. Stara je priroda razvalila novu. Ljutito sam udarila nogom o tlo, što je zapravo bilo opasno i glupo, ali bila sam ljuta zato što se sve u toj odvratnoj močvari pokvari ili zbog vrućine ili zbog vlage. Bilo mi je doista teško rastati se od svojeg mobitela. Pogledala sam ga i shvatila da je kiselina iz baterije iscurila te da se raspadao u hipu, pa sam ga bacila. Dobro, najprije sam se oprostila s njime i tek onda ga bacila. Pripazila sam da ga bacim dovoljno daleko kako ne bih uznemirila neko stvorenje koje je možda virilo u blizini. Duboko sam udahnula i smirila se. Nisam si mogla dopustiti daljnje ispade lošeg raspoloženja, lupanje nogom u tlo ili bacanje predmeta. Tako džungla djeluje na vas. Mene je učinila doista promišljenom. Željela sam se samo izvući iz nje a da pritom ništa ne poremetim udarcem ili sjedanjem na nešto, da ne stanem na nešto ili da nogom ne prekrijem nečije boravište. Petnaest ili dvadeset minuta hodanja bilo je dovoljno da mi kosa i odjeća budu posve mokre. Pritom ne mislim na znoj nakon sata tjelovježbe, nego na to da ste toliko mokri da se iz vas može iscijediti poprilična količina tekućine. Hodanje kišnom šumom nalikovalo je na hod pod vrućim tušem koji me oblijevao iz mojega vlastitog tijela. Pitala sam se kako je sva ta voda mogla biti u mojem tijelu i hoće li je ostati dovoljno za 89
rad stanica kako bih preživjela, kad sam neposredno ispred sebe ugledala gloksiniju. Prvi sam put osjetila pozitivnu stranu svoje opreznosti. Gloksinija je bila jedina od devet biljaka koju je Exley vidio. O njoj mi je govorio na našem sastanku u restoranu. Nije bilo zabune: intenzivna ljubičasta boja zvonolikih cvjetova. Gloxinia speciosa. Velika mitska biljka ljubavi na prvi pogled. Zagledala sam se u nju, pitajući se je li loš znak to što sam je otkrila dok sam bila sama. Odložila sam naprtnjaču i sagnula se da iščupam biljku iz tla džungle. Lagano sam povukla stabljiku da vidim gdje počinje korijen biljke, ali on je bio dug i dubok. Pratila sam ga i otkrila kako se ispod zemlje savija oko debeloga i snažnog gomolja nalik na korijen kokosove palme ili eukaliptusa. Kleknula sam pokraj biljke i protrljala latice cvijeta između kažiprsta i palca kako bih bila posve sigurna da je riječ o gloksiniji. Nije bilo sumnje, latice su bile meke poput staroga izlizanog baršunastog viktorijanskog kauča. Izvadila sam škarice za nokte iz naprtnjače da odrežem reznicu, što je bio mali trik koji sam naučila od Armanda. Opipavala sam stabljiku kako bih pronašla pravo mjesto na kojemu je treba odrezati, jer mi je Armand rekao da nikad ne režem ispod mjesta na kojemu se lišće, cvijeće ili novi izdanci granaju od glavne stabljike. Rekao mi je da zatvorim oči i potražim nabrekline ili izbočine, koje su naznačivale novi rast, te da odrežem između njih iznad račvanja. Nisam željela zatvoriti oči u sadašnjem okruženju, ali pipala sam duž stabljike sve dok nisam našla zadovoljavajuće mjesto za rezanje. „Da se nisi pomaknula ni milimetar, ne diži čak ni pogled, jer ću ti inače raznijeti glavu.” Smrznula sam se na zvuk muškoga glasa, koji je govorio engleski sa španjolskim naglaskom. Kako sam u svojem bavljenju biljkama već doživjela mnoga nesretna iskustva, nisam riskirala. Buljila sam u crva koji je grozničavo kopao pokraj moje noge, plašeći se mene isto kao što sam se ja plašila muškarca kojega nisam mogla vidjeti. „Sada ispusti škarice na tlo.” Postupila sam kao što mi je rekao. „Uspravi se. Podigni se služeći se bedrenim mišićima. Uopće ne pomiči stopala, ili ću ti pucati u obje noge. Vjeruj mi, više se nikad nećeš njima moći koristiti.” Iz svojega čučećeg položaja uspravila sam se pomoću bedrenih mišića, a pomisao da bi mogla biti upucana zacijelo mi je pomogla da izvedem taj manevar. Podignula sam ruke gore i ustranu, posve raširenih prstiju kako bih mu pokazala da ne držim ništa čime bih ga mogla pogoditi. Zapanjujuće je što sam sve naučila zahvaljujući svojoj ljubavi prema akcijskim filmovima. Znala sam što treba napraviti da te ne ubiju. Nije bilo nikoga u vidokrugu. Nikoga tko bi mogao čuti pucanj. Nikoga tko bi me mogao čuti da sam viknula u pomoć. Morala sam se pripremiti: bila sam prepuštena na milost tom muškarcu. To je bilo mnogo gore nego biti napadnut u New Yorku. Ovo neće biti brzi napad i bijeg. Ovaj čovjek nije želio moj novac, jer bi u protivnome uzeo moju naprtnjaču i pobjegao. Želio je mene. Bila je to najgora situacija u kojoj sam se mogla zateći. U Divljini i vodicu o preživljavanju u džungli nije bilo poglavlja koje bi govorilo o takvoj vrsti predatora. „U redu”, rekao je. „Podigni pogled. Samo oči, ne i glavu, i pogledaj me.”
Miel
90
Podignula sam pogled ne pomičući glavu. Uperio je u mene dugu lovačku pušku, a bio je to najljepši muškarac kojega sam vidjela u životu. Te su dvije činjenice bile tako nepomirljive da nisam znala što da radim s tim podatkom. Nisam znala na što da se usredotočim. Na svoju smrt ili na njegovu ljepotu. Imao je valovitu, sjajnu crnu kosu, tamnu put, a mišićavo se tijelo jasno naziralo ispod posve mokre majice. Čudno je kako mi se spolni nagon probudio u trenutku kad mi je bila uperena puška u lice. Uperio je pušku u zrak i ispalio hitac među krošnje. U istom se trenutku tisuću stvorenja dalo u bijeg, nalik na rijeku životinja, ptica i insekata koji su pojurili upravo s mjesta na kojemu sam ja stajala. Tada je brzo zakoračio prema meni, slobodnom me rukom podignuo i spustio me na tlo nekih metar dalje od mjesta na kojemu sam dotad stajala. Zabio je vrh cijevi u meko tlo džungle. „Žao mi je”, rekao je. „Morao sam to učiniti. Umalo si stala na meksički cikas.” Pogledala sam u zemlju. „Bio je točno iza tebe. Manje od dva i pol centimetra iza tvojega lijevog stopala. Ta je biljka izuzetno rijetka, a ti bi je zgazila u pokušaju da iščupaš gloksiniju. Pokušao sam te zadržati na istome mjestu posluživši se jedinim sredstvom koje mi je palo na pamet. Da sam te samo pozvao, pomaknula bi se. Čak bi i centimetar bio dovoljan da zgaziš cikasa.” „Tko si ti?” šapnula sam, ne pogledavši ga. „Diego. Sonalin i Armandov prijatelj iz Casablance.” Smrznula sam se na mjestu. Sjetila sam se koliko sam se već puta smrznula od zatečenosti u toj džungli, najtoplijem mjestu na kojemu sam ikad bila. „Sonali je rekla Armandu da dolaziš. Kako se nisi pojavila, poslao me je da te potražim. Ni ja nisam sretan zbog toga.” „Da?” „Vjeruj mi, to nije bilo kakva biljka. Ne bih tako postupio da nije riječ o doista izuzetnoj biljci. To je ugrožena biljka te je stoga bilo jako važno da ne staneš na nju. Postoji već jako dugo. Dvjesto milijuna godina. Od razdoblja jure. Mnogi su ljudi u lovu na tu biljku. Iskopaju je i prodaju za pravo malo bogatstvo. Na meksičke je cikase svakodnevno raspisana unosna potjernica. Ne mogu ni zamisliti kako se zbog toga osjećaju.” Nasmiješio mi se zubima bijelim poput mjesečeva slaka. Nije mi bila namjera upustiti se u novu ljubavnu dogodovštinu s još jednim ljubiteljem biljaka. Osobito ne s nekim tko je uperio pušku u mene. „Iskreno sam zapanjen da si me dovela do ove biljke”, rekao mi je. „Zahvalan sam ti.” „Da?” to je i dalje bilo jedino što sam mogla izgovoriti. „Vidio sam nekoliko savršeno fosiliziranih cikasa”, rekao je, kleknuvši pokraj biljke. „Ali nevjerojatno je ugledati živi primjerak. Hvala ti.” „Dobro”, izgovorila sam svoju drugu riječ. „Nemoj reći dobro ako zapravo ne razumiješ o čemu je riječ. To nije mudro. Želim da me poslušaš. Cikasi su oduvijek bili savršeno prilagođeni svojem okruženju. To su i trebali biti. Koliko je stvari na zemlji takvo kakvo bi trebalo biti? Većina vrsta traje nekoliko tisuća godina, 91
u najboljem slučaju, nakon čega ih neki događaj izbriše s lica zemlje. Ova je biljka preživjela dvjesto milijuna godina. Preživjela je ledeno doba, udar kometa i prašnjave oluje. Događaji koji su istrijebili gotovo sve živo na zemlji nisu usmrtili tu biljku. I ona se nikad nije morala promijeniti. Nikad nije morala narasti viša, ili razviti krila, peraje, noge ili pluća. Nikad se nije trebala dalje razvijati. To je doista izvanredno. Savršena je baš takva kakva jest.” „Takva kakva treba biti, ha?” „Meksički cikas je, znaš, jedna od onih devet biljaka. Onih zbog kojih si prevalila toliki put ne bi li ih našla. Gloksinija također. Stajala si između dviju od devet biljaka i umalo si ih obje usmrtila.” Nasmijao se zvonkim smijehom, zabacivši glavu i pustivši da mu blistava crna kosa pada preko ramena. „Gotovo si ih usmrtila, ali valja priznati da si ih i pronašla. Armand je bio u pravu – ti si neobična žena.” „Armand me ne poznaje baš dobro, pa njegov opis ne bih uzela zdravo za gotovo.” „O, da, poznaje te. Savršeno te opisao. Rekao je da si najsretnija osoba koju je upoznao. I bio je u pravu.” „Stvarno? Misliš da sam sretna? Zaglavljena usred ničega! Sve što sam posjedovala uništeno je. Automobil mi je ukraden, mobitel mi se raspao naočigled, nemam karte, nemam novca, nemam posla, a ti si me umalo ubio. U kojem sam ja to svijetu sretna?” „Za manje od tjedan dana pronašla si dvije od devet biljaka!” Već sam na teži način naučila da je besmisleno razumno raspravljati s bilo kime tko je u vezi s tim biljkama. Stoga sam odustala od rasprave o svojoj sreći.” „Znači, ti tvrdiš da je cikas jedna od tih devet biljaka?” „Tako je. I jedina među njima pripada među sukulente. Bila sam oduševljena. Ne zato što sam pronašla jedini sukulent, nego što se činilo da ću moći napustiti Meksiko mnogo prije nego što sam mislila. Činilo se da uopće neće biti teško pronaći te biljke. Ta naišla sam na dvije od njih i ne tražeći ih. „Što znaš u vezi s tim biljkama?” pitala sam ga. Što više znam o njima, razmišljala sam, to ću se prije vratiti u svoju postelju na Manhattanu, usisavačem ukloniti nevene, napušiti se s Kodyjem i ostaviti sve ovo za sobom. „Znam da potječu iz Meksika, od Maja. Ili barem tako kaže legenda.” Dok je razgovarao sa mnom, Diego je prebacio lovačku pušku ukoso preko prsa. Izgledao je ponosno i odjednom mi se učinio vrlo majanski. „Pripadaš li Majama?” „Ne, ja sam Huichol, ali rođen sam na Yucatánu. U zemlji Maja.” „Što još znaš o tim biljkama?” „Znam da će osoba koja prikupi svih devet biljaka i drži ih u jednoj prostoriji imati sve što poželi. A tko god je u tome omete, neće imati ništa. Maje su vjerovali da biljke simboliziraju plodnost, a to je vjerojatno stoga što su željeli imati djecu da bi im pomagala u vrijeme žetve. Uzgajali su biljke na izdvojenom otoku Isla Mujeres ili, na vašem jeziku, na Otoku žena. Danas je otok preplavljen turistima i trgovinama u kojima se prodaju meksičke dekice i piñate. Ali u
Miel
92
starija su vremena jedini ljudi koji su smjeli stupiti na otok bili iscjelitelji i šamanski poznavatelji biljaka. S vremenom su one počele simbolizirati i više od plodnosti. Tako danas simboliziraju svaku vrstu obilja.” „Ali zašto ih je devet?” pitala sam samo da bih provjerila jesu li razlozi koje on navodi istovjetni s Exleyjevima i Armandovima, a ne stoga što sam paranoična. „Način na koji razmišljam o njima, a molim te, oprosti mi na mojem lošem engleskome, jest taj da one predstavljaju devet oblika obilja: slobodu, seks, bogatstvo, moć, magiju, ljubav, besmrtnost, pustolovinu i znanje. Uspiješ li pronaći te biljke i okupiti ih na jednome mjestu, imat ćeš sve ono za čime ljudi najviše žude.” Bilo je na neki način umirujuće to što su sva trojica muškaraca iznijela istu pripovijest. „Ljudi su spremni ukrasti, ili čak ubiti ne bi li ih se domogli.” „Da, to sam već jedanput čula. Ali čovjek koji mi je govorio o tome vjerovao je da je pripovijest o devet biljaka samo legenda.” „Misliš li na muškarca koji ih je ukrao od Armanda?” „Da.” „Je li ti rekao da je riječ samo o legendi prije nego što ih je ukrao ili nakon toga?” „Prije.” „No svejedno je ugrozio vlastitu slobodu ne bi li ih se domogao. Da je bio uhvaćen, završio bi u zatvoru. Vjeruj mi, ni jedan čovjek ne želi u zatvor ako to može izbjeći. Taj je čovjek vjerovao da je snaga tih biljaka stvarna. U svakom slučaju, dovoljno stvarna da za nju vrijedi izložiti opasnosti vlastiti život.” „A meksički cikas? Koju od navedenih želja ispunjava ta biljka?” „Meksički je cikas postigao ono što ljudskoj vrsti nedostaje. Postoji oduvijek. Na mojem je jeziku zovemo vampirskom biljkom. To je biljka besmrtnosti, što je jedna od najdubljih devet želja.” „Armand misli da ljudi vole smrt.” „Mislim da ljude, kad se još kao mali prvi put suoče sa spoznajom da će umrijeti, smrt toliko uplaši da prestanu razmišljati o njoj, pa onda izmisle legendu. Pripovijest o besmrtnosti. Ljudi potajice vjeruju da će živjeti vječno. Besmrtni su sve do trenutka dok ne umru. Nisu svjesni ljubavi ili mržnje prema smrti. Uopće ne vjeruju u smrt.” „Znači, ja sam umalo ubila biljku besmrtnosti. To mi zvuči kao oksimoron.” „Ali, vidiš, ja sam naišao, pa je nisi ubila. A to je u prirodi te biljke. Ona ima sreće, uvijek ju je imala.” „To znači da sam ja sretna i da je ona sretna.” „Da. Ti nisi ubijena, a ona nije zgažena.” „A gloksinija?” „Gloksinija je biljka ljubavi na prvi pogled, prema tome, savršena je za ljudsku vrstu.” „Kako to?” „Ljudi su vrlo osobita vrsta. Mi ne želimo raditi na tome da steknemo ljubav. Vjerujemo da je ljubav stvarna samo onda kad nas obuzme poput neke bolesti. Poput prehlade. Kad se ljudi postupno zaljubljuju, uvijek propituju svoju ljubav. Gloksinija, međutim, daruje ljubav na 93
prvi pogled. Baš onako kako se to ljudima sviđa.” „Kako znaš koje se biljke nalaze među tih devet? Mislila sam da ih je nemoguće pronaći. Odnosno da biljke moraju same pronaći osobu, a ne obratno.” „To je točno za većinu ljudi. Ali ti i ja u velikoj smo prednosti. Mi imamo Armanda. On je čuvar devet biljaka. On zna koje su.” „Znači, biljke zapravo ne moraju pronaći ljude?” „Točno. Armand treba pronaći osobu.” „Koje su ostale sedam biljaka?” „Hajde da najprije iskopamo ove dvije i krenemo prije mraka. Nije lako prolaziti kroz džunglu noću.” „Nisam primijetila da postoji ikakva razlika između dana i noći”, rekla sam škiljeći u tamu. Diego se sagnuo da izvadi gloksiniju zajedno s korijenom. Gledajući ga na koljenima, nagnutoga nad biljkom, osjetila sam neobjašnjivu, gotovo neodoljivu želju da ga dodirnem. Stajala sam na nekoliko centimetara od njegova tijela, promatrajući ga kako kopa, naizmjence vukući i nježno izvlačeći korijenje iz zemlje. Bio je zaokupljen vađenjem biljke i jedva da je bio svjestan moje nazočnosti. Obično se vrlo dobro svladavam, no nisam znala što mi je činiti s tim osjećajem prema Diegu. Razmišljala sam o načinima na koje bih mogla privući njegove misli, zadobiti njegovu pozornost, a da zapravo ne ispružim ruku prema njemu i ne dodirnem ga. „Voliš li mjesečev slak?” pitala sam ga. „Jutros sam ugledala penjačicu koja se zatvorila pri prvoj svjetlosti.” On je prestao kopati. „Kako daleko?” „Ne predaleko. Možda petnaestak minuta hoda u smjeru plaže.” „Pođi uzeti i tu reznicu, ali učini to vrlo oprezno. Nemoj odrezati stabljiku penjačice, nego reznicu lista.” To uopće nisam imala na umu. „Ne želim se onamo vraćati sama. To bi značilo da ćemo cijelu noć provesti u hodanju. U zoru ćemo naići na drugu takvu biljku.” „Mjesečev slak također je jedna od devet biljaka. Dopustila ti je da je vidiš prije nego što se zatvori. Čekala te je i pokazala ti se. Ogolila se pred tobom. Imala je povjerenja u tebe. Moraš otići ondje i donijeti je. Ne neki drugi primjerak slaka, nego baš taj cvijet.” „Dobro. Isuse! Donijet ću mjesečev slak. Baš onaj slak.” „Ti ne shvaćaš”, reče Diego. „Dosad se stvari razvijaju nevjerojatno povoljno za tebe. Već imaš dvije od devet biljaka, a uskoro ćeš imati i taj prekrasni mjesečev slak, donositelja djece, biljku prokreacije i plodnosti, cvijet koji je najženstveniji od svih biljaka. Imaš sreće što je Armand poslao mene da te pronađem. Svaki drugi muškarac koji bi vidio za što si sve sposobna poželio bi te zadržati ovdje u džungli i biti uz tebe cijelo vrijeme. Otiđi po mjesečev slak kako bismo mogli otići odavde.” Gledao me strogim, ali blagim očima. Zbunjivale su me. Istodobno su mi govorile i da i ne. Promatrala sam ga i osjetila takav seksualni nagon da sam ga istog trenutka morala dodirnuti.
Miel
94
Nisam se mogla svladati. Prišla sam mu, ali on me je zaustavio ispruživši ruku dlanom okrenutim prema meni. „Ne. Pronašla si dvije vrlo moćne biljke. Biljku ljubavi na prvi pogled i penjačicu ženske plodnosti, mjesečev slak. Tvoj će nagon prema meni biti snažan, katkad i jedva podnošljiv. Morat ćeš uložiti napor i svladati ga sjetivši se da me uopće ne poznaješ.” „Ne želim te poznavati. Želim te dodirnuti.” Vlastite su mi se riječi učinile stranima. Prestala sam govoriti i, zbog Diega, pokušala svladati svoju želju. On mi to nije nimalo olakšao. „Znam kako se osjećaš. Osjećaš to od vrha glave”, pritom je položio ruku negdje u zrak iznad moje glave, „sve do dolje”, rekao je, rukom pokazujući ravnu liniju niz moje tijelo i zaustavivši se negdje između nogu, što nimalo nije pomoglo situaciji. „To što ti sada osjećaš, to je učinio mjesečev slak.” „Nije. Ti si to učinio. Osjećam te.” „Vrati se i donesi tu biljku ili te ona nikad neće ostaviti na miru. Završit ćeš osjećajući se na taj način prema meni cijeli svoj život.” Uplašio me. „Nije li ti vruće u toj mokroj majici?” upitala sam. On se nasmijao. „Pođi. Odmah. Donesi taj mjesečev slak prije nego što promijenim mišljenje i iskoristim te.” „Samo jedan dodir?” „Dobro”, rekao je. „Zagrljaj.” Osjetila sam da je snažan. Zabila sam nos u udubljenje njegova vrata. U njemu se napravila mlakica znoja koji je mirisao na kokosovo ulje za sunčanje. Odmaknula sam se, jer bih u protivnome napravila budalu od sebe. „U redu?” pitao je. „U redu.” „Pođi!” Kad sam se vratila s penjačicom plodnosti, on je reznice gloksinije, meksičkog cikasa i mjesečeva slaka odložio u praznu kožnatu torbicu pričvršćenu za pojas traperica. „Što sada osjećaš prema meni?” Morala sam priznati da sam mnogo bolje vladala sobom otkad sam odrezala slak. „Kako si upoznao Sonali i Armanda?” pitala sam. „Isto kao i ti. Slučajno. Sonali me svojedobno naučila nekim stvarima, kao što je Armand naučio tebe.” „Ničemu me on nije naučio. Pomažem mu da se ponovno domogne svojih biljaka.” „Upoznao sam Sonali i Armanda još dok sam bio dijete, u vrijeme kad su kupili Casablancu. Živio sam u kolibi od slame, palapi, sa svojim roditeljima, samo nekoliko stotina metara od njihove kuće. Moja majka i danas živi ondje. Bio sam mlad i dojmili su me se moji novi susjedi jer su imali struju i tekuću vodu, dok u mojoj kolibi toga nije bilo. Najprije mi 95
roditelji nisu dopuštali da razgovaram s njima budući da su bijelci, ali kad je Sonali počela uzgajati one divovske orhideje na stjenovitoj zemlji iza njihove kuće, na kojoj ništa nije uspijevalo, to se dojmilo moju majku te mi je dopustila da ih posjećujem kad god to poželim.” „Što si naučio od Sonali?” „Oh, mnoge stvari u vezi s biljkama, iscjeljivanjem i magijom.” Pogledala sam ga postrance. „Ne brini se. Armand je tvoj učitelj, a on je mnogo praktičniji od Sonali. Ti si obrazovana, a on je praktičan. Izvrsna kombinacija. Sad mi je jasno zašto mu se sviđaš. Naučit će te mnogim korisnim stvarima.” Ugledala sam čistinu ispred nas. Osjetila sam jednaku radost kao i jučer kada sam prvi put ugledala čistinu u džungli. „Nisi baš sklona džungli, znaš to?” „Znam.” „Sviđa ti se samo kad je trebaš napustiti. „Takva sam u vezi s mnogim stvarima.” „Više nikad u njoj ne bi smjela biti sama. Možda te ovog puta poštedjela, ali vjerojatno ti se to neće ponoviti u ovom životu.”
Miel
96
Škorpioni Koliko god nam bili odvratni, na svijetu postoje više od dvije tisuće vrsta škorpiona. Većina ih posjeduje kliješta i tri ili četiri para nogu pomoću kojih se kreću. Da stvar bude gora, vjerovalo se da se otrov tog štipavca nalazi u njegovu repu, a zapravo je u anusu. Muški škorpion zavodi ženku plešući 2 ples promenade à deux . Nakon tog plesa, mužjak poljubi ženku i istodobno ispusti malu količinu otrova u njezina usta, točno onoliko koliko je potrebno da je na neko vrijeme paralizira kako bi je mogao obljubiti. Ne znam što vi mislite, ali taj me scenarij uvelike podsjeća na momka koji za barom kafića ulije malo sedativa u piće djevojci s kojom je izašao na spoj. Svi su muškarci isti. No žene nisu sve iste, pa kad škorpioni završe s parenjem i otrov oslabi, valja mu što prije pobjeći jer će ga u protivnome ženka poslužiti sebi za večeru.
I
zašli smo na čistinu i na trenutak sam zastala gledajući u nebo, a prostrano me plavetnilo ispunilo osjećajem sigurnosti. „To je put za Casablancu”, reče Diego. „Gledaj pozorno i zapamti ga u slučaju da ćeš se drugom prilikom morati njime vraćati sama.” U posvemašnjoj smo tišini koračali pješčanim puteljkom. Prošli smo pokraj samotnih koliba od bambusovine na vjetrovitoj plaži. Bile su poprilično udaljene jedna od druge, ali ispred svake je bio jednaki konopac za sušenje rublja, s jednakim bijelim plahtama koje su se njihale u istom smjeru vjetra koji je dolazio s mora. Šest sati leta zrakoplovom, dva sata čamcem, dva dana i dvije noći pješice da bih napokon, usred noći, stigla u Casablancu. Oko kuće sve je bilo crno i obasjano mjesečinom, a vjetar je žestoko puhao s oceana. S puta je Armandova kuća izgledala poput još jednoga golemog betonskog bloka. Nalikovala je na one koje sam vidjela u Puerto Juárezu, iako je njegova djelovala blago i zaobljeno, s lukovima i velikom terasom na vrhu. Na mjesečini se činilo da je ona jedino, osamljeno zdanje. 2
Fr., šetnja u dvoje; igra parenja škorpiona vrlo je specifična: mužjak pred ženkom „plešući” traži prikladno mjesto gdje će ispustiti spermu, a ženka se potom sama osjemeni (nap. prev.).
97
„Ovdje te napuštam”, reče Diego. „Zar nećeš ući i pozdraviti se?” upitala sam, shvaćajući da ću prvi put biti sama s Armandom, s čovjekom kojega sam upoznala u praonici rublja prije samo nekoliko kratkih tjedana. „Ne brini se. Neće te povrijediti. Nije mu dovoljno stalo do tebe da bi na tebe trošio snagu.” „Znam. Rekao mi je.” Gledala sam kuću preko livade mjestimice jače obrasle travom, dok je Diego odriješio kožnatu vrećicu s pojasa i pružio mi je. „Daj ove biljke Armandu. One će ga usrećiti. Znat će da je donio dobru odluku kad te je doveo ovamo.” „Nije me on doveo ovamo. Otišao je iz New Yorka ne javivši mi se i pustio me da sama pronađem ovo mjesto. Prisilio me da sama putujem kroz džunglu. U tome je razlika, znaš.” Uzela sam vrećicu od Diega. „Pazi na škorpione u travi. Nisu okusili ljudsku krv od prošle godine, kad je Sonali bila ovdje.” Osvrnula sam se. „Zar je to neslana šala? Ne šali se sa mnom na taj način. Nikada.” „Ljudska je krv za njih poslastica, poput bombona. Ni na sekundu ne skidaj pogled sa zemlje ispred sebe i sve će biti u redu.” Samo mi je još to trebalo, pomislila sam. Što je s tom zemljom? Sve u njoj grakće, huči, gnjili, prazni se, truje ili usmrćuje. Procijenila sam da je najkraći put između mene i kuće i dalje dug dvjestotinjak metara koje je valjalo proći kroz travu. „Idi”, šapnuo je Diego. „Idi. Kroči polagano, hodaj samo na vršcima prstiju. Dodiruj zemlju što je manje moguće. Što manje prostora ostaviš škorpionima, to bolje.” Zgrabila sam vrećicu s biljkama, duboko udahnula, stala na vrhove prstiju, poput trkača na startnoj liniji, i potrčala preko trave dok me je naprtnjača udarala u leđa sa svakim novim skokom. „Zaobiđi zgradu da bi došla do pročelja”, doviknuo mi je. Okrenula sam se i vidjela ga kako maše, kružeći rukama kao da je njima obujmljivao kuću i grlio je. „Idi okolo do ulaza”, ponovno mi je doviknuo. „Idi!” Zaobišla sam kuću na vršcima prstiju i stigla do njezine prednje strane, pogleda usredotočena na travu, pažljivo motreći ima li škorpiona, iako nisam imala pojma kako izgledaju. Stigla sam do pročelja, ali bilo mi je teško zadržati pogled na zemlji. Mjesec se nije vidio jer ga je zaklonila kuća, no bio je velik i toliko nizak da se činilo kao da sjedi na oceanu, odmara se u kadi. Pomislila sam na Kodyja i na to koliko je želio vidjeti pun Mjesec nad Yucatánom, ali i na to kako sam ga ja zbog toga ismijala. Bio je u pravu. To je doista trebalo vidjeti. Njegova je mašta bila življa od moje. „Stani”, šapnuo mi je Armand u kosu.
Miel
98
Kriknula sam. Nisam imala pojma da je iza mene. Okrenula sam se. Visoko iznad glave, u desnoj je ruci držao lopaticu za kuhanje. „Izvrsno oruđe”, reče, „za ubijanje škorpiona.” Spustila sam pogled i ugledala najružnije stvorenje koje sam ikad vidjela. Mnogo ružnije od miša, štakora ili žohara, kojih je bio pun New York. Imalo je veliko plosnato, okruglo tijelo s četiri para nogu, s odvojenim kliještima i teškim dugim repom prethistorijskog izgleda. „Opasnost je u bodljama duž repa”, reče Armand. „Može njime zamahnuti i ubrizgati toliko snažan otrov da osoba smjesta umre.” Znam da sam prestala disati, pa sam uložila svjestan napor da uspijem udahnuti. „Škorpioni su vrlo spori, i to im je, jadničcima, slaba točka. Ako ga ugledaš, sve što moraš napraviti jest udariti ga lopaticom. Tajna je u tome da ga ugledaš prije nego što on ugleda tebe. Sa škorpionima se zapravo igraš skrivača, kao kad smo bili djeca. Nekad si bila dijete, zar ne?” Armand se sagnuo, pokupio škorpiona lopaticom i bacio ga u travu. „Zašto ga nećeš ubiti?” „Štite mi kuću dok me nema. Toliko ih je da bi sigurno uboli svakoga nezvanoga gosta. Možda bi ga čak i ubili.’ „Zar škorpionov ubod doista može ubiti čovjeka?” „Oh, naravno, a posebno žene, i to ako su vrlo mlade ili vrlo stare. Ima slučajeva da su od uboda umrle i osobe srednje dobi, poput tebe.” „Ja nisam osoba srednje dobi.” „Za škorpione jesi.” „Pa, ti ih ne moraš ubijati, ali ja ću smrskati svakoga na kojeg naiđem.” Armand mi je dodao lopaticu. „Drži je uza sebe cijelo vrijeme. Ovdje svatko ima barem jednu. Neki si čak daju urezati svoje inicijale. I, da, nikako se nemoj koristiti onima s rupicama na plosnatom dijelu. S njima se lakše peče, ali ako takvom lopaticom pokušaš ubiti škorpiona, krv će prsnuti kroz otvore i cijelu te poprskati. A to je ružno.” Otvorio je vrata kuće. „Pričekaj ovdje.” Stajala sam na pragu, s lopaticom visoko iznad glave, piljeći u terasu od pečene zemlje i vrebajući škorpione. Moj se život očito promijenio nagore. Moje iluzije o sunčanju i kupanju u Meksičkom zaljevu i plesanju na stolu u Cancúnu službeno su se i potpuno raspršile. „Ne gubi vrijeme tražeći škorpione”, viknuo je Armand iz unutrašnjosti kuće. „Pogledaj gore!” Kako nije bilo električne svjetlosti koja bi zamutila svjetlost zvijezda, svako se zviježđe jasno razabiralo. Kažiprstom sam pratila oblik Velikog medvjeda i Južnog križa. Osjetila sam se kao kad sam s deset godina utonula u stolac gledajući prikaz svemira na stropu planetarija Hayden. Kakvo čudno mjesto, pomislila sam. Kad pogledam gore, sve je tako jasno i prekrasno, a kad pogledam dolje, sve je tako opasno i ružno. Željela sam zadržati glavu u nebu, ali me 99
pomisao na škorpione vratila u stvarnost. Ili je možda nebo bila stvarnost? „Dobro došla u Casablancu”, rekao je kad sam ušla. Brzo se pomicao sa svijećom u tamnoj prostoriji. Činilo mi se kao da kuću razgledavam kroz flip-flop knjižicu. Posvuda su bili svijećnjaci, a Armand je išao uokolo paleći ih. „Zar ovdje nema struje?” „Katkad je ima, ali ne večeras. Netko u blizini zacijelo gleda televiziju ili sluša radio.” „I to je dovoljno da nestane struje?” „Ni meni se to ne sviđa. Moj je san bio da ovdje otvorim praonicu rublja. Ali praonica troši mnogo struje, pa taj san nisam mogao ostvariti. Što si ti izgubila?” Uz upaljene svijeće, mogla sam vidjeti pod s pločama od pečene zemlje te crvene, tirkizne i bijele meksičke deke prebačene preko izlizanoga sivog naslonjača za njihanje. Tu je bio i kauč – zapravo sofa – ugrađen u zid cijelom dužinom desne strane dnevne sobe. Bio je tu i stol za jelo u stražnjem dvorištu koji mi se sviđao, i velika keramička tezga koja je odvajala dnevnu sobu od kuhinje. „Gore, pogledaj gore! Moram li te neprestano podsjećati da pogledaš gore? Propuštaš pola života stalno gledajući dolje.” „Otkad te poznajem, samo si me dvaput zamolio da pogledam gore. Ne pretjeruj.” „U redu”, rekao je mirno. „Lila, prijateljice, molim te pogledaj gore.” Goleme ružičaste i narančaste kutije od lijepljenog papira visjele su sa stropa na istom plastičnom koncu na kojem su visjele i biljke u praonici. Bile su u obliku svinja, kitova, ptica i magaraca. „Piñate. Napravila su ih seoska djeca. Zar nisu lijepe?” Bile su prekrasne i vrlo vješto izrađene. „Djeca u mjestu imaju izreku kad se razbijaju piñate. Stanu u krug i viču: ,Nek' se ravali piñata k'o da ne postoji mañana.’” „Jesu li ispunjene slatkišima?” „Nisu.” Bacila sam naprtnjaču na pod kako bih pozornije mogla razgledati piñate. „Smjesta je podigni! Škorpioni vole tajna skrivena mjesta, poput unutrašnjeg dijela odjeće, čarape i cipele. Torbe i naprtnjače osobito su im drage.” Zgrabila sam naprtnjaču. „Brzo ćeš se snaći. Nadam se. Možda ćeš na kraju početi cijeniti škorpione. Oni su izvrsna vježba za gađanje mete. Poslije, kad se usavršiš u njihovu ubijanju, moći ćeš pobijediti i mnogo opasnija stvorenja. „Nisam baš neki predator. Ja sam iz New Yorka. Armand je prstom pokazao sjenu na podu. Ne razmišljajući ni trenutka, udarila sam lopaticom u tamno mjesto najsnažnije što sam mogla, uhvativši držak objema rukama. Bila sam dobrano oznojena i teško sam disala kad sam podignula lopaticu s poda. „Ne”, rekao je Armand smijući se, „nisi ti nikakav predator. Samo draga židovska djevojčica s Manhattana.” Pokazao mi je moju sobu.
Miel
100
„Pazi da svu odjeću objesiš na vješalice i odložiš je što dalje od stražnje ploče ormara. Cipele stavi na komodu i ujutro ih pregledaj prije nego što ih obuješ. Zapravo, najbolje je nositi sandale ili japanke.” Pružio je ruku da mi uzme lopaticu. „Daj mi je”, rekao je, vukući je za jednu stranu dok sam ja čvrsto držala drugu. „U svakoj prostoriji imaš jednu. Tvoja visi na čavlu iza vrata”, rekao je, ostavši bez daha zbog snažnog povlačenja na svoju stranu. Pustila sam lopaticu u nadi da ću vidjeti kako Armand pada. Ali nije. Naravno. „Postala si lukavija”, rekao je. „To je dobro!” Čim je izašao iz sobe, skinula sam lopaticu s čavla. Uhvatila sam ugao pokrivača na krevetu i jednim ga potezom ruke povukla zajedno s plahtom, dok sam u drugoj držala lopaticu. Nisam znala da imam toliko snage. Pregledala sam ostatak kreveta, podižući svaki jastuk lopaticom i provjeravajući ispod. Znala sam da se više nikad neću poslužiti njome kako bih ispekla jaje ili odrezak. Casablanca je ujutro izgledala mnogo manje prijeteće, a na sunčevoj sam svjetlosti uočila sve stvari koje su mi sinoć promaknule. Krevet na kojemu sam spavala bio je za dvije osobe, s uzglavljem izrađenim od tankih čvorugavih grana povezanih nekom vrstom povijuše. Dva velika prozora gledala su preko suhe livade do mora, koje je bilo iste neprirodno tirkizne boje kakvu sam vidjela i iz čamca na putu ovamo. Sjela sam, pospana. More je bilo tako blizu da mi se činilo kao da bih mogla ispružiti ruku kroz prozor i umočiti prste u more. Čak je i trava između kuće i mora, koja se sinoć činila tako zastrašujućom i punom škorpiona, sada, na jutarnjoj svjetlosti, izgledala poput obične, dobro poznate trave. Ustala sam s kreveta, i dalje posve odjevena, uzela vrećicu s biljkama, koju sam zaboravila u svoj onoj pometnji u vezi sa škorpionima, i odnijela je Armandu. Sjedio je na verandi, okrenut prema moru. Čak i on je djelovao manje strašno na sunčevoj svjetlosti. „Podiže se plima”, rekao je pokazujući prema moru. „Pogledaš li pozornije, vidjet ćeš ciple kako skaču iz valova ne bi li izbjegli da ih pojedu lubini.” „Ima ondje i ljudi.” „Lovci na jastoge. Na kraju dana poredat će se na obali i prostrijeti svoje duge mreže pune rakova, koji će podizati dreku. Dakako, nećeš moći čuti njihovu viku, ali vjeruj mi na riječ da je tako. Kad je Sonali ovdje, ljudi nam donesu ponešto od svojeg ulova, a ona im u zamjenu čuva djecu dok oni ribare. Ja za takvo što nemam strpljenja bez nje.” Pružila sam mu vrećicu s biljkama. Promatrala sam ga i čekala da je otvori. Željela sam ushit, pohvalu, potvrdu svoje povezanosti s prirodom. Priznanje za sve što sam ostvarila u tako kratkom roku. „Otišla si u džunglu, a ja sam dobio samo tri jadne biljke? Bit će to dugotrajan boravak budeš li nalazila biljke tim ritmom. „Mislila sam da sam bila poprilično uspješna”, rekla sam. „Nikad prije nisam bila sama u 101
džungli.” „Nisi bila sama u džungli i nemoj dramatizirati. Poslao sam Diega da ti pravi društvo. Dobar izbor, zar ne? Zadubila sam se u misli. Zar se i izvana vidjelo koliko me Diego privukao? „Stalno si bila na sigurnome. Diego poznaje džunglu bolje od ikoga drugoga. Bolje od Sonali i mene. Njegova je majka šamanica iz plemena Huichol, vrlo cijenjena u ovim krajevima. Rođena je na vlažnom tlu kišne šume, kao i Diego. On je takoreći odrastao u njoj. Bila si na sigurnome iako nisi znala.” „Od kakve je koristi biti na sigurnome ako to ne znaš?” „To je meni omogućilo mirniji san.” Pogledala sam ga i svojski se potrudila da se ne upustim u raspravu. Duboko sam udahnula. „Što je to šamanica plemena Huichola?” „Diegova je majka iscjeliteljica, curandera, stručnjakinja za duh srne.” Armand me pozorno pogledao. „Nemoj početi gajiti ikakve osjećaje prema Diegu. Nisi spremna za muškarca poput njega. Nema ni dva tjedna da si bila zaljubljena u kriminalca koji je uništio moje životno djelo, a sada misliš da si zaljubljena u sina šamanice.” „Nisam zaljubljena u njega. Ali i da jesam, ne bi li to bio dobar znak? Znak da sam se promijenila i sazrela?” „Ne, to ne bi bio znak da si se promijenila i odrasla. To je znak da se zaljubiš u svakoga tko ti se nađe na putu, da si željna muškarca i očajna. Prošle sam noći morao zaključati svoju sobu, toliko sam te se plašio.” „Ja nisam očajna. Diego je rekao da su mi takve osjećaje prema njemu prouzročili gloksinija i mjesečev slak. Rekao je da oni pobuđuju snažan, nepodnošljiv nagon u svakoj osobi koja ih pronađe.” „Diego je bio pristojan. Imao je zadatak i nije želio da navališ na njega usred džungle. Još bi vas oboje dovela u smrtonosnu opasnost.” Armand je položio tri biljke na radni stol. Glas mu je prvi put tog jutra postao mekši, blaži. „Lijepi primjerci”, reče i skine naočale za čitanje, zbog čega su mu oči izgledale mnogo manje, udaljenije i grublje. „Dobro si obavila posao.” „Zašto mi Diego nikako ne bi odgovarao?” „Samo o tome možeš misliti, zar ne?” „Samo želim znati zašto misliš da on nije za mene.” „Dođi.” Udaljili smo se od prozora koji je gledao prema moru i prišli onome okrenutome prema planinama. „Diego je Huichol”, rekao je Armand. „Njegova obitelj potječe od velikih aztečkih ratnika s visokih planina Nayarite. Diego je poput sove ili veličanstvenog kondora, lebdi iznad tih planina, sirom raskriljenih krila promjera šest metara. Njegova seksualnost i snaga proizlaze iz njegova osjećaja slobode. Slobode da luta džunglom, da se penje po planinama, da iscjeljuje i
Miel
102
lovi. Iz njegove oslobođenosti od ograničenja kojima nas ispunjava svakodnevni život. Ne kažem da te ne bi zavolio – naravno da bi, tko ne bi? Kažem da bi ga ti, zbog toga što voliš ograničenja svakodnevice, samo vukla natrag.” „Kako to možeš reći? Pogledaj gdje sam. Žena koja voli ograničenja ne bi završila u kući sa strancem na zabačenom dijelu poluotoka Yucatán.” „Diego je muškarac očaran procesom učenja. Nikad ne želi stići na samo jedno mjesto, a takav je, primjerice, odnos s nekom osobom. To bi za njega bilo ravno smrti. Njegov način voljenja nije jednak tvojemu i nijedno od vas dvoje nikad ne bi bilo zadovoljno onim drugim. Kakva hrpa govana, pomislila sam. „Osim, dakako, ako uspiješ pronaći devet biljaka”, nastavio je Armand. „U tom bi slučaju sve bilo moguće.” „Zašto bi to išta promijenilo?” „Zato što bi u tom slučaju nešto ostvarila. I tada biste vas dvoje bili ravnopravni.” Nasmiješio mi se. „Želiš li jaja? Ili pecivo s malinama? „Radije bih jaja.” Promatrala sam Armanda dok je kuhao jaja. Kuhinja je bila okupana suncem, a na bijelim pločicama na radnoj površini bili su naslikani mornarsko plavi pilići i crveni pijetlovi. Na svako je jaje stavio grudicu maslaca, koja se odmah otopila, i mrvicu morske soli. „Kava?” pitao je završavajući napitak u kuhalu za instant-kavu. „Rado.” Kad je završio s kuhanjem, Armand je sjeo za stol kako bi još jedanput pogledao biljke. „Ponosim se tobom”, rekao je. „Znam da su to samo tri biljke.” „Treba ih još šest, ali vjerujem da ćeš ih ti naći.” „Neću prestati tražiti dok ih ne nađem.” „Računam na to.” „Zašto misliš da volim ograničenja?” „Zato što uvijek tražiš momka ili supruga da te vodi i koji te sprečava da odrasteš i razvijaš se.” Bio je u pravu. „Bojiš se slobode. Toliko te plaši da na svakom koraku tražiš nekoga tko će ti svezati povodac oko vrata. Čak se nadaš da ću i ja to napraviti, što ja, naravno, nikad ne bih učinio, čak ni da me zaklinješ. A sada dođi. Pomozi mi posaditi te tvoje tri biljke.” Pokušavala sam podići jednu od velikih vreća tresetne mahovine, kad sam ugledala Diega kako kroči preko trave. Misleći na slobodu, na sove, kondore i huicholske šamane, poželjela sam mu potrčati ususret. Armand me pogledao. „Ne budi površna”, rekao je. „Ne zaljubljuj se u ideje o magiji, posebnim moćima i šamanskim sinovima. Sama razvij svoju moć. Ne zaljubljuj se u nešto što drugi posjeduje. Obavi svoj posao.” 103
„Dopusti da ti pomognem”, rekao je Diego ušavši kroz vrata. Podignuo je veliku vreću zemlje i donio je Armandu. Nisam mogla ne primijetiti koliko je snažan i koliko mu je koža preplanula. Izgledao je kao da ni dana svojega života nije proveo u nekom uredu na Manhattanu, buljeći u računalo, vrteći se na stolcu, sa slušalicama u ušima. Izgledao je kao stvor neke druge vrste. Onako kako su ljudi vjerojatno izgledali prije nego što su nas automobili, gradovi i beskonačan broj mobilnih aparata učinili nepokretnima, slabima, krhkima i pognutima. „Što je danas na programu, Armande?” upitao je Diego, istresajući zemlju iz velike vreće u posude za biljke. „Ima izgleda za uspješan lov na lubine. Čuo sam kad su kasno noćas isplovile ribarske brodice.” „Možda sutra”, reče Armand. „Danas bih volio da mi vas dvoje učinite uslugu i pronađete jednu od mojih omiljenih biljaka. Kakaovac.” Okrenuo se prema Diegu. „Pokušajte naći zrelu biljku. Trebala bi imati crvene, narančaste, žute, grimizne ili zelene mahune. Provjerite da budu intenzivne boje – to znači da su zrele – i donesite mi ih pazeći da se ne raspuknu. Ako se otvore, ostavite ih na zemlji majmunima.” „Gdje da pođemo tražiti tu biljku?” pitala sam. Armand je pokazao palcem prema vratima. „Nažalost, morat ćete se vratiti natrag u džunglu.” „Zašto i ti ne ideš?” „Zato što ćeš ti poći umjesto mene.” „Umorna sam. U posljednja sam dva dana propješačila najmanje pedeset kilometara.” „Onda bolje kreni dok imaš još malo snage”, rekao je Armand. „Nećeš biti jedina u potrazi za kakaovcem. Ovdje vlada prava pomama za njima.”
Miel
104
Huicholski šamani Huicholi broje nekih osamnaest tisuća duša, od kojih većina živi u Jaliscu i Nayaritu, krševitim planinskim državama u zapadnom dijelu srednjeg Meksika. Potomci su Azteka i dio su pretkolumbijske šamanske tradicije. Huicholi kažu: „Ako si napravljen od kukuruza (eekoo) i jedeš pejotl (heekoori), postat ćeš jaguar (maye) koji lovi jelena (maxra), koji je tvoj vlastiti duh.” Drugim riječima, prišuljaj se i ulovi samoga sebe prije nego što se prišuljaš i uloviš bilo što drugo. Spoznaj sebe.
K
ad smo napustili Armandovu kuću, Diego je položio obje svoje krupne ruke na moje mršave bicepse i pogledao me u oči. „Ako želiš, mogu ti pokazati nešto od huicholske magije. To bi nam moglo pomoći u traženju Theobrome cacaa.” Maknuo je ruke s mojih ramena i okrenuo glavu prema džungli, i dalje me motreći krajičkom oka. „Znam da i ti mene želiš.” Poželjela sam da je i Armand ovdje da vidi veličanstvenog kondora kako me zavodi širom raskriljenih krila. „Dođi”, rekao je, „zamisli to kao prečac. Začas ćemo naći Theobromu cacao.” „Armand mi je rekao da je tvoja majka bila huicholska šamanka?” „Moja majka jest huicholska šamanka”, rekao je, „i to moćna. Ali siguran sam da nije ono što ti misliš. Ne bavi se nekim mističnim magičnim činima, čaranjem i bapskim pričama i opsjenama. Metode Huichola jednostavne su i praktične. Mi samo slušamo pjesmu Tamatza Kauyumarija, najstarijega i najvećeg jelena. Taj nam jelen ulijeva snagu jelenova duha i vodi nas kamo god je potrebno.” „Tako jednostavno i praktično?” „Naravno, zašto ne? Ako te zavoli, jelen te može odvesti do Theobrome cacaa.” „A što je s tobom? Voli li on tebe?” „Odrastao sam s njime. On mi je poput brata, možda čak i bliži. Vjeruj mi, on me voli. Jedino si ti danas pod upitnikom.” Zakolutala sam očima. „Ne želim s tobom razgovarati o tome voli li me duh jelena.” 105
„Ali upravo o tome razgovaramo.” „Zašto duh jelena, zašto ne neka druga životinja, poput žirafe, ljame ili polarnog medvjeda?” „Vidiš li ovdje možda polarnog medvjeda?” „Ne vidim ni jelena.” „Moramo se vratiti do tvojega omiljenog mjesta, do ruba džungle. Ondje se hrane. Ondje ćemo ih pričekati. Ovisno o njihovu raspoloženju, možemo čekati nekoliko minuta, cijeli dan ili tjedan.” „Mislila sam da tražimo samo jednog jelena. Najstarijega i najvećega.” „Tamatz Kauyumari nikad ne putuje sam. Okružen je svim jelenima koji su ga ikad voljeli u životu. Jeleni su takvi. Ne mogu podnijeti samoću.” Uputili smo se natrag u smjeru džungle, istim prašnjavim suhim putem koji nas je sinoć doveo do Armandove kuće. Hodali smo u posvemašnjoj tišini, pokraj koliba od bambusovine nanizanih duž obale, s razastrtim rubljem ispred njih. Prošli smo pokraj preplanule djece i ribara koji su se jedva čuli iz daljine, držeći dugačke ribarske mreže dovikujući si međusobno. Diego je rekao da ne smijemo govoriti kako ne bismo uplašili jelene, jer oni nisu naviknuti na zvuk mojega glasa, koji je istodobno bio glas žene i glas bjelkinje. Meni je šutnja odgovarala. Bila sam iscrpljena i nisam bila sklona trošiti snagu na razgovorn o tome vole li jeleni bjelačke djevojke. „Danas nam jeleni neće doći pomoći”, rekao je Diego nakon što smo prohodali barem osam kilometara. „Inače bismo dosad vidjeli barem jednoga ili dva kako brste, ili ih barem čuli kako šuškaju u šumi.” Osjetila sam da će mi pozliti od žestoke podnevne žege. „Zašto ti je trebalo toliko vremena da to doznaš?” „Znati nije isto što i misliti, pogađati ili planirati. Znanje obuzme osobu kad ono to odluči, a nije me obuzelo sve dosad. Rekao sam ti čim sam doznao.” Koža mi je bila vlažna. Činilo mi se da ću se onesvijestiti od istodobne vrućine i hladnoće u svojem tijelu. „Moram sjesti.” „Ne ovdje. Ne možemo pronaći Tamatza Kauyumarija, a to znači da nam se vjerojatno prišuljao duh neke druge životinje, Tamatzove neprijateljice. Sjedneš li ovdje, mogla bi te usmrtiti.” „Bože dragi, ne uhodi me duh neke neprijateljske životinje! Umorna sam. Ne mogu dalje hodati.” Diego je skočio ispred mene i drugi mi put toga dana položio ruke na ramena. Veličanstveni me kondor nesumnjivo volio dodirivati. „Više ne možeš hodati, bijela djevojko?” „Ne”, rekla sam, smijući se. „Doista ne mogu.” „Kako ćeš se onda vratiti u Casablancu?”
Miel
106
„Moram se odmoriti. Barem nekoliko minuta.” „Ja imam bolje rješenje.” Diego me podignuo na svoje ruke. Gotovo sam odmah zaspala, licem naslonjena na njegovu mokru majicu. Uvijek vlažni od tropske vrućine, na to smo se već naviknuli. Njegovo je tijelo mirisalo na mješavinu znoja i kokosova oraha, pa sam usnula svojega prvog momka, sanjajući da sjedimo zajedno na visoku stolcu čuvara plaže u obalnom klubu Silver Point na Long Islandu. Bila sam pokraj njega u svjetloplavom kupaćem kostimu i sa sunčanim naočalama, premazana uljem za zaštitu od sunca. Osjećala sam se bolje kad sam se probudila. „U redu je. Sada mogu hodati.” On me tješnje privinuo uza sebe. „Jesi li sigurna?” pitao je, s usnama u mojoj kosi. „Jesam. Spusti me.” „Ali sviđa mi se držati te ovako uza sebe. Volim te nositi. Lijepa si i lagana.” I meni se to sviđalo, ali nisam htjela da to dozna kondor zaljubljen u slobodu. „Spusti me.” On me iz vodoravnog položaja prebacio u okomiti, polako spuštajući moje tijelo uza svoje. Hodali smo ostatak puta do Armandove kuće. Mislila sam da sam mnogo hodala u New Yorku, od Union Squarea do svojeg posla u središtu grada i natrag, ali zapravo nisam, pa su mi noge bile ukočene i bolne jer sam se sada njima služila posve drugačije. Gotovo smo stigli do kuće, kad je Diego naglo ispružio ruku ispred mene. Povukao me k sebi, pritisnuo mi leđa uza svoje grudi. Obuhvatio mi je kosu u rep i držao je svojim rukama. „Pogledaj”, šapnuo mi je u uho, „pogledaj ulijevo i ne ispuštaj nikakav zvuk.” Okrenula sam glavu ulijevo. Zemlja oko Armandove kuće bila je okružena jelenima. Neki su bili tople smeđe boje s bijelim točkama, drugi sivi i prljavi, treći su imali teške rogove. Bili su veliki i mali, srndaći, srne i lanad. Bilo ih je posvuda. Podsjetilo me to na glazbeni festival na otvorenome, s tisućama ljudi uokolo i bez slobodnog komadića zemlje. Diego mi je uzbuđeno šapnuo u uho. „Došli su tebi. Došli su točno na mjesto gdje živiš. Što god da se sada dogodi, imaj na umu da su jeleni na tvojoj strani.” „Što bi se moglo dogoditi?” Gledala sam u životinje kroz blijesak zalazećeg sunca. „Tako su umiljati. Ne vjerujem da bi mi mogli učiniti bilo što nažao.” „Nemoj da te zavaraju umiljate oči jelena. Možda te neće ubiti svojim tijelima, ne grizu i nemaju kandže ili neki otrov, ali ako se ne svidiš njihovu duhu, nećeš preživjeti na njihovoj zemlji. Njihov će se duh pobrinuti da nikad ne nađeš hranu ili zaklon, pa čak ni spokoj. Njihov će te duh progoniti sve dok ne odeš, bilo tjelesno, bilo duševno. Nikad, doista se nikad nemoj opustiti pokraj jelena ako nisi posve sigurna da si s njima u slozi. Njihova je umiljatost samo zavodnički štit. Iza njega su divlji poput tigrice koja brani svoje mlade. I ti si takva, možda se baš zato slažeš s jelenima. Duboko u sebi, vi se uzajamno razumijete.” Diego i ja približavali smo se jelenima sitnim koracima. 107
„Tamatz Kauyumari, veliki duh jelena, posvuda je”, šaptao je Diego. „Osjećaš li ga?” Ja sam samo osjećala da mi je vruće i da sam umorna te sam se donekle osjećala povrijeđeno pri pomisli da Diego doživljava moju umiljatost samo kao štit. „Kauyumari te čini umornom kako bi se prestala micati i plašiti krdo. Trebaš samo sjesti i promatrati me. Ja ću obaviti cijeli posao.” Bila je to najbolja rečenica koju sam čula toga dana. „Ako jeleni postanu divlji i počnu rikati poput konja, nemoj se uplašiti. Ako ti se učini da se okupljaju i spremaju se u trk, zapamti da su oni došli k tebi. Nisi ih morala tražiti na rubu džungle. Oni žele pomiješati tvoj duh sa svojim i stoga nema nikakva razloga da ih se plašiš. U redu?” Potvrdno sam kimnula. Sjela sam, leđima naslonjena na najbližu palmu. Promatrala sam Diega. Crna mu je kosa bila gusta i sjajna dok se po suncu približavao jelenima. Shvatila sam da nemam pojma koliko mu je godina: moglo mu je biti dvadeset sedam ili četrdeset. Njegov zdrav izgled skrivao mu je godine. To je bilo jednako vidljivo kao što su to kosa ili oči u drugih ljudi. Njegovo je tijelo zračilo zdravljem. Bijeli zubi, čvrsti vratni mišići, snažne preplanule grudi bez dlačica, duge ruke i bose noge s čistim, bezbojnim noktima na prstima – sve je to upućivalo na nevjerojatno tjelesno zdravlje. Izgledao je poput osobe koja će jako dugo živjeti. Ili poput nekoga tko je već dugo živio i još živi dio toga dugog životnog vijeka. Pokušala sam prestati misliti o Diegovoj dugovječnosti dok sam ga promatrala kako se približava stadu. Osjećala sam kao da moj život uranja u čudnu legendu koja zapravo nije moja. Pokušavala sam se usredotočiti na devet biljaka, što je bio osnovni razlog zbog kojega sam doputovala u Meksiko, i na to kako ću se odatle izvući i vratiti se vlastitu mitu – New Yorku. Diego mi je domahivao rukama, poručujući mi da ga promatram. Kad je bio siguran da ga pozorno motrim, počeo je dizati i spuštati ruke u visini lakata, poput trkača, dok su mu mišići radili u potpunom skladu, savijajući se i istežući usklađeno s mišićima leđa i bedara. Činilo se kao da mu se tijelo pomiče u ritmu jelena, lišća na drveću i povijajućih trava na zemlji. Kretao se u skladu s otkucajima koje sam osjećala u svojem tijelu, petnaest metara daleko od njega. U djeliću sekunde sve se oko mene činilo kao jedna jedina stvar, u ritmu pokreta koji je proizlazio odnekud iz dubine zemlje. Diego je bio tako usklađen s pokretima životinja da im se mogao približiti koliko god je htio a da mu ne upute ni pogled u njegovu smjeru. Zastao je i počeo promatrati stado tražeći, pretpostavljala sam, Tamatza Kauyumarija. Sagnuo se do zemlje sve dok nije puzao na sve četiri. Išao je prema jelenu koji je pio iz lokve vode, krupnome crvenkastosmeđem stvorenju sa sivim prugama. Jelen je imao duge oštre rogove, koji su mu stršili iz glave kao da mu je netko u nju usadio mrtvo drvo. Nisam sumnjala da je to Tamatz Kauyumari. Diego je zastao i spustio se na koljena. Ja sam mirno ustala kako bih ga mogla vidjeti preko tijela svih tih jelena. Klečao je ispred toga starog jelena kao da moli. Stajala sam nepomično, očarana, dok su se, jedan za drugim, ostali jeleni počeli okupljati oko Diega i Tamatza Kauyumarija, na kraju zatvorivši krug oko njih pa više nisam vidjela Diega jer je i on
Miel
108
postao sastavni član krda. Nisam bila sigurna što mi je činiti. Trebam li potrčati i rastjerati jelene? Je li on u nevolji? Trebam li baciti kamen među njih i tako ih natjerati da se razbježe? Gledala sam uokolo, tražeći nešto što bih mogla baciti, kad sam ugledala Armanda, koji je stajao ispred kuće, kako mi domahuje i trese glavom da to ne činim. Izgledao je posve isto kao i Diego kad mi je mahanjem poručio da ne govorim. Zašto su mi svi mahanjem poručivali da nešto ne učinim? Armand je gledao u mene i pokazivao mi na Diega, što sam u tom trenutku protumačila kao: „Hajde, glupačo s Manhattana, pogledaj toga prekrasnog muškarca u društvu krasnoga jelena.” Tada je rukom pokazao na mene i ponovno na Diega, što sam ja protumačila kao: „Pođi, glupa djevojko s Manhattana, pođi do Diega i Tamatza Kauyumarija.” Pokušala sam oponašati Diegove pokrete. Ustanovila sam da, zatvorim li oči, mogu postići nešto nalik na njegov ritam. Oh, ali koga ja to zavaravam? U mojem kretanju nije bilo nikakva ritma. Nastavila sam hodati nastojeći zaboraviti jelene, nadajući se da će i oni zaboraviti mene i ostati ondje gdje su bili. Ali naravno da nisu. Razbježali su se čim sam se približila, otvarajući mi nevjerojatan pogled na Diega i Tamatza Kauyumarija, koji su zajedno pili vodu iz lokve poput dvojice starih prijatelja za šankom. Tamatz je sagnuo glavu, umačući svoja mekana jelenja usta u vodu, a Diego je bio na koljenima, s dlanovima položenima na zemlji, s ustima u vodi. Obje su se glave dizale i spuštale usklađeno slijedeći neuhvatljivi ritam zemlje. Tamatz je prvi podignuo glavu. Čim me je ugledao, odmah mi je okrenuo leđa i udaljio se. I tebi također, pomislila sam. Diego je prestao piti i položio kažiprst preko usana na isti način na koji je to učinio onaj dječački vještac, poručujući mi „Šuti!”, a onda mi je kimanjem glave dao znak da slijedim njega i starijeg jelena. Okrenula sam se da vidim je li Armand još ondje, i bio je. Slijedili smo jelena u smjeru džungle, u potpunoj tišini. Tamatz je nekoliko puta zastao da pase te dvaput da napravi nuždu, pa se na rubu džungle napokon okrenuo i otrčao među drveće. „Točno tamo”, Diego će uzbuđeno. „Točno je tamo.” „Što?” „Theobroma cacao, kakaovac, biljka blagostanja koju su velike civilizacije Olmeka i Maja upotrebljavale kao monetu i hranu tisućama godina.” „Jelen nas je odveo ravno do nje! Kako je mogao znati što tražimo?” pitala sam. Diego me pogledao, pomalo zbunjen. „Rekao sam mu što tražimo. Što misliš, što sam radio s njime pokraj one barice vode?” „Nemam pojma što si radio s njim pokraj vode. Otkud bih ja to mogla znati?” „Pretpostavljam da nisi to mogla znati”, reče Diego, pomalo razočaran. „Pjevao sam mu. Pjevao sam mu huicholsku pjesmu o duhu jelena.” „Možeš li je meni ponoviti?” pitala sam, iznenada shvativši da ju je Diego namijenio meni koliko i Tamatzu Kauyumari. 109
Diego je pjevao visokim, treperavim melodičnim glasom, posve različitim od njegova uobičajena duboka glasa. Njegov me zvuk podsjetio na Marca, svirača oboe u Sonalinoj i Armandovoj gradskoj kući.
Duše jelena, Koji dobro poznaje šumu Svaku vlat trave Svaku krivinu rijeke Dopusti da jašem s tobom I pronađem hranu koju tražim Neću ti oštetiti kuću Ili baciti kamen Jer ti si ja i ja sam ti Ja sam ti i ti si ja Odvedi me do hrane koju tražim „Moja je majka napisala tu pjesmu za istoga tog jelena kojega smo danas vidjeli.” „Siguran si da je to taj isti jelen?” „Rekao sam ti, poznajem ga otkad sam bio dječak.” „Pjesma je krasna”, rekla sam, shvaćajući da smo Diego i ja imali najrazličitiji mogući odgoj. Moji su se roditelji najviše približili duhovnoj glazbi kad bi moj otac zapjevao zajedno uz napjev iz Budweiserove reklame u predahu nogometne utakmice ponedjeljkom navečer. „Nisam ti to prije htio reći, ali tvoj je životinjski duh cijeli dan bio u blizini. Zato nam je trebalo toliko dugo da nađemo jelena. Tvoj ih je duh tjerao od nas.” „Koja je to životinja?” „Doista to želiš doznati?” Dlanovima sam ga gurnula u prsa: „Naravno da to doista želim znati. Tko ne bi želio doznati svoj životinjski duh?” rekla sam, pokušavajući se prikloniti Diegovu načinu života. On se nasmiješio. „Znam da tebi sve to djeluje pomalo suludo.” Gledao je u moje smeđe oči svojim sivima, toliko neočekivane boje u odnosu na crnu kosu i tamnu put. Imao je onu vrstu sivih očiju koje djeluju više bijelo nego sivo, kao da ih iznutra osvjetljava fluorescentna žarulja. „Panthera onca”, rekao je izgovorivši meko „c” u riječi onca. „Crna pantera. To je tvoja duhovna životinja.” Duboko sam udahnula, sjetivši se sna o crnoj panteri koji sam sanjala još u New Yorku. „Dvaput sam je vidio u džungli. Prvi put kad smo se tek sreli, kad smo našli gloksiniju, meksički cikas i mjesečev slak. I drugi put danas.” „Kako znaš da je ona moj životinjski duh? Čitala sam da ih u ovoj džungli živi na stotine.”
Miel
110
„Točno. Ali, vjeruj mi, ljudsko biće ne može vidjeti crnu panteru osim ako to ona ne želi. Kad mi se pokazala, nisam shvatio zašto i bojao sam se da će nas oboje zaklati. Ali kad nas je u oba navrata ostavila na miru, znao sam da je ona zacijelo tvoj životinjski duh. Crna pantera manja je od tigra ili lava, ali mnogo smrtonosnija. Ona je potajni predator, šutljivi ubojica, tiha poput najcrnje, najpraznije noći. Mi smo jednostavan, lak plijen, nipošto dorastao Pantheri onci, ni izbliza, čak ni ako imamo pušku.” „Zašto mi to nisi rekao?” „Nisam ti htio time puniti glavu. Crna je pantera tako moćna životinja da se ljudi pantere katkad osjete nepobjedivima kad to otkriju. Nikad nije dobro kada do toga dođe. Ljudi se tada upuštaju u nepotrebne opasnosti i rade svakakve gluposti.” „Ne vjerujem da će poznavanje mojega životinjskog duha učiniti da se osjetim nepobjedivom.” „Vjeruj mi, ukaže li ti se ikad prilika da je ugledaš, osjetit ćeš se moćnijom nego ikad prije. Kad doista shvatiš da si povezana s Pantherom oncom, to će te zauvijek promijeniti.” To me zainteresiralo. Pomisao da se zauvijek promijenim potaknula mi je maštu. „Što još znaš o njoj?” „Vidiš? Poslušaj se, već se osjećaš posebno. Čujem ti to u glasu.” „Hajde, što znaš o Pantheri onci?” „Majka me naučila mnogo toga o panterama zato što one žive u džungli oko naše kuće. Mislila je da ću biti sigurniji budem li više znao o njima. U tvojem su svijetu roditelji zabrinuti zbog prodavača droge u školskim dvorištima i zbog poludjelih klinaca koji pucaju po školi. U mojem su svijetu zabrinuti da će im Panthera onca oteti dijete usred noći. Konačni je ishod isti: smrt djeteta.” „Što znaš o njima?” „Znam da su nevjerojatno brze i da ih nitko ne može prestići u džungli. Znam da su sjajne penjačice i izvrsne plivačice, što je rijetkost u porodici mačaka. Ali najviše očaravaju ezoteričke tajne pantere.” „Njihov čarobni dio?” „Najnevjerojatnija posebnost crne pantere jest njezina tišina, koja je potpuna. Zbog njezine crne boje, koja je zapravo njihov urođeni nedostatak, i potpune tišine kojom se šuljaju, huicholski šamani tvrde da crna pantera poznaje tajnu nevidljivosti. Ako naumi ubiti, to će i učiniti, i to je to. Nikad je nećete vidjeti kad vam se približava. A s obzirom na to da crna pantera pokapa svoje mrtve žrtve, nitko tko vas voli neće vas nikad pronaći. Nestat ćete bez traga, i to će biti jedina naznaka da je vašu smrt prouzročila panterina čeljust. Posluži li vas dovoljno sreće da preživite susret s Pantherom oncom, najprije ćete uočiti njezin pogled bez treptanja. Ona vidi ravno kroz vaše tijelo, a ako poželi, poslužit će se svojim očima da vas izliječi na dubinskoj, staničnoj razini.” „Pa i ti imaš sjajan crni ogrtač i blistave oči.” „Samo se ti šali, ali okružena si panterama. Ima ih u tvojim snovima i na licima tvojih prijatelja.” Pomislila sam na reklamni video s prikazom pantere koji sam prodala naručitelju za 111
tenisice Puma te na proročanski san sa Sonalinim nevenima. Diego je bio u pravu. Ja sam bila okružena crnim panterama.
Miel
112
Kakaovac (Theobroma cacao) Theobroma cacao, ime preuzeto iz grčkoga koje označava „hranu bogova”, biljka je koja vas nikad neće iznevjeriti. U dobrim i u lošim vremenima, u vrijeme velike tjeskobe i previše stresa, tijekom problema u vezi kad se čini da je sva strast izblijedjela, kad nema nikoga u blizini s kim biste mogli razgovarati, ili nikoga tko bi vas htio poslušati, razumjeti ili vjerovati u vas, Theobroma cacao, inače poznata i kao čokolada, uvijek će biti ovdje i pomoći vam da se osjećate bolje.
D
iego i ja proveli smo sljedećih nekoliko sati skupljajući mahunast plod kakaovca, Theobrome cacaa, koji je bio sličan orahu. On se popeo na drvo, visoko približno 4,5 metra i poprilično krhko, te ga tresao sve dok zreli plodovi nisu počeli padati na zemlju. Bilo je to jedno od najneobičnijih stabala koje sam dosad vidjela: visoko i tanko, s krupnim, raznobojnim mahunastim plodovima koji su visjeli s njegovih glavnih grana. Izgledalo je kao dug smeđi štap s narančastim, žutim, crvenim, zelenim, ružičastim i grimiznim loptama nalijepljenima na nj. Bilo mi je teško povezati to stablo i njegove neobične mahunaste plodove s Nestléovim pločicama i s dvjema čokoladnim kuglama sladoleda u vruće ljetno poslijepodne. Prikupili smo deset kakaovih komušaka za Armanda i nosili ih u mrežicama prebačenima preko ramena. Slomljene smo plodove ostavili na tlu za majmune drečavce i za vunaste majmune kojima smo bili zahvalni što su nam dopustili dovršiti posao prije nego što su počeli drečati i otimati se za ostatke. „Proces pravljenja čokolade od kakaovca prvi su uveli Olmeci”, rekao je Diego. „Neki znanstvenici vjeruju da kakaovac nije prirodna biljka, nego da su ga genetski modificirali sami Olmeci. Jeli su kakaovac, ali su se služili i zrncima kakaovca kao valutom, pa je tako Theobroma cacao postala biljkom obilja.” Diego je zastao i uzeo jedan duguljast orašasti plod iz mrežice. Nagnuo se i udario njime po kamenu zabijenom u tlo džungle. „Nikad nemoj otvarati mahunu nožem. Oštetit ćeš sjemenke i čokolada neće biti tako dobra okusa. No ako želiš iz sjemenki isisati srž slatkoga limunastog okusa, a ne namjeravaš 113
raditi čokoladu, tada mahunast plod možeš otvoriti kako god želiš.” Diego je gurnuo prste u slomljenu mahunu i ponudio mi pregršt bijelih sjemenki pokrivenih sluzi. „Ne, hvala.” On je mješavinu stavio u usta, isisao bjeličastu tvar i ispljunuo sjemenke. „Dobra je okusa”, rekao je smiješeći se, „poput limunade od zrelog limuna. A mahuna je održava svježom. Sigurna si da ne želiš probati?” To što je smjesa bila svježa svakako ju je učinilo privlačnijom. „Dobro. Samo malo.” Diego je sasvim približio mahunu svojim ustima i isuo u njih nešto sjemenki. Potom mi je prišao i nagnuo glavu prema meni. Položio je svoja usta na moja, malo ih rastvorio i nježno pustio da nekoliko sjemenki klizne na moj jezik. „Je li okus dobar?” „Kao limunada od iznimno zrelog limuna”, šapnula sam. Bilo je nečega neobjašnjivoga, nečega doista posebnoga u poljupcu u džungli. „Od soka se osjetiš življi”, rekao je Diego čitajući mi misli. „To je zato što je svaka, i najmanja stvar oko tebe, sve na čemu stojiš, sve iznad i ispod tebe, sve oko tebe, baš svaka stvarčica živa. Čak i ono što ne možeš vidjeti.” Bio je u pravu. Ljubiti se okružen tolikim životom, zvukovima i mirisima nije bilo isto kao ljubiti se u spavaćoj sobi ili u baru, gdje ništa nije živo i ne diše. Ljubiti se u džungli bilo je posve prirodno i spontano i prije je nalikovalo na jedenje i na spavanje. „Sada znaš kako utažiti žeđ ako ti se ikad dogodi da ostaneš bez vode.” „Znam.” I to nikad neću zaboraviti, pomislila sam. Kad smo se vratili kući, Armand je izvadio sjemenke i odložio ih na stol. Među rukama je protrljao neotvorenu mahunu, a ja sam počela osjećati vrtoglavicu. Osvrnula sam se da vidim osjeća li se i Diego tako, ali on je već otišao. „Ne traži Diega. On se sada odmara.” „Znam da misliš kako si Diego i ja ne odgovaramo, ali, znaš, draga sam mu.” „Zašto, zato što ti je ispričao pripovijest o Pantheri onci? Ili te je možda poljubio u onoj seksualnoj zvijeri od džungle?” Armand se smijao dok je nastavio čistiti sjemenke kakaa. „On se prema tebi odnosi kao prema ženi. Udvara ti se, i to je sve. To ne znači da te voli. Zna da ćeš mu obratiti više pozornosti bude li očijukao s tobom. Ja sam ti pak izazvao vrtoglavicu kako bih ti privukao pozornost.” „Znači, ti to radiš namjerno?” Armand je vrtio čahuru kakaovca na vrhu prsta kao da je košarkaška lopta. „Ostavimo po strani sve te gluposti. Ispričat ću ti kako se radi čokolada! Zapiši si to. I, da, možeš to pokušati napraviti i kod kuće. Ako se ikad ondje vratiš.”
Miel
114
Kako se radi čokolada od Theobrome Cacaa Otvorite tri ili četiri zrela ploda kakaovca i izvadite sjemenke i pulpu. Stavite mješavinu u posebnu kutiju za fermentiranje, ili u bilo koju drvenu kutiju koju pronađete, i pokrijte je lišćem banane ili lišćem bilo koje biljke iz porodice banana. Lako ga je naći i dostupno je posvuda. Ostavite mješavinu da fermentira sedam dana. Rasporedite mješavinu na kamene ili gipsane ploče – mesarski stol ili kuhinjski stol – i pustite da se posuši na suncu. Povremeno okrećite sjemenke služeći se prstima ili vilicom. Pulpa se nakon fermentiranja posuši, a u sjemenkama je ostane malo ili gotovo nimalo.
Prženje Prženje iziskuje stanovitu vještinu i lako može doći do pogreške, ovisno o tome koliko sjemenki želite pržiti. Na tanjem ih limu pecite šezdeset minuta na 250 stupnjeva. Nakon prženja, rukom odstranite tanku kožicu sa sjemenki. Neki se služe valjkom pri skidanju ljuski, ali tada se mnoge sjemenke zdrobe. Pripazite: da biste oljuštili približno samo 25 dag preprženih sjemenki, trebat će vam dva sata. Ali ćete nakon ljuštenja dobiti zrnce kakaa koje je zapravo tamna, neprerađena, nezaslađena čokolada. Sljedeći je korak otapanje u aparatu za obradu hrane. Za to će vam trebati desetak minuta vremena. Može se dogoditi da ispari i nešto dima, pa pripazite da on izlazi iz kakaovca, a ne iz aparata. To ćete provjeriti nosom. Namirisat ćete divni miris čokolade ili ne tako divni miris paleži metala ili plastike. Nakon toga, pred vama su različite mogućnosti. Možete eksperimentirati s količinom mlijeka i šećera, ali ja vam nudim osnovni recept. Dodajte dvije žlice otopljenog maslaca od kakaa, 8,5 dag mlijeka u prahu, 14 ili 17 dag šećera u prahu. Vratite sve u aparat da se miješa i prožima dvije do tri minute.
Usitnjavanje Izlijte smjesu u staklenu posudu i miješajte štapnim mikserom sat ili dva. Lakše je ako imate samostojeći mikser jer tada ne morate stajati pokraj njega. Ako morate biti uz njega, radite u smjenama. 115
Jedan sat ga uključite, jedan sat isključite. Izlijte smjesu na aluminijsku foliju i ostavite da se hladi preko noći – ne u hladnjaku – i dobit ćete poprilično zrnatu ploču čokolade. Poslije sve ovisi o praksi, praksi, praksi. Neka vam je sa srećom! Trebat će vam.
Miel
116
Cikorija (Cichorium intybus) Stari su Egipćani cikoriju smatrali čarobnom biljkom, sposobnom ukloniti sve prepreke, ali i otvoriti brave, kutije i vrata. Premazivali su tijelo sokom od cikorije, dobivenim iz korijena biljke, kako bi stekli moć nevidljivosti i posebne povlastice uglednika. Vjerovali su da je čarolija cikorije mnogo veća ako je biljka odrezana velikim zlatnim nožem, u potpunoj tišini, u ponoć. A ako ništa od toga ne bi urodilo plodom, smrvili bi i prepržili korijen i pomiješali ga s omiljenom vrstom kave. Doista vrlo svestrana biljka.
P
odsjeti me što smo dosad prikupili”, reče Armand. „Imamo četiri od devet biljaka: gloksiniju, biljku ljubavi na prvi pogled; meksički cikas, biljku besmrtnosti; mjesečev slak, biljku plodnosti i razmnožavanja; i kakaovac, čokoladno drvo obilja i sreće.” „Dobro! A što kažeš na to da nas dvoje sada odemo na tržnicu i kupimo petu i šestu biljku. Dugo nisi bila u gradu, kladim se da bi ti godilo malo kupovine.” „Misliš da se te biljke mogu kupiti? U trgovini?” „Tržnica u Xcaretu prodaje jednu ili dvije vrste. Otići ćemo i vidjeti hoće li ih prodati nama.” „Tko?” „Blagajnica, naravno.” „Zar ćemo ići pješice? Da budem iskrena, ja sam već poprilično umorna od hodanja.” „Ma, ne. Ni ja nisam neki hodač, a Xcaret je stvarno daleko. Straga imam motocikl.” „Ti imaš motocikl, a ja sam barem sto puta propješačila do džungle i natrag.” „Njime bi rastjerala jelene. S motociklom se doista nikad ne bi domogla kakaovca.” Pošla sam za Armandom i, doista, nekakav stari vojnički zeleni motocikl stajao je naslonjen na kuću. Vidjela sam ga i prije, ali nisam na nj obraćala pozornost jer je izgledao poput zahrđale starudije. „Penji se”, rekao je Armand dok je prebacivao nogu preko sjedišta. „Motor nije toliko 117
star kako izgleda. Potrudio sam se da tako izgleda kako ga nitko ne bi ukrao. Pokoja mrlja starinske zelene boje i malo trljanja željeznom vunom. A hrđa dolazi s klimom.” Zbog svoje veličine, Armand je zauzeo većinu mjesta na motociklu, ostavivši mi samo maleni komad sjedišta iza sebe. „Hajde, uhvati me rukama za ramena. Ne boj se dodirnuti me – meni je dobro!” Morala sam ga uhvatiti za ramena kako bih se zadržala na motoru. „Poprilično se dobro osjećam, a ti?” „Tako nekako.” Poskakivali smo preko travnate površine ispred kuće, zacijelo usput zgazivši nekoliko škorpiona. „Jutros sam razmišljao o tome da smo Sonali i ja kupili Casablancu prije dvadeset godina. Kupili smo je da bismo bili bliže našim prijateljima”, vikao je nadglasavajući buku motocikla. „Biljkama?” „Da. Sonali voli biti ovdje. Možda bi i cijele godine živjela ovdje da nema svoje orhideje. Godi im život u New Yorku pa stoga Sonali ne dolazi često koliko bi htjela.” „Kako znaš da im godi New York?” „Donesemo ih ovamo, one uvenu, ponesemo ih u New York, one rastu.” „Zar ne bi bolje rasle ovdje, u tropima?” „Trebale bi, ali to nije slučaj. Nekako su sklone našoj kući, u tome je stvar. Pokušali smo, a usto, vjeruj mi, nije lako voziti ove biljke preko granice. Ponajprije, to je protuzakonito; osim toga, s obzirom na cijenu orhideja, to postaje pomalo nalik na krijumčarenje dijamanata. To je stresno za Sonali.” „Ne može li ovdje pronaći orhideje koje joj se sviđaju i početi sve iznova?” „Zamijeniti jedne orhideje drugima, samo tako, ha?” „Pa, da.” „Sonali se brinula o svojim orhidejama dvadeset godina. O nekima i dulje. Kažem ti, ona je s tim biljkama u čvršćem odnosu nego sa mnom.” „U to sumnjam.” „Istina je. One joj pružaju ono što ja ne mogu. Veliku ljepotu, izvanredne boje, neobične mirise i stabilnost, jer one ne odlaze u Meksiko sa strancima. Rijetki su joj primjerci donijeli nešto slave i novca. Nastala su i pojedina prijateljstva iz zajedničkog zanimanja za te biljke. U njezin je život ušla glazba u liku Marca, svirača oboe. Čak je i praonica kupljena novcem od reznica orhideja.” Čim bi se spomenula praonica, uvijek bih osjetila određenu napetost. „Nisam to znala.” „Sad možeš shvatiti koliko su one važne u njezinu životu. I mojemu. Katkad se osjećam kao da živim sa Sonali i njezinom obitelji, ali to je u redu, iako se nikad nije ponašala kao da sam manje važan od njezinih biljaka, makar ja znam da jesam.” „Što je s biljkom strasti koja nema imena? Je li je ikad tražila ovdje u Meksiku?” „Provela je mnogo, mnogo godina tražeći tu biljku. To je bilo prije orhideja. Prije mene.” „Nikad je nije našla, zar ne?” „Nikad je nije ni vidjela.”
Miel
118
Armand je zvučao žalosno. „Živjela je u Meksiku godinu dana. Radila je s biljnim šamanima, iscjeliteljima, lovcima i preprodavačima droge. Istraživala je. Bila je posve uvjerena da biljka strasti još postoji. Nitko je nije mogao razuvjeriti.” „Je li itko s kim je razgovarala ikad vidio tu biljku?” „Nije. I sam sam posjetio šamane visoko u planinama Nayarite, iste one od kojih potječe Diego. Molio sam ih da dozovu biljku, da joj pronađu ime. Mislio sam da ću pronaći biljku budem li joj prije pronašao ime. Bio sam u krivu.” „Možda nije bilo pravo vrijeme za nju, ili pravo mjesto.” „Ne, stvar je mnogo jednostavnija. Biljka nema imena. Posjeduje samo strast za životom. I znao sam da je potrebna samo strast kako bi je se pronašlo. Sonali je postala pretužna i povučena, pa sam ja preuzeo cijelu stvar na sebe. Ali nisam imao sreće.” Armand je prestao govoriti, a ni ja mu se dugo nisam obratila. Bilo je jasno da je biljka strasti osjetljiva tema za njega, kao što je praonica rublja za mene. „Kako to da niste imali djece, Armande?” „Sonali i ja davno smo odlučili da svoju energiju podijelimo s mnogim ljudima, a ne samo s jednim ili dvoje. I orhidejama, dakako. A tu je bila i potraga za biljkom strasti bez imena.” „A ljudi u praonici?” „Da, i Diego, a sada i ti.” Gotovo smo stigli u Xcaret, kad su se iznenada, ili barem ne s mjesta koje sam mogla vidjeti, pojavila tri golema crna psa koji su trčali prema nama. Režali su i trčali za motociklom, zamijenivši moj osjećaj sjete za biljkom strasti osjećajem prestravljenosti. Okrenula sam glavu, nezaštićenu kacigom, da ih pogledam. Psi su trčali jednako brzo kao što smo se mi vozili. Iskesili su žute zube s kojih je kapala slina. „Vozi brže”, viknula sam, uhvativši se čvršće za Armandova ramena i tresući ih, više se nimalo ne skanjujući dodirnuti ga. „Ne brini se”, doviknuo je preko ramena. „Uskoro će biti mrtvi.” Armand je promijenio brzinu motora, a šljunak s puta zabio mi se u kosu i ogrebao mi lice. Trgovina je bila neobično mjesto, doista vrijedna đavolskih pasa žutih zuba i pljuska šljunka. Bila je napravljena od drva – a ne betona, poput ostalih kuća u Yucatánu – i bila je obojena u nebesko plavu. Stajala je sama uz prašan put, nimalo blizu grada, i raspadala se. Na lijevoj su strani nedostajali veliki dijelovi drvenih ploča. Zapravo, otvor je bio tako velik da sam mogla ostati stajati na cesti i razgledavati police u trgovini a da uopće nisam morala proći kroz vrata. „Prava ušteda vremena, zar ne?” rekao je Armand, stojeći pokraj mene i zavirujući kroz otvor. Unutra se nalazila stara blagajna na kartaškom stolu, pet krila polica i nekoliko hladnjaka u pozadini. Nije bilo ničega osobito neobičnoga u izgledu trgovine. Ali sadržaj polica i hladnjaka bio je gotovo nevjerojatan. 119
Ponajprije, hrana u limenkama bila je stara. A kad kažem stara, hoću reći da su konzerve bile pokrivene debelim slojem prašine. Armand je rekao da seoski ljudi vrlo rijetko jedu konzerviranu hranu jer je skupa i nije tako dobra kao svježe ulovljena ili ubrana. Razumjela sam to, ali ipak, zar je bilo tako teško povremeno obrisati limenke, ako ni zbog čega drugoga, barem zbog dojma? Odmah sam uočila žitarice. Žute kartonske kutije Kelloggovih rižinih pahuljica sa starinskim logom crvenog pijetla na prednjoj strani. Radim u oglašavanju, ili sam barem ondje radila, i znam da je crveni pijetao logo iz 1970-ih godina. To je značilo da su žitarice na polici bile starije od mene. Dakle, imale su više od trideset četiri godine. Pretražila sam džepove da nađem novac. Bila sam u iskušenju kupiti sve kutije u trgovini zbog prodajne vrijednosti koja bi se mogla postići putem eBayja. Odjel smrznute hrane bio je još nevjerojatniji. Upravo ondje, između boca s mlijekom i starih kartonskih omota uštipaka Pop N' Fresh, nalazili su se vakumirani paketići hormona. Bočice s testosteronom, estrogenom i progesteronom stajale su iza stare izblijedjele crnobijele fotografije transvestita zalijepljene na vratima hladnjaka. Fotografija je snimljena u Meatpacking Districtu na Manhattanu, prije restorana Pastis i hotela Maritime, gdje su poslije Europljani došli na mjesto restorana Florent i cijelog tog svijeta seksualnih usluga. Za te su hormone u SAD-u bile potrebne bolne krvne pretrage, recepti, skupa osiguranja za koja je malo tko imao sredstava, no ovdje ih se nalazilo gotovo besplatno, u urušenoj, zabačenoj trgovini s otvorom u zidu. Nastavila sam lutati kroz trgovinu, koja mi se sada učinila najvećom koja je ikad postojala, te sam na svakom zaokretu nailazila na prave male dragulje. Bile su tu kutije s retinom-A, kremom protiv bora, a pokraj njih paste za zube Crest. Bočice s Botoxom – koji je zapravo prah, a ne tekućina – pokraj Panteneovih regeneratora. Nisam imala pojma da ljudi koji nemaju struje i koji ispred svojih kuća vješaju upozorenja za oboljele od kolere mogu biti toliko zabrinuti zbog bora. Ali bila sam u krivu. Očito je da je održavanje ljepote golem biznis, čak i kad je riječ o ženama koje moraju zaklati kokoš prije nego što je počnu pripremati za večeru. Na Botoxu je stajala cijena od 10 dolara, umjesto 750, koliko je moja prijateljica redovito plaćala prijatelju dermatologu u stražnjoj prostoriji sportskog centra Equinox. Izračunala sam da bih za 750 dolara mogla platiti zrakoplovnu kartu do Meksika, kupiti Botox, izgledati fantastično i istodobno provesti praznike na plaži. Kakva zemlja! Kakvo tržište! Glasno sam se nasmijala. Bila sam osvojena. Trgovina mi je vratila smisao za humor. Između jelenjih duhova, crnih pantera i mjesečevih slakova, bila sam uvjerena da gubim svoju britkost i postajem duhovni mekušac. Ali ne. Iza biljaka, zmija i šamana i dalje sam to bila ja. Trebalo mi je samo iskustvo jednog el mercada da moj gradski cinizam ponovno oživi. Potražila sam Armanda, ali nisam ga vidjela. El hombre está en le sótano, rekla je žena iza blagajne. Muškarac je u podrumu. Bila je niska i crna, s dvije duge crne pletenice koje su joj sezale do pojasa. Lice joj je bilo naborano, što je bilo čudno s obzirom na to da nije imala ni jedne sijede vlasi. Ona je zacijelo bila Blagajnica, pomislila sam.
Miel
120
Strpljivo me gledala dok sam je promatrala. Kad je bila zadovoljna time što sam i ja zadovoljna, ponovila je: El hombre está en le sótano. Zamahnula je šakom prema meni kao da hvata muhu. I ja sam zamahnuta na isti način. U podrum su se spuštale duge i strme stube u potpunom mraku. Još kao dijete grozila sam se podruma, ali potisnula sam tu pomisao i uputila se prema dolje. Bilo je barem trideset posve okomitih drvenih prečki koje su trebale poslužiti kao stube. Spuštala sam se okrenuta leđima, gledajući letvice kao da se spuštam ljestvama. Miris biljaka i zemlje bio je sve snažniji sa svakom prečkom te sam se osjećala kao da tonem u samo središte Zemlje. ¿La Luz? Svjetlo, viknula sam prema ženi. Lo siento señorita. No hay luz. Les plantas están en le sótano. No es buena para las plantas. Žao mi je, gospođice. Nema svjetla. Biljke su u podrumu. Svjetlo nije dobro za biljke. K vragu, pomislila sam spuštajući se u potpunom mraku. A tko pita što je dobro za mene? Pri dnu stuba sve je bilo rasvijetljeno, ali ne onako kako su obično osvijetljene prostorije. Umjesto toga, posvuda su bila grimizna fluorescentna svjetla koja potiču rast, viseći nad četvrtastim drvenim stolovima pretrpanim biljkama. Prostorija je bila duga i uska, nalik na željezničku prugu. Bila je barem pet puta veća od mojega stana, što znači da je imala nešto manje od tristo metara četvornih. Zbog fluorescentnih žarulja, prostor je nalikovao na crno osvijetljen plakat iz šezdesetih godina, sličan onima na kojima su bile prikazane slike tigrova ili lubanja koje su u tami svijetlile na grimiznoj pozadini. Kad su mi se oči naviknule na tu svjetlost, vidjela sam da je u podrumu bilo na tisuće biljaka – zdravih, bujnih i silno zelenih. Zrak je bio svjež, blag i pun kisika. Nisu se vidjeli cvjetovi i možda se nikad i neće otvoriti. Nisam to znala. Nisam mogla odrediti kakve sam vrste biljaka gledala. Možda je podrum bio neka vrsta hidroponskog uzgajališta marihuane. Nisam namirisala dim trave, ali možda su oni isti ljudi koji su gore na katu prodavali hormone izmislili neku vrstu marihuane bez mirisa. Biljku koju se može javno pušiti a da vas nitko ne otkrije. To bi doista bilo nešto posebno, mislila sam. Prava zlatna koka. Nešto što bi onome tko se toga sjeti promijenilo karijeru. Zapravo, promijenilo bi mu život. Atropa mandragora solanaceae. Bila sam zapanjena kad sam čula slabašan muški glas koji je dopirao s druge strane podruma. „Armand?” „Mandragora je”, govorio je muškarac čiji je glas bio mnogo viši od Armandova, „čarobna biljka. Veliki donositelj tajni.” Uspravila sam se u želji da vidim i suprotnu stranu podruma. Jedva sam razabirala lik na drugoj strani. Glavu je nagnuo preko gomile lišća, a tijelo mu je bilo premalo da bi bilo Armandovo. Osjećala sam se nelagodno što sam tako duboko ispod zemlje sa strancem, pa sam ustuknula u smjeru stuba, polako i tiho, nastojeći ne proizvesti nikakav zvuk. 121
Muškarac se uspravio i okrenuo se upravo u trenutku kad sam stigla do stuba. Koža mu je izgledala neobično bijelo i bolesno ispod onih grimiznih svjetala. „Zdravo, Lila.” Smrznula sam se. Nešto me u tijelu zaboljelo. Kako je čovjek u podrumu trgovine u Meksiku znao moje ime? Uspaničila sam se i snažno nastojala izoštriti vid, ali bila sam predaleko da bih ga mogla razabrati. Čula sam mukli udar i škljoc na vrhu stuba. Netko je zatvorio podrumska vrata i zaključao bravu. Znala sam da je to bila Blagajnica. Muškarac je krenuo prema meni. Plava mu je kosa blistala ispod svjetala. Duboko sam udahnula. Bio je to David Exley. „Znaš li da najsnažnija mandragora raste ispod vješala? Ili na mjestima na kojima se netko objesio?” Nisam ništa rekla. Morala sam razmisliti. „Nekoliko leđnih živaca stvara erekciju kod obješena čovjeka. Lijep prizor, zar ne? Kad se sperma cijedi iz mrtvoga tijela, upije ju zemlja, a na tom mjestu razbuja mandragora. Biljke koje izrastu iz sjemene tekućine moćni su halucinogeni i afrodizijaci nevjerojatne snage.” „Što ti radiš ovdje?” šapnula sam uhvativši se za dva drvena stola s biljkama sa svake strane. „Kralj Salomon, Aleksandar Veliki i Ivana Orleanska, svi su oni zahtijevali da im mandragora dodiruje jedan dio tijela u trenutku kad su napuštali dom. Shakespeare je pisao u njoj u Romeu i Juliji. I Homer u Odiseji. Longfellow, jedan od mojih najdražih pjesnika, krasno je opisao duh mandragore napisavši: .Poduči me gdje raste čudesna mandragora / Čiji čarobni korijen stenje dok ga čupaš iz zemlje / U ponoćni sat ona može otjerati vragove / I ispuniti duh obiljem sanja.’” Nisam mogla ni zamisliti da ću ikad više ponovno sresti Exleyja, a čak i ako jesam, moja fantazija nije uključivala tamni podrum i citiranje Longfellowa. „Što ti radiš ovdje?” ponovno sam pitala, pokušavajući sačuvati smirenost u glasu koliko mi je to situacija dopuštala. „Pripovijedam ti o biljci mandragori. Ona je jedna od onih devet, znaš. Biljka tajanstvenosti i magije.” „Ali zašto si ovdje?” pitala sam treći put, dok mi je mozak radio poput automobila koji je zapeo u jarku, s kotačima koji se vrte u pokušaju da se izvuče. Exley je pružio ruku prema meni u namjeri da me dodirne. Ustuknula sam izvan njegova dohvata, ali i dalje od stuba. „Ja sam ovdje iz istog razloga kao i ti, Lila. Zbog biljaka.” „Pa ti već imaš biljke. Sjećaš se? Ukrao si ih iz praonice rublja.” „,Ukrao’, to je tako gruba riječ. Teško da bih ih mogao otuđiti da one same nisu htjele doći k meni.” „Ako već imaš biljke, zašto si ovdje? Zar si me slijedio?” „Zar se bojiš da ću ukrasti i ove nove koje ste nabavili? Možda mu ovaj put i uništiti kuću?” „To želiš”, izgovorila sam vičući neobičnim glasnim šapatom, „naškoditi Armandu?” „Ovdje sam zato što su dvije od devet biljaka iz praonice uvenule u transportu, da tako
Miel
122
kažem. Tu sam kako bih nadomjestio te dvije biljke. I to je sve.” „Koje su te dvije?” „I sama znaš da ti to ne mogu reći iz konkurentskih razloga. Konačno, mi želimo isto, a ponuda je tako ograničena. Ali mogu ti reći da ih nisam vidio ovdje, u ovom podrumu.” „Ne vjerujem ti.” „To sam i dalje ja, Lila, osoba koju si upoznala na Zelenoj tržnici, onaj koji te je podučio o tropskim biljkama. Čovjek kojeg si odvela u svoj krevet. Onaj koji ti je četkao kosu i grudi mekom četkom za bebe.” Glas mu je zvučao lažno umiljato, poput glasa muškarca koji u školskom dvorištu djevojčicama nudi slatkiše. Ponovno me pokušao dohvatiti, ali ja sam mu odgurnula ruku. „Ono što se dogodilo u New Yorku nije bilo ništa osobno, nije imalo veze s tobom ili tvojim prijateljem Armandom. Bila je samo riječ o devet biljaka, i to je sve.” „Iskoristio si me da ih se domogneš. I povrijedio si mojeg prijatelja. Ja to doživljavam vrlo osobno. I te kako.” „Lila, poslušaj me. Kad sam te prvi put ugledao, odmah si mi se svidjela. Zavolio sam te i prije nego što si mi pokazala reznicu vatrenog cecelja, prije nego što sam ti ponudio novac i prije nego što si me odvela u praonicu. Ali kad si mi rekla da Armand ima biljke, morao sam povjerovati da si dospjela u moj život kako bi mi pokazala gdje se nalaze. Bio bih proveo cijeli život tragajući za njima, a ti si mi neposredno pokazala put do ostvarenja mojeg sna. Što sam trebao napraviti? Pokušaj se samo na trenutak staviti u moj položaj.” „Tražila sam te na Zelenoj tržnici”, rekla sam. „Tražila sam te posvuda, za svakim štandom, između lišća svake biljke. Razgovarala sam sa svakim prodavačem. Kad sam stigla do praonice, vidjela sam što si učinio, i to je doista bilo najveće poniženje u mojem životu.” „Život je dug”, rekao je, osmjehnuvši se. „Moram te pitati, zašto si pošao sa mnom u moj stan one noći? Već sam te bila odvela do praonice. Znao si kako ćeš se domoći biljaka. Zašto si se vratio sa mnom?” „Zbog vlastitog zadovoljstva. Muškarac sam. Što da ti kažem?” „Kako bi bilo da kažeš: ,Žao mi je što sam ispao lažljivac i lopov?’” Exley se nasmijao. „Nije mi žao. Rekao sam ti, to nije bilo ništa osobno. Bila je to mala stvar u usporedbi s dobivanjem biljaka. A i ti si uživala u našemu malom spoju. Znam da jesi jer sam i ja bio ondje.” Ispružio je ruku da mi dodirne kosu. Nisam točno znala što osjećam. Sjećanja na Zelenu tržnicu, na rajsku pticu i topao zemaljski seks bila su u potpunoj suprotnosti u odnosu na sliku slomljenog okna praonice. U istom me trenutku privlačio i odbijao. Željela sam potrčati prema njemu i otrčati od njega, pa sam se odlučila za srednje rješenje i ostala stajati na mjestu. „Znaš, mogla bih te dati uhititi. Upravo si priznao da si provalio u praonicu.” „Stvarno? To namjeravaš? Ali, dušo, ovdje ti je kao na Divljem zapadu. Pokušaj nagovoriti la policíju u ovom dijelu svijeta da me uhiti zbog nečega što se dogodilo izvan njihovih granica. Nadam se da si bogata i da imaš dovoljno novaca da ih potkupiš.” Exley je hodao unatrag. Sve dalje i dalje duž dugog reda biljaka, vraćajući se do najudaljenijeg dijela podruma. 123
„Adíos, amiga. Bilo je lijepo čavrljati s tobom. Žao mi je što moram tako brzo otići, ali moram se vratiti potrazi za biljkama.” Glasno sam izgovorila Armandovo ime, ali bilo je prekasno. Exley je otvorio vrata koja ja nisam vidjela. Izgledalo je kao da je golim rukama uspio iščupati zasun na njima. Sjajna sunčeva svjetlost obasjala je podrum i čula sam Blagajnicu kako viče s vrha stuba. Ay, Dios mío, las plantas, vikala je. ¿Quién abrió esa puerta ababajo? ¡Te mataré! Oh, moj Bože, biljke! Tko je otvorio vrata? Ubit ću vas! Potrčala sam podrumom i brzo zatvorila vrata. Uspela sam se uz prečke, grabeći po dvije ili tri odjednom. Kad sam stigla u trgovinu, teško dišući, Blagajnica je stajala na vratima zajedno s Armandom. ¿Quién abrió la puerta ahí abajo? pitala je. Tko je ondje dolje otvorio vrata? Pogledala sam u Armanda. „Exley je bio u podrumu.” Armand je pogledao ulijevo i ugrizao se za nokat. „Je li imao kakve biljke sa sobom?” „Mislim da nije, ali nosio je nešto zamotano u košulju. Možda su to bile reznice.” „Jesi li vidjela da je uzeo kakvu biljku?” „Ne. Rekao mi je da biljke koje on traži nisu u ovom podrumu.” Okrenula sam se Blagajnici. „Zašto ste zatvorili podrumska vrata?” ¿Qué? La puerta del sótano, rekla sam. Podrumska vrata. Prišla sam im i zalupila ih s treskom da joj pokažem na što mislim. „Zašto?” pitala sam. Izgledalo je da me razumjela. Un accidente. Nesretan slučaj. Nisam joj povjerovala. „Zašto su biljke dolje?” pitala sam Armanda. „Zašto drži biljke u mračnom podrumu dok vani cijeli bogovetni dan sja sunce?” „To su posebne biljke, uzgajane točno prema uputama posebnih curanderosa i liječnika iz ovoga kraja. Neobično su snažne i nevjerojatno opasne nađu li se u pogrešnim rukama. Također, vrlo su vrijedne i u medicinskom i u novčanom smislu.” „Zašto je pustila Exleyja u podrum?” Armand se okrenuo Blagajnici i preveo joj moje pitanje. Es cliente mió. Y un bon cliente, además. Lleva muchos años comprando plantas. On je moja mušterija. I to dobra. Već mnogo godina kupuje moje biljke. „Ukrao je devet biljaka iz praonice. Opljačkao je Armanda”, rekla sam, zgrožena time da je Exley bio njezina mušterija. ¿Qué? Armand je preveo što sam rekla. Usted le dijo donde estaban las plantas. Usted le llevó a la lavanderia, gnjevno je uzvratila Blagajnica.
Miel
124
„Što kaže?” pitala sam Armanda. „Dosta mi je španjolskoga.” „Kaže da si ti rekla Exleyju gdje su biljke. Da si ga ti odvela do praonice.” Šutjela sam, a šutio je i Armand. „Je li to istina?” pitao je. „Bilo je to neposredno nakon što sam te upoznala”, rekla sam. „Nisam znala koliko ti znače te biljke.” „Ali ja sam te zamolio da nikome o njima ne govoriš.” „Pogriješila sam.” ¿Cómo cuando cerré la puerta del sótano?, rekla je Blagajnica. Ista kao moja kad sam zabunom zatvorila vrata? Mrzila sam je. „Ipak, još mi nije jasno kako je Exley uspio tako brzo i s takvom lakoćom iščupati zasun.” „Taj se čovjek dobro razumije u skrivena vrata i prolaze. Zna gdje se nalaze i poznaje mjesta između stvari. Zna kako se uvući i kliznuti iz tih prostora. Zna se ušuljati i izvući se iz situacija i mjesta. Poznajući me kao što me znaš danas, sigurno ti je jasno da nije bilo jednostavno opljačkati moju praonicu i uzeti biljke. Morao se provući između slojeva moje svijesti da uspije u tome. Morao je postati nevidljiv za moj duh. On je silno nadaren, posjeduje dar nevidljivosti, ali njime se koristi u loše svrhe. I ti posjeduješ taj dar, a podarila ti ga je crna pantera, no ni ti ne znaš kako se njime ispravno koristiti. Ti i Exley ste na neki način slični.” „Nedostaju mu dvije od devet biljaka koje ti je ukrao, ali nije htio reći koje su to. Došao je ovdje da ih pronađe.” „Morat ćemo biti osobito oprezni u vezi s biljkama u Casablanci. On je živio s devet biljaka neko vrijeme, sve dok mu dvije nisu uginule. Doživio je s njima cjelovito iskustvo i sigurno će ga htjeti ponoviti.” „Kako znaš da su mu dvije biljke uginule? Ja ti to nisam rekla.” „Osjetio sam to kao kakav povjetarac. U tom trenutku nisam bio siguran što ili tko je umro. Zapravo, na trenutak sam pomislio da je riječ o Sonali. Primaknuo sam joj se u krevetu i tresao je dok se nije probudila i bila jako ljuta. Sada znam da sam bio u pravu – to su bile te dvije biljke.” „On je rekao da su biljke željele biti s njim. Rekao je da ih ne bi bio mogao ukrasti da one same nisu željele otići.” „Biljke su nepomične. Zbog toga su vrlo ovisna stvorenja.” „Nisu mogle otići od Exleyja?” „Dvije od njih su uginule – možda su počinile svojevrsno samoubojstvo – kako ih ne bi imao svih devet.” „Što misliš, koje su dvije uginule?” „Uskoro ćemo to otkriti. Ali sada potražimo one po koje smo mi došli.” Armand i ja ponovno smo se spustili stubama, a Blagajnica nas je slijedila. Kad smo stigli do dna stuba, Armand se nagnuo i zatim spretnom i naglom kretnjom, nekim otmjenim pokretom za koji se nikad nisam posve naviknula da pripada nekome tako velikome, pokupio nešto s podrumskog poda. Otvorio je ruku, a u njoj je ležao mali cvijet boje lavande i nježne stabljike. 125
„Vidi, vidi, vidi! Pogledajte što smo našli. G. Exley ostavio nam je dar. Cichorium intybus. Cikoriju. Biljku slobode i jednu od devet biljaka. Namjeravao ju je iznijeti iz podruma, ali nam je velikodušno ostavio reznicu. Tvoj g. Exley ima izražen smisao za humor.” „On nije moj g. Exley.” „Nije važno. Ova nam mala latica objašnjava kako je izašao odavde.” „Zar je laticom cvijeta slomio zasun?” „Na neki način i jest. Cichorium intybus trajnica je slična maslačku. Uzgaja se u Engleskoj, Irskoj, zatim od Nove Škotske do Floride te zapadno do dolina. Ne uzgaja se ovdje, u Južnoj Americi. On ju je donio sa sobom.” „Zašto?” „Zbog njezinih magijskih svojstava. Biljka ima debelo razgranato korijenje ispunjeno gorkim mliječnim sokom. Stari su Egipćani vjerovali da namažemo li tijelo njezinim sokom, postajemo nevidljivi i stječemo sposobnost prevladavanja svih prepreka. Maje su je zvali biljkom slobode iz istih razloga.” „Nije mogao slomiti zasun mliječnim sokom iz cikorije. Ne mogu povjerovati u to, čak i ako ti možeš.” „Ne kažem da je slomio bravu služeći se cikorijom. Želim reći da nam ta reznica govori nešto o Exleyju što bi nam moglo biti od koristi u budućnosti.” „U pravu si. Kazuje nam da je prevarant i luđak.” „Slušaj me. Reznica nam govori da se on razumije u biljke i, što je još važnije, da vjeruje u njihovu magiju. Govori nam da se njome bavio, i to poprilično. Ta ga reznica cikorije čini mnogo više zastrašujućim neprijateljem nego što sam isprva mislio.” Prišla nam je Blagajnica, pogledala u Armandovu ruku i udarila se dlanom po čelu. ¡Ah chicoria!Así es cómo romipió mi cerradura. Ah! Cikorija! Znači tako je slomio moju bravu. Armand mi je namignuo. Nemojte uzimati zaozbiljno Blagajnicu. Praznovjerna je.
Miel
126
Mandragora (Atropa mandragora) Ako vas zanima biljka koja nalikuje na ljudsko biće, ima vidljiv spolni organ, prvoklasni je afrodizijak, sadrži alkaloide koji utječu na psihu, poput hioscijamina, na glasu je kao lijek za depresiju i nesanicu, tada je Atropa mandragora biljka za vas. Ali budite oprezni. Više je osoba preminulo vadeći tu biljku iz zemlje.
P
ogledaj ovo”, rekao je Armand, naginjući se nad širokom stabljikom. „To je savršeni primjerak Atrope mandragore.” Nagnula sam se prema biljci zajedno s Armandom, glave su nam se sudarile, dodirnuvši se na mjestu na kojemu su nam nekoć bile otvorene fontanele. „Želiš li čuti nešto smiješno?” zagrmio je. „Ne baš”, rekla sam ustuknuvši. „Sve su to mandragore. Sve ove biljke u podrumu.” Nisam sigurna zašto, ali to me silno uplašilo. „Što želiš time reći?” „Želim reći da je ova prostorija poput posvećenog hrama, oltar Atropi mandragori, biljci magije.” „Zašto bi to netko napravio?” Okrenula sam se prema Blagajnici: „Zašto uzgajate sve te mandragore?” ¿Qué? Glas mi je postao mnogo glasniji. „Rekla sam, zašto uzgajate sve te mandragore?” „Smiri se”, reče Armand. „Ona te ne razumije.” „Razumije kad to želi.” „Neki ljudi nazivaju tu biljku ,vražjom svijećom’ jer blista u noći.” „Je li ona vrag?” Blagajnica je izgledala ljutito. „Uzgajamo mandragore noću jer je tako sigurnije”, rekao je Armand. „To je zapravo radi zaštite drugih ljudi koji ne poznaju biljku i pokušavaju je izvući iz zemlje bez potrebnih mjera 127
opreza. Čim to učine, razbole se, a katkad i umru. Uzgajamo ih na taj način kako bismo zaštitili ljude izvana.” „Ti znaš mnogo toga, zar ne? Mnoge stvari koje mi ne želiš reći.” „Tek si sad to shvatila? Naravno da znam. A zna i Blagajnica. Mi znamo ponešto o biljkama. To nije ništa čega se treba plašiti.” Tada mi je Armand prvi put rekao da ga se ne trebam bojati, a bojala sam ga se cijelo ovo vrijeme. „Ma hajde, ne dopusti da te zavede mašta. Ja nisam zao. Vjerujem da će ti mandragora pomoći ovdje na Yucatánu. Mislim da bi bilo nadasve mudro sprijateljiti se s jednom ili dvjema dok boraviš ovdje.” Blagajnica kimne glavom. „Zašto ona razumije tvoj engleski, a moj ne?” „Poznaje me.” Pogledala sam Blagajnicu. S odobravanjem je kimala Armandu. „Ne sviđam joj se”, rekla sam. „Osjećam to.” „Ne vjeruje ti. A to je nešto drugo. Misli da si pustila Exleyja u praonicu rublja jer su ti podivljali hormoni. Misli da tobom upravlja tvoja seksualnost. Prema njezinu shvaćanju, to te čini opasnom i nepredvidivom osobom.” „A ti mi vjeruješ?” „Vjerujem ti zato što moram.” Osvrnula sam se i pogledala tisuće biljaka. „U redu”, rekla sam popustljivo. „Pričaj mi o Atropi mandragoru.” „Mandragora pripada porodici krumpira. Ima duge tamne listove i bijele ili grimizne cvjetove koji izrastaju u žute plodove veličine jabuke s ugodnim, prodornim mirisom. To je jestiva biljka, što je dobro znati ako završite u džungli bez hrane. Dok je plod mandragore privlačna i dobra okusa, sve zanimljivo zapravo se događa u podzemnom dijelu biljke. Upravo su tim dijelom biljke ljudi očarani već stoljećima, još od biblijskih vremena.” „Korijenje?” „Da, Lila, opet se vraćamo korijenima. Sjećaš li se kad smo se upoznali i kad sam te zamolio da pokušaš uzgojiti korijen moje reznice vatrenog cecelja?” „Kako bih to mogla zaboraviti?” „To je na neki način bio test – ne da vidim možeš li uzgojiti cecelj, nego da vidim je li ti korijenje sklono. Nekim je ljudima naklonjeno cvijeće, a drugima korijenje. Da nisi uspjela uzgojiti cecelj, danas ne bismo stajali na ovome mjestu. Ljude koji su naklonjeniji korijenju privlači tamnija strana stvari, podzemni ili nevidljivi dijelovi. I njima, kao i tebi, često pomaže i vodi ih crna pantera, vladarka noći, Mjeseca i nevidljivog svijeta.” Evo nas ponovno, pomislila sam. „I ja sam čovjek sklon korijenju, pa smo stoga nas dvoje dobar par. Razumijemo jedno drugo. Dugo sam čekao da upoznam osobu sklonu korijenju.”
Miel
128
„Čekao si mene? Zašto?” „Imam svoje razloge.” Nije mi bilo drago to što me je Armand čekao. „Upoznali smo se slučajno”, rekla sam. „Neki bi to i tako mogli nazvati.” „Ako si me toliko dugo čekao, onda si se morao osigurati da ću ostati uz tebe. Morao si me zadržati u svojoj blizini.” „Tvoja je paranoja pretjerana. Samo sam ti htio ispuniti misli sadržajima za koje sam mislio da bi u njima mogla uživati. To je sve. Ostalo je bilo prepušteno tebi.” „Pa imaš Sonali. Zašto trebaš mene?” „Sonali je osoba od cvijeća, a ne od korijenja. Njezini su misaoni procesi različiti od tvojih i mojih. Ona je općenito sretnija i manje sumnjičava prema drugim ljudima.” „Ali ja volim Sonali”, rekla sam, iznenađena strastvenim osjećajem prema Armandovoj supruzi. „Stani u red. Svi vole Sonali. U tome i jest stvar. Tebe trebam zato što si snažnija, žilavija.” Armand je nastavio: „Mandragora zauzima posebno mjesto u povijesti biljaka. Ona je ljekovita biljka. Magična. I folklorna. Postoji toliko upotreba te biljke da je smatram najvažnijom od devet biljaka.” „Uvijek ističeš svoje miljenice.” „Mandragora je ljekovita biljka zato što njezin korijen sadržava alkaloid koji pripada atropinskoj skupini. Snažan je narkotik i analgetik, a u većim dozama i izvanredan anestetik. Magična je zbog doista neobičnog izgleda korijena, koji nalikuje na ljudsko biće, katkad muško, katkad žensko. Ovaj korijen može i hoće djelovati natprirodnom snagom na ljudsko tijelo i duh. Istodobno je afrodizijak i snažan halucinogen. Razmisli o tome. Te dvije stvari zajedno mogu stvoriti najproduhovljeniji seks koji osoba može imati. A mogu utjecati i na začeće. U Knjizi postanka neplodna Rahela pojede korijen i zatrudni s Josipom. Biljka uzrokuje izvantjelesna iskustva nekih osjetljivijih ljudi te povećava seksualnu želju gotovo svakog muškarca.” „Meni to zvuči dobro.” „Mnogi su takvoga mišljenja. Ljudi vole eksperimentirati s mandragorom. Problem je u tome što je ona otrovna ako se uzme pogrešna doza, pa se ljudi i prečesto razbole od nje, ili čak nešto gore. Ljudi zaboravljaju da mandragora pripada porodici Solanaceae te da je slična smrtonosnom velebilju.” „Mislim da nije riječ o tome da ljudi zaboravljaju. Mislim da to jednostavno ne znaju. Nitko to ne zna osim tebe, Armande.” „A sada to znaš i ti.” „Može li se korijen upotrijebiti kao vudu-lutka? Budući da podsjeća na čovjeka?” „Ha-ha, izvrsno pitanje! Ne znam, nisam još čuo da ju je netko upotrijebio u tu svrhu, ali morali bismo to pokušati jednoga dana! Jeste li čuli ovo?” pitao je Blagajnicu. Blagajnica je rukom prekrila usta i pogledala me kao da sam vražje dijete. 129
„Pođimo kući prije nego što se smrači”, rekla sam Armandu. „Ne želim se voziti natrag po mraku.” Armand se zahihotao. „Ne budi smiješna, nitko se ne vozi kući po mraku. Ceste su strašne. A psi pokraj kojih smo prije prošli – mnogo su gladniji i zločestiji noću. Ovdje ćemo prenoćiti. Blagajnica nam je velikodušno ponudila da prenoćimo u njezinoj kući.” Ozbiljno sam pomislila da je Armand sišao s uma. „Hoće li ona ostati s nama?” „Naravno. To je njezin dom. I trebala bi joj zahvaliti na pozivu.” „Mislim da nije pametno ostati s njom.” „Zahvali joj!” povikao je. Gracias, rekla sam Blagajnici, s neobičnom mržnjom u glasu. De nada, uzvratila je nepristrano. Nema na čemu.
Miel
130
Marihuana sinsemilla (Cannabis sativa) Trava vas uči da pronađete sebe... Kad pronađete sebe, pronašli ste... Veličanstvo. ROBERT NESTA MARLEY
N
apustili smo Blagajničinu tamnicu mandragora, izašavši kroz ista stražnja vrata kojima se poslužio i Exley u svojem bijegu. Zasun je ležao na podu – prepolovljen na dva dijela, kao da ga je udarila munja. Blagajnica me gledala kao da sam ja bila kriva
za to. „Vi mu prodajete biljke”, rekla sam joj. „Stoga me nemojte tako gledati.” „Ona te ne razumije”, rekao je Armand. „Mrzim tu ženu.” ¿Cómo si atreve?! rekla je Blagajnica. Kako se usuđujete? „Oh! Sada, znači, razumije?” Uputili smo se do njezine kuće, koja je bila preko puta trgovine. „Eno je ondje”, rekao je Armand. „Vidim suncokrete. Ne vidim kuću, samo suncokrete. Što ne primjećujem?” Los girosoles mantienen el sol fuera y dejan la casa fresca. „Kaže da suncokreti štite kuću od sunca, pa ostaje svježa.” „Naravno da to čine. Ali gdje je kuća?” „Ravno ispred tebe”, rekao je Armand pokazujući na debeo, neprobojan zid stabljika žutih suncokreta s teškim crnim baršunastim glavama. Prešla sam preko ceste i ispružila ruku da razdvojim biljke, kad je Armand skočio ispred mene. Razmaknuo je biljke i odmaknuo se, držeći ih razdvojenima kao da su vrata. „Dopusti mi da te upoznam”, rekao je, „s Blagajničinim vrlo posebnim vrtom. Vrtom izmučene marihuane sinsemille.” Virila sam između suncokreta, visokih poput malog drveća. „Ne gledaj! Zatvori oči i duboko udahni.” Udahnula sam. „To je marihuana”, rekla sam uzbuđeno. „To je i više od marihuane. To je marihuana sinsemilla. Biljka ženske seksualnosti. Rezultat 131
je posebnog uzgoja ženske biljke Cannabis sativa.” Prošla sam između stabljika suncokreta i ušla u vrt. Blagajničina kuća bila je sa strane. Ona je hodala ispred mene, dodirujući svoje biljke u prolazu, s ljubavlju i poštovanjem kakve sasvim sigurno nije imala prema mandragorama u podrumu. „Ženske biljke marihuane vole da ih se tapše i draži”, rekao je Armand. „One su najpohotnije biljke na zemlji.” „Pohotne?” „Da, pohotne. Sjećaš se što znači biti pohotan? To je stanje u koje dospiješ svaki put kad se nađeš u blizini Diega ili Exleyja. Možda čak i uz mene, koliko znam.” „Kako znaš da je biljka pohotna?” „Ja je sam takvom napravim, zato znam.” „Kako to točno postigneš?” „Na isti način na koji i ženu učinim pohotnom. Dražim je. Nažalost, da bi se dobilo marihuanu sinsemillu, draženje treba prijeći granicu i prometnuti se u bol. Ali biljci se to sviđa. Ženski kanabis izvanredno odgovara na bol.” Osvojio me tom rečenicom. Doista sam postala znatiželjna. „Da bi se dobilo sinsemillu, mora se loše postupati s njom. Bez vode. Bez hrane. Bez umiljatih riječi. Ništa što stvara ugodu. A ni uzgajivač se zbog toga ne smije osjećati loše: ona želi biti povrijeđena. Kad se posve osuši i na rubu je ugibanja, lišena svega što omogućuje život, tek tada počinje veselje. To je trenutak kada treba početi mučenje. Tada se mora uzeti njezino tijelo i presaviti ga napola. Ne smije se slomiti, nego samo presaviti do točke puknuća. To je baš poput davljenja. Za to je potrebna vježba, a na tom se putu može i izgubiti poneka biljka. Ali ako se to čini dovoljno dugo, počet će se sve lakše dolaziti do te točke trganja.” „Zašto bi to, zaboga, radio?” „Zato da bi se osjećala kao da je na rubu smrti a da joj se pritom ne pruža zadovoljstvo umiranja. Da bi je se mučilo.” „To je bolesno.” „To je prekrasno. Upravo kad pomisli da će umrijeti, iz nje iznikne cvijeće. Veliki sočni cvjetovi koji samo čekaju da ih se oplodi. To je neka vrsta posljednjeg krika pri porođaju. Posljednji pokušaj nastavka vrste.” Armand je vrtio pupoljak među prstima i zatim mi ga pružio. „Osjećaš li kako je ljepljiv? Cvijeće umiruće ženske biljke postaje sve veće i veće u nastojanju da privuče oprašitelja. Postaje sve ljepljivije i ljepljivije nadajući se da će zadržati makar i najmanju mrvicu polena koji bi im se mogao naći na putu? Čini li ti se to poznatim?” „Ne.” „Ona je očajna. Baš poput tebe. Učinit će sve što je u njezinoj moći kako bi se sparila s nekim.” „Ja neću učiniti ništa da bih se sparila.” „Pustila si Exleyja u sebe.” Žmirkavo sam ga pogledala. „Kad je cvijet najbremenitiji i najljepljiviji, nastaje najsnažnija marihuana sinsemilla. Nju
Miel
132
stvara ženska biljka u čežnji za bilo kakvim muškim parom, čak i u trenutku umiranja. Sinsemilla nastaje iz puke spolne želje. Zato je to biljka ženske seksualnosti. Osobno, najviše volim gledati njezino očekivanje. Ona čeka i čeka mužjaka. Nada se i nada. Sve više širi krila, a pupoljak iz dana u dan postaje sve veći i zreliji. To je doista uzbudljivo. I tada je spremna za pušenje.” Armand je izravnao list biljke i nježno između prstiju protrljao pupoljak. Sjela sam na stijenu, za koju se činilo da je postavljena na to mjesto baš s tom namjerom, i skupila bedra. „Hoćeš li joj ikad dopustiti da doživi spolni čin?” „Nikad. Nikad joj neću dopustiti da doživi spolni čin”, nasmijao se Armand. „Seksualno bi zadovoljenje uništilo njezinu potenciju.” Poželjela sam raspršiti polen po svim pupoljcima tih ubogih biljaka. Trčala bih oko vrta gola i uništila berbu. Osobno bih zadovoljila svaku pojedinu biljku. Učinila bih da cijelo to prokleto mjesto počne drhtati od orgazma. „Sinsemilla znači ,bez sjemena’. Toliko je potentna zato što biljka troši svu svoju energiju na stvaranje smole, a ne mladih izdanaka. Ženka bez sjemena mnogo je potentnija od one osjemenjene. Zapamti to kad sljedeći put poželiš nešto ostvariti. Učini to prije seksa. Prije nego što se pojavi neki muškarac i ubaci svoje sjeme u tebe, zadovoljivši te i učinivši te beskorisnom u energetskom smislu.” „Ja nisam marihuana.” „Poslušaj glas svakog učitelja.” Osjećala sam toplinu svuda oko sebe u vrtu. Te divovske, lijene, povijajuće, sladostrasne biljke posve su ovladale mnome. „Sve te uboge, čeznutljive ženke čekaju da ih netko poševi”, rekao je Armand. „Pomisli samo kolika je to energija! Sva ta nezadovoljena spolna snaga!” „Što rade s njom?” „Stvaraju marihuanu sinsemillu! Divna smola koja pruža zadovoljstvo i kreativne vizije milijunima ljudi. Također, mnogima ublažava bol. Ti se isto nisi dugo ševila, Lila, što ćeš učiniti sa svom tom neispunjenom seksualnom željom? Možda i ti jednoga dana stvoriš nešto prekrasno. Nešto što će pružiti zadovoljstvo mnogim ljudima, baš kao što to čini marihuana sinsemilla. Možda ćeš shvatiti da si ti deseta biljka, jednako nadarena kao i ova sladostrasna trava posvuda oko tebe.” Okrenula sam se prema Blagajnici, osjećajući strahopoštovanje i mržnju prema njezinu vrtu. „Kako sprečavate da ženske biljke budu oprašene?” Sad je savršeno razumjela moj engleski. Matar los machos, rekla je ravnodušno. Ubijete mužjake. „Ili ih kastrirate”, pridoda Armand. „Ali pritom se mora biti vrlo oprezan. Uništi li se mužjaka u krugu od kilometar i pol odavde, zrnce peluda može se vratiti lebdeći na povjetarcu i uništiti cijeli urod.” „Kako se može prepoznati koje su biljke muške, a koje ženske?” „Muške imaju dvoja muda, oprosti mi na izrazu, koja rastu na stabljici. Ona se otvaraju da 133
bi oprašila tučak ženke. Jedini način da se to spriječi jest da se muškim biljkama odrežu ti mali testisi.” Armand je odsutna duha počeo trljati najbliži smolasti pupoljak. „Što se dogodi ako ženska biljka ipak proizvede sjeme? Može li se i nju pušiti?” „Može, ali će ona ubrzo nakon toga uginuti. Jer time je njezin životni posao završen, u genetskom smislu. Neoprašena, ona još dugo ostaje u snažnom, spolno rascvjetanom stanju, sposobna proizvesti mnogo sinsemille. Jednom riječi, neoprašena je biljka na neki način ženskija biljka.” ¿iQuería probat un poco?, upitala je Blagajnica. „Želi znati hoćeš li probati malo njezine sinsemille.” Malo sam oklijevala primiti u sebe izmučenu ženku, makar ona bila i biljka, ali bila sam previše znatiželjna da bih odbila. Ušli smo u Blagajničinu kuću, koja je doista bila samo koliba obojena u prekrasnu ponoćno plavu boju. Unutra je sve bilo blistavozeleno i isprepleteno lišćem biljaka. Ploča stola bila je pokrivena slamom bambusovine, a pod i prostirači, koji su služili i kao ležajevi, bili su, čini se, načinjeni od palmina lišća, sašiveni iglom i konopcem. Na zelenom palminom prostiraču drijemao je prekrasan crni labrador. „Većina njezina namještaja iznova se isplete svaki dan”, rekao je Armand. Prišla sam labradoru da ga pomilujem. „Zove se Mallory”, rekla je Blagajnica na uznemirujuće savršenom engleskom. „Nadjenula je psu ime prema liku Mallory iz filma Rođeni ubojice Olivera Stonea”, rekao je Armand. „To joj je najdraži film.” Silno me iznenadilo to što je Blagajnica gledala filmove Olivera Stonea. Sjela sam i promatrala kako vješto skida smolu s marihuane i umata je u nekakvu meksičku novčanicu. „To je za sreću”, objasni Armand. „Spaja duh novca s duhom biljke kako bi joj osigurao dobar novčani urod.” „Znači da je preprodavač droge?” „Prodaje marihuanu sinsemillu. Drži i prodavaonicu, prodaje mandragore, ali i mnoge druge. Bavi se ljekovitim biljkama i trguje samo s ljudima koji znaju kako se njima koristiti.” Nagnula sam se unatrag. Madrac od konoplje i zid iza mene bili su iznenađujuće udobni. „Svaki centimetar Blagajničine kuće stvoren je za udobnost. Zidovi i podovi ergonomski su ispravni, savršeno prilagođeni ljudskom tijelu. Vjeruj mi, kada dođe vrijeme za odlazak, nećeš htjeti otići. To još nitko nije poželio.” Pušili smo Blagajničinu prekrasnu, slatku žensku marihuanu i zapala sam u sanjiv, sretan magličast ugođaj, naslonjena na anatomski savršen zid. „Ustani”, rekao je Armand. „Vrijeme je da iskopamo nešto mandragorina korijena.” „Ali ovdje mi je tako udobno”, rekla sam, ne želeći priznati da sam se osjećala vraški pohotno. „Ta te žudnja spopada zbog sinsemille. Ona je sada u tebi i ne smijemo dopustiti da
Miel
134
propadne. Pođimo! Odmah!” Blagajnica je svezala uzicu oko Malloryna vrata pa smo se svi četvero uputili preko ulice prema prodavaonici i spustili se u podrum. Dotad sam se već naviknula na strme stube, ali ne i na ono što smo ugledali kad smo se spustili. Sve su mandragore blistale. „Crvi”, reče Armand. „Nalaze se na lišću biljke i sjaje u noći. U tome nema ničega magičnoga.” „Zašto to radi?” pitala sam vidjevši kako si Blagajnica gura komadiće platna u uši. „Ne želi čuti krikove mandragore dok je budemo čupali iz zemlje.” „No one nisu u zemlji, one su na stolovima.” „Ali ne i one ispod stolova. One su posađene izravno u zemlju i jedine su dovoljno razvijene za čupanje iz zemlje.” Pogledala sam ispod stolova i ugledala još stotine biljaka. Tada sam prvi put primijetila da podrum uopće nema poda, nego dobro nabijenu zemlju. Biljke mandragore rasle su izravno iz zemlje, kao da je prodavaonica bila sagrađena točno nad njima, pritom ih nimalo ne ometajući i ne vrijeđajući. „Pridrži je na trenutak”, reče mi Armand pružajući mi Mallorynu uzicu. Sagnula sam se da je pogledam i počešem iza uha. Ona me liznula po licu, a ja sam je zagrlila. Činila se toliko ljudskijom od Armanda i Blagajnice. „Čvrsto je drži”, rekao mi je Armand dok je zajedno s Blagajnicom vezao debelo uže oko mandragore ispod jednoga od drvenih stolova. „U redu, daj mi psa.” Armand je svezao drugi kraj užeta za Mallorynu ogrlicu. Quédate atrás y cúbrete los oídos, prosiktala je Blagajnica. Odmaknite se i pokrijte oči. Pogledala sam Armanda. „Praznovjerje”, izgovorili smo u isto vrijeme. Blagajnica je iz plastične vrećice izvadila veliki odrezak mesa i držala ga ispred psa. Mallory ga je onjušila. Počela je lizati sirovo meso, uzbuđena okusom krvi. Upravo u trenutku kad je htjela zariti zube u krvavi odrezak, Blagajnica je zakoračila unatrag i položila meso na tlo izvan dometa psa. Mallory je zalajala i počela šapom grabiti po zemljanu tlu. Njezina ogrlica, pričvršćena užetom za biljku mandragore, stegnula se i povukla je za vrat. Kad više nije mogla odoljeti iskušenju, pojurila je prema mesu, režući i povlačeći uže sve dok mandragora nije izgledala kao da će se prepoloviti. U toj čudnoj igri navlačenja, činilo se kao da biljka vuče psa prema natrag. Mallory je i dalje pokušavala dohvatiti meso, pa je mandragora napokon počela popuštati, iskliznuvši iz zemlje kao dijete pri porođaju. Pod snažnim utjecajem marihuane sinsemille, ostala sam ukopana pred prizorom korijena biljke koji je izlazio iz zemlje. Kad su se iz tla promolile neobična glava i ruke, Blagajnica je ispustila zavijajući krik. Zvuk mi je probo tijelo i natjerao me da i ja kriknem iz sve snage. „Što to ona, k vragu, radi?” pitala sam, prestravljena i njezinim i svojim krikom. „Ona vjeruje da mandragora ispušta vrisak kad je se izvuče iz zemlje, koji može prouzročiti smrt onih koji ga čuju.” „Pa umalo je prouzročila moju smrt tim svojim vražjim krikom.” 135
„Samo te je pokušala zaštititi. Vlastitim je krikom nadglasala krik biljke. Poznaje te biljke bolje nego itko i vidjela je ljude koji su s njom došli u dodir i zatim umrli, na ovaj ili onaj način.” Previše sam napušena za to, mislila sam. Vraški prenapušena da budem u podrumu u Meksiku s ovo dvoje vještaca. „Dođi i pogledaj korijen.” No lo toques. „Kaže da je ne diraš.” Korijen mandragore izgledao je zlokobno i uopće nisam imala namjeru ikad ga dirnuti. Bio je mnogo sličniji ljudskom biću nego što sam mislila. Imao je dvije ruke, koje su stršile ravno u zraku, prsni koš i dvije noge izbačene prema naprijed. Bio je tu i okrugao gomoljasti vršak na mjestu gdje je trebala biti glava te izbojci nalik na travu koji su stvarali dojam kose. Bilo mi je jasno zašto je taj korijen pobuđivao toliki strah i opsjednutost. Doista je nalikovao na malu strašnu osobu, a da to uočim, nisam ga trebala gledati postrance ili suziti oči, ili pak upotrijebiti maštu. „Hajdemo odavde”, rekla sam. „Pustimo Mallory da najprije pojede odrezak”, rekao je Armand. „Napokon, ona je obavila cijeli posao.” Kad je Armand oslobodio konopac, Mallory se bacila na krvavo meso i proždrljivo ga jela. Kad je završila s prežderavanjem, polako smo se stali uspinjati stubama. Armand je nosio korijen u vrećici u kojoj je bilo meso. Un momento, rekla je Blagajnica i izvadila pištolj iz drvene kutije pokraj blagajne. „Što će joj to?” pitala sam na putu prema vratima. „Za zaštitu”, reče Armand. Cesta ispred trgovine bila je pokrivena sivom prašinom. Bila je prazna i tiha, toliko jezivo samotna da sam pomislila kako smo nas dvoje možda jedini ljudi koji su njome ikada kročili. Hodali smo neko vrijeme, pas ispred nas, mašući repom. „Mallory”, dozivala je Blagajnica. „Mallory, dođi ovamo”. Vesela je labradorica skočila u zrak i okrenula se pogledati svoju vlasnicu. Blagajnica je otkočila pištolj, naciljala, povukla okidač i pogodila psa točno između očiju. Mallory se srušila na tlo, zacvilivši. Krv je lila iz rupice na njezinoj glavi, obojivši prašnjavi put pod njom u crno i mokro. Stajala sam ondje, tresući se, skamenjena. Sagnula sam se pokraj psa i rukama mu uhvatila glavu. Pritisnula sam lice na njegovu njušku oblivenu krvlju i zaplakala. „Ustani!” viknuo je Armand, zgrabivši me za ruku i silom me podižući. „Što je ovo, jebem mu?” ponavljala sam u beskraj. „Što je to, jebem mu, to učinila?” „Pas je morao umrijeti”, rekao je Armand. „Zvala se Mallory.” „Da. Svaki je tjedan ovdje jedna nova Mallory. Blagajnica nabavlja pse sa smetlišta pokraj kojega smo prošli na putu do njezine kuće. Nije vezana za tog psa.” „Zašto je ta kučka ubila Mallory? Znala sam da je zla kučka.” „Saberi se. Pas je dao svoj život za devet biljaka. Opak, razoran dio mandragorina duha
Miel
136
ušao je u psa kad je iščupao korijen iz zemlje. Mallory je bila toliko dobra da se žrtvovala kako bi nam ostali samo dobri vidovi biljke. Blagajnica smatra psa spasiteljem koji je dao život skupini od devet biljaka, a tako bi i ti trebala razmišljati. Ovaj je pas učinio veliku stvar u svojemu kratkom životu. Veću nego što će to ikad učiniti mnogi.” Blagajnicu sam posljednji put vidjela dok je kročila niz put, vukući za sobom krvavu, mrtvu Mallory, čije su prednje šape bile svezane istim onim konopcem kojim je izvlačila mandragoru. „Provest će noć u bajanju za mrtvu životinju”, rekao je Armand. „I tada, u zoru, pokopat će je. Tako je napravila već mnogo puta.” Armand je nosio korijen strašna izgleda, a ja sam išla za njim i plakala za Mallory. Kod Blagajničine sam kuće pričekala ispred zida suncokreta dok je Armand ušao unutra kako bi uzeo naše stvari. „Dođi, pođimo kući.” Smjestili smo se na motocikl, a ja se nisam osvrnula prema Blagajničinoj kući. „Što si bliže devet biljaka”, rekao je, „nažalost, ili nasreću, sve su veći izazovi koje valja prevladati.” Bila sam tako sretna ugledavši Diega kad smo se vratili u Casablancu, da sam potrčala ravno prema njemu i zagrlila ga. „Mirišeš na travu”, rekao je. „Jesi li i meni malo donijela?” „Nisam.” „Ja jesam”, rekao je Armand i podignuo veliku vreću sinsemille. „Lila je bila toliko šokirana Blagajnicom da sam pomislio kako je dobra ideja imati nešto trave uza sebe za slučaj da je treba smiriti.” „Što je učinila Blagajnica?” upita Diego. „Uobičajeno. Ubila je Mallory nakon što je iščupala mandragoru.” „Mallory veinte? Ili Mallory veintidós?” Dvadesetu ili dvadeset drugu Mallory? „Mallory cien.” Stotu Mallory. Armand i Diego su se nasmijali. Gledala sam ih s gađenjem. „Koliko je Mallory dosad bilo?” Diego je stao iza mene i zagrlio me. Njegova meka kosa s mirisom kokosa nije bila svezana u uobičajeni rep. Visjela je slobodno i češkala me po vratu. „Teško je reći”, rekao je. „Blagajnica godinama uzgaja mandragore. Za svaku iščupanu mandragoru pogine jedna Mallory.” „Zašto im svima da je isto ime? To je grozno.” „Ne želi se vezati za životinju.” „Ne vjerujem da se ta žena može vezati za bilo što.” „Imaš još tri biljke od onih devet”, šapnuo mi je Diego, i dalje me držeći u zagrljaju. „Dobili smo mandragoru i cikoriju”, rekla sam naslonjena na njega, želeći da mu ruke zauvijek ostanu u tom položaju. „Dobili smo i marihuanu sinsemillu”, rekao je. „Ona se dobiva od ženske biljke Cannabis sativa. Jedne od devet biljaka.” 137
„Zašto mi to nisi rekao?” pitala sam Armanda. „Zato što sam mislio da će biti zabavnije ako ti to Diego kaže. Hajde Diego, reci joj.” „Sin-se-milla”, šapnuo je rastavljajući riječ na slogove i naglašavajući slovo „s”, a dvostruko „I” izgovarajući kao „j”. Diegovo je tijelo bilo tako blizu mojemu da sam se morala svojski potruditi da se ne okrenem i ne poljubim ga kao onda u džungli. „Armand misli da je mandragora najmagičnija biljka od svih devet”, rekao je, „ali ja mislim da ta čast pripada sinsemilli. Bi li je htjela probati malo? Sa mnom?” Baš kad sam se naviknula biti u Diegovu naručju, on je spustio ruke. Postalo mi je hladno, kao da mi je sjeverac zapuhnuo tijelom. „Dođi i sjedni”, rekao je. Osjećala sam se kao da me vjetar nosi naprijed-natrag između dviju krajnosti – blizine i potom daljine – pa sam brzo reagirala na mogućnost da mu ponovno budem blizu. Njegova koža boje karamele bila je za mene poput neke vrste droge. Pomislila sam na Exleyjevu svijetlu kožu i kosu. Nije se mogao mjeriti s tamnim Diegovim tonovima, koji su bili dobitna kombinacija bez premca. Diego je izgledao kao dio zemlje. Kao da je izrastao ravno iz nje te se nije odvojio od nje poput nas ostalih. „Dođi, dođi, sjedni.” Shvatila sam da stojim u dnevnoj sobi i buljim u njega. Potražila sam pogledom Armanda, ali on je otišao. „Armand će doći poslije. On ne puši.” Pokušala sam se sjetiti je li pušio u Blagajničinoj kući, ali nisam mogla. „Zašto on ne puši?” „Dim je već u njemu. Duh sinsemille u njegovu je tijelu. Ne mora pušiti da bi ga osjetio.” „Hoćeš reći da je uvijek napušen?” „Kad god to poželi. Armand je dio svih stvari. Osjeća što želi i kada to želi. Osjećaji prolaze kroz njega. Dobri, loši, ravnodušni – njemu je to svejedno.” Diego je sjedio na betonskom ležaju ugrađenu u zidu. Sjedio je na plavo-bijeloj meksičkoj deki, s rukama zabačenima iza glave i s nogama čvrsto na podu. Nosio je lagane hlače na vezanje, bio je bos i bez košulje. U tom se trenutku nisam mogla zamisliti u New Yorku. Ili bilo gdje drugdje osim ovdje, uz njega. „Vidim da se više ne bojiš škorpiona”, rekao je gledajući u moje bose noge. „Ostavili su te na miru.” Izvukao je smolasti pupoljak između listova ženskog kanabisa i smotao ga pomoću palca i kažiprsta. „Pomiriši!” Uzela sam njegovu ruku u svoju i prinijela je licu. Diego se nasmijao. „Ne moju ruku, nego pupoljak.” Uzela sam ga od njega i stisnula ga između prstiju. Bio je ljepljiv poput vrućeg katrana. Mirisao je izvanredno slatko i intenzivno, poput zemlje oko nekih biljaka.
Miel
138
„Hoćeš li ga smotati u novčanicu?” „To radi samo Blagajnica kad želi prodati biljke. Takav način pušenja donosi joj sreću. Ako ne bismo pušili baš s njezinom novčanicom, pozlilo bi nam.” Diego se nagnuo i otvorio ladicu ugrađenu u kauč. Izvukao je lulu s vrlo dugačkim drškom i malom glavom. Izgledala je poput lule mira američkih Indijanaca. „Pušit ćemo iz ovoga.” Dodao mi je lulu. Bila je od krasnog drveta boje bakra, s tajanstvenim rezbarijama na jeziku koji nisam poznavala. „Napravili su je Huicholi. Pripadala je ocu moje majke. Darovala mi ju je za moj prošli rođendan. To je obiteljska baština.” „Kad ti je rođendan?” „Rođendan mi je 17. ožujka 1979. Ali rođen sam 12. siječnja 1999. Rođen sam u zimi svoje dvadesete godine.” „Što time hoćeš reći?” „Te sam godine postao to što jesam.” „A tko si bio prije?” „Bio sam mnogo ljudi, ali ni jedan od njih nije bio ja.” „Kako to znaš?” „To je osjećaj. Kao da si prema svemu otvoren, a vrlo zaštićen i siguran. Kao da si istodobno smiren i vrlo uzbuđen. Nakon što sam doživio taj osjećaj, nikad više nisam poželio biti ponovno onakav kakav sam bio prije: zato 12. siječnja smatram svojim novim rođendanom. Sada se držim po strani od bilo koga ili bilo čega što me pokušava vratiti u vrijeme prije tog datuma. Vjeruj mi, kad upoznaš sebe, više se nikad ne želiš pretvarati da si nešto drugo, jer to je bolje od bilo čega za što si se ikad izdavao, sanjario, zamišljao ili postao.” „Ako je to tako dobro, zašto ljudi nisu takvi cijelo vrijeme?” „Oni misle da to jesu, ali osoba za koju su bili stvoreni da postanu ostaje skrivena godinama života s roditeljima, školovanja i prilagođavanja. Svaka minula godina prikrije tu osobu još više, kao da joj se oko tijela polagano povlači zatvarač na vreći za spavanje. Proces je jedva primjetan sve do trenutka kad se osoba potpuno izgubi. Vreća za spavanje se zatvori i takvi ljudi više nikad ne vide sunce.” „Ali katkad ga ipak osjete?” „Da. Malo ih topline obasja s vremena na vrijeme.” Diego gurne smolasti pupoljak u glavu lule i upali ga. Marihuana zacvrči. Okus joj je bio još slađi nego kod Blagajnice. „Nadam se da ću se i ja jednoga dana tako osjećati. Uzbuđena i smirena.” „O, hoćeš sigurno. U tome će ti pomoći druženje s Armandom. On će se obraćati svim tvojim ,ja’, a katkad će se ušuljati između njih i obratiti se i tvojemu istinskom ,ja’.” „On je prepreden.” „Ma nije. Samo ti daje na znanje da si još negdje unutra! Možda bi trebala znati da, uspiješ li otvoriti vreću za spavanje, više se nećeš moći povezati s mnogo ljudi.” 139
„Imat ću tebe.” „To hoćeš.” „Je li Armand stvaran?” „Već gotovo četrdeset godina.” Neko smo vrijeme pušili u tišini, a tada se Diego ponovno naslonio na zid iza kauča. Noge je ispružio ispred sebe, gležnjeve prekrižio, a ruke zabacio iza glave. Osjetila sam da sam mu vrlo bliska, ali sam prema položaju njegovih ruku, kojima je podupirao glavu, znala da me neće uskoro dodirnuti. Imala sam silnu potrebu da osjetim njegovu kožu. Žudnja je bila toliko velika da sam sjela na vlastite ruke kako bih se obuzdala. Diego se smiješio. „Ruke će ti se na taj način ukočiti. Hajde, dodirni me ako želiš.” Oslobodila sam ruke i položila jednu na njegov pupak. Ostavila sam je tako neko vrijeme, a zatim sam ga pomilovala po trbuhu. Crta crnih dlačica rasla je ravno po sredini i bila je mekana poput dječje kosice. Bila sam očarana njima i neko sam vrijeme opipavala njihovu teksturu. Pružila sam ruku prema njegovim grudima. Rast dlačica u obliku slova „V” bio je iste crne, sjajne mekoće. Nije mi bilo važno jesam li ikad učinila išta više, ali već sam znala da nikad neću poželjeti skinuti ruke s tog čovjeka. „Sviđa ti se dodir moje kože?” Znala sam da bi moj odgovor mogao sve uništiti, ali nisam si mogla pomoći. „Dodir tvoje kože sviđa mi se više od bilo čega na svijetu.” Diego se nasmiješio, lijeno se zahihotao. „Što ti se još sviđa?” „Želim položiti lice na tvoje grudi.” „Učini to.” Nisam htjela djelovati toliko gladno – bojala sam se da ga ne prestrašim time koliko sam zapravo željela položiti lice na njegove grudi – stoga sam krenula polagano. Kliznula sam obrazom preko njegovih grudi. Tijelo mu je mirisalo na začine i vaniliju. Primijetila sam da mu se sviđa kako ga dodirujem, ali i dalje je držao ruke iza glave i nije se micao. „Sviđa mi se ovaj osjećaj”, rekao je. „Ne želim ga prebrzo izgubiti.” Podignula sam lice s njegovih grudi i pokušala ga poljubiti u usta. „Želiš li pokušati nešto novo sa mnom?” pitao je prije nego što sam ga uspjela poljubiti. Pogledala sam ga. „Zar ovo nije dovoljno?” „Nije. Hajde, predivno je. Jednostavno želim pokušati nešto drugačije s tobom, to je sve. Ali najprije moraš skinuti odjeću. Pomoći ću ti.” „Hoćeš li se i ti razodjenuti?” „Ne još.” Ležala sam gola na kauču. Betonska je ploča bila prekrivena samo tankim pamučnim prekrivačem, ali bilo je nevjerojatno udobno. „Nemoj mi sada zaspati.”
Miel
140
Bila sam toliko daleko od toga da mu to nikad ne bih priznala. Diego je kleknuo na pod pokraj mene. Prelazio mi je licem po tijelu a da ga ni jednom nije uistinu dodirnuo, dok su mu usne bile samo koji centimetar iznad moje kože. Razgledavao me posvuda, ispod ruku, iza ušiju, raširio mi noge i gledao između njih, toliko približivši lice da sam osjećala kako mu dah ulazi i izlazi iz mene. Podignuo se do mojeg lica. „Otvori usta i diši sa mnom”, rekao je. I tada je postavio svoje usne iznad mojih – opet ih ne dodirujući. Udisao je moj dah i izdisao svoj u mene. Disali smo zajedno sve dok nismo bili savršeno usklađeni; naša pluća, srca i krv savršeno su se ujednačeno pomicali, poput metronoma. Položio je dlan preko mojeg trbuha, držeći ga samo malo iznad njegove površine. Osjećala sam toplinu koja je strujila iz njegove ruke. Zapravo me dodirivao svojom toplinom. Teško sam podnosila njegovu blizinu, njegova me suzdržanost živcirala. Kad to više nisam mogla podnijeti, uspravila sam se i pritisnula tijelo uz njegovu ruku. „Znaš, tako se osjećaš zbog sinsemille.” „Ti si uzrok tome.” „Ne, biljka je. Cijela njezina seksualnost sada je u tebi. Ja sam samo sretnik koji se zatekao pokraj tebe.” „Hoćeš li me dodirivati?” „Vjeruj mi, Lila, dodirujem te vrlo duboko. Evo, povuci još koji dim.” Duboko sam povukla iz lule, a Diego mi je položio ruku na usta. „Da ništa ne propadne”, rekao je položivši usne na moje, udišući dim iz mojih pluća. Njegove su me usne dodirnule prvi put te večeri i nešto se u meni slomilo. Nisam se mogla odvojiti od tih usana. Željela sam ih mahnito. Odbijala sam prestati ljubiti ga i on me gotovo silovito odgurnuo. „Želim ti nešto pokazati.” „Dobro.” „Želim da duboko udahneš i pokušaš da ti dah prođe do središta tijela. Stegni i napni sve mišiće unutarnje strane bedara i između nogu. Zatim duboko izdahni kroz nos.” Njegove su mi se upute učinile smiješnima, ali bila sam napušena i učinila sam što mi je rekao, nadajući se da će i on uskoro učiniti ono što ja želim. Diego je položio ruku na donji dio mojeg trbuha. „Udahni dublje. Izvuci energiju iz samog srca. Tako. Osjećaš li ritam? Sa svakim izdahom, tijelo mi je počelo podrhtavati. Zadovoljstvo je bilo veliko, pa sam pružila ruku prema njemu. „Nemoj. Uzbuđenje je u tebi. Ono je tvoje. Toliko si spremna na užitak da možeš voditi ljubav s vatrom, vjetrom, vodom. Potrebno je samo da staneš pokraj jednog od tih elemenata i udahneš njegovu energiju u svoje tijelo. Uvlači je u sebe sve dok se ne budeš osjećala kao što se osjećaš sada i zatim se prepusti. Vodit ćeš ljubav s vatrom ili vodom.” Bila sam na samom rubu seksualnog uzbuđenja koje mi je postalo nepodnošljivo, a znala sam da me Diego neće dodirnuti. Odjednom sam točno znala kako se osjeća ženski kanabis 141
kad se preobražava u sinsemillu. Osjećala sam se grozno zbog njegova neprestanog uzbuđenja. Suosjećala sam s cijelim rastvorenim, izmučenim vrtom ispred Blagajničine kuće. U tom mi se trenutku učinilo da je proizvodnja sinsemille najokrutniji čin za koji sam ikad čula. „Tu energiju možeš upotrijebiti na koji god način poželiš. Imati spolni odnos, naslikati sliku, skuhati divan obrok. To je samo energija. Ona služi tome da je upotrebljavamo.” „Treba mi stanka”, rekla sam, jedva sposobna gledati u njega. Bila sam izvan sebe od želje te sam pomislila da je Diego zapravo zao i zlonamjeran. Odjednom sam bila silno ljuta. Gledala sam ga kako prekriženih nogu leži na kauču, u najudobnijem mogućem položaju, i znala sam da me je doveo do te točke bez namjere da me rastereti uzbuđenja. Odlučila sam da ćemo voditi ljubav na najobičniji način, makar nam za to trebala cijela noć, da će on ležati na meni pružajući mi beskonačan užitak, a ne ove gluposti s disanjem iz maternice. Duguje mi to. „Umirem od gladi”, rekao je. „Želiš li nešto pojesti?” „Ja ću nešto prirediti”, rekla sam, radosna što mi se pružila prilika da se udaljim. „Neću dopustiti da ustanete, Veličanstvo”, šapnula sam u sebi. Otišla sam u kuhinju, otvorila hladnjak i izvadila tanjure s ostacima piletine s meksičkim umakom mole, koji je Armand napravio sa zrncima kakaa. Tresnula sam njima na stol malo preglasno i pošla po zdjelice žute karamelizirane kreme od jaja. Točno iza tih zdjelica, na srednjoj je polici ležao zastrašujući korijen mandragore, jednako grozan i sličan ljudskom liku kao i kad sam ga prvi put vidjela. Bio je položen s glavom prema naprijed pa sam ga izvukla – držeći ga noktima poput pincete – vukući ga za travnatu glavu. Osjećala sam kako mi energija struji kroz tijelo od neuspješnih seksualnih pokušaja s Diegom. Doista sam osjećala kako izravno treperi iz mojih prstiju u korijen. Nakratko sam se uplašila da bih mogla pokrenuti tu prokletu stvarcu i oživjeti je točno nasred kuhinje. Zurila sam u nju, prisjećajući se Armandovih riječi. Sjetila sam se da je to afrodizijak koji će u gotovo svakome čovjeku probuditi silno povećan spolni nagon. Proučavala sam je na trenutak, a onda brzo donijela odluku. Izvadila sam mali oštar nožić iz kuhinjske ladice i zabila ga između nogu korijena, odrezavši veliku krišku onoga što bi trebao biti spolni organ biljke da je ona doista ljudsko biće. Čekala sam, gotovo sam očekivala da će prokrvariti. Našla sam mužar i tučak obješen o čavao na zidu. Stavila sam krišku mandragore u posudu i tucala komad korijena sve dok nisam dobila jednomjernu smeđu prašinu. Posipala sam je po kremi od jaja i promiješala smjesu. Dvoje može igrati ovu igru. Ako mandragorin korijen djeluje onako kao što to tvrdi Armand, uzbudit će Diega isto kao što je sinsemilla mene. „Pile je zaista dobro”, rekao je Diego. „Armand je odličan kuhar kada to želi biti.” Morala sam priznati da je pile bilo izvrsno. Bilo je vlažno i meko, i više me nije smetalo što sam vidjela ženu na tržnici kako mu je zavrtjela vratom. „Mislim da bi kuhanje moglo biti Armandovo drugo zanimanje.” „Da si barem mogao vidjeti njegovo prvo zanimanje. Praonica rublja u New Yorku bila je
Miel
142
tako krasna.” „Možda ću jednoga dana”, rekao je, smiješeći se, „posjetiti tebe, Armanda i Sonali u New Yorku.” Diego odloži pile i zagrabi ravno u zdjelicu s kremom od jaja. Bez mojeg nutkanja, stavio je punu veliku žlicu u usta. Nastavila sam jesti, jednim okom na svojem piletu, a drugim na Diegu. Silno sam uživala promatrajući ga kako jede začinjenu kremu. „Želiš li da ti ostavim malo? Zaista je dobra. To je Armandov specijalitet.” „Ne, samo ti jedi. Ima je još u hladnjaku.” Promatrala sam Diega očekujući znakove promjene, iako nisam imala pojma koliko dugo treba da korijen mandragore počne djelovati. Naslonila sam se na kauč i u mislima ponavljala Armandove riječi: Ovaj korijen može i hoće djelovati natprirodnom snagom na ljudsko tijelo i duh. Istodobno je afrodizijak i snažan halucinogen... Te dvije stvari zajedno mogu stvoriti najproduhovljeniji seks koji osoba može imati.“ Priljubila sam se uz Diega, ali kad sam položila glavu na njegova prsa, tijelo mu je klonulo, a ja sam pala na njega. Onesvijestio se.
143
Digoksin (katkad se naziva i digitoksin ili digitalis) Ovaj je lijek srčani glikozid široke primjene koji se upotrebljava pri liječenju srčanih bolesti, poput srčane aritmije, fibrilacije i kongestivnog zatajenja srca. Budući da ga se nalazi u lijepim ljubičastim zvonastim cvjetovima naprstka i u baršunasto-crnim krilima leptira monarha, digoksin je vjerojatno najljepši lijek.
D
iego!” viknula sam, tresući ga. Otvorio je oči. Izgledale su zamagljeno i neusredotočeno. „Ne mogu disati”, rekao je usporenim, dubokim i promuklim glasom. „Potraži Armanda.” Odjednom, dok sam sjedila ondje s rukama oko Diega, sjetila sam se ostatka Armandove rečenice: „Uzme li se pogrešna doza, otrovan je... Ljudi zaboravljaju da mandragora pripada porodici Solanaceae te da je slična smrtonosnom velebilju.“ Bio je to drugi dio poduke o mandragori – dio koji sam odlučila zanemariti zbog sjaja i čarolije podataka koji su mu prethodili. Diegove su oči bile zatvorene, a ja sam ga snažno potresla. „Probudi se!” vikala sam. „Ustani!” Nije se micao. Otvorio je oči, a one su se toliko zakolutale prema natrag da se zjenica jedva vidjela. Trčala sam kućom zovući Armanda poput luđakinje. Nije bilo odgovora. Izašla sam van i stala na trijem. Huk vjetra s oceana bio je tako glasan da sam morala vikati iz petnih žila. Vidjela sam Armanda, nagnuta preko ograde balkona na katu, dok mu se iznad glave rojilo zviježđe Pisces, a Riba je bila Diegov horoskopski znak. „Diego je bolestan!” viknula sam. „Ne mogu ga probuditi.” „Što?” „Ne mogu probuditi Diega”, nadglasavala sam se s oceanom. „Mora da si izvrsna u krevetu”, viknuo mi je dok se spuštao niz popločene stube. Armand je zadignuo Diegove kapke i pozorno se zagledao u njih. Pogledao je svuda po prostoriji, očima prelazeći preko svake pojedinosti. Tražio je uzrok Diegove bolesti i nije ga
Miel
144
nikako mogao naći. Promatrala sam ga i vidjela kako pretpostavlja da ništa ne znam. Vjerovao mi je uvijek u pogrešno vrijeme. Zgrabila sam korijen mandragore s kuhinjske radne površine i pokazala Armandu njegove izrezane genitalije. „Nisi valjda?” „Usitnila sam ga i umiješala mu u hranu kako bih ga navela da vodi ljubav sa mnom. Mora da sam ga stavila previše. To je bilo previše za njegov organizam.” Čim sam izgovorila te riječi, shvatila sam koliko sam bila opsjednuta, miješajući napitak poput stare babetine. Armand je uzeo korijen mandragore i potrčao prema vratima. „Hoćeš li ga odvesti u bolnicu?” „Naravno, pozvat ću hitnu pomoć. Lila, mi smo u džungli. Ostani s njim i pripazi da diše. Ako prestane, pruži mu prvu pomoć disanjem. Snađi se.” Kad je Armand otišao, pozorno sam promatrala Diega, ne skidajući pogled s njegova lica. Prala sam mu tijelo hladnom tkaninom kad se činilo da mu temperatura raste. Znojio se i mrmljao, ali nisam razabirala riječi. Huk vjetra s oceana bio je glasan, a kukci su bučno zujali i ispuštali promukle zvukove. Armand se vratio sa ženom koju nikad prije nisam vidjela. Nalikovala je na majansku ženu koja je klala piliće na tržnici. Imala je duge crne pletenice omotane oko glave poput košnice, svjetloplavu haljinu i kožnate sandale bez potpetica, koje su joj se križale duž gležnja sve do koljena. Nosila je neku vrstu kaveza, nalik na ptičji, s crveno-bijelo-zelenim prugastim meksičkim prekrivačem preko njega. „Lila, ovo je Lourdes Pinto, Diegova majka. Ona je curandera, iscjeliteljica, kao što sam ti već rekao. Došla je izliječiti svojeg sina.” Prišla sam da se rukujem s njom, ali nije se obazirala na mene. „Lourdes”, reče Armand, „ovo je Lila, žena koja je možda nepovratno naštetila vašem sinu jedincu.” Pogledala sam Armanda u nevjerici. „Sve govorim otvoreno kako bi svi znali na čemu su. Mislim da je tako bolje.” „Ispričajte mi sve što se dogodilo između vas i mojeg sina i nemojte izostaviti ni jednu pojedinost samo zato što sam mu majka”, rekla je Lourdes Pinto. „Znat ću ako to učinite.” Reći joj koliko me njezin sin uzbudio bilo je ravno smrti. Gore od toga bilo je priznanje da smo pušili sinsemillu iz lule koju mu je ona poklonila za rođendan, a koja je pripadala njezinu ocu. Kad sam završila, ustala je ne rekavši ni riječi. Prišla je Diegu i postavila dlanove samo centimetar-dva iznad njegove kože. Na posve isti način kao što je to Diego učinio meni. Prešla je tako dlanovima preko svakog djelića njegova tijela. Bila je suzdržana i bez osjećaja. „Ne izgleda zabrinuto”, šapnula sam Armandu. 145
„Oh, jako je uzrujana. Ali zna da mu takva zapravo nije od koristi. Neće mu moći pomoći bude li se izgubila u emocijama.” Lourdes se odmaknula od Diega, hodajući unatraške kako bi ga neprestano mogla imati na oku. Pošla je do pokrivenog kaveza koji je donijela sa sobom i uklonila s njega meksički prekrivač. Iza rešetaka kaveza bile su na stotine leptira monarha. „Zatvorite vrata i prozore”, zarežala je na mene. Kad sam to napravila, otvorila je kavez i monarsi su izletjeli. Ispunili su prostoriju, sletjevši posvuda. Bilo ih je doista mnogo, krilo do krila, da su zidovi Armandove prostorije nalikovali na narančasto-crni mural. Lourdes je skupljala leptire koji su se spustili na Diegovo tijelo. Služeći se prstima kao pincetom, palcem i kažiprstom uhvatila bi ih za krila. Toliko je monarha sletjelo na Diega da je izgledao kao da je odjeven u baršunasto odijelo. Kad je Lourdes prikupila pedesetak leptira, odnijela ih je u kuhinju i, još ih držeći za krila, drobila njihova sitna crna tijela u mužaru u kojem sam bila usitnila mandragoru. Ukočila sam se. Hrskav zvuk drobljenja leptirovih tijela bio je mučan. Kad su bili posve usitnjeni, ubacila je i njihova krila te ih smrvila na posve isti način. „Je li ona liječnica? Diego umire, a ja ne vjerujem da će mu ovo pomoći.” Postala sam živčana. Diegov je život bio u rukama te žene koja očito nije bila normalna, bez obzira na to što je bila njegova majka. Znala sam da zdrobljeni leptiri neće moći pomoći Diegu. Prišla sam kauču i držala ga za ruke. Ponovno sam, kao i u slučaju s praonicom rublja, učinila veliku štetu zato što mi se netko previše svidio. Lourdes Pinto došla je do svojeg jedinca sa zdrobljenim leptirima. Usula mu je tu vražju smjesu u usta. Razjapila sam usta dok sam je gledala, pa sam ih prekrila ručnikom. Obratila mi se dubokim, jednoličnim, bezosjećajnim glasom: „Leptiri monarsi sadrže srčane glikozide, poznate i kao digitalisi, koji se u tvojoj zemlji upotrebljavaju za liječenje zatajenja srca, srčanu aritmiju, fibrilaciju, tahikardiju, bradikardiju i slične srčane smetnje. Nisam luda. Ovdje sam da izliječim svojeg sina.” Uklonila sam ručnik s usana. „Zar je Diegu zakazalo srce?” jedva sam izustila. „Da.” „O, moj Bože!” „Slušajte me pozorno. Leptiri monarsi su kardiotonici. Oni povećavaju tonus srčanog mišića, uzrokujući uspješniji rad klijetki. Leptiri će pomoći Diegu. To će biti dobro za njega.” „Upotrebljavamo li i mi monarhe, mislim, mi u Sjedinjenim Američkim Državama?” upitala sam očajno. „Vi upotrebljavate digitalis iz digitoksina ekstrahiranoga iz biljaka. Većinom iz naprstaka. Ja se služim otrovom nalik na digitalis iz leptira monarha. Oba imaju ista svojstva. Monarsi liježu svoja jaja u biljci mlječiki, koja također proizvodi srčane glikozide. Kad se kukci izlegu i narastu, hrane se mlječikom i tako uzimaju lijek za srce iz biljke. On se taloži u njihovu tijelu, a oni se njima nikad ne koriste i nikad ih ne izlučuju.” „Zašto?”
Miel
146
„Kako bi držali predatore na udaljenosti. Naiđete li ikad u našim kišnim šumama na šamana koji tvrdi da može izliječiti srce, znajte da je šarlatan. On samo upotrebljava lijek kojim se koriste i liječnici u New Yorku – digitalis. Tu nema nikakve magije.” „Je li djelotvoran?” „Pričekajmo neko vrijeme. Vidjet ćemo.” „Ako se ne ljutite, rekla bih...” „Ljutim se, ali recite.” „Ne činite mi se previše zabrinutom.” „Ja sam praktična, a moje se iscjeljivanje zasniva ponajprije na njegovoj primjeni. Zahvaljujući tome spasit ću sina.” Pogledala sam u Diega, koji je izgledao nešto manje blijed. Divna crna kosa bila mu je natopljena znojem, ali izgledao je kao da spava i kao da mu je bolje nego malo prije. Lourdes Pinto je na kuhinjskoj radnoj plohi gnječila još leptira dok sam ja Diegu stavljala hladne obloge na čelo. Počela sam osjećati olakšanje, kadli se Diegovo tijelo odjednom zatreslo u grču. „Lourdes!” povikala sam. Armand je dotrčao, uhvatio ga za ramena i polegnuo. Diego si nije grizao jezik, ali mu je Armand otvorio usta i držao ga za svaki slučaj. „Digitalis nije dovoljno jak”, rekla je Lourdes, sada pomalo napuklim glasom, što me izbezumilo. Armand mi je šapnuo: „Obuj cipele. Poći ćemo do Blagajničine kuće. Ona nikada ne uzgaja biljke a da nema i njihov protuotrov.” „Ali ona je udaljena trideset kilometara. Zašto nitko ovdje nema telefon?” „Ako si završila s dernjavom, navuci cipele i pođimo. Diegu ostaje još nekoliko sati života.” „Nekoliko sati? Nekoliko sati! O, moj Bože!” Prvo što sam ugledala kad smo stigli do Blagajničine kuće bio je crni labrador koji je sjedio ispred debelog zida visokih suncokreta. „Zdravo, Mallory!” pozdravio je Armand silazeći s motora. Ja sam pod svaku cijenu nastojala ne gledati psa. Nisam mogla podnijeti pomisao na sudbinu koja ga očekuje. „Lila, moraš postati malo čvršća. Ne može te svaka sitnica koja se dogodi toliko izbaciti iz ravnoteže.” Svaka sitnica? Gledati luđakinju koja ubija svojega nevinog psa pa onda još jednu luđakinju koja drobi leptire kako bi spasila svojeg sina? U mojem svijetu to doista nisu bile sitnice. Armand je razdvojio suncokrete, prošli smo kroz izmučeni vrt sinsemilla i ušli ravno u kuću, bez kucanja. „Nema vremena za formalnosti”, rekao je Armand. „Sada je svaka sekunda važna. Čak i 147
sekunda potrebna da se pokuca na vrata.” Blagajnica je ležala na boku na madracu od konoplje. Bila je u savršenu položaju pušača opijuma, ali spavala je. „Hola, Armande”, pozdravila je. „Hola, Lila.” Naglo se ispravila iz ležećeg položaja, kao da joj je tijelo bilo povučeno konopcima. Koliko sam uspjela vidjeti, nije najprije sjela, niti čak savila koljena. „Pogledaj”, reče Armand, „jesi li vidjela? Zato i jesmo ovdje. Ova je žena sposobna za sve.” „Došli smo ovamo jer ona ima protuotrov”, rekla sam. „Naravno. I zbog toga.” ¿Qué puedo hacer por usted? Što mogu učiniti za vas? pitala je Blagajnica. „Diego je teško bolestan”, rekao je Armand. Pojeo je komad mandragore koji smo izvukli iz podruma.” ¿Qué pasó? Kako se to dogodilo? „Lila mu ga je dala jer je htjela da s njom vodi ljubav.” Blagajnica je izgledala zgroženo. „Lourdes mu nije mogla pomoći.” ¿Ella probó con las monarcas? „Da, probala je s leptirima monarsima.” Entiendo, rekla je. Razumijem. „Treba nam protuotrov”, rekla sam najmirnije moguće, iako je ponovno spuštanje stubama u onu njezinu tamnicu punu otrova bila posljednja stvar koju sam željela. Blagajnica je ponovno sjela na madrac od konoplje. „Što radite? Ustanite! Skočite kao malo prije! Prisili je da ustane”, rekla sam Armandu. „Ni na što je ja ne mogu prisiliti!” „Siéntese, siéntese. Sjednite, sjednite, rekla je Blagajnica. „Ne želim sjediti. Nemamo vremena. Reci joj da nemamo vremena.” „Ako želi da sjedneš, ima za to razlog. Ona je Blagajnica. Ništa ne troši uzalud, osobito ne vrijeme.” Sjeli smo na madrac od konoplje. El hombre que estaba aquí, el del pelo blanco. Él llero el lirio del valle. „Što kaže?” „Kaže da je muškarac koji je neki dan bio ovdje, muškarac bijele kose, uzeo đurđicu.” „Pa što?” viknula sam. „Nama treba protuotrov.” „To je protuotrov”, reče Armand. „Đurđica je jedna od devet biljaka. To je biljka moći i protuotrov za trovanje mandragorom.” Ustala sam. „Zar ih ovdje nema još?” El lirio del valle es una planta común. Hay muchas, pero no aquí, en México. Ella la trajo, y la crió. Era su creación. Su bebé. „Što?”
Miel
148
„Kaže da je đurđica obična biljka. Ima je mnogo, ali ne raste u Meksiku. Ona je donijela jednu ovamo i sama je uzgojila. Bila je njezino ostvarenje. Njezina bebica.” „Gdje rastu?” En los bosques secos de Inglaterra y en partes del norte de Asia. Ima ih u suhim šumama Engleske i u nekim dijelovima sjeverne Azije. „Pitaj je koliko ih ima.” ¿Cuántas tiene? upita Armand. Solamente una. „Imala je samo jednu”, rekao je. Naslonila sam se na zid, poražena. „Zašto nam to nije rekla kad smo uzimali mandragoru?” „Već sam ti rekao da ona štedi vrijeme. Da smo joj tada govorili o đurđici bez ikakva razloga, smatrala bi to gubljenjem vremena.” Armand je ustao. Muchas gracias, rekao je Blagajnici. De nada. Nema na čemu. „Zahvali joj.” Gracias, rekla sam. De nada. Bezosjećajna kučka, pomislila sam. Vjerojatno ima još jedan primjerak te biljke sklonjen negdje u onoj svojoj podzemnoj tamnici. Kad smo se vratili kući, Diego je izgledao još gore. „Protuotrov?” pitala je Lourdes, sada ozbiljno zabrinuta. „Još ga nismo uspjeli dobiti”, odgovorio je Armand. Lourdes Pinto ispusti krik kakav samo majka može ispustiti. Neku vrstu vučjeg zavijanja. Pokrila sam uši. Ja sam bila odgovorna za taj krik. Diego je mrmljao kao da se budi iz dubokog sna, iako nije bilo tako. Čak i kad je napokon otvorio oči, nije se činilo da nas prepoznaje. Držao je ruke prekrižene ponad srca, poput starice na pogrebu, samo što smo mi znali da je bol u njegovim grudima fizička, a ne emocionalna. Iako je moglo biti oboje. Izgledalo je kao da se smanjio u tih nekoliko sati otkad smo otišli do Blagajnice. Kao da mu je tijelo znalo da nismo nabavili protuotrov pa je čuvalo snagu stisnuvši se. Koža mu je bila vlažna i hladna, a opet, nekako je bio vruć. Pošla sam donijeti mu hladni oblog, koji se odmah zagrijao dok sam mu njime brisala čelo. Nastavila sam ispirati tkaninu kako bih je ponovno ohladila i njome trljala Diegovo čelo. Ispirati i brisati, ispirati i brisati pokušavajući ga vratiti u život, vratiti Diega, koji se mogao sporazumijevati s duhom jelena, koji je stvaran, koji se uistinu rodio tek kad mu je bilo gotovo dvadeset godina. S uglova usana počela mu je curiti pjenušava krv. Iz grla mi se oteo jauk koji je po snazi nalikovao na onaj njegove majke. Ona je prepoznala snagu jauka i prišla. 149
„Mičite se”, viknula je. Bacila se na Diega, više se nimalo ne trudeći sakriti osjećaje. Armand je odlijepio Lourdes od sina. Okrenuo je Diega na bok da se ne bi udavio pjenom i krvlju, nakon čega joj je dopustio da se vrati do njega. Činilo se da su je smireni Armandovi pokreti sabrali, pa se nastavila truditi oko Diega kako bi mu bilo što udobnije. „Nije stabilan”, obratio mi se Armand čim nas Lourdes nije mogla čuti. „Znam”, rekla sam grozničavo. „Vidim to.” „Morat ćeš otići naći Exleyja i donijeti đurđicu. To neće biti lako. On će bdjeti nad tim cvijetom više nego nad ijednim drugim, jer đurđica posjeduje upravo ono što je njemu potrebno – životnu snagu.” „Koliko je ozbiljno njegovo stanje?” „Smrtno se otrovao velebiljem. Prvi su znaci mučnina, raširene zjenice, tahikardija i bradikardija – prebrzo ili presporo lupanje srca. Imat će halucinacije, zamagljen pogled, osjećaj šoka, ošamućenosti i gušenja. Koža će mu pobijeljeti, a takva već gotovo i jest, nakon čega će se pojaviti crveni osip. Dospjet će u stanje potpune smetenosti, koža će mu se posve osušiti i mogla bi se početi ljuštiti, bilo će mu isprva kucati brže, a potom sporije. I tada će nastupiti smrt.” „Koliko mu još preostaje?” „U nekim slučajevima nekoliko minuta, najviše nekoliko dana. To ovisi o tome koliko je otrova progutao i od koje vrste biljke iz porodice velebilja.” „Kako ću naći Exleyja? Mogao bi biti bilo gdje u Meksiku.” „U Yucatánu je, to ti mogu reći. Tu je sve što on želi. Moramo samo doznati točno mjesto na kojemu se nalazi.”
Miel
150
Datura (Datura inoxia) To je biljka za muškarce. Datura inoxia biljka je koja se ponaša točno poput žene. Dopusti li vam da s njom provedete neko vrijeme, počet ćete se osjećati moćno. No istodobno ćete postati i slabi jer ćete biti prepušteni njezinoj milosti. Ali ako ste pažljivi prema njoj i njegujete je s krajnjim poštovanjem, brigom i preciznošću, ispunit će vas vizijama budućnosti koje će nadilaziti i najsmionije uzlete vaše mašte.
O
dlučio sam te sam dovesti do osme biljke”, obavijestio me Armand. „Nije mi drago da to činim, jer biljka je uvijek moćnija ako je sami pronađete, ali sada za to nema vremena. Biljka se zove Datura inoxia, biljka vizija, snova i velike pustolovine. Ta biljka nije primjerena strašljivima.” „Hoće li ona pomoći Diegu?” „Neće neposredno. Ali bude li raspoložena, mogla bi ti pomoći da pronađeš Exleyja.” „Dođi. Idemo po nju.” Uputili smo se prema džungli i Armand je brzo govorio u želji da mi pruži što više podataka o biljci vizija i snova. „Datura inoxia raste kao jednogodišnja ili trajna zeljasta biljka. Cvjetovi su joj u obliku trublji bijele do ružičastogrimizne boje, a rjeđe crvene ili žute. Ženski su cvjetovi visoki, više nalik na nisko drveće, a muški su širi i više grmoviti. Korijen ženskog cvijeta je dug i katkad se grana. Korijen muškog cvijeta je kratak i grana se samo pri dnu stabljike. Datura inoxia snažniji je halucinogen od pejotla, psilocibina ili LSD-a. Iznimno je otrovna, a uzme li se u pretjeranoj dozi, može prouzročiti psihoze. Datura je istodobno i izuzetno romantična biljka koja noću luči nezaboravan narkotički miris.” Armand se okrenuo prema meni. „Znaš li zašto?” „Znam”, rekla sam sjećajući se Sonalinih sad već davno izgovorenih riječi, „zato što se noću oprašuje i koristi se svojim slatkim mirisom kako bi privukla seksualne partnere ili oprašitelje, slično kao što se žene koriste parfemom da bi privukle muškarce prije nego što izađu u noćne klubove.” 151
Armand se nasmiješio. „Gdje god u ovom trenutku bila, Sonali je sada vrlo sretna. E, da, Daturu inoxiju noću oprašuju moljci: sfinga moljac ili ljiljak.” „Trebam li popušiti biljku?” „Nisam još sasvim siguran. Sjeme dature može se pušiti, samljeti se i piti pomiješano s pivom; od njega se može skuhati čaj ili ga se smotati u list i unijeti ga u tijelo kao supozitorij. Neobična je to biljka budući da se svaki njezin dio može upotrijebiti i dovesti u vizionarsko stanje. Korijenje, stabljika, lišće, cvijeće i sjemenje.” Hodali smo po kišnoj šumi kao što sam to već toliko puta činila s Diegom. „Pogledaj oko sebe da vidiš hoćeš li je uspjeti ugledati.” „Nemamo vremena. Mislila sam da ćeš je ti pronaći za mene.” „Predomislio sam se. Volio bih da pokušaš barem jedanput, za Diega.” Hodali smo dulje od sata, sve dok, kao i obično, moja košulja nije bila posve mokra i dok se nisam osjetila iscrpljeno zbog silne vlage i vrućine. „Ne vjerujem da ću naći biljku”, rekla sam. „Prebrzo odustaješ. Naći ćemo biljku jer nemamo ni vremena ni izbora, što su dva najveća poticaja. Pokazat ću ti nov način kako da nađeš biljku.” „Spremna sam.” „Izaberi drvo koje ti najviše odgovara. Drvo koje ti se svidi na prvi pogled. Sjedni oslonivši se stopalima na zemlju, skvrčenih koljena, opuštenih ramena i leđa naslonjenih na deblo.” Ugledala sam hrast sa širokim deblom koji je izgledao kao da bi bilo udobno nasloniti se na nj. Kad sam sjela, bila sam iznenađena koliko sam se odmornom osjetila. Namjestila sam leđa u udubinu na deblu, kao stvorenu za moju kralježnicu. „Debla drveća imaju krivudave kanaliće koji se pružaju od vrhova grana sve do tla. Kroz te pukotine vide sve oko sebe. Morat ćeš ih promotriti izbliza i potom zamoliti drvo da ti naznači smjer u kojemu raste biljka datura. Kad dobiješ osjećaj o smjeru, ustani i hodaj. Meni ne trebaš ništa reći. Samo ustani i hodaj.” Armandova je zamisao zvučala glupo. Bila sam previše uzbuđena da bih se mogla usredotočiti na rezove na deblu. „Nemoj previše razmišljati o tim udubljenjima. Ona nisu nepostojeća, ali ti ih na tom stupnju ne možeš razumjeti. Samo gledaj kanaliće što se pružaju gore i dolje duž debla. Kad zapamtiš tu sliku, pitaj drvo gdje se nalazi datura.” Isprva nisam ništa osjećala. A onda, možda nakon pet minuta, osjetila sam da me nešto vuče na lijevu stranu – zapravo, u rebrima. Ustala sam i uputila se nalijevo od drveta. Poriv je bio tako snažan da nisam čak ni pogledala ide li Armand za mnom. Samo sam nastavila hodati. Hodala sam i hodala dok ga nisam čula kako viče. „Stani!” Pogledala sam dolje i ugledala ružičasti cvijet u obliku trubice, Daturu inoxiju, točno ispod svojih nogu; rasla je na pola koraka ispred mene. Bila sam toliko zatečena prizorom biljke da sam na trenutak zaboravila bol zbog toga što sam naškodila Diegu.
Miel
152
Nakon što sam našla biljku, osjetila sam da me prožela neka neobična moć. Kao da sam učinila nešto izuzetno i magično. „Nemoj da ti to udari u glavu”, rekao je Armand. „Svatko to može. Tijelo ti se promijenilo otkad si u Meksiku, sada si mnogo osjetljivija, to je sve. To zapravo nije ništa. Ako netko zaslužuje pohvalu, onda je to prije svega drvo na koje si se naslonila sjedeći u njegovu podnožju. Drveće nam može povjeriti različite stvari ako smo ga spremni slušati, a često nam mnogo pomaže u nalaženju željenog smjera.” „Što ćemo sada?” „Vratit ćeš se do onog stabla i otkinuti malu tanku grančicu. Ona je neosporno sprijateljena s daturom te će stoga biti najbolje da biljku iskopaš granom s prijateljskog stabla. Upotrijebiš li neprijateljsku granu, mogla bi povrijediti daturu, a ona ti tada neće omogućiti vizije potrebne da pomogneš Diegu. Može se dogoditi da uopće ne dobiješ vizije, ali moramo učiniti sve što je u našoj moći da do njih dođe.” Vratila sam se s granom. „Datura ne voli da je se iskopava nekim metalnim predmetom poput lopate”, rekao je. „Ona u prisutnosti metala smjesta skrije svu svoju moć.” Neuspješno sam pokušavala iskopati biljku. „Zašto to ti ne učiniš kako bismo bili brži?” „Ti si dovela Diega u ovo stanje; sada ga moraš sama izliječiti jer ćeš se u protivnome uvijek bojati da ćeš nauditi ljudima ili ćeš se i sama razboljeti. Možda nećeš uspjeti, ali imaš veće izglede za to nego ja. Zbog svojeg osjećaja krivnje želiš to više od mene. Vjeruj mi, kad bih mislio da ga ja mogu brzo izliječiti, to bih i učinio. Taj mi je mladić poput sina. Da je Sonali ovdje, dosad bi već bila mrtva. Ubila bi te zbog toga što si učinila, a tvoju bi krv iskoristila da izliječi Diega.” Nervozno sam se nasmijala. „Misliš da se šalim, ali nije tako. Ona voli tog dječaka više nego njegova majka, a vidjela si koliko se zaštitnički ponaša Lourdes.” Koristeći se granom, polagano sam iskopala daturu. Odnijeli smo je u Casablancu, kad mi je Armand zabranio da vidim Diega. „Nećeš biti ni od kakve koristi budeš li se previše brinula”, rekao je. „Treba ti sva tvoja snaga da surađuješ s Daturom inoxijom.” U mužaru je drobio sjemenke biljke sve dok nisu postale čvrsta gusta krema. Istodobno je kuhao korijenje kako bi ga smekšao. Kad je korijen bio spreman, zdrobio ga je i dodao mješavini sjemenja pa nastavio miješati dok cijela smjesa nije postala gusta pasta. Stavio je zdjelicu mješavine dature u mrežicu i objesio je na stropnu gredu. „Činim to da bi smjesa bila slabije povezana sa zemljom i moćnija u vizionarskom smislu”, rekao je. Promatrala sam zdjelicu kako se ljulja u zraku naprijed-natrag. „Koliko dugo mora tako ostati?” „Ne brini se. Uskoro ćeš biti vani i dati se u trk. Ili bih možda trebao reći da ćeš se dati u let.” 153
Čula sam Diegovo stenjanje iz druge prostorije u kući, u koju ga je Lourdes Pinto preselila sa sofe u pravi krevet. Zgrčila bih se svaki put kad bi on jauknuo. „Izbaci to iz misli”, rekao je Armand. „Samo gubiš energiju.” Cijela je kuća smrdjela po bljuvotini, bolesti i groznici, zbog čega mi je bilo nemoguće zanemariti osjećaj krivnje. „Glavni su spojevi u daturi skopolamin, hioscijamin i atropin. Oni mogu izazvati vizualna putovanja koja će godinama, ako ne i ostatak života, duboko utjecati na tvoju psihu. Drugim riječima, bio učinak biljke dobar ili loš, svakako će biti dugotrajan. Kao tvoj prijatelj, osjećam obvezu reći ti da se većina ljudi dugo priprema prije nego što se upusti u kušanje dature. Podvrgavaju se snažnim emocionalnim i psihičkim obredima pročišćenja. Nažalost, ti za to nemaš vremena. Tvoje je emocionalno i fizičko stanje suboptimalno, pa bi se lako moglo dogoditi da odeš na pakleni izlet, ili još gore – izlet nakon kojega se možda nikad nećeš oporaviti.” „Kako to misliš da sam suboptimalna?” „Tijelo ti je mekano i zapravo ne znaš što osjećaš. Doista si daleko od toga da bi se mogla ispravno nositi s daturom, ali nemamo izbora pa moramo pokušati.” Način na koji je nabrajao moje nedostatke bio je toliko konkretan da mu se nisam mogla suprotstaviti. U glasu mu nije bilo nimalo osjećajnosti. „Možeš li me izvući ako stvari krenu loše?” „Ne mogu. Neću to moći učiniti. Ne želim te uplašiti, ali dužnost mi je upozoriti te. Istini za volju, čak i uza sve pripreme na ovome svijetu, tvoj će uspjeh i dalje ovisiti o tome koliko iskreno pristupaš tom zadatku. Kao i o tome koliko ćeš se svidjeti daturi. Prema svemu što sam dosad vidio, rekao bih da joj se jako sviđaš. Pronašla si je s lakoćom i još si na nogama.” Armand je skinuo s grede posudu sa smjesom dature i stavio je na štednjak. Preko smjese je prelio dvije šalice neke zelene tekućine i stavio je da se kuha. „Zelena tekućina je čaj”, objasnio je, „radi okusa.” Čak i s čajem, biljka je bila gorka i teško se gutala. „Loš okus čini snove ljepšima,” rekao je. Poveo me do kauča na kojemu je prije ležao Diego. Mirisao je na bolest. „Izgovori glasno što želiš ostvariti. Reci na koji način želiš da ti datura pomogne. Budi što konkretnija. Ne budi apstraktna.” „Zar sam ja apstraktna?” „Usredotoči se na ono što želiš i kako želiš da ti datura pomogne – i izgovori to glasno”, ponavljao je gromoglasno kako bi ga čuo netko ili nešto što ja nisam mogla vidjeti. „Želim pomoći Diegu Pintu. Želim da datura pomogne meni kako bih ja pomogla Diegu.” „Ne! Moraš biti mnogo konkretnija! I moraš se požuriti. Kad biljka počne djelovati, više ništa nećeš moći glasno izgovoriti. Možda uopće nećeš moći govoriti. Požuri se!” Razmišljala sam. „Požuri se!”
Miel
154
„Želim doznati gdje živi David Exley.” „Dobro je. Nastavi.” „Želim doznati gdje živi Exley kako bih dobila biljku koja je protuotrov, đurđicu, i donijela je ovamo da pomognemo Diegu Pintu.” „Brzo! Što želiš da ti biljka pokaže?” „Želim da mi pokaže put do Exleyja.” „Glasnije! Govori s osjećajem. Da te biljka čuje.” „Želim da mi pokaže put do Exleyja”, viknula sam. Učinilo mi se da se udaljujem od Armanda, kao da su nas rastavljale dvije niti pričvršćene na našim leđima koje nas vuku u dva različita smjera. Pokušala sam ga dohvatiti, ali on se vrlo brzo udaljavao od mene. „Ovdje sam, s tobom”, čula sam da je viknuo. Prema napetosti oko njegovih usana, znala sam da viče, ali zvučao je kao da je jako daleko. Odmah sam ugledala panteru. Veličanstveno stvorenje sjajne, svilenkaste crne dlake i smaragdnozelenih očiju. Bila je ljepša od bilo kojega ljudskog stvora kojeg sam dotad vidjela. Pitala sam se kakav je osjećaj živjeti cijelo vrijeme u tolikoj ljepoti. Bila sam zapanjena koliko je mnogo nalikovala na Diega. „Ne približavaj joj se”, čula sam Armandov povik iz daljine. „Pantera je premoćna za tebe. Još nisi spremna.” Mora da smo je ugledali u isto vrijeme, iako ne znam kako. Armand uopće nije pio čaj od dature. Sjetila sam se kako mi je Diego pričao da je vidio crnu panteru kad me je slijedila u šumu. Znala sam da sam spremna za panteru, iako Armand nije tako mislio. U mislima sam se vraćala svemu što sam doznala. Količina znanja kojim sam raspolagala iznenadila me. Znala sam, na primjer, da ubija plijen prodirući zubima kroz lubanju kako bi došla do mozga i uništila ga. Znala sam da pokapa svoje mrtve, pa bi pantera do trenutka pronalaska žrtve već bila vrlo daleko te je nije bilo moguće uloviti, ući joj u trag ili je ubiti. Znala sam da je mudra budući da je jela mozak svojeg plijena. A znala sam i da je noćno stvorenje. Samotnica vođena Mjesecom, ispunjena tamom, koja ne vjeruje nikome i nevjerojatno je pritajena. Slijedila sam panteru po isparavajućem tlu džungle, oponašajući njezine pokrete krećući se na sve četiri. Lišće je bilo gusto, vlažno i bilo je teško probijati se kroza nj, ali snažna ramena životinje rušila su sve pred sobom, a jastučaste su šape izravnavale tlo stvarajući mi stazu koju sam trebala slijediti. Svijet oko pantere bio je tih. Dlake na njezinu tijelu, posebice na nogama, bile su kao stvorene da upiju svaki zvuk. Crna boja i nečujnost čine panteru posebno smrtonosnom. Nitko je ne može vidjeti. Nitko ne može čuti njezin dolazak. Čak ni noćna sova, najnoćniji od svih stvorova. Nisam bila umorna od puzanja na trbuhu, jer pantera je bila životinja koja se prikrada, koja ne trči. Gibala se polako, budno prateći svoj plijen, koji je u ovom slučaju bio veliki srndać. Pantera je bila tiha i oprezna. Bila je poput duha, i to toliko da osjetljivi srndać nije 155
imao priliku ni podignuti glavu ni onjušiti zrak prije nego što ga je napala. Skočila je na srndaća i zabila mu očnjake u glavu, ravno između parožaka, slomivši mu lubanju samo jednim ugrizom. Pantera je na trenutak zastala nad srndaćevim leđima, uhvatila dah, a potom mu smireno isisala mozak poput redovitog gosta u otmjenom francuskom restoranu. Kad je završila s jelom, mačka teška 45 kilograma zgrabila je zubima jelena od 115 kilograma i odvukla ga na visoku krošnju obližnjeg drveta. Ne lažem – vlastitim je zubima nosila golemog jelena uza stablo. Kad se spustila, nismo se micale jedan sat. Ja sam sjedila i čekala, a pantera je brižno čistila svaki centimetar svojega tijela sve dok joj dlaka nije blistala poput ponoćnog sunca, odražavajući u svojem sjaju biljke i kukce. Još nikad nisam osjetila toliki strah i poštovanje prema nekome živom biću. Što smo dublje zalazile u džunglu, to je postajalo mračnije i bilo je sve teže vidjeti put pred sobom. Sa svakim sam korakom sve više naprezala oči. Pantera je osjetila moju nelagodu te je svako malo okretala glavu prema meni, a smaragdnozeleni bljesak njezinih fluorescentnih očiju osvijetlio bi put ispred mene. Pred jutro se uspela na visoke grane drveta. Pokušala sam je slijediti, ali uspjela sam se uspeti samo do najnižih krupnih grana. Vidjela sam panterine šape kako vise odozgo. Spavala je. Željela sam se uspeti do nje, zgrabiti je i reći joj da nemamo vremena, da je Diego, koji ima jednaku crnu kosu i fluorescentne oči, bolestan, ali nisam znala kako joj se obratiti. Pogledala sam prema gore i zurila u nju, ali nisam izgovorila ni riječ jer sam znala da iznad svega cijeni tišinu, a nisam željela izgubiti njezinu naklonost. Sunce je izašlo, a pantera je i dalje spavala na vrhu stabla. Sjela sam na najnižu granu, iscrpljena. Zatvorila sam oči i razmišljala o krivudavim kanalićima na kori drveta. Sjetila sam se što mi je Armand rekao, zagledavši se u crte na kori i zamolivši stablo da mi pokaže put do Exleyja. Iznenada sam osjetila da me nešto vuče nalijevo. Odmah sam skočila s grane i uputila se lijevo od stabla. Ugledala sam čistinu usred džungle, a na šumskom je rubu stajala urušena koliba od trulog drveta. Prikrala sam se na trbuhu. Kad sam došla dovoljno blizu, pokušala sam pogledati kroz prozore, ali bili su izgrebeni i nisam vidjela ništa kroz njih. Uzmaknula sam, sklonila se u džunglu i promatrala kako se prednja vrata polako otvaraju. To je bio on. Duboko sam udahnula poput nevjernika suočenoga s istinom koju više ne može ignorirati. Datura inoxia dovela me do crne pantere, koja me dovela do stabla, koje me je pak dovelo ravno do Exleyja. U sebi sam zahvalila panteri. Okrenula sam se i pogledala gore u stablo, ali ona je već nestala. Probudila sam se i sjela u ukočen, uspravan stav na kauču u Casablanci. Armand se nagnuo nad mene poput majke. „Znam gdje je.” „Prekasno je za Diega”, rekao je Armand.
Miel
156
„Je li živ? „Jest. Ali nikada neće biti isti. Temperatura mu je previše narasla dok te nije bilo.” Uzela sam naprtnjaču, popila malo vode i uputila se prema vratima. Nije dolazilo u obzir da se sve završi tako da ubijem jedinu osobu koju sam mogla voljeti, ne nakon što sam uništila praonicu rublja, omogućila krađu devet biljaka, napustila svoj posao, stigla u Meksiko i uzela daturu. „Čekajte”, rekla je Lourdes Pinto. Nestrpljivo sam zastala pokraj vrata. „Armande, molim vas izađite iz sobe”, rekla je. Tada se okrenula prema meni. „Skinite svu svoju odjeću.” „Neću. Nemamo vremena za nadriliječničke igre.” „Smjesta je skinite!” povikala je. Oklijevala sam, ali pogled njezinih očiju poručio mi je da neću napustiti kuću dok ne učinim što mi je rekla. Skinula sam odjeću što sam brže mogla. „I donje rublje.” Nije bila zadovoljna dok nisam bila posve gola. „Morate biti spremni zavesti tog muškarca kako biste se domogli đurđice.” Nisam razmišljala o tome kako ću uzeti đurđicu od Exleyja. Vidjela sam sebe kako premećem po njegovoj kolibi, grabim biljku i trčim koliko me noge nose. Bez zavjere. Bez plana. Samo puka brzina. „Morate ga omamiti”, rekla je Lourdes Pinto, „jer će vas inače ubiti kako bi sačuvao biljku. On želi devet biljaka jednako snažno kao i vi. Možda čak i više. Sjetite se samo što je sve dosad poduzeo da bi se domogao biljaka koje posjeduje. Ukrao je đurđicu od Blagajnice, što nije jednostavan posao. Zbog toga glupog poteza već plaća i plaćat će cijeli život, makar je nikad više ne vidio.” „Kako da mu uzmem đurđicu?” „Morate ga uvjeriti da ga još volite. Da vam silno nedostaje. Morate pokušati iznova oživjeti osjećaj koji ste gajili prema njemu. Osjećaj ljubavi prema njemu. Isti onaj osjećaj koji vas je prožeo kad ste ga prvi put vidjeli. Mora vam vjerovati bez trunke sumnje. Osjećaj mora biti stvaran.” „Zašto?” „Ako ga volite, osjetit će se moćnim, kao osoba koja vlada situacijom, te će poželjeti spavati s vama. U tom stanju seksualne žudnje on je najranjiviji. Kad vas bude najviše poželio, kada njegova želja bude tako snažna da je možete osjetiti poput neke fizičke prisutnosti koju možete dodirnuti, tada ćete krenuti u akciju i zgrabiti đurđicu.” „Moram se prisiliti da ga volim. Moram učiniti da se osjeti moćnim. Moram ga navesti da poželi seks. I uzeti biljku.” „Tako je.” Čudesnost je već toliko napredovala u toj zemlji čudesa da sam bila spremna učiniti sve što mi Lourdes Pinto kaže da učinim. Ona je bila Diegova majka, a ja sam bila žena na putu da postanem njegov ubojica. Više sam vjerovala njezinoj prosudbi nego svojoj. 157
„Raširite ruke i noge”, rekla je. Odvila je poklopac neke staklene posude i počela mi masirati tijelo uljem koje je bilo unutra. „Moramo biti sigurne da ćete ga zavesti. Ovaj feromon ima istančan miris ženskoga spolnog organa. Pomahnitat će od njega a da uopće ne shvati kako se to dogodilo. Privući ćete ga i morat će biti pokraj vas ne znajući zašto.” Spustila se na koljena i utrljavala mi ulje u stopala i između nožnih prstiju. Zadržala se neko vrijeme na mojim listovima, nastavila do bedara i trljala me između nogu. Nauljila mi je ruke, leđa i grudi. Ruke su joj bile uvježbane, a ja sam bila posramljena od užitka koji sam osjetila, primijetivši da ona i njezin sin imaju istu vrstu dodira. Ulje je mirisalo na cvijeće i na mošus, na cvjetnu životinju. Nastavila je milovati moje tijelo. „U ulju ima ljiljana, jasmina i mošusa jelena koji se tjera”, rekla je. Uzbudilo me to nabrajanje sastojaka. Ljiljan, jasmin i mošus, rekla sam u sebi. Ljiljan, jasmin i mošus, moram. Ljiljan, jasmin i mošus, moram. Rečenice su mi zvučale poput bajalice. Zvučale su poput najsenzualnijih riječi. „Recite”, rekla mi je. Jedva sam disala. „Da kažem što?” „Izgovorite to”, rekla je vrteći kažiprstom oko mojih bradavica. „Sada želim ići.” „Recite mi više od toga.” „Želim poći do Exleyja. Želim ga. Želim da me dodiruje kao i vi sada.” „Sada se odjenite i trčite koliko vas noge nose.” Već sam gotovo izašla kroz vrata, kad me Lourdes Pinto ponovno pozvala unutra. „Ako se ne domognete đurđice, nemojte se ni vraćati u ovu kuću. Nemojte da vam ikad više ugledam lice, jer ću vas ubiti golim rukama.”
Miel
158
Đurđica (Convallaria majalis) Poznato je da đurđica može poboljšati poremećeni rad slabog i nadraženog srca te istodobno povećati njegovu snagu. Kao lijek za srce, katkad se preporučuje više nego digitalis, koji se proizvodi od velebilja, budući da je manje toksična i ne skuplja se u krvi. Đurđica posjeduje jedan od najsenzualnijih mirisa i uvelike se upotrebljava u proizvodnji parfema. Ne čudi stoga da od nje srce jače zakuca.
P
ribližila sam se Exleyjevoj kolibi krajnje oprezno jer su me i Armand i Lourdes Pinto upozorili da je on poznavatelj magičnih svojstava biljaka. Ni na tren ga se nije smjelo podcijeniti. Lourdes i Armand su rekli da ću đurđicu prepoznati po mirisu. Rekli su da miriše poput uspaljene ženke, a Exley će najvjerojatnije sjediti točno pokraj nje. Nisam bila sigurna hoću li znati prepoznati miris uspaljene ženke, ali uvjeravali su me da on ne nalikuje ni na jedan drugi miris na svijetu i da ću ga smjesta prepoznati. Kad sam ugledala kolibu, odlučila sam se na smion potez. Pošla sam ravno do ulaznih vrata, ali sam zastala u trenutku kad sam namjeravala pokucati. Iako je sunce sjalo, iz kolibe je dopirao vlažan, kiselkast, odbojan miris. Drvena vrata, koja su nekad bila obojena u svjetloplavo, bila su zguljena, izgledala su kao da trule, s debelim, krznenim, crnim mrljama plijesni koja je rasla posvuda. Drvo je izgledalo meko, kao da bi mi zglob prsta mogao proći kroz njih da sam pokucala. Pošla sam do prozora, virnula unutra i ustuknula pri pogledu na Exleyja. Sjedio je na staru drvenom stolcu s ravnim naslonom u kolonijalnom stilu, u sobi bez rasvjete i bez sunčeva svjetla. Đurđica je ležala na stolu pokraj njega. Činilo se kao da čuva biljku, kao da zna da ću se pojaviti. Duboko sam udahnula i vratila se do prozora. Exley je izgledao vidljivo drugačije otkad sam ga posljednji put vidjela. Kosa mu je bila duža i tanja, više bijela nego srebrnastoplava, kakvom sam je pamtila. Jesam li mu sama u svojoj mašti pridodala taj srebrnasti odsjaj? Najgore od svega bilo je njegovo buljenje ravno pred sebe, zagledan ni u što, otkrivajući zube u čudnoj mješavini cereka i smiješka. Naslonila sam se na kuću. Nisam mogla zamisliti da sam ikad poželjela stvorenje koje je 159
sada sjedilo u toj pljesnivoj kolibi. „Lila, tako mi je drago što si se vratila i posjetila me.” Exleyjev je glas podrhtavao. Stajala sam uspravno, zabacivši kosu iza ramena. „Upravo sam htjela pokucati.” „Ali stojiš pokraj prozora.” „Nisam bila sigurna želiš li društvo.” „Znaš da si kod mene uvijek dobrodošla, gdje god bio. Ali, samo iz znatiželje, kako si znala da sam ovdje?” „Vidio te je jedan moj prijatelj.” „Hoćeš reći, prijatelj kojega si ti vidjela”, rekao je misleći na panteru. „Upravo tako”, rekla sam. „Ovdje sam jer nismo dovršili naš razgovor u trgovini.” „Blagajnica je draga žena, zar ne?” „Nestao si. Kako si uspio izaći iz podruma?” „Armand ti je sigurno rekao kako mi je to uspjelo. Čak sam mu ostavio trag. Bilo je to džentlmenski od mene.” „Cikoriju?” „Cichorium intybus, da, tako je. Biljku nevidljivosti.” „Jesi li našao ono zbog čega si došao ovamo? Jesi li našao dvije biljke koje su uginule?” „Dugo sam bio sam, Lila. Društvo bi mi dobro došlo. Uđi na čaj. Možemo pročavrljati i nadoknaditi propušteno.” Prišla sam vratima. Nisam dopustila da Exley vidi moje oklijevanje. „Bit će mi drago.” „Ispričavam se što nije udobnije. Nisam imao vremena pošteno očistiti kuću”, rekao je držeći lončić pun vode nad plamenikom. Koliba je izgledala poput zadnje rupe, ali potisnula sam tu misao. „U redu je, stvarno”, rekla sam, razgledavajući svaki centimetar prostora. Pogled mi se zaustavio na kavezu iz kojega je dopirala buka glodavaca skutrenih u kutu. „Na njima uvježbavam svoju lovačku vještinu”, dobacio je s druge strane kolibe. „Nisu posebno lijepi, znam to. To baš i nije najbolji način da se privuče damu.” Ugledala sam odvratan korijen mandragore na zemljanom podu ispod stola na kojemu se nalazila đurđica. Pogled na nju podsjetio me na Diega. Sjećanje na njega, bolesnoga i napola mrtvog, spriječilo me da ne pobjegnem iz kolibe. Đurđica je bila visoka, čvrsta i očito brižno njegovana. Mogla sam razabrati i slabašan miris kanabisa, a ugledala sam i grimiznu gloksiniju na prljavoj prozorskoj klupici. Exley je doista bio na putu da se domogne svih devet biljaka. Vratio se s čajem i dodao mi šalicu. Nokti na njegovo lijevoj ruci bili su dugi i prljavi, a na desnoj kratki i čisti. Rub šalice bio je prljav. Približila sam je ustima i hinila da sam otpila gutljaj a da zapravo nisam ni okusila čaj niti dodirnula rub šalice. Ponovno je sjeo na stolac. „Doista mi je žao, Lila, zbog praonice rublja. Htio sam ti to reći, ali se nekako nisam uspio snaći kad sam te ugledao u trgovini. Iskoristio sam te da se domognem biljaka i zbog toga mi je žao. Jesi li se vratila da to čuješ od mene?”
Miel
160
Nisam bila spremna na njegovu ispriku. „Čak i nakon te ružne epizode s praonicom, uvijek sam znao da ćeš se vratiti. Znao sam da ćeš mi se vratiti budem li čekao dovoljno dugo, budem li dovoljno strpljiv. Računao sam na to.” „Zašto si mislio da ću se vratiti?” „Kad je riječ o devet biljaka, sve je dopušteno. Što god netko učinio da ih se domogne, u konačnici je oprostivo. Kad sam te upoznao, nisi to znala. Ali siguran sam da si dosad to već shvatila i oprostila mi. Osim toga, bili smo dobar par.” Dugim je noktima kucnuo po šalici. „Bilo je kemije između nas.” Krajičkom oka spazila sam zmiju na podu kolibe. Podignula sam noge i sjela u lotusov položaj. „Prijateljica?” „Na neki način. Doživljavam je slično kao i ti svoju prijateljicu panteru. Ona mi je nešto poput totema. Ovdje je otkad sam stigao. Zapravo je to njezina koliba, a ne moja.” „Čegrtuša?” „Tako je. Jedna od najotrovnijih zmija na svijetu. Zar je se ne sjećaš? Ona je bila s malim šamanom u džungli. S dječakom koji ti je ukrao auto kad si me prvi put došla posjetiti. Kad si pošla za mnom u Meksiko?” Nisam te slijedila, poželjela sam viknuti, ali suzdržala sam se. „To je ta ista zmija”, rekla sam pokazujući na pod. „Da. Tako sam te našao. Tako ću te uvijek naći. Zar me nisi vidjela? Mislio sam da sam ti se pokazao?” „Jesam”, rekla sam prisjećajući se slike Exleyja koja mi je oživjela u sjećanju kad sam bila s dječakom vješcem. „Vidjela sam te.” „Ja sam te spasio, znaš. Lako te je mogla ubiti. Njezina dva šuplja zuba u ustima djeluju poput injekcije. Oni savršenom preciznošću ubrizgavaju otrov u žilu plijena. Kad žrtva umre, proguta je cijelu. Sve je vrlo uredno i čisto. Nema nereda. Nema krvi. Nema nasilja. Smrt bez znaka smrti. To mi se sviđa.” Exley je ustao i otvorio kavez skvičećih glodavaca. Uhvatio je veliku vjevericu za rep, zavitlao je i bacio zmiji. Vjeverica je udarila u zid kolibe i srušila se na pod. Brza poput munje, čegrtuša je zabila očnjake u glodavca. Centimetar po centimetar, zmija je trpala debelo dlakavo tijelo u usta sve dok cijela vjeverica nije nestala u njoj. Osjećala sam da sam se oznojila i smučilo mi se. „Nemoj izgledati tako zaprepašteno. Kad ne ubija, zmija može biti vrlo zabavna. Jesi li vidjela kako je plesala malom dječaku šamanu? Bi li htjela to ponovno vidjeti?” Exley ustane i upali radio. „Ovdje primam samo jednu postaju. Nadam se da voliš glazbu bubnjeva, jer samo to sviraju, dvadeset četiri sata na dan. To me većinu vremena izluđuje, ali ona je voli”, reče gledajući u zmiju. „Da budem iskren, radio je gotovo stalno upaljen. Postane nemirna kad ga isključim. Uništava stvari.” „Na primjer?” 161
„Stvari koje su mi najdraže. Biljke. I njih, nažalost, voli. Voli ih jesti.” „Zašto ostaješ ovdje s njom?” „Preselio sam se nekoliko puta”, rekao je, ponovno zagledan u prazninu. „I gdje god dođem, ona je već ondje.” „New York?” „Tamo je svake noći, u mojim snovima.” „Bojiš li je se?” „Cijeli život lovim zečeve, bradavičaste svinje, vjeverice, štakore i ostale glodavce samo da bi ona bila sretna. Moram stalno ubijati da joj ugodim. Ona sama ništa ne radi. Prisiljen sam živjeti za nju i okaljati se zbog nje. Zar ne razumiješ? Zato mi je potrebno devet biljaka.” „Zašto?” „Da dobijem od života ono što želim. Da ispunim svoju najdublju želju – da se riješim zmije.” Činilo mi se da mi je njegovo samosažaljenje pružilo priliku. Koliko god to bilo grozno, spustila sam prljavu šalicu na stol i pružila ruke prema njemu. Dodirnula sam ga. Koža mu je bila suha i gruba. Sjedila sam držeći ga za ruku i pokušavajući prizvati sliku, bilo koju sliku snažnoga, krepkog Exleyja srebrnastoplave kose koji me je privukao prije toliko vremena na Zelenoj tržnici na Union Squareu. „Želiš li vidjeti kako pleše?” upitao me ponovno. „To je jedina zabava koju ti mogu ponuditi. A doista bih ti volio pružiti i nešto drugo osim boli.” „Da, želim.” Exley uključi radio na najjače. Bilo je mnogo statičkog elektriciteta, ali zvuk bubnjeva vibrirao je kroz zidove i koliba se tresla kao da je potres. Uhvatila sam se za naslon stolca. „Odmah ću se vratiti”, viknuo je. „Moram otići namjestiti antenu, osloboditi se tolikog elektriciteta.” Iste sekunde kad je izašao, ustala sam i uzela đurđicu. Čim sam dodirnula biljku, čegrtuša je ispustila strašan, eksplozivan, psikav zvuk, kao da je tisuću krumpirića palo u kipuće ulje. „Spusti đurđicu, Lila.” Nisam se pomaknula. „Samo sam je htjela pomirisati”, rekla sam, okrenuta mu leđima. „Pa, sada jesi, možeš je spustiti.” Okrenula sam se da ga pogledam i vidjela kako je čegrtuša blokirala vrata. Dok sam spuštala đurđicu na stol, shvatila sam da možda neću izaći živa iz kolibe. Exley je namještao pojačalo na starom radiju kao da se ništa nije dogodilo. „Sada bi moralo biti dobro”, rekao je. „Mnogo je bolje, zar ne?” „Da, mnogo bolje”, rekla sam. On ispruži ruku da uhvati moju. „Dođi.” Duboko sam udahnula i zamislila Diega da dobijem snage. Uzela sam Exleyjevu ruku. Onu s dugim prljavim noktima. Kad se statički elektricitet raspršio, zmija se počela ljuljati naprijed-natrag preko
Miel
162
zemljanog poda. Zanosila se sve brže i brže, s jedne strane kolibe na drugu, postajući sve uznemirenija. Exley i ja smo stajali u kutu kolibe, držeći se za ruku kao u kakvoj komičnoj parodiji s dvoje mladih na školskom plesu. „Ljuljat će se naprijed-natrag sve dok ne shvati da je koliba premala i da se može kretati samo uvis”, šaptao mi je Exley. „Tada će se dizati do svoje pune visine i plesati za mene poput indijske trbušne plesačice. To je jedino zadovoljstvo koje mi pruža.” Točno kao što je Exley opisao, čegrtuša se uspravila prema stropu kolibe. Njihala se naprijed-natrag, dižući se i tresući svojom čegrtaljkom poput tamburina. U savršenu ritmu s bubnjevima. Exley je ispustio moju ruku. Slijedio je pokret zmije, valovito ljuljajući tijelom kao da je vrpca i ispuštajući neobične psikave zvukove. Trošna koliba tresla se od bubnjanja i plesanja. S bijelom kosom koja se povijala i dugim noktima, Exley je izgledao zapanjujuće. Pošla sam prema njima poput robota, prazno piljeći ravno ispred sebe, i pridružila se Exleyjevu i zmijinu plesu. Exley je onjušio zrak poput psa. Obavio me rukama i, s licem u udubini mojega vrata, udisao miris moje kože. Mirisao me grozničavo, poput životinje. Nas smo troje plesali na zvukove bubnjeva i čegrtaljke kao da smo rođeni za to. Negdje u zakutku mozga sjetila sam se da je čegrtuša majstor u hipnotiziranju te da napada u trenutku kad se žrtva prepusti dječjem zvuku njezine čegrtaljke. Misao mi je sijevnula poput munje. Takvom silinom da nisam mogla nastaviti. „Ostani sa mnom, Lila”, rekao je Exley. „Tvoj je miris ljepši od mirisa đurđice.” Jedva sam se sjećala zašto sam željela đurđicu. Opustila sam se u Exleyjevu naručju, gotovo zaspavši na njegovu koščatu ramenu, kad sam začula glas. Bio je glasan i činilo se da dolazi iz moje glave. „Probudi se, Lila! Probudi se, Lila! Nemoj zaspati!” Bio je to Armand. Otvorila sam oči kao da me netko polio hladnom vodom. Bila sam zgranuta kad sam shvatila da sam u Exleyjevu zagrljaju. „Zavedi ga. Učini to sada!” govorio je Armand. „Ne slušaj Armanda”, rekao je Exley, kao da ga je i on mogao čuti. „Armand je lažljivac. On ima devet biljaka. Oduvijek je imao devet biljaka.” Pokušala sam raspršiti omaglicu kojom me okružio Exley. I dalje me držao zagrljenu, lica pritisnuta na moje grudi, poput luđaka mirišući parfem Lourdes Pinto. „Ne razumijem”, rekla sam. „Što to govoriš o Armandu i devet biljaka?” „Razmisli malo, Lila. Razmisli o nevjerojatnoj vrijednosti tih biljaka. Pomisli na mogućnost da se pomoću njih može ostvariti sve što je netko ikad poželio. Ako imaš devet biljaka u svojoj praonici, zar ne bi uzeo reznicu, deset reznica, sto reznica od svake biljke? Ne bi li ih presadio negdje drugdje? Na neko tajno mjesto? Za svaki slučaj.” Bila sam zapanjena. Naravno, Armand bi uzeo reznice biljaka. Bilo bi glupo da to ne učini, a on je bio vrlo, vrlo mudar čovjek. Kako se toga nisam sjetila? „Moraš se usredotočiti na Diega”, govorio je Armand. „Moraš donijeti đurđicu za Diega jer će u protivnome umrijeti. Samo na to trebaš misliti.” 163
„Zašto sam ja ovdje?” upitala sam Exleyja. „Ako on ima devet biljaka, zašto sam ja onda ovdje?” „Ne znam. Ali sigurno nisi radi biljaka.” Bila sam zbunjena, ali znala sam da ne mogu razmišljati o biljkama. Nisam mogla biti sigurna ima li ih Armand, a morala sam pomoći Diegu. Ako on umre, doista ne bih mogla živjeti s tom spoznajom. „Volim te”, mrmljao je Exley. „Armand te nikad nije volio poput mene. Samo ti je lagao i prevario te.” Exley me tijesno privinuo uza sebe. „Znao sam da ćeš mi se vratiti.” „Da, Davide, vratila sam se”, šaptala sam u njegovu kosu. Povukla sam ga prema dolje i trljala mu glavu gore-dolje preko svojih namirisanih grudi. „Nikad te zapravo nisam željela napustiti.” Exley me uhvatio za obje ruke. „Legni sa mnom.” „Nemoj leći s njim”, šaptao je Armand u mojoj glavi. „Ako to učiniš, nikad se nećeš izvući odande. Nikad. Ovo ti je posljednja prilika da se domogneš đurđice.” Exley se spustio na koljena na zemljani pod, dok je omotana čegrtuša spavala iza njega. Stajala sam pokraj njega, a on je pružio ruke prema mojem tijelu. Oko mene se stvorio gust oblak magle. Bila sam pospana, ali borila sam se protiv želje da sjednem na pod. „Trebam te”, rekao je s poda. Ruke je obavio oko mojih nogu. Mirisao je kožu na unutarnjoj strani mojih bedara, gurajući nos u mene poput psa. Sagnula sam se i uhvatila mu glavu rukama. „I ja tebe trebam”, rekla sam, zamišljajući najljepši poljubac koji sam ikad primila, onaj koji mi je Diego dao u džungli kad je mi je izlilo u usta limunske, slatke sjemenke kakaa. I tada, gledajući u njegove poluzatvorene oči, nagnula sam se i poljubila Exleyja. Poljubila sam ga nježno, s koliko sam god strasti mogla. Učinila sam to za Diega. Bila mi je odbojna površina Exleyjeva šiljasta jezika nalik na zmijski i sivih zuba prekrivenih kamencem. No također sam znala da me voli. Iako je bio pokvaren i razvratan te me namjeravao slijediti i vezati me uza sebe poput robinje, ipak je bio osoba koja me treba. Sjećam se riječi Lourdes Pinto: Morate pokušati iznova oživjeti osjećaj koji ste gajili prema njemu. Osjećaj ljubavi prema njemu. Isti onaj osjećaj koji vas je prožeo kad ste ga prvi put vidjeli. Mora vam vjerovati bez trunke sumnje. Osjećaj mora biti stvaran. Ljubila sam Exleyja bez prestanka, još i još. Kad sam napokon prestala, oči su mu bile zatvorene, a usta širom otvorena tražeći još. Na trenutak sam mirno stajala samo kako bih svjedočila njegovoj strasti, najvećoj strasti koju je ikad ikoji muškarac osjetio za mene. I tada, kad sam ispunila svoju zadaću, kliznula sam svojim nauljenim tijelom iz njegova zagrljaja. Dok su mu oči još bile zatvorene, a usta otvorena, zgrabila sam đurđicu i istrčala. Ostavila sam ga na koljenima, raširenih ruku. Rasklimana su se vrata zatvorila za mnom, a posljednje što sam čula bila je psika čegrtuše koja se dizala.
Miel
164
Tropske zračne biljke (epifitske biljke) Zračne biljke uključuju orhideje, bromelije i sve vrste ukrasnih cecelja. One se ne sade u zemlju i ne treba ih zalijevati. Hranu dobivaju od raspadnutih kukaca i lišća, a dušik od udara munje. Pripovijestima o biljkama koje žive od munje i smrti ne treba bogznašto dodavati. Već je i to dovoljno dramatično da stvori deset drugih pripovijesti.
T
rčala sam prema kišnoj šumi koliko su me noge nosile. Bila je noć te nisam vidjela ni prst pred nosom kad sam ušla u šumu. Spoticala sam se o korijenje i grmlje. Lišće i granje greblo me po licu, a kukci mi ulijetali u oči. Lonac s đurđicom bio mi je pretežak pa sam ga razbila o drvo, razmrskavši ga u komade. Držala sam biljku i njezino korijenje puno zemlje, privijajući je uz tijelo, i nastavila trčati. Kad mi se činilo da sam dovoljno daleko od Exleyja, usporila sam, polako se i pozorno povlačeći po šumskome tlu. Bila sam svjesna da vrijeme prolazi i da je Diegov život u pitanju, ali bojala sam se nastaviti trčati iz straha da ne oštetim ili izgubim đurđicu. Nisam imala pojma koji je dio biljke bio ljekovit, pa si nisam mogla dopustiti da se bilo koji njezin dio otrgne i zauvijek izgubi na tlu džungle. Odustala sam od pokušaja da išta vidim u toj tami. Spustila sam se na ruke i koljena, kao što sam vidjela da čini crna pantera. Nisam imala pojma u kojem se smjeru krećem. Nisam imala pojma približavam li se Casablanci ili se udaljujem od nje. Iscrpljena, stala sam da se odmorim uz neko stablo. Osjetila sam velik list ispod svojih nogu, za koji se pokazalo da je divovski palmin list. Divovsko je lišće često na tlu džungle. Njihova im veličina osigurava dovoljno veliku površinu da prikupe potrebnu količinu sunca i prežive čak i u potpunom mraku. Podignula sam list i u nj umotala đurđicu kako bih je zaštitila od kiše, vjetra i vlastite nespretnosti u mraku. Nastavila sam hodati, zaustavivši se samo jedanput kako bih legla na tlo džungle, koje je bilo prekriveno muljem, truleži i raspadnutim lišćem, ne bih li povratila dah. Kad sam ustala, kosa mi se digla u zrak od statičkog elektriciteta. To nije bio dobar znak. To je značilo da se sprema oluja s munjama i sijevanjem. Armand mi je jedanput rekao da 165
godišnje više ljudi strada od gromova i munji nego od ujeda čegrtuša: Mogućnost smrti od ujeda zmije manja je od tri prema stotinu. Budeš li ikad morala birati između gmaza i velike oluje, izaberi zmiju. Taj mi podatak nije išao u prilog. Jedva sam uspjela pobjeći čegrtuši. Kakvi su mi bili izgledi da će me sreća pratiti i pri udaru munje? Udar je počeo s bljeskovima, što znači da je bio ograničen na unutrašnjost oblaka, pretvarajući ih u goleme, prave kugle elektriciteta. Bili su tako sjajni da su se jasno ocrtavali kroz gust šumski svod, osvjetljujući vrhove stabala i stvarajući bajkovit dojam, kao da je netko upalio neku sklopku i rasvijetlio gornji dio kišne šume. Sve je trenutačno postalo vidljivo, oslobađajući mi pogled na smaragdnozelenu vegetaciju i bljeskave točke žutoga, za koje sam znala da su oči životinja. Bljeskovi su naposljetku ispali moj trenutačni blagoslov, dajući mi dovoljno vremena da donekle shvatim gdje sam. Munje koje su slijedile bile su mnogo neugodnije iskustvo, sa širokim zamasima šiljastih električnih udara koji oslobađaju goleme količine statičkog elektriciteta, probijaju se kroz vrhove drveća i, granajući se, udaraju u tlo. Znala sam da je ta vrsta oluje najopasnija. Ona nastaje od negativno nabijenih donjih dijelova oblaka koji pogađaju pozitivno nabijenu zemlju pod sobom, često sa smrtonosnim posljedicama. Kad ljudi umru od udara groma, uzrok je gotovo uvijek obična munja, ona vrsta munje od oblaka do tla. Skutrila sam se na zemlju nastojeći biti što manja kako bih izbjegla postati meta udara. Promatrala sam kako cik-cak udari pogađaju manje biljke i grmlje na tlu, trenutačno ih uništavajući. Pogledala sam prema gore upravo u trenutku kad je vrh visokog drveta planuo pogođen zrakom bijele svjetlosti. Vatra u visokim krošnjama džungle rasvijetlila je njezino tlo i suočila me licem u lice s biljkom koju sam vidjela samo na slici. Bromelije su izumrle tako davno da ih više nitko nije ni tražio. Biljka je bila toliko rijetka da joj je se čak zaboravilo i ime. Ta je biljka bila Sonalin san. Biljka strasti bez imena. Nije bilo sumnje da je riječ o tajanstvenoj bromeliji, s lišćem koje se kovrčalo prema unutra, zatvarajući malu crnu udubinu u središtu. Sonali je rekla da je ta biljka mandala koju je sam biljni svijet stvorio oko svijesti ljudskih bića. Pred očima mi je bila upravo ona biljka koju su Sonali i Armand tražili tolike godine. Budući da je riječ o zračnoj biljci, nije joj trebalo zemlje da bi živjela – rasla je izravno iz panja. Nije bila parazitska biljka. Uhvatila se za drvo samo radi stabilnosti. Čekala sam da sljedeći udar munje pogodi zemlju i zatim, najnježnije moguće, izvukla biljku strasti iz panja i umotala je u palmin list zajedno s đurđicom. Armand ju je opisao kao biljku strasti zato što se hrani svjetlošću koja bljesne iznenada, poput strasti. Rekao je da je može pronaći samo biće s jednakom količinom strasti. Držala sam dvije biljke tijesno pripijene uz tijelo i nastavila se kretati. Još jedna dobra
Miel
166
stvar u vezi s olujom jest glasna gromoglasna grmljavina. Životinje se zbog buke skriju i ostanu u zaklonu, što je meni u tom trenutku osiguralo slobodu kretanja bez straha da će me napasti. Kad je kiša prestala, ugledala sam rano jutarnje sunce koje se dizalo na istoku pa sam znala u kojem smjeru trebam krenuti. Slijedila sam zoru sve dok nisam stigla do čistine u džungli. Puteljak za Casablancu vodio je ravno iz nje. Izašla sam iz džungle, ali nisam imala pojma jesam li stigla na vrijeme da spasim Diega. Nikad nisam bila tako sretna kao kad sam tog jutra ugledala onaj prašni šljunčani put. Trčala sam i trčala, zatim neko vrijeme hodala, pa potom nastavila trčati. Stopala su mi krvarila. Negdje u džungli izgubila sam cipele, ili sam ih možda ostavila u Exleyjevoj kolibi, nisam se sjećala. Bilo je važno samo da sam prevalila jedanaest kilometara natrag do Casablance. Šepajući sam prošla kroz vrata. Lourdes Pinto i Armand izgledali su kao da se nisu pomaknuli ni centimetar otkad sam otišla. Ne rekavši ni riječi, pružila sam Armandu palmin smotuljak s biljkama. Kad ga je otvorio, izgledao je zaprepašten ugledavši biljku strasti. Podignuo ju je kao da je novorođenče i držao je onako kao što je držao Sonali, kao da je nikad neće pustiti. „Dobro sam izabrao”, rekao je blago. Držao je biljku u rukama dok je Lourdes Pinto napunila vjedro toplom vodom za moje raskrvavljene noge. Armand i Lourdes bacili su se na posao. Prema njihovu sam ponašanju znala da sam dobro obavila zadatak. A prema izrazu njihovih lica – nisu plakali i nije bilo tragova suza – mogla sam zaključiti da je Diego još živ. Uronila sam noge u lavor i voda je postala krvavo crvena. Naslonila sam obraz na kuhinjsku radnu plohu, ispružila ruke ispred sebe, poput stajaćeg dječjeg položaja u jogi, i promatrala Lourdes Pinto kako priprema đurđicu razdvajajući korijen, stabljiku i cvijet biljke. „Obično se cijela biljka bere nakon cvatnje i kad se osuši”, rekao je Armand lupkajući po radnoj plohi svojom omiljenom lopaticom protiv škorpiona, „ali sada nemamo vremena za sušenje pa ćemo improvizirati. Cvijet je najaktivniji dio biljke, a glavni su sastojci dvije vrste glikozida. Prvi je konvalamarin, aktivni sastojak. Bijeli kristalni puder koji se lako otapa u vodi i alkoholu, a na srce djeluje poput digoksina. Potom, tu je i konvalarin, u kristalnim prizmama, topiv u alkoholu, sporije topiv u vodi s purgativnim djelovanjem. On će pomoći Diegu da se riješi otrova u tijelu i izbaci ih iz sebe. Iz biljke će se ekstrahirati deset do trideset kapi tekućine te će mu se davati u dozama od jedne čajne žličice.” Nakon što se biljka dobro skuhala, Lourdes Pinto ulila je koncentrat u mali stakleni vrč veličine bočice kapi za oči i krenula prema Diegovoj sobi. Izvadila sam okrvavljene noge iz lavora u želji da pođem za njom. Bila sam izvan sebe od iscrpljenosti, ali željela sam vlastitim očima svjedočiti Diegovu oporavku. „Ne još”, rekao je Armand, uhvativši me za ruku. „Imamo posjetitelja.” 167
„Ne čujem nikoga.” „Idite!” doviknuo je Lourdes Pinto. Ona se požurila u Diegovu sobu i nestala s lijekom u ruci upravo u trenutku kad se Exley ušuljao kroz otvorena prednja vrata. Uhvatila sam Armandovu ruku. Gotovo sam se onesvijestila kad sam ugledala Exleyja. „Što želiš?” šapnula sam. „Želim ono što je moje”, rekao je jezivo mirnim glasom. „Želim samo ono što je moje, Armande. Ne namjeravam ovo upotrijebiti ako za to ne bude razloga.” U ruci je držao hrđavu mačetu. „Nije mi u naravi da ubijam.” „Pratio si me dovde? ” pitala sam. „Ti si amater. Ostavljala si za sobom ljepljiv ženski miris, trag koji može pratiti svatko tko ima nos za to.” Armand se okrenuo prema meni. „Zašuti!” rekao je. „Ne reci više ni riječi. Ne dopusti mu da čuje kako govoriš. Ne dopusti mu da ti se uvuče u misli.” Exley je zurio u biljku strasti na kuhinjskoj radnoj plohi i izraz razumijevanja preleti mu licem. „To si, znači, tražio. To si tražio cijelo vrijeme. Reci joj, Armande. Reci joj istinu.” Exley se okrenuo prema meni. „Cijelo sam vrijeme bio u pravu. Iskoristio te je, Lila. Nije te doveo ovamo da nađeš devet biljaka. Njemu je stalo samo do jedne stvari. Do jedne biljke. Do biljke strasti koja nema imena.” „Nemoj se s njim upuštati u razgovor ni pod koju cijenu”, rekao je Armand. „Volio sam te, Lila”, rekao je Exley. „Armand te nikad nije volio. Ni na trenutak. On voli samo biljku strasti. Bila si njegov pijun. Ništa više od toga. On te je iskoristio mnogo gore nego ja kad sam spavao s tobom u New Yorku. U nekoliko ti je navrata ugrozio život, i Diegu također. Diego je u ovoj nesretnoj situaciji zbog Armanda i njegove želje za biljkom strasti, a ne zbog tebe.” Pogledala sam u Armanda, ali on je odmahivao glavom. „Iskoristio te je da pronađe biljku jer je znao, kao što i ja znam, da je tvoja sudbina raditi za muškarca, poput kurve. Ali razlika između mene i njega jest ta što sam ti ja plaćao kad si radila za mene. Sjećaš se? Platio sam ti za reznicu vatrenog cecelja. Što ti je on dao?” Nisam si mogla pomoći. Morala sam razmisliti o onome što je Exley rekao. Ako je istina da Armand nikad nije trebao devet biljaka, ako me iskoristio da mu nađem biljku strasti, hoću li mu ikad moći oprostiti to što se dogodilo Diegu? „Ne dopusti mu da ti se uvuče u misli”, rekao je Armand. „Bio bi te uljuljkao u san ondje u onoj kolibi i ubio te, a možda i gore.” Armandov je glas zvučao odmjereno, ali osjećala sam kako mu mišići ruke drhte na mjestu na kojemu sam ga držala. Njegova me je nervoza uznemirila i zbunila. „Što zapravo želiš?” pitao je Armand. „Đurđica je moja, u to nema sumnje.”
Miel
168
„Zaboravi na nju. Ona je već razrezana i skuhana. Već je u tijelu Diega Pinta i iscjeljuje ga, što joj je i svrha.” „Onda ću ubiti Diega da je izvadim iz njega.” „Nećeš ni taknuti Diega”, rekla sam, iznenada se sabravši iz svoje obamrlosti. Pokušavala sam se sjetiti jesam li u cijeloj kući vidjela pištolj ili nož ili bilo koju drugu vrstu oružja. „Što još želiš?” upita Armand mirno, kao da već unaprijed zna što će Exley reći. „Lila je moja!” „Nisam ja tvoja!” „Pssst!” reče Armand. „Imao bih je ondje u kolibi da joj se nisi uvukao u misli.” „Ona je ljudsko biće. Nije lutka na koncu.” „Zato i jesam ovdje”, reče Exley. „Došao sam prerezati konce kojima si je svezao kako bi je zadržao. Konce koji vas povezuju.” Dignuo je zakrivljenu hrđavu mačetu. „Kakvi konci? O čemu on to govori?” „Između nas dvoje postoje poveznice, linije koje nas povezuju, poput onih kanalića koje si vidjela na drvetu”, rekao je Armand. I tada se u hipu bacio na pod, povukavši i mene svojom težinom. Čula sam šum vitlanja noža kroza zrak iznad nas. Kriknula sam, a Armand me odgurnuo tako snažno da sam kliznula preko meksičkih pločica sve do drugog kraja prostorije. Ustao je u trenutku kad je Exley podignuo mačetu, ali sa svoja 193 centimetra bio je mnogo viši i snažniji od Exleyja. Jednim od svojih baletnih pokreta, neočekivanih za njegovu visinu, zgrabio je Exleyjev zglob i počeo silovito vitlati njime naprijed-natrag, dok je mačeta rezala zrak uza šištav zvuk. Zahvaljujući svojem stasu i visini, Armand ga je izgurao točno ispod ružičaste piñate u obliku tigra koja je visjela na stropu. Prisilio ga je da nekoliko puta zaredom udari piñatu mačetom, probijajući slojeve papirnate ljepenke kao da je maslac. Kad se piñata raspala, Armand je popustio stisak na Exleyjevoj ruci i pojurio na drugi kraj prostorije. Stotine škorpiona sručilo se iz piñate ravno na Exleyja. Vikao je dok su prethistorijski repovi šibali uokolo, ubadajući ga otrovom. U groznici boli, zamahivao je mačetom udarajući škorpione koji su mu pokrivali tijelo i tako sam sebe ubadao oštricom. Škorpioni su mu bili u kosi i na licu, puzali su mu po prsima i uvlačili se u odjeću, puneći mu tijelo otrovom sve dok se nije srušio na pod. Promatrala sam ga s drugog kraja prostorije, dišući kao da sam upravo istrčala maraton. Promatrala sam ga sve dok se nije prestao micati, dok nije prestao vrištati, plakati ili stenjati. Promatrala sam ga dok nije ležao na podu, prekriven krvlju i škorpionima – mrtav. Armand me pogledao. „Sjećaš li se što djeca kažu?” pitao je. „Nek' se ravali piñata k'o da ne postoji mañana”, šapnula sam. „Tako je”, rekao je. „Uvijek treba slušati djecu. Na ovaj ili onaj način, ona su uvijek u pravu.” I duh i tijelo počeli su mi otkazivati poslušnost nakon neprestanih pritisaka tijekom posljednja dvadeset četiri sata. Posljednje čega se sjećam bilo je da me Armand odnio na 169
neko mračno i meko mjesto. Spavala sam dva dana. Kad sam se probudila, Armand i ja pošli smo u šetnju po travnatim brežuljcima koji su gledali na more. „Je li istina da uopće nisi tražio devet biljaka? Moram to znati.” „Jest. Exley je bio u pravu u vezi s tim. Imam doista mnogo reznica devet biljaka.” „Zašto mi nisi rekao što sam zapravo tražila? Zašto me nisi pitao da ti pomognem potražiti biljku strasti bez imena?” „Bi li se odrekla svojeg života u New Yorku da sam te to zatražio?” „Ne bih.” „Zato te nisam ni pitao.” „Ali toliko si me dugo pustio da se osjećam krivom zbog praonice rublja.” „Trebao sam te da mi pronađeš biljku strasti bez imena. Tvoj osjećaj krivnje bio je moja jedina nada. To je bilo jedino što te je moglo navesti da pođeš u Meksiko i ustraješ u potrazi. Smatrao sam iznimno sudbonosnim to što si ti bila odgovorna za pljačku moje praonice. Sjedili smo u tišini promatrajući ribare kako podižu svoje duge mreže. „Kad smo se prvi put susreli”, počeo je Armand, „rekla si mi da ne voliš svoj posao. Rekla si kako bi, kad bi mogla izabrati bilo što na svijetu, izabrala veliku pustolovinu, ljubav i novac. Sjećaš li se?” „Sjećam.” „Jesi li dobila sve što si poželjela?” „Ne znam.” „Jesi li doživjela pustolovinu?” „Dovoljno za deset života.” „Jesi li našla ljubav?” Mislila sam na Diega i na sebe, na Armanda i Sonali. „Da, našla sam ljubav.” „A novac?” „U to nisam sigurna.” Armand je otvorio kožnatu vrećicu i iz nje izvadio malu reznicu. „To je reznica biljke strasti. Osim mene i tebe, svi su uvjereni da je posve istrijebljena. Nije ostala ni jedna jedina na cijelome svijetu. Uzmi tu reznicu. Vrijedna je. Donijet će ti veliko bogatstvo.” „Zašto si toliko želio biljku strasti?” „Imam sve što mogu poželjeti na svijetu, sve osim Sonaline sreće. Jedino što je njoj važno, a samim time i meni, jest biljka strasti bez imena. Sada će Sonali pronaći svoju sreću. A ja ću imati doista sve što mogu poželjeti.” „Imam još jedno pitanje.” „Reci.” „Kako si znao da ću je uspjeti pronaći kad dođem u Meksiko?” „Testirao sam te s vatrenim ceceljem. Od tisuću ljudi koje sam sreo u svojoj praonici, od
Miel
170
svih ljudi s kojima sam razgovarao i upoznao ih, samo je njih deset dobilo reznicu vatrenog cecelja. Od tih deset, samo je tvoj cecelj pustio korijenje. A uz to si mi se i svidjela. Vjeruj mi, ne bismo bili ovdje da mi se nisi svidjela. Preteško je otisnuti se u pustolovinu s nekim tko ti se ne sviđa. Posebno u mojim godinama.” „Koliko si star?” Armand se nasmijao. „Vidiš li one brežuljke gore?” „A što bi bilo da nisam uspjela naći biljku strasti?” „Ostali bismo ovdje sve dok je ne bi našla”, rekao je nemilosrdno. „Biljka strasti deseta je biljka. Početak novog ciklusa. Ona je dio tvoje osobne mitologije. Ona je sada tvoj doprinos legendi.” „Razmišljala sam o tome da se možda više i ne želim vratiti u New York. Želim ostati ovdje s tobom i Diegom.” „Sutra se vraćaš. Već sam ti rezervirao kartu.” „Nisam još spremna.” „Moraš se vratiti u svoj svijet i vidjeti kakav je nakon svega što si ovdje doživjela. Na taj ćeš način shvatiti što doista želiš i tko si zapravo. Tada možeš izabrati u kojem će se smjeru kretati tvoj život.” „Mogu li sada vidjeti Diega?” „On te čeka.” Diego je još bio u postelji, ali u lice mu se vratila boja i izgledao je zdravo, a njegova kosa, koja je izgledala kao da je još narasla preko noći, bila je svezana u dug sjajan rep. Bio je snažniji i ljepši nego ikada prije. Protuotrov je djelovao. Nagnula sam se prema njemu i skinula gumicu koja mu je pridržavala kosu. Kosa se slobodno rasula i zapahnuo me poznat miris kokosa. Podignuo se u sjedeći položaj. Zagrlila sam ga i čvrsto ga stegnula. „Žao mi je”, rekla sam, „što si se zbog mene tako razbolio.” „Znam. I meni.” „Zašto je tebi žao?” „Da sam te izazivao”, rekao je. „Da sam te jednostavno iskoristio kao što si željela, to se ne bi dogodilo.” Smiješio se onim svojim blještavim osmijehom, pokazujući velike bijele zube. „Ja sam pronašla protuotrov”, izgovorila sam u njegovu kosu. „Znam”, šapnuo je. „Znam što si sve prošla.” „A pronašla sam i bromeliju bez imena.” „Ispričaj mi kako si je pronašla”, šapnuo mi je u uho. „Ispričaj mi sve.” „Siguran si da želiš znati?” „Da. Ispričaj mi našu pripovijest.” „Sve je počelo kad sam te susrela u kišnoj šumi. Kad sam umalo stala na cikas i na gloksiniju, a ti si me pravovremeno zaustavio.” „Onda kad sam ti rekao da se vratiš i doneseš mjesečev slak?” 171
„Ti si je nazvao pupčanom vrpcom.” „Išli smo džunglom do Casablance.” „A potom duž oceana.” „Već si mi se svidjela.” „I ti meni. Upoznao si me s Tamatzom Kauyumarijem. Najstarijim i najvećim jelenom.” „Otpjevao sam ti njegovu duhovnu pjesmu.” „A tada me on odveo do Theobrome cacaa.” „U dva sam navrata vidio Pantheru oncu kako te prati kroz džunglu.” „Nisam smjela otići bez tebe u trgovinu, ali ti si spavao.” „Ondje si upoznala Blagajnicu.” „I pronašla mandragoru. I Cichorium intybus. Biljku nevidljivosti.” „I vidjela Mallory cien.” „Da, Mallory.” „I napušila sam se kao zvijer. Njezina je sinsemilla u meni probudila spolni nagon.” „Preuzela si svu ženskost biljke.” „Zato sam toliko silno željela voditi ljubav s tobom. Zato sam ti dala korijen mandragore.” „Zbog toga, ali i zato što me voliš. Ljubav te je navela da počiniš nevjerojatne stvari.” „Volim te.” „Znam.” „Popila sam Daturu inoxiju i putovala sam s crnom panterom kako bih pronašla protuotrov.” „I vidjela si energetske žile drveća.” „Kako znaš?” „Zato što znam.” „Pomirisala sam đurđicu posve izbliza, ali miris tvoje kože još je slađi.” „Nije sladak poput tvojega.” „Plesala sam s čegrtušom.” „Takve se stvari često događaju u životu.” „I tada, pod blijeskom munje, planulo je drvo i pronašla sam bromeliju bez imena.” „Kako čudno da se drvo zapalilo u kišnoj šumi. Ondje je vrlo vlažno.” „Pronašla sam biljku strasti, desetu biljku.” „Pronašla si je zahvaljujući svojoj strasti. Svojom si strasti zapalila drvo.” „Volim te.” „I ja volim tebe”, rekao je. „I to je naša pripovijest.” „Jest.” „Dakle, istina je, tko god nađe devet biljaka doista pronađe ono za čime žudi.” „Istina je.” „Izgovorimo ih zajedno.” Počeli smo. „Mjesečev slak, gloksinija, cikas, kakaovac, mandragora, cikorija, marihuana sinsemilla,
Miel
172
datura, đurđica i deseta biljka. Iz roda bromelija. Biljka strasti bez imena.” „Želiš li vidjeti biljke?” upitao je Armand. „Sunčaju se na balkonu. Mislim da bi i one rado vidjele tebe.” Diego i ja izašli smo iz kuće, zaobišli prednji dio i stigli do stuba koje su vodile na balkon. Bio je prekrasan sunčan dan i pogledala sam prema moru. Hodali smo preko stjenovite, travnate površine, a ja ni jedanput nisam pogledala dolje, jer znala sam da su škorpioni sada moji prijatelji i vjerovala sam im. Oni su ubili mojeg neprijatelja. Uspeli smo se stubama do terase na krovu kuće i zastali da promotrimo Diegovu majku Lourdes Pinto, koja je stajala ispred svoje palape. Prala je rublje na stijenama u moru kao da se ništa posebno nije dogodilo. „Gdje je Exley?” pitala sam Diega. „Gdje je njegovo tijelo?” „Armand i moja majka bacili su ga u more. Upravo pere njihovu odjeću kako bi je očistila od krvi.” Biljke su bile na drvenom stolu, složene onim istim redoslijedom kako smo ih nalazili. Već su bile u posudama i upijale su sunčevu svjetlost uz finu vodenu prašinu koja je prskala po njima iz crijeva za polijevanje na balkonu. Izgledale su blistavo, sretno i bile su uspravne. Obišla sam drveni stol da bih razgledala biljke sa svih strana. Diego i ja smo se zagrlili. „Vraćaš se u New York, zar ne?” „Ne želim ići.” „Hoćeš li se vratiti u Meksiko?” Nasmiješila sam se. „To želim.” Okrenula sam se još jedanput da bacim posljednji pogled. Deseta biljka, biljka strasti, upravo je počela cvjetati.
173
TREĆI DIO NEW YORK
Miel
174
V
ratila sam se u grad sredinom lipnja, jednoga od najtoplijih mjeseci u New Yorku. Bilo je tako toplo da mi se smola na zemlji pokraj stajališta taksija u zrakoplovnoj luci Kennedy lijepila za potplat tenisica. Najprije sam pomislila da sam stala na gumu, ali zapravo je bila riječ o bhnasfaltu koji se topio. Ne bih dalje raspredala o tome, ali vrućina u New Yorku nije bila iste vrste kao vrućina na Yucatánu. Ne želim iznositi ni onaj stari argument o usporedbi vrućine i vlage. Ova je vrućina jednostavno bila toplija. Točka. Nije bilo povjetarca s oceana da je osvježi, niti je bilo biljaka koje bi ispuštale čisti kisik u zrak i olakšavale disanje. Bila je to vrućina iz motora, generatora i transformatora. Iz zrakoplovnih i automobilskih motora, klima-uređaja i ispušnih cijevi. Ona vrsta vrućine koja vas pritišće mnogo više od dnevne vrućine sunca, osvježene kasnovečernjim oceanskim povjetarcem, na koju sam se tako naviknula. Vrućina u New Yorku imala je drugačiji okus i miris, i moje ju je tijelo odbijalo kao stranu tvar, a posljedica je bilo kašljanje, kihanje i općenito osjećaj tjeskobe. Mrzila sam je i krivila sam se što sam poslušala Armandove riječi da se vratim usred ljeta, umjesto u jesen, kao što sam ja željela. Za pedeset sam se dolara dovezla taksijem do Manhattana. Za taj sam novac u Costa Mayji mogla živjeti mjesecima. Dobra je stvar bila što nisam bila opterećena teškom prtljagom. Nisam čak ponijela ni naprtnjaču. Ostavila sam svu svoju odjeću u Meksiku jer je bila poderana ili jednostavno iznošena nakon tolikih probijanja kroz džunglu. Bio je dobar osjećaj iznositi stvari umjesto bacati ih zato što više nisu u modi. Bilo je kao da sam opet postala dijete: razdoblje života u kojemu poderete traperice ili vam tijelo naraste, pa istrošite odjeću kao da je od papira. Putovala sam ugodno, osim što mi je srce pripadalo Diegu, Armandu i deset biljaka u Casablanci. Zamolila sam taksista da stane kad smo stigli do Zelene tržnice na Union Squareu. Prošla sam pokraj čovjeka koji je prodavao sok od mrkve i njegova prljavog sokovnika, pokraj napola uvenulih grmova ruža za prodaju te pokraj kioska na kojemu su se prodavali muffini od čokolade i kupina, sve dok nisam stigla do mjesta gdje sam upoznala Exleyja: do štanda s biljkama na kojemu sam kupila rajsku pticu. Sada se tu smjestio drugi prodavač, koji je također prodavao biljke, sićušne, mutirane ukrasne trave i limun sporiš. Biljke su izgledale uvelo, suho i nesretno poput životinja u zoološkom vrtu. Lišće je bilo zgrčeno zbog neredovita zalijevanja i izgledale su kao da se bore za goli život, s niskim stabljikama, umjesto onih koje se vinu prema suncu poput krila ptice. Većina je cvjetova bila obješena i pokrivena smeđim mrljama. Prije Meksika mislila sam da biljke doista tako i izgledaju. Stajala sam mirno na mjestu gdje je prije bio Exleyjev šator i učinilo mi se da ga čujem 175
kako vrišti. U mislima mi se pojavila njegova slika, onako pokrivenoga škorpionima i na samrti. Pitala sam se hoću li se uvijek sjećati tog prizora. Hoću, naravno da hoću, a i trebam. Dao mi je nekog za kog sam se mogla boriti i nešto što sam mogla osvojiti. Učinio me vrlo snažnom i na tome sam mu prešutno zahvalna. Otvorila sam vrata svojega malog stana i stajala na pragu, istog trena zatečena činjenicom da sam živjela na tako malom prostoru. Kody je sjedio u imitaciji naslonjača Adirondack, na istome mjestu na kojemu sam ga posljednji put vidjela. Noge je držao na staklenom stoliću za kavu i pušio je džoint. „Dobro izgledaš”, rekao je. „Nisi tako ukočena. Mora da si pušila poprilično trave u Mehiku.” „Ne zovi ga ,Mehiko’.” „Stanovao sam ovdje dok te nije bilo. Rajska je ptica nastavila padati, pa sam se uselio da bih je održavao uspravnom, baš kao pravi uzorni građanin.” Rajska je ptica postala golema, imala je gotovo tri metra i sezala je gotovo do stropa. „Dobro si to obavio, Kody.” „Ostaješ li ili se vraćaš u Meksiko?” „Zašto?” „Zato što, znaš, budeš li se vraćala, čovječe, povest ćeš i mene sa sobom.” Rajska ptica nije nalikovala ni na jednu biljku na Zelenoj tržnici. Očito je pripadala kišnim šumama Yucatána pa sam odlučila da ću na povratku ponijeti sa sobom njezinu reznicu. Ponovno sam pomislila na Exleyja. On mi je dao pticu, moju prvu biljku, a on je više nikad neće vidjeti. Ja ću svoju njegovati kako bi bila zdrava i rasla njemu u čast, ali uvijek ću se sjećati da bi me bio ubio da Armand nije ubio njega. Kasnije te noći šetala sam se u smjeru istoka Četrnaestom ulicom i skrenula desno, na Prvu aveniju, u smjeru praonice. Posve novi stakleni prozori bljeskali su na vrućini. Otvorila sam vrata, a hrđavo je kravlje zvono zazvonilo. Pogledala sam uokolo. Posvuda su bile biljke. Zacijelo ih je Sonali zamijenila dok smo mi bili u Meksiku. Izula sam cipele i noga mi je utonula u vlažnu mahovinu. Prvi put otkad sam se vratila, osjetila sam se kao kod kuće. Duboko sam udahnula uvlačeći zrak u srce, kao što me naučio Diego. Pregledavala sam pogledom praonicu dok ga nisam ugledala. Nije bio u prednjem dijelu, pokraj prozora, nego u stražnjemu, ali bio je ovdje, vatreni cecelj iz Kolumbije. Uzela sam par srebrnih škarica koje mi je Armand dao i odrezala reznicu. Stavit ću je u čašu tople vode u potpunoj tami i čekati. Kada joj izraste dugo nježno korijenje, vratit ću se u Meksiko. Sjećala sam se Armandovih riječi, tako davno izgovorenih, kad sam prvi put uzela reznicu vatrenog cecelja s njegova dlana. Samo cecelj može odlučiti hoće li pustiti korijenje, rekao je. Ovog tjedna, sljedećega, sljedeće godine, a možda nikada. Vidjet ćemo što će se dogoditi.
Miel
176
ZAHVALE
Srdačno zahvaljujem prijateljima i obitelji: Lisi Levy, Lili De La O, Philu Buehleru, Marylu Lambertu, Dawn Learsy, Oliveru Jolliffeu, Grantu Collieru, Geoffu Councilu, Miltonu Berwinu, Marianne Stewart, Anni Poehner, Claudiji Berwin, sjajnoj čitateljici, Jenny Jackson, mojoj izvanrednoj urednici, Samu Hiyateu, izuzetnom agentu te Alu Grotellu, a posebno sam zahvalna svojoj majci Evelyn Berwin na stalnoj ljubavi i potpori.
177
Iz RECENZIJA
„Zajedno s avanturom, izdajom, ljubavi i rijetkim biljkama dolazi i drevna magija, romansa, zelenilo i pustolovina.” Publishers Weekly „Originalan i zabavan roman! Margot Berwin opojna je i zavodljiva pripovjedačica... Zahvaljujući duhovitosti, emocionalnosti, romantici i pustolovini koja se može mjeriti sa samim Indianom Jonesom, njezin je roman nezaobilazno ljetno štivo.” Sacramento Book Review „Opisi Margot Berwin jednako su raskošni kao i same tropske biljke. Ta će ljubavna, pustolovna i intrigantna pripovijest očarati svakog čitatelja.” Glamour „Vruć naslov romana Devet cvjetova žudnje najavljuje idealno ljetno štivo, a Margot Berwin neće vas razočarati.” New York Post
Miel
Miel
178
BIOGRAFIJA AUTORICE
Margot Berwin završila je poslijediplomski studij likovnih umjetnosti (MFA) na njujorškom fakultetu New School. Njezine pripovijetke objavljene su na portalu Nerve.com, u New York Pressu i u antologiji The Future of Misbehavior (Budućnost lošeg ponašanja). Devet cvjetova žudnje njezin je prvijenac, objavljen diljem svijeta i preveden na deset svjetskih jezika. Margot Berwin živi u New Yorku.
179
View more...
Comments
