Margaret Atwood - Modrobrada

Margaret Atwood Modrobrada

Od čegrtuše koja ne grize ništa nećeš naučiti. Samo ono što je u potpunosti izgubljeno strastveno poziva na neprekidno imenovanje, tu maniju da se izgubljena stvar doziva po imenu tako dugo dok se ne javi. GÜNTER GRASS

Iluzija je prvi od svih užitaka. OSCAR WILDE

AUTORIČINE ZAHVALE

Voljela bih zahvaliti za pomoć sljedećim osobama, a te su: moje agentice Phoebe Larmore i Vivienne Schuster; moje urednice Ellen Seligman, Nan A. Talese i Liz Calder; David Kimmel, koji je pripomogao s povijesnim pojedinostima; Barbara Czarnecki, Judi Levita, Marly Rusoff, Sarah Beale i Claudia Hill-Norton; Joan Sheppard, Donya Peroff i Sarah Cooper; Michael Bradley, Gary Foster, Kathy Mineoloff i Alison Parker; Rose Tornato. Zahvaljujem i Charlesu i Juliji Woodsworth, Doris Heffron, kao i Johnu i Christini O'Keefe za prostorije. Knjige Lice bitke i Maska zapovijedanja (The Face of Battle, The Mask Of Command) Johna Keegana bile su mi vrlo korisna literatura, kao i Nijedan je previše (None Is Too Many) Irwinga Abelle i Harolda Tropera, te Rat protiv

Židova (The War Against the Jews) autorice Lucy S. Dawidowicz; za konkretne bitke izvori su bili A. D. 1000 Richarda Erdoesa i Nepoznati jug Francuske (The Unknown South of France) Henryja i Margarete Reuss. O ubojstvu balističara Gerryja Bulla pišu James Adams u Bull's Eye i Dale Grant u Wilderness of Mirrors. Izvor slike o tijelu kao zaslonu za svjetiljke je Lenore Mendelson Atwood, a za izraz šmrklje u mozgu E. J. A. Gibson. Crveno-bijele stope potječu iz priče koju mi je ispričao Earle Birney; epizoda s toboganom i stanom obojenim u crno ima korijen u jednoj priči Graemea Gibsona; ideja o haljini od žive kože potječe iz pjesme Jamesa Reaneya Sudnji dan ili crvenoglavi djetlić (Doomsday, or the Red-Headed Woodpecker); lik junačke njemačke tetke djelomice je sugerirao Thomas Karl Maria Schwarz; profesor koji ne odobrava da žene pišu o ratnim temama potječe iz anegdote koju mi je ispričala Susan Crean. Zenia se izgovara s dugim i, kao u biće; Charis s k, kao u karma. Teutone (2. stoljeće pr. Kr.) valja razlikovati od reda teutonskih vitezova (10. stoljeće). Graemeu i Jessi, i Ruthi, Phoebi, Rosie i Anni. I odsutnim prijateljima.

1. Priča o Zeniji treba početi kad i sama Zenia. Zacijelo u nekom drevnom i dalekom mjestu, misli Tony; mjestu punom tragova udaraca i vrlo zamršenom. Jedan europski oker bakrorez, ručno koloriran, s prašinastim sunčevim svjetlom i velikom količinom grmlja - grmlje ima debelo lišće i prastaro izvijeno korijenje, a iza njega, pogledu nevidljivo i tek naznačeno ispruženom čizmom ili mlitavom rukom, zbiva se nešto svakodnevno ali zastrašno. Odnosno, takav je dojam Tony ostao. No toliko je toga izbrisano, preko tolikih su stvari stavljeni zavoji, toliko je svega hotimice zapetljano, te Tony više nije sigurna koja je Zenijina priča o sebi istinita. Sada teško da to može pitati, a čak i kad bi mogla, Zenia ne bi odgovorila. Ili bi slagala. Lagala bi ozbiljno, glas bi

joj se prekidao, podrhtavao od prigušene patnje, ili bi lagala zastajkujući, kao na ispovijedi; ili bi lagala s hladnim, prkosnim bijesom, i Tony bi joj povjerovala. Već jest. Izvucite bilo koju nit i odrežite, i povijest biva razmršena. Tako Tony počinje jedno od svojih zakučastijih predavanja, ono o dinamici spontanih masakra. Metafora cilja na tkanje ili pak pletenje, i na šivaće škare. Ona je rado rabi: voli onaj blagi šok na licima svojih slušalaca. Njega proizvodi taj spoj kućanske slike i masovnog krvoprolića, spoj kakav bi znala cijeniti Zenia, koja je uživala u takvim burama, takvim žestokim proturječjima. I više nego uživala: stvarala ih je. Još uvijek je nejasno zašto. Tony ne zna zbog čega se osjeća prisiljenom da to dozna. Koga briga zašto, nakon toliko vremena? Katastrofa je katastrofa; ozlijeñeni ostaju ozlijeñeni, ubijeni ostaju ubijeni, krš ostaje krš. Pričati o uzrocima je neumjesno. Priča sa Zenijom bila je gadna i ne treba u to dirati. Čemu pokušavati dešifrirati njezine motive? No Zenia je i zagonetka, čvor: kad bi Tony samo umjela naći jedan kraj i povući, za sve koji su tu umiješani riješilo bi se mnogo toga, za nju takoñer. Odnosno, tomu se nada. Kao svi povjesničari, ona vjeruje u ljekovitu moć razjašnjenjâ. Problem je gdje početi, jer ništa ne počinje onda kad počinje i ništa nije gotovo onda kad je gotovo, i sve treba predgovor: predgovor, post skriptum, tablicu istodobnih dogañaja. Povijest je konstrukt, kazuje ona svojim studentima. Ulaz je moguć na bilo kojem mjestu i svaki je izbor proizvoljan. No ipak, postoje odreñujući trenuci, trenuci kojima se služimo kao referencama jer prekidaju naš osjećaj kontinuiteta, mijenjaju smjer vremena. Mi gledamo te dogañaje i govorimo da nakon njih ništa više nije kao prije. Oni nam priskrbljuju početke, a i svršetke. Roñenja i smrti, primjerice, i brakovi. I ratovi. Tony se zanima upravo za ratove, unatoč svojim čipkom obrubljenim ovratnicima. Ona voli jasne ishode.

I Zenia ih je voljela, odnosno tako je Tony nekoć mislila. Danas jedva da uopće zna. Dakle, jedan proizvoljan izbor, jedan odreñujući trenutak: 2. listopada 1990. Dan je jarko vedar, neuobičajeno topao. Utorak je. Sovjetski blok se mrvi, prijašnji zemljovidi se rastaču, istočna plemena su u ponovnom pokretu preko pomičnih granica. U Zaljevu ima problema, tržište nekretninama doživljava padove, a u ozonskom se omotaču stvorila golema rupa. Sunce prelazi u Škorpiona, Tony ruča u Toxiqueu s prijateljicama Roz i Charis, preko Jezera Ontario dopire povjetarac, a Zenia se vraća iz mrtvih.

2. TONY Tony ustaje u pola sedam, kao i obično. West spava dalje i lagano stenje. Možda sanja da viče; u snovima su zvuci uvijek jači. Tony pregledava njegovo usnulo lice, omekšalu liniju uglate čeljusti, tako blago sklopljene nezemaljski plave pustinjačke oči. Sretna je što je još živ: žene žive duže od muškaraca, muškarci imaju slabo srce, ponekad se samo izvrnu, pa iako ona i West nisu stari - jedva da su uopće stari - žene njezine dobi znale su se ujutro probuditi pokraj mrtvog muškarca. Tony tu pomisao ne smatra morbidnom. Ona je sretna i u općenitijem smislu. Sretna je što West uopće postoji na kugli zemaljskoj, i to u ovoj kući, i što svake večeri liježe pokraj nje, a ne negdje drugdje. Usprkos svemu, usprkos Zeniji, i dalje je ovdje. To kao da je pravo čudo. Ima dana kad to nije kadra pojmiti. Tiho, da ga ne probudi, ona napipava naočale na noćnom ormariću, zatim se lagano izvlači iz kreveta. Navlači kućnu haljinu od finog flanela, pamučne sokne te preko njih sive vunene, i tako ubundane noge ugura u papuče. Ona pati od hladnih stopala, što je znak niskog krvnog tlaka. Papuče imaju oblik rakuna a dobila ih je, prije mnogo godina, na dar od Roz, pri čemu samo Roz zna zašto. Iste iscate papuče Roz je tada poklonila i svojim osmogodišnjim blizankama;

čak su jednake veličine. Rakuni su se već pomalo ofucali i jednome nedostaje oko, no Tony se nikad nije izvještila u odbacivanju stvari. Tako izoliranim stopalima ona neprimjetno tapka kroz predvorje u svoju radnu sobu. Ondje, kao prvu stvar u danu, voli svakoga jutra provesti jedan sat; smatra da joj to sabire um. Prostorija gleda na istok, pa zna uhvatiti izlazak sunca kad se vidi. Danas se vidi. U radnoj sobi su zelene zavjese s uzorkom od palmi i egzotičnog voća, i naslonjač s odgovarajućim jastucima. Roz joj je pomogla odabrati uzorak i nagovorila je da pristane na cijenu koja je bila viša nego što bi Tony platila da je kupovala sama. Slušaj ti mene, pile, rekla je Roz. Ovo tu, to je živa jeftinoća. Uostalom, stvar je za prostor gdje ti razmišljaš! Radi se o tvom mentalnom okolišu! Riješi se onih dosadnih starih tamnoplavih jedrenjaka! To si dužna sama sebi. Ima dana kad je Tony sita tih povijušâ i narančastih manga, ili što već jesu; no nju unutarnje ureñenje plaši pa joj je teško odoljeti Rozinoj upućenosti. U preostalom dijelu radne sobe ona se osjeća više doma. Knjige i papiri naslagani su u hrpice na tepihu; na zidu visi bakrorez bitke kod Trafalgara i još jedan na kojemu u ratu iz 1812. Laura Secord1, u nevjerojatnoj bijeloj odjeći, goni svoju mitsku kravu kroz američke redove kako bi upozorila Britance. Pregršti ratnih memoara i zbirki pisama s magarećim ušima i požutjeli svesci reportaža s prvih bojnih linija iz pera davno zaboravljenih novinara nagurani su u maslinasto zeleni ormar za knjige, zajedno s nekoliko primjeraka dviju Tonynih objavljenih knjiga, Pet zasjeda i Četiri izgubljena slučaja. Pomnost istraživanja; osvježujuća nova interpretacija, kažu prikazi citirani na poleñini tih ozbiljnih izdanja u mekom uvezu. Pisano senzacionalistički; previše digresija; nagrñeno opsesivnim detaljiziranjem, kažu oni koji nisu citirani. Tonyno lice s očima sove i nosom vilenjaka, mlañe no što je danas, škilji sa stražnjih korica i lagano se mršti ne bi li djelovalo stameno. Osim radnog stola tu je i daska za tehničko crtanje s visokim stolcem na okretanje koji nju istog trena učini višom. Ondje ona ocjenjuje studentske

semestralne radove; voli se smjestiti na taj stolac, s papirima na iskošenoj dasci, mahati svojim kratkim nogama i ispravljati s razumne udaljenosti, kao da slika. Činjenica je, ona postaje dalekovidna, a pritom ostaje kratkovidna kakva je uvijek bila. Bifokalne naočale uskoro će joj biti suñene. Ocjene unosi lijevom rukom, raznobojnim olovkama koje poput kistova drži izmeñu prstiju desne: crvenom loš komentar, plavom dobar, narančastom pogreške u grafiji, svijetloljubičastom pitanja. Kojiput promijeni ruku. Kad je gotova s radom, baca ga na pod uz zadovoljno otpuhivanje. U borbi protiv dosade kadšto sama sebi pročita nekoliko rečenica naglas, unatraške. Ujnacejtan u amajigolonhet o tsonanz ej utar o tsonanz. Živa istina. Sama je to rekla, mnogo puta. Danas ocjenjuje brzo, danas je usklañena. Ljevica zna što radi desnica. Dvije polovice nje leže jedna iznad druge: postoji tek neznatna polusjena, neznatan stupanj otkliznuća. Tony unosi ocjene do tričetvrt osam. Sunčevo svjetlo preplavljuje sobu, zlatno od žutoga lišća vani; prelijeće neki mlažnjak; štropoćući poput tenka, ulicom se približava kamion za smeće. Tony ga čuje, žurno se spušta stepenicama i ulazi u kuhinju, vadi iz kante plastičnu vreću, zavrće i zavezuje otvor, trči s njom do prednjih vrata i skakuće s trijema niza stube, pridržavajući kućnu haljinu. Mora pretrčati samo kratku udaljenost da bi uhvatila kamion. Muškarci joj se cerekaju: već su je viñali u kućnoj haljini. Smeće bi trebao odnositi West, ali on zaboravlja. Ona se vraća u kuhinju i priprema čaj: zagrijava čajnik, uzima točnu mjericu listića, na ručnom satu s velikim brojkama prati kako su dugo namočeni. Tony je majka naučila kuhati čaj; jedna od malobrojnih korisnih stvari kojima ju je uopće naučila. Još od svoje devete godine Tony zna kuhati čaj. Sjeća se kako stoji na kuhinjskom stolcu, mjeri, toči, pazeći da ne prolije nosi šalicu gore, gdje majka leži pod plahtom, zaobljen humak, bijel poput nanosa snijega. Baš lijepo. Metni ga tamo. I kako kasnije nalazi šalicu, hladnu, i dalje punu.

Nestani, majko, misli ona. Okjam, inatsen. Izbacuje ju, ne prvi put. West uvijek popije čaj koji skuha Tony. On uvijek prima njezine žrtvene darove. Kad se ona popne s njegovim čajem, on stoji kraj stražnjeg prozora i gleda zapušteno i zanemareno jesensko dvorište. (I on i ona govore da će ondje nešto zasaditi, ovih dana, malo kasnije. Ni on ni ona ne zasade.) Već je odjeven: traperice i plava pamučna majica s dugim rukavima koja kaže Ljuskasti & repati i na sebi ima kornjaču. Neka organizacija koja se posvetila spašavanju vodozemaca i gmazova i koja - vjeruje Tony - još nema osobito brojno članstvo. Ima ovih dana toliko drugih stvari kojima je spašavanje nužno. - Izvoli čaj - kaže ona. West se savija na nekoliko mjesta, kao deva kad hoće sjesti, da bi je poljubio. Ona se isteže na vršcima nožnih prstiju. - Oprosti zbog smeća - kaže on. - Sve u redu - kaže ona - nije bilo teško. Jedno jaje ili dva? - Za vrijeme jedne jutarnje trke zapela je za kućnu haljinu i naglavce se skotrljala niz ulazne stube. Srećom se zaustavila na samoj vreći, koja se raspucala. Doduše, Westu to nije spomenula. S njim uvijek postupa pažljivo. Zna ona koliko je krhak, koliko podložan lomljenju.

3. Dok kuha jaja, Tony razmišlja o Zeniji. Je li to predosjećaj? Nipošto. Ona često razmišlja o Zeniji, češće nego dok je Zenia bila živa. Mrtva Zenia je manja prijetnja i nije ju potrebno tjerati od sebe, tjerati natrag u onaj kut s paucima gdje Tony drži svoje sjene. Premda je već sámo Zenijino ime u stanju prizvati onaj stari osjećaj neopisive sramotnosti, poniženja i zbrkane boli. Ili barem njegov odjek. Istina je, u odreñeno vrijeme dana - rano izjutra, usred noći - njoj je teško vjerovati da je Zenia doista mrtva. Usprkos samoj sebi, usprkos racionalnom dijelu sebe, Tony i dalje očekuje da se ona pojavi, ušeta kroz nezaključana vrata, popne se kroz

prozor koji je nemarom ostao otvoren. Čini se nevjerojatnim da se ona jednostavno pretvori u paru, da ništa ne ostane. Nje je bilo previše: sva ona maligna vitalnost zacijelo jest negdje. Tony ubacuje dvije kriške kruha u pržilicu, onda prekapa po ormaru jer traži džem. Zenia je mrtva, naravno. Nesta, i to navijek. Mrtva kao ugar. Svaki put kad Tony to pomisli, zrak joj uñe u pluća i zatim iziñe u dugom dahu olakšanja. Zenijin pogrebni obred održan je prije pet godina, točnije četiri i pol. U ožujku. Tony se savršeno sjeća toga dana, vlage i sivila koji će prijeći u susnježicu. Nju je tada iznenadilo što je došlo tako malo ljudi. Većinom su to bili muškarci, podignutih ovratnika na kaputima. Izbjegavali su prvi red i stalno pokušavali stati jedan iza drugoga, kao da ne žele da ih tko vidi. Nijedan od tih muškaraca nije Rozin odbjegli muž Mitch, uočila je Tony sa zanimanjem i stanovitim razočaranjem, premda joj je to bilo drago radi Roz. Mogla je osjetiti kako Roz izvija vrat i pogledom šiba po licima: sigurno ga je očekivala ovdje, a što onda? Onda bi nastala scena. Charis je takoñer gledala, ali manje upadljivo; no sve ako neki od tih muškaraca i jest Billy, Tony to ne bi znala jer Billyja nikad nije upoznala. On se pojavio i nestao u razdoblju kad ona nije bila u dodiru s Charis. Istina, Charis joj je pokazala sliku, ali nije bila oštra, Billyju je nedostajao vrh glave, a imao je i bradu. S godinama se muško lice mijenja više nego žensko. Ili ga muškarac može više mijenjati, po vlastitoj volji. Dodavati facijalnu dlaku ili oduzimati. Nikoga od ovih ovdje Tony nije poznavala; osim Roz i Charis, naravno. Ne bi one to propustile ni za što na svijetu, rekla je Roz. Željele su vidjeti da je sa Zenijom gotovo, uvjeriti se da je sada potpuno neoperativna (Tonyn izraz). Charis je upotrijebila riječ smirena. Roz je upotrijebila riječ razbucana. Obred je uznemirivao. Djelovao je zbrda-zdola, a odvijao se u pogrebnoj kapelici čiji bi nezgrapno valoviti grimizno-ljubičasti tonovi Zeniju ispunili prezirom. Bilo je nekoliko buketa cvijeća, bijele krizanteme. Tony se pitala tko li ih je poslao. Ona sama nije poslala nikakvo cvijeće.

Muškarac u plavom odijelu koji se predstavio kao Zenijin odvjetnik - isti onaj, dakle, koji je Tony javio za pogreb - pročitao je kratku počasnicu Zenijinim kvalitetama, meñu kojima je kao prva nabrojena hrabrost, premda se Tony nije činilo da se Zenijina smrt može smatrati posebno hrabrom. Zeniju je raznijela bomba u nekakvom terorističkom divljanju u Libanonu: nije ona bila meta, naprosto se našla na putu. Nevini promatrač, kazao je odvjetnik. Tony je spram obje riječi bila skeptična: nevin nikad nije bio Zenijin omiljeni atribut kad se radilo o njoj samoj, kao ni pasivno promatranje njena tipična djelatnost. Odvjetnik, meñutim, nije rekao što je ona stvarno radila u toj neimenovanoj bejrutskoj ulici. No rekao je da će svima dugo ostati u sjećanju. - I to vraški dugo - šapnula je Roz Tony. - A hrabrost ovom tipu znači velike sise. - Tony se to učinilo neukusnim, jer dimenzije Zenijinih sisa svakako više nisu nikakva tema. Po njezinu mišljenju Roz kadikad zna pretjerati. Sama Zenia tu je prisutna tek u duhu, kazao je odvjetnik, a i u obliku svoga pepela koji će oni sada predati zemlji na groblju Mount Pleasant. Doista je rekao predati zemlji. Zenia je željela, tako stoji u oporuci, da njezin pepeo bude predan zemlji ispod nekog stabla. Predan zemlji zvučalo je, kao Zenijin izraz, vrlo nevjerojatno. Stablo takoñer. Ustvari, činilo se nevjerojatnim da je Zenia napravila oporuku, ili da uopće ima odvjetnika. Ali nikad se ne zna, ljudi se mijenjaju. Zašto je, na primjer, Zenia stavila njih tri na popis osoba koje trebaju biti obaviještene u slučaju njezine smrti? Pekla ju je savjest? Ili je to neka vrst posljednjeg smijeha? Ako jest, Tony nije shvaćala u čemu je vic. Odvjetnik nije bio ni od kakve pomoći: on ima samo popis imena, tako je bar izjavio. Od njega je Tony teško mogla očekivati da joj razjasni Zeniju. Ako već, uloge bi trebale biti obratne. - Zar vi niste njena prijateljica? - pitao je optužujućim tonom. - Da - kazala je Tony. - Ali to je bilo jako davno.

- Zenia je imala izvrsno pamćenje - kazao je odvjetnik i uzdahnuo. Takve je uzdahe Tony već čula. Roz je bila ta koja je inzistirala da nakon obreda produže na groblje. Odvezla ih je u svom autu, onom većem. - Želim vidjeti kamo će je metnuti, tako da ondje mogu šetati pse - rekla je. - Izdresirat ću ih da pišaju po tom stablu. - Stablo tu nije ništa krivo - ogorčeno je rekla Charis. - Baš si nemilosrdna. Roz se nasmijala. - Točno, pile! Ja to radim za tebe! - Roz, ti nemaš ni jednoga psa, a kamoli više njih - rekla je Tony. - Pitam se koja je to vrsta stabla. - Dud - rekla je Charis. - Stajao je u predvorju, s naljepnicom. - Ne shvaćam kako bi uopće mogao rasti - rekla je Tony. - Prehladno je. - Rast će on - rekla je Charis - pupoljci još nisu izbili - Nadam se da će dobiti snijet - rekla je Roz. - Ozbiljno! Ona ne zaslužuje stablo. Zenijin pepeo se nalazio u zapečaćenoj kositrenoj limenki nalik na malu nagaznu minu. Tony su takve limenke bile poznate i izazivale su joj depresiju. Nema u njima one veličajnosti kao u lijesovima. Ljude u njima zamišljala je zgusnutima, poput kondenziranog mlijeka. Mislila je da je tu uključen i nekakav čin raspršivanja kremiranih ostataka, tako ih je nazvao odvjetnik, ali limenku nisu otvarali, niti raspršili pepeo. (Kasnije nakon pogreba, a i nakon kuhanja jaja onog listopadskog jutra - Tony je imala prilike pitati se što je ustvari bilo unutra. Vjerojatno pijesak ili nešto ogavno, na primjer pasja govna ili upotrijebljeni prezervativi. Takvu bi gestu Zenia bila napravila nekoć, kad ju je Tony upoznala.) Stajali su uokolo na sitnoj hladnoj kišici dok su ukopavali limenku i iznad nje postavljali dud. Zemlja je poravnata. Nikakve posljednje riječi nisu izgovorene, nikakve riječi otpusta. Kišica se počela lediti, muškarci u kaputima su oklijevali a onda se raštrkali prema svojim parkiranim autima.

- Imam nelagodan osjećaj da smo nešto izostavile - rekla je Tony dok su odlazile. - Pa, nije bilo pjevanja - rekla je Charis. - Što, na primjer? - rekla je Roz. - Glogov kolac kroz srce? - Možda Tony time misli da je ona bila ljudsko biće - rekla je Charis. - Ljudsko biće, moja rosna rit - rekla je Roz. - Ako je ona bila ljudsko biće, ja sam engleska kraljica. To što je Tony mislila bilo je manje dobronamjerno. Razmišljala je kako su se tisućama godina, kad tko umre - osobito netko moćan, osobito netko koga se drugi boje - oni koji su ga nadživjeli neopisivo trudili. Rezali su vratove svojim najboljim konjima, zakapali žive robove i svoje omiljene žene, lijevali krv u zemlju. Nije to bilo žalovanje, bilo je to udobrovoljavanje. Željeli su pokazati dobru volju, koliko god lažnu, jer su znali da će im duh umrloga zavidjeti što i dalje žive. Možda sam trebala poslati cvijeće, pomisli Tony. No cvijeće ne bi Zeniji bilo dovoljno. Ona bi se sprdala sa cvijećem. Zdjela krvi, eto što je potrebno. Zdjela krvi, zdjela boli, neka smrt. Možda će onda ona ostati pokopana. Tony nije Westu spomenula pogrebni obred. Možda bi bio otišao, i potpuno se slomio. Ili možda ne bi otišao pa bi se poslije osjećao krivim, ili bi se uzrujao jer je ona bila ondje bez njega. Znao je, istina, da je Zenia mrtva, vidio je u novinama: dugoljasti okvirić, skriven u sredini. Teroristička bomba ubila Kanañanku. Kad su bili mladi, za tulum se govorilo bomba. Nije ništa rekao Tony, ali je ona našla tu stranicu s izrezanom noticom. Njih dvoje je imalo prešutni sporazum da Zeniju ne spominju. Tony servira jaja u dvjema keramičkim čašicama za jaja u obliku pileta koje je našla u Francuskoj prije nekoliko godina. Francuzi vole oblikovati posude prema onome što će se u njima servirati; kad je posrijedi hrana, oni rijetko okolišaju. Njihov menu zvuči kao vegetarijanska noćna mora - te srce ovih, te mozak onih. Tony cijeni tu izravnost. Posjeduje i pladanj za ribu, u obliku ribe.

Kupovanje kao kupovanje nju ne veseli, ali slaba je na suvenire. Te čašice za jaja kupila je blizu negdašnjeg bojišta gdje je rimski general Marije zbrisao s lica Zemlje sto tisuća Teutona - ili dvije stotine, ovisi o tome tko je bilježio jedno stoljeće prije Kristova roñenja. Poslavši mali kontingent svojih snaga kao mamac pred neprijatelja, dovabio ga je na ranije odabrani teren za pokolj. Nakon bitke, tristo tisuća Teutona je prodano u ropstvo i devedeset tisuća bačeno, a možda i nije, u jamu na planini Sainte Victoire na nagovor proročice, možebit Sirijke, koja se zvala Marta, a možda i nije. Kažu da je na sebi imala ljubičaste haljine. Ta odjevna pojedinost stoljećima se prenosi posve autoritativno, unatoč nepreciznosti drugih dijelova priče. Sama bitka, meñutim, neosporno se odigrala. Tony je pregledala teren: ravna poljana, s tri strane opkoljena planinama. Gadno mjesto za borbu ako ste u defenzivi. Ime obližnjeg gradića je Pourri¸res; i danas se tako zove, po vonju raspadajućih leševa. Tony Westu ne spominje (i nikad nije spomenula) s čim su sve povezane te čašice za jaja. On bi bio osupnut, ne toliko Teutonima u raspadanju, nego njome. Jednom je uzgred primijetila da može razumjeti one kraljeve iz davnine koji su od lubanja svojih neprijatelja dali izraditi pehare za vino. Bila je to pogreška: West u njoj voli vidjeti prijaznost i blagotvornost. I spremnost na praštanje, dakako. Tony je skuhala kavu, sama ju je mljela; uz nju servira slatko vrhnje, kolesterolu za inat. Prije ili kasnije, kad im žile budu pune taloga, morat će se odreći slatkog vrhnja, ali ne još. West sjedi i jede jaje: potpuno je zaokupljen njime, poput sretnog djeteta. Jarke osnovne boje - crvene šalice, žuti stolnjak, narančasti tanjuri - daju kuhinji ugoñaj igraonice. Njegova sijeda kosa doima se poput pogreške, kao da je preko noći na njemu izvedena neka neobjašnjiva preobrazba. Kad ga je upoznala, kosa mu je bila plava. - Baš dobro jaje - kaže. Sitnice kao što su dobra jaja oduševljavaju ga, sitnice kao što su loša jaja deprimiraju ga. Njemu je lako ugoditi, ali ga je teško zaštititi.

West, ponavlja Tony u sebi. Povremeno ona izgovara njegovo ime, tiho, kao bajalicu. Nekoć on nije bio West. Nekoć - prije trideset godina? ili trideset dvije? - bio je Stewart, sve dok joj nije rekao koliko mu je mrsko kad ga zovu Stew1; onda ga je ona obrnula i otada pa do danas on je West. Doduše, malo je varala: strogo gledano, trebao je biti Wets1. Ali tako to biva kad nekog voliš, misli Tony. Malo varaš. - Što imaš danas na dnevnom redu? - pita West. - Hoćeš još prženca? - pita Tony. On kimne potvrdno, pa ona ustaje i na putu do pržilice zastaje da ga poljubi u tjeme, udišući dobro znani miris njegove kože i šampona. Tu gore kosa mu se prorjeñuje: uskoro će imati tonzuru, poput redovnika. Taj je časak ona viša od njega: takva ptičja perspektiva ne dogaña joj se baš često. Nema potrebe govoriti Westu s kim ide na ručak. On ne voli Roz i Charis. Čine ga nervoznim. On osjeća - s pravom - da one znaju previše stvari o njemu. - Ništa naročito uzbudljivo - kaže Tony.

4. Nakon doručka West odlazi u svoju radnu sobu na drugom katu, a Tony se iz kućne haljine presvlači u traperice i pamučni pulover, i nastavlja ocjenjivati radove. Odozgora može čuti ritmičko bubnjanje s interpunkcijom koja zvuči kao mješoviti zbor sastavljen od hijena u parenju, krava pod udarcima maljeva i tropskih ptica s jakim bolovima. West je muzikolog. Dio onog čime se bavi je tradicionalna muzikologija utjecaji, varijante, derivacije - no takoñer se uključio u jedan od onih odnedavno tako popularnih transdisciplinarnih projekata. Spojio se s grupicom neuropsihologa s medicinskog fakulteta i zajedno proučavaju djelovanje glazbe na ljudski mozak - različitih vrsta glazbe, a i različitih vrsta šumova, jer neke stvari koje West donosi kući teško da se mogu smatrati glazbom. Oni žele doznati koji dio mozga sluša, te osobito koja polovica mozga. Smatraju da će to

saznanje možda koristiti ljudima koji su pretrpjeli moždani udar i onima koji su izgubili dio mozga u automobilskoj nesreći. Oni priključe ljudski mozak na razne žice, puštaju glazbu - ili šumove - i na kompjutorskom kolor monitoru promatraju što se zbiva. West je oko svega toga jako uzbuñen. Postalo mu je jasno, kaže, da je sam mozak muzički instrument, da zapravo možete komponirati na njemu, na tuñem mozgu; odnosno, mogli biste kad biste imali odriješene ruke. Tony ta ideja zvuči tjeskobno - što ako znanstvenici žele svirati nešto što osoba s mozgom ne želi čuti? West kaže da je stvar samo teoretska. No on ima snažan poriv da na te žice priključi Tony, zbog njene ljevorukosti. Meñu sve moguće stvari koje oni proučavaju spada i ljevorukost. Pričvrstili bi joj na glavu elektrode i onda bi ona trebala svirati klavir, jer je klavir za dvije ruke i obje sviraju istodobno, ali različite notne zapise. Zasad je to Tony izbjegla rekavši da je zaboravila svirati, što je manje- -više istina; no isto tako ona ne želi da West bulji u išta što se možebit dogaña u njezinu mozgu. Tony završava s ovom rundom radova i vraća se u spavaću sobu da se presvuče za ručak. Gleda u plakar: izbor nije baš velik, a ma što odjenula, Roz će je pogledati napola stisnutim očima i predložiti da malo obiñu dućane. Roz smatra da je Tony previše zapela za cvjetne uzorke s tapetâ, premda je Tony već detaljno objasnila da je to kamuflaža. Svakako, u crnom kožnatom odijelu za koje ju je Roz jednom pokušala uvjeriti da predstavlja njezino pravo Ja, izgledala je kao avangardni talijanski stalak za kišobrane. Konačno se odlučuje za tamnozelenu haljinu na bijele točkice koju je kupila na dječjem odjelu u Eatonu1. Ondje ona kupuje dosta svoje odjeće. Zašto ne? Veličina odgovara i porez je niži; a, kao što Roz nikad ne sustaje pripomenuti, Tony je škrtica, posebno kad se radi o odjeći. Mnogo će radije taj novac uštedjeti i kupiti aviokartu do mjestâ gdje su se odigrale bitke. Na tim hodočašćima ona skuplja uspomene: sa svakog lokaliteta jedan cvijet. Ili točnije korov, jer to što ona skuplja ide meñu obično bilje - tratinčica, djetelina,

mak. Sentimentalnosti te vrste kao da su u njoj rezervirane za ljude koje ne poznaje. To cvijeće preša izmeñu stranica onih Biblija što ih obraćateljske sekte ostavljaju po ladicama toaletnih stolića u jeftinim hotelima ili pansionima gdje običava odsjedati. Ako nema Biblije, preša ga ispod pepeljare. Pepeljarâ uvijek ima. Zatim, kad se vrati kući, lijepi ih u albume, abecednim redom: Agincourt, Austerlitz, Bunker Hill, Carcassone, Dunkerque. Nije pristrana: svaka bitka je bitka, u svakoj ima junaštva, u svakoj ima smrti. O tom svom običaju ne razgovara s kolegama, jer nitko od njih ne bi razumio zašto ona to čini. Čak ni sama nije sigurna. Nije sigurna što zapravo skuplja, ili na što to ima biti uspomena. U kupaonici ureñuje lice. Pudera na nos, ali ruž ne. Na njoj ruž djeluje uznemirujuće, pridodano, poput onih crvenih plastičnih usta kakva djeca lijepe na krumpir. Češljem kroz kosu. Ona se šiša u Kineskoj četvrti jer ondje ne naplaćuju basnoslovno, a znaju češljati ravnu crnu kosu tako da preko čela pada tu i tamo koji pramen, svaki put jednako. Nekoć se to zvalo a la garçon. Sa svojim velikim naočalama i velikim očima iza njih te premršavim vratom, ona djeluje kao križanac derančića i netom izlegle ptice. Još uvijek ima dobar ten, dovoljno dobar; ublažuje joj sjedine. Izgleda kao vrlo mlada stara osoba ili kao vrlo stara mlada osoba; ali s druge strane, tako izgleda već od svoje druge godine. Ona stavlja smotuljak semestarskih radova u preveliku platnenu torbu za kupovanje i trči uza stube da Westu mahne zbogom. Uz vjetar, kaže etiketa na vratima njegove radne sobe, a isto to kaže i njegova automatska sekretarica Drugi kat, Uz vjetar. Tako bi on nazvao svoj high-tech studio kad bi ga imao. West sada ima na glavi slušalice, priključen je na kasetofon bez zvučnikâ i sintesajzer, ali je vidi i uzvraća mahanje. Ona izlazi na prednji ulaz i zaključava za sobom vrata. Uvijek pazi na vrata. Ne želi da neki narkoman uñe dok nje nema i gnjavi Westa.

Drveni trijem treba popraviti: jedna daska trune. Na proljeće će to dati urediti, obećava sama sebi; da se takvo što organizira, trebat će najmanje isto toliko vremena. Netko je pod otirač gurnuo letak: još jedna rasprodaja alata. Tony se pita tko kupuje sav taj alat - sve te cirkularne pile, bežične bušilice, turpije, odvijače - i što s njima stvarno radi. Možda je alat zamjena za oružje; možda za njim muškarci posežu kad ne vode ratove. West doduše, nije čovjek od alata: jedini čekić u kući pripada Tony, a za sve osim jednostavnog zabijanja čavla ona gleda u Žute stranice. Čemu život izlagati pogibelji? Još jedan letak o alatima vuče se po sićušnom travnjaku pred ulazom, koji je potpuno u vlasti korova i vapi za šišanjem. Taj je travnjak ruglo čitavog susjedstva. Tony to zna i povremeno joj bude neugodno pa se zakune da će umjesto trave dati zasaditi nekakvo šareno ali otporno grmlje ili pak posuti šljunak. Smisao travnjakâ nikad joj nije bio jasan. Kad bi sama mogla birati, odabrala bi opkop s vodom i mostom na dizanje, krokodili fakultativno. Charis ne prestaje kmečati kako će taj travnjak vlastoručno preurediti i preobraziti u cvjetno čudo, ali joj se Tony dosad othrvala. Charis bi napravila vrt nalik zavjesama u Tonynoj radnoj sobi - neobuzdan cvat, isprepletena vinova loza, drečave sjemene čahure - a to bi za Tony bilo previše. Vidjela je što se dogodilo komadu zemlje kraj Rozina stražnjeg prilaza kad je Roz istim takvim molbama popustila. A jer je to napravila Charis, Roz stvar nipošto ne može dati preurediti, pa sada postoji komadić Rozina dvorišta koji će zauvijek biti Charis. Na uglu se Tony okreće, što često običava, da bi još jednom pogledala svoju kuću i divila joj se. Čak i poslije dvadeset godina to da bi ona posjedovala takvu kuću, ili uopće ikakvu, djeluje poput fatamorgane. Kuća je od opeke, kasnoviktorijanska, visoka i uska, sa zelenom šindrom u obliku ribljih ljusaka na gornjoj trećini. Prozor njezine radne sobe gleda iz lažnog tornja s lijeve strane: viktorijanci su rado zamišljali da žive u zamkovima. Kuća je velika, veća no što izgleda s ulice. Solidna kuća, umirujuća: tvrñava, bastion, utvrda. Unutra je West; kreira slušne nasrtaje, siguran od ozljeda. Kad ju je kupila, a tada je taj

kraj bio još zapušteniji i cijene niske, nije očekivala da će u njoj ikad živjeti itko osim nje. Ona silazi stubama u podzemnu, ubacuje žeton u propuštaljku na ulazu, penje se u vlak i sjeda na plastično sjedalo, s platnenom torbom na koljenima kao da je terenska bolničarka. U kolima nije gužva, pa joj nikakve glave visokih ljudi ne zaklanjaju vidik i može čitati natpise. Hcnurc! kaže čokoladni prutić. Ićomop il etežom? usrdno moli Crveni križ. Ajadorpsar! Ajadorpsar! Da te riječi izgovori naglas, ljudi bi mislili da je to neki drugi jezik. To i jest jedan drugi jezik, drevan jezik, jezik koji ona dobro poznaje. Njime bi mogla govoriti u snu, što ponekad i čini. Da je u tome uhvate fundamentalisti, optužili bi je za štovanje Sotone. Oni puštaju popularne pjesme unatraške, tvrdeći da će u njima naći skrivena svetogrña; misle da možete prizvati ðavla vješajući križ naopačke ili moleći Očenaš unatraške. Čista glupost. Ne zahtijeva Zlo takva prizivanja, takve djetinjaste i teatralne rituale. Ništa tako zamršeno. Tonyn drugi jezik nije, meñutim, zao. Opasan je samo za nju. On je njezin šav, ondje je sastavljena, ondje bi se mogla raspasti. Ipak, ona mu se prepušta. Riskantna nostalgija. Ajiglatson. (Vikinški glavar iz mračnoga doba? Luksuzni laksativ?) Ona silazi na postaji St. George i kreće prema izlazu za Bedford Road, proñe kraj prosjaka i uličnog prodavača cvijeća i dječaka koji na uglu svira flautu, izbjegne da bude pregažena prelazeći dok je zeleno, nastavlja duž Sveučilišnog stadiona i zatim preko travnatog kruga glavnog kampusa. Do svoje sobe, u zgradi koja se zove McClung Hall, treba još proći jednu od onih starih, ofucanih sporednih ulica i skrenuti iza ugla. McClung Hall je dostojanstveno zdanje od crvene opeke koja je od atmosferilija i čañe postala grimizno-smeña. Nekoć, na studiju, u njemu je stanovala punih šest godina, kad su tu imale smještaj samo žene. Rekli su joj da je nazvano po

nekome tko je pripomogao da žene dobiju pravo glasa, ali njoj to nije bilo bogzna kako važno. Nikome nije, tada. Zgradu je Tony najprije zapamtila kao bogom danu za požare, pregrijavanu ali punu propuha, sa škripavim podovima i svom silom izlizane ali čvrste drvenine: masivne balustrade, teška sjedala pod prozorima, debele oplate na vratima. Vonjala je - i danas vonja - poput vlažne ostave zahvaćene suhim truljenjem gdje klija zaboravljeni krumpir. Zadržavao se tu i ogavan zadah koji se filtrirao iz blagovaonice: mlaki kupus, ostaci kajgane, zagorjela masnoća. Ona je obično markirala s obrokâ, a kruh i jabuke švercala u svoju sobu. Zgrade su se u sedamdesetima dokopali ljudi s komparativne religije, no u meñuvremenu je pretvorena u improvizirane sobe za višak s raznih časnih ali osiromašenih odsjeka - čeljad za koju se smatra da se više služi svojim mozgom nego blještećom opremom i koja baš ne pridonosi suvremenoj industriji pa je stoga, smatra se, po prirodi prilagoñena neuglednosti. Filozofija je postavila mostobran u prizemlju, novija povijest na prvom katu. Usprkos ne odveć zdušnim pokušajima dovoñenja ličilaca (i to je prošlost koja već blijedi) McClung je i dalje ona ista mrka zgrada sva na oprezu, kreposna poput hladne zobene kaše i krajnje povučena. Tony njezina otrcanost ne smeta. Čak u studentskim danima ovdje joj se sviñalo - u usporedbi, naime, s mjestima gdje je mogla stanovati. Unajmljena soba, bezlična garsonijera. Neki studenti, oni blaziraniji, zvali su je McFungus, koje se ime prenosilo iz generacije u generaciju, no za Tony je tu bilo utočište, a ona ostaje zahvalna. Njena je soba na prvom katu, samo nekoliko vrata dalje od one studentske. Negdašnja njezina soba postala je soba za kavu, hotimice nevesela prostorija s izrezuckanim stolom od iverice, nekoliko rasparenih stolaca s ravnim naslonom i sve bljeñim plakatom Amnesty Internationala na kojemu je jedan muškarac vezan bodljikavom žicom i iz tijela mu vire savijeni čavli. Tu je hirovita mašina za kavu koja pljucka i curka, kao i polica predviñena da svi oni na njoj drže

svoju osobnu šalicu, perivu samo ekološki prihvatljivim sredstvima i oslikanu vlasnikovim inicijalima eda se ne bi meñusobno zarazili bolestima nepca. Sa svojom šalicom Tony si je dala dosta truda. Uzela je crveni lak za nokte, podloga je crna; šalica govori, Nejnarbaz putsirp. Tu i tamo ljudi uzmu tuñu šalicu, zabunom ili iz lijenosti, ali njezinu nitko. Ona zastaje kraj sobe za kavu gdje dvoje kolega, oboje u vunenim odijelima za trčanje, piju mlijeko i jedu kekse. Dr. Ackroyd, stručnjak za poljodjelstvo u osamnaestom stoljeću, i dr. Rose Pimlott, kojoj su područja socijalna povijest i kanadistika i koja je, ma kako to formulirali, živi davež. Tony se pita da li Rose Pimlott i Bob Ackroyd mute, kako bi to rekla Roz. Zadnjih nekoliko tjedana oni prilično često vijećaju u duetu. No vjerojatnije je posrijedi najobičnija nova dvorska urota. Čitav odsjek je kao renesansni dvor: šaputanja, skompavanja, sitne izdaje, šize i uvrijeñenost. Tony pokušava ostati izvan toga, ali samo povremeno uspije. Nema posebnih saveznika i zato je sumnjiva svima. Osobito Rosi. Tony je trajno ogorčena na činjenicu da je, prije dvije godine, Rose optužila jedan njezin trećestupanjski kolegij za eurocentričnost. - Naravno da je eurocentričan! - rekla je Tony. - A što očekujete od kolegija koji se zove »Merovinška opsadna strategija«? - Ja mislim - rekla je Rose Pimlott, pokušavajući spasiti što se spasiti dade - da biste taj kolegij mogli predavati sa stajališta žrtava. Umjesto da ih marginalizirate. - Kojih žrtava? - rekla je Tony. - Svi su bili žrtve! Na smjenu! Zapravo, na smjenu su pokušavali izbjeći da postanu žrtve. O tome se jedino i radi u svakom ratu! To što dr. Rose Pimlott zna o ratu stane otprilike u naprstak. No njezino je neznanje svjesno: ona bi najradije da joj se ratovi maknu s puta i da ta gnjavaža prestane. - Zašto vam se to sviña? - nedavno je pitala, nabirući nos kao da govori o šmrkljima ili prdežu, stvarima niskim i odurnim koje je najuputnije prikriti.

- Postavljate li istraživačima AIDS-a pitanje zašto im se sviña AIDS? - uzvratila je Tony. - Rat postoji. Neće ga nestati tako skoro. Nije stvar u tome da mi se on sviña. Jednostavno želim znati zašto se tolikim drugim ljudima sviña. Želim vidjeti kako funkcionira. - No Rose Pimlott radije ne bi gledala, radije bi pustila druge da iskapaju masovne grobnice. Njoj bi mogao puknuti nokat. Tony pomišlja da Rosi ispriča kako je Laura Secord, za čiji se portret na starim bonbonijerama nazvanima njenim imenom rendgenskim ispitivanjem ustanovilo da prikazuje muškarca u ženskoj haljini, doista bila muškarac u ženskoj haljini. Nijedna žena, kazala bi Rosi, ne bi bila kadra pokazati takvu agresivnost, ili ako hoćemo - takvu hrabrost. E, to bi bacilo Rosu u paklenu dilemu! Morala bi ustvrditi ili da u ratu žene mogu biti jednako dobre kao muškarci te stoga jednako loše, ili pak da su žene po prirodi kukavičke maćuhice. Tony je silno znatiželjna kako bi se Rose izvukla. No danas nije vrijeme. Ona kimne s hodnika Rosi i Bobu, a oni je gledaju iskosa, što je pogled pripadnikâ klape na kakav se već navikla. Povjesničari misle da im ona upada na teritorij i da bi njihova koplja, strijele, katapulte, harpune, mačeve, puške, avione i bombe trebala ostaviti na miru. Smatraju da bi trebala pisati socijalnu povijest: tko je što kada jeo, ili »Život u feudalnoj obitelji«. Povjesničarke, kojih i nema mnogo, misle to isto, ali iz različitih razloga. Smatraju da bi trebala proučavati rañanje; ne smrt, a planove bitaka nipošto. Ne bezglave uzmake i debakle, ne krvoprolića, ne pokolje. One smatraju da iznevjeruje žene. Sve u svemu, ona bolje prolazi s muškarcima ako ovi umiju zaobići nespretne uvode: ako umiju izbjeći da je zovu »mala gospa« ili izjavljuju kako nisu očekivali da je ona tako ženstvena, čime hoće reći tako niska. Doduše, to još čine samo najdrhtaviji kosturi. S druge strane, da nije tako sitna, nikada ne bi uspjela. Da je visoka metar i osamdeset i grañena kao ormar; da ima bokove. Tada bi djelovala prijeteće; tada bi bila Amazonka. Upravo nepodudarnost daje joj propusnicu. Tebe bi jedan dah

otpuhnuo, smiješe joj se bez riječi odozgor. To bi ti, misli Tony smiješeći se uvis. Mnogi su puhali. Ona otključava vrata svoje sobe, onda ih za sobom zaključava kako bi maskirala činjenicu da je tu. Sada nisu sati primanja, ali studenti si uzimaju slobode. U stanju su je namirisati, kao dresirani psi; ugrabit će svaku priliku da joj se ulizuju ili kukaju, ili je pokušaju impresionirati, ili joj nametnu svoju verziju natmurenog prkosa. Tony im poželi reći, Ja sam samo ljudsko biće. No, dakako, nije. Ona je ljudsko biće s moći. Ne velikom, ali ipak moći. Prije kojih mjesec dana jedan od njih - krupan, kožnata jakna, zakrvavljene oči, opći pregled povijeti, druga godina - zabo je nož na sklapanje usred njezina pisaćeg stola. - Meni treba odličan! - zaurlao je. Tony se i uplašila i bila bijesna na njega. Ubij me, pa nećeš dobiti čak ni prolaznu ocjenu! htjela je zaurlati natrag. No možda je nešto uzeo. Drogiran ili trknut, ili oboje, ili je na vijestima vidio one podivljale studente koji kolju profesore pa ih oponaša. Srećom je ovo samo nož. - Cijenim vašu izravnost - kazala mu je. - A sada, da sjednete na onaj stolac pa ćemo porazgovarati o tome? - Bogu hvala za našu psihijatrijsku službu - kazala je Rozi na telefon pošto je otišao. - Što li to uñe u njih? - Čuj, pile - rekla je Roz. - Samo jednu stvar želim da upamtiš. Znaš onu kemiju koju žene imaju u sebi kada dobiju PMS? E pa, muškarci imaju u sebi istu tu kemiju cijelo vrijeme. Možda je to točno, misli Tony. Inače, od čega bi nastajali kaplari? Tonyna soba je velika, veća no što bi bila u nekoj modernoj zgradi, s tipskim izgrebanim pisaćim stolom, tipskom info pločom od iverice iz koje curi piljevina, tipskim rebrenicama prepunima prašine. Generacije čavlića za pričvršćivanje papira iscrvotočile su blijedozeleno ličilo; komadići selotejpa svjetlucaju tu i tamo poput tinjca u pećini. Tonyn manje dobar kompjutor stoji na pisaćem stolu - tako je polagan i zastario te nju i nije briga ako ga tko ukrade

- a u ormaru je nekoliko pouzdanih knjiga, ponekad ih zna posuditi studentima: Creasyjevih Petnaest presudnih bitaka svijeta, otrcano ali potrebno; Liddell Hart; Churchill, naravno; Kobne odluke; i Keeganovo Lice bitke, jedna od njenih omiljenih. Na zidu visi loša reprodukcija slike Benjamina Westa Smrt generala Wolfea1, po Tonynu mišljenju baš tugaljive: Wolfe je bijel kao bakalarov trbuh, oči mu pobožno izvrnute uvis, a oko njega se shrpila znatna količina kostimiranih nekrofilnih voajera. Tony je drži tu u sobi kao podsjetnik, i sebi i studentima, na taštinu i martirologiziranje kojima kadšto pripadnici njene profesije znaju biti skloni. Pokraj njega je Napoleon, zamišljeno prelazi Alpe. Na suprotni je zid objesila amatersku karikaturu rañenu perom i tintom, Wolfe pušta vodu. General se okrenuo od promatrača, vidi se samo profil s neodlučnom čeljusti. Izraz mu je mrzovoljan, a oblačić koji mu izlazi iz usta govori, Jebeš ove gumbe. Karikaturu je nacrtao jedan njen student prije dvije godine i dobila ju je na kraju semestra kao dar cijelog seminara. U pravilu su njezini studenti većinom muškarci: ne baš mnogo žena osjeti dubinsku privlačnost kolegija kao što je »Taktičke pogreške u kasnom srednjem vijeku« ili »Vojna povijest kao artefakt«, kako se u zadnje vrijeme zovu njezini trećestupanjski kolegiji. Kad je predmet razmotala, svi su pomno motrili da vide kako će reagirati na riječ jebeš. Muškarci njihove dobi kanda misle da žene njezine dobi nikad nisu čule takve riječi. Ona to smatra dirljivim. Mora se svjesno truditi da svoje studente ne zove »moji dečki«. Ako ne pazi, pretvorit će se u pretjerano srdačnu, vickastu mamicu ili, još gore, u sveznalačku, ćudljivu staru kokoš. Počet će namigivati i štipati za obraze. Sama karikatura iskazuje počast njezinu predavanju o tehnologiji zatvaranja rasporka na hlačama, koje je - tako je čula - steklo podnaslov »Gumbomanija« i koje obično privuče dodatnu rulju. Autori koji pišu o ratu - počinje ona - bili su skloni usredotočiti se na kraljeve i generale, na njihove odluke, njihovu

strategiju, a previñali su one niže ali jednako važne čimbenike koji su vojnike od krvi i mesa - one koji su stvarno izloženi - mogli dovesti, a i dovodili su, u opasnost. Uši i buhe kao prijenosnici bolesti, na primjer. Neispravne čizme. Blato. Klice. Potkošulje. I zatvarači šlica. Učkur, preklop, lajsna s gumbima, rajsferšlus, svi su oni odigrali svoju ulogu u raznim razdobljima vojne povijesti; a da se i ne spominje kilt, o kojemu se s odreñenog stajališta itekako ima što reći. Nemojte se smijati, kaže im. Umjesto toga, zamislite sebe na bojnom polju, priroda traži svoje, što često čini u stresnim trenucima. Sada zamislite sebe kako pokušavate raskopčati ove gumbe. Sada diže uvis crtež dotičnih gumbi: garnitura iz devetnaestog stoljeća za koju je sigurno trebalo svih deset prstiju i deset minuta po gumbu. Sada zamislite snajper. Nije više tako smiješno? Vojske marširaju želucem, ali i zatvaračem šlica. Ne znači da je rajsferšlus premda je znatno pridonio brzini otvaranja - bio posve besprijekoran. A zašto? Mućnite glavom - rajsferšlusi znaju zapeti. I bučni su! A muškarci su izmislili opasan običaj da na njima pale šibice. U mraku! Možete isto tako zapaliti buktinju. Mnoga su zlodjela - nastavlja ona - na bespomoćnim regrutima počinili kreatori vojne odjeće. Koliko je britanskih vojnika nepotrebno poginulo zbog crvenila svoje odore? I nemojte misliti da je ta vrsta nepromišljenosti prošla s devetnaestim stoljećem. Mussolinijev kriminalni promašaj u opskrbi vlastitih trupa cipelama - cipelama! - samo je jedan takav slučaj. A tko god da je izmislio one najlon gaće za Sjevernu Koreju, Tony smatra da ga je trebalo izvesti pred ratni sud. Lepetanje nogavica mogli ste čuti kilometar i pol daleko. A vreće za spavanje - te su takoñer šuškale, i niste ih mogli lako otvoriti iznutra, i znale su ostati zavezane! U noćnim neprijateljskim napadima ljudi su bivali izmasakrirani kao mačići u vreći. Kreirano ubojstvo! Oko toga se ona zna prilično uzbuditi.

A sve to, u smirenijem obliku i opremljeno bilješkama, dobro će doći za najmanje jedno poglavlje njezine knjige u nastajanju: Smrtonosno ruho: povijest neprikladne vojne mode. Charis kaže da je za Tony loše što troši toliko vremena na nešto tako negativno kao što je rat. To je kancerogeno, kaže. Tony traži po svom fasciklu-harmonici popis studenata u seminaru, nalazi ga pod B, Birokracija, i unosi ocjenu svakog rada u za to predviñeni kvadratić. Kad završi, stavlja ocijenjene radove u kartonsku omotnicu koja je izvana čavlićem pričvršćena na njena vrata, gdje ih, kao što je obećala, studenti mogu pokupiti u toku dana. Zatim produžuje do kraja hodnika, u zapuštenoj izbi zvanoj kancelarija odsjeka gdje ponekad sjedi tajnica, provjerava ima li pošte, nalazi samo podsjetnik o produženju pretplate na Jane's Defence Weekly i svoj najnoviji Big Gun, i oboje gurne u torbu. Onda malo otpočine u pregrijanom ženskom zahodu koji vonja po tekućem sapunu, kloru i napola probavljenom luku. Jedan od tri toaleta je začepljen, što mu je dugotrajna navika, a u druga dva pregratka nema papira. Jedan je, meñutim, skriven u toaletu koji ne radi, pa ga Tony rekvirira. Na zid pregratka koji njoj najbolje odgovara, onaj kraj prozora s nagrešpanim staklom, netko je ugrebao novu poruku, iznad Herstory Not History i Hersterectomy Not Hysterectomy1: FEMINISTIČKA DEKONSTRUKCIJA = FELLATIO. Podtekst toga je, što Tony dobro zna, da se već radi na tome da McClung Hall bude proglašen povijesnom zgradom i prepušten Odsjeku za ženske studije, HISTORIC NOT HERSTORIC, netko je dopisao na drugoj strani zida. Znamenja skorog prepucavanja koje se Tony nada izbjeći. Ona stavlja poruku tajnici na stol: Toalet je začepljen. Hvala. Antonia Fremont. Ne dodaje Opet. Čovjek ne treba biti neugodan. Od te bilješke neće biti ništa, ali je ona učinila svoju dužnost. Onda žurno izlazi iz zgrade, pa natrag prema podzemnoj, i kreće prema jugu.

5. Ručak je u Toxiqueu, pa Tony silazi na postaji Osgoode i ide Queen Streetom prema zapadu, pored prodavaonice Dragon Lady Comics, pored kafića The Queen Mother, pored BamBoo Cluba s onim njegovim porno slikama. Doduše, mogla bi pričekati tramvaj, ali u tramvajskim gužvama obično je prignječe, a ponekad i uštipnu. Već se nagledala sasvim dovoljno gumba na košuljama i kopča na remenima za neko vrijeme, pa se odlučuje za nepredvidljivije rizike pločnika. Uostalom, ne kasni previše, ne više od Roz, koja uvijek kasni. Drži se vanjskog dijela pločnika, što dalje od zidova i odrpanih spodoba naslonjenih na njih. Naoko oni traže malo sitniša, no Tony ih vidi u zlokobnijem svjetlu. To su uhode, izviñaju teren prije masovne invazije; ili su možda izbjeglice, ranjenici koji mogu hodati, povlače se pred skorim jurišem. Bilo kako bilo, ona im se uklanja. Očajni ljudi nju uznemiruju, odrasla je s dvoje takvih. Kadri su udariti, zgrabiti što god im doñe pod ruku. Ovaj dio Queen Streeta se malo sredio. Prije nekoliko godina bio je divljiji, riskantniji, ali najamnine su porasle pa je nestalo mnogo knjižara s rabljenim knjigama, a otišli su i oni prljaviji umjetnici. Sadašnju mješavinu i dalje čine modni off, istočnoeuropske delikatese, uredski namještaj na veliko, lokali gdje se pije pivo i sluša country-and-western, no sada su tu i jarko osvijetljene prodavaonice uštipaka, noćni lokali koji su trenutačno u trendu, odjeća s rječitim etiketama. Recesija je, meñutim, sve dublja. Više je zgrada na prodaju; više je zatvorenih butika, a na pragu onih koji još rade prodavačice vrebaju prolaznike poraženim, umolnim pogledima, očiju punih zaprepaštenog bijesa. Cijene prepolovljene, kazuju prozori: takvo što bilo bi nečuveno lani u ovo doba, dva mjeseca pred Božić. Svjetlucave haljine na lutkama bezizražajnih lica ili bez glave nisu više ono što su se činile, otjelovljena žudnja. Sada, naprotiv, izgledaju kao otpaci s tuluma. Zgužvani papirnati ubrusi, krš kakav ostavljaju razbijačke gomile ili

pljačkaške vojske. Premda ih nitko nije vidio niti bi mogao sa sigurnošću reći tko su oni, prošli su Goti i Vandali. Tako misli Tony, koja ionako nikad ne bi mogla nositi te haljine. One su za žene s dugim nogama, dugim torzom, dugim gracioznim rukama. - Nisi ti niska - kaže joj Roz. - Ti si sitna. Čuj, za takav struk ja bih bila u stanju ubiti. - Ali ja sam jednaka sve do dolje - kaže Tony. - Znači, nama treba mikser - kaže Roz. - Ubacit ćemo tvoj struk i moje bokove, i bratski podijeliti. Slažeš se? Da su mlañe, takvi bi razgovori možda ukazivali na ozbiljno nezadovoljstvo vlastitim tijelom, na ozbiljnu čežnju. Danas je to naprosto dio repertoara. Manjeviše. Roz je tu, maše joj pred Toxiqueom. Tony prilazi, Roz se saginje, Tony isteže lice uvis, i jedna drugoj ljube zrak s obje strane glave, što je odnedavno moda u Torontu, odnosno meñu stanovitim njegovim slojevima. Roz parodira taj ritual uvlačeći obraze tako da joj usta postanu poput ribljih i škiljeći s oba oka. Pretenciozna? Moi? - kaže. Tony se smiješi, ulaze zajedno. Toxique je jedno od njihovih omiljenih mjesta: nije preskupo i ima stanovitu reputaciju; iako jest malo mangupsko, malo prljavo. Tanjuri stižu s čudnim tvarima zalijepljenima za donji dio, konobari znaju imati sjenilo na očima ili prsten u nosu, a konobarice su sklone nositi fluorescentne štucne i kožnate mini hlačice. Duž jedne strane je dugačko zrcalo od dimljenog stakla, spašeno iz kakvog propalog hotela. Plakati davnih alternativnih kazališnih predstava nalijepljeni su na zidove, a ljudi blijede puti kojima s mrke odjeće s metalnim zakovicama zveckaju lanci gegaju se prema stražnjim prostorijama koje nisu za goste ili vijećaju na stepenicama u raspucavanju što vode dolje u toalete. Specijaliteti Toxiquea su sendvič s kozjim sirom i pečenom paprikom, pita od bakalara a la Newfoundland i divovska, ponekad sluzava salata s mnogo oraha i kosanih korijena. Tu su još baklava i tiramisu, te jaki, ovisnički espreso.

One, dakako, ne odlaze onamo noću, kad lokal preuzmu rock grupe i visoki decibeli. No za ručak je dobar. Razvedrava ih. Čini da se osjećaju mlañima i odvažnijima nego što jesu. Charis je već tu, sjedi u kutu za stolom presvučenim crvenim, zlatom poškropljenim ultrapasom, obrubljenim aluminijem i s istim takvim nogama, koji ili doista jest iz pedesetih, ili je imitacija. Već je naručila za njih bocu bijelog vina i bocu mineralne. Vidi ih, smiješi se, pada runda zračnih poljubaca. Danas Charis ima na sebi vrećastu haljinu od svijetloljubičastog pamučnog džerseja, preko nje raščehanu sivu dugačku vestu i narančasto-akvamarinski šal s uzorkom od poljskog cvijeća omotan oko vrata. Njena duga, ravna kosa je sijedo-plava, s razdjeljkom na sredini; naočale za čitanje gurnula je na vrh glave. Ruž boje breskve mogao bi biti prirodna boja njezinih usnica. Ona sliči malo izblijedjeloj reklami za biljni šampon - zdrav, ali na rubu starinskog. Tako bi izgledala Ofelija da je poživjela, ili Djevica Marija u srednjoj dobi - ozbiljna i rastresena, i s unutarnjim svjetlom. Upravo to unutarnje svjetlo uvaljuje ju u nevolje. Roz je upakirana u kostim koji Tony prepoznaje iz izloga jednog od skupljih dućana s dizajnerskim modelima u Bloor Streetu. Roz kupuje široke ruke i s užitkom, ali često u trku. Jakna je metalno plava, suknja uska. Lice joj je pomno tretirano zračnom masažom, kosa netom obojena. Ovaj put je kestenjasta. Usta su boje maline. Njezino lice ne pristaje uz ostalu opremu. Nije suhonjavo, nego bucmasto, s čvrstim ružičastim obrazima mljekarice i jamicama kad se smije. Oči, inteligentne, sućutne, a i sumorne, kao da pripadaju nekom drugom licu, mršavijem; mršavijem i krutijem. Tony se smješta na stolac i svoju veliku platnenu torbu parkira ispod njega, gdje joj može služiti kao podnožnik. Niski kraljevi nekoć su imali posebne jastuke za noge kako im ove ne bi visjele dok sjede na prijestolju. Tony ima razumijevanja.

- Taaako - kaže Roz nakon uvodnog dijela - lijepo smo se smjestile, vedre smo i vesele. Onda, što ima novog? Tony, vidjela sam u Holtu najslañu stvar na svijetu, bila bi jako dobra za tebe. Uspravni ovratnik - uspravni ovratnici se vraćaju! - i sprijeda mjedeni gumbi skroz do dolje. - Ona pali uobičajenu cigaretu i Charis izvodi uobičajeno kašljucanje. Ovaj dio Toxiquea nije za nepušače. - Izgledala bih kao hotelski potrčko - kaže Tony. - Uostalom, ne bi bilo moga broja. - Da li kada razmišljaš o onim šiljastim petama? - kaže Roz. - Dobila bi deset centimetara. - Budi ozbiljna - kaže Tony. - Ja hoću hodati kao čovjek. - Mogla bi dati da ti nešto ugrade - kaže Roz. - Upotpunite svoje noge. A zašto ne? Rade sve živo. - Mislim da je Tonyno tijelo prikladno takvo kakvo jest - kaže Charis. - Ne govorim o njenom tijelu, govorim o njenoj garderobi - kaže Roz. - Kao obično - kaže Tony. Sve tri se smiju, malo bučno. Boca vina sada je napola prazna. Tony je popila samo dva-tri gutljaja, i to pomiješano s mineralnom. Ona se čuva alkohola u bilo kojem obliku. Njih tri jednom mjesečno odlaze na ručak. O njemu su postale ovisne. Nemaju mnogo toga zajedničkog, izuzme li se katastrofa koja ih je zbližila, ako se Zenia može nazvati katastrofom; no s vremenom su razvile uzajamnu lojalnost, esprit de corps1. Tony je ove žene zavoljela i danas ih smatra prisnim prijateljicama, ili najbliže tomu. Imaju osjećaj viteštva, imaju ožiljke iz bitaka, bile su u vatri; a svaka zna o drugim dvjema stvari koje nitko drugi ne zna. Tako su se nastavile redovito sastajati, poput ratnih udovica ili veteranki kojima godine prolaze, ili suprugâ čiji se muževi vode pod »Nestao u borbenoj akciji«. Kao uvijek u takvim grupama, za stolom ima više ljudi no što se vidi.

Istina, o Zeniji ne razgovaraju. Ne više, ne nakon što su je pokopale. Kako kaže Charis, razgovor o njoj možda bi je držao na ovom svijetu. Kako kaže Tony, loša je za probavu. Kako kaže Roz, čemu joj davati vrijeme u eteru? Ona je ipak za ovim stolom, misli Tony. Ovdje je, mi je držimo, dajemo joj vrijeme u eteru. Ne možemo je pustiti. Konobarica dolazi po narudžbu. Danas je to djevojka s kosom boje maslačka u hulahopkama s leopardovim šarama i srebrnim čizmama s vezicama do koljena. Charis naručuje zečji san - jelo za zečeve, ne od njih - što se sastoji od ribane mrkve, svježeg sira i hladne leće na salatu. Roz naručuje gurmanski sendvič od preprženog sira i debelo rezanog kruha s travama i kimom, garniran poljskim kiselim krastavcem; Tony naručuje specijalitet sa Srednjeg istoka: felafel, šašlik, kuskus i humus. - Kad je već spomenut Srednji istok - kaže Roz - što se tamo dogaña? Ta stvar s Irakom. Tony, ti si, mislim, stručnjak za te stvari. Njih dvije gledaju u Tony. - Zapravo nisam - kaže Tony. Čitav smisao toga da si povjesničarka, pokušavala im je više puta objasniti, upravo je u tome da možeš uspješno izbjegavati sadašnjost, najveći dio vremena. Doduše, ona dakako prati tu situaciju, godinama je prati. Ondje će se testirati neka zanimljiva nova tehnologija, toliko je izvjesno. - Nemoj se cifrati - kaže Roz. - Hoćeš reći, da li će biti rata? - kaže Tony. - Kratki odgovor glasi: da. - Strašno - kaže Charis, sva potuljena. - Ne ubijaj glasnika - kaže Tony. - Nemam ja s tim ništa. Ja vam samo govorim. - Ali kako možeš znati? - kaže Roz. - Možda se nešto promijeni. - Nije to kao burza - kaže Tony. - Već je odlučeno. Bilo je odlučeno čim je Saddam prešao onu granicu. Kao Rubikon. - Kao što? - kaže Charis. - Nema veze, pile, to je jedna od onih stvari iz povijesti - kaže Roz. - Znači, stvarno je frka, ili?

- Ne u dogledno vrijeme - kaže Tony. - Na dugi rok - tja, mnoga su se carstva raspala jer su se previše rastegnula. To bi moglo vrijediti za obje strane. No u ovom trenutku SAD ne razmišljaju o tome. Njima je ideja prekrasna. Dobit će priliku da isprobaju svoje nove igračke, dovabe neki posao. Nemojte to smatrati ratom, smatrajte to tržišnom ekspanzijom. Charis bocka viljuškom ribanu mrkvu; jedno vlakno zadržalo joj se na gornjoj usni - ljubak narančasti brk. - Pa, bilo kako bilo, mi nećemo biti u tome. - O da, hoćemo - kaže Tony. - Zahtijevat će se naša prisutnost. Ako primiš kraljev novčić, moraš kralju ljubiti guzicu. Bit ćemo mi tamo, mi i naša raspadajuća, zahrñala stara mornarica. E, to je sramota. - Tony je tu zaista ogorčena: ako već tjeraš ljude da se bore, trebaš im dati pristojnu opremu. - Možda će se povući - kaže Roz. - Tko? - kaže Tony. - Ujko Sam? - Ujko Saddam, uz ispriku za dosjetku - kaže Roz. - Ne može - kaže Tony. - Otišao je predaleko. Njegovi vlastiti ljudi bi ga ubili. Nije da već nisu pokušali. - Ovo je deprimantno - kaže Charis. - I te kako - kaže Tony. - Prevagnut će žudnja za moći. Nepotrebno će umrijeti tisuće ljudi. Leševi će trunuti. Stradavat će žene i djeca. Razmahat će se epidemije. Zemljom će harati glad. Ustrojit će se fondovi za pomoć. Iz njih će službenici gotovinu kanalizirati drugamo. Doduše, nije sve crno - smanjit će se stopa samoubojstava. U ratovima se uvijek smanjuje. I možda će se žene-vojnici iskazati na prvim linijama, steći poene za feminizam. Iako ja u to sumnjam. Po svoj prilici će njihov posao biti zavoji-kao-obično. Hajmo naručiti još jednu bocu mineralne. - Tony, ti to gledaš tako hladnokrvno - kaže Roz. - Tko će dobiti? - Bitku ili rat? - kaže Tony. - Što se tiče bitke, definitivno tehnologija. Tko god ima premoć u zraku. Baš se pitam tko bi taj mogao biti. - Iračani imaju nekakav divovski top - kaže Roz. - Čitala sam nešto o tome.

- Samo neke dijelove - kaže Tony, koja o tome podosta zna jer je zanima. Nju, i Jane's Defence Weekly, i ne zna se koga sve ne. - Supertop. To bi zbilja bio tehnološki korak dalje: nema više letjelica srednjeg dometa i skupih raketa, troškovi su manji. Znate kako su ga nazvali? Projekt Babilon! No tip koji ga je pravio lijepo se dao ubiti. Ludi genij za oružje - Gerry Bull. Najbolji balističar na svijetu - naš čovjek, uzgred rečeno. Dobio je mig, neku vrst. Netko mu je stalno seljakao stvari po stanu kad njega tamo nije bilo. I više nego mig, po mom mišljenju. No on je uporno radio dalje na topu, sve dok - bum, pet metaka u glavu. - Grozno - kaže Charis. - Gnusno. - A ti biraj - kaže Tony. - Pomisli koliko bi ljudi ubio taj supertop. - No svakako, čujem da su pod zemljom - kaže Roz. - Čujem da su napravili duboke bunkere od cementa. Sigurne od bombi. - Samo za generale - kaže Tony. - Živa bila pa vidjela. - Tony, ti si takav cinik - kaže Charis uz sažalni uzdah. Ona se stalno nada da će se Tony duhovno oplemeniti, što bi bez sumnje uključilo otkriće prijašnjih života, djelomičnu lobotomiju i pojačano zanimanje za vrtlarstvo. Tony je gleda kako sjedi pred svojim dražesnim desertom: miješani voćni sladoled, kuglica ružičastog, kuglica crvenog, kuglica ribizno ljubičastog, žlica na gotovs, kao klinka na dječjem roñendanu. Od takve bezazlenosti Tony osjeća bol, u dva smisla. Dolazi joj da Charis tješi, a istodobno dobro prodrma. - Što ti želiš da kažem? Da bismo svi trebali pokušavati misliti pozitivno? - Možda bi to pomoglo - kaže Charis svečano. - Nikad se ne zna. Kad bi to svatko učinio. Ponekad bi Tony najradije uzela Charis za onu ljiljanski bijelu ruku i odvela do hrpa lubanja, do skrivenih jama punih tijela, do izgladnjele djece pruženih ruku i napuhanih trbuha, do crkava koje su zaključali i zatim spalili zajedno s ljudima što se unutra prže i urlaju, do križeva - redovi i redovi i redovi. Stoljeće za

stoljećem, sve dalje i dalje u prošlost, dokle god pogled seže. Sada mi reci, kazala bi Charisi. Što vidiš? Cvijeće, rekla bi Charis. Zenia to ne bi rekla. Tony odjednom osjeća zimicu. Mora da su se otvorila vrata. Ona se osvrće i pogled joj padne na zrcalo. Tu stoji Zenia, iza nje, u dimu, u staklu, u ovoj prostoriji. Ne netko tko izgleda kao Zenia: Zenia glavom. Ne radi se o halucinaciji. Vidjela ju je i konobarica s leopardovim šarama. Kima glavom, prilazi joj, pokazuje prema jednom stolu otraga. Tony osjeća kako joj se srce steže, steže poput šake i tone poput olova. - Tony, što nije u redu? - kaže Roz. Onda hvata Charis za ruku i čvrsto drži. - Okreni polako glavu - kaže Tony. - Nemoj vrisnuti. - Ah, sranje - kaže Roz. - Ona je. - Tko? - kaže Charis. - Zenia - kaže Tony. - Zenia je mrtva - kaže Charis. - Gospode - kaže Roz - zbilja je ona. Charis, nemoj buljiti, vidjet će nas. - I to nakon što nam je naprtila na glavu cijeli onaj idiotski obred - kaže Tony. - Tja, nje tamo nije bilo - kaže Roz. - Bila je samo ona metalna urna, sjećate se? - I onaj odvjetnik - kaže Tony. Pošto je prvi šok prošao, ustanovljuje da nije iznenañena. - Daaa - kaže Roz. - Odvjetnik, malo morgen. - Izgledao je kao odvjetnik - kaže Charis. - Previše je izgledao kao odvjetnik - kaže Roz. - Shvatite, prešla nas je. Ono je bila jedna od njenih numera. One sad šapću, poput urotnika. Zašto? misli Tony. Mi nemamo što skrivati. Trebale bismo odmarširati do nje i pitati - što? Odakle joj toliki bezobrazluk da i dalje živi?

Trebale bi nastaviti razgovor, pretvarati se da je ne vide. Umjesto toga one zure u stol, gdje su se ostaci njihovih voćnih sladoleda rastopili u ružičaste i malinaste mrlje koje plutaju po bijelim tanjurima poput svjedočanstva o napadu morskog psa. Osjećaju se uhvaćenima, osjećaju se u stupici, osjećaju se krivima. Zenia bi trebala biti ta koja se tako osjeća. No Zenia korača mimo njihova stola kao da njih nema, kao da tu nema nikoga. Tony osjeća kako sve tri blijede u blistavilu koje se širi iz nje. Na sebi ima neprepoznatljiv parfem: nešto gusto i tmasto, mrko i zlokobno. Miris spaljene zemlje. Ona odlazi u stražnji dio prostorije i sjeda, pali cigaretu i zuri iznad njihovih glava kroz prozor. - Tony, što sad radi? - šapće Roz. Tony jedina ima jasan vidik. - Puši - kaže Tony. - Nekog čeka. - Ali što radi ovdje? - kaže Roz. - Obilazi prljave birtije - kaže Tony. - Kao i mi. - Ja ovo ne vjerujem - cvili Charis. - Današnji dan mi je bio drag sve do sada. - Ma ne - kaže Roz. - Hoću reći, u ovom gradu. Hoću reći, u ovoj zemlji. Spalila je za sobom sve mostove. Što joj je još ostalo? - Ja ne želim razgovarati o njoj - kaže Tony. - Ja čak ne želim misliti o njoj - kaže Charis. - Ne želim da mi u glavi napravi nered. Ali nema nade da će misli otići drugamo. Zenia je prekrasna kao uvijek. U crnom je, haljina priljubljena uz tijelo s U izrezom koji joj otkriva vrh grudi. Izgleda poput modne fotografije, kao i uvijek, fotografije kakva se snima pod reflektorima tako da se izgube sve pjegice i borice a ostanu samo osnovne crte lica: u njezinu slučaju, puna grimizno crvena usta, prezirna i tužna, ogromne duboke oči, skladan luk obrva, visoke jagodice sa sjenkom terakote. A kosu, gust oblak kose, raspršuje oko glave nevidljivi vjetar koji nju svuda prati, koji joj odjeću modelira prema tijelu a tamne pramenove na mahove raspršuje oko čela, koji zrak oko nje ispunja šuštavim

zvukom. Usred toga nevidljivog komešanja ona sjedi nepomično, mirna kao da je isklesana. Valovi zla iz nje će poteći poput kozmičke radijacije. Odnosno, to je ono što Tony vidi. Preuveličano je, dakako; pretjerano. No upravo su takve emocije što ih Zenia najčešće budi: pretjerane. - Da odemo? - kaže Charis. - Nemoj joj dopustiti da te uplaši - kaže Tony, kao da govori samoj sebi. - Nije to strah - kaže Charis. - Od nje mi se povraća. Od nje se meni povraća nada mnom. Roz zamišljeno kaže: - Ona zbilja tako djeluje. Druge dvije uzimaju torbice i počinju ritual dijeljenja računa. Tony i dalje promatra Zeniju. Točno, prekrasna je kao uvijek, no Tony otkriva neznatnu puderastu mutnoću, poput maška na grozdu - neznatno suženje pora, stisnuće, kao da joj je isisan neki sok ispod kože. Tony to smatra umirujućim: Zenia je ipak smrtna, kao i one. Zenia otpuhuje dim, spušta pogled. Sada zuri u Tony. Zuri ravno kroz nju. Ali je vidi, bez brige. Vidi sve tri. Zna kako se osjećaju. I uživa u tome. Tony više ne gleda. Srce joj je hladno i tvrdo, stisnuto poput grude snijega. Istodobno je uzbuñena, napeta, kao da iščekuje jednu kratku riječ, naredbu, odsječnu i smrtonosnu. Naprijed! Ciljaj! Pali! Ili takvo što. No ona je i umorna. Možda više nema energije za Zeniju. Možda joj više nije dorasla, ovaj put. Kao da joj je ikada bila. Usredotočuje se na klizavu crvenu površinu stola, na crnu pepeljaru sa skvrčenim opušcima. U nju je srebrnim slovima utisnuto ime restorana: Toxique. Euqixot. Djeluje astečki. Što smjera? misli Tony. Što hoće? Što ona radi ovdje, s ovu stranu zrcala?

6. Njih tri marširaju kroz vrata, jedna za drugom. Uzmiču. Tony odolijeva porivu da iziñe natraške: ako okrenete leña, broj žrtava se povećava. Ne znači da Zenia ima pušku. Ipak, Tony osjeća kako prezirni ultramarinski pogled buši poput lasera leña njene tanušne točkaste haljinice od rejona. Jad jadni, misli zacijelo Zenia. Zacijelo se smije; ili smiješi, uzvijenih kutova onih svojih sočnih usana. Njih tri nisu dovoljno značajne da bi zasluživale smijeh. Lišene, šapće Tony sama sebi. U značenju oklopa, dostojanstva, kose. Jutros se Tony osjećala sigurnom, sasvim dovoljno. No sad se ne osjeća sigurnom. Sve je dovedeno u pitanje. I u najboljim vremenima vidljivi je svijet krhak, tanka blještava koža koju spaja napetost površine. Ona ulaže mnogo napora da ga drži na okupu, tu svoju svjesnu iluziju ugodnosti i stabilnosti, riječi što teku s lijeva na desno, kolotečinu ljubavi; no ispod je tama. Prijetnja, kaos, gradovi gore, kule se ruše, anarhija neproničnog. Ona duboko udahne ne bi li se pribrala i osjeća kako joj kisik i automobilske ispušne pare naviru u mozak. Noge joj klecaju, površina ulice se mreška, drhtava poput odraza u ribnjaku, slabašno sunčevo svjetlo raspršuje se poput dima. Ipak, kad joj Roz ponudi da je odveze kući ili kamo već ide, Tony kaže da će radije pješice. Treba joj predah, treba joj prostor, treba se pripremiti za Westa. Ovaj put njih tri ne ljube zrak. Sada se zagrle. Charis drhće, premda pokušava djelovati spokojno. Roz se drži nehajno i drsko, ali suspreže suze. Sjedit će u autu i plakati, jarkim rukavom jakne brisati suze, sve dok se ne pribere dovoljno da se vrati u svoj luksuzni ured na najgornjem katu. Charis će pak odšetati do skele za Otok, zuriti pritom u izloge i prelaziti ulicu gdje joj puhne. Na skeli će promatrati galebove i zorno zamišljati sebe kao jednog od njih, i pokušavati odagnati Zeniju iz glave. Prema njima dvjema Tony se osjeća zaštitnički. Što one znaju o teškim i mračnim odlukama? Nijedna od njih neće biti od bogzna kakve pomoći u predstojećoj borbi. No s druge strane, one nemaju što izgubiti. Ništa, odnosno nikoga. Tony ima.

Ona odmiče duž Queen Streeta, zatim skreće sjeverno na Spadina Avenue. Prisiljava svoje noge da koračaju, prisiljava sunce da sja. Onaj od sudbe u strahu se krije / Il mnogo taj ne vrijedi / Tko pogibli kadar izvrgnut se nije / Iz koje gubitak il pobjeda slijedi,1 ponavlja ona u glavi. Krepak stih, omiljen generalno, omiljen meñu generalima. Njoj je pak potrebna neka perspektiva. Neka avitkepsrep. Ljekovita riječ. Malo-pomalo srce joj se smiruje. Nepoznati ljudi koji od nje ne zahtijevaju nikakve napore, nikakva objašnjenja, nikakva uvjeravanja, djeluju umirujuće. Sviña joj se mješavina u ovoj ulici, izmiješane kože. Prostor je preuzela najvećim dijelom Kineska četvrt, premda još uvijek ima židovskih delikatesnih dućana i, nešto dalje te malo sa strane, portugalskih i karipskih radnji na Kensington Marketu. Rim u drugom stoljeću, Konstantinopol u desetom, Beč u devetnaestom. Raskrižje. Oni iz drugih zemalja izgledaju kao da se upinju nešto zaboraviti, oni odavde kao da se pokušavaju nečega sjetiti. Ili možda obratno. Ovako ili onako, oči imaju zamišljen, sobom zaokupljen izraz, gledaju postrance. Glazba s nekih drugih mjesta. Pločnik je prepun ljudi koji kupuju u pauzi za ručak; uspijevaju se ne sudarati a da pritom kanda uopće ne gledaju oko sebe, kao da su obrasli mačjim brcima. Tony vijuga izmeñu njih, pokraj povrćarnica koje su sprijeda na tezgama izložile zvjezdaču, litchi i dugački kovrčasti kupus, pokraj mesnica u čijim izlozima vise crvenkaste ocakljene patke, pokraj tekstilnih dućana sa stolnjacima s rupičastim vezom i svilenim kimonima koji na leñima imaju izvezene zmajeve za sreću. Meñu Kinezima ona osjeća da joj je visina u redu, iako nije da ne zna što neki od njih možda u njoj vide. Dlakavog stranog bijelog vraga; premda ona nije osobito dlakava, kako te stvari inače stoje, a niti osobito vragovita. Strana, to da. Strana ovdje. Još malo pa će trebati otići na šišanje, frizeraj se zove Liliane i nalazi se dvije ulice odavde pa iza ugla. Ondje se uvijek uzmuvaju oko nje: dive se, ili hine da se dive, njenim malim stopalima, njenim sićušnim ručicama, njenoj ravnoj ritici,

njenim srcolikim ustima, tako zastarjelima meñu svim onim naprčenim ustima iz modnih magazina koja kao da je netom ubola pčela. Govore joj da je gotovo Kineskinja. Doduše, samo gotovo. Gotovo, tako se ona oduvijek osjeća; približno. Zenia nikad nije bila gotovo, čak ni u svojim najvećim prijevarama. Njezine su krivotvorine bile dubinski lažne, a čak i najpovršnije maske potpune. Tony hoda i hoda, kraj negdašnjeg varijetea Victoria - viktorija, pobjeda: koja, čija, pita se - oblijepljenog plakatima što reklamiraju filmove na kineskom, pored gostionice Grossman i preko College Streeta gdje u misiji Scott ima kršćanske juhe za sve više ljudi sa sve manje novca. Može ići pješice sve do kuće, danas ne drži predavanja. Sada treba pregrupirati svoje snage, treba dobro promozgati, treba isplanirati strategiju. Doduše, koliko strategijâ možete planirati s tako malo podataka? Na primjer, zašto je Zenia odlučila uskrsnuti? Zašto si je, kao prvo, uopće dala truda da se raznese bombom? Možda zbog vlastitih razloga; s njih tri to nema veze. Ili s njih dvoje, s njom i Westom. Ipak, nije dobro što ju je Zenia vidjela u Toxiqueu. Možda je Zenia dosad već zaboravila na Westa. On je sitna riba, preklinje nečujno Tony. Ribičica. Čemu se gnjaviti? Ali Zenia voli lov. Voli loviti bilo što. Uživa u tome. Neprijatelja trebate zamisliti, kažu stručnjaci. Staviti se na njegovo mjesto. Pretvarati se da ste vi on. Naučiti predviñati njegov sljedeći korak. Na nesreću, predviñati Zeniju znači pišati krv. Kao u onoj staroj dječjoj igri - škare, papir, kamen. Škare režu papir, ali na kamenu se lome. Trik je u tome da znate što protivnik skriva, kakva se šaka ili ružno iznenañenje ili tajno oružje krije iza njegovih leña. Ili njezinih. Sunce zalazi i Tony hoda svojom tihom ulicom, vuče noge kroz otpale listove javorâ i kestenâ, vraća se u svoju kuću. U svoju utvrdu. Pod sve slabijim svjetlom kuća više nije stamena, solidna, neosporiva. Naprotiv, djeluje provizorno, kao da tek što nije prodana ili tek što nije razvila jedra. Malo

podrhtava, ziba se u sidrištu. Prije no što će otključati vrata, Tony prelazi rukom preko opeka, ponovno se uvjeravajući da postoje. West čuje da je ušla i zovne odozgora. Tony u zrcalu provjerava lice, nadajući se da je uspjela namjestiti uobičajeni izraz. - Slušaj ove - kaže West pošto se ona popne na drugi kat. Tony sluša: još jedan šum, manje-više jednak - koliko ona razabire - kao onaj jučerašnji. Kad se udvaraju, muški pingvini donose kamenje, drže ga meñu nogama nalik gumenim čizmama; West donosi šumove. - Krasno - kaže ona. To je jedna od njenih sitnijih laži. West se smiješi, što znači da on zna da ona ne umije čuti ono što on čuje ali mu je draga jer to ne kaže naglas. Ona uzvraća smiješak, tjeskobno pretražujući njegovo lice. Provjerava svaku boru, svaku izbočinu i prijevoj. Sve je kao obično, koliko ona može zaključiti. Ni jednom ni drugom ne da se kuhati, pa West odlazi iza ugla po japansku hranu - jegulja na žaru, žutorepka i sushi od lososa - i zatim jedu na podu pred televizorom u Westovoj radnoj sobi na drugom katu; izuli su cipele, sjede na jastucima i oblizuju prste. West tu drži televizor kako bi na njemu mogao puštati video na kojem su zvukovi prikazani kao boje i valovite crte, ali njih dvoje na njemu takoñer gledaju stare filmove i smeće od kasnih kriminalističkih serija. West obično radije gleda filmove, ali večeras je red na Tony, pa oboje pristaju na reprizu jednog pandurskog serijala s visokim koeficijentom uvredljivosti i prostaštva, isprekidanog eksplozijama suvišnog nasilja. Tonyni bi se studenti smijali da je zateknu pri tome; oni žive u iluziji kako je naprosto nemoguće da su ljudi koji su od njih stariji i njihovi učitelji jednako lakoumni i lijena mozga kao oni. Tony gleda kako jedna žena četka svježe opranu kosu i kako jedna druga do neba hvali nove higijenske uloške, zaobljene tako da uhvate svaku kap. Onda dalje gleda kako se po stoti, po tisućiti put, jedan muškarac sprema ubiti drugoga.

Takvi muškarci uvijek imaju neku prikladnu rečenicu prije no što bace nož, ili slome vrat, ili povuku otponac. Možda je to samo fenomen s ekrana, scenaristička fantazma, a možda muškarci doista govore takve stvari u takvim okolnostima. Odakle bi Tony znala? Postoji li poriv da protivnika upozorite, zaplašite, da nad njim likujete, da sebe pogurnete u akciju? Dieu et mon droit. Noli me impune lacessit. Dulce et decorum est pro patria mori.1 Ne zabadaj u mene! Izazovi, bojni pokliči, epitafi. Naljepnice na braniku. Ovaj muškarac kaže: - Ti si povijest. Tony u glavi popisuje te televizijske sinonime za smrt. Sada si pečen, izgorio si, marš u otpad, čas je da otegneš papke, odsad si hrpa mrtvog mesa. Čudno koliki od njih imaju veze s hranom, kao da biti sveden na hranjivâ predstavlja konačno poniženje. Ali Ti si povijest već dugo joj je jedan od najdražih. On tako točno izjednačuje prošlost - bilo što iz prošlosti, cijelu prošlost - i jeftini, zasluženi zaborav. Ono je povijest, s kreposnim prezirom objavljuju mladi. Ovo je sadašnjost. Vidi se krupni plan očiju iskolačenih od straha na licu muškarca koji će uskoro postati povijest ako stvari odu putem kojim su krenule, a onda prizor prelazi na presjek nosne šupljine iz koje kaplju ljekoviti narančasti mjehurići s ucrtanim Smješkom. - Ovo je grozno - kaže West. Tony ne zna odnosi li se to na pandurski serijal ili na presjek nosa. Ona potpuno isključuje zvuk, poseže za njegovom krupnom rukom, drži dva prsta na kojima je sos od soje. - West - kaže mu. Što bi time htjela izraziti? Ti si tako velik. Ne. Ti nisi moje vlasništvo. Ne. Molim te, ostani. Pat i Patašon, tako on ponekad zove njih dvoje. Nošatap i Tap, odgovara Tony. Prestani s tim, kaže West. Kad zajedno hodaju, uvijek izgledaju kao da je jedno od njih dvoje na uzici; ali koje? Medvjed i njegov dreser? Pudlica i njezin trener? - Hoćeš pivo? - kaže West.

- Sok od jabuka - kaže Tony - molim. - West se razmota s jastuka i onako u soknama tapka niza stepenice. Tony gleda kako novi novcati automobil škripi gumama, nečujno, u pustinji okruženoj samotnim brdima. Dobar kraj za zasjedu. Ona mora istog ovog trena donijeti samo jednu odluku: reći Westu ili ne reći. Kako bi to mogla formulirati? Zenia je živa. Što bi West nato? Izjurio iz kuće, bez kaputa, bez cipela? To je moguće. Visokim ljudima je glava predaleko od tla, centar za ravnotežu smješten im je previsoko. Jedan šok, i posrnu. Kao što je Zenia jednom rekla, s Westom je lako. Slijedeći nekakav predosjećaj, ona ustaje i na prstima odlazi do pisaćeg stola, gdje on drži telefon. Tako suvisao predmet kao što je notes za telefone West ne posjeduje, ali na poleñini jednog odbačenog lista s notnim crtovljem ona nalazi ono čega se boji. Z. Hotel A. Kućni 1409. Slovo Z plovi na papiru kao da je naškrabano na zid, nažvrljano na prozor, urezano u ruku. Z = Zoro, maskirani osvetnik; Z = zadnji tren; Z = zapucaj. Kao da je Zenia već bila ovdje i ostavila potpis kao poruku; no rukopis je Westov. Micica moj slatki, misli ona, ostavlja to tu da svi vide, ne zna čak ni baciti u zahod i povući vodu. Ono što nije tako slatko jest činjenica da joj micica nije rekao. On je manje proziran no što je mislila, manje otvoren; perfidniji je. Neprijatelj je već unutar zidina. Osobno nije političko, razmišlja Tony; osobno je vojno. Rat je ono što se dogodi kad jezik zakaže. Zenia, šapće ona isprobavajući. Zenia, ti si povijest. Ti si hrpa mrtvog mesa.

7. CHARIS Charis ustaje u zoru. Uredno namješta krevet, jer ovaj krevet ona poštuje. Nakon što je godinama postupno napredovala od kreveta do kreveta - madrac na podu,

ili nekoliko madraca na nekoliko podova, rabljeni okvir s našarafljenim drvenim nogama koje su se suzivale prema dolje i neprestano se lomile, japanski futon od kojeg puca kičma, spužvasta guma s vonjem po kemikalijama - konačno je stigla do kreveta koji joj je ugodan: tvrd, ali ne pretvrd, s bijelo obojenim okvirom od kovanog željeza. Jeftino ga je kupila od Shanite, koja s njom radi i koja ga se upravo htjela riješiti u jednoj od svojih periodičnih preobrazbi. Sve od Shanite donosi sreću, pa tako i ovaj krevet. Čist je, svjež, poput mentola. Charis je krevet pokrila lijepim štampanim prekrivačem: tamnoružičasto lišće, loza i grozdovi na bijeloj podlozi. Viktorijanski izgled. Previše zbrkan, kaže njezina kći Augusta, koju zanimaju kožnati stolci glatki poput poleñine koljena, niski stolovi od kromiranih cijevi i stakla, dizajnerski dvosjedi od pamuka na kvržice s jastucima u sivim i bjelokosnim i drap tonovima: minimalistička raskoš kakva se viña u uredima odvjetničkih tvrtki koje rade za velike kompanije. Odnosno, tako Charis zamišlja; zapravo ne poznaje nijednu odvjetničku tvrtku koja radi za velike kompanije. Njezina kći izrezuje iz časopisâ slike tih zastrašnih stolaca i stolova i dvosjeda i lijepi ih u svoj album namještaja, a onda ostavlja album vani, otvoren, kao izraz prijekora upućen Charisinoj neurednosti. Njezina kći je teška, kruta. Teško joj je ugoditi, ili je teško Charisi ugoditi njoj. Možda zato što nema oca. Odnosno, nije da nema oca: otac je nevidljiv, poput istočkanog obrisa što ga je za nju trebala obojiti Charis, koja se ni sama nije imala za bogzna što uhvatiti, pa nikakvo čudo što su mu crte ostale nejasne. Charis se pita: bi li za njezinu kćer bilo bolje kad bi imala oca. Ona to ne može znati, jer ga ni sama nije imala. Možda bi Augusta bila blaža spram Charis kad bi imala dva roditelja koja može smatrati nedoraslima za tu ulogu, a ne samo jednog. Možda to Charis zaslužuje. Možda je u nekom od prijašnjih života bila nadstojnica sirotišta - viktorijanskog sirotišta sa zobenom kašom za siročad, a

ugodnom vatrom i toplim krevetom s nebnicom i poplunom od perja za nadstojnicu; što bi objašnjavalo njezinu slabost spram krevetskih prekrivača. Sjeća se kako je majka za nju govorila da je kruta, prije no što je postala Charis, dok se još zvala Karen. Ti si tako bez osjećaja, tako kruta, znala je vikati, udarajući Karen po nogama cipelom, drškom metle, ili što se već našlo pri ruci. No Karen nije bila kruta, bila je meka, previše meka. Meka na dodir. Kosa joj je bila meka, smiješak, glas. Bila je tako meka te nije bilo otpora. Krute stvari u nju su potonule, prolazile kroz nju; a ako bi se zbilja upela, izišle bi na drugu stranu. Onda ih nije trebala vidjeti ni čuti, pa čak ni dodirnuti. Možda je to djelovalo kao krutost. U ovoj borbi ti ne možeš pobijediti, kazao je njezin tetak, stavljajući joj svoju mesnatu ruku na nadlakticu. Mislio je da se ona bori. Možda se doista borila. Naposljetku je promijenila ime u Charis, i nestala, i pojavila se negdje drugdje, i sve otada je negdje drugdje. Otkako je postala Charis, ona je tvrña, dovoljno tvrda da se provuče kroz život, ali i dalje nosi meku odjeću: lepršavi indijski muslin, dugačke nabrane suknje, marame na cvjetiće, šalove kojima se omotava. Njena kći se, naprotiv, odlučila za polituru. Lakirani nokti, tamna kosa gelom oblikovana u svjetlucavi šljem, premda ne i pankerski izgled: živa djelotvornost. Premlada je da se tako sjaji, tek joj je devetnaest. Nalik je na leptira koji se, na pola puta iz ličinke, skrutnuo u emajliranu ukrasnu iglu. Kako će se ona ikad rastvoriti? Njezini strogi kostimi, uredne vojničke čizmice, sistematski podsjetnici otisnuti na pisaču, od toga Charisi puca srce. August, tako ju je nazvala, jer u tom se mjesecu rodila. Topao povjetarac, dječji puder, tromo senzualna vrućina, miris pokošenog sijena. Tako meko ime. Previše meko za njezinu kćer, koja mu je dodala a. Sada je Augusta - što zvuči sasvim drukčije. Mramorni kipovi, rimski nosovi, čvrsto stisnuta zapovjedna usta. Augusta je na prvoj godini poslovodstva na Western University, ima srećom stipendiju, jer Charis to nikad ne bi bila u stanju plaćati; njena neodreñenost u pitanjima novca za Augustu je još jedan povod prigovorima.

No premda novca nikad nije bilo, Augusta je oduvijek dobro hranjena. Dobro hranjena, dobro opskrbljena, a svaki put kada doñe kući u posjet, Charis joj kuha hranjiva jela s lisnatim zelenjem i balansiranim bjelančevinama. Pravi joj sitne darove, vrećice napunjene ružinim laticama, kekse sa suncokretovim sjemenkama kakve može ponijeti na faks. Ali kao da to nikad nije ono pravo, kao da nikad nije dovoljno. Augusta govori Charisi neka ispravi ramena, ili će u starosti izgledati kao prosjakinja. Pregledava kredence i ladice i baca ostatke svijeća koje Charis čuva da od njih napravi nove svijeće čim za to nañe vremena, i ostatke sapuna od kojih stalno namjerava skuhati novi sapun, i ostatke vune namijenjene za božićne ukrase u koje je zabunom ušao moljac. Pita je kada je zadnji put oprala zahod, zapovijeda joj neka se riješi toga darmara u kuhinji, čime hoće reći svežnjićâ sušenog bilja koje Charis s toliko ljubavi uzgaja svakog ljeta i koje visi - malo prašno, ali još uvijek uporabivo - na čavlima raznih veličina kojih je prepun nadprozornik, kao i viseće žičane košare za jaja i luk u koju Charis odlaže svoje rukavice i šalove, kao i rukavicâ za pećnicu kupljenih u Oxfamu1 a izradile su ih seljanke u brdima, negdje daleko odavde, u obliku crvene sove i tamnoplave mace. Augusta se mršti na sovu i macu. Njezina će kuhinja biti bijela, kaže Charisi, i vrlo funkcionalna, i sve će se nalaziti u ladicama. Već je izrezala jednu sliku, iz Architectural Digesta. Charis voli Augustu, ali odlučuje da u ovom trenutku neće misliti o njoj. Jutro je još prerano. Umjesto toga radovat će se izlasku sunca, što je neutralniji način da se započne dan. Odlazi u malu spavaću sobu i rastvara zavjese, koje su od jednakog materijala kao prekrivač za krevet. Nije ih dospjela porubiti, ali hoće, kasnije. Nekoliko čavlića kojima su pričvršćene u zid ispada i kotrlja se po podu. Morat će to zapamtiti i paziti da ne stane na njih bosom nogom. Trebala bi nabaviti šipku za zavjese ili tako nešto, ili dvije kuke i izmeñu njih komad konopca: to ne bi bilo

jako skupo. Svakako, zavjesa se mora oprati prije nego Augusta opet doñe kući. - Zar ovu stvar nikada ne pereš? - rekla je prošli put. - Izgleda kao sirotinjske gaće. - Augusta se izražava tako slikovito te se Charis zna lecnuti. Odveć oštro, odveć jasno, odveć nazubljeno: oblici izrezani iz kositra. Nema veze. Tu je vidik s prozora spavaće sobe da je utješi. Njezina je kuća na kraju niza, onda dolazi trava, onda drveće, javor i vrba, i kroz razmak izmeñu stabala - luka, sa suncem koje upravo dodiruje vodu iz koje se, danas, diže tanana maglica. Tako ružičasta, tako bijela, tako meko plava, s kriškom Mjeseca i galebovima što kruže i zaranjaju poput duša u letu; a na toj izmaglici plovi grad, kula za kulom i toranj, stakleni zidovi raznih boja, crni, srebrni, zeleni, bakreni, hvataju svjetlo i bacaju ga natrag, u ovaj sat vrlo nježno. Odavde s Otoka, grad je tajnovit, poput fatamorgane, poput omotnice kakve znanfan knjige. U mekom uvezu. Takav je i o zalasku sunca, kada nebo postane zagasito narančasto, pa zatim grimizno kao unutarnji prostor, pa zatim modroljubičasto, a zatim se noću put neba ukaže neon i žari se poput zabavnog parka ili dobro čuvane vatre. Jedino vrijeme kad Charis ne voli gledati grad jest o podnevu, u blještavilu dana. Odveć je jasnih obrisa, odveć odrješit i samosvjestan. Strši, navaljuje. Grad su tada samo željezni nosači i betonske ploče. Charis radije grad gleda nego što onamo odlazi, čak i u suton. Kada je ondje, ne može ga više vidjeti; ili ga vidi samo u pojedinostima, pa on postaje hrapaviji, kozičav, rešetkast, poput mikroskopske fotografije kože. Ona, meñutim, mora onamo odlaziti svakog dana; mora raditi. Posao joj se manje- -više sviña, koliko se to za bilo koji posao uopće može reći; ali ipak je posao, a u svaki posao ugrañene su zamke. Uglate zagrade. Zato ona nastoji za svaki dan planirati mali predah, malu radost, nešto ekstra. Danas će ručati u Toxiqueu, s Roz i Tony. Na neki način one su neprikladne da joj budu prijateljice. Čudno je i pomisliti da ih poznaje tako dugo, još od McClung Halla. No da, ne baš poznaje. U to doba ona nikoga nije uistinu

poznavala, samo iz viñenja. Ali Tony i Roz sada su prijateljice, to je izvan svake sumnje. One su dio njezina rasporeda, za ovaj život. Ona se odmiče od prozora i zastaje da izvadi čavlić iz stopala. Ne boli onoliko koliko bi očekivala. Nakratko si predočuje krevet s čavlima i sebe kako ondje leži. Trebalo bi se neko vrijeme privikavati, no bila bi to dobra vježba. Skida bijelu pamučnu spavaćicu, pije čašu vode koju svake večeri stavlja pored kreveta da se sjeti kako je potrebno piti mnogo vode, i radi joga vježbe bez ičega na sebi osim gaćica. Triko joj je u pranju, ali što onda? Nitko je ne može vidjeti. Ima i dobrih stvari kad čovjek živi sam. U sobi je svježe, ali svježi zrak jača kožu. Jedna zgodna stvar u njezinu poslu je to što ne počinje prije deset, pa joj to omogućuje duga jutra, daje joj vremena da polako uraste u dan. U vježbama malo vara, jer joj se baš sada nekako ne da leći na pod. Onda silazi u prizemlje i tušira se. U kupaonicu se ulazi iz kuhinje, jer je napravljena nakon što je kuća već bila gotova. Tako je u mnogim kućama na Otoku; isprva su imale poljski zahod, jer su tada služile samo za odmor preko ljeta. Charis je svoju kupaonicu oličila veselom nijansom ružičastog, ali to nije nimalo pomoglo da se zaustavi naginjanje poda. Možda se kupaonica polako odvaja od ostatka kuće, što bi objašnjavalo pukotine, kao i propuh zimi. Možda će je morati dati poduprijeti. Charis se pere biogelom za tuširanje s aromom kupine: ruke, vrat, noge s gotovo nevidljivim ožiljcima. Voli biti čista. Postoji vanjska čistoća i unutarnja čistoća, običavala je reći njena baka, a unutarnja čistoća je bolja. Ali Charis nije potpuno čista iznutra: i dalje su tu prilijepljene krpice Zenije, poput prljavog muslina sa šljokicama. Ona vidi ime Zenia u svojoj glavi, sjaji poput zagrebotine, poput lave, i debelim crnim krejonom povlači crtu kroza nj. Prerano je doba dana za razmišljanje o Zeniji.

Ona čvrsto pere kosu pod tušem, zatim izlazi, suši je ručnikom i pravi razdjeljak na sredini. Augusta joj stalno zvoca neka se ošiša. I stavi boju. Augusta ne želi

staru ispranu majku. Isprana je njezin izraz. - Ja se sebi sviñam takva kakva jesam - kaže joj Charis, ali se pita je li to baš sasvim točno. Svakako, kosu nipošto ne želi bojiti, jer kad jednom počneš moraš to stalno raditi, a to je samo još jedan teški uteg više. Vidi slučaj Roz. Obavlja pregled prsa pred zrcalom u kupaonici - mora to raditi svakog dana, inače će zaboraviti i neće nikad - i ne otkriva nikakve kvržice. Možda bi trebala početi nositi grudnjak. Možda ga je uvijek trebala nositi; tada joj se možda ne bi tako objesile. Nitko ti ne govori o starenju, prije. Ne, nije točno. Ljudi govore, ali ti ne slušaš. - Mama je na sasvim drugom kanalu - August je znala reći prijateljicama, prije no što si je dodala a. Charis uzima svoj visak iz plave torbice od kineske svile s uzicom - svila konzervira vibracije, kaže Shanita - drži ga visoko iznad glave i gleda u zrcalo. Hoće li ovaj dan biti dobar? - pita ga. Vrtnja u krug znači da, naprijed-natrag ne. Visak oklijeva, počinje se vrtjeti: neka vrst elipse. Ne može se odlučiti. Kao obično, misli Charis. Visak zatim izvodi nekakav skok i zaustavlja se. Charis je u nedoumici: tako nešto dosad nije vidjela. Pitat će Shanitu, zaključuje; Shanita će znati. Onda sprema visak natrag u torbicu. Kako bi stvar vidjela i s druge strane, uzima bakinu Bibliju, zatvara oči i pribadačom bocka po stranicama. Prošlo je dosta vremena otkako je to zadnji put radila, ali nije zaboravila grif. Onda povlači ruku, otvara oči i čita: Doista, sada gledamo kroz zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice!1 Prva poslanica Korinćanima; kao dnevna prognoza, od ne baš prevelike pomoći. Doručkuje müsle s jogurtom i pola nasjeckane jabuke. Kad je Billy živio ovdje, obično su doručkovali jaja od sad već davno nestalih kokoši i slaninu. Odnosno, Billy bi jeo slaninu. Volio je slaninu. Charis brzo briše iz mozga - Izbriši! Kao video! kaže Shanita - sliku Billyja i stvari koje je volio. Umjesto toga razmišlja o slanini. Prestala je jesti slaninu kad joj je bilo sedam godina, no druge vrste mesa otišle su kasnije. Tada joj je kuharica Spasite svoj život savjetovala neka si zorno predoči kako će ovaj ili

onaj komad masnoće izgledati u njezinu želucu. Kila maslaca, kila sala, kriška slanine, nekuhane, bijele, mlohave i plosnate poput trakavice. Charis je odveć umješna u predočivanju: nije bila kadra odreći se masnoće. Kad god nešto stavi u usta, vjerojatno je da će u živoj boji vidjeti kako joj se to kroz jednjak spušta u želudac, gdje neugodno bućka i zatim se vuče puževim korakom kroz njezin probavni trakt, koji ima oblik dugačkog zapetljanog crijeva za polijevanje vrta s gumenim prstićima na unutrašnjoj strani, poput sandala za masažu stopala. Prije ili kasnije izići će na drugu stranu. Upravo do toga može dovesti njena koncentracija na zdravu prehranu: sve što joj je na tanjuru ona vidi kao buduće govno pod maskom. Izbriši slaninu, strogo si kaže. Vani već sja sunce, razmišljaj o tome. U japanskom pamučnom kimonu s bambusovim grančicama ona sjeda za kuhinjski stol, okrugli hrastov stol koji ima otkako se August rodila, i jede svoje müsle, vodeći računa o preporučenom broju žvakaja, i gleda kroz kuhinjski prozor. Odavde je nekoć mogla vidjeti kokošinjac. Billy ga je sam sagradio i ona ga je ostavila kao neku vrst spomenika, premda u njemu više nije bilo nikakvih kokoši, sve dok August nije postala Augusta i natjerala je da ga sruši. Njih dvije obavile su to pijucima i ona je poslije plakala na bijelom krevetskom prekrivaču s vinovom lozom. Kad bi bar znala kamo je otišao. Kad bi bar znala kamo su ga odveli. Sigurno su ga nekamo odveli, silom, nepoznati ljudi. Ne bi on otišao tek tako a da joj ne kaže, a da joj ne piše... Bol je presiječe u vratu, točno preko dušnika, prije no što je ona može zaustaviti. Izbriši bol. No ponekad jednostavno nije kadra. Onda lagano udara čelom po rubu stola. - Ponekad jednostavno nisam kadra - kaže naglas. U redu, kaže Shanitin glas. Neka nadire. Neka te naprosto preplavi. To je samo val. Kao voda. Misli na to koje je boje taj val. - Crven - kaže Charis naglas.

No, dakle, kaže Shanita smiješeći se. Ta boja može biti i lijepa, zar ne? Samo je drži. Samo drži tu boju. - Da - kaže Charis ponizno. - Ali boli. Pa naravno da boli! Tko je ikad rekao da neće boljeti? Ako boli, to znači da si i dalje živa. Dakle - koje boje bole? Charis udahne, izdahne, i boja blijedi. To pomaže i kod glavobolje. Jednom je ovo pokušala objasniti Rozi, kad je Roz osjećala duboku bol, bol dublju i manje davnu nego Charis. Doduše možda ne dublju. - Možeš se sama izliječiti - kazala je Rozi, pazeći da joj glas bude ravan i uvjerljiv, kao Shanitin. - Možeš to obuzdati. - To je čista govnarija - rekla je Roz srdito. - Nema apsolutno nikakvog smisla govoriti da nekoga trebaš prestati voljeti. Stvar ne funkcionira na taj način! - Pa, trebaš, ako znaš da je to za tebe loše - rekla je Charis. - To što je nešto za tebe loše nema s tim nikakve veze - rekla je Roz. - Ja volim hamburgere - rekla je Charis - ali ih ne jedem. - Hamburgeri nisu emocija - rekla je Roz. - O da, jesu - rekla je Charis. Charis ustaje da pristavi kotlić za čaj. Skuhat će Jutarnje čudo, specijalnu mješavinu sa svog posla. Da bi upalila plinski štednjak ona staje bočno, jer u nekim trenucima - a ovaj je jedan od njih - ne voli okrenuti leña kuhinjskim vratima. Kuhinjska vrata imaju stakleno okno u visini glave. Prije mjesec dana, kad je došla kući za vikend, Augusta je Charisu gadno prepala. Ne ujutro, nego uvečer, predvečer. Spustila se magla, sipila je fina sitna kišica; grad i dio jezera bili su potpuno prebrisani i od skrivenog sunca na zalasku nije dopiralo nikakvo svjetlo. Charis nije očekivala Augustu prije kasne večeri, ili možda tek sutradan; očekivala je da će telefonirati s kopna, premda nije znala točno kada. Kad su posrijedi dolasci i odlasci, Augusta je postala prilično ležerna.

No odjednom se na staklenom oknu na vratima ukazalo, kao uokvireno, žensko lice. Bijelo lice, nerazgovijetno u mraku, u neprozirnom zraku. Okrenuvši se od štednjaka, Charis ga je ugledala i šija joj se naježila. Bila je to samo Augusta, ali Charis je pomislila nešto sasvim drugo. Pomislila je da je to Zenia. Zenia koja, s tamnom kosom slijepljenom od kiše i sva mokra, cvokoće na stražnjem ulazu kao nekoć, davno. Zenia, koja je mrtva već pet godina. Najgore je pritom, misli Charis, što je pobrkala Zeniju sa svojom vlastitom kćeri, koja Zeniji nije nimalo nalik. Kako je to samo mogla, zbilja strašno. Nije. Najgore je to što se ona zapravo nije previše iznenadila.

8. Nije se iznenadila, jer ljudi ne umiru. Odnosno, tako Charis vjeruje. Tony ju je jednom pitala što njoj znači umrijeti, a Charis - koja od načina na koji je Tony tjera u škripac zna postati nervozna i često se izvlači tako da se pretvara kako nije čula pitanje - morala je priznati da ljudi doista proñu kroz proces koji svatko običava zvati smrt. S tijelom se svakako dogode neke prilično konačne stvari, stvari na kojima se Charis radije ne bi zadržavala, budući da još nije odlučila da li bi bilo bolje spojiti se sa zemljom - ili - putem kremiranja - sa zrakom. Svaka od tih mogućnosti privlačna je kao neka vrst opće ideje, no privlačnost je manja kad se doñe do konkretnog, do pojedinosti kao što su njeni vlastiti prsti na rukama i nogama, njena usta. Ali smrt je samo stadij, pokušala je reći. Samo neka vrst stanja, prijelaz; smrt je - pa, iskustvo učenja. Ona nije naročito spretna kad mora Tony nešto objašnjavati. Obično se uzmuca i stane, osobito kad je Tony netremice motri velikim i pomalo ledenim očima koje su pod onim njenim naočalama još veće, i pritom malo otvori ustašca s bisernim zubićima. Tony kao da je zapanjena svime što Charis kaže. Ali, sluti ona, nije

zapanjenost to što se zapravo zbiva u Tonynoj finoj glavici. Doduše, Tony joj se nikada ne smije, ne u lice. - A što učiš? - rekla je Tony. - Pa, učiš... kako da budeš bolja, sljedeći put. Pridružuješ se svjetlosti - rekla je Charis. Zainteresirana lica, Tony se nagnula prema njoj, pa je Charis petljala dalje. - Ljudi su doživljavali stanja poslije smrti i tako oni pričaju, tako mi o tome znamo. Kad se ponovo vrate u život. - Oni se ponovo vrate u život? - rekla je Tony, očiju zbilja ogromnih. - Udaraju ih po grudima. I dišu im na usta, i zagriju ih, i, i, vrate natrag - rekla je Charis. - Ona tu zapravo misli na prividnu smrt - rekla je Roz, koja Tony često objašnjava što Charis zapravo hoće reći. - Sigurno si čitala one članke! Bio ih je priličan broj u zadnje vrijeme. Navodno je to što doživiš kao neki son et lumi¸re1. Tuneli i vatromet i barokna glazba. Moj otac je tako nešto doživio kad je imao prvi infarkt. Pojavio se njegov stari bankovni referent, rasvijetljen kao božićno drvce, i rekao mu da još ne može umrijeti jer ima nedovršen posao. - Oh - rekla je Tony. - Nedovršen posao. Charis je željela reći da ona ne misli na to, ona doista misli poslije smrti. - Neki ljudi ne stignu tamo gdje je svjetlost. Izgube se. U tunelu. Neki od njih čak ne znaju da su mrtvi. - Nije htjela reći još i to da te vrste ljudi mogu biti prilično opasne jer mogu ući u tvoje tijelo, manje-više se useliti poput bespravnih stanara, i onda ih se teško može dobiti van. Nije htjela reći još i to, jer bilo bi zaludu: Tony je ovisnik o dokazima. - Štima - rekla je Roz, kojoj je od takvog razgovora postalo vrlo neugodno. - Ja znam za takve ljude. Na primjer, moj vlastiti bankovni referent. Ili vlada. Pravi mrtvaci, no da li to oni znaju? - Nasmijala se i zapitala Charis što je to s njezinim dragoljićima jer postaju crni. - To je od plijesni - rekla je Charis. Eto što je za Roz život poslije smrti: trajnica koja obrubljuje lijehu. To je jedina tema o kojoj Charis ima znatno više opipljivih podataka nego Tony.

No kad se Zenia pojavila na stražnjim vratima, Charis je pomislila upravo to. Pomislila je, Zenia se izgubila. Ne može naći svjetlost. Možda čak ne zna da je mrtva. Što bi za nju bilo prirodnije nego da se pojavi u Charisinoj kući tražeći pomoć? Po pomoć je došla i tada. Onda se dakako ispostavilo da Zenia uopće nije Zenia, nego samo Augusta, koja preko vikenda dolazi kući i djeluje malo izgubljeno jer - nagaña Charis izjalovio joj se neki drugi plan, nešto gdje je ulogu igrao neki muškarac. U Augustinu životu ima muškaraca, Charis to sluti; njih se doduše ne dovodi, njih se ne predstavlja. Najvjerojatnije i oni studiraju poslovodstvo, poduzetnički žutokljunci koji bi bacili samo jedan pogled na Charis u njezinoj ne još posve organiziranoj kući i pobjegli glavom bez obzira. Najvjerojatnije ih Augusta odvraća. Možda im kaže da joj je majka bolesna, ili na Floridi, ili tako nešto. No Augusta još nije dokraja lakirana; ona zna imati trenutke meke krivnje. Onaj put je donijela veknu kruha s posijama i suhe smokve kao mirovnu ponudu. Charis ju je posebno zagrlila, i napravila joj pogačice od tikvica, i pripremila termofor za krevet kao što je običavala dok je Augusta bila mala, jer bila je tako zahvalna što Augusta ipak nije Zenia. Ipak, gotovo kao da je Zenia zbilja bila ovdje. Kao da je došla i otišla, a da nije dobila ono što je tražila. Kao da će se vratiti. Kad se bude sljedeći put materijalizirala, Charis će je očekivati. Zenia zacijelo ima nešto reći. Ili ne. Možda je Charis ta koja ima nešto reći; možda to drži Zeniju na ovom svijetu. Jer Zenia je tu, tu negdje. Charis to zna još od onog sprovoda. Pogledala je limenku sa Zenijinim pepelom, i znala je. Pepeo možda jest bio ondje, ali pepeo nije osoba. Zenia nije bila u onoj limenki, a niti se pridružila svjetlosti. Zenia je na slobodi, na slobodi u zraku ali privezana za pojavni svijet, a za sve to kriva je Charis. Charis je ta koja nju treba ovdje, Charis je ta koja joj ne želi prerezati spone. Zenia će se pojaviti, bijelo lice nazirat će se na dugoljastom staklu i Charis će otvoriti vrata. Uñi, kazat će, jer mrtvi ne mogu prijeći preko vašeg praga ako ih

ne pozovete. Uñi, kazat će, izlažući pogibelji vlastito tijelo, jer Zenia će biti u potrazi za novim ruhom od krvi i mesa. Uñi, kazat će treći, presudni put, i Zenia će doplutati kroz vrata, očiju poput duboke špilje, kose poput hladna dima. Stajat će u kuhinji i svjetlo će potamnjeti i Charis će se bojati. Ali neće popustiti, ovaj put neće popustiti. Što su učinili s Billyjem? pitat će je. Zenia je jedina koja zna. Charis se vraća gore i oblači za posao, nastojeći ne gledati preko ramena. U nekim trenucima zna pomisliti da to što živi sama baš i nije tako sjajna ideja. Inače joj se to sviña. Može raditi što god hoće, može biti to što jest, a ako naglas priča sama sa sobom nitko ne bulji u nju. Nitko ne prigovara radi mucica prašine, osim možda Auguste, koja vadi metlu i uklanja ih. Sada staje na još jedan čavlić, no ovaj više boli pa ona obuva cipele. Nakon što se dokraja obuče, odlazi u potragu za naočalama za čitanje jer će joj trebati na poslu, da može napisati račune, i kad bude čitala jelovnik u Toxiqueu. Raduje se tom ručku. Prisiljava se da mu se raduje, iako osjeća nekakve trzaje, neku intuiciju... kao da tone. Ništa žestoko, ništa nalik eksploziji ili vatri. Nešto drugo. Često joj dolaze takvi osjećaji, no budući da se u pola takvih slučajeva nikad ne dogodi ništa, na njih se ne može osloniti. Shanita kaže da je to zato što ona ima na dlanu Salomonov Križ ali je zarašten, previše je sitnih crtica. - Ti primaš mnogo stanica - tako kaže Shanita. - Kozmička statika. Naočale nalazi u kuhinji ispod pokrivala za čajnik; ne sjeća se da ih je stavila onamo. Predmeti imaju vlastiti život, a oni u njezinoj kući noću se gibaju naokolo. U zadnje vrijeme sve više. Zbog ozonskog omotača, po svoj prilici. Prodiru nepoznate energije. Do skele joj ostaje dvadeset minuta. To je više nego dovoljno. Izlazi na stražnja vrata kao da se to samo po sebi razumije; prednja su zakucana čavlima, te iznutra radi izolacije obložena plastikom preko koje je stavljen indijski ručno tkani prekrivač za krevete sa zeleno-plavim kašmirskim uzorkom. Izolacija je za

zimu. Ljeti je skida, osim što ljetos nije dospjela. Ispod plastike se uvijek nañe hrpica mrtvih muha, a one joj nisu baš drage. Zrak na Otoku je tako dobar. To jest, relativno. Barem tu obično ima povjetarca. Ona zastaje pred stražnjim vratima, udiše taj relativno dobar zrak, osjeća kako joj svježina puni pluća. U povrtnjaku još uvijek tjera blitva, još uvijek ima mrkve i zelenih rajčica; hrñavo narančaste krizanteme cvatu u jednom kutu. Ovdje je tlo bogato: tragovi kokošjeg izmeta još su uvijek tu, a ona svakog proljeća i jeseni stavlja vlastiti kompost. Gotovo da je već vrijeme, sada, prije prvih mrazeva. Ona obožava svoj vrt; obožava klečati u izmetu, s objema rukama duboko u zemlji, premetati oko korijenja a gliste joj klize niz prste, obavijena zadahom balege i polaganog vrenja i ne misliti ni o čemu. Pomagati stvarima da rastu. Nikada ne rabi vrtlarske rukavice, što Augustu baca u priličan očaj. Shanita kaže da je njezina baka običavala jesti izmet, šaku-dvije svakog proljeća. Govorila je da to čini dobro. (Premda je Charisi nemoguće točno shvatiti na koju se to baku odnosi: Shanita ih kanda ima više od dvije.) No jedenje izmeta spada meñu ono što je Charisina roñena baka bila u stanju raditi, jer ta baka, koliko god prljava i zastrašna, bila je žena koja zna o takvim stvarima. Charis još nije došla do toga da sama pokuša, ali radi na tome. Ispred pročelja potrebno je obaviti mnogo više toga. Proljetos je iščupala tratinu i pokušala postići neku vrst engleskog seoskog efekta koji će, mislila je, dobro pristajati takvoj kući, s onim bijelim daskama na preklop i blago ruševnim izgledom; no zasijala je previše vrsta bilja i nije prorjeñivala, a nije ni plijevila koliko je trebala, što je rezultiralo svojevrsnim natezanjem. Glavni pobjednici bile su zijevalice; one još uvijek cvatu, neki od visokih izboja su se nakrivili (trebala ih je podbočiti), pa iz njih rastu preuranjeni izdanci. Dogodine će visoke biljke staviti u pozadinu i imati manje boja. To jest, ako uopće bude postojalo dogodine. Dogodine ona možda neće imati kuću. Rat Otoka i grada još uvijek traje. Grad želi te kuće srušiti, sve lijepo

poravnati i napraviti park. Na taj je način ovdje otišlo dosta kuća, prije tkozna koliko godina, prije no što su se ljudi ustobočili. Charis u tome vidi zavist: oni iz grada sami ne mogu ovdje živjeti, pa im je krivo što to može neko drugi. Tja, zato su cijene nekretnina i dalje niske. Da nisu, gdje bi Charis bila? A kad nitko ne bi živio na Otoku, tko bi ikad mogao gledati grad iz daljine, kao što to radi Charis svakog jutra o izlasku sunca, i nalaziti da je tako lijep? Bez takvog viñenja sebe, svoje ljepote i najboljih mogućnosti, grad bi se raspao, raspucao, srušio u hrpu beskorisnog krša. Održava ga samo vjera; vjera i meditacija, meditacija ljudi kao što je ona. Charis to zna sasvim izvjesno, ali dosad nije bila kadra upravo tako formulirati, tako točno, u svojim čestim pismima gradskim vijećnicima, od kojih je samo dva uspjela stvarno poslati. Ali već sámo pisanje pomaže. Ono isijava poruku koja dospijeva u glave gradskih vijećnika a da oni toga nisu svjesni. Kao radiovalovi. Ona stiže do skele kad je ukrcavanje već počelo. Ljudi ulaze, pojedinačno i po dvoje; u njihovu ulasku ima nečeg od procesije, u tome kako koraknu s tla na vodu. Upravo tu je zadnji put vidjela Billyja; Zeniju takoñer, uživo. Već su bili na skeli kad je Charis dotrčala teškim korakom, dahćući i pridržavajući rukama trbuh, za nju je bilo opasno tako trčati, mogla je pasti i izgubiti bebu, skelari su upravo podizali mostić, skela je tulila i odmicala, duboka se voda vrtložila. Nije mogla skočiti. Billy i Zenia nisu se dodirivali. S njima su bila dva nepoznata muškarca; ili su dva nepoznata muškarca stajala u blizini. Muškarci u dugačkim kaputima. Billy ju je vidio. Nije mahao. Okrenuo se u stranu. Zenia se nije micala. Njezina aura bila je tamnocrvena. Kosa joj je vijorila oko glave. Sunce je bilo iza nje, pa nije imala lica. Bila je tamni suncokret. Sunce je bilo neizmjerno plavo. Njih dvoje postajalo je sve manje, odlazilo. Charis se ne sjeća zvuka koji je izišao iz nje. Ne želi se sjećati. Pokušava zadržati sliku njih dvoje kako se udaljavaju, trenutak zaustavljen i lišen sadržaja, poput razglednice na čijoj poleñini ne piše ništa.

Ona odlazi na glavnu palubu i namješta se za prijelaz. U džepu veste ima koricu kruha; dat će je galebovima, oni već kruže, gledaju je i kriče poput gladnih duhova. Možda u svjetlost ne ulazite kroz tunel, razmišlja. Možda čamcem, kao što su kazali stari. Platiš vozarinu, prijeñeš, piješ iz Rijeke Zaborava. Onda se ponovo rodiš.

9. Dućan gdje Charis radi zove se Isjaj. Tu se prodaju kristali svih vrsta, veliki i mali, oblikovani u privjeske i naušnice ili naprosto sirovi; i morske školjke; i eterična ulja uvezena iz Egipta i južne Francuske; i biokreme za tijelo i gel za kupanje iz Kalifornije i Engleske; i vrećice s korom i biljem i osušenim cvijećem, uglavnom iz Francuske; i šest različitih tarot karata; i afganistanski i tajlandski nakit; i kasete new age glazbe s mnogo harfe i flaute; i CD-ovi sa zvukovima morskih žala, slapova i sjevernog gnjurca; i knjige o duhovnom životu domorodačkih Indijanaca i astečkom tajnom znanju o zdravlju; i štapići za jelo s inkrustacijama od bisera uz lakirane zdjelice iz Japana; i minijature od kineskog žada; i prigodne kartoline ručne izrade od recikliranog papira s nalijepljenim aranžmanima od sušenog korova; i paketići divlje riže; i bezkofeinski čajevi iz osam različitih zemalja; i ogrlice od kaurija1, sušene sjemenke raznih biljaka, uglačano kamenje i drvene perle. Charis pamti taj dućan iz šezdesetih godina. Tada se zvao Nesputani duh-uh i prodavao je lule za haš, psihodeličke plakate i držače za joint i potkošulje obojene hotimice neravnomjerno i dashiki2 košulje. U sedamdesetima se zvao O'kult i prodavao knjige o demonologiji i drevnim ženskim religijama i vještištvu i izgubljenim kraljevstvima Atlantidi i Mu, i nekakve nimalo privlačne predmete izrañene od kosti, i smrdljive - još ktomu krivotvorene, držala je Charis - paketiće samljevenih životinjskih organa. U izlogu su imali prepariranog aligatora, a neko vrijeme čak su prodavali perike i komplete horor

šminke, dakako s lažnom krvi i samoljepivim ožiljcima. Tada se zbilja bio srozao, premda je meñu pankerima bio popularan. Ponovo se promijenio početkom osamdesetih. Shanita ga je preuzela upravo tada, dok se još zvao O'kult. Hitro se riješila prepariranog aligatora i kostiju i knjiga o demonologiji - čemu izazivati neprilike, jer sukobi s ljudima iz pokreta za životinjska prava zaista joj nisu trebali, kao ni to da joj kršćanski manijaci sprejem šaraju izlog. Ideja o kristalima i promjeni imena u Isjaj bila je njezina. Upravo to ime privuklo je Charis. Najprije je bila samo kupac: dolazila je po biljne čajeve. No onda se otvorilo mjesto prodavača, a kako joj je već bilo dosta evidentiranja izvještajâ u Ministarstvu za prirodne resurse - previše bezličan posao, prevelik pritisak, a nije ga ni radila previše dobro - ona se prijavila. Shanita ju je zaposlila jer je izgledala baš kao što se traži, odnosno tako joj je Shanita rekla. - Nećeš se bacati na kupce - kazala je Shanita. - Oni ne vole da ih se požuruje. Vole naprosto cunjati naokolo, shvaćaš što hoću reći? Charis shvaća. I sama voli cunjati po Isjaju. Sviña joj se kako tu miriše, sviñaju joj se svi ti predmeti. Ponekad i sama nešto utrži, uzme stvari - po sniženoj cijeni - umjesto plaće, nad čim se Augusta prilično gnuša. Opet te drangulije! kaže. Ona ne uviña koliko još japanskih lakiranih zdjelica i kaseta s glasanjem gnjurca Charis doista treba. Charis kaže da se tu ne radi o materijalnoj potrebi. Tu se radi o duhovnoj potrebi. Trenutačno baca oko na jedan zbilja krasan geod od ametista, iz Nove Škotske. Držat će ga u spavaćoj sobi, da tjera ružne snove. Već zamišlja Augustinu reakciju na taj geod. Mama! Što radi ova kamenčina u tvom krevetu? Već zamišlja Tonynu zainteresiranu skepsu - To zbilja djeluje? - i Rozinu majčinsku popustljivot - Čuj, srce, ako to tebe čini sretnom, ja sam za! Cijeloga života nju muči upravo to: zamišljanje tuñih reakcija. U tome je predobra. Može zamisliti bilo čiju reakciju - njihove emocije, njihove kritike, njihove zahtjeve - ali oni drugi nekako ne uzvraćaju. Možda ne umiju. Možda nemaju taj dar, ako on postoji.

Od pristaništa za skelu Charis ide pješice, prvo do King Streeta i potom Queen Streeta, mirišući tresetasti gradski zrak, toliko različit od zraka na Otoku. Ovaj je zrak pun kemikalija, a i daha, daha drugih ljudi. Previše ljudi diše u ovom gradu. Previše ljudi diše na ovom planetu; možda bi koristilo kad bi dva-tri milijuna obavila prijelaz. No ovo je grozno sebična misao, pa je Charis prekida. Umjesto toga razmišlja o zajedništvu. Svaku pojedinu molekulu koju Charis uvlači u pluća udahnula su i izdahnula pluća bezbroj tisuća drugih ljudi, bezbroj puta. S druge strane, svaka pojedina molekula u njezinu tijelu nekoć je bila dio nekog drugog tijela, mnogih drugih tijela, u sve daljoj i daljoj prošlosti, a potom prije ljudskih bića, sve do dinosaura, sve do prvih planktona. A da se i ne spominje vegetacija. Svi smo mi dio svakoga drugog, prolazi joj kroz glavu. Svi smo mi dio svega. To je kozmička spoznaja, ako je čovjek može držati na pristojnoj udaljenosti. No Charis dolazi na neugodnu pomisao. Ako je svatko dio svakoga drugog, onda je ona dio Zenije. Ili obratno. Možda je Zenia to što ona sada udiše. To jest, dio Zenije koji je otišao u dim. Ne njezino astralno tijelo, koje i dalje lebdi blizu zemlje, a ne ni pepeo, koji uredno počiva u onoj limenki ispod duda. Možda Zenia želi baš to! Možda joj smeta to stanje nepotpunosti, dio energije u limenki a dio pluta u zraku. Možda želi da je netko pusti van. Možda bi Charis trebala jedne večeri otići na groblje, s lopatom i otvaračem za konzerve, iskopati Zeniju i raspršiti. Pomiješati s Univerzumom. Bilo bi to uviñavno. Do Isjaja stiže u deset do deset, za promjenu ranije, otključava svojim ključem, oblači svijetloljubičasto-akvamarinsku kutu kakvu je Shanita dizajnirala za njih dvije kako kupci ne bi mislili da su i one kupci. Shanita je već tu. - Bok, Charis, kako si? - javlja se iz stražnje prostorije koja služi kao skladište. Shanita je ta koja sve naručuje. Za to je talentirana; obilazi sajmove rukotvorina, odlazi u slabo poznata zabačena mjesta, i nalazi stvari, prekrasne stvari kojih nema ni u jednom drugom dućanu u gradu. Kao da unaprijed zna što će ljudi htjeti.

Charis se Shaniti jako divi. Shanita je spretna i praktična, a još je i vidovita. Zatim, snažna je, i zatim, jedna od najljepših žena što ih je Charis ikad vidjela. Doduše, nije mlada - mora da je već prilično iznad četrdesete. Ne želi reći koliko joj je godina - jedini put kad ju je Charis pitala, nasmijala se i kazala da je duh taj koji ima godine, a njezin ih ima dvije tisuće - ali u kosi joj se stvara bijeli pramen. To je još jedna stvar kojoj se Charis divi: Shanita ne boji kosu. A ta kosa je crna, ne kovrčasta nego valovita, gusta i sjajna i bujna, kao tekući karamel ili lava. Kao vrelo crno staklo. Shanita je mota i pričvršćuje čas tu, čas tamo: nekad na vrhu glave, nekad sa strane. Ili ostavlja da joj u debeloj pletenici visi niz leña. Ima široke jagodice, skladan orlovski nos, pune usnice i krupne, tamno obrubljene oči neobične boje koja prelazi iz smeñe u zelenu, ovisno o tome što ima na sebi. Put joj je glatka i bez bora, neodreñene boje: ni crna, ni smeña, ni žuta. Tamno bež: ali bež je bezbojna riječ. Nije kestenjasta, ni terra di Sienna, ni jantarna. Neka druga riječ. Ljudi koji doñu u dućan često pitaju Shanitu odakle je. - Točno odavde - kaže ona s ultraveselim smiješkom. - Rodila sam se točno u ovom gradu! - Pred njima je ležerna, ali inače joj to pitanje silno ide na živce. - Ja mislim da oni time misle odakle su došli tvoji roditelji - kaže Charis, jer to Kanañani obično misle kad postavljaju ovo pitanje. - Ne misle oni to - kaže Shanita. - Ono što oni misle jest, kada ću otići. Charis ne shvaća zašto bi netko htio da Shanita ode, ali kada to kaže, Shanita se smije. - Ti živiš vraški zaštićeno. - Onda priča Charisi kako su bijeli kondukteri u tramvaju prema njoj grubi. - Mičite se u stražnji dio, kažu mi, kao da sam smeće! - Svi kondukteri u tramvaju su grubi! Oni svakome kažu, Mičite se u stražnji dio, grubi su i prema meni! - kaže Charis hoteći Shanitu utješiti - iako je pritom malo neiskrena, samo neki kondukteri su takvi, a ona se gotovo i ne vozi tramvajem - a Shanita joj dobacuje pogled pun prezira zato što nije kadra priznati da je gotovo svatko rasist, gotovo svaki bijelac, pa se Charis onda osjeća

loše. Ponekad ona Shanitu vidi kao neustrašivog istraživača koji krči svoj put kroz džunglu. Džungla se sastoji od ljudi kao što je Charis. Stoga se suzdržava od prevelike znatiželje, od prevelikog raspitivanja o Shaniti, o njezinu podrijetlu, o tome odakle dolazi. Shanita, istina, nju zadirkuje: nabacuje se aluzijama, mijenja svoju priču. Ponekad je dijelom Kineskinja dijelom crnkinja, a baka joj je s Kariba; zna govoriti takvim akcentom, pa možda tu nečeg ima. Možda je to ona baka koja je jela izmet; ali postoje i druge bake, jedna iz Sjedinjenih Država i jedna iz Halifaxa, pa jedna iz Pakistana i jedna iz Novog Meksika, a čak i jedna iz Škotske. Možda su to majke raznih očuhâ i maćehâ, ili se Shanita mnogo selila. Charis ih nije u stanju razvrstati: Shanita ima više baka nego itko koga Charis poznaje. Ali ponekad je dijelom Ojibwa Indijanka ili pak dijelom Maja, a jednog je dana čak bila dijelom Tibetanka. Ona može biti što god joj se prohtije, jer tko to zna? A Charis sa svojom bijelom kožom tu je gdje je. Bijeli zec. Biti bijel, to postaje sve napornije. Uz to je vezano toliko loših valova koji su preostali iz prošlosti ali se šire u sadašnjost, poput smrtonosnih zraka s odlagalištâ atomskog otpada. Zbog toliko toga valja ispaštati! Već od same pomisli ona dobiva anemiju. U sljedećem životu ona će biti mješavina, mikstura, moćan hibrid, kao Shanita. Onda nitko neće protiv nje imati nikakve adute. Dućan se ne otvara prije jedanaest, pa Charis pomaže pri inventuri. Shanita pregledava police i broji a Charis bilježi u notes na podlošku s metalnom kvačicom. Dobro da je uspjela naći naočale za čitanje. - Morat ćemo spustiti cijene - kaže Shanita mršteći se. - Stvari ne idu. Morat ćemo napraviti rasprodaju. - Prije Božića? - kaže Charis zapanjeno. - Recesija je - kaže Shanita i stišće usne. - To je stvarnost. U ovo doba godine obično radimo nove narudžbe za Božić, jel tako? A pogledaj samo ovo! Charis gleda: police su alarmantno pune. - Znaš što ide? - kaže Shanita. - Ova stvarčica.

Charis je dobro poznaje, jer je u zadnje vrijeme prodala znatnu količinu. To je mala knjižica u mekom uvezu, kuharica, na sivom recikliranom papiru sa crnobijelim crtežima, izdavački napor iz kućne radinosti na principu »uradi sam«: Iznenañenje u loncu. Juhe bistre i guste iz stisnute kese. Njoj, sasvim osobno, nije nimalo privlačna. Ona smatra da stiskanje kese već kao ideja štednje čovjeka jako blokira. Tu ima nečeg tvrdog i satirućeg, a stiskanje je riječ koja nanosi bol. Istina, ona štedi ostatke svijeća ili komade vune, ali zato što to želi, ona želi spomoću njih nešto stvarati, to je čin ljubavi prema zemlji. - Trebam još ovakvih stvari - kaže Shanita. - Naime, razmišljam o tome da dućan izmijenim. Drugo ime, drugi koncept, sve. Charis pada u malodušje. - U što bi ga promijenila? - pita. - Mislila sam, Plitak džep - kaže Shanita. - Plitak džep? - kaže Charis. - Ma znaš. Kao oni prastari dućani gdje ništa nije bilo skuplje od jednog dolara kaže Shanita. - Samo s više mašte. Možda upali! Prije nekoliko godina čovjek se mogao pouzdati u kupce impulzivce. Ludilo od love, shvaćaš? Narod ju je razbacivao. Ali u recesiji se možeš održati jedino ako navučeš ljude da kupuju stvari o tome kako da ne kupuju, ako razumiješ što hoću reći. - Ali Isjaj je tako ljubak! - kaže Charis plačno, sva nesretna. - Znam - kaže Shanita. - Bilo je zabavno dok je trajalo. Ali ljubak znači luksuzni artikl. Što misliš, koliko ovih zgoñušnih igračaka ljudi kane kupiti, u ovom trenutku? Možda nekoliko, no samo ako cijene držimo nisko. U ovakvim vremenima ideš na smanjenje gubitka, rješavaš se prekobrojnih, radiš ono što moraš. Ovo je čamac za spašavanje, shvaćaš? Moj čamac za spašavanje, moj život. Ja sam se krvavo naradila, ja znam s koje strane vjetar puše i ja ne namjeravam potonuti zajedno s brodom. Shanita je u defenzivi. Gleda u Charis, netremice - danas su joj oči zelene - i Charis shvaća da je ona ta prekobrojna. Ako krene nagore, Shanita će je se riješiti i sama voditi dućan, a Charis će se naći bez posla.

One završavaju inventuru i otključavaju dućan, a Shanitino se raspoloženje mijenja. Sada je prijazna, gotovo brižna; priprema Jutarnje čudo za jednu i drugu, onda sjedaju i ispijaju ga iza tezge. Kupci nije da baš nadiru u stampedu, pa Shanita krati vrijeme raspitujući se o Augusti. Charisi izaziva nelagodu to što Shanita Augusti odobrava; smatra da je Augusta vrlo lukavo odabrala studij poslovodstva. - Žena treba biti pripremljena da se sama snalazi - kaže ona. - Previše je lijenih muškaraca na sve strane. - Čak odobrava album namještaja, što Charis pak smatra nečim tako sakupljačkim, tako materijalističkim. - Ta cura ima pametnu glavicu - kaže Shanita, nalijevajući im još čaja. - E, da sam ja imala takvu, u njenim godinama. Prištedjela bih si gomilu nevolje. - Ona ima dvije kćeri i dva sina, već odrasle. Čak je i baka, ali o tom dijelu svoga života mnogo ne govori. O Charisi već zna prilično mnogo, dok Charis o njoj ne zna gotovo ništa. - Moj visak jutros se ponašao tako čudno - kaže Charis, da se riješi Auguste kao teme. - Čudno? - kaže Shanita. Visci se prodaju tu u dućanu, pet različitih modela, a Shanita je stručnjak za tumačenje njihovih gibanja. - Jednostavno je stao - kaže Charis. - Ukočio se, točno iznad moje glave. - To je jaka poruka - kaže Shanita. - Nešto zbilja nenadano, nešto što nisi tražila. Možda neko biće pokušava prodrijeti s porukom. Danas je početak Škorpiona, točno? Visak kao da pokazuje prstom i kaže, pazi! Charis strepi: može li to biti Augusta, prometna nesreća? To je prvo na što pomisli, zato pita. - To mi se ne čini - kaže Shanita umirujućim tonom - ali da vidimo. - Uzima tarot karte koje drži ispod tezge, marsejsku verziju, ona joj je najmilija; Charis miješa i presiječe. - Kula - kaže Shanita. - Nenadano, kao što sam rekla. Prvosvećenica. Otvaranje, nešto skriveno se otkriva. Vitez mačeva - dakle, ovo bi moglo biti zanimljivo!

Svaki Vitez donosi poruku. Sada Carica. Neka snažna žena! Ne ti, doduše. Netko drugi. Ali ne bih rekla ni da je to Augusta. Carica nije mlada djevojka. - Možda si to ti - kaže Charis, a Shanita se smije i kaže: - Snažna! Ja sam slomljena trska! - Polaže još jednu kartu. - Smrt. Neka promjena. Možda se nešto obnovi. - Poprijeko stavlja još jednu. - Oh. Mjesec. Mjesec, i psi koji laju, i jezero, i škorpion koji vreba. Upravo u tom trenutku zazvecka zvonce i ulazi kupac, žena; traži od Charis dva primjerka Iznenañenja u loncu, jedan za sebe, jedan će pokloniti. Charis potvrñuje da je knjiga jako korisna i nije preskupa, i ilustracije su baš slatke, da, rañene su ručno, da, Shanita je zbilja čarobna, ali nije iz nikakve daleke zemlje, tu iz običnog starog Toronta; uzima novac, umata knjige, duhom je negdje drugdje. Mjesec, misli ona. Iluzija.

10. U podne Charis skida cvjetastu kutu i oprašta se sa Shanitom - utorkom radi samo pola dana, pa se nakon ručka neće vratiti - i kreće na ulicu, pokušavajući što manje disati. Već je viñala dostavljače na biciklima s bijelim papirnatim maskama preko nosa, poput bolničarki. To je trend, misli ona; možda bi nekoliko komada trebale naručiti za dućan, ali u boji i s nekim zgodnim uzorkom. Čim uñe u Toxique, u glavi joj počinje pucketati. Kao da se negdje sprema oluja, ili je popustio neki spoj. Bombardiraju je ioni, sićušni valovi prijeteće energije. Ona otire čelo, zatim otresa prste da bi ih se riješila. Onda izvija vrat, traži izvor poremećaja. Nekad to znaju biti ljudi koji prodaju drogu dolje na stepenicama prema zahodima, no čini se da trenutačno nikog od tih nema u blizini. Prilazi joj konobarica i Charis traži kut kraj zrcala. Zrcala odvraćaju. Toxique je najnovije Rozino otkriće. Roz stalno nešto otkriva, naročito restorane. Voli jesti u lokalima gdje nitko iz njezina ureda nikad ne bi jeo, voli

biti okružena ljudima u odjeći kakvu sama nikad ne bi nosila. Voli vjerovati da time sudjeluje u stvarnom životu, pri čemu stvaran znači siromašniji od nje. Odnosno, Charis ponekad ima takav dojam. Pokušala je kazati Rozi da je sav život jednako stvaran, no čini se da Roz ne razumije što ona time misli; možda se Charis ne izražava dovoljno jasno. Pogled joj pada na konobaričine hulahopke s leopardovim šarama, ona nabire nos - takva odjeća za nju je presurova - nemoj se igrati suca, kaže sama sebi, naručuje bocu mineralne i bijelo vino i namješta se za čekanje. Otvara jelovnik, škilji u njega, traži naočale po cijeloj torbi, ne može naći, da ih nije ostavila u dućanu? - i konačno ih nalazi gore na glavi. Zacijelo je takva hodala i po ulici. Spušta naočale na nos i pregledava specijalitete dana. Ovdje barem uvijek ima nešto vegetarijansko; premda, tko zna odakle to povrće dolazi? Vjerojatno s neke ozračene maksi farme prepune kemikalija, to se zove agro biznis. Naime, njoj se Toxique pretjerano ne sviña. Djelomice zbog imena: ona drži da je za neurone pogubno boraviti u blizini tako otrovnog imena. A odjeća na konobarima, posluživačima, podsjeća je na stvari koje su se prodavale u O'kultu. U svakom trenutku mogli bi se ukazati gumeni ožiljci i lažna krv. No pristaje ovdje jesti s vremena na vrijeme za ljubav Roz. Što se tiče Tony, tko zna što ona misli o ovom lokalu? Charisi je teško proniknuti u nju; oduvijek joj je teško, sve otkako su se upoznale, još u doba McClung Halla. No Tony bi najvjerojatnije reagirala na dlaku jednako kao da se radi o nekom King Eddieju ili McDonald'su: poput Marsijanca na blagdanskom putovanju kroz vrijeme, zvjerajući onim pomalo buljavim očima i s nevjericom praveći bilješke u glavi. Skupiti primjerke. Duboko zamrznuti i osušiti pod vakuumom. Sve složiti u obilježene kutije. Ne ostaviti nikakav prostor, nikakav prostor za neizrecivo. To ne znači da joj Tony nije draga. Ne, krivo. Ima itekoliko trenutaka kad joj Tony nije draga. Tony ponekad rabi previše riječi, ili je podbada, ili razdražuje njezino električno polje. Ali ona Tony ipak voli. Tony je tako smirena, tako

trezvena, tako na zemlji. Ako Charis ikad bude ponovo čula glasove kako joj govore neka si prereže žile, Tony je ta kojoj će telefonirati da doñe skelom na Otok i preuzme brigu za nju, da je odspoji, da joj kaže: Ne budi idiot. Tony bi znala što joj je činiti, korak po korak, jedno po jedno, redom. Rozu u prvom trenutku ne bi zvala, jer Roz bi se izbezumila, plakala bi i imala razumijevanja i složila se s njom da je sve to nepodnošljivo, a i zakasnila bi na skelu. Ali poslije, kad bi se ponovo osjećala sigurnom, otišla bi Rozi po zagrljaj. Roz i Tony ulaze zajedno, i Charis im maše, i nastaje komešanje kao uvijek kad Roz uñe u neki restoran, i njih dvije sjedaju, i Roz pali cigaretu, i one smjesta počinju pričati. Charis se iskopčava jer je to o čemu govore osobito ne zanima, i samo pušta da je preplavljuju njihove prisutnosti. Njoj su ionako važnije njihove prisutnosti nego ono što im izlazi iz usta. Riječi tako često sliče zavjesama na prozoru, dekorativan zaslon postavljen da bi se susjedi držali podalje. No aure ne lažu. Charis više ne vidi aure tako često kao prije. Kad je bila mala, kad je bila Karen, vidjela ih je bez napora; sada, meñutim, samo u trenucima stresa. Ali može ih osjetiti, kao što slijepi mogu vršcima prstiju osjetiti boju. Danas ona oko Tony osjeća hladnoću. Prozirnu hladnoću. Tony nju podsjeća na snježnu pahuljicu, tako je sićušna, blijeda i nježna, ali hladna; duh poput kockice leda, čist i jasnih obrisa; ili poput brušenog stakla, tvrd i oštar. Ili sladoleda, jer se može rastopiti. U školskom igrokazu Tony bi bila pahuljica: jedno od najmanje djece, premala za govorne uloge, ali sve upija. Charisi su obično davali da igra drvo ili grm. Nije dobivala ništa gdje se treba kretati jer bi se stalno s nečim sudarala, odnosno tako su kazali učitelji. Nisu shvaćali da njena nespretnost nije obična, da se tu ne radi o lošoj koordinaciji. To se dogañalo naprosto jer ona nije bila sigurna gdje završava njezino tijelo i počinje ostatak svijeta. A što bi bila Roz? Charis si predočuje Rozinu auru - tako zlatna i raznobojna i s toliko mirodija - i njeno zapovjedno držanje, ali i onaj podton progonstva, i daje joj ulogu jednog od Triju Kraljeva, u brokatu i s draguljima, koji nosi prekrasan

dar. No bi li se Roz uopće pojavila u takvom igrokazu? Njezine rane godine su tolika zbrka, sa svim onim opaticama i rabinima. Možda joj to ne bi bilo dopušteno. Sama Charis davno je odustala od kršćanstva. Za početak, Biblija je puna mesa: životinje prinesene za žrtvu, janjad, volovi, golubice. Kain je postupio ispravno kad je kao žrtveni dar prinio plodine, Bog je pogriješio kad ih je odbio. Zatim, previše je krvi: u Bibliji ljudima uvijek prolijevaju krv, krv im je na rukama, njihovu krv ližu psi. Previše je klanja, previše patnje, previše suza. Pomišljala je da će neke istočne religije biti vedrije; neko vrijeme bila je budist, sve dok nije otkrila koliko pak kod njih ima pakala. Većina je religija baš jako zaokupljena kaznom. Ona upravo shvaća da je pojela već pola ručka a da to nije primijetila. Ribana mrkva, svježi sir, pametan izbor; ne znači da se pritom sjeća da je to naručila, ali katkada je korisno imati takvog automatskog pilota koji vodi brigu o rutinskim stvarima. Časak-dva promatra Roz kako jede francuski kruh; ona voli gledati kako Roz jede francuski kruh: razlomi ga, zabije nos u njega - Kako je ovo dobro, kako je ovo dobro! - i tek onda zarije u njega čvrste bijele zube. To što Roz radi s kruhom nalik je maloj molitvi, minijaturna zahvala. - Tony - kaže Charis - ja bih zbilja mogla napraviti dobre stvari s onim tvojim stražnjim vrtom. - Tony ima sjajan prostor tamo otraga, ali na njemu nema ničeg osim nekakve neuredne tratine i bolesnog drveća. Charis je smislila da će drveće izliječiti i tu napraviti neku vrst šumarka s ljubičicama i dvornikom, nečim što raste u hladu. I s paprati. Ništa što bi Tony morala plijeviti, za takvo što ona je posve nepouzdana. Bilo bi to nešto posebno! Možda s fontanom? Ali Tony joj ne odgovara, pa trenutak kasnije Charis shvaća da je to zato što nije govorila naglas. Ponekad joj je teško sjetiti se je li nešto doista izgovorila ili nije. Augusta je već više puta prigovorila zbog te njezine navike, meñu svima ostalim.

Ukopčava se natrag u razgovor: one govore o nekakvom ratu. Charis želi da ne razglabaju toliko o ratu, ali u zadnje vrijeme često to čine. Kao da je u zraku, nakon što ga dugo gotovo uopće nije bilo. Roz započinje stvar: postavlja Tony pitanja, jer ona voli postavljati ljudima pitanja o stvarima o kojima oni po svemu sudeći dosta znaju. Jedan od njihovih ručkova prije nekoliko mjeseci bio je sav posvećen genocidu, jer je Roz htjela razgovarati o holokaustu, na što je Tony razvezla o genocidima u prošlim razdobljima sa svim pojedinostima; Džingis-kan, pa katari u Francuskoj, pa Armenci koje masakriraju Turci, pa Irci i Škoti i što su im sve Englezi učinili, grozna smrt za groznom smrću, sve dok Charis nije zaključila da joj se od toga povraća. Tony se sa svim time zna nositi, zna s time izlaziti nakraj, za nju su to možda samo riječi, ali za Charis riječi su slike, pa još vrisci i jauci, pa još onaj miris trulog mesa i paljevine, tijela koja gore, pa još fizička bol, a ako se takvim stvarima predugo bavite one će se i dogoditi, a ona to nikad ne može Tony objasniti na način koji će Tony razumjeti, a i boji se da će je smatrati šašavom. Histerija, glupača, mimoza. Zna da to i jedna i druga ponekad pomisle. Zato je ustala i mračnim rasklimanim stepenicama sišla u toalet, gdje na zidu visi jedan plakat s Renoirovom slikom, obla ružičasta žena s naglascima plavog i svijetloljubičastog po tijelu, udobno se briše nakon kupanja, i u tome je bilo mira; no kad se vratila za stol, Tony je još uvijek bila u Škotskoj, gdje su u planinama lovili brñanke i njihovu djecu, naticali ih na kolac kao svinje i ubijali kao jelene. - Škoti! - rekla je Roz, koja se htjela vratiti na holokaust. - Ti su se jako dobro pobrinuli za sebe, pogledaj samo one puste bankare! Komu je još stalo do njih? - Meni - rekla je Charis, iznenadivši time koliko njih toliko i samu sebe. - Meni je stalo. - Pogledale su je zapanjeno, jer su se već navikle na njezine duhovne pauze dok njih dvije pričaju o ratu. Mislile su da nju to ne zanima. - Stalo ti je? - rekla je Roz i uzvila obrve. - Zašto, Charis?

- Jer čovjeku treba biti stalo do svakoga - rekla je Charis. - Ili možda zato što sam dijelom Škotkinja. Dijelom Škotkinja, dijelom Engleskinja. Svi oni su se meñusobno onako strašno ubijali. - Menonite izostavlja jer ne želi da se Roz uzruja, iako se menoniti ne ubrajaju u prave Nijemce. Takoñer, oni nikad ne ubijaju; naprotiv, ubijaju njih. - Oprosti, pile - skrušeno je rekla Roz. - Naravno! Stalno to zaboravljam. Glupača moi, o tebi uvijek mislim kao o cr¸me de la WASP1. - Potapšala je Charis po ruci. - U zadnje vrijeme nitko ih nije ubijao - rekla je Charis. - Ne sve u isti mah. Ali mislim da smo mi zato završili ovdje. - Završili ovdje? - rekla je Tony osvrćući se. Charis hoće reći u Toxiqueu, ili što? - Zbog ratova - rekla je Charis, sva nesretna; to je saznanje kakvo ona baš ne voli, pošto ga je stekla. - U ovoj zemlji. Ovakvih ili onakvih ratova. Ali to je bilo tada. Trebali bismo pokušati živjeti u sadašnjosti - ne mislite li tako? Odnosno, barem ja to pokušavam. Tony je Charisi uputila smiješak pun neuobičajene nježnosti, odnosno nečeg najbližeg tomu. - Ona ima apsolutno pravo - rekla je Rozi, kao da se radi o posebno značajnom dogañaju. Ima pravo, ali s čim u vezi, pita se Charis. Ratovima ili sadašnjošću? Standardna Tonyna reakcija na sadašnjost bila bi to da Charisi izrecitira broj djece koja se rañaju svake minute, u toj sadašnjosti koju ona toliko voli, što će s obzirom na prekomjernost nataliteta neizbježno dovesti do novih ratova. Zatim bi dodala fusnotu o ludilu kod štakora kad ih je previše u jednom prostoru. Charis je zahvalna što danas to ne izvodi. No konačno je uhvatila nit: radi se o Saddamu Husseinu i invaziji na Kuvajt, i što slijedi poslije. - Već je odlučeno - kaže Tony - kao Rubikon. - A Charis kaže: - Kao što?

- Nema veze, pile, to je jedna od onih stvari iz povijesti - kaže Roz; ona barem razumije da Charisi ovo baš nije najdraža tema razgovora i daje joj dopuštenje da malo otpluta. No tada Charisi dolazi u glavu što je to Rubikon. On ima nekakve veze s Julijem Cezarom, učili su o tome u gimnaziji. On je prešao Alpe sa slonovima; još jedan od muškaraca koji su postali znameniti jer su ubijali ljude. Kad bi takvim muškarcima prestali davati medalje, misli Charis, kad bi im prestali prireñivati parade i pretvarati ih u spomenike, oni bi to prestali raditi. Prestali bi ubijati, potpuno. Oni to rade da privuku pažnju. Možda je Tony bila to, u nekom prijašnjem životu: Julije Cezar. Možda je Julije Cezar vraćen natrag u tijelu žene, da ga se kazni. I to vrlo niske žene, tako da dobro vidi kako je to, biti bez moći. Možda je to način na koji stvari funkcioniraju. Vrata se otvaraju i tamo stoji Zenia. Charis se hladi od glave do pete, zatim duboko udahne. Spremna je, pripremala se, iako je ručak u Toxiqueu posljednje mjesto gdje je ovo mogla očekivati, ovo ukazanje, ovaj povratak. Kula, misli Charis. Nešto zbilja nenadano, nešto što nisi tražila. Nikakvo čudo što se visak ukočio, točno iznad njene glave! Ali zašto se Zenia potrudila otvoriti vrata? Mogla je proći ravno kroz njih. Zenia je u crnom, što nimalo ne iznenañuje, crno je bilo njezina boja. Ali neobično je to što je deblja. Smrt ju je popunila, što nije uobičajena pojava. Smatra se da su duhovi mršaviji, da djeluju izgladnjelo i isušeno, a Zenia djeluje kao da joj je sasvim dobro. Osobito, ima veće grudi. Kad ju je Charis zadnji put vidjela uživo, bila je kost i koža, čista sjena, grudi su joj bile gotovo ravne, poput kolutova od debelog kartona prislonjenih uz prsni koš, s bradavicama kao gumbima. Sada je, kako se to kaže, raskošna. Doduše, srdita je. Oko nje vijori tamna aura, poput korone Sunca za pomračenja, ali negativne: korona mraka, prije negoli svjetlosti. Ima boju uzburkane zelene močvare, probijene krvavo crvenim i sivkasto crnim linijama - najgore,

najrazornije boje, smrtonosna aureola, vidljiva kužnost. Charis će morati pozvati svu svoju svjetlost, onu bijelu svjetlost na kojoj je toliko radila, koju je prikupljala tolike godine. Morat će istog trena izvesti meditaciju, a kakvog li mjesta za to! Zenia je dobro odabrala teren za ovaj susret: Toxique, čavrljanje glasova, dim cigaretâ i vinske pare, gusti zrak grada ispunjen dahovima, sve to radi za Zeniju. Ona stoji na pragu, prezirnim pogledom punim mržnje pretražuje prostoriju, svlači jednu rukavicu. A Charis sklapa oči i ponavlja samoj sebi: Misli o svjetlosti. - Tony, što nije u redu? - kaže Roz, pa Charis otvara oči. Konobarica ide prema Zeniji. - Okreni polako glavu - kaže Tony. - Nemoj vrisnuti. - Charis sa zanimanjem motri hoće li konobarica proći ravno kroz Zeniju, ali ne, ona zastaje. Mora da je nešto osjetila. Hladnoću. - Ah, sranje - kaže Roz. - Ona je. - Tko? - kaže Charis, slutnja počinje dobivati oblik. Roz gotovo nikad ne govori »Ah, sranje«. Mora da je nešto važno. - Zenia - kaže Tony. Znači, i one nju mogu vidjeti! No da, zašto ne? Imaju joj dosta toga reći, svaka od njih. Ne samo Charis. - Zenia je mrtva - kaže Charis. Time hoće reći, pitam se zbog čega se vratila. Zbog koga se vratila. Zenijina aura sad je nestala, ili je Charis više ne može vidjeti: Zenia djeluje čvrsto, tvarno, materijalno, zbunjujuće živo. - Izgledao je kao odvjetnik - kaže Charis. Zenia dolazi prema njoj, ona pribire sve svoje snage za trenutak sraza, ali Zenia korača točno mimo njih, u haljini od raskošne tkanine, s dugim nogama, novim grudima, sjajnom kosom koja joj poput oblaka obavija ramena, grimizno crvenim srditim ustima, ostavljajući za sobom trag mošusnog parfema. Odbija zamijetiti Charisu, hotimice odbija; prelazi preko nje rukom mraka, otima je, briše. Potresena i s osjećajem na povraćanje, Charis sklapa oči, bori se da svoje tijelo zadobije natrag. Tijelo je moje, moje, ponavlja. Ja sam dobra. Ja postojim. U

mjesečinom rasvijetljenoj noći svoje glave ona vidi sliku: visoko zdanje, zgrada, nešto se s nje ruši, pada kroz zrak, prevrće se i prevrće. Raspada se.

11. Njih tri stoje pred Toxiqueom, opraštaju se. Charis nije sasvim sigurna kako je dospjela ovamo van. Izvelo ju je njezino tijelo, posve samo, tijelo se pobrinulo. Unatoč suncu ona drhturi, hladno joj je i osjeća se mršavijom - lakšom i poroznijom. Kao da je iz nje isušena energija, energija i čvrstina, kako bi se Zenia mogla materijalizirati. Zenia se uspjela vratiti, vratiti preko rijeke, sada je ovdje, u novom tijelu, uzela je komad Charisina tijela i usisala ga u sebe. To doduše nije točno. Zacijelo je Zenia živa, jer su je vidjeli i drugi. Sjela je na stolac, naručila je piće, pušila je cigaretu. No ništa od toga nije nužno i znak života. Roz je grli, kaže: - Pazi na sebe, pile. Nazvat ću te, OK? - i odlazi prema autu. Tony joj se već bila nasmiješila i odlazi, nestaje, niz ulicu, kratke noge ravnomjerno je nose naprijed, poput igračke na navijanje. Jedan trenutak Charis ostaje stajati pred Toxiqueom, izgubljena. Ne zna što bi sad. Mogla bi se okrenuti i umarširati unutra, odmarširati do Zenije, ukopati se; no ono što je kanila reći Zeniji isparilo je, odletjelo joj iz glave. Ostao je jedino zvuk lepeta. Mogla bi otići natrag u dućan, natrag u Isjaj, premda danas radi samo pola dana i Shanita je ne očekuje. Mogla bi ispričati Shaniti što se dogodilo; Shanita je učitelj, možda može pomoći. Ali možebit Shanita neće imati previše razumijevanja. Takva žena, reći će. Ona je ništa. Zašto se njome baviš? Ti joj daješ moć, nisi valjda luda! Koje je ona boje? Koje je boje bol? Izbriši vrpcu! Shanita nikad nije uzela dozu Zenije. Ona ne želi shvatiti, ne može razumjeti da Zeniju nije moguće meditacijom odstraniti iz postojanja. Da jest, Charis bi to već davno učinila. Charis odlučuje otići kući. Napunit će kadu i u vodu staviti narančinih kora, ružina ulja i nekoliko klinčića; kosu će smotati i pričvrstiti, ući će u kadu, pustit

će da joj ruke plutaju po namirisanoj vodi. Usmjerivši se prema tom cilju, hoda manje-više u smjeru jezera i pristaništa za skelu; ali nakon jednog bloka skreće ulijevo, jednom uskom uličicom stiže do sljedeće ulice, zatim opet skreće lijevo i sada je ponovo u Queen Streetu. Njeno tijelo ne želi da ona u ovom trenutku ide kući. Tijelo je uporno nagoni da popije kavu; još gore, espreso. Toliko je to neuobičajeno - ta vrsta poticaja koje joj šalje tijelo inače nuka na voćni sok ili čašu vode - te ona osjeća da joj je dužnost učiniti mu po volji. Točno prekoputa Toxiquea ima jedan kafić. Zove se Kafay Nwar, ime mu je jarko ružičastim neonom ispisano u stilu četrdesetih godina na izlogu. Charis ulazi, sjeda za jedan od malih, kromom obrubljenih stolova uz izlog, skida vestu i od konobara u trapericama i plisiranoj košulji sa crnom leptir-kravatom naručuje espresso esperanto - tu sve stvari imaju komplicirana imena: cappuccino cappriccio, mousse u guz, mignon minja - i motri vrata Toxiquea. Sad joj je jasno da njezinu tijelu espreso nije primaran. Njeno tijelo želi da ona uhodi Zeniju. Da bi kao promatrač bila manje uočljiva, iz platnene torbe vadi notes, dražestan notes za koji je zamijenila dio svoga plaćenog vremena. Ručno je ukoričen u marmorirani papir s hrptom od tamnocrvenog antilopa, a papir je plavkast. Nalivpero što ga je kupila da pristaje uza nj biserno je sivo, napunjeno sivozelenom tintom. Nalivpero je takoñer nabavila u Isjaju, i tintu. Rastužuje ju pomisao da će Isjaj nestati. Toliko darova. Notes je za to da u njega zapisuje svoje misli, no nije još zapisala nijednu. Mrsko joj je pokvariti ljepotu praznih stranica, njihov potencijal; ne želi ih potrošiti. Ali sada skida kapicu s biserno sivog nalivpera i otiskuje: Zenia mora natrag. Nekoć je završila tečaj krasopisa, pa poruka izgleda elegantno, gotovo poput rune. Ispisuje slovo po slovo, izmeñu riječi diže pogled i gleda iznad naočala za čitanje: neće joj promaknuti ništa što se dogaña na drugoj strani ulice.

Isprva više ljudi ulazi no što izlazi, a zatim više ljudi izlazi no što ulazi. Nitko od ljudi koji ulaze nije Billy; ne znači da ga ona u realističkom smislu očekuje, no nikad se ne zna. Nitko od ljudi koji izlaze nije Zenia. Njena kava stiže i tijelo joj kaže neka stavi dvije kocke šećera, pa ona tako čini, zatim brzo pije kavu i osjeća kako joj čestice kofeina i saharoze srljaju u glavu. Sada je usredotočena, vidi kao pod rendgenom, zna što mora raditi. Ni Tony ni Roz ne mogu joj pomoći, u ovome joj one ne trebaju pomagati, jer njihove priče, priče u kojima postoji Zenia, imaju svršetak. One bar znaju što se dogodilo. Charis ne zna, Charis nije nikad znala. Kao da je njezina priča, priča u kojoj su Billy i Zenia, koračala stazom i odjednom su nestale stope. Naposljetku, kad Charis već pomišlja da je Zenia vjerojatno klisnula kroz stražnja vrata ili se pretvorila u zrak, vrata se otvaraju i ona izlazi. Charis malo spušta pogled; ne želi da njezin supernabijeni pogled punom težinom padne na Zeniju, ne želi se odati. No Zenia ne gleda čak ni nakratko u tom smjeru. Ona je s nekim koga Charis ne prepoznaje. Mlad plavokos muškarac. Nije Billy. Previše je nježne grañe a da bi bio Billy. Premda, da to jest Billy, teško da bi i dalje bio mlad. Možda je čak debeo, ili ćelav. Ali u njezinoj je glavi on ostao jednake dobi kao kad ga je posljednji put vidjela. Jednaka dob, jednaki stas, sve jednako. Ponovo se pod njezinim nogama otvara gubitak, jama, poznata vrata u podu. Da je sama, da nije ovdje u Kafay Nwaru nego kod kuće u svojoj kuhinji, udarila bi čelom lagano po rubu stola. Bol je crvena i boli, i ona je nije kadra jednostavno izbrisati. Zenia nije sretna, misli Charis. To nije saznanje, nego više neka bajalica, zaziv. Naprosto nije moguće da ona bude sretna. Kad bi njoj bilo dopušteno da bude sretna, bilo bi to potpunoma nepošteno: u Univerzumu mora postojati ravnovjesje. No Zenia se smiješi tom muškarcu čije lice Charis dobro ne vidi, sada ga uzima pod ruku i oni odlaze, pa barem s te udaljenosti ona djeluje sasvim sretno.

Sućut prema svemu živom, podsjeća Charis samu sebe. Zenia je živa, dakle to znači sućut prema Zeniji. To zaista znači to, premda Charis zaključuje, obavivši inventuru, da u ovom trenutku ona prema Zeniji ne osjeća ama baš nikakvu sućut. Naprotiv, jasno vidi sebe kako Zeniju odguruje sa stijene ili s neke visine. Usvoji tu emociju, kaže sebi, jer premda je nedostojna skroz-naskroz, mora biti u potpunosti prihvaćena prije no što se odbaci. Charis se usredotočuje na tu sliku, približuje ju sebi, osjeća vjetar na svom licu, osjeća visinu, čuje kako joj se u tijelu otpuštaju mišići ruku, sluša jer sada će vrisak. No Zenia ne ispušta nikakav zvuk. Samo pada, s kosom što vijori za njom poput tamnog kometa. Charis umata tu sliku u svileni papir i s naporom izbacuje iz svoga tijela. Želim s njom razgovarati, želim učiniti samo to, kaže sama sebi. Samo to. Nastaje komešanje, šuštanje suhih krila. Zenije više nema u pravokutom izlogu Kafay Nwara. Charis skuplja notes, sivo nalivpero, vestu, naočale za čitanje i platnenu torbu, i sprema se na praćenje.

12. ROZ Roz sanja da otvara vrata. Ničega ovdje, ničega ondje, a njoj se žuri, aerodromska limuzina čeka, a ona nema ništa na sebi, ništa na svom krupnom mlohavom golom nepriličnom tijelu. Konačno nalazi ona prava. Iza njih doista visi odjeća, dugački kaputi koji izgledaju kao muški, ali svjetlo iznad njih nikako da se upali i prvi kaput koji skine s vješalice vlažan je i prekriven živim puževima. Zvoni budilica, u pravi čas. - Sveta mačko, moli za nas - mrmlja Roz ošamućeno. Ona mrzi snove s odjećom. Oni su poput kupovanja, osim što nikad ne uspije naći ništa što želi. No radije sanja kapute s puževima nego Mitcha. Ili Zeniju. Naročito Zeniju. Ponekad je sanja: u kutu Rozine spavaće sobe Zenia poprima oblik, ponovo se sastavlja od dijelova vlastitog tijela raznesenih

bombom - ruka, noga, oko. Roz se pita je li Zenia ikad stvarno bila u ovoj spavaćoj sobi kad nje nije bilo. Kad je Mitcha bilo. U grlu osjeća okus dima. Pruža ruku, hoće dohvatiti sat i s noćnog ormarića ruši svoj najnoviji bofl triler. Seksualna ubojstva, seksualna ubojstva, ove godine samo seksualna ubojstva. Katkada čezne da se vrati u mirne engleske kuće na selu iz svoje mladosti, gdje je žrtva uvijek neki pakosni stari škrtac koji je to i zaslužio, a ne netko ni kriv ni dužan koga nasumce pokupe na ulici. Detektivi su bile blagorodne sjedokose dame s pletivom u ruci, ili pak vrlo pametni ekscentrici bez ikakvih tjelesnih funkcija; u središtu pažnje bili su im sićušni tragovi bezazlena izgleda: gumbi od košulje, krajičci svijeća, grančice peršina. Najviše je pritom uživala u namještaju: soba za sobom prepuna namještaja, i to tako egzotičnog! Stvari za koje nije ni znala da postoje. Stolići s kotačićima za serviranje čaja. Sobe za biljar. Lusteri. Šezlongi. U takvim je kućama željela živjeti! No kad se vraća tim knjigama, više je ne zanimaju; čak ni dekor ne može je zadržati uz njih. Možda se sve više lijepim za krv, pomišlja. Krv i nasilje i sve oblike divljanja, kao i svi drugi. Prebacuje noge preko ruba svoga ogromnog kreveta sa stupovima i nebnicom greška teška, ona praktički lomi vrat svaki put kad se treba ispentrati iz te stoklete stvari - i gura stopala u frotirske papuče. Blizanke ih zovu papuče a la gazdarica, ne znajući pritom koliko nju ta riječ može zdrmati. One nisu u životu vidjele gazdaricu. Ili u životima. Još uvijek ne zna ima li svaka od njih svoj vlastiti život, ili obje imaju jedan. No jer smatra da joj je dužnost imati čitav dan na nogama cipele koje dobro izgledaju, koje pristaju uz odjeću, s visokim petama, zaslužila je da te jadne ugnječene noge kod kuće drži u nečem udobnom, ma što blizanke govorile. Ta gomila bijelog u spavaćoj sobi takoñer je čista greška - bijele zavjese, bijela prostirka, bijeli volani na krevetu. Ne zna što ju je bilo spopalo. Možda želja za ugoñajem soba za curice; možda pokušaj da se vrati u vremenu, da stvori savršenu predtinejdžersku spavaću sobu za kakvom je čeznula ali je nikad nije

imala. Napravila je to kad je Mitch otišao, zbrisao, kidnuo, točnije bi bilo reći otkazao, ovu kuću uvijek je tretirao kao hotel, nju je tretirao kao hotel, imala je potrebu izbaciti sve što je bilo tu dok je i on tu bio; imala je potrebu da ponovo nañe sebe. No nije valjda ovo ona? Krevet izgleda kao dječja košara sa svodom ili kao vjenčana torta, ili još gore, kao oni golemi oltari s volanima kakve postavljaju u Meksiku za Dan mrtvih. Nikad nije ustanovila (onda kad je bila ondje, s Mitchem, na medenom mjesecu, kad su bili tako sretni) vraćaju li se tada svi mrtvi ili samo oni koje pozovete. Pada joj na um dvoje-troje koje radije ne bi imala uza se. Samo joj to još treba, nepozvani mrtvaci na večeri! U tom krevetu ona izgleda kao golema kriška voćnog kolača. E pa, preuredit će cijelu sobu, da bude malo pizzicato, da se ima što opipati. Bijelog joj je dosta. Odvlači se u kupaonicu, pije dvije čaše vode radi obnove stanica, uzima vitaminsku pilulu, pere zube, kožu maže kremom, otire, oživljava i vraća joj površinu, i mršti se na sebe u zrcalu. Na lice joj se navlači mulj, kao u ribnjak; naslage se gomilaju. Svako malo, kad može odvojiti vrijeme, provede nekoliko dana u toplicama sjeverno od grada, pije sok od povrća i tretiraju je ultrazvukom, u potrazi za svojim prvobitnim licem, licem koje je tu negdje ispod, ona to zna; vraća se s osjećajem ojačanosti i kreposnosti, i gladi. Takoñer, sama sebi ide na živce. Nije valjda da i dalje pokušava; nije valjda da i dalje nastoji ugoditi muškom oku. Od toga je odustala. To radim radi sebe, sluša od nje Tony. - Jebi se, Mitch - kaže zrcalu. Da nije njega, mogla bi se opustiti, mogla bi biti sredovječna. No da je ostao tu, ona bi mu i dalje pokušavala ugoditi. Ključna riječ je pokušavala. Ovakvu kosu, meñutim, mora otpisati. Sada je pak previše crvena. Zbog nje izgleda raščupano, premda se oduvijek divi toj riječi. Raščupana gadna stara vještica, čitala bi u onim engleskim krimićima, čučeći na brodskom kovčegu koji je u njenoj mansardnoj sobici služio kao sjedalo ispod prozora, sobu je radi

tajnosti zamračila kao da su zračne uzbune, knjigu je držala tako da svjetlo ulične svjetiljke pada na stranicu, u onom pansionu u Huron Streetu ispred kojeg je rastao kesten. Roz! Još si budna? Da si smjesta otišla u krevet, bez glupiranja! Podlo derište! Kako je mogla čuti da Roz u mraku čita? Njezina majka gazdarica, njezina majka nevjerojatna mučenica, koja stoji u podnožju stepenica što vode na mansardu i kriješti onim svojim glasom pralje, a Roz umire od stida jer je svaki stanar u svojoj sobi može čuti. Roz, čistačica zahodâ, Roz, jeftina Pepeljuga, mrgodno riba podove. Ti ovdje jedeš, govorila je majka, pa ćeš i pomagati. Bilo je to prije no što će otac-junak pretvoriti prosjake u bogataše. Raščupana gadna stara vještica, mrmljala je nato Roz, i ne sluteći da bi ikad mogla i sama to postati. Nije bilo nimalo lako odrastati s jednim junakom i jednom mučenicom. Njoj to nije ostavilo bogzna kakvu ulogu. Te kuće danas nema. Ne, nije da nema: tamo su Kinezi. Kako čuje, oni ne vole drveće. Vjeruju da grane zadržavaju zločeste duhove, sve ono tužno što se dogodilo svima koji su prije tu živjeli. Možda je nešto od same Roz, Roz iz tih godina, ostalo uhvaćeno meñu granama toga kestena, ako on još postoji. Uhvaćeno, i leprša. Rozin najnoviji ogrtač za kupanje visi na poleñini vrata kupaonice. Narančasti velur. Narančasto je boja godine; lani je to bila otrovno žuto, koje ni uz najbolju volju zaista nije mogla nositi. Izgledala je kao lizalica od limuna. Ali uz narančasto njena koža sjaji iznutra, odnosno tako je mislila kupujući tu stokletu stvar. Ona vjeruje u unutarnji glasić, onaj koji govori: To si ti! To si ti! Smjesta ovo zgrabi, jer možda ga poslije ne bude! Ali taj unutarnji glasić postaje sve nepouzdaniji i nepouzdaniji, a ovaj put mora da je govorio nekom drugom. Ona oblači ogrtač za kupanje preko spavaćice od batista s ručnim vezom, bijelo na bijelom, kupljene da pristaje uz krevet; što je pritom mislila, tko je taj koji će to primijetiti? Nalazi svoju torbicu i premješta polupraznu kutiju s pljugama u džep. Ne prije doručka! Onda se spušta stepenicama, stražnjim, onima koje su

nekoć bile za služavke, za čistačice zahodâ poput nje, čvrsto se držeći za ogradu da se ne spotakne. Stepenice vode ravno u kuhinju, blistavu strogu bijelubjelcatu kuhinju (vrijeme je za promjenu!), gdje blizanke sjede na visokim stolcima za šankom s gornjom plohom obloženom keramičkim pločicama, obje u dugačkoj majici, prugastim hulahopkama i gimnastičkim soknama. Ovih dana smatraju da je baš ta kombinacija šik za spavanje. Bilo ih je tako zabavno oblačiti, kad su bile male; oni volančići, oni šeširići, da naprosto umreš! Nema više pahuljastih skafandera s plastičnim potplatima; nema više skupih engleskih spavaćica od pamučnog flanela s redovima Majke Guske u kapici i pregači. Nema više knjiga koje im je Roz čitala kad su nosile takve spavaćice i gnijezdile joj se jedna ispod jedne, druga ispod druge ruke - Alica u Zemlji čudesa, Peter Pan, Tisuću i jedna noć, raskošni pretisci bajki s prijelaza stoljeća s ilustracijama Arthura Rackhama. Odnosno, nije da ih posve nema: spremljene su u podrum. Nema više ružičastih trenirki, papuča u obliku rakuna, baršunastih svečanih haljina, sve same kerefeke i ekstravagancija. Danas joj ne dopuštaju da im kupuje ama baš ništa. Ako donese u kuću najobičniji crni top, najobičnije gaćice, one prevrću očima. One piju frapé od jogurta, obranog mlijeka i borovnica koji su upravo napravile u mikseru. Na šanku se lijepo vidi kako se paket zamrznutih borovnica otapa i zajedno s mlijekom stvara lokvicu plavu poput blijede tinte. - Onda, učinit ćete mi uslugu i za promjenu staviti suñe u perilicu - ne može se suzdržati a da im ne kaže. One okreću svoje identične oči prema njoj, svjetlucave kao u šumskih mačaka, smiju se svojim identičnim bešćutnim smiješkom od kojeg čovjeku puca srce, pokazujući pomalo divlje zube kao u fauna, trenutačno plave, i odmahuju mišastom našušurenom grivom; a ona zaustavlja dah, kao gotovo svaki put kad ih vidi, jer su tako ogromne i tako fantastične i ona još uvijek ne može dokraja shvatiti kako joj je uspjelo roditi ih. Već samo jedno takvo stvorenje bilo bi nevjerojatno, ali dva!

One se smiju. - Evo Velike Mame! - viče jedna od njih, ona zdesna. - Velika Mamica! Idemo je zagrliti! Obje skaču sa stolca, hvataju je i stežu. Noge joj više nisu na podu i ona se pogibeljno diže u zrak. - Spustite me! - viče. One znaju da ona to ne voli, znaju da se boji da će je ispustiti. Ispustit će je i slomit će se. Ponekad nemaju za to osjećaj; misle da je ona neslomljiva. Roz Stijena. Onda se sjete. - Idemo je metnuti na stolac - kažu. Prenose je i spuštaju, i ponovo se penju na svoje stolce, poput cirkuskih životinja koje su izvele svoju točku. - Mama, u ovome izgledaš kao bundeva - kaže jedna. To je Erin. Roz ih je uvijek znala razlikovati, odnosno tako tvrdi. Od dva pokušaja svaki je uvijek točan. Mitch je znao imati problema. No s druge strane, on ih je i viñao samo petnaestak minuta dnevno. - Bundeva, e, ta sam - kaže Roz grubo se šaleći. - Debelo, narančasto, širok prijateljski cerek, šuplje u sredini i sjaji u mraku. - Njoj treba kava, odmah! Otvara vrata zamrzivača, uglavljuje zamrznute borovnice natrag, pronalazi vrećicu s čarobnim zrnjem i premeće po jednoj od ladica ne bi li našla mlinac. Držati sve u ladicama nije bilo baš luda ideja, nijednu stvar više ne može naći. Osobito poklopce. Ugoñaj nezakrčenosti, kazao je onaj dizajnerski glupan. Njoj oni uvijek tjeraju strah u kosti. - Oo - kaže druga. Paula. Jedna drugu zovu Errie i Pollie, ili Er i La, ili, kad govore zbirno, Erla. Kad to izvode, zvuči sablasno. Večeras Erla ima izlaz. To znači obje. - Oo! Ti pokvarena blizanko! Uvrijedila si Mamicu! Pokvarena si, pokvarena do srži! - Ovo zadnje je imitacija Rozine imitacije svoje majke, koja je to običavala govoriti. Roz odjednom osjeća potrebu za njom, za svojom oštrom, nepopustljivom, nekoć prezrenom, davno mrtvom majkom. Umorna je od majčinstva, želi za promjenu biti dijete. Tu je dosta toga propustila. Čini se da je kudikamo zabavnije.

Blizanke se ushićeno smiju. - Ti sebična pokvarena zahodska jamo - kaže jedna onoj drugoj. - Ti neobrijano pazuho! - Ti gnjili uložak! - Ti stoput nošene gaće! - Tako one mogu satima, izmišljajući sve gore uvrede, valjajući se od smijeha po podu i mlatarajući nogama po zraku od užitka u vlastitom gnusnom humoru. Nju pritom zapanjuje to da tolika količina tih njihovih uvreda može biti tako... no da, tako seksistička. Kučka i droca spadaju meñu najblaže; baš se pita dopuštaju li dečkima da ih tako zovu. Kada misle da ih ne sluša, u stanju su postati mnogo opscenije, to jest prema njezinu shvaćanju opscenosti. Pičkino meso. Tako nečem čovjek se ne bi mogao ni domisliti kad je ona odrastala. A tek im je petnaest godina! No ljudi nose svoj vokabular cijeli život, kao kornjače oklop, misli Roz. Iznenada joj se ukažu blizanke u osamdesetoj: lijepa lica prepuna su bora, sasušene noge i dalje su u šarenim hulahopkama, stopala s otečenim zglobovima i dalje u gimnastičkim soknama, a obje i dalje govore pičkino meso. Ona protrne. Kucni po drvu, ispravlja se. Samo neka toliko požive. Mlinac za kavu nije tu; nije na mjestu kamo ga je jučer spremila. - Ti vrapca, klinke - kaže. - Jeste vi maknule moj mlinac? - Možda nisu one, nego Maria. Jučer je bio jedan od dana kad Maria dolazi spremati. - Ti vrapca! - kaže Paula. - Ah, stokleti mlinac! Ah, ti bokca i vrapca! - Ah, roga ti tvoga, ah, sveta mačko! - kaže Erin. Njima je to neopisivo veselo, to kako Roz nije u stanju izgovoriti pravu kletvu. Ali nije. Riječi su joj u glavi, jesu, ali ne izlaze. Želiš da ljudi o tebi misle da si prostakuša? Njima ona zacijelo djeluje tako arhaično. Tako zastarjelo, tako strano. Prvu polovicu života provela je osjećajući se sve manje i manje kao useljenica, a sada, u drugoj, osjeća se sve više i više. Izbjeglica iz zemlje srednje dobi, nasukana u zemlji mladih.

- Gdje vam je veliki braco? - pita. To ih otrežnjuje. - Gdje i obično u ovo doba dana - kaže Erin s trunkom prezira. - Pothranjuje si energiju. - Buji-paji - kaže Paula, kao da želi da se nastave šaliti. - Carstvo snova - kaže Erin zamišljeno. - Zemlja cara Larryja - kaže Paula. - Pozdrav tebi, Zemljanko, ja dolazim s dalekog planeta. Roz se pita da li da probudi Larryja, odlučuje da neće. Dok spava, osjeća se manje zabrinutom za njega. On je prvoroñenac, prvoroñeni sin. Nije to sreća. Odreñen za žrtvu, nekoć bi to bio. Jako je loše što je dobio ime po Mitchu. Laurence Charles Mitchell, tako teška i pompozna kombinacija za tako ranjivog malog dečka. Premda su mu dvadeset dvije i ima brkove, ona ga i dalje smatra takvim, ne može si pomoći. Roz pronalazi mlinac za kavu u ladici ispod ugrañene pećnice, meñu tavama. Morat će razgovarati s Marijom. Melje kavu, uzima potrebnu količinu, prilazi svom slatkom talijanskom aparatu za espreso. Dok čeka, guli si naranču. - Ja mislim da se nešto kuha - kaže Erin. - Nekakva romanca. Od kore Rozine naranče Paula je napravila lažno zubalo. - Pouf, qui sait, c'est con ça, je m'en fiche1 - kaže, uz dobro uvježbano slijeganje ramenina, šušljetanje i otpuhivanje. To je otprilike sve što su njih dvije pokupile od udubljivanja u francuski: prostote. Većinu tih riječi Roz ne zna i to joj je baš drago. - Mislim da sam vas razmazila - kaže im. - Razmazila, moi? - kaže Erin. - Erla nije razmažena - kaže Paula skidajući zube od narančine kore i napućenih usta glumeći nevinost. - Da li je, Erla? - Ma ne, mamice, roga mi! - kaže Erin. Njih dvije pilje u nju kroz šikaru svoje kose, njihove sjajne oči procjenjuju. Kibiciranje, mimikrija, vulgarni idiotizmi, smijeh, sve to one izvode da je razvedre. Zadirkuju je, ali ne previše; znaju da se

na odreñenom mjestu može slomiti. Nikad ne spominju Mitcha, na primjer. Ponašaju se kao da nikad nije postojao. Da li im nedostaje, jesu li ga voljele, da li mu zamjeraju, mrze li ga? Roz ne zna. One joj ne kažu. Na neki način tako je teže. One su čudesne! Gleda ih netremice, sa žestokom ljubavi. Zenia, misli ona, kučko! Možda si imala sve drugo, ali ne i toliki blagoslov. Kćeri nikad nisi imala. Počinje plakati, podupire glavu rukama, laktove naslanja na hladne bijele pločice kuhinjskog šanka; suze beznadno teku. Blizanke joj prilaze, manje su nego čas prije, zabrinute, plahije, tapšu je po narančastim leñima. - Sve u redu, mama, sve u redu - kažu one. - Pogledajte - kaže ona njima - lakat mi je u vašem stokletom plavom mlijeku! - Ah, ježi ga! - kažu one. - Ah, do sto vrabaca! - Smiješe joj se s olakšanjem.

13. Blizanke napadnom kretnjom stavljaju svoje visoke čaše od frapéa u perilicu, kreću prema stražnjim stepenicama, zaboravljaju mikser, sjete se i vrate, zaboravljaju lokvicu plavog mlijeka. Roz je otire dok one grabe stepenicama, po dvije odjednom, i srljaju hodnikom u svoje sobe da se spreme za školu. Istina, tiše su nego obično; inače je to slonovski trk. Gore se pale dva sterea istodobno, dva konkurentska čekićanja. Još koju godinu, i one će otići na fakultet, u neki drugi grad. U kući će biti tišina. Roz ne želi o tome razmišljati. Možda će prodati ovu štalu. Nabaviti stan de luxe kategorije, s pogledom na jezero. Očijukati s vratarom. Ona sjedi za bijelim šankom, napokon pije kavu i jede doručak. Dvije kriške preprženog kruha. Jedna naranča i dvije kriške preprženog kruha, samo to, jer je na dijeti. Nekoj vrsti dijete. Mini dijeti. Nekoć je držala sve vrste dijeta. Grejpfrut, pa posije kao dodatak svemu, pa samo bjelančevine. Bujala je i tanjila se poput Mjeseca, pokušavajući zbaciti onih deset kilograma koji su se naslagali kad su se rodile blizanke. No više nije

u tome tako drastična. Sada već zna da su ekscentrične dijete loše, časopisi su puni toga. Vaše tijelo je poput tvrñave pod opsadom, vele oni; pohranjuje zalihe hrane u masnim stanicama, skuplja rezerve za slučaj potrebe, a ako ste na dijeti tijelo misli da ga netko kani nasmrt izgladnjeti pa stvara još više zaliha, a vi se pretvarate u balon. Ipak, malo odricanja tu i tamo ne može škoditi. Jesti malo manje, to nije prava dijeta. Ne znači da je ona debela, uostalom. Ona je naprosto čvrsta. Dobro seljačko tijelo, iz vremena kad su žene morale vući plug. Iako možda ne bi trebala toliko smanjivati, osobito ne doručak. Doručak je najvažniji obrok u danu, a kad ste u ovim godinama, kažu da to što mršavite u tijelu ide na račun lica. S bokova doduše siñe, ali najprije s vrata. Onda dobijete pileći vrat. Ona se nipošto ne kani pretvoriti u jednu od onih pedesetogodišnjih bebica u haljini broj 36 a s licem poput hrpe metalnog otpada i užadi na kojem se vidi svaka kost i tetiva. Doduše, bebica nije prava riječ za ženu te dobi. Prije bebaba. To bi bila Zenia, da je poživjela. Bebaba. Roz se osmjehuje i stavlja dvije kriške integralnog pšeničnog kruha u pržilicu. Osjeća da to pomaže, to nazivanje Zenije pogrdnim imenima: pomaže i vraća pouzdanje. A koga to može povrijediti, sada? A koga je povrijedilo tada? pita se ona gorko. Svakako ne Zeniju, koja je do toga što Roz o njoj misli držala koliko do lanjskog snijega. Ili do toga što Roz o njoj govori, čak i Mitchu. Meñutim, imala je dovoljno pameti da neke stvari ne govori. Zar ne vidiš da one sise nisu prave? Dala ih je dotjerati, znam to sigurno; prije je imala broj 70 A. Zaljubio si se u dvije vrećice silikonskog želea. Ne, kod Mitcha to ne bi prošlo baš dobro, ne u onoj fazi opijenosti. A poslije faze opijenosti bilo je prekasno.

Te stvari ne izgore ni kad vas kremiraju, tako se barem šuška o umjetnim cicama. Samo se rastale. Svi drugi dijelovi vas pretvore se u pepeo, ali sise u sljezasto tutkalo; moraju ga sastrugati iz peći. Možda je to razlog što nisu

raspršili pepeo na Zenijinom pogrebnom obredu. Možda nisu mogli. Možda je u onoj plombiranoj limenki bilo to. Rastaljene sise. Roz maže svoja dva prženca maslacem, zatim premazuje medom i jede polako i s užitkom, oblizujući prste. Da je Zenia živa, sigurno bi bila na dijeti; struk kao što je Zenijin ne dobiva se bez teškoga rada. Sada bi već imala pileći vrat. Ili bi išla na plastiku, sve češće. Ovdje malo odrezati, ovdje ušiti; podignuti vjeñe, napumpati usnice. Nije to za Roz, ona ne podnosi pomisao da se netko, neki nepoznat muškarac, naginje nad nju s nožem dok ona leži u krevetu kao krepalina. Za to je ona pročitala previše trilera, previše trilera sa seksualnim ubojstvima. On bi mogao biti neki izopačeni luñak u ukradenoj liječničkoj kuti. Dogaña se. Ili, što ako negdje pogriješe i vi se probudite sva u zavojima i zatim šest punih tjedana izgledate kao pregaženi rakun, a onda ispadnete kao sfušani statist iz horor filma? Ne, radije će starjeti na miru. Kao dobro crno vino. Pravi si još jedan prženac, ovaj put s džemom od jagoda i rabarbare. Čemu kažnjavati put? Čemu ograničavati tijelo? Čemu se izlagati njegovim zamjerkama, njegovim tamnim osvetama, njegovim glavoboljama i bolovima od gladi i prosvjednom režanju? Ona jede prženac, džem kaplje; onda, osvrnuvši se iza leña kako bi bila sigurna da je nitko ne gleda - doduše, tko bi bio taj? oblizuje tanjur. Sada se osjeća bolje. Vrijeme je za cigaretu, jutarnju nagradu. Nagradu za što? Ne pitajte. Blizanke se sručuju niz stepenice, na sebi manje-više imaju školsku uniformu koju Roz nikad nije dokraja razumjela, kilt i kravatu koji bi ih trebali pretvoriti u Škote, muškarce. Zadnji vrisak je ne uvući košulju do zadnje presudne sekunde, to joj je jasno. Ljube je u obraz, poljupci su veliki, mokri i pretjerani, i galopiraju kroz stražnja vrata; dvije blješteće glave sada promiču kraj kuhinjskog prozora. Možda upravo gaze po cvjetnoj lijehi koju je Charis lani nakon upornog navaljivanja ondje posadila kao čin ljubavi, pa je Roz ne može ni taknuti iako sliči patchwork prekrivaču izjedenom od moljaca a njezin stalni vrtlar, elegantni

Japanac minimalist, smatra to uvredom svoga profesionalnog statusa. No možda će je blizanke izgaziti do nepopravljivosti, držite fige. Gleda na sat: kasne, ali ne previše. U tome su na nju: ona oduvijek ima fleksibilan osjećaj vremena. Roz ispija kavu, gasi cigaretu i sada je njen red da se popne stepenicama i prijeñe hodnik do kupaonice. Putem ne može odoljeti da ne zaviri blizankama u sobe, iako zna da je to zabranjena zona. Erinina soba izgleda kao eksplozija odjeće, Paula je opet ostavila upaljeno svjetlo. One prave silnu paradu na temu okoliša, deru se na nju zbog otrovnih sredstava za čišćenje, tjeraju je da kupuje reciklirani papir za pisma, a same još uvijek nisu u stanju gasiti svoja stokleta svjetla. Ona kvrcne po prekidaču, znajući da se odala. (Mama! Tko je bio u mojoj sobi? Ja smijem ulaziti u tvoju sobu, pile, ja sam ti majka! Ti ne poštuješ moju privatnost, a osim toga, mama, nemoj se ponašati kao stara kvočka, prestani me zvati pile! Imam na to pravo! Tko uostalom ovdje plaća račune za struju?, i tako dalje) i produžuje hodnikom. Larryjeva je soba na samom kraju, poslije njezine. Možda bi ga trebala probuditi. S druge strane, da je to htio, ostavio bi joj poruku. Možda, a možda i ne. On ponekad očekuje da mu ona čita misli. Uostalom, zašto i ne bi? Nekoć je to bila u stanju. Više nije. Kod blizanki bi još znala ako nešto nije u redu, premda ne uvijek i što. Ali ne i kod Larryja. Larry je za nju postao neproziran. Kako ide? reći će ona, on će reći, Dobro, a to može značiti bilo što. Ona čak ne zna, više ne zna, što uopće jest to nešto što navodno ide tako dobro. On je bio uporan klinac. U cijeloj onoj tarapani s Mitchem, dok su blizanke glumatale, mažnjavale stvari iz supermarketa, brisale iz škole, on je vjerno vukao dalje. Bdio je nad Roz, kao da to osjeća svojom dužnošću. Iznosio je smeće, subotom prao auto, njezin auto, poput sredovječnog muškarca. Ne trebaš to raditi, govorila mu je. Čuo si za praonice? Ja to volim, odgovarao je, opušta me.

Dobio je vozačku dozvolu, dobio je maturalnu svjedodžbu, dobio je sveučilišnu diplomu. Dobio je zabrinutu malu boru izmeñu očiju. Radio je ono što je mislio da se od njega očekuje, donosio kući službene papire kao što mačka donosi mrtve miševe. Sada kao da je odustao, jer ne zna što bi još mogao donijeti; ponestalo mu je ideja. Kaže da upravo odlučuje što će dalje, no ona ne vidi nikakav znak da je neka odluka već donesena. Ostaje noću vani i ona ne zna kamo odlazi. Da se radi o blizankama, pitala bi i one bi joj kazale neka gleda vlastita posla. Kad se radi o njemu, čak i ne pita. Boji se, jer bi joj mogao reći. Laganje mu nikad nije osobito polazilo za rukom. Ozbiljan klinac, možda previše ozbiljan. Ima u njemu neke neveselosti koja nju brine. Žao joj je što je odustao od bubnjeva na kojima je običavao vježbati, dolje u podrumu, premda ju je to tada izluñivalo. Barem je imao po čemu udarati. Spava dokasno. Ne traži novac od nje; nije ni potrebno, jer novac je naslijedio, vlastiti novac. Mogao bi si priuštiti da odseli od kuće, nabavi negdje stan, ali se on ne pokreće. Pokazuje tako malo inicijative; u njegovim godinama ona je jedva čekala da sa sandala otrese prah predaka. Što ne znači da je u tome bogzna kako uspjela. Možda je na nekakvom fiksu. Ona ni tu ne vidi nikakav znak, ali što ona zna? Kad je ona odrastala, fiks je bio samo prvi slog fiksne ideje. Jednom je doduše našla nekakav paketić, malu plastičnu omotnicu s nečim što je izgledalo kao prašak za pecivo, i odlučila da ne želi znati što je to, jer što bi drugo? Svome dvadesetdvogodišnjem sinu ne možete reći da ste slučajno pregledavali džepove na njegovim hlačama. Ne više. On ima budilicu. No s druge strane, u snu je ponekad isključi, kao što je običavao Mitch. A da se tiho ušulja, hitro pogleda budilicu i vidi na koji je sat namještena? Onda će znati je li ju isključio ili nije, i situacija će biti jasna. Polako otvara njegova vrata. Do kreveta vodi staza od odjeće, nalik odbačenoj čahuri: ručno rañene kaubojske čizme, čarape, žućkastosmeña antilop jakna, traperice, crna majica. Ruke je svrbe, ali više nije njen posao da skuplja njihove

stvari s poda, a rekla je i Mariji neka to ne radi. Sve što je u vašim korpama za prljavo rublje, bit će oprano, objavila je svima. Ostalo ne. Soba je dječačka, još uvijek. Ne izgleda kao da tu stanuje muškarac. Police za knjige pune školskih udžbenika; dvije slike jedrenjakâ iz osamnaestog stoljeća, odabrao ih je Mitch; njihov prvi brod, Rosalind, i na njemu njih troje, ona i Mitch i Larry kad mu je bilo šest godina, prije no što su došle blizanke; hokejski trofej iz predmaturalnog razreda; slika ribe koju je ulovio kad mu je bilo devet godina, koja se Mitchu posebno sviñala. Odnosno, koju je posebno hvalio, u najmanju ruku. Larry je imao više od Mitcha nego blizanke, možda zato što je bio prvi, i dečko, i jer je bio samo jedan. No Mitch se nikada nije ponašao potpunoma ležerno, ni s njim ni s njima. Uvijek je jednom nogom bio s onu stranu vrata. Navježbao je ulogu oca: previše otresit, previše srdačan, previše gleda na sat. Pričao je viceve koje Larry ni u kojem slučaju nije mogao razumjeti, a Larry bi zapanjenim, sumnjičavim dječjim očima netremice gledao u njega i točno ga progledao. Klinci itekako znaju. Ipak, Larryju to teško pada. Nešto nedostaje. U Roz se uvlači odbačenost, poznati osjećaj da je iznevjerila. A najviše je iznevjerila Larryja. Da je bar bila kakva? - zgodnija, bistrija, čak i više seksi, nekako bolja; ili pak gora, proračunatija, bezobzirnija, gerilac - Mitch bi možda još uvijek bio ovdje. Roz se pita koliko će dugo trebati njenim klincima da joj oproste, nakon što točno izračunaju koliko joj toga imaju oprostiti. Larry spava u svom krevetu, krevetu za samo jednu osobu, s jednom rukom preko očiju. Kosa na jastuku je paperjasta, nježnija nego u blizanki, ravnija, sličnija Mitchevoj. On je pušta rasti, pa mu niz leña visi pletenica tanka kao štakorov rep. Izgleda neopisivo, po njezinu mišljenju, ali nije rekla ni riječi. Roz stoji nepomično, slušajući da li diše. Oduvijek to radi, još otkako je bio beba: sluša je li još živ. Kao dijete, imao je slaba pluća; imao je astmu. Kad su došle blizanke, nije slušala jer se nije činilo da je potrebno. Bile su tako čvrste.

Sada je udahnuo, pa dugo uzdahnuo, i njoj se srce preokreće. Ljubav koju osjeća prema njemu razlikuje se u svojstvima od one koju osjeća prema blizankama. One su žilave i kao od žice, imaju elastičnosti; ne znači da nikad neće biti ranjene, već su bile, no one svoje rane umiju polizati i skočiti natrag. Takoñer, imaju jedna drugu. No Larry ima u sebi nečeg prognaničkog, nečeg od putnika koji je zalutao, on djeluje kao da je zaglavio na ničijoj zemlji, bez putovnice izmeñu dviju granica. Ispod netom izraslih brkova usta su mu skladna, blaga takoñer. Upravo ta usta nju najviše brinu. To su usta muškarca koga žene mogu upropastiti; niz ženâ, jedna za drugom. Ili pak žena: ako je dovoljno podmukla, trebat će samo jedna. Jedna odista spretna podmukla žena, i jadni Larry će se zaljubiti, ozbiljno će se zaljubiti, kaskat će oko nje isplažena jezika kao ljupko zimmerrein štene, poklonit će joj čitavo srce, a onda jedan trzaj njezina koščatog, zlatom obavijenog zgloba, i on će biti najobičnija isisana školjka. Preko mene mrtve, misli Roz, ali što ona tu može učiniti? Protiv te nepoznate buduće ženske bit će bespomoćna. Zna ona o svekrvama, zna o ženama koje smatraju da je njihov sin savršen, da nijedna žena, nijedna druga žena, nikad neće za njega biti dovoljno dobra. Viñala je to, zna kako destruktivno može djelovati, zaklela se da nikad neće postati takva. Već je prebrodila nekoliko njegovih cura - jednu u gimnaziji s nakovrčanim šiškama i sitnim izbezumljenim očima poput pit bulla koja je tvrdila da svira gitaru i koja je svoj francuski grudnjak koji sise diže do grla ostavila u njegovoj sobi; kratkovidnu kćer burzovnog posrednika koju je upoznao u ljetnom kampu, s agresivno dlakavim nogama i smradom u glavi, koja je jednom bila u Italiji na obilasku umjetničkih znamenitosti i vjerovala da joj to daje pravo komentirati svisoka namještaj u Rozinoj dnevnoj sobi; onu debeljucu mudroserku s fakulteta, s kosom nalik muškom toupéu, obojenom u crno bez ikakva sjaja i izbrijanom s obje strane, koja je nosila po tri naušnice u svakom uhu i kožnate mini suknje što su počinjale ispod pazuha, koja se prekriženih nabreklih bedara

nasadila na šank u kuhinji, zapalila cigaretu a da Rozi nije ni ponudila, poslužila se Rozinom šalicom kave kao pepeljarom i pitala Roz je li čitala Tako je govorio Zaratustra. Ta je bila najgora; to je bila ona koju je uhvatila kako pretražuje viktorijanski pokretni stolić od palisandrovine sa srebrninom: htjela je po svoj prilici smotati neku sitnicu, krivnju svaliti na spremačicu, a za lovu od preprodaje nabaviti fiks. To je bila ona koja je smatrala taktičnim obavijestiti Roz da je njena majka poznavala Mitcha, prije nekoliko godina, i glumila iznenañenje kada je Roz rekla da za nju nikad nije čula. (Neistina. Točno je znala tko je ta žena. Dvaput razvedena, posrednica za nekretnine, kolekcionarka muškaraca, flundra. No to je bilo kad je Mitch imao razdoblje »potroši i baci«; trajala je samo jedan mjesec.) Toj spodobi Larry nije bio dorastao ni u kojem smislu. Tako je govorio Zaratustra, nije nego! Pretenciozno malo govno. Roz ju je čula kako kaže blizankama (a tada im je bilo samo trinaest godina) da njihov brat ima sjajno dupence. Njezin sin! Sjajno dupence! Ta jeftina kučka naprosto ga je iskorištavala, ali pokušajte mu to reći. Ne znači da ona viña mnogo tih cura. Larry ih drži dobro spremljene. Je li zgodna? ispipava ponekad. Dovedi je na večeru! Malo morgen. Ona zna, ipak, kada ne smjeraju ništa dobro. Tu i tamo na ulici naleti na te djevojke koje su se zubićima i kandžicama zakvačile za Larryja, i Larry je predstavi, i po njihovim nemirnim očicama obloženima mascarom ona zna. Tko znade kakvo zlo vreba u ženskim srcima? Majka znade. Svima njima vidjela je leña, grizući se za jezik, moleći se da ovo nije ozbiljno. Ako je vjerovati blizankama, sada joj sljeduje još jedna. Na koljena, Roz, kaže sebi. Pokaj se za grijehe. Dragi Bože, pošalji mi zgodnu djevojku punu razumijevanja, ne previše bogatu, ne previše siromašnu, ne previše lijepu ali ne ni ružnu, ne previše bistru, bistrina njemu neće biti potrebna, prijaznu, toplu, razumnu, velikodušnu djevojku koja će cijeniti njegove dobre strane, koja

shvaća njegov posao, kakvog god jarca već bude radio, koja previše ne govori i, najvažnije, koja voli djecu. I molim te, Bože, neka ima normalnu kosu. Larry uzdiše i miče se u krevetu, pa se Roz okreće. Odustala je od plana da provjeri njegovu budilicu. Neka spava. Stvarni će ga život dohvatiti sasvim dovoljno na vrijeme, svojim sjajnim šiljastim grabljivim crvenim noktima. Bosonoga i ružičasta i pušeći se i umotana u ručnik za kupanje, flamingo ružičast, britanska naj roba, Roz pretražuje svoj zrcalom zastakljeni plakar koji se proteže dužinom prostorije. Ima tu ihajhaj stvari za staviti na sebe, ali ništa što bi željela. Na kraju se odlučuje za kostim koji je nabavila u onom talijanskom butiku u Bloor Streetu; ima jedan sastanak, a onda ruča s Tony i Charis u Toxiqueu, a ovo niti je previše neformalno, niti previše službeno. Takoñer, ne stoji oko ramenâ kao sarkofag. Jastučići za ramena prolaze, hvala nebesima, premda ih Roz rutinski skida, ionako ima ramena za dvoje. Neke njene odbačene jastučiće blizanke recikliraju: nedavno su se preobratile na nalivpera jer je rasipno rabiti plastične kemijske olovke, a jastučićima za ramena sjajno se brišu pera, tako barem tvrde. Uostalom, te stoklete stvari oduvijek su samo za visoke i tankovite; pa premda je Roz visoka, tankovita nije. Ramena se stišću, ali grudi bujaju. Ne bez pomoći. Popisu želja Roz dodaje: Molim te, Bože, neka nema grudi s umetkom. Zenia je bila ispred svoga vremena.

14. Roz uzima mercedes, jer zna da će morati parkirati u Queen Streetu u doba ručka, a rolls bi privukao previše pažnje. Komu još trebaju razrezane gume! Uostalom, ona jedva da ikad vozi rolls, to je kao da voziš lañu. Jednu od onih drevnih, teških, s oplatom od mahagonija i ugrañenim motorom koji šapće: Stari novac, stari novac. Stari novac šapće, novi novac viče: jedna od lekcija što ih je Roz mislila da mora naučiti, nekoć. Roz, ne diži glas, opominjao je unutarnji cenzor. Tihi glas, neupadljivo držanje, bež odjeća; bilo što, samo da te ne uoče,

ne lociraju meñu hordama novog novca, novca napola stisnutih očiju i nervoznog, novca s lošim ukusom, svadljivog novca. Bilo što, samo da ne izazoveš zabavljeni, nevini, mliječni i izluñujući pogled onih koji nikada nisu morali stegnuti pojas, zaobići dva-tri zakona, iskrenuti dvije-tri ruke, iskopati dva-tri oka, a niti išta dokazivati. Žene s novim novcem većinom su očajne, ušminkane za izlazak a nigdje nije sigurno izići pa su stalno na sto muka, a muškarci su većinom pizduni. Roz zna što je to očaj i što su pizduni. Ona brzo uči, ona je tvrd orah. Prva liga. Doduše, Roz je već toliko dugo meñu onima s novim novcem te se praktički vodi meñu onima sa starim. U ovoj zemlji za to ne treba previše vremena. Danas može hodati u narančastom, danas može kričati. Danas si takvo što može mirne duše priuštiti, može to plasirati kao šarmantne ekscentričnosti, a komu se ne sviña neka je slobodno poljubi u rosnu rit. Rolls, istina, ne bi bila kupila od svoje volje. Za njen ukus previše je upadljiv. Rolls je zaostatak iz Mitcheve ere: on ju je nagovorio, kupila ga je da njemu ugodi i to je jedna od ono malo Mitchevih stvari kojih se jednostavno nije kadra riješiti. Toliko je bio ponosan na taj auto. On većinom čuči u garaži, ali ga je uzela za Zenijin pogrebni obred, iz čiste zlobe. Samo gledaj, kučko, mislila je. Odvukla si mnogo toga nekažnjeno, ali ovaj auto nisi uspjela ćopiti. Jest da ga Zenia tada nije mogla vidjeti, no užitak je ipak bio tu. Charis ne odobrava rolls; vidi se to po načinu na koji sjedi u njemu, zgrbljena i napeta. No Tony jedva da ga uopće primjećuje. Ovo je tvoj veliki auto? Kad se radi o automobilima, Tony je zbilja slatka: zna sve živo iz povijesti, o oružju i tim stvarima, ali nije u stanju raspoznati auto od auta. Njezine su kategorije: tvoj veliki auto, tvoj drugi auto. Kao u onom odvratnom vicu o tome kako ljudi u Newfoundlandu broje ribe: jedna riba, dvije ribe, još jedna riba, još jedna riba... Roz je svjesna da se ne bi smjela smijati takvim vicevima, nije pošteno, no ipak se smije. Meñu prijateljima. Je li za te ljude uvredljivo kad se Rozin krvni tlak

malo spusti, kad se ona u danu koji je počeo loše na trenutak osjeti dobro? Tko zna. Njih barem nitko nije pokušao istrijebiti. Do sada. I navodno imaju najbolji seksualni život u cijeloj Kanadi, što se za Roz ovih dana ni u bunilu ne može reći, ježi ga. Ona vozi prema jugu Rosedale Streetom, pored lažnih gotičkih tornjića, lažnih georgijanskih fasada, lažnih holandskih zabata, koji su u meñuvremenu poprimili nekakvu čudnovatu, meñusobno stopljenu autentičnost: autentičnost već iznošenog novca. Procjenjuje ih jednim jedinim pogledom: milijun i pol, dva milijuna, tri, cijene ovih dana padaju, no ove se cice drže manje-više čvrsto, i svaka im čast, barem nešto u cijeloj ovoj muvani. Čemu može čovjek danas uopće vjerovati? (Burzi nipošto, to je barem jasno, ona sama srećom se u pravi tren prestrojila.) Koliku god odbojnost da je nekoć osjećala prema tim ufitiljenim, samodopadnim, tipično WASP kućama, s godinama su joj postale drage. Pri čemu pomaže kad je i tvoja takva. To, kao i kad znaš da mnogi koji žive u njima nisu nimalo bolji no što bi trebali biti. Nimalo bolji od nje. Sada vozi kroz Jarvis Street, nekoć adresu gornjih deset tisuća, potom stanište bordelâ a danas ne odveć uvjerljivo renoviranu, skreće zapadno na Wellesley i potom ravno na kampus, gdje kaže čuvaru da ide samo nekoga pokupiti pred knjižnicom. On je propušta - djeluje mu vjerodostojno, točnije rečeno, njezin auto - a ona pravi krug oko kampusa i potom kraj McClung Halla, prizorišta tolikih burnih uspomena. Doñe joj da se nasmije pri pomisli da je nekoć ovdje stanovala, dok je još bila mlada i zelena i skakutava od oduševljenja nalik psećem. Veliki ćuko sa šapama na namještaju; veliki ćuko koji vlažnim jezikom pun nade lizne svako lice koje mu doñe na dohvat. Daj me malo voli! Daj me malo voli! No više ne. Vremena su se promijenila. Skreće na College Street, pa desno na University. Kakav arhitektonski fjasko! Glomazni blokovi sterilne opeke i stakla, jedan za drugim, ničega uz pločnik, iako se stalno trude ušminkati stvar pa sade one gredice u kojima cvijeće kao da pati od zatvora. Kad bi joj ponudili ugovor, što bi Roz tu postavila? Pojma

nema. Možda sjenice s vinovom lozom, možda onakve okrugle kioske kao u Parizu; istina, što god čovjek napravio, izgledalo bi kao da je pobjeglo iz zabavnog parka. No s druge strane, danas sve tako izgleda. Čak i nešto zbiljsko djeluje konstruirano. Kad je Roz prvi put vidjela Alpe, pomislila je: Izvedite zboristice u uskim prslucima i dirndlima, i hajmo svi jodlati! Možda je to ono što ljudima znači nacionalni identitet. Unajmljeni personal u kostimu. Kulise. Rekvizita. Roz ima šefovsku kancelariju u jednoj preureñenoj pivovari iz devetnaestog stoljeća. Crvena opeka, tvornički prozori, kamena lavlja glava iznad glavnog ulaza kao znak otmjenosti. Jedna od očevih lukavih ideja, to s preureñenjem; zgradu bi inače srušili. Bila je to njegova prva u pravom smislu velika stvar, prvo udovoljavanje nekom hiru, pošto se napokon počeo s novcem igrati, a ne ga samo gomilati. Parkira auto na službeno parkiralište - Vozila bez dozvole bit će odstranjena - na rezerviranom mjestu označenom pločicom s natpisom u zlatotisku Gña predsjednica - neka se vidi raskoš; premda Roz mora neprekidno samu sebe podsjećati da i nije tako grozomorno važna kao što to ponekad voli pomisliti. Točno je da je tu i tamo prepoznaju kad uñe u restoran, osobito nakon što se našla na godišnjem popisu »Pedeset najutjecajnijih osoba u našem gradu« što ga je objavio Toronto Life. No ako je ta vrsta prepoznavanja mjerilo moći, onda je Mickey Mouse milijun puta moćniji od nje, a Mickey Mouse čak nije živo biće. U retrovizoru kontrolira zube radi ruža - tja, te stvari su važne - i žustrim hodom, barem se nada da tako djeluje, ulazi u prijemni odio. Vrijeme je za novu zidnu umjetnost, već joj je dosta ovih glupih kvadrata u bojama, stvar izgleda kao stolnjak, a koštalo je basnoslovno. Kompanija to može otpisati od poreza, na svu sreću. Kanadska Umjetnost. - Bok, Nicki - kaže recepcionistici. Važno je pamtiti kako se zovu. Zna se da si Roz kemijskom olovkom ispisuje na zglob imena novih recepcionistica i tajnica, kao nekoć u školi šalabaktere. Da je muškarac, mogla bi mirne duše samo kratko

kimnuti glavom; ali ona nije muškarac i dovoljno je pametna da se i ne pokušava ponašati kao da jest. Nicki žmirne prema njoj i nastavlja pričati u telefon, bez smiješka; balavica sleñena lica. Neće Nicki dugo. Komplicirano je biti šefica. Kad te gledaju, žene u sebi ne kažu Šef. Gledaju te i u sebi kažu Žena, što znači: Naprosto još jedno žensko, kao da ja nisam, što ta sebi umišlja? Kod tebe ne pali nijedan njihov sitan seksi trik, niti kod njih tvoj; velike plave oči nisu nikakva prednost. Ako zaboraviš na njihov roñendan, ispadaš zadnje govno; ako se na njih izvičeš, one tule i pritom to čak ne izvode u zahodu, kao što uviñavno običavaju kad im je šef muškarac, nego na licu mjesta, da ti dobro čuješ i vidiš; bombardiraju te pričama o svojim životnim pehovima i očekuju sućut, a ti samo probaj iskamčiti od njih šalicu kave. Koje li milostive! No da, donijet će ti, ali hladnu i pritom te zamrziti za cijeli život. Tko ti je lani bio sluškinja? znala je reći vlastitoj majci pošto je dorasla do prkosa. Upravo tako. A iste te žene itekako će skakati za muškarca kao šefa, nije u pitanju. Kupiti roñendanski dar za suprugu, kupiti roñendanski dar za ljubavnicu, skuhati kavu, donijeti mu papuče u ustima, s prekovremenim nema problema. Je li takav stav odveć negativan? Moguće. No Roz je imala ružnih iskustava. Možda se loše postavljala. Tada je bila gluplja. Izdavala zapovijedi, ponašala se normalno. Nekoliko puta pošizila. Nisam rekla sutra, rekla sam odmah! Molila bih bar malo profesionalnosti, za promjenu! Sada već zna: ako si žena i daješ posao ženama, moraš ih pretvoriti u prijateljice, pajdašice; moraš se pretvarati da ste jednake, što je teško kad si dvostruko starija. Ili ih pak moraš tetošiti. Biti im mama, brinuti se za njih. Roz već ima u svom životu dovoljno onih kojima je mama; a tko će nju tetošiti i biti joj mama i brinuti se za nju? Nitko; pa je zato namjestila Boycea. Ona ulazi u lift i izlazi na najgornjem katu. - Bok, Suzy - kaže tamošnjoj recepcionistici. - Kako ide?

- Sjajno, gospoño Andrews - kaže Suzy uz službouljudni smiješak. Ona je tu dulje nego Nicki. Boyce je u svojoj kancelariji, koja je tik uz njezinu i na kojoj u zlatotisku piše Pomoćnik gñe predsjednice. Boyce je uvijek tu kad ona dolazi na posao. - Bok, Boyce - kaže mu. - Dobro jutro, gospoño Andrews - kaže Boyce ozbiljno, ustajući od radnog stola. Boyce je promišljeno formalan. Svaka vlas tanke kestenjaste kose na svom mjestu, ovratnik košulje besprijekoran, odijelo remek-djelo neupadljivosti. - Da vidimo kako stvari stoje - kaže Roz, Boyce kima potvrdno. - Kava? - kaže on. - Boyce, vi ste pravi anñeo - kaže Roz, Boyce nestaje i brzo se vraća, kava je vrela i svježa, upravo ju je skuhao. Roz je ostala na nogama kako bi mogla uživati da joj Boyce primakne stolac, što ovaj i čini. Roz sjeda, najgracioznije koliko joj je to u ovoj suknji moguće - Boyce u njoj budi damu, kakva već ta dama jest - a Boyce kaže, što nikad ne propušta: - Moram reći, gospoño Andrews, da jutros izgledate izrazito dobro, a ovaj ansambl koji imate na sebi veoma je zanimljiv. - Boyce, jako mi se sviña vaša kravata - kaže Roz - nova je, zar ne? - Boyce blista od zadovoljstva. Točnije rečeno, blago svjetluca. Boyce rijetko pokazuje zube. Ona Boycea obožava! Boyce je čudesan! Toliko je njime oduševljena, ponekad bi ga tako rado zagrlila - no na takvo što nipošto se ne bi odvažila. Boyce to ne bi dobro primio. On je oličenje suzdržljivosti. Nadalje, Boyceu je dvadeset osam godina, diplomirani je pravnik, inteligentan preko svake mjere, i homić. O svojoj se homoseksualnosti otvoreno izjasnio na razgovoru za posao. - Najbolje da to odmah znate - kazao joj je - nema smisla trošiti vrijeme na nagañanja. Ja sam gay kao gingo, ali vas pred drugima nikad neću dovesti u neugodan položaj. Moj gard heteroseksualca je besprijekoran. Za slučaj da ste se ikad pitali što bi to moglo značiti, gingo je jedan od izraza za

kratkonogu kokoš ili za mladu jegulju. Osobno, više volim kad se radi o mladoj jegulji. - Hvala - kazala je Roz, koja do toga trena nije imala pojma što je uopće gingo; nekakva pogrdna riječ za drugi narod, kao gringo, mislila je. Odmah je shvatila da je Boyce osoba koja će joj znati biti na usluzi bez suvišnih objašnjenja. Boyce, posao je vaš. - Vrhnja? - pita Boyce. On uvijek pita, jer ispravno zaključuje da je Roz povremeno na dijeti. Tako je uljudan! - Molim - kaže Roz, Boyce stavlja vrhnje u njezinu kavu i pripaljuje joj cigaretu. Da ti pamet stane, misli ona, što sve moraš učiniti da bi u ovom gradu s tobom postupali kao sa ženom. Ne, ne kao sa ženom. Kao s damom. Kao s milostivom predsjednicom. Boyce ima osjećaj za stil, i to je to, kao i osjećaj za doličnost. Respektira hijerarhiju, zna što je to kvalitetan porculan, vlastite boje unosi samo unutar zadanih obrisa. Činjenica da postoje ljestve s prečkama njemu se sviña, jer on se želi uspeti. I to će mu poći za rukom, ako se bude pitalo Roz, jer Boyce doista ima talenta i ona mu je više nego voljna pomoći. U znak naknade za odanost, razumije se. A što pak Boyce misli o njoj, pojma nema. Doduše, zbilja se nada, daj Bože, da u njoj ne vidi majku. Možda je zamišlja kao krupnog muškarca meka tijela u ženskoj odjeći. Možda mrzi žene, možda bi sâm htio biti žena. Koga uostalom za to boli briga, dokle god on funkcionira? Roz je ta, ali si to ne može priuštiti. Boyce zatvara vrata kako bi ostatku svijeta pokazao da je Roz zauzeta. Toči kavu u svoju šalicu, javlja telefonom Suzy neka ne spaja, i obavještava Roz o prvoj stvari koju ona svakog jutra želi najprije znati, a to je stanje njezinih dionica. - Dakle, Boyce, kakva je vaša procjena? - kaže Roz. - Pola milje, pola milje, pola milje naprijed, ka dolini Smrti Pet Stotina Sretnika jahahu - kaže Boyce, koji voli čitati i citirati. - Tennyson - dodaje, radi Roz.

- Ovo poznajem - kaže Roz. - Znači, gadno je? - Sve se raspada, središte se ne drži - kaže Boyce. - Yeats. - Prodati ili držati? - kaže Roz. - Put prema dolje je put prema gore. Eliot - kaže Boyce. - Kako dugo možete čekati? - Nije u pitanju - kaže Roz. - Ja bih držao - kaže Boyce. Što bi Roz bez Boycea? Postaje joj sve neophodniji. Katkad joj se on čini zamjenskim sinom; s druge strane, možda je zamjenska kći. U rijetkim zgodama čak ga je navukla da zajedno idu po dućanima - on ima tako dobar ukus za odijevanje - iako naslućuje da je možebit podbada, samo mrvicu, i u tome nalazi skriveno i sardonično veselje. Na primjer, imao je svoje prste u onom narančastom ogrtaču za kupanje. - Gospoño Andrews, vrijeme je za opuštanje - rekao je tada. - Carpe diem. - A to znači? - rekla je Roz. - Uhvati trenutak - rekao je Boyce. - Beri ružine pupoljke dok možeš. Doduše, ja bih radije da mene beru. Roz se iznenadila, jer u uredska četiri zida Boyce nikad nije tako eksplicitan. Naravno, on sigurno ima još jedan život - večernji život, o kojem ona ništa ne zna. Privatni život, u koji ona vrlo prijazno ali odlučno nije pozvana. - Što radite večeras? - pitala ga je nimalo mudro jednom prilikom. (Nadajući se pritom čemu? Da će možda otići s njom u kino, ili tako nešto. Ponekad je usamljena, zašto to ne priznati? Ponekad je silno, pustinjski usamljena, i onda jede. Jede i pije i puši, ispunjava unutarnje prostore. Najbolje što zna i umije.) - Nekoliko nas idemo gledati »Clichettes« - rekao je Boyce. - Znate o čemu se radi. Parodiraju pjevanje na playback, oblače se kao žene. - Boyce, to jesu žene - rekla je Roz. - No da, znate što hoću reći - rekao je Boyce.

Tih nekoliko nas, tko je to? Grupa muškaraca, po svoj prilici. Mladi muškarci, mladi homoseksualci. Ona se brine za Boyceovo zdravlje. Preciznije i, budimo iskreni - nema li on možda AIDS? Dovoljno je mlad da ga je mogao mimoići, doznati na vrijeme. Nije znala kako bi postavila to pitanje, no Boyce je kao i obično naslutio što nju muči. Pošto je izrekla prekobrojnu primjedbu o prehladi koje se lanjskog proljeća jedva riješio, kazao je: - Gospoño Andrews, ne budite tako usplahireni. Neće mene Vrijeme naborati1, niti će me Acquired Immune Deficiency Syndrome2 učiniti dosadnim. Ovaj se praščić zna brinuti za sebe. Što je samo dio odgovora, ali i jedini odgovor koji će uopće dobiti. Nakon dionica Roz i Boyce pregledavaju ovomjesečni fundus prekrasno natipkanih zamolbi, na papiru s reljefnim zaglavljem i potpisanih pravom tintom (Roz uvijek provjerava potpise, obliznuvši prethodno prst, nije loše znati tko vara i - s druge strane - tko je istinski pretenciozan). Ovaj želi da ona bude počasni pokrovitelj, koju titulu ona mrzi, jer kako možeš biti počasni pokrovitelj a da se istodobno ne ponašaš pokroviteljski, a uostalom, trebalo bi pisati začasna pokroviteljica, no to je iz sasvim drugog filma. Ovaj pak želi je oplindrati za tisuću zelembaća pa će onda ona smjeti doći na nekakav ples u povodu skupljanja novca za razne dijelove tijela. Srca, pluća i jetra, oči, uši i bubrezi, sve to ima svoga zagovornika; znajući da su Torontonjani spremni na sve samo da se maskiraju, neki čak upriličuju krabuljni ples. Sa svoje strane, Roz željno čeka da se pojavi Društvo za ugrožene testise. I upriliči krabuljni ples sa sloganom Dolje mućak, hoćemo muda. Nekoć je jako voljela maškarade; možda bi je veselilo doći kao skrotum. To, ili kao cista na ovariju; e, tu bi se zbilja potrudila. Roz ima svoj vlastiti popis. I dalje daje za pretučene žene, i dalje daje za žrtve silovanja, i dalje daje za mamice beskućnice. Koliko je sućuti dovoljno? Nikad to nije znala, a negdje moraš povući granicu, ali i dalje daje za napuštene bake. Doduše, više ne odlazi na svečane večere s plesom. Ne može se baš pojaviti sama, a organizirati nekakvog partnera odveć je deprimantno. Nije da ih ne bi

bilo, no što bi tražili za uzvrat? Još joj je živo u sjećanju ono očajno razdoblje nakon što je Mitch otišao, kad je ona odjednom postala divljač za odstrel pa su se svi potencijalni supruzi odnekud sjatili, jedna im ruka na njezinu bedru, druga na njezinu bankovnom računu. Podosta čašica nije uopće trebala popiti, podosta takvih veza nije joj uopće činilo dobro, a osim svega, kako ih ujutro dobiti van iz svoje spavaće sobe boje izbijeljele kosti a da klinci ne vide? Hvala milijun puta, govori u sebi, ali ne, hvala. - B'nai Brith1? - kaže Boyce. - Marijansko društvo? - Ništa vjersko, Boyce - kaže Roz. - Poznata su vam pravila. - Bog je sasvim dovoljno kompliciran a da bi još služio kao skupljač novca. U jedanaest imaju u kancelariji uprave sastanak s jednom nevelikom novom tvrtkom u koju Roz razmišlja bi li štogod investirala. Boyce navlači izgled poslovnog čovjeka, ozbiljan i dosadan, konzervativan do sto jaraca. Roz bi ga u tim trenucima zagrlila tako da mu kosti pucaju, a sigurno bi se, misli ona, jako svidio i svojoj majci. Roz se sjeća svoga prvog ovakvog sastanka: odrasla je u uvjerenju da je posao nešto tajanstveno i njoj nedostižno, nešto što otac obavlja iza zatvorenih vrata. Nešto što rade samo očevi, kćeri su odveć tupave a da bi to ikad mogle razumjeti. No cijeli se štos sastojao od grupice muškaraca koji sjede u nekoj sobi, mršte se i duboko misle i igraju se zlatnim nalivperima i pokušavaju jedan drugom podvaliti. Sjedila je tamo, promatrala, nastojala držati usta čvrsto zatvorena kako ne bi zinula od zaprepaštenja. Hej! Ovo je sve? Sveta mačko, pa to umijem i ja! I doista umije, ona to radi bolje. Bolje od većine drugih. Najčešće. Kanadski poslovni ljudi su, sve u svemu, poprilični mlakonje; vjeruju da će se, ako drže novac pod jastukom, desetače ploditi s petačama i rañati male dolariće. Koliko su se samo busali u prsa oko slobodne trgovine! Moramo biti agresivni, govorili su, a sada cvile i cuclaju palac i moljakaju porezne olakšice. Ili preseljavaju poslove južno od granice. Agresivno kanadski, koje li kontradikcije,

da pukneš od smijeha! Roz je po naravi kockar. Nije za lakoumno kockanje znalačko da, ali ipak je to kocka. Inače, gdje je tu veselje? Ovi tu su iz tvrtke Mi za vaš izgled: jeftina ali vrlo kvalitetna kozmetika, mučenje životinja dakako ne dolazi u obzir. Počeli su s kućnom prodajom, kao Avon, onda su uveli posebnu liniju za glumice i manekenke a sada se šire kao ludi pa žele organizirati trgovinu na malo, uz mogućnost davanja koncesije. Roz smatra da stvar zvuči zanimljivo. Obavila je potrebno raspitivanje, točnije rečeno, obavio ga je Boyce, a ktomu, kad vlada recesija - to jest, depresija, čemu okolišati - žene kupuju više ruža. Darak sebi samoj, sitna nagrada, nije pretjerano skupo i malo te razvedri. Roz sve to jako dobro zna. Možda jest bogata, ali još uvijek umije misliti kao siromah, to je prednost. Sviña joj se i ime. Mi za vaš izgled. Zvuči izazovno, sadrži mnoga značenja: trud, koračanje naprijed, zasukane rukave. Riskiranje. Mi su dva muškarca i dvije žene, pokorni da ti srce prepukne, sa svom silom dijagrama i fotografija i uzoraka i grafikona. Pilići jadni, mora da im se svima izlizala ritica dok su se pripremali za ovaj sastanak; pa iako se Roz već odlučila, pušta ih neka nahvale svoju robu, a ona za to vrijeme udobno naslonjena bilježi u duhu natuknice za novu liniju proizvoda. Zamorilo ju je puko premetanje novca diljem zemljovida, zaželjela se ponovo imati pod šapom nešto konkretno. Ovo bi moglo biti prilično uzbudljivo! Nagovorit će ih na neka nova imena, što dalje od tromosti, toksičnosti i mošusne težine koji su bili vrisak prije nekoliko godina. Zna Roz nanjušiti. - Onda, Boyce, što mislite? - kaže ona pošto se četvorka išuljala uz naklon i Boyceovo obećanje da će im se sutra javiti. Nikad ne sklapaj posao istoga dana, njezino je geslo. Neka se malo pacaju, to spušta cijenu. - Da se ukrcamo? - Raduje se moje oko, moje prastaro, svjetlucavo oko - kaže Boyce. - Yeats. - Moje takoñer - kaže Roz. - Većinski udio, kao obično? - Roz se nekoliko puta opekla, pa više ne kupuje ništa čime ne može i upravljati.

- Moram reći, gospoño Andrews - kaže Boyce zadivljeno - vi znate naći najmekše meso kao pravi sladokusac. - K jarcu, Boyce - kaže Roz - prestanite od mene praviti krvoločnu vješticu. Ovo tu je naprosto dobar posao. Roz se vraća u svoju sobu i prelistava ružičaste ceduljice s telefonskim pozivima, miješajući ih kao špil karata: na ove će odgovoriti Boyce, na ove Suzy, na ove ona osobno. Na svaku škraba upute, komentare. Osjeća se dobro, nabrušena na nešto novo. Kratka stanka; taman dovoljno vremena za brzinsku pljugu. Ona sjeda u svoj skupi stolac obložen kožom, za svoj skupi pisaći stol, gladak, moderan, ručne izrade, koji više ne zadovoljava. Vrijeme je za promjenu pisaćeg stola; sada bi rado imala nešto antikno, sa svim onim slatkim malim tajnim pretincima. S fotografije na stolu gledaju je blizanke kad im je bilo devet godina, u ružičastim roñendanskim haljinicama, i natežu davno pokojnu mačku. Zatim snimljene kasnije, u polusvečanim crnim haljinama, na godišnjem plesu koji škola prireñuje za očeve i kćeri, što je s obzirom na općeraširenu nestašicu očeva malo čudna priredba. Roz je natjerala Larryja da ide s njima te prisilila Boycea da bude onaj drugi. Blizanke su rekle da pleše super. Kraj njih četvero je Larry sam, u srebrnom okviru, u talaru nakon diplome, tako ozbiljan. Stalna briga. Kraj njega je Mitch. Nadolazi osjećaj krivnje, lagano se spušta poput golemog sivog padobrana, bez skakača, prazne orme. Zlatni vjenčani prsten težak joj je poput olova. Trebala bi baciti ovu sliku na kojoj joj se on iz secesijskog okvira ceri tako obijesno, ali nesigurnih očiju. Kao uvijek, no ona to nije vidjela. Nisam ja kriva, kaže mu. Zenia je još uvijek tu, u ovoj zgradi, u ovoj sobi; sitne čestice njezine spaljene i slomljene duše tiskaju se u staroj drvenini kao termiti, nagrizajući je iznutra. Trebala bi sve dati raskužiti dimom. Kako se zovu ti ljudi? Egzorcisti. No Roz u njih ne vjeruje.

Podlegavši iznenadnom porivu ona kopa po ladici pisaćeg stola, nalazi onaj otrovni dosje i pritiskuje gumb na telefonu, poziv Boyceu. Dosad mu to nije rekla, s njim o tome nije razgovarala, no on radi kod nje tek dvije godine; možda i ne zna tu priču. S druge strane, svi to sigurno znaju: ovo je tračerski grad. - Boyce, najiskrenije. Što mislite o ovome? To što mu pruža jest kolor fotografija Zenije, format 20 x 25, studijski portret, isti onaj koji su uzeli za Novu ženu kad je Zenia bila urednica i koji je sama Roz dala detektivskoj agenciji kad se upustila u ono ponižavajuće njuškanje. Tamna haljina od baršuna, dakako s V-izrezom neka se vidi raskoš, makar tu bio stiropor; dugi bijeli vrat, tamna naelektrizirana kosa, lijeva obrva lagano podignuta, usnice boje duda uzvijene u onaj izluñujući, tajnoviti smiješak. Moje osobno čudovište, misli Roz. Vjerovala sam da mogu njome vladati. Onda se otrgla. Boyce pretpostavlja, ili se pravi da pretpostavlja, kako je na slici netko o kome Roz razmišlja kao o modelu za Mi za vaš izgled. Drži fotografiju vrškom palca i kažiprsta kao da je zaražena nekim klicama, stišće usta. - Stolac gdje ona sjeñaše, ko sjajno prijestolje,4 itd., itd. - kaže. - Iz brigade »Kožnati halteri«, rekao bih. Bičevi i lanci, i pretjerivanje; hoću reći, ova kosa djeluje kao perika. Ovo definitivno nisu devedesete, gospoño Andrews. Vieux jeu5, a osim toga, ne mislite li da je malo prestara za tržište kojem se mi obraćamo? Umalo se nije rasplakala od olakšanja. Naravno, on nema pravo; ma što da je Zenia imala u sebi, u čemu god da je bila njena magičnost, to je nadilazilo pojam »Lice mjeseca«. Ali to što je rekao, njoj je glazba za uši. - Vrapca mu, Boyce, vi ste čisti čiscati dragulj. Boyce se smiješi. - Trudim se u tom smjeru.

15. Roz parkira mercedes na jednom otvorenom parkiralištu tik do Queen Streeta i nada se da joj nitko neće probušiti gume, provaliti u prtljažnik ili ogrepsti

nedavno ulašteni tamnoplavi lim dok je ona na ručku. S druge strane, sada je bijeli dan, auto je na čuvanom parkiralištu i ovo nije New York. Ali sve ide na gore, pa ona već u trenutku dok zaključava vrata zna da je s pločnika odmjerava desetak pari zakrvavljenih izgladnjelih očiju pogrbljenih spodoba nejasna obličja pod slojevima odjeće, procjenjujući kolike su šanse da od nje štogod izvuku. To su ona srca, oči, bubrezi, jetre, ali na temeljnijoj razini. Ona ima u džepu pripravan snopić ružičastih novčanica od dva dolara kako ne bi morala zastajati da otvori torbicu. Razdavat će ih lijevo-desno, hitajući kroz taj kazneni dvored prema Toxiqueu. Sreća je u davanju, odnosno tako je govorio njezin otac. Slaže li se Roz s tim? Imaju li kokoši usnice? Danas je davanje u osnovi opterećenje, jer ti ne pruža ništa, čak ni auto bez ogrebotina nećeš time dobiti, a zbog čega? Jer te mrze oni kojima daješ. Mrze te jer moraju tražiti i mrze te jer si u stanju dati. Ili su pak profesionalci pa te preziru jer im vjeruješ, jer ti ih je žao, jer si tako lakovjeran bedak. Što se dogodilo dobrom Samaritancu, poslije? Pošto je spasio čovjeka koji je dopao ruku razbojnikâ, jedva ga izvukao iz jarka, prenio u svoju kuću, nahranio krepkom juhom i smjestio na počinak u sobu za goste? Ujutro je jadni glupavi Samaritanac ustanovio da mu je sef provaljen, pas zadavljen, žena silovana, da su zlatni svijećnjaci nestali i da je na tepihu oveća hrpa govana, jer one su rane bile samoljepive a krv lažna. Prijevara. U brzom flashbacku Rozi se ukazuje Zenia, Zenia na stubama pred kućom, njezinom i Mitchevom, nakon jednog od onih večernjih prijema početkom osamdesetih, kada je Roz još padala na Zenijin gard, podržavala Zeniju, pozivala Zeniju u kuću. Zenia u pripijenom crvenom kostimu sa strukiranom jaknom širokih i podstavljenih ramena koja poput suknjice obavija njenu uredno popunjenu guzicu; Zenia u visokim petama, s jednom rukom na nakrivljenom boku. Bila je tek malkice pijana; Roz takoñer. Zenia ju je poljubila u obraz, ta one su velike prijateljice, one su pajdašice i kompanjonke, i obijesno se nasmiješila bijednom Mitchu, čiju bijedu Roz u svojoj gluposti nije prepoznala. Zatim se okrenula da poñe, napravila kretnju rukom koja je neobično podsjećala

na generalski pozdrav trupama u filmskim žurnalima, i što je ono rekla? Jebeš Treći svijet! Pun mi ga je nos! Toliko što se tiče pristojnosti. Toliko što se tiče dobre stare Roz i njenih skučenih, dosadnih dobrotvornih priloga, njenih davanja za silovane mame i pretučene bake te, u ono doba, za kitove i žrtve gladi i spašavatelje selâ, zapuštene bucmaste mamice Roz, sputane svojom dosadnom starom savješću. Bila je to sebična, bezobzirna primjedba, smiona primjedba, osloboñena primjedba - k vragu i krivnja! Bilo je to kao kad voziš sportski auto punim gasom, vijugaš iz trake u traku bez signalizacije, pustiš stereo do daske, odjebi susjede, bacaš sve ostatke kroz prozor, vrpce, papir za zamotavanje, napola pojedene kolače od lisnatog tijesta i praline, stvari koje potrošiš već time što ih samo gledaš. Najgore je pritom bilo to što je Roz, premda zgranuta, premda pentajući: Ali Zenia, sigurno ne misliš ozbiljno! - osjetila potvrdni odgovor u vlastitoj nutrini. Neku vrst odzvuka, poriv da i sama ide tako brzo, da bude tako raspuštena, tako pohlepna. Uostalom, zašto ne? Misliš da bi oni tamo, u Trećem svijetu, maknuli malim prstom kad bi se radilo o tebi? Kao u onoj reklami, ako se dobro sjeća, odnosila se na automobile: Ili sve oko sebe pretvaraj u prah, ili ga gutaj. To su bile opcije, tada. Pa je Roz masovno pretvarala u prah, zlatni prah, pa je i Zenia masovno pretvarala u prah, doduše u drugom smislu. Pa je danas ona prah. I pepeo; Mitch takoñer. Taj okus ima Roz u ustima, sada. Roz tetura po šljunku, stiže do pločnika i žuri prema Toxiqueu, koliko god joj to uska suknja dopušta. Tu i tamo se ispruži ruka, začuje tanki šaptavi glas, bezbojan i nesretan kao kad čovjek tek što nije pao u san. Ona utiskuje zgužvane kuglice novca meñu drhtave prste, u iznošene rukavice, i pritom ih ne gleda, jer ako oni išta mrze, mrze tvoju znatiželju. I ona bi, da je na njihovu mjestu. Ispred sebe vidi Tony kako se približava onim svojim ravnomjernim kasom malog

ponija. Roz maše i dovikuje ahoj, Tony zastaje i smiješi se, a Roz osjeća topao val radosti. Kakvo olakšanje! Charis takoñer znači olakšanje, sjedi već za stolom i plješće u znak dobrodošlice. Cmok, cmok, kaže Roz uz svaki obraz, strovaljuje se na stolac i kopa po torbici za cigaretama. U ovom ručku kani uživati, jer te dvije žene znače sigurnost: od svih živih koje poznaje, uključujući i vlastite klince, jedino njih dvije ništa ne zahtijevaju. Može izuti cipele pod stolom, može držati govorancije i smijati se i laprdati, jer ni o čemu se ne odlučuje, ne postavljaju se nikakvi zahtjevi; a niti se išta prešućuje, jer njih dvije ionako sve već znaju. Znaju ono najgore. Nad njima, samo nad njima, ona nema nikakvu moć. Stiže i konobarica - gdje li samo nabavljaju te krpice? Roz se istinski divi tolikoj petlji, rado bi i sama imala barem djelić. Hulahopke s leopardovim šarama i srebrne čizme! To nije odjeća, to su kostimi, ali tko ti ljudi pokušavaju biti? Celebranti. Ali čega? Koje čudne religije? Ljude u Toxiqueu Roz smatra fascinantnima, ali i malo zastrašnima. Svaki put kad ide u zahod, boji se da će zabunom otvoriti kriva vrata i nabasati na nekakav bezbožni ritual. Orgije! Ljudske žrtve! Ne, tu već pretjeruje. Ali na nešto o čemu ona ne bi trebala znati, nešto što će joj navući nevolju na vrat. Neki jezoviti film. Nije to, meñutim, pravi razlog što tako često odlazi u Toxique. Pravi razlog je to što, koliko god se trudila, ona ne može samu sebe prisiliti da ne dira rublje. Zna kružiti po dječjim sobama poput ribe koja ruje po morskom dnu u potrazi za hranom i podizati s poda nečiju prljavu soknu ili nečije gaćice, pa je tako u džepu Larryjeve zgužvane košulje našla omotnicu od žigica s natpisom Toxique, i sljedećeg tjedna još jednu. Zar je tako neprirodno htjeti znati gdje tvoj sin provodi vrijeme? Uvečer, naravno; u vrijeme ručka ne bi on došao ovamo. Ali osjeća poriv da taj lokal drži na oku, da se svako malo tu pojavi. Na taj se način ima za što uhvatiti: on bar odlazi nekamo, ne rasplinjuje se tek tako u zraku. Ali što on ovdje radi, i s kim to radi? Ništa i ni s kim, možda. Možda naprosto dolazi jesti, kao i ona.

Ah da, jelo. Ona prolazi prstom po meniju - od gladi bi mogla pojesti vola, ali dovoljno je pametna da taj izraz ne upotrijebi pred Charis. Odlučuje se za gurmanski sendvič od preprženog sira i debelo rezanog kruha s travama i kimom, garniran poljskim kiselim krastavcem. Jaka seljačka hrana, ili njena imitacija. Poljaci to sigurno dobro prave, danas vjerojatno sav svoj kiseliš izvoze za čvrstu valutu. Diktira svoju narudžbu raskuštranoj konobarici - vuče li možda to Larryja ovamo? mlañahna konobarica? - a sada kani iskoristiti Tonyno znanje, tema Bliski istok. Kad god se ondje dogaña nešto veliko, poslovni svijet se mreška. S Tony je, ktomu, silno zadovoljstvo razgovarati, jer može Roz na aktualne dogañaje gledati s koliko god ti pesimizma srcu milo, no Tony je tu još gora. S njom se Roz osjeća poput lakovjerne mlade naivke, što je tako osvježavajuća promjena! Minulih su godina njih dvije osuñivale predsjednikovanje u Sjedinjenim Državama, odmahivale glavom dok su torijevci zemlju sjeckali na komadiće, izricale kobna proročanstva na temelju svojih analiza frizure Margaret Thacher - ako nikom drugom, njoj je doista napravljena od militarističkih željeznih pločica, rekla je Tony. Kad je pao Zid, Tony je pretkazala valove useljenika iz Istočnog bloka i porast netrpeljivosti prema njima na Zapadu, a Roz je rekla, Oh, to se sasvim sigurno neće dogoditi, jer joj je mučna pomisao da bi useljenici naišli na netrpeljivost. I nijedan je previše, tako se neki napuhani dužnosnik kanadske vlade izvolio za vrijeme rata izraziti o Židovima. No stvari postaju sve zbrkanije: na primjer, koliko useljenika možete smjestiti? S koliko njih, realistično gledano, možete izići na kraj, i tko su ti oni, i gdje povlačite granicu? Sama činjenica što Roz razmišlja na taj način pokazuje razmjere problema, jer Roz jako dobro zna što znači biti oni. Danas je, meñutim, ona mi. U tome je razlika. Mrsko joj je i zamisliti da bi drugima kratila nešto što njoj više nije potrebno, no mora priznati da je Tony - koliko god to čovjeka obeshrabrivalo - pogodila sto posto. Tomu se Roz divi. Kad bi Tony svoje

pretkazivačke sposobnosti barem usmjerila nečem lukrativnijem, primjerice burzi. Doduše, Tony se prema svemu odnosi tako hladnokrvno. Tako zdravorazumski. A što ste očekivali? pita s iznenañenjem u onim svojim okruglim očima. Iznenañena je što su drugi ljudi puni nade, iznenañena je njihovom naivnošću, njihovom muljavom žudnjom da sve na kraju ispadne dobro. Charis, koja ne vjeruje u smrt već samo u prijelaz, u meñuvremenu se uznemiri zbog svih onih nemira i ratova i gladi o kojima Tony natenane veze, jer toliki će ljudi biti ubijeni. Ne radi se tu o smrti kao smrti, kaže im - radi se o naravi smrti. To nije dobra smrt, već nasilna i okrutna, nepotpuna i oštećena, a zli učinci zadržat će se još godinama poput neke vrste duhovne onečišćenosti. I sámo razmišljanje o tome ima kontaminirajuće djelovanje, vjeruje Charis. - Već je odlučeno - kaže Tony. - Bilo je odlučeno čim je Saddam prešao onu granicu. Kao Rubikon. Rubikon, Rubikon. Roz zna da je tu riječ već negdje čula. Nekakva rijeka, netko je prešao preko nje. Tony ima čitavu listu rijeka preko kojih se prešlo u ovo ili ono doba, s posljedicama koje su izmijenile svijet. Delaware - to je bio George Washington. Preko Rajne su prešla germanska plemena i srušila Rimsko Carstvo. Ali Rubikon? Ajoj, Roz, baš si glupača! Julije Cezar, punih deset bodova! Roz tada ima trenutak prosvjetljenja - sjajnog li imena za ruž! Sjajna serija imenâ: imena rijeka preko kojih je netko prešao, i to prešao s kobnim posljedicama: mješavina zabranjenog i hrabrosti, smionosti, ćuh karme. Rubikon, jarka bobica božikovine; Jordan, teško crvenilo grožña. Delaware, trešnja s nijansom plavog, iako je već sama riječ možda previše afektirana. Saint Lawrence, intenzivno ružičasto, vatra plus led - ne, nipošto, sveci ne dolaze u obzir. Ganges, plamteće narančasto. Zambezi, sočna trula višnja. Volga, sablasno ljubičasta nijansa onog jedinog ruža kojeg su se jadne obespravljene

Ruskinje desetljećima uopće mogle dokopati - no Roz već vidi da to ima budućnost, postat će avan-retro, kolekcionarski objekt, poput kipova Staljina. Roz i dalje sudjeluje u razgovoru, ali u glavi bjesomučno planira. Već vidi snimke modelâ, kako one trebaju izgledati: zavodnički, naravna stvar, ali i izazovno, s pogledom koji poručuje Sudbina te čeka. Preko čega je ono prešao Napoleon? Samo preko Alpa, nikakve tu značajne rijeke nema, čisti peh. Možda nekoliko detalja s povijesnih platna kao pozadina: na brežuljku netko maše iz sve snage teško oštećenom zastavom - uvijek je to brežuljak, nikad močvara, na primjer - a naokolo suklja dim i plamen. Da! Prava stvar! Ići će kao halva! I još zadnja nijansa da paleta bude potpuna: zagušljivo smeñe, s nekim zapretanim, potmulim podtonom. Koja rijeka ima odgovarajuće ime? Stiks. Sve ostalo je nezamislivo. Upravo u tom trenutku Roz razabire izraz Tonyna lica. Nije to strah u pravom smislu riječi: to je zaokupljenost, usredotočenost, nijemo režanje. Da Tony ima dlake, bile bi nakostriješene; da ima očnjake, bili bi iskeženi. Taj je izraz toliko dalek od Tony koju Roz poznaje, te se od njega silno prepada. - Tony, što nije u redu? - kaže. - Okreni polako glavu - kaže Tony. - Nemoj vrisnuti. Ah, sranje. Ona je. Od krvi i mesa. Roz u to ne sumnja, ni sekunde. Ako se itko može vratiti iz mrtvih, ako bi to itko čvrsto naumio, Zenia je ta. I vratila se, o da. Vratila se u grad, kao tip s crnim šeširom u vesternima. Način na koji korača kroz prostoriju obznanjuje njezin osjećaj ponovnog ulaska: prezirno smijuljenje uzvijenim ustima, hvalisavo svjesno zibanje iz zdjelice kao da joj na bokovima vise dva revolvera s dršcima optočenim biserima pa samo čeka izliku da ih upotrijebi. Njen parfem zaostaje iza nje poput dima drsko nametljive cigare. A njih tri sjede potuljeno za svojim stolom, sinje kukavice sve do jedne, pretvaraju se da ništa ne primjećuju i nastoje da se pogledi nipošto ne susretnu; ponašaju se poput žitelja Glavne ulice koji srljaju u zaklon iza tezge s balama tkanine ne bi li izmakli hicima.

Roz se saginje da dohvati torbicu, preko pognutog ramena kradomice zirne, odmjerava Zeniju dok ova izvodi piruetu sjedanja. Zenia je još uvijek veličanstvena. Premda Roz zna što je sve na njoj umjetno, to nema nikakve veze. Kad sebe preinačiš, preinake postaju istina: tko to zna bolje od Roz, čije nijanse kose variraju svakomjesečno? Ne radi se tu o prividu, nego o preobrazbi. Zenia više nije osoba malih grudi s dva umetka, ona je prsata mačka prve klase. Isto vrijedi i za projekt nos; a ako joj kosa sijedi, to je nevidljivo, mora da ima super kolorista. Ti si ono što se vidi. Poput renovirane zgrade, Zenia više nije original, ona je konačni rezultat. Ipak, Roz si umije predočiti mjesta ubodâ i tragove igle gdje se zbivalo frankenštajnskih doktora ruku djelo. Poznati su joj kratki spojevi na kojima bi se Zenia mogla razbucati. Baš bi voljela umjeti izreći magičnu riječ - Shazam! - od koje bi vrijeme poteklo unatrag, navlake na Zenijinim zubima popadale i otkrile mrtve škrbe, keramička se glazura rastopila, kosa pobijelila, aminokiselinski održavana estrogenska instant koža smežurala, a grudi raspukle kao bobe grožña tako da silikonske nabubrine fijuknu na drugu stranu prostorije i raspljeskaju se o zid. Što bi Zenia tada bila? Ljudski stvor, kao i svi drugi. To bi joj činilo dobro. Točnije, to bi Rozi činilo dobro, jer bi se izravnali računi. Kako sada stvari stoje, Roz ide u rat naoružana samo košaricom poganih pridjeva, šačicom bezopasnih oblutaka. Konkretno, što ona može učiniti Zeniji? Ne baš mnogo, vrapca mu, jer sasvim sigurno sada nema toga što bi Zenia još mogla htjeti od nje. Sada ne. Usred tih osvetničkih i fatalističkih meditacija odjednom joj sine da Zenia možda ne sjedi tek tako i čeka da Roz krene u napad. Možda je ovdje zbog odreñenog razloga. Možda lovi neki plijen. Posakrivajte srebrninu! Što hoće, koga se želi dokopati? Pri pomisli da bi to mogla biti ona - doduše kako, doduše zašto? - Roz obuzima drhtavica.

16. Kako je Roz dospjela ovamo, pred Toxique? Vjerojatno na vlastitim nogama, ali ona se ne sjeća da je uzela torbicu, ustala, odvažno i glupo okrenula Zeniji leña, koračala; prenesena je telekinezom, kao u znanfan filmovima iz pedesetih, svedena na vrtlog crno-bijelih vlakana i ponovno sastavljena pred vratima. Na rastanku grli Tony, zatim Charis. Ne ljubi ih u obraz. Poljubac je produciranje, zagrljaj je stvaran. Tony je tako sitna, Charis je tako mršava, obje su potresene. Kao da grli svoje blizanke, jednu po jednu, ujutro prije prvoga dana u školi. Dolazi joj da ih zakloni svojim krilima majke-kvočke, da ih umiri, da im kaže, sve će biti u redu, neka samo budu hrabre, no ovdje ima posla s odraslim osobama, objema na svoj način pametnijima od nje, i zna da joj ni jednu jedincatu riječ ne bi povjerovale. Gleda ih kako odlaze, Tony grabeći duž nevidljive putanje, Charis lelujajući, krzmavo. Pametnije su od nje, o da; Tony ima briljantan um, uz stanovita ograničenja, a Charis ima nešto drugo, nešto teže odredivo ali nadnaravno: ona zna stvari koje ni na koji način ne može znati, od čega Roz ponekad proñe jeza. Ali ni jedna ni druga nema uličnu pamet. Roz stalno očekuje da će njih dvije odlutati na cestu i završiti pod kakvim kamionom, ili da će ih pred njenim roñenim očima presresti ulični kriminalci. Oprostite, gospoño, ovo je prepad. Kako, molim? Ovo je što? Što je to prepad? Mogu li vam u tome nekako pomoći? Ni truna ulične pameti, a Zenia je ulični borac. Ona udara snažno, udara ispod pojasa i podmuklo, a jedina je protutaktika da ti udariš prva, i to čizmama s metalnim okovima. A doñe li do noževa, Roz će se morati osloniti samo na sebe. Nije joj potrebna Tonyna analiza uloge noža kroz stoljeća, a ni Charisina molba da se ne razgovara o oštrim dijelovima pribora za jelo jer oni su tako negativni. Ona mora samo znati gdje se nalazi žila kucavica, tako da krene ravno na nju. Problem je u tome što Zenia nema žilu kucavicu. Odnosno, ako ima, Roz nikad nije bila kadra otkriti gdje je ili kako da dopre do nje. Ona negdašnja Zenia nije

imala razaznatljivo srce, a sada možda nema ni krv. Njezinim žilama teče čisti lateks. Ili rastaljeni čelik. Osim ako se promijenila, a ne bi se baš reklo. Svakako, ovo je druga runda i Roz je za nju pripravna, te kudikamo manje ranjiva, jer ovaj put Mitcha više nema. Sve je to lijepo i krasno, tolika odlučnost i smionost, no stigavši do auta Roz nalazi na vratima s vozačeve strane kratku poruku ugrebanu u lak. Kučka bogatunska. Napisanu uredno, razmjerno pristojnu - u Americi bi pisalo Pička - i Roz bi u normalnim prilikama naprosto izračunala koliko doñe popravak i koliko bi trajao, te može li se odbiti od poreza. Još bi čuvaru parkirališta priredila scenu, da je proñe zlovolja. Tko je ovo napravio? Kako to mislite, »ne znate«? Što ste radili, spavali? K vrapcu, za kojeg vas roga plaćaju? No danas nije za to raspoložena. Otključava auto, pregledava stražnje sjedalo, možda se tko uvukao - ne čita ona zaludu sve one puste trilere o seksualnim ubojstvima - ulazi, zaključava vrata i nakratko plače, u uobičajenom položaju, s čelom na volanu i čistim pamučnim rupčićem u pripravi. (Blizanke su izopćile papirnate rupčiće. Nepopustljive su, a pritom im puca prsluk što Maria mora još više toga glačati. Još malo pa Roz neće smjeti rabiti ni toaletni papir, natjerat će je da se služi starim majicama. Ili već nečim.) Te suze nisu ni od oplakivanja ni od očaja. To su suze gnjeva. Roz dobro poznaje okus. Ali u njezinim godinama, gnjev koji je svrha sebi samom sve je manje toga vrijedan, jer kad god zaškripiš zubima mogu ti dva-tri puknuti. Stoga ona briše lice, nakraju poseže za rukavom jer joj je rupčić posve mokar, popravlja ruž (Rubikone, dolazim), provjerava maskaru, daje gas, pod kotačima šljunak frca na sve strane. Napola priželjkuje neki odbojnik koji će moći okrznuti dok izlazi, prenijeti dio bijesa na druge - Hopla! Taaako mi je žao! Bio bi to super nadomjestak, kad već nije u prilici da zadavi Zeniju. Ali nijedan auto ne stoji u pogodnom položaju, a i čuvar motri. Tja, već sama ideja se računa. Roz odlazi u svoju kancelariju - Bok, Nicki, bok, Suzy, Boyce, kako ide, je li bilo čega važnog, ima li još kave, nemojte spajati, kažite da sam na sastanku - i

zatvara vrata. Sjeda u svoj kožnati naslonjač, pali cigaretu, čeprka po stalku za ulaznu poštu u potrazi za nečim slatkim, onim okruglim bečkim čokoladnim stvarima s Mozartovim portretom, klinke ih zovu Mozartova jaja, onda žvače i guta i bubnja prstima po ne više zadovoljavajućem pisaćem stolu. Mitch je netremice gleda i to joj smeta, pa ustaje i okreće sliku, otklanja njegov pogled. Ovo ti se neće sviñati, kaže mu. Nije mu se ni prošli put. Kad je doznao čime se ona bavila. Otvara ladicu sa spisima, vadi dosje Z, onaj s fotkom, okreće nekoliko stranica. Sve je tu, kostur onog kostura u ormaru: dani, vremena, mjesta. Još uvijek boli. Zašto ne uzeti istog detektiva, bit će manje objašnjavanja, a ta je bila super dobra. Harriet, Harriet kako-li-se-samo-preziva, Mañarica, ali je prezime pootmjenila - Harriet Bridges. Znala je reći da je postala detektiv zato što to ionako morate biti ako ste žena mañarske nacionalnosti i imate posla s muškarcima mañarske nacionalnosti. Roz nalazi broj, uzima slušalicu. No da bi doprla do nje, treba je najprije propustiti čuvar dveri - mora da Harrieti ide bolje ako sada ima tajnicu, ili je to možda jedna od onih službi koje rade za više ureda - no ona baca komplimente i navaljuje, pa Harriet konačno nije više na sastanku, nego na liniji. - Bok, Harriet, ovdje Roz Andrews. Da, znam, prije sto godina. Čujte, želim da za mene nešto obavite. Zapravo, isto što i onda, otprilike. Radi se o istoj ženi. Ma da, znam da je mrtva. Hoću reći, bila je mrtva, ali više nije. Vidjela sam je! U Toxiqueu... ... - Nemam blagog pojma. Upravo tu nastupate vi! ... - Na vašem mjestu, krenula bih od hotelâ, ali ne možete se pouzdati da će se služiti pravim imenom. Sjećate se? ...

- Poslat ću fotografiju po dostavljaču. Nañite je, to je sve. Ustanovite što je naumila. S kim se viña. Telefonirajte mi čim nešto doznate. Bilo što! Što jede za doručak. Znate već da sam ja znatiželjna baba. ... - Na račun stavite oznaku »osobno«. Hvala. Srce ste. Nañemo se na jednom ručku! Roz spušta slušalicu. Sad bi se trebala osjećati bolje, ali to nije slučaj, odveć je napeta. Nakon što je stvar pokrenula, teško joj je čekati ishod, jer sve dok ne dozna gdje se točno Zenia nalazi, Zenia može biti bilo gdje. Možda je u ovom trenutku pred Rozinom kućom, možda se penje kroz prozor, s jutenom vrećom za plijen preko ramena. Kakav plijen? To je pitanje! Roz je gotovo spremna osobno krenuti u obilazak, bazati od hotela do hotela s onom dragocjenom fotkom pod miškom, lagati, podvaljivati, podmićivati recepcionare. Nestrpljiva je, živčana, pohlepna, koža joj se ježi od znatiželje. Možda je ovo menopauza, dakle to bi zbilja bilo krasno, za promjenu, zar ne? Možda će joj nadoći ona plima energije i joie de vivre1 o kojima svi toliko pričaju. Već poprilično kasne. Ili ovo možda nisu raspomamljeni hormoni. Možda je na djelu grijeh. Jedan od sedam smrtnih, možda čak dva. Opatice su se uvijek hvatale Požude, a Roz je nedavno pomislila kako njezino ime stoji na Pohlepi. No tu je i Srdžba, zasljepljuje ju, i Zavist, onaj najgori, dobro poznati stari grijeh, u obličju same Zenije, nasmijane i pobjedonosne, jarke Venere što se diže ne iz školjke, već iz ključala kotla. Roz, pogledaj istini u oči, ti si Zeniji zavidna. Oduvijek. Zavidna kao crni pakao. Da, Bože, i što onda? Jezuš Kristuš, što da činim radi toga? Na koljena! Ponizi se! Trapi svoju dušu! Ribaj zahod! Koliko još moram živjeti dok se ne otarasim ovog smeća, misli Roz. Kućna rasprodaja duše. Danas će rano otići kući, nešto prigristi, natočiti si jedno malo piće, napuniti kadu, staviti unutra neke od onih stvari kojima je Charis obasipa

bez kraja i konca iz onog narkićkog dućana gdje radi. Mljeveno lišće, sušeno cvijeće, egzotično korijenje, mirisi polja s pljesnivim sijenom, zmijsko ulje, krtičje kosti, drevni recepti potvrñenih baba vještica. Nije da Roz ima nešto protiv baba vještica, budući da će ovim tempom dobrzo i sama to postati. Opustit će te, kaže Charis, ali trebaš i sama pripomoći! Nemoj se opirati! Prepusti se. Ispruži se. Plutaj. Zamisli da si u toplom oceanu. Ali kad god Roz to pokuša, tu su morski psi.

17. Cijela je povijest pisana unatrag, piše Tony, pišući unatraške. Odabiremo neki značajan dogañaj i ispitujemo njegove uzroke i posljedice, no tko odlučuje je li taj dogañaj značajan? Mi, a mi smo ovdje; a on i njegovi sudionici su ondje. Njih odavno nema; istodobno, oni su u našim rukama. Poput rimskih gladijatora, pod našim su palčevima. Radi naše duhovne izobrazbe i užitka navodimo ih da se iznova bore, njih koji su se nekoć borili s posve drukčijih razloga. Ipak povijest nije istinski palindrom, misli Tony. Ne možemo je odvrtjeti unatrag i završiti na čistom početku. Nedostaje previše djelića; a i mi previše znamo, znamo ishod. Povjesničari su sušti voajeri na izlogu Vremena. Nikad oni ne mogu stvarno biti na bojištu, nikad ne mogu sudjelovati u onim trenucima vrhunaravnog ushita, ali ni vrhunaravne patnje. Njihove ponovne tvorbe u najboljem su slučaju krparije u vosku. Tko bi izabrao da bude Bog? Znati čitavu priču, žestoke sudare, borbe prsa u prsa, smrtonosna okončanja, prije no što ona uopće započne? Odveć tužno. I odveć demoralizira. Za vojnika uoči bitke neznanje je što i nada. Premda nijedno ni drugo nije blaženstvo. Tony odlaže pero. Ovakve su misli zasad previše nebulozne a da bi se formulirale za konkretnu namjenu, predavanje što ga je obećala za dva mjeseca održati u Društvu vojnih povjesničara. Tema u koju želi uvesti je poraz Otona Crvenog u bici sa Saracenima 13. srpnja 982. koji kasniji kroničari predstavljaju kao primjer moralnosti. Bit će to dobro predavanje, sasvim dobro - njezina su

predavanja uvijek sasvim dobra - ali s vremenom se ona u takvim prigodama sve više osjeća kao pas koji govori. Ljubak, bez sumnje; lukav trik; zgodan pas, no ipak pas. Nekoć je vjerovala da njezin rad prihvaćaju ili odbijaju na temelju njega samog, no počela je naslućivati da kvaliteta njezina predavanja nekako nije najvažnija. Najvažnija je njena haljina. Tapšat će je po glavi, hvaliti, dati joj dva-tri luksuzna pseća keksa i otpustiti, dok se momci u stražnjoj prostoriji bave pravom temom - koji će od njih biti sljedeći predsjednik Društva. Koje li paranoje. Tony je tjera i odlazi po čašu vode. Tony je u podrumu, u spavaćici i papučama u obliku rakuna, usred noći. Nije mogla spavati, a nije htjela smetati Westu time što bi otišla u svoju radnu sobu, koja je tik do spavaće. Njeno računalo pišti, a i svjetlo bi ga moglo probuditi. Dok se lagano izvlačila iz kreveta i na vršcima prstiju šuljala iz sobe, on je spavao kao nevinašce, a tako je i hrkao, pravilno, blago, da čovjek izludi. Podmukli West. Prijeko potrebni West. Pravi razlog silaska u podrum je to što je nakanila prelistati Žute stranice, rubrika »Hoteli«, a ne želi da je on uhvati pri tome. Ne želi da on shvati da ga je uhodila, njega i Zeniju, njuškala po njegovim črčkarijama kraj telefona. Ne želi ga razočarati ili, još gore, uzbuniti. Sada je pretražila sve hotele u gradu koji počinju s A. Napravila je popis: Alexandra, Annex, Arnold Garden, Astoria, Avenue Park. Mogla bi nazvati svaki od njih, pitati broj sobe, izmijeniti glas - ili ne bi trebala ništa reći, mogla bi glumiti dahtanje telefonskog perverznjaka - i ustanoviti je li to Zenia. No jedan aparat drže u spavaćoj sobi, tik do kreveta. Što ako West čuje onaj kratki plink kad se razgovara na kojem drugom aparatu u kući, i počne slušati? Mogla bi se poslužiti Westovim osobnim telefonom, linijom Uz vjetar; no studio je točno iznad spavaće sobe, a kako će se opravdati ako je uhvati na djelu? Bolje je pričekati. Ako je potrebno Zeniju otpraviti - a trenutačno Tony nema baš nikakvu ideju kako to izvesti - Westa se mora u najvećoj mogućoj mjeri držati izvan toga. Mora ga se izolirati. Već je sasvim dovoljno oštećen. Za prijazne i

osjetljive duše poput Westove zbiljski je svijet, osobito zbiljski svijet ženâ, kudikamo previše surovo mjesto. Soba u kojoj Tony piše je soba za igre, odnosno tako je ona i West zovu. Zapravo je to velika podrumska prostorija izmeñu praonice i grijaonice, no za razliku od njih ima na podu otporni tapison. Westova je igra biljarski stol, koji zauzima razmjerno velik dio prostora i uz koji ide velika sklopiva daska za pingpong koja se može staviti na njega; upravo na njoj Tony sada piše. Tony nije bogzna kako dobra u biljaru - razumije, doduše, strategiju, no udara prejako, bez imalo profinjenosti; meñutim, u ping-pongu je pravi as. West je čista suprotnost - unatoč zapanjujućem paukoliko-majmunolikom dohvatu, nespretan je pri velikim brzinama. Ponekad, da bi sebi otežala, Tony igra desnom rukom, manje dobrom od lijeve, ali ga i tada pobjeñuje. Kad Tony izgubi u biljaru preko svake mjere, West zna predložiti partiju ping-ponga, premda se unaprijed zna da će biti potučen do nogu. Oduvijek je veoma obziran, u tom pogledu. To je jedan oblik viteštva. I mjerilo koliko je toga, u ovom trenutku, za Tony na kocki. Ali ping-pong je razbibriga. Prava Tonyna igra nalazi se u kutu, kraj minijaturnog hladnjaka koji ovdje drže radi ledene vode i Westova piva. To je stolni pjeskarnik, kupljen prije nekoliko godina na rasprodaji inventara nekog dječjeg vrtića, ali u odgovarajućoj udubini sada nema pijeska. Umjesto njega tu je trodimenzionalni zemljovid Europe i Sredozemlja, napravljen od skrutnute smjese brašna i soli, s planinskim lancima u reljefu i glavnim vodenim površinama od plavog plastelina. Tony ovaj zemljovid može upotrijebiti više puta, dodavati i oduzimati kanale, odstranjivati močvare, mijenjati obale, graditi i rušiti putove, mostove, male i velike gradove, skretati rijekama tok, već prema prilici. Trenutačno je postavljeno deseto stoljeće: još točnije, dan kobne bitke Otona Crvenog. Vojske i narode Tony ne označava pribadačama ili zastavicama, barem ne u početku. Umjesto toga rabi začine, različite za svako pleme ili etničku grupaciju:

klinčiće za germanska plemena, crveni papar za Vikinge, zeleni papar za Saracene, bijeli papar za Slavene. Kelti su korijander, Anglosaksonci kopar. Čokoladne mrvice, kim, četiri vrste leće i male srebrne kuglice označavaju Mañare, Grke, sjevernoafričke kraljevine i Egipćane. Svaki istaknuti kralj, glavar, car ili papa ima svoj lik iz monopola; područja njihove suverenosti, stvarne ili nominalne, obilježena su nasjeckanim plastičnim štapićima za miješanje koktela, u odgovarajućim bojama, zabodenima u kvadratne gumice. Sistem je složen, ali joj je draži od shematičnih prikaza ili onih na kojima su samo vojske i utvrde. Ovako ona može obilježiti meñusobna križanja i hibridizaciju, bilo putem vojnih pobjeda bilo putem trgovine robljem, jer narodi zapravo nisu homogeni blokovi, već mješavine. Bijelog papra ima u Konstantinopolu i Rimu, a prodao ga je u roblje crveni papar, njegov vladar; zeleni papar, služeći se lećom, trguje s juga na sjever, te s istoka na zapad i natrag. Franački vladari zapravo su klinčići, zeleni se papar infiltrirao meñu kelto-ugarski korijander. Ne prestaje plima i oseka, spajanje, pomicanje teritorija. Kako se lakši začini ne bi otkotrljali, ona ih učvršćuje lakom za kosu. Ali blago: inače bi ih bilo na sve strane. Kad želi promijeniti godinu ili stoljeće, ostruže ovaj ili onaj narod i namjesti iznova. Služi se pincetom, inače joj prsti budu puni zrnja. Povijest nije suha, ljepljiva je, može vam potpuno prekriti ruke. Tony privlači stolac svome zemljovidu i sjeda da ga prouči. Na zapadnoj obali Italije, kraj Sorrenta, skupina klinčića slijedi manju skupinu zelenog papra u bijegu: Nijemci su krenuli na Saracene, odnosno to im je namjera. Monopolac je Oton Crveni - neobuzdani, briljantni Oton II, njemački car Svetog Rimskog Carstva. Dalje i dalje jašu Oton i klinčići, izmeñu ravnodušnog mora i naboranih suhih planina, znojeći se pod okrutnim suncem; bodri su od adrenalina, nabrijani na perspektivu krvoprolića i plijena, omamljeni od skore pobjede. Kad bi samo znali.

Tony zna. Iza naborâ suhe zemlje i kamenja, izvan vidika, u zasjedi leži velika postrojba saracenskog papra. Grupica zelenih zrna u bijegu samo je mamac. To je najstariji trik na svijetu, a Oton je nasjeo. Uskoro će njegovi ljudi biti napadnuti s tri strane, a na četvrtoj je more. Svi će biti poubijani, ili većina; ili će biti odbijeni prema moru, gdje će se podaviti, ili će otpuzati u ranama i umrijeti od žeñi. Neki će biti zarobljeni i prodani u roblje. Sam Oton u bijegu će jedva spasiti živu glavu. Vrati se, Otone, misli Tony. Oton joj je drag, on je njen miljenik; takoñer, žao joj ga je, jer toga se jutra, prije ovog zlosretnog pohoda, posvañao sa ženom, što možda objašnjava njegov nehaj. Otone, vrati se! No Oton je ne može čuti, ne može on vidjeti svijet odozgora kao ona. Da je barem poslao izvidnicu, da je barem pričekao! Ali i čekanje zna biti kobno. Vraćanje takoñer. Tko se bori i pobjegne, možda doživi još jedan dan borbe, a možda naprosto dobije koplje u leña. Oton je već stigao predaleko. Već se s neba spušta velika pinceta i zeleni se papar diže iza vrelih stijena, jaše iz zaklona i baca se u potjeru na suhom žalu. Tony se zbog toga osjeća grozno, ali što ona tu može? Bespomoćna je. Prekasno je. Bilo je prekasno već prije tisuću godina. Može jedino posjetiti to žalo. To je učinila, vidjela je vrele suhe planine, sprešala mali bodljikavi cvijet za svoj album. Kupila je suvenir: pribor za serviranje salate, izdjeljan iz maslinova drva. Ona rastreseno diže jedan od Otonovih palih klinčića, uranja u čašu s vodom kako bi sišao lak za kosu i stavlja u usta. Ima tu lošu naviku, jesti dijelove vojski sa zemljovida; srećom, gore na polici sa začinima uvijek postoje zamjene. No i mrtvi vojnici bili bi pojedeni, ovako ili onako; ili u najmanju ruku raskomadani, a sve što su posjedovali razneseno. U ratu je tako: uglañene formalnosti obavljaju se usputice, a omjer sprovodâ naprama stvarnim smrtima biva nizak. Saraceni već dokrajčuju ranjenike, što je u tim okolnostima (bez bolničarki, bez vode) čisto milosrñe, skidaju im oklope i oružje. Strvinarski seljaci već čekaju svoj red. Već su se okupili lešinari.

Za Otona je prekasno, ali što je s njom? Da je, sa Zenijom, imala još jednu priliku, još jedan preokret, još jedan početak, bi li postupila drukčije? Ne zna, jer previše zna a da bi znala.

18. Tony se prva od njih sprijateljila sa Zenijom; ili točnije, Tony ju je prva pustila unutra, jer ljudi poput Zenije ne mogu prijeći preko vašeg praga, ne mogu ući i upetljati se u vaš život ako ih sami ne pozovete. Mora postojati prepoznavanje, ponuda gostoprimstva, riječ pozdrava. Tony je to s vremenom shvatila, iako tada nije. Pitanje koje sada postavlja o samoj sebi je jednostavno: zašto je to učinila? Što se zbivalo s njom, a i sa Zenijom, te je tako nešto ne samo omogućilo već i učinilo nužnim? Jer ona jest uputila poziv, tu nema nikakve sumnje. Nije znala što radi, no u takvim stvarima neznanje nije isprika. Širom je otvorila vrata i Zenia je ušla, poput dugo izgubljena prijatelja, poput sestre, poput vjetra, i Tony ju je dočekala s dobrodošlicom. Bilo je to davno, početkom šezdesetih, kad je Tony bilo devetnaest godina; nije baš razdoblje kojeg se sjeća s osobitim užitkom, prije no što će se pojaviti Zenia. Gledano unatrag, čini joj se praznim, pepeljastim, neutješnim; iako, dok ga je proživljavala, smatrala je da joj je sasvim dobro. Mnogo je učila, jela je i spavala, prala čarape u lavabou na drugom katu McClung Halla i uredno ih vješala u svojoj sobi na vješalicu za kaput pričvršćenu komadom užeta na karniši iznad štropotava radijatora. Kao miševi kroz polje, imala je male dobro utabane stazice koje su je vodile kroz tjedne. Bila je uporna, klipsala dalje, nosom uz tlo, omotana zaštitnom neosjetljivošću. Sjeća se, bio je studeni. (Imala je zidni kalendar na kojemu je križala dane, iako nije postojao nikakav poseban datum koji je iščekivala ili se prema njemu usmjeravala, no to joj je davalo osjećaj kretanja naprijed.) Stanovala je u McClung Hallu zadnje tri godine, sve otkako joj je umro otac. Majka je umrla

već prije i trenutačno se nalazila u metalnoj kapsuli u obliku minijaturne protupodmorničke mine koju je držala iza složenih džempera na polici u plakaru. Otac joj je počivao u nekropoli, no njegov njemački pištolj iz četrdesetih ležao je u kutiji sa starim božićnim ukrasima, i to je otprilike sve što je čuvala iz obiteljske kuće. Kanila je ponovo sjediniti svoje roditelje - otići jednog dana u nekropolu s lopatom, zasaditi majku uz oca poput tulipanske lukovice od aluminijske legure - ali ju je zadržavala slutnja da bi, u najmanju ruku, njezina majka dala sve od sebe da takvo što izbjegne. Uostalom, nije joj uopće smetalo što ima majku u sobi, na polici, gdje je može držati na oku. (Dodijeliti joj lokaciju. Dobro pritegnuti. Natjerati da ostane na svom mjestu.) Tony je imala sobu za sebe jer je djevojka koja je trebala s njom stanovati popila preveliku dozu pilula za spavanje, ispumpali su joj želudac, a nakon toga je nestala. Tomu su ljudi bili skloni, prema Tonynu iskustvu. Tjednima prije no što će otići, cimerica je po cijele dane ostajala u krevetu potpuno odjevena, čitala džepne romane i tiho plakala. Tony je to mrzila. Smetalo joj je više od pilula za spavanje. Tony je imala osjećaj da živi sama, no bila je dakako okružena drugima; drugim djevojkama, ili su to bile žene? McClung Hall se zvao dom za žene, no one su jedna drugu zvale cure. Hej, cure, vikale bi trčeći uza stube. Zamislite ovo! Nije joj se činilo da ima mnogo zajedničkog s tim drugim curama. Grupice njih provodile su večeri - kad nisu izlazile na spoj - u studentskom boravku, izvaljene na deprimantnom narančasto-smeñem trosjedu i trima prenapunjenim naslonjačima iz kojih je višak ispadao, u pidžamama i kućnim ogrtačima, s velikim čekinjastim uvijačima u kosi, igrale bridž, pušile, pile kavu i secirale momke s kojima izlaze. Tony nije izlazila s momcima; nije imala s kim. Nije joj to smetalo; u svakom slučaju, bolje se osjećala u društvu odavno mrtvih ljudi. Na taj način nije bilo nikakve bolne napetosti, nikakva razočaranja. Ničega što se može izgubiti.

Roz je bila jedna od cura iz studentskog boravka. Imala je bučan glas i zvala Tony Tonkica i, još gore, Tonić; već tada joj je željela birati odjeću, kao lutki. Tony je nije voljela, u tom razdoblju. Smatrala ju je nametljivom i sirovom i ugnjetavačicom. Djevojke su uglavnom smatrale da je Tony čudna, ali se prema njoj nisu ponašale neprijateljski. Naprotiv, napravile su od nje kućnog ljubimca. Voljele su je hraniti komadićima zabranjene hrane koju su držale skrivenu po sobama čokoladom, keksima, čipsima. (Držanje hrane u sobi bilo je službeno zabranjeno zbog žohara i miševa.) Rado su joj blago mrsile kosu ili je malkice stiskale. Ljudi se teško suzdržavaju da ne pipkaju malene - joj, baš kao mačić, joj, baš kao mala beba. Tonica Sitnica. Dozivale bi je dok brza mimo njih prema svojoj sobi: Tony! Hej! Hej, Tonac! Kako je? Tony često nije reagirala ili ih je naprosto izbjegavala. No ponekad bi otišla u studentski boravak i pila njihovu kavu punu taloga i grickala njihove pjeskovite kekse. Onda bi je dobile na to da piše njihova imena, unatraške i normalno u isti mah, svako ime jednom rukom; nagrnule bi oko nje i čudile se nečemu što je ona sama smatrala bjelodanim, sumnjivom magijom nižeg ranga. Tony nije bila jedina s posebnom sposobnošću. Jedna je umjela proizvoditi zvuk nalik paljenju motornog čamca, nekoliko drugih - meñu njima i Roz - običavale su si ružem i olovkom za oči nacrtati na trbuh lice i potom izvoditi trbušni ples od kojeg bi se nacrtana usta groteskno otvarala i zatvarala; jedna druga je znala trik za koji je trebalo imati čašu vode, prazni valjak od toaletnog papira, aluminijski kalup za pite i jedno jaje. Ta je postignuća Tony držala mnogo vrednijima od svojeg. To što ona radi ne zahtijeva nikakvu vještinu, nikakvu vježbu: kao kad imaš superpokretljive zglobove ili možeš micati ušima, nešto najobičnije. Kadikad bi je molile da im pjeva unatraške, pa ako su dovoljno gnjavile i ako se Tony osjećala pri snazi, udovoljila bi im. Iznenañujuće hrapavim glasom, glasom prehlañenog djeteta iz zbora, pjevala bi mimo svakog tonaliteta:

Ajom agard, Ajom agard, Ajom agard, Enitnemelc, Kejivan ot i, atsen das it, Milaž onlis, Enitnemelc. Kako bi metar odgovarao, tvrdila je da su dva samoglasnika mukla, te da je ts jedan glas. Zašto ne? Svi jezici imaju takve tikove, a ovo je njezin jezik; njegova pravila i nepravilnosti prepušteni su, dakle, njoj na milost i nemilost. Djevojkama je pjesma bila fantastična, posebno zato što se Tony nikad nije nasmijala, ili trepnula, ili trznula. Izvodila ju je krajnje ozbiljno. Istinu govoreći, njoj to uopće nije bilo zabavno, ta pjesma o ženi koja se tako apsurdno utopila, koju nitko nije oplakao, koja je nakraju zaboravljena. Nesta, i to navijek. Zašto se one smiju? Kad nije bila s njima, nije mnogo razmišljala o tim djevojkama - o njihovim nervoznim vicevima, njihovu grupnom mirisu pidžama, i gela za kosu i mokre puti i talka, njihovu pozdravnom cvrkutu i kokodakanju, njihovu dobrostivom smijuljenju njoj iza leña: Kako je naša Tony šaljiva. Umjesto toga razmišljala je o ratovima. O ratovima, ali i o bitkama, što nije isto. Voljela je ponovo odigravati presudne bitke, ustanoviti nije li ih gubitnička strana nekako mogla dobiti. Proučavala je zemljovide i izvještaje, raspored trupa, tehnologije. Drugi odabir terena mogao je prevagnuti u njihovu korist, ili drugi način razmišljanja, jer misao je mogla biti tehnologija. Snažno vjersko uvjerenje, jer je i Bog bio vojno oružje. Ili drugo vrijeme, drugo godišnje doba. Kiša je znala biti ključna; snijeg takoñer. Kao i sreća. Nije bila pristrana, nikad nije navijala za jednu stranu, a protiv one druge. Bitke su bile problemi koji su se možda mogli riješiti na još jedan način. Neke nije bilo moguće dobiti, nije važno koje; druge jest. U jednoj je bilježnici vodila evidenciju bitaka zajedno s vlastitim alternativnim rješenjima i tablicama. Tablice su značile gubitke u ljudstvu. »Izgubljeni«, tako zovu te ljude, kao da ih je netko zaboravan nekamo zametnuo pa ih poslije može opet naći. Pravo je

značenje »ubijeni«. Nesta, i to navijek. Silno žalim, rekli bi kasnije generali, kad bi i sami još bili živi. Bila je dovoljno lukava da taj svoj interes ne spominje drugim djevojkama. Da se za nj znalo, vjerojatno bi je to gurnulo preko ruba: od čudnog i ljupkog stvora u čistu patologiju. Željela je zadržati kekse kao opciju. U domu je bilo još nekoliko djevojaka poput Tony koje su običavale šmugnuti kraj bridžistica u kućnim ogrtačima i izbjegavati zajedničke obroke. Te se djevojke nisu grupirale; osim kimanja glavom i pozdravâ nisu čak ni meñusobno razgovarale. Tony je slutila da imaju tajne preokupacije, skrivene ambicije što su za svaku porugu i neprihvatljive, poput njezine. Jedna od tih samotnica bila je Charis. Tada se nije zvala Charis, nego sasvim obično Karen. (Promijenila je ime negdje u šezdesetima, vremenu velikih onomastičkih mutacija.) Charis-Karen bila je mršava djevojka, od onih za koje su rabili riječ tankovita, nalik vrbi s povijenim granama i treperavim vodoskokom zlatna lišća. Druga je riječ bila amnezična. Charis je meandrirala: Tony ju je znala viñati, prije i poslije predavanja, kako kosimice vrluda preko ulice, uvijek - činilo se - u opasnosti da je tko pregazi. Nosila je dugačke dirndl suknje ispod kojih je klinasto provirivala podsuknja; iz torbice, točnije torbe, obično pletene, s resama i vezom, stalno su joj ispadali predmeti. Kad god je zalutala u studentski boravak, to je značilo da će pitati je li tko vidio njenu drugu rukavicu, njen svijetloljubičasti šal, njeno nalivpero. Obično nije. Kad se Tony jedne večeri vraćala iz biblioteke, vidjela je Charis kako na jednoj strani zgrade silazi niz požarne ljestve. Bila je u spavaćici, odnosno nečemu što je tako izgledalo; svakako, bilo je dugačko, bijelo i lepršavo. Kad je stigla na najdonji nivo, visjela je jedan tren na rukama, zatim se zadnja dva-tri metra pustila i počela hodati prema Tony. Bila je bosa. Ona hoda u snu, zaključila je Tony. Pitala se što da radi. Znala je da se mjesečare ne smije buditi, premda je zaboravila zašto. Charis nije njena briga,

jedva da je s njom progovorila ukupno dvije riječi, no pomislila je da bi trebala poći za njom i pripaziti da je ne dohvati kakvo vozilo. (Kad bi se to dogañalo danas, Tony bi meñu eventualije uključila silovanje: mlada žena u spavaćici, u mraku, u centru Toronta, bila bi u itekakvoj opasnosti. Možda je Charis i tada bila u opasnosti, no u to doba silovanje nije ulazilo u kategorije Tonyne svagdašnjice. Silovanje je išlo zajedno s pljačkom, a to spada u povijest.) Charis nije otišla daleko. Prošla je kroz nekoliko hrpa nagrabljanog lišća javorâ i kestenâ na travnjaku pred McClung Hallom; onda se okrenula i vratila ponovo kroz lišće, a Tony se za njom šuljala poput kolekcionara leptirâ. Zatim je sjela ispod jednog stabla. Tony se pitala dokle će ostati tu vani. Postajalo je hladno, htjela je ići unutra; no nije mogla tek tako ostaviti Charis u spavaćici pod stablom. Stoga je i ona sjela pod susjedno stablo. Tlo nije bilo suho. Tony se nadala da je nitko neće vidjeti u tom položaju, no srećom je bilo prilično mračno i na sebi je imala sivi kaput. Za razliku od Charis, koja je malkice svjetlucala. Nakon nekog vremena Tony se obratio glas iz tame. - Ja ne spavam. No hvala u svakom slučaju. Tony se ozlovoljila. Osjećala se nasamarenom. To kako se Charis ponašala, to tumaranje naokolo u spavaćici i bosih nogu, nije smatrala nimalo tajanstvenim ili intrigantnim. Smatrala je to teatralnim i bizarnim. Roz i cure iz studentskog boravka možda jesu išle na živce, ali barem su bile odreñene i nekomplicirane, poznate veličine. Charis je bila neuhvatljiva i neprozirna i potencijalno ljepljiva, kao sapunica ili želatina ili pipci-hvataljke morske anemone. Ako je dotaknete, nešto od nje može ostati na vama. Bila je zarazna, i najbolje ju je ostaviti na miru.

19. Nijedna djevojka iz McClung Halla nije imala nikakve veze sa Zenijom. A Zenia nije htjela imati nikakve veze s njima. Ni pred puščanom cijevi ne bi ona

pristala stanovati u ženskom domu, takvu je izjavu dala Tony kad je prvi put stupila onamo. Ta rupetina, tako ga je zvala. (Zašto je uopće došla? Nešto posuditi. Što? Tony se ne želi sjećati, no ipak se sjeća: novac. Zenia je stalno ostajala na suhom. Tony je bilo neugodno što se od nje pitalo, ali bilo bi joj još neugodnije odbiti. Danas joj je, meñutim, neugodno što je iskrcala lovu tako naivno, tako pitomo, tako uslužno.) - Dom je za sitne ljude - rekla je Zenia, šibajući prezirnim pogledom po propisano obojenim zidovima, bofl sjedalicama u studentskom boravku, novinskim karikaturama zalijepljenima selotejpom po vratima sobâ. - Točno - rekla je Tony otežalim glasom. Zenia je spustila pogled prema Tony, nasmiješena, ispravljajući se. - Sitne u smislu mašte. Ne mislim time tebe. Tony je laknulo, jer Zenijin je prezir bio umjetničko djelo. Tako mu je malo nedostajalo do apsoluta; bila je velika povlastica naći se isključenim iz njega. Osjećate se kao da vam je odgoñena smrtna kazna, dokazana nedužnost, puni ste zahvalnosti; odnosno, tako se osjećala Tony dok je tapkala u svoju sobu, pronalazila svoju malu čekovnu knjižicu, ispisivala svoj mali ček. Prinosila žrtveni dar. Zenia je nemarno uzela ček, presavila dva puta i zataknula u rukav. Obje su se pokušavale držati kao da se ništa nije dogodilo; kao da ništa nije promijenilo ruke, kao da nitko nikom ništa ne duguje. Kako me je morala mrziti zbog toga, misli Tony. Tony, dakle, nije upoznala Zeniju meñu djevojkama u McClung Hallu. Upoznala ju je preko svoga prijatelja Westa. Nije znala sasvim točno kako je West postao njezin prijatelj. Manje-više je tu naprosto iskrsnuo. Počelo je tako što je sjedio kraj nje na predavanju i posudio njene bilješke iz novije povijesti jer nije bio na zadnjem predavanju, a onda je odjednom postao dijelom njezine svakidašnjice. West je bio jedina osoba s kojom je mogla razgovarati o svojem interesu za ratove. Nije to još učinila, ali je malo-pomalo radila u tom smjeru. Takvo što

može trajati godinama, a on joj je prijatelj tek jedan mjesec. Prva dva tjedna zvala ga je Stewart, kao i njegovi drugi, muški prijatelji koji su ga znali tapšati po ramenu ili pljeskati po ruci i pitati, Stew, čovo, što je novo? No tada je on slučajno vidio nekoliko zagonetnih komentara koje je napisala na margini uz bilješke - ećems ovkak, vadu irats indasod - i morala je objasniti. Bio je impresioniran njezinom sposobnošću da piše unatraške - Svaka čast, tako je rekao - i htio je imati vlastito ime unatraške. Tvrdio je da mu se novo ime mnogo više sviña. Djevojke u domu počele su spominjati Westa kao Tonyna momka, premda su znale da nije. Radile su to za zafrkanciju. Kako tvoj momak? derala bi se Roz i cerila Tony iz dubine uleklog narančastog trosjeda, koji se još jače uleknuo kad je ona ondje sjedila. Hej, Toniću! Kako tvoj tajni život? Kako gospon Kandelabar? Jadna ja! Visoki momci uvijek padaju na krišpindle! West je bio sasvim dovoljno visok, no uz Tony je djelovao još viši. Nedostajala mu je čvrstoća pojma div: bio je mršav, s labavim spojevima. Noge i ruke bile su samo provizorno pričvršćene za ostali dio njega, a šake i stopala činili su se većima jer su mu rukavi i nogavice uvijek bili dva-tri centimetra prekratki. Bio je naočit na neki uglat, istanjen način, poput srednjovjekovnog kamenog sveca ili uobičajeno naočita muškarca koga su rastegnuli poput gume. Kosa mu je tada bila plava i kuštrava, a nosio je tamnu, zagasitu odjeću izlizane dolčevite, traperice pune mrlja. Bilo je to neuobičajeno tih godina: većina muškaraca na fakultetu još je hodala s kravatom, ili barem u sakou. Njegova odjeća bila je izraz alternative i davala mu odmetničku auru. Kad su Tony i West nakon predavanja iz novije povijesti bivali zajedno na kavi u jednoj od studentskih kafeterija kamo su zalazili, djevojke bi se zabuljile u Westa. Onda bi im pogled krenuo naniže i ugledale bi Tony s paž-frizurom i naočalama u rožnatom okviru, u suknji na falte i jeftinim mokasinkama. I ne bi znale što da misle.

Zajednička kava je manje-više sve što je Tony imala s Westom. Dok su pili kavu, razgovarali su; premda, ni ona ni on nisu bili, štono riječ, govorljivi. Razgovor se većim dijelom sastojao od ugodne šutnje. Ponekad bi pili pivo u raznim pivnicama, odnosno pio je West. Tony bi sjedila na rubu stolca, nožni prsti jedva su joj dosezali do poda, i lizala pjenu s vrha krigle zamišljeno pipkajući po njoj jezikom, poput mačke. Onda bi West ispio ostatak i naručio još dvije krigle. Četiri su bile njegova granica. Više od toga nikad nije pio, na Tonyno olakšanje. To što su u pivnicama dopuštali da Tony uopće uñe, jer izgledala je kao prava pravcata maloljetnica, bilo je pravo iznenañenje. Ona jest bila maloljetna. Zacijelo su bili uvjereni da se ne bi usudila ni primirisati u takve lokale kad joj zaista ne bi bile dvadeset dvije godine. Ali bila je prerušena u samu sebe, što je jedna od najuspješnijih krinki. Da je pokušala izgledati starije, to ne bi funkcioniralo. West je govorio da na novijoj povijesti nitko ne hvata bilješke bolje od Tony. Njoj je to davalo osjećaj da je korisna - čak bolje, prijeko potrebna. Hvaljena. West je slušao noviju povijest - koja nije uopće bila nova, nego samo ne stari vijek, koji je završavao padom Rima - jer su ga zanimale narodne pjesme i balade i starinski instrumenti. Svirao je lutnju, odnosno tako je tvrdio. Tony nikad nije vidjela njegovu lutnju. Nikad nije bila u njegovoj sobi, ako je uopće stanovao u sobi. Nije znala gdje stanuje, niti što radi uvečer. Govorila si je da je to ne zanima: njihovo je prijateljstvo za poslijepodne. Kako je vrijeme prolazilo, meñutim, počela je razmišljati o ostalom dijelu njegova života. Zatekla se kako se pita što on večera, čak i što doručkuje. Pretpostavljala je da stanuje s drugim muškarcima, ili mladićima, jer joj je spomenuo jednog momka koji zna zapaliti vlastiti prdec. Nije joj to ispričao uz podrugljiv cerek, već nekako sažalno. - Zamisli da ti to urežu u nadgrobnu ploču - rekao je. Palež prdeca Tony je prepoznala kao varijantu onih umjerenijih trikova s jajima i ružem nacrtanim licima kakvi su se izvodili u McClung Hallu, i postulirala muški dom. No pitala nije. Kad se West pojavljivao, kazao bi Bok.

Kad je nestajao, kazao bi Vidimo se. Tony nikad nije znala kada će uslijediti bilo jedno, bilo drugo. U tom su stilu ušli u studeni. Tony i West su sjedili u pivnici Lundy's Lane, nazvanoj po jednoj od bitaka tijekom pobune u Gornjoj Kanadi 1837. - ta je bitka, po Tonynu mišljenju, trebala završiti drukčije, ali je izgubljena zbog gluposti i panike. Tony je lizala pjenu s vrha svoje krigle kao obično, kadli je West izustio nešto iznenañujuće. Rekao je da prireñuje zabavu. Zapravo je rekao mi. I nije rekao zabavu, rekao je tulum. Tulum je zvučalo čudno, iz Westovih usta. Tony nije s Westom povezivala nasilje, a tulum izravno asocira na tučnjavu. Zvučao je kao da citira nekog drugog. - Tulum? - nesigurno je rekla Tony. - Ne znam. - U domu je već čula djevojke kako pričaju o tulumima. Bilo ih je po muškim bratovštinama i često su završavali tako da su ljudi povraćali - većinom muškarci, ali katkada i djevojke, tamo u bratovštini ili poslije, u kupaonici u McClungu. - Mislim da bi trebala doći - rekao je West, dobroćudno je gledajući svojim plavim očima. - Mislim da izgledaš nekako blijeda. - Takva mi je boja - rekla je Tony braneći se. Bila je osupnuta iznenadnom Westovom brigom za svoje zdravlje. Zvučala je odveć uljudno; doduše, što je proturječilo njegovoj šlampavoj i mrkoj odjeći, uvijek joj je otvarao vrata. Nije bila naviknuta na takvu brigu od njega, ili bilo koga. To ju je nekako uznemirilo, kao da ju je dodirnuo. - Ja mislim - rekao je West - ti bi trebala više ići van. - Van? - rekla je Tony. Posve se smela: što on hoće reći time van? - Znaš već - rekao je West. - Upoznati ljude. U načinu na koji je to rekao bilo je gotovo neke primisli, kao da skriva kakav mutan naum. Sinulo joj je da je on to iz posve neumjesne brižnosti možda pokušava spojiti s nekim muškarcem, kao što bi Roz bila u stanju. Tonkice! Tu

je netko s kim te želim upoznati, kazala bi Roz, a Tony bi se izmaknula i udaljila. Sada je rekla: - Ali tamo ne bih nikoga poznavala. - Znala bi mene - rekao je West. - A druge bi mogla upoznati. Tony nije rekla da ne želi upoznavati nikakve druge ljude. Zvučalo bi to previše čudnovato. Umjesto toga je pustila da joj West napiše adresu na komadić papira otrgnut s vrha jednog lista njegova Uspona renesanse. Nije kazao da će doći po nju, pa se to bar ne smatra spojem. Tony ne bi bila kadra izići na kraj ni sa kakvim spojem, ponajmanje ako se radi o Westu. Ne bi bila kadra izići na kraj sa svim što to podrazumijeva, odnosno s nadom. Ta vrst nade mogla bi je izbaciti iz ravnoteže. Nije se željela vezati, ni uz koga, podvučeno, točka. Tulum je na drugom katu u uskoj, asfaltom optočenoj zgradi prilično daleko od centra s kojom su u istom nizu diskonti i dućani s vojnim viškovima, a gleda prema željezničkoj pruzi. Stube su strme; Tony se uspinje jednu po jednu i pridržava se za rukohvat. Vrata na vrhu su otvorena; odande dopiru valovi smijeha i dima. Tony se pita treba li pokucati, odlučuje da neće budući da ionako nitko ne bi čuo, i ulazi. Istog trena poželi da to nije učinila, jer soba je prepuna ljudi, i to one vrste koji će nju, tako en masse, zajamčeno prestrašiti ili će joj u najboljem slučaju biti jako neugodno. Žene većinom imaju ravnu kosu koju nose povezanu u konjski rep kao balerine ili smotanu u strogu punñu. Na sebi imaju crne čarape i crne suknje i crne pulovere; oči su im naglašeno iscrtane, ali usne nisu namazane. Neki muškarci imaju bradu. U jednakoj su odjeći kao West - radna košulja, dolčevita, jakna od trapera - ali im nedostaje njegova otvorenost, njegova mekoća, njegova prividna nekosmatost. Oni su zbijeni, učvoreni, gusti od supernaboja materije. Glomazni su, nadvisuju druge, bride od statičke energije. Muškarci razgovaraju uglavnom meñusobno. Žene uopće ne razgovaraju. Naslonjene su na zid ili stoje prekriženih ruku ispod grudi, u jednoj im nehajno visi cigareta i pepeo pada na pod, a one djeluju kao da im je dosadno i tek što

nisu krenule na neku drugu, bolju zabavu; ili bezizražajno pilje u muškarce, ili im pak zure preko ramenâ kao da intenzivno traže nekoga drugog, nekog drugog muškarca, važnijega. Dvije-tri žene se osvrnu na Tony kad je ušla, i naglo skrenu pogled. Tony ima na sebi odjeću kakvu obično nosi, tamnozelenu jaknu od rebrastog samta i ispod nje bijelu bluzu, u kosi zelenu baršunastu vrpcu, dokoljenke i smeñe mokasinke. Zadržala je mnogo gimnazijske odjeće jer i dalje stane u nju. U ovom trenutku zna da će morati nabaviti drugu odjeću. No nije sigurna kako. Ona se isteže na vršcima prstiju i virka kroz isprepletenu živicu ruku i ramenâ i glavâ, grudî u crnoj rebrasto pletenoj vuni i grudnih koševâ u seržu i golih torzâ. Ali Westa nigdje na vidiku. Možda zato što je soba tako mračna; možda ga zato ne može vidjeti. Onda ona shvaća da je soba ne samo mračna nego crna. Zidovi, strop, čak pod, sve djeluje poput sjajnog, tvrdog crnog emajla. Čak je i na prozorima sloj boje; čak i na rasvjetnim tijelima. Namjesto električne rasvjete tu su svijeće, utaknute u boce od Chiantija. A po cijeloj sobi stoje velike srebrnaste limenke od voćnog soka s kojih su zguljene naljepnice i unutra stavljene bijele krizanteme koje podrhtavaju i svjetlucaju pod svjetlom svijeća. Tony bi najradije otišla, ali ne prije no što vidi Westa. Mogao bi pomisliti da je odbila njegov poziv, da se nije pojavila; mogao bi pomisliti da se ponaša snobovski. Takoñer bi da je netko utješi i umiri; s njime ona tu ne bi tako stršala. Upućuje se u potragu hodnikom koji vodi ulijevo. On završava u kupaonici. Otvaraju se vrata, čuje se puštanje vode i izlazi neki krupan, kosmat muškarac. Mutnim se očima zagleda u Tony. - Sranje, evo i skautkinje - kaže. Tony se osjeća kao da je visoka otprilike pet centimetara. Trkom se sklanja u kupaonicu, barem nekakvo pribježište. I ona je obojena u crno, čak i kada, čak i lavabo, čak i zrcalo. Tony zaključava vrata i sjeda na crni zahod, provjerivši najprije prstom je li suh.

Nije sigurna da je na pravom mjestu. Možda West ovdje uopće ne stanuje. Možda ona ima pogrešnu adresu; možda je ovo neki drugi tulum. Ali, provjerila je na onom komadiću papira prije no što će krenuti uza stube. U tom slučaju, možda je posrijedi krivo vrijeme - možda je došla prerano za Westa, ili prekasno. To se nikako ne može znati, jer njegovi dolasci i odlasci uvijek su tako nepredvidljivi. Mogla bi izići iz kupaonice i nekoga pitati - nekog od onih ogromnih dlakavih muškaraca, neku od onih visokih površnih žena - gdje je West, ali ju je strah. Što ako nitko ne zna tko je on? Sigurnije je ostati ovdje, odigrati si u glavi bitku kod Cullodena, odvagnuti šanse. Namješta teren - brijeg s kosom padinom, linija kamenog zida iza kojeg stoji red urednih britanskih vojnika sa svojim urednim puškama. Odrpani klan juriša niz brijeg uz bojne pokliče, sa zastarjelim mačevima i malenim okruglim štitovima kao jedinim oružjem. Padaju hrpimice, slikovito, plemenito. Klaonica. Hrabrost koristi samo kad su tehnologije ravnopravne. Princ Charlie Ljupki bio je kreten. Nemoguće je tu pobijediti, razmišlja ona, u takvoj bitki. Jedina je nada mogla biti - izbjeći bitku kao takvu. Odbiti borbene uvjete, odbaciti konvencije. Udariti noću, a onda se izgubiti u brdima. Prerušiti se u seljake. To nije poštena borba, ali s druge strane, što je poštena borba? Ništa o čemu je dosad naučila. Netko kuca na vrata. Tony ustaje, pušta vodu u crni zahod, pere ruke na crnom lavabou. Ručnika nema, pa ih briše svojom samtastom jaknom. Otključava vrata: jedna od žena s konjskim repom. - Ispričavam se - kaže joj Tony. Žena je hladno gleda. Tony se vraća u glavnu prostoriju, odlučuje otići. Bez Westa nema svrhe ostajati. Ali tamo, u središtu sobe, je Zenia. Tony još ne zna njezino ime, no Zenia kao da i ne treba ime. Ona nije u crnom kao većina. U bijelom je, nekoj vrsti dugačke košulje koja joj do sredine bedara prekriva duge nogavice pripijenih traperica. Košulja nije tanka, ali asocira na donje rublje, možda zato što su gumbi raskopčani sve do bradavica. U V izrezu

na svakoj je strani po jedna mala čvrsta poludojka, poput oblih zagrada postavljenih leñno. Svi ostali, onako u crnom, utapaju se u crnu pozadinu zidova. Zenia se izdvaja: njeno lice, ruke, torzo plutaju u crnilu, izmeñu bijelih krizantema, kao da je bestjelesna i bez nogu. Zacijelo je sve to smislila unaprijed, zaključuje Tony kako će u tom mraku sjati poput cjelonoćne benzinske crpke ili, budimo pošteni, Mjeseca. Tony za sebe osjeća da je usisana, gurnuta u crni emajl zidova. Jako lijepi ljudi imaju taj učinak, misli ona: brišu vas. U Zenijinoj nazočnosti ona se osjeća više nego malenom i smiješnom: osjeća se nepostojećom. Ona briše u kuhinju. I ondje je sve crno, čak i štednjak, čak i hladnjak. Pod svjetlom svijeća boja ima vlažan odsjaj. Naslonjen na hladnjak, stoji West. Poprilično je pijan. Tony to uočava istog trena, imala je dovoljno iskustva. U njoj se nešto prevrće, prevrće i tone. - Bok, Tony - kaže on. - Kako je moja mala frendica? Nikada West nije zvao Tony svojom malom frendicom. Nikad nije rekao riječ mala. To djeluje kao oskvrnuće. - Zapravo moram ići - kaže ona. - Još je rano - kaže on. - Popij si pivo. - On otvara crni hladnjak, koji je unutra ipak bijel, i vadi dva Molsona. - Ma gdje mi je ta kurčeva stvar? - pita i pipa se po tijelu. Tony ne zna o čemu on govori ni što radi, čak niti tko je on ustvari. Ne onaj koji je mislila, to sigurno. On ne običava psovati. Tony počinje uzmicati. - U džepu ti je - kaže glas iza nje. Tony se okreće: to je djevojka u bijeloj košulji. Smiješi se Westu, daje znak kažiprstom. - Ruke uvis. West, naceren, diže ruke u zrak. Djevojka kleči i opipava mu džepove, glave naslonjene na njegovo bedro, i nakon jednog vrlo dugog trenutka - pri čemu se Tony osjeća kao da je tko prisiljava gledati kroz ključanicu prizor koji je intiman do nepodnošljivosti - vadi otvarač za boce. Stručno otfikarivši zatvarače otvara

oba piva, jednu bocu pruža Tony, drugu naginje i pije iz nje. Tony promatra kako joj se grlo talasa dok guta. Ima dugačak vrat. - A meni? - kaže West i djevojka mu pruža bocu. - Onda, kako ti se sviña naše cvijeće? - kaže ona Tony. - Ukrali smo ga s groblja Mount Hope. Kapnuo je nekakav glavonja. Doduše, malo se oklembesilo; morali smo čekati da se svi očiste. - Tony uočava riječi - ukrali, kapnuo, očiste i osjeća koliko je plaha i koliko joj stila nedostaje. - To je Zenia - kaže West. U glasu mu se razabire posjedničko obožavanje, kao i nekakva promuklost, što se Tony nimalo ne sviña. Moje, to on želi reći. Moje u količinama. Sada je Tony jasno da je krivo shvatila ono mi. Mi nije imalo nikakve veze s cimerima, muškarcima. Mi je značilo Zenia. Zenia se sada naslanja na Westa kao na rasvjetni stup. Zagrlio ju je oko struka, ispod košulje; lice mu je napola skriveno u njenoj zadimljenoj kosi. - Sjajno je - kaže Tony. Pokušava zvučati oduševljeno. Nespretno pije iz boce koju joj je dao West i koncentrira se da se ne zagrcne. Oči je peku, lice joj se žari, u nosu je bocka. - A to je Tony - kaže Westov glas. Usta su mu iza Zenijine kose, pa se čini da govori kosa. Tony razmišlja ne bi li jurnula iz kuhinje, izmeñu nogu u seržu, niza stube. Mišji stampedo. - O, to je Tony - kaže Zenia. Kao da joj je zabavno, tako zvuči. - Bok, Tony. Sviñaju li ti se naši crni zidovi? Molim te, makni svoje hladne ruke s moga trbuha. - Ovo kaže Westu. - Hladne ruke, toplo srce - mrmlja West. - Srce - kaže Zenia. - Koga briga za tvoje srce? Nije to tvoj najkorisniji organ. Ona zadiže košulju, pronalazi njegove ruke, izvlači ih, drži u svojima i miluje, i sve se to vrijeme smiješi Tony. - Ovo je osveta - kaže. Oči joj nisu crne, što je Tony isprva mislila, već tamnomodre. - Ovo je žurka osvete. Gazda nas je izbacio, pa smo pomislili, idemo ostaviti jebenom starom gadu nešto da nas

zapamti. Da ovo prekrije, trebat će mu više od dva premaza. U ugovoru je pisalo da imamo pravo ličiti stan, ali boja nije navedena. Vidjela si zahod? - Da - kaže Tony. - Jako je sklizak. - Ne namjerava biti duhovita, ali Zenia se smije. - Imaš pravo - kaže Westu. - Tony je vrisak. Tony mrzi da se o njoj govori u trećem licu. Oduvijek to mrzi; to je običavala njezina majka. West je sa Zenijom razgovarao o njoj, o njih dvoje, analizirao ju je njoj iza leña, lijepio joj atribute kao da je dijete, kao da je bilo tko, kao da je tema. Takoñer joj sviće da je West nju pozvao na zabavu samo zato što mu je to rekla Zenia. Ona odlaže pivo na crni štednjak, zamjećuje da je boca napola prazna. Mora da je pola ipak popila. Kako joj je to uspjelo? - Zbilja bih trebala poći - kaže, nadajući se da zvuči dostojanstveno. Zenia kao da je nije čula. West takoñer. On sada proviruje iz ponora Zenijine kose; Tony dobro vidi njegove svjetlucave oči pod svjetlom svijeća. Njene vlastite ruke i noge polako se odvajaju od nje, a zvukovi se usporuju. To je od piva, obično ga ne pije, nije navikla na pivo. Prožima je čežnja. Kad bi bar znala nekoga tko bi ovako zario lice u njezinu kosu. Kad bi to mogao biti West. No za takvo što ona nema dovoljno kose. Samo bi udario o lubanju. Nešto je izgubila. Izgubila je Westa. Atsen. Kejivan. Glupa pomisao: kako možeš izgubiti nekog koga zapravo nisi ni imala? - Dakle, Tony - kaže Zenia. To Tony zvuči kao da je strana riječ, kao da je u navodnicima. - West mi kaže da si briljantna. Koji je tvoj smjer? Tony misli da je Zenia pita kamo sada ide. Mogla bi se pretvarati da ide na drugu žurku, bolju, na koju Zenia pak nije pozvana. No nije baš vjerojatno da bi joj povjerovali. - Mislim da ću ići podzemnom - kaže. - Moram raditi. - Ona uvijek mora raditi - kaže West. - Ma ne - kaže Zenia, trunkicu nestrpljivo. - Hoću reći, što želiš napraviti sa svojim životom? Što ti je opsesija?

Opsesija. Tony ne poznaje nikoga tko ovako govori. Opsesiju imaju samo kriminalci i munjeni tipovi, a čak ako je i imate, ne očekuje se da priznate. Ne moram odgovoriti, govori ona u sebi. Predočuje si djevojke iz studentskog boravka i što bi one mislile o opsesijama; i što bi mislile o Zeniji, kad je već pri tome. Mislile bi da ih je ona krcata, a i da je flićka, s tim raskopčanim gumbima. Kudile bi njenu flićkastu kosu. Njihove sudove o drugim ženama Tony obično smatra pakosnima i površnima, no u ovom trenutku oni su joj utjeha. Trebala bi se osmjehnuti onako izdosañeno, nehajno. Trebala bi reći: Moje što? i nasmijati se, i glumiti zapanjenost, kao da je to glupo pitanje. Ona zna kako se to radi, gledala je i slušala. Ali to nije glupo pitanje i ona zna odgovor. - Ivotar - kaže. - Što? - kaže Zenia. Sada joj je pažnja usredotočena na Tony, kao da je ona napokon nešto zanimljivo. Nešto u što vrijedi proniknuti. - Što si rekla, ivrit? Tony shvaća da je napravila lapsus. Obrnula je riječ. Sigurno zbog alkohola. - Hoću reći, ratovi - kaže, ovaj put izgovarajući pažljivo. - To ja želim sa svojim životom. Želim proučavati ratove. - Nije to trebala kazati, nije trebala toliko ispričati o sebi, krivo se izrazila. Ispala je smiješna. Zenia se smije, ali taj smijeh nije podrugljiv. To je smijeh oduševljenja. Dodiruje Tonynu nadlakticu, sasvim lagano, kao da igra lovice s paučinom. - Da popijemo kavu - kaže. A Tony se osmjehuje.

20. To je bilo to, to je bio presudni trenutak. Rubikon! Kocka je bila bačena, no tko je to tada mogao znati? Tony ne, iako se zaista sjeća oćuta, oćuta da je izgubila tlo pod nogama, da ju je pomela snažna bujica. A što je točno djelovalo kao poziv u pravom smislu riječi? Što je Zeniju dozvalo, pokazalo joj otvor u Tonynu kukcolikom malom armiranom oklopu? Koja je riječ bila ona magična, ivotar ili ratovi? Vjerojatno obje zajedno: dvostrukost. Tu je moglo biti uzbudljivosti, za Zeniju.

No možda je sve ovo tek pretjerano kompliciranje, ispredanje intelektualne paučine, čemu Tony zna da je sklona. Bez sumnje je posrijedi bilo nešto mnogo jednostavnije, mnogo očitije: Tonyna smetenost i nemogućnost da se ičim obrani u danim okolnostima, koje su se okolnosti zvale West; West i činjenica da ga je Tony voljela. Zenia je to zacijelo osjetila prije nego sama Tony i znala da Tony nije nikakva prijetnja, a znala je i da Tony ima ponešto perja koje vrijedi očupati. Ali što je sa samom Tony? Što je Zenia njoj nudila, ili se činilo da nudi, dok je stajala u onoj crnoj kuhinji, dok se smiješila i lagano dodirivala Tonynu nadlakticu, ljeskajući se na svjetlu svijeće poput fatamorgane? Priroda se užasava vakuuma, razmišlja Tony. Baš nepraktično. U protivnom, mi vakuumi mogli bismo živjeti svoj život u razmjernoj sigurnosti. Što ne znači da je Tony sada vakuum. Nije, nipošto. Sada je ona ispunjena, sada pliva u izobilju, sada čuva zamak pun blaga, sada se vezala. Sada mora čvrsto držati uzde. Tony hoda gore-dolje po podrumu, pero i bilježnica leže zaboravljeni na pingpong stolu, i misli na Westa koji gore spava a zrak ulazi duboko u njega i odande izlazi; na Westa koji se prevrće i stenje bespomoćnim uzdasima, uzdasima što zvuče kao da će mu srce prepuknuti. Sluša krikove umirućih, klicanje Saracenâ na goloj obali, zujanje hladnjaka u kutu, zveket bojlera pri uključivanju i isključivanju, i Zenijin glas. Glas koji govori otegnuto, tek neznatno oklijevajući, s tek neznatno stranom aromom i ćuhom šušljetanja, sočan ali na površini tvrd. Čokoladni bombon s glazurom izvana, a iznutra mek, žitak, varljiv. Sladak i štetan. - Što bi te navelo da se ubiješ? - kaže Zenia. - Da se ubijem? - kaže Tony začuñeno, kao da joj takvo što nikad nije palo na um. - Ne znam. Ne mislim da bih se ikad ubila. - A kad bi imala rak? - kaže Zenia. - Kad bi znala da ćeš umirati polako, u nepodnošljivim bolovima? A kad bi znala gdje se nalazi mikrofilm, i druga

strana znala da ti znaš, i mučit će te da odaš, i na kraju će te ipak ubiti? Kad bi pritom imala u zubu kapsulu s otrovom? Bi li je upotrijebila? Zenia voli takva ispitivanja. Obično su im temelj poprilično ekstremni scenariji: što bi bilo da si na Titanicu i on tone? Bi li se laktarila i gurala, ili se povukla i uljudno potonula? A kad bi umirala od gladi u čamcu na otvorenom moru i jedan od suputnika umro? Bi li ga jela? Ako bi, da li bi one ostale gurnula u more tako da ga zadržiš cijelog za sebe? Ona kao da posjeduje prilično čvrste odgovore, premda ih uvijek ne otkriva. Unatoč svim bestežinskim leševima kojih joj je prepuna glava, unatoč svim ratovima na milimetarskom papiru i masovnim krvoprolićima o kojima duboko razmišlja iz dana u dan, Tony biva osupnuta takvim pitanjima. Nisu to apstraktni problemi - previše su osobni a da bi bili apstraktni - i za njih ne postoje nikakva ispravna rješenja. No pokazati malodušnost bila bi taktička pogreška. - Pa, ne možeš nikad znati, zar ne? - kaže ona. - Ako se stvar ne dogodi. - Štima - kaže Zenia. - I onda, što bi te navelo da nekog ubiješ? Tony i Zenia piju kavu, što rade gotovo svaki treći dan u zadnjih mjesec dana, sve otkako su se upoznale. Odnosno ne svaki treći dan, svaku treću večer: trenutačno je jedanaest sati, kad inače Tony ide u krevet, no ona je tu, još uvijek na nogama. Čak nije pospana. Pritom nisu u nekoj pitomoj kafeteriji na kampusu; sada su u pravoj kafeteriji, nedaleko je Zenijin novi stan. Zenijin i Westov. Zenia je zove gumenjak. Inače se zove Christie i radi cijelu noć. Sada su tu tri muškarca, dvojica u trenčkotima, jedan u izmašćenom sakou od tvida, trijezne se, kaže Zenia; i dvije žene, sjede u pregratku i tiho razgovaraju. Zenia kaže da su te žene prostitutke; prostuše, tako ih zove. Uvijek ih može prepoznati, kaže. Tony one ne djeluju kao jako privlačan seksualni proizvod: nisu mlade, imaju pravu-pravcatu štukaturu od šminke, frizura im je iz četrdesetih godina, ukrućena lakom i s razdjeljkom sa strane pa se vidi bijelo vlasište. Jedna je skinula jako izrezanu salonku s lančićem na peti te stopalom u

najlonki mlatara dijelom prolaza. S prljavim linoleumom na podu, džuboksom koji ne radi i debelim, okrhnutim šalicama lokal ima u sebi nečeg otpisanog, nekakvog bećarskog i drečavog nehaja koji je Tony odbojan ali i neizmjerno uzbudljiv. U McClung Hallu ona pri izlasku upisuje sve kasnije i kasnije vrijeme povratka. Tvrdi da pomaže pri oslikavanju kulisa za jednu predstavu, Trojanke. Zenia je nastudirala ulogu Helene, no dobila je Andromahu. - Sva ona pusta kuknjava kaže. - Ženski cvilež. Zbilja to mrzim. - Kaže da je nekoć željela biti glumica, ali više ne. - Jebeni redatelji misle da su Gospod Bog. Što se njih tiče, ti si najobičnija pseća hrana. A kako tek znaju drpati i sliniti po tebi! - Mislim da ću izići iz predstave, kaže. Drpati i sliniti, za Tony su to novi pojmovi. Nju nikad nisu drpali ni slinili po njoj. Rado bi pitala kako to izgleda, ali se suzdržava. Ponekad njih dvije zaista oslikavaju kulise. Ne znači da Tony ima smisla za ličenje - u cijelom životu nije obojila ama baš ništa - no drugi joj daju četku i boju i govore gdje, pa ona nanosi temeljnu boju. Boje ima i na njezinu licu i kosi, kao i na muškoj košulji koju su pronašli za nju i koja joj seže do koljena. Osjeća se kao da je prošla obred krštenja. Svi drugi - mršave žene ravne grivaste kose i prezirna pogleda, ironični muškarci u crnim džemperima - gotovo su je prihvatili, što je dakako Zenijino djelo. Iz nekog razloga koji nikom od tih ljudi nije jasan, Zenia i Tony su prst i nokat. To su uočile čak i cure u domu. Više ne zovu Tony Tonkica, ne nutkaju je ostacima keksa, ne moljakaju da pjeva Dragu Klementinu unatraške. Povukle su se. Tony ne zna radi li se tu o antipatiji ili poštovanju; ili možda o strahu, jer čini se da je Zenia meñu njima na stanovitu glasu. Premda nju nijedna ne poznaje osobno, Zenia spada meñu ljude koji upadaju u oči - vide ih svi, ali Tony je dosad nije vidjela jer nije gledala. Djelomice je posrijedi vanjština: nenaočite žene pravokutne grañe maštaju o tome da izgledaju, što znači i budu, kao Zenia,

živa slika njihovih želja; uvjerene su da je to moguće postići izvana prema unutra. Takoñer, navodno je briljantna i dobiva najbolje ocjene - premda se nimalo ne trudi, jedva da se uopće pojavljuje na predavanjima: i kako joj to onda polazi za rukom? Briljantna je, ali i ulijeva strah. Ima u sebi nečeg vučjeg, divljeg, odmetničkog. Ponešto od toga Tony doznaje od Roz, koja joj jednog jutra upada u sobu taman dok uči ne bi li nadoknadila prošlu večer. Brižna Roz dolijeće sva nakostriješena i kriješteći pokušava prosvijetliti malu Tony, prema kojoj gaji zaštitničke osjećaje. Tony sluša bez riječi, pogled joj postaje tvrd, sluh se odvraća. Ne želi čuti jednu jedinu riječ protiv Zenije. Ljubomorna kučka, govori u sebi. Akčuk anromobujl. Sad je i drukčije odjevena, jer ju je Zenia predizajnirala. Na sebi ima crne hlače od rebrastog samta i pulover s ogromnom rolkragnom u kojoj joj glava počiva kao jaje u gnijezdu, a ogrnuta je divovskim zelenim šalom. To si zbilja možeš priuštiti, govori Zenia i vuče je iz jednog dućana u drugi. Nema više paža sa zelenom baršunastom vrpcom; Tony je ošišana sasvim kratko, navrh glave kosa joj je našušurena i oblikovani su umjetnički pramenovi. Kojiput se Tony čini da izgleda malkice kao Audrey Hepburn, a kojiput kao krpa za pod nakon električne stolice. Izgleda mnogo rafiniranije, presudila je Zenia. Takoñer ju je natjerala da naočale s debelim rožnatim okvirom normalne veličine zamijeni još većima, golemima. - Ali ove su pretjerane - kaže Tony. - Neskladne. - Ljepota je upravo to - kaže Zenia. - Pretjeranost. Nesklad. Obrati malo pažnju i vidjet ćeš. Ista ta teorija zaslužna je i za prevelike džempere i šalove nalik deki: u njima Tony pliva i djeluje još kržljavije. - Izgledam kao prut - kaže. - Kao da mi je deset godina. - Vitkost - kaže Zenia. - Mladenački izgled. Neki muškarci to vole. - U tom slučaju su oni nastrani - kaže Tony.

- Slušaj što ću ti reći, Antonia - kaže Zenia. - Svi muškarci su nastrani. To ne smiješ nikad zaboraviti. Dolazi konobarica, pod bradom slojevi sala, na nogama čarape za vene i klompaste cipele, grudi u sivom opršnjaku s mrljom od kečapa kao isturena prethodnica. Izdosañeno im nalijeva novu kavu u šalice. - I ova spada meñu njih - kaže Zenia nakon što im okrene leña. - Prostuša. U slobodno vrijeme. Tony mjeri pogledom otežala križa, umorno pognuta ramena, raščupanu punñu boje mrtve vjeverice. - Ma ne! - kaže. - Tko bi htio s njom? - Da se kladim u što hoćeš - kaže Zenia. - I onda? To znači da Tony treba nastaviti što god da je dotad pričala, no Tony se jedva jedvice sjeća gdje je stala. Ovo prijateljstvo sa Zenijom je vrlo iznenadno. Osjeća se kao da je tko vuče na užetu iza motornog čamca u punoj brzini, nad njom pljuskaju valovi a uši su joj pune glasnog pljeska; ili kao da juri nizbrdo na biciklu bez guvernala i bez kočnica. Nema nadzor ni nad čime - a u isti mah je neobično pozorna, kao da joj svaka dlačica na rukama i potiljku stoji uspravno. Opasne su to vode. Ali zašto? Ta njih dvije samo razgovaraju. Tony doduše jest ošamućena od tolike bujice bezobzirnih riječi. Nikad nije toliko dugo slušala jednu osobu; a ni sama nije nikad izgovorila toliko toga, niti s toliko malo opreza. Jedva da se ikad u tolikoj mjeri razotkrila, u svojem bivšem životu. Komu je i mogla ispričati? Ona nema blagog pojma što će se promoliti kad sljedeći put otvori usta. - I onda? - kaže Zenia ponovo i naginje se iznad smeñasto prošaranog stola, polupraznih šalica, opušaka u smeñoj metalnoj pepeljari. Tony dakle nastavlja.

21. A sadržaj Tonyne priče je njezina majka. Tony sada prvi put govori o majci, odnosno više od najosnovnijih činjenica. Nesta, i to navijek, kaže Tony, Silno žalim, kažu svi ostali. Čemu kazati više? Koga to uopće zanima?

Zeniju, ispostavlja se. Dobro ona vidi da je ta tema Tony bolna, no nju to ne zaustavlja, već naprotiv potiče. Pa bocka i gurka i emitira sve one izražajne i primjerene zvukove - za znatiželju, zapanjenost, užasnutost, brižnost, upornost i preokreće Tony iznutra prema van kao soknu. Za to se hoće vremena, jer Tony nema jasnu predodžbu o svojoj majci. Sjećanje na nju sastavljeno je od sjajnih djelića nalik hotimice razbijenu mozaiku ili bodljikavu predmetu koji je slučajno pao na pod. Svako malo Tony iznosi komadiće, slaže ih i preslaguje, pokušavajući ih meñusobno uklopiti. (Iako dosad još nije na to potrošila odveć vremena. Uništenje se zbilo odveć nedavno.) Stoga Zenia može izvući iz nje tek šaku krhotina. Zašto joj takvo što uopće treba? Na Zeniji je da to zna, a na Tony da dozna. Ali u ovom trenutku transa i govorljivosti Tony ne pada na um čak ni pitati. Tony je otvrdjela zarana. To je izraz koji ona danas rabi, sva potištena, u svom podrumu u tri poslije ponoći, dok vojnici- -klinčići Otona Crvenog leže poklani u pjeskarniku iza nje i West gore spava snom nepravednika, a Zenia nesmetano hara negdje po gradu. Pojam otvrdjeti pokupila je od Charis, koja je rastumačila da je to ono što radiš s biljkama presadnicama kako bi očvrsnule i postale otporne na mraz i uz tvoju se pomoć bolje presañivale. Ne zalijevaš ih mnogo i ostavljaš ih vani kad je hladno. Upravo se to dogodilo Tony. Roñena je kao nedonošče, što joj je majka rado znala reći, i držali su je pod staklom. (Je li pritom u majčinu glasu bio prizvuk žaljenja, kao da je šteta što su je nakraju izvadili odande?) Tako je Tony provela svoje prve dane bez majke. A stanje se u konačnici - nije nimalo poboljšalo. Na primjer: Kad je Tony bilo pet godina, majka ju je odlučila odvesti na sanjkanje. Tony je znala što je to, premda se još nikad nije sanjkala. Majka je imala tek nejasnu predodžbu pokupljenu s božićnih kartolina. No bila je to jedna od njezinih romantičnih engleskih predodžaba o Kanadi.

Gdje je nabavila tobogan1? Vjerojatno ga je posudila od neke prijateljice iz bridž kluba. Patentnim je zatvaračem uglavila Tony u odijelce za snijeg i uzela taksi do brijega za sanjkanje. Tobogan je bio sasvim malen pa je, smješten ukoso, stao na zadnje sjedalo zajedno s Tony. Majka je sjedila sprijeda. Toga je dana njihov auto uzeo otac, kao uostalom manje-više svakog dana. Dobro da je ispalo tako, jer ulice su bile zaleñene, a Tonyna se majka ubrajala meñu, blago rečeno, spontane vozače. Kad su stigle do brijega, na sivom zimskom nebu upravo je zalazilo golemo, mutno ružičasto sunce, a sjene su bile plavkaste. Brijeg je bio vrlo visok. Nalazio se na jednoj strani dubokog klanca i prekrivao ga je gusto nabijeni, zaleñeni snijeg. Niz brijeg su na saonicama, toboganima i velikim kartonima ludo jurile grupice vrištave djece i nekolicina odraslih. Neki su se izvrnuli, a bilo je i sudaranja. Oni koji su stigli dolje nestali su iza nakupine tamnih jela. Tonyna je majka stajala gore zagledana niz brijeg i držala tobogan za uzicu kao da ga zadržava. - Evo - rekla je. - Nije li tu lijepo? - Nabirala je usne kao kad ih maže ružem, a Tony je bilo jasno da ovo ovdje nije baš ono što je majka zamišljala. Na sebi je imala fini kaput i šešir, i najlonke i niske čizmice s visokom petom i krznenim obrubom. Nije bila u hlačama, skijaškom odijelu ili običnom kaputu sa štitnicima za uši kao svi ostali odrasli ovdje, i Tony je sinulo da je majka uvjerena kako će se ona spustiti na toboganu posve sama. Tony je osjetila nezadrživu potrebu da piški. Znala je koliko će to biti teško, u onom nezgrapnom dvodijelnom odijelcu s elastičnim naramenicama, i koliko će se majka živcirati - nikakvog zahoda nije bilo na vidiku - pa ni riječi nije rekla o tome. No rekla je: - Neću to. - Ako ikad krene niz taj brijeg, znala je da će se izvrnuti, da će u nešto udariti, da će je netko pregaziti. Jedno malo dijete upravo su vodili uzbrdo, tulilo je, krv mu je tekla iz nosa. Tonyna majka je mrzila da itko pomrsi neki njezin scenarij. Ljudi trebaju uživati kada ona to želi. - Ma doñi! - rekla je. - Ja ću te pogurnuti. Bit će to krasno!

Tony je sjela na tlo, što je bio njen uobičajeni način prosvjeda. Plač nije djelovao, ne na majku. Donio bi joj vjerojatno pljusku, ili u najboljem slučaju porciju prodrmavanja. Nikad nije bila od velikih plačljivica. Majka joj je uputila zgañeni pogled. - Pokazat ću ti kako se to radi! - rekla je. Oči su joj se iskrile, zubi čvrsto stisnuli: tako je uvijek izgledala kad je sama sebe prisiljavala da bude hrabra, kad je odbijala prihvatiti poraz. Prije no što je Tony shvatila što se dogaña, majka je zgrabila tobogan i otrčala na rub brijega. Ondje ga je zavitlala u snijeg, bacila se na njega i odhujala nizbrdo spljoštena na trbuhu, a bež noge u najlonkama i krznom obrubljene čizmice stršale su iza nje. Šešir joj je odletio gotovo istog trena. Odmicala je zapanjujućom brzinom. Dok se u sumraku na padini sve više smanjivala, Tony se jedva-jedvice uspravljala na noge. Njena majka odlazi od nje, njena majka nestaje, Tony će ostati sama tu na hladnom brijegu. - Ne! Ne! - zavrištala je. (Inače nije običavala vrištati: mora da se jako uplašila.) No u svojoj nutrini dobro je čula još jedan glas, takoñer svoj, kako bodreći urla, neustrašivo i divlje uživajući: En! En! Kao dijete, Tony je pisala dnevnik. Svakoga bi siječnja na prednju stranicu napisala svoje ime, štampanim slovima: TONY FREMONT A ispod njega napisala bi svoje drugo ime: TNOMERF YNOT To je ime zvučalo nekako ruski ili marsijanski, što je nju veselilo. Bilo je to ime vanzemaljca ili špijuna. Kojiput je to ime nosila blizanka, nevidljiva blizanka; a kad je Tony odrasla i naučila više o ljevorukosti, suočila se s mogućnošću da je možda ona sama blizanka, ljevoruka polovica raspolućenog jajašca, a druga polovica je umrla. No u djetinjstvu je njena blizanka bila tek izmišljaj, otjelovljeni osjećaj da dio nje nedostaje. A premda blizanka, Tnomerf Ynot bila je mnogo viša od same Tony. Viša, snažnija, smionija.

Svoje vanjsko ime Tony je pisala desnom rukom, a drugo svoje ime, ono unutarnje, lijevom; no službeno joj je bilo zabranjeno pisati, ili išta važno raditi lijevom rukom. Nitko joj nije objasnio zašto. Najbliže kakvom-takvom objašnjenju čula je u jednom Antheinu monologu - majčinu, to jest - kad je ova izmeñu ostaloga kazala da svijet nije sazdan za ljevoruke. Takoñer je kazala da će Tony to postati jasnije kad odraste, što je bilo samo još jedno u nizu Antheinih uvjeravanja koja se nisu obistinila. U mlañim godinama Tony su učiteljice znale udarati rukom ili ravnalom po lijevoj ruci, kao da su je uhvatile kako njome čačka nos. Jedna joj je učiteljica svezala lijevu ruku uz stol. Druga djeca mogla su je zbog toga zadirkivati, ali nisu. Nisu to smatrali logičnim, baš kao ni ona. Iz te škole Tony su izvukli vrlo brzo. Da se zasiti neke škole, Anthei je obično trebalo osam ili više mjeseci. Živa istina, Tony ortografija nije išla, odnosno nije joj išla ako je vjerovati učiteljicama. Ona obrće slova, govorile su. Ima problema s brojevima, govorile su. Pa bi to kazale Anthei, a Anthea bi kazala da je Tony talentirana, a Tony bi onda znala da je došlo vrijeme za promjenu škole, jer Anthea će nakon ovoga vrlo brzo izgubiti živce i početi vrijeñati učiteljice. Šeprtlje je jedno od nježnijih imena kojima ih je častila. Željela je imati izmijenjenu, popravljenu, na pravu stranu okrenutu Tony, a sve se to imalo zbiti preko noći. Tony je lijevom rukom lako radila razne stvari, stvari pred kojima bi desna ruka itekako posrtala. U svojem desnorukom životu bila je nespretna, a rukopis joj je bio kvrgav i nezgrapan. Ali nikakve koristi: unatoč dobrim performansama, lijeva je ruka nailazila na prezir, a desnu su podmićivali i poticali. To nije bilo pravedno, no Anthea je kazala da život nije pravedan. Tony je potajice i dalje pisala lijevom rukom; no zbog toga se osjećala krivom. Znala je da u vezi s tom rukom zasigurno postoji nešto sramotno, jer ne bi tu ruku inače tako ponižavali. Unatoč svemu nju je više voljela.

Studeni je, poslijepodne, a već se smrkava. Već se bio pojavio tanki snježni pokrivač, no sada sipi kišica. U ledenim zavijucima ona se slijeva niz prozore dnevne sobe; dva-tri smeña lista zalijepljena su s vanjske strane okna poput kožnatih jezika. Tony kleči na trosjedu, nos je pritisnula na okno i dahom oblikuje zamagljene mrlje. Kad mrlja postane dovoljno velika, ona uz škripu kažiprstom piše po njoj. Poslije riječ izbriše. Agibej, piše. Ta je riječ previše zločesta čak i za njezin dnevnik. Ejnars. Te riječi ispisuje sa strahom i strahopoštovanjem, ali i s praznovjernim užitkom. One potječu od Tnomerf Ynot. Njoj pak daju osjećaj moći, vlasti. Ona puše i piše i briše, puše i piše. Zrak je ustajao, pun suhog, nagorjelog mirisa cicanih zavjesa. Sve vrijeme dok piše, osluškuje tišinu kuće iza sebe. Navikla je na tišinu: može razlikovati punu tišinu i praznu, onu koja dolazi prije i onu koja dolazi poslije. Samo zato što je tišina, ne znači da se ništa ne dogaña. Tony kleči uz prozor dokle god se usuñuje. Konačno vidi majku kako brzo hoda ulicom, glava joj pognuta zbog kišice, ovratnik podignut, lice zakriveno kestenjastim šeširom. Nosi umotani paket. Vjerojatno haljinu, jer Anthea nalazi utjehu u odjeći; kad se osjeća »šugavo« njen izraz - odlazi u kupovinu. Mnogo je puta Tony bila odvučena na te ekspedicije u centar grada, kad Anthea nije imala drugu ideju kamo bi je pospremila. Znojeći se u zimskom kaputu, čekala je pred kabinama dok je Anthea isprobavala ovo i ono i zatim još ovo, izlazila samo u čarapama i pravila piruetu pred zrcalom prirodne veličine, poravnavajući pritom tkaninu na bedrima. Anthea ne kupuje često odjeću za Tony; mogla bi odjenuti Tony u vreću od krumpira i Tony ne bi ni opazila, kaže. No Tony itekako opaža, opaža mnogo toga. Jednostavno ne misli da bi išta mijenjalo na stvari nosila ona vreću od krumpira ili ne. Za Antheu, naime. Tony ustaje s trosjeda i počinje vježbati klavir. Sviranje klavira navodno će joj ojačati desnu ruku, iako svi, i Tony skupa s njima, znaju da Tony nije muzikalna

i da te vježbe ne vode nikamo. Kako bi i mogle? Onim šapicama poput glodavca Tony nije u stanju zahvatiti ni oktavu. Tony ustrajno vježba, pokušava ići ukorak s otkucajima metronoma i škilji u note zato što je zaboravila upaliti svjetiljku na klaviru i zato što - čega nije svjesna - postaje kratkovidna. Skladba koju svira zove se Gavota. Atovag. Dobra riječ: kasnije će smisliti gdje će je upotrijebiti. Klavir miriše po limunovu ulju. Ethel, koja im dolazi spremati, lijepo je rečeno da tipke ne lašti, neka ih samo prebriše vlažnom krpom, no ona ne obraća pažnju, pa će Tonyni prsti satima mirisati po limunovu ulju. To je miris svečanosti, miris odraslih, znakovit miris. Tako miriše prije zabavâ. Tony čuje otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata, osjeća propuh na nogama. Nakon nekoliko minuta majka ulazi u dnevnu sobu. Čuju se visoke pete, kuckaju po podu od bjelogorice, zatim ih tepih prigušuje. Ona svira dalje, duboko utiskujući tipke ne bi li majci pokazala koliko je revna. - Za danas je dovoljno, ne misliš li, Tony? - kaže majka veselo. Tony je zbunjena: Anthea obično hoće da ona vježba što dulje. Hoće da ona bude sa sigurnošću zaokupljena, negdje gdje neće smetati. Tony prestaje svirati i okreće se da je pogleda. Skinula je kaput, ali i dalje je u šeširu i, što je čudno, odgovarajućim kestenjastim rukavicama. Šešir je s točkastim kratkim velom koji joj prekriva oči i dio nosa. Ispod vela se vide usta, lagano nejasna oko rubova kao da joj se ruž razmazao od kiše. Ona podiže ruke iza glave kako bi izvukla iglu kojom je pričvršćen šešir. - Nisam vježbala ni pola sata - kaže Tony. Još uvijek vjeruje da će prilježnim izvršavanjem prethodno utvrñenih zadataka postići da je zavole, iako u nekom tamnom zakutku svoje nutrine zna da to dosad nije funkcioniralo i po svoj prilici nikad ni neće. Anthea spušta ruke, ostavlja šešir na glavi. - Zar ne misliš da si danas zaslužila mali praznik? - kaže ona i smiješi se Tony. U sumračnoj sobi zubi su joj jako bijeli.

- Zašto? - pita Tony. Ovaj dan ona ne vidi kao poseban po bilo čemu. Nije joj roñendan. Anthea sjeda kraj nje na klavirski stolac i lijevom rukom u kožnatoj rukavici grli Tony oko ramena. Blago je stiska. - Jadnice - kaže. Onda stavlja prste druge ruke ispod Tonyne brade i okreće joj lice prema gore. Kožnata ruka je beživotna i hladna, kao ruka lutke. - Želim da znaš - kaže - da te majka zbilja, zbilja voli. Tony u sebi ustukne. Anthea je to i prije znala reći. Kada to govori, dah joj miriše upravo kao sada, po dimu i po praznim čašama na kuhinjskom šanku ujutro poslije zabave i općenito ujutro. Čašama s vlažnim opušcima cigareta i razbijenim čašama, na podu.

Ona nikad ne kaže »Ja te zbilja, zbilja volim.« Uvijek je to majka, kao da je majka netko drugi. Akjam, misli Tony. Milov. Metronom kucka dalje. Anthea je netremice gleda, objema rukama u rukavicama drži se za nju. Oči iza točaka njezina vela u polumraku su čañavo crne, bez dna; usta joj podrhtavaju. Ona se saginje i pritiskuje obraz uz Tonyn; a Tony osjeća hrapavi veo i vlažnu, kremom namazanu kožu pod njim, i tu su mirisi, parfem od ljubičice i miris ispod pazuha pomiješan s mirisom tkanine, i slankast, jajast miris poput neke čudne majoneze. Ona ne zna zašto se Anthea tako ponaša i neugodno joj je. Inače Anthea nju samo poljubi prije spavanja, sasvim površno; sada se trese od glave do pete, pa jedan tren Tony misli - nada se - da je to od smijeha. Onda se ona odmiče od Tony i ustaje i odlazi do prozora i ondje stoji okrenutih leña, i izvlači iglu iz šešira, ovaj put zaista. Skida šešir, baca ga na trosjed i raspršuje crnu kosu na potiljku. Časak kasnije klekne i gleda van. - Tko je napravio sve ove mrlje? - kaže višim, stisnutijim glasom. Takvim se lažno sretnim glasom inače služi kad se naljuti na Tonyna oca i želi mu pokazati da joj do nečeg nije stalo. Zna ona da je mrlje napravila Tony. U takvim bi se

slučajevima uzrujala, uz primjedbu da je Ethel za pranje prozora itekako plaćena, no ovaj put se samo nasmije, zadahtalo, kao da je trčala. - Tragovi nosa, kao da je tu bio pas. Što si ti smiješno dijete, Mačinac! Mačinac je ime iz davnih dana. Antheina priča glasi da je ona tako nazvala Tony čim se rodila, i to zbog boravka u inkubatoru. Anthea bi dolazila i gledala Tony kroz staklo, a Tonyna bi se usta otvarala i zatvarala ali nikakav se zvuk nije čuo. Odnosno ona ga nije čula, pričala je. Ime je zadržala jer Tony kasnije, kad je već bila izvan opasnosti i kad ju je donijela kući, gotovo da uopće nije plakala: samo je otvarala i zatvarala usta. Anthea to priča kao da je baš šaljivo. Taj nadimak - uvijek u navodnicima - napisan je ispod Tonynih slika u Antheinu albumu Moja beba uvezanom u bijelu kožu: »Mačinac«, 18 mjeseci; »Mačinac« i ja; »Mačinac« i njen tata. Nakon nekog vremena Anthea je zacijelo prestala snimati takve fotografije ili ih je prestala lijepiti u album, jer dalje su samo prazne stranice. Tony osjeća kako je obuzima silna čežnja za onim, ma što to bilo, što je nekoć postojalo izmeñu majke i nje, u fotoalbumu; no u isti je mah obuzima zlovolja, jer je sámo to ime prijevara. Dugo je mislila da je mačinac nešto toplo i mekano, kao mali mačić, pa je bila povrijeñena i uvrijeñena kad je otkrila da je to vrsta ribe. I tako ona ne odgovara na majčino pitanje. Sjeda za klavir, iščekuje što li će Anthea sad početi. - Je li on kod kuće? - kaže Anthea. Odgovor joj mora biti poznat: Tonyn otac ne bi ostavio Tony samu u kući. - Da - kaže Tony. Otac je u svojoj radnoj sobi u stražnjem dijelu kuće. Sve je vrijeme ondje. Sigurno je čuo tišinu, dok Tony nije svirala. Njega nije briga vježba li Tony ili ne. Taj klavir je briljantna ideja njezine majke, kaže.

22.

Tonyna majka sprema večeru, kao uvijek. Ne presvlači finu haljinu za bridž klub koju ima na sebi, već preko nje stavlja pregaču, svoju najbolju pregaču, s bijelim volančićima na ramenima. Nanijela je svjež namaz ruža: usta joj se sjaje poput navoštene jabuke. Tony sjedi na kuhinjskom stolcu i gleda je, sve dok joj Anthea ne kaže neka prestane buljiti; ako baš želi biti korisna, neka postavi stol. A onda može otići iskopati svog oca. Anthea se često tako izražava: iskopati, kao da je on krumpir. Nekiput kaže iščupati. Tony nema nikakve posebne želje da bude korisna, ali joj je odmah lakše čim se majka ponaša normalnije. Raspodjeljuje tanjure, zatim viljuške, noževe i žlice: lijevo, desno, desno, lijevo, desno, desno, a onda odlazi u očevu radnu sobu, najprije pokuca, i sjeda prekriženih nogu na pod. Ovdje može biti uvijek, tako dugo dok šuti. Otac radi za pisaćim stolom. Na stolu je upaljena svjetiljka sa zelenim zaslonom, pa njegovo lice ima zelenkasti preljev. On je krupan muškarac, a piše sitnim urednim rukopisom koji djeluje kao iz pera pedantnih miševa. U usporedbi s njim, Tonyn rukopis pripada troprstom divu. Njegov dugi nos usmjeren je poput strelice prema papirima na kojima radi; žućkasto-sijeda kosa je začešljana unatrag, pa s takvim nosom i kosom on izgleda kao da leti kroz snažan vjetar uz krmu i strmoglavljuje se prema cilju - papirima. Mršti se, kao da prikuplja snagu za sraz. Tony sasvim nejasno zna da on nije sretan; no sreća nije nešto što ona očekuje, kod muškaraca. On se zbog toga nikad ne vajka, za razliku od majke. ŽŽuta olovka bezvoljno kruži amo-tamo. Na stolu mu je vrč pun takvih olovaka, uvijek jako dobro našiljenih. Kojiput on moli Tony da ih našilji; onda ih ona jednu po jednu okreće u šiljilu koje djeluje vrlo poslovno, pričvršćenom za prozorski prag. Nema pojma što on s njima radi, ali zna da je to nešto silno važno. Važnije od - na primjer - nje. Otac se zove Griff, no ona ga u mislima ne zove Griff, kao što majku zove Anthea. Nekako je sličniji drugim očevima, dok Anthea nije baš jako slična

drugim majkama iako kadšto pokušava biti. (S druge strane, Griff nije njezin tata. Griff ne spada meñu tate.) Griff je bio u ratu. Anthea kaže da ga nije proživio, premda možda jest bio ondje, kao što ga je ona proživjela. Na kuću njenih roditelja u Londonu pala je bomba i oboje su poginuli. Ona se vratila kući - a gdje je bila? Nikad to nije rekla - i nije bilo ničeg osim kratera, jednoga zida i hrpe krša; i jedne majčine cipele, zajedno s nogom. Ali Griff je sve to propustio. Došao je tek za dan D. (To u smislu opasnosti, ubijanja; ne obuke, čekanja, glupiranja naokolo.) Bio je ondje kad su se iskrcavali, kad su napredovali, kad je već bila laganica, kaže Anthea. Meñu dobitnicima. Tony voli misliti o njemu na taj način - kao o dobitniku na trkama. Pobjedniku. U zadnje vrijeme on baš ne djeluje uočljivo pobjednički. Ali Anthea govori laganica pred ljudima, pred prijateljima kada doñu na piće, a Tony promatra s praga. Anthea kaže laganica, uzdignute brade gleda Griffa ravno u oči, a njega oblijeva rumenilo. - Ne želim govoriti o tome - kaže. - On to nikad ne želi - kaže Anthea s podrugljivim očajem i sliježe ramenima. Istom tom gestom reagira kad Tony odbija svirati klavir za bridž klub. - Na kraju su tamo bila djeca - kaže Griff. - Djeca, u uniformama muškaraca. Ubijali smo djecu. - Sretnici - kaže Anthea lakim tonom. - U tom slučaju mora da vam je išlo lakše. - Nije - kaže Tonyn otac. Njih dvoje se gledaju kao da u sobi nema nikog drugog: napeto i odmjeravajući se. - On je oslobodio jedan pištolj - kaže Anthea. - Zar ne, srce? Drži ga u radnoj sobi. Pitam se osjeća li se taj pištolj osloboñenim. - Onda se zaključno smije i okreće na drugu stranu. Iza nje se vrtloži tišina. Tako su se sreli Anthea i Griff - za vrijeme rata, kad je on bio u Engleskoj. Anthea bi upotrijebila riječ stacioniran; stoga je Tony zamišljala njih dvoje na

nekoj željezničkoj postaji1, kako čekaju polazak vlaka. Sigurno se to dogodilo u zimu: bili su u kaputima, majka je na glavi imala šešir, i dah im se izlazeći iz usta pretvarao u bijelu maglicu. Jesu li se ljubili, kao u kinu? To nije jasno. Možda su zajedno putovali vlakom, možda ne. Imali su mnogo kovčega. U priči o Tonynim roditeljima uvijek je mnogo kovčega. - Ja sam bila ratna nevjesta - kaže Anthea; ona se smiješi sažalijevajući se nad samom sobom, zatim uzdahne. Riječi ratna nevjesta izgovara kao da se želi našaliti - našaliti sjetno, u molu. Što time misli još reći? Da je pala žrtvom starog trika, stare prijevare, a danas to zna i duboko žali? Da se Tonyn otac njome na neki način okoristio? Da je za to kriv rat? Tar. Antar2 nevjesta, misli u sebi Tony. - Ja sam bio ratni suprug - kaže njezin otac; odnosno običavao je kazati, nekoć, dok se još običavao šaliti. Takoñer bi kazao da je Antheu pokupio u nekom plesnjaku. Anthei se to nije sviñalo. - Griffe, ne budi vulgaran - rekla bi. - Muškarci su bili rijetkost - glasio bi njegov dodatak, za publiku. (Obično je uz takve dijaloge bila prisutna publika. Rijetko su slične stvari govorili kad su bili sami.) - Morala je ugrabiti što je mogla. Anthea bi se nato nasmijala. - Pristojni muškarci su bili rijetkost, i tko je tu ugrabio koga? A osim toga, nije bio plesnjak, nego ples. - Tja, ne možeš očekivati da mi ubogi barbari znamo u čemu je razlika. Što se dogodilo poslije toga? Poslije plesa. Nejasno je. No iz nekog razloga Anthea se odlučila udati za Griffa. To da je odluka bila njezina, Tonyn je otac često naglašavao: Pa, nitko te nije prisilio. Meñutim, na neki je način majka bila prisiljena. Prisilio ju je taj sirovi lopovski neotesanac, Tonyn otac, poslužio se prijetnjama i prenio je u ovu prenatrpanu, napola drvenu napola zidanu lažnu tudorsku jednokatnicu, u ovu dosadnu četvrt, u ovaj uskogrudni provincijalni grad, u ovu preveliku, premalenu, prehladnu, prevruću zemlju koju ona mrzi i prema kojoj osjeća čudnovat gnjev, uhvaćenost u stupicu, osujećenost. Ne

govori tako! sikće na Tony. Time misli na akcent. Previše je jednoličan, kaže. No kako može Tony govoriti kao što govori njezina majka? Tako govori radio, u podne. Klinci u školi bi joj se smijali. I tako je Tony stranac, za svoju majku, a i za svog oca, jer iako govori jednako kao on, ona - otac je to jasno dao na znanje - nije dječak. Kao svaki stranac, pažljivo sluša i prevodi si. Kao svaki stranac, dobro pazi da je ne zatekne nenadana gesta netrpeljivosti. Kao svaki stranac, pravi pogreške. Tony sjedi na podu, gleda oca i pita se o ratu, koji je za nju tolika nepoznanica no koji je kanda bio presudan u njezinu životu. Rado bi ga pitala o bitkama, i smije li vidjeti onaj pištolj; ali već zna da će on ta pitanja zaobići, kao da negdje na njemu postoji osjetljiva točka koju mora štititi. Antar točka. Dobro će paziti da je ona ne takne. Nekad se pita što je radio prije rata, ali ni o tome on ne želi govoriti. Ispričao je samo jednu priču. Kad je bio mali, živio je na farmi; jedne zime otac ga je poveo u šumu. Otac je kanio nasjeći drva za loženje, no stablo se tako zamrznulo te je sjekira odskočila i zasjekla mu se u nogu. Izvukao ju je i otišao, i ostavio Griffa samog samcatog u šumi. No Griff je našao put kući slijedeći stope u snijegu: crvena, bijela, crvena. Da nije bilo rata, Griff ne bi stekao naobrazbu. Tako on kaže. Još bi uvijek živio na farmi. A tada, gdje bi bila Tony? Otac nastavlja raditi, ma što to bilo. Inače radi u jednoj osiguravajućoj tvrtki. Životna osiguranja. - Onda, Tony - kaže on ne dižući pogled. - Izvoli? - Anthea kaže, trebam ti reći da je večera skoro gotova. - Skoro gotova? Ili stvarno gotova? - Ne znam - kaže Tony. - U tom slučaju lijepo idi i vidi - kaže on. Za večeru su kobasice, što se često dogaña kad je Anthea poslijepodne vani. Kobasice i kuhani krumpir, i grašak iz konzerve. Kobasice su prigorjele, no

Tonyn otac ne kaže ništa. On ne kaže ništa ni kad je hrana zbilja dobra. Anthea kaže da su Tony i njen otac isti slučaj. Dvije hladne ribe. Ona donosi zdjele iz kuhinje i sjeda na svoj stolac, i dalje u pregači. Obično je skida. - Dakle! - kaže vedro. - I onda, kako smo danas? - Dobro - kaže Tonyn otac. - Baš lijepo - kaže majka. - Sva si se uparadila - kaže otac. - Je li neka posebna prilika? - Teško da je na vidiku, zar ne? - kaže majka. Nakon toga nastaje tišina, ispunjava je zvuk žvakanja. Tony je provela znatan dio života slušajući žvakanje svojih roditelja. Zvuci što ih proizvode njihova usta, zubi koji škripe dok grizu hranu, njoj je sve to neprilično. Kao kad kroz prozor kupaonice vidiš da se netko svlači, a on ne zna da si ti tu. Majka jede nervozno, malim zalogajima; otac jede zamišljeno. Netremice gleda Antheu kao kakvu daleku točku u prostoru; njene su oči malo stisnute, kao da nišani. - Kako je bilo na bridžu? - pita otac konačno. - Dobro - kaže majka. - Jesi pobijedila? - Nisam. Bile smo druge. - A tko je pobijedio? Jedan časak majka razmišlja. - Rhonda i Rev. - Rhonda je bila u klubu? - kaže otac. - Nije ovo španjolska inkvizicija. Upravo sam kazala da je bila. - Baš čudno - kaže otac. - Naletio sam na nju u gradu. - Rhonda je otišla rano - kaže majka. Ona pažljivo odlaže viljušku na tanjur. - To se ne slaže s onim što je meni rekla - kaže otac. Majka odguruje stolac i ustaje. Gužva papirnati ubrus i baca ga povrh ostataka kobasice na svom tanjuru. - O ovome ne želim razgovarati pred Tony - kaže. - Razgovarati o čemu? - kaže Tonyn otac. On žvače dalje. - Tony, možeš se povući.

- Ostani gdje jesi - kaže Anthea. - O tome da si me nazvao lažljivicom. - Glas joj je tih i podrhtava kao da će zaplakati. - Zar? - kaže Tonyn otac. Zvuči smeteno i kao da ga odgovor zbilja zanima. - Antonia - kaže majka opominjućim tonom, kao da se Tony sprema učiniti nešto pogrešno ili opasno. - Nisi li baš mogao pričekati poslije deserta? Dan za danom nastojim da ona pojede pristojan obrok. - Tako je, proglasi mene krivcem - kaže otac. Za desert je puding od riže. On ostaje u hladnjaku, jer Tony kaže da ona ne bi jela. Ne bi, nije gladna. Ona odlazi gore u svoju spavaću sobu, penje se u krevet s flanelskom posteljinom i pokušava ne čuti i ne zamišljati što oni govore jedno drugome. Bulk ždirb, mrmlja ona u sebi u mraku. Barbari galopiraju preko visoravni. Na čelu jaši Tnomerf Ynot, duga čupava kosa vijori na vjetru, u svakoj ruci mač. Bulk ždirb, viče ona i nagoni ih naprijed. To je ratni poklič, oni su u pljačkaškom pohodu. Pustoše sve pred sobom, gaze usjeve, pale sela. Zgrću plijen, pljačkaju, razbijaju klavire, i ubijaju djecu. Obnoć razapinju šatore i jedu večeru rukama, cijele krave pečene na lomači. Masne prste brišu o kožu u koju su odjeveni. Nemaju nikakvih manira. Sama Tnomerf Ynot pije iz lubanje sa srebrnim drškama gdje su nekoć bile uši. Podiže lubanju uvis nazdravljajući pobjedi i barbarskom bogu rata: Atovag! urla ona, a horde uzvraćaju kliktajima: Atovag! Atovag! Ujutro će biti razbijenog stakla. Tony se odjednom budi usred noći. Izlazi iz kreveta, pipka ispod noćnog ormarića sve dok ne nañe svoje papuče u obliku kunića i na prstima tapka do vrata. Otvaraju se lako. Šulja se hodnikom do očeve i majčine sobe, ali vrata su zatvorena pa ona ništa ne čuje. Možda su unutra, možda nisu. Premda najvjerojatnije jesu. Kad je bila mlaña, znala se bojati - ili je to bio san? - da će se vratiti iz škole i zateći samo rupu u zemlji i njihove cipele sa zaostalim stopalima.

Produžuje do stepenica i silazi, pridržavajući se jednom rukom za ogradu. Često ona ovako ustaje usred noći; često odlazi u obilazak, provjerava nije li nastala kakva šteta. Napipava put kroz nejednoliku tamu dnevne sobe. Tu i tamo pri mutnom svjetlu ulične svjetiljke svjetluca poneki predmet: zrcalo iznad kamina, dva porculanska psa na okviru kamina. Osjeća da su joj oči ogromne, noge u papučama bešumne su na tepihu. Ne pali svjetlo sve dok ne stigne do kuhinje. Ničega nema na šanku ni na podu, ničeg razbijenog. Otvara vrata hladnjaka: puding od riže je unutra ali netaknut, pa ne može pojesti ni malo a da je ne otkriju. Namjesto toga uzima komad kruha s džemom. Anthea kaže da je kanadski kruh čista sramota, samo zrak i piljevina, ali Tony je on ukusan. S kruhom je kao i s mnogim drugim stvarima koje Anthea mrzi - Tony to nije jasno. Zašto je zemlja prevelika ili premalena? Kakva je veličina »baš prava«? Što je pogrešno u načinu kako ona govori, uostalome? Uostalom. Tony pažljivo čisti za sobom mrvice i vraća se u krevet. Sutradan ujutro, pošto ustane, nema priliku skuhati čaj - jedino čime ona kod Anthee može okajati činjenicu da nije Engleskinja - jer Anthea je već u kuhinji i priprema doručak. Na sebi ima pregaču za svaki dan, s bijelo-plavim kockama; upravo nešto prži na štednjaku. (Posve sporadična djelatnost, za nju. Tony si često sama priprema doručak, kao i užinu koju nosi u školu.) Tony se uvlači preko tapeciranog sjedala kutne garniture. Otac je već tu, čita novine. Tony puni zdjelicu hladnim žitaricama i prinosi žlicu ustima, lijevom rukom jer nitko ne gleda. Desnom drži kutiju tik pred očima. Uvaborp uvardz az ajnikem do ecijluhap, šapće Tony u sebi. Nikad oni ne kažu jasno i glasno: »protiv zatvora«. Arovtaz vitorp: zvuči mnogo bolje. Ima ona svoju zbirku palindroma - Kuća ćuk, vrt strv, I brk skrbi1- no izrazi koje ona voli drukčiji su unatraške: asimetrični, čudnovati, melodiozni. Pripadaju jednom drugom svijetu, gdje je Tony doma jer zna jezik: Ejnežins

okilev! Etidetš! Unarh oib etjupuk! Dva barbara stoje na uskom mostiću, dobacuju uvrede, podjaruju neprijatelje da prijeñu... - Tony, ostavi to - kaže otac jednoličnim glasom. - Ne bi baš trebala čitati za stolom. - On to kaže svakog jutra, pošto pročita novine. Anthea dolazi s dva puna tanjura, jaja, slanina, prženac, spušta ih sasvim službeno, kao u restoranu. Tony zasijeca u jaje i promatra kako žumanjak teče poput žutog ljepila prema pržencu. Zatim promatra kako ocu jabučica ide goredolje dok on guta kavu. Kao da mu se nešto zaglavilo u grlu. I brk skrbi. Anthea jutros odiše svijetlećom emajliranom veselošću pa djeluje kao da je premazana lakom za nokte. Sada prazni ostatke žitarica iz zdjelica u kantu za smeće i pjevuši: »Šutni sve brige negdje u kraj, i smiješi se, smiješi, ihajhaj...« - Trebala si ići u glumice - kaže Tonyn otac. - Da, trebala sam, zar ne? - kaže majka. Glas joj je vedar i bezbrižan. Ništa nije bilo izvan uobičajenog, ništa uočljivo: ipak, kad Tony poslijepodne dolazi iz škole, majke nema. Nije naprosto vani, otišla je. Za Tony je na krevetu u njezinoj sobi ostavila jedan umotani paket i pismo u kuverti. Tony dobro vidi pismo i paket i istog je trena hvata studen od glave do pete. Uplašena je, ali nekako ne i iznenañena. Pismo je napisano omiljenom Antheinom tintom, smeñom, na krem listovnom papiru s njenim inicijalima. Onim svojim vijugavim rukopisom s kitnjastim početnim slovima napisala je: Srce, ti znaš da bih te ja rado povela sa sobom, ali u ovom trenutku ne mogu. Kad budeš starija, razumjet ćeš zašto. Budi dobra curica i dobra učenica. Pisat ću ti gomile pisama. Voli te, jako te voli majka P. S. Vidimo se uskoro! (Tony je sačuvala pismo i mozgala nad njim kasnije, kad je odrasla. Kao objašnjenje bilo je dakako nedostatno. Takoñer, ništa od toga nije bilo istina. Kao prvo, Tony nije bila srce. Za Antheu su srce bili jedino muškarci, a žene tek

ponekad, kad su joj išle na živce. Uopće nije htjela povesti Tony sa sobom; da je htjela bila bi je povela, jer ona je uglavnom radila što je htjela. Nije joj pisala gomile pisama, nije ju jako voljela, i nije ju vidjela uskoro. Pa iako Tony jest odrasla, nije razumjela zašto.) No u trenutku kad nalazi ovo pismo Tony želi vjerovati svakoj riječi, pa napregnuvši volju doista vjeruje. Čak joj polazi za rukom vjerovati više no što tu piše. Vjeruje da će majka poslati po nju, ili pak da će se vratiti. Nije samo sigurna što će se od toga dvoga dogoditi. Otvara paket: to je onaj koji je Anthea nosila jučer, po kišici, kad se vraćala iz bridž kluba, što znači da je sve ovo bilo isplanirano. Ne kao onda kad je izjurila iz kuće zalupivši vrata, ili kad se zaključala u kupaonicu i odvrnula pipu tako da se voda prelila iz kade u hodnik i niz stepenice i kroz strop pa je Griff morao pozvati vatrogasce da silom otvore vrata. Nije ovo tarapana od šize ili hir. U paketu je kutija, a u kutiji haljina. Marinsko plava, s bijelim mornarskim ovratnikom. Budući da joj ništa drugo ne pada na um, Tony proba haljinu. Prevelika je za dva broja. Izgleda kao kućni ogrtač. Tony sjeda na pod, uspravlja koljena, uranja nos u donji dio haljine, udiše njezin miris, hrapav kemijski miris vunene tkanine i apreture. Miris nove situacije, miris uzaludnosti, miris nečujne patnje. Sve je to njena krivnja, na neki način. Nije pripremala dovoljno čaja, krivo je tumačila signale, pustila je da pukne uzica, uže, lanac, ono što je majku vezivalo za ovu kuću, držalo je tu, pa se poput jedrilice ili balona majka odvezala. Ona je tkozna gdje, vjetar je odnosi sve dalje. Nesta.

23. To je priča koju Tony priča Zeniji dok sjede u kafeteriji Christie, glave im se dodiruju jer su nagnute iznad stola, i piju jaku kiselkastu kavu u gluho doba noći. Dok je kazuje, priča zvuči sumorno - mnogo mračnije i groznije nego onda

kad joj se sve to zaista dogañalo. Možda zato što vjeruje da je točna, danas. Tada je djelovalo privremeno - to stanje bez majke. Sada zna da je trajno. - Znači, kidnula je, tek tako! Kamo je otišla? - kaže Zenia, očito zainteresirana. Tony uzdahne. - Pobjegla je s jednim muškarcem. Radio je na životnim osiguranjima, u istoj tvrtki gdje i moj otac. Zvao se Perry. Bio je oženjen nekom Rhondom, išla je na bridž u isti klub kamo i moja majka. Otišli su u Kaliforniju. - Dobar izbor - kaže Zenia u smijehu. Po Tonynu mišljenju izbor nije bio dobar. Radilo se o pomanjkanju ukusa, a i dosljednosti: ako je Anthea već morala nekamo otići, zašto nije otišla u Englesku, kući, kao što je uvijek govorila? Zašto u Kaliforniju, gdje u kruhu ima još više zraka, a naglasak je još jednoličniji, gramatika još sumnjivija nego ovdje? Tony dakle ne misli da je to baš jako zabavno, a Zenia uočava njezinu rezerviranost i smjesta mijenja izraz lica. - Zar nisi bila bijesna? - Ne - kaže Tony. - Mislim da nisam. - Pretražuje samu sebe, lagano kucka po površinskim dijelovima, opipava džepove. Nikakav bijes ne nalazi. - Ja bih itekako bila - kaže Zenia. - Mene bi uhvatio gnjev. Tony nije sigurna kakav je to osjećaj, gnjev. Možda preopasan. A možda olakšanje. Tada nikakvog gnjeva nije bilo: samo hladna panika, neutješnost; i strah, jer što će otac učiniti ili kazati, hoće li kriviti nju? Tonyn se otac još nije vratio s posla. U kući nije bilo nikoga, nikog osim Ethel, brisala je pod u kuhinji. Anthea ju je zamolila da ostaje dulje onih poslijepodneva kad je ona nekamo odlazila, kako bi netko bio u kući kad se Tony vrati iz škole. Ethel je bila koščata i djelovala grubo, lica naborana kao što znaju biti ruke, i kose suhe poput perike. Imala je šestero djece. Sada ih je bilo samo četvero ostale je odnijela difterija - no kad bi je tko pitao koliko ima djece, odgovarala je šestero. Anthea je to znala prepričavati kao šalu, kao da Ethel ne zna brojiti. Ethel je običavala uzdisati i pričati sama sa sobom dok radi: »E ne, e ne« i

»Muljmuljmulj«, zvučalo je otprilike tako. U pravilu se Tony držala podalje od nje. Tony je ušla u sobu gdje su spavali roditelji i otvorila majčin ormar. Iznutra je zamirisalo: na svakoj su vješalici svijetloljubičastom vrpcom bile privezane satenske vrećice s lavandom. Većina Antheinih kostima i haljina bila je ondje, a ispod njih odgovarajuće cipele s kalupima. Djelovala je poput talaca, ta odjeća. Ne bi nju Anthea nikad ostavila tek tako, ne zauvijek. Morat će se vratiti i pokupiti je. Ethel se penjala po stepenicama; Tony ju je čula kako uzdiše i mumlja. Vukući cijev usisavača za prašinu, došla je do spavaće sobe. Zastala je i pogledala Tony. - Tvoja majka je pobjegla - rekla je. Pred drugim ljudima govorila je normalnim jezikom. U njezinu je glasu Tony razabrala prezir. Bježe psi, mačke, konji. Majke to ne rade. Tu se Tonyno pamćenje dijeli na ono što je željela da se dogodi i na ono što se stvarno dogodilo. Željela je da je Ethel zagrli onim kvrgavim rukama, da joj gladi kosu i da je ziba i da joj kaže: sve će biti u redu. Ethel, s onim otečenim plavim žilama na nogama, Ethel s onim zadahom znoja i dezinficijensa, Ethel koja joj čak nije bila ni draga! No koja bi možda umjela pružiti utjehu, ovakvu ili onakvu. Stvarno se dogodilo nije ništa. Ethel se vratila usisavanju, a Tony je otišla u svoju sobu, zatvorila vrata, skinula preveliku mornarsku haljinu i spremila natrag u kutiju. Nakon nekog vremena došao je kući Tonyn otac i razgovarao s Ethel u predvorju, onda je Ethel otišla, a Tony i otac su večerali. Otac je u rajngli s dugačkim drškom prigrijao juhu od rajčice iz limenke, a Tony je poslagala nekoliko krekera i malo cheddara na tanjur. Oboje su se osjećali zbunjeno, kao da u ovom obroku postoje praznine koje se ne mogu ispuniti jer ih nije moguće

prepoznati. To što se dogodilo toliko je i značajno i nečuveno te se još ne može spominjati. Tonyn otac jeo je u tišini. Njegovo tiho srkanje greblo je Tony po koži. Gledao je Tony iskosa, odvagujući; takav je izraz Tony viñala kod trgovačkih putnika koji vam zvone na vratima, i prosjakâ na ulici, i djece kad se spremaju izreći drsku i prozirnu laž. Njih dvoje sada su urotnici, poručivao je taj pogled: udružit će se, imati zajedničke tajne. Tajne o Anthei, dakako. Komu drugom? Iako je otišla, Anthea je i dalje tu, s njima za stolom. Tu je više no ikad. Nakon nekog vremena Tonyn otac je odložio žlicu; zazveckala je na tanjuru. - Mi ćemo se lijepo slagati - rekao je. - Zar ne? Tony nije dijelila to uvjerenje, ali se osjećala prisiljenom da ga umiri. - Tako je. Rajčica, šapnula je u sebi. Acičjar. Jedno od Velikih jezera. Kameni ratni malj kakav su rabila drevna plemena. Ako kažeš neku riječ unatraške, značenje se ispražnjuje i tada je riječ prazna. Pripravna da se u nju slije novo značenje. Anthea. Aehtna. Zvuči gotovo jednako u oba smjera. Rejms. Trms. I onda, i onda? želi znati Zenia. Tony je u neprilici: kako opisati prazninu? Hektari pustoši, koje je Tony ispunjavala čime god je mogla, znanjem, podacima i činjenicama, sve većom količinom, ulijevajući ih u glavu kako bi utihnuli odjeci. Jer ma što da je nedostajalo dok se Anthea nalazila tu, bez nje je ovdje bilo mnogo gore. Anthea je bila svoja vlastita odsutnost. Lebdjela je tik izvan dosega, izluñujuća prikaza, nešto gotovo pravo, obdarena tanahnom prozirnom puti zahvaljujući Tonynoj čežnji za njom. Da je bar više voljela Tony, bila bi ovdje. Ili bi Tony bila negdje drugdje, s njom, gdje god ona bila. Naravno, Anthea je pisala. Poslala je razglednicu s palmama i visokim valovima, voljela bi da je Tony ovdje, napisala je. Slala je za Tony pakete s odjećom koja nikad nije pristajala: odijelca za plažu, šorceve, haljine za toplo vrijeme, prevelike ili kadikad - nakon nekog vremena - premalene. Slala je kartoline za roñendan, sa zakašnjenjem. Slala je fotografije koje su kanda uvijek

bile snimljene na jarkom suncu; slike sebe u bijelom, na kojima je izgledala deblja no što se Tony sjećala, lica preplanula i sjajna kao da je nauljeno, s brčićima od sjene koju baca nos. Na nekima je kraj nje stajao odbjegli krivac Perry s rukom oko njezina struka: mlohav muškarac naboranih koljena, s velikim podočnjacima i iskrivljenim, skrušenim osmjehom. Zatim nakon nekog vremena na slikama više nije bio Perry, nego neki drugi muškarac; a nakon nekog vremena opet drugi. Ramena na majčinim haljinama su se suzila, suknje se produljile i postale šire, dekoltei povećali, a na rukavima su se pojavili volani kao kod španjolskih plesačica. Spominjalo se da Tony treba doći u goste, za uskrsne praznike, za ljetne praznike, no od toga nikad ničeg. (Što se pak tiče druge Antheine odjeće, one koju je ostavila za sobom u ormaru, Tonyn je otac naložio Ethel neka je spakira u kutije i odnese u Vojsku spasa. Nije prije toga upozorio Tony. Ona je običavala svakih nekoliko dana pogledati u ormar kad bi došla iz škole, a jednoga dana bio je prazan. Tony nije o tome ništa rekla, ali je znala. Anthea se neće vratiti.) U meñuvremenu su prolazile godine. U školi su kod Tony otkrili kratkovidnost pa je dobila naočale, što njoj nije osobito smetalo. Bile su svojevrsna ograda, a i mogla je konačno vidjeti što piše na ploči. Za večeru je jela složence koje je Ethel ranije pripremila i ostavila na kuhinjskom šanku da se samo stave u pećnicu. Pripremala si je užinu za školu kao i inače; takoñer je pravila karamel puding iz vrećice i kolače od gotove smjese kako bi impresionirala oca, iako se to nije dogañalo. Za Božić joj je otac davao dvadeset dolara i govorio neka si sama kupi darove. Znala mu je kuhati čaj koji on ne bi popio, baš kao ni majka. Često nije bio kod kuće. Jedne od tih godina postojala je prijateljica, jedna od tajnica iz njegova ureda: nosila je zveckave narukvice i mirisala po ljubičicama i toploj gumi, sva se rastapala nad Tony i govorila da je pravi bombončić, i htjela ići s njom po dućanima ili u kino. Te su stvari za cure, govorila je. Nećemo povesti velikog starog Griffa! Želim da nas dvije budemo pajdašice. Tony ju je prezirala.

Pošto je prijateljica otpisana, Griff je počeo piti više no ikad. Došao bi Tony u sobu, sjedio i promatrao je dok radi domaću zadaću, kao da je želio da mu nešto kaže. No tada je već bila starija i otvrdnutija, pa od njega nije previše očekivala. Prestala je sebe držati odgovornom za njega: naprosto prekid koji ide na živce, tako ga je doživljavala. Bio je kudikamo manje zanimljiv od Cezarovih tehnika opsade o kojima je upravo učila na latinskom. Očeva patnja ju je iscrpila: bila je odveć jednolična, odveć bez riječi, odveć nemoćna, odveć nalik njezinoj. Jednom ili dvaput, kad je bio pijaniji nego inače, ganjao ju je po cijeloj kući, posrtao i vikao, prevrtao namještaj. Znalo se dogoditi i da postane nježan: htio se igrati s njenom kosom i grliti je kao da je dijete, iako to u njezinu stvarnom djetinjstvu nikad nije radio. Da pobjegne od njega, otpuzala bi pod stol u blagovaonici: bila je mnogo manja od njega, ali i mnogo okretnija. U tim je epizodama bilo najgore to što on sljedećeg dana kao da se ničega nije sjećao. Tony je uobičajila izbjegavati ga kad god je to bilo moguće. Svečeri bi pratila razinu njegova pijanstva - djelomice po mirisu, sličnom slatkastoj polituri - i planirala svoje izlazne putanje: u kupaonicu, pa kroz kuhinjska vrata, pa u spavaću sobu. Glavno je bilo ne naći se stjerana u kut. Na njenoj spavaćoj sobi postojala je brava, ali ona bi dogurala i komodu, izvukavši prethodno sve ladice i vrativši ih kad je komoda na predviñenom mjestu; bila bi inače preteška za nju. Onda bi sjela, naslonila se na komodu i otvorila knjigu na koljenima, i pokušavala ne čuti okretanje brave i prigušeni, skršeni glas koji dahće kraj vrata: Ja samo želim razgovarati s tobom! To je sve! Ja samo želim... Jedanput je napravila pokus: izlila je sve piće iz njegovih boca, pa nije bilo ničega kad je došao kući - bio je promijenio posao, stalno je mijenjao posao - a on je onda sve čaše za vino, sve čaše koje su uopće imali u kući, porazbijao o kuhinjski zid, ujutro je tamo bila gomila srče. Tony je zainteresirano zamijetila da taj dokaz o kaosu nju više ne plaši. Običavala je vjerovati da je Anthea obiteljska razbijačica stakla; možda je bila, nekoć. Tjedan dana su morali piti

jutarnji sok od naranče iz šalica za čaj sve dok Ethel nije uspjela kupiti novo staklovinje. Kad je Tony dobila prvu menstruaciju, Ethel je bila ta koja se pobrinula za sve. Ethel je bila ta koja je objasnila da mrlje lakše izlaze ako ih najprije namočiš u hladnoj vodi. Bila je autoritet za sve vrste mrlja. - Ta stvar je samo prokletstvo rekla je, a Tony se to svidjelo. Prokletstvo je, ali samo prokletstvo. Bol i tjeskoba se ne računaju kao važni, doista. Mogu se ignorirati. Tonyna se majka utopila. Skočila je u vodu s neke jahte, noću, u Kalifornijskom zaljevu daleko od obale, i nije se vratila. Zacijelo je pod vodom izgubila orijentaciju, pa je izronila na krivom mjestu, udarila glavom o dno jahte i izgubila svijest. Odnosno, to je ispričao Roger, muškarac s kojim je tada živjela. Rogeru je zbog toga bilo jako žao, onako kao što ti je žao kad izgubiš ključeve tuñeg auta ili razbiješ nečiji najbolji porculanski pladanj. Zvučao je kao da bi rado kupio nadomjestak, ali ne zna kako. Takoñer je zvučao pijan. Na telefon se javila Tony, jer ni oca ni Ethel nije bilo u kući. Roger izgleda nije znao tko je ona. - Ja sam kći - rekla je. - Tko? - rekao je Roger. - Nije ona imala nikakvu kćer. - Što je imala na sebi? - rekla je Tony. - Kako? - rekao je Roger. - Je li bila u kupaćem kostimu ili u haljini? - Kakvo je to glupo pitanje? - rekao je Roger. Tada je već vikao, bio je to meñugradski. Tony nije shvaćala zbog čega se on ljuti. Samo je htjela rekonstruirati. Je li Anthea skočila s broda na ponoćno plivanje u kupaćem kostimu, ili se pak u dugačkoj suknji koja se lako zapetljava bacila u napadaju bijesa? Što je isto kao kad zalupiš vratima. Činilo se vjerojatnijim ovo drugo. Ili ju je možda Roger gurnuo. I to nije bilo isključeno. Tony nije zanimala osveta, pa čak ni pravda. Samo točnost.

Uza svu svoju nesuvislu neodreñenost, upravo je Roger organizirao kremiranje i poslao pepeo u metalnoj kapsuli. Tony je pomišljala da bi to trebalo obilježiti nekakvim obredom; no s druge strane, tko bi uopće došao osim nje? Nedugo nakon što je stigla, kapsula je nestala. Pronašla ju je nekoliko godina kasnije, poslije očeve smrti, kad su ona i Ethel raščišćavale kuću. Bila je u podrumu, zataknuta meñu stare teniske rekete. Tako je dobila stilski primjereno obilježje: na mnogim slikama majka je u teniskom dresu. Pošto je majka umrla, Tony je otišla u internat, na vlastiti zahtjev. Željela je otići iz kuće koju nije smatrala domom, gdje je otac vrebao i pio i posvuda je slijedio, pročišćavajući grlo kao da kani započeti razgovor. Nije željela čuti što on ima reći. Znala je da će to biti nekakva isprika, vapaj za razumijevanjem, nešto tugaljivo. Ili pak optužba: da nije bilo Tony nikad se on ne bi oženio njezinom majkom, a da nije bilo njega nikad se Tony ne bi rodila. Tony je njegova životna katastrofa. Za Tony je on žrtvovao - što, ustvari? Čini se da to ni sâm nije znao. No ipak, zar mu ona nešto ne duguje? Kad je povezala djeliće, provjerila datume, sjetila se dva- -tri davna usputna komentara, Tony je i sama naslutila takvo što: trudnoća, ratno vjenčanje na brzinu. Njena je majka ratna nevjesta, njen otac ratni suprug, a ona ratna beba. Tony je nesretni slučaj. Pa što onda? Ne želi slušati o tome. Što god joj je želio reći, ostalo je neizrečeno. Našla ga je Ethel, na podu još uvijek uredne radne sobe, s našiljenim olovkama poslaganima na pisaćem stolu. U pismu je stajalo kako je jedino još čekao da Tony završi gimnaziju. Bio je čak došao na svečanost, tog poslijepodneva, i sjedio u dvorani s ostalim roditeljima, i poslije dao Tony zlatni ručni sat. Poljubio ju je u obraz. - Bit će s tobom sve u redu - kazao je. Onda je otišao kući i pucao si u glavu onim osloboñenim pištoljem. Marke Luger, što Tony danas zna, budući da ga je naslijedila. Prije toga je na pod stavio novine, zbog tepiha. Ethel je kazala da je on bio upravo takav: obziran, džentlmen. Plakala je na sprovodu, za razliku od Tony, i za vrijeme molitava govorila sama sa sobom.

Tony je najprije pomislila da govori Muljmulj, no bilo je to ustvari Molimmolim. Možda je uvijek bilo. Možda uopće nije plakala za Griffom, nego za svoja dva mrtva djeteta. Ili za životom općenito. Tony je umjela razmatrati sve mogućnosti, bila je otvorenog duha. Naravno, Griffovo životno osiguranje nije bilo ni od kakve koristi. Nije uključivalo samoubojstvo. No Tony je dobila novac od kuće, nakon isplate hipoteke, i ostatak majčina novca prema njenoj oporuci, i sve što se još nalazilo u banci. Možda je na to otac mislio kad je rekao da će s njom biti sve u redu. Dakle to je to, kaže Tony Zeniji. I jest, koliko ona zna. O roditeljima ne razmišlja baš previše. Ne muče je noćne more u kojima se pojavljuje otac s jednom polovicom glave raznesene metkom i želi joj nešto reći; ili majka čiji mokri skuti ostavljaju trag slane vode, a kosa joj poput algi visi preko lica. Ona pomišlja da bi takve noćne more možda trebala imati, ali ih nema. Studij povijesti očeličio ju je što se tiče nasilne smrti; stekla je čvrst oklop. - Još uvijek čuvaš pepeo? - kaže Zenia. - Majčin pepeo? - Da, na polici s džemperima - kaže Tony. - Ti si strahobalno stvorenjce - kaže Zenia u smijehu. Tony to prima kao kompliment: Zenia je to već rekla kad joj je Tony pokazala svoje bilježnice s opisima bitaka i tablicama gubitaka u ljudstvu. - Što još čuvaš? Pištolj? - Ali onda se uozbiljuje. - Smjesta se trebaš riješiti tog pepela! On znači nesreću, on će te ureći! Ovo sad je sasvim novo Zenijino lice: ona je praznovjerna. Tony takvo što nije ni slutila, pa se njezino visoko mišljenje o Zeniji za trunčicu snizuje. - To je najobičniji stari pepeo - kaže. - Znaš dobro da nije istina - kaže Zenia. - Znaš da nije. Čuvaj ga, pa će ona i dalje imati moć nad tobom. Tako sutradan u sumrak njih dvije odlaze skelom na Otok. Prosinac je i puše oštar vjetar, ali na jezeru još nema leda, pa skela i dalje vozi. Na pola puta Tony baca kapsulu s majčinim pepelom preko stražnjeg dijela skele u tamnu

uzburkanu vodu. Nije to nešto što bi ona učinila sama od sebe, već samo da ugodi Zeniji. - Počivala u miru - kaže Zenia. Ne zvuči baš uvjereno. Što je još gore, metalna kapsula ne tone. Ona pluta, poskakuje u brazdi za skelom. Tony shvaća da ju je trebala otvoriti i istresti sadržaj. Da ima pušku, mogla bi je probušiti na nekoliko mjesta. Kad bi znala pucati.

24. Prosinac postaje iz dana u dan sve mračniji, iz ulica niče sve više božićnih šljokica, limeni duhači Vojske spasa pjevaju crkvene pjesme, zvone zvoncima i tresu limenkom za novac, usamljenost se razmahuje usporedo sa zapusima snijega, djevojke iz McClung Halla odlaze svaka svojoj obitelji, svojoj kući, u toplinu doma svog, a Tony ostaje. Ostajala je i prije; no ovaj put je bolje, ovaj put ne osjeća hladnoću u trbuhu jer je tu Zenia i njezino ruganje koje čovjeku diže moral. - Božić je gadarija - kaže. - Jebeš Božić, on je tako buržoaski - pa se Tony ponovo osjeća dobro i priča Zeniji o prijeporu oko datuma Kristova roñenja, iz mračnog srednjeg vijeka, i kako su odrasli ljudi bili pripravni jedni druge radi toga ubijati, eda bi se točno datirao Mir na Zemlji, dobra volja meñu ljudima, i Zenia se smije. - Tvoja glava je prava kartoteka - kaže. - Hajdemo jesti, nešto ću nam napraviti. - A Tony zadovoljno sjedi za stolom u Zenijinoj kuhinji i promatra kako ona odmjerava i miksa i miješa kuhačom. Gdje je u svemu tomu West? Tony ga se odrekla, jer kako bi se uopće mogla natjecati sa Zenijom? A čak ako bi se i mogla, ne bi ni pomišljala. Takvo što bilo bi nečasno: Zenia je njena prijateljica. Njena najbolja prijateljica. Jedina njena prijateljica, ako pravo razmisli. Tony ne običava imati prijateljice. A možda se radi o nečem drugom: možda izmeñu njih dvije nema mjesta i za Westa. Previše su bliske. Tako sada postoje Zenia i Tony, i Zenia i West; ali nikakvi West i Tony.

Ponekad su svi troje zajedno. Tony odlazi sa Zenijom i Westom u njihov stan, to je novi stan kamo su se preselili nakon što su prijašnji obojili u crno. Novi stan nije nov, nego otrcan, jeftin i u raspadanju, iznad dućana u zgradi bez lifta u istočnom dijelu Queen Streeta. Tu su dugačka dnevna soba s jednim prozorom čija okna zveče kad god proñe tramvaj, velika nekonvencionalna kuhinja s narančastim tapetama iz kojih vise niti, plavim drvenim stolom kojem se raspucala boja i četiri rasparena stolca, te spavaća soba gdje Zenia i West spavaju na zajedničkom madracu na podu. Zenia je napravila kajganu i jaku, fantastičnu kavu, a West im svira lutnju; on stvarno ima lutnju, ispostavlja se. Sjedi na jastuku na podu, dugačke noge savio je u koljenima i strše mu kao stražnje noge skakavca, spretno prebire po glazbalu i pjeva jednu staru baladu. Široka je voda, ne mogu je prijeći, Za prelet bi trebala mi krila dva, Lañu mi sagradi, al nosit će tek dvoje I veslat ćemo skupa, moja ljubav i ja. - Postoji i irska verzija - pripominje - s lañarem. On zapravo pjeva Zeniji, Tony tu uopće nije važna. Zaljubljen je u Zeniju preko ušiju; Zenia je to kazala Tony, a i posve je očito. Zenijini osjećaji prema Westu zacijelo su isti takvi: ona ga hvali, uzdiže u nebesa, miluje očima. Tako je nježan, ispričala je Tony uz kavu, tako pažljiv, sasvim drukčiji od većine muškaraca, slinavih zvijeri. Nju on cijeni zbog pravih stvari; obožava je! Ima veliku sreću što je našla tako dragog muškarca. Naravno da je i na poslu sjajan. Na poslu? razmišlja Tony. Kakvom poslu? Treba joj cijela minuta da shvati. Sve do sada nije bila u društvu zaljubljenog para. Osjeća se kao mala beskućnica, u dronjcima i promrzla, koja pritiskuje nos uz rasvijetljeni izlog. Izlog dućana s igračkama, izlog slastičarnice s raskošnim tortama i ukrašenim kolačima. Ulaz joj priječi siromaštvo. Sve je to za druge ljude, njoj ništa. No kao da je i Zenia toga svjesna - da Tony nema partnera, da je puna bespomoćne čežnje - i nastoji to ublažiti. Veoma je obzirna. Odvlači pažnju, glumata, veselo govori o nečem drugom. Recepti, prečaci, trikovi, krivine: nije

ona zaludu živjela kao vrag u malo vode - prikupila je obilatu zalihu korisnih vještina. Tajna kajgane, na primjer, leži u krasuljici i vlascu - ona ima nekoliko lonaca začinskog bilja na prozoru - i malo vode kao dodatku, i plamenu koji ne smije biti prejak; tajna kave leži u mlincu, mora biti drven, s ručicom za okretanje i sasvim čarobnom ladicom. Zenia je puna tajni. Ona se smije, nemarno baca svoje tajne tamo-amo, zubi joj bjeličasto bljeskaju; izvlači iz rukava još tajni i razvezuje za leñima, razmotava poput bala rijetke tkanine, izlaže pogledu, vitla poput ciganskih šalova, razvija poput zastava, gomila jednu povrh druge u svjetlucavi, raskošni zamršaj. Kad je ona u prostoriji, tko može gledati u išta drugo? Ali Tony i West gledaju - samo na trenutak - kad je Zenia okrenuta leñima. Gledaju se žalosno, malkice posramljeno. U sužanjstvu, eto što su. Sada Zenia posuñuje Tonyne bilješke iz novije povijesti. West se njima takoñer koristi, naravno, ali iz druge ruke. Jednom je Tony zaboravila upisati izlazak iz McClung Halla i predugo se zadržala kod Zenije. Naposljetku je prenoćila na podu Zenijine dnevne sobe, umotana u pokrivač, na Zenijinu kaputu i svojemu i Westovu. Ujutro, vrlo rano, West je otišao s njom u McClung Hall i dignuo je na donju prečku protupožarnih ljestava, koju zbog visine ne bi mogla sama dosegnuti. Bio je to smion podvig, ostati vani cijelu noć, ali ona ga ne želi ponoviti. Kao prvo, poniženje je preveliko - vraćati se s Westom tramvajem i zatim podzemnom, ne moći smisliti o čemu bi pričala s njim, a onda biti podignuta i položena na protupožarne ljestve kao paket. Kao drugo, spavanje izvan spavaće sobe dok su njih dvoje unutra odveć joj je teško palo. Nije ni spavala, uostalom. Nije mogla, zbog zvukova. Tmasti, nepoznati, duboki, obrasli dlakom i s gubicom i nalik korijenju, blatni i vreli i vlažni zvukovi iz nutrine Zemlje. - Ja mislim da je tvoja majka bila romantik - kaže Zenia iz čista mira. Upravo miješa maslac za langues de chat1 koje kani napraviti; Tony sjedi za stolom i

prepisuje vlastite bilješke iz povijesti za Zeniju, koja je kao obično u vremenskom škripcu. - Mislim da je tragala za savršenim muškarcem. - Ja to ne mislim - kaže Tony. Malo je osupnuta: smatrala je da je dosje o njenoj majci zatvoren. - Ona djeluje kao da se rado smijala - kaže Zenia. - Kao da je bila puna života. Tony ne razumije zašto Zenia želi naći isprike za njenu majku. Ona sama nije to učinila, sada joj je jasno. - Voljela je zabave - kaže škrto. - Kladim se da je pokušala pobaciti, ali stvar nije uspjela - kaže Zenia veselo. Prije nego se udala za tvog oca. Kladim se da je napunila kadu kipućom vodom i popila gomilu džina. Tako su nekoć radile. Ovo je mračnija slika njezine majke no što je i sama Tony ikad imala. - Ah, ne mrmlja. - Ona to ne bi učinila! - Iako bi moglo biti istina. Možda je zato Tony tako malena. Nijedan od njenih roditelja nije bio posebno sićušan. Možda joj je džin spriječio rast. Ali u tom slučaju, ne bi li ona bila i slaboumna? Zenia puni kalupe i stavlja u pećnicu. - Rat je bio čudno doba - kaže. - Svatko je ševio svakog, naprosto su se razularili! Muškarci su mislili da će umrijeti, a i žene su isto to mislile. Ljudi se nisu mogli naviknuti da se ponašaju normalno, kasnije. Ratovi su Tonyn teritorij. Zna ona sve ovo, čitala je. Epidemije kuge imaju isti učinak: panika, nasilno ubrzavanje, nekakva pohlepna histerija. No čini se nepoštenim da se takve okolnosti primjenjuju na njene vlastite roditelje. Oni bi trebali biti izuzeti. (Otac, onog Božića pošto je majka pobjegla, stoji nasred dnevne sobe ruku punih staklenih ukrasa, kao paraliziran stoji ispred golog božićnog drvca, ne zna što bi. Ona odlazi po ljestve, blago uzima ukrase iz njegovih ruku. Gledaj, ja ih mogu objesiti! On bi ih bio bacio, u protivnom. Bacio o zid. Ponekad bi jednako tako zastajao, usred neke jednostavne radnje, kao da je oslijepio ili izgubio pamćenje. Ili ga iznenada stekao iznova. Živio je u dva vremena istodobno: vješao ukrase na božićno drvce i slao metke u tijela neprijatelja-djece. Dakle nikakvo čudo, misli Tony. Unatoč sve pijanijim i

nepovezanim i, o da, nasilnim i zastrašnim kasnijim godinama, ona mu je višemanje oprostila. A da Anthea nije pobjegla, bi li on skončao na podu i krv mu se cijedila na novinski papir? Vjerojatno ne.) - Napustila me je - kaže Tony. - Mene je moja vlastita majka prodala - kaže Zenia s uzdahom. - Prodala? - kaže Tony. - No da, iznajmljivala - kaže Zenia. - Za novac. Bile smo izbjeglice. Ona je pred rat stigla sve do Poljske, ali je vidjela što se sprema: nekako je izišla, mito, krivotvorene putovnice, raširila je noge nekolicini sprovodnika vlakova, tko zna? Svakako, stigla je do Pariza; tamo sam odrasla. Ljudi su tih godina jeli iz kanti za smeće, jeli su mačke! I što bi ona? Posao nije mogla dobiti, sam Bog zna da nije znala raditi ama baš ništa! Morala je nekako doći do novca. - Iznajmljivala te komu? - kaže Tony. - Muškarcima - kaže Zania. - Ah, ne na ulici! Ne bilo komu! Starim generalima i sličnim tipovima. Bila je iz Bjelorusije; mislim da je obitelj imala novaca, nekoć - dok su bili u Rusiji. Tvrdila je da je po rangu neka vrst grofice - premda sam Bog zna da je ruskih grofica bilo kao šrota. U Parizu je živjela grupica Bjelorusa, došli su poslije revolucije. Rado je govorila da se navikla na dobre stvari, iako ja nemam pojma kad se to moglo dogoditi. Tony ovo nije znala - da je Zenijina majka Ruskinja. Znala je samo Zenijinu noviju povijest: njezin prednji plan. Život na fakultetu, život s Westom, i s muškarcem prije njega i onim prije ovoga. Životinje, i jedan i drugi, pijanci u kožnatim jaknama, čak su je udarili. Ona razgledava Zenijine visoke jagodice: slavenske, rekla bi. Tu je i neznatni naglasak, prezirna superiornost kao stil, crta praznovjerja. Rusi mnogo drže do ikona i tih stvari. Sve se uklapa. - Iznajmljivala? - kaže. - A koliko si bila stara?

- Tko zna? - kaže Zenia. - Mora da je počelo kad mi je bilo pet ili šest, možda ranije. Zbilja se ne sjećam. Ja ne pamtim da mi ikad u gaćicama nije bila ruka nekog muškarca. Tony sada zine. - Pet? - Ona je užasnuta. Istodobno se divi Zenijinoj otvorenosti. Njoj kao da ništa ne može izazvati osjećaj neugodnosti. Za razliku od Tony, Zenia nije kreposna mimoza. Zenia se smije. - Oh, nije to bilo očito, u prvo vrijeme. Sve je bilo jako uljudno! Oni bi došli u posjet i sjeli na trosjed - Gospode, kako se samo ponosila tim trosjedom, uvijek je tu bio prebačen svileni šal izvezen ružama - meni bi rekla neka sjednem kraj toga zgodnog gospodina i nakon nekog vremena bi jednostavno izišla iz sobe. Nije bio pravi seks, u prvo vrijeme. Samo pipanje, u količinama. Ljepljivi prsti. Čuvala je veliki prasak dok ne odrastem, po njezinome. Do jedanaeste, dvanaeste... Mislim da joj je taj štos poprilično donio, iako meñu tim muškarcima nije bilo baš mnogo trulih bogatuna. Ofucana kvazigospoštija koja svaku paru okrene bar triput, sa sitnom ušteñevinom ili nekakvim sumnjivim poslom. Svi su imali veze sa crnom burzom, lovili u mutnom, proveli neko vrijeme s onu stranu brave, shvaćaš? Kao štakori. Kupila mi je novu haljinu za tu prigodu, valjda takoñer na crnoj burzi. Debitirala sam na tepihu u dnevnoj sobi - krevet im nikad nije dopustila. Major Popov, tako se zvao, vjerovala ti ili ne, kao da je iz Dostojevskog, na nosu je imao smeñe kraste od burmuta. Čak nije skinuo hlače, toliko mu se žurilo. Ja sam čitavo vrijeme buljila u one izvezene ruže na jebenom šalu. Bol sam ponudila Bogu na dar. Nisam griješila iz veselja, uostalom! U to vrijeme sam bila velika vjernica; pravoslavna, naravno. Oni još uvijek imaju najbolje crkve, ne čini ti se? Nadam se da je iz starog Popova izvukla podosta. Za djevicu, neki će se muškarci odreći i te koliko ručkova. Zenia ovo priča kao neki usputni trač, a Tony sluša kao naelektrizirana. Za takvu stvar nikad nije čula. Ispravak: čula je za takve stvari, više ili manje, ali je za njih čula samo u knjigama. Takve barokne, zamršeno europske stvari ne

dogañaju se stvarnim ljudima, ili ljudima koje bi ona mogla upoznati. No kako bi uopće doznala? Možda se svuda oko nje zbivaju takve pojave, ali ih ona ne vidi jer ne zna kamo bi gledala. Zenia bi znala. Zenia je starija od Tony, ne toliko po godinama, već u drugom smislu, mnogo starija. Kraj Zenije, Tony je dijete, živi u blaženom neznanju. - Mora da si je mrzila - kaže Tony. - O, ne - kaže Zenia ozbiljno. - To je došlo tek kasnije. Bila je prema meni jako dobra! Dok sam bila mala, uvijek mi je kuhala nešto posebno. Nikad nije podigla glas. Bilo ju je lijepo pogledati, imala je dugu tamnu kosu spletenu u pletenice i omotanu oko glave poput svetice, i krupne žalosne oči. Često sam s njom spavala u velikom bijelom krevetu od perja. Voljela sam je, obožavala, sve bih bila učinila za nju! Nisam željela da bude tako žalosna. I zato se mogla izvući nakon te stvari. - Strašno - kaže Tony. - Tja - kaže Zenia - koga za to boli briga? Uostalom, nisam tu bila samo ja iznajmljivala je i sebe. Bila je neka vrst suterenske metrese, pretpostavljam. Za gospodu kojoj je sreća okrenula leña. Ali samo Rusi, i to nitko ispod čina majora. Imala je svoje kriterije. Pomagala im je u njihovim pretvaranjima, a oni njoj u njezinima. Nije meñutim postizala osobit uspjeh u seksualnoj komponenti, možda zato što joj se seks zapravo nije sviñao. Više je voljela patnju. Promet muškaraca bio je popriličan. Takoñer, bila je često bolesna. Kašalj, točno kao u operi! Krv na rupčiću. Dah joj je sve više zaudarao, znala se jako namirisati kad bi se domogla parfema. Vjarojatno je imala TBC, i to ju je ubilo. Kakva kič smrt! - Imala si veliku sreću što ga i sama nisi dobila - kaže Tony. Sve ovo zvuči tako arhaično. Sigurno danas nitko ne dobiva TBC. To je izumrla bolest, kao i velike boginje. - Jesam, zbilja - kaže Zenia. - No ja sam već odavno otišla kad je ona odapela. Kad sam postala starija, nisam je više voljela. Ja sam obavljala gotovo sav

posao, ona je držala gotovo sve novce, a to nije bilo baš pošteno! I nisam više mogla slušati ni njeno kašljanje ni plakanje prije spavanja. Bila je beznadan slučaj, a mislim da je pritom bila i glupa. Pa sam pobjegla. Verojatno je to bilo s moje strane podmuklo: u to vrijeme nije imala nikoga, nikakvog muškarca, samo mene. Ali bilo je to ona ili ja. Morala sam odabrati. - A što je s tvojim ocem? - kaže Tony. Zenia se smije. - Kojim ocem? - Pa, morala si imati oca - kaže Tony. - Ja sam prošla još bolje - kaže Zenia. - Imala sam ih tri! Majka je raspolagala s nekoliko verzija - daljnji roñak grčke kraljevske obitelji, general u poljskoj konjici, Englez iz dobre obitelji. Imala je fotografiju, muškarac samo jedan - ali tri priče. Priča o njemu se mijenjala, ovisno o tome kako se ona u taj mah osjećala; ali u svim trima pričama on je umro u ratu. Znala mi je na karti pokazivati gdje: svaki na drugom mjestu, svaki drukčijom smrću. Jurišajući na konju na njemačke tenkove, u padobranu iza francuskih linija, od mitraljeske paljbe u palači. Kad si je to mogla priuštiti, metnula bi ispred slike jednu ružu; ponekad bi zapalila svijeću. Mlad čovjek u jakni, s naprtnjačom, gleda preko ramena, mutna slika: nije čak ni u uniformi. Predratna. Možda ju je kupila. Po mom mišljenju nju su silovali, grupa vojnika ili tako nešto, ali meni nije htjela reći. To bi bilo previše - znati da mi je otac netko takav. No to zvuči logično, zar ne? Žena bez novca, bijeg od mjesta do mjesta, sama - zaštita nikakva. Takve su žene bile divljač za odstrel! A možda je imala ljubavnika nacista, nekog njemačkog grmalja. Tko zna? Bila je velika lažljivica, pa ja nikad neću doznati. Uostalom, umrla je. Tonyna osobna mala povijest još se više smanjila. U usporedbi sa Zenijinom, ona nije drugo doli dogodovština, nižeg reda, siva, rezidencijalna; blaga uskogrudna anegdota; fusnota. A Zenijin život svjetluca - ne, žarko sjaji u sablasnom akoprem neuhvatljivom svjetlu što ga bacaju krupna i kobna svjetska zbivanja. (Bjelorusi!)

Do sada je Tony smatrala Zeniju vrlo različitom od sebe, no sada u njoj vidi i sličnost: jer nisu li i jedna i druga siročad? I jedna i druga bez majke, roñene u ratu, probijaju se same kroz život, klipsaju naprijed svaka s košarom preko ruke, košarom u kojoj je njihova oskudna, jedina ovozemaljska imovina - vlastiti mozak, jer na što se drugo imaju osloniti? Ona se neizmjerno divi Zeniji, njezinoj hladnokrvnosti takoñer, ne smatrajući to najmanje važnom osobinom. U ovom trenutku primjerice, kad bi većina drugih žena plakala, Zenia se smiješi smiješi joj se, s možebitnom natruhom podrugljivosti koju Tony odlučuje tumačiti kao dirljivo junaštvo, čeličnu hrabrost sučelice zlomislećem usudu. Zenia je proživjela strahote i izišla kao pobjednica. Tony je zamišlja na konju, plašt vijori, ruka s mačem uzdignuta; ili kao pticu, srebrnu i čudesnu pticu koja uzlijeće likujući i netaknuta iz pepela spaljene i opustošene Europe. - Doduše, ima nečeg u tome kad si siroče - kaže Zenia zamišljeno. Dva traka dima izlaze iz njenih savršenih nosnica. - Ne moraš stalno potvrñivati nečije dobro mišljenje o sebi. - Ona ispija talog kave, gasi cigaretu. - Možeš biti tko god hoćeš. Tony je gleda, gleda u njezine plavo-crne oči i vidi vlastiti odraz: vidi sebe kakva bi voljela biti. Tnomerf Ynot. Sebe samu preokrenutu na vanjsku stranu.

25. U tim okolnostima, što Tony može uskratiti? Ne baš mnogo toga. Novac svakako ne. Zenia mora jesti - i West, naravno - a kako će ako Tony, koja pliva u bogatstvu mrtvih, s vremena na vrijeme ne posudi Zeniji suvišnu dvadesetaču, suvišnu pedesetaču, suvišnu stotku? I, kako stvari stoje, kako joj Zenia uopće može vratiti? Ona ima nekakvu stipendiju, ili je u tom smislu nešto natuknula, ali to ne pokriva cijelu paradu. U dalekoj prošlosti skucala je za put kroz Europu i preko Atlantika prosjačenjem i kurvanjem do odreñene mjere; doduše - veli ona, a Tony je gleda razrogačenih očiju i trepćući - u svako doba bi mnogo radije olakšala džepove nekom pristojnom grañanskom pijancu, to je

brže i kudikamo čišće. U nedavnoj prošlosti pribavljala je dodatne novce kao konobarica i čistačica zahoda u drugorazrednim hotelima - vrlina se plaća crnčenjem - ali kad ondje radi, preumorna je za učenje. Ona je ionako preumorna. Ljubav čovjeka iscrpi, ljubavnom gnijezdu se hoće perja, a tko u Zenijinu stanu kuha i pere veš i posprema? Svakako ne West, sunce jadno; kao svim muškarcima, njemu je problem skuhati si jaje ili čaj. (Ah, razmišlja Tony, mogla bih mu ja kuhati čaj! Ona čezne za takvim jednostavnim kućanskim radnjama koje bi prinijela na žrtvenik Westu. No tu misao cenzurira gotovo istog trena. Već sámo pristavljanje kotlića za Westov čaj osjetila bi kao izdaju Zenije.) Takoñer, sugerira Zenia, prkos društvenom poretku košta: sloboda nije osloboñena cijene, do nje dolaziš plaćajući. Prve linije osloboñenja dobivaju prve metke. Zenia i West već plaćaju za onu jazbinu od stana više no što bi trebali jer je licemjerni gazda prljave mašte naslutio da oni nisu vjenčani. Toronto je tako puritanski! Kako onda Tony može odbiti... Zenia se jedne večeri pojavljuje u njenoj sobi, sva u suzama, bez semestralnog rada iz novije povijesti i bez takoreći minute vremena koje bi odvojila za pisanje. - Ako tresnem iz toga kolegija, to znači fajrunt - kaže. - Morat ću otići s fakulteta, što znači ponovo ulica. Sranje, Tony, nemaš pojma kakvo - ti naprosto nemaš pojma! To je pakao, to je takvo poniženje. Ja se tomu ne mogu vratiti! Tony je zaprepaštena njenim suzama: vjerovala je da Zenia nema suza, čak temeljnije nego ona sama. A sad su tu ne samo suze, već rijeka suza, slijevaju se niz Zenijino čudnovato nepokretno lice koje uvijek djeluje našminkano čak i kad nije. Na nekoj drugoj ženi maskara bi se razmazala; ali ovdje nema maskare, to su Zenijine prave trepavice. Stvar završava tako da Tony piše dva rada, jedan za sebe i jedan za Zeniju. Pritom je vrlo nervozna: zna da je to krajnje riskantno. Upravo prekoračuje granicu, granicu koju sama poštuje. Ali Zenia provodi Tonynu buntovnost

umjesto nje, pa je dakle pitanje poštenja da Tony napiše Zenijim semestralni rad. Odnosno to je jednadžba koju Tony izvodi, na nekoj razini onkraj riječi. Tony će biti Zenijina desna ruka, jer Zenia svakako jest Tonyna lijeva. Nijedan rad nije o bitkama. Profesor novije povijesti, ćelavi škiljavi dr. Welch s kožnatim našivcima na laktovima, više se zanima za ekonomiku negoli za krvoprolića, pa je Tony jasno dao do znanja - kad je predložila križarsku poharu Konstantinopola koja se otela svakoj kontroli - da on ne smatra rat prikladnom temom za djevojke. Tako su oba rada o novcu. Zenijin je o slavenskoj trgovini robljem s Bizantom - Tony je to odabrala zbog Zenijinih ruskih predaka - a Tonyn o bizantskom monopolu svile u desetom stoljeću. Bizant zanima Tony. Ondje je mnogo ljudi umrlo neugodnom smrću, većina zbog trivijalnih razloga: mogli su vas raščetvoriti zbog pogrešne odjeće, mogli su vam iščupati utrobu zbog smijuljenja. Dvadeset devet bizantskih careva umorili su njihovi protivnici. Omiljena metoda bila je osljepljivanje; to, i kidanje udova zglob po zglob, i polagano izgladnjivanje. Da profesor nije bio tako cifrast, Tony bi bila pisala o umorstvu bizantskog cara Nikifora Foku koga je ubila njegova lijepa supruga, carica Teofano. Teofano je počela kao konkubina i prokrčila si put do vrha. Kad je njen autokratski suprug postao prestar i preružan za nju, dala ga je ubiti. Štoviše, i sama je pripomogla. 1. prosinca 969. nagovorila ga je da ostavi vrata svoje ložnice nezaključana, zasigurno obećavši seksualne usluge, i ušla onamo usred noći sa svojim mlañim i naočitijim ljubavnikom Ivanom Cimiskom - koji će nju kasnije dati zatvoriti u manastir - i četom plaćenika. Probudili su Nikifora - spavao je na koži pantere, što je zgodan detalj - i onda mu je Ivan Cimisk raskolio glavu mačem. Ivan se pritom smijao. Kako da mi to znamo? razmišlja Tony. Tko je bio ondje i bilježio? Je li se i Teofano smijala? Ona mozga zbog čega su ga probudili. Bilo je to sadistički; ili možda osvetnički. Po svemu sudeći Nikifor je bio tiranin: gord, hirovit, okrutan. Onda zamišlja caricu Teofano kako ide prema mjestu umorstva, s grimiznim

svilenim plaštem prebačenim preko ramena i u zlatnim sandalama. Tamna kosa vijori joj oko glave; blijedo lice sja pod svjetlom zublji. Hoda prva, i to brzo, jer u svakom činu izdaje najvažniji je element iznenañenje. Za njom idu muškarci s mačevima. Teofano se smiješi, ali Tony se taj smiješak ne čini zlokobnim. Sasvim obratno, radostan je: tako se smije dijete koje je upravo poklopilo odostrag nekome oči. Pogodi tko je! Postoji u povijesti element čiste pakosti, razmišlja Tony. Perverzne radosti. Drskosti tek radi drskosti. Što je, ustvari, zasjeda doli svojevrsna vojnička psina? Sakriješ se, onda iskočiš i urlaš Iznenañenje! Ali nijedan povjesničar nikada to ne spominje, tu crtu lakoumnog igranja žmire. Oni žele da prošlost bude ozbiljna. Mrtvo ozbiljna. Ona razglaba o toj frazi: ako mrtav znači ozbiljan, tada živ znači lakomislen. Tako bi to bilo prema sastavljačima fraza. Možda je Teofano probudila Nikifora jer je htjela da on prije nego umre još uzmogne cijeniti njezinu lukavost. Htjela je da vidi koliko je dvolična i koliko se kruto prevario u njoj. Htjela je da shvati psinu. Oba su rada na Tonynoj uobičajenoj razini; ako već, onaj o monopolu svile je bolji. Ali Zenijin dobiva odličan, a Tonyn samo minus odličan. Zenijina razglašena briljantnost djelovala je čak i na profesora Welcha, čini se. Ili možda njezina vanjština. Je li Tony pogoñena? Ne osobito. Ali zamjećuje. I osjeća ktomu grižnju savjesti. Sve do sada uvijek je najstrože vodila računa o akademskoj doličnosti. Ni od koga nikad ne posuñuje bilješke, iako svoje daje drugima; fusnote su joj besprijekorne; i savršeno je svjesna da je pisanje tuñeg semestralnog rada varanje. Ali ovo nije slučaj gdje se ona bilo kako okoristila. Njezini motivi spadaju meñu najčišće: kako je mogla odbiti prijateljicu? Kako je mogla osuditi Zeniju na seksualno robovanje kao život? Ipak, savjest je muči; stoga je to što je dobila samo minus odličan možda pravda. Ako je to jedina kazna koja joj predstoji, izvukla se jeftino.

Tony je svoja dva rada napisala u ožujku, kad se snijeg topio, i sunce toplije sjalo, i visibabe nicale kroz blato i stare novine i lišće što je trulilo na prednjim travnjacima, i ljudi postajali nemirni u zimskim kaputima. Zenia je takoñer postajala nemirna. Ona i Tony nisu više provodile večeri pijući kavu u kafeteriji Christie; nisu više intenzivno razgovarale do, za Tony, kasno u noć. Djelomično Tony nije imala vremena jer su se približavali diplomski ispiti, a na vlastitoj je briljantnosti trebala poraditi. Ali i kao da je Zenia doznala o Tony sve što je trebala znati. U obratnom smjeru to je bilo daleko od točnog: Tony je i dalje bila znatiželjna, i dalje fascinirana, i dalje željna pojedinosti; no kad bi Tony postavljala pitanja, Zenijini odgovori - iako posve dobroćudni - bili su kratki, a pogled joj je lutao. Jednako prijazno i odsutno sada se držala i prema Westu. Premda ga je i dalje dodirivala kad god bi ušao u prostoriju, premda je i dalje širokogrudno davala sitne laske i sitne pohvale, nije bila usredotočena na njega. Razmišljala je o nečem drugom. Jednog petka početkom travnja Zenia usred noći ulazi u Tonynu sobu kroz prozor. Tony je pri tome ne vidi jer spava; no odjednom joj se oči otvaraju, ona se uspravlja u krevetu, a u tami sobe stoji žena, glava joj se ocrtava u žućkastosivom pravokutniku prozora. U trenutku buñenja Tony misli da je to njena majka. Anthee se, izgleda, nije moglo riješiti tek tako: sabiti u kapsulu, baciti u jezero, zaboraviti. Vratila se da zatraži odmazdu, ali za što? Ili se možda vratila, puno prekasno, po Tony, napokon će je povesti, i to na dno dubokog plavog mora kamo Tony nema nikakave želje ići, a kako će ona izgledati ako Tony upali svjetlo? Kao Anthea, ili kao napuhani akvarel? Tony postaje hladno od glave do pete. Gdje je moja odjeća? sprema se izgovoriti Anthea, sredinom svoga lica koje nema lice. Time misli reći moje tijelo, tijelo koje su spalili, tijelo koje se utopilo. Što može Tony odgovoriti? Žao mi je, žao mi je.

Ovo sve je bez riječi. Tony doživljuje višeslojni val prepoznavanja i strave, šoka i izostanka šoka: paket koji dolazi netaknut kad se neizgovorene želje obistine. Odveć je paralizirana a da bi vrisnula. Ona teško diše i objema rukama pritišće usta. - Bok - kaže Zenia tiho. - Ja sam. Nastaje stanka dok se Tony polako pribire. - Kako si ušla? - pita čim joj srce ponovo biva nečujno. - Kroz prozor - kaže Zenia. - Popela sam se protupožarnim ljestvama. - Ali one stoje previsoko - kaže Tony. Zenia je visoka, ali ne toliko da dosegne donju prečku. Je li tamo dolje West, je li ju on podignuo? Tony pruža ruku da upali noćnu svjetiljku, ali se predomišlja. U to doba noći nije predviñeno da nitko bude u njezinoj sobi, pa se profe i kojekakva njuškala šuljaju hodnicima ne bi li namirisali dim cigarete i ušvercani seks. - Popela sam se na ono drvo i zanjihala s grane - kaže Zenia. - To bi mogao bilo koji luñak. Zbilja bi trebala staviti na prozor nekakvu bravu. - Ona sjeda, prekriženih nogu, na pod. - O čemu se radi? - kaže Tony. Mora da je nešto: čak ni Zenia ne bi iz pukog hira došla nekomu kroz prozor usred noći. - Nisam mogla spavati - kaže Zenia. I jedna i druga gotovo šapću. - Morala sam razgovarati s tobom. Ja se osjećam tako ružno zbog profesora Welcha. - Molim? - kaže Tony. Nije joj jasno. - Jer smo ga onako prevarile. Mislim da bismo trebale priznati. Na kraju krajeva, ono je bilo krivotvorenje - kaže Zenia zabrinuto. Ona govori o onom semestralnom radu u koji je Tony uložila toliko vremena i velikodušne skrbi. U samom radu nije bilo ničeg nepoštenog: samo u imenu autorice, koja nije Zenia. Sada Zenia hoće sve ispričati, a onda za Tony više nema života. Pred Zenijom se ukazuje mnogo velikih iako maglovitih prilika - novinarstvo, visoke financije, spominjala se čak i politika - no meñu njima nikad nije bila sveučilišna karijera; za Tony je to, meñutim, jedina mogućnost. To je njezina vokacija; bez toga će

biti nekorisna poput amputirane ruke. Što drugo ona umije raditi? Gdje još može svoju pokućarsku vreću znanja, sve one drangulije i komadićke i sitnice, razmjenjivati za pošten život? Pošten, to je ključna riječ. Lišena svoga intelektualnog poštenja, svoje reputacije, svog integriteta, ona će završiti u izgnanstvu. A Zenia je u poziciji da je toga liši. - Ali ja sam to učinila da tebi pomognem! - kaže Tony, svjesna čak dok to govori da njezini motivi neće imati nikakav učinak kod sveučilišne uprave. (Mogla bih naprosto poreći da sam ja to napisala, pomišlja na trenutak. No Zenia posjeduje original, pisan Tonynim ulijevo iskošenim rukopisom. Naravno da ga je morala prepisati svojom rukom.) - Znam - kaže Zenia. - Ali ipak. No da, možda ću ujutro razmišljati drukčije. Naprosto sam u depresiji, sama sebi idem na živce; nekad se osjećam tako govnasto da jedino želim skočiti s mosta, shvaćaš? Osjećam se kao prava prevarantica u nekim trenucima. Osjećam da ne pripadam ovamo... da jednostavno nisam dovoljno dobra. Ni za Westa, isto tako. On je čist do ludila. Ponekad se bojim da ću ga zaprljati ili slomiti, ili tako nešto. Znaš što je pritom najgore? Ja to ponekad želim. Kad sam... shvaćaš. Pod velikim stresom. Znači, nije samo Tony ta čiji je život ugrožen, nego i West. Koliko je sama vidjela Westa i njegovu neupitnu privrženost, Tony je uvjerena da bi Zenia zaista mogla izazvati katastrofu. Na jedan jedini prezirni pokret njene ruke on bi se sav rasuo po pločniku. Kako je Zenia stekla toliku moć a da to Tony nije zamijetila? Kad je u pitanju West, Tony jest zamijetila. No vjerovala je da će Zenia tu moć upotrebljavati u dobrom smislu. Vjerovala je Zeniji. Sada su i ona i West u opasnosti, sada ona mora njih oboje spasiti. - Stresom? - kaže slabašnim glasom. - Ah, taj novac. Tony, ti ne možeš znati, nije to nešto čime bi se ti ikad morala baviti. Jebena stanarina kasni nekoliko mjeseci, pa jebeni gazda prijeti da će nas dati sudski izbaciti; kaže da će nazvati fakultet i dići dreku. Čak nema smisla da bilo čime od ovog opterećujem Westa - on je takva beba, jednostavno prepušta

sve praktične stvari meni. Ako mu kažem koliko smo dužni, otići će prodati lutnju, sasvim sigurno; hoću reći, što drugo uopće ima? On bi sve učinio za mene, jadničak, premda bi to bila samo kap u moru; ali on voli takve geste žrtvovanja. Jednostavno ne znam što ću. Sve je to takav teret, Tony. I zato sam u takvoj jebenoj depresiji. Tony je dala Zeniji novac za stanarinu, već nekoliko puta. Meñutim, zna što će Zenia kazati ako to spomene. Ali, Tony! Morali smo jesti! Ti ne znaš kako je to kad si gladna. Naprosto ti ne dopire do mozga! Ti ne znaš kako je to kad nemaš prebite pare! - Koliko? - kaže hladno, precizno. Ovo je uredan slučaj ucjene. Zaskočena je. - Tisuću dolara bi nas izvuklo iz tunela - kaže Zenia ležerno. Tisuću dolara je velik novac. U Tonynoj čarapi će nastati vrlo opipljiva rupa. Takoñer, to je mnogo više no što bi uopće mogla iznositi zaostala stanarina. Ali Zenia ne prosi, ne preklinje. Zna ona da je Tonyna reakcija posve izvjesna. Tony ustaje iz kreveta u polo pidžami s plavim miševima odjevenima u klaune: zaostatak iz majčinog kalifornijskog paketa kad joj je bilo četrnaest godina njezina noćna garderoba nije doživjela promaknuće, jer tko će je ikad imati prilike vidjeti, a sjećajući se ove noći najviše se grize, izmeñu ostaloga, jer je Zenia mogla dobro razgledati njenu apsurdnu pidžamu - pa odlazi do pisaćeg stola, pali svjetiljku, sasvim nakratko, i ispisuje ček. - Evo - kaže i oštrom kretnjom daje Zeniji. - Sjajna si, Tony, kao mramor - kaže Zenia. - Već ću ti vratiti! - I jedna i druga znaju da se to neće dogoditi. Zenia izlazi via prozor, a Tony se vraća u krevet. Mramor: manji komad može poslužiti kao ubojito oružje, teško, oštrih bridova. Čovjek bi mogao razmrskati lijepi broj lubanja takvim komadom mramora. Nema nikakve sumnje da će Zenia ponovo doći i tražiti još, pa opet još. Tony nije postigla ništa, osim što je dobila na vremenu.

26. Dva dana kasnije West dolazi u McClung Hall i nalazi Tony i pita je li vidjela Zeniju, jer Zenia je nestala. Nestala je iz stana, nestala s kampusa, čini se da je nestala iz grada, jer nitko - ni bradati muškarci iz kazališta, ni mršave žene s licima balerinâ i grivastom kosom, a niti policija, kamo West nakraju odlazi - ne zna gdje je. Nitko nije vidio dok je odlazila. Jednostavno više nije tu. S njom je nestalo tisuću dolara koje joj je dala Tony, plus sadržaj njezina i Westova zajedničkog bankovnog računa - dvjesto dolara, tu negdje. Bilo bi na računu i više, ali je Zenia u meñuvremenu podigla stanovitu svotu pod izlikom da je njihova dobra prijateljica Tony, koja nije tako bogata kao što su svi mislili, zamolila kratkoročnu pozajmicu od nje jer se sramila pitati Westa. Nestala je i Westova lutnja, koju nekoliko tjedana kasnije Tony pronalazi nakon ustrajna i nadahnuta traganja po trgovinama rabljenom robom. Osobno je donosi u stan i gura Westu u ruke kao da je lizalica, nadajući se da će biti manje nesretan. Ali lutnja ne postiže gotovo nikakav učinak: on i dalje sjedi nasred sobe na velikom izlizanom jastuku, bulji u zid i pije pivo. Zenia je ostavila pismo za Westa. Bila je barem toliko obzirna, ili - pomišlja Tony, nakon novostečenog uvida u zavijutke Zenijine duše - toliko proračunata. Srce moje, ja Te nisam - vrijedna. Jednog ćeš mi dana oprostiti. Voljet ću te do smrti. U ljubavi, Tvoja Zenia. Tony, koja je primila slično pismo, zna koliko vrijede takvi izljevi - nimalo. Zna kako ti takva pisma mogu visjeti oko vrata kao medaljon od olova, težak spomen-dar koji će te godinama povlačiti nadolje. Razumije, mseñutim, i Westovu potrebu da se osloni na Zenijina uvjeravanja. Potrebna su mu kao voda, potrebna su mu kao zrak. Radije će vjerovati da ga se Zenia odrekla zbog neumjesne plemenitosti, nego da ga je vukla za nos. Žene znaju od muškaraca napraviti budale, razmišlja svježe razuvjerena Tony, čak ako ovi to isprva i nisu bili. Westov je očaj opipljiv. Omotan je oko njega kao oblak mušica, obilježava ga kao posjeklina na zglobu i on to pruža Tony (nijemo, ne pomaknuvši se) na

previjanje. Da je mogla birati, ne bi odabrala ulogu bolničarke i tješiteljice, što joj je u slučaju oca išlo tako loše. Ali drugo se baš i ne nudi, pa Tony kuha Westu na litre čaja i pokušava ga odmamiti s onog jastuka i - ne znajući što bi drugo - vodi ga u šetnju, kao psa ili bolesnika. Zajedno vrludaju po parkovima, zajedno prelaze ulicu držeći se za ruke poput djece u šumi. Zajedno oplakuju bez riječi. West je u koroti, ali i Tony. Oboje su izgubili Zeniju, no Tony ju je izgubila potpunije. West i dalje vjeruje u onu Zeniju koju je izgubio: kad bi se bar vratila i dopustila da joj bude oprošteno, da je se mazi i pazi, sve bi opet bilo kao prije. Tony zna bolje. Zna da osoba koju je izgubila nije, kao prvo, u stvarnosti ni postojala. Još uvijek ne sumnja u Zenijinu priču, Zenijinu povijest; dapače, njome se služi kao objašnjenjem: što se može i očekivati od osobe s tako upropaštenim djetinjstvom? Ali zato sumnja u Zenijinu dobronamjernost. Zenia je nju samo iskorištavala, a ona je dopustila da bude iskorištavana; raskopana je, ispražnjena poput džepa na hlačama. Ali nema previše vremena za samosažalijevanje jer je previše zaokupljena sažalijevanjem Westa. Westova ruka pasivno leži u Tonynoj. On je poput slijepca: ide u smjeru koji odreñuje Tony, posve lišen vlastite volje i ne mareći kamo. U ponor ili mirnu luku, njemu je svejedno. S vremena na vrijeme kao da se probudi: zvjera naokolo, ne snalazi se. - Kako smo stigli ovamo? - pita, a Tony se kida ono omekšalo sićušno srce. Nju najviše brine to što West pije. Još uvijek je tu samo pivo, ali on ulijeva u sebe kudikamo više no što je običavao. Moguće je da nikad nije posve trijezan. Zenijina je odsutnost nalik putu, putu koji Tony prepoznaje jer ga je već vidjela. On vodi prema dolje i naglo završava na rasprostrtim novinama s krvavim mrljama, a West posrće tim putem kao da hoda u snu. Ona ga nije kadra zaustaviti, a ni probuditi. Kako Tony, mršava, nespretna, koščate glave, s prevelikim naočalama i šetnjama po parku i litrama čaja, može biti dorasla sjećanju na jarku Zeniju koje West nosi tik do srca ili pak umjesto njega?

Tony je bolesna od tih briga. Gubi san. Ispod očiju stvaraju joj se tamni kolutovi, koža se pretvara u papir. Pismene diplomske ne piše s inače svojstvenom hladnom racionalnošću, već prije u grozničavu transu, posežući pritom u zalihe tkozna kamo pohranjenog znanja koje nije ni znala da posjeduje. S druge strane, West se čak i ne pojavljuje, u najmanju ruku ne na ispitu iz novije povijesti. Vir ga povlači prema dolje. Roz susreće Tony u predvorju McClunga i zamjećuje kako strašno izgleda. - Hej, Tonić - kaže. (Vratila se ovom imenu odmila nakon Zenijina dezertiranja, za koje dakako zna. Ovdje glasine vijugaju brojnim kanalima. Bez Zenije, Tony više ne budi strahopoštovanje i s njom se može opet postupati kao s deminutivom. ) - Hej, Tonić, kako je? Sveti sivče, pa ti izgledaš jezivo. - Svojim velikim toplim rukama grli Tony oko ramena šiljastog kao u ptice. - Nije valjda tako gadno. O čemu se radi? Koga drugog Tony uopće ima s kim može razgovarati? Ne može s Westom razgovarati o Westu, a Zenia nije tu. Nekoć ona ne bi razgovarala ni sa kim, ali od vremena onih kava u Christieju povjeravanje joj se prosviñalo. Tako njih dvije odlaze u Rozinu pretrpanu sobu i sjede na krevetu prekrivenom jastucima i Tony olakšava dušu. Ona ne priča Rozi o krivotvorenom semestralnom radu ni o tisuću dolara. Uostalom, ne radi se o tome. Radi se o Westu. Zenia je nestala, a s njom u torbici preko ramena i Westova duša, bez koje će on umrijeti. West će se ubiti, a što će onda Tony? Kako će živjeti sa samom sobom? Doduše, ona to ne kaže tim riječima. Samo iznosi gole činjenice, a ovo jesu činjenice. Nije melodramatična. Samo objektivna. - Čuj, pile - kaže Roz pošto Tony prestane govoriti. - Znam da ti je on drag, hoću reći, čini se da je momak sasvim pristojan, no je li on toga vrijedan? Da, kaže Tony. Vrijedan je, definitivno je vrijedan, ali za nju nema nikakve nade. (On će blijedjeti i venuti, kao u baladama. Patit će i čeznuti. A najposlije će glavu si prostrijeliti.)

- Po meni, on se ponaša kao kreten! Zenia je flojsa, to smo svi znali. Prije par godina procirkulirala je meñu pola bratovština - i više od pola! Nisi čula onu pjesmicu o njoj - Problem ti je penia? Lijek se zove Zenia! Trebao bi se on konačno probuditi - kaže Roz, koja će ljubav tek upoznati pošto upozna Mitcha. No upravo je upoznala seks i misli da je to novi čudotvorni lijek, a njoj je uvijek bilo teško čuvati tajne. Sada govori tiše. - Trebala bi ga odvesti u krevet - kaže i mudro kima glavom. Ona uživa u ulozi mudrice, djeliteljice savjetâ ojañenima. Pritom je dakako od pomoći ako se i sama tako ne osjeća. - Ja? - kaže Tony. Premda pričaju o svojim dečkima bez kraja i konca, djevojke u McClung Hallu nikad izričito ne kažu što s njima točno rade. Ako i idu u krevet, to ne spominju. Od svih koje je Tony ikad poznavala, jedino je Zenia posve otvoreno govorila o seksu - sve do sada. - A tko drugi? - kaže Roz. - Trebaš postići da on osjeti kako ga netko želi. Zainteresirati ga za život. - O, mislim da ja to ne bih mogla - kaže Tony. Zastrašna je već sama ideja o tome da s bilo kim ode u krevet. Što ako se taj netko zabunom skotrlja na nju i zgnječi je? Takoñer, ona strepi već od same pomisli da ikome dade toliku moć nad sobom. A i nije osobito sklona da je drpaju i sline po njoj. Zenia je u vezi sa seksom bila otvorena, ali ga nije prikazivala kao nešto silno privlačno. Ipak, razmišljajući o tome, Tony mora priznati: ako postoji osoba koju bi ona možda mogla podnijeti, bio bi to West. Ona ga već drži za ruku dok šeću; to je ugodno. Ali pred konkretnim pojedinostima posve je u nedoumici. Na koji bi način namamila Westa u nešto što se zove krevet, i koji krevet, uostalom? Svakako ne onaj njen vlastiti uski krevet u McClung Hallu - to ne dolazi u obzir, previše je očiju, ni kekse ne možeš jesti u sobi a da to svi ne doznaju - a svakako ne ni krevet u kojem je spavao sa Zenijom. To ne bi bilo ispravno! Ktomu, ona ne zna kako se te stvari rade. Teoretski da, zna što ide kamo, ali u praksi? Jedna od prepreka je i konverzacija: o čemu bi razgovarala? Pa čak ako joj poñe za

rukom dovabiti Westa na mjesto radnje, što će se tada dogañati? Ona je premalena, a West prevelik. Ostat će sva u komadićima. Ona Westa voli, doduše. Taj joj je dio posve jasan. I nije li stvar u tome da mu se spasi život? Jest. Znači, traži se herojstvo i požrtvovnost. Tony stišće zube i kreće u zavoñenje Westa. Tomu je nevična taman koliko je strahovala da će biti. Pokušava u Westovu stanu napraviti večeru uz svijeće, no njena aktivnost u kuhinji kao da Westa još više deprimira, jer Zenia je kuhala tako čudesno i inventivno; povrh svega, Tonyn složenac od tune ispadne zagoren. Vodi ga u kino, na jeftine i glupe filmove strave i užasa koji joj pružaju priliku da ga u mraku zgrabi za ruku kad vampiri keze zube ili se glava od gume kotrlja niz stepenice. Ali sve njezine postupke West smatra naprosto iskazima prijateljstva. Odnosno, tako joj se čini. Na Tonyn očaj, ali i - djelomice olakšanje, za njega je ona odani pajdaš, i to je to. Lipanj je, toplo je, semestar je završio, no Tony je, kao uvijek, upisala jedan ljetni tečaj pa neće morati iseliti iz sobe u McClung Hallu. Jednog poslijepodneva odlazi k Westu da opere nagomilano upljesnivjelo suñe i odvede ga u šetnju, i nalazi ga kako spava na krevetu. Vjeñe su mu zaobljene i čistih linija kao u svetaca isklesanih na nadgrobnim spomenicima; jednu je ruku zabacio iznad glave. Dah ulazi u njega, onda izlazi; toliko je zahvalna što je on još uvijek živ. Njegova kosa - tjednima nepodšišana - sva je raskuštrana. U tom položaju on izgleda tako žalosno, tako napušteno, tako bezopasno te ona pažljivo sjeda kraj njega, oprezno se naginje i ljubi ga u čelo. West ne otvara oči, ali njegove je ruke obujmljuju. - Tako si topla - mrmlja joj u kosu. - Tako si dobra prema meni. Nitko nije do ovoga trena rekao Tony da je topla i dobra. Nijedan muškarac nije ju dosad zagrlio. Dok se ona još privikava na sve to, West je počinje ljubiti. Ljubi joj cijelo lice, sitnim poljupcima. Oči su mu i dalje zatvorene. - Nemoj otići - šapće. - Nemoj se micati.

Tony se ionako ne može micati jer je ukočena od strepnje. Nedostatak vlastite hrabrosti tjera je u očaj, kao i to ogromno Westovo tijelo, kraj kojeg je sada tako blizu. Čak može vidjeti dlačice na njegovoj bradi! Inače su one za nju previsoko. Kao kad vidiš mrave na golemom kamenu koji se kotrlja prema tebi i tek što te nije smrskao. Tony obuzima osjećaj akutne ugroženosti. Ali West je veoma postupan. Polako joj skida naočale; zatim otkapča jedno po jedno dugme, pipavo kao da mu prsti još uvijek spavaju, i pokriva je svojim pokrivačem od grube vune, i gladi je kao da je ona baršunasti jastuk, pa iako doista boli, kako i piše u knjigama, onaj osjećaj kao da te trgaju divlje zvijeri mnogo je slabiji no što je pretpostavljala, imajući na umu sve ono režanje koje je išlo uz Zeniju, to je sličnije padanju u rijeku, jer West je ono što ljudi za njega kažu, dug gutljaj vode, a Tony je tako žedna, isušena je, lutala je u pustinji sve ove godine, a sada je konačno nekome istinski za nešto potrebna, te na kraju otkriva ono što je uvijek željela znati: iznutra je veća nego izvana. Ovako Tony, ponosna na samu sebe i ispunjena radošću davanja, odvlači Westa s mjesta poraza i tegli ga iza bojnih linija, i njeguje mu rane, i krpa ga. Bio je polomljen, ali nakon nekog vremena zarašćuje. Doduše, ne savršeno. Tony je svjesna ožiljka, koji poprima oblik tjeskobe niskog intenziteta: West je uvjeren da je iznevjerio Zeniju. Vjeruje da su je odbacili na mračnu periferiju ovoga svijeta gdje se mora (bezuspješno) boriti za preživljavanje jer on za nju nije bio dovoljno sposoban ili dovoljno spretan ili jednostavno dovoljan. Vjeruje da je njoj potrebna njegova zaštita, no tu Tony mora svoj podrugljivi smijeh zadržati za sebe. Odsutna protivnica daleko je najgora. Zenia nije tu da se može braniti, pa je stoga Tony ne može napasti. I viteštvo i mudrost vezuju joj ruke. West se u jesen vraća na fakultet i nadoknañuje propuštene kolegije. Tony je upisala magisterij. Zajedno unajmljuju mali stan, zajedno jedu uredni doručak i provode nježne, blage noći, i Tony je sretnija no ikad u životu. Vrijeme prolazi, oboje magistriraju i oboje postaju asistenti u nastavi. Nakon nekog vremena se vjenčavaju, u Gradskoj vijećnici; na svadbenoj svečanosti

nema mnogo ljudi, atmosfera je intelektualna, ali Roz je pozvana, i sama u meñuvremenu udata. Njen muž Mitch nije mogao doći, objašnjava ona, otputovao je poslovno. Roz zamata Tony u svoj zagrljaj i uručuje dar - srebrno prekrivalo za telefon, a pošto ode (rano), Tonyni kolege povjesničari i Westovi muzikolozi pitaju ironično uzvijenih obrva tko li je zaboga ta. Rozina nazočnost, meñutim, umirila je Tony: iako je brak njenih roditelja bio katastrofa, brak sam po sebi zacijelo je nešto moguće i štoviše normalno ako se Roz toga prihvatila. West i Tony sele u veći stan, pa West kupuje spinet, da se priključi lutnji. Sada ima odijelo i nekoliko kravata, i nosi naočale. Tony kupuje mlinac za kavu, tavu za pečenje i knjigu Kuhati s veseljem u kojoj traži ezoterične recepte. Peče tortu s lješnjacima, kupuje posudu i dugačke viljuške za fondue i metalne štapiće za šiš kebab. Prolazi još vremena. Tony razmišlja o djeci, ali ne naglas jer West to nikad nije spomenuo. Na ulicama se sada odvijaju mirovni marševi, a na fakultetu zbrkani mirni prosvjedi. West donosi kući malo marihuane, oni puše zajedno, zajedno se prepadaju zbog buke na ulici i više to ne rade. Njihova je ljubav blaga i diskretna. Da je to biljka, bila bi paprat, svijetlozelena i perjasta i nježna; da je glazbalo - flauta. Da je slika, bio bi to Monetov lopoč, jedan od onih pastelnijih, s protočnom dubinom, s odrazima, s različitim padovima svjetla. - Ti si moj najbolji prijatelj - kaže West Tony i zaglañuje joj kosu s čela. - Mnogo ti dugujem. - Tony je ganuta njegovom zahvalnošću, ali i premlada a da bi spram nje bila sumnjičava. Nikad ne spominju Zeniju - Tony jer misli da će to uzrujati Westa, a West jer misli da će to uzrujati Tony. Meñutim, Zenia ne nestaje. Ona titra, postaje doduše sve bljeña, ali još uvijek je tu, kao što nakon ugašene cigarete ostane u prostoriji plava maglica dima. Tony je može namirisati. Jedne večeri Zenia se pojavljuje na njihovim vratima. Kuca kao što svi kucaju, pa Tony otvara vrata - možda neka mala skautkinja prodaje kekse ili je možda neki Jehovin svjedok. Kad vidi da je to Zenia, nijedna joj riječ ne pada na um. U

ruci drži metalni štapić s nanizanim komadićima janjetine, rajčice i zelene paprike, i na trenutak vidi sebe kako zariva taj štapić u Zeniju, tamo gdje bi se trebalo nalaziti srce, no ona to ne čini. Samo stoji otvorenih usta, a Zenia joj se smiješi i kaže: - Tony, srce, trebalo se zbilja namučiti da se vama uñe u trag! - i smije se onim bijelim zubima. Mršavija je i još rafiniranija. Na sebi ima mini suknju, crni šal s crnim perlicama i dugim svilenim resama, mrežaste hulahopke i čizme s visokom petom i vezicama do koljena. - Uñi - kaže Tony pokazujući štapićem. Janjeća krv kaplje na pod. - Tko je? - pita West iz dnevne sobe, gdje svira Purcella na spinetu. On voli svirati dok Tony priprema večeru; to je jedan od njihovih malih rituala. Nitko, najradije bi rekla Tony. Pogrešna adresa. Nema nikog. Najradije bi objema rukama odgurnula Zeniju i zalupila vratima. No Zenia je već s ovu stranu praga. - West! Gospode Bože! - kaže, ulazi u dnevnu sobu, pruža ruke prema njemu. Dugo se nismo vidjeli! - West ne može vjerovati. Njegov je pogled iza naočala bez okvira zgranuti pogled djeteta koje se opeklo, zapanjeni pogled putnika meñu galaksijama. On ne ustaje, ne miče se s mjesta. Zenia uzima objema rukama njegovo uzdignuto lice i ljubi ga dva puta, u svaki obraz, i zatim treći put u čelo. Rese njezina šala ga miluju, usta su mu u visini njenih grudi. - Tako je dobro vidjeti stare prijatelje - kaže Zenia ispuštajući suspregnuti dah. Na ovaj ili onaj način nakraju ispada da ona ostaje na večeri, jer tko su Tony i West da bi nešto zamjerali, a i što, uostalom? Nisu li upravo zahvaljujući Zenijinu bijegu njih dvoje zajedno? I nisu li upravo dirljivo sretni? Zenia im kaže da jesu. Njih dvoje su kao klinci, kaže, klinci koji su otišli na dugi piknik i na plaži prave kule od pijeska. Tako su mili! Silno joj je drago zbog toga, kaže. Onda uzdahne, što ima značiti da nju život nije tako mazio kao njih. No s druge strane, ona nije bila u povlaštenom položaju kao oni. Živjela je na rubovima, gdje je mračno i surovo i gdje vlada oskudica. Morala se snalaziti.

Gdje je bila? Tja, u Europi, kaže, uz kretnju rukom prema jednoj višoj, jednoj dubljoj kulturi; i Americi, gdje veliki macani vode igru; i na Srednjem istoku. (Zamahom ruke ona priziva pustinje, palme datulja, mistična znanja i šiš kebab bolji od bilo čega što se može ispeći u Tonynoj majušnoj kanadskoj pećnici.) Izbjegava kazati što je radila na svim tim mjestima. Razne stvari, kaže. Smije se i kaže da ima kratko pamćenje. O novcu s kojim je zbrisala taktično ne kaže ništa, a Tony zaključuje da bi djelovalo uskogrudno kad bi sama načela tu temu. Zenia meñutim kaže: - O, tu je ona tvoja krasna lutnja, uvijek sam je voljela - kao da uopće ne pamti da je dotično glazbalo osobno kidnapirala. To kao da ni West ne pamti. Na Zenijinu molbu on svira nekoliko starih pjesama; doduše, više ga toliko ne zanimaju narodne pjesme, kaže. Sada se bavi interkulturalnim proučavanjem polifonog pjevanja. Bez pamćenja, bez pamćenja. Zar samo Tony išta pamti? Očito ne; odnosno, West ne pamti, a Zenia pamti krajnje selektivno. Male aluzijice, diskretna podsjećanja, a onda joj lice poprima potišten izraz koji ima značiti: o da, njoj je žao, no žrtvovala je vlastitu sreću samo da bi West bio sretan. Njemu treba kućno ognjište, a ne nepraktična i nemirna lutalica poput Zenije, a Tony je prava pravcata mala domaćica - nije li ova hrana baš lukava? West je tamo gdje pripada: kao lončanica na pravom prozoru, ma vidi samo kako cvate! - Vas dvoje ste tako sretni - šapće ona Tony žalobno isprekidanim glasom. West to čuje, kao što je i bilo mišljeno. - Gdje si odsjela? - uljudno pita Tony, čime želi reći: - Kada ćeš konačno ustati? - Ma znaš već - kaže Zenia i sliježe ramenima. - Nigdje odreñeno. Ja živim od danas do sutra - ili od gozbe do gladi. Baš kao u stara vremena, sjećaš se, West? Sjećaš se naših gozbi? - Sada jede čokoladni bombon iz kutije koju je West svojedobno donio kao iznenañenje za Tony. Često joj donosi male darove, mala okajavanja onog dijela sebe koji joj nije u stanju dati. Zenia liže tamnu čokoladu

s prstiju, jednog po jednog, i netremice gleda Westa kroz trepavice. - Izvrsno kaže naglašeno izražajnim tonom. Tony ne može vjerovati da sve ovo Westu nije prozirno, sve to pusto umiljavanje i mañijanje, ali nije. On ima slijepu pjegu: njegova je slijepa pjega to što Zenia nije sretna. Ili pak njezino tijelo. Muškarci, razmišlja Tony s novostečenom gorčinom, to dvoje kanda ne razlikuju. Nakoliko dana nakon toga West dolazi kući kasnije no obično. - Izveo sam Zeniju na pivo - kaže on Tony. Izgleda pritom kao muškarac koji se ponaša krajnje pošteno iako je u iskušenju da postupi suprotno. - Njoj ide šugavo. Ona je vrlo ranjiva osoba. Ja sam zbog toga prilično zabrinut. Ranjiva? Gdje je West pokupio tu riječ? Zenia je ranjiva otprilike kao granitna stijena, misli Tony ali to ne kaže naglas. Umjesto toga kaže nešto gotovo jednako pogrešno. - Vjerojatno joj treba novaca. West djeluje povrijeñeno. - Zašto ti ona nije draga? - pita. - Nekoć ste bile tako dobre prijateljice. Znaš, ona je to uočila. I jako joj teško pada. - Zbog onoga što je učinila tebi - kaže Tony. - Eto zašto mi nije draga! West je unezvjeren. - Što mi je učinila? - pita. On to stvarno ne zna. U roku od dok rekneš ašov - precizno rečeno, za kojih dva tjedna - Zenia je preuzela Westa, jednako kao što bi preuzela bilo koju svoju svojinu, primjerice kovčeg zaboravljen na kolodvoru. Naprosto je zataknula Westa pod pazuh i odšetala s njim. Naravno, njemu to tako ne izgleda; samo Tony. Westu to izgleda kao da izvodi spasilačku misiju; a tko je, molim lijepo, Tony da bi tomu odrekla privlačnost? - Tebi se jako divim - kaže on Tony. - Uvijek ćeš mi biti najboji prijatelj. No Zeniji sam potreban. - Za što si joj potreban? - kaže Tony tihim svijetlim glasom. - Ona pomišlja na samoubojstvo - kaže West. - Jaka osoba si ti, Tony. Uvijek si to bila. - Zenia je jaka kao bik - kaže Tony.

- Najobičnija gluma - kaže West. - To sam uvijek znao. Ona je osoba s dubokim ožiljcima. - S dubokim ožiljcima, misli Tony. Taj vokabular može biti samo Zenijin. West je hipnotiziran; ovo iz njegove glave govori Zenia. On nastavlja: Ona će se potpuno raspasti ako ja nešto ne poduzmem. Nešto znači da će West otići stanovati sa Zenijom. Tako će se, prema Westu, Zeniji vratiti dio izgubljenog samopouzdanja. Tony dolazi da zarže od podrugljivog smijeha, no kako može? Kao da i dalje vlada vlastitim razborom, West je najozbiljnije gleda i želi privoljeti da ga shvati i odriješi od grijehâ i dade mu svoj blagoslov. No on je zombi. Za kuhinjskim stolom on drži obje Tonyne ruke. Ona ih izvlači, ustaje, odlazi u radnu sobu, zatvara vrata, zaokuplja se u potpunosti bitkom kod Waterlooa. Kad je sve bilo gotovo, pobjednički su vojnici slavili: pili su cijele noći i pekli meso pobijeñene konjice na metalnim prsnim štitnicima skinutima s mrtvacâ, ostavivši ranjenike da jauču i vrište u pozadini. Pobjeda opija i čini neosjetljivim na tuñe patnje.

27. Kako je to ona dobro izvela, razmišlja Tony. Kako nas je savršeno izvarala. U ratu spolova, koji ni izdaleka nije pravi rat, već nekakvo zbrkano natezanje u kojem ljudi svakog trena mijenjaju strane, Zenia je bila dvostruki agent. Odnosno čak ni to, jer Zenia nije radila za ovu ili onu stranu. Nije bila ni na čijoj strani osim na svojoj. Čak je moguće da su njene lakrdije - Tony danas ima dovoljno godina da to smatra lakrdijama - bile motivirane isključivo osobnim hirom, osobnim bizantinskim shvaćanjem užitka. Možda je lagala i mučila druge jer joj je to bilo zabavno. Doduše, u Tonynu odnosu prema svemu tomu ima i divljenja. Uza sve njezino neodobravanje, uza sav očaj, uza sve što je propatila, jedan dio nje želi navijati za Zeniju, ohrabrivati je štoviše. Pretvoriti u sagu. Sudjelovati u njezinoj smionosti, njezinu preziru prema gotovo svemu, njezinoj grabežljivosti i

odbacivanju svih zakona. Kao onda kad joj je majka na saonicama nestala na nizbrdici. Ne! Ne! En! En! Ali do spoznaje o tome došla je kasnije. U doba Westova dezertiranja bila je devastirana. (Devastirati, glagol, de + vastare, učiniti pustim, opustošiti; veoma poznat pojam u literaturi o ratu, razmišlja Tony u podrumu, gleda u pjeskarnik s Otonovom vojskom u rasulu i žvače još jedan klinčić.) Nije htjela plakati, nije htjela tuliti. Slušala je kako West hoda po stanu na prstima, kao u bolnici. Kad je čula da su se ulazna vrata zatvorila, išuljala se, zaključala ih dva puta i još stavila lanac. Onda je otišla u kupaonicu te zaključala i ta vrata. Hoteći ga baciti u zahod, skinula je vjenčani prsten (jednostavni, zlatni, bez dijamanata), no ipak ga je odložila na policu u ormariću, kraj sredstva za dezinfekciju. Onda se složila na pod. Američki standard, pisalo je na školjki. Dradnats ikčirema. Bugarsko ulje za kožu. Nakon nekog vremena izišla je iz kupaonice jer je zvonio telefon. Stajala je i gledala u njega, s onim srebrnim pokrivalom kao vjenčanim darom; zvonio je i dalje. Podigla je slušalicu, pa spustila. Ne postoji osoba s kojom bi htjela razgovarati. Odtumarala je u kuhinju, ali ne postoji hrana koju bi htjela jesti. Nekoliko sati kasnije zatekla se kako otvara kutiju sa starim božićnim ukrasima u kojoj je držala i očev njemački pištolj, u crvenom papiru za zamatanje. Bili su tu čak i meci, u limenki od pastila protiv kašlja. Ona nikad u životu nije pucala iz pištolja, no teoretski je znala kako se to radi. Trebaš se naspavati, rekla je u sebi. Nije mogla podnijeti pomisao da bi spavala u svom oskvrnutom krevetu, pa je najposlije legla pod spinet u dnevnoj sobi. Padalo joj je na um da ga uništi, ali čime? - možda mesarskim nožem? - no zaključila je da to može pričekati do jutra. Kad se probudila bilo je podne, i netko je lupao na vratima. Vjerojatno West, nešto je zaboravio uzeti. (Njegovo donje rublje više nije u ladici, kao ni uredno složene sokne koje je Tony oprala i svaki par uredno presavila. Otišao je s kovčegom.)

Tony je došla na vrata. - Odlazi - rekla je. - Pile, to sam ja - rekla je Roz izvana. - Otvori vrata, srce, ja stvarno moram na klo, inače će ti čitav ulaz biti pod vodom. Tony nije željela pustiti Roz unutra jer nije željela pustiti nikoga, no nije mogla tek tako otpraviti prijateljicu u mokraćnoj neprilici. Skinula je stoga lanac, otključala brave, i unutra se ugegala Roz, trudna s prvim djetetom. - E, samo mi je to još trebalo u životu - rekla je potišteno - tijelo veće za nekoliko brojeva. Vidi! Ja jedem za petoro! - Tony se nije nasmijala. Roz joj je zavirila u lice i zagrlila je udebljalim rukama. - Ah, srce - rekla je, te s novostečenim znanjem, i osobnim i političkim, dometnula: - Muškarci su prave svinje! Tony se lecnula, ogorčena. West nije svinja. Čak ni vanjštinom. Noj, to možda već da. Nije kriv West, htjela je kazati. Ona je kriva. Ja sam ga voljela, ali on mene nikad nije stvarno volio. On je bio okupirani teritorij, čitavo vrijeme. Ali ništa od svega toga nije izrekla jer nije mogla govoriti. Nije mogla ni disati. Točnije, mogla je samo udisati zrak. Udisala je i udisala i naposljetku se začuo zvuk - jauk, dugi jauk koji je trajao i trajao, poput sirene u daljini. Zatim su navrle suze. Navrle, kao kad popusti brana. Brana u njoj ne bi bila mogla popustiti da suze sve to vrijeme nisu bile tu, golem neosjetan pritisak. Suze su joj slapimice tekle niz obraze; lizala je usnice, kušala njihov okus. U srednjem vijeku se smatralo da nisu kadri plakati samo oni koji nemaju dušu. Znači, ona ima dušu. Nikakve utjehe od toga. - Vratit će se - rekla je Roz. - Znam da hoće. Što on njoj treba? Samo će gricnuti zalogajčić, a onda van s njim. - Zibala je Tony naprijed-natrag, naprijed-natrag, najmajčinskije što je Tony ikad iskusila. Roz se preselila k njoj, samo nakratko, dok se Tony ne vrati u normalu. Imala je domaćicu; Mitch, njen muž, bio je opet negdje na putu, pa je mogla ostaviti kuću. Telefonirala je na fakultet, rekla da Tony ima anginu i otkazala njezina predavanja. Naručila je iz dućana namirnice i hranila Tony gotovom pilećom juhom s rezancima, karamel pudingom, sendvičima s kokosovim maslacem i

bananom, sokom od grejpfruta: provjerena hrana za bebe. Natjerala ju je da se često kupa u kadi i puštala joj umirujuću glazbu. Htjela je smjestiti Tony u svoju velebnu kuću u Rosedale Streetu, no Tony nije htjela odlaziti iz stana, ni na sekundu. Što ako se West vrati? Nije znala što će se u tom slučaju dogoditi, no znala je da ona mora biti tu. Trebala joj je mogućnost izbora - zalupiti mu vrata pred nosom ili mu pasti u naručje. S druge strane, nije željela birati. Željela je i jedno i drugo. - Telefonirao ti je, zar ne? - rekla je Tony pošto je prošlo nekoliko dana ovakvog načina života i ona se osjećala manje opustošenom. - Aha - rekla je Roz. - Znaš što je kazao? Kazao je da je zabrinut za tebe. Na neki način je to slatko. Tony tu nije vidjela ništa slatko. Vidjela je Zeniju kako ga nagovara. I okreće nož još dublje u rani. Upravo je Roz predložila Tony da iseli iz stana i kupi kuću. - Cijene su trenutačno super! Lovu za polog imaš - naprosto unovčiš dvije-tri obveznice. Smatraj to investicijom, OK? U svakom slučaju, odavde se moraš odseliti. Komu još trebaju ružne uspomene, a? - Povezala je Tony s pouzdanim posrednikom za nekretnine, vozila se s njom od kuće do kuće, pentrala se sva zapuhana gore-dolje po stubištima, pomno razgledala sisteme grijanja, crvotočinu, strujne instalacije. - Čuj, ovo tu je prava stvar - šapnula je jednog dana. - Ponudi nisko - i samo gledaj kako će reagirati! Dva-tri popravka, i moglo bi biti fantastično! Tvoja radna soba ide u toranj, samo odstraniš oplatu od imitacije drva i riješiš se linoleuma - dolje je javor, pogledala sam. Pravopravcato skriveno blago, vjeruj mi! Čim se makneš iz onog stana, sve će biti masu bolje! - U kupnji kuće ona je nalazila kudikamo više uzbuñenja nego sama Tony. Pronašla je i grañevinskog poduzetnika s umjerenim cijenama, odredila boje za zidove. Čak i u najboljim vremenima Tony ne bi umjela takvo što sama izvesti.

Pošto se uselila, zaista je krenulo na bolje. Kuća joj se sviñala, premda ne zbog razlogâ koji bi Roz zvučali prihvatljivo. Roz je željela da ta kuća bude središte novoga, ljudima ispunjenog života kakav je ona predvidjela za Tony, no Tony je kuću doživljavala više kao samostan. Samostan za jednu osobu. Ne pripada ona zemlji odraslih, zemlji divova. Poput opatice zatvorila se u svoju kuću i izlazila jedino u dućan. I na posao, naravno. Posla je bilo, i to mnogo. Radila je na fakultetu, kod kuće takoñer; radila je noću i preko vikenda. Susretala je sažalne poglede kolega: po fakultetima se trač širi brzinom gripe pa su svi znali za Westa, ali njoj je to bilo svejedno. Preskakala je obroke, živjela na siru i krekerima. Angažirala je telefonski servis kako je nitko ne bi uznemirivao dok razmišlja. Nije se javljala na ulazno zvonce. Nije zazvonilo.

28. U svojoj sobi u tornjiću Tony radi do kasno u noć. Želi izbjeći odlazak u krevet i spavanje, a osobito sanjanje. Jedan joj se san svako malo ponavlja; ona ima osjećaj da ju je taj san dugo čekao, čekao da ona u njega uñe i iznovice ulazi, ili da je san čekao da iznovice ulazi u nju. San se dogaña pod vodom. Na javi ona nije nikakav plivač; nikad nije rado odlazila u vodu, nije voljela da joj postane hladno, nije voljela biti mokra. Dalje od kade njeno povjerenje ne ide, a sve u svemu miliji joj je tuš. U tom snu, meñutim, ona bez ikakva napora pliva u vodi zelenoj poput lišća kroz koju sunčeva zraka šara po pješčanom dnu. Nikakvi mjehurići ne izlaze joj iz usta; ona nema osjećaj da diše. Dolje se razmiču šarene ribe, munjevito poput ptica. Onda je tu nekakav rub, nekakva provalija. Kao niz brijeg, ona se pušta dolje, otiskuje se u dijagonali kroz sve veću tamu. Pijesak ispod nje rasrpšuje se poput snijega. Ribe su ovdje veće i opasnije, jarkijih boja - fosforescentne. Zasvijetle i potamne, bljesnu i ugase se poput neonskih reklama, a oči i zubi svjetlucaju modrinom gorućeg plina, žutilom sumpora, rumenilom žeravice. Odjednom ona

zna da se uopće ne nalazi u moru, već - smanjena na najsićušniju mjeru - u vlastitom mozgu. Eno njezinih neurona, dodiruje ih pucketavi elektricitet u trenucima dok ona misli o njima. Začuñeno gleda blješteće ribe: ta ona tu promatra elektrokemijski proces vlastitoga sna! U tom slučaju, što li je ono tamo na mutnom bjelilu pijeska na dnu? Ganglija nije. Netko se od nje udaljava. Ona pliva brže, ali zaludu, ona ostaje na mjestu, zlatna ribica što udara nosom o staklo akvarija. Do nje dopire riječ Kejivan. Unatražni jezik snova. Ona otvara usta da bi viknula, no zrak kojim se izvodi vikanje ne postoji, pa nadire voda. Ona se budi dašćući i gušeći se, grla posve stisnuta, lica oblivena suzama. Otkako je bila počela plakati, kao da je nemoguće prestati. Danju ili uz svjetlo, dok može raditi, ona plač umije držati pod ključem. No spavanje je kobno. Kobno i neizbježno. Tony skida naočale i trlja oči. S ulice, njezina soba sasvim sigurno djeluje kao svjetionik, kao zvijezda u mraku. Nešto toplo, veselo, sigurno. No tornjevi služe i u druge svrhe. S lijevoga bi prozora lijepo mogla izliti vrelo ulje, usmrtiti bez greške svakoga pred ulaznim vratima. Primjerice Westa ili Zeniju, Zeniju i Westa. Previše ona mozga o njima, o njima i njihovim isprepletenim tijelima. Bolje bi bilo krenuti u akciju. Razmišlja da se uputi u njihov stan (zna gdje stanuju, nije bilo teško otkriti, West je u sveučilišnom telefonskom imeniku) i suoči sa Zenijom. Ali što bi joj kazala? Vrati ga! Zenia bi se samo nasmijala. - On je slobodno biće - rekla bi. - Nije više dijete, može birati po vlastitoj volji. - Ili nešto u tom smislu. A kad bi se i nacrtala na Zenijinu pragu pa ondje cvilila i moljakala i preklinjala, ne bi li to bilo upravo ono što Zenia želi? Sjeća se jednog njihova razgovora, u prvim danima, dok su još pile kavu u Christieju i Zenia joj bila tolika prijateljica. - Što bi najradije da prema tebi osjećaju? - rekla je Zenia. - Ljudi oko tebe. Ljubav, poštovanje ili strah?

- Poštovanje - rekla je Tony. - Ne. Ljubav. - Ja ne - rekla je Zenia. - Ja bih odabrala strah. - Zašto? - rekla je Tony. - Djelotvorniji je - rekla je Zenia. - Jedino je strah djelotvoran. Tony se sjeća da ju je taj odgovor impresionirao. No nije Zenia ukrala Westa spomoću straha. Nije to bilo pokazivanje snage. Naprotiv, pokazana je slabost. Posljednje oružje. Po revolver može otići u svakom trenutku. Gotovo punih godinu dana West se nije oglasio ni jednom jedinom riječi; ni spomena o, primjerice, odvjetnicima ili brakorazvodu; nisu čak stizali zahtjevi za povrat spineta i lutnje, koje Tony drži zatočene u novoj dnevnoj sobi. Tony je znala zašto je West tako nijem. Jer se osjeća previše strašno zbog svega što je učinio, ili točnije, što je učinjeno njemu. Previše ga je stid. Nakon nekog vremena počeo je u telefonskom servisu ostavljati za Tony plahe poruke, uz prijedlog da se nañu na pivu. Tony nije odgovarala, i to ne zato što se na njega ljutila - ne bi se bila ljutila ni da ga je pregazio kamion, što je smatrala analognim Zenijinu zavoñenju - nego zato što nije uspijevala zamisliti ikakav oblik razgovora izmeñu njih dvoje. Kako si? Dobro - to bi bilo otprilike to. Stoga, kad je on napokon osvanuo na njenim vratima, na vratima njezine nove kuće, njezina samostana, samo je zurila u njega. - Puštaš me unutra? - rekao je West. Već na prvi pogled Tony je znala da je izmeñu njega i Zenije gotovo. Vidjela je to po boji njegove kože, svijetlozelenkasto sivoj, po pognutim ramenima, razočaranim ustima. Odbacilo ga je, otpustilo, otjeralo. Opalilo ñonom po jajima. Djelovao je tako sažalno, tako rastrgano - kao da je bio na mučilima, kao da su mu sve kosti odvojene jedna od druge - te ga je ona dakako pustila unutra. U svoj dom, u svoju kuhinju, gdje mu je odmah napravila topli napitak, i nakraju u svoju postelju, gdje se drhteći grčevito uhvatio za nju. Nije to bio seksualni stisak: tako se hvataju utopljenici. No za Tony nije bilo opasnosti da pritom i

sama bude odvučena. Osjećala je, u najmanju ruku, čudnu suhoću; čudnu odijeljenost od njega. Možda se on doista utapa, ali ovaj put ona stoji na obali. S dalekozorom, štoviše. Opet je počela pripremati male večere, kuhati jaja za doručak. Pamtila je kako se vodi briga o njemu, na koji ga se način lagano vraća u formu, i sve je to ponovo učinila - no ovaj put s manje iluzija. Još uvijek ga je voljela, ali nije vjerovala da će joj on ikad uzvratiti ljubav, ne u istoj mjeri. Kako bi i mogao, poslije onog što je prošao? Može li čovjek s jednom nogom plesati step? A niti može imati povjerenja u njega. Možda će se on izvući iz depresije, govoriti joj kako je dobra, donositi ñakonije za večeru, obavljati svakodnevne radnje; no kad bi se Zenia vratila, a otišla je tkozna kamo - čini se da čak ni West ne zna - sve te mile navade ne bi značile ni pišljiva boba. On je tu na posudbi. Zenia je što i ovisnost: jedan gutljaj, i već ga neće biti. Poput psa koga dozivlju nadzvučnom zviždaljkom, nečujnom za ljudsko uho. Samo će odjuriti. Ona nikad nije spomenula Zeniju: već sam govor mogao bi je prizvati. No nakon što je Zenia poginula od bombe, nakon što su je spremili na sigurno u limenku i zakopali ispod duda, Tony se više nije trebala bojati ulaznog zvonca. Zenia više nije predstavljala opasnost, opasnost od krvi i mesa. Postala je fusnota. Postala je povijest. Sada se Zenia vratila, žedna krvi. Ne Westove krvi: West je puko oruñe. Zeniji je do Tonyne krvi, jer Tony je ta koju ona mrzi, i to oduvijek. Danas u Toxiqueu Tony je dobro vidjela mržnju u njenim očima. Takva se mržnja ne da racionalno objasniti, ali Tony to ne iznenañuje. Kao da joj je već dugo poznata. To je gnjev njezine neroñene blizanke. Odnosno, tako Tony razmišlja dok pincetom odstranjuje ostatke poražene vojske Otona Crvenog i u novoosvojeni teritorij ugrañuje Saracene. Nad talijanskim žalom posutim leševima vije se zastava Islama, a Oton se spašava u bijegu morem. Njegov će poraz nadahnuti slavensko pleme Venda na još jedan pljačkaški upad u Njemačku; potaknut će ustanke, pobune, povratak starim

kanibalskim božanstvima. Divljaštvo, protudivljaštvo, kaos. Otonu izmiče nadzor. Na koji je način mogao dobiti ovu bitku? Teško je reći. Je li trebao spriječiti neobuzdanost? Ili najprije izmamiti neprijatelja na čistinu i procijeniti njegovu snagu? I snaga i lukavost su ključne, ali jedna bez druge ne vrijedi ništa. Tony pak, koja ne posjeduje snagu, morat će se osloniti na lukavost. Da bi porazila Zeniju, morat će sama postati Zenia, barem u tolikoj mjeri da uzmogne predvidjeti njen sljedeći potez. Bilo bi to lakše kad bi znala što Zenia smjera. Tony gasi svjetlo u podrumu i penje se stepenicama u kuhinju, gdje uzima čašu vode iz spremnika s izvorskom vodom koji joj je uvalila Charis. (Puna je kemikalija kao i sve drugo, to joj je jasno, ali bar ne i klora. Torontsku vodu iz pipe Roz zove Eau de plivački bazen.) Onda otključava stražnja vrata i šulja se u dvorište, meñu floru koja se sastoji od suhih čičaka, panjeva i nepodrezanog grmlja, i faunu koja se sastoji od miševa. Rakuni su redoviti posjetioci; vjeverice si prave neuredna gnijezda. Jednom je tu prebivao tvor i, u potrazi za klopom, prerovao zadnje ostatke travnjaka; jednom pak prugasta vjeverica koja je nekim čudom preživjela uz susjedno mačje pleme. Tony od vremena do vremena noću baza naokolo, to je osvježava. Voli biti budna dok drugi spavaju. Voli imati mračan prostor za sebe. Možda će vidjeti ono što drugi ne umiju, biti svjedokom noćnih zbivanja, steći rijetke uvide. Tako je mislila i u djetinjstvu - dok je na prstima tapkala po kući, osluškivala pred raznim vratima. Ni tada to nije palilo. S ovoga mjesta njoj se ukazuje nov pogled na vlastitu kuću: tako bi tu kuću vidio pritajeni neprijateljski komandos. Kako bi izgledala, pita se, da je raznesu, ona ili tko drugi? Radna soba, spavaća soba, kuhinja, predvorje, zaustavljeni ne odveć visoko u užarenom zraku. Njena kuća zapravo joj nije nikakva zaštita. Kuće su odveć krhke.

Pale se svjetla u kuhinji, otvaraju se stražnja vrata. To je West, odostraga rasvijetljen štrkljasti obris, lice se ne razabire. - Tony! - viče zabrinuto. - Jesi li vani? Tony uživa u njegovoj zabrinutosti, sasvim nakratko. Točno, ona ga obožava, ali čisti motivi jednostavno ne postoje. U mjesečinom obasjanu vrtu punom korova Tony na trenutak čeka i osluškuje, stopljena - možebit - sa srebrom išaranim sjenama stabala. Je li nevidljiva? Nogavice Westove pidžame su prekratke, rukavi takoñer; zbog toga djeluje kao da o njemu nitko ne vodi brigu, poput čudovišta a la Frankenstein. Ali tko bi to uopće mogao - i to godinama, osim što bi našao pidžamu odgovarajuće veličine - bolje od Tony? Da je to činila protiv svoje volje, možda bi se s pravom osjećala ojañeno. Funkcionira li ojañenost na taj način? Dala sam ti najbolje godine svoga života! Ali ne očekuje se da dar bude uzvraćen. A i komu bi ih inače mogla darovati, te godine? - Tu sam - kaže; on izlazi van, spušta se niza stube na stražnjem trijemu. U papučama je (odmah joj je lakše), ali bez kućnog ogrtača. - Nije te bilo - kaže on, saginje se prema njoj, gleda prodorno. - Nisam mogao spavati. - Ni ja - kaže ona. - Pa sam malo radila i onda izišla udahnuti svježeg zraka. - Mislim da ne bi trebala lutati vani po mraku - kaže on. - Nesigurno je. - Ma kakvo lutanje - kaže ona oraspoloženo. - Ovo je naše dvorište. - Ipak, moglo bi biti huligana - kaže on. Ona ga uzima pod ruku. Ispod tanke tkanine, ispod puti, unutar same ruke, osjeća kako se oblikuje još jedna ruka: ruka starca. Na mjesečini, oči mu imaju mliječno bijeli sjaj. Plavo, negdje je pročitala, nije osnovna boja ljudskih očiju; plave oči vjerojatno su nastale raznim mutacijama te su stoga sklonije mreni. Na tren joj se ukazuje deset godina stariji i potpuno slijepi West, ona ga nježno vodi za ruku. Obučava psa za slijepce, slaže biblioteku knjiga na vrpcama, zbirku šumova. Što bi on bez nje? - Doñi unutra - kaže ona. - Prehladit ćeš se.

- Nešto nije u redu? - kaže on. - Ma sve je u redu - laže ona vedro. - Ugrijat ću nam malo mlijeka. - Dobra ideja - kaže on. - Možemo dodati koju kap ruma. Pogledaj samo mjesec! Neki tamo gore igraju golf. Tako je običan, tako blizak, tako poznat: kao miris kože na njenoj vlastitoj nadlaktici, kao okus njezinih prstiju. Kako bi rado na njega objesila pločicu, poput onih metalnih na bocama s alkoholnim pićem ili plastificiranih na konferencijama: Nejnarbaz putsirp. Ona ga grli: stoji na vršcima prstiju, širi ruke oko njega dokle god sežu. Ne sežu do kraja. Koliko će ga dugo moći štititi? Koliko će potrajati dok se na njih ne obruši Zenia, iskeženih očnjaka, ispruženih kandži, raspletenih kosa, zahtijevajući ono što joj po pravu pripada? Charis slijedi Zeniju i muškarca koji nije Billy niz Queen Street, izdaleka, zaobilazeći ostale pješake i povremeno se s njima sudarajući. Sudara se jer osjeća da, bude li skinula pogled sa Zenije, makar i na trenutak, Zenia će nestati - ne poput rasprsnuta mjehurića sapunice, nego kao lik iz dječjeg TV crtića, pretvorivši se u hrpu točkica i crtica i naprosto se premjestivši na drugu lokaciju. Ako znaš dovoljno o materiji možeš prolaziti kroz zidove; možda Zenia o tome zaista dovoljno zna, premda je svako takvo saznanje nedvojbeno stekla na opak način. Način koji uključuje pileću krv i konzumiranje još živih životinja. Skupljanje nožnih nokata drugih osoba, igle što se u nešto zabadaju. Nanošenje boli. Zenia zacijelo osjeća kako joj prodorni Charisin pogled poput zrake prži potiljak, jer u jednom se trenutku okreće i gleda, pa se Charis naglo skriva iza stupa ulične svjetiljke, pri čemu umalo ne razbije glavu. Pošto se oporavi od jarkocrvena osjećaja u glavi (To nije bol, to je boja) i odvaži proviriti iza stupa, Zenia i muškarac su zastali i razgovaraju. Charis se šulja malo bliže, praćena neprijateljskim pogledima i promrmljanim komentarima s pločnika iza sebe, i smješka se slabašno onima koji otrcanih

manšeta, ispruženih ruku i podbuhlih upalih lica kakva imaju ljudi što jedu previše rafiniranog šećera mole od nje novac za jedan obrok. Charis nema uza se sitniša budući da ga je ostavila kao napojnicu u Kafay Nwaru; ona baš nema odveć novaca, točka, premda ima više no što se nadala da će imati nakon ručka: diobu računa obavila je naime Roz, a njezino računanje uvijek završi tako da Charis plati manje, barem joj se tako čini, nego što bi trebala. Uostalom, Charis nije za to da se tjelesno sposobnim prosjacima daje novac, jer njezino je mišljenje da novac, kao i slatkiši, loše djeluje na ljude. Ali dala bi im par mrkava iz svoga vrta kad bi mogla. Probila se do izvrsnog mjesta iza štanda s toplim hrenovkama pod jarkožutim suncobranom, i otamo vreba, usprkos odvratnu vonju (svinjske iznutrice!) i griješnim konzervama gaziranih pića (kemikalije!) naslaganima pokraj senfa i hrena (čista sol!). Prodavač je pita što danas želi, ali ga ona jedva čuje; toliko je zaokupljena Zenijom. Sada se muškarac sa Zenijom okreće, lice mu je sada okrenuto prema Charis i, trznuvši se kao da je stavila ruku na vrelu peć, Charis ga prepoznaje: to je Rozin sin Larry. Za Charis je uvijek veliki skok u vremenu kad vidi da su Rozina djeca odrasla, premda dakako jesu, sama ih je pri tome promatrala. Ali teško je povjerovati da djeca stare. To je kao u onim trenucima kad je Augusta u drugoj sobi i Charis uñe u sobu, očekujući da će je naći kako prekriženih nogu sjedi na podu i igra se kuće s lutkom Barbie - Charis se tom predmetu protivila, no bila je odveć slaba da ga zabrani - a umjesto toga je zatekne kako sjedeći na stolcu u kostimu širokih ramena i salonkama s visokom potpeticom lakira nokte. Ah, August! htjela bi reći. Gdje si samo našla taj neobičan pokladni kostim? Ali to je njezina stvarna odjeća. Kad vidiš vlastitu kćer kako hoda uokolo u odjeći koja bi mogla pripadati tvojoj majci, nema druge nego odšutjeti. Ono je, znači, Larry, u trapericama i jakni od jelenje kože, glava s kosom boje karamela prignuta je prema Zeniji, jedna ruka joj dodiruje rame. Mali Larry! Ozbiljni mali Larry, koji je uvijek pućio usne i mrgodio se dok su se istodobno

njegove sestre blizanke smijale, jedna drugu štipale i jedna drugoj govorile da joj iz nosa viri velika bala. Charis se nikada nije s Larryjem osjećala posve ugodno, ili točnije, smetala joj je njegova ukočenost. Uvijek je smatrala da bi dobar maser fizioterapeut tu mogao učiniti čuda. No Larry se očigledno uspio poprilično opustiti ako običava ručati u Toxiqueu. No što li on radi sa Zenijom? Što radi sa Zenijom upravo sada? On saginje glavu, Zenia pruža lice prema njemu poput pipaka, oni se ljube! Ili se barem tako čini. - Slušajte, gospo, hoćete li vi tu hrenovku ili nećete? - kaže prodavač. - Molim? - pita Charis, zatečena. - Šašava babo, čisti se odavde - kaže prodavač. - Vrati se u ludnicu. Smetaš kupcima. Da je Charis Roz, pitala bi, Kojim kupcima? Ali da je Charis Roz, bila bi u stanju totalnog šoka. Zenia i Larry! Ta ona je dvaput starija od njega! razmišlja onaj ostatak Charis koji se još održao iz vremena kad se držalo da bi godine u žensko-muškom odnosu trebale nešto značiti. Današnja Charis kaže sebi neka prestane izigravati suca. Zašto žene ne bi radile ono što muškarci rade oduvijek, krale iz kolijevke? Dob nije važna. Nije važna Zenijina dob, nego sama Zenia. Larry bi jednako prošao i da popije sredstvo za čišćenje odvodnih cijevi. Dok se Charis bavi ovakvim nimalo obzirnim mislima, Zenia zakoračuje u stranu, silazi s pločnika i nestaje u taksiju. Larry ulazi za njom - to dakle nije bio oproštajni poljubac - i taksi biva uvučen u prometnu bujicu. Charis oklijeva. Što da sada učini? Prvi joj je poriv da nazove Roz - Roz! Roz! Upomoć! Doñi brzo! - ali to ne bi ništa pomoglo, jer ona ne zna kamo Zenia i Larry idu; a čak i kad bi znala, pa što? Što bi Roz poduzela? Provalila u njihovu hotelsku sobu ili kamo već, i rekla, Odmah da si pustila moga sina! Larryju su dvadeset i dvije, punoljetan je. Može sam donositi svoje odluke.

Charis vidi drugi taksi i istrči nasred ceste mašući rukama. Taksi se zaustavlja pred njom, kočnice cvile, ona hitro obilazi na drugu stranu, otvara vrata, ugura se na sjedalo. - Hvala - dahne. - Sretni ste što niste mrtvi - kaže taksist, naglaskom koji Charis ne može prepoznati. - Dakle, što izvolite? - Slijedite onaj taksi - kaže Charis. - Koji taksi? - pita taksist. To je znači to, i još gore, Charis osjeća da je njezina časna obveza platiti mu tri dolara, budući da je na kraju krajeva ipak ušla u taksi, ali ima kod sebe samo novčanicu od pet dolara i deset centi, a on nema sitnoga, a ona ne želi pitati prodavača toplih hrenovki, s obzirom na to kako ju je maločas nazvao, te to završava tako da on kaže vrijeme je novac, gospoño, učinite mi uslugu i zaboravite to - i oboje se nakon toga osjećaju neugodno. Nasreću Queen Street je raskopan, po tkozna koji put, i Zenijin taksi je zapeo u prometnoj gužvi. Nakon što je neko vrijeme trčala ulicom, Charis napokon nailazi na prazan taksi, koji samo dvoja kola dijele od Zenijinoga, i uskače u njega, pa dva taksija zajedno polako mile kroz najužu gradsku jezgru. Zenia i Larry izlaze pred hotelom Arnold Garden, Charis takoñer. Ona gleda kako im vratar u odori kima glavom, gleda kako Larry hvata Zeniju za lakat, gleda kako prolaze kroz vrata od stakla i mjedi. Ona osobno nikada nije prošla kroz takva vrata. Sve što ima natkriven ulaz nju straši. Dok pokušava odlučiti što će dalje, dostavljač na biciklu počinje je obasipati psovkama bez ikakva razloga. Isuse, gospoño, pazite jebiga kud idete! To je za nju znak: za danas je učinila dovoljno. Do pristaništa za skelu odlazi pješice, osjeća se kao da ju je propuhao vjetar. Boravak u gradu uvijek je toliko izmuči: kao da ti vjetar baca prašinu u lice, kao da plešeš na šmirglpapiru. Premda ne zna zašto, smeta joj kad je nazivaju gospom, čak više nego kad joj kažu šašava baba. Zašto nju ta riječ toliko

vrijeña? (Slušaj, kaže Shanitin glas, prezirno nasmiješen. Ako je to jedino kako te nazivaju!) Osjeća se zbunjenom i nesposobnom, i pomalo uplašenom. Što bi zapravo trebala učiniti s ovim što zna? Što bi trebala dalje poduzeti? Osluškuje, ali tijelo joj ništa ne govori, premda ju je upravo njezino tijelo u sve ovo uvalilo onom svojom podmuklom potrebom za kofeinom, svojim navalama adrenalina, svojom megalomanijom. Nekih dana - a ovaj je kanda jedan od njih - imati tijelo prava je neprilika. Premda se ona spram svoga tijela ponaša sa zanimanjem i obzirom, poklanja pozornost njegovim hirovima, trlja ga raznim uljima i losionima, hrani ga odabranim hranjivim tvarima, ono joj ne uzvraća uvijek istom mjerom. Upravo sada - na primjer - bole je leña, a negdje ispod pupka stvara joj se hladno mračno jezerce, jezerce zelenosmeñe otrovne kiseline. Tijelo možda jest obitavalište duše i staza duha, ali jednako je tako i izopačenost, tvrdoglavi otpor, zloćudna zaraza materijalnim svijetom. Posjedovati tijelo, biti u tijelu, to je kao da si zavezana za bolesnu mačku. Ona stoji na palubi skele, naslanja se na ogradu, gleda unatrag, promatra vodenu brazdu kako se diže i nestaje u notorno otrovnom jezeru, ocrtavajući se i gubeći se istodobno jednim te istim pokretom. Svjetlo se ljeska na površini, nije više bijelo, već pomalo žuti; poslijepodne je i sunce zalazi, nestaje ovaj dan, tamo dolje kamo su nestali i svi ostali dani, a svaki je odnio ponešto sa sobom. Ona nikada nijedan od tih dana neće dobiti natrag, uključujući tu i one koje je trebala imati ali nije, dane u kojima je postojao Billy. Zenia je ta koja je otela te dane. Oduzela ih je od Charis, koja ih se sada čak ne može ni s toplinom sjećati jer ih ne posjeduje. Kao da se Zenia uvukla potajno u njezinu kuću kad nje nije bilo i iščupala fotografije iz njezina albuma, albuma koji ona zapravo i nema osim u svojoj glavi. Jednim jedinim pokretom ruke Zenia je zgrabila, iščupala i ukrala njenu prošlost i budućnost istodobno. Zar joj nije to mogla još malo ostaviti? Još jedan mjesec, jedan tjedan, barem još malo?

U duhovnom svijetu (u koji je sada ušla, budući da skela sa svojim uspavljujućim motorom i blagim ljuljanjem često ima na nju takav efekt), Charisino astralno tijelo pada na koljena i preklinjućom kretnjom podiže ruke prema Zenijinu astralnom tijelu koje gori crvenim plamenom, a crvena joj kruna od plamenova poput bodljikava lišća ili staromodnih metalnih pera za pisanje plamti oko glave, s prazninom u svakom od plamenih jezičaka. Još malo, još malo, moli Charis. Vrati ono što si uzela! Ali Zenia okreće glavu na drugu stranu.

29. Priča o Charis i Zeniji počela je jedne srijede prvoga tjedna mjeseca studenog prve godine sedamdesetih. Sedamdeset. Charis smatra obje znamenke značajnima, i sedmicu i nulu. Nula uvijek znači početak nečega ali i kraj, zato što je to omega: okrugli, u sebe zatvoreni O, ulazak u tunel ili izlaz iz njega, kraj koji je istodobno i početak, jer premda je ta godina bila svjedokom početka Billyjeva kraja, bila je to istodobno i godina kad je njezina kći August počela počinjati. A sedam je osnovni broj, sastavljen od brojeva četiri i tri - ili od dvije trice i broja jedan, što je Charis draže jer, osim što su ljupke piramide, trice su ujedno i brojevi Božice, a četvrtice su naprosto četvorine nalik kutijama. Zna da je bila srijeda, jer srijedom je odlazila u grad kako bi zaradila nešto novca podučavajući jogu u dvije grupe. To je činila i petkom, ali petkom je ostajala dulje kako bi dala svoj volonterski doprinos pomažući u Furrowsu, zadružnom dućanu sa živežnim namirnicama. Zna da je bio studeni zato što je studeni jedanaesti mjesec, mjesec mrtvih ali i obnavljanja života. Sunčev znak Škorpiona, mjesec kojim vlada Mars, boja tamnocrvena. Spolnost, smrt i rat. Sinkronost. Dan je počeo kao magla. Charis vidi maglu kad ustane iz postelje, ili točnije kad siñe s postelje, budući da se postelja sastoji od jednog madraca na podu. Odlazi do prozora kako bi pogledala van. Na staklo je nalijepljena sićušna prozirna

dúga, premda je Charis nije onamo zalijepila: ostala je od bivših stanara, klape stopostotnih hipija koji su svjetlucavim markerima risali po izblijedjelim cvjetastim tapetama - goli ljudi spolno opće, mačke s aureolama - i usred noći navijali Doorse i Janis Joplin najglasnije moguće i ostavili za sobom brda ljudskog izmeta u stražnjem dvorištu. Napokon ih je kućegazda uz pomoć susjedâ izbacio van, nakon jednog urnebesnog tuluma s LSD-om u tijeku kojeg je jedan od njih zapalio crni stolac u obliku plastične vreće u dnevnoj sobi u uvjerenju da je to mesožderka. Kućegazda - starac koji živi na drugom kraju ulice - rado je primio Charis i Billyja zato što ih je bilo samo dvoje i što nisu imali velike zvučnike, i zato što je Charis rekla da namjerava napraviti povrtnjak, što je ukazivalo na donekle pristojnu vezu; a susjedi su bili toliko presretni zbog promjene te se čak nisu bunili ni protiv kokoši, kokoši koje se možda nije smjelo držati a možda i jest, ali ovo je Otok i tu se ljudi ne drže tako strogo propisâ - dokaz: brojne nadogradnje što se podižu bez dozvole. Srećom, okućnica im se nalazi na uglu pa imaju susjede samo s jedne strane. Charis je bojom prekrila gole ljude i mačke i umiješala ljudski izmet u svoj kompost, govoreći sebi kako je to ispravno jer tako rade i Kinezi, u Kini, a zna se da su oni najbolji na svijetu kad je riječ o bio-vrtovima. Izmet - hrana - izmet, sve je to dio istoga ciklusa. Uselili su se ovamo kasno u proljeće, i Charis je od samoga početka znala da je to dobro. Ona voli ovu kuću, a još više voli Otok. Natopljen je pulsirajućim, vlažnim životom kakav se leže iz jaja; budi u njoj osjećaj da sve - čak i voda, čak i kamenje - živi i da je svjesno, i ona zajedno sa svim tim. Nekih jutara ona izlazi prije svanuća i naprosto hoda okolo, uz i niz ulice koje zapravo i nisu ulice nego prije popločene staze za bicikliste, mimo oronulih ili dotjeranih nekadašnjih drvenih kuća, s naslaganim drvom i mrežama za ljuljanje i vrtovima koji kao da su sastavljeni od raznolikih djelića; ili naprosto leži na travi, čak i kad je vlažna. Billyju se Otok takoñer sviña, barem tako kaže, ali ne onako kao njoj.

Magla se diže s tla i s grmlja, kaplje sa stare jabuke u dnu dvorišta. Nekoliko smećkastih, mrazom opaljenih jabuka još visi s iskrivljenih grana poput izgorjelih božićnih ukrasa. Jabuke što su pale a Charis ih nije mogla iskoristiti za kuhanje želea leže trunući i fermentirajući u podnožju stabla. Nekoliko kokoši ih kljucka; Charis to može zaključiti po načinu na koji kokoši teturaju uokolo, toliko pijane te se s mukom penju po dasci u kokošinjac. Billy smatra da su te pijane kokoši super. Široke, obojene podne daske hladne su pod njezinim golim stopalima; obgrlila je svoje naježene ruke, malo drhće. Odavde se ne vidi jezero: skriva ga magla. Ona se svjesno napreže da joj se magla svidi - sve što je stvorila priroda trebalo bi biti lijepo - ali uspijeva tek djelomice. Magla je lijepa; istina, nalik je zgusnutom svjetlu, ali je i prijeteća: kad je magla, ne vidiš što se približava. Ostavlja Billyja da spava na madracu pod raširenom vrećom za spavanje, obuva svoje izvezene papuče, navlači jednu od Billyjevih majica preko pamučne spavaćice. Spavaćica je u viktorijanskom stilu; kupila ju je u jednoj od prodavaonica rabljene odjeće na Kensington Marketu. Bilo bi jeftinije izrañivati ovakve spavaćice, stoga je kupila kroj i dovoljno materijala za dvije, ali nešto nije u redu s njezinim šivaćim strojem - stroj je na nožni pogon, nabavila ga je u zamjenu za nekoliko poduka iz joge - pa još nijednu nije ni skrojila. Sljedeće što namjerava nabaviti takvom razmjenom je tkalački stan. Odlazi na prstima iz spavaće sobe duž uskog hodnika i niza stepenice. Kad se prije šest mjeseci uselila ovamo s Billyjem, na podu je bilo nekoliko slojeva izlizanog linoleuma koji je pokrivao daske. Charis je poskidala linoleum i iščupala čavle koji su ga držali, ostrugala crno smolasto ljepilo što je otamo iscurilo i obojila pod u hodniku u modro. Ali na pola stepenica ostala je bez boje a ostatak još nije nabavila, te stoga one zadnje još imaju na sebi obris linoleuma. Ne smetaju joj, ti tragovi: nalik su znacima koje su ostavili oni što su ovdje živjeli nekoć davno. Zato ih je ostavila. To je kao kad ostaviš u vrtu jednu gredicu korova. Ona zna da ovaj prostor dijeli s drugim bićima premda se ne

vide i ne čuju, i uvijek je dobro pokazati im da osjećaš blagonaklonost. Ili poštovanje. Njoj je poštovanje na prvom mjestu, budući da ne želi s njima postati odveć bliska. Želi da i oni nju poštuju. Ulazi u kuhinju koja je ledena. U kući postoji nekakva peć, uz spremnik za grijanje vode, u memljivoj nadograñenoj šupi sa zemljanim podom - spremištu za povrće, kako to Charis zove, i ona doista u njemu drži nešto korjenasta povrća, nekoliko mrkvica i malo cikle u sanduku s pijeskom, kao što je običavala njezina baka - samo što peć ne funkcionira baš najbolje. Uglavnom izbacuje mlaki zrak kroz rešetku na podu i mucice prašine; u svakom slučaju, uključiti peć prije no što je apsolutno nužno djeluje kao rasipanje novca, a i kao varanje. Treba iskoristiti ono što priroda pruža, ako je moguće; zato Charis izvlači trule grane ispod stabala na Otoku, i koristi ostatke dasaka što su ostali nakon gradnje kokošinjca, i povremeno otkida pokoju osušenu granu sa svoje jabuke. Kleknula je ispred štednjaka od lijevanog željeza - bila je to jedna od stvari zbog koje je željela ovu kuću, štednjak na drva - premda je to druge odbijalo, one što su htjeli električni štednjak, pa je najamnina bila niska. Isprva je bilo teško shvatiti kako funkcionira; ima svoje hirove, ponekad ispušta velike oblake dima ili se ugasi premda je pun drva. Moraš mu tepati. Ona lopaticom izvlači jučerašnji pepeo u posudu koju uvijek ima pri ruci - poslije će dio toga dodati u svoj kompost, a ostatak će prosijati za znanca lončara koji će to iskoristiti za caklinu - i ugura u ložište nešto zgužvanih novina, nekoliko triješčica i dvije tanke cjepanice. Pošto se vatra uhvati, čučne ispred otvorenih vratašca, grije ruke i uživa u vatri. Jabukovo drvo gori modrim plamenom. Nakon nekoliko časaka ustaje osjećajući kako su joj se koljena ukočila, ide do police i uključuje električni kotlić. Premda bez električnog štednjaka, kuća ipak ima osnovne vodove, u svakoj sobi stropnu svjetiljku i nekoliko zidnih utičnica, iako ne može istodobno uključiti i kotlić i još nešto drugo a da se ne dogodi kratki spoj. Žice jednostavno pregore. Mogla bi pričekati da voda zavrije i u

željeznom kotliću na štednjaku na drva, ali to bi moglo potrajati satima, a njoj je njen jutarnji biljni čaj potreban odmah. Sjeća se vremena kad je još običavala piti kavu, na studiju, davno, u jednom od svojih prošlih života kad je živjela u McClung Hallu. Sjeća se mutnog osjećaja u glavi i silne želje za još. Bila je to ovisnost, pretpostavlja. Tijelo je tako lako zavesti s pravoga puta. No barem nije nikad pušila. Sjedeći za kuhinjskim stolom - ne okruglim hrastovim kakav bi željela imati, nego privremenim stolom, umjetnim stolom, nemoralnim stolom iz pedesetih, s nogama od kromiranog metala i crnim izvijenim likovima zapečenima u ploči od ultrapasa - Charis pije svoj biljni čaj i pokušava se usredotočiti na dan koji je pred njom. Magla otežava stvari; teško joj je pogoditi koliko je sati, premda ima ručnu uru, ako ne može vidjeti sunce. Prva, najneposrednija odluka koju treba donijeti: tko će prvi doručkovati, ona ili kokoši? Ako prva bude ona, kokoši će morati čekati i nju će mučiti grizodušje. Ako to budu kokoši, ona će još neko vrijeme biti gladna, ali moći će se veseliti vlastitom doručku dok bude njih hranila. Osim toga, kokoši imaju u nju povjerenja. Sigurno se već pitaju gdje li je ona, upravo u ovom trenutku. Brinu se. Predbacuju. Kako ih može iznevjeriti? Svako jutro odvija se ova mala borba motiva u njezinoj glavi. Svako jutro pobjeñuju kokoši. Ona ispija čaj i na sudoperu puni vjedro, potom kreće prema kuhinjskim vratima kraj kojih na kuki na zidu visi Billyjevo radno odijelo. Navlači ga, gura spavaćicu u nogavice - mogla bi otići gore i obući se, ali to bi moglo probuditi Billyja, kojemu je san potreban zbog napetosti u kojoj živi zbacuje s nogu papuče i klizne golim stopalima u Billiyjeve gumene čizme. Osjećaj nije baš najugodniji: guma je hladna, vlažna od ustajalog znoja. Katkada su tu i vunene radne sokne koje se mogu obući u čizme, ali danas kao da su nekamo odlutale; a čak i sa soknama čizme bi bile hladne i kudikamo prevelike za nju. Ona bi si mogla nabaviti nekakve čizme, ali to bi grubo narušilo

prihvaćenu verziju stvarnosti, koja glasi da Billy hrani kokoši. Uzima vjedro s vodom i gegajući se izlazi u dvorište. Magla je manje prijeteća kad se stvarno nañeš u njoj. Ona daje Charisi iluziju da je u stanju prolaziti kroz prepreke od krutih materijala. Mokra trava joj dodiruje noge; zrak miriše po trulom lišću i vlažnom drvetu, i po mokrom kupusu, onih pet-šest glavica koje su još u vrtu. To je jesenji miris polaganog izgaranja. Charis ga udiše punim plućima, udišući istodobno i miris amonijaka i toplog perja što dolazi od kokoši. Njezinih kokoši. Iz kokošinjca dopire pospano kvocanje i gugutanje koje znači da im je udobno - svojevrsno zamišljeno, kvocavo mumljanje. Sada su je čule i počinju uzbuñeno kokodakati. Ona skida lokot sa žičanih vrata što vode u njihov zabran. Isprva je Charis kanila ostaviti kokoši da se kreću slobodno, bez ikakve ograde, no onda se pokazalo da postoji problem s psima i mačkama; ali i susjedi, premda su tolerirali kokoši općenito, nisu baš bili oduševljeni idejom da im zalutale kokoši raščeprkaju cvjetne gredice u njihovu vlastitom dvorištu. Kokoši ne vole ograde i pokušavaju izići, zato Charis uvijek zatvori za sobom vrata prije no što će otvoriti kokošinjac. Billy je osobno sagradio kokošinjac; radeći gol do pasa dok mu je sunce peklo u leña, zabijao je čavle. To je bilo dobro za njega, dalo mu je osjećaj da je koristan. Kokošinjac se malo nakosio, ali služi svrsi. Ima jedna vrata za kokoši, mala četvrtasta s daskom za silaženje, i jedna za ljude. Charis otvara vrata za kokoši i one gurajući se i kokodačući kočoperno silaze niz dasku, žmirkajući na svjetlu. Potom ona ulazi na vrata za ljude, otvara metalnu kantu za smeće u kojoj stoji hrana za kokoši, puni hranom limenku od kave koju onda iznosi van i istresa na zemlju. Više voli hraniti kokoši vani. U knjizi piše da slamu i kokošji izmet treba ostaviti da se nagomilaju na podu kokošinjca jer će toplina što se stvara pri truljenju grijati kokoši preko zime, ali Charis ne vjeruje da hrana koja se uzima u takvim uvjetima može biti zdrava. Prirodni ciklus je jedno, ali ne smiju se brkati razni njegovi dijelovi.

Kokoši uzbuñeno kokodaču, tiskaju joj se uz noge, poskakuju, guraju i kljuckaju jedna drugu, kadšto ljutito kriče. Pošto se smire i počnu jesti, ona iznosi van i njihovu posudu s vodom i puni do vrha vodom iz vjedra. Charis promatra kokoši dok jedu. One je ispunjavaju radošću, radošću koja nema racionalne osnove, jer ona zna - vidjela je, a i sjeća se - kako su kokoši proždrljive, kako su sebične i bez osjećaja, kako su okrutne jedna prema drugoj, kako se udružuju jedne protiv drugih: najmanje dvije imaju oderane glave od toga što su ih druge iskljucale. A nisu ni blagoćudne vegetarijanke: možeš meñu njima izazvati pravu revoluciju samo ako im baciš nekoliko komadića hrenovke ili ostatke slanine. A što se tiče pijetla, s onim njegovim pogledom fanatičnog proroka, uvrijeñenim držanjem i krestom nabreklom poput spolnih organa, on je bahati tiranin i napada njezine gumene čizme kad misli da ga ne gleda. Charis nije briga; ona kokošima oprašta sve. Ona ih obožava! Obožava ih od prvog trenutka kad su stigle, kuljajući poput cvijeća iz vreća od hrane za perad u kojima su putovale i protresajući ono anñeosko perje. Ona smatra da su čudesne. I jesu. U kokošinjcu Charis prekapa po slami u sanducima nadajući se kojem jajetu. U lipnju kokoši samo što se nisu raspuknule od jaja, nosile su po dva na dan, goleme mliječne ovale s dva i tri žumanjka, ali sada kad Sunčeva putanja postaje sve kraća, uvelike su popustile. Perje i kreste izgubili su sjaj; nekolicina ih se mitari. Uspijeva pronaći jedno jaje ispodprosječne veličine s naboranom lupinom. Spušta ga u džep na prsima radnog odijela; pripremit će ga Billyju za doručak. Vrativši se u kuhinju izuva čizme; ostaje u radnom odijelu jer joj je hladno. Ubacuje još jedan komad drva u peć, grije ruke. Bi li doručkovala odmah ili da pričeka i doručkuje zajedno s Billyjem? Bi li ga uopće probudila? Ponekad se zna naljutiti kad ga probudi, a zna se naljutiti i ako ga ne probudi. Ali danas je njezin dan za odlazak u grad; znači, ako ga probudi sada, stići će mu dati hranu

prije no što poñe na skelu. Na taj način on neće provesti dan u krevetu i poslije za to kriviti nju. Penje se stepenicama i tiho ide hodnikom; kad stigne do vrata načas se zaustavi, samo promatra. Voli promatrati Billyja jednako kao što voli promatrati kokoši. I Billy je lijep; i kao što su kokoši bit kokošijstva, Billy je bit billyjevskosti. (Kao i kokoši, i on je nešto manje blistav sada nego u vrijeme kad ga je upoznala. Možda i to ima neke veze sa Sunčevom putanjom.) On leži na zajedničkom madracu, vreća za spavanje navučena mu je do grla. Lijevu ruku prebacio je preko očiju; preplanula put počela je blijedjeti, premda je još uvijek tamna, ta ruka, i obrasla kratkim zlatnim dlačicama, poput pčele prekrivene peludom. Njegova kratka žuta brada sja u bijeloj sobi, na čudnom svjetlu što dolazi od magle izvana - kao u heraldici, brada sveca ili viteza na nekom starom platnu. Ili nalik slici na poštanskim markama. Charis obožava gledati Billyja u ovakvim trenucima, kad je tih i nepomičan. Ovako joj je lakše zadržati svoje mišljenje o njemu nego kad govori i kad se kreće. Billy je zacijelo osjetio njezin reflektorski pogled. Ruka se miče s očiju, oči se otvaraju; kako su modre! Poput nezaboravka, poput brdâ u daljini, na razglednicama, poput vječnog leda. On joj se smiješi, otkrivajući vikinške zube. - Koliko je sati? - pita. - Ne znam - odgovara Charis. - Imaš uru, zar ne? - kaže on. Šta ne. Kako da mu objasni ovo s maglom? Kao i to da nema vremena pogledati na sat jer gleda njega? Gledanje nije nešto usputno. Nju potpuno zaokuplja. On tiho uzdiše, od razdraženosti ili želje, tako je teško razlikovati. - Doñi ovamo - kaže. Zacijelo je želja. Charis prilazi madracu, sjeda kraj Billyja, zagladi mu kosu na čelu, kosu toliko žutu te izgleda kao da je obojena. Svaki put se iznova čudi što joj boja ne ostane na koži. Premda je i njezina kosa plava, to je druga vrst

plavoga, gotovo bezbojna i izblijedjela, mjesec prema njegovu suncu. Billyjeva kosa sjaji iznutra. - Rekao sam ovamo - kaže Billy. Privlači je dolje na sebe, u hipu nalazi njezine usne, grli je svojim zlatnim rukama, čvrsto steže. - Jaje! - prostenje Charis sjetivši se. Jaje se razbija.

30. Takav je u to vrijeme bio Billy. Naganjao ju je bez kraja i konca. Ujutro, poslijepodne, navečer, posve svejedno. Možda je to naprosto bila svojevrsna nervoza ili dosada, budući da baš i nije imao bogzna čime ispuniti vrijeme; ili možda osjećaj napetosti jer je tu bio ilegalac. Čekao bi je u pristaništu i pratio do kuće, bacio bi se na nju prije no što bi uspjela odložiti kupljene namirnice, pritisnuo bi je leñima uz kuhinjsku policu i odmah joj počeo dizati dugu tanku suknju. Njegova ju je nestrpljivost zbunjivala. Bože, kako te volim, o bože, kako te volim, govorio je u tim trenucima. Katkada bi činio stvari koje su boljele pljuskao bi je, štipao. Katkada je boljelo i bez toga, ali budući da ona to nije spominjala, kako je mogao znati? Što je ona sama pritom osjećala? Teško je točno reći. Možda da je toga bilo manje, manje dosadnog običnog seksa - da se ona manje osjećala kao trambulin po kojem netko skače gore-dolje - možda bi bila naučila u tome više uživati, s vremenom. Da se mogla opustiti. No ovako, naprosto bi se isključila, pustila da joj duh odleprša nekamo ustranu, ispunila se nekim drugim bitkom - jabuke, šljive - dok on ne bi svršio i ona se mogla mirno vratiti u svoje tijelo. Voljela je da je poslije grle, voljela je da je glade i ljube i govore joj da je lijepa, nešto što je Billy ponekad i činio. Tu i tamo bi se rasplakala, što je Billy kanda smatrao posve prirodnim. Njezine suze nisu imale nikakve veze s Billyjem: nije on nju rastuživao, činio ju je sretnom! Tako mu je rekla, i on se time zadovoljio i nije inzistirao na daljnjim odgovorima. Razgovarali su o drugim stvarima; nikada nisu razgovarali o tome.

Ali kako je to zapravo trebalo izgledati? Što bi bilo normalno? Nije imala pojma. Nerijetko su pušili travu - ne mnogo, jer mnogo si nisu mogli priuštiti, a kad su je imali obično je stizala od Billyjevih prijatelja - i u tim trenucima osjetila bi nešto kao nagovještaj, slutnju, neko neznatno treperenje. Ali to se jedva moglo računati, jer joj je tada koža ionako bila poput gume, poput gumenog odijela u koje je ugrañena mreža tankih električnih žica, a Billyjeve ruke činile su se poput onih napuhanih rukavica iz stripova, ona bi se zanijela promatranjem njegove ušne školjke ili neke zlaćane kovrče na njegovim prsima, i kakve god bile namjere njezina tijela ona s tim nije imala ništa. Jedan Billyjev prijatelj rekao je kako nema smisla trošiti dobar haš na Charis jer je ionako stalno puknuta. Charis je smatrala da to nije lijepo od njega, premda je istina da se na njoj djelovanje droge nije toliko primjećivalo kao kod drugih. Billy nije bio prvi muškarac s kojim je spavala, naravno. Spavala je s nekoliko njih, to se naprosto očekivalo, a ona nije željela da je smatraju uštogljenom ili sebičnom kad se radi o njezinu tijelu; s jednim muškarcem čak je i živjela, premda to nije dugo trajalo. Nakraju ju je nazvao frigidnom kujom, kao da mu je učinila nešto nažao, što je nju zbunilo. Zar nije bila dovoljno odana, nije li uvijek kimala glavom kad je on nešto rekao, nije li kuhala i posve mu se prepuštala kad god bi to htio, nije li poslije prala plahte, nije li se brinula o njemu? Nije ona osoba koja ništa ne daje. Dobra Billyjeva strana bila je to što mu ovaj njen problem, ova abnormalnost znala je da je kod nje to posrijedi, čula je razgovore drugih žena - nije smetao. Činilo se kao da on to i očekuje. Smatrao je da su žene takve: bez snažnih nagona, bez vlastitih potreba. Nije ju zbog toga gnjavio, ispitivao, pokušavao dovesti u red kao oni drugi muškarci - nije šeprtljao oko nje kao da je kosilica za travu. Volio ju je onakvu kakva jest. Premda nisu o tome govorili, naprosto je pretpostavljao, kao i ona, da nije važno što ona o tome misli. Oboje su se u tome složili. Oboje su željeli isto: da Billy bude sretan.

Charis leži u vreći za spavanje, oslonjena na lakat, i lagano dodiruje po licu Billyja, koji ima sklopljene oči i možda ponovo tone u san. Možda će jednoga dana imati dijete, Billyjevo dijete; sličit će njemu. O tome je već i prije razmišljala - kako će se to naprosto dogoditi, bez ikakve odluke ili planiranja, i kako će on tada ostati s njom, stalno, i kako će moći nastaviti živjeti ovdje, ovako kao sada, zauvijek. U kući čak postoji sobica kamo bi mogla smjestiti dijete. Trenutačno je puna stvari - neke su Billyjeve, ali većina je Charisina; jer usprkos svojoj želji da se ne opterećuje stvarima ona posjeduje mnoštvo kartonskih kutija koje su ih pune. Ali to bi se sve dalo raščistiti i onamo bi mogla staviti malu zipku ili košaru za rublje. Ali nipošto ne dječji krevetić, ništa s rešetkama. Prelazi prstima preko Billyjeva čela, nosa, preko njegovih blago nasmiješenih usnica; on to ne zna, ali ovo što čini, ovo dodirivanje, nije samo nježno, nije samo suosjećajno, nego je i posjedničko. Premda nije zatvorenik, on je na stanovit način ratni zarobljenik. Rat je ono što ga je ovamo dovelo, rat koji ga tjera da se skriva, rat koji ga tjera da ostane tu gdje je. Ne može prestati misliti o njemu kao o zarobljeniku: njezinu zarobljeniku, budući da i sam njegov život ovdje ovisi o njoj. On je njezin, može s njim činiti što hoće, jednako toliko njezin kao da je putnik s nekog drugog planeta, zarobljen na Zemlji pod ovom kupolom umjetnog interplanetarnog zraka, njezinom kućom. Kad bi zatražila da ode, što bi se s njim dogodilo? Bio bi uhvaćen, deportiran, poslan natrag, onamo gdje je zrak teži. Implodirao bi. Mogao je jednako tako biti i s nekog drugog planeta, budući da dolazi iz Sjedinjenih Država; i to nije sve, još je i iz nekog mutnog, ezoteričnog njihova dijela, za Charis jednako tajnovitoga kao i tamna strana Mjeseca. Iz Kentuckyja? Marylanda? Virginije? Boravio je u sve te tri zemlje, ali što te riječi znače? Charisi ništa, osim da su negdje prema Jugu, a i toj riječi nedostaje konkretnog sadržaja. Charis s tim povezuje nekoliko slika - gospodske kuće, gliciniju i, nekoć davno, rasnu segregaciju - gledala je filmove, prije, u svojem bivšem

životu, prije no što je postala Charis - ali Billy ne izgleda kao da je živio u gospodskim kućama ili kao da je prema ikome provodio rasnu segregaciju. Naprotiv, njegov je otac gotovo prognan iz grada (kojega grada?) zato što je bio, kako to Billy naziva, »liberal«, što nipošto nije isto što i oni solidni, tvrdokorni liberali, bezizražajnih lica i meñusobno zamjenjivi koji se s takvom smiješnom monotonijom pojavljuju na izbornim plakatima po Torontu. Sjedinjene Države su odmah tu preko jezera, naravno, i kad su dani vedri, možeš ih gotovo vidjeti - kao nekakvu crtu, nekakvu izmaglicu. Charis je čak i bila ondje, kao srednjoškolka, na slapovima Nijagare, ali taj dio izgledao je razočaravajuće sličan; ne kao onaj dio iz kojega je Billy, koji je zacijelo veoma čudan. Čudan, i mnogo opasniji - to je očito - i možda zbog toga superioran. Ono što se ondje zbiva navodno utječe na cijeli svijet. Za razliku od onoga što se zbiva ovdje. I tako Charis prelazi prstima po Billyju, pomalo se naslañujući, jer evo ga ovdje kraj nje, u njezinoj postelji, u njezinu zagrljaju, njezino vlastito mitološko biće, neobičan poput jednoroga, njezin vlastiti zarobljeni dezerter1, jedna od tisuću priča s naslovne stranice, dio povijesti, sklonjen na sigurno u njezinoj kući, kući za koju je ona sama morala potpisati ugovor o najmu jer nitko ne smije znati kako se Billy zove i gdje se nalazi. Neki od dezertera imaju vize, dok drugi poput Billyja - nemaju, a kad jednom uñeš u ovu zemlju ne možeš više dobiti vizu, morao bi se vratiti natrag preko granice i tamo je zatražiti, a onda bi te sigurno ščepali. Billy je sve to objasnio; kao i to da Mounties2 nisu više oni iz Charisina djetinjstva, naočiti muškarci na konjima u crvenim odorama, pravedni i pošteni, koji uvijek uspiju uhvatiti svog čovjeka. Oni su naprotiv lukavi i pokvareni i u dosluhu su s američkom vladom; a ako se dočepaju Billyja on je odvisio, jerbo a to Charis ne smije nikome reći, čak ni njegovi ovdašnji prijatelji za to ne znaju - jerbo je on osim dezertiranja učinio još nešto. Što još? Digao je neke stvari u

zrak. I nekoliko ljudi takoñer, ali to je bio nesretan slučaj. Zato su mu Mounties za petama. Ako bude imao sreće izručit će ga, i onda možda ima šanse. Ako ne bude imao sreće naprosto će ga otkucati CIA-i i Billy će jedne mračne noći biti otet i šibnut natrag preko granice, možda preko jezera u gliseru, onako kako su Kanañani krijumčarili alkohol za vrijeme prohibicije, čuo je on o momcima kojima su to učinili - bit će potajno odveden i bačen u zatvor, i to će biti njegov kraj. Netko će mu, dok se bude tuširao, prerezati grkljan jer je bio dezerter. Tako to ide. Kad govori o takvim stvarima uvijek se čvrsto privija uz Charis, a ona ga grli i kaže: - Neću im to dopustiti. - Premda zna da nema moći da nešto takvo spriječi. Ali i kad se samo izgovore, te riječi imaju umirujući učinak na njih oboje. Ona ionako ne vjeruje posve u taj Billyjev zlokobni scenarij. Takve se stvari možda dogañaju u Sjedinjenim Državama - bilo što se može dogoditi ondje gdje antiteroristička policija ubija ljude i gdje je stopa kriminala tako visoka - ali ne ovdje. Ne na Otoku, gdje ima toliko drveća i gdje ljudi kad odlaze od kuće ne zaključavaju ulazna vrata. Ne u ovoj zemlji, njoj tako dobro poznatoj i jednoličnoj, nedramatičnoj i ravnoj. Ne u njezinoj kući, dok kokoši tako miroljubivo kvockaju u dvorištu. Nikakvo se zlo ne može dogoditi ni njoj ni Billyju dok na njih paze kokoši, pernati duhovi čuvari. Kokoši donose sreću. Zato kaže: - Ostat ćeš ovdje kod mene - premda zna da Billy nije veliki putnik. Naslućuje, isto tako, nešto puno gore: da je ona sama za njega tek usputna postaja, privremeni smještaj, poput onih domorodačkih nevjesta kojima se žene vojnici stacionirani u inozemstvu. Iako on to još ne zna, ona nije njegov stvarni život. Ali on njezin jest. To boli. - Dobro - kaže Charis, odvraćajući misli s ove teme, jer bol je tek tlapnja i treba je izbjeći - što misliš o doručku? - Lijepa si - kaže Billy. - Slanina, ha? Imamo li kave? - Billy pije pravu kavu, s kofeinom. On se ruga Charisinim biljnim čajevima i odbija jesti salatu, čak i onu

zelenu koju Charis sama uzgaja. Hrana za zečeve, tako je zove. Nije to ni za koga osim za zekane i žene. Z'k. - Bili bismo imali jedno jaje - kaže Charis s predbacivanjem, a Billy se smije. (Radno odijelo s džepom na prsima punim zgnječena jajeta naravno nije više na Charis, nego na podu. Oprat će ga kasnije. Izbjegavat će vruću vodu jer će se jaje stvrdnuti. Morat će izvrnuti džep naopako.) - Ne možeš napraviti kajganu a da ne razbiješ koje jaje - kaže on. Ne m'š. Charis šutke obrće taj zvuk u ustima, kuša ga, posprema s ljubavlju. Voljela bi da mu je ime Billy Joe ili Billy Bob, jedno od onih dvodijelnih južnjačkih imena, kao na filmu. Grli ga. - Billy, ti si tako... - kaže. Želi reći mlad, zato što on jest mlad, sedam je godina mlañi od nje; ali on ne voli da ga se na to podsjeća, pomislio bi da ona daje do znanja tko je pravi gazda u kući. A mogla bi reći i nevin, što bi on smatrao još većom uvredom: pomislio bi da se to odnosi na njegovo spolno neiskustvo. Ona zapravo misli netaknut. Zapravo smjera na njegovu neoštećenu površinu. Usprkos patnjama kroz koje je prošao i još uvijek prolazi, on u sebi ima nešto blistavo, blistavo i novo. Ili drugim riječima, neprobojno. Ona sama toliko je probojna, oštri bridovi se zabadaju u nju, ona se lako povrijedi, njezina je unutarnja koža spužvasta i meka, poput sljezova pjenastog bombona s čokoladnim preljevom. Sva je prekrivena sićušnim ticalima nalik mravljima: ta se ticala izvijaju, ispituju zrak, dodiruju i uvlače, upozoravaju. Billy nema takvih ticala. Njemu ona nisu potrebna. Što god se zaleti u njega, odmah se odbije - ili se on time ne želi baviti, ili ga razljuti umjesto da ga povrijedi. To je neka vrst tvrdoće koja postoji posve odvojeno od bilo kakve tuge ili sjete, ili čak krivnje koju možda u tom trenutku osjeća. Možda je to ovako: njegovi vlastiti osjećaji tuge i sjete i krivnje njegovi su i stoga su mu važni, ali oni su unutra. Osjećaji drugih ljudi ne dopiru unutra. A Charis je mrežasti zaslon protiv komaraca, ktomu još otvoren, i kroz njega sve prolazi.

- Ja sam toliko što? - pita Billy, smješkajući se podrugljivo. Tol'ko. Charis mu uzvraća smiješkom. - Pa... ovaj, znaš - kaže. Charis se s Billyjem zapravo nije u pravom smislu riječi upoznala. Umjesto toga bio joj je dodijeljen, u zadruzi Furrows, gdje je poznavala priličan broj ljudi, premda samo površno. Uvukla ju je u to jedna žena, zvala se Bernice. Bernice je bila u Pokretu za mir i pripadala nekoj od mnogobrojnih crkava, i oni su prikupljene dezertere rasporeñivali po kućama raznih ljudi, kao što su se za vrijeme Drugog svjetskog rata rasporeñivala engleska djeca koja su dopremljena preko Atlantika. Charis se naprosto toga dana našla u Furrowsu, Bernice je manje-više završila sa ždrijebom dezertera i bio je ostao Billy, on i još jedan dečko (Bernice ih je zvala »dečki«), pa je Charis rekla da će ih na nekoliko dana smjestiti u svoju podstanarsku sobicu iznad skladišta u Queen Streetu, jednoga na trosjed sa slomljenim oprugama koji je tada imala i jednoga na pod, samo dok ne uspiju naći neko drugo mjesto, ali Bernice treba nabaviti vreće za spavanje jer Charis nema viška. Charis to nije učinila iz političkih razloga: nije vjerovala u politiku, u upuštanje u jednu takvu djelatnost koja uzrokuje tako negativne emocije. Ona nije odobravala ratove, a ni razmišljanje o njima. Stoga nije razumjela ni Vijetnamski rat, niti ga je željela razumjeti - premda joj se nešto od toga usprkos svim mjerama predbježnosti ipak uspjelo uvući u glavu, zato što se nalazilo u molekulama zraka - a osobito ga nije gledala na TV-u. Nije čak ni imala televizor, a novine nije čitala jer su je odveć uzrujavale a, uostalom, ona ionako ne može nimalo pomoći svem tom jadu i bijedi. Stoga njezina odluka da primi Billyja nije imala nikakve veze s tim. Naprotiv, učinila je to iz čistog osjećaja gostoprimstva. Osjećala je dužnost da bude ljubazna prema strancima, osobito strancima koje je sreća napustila. A osim toga, malo bi se čudno osjećala kao jedina osoba u Furrowsu koja je odbila nekoga uzeti.

I tako je to počelo. Nekoliko dana kasnije drugi je dečko odselio, a Billy je ostao; a onda je nakon još nekoliko dana shvatila da se od nje očekuje da s njim spava. On nije inzistirao; isprva je bio nepovjerljiv i sramežljiv, izgubljen, nesiguran u sebe. Mislio je da će biti manje-više isto s ove strane granice kao i s one, samo sigurnije, a kad se pokazalo da nije ni jedno ni drugo postao je zbunjen i zabrinut. Shvatio je da je učinio nešto golemo, nešto iz čega mu nema natrag, da se uvalio u izgnanstvo, možda zauvijek. Zagorčio je život svojoj obitelji - oni su podržali njegovu odluku o izbjegavanju novačenja ali ne i o onom drugom, o eksplozivima, i sada su prolazili kroz, kako je on to nazvao, »baražnu vatru«. Osim toga izdao je svoju domovinu, a taj pojam njemu znači mnogo više negoli Charisi jer su u školama što ih je Billy pohañao započinjali dan s rukom na srcu i pozdravom zastavi umjesto da se mole Bogu kao što su to činili u Charisinim školama. Za Billyja je njegova domovina stvarno neka vrst Boga, a tu pomisao Charis smatra idolatrijskom i čak barbarskom. Ona drži da je standardni Bog sa svojom sijedom bradom i srdžbom i žrtvovanjem jaganjaca i anñelima smrti takoñer barbarski. Ona je otišla dalje od toga. Njezin je Bog ovalan. Billy je, osim toga, zabrinut i za svoje prijatelje tamo prijeko, kod kuće, momke s kojima je išao u školu, koji nisu pobjegli s njim i vjerojatno su u ovom trenutku na putu preko mora, ili na njih pucaju u rižinim poljima, ili ih granatama raznose pobunjenici dok prolaze nekom vrelom blatnom cestom. Smatrao je da ih je izdao. Znao je da je rat pogrešna stvar i da je ono što je učinio ispravno, ali svejedno se osjećao kao kukavica. Patio je od nostalgije. Mnogo se puta poželio vratiti. Tako je pričao Charisi, u grču i napreskokce. Govorio je kako ne očekuje da ona to razumije, ali ona je ipak nešto od toga razumjela. Razumjela je njegove osjećaje, koji su se na nju rušili poput potopa - vodenasti, kaotični, sjetnomodre boje, poput velikog vala suza. Tako je izgubljen, tako izranjen: kako mu ona može uskratiti makar i slabu utjehu?

31. Stvari su se otada promijenile. Otkako su se preselili na Otok i u ovu kuću. Billy je još nervozan, ali manje. Kao da je više ukorijenjen. Sada ima i prijatelje, čitavu mrežu izbjeglica kao što je i sam. Održavaju čak i sastanke, na kopnu; Billy odlazi onamo nekoliko puta tjedno. Pomažu novopridošlima, rasporeñuju ih po kućama i skrivaju; i Charis je morala dati prenoćište nekolicini, nakratko, na trosjedu u dnevnoj sobi - sada je to drugi trosjed, takoñer polovni, ali s boljim oprugama. Zajednički život, otkrila je Charis, dovodi do kupnje pravog namještaja, premda je i posjedovanje pravog namještaja nešto čega se odrekla prije mnogo godina. Izbjeglice se povremeno okupljaju u njezinoj kući kako bi pili pivo, razgovarali i pušili travu, premda pritom paze da ne budu preglasni: policija je posljednje što bi im trebalo. Prijeko dolaze skelom i dovode svoje djevojke, djevojke raspuštene kose i podosta mlañe od Charis, koje se kupaju u Charisinoj kupaonici budući da tamo gdje stanuju nemaju vlastitu kupaonicu, koje se posluže s ona dva-tri Charisina ručnika i ostave prljav obrub u Charisinoj kadi na lavljim nogama. Prljavština je umišljaj, to je samo jedan način razmišljanja o stvarima, i Charis zna da je to ne bi trebalo uzrujavati, no ako već mora imati posla s umišljajem prljavštine bilo bi joj draže da je to njezina vlastita prljavština, a ne prljavština tih djevojaka prazna pogleda. Muškarci odnosno »dečki« djevojke zovu »moja stara« premda one baš to nisu, pa Charis nekako lakše podnosi činjenicu da i Billy nju tako zove. Billyjeva grupa uvijek razgovara o planovima. Misle kako bi trebali nešto učiniti, nešto poduzeti, ali što? Otišli su čak toliko daleko te su načinili popis ljudi, ostalih ljudi iz grupe, premda samo s imenima, i to lažnima. Zavirivši u Billyjev primjerak popisa premda nije trebala, Charis se osupnula otkrićem da su neka od tih imena ženska: Edith, Ethel, Emma. Za vrijeme tulumâ, dok vadi hladno pivo iz minijaturnog frižidera, dok tovari pržene krumpiriće i razne orahe iz Furrowsa u zdjelice, dok nalazi šampon za neku od djevojaka koja želi oprati

kosu, dok sjedi na podu kraj Billyja udišući dim loše marihuane i smiješeći se i gledajući u prazno, ona sluša i čuje, i zato zna da je Billy zapravo Edith, ili obratno. Dobio je ime po Edith Cavell, nekoj povijesnoj ličnosti1. Postoje i telefonski brojevi; neki od njih načrčkani su na zidu kraj telefona, ali Billy kaže da nema opasnosti jer to su samo brojevi mjestâ gdje se mogu ostaviti poruke. Planiraju i izdavanje novina, premda već postoji nekoliko dezerterskih novina. Mnogo je drugih momaka došlo ovamo prije Billyja i njegovih novostečenih prijatelja. Charis baš nije sigurna koliko su svi ti urotnički rekviziti, šuljanje uokolo, šifre, lažna imena, doista nužni. Tako se igraju klinci. Ali ta aktivnost kao da Billyju daje više energije i nekakav životni cilj. Više se usuñuje izlaziti, manje se zatvara u sebe. Onih dana kad joj se čini da opasnost nije stvarna, Charis se tomu veseli, ali onih dana kad vjeruje da postoji to je zabrinjava. I svaki put kad Billy zakorači na skelu kako bi otišao prijeko na kopno, u jednom kutku svoje duše ona paničari. Billy je poput hodača na žici: zavezanih očiju nemarno korača po užetu za rublje razapetom izmeñu dvije trideseterokatnice, uvjeren da je samo metar i pol iznad tla. On vjeruje da njegovo djelovanje, njegove riječi, njegove nevažne male novine mogu promijeniti stvari tamo vani u svijetu. Charis zna da nikakva promjena u cijelom svijetu nije moguća, barem nikakva promjena nabolje. Dogañaji su varljivi, oni su dio ciklusa; dati se od njih uhvatiti u klopku isto je što i biti uvučen u vir. Ali što zna Billy o neumoljivu zlu fizičkog univerzuma? Još je premlad. Charis drži da je njezino vlastito tijelo jedino što ona osobno može promijeniti, a onda putem njega svoj duh. Želi osloboditi svoj duh: to ju je dovelo do joge. Želi presložiti svoje tijelo, osloboditi se težine skrivene duboko u njemu, one jezgre ukletog blaga što ga je jednom davno zakopala i nikad nije iskopala; želi svoje tijelo učiniti sve lakšim i lakšim, odvojiti ga tako da sama gotovo uzmogne lebdjeti. Ona zna da je to moguće. Daje satove iz joge jer joj oni plaćaju stanarinu i telefon i osnovne namirnice koje zahvaljujući svom radu u Furrowsu

kupuje ondje po sniženoj cijeni, ali daje ih i zato što želi pomoći drugim ljudima. Zapravo, drugim ženama, jer većina polaznika su žene. Zacijelo i one imaju teške metale skrivene u sebi, zacijelo i one čeznu za lakoćom. Premda se na ovom tečaju ne radi o mršavljenju: to im ona otvoreno kaže, odmah na početku. Nakon što se odjenula, nakon što je Billyju pripremila njegovu prženu slaninu i prepečenac i kavu, Charis stavlja svoj triko za vježbanje i hulahupke u peruansku naprtnjaču i trči po kući iskapajući sitniš za kartu iz raznih mjesta kamo ga je sakrila, za hitne slučajeve kao što je ovaj danas, kad je ostala bez gotovine. Magla se sada razišla i blijedo zimsko sunce se probija kroz sive oblake, pa se ona opet može pouzdati u svoju uru i ne kasni na skelu. I inače rijetko kasni osim ako nije posrijedi Billy, Billy i njegove spontane i nezatomljive seksualne potrebe. Što mu tada može reći? Ili ću raditi, ili nećemo jesti? To kod njega ne prolazi baš najbolje: misli da ga kritizira jer ne radi, i onda se duri. Više voli vjerovati da je ona poput ptice nebeske: niti sije niti žanje, a slanina i kava naprosto izlaze iz nje kao lišće iz stabla. Tečaj joge održava se u stanu iznad Furrowsa, u prostoru koji je nekoć bio stan. Sada su dvije sobe pretvorene u urede, jedan za Furrows, drugi za Klice Zemlje, mali časopis za poeziju, a velika ulična soba ostala je za sastanke i tečajeve poput ovoga iz joge. Charis je spremna podučavati samo deset osoba odjednom: više ljudi preopteretilo bi njezine strujne krugove, razbile joj fokus. Polaznice donose vlastite ručnike i prostirke za vježbanje, a obično već imaju triko za vježbanje ispod odjeće pa se ne moraju presvlačiti. Charis stiže onamo prije drugih, presvlači se u kupaonici i raširi svoju prostirku, koju drži u ormaru u kancelariji. Na starom podu od tvrdih dasaka čovjek se lako našpranji ako ne pazi. Njezin je prvi posao da se isključi iz okoline. Izblijedjele tapete s uzorkom od ljubičastih povijuša moraju nestati, četvorine tamnijih tapeta na mjestima gdje su prije bile slike, ustajali vonj stare kuće i tepiha s vlažnim mrljama mokraće

što se diže iz stubišta i vonj ostataka hrane u uredskim koševima za papir koje nitko nikada ne prazni. Buka prometa s ulice mora nestati, glasovi što dopiru s ulice i iz prizemlja - briše ih iz misli odlučnim pokretom ruke, kao da su na školskoj ploči. Ispruži se na leña, savijenih koljena, ruku zabačenih iznad glave, i usredotočuje se na disanje, priprema se, usmjeruje misli prema središtu. Disanje mora biti duboko, mora ići sve do samog ošita. Skrivene, užurbane, beznačajne misli moraju biti isključene. Potrebno je transcendirati Ja. Sebstvo se mora osloboditi stega. Mora plutati. Prvi sat prolazi uobičajeno. Charis zna da za ovo ima idealan glas, dubok i umirujući, i dobar tempo. - Odajte počast kralješnici - mrmlja. - Pozdravite Sunce. - Sunce na koje ona misli nalazi se u tijelu. Ona se služi glasom, ali i rukama, dodirne ovdje, dodirne ondje, tjerajući tijela da zauzmu ispravne položaje. Svakoj ženi govori pojedinačno, šapatom, kako ne bi na nju privukla pozornost ili je postidjela, ili prekinula koncentraciju ostalih. Soba se ispunjava zvukom disanja nalik valićima na obali i mirisom napetih mišića. Charis osjeća kako iz nje energija istječe kroz prste u druga tijela. Ona se ne kreće puno - to nije nešto što bi itko nazvao naporom - ali nakon sat i pol ona je posve iscrpljena. Ima jedan sat pauzu, kako bi se ponovo napunila. Pije sok od naranče i mrkve na šanku sa sokovima u prizemlju kako bi u svoj sistem unijela nešto živih encima, pomaže ostalima u izračunavanju cijena suhog graha, a onda je vrijeme za drugi sat. Charis nikada ne vodi računa tko je na kojem satu; broji do deset i zapamti boje trikoa, a kad jednom počne s vježbama uočava posebnosti svakoga tijela, osobito kralješnice i njezina krivog položaja, ali lica joj nisu važna, jer lice je individualnost, upravo ono što Charis pokušava pomoći ovim ženama da nadiñu. Osim toga, prve se vježbe rade na podu, sklopljenih očiju. Stoga prolazi četvrtina vremena prije no što shvaća da se pojavio netko novi, netko koga nikada prije nije vidjela: tamnokosa žena u tamnoljubičastom trikou i

hulahupkama boje plave šljive koja - neobično za ovako tmuran dan - nosi sunčane naočale. ŽŽena je visoka i tanka poput žileta, toliko mršava te Charis lijepo vidi njezina rebra ispod trikoa, svako se rebro reljefno ističe kao da je isklesano, svako je podvučeno tamnom crtom. Koljena i lakti strše joj poput čvorova na užetu, a položaji koje zauzima nisu opušteni već gotovo geometrijski: kavezi načinjeni od vješalica za odijela. Koža joj je bijela poput gljive, a tamno fosforescentno svjetlo svjetluca oko nje poput vlažna sjaja na pokvarenom mesu. Charis prepoznaje nezdravost kad je vidi: ovoj ženi potrebno je mnogo više od jednog sata joge. Udarna doza C-vitamina i dobar gutljaj sunca za početak, ali time se ne bi ni izdaleka riješilo ono što s njom ne valja. Ono što kod nje ne valja djelomice je njezin duhovni stav: sunčane naočale to jasno pokazuju, one simboliziraju barijeru unutarnjem pogledu. Stoga joj Charis, neposredno prije početka meditiranja u lotos položaju, prilazi i šapće: - Ne biste li možda skinuli sunčane naočale? Zacijelo vas ometaju u koncentraciji. Umjesto odgovora žena spušta naočale na nos i Charis doživljava šok. Žena na lijevom oku ima modricu. Oko je crno i modro i poluzatvoreno. Drugo je oko gleda, povrijeñeno, vlažno, umolno. - Oh! - Charis hvata dah. - Oprostite. - Trza se: može osjetiti udarac na svom vlastitom tijelu, na vlastitom oku. ŽŽena se smiješi, izmučen osmijeh na tom ispijenom i izudaranom licu. - Nisi li ti Karen? - pita šaptom. Charis ne zna kako da objasni da ona to i jest i nije. Ona je nekoć bila Karen. Zato kaže: - Jesam - i gleda je malo bolje, jer kako bi nju ova žena mogla prepoznati? - Ja sam Zenia - kaže žena. I jest. Charis i Zenia sjede za jednim od stolića ispred šanka sa sokovima na dnu Furrowsa. - Što bi mi preporučila? - pita Zenia. - Za mene je sve ovo novo. -

Polaskana ovim obraćanjem njezinu iskustvu, Charis joj naručuje sok od papaje i naranče, s kapljicom limuna i malo pivskog kvasca. Zenia i dalje ima naočale i Charis je zbog toga ne krivi. Ipak, teško joj je razgovarati s nekim čije oči ne vidi. Ona se, naravno, sjeća Zenije. Svi u McClung Hallu znali su tko je Zenia, čak i Charis, koja je prolebdjela kroz svoje studentske godine kao kroz aerodrom. Što se obrazovanja tiče bila je ondje samo na prolazu i napustila je fakultet nakon tri godine ne završivši studij: ma što da je trebala naučiti, na tom se fakultetu nije predavalo. Ili možda ona nije bila za to spremna. Charis vjeruje da se, kad si spreman nešto naučiti, pravi učitelj uvijek pojavi, odnosno bit će ti poslan. Za nju je to do sada uvijek vrijedilo, manje-više, i jedini razlog što u ovom trenutku ništa ne uči jest taj što je tako potpuno zaokupljena Billyjem. Premda je Billy možda učitelj, na stanovit način. Ona naprosto još nije točno shvatila što bi od njega trebala naučiti. Kako voljeti, možda? Kako voljeti muškarca. Premda ga ionako već voli; dakle, što je sljedeće? Zenia pijucka svoj sok, tamni ovali njezinih naočala okrenuti su prema Charis. Charis nije baš sigurna što bi joj trebala reći. Na fakultetu zapravo i nije poznavala Zeniju, nikada s njom nije razgovarala - Zenia je bila starija, bila je na godini ispred Charis, i družila se sa svim onim umjetnicima i intelektualcima ali Charis je se sjeća kako, veoma lijepa i puna samopouzdanja, šeta po kampusu sa svojim momkom Stewom, a potom i s niskom malom Tony. A u vezi s Tony, Charis se sjeća kako ju je Tony slijedila jedne noći kad je Charis izišla van s namjerom da sjedne pod neko drvo na travnjaku ispred McClung Halla. Tony je vjerojatno misila da Charis hoda u snu; što pokazuje da je bila dobar psiholog, budući da je Charis prije doista običavala hodati u snu, premda to u tom trenutku nije činila. Ovaj postupak otkrio je da Tony ima dobro srce, koja je osobina za Charis bila mnogo važnija od Tonynih briljantnih akademskih uspjeha, po čemu je bila poznata. Zenia je pak bila poznata i po nekim drugim stvarima - najpoznatija po

tome što je živjela sa Stewom, posve otvoreno, u vrijeme kad se takvo što nije radilo. Toliko se toga promijenilo. Sada se oni u braku smatraju nemoralnima. Nuklearci, tako ih zovu, dolazi od nuklearna obitelj. Radioaktivna, potencijalno smrtonosna; velik skok od načela Dome, slatki dome, ali po Charisinu mišljenju mnogo primjereniji. I Zenia se izmijenila. Osim što je mršava, ktomu je i bolesna, ali osim što je bolesna nekako je i potuljena, potučena, poražena. Uvukla je ramena kao da se pokušava zaštititi, prsti su joj poput čudnih pandži, kutovi usana spušteni. Charis je nikada ne bi prepoznala. Kao da je nekadašnja Zenia, lijepa Zenia, Zenia s istaknutim oblinama, izgorjela i za sobom ostavila ovu koštanu jezgru. Charis ne voli zapitkivati - ona se ne voli nametati sebstvu drugih - ali Zenia je tako potpuno lišena energije te je nevjerojatno da bi sama išta rekla. Zato Charis odabire nešto neagresivno. - Što te je dovelo na moj tečaj? - pita. - Čula sam za njega od prijateljice - kaže Zenia. Čini se da je za nju svaka riječ velik napor. - Pomislila sam da bi mi moglo pomoći. - Pomoći? - pita Charis. - Protiv raka - kaže Zenia. - Raka - kaže Charis. To čak nije ni pitanje, ta nije li to već znala? Ne može se drukčije protumačiti to bljedilo, to bolesno svjetlucanje. Neravnoteža duše. Zenia se smješka iskrivivši usne. - Jednom sam ga već pobijedila - kaže - ali vratio se. Sada se Charis nečega prisjeća: nije li Zenia na kraju godine iznenada nestala? Druge godine Charisina boravka u McClung Hallu, tada se to dogodilo: Zenia je nestala bez objašnjenja, rasplinula se. Djevojke su o tome znale razgovarati za doručkom a Charis je prisluškivala, u onim rijetkim trenucima kad se potrudila slušati ili doručkovati. Tamo nisu imali mnogo toga što je ona mogla jesti: mekinje, uglavnom. Govorkalo se kako je Zenia pobjegla s drugim muškarcem, ostavivši Stewa na cjedilu i uzevši usput i nešto njegova novca, ali sada Charis

pogaña pravu istinu: bio je to rak. Zenia je otišla ne govoreći nikomu ništa jer nije željela nikoga uznemirivati. Otišla je nekamo da se izliječi, a da to uspije čovjek mora biti sâm kako bi bio slobodan od upadica. Charis to potpuno razumije. - Kako ti je to prvi put uspjelo? - pita Charis. - Uspjelo, što? - kaže Zenia, malko oštro. - Pobijediti ga - kaže Charis. - Pobijediti rak. - Operirali su me - kaže Zenia. - Izvadili su mi... načinili su mi histerektomiju, nikada neću moći imati djece. Ali nije uspjelo. Zato sam nakon toga otišla u planine, sama. Prestala sam jesti meso, prestala sam piti. Naprosto sam se morala koncentrirati. Na to da ozdravim. To Charis zvuči apsolutno u redu. Planine, bez mesa. - A sada? - pita. - Mislila sam da mi je bolje - kaže Zenia. Glas joj se spustio do promuklog šapta. - Mislila sam da sam dovoljno jaka. Zato sam se vratila. Živim sa Stewom, odnosno Westom. Čini mi se da sam mu dopustila da me uvuče u naš stari način života; znaš, on puno pije - i rak se vratio. On to ne može izdržati naprosto ne može! Mnogi ljudi ne mogu podnijeti stalan dodir s bolešću, oni je se boje. - Charis kima potvrdno: ona to zna, to joj je dobro poznato, na razini vlastitih stanica. - On naprosto niječe da je meni nešto - nastavlja Zenia. Pokušava me natjerati da jedem... hrpe hrane, biftek i maslac, sve one životinjske masnoće. Od njih mi je muka, ne mogu, jednostavno ne mogu! - O! - kaže Charis. To je grozna priča, ali zvuči istinito. Tako malo ljudi razumije to o masnoćama životinjskog podrijetla. Štoviše: tako malo ljudi razumije bilo što. - Zbilja strašno - kaže, što je tek blijeda sjenka onoga što osjeća. Potresena je, na rubu suza; a nadasve se osjeća bespomoćnom. - Onda se on naljuti - nastavlja Zenia. - Razbjesni se na mene, a ja se osjećam tako slabom... užasno mrzi kad plačem, to ga samo još više razjaruje. On mi je ovo napravio. - Pokazuje na oko. - Tako se zbog toga stidim, osjećam kao da sam ja za to odgovorna...

Charis se pokušava sjetiti Stewa ili Westa, čije se ime u jednom trenutku tako iznenada promijenilo, upravo kao i njezino. Ono što vidi je visok muškarac, pomalo povučen u sebe i sav razlabavljen, blag poput žirafe. Ne može ga zamisliti kako nekoga udara, najmanje Zeniju; ali izgled često vara. Osobito kod muškaraca. Oni umiju izvrsno glumiti, umiju te natjerati da povjeruješ kako su uzorni grañani i kako su oni u pravu a ti u krivu. Umiju prevariti svakoga i prikazati te kao lažljivicu. West je nedvojbeno jedan od takvih. U njoj se budi negodovanje, početak srdžbe. Ali srdžba joj ne čini dobro, stoga je gura od sebe. - Tvrdi da me, ako doista imam rak, treba ponovo operirati ili podvrgnuti kemoterapiji - kaže Zenia. - Ali ja znam da se mogu ponovo sama izliječiti, kad bi samo... - ona ušuti. - Mislim da ne bih više mogla piti - kaže. Odguruje čašu sa sokom. - Hvala ti... bila si zbilja ljubazna. - Pruža ruku preko stola i dotiče Charisinu. Njezini tanki bijeli prsti izgledaju hladno, ali su vreli poput žeravice. Potom odmiče svoj stolac, uzima kaput i torbicu i žurno odlazi, gotovo posrćući. Glava joj je pognuta, kosa pada preko lica poput vela i Charis je sigurna da plače. Charis želi skočiti, potrčati za njom i dovesti je natrag. Ta je želja toliko snažna, poput šake na potiljku. Želi Zeniju ponovo posjesti u stolac i staviti obje ruke na nju, prizvati svu svoju energiju, energiju svjetla, i ozdraviti je, odmah ovdje. Ali zna da to ne može i zato ostaje sjediti. U petak Zenia nije na satu joge i Charis je zabrinuta. Možda se negdje srušila, možda ju je West ponovo udario, možda i više puta. Možda je u bolnici s mnogostrukim prijelomima. Charis odlazi skelom na Otok, cijelim se putem grizući u sebi. Sada osjeća da je nedorasla zadatku: zacijelo postoji nešto što je bila mogla reći ili učiniti, nešto bolje od onoga što je učinila. Čaša soka nije bila dovoljna. Te se večeri vraća magla, a s njom i studena kišica, i Charis loži veliku vatru u štednjaku a pali i peć, a Billy hoće da ona doñe rano u postelju. Dok pere zube u hladnoj kupaonici u prizemlju, odjednom čuje kucanje na kuhinjskim vratima.

Zacijelo je to netko iz Billyjeve grupe, s nekim novim dezerterom koji će provesti noć na njezinu trosjedu u dnevnoj sobi. Mora priznati da je već pomalo umorna od njih. Osim svega, nikada joj ne pomažu oprati suñe. Ali nije dezerter. To je Zenia, glavu joj kao podvodnu fotografiju uokviruje mokri stakleni četverokut u gornjem dijelu vrata. Kosa joj je promočena skroznaskroz i u pramenovima pada niz lice, zubi cvokoću, sunčane naočale su nestale, a oko, sada ljubičasto, izgleda jadno. Na usnici ima svježu ozljedu. Vrata se otvaraju kao sama od sebe i ona stoji u dovratku lagano se njišući. Izbacio me je - šapće. - Ne želim ti smetati... Jednostavno nisam znala kamo bih drugamo otišla. Charis bez riječi širi ruke i Zenia joj posrćući preko praga pada u zagrljaj.

32. Podne je, nema sunca. Charis je u svojem povrtnjaku, pod budnim okom kokoši koje pohlepno vire kroz šesterokute žičane ograde i ostatka kupusnih glavica što je gledaju izbuljenim očima poput tri sivozelene glave kakva čudovišta koje izrastaju iz zemlje. Povrtnjak u studenome izgleda šugavo, kao da se izlizao pod prstima: uveli neveni, lišće potočarke izblijedjelo do svijetložute boje, batrljci brokola, nezrele rajčice nagrizene od mraza i omekšale, sa srebrnastim tragovima puževa golaća što vijugaju amo-tamo. Charisi ovaj nered u povrtnjaku ne smeta. Sve je to ferment, sve je to gnojivo. Podiže lopatu, zabada u zemlju i desnom nogom u Billyjevoj čizmi staje na gornji tupi dio oštrice gurajući je u zemlju. Potom je izvlači, uz stenjanje. Onda izvrće lopatu sa zemljom. Gliste se hitro uvlače natrag u svoje tunele, bijela ličinka se pokušava smotati. Charis je hvata prstima i bez milosti baca preko ograde ćeretavim kokošima. Sve živo je svetinja, ali kokoši su veća svetinja od ličinki. Kokoši se uzrujano ustrče, udružuju se u bande i meñusobno zlostavljaju, i jure za onom koja ima ličinku. Charis je nekoć mislila kako bi bila dobra duhovna

vježba odbiti hraniti kokoši onim što ona sama ne bi pojela, ali u meñuvremenu je zaključila da bi to bilo nesvrhovito. Mljevene ljuske od jaja, primjerice, usitnjene kosti - kokošima je to potrebno za nesenje jaja, ali Charis nije. Ovo je krivo godišnje doba za okopavanje. Trebala je pričekati do proljeća, kad se pojavi novi korov; ovako će sve morati tada ponoviti. Ali ovo je jedini način da iziñe iz kuće a da ni Zenia ni Billy ne požele ići s njom. Svako od njih jedva čeka da ostane s njom nasamo, što dalje od onoga drugoga. Ako ona poñe u šetnju, da naprosto bude neko vrijeme sama, samo da se opusti, odmah svi pojure prema vratima: pokunjeno i poskrivećki (Zenia) ili krakato i uočljivo (Billy). Onda dolazi do duševne borbe i Charis je prinuñena birati. To je jako zabrinjava. No nasreću nijedno od njih nema osobitu želju da joj pomogne okopavati povrtnjak. Billy ne voli šljapkati po blatu - čemu toliko raditi, kad tu ionako rodi jedino povrće, kaže on - a Zenia naravno nije u kondiciji. Ona uspijeva tu i tamo nakratko prošetati do obale jezera i natrag, ali čak je i to iscrpljuje. Zenia je sada ovdje tjedan dana, na trosjedu noću spava a danju se odmara. One večeri kad je stigla bila je prava mala svečanost: Charis joj je napunila kadu vrućom vodom i dala joj jednu od svojih bijelih pamučnih spavaćica, a njezinu je odjeću objesila na kuke iznad štednjaka da se suši; nakon što se Zenia okupala i odjenula spavaćicu, Charis ju je umotala u pokrivač i posjela u stolac kraj štednjaka, počešljala joj je mokru kosu i pripremila vruće mlijeko s medom. Charis je uživala radeći sve to; doživljavala je pritom sebe kao sposobnu i punu vrlina, prepunu dobre volje i pozitivne energije. Bilo joj je drago što tu energiju može prenijeti na nekoga poput Zenije, nekoga komu je to tako očigledno potrebno. Ali kad je Zeniju smjestila na trosjed i došla gore u postelju, Billy se na nju ljutio i otada se stalno ljuti. Dao joj je jasno na znanje da Zeniju ne želi u kući. - Što ona ovdje radi? - pitao je šaptom odmah prve noći.

- Samo neko vrijeme - rekla je Charis, takoñer šaptom jer nije htjela da ih Zenia čuje i da se osjeti nepoželjnom. - Toliko je drugih bilo ovdje. Na istom trosjedu! Nema nikakve razlike. - Itekako ima razlike - rekao je Billy. - Oni nemaju kamo ići. - Nema ni ona - rekla je Charis. Razlika je u tome, pomislila je, što su drugi bili Billyjevi prijatelji, a Zenia je njezina prijateljica. Pa, ne baš prijateljica. Odgovornost. To je bilo prije no što je Billy Zeniju uopće vidio ili s njom progovorio ijednu riječ. Sljedećeg jutra progunñao je ljutito »'jutro« preko svoje kajgane - od jaja koja nisu bila njezina domaća, kokoši su nažalost bile prestale nesti - i prepečenca sa želeom od jabuka što ih je Charis oboma servirala. Jedva da je i pogledao Zeniju, koja je sjedila pogrbljena, još uvijek u Charisinoj spavaćici, ogrnuta pokrivačem, i pijuckala slab čaj. Da ju je pogledao, mislila je Charis, bio bi popustio, jer Zenia je doista izazivala sažaljenje. Oko joj je još uvijek bilo tamno i natečeno, a modre žile na njezinim zapešćima mogle su se praktički brojiti. - Makni je odavde van - rekao je Billy kad je Zenia otišla u kupaonicu. Jednostavno van. - Pst - rekla je Charis. - Čut će te. - Što mi uopće znamo o njoj? - rekao je Billy. - Ima rak - rekla je Charis, kao da je to sve što bi o njoj trebalo znati. - U tom slučaju bi trebala biti u bolnici - rekao je Billy. - Ne vjeruje u njih - rekla je Charis, koja ni sama nije u njih vjerovala. - Sranje - rekao je Billy. Ova se primjedba dojmila Charis ne samo kao nevelikodušna i gruba već i kao pomalo bogohulna. - Ima modricu na oku - promrmljala je. To oko bilo je opipljivi dokaz ne zna se čega. Zenijine potrebitosti, ili njezine dobrote. Njezina statusa.

- Ja joj to nisam napravio - rekao je Billy. - Neka ide jesti hranu nekoga drugoga. - Charis nije bila u stanju pripomenuti da bi, ako netko već mora odlučivati tko jede čiju hranu u ovoj kući, to trebala biti ona, budući da je ona ta koja je ili uzgaja ili kupuje svojim novcem. - On me ne voli, zar ne? - rekla je Zenia kad je pak Billy bio izvan dometa sluha. Glas joj je zadrhtao, oči se napunile suzama. - Bolje da odem... - Naravno da te voli! To je samo njegov način - rekla je Charis toplo. - Samo ti lijepo ostani tu gdje jesi! Charisi je trebalo dosta vremena da otkrije zašto je Billy tako neprijateljski raspoložen prema Zeniji. Isprva je mislila da je to zato što je se boji - što se boji da će ga ona odati, da će ga otkucati krivim ljudima, prijaviti ga; ili da će nekomu nešto reći posve slučajno, nešto što ne bi trebala. Dugačak jezik potapa brodove, glasila je poslovica za vrijeme rata, onog davnog rata; nalazila se na plakatima, a Charisina teta Viola znala se na taj račun šaliti sa svojim prijateljicama, krajem četrdesetih. Zato je Charis sve objasnila Zeniji: kako se Billy osjeća ugroženim i kako mu nije lako. Ispričala je Zeniji čak i ono o bombama, podmetnutim eksplozivima, i o tome kako bi Billyja mogli oteti Mounties. Zenia je obećala da neće reći nikome. Rekla je da sve savršeno razumije. - Bit ću oprezna, časna izviñačka - rekla je. - Ali Karen, oprosti, Charis, kako si se ti u to upetljala? - Upetljala? - U tu stvar s dezerterima - rekla je Zenia. - S revolucionarima. Nikad mi nisi djelovala kao netko koga zanima politika. Na fakultetu, hoću reći. Doduše, ne bi se moglo reći da je u onoj rupetini baš bilo revolucionara. Charis nikada ne bi pomislila da ju je Zenia uopće zamijetila u ono vrijeme, u njezinim mutnim, poluzaboravljenim studentskim danima, kad je još bila Karen, barem izvana. Ni u čemu nije sudjelovala, ni u čemu se isticala. Ostala je u sjeni, ali ispostavilo se da ju je barem Zenia uspjela uočiti i da ju je smatrala

vrijednom pozornosti; bila je dirnuta. Zenia je zacijelo tada bila osjećajna osoba; osjećajnija no što su drugi mislili. - I nije me zanimala - rekla je Charis. - Politika me nikada nije zanimala. - Mene jest - rekla je Zenia. - Bila sam ogorčena protivnica buržoazije, u ono vrijeme! Za boemu bez ostatka. - Malko se namrštila, potom se nasmijala. Zašto ne, imali su uvijek najbolje tulume! - Dakle - rekla je Charis - ja se ni u što nisam upetljala. Uopće se ne razumijem u te stvari. Naprosto živim s Billyjem, to je sve. - Nešto kao razbojnikova dragana - rekla je Zenia, koja se osjećala malo bolje. Dan je, za studeni, bio topao, pa je Charis zaključila da Zeniji neće naškoditi ako malo iziñe. Stajale su kraj jezera i promatrale galebove; Zenia je cijeli put prešla niti jednom se ne oslonivši na Charisinu ruku. Charis je ponudila da će joj nabaviti nove sunčane naočale; Zenia je stare bila ostavila one noći kad je pobjegla - ali više joj gotovo i nisu trebale: oko joj je sada bilo žućkastomodro, poput isprane mrlje od tinte. - Kao što? - rekla je Charis. - Sranje - rekla je Zenia smiješeći se - ako živjeti s nekim ne znači biti upetljan, onda ne znam što znači. - Ali Charis nije bilo briga kako ljudi nazivaju stvari. U svakom slučaju ionako nije slušala Zeniju, gledala je njezin smiješak. Zenia se sada sve češće smiješi. Charis se osjeća kao da je za te osmjehe zaslužna isključivo ona sama, Charis, plus sav trud koji je uložila: voćni sokovi, sok od kupusa načinjen od njezina vlastitoga kupusa, fino zdrobljenog i protisnutog kroz sito, posebne kupke koje sama spravlja, polagano razgibavanje u stilu joge, pomno rasporeñene šetnje na svježem zraku. Sve te pozitivne energije udružuju se protiv stanica raka, dobri vojnici bore se protiv zlih, svjetlo se bori protiv tame; Charis osobno svaki dan meditira u Zenijinu korist kako bi si predočila upravo taj isti rezultat. I djeluje, to djeluje! Zenia sada ima bolju boju, više energije. Premda je još veoma mršava i slaba, na očigled se oporavlja.

Ona to zna i zahvalna je. - Toliko činiš za mene - kaže Charisi, gotovo svaki dan. - Ja to ne zaslužujem; hoću reći, ja sam za tebe potpuno strana osoba, jedva me poznaješ. - To je u redu - kaže Charis smeteno. Uvijek se malo zarumeni kad Zenia govori takve stvari. Nije navikla da joj ljudi zahvaljuju za ono što čini, i vjeruje kako to nije potrebno. Istodobno, osjećaj je veoma ugodan; ali istodobno joj pada na um kako bi i sâm Billy mogao pokazati malo više zahvalnosti za sve što je za njega učinila. Umjesto da se na nju mršti i neće jesti svoju prženu slaninu. Traži od nje da priprema dva doručka: jedan za Zeniju, a drugi posebno za njega - kako ujutro ne bi morao sjediti za istim stolom sa Zenijom. - Način na koji ti se uvlači tjera me na povraćanje - rekao je jučer. Sada Charis zna zašto on tako govori. Ljubomoran je. Boji se da će Zenia stati izmeñu njih, da će na neki način odvući Charisinu pozornost. Djetinjasto je od njega što tako misli. Napokon, on nema po život opasnu bolest, a do sada bi već trebao znati da ga Charis voli. Zato mu Charis dodiruje ruku. - Neće ostati ovdje zauvijek - kaže. - Samo dok se malo ne oporavi. Samo dok ne nañe gdje će stanovati. - Pomoći ću joj tražiti - kaže Billy. Charis mu je ispričala kako ju je West opalio po oku, ali on nije pokazao suosjećanje. - Ja ću je opaliti po drugome - rekao je. - Bum, tres, hvala gospo, bilo mi je zadovoljstvo. - To nije baš pacifistički od tebe - predbacila mu je Charis. - Nikada nisam tvrdio da sam usrani pacifist - rekao je Billy uvrijeñeno. - Samo zato što je jedan rat pogrešan, ne znači da su svi takvi! - Charis - javila se Zenia uzrujanim glasom iz prednje sobe. - Je li to radio upaljen? Čula sam glasove. Bila sam na trenutak zadrijemala. - Ne mogu reći što mislim ni u svojoj vlastitoj usranoj kući - sikće Billy. To su oni trenuci kad Charis odlazi okopavati povrtnjak. Ona gura lopatu u zemlju, izvlači je, preokreće zemlju, zastaje i traži crve. Onda čuje Zenijin glas za svojim leñima.

- Ti si tako snažna - kaže Zenia sjetno. - I ja sam nekoć bila tako snažna. Mogla sam nositi tri kovčega. - Opet ćeš biti - kaže Charis najsrdačnije što može. - Naprosto znam da hoćeš! - Možda - kaže Zenia, tihim tužnim glasom. - Čovjeku najviše nedostaju one male svakodnevne stvari. Shvaćaš? Charis iznenada osjeća krivnju što kopa u svom vlastitom vrtu; ili kao da bi trebala osjećati krivnju. Tako je s mnogim stvarima koje čini: ribanje poda, miješenje kruha. Zenia joj se divi dok to radi, ali to divljenje je puno sjete. Katkada Charis osjeća da je njezino vlastito zdravo, čvrsto tijelo prijekor oslabljelu Zenijinu tijelu i da joj to Zenia zamjera. - Idemo nahraniti kokoši - kaže. Hranjenje kokoši je nešto što Zenia može raditi. Charis iznosi kokošju hranu u limenki od kave i Zenia je razbacuje, šaku po šaku. Obožava kokoši, kaže. Tako su pune života! One su - pa, otjelovljenje Životne Energije. Zar ne? Charis takav razgovor čini nervoznom. Odveć je apstraktan, odveć podsjeća na fakultet. Kokoši nisu otjelovljenje ničega drugoga do kokošijstva. Konkretno jest apstraktno. Ali kako da to objasni Zeniji? - Pripremit ću salatu - kaže umjesto toga. - Salatu od Životne Energije - kaže Zenia smijući se. Prvi put Charis nije drago čuti taj smijeh, koliko god bi trebao biti dobrodošao. Ima nešto u njemu što ne razumije. Kao šala čiji joj smisao izmiče. Salata se sastoji od grožñica i naribane mrkve sa sokom od limuna i preljevom od meda. Mrkve su Charisine vlastite, iz sanduka s vlažnim pijeskom u nadograñenoj šupi; već su počele puštati male bijele brkove, što pokazuje da su još žive. Charis i Zenia jedu salatu i peruanski grah s kuhanim krumpirom, same, jer Billy kaže da večeras mora izići. Ima sastanak. - Često ide na sastanke - mrmlja Zenia dok Billy oblači jaknu. Odustala je od pukušaja da bude ljubazna prema Billyju, budući da to nije polučilo nikakav rezultat; sada je o njemu počela govoriti u trećem licu čak i kad stoji kraj nje. To

stvara krug, jezični krug, sa Zenijom i Charis unutar njega i Billyjem izvana. Charis bi voljela da ona to ne čini; s druge pak strane, Billy si je na neki način sam za to kriv. Billy ružno pogleda Zeniju. - Barem nisam vječno s guzicom na stolcu kao neki - kaže ljutito. I on se obraća jedino Charisi. - Pripazi se - kaže Charis. Misli na odlazak u grad, ali Billy to shvaća kao prijekor. - Dobro se zabavljaj sa svojom bolesnom prijateljicom - kaže zlobno. Zenia se smješka kao za sebe, jedva vidljivim gorkim osmjehom. Vrata se zalupe za njim, od čega zazveče sva stakla. - Mislim da bih trebala otići - kaže Zenia dok jedu pire od jabuka što ga je Charis spremila u boce ranije jesenas. - Ali gdje ćeš živjeti? - pita Charis malodušno. - Oh, mogu si nešto naći - kaže Zenia. - Ali nemaš novaca! - Mogu naći nekakav posao. Za to sam stručnjak. Uvijek se nekome mogu uvući u guzicu, ja znam kako se dobivaju poslovi. - Kašlje, prekrivajući lice vretenastim prstima. - Oprosti - kaže. Otpija sićušan gutljaj vode. - A, ne - kaže Charis. - To ne možeš! Još se nisi dovoljno oporavila! Uskoro se hoćeš - dodaje, jer ne želi zvučati negativno. Treba podržavati zdravlje, a ne bolest. Zenia se slabašno smješka. - Možda - kaže. - Ali Karen, zbilja, nemoj se brinuti zbog mene. To nije tvoj problem. - Charis - ispravlja je Charis. Zenia teško pamti njezino pravo ime. To meñutim jest njezin problem, jer ga je preuzela na sebe. Onda Zenia kaže nešto još gore. - Ne samo što me mrzi - kaže, a iz usta joj se pojavi vršak jezika ližući ostatak pirea od jabuka s vrha žlice. - Stvar je u tome da me ni časka ne pušta na miru. - West? - pita Charis. Leden prst joj se spušta niz kičmu.

Zenia se smješka. - Ne - kaže. - Billy. Zacijelo si to primijetila. Charis osjeća kako joj od očaja cijela koža s lica polako klizi nadolje. Ništa nije primijetila. Ali zašto nije? Sada joj je jasna - sada kad joj je Zenia rekla - ona energija što iskri iz Billyjevih vrhova prstiju i kose kad god je Zenia u blizini. Kao kad se mačori kostriješe u doba parenja. - Kako to misliš? - Hoće me odvući u krevet - kaže Zenia. U glasu joj se osjeća trunčica žaljenja. Hoće me poševiti. - Zaljubljen je u tebe? - pita Charis. Tijelo joj je posve splasnulo, kao da su joj se kosti rastalile. Užas je ono što osjeća. Billy me voli, protestira u sebi. - Billy voli mene - kaže isprekidanim glasom. - To on tvrdi. - Sama sebi zvuči poput cmizdrava djeteta. A kada joj je to zadnji put rekao? - Ah, ovo nije ljubav - kaže Zenia blago. - Ovo što za mene osjeća, hoću reći. To je mržnja. Muškarcima je to ponekad tako teško razlikovati. Ali znala si to i prije, zar ne? - O čemu to govoriš? - šapće Charis. Zenia se smije. - Daj molim te, pa nisi dijete. On voli tvoju guzu. Ili neki drugi dio tijela, otkud znam koji? U svakom slučaju, to zacijelo nije tvoja duša, to nisi ti. Da mu nisi sama ponudila, on bi svejedno uzeo. Promatrala sam ga, on je pohotno ñubre, svi su oni silovatelji u duši. Ti si, Karen, nevinašce. Vjeruj mi, postoji samo jedna stvar koju muškarci hoće od žene, a to je snošaj. Važno je kako ćeš ih natjerati da za to plate. - Nemoj to govoriti! - moli Charis. - Nemoj tako govoriti! - Osjeća kako se u njoj nešto prelomilo, kako se ruši, golem balon što se prelijeva u svim duginim bojama probušen počinje sivjeti poput probodenih pluća. Što ti ostaje ako odstraniš ljubav? Samo stid. Samo surovost. Samo bol. Što postaje u tom slučaju od njezinih darova, njezina povrtnjaka, kokoši, njezinih jaja? Svega onoga što je brižno njegovala. Sada se trese, osjeća mučninu u želucu. - Ja sam samo realistična, to je sve - kaže Zenia. - Jedini razlog što želi svoj pimpek ugurati u mene jest taj što to ne može. Ne brini, sve će to on zaboraviti

kad odem. Oni su kratka pamćenja. Zato želim otići, Karen - zbog tebe. - I dalje se smiješi. Gleda Charis, a pod slabim svjetlom žarulje sa stropa lice joj je u sjeni, samo oči svjetlucaju, crvene poput automobilskih svjetala, a njezin pogled prodire u Charis, duboko, duboko. To je pogled prepuštanja sudbini. Zenia je prihvatila vlastitu smrt. - Ali ti ćeš umrijeti - kaže Charis. Ona ne može dopustiti da se to dogodi. - Ne smiješ odustati! - Počinje plakati. Grčevito se hvata za Zenijinu ruku, a Zenia grčevito uzvraća stisak. I njih dvije sjede držeći se jedna za drugu preko stola punog prljava suña. Charis leži budna u noći. Billy se vratio, dugo nakon što je legla u postelju, ali nije posegnuo za njom. Umjesto toga okrenuo se na drugu stranu, zatvorio se u sebe i zaspao. Često je tako u posljednje vrijeme. Kao da su u svañi. Ali sada zna da postoji i drugi razlog: nije željena. Zenia je ta koja je sada željena. Ali Billy želi Zeniju samo svojim tijelom. Zato je tako grub prema njoj njegovo tijelo odvojeno je od njegova duha. Zato je i tako hladan prema Charis: njegovo tijelo želi da se Charis makne s puta kako bi se mogao baciti na Zeniju, pritisnuti je uz kuhinjsku policu, uzeti je protiv njene volje, premda je ona tako bolesna. Možda on i ne zna da je to ono što želi. Ali jest. Podigao se vjetar. Charis ga sluša kako trese golim granama i kako studeni valovi udaraju o obalu. Neka se osoba približava preko jezera, njezina gola stopala dotiču kreste valova, spavaćica joj je sva razderana od dugogodišnje izloženosti vremenskim neprilikama, bezbojna joj kosa leprša. Charis zažmiri, usredotočujući se na unutarnju sliku, pokušavajući vidjeti tko je to. U njezinoj glavi je mjesečina, povremeno zasjenjena jurećim oblacima; ali sada se nebo razvedrilo i ona može vidjeti lice. To je Karen, to je protjerana Karen. Prešla je veliku udaljenost. Sada se približava, s onim svojim uplašenim licem bez snage što ga je Charis nekoć viñala u zrcalu kako izranja nasuprot njezinu vlastitom licu, vjetar je poput protjerana duha nosi kroz tamu prema njoj, prema ovoj kući u kojoj se bila

izdvojila i mislila da je na sigurnom; traži da uñe u nju, da joj se pridruži, da ponovo s njom dijeli njezino tijelo. Charis nije Karen. Već dugo ona nije Karen, i nikada više ne želi biti Karen. Svom snagom gura je od sebe, gura dolje prema vodi, ali ovaj put se Karen ne da pod površinu. Nošena vjetrom ona dolazi sve bliže i bliže, usta joj se otvaraju. Želi govoriti.

33. Karen se rodila pogrešnim roditeljima. Charisina baka je rekla da se to ljudima zna dogoditi, a i Charis je u to bila uvjerena. Takvi ljudi moraju dugo tražiti, moraju otkriti i prepoznati svoje prave roditelje. U protivnom moraju provesti život bez njih. Karen je imala sedam godina kad je prvi put vidjela svoju baku. Toga je dana na sebi imala pamučnu haljinicu s falticama sprijeda i širokom trakom oko pasa i odgovarajuće vrpce na svijetloplavim pletenicama koje su bile spletene tako čvrsto te je imala osjećaj da su joj oči kose. Majka je uškrobila haljinicu, pa je bila kruta i pomalo ljepljiva od vlažne kasnolipanjske vrućine. Putovali su vlakom, a kad je Karen ustala s vrelog plišanog sjedala morala je odlijepiti donji dio haljinice sa stražnje strane nogu. Boljelo ju je, ali je mudro odšutjela. Majka je na sebi imala komplet od lajnena boje slonovače: haljinu bez rukava i preko nje jaknicu kratkih rukava. Imala je bijeli slamnati šešir i bijelu torbicu s pripadajućim cipelama, te par bijelih pamučnih rukavica koje je nosila u ruci. - Mislim da će ti se svidjeti - zabrinuto je ponavljala Kareni. - U nekim si stvarima veoma slična svojoj baki. - To je za Karen bila novost, budući da su majka i baka već dugo bile u lošim odnosima. Prisluškujući razgovore saznala je da je majka pobjegla s farme kad joj je bilo samo šesnaest. Radila je gadne i teške poslove i štedjela novac kako bi išla u školu i postala učiteljica. Učinila je to kako bi se izvukla iz šaka svoje vlastite majke, stare luñakinje. Ne bi je ni konjima dovukli natrag na tu hrpu smeća, tako je barem govorila.

Pa ipak, evo ih gdje idu ravno na farmu koju Karenina majka toliko mrzi, s Kareninim ljetnim haljinama uredno spakiranima u kovčegu i s majčinim neseserom kraj njega gore na prtljažniku. Prolazili su mimo blatnih polja, osamljenih kuća, sivih ruševnih staja, stada krava. Karenina majka mrzi krave. Jedna od njezinih priča je ona o ranom ustajanju zimi po snježnim mećavama, čak prije svitanja, i probijanju drhćući od studeni kroz uskovitlani snijeg radi hranjenja krava. Ali: - Tebi će se krave svidjeti - govorila je sada, previše umiljatim glasom, glasom kojim se obraćala djeci iz drugog osnovne. Provjerila je ruž na usnama u ogledalcu pudrijere, a potom se nasmiješila Kareni da vidi kako je ova to primila. Karen je nesigurno uzvratila smiješak. Naučila se smješkati čak i kad joj nije bilo do toga. Ona će u rujnu poći u drugi razred; nadala se da je neće staviti u majčin. Ovo joj nije prvo izbivanje od kuće. Prije su je slali tetki, majčinoj starijoj sestri Violi. Nekad samo na jednu noć, jer je majka nekamo išla; nekad na nekoliko tjedana, osobito ljeti. Majci je trebao dug ljetni odmor zbog njezinih živaca. - Pa tko ne bi bio živčan, u ovakvoj situaciji? - rekla je teta Vi s neodobravanjem, i što Karenina majka može drugo i očekivati? Razgovarala je s tetkom Vernom pogledavajući iskosa Karen, kao da je za sve ona kriva. Ali za sve zacijelo nije bila, jer se Karen trudila činiti ono što joj se kaže, premda bi katkada i pogriješila; a bilo je i drugih stvari, kao što je hodanje u snu, gdje ona nije mogla ništa. Za majčine živce bio je kriv rat. Karenin otac poginuo je u ratu još prije no što se Karen rodila, ostavivši Kareninu majku da sama samcata odgaja Karen nešto za što se znalo da je veoma teško, praktički nemoguće. A bilo je tu još nešto što je imalo veze s vjenčanjem Karenine majke, ili pak s njegovim izostankom. Jesu li njeni otac i majka uopće bili vjenčani bila je jedna od mnogih stvari za koje Karen nije bila sigurna, premda je majka sebe nazivala gospoñom i nosila prsten. Nije bilo fotografija s vjenčanja, ali za vrijeme rata sve se radilo drukčije, tako su svi govorili. Nešto u glasu tete Vi pobudilo je u

Karen oprez: ona je sramota, netko o kome se moglo govoriti samo neizravno. Nije baš siroče, ali na njoj je ipak ljaga. Kareni nije nedostajao njezin pokojni otac, jer kako ti može nedostajati netko koga uopće ne poznaješ? Ali majka joj je govorila da bi joj trebao nedostajati. Imali su njegovu uokvirenu fotografiju - na njoj nije s majkom, nego sam, u vojničkoj odori, dugo koščato lice izgleda svečano i kao da je već mrtvo - koja se pojavljivala i nestajala s police nad kaminom ovisno o stanju zdravlja Karenine majke. Kad je imala snage da je gleda, fotografija je bila ondje; u protivnom nije. Kareni je fotografija njezina oca služila kao svojevrsna vremenska prognoza. Kad bi nestala, znala je da se spremaju nevolje i nastojala se držati podalje, ne biti na putu, ne motati se pod nogama, nestati majci s očiju, (na putu, pod nogama, s očiju, kako može biti na, pod, i s nečeg ili nečemu istodobno?). No nije uvijek u tome uspijevala, ili je uspijevala odveć dobro te bi je majka optužila da sanjari, da joj ne pomaže, da ne mari ni za što, da je boli briga za svakoga osim za samu sebe, i majčin bi se glas počeo dizati, sve više i više, opasno visoko, poput žive u termometru iznad crvene crte. Karen je pokušavala pomagati, pokušavala mariti. Rado bi se brinula, ali nije znala za što bi se trebala brinuti, a osim toga ima tako mnogo stvari koje mora promatrati zbog boja, pa onda drugih stvari koje mora osluškivati. Satima prije oluje, dok je nebo još vedro i bez vjetra, ona bi čula šapat udaljena groma kako joj poput srha prolazi po rukama. Čula je telefon prije no što bi zazvonio, čula je bol kako pritječe u majčine ruke i nakuplja se ondje poput vode iza brane, svaki čas spremne da se prelije, i stajala bi u strahu nasred sobe, gledala u nekom drugom smjeru i izgledala - govorila je majka - kao idiot. Glupačo! Možda je bila glupa, jer ponekad nije razumjela što joj se govori. Nije uopće čula riječi; umjesto toga čula je lica i ono što je iza njih. Noću bi se budila stojeći kraj vrata i držeći se za kvaku, i pitala se kako je onamo dospjela. Zašto to činiš? Zašto? pitala je majka drmajući je, a Karen nije mogla odgovoriti. Moj Bože, ti si idiot! Zar ne znaš što ti se tamo vani moglo dogoditi?

Ali Karen nije znala, a majka bi rekla: Naučit ću ja tebe pameti! Pokazat ju ća tebi! Mala kučko! Onda bi izudarala Karen po nogama jednom od svojih cipela ili lopaticom za palačinke ili drškom metle, bilo čime što bi joj se našlo pri ruci, a iz tijela bi joj se prosula gusta crvena svjetlost i nešto od nje palo bi i na Karen, a Karen bi se otimala i vrištala. - Da je tvoj otac živ, ovo bi obavljao on, i udarao bi vraški jače, vjeruj mi na riječ! - Kažnjavanje Karen bila je jedina funkcija koju je majka pripisivala ocu, te je nju potajno veselilo što ga nema. Karenina majka obično nije rabila izraze kao što su boli nju briga i kučko, nije psovala - osim kad se približavala području živčane krize. Karen je jako plakala kad bi je majka tukla, ne samo zato što ju je boljelo već i stoga što se od nje očekivalo da pokaže kako se kaje, premda joj je bilo nejasno zbog čega. Ktomu, ako nije plakala, majka bi je nastavila tući sve dok ne bi zaplakala. Ti si dijete bez osjećaja! Ali morala je prestati u pravom trenutku, ili bi je majka tukla zato što plače. Prestani s tom dernjavom! Smjesta da si prestala! Katkada Karen nije mogla prestati, a nije to mogla ni majka, i tada je bilo najgore. Majka se nije mogla suzdržati. Zbog loših živaca. Onda bi majka pala na koljena i obgrlila Karen i tako je čvrsto stisnula te je jedva mogla disati, zaplakala bi i rekla: - Oprosti mi, ja tebe volim, ali ne znam što mi je bilo, oprosti mi! - Karen bi tada pokušala prestati plakati, pokušala bi se nasmiješiti zato što je majka voli. Ako te netko voli, onda je sve u redu. Karenina majka svakog bi se dana namirisala parfemom Tabu; užasavala ju je pomisao da bi mogla loše mirisati. I zato je soba za vrijeme tih kažnjavanja bila ispunjena mirisom zagrijanog Tabua. Karenina teta Vi nije baš voljela Karen, ali barem je nije tukla, a kod nje nije bilo loše. Karen je spavala u gostinjskoj sobi koja je imala zavjese s velikim uznemirujućim ružama, narančastima i ružičastima, nalik cvjetači. Držala se po strani što je više mogla. Pomagala je pri pranju suña iako to od nje nisu tražili, držala svoje rupčiće složene u najgornjoj ladici, a sokne smotane po dvije u paru i nije prljala odjeću. - Prilično ljupko stvorenjce, ali nemaš je šta vidjeti - rekla

je njezina teta Vi na telefonu. - Sva je prozirna. Pa, pazim da je čista i nahranjena, to nije osobit napor. Ionako je to tek kršćanska samilost, nije to kao da imamo vlastitu djecu. Zbilja mi nije teško. Tetak Vern išao je nešto dalje od toga. - Di je moja curica? - povikao bi. Tražio je da mu Karen sjedi na koljenima, trljao bi joj glavu, stavio lice sasvim uz njezino i cerekao joj se, škakljao je pod rukom; Kareni se to nije sviñalo, ali ipak se nervozno smijala jer je shvatila da on to želi. - Dobro se zabavljamo, zar ne? rekao je hvalisavo; ali nije u to vjerovao, bila je to samo njegova predodžba o tome kako bi se trebao prema njoj ponašati. - Nemoj je gnjaviti - rekla je teta Vi hladno. Koža tetka Verna bila je izvana bijela, a ispod crvena. Kosio je travnjak u kratkim hlačama, nedjeljom predvečer kad je teta Vi bila u crkvi, a u tim trenucima postajao bi još crveniji, premda je svjetlo oko njegova tijela bilo mutno i zelenkastosmeñe poput blata. Ujutro dok je još bila u postelji, Karen ga je mogla čuti kako stenje i gunña u kupaonici. Pokrivala bi jastukom uši. - Hoda u snu, ali nije to ništa strašno - rekla je teta Vi na telefonu. - Naprosto držim vrata zaključana tako da ne može izići van. Ne znam zašto se Gloria zbog toga toliko uzrujava. Naravno živci su joj potpuno upropašteni. Ostavljena - no da, s djetetom na grbači, na takav način - osjećam da joj moram pomoći. Uostalom, sestra sam joj. - Spustila je glas dok je to izgovarala, kao da je to neka tajna. Teta i tetak nisu živjeli u stanu, kao njezina majka. Živjeli su u kući, novoj kući u rezidencijalnoj četvrti sa sagovima preko cijelog poda. Tetak Vern bavio se prodajom namještaja; bila je velika potražnja za kućnim namještajem jer bilo je to neposredno poslije rata, pa je posao tetka Verna cvjetao, a u ovom trenutku teta Vi i tetak Vern bili su na ljetovanju. Otputovali su na Havaje. To je bio razlog što Karen nije mogla biti kod njih, nego je morala k baki. Morala je ići jer je majci bio potreban odmor. Bio joj je toliko potreban; Karen je znala koliko. Kad je uškrobljenu haljinicu odlijepila sa stražnje strane nogu,

na njoj su ostali i komadići kože zato što je majka večer prije upotrijebila lopaticu za palačinke, ne ploštimice nego postrance; upotrijebila je oštru stranu, pa je bilo i krvi. Baka je došla pred njih na željeznički kolodvor u olupanom modrom kamionu. - Kako si, Gloria - rekla je Kareninoj majci, rukujući se s njom kao da su stranci. Ruke su joj bile velike i preplanule kao i lice; navrh glave imala je čupavo sivkasto gnijezdo, pa je Kareni trebalo neko vrijeme da shvati kako joj je to kosa. Na sebi je imala radno odijelo, ktomu ne osobito čisto. - To je, znači, mala Karen. - Njezino široko, naborano lice s nosom poput kljuna i dva mala inteligentna modra oka pod čupavim obrvama, obrušilo se na Karen, pojavili su se i zubi, veliki i neprirodno jednaki, i toliko bijeli te su gotovo blistali. Smiješila se. - Neću te pojesti - rekla je Kareni. - Ne danas. Ionako si premršava - morat ću te ugojiti. - Ah, majko - rekla je Karenina majka prijekorno, svojim umiljatim glasom za drugi razred. - Ona neće shvatiti da se ti samo šališ! - Onda joj je najbolje da što prije nauči - rekla je baka. - Dio toga je ionako istina. Odveć je mršava. Kad bih imala takvo tele, rekla bih za njega da crkava od gladi. Na sjedalu u kabini kamiona crno-bijeli škotski ovčar je ležao na prljavom pokrivaču. - Straga, Glennie - rekla je baka, i pas je podigao uši, mahnuo repom, skočio dolje i preko stražnjeg se blatobrana uspentrao u kamion. - Unutra - rekla je baka, podigla Karen u zrak kao da je vreća krumpira i ubacila na sjedalo. Napravi mjesta majci. - Karen je kliznula po sjedalu; to je zaboljelo zbog nogu. Karenina majka je pogledala pseću dlaku i oklijevala. - Ulazi, Gloria - rekla je suho baka. - Prljavo je isto kao i prije. Vozila je brzo i nemuzikalno zviždukala, jednim laktom obijesno naslonjena na otvoreni prozor. Oba stakla bila su spuštena i prašina s ceste ulazila je unutra u valovima, ali u kabini je ipak smrdjelo po starom psu. Karenina majka skinula je bijeli šeširić i gurnula glavu napola kroz prozor. Karen, koja je bila stisnuta

izmeñu njih dvije i kojoj je bilo pomalo muka, pokušavala je zamisliti da je i sama pas, jer kad bi bila onda bi joj se ovaj miris sviñao. - Opet smo doma, opet smo doma, ju-hu! - povikala je baka veselo. Skrenula je na neravan prilaz kući i Karen letimice ugleda golem kostur, nalik kosturu dinosaura, u visokom korovu ispred kuće. Ta je stvar bila rñavocrvena, s oštrim bridom kičme i mnoštvom kostiju obloženih naslagama nečisti što su virile iz nje. Htjela je pitati što je to ali još se uvijek bojala bake; uostalom, kamion se više nije micao i sada je nastala opća gužva, izvana je dopriralo lajanje i psikanje i kokodakanje i roktanje, a baka je povikala: - Maknite se, mičite se odavde, cure i dečki, iš, iš! Karen nije mogla vidjeti van, zato je pogledala majku. Majka je sjedila uspravno i ukočeno, sa šeširićem na koljenima, čvrsto žmirila i gužvala svoje bijele pamučne rukavice u lopticu. Bakino se lice pojavilo na prozoru. - Oh, za ime Isusovo, Gloria - rekla je naglo otvorivši vrata. - Pa to su obične guske. - Te guske su ubojice - rekla je Karenina majka, ali se iskobeljala iz kabine. Karen je pomislila kako majka nije trebala obuti bijele cipele, jer dvorište pred kućom nije bilo travnjak, bila je to velika zemljana površina, dio je bio suh, a dio nije, a dio uopće nije bio zemlja nego životinjski izmet svih mogućih vrsta. Karen je poznavala samo pseći, jer to su imali i u gradu. Sada su tu bila dva psa: onaj crno-bijeli škotski ovčar i jedan veći, smeñe-bijeli, i počeli su tjerati jato gusaka natrag prema stražnjem dvorištu, lajući i mašući kitnjastim repovima. Oko njih je zujalo mnoštvo muha. - E da, mogu te gadno uštipnuti - rekla je Karenina baka. - Naprosto im se moraš suprotstaviti! Pokazati odlučnost! - Pružila je ruke prema Karen, ali Karen je rekla: - Mogu sama sići. Baka je onda rekla: - Takvu te volim. - Karenina majka je išla naprijed, noseći u jednoj ruci neseser a u drugoj torbicu kojom je mahala braneći se od muha; probijala se izmeñu hrpa izmeta u cipelema s visokim

potpeticama, a baka je iskoristila prigodu da kaže: - Majka ti je slabić. Histerična. Oduvijek je takva. Nadam se da ti nisi. - Što je ovo? - upitala je Karen skupivši hrabrost, budući da je shvatila da se to od nje očekuje. - Koje? - pitala je baka. Oko bakinih nogu umiljavalo se prase osrednje veličine. Njuškalo je Karenine sokne onom svojom zastrašnom gubicom, vlažnom i mekom poput očne jabučice, slinavom poput usta. - Ovo je Maza. Ona je prase. - Ne to - reče Karen. Znala je da je to prase, vidjela je na slikama. - Ono veliko, tamo sprijeda. - Stari motokultivator - odgovorila je baka, ostavljajući Kareni da se pita što li je to motokultivator. - Idemo! - Uputila se velikim koracima prema kućnim vratima noseći pod rukom Karenin kovčeg, a Karen je kaskala za njom. U daljini se i dalje čulo lajanje i gakanje. Prase ih je slijedilo sve do kuće, a onda, na Karenino najveće iznenañenje, ušlo unutra. Znalo je kako njuškom može otvoriti vrata s mrežom protiv komaraca. Našli su se u kuhinji, koja je mnogo manje nalikovala smetlištu no što je Karen očekivala. Bio je tu ovalni stol prekriven voštanim platnom - svijetlozeleno, ima i uzorak od jagoda - s golemim čajnikom i dva-tri prljava tanjura. Bilo je tu i nekoliko stolaca obojenih u zelenu boju jabuke, drvena radna ploha i raskliman trosjed, presvučen smeñim plišem i zatrpan hrpama novina. Na podu je takoñer bilo novina a preko njih je bio bačen ofucani šareni pleteni sag. Karenina majka sjedila je u stolcu za ljuljanje kraj prozora i izgledala izmučeno. Komplet od lajnena bio je sav izgužvan. Bila je izula cipele i hladila se šeširom, ali kad je prase ušlo u kuhinju tiho je vrisnula. - Sve je u redu, dresirana je - rekla je baka. - Ovo je zbilja vrhunac - rekla je majka, zgrčenim, ljutitim glasom. - Čistija je od mnogih ljudi - rekla je baka. - A i inteligentnija. Uostalom, ovo je moja kuća. Ti u svojoj možeš raditi što te volja. Nisam te zvala da doñeš ovamo

i neću te tjerati da odeš, ali dok si ovdje moraš prihvatiti stvari onakve kakve jesu. Počešala je prase iza ušiju i lagano ga udarila po stražnjici, a ono je nježno zaroktalo i umiljato žmirnulo, pa otišlo i izvalilo se na pleteni sag. Karenina majka se rasplakala, s mukom ustala sa stolca za ljuljanje i izjurila iz sobe u čarapama, pritiskujući bijele rukavice na oči. Karenina baka se nasmijala. - Sve u redu, Gloria - povikala je za njom. - Maza se ne može popeti po stepenicama! - Zašto? - pitala je Karen. Glas joj je bio poput šapta. Nikada nije čula da se netko na taj način obraća njezinoj majci. - Ima prekratke noge - odgovorila je baka. - E, sada ti možeš svući tu svoju haljinicu, ako imaš išta drugo od odjeće, i pomoći mi oprati krumpire. Uzdahnula je. - Trebala sam imati sinove. Karen je otvorila svoj kovčeg, našla duge platnene hlače i presvukla se u njih u sobi koju je baka zvala stražnja primaća. Nije htjela obući kratke hlačice zbog onoga što je imala po nogama. To je njezina i majčina tajna. Nije smjela o tome govoriti, o dršku metle ili o lopatici za palačinke, inače će biti nevolje, kao što je bilo kad je majka jednog učenika drugog razreda udarila šakom po licu i umalo ostala bez posla, a što će onda njih dvije jesti? - Pokazat ću ti tvoju sobu kasnije, kad Gloria prestane cmizdriti - rekla je baka. Sada je Karen pomogla baki oprati krumpire. Radile su to u kuhinjici kraj one velike u kojoj je bio električni štednjak i kositreni slivnik s pipom za hladnu vodu. Baka je tu prostoriju zvala ostava. Prase je došlo za njima i roktalo u očekivanju, sve dok nije bilo poslano van. - Ne sada, Mazo - rekla je baka. - Od previše prijesnih krumpira bude joj muka. Premda ih obožava. Hoće si i popiti, a to za nju nije nimalo dobro. Većina životinja vole cugnuti ako uhvate priliku. Za večeru su imali kuhane krumpire i pileći ujušak s dvopekom. Karen baš i nije bila gladna. Davala je potajno pokoji zalogaj prasetu i dvojici pasa, koji su bili pod stolom. Baka je vidjela što radi ali nije ništa rekla, pa je shvatila da se to smije.

Majka je sišla na večeru, još uvijek u kompletu od lajnena, oprana lica i svježe našminkanih usana s usiljenim smiješkom. Karen je poznavala taj izraz: značio je da majka kani izvesti stvar do kraja, ili u protivnom. U protivnom, što? U protivnom neće dobro svršiti, po Karen. - Majko, ima li servijeta? - pitala je Karenina majka. Usne su joj se razvukle u osmijeh kao da su im krajeve nategnuli koncem. - Ima li čega? - pitala je baka. - Ubrusa za brisanje prstiju - rekla je majka. - Hajde, Gloria, molim te, upotrijebi rukav - odgovorila je baka. Karenina majka nabrala je nos i pogledala Karen. - Vidiš li ti negdje rukave? upitala je. Bila je bez jakne i ruke su joj bile gole. Počela je primjenjivati drugu taktiku: odlučila je da će obje ismijavati baku. Baka je uhvatila taj pogled i namrštila se. - U ladici su u kredencu, kao i uvijek rekla je. - Ja nisam neki divljak, ali ni ovo nije svečana večera. Onaj tko želi neka si ih uzme. Za desert je bio pire od jabuka, a nakon toga jak čaj s mlijekom. Baka je dodala šalicu Karen, ali Karenina majka je rekla: - Oh, majko, ali ona ne pije čaj - a baka je odgovorila: - Sada će piti. - Karen je pomislila kako će se posvañati, ali baka je dodala: - Ako je ostavljaš kod mene, onda je ostavljaš kod mene. Jasno, možeš je slobodno povesti sa sobom. - Karenina majka zašutjela je kao zalivena. Kad je baka završila s jelom, istresla je pileće kosti sa svih tanjura natrag u lonac s ujuškom i stavila tanjure na pod. Životinje su se odmah skupile oko njih, ližući ih i mljackajući. - Ne iz suña - rekla je majka slabim glasom. - Manje je klica na njihovim jezicima nego na ljudskima - rekla je baka. - Ti si luda, jesi li toga svjesna? - jedva je protisnula majka. - Tebe treba zatvoriti u ludnicu! - Pokrila je rukom usta i izjurila na dvorište. Baka je gledala za njom. Potom je slegnula ramenima i nastavila piti čaj.

- Ima onih što su čisti iznutra i onih što su čisti izvana - rekla je. - Bolje je biti čist iznutra, ali Gloria to nikada nije znala razlikovati. Karen nije znala što da radi. Zamišljala je svoj želudac pun pseće i svinjske sline i klica, ali začudo nije osjetila mučninu. Kad je Karen kasnije došla gore, čula je majku kako plače, zvuk koji je već mnogo puta čula. Oprezno je ušla u spavaću sobu odakle je zvuk dopirao. Majka je sjedila na rubu postelje, činila se mnogo neutješnijom no što ju je Karen ikada vidjela. - Nikada nije bila kao prave majke - jecala je. - Nikada! Čvrsto je stisnula Karen k sebi i plakala joj u kosu, a Karen se pitala što li to znači. Karenina majka otišla je sutradan prije doručka. Rekla je da mora natrag u grad, da ima ugovoren posjet liječniku. Karenina baka odvezla ju je na kolodvor; Karen je išla s njima, da se oprosti. Nosila je duge hlače, zbog nogu koje su opet boljele. Majka ju je držala obgrljenu cijelim putem do vlaka. Prije no što je upalila motor kamiona, baka je pustila guske iz njihova zabrana. To su guske čuvarice - rekla je. - One i Cully pazit će na sve. Ako netko pokuša ući, Cully će ga srušiti na zemlju a guske će mu iskopati oči. Ostani, Cully! Idemo, Glenn. - Vozila je jednako brzo kao i prošli put, gotovo sredinom ceste, ali ovaj put nije zviždukala. Kad je došlo vrijeme da se oproste, Karenina majka poljubila je Karen u obraz i čvrsto je stisnula i rekla da je voli i neka bude dobra djevojčica. Nije poljubila baku. Nije se čak ni oprostila s njom. Karen je gledala bakino lice: bilo je zatvoreno poput kutije. Karen je željela pričekati dok vlak stvarno ne krene, pa su tako i učinile. Majka joj je mahala kroz prozor vagona, bijele rukavice lepršale su poput zastavica. To je bilo zadnje što je vidjela od svoje prave majke, one koja se još mogla smiješiti i mahati, premda to tada nije znala.

Potom su se Karen i baka vratile na imanje i doručkovale ječmenu kašu sa smeñim šećerom prelivenu gustim svježim vrhnjem. Sada kad je Karenina majka otišla, baka više nije bila tako razgovorljiva. Karen je pogledala baku na suprotnoj strani stola. Dobro ju je pogledala. Baka je bila starija no što se Kareni činilo dan prije; vrat joj je bio mršaviji, vjeñe s više bora. Oko glave imala je slabašno modro svjetlo. Karen je već bila zaključila da su joj zubi lažni.

34. Poslije doručka Karenina baka pita: - Jesi li ti bolesna? - Nisam - odgovara Karen. Noge je još uvijek bole ali to nije bolest, to nije ništa, jer majka uvijek kaže da to nije ništa. Ne želi da je stave u postelju, hoće van. Hoće vidjeti kokoši. Baka je prodorno gleda, ali kaže jedino: - Ne bi li obukla kratke hlačice? Danas će biti paklenski vruće - ali Karen opet kaže ne i njih dvije odlaze pokupiti jaja. Psi i prase ne smiju s njima, zato što bi psi pokušali naganjati kokoši, a prase voli jaja. Njih troje leži na kuhinjskom podu, pseći repovi polako udaraju o pod, prase ima zamišljen izraz. Baka uzima košaricu u koju je stavila kuhinjsku krpu i u koju će staviti jaja. Nebo je blistavo, blistavo modro, kao kad te šaka pogodi u oko, takva usijana masa boje; tanki prodorni glasovi cvrčaka zabijaju se poput žica ravno u Kareninu glavu. Vrhovi bakine kose hvataju sunce i gore poput upaljive vune. Idu stazom, kraj njih visoki korov, čičak i ptičinjak mirišu jače i zelenije od ičega što je Karen ikad pomirisala, a mirisi se miješaju sa slatkastim, oštrim vonjem staje, pa Karen ne zna je li taj vonj ugodan ili neugodan, ili je naprosto toliko jak i raskošan te se osjećaš kao da te nešto pregazilo. Kokošinjac je blizu žičane ograde i željezne ograde što ograñuje povrtnjak; unutar željezne ograde nalaze se gredice krumpira nalik brdašcima, redovi

kovrčave zelene salate i štapovi u obliku tronošca uz koje se penje grah čiji crveni cvjetovi bruje od pčela. - Krumpir, salata, grah - kaže baka, Kareni ili možda samoj sebi. - Kokoši - kaže kad stignu do kokošinjca. Kokošaka ima dvije vrste: bijelih sa crvenim krestama i crvenkastosmeñih. One čeprkaju i kvocaju, i ispod oka gledaju Karen onim svojim žutim gušterskim očima, prvo jednim, pa onda drugim okom; iskrice raznobojna svjetla iskaču poput rose iz njihova perja. Karen ih gleda i gleda, sve dok je baka ne uhvati za ruku. - Ovdje vani nema jaja - kaže. Unutra u kokošinjcu je zagušljivo i polumračno. Baka zavlači ruku u slamom ispunjene drvene pregratke i ispod dviju kokoši koje su još unutra, i odlaže jaja u košaricu. Daje Kareni jedno jaje da ga sama nosi. Iz njegove nutrine prosijava nježan sjaj. Malko je vlažno; na njemu su nalijepljeni ostaci kokošjeg izmeta i slamčice. Ono je i toplo. Karen osjeća kako joj noge straga pulsiraju i vrućina udara u glavu. Jaje je meko u njezinim rukama, poput živa srca koje kuca u oklopu od gume. Ono raste, nadima se, i, dok se vraćaju prolazeći mimo povrtnjaka kroz blistavi sunčev sjaj i treperenje pčela, postaje toliko veliko i vrelo te ga Karen mora ispustiti iz ruke. Poslije toga se našla u postelji, ispružena na trbuhu. Baka joj je ispirala rane na nogama. - Ja nisam bila prava majka za nju - rekla je baka. - Niti je ona bila prava kći za mene. I gledaj sada. Ali tu nema pomoći. - Stavila je svoje velike čvornate ruke na Karenine noge i isprva ju je još više zaboljelo, ali onda joj je postajalo sve toplije i toplije, potom ugodno svježe, a onda je zaspala. Kad se probudila, bila je vani. Bilo je prilično mračno, ali je sjao mjesec; na mjesečini je mogla vidjeti stabla i sjene što su ih bacale grane. Isprva se uplašila jer nije znala gdje je ni kako je ovamo dospjela. Oko nje je sve bilo ispunjeno nekim toplim i slatkim mirisom, svjetlucanjem cvijeća, mlječike, kako je kasnije doznala da se zove, i lepršanjem mnoštva noćnih leptirića, a bijele pahulje njihovih krila dodirivale su je poput poljubaca. Negdje u blizini šumjela je voda.

Čula je disanje. Potom je osjetila vlažan nos kako joj dodiruje ruku i nešto dlakavo okrznulo ju je u prolazu. Oba psa bila su kraj nje, po jedan sa svake strane. Jesu li zalajali kad je izišla iz kuće? Nije znala, nije ih čula. Ali više nije bila zabrinuta, jer oni sigurno znaju put natrag. Dugo je tako stajala duboko udišući miris drveća i pasa i noćnog cvijeća i vode, jer to je najbolje, to je ono što je željela, biti vani u noći, sama. Više nije bila bolesna. Napokon su je psi počeli nježno gurkati, okretati, tjerati natrag prema tamnoj masi kuće. Nigdje nije bilo svjetla; pomislila je kako bi mogla ući, popeti se stepenicama i vratiti se u postelju a da baka ništa ne dozna. Nije željela da je tresu i govore joj da je nemoguća, ili nečim izudaraju. Ali kad se približila kući, ondje je stajala baka u dugoj svijetloj spavaćici s kosom što je na mjesečini izgledala poput paperja, držala vrata otvorena i nije uopće ništa rekla. Jednostavno je kimnula Kareni i Karen je ušla unutra. Osjećala je da je dobrodošla, kao da je kuća po noći neka druga kuća; kao da je to bilo prvi put što je ušla u nju. Sada je znala da i njezina baka hoda u snu, da i baka vidi u mraku. Ujutro je Karen prešla rukom po nogama. Ništa nije boljelo. Umjesto ljepljivih rana jedino je mogla napipati nekoliko linija tankih poput kose, poput napuknuća u zrcalu. Soba u kojoj je Karen spavala bila je najmanja prostorija na katu. Nekoć je bila majčina. Krevet je bio uzak, s izgrebenim nadglavljem od tamno lakiranog drva. Na njemu je bio bijeli prekrivač koji je izgledao kao da je netko skupa sašio mnoštvo gusjenica; komoda je bila obojena u modro, sa stolcem uspravna naslona u istoj boji. Ladice su bile obložene starim novinama; Karen je u njih stavila svoju uredno složenu odjeću. Zavjese su imale izblijedjeli uzorak nezaboravka. Jutrom bi kroz njih sjalo sunce, otkrivajući prašinu na svim površinama i na prečkama stolca. Još su tu bili pleteni sag, otrcan od uporabe, i taman ormar za odjeću stisnut u jednom kutu sobe.

Karen je znala da njezina majka mrzi tu sobu; mrzila je cijelu kuću. Karen je nije mrzila, premda je bilo nekih stvari koje su joj se činile čudnima. U velikoj spavaćoj sobi s prednje strane kuće u kojoj je spavala baka u plakaru je stajao red muških čizama. Nije bilo kupaonice, samo poljski zahod, s drvenim sandukom živog vapna i malom drvenom lopaticom kojom se vapno bacalo u rupu. Bila je tu i prednja primaća soba s tamnim zavjesama i zbirkom indijanskih strelica pokupljenih po poljima i golemim hrpama starih novina svuda po podu. Na zidu je visjela uokvirena fotografija Karenina djeda iz davnih vremena, prije no što je nastradao pod traktorom. - On nije bio odrastao s traktorima - rekla je baka. - Samo s konjima. Prokleta se stvar prevrnula na njega. Tvoja je to majka vidjela, u to vrijeme imala je svega deset godina. Možda je to razlog što je ovako skrenula. Rekao je da je sam za to kriv, kad se upetljao s tim ñavoljim izumima. Poživio je tjedan dana, ali ja mu nisam mogla pomoći. Nisam mogla ništa učiniti s kostima. - Govorila je to više sebi negoli Kareni, kao i mnogo toga drugoga. Sâm je traktor još stajao u štaglju; baka ga je vozila prije no što je odveć ostarjela. Sada je polja obrañivao Ron Sloane iz susjedstva, a on je upotrebljavao vlastiti traktor, vlastitu kosilicu, sve je imao svoje. Drugog tjedna Karenina boravka jedna od kokoši počela je kvocati i, umjesto u svojem pregratku, načinila je gnijezdo na sjedalu traktora. Karen ju je otkrila kako sjedi na dvadeset tri jaja. - Hoće to one - rekla je baka. - Znaju da im mi uzimamo jaja, zato se zavuku nekamo u osamu. Ostale kokoši nesu svoja jaja u njezino gnijezdo. Tako sebi uštede trud. Lijene gadure. Tu je kokoš trebalo ipak premjestiti natrag u kokošinjac, zbog lasica. - Dolaze noću - rekla je Karenina baka. - Ugrizu kokoš u vrat i isišu krv. - Te su lasice bile tako vitke da su se mogle provući i kroz najmanju pukotinu. Karen ih je zamišljala kao dugačke, mršave životinje slične zmijama, hladne i tihe, kako se uvlače kroz zidove otvorenih usta, oštri očnjaci u pripravnosti, oči im sjajne i zlobne. Baka ju je jedne večeri poslala u kokošinjac s fenjerom, a sama je ostala

vani i gledala ima li izmeñu dasaka pukotinâ kroz koje se vidi svjetlo. Jedna lasica u kokošinjcu, rekla je, i to je to. - One ne ubijaju zato što su gladne - rekla je. - Ubijaju iz zabave. Karen je gledala fotografiju svog djeda. Nikada nije mogla razabrati nešto osobito sa slika, tijela na njima bila su naprosto plosnata, načinjena od crnobijelog papira, i iz njih nije izbijalo nikakvo svjetlo. Djed je imao bradu i guste obrve, i nosio je crno odijelo i šešir; nije se smiješio. Karenina baka rekla je da je bio menonit dok se nije oženio njome i prekinuo sve veze s ostalima. Karen nije bila u stanju ništa od toga shvatiti, budući da nije znala što su menoniti. Baka je rekla da je to vjera. Nisu se služili nikakvim novotarijama, držali su se podalje od drugih, bili su dobri poljodjelci. Menonitsku si farmu mogao uvijek prepoznati po tome što su njihova polja bila obrañena do samoga ruba. Ktomu, nisu odobravali rat. Odbijali su se boriti. - Za vrijeme rata nisu baš bili popularni - rekla je. - Još ima ljudi u okolici koji sa mnom ne razgovaraju zbog njega. - Ni ja ne odobravam rat - izjavila je svečano Karen. Upravo je tako bila odlučila. Rat je taj koji je majci upropastio živce. - Pa, znam da je Isus rekao, okreni i drugi obraz, ali Bog je rekao, oko za oko, zub za zub - rekla je baka. - Ako ljudi počnu ubijati tvoju obitelj, protiv njih se moraš boriti. To je moje mišljenje. - Možeš jednostavno otići živjeti nekamo dalje - rekla je Karen. - Tako su radili menoniti - rekla je baka. - Pitanje je što se dogaña kad više nemaš kamo otići? Odgovori ti meni na to, kažem ja njemu! - Baka je često govorila o djedu kao da je još živ: »On za ručak voli dobru pečenku«, ili »On nikad ne ide prečacem«. Karen se počela pitati nije li on doista još uvijek živ, na neki način. Ako ga ima igdje u kući, onda je to u prednjoj primaćoj sobi. Možda je to razlog što nikada ne upotrebljavaju prednju, već samo stražnju primaću sobu. Sjedile bi ondje, Karenina bi baka plela, jednu četvorinu jarkih boja za drugom, i slušale su radio, najčešće vijesti i prognozu vremena. Baka je voljela znati hoće li padati kiša, premda, kako je govorila, ona to bolje pogaña

negoli radio, osjeća kišu u kostima. Svakog bi poslijepodneva zaspala ondje na trosjedu, umotana u jedan od dovršenih pletenih sagova, zubi joj u čaši vode, a prase i psi čuvaju stražu. Jutrom je bila čila i raspoložena; zviždukala je, razgovarala s Karen i odreñivala što će raditi, jer za sve postoji pravo i krivo vrijeme. Ali poslijepodne, nakon ručka, počela bi kunjati i zijevati, i onda rekla da će samo načas sjesti. Karen nije voljela biti budna dok baka spava. To je bio jedini dio dana kojega se plašila. Ostatak vremena bila je zaposlena, mogla je pomagati. Plijevila je povrtnjak, skupljala jaja, isprva s bakom, a poslije sama. Brisala je suñe, hranila pse. Ali dok je baka spavala, nije čak izlazila van jer se nije htjela odveć udaljiti. Ostajala bi u kuhinji. Kadšto je prelistavala stare novine. Tražila bi stranice sa stripovima iz vikend- -izdanja i proučavala: ako sasvim približite oko stranici, lica se rasplinjuju u sićušne šarene točkice. Ili bi sjedila za kuhinjskim stolom i batrljkom olovke crtala po komadićima papira. Isprva je pokušavala pisati pisma majci. Znala je pisati štampana slova, naučila je to u školi. Draga majko, Kako si, Voli te Karen. Odšetala bi do poštanskog sandučića dolje uz cestu, ubacila bi pismo i podigla crvenu metalnu zastavicu. Ali uzvratno pismo nije stizalo. Tako bi umjesto toga sjedila i crtala batrljkom olovke; ili nije crtala. Osluškivala je. Baka je hrkala i ponekad gunñala u snu. Čulo se zujanje muha, krave u daljini, gakanje gusaka, automobil daleko dolje na pošljunčenoj cesti kraj ulaza na imanje. Drugi zvuci. Kapanje pipe nad slivnikom u ostavi. Koraci u prednjoj sobi, škripa, što je to? Stolac za ljuljanje, tvrdi trosjed? Sjedila je veoma mirno, smrznuta u poslijepodnevnoj žezi, s naježenim dlačicama na nadlaktici, i čekala da čuje da li se koraci približavaju. Nedjeljom bi baka odjenula haljinu, ali nije išla u crkvu - za razliku od tete Vi, koja je onamo nedjeljom odlazila dva puta. Umjesto toga donijela bi iz prednje sobe golemu obiteljsku Bibliju i postavila na kuhinjski stol. Zažmirila bi, zabola pribadaču meñu stranice i potom otvorila stranicu koju je pribadača izabrala. Hajde sada ti - rekla bi Kareni, i Karen bi uzela pribadaču i zažmirila i pustila da

joj ruka lebdi nad stranicom dok ne bi osjetila kako je nešto privlači. Onda bi baka pročitala dio u koji se pribadača zabola. Ako tko meñu vama zbilja misli da je mudar po sudu ovoga svijeta, neka bude lud da bude mudar, jer je mudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom!1 - Dakle, znam na koga se tu misli. - I kimnula bi glavom. Ponekad je, meñutim, bila zbunjena. - U polju jizreelskom psi će proždrijeti Izebelino tijelo2 - čitala je. - Stvarno ne znam tko bi to mogao biti. Zacijelo je previše u budućnosti. - Pročitala bi samo jedan stih svake nedjelje. Nakon toga bi Bibliju zaklopila i odnijela natrag u prednju sobu, presvukla se u radno odijelo i otišla van obavljati što treba. Karen kleči u povrtnjaku. Bere mahune u košaricu, žute mahune. Bere ih polako, jednu po jednu. Baka može brati s obje ruke odjednom, čak i ne gledajući, jednako kao što plete, ali Karen mora gledati kako bi mahunu najprije pronašla a potom ubrala. Sunce je vrelo do usijanja; ona na sebi ima kratke hlačice i bluzu bez rukava i slamnati šeširić koji je baka tjera da nosi da ne dobije sunčanicu. Ovako skutrena na zemlji gotovo je nevidljiva budući da su mahune tako visoke. Suncokreti je gledaju golemim smeñim očima, njihove su žute latice poput plamičaka suhe vatre. Zrak treperi poput celofana, velikog prozirnog komada celofana koji netko trese na ravnim poljima; pucketa od statike skakavaca. Dobro vrijeme za kosidbu. Iz susjednih polja dopire monotono brujanje traktora Rona Sloanea, zveket i mukli udarci kosilice. Onda prestaje. Karen stiže do kraja gredice s mahunama. Izvlači jednu mrkvu iz zemlje, prstima čisti od blata, onda je trlja o nogu i odgriza komad. Zna da ju je trebala najprije oprati, ali voli okus zemlje. Čuje se buka motora. Tamnozeleni kamion dolazi putem. Brzo se približava, krivudajući s jedne strane na drugu po šljunku. Karen poznaje kamion: to je kamion Rona Sloanea. Zašto nije u polju, zašto dolazi ovamo? Gotovo ih nitko ne posjećuje. Baka nema osobito mišljenje o susjedima. Kaže da oni misle samo o glupostima i

ogovaraju i bulje u nju kad je sretnu u gradu u kupovini. Karen ih je vidjela, to je istina. Kamion se naglo zaustavlja; guske bježe na sve strane, psi laju. Vrata kabine se otvaraju i Ron Sloane ispada van. Izlazi teturajući i drži se za ruku. Preplanula koža njegova lica nalik je smeñoj papirnatoj vrećici, sva ružičasto-crvena boja je nestala. - Gdje je ona? - pita on Karen. Vonja po znoju i strahu. Rukav mu je poderan, iz ruke mu kaplje krv. Teče, sada se vidi. Povreda, opasnost izbija iz te ruke u udarnim valovima jarko crvene boje. Karen želi zavrištati, ali ne može, ne može se pomaknuti. U sebi zove baku, i baka se pojavljuje iza ugla kuće noseći vjedro i vidi krv i ispušta vjedro iz ruke. - Svemogući Bože - kaže. - Ron. Ron Sloane okreće lice prema njoj i upućuje joj pogled kukavne, bespomoćne molbe. - Jebena kosilica - kaže. Karenina baka hita prema njemu. - Dečki i cure, dečki i cure - kaže guskama i psima. - Cully, idemo - i čuje se lajanje i gakanje koje se udaljuje. - Bit će sve u redu - kaže Ronu. Pruža ruku i dodiruje njegovu i nešto kaže. Ono što Karen vidi jest svjetlost, modri bljesak koji dolazi iz bakine ruke, potom on nestaje a krv je prestala teći. - Stala je - kaže baka Ronu. - Ali moraš u bolnicu. Ja mogu samo zaustaviti krv. Odvest ću te ja, ti nisi u stanju. To je bila vena; počet će opet za pola sata. Uzmi mokru krpu - kaže Kareni. - Mali ručnik. Hladne vode. Karen sjedi straga u bakinu kamionu s Glenniejem, psom. Sada uvijek sjedi straga, ako može. Oko nje struji zrak, njezina vlastita kosa škaklja je po licu, mimo nje promiču nejasni obrisi drveća, to je kao da letiš. Idu u bolnicu, trideset i nešto kilometara udaljenu, u istom gradu u kojem je i željeznički kolodvor; Ron izlazi, a onda mora sjesti i staviti glavu meñu koljena, onda ga Karenina baka obgrli i skupa ulaze u bolnicu teturajući kao oni što sudjeluju u trci na tri noge. Karen i Glennie čekaju u kamionu. Nakon nekog vremena baka izlazi. Kaže da će Rona Sloanea zadržati u bolnici da ga sašiju, s njim je sada sve u redu. Voze natrag da kažu gospoñi Sloane što

se Ronu dogodilo, kako se ne bi brinula. Sjede za kuhinjskim stolom gospoñe Sloane, baka pije čaj a Karen čašu limunade; gña Sloane plače i govori hvala vam, a baka ne kaže nema na čemu. Samo kima glavom, pomalo ukočeno, i kaže: - Nemojte zahvaljivati meni. Nisam to ja učinila. Gospoña Sloane ima četrnaestogodišnju kćer svijetle kose, svjetlije od Karenine, s ružičastim očima i posve bezbojnom kožom. Ona im dodaje tanjur s kupljenim kolačićima i netremice zuri u Kareninu baku kao da će joj ružičaste oči ispasti iz glave. Gospoña Sloane ne voli Kareninu baku, a ipak je nagovara da uzme još čaja. Ne voli je ni njezina bjelokosa kći. One se nje boje. Njihov je strah posvuda oko njihovih tijela, sićušni sivi ledeni žmarci, poput vjetra na površini ribnjaka. Njih dvije se boje, a Karen se ne boji, ili barem ne toliko. I ona bi voljela dotaknuti krv, voljela bi kad bi je bila u stanju zaustaviti. Onih poslijepodneva kad je svježije, Karen i baka odlaze na groblje. Udaljeno je nešto više od jedan kilometar. Tada baka oblači haljinu, ali Karen ne mora. Uvijek idu pješice, nikada kamionom. Idu pošljunčenom cestom mimo ograda i jaraka i prašnjava korova, i Karen drži baku za ruku. To je jedino vrijeme kad to čini. Sada je drži na nov način, osjećajući otvrdnule žile i čvorove kostiju i mlohavu kožu, ne kao nešto staro, već kao boju. Boja je svijetlomodra. U toj je ruci snaga. Groblje je maleno; crkva uz njega takoñer je malena i prazna. Ljudi koji su dolazili ovamo sagradili su novu crkvu, veću, vani uz glavnu cestu. - Ovdje smo bili sakrili žene i djecu kad su došli fenijci - kaže Karenina baka. Upravo u ovoj crkvi. - Što su fenijci? - pita Karen. Riječ je podsjeća na laksativ, čula ju je na radiju. Fenamin. - Bagra iz Sjedinjenih Država - kaže baka. - Irci. Htjeli su rat. No oči su im bile veće od želuca. - Ona govori o tom dogañaju kao da se zbio jučer, ali zapravo je to bilo jako davno. Prije više od sedamdeset godina. - Mi nismo Irci - kaže Karen.

- Ni blizu - kaže Karenina baka - premda je tvoja prabaka bila Irkinja. - Sama baka je Škotkinja, jednim dijelom, pa je i Karen jednim dijelom Škotkinja. Dijelom Škotkinja, dijelom Engleskinja, dijelom menonitkinja i dijelom ono, što god to bilo, što joj je bio otac. Prema bakinu mišljenju, najbolje je biti Škotkinja. Groblje je zaraslo u korov, premda ljudi ovamo još uvijek dolaze: na nekim grobovima trava je pokošena. Baka za svakoga zna gdje je pokopan i zašto: sudar automobila na raskrižju, bili su pijani; muškarac koji se raznio na dva dijela vlastitom puškom, svi su znali ali nitko nije htio reći, jer onda bi to bilo samoubojstvo, a to je sramota. Neka gospoña i njezino dijete, dječji grob je manji, poput malog saga kraj kreveta: još jedna sramota, jer dijete nije imalo pravog oca. Ali: - Svi su očevi pravi - kaže baka - iako nisu svi kako treba. - Na nadgrobnim spomenicima ima anñeoskih glava, urni sa žalosnim vrbama, kamenih janjaca, kamenog cvijeća; a i pravog cvijeća koje vene u staklenkama od pekmeza. Bakina majka i otac leže ovdje, i njezina dva brata. Ona vodi Karen da ih posjeti; ne kaže »njihove grobove«, kaže »njih«. Ali najčešće želi posjetiti Karenina djeda. Ime mu je uklesano na nadgrobnom spomeniku, i dva datuma kada je roñen i kada je umro. - Možda sam ga trebala poslati natrag menonitima - kaže baka. - Možda bi mu bilo drago da je meñu svojima. Ali najvjerojatnije ga oni ne bi bili uzeli. U svakom slučaju, najbolje mu je ovdje sa mnom. Bakino je ime uklesano ispod njegovoga, ali mjesto na kojemu bi trebao biti desni datum je prazno. - Morala sam to riješiti unaprijed - kaže baka. - U blizini nema nikoga tko bi to učinio, poslije. Ona Gloria i Vi vjerojatno bi me jednostavno bacile u grabu, da uštede novac. Čekaju da umrem kako bi mogle prodati farmu. Ili bi me premjestile u taj njihov grad, u neku rupu u zemlji. Zato sam ih prešla, sama sam si kupila nadgrobni spomenik. Potpuno sam spremna, pa neka bude što bude.

- Ne želim da umreš - kaže Karen. Zbilja to ne želi. Baka je za nju siguran kutak, premda je nepopustljiva. Ili upravo zato što je nepopustljiva. Ne izmiče ispod nogu, nije vodenasta. Ne mijenja se. Baka uzdigne odlučno glavu. - Ja ne namjeravam umrijeti - kaže. - Umire samo tijelo. - Sijeva očima na Karen, izgleda gotovo divlje. Kosa navrh glave nalik joj je na čičak kad ode u sjeme. Je li Karen voljela svoju baku? pita se Charis na pola puta do Otoka, sjedeći na stražnjem dijelu skele, sjećajući se sebe kako se sjećala. Nekad jest, nekad nije. Ljubav je odveć jednostavna riječ za takvu mješavinu jarkih i nježnih boja, oštrih okusa i hrapavih bridova. - Ima mnogo načina da se odere mačka govorila je baka, a Karen bi se stresla jer je zamišljala baku kako zaozbiljno dere mačku. Baka je zorom odlazila u polje sa svojom puškom kalibra 22 i ubijala svisce; zečeve takoñer, od kojih je pravila paprikaš. Ubijala je kokoši kad su bile prestare da nesu jaja ili kad joj je trebala piletina; odsijecala im je glave sjekirom na drvenom panju i one bi bezglasno trčale po dvorištu dok im je iz vratova šikljala krv, sivi dim života izlazio iz njih, svjetlosna duga oko njih sve više blijedjela i potom se ugasila. Onda bi ih očerupala i izvadila drob i osmudila perje svijećom, a kad su bile kuhane sačuvala bi njihove kobilice koje su mogle ispuniti želje i ostavljala ih da se osuše na prozorskoj dasci. Imala ih je ondje već pet komada. Karen je htjela da jednu prebiju, ali baka je rekla: - Imaš li neku želju? - Karen se nije mogla sjetiti nijedne. - Ovo treba čuvati kad čovjeku zbilja zatreba - rekla je baka. Sada Karen postavlja više pitanja; više toga zna raditi. Baka kaže da je očvrsnula. Kad ide sama u kokošinjac po jaja, ona odgurne kokoši ako psiču na nju ili je hoće kljucnuti, a ako se pijevac zaleti prema njenim golim nogama lijepo ga šutne; nekada ponese štap da ga drži na udaljenosti. - To je stari podmukli ñavo - kaže baka. - Nemoj mu dopustiti nikakve bezobrazluke. Samo ga dobro opali. Imat će za tebe više respekta. Jednog jutra njih dvije jedu prženu slaninu, a baka kaže - Ovo ovdje je Maza.

- Maza? - pita Karen. Maza, prase, leži na svom pletenom sagu kao i obično za vrijeme obroka, žmirka očicama s čekinjavim trepavicama nadajući se otpacima hrane. - Pa Maza je ovdje! - To je Maza od lani - kaže baka. - Svake godine imamo novu. - Gleda preko stola Karen. Na licu joj je podmukao izraz; čeka da vidi kako će to Karen primiti. Karen ne zna što bi. Mogla bi zaplakati i skočiti od stola i izjuriti iz kuhinje, upravo ono što bi učinila njezina majka a što bi i sama najradije učinila. Umjesto toga odlaže viljušku i iz usta vadi žilav polusažvakan komadić slanine i polako spušta na svoj tanjur, i otada za nju slanina više ne postoji, zauvijek. - Ali, za Boga miloga - kaže baka, rastuženo ali s dozom prezira. Kao da je Karen u nečemu iznevjerila. - To su samo prasci. Ljupki su kad su mladi, pametni takoñer, ali da ih ostavim na životu postali bi preveliki. Opasni su kad narastu, podmukli, pojeli bi i tebe. U tren oka bi te proždrli! Karen razmišlja o Mazi kako bez glave trči po dvorištu, iz nje se diže sivi dim života a sjajna duga se pretvara u ništa. Što god još bila, njezina baka je ubojica. Nije čudo što je se ljudi boje.

35. Bio je Dan rada. Na taj je dan Karenina majka trebala doći vlakom i odvesti Karen natrag u grad. Karen je već bila spakirala kovčeg. Plakala je u svom uskom krevetiću, pod pokrivačem s baršunastim resama, pod jastukom. Nije željela otići od bake, ali je željela vidjeti majku, koje se - već tada - nije posve jasno sjećala. Sjećala se samo njezinih haljina i mirisa parfema Tabu i jednog od njezinih glasova, umiljatog glasa, previše umiljatog glasa što ga je upotrebljavala za one iz drugog razreda. Majka nije došla. Umjesto toga javila se teta Vi telefonom, i Karenina baka je rekla da je došlo do nekog zastoja i da će Karen još malo ostati. - Možeš mi

pomoći ukuhati rajčice - rekla je. Karen je brala rajčice i prala u ostavi a baka ih je furila, gulila i u staklenkama kuhala na pari. Onda je došlo vrijeme da počne škola, a još uvijek se ništa nije dogañalo. Nema nikakva smisla da te ovdje upišemo u školu - rekla je Karenina baka. Začas ćeš iz nje otići. - Karen se nije bunila. Školu ionako baš ne voli jer joj je naporno pratiti toliko ljudi odjednom u istoj prostoriji. To je kao radio kad je u blizini oluja: jedva da nešto može čuti. Baka je donijela Bibliju iz prednje primaće sobe i postavila na kuhinjski stol. - Da vidimo, rekli su slijepci - rekla je. Zažmirila je i gurnula pribadaču meñu stranice. - Psalam osamdeset osmi. To sam već čitala. Udaljio si od mene prijatelja i druga: mrak mi je znanac jedini. - No, to je u posve u redu; znači, trebam se pripremiti na odlazak, ja osobno, prilično brzo. Sada si ti na redu. Karen je uzela pribadaču i zažmirila, a ruka joj počela slijediti snažnu struju koja ju je povukla nadolje. - Aha - rekla je baka, pogledavši je iskosa. - Ponovo Izebela. Otkrivenje, 2, 30. Ali imam protiv tebe to što podnosiš Jezabelu, ženu koja sama sebe naziva proročicom i koja zavodi moje sluge učeći ih »da bludno griješe i da jedu idolima žrtvovano meso«. - A, ovo je zbilja neobično za tako malu djevojčicu. - Nasmiješila se Kareni, smiješkom uvele jabuke. - Ti zacijelo živiš ispred svojih godina. - Karen nije imala pojma o čemu baka govori. Napokon je stigla teta Vi, a ne Karenina majka. Nije čak ni odsjela u bakinoj kući. Odsjela je u jedinom hotelu u gradu, pa je baka odvezla Karen onamo. Ovaj put Karen nije sjedila straga u kamionu. Sjedila je sprijeda na sjedalu punom psećih dlaka, odjevena u svoju haljinicu, istu onu u kojoj je došla, gledala kroz prozor i ništa nije govorila. Baka je tiho zviždala. Teta Vi nije bila odveć oduševljena što vidi Karen, ali se pravila kao da jest. Potapšala je Karen po obrazu. - Pogledaj kako si samo narasla! - rekla je. Zvučalo je to kao optužba. - Imaš njezin kovčeg? - pitala je baku. - Viola, ja još uvijek nisam posve senilna - rekla je baka. - Ne bih ipak mogla zaboraviti njen kovčeg. Evo ti ga - rekla je Kareni. - Stavila sam unutra pileću

kobilicu da možeš nešto zaželjeti. - Sagnula se i koščatim rukama zagrlila Karen i Karen je mogla osjetiti njezino koščato tijelo, čvrsto kao kuća, a potom bake više nije bilo. Karen je u vlaku sjedila kraj tete Vi, koja se oko nečega stalno uzrujavala. Morat ćemo te smjesta upisati u školu - govorila je. - Već si izgubila gotovo cijeli mjesec! Zaboga, smeña si kao bobica! - Gdje je majka? - pitala je Karen. Nije se mogla sjetiti nijednih bobica koje bi bile smeñe. - Teta Vi se namrštila i skrenula pogled. - Tvoja majka je bolesna rekla je. Kad je Karen došla u kuću tete Vi, otišla je u svoju uobičajenu sobu s narančasto-ružičastim cvjetastim zavjesama i odmah otvorila kovčeg. Unutra je bila kokošja kobilica umotana u komadić voštanog papira, učvršćen gumicom iz ćupa u kojemu je baka držala upotrijebljene gumice a koji je stajao kraj slivnika. Izvadila je kobilicu iz papira. Imala je kiselkast miris, ali bogat i pun, poput ruke pune zemlje. Sakrila ju je u porub jedne od zavjesa. Znala je da bi je teta Vi, ako je nañe, bacila. Karenina se majka nalazi u jednoj zgradi, novoj niskoj žutoj kući koja izgleda kao škola. Teta Vi i tetak Vern vode Karen da je posjeti. Sjede u čekaonici na tvrdim stolcima, presvučenim tvrdom hrapavom tkaninom, i Karen je uplašena jer se teta Vi i tetak Vern drže tako svečano; svečano, ali istodobno i pohlepno. Oni spadaju meñu ljude koji zaustavljaju svoj automobil i izlaze da vide kad se dogodi prometna nesreća. Nešto je tu loše, nešto nije u redu, ali oni u tome žele sudjelovati, što god to bilo. Karen radije ne bi, najradije bi se smjesta vratila natrag, natrag u vremenu, natrag čak do farme, ali vrata se otvaraju i majka ulazi u čekaonicu. Hoda polako, ispružene ruke kojom dodiruje namještaj kao da na taj način traži put. Hoda u snu, misli Karen. Prije su majčini prsti bili vitki, nokti lakirani. Bila je ponosna na svoje ruke. Ali sada su joj ruke otečene i nezgrapne a na domalom prstu više nema vjenčani prsten. Na sebi ima sivi kućni ogrtač i

papuče koje Karen nikada prije nije vidjela, kao što nikada prije nije vidjela ni majčino lice. Ne ovo lice. To je plosnato lice, mutna sjaja, nalik na mrtve ribe na emajliranim pladnjevima u ribarnici. Svjetlost što se gasi, srebrnasta, poput krljušti. Ona to lice okreće prema Karen; bezizražajno je poput metalnog oklopa. Oči kao od porculana. Odjednom je Karen uokvirena u tim očima: sitna bljedunjava djevojčica što sjedi na hrapavom stolcu, djevojčica koju njezina majka nikada prije nije vidjela. Karen prinosi obje ruke ustima i uvlači zrak, usisava ga, obrnuto od krika. - Gloria, kako se osjećaš? - kaže tetak Vern. Glava Karenine majke polako se zanjiše u njegovu smjeru, nezgrapna glava, teška. Na njoj je kosa povučena na zatiljak i pridržana ukosnicom. Karenina majka običavala je kosu namotati na viklere, a kad bi je raščešljala bila bi valovita. Ova kosa neureñena je i ravna i prekrivena finom patinom, kao da je dugo stajala u kredencu. Karen misli na bakino spremište za povrće s onim svojim mirisom zemlje u zatvorenom prostoru i redovima staklenki sa zimnicom, bobice jarkih boja pod staklom, pokrivene tankim slojem prašine. - Dobro - kaže Karenina majka, nakon kraće stanke. - Ne mogu to podnijeti - kaže teta Vi. Briše oči rupčićem. Potom, čvršćim glasom: - Karen, zar nećeš poljubiti majku? Pitanja tete Vi su poput naredbi. Karen se spušta sa stolca i prilazi toj ženi. Ne grli je, ne dodiruje rukama. Savija se u struku i usnicama dotiče ženin obraz. Gotovo nimalo ne pritiskuje, ali usne tonu u obraz i klize niz njega kao da je od hladne gume. Misli na Mazu bez glave kako se ruši u stražnjem dvorištu i postaje šunka. Majčina koža ima teksturu mesnog doručka. Osjeća mučninu u želucu. Majka pasivno prima poljubac. Karen se odmiče. Oko majke sada nema crvenog svjetla. Tek slabašno ljubičastosmeñe svjetlucanje.

U automobilu na putu kući Karen sjedi izmeñu tete Vi i tetka Verna, umjesto straga kao inače. Teta Vi briše oči. Tetak Vern pita Karen želi li sladoled. Ona kaže ne hvala, i on je tapše po koljenu. - Tako sam se loše osjećala, moja vlastita sekica; ali morala sam to učiniti - kaže teta Vi na telefonu. - Ponovilo se već treći put, i što sam mogla? Ne znam gdje ih je nabavila! Srećom, prazna boca je ležala kraj nje, pa smo barem mogli reći liječniku što je uzela. Pravo je čudo što smo stigli na vrijeme. Nešto u njezinu glasu, pretpostavljam; uostalom, nije mi prvi put da to čujem! Kad smo stigli, bila je u dubokoj nesvijesti. Tjednima je imala rane na usnama jer su joj morali nasilu otvoriti usta kako bi joj ugurali crijevo, a danas nije bila za prepoznati. Ne znam - valjda od šok terapije. Ako to ne uspije, morat će na operaciju. - Ona kaže operacija svečanim glasom, onim glasom koji upotrebljava za molitve, kao da je ta riječ sveta. Ona je želi, tu operaciju, Karen to dobro razabire. Ako njezinu majku operiraju, nešto od te svetosti prijeći će i na tetu Vi. Karen je išla u školu, gdje je malo govorila i ni sa kim se nije sprijateljila. Nisu je čak ni zafrkavali, uglavnom su se pravili da je ne vide. Znala je kako se to radi, kako se možeš učiniti nevidljivom. Samo je trebala uvući svjetlost oko svoga tijela u sebe, kao kad uvučeš dah. Kad bi je učiteljica pogledala, njen bi pogled prošao ravno kroz nju i pao na onoga tko je u tom trenutku sjedio iza nje. Na taj način Karen gotovo i nije trebala biti u razredu. Puštala je da joj ruke rade ono što se od nje tražilo: dugi nizovi slova a i b, uredni stupci znamenaka. Dobivala je zlatne zvijezde za urednost. Njezina papirnata snježna pahulja i papirnati tulipan bili su meñu deset primjeraka pribodenih na oglasnu ploču od pluta. Svaki tjedan, potom svaka dva tjedna i nakraju svaka tri tjedna odlazila je s tetom i tetkom posjetiti majku. Majka je sada bila u drugoj bolnici. - Majka ti je jako bolesna - rekla joj je teta Vi, ali Kareni nije bilo potrebno govoriti. Mogla je vidjeti kako se bolest širi po majčinoj koži, poput dlačica na rukama izmaklih nadzoru; poput trakova munje, ali veoma sićušnih i sporih. Poput sive plijesni

što se širi kruhom. Kad majka bude time posve prošarana, onda će umrijeti. Nitko je u tome nije mogao spriječiti, budući da to sama želi. Karen je razmišljala o tome da iskoristi svoju pileću kobilicu, ali znala je da to ne bi pomoglo. Ako želiš da ti se želja ostvari moraš to zaželjeti svim srcem, a ona nije željela da ova žena ostane na životu. Da može dobiti natrag svoju majku onakvu kakva je bila prije, u dobrim razdobljima, onda da. No znala je da je to nemoguće. Od te majke nije ostalo dovoljno. Zato je ostavila kobilicu u porubu zavjese, samo bi s vremena na vrijeme provjerila je li još ondje. Karen je sjedila u svojoj sobi. Ponekad bi lagano udarala čelom o zid, da ne mora misliti. Ili bi dugo gledala kroz prozor. Ili bi u školi gledala kroz prozor. Promatrala je nebo. Razmišljala je o ljetu. Možda će sljedećeg ljeta teta i tetak otići na ljetovanje, pa će se ona moći vratiti na bakinu farmu, skupljati jaja i brati žute mahune na suncu. Na svoj osmi roñendan Karen ima tortu. Spekla ju je teta Vi, ukrasila kupovnim ružama od šećera i zabola osam svjećica. Teta pita Karen želi li da pozovu koju prijateljicu iz škole, Karen kaže ne. Tako oni jedu roñendansku večeru sami, njih troje, O Gospode, blagoslovi ovu hranu koju blagujemo, Amen; za večeru su sendviči od tunjevine i jaja na salatu, s maslacem od kikirikija i želeom, a teta Vi kaže: - Je l'da izgleda baš zgodno - ima i napoletanskog sladoleda u tri boje: bijeloj, ružičastoj i smeñoj. Poslije njega torta. Teta Vi pali svjećice i kaže Kareni neka u njih puhne tako da se ugase i nešto zaželi, ali Karen samo sjedi i gleda plamenove. - Vjerojatno nikad prije nije imala roñendansku tortu - kaže teta Vi tetku Vernu, a tetak Vern kaže - Siroto djetence - i prelazi rukom po Kareninoj kosi. To u zadnje vrijeme često radi, ali Karen to ne voli. Ruke tetka Verna okružene su nekim teškim svjetlucanjem, gustim poput želea, ljepljivim, smeñe-zelenim. Ponekad Karen gleda u zrcalu svoju plavu kosu da vidi nije li što od toga ostalo na njoj. - Zaželi nešto - kaže tetak Vern srdačno. - Zaželi bicikl!

- Moraš zažmiriti - kaže teta Vi. Zato Karen, kako bi im ugodila, zatvara oči i ne vidi ništa osim neba, i onda opet poslušno otvara oči i gasi svjećice. Teta Vi i tetak Vern plješću, udarajući dlanom o dlan, a tetak Vern kaže: - Dakle, tko bi to rekao! Pogledaj što je ovo! i iz kuhinje dovozi novi novcati bicikl, jarko crven. Ukrašen je ružičastim vrpcama a za jednu ručku mu je zavezan balon. - Kako ti se sviña? - pita tetak Vern gorljivo. Sumrak je; miris pokošene trave ulazi kroz otvoren prozor, ljetni kukci udaraju o mrežu protiv komaraca. Karen gleda bicikl, njegove blistave žbice i lance i dva crna kotača, i zna da joj je majka umrla. Majka nije umrla još tri tjedna, ali bilo je to isto, zato što (misli Charis) dolazi do preklapanja vremena, kao kad preklopiš gornju plahtu da napraviš rub, i ako zabodeš pribadaču na bilo koje mjesto onda su dvije rupe jedna iznad druge, a tako je i kod predviñanja budućnosti. U tome nema ničega tajanstvenog, ne više nego u povlačenju vala s obale ili u harmoniji u glazbi, dva napjeva koja se izvode istodobno. Sjećanje je isto takvo preklapanje, ista vrst preklopa, ali unatag. Ili možda taj preklop nije u samom vremenu, nego u glavi osobe koja promatra. Bilo kako bilo, Karen gleda bicikl i vidi majčinu smrt i skljoka se plačući na pod, a teta Vi i tetak Vern su posve zbunjeni a potom i srditi, i kažu joj kako je ona sretna djevojčica, sretna nezahvalna djevojčica, a Karen im ne može objasniti. Održan je sprovod, ali nije bilo baš previše ljudi. Dvije-tri učiteljice iz majčine škole, nekoliko prijateljica tete Vi. Baka nije došla, ali tomu se Karen nije čudila - grad nije mjesto za njenu baku. Ali još je tu bio jedan razlog, moždani udar, rekla je teta Vi, i stacionar, tonom koji je u drugih trebao izazvati sažaljenje prema njoj - ali Kareni te riječi nisu značile ništa i nije ih htjela slušati, pa ih je izbacila iz glave. Na sebi je imala mornarskomodru haljinu, najbliže crnini što je teta Vi uspjela naći u tako kratkom roku, premda je - rekla je na telefonu - to

trebala predvidjeti. Kareni nije bilo dopušteno da vidi majčino mrtvo tijelo u lijesu, jer je teta Vi rekla da je to za djecu previše šokantno, ali ionako je znala kako izgleda. Jednako kao i živo, samo još više tako. Tetak Vern i teta Vi dali su preurediti dio svog podruma. Na betonske zidove su dali staviti gipsane ploče, na pod linoleum prekriven debelim tapisonom. Napravili su sobu za rekreaciju - rekreaciju, ne drekreaciju, ha ha. Tamo je šank s visokim barskim stolcima i pribor za igru dame namijenjen Kareni, i televizor. To je drugi televizor u kući; prvi stoji u dnevnoj sobi. Karen voli gledati televiziju u sobi za rekreaciju, ondje nije nikome na putu. Uopće ne mora obraćati pozornost na ono što je pred njom na ekranu; može biti sama, u svojoj glavi, i nitko je neće pitati što radi. Rujan je, ali vani, gore na katu, još uvijek je suho i vruće. Karen sjedi na sagu u sobi za rekreaciju, gdje je svježije; bosonoga je, u kratkim hlačicama i majici bez rukava, gleda televiziju. Kukla, Fran i Ollie su lutke, odnosno dvoje od njih to jesu. Iznad glave cipele tete Vi užurbano kuckaju amo-tamo po kuhinjskom podu. Karen je obujmila koljena i lagano se ljulja. Nakon nekon vremena ustaje s poda, ide do sudopera iza šanka i toči si čašu vode, stavlja u nju kockicu leda iz malog frižidera i sjeda natrag na sag. Tetak Vern silazi stepenicama. On kosi travnjak. Crveniji je nego inače, a vonj znoja lebdi oko njega, kao vodene kapi oko mokrog psa kad se ovaj otrese. Ide do šanka i vadi pivo, otvara bocu i ispije polovicu, obriše mokro lice ručnikom kraj sudopera. Onda sjeda na trosjed. Trosjed je na razvlačenje, u slučaju da im doñu gosti, zato što Karen spava u sobi koja je prije bila gostinjska. Ta se soba još uvijek zove »gostinjska soba«, premda u njoj živi Karen. Doduše, nitko im ne dolazi. Karen ustaje s poda. Namjerava otići gore zato što zna što će se sada dogoditi, ali nije dovoljno brza. - Doñi ovamo - kaže tetak Vern. Tapše svoje golemo dlakavo koljeno. Voli kad mu ona sjedi na koljenu. On to smatra očinskim ponašanjem. - Ti si sada naša mala djevojčica - kaže nježno. Ali on nju zapravo

ne voli, Karen to zna. Zna da on s njom nije zadovoljan: zato što ne razgovara s njim, što ga nikada ne zagrli, ne smješka se dovoljno. Ona ne podnosi njegov miris. Miris i njegovu zelenkasto-smeñu svjetlost. Sada sjeda na koljeno tetka Verna, a on je povlači gore na krilo i grli jednom od onih crvenih ruku. Drugom rukom gladi je po nogama. Često to radi, navikla je na to; ali ovaj put on gura ruku još više gore, meñu njene noge. Kukla, Fran i Ollie nastavljaju razgovarati svojim umjetnim glasovima; Kukla je neka vrst zmaja. Karen se malo meškolji, pokušava se odmaknuti od golemih prstiju što su sada u njezinim kratkim hlačicama, ali ruka je čvršće stišće oko struka i tetak Vern joj šapće u uho: - Ne miči se! - Ne zvuči dobroćudno i ljigavo kao obično; zvuči srdito. Sada je drži objema rukama, trlja njome gore-dolje po sebi kao da je frotir rukavica za kupanje; njegov ljepljivi dah obavija joj cijelo uho. - Ti voliš svog tetka Verna, zar ne? - kaže bijesno. - Vas dvoje! - teta Vi viče veselo niz podrumske stube. - Vrijeme je za večeru! Imamo kuhani kukuruz! - Evo nas odmah! - viče tetak Vern promuklo, kao da mu je netko istjerao riječi udarcem u trbuh. Gura jedan prst u Karen, i stenje kao da su ga proboli nožem. Još jednu minutu drži Karen privinutu na sebe: energija curi iz njega i potreban mu je zavoj. Onda je pušta. - Brzo trči gore - kaže joj. Pokušava povratiti svoj lažni glas, svoj glas tetka, ali taj mu se nije vratio; njegov vlastiti glas je utučen. - Reci teti Vi da dolazim odmah. - Karen se osvrće pokušavajući vidjeti jesu li joj kratke hlačice straga smećkasto-zelene, ali nisu; samo su vlažne. Tetak Vern se briše u krpu sa šanka. Tetak Vern vreba, čeka u zasjedi. Karen ga izbjegava, ali ne može ga uvijek izbjeći. Čudno je to što tetak Vern nju nikada ne traži kad teta Vi nije kod kuće. Možda voli opasnost; ili možda zna da se Karen, kad je teta Vi u blizini, neće usuditi pisnuti. Nejasno je otkud on to zna ili zašto je tako, ali je istina. Karenin strah da će teta Vi nešto otkriti veći je nego njezin strah od debelih prstiju tetka Verna.

Uskoro mu jedan prst nije dovoljan. Postavlja Karen pred sebe, okrenutu tako da ne može vidjeti, sa svake strane pridržava je po jedno veliko koljeno, i stavlja ruke pod njezinu plisiranu školsku suknjicu, spušta joj gaćice i gura joj nešto tvrdo straga meñu noge. Ili upotrebljava dva prsta, tri. To boli, ali Karen zna da ti ljudi koji te vole mogu nanijeti bol na razne načine, a ona sebe svim silama nastoji uvjeriti kako je on voli. On tako tvrdi. - Tvoj te stari tetak voli - kaže joj, trljajući svoj hrapavi obraz o njezin. Kad nakon toga večeraju on se više smije, glasnije govori, priča viceve, ljubi tetu Vi u obraz. Donosi objema poklone: bombonijere za tetu Vi, plišane životinje za Karen. - Ti si nam kao prava kći - kaže. Teta Vi se blijedo smješka. Nitko im ne može reći da ne čine ono što treba. Karen gubi tek: napor da ne misli na tetka Verna i kad je tu i kad ga nema, posve je iscrpljuje. Postaje sve mršavija i bljeña, i teta Vi razgovara o njoj na telefonu: - To je zbog gubitka majke; ona šuti, ali vidi se da joj je teško. Samo se vuče naokolo. Nisam očekivala da će to tako dugo trajati. Već joj je gotovo deset godina! - Vodi Karen liječniku da vidi je li slabokrvna, ali nije. - Reci mi, što nije u redu? - kaže teta Vi. - Bolje je ako o tome govoriš. Meni možeš reći! - Na licu joj je onaj svečan, pohlepan izraz, očekuje da će slušati o Kareninoj majci. Navaljuje i navaljuje. - Ne volim kad me tetak Vern pipa - napokon kaže Karen. Lice tete Vi najprije omlitavi, a potom se ukruti. - Pipa te? - ponavlja sumnjičavo. - Kako to misliš, pipa? - Pipa - kaže Karen sva nesretna. - Tamo dolje. - Pokazuje. Već zna da je učinila nešto pogrešno, nešto neoprostivo. Dotada ju je teta Vi bila spremna podnositi, čak i glumiti da je voli. Više to nije. Usne tete Vi su bijele, oči joj opasno sijevaju. Karen je uprla oči u pod da to ne gleda. - Ista si kao tvoja majka - kaže teta Vi. - Lažljivica. Ne bi me začudilo da poludiš, baš kao i ona. Sam Bog zna da je to nasljedno! Da se nisi više nikada usudila reći nešto tako ružno o svom tetku! On tebe voli kao kćerku! Zar ga

hoćeš upropastiti? - Počinje plakati. - Moli se Bogu da ti oprosti! - Onda joj se izraz opet promijeni. Briše suze, smiješi se. - Zaboravit ćemo da si to ikada rekla, dušo - kaže. - Obje ćemo to zaboraviti. Znam da ti je u životu bilo teško. Nikada nisi imala oca. Nakon toga, što se još može učiniti? Baš ništa. Tetak Vern zna da je Karen progovorila. Ljubazniji je no ikada prema teti Vi. Čak je i prema Karen ljubazan, pred drugima; ali nekako tužno, kao da joj oprašta. Kad teta Vi ne gleda, on zuri preko stola u Karen, oči na njegovu licu od prijesne govedine blistaju slavodobitno. U ovoj borbi ti ne možeš pobijediti, poručuje joj. Može čuti riječi jednako jasno kao da ih je izgovorio. Zasad je izbjegava, više je ne slijedi po kući, ali čeka. Gori od nestrpljenja da na nju stavi ruke, ali ne više moleći je šaptom. Sada je neće pitati da li ga voli, sada se ponaša slično kao nekoć njezina majka prije nego bi počela vrištati i hvatati metlu. Ono znakovito zatišje, ona mekoća. Karen spava s glavom ispod jastuka jer ne želi čuti ni vidjeti; opet je počela hodati u snu, više no ikad prije. Budi se u dnevnoj sobi dok pokušava izići van kroz staklena vrata, ili u kuhinji dok trese kvaku stražnjeg ulaza. Ali teta Vi zaključava sva vrata. Karen sjedi uspravno u postelji, stišće jastuk na grudima. Srce joj kuca od užasa. U njenoj mračnoj sobi stoji neki muškarac; to je tetak Vern, načas mu vidi lice u svjetlu što dopire iz predvorja, trenutak prije no što će tiho zatvoriti vrata. Oči su mu otvorene, ali on hoda u snu; na sebi ima prugastu pidžamu, pogled mu je staklast. Nikada ne smiješ probuditi osobu koja hoda u snu, govorila je njezina baka. To bi joj prekinulo putovanje. Tetak Vern se mirno, hodajući u snu, približava Kareninoj postelji. S njim dolazi zadah ustajala znoja i pokvarena mesa. On klekne, od čega se krevet zaljulja poput čamca, on je gura i Karen pada na leña. - Ti si malo kopile, eto što si šapće tiho. - Podmuklo malo kopile. - On govori u snu.

Onda se ruši na Karen, stavlja joj svoju ljepljivu ruku na usta i cijepa je na dva dijela. Cijepa je točno kroz sredinu i njezina se koža otvara poput suhe ovojnice kakve čahure i van izlijeće Charis. Njezino novo tijelo lagano je kao perce, lagano kao zrak. U njemu nema ni traga boli. Odlijeće preko sobe do prozora, iza zavjesa, i ostaje ondje vireći kroz tkaninu, ravno kroz uzorak od ružičastih i narančastih ruža. Vidi sitnu blijedu djevojčicu iskrivljena lica, s nosom iz kojega curi i vlažnih očiju kao da se utapa - hvata zrak, ponovo tone, opet hvata zrak. Na njoj leži crna masa koja na nju navaljuje kao životinja koja jede drugu životinju. Cijelo njezino tijelo - jer Charis može vidjeti kroz stvari, kroz plahte, kroz meso sve do kosti - njezino tijelo načinjeno je od nečeg skliskog i žutog, nalik na salo zaklane kokoši. Charis zapanjeno promatra dok muškarac rokće, dok se sićušno dijete izvija i lamata rukama po zraku kao da je probodeno kroz vrat. Charis ne zna da je Charis, naravno. Ona još nema imena. Muškarac sjeda na krevet, rukom se drži za srce; sada on hvata zrak. - Tako kaže, kao da je nešto obavio: neki zadatak. - Sad šuti, nisam te povrijedio. Ušuti! Da si bila kuš o ovome, ili ću te ubiti! - Onda zastenje, onako kao što stenje ujutro u kupaonici. - O Bože, ne znam što mi je došlo! Djevojčica se prevrće u stranu. Dok Charis gleda, ona se naginje i počinje povraćati na pod, muškarcu na noge. Charis zna zašto. To je zato što je ona smeñe-zelena svjetlost sada u njezinu tijelu, gusta i ljepljiva, poput guščjeg izmeta. Izišla je iz tetka Verna i ušla u Karen, i ona je sada mora izbaciti iz sebe. Vrata se otvaraju. Na njima stoji teta Vi u spavaćici. - Što je ovo? Što se ovo dogaña? - pita. - Čuo sam je - kaže tetak Vern. - Zvala je - mislim da je dobila crijevnu gripu. - Pa, za ime Božje - kaže teta Vi. - Mogao si barem biti toliko pametan i odvesti je u kupaonicu. Donijet ću krpu za pod. Karen, namjeravaš li ti ovo ponoviti? Karen ne može govoriti, jer Charis je odnijela sve riječi sa sobom. Karen otvara usta i Charis je usisana natrag, kao da ju je vakuum usisao natrag u njihovo zajedničko grlo. - Namjeravam - kaže.

Nakon trećega puta Karen zna da je uhvaćena u klopku. Može se jedino rascijepiti na dva dijela; može se jedino pretvoriti u Charis i isploviti iz svoga tijela i promatrati Karen, koju je ostavila bez riječi, kako lamata rukama po zraku i jeca. Tako će morati zauvijek, jer teta Vi je nikada neće čuti, što god govorila. Voljela bi uzeti sjekiru i odsjeći tetku Vernu glavu, teti Vi takoñer, kao da su kokoši; gledala bi kako se sivi dim njihovih života izvija iz njih. Ali ona zna da nikada ne bi mogla ništa ubiti. Nije dovoljno tvrda. Uzima pileću kost iz poruba zavjese u svojoj sobi, zatvara oči, u svaku ruku uhvati po jedan kraj kosti i vuče. Njena želja je njena baka. Baka je sada daleko, gotovo poput priče koju su joj jednom ispričali; teško joj je povjerovati da je nekoć živjela na mjestu kao što je farma, pa čak i da takvo mjesto uopće postoji. Ali ipak izgovara želju; a kad otvori oči baka je tu, ulazi ravno u njezinu sobu kroz zatvorena vrata, na sebi ima radno odijelo, malo se mršti, ali se i smješka. Prilazi Kareni i Karen osjeća na svojoj koži svjež vjetar, baka prema njoj pruža svoje dvije čvornate ruke, Karen takoñer pruža ruke i dotiče je, i u rukama ima osjećaj kao da se preko njih sipa pijesak. U sobi miriše na mlječiku i vrtnu zemlju. Baka nastavlja hodati; oči su joj svijetlomodre, njezin obraz dotiče Karenin, svježe zrnje suhe riže. Onda je poput točkica na stranici sa stripovima, u krupnom planu, onda samo vrtlog u zraku, a onda je više nema. Ali nešto od njezine snage ostaje tu, u Kareninim rukama. Njezina iscjeliteljska moć, njezina ubilačka moć. Nedovoljno da izvuče Karen iz stupice, ali dovoljno da je održi na životu. Gleda svoje ruke i vidi modri trag. Ono što mora učiniti jest čekati. Čekati poput kamena dok ne doñe vrijeme. I to je ono što čini. Čim je tetak Vern dotakne, ona se rascijepi na dva dijela, a sve ostalo vrijeme čeka. Baka je mrtva, ili barem mrtva za ovaj život, premda ju je Karen vidjela i zna da smrt zapravo ne postoji. Biblija stiže u velikoj kutiji naslovljenoj na Karen i Karen je stavlja u svoj kovčeg pod krevetom, koji je spreman za trenutak kad bude mogla krenuti. Baka joj je ostavila farmu, ali budući da Karen nije

dovoljno stara ne može je dobiti, ne može čak ni otići onamo, premda to želi. Tetak Vern i teta Vi su njezini staratelji. Oni sve drže pod nadzorom. Kad joj počinju rasti grudi, dlačice pod pazuhom i po nogama i meñu njima i kad dobiva svoju prvu mjesečnicu, tetak Vern je ostavlja na miru. Izmeñu njih je prostor, ali ne kao odsutnost. To je prisutnost, prozirna, ali gušća od zraka. Sada je se tetak Vern boji, boji se onoga što ona namjerava reći ili učiniti; boji se onoga čega se ona sjeća, boji se osude. Možda je to stoga što njezin pogled više nije stidljiv, nije više prazan ni prekljinjući. Njezin pogled je kamen. Kad ga pogleda tim svojim kamenim pogledom, to je kao da rukom poseže kroz njegova rebra i steže mu srce te ono samo što ne prestane kucati. On govori da ima bolesno srce, uzima lijekove, ali oboje znaju da je to zbog onoga što mu ona čini. Kad god ga pogleda, osjeti gañenje i duboku mučninu. Osjeća odvratnost prema njemu, ali i prema svome tijelu, jer ono još uvijek ima u sebi njegovu prljavštinu. Mora smisliti način kako da se očisti iznutra. Kad osjeti te stvari, ona ih mora hermetički zatvoriti. Mora to učiniti, ili će sama propasti. Cijepa se na dva dijela i ostaje s onom svježijom polovicom, sa svjetlijim dijelom sebe. Ona sada za taj dio ima ime: ona je Charis. Za svoje ime nalazi spomoću pribadače uputu u Bibliji: Ali je najveća meñu njima ljubav1. Ljubav je bolja od vjere i ufanja. To novo ime ona može rabiti samo u mislima, naravno. Svi ostali i dalje je zovu Karen. Charis je spokojnija i vedrija od Karen, jer sve ono ružno ostalo je iza nje, kod male Karen. Prema teti je pristojna, ali hladna. Jednog dana, kad je navršila osamnaestu, pita njih dvoje što su učinili s bakinim novcem. Tetak kaže da ga je uložio na njezino ime i može sve podići kad bude imala dvadeset jednu godinu, a u meñuvremenu se nešto od toga može upotrijebiti za njezino školovanje. Teta Vi se drži kao da je to čin osobita velikodušja, kao da njezin novac pripada njima i kao da ga oni daju iz svoga džepa. Ali ipak oboma lakne kad se upisala na fakultet i preselila u McClung Hall. Teta Vi se pred njom osjeća neugodno

zbog onoga kamenog pogleda; a što se tiče tetka Verna, on ne zna čega se ona sjeća. Nada se da je sve zaboravila, ali nije siguran. Ona se sjeća svega, ili točnije, Karen se sjeća; ali Karen je pohranjena na sigurno. Charis se sjeti samo onda kad izvadi Karen van, van iz kovčega pod krevetom kamo ju je stavila. Ne čini to često. Karen je još uvijek dijete, ali Charis počinje odrastati. Charis je navršila dvadeset jednu godinu, ali bakin novac nitko nije spominjao. Nije ju bilo briga. Ionako ga ne bi od njih uzela, jer premda je to zapravo njezin novac, prošao je kroz njihove ruke i postao prljav. Ionako ga ne bi uspjela dobiti bez borbe. Nije se htjela boriti. Željela je otići nekamo drugamo i, čim je osjetila da je za to spremna, naprosto je nestala. Nestala im ispred očiju. To i nije osobito teško kad znaš da te nitko neće doći tražiti. Napustila je studij prije diplome - ionako je markirala s predavanja jer nisu uspijevala zadržati njezinu pažnju - i počela putovati. Putovala je autostopom, autobusima. Radila je kao konobarica, radila je u nekom uredu. Neko je vrijeme provela u jednom ašramu1 na Zapadnoj obali, neko vrijeme je živjela u komuni na nekoj farmi u Saskatchewanu. Radila je svašta. Jedanput se vratila na farmu, na bakinu farmu; htjela ju je vidjeti. Ali to više nije bila farma, već niz parcela. Charis je pokušala ne žaliti zbog toga, ionako ništa što je bilo ili što je nekoć postojalo neće propasti, a farma je još uvijek u njoj, još uvijek je njezina, jer stvari pripadaju onima koji ih vole. Kad su joj bile dvadeset četiri godine, odbacila je svoje staro ime. Mnogi su u to vrijeme mijenjali ime budući da imena nisu bila samo etikete, nego i posude. Karen je bila kožnata torba, i to siva. Charis je skupila sve što nije više željela i utrpala u to ime, u tu kožnatu torbu, i čvrsto je zavezala. Bacila je što je više mogla starih rana i otrova. Zadržala je samo one stvari o sebi koje su joj se sviñale ili su joj bile potrebne.

Sve to učinila je u svojoj glavi, jer ono što se dogaña ondje jednako je stvarno kao ono što se dogaña bilo gdje drugdje. Još uvijek u glavi, otišla je do obale Jezera Ontario i bacila kožnatu torbu u vodu. To je bio Karenin kraj. Karen više nije postojala. Ali u Charisi je jezero zapravo postojalo, pa prema tome i Karen. Duboko dolje.

36. Sve do sada, u njezinoj kući na Otoku, do ove vjetrovite noći s granama što stružu jedna o drugu. Karen se vraća, Charis je više ne može spriječiti. Probila je trulu kožu, izišla na površinu, prošla kroz zid spavaće sobe; u sobi je, upravo u ovom trenutku. Ali nije više devetogodišnja djevojčica. Odrasla je, postala visoka, mršava i razrasla poput biljke u podrumu, žedna svjetla. A kosa joj više nije svijetla, nego tamna. Duplje njezinih očiju takoñer su tamne, tamne modrice. Više ne izgleda kao Karen, izgleda kao Zenia. Ona se približava Charis, saginje se i stapa s njom, i sada je u Charisinu tijelu. Sa sobom donosi nekadašnji stid, koji je topao. Charis je zacijelo ili nešto rekla ili proizvela neki zvuk, jer Billy je sada budan. Okrenuo se k njoj, privlači je k sebi, ljubi, prodire u nju uobičajeno nestrpljivo. Ovo nisam ja, želi mu reći Charis, jer ona više ne vlada svojim tijelom. Ta druga žena preuzela je stvar u svoje ruke; ali Charis se ne udaljuje lebdeći, ne promatra iza zavjese. U ovom je tijelu i ona, sve osjeća. Osjeća kako se tijelo počinje kretati, odgovarati; osjeća kako kroz nju struji užitak poput električne struje, rastvara se u stotinu boja poput zapaljenog paunova repa. Zaboravlja na Karen, zaboravlja na sebe. Sve se u njoj stopilo u jedno. - Hej, ovo je bilo drukčije - kaže Billy. Ljubi joj oči, usta; ona leži u njegovu zagrljaju, mlitava poput bolesnika; nije se u stanju pomaknuti. Nisam to bila ja, misli ona. Ali bila je, barem djelomice. To što osjeća je zamršeno: krivnja, olakšanje. Tjeskoba. Ljutnja, zato što Billy posjeduje moć da to učini; ljutnja i zato što je toliko godina živjela a da to nije upoznala.

Duboko u njoj, duboko u njezinu tijelu, počinje se micati nešto novo. (Bila je to noć kad je začeta njezina kći. Charis je u to sigurna. Oduvijek zna tko je otac, naravno. Nije bilo nikakvih drugih mogućnosti. Ali majka? Jesu li to ona i Karen, u zajedničkom tijelu? Ili je to i Zenia?) Ujutro se osjeća više kao ona, kao Charis. Ne zna kamo je otišla Karen. Ne natrag pod površinu jezera; to nije taj osjećaj. Moguće je da se Karen krije negdje drugdje u njihovu zajedničkom tijelu; ali kad zažmiri i svojim unutarnjim okom zaviri u ovaj ili onaj zakutak u sebi, ne može je pronaći, premda tu postoji jedno mračno mjesto, neka sjena, nešto što ne može vidjeti. Kad vodi ljubav s Billyjem, ne misli ni da je Karen, pa ni da je Charis. Misli da je Zenia. - Obećaj mi da će uskoro otići - kaže Billy. Sada se više ne ljuti. Uporan je, moli, gotovo je očajan. - Uskoro odlazi - kaže Charis, kao da umiruje dijete. Sada Billyja voli više, u jednom smislu; ali u drugome manje. Čim u nešto uñe pohlepa, tjelesna požuda, to smeta čistom davanju. Ona sada želi Billyjevo tijelo zbog njega samoga, ne tek kao manifestaciju Billyjeve biti. Umjesto da mu jednostavno služi, sada traži nešto za uzvrat. Možda je to pogrešno, ona to ne zna. Leže u postelji, jutro je; ona ga gladi po licu. - Uskoro, uskoro - pjevuši kako bi ga umirila. Više ne misli da njegovo tijelo želi Zeniju. Kako bi mogao željeti Zeniju, sada kad ga Charis želi? Sredina je prosinca. Tlo je smrznuto, lišće je popadalo s drveća, vjetar postaje sve jači. Noćas puše ravno s jezera, nalijeće kroz drveće i grmlje, pokušava otrgnuti plastičnu foliju koju je Charis nategnula preko prozora da spriječi propuh. Ova kuća nema drvene kapke, a kućegazda ih i ne kani kupovati jer vjeruje da će sve kuće na Otoku uskoro biti sravnjene sa zemljom, pa čemu trošiti novac? Nema ni izolacije. Charis počinje uviñati loše strane života na Otoku. Dvije kuće u njihovoj ulici već su prazne, prozori su im zabijeni daskama. Pita se hoće li imati dovoljno drva da se mogu grijati kad počne prava zima. U Farrowsu se mota neki

muškarac koji bi joj možda dao drva u zamjenu za satove joge, ali drvo je teško, kako će ga sama dopremiti na Otok? Svima će im trebati i zimska odjeća. Billy je večeras u gradu, na još jednom od svojih sastanaka. Zamišlja ga kako na pristaništu čeka posljednju skelu za Otok, dršćući od zime u svojoj tankoj jakni. Trebala bi mu nešto splesti. Otići će u Goodwill, što prije, i pokušati nabaviti nekoliko nošenih kaputa. Jedan za Billyja, jedan za sebe, a i jedan za Zeniju, jer Zenia ima samo ono što je na njoj. Boji se otići u Westov stan po ostatak svojih stvari, ili tako barem tvrdi. Boji se da će je West ubiti. On je opsesivna ličnost - naizgled blag, ali ponekad izgubi kompas, a pritom ga izluñuje pomisao da ona umire. Ako je već mora izgubiti, ako ona već mora umrijeti, on želi o tome osobno odlučiti. Mnogi su muškarci takvi, kaže Zenia, zagledana prisjećajno u daljinu i s jedva primjetnim smiješkom. Ljubav ih tjera u ludilo. Nekoć davno Charis nikako ne bi bila mogla razumjeti takvu tvrdnju. Sada može. Charis je sigurna da je trudna. Izostala je jedna mjesečnica, ali to nije sve: njezino se tijelo osjeća drukčije, ne više napeto i zaobljeno, nego poput spužve, fluidno. Zasićeno. Promijenila se njegova energija: sada je tamno narančastoružičasta, poput unutarnje strane hibiskusova cvijeta. Još nije rekla Billyju, nije sigurna kako će on to primiti. Nije rekla ni Zeniji. Ponajprije, ne želi je povrijediti. Zenia ne može imati djece jer su joj načinili histerektomiju, a Charis se ne želi ni razmetati ni praviti važna. Osim toga, Zenia sada spava u sobici na katu, onoj u kojoj su nekoć bile sve Charisine kartonske kutije. Preselili su je onamo gore jer je Billy prigovarao što u dnevnoj sobi nikada nisu sami. Tu sobicu Charis namjerava pretvoriti u dječju sobu pošto Zenia ode. Kako, dakle, može reći Zeniji da je trudna a da je pritom praktički ne izbaci na cestu? A to nipošto ne bi mogla, još ne; premda, kad Zenia spomene svoj odlazak, Charis joj više ne kaže neka na to niti ne pomišlja. Na mukama je: želi da Zenia

ode, ali ne želi da umre. Voljela bi je izliječiti pa da je više nikada ne vidi. Njih dvije baš i nemaju mnogo toga zajedničkog, a sada kad dio Zenije nosi u sebi, jedini dio koji joj je potreban, bilo bi joj draže da stvarne Zenije, one od krvi i mesa, nema u blizini. Na Zeniju troši mnogo vremena. A i - premda Charis nerado razmišlja na taj način - stanovitu količinu novca. Charis doista nema dovoljno novca za sve troje. Zenia izgleda mnogo bolje, ali izgled zna i varati. Kadšto pojede pristojan obrok, onda odjuri u kupaonicu i sve povrati. A upravo jučer, nakon što su razgovarale o tome kada bi Zenia mogla biti spremna otići - nakon što je tvrdila kako je sigurna da se tumori povlače i da se stvarno izvlači - Charis je ušla u kupaonicu i zatekla školjku punu krvi. Da se radilo o nekoj drugoj ženi zaključila bi da ima mjesečnicu i da je zaboravila pustiti vodu. Ali Zenia ne može imati mjesečnicu. To je jasno rekla. Charis se zabrinula i pitala ju je za tu krv; Zenia je bila mrtva-hladna. Obično krvarenje, rekla je. Kao kad ti udari krv na nos, manje-više. Manje krvarenje. Charis se divi njezinoj hrabrosti, ali koga ona pokušava zavarati? Sebe, možda? Charis ne može prevariti. S vremena na vrijeme Charis razmišlja o tome da joj predloži bolnicu. Ali ni sama ne podnosi bolnice. Zato što je njezina majka ondje umrla, smatra ih mjestima za umiranje. Već počinje planirati kako će roditi kod kuće. Charis i Zenia sjede za kuhinjskim stolom. Dovršavaju večeru: pečeni krumpiri u ljusci, pire od bundeve, salata od kupusa. Ovaj je kupus s tržnice, jer Charisin vlastiti kupus je sav potrošen. Pretvoren je u sok i uliven u Zeniju, zelena transfuzija. - Danas izgledaš snažnije - kaže Charis s nadom. - Snažna sam kao konj - kaže Zenia. Spušta načas ruku na stol i s naporom podiže. - Stvarno jesam. - Pripremit ću ti šalicu čaja od ginsenga - kaže Charis. - Hvala ti - kaže Zenia. - Onda, gdje je večeras?

- Billy? - pita Charis. - Na nekom sastanku, vjerojatno. - Zar se nikada ne zabrineš? - pita Zenia. - Zbog čega? - kaže Charis. - Da nije posrijedi uobičajeni sastanak. Charis se smije. U posljednje se vrijeme osjeća sigurnijom u sebe. - Hoćeš reći, neka mačka - kaže. - Ne. Uostalom, to ne bi imalo utjecaja. - I doista tako vjeruje. Billy može raditi što hoće s drugim ženama, jer to se ionako ne broji. Billy je počeo razgovarati sa Zenijom. Sada joj kaže dobrojutro, a ako uñe u sobu kad je ona tamo, kimne joj glavom i nešto progunña. Ono što on zove svojim južnjačkim manirama bori se s njegovom netrpeljivošću spram Zenije, i manire pobjeñuju. Čak joj je neku večer ponudio da malo povuče joint koji je pušio. Ali Zenia je odmahnula glavom, Billy se osjetio odbijenim, i to je to. Charis bi voljela zamoliti Zeniju da bude malo popustljivija prema Billyju, da mu iziñe ususret, ali nakon ovakvog njegova ponašanja to joj je teško. Iza Zenijinih leña Billy je čak grublji nego prije. - Ako ta ima rak, pojest ću vlastiti šešir - rekao je prije dva dana. - Billy! - rekla je Charis zgranuto. - Operirana je! Ima veliki ožiljak. - Vid'la si ga? - rekao je Billy. Charis ga nije vidjela. Zašto bi? Zašto bi tražila da vidi nečiji ožiljak od operacije raka? To se ipak ne radi. - Hoćeš okladicu? - rekao je Billy. - Pet dolara da nikakav ožiljak ne postoji. - Neću - kaže Charis. Kako se tako nešto može dokazati? U jednom trenutku joj se prikaže Billy kako upada u Zenijinu sobu i dere s nje spavaćicu. Ne želi da se takvo što dogodi. - Što si se tako zamislila? - kaže Zenia. - Molim? - kaže Charis. Upravo razmišlja o Zenijinu ožiljku. - Billy je već veliki dečko - kaže Zenia. - Ne bi se trebala zbog njega zabrinjavati. Može se brinuti sam za sebe. - Razmišljala sam o zimi - kaže Charis. - Kako ćemo preživjeti.

- Ne kako, ako - kaže Zenia. - Oh, oprosti, previše sam morbidna. Dan po dan! Zenia uglavnom ide rano u postelju jer joj Charis tako nareñuje, ali katkada ostaje i duže budna. Charis naloži veliku vatru u štednjaku na drva, pa njih dvije sjede za kuhinjskim stolom i razgovaraju. Ponekad slušaju glazbu, ponekad igraju pasijans. - Znam gledati u karte - kaže jedne večeri Zenia. - Hajde da pogledam tebi. Charis nije sigurna da to želi. Ne vjeruje da je osobito dobro znati svoju budućnost, jer ionako je gotovo nikada ne možeš promijeniti, prema tome čemu patiti dva puta? - Samo za zabavu - kaže Zenia. Natjerala je Charis da tri puta promiješa karte i presiječe suprotno od sebe kako nesreća ne bi išla u njezinu smjeru; potom slaže karte po tri u redu, za prošlost, sadašnjost i budućnost. Proučava redove karata, a zatim polaže još jednu rundu karata preko njih. - Netko sada ulazi u tvoj život - kaže ona. Oh, misli Charis. To je sigurno dijete. - A netko drugi iz njega izlazi. To ima veze s vodom; prelaženje preko neke vode. - To je sama Zenia, misli Charis. Oporavit će se, uskoro će otići. A tko god odavde odlazi, mora prijeći preko vode. - Ima li što o Billyju? - pita. - Tu je Dečko - kaže Zenia. - Pik Dečko. To bi mogao biti on. Pokriven karo Damom. - Je li ono novac? - pita Charis. - Jest - kaže Zenia - ali to je gornja karta. S tim novcem nešto nije u redu. Možda će se dati na preprodaju droge ili nešto slično. - Billy nikada - kaže Charis. - Odveć je pametan za to. - Zapravo ne želi nastaviti. - Gdje si ovo naučila? - pita. - Majka mi je bila rumunjska Ciganka - kaže Zenia nehajno. - Znala je reći kako je to nasljedno u našoj obitelji. - Dogaña se - kaže Charis. To joj zvuči posve uvjerljivo: o takvim je darovitostima čula, njena vlastita baka primjerice. Zenijina crna kosa i tamne oči, kao i njezin fatalizam, mogli bi imati veze s ciganskim podrijetlom.

- Kamenovali su je nasmrt za vrijeme rata - kaže Zenia. - Užasno! - kaže Charis. Nije čudo što Zenia ima rak - to je od prošlosti što se skriva u njoj, deprimantne prošlosti pune teških metala koju nikada nije izbacila iz sebe. - To su učinili Nijemci? - Smrt od kamenovanja čini joj se strašnijom od strijeljanja. Polaganija je, bolnija, s više muka; ali nije baš u njemačkom stilu. Kad misli o Nijemcima, padaju joj na pamet škare, bijeli emajlirani stolovi. Kad misli na kamenovanje, vidi prašinu i muhe, deve i palme. Kao u Starom zavjetu. - Ne, šačica suseljana - kaže Zenia. - U Rumunjskoj. Vjerovali su da ima urokljive oči, mislili su da im je začarala krave. Nisu htjeli trošiti metke, zato su upotrijebili kamenje. Kamenje i toljage. Cigani ondje nisu bili osobito omiljeni. Mislim da ni danas nisu. Ali ona je znala da će se to dogoditi, bila je vidovita. Predala me je svojoj prijateljici koja je živjela u drugom selu, noć prije. To me je spasilo. - Znači, ti znaš i pomalo rumunjski - kaže Charis. Da je sve ovo znala, pokušala bi Zeniju liječiti na neki drugi način. Ne samo jogom i kupusom. Bila bi pokušala više s vježbama predočivanja, i to ne samo raka nego i Rumunjâ. Možda je ključ Zenijine bolesti skriven u nekom drugom jeziku. - Potisnula sam ga - kaže Zenia. - I ti bi to učinila. Imala sam prilike baciti pogled na majku kad su s njom bili gotovi. Ostavili su je tamo ležati na snijegu. Bila je tek velika hrpa mesa koje trune. Charis se stresa. Ovo je slika od koje ti se okreće želudac. To objašnjava zašto Zenia tako često povraća - ako tako nešto ima u glavi. Nužno je da takve otrovne slike izbaci iz sebe. - Gdje je bio tvoj otac? - pita Charis kako bi Zenijine misli odvratila od mrtve majke. - On je bio Finac - kaže Zenia. - Otuda mi ove široke jagodice. Charis ima tek nejasnu predodžbu o tome gdje se nalazi Finska. Tamo su šume, i ljudi sa saunama i krznenim čizmama, i sobovi. - O! - kaže ona. - Što je radio u Rumunjskoj?

- Nije bio u Rumunjskoj - kaže Zenia. - Oboje su bili komunisti, prije rata. Susreli su se na omladinskom kongresu u Lenjingradu. On je kasnije ubijen u Finskoj, borio se u Zimskom ratu protiv Rusa. Kakva ironija, zar ne? Mislio je da je na njihovoj strani, a upravo su ga oni ubili. - I moj otac je poginuo u ratu - kaže Charis. Drago joj je što imaju nešto zajedničko. - Pretpostavljam da su mnogi poginuli - zaključuje Zenia. - Ali to je prošlost. Pokupila je karte i slaže novu rundu. - O! - kaže. - Pikova Dama. - Jesu li to još uvijek moje karte? - pita Charis. - Nisu - kaže Zenia. - Ovo su moje. - Sada ne gleda u karte, gleda u strop, iskosa, kroz poluspuštene vjeñe. - Pikova Dama znači nesreću. Neki kažu da znači smrt. - Duga crna kosa pada joj poput teškog vela oko glave. - Oh, ne - kaže Charis obeshrabreno. - Mislim da ovo ne bismo trebale raditi. Previše je negativno. - U redu - kaže Zenia, kao da joj je posve svejedno što radi. - Mislim da ću otići leći. Charis sluša kako se penje stubama teško vukući noge.

37. Zima se vukla dalje. A i oni su se već jedva vukli. Kupanje je bilo pravo arktičko iskustvo, hranjenje kokoši polarna ekspedicija: trebalo je prtiti snijeg, boriti se sa snažnim vjetrovima što su puhali s jezera. Samim kokošima bilo je posve udobno u kućici koju je izradio Billy. Slama i njihov izmet grijali su ih kako je i predviñeno. Charis bi voljela da i ispod njezine kuće postoji sloj slame. Pribila je stare pokrivače preko zidova, nagurala novine u veće pukotine. Srećom, imali su dovoljno drva: Charis je uspjela nabaviti jednu količinu, jeftino, od nekoga tko je odustao i vratio se na kopno. Nisu bila nacijepana, pa je Billy većinu iscijepao vani za toplijih dana: volio je raditi sjekirom. Ali u kući je ipak bilo hladno,

osim kad bi Charis razgorjela vatru do opasnog stupnja. U tim je slučajevima zrak postajao zagušljiv i smrdio poput ugrijana mišjeg gnijezda. Bilo je i pravih miševa koji su živjeli ispod dasaka na podu: natjerani hladnoćom, izlazili su noću, skupljali mrvice i na stolu ostavljali izmet. Nabirući nos, Zenia bi rukom stresala izmet sa stola. Njezin se odlazak više nije spominjao. Svakog jutra izvještavala je Charis o svome zdravstvenom stanju: bolje, lošije. Jednog bi se dana osjećala sposobnom za šetnju, drugoga bi rekla Charisi kako joj ispada kosa. Više nije pokazivala nikakvu nadu, činilo se kao da više ne sudjeluje u svom vlastitom tijelu. Uzimala je ono što joj je Charis nudila - sok od mrkve, biljne čajeve - pasivno i bez osobita zanimanja; puštala je Charisi na volju, ali zapravo nije vjerovala da će joj išta pomoći. Prolazila je kroz razdoblja potištenosti i tada bi umotana u pokrivač ležala na trosjedu u dnevnoj sobi ili bi sjedila mlitavo zavaljena za stolom. - Ja sam grozna osoba - govorila je Charisi drhtavim glasom. - Nisam vrijedna sveg ovog truda. - Oh, nemoj tako govoriti - rekla bi Charis. - Sve nas katkada muče takvi osjećaji. Oni pripadaju u mračnu stranu. Misli na ono najbolje u tebi. - Zenia bi je za to nagradila malim nesigurnim smiješkom. - Što ako toga nema? - rekla bi slabašnim glasom. Zenia i Billy držali su se podalje jedno od drugoga. Svako od njih još uvijek se žalio Charisi; činilo se da u tome uživaju, da jedno drugo stalno ogovaraju. Oboma se sviñao svadljiv zvuk imena onoga drugoga, okus optužbi, loš ukus. Charis bi bila rado upozorila Billyja da ne bude tako grub prema Zeniji: moglo bi je to navesti da ga otkuca o onim podmetnutim eksplozijama. Ali Charis to nije mogla reći Billyju a da ne prizna kako je izdala njegovo povjerenje, pa Zenia zna. Tada bi se razbjesnio na nju. Charis nije željela bijes. Željela je samo vedre emocije, sve drugo bi okaljalo njezino dijete. Nastojala je provoditi vrijeme samo sa stvarima koje umiruju: bjelina novog svježeg snijega prije no što gradska čañ dospije pasti na njega;

iskričavo blistanje siga onog tjedna kad je snježna oluja prekinula telefonske veze. Šetala je sama po Otoku, pazeći da se ne posklizne na smrznutim putovima. Trbuh joj je postajao sve tvrñi i tvrñi, grudi su joj počele bujati. Znala je da je veći dio njezine bijele svjetlosne energije sada usmjeren prema djetetu, ne prema Zeniji, čak ni prema Billyju. Dijete je reagiralo, mogla je to osjetiti; unutra u njoj ono je slušalo, bilo je pozorno, poput cvijeta je upijalo svjetlost. Nadala se da se ostalo dvoje ne osjećaju zapuštenima, ali ona tu nije mogla ništa. Imala je samo toliko energije; i što dalje, sve je manje ostajalo za druge. Postajala je sve bezobzirnija, sve tvrña; sada je sve jače osjećala u svojim rukama bakinu surovost. Dijete u njoj bilo je ponovo Karen, neroñena, ali s Charis koja će bdjeti nad njom imat će više šanse. Ovaj put će se roditi pravoj majci. U mislima je provodila vrijeme ureñujući sobicu, dječju sobu. Okrečit će je bijelo, kasnije, kad bude imala novaca, kad Zenia ode. Na ljeto, kad bude vruće, Billy može sagraditi saunu u stražnjem dvorištu kraj kokošinjca. Pa oni sljedeće zime mogu sjediti unutra i dobro se ugrijati, a onda izići van i valjati se u snijegu. To bi bio dobar način da se iskoristi snijeg; bolje nego sjediti unutra i žaliti se na njega, kao što to čini Zenia. I Billy. U travnju, kad se snijeg otopio i izdanci Charisina tri sunovrata počeli viriti iz smeñeg tla i kokoši opet vani čeprkale po blatu, rekla je Billyju i Zeniji za dijete. Morala je. Uskoro će se vidjeti; osim toga, ubrzo se moraju dogoditi neke promjene. Ona više neće moći nastaviti sa satovima joge, pa će novac morati dolaziti iz nekog drugog izvora. Billy će morati naći nekakav posao. Nije imao prave papire, ali posao se ipak mogao dobiti, budući da neki njegovi prijatelji dezerteri rade. Billy će morati pokrenuti dupe. Prije djeteta Charis ne bi razmišljala na taj način, ali sada razmišlja. A Zenia će napokon morati otići. Charis joj je bila učiteljica, ali ako Zenia odbija iskoristiti ono što joj je Charis dala, to je njezin problem.

Što je puno, puno je, govorio je bakin glas u njezinoj glavi. Reda mora biti. Krv je jača od vode. Ona to kaže svakome posebno, prvo Zeniji. Njih dvije su za večerom - grah iz limenke, smrznuti grašak. U posljednje vrijeme Charis nije više tako zagrižena kad je riječ o zdravoj hrani; nekako nema vremena. Billy je opet u gradu. - Imat ću dijete - iznenada izlane Charis dok jedu kompot od bresaka iz limenke. Zenia nije povrijeñena, ne onako kako se Charis bojala. Ne pokušava joj čestitati čežnjivim glasom, ne grli je niti je tapše po ruci sa ženskim razumijevanjem. Umjesto toga pokazuje prezir. - No - kaže - lijepo si zajebala stvar! - Što hoćeš reći? - pita Charis. - Po čemu si zaključila da Billy želi dijete? - kaže Zenia. Ovo Charisi oduzima dah. Odjednom shvaća kako se oslanjala na stanovitu pretpostavku: kako će svi ovo dijete dočekati s jednakim oduševljenjem kao ona. Postaje joj takoñer jasno da Billyja uopće nije uzimala u obzir. Jednom je doduše pokušala zamisliti kako bi to izgledalo da je muško, da je Billy i da ima dijete, ali to joj jednostavno nije pošlo za rukom. Nakon toga više uopće nije pokušala pogañati njegovu reakciju. - Pa naravano da želi - kaže Charis, pokušavajući biti uvjerljiva. - Nisi mu još rekla, zar ne - kaže Zenia. To nije pitanje. - Odakle znaš? - kaže Charis. Odakle ona zna? Zašto se svañaju? - Čekaj samo kad dozna - kaže Zenia mračno. - Ova će se kuća prokleto smanjiti s derištem koje se po cijeli dan dere. Mogla si baš pričekati da umrem. Charis je zapanjena njezinom grubošću i sebičnošću, zapanjena i razljućena. Ali ono što iz nje izlazi bliže je popustljivosti. - Ja tu sada više ne mogu ništa - kaže. - Naravno da možeš - kaže Zenia pokroviteljski. - Možeš pobaciti. Charis ustaje sa stolca. - Ne želim pobaciti - kaže. Samo što se nije rasplakala, i kad krene uza stube - što odmah čini, a da prvi put nije oprala suñe - doista brizne u plač. Plače u njihovu vreću za spavanje, povrijeñena i zbunjena. Počelo se dogañati nešto loše, a ona čak nije ni sigurna što je to.

Kad se Billy vrati kući, ona još uvijek leži na vreći za spavanje, u mraku, još uvijek potpuno odjevena. - Hej, šta je? - kaže on. - Što se dogaña? - Ljubi joj lice. Charis se podiže, grli ga. - Zar nisi primijetio? - kaže kroz suze. - Primijetio što? - pita Billy. - Trudna sam! - kaže Charis. - Imat ćemo dijete! - Zvuči kao predbacivanje; nije tako mislila. Ona želi da on to s njom proslavi. - Kakvo sranje - kaže Billy. Odjednom je mlitav u njezinu zagrljaju. - Oh, za Isusa Krista. Kada? U kolovozu - kaže Charis i čeka da se on počne radovati. Ali on se ne raduje. Umjesto toga drži se kao da je riječ o velikoj katastrofi; kao da je riječ o smrti, a ne o roñenju. - Kakvo sranje - ponavlja. - Što ćemo napraviti? Usred noći Charis se zatječe kako stoji vani, u vrtu. Opet je hodala u snu. U spavaćici je, noge su joj bose; zemlja i trulo lišće mrve joj se pod nogama. Osjeća smrad tvora, u daljini, kao kad ih pregaze na autoputu; ali kako je tvor dospio ovamo? Ovo je Otok. Ali možda znaju plivati. Sada je posve budna. U njezinoj ruci utisnut je trag jedne druge ruke: ruka je bakina, pokušava joj nešto reći, pokušava doprijeti do nje. Upozorenje. - Što? - kaže ona naglas. - Što je to? Svjesna je da je još netko u vrtu, tamna sjena naslonjena na zid kraj kuhinjskog prozora. Vidi mali žar. Nije ono bio smrad tvora, nego dim. - Zenia, to si ti? - pita ona. - Nisam mogla spavati - kaže Zenia. - Onda, kako je tatica primio stvar? - Zenia, ti ne bi smjela pušiti - kaže Charis. Zaboravila je da se na nju srdi. - To je tako loše za tvoje stanice. - Zajebi moje stanice - kaže Zenia. - I one zajebavaju mene! Mogu isto tako i uživati dok još imam vremena. - Glas joj dopire iz mraka, lijen, ciničan. - A moram ti reći da sam nasmrt bolesna od toga tvoga dobročinstva. Tebi bi bilo puno bolje u tvom usranom životu kad bi gledala svoja posla.

- Pokušavala sam ti pomoći - tuli Charis. - Učini mi uslugu - kaže Zenia. - Pomaži malo nekom drugom. Charis to ne razumije. Zašto je dovedena ovamo van da ovo sluša? Okreće se, odlazi unutra i s mukom se uspinje na kat. Ne pali svjetlo. Sutradan Billy odlazi u grad prvom skelom. Charis grozničavo radi u vrtu, ukopava proljetni kompost, pokušava ne misliti ni na što. Zenia ostaje u postelji. Kad se Billy nakon što je pao mrak vrati kući, potpuno je pijan. Znao se i prije napiti, ali ne toliko. Charis je u kuhinji, pere suñe, suñe koje se nakupilo od nekoliko dana. Osjeća se teškom, osjeća se opterećenom; ima nešto u njezinoj glavi što ona nikako ne može izvesti na čistac. Koliko god gledala, ne uspijeva prodrijeti dalje od površine stvari. Blokirana je, isključena; danas je čak ni vrt nije htio pustiti k sebi. Zemlja je izgubila svoj sjaj i postala obična blatna površina, a kokoši su cmizdrave i raščupane, nalik starim peruškama za čišćenje prašine. Pošto Billy uñe, ona se okreće da ga pogleda ali ne govori ništa. Onda mu okreće leña, vraća se suñu. Sluša kako on zapinje za stol, ruši stolac. Onda je njegove ruke hvataju za ramena. Okreće je prema sebi. Ona se nada da će je poljubiti, reći joj kako je promijenio mišljenje, kako je sve prekrasno, no umjesto toga on je počinje tresti. Naprijed, natrag, polagano. - Ti... si... naprosto... tako... krvavo... glupa - kaže on, u ritmu kojim je trese. - Tako krvavo tupa! - Glas mu je gotovo nježan. - Billy, nemoj to raditi - kaže ona. - Zašto ne? - kaže on. - Za koju božju mater ne bi? Mogu raditi što me volja. Ti si preglupa a da bi išta primijetila. - On diže ruku s jednog ramena i udara je po licu. - Probudi se! - Ponovo je udara, jače. - Billy, prestani! - kaže ona, pokušavajući biti odlučna i blaga, trudeći se da ne zaplače. - Nitko... meni... neće... govoriti... što da... radim. - Odmiče se od nje, onda diže koljeno i udara je u trbuh. Odveć je pijan a da bi mogao ciljati, ali nju boli.

- Ubit ćeš ga! - Ona sada vrišti. - Ubit ćeš naše dijete! Billy spušta glavu na njezino rame i počinje plakati, promuklim isprekidanim jecajima koji zvuče kao da ih netko silom izvlači iz njega. - Govorio sam ti kaže. - Govorio sam ti, ali me nisi htjela slušati. - Što si mi govorio? - pita ona, gladeći njegovu žutu kosu. - Nema ožiljaka - kaže on. - Ništa. Nema nikakvih ožiljaka. Charis ne shvaća o čemu on govori. - Doñi, idemo - kaže. - Idemo gore u krevet. - I odu, i ona ga ziba u naručju. Potom oboje tonu u san. Ujutro Charis ustaje i ide nahraniti kokoši, kao obično. Billy je budan: ostaje na toplom u vreći za spavanje, gleda je kako se odijeva. Prije no što se spusti u prizemlje, ona dolazi k njemu i ljubi ga u čelo. Želi da on nešto kaže, ali on šuti. Najprije pali vatru u štednjaku, potom puni vjedro na sudoperu. Čuje kako se Billy kreće gore na katu; Zenia takoñer, što je neuobičajeno. Možda se pakira, možda odlazi. Charis se tome svakako nada. Zenia ovdje više ne može ostati, uzrokuje odviše smetnji u atmosferi. Charis izlazi na dvorište i otvara vrata što vode u ograñeni dio za kokoši. Jutros ih ne čuje kako se komešaju, ne čuje njihovo pospano kvockanje. Pospanke jedne! Otvara vrata kokošinjca, ali nijedna ne izlazi. Zbunjena, odlazi do vrata za ljude i ulazi unutra. Kokoši su sve mrtve. Od prve do zadnje, mrtve u svojim drvenim sanducima, dvije leže na podu. Posvuda je krv, na slami, kaplje iz sandukâ. Podiže jednu od onih dviju s poda: vrat joj je prerezan. Stoji tamo u šoku, konsternirana, pokušava zadržati prisebnost. U glavi joj se muti, pred očima joj se kovitlaju crvene čestice. Njezine lijepe kokoši! To je zacijelo lasica. Što drugo? No, zar lasica ne bi isisala krv? Možda susjed, ne možda najbliži, nego netko drugi. Tko ih toliko mrzi? Kokoši, ili nju i Billyja. Osjeća se kao da su je oskvrnuli.

- Billy! - doziva. Ali on je ne može čuti, on je unutra. Nesigurnim korakom ide prema kući; boji se da će se onesvijestiti. Stiže do kuhinje i ponovo ga zove. Sigurno je zaspao. Teško se uspinje na kat. Billyja nema. Nema ga nigdje u sobi; onda gleda u Zenijinu sobu, nema ga ni ondje. Zašto je mislila da će ga naći ondje? Otišla je i Zenia. Oboje je otišlo. Nema ih u kući. Charis trči, trči teško dišući, prema pristaništu. Sada zna. Napokon se dogodilo: Billyja su oteli. Kad stigne do pristaništa skela tuli, upravo kreće: na njoj stoji Billy, a sasvim blizu njega stoje dva neznanca. Dvojica muškaraca u dugim kaputima, izgledaju kao što se i očekuje. Kraj njega stoji Zenia. Sigurno ga je ona izdala, sigurno ga je ona predala u ruke policiji. Billy ne maše. Ne želi da ona dvojica doznaju da Charis ima neke veze s njim. Nastoji je zaštititi. Polako se vraća kući, polako ulazi unutra. Pretražuje od vrha do dna, traži oproštajno pismo, ali nema ničega. U sudoperu nalazi nož za kruh: na oštrici je krv. To je bila Zenia. Zenia je zaklala njezine kokoši. Možda Billy nije otet. Možda je pobjegao. Pobjegao sa Zenijom. To je mislio kad je rekao da nema ožiljaka: nema ožiljaka na Zeniji. On to zna jer je pogledao. Pregledao je Zenijino tijelo, temeljito, pod upaljenim svjetlom. On zna sve što treba znati o tom tijelu. Bio je u njemu. Charis sjedi i, lagano udarajući čelom o ploču kuhinjskog stola, pokušava istjerati misli iz glave. Ipak razmišlja. Ako nema ožiljaka, onda zacijelo nema ni raka. Zenia nema rak, točno kao što je rekao Billy. Ali ako je to istina, što je onda Charis radila posljednjih šest mjeseci? Pravila budalu od sebe, eto što. Tako tešku budalu te je pravo čudo što uopće ima mozak. Dala se varati. Kako dugo, koliko puta? On joj je pokušao reći. Pokušao je natjerati Zeniju da ode, a onda je bilo prekasno.

Što se pak tiče mrtvih kokoši i krvavoga kuhinjskog noža, to je poruka. Prereži si žile. Ona čuje glas, glas iz daleke prošlosti, više od jednog glasa. Tako si glupa. U ovoj borbi ti ne možeš pobijediti. Ne u ovom životu. Njoj je ovoga života ionako već dosta; možda je došlo vrijeme za onaj sljedeći. Zenia je sobom odnijela dio nje koji joj je potreban da bi preživjela. Glupa je, nije nizašto, slaboumna je. Sve ovo ružno što joj se dogaña je kazna, ona treba naučiti lekciju. A lekcija glasi: najbolje joj je da odustane. To govori Karen. Karen se vratila, Karen je ovladala njihovim tijelom. Karen se ljuti na nju, Karen je napuštena i očajna, Karen je bolesna od gañenja, Karen želi da one umru. Želi ubiti njihovo tijelo. Već ima nož za kruh u ruci, primiče ga njihovu zajedničkom zapešću. Ali ako to učini, njihovo će dijete takoñer umrijeti, a Charis odbija dopustiti da se to dogodi. Svu svoju snagu, svu svoju unutarnju iscjeljujuću svjetlost, bakinu surovu modru svjetlost, priziva u svoje ruke; šutke se hrve s Karen oko noža. Kad ga uspije oteti, odgurne Karen od sebe što jače može, natrag dolje meñu sjene. Čeka da se Billy vrati. Zna da se neće vratiti, ali ipak čeka. Sjedi za kuhinjskim stolom, snagom volje tjera svoje tijelo da se ne miče, i ne miče se. Čeka cijelo poslijepodne. Potom odlazi u postelju. Sutradan više nije na taj način izvan sebe. Naprotiv, izbezumljena je. Najgore je kad čovjek ne zna. Možda je krivo procijenila Billyja, možda nije pobjegao sa Zenijom. Možda je u zatvoru, gdje mu netko u kupaonici s tuševima reže grkljan. Možda je mrtav.

Naziva sve brojeve načrčkane na zidu kraj telefona. Pita, ostavlja poruke. Nitko od njegovih prijatelja nije ništa čuo, ili ne želi priznati. Tko bi još mogao znati gdje je, kamo je mogao otići? On, ili Zenia, ili oboje zajedno. Tko još poznaje Zeniju?

Na pamet joj pada samo jedna osoba: West. West je živio sa Zenijom prije no što se pojavila s modricom na oku na Charisinu pragu. Sada Charis tu modricu na oku gleda u drugom svjetlu. Možda je njeno postojanje imalo valjan razlog. West predaje na sveučilištu, tako joj je rekla Zenia. Predaje glazbu ili tako nešto. Pita se naziva li on sebe West ili Stewart. Tražit će obojicu. Ne treba joj dugo da otkrije broj njegova telefona kod kuće. Ona naziva i javlja se neka žena. Charis objašnjava da traži Zeniju. - Tražite Zeniju? - kaže žena. - Ta zašto bi doñavola ikome takvo što palo na pamet? - Tko je tamo? - kaže Charis. - Antonia Fremont - kaže Tony. - Tony - kaže Charis. Netko koga manje-više poznaje. Ne pita se kako to da se Tony javlja na Westov telefon. Duboko udahne. - Sjećaš se kad si mi htjela pomoći na travnjaku ispred McClung Halla? Ali mi nije trebalo? - Sjećam - kaže Tony oprezno. - Dakle, ovaj put mi treba. - Pomoć u vezi sa Zenijom? - pita Tony. - Tako nešto. Tony kaže da dolazi.

38. Tony skelom dolazi na Otok. Sjedi za Charisinim kuhinjskim stolom, pije čaj od mente, sluša cijelu priču i s vremena na vrijeme poluotvorenih usta kima potvrdno. Postavlja nekoliko pitanja, ali ni u što ne sumnja. Kad Charis kaže kako je bila stvarno glupa, Tony odgovara kako Charis nije bila izuzetno glupa, ne gluplja od same Tony. - Zenia savršeno zna svoj posao - tako to Tony formulira. - Ali ja sam je toliko žalila! - kaže Charis. Suze joj teku niz obraze; čini se da ih ne može zaustaviti. Tony joj pruža zgužvani papirnati rupčić.

- I ja - kaže Tony. - U tome je pravi stručnjak. Objašnjava kako West nije mogao udariti Zeniju po oku, ne samo zato što West nikada nikoga ne bi mogao udariti po oku, već stoga što West u to vrijeme nije živio sa Zenijom. Sa Zenijom on ne živi već više od godinu i pol dana. Živi s Tony. - Premda vjerujem da je to mogao učiniti i na ulici, onako u prolazu - kaže ona. Bio bi to neodoljiv izazov. Ne znam što bih ja bila u stanju učiniti da ponovo naletim na Zeniju. Politi je benzinom, možda. I zapaliti. Što se pak tiče Billyja, Tony smatra kako Charis ne bi trebala gubiti vrijeme tražeći ga; prvo, zato što ga nikada neće naći; drugo, što ako ga ipak nañe? Ako su ga oteli Mounties, ona ga neće moći spasiti: vjerojatno je već negdje u nekakvoj cementnoj ćeliji u Virginiji, a ako želi stupiti s njom u dodir, već će to učiniti. Dopisivanje im je dopušteno. Ako nije otet, nego ga je pak smotala Zenija, neće se ionako htjeti susresti s Charis. Osjećat će se odveć krivim. Tony zna, Tony je sve to prošla: Billyja kao da je netko začarao. Ali Zenia se neće dugo zadovoljiti Billyjem. On je odveć sitan ulov, i - s oproštenjm, Charis odveć lagan plijen. Tony je mnogo razmišljala o Zeniji i zaključila da Zenia voli izazove. Voli provaliti i upasti u tuñe, voli uzeti stvari koje joj ne pripadaju. Billy je, kao i West, bio samo pokusna meta. Vjerojatno na zidu drži pribijenu cijelu zbirku pimpeka, poput punjenih životinjskih glava. - Samo ga ostavi na miru i vratit će se kući mašući repom - kaže Tony. - Ako još bude imao rep, kad Zenia bude s njim završila. Charis zapanjuje lakoća kojom Tony izražava neprijateljske osjećaje. To za nju sigurno nije dobro. Ali donosi neporecivo olakšanje. - A ako se ne vrati? - pita Charis. - Što ako se ne vrati kući? - Još uvijek šmrca. Tony kopa ispod sudopera i pronalazi papirnati ručnik. Tony sliježe ramenima. - Onda se neće vratiti. Ima i drugih stvari kojima se čovjek može baviti.

- Ali zašto je poubijala moje kokoši? - pita Charis. S koje god to strane gledala, nikako joj ne ide u glavu. Kokoši su bile ljupke, nikome nisu ništa skrivile, nisu imale nikakve veze s krañom Billyja. - Zato što je ona Zenia - kaže Tony. - Ne razbijaj glavu motivima. Atila, Bič Božji, nije imao nikakve motive. Imao je naprosto velike apetite. Ubila ih je. To govori samo za sebe. - Možda zato što su joj majku Rumunji kamenovali nasmrt jer je bila Ciganka kaže Charis. - Molim? - kaže Tony. - Ne, nije! Bila je Bjeloruskinja u progonstvu! Umrla je u Parizu od tuberkuloze! Onda se Tony počinje smijati. Smije se i smije. - Što je? - pita Charis zbunjeno. - O čemu je riječ? Tony priprema Charis čaj i kaže joj neka se malo odmori. Sada mora paziti na svoje zdravlje, kaže Tony, zato što je majka. Omata Charis pokrivačem i Charis liježe na trosjed u dnevnoj sobi. Osjeća se pospano, a i zbrinuto, kao da ništa više ne ovisi o njoj. Tony izlazi noseći nekoliko plastičnih vreća za smeće - Charis zna da je plastika nezdrava, ali nije uspjela naći ništa bolje - i stavlja u njih uginule kokoši. Mete kokošinjac. Puni vjedro vodom i trudi se očistiti krv što bolje umije. - Postoji šmrk - kaže Charis sneno. - Mislim da sam uglavnom očistila - kaže Tony. - Što ovaj nož za kruh radi u vrtu? Charis objašnjava kako je pokušala prerezati žile, a Tony je ne grdi. Jednostavno kaže da noževi za kruh nisu životno rješenje, ispire ga i stavlja natrag na stalak za noževe. Kad se Charis malo odmorila, Tony je ponovo smješta za stol. Ima list papira i kemijsku olovku. - Dakle, sada se sjeti svega što ti treba - kaže. - Svega što je svrsishodno.

Charis razmišlja. Treba joj bijela boja za dječju sobu; treba joj izolacija za kuću, jer nakon ljeta dolazi zima. Treba joj nekoliko širokih haljina. Ali ništa si od toga ne može priuštiti. S Billyjem i Zenijom koji su pojeli sav špeceraj nije uspjela ništa uštedjeti. Možda će morati tražiti socijalnu pomoć. - Novac - kaže polako. Nerado to izgovara. Ne želi da Tony pomisli kako prosi. - Dobro. Dakle, razmislimo malo o načinima da do njega doñeš. Uz pomoć prijateljice Roz, koje se Charis mutno sjeća iz McClung Halla, Tony pronalazi Charisi odvjetnika i odvjetnik odlazi u potragu za tetkom Vernom. On je još živ, premda teta Viola više nije. I dalje stanuje u kući s tapisonom i sobom za rekreaciju. Charis se ne mora s njim susresti - to umjesto nje obavlja odvjetnik i o tome podnosi izvještaj Tony. Charis ne mora ispričati cijelu priču o tetku Vernu, jer ono što odvjetniku treba nalazi se u oporukama, u majčinoj i u bakinoj. Posve je jasno što se dogodilo: tetak Vern je uzeo novac od prodaje farme, Charisin novac, i uložio ga u svoj posao. Tvrdi kako je pokušavao pronaći Charis nakon njezina dvadeset prvog roñendana, ali nije uspio. Možda je to istina. Charis ne dobiva onoliko novca koliko bi trebala - ne dobiva kamate, a tetak Vern je potrošio i dio glavnice, ali dobiva više no što je ikada imala. Dobiva i ljigavo pismo tetka Verna u kojem kaže kako bi je rado opet vidio jer da je ona njemu uvijek bila poput kćeri. Zacijelo je posenilio. Charis spaljuje pismo u štednjaku. - Pitam se bi li mi život bio ljepši da sam imala pravog oca - kaže ona Tony. - Ja sam ga imala - kaže Tony. - To ti je kako se uzme. Roz ulaže dio Charisina novca u njezino ime. Neće mnogo donositi, ali će dobro doći. Dijelom onoga što je ostalo Charis kupuje kuću - kućegazda je se želi riješiti, čvrsto vjeruje da će je oni iz grada ubrzo srušiti i zato se zadovoljava niskom cijenom. Nakon što je kupila kuću, ona je ureñuje, ne u potpunosti, ali dovoljno.

Roz dolazi skelom na Otok jer obožava preureñivati kuće, tako barem tvrdi. Još je krupnija no što je Charis pamti; glas joj je snažniji a aura joj je jarke boje limuna koju Charis vidi čak i kad se osobito ne trudi. - Oh, ovo je fantastično - kaže Roz - prava kuća za lutke! Ali dušo - treba ti drukčiji stol! - Sljedećeg dana drukčiji stol stiže. Okrugao je, hrastov, upravo ono što Charis želi. Charis zaključuje da je - unatoč svim pojavnostima - Roz veoma senzibilna osoba. Roz preuzima nabavu dječje opreme budući da Tony ne voli kupovati a ionako ne bi znala što treba kupiti. Ne zna to ni Charis. Ali Roz je i sama imala dijete, i zna sve što je potrebno, čak i količinu pelena. Ona kaže Charisi koliko to sve košta kako bi joj Charis mogla kasnije vratiti novac, a Charis je iznenañena niskim cijenama. - Pile, ja sam roñeni lovac na povoljne prilike - kaže Roz. Dakle, tebi svakako treba Vesela jabuka. To su ti plastične jabuke koje zvone u kadi - ja se na njih zaklinjem! Charis, nekoć tako visoka i tanka, sada je visoka i nabrekla. Tony posljednja dva tjedna pred porod provodi u Charisinoj kući. Može si to dopustiti, kaže, budući da su ljetni praznici. Pomaže Charisi pri vježbama disanja, prati Charisin ritam na svojoj ručnoj uri s velikim brojkama i stišće joj ruku svojom ručicom, tako neobično nalik na vjeveričju šapu. Charis zapravo ne može vjerovati da će zaista roditi dijete; ili ne može vjerovati da će dijete uskoro biti izvan nje. Zna da je ono tamo unutra, stalno s njim razgovara. Ubrzo će moći čuti njegov vlastiti glas, za uzvrat. Obećava da ga nikada neće dotaknuti gnjevno. Nikada ga neće udariti, čak ni pljusnuti. I gotovo to nikada i neće učiniti. Charis napokon ipak odlazi u bolnicu jer Tony i Roz zaključuju da je tako bolje; ako bude kakvih komplikacija Charis bi trebalo prebaciti na kopno policijskim gliserom, što ne bi bilo zgodno. Kad se August rodi, ima zlatnu aureolu, baš kao mali Isus na božićnim čestitkama. Osim Charis, aureolu nitko drugi ne može

vidjeti. Ona drži August u rukama i zakljinje se da će biti najbolja moguća osoba, i hvali svoga ovalnog boga. Sada kad je August u vanjskom svijetu, Charis se osjeća više ukotvljena. Ukotvljena, ili sputana. Više ne leluja toliko na vjetru; sva njezina pozornost okrenuta je prema sada. Gurnuta je natrag u svoje mliječno tijelo, u težinu svojih grudi, u svoje vlastito gravitacijsko polje. Leži pod svojom jabukom na pokrivaču prostrtom na čekinjastoj travi, na vlažnom zraku, na suncu što se probija kroz lišće, i pjeva Augusti. Karen je daleko, što je dobro: na Karen se ne možeš osloniti kad su u pitanju mala djeca. Tony i Roz su kume. Ne službeno, naravno, budući da nigdje na svijetu nema te crkve koja bi stvar obavila onako kako to želi Charis. Ona obred obavlja sama, uz pomoć bakine Biblije i veoma moćnog oblog kamena koji je našla na plaži, aromatične svijeće i malo izvorske vode iz boce, a Tony i Roz obećavaju da će bdjeti nad August i štititi njezin duh. Charisi je drago što kćeri može dati dvije tako odlučne žene za kume. One joj neće dopustiti da bude kilava, naučit će je da se bori za sebe - osobina za koju Charis nije sigurna da je sama može njome obdariti. Prisutna je i treća kuma, naravno - tamna kuma, ona koja donosi negativne darove. Zenijina sjena pada preko kolijevke. Charis se moli da bude u stanju baciti dovoljno svjetla iz svoje nutrine da je otamo spere. August raste, a Charis je njeguje i raduje se što je August sretna, sretnija no što je Charis ikad bila dok je bila Karen, i osjeća kako se krpaju razderotine njezina vlastitog života. Premda ne do kraja, nikada do kraja. Navečer se dugo kupa, u vodu stavlja lavandu i ružinu vodicu i predočuje si kako joj sve negativne emocije istječu iz tijela u vodu, a kad otvori odvod odvrtlože se u kanalizaciju. To je postupak koji osjeća da mora često ponavljati. Drži se podalje od muškaraca: muškarci i seks odveć su komplicirani, odveć su isprepleteni gnjevom, stidom i mržnjom, i osjećajem gubitka, i okusom bljuvotine i zadaha trula mesa, i sitnim zlatnim dlačicama na Billyjevim iščeznulim rukama, i glañu.

Bolje joj je ovako samoj, s August. Augustina aura je žuta poput sunovrata, snažna i jasna. Već kao petogodišnjakinja ona ima vlastito mišljenje. Charisi je to drago; drago joj je što August nije Riba, poput nje. August ima malo električnih ticala, malo predosjećaja; nije čak u stanju pogoditi ni kada će pasti kiša. Točno, to spada u nadarenost, ali ima i svojih loših strana. Charis upisuje Augustin horoskop u jednu od svojih bilježnica, onu ljubičastu: znak: Lav; dragi kamen: dijamant; metal: zlato; vladar: Sunce. Sve to vrijeme nema ni riječi od Billyja. Charis odlučuje reći Augusti - kad bude dovoljno velika - da joj je otac hrabro poginuo boreći se u Vijetnamskom ratu. To je isto ono što su rekli i njoj, a vjerojatno i jednako istinito. Doduše, ona nema ukočenu fotografiju Billyja u vojničkoj odori, iz prostog razloga što on takvo što nije posjedovao. Jedina njegova slika koju ima je fotografija koju je snimio neki njegov kompić. Na njoj u ruci drži čašu piva, u majici je i kratkim hlačama; snimljena je u vrijeme kad je gradio kokošinjac. Izgleda kao da je poražen, a vrh glave mu je odrezan. Charis je ne drži prikladnom za uramljivanje. Skela pristaje na svoj gat i most se spušta; Charis silazi i duboko udiše čist otočni zrak. Suha trava nalik svirali od trske, ilovača nalik čelu. Evo je, vratila se kući, svojoj krhkoj ali čvrstoj kući, otrcanoj kući koja se još drži uspravno, kući s raskošnim cvijećem, kući s napuklim zidovima, kući sa svježom bijelom posteljom u kojoj vlada mir. Svojoj kući, ne njihovoj; ne Billyjevoj i Zenijinoj, premda se sve ono dogodilo ovdje. Možda i nije bilo baš pametno ostati. Ona je egzorcirala njihove ostatke, zapalila je pirevinu, pročistila je sve sobe, a roñenje August bilo je samo po sebi svojevrstan egzorcizam. Ali nikako se nije uspjela riješiti Billyja, što god poduzimala, zato što je njegova priča ostala nedovršena; a uz Billyja ide i Zenia. Njih su dvoje slijepljeni jedno za drugo.

Ona mora vidjeti Zeniju jer mora doznati kraj. Mora je se napokon riješiti. Ne želi o tome razgovarati ni s Tony ni s Roz, jer bi je one obeshrabrile. Tony bi rekla, drži se izvan dometa paljbe. Roz bi rekla, čemu gurati glavu u miješalicu? Ali Charis mora vidjeti Zeniju, a uskoro će to i učiniti, sada kad zna gdje se Zenia nalazi. Umarširat će ravno u hotel Arnold Garden, ući u dizalo i pokucati joj na vrata. Osjeća se gotovo dovoljno snažnom za to. A August je sada već odrasla. Kakva god bila istina o Billyju, dovoljno je stara da je to odveć ne povrijedi. Charis će se dakle suočiti sa Zenijom i ovaj put se neće dati zastrašiti, neće biti pomirljiva, neće se povući: ustobočit će se i uzvratiti udarce. Zenia, ubojica kokoši, ispijačica nevine krvi. Zenia koja je prodala Billyja za trideset srebrnjaka. Zenia, uš duše. S police za knjige skida bakinu Bibliju i stavlja na hrastov stol. Nalazi pribadaču, zatvara oči, čeka da osjeti kako joj ruku nešto vuče nadolje. Druga knjiga o kraljevima, 9, 35: I odoše da je sahrane, ali ne nañoše ništa od nje osim lubanje, nogu i ruku. To je Izebela bačena s vrha tornja, Izebela koju su pojeli psi. Opet, misli Charis. Iza njezinih sklopljenih kapaka ruši se jedna mračna sjena.

39. Roz hoda po kancelariji gore-dolje, lijevo-desno, puši, jede polupljesnive štapiće od sira što ih je prošlog tjedna gurnula u pisaći stol i potpuno zaboravila na njih, i čeka. Čeka što? Povratnu informaciju ne može očekivati tako brzo. Ono mañarsko njuškalo Harriet radi dobro, ali će sasvim sigurno proći dani i dani prije no što namiriše Zeniju, jer Zenia se neće kriti na očitim mjestima - odnosno čovjek bi razmišljao na taj način. A možda se ona uopće ne skriva. Možda je svima otvoreno na vidiku. Roz će na sve četiri plaziti po podu i zaglédati ispod kreveta u sve one mucice prašine i lešine insekata što se vazda ondje skupe unatoč usisavaču za prašinu koji je kod nje zadnji vrisak tehnike, a sve to

vrijeme Zenia stoji točno nasred sobe. Što vidiš, to i dobiješ, kaže joj Zenia. Ali ti nisi vidjela. Voli ona popovati. Kraj prozora se Roz zaustavlja. Njena je kancelarija u obliku slova L, dakako, i nalazi se na najgornjem katu. Predsjednicima kompanija u Torontu sljeduje kancelarija u obliku slova L na najgornjem katu, čak i onima manjeg kalibra meñu koje spada predsjednica Roz. To je statusno pitanje: na totemskoj motki nema ničeg višeg no što je soba s pogledom, makar se taj pogled sastojao uglavnom od besposlenih dizalica i grañevinskih skela i autoputa s autima veličine kukca i željezničkih tračnica spetljanima poput spageta. Ali tko god uñe u Rozinu kancelariju, istog trena shvati poruku. E, ovdje očekujemo malo poštovanja! Kha, kha! Cesarica nad svim kamo joj pogled seže. Golo govno. Nitko više ni nad čim nije cesar. Sve je izmaklo kontroli. Odavde Roz može vidjeti jezero, i buduću marinu koja se gradi od gomila šute prepune termita, i Otok gdje Charis ima ono svoje sićušno mišje gnijezdo u raspadanju zvano kuća; s drugog prozora vidi CN toranj - najviši gromobran na svijetu - i stadion SkyDome kraj njega: nos i oko, mrkva i luk, falus i ovum, odaberi simboliku koja ti je srcu mila, i baš je dobro što Roz nije investirala u tu stvar, šuška se da oni koji jesu već puše pokoji gubitak. Ako stoji u kutu gdje se spajaju ta dva prozora i gleda prema sjeveru, tamo je sveučilište sa svojim drvećem, zlatnim u ovo doba godine, i, skriven iza njega, Tonyn gotički paviljon od crvene opeke. No za Tony je savršen, osobito toranj. Može se zavući onamo i pretvarati se da je neranjiva. Roz se pita što njih dvije rade u ovom trenutku. Hodaju li po sobi kao ona, jesu li nervozne? Gledane iz zraka, te tri žene imale bi oblik trokuta, a Roz bi bila vrh. Mogle bi jedna drugoj slati signale baterijom, kao detektivka Nancy Drew. No uvijek je tu telefon. Roz poseže za njim, bira broj, spušta slušalicu. One o Zeniji ne znaju nimalo više nego ona. Čak manje, vjerojatno.

Ruke su joj vlažne, pazuha takoñer. Tijelo ima miris zahrñalih čavala. Jesu li to valunzi ili se samo vraća stari gnjev? Ljudi znaju reći, Ona je naprosto ljubomorna, kao da je ljubomora nešto nevažno. Ali nije, to je nešto najgore, najgori osjećaj uopće - nesuvisao i zbrkan i sramotan, a istodobno pun vrline i usredotočen i tvrd poput stakla, kao pogled kroz teleskop. Osjećaj totalne koncentracije, a istodobno totalne nemoći. I zacijelo zbog svega toga potiče na ubojstva: ubiti znači imati konačnu moć. Roz zamišlja Zeniju mrtvu. Njezino stvarno tijelo kao mrtvo. Mrtvo i u procesu taljenja. Nema tu velikog zadovoljstva: jer da je Zenia mrtva, ne bi to znala. Radije će je zamišljati ružnom. Roz uzima Zenijino lice i obrañuje ga kao da je staklarski kit. Zgoñušna čeljust, podvoljak, trajno mrk izraz. Zacrniti nekoliko zuba, kao na dječjim crtežima vještica. Ovo je bolje. Ogledalce, kazuj meni, tko j' najljepši na toj zemlji? Ovisi, kaže ogledalo. Ljepota ne seže dalje od kože. Imaš pravo, kaže Roz. Ionako upravo kanim uzeti komad. A sada mi odgovori! Mislim da si ti fantastična osoba, kaže ogledalo. Topla si i velikodušna. Tebi uopće ne bi trebalo biti teško naći drugog muškarca. Ne želim drugog muškarca, kaže Roz i nastoji se ne rasplakati. Ja želim Mitcha. ŽŽalim, kaže ogledalo. Nemoguće. Uvijek to tako završi. Roz ispuhuje nos, uzima jaknu i torbicu, zaključava kancelariju. Boyce još radi, blagoslovljene bile Argyle1 čarape: ispod njegovih vrata vidi se svjetlo. Pita se bi li pokucala i pozvala ga na piće, što on ne bi smatrao da je oportuno odbiti, odvela u kafić King Eddie i izdosañivala na mrtvo ime i prezime. Radije ne. Otići će kući i, umjesto Boyceu, dosañivati klinkama. Odjednom joj se priviña kako trči po Bay Streetu odjevena samo u narančasti ogrtač za kupanje i na sve strane baca pregršti novca iz torbe od tvrdog platna. Rješava se imovine. Odbacuje prljave škude. Nakon toga bi se mogla priključiti nekoj

sljedbi, ili čemu već. Kao redovnik. Redovnica. Redovničica. Živjeti na osušenom grahu. Skandalizirati sve živo, čak više no što to čini danas. No hoće li ondje biti električnih četkica za zube? Da bi postao svet, treba li čovjek dobiti zubni kamenac? Blizanke gledaju TV u zajedničkoj dnevnoj sobi, opremljenoj u stilu Nouveu Pueblo - pijesak, kadulja, oker, plus originalni kaktus koji se, naboran poput divovske gljive, koči uz prozor i ugiba od prekomjernog zalijevanja. Roz zbilja mora malo popričati s Marijom. Kad god vidi neku biljku, Maria je zalije. Ili pak briše s nje prašinu. Jednom je Roz zatekla Mariju kako obrañuje kaktus usisavačem za prašinu, što mu sasvim sigurno nije donijelo velike koristi. - Bok, mama - kaže Erin. - Bok, mama - kaže Paula. Nijedna ne diže pogled: mijenjaju kanale otimajući jedna drugoj daljinski. - Bedasto! - viče Erin. - Glu-u-u-po! Vidi onog debila! - Ima šmrklje u mozgu! - kaže Paula. - C'est con, ça! Ej, ja sam na redu! - Bok, klinke - kaže Roz. Izuva tijesne cipele, šuta ih od sebe i svaljuje se u naslonjač, mutno ljubičasti naslonjač boje stijenja u Novom Meksiku neposredno nakon zalaska sunca, odnosno tako ga je opisao stručnjak za interijere. Roz nema pojma. Da je barem Boyce ovdje: on bi joj namiješao piće. Ma čak ne ni namiješao: natočio. Običan single malt, bez ičega, eto što bi ona, ali odjednom je previše umorna da si sama donese. - Što to gledate? - kaže svojoj lijepoj djeci. - Mama, nitko više ne gleda telku - kaže Paula. - Tražimo reklame za šampone - kaže Erin. - Želimo se riješiti iznenadne peruti. Paula navlači kosu preko oka kao što izgledaju fotomodeli. - Patite li od... iznenadne peruti stidnih dlaka? - afektira u stilu glasova iz reklama. I jednoj i drugoj to je kanda smiješno do suza. Ali istodobno prate što je s njom, kratki uznemireni pogledi iskosa, neće li nastupiti kriza. - Gdje vam je brat? - kaže Roz umorno. - Moj red - kaže Erin i grabi daljinski.

- Vani - kaže Paula. - Valjda. - Na planetu X - kaže Erin. - Malo pleše, malo baca lire - kažu uglas i kikoću. Kad bi se bar njih dvije smirile, posudile iz videoteke neki zgodan film, nešto s duetima: Roz bi mogla napraviti kokice i preliti rastopljenim maslacem, i sjesti s njima da se toplo obiteljski podruže. Kao u danima kojih više nema. Nekoć su najviše voljele Mary Poppins, u onom davnom razdoblju flanelskih spavaćica. Upravo su našle glazbeni kanal: neki muškarac u poderanoj potkošulji skače gore-dolje, izvija mršave bokove i plazi jezik u uvjerenju da je to čisti seks; na Roz on djeluje kao puka ilustracija bolesti usne šupljine, a za takvo što ona naprosto nema želudac, makar zvuk bio isključen, pa ustaje, odlazi u čarapama gore, oblači narančasti ogrtač za kupanje, obuva izgažene papuče a la gazdarica, zatim lagano kaska dolje u kuhinju, gdje u frižideru otkriva napola pojedenu tablu Nanaima1. Stavlja je na tanjur - služit će se viljuškom, neće se vratiti u divljaštvo - i domeće nekoliko trokutića sira Nasmiješena krava, svaki u vlastitom omotu, što ih je bila kupila klinkama za užinu, te nekoliko kiselih krastavaca Tomek - stari poljski recept, tekućinu popiti protiv mamurluka. Nema nikakvog smisla zvati i klinke. Reći će da su već večerale, bilo da jesu ili nisu. Tako opskrbljena, Roz tumara kućom, od prostorije do prostorije, žvače krastavce i u glavi mijenja boje zidova. Pionirska plava. Upravo mi to treba. Vratiti se korijenima. Njenim mršavim i sumnjivim korijenima, njenim zapetljanim korijenima. Koji su nižeg ranga u usporedbi s Mitchevima, kao i tolike druge neopipljive stvari. Mitch je imao korijene na korijenima. Nakon nekog vremena Roz zatječe sebe kako drži prazan tanjur i pita se zašto na njemu više ničeg nema. Stoji u podrumu, u starom dijelu, dijelu koji nikad nije dala preurediti. Tu je skladište s betonskim podom i paučinom. U jednom kutu su ostaci Mitcheve zbirke vina: ne ona najbolja, ta je ponio kad je zbrisao iz gnijezda. Vjerojatno ih je popio sa Zenijom. Od preostalih ni jednu jedinu bocu nije dotaknula, nije to kadra. Niti ih je kadra pobacati.

U podrumu su i neke Mitcheve knjige: stari udžbenici iz prava, djela Josepha Conrada, priručnici za jahtaše. Jadničak, tako je volio svoje brodove. Bio je uvjeren da je u duši mornar, iako je svaki put kad su se nekamo otisnuli nešto krepalo. Dio motora ili komad drva, Roz je tu truba, nikad se nije navikla govoriti pramac i krma, a ne sprijeda i straga. Vidi sebe kako stoji na jednom od njih, mora da je to bila Rosalind, prvi brod, dobio je ime po njoj: nos joj se guli, ramena su sva u pjegama od sunca, na glavi je nakrivila Mitchevu kapu, maše nekakvim odvijačem: Ovaj, srce?, oni plutaju prema stjenovitoj obali - gdje? na Lake Superioru? - a Mitch je nagnut nad motorom i poistiha psuje. Je li bilo zabavno? Nije. No radije bi bila ondje nego ovdje. Ona okreće leña Mitchevim stvarima, tako ih neće morati gledati. Previše je bolno. Ima tu i starih stvari od blizanki, Larryjevih takoñer: rukavica za bejzbol, igre na pločama - Admirali, Strategija, Kamikaze - njih mu je uvaljivala Tony jer je smatrala da su upravo to igre kakve bi se njemu trebale sviñati. Pa knjige za djecu što ih je Roz sačuvala s ljubavlju i u nadi da će jednoga dana upravo te knjige čitati svojim unucima. Zamisli, milo - ovu je knjigu imala tvoja mama. Kad je bila mala. (Ili tata. No premda se tomu nada, Roz malo teško zamišlja Larryja kao oca.) Larry je, dok mu je čitala, bio jako ozbiljan i tih. Najviše je volio knjige o vlakovima koji govore i u svemu uspijevaju, kao i knjige tipa »dobro je činiti dobro« o meñusobnom pomaganju u životinjskom svijetu. Gospodin Medo pomaže gospodinu Dabru graditi branu. Larry nije puno komentirao. S blizankama, meñutim, jedva je mogla doći do riječi. Borile su se za vlast nad pričom: Mama, promijeni kraj! Natjeraj ih da se vrate! Ne sviña mi se ovaj dio! Htjele su da Peter Pan završi prije no što Wendy odraste, htjele su da Matthew u Ani iz »Zelenih zabata« živi zauvijek. Sjeća se jedne faze kad im je bilo, koliko godina? Četiri, pet, šest, sedam? Trajala je neko vrijeme. Odlučile su da svi likovi u svakoj priči moraju biti ženskog roda: Medo Winnie, Praščić, Kunić Petar... Ako bi se Roz zabunila i

kazala on, blizanke bi je uporno ispravljale: Ona! Ona! Sve njihove plišane životinje takoñer su bile ženskog roda. Roz ni danas ne zna zašto. Kad ih je pitala, blizanke bi je pogledale s najdubljim prezirom. - Zar zbilja ne shvaćaš? govorile bi. Katkada se brinula: možda one na taj način reagiraju na Mitcha i njegova izbivanja, možda pokušavaju poreći da on postoji. No možda je razlog bio posve jednostavan: plišane životinje nemaju penis. Roz, u svom narančastom ogrtaču, sjeda na pod, koga briga za beton, šećeraše i paučinu. Nasumce uzima knjige s polica. Pauli i Erin, teta Tony. Na ovim koricama je mračna šuma, mračna vučja šuma gdje lutaju djeca koja se izgube, gdje vrebaju lisice, gdje se može svašta dogoditi; eno tornjića na dvorcu, proviruje kroz kvrgava stabla. Ona čita naslov, Tri praščića. Prvi praščić sagradio je kuću od slame. Praščica, praščica je sagradila! viču dječji glasovi u njenoj glavi. Veliki zločesti Vuk pao je kroz dimnjak ravno u kotao s ključalom vodom i čitavo mu je krzno izgorjelo. Pala je Vučica, njoj je izgorjelo krzno! Neobično je kako sve zvuči drukčije kad se promijeni rod. Jednom su prilikom blizanke zaključile da u kotao treba dospjeti jedna od praščica zato što su bile glupače. No kad je Roz natuknula da bi svi oni (one) možda trebali (trebale) zaboraviti na kotao i sprijateljiti se, blizanke su prezrivo frknule nosom. Netko mora dospjeti u kotao. Roz se zapanjila, u to doba, koliko djeca mogu biti krvožedna. Ne i Larry: priče s mnogo nasilja njemu se nisu sviñale, od njih je dobivao noćne more. Nije zavolio onu vrstu knjiga što ih je Tony rado donosila - one autentične bajke u izdanjima oslikanima kvrgavim drvećem, svaka riječ nepromijenjena, sve iskljucane oči i skuhana tijela i obješeni leševi i jarko crveni nokti netaknuti. Na taj su način životnije, kazala je Tony. - Modrobradi - čita Tony, u davnim danima, uz svako joj rame jedna blizanka. Lijepa djevojka, potraga za mužem, dolazak bogatog i naočitog stranca koji

mami naivne djevojke u svoj zamak u šumi, zatim ih komada i jede. - Jednoga se dana pojavio prosac. On je... - Ona! Ona! - deru se blizanke. - E pa, Tony, da te vidim kako ćeš se sada izvući - kaže Roz s vrata. - Mogli bismo promijeniti u Modrobrada - kaže Tony. - Bi li to odgovaralo? Blizanke misle i misle, i onda kažu da bi. Njima se sviñaju vjenčanice pa u njih oblače svoje barbice; onda bacaju nevjeste preko ograde na stepenicama ili ih utapaju u kadi. - U tom slučaju - kaže Tony - koga želite da ona ubija? Muškarce ili žene? Ili možda da bude i jednih i drugih? Blizanke ostaju vjerne svojim načelima, nepokolebljive su. One se opredjeljuju za žene, u svakoj pojedinoj ulozi. Tony se nikad nije obraćala djeci svisoka. Nije ih grlila, ni štipala za obraze, niti im govorila kako su slatki. Razgovarala je s njima kao da su odrasle osobe u minijaturi. Za uzvrat, blizanke su je prihvatile kao sebi ravnu. Povjeravale su joj tajne - razne svoje spletke, urote, zločeste naume - stvari koje nikad ne bi podijelile s Roz. Običavale su navlačiti Tonyne cipele i u njima marširati po kući, svaka po jednu, kad im je bilo šest-sedam godina. Te su ih cipele ushićivale: cipele za odrasle, a pristaju njima! Modrobrada, razmišlja Roz. Pa, zašto ne? Neka za promjenu jednom nadrapaju prosci. Modrobrada koja vreba u svojem zamku u mračnoj šumi, hvata naivce, namamljuje mladiće u svoj zlokobni kotao. Kao Zenia. Ne. Odveć melodramatično za Zeniju, koja je uostalom bila... koja jest obična drapaćoza za lovaše. Modrogruda je mnogo točnije - ona i njene pneumatske sise! Roz ponovo plače. Sada oplakuje svoje dobre namjere. Toliko se trudila, toliko se trudila biti prijazna i brižna, činiti ono najbolje. No Tony i blizanke imale su pravo: što god čovjek činio, uvijek netko završi u kotlu.

40. Priča o Roz i Zeniji počela je jednog prekrasnog dana u svibnju 1983.: sunce je sjalo i ptice su pjevale i Roz se osjećala super. Pa, ne baš super. Istini za volju, osjećala se mlohavo: ispod očiju, ispod pazuha. Ali bolje nego kad je navršila četrdesetu. Četrdeseta je bila istinski deprimantna: pala je u očaj, obojila kosu u crno - tragična pogreška. No u meñuvremenu se nagodila sama sa sobom i vratila meñu brinete. Takoñer: priča o Roz i Zeniji zapravo je počela nešto prije, u Zenijinoj glavi, ali Roz o tome nije imala pojma. Pa, ni s tim nije baš tako. Nešto jest naslućivala, ali pogrešno. Jedva da je to i bila slutnja, prije nešto poput napola napuhanog ali bezimenog balona. Slutila je da se nešto kuha. Vjerovala je da zna što, ali nije znala o kome se radi. Kazala je sama sebi da nije osobito zabrinuta: ta su vremena prošla. Dokle god to ne izaziva jače poremećaje, dokle god nema neželjenih upadica, dokle god se ona sama može iz toga izvući s podnošljivom količinom slomljenih rebara. Neki muškarci trebaju svoje male eskapade. To ih drži u kondiciji. U smislu ovisnosti svakako je iza alkohola ili golfa, a Mitcheve stvari - zvala ih je stvari, kako bi se razlikovale od ljudi - nikad nisu trajale dugo. Dan je bio prekrasan svibanjski. Ovo jest točno. Roz se budi s prvim svjetlom. Često to čini: probudi se i kradomice uspravi u postelji, i promatra Mitcha dok on još spava. To je jedna od malobrojnih prilika kad ga može gledati a da je on u tome ne uhvati i ne postavi izmeñu njih onaj svoj neprozirni modri pogled. Ne voli da ga ispituju pogledom: to je puno preblizu procjenjivanju, što je puno preblizu prosuñivanju. A ako je do prosuñivanja, on je taj koji će to obaviti. Mitch spava na leñima, raskrečenih nogu i širom raširenih ruku kao da želi posjedovati najveću moguću količinu prostora. Kraljevski položaj, tako su to nazvali u nekom magazinu što ga je Roz nekoć čitala. U jednom od onih psihofulirantskih članaka koji tvrde da prema načinu na koji vezujete cipele

znaju sve o vama. U tom se položaju ističe njegov rimski nos, a neznatni podvoljak i okrupnjela čeljust nestaju. Bijele crte oko očiju su bore, tu sunce nije moglo doprijeti; poneka dlaka u još neobrijanoj bradi je sijeda. Otmjen, misli Roz. Otmjen do sto vrabaca. Možda se trebala udati za ružnog muškarca. Za neku rugobu koji do kraja života ne bi povjerovao da je imao toliku sreću, koji bi cijenio takav dragulj od karaktera, koji bi obožavao i njezin mali prst. A ona je baš zapela za otmjenost. Mitch se trebao oženiti ledenom plavušom s očima ubojice, dvostrukom niskom pravih bisera usañenom oko vrata i džepićem za bankovnu knjižicu ugrañenim iza lijeve dojke. Takva žena bila bi mu dorasla. Ne bi ta gutala onu vrstu sranja koju guta Roz. Roz ponovo zaspi, sanja svog oca kako stoji na crnom brdu, brdu koje se sastoji od ugljena ili nečeg izgorenog, čuje Mitchevu budilicu, drugi put je čuje i konačno se budi. Mjesto kraj nje je prazno. Spušta se s kreveta, golemog kreveta s vijugavim mjedenim nadglavljem a la art nouveau te plahtom i tuhicom boje maline, staje na tepih boje patlidžana, u toj spavaćoj sobi sa zidovima boje lososa gdje se nalazi i neprocjenjivi toaletni stolić sa zrcalom iz dvadesetih godina, falsch egipatski, uvlači se u jutarnji ogrtač od krem satena i bosa tapka u kupaonicu. Obožava tu kupaonicu! U njoj je sve: tuš kabina, jacuzzi, bide, stalak za ručnike s ugrañenim grijačem, lavaboi Ona i On kako se dlake s Rozine glave ne bi pomiješale s čekinjama iz Mitcheve brade. Mogla bi živjeti u toj kupaonici! Nekoliko obitelji iz jugoistočne Azije takoñer bi mogle, pomišlja ona sumorno. Ušuljava se osjećaj krivnje. Mitch je već tu, tušira se. Ružičasti lik mutno se nazire kroz paru i nagrešpano staklo. Prije mnogo godina - koliko mnogo? - Roz bi veselo skoknula pod tuš, nasapunala ga od glave do pete, privijala se uz njegovo sklisko tijelo, povukla ga na pod obložen keramičkim pločicama; u onim danima kad mu je koža pristajala kao po mjeri, nigdje izbočena, nigdje ovješena, baš kao i njoj njezina, i kad je imao okus lješnjaka, slastan miris prženja; ali danas takve stvari ne radi, danas kad je sve manje sklona da je tko gleda pri danjem svjetlu.

Uostalom, ako je to što naslućuje točno, ovo je pogrešan trenutak za izložbu sebe. U Mitchevoj kozmologiji Rozino tijelo zastupa svojinu, solidnost, kućne vrline, dom i ognjište, dugu uporabu. Majka-njegove-djece. Skrovište. A koje god drugo tijelo možda trenutno zapremalo njegovo vidno polje, uza nj su vezane druge imenice: mladost, sloboda, novina, seks bez obveza. Kad se klatno zanjiše natrag - kad se uz to drugo tijelo počnu vezivati komplikacije, odluke, zahtjevi, nadurenost i scene s plakanjem - tada će opet na redu biti Roz. To je ustaljeni raspored. Intuicija ne spada meñu Rozine jače strane, ali ona zna osjetiti da nastupaju Mitchevi napadi. Smatra to napadima, kao da se radi o napadima malarije ili drugim napadima: jer nije li Mitch predator, ne iskorištava li on te jadnice koje moraju biti sve mlañe kako Mitch postaje sve stariji, nije li to zapravo sličnije napadu medvjeda ili morskog psa, nije li on te žene divlje izmrcvario? Sudeći po nekim suznim telefonatama što ih je odradila za njega i po nekim ramenima koja je odtapšala u svojem licemjernom, majčinskom, nećemo-više-plakati stilu - jest. Počeci Mitchevih krivudanja nikada nisu očiti. Nikad on ne kaže nešto tako bjelodano kao što je »Radim do kasno u uredu«; kada to kaže, onda zaista radi do kasno u uredu. Umjesto toga, dogaña se suptilna promjena navikâ. Odnosi se to na broj konferencija izvan grada, količinu tuširanja, repertoar i trajanje zviždanja pod tušem, količinu i vrstu vodice nakon brijanja te na mjesta gdje se njome prska - prepone su stopostotni lakmus - te stvari Roz minuciozno zamjećuje vedrim pogledom svojih blagih očiju i naporedo se u sebi kostriješi poput četke za pranje boca. Drži se uspravnije, češće uvlači trbuh; zna ga uloviti kako odmjerava sebe i svoj profil u zrcalu po predsobljima, u izlozima dućanâ, očiju suženih poput lava koji se sprema na skok. Pažljiviji je prema njoj, pozorniji, budniji, promatra je da vidi promatra li ona njega. Lepršavo joj ljubi vrat i vrške prstiju - poljupci-poruke »svaka ti čast«, »oprosti« - ali ništa što bi se moglo shvatiti kao predigra: jer u krevetu postaje trom, okreće joj leña, prijavljuje sitne boljke, sklupča se u položaj »sklopivi

nož«, sve to kao štit protiv njenih ljubežljivih prstiju. Njegov je kurac serijski monogamac - stopostotni znak prikrivenog romantika, pročitala je Roz. Nije tom kurcu do cinične poligamije! Još samo jednu, to on hoće. Još samo jednu ženu, jer muškarac mora posezati dalje od onoga što već drži; Mitch se boji smrti, a kad bi zastao i vidio sebe kako je oženjen s Roz, samo s Roz, zauvijek s Roz, istog bi mu trena poispadala kosa, lice se naboralo poput tisućljetne mumije, srce prestalo kucati. To jest, tako Roz sebi tumači njega. Ona ga pita da li se s nekim sastaje. On kaže ne. Samo je umoran, kaže. Trenutno je veliki pritisak, kaže, mnogo stresnih situacija; da bi to dokazao, ustaje usred noći, odlazi u radnu sobu, zaključava vrata i radi do jutra. Katkada se otamo čuje prigušeni glas: diktirao je pisma, objašnjava za doručkom a da ga nitko nije pitao. I tako to traje, sve dok se Mitch ne zasiti osobe s kojom se jest sastajao, ma tko ona bila. Tada postaje hotimice nemaran, tada počinje ostavljati tragove. Omot žigica iz restorana u kojem on i Roz nikad nisu bili, meñugradski razgovori s nepoznatim telefonskim brojevima na kućnom računu. Roz zna: sada se od nje očekuje da ga pozove na red. Da se ustoboči, bjesni i vrišti, plače i optužuje i puzi, da pita je li on nju još voli i da li djeca njemu uopće nešto znače. Da se ponaša kao što se ponašala prvi put (drugi, peti), pa će se on moći izmigoljiti s udice, moći će reći onoj drugoj ženi - ženi koja oko očiju već dobiva bore od opustošenosti i kojoj su odgrizeni čitavi komadi ljubavi - kako će nju obožavati do kraja života, ali nije u stanju napustiti djecu; i moći će reći Rozi velikodušno i s gardom junačkog samožrtvovanja - da je ona najvažnija žena u njegovu životu premda se on kadikad zbilja zna ponijeti jako ružno i budalasto; zato je radi nje ostavio onu drugu ženu, i kako mu sada ona može ne oprostiti? Druge žene su tek nevažne avanture, dat će do znanja, ona je ta bez koje on ne može. Onda će se baciti u nju kao u toplu kupku, kao u postelju od meka perja, i ispuhati, i ponovo potonuti u bračni torpor. Do sljedećeg puta.

U zadnje vrijeme, meñutim, Roz uskraćuje svoj potez. Naučila je držati jezičinu za zubima. Pravi se da ne vidi telefonske račune i omote žigica, a nakon ponoćnih razgovora nježno mu kaže kako se nada da on ne pretjeruje s toliko posla. Dok ga nema jer je na konferencijama, ona si nalazi druge stvari. Tu su sastanci, kazališne predstave, detektivski romani koje može čitati ušuškana u postelji s noćnom kremom na licu, tu su prijateljice, tu je posao koji treba voditi; i vrijeme joj je posve ispunjeno sadržajima koje nisu on. Glumi rastresenost: zaboravlja poslati njegove košulje u čistionicu, a dok on s njom razgovara kaže: - Što si rekao, srce? - Kupuje nove haljine i nove parfeme, i smiješi se u zrcalu kad se, kao, ne bi očekivalo da on gleda ali dakako gleda, i Mitch se počinje znojiti. Roz zna zašto: njegov bombončić pruža pandže, govori kako ne shvaća što se s njim dogaña, tuli, brblja o vezivanju i brakorazvodu, on sigurno upravo radi i na jednom i na drugom, ta obećao je. Mreža oko njega se priteže, a spasa niotkud. Gurnut je iz trojke i bačen vukovima, hordama krvoločnih fifica što bijesno škljocaju zubima njemu tik do peta. U očaju pribjegava sve otvorenijim manevrima. Ostavlja naokolo privatna pisma - pisma tih žena njemu i, što je još gore, svoja pisma njima - on ih zaozbiljno kopira! - pa ih Roz čita i pjeni se, odlazi na gimnastiku da se ispuše, nakon nje jede čokoladnu tortu, vraća pisma na mjesta gdje ih je našla i uopće ih ne spominje. On najavljuje odvojeno ljetovanje - možda će otići brodom na kratko krstarenje po Georgian Bayu1, sam, potrebno mu je neko vrijeme da se riješi napetosti - i Roz ima pred očima sliku lajave flićke ispružene na palubi Rosalinde II. i u duhu dere sliku, na komadiće, a njemu kaže da je ideja fantastična jer će malo više prostora dobro doći i jednom i drugom. Sam bog zna koliko si duboko grize jezik. Čeka do zadnje sekunde, taman prije no što njemu preostaje samo zaista odbjeći ili se dati uhvatiti kako aktualnu stvar ševi u Rozinu malina krevetu ne bi li Roz konačno obratila pozornost. Tek će tada ona pružiti ruku pomoćnicu, tek će ga tada odvući s ruba ponora, tek će

tada napraviti očekivanu tarapanu. Suze što ih Mitch tada roni nisu suze pokajanja, već olakšanja. Da li Roz potajno u svemu tomu uživa? Isprva nije. Kad se prvi put dogodilo osjećala se odbačeno, izglavljeno, prezreno i izdano, kao da je preko nje prešao buldožer. Osjećala se bezvrijedno, beskorisno, bespolno. Mislila je da će umrijeti. No razvila je vještinu, a otuda i ukus. To je ista stvar kao poslovni pregovori ili poker. Ona je oduvijek zmaj u pokeru. Moraš znati kada trebaš povisiti uloge, kada trebaš tražiti da se polože karte, kada trebaš odustati. Zato uživa, donekle. Teško je ne uživati u nečemu u čemu si dobar. No je li zahvaljujući njezinu užitku sve to u redu? Naprotiv. Upravo zahvaljujući njezinu užitku sve je to posve pogrešno. Svaka stara opatica može ti to reći, a mnoge su joj i rekle, nekoć, u ranijem odsječku života. Kad bi ona za vrijeme Mitchevih napada patila poput mučenice, gorko plakala, bičevala se - kad bi pustila da joj to bude nametnuto, a ne suučestvovala, lagala, prikrivala, smješkala se i puštala Mitcha da se praćaka kao predimenzionirani šaran... e, to bi bilo itekako ispravno. Tada bi patila iz ljubavi, patila bi pasivno, umjesto da se bori. Bori za sebe, za svoju ideju o tome tko je ona. Ispravna vrsta ljubavi treba biti bez osobnosti, ženska ljubav svakako, odnosno tako su govorile časne. Naše Ja potrebno je ribati poput poda: klečeći na oba koljena, oštrom čeličnom četkom, sve dok od njega ne ostane ništa. Roz to ne može. Ne može bez svoje ličnosti, nikad nije mogla. Uostalom, njezin način je bolji. Mitchu možda teže pada, no njoj je tako lakše. Morala je, naravno, odustati od dijela ljubavi, svoje nekoć bezgranične ljubavi prema Mitchu. Čovjek ne može sačuvati bistru glavu dok se davi u ljubavi. Tada samo lamata rukama i vrišti i iscrpljuje se. Svibanjsko sunce sja kroz prozor, Mitch zviždi It Ain't Me, Babe1, a Roz hitro završava obradu prostora meñu zubima kako je Mitch ne bi vidio kad iziñe iz tuš kabine. Roz smatra da ništa ne guši požudu tako temeljito kao konac za njegu zubâ: razjapljena usta, po njima se mota komad ljepljive uzice. Ona oduvijek

ima dobre zube, zubi spadaju u njene pluseve. No odnedavno počinje razmišljati da oni možda neće uvijek biti tu gdje su sada, naime u njenim vlastitim ustima. Mitch izlazi iz kabine, prilazi joj s leña, grli, stišće uza se, nosom joj odguruje kosu, ljubi u vrat. Da nisu noćas vodili ljubav, taj bi poljubac u vrat smatrala indikativnim: ta odveć je udvoran a da bi bio bezazlen! No u ranoj fazi nikad se ne zna. - Dobar tuš, mili? - kaže ona. Mitch ispušta zvukove kakve ispušta kad misli da je Roz postavila jedno od onih beznačajnih pitanja koja ne iziskuju odgovor, ali ne zna da to što je rekla ionako nije pitanje već izokrenuta želja; prijevod: Nadam se da ti je tuširanje prijalo, a sada se ti možeš nadovezati i požaliti se na možebitne tjelesne problemčiće tako da ja mogu izraziti suosjećanje. - Baš mislim, možemo zajedno ručati - kaže Mitch. Roz uočava formulaciju: ne Bi li ručala sa mnom? ili Pozivam te na ručak. Ovdje nema prostora za da ili ne, nema prostora za odbijanje: ako išta, Mitch itekako zna izdavati direktive. No istodobno joj srce brže kuca jer takve pozive ne dobiva od njega previše često. Sada gleda njegovo lice u zrcalu: on joj se smiješi. Njegov odraz u zrcalu svaki put je zbuni. Iskrivljen je, nije ga navikla tako viñati, a i obrnut je. Ali nitko nije simetričan. Ona potiskuje želju da kaže, Sveti prište, kako to da sam odjednom na cijeni? Smrzava li se pakao, o čemu se radi? Naglas kaže: - Fantastična ideja, mili! Neizmjerno rado! Roz sjedi na kupaoničkom stolcu, preureñenom viktorijanskom stolcu za noćnu posudu, i gleda Mitcha dok se brije. Obožava ga gledati kako se brije! Sva ta silna pjena nalik pračovjekovoj bradi, i kako iskrivljuje lice da bi dopro do skrivene čekinje. Mora priznati da je ne samo otmjen, još uvijek je, štono riječ, naočit, premda mu ten postaje rumeniji a modre oči polako blijede. Markantno naočit, prema jeziku reklama za mušku odjeću, iako se to ondje odnosi na kaput od ovčje kože. Kaput od ovčje kože, rukavice od ovčje kože, torba za spise od teleće kože: to je Mitchev stil. On ima mnogo predmeta od skupe, ukusno

dizajnirane kože. Još ne ćelavi, neka je slava Gospodu: ne da bi Rozi to smetalo, no muškarcima kanda smeta; ona se nada da si, ako zbilja počne gubiti kosu, neće dati presaditi pazuh na vrh glave. Doduše, zalisci mu postaju malkice točkasti. Roz tako provjerava ne izbija li hrña, kao što bi pregledavala auto. Zapravo čeka vodicu nakon brijanja. Koju će odabrati, gdje će se sve poprskati? Aah! Ništa odveć zavodničko, ovo je donio iz Engleske, vrijesak ili tako nešto. Miris prirode. I ne niže od vrata. Roz odahne od olakšanja. Zbilja ga voli. Još uvijek ga voli. Ne može si priuštiti pretjerivanje, to je sve. Ali ispod površine možda ga previše voli. Možda njega odalečuje njezina prekomjerna ljubav. Kad Mitcha više nema u kupaonici, Roz nastavlja s vlastitim pripremama, kremama, losionima i parfemima koji nisu za Mitcheve oči, nikada. To spada iza pozornice, kao u kazalištu. Roz skuplja parfeme kao što drugi ljudi skupljaju marke: čim se pojavi nešto novo, odmah ne može bez toga. Drži ih u tri reda, tri reda ubavih malih bočica za koje je smislila kategorije Romantika, Žustra poslovna žena i Turbo peting. Danas, u čast ručka s Mitchem, odabire Shalimar, kategorija Turbo peting. Ipak, odveć je zagušljiv za doba ručka, pa ga presijeca s jednim iz Romantike. Zatim, odjevena i našminkana ali u papučama i sa salonkama u ruci, silazi obaviti svakodnevni majčinski ritual u kuhinji. Mitch, suvišno je govoriti, već je s onu stranu vrata. Ima poslovni doručak. - Bok, klinci - kaže Roz. Evo ih, sve troje, blagoslovljena bila njihova halapljiva preuhranjena srca, proždiru pahuljice od riže sa smeñim šećerom i bananama pod nadzorom Dolores, koja je s Filipina i koja se, nada se Roz, počinje oporavljati od kulturalnog šoka. - Bok, Dolores. Poradi Dolores, Roz je puna brige i sumnji: treba li Dolores biti ovdje? Hoće li je zapadna kultura iskvariti? Plaća li je Roz dovoljno? Možda Dolores sve njih potajno mrzi? Da li je sretna; a ako nije, je li Roz za to kriva? Roz svako malo pomišlja kako oni ne bi trebali imati domaćicu koja živi s njima. No kad je nemaju, nema tko pripremati klincima užinu, rješavati bolesti i uskakati u zadnji

čas osim Roz, onda Roz mora previše stvari organizirati i ne može obraćati dovoljno pažnje Mitchu, pa Mitch postaje jako razdražljiv. Roz izvodi obilazak kuhinjskog stola, cmok cmok. Larry tek što nije navršio četrnaest godina pa mu je ovo neugodno, ali otrpi. Blizanke uzvraćaju poljubac, ovlaš i s okusom mlijeka. - Mama - kaže Erin - mirišeš kao osvježivač zraka. Kako je prekrasna! Kako je potaman! Roz se osvrće po kuhinji s toplom drvenom oplatom i radnim plohama od masivnog drva gdje su spremne tri užine u pripadnim posudama - plava za Erin, zelena za Paulu, crna za Larryja - i nutrinu joj obasjava svjetlost, isijava iz nje! Evo zašto ona sve to prolazi, evo zašto! Sav taj crni pakao s Mitchem vrijedan je ovoga, ovakvih jutara, toga da ona može ušetati u kuhinju i kazati: - Bok, klinci - a oni mogu nastaviti gutati doručak kao da nje i nema. Ona širi nevidljiva krila, topla krila pernatog anñela, krila usplahirene kokoši, nedovoljno cijenjena ali nužna, i obujmljuje ih. Sigurno i zaštićeno, tako želi da se oni osjećaju, a tako se i osjećaju, to je sasvim izvjesno. Znaju da je kuća sigurna, da je tu ona, čvrsta i s obje noge na zemlji, a i Mitch je tu, manje-više, na svoj način. Znaju da je sve u redu pa mogu dalje raditi to što već rade, ne trebaju imati briga. Možda se vara u vezi s Mitchem, ovaj put. Možda se ne dogaña ništa. Možda se konačno smirio.

41. Ručak je u restoranu koji se zove Nereide. Malen je, zaprema jednu preureñenu kuću u istočnom dijelu Queen Streeta; vani stoji golem, dobro grañen muškarac od kamena bez ičega na sebi. Roz tu još nije bila, ali Mitch jest: razabire to po tome kako ga pozdravlja recepcionistica, po tome kako on zirka uokolo nasmiješenim posjedničkim pogledom. Takoñer joj je jasno zašto mu se ovdje sviña: cijeli je prostor ukrašen slikama, slikama zbog kakvih bi nekoga prije dvadeset godina uhitili: na svima su, naime, gole žene. Gole žene, a meñu njima i gole sirene, s ogromnim statuesknim grudima: nema tu otromboljenih bisaga.

Točnije rečeno, goli ljudi, jer golim ženama ne nedostaje muškog društva. Na putu do stola Rozi se jedan pimpek zabija ravno u oko; ona odvraća pogled. - Što je ovo? - pita šaptom, gori od znatiželje i zgranutosti, i od čistog užitka što ju je Mitch izveo na ručak. - Vidim li ja to što mislim da vidim? Hoću reći, je li ovo porno dućan, ili? Mitch se smijulji jer voli Roz malkice šokirati, voli pokazivati da je on iznad njenih predrasuda. (Ne znači da je ona nekakva ufitiljena stidljivka, ali postoje privatne stvari i postoje javne stvari, a ovdje je javni prostor. Javne one stvari!) Objašnjava da je ovo riblji restoran, mediteranski riblji restoran, jedan od najboljih u gradu po njegovu mišljenju, te da je vlasnik i slikar, neke slike je naslikao sam, a neke njegovi prijatelji koje po svoj prilici zanimaju iste teme. Venera je u prvom planu jer je, na kraju krajeva, ona božica mora. Sirene su tu takoñer zahvaljujući motivu ribe. Roz zaključuje da to nisu obični golaći, to su mitološki golaći. S tim ona može izići nakraj, učila je o tome na fakultetu. Protej kako puše u rog. Ili u njegov rog puše netko drugi. - Oo - kaže Roz lažno naivnim glasom. - Znači, ovo je umjetnost s velikim U! I je li zato ovo ovdje legalno? - Mitch se ponovo smije, malo mu je neugodno, i kaže joj neka govori malkice tiše jer ona sasvim sigurno ne želi nikoga povrijediti. Da joj je itko drugi rekao neka govori tiše, Roz bi znala što će: urlala bi još glasnije. No Mitch nju oduvijek umije natjerati da se osjeća kao da je toga trena sišla s broda sa šalom na glavi i balama iz nosa koje briše o rukav, sretna pritom što uopće ima rukav. S kojega broda? Koliko ona zna, mnogo je brodova u njezinoj obiteljskoj prošlosti. Svakog su joj pretka od nekuda iznogirali: bio je ili previše siromašan ili politički previše nepodoban, imao je krivi profil, krivi naglasak, krivu boju kose. Brod koji je ovamo donio njezina oca došao je više-manje nedavno, no dovoljno davno da već bude tu prije no što će, u tridesetima i za vrijeme rata, kanadska vlada zabraniti ulaz Židovima. Pritom njen otac čak nije bio dokraja Židov.

Zašto se židovstvo nasljeñuje preko majke? pitala ju je jednom Tony. Zato što su Kozaci i tko-zna-tko-sve-ne silovali toliko Židovki te one nikad nisu mogle biti sigurne tko je otac. Ali njezin je otac bio sasvim dovoljno Židov za Hitlera, koji je više od svega mrzio mješavine. Brod na majčinoj strani stigao je mnogo ranije. Glad, kojoj je uzrok bilo to što su ostali bez zemlje a bez zemlje su ostali zbog rata, prije sto pedeset godina, otjerala je i Irce i Škote. Jedna od tih obitelji krenula je s petero djece, a stigla bez ijednoga; onda je otac umro od kolere u Montrealu, a majka se preudala što je brže mogla - za Irca kojemu je supruga umrla pa je trebao novu. Muškarcima su u to doba supruge itekako trebale za takve pothvate. Odlazili su u napol raščišćenu divljinu1, gdje su im nabijali poreze i gdje su rañali još djece i uzgajali krumpir i sjekli drveće oruñem kojim se nikad u životu nisu služili, jer koliko je stabala uopće preostalo u Irskoj? Mnogo je nogu tada bilo zasječeno. Tony, koja se za te pojedinosti zanima kudikamo više nego Roz, jednom joj je pokazala nekakvu staru sliku - muškarci stoje u metalnim kadama kako bi zaštitili noge od vlastitih udaraca. Niži rang komedije za engleski srednji stalež u starom kraju koji živi od profita odavde. Blesavi krumpirožderi! Irci su bili bogomdani za glupo cerekanje, u to doba. Svi su oni stigli u potpalublju, dakako. Mitchevi pak preci, premda ih Bog nije stvorio od svetoga praha zemaljskog Toronta grada - ovamo su morali dospjeti na neki način - zasigurno su stigli u kabini. Što znači da su putem povraćali u porculanski lavor umjesto drugim ljudima na noge. Velika stvar, ali Roz se ionako poklopila po ušima. Sada otvara jelovnik ukrašen vijencima sirena, čita što se nudi, moli Mitcha za savjet - kao da se ne umije sama odlučiti što bi stavila u usta. Roz, ti si nemoguća, kaže u sebi. Sjeća se onih dana kad je prvi put nekamo izišla s Mitchem. Bila je stara, tek što nije navršila dvadeset drugu, takoreći na zalasku. Mnoge cure što ih je poznavala u srednjoj školi ili na fakultetu već su se udale, a kako to da se ona nije? Ovo su pitanje odašiljale majčine sve zabrinutije oči.

Roz je već imala jednu ljubavnu vezu, točnije seksualnu, i zatim još jednu. Čak nije zbog toga osjećala preveliku krivnju. Premda su časne sestre vrlo temeljito obavile svoj posao što se tiče seksa i grijeha. Roz tada nije više bila katolkinja. Nekoć je, doduše, bila: a majka je govorila - jednom katolik, uvijek katolik; stoga, nakon što je izblijedio onaj prvi uzbudljivi osjećaj prijestupa, malkice ju je grizla savjest. Začudo, grižnja se manje odnosila na sam seks: više su posrijedi bili prezervativi - stvari koje su se morale kupovati ispod tezge, što ne znači da ih je ona ikad kupovala, to je bio muški posao. Prezervative je smatrala priroñeno grešnim stvarima. No bili su i priroñeno smiješni. Sličili su gumenim rukavicama s jednim prstom; ona se svaki put morala vrlo ozbiljno suspregnuti da ne zakikoće, što bi bilo grozno jer je muškarac mogao pomisliti da se smije njemu, njegovu pimpeku, dimenzijama dotičnoga, a to bi bilo kobno. Ali seks je bio super stvar, stvar koja je njoj itekako išla, premda nijedan od ta dva muškaraca nije od vrata nagore odgovarao njenoj predodžbi o sreći pregolemoj. Jedan je imao uši kao TV antene, onaj drugi je bio pet centimetara niži od nje, a njoj se nije dalo provesti čitav život u ravnim cipelama. Htjela je imati djecu, ali ne kepece s vrčolikim ušima. Nijednoga, dakle, nije shvatila ozbiljno. Pritom je pomoglo to što ni oni nju nisu shvatili ozbiljno. Možda zbog maske klauna, tada ju je navlačila već manje-više bez prekida. Bilo joj je potrebno, to sretno bezbrižno lice za veselice, jer pogledaj je samo, kao komad zimnice, još uvijek živi s roditeljima, još uvijek radi u očevoj tvrtki. Jednoga dana ti ćeš biti moj čovjek od povjerenja, znao joj je govoriti. Trebao je to biti kompliment, eda njoj ne bi teško padalo to što je kći, a ne sin. Ali Roz nije željela biti sin. Uopće nije željela biti muškarac, od povjerenja ili bilo čega drugog. Koliko se sama mogla uvjeriti, jako je naporno biti muškarac, neprestance održavati privid dostojanstva. Da je muškarac, njen šupljoglavo-frivolni gard nikad ne bi prošao. No s druge strane, možda joj tada ne bi ni trebao.

Njezin posao u tvrtki bio je prilično nezahtjevan: takvo što znao bi raditi svaki kreten. Zapravo je bila do nebesa hvaljena katica-za-sve. Njezin je otac vjerovao da svatko, pa i gazdina kći, treba početi na dnu i postupno napredovati prema vrhu. Tako čovjek upoznaje stvarno funkcioniranje tvrtke, sloj po sloj. Ako nešto zapinje kod tajnica, ako nešto zapinje u arhivi, stvari će zapinjati na svim stranama; čovjek mora biti u stanju i sam raditi te poslove pa će onda znati da li ih drugi obavljaju ili ne obavljaju kako valja. Ta je lekcija Rozi itekako koristila, kasnije. Ona je doista učila. Promatrala je očev stil. Brutalan ali djelotvoran, nježan ali nepopustljiv, bučan ali ispod površine smrtno ozbiljan. Čekao je svoj trenutak, čekao je kao mačka u travi; a onda bi skočio. Volio je cjenkanje, volio je muvanu gdje se stalno kuhaju poslovi. Cjenkati, kuhati, ti su ga glagoli privlačili. Volio je rizik, volio je balansirati na samom rubu. Čitavi blokovi nekretnina nestajali su u njegovu džepu, da bi nakon nekog vremena izronili, čarolijom pretvoreni u poslovne zgrade. Ako je mogao obnavljati - ako je nešto zavreñivalo da bude sačuvano - obnavljao je. U protivnom je počinjao bal buldožera, bez obzira na grupicu smušenih demonstranata i njihove transparente Spasimo naš kvart, napisane kredom u boji i čavlićima pričvršćene na drške grablji. Roz je imala i vlastitih ideja. Znala je da bi u tim stvarima bila itekako dobra kad bi je on uputio. Ali nije; upućivala se sama, i čekala. U meñuvremenu, što je s njenim ljubavnim životom? Nigdje nikoga. Nikoga prikladnog. Čak ni približno. Nikoga tko nije ili drkadžija ili u osnovi lovac na njenu lovu; potonji je čimbenik morala imati na umu. Njezinu buduću lovu, jer tada je dobivala samo plaću kao i ostali namještenici, i to prilično šugavu. Otac je smatrao da čovjek mora znati koliko je stvarno šugava jedna šugava plaća pa će onda znati o čemu se zapravo radi kad se vode svi oni pregovori o povišici. Smatrao je da čovjek mora znati koliko košta krumpir. Roz nije znala jer je još uvijek živjela s roditeljima, zbog šugave plaće. Pogledala je nekoliko

garsonijera: jedna soba s minijaturom od kuhinje zguranom u kut i pogledom u susjedovu kupaonicu, čista depra! Koliko košta sloboda? Više od njezine tadašnje plaće. Radije će ostati tu gdje jest, u bivšem stanu za poslugu iznad roditeljske garaže za tri auta, a svoju šugavu plaću trošiti na odjeću i vlastiti telefon. ŽŽeljela je otputovati u Europu, sama, ali je otac nije pustio. Rekao je da je preopasno. - To što se tamo dogaña tebi nije potrebno - rekao je. Htio ju je držati pod zaštitom svog novca. Htio je da bude na sigurnom. Mitch je u to doba bio pripravnik u kancelariji koja je za Rozina oca obavljala pravnu papirologiju. Prvi put ga je vidjela kad je prolazio kroz prostoriju gdje je ona izvršavala dnevnu tlaku. Na sebi je imao odijelo i nosio je torbu za spise, zadnji u gotovo svakodnevnoj paradi odijelâ-s-torbom-za-spise što se za njenim ocem vukla poput repa. Kraj Rozina pisaćeg stola nastao je zastoj i uslijedilo sveopće rukovanje: uvijek je otac svakoga predstavljao svakomu. Mitch je stisnuo Rozinu ruku, a Rozi se stisnulo srce. Pogledala ga je samo jedanput i pomislila, Ima ružnih i ima prekrasnih, a ima i onih izmeñu, no ovaj je prekrasan. Zatim je pomislila, Sanjaj ti dalje, mala. Slini u jastuk do mile volje. Ovo nije za tebe. No neka je sto jaraca odnese ako on nije nazvao! Nije trebalo biti Einstein da bi se doznao njezin broj, ali je trebalo poduzeti više od jednog koraka: naime, Roz se u telefonskom imeniku zove Rosie O'Grady jer joj je bila puna kapa mrzilačkih telefonata vezanih uz očevo prezime. Ploče oko izbuldožiranih parcela nisu tu bile od osobite pomoći - Grañevinarstvo Grunwald, slova od trideset centimetara - mogla je hodati po gradu sa crvenim X napisanim na čelu, Pljunuti ovamo, ili dati u telefonski imenik svoje pravo ime, ista stvar. Ali odjednom naziva Mitch: suzdržan je ali uvjerljiv, djeluje kao da joj želi prodati policu životnog osiguranja, podsjeća gdje su se upoznali (kao da je njoj potreban podsjet!) i isprva je tako ukočen te joj dolazi da drekne, Čuj, nisam ja tvoja baka! Daj izvadi tu metlu iz guzice! Prekrasan ili ne, zvučao je kao čisti

davež, uštogljeni WASPY dupeglavac čija je predodžba o sjajnom provodu partija bridža s punicom i puncem u raspadanju ili nedjeljna šetnja po groblju. Trebalo mu je mnogo dulje da prijeñe na stvar no što bi, da je ona vodila igru, trebalo Rozi, no napokon je izgovorio poziv na večeru a poslije u kino. Dakle, Aleluja i Zdravo Marijo, pomislila je Roz. Čudima nikad kraja. No dok se opremala za taj izlazak, radost je ishlapjela. Željela je lebdjeti, letjeti, ali se počela osjećati sve težom i težom dok je sjedila za toaletnim stolićem, lagano utrljavala Arp¸ge u sve žile kucavice i pokušavala se odlučiti za naušnice. Neke s kojima će lice djelovati manje okruglo. Točno, ima jamice na licu, ali onakve kakve drugi ljudi imaju na koljenima. Sličnije naborima. A i krupne je grañe: koščata cura (majčin izraz), cura s kičmom (očev izraz), visoka, puna figura (dućani s odjećom!). Vita jela neće nikad biti. Dragi Bože, stisni mi stopala i sve ću napraviti za Tebe. Broj 38 bio bi sasvim zgodan, a kad si već pri tome, pretvori me u plavušu. Problem je u tome što Mitch naprosto predobro izgleda. Ramena, modre oči, raspored kostiju - izgledao je poput starlete iz filmskog časopisa, muška verzija, prelijep a da bi bio stvaran. Roz je to ispunjalo strahopoštovanjem - nikomu tko tako izgleda ne bi smjelo biti dopušteno pojavljivanje u javnosti, mogao bi se dogoditi niz automobilskih sudara - baš kao i njegova aura doličnosti, plus držanje: uspravan kao svijeća, uglovi poravnati poput smrznutog ribljeg fileta. S njim se ona neće biti kadra opustiti, izvaljivati viceve, glupirati. Mučit će je pomisao nije li joj slučajno štogod zaostalo izmeñu zubiju. Povrh svega, bit će toliko na iglama od želje - na sunce s tim, Požuda, s velikim P, najbolji od Sedam Smrtnih - te će jedva biti u stanju sjediti za stolom. Obično joj se nije dogañalo da u tolikoj mjeri izgubi kontrolu, no u rubrici »vanjština« Mitch je de luxe kategorija. Glave će se okretati, ljudi će buljiti i pitati se što li taj lik iz snova radi s vicešampionkom natjecanja »Miss repišta«. Sve u svemu, na pomolu je čistilišna večer. Bože, pomozi mi da ovo preturim i izribat ću

milijun zahoda za Tebe! Nije da si zainteresiran, jer gore na nebesima tko uopće sere? Stvari su krenule navlas grozno kao što je Roz i očekivala. Mitch joj je donio cvijeće, ne previše komada ali pravo pravcato cvijeće, dokle može sezati staromodnost, a ona nije znala što će s tim stokletim biljem pa ga je odnijela u kuhinju - je li ga trebala metnuti u vazu? zašto se nije pojavio s bombonijerom kao kompromisom? - a ondje je majka, mračno snatri nad šalicom čaja, na sebi ima kućnu haljinu a na glavi metalne viklere i mrežicu za kosu jer kasnije mora s Rozinim ocem na nekakav banket, nešto poslovno, majka mrzi te stvari, i upućuje Rozi onaj pogruženi dugi pogled kojim se služi sve otkako su se obogatili i preselili u ovaj silos od kuće u Dunvegan Streetu, tik do Upper Canada Collegea kamo cvijet muškog potomstva, a meñu takve spada Mitch, biva poslan na ispiranje mozga i zavarivanje kralješnice kako im karlica nikad više ne bi izvodila kojekakve pokrete, i kaže: - Ti izlaziš? - tonom od: - Ti umireš? Mitcha je Roz ostavila stajati u pećinastoj dnevnoj sobi nasred tepiha dimenzija nogometnog igrališta koji okružuju tri kamiona namještaja po majčinu besprijekorno lošem ukusu, koštao je hrpu love a izgleda kao da se dotepao ravno iz poštom-prodajnog kataloga pogrebnog zavoda, pri čemu je svaki kvadratni centimetar površine prekriven tabletićem, što nije da pomaže, njena majka je fetišist kačkanih tabletića, u mladosti su joj bili uskraćeni, a što ako Mitch poñe za Roz u kuhinju i ondje zatekne Rozinu majku te bude podvrgnut brzopoteznom odmjeravanju od glave do pete kojemu je cilj utvrditi vjersku pripadnost i financijske izglede, tim redoslijedom? Zato Roz spušta cvijeće u sudoper, njime će se kasnije baviti, ljubi majku u kremu za regeneraciju, premalo i prekasno, i otpravlja Mitcha iz kuće prije no što bi ga mogao zaskočiti otac, a taj bi mu priredio preslušavanje trećeg stupnja kakvo, ako ga ulovi, prireñuje svakom momku s kojim Roz iziñe na spoj - kamo njih dvoje idu, što će raditi, kada će doći kući, ali to je puno prekasno - i citirao zagonetne etničke

parabole koje ilustriraju Život. - Od dva bogalja nikada jedan plesač - znao bi reći i ošinuti ih značajnim pogledom ispod čupavih obrva, i što su nato ubogi budalaši trebali pomisliti? - Papa, voljela bih da to ne govoriš - kazala bi mu poslije. To je bio još jedan štos: morala ga je zvati papa, jednostavno se nije odazivao na tata. - Da? - rekao bi i razvukao usta u cerek. - To je točno, ili možda nije? Čim su se našli s onu stranu vrata, ispostavilo se da Mitch nema auto: e pa, što za takav slučaj kaže bonton? Treba li ona ponuditi svoj, ili što? Roz nije mogla zamisliti čovjeka svojih snova u autobusu, sebe još manje. Što, uostalom, koristi mobilnost prema gore ako se moraš voziti autobusom? Gotovo da je već zaustila taksi, kadli joj zasljepljujuće jasno sijevnu da Mitch možda za taksi nema novaca. Naposljetku su uzeli Rozin auto, mali crveni austin, roñendanski dar, njoj bi bio miliji jago, no od njega bi se razmazila, kazao je otac. Mitch se nije previše bunio kad mu je Roz uz bujicu riječi utisnula u ruku ključeve od auta, muškarac koga vozi žena mogao bi se iskompleksirati, čitala je ona u ženskim magazinima na koliko sve načina možeš muškarca nehotice iskompleksirati, strašno je kako se oni lako potulje; pa iako je obično voljela sama voziti svoj auto, nije željela Mitcha ubiti u pojam. Osim toga, ovako se može lijepo zavaliti i diviti njegovu profilu. On je vozio dobro - odlučno, agresivno, ali ne i neuljudno. Ona je pak brz vozač, stalno se gura, trubi kad treba i kad ne treba. No gledajući kako Mitch vozi, shvatila je da postoje i elegantniji načini da čovjek stigne kamo želi. Večera je bila u malom kvazifrancuskom restoranu s crvenim plišanim dekoracijama nalik bordelu s prijelaza stoljeća. Roz je naručila juhu od luka, što se pokazalo pogrešnim jer su iz svake žlice curila vlakna rastopljenog sira. Snalazila se kako je najbolje umjela, no imala je osjećaj da test iz gracioznosti nije baš prošla. Činilo se da Mitch to ne primjećuje; pripovijedao je o odvjetničkoj kancelariji u kojoj radi.

Ne sviñam mu se, zaključila je, ovo je čisti fijasko; pa je popila još jednu čašu bijelog vina i zaključila Nek' sve ide k vragu i ispričala mu vic: cura kaže frendici da su je ljetos silovali, da, a nakon toga se čitavo božje ljeto sastojalo od silovanja; Mitch se polako nasmiješio, oči su mu se malo stisnule kao kad mačku gladiš iza ušiju, možda on usprkos onom svom držanju a la kositreni vojnik ipak ima dva-tri hormona, možda je WASPY fasada upravo to, samo fasada, a ako jest ona će biti zauvijek zahvalna, i onda je osjetila njegovu ruku na svome koljenu pod stolom, i to je bio kraj samosvladavanja, pomislila je da će se sada rastopiti kao sladoled preko cijelog onog stolca od crvenog pliša. Poslije večere su doista krenuli prema kinu, ali su nekako završili u Rozinu autu i žestokom šlatanju; a nakon toga su se obreli u Mitchevu stanu, trosobnjaku koji je dijelio s još dva studenta prava kojih upravo tada nije bilo doma - Je li on ovo isplanirao? pomislila je Roz letimice, jer tko koga tu zapravo zavodi? - i, pošto je pomogla Mitchu da s nje skine kvantum odjeće do pojasa te se taman koncentrirala na predstojeće hrvanje s lasteks gaćicama - jedna dama ne smije nikad biti bez lasteks gaćica, govorila je majka, ženski magazini takoñer, moraš spriječiti nelijepo talasanje, ne želiš valjda da te muškarci smatraju lakom ženom s guzicom do koljena, no te stoklete stvari su napravljene kao štakorolovke, od čistog lijevanog željeza koje zovu rastezljivim vlaknom, izvlačiti se iz njih isto je što i pokušati se osloboditi triput omotane gumene vrpce - kadli je Mitch uhvati za oba ramena, duboko joj se zagleda u oči i izjavi da on nju odveć poštuje. - Ja ne želim tek spavati s tobom - rekao je. - Želim se tobom oženiti. Rozi je došlo da s njim polemizira kako se te dvije kategorije uzajamno ne isključuju, no bilo bi to nečedno, bar u Mitchevim očima, a ionako se gotovo obeznanila od sreće, ili možda od straha, jer je li ovo prosidba? - Kako? - rekla je. Ponovio je dio o ženidbi. - Ali ja tebe jedva da poznajem - uzmucala se Roz. - Već ćeš ti mene upoznati - mirno je rekao Mitch. I tu je imao pravo.

I tako se to nastavilo: osrednje večere, teški peting, odgoñeno zadovoljenje. Da je Roz bila kadra prekrižiti tu stvar, izagnati Mitcha iz svoga sistema, ne bi se bila za njega udala. Krivo: bila bi se udala, jer se nakon one prve večere zatelebala preko ušiju i ne nije dolazilo u obzir. To što ju je svaki put kada su nekamo izišli najprije sveo na drhtulju, a onda joj odlučno zaustavio ruke kad mu je pokušala raskopčati šlic, to dakle jest unosilo stanovitu napetost. Umjesto napetost čitaj frustracija. Čitaj i krajnje poniženje. Osjećala se kao besramna flojsa dimenzija dvokrilnog ormara, osjećala se kao štenac koji dobiva novinama po glavi jer se stalno pokušava uspentrati po hlačama. Kad je došao taj čas - ne u crkvi, ne u sinagogi već, s obzirom na mješavine, u jednoj od dvorana za bankete u hotelu Plaza - Roz nije vjerovala da će biti u stanju proći kroz špalir bez ružnih incidenata. No Mitch joj nikad ne bi oprostio kad bi se pred svima bacila na njega, baš kao ni pravi poljubac nakon teksta »A sada se lijepo poljubite«. Dotad joj je već jasno dao do znanja da postoje oni koji se bacaju i oni koji dobivaju poljupce, pri čemu ona spada meñu potonje. Stereotipiziranje spolnih uloga, smatra Roz danas, nakon što je u meñuvremenu ponešto naučila. Lukavi gad. Držao me na kratkoj lajni, iscrpljivao me. Točno je znao što radi. Vjerojatno je imao svoj nuzzalogajčić u ovom ili onom odjelu za prijepis da mu organ ne dobije gangrenu. Ali izveslao je stvar, oženio se sa mnom. Sada već zna da njena lova svakako jest bila čimbenik. Otac je to naslutio čak i tada. - Koliko on zarañuje? - ispitivao je Roz. - Ali papa, to uopće nije važno! - vikala je Roz u naletu antimaterijalizma. Uostalom, zar Mitch nije zlatni mladić? Nije li mu uspjeh zajamčen? Neće li se za tili čas u onoj odvjetničkoj kancelariji vinuti uvis poput balona od sapunice? - Samo pitam da li ga ja trebam uzdržavati - rekao je otac. A Mitchu je rekao: Od dva bogalja nikada jedan plesač - uz mrki pogled ispod čupavih obrva. - Pardon, gospodine? - rekao je Mitch uglañeno, previše uglañeno, ta je uglañenost graničila s oholom milostivošću i značila da je on voljan zažmiriti na Rozine roditelje, na useljenički štih jednoga i okus pansiona za iznajmljivanje s

kuhanim krumpirom i tabletićima drugoga. Roz je novi novac, Mitch je stari novac; odnosno, bio bi stari novac kad bi novca uopće imao. Njegov je otac umro, malo odveć prerano i u malo odveć nejasnim okolnostima a da tu ne bi bilo stanovite nelagode. Odakle je Roz mogla tada znati da je on obiteljski imetak spiskao na nekakvu ratnu udovicu s kojom je odbjegao od kuće i nakon toga skočio s mosta? Ona ne umije čitati ničije misli, a Mitch joj nije rekao, godinama, godinama i godinama. Kao ni ono mrtvo puhalo od njegove majke, koja još nije umrla ali (pomišlja Roz, tu u podrumu) kao i da jest. Roz joj nikad nije oprostila one diskretne ubojite aluzije, odmah nakon bračnog putovanja, na njenu prenapadnu garderobu i postavljanje stola za večeru. - Papa, ja nisam bogalj! - rekla je Roz ocu poslije. - Hoću reći, to je tako uvredljivo! - Od jednog bogalja i jednoga koji nije bogalj takoñer nikada jedan plesač rekao je otac. Što mi je pokušavao reći? misli Roz sada, pošto je prošlo toliko vremena. Što je on vidio, koju napuklinu ili krivi šav, koje šepanje u zametku? Ali u to doba Roz nije slušala, zaklopila je uši rukama, nije htjela čuti. Otac ju je gledao dugo, sumorno. - Ti zbilja znaš što radiš? Roz je mislila da zna; točnije, nije ju bilo briga zna li ili ne, jer to je to, to je To, ona napokon lebdi, već je na oblaku broj devet, laka kao perce unatoč svojim velikim grubim kostima. Majka je bila na njezinoj strani, ta Roz tek što nije ušla u dvadeset treću, a što se nje tiče bilo kakav brak bolji je od nikakvoga; iako, kad se uvjerila da će taj brak postati stvarnost, počela je ismijavati Mitcheve dobre manire - oh i ah, i ispričavam se, za koga taj sebe smatra - i dala do znanja da bi joj bio draži katolik nego anglikanac. No s obzirom na to da se ona sama udala za Rozina oca, koji nije baš papist, tu nije mogla praviti bogzna kakav teatar. Mitch se nije njome oženio samo zbog novca. U to je Roz sigurna. Dobro pamti njihov medeni mjesec u Meksiku, sve one lubanje od šećera na tržnici, cvijeće,

boje, pamti kako joj se vrtjelo u glavi od zadovoljstva, od onog osjećaja novine i olakšanja jer evo, uspjela je, više nije potencijalna usidjelica, ona je nevjesta, udana žena; pamti prozor za vrelih noći otvoren prema moru, lelujavu zavjesu, vjetar što joj poput muslina prelazi preko kože, i tamni Mitchev obris iznad sebe, bez lica i intenzivan. Ta stvar je sasvim drukčija kad si zaljubljen, nije to sada puki sport, više je koječega u igri. Poslije je plakala jer je bila tako sretna, zacijelo se i Mitch tako osjećao, jer ta vrsta strasti ne može se sasvim krivotvoriti. A možda može? Nije se, dakle, radilo samo o novcu. Ali ona bi to ovako formulirala: bez njega se njome ne bi oženio. Možda ga on drži uz nju, možda je zato spustio sidro. Ona se samo nada da to nije jedini razlog. Mitch joj nazdravlja čašom bijelog vina i kaže: - Za nas - pruža ruku preko stola i uzima njenu lijevu ruku, onu s prstenom, skromnim prstenom, u ono doba on je mogao smoći samo za takav, nikakav prilog njezina oca za veći prsten nije htio prihvatiti, i smiješi joj se, i kaže: - Nije bilo tako loše, zar ne? Nama to sasvim dobro ide - a Roz zna da on sada sebe tješi za skrivena razočaranja, za vrijeme koje ne staje, za sve svjetove koje, kako stvari stoje, nikad više neće moći osvojiti, za činjenicu da na svijetu postoje tisuće privlačnih mladih žena, dapače milijuni, svake ih je minute sve više, i ma što on radio nikad neće moći prodrijeti u sve njih, jer umjetnost je duga a život kratak i smrt vreba. I točno, njima to sasvim dobro ide. Kadikad. Još uvijek. Pa mu se široko smiješi i uzvraća stisak, i misli kako su njih dvoje toliko sretni koliko se uopće poželjeti može. I jesu. Sretni su koliko to uopće mogu biti, uzme li se u obzir tko su. Doduše, da su ili jedno ili drugo netko drugi, možda bi bili sretniji. Jedna djevojka, ljepušna djevojka, djevojka u duboko izrezanom pripijenom puloveru, pojavljuje se s pladnjem mrtvih riba izmeñu kojih Mitch odabire. Za sebe naručuje Ulov dana; Roz uzima pastu u sepiji jer takvo što nikad nije jela, zvuči tako bizarno, Spageti u tinti. Predjelo je salata; Rozi se upravo predjelo čini pravim trenutkom da se oprezno raspita postoji li neka konkretna tema o

kojoj bi Mitch htio razgovarati. Za prijašnjim je ručkovima postojala: najčešće se radilo o poslu, što će reći o tome da Mitch dobije više ovlasti u upravnom odboru Nove žene gdje je on predsjedatelj, pardon, predsjedajuća osoba1. Ali Mitch kaže, ne, naprosto mu se čini da se s njom u zadnje vrijeme ne viña dovoljno, naime s njom bez djece, a Roz, kao i uvijek željna mrvica, pohlepno upija. Oprostit će, zaboravit će. Zapravo samo oprostiti, jer o onome što može ili ne može zaboraviti čovjek ionako ne odlučuje. Možda je kod Mitcha svih tih godina naprosto posrijedi kriza srednje dobi; premda je dvadeset osma malo rano za početak. Salata stiže na velikom pladnju koji donosi druga dugokosa ljepotica s dubokim izrezom; Roz se pita odabiru li ovdje konobarice tako da pristaju uz slike. S onoliko bradavica uokolo ona ima osjećaj da je promatra hrpa izvanzemaljskih očiju, i to ružičastih. Nakratko zamišlja prizor u sudnici: žena ravnih grudi tuži ovaj restoran za diskriminaciju nakon što tu nije dobila posao. Još bolje, muškarac ravnih grudi. Da joj se tada pretvoriti u muhu na zidu! Konobarica se saginje otkrivajući duboki jaz u dekolteu, servira salatu i ostaje nasmiješena uz stol dok Roz uzima prvi zalogaj. - Fantastično - kaže Roz misleći time na salatu. - Apsolutno - kaže Mitch i značajno se smiješi konobarici. Gospode, misli Roz. Počeo je flertovati s konobaricama. Što će ta misliti o njemu? Gnjusni matori prdonja? I hoće li proći mnogo vremena prije no što on zaista postane gnjusni matori prdonja? Mitch oduvijek flertuje s konobaricama, na onaj svoj suzdržan način. No to je kao da se kaže, ta-i-ta devedesetogodišnja plesačica kankana oduvijek pleše kankan. Kada čovjek zna kada treba prestati? Nakon salate stiže glavno jelo. I opet druga djevojka. Točnije, druga žena: ova je malo starija, ali sa zanosnim oblakom crne kose, nevjerojatno velikim sisama i tankim strukom za kakav bi Roz bila u stanju počiniti ubojstvo. Roz je gleda i

zna da je tu ženu već vidjela. Mnogo prije, u jednom drugom životu. - Zenia! uzvikuje nehotice. - Molim? - kaže žena. Onda pak ona gleda Roz, smiješi se i kaže: - Roz! Roz Grunewald! To si ti? Ne izgledaš kao na slikama. Roz osjeća neodoljiv poriv da to porekne. Kao prvo, nije smjela govoriti, morala je ispustiti torbicu i zaroniti za njom pod stol, bilo što, samo da bude izvan Zenijina vidnog polja. Komu još treba urokljivo oko? Ali sve to biva prebrisano šokom od susreta sa Zenijom kao konobaricom osobom koja poslužuje jela - u Nerediama, pa Roz penta: - Kog jarca ti tražiš ovdje? - Istražujem - kaže Zenia. - Ja sam novinarka. Godinama radim kao free-lancer, uglavnom u Engleskoj. Ali htjela sam se vratiti, naprosto da vidim - da vidim kako je ovdje. Zato sam si sredila narudžbu za prilog o spolnom maltretiranju na radnom mjestu. Zacijelo se Zenia promijenila, misli Roz, ako piše o takvim stvarima. Čak joj se i izgled promijenio. Isprva ne može odrediti u čemu, ali onda vidi. Sise. Nos takoñer. One su nabubrile, a on se stisnuo. Zenijin je nos nekoć bio sličniji nosu kakav ima Roz. - Zbilja? - kaže Roz, koju to profesionalno zanima. - Za koga? - Za Saturday Night - kaže Zenia. - Tekst će se najvećim dijelom sastojati od intervjuâ, ali sam pomislila da ne bi bilo loše malo obići lokalitete. - Smiješi se više Rozi nego Mitchu. - Prošlog tjedna sam bila u jednoj tvornici, a tjedan prije u bolnici. Ti ne bi vjerovala koliko mnogo bolničarki doživljava napade bolesnika! Ne mislim samo na pipkanje i hvatanje - bacaju na njih predmete, guske za nuždu i koješta, tamo postoji ozbiljan profesionalni rizik. Meni, doduše, nisu dopustili da stvarno radim kao bolničarka; ovo tu je konkretnije. Mitch počinje djelovati mrzovoljno, ne voli pasivne uloge, pa ga Roz predstavlja Zeniji. Ne želi reći »stara prijateljica«, nego kaže: - Išle smo u istu školu. - I nije da smo ikad bile, štono riječ, prst i nokat, misli Roz. U to doba jedva da je

Zeniju i poznavala, osim kao predmet tračeva. Jezivih, senzacionalističkih tračeva. Mitch nimalo ne pomaže Rozi u konverzacijskom segmentu. Samo nešto mrmlja i bulji u vlastiti tanjur. Sasvim je jasno da je njemu ovo neželjena upadica, čista smetnja. - A kako ovdje stoji s profesionalnim rizicima? - kaže Roz umjesto njega, što bi bio red. - Je li ti već netko rekao slatkica i uštipnuo te za stražnjicu? Zenia se smije. - Ista stara Roz. Uvijek je bila centar živosti na žurkama - kaže Mitchu. Dok se Roz pita na kojim li je žurkama ikad bila gdje se zatekla i Zenia - ni na jednoj, koliko se sjeća, no u tim je danima više pila, ili više toga odjedanput, pa je možda zaboravila - Zenia joj stavlja ruku na rame. Njezin se glas mijenja, postaje tiši, svečaniji. - Znaš, Roz - kaže - oduvijek ti to želim reći. Ali prije nisam bila u stanju. - Što? - kaže Roz. - Za tvoga oca - kaže Zenia. - Ajme - kaže Roz bojeći se nekakve mućke koju nije uspjela otkriti, nekakvog zataškanog skandala. A možda je Zenia njena davno izgubljena polusestra, kleta nek' je i pomisao. Otac je bio prepreden stari lisac. - Što je napravio? - Spasio mi je život - kaže Zenia. - Spasio ti život? - kaže Roz. - Za vrijeme rata? - Ček' malo: je li Zenia tada uopće bila na svijetu, za vrijeme rata? Roz oklijeva, nije sklona vjerovati. No upravo za tim ona oduvijek čezne - za očevicem, za nekim tko je sudjelovao ali je nepristran pa nju može uvjeriti da je otac zbilja bio to što se šuškalo: junak. Ili polujunak: svakako, više od mutnog trgovca. Doduše, o tome su joj pripovijedali, stričevi primjerice, no njih dvojicu se teško može smatrati pouzdanima; zato nikada nije bila dokraja sigurna, zapravo uopće ne. A sada je konačno tu glasnik, s vijestima iz one daleke zemlje, zemlje prošlosti, zemlje rata. Ali zašto taj glasnik mora biti Zenia? Roz se ždere što je Zenia u posjedu te vijesti, a ona nije. Kao da je otac u oporuci ostavio neko blago

potpunom strancu, nekakvom potucalu koga je sreo u krčmi, a roñenoj kćeri ništa. Pa zar njen otac nije znao koliko je njoj stalo da to zna? A možda u tome nema ničeg. S druge strane, što ako ima? U najmanju ruku, vrijedi saslušati. Vrijedi riskirati. - Duga je to priča - kaže Zenia. - Rado ću ti sve ispričati kad budeš imala vremena. To jest, ako želiš čuti. - Ona se smiješi, kima glavom Mitchu i odlazi. Hod joj je samouvjeren, nonšalantan: kao da znade da je upravo iznijela jedinu ponudu koju Roz nipošto ne može odbiti.

42. Rozin otac, Velika Nepoznanica. Velika za druge, nepoznanica za nju. Ili kažimo jednostavno - misli Roz u podrumu, u onom narančastom ogrtaču za kupanje, dovršava ostatke Nanaima, pohlepno oblizuje tanjur - da je on imao devet života, a ona je poznavala samo tri ili četiri. Nikad se ne zna kad će se možda pojaviti tkogod iz kojeg od očevih prijašnjih života. U davno vrijeme Roz nije bila Roz. Tada se zvala Rosalind, a srednje joj je ime bilo Agnes, po svetoj Agnezi i po majci, ali to nije govorila u školi jer nije željela da je zovu Aggie kao što su stanari zvali njenu majku, dakako iza leña. Nitko se ne bi usudio majku nazvati u lice tim imenom. Za takvo što ona je bila previše pristojna. Za njih je ona gospoña Greenwood. Roz se dakle zvala Rosalind Greenwood, ne Roz Grunwald, i živjela s majkom u majčinu pansionu u Huron Streetu. Kuća je bila od crvene opeke, visoka, uska, s naherenim trijemom sprijeda koji je otac kanio popraviti, možda, kad- -tad. Otac nije bio kod kuće. Otkako je Roz pamtila, otac nije bio kod kuće. Zbog rata. Roz se sjećala rata, premda ne baš jasno. Sjećala se sirena za zračnu uzbunu, tada još nije krenula u školu, jer ju je majka tjerala da otpuzi pod krevet a tamo je bio pauk. Majka je skupljala mast od pržene slanine i limenke od konzervi: Roz doduše nije mogla zamisliti što će to vojnicima; kasnije, u školi, svi su davali novčiće od pet centa za Crveni križ, za svu onu siročad. Siročad je stajala

na hrpama krša, imali su poderanu odjeću i ogromne oči koje se nisu smiješile, oči koje su preklinjale, oči koje su optuživale, jer njihovi su roditelji poginuli u bombardiranju. Sestra Marija Pavla pokazala im je te slike, u prvom razredu, i Roz je plakala jer joj je bilo jako žao te djece, na što joj je rečeno neka se suzdrži, i nije mogla ručati, na što joj je rečeno da mora pojesti zbog siročadi, onda je tražila još, jer ako pojesti jedan ručak znači pomoći siročadi, dva ručka još će im više pomoći, premda njoj nije sasvim jasno na koji način. Možda Bog ima za takvo što način. Možda se opipljiva, vidljiva hrana koju Roz jede pretvara u nevidljivu, duhovnu hranu i zrakom prenosi ravno u siročad, što je otprilike kao na pričesti, tamo hostija izgleda kao vafla ali je ustvari Isus. Svakako, Roz je bila više no spremna pripomoći. Negdje tamo, iza gomila krša, nevidljiv meñu tamnim nakupinama stabala u daljini, nalazi se njen otac. Nadala se da će dio hrane koju ona jede zaobići siročad i dospjeti u njega. Tako je Roz razmišljala u prvom osnovne. Ali rat je završio, a gdje je onda Rozin otac? - Na putu - rekla je majka. Za kuhinjskim stolom uvijek je stajao treći stolac, za njega. Rozi je čekanje teško padalo. Budući da Rozin otac nije kod kuće, Rozina je majka morala voditi pansion sama-samcata. To ju je satiralo, kao što je govorila Rozi gotovo svakog dana. Roz je i sama vidjela: majka je izgledala sva izbrazdana žilama, kao da joj netko struže meke dijelove i kosti se sve više približavaju površini. Lice joj je bilo izduženo, smeñu, sjedinama prošaranu kosu češljala je unatrag i pričvršćivala ukosnicama; uvijek je na sebi imala pregaču. Nije puno govorila, a kad bi ipak nešto kazala bile su to kratki, gusti grozdovi riječi. - Šutnja je zlato - znala je reći. - Bolje spriječiti, nego liječiti. Rijetkost kao kokošji zub. Krv nije voda. Plemenitost se poznaje po djelima. Sigurno kao smrt. Novac ne raste na stablu. Mali ptič, veliki krič. - Roz je brbljavica, govorila je, lamata jezikom kao krava repom.

Ruke su joj bile grube, nabubrelih zglobova i crvene od pranja. - Gledaj moje ruke! - znala je reći, kao da te ruke nešto dokazuju. Najčešće su dokazivale da Roz treba više pomagati u kući. - Tvoja majka je svetica - rekla je majušna gospoñica Hines, koja je stanovala na drugom katu. No ako je Rozina majka svetica, Roz nema osobitu želju da i sama to bude. Kad se Rozin otac vrati, on će pomagati u kući. Ako Roz bude dobra on će se prije vratiti, jer će Bog biti njome zadovoljan i odgovoriti na njene molitve. Ali ponekad je to zaboravljala. Kad bi zaboravila, kad bi zgriješila, jako se uplašila: vidjela je tada oca na brodu preko oceana i veliki val kako ga odnosi s palube ili ga je upravo pogodio grom, a time Bog kažnjava nju. Onda se trebala još više moliti sve do nedjelje, kad može otići na ispovijed. Molila se klečeći kraj kreveta, suze su joj tekle niz lice. Ako je grijeh bio težak, oribala bi ktomu i zahod, makar bio netom oriban. Bog voli dobro oribane zahode. Roz se pitala kako otac izgleda. Nije joj se uopće zadržao u sjećanju, a fotografija koju je majka držala na svojoj tamnoj, uglačanoj, zabranjenoj komodi prikazivala je naprosto nekog muškarca, krupnog muškarca u crnom kaputu čije je lice Roz jedva razabirala jer je bilo u sjeni. Ta fotografija nije otkrivala ništa od čarolije koju je Roz pripisivala ocu. Bio je važan, radio je važne, tajne stvari o kojima se ne govori naglas. Imale su veze s ratom, iako je rat završio. - Izlaže se opasnostima - rekla je majka. - Kako? - rekla je Roz. - Pojedi večeru - rekla je majka - u Europi djeca gladuju. To što je radio bilo je toliko važno te on nije imao previše vremena za pisanje pisama, iako pisma jesu povremeno stizala iz dalekih zemalja: Francuska, Španjolska, Švicarska, Argentina. Majka je ta pisma čitala u sebi, a lice joj je dobivalo neobičnu pjegavo roza boju. Roz je čuvala marke. Rad Rozine majke sastojao se najvećim dijelom od čišćenja. - Ovo je čista, pristojna kuća - znala bi reći kad se izdirala na stanare ako bi nešto zabrljali: ostavili nered u hodniku, zaboravili obrisati za sobom kadu. Četkala je

prostirače na stubama i usisavala tepih na prvom katu, ribala i voštila linoleum u predvorju, te isti postupak primjenjivala na pod u kuhinji. Armature u kupaonici čistila je Starim Holandezom a zahode Sanitarom; prozore je prala Windexom, a čipkaste je zavjese pažljivo trljala Sunlighi sapunom na rifljači; doduše, plahte i ručnike je stavljala u perilicu s centrifugom koja je stajala u stražnjoj šupi tik uz kuhinju: zbog stanara bilo je mnogo plahti i ručnika. Prašinu je brisala dva puta tjedno i sve cijevi ispirala pročišćivačem, inače bi ih stanarska kosa začepila. To joj je bila opsesija: ponašala se kao da si stanari hotimice čupaju pregršti kose i bacaju u odvode. Kadšto bi kačkalicom pecala po odvodu lavaboa na prvom katu i izvlačila grudicu sluzavih usmrñenih dlaka prekrivenih sapunicom. Vidiš? - rekla bi Rozi. - Leglo klicâ. Od Roz je očekivala da joj pomaže u svem tom beskonačnom čišćenju. - Ja derem svoje prste do kosti - znala je reći. - Za tebe. Gledaj moje ruke! - Roz je mogla kazati da se nje zapravo ne tiče je li zahod na prvom katu čist ili ne jer se njime ionako ne služi, ali zaludu. Majka je htjela da kuća bude uredna za oca kad se vrati, a budući da se nije znalo kada, morala je biti uredna u svako doba dana i noći. Stanara je bilo troje. Majka je za sebe imala prednju sobu na prvom katu, a Roz jednu od dviju soba na drugome - na mansardi, tako je taj kat zvala majka. U drugoj je mansardnoj sobi stanovala majušna gospoñica Hines sa svojim vunenim papučama i kariranim flanelskim kućnim ogrtačem u kojemu je silazila okupati se na prvom katu jer su na drugome bili samo lavabo i zahod. Gospoñica Hines nije bila mlada. Preko dana je radila u jednoj prodavaonici obuće, a uvečer je tiho puštala radio u svojoj sobi - plesnu glazbu - i čitala mnogo detektivskih romana u mekom uvezu. - Ništa bolje od dobrog ubojstva - znala je reći Rozi. Kanda je u tim knjigama nalazila utjehu. Čitala ih je u postelji, ali i u kadi: Roz ih je nalazila otvorene i licem prema podu, malo vlažnih stranica. Odnosila ih je gore u njezinu sobu i usput gledala naslovnice: zamci okruženi olujnim oblacima i munjama, muškarci s pustenim klobucima navučenima preko

lica, mrtvaci iz kojih vire noževi, mlade žene velikih grudi u spavaćicama naslikane čudnim bojama, tamnima ali jezivima, na podu lokva krvi, sjajne i guste poput sirupa. Ako gospoñice Hines nije bilo u sobi, Roz je zavirila u njen ormar s odjećom, ali gospoñica Hines nije imala mnogo odjeće, a to što je imala bilo je mornarskoplave, smeñe i sive boje. Gospoñica Hines je bila katolkinja, no držala je samo jednu svetu sliku: Djevica Marija s djetešcem Isusom u krilu i sveti Ivan Krstitelj, koji na sebi ima krzno jer će kasnije živjeti u pustinji. Djevica Marija na slikama uvijek izgleda žalosno, osim dok je Isus bio još mali. Nju su jedino djeca mogla razvedriti. Isus je, kao i Roz, bio jedinac; sigurno bi mu bilo lijepo sa sestricom. Roz namjerava imati obje vrste djece kad odraste. U prizemlju se nalazila spavaća soba koja je prije bila blagovaonica. Tu je živio gospodin Carruthers. Bio je star i imao mirovinu; i on je bio u ratu, no to je bio jedan drugi rat. Ranjen je u nogu pa je zato hodao sa štapom, a nekoliko metaka nosio je još uvijek u tijelu. - Vidiš ovu nogu? - znao je reći Rozi. - Puna je šrapnela. Kad im ponestane željeza, ovdje je rudnik. - Bila je to jedina šala koja se ikad čula od njega. Puno je čitao novine. Kad je nekamo izlazio, bilo je to u Udrugu veterana da se nañe s pajdašima. Ponekad se vraćao širom razvijenih jedara, kao što je govorila Rozina majka. To mu nije mogla zabraniti, ali je branila piće u sobi. U svojim sobama stanari nisu smjeli ni jesti ni piti, ništa osim vode. Rešo im nije bio dopušten jer bi mogli zapaliti kuću. A nisu smjeli ni pušiti. Gospodin Carruthers je ipak pušio. Otvorio bi prozor i pušio van, a onda bacao opuške u zahod i povlačio vodu. Roz je to znala, ali ga nije tužila. Malo ga se bojala, njegova podbuhlog lica i sijedih oštrih brkova i teških cipela i zadaha po pivu, ali nikad ga ne bi tužila, jer tužiti znači cinkati, a djevojčice koje su to radile u školi bile su predmet prezira.

Je li gospodin Carruthers bio protestant ili katolik? Roz nije znala. Prema njezinoj majci, kod muškarca vjera nije bila toliko važna. Osim ako je svećenik, naravno. Onda je važna. Gospoñica Hines i gospodin Carruthers živjeli su kod njih otkako Roz uopće pamti, ali treća stanarka, gospoña Morley, bila je novija. Stanovala je u drugoj sobi na prvom katu, uz onu gdje je spavala Rozina majka. Gospoña Morley je rekla da joj je trideset godina. Imala je niske grudi, lice premazano toniranom šminkom, crne trepavice i crvenu kosu. Radila je u Eatonu na tezgi s kozmetikom Elizabeth Arden, lakirala je nokte i bila razvedena. Razvod braka je grijeh, rekle su časne sestre. Roz je bila očarana gospoñom Morley. Rado se dala dozvati u njezinu sobu: gospoña Morley joj je davala uzorke kolonjske vode i losiona za ruke Plava trava, pokazivala kako se uvija kosa, pričala koliki je skot bio gospodin Morley. - Srce, izvarao me je, to je jasno kao dan. - Govorila je Rozi srce i pile, za razliku od majke. - O, da sam bar imala curicu - znala je reći - takvu kao ti - i Roz bi cvala od veselja. Gospoña Morley je imala srebrno ručno zrcalo s ružama i svojim inicijalima na poleñini: G. M. Ime joj je bilo Gladys. To joj je zrcalo darovao gospodin Morley za godišnjicu braka. - Nijednu riječ koju je izrekao nije mislio ozbiljno - kazala bi gospoña Morley dok je čupala obrve. Radila je to pincetom: zahvatila bi svaku dlačicu i snažno povukla. Od toga je kihala. Iščupala bi gotovo sve dlačice i ostavila tanku liniju savršeno zaobljenu u obliku mjeseca mlañaka. To joj je davalo izraz iznenañenja ili nevjerice. Poslije bi Roz u zrcalu proučavala vlastite obrve. Previše su tamne i guste, zaključila je, ali je premlada a da ih već počne čupati. Gospoña Morley je i dalje nosila i vjenčani i vjerenički prsten, no povremeno ih je skidala i spremala u kutiju za nakit. - Trebala bi' ih jednostavno prodati - znala je reći - ali, ne znam. Nekad se osjećam još uvijek udana za njega, shvaćaš što time mislim? Čovjek se treba za nešto držati. - Kadšto je vikendom izlazila s

muškarcima: pozvonili bi na ulazu, Rozina bi ih majka preko volje pustila unutra, onda su dok gospoña Morley ne siñe morali stajati u predvorju jer druge prostorije za takvu svrhu naprosto nije bilo. A da malo sjednu u kuhinji, to im pak Rozina majka ne bi podnipošto ponudila. Nije odobravala te muškarce, kao općenito ni gospoñu Morley, iako je katkada puštala Roz s njom u kino. Gospoña Morley je najradije gledala filmove u kojima su se žene odricale ovoga ili onoga radi drugih, ili u kojima su bile voljene i onda ostavljene. Pratila je takve fabule s golemim užitkom, jela kokice i svako malo prinosila rupčić očima. - Obožavam filmove gdje se čovjek može čestito isplakati - rekla je Rozi. Roz nije shvaćala zašto se stvari u filmovima dogañaju onako kao što se dogañaju i radije bi bila gledala Robina Hooda ili Abbotta i Costella, no majka je smatrala da s njom mora biti netko od odraslih. Koješta se može dogoditi u treperavom, slatkim mirisom ispunjenom mraku kino-dvorane; muškarci su u stanju iskoristiti situaciju. Jedino u toj temi bile su gospoña Morley i Rozina majka složne - koje su sve situacije muškarci u stanju iskoristiti. Roz je pregledala kutiju za nakit gospoñe Morley kad nje nije bilo kod kuće, ali je pazila da ništa ne pomakne sa svoga mjesta. Nalazila je u tome užitak, ne samo zato što su stvarčice bile zgodne - nikakvi pravi dragulji, mahom bižuterija, šljokice i staklo - nego jer je u tome što je radila bilo nečeg uzbudljivog. Iako su broševi i naušnice bili navlas jednaki kad gospoña Morley nije bila kod kuće kao i kad je bila, u njezinoj su odsutnosti izgledali drukčije zamamnije, tajnovitije. Roz je pogledala i u ormar: gospoña Morley je imala puno haljina jarkih boja i pripadnih cipela s visokim petama. Kad se osjećala smionijom nego inače, Roz bi navlačila neke od tih cipela i gegala se ispred zrcala na vratima ormara. Najviše je voljela jedne sa svjetlucavim kamenčićima na prstima koji su izgledali kao pravi dijamanti. Njih je Roz smatrala vrhuncem glamura.

Nekada bi u kutu ormara ležala hrpica prljavog donjeg rublja, naprosto bačena, čak ne u vreći za prljavo rublje: grudnjaci, čarape, satenske gaćice. Te je stvari gospoña Morley prala ručno na lavabou u kupaonici i sušila na radijatoru u svojoj sobi. Ali najprije ih je morala skupljati s poda, kao što to mora Roz. Naravno, gospoña Morley je bila protestant, i što se tu onda uopće može očekivati. Rozina majka bi dakako najradije primala na stan isključivo katolike, ugodne čiste katolkinje s lijepim ponašanjem kakva je gospoñica Hines, ali prosjaci ne mogu birati, pa u takvim vremenima čovjek mora uzeti ono što može dobiti. Roz je imala okruglo lice i tamnu ravnu kosu sa šiškama, i za svoju je dob bila krupna. Išla je u Otkupljenje i Sveti Duh, što su nekoć bile dvije škole a sada jedna s dva imena; časne sestre u crno-bijelim odorama učile su je čitati, pisati, pjevati i moliti se, bijela kreda na crnoj ploči i ravnalo po prstima za svako skretanje. Katolici su bili najbolja stvar jer si, kad umreš, išao u nebo. Majka je takoñer bila katolkinja, ali nije odlazila u crkvu. Odvela bi Roz i gurnula prema vratima, ali sama nije ulazila. Po izrazu njezina lica Roz je znala da je bolje ne pitati zašto. Meñu djecom na ulici bilo je i protestanata, a i Židova; ma što ti bio, oni drugi su te naganjali na putu iz škole, iako su tu i tamo dečki svi skupa zaigrali bejzbol. Ako si curica, dečki te uvijek naganjaju: tada vjera nije važna. Bilo je i nekoliko kineske djece, a bilo je i ROova. Djeca ROova prolazila su najgore. U Rozinoj je školi bila jedna RO djevojčica: jedva je natucala engleski, druge su djevojčice šaputale o njoj kad ih je mogla vidjeti i govorile joj razne gadarije, na što bi ona rekla: - Kako? - To im je bilo neizmjerno smiješno. RO je značilo »raseljene osobe«. Došli su s istoka, preko oceana; a raselio ih je rat. Rozina majka je rekla da oni trebaju biti itekako sretni što su ovdje. Odrasli ROovi su hodali u čudnoj odjeći, sumornih boja i otrcanoj, i govorili raznim

čudnim naglascima, i izgledali potuljeno, poraženo. Zbunjeno: kao da ne znaju gdje su ili što se zbiva. Na ulici su djeca za njima vikala: - RO! RO! Idi tamo odakle si doš'o! - Neki stariji momci urlali su: - Pobjegulja! ROovi nisu razumjeli riječi, ali su shvaćali da se na njih urla. Tada bi ubrzali korak, glava uvučenih u ovratnik kaputa, ili se okrenuli i bijesno gledali. Roz se priključivala hordama urlača ako nije bila blizu kuće. Majka nije voljela da ona trči po ulici kao kakvo zapušteno derište i kriči kao podivljala papiga. Kasnije se Roz sramila što je onako vikala za ROovima, no bilo je teško odoljeti kad su to svi radili. Katkada su i Roz nazivali RO, zbog tamne puti. No to je samo pogrdno ime, kao »kreten« ili - mnogo gore - »pederčina«. Njime se ne želi reći da ti to i jesi. Da je Roz njih samo uspjela zaskočiti, ili da nisu bili mnogo veći od nje, lijepo bi ih sredila vrelim zavojem. To znači, dohvatiš neprijatelja s obje ruke za nadlakticu i okrećeš je kao da žmičeš rublje. Taj zahvat itekako peče, a i ostavlja crvene tragove. Ili bi ih udarila nogom, ili bi i ona njima vikala što ih ide. Ima naprasitu ćud, govorile su časne. Ipak, premda Roz nije bila RO, nešto je tu postojalo. Nešto u njoj što ju je odvajalo od ostalih, nevidljiva barijera, slabašna i jedva zamjetljiva poput površine vode, no ipak snažna. Roz nije znala što, ali je to osjećala. Nije bila kao drugi, bila je doduše meñu njima ali ne dio njih. Zato se gurala i nasrtala, pokušavala se silom probiti unutra. Za školu je Roz nosila mornarskoplavu jaknicu i bijelu bluzu; na jaknici se sprijeda nalazio grb s golubicom. Golubica je bila Duh Sveti. Na jednoj slici u kapelici ona se raširenih krila spušta s Neba prema glavi Djevice Marije, a Djevica Marija pritom izvrće oči prema gore na način za koji je Rozi majka kazala da tako nikad ne smije raditi jer bi joj se oči mogle zaglaviti; isto je vrijedilo i za škiljenje. Postojala je još jedna slika: učenici i apostoli primaju Duha Svetog o svetkovini Pedesetnice; sada je golubica okružena crvenom vatrom.

Od te je golubice Djevica Marija zatrudnjela, ali svi znaju da muškarci ne mogu rañati djecu pa zato učenici i apostoli nisu zatrudnjeli, samo su govorili tuñim jezicima i proricali. Roz nije znala što znači govoriti tuñim jezicima, a nije znala ni sestra Conception1, jer kad ju je Roz pitala što je to, kazala joj je da ne bude drska. Slika s učenicima i apostolima visjela je u glavnom dugačkom hodniku škole koji je imao škripavi drveni pod i mirisao po dobroti; taj se miris sastojao od klizavog podnog voska, sadrenog praha i tamjana iz kapelice, a Rozi bi se svaki put kad bi ga osjetila u želucu nakupila hladna lokvica prijestupničkog straha, jer Bog vidi sve što radiš i sve što misliš, a najveći dio toga ga ljuti. Čini se da je on ljut manje-više uvijek, kao sestra Conception. No Bog je bio i Isus, koga su čavlima pribili na križ. Tko ga je pribio? Rimski vojnici u oklopima. Eno ih tamo, tri vojnika, izgledaju surovo i zbijaju šale dok Marija u plavoj haljini i Marija Magdalena u crvenoj plaču u pozadini. Zapravo tu rimski vojnici nisu bili krivi jer su samo radili svoj posao. Zapravo su bili krivi Židovi. Jedna od molitava u kapelici bila je molitva za obraćenje Židovâ, što je značilo da se oni trebaju prebaciti meñu katolike i onda će im biti oprošteno. A do tada će se Bog i dalje jako ljutiti na njih i oni će morati i dalje biti kažnjavani. To je rekla sestra Conception. Stvari su puno zamršenije, mislila je Roz, jer Isus je sâm namjerno uredio da ga razapnu. To je bila žrtva, a žrtva je kad dadeš svoj život da bi spasio druge ljude. Rozi nije bilo sasvim jasno zašto je to da se daš razapeti tolika usluga svima drugima, ali navodno jest. A ako je Isus to učinio namjerno, zašto su onda krivi Židovi? Zar mu oni nisu samo pripomagali? Ovo Rozino pitanje nije dobilo odgovor od sestre Conception; doduše, sestra Cecilija, koja je bila ljepša i sve u svemu prijaznija prema Roz, pokušala je odgovoriti: zlo djelo ostaje zlo djelo, makar njegov ishod bio dobar. Za mnoga se zla djela zna ispostaviti da im je ishod dobar, jer Bog je tajna, što znači da on stvari preokreće u raznim

smjerovima ali ljudski stvorovi time ne upravljaju, oni upravljaju samo vlastitim srcem. Računa se samo ono što nosiš u srcu. Roz je znala kako izgleda srce. Vidjela je mnogo slika srca, uglavnom Isusova srca u rastvorenom grudnom košu. Nimalo nisu sličila onima za Valentinovo; bila su sličnija kravljim srcima u mesnici, smećkasto crvena, grudasta, kao komad gume. Isusovo srce je plamtjelo jer je sveto. Svete stvari općenito plamte. Svaki grijeh koji ljudi počine je kao da zabiješ još jedan čavao u križ. Tako su govorile časne, naročito za Uskrs. Roz se za Isusa manje zabrinjavala jer je znala da će se za njega stvar riješiti povoljno: više se brinula zbog ona dva razbojnika. Jedan je na licu mjesta povjerovao da je Isus Bog, pa će taj sjediti na Nebu desno od Isusa. Ali što je s drugim? Roz je imala tajnu simpatiju za toga drugog razbojnika. Njega je na križu sigurno boljelo jednako kao i Isusa i prvog razbojnika, ali to nije bila žrtva jer on tu nije bio namjerno. Gore je kad te razapnu ako ti to ne želiš. A osim toga, što je on ukrao? Možda neku sitnicu. Nigdje to nije zapisano. Roz je smatrala da i on zaslužuje mjesto na Nebu. Znala je ponešto o rasporedu sjedala: Bog u sredini, Isus desno od njega, dobri razbojnik desno od Isusa. Desno znači desna ruka, za znak križa uvijek se mora rabiti ta ruka, makar čovjek bio ljevoruk. Ali tko sjedi lijevo do Boga? Netko sasvim sigurno sjedi, jer Bog ima i lijevu i desnu ruku, a ništa što se odnosi na Boga ne može nipošto biti loše jer je Bog savršen, pa Roz ne može zamisliti da su na toj strani samo prazna mjesta. Znači, zli razbojnik može sjediti tu; može svečano blagovati skupa sa svima. (A gdje je u svemu tome Djevica Marija? Radi li se o dugačkom stolu za večeru, pa je možda Bog na jednom kraju a Djevica Marija na drugome? Roz je već znala da je bolje ne pitati. Znala je da će čuti kako je zločesta i bezbožna. Ali to bi bila zbilja rado znala.) Ponekad su je, kad bi ih nešto pitala, časne čudno pogledale. Ili su čudno pogledale jedna drugu, stiskale usnice, odmahivale glavom. Sestra Conception

bi rekla: - Što se drugo i može očekivati?! - Sestra Cecilija bi posebno ostajala i molila s Roz kad je Roz bila zločesta i morala poslije škole činiti pokoru. - Nebo se više raduje jednoj zabludjeloj ovci - kazala bi sestri Conception. Roz je Nebo dopunila ovcama. One su vani pod prozorom, naravno. No bilo joj je drago što zna za njih. To znači da i psi i mačke imaju šansu. Što ne znači da je njoj bio dopušten pas ili mačka: bila bi to prevelika briga za majku koja ionako ima previše posla.

43. Roz dolazi iz škole kasnije nego obično. Hoda sama: zamire danje svjetlo, pada snijeg, ne baš gust, nalik sićušnim bijelim pahuljicama sapuna. Ona se nada da će se snijeg zadržati do Božića. Roz kasni kući jer ima pokuse za igrokaz o Isusovu roñenju: ona je glavni anñeo. Željela je biti Djevica Marija, ali je umjesto toga glavni anñeo zato što je tako visoka, a i pamti cijeli tekst. Ima bijeli kostim, svjetlucavu zlatnu aureolu napravljenu od vješalice za odjeću i krila od krutog bijelog kartona koja na vrhovima imaju zlatno obojeno perje a drže se pomoću naramenica. Danas su prvi put probale u kostimima. Roz mora oprezno hodati kako krila ne bi spuznula, a zbog aureole mora glavu držati uspravno i gledati ravno pred sebe. Ona mora prići pastirima koji noću čuvaju stado i iznad čijih glava leluja na uzici velika posrebrena zvijezda betlehemska, dignuti desnu ruku uvis dok oni uplašeno gledaju, i kazati: Ne bojte se, jer gle, donosim vam dobru vijest koja će biti za sve ljude. Onda im mora kazati da će sada vidjeti dijete u pelenama kako leži u jaslicama, još mora kazati: Slava Bogu na visini i mir ljudima dobre volje, a onda mora ispružiti ruku, pokazati prema jaslicama i povesti pastire preko pozornice do njih; za to vrijeme školski zbor pjeva. Roz žali djevojčice koje igraju pastire, jer one moraju imati prljavu odjeću i brade učvršćene žicom iza ušiju, slično naočalama. Iste te brade rabe se svake godine, pa su prljave. Još više žali male klinke koje igraju ovce. Njihovi su

kostimi vjerojatno nekoć bili bijeli, no sada su sivi, a i mora da im je u njima jako vruće. Jaslice imaju sprijeda plave zavjese. Pastiri moraju stajati ispred njih sve dok zbor ne završi; za to vrijeme Roz mora otići iza jaslica, popeti se na kuhinjski stolac i ondje stajati raširenih ruku. Desno od nje Anne-Marie Roy, lijevo Eileen Shea: njih dvije pušu u trublje, dakako ne zapravo. Sve tri moraju tako stajati čitavo vrijeme: onda tri male klinke s krilima, kerubi, razmiču zavjesu i tamo se vidi ona glupača Julia Warden koja ima plavu kosu i usta kao ružin pupoljak i blesavo se smijulji, s aureolom većom od Rozine i porculanskom lutkom koja igra Isusa, a iza nje su sveti Josip naslonjen na štap i dvije-tri bale sijena. Pastiri kleknu s jedne strane, a onda dolaze tri kralja u svjetlucavim haljama i turbanima, jednoj je lice nagaravljeno jer je jedan kralj bio crn, i kleknu s druge strane, onda zbor pjeva S visina čusmo anñele i onda se zatvara glavna zavjesa, pa Roz može spustiti ruke, što je pravo olakšanje jer zbilja boli kad ih mora u tom položaju tako dugo držati u zraku. Danas je poslije pokusa sestra Cecilija rekla Rozi da je jako dobra. Roz ima jedinu govornu ulogu u cijelom igrokazu, pa je važno da govori glasno, lijepim zvonkim glasom. Ona to radi izvrsno i školi služi na čast. Roz je to bilo jako drago, jer joj bar jedanput takav njezin glas ne donosi neprilike - kad joj časne sestre inače nešto govore pred drugima, obično je posrijedi njeno grubijansko ponašanje. Ali dok su sve djevojčice svlačile kostime, Julia Warden je rekla: - Ja mislim da je blesavo imati anñela s crnom kosom. Roz je rekla: - Nije crna, nego smeña - a Julia Warden je rekla: - Crna je. Uostalom, moja mama kaže da ti nisi prava katolkinja. - Onda je Roz rekla neka začepi gubicu ili će joj ona začepiti, a Julia Warden je rekla: - Uostalom, gdje je tvoj otac? Moja mama kaže da je on RO. - Onda ju je Roz zgrabila za nadlakticu i izvela vreli zavoj, a Julia Warden je počela vrištati. Onda je uz glasno šuškanje odore došla sestra Cecilija i pitala kakvo je to komešanje, i Julia Warden ju je cinkala, i sestra Cecilija je rekla Rozi da ovo nije u duhu Božića, ona se ne smije

na taj način obračunavati s djevojčicama koje su manje od nje, ima sreću što ovdje nije sestra Conception jer bi u tom slučaju Roz dobila remenom. Rosalind Greenwood, nikada ti ne shvaćaš - rekla je tužno. Putem do kuće Roz smišlja što će sve sutradan učiniti Juliji Warden da izravna račune; meñutim, kod zadnjeg bloka ugledaju je ona dva dječaka, protestanti, koji žive na uglu i počnu ganjati po nogostupu, uz dernjavu: - Papa smrdi! Gotovo pred kućom uspijevaju je uhvatiti i trljaju joj snijeg u lice, na što ih Roz opali nogom u potkoljenicu. Onda je puštaju, smiju se i urlaju od navodne, ili stvarne, boli: - Joj, joj, kako me udarila! - a ona skuplja knjige pune snijega, trkom prelazi ostatak puta do kuće, još ne plače, i zalijeće se prednjim stepenicama na trijem. - Na moje zemljište ne smijete stupiti! - viče. Mimo nje prohuji gruda snijega. Da je tu majka, smjesta bi ih otjerala. - Odrpani uličari! kazala bi, i oni bi se razbježali. Katkada je Roz dobila zaušnicu, no majka nikome drugom nije dopuštala da je ni prstom dotakne. Osim časnih, naravno. Roz otresa snijeg - ne smije u kuću unijeti ni mrvicu - ulazi unutra i ide hodnikom u kuhinju. Za kuhinjskim stolom sjede dva muškarca. Na njima je RO odjeća, ni otrcana ni iznošena ali ipak RO. Roz to vidi po obliku. Na stolu stoji boca u kojoj Roz smjesta zna da je piće - viñala je takve boce po nogostupu - i pred svakim od njih stoji čaša. Rozine majke nema u prostoriji. - Gdje je moja majka? - kaže ona. - Otišla je po hranu - kaže jedan od njih. - Nije imala ništa za jelo. Drugi kaže: - Mi smo tvoji novi stričevi. Stric George i stric Joe. Roz kaže: - Ja nemam stričeve - a stric George kaže: - Sada imaš. - Onda se obojica smiju. Smiju se bučno, glasovi su im čudni - RO glasovi, ali s još nečim, nekim drugim akcentom. Nečim kao u filmovima. - Sjedni - kaže stric George gostoljubivo, kao da je u svojoj kući, kao da je Roz pas. Roz se ne snalazi u toj situaciji - nikad još nisu bila u kuhinji dva muškarca - ali ipak sjeda.

Ujak George je onaj krupniji: ima visoko čelo i svijetlu valovitu kosu začešljanu unatrag. Roz može osjetiti kako mu kosa miriše po kremi, slatkasto, kao u kazalištu. Puši smeñu cigaretu u crnom cigaretniku. - Ebanovina - kaže Rozi. Znaš što je ebanovina? Vrsta stabla. - Naravno da zna - kaže stric Joe. - Ona je pametna curica. - Stric Joe je niži, pognutih ramena i vretenastih ruku, ima tamnu kosu, gotovo crnu, i ogromne tamne oči. Na jednoj strani nema zub. On vidi kako Roz ne skida pogled i kaže: - Nekoć sam na tom mjestu imao zlatni zub. Držim ga u džepu. - To je istina. Sada vadi drvenu kutijicu obojenu u crveno s uzorkom od sitnih zelenih cvjetića, otvara, i unutra je zub. - Zašto? - kaže Roz. - Bolje je ne ostavljati zlatni zub u ustima, svašta ljudima može pasti na pamet kaže stric Joe. Ulazi Rozina majka s dvije smeñe papirnate vrećice s namirnicama koje odlaže na radnu plohu. Rumena je u licu i djeluje zadovoljno. Ni riječi ne kaže o piću, ni riječi o pušenju. - Ovo su prijatelji tvog oca - kaže. - Zajedno su bili u ratu. On dolazi, uskoro će biti tu. - Onda ponovo žuri van; mora u mesnicu, kaže, jer ovo je svečana prigoda. Svečane prigode zahtijevaju meso. - Što ste radili u ratu? - kaže Roz, znatiželjna da dozna više o ocu. Stričevi se smiju i značajno pogledavaju jedan drugoga. - Bili smo kradljivci konja - kaže stric George. - Najbolji kradljivci konja - kaže stric Joe. - Ne. Tvoj otac je bio najbolji. Znao je ukrasti konja... - Znao je ukrasti konja čovjeku izmeñu nogu a da taj ne primijeti - kaže stric George. - Znao je lagati... - Znao je lagati kao Gospod Bog. - Jezik pregrizao! Bog ne laže. - Imaš pravo. Bog uopće ne govori. Ali tvoj otac, taj ni da bi trepnuo. Znao je prešetati preko granice kao da je nema.

- Što je to granica? - pita Roz. - Granica je linija na zemljopisnoj karti - kaže stric Joe. - Granica je gdje postaje opasno - kaže stric George. - Granica je gdje trebaš putovnicu. - Putovnicu. Vidiš? - kaže stric Joe. Pokazuje Rozi svoju putovnicu, sa svojom slikom. Onda joj pokazuje još jednu, s istom slikom ali drukčijim imenom. Ima tri. Sada ih reda po stolu kao igraće karte. Stric George ima četiri putovnice. - Čovjek sa samo jednom putovnicom je kao čovjek sa samo jednom rukom kaže svečano. - Tvoj otac, taj je imao više putovnica no itko. Kao što sam rekao, on je najbolji. - Sada podižu čaše i piju za Rozina oca. Rozina majka priprema pile s krumpir pireom i umakom i kuhanim mrkvama; vesela je, veselija no što ju je Roz ikad vidjela, i nutka stričeve da uzmu još. Ili možda nije vesela, možda je nervozna. Neprestano gleda na sat. I Roz je nervozna: kada će stići otac? - Stići će kad stigne - kažu stričevi. Rozin otac stiže usred noći. Majka je budi i šapće: - Vratio se tvoj otac - gotovo kao da se zbog nečeg ispričava, i vodi Roz u spavaćici dolje, i on je tamo, sjedi za stolom na onom trećem stolcu koji se čuva za njega. Sjedi posve opušteno i ispunjava prostor kao da je oduvijek tu. Krupan je i ima oblik bačve, i bradu, i glavu poput medvjeda. Smiješi se, pruža ruke. - Hodi, papa čeka poljubac. Roz se osvrće: tko je taj papa? Onda shvaća da on time misli na sebe. Julia Warden je govorila istinu: njezin otac je RO. Roz to zna po načinu na koji on govori. Sada je Rozin život presječen na dva dijela. Na jednoj su strani Roz, i njena majka, i pansion, i časne, i druge djevojčice u školi. Ta strana već kao da pripada prošlosti, premda još uvijek postoji. To je strana na kojoj su većinom žene, žene koje imaju moć, što znači da imaju moć nad Roz: jer iako su Bog i Isus muškarci, zadnju riječ imaju majka i časne, osim dakako svećenik, no to je

samo nedjeljom. Na drugoj strani je njen otac koji ispunjava kuhinju svojim masivnim tijelom, svojim bučnim glasom, svojim mnogostrukim mirisom; koji ispunjava kuću, koji ispunjava sav prostor u majčinu pogledu pa je Roz odgurnuta posve na rub jer majka, inače nepopustljiva, popušta. Abdicira. Kaže: - Pitaj oca. - Ona nijemo gleda u Rozina oca, istim onim gnjecavim kravljim pogledom kakvim na slikama Djevica Marija gleda djetešce Isusa ili Duha Svetoga; ukrašava njegovu hranu i stavlja pred njega tanjur kao da se radi o žrtvenim darovima. I nema za Roz sada manje posla, ima ga više: sada su tu tri tanjura umjesto dva, sada je od svega po tri komada, a otac nikad ne mora raspremati stol. - Pomogni majci - kaže joj - u ovoj obitelji pomažemo jedni drugima - ali Roz njega ne vidi kako pomaže. Treći dan nakon što se vratio Roz ih zatječe u kuhinji kako se grle i ljube, vidi očeve velike medvjeñe ruke oko mršave koščate majke, i ispunja je gañenje prema majci zato što je tako mekana, ali i tuga i ljubomora i gnjev zato što je isključena. Da bi kaznila majku za te izdaje, Roz se okreće od nje prema stričevima, kada su tu, i takoñer, naročito, prema ocu. - Hodi, papa čeka da mu sjedneš na koljeno kaže on. I ona dolazi, i s tog sigurnog mjesta gleda majku kako radi, naporno kao i dosad: grbi se nad sudoperom, ili kleči ispred pećnice, ili struže s njihovih tanjura kosti i stavlja u lonac za pravljenje sapuna, ili briše pod. - Daj budi korisna - kaže majka odsječno i nekoć bi je Roz poslušala. No sada je čvrsto drže očeve ruke. - Nisam je tako dugo vidio - kaže. Onda majka stišće zube i ne kaže ništa, a Roz je gleda zlurado trijumfirajući i misli, tako joj treba. Ali kad oca nema, ona mora raditi kao i prije. Mora ribati i laštiti. U protivnom joj majka kaže da je razmaženo derište. - Tko ti je lani bio sluškinja? - pita podrugljivo. - Gledaj moje ruke! Useljavaju se stričevi. Dosad su svakog dana dolazili na večeru, ali sada se useljavaju u samu kuću. Žive u podrumu. Tamo imaju dva kreveta, dva poljska kreveta iz vojnih zaliha i dvije vreće za spavanje iz istog izvora.

- Samo dok ne stanu na vlastite noge - kaže otac. - Dok ne stigne brod. - Koji brod? - kaže majka. - Prije će se pakao smrznuti nego što će ovdje pristati neki njihov brod. - Ali to kaže pomirljivim glasom, i pere im plahte, i kuha za njih, i nutka ih da se ponovo posluže, i ni riječ ne kaže o pušenju, kao ni o piću koje se obavlja u podrumu uz grohotan smijeh što se diže sve do gore. Ni stričevi ne moraju ništa pospremati za sobom. Kad Roz pita zašto, jedini majčin odgovor je da su oni ocu spasili život za vrijeme rata. - Svi smo jedan drugome spasili život - kaže stric George. - Ja Joeu, Joe tvome ocu, tvoj otac meni. - Nikad nas nisu uhvatili - kaže stric Joe. - Nijedanput. - Dummkopf1, da jesu, ne bismo sada tu sjedili. Aggie nema više stanare u željeznoj šaci jer više ne postoje za sve ista pravila. Ktomu, stričevi ne plaćaju stanarinu i lupaju vratima kad se žure van ili unutra. Moraju odlaziti na razna mjesta, moraju obavljati razne stvari. Neimenovana mjesta, neodreñene stvari. Moraju se naći s prijateljima, iz New Yorka, iz Švicarske, iz Njemačke. Oni su živjeli u New Yorku, u Londonu i Parizu takoñer, i drugdje. S nostalgijom spominju barove, hotele i trkališta u desetak gradova. Gospoñica Hines se žali na buku: moraju li oni razgovarati urlajući, i to na stranim jezicima? Ali gospoña Morley se s njima šali i ponekad popiju skupa čašicu kad je Rozin otac kod kuće pa svi sjede u kuhinji. Onda ona docupka niza stepenice u visokim petama i zveckajući narukvicama, i kaže da nema ništa protiv nekoliko kapljica, tu i tamo. - Ta je itekako dobro baždarena - kaže stric Joe. - Prava mica - kaže stric George. - Što je to mica? - kaže Roz. - Postoje dame, postoje žene i postoje mice - kaže stric George. - Tvoja majka je dama. Ova tu, ona je mica.

Gospodin Carruthers zna da se pije i u podrumu i u kuhinji. Osjeća i dim cigareta. Njemu i dalje nije dopušteno piti i pušiti u sobi, ali sada on to čini češće nego prije. Jednog poslijepodneva izlazi iz sobe i zaskače Roz u hodniku. - Ovi muškarci su Židovi - šapće. Pivske pare ispunjaju zrak. - Mi smo žrtvovali živote za ovu zemlju, a sada je predaju u ruke Židovima! Roz je sva naelektrizirana. Smjesta trči da nañe ujake i pita ih na licu mjesta. Ako su zbilja Židovi, mogla bi se upustiti u obraćivanje i zapanjiti sestru Conception. - Ja, ja sam grañanim Sjedinjenih Država - kaže stric George uz tihi smijeh. Mogu to potvrditi svojom putovnicom. Joe, on je Židov. - Ja sam Mañar, on je Poljak - kaže stric Joe. - Ja sam Jugoslaven, on je Nizozemac. Ovaj pasoš kaže da sam Španjolac. E sad, tvoj otac, on je napola Nijemac. Ona druga polovina je Židov. Za Roz je to šok. Ima osjećaj razočaranosti - nikakvih duhovnih trijumfa neće biti, jer oca podnipošto i ni u čemu neće biti kadra promijeniti, toliko joj je jasno - i zatim krivnje: što ako to doznaju časne? Još gore, što ako su stalno znale, a njoj nisu rekle? Kao da vidi pakosno likovanje na licu Julije Warden, kao da čuje neprekidno šaputanje iza svojih leña. Zacijelo Roz sada izgleda pokunjeno, jer stric George kaže: - Bolje je biti Židov, nego ubojica. Poubijali su šest milijuna, tamo prijeko. - Pet - kaže stric Joe. - Ostalo su bili drugi. Cigani i homići. - Pet ili šest, tko broji? - Šest čega? - kaže Roz. - Židova - kaže stric George. - Spaljivali su ih u pećima, slagali na visoke hrpe. Mala Rozzie-lind, bolje da ne znaš. Da su se tebe dokopali, tamo prijeko, napravili bi od tebe sjenilo za svjetiljku. Pritom joj ne objašnjava da bi to radili samo od kože. Njoj je pred očima cijelo njezino tijelo pretvoreno u svjetiljku, žarulja je iznutra a svjetlo izlazi kroz oči i

nosnice i uši i usta. Zacijelo Roz sada izgleda užasnuto, jer stric Joe kaže: Nemoj plašiti dijete. Svršeno je, sve to. - Zašto? - kaže Roz. - Zašto su to radili? - Ali ni jedan ni drugi ne odgovaraju. - Nije svršeno dok ne svrši - kaže stric George mračno. Roz ima osjećaj da joj je netko lagao. Ne samo o ocu: i o ratu, a i o Bogu. Ono s izgladnjelom siročadi bilo je jako ružno, ali to nije cijela priča. Što se još dogañalo, peći i hrpe i sjenila za svjetiljke, i zašto je to Bog dopustio? Ni o čemu od svega toga ona ne želi više razmišljati: previše je žalosno i previše zbunjuje. Umjesto toga se baca na čitanje knjiga s ubojstvima. Posuñuje ih od gospoñice Hines i čita noću, pri uličnom svjetlu koje ulazi kroz njen mansardni prozor. U tim romanima sviña joj se pokućstvo, i odjeća koju ljudi imaju na sebi, i batleri, i dvorkinje. Ali najviše joj se sviña to što za svaku smrt postoji razlog, i nema više ubojica u isti mah, i na kraju sve iziñe na vidjelo i ubojica biva uhvaćen.

44. Roz se vraća iz škole puna iščekivanja. Nešto je u zraku, nije sigurna što, ali zna da jest. Nešto će se dogoditi. Prošlog tjedna je majka rekla za doručkom, Gospoñu Morley su nadžarili. Što je to značilo? Izgubila je posao, ali Roz nakratko ima pred očima sliku gospoñe Morley u plamenu, poput prvih mučenika. Ne znači da ona želi da gospoñu Morley spale. Bila joj je draga, kao i njezina odjevna oprema - uzorci kreme za lice, bižuterija, a osobito cipele. Sve otada gospoña Morley se vuče po kući u jutarnjem ružičastom satenskom štep ogrtaču. Vjeñe su joj otečene, lice bez ikakve šminke, umuknulo je zveckanje nekoć obvezatnih ogrlica i narukvica. Ona ne bi smjela jesti u sobi, a ipak to čini, gospodin Carruthers joj donosi papirnate vrećice s hranom: u košu za otpatke ima kora od sendviča i ogrizaka od jabuka, ali premda to Rozina majka sigurno zna, ne kuca joj na vrata s naredbama kakve inače toliko voli

izdavati. Kadšto su u tim vrećicama male plosnate boce koje se ne pojavljuju u košu za otpatke. Kasno poslije podne, još uvijek u jutarnjem ogrtaču, ona silazi u kuhinju na kratke unezvjerene razgovore s Rozinom majkom. Što će ona sada? pita. Rozina majka stišće usne i kaže da ne zna. Ti se razgovori tiču novca: budući da je bez posla, gospoña Morley neće moći plaćati stanarinu. Roz prema njoj osjeća sućut, ali u isti mah i manje prijateljstva, jer gospoña Morley sada stalno cmizdri, a Roz to prezire. Kad u školi neka djevojčica cmizdri, druge je gurkaju ili dobije pljusku, ili joj časne za kaznu narede da stoji u kutu. - Trebala bi se sabrati - kaže majka ocu za večerom. Nekoć je Roz bila publika za takve komentare, ali sada je ona samo »ne pred djecom«. - Aggie, imaj srca - kaže otac. Nitko živ inače ne zove majku Aggie u lice. - Imati srce je lijepo i krasno - kaže majka - ali neće srce donijeti hranu na stol. Na stolu, meñutim, ima hrane. Goveñi gulaš, krumpir pire s umakom, i kuhani kupus. Roz upravo jede. Nije dovoljno što su gospoñu Morley nadžarili: gospoñica Hines je u krevetu, ima jaku prehladu. - Dao Bog da ne uhvati upalu pluća - kaže majka. - Onda ćemo imati dvije beskorisne žene na grbači. Roz ulazi u sobu gospoñe Morley. Gospoña Morley je u postelji, jede sendvič; brzo ga gurne pod pokrivač, ali se nasmiješi kad vidi da je to samo Roz. - Srce, trebaš uvijek pokucati prije no što uñeš u ložnicu jedne dame - kaže. - Imam ideju - kaže Roz. - Mogli biste prodati cipele. - Pritom Roz ima na umu one crvene satenske sa svjetlucavim kamenčićima. Smiješak gospoñe Morley podrhtava i gasi se. - O, srce, da bar mogu. Pošto je skrenula iza ugla prije svoje kuće, Roz vidi neobičan prizor. Travnjak pred kućom prekriven je snijegom kao i svi drugi travnjaci, ali po njemu su porazbacani razni šareni predmeti. Stigavši bliže, vidi što je to: haljine gospoñe Morley, čarape gospoñe Morley, torbice gospoñe Morley, grudnjaci i gaćice gospoñe Morley. Cipele gospoñe Morley. Oko njih titra sablasna svjetlost.

Roz ulazi u kuću, zatim u kuhinju. Za stolom sjedi majka, uspravna kao svijeća i lica bijelog poput krede. Pred njom je netaknuta šalica čaja. Na stolcu gdje inače sjedi Roz sjedi gospoñica Hines i tapše majci ruku sitnim usplahirenim kretnjama. Na oba obraza ima po jednu ružičastu mrlju. Djeluje nervozno, ali i nekako euforično. - Tvoja majka je doživjela šok - kaže Rozi. - Bi li popila čašu mlijeka, dušo? - Što rade stvari gospoñe Morley vani na travnjaku? - kaže Roz. - A što sam mogla? - kaže gospoñica Hines ne zna se komu. - Nisam ih mogla ne vidjeti. Čak nisu dokraja zatvorili vrata. - Gdje je ona? - kaže Roz. - Gdje je gospoña Morley? - Mora da je gospoña Morley otišla a da nije platila stanarinu. »Odlepršala«, tako bi se izrazila majka. Već je imala stanara koji su odlepršali na taj način, ostavljajući svoje stvari, doduše nikada vani na travnjaku. - Tu ova kuća neće više vidjeti - kaže majka. - Mogu li dobiti njene cipele? - kaže Roz. Žao joj je što više neće viñati gospoñu Morley, ali nema potrebe da cipele odu na otpad. - Da nisi taknula njene prljave stvari - kaže majka. - Ni malim prstom da ih nisi taknula! Njima je mjesto u smeću, kao i toj kurvi! Ako sva ta krama ne nestane do sutra, osobno ću je spaliti! Gospoñicu Hines ovi snažni izrazi očito šokiraju. - Molit ću se za nju - kaže. - Ja neću - kaže majka. Ništa od svega toga Roz ne povezuje s ocem sve dok se ovaj ne pojavi, točno za večeru. Neobična je već sama činjenica da je točan: obično nije. Potuljen je, pun poštovanja prema majci, ali je niti grli niti ljubi. Prvi put otkako se vratio kao da se nje gotovo boji. - Evo stanarine - kaže. Spušta hrpicu novca na stol. - Nemoj samo misliti da me možeš kupiti - kaže majka. - Ti i ona droca! Ovo je novac da budem kuš! Nijedan prljavi cent neću taknuti. - Nije njezin - kaže otac. - Dobio sam na pokeru.

- Kako si samo mogao! - kaže majka. - Nakon svih mojih odricanja! Gledaj moje ruke! - Plakala je - kaže otac, kao da to sve objašnjava. - Plakala! - kaže majka prezirno, kao da sama nikad ne bi učinila nešto tako ponižavajuće. - Krokodilske suze! Najobičnija muškožderka! - Bilo mi je nje žao - kaže otac. - Bacila se na mene. Što sam mogao? Majka mu okreće leña. Naginje se nad štednjak i grabi gulaš u tanjure, lupajući pritom žlicom po unutrašnjoj strani lonca, i do kraja večere ne progovara ni riječi. Isprva otac praktički ne dodiruje jelo - Roz pozna taj osjećaj, mješavinu uznemirenosti i krivnje - ali majka ga strijelja pogledom prepunim zgañenosti i pokazuje prstom na njegov tanjur, što znači: ne pojede li on to što mu ona cijeli svoj život kuha, provest će se još gore no što mu je sada. Pošto majka opet okrene leña, otac se hitro smiješi Rozi i namiguje. Onda je njoj jasno da je sve ovo - njegova ojañenost, njegov pokunjeni izgled - samo gluma, ili djelomice gluma, i da je njemu zapravo sasvim dobro. Novac ostaje na stolu. Roz ga promatra: nikad još nije vidjela toliko novca na hrpi. Rado bi pitala majku smije li ga uzeti jer izgleda da ga nitko od njih ne želi, ali dok ona odnosi tanjure - Pomozi majci - kaže otac - novca nestaje. Roz zna da je u jednom džepu, ali čijem? Sluti da je u majčinom - u džepu na pregači, jer sljedećih dana ona postaje mekša i više govori, i život se vraća u normalu. Gospoña Morley ipak nije nikad više viñena. Kao ni njezine haljine i cipele. Rozi ona nedostaje; nedostaju joj imena od milja i losion za ruke, ali je dovoljno pametna da to ne kaže naglas. - Mica, točno sam rekao - kaže stric George. - Tvoj otac ima tu snažnu slabost. - Trebao je zatvoriti vrata - kaže stric Joe. Pet godina kasnije, kad je bila tinejdžerka i mogla štošta naučiti od prijateljica, Roz je složila sliku: gospoña Morley je bila očeva ljubovca. O ljubovcama je već čitala u krimićima. Odlučila se za riječ ljubovca jer zvuči uzvišenije od

drugih za istu stvar - flojsa, kurva, radodajka. Te riječi ne podrazumijevaju drugo do raširene noge, i to raspuštene mlohave noge - noge bez snage, noge koje znaju samo ležati kao klade, noge na prodaju - i zadahe, nasumično sparivanje, izlučevine vezane uz seks. Ljubovca, meñutim, aludira na stanovitu profinjenost, skupu garderobu, ukusno namješteni stan, kao i na moć i lukavost i ljepotu koje su potrebne da se doñe do svega toga. Gospoña Morley nije posjedovala ni stan ni profinjenost, njena ljepota je stvar ukusa, no odjeću je ipak posjedovala, a Roz želi priznati ocu bar nešto u dobro: ne bi se on upustio s bilo kojom matorom radodajkom. Želi se njime ponositi. Zna da je majka bila na ispravnoj strani, a otac na nevaljaloj; zna da je majka bila kreposna i derala svoje prste do kosti i upropastila si ruke, a za uzvrat dobivala nezahvalnost. U toj nezahvalnosti, meñutim, sudjeluje i Roz. Možda je otac hulja, ali je on taj koga ona obožava. Gospoña Morley nije bila jedina ljubovca. Nakon nje će i dalje postojati druge žene: sentimentalne, meka tijela, lijene, rado si malo cugnu i vole srcedrapateljne filmove. U kasnijim bi ih godinama Roz deducirala po očevoj sporadičnoj živahnosti i izbivanjima; čak bi kadšto u gradu naletila na njih, obješene o ruku njezina ostarjelog ali još uvijek razuzdanog oca. No takve bi žene došle i prošle, dok je majka bila konstanta. Kakav je bio njihov dogovor, majčin i očev? Jesu li se voljeli? Naravno, imali su svoju povijest; imali su svoju priču. Upoznali su se netom pošto je izbio rat. Je li on nju oborio s nogu? Ne baš. Ona je već tada imala pansion: naslijedila ga je od svoje majke, koja ga je sama vodila otkako joj je muž u dvadeset petoj godini umro od dječje paralize; Rozinoj su majci tada bile dvije godine. Bila je starija od Rozina oca. Već kad se s njim upoznala, mora da je bila usidjelica: već tada šutljiva, već tada kisela, već tada ukočena. Vraćala se kući s torbom namirnica; put je vodio uz jednu krčmu. Bilo je kasno poslijepodne, fajrunt, kad pijance izbacuju na ulicu kako bi još imali vremena da stignu na večeru, tako je glasila teorija. Obično bi, da izbjegne tu krčmu, Rozina

majka prelazila na drugu stranu ulice, ali je opazila gadnu tučnjavu. Četvorica protiv jednog: siledžije, bio je njen izraz. Taj jedan bio je Rozin otac. Urlao je poput medvjeda, ali ga je jedan od njih udario s leña bocom po glavi, on se srušio i sva četvorica su ga počela udarati nogama. Bilo je još ljudi na ulici, ali su samo stajali i promatrali. Rozina je majka zaključila da će čovjeka na tlu sigurno ubiti. Po naravi je bila tiha, ali ne i plaha, ne tada: navikla je muškarcima reći što ih ide, prekalila se u dodiru sa stanarima kad bi neki od njih pokušao iskoristiti situaciju. Ali obično je brinula svoja posla i drugima prepuštala njihova; obično je zaobilazila tučnjave pred krčmama i gledala na drugu stranu. No toga je dana bilo drukčije. Nije mogla mirno stajati i gledati kako čovjeka ubijaju. Počela je vrištati (to je, za Roz, najbolji dio priče njena flegmatična majka vrišti iz petnih žila, i to na javnom mjestu), a onda se zaletjela meñu njih i vitlala torbom iz koje su jabuke i mrkve frcale naokolo, sve dok se na vidiku nije pojavio policajac pa su siledžije pobjegli. Rozina majka je pokupila svoje voće i povrće. Bila je prilično zdrmana, ali nije htjela da joj propadne kupovina. Onda je pomogla Rozinu ocu da se digne s nogostupa. - Krv je tekla na sve strane - pričala je. - Izgledao je kao ono što mačka nekad dovuče u kuću. - Njena je kuća bila blizu, a kao pobožna kršćanka koja zna priču o dobrom Samaritancu smatrala je da ga mora povesti onamo i, u najmanju ruku, oprati. Roz je mogla točno zamisliti što se tada po svoj prilici dogodilo. Tko se može oduprijeti zahvalnosti? (Premda je zahvalnost zamršena emocija, što je sama imala prilike naučiti.) S druge strane, koja žena može odoljeti muškarcu koga je spasila? U zavojima ima nečeg erotičnog, a i odjeća je dakako morala biti skinuta: sako, košulja, potkošulja. A što nakon toga? Majka se sigurno prebacila na svoju omiljenu aktivnost, pranje. A gdje li će taj jadnik provesti noć? Ide se prijaviti u vojsku, rekao je (zapravo se nije prijavio, u službenom smislu), živi daleko odavde - kako daleko? u Winnipegu - i bez novaca je. Uzeli su mu ga oni siledžije.

Za majku, koja je dvadesete godine svoga života provela njegujući svoju boležljivu mater i koja nikad nije vidjela muškarca bez košulje, mora da je to bio najromantičniji doživljaj do tada. Jedini romantični doživljaj. Za oca je pak to bila tek jedna epizoda. A možda i nije? Možda se zaljubio u nju, u tu vrištavu, tihu ženu koja mu je priskočila u pomoć. Možda se zaljubio u njenu kuću, malkice. Možda je ta žena značila sklonište, sigurnost. U očevoj se interpretaciji uvijek naglašavalo vrištanje, i to s neskrivenim divljenjem. U majčinoj se naglašavala krv. Kako bilo da bilo, završili su u braku, iako se nisu vjenčali u katoličkoj crkvi; to znači da u očima Crkve njih dvoje uopće nisu vjenčani. Radi njezina oca njena se majka dovela u stanje neiskupljivoga grijeha. Nikakvo čudo što je smatrala da je on njen dužnik. Ah, misli Roz dok sjedi u podrumu u onom narančastom ogrtaču za kupanje. Bože, ti lukavi stari šaljivčino, zbilja se ti znaš zafrkavati. Mijenjaš uloge. Izdaješ protuslovne upute: spašavajte, pomažite, volite - ali ne pipajte. Bog je dobar slušalac. Ne upada u riječ. Možda zato Roz voli razgovarati s njim. Nedugo nakon izbacivanja gospoñe Morley nestaje i gospodin Carruthers: sobu ostavlja u kaosu, odnosi samo kovčeg, duguje stanarinu za jedan mjesec. U njegovu se sobu useljava stric George, a u sobu gospoñe Morley stric Joe; onda gospoñica Hines daje otkaz jer kuća više nije pristojna. - A odakle će sada pristizati novac? - pita Rozina majka. - Ne zabrinjavaj se, Aggie - kaže otac. I novac doista stiže, nema ga mnogo ali ipak dovoljno, i to kanda iz onkraja budući da otac nigdje ne radi, kao ni stric George ni stric Joe. Ali zato odlaze na trke. Kadšto povedu i Roz subotom kad nema školu i za nju ulože dolar na nekoga konja. Majka nikada ne ide, a niti zaključuje Roz osvrnuvši se naokolo po odjeći - bilo koja druga majka. Žene koje su tu su mice. Navečer stričevi sjede za stolom za kartanje u novoj sobi strica Georgea, piju, puše, igraju poker. Ako majke nema doma, ponekad otac igra s njima. Roz se

mota u blizini, gleda im preko ramena i naposljetku je oni počinju učiti poker. Ne smiješ pokazivati što misliš - kažu joj. - Moraš držati karte tako da ih nitko ne vidi. Moraš znati kada trebaš odustati. Nakon što je naučila pravila igre, pokazuju joj kako se igra za novac. Isprva su to samo žetoni, a onda joj jednoga dana ujak George daje pet dolara. - Ovo je tvoj ulog - kaže joj. - Nikad se nemoj kladiti u iznos koji je veći od tvog uloga. Taj savjet ne spada meñu one kojih se on sam drži. Roz napreduje. Uči čekati: broji koliko su popili, gleda kako se smanjuje razina pića u boci. Onda kreće u napad. - Ova damica zna znanje - kaže ujak George zadivljeno. Roz blista. Njezin je plus to što ona igra ozbiljno, a stričevi i otac zapravo ne. Oni igraju kao da čekaju telefonski poziv. Igraju da im proñe vrijeme. Iznenada je tu gomila novca. - Dobio sam na trkama - kaže otac, ali Roz zna da to ne može biti istina jer ga je naprosto previše. Dostajalo je za večeru u restoranu, svi su išli, majka takoñer, i poslije za sladoled. Majka je na sebi imala svoju najbolju haljinu, ustvari novu novcatu najbolju haljinu, svijetlozelenu s bijelim vezenim ovratnikom, jer je dostajalo i za to. Dostajalo je za auto, plavi dodge: dečki iz ulice stajali su pola sata pred Rozinom kućom i piljili u njega, a Roz ih je šutke gledala s trijema. Njen je trijumf bio toliko potpun te čak nije imala potrebu da im dobaci štogod podrugljivo. Odakle taj novac? Iz zraka. Čista čarolija: otac je mahnuo rukom i, voila, evo novca. - Brod je doplovio - rekao je otac. Za stričeve je takoñer bilo novca. Ima ga za svu trojicu, rekao je otac. I to za svakoga jednako, jer brod pripada svima. Roz je znala da se ne radi o pravom brodu. Ipak, mogla ga je zamisliti: starinski brod nalik galiji, brod s blagom, jedra mu se zlate pri zalasku sunca, stjegovi vijore s jarbolâ. Ili nešto slično. Nešto uznosito. Roditelji su prodali pansion i preselili na sjever, daleko od ulicâ s tijesno nanizanim starim kućama i minijaturnim travnjacima, u golemu kuću s polukružnim prilaznim kolnikom i garažom za tri auta. Roz je zaključila da su

postali bogati, ali majka joj je rekla neka ne rabi tu riječ. - Mi sada samo živimo opušteno - bio je njen izraz. No majka uopće nije djelovala opušteno. Djelovala je uplašeno. Bojala se kuće, bojala se spremačice na kojoj je otac inzistirao, bojala se novoga namještaja što ga je sama kupila - Nabavi si najbolje stvari - rekao je otac - bojala se svoje nove odjeće. Tumarala je naokolo u kućnoj haljini i papučama, od prostorije do prostorije, kao da nešto traži, kao da se izgubila. Osjećala se mnogo opuštenije u starom kvartu, gdje su stvari imale dimenzije kakve trebaju imati i gdje se znala snalaziti. Govorila je da nema s kim razgovarati. No kada je ona uopće puno razgovarala, prije? I s kime? S Roz, s ocem, sa stričevima. Sada su stričevi stanovali u vlastitim kućama. A stanari? Nikakvih stanara nije više bilo, ni na koga se sada ne može tužiti niti mu gazdovati. Kad bi otvarala vrata ljudima iz tvrtki za prijevoz i dostavu, pitali su je gdje je gospoña. No morala se pretvarati da je sretna, zbog oca. - Na ovo smo tako dugo čekali - govorio je. Roz takoñer ima novu odjeću, i novo ime. Ne zove se više Rosalind Greenwood, nego Roz Grunwald. To je oduvijek njezino pravo ime, objašnjavaju roditelji. A zašto se prije nisam tako zvala? - pita ona. - Zbog rata - odgovaraju. - To ime zvuči previše židovski. Nije bilo sigurno. - Je li sada sigurno? - pita dalje. Ne sasvim. Tu gdje sada stanuju sigurne su druge stvari. Isto tako, druge stvari su opasne. Roz ide u novu školu. Sada je u srednjoj školi, pa ide u Forest Hill Collegiate Institute1. Više nije katolkinja: sve je to odbacila - ne bez grižnje savjesti, ne bezostatno - kako bi postala Židovka. Budući da posve očito postoje različite strane, njoj je draže biti na ovoj. Mnogo čita o tome jer hoće sve raditi kako treba; od oca traži da kupi dvije garniture suña i odbija jesti slaninu. Otac ih kupuje da joj udovolji, ali majka ne želi rabiti jedno suñe za meso a drugo za mlijeko, i gleda je povrijeñeno kada to spomene. A otac ne želi odlaziti u templ.

- Ja nikad nisam bio religiozan - kaže. - A kao što uvijek kažem: tko je vlasnik Boga? Da nema religijâ, ni svih ovih nevolja ne bi bilo. U Rozinoj novoj školi ima mnogo židovske djece: zapravo, u ovoj je školi biti Židov ono pravo. Ali dok prije Roz nije bila dovoljno katolkinja, sada nije dovoljno Židovka. Ona je kuriozitet, hibrid, nekakvo čudno pola-pola. Njezine haljine, premda skupe, suptilno nisu one prave. Niti njezin naglasak nije onaj pravi. Stvari za koje se oduševljava nisu one prave, kao ni njezine vještine: to što zna izvesti vreli zavoj, opaliti nekoga nogom po potkoljenici i spretno igrati poker, te stvari ovdje nikog ne impresioniraju. Ktomu, odveć je krupna, odveć bučna, odveć nezgrapna, odveć željna ugoditi. Nedostaju joj uglañenost, blaziranost, otmjenost. Otkriva da se nalazi u stranoj zemlji. Ona je useljenik, RO. Jest da je već prošlo stanovito vrijeme otkako je očev brod doplovio, no ona je upravo sišla s palube. Ili je možda posrijedi nešto drugo: možda je posrijedi novac. Roz ga ima u obilju, ali on treba odležati, baš kao sortno vino ili sir. Odveć je sirov, odveć blještav, odveć glasan. Odveć besraman. Otac je šalje u židovski ljetni kamp: ustanovio je da je to ljeti za djecu ono pravo, ovdje, u ovoj zemlji, u ovom gradu, u ovom kvartu. On želi da Roz bude sretna, da se uklopi. Za njega je to jedno te isto. No u kampu je ona u još većoj mjeri strano tijelo, očevidan uljez: nikad nije jahala, ne zna nijedan od onih ljupkih narodnih plesova iz Izraela, nijednu žalostivu jidiš pjesmu u molu. Prevrće se iz jedrilice u ledenu sjevernu modru vodu Georgian Baya jer nikada nije bila ni u kakvom čamcu; kad se pokušava skijati na vodi, prepadne se i zbriše u zadnji čas, neposredno prije pokretanja motora, i potone kao kamen. Kad se prvi put pojavi u kupaćem kostimu (ne znači da ona zapravo zna plivati, njen se osnovni stil sastoji od nimalo gracioznog mlataranja na sve strane), shvaća da je potrebno brijati pazuha. A tko je nju mogao na to upozoriti? Svakako ne majka, koja ne razgovara o tijelu. Nikad u životu nije bila izvan

grada. Svi drugi se ponašaju kao da od roñenja veslaju u kanuu i spavaju u zasmrñenim šatorima, no Roz se ne može priviknuti na bube. Roz sjedi za doručkom u blagovaonici u brvnari i šutke sluša kako se druge djevojčice od dosade tuže na svoje majke. Ona bi se takoñer potužila, ali je ustanovila da se njene pritužbe ne računaju zato što njena majka nije Židovka. Ako krene s pričama o pansionu, o zahodima i ribanju, one prevrću očima, fino zijevaju poput malih maca i skreću razgovor natrag na svoje majke. Čime žele reći, što zna Roz o tim stvarima. Ona to ne može razumjeti. Poslijepodne si uvijaju kosu i lakiraju nokte, a poslije narodnih plesova i pjesama i pečenih bundeva i maskarada u beatnike razni ih momci polako prate do brvnare za spavanje kroz aromatičnu, bolnu tamu ispunjenu hukom sovâ i zujem komaraca, i mirisom borovih iglica, i džepnim svjetiljkama što trepere poput krijesnica, i tromo senzualnim mrmorom. Nijedan od tih momaka ne došeće malo se pošaliti s Roz, nijedan se ne osloni na stablo s rukama iznad njene glave. No da, nema ih baš mnogo koji su za tako nešto dovoljno visoki, a uostalom komu je baš do toga da ga vide s blesavom polušiksom1 koja ima bokove kao nilski konj? I tako Roz ostaje i pomaže pospremiti. Sam Bog zna da je tu stručnjak. Na vježbama iz umjetničkog oblikovanja, koje Rozi nikako ne ide - njene glinene pepeljare izgledaju kao kravlja balega, a pojas koji je istkala na primitivnoj ručnoj napravi za tkanje u stilu Inka izgleda kao da ga se dohvatila mačka - ona kaže da mora u kupaonicu i onda odbaza u kuhinju ne bi li užicala koji zalogajčić prije večere. Sprijateljila se s kuharom specijaliziranim za kolače: taj je starac znao jednim kaligrafskim zamahom napraviti duž čitave torte ukrasne patkice od maslaca a da pritom ni jedan jedini put ne odmakne štrcaljku za ukrašavanje. On pokazuje Rozi kako se to radi, a i kako se pravi ukrasna ruža sa stapkom i listom. - Ruža bez lista je kao žena bez časti - kaže, klanja joj se u udvornom starinskom europskom stilu i daje joj štrcaljku da to pokuša izvesti. Dopušta joj da obliže zdjelu i kaže da je njena figura ono što se

traži kod žene, a ne kost i koža kao što izgledaju neke, vidi se da ona cijeni dobru hranu. On ima akcent kao stričevi i blijedoplavi broj na ruci. To mu je iz rata, ali Roz ne pita odakle i zašto jer ovdje nitko ne govori o ratu, još ne. Rat je tabu. Roz uviña da nikada neće biti ljepša, slaña, vitkija, više seksi i blaziranija od ovih djevojaka. Odlučuje da namjesto toga bude pametnija, zabavnija i bogatija, a kad to jednom postigne mogu je svi poljubiti u rosnu rit. Počinje izvoditi grimase; pribjegava sirovim navadama Huron Streeta kako bi privukla pažnju. I brzo je izborila mjesto u grupi: cura za štoseve i viceve. Istodobno, ona oponaša. Preuzima njihov naglasak, njihovu intonaciju, njihov vokabular; dopunjuje sebe slojevima jezika, lijepi ih kao što se lijepe plakati na ogradu, jedan povrh drugoga, da prekriju gole daske. A što se tiče haljina i dopunske opreme, to se može naučiti. Roz je odradila srednju školu, koja nije baš bila hram blaženstva, najblaže rečeno. Godinama kasnije će otkriti - prilikom jedne godišnjice mature kojoj nije mogla odoljeti jer je baš nabavila fantastične krpe i htjela se producirati - da se većina djevojaka tada osjećala isto onako jadno kao ona. Njezin jad, meñutim, nisu priznavale. - Ti si uvijek bila tako vesela - rekle su. Nakon srednje škole Roz je otišla na fakultet. Upisala je umjetnost i arheologiju, što otac nije držao praktičnim strukama, ali se kasnije pokazalo korisnim u poslovima renoviranja: nikad se ne zna koje se sve sitnarije iz prošlosti mogu reciklirati. Uredila je da stanuje u studentskom domu, premda je, što je majka naglasila, imala besprijekoran obiteljski dom gdje može stanovati. Ali htjela je van, htjela je udahnuti zraka, i postigla je da otac iskrca lovu nakon što je zaprijetila da će u protivnom pobjeći u Europu ili na neki fakultet udaljen milijun i po kilometara. Odabrala je McClung Hall jer nije bio ograničen ni na koju vjeroispovijed. Tada je već odbacila prekomjerno židovstvo, zajedno s prekomjernim katoličanstvom. Odnosno, mislila je da jest. Željela je putovati s malo prtljage, a najsretnija je bila u izmiješanoj sredini.

Onoga dana kad je Roz diplomirala, otac ju je izveo van da to proslave, zajedno s majkom i sve ofucanijim stričevima. Otišli su u elegantan restoran gdje je jelovnik bio na francuskome, a ispod je sitnim slovima pisalo na engleskome. Za desert se nudio sladoled u raznim francuskim aromama: cassis, fraise, citron, pistache1. - Meñu mojim putovnicama nije bila i francuska - rekao je stric George. - Ja sam za pastiš. To sam ja, misli Roz. Ja sam pastiš.

45. Mnogo kasnije, nakon što se Roz već udala, nakon što joj je umrla majka - a umirala je polagano i negodujući, smrt spada meñu nečedne stvari jer ti muški liječnici guraju nos u tijelo, što je prvo do grijeha - i zatim otac, koji je umirao u trzavim bolnim fazama kao kad vlak prelazi s kolosijeka na kolosijek - nakon što se sve to izdogañalo i Roz ostala bez oba roditelja, doznala je o novcu. Ne o kasnijem novcu, o njemu je znala, nego o prvome. Korijen, mladica, tajna duplja. Otišla je u bolnicu posjetiti strica Georgea, jer i on je umirao. Nije ležao sam u sobi, čak ni u dvokrevetnoj; ležao je u zajedničkoj sobi. Nijedan stric nije postigao ništa. Obojica su završila u pansionima za samce. Nakon što su profućkali svoj novac, profućkali su i dio očeva novca. Kockali su se i onda uzajmljivali; zvali su to pozajmicama iako su svi sasvim sigurno znali da nikada neće biti vraćene. Ali nikad im otac nije odbio nijednu molbu. - Prostata - rekao joj je stric Joe na telefonu. - Ali radije to nemoj spominjati pred njim. - Roz dakle nije spomenula, jer i stričevi imaju sektore čednosti. Donijela je cvijeće i vazu u koju će ga staviti, jer u bolnicama nikada nema vazâ; navukla je blistav smiješak i pripremila žustar, djelotvoran gard, no odbacila ih je čim je vidjela kako grozno stric George izgleda. Posve je okopnio. Glava mu

se već pretvorila u lubanju. Roz je sjela kraj njega i u sebi ga oplakivala. Čovjek na krevetu do njega spavao je i hrkao. - Ovaj tu, taj neće nikamo otići - rekao je stric George, kao da upravo razmišlja kamo bi. - Hoćeš jednokrevetnu sobu? - pitala je Roz. Mogla je to za njega urediti, sasvim lako. - Ma ne - rekao je stric George. - Volim društvo. Volim ljude oko sebe. Shvaćaš? Osim toga, to košta lijepu svoticu. Ja nikad nisam imao talenta. - Za što? - rekla je Roz. - Za razliku od tvog oca - rekao je stric George. - Taj je znao ujutro početi s jednim dolarom, a završiti dan s pet. A ja bi' uvijek naprosto uzeo taj dolar i stavio na nekog konja. Ja sam više bio za provod. - Gdje je došao do njega? - rekla je Roz. Stric George ju je pogledao uvelim žutim očima. - Do čega? - rekao je naivno, prepredeno. - Do prvoga dolara - rekla je Roz. - Što ste vas trojica zapravo radili za vrijeme rata? - Ne trebaš to znati - rekao je stric George. - Trebam - rekla je Roz. - U redu je, on je mrtav. Možeš mi reći, nećeš mi povrijediti osjećaje. Stric George je uzdahnuo. - Tja, dobro. Davno je to bilo. - Ovdje ja postavljam pitanja - rekla je Roz: često je čula stričeve kako upotrebljavaju taj izraz, i uvijek je djelovao. - Tvoj otac je bio organizator - rekao je stric George. - Organizirao je. Organizirao je prije rata, organizirao je u ratu, a i poslije rata je organizirao. - Što je organizirao? - rekla je Roz. Shvatila je da nije organizirao popravke frižiderâ.

- Iskreno rečeno - polako je rekao stric George - tvoj otac je bio prevarant. Nemoj me krivo shvatiti, bio je i junak. Ali da nije bio prevarant, ne bi mogao biti junak. Tako je onda bilo. - Prevarant? - rekla je Roz. - Mi smo bili prevaranti - strpljivo je rekao stric George. - Svi su bili prevaranti. Krali su, ti ne bi vjerovala što sve nisu krali - slike, zlato, stvari koje si mogao sakriti i kasnije prodati. Bilo im je jasno kako će stvar završiti, pa su na kraju grabili sve živo. Uvijek kad je rat, ljudi kradu. Kradu sve što mogu. Točno to je rat - rat je kraña. Zašto bismo onda mi bili drukčiji? Joe je bio čovjek unutra, ja sam bio vozač, tvoj otac je bio planer. Kada krećemo u akciju, komu možemo vjerovati. Bez njega ničeg ne bi bilo. I tako smo za njih izvlačili stvari iz zemlje - ilegalno, ne moram ti govoriti kakve su zakone imali - no mi bi' podmitili, nema toga tko nije uzimao. I sakrili na sigurno, dok rat ne proñe. No kako su mogli znati što je što, kako su mogli znati kamo mi stvari spremamo? Tako smo dio zadržali za sebe. Odnijeli na razna mjesta. I kasnije pokupili. Neki od njih u meñuvremenu su umrli, pa smo uzeli i njihove stvari. - To je on radio? - rekla je Roz. - Pomagao je nacistima? - Bilo je opasno - prijekorno je rekao stric George, kao da je opasnost glavno opravdanje. - Nekada smo izvlačili i ono što nismo smjeli. Izvlačili smo Židove. Morali smo biti oprezni, služiti se ustaljenim kanalima. Puštali su nas da to radimo, jer da smo mi zaglavili i s njihovom bi glavom bilo gotovo. Tvoj otac nikad nije pretjerivao. Znao je kada je previše opasno. Znao je kada treba prestati. - Hvala što si mi to ispričao - rekla je Roz. - Nemoj mi zahvaljivati - rekao je stric George. - Kao što sam ti kazao, bio je junak. Ali, neki to ne bi razumjeli. - Umorio se; sklopio je oči. Vjeñe su mu bile tanke i namreškane poput vlažnog krep papira. Podigao je uvis dva tanka sasušena prsta: bila je otpuštena.

Roz se izvukla iz bijelo opločenog bolničkog labirinta i krenula u smjeru kuće i jednog poštenog pića. Što joj je zaključiti iz svega ovoga, iz tog novog, sumnjivog saznanja? Da je njezin novac prljavi novac, ili da je svaki novac prljav? Nije ona kriva, nije to ona radila, još je bila dijete. Nije ona stvorila svijet. No ipak kao da osjeća ruke, koščate ruke koje se pružaju iz zemlje, povlače je za gležnjeve, traže natrag ono što je njihovo. A kako su stare te ruke? Dvadeset godina, trideset, ili tisuću, dvije tisuće? Tko zna gdje je novac sve bio? Operi ruke kad si ga dirala, znala je reći majka. On je leglo klicâ. Ipak, Mitchu nije ispričala. Nikada nije ispričala Mitchu. Bio bi to još jedan poen za njega, a već je dovoljno u prednosti, on i njegova izbirljivost koju raña stari novac, njegove tobože pravničke skrupule. Pobirati dividende da, švercati Židove ne. U to bi se Roz mogla okladiti. Njezinu se novcu diskretno ruga, no ona dobro vidi da mu nimalo ne smeta trošiti ga. Ali i stari novac izvlači profit iz ljudskog očaja, tako dugo dok su očaj i živa tijela dovoljno daleko. K vrapcu, što ljudi poput Mitcha misle, otkuda u stvarnosti potječu te dividende? A što da se kaže o onim akcijama južnoafričkih rudnika zlata koje joj je uredno savjetovao da kupi? U svakom njihovu razgovoru prisutna je treća stranka: njezin novac, koji sjedi izmeñu njih na trosjedu poput trola ili nekog golemog bešćutnog povrća. Povremeno ga ona osjeća kao dio sebe, dio svoga tijela, poput grbe na leñima. Razapeta je izmeñu poriva da ga odsiječe sa sebe, razda na sve strane, i poriva da stvori još više, jer nije li on njezina zaštita? Možda je to jedan te isti poriv. Kao što je govorio otac, ne možeš davati a da prije toga ne dobivaš. Roz je ljevicom dobivala i desnicom davala, ili obratno? U početku je davala za dijelove tijela: za srca zbog oca, za rak zbog majke. Davala je Ligi za borbu protiv gladi u svijetu, davala je dobrotvorcima iz Združenog puta, davala je Crvenom križu. Ali kad je početkom sedamdesetih buknuo ženski pokret, Roz je bila progutana kao mucica prašine koju guta usisavač. Bila je vidljiva, eto zašto. Bila je javna ličnost, što u to doba nije vrijedilo za baš mnogo žena, osim

filmskih zvijezda i engleske kraljice. No bila je i spremna shvatiti poruku, pošto su je u meñuvremenu Mitch i njegove stvari iscipelarili već dva puta. Prvi put prvi kad je otkrila, točnije rečeno - dok je bila u trudnoći s Larryjem: niže se zaista nije mogao srozati. Roz je voljela grupe za podizanje svijesti, voljela je osloboñeni govor. Kao da je sada nadoknañivala sve sestre koje nije imala, kao da je sada imala fantastičnu veliku obitelj čiji pripadnici, za promjenu, imaju nešto zajedničko; kao da je napokon pripuštena u sve grupe i klanove u koje se nikad nije umjela potpuno ugurati. Nema više cile-mile, nema više moj-mužić-je-bolji-od-tvoga, nema više kao-mačka-oko-vrele- -kaše! Sve se može reći! Voljela je sjediti u krugu, iako je nakon nekog vremena zapazila da krug nije baš sasvim okrugao. Jedna žena ispriča svoje probleme i prizna što je boli, onda druga, onda doñe red na Roz, a onda se ostalima navuče na oči caklina nevjerice i netko promijeni temu. Zašto se to dogaña? Zašto je Rozin bol drugoga reda? Trebalo joj je neko vrijeme da shvati: zbog njezina novca. Sasvim sigurno nije moguće da netko s tolikim novcem kao Roz još i pati, misle one. Sjetila se jednog starog izraza što ga je čula od stričeva: Srce mi krvari za njega. To su govorili, krajnje sarkastično, kad god bi netko imao sreću, što je značilo da se obogatio. Od Roz se očekuje da krvari za druge, ali ona ne može očekivati da za uzvrat drugi krvare za nju. Ipak, postojao je jedan sektor gdje je Roz bila tražena. Za takav pokret, mučen besparicom kozmičkih razmjera, gotovo bi se moglo reći da je bila neophodna. Bilo je, dakle, prirodno što su se obratili upravo njoj kad je Novoj ženi prijetio bankrot jer uredništvo nije nikako uspijevalo pribaviti one velike hohglanc reklame za ruževe i cugu. U to je doba Nova žena značila više od časopisa: značila je prijateljicu, prijateljicu u kojoj su visoki ideali i nade spojeni sa zajedništvom u niskim i prljavim tajnama. Istina o masturbaciji! Istina o tome da bi ponekad klincima najradije tresnula glavu o zid! Što se radi kad u podzemnoj

muškarci odostrag trljaju svoj pimpek po tebi, kad te šef ganja oko pisaćeg stola, kad te dan prije nego što ćeš dobiti menstruaciju spopadne želja da progutaš sve lijekove iz ormarića u kupaonici? Nova žena je predstavljala sve one žurke na kojima se ostajalo prenoćiti i za koje je Roz nekoć znala da se zbivaju iza njenih leña, i dakako da je morala spasiti časopis. ŽŽene iz uredništva htjele su da časopis ostane u zajedničkom vlasništvu, kao od početka. Htjele su da Roz naprosto dade novac, i točka; čak si ga ne bi mogla ni otpisati od poreza jer je časopis previše politički. Osim toga, ne radi se o sitnoj lovi. Mala injekcija nema nikakvog smisla. Nedovoljno je isto što i ništa, na isti bi način mogla baciti lovu u zahod. - Ja ne investiram ni u što čime ne mogu i upravljati - kazala im je. - Morate izdati dionice. Onda ću kupiti većinski udio. - One su se prilično ražestile, ali je Roz rekla: - Kad slomite nogu, idete k liječniku. Kad imate problema s novcem, idete k meni. Pokušale ste na svoj način i nije išlo, a i poslovne knjige su vam čista katastrofa, iskreno rečeno. U to se ponešto razumijem. Želite da dovedem stvar u red, ili ne? - Znala je da će časopis ipak stvarati gubitke, no kad je već tako, željela ih je barem uredno otpisivati, zbog poreza. Takoñer im se nije svidjelo kad je Roz postavila Mitcha u upravni odbor i uvalila još dva-tri njegova pravnička pajdaša da mu prave društvo, ali nije bilo druge. Ako su htjele da im ona pomogne, moraju shvatiti u kakvim ona okolnostima živi te da će Mitch sabotirati ne bude li mogao sudjelovati. Njen privatni život pretvorio bi se u labirint stupica i podmetanja nogu (i ne samo nogu), još gori no što ionako jest. - Ta samo su tri sastanka godišnje - kazala im je. - To je cijena koju morate platiti. - U odnosu na postojeće cijene - i na one negdašnje, tijekom svjetske povijesti - ta i nije bila osobito visoka. - Pozvala sam Zeniju ovamo na piće - kaže Roz Mitchu. Ako mu ne kaže, sto posto će nabasati dok njih dvije razgovaraju i duriti se jer je izostavljen. To što je Roz žena koja ima moć ne znači da se ona može prema Mitchu odnositi s manje takta. Naprotiv, mora se odnositi s više takta, mora sebe staviti u drugi

plan, pretvarati se da je manja nego što jest, ispričavati zbog svoga uspjeha, jer se sve što ona čini gleda s povećalom. - Koju Zeniju? - kaže Mitch. - Sjećaš se, sreli smo je u onom restoranu - kaže Roz. Drago joj je što se Mitch ne sjeća. - A, da - kaže Mitch. - Ne sliči većini tvojih prijateljica. Mitchu nisu Rozine prijateljice baš prirasle srcu. Smatra da su one klika feministica koje mrze muškarce, ne briju noge i vitlaju bičem, što su svojedobno i bile, u ranim danima njegova sjedenja u upravnom odboru Nove žene. Zaludu mu Roz objašnjava da su tada svi bili takvi, bio je takav trend, a radne hlače su bile običan modni iskaz - što ne znači da ih je Roz ikad nosila, izgledala bi kao vozač kamiona. Mitch to zna bolje, zna da se nije radilo samo o radnim hlačama. U Novoj ženi njega su trpjele zbog Roz, ali ne baš rado. Koliko god pokušavao, nisu dopuštale da im dokraja objasni kako da budu dobre feministice. Možda zato što je kazao da bi se trebale služiti svojim humorom i šarmom jer će ih se inače muškarci bojati, a one nisu bile raspoložene da budu šarmantne, ne prema njemu, ne u to doba. Zacijelo ga je cijela ta faza gadno traumatizirala; doduše, ne znači da nije pokušao s nekoliko vlastitih trikova i manevara. Roz se sjeća večere koju je priredila u znak proslave restrukturiranja Nove žene, kad je Mitch sjedio kraj Alme, izvršne urednice, i napravio tu pogrešku da ju je počeo ispod stola milovati po nozi te istodobno nastavljao odveć živahnu teorijsku konverzaciju s Edith, likovnom urednicom. Jadni mucek, mislio je da Roz neće primijetiti. No bio je dovoljan jedan jedini pogled na položaj njegove ruke - i na njegovo sve vlažnije i sve crvenije lice koje je izgledalo kao u poodmaklom stadiju dinstanja, i na Almino namršteno čelo i iskošene bore oko usta. Roz je bijesno i zainteresirano gledala kako se Alma bori s dilemom: da li da otrpi jer je Mitch Rozin suprug a nije joj baš do toga da ugrozi svoj posao na što je Mitch u prošlosti računao, kod drugih - ili da ga pozove na red.

Pobijedio je princip, gnjev takoñer, i Alma mu je rekla oštro, doduše prigušenim glasom: - Ne preludirajte po meni. - Molim? - rekao je Mitch distancirano i uljudno, nema on pojma što to ova govori, i dalje s rukom pod stolom. Jadničak još nije bio shvatio da su se žene doista promijenile. Nekoć davno Alma bi osjećala krivnju što privlači tu vrst pažnje, ali više ne. - Skini tu tvoju smrdljivu ruku s moje jebene noge ili ću te ubosti viljuškom prosiktala je Alma. Roz se bacila u kašljanje kako bi prikrila da je čula, a Mitcheva je ruka sunula gore kao da se opekao; nakon te večeri počeo je o Almi govoriti sućutno i zabrinuto, kao da je ona izgubljen slučaj. Narkomanka, ili tomu slično. - Baš šteta za tu curu - rekao bi tužno. - Imala je takav potencijal, ali se ne umije postaviti. Čak bi izgledala sasvim zgodno kad se ne bi onako mrgodila. Natuknuo je da je ona možda lezbijka; nije još skužio da to više nije uvreda. Roz je čekala da proñe pristojna količina vremena i onda povukla konce da Alma dobije povišicu. Ali Mitch je sklon doživljavati Rozine prijateljice upravo tako: mrgudi. A u novije vrijeme, naborana strašila. Ne može odoljeti a da ne komentira kako im se lice opušta, kao da se njemu ne opušta; doduše, točno je da kod muškaraca prolazi to što izgledaju stariji. Vjerojatno je to osveta: on naslućuje da su ga Roz i njene prijateljice rešetale njemu iza leña, da su ga analizirale i predlagale sredstva za liječenje kao da je on želučana boljka. Točno, bilo je to nekoć, kad je Roz još mislila da ga može promijeniti, ili kad su njene prijateljice mislile da se ona može promijeniti. Kad je on bio projekt. Ostavi ga, govorile su. Najuri govnara iz kuće! Ti to sebi možeš priuštiti! Zašto ostaješ s njim? Ali Roz je imala svoje razloge, meñu kojima su i djeca. Zatim, ostala je dovoljno ex-katolkinja da joj pomisao na brakorazvod ne bude lagodna. Zatim, nije željela sama sebi priznati da je pogriješila. Zatim, bila je još uvijek zaljubljena u Mitcha. Pa je nakon nekog vremena prestala raspravljati o njemu s

prijateljicama, jer što se još moglo tu reći? Bila je to pat situacija, a prežvakavanje rješenja koja je znala da neće nikad primijeniti stvaralo joj je osjećaj krivnje. A onda su prijateljice prestale nositi radna odijela i otišle iz časopisa, i prešle na kostime šivane po mjeri, odjeća za uspjeh, i izgubile interes za Mitcha, i pričale nadugo i naširoko o sindromu premorenosti, pa si je Roz mogla dopustiti osjećaj krivnje zbog drugih stvari, primjerice zato što ima više energije od njih. No Mitch još uvijek govori: - Ideš na ručak s onom starom vrećom borâ koja mrzi muške? - kad god se odnekud pojavi neka prijateljica iz te ere. On zna da nju to pogaña. Roz naziva Tony na fakultet, odsjek za povijest. - Ovo nećeš vjerovati - kaže. Nastaje stanka dok Tony pokušava pogoditi što se od nje traži da ne vjeruje. Vjerovatno neću - kaže. - Zenia se vratila - kaže Roz. Nastaje još jedna stanka. - Razgovarala si s njom? - kaže Tony. - Slučajno sam je srela u jednom restoranu - kaže Roz. - Zeniju se ne susreće slučajno - kaže Tony. - Dobro otvori oči, to je moj savjet. Što smjera? Nešto se sasvim sigurno kuha. - Mislim da se promijenila - kaže Roz. - Drukčija je nego prije. - Vuk dlaku mijenja... - kaže Tony. - Na koji način drukčija? - Ah, Tony ti si takav pesimist! - kaže Roz. - Djelovala je... pa, ugodnije. Ljudskije. Sada je free-lance novinarka, piše o ženskim temama. Osim toga Roz spušta glas - ima veće sise. - Ne vjerujem da sise mogu rasti - kaže Tony sumnjičavo, budući da se u meñuvremenu pozabavila tom temom. - Najvjerojatnije nisu narasle - kaže Roz. - Danas prave svu silu umjetnih. Kladim se da ih je dala povećati. - Ne bi me to iznenadilo - kaže Tony. - Pojačava si udarni kapacitet. Ali sa sisama ili bez njih, čuvaj leña.

- Samo sam je pozvala doma na piće - kaže Roz. - Morala sam, zbilja. Poznavala je moga oca, za vrijeme rata. - Od Tony se doista ne očekuje da zna što sve podrazumijeva ta činjenica. Nitko dakle nije mogao reći, kasnije, da Roz nije bila upozorena. Nitko to nije rekao; a nije rekao ni da je Roz bila upozorena, jer Tony ne spada meñu one nepodnošljive tako-ti- -i-treba prijateljice i nikada nije podsjetila Roz da ju je upozorila neka se čuva. Ali nakon konačnog obračuna Roz se sama podsjetila. Ušla si u to otvorenih očiju, grdila je samu sebe. Idiote! Što te navelo? Sada zna što ju je navelo. Oholost, najsmrtonosniji od Sedam Smrtnih: Luciferov grijeh, vrelo svih ostalih. Taština, lažna hrabrost, razmetanje. Mora da je sebe vidjela kao nekakvog krotitelja lavova, nekakvog toreadora: ona može uspjeti tamo gdje njene dvije prijateljice nisu. Zašto ne? Ona je znala više nego što su one znale, jer je znala njihove priče. Biti obaviješten znači biti naoružan. Takoñer, imala je višak samopouzdanja. Zacijelo je mislila da će biti oprezna i lukava. Zacijelo je mislila da može izići nakraj sa Zenijom. Nekoć je manje-više isto to mislila u vezi s Mitchem, prisjeća se. Ne znači da je tada osjećala kako u njoj radi oholost. Uopće nije. Zato je frka s grijesima - znaju se preodjenuti, znaju se maskirati tako da ih jedva prepoznaš. Tada nije smatrala da je ohola, samo gostoljubiva. Zenia želi reći hvala, zbog Rozina oca, i Roz bi postupila jako krivo kad bi joj uskratila priliku. Jedna druga vrsta oholosti bila je tu takoñer u igri. Ona se htjela ponositi svojim ocem. Svojim ocem punim mana, svojim lukavim ocem, ocem organizatorom, ocem prevarantom. Pričala je djeliće njegove ratne storije kad bi je intervjuirali, rubrika Ličnosti: Roz, ili čarobnica u svijetu biznisa: kako ste počeli, kako žonglirate sa svim vašim različitim životima, ostaju li vaša djeca u dnevnom boravku, kako se u svemu tomu snalazi vaš suprug, kako organizirate kućni posao, ali čak dok je pripovijedala o njemu, o ocu junaku, ocu izbavitelju, bila je svjesna da ga dotjeruje, prikazuje u najljepšem svjetlu, kiti mu grudi posmrtnim medaljama. A on je odbijao razgovor o tome, o tom mutnom dijelu svog života.

Radi čega želiš znati? kazao bi. Svršeno je s tim vremenom. Moglo bi biti povrijeñenih. Dok je čekala Zeniju, bila je više no mrvicu uznemirena zbog svega što će možda doznati.

46. Kad se Zenia konačno odaziva pozivu na piće - nije s tim žurila - petak je, i Roz je sva ižmikana jer je u uredu čitav tjedan bio ogavan, faktor preopterećenosti deset, a blizanke su odabrale upravo taj dan da jedna drugu ošišaju jer hoće biti punkerice premda imaju samo sedam godina, Roz je naime kanila paradirati s njima pred Zenijom, izgledaju kao da su u zadnjem stadiju šuge i ne pokazuju nikakve znake kajanja, ali uostalom Roz ne misli da mora grmiti na njih: cure ne trebaju prihvatiti ideju da moraju biti lijepe jer se to jedino broji i da je tuñe mišljenje o tome kako bi one trebale urediti svoje tijelo važnije od njihovoga. Zato se nakon prvog uzvika iznenañenja i zdvajanja Roz pokušala ponašati kao da je sve normalno, što u nekom smislu jest, premda joj je od jezika ostao samo batrljak, toliko se snažno ugrizla, i dolično je potisnula žarku želju da ih pošalje gore neka se okupaju ili neka se lijepo igraju u igraonici, pa kad se Zenia pojavljuje na pragu u nevjerojatnim cipelama od guštera po najmanje tristo dolarića s tako visokim petama da su joj noge dugačke pola i kusur kilometra, i u slatkom jarkocrveno-crnom kostimu od sirove svile s malo nabranim strukom i mini suknjom poprilično iznad koljena - Roz je zbilja ogorčena što su se mini suknje vratile, što da čovjek počne ako ima ozbiljna bedra, sjeća se tih sukanja od prošli put, u šezdesetima, moralo se sjediti tako da ti noge budu slijepljene jedna za drugu inače će sve biti na izložbi, ono nekoć neizgovarano, ona središnja točka, ona gnjusna i sramotna mrlja, ono neprocjenjivo blago, poziv na muško zurenje, na požudno štipanje i raskalašene poglede, na zapjenjena usta, na silovanje i poharu, baš kao što su časne uvijek upozoravale - blizanke su tu, na sebi imaju Rozine odbačene gaćice koje inače drže u sanduku za preoblačenje, jure po predvorju s Mitchevim električnim brijaćim aparatom i

love mačku jer od nje hoće napraviti punk maskotu; Roz ih je doduše lijepo upozorila da je brijaći aparat najstrože zabranjen i da će biti frke pregoleme ako Mitch nañe u njemu mačju dlaku, dosta je frkovito i kad Roz ne može naći svoj pa za noge i pazuha upotrijebi Mitchev i ne ispere dlačice dovoljno pažljivo. Blizanke se na nju uopće ne osvrću jer polaze od toga da će ih ona pokrivati, lagati dok ne poplavi, svojim tijelom zaustavljati metke, i imaju pravo: hoće. Zenia ih vidi i kaže: - Ovo su tvoje? Pale su u mikser? - Upravo bi tako nešto i sama Roz kazala ili barem pomislila, pa Roz ne zna bi li se smijala ili plakala. Ipak se smije, i njih dvije se s pićem smještaju u sobu sa suncem koju Roz odbija zvati zimski vrt premda je uvijek sanjala o zimskom vrtu, i to zimskom vrtu s minijaturnim stablima naranči, ili s orhidejama kao u krimićima iz dvadesetih godina, onima s tlocrtom dotične engleske gospodske kuće na kojemu X označava mjesto gdje biva pronañeno tijelo, vrlo često upravo u zimskom vrtu. Iako je soba sa suncem zastakljena i ima onu takozvanu viktorijansku kupolu, za pravi je zimski vrt premalena, a i sama ta riječ previše je pompozna za Rozinu majku, koja na mahove oživi u Rozinoj glavi pa bi prezrivo frknula nosom; doduše, puna je biljaka, biljaka s ograničenim životnim vijekom, jer tko je za njih zapravo nadležan? Mitch kaže da nema vremena, iako je upravo on naručio cijelo to raslinje; Roz pak nema zeleni dlan, njezini su dlanovi smeñi, to je smeña boja suhog šaša. Ne znači, meñutim, da ona ne želi da te biljke žive. Čak joj se sviñaju, iako ne razlikuje begoniju i rododendron. Ali te stvari trebaju raditi profesionalci: servis za biljke. Doñu, pogledaju, zaliju, odvezu umiruće, dovezu nove postrojbe. Takav je servis angažirala za uredske prostorije: zašto onda ne i za ovdje? Mitch kaže da ne želi još stranih osoba koje se smucaju po kući - on pati od sindroma premorenosti stručnjacima za unutrašnje ureñenje - ali je moguće da se njemu sviña predodžba Roz s pregačom i kantom za zalijevanje, jednako kao što mu se sviña predodžba Roz s pregačom i tavom, i s pregačom i pajalicom za prašinu, iako Roz ne umije išta iz torbe s namirnicama privesti jestivom stanju, zašto je

Bog stvorio restorane ako je smatrao da ona treba kuhati, a ima i fobiju glede pajalicâ, nakon što su je njima šopali u djetinjstvu. No pregača je konstanta, jamstvo da će Dobra Domaćica Roz uvijek biti doma kad god se Mitch bude izvolio ondje nacrtati. A možda je posrijedi još jedna shema, još jedna nijansa krivnje koju Roz treba osjećati, i doista osjeća, poradi gecrkt biljaka: Mitch je naime umjesto sobe sa suncem želio bazen, tako da može zaroniti u klorom pročišćenu kupku i sterilizirati grudni koš i poubijati sve nožne gljivice i picajzle i jezikovu plijesan što ih je možda pokupio od onih sve zrelijih flojsa; no Roz je rekla da je bazen na otvorenom u Kanadi zbilja komičan, dva mjeseca krepavaš od vrućine a deset mjeseci ti se smrzava dupe, a odbila je i natkriveni bazen jer poznaje ljude s takvim bazenom, zbog pustih kemikalija kuća im zaudara kao plinara kad je vani toplo, bila bi tu još i komplicirana mašinerija koja bi se stalno kvarila a za popravak bi se nekako ispostavilo da je nadležna upravo ona. Ako se pita Roz, s bazenima je najgore to što su oni malkice preblizu veličanstvenoj prirodi. U njih pada zvjerinje. Mravi, komarci, to društvo. Kao u onom ljetnom kampu: mlatara ona uredno po vodi, kadli se odnekuda stvori buba, točno njoj pred nosom. Roz smatra da je plivanje golem zdravstveni rizik. Zenia se smije i kaže da se apsolutno slaže, i Roz govori dalje, nervozna je zbog ovog susreta sa Zenijom nakon toliko godina, sjeća se njezine reputacije, one aure zelenog otrova koja ju je okruživala, nevidljive užarenosti, takni Zeniju i opeći ćeš se; sjeća se i povijesti, Tonyne i Charisine priče. Zato mora paziti na korake, nikakvo čudo što je nervozna, a kad je nervozna ona puno govori. Govori i jede i pije. Zenia uzima jednu maslinu i elegantno žvače; Roz proždire ostale, dolijeva Zeniji martini, toči sebi novu čašu, nudi cigaretu, a riječi teku iz nje kao tinta iz sipe. Kamuflaža. Lakne joj kad vidi da Zenia puši. Vitka, dobro odjevena, bez bora, bomba ženska i ktomu nepušač - to bi bilo zbilja nepodnošljivo.

- Dakle - kaže Roz nakon što je od sebe napravila dovoljno veliku budalu da se led može smatrati probijenim. - Moj otac. - Jer o tome ona želi čuti, to je smisao posjeta. Nije li? - Da - kaže Zenia. - Naginje se, spušta čašu na stol, zamišljeno podbočuje bradu jednom rukom, jedva primjetno nabire čelo. - Naravno, ja sam tada bila još beba. Zato se toga vremena zapravo ne sjećam. Ali moja tetka je sve do smrti spominjala tvog oca. Kako nas je izvukao. Da nije bilo njega, vjerujem da bi od mene ostao samo pepeo. Bilo je to u Berlinu. Tamo su živjeli moji roditelji, u dobrom kvartu, u pristojnom stanu - bila je to jedna od onih starih berlinskih kuća s podnim mozaikom od keramičkih pločica u predvorju i pravokutnim stubištem s drvenom ogradom, i djevojačkom sobom i stražnjim balkonom prema dvorištu, za vješanje rublja. To znam jer sam vidjela tu kuću - bila sam u Berlinu krajem sedamdesetih, poslali su me da napišem članak o noćnom životu za jedan turistički magazin, znaš već, seksi kabarei, striptiz lokali za pervertite, na svakom stolu telefon. Uzela sam si slobodno poslijepodne i pronašla kuću. Adresu sam našla meñu tetkinim starim papirima. Okolo su sve zgrade bile novije, ponovo izgrañene nakon bombardiranja, cijeli kvart je praktički bio sravnjen sa zemljom, ali za divno čudo ta stara zgrada je ostala čitava. Pritisnula sam sva zvonca, netko je otvorio vrata, ja sam ušla i popela se stepenicama, baš kao što su se tkozna koliko puta penjali moji roditelji. Dodirivala sam istu ogradu, zaokretala iza istih uglova. Pokucala sam na vrata; kad su se otvorila, rekla sam da su ovdje živjeli neki moji roñaci i pitala smijem li malo pogledati stan - znam nešto njemačkoga, od tetke, ali imam starinski naglasak - i pustili su me unutra. Bio je to mladi par s bebom, prema meni su bili vrlo prijazni, ali nisam bila u stanju ostati dulje. Nisam to mogla podnijeti, te sobe, to svjetlo koje dolazi kroz prozor... iste one sobe, isto ono svjetlo. Mislim da su moji roditelji tek tada postali za mene stvarnost. Sve je postalo stvarnost. Prije je to bila samo ružna priča.

Zenia prestaje govoriti. Ljudi to često čine kad doñu do teškoga dijela, ustanovila je Roz. - Ružna priča - nuka je. Da - kaže Zenia. - Rat je već trajao neko vrijeme. Ponestajalo je sve više stvari za život. Moja tetka se nikada nije udala, poslije onog prvog rata bila je nestašica muškaraca i mnogo žena nije se moglo udati, pa je našu obitelj osjećala kao svoju i činila puno toga za nas. Tetošila nas je - to je bio njen izraz. Tako se onoga dana tetka uputila u stan mojih roditeja: nosila im je kruh koji je ispekla. Popela se stepenicama kao obično - kuća je imala lift, onakav koji izgleda kao željezni kavez, vidjela sam ga, ali je bio u kvaru. Taman je htjela pokucati, kad su se otvorila vrata prekoputa i žena koja je stanovala ondje - tetka ju je znala samo iz viñenja - ta žena je izišla i zgrabila je za ruku i povukla u svoj stan. - Nemojte tamo ulaziti, nemojte ni pokušati - rekla je. - Odveli su ih. - Odveli? Kamo? - rekla je tetka. Nije pitala tko, nije bilo potrebno. - Ne pokušavajte doznati - rekla je žena. - Radije ne. - Imala je mene u svom stanu jer je moja majka vidjela da dolaze, pogledala je kroz prozor i vidjela ih kako idu ulicom, a kad su ušli u našu kuću i krenuli uza stepenice pogodila je kamo idu, zamotala me u šal i otrčala kroz stražnja vrata, ona za poslugu, i po stražnjem balkonu, stražnji balkoni su bili spojeni, do kuhinjskih vrata te žene i lupala po njima, i žena me je unijela u svoj stan. To se dogodilo tako brzo te ona jedva da je znala što radi; da je imala vremena razmisliti, najvjerojatnije joj ne bi ni na um palo učiniti nešto toliko opasno. Ona je bila sasvim obična žena, držala se zakona i tako dalje, ali vjerojatno kad ti gurnu dijete u ruke ne možeš se jednostavno odmaknuti i pustiti ga da padne na zemlju. Ja sam jedina spašena, sve druge su odveli. Imala sam starijeg brata i stariju sestru. Ja sam mnogo mlaña, kasno dijete. Imam njihovu sliku, tetka ju je ponijela. Evo. - Zenia otvara torbicu, zatim lisnicu, vadi fotografiju. Slika je kvadratna sa širokim bijelim obrubom, figure sitne i izblijedjele: obitelj na okupu, otac, majka, dvoje male djece i jedna starija žena malo postrance. To je tetka, pretpostavlja Roz. Oba djeteta imaju plavu kosu.

Roz je zapanjena koliko suvremeno izgledaju: suknje do koljena, kraj dvadesetih? početak tridesetih? - elegantni šeširi, šminka, mogao bi to mirne duše biti retro look iz nekog današnjeg modnog časopisa. Jedino je odjeća na djeci prastara: odjeća i frizure. Dečkovo odijelo i kravata i kratko podšišani potiljak i zalisci, curičina cifrasta haljinica i nakovrčana kosa. Smiješak na njihovim licima mrvicu je usiljen, ali tako se tada smijalo. Smiješak za prigodu. Zacijelo je i bila neka posebna prigoda: izlet, vjerski blagdan, nečiji roñendan. - To je od prije rata - kaže Zenia. - Prije no što je postalo zbilja gadno. Ja nisam bila dio toga svijeta. Rodila sam se taman kad je počeo rat, ja sam ratno dijete. Svakako, ovo je jedino što imam, ta slika. Jedino je to ostalo od njih. Tetka se raspitivala, poslije rata. Nije ostalo ništa. - Pažljivo vraća sliku u lisnicu. - Što je bilo s tetkom? - kaže Roz. - Kako to da nisu i nju odveli? - Nije bila Židovka - kaže Zenia. - Ona je očeva sestra. Ni moj otac nije bio Židov, ali su ga nakon Nürnberških zakona smatrali Židovom jer je bio oženjen Židovkom. Doñavola, čak ni moja majka nije bila Židovka! Ne po vjeri. Ustvari, bila je katolik. Ali dvoje od njenih četvoro djedova i baka bili su Židovi, pa je ona razvrstana kao Mischling, prvi stupanj. Mješavina. Jesi znala da su imali stupnjeve? - Jesam - kaže Roz. Znači, Zenia je mješavina kao i ona! - Neki od tih Mischlinga preživjeli su dulje od pravih Židova - kaže Zenia. Moji roditelji, na primjer. Vjerojatno su mislili da se to njima neće dogoditi. Smatrali su sebe dobrim Nijemcima. Nisu imali dodira sa židovskom zajednicom, pa tako nisu čak ni čuli glasine; a ako su čuli, nisu vjerovali. Fantastično je što sve ljudi odbijaju vjerovati. - A tvoja tetka? - kaže Roz. - Zašto je napustila zemlju? Ako uopće nije bila Židovka, zar nije bila zaštićena? - No kad se bolje razmisli, glupo je upotrijebiti riječ zaštićen u tom kontekstu. - Zbog mene - kaže Zenia. - Prokužili bi prije ili kasnije da su moji roditelji imali troje, a ne dvoje djece. Ili bi me neki tetkin susjed vidio ili čuo i prijavio

nas. Neudata žena koja je sve donedavno bila bez djece ima u kući dijete. Ljude uzbuñuje kad imaju priliku denuncirati, shvaćaš. Osjećaju se moralno superiornima. Bože, kako ja mrzim tu samozadovoljnu kreposnost! To tapšanje po leñima jer su upravo počinili ubojstvo. Tako je tetka počela tražiti način da me izvuče i našla se u potpuno novom svijetu - svijetu podzemlja, svijetu crne burze. Ona je uvijek živjela u normalnom svijetu, ali je morala otići u taj svijet da bi mene zaštitila. Nema mjesta na kugli zemaljskoj gdje ne postoji taj svijet: trebaš samo otići nekoliko koraka u stranu, nekoliko koraka niže, i tu je, tik uz svijet koji ljudi vole smatrati normalnim. Sjećaš se pedesetih, sjećaš se što se radilo kad ti je trebao abortus? Bila su dovoljna tri telefonska razgovora. Uz pretpostavku, naravno, da možeš platiti. Lančani sistem: jednostavno te pošalju nekomu tko pozna nekoga. Isto je tako funkcioniralo onih godina u Njemačkoj za na primjer putovnice, jedino si morala paziti koga pitaš. Tetki su trebale lažne isprave gdje bi stajalo da sam ja njezina kći čiji je otac, njezin muž, poginuo u Francuskoj; i nabavila ih je, ali ozbiljniju kontrolu ne bi bile izdržale. Hoću reći, samo me pogledaj! Ne izgledam baš arijevski. I brat i sestra imali su plavu kosu, otac je imao svijetlu, majka takoñer. Ja vjerojatno sličim nekoj generaciji prije njih. Tetka je dakle znala da me mora skloniti iz zemlje, i to odmah. Da su je uhvatili, bila bi optužena za veleizdaju zato što mi je pomagala. Da veleizdaja! Ta bilo mi je samo šest mjeseci! Roz ne zna što da na ovo kaže. Jadna ti, što obično promrmlja kad joj prijateljice pričaju o krizama na poslu, privatnim zalomima ili romantičnim katastrofama, nekako ne zvuči primjereno. - Grozno - kaže. - Ne trebaš me žaliti - kaže Zenia. - Ja nisam bila ničega svjesna. Nisam znala što se dogaña pa nisam ni osjećala bilo kakvo opterećenje, premda sam po svoj prilici registrirala da se nešto promijenilo i da moja majka više nije tu. Svakako, tetka je došla u kontakt s tvojim ocem, točnije s prijateljima tvoga oca. Bilo je to preko čovjeka koji joj je sredio isprave - on je poznavao nekoga tko je poznavao

nekoga, pa nakon što su je provjerili i olakšali za manju količinu novca poslali su je dalje. Sve crne burze funkcioniraju na taj način. Pokušaj kupiti drogu - ista stvar: najprije te temeljito provjere, onda šalju dalje. Tetka je srećom imala novca, a njen očaj mora da je djelovao uvjerljivo. Kao što sam već rekla, nikad se nije udavala, pa sam joj ja postala najvažnija i za mene je stavila život na kocku. A i za svoga brata. Tada nije znala da su ga ubili, vjerovala je da će se on vratiti. I što ako se vrati i ustanovi da je ona zakazala, kako će mu to objasniti? Tako su je tvoj otac i njegovi prijatelji izvukli iz zemlje, preko Danske i Švedske. Rekli su joj da je išlo razmjerno lako. Nije imala nikakav poseban akcent i izgledala je kao najpravija moguća Njemica. Tetka je meni bila kao majka. Odgojila me, dala je sve od sebe, ali nije bila sretna. Rat ju je upropastio, uništio. Gubitak brata i obitelji, a i osjećaj krivnje jer nije umjela ništa spriječiti, jer je u nekom smislu sudjelovala. Često je pričala o tvome ocu - kakav je on bio junak. Zato sam ja ponekad zamišljala da je tvoj otac moj otac, da će jednoga dana doći po mene i da ću se preseliti u njegovu kuću. Pritom nisam znala čak ni gdje on živi. Roz je praktički u suzama. Sjeća se oca, tog starog lupeža; drago joj je što su njegovi sumnjivi talenti služili korisnim stvarima, jer on je još uvijek onaj draži roditelj i ona se veseli prilici da o njemu ima dobro mišljenje. Ona dva martinija nimalo ne pripomažu u sektoru držanja stvarî pod kontrolom. Koliku samo ona ima sreću: tu su troje djece, muž, novac, posao, kuća! Kako je život nepravedan! Gdje je bio Bog kad se sve to dogañalo u onoj mračnoj Europi - nepravde, surovost bez milosti, patnje? Na nekom sastanku, eto gdje. Ne javlja se na telefon. Oči joj preplavljuje nabujali osjećaj krivnje. Tako bi rado Zeniji nešto dala, neku sitnicu, da joj nadoknadi to što ju je Bog zanemario, no što bi uopće moglo biti primjereno? Onda u primozgu čuje glasić, glasić jasan kao ledena voda. Glas iskustva. Tonyn glas. Zenia laže, kaže on.

- Sjećaš se Tony? - provaljuje iz nje, nije se u stanju suspregnuti. - Tony Fremont iz McClung Halla? - Kako uopće može biti takav podlac, takvo govno i sumnjati u Zenijinu priču, makar samo u vlastitoj glavi? O takvoj stvari nitko ne bi lagao. Bilo bi to previše nisko, previše cinično, doslovce svetogrñe. O, da - kaže Zenia i smije se. - Otada je prošlo milijun godina! Tony i njeno smiješno skupljanje ratova! Vidim da je napisala nekoliko knjiga. Uvijek je bila bistro malo stvorenjce. Riječi bistro malo stvorenjce izazivaju u Roz osjećaj da je, u usporedbi, ona sama golema i tupa. Ali gazi naprijed. - Tony mi je rekla da si ti Bjeloruskinja. Da si kao dijete bila prostitutka u Parizu. A Charis kaže da je tvoja majka bila Ciganka i da su je rumunjski seljaci kamenovali na smrt. - Charis? - kaže Zenia. - Prije se zvala Karen - kaže Roz. - Stanovala si kod nje na Otoku. Rekla si joj da imaš rak - pridodaje nemilosrdno. Zenia gleda kroz prozor sobe sa suncem i pijucka svoj martini. - Ah da, Charis. Bojim se da sam rekla nekoliko strašnih... dok sam bila mlaña, nisam uvijek govorila istinu. Mislim da sam bila emocionalno poremećena. Kad je tetka umrla, nastupili su za mene zbilja teški dani. Ničega nije imala, nije imala novca: živjele smo u prostorijama iznad dućanâ. A kad nje više nije bilo, meni nitko nije pomogao tamo u Waterloou u pedesetima. Ni vrijeme ni mjesto nisu bili osobito pogodni za siročad koja se nisu znala uklopiti. Dakle, dio onog što sam rekla Tony je istina, zaista sam radila kao prostitutka. A nisam željela biti Židovka, nisam željela imati nikakve veze sa cijelom tom pričom. Vjerojatno sam bježala od prošlosti. No to je bilo tada, a sada je sada, u redu? Čak sam dala operirati nos kad sam otišla u Englesku i našla posao u jednom časopisu i mogla si to priuštiti. Valjda sam se sramila. Kad tebi netko radi takve stvari, sramiš se više nego da ih ti radiš sama sebi ili drugima. Misliš da to možda zaslužuješ; ili da si trebala biti jača - da si se mogla obraniti, ili slično. Osjećaš se... pa, poraženo.

Zato sam za sebe izmislila drugu prošlost - radije sam bila Bjeloruskinja. Poricanje, mislim da se to tako zove. Nekoć sam živjela s jednim Bjelorusom, kad mi je bilo šesnaest godina, pa sam ponešto znala o njima. Kod Karen - Charis - mora da sam imala neku vrstu nervnog sloma. Bilo mi je potrebno da me netko tetoši; moj glavoinstalater kaže da je tomu razlog što su mi odveli majku. Nisam smjela kazati da imam rak, jer ga nisam imala. Ali bila sam bolesna, na jedan drugi način. Karen je za mene učinila čuda. To nije bilo u redu - svakako je grozno od mene što sam im pričala takve stvari. I jednoj i drugoj dugujem ispriku. Ali nisam smatrala da njima mogu kazati stvarnu priču, ono što se stvarno dogañalo sa mnom. Ona gleda Roz dugim pogledom iz dubine svojih tamnoljubičastih očiju i Roz je dirnuta. Ona, Roz, upravo i samo ona je odabrana jer to može razumjeti. I razumije, itekako. - Kad sam otišla iz Kanade - kaže Zenia - bilo je još gore. Imala sam velike ideje, ali kao da ih nitko nije želio podijeliti sa mnom. A to što izgledam kao što izgledam nije ni od kakve pomoći, shvaćaš. Muškarci ne vide u tebi osobu, vide samo tijelo, a onda i ti ne vidiš ništa drugo. Svoje tijelo smatraš oruñem, nečim iskoristivim. Gospode, sita sam muškaraca! Tako ih je lako usrećiti. Da privučeš njihovu pozornost, trebaš se samo svući, ništa drugo. Nakon nekog vremena poželiš malo više izazova, shvaćaš. Radila sam kao striptizeta kojih godinu dana - tada su mi uredili grudi, platio je čovjek s kojim sam živjela - i naučila sam se na neke loše stvari. Najprije na kok, a onda na heroin. Pravo je čudo što nisam umrla. Možda sam upravo to pokušavala, zbog moje obitelji. Čovjek bi mislio da, zato što ih zapravo nisam poznavala, ne mogu zbog njih osjećati bol. Ali to je kao kad se rodiš bez jedne noge. Postoji ta strašna odsutnost. Trebalo mi je dugo, ali konačno sam načistu sa samom sobom. To je iza mene. Godinama sam odlazila na terapiju. Bilo je teško, ali sada znam tko sam.

Roz je impresionirana. Zenia se nije izvlačila, nije se migoljila ni vrpoljila. Potvrdila je, priznala, ispovjedila se. To pokazuje - što? Poštenje? Dobru volju? Zrelost? Svakako, neko divljenja vrijedno svojstvo. Časne su uvijek mnogo polagale na priznavanje, čak toliko te je Roz jednom priznala da je u školsku garderobu postavila pasje govno, iako nije. Doduše, priznanje nije povlačilo za sobom ukidanje kazne - Roz je ipak dobila remenom; a kad se priznavalo svećeniku, ispovijedalo, moralo se kasnije činiti pokoru - ali su onda o tebi imali bolje mišljenje, tako su barem tvrdili. Takoñer, Zenia je bila po svijetu. Velikom svijetu, većem od Toronta; dubokom svijetu, dubljem od jezerca u kojem na sigurnome čuči žabetina Roz. Zenia joj stvara osjećaj i zaštićenosti i raskvasanosti. Bitke što ih je sama vodila tako su beznačajne. - Svaka ti čast - kaže Roz. - Hoću reći, kakva priča! Fantastičan materijal! Pritom ima na umu časopis, jer ovo je upravo onakva priča kakve vole objavljivati: ohrabruje, govori o uspjehu. Kako svladati strahove i prepreke, kako se suočiti sa samom sobom, kako postati cjelovita ličnost. Kao ona priča od prije dva mjeseca, o ženi koja je pobijedila bulimiju. Roz može teško odoljeti pričama o onoj jednoj jedinoj zabludjeloj ovci kojoj se Nebo više raduje. Tu je i zasebna priča o tetki: Nova žena visoko cijeni junakinje iz stvarnog života, obične žene koje su pokazale hrabrost veću od obične. Na njeno zaprepaštenje, a i užas, Zenia počinje plakati. Krupne suze teku iz očiju koje ostaju otvorene i netremice gledaju Roz. - O, da - kaže. - Vjerojatno je to upravo to. Samo priča. Samo materijal. Nešto iskoristivo. Roz, za miloga miša, prestani brljati u roku odmah, misli Roz. Miss Taktičnost godine 1983. - O, srce, nisam to tako mislila - kaže. - Nisi - kaže Zenia. - Znam. Nitko nije. Samo, radi se o tome da sam izmoždena. Ja sam na rubu, već dugo sam na rubu, a sve moram sama. S muškarcima nisam u stanju izlaziti nakraj, svi oni traže od mene samo jedno, tu vrstu kompromisa jednostavno više nisam u stanju činiti. Hoću reći, ti imaš sve ovo tu, imaš dom,

muža, djecu. Vi ste obitelj, vi imate čvrsto tlo pod nogama. Ja nikada ništa od svega toga nisam imala, nikad se nisam uklapala. Cijelog svog života živim iz putnog kovčega; čak i sada ništa nije sigurno, zna se što znači biti free-lancer, a meni ponestaje energije, shvaćaš? Ne postoji nikakva baza, nikakva stalnost! Kako li je krivo Roz prosudila Zeniju! Sada je vidi u novom svjetlu. To je olujno svjetlo, sumorno svjetlo, samotno, kišno svjetlo; usred njega Zenia se bori dalje, muškarci je nemilice gnječe, vjetrovi sudbine nemilice otpuhuju. Nije ona to što izgleda: lijepa i uspješna žena od karijere. Ona je napušteno dijete, dijete bez doma, dijete koje luta: ona tetura po rubu staze, ona pada. Roz otvara srce i širi krila, svoja kartonska anñelova krila, krila nevidljive golubice, topla zaštitnička krila, i uzima je sebi. - Ne brini - kaže najblažim glasom. - Nešto ćemo smisliti.

47. Došavši kući Mitch se u predvorju mimoilazi sa Zenijom u odlasku. Ona ga pozdravlja najkraćim i najledenijim mogućim kimanjem glave. - Tvoja stara prijateljica zbilja se drži neprijateljski - kaže on. - Mislim da ne - kaže Roz. - Samo je umorna. Zenijinu mučnu životnu priču ona ne želi podijeliti s njim. Ta je priča ispričana samo njoj, samo za nju, samo njezinim ušima; autsajderu od autsajdera. Samo je Roz može razumjeti. Mitch ne, jer što zna on što znači biti izvan? - Umorna? - kaže Mitch. - Nije izgledala previše umorno. - Umorna od muškaraca koji se bacaju na nju - kaže Roz. - Nemoj to vjerovati - kaže Mitch. - Uostalom, ja se nisam bacao na nju. Ali kladim se da ne bi imala ništa protiv. Ona je pustolovka, upravo tako izgleda. - Pjesnikinja, pjevačica, pustolovka - kaže Roz kao usput. Mitch je takav autoritet, po obliku njene stražnjice odmah zna što neka žena misli. - A zašto ne kažeš pustolov? - zafrkava se Roz jer zna da njega silno živcira feministička terminologija. Osim toga, ona za sebe smatra da je pustolov, barem u nekim

sferama života. Financijskoj, primjerice. Nekoć se rabio izraz pustolovgospodin. - Nije to jedno te isto - kaže Mitch. - Pustolovi žive od soli u glavi. - A pustolovke? - kaže Roz. - Od sisa na travi - kaže Mitch. - Jedan nula - kaže Roz i smije se. Dobro ju je navukao. Nije imao pravo, misli Roz sjećajući se. Zenia je imala i soli u glavi. To je bio početak kraja njihova braka, premda to ona tada nije zamijetila. Ili možda kraj kraja. Tko zna? Zacijelo se kraj približavao već odavno. Te stvari ne dolaze iznenada. Doduše, Roz to ne bi bila zaključila po Mitchevu ponašanju. Te je noći vodio s njom ljubav s osjećajem prijeke potrebe kakav odavno nije pokazao. Nikakve sladostrasne lakoće, nikakva gospodstvenog valjuškanja poput morža: bilo je to grabljenje, otimanje. Nije želio da mu ona išta dade: želio je uzeti. Roz nalazi na sebi ugrize i nisu joj nemili, naprotiv. Nije znala da je još uvijek tako neodoljiva. Tjedan dana kasnije upriličuje ranu večeru u Scaramoucheu za sebe, Zeniju i Beth-Anne, sadašnju urednicu Nove žene; dok blaguju salatu od radiča, egzotično, napola skuhano povrće i maštovitu tjesteninu, pregledavaju Zenijin životopis i fascikl s objavljenim člancima. Najprije dolaze oni što ih je pisala dok je imala stalni posao u uredništvu jednog engleskog avangardnog modnog časopisa. Ali tu je dala otkaz jer se osjećala previše sputanom i jer je željela pisati o temama više vezanima uz politiku. Libija, Mozambik, Bejrut, palestinski logori, Berlin, Sjeverna Irska, Kolumbija, Bangladeš, El Salvador - Zenia je bila na svim kriznim mjestima koja Roz pamti, a i na nekima koja ni ne pamti. Zenia ih časti pričama o incidentima, o kamenju i mecima što su joj fijukali kraj glave, o kamerama koje su razbijali policajci, o spašavanju žive glave u raznim džipovima. Spominje imena hotelâ. Mnogi su članci potpisani drugim imenima, muškim imenima, jer, kaže Zenia, njihov sadržaj je kontroverzan, štoviše eksplozivan, a ona nije željela da joj se

usred noći pojavi na vratima neki razjareni arapski, irski ili izraelski plaćeni ubojica, ili neki narko šef. - Ne bih voljela da se o ovome masovno zna - kaže no to je glavni razlog što sam se vratila u Kanadu. Kanada je za mene jedna vrst pribježišta - shvaćate? Tamo su stvari postale malo prezanimljive za mene. Kanada je tako... tako blaga zemlja.

Roz i Beth-Anne razmjenjuju pogled preko stola. Obje su krajnje uzbuñene. Politički izvjestitelj iz svjetskih kriznih zona, dapače izvjestiteljica! Naravno da je moraju zaštititi. Čemu inače služe pribježišta? Rozi ne promiče da antonim od zanimljiv nije blag, nego dosadan. Meñutim, dosadnost ima što ponuditi, danas. Možda bi malo dosadnosti valjalo i izvoziti. Bolje to nego da ti glavu raznese metak. - Bilo bi nam drago da za nas napišete neki članak - kaže Beth-Anne. - Iskreno rečeno - kaže Zenia - trenutačno sam nekako prazna što se tiče članaka. Imam, meñutim, bolju ideju. Bolja ideja glasi: ona će im pomagati oko reklama. - Pregledala sam časopis i uočila da nemate baš previše reklama - kaže. - Mora da gubite novce, mnogo novaca. - Apsolutno - kaže Roz, koja točno zna koliko, budući da je novac koji gube njezin. - Mislim da bih vam mogla udvostručiti količnu reklama za, kažimo, dva mjeseca - kaže Zenia. - Imam stanovito iskustvo. Ona održava obećanje. Roz nije sasvim sigurna kako je do toga došlo, no Zenia ubrzo sjedi na redakcijskim sastancima: kad Beth-Anne odlazi jer će roditi još jedno dijete, pri čemu nastaje vakuum na poziciji moći, taj posao biva ponuñen Zeniji jer - budimo pošteni - tko drugi ima takve kvalifikacije? Moguće je da joj je Roz to namjestila. Najvjerojatnije jest: u to je doba po svoj prilici izvodila slične naivne manevre u korist svoje štete. Dio projekta spasimo jadnu Zeniju. Radije se ne bi prisjećala pojedinosti.

Daje se izraditi Zenijina fotografija, studijski portret, u haljini s V-izrezom; slika se otiskuje na stranici s uvodnikom. Žene izračunavaju koliko joj je godina i dive se kako još uvijek uspijeva tako dobro izgledati. Naklada raste. Zenia sada odlazi na kućne prijeme, vrlo često. Zašto ne bi? Ima šika, ima force, i - kao što muški članovi upravnog odbora vole kazati - ima muda. Oštra kao britva, britka kao bič, a i fantastična figura, ne mogu a da ne dometnu, nakon čega Roz odlazi kući i pred zrcalom se mršti na svoje noge s mreškavom kožom nalik kori grejpfruta, a onda si predbacuje zbog odvratnih usporedbi. Neke prijeme na koje Zenia odlazi prireñuje Roz. Roz nadgleda cirkuliranje prutićâ od lisnatog tijesta i roščića punjenih gljivama, i dočekuje prijateljice sa zagrljajem i poljupcem mimo obraza, i motri kako Zenia obrañuje prostoriju. Obrañuje ju ozbiljno, temeljito; čini se da instinktivno zna koliko vremena zavreñuje pojedina osoba. Doduše, djelić svojih dragocjenih sekundi ona troši na Roz. Odvodi je u stranu i nešto joj šapće, a Roz šapće natrag. Tko bi ih pogledao, pomislio bi da kuju urotu. - Tebi to zbilja dobro ide - kaže Roz Zeniji. - Za mene se uvijek netko satima zalijepi s pričom o ovakvom ili onakvom pehu, ali tebe nikad ne stjeraju u kut. Zenija joj uzvraća smiješak. - Svaka lisica kopa si otvor za uzmak. Ja volim znati gdje piše izlaz. - Nato se Roz sjeća kako je Zenia za dlaku umakla smrti i bude joj žao. Zenia uvijek dolazi sama. Sama i odlazi. To je tužno. Mitch takoñer obrañuje prostoriju. Začudo, ne obrañuje onaj dio gdje se nalazi Zenia. Obično flertuje sa svakim; flertovao bi sa salukijem1 kad se ništa drugo ne bi nudilo. Voli vidjeti odraz svoga šarma u očima svake žene u prostoriji; ide od jedne do druge kao da su grmovi, a on pas. Ali se drži dalje od Zenije, a ako ona gleda, posebno se trudi oko Roz. Zadržava ruku na njoj kad god je to moguće. Da ne bi izgubio ravnotežu, misli Roz kasnije. Roz osjeća sve veću nelagodu. Nešto nije sasvim u redu s obratom koji se dogodio, ali što? Nakanila je pomoći Zeniji, i čini se da joj je pomogla, i Zenia je svakako zahvalna, i radi dobro; njih dvije jedanput tjedno odlaze zajedno na

ručak kako bi porazgovarale i Zenia imala priliku s njom se posavjetovati, ta Roz je s tim časopisom povezana zaista mnogo dulje nego Zenia. Roz odbacuje svoju reakciju kao izraz obične zavisti. Prije, kad bi je nešto mučilo, nešto što nije kadra identificirati, o tome bi razgovarala s Tony ili Charis. Ali sada ne može, jer sada se skompala sa Zenijom, a njih dvije možda ne bi shvatile taj dio priče. Možda ne bi shvatile kako se Roz može skompati s nekim tko je pogledajmo činjenicama u oči - njihov neprijatelj. Možda bi to smatrale izdajom. - Razmišljala sam neko vrijeme - kaže Zenia na sljedećem sastanku upravnog odbora. - I dalje gubimo novac, usprkos novim reklamama. Izgleda da ne umijemo upecati one zaista velike mušterije - proizvoñače parfemâ i kozmetike, visoku modu. Da ne okolišam: mislim da trebamo promijeniti ime. Koncept s kojim mi radimo previše je vezan uz sedamdesete godine. Sada su osamdesete a mi smo još na starim pozicijama. - Promijeniti ime? - pita Roz i raznježeno se sjeća prvobitnog kolektiva. Što se dogodilo s tim ženama? Kamo su otišle? Zašto je izgubila vezu s njima? Odakle su se tu stvorili svi ovi poslovni kostimi? - Tako je - kaže Zenia. - Naručila sam malu anketu. Bolje bi nam išlo da se zovemo jednostavno Žena. Roz savršeno shvaća što znači izostavljanje atributa. Gotovo je s pojmom novoga, s novim stavovima na primjer. Ali kako može prigovoriti Ženi a da to pritom ne podrazumijeva kako ona smatra da sa samim tim pojmom nešto nije u redu? Zenia, dakle, provodi promjenu imena, a uskoro se mijenja i sam časopis. Mijenja se toliko te ga Roz jedva prepoznaje. Nema više zrelih žena koje su nešto postigle, nema više borbe protiv seksizma i nejednakih šansi. Nema ni ubojitih članaka o zdravstvenoj skrbi. Sada su tu trakavice na pet stranica o proljetnim modnim hitovima, nove dijete, njega kose, kreme protiv bora, testovi o ulozi muškarca u vašem životu i da li svojim vezama pristupate na pravi ili

krivi način. Jesu li te stvari važne? Roz bi bila zadnja osoba koja bi rekla da nisu, ali nešto tu svakako nedostaje. Sada više ne odlazi jedanput tjedno sa Zenijom na ručak; sada Zenia ima previše posla. Radi kao mravac, pardon, mravica, kuha kaše i kašice na četiri-pet štednjaka istodobno. Na sljedećem sastanku upravnog odbora Roz zahtijeva od nje objašnjenje sadržajnog pomaka. - Nije bilo tako zamišljeno - kaže. Zenia joj se blago smiješi. - Većina žena ne želi čitati o ženama koje su nešto postigle. To im stvara osjećaj da su one same zakazale. Roz ustanovljuje da se počinje ljutiti - ovo je svakako žaoka na njezin račun - ali se obuzdava. - O čemu žele čitati, u tom slučaju? - Ne govorim o intelektualkama - kaže Zenia. - Govorim o prosječnoj ženi. O prosječnoj ženi koja kupuje časopis. Prema našim demografskim istraživanjima, ona želi čitati o tome kako treba izgledati. Da, i o seksu, naravno. Seksu s pravim priborom. - Što je pravi pribor? - pita Roz pitomo. Pritom ima osjećaj da će se ugušiti. - Muškarac - kaže Zenia. Muški članovi upravnog odbora se smiju, Mitch takoñer. Toliko što se tiče Roz. Njoj se nakratko ukazuje Zenia u crnim kožnatim rukavicama s nabranim obrubom i zaštitnim nastavkom, otpuhuje dim s revolvera, vraća ga u futrolu. Roz je većinski dioničar. Mogla bi povući konce, mogla bi promiješati karte, mogla bi Zeniju otjerati silom. No ne može to učiniti a da ne ostavi dojam osvetoljubive oštrokondže. A suočimo se s činjenicom: časopis konačno zarañuje, a novac ima svoj vlastiti jezik. Jednog dana Mitch odlazi od kuće. Naprosto ga više nema: dok si pucnuo prstom, dok si trepnuo vjeñom. Nikakve predigre, nikakvih aluzija, nikakvih pisama ostavljenih naokolo, ničega od uobičajenog. Ali gledajući unatrag, Roz shvaća da ga zacijelo već dulje vrijeme nije bilo.

Kamo je otišao? Otišao je živjeti sa Zenijom. Kompletno udvaranje, kompletna romansa, sve se to zbivalo njoj ravno pred nosom i baš ništa nije zamijetila. Mora da je trajalo mjesecima. Ali ne, nije to to. Mitch joj kaže - čini se da mu je stalo do toga da joj kaže - da se to dogodilo sasvim iznenada. Za njega neočekivano. Zenia je jedne večeri došla k njemu u kancelariju, poslije posla, da se posavjetuje o nekim financijskim stvarima, i onda... - Ne želim slušati o tome - kaže Roz, kojoj su dobro poznati užici pripovijedanja. Ne namjerava mu priuštiti to zadovoljstvo. - Samo želim da razumiješ - kaže Mitch. - Zašto? - kaže Roz. - Zašto je to važno? Koga uopće boli dupe da li ja razumijem ili ne? - Mene - kaže Mitch. - Jer ja te još uvijek volim. Volim i tebe i nju. Zbilja mi je teško u svemu ovome. - Goni se - kaže Roz. Mitch je dolazio u kuću kad Roz nije bila ondje. Dolazio je poskrivećki jer joj nije bio kadar pogledati u oči. Dolazio je i odlazio, nečujno poput lopova, i odnosio stvari: svoja odijela iz plakara sa zrcalom u spavaćoj sobi, svoju odjeću za brod, svoje najbolje vino, svoje slike. Vraćajući se s posla Roz bi nalazila te praznine, ta resko rječita mjesta, gdje se nekoć nalazilo nešto Mitchevo. Ali neke je stvari ostavio doma: ogrtač, vjetrovku, neke knjige, stare čizme, kutije pune koječega dolje u podrumskom spremištu. Što je to trebalo značiti? Da je on neodlučan? Da i dalje drži jednu nogu u vratima? Roz je gotovo poželjela da on odnese sve odjedanput, da sve bude jasno. S druge strane, gdje ostaju čizme, ostaje i nada. Ali nada je ono najgore. Dokle god se ona nada, kako da živi vlastitim životom? A točno to bi žene u njezinoj situaciji trebale činiti, sudeći po stalnim savjetima sa svih strana. Mitch nije uzeo ništa što nije njegovo. Nije uzeo ništa što je Roz kupila za kuću, za njih oboje. Roz se iznenadila kad je otkrila koliko je on ustvari malo

sudjelovao u svem tom kupovanju, pri koliko joj je malo odluka pomogao; ili, gledano s druge strane, koliko je malo sâm pridonio. Ali, kako joj je i mogao pomagati? Uvijek ga je preduhitrila: zamijetila bi neku potrebu ili želju i mahnuvši svojom čarobnom čekovnom knjižicom ispunila je istoga trena. Možda ga je nakon nekog vremena počela nervirati njezina darežljivost, širokogrudnost, hrpe bisera, njezini izljevi osjećaja. Zatraži, i bit će ti dano. K vrapcu, Mitch čak nije ni tražio! Dovoljno je bilo ležati na travnjaku otvorenih usta, a Roz bi se popela na stablo i stresala zlatne jabuke. Možda je u tome bio Zenijin trik. Možda je sebe predstavila kao prazninu, glad, praznu prosjačku zdjelicu. Možda je kao pozu primijenila klečanje, ruku ispruženih za milostinju. Možda je Mitchu bila potrebna prilika da udijeli pokoji novčić, prilika kakvu mu Roz nikad nije pružila. Bilo mu je preko glave toga da mu daju, da mu opraštaju, da ga spašavaju: možda je želio napokon i sâm izvesti jedno malo davanje i spašavanje. A od lijepe žene na koljenima još bolja bi bila zahvalna lijepa žena na koljenima. No nije li Roz bila dovoljno zahvalna? Očito nije. Roz se spušta na niske grane. Popušta svojoj sve bolnijoj gladi za prljavim detaljima i unajmljuje privatnog detektiva, zove se Harriet; za Mañaricu Harriet čula je prije masu godina od strica Joea, on je imao poznanstava meñu Mañarima. - Želim samo znati što oni smjeraju - kaže joj. - U kojem konkretno smislu? - pita Harriet. - Gdje stanuju, što rade - kaže Roz. - Je li ona stvarna. - Stvarna? - kaže Harriet. - Odakle je došla - kaže Roz. Harriet otkriva sasvim dovoljno. Dovoljno da se Roz od toga osjeća još bjednije. Zenia i Mitch stanuju u luksuznom stanu navrh nebodera s pogledom na luku, nedaleko od mjesta gdje Mitch drži svoj brod. Tako oni mogu skoknuti na kratka krstarenja, predmnijeva Roz, iako joj je prilično nezamislivo da je Zenia sklona dugo podnositi išta pri čemu se smočiš i otkrhne ti se glazura. Svakako kraće no

što je podnosila Roz. Što još rade? Jedu vani, jedu kod kuće. Zenia odlazi u dućan. I što se iz toga može zaključiti? Mnogo je teže riješiti pitanje je li Zenia stvarna ili nije. Čini se da se nije rodila, barem ne pod tim imenom; no tko to uopće može znati, kad su toliki dijelovi Berlina izgorjeli? Od raspitivanja u Waterloou nikakvih rezultata. Nije išla ondje u školu, odnosno ne pod današnjim imenom. Je li uopće Židovka? Možda je, možda nije, kaže Harriet. - Ali što je s onom slikom? - kaže Roz. - Na kojoj je njena obitelj? - Roz, molim vas - kaže Harriet. - Fotografijâ ima kao šodera. Čije jamstvo imate da su te osobe njezina obitelj? - Znala je za mog oca - kaže Roz. Teško joj je odustati. - Znam i ja - kaže Harriet. - Ma dajte, Roz, svi vaši intervjui u svim mogućim tiskovinama puni su aluzija na tu stvar. Što vam je ispričala o njemu a da to ne bi mogao smisliti svaki dvanaestogodišnjak bujne mašte? - Imate pravo - uzdiše Roz. - No bilo je toliko detalja. - Ona to odlično izvodi, slažem se - kaže Harriet. Istraga u Londonu pokazuje se plodnijom: Zenia je doista radila za jedan tamošnji časopis; čini se da je i napisala neke od članaka za koje je tvrdila da su njezini, premda nipošto ne i sve. One o odijevanju da; one o političkim kriznim žarištima ne. Članke s muškim potpisima napisali su dotični muškarci, iako trojica od njih pet više nisu meñu živima. Nakratko se prošetala kroz trač rubrike kad je njeno ime bilo vezano uz ime jednog ministra u vladi: upotrijebljen je izraz dobra prijateljica, potom se aludiralo na brak, ali do njega nije došlo. Onda je buknuo skandal kad se ispostavilo da se Zenia istodobno viñala sa sovjetskim attach¸om za kulturu. Viñala je dakako eufemizam. Uslijedila je intenzivna razmjena pogrdâ u političkim krugovima i uobičajeno englesko njuškanje po prljavom rublju i povlačenje po blatu. Nakon tog incidenta Zenia je iščezla u nepoznato. - Je li doista bila u svim onim zemljama? - kaže Roz.

- Koliko novca želite potrošiti? - pita Harriet. Saznanje o krhkosti Zenijine fasade nije Rozi ni od kakve pomoći. Ovo je pat pozicija. Ako Mitcha izvijesti o svim tim lažima, bit će to primljeno kao najobičniji izraz ljubomore. I jest ljubomora. Roz je toliko ljubomorna te nije kadra suvislo misliti. Hoda naokolo u crvenoj magli gnjeva, u sivoj izmaglici samosažaljenja, i mrzi samu sebe i zbog jednog i zbog drugog. Zaziva u pomoć svoju tvrdoglavost i svoju borbenost, ali zapravo tko je njen neprijatelj? S Mitchem se ne može boriti, jer želi da se on vrati. Ako dovoljno dugo zadrži pucnjavu, možda se sve ovo smiri. Mitch će odcvrčati poput gradela na kiši, vratit će se kao što se već vraćao, htjeti da ga ona oslobodi Zenije, da ga spasi. I Roz će to učiniti, iako ovaj put neće ići baš lako. Nešto je prekršio, jedan nepisani ugovor, jedan oblik povjerenja. Nikad prije nije iselio iz kuće. One druge bile su za njega igra, ali Zenia je ozbiljna stvar. A moglo bi se to odigrati na još jedan način: Zenia bi mogla odbaciti Mitcha. Izbaciti ga kroz prozor, kao što je on izbacio tolike druge. Mitch bi dobio zasluženu kaznu. Roz bi postigla osvetu. U javnosti Roz zadržava cerek, onaj svoj cerek praćen bljeskom svih zubi. Od njega je bole čeljusni mišići. Želi sačuvati dostojanstvo, nositi hrabru fasadu. Ali to nije tako lako, s prepiljenim grudnim košem i srcem izloženim svačijem pogledu, srcem koje gori i iz kojega kaplje krv. Ne može očekivati veliko sažaljenje od prijateljica, onih koje su joj nekoć govorile neka nogira Mitcha. Sada joj je jasno što su time mislile: Nogiraj ga prije nego što on nogira tebe! Ali ona nije slušala. Umjesto toga, i dalje je izigravala asistenticu bacača noževa: u kostimu sa šljokicama, ruku i nogu raširenih i iskrenutih prema zidu, mirno stoji i smiješi se dok se noževi zabijaju u zid i ocrtavaju obris njezina tijela. Trzneš li se, mrtva si. Bilo je neizbježno da će jednoga dana, slučajno ili namjerno, biti pogoñena.

Tony joj telefonira. Charis takoñer. U glasu im razabire zabrinutost: nešto znaju, nešto su čule. No Roz ih odbija, ne pušta u blizinu. Jedna mrvica njihove sućuti nju bi dotukla. Prolaze tri mjeseca. Roz ispravlja ramena, grize usnice, stišće čeljust tako čvrsto te je sigurna da su od zubi ostali batrljci, boji kosu u kestenjasto, kupuje novi komad odjeće, talijanski kožnati kostim raskošne cinober crvene boje. Ima nekoliko nezadovoljavajućih epizoda s muškarcima. S njima se valja trzavo, nespretno, kao da su u njenoj spavaćoj sobi postavljeni mikrofoni: svjesna je da glumi. Nada se da će vijesti o njezinoj bezobzirnoj nevjeri doprijeti do Mitcha i da će se on uzvrpoljiti, ali sve ako i bude tako, vrpoljit će se meñu četiri zida vlastitoga doma - ako se tako smije zvati ono zmijsko gnijezdo u kojemu sada živi. Još gora situacija: uopće se ne vrpolji. Oduševljen je mogućnošću da mu neki zlosretnik skine nju s vrata. Harriet telefonira, možda će Roz ovo zanimati: Zenia se viña s drugim muškarcem, i to poslijepodne, kad Mitch nije kod kuće. - Koja vrsta drugog muškarca? - kaže Roz. Adrenalin joj navire u mozak. - Kažimo ovako: nosi crnu kožnatu jaknu, vozi harley i uhićen je dva puta ali nijedanput osuñen. Nitko ne želi svjedočiti. - Uhićen zbog čega? - kaže Roz. - Dilanje koka - kaže Harriet. Roz traži pisani izvještaj, stavlja ga u omotnicu, šalje Mitchu bez potpisa, i zatim čeka da i druga cipela padne na pod; to se i dogaña, jer je jednog ponedjeljka neposredno prije pauze za ručak Harriet naziva u ured. - Ušla je u avion - kaže Harriet. - Tri velika kovčega. - Koji smjer? - kaže Roz. Čitavo je tijelo bridi. - Je li Mitch bio s njom? - Nije - kaže Harriet. - London. - Možda će joj se pridružiti kasnije - kaže Roz. Jako dobro, misli. Pa-pa, crna ovco. Tri puna kovčega. - Ne bih rekla - kaže Harriet. - Nije tako izgledala.

- Kako je izgledala? - kaže Roz. - Tamne naočale - kaže Harriet. - Šal omotan oko vrata. Za modricu stavljam okladu, uz dva naprama jedan da ju je pokušao zadaviti. Ili netko drugi. Po tome kako djeluje, rekla bih da bježi. - Otići će za njom - kaže Roz, ne želi da joj porastu nade. - On je opsjednut. Ali te večeri, kad ona ulazi u kuću, u dnevnu sobu s debelim ružičasto-sasvijetloljubičastim sagovima i suptilnim prigušeno zelenim akcentima, neočetrdesete s postmod primjesama, tamo je Mitch, sjedi u svom omiljenom naslonjaču kao da nikada nije otišao daleko od njega. Sjedi u svom omiljenom naslonjaču, točno. Ali što se tiče onoga daleko, da, bio je upravo ondje. Daleko, daleko. Na ugaru nekog planeta u nekoj udaljenoj galaksiji. Izgleda kao da je plutao po svemirskim dubinama gdje je hladno i prazno i gdje ima pojava s krakovima i ticalima, i jedva jedvice se uspio vratiti na Zemlju. Izgleda omamljeno, izudarano po glavi. Napalo ga, gurnulo licem prema zidu od opeke, uguralo u prtljažnik, polugologa izbacilo na kameni nogostup, a on čak nije vidio tko mu je to učinio. Roz osjeća kako je obuzima likovanje, ali ga prigušuje. - Mitch - kaže najboljim svojim glasom brižne kvočke. - Mili, što se dogaña? - Otišla je - kaže Mitch. - Tko? - kaže Roz, jer iako neće zahtijevati funtu mesa, ne u ovom trenutku, malo krvi ipak treba, samo kapljicu-dvije, ta toliko je žedna. - Znaš tko - kaže Mitch gušeći se. Je li ovo tuga ili gnjev? Roz ne razabire. - Donijet ću ti piće - kaže. Toči svakome piće, onda sjeda prekoputa Mitcha u drugi naslonjač iz para: uobičajeni njihov polažaj pri ovakvim razgovorima. Razgovorima tipa pa-da-to-raščistimo. On će objasniti, ona će biti povrijeñena, on će hiniti da se kaje, ona će hiniti da mu vjeruje. Odmjeravaju se: dvije kartaške vidre, dva pokeraša. Roz otvara. - Kamo je otišla? - kaže; premda zna odgovor, želi znati da li on zna. Ako ne zna, neće mu to ona reći. Neka lijepo unajmi vlastitog detektiva.

- Odnijela je svoju odjeću - kaže Mitch u nekom stenjanju. Jednom rukom dodiruje glavu kao da ima glavobolju. Znači, ne zna. Što se očekuje od Roz? Da suosjeća s mužem zato što je žena koju on voli, koju voli umjesto nje, odlepršala? Da ga tješi? Da ga ipak poljubi? Da, to je to; u redu. Već se sprema - Mitch djeluje tako izgaženo - ali se u zadnji tren suspregne. Neka malo čeka. Mitch je gleda. Ona se grize za jezik. Konačno on kaže: - Ima još nešto. Zenia je, čini se, krivotvorila čekove i pokupila novac s računa Žene. Zbrisala je sa cijelim dopuštenim prekoračenjem. Koliko? Pedeset tisuća dolara, tu negdje, ali u čekovima ispod tisuću dolara. Unovčila ih je preko različitih banaka. Zna ona sistem. Roz računa: svotu može podnijeti, a za nestanak Zenije cijena je dapače niska. Čijim se imenom poslužila? - pita. Ona zna tko ima pravo potpisa. Za tako male iznose to su sama Zenia plus bilo koji od tri člana upravnog odbora. - Mojim - kaže Mitch. Mogu li stvari biti jasnije? Zenia je hladna i podmukla kučka. Uopće nije voljela Mitcha. Željela je jedino užitak u pobjedi, u tome što će njega preoteti Rozi. A i novac. Njoj je to bjelodano, ali očito ne i Mitchu. - Ona ima nekih problema kaže. - Moram je naći. - Vjerojatno misli na onog dilera. Roz gubi živce. - Poštedi me, molim te - kaže. - Od tebe ne tražim ništa - kaže Mitch, kao da je Roz previše uskogrudna a da bi uopće ponudila pomoć. - Dobro znam odakle je došla ona omotnica. - Nećeš je valjda ići tražiti? - kaže Roz. - Hoću reći, zar nisi shvatio poruku? Obrisala je na tebi cipele. Napravila je od tebe budalu. Slagala je, prevarila, ukrala, i onda te otpisala. Vjeruj mi, u njezinu životu nema mjesta za potrošene naivčine. Mitchev je pogled sada pun intenzivne odbojnosti. Za njega je ovo prevelika količina istine. Nije navikao da ga nogiraju, izdaju, nikad mu se to još nije dogodilo. A da počnem ja davati instrukcije? misli Roz.

- Ti ne razumiješ - kaže Mitch. Ali Roz itekako razumije. A razumije sljedeće: ma što da se prije ovoga dogañalo, nikada nije postojala osoba koja bi Mitchu bila važnija od nje - a sada postoji. Harriet telefonira: Mitch je u srijedu navečer odletio u London. Rozino srce otvrdnjuje. Prestaje gorjeti i krvariti. Raspuklina u grudnom košu se zatvara. Na tom mjestu ona osjeća jednu nevidljivu ruku, čvrstu poput zavoja, koja njezino tijelo drži zatvoreno. To je to, misli. Konačan raskid. Kupuje pet krimića, uzima tjedan dopusta, odlazi na Floridu, leži na suncu i plače.

48. Mitch se vraća. Vraća se iz lova. Vraća se sredinom veljače, nakon što je prethodno telefonirao i rezervirao termin, kao bilo koji klijent ili osoba s kakvom zamolbom. Pojavljuje se na Rozinu pragu u kaputu od ovčje kože; a izgleda poput prazne vreće. U ruci drži tugaljiv buket cvijeća. Zbog te bi ga stvari Roz rado opalila nogom - zar on misli da je ona tako jeftina ženska? - ali je šokirana njegovim izgledom. Zgužvan je kao pijanac s klupe u parku, koža mu je siva od putovanja, ima tamne kolutove ispod očiju. Omršavio je, tijelo mu se ovjesilo, na licu se nazire početak uleknuća kao kod staraca bez zubala, kao na dječjim bundevama nekoliko dana nakon što proñe Halloween1 i svijeće u njima izgore. Omekšavanje, povlačenje prema unutra u smjeru vlažne središnje praznine. Roz ima osjećaj da bi trebala ostati tu na ulazu, biti barijera izmeñu studenog zraka što ga on donosi sa sobom i svoje tople kuće, blokirati ga, držati izvan. Treba zaštititi djecu od ovoga ostatka, ovoga sve tišeg odjeka, ove mutne kopije njihova stvarnog oca, ovih očiju iz odvoda na sudoperu i ovog smiješka nalik zgužvanom papiru. Ali u najmanju ruku, dužna je saslušati ga. Bez riječi uzima cvijeće - ruže, i to crvene, čista sprdnja; ona se ne zavarava, ne osjeća on strast. Barem ne prema njoj. Pušta ga unutra.

- Želim se vratiti - kaže on i ogledava se po visokoj širokoj dnevnoj sobi, prostranu veleposjedu koji je stvorila Roz i koji je on nekoć dijelio s njom. Ne Dopuštaš li mi da se vratim? Ne Želim opet biti s tobom. Ništa se pritom ne odnosi na Roz, o njoj ni spomena. On traži povrat u prostor, na teritorij. Tu se grdno vara. Misli da ima neka prava. - Nisi je našao, zar ne? - kaže Roz. Pruža mu piće, kao onih davnih dana: škotski single-malt viski, bez leda. To je nekoć volio, davno davno prije; to ona pije danas, više no što bi trebala. Ta kretnja, to dodavanje čaše nju omekšava jer se radi o zajedničkoj staroj navici. Nostalgija za njim steže joj grlo. Ona se bori protiv gušenja. On ima novu kravatu, nepoznatu, sa sablasnim pastelnim tulipanima. Otisci Zenijinih prstiju prostiru se po njoj poput nevidljivih tragova paljevine. - Nisam - kaže Mitch. Ne gleda u nju. - A da jesi - kaže Roz, sada ponovo otvrdnjuje, pali cigaretu - ne želi to tražiti od njega, daleko su oni od tih sitnih udvornih gesta, a nije da on baš priskače s ispruženom rukom - što bi učinio? Isprebijao je na mrtvo ime, nahuckao na nju odvjetnike, dao joj veliku sentiš pusu? Mitch gleda prema njoj. Ne umije susresti njezin pogled. Kao da je ona napola nevidljiva, neka vrst titrave mrlje. - Ne znam - kaže. - Tja, barem si pošten - kaže Roz. - Drago mi je što mi ne lažeš. - Ona pokušava održati mekoću glasa, obuzdavati gorku oštricu. Ne, ne laže joj, ne čini štoviše ništa u odnosu na nju. Što se njega tiče, joj, nju, ona niti ne postoji: ona kao da i nije ovdje. Što god sada čini, čini samom sebi. Nikad u životu nije se osjećala toliko nepostojećom. - Onda dakle, što želiš? - Zašto ne bi pitala, zašto ne bi ustanovila što se traži od nje. On odmahuje glavom; ne zna ni to. Čak ne pije iz čaše koju mu je natočila. Kao da nije u stanju išta uzeti od nje. Što znači da mu ona i ne može ništa dati. - Kad smisliš, možda ćeš mi otkriti.

Sada je on napokon gleda. Bog zna što vidi. Anñela osvetnika, diva-ženu s mačem u obnaženoj ruci - ne može to biti Roz, blaga i paperjasta Roz, ne po načinu na koji on zuri u nju. Njegov pogled straši jer je ustrašen. On je u smrtnom strahu, od nje ili nekoga ili nečega, a taj prizor ona nije kadra podnijeti. Što god drugo da se takoñer dogañalo svih onih godina kad je izvodio predstavu Kako došla tako prošla fifica za fificom a ona se pjenila i plakala, uvijek se mogla pouzdati da on neće izgubiti živce. No sada se u njemu stvorila napuklina poput onih u staklu: malo jača toplina, i on će prsnuti. Ali zašto bi upravo Roz trebala pomesti srču? - Samo mi daj da ostanem ovdje - kaže. - Daj mi da ostanem u kući. Mogu spavati dolje, u sobi za rekreaciju. Neću te gnjaviti. On preklinje, ali Roz to čuje tek naknadno. U tom trenutku ideja joj se čini nepodnošljivom: Mitch na podu u vreći za spavanje, kao kad skupno prenoće prijateljice njihovih kćeri, degradiran na prolaznost, degradiran na adolescenciju. Isključan iz spavaće sobe, ili još gore, ni ne želi onamo ući. To je to - on je odbacuje, odbacuje njezino krupno, čeznutljivo, nezgrapno, vatreno, čvrsto tijelo: nije mu više dovoljno dobra, čak ni kao perina, čak ni kao rezerva. Zacijelo je smatra odbojnom. Ali u njoj je ipak ostao komadić ponosa, sam Bog zna kako joj je to uspjelo: ako ga primi natrag, ima to biti bezostatno. - Ne možeš me tretirati kao motel - kaže. - Ne više. Jer točno će se tako ponašati: doselit će natrag, ona će donositi na stol hranjive ručkove, pitati ga, ponovo postaviti na noge, a njemu će se vratiti snaga i opet će otići, otploviti u svojoj navi, svojoj škuni, diljem sedam mora tragati za Svetim Gralom, Helenom od Troje, Zenijom, ne skidati oči s teleskopa da mu slučajno ne promakne njen gusarski stijeg. Roz to razabire u njegovim očima, koje gledaju daleko put obzorja, a ne nju. Čak ako se vrati, u njezinu spavaću sobu, meñu njene malinaste plahte, u nju, neće ona biti ta koja je pod njim, na njemu, oko njega, nikad više. Zenia je njemu nešto ukrala, jedinu stvar koju je dotada

uvijek čuvao, od svih žena, čak i od Roz. Njegovu dušu, nazovimo to tako. Neprimjetno mu ju je izvukla iz gornjeg džepića dok on nije gledao, s jednakom lakoćom kao da okrada pijanca; promotrila ju je, zagrizla da provjeri je li prava, prezirno se nasmijala zato što je ipak tako mala i onda bacila, jer ona je žena koja želi ono što ne posjeduje i dobiva to što želi i onda prezire to što je dobila. U čemu je njezina tajna? Kako ona to čini? Odakle to potječe, ta njena neosporna moć nad muškarcima? Kako joj polazi za rukom zakvačiti se za njih, prekinuti ih u hodu, podmetnuti im nogu tako da se sruše, i onda ih preokrenuti naopačke kao rukavicu? Sigurno je tu posrijedi nešto vrlo jednostavno i vrlo bjelodano. Kaže im da su jedinstveni, a onda im otkrije da nisu. Raskrili svoj plašt sa skrivenim džepovima, pokaže im kako se izvodi magični trik i naglasi da tu nema ničega drugog, da je izvela najobičniji trik. No tada već oni ne žele vidjeti: uvjereni su da je napitak za vječnu mladost pravi, iako ona pred njihovim očima ispražnjuje sve boce i ponovo ih puni vodom iz pipe. Oni žele vjerovati. - Neće ići - kaže Roz Mitchu. Ne radi se o osveti. Radi se o vrlo jednostavnoj istini. On to vjerojatno zna, jer i ne pokušava uvjeravati. Uvlači se u svoju zgužvanu odjeću; vrat mu postaje sve kraći, kao da mu se na glavi nalazi težak ali neuklonjiv uteg koji ga polako tiska prema tlu. - Vjerojatno ne - kaže. - Zar nisi zadržao stan? - kaže Roz. - Zar ne stanuješ u njemu? - Ne bih mogao ondje boraviti - kao Mitch. Glas mu je prijekoran, kao da je krajnje glupo, štoviše okrutno, čak i natuknuti takvu mogućnost. Zar ona ne shvaća koliko bi njemu bilo bolno živjeti u prostoru koji je nekoć dijelio s odbjeglom ljubljenom, prostoru gdje bi ga svaki kutak podsjećao na daleku draganu, prostoru gdje je bio toliko sretan? Roz shvaća, itekako. Ona naime živi u takvom prostoru. Ali on na tu pomisao očito nije došao. Oni koji pate nemaju vremena za patnje koje uzrokuju drugima.

Roz ga ispraća u predvorje, pomaže mu obući kaput, što je zamalo dotuče jer je to i njezin kaput, pomogla mu je da ga kupi, dijelila je život što ga je u njemu vodio, u toj ukusnoj koži, ovčjoj, koja je nekoć obavijala tako lupeškog vuka. Ali više ne: sada je krezub. Sirotan, misli Roz i čvrsto stišće šake jer si ne želi dopustiti da ponovo pravi od nje budalu. On odlazi, odlazi u ledeni februarski suton, odlazi u nepoznato. Roz promatra dok on ide prema svom autu i malo tetura premda nije ni dotaknuo ono piće. Pločnici su zaleñeni. A možda nešto uzima, nekakve pilule ili sedative. Najvjerojatnije ne bi smio voziti, iako više nije na njoj da ga zaustavlja. Ona si kaže da zbog njega zbilja ne treba imati grižnju savjesti. Može otići u hotel. Nije da nema novaca. Njegove crvene ruže ostavlja na kredencu, i dalje u ukrasnom papiru. Neka uvenu. Sutra će ih Dolores naći, u sebi predbaciti Rozi nemar, bogati nemaju pojma koliko stvari koštaju, i baciti u smeće. Toči si još jedan viski, pali još jednu cigaretu, onda uzima stari album s fotografijama, slikala je bez kraja i konca na roñendanima u vrtu, na dodjelama raznih diploma, zimovanjima na snijegu, ljetovanjima na brodu, kako bi sebi dokazala da su svi oni zaista bili obitelj; sjeda u kuhinju i prelistava ga. Slike Mitcha u nepostojećim bojama: Mitch i Roz na vjenčanju, Mitch i Roz i Larry, Mitch i Roz i Larry i blizanke. Traži na njegovu licu nekakav trag, nagovještaj katastrofe koja će ih zadesiti. Ne nalazi ništa. Neke žene u njezinu položaju uzimaju škarice za nokte i izrezuju glavu dotičnog muškarca, tako da ostane samo tijelo. Neke izrezuju i tijelo. Meñutim, Roz to neće učiniti zbog djece. Ne želi da naiñu na sliku oca bez glave, ne želi ih uznemirivati više no što već jest. A to ionako ne bi funkcioniralo: Mitch bi i dalje ostao na slikama, kao obris, kao prazan oblik, zapremao bi istu količinu prostora, upravo kao što zaprema kraj nje u krevetu. Ona nikada ne spava nasred toga kreveta, i dalje spava na jednoj strani. Nije se u stanju prisiliti da zauzme cijeli prostor.

Na frižideru, pričvršćene magnetićima u obliku nasmijanih svinja i mačaka, stoje valentinovske čestitke koje su blizanke izradile u školi. Ovih dana blizanke se lijepe za nju, žele da bude doma. Ne vole kad uvečer izlazi. Nisu čekale do Valentinova, odmah su donijele čestitke kući i dale joj, kao da postoji nekakav prijeki razlog. To su jedine valentinovske čestitke koje će ona dobiti. Vjerojatno su i jedine koje će dobiti još ikad u životu. Trebale bi joj biti dovoljne. Što će njoj svijetleća srca, zažarene usne i ubrzano disanje, s ovim godinama? Roz, daj se saberi, kaže u sebi. Nisi stara. Život ti još nije prošao. Osim što upravo tako djeluje. Mitch je u gradu. U blizini je. Posjećuje djecu; Roz se tada pobrine da ne bude doma, ali je sve to vrijeme svrbi koža, toliko je svjesna njegove prisutnosti. Kad ulazi u kuću pošto on ode, može ga namirisati - njegovu vodicu nakon brijanja, onu englesku: a da on možda ne prska njome naokolo, samo da nju ubode? Letimice ga viña u restoranima, u jaht klubu. Onda prestaje zalaziti na ta mjesta. Uzima telefonsku slušalicu i on je na drugoj liniji, priča s djecom. Svuda su posijane glupe stupice za glupu zvjerad. Glupo zvjere je ona. Njihovi odvjetnici vode razgovore. Predlaže se sporazumna rastava braka, ali Mitch se koleba; on Roz ne želi - jer inače bi došao, zar ne, ponovo se pojavio na pragu, ili u najmanju ruku pitao? - a ne želi se ni od nje rastaviti. S druge strane, možda naprosto taktizira, možda naprosto pokušava povisiti cijenu. Roz škrguće zubima i ne popušta. Ovo će je koštati, ali toliko vrijedi odsijecanje užeta, lanca, grede, ili što već jest ta teška stvar koja joj ne da s mjesta. Moraš znati kada trebaš odustati. Svakako, ona funkcionira. Više-manje. Doduše, znala je i bolje. Ona odlazi glavoinstalateru da vidi može li sebe poboljšati, napraviti od sebe novu ženu kojoj će za cijelu tu stvar pucati prsluk. E, to bi baš voljela. Psihijatrica je ugodna osoba; Rozi se sviña. Njih dvije jako se trude oko Rozina života kao da je on slagalica ili krimić u kojemu na kraju postoji rješenje. Slažu i preslaguju djeliće ne bi li postigle da konačan oblik bude što bolji. Pune su nade:

ako Roz otkrije u kojoj se priči zapravo nalazi, onda će one moći uočiti gdje je pogrešno skrenula, moći će rekonstruirati njezine korake, moći će izmijeniti svršetak. Smišljaju hipotetsku fabulu. Možda se Roz udala za Mitcha zato što je, premda je tada smatrala da je Mitch posve drukčiji od njezina oca, naslućivala da je on ispod površine jednak. On će nju varati jednako kao što je njezin otac varao njezinu majku, a ona će mu neprekidno opraštati i primati ga natrag točno kao što je činila njezina majka. Spašavat će ga, uvijek iznova. Ona će igrati sveticu, a on grešnika. Osim što su njeni roditelji ostali zajedno do kraja života, a Roz i Mitch nisu: dakle, što se zalomilo? Zalomila se Zenia. Zenia je skrenula fabulu sa spašavanja na bijeg, pa kad je Mitch opet želio biti spašen Roz više nije bila tomu dorasla. Čija je to bila pogreška? Koga treba za to kriviti? Ah. A ne misli li Roz da je previše vremena utrošeno na razdiobu krivnje? Je li ona, možda, okrivljavala sebe? Najkraće rečeno, da. Možda ona još uvijek nije u stanju posve izostaviti Boga iz te stvari, kao i ideju da upravo snosi kaznu. Možda se ne radi ni o čijoj pogrešci, sugerira glavoinstalaterka. Možda se takve stvari naprosto dogode, kao pad aviona. Ako Roz tako silno želi da se Mitch vrati - a čini se da želi, pošto sada ima bolji uvid u dinamiku njihova odnosa - možda bi ga trebala zamoliti da doñe na konzultaciju. Možda bi mu trebala barem toliko oprostiti. Sve ovo zvuči vrlo razložno. Roz razmišlja o telefoniranju. Već je gotovo posve pripravna, već gotovo da je u stanju okrenuti broj. A onda, u kišnom ožujku, Zenia nije više meñu živima. Ubijena je u Libanonu, raznijela ju je bomba; vraća se u kositrenoj limenki, biva pokopana. Roz ne plače. Naprotiv, žarko likuje - da je gorio krijes, bila bi plesala oko njega, štoviše s defom, da se našao u blizini. Ali poslije nju hvata strah, jer za Zeniju se teško može reći da nije osvetoljubiva. Smrt tu ništa ne mijenja. Već će ona nešto smisliti. Mitch nije na pokopu. Roz izvija vrat ne bi li ga otkrila, ali tu je samo grupica nepoznatih muškaraca. I dakako, Tony i Charis.

Ona se pita je li Mitch doznao to, ako jest, kako to prima. Trebala bi osjećati da je Zenia konačno uklonjena, kao krzneni kaput kad ga nagrizu moljci, kao grana kad padne sa stabla na stazu, ali ne osjeća. Mrtva Zenia je veća barijera negoli živa Zenia; iako, kao što kaže glavoinstalaterki, ona ne umije objasniti zašto. Je li možda posrijedi grizodušje: omražena protivnica Zenia je mrtva, Roz je željela da ona umre, a sama Roz nije mrtva? Moguće. Niste vi odgovorni za sve, kaže glavoinstalaterka. Sigurno će se Mitch sada promijeniti, pojaviti, reagirati. Probuditi se, kao iz hipnoze. Ali on ne telefonira. Ne daje glasa od sebe, a već je travanj, prvi tjedan, drugi, treći. Kad Roz napokon telefonira njegovu odvjetniku da dozna gdje je, ovaj ne zna. Bilo je riječi o nekom putovanju, prisjeća se mutno. Kamo? U koje mjesto? Odvjetnik ne zna. Mjesto gdje je Mitch zove se Jezero Ontario. Već je neko vrijeme ondje. Policija nalazi njegov brod, Rosalind II., plutao je smotanih jedara, i naposljetku sam Mitch biva izbačen na obalu nedaleko od Scarborough Bluffsa. Na sebi ima pojas za spašavanje, ali u ovo doba godine vjerojatno je veoma brzo podlegao hipotermiji. Mora da se okliznuo, kažu joj. Okliznuo se i pao u vodu, i više se nije mogao popeti natrag. Puhao je jak vjetar onog dana kad je krenuo iz luke. Nesretni slučaj. Da se radi o samoubojstvu, ne bi imao na sebi pojas za spašavanje. Zar ne? O da, imao bi, misli Roz. Za taj se element pobrinuo radi djece. Nije im želio ostaviti ružan teret. U tom ih je smislu dovoljno volio. Ali znao je on sve o temperaturi vode, i prečesto joj je držao predavanja. Temperatura tvoga tijela opadne dok trepneš okom. Ukočiš se, i onda umreš. I umro je, upravo tako. Da je umro hotimice, u to Roz uopće ne sumnja, ali ne govori naglas. To je bio nesretni slučaj, kaže djeci. Nesreće se nažalost dogañaju. Roz mora za njim počistiti, naravno. Pokupiti ostatke svega i svačega. Srediti kaos. Na kraju krajeva, ona je i dalje njegova supruga.

Najgora stvar je onaj stan, stan koji je dijelio sa Zenijom. Nije se onamo vraćao nakon što je ona otišla, nakon što je odjurio u Europu u potrazi za njom. Dio njegove odjeće još je uvijek u plakaru - impresivna odijela, lijepe košulje, kravate. Roz slaže i pakira, kao već toliko puta. Cipele, praznije od praznine. Gdje god on jest, ovdje nije. Zenia je prisutnija. Većine njenih stvari nema, ali preko stolca u spavaćoj sobi visi kineski kućni ogrtač od roza svile s izvezenim zmajevima. Opium, zaključuje Roz. Nju najviše uznemiruje upravo taj miris. Na nepospremljenom krevetu još uvijek leže izgužvane plahte, u kupaonici ima prljavih ručnika. Mjesto zločina. Nije smjela doći ovamo, ovo je mučenje. Trebala je poslati Dolores. Roz odustaje od terapije. Ne može podnijeti optimizam, uvjerenje da se stvari daju popraviti, što joj se trenutačno čini samo još jednim dodatnim teretom. Dogodilo se što se dogodilo, a od nje se očekuje da i dalje gaji nadu? Hvala, ali ne, hvala. Dakle, Bože, kaže u sebi. Ovo si zbilja krasno izveo. Lijepo si me prešao! Ponosiš se samim sobom? Što još imaš u rukavu? Možda nekakav zgodan rat, malo genocida - ej, a što kažeš na dvije-tri epidemije kuge? Ona zna da ne bi smjela tako govoriti, čak ni sama sa sobom, to znači iskušavati sudbinu, ali joj to pomaže da prebrodi ove dane. Glavno je prebroditi ove dane. Dva hitna posla oko nekretnina odgaña do daljnjega, jer nije u formi za donošenje važnih odluka. Časopis može sam sebe voditi sve dok ga ne proda, što ne bi trebalo biti teško budući da nakon onih Zenijinih promjena ne prestaje donositi profit. Ako ga ne mogne prodati, ugasit će ga. Ona nema srca nastavljati s publikacijom koja je postavljala tako visoke zahtjeve, a sama je u odnosu na njih tako katastrofalno zakazala. Nije ona nikakva superžena, a ključna riječ glasi zakazala. U mnogim je stvarima bila uspješna, ali ne u jednoj. Stajati uz svoga čovjeka. Jer ako se Mitch sâm utopio ako više nije imao dovoljno razloga za život - tko je za to kriv? Zenia svakako,

ali i ona. Morala se sjećati da je njegov otac odabrao isti takav mračni put. Morala ga je pustiti natrag u kuću. Prebroditi dane je jedno, a prebroditi noći nešto sasvim drugo. Ne može prati zube u svojoj prekrasnoj kupaonici s dva lavaboa a da ne osjeća kraj sebe Mitcha, ne može otići pod tuš a da ne pogleda jesu li na podu njegove vlažne stope. Ne može spavati nasred svoga malinastog kreveta jer, više no ikad, više nego kad je bio živ ali negdje drugdje, on je gotovo tu. Ali nije tu. Nestao je. Rubrika: nestale osobe. Otišao je nekamo gdje ga ona ne može dohvatiti. Ona uopće ne može spavati u svom malinastom krevetu. Liježe, ustaje, navlači ogrtač za kupanje, odbaza dolje u kuhinju gdje prekapa po frižideru; ili hoda na vršcima prstiju po hodniku na katu i osluškuje da li djeca dišu. Zabrinuta je za njih, više no ikad prije, a i djeca su zabrinuta za nju. Premda se upinje da ih umiri, da ih uvjeri kako je ona sama dobro i kako će sve biti u redu, ona u djeci izaziva strah. Dobro to vidi. Zacijelo je tomu razlog jednoličnost njezina glasa i njeno lice bez šminke i krinke. Za slučaj da je san možda ipak obuzme, hoda po kući s pokrivačem. Ponekad zaspi na podu u sobi za rekreaciju, s upaljenim televizorom da joj pravi društvo. Ponekad pije ne bi li se opustila, izblendala. Ponekad to djeluje. Dolores daje otkaz. Kaže da je našla drugi posao, s mogućnošću osiguranja mirovine, ali Roz ne vjeruje da se radi o tome. Radi se o nevolji; Dolores se boji da se ne zarazi. Roz će naći zamjenu, ali kasnije, kad bude mogla misliti. Kad se naspava. Odlazi liječniku, opća praksa, onome koji rješava dječje prehlade, i traži tablete za spavanje. Samo dok ne proñe ovo razdoblje, kaže. Liječnik ima razumijevanja, recept je tu. Isprva ih uzima oprezno, ali kasnije im popušta djelovanje pa ona uzima još. Jedne večeri uzima punu šaku i zalijeva troduplim viskijem, ni zbog kakve želje da umre, tako nešto ona neće učiniti, nego jer joj jednostavno ide na živce to što je još uvijek budna. Završava na podu u kuhinji.

Nalazi je Larry, pošto se vratio od prijatelja. Zove kola hitne pomoći. Sada već ima godine, stariji je no što bi trebao biti. Osjeća odgovornost. Roz dolazi k sebi i ustanovljuje da je pridržavaju dvije krupne bolničarke. Gdje je to ona? U bolnici. Koje li slabosti, koje li neugodnosti, tu nije uopće kanila završiti. - Ja moram kući - kaže. - Moram se odmoriti. - Ova dolazi k svijesti - kaže žena slijeva. - Sve će biti u redu, dušo - kaže druga. Roz jako dugo nije bila ova ili dušo. Treptaj poniženja. Onda ga nestaje. Roz izranja na drugu stranu magle. Može opipati kosti svoje lubanje, tanke kao i koža; izmeñu njih je mozak, otečen i kašast. Tijelo joj je mračno i prostrano poput neba, živci su iglena putanja svjetlosti: zvijezde, u dugačkim nizovima, trepere poput morske trave. Mogla bi plutati, mogla bi potonuti. Tamo bi bio Mitch. A onda kraj nje sjedi Charis, uz njen krevet, drži je za lijevu ruku. - Ne još kaže Charis. - Moraš se vratiti, nije tvoj čas. Imaš još obaviti mnogo toga. Kad je svoja, kad je normalna, Roz smatra Charis vrlo dragom glupačicom - što jest jest, ona zbilja nije erudit - i najčešće odmahuje rukom na njenu tanušnu metafiziku. Sada, meñutim, Charis pruža drugu ruku i uzima Rozino stopalo, i Roz osjeća kako bol poput vala prolazi kroz nju, kroz tijelo i duž ruke i u šaku, i ulazi u Charisinu ruku, i izlazi. Onda osjeća nekakvo potezanje, kao da je Charis daleko odavde, na obali, i nešto je našla, nekakvo uže, i vuče Roz prema sebi, van iz vode, vode jezera gdje se zamalo utopila. Tamo daleko je život: žalo, sunce, neki mali likovi. Njezina djeca, oni mašu i dovikuju joj, iako ne može ih čuti. Ona se usredotočuje na disanje, na tjeranje zraka silom u pluća. Dovoljno je snažna, može se izvući. - Da - kaže Charis. - Izvući ćeš se. Tony se doselila u Rozinu kuću, da bude s djecom. Nakon što Roz izlazi iz bolnice, doseljava se i Charis, samo nakratko, samo dok Roz ponovo ne stane na noge.

- Niste trebale - kaže Roz. - Netko jest - kaže Tony odsječno. - Imaš drugi prijedlog? - Već je nazvala Rozin ured i rekla da Roz ima bronhitis, a i laringitis, ne može govoriti. Stiže cvijeće, Charis ga stavlja u vaze i zaboravlja naliti vodu. Ona odlazi u dućane sa zdravom hranom, donosi razne kapsule i ekstrakte kojima hrani Roz ili ih u nju utrljava, kao i cerealije za doručak napravljene od nepoznatog zrnja koje treba jako dugo kuhati. Roz čezne za čokoladom, pa joj Tony prošvercava manje količine. - Dobar znak - kaže ona Rozi. Charis je dovela svoju kćer August, pa tri djevojčice igraju u igraonici razne igre s barbicama, igre pune nasilja: Barbie objavljuje rat, osvaja čitav svijet i postaje gazda svima; a i druge igre, u njima Barbie završava jako gadno. Ili navlače na sebe Rozine stare gaćice i šuljaju se po kući, tri princeze na pohodu u nepoznato. Roz se raduje što ponovo čuje bučne glasove i natezanje: u zadnje vrijeme blizanke su bile puno pretihe. Tony kuha čaj i, za večeru, priprema starinske složence od tunjevine sa sirom i posute naribanim krumpirom; Roz je bila uvjerena da takvih stvari više nema na svijetu. Charis masira Rozi noge esencijom mente i ružinim uljem. Objašnjava joj da je ona drevna duša, čije veze sežu u Peru. To što se njoj dogodilo, a što izgleda kao da je tragedija, to su negdašnji životi koji traže svoje rješenje. Roz mora učiti od njih, jer zato se mi vraćamo na zemlju: da bismo učili. - U svojem sljedećem životu ti ne prestaješ biti to što jesi - kaže Charis - samo se dopunjuješ. - Roz si grize jezik jer se vraća u normalu i ovo smatra čistom dijarejom, no ne bi to ni u snu kazala naglas jer Charis misli sve najbolje; Charis priprema za nju kupke sa cimetom u štapićima i raznim lišćem, kao da se Roz ima pretvoriti u kokošju juhu. - Razmazit ćete me - kaže im Roz. - Jer se sada osjeća bolje, tolika muvana stvara u njoj nelagodu. Obično je ona ta koja obavlja takve stvari, projekt kvočka, projekt skrb. Nije navikla biti na strani koja prima.

- Bila si na teškom putovanju - kaže Charis onim svojim blagim glasom. Potrošila si mnogo svoje energije. Sada možeš malo usporiti. - Nije to tako lako - kaže Roz. - Znam - kaže Charis. - Ali ti nikada nisi voljela lake stvari. - Nikada za nju znači ne u zadnjih četiri tisuće godina. I upravo se toliko starom Roz osjeća, manje-više.

49. Roz se zatječe kako sjedi na podrumskom podu pri svjetlu jedne jedine žarulje bez sjenila, pokraj nje je prazan tanjur, na koljenima joj rastvorena knjiga dječjih priča. Okreće lijevo-desno svoj vjenčani prsten, prsten koji je nekoć značio da je udana, prsten koji je svojom težinom pritišće prema zemlji: okreće ga kao da ga želi odvinuti ili kao da očekuje da se iz ništavila pojavi nekakav duh i sve riješi. Vrati djeliće na njihova mjesta, dovede sve u red: donese Mitcha natrag u njezin krevet gdje će ga ona naći kada doñe gore - svježe opranoga i mirisavoga, opranih zubi i svim mastima namazanoga, prepunoga nježnih laži, laži koje ona prozire, laži s kojima umije izići nakraj, dvadeset godina mlaña. Još jedna šansa. Sada kad zna što joj je činiti, izvest će to bolje. Bože, kaži mi - zašto za nas ne postoje pokusi? Koliko dugo već ovdje kuka pri lošem svjetlu? Mora otići gore i baviti se zbiljom, kakva god bila. Mora se sabrati. U tu svrhu opipava džepove ogrtača za kupanje, gdje je uvijek držala papirnate rupčiće prije no što su ih blizanke stavile na crnu listu. Ne našavši nijedan, briše oči narančastim rukavom i ostavlja na njemu crnu mrlju od mascare, a onda drugim rukavom briše nos. Uostalom, tko to vidi - osim Boga? Prema časnama, bili su mu draži pamučni rupčići. Čuj, Bože, kaže mu, da nisi želio da brišemo nos rukavima, ne bi nam bio dao rukave. Ni nos. Ni suze, kad smo već pri tome. Ni pamćenje, ni bol.

Vraća dječje knjige na policu. Trebala bi te knjige pokloniti u dobrotvorne svrhe ili ih možda posuditi - poslati ih u svijet neka zavrte glavom nekom djetetu dok ona ne dočeka vlastitu unučad. Koju unučad? Samo ti sanjaj, Roz. Blizanke su još premlade, a kad odrastu vjerojatno će ionako postati vozačice sportskih automobila ili otići živjeti meñu gorilama, kao što već rade neke žene: svakako će to biti nešto super odvažno i neprokreativno; a što se tiče Larryja, on ne pokazuje nikakvu žurbu, a ako ženske s kojima se dosad pojavljivao imaju predstavljati ikakav uzorak onog što joj budućnost sprema u rubrici snaha, Roz radije ne bi ostajala bez daha. ŽŽivot bi bio kudikamo lakši kad bi se još uvijek brakovi ugovarali. Lijepo bi s lovom u gotovini otišla na bračnu burzu, pogodila se s pouzdanim bračnim mešetarom i Larryju osigurala prikladnu nevjestu: pametnu ali ne odveć sklonu gazdovanju, milu ali ne odveć popustljivu, sa širokom zdjelicom i jakim leñima. Da su njen vlastiti brak ugovorili roditelji, da li bi ispao iole lošije no što jest? Je li pošteno slati mlade djevojke u prašumu da se probijaju same? Djevojke s velikim kostima i možda ne baš najmanjim stopalima. Od velike pomoći bila bi neka mudra žena, neka starica sva u kvrgama koja bi se pojavila iza stabla, koja bi pružila savjet, koja bi kazala, Ne, ovaj ne, koja bi takoñer kazala Ljepota ne seže dalje od kože, i kod muškaraca i kod žena, koja bi vidjela sve do samog srca. Tko zna kakvo zlo vreba u muškom srcu? Zna starija žena. Ali koliko starija moraš postati prije no što stekneš tu vrstu mudrosti? Roz neprekidno očekuje da takva mudrost proklija u njoj i razraste se na sve strane, slično staračkim pjegama; ali još uvijek nije. Konačno se diže s poda i briše stražnjicu, pogreška: ruke su joj pune prašine od knjigâ, što zamjećuje prekasno, nakon što je otkrila šećeraša zalijepljenog za velur koji joj obavija guzicu, samo Gospod Bog zna što je sve plazilo po njoj dok je tu sjedila i prodavala zjake. Prodavanje zjakâ, majčin izraz, tako stari izraz, s korijenom tako davnim te nitko ne zna odakle potječe, premda svi znaju

što znači. I čitanje i razmišljanje za njenu su majku značili prodavanje zjakâ. Rosalind! Prestani samo sjediti i prodavati zjake! Pometi prednju stazu! Rozi su utrnule noge. Pri svakom koraku zabadaju se u njih pribadače i igle. Ona šepesa prema stubama i svako malo zastaje kad je previše zaboli. Kad se dokopa kuhinje, otvorit će frižider, samo da vidi ima li tamo čega što bi možda rado pojela. Nije večerala kako treba, što je čest slučaj. Niti tko kuha za nju, niti ona ima za koga kuhati, što ne znači da se dosad baš pretrgla kuhajući. Hrana mora biti nešto zajedničko. Solo jedenje može biti što i solo piće - način da se otupi oštrica, da se ispune praznine. Ona praznina: prazan muški obris što ga je ostavio Mitch. Ali u frižideru neće biti ničega što bi joj se svidjelo; točnije, bit će dvije-tri stvari, ali tako se nisko neće spustiti: neće pojesti tkozna koliko žlica preljeva od čokolade i ruma za sladoled, što je znala činiti; niti će progutati konzervu pâté de foie gras1 koju čuva za bogzna koju mitsku svečanu prigodu zajedno s bocom šampanjca koju je gurnula u duboku pozadinu. Ima tu hrpica sirova povrća koje je kupila u nastupu nutricionističke kreposti, ali u ovom trenutku nekako je ne privlači. Može predvidjeti njegovu sudbinu: polako će se u svome pretincu pretvoriti u zeleno-narančastu želatinu, a onda će ona kupiti novu rundu. A da možda nazove Charis ili Tony ili obje, pozove ih ovamo, naruči papreno ljuta pileća krila iz onog indijskog tandoorija u Carlton Streetu, ili kuglice od škampi i mahune s češnjakom i won-ton2 iz svoga omiljenog sečuanskog restorana u Spadina Avenue, ili i jedno i drugo, i priredi grešnu malu multikulturalnu gozbu. Ali Charis se već vratila na Otok, i mrak je, a njoj se ne sviña pomisao na Charis vani po mraku, mogu naići ulični nasilnici, a Charis je tako očita meta, dugokosa sredovječna žena koja hoda naokolo s nekoliko slojeva šarene tkanine na sebi i sudara se s raznim predmetima, mogla bi mirne duše imati na sebi natpis Otmi mi torbicu, a Roz je vrlo rijetko uspije uvjeriti da uzme taksi makar sama ponudila da joj ga plati, jer Charis uporno tjera svoje o

rasipanju benzina. Ona bi išla autobusom ili, još gore, mogla bi odlučiti ići pješice, i to kroz onu pustoš od Rosedale Streeta, mimo nizova instant georgijanskih zgrada, i doživjeti da je policija pokupi zbog skitnje. Što se tiče Tony, ona je sada u svojoj tvrñavi s tornjićem i priprema za Westa večeru, složenac od tijesta ili tako nešto iz knjige Kuhati s veseljem, izdanje 1967. Začudo, ali Tony jedina od njih zaista živi s muškarcem. Roz to ne može dokraja skužiti: Tonica s onim očima poput ptičeta i kiselkastim majušnim smiješkom i, čovjek bi pomislio, seksepilom aparata za gašenje vatre i manjeviše istim takvim proporcijama. Ali ljubav dolazi u čudnovatom pakovanju, što je Roz imala prilike naučiti. A možda je Westa u mladosti Zenia toliko isprepadala te se otada ne usuñuje pogledati nijednu drugu ženu. Roz čežnjivo zamišlja žanr-sliku večere u Tonynoj kući, a onda zaključuje da zapravo i nije zavidna budući da West s onim tijelom od slame, čeljustima nalik fenjeru i neobičnim interesima nije baš živi primjer njene predodžbe o tome kakvoga bi muškarca rado gledala za stolom sebi prekoputa. Njoj je drago što Tony ima muškarca, jer Tony je njena prijateljica a ti želiš da tvoje prijateljice budu sretne. Prema feministicama, onima u radnim hlačama iz ranog razdoblja, jedini dobar muškarac je mrtav muškarac, ili još bolje, nikakav; ali Roz ipak i dalje želi svojim prijateljicama da uživaju s muškarcima, tim muškarcima koji su navodno tako loši za nas. Upoznala sam nekoga, kaže joj prijateljica, a Roz kriči od nepatvorenog veselja. Možda zato što je teško naći dobrog muškarca, pa je prava svečanost kad netko zaista nañe takvoga. Ali to je teško i gotovo nemoguće, jer čini se da više nitko ne zna što je to dobar muškarac. Čak ni muškarci. Ili je možda jako puno dobrih muškaraca zaglavilo u raljama muškožderki poput Zenije. Većina žena ne odobrava muškožderke, ne toliko zbog same te djelatnosti ili zbog uračunatog promiskuiteta, nego zbog pohlepe. Žene ne žele da sve muškarce pojedu muškožderke: žele da ih nekoliko ostane kako bi same imale što pojesti.

Ovo je ciničan nazor kakav priliči Tony ali ne i Rozi. Roz mora sačuvati malo optimizma jer joj je on potreban; on je vitamin za psihu, on nju održava na površini. Uskoro ćemo mi postati Druga Žena, govorile su feministice. Ali koliko će dotad vremena proći, misli Roz, i zašto se to još nije dogodilo? U meñuvremenu Zenije ovoga svijeta operiraju na tuñem terenu, rade svoju radnju, opelješuju muške džepove, opslužuju muške fantazije. Muške fantazije, muške fantazije, zar baš svime vladaju muške fantazije? Sjedila ti na prijestolju ili klečala na vlastitim koljenima, sve je to muška fantazija: dovoljno si snažna da primiš što ti oni serviraju, ili si preslaba da tu išta učiniš. Čak je pretvaranje da ne opslužuješ muške fantazije muška fantazija: pretvaranje da si nevidljiva, pretvaranje da imaš vlastiti život, da možeš prati noge i češljati se a pritom ne biti svjesna vazda prisutnoga promatrača koji viri kroz ključanicu, ključanicu u tvojoj vlastitoj glavi. Ti si žena koja u sebi ima muškarca koji promatra ženu. Ti si svoj vlastiti voajer. Zenije ovoga svijeta proučile su ovu situaciju i preokrenule u svoju korist: ne dopuštaju da ih netko drugi modelira u muške fantazije, modeliraju se same. Uvukle su se postrance u snove; u ženske snove takoñer, jer žene su fantazije za druge žene, upravo kao što su to za muškarce. Ali fantazije druge vrste. Ponekad Roz sama sebi otežava život. Tada stupaju u akciju njezine vrline, pritisak da bude ugodna, da bude etična, da se lijepo ponaša; glavu joj okružuju sjajne zrake lijepog ponašanja, dobre naravi, srca i duše prepunih dobrote, dobrica- -nad-dobricama. Njezine najbolje namjere. Ali ako je puna vrlina kao stokleti šipak koštica, kako to da se malo više ne veseli? Kadšto joj doñe da odbaci taj plašt Gospe od Preobilja, da prestane pomno i obzirno tapkati kroz skrupule, da se otkvači: ne nasitno kao što sada čini - malo psovačine u sebi, malo neoprane jezičine - nego da zagazi u nešto zbilja veliko. U neki moćni famozni skroz-naskroz ogavni grijeh. Nekoć bi tu palio seks sa slučajnim namjernicima, ali običan seks sa standardnog repertoara danas se više ne broji, to je naprosto jedan oblik

ugoñajne terapije ili jednostavne gimnastike: trebala bi prijeći na krvoločne nastranosti. Ili na štogod drugo, nešto mutno i arhaično i zamršeno i opako. Zavoñenje praćeno polaganim trovanjem. Izdaja. Prijevara. Varanje i laganje. Ali za to joj je potrebno drugo tijelo, tu nema spora, jer ovo je odveć nezgrapno, odveć nespretno pošteno, a zlo kakvo ona ima na umu zahtijeva gracilnost. Da bi činila prava zlodjela, morala bi biti vitkija. Ogledalce, kazuj meni, tko j' najhudiji na toj zemlji? Skini nekoliko kila, puslo moja, i možda ću moći nešto napraviti. A da namjesto toga možda prijeñe na nadčovječansku dobrotu? Kostrijet, stigmata, pomaganje bijednima i siromašnima, neka vrst predimenzionirane Majke Tereze. Sveta Roz, to zvuči dobro, premda bi sveta Rosalind zvučalo otmjenije. Nekoliko komada trnja, dva-tri organa na pladnju, neka se vidi njezino mučeništvo: oko, ruka, sisa, sise su bile omiljene, čini se da su stari Rimljani imali slabost prema odsijecanju ženskih grudi kao kakvi plastični kirurzi. Već vidi sebe s aureolom, jedna joj ruka klonulom kretnjom dodiruje srce, na licu joj veo koludrice, super stvar za podvoljak, oči joj u zanosu izvrnute nagore. Nju privlače krajnosti. Krajnja dobrota, krajnje zlo: za oboje se traže jednake sposobnosti. Ovako ili onako, voljela bi biti netko drugi. Ali ne naprosto bilo tko. Ponekad bar jedan dan, ili makar jedan sat, ili ako baš ništa drugo nije na raspolaganju bilo bi dovoljno pet minuta - ponekad bi voljela biti Zenia. Ona se hramljući uspinje iz podruma, stepenicu po stepenicu jer u nogama još uvijek osjeća bockanje, čvrsto se drži za ogradu i pita se hoće li to ovako izgledati s devedeset godina, ako kojim slučajem toliko doživi. Napokon stiže na vrh, otvara vrata. Tu je bijela kuhinja, izgleda jednako kao kad je iz nje izišla. Čini joj se da je bila dugo odsutna. Lutala po mračnoj šumi s isprepletenim stablima, začarana. Blizanke sjede na visokim stolcima uz šank, na sebi imaju kratke hlačice a ispod njih hulahopke s rupom na svakom koljenu prema zahtjevu trenutačne mode, iz

visokih čaša piju frapé od jagoda. Gornje im usnice ukrašavaju ružičasti brkovi. Posuda sa zamrznutim jogurtom otapa se kraj sudopera. - Za milog miša, mama, izgledaš kao da te pregazio auto! - kaže Paula. - Što ti je to razmazano po licu? - Moje vlastito lice, ništa drugo - kaže Roz. - Otkida se. Erin skače sa stolca i hitro joj prilazi. - Sjedni, pile - kaže parodirajući Rozin stil tetošenja. - Imaš temperaturu? Da ti pipnem čelo! Po jedna sa svake strane vuku je u smjeru stolca. Kvase krpu za suñe i otiru joj lice - Joj, kako smo musavi! - Jasno im je da je plakala, ali ne kažu ni riječi. Onda je pokušavaju natjerati da popije jedan od njihovih frap¸a, smiju se i kikoću jer im je ovo smiješno, majka je velika beba, a one su majke. Samo čekajte, misli Roz. Jednog dana ja ću pošemeriti i samo sliniti, a vas dvije ćete odjednom shvatiti da ovo radite zaozbiljno. Tada više neće biti tako smiješno. Ali koliki teret mora da je za njih ta njezina ucviljenost! Zašto ne navuku masku klauna da prikriju svoj jad? Taj su trik naučile od nje. Taj trik pali.

50. Tony svira klavir, ali se glazba ne čuje. Noge joj ne dosežu do pedala, ruke ne mogu zahvatiti tipke, ali ona svira dalje jer ako prestane dogodit će se nešto strašno. U sobi se osjeća suh miris paljevine, miris cvijeća na cicanim zavjesama. To su velike ružičaste ruže, one otvaraju i sklapaju latice koje su sada nalik plamenovima: već se šire na tapete. Ovo nisu cvjetovi s njezinih zavjesa, došli su ovamo od nekud drugdje, s nekoga mjesta koje Tony ne poznaje. Njena majka ulazi u sve mračniju sobu, pete njezinih cipela kuckaju po podu, na sebi ima kestenjasti šešir s točkastim velom. Sjeda na klavirski stolac uz Tony; njeno prekriveno lice svjetluca, crte su sve nejasnije. Njena kožnata ruka, hladna poput magle, dodiruje Tony po licu, a Tony se okreće i grčevito hvata za nju, drži se očajnički jer zna što slijedi; ali iz izreza svoje haljine majka vadi jaje, jaje

koje miriše po morskoj travi. Ako Tony uzmogne uzeti to jaje i sačuvati ga, vatra u kući će prestati, moći će se izbjeći budućnost. Ali majka diže jaje u zrak, drži ga iznad glave kao da se zadirkuje, a Tony nije dovoljno visoka da ga dosegne. - Jadna mala, jadna mala - kaže majka; ili možda kaže jadna blizanka? Glas joj je kao golubinje gukanje, utješan i neumoljiv i beskrajno žalostiv. Negdje izvan vidokruga cvjetovi su se otrgli i kuća bukti. Ako to Tony ne zaustavi, izgorjet će sve što je nekoć postojalo. Nevidljivi plamenovi stvaraju treperav zvuk nalik šuškanju perja. Visok muškarac stoji u kutu. To je West, ali zašto je u takvoj odjeći, zašto ima crnu kosu, zašto je u šeširu? Na podu kraj njega stoji kovčeg. On ga podiže i otvara: pun je našiljenih olovaka. Kejivan, kaže tužno; ali on time hoće reći Zbogom, jer na vratima stoji Zenia, omotana svilenim šalom s dugačkim resama. Na vratu joj je svijetloružičasto-siva rasjeklina, kao da joj je presječeno grlo; ali dok Tony gleda, ona se otvara i zatim vlažno zatvara, i Tony jasno vidi da Zenia ima škrge. Ali West odlazi, obujmljuje rukom Zeniju, okreće leña. Vani čeka taksi da ih odveze na snježni brijeg. Tony ih mora zaustaviti. Još jednom pruža ruku i majka joj u ruku stavlja jaje, no sada je jaje zbog vatre prevruće i Tony ga ispušta. Jaje se otkotrlja na komad novina i razbije, a iz njega poteče vrijeme, mokro i tamnocrveno. Čuju se pucnji, dopiru iz stražnjeg dijela kuće, i topot čizama, i povici na nekom stranom jeziku. Gdje je otac? Ona se panično osvrće, ali njega nije nigdje vidjeti, a vojnici su već tu, odvest će majku. Charis leži u svojem bijelom krevetu s izvezenom lozom, ruku ispruženih uz tijelo, otvorenih dlanova, zatvorenih očiju. Iza očiju ona je potpuno svjesna. Osjeća kako se njezino astralno tijelo diže iz nje, diže ravno u zrak i lebdi iznad nje poput obrazine skinute s lica. I ono je u bijeloj pamučnoj spavaćici. Mi tako tanano nastavamo svoja tijela, misli ona. U svojem svjetlosnom tijelu prozirnom poput želatine - ona klizi kroz prostor i preko luke. Ispod nje je skela: ona se obrušava i slijedi njezinu brazdu. Oko sebe čuje lepet krila. Gleda,

očekujući vidjeti galebove, i na svoje iznenañenje vidi kako zrakom leti jato kokoši. Stiže na drugu obalu i plovi zrakom iznad grada. Ispred nje je veliki prozor, hotelski prozor. Ona se priljubljuje uz staklo i sekundu-dvije udara po njemu rukama kao noćna leptirica. Onda se okno otapa poput leda i ona prolazi kroz njega. Unutra je Zenia, sjedi na stolcu u bijeloj spavaćici sličnoj Charisinoj, četka pred zrcalom svoj oblak kose. Kosa joj se vije poput plamenova, poput grana tamnih čempresa što streme put neba, pucketa od statičkog elektriciteta; modre iskrice poigravaju oko vršaka. Zenia vidi Charis i domahne joj, i Charis se približava, dolazi sve bliže i gleda u zrcalu njih dvije jednu kraj druge. Onda se Zenijini rubovi rastope poput akvarela na kiši i Charis se stapa se njom. Navlači je poput rukavice, uvlači se u nju kao u haljinu od krvi i mesa, gleda kroz njezine oči. To što vidi je ona sama, ona u zrcalu, vidi sebe koja ima moć. Njena spavaćica šuška na nevidljivom vjetru. Ispod njezina lica su kosti, kroz staklo postaju sve tamnije, kao na rentgenskoj slici; sada ona vidi u stvari, sada se može preobraziti u energiju i prolaziti kroz čvrste predmete. Možda je mrtva. Teško je sjetiti se. Možda je ovo ponovno roñenje. Ona širi prste svojih novih ruku, pita se što će oni raditi. Onda dopluta do prozora i gleda van. Tamo dolje, izmeñu užarenih svjetala i mnogih života, nešto polagano tinja; miris otamo prodire u sobu. S vremenom sve gori, čak i kamen može gorjeti. U sobi iza nje nalazi se svemirska dubina gdje atomi lepršaju poput pepela, nošeni neumornim meñuzvjezdanim vjetrom, prognane duše, čine pokoru... Netko kuca na vrata. Ona odlazi otvoriti, jer to sobarica donosi ručnike. Ali nije sobarica, to je Billy u prugastoj pidžami, tijelo mu je ostarjelo i podbuhlo, lice mu je sirovo meso. Ako je dotakne, ona će se raspasti poput svežnja istrule kože. Ovo je djelo njezinih novih očiju. Ona trlja i poteže svoje lice, pokušava izići iz ovih očiju, ovih tamnih očiju koje više ne želi. Ali Zenijine se oči ne skidaju:

zalijepljene su na njezinima kao riblja krljušt. Poput zatamnjenog stakla, one sve potamnjuju. Roz hoda kroz šumu, preko razbacanih panjeva i bodljikava raslinja, u mornarskoj haljini koja joj je prevelika. Zna da to nije njezina haljina, nikada nije imala takvu haljinu. Noge su joj bose, a i hladne: bol prodire kroz njih jer je tlo pokriveno snijegom. Ispred nje je trag: crvena stopa, bijela stopa, crvena stopa. Sa strane je skupina stabala. Tim je putem prošlo mnogo ljudi: odbacivali su predmete koje su nosili, svjetiljku, knjigu, sat, kovčeg koji se rastvorio, nogu s cipelom, cipelu s dijamantnom kopčom. Tu i tamo leprša papirnati novac, nalik bačenim omotima od bombona. Stope vode meñu drveće, ali nitko ne izlazi. Ona zna da ih ne smije slijediti, nešto se nalazi ondje, nešto strašno što ona ne želi vidjeti. Doduše, ona je na sigurnom jer ovo je njezin vrt, kokotići su klonuli, pocrnjeli od snijeti, bespomoćno leže na snijegu. Ima i bijelih krizantema no nisu zasañene, stoje u velikim srebrnim vazama, prije ih nije vidjela. No ipak je ovo njezina kuća. Stražnji prozor je razbijen, vrata se ljuljaju na šarkama, ali ona ipak ulazi, prolazi kroz bijelu kuhinju u kojoj se ništa ne miče, pokraj stola s tri stolca. Sve prekriva prašina. Morat će sama počistiti, jer majka više nije tu. Uspinje se stražnjim stepenicama, stopala joj bride od pribadača i igala. Gornje predvorje je prazno i tiho: nema glazbe. Gdje su njena djeca? Vjerojatno su odrasla, vjerojatno su odselila, vjerojatno žive negdje drugdje. No kako to može biti, kako ona može imati odraslu djecu? Za to je premlada, premalena. Nešto nije u redu s vremenom. Onda čuje zvuk tuša. Vjerojatno je tu Mitch, što je ispunja radošću jer ga toliko dugo nije bilo. Želi utrčati unutra, pozdraviti ga. Kroz otvorena vrata spavaće sobe suklja para. Ali ne može ući jer joj jedan muškarac u dugačkom kaputu preprečuje put. Iz njegovih usta i nosnica struji narančasto svjetlo. On rastvara kaput i vidi se njegovo sveto srce, takoñer narančasto poput lutajućeg plamena, kako treperi na

vjetru što se iznenada digao. Lijevu ruku podiže u zrak da je zaustavi. Časna, kaže. Usprkos vanjskom izgledu, usprskos svemu, ona zna da je ovaj muškarac Zenia. Sa stropa počinje kišiti.

51. Već se smrknulo. Sipi ledena kišica, a dućani s rasvijetljenim izlozima i crne ulice s crvenim neonskim odrazima djeluju glatko i mokro, što Tony u pravilu povezuje s plastičnim kišnim kabanicama i napomañenom kosom i svježe namazanim usnama - nešto sumnjivo, uzbudljivo. Automobili huje mimo, puni neznanaca, smjer nepoznat. Tony ide pješice. Toxique je navečer drukčiji. Svjetla su prigušenija, na stolovima trepere zdepaste svijeće u crvenim staklenim držačima; odjeća na konobarima i konobaricama je suptilno ekstravagantnija. Tu je nekoliko muškaraca u odijelima, večeraju; poslovni ljudi, zaključuje Tony, ali ove su im prije suložnice negoli supruge. Ona rado zamišlja da takvi muškarci još uvijek imaju suložnice, premda za njih vjerojatno ne rabe to ime. Ljubavnica. Komad sa strane. Posebna prijateljica. Toxique je mjesto kamo se izvodi posebna prijateljica, ali supruga možda ipak ne. S druge strane, odakle bi to Tony znala? Ovo nije svijet u kojemu se ona kreće. Sada je tu i više muškaraca u kožnatim jaknama nego danju. Čuje se prigušen žamor. Ona gleda na svoju uru s golemim brojčanikom: rock sastav ne nastupa prije jedanaest, a do tada se nada da nje više neće biti ovdje. Imala je sasvim dovoljno buke kod kuće: danas je morala pratiti punih trideset minuta akustičke torture, Westov rad koji joj je on pustio punom jačinom i popratio znatnom količinom mahanja rukama i ekstatičnim izrazima lica. - Mislim da sam uspio - glasio je njegov komentar. Što je pak ona mogla reći? - Dobra stvar - prešlo joj je konačno preko usana. To je izraz za sve prilike, i čini se da je zadovoljio.

Tony je stigla prva. Dosad još nije večerala u Toxiqueu, samo je dolazila na ručak. Ova je večera dogovorena u zadnji čas: Roz je nazvala sva zadihana, bezuvjetno im mora nešto ispričati. Najprije je predložila da Tony i Charis doñu k njoj, ali je Tony upozorila da bi to bilo teško izvesti bez auta. Ona ionako baš ne gine od puste želje da zalazi Rozi u kuću, iako su blizanke teoretski - njene miljenice. Nekoć je žalila što nema djece, iako zapravo nije bila sigurna koliko bi njoj to dobro išlo od ruke, s obzirom na Antheu. Kumstvo joj odgovara bolje nego majčinstvo - mnogo je povremenije, u prvom redu - a blizankama se zaista može ponositi. Imaju u sebi jednu finu, svjetlucavu oštricu, kao i prvo njezino kumče, Augusta. Nijedna od njih nije, štono riječ, samozatajna - sve tri osjećale bi se kao kod kuće na neosedlanom konju u trku diljem ravnica, kose im vijore i puca im prsluk za cijeli svijet. Tony nije sasvim jasno kako su stekle samopouzdanje, otvoren i nekolebljiv pogled, šaljiv ali nemilosrdan jezik. Nema u njima ni mrvu one plahosti što je nekoć ženama bila takoreći ugrañena. Ona se nada da će one galopirati po ovom svijetu sa stilom, s više stila no što je ona umjela skrpiti za sebe. U tom smislu imaju njezin blagoslov; ali na daljinu, jer izbliza Augusta djeluje pomalo ledeno - toliko je zaokupljena uspjehom - a blizanke su postale ogromne poput divova; i ogromne, i nepažljive. Tony ih se malkice boji. Mogle bi zabunom stati na nju. Tako je ovaj put prijedlog za Toxique potekao od Tony. Roz možda ima što ispričati, ali ima i Tony, a prikladno je da se to ispriča ovdje. Zatražila je njihov uobičajeni stol u kutu kraj zatamnjenog zrcala. Od mlade žene, ili možda muškarca, koja se pojavljuje pred njom u crnom trikou sa širokim kožnatim pojasom optočenim metalnim zakovicama i s po pet srebrnih naušnica u svakom uhu, naručuje bocu bijelog vina i bocu mineralne. Charis stiže kad i boce; izgleda čudnovato blijeda. No da, misli Tony, ona uvijek izgleda čudnovato blijeda, ali večeras čak više nego inače. - Danas mi se dogodilo nešto jako čudno - kaže Charis i odlaže mokri vuneni džemper-kaput i raščehanu pletenu kapu. Ali ova rečenica nije kod nje ništa neobično, pa Tony

samo kima glavom i toči joj mineralnu u čašu. Prije ili kasnije one će čuti priču o snu u kojem su neki svjetlucavi ljudi sjedili u krošnjama drveća, ili o čudnoj slučajnosti koja se odnosi na kućne brojeve ili mačke koje izgledaju točno kao mačke koje su nekoć pripadale nekomu koga je Charis poznavala ali ga više ne poznaje, ali što se tiče Tony neka to radije pričeka dok ne stigne Roz. Roz je tolerantnija prema toj vrsti intelektualne prazne slame i spretnije mijenja temu. Roz ulazi, na sebi ima plameno crveni trenčkot i pripadni šešir, domahuje i dovikuje ahoj, i otresa se. - Sveti sivče! - kaže svlačeći tamnocrvene rukavice. A tek kad čujete ovo! Nećete vjerovati! - Danas si se vidjela sa Zenijom - kaže Charis. Roz zine. - Kako si znala? - Jer sam se i ja vidjela - kaže Charis. - I ja - kaže Tony. Roz sjeda punom težinom i prodorno gleda najprije jednu a onda drugu. - U redu - kaže. - Pričajte. Tony čeka u predvorju hotela Arnold Garden; takav hotel nikad ne bi odabrala za sebe. Zgrada iz pedesetih bez ikakva šarma, izvana betonske ploče, stakla na sve strane. Sa svoje promatračnice može kroz dvostruka stražnja vrata vidjeti u patio: ondje su porazmještene glomazne ukrasne posude za bilje a u jednom kutu stoji velika kružna fontana, izvan pogona u ovo doba godine, natkrivena redovima balkona s narančastim ogradama od željeznog lima. Postmoderna tenda i mjed na ulazu tek su naknadni dodatak: srž Arnold Gardena su ti balkoni. Doduše, uložen je stanoviti trud: iznad Tony nadvija se više nego upadljiv aranžman od osušenog manje-više ljubičastog cvijeća i žica i neobičnih čahura, izazivajući estetski neinicirane neka ga se samo usude nazvati ružnim. Patio i fontana zacijelo su u imenu hotela onaj vrtni dio, zaključuje Tony, ali se pita o Arnoldu. Je li to prezime, kao kod Matthewa1, onoga od vojski neznajućih što sukobljuju se u noći? Ili kao kod Benedicta2, izdajice ili junaka, ovisno o motrištu? Ili je to možda ime nekog davnašnjeg gradskog vijećnika, vrlog meštra

za posle u stražnjim prostorijama koga su prijatelji zvali Arnie. Predvorje s uokvirenim drvorezima koji prikazuju Engleze bucmastih lica u lovu na lisice ne nudi nikakve indicije. Naslonjač u kojem Tony sjedi kožnat je i sklizak i napravljen za kolose. Noge joj ne dopiru do poda makar sjela na sam rub, a ako se otkliže sve do naslona onda ne može saviti koljena preko ruba pa joj noge strše kao da je porculanska lutka. Stoga se odlučila za kompromis - jednu vrstu pogrbljenog iskrivljenja - ali daleko od toga da joj je udobno. Takoñer, usprkos svojem ozbiljnom mornarskoplavom kaputu i ravnim cipelama i dosadnom okruglom ovratniku, ima osjećaj da svima bode oči. Ružne namjere zacijelo joj strše iz cijeloga tijela. Kao da joj izrasta dlaka: kroz kožu na nogama izbijaju sitne iglice nalik dikobrazovim bodljama, iza ušiju se pomaljaju nakupine u čupercima. To može zahvaliti Zeniji, naporima da joj uñe u trag: od njih joj se cijepaju neuroni, preslaguju molekule u mozgu. Doista se pretvara u dlakavog bijelog vraga, čudovište s očnjacima. Preobrazba je možda nužna, jer na vatru valja uzvratiti vatrom. No svako oružje ima dva kraja, pa će cijena sasvim sigurno postojati: neće Tony iz ovoga izići neizmijenjena. U njezinoj prevelikoj platnenoj torbi leži očev luger, iskopan iz kutije s božićnim ukrasima gdje je inače pohranjen, te svježe podmazan i napunjen u skladu s uputama u priručniku o oružju u četrdesetima koje je u tu svrhu fotokopirala. Pobrinula se da prije fotokopiranja navuče rukavice kako ne bi ostavila otiske prstiju, za svaki slučaj. Ako bi joj pokušali nešto prišiti, poslije. Sam revolver nije registriran, uvjerena je. Ionako je on svojevrstan suvenir. Pokraj njega leži još jedno oruñe. Tony se konačno okoristila jednim iz one gomile letaka o prodajama alata koja joj stvara smeće na travnjaku i kupila bežičnu bušilicu i odvijač kao nastavak, uz trideset posto popusta. Ni jednim ni drugim nije nikad rukovala. A nije rukovala ni revolverom. No za svaku stvar postoji prvi put. Prema prvotnoj ideji bušilicom bi se mogla poslužiti da, ako je potrebno, provali u Zenijinu sobu. Odvije vrata sa šarki, ili tomu slično. Ali dok

sjedi tu u predvorju, pada joj na um da je i bušilica potencijalno smrtonosna i da bi se mogla upotrijebiti. Kad bi ubila Zeniju bežičnom bušilicom, koji bi policajac bio dovoljno lukav da to prokuži? Ali konkretan scenarij još nema jasno razrañen u glavi. A da možda najprije puca u Zeniju i onda je dokrajči bušilicom; obratan put bio bi nezgodan: najprije bi se s bušilicom trebala prišuljati Zeniji s leña i onda pokrenuti bušilicu, pri čemu bi je odalo zvrjanje. Mogla bi i upriličiti ubojstvo s obje ruke: revolver u lijevoj, bušilica u desnoj, poput onih kasnorenesansnih aranžmana rapir plus bodež. Ideja je privlačna. Kvaka je, meñutim, u tome što je Zenia znatno viša od Tony, a Tony bi dakako ciljala u glavu. Simetrija odmazde: Zenia je uvijek svoje žrtve metodički napadala u najranjivije mjesto, a najranjivije mjesto je ono do kojega najviše držimo; Tonyno najranjivije mjesto je njena pamet. Upravo je tako upala Zeniji u stupicu, podlegla kušnji, progutala mamac. Tony se uhvatila na ljepak zahvaljujući vlastitoj intelektualnoj taštini. Smatrala je da je našla jednako pametnu prijateljicu. Pametnija nije postojalo kao kategorija. Tonyina ljubav prema Westu drugo je njezino ranjivo mjesto, pa je razložno pretpostaviti da će je Zenia sada napasti upravo preko Westa. Ovo ona čini da bi zaštitila Westa, najozbiljnije - on ne bi preživio da mu se odsiječe još jedan komad srca. Svoje planove nije podijelila s Roz i Charis. I jedna i druga su pristojne osobe; nijedna ne bi odobrila nasilje. Tony zna da sama nije pristojna osoba; to zna još od djetinjstva. Ponaša se kao da jest, najčešće, jer obično nema razloga da se tako ne ponaša, ali ona ima još jedno Ja, kudikamo bezobzirnije, skriveno u svojoj nutrini. Nije ona samo Tony Fremont, ona je i Tnomerf Ynot, kraljica barbar, i, teoretski, sposobna za mnogo toga čemu sama Tony nije baš dorasla. Bulk ždirb! Bulk ždirb! Nema ratnih zarobljenika, jer da bi štitili nevine, neki moraju žrtvovati vlastitu nevinost. To je jedno od ratnih pravila. Muškarci moraju raditi teške stvari, moraju raditi teške- -muške-stvari. Muško-teške

stvari. Moraju prolijevati krv, kako bi oni drugi mogli proživjeti svoje spokojne živote, podizati svoju dojenčad i prčkati po vrtu i stvarati neglazbenu glazbu, slobodni od krivnje. Od žena se obično ne traži da počinjaju slična krvološtva, ali to ne znači da su za takvo što nesposobne. Tony stišće zubiće i zaziva svoju lijevu ruku, i nada se da će se pokazati doraslom zadatku. Ispred sebe je raskrilila Globe and Mail, rubrika Poslovni svijet. Ali ne čita: pogled joj po predvorju traži Zeniju. Sve je nervoznija, jer ne dogaña se baš svakoga dana da se ona upušta u takve rizike. Kako bi smanjila napetost, kako bi si stvorila nekakvu kritičku distancu, savija novine i vadi iz torbe bilješke za predavanja. Dobro će joj doći da ih pregleda, osvježit će joj pamćenje: to je predavanje zadnji put održala lani. Njezini studenti obožavaju to predavanje. Radi se o ulozi, prije i poslije bitke, ženâ koje su stoljećima pratile vojne postrojbe - kako su bile pri ruci kao najamna tjelesa, objekti silovanja i proizvoñačice daljnjeg topovskog mesa, kako su bile vične smanjivanju napetosti, pjestovanju, izigravanju psihijatra, kuhanju i pranju rublja i postmasakralnom grabežu i okončavanju tuñih života - uz digresiju o veneričnim bolestima. Govorka se da su studenti to predavanje nazvali Majka Hrabrost susreće Pišu Trišu ili Kurvarluk košta; obično se tu stvori i grupica inženjera koje zanima vizualni materijal, jer Tony posjeduje impresivan poučni film koji uvijek projicira. To je isti onaj što su ga prikazivali novacima za vrijeme Drugog svjetskog rata kako bi potaknuli uporabu prezervativa: ima u njemu sva sila nosova koji trunu i zelenih, kapljičavih muških organa. Tony je naviknuta na nervozni smijeh. Stavite se u njihov položaj, kaže im. Zamislite da ste to vi. Sad više nije tako smiješno? U to se doba sifilis smatrao samoranjavanjem. Neki su momci iskoristili šifru VB (=venerična bolest) da ih kao oboljele pošalju kući. Zbog jednog oboljenja mogao si dospjeti pred vojni sud, jednako kao da si sâm sebi pucao u nogu. Ako je rana značila bolest, kurva je značila oružje. Još jedno oružje u ratu spolova, u kurvanju spolova, u sirovom seksu.

Možda West upravo tomu nije mogao odoljeti kod Zenije, mislila je nekoć Tony: toj njezinoj sirovosti, tomu da je ona predstavljala sirovi seks, dok je Tony bila samo kuhana verzija. Prokuhana da iziñe opasna žestina, jaka aroma svježe krvi. Zenia je bila džin o ponoći, a Tony jaja za doručak, i još ktomu u namjenskim čašicama. Tu kategoriju ne bi ni Tony baš odabrala. Svih tih godina Tony se suzdržavala da Westa pita išta o Zeniji. Nije ga željela uznemiriti; isto tako, bojala se da ne dozna još nešto o Zenijinoj privlačnosti, naravi i dimenzijama dotične. Ali kad se Zenia vratila, nije se mogla suspregnuti. Na rubu krize morala je znati. - Sjećaš se Zenije? - pitala je Westa preksinoć za večerom. Jeli su ribu, sole a la bonne femme1, iz Tonyne knjige Osnove francuske kuhinje, kupljene kao prilog pladnju za ribu koji je ima podsjećati na bojište kod Pourri¸resa. West je prestao žvakati, samo na tren. - Naravno. - Što je bilo ono? - rekla je Tony - Koje ono? - rekao je West. - Zbog čega si... shvaćaš. Zbog čega si otišao s njom. - Tony je osjetila kako je živci bockaju u čitavom tijelu. Umjesto sa mnom, pomislila je. Zbog čega si me napustio. West je slegnuo ramenima i nasmiješio se. - Ne znam - rekao je. - Ne sjećam se. Uostalom, to je bilo davno. Ona je mrtva. Tony je znala da West zna da je Zenia sve samo ne mrtva. Točno - rekla je. - Je li to bio seks? - Seks? - rekao je West, kao da je to što je upravo spomenula nekakva davno zaboravljena ali i nevažna stvar s popisa za dućan. - Ne, mislim da nije. Zapravo nije. - Kako to misliš, zapravo nije? - rekla je Tony, oštrije no što je trebala. - Zašto uopće razgovaramo o tome? - rekao je West. - Danas to više nije važno. - Meni je važno - rekla je Tony tiho.

West je uzdahnuo. - Zenia je bila frigidna. Nije si mogla pomoći. Kad je bila mala, seksualno ju je zlostavljao jedan grčki pravoslavni svećenik. Tony je zinula. - Grčki pravoslavni? - Naime, ona je jednim dijelom Grkinja - rekao je West. - Potječe od grčkih useljenika. Nikomu nije mogla ispričati to o svećeniku jer joj nitko ne bi vjerovao. Ta je zajednica bila veoma religiozna. Tony se jedva uspjela suzdržati. Osjećala je kako u njoj buja divlje i ne-bašdolično veselje. Frigidna! Znači, tu je priču Zenia prodala sirotom Westu! Ona se nimalo ne slaže sa stanovitim povjerljivim iskazima na temu seks za koje je Zenia nekoć držala uputnim da ih podijeli s Tony. Seks kao golemi puding od šljiva, kao slastica prebogata okusa, čije bi slasti ona potom nabrajala a Tony slušala, isključena, s nosom uz okno. Sada se Tony sasvim jasno ukazuje Westbijeli vitez kako, svjestan zadatka, pumpa i daje sve od sebe ne bi li ubogu Zeniju izbavio iz uza opake vradžbine koju je na nju bacio nepostojeći grčki pravoslavni svećenik, pri čemu se Zenia osjeća kao prase u blatu. Vjerojatno mu je prodavala i da je odglumila orgazam samo da bi njemu bilo milo. Neka krivnja bude dvostruka! Njemu je to, dakako, bio izazov. Zgrijati Ledenu Djevu! Prvi muškarac koji je odvajkada postigao uspjeh u istraživanju tih polarnih predjela. Ali naravno da ni na koji način nije mogao pobijediti, jer Zenijine su igre uvijek namještene. - Nisam znala za to - rekla je. Velikim, širom otvorenim očima netremice je gledala Westa i nastojala djelovati sućutno. - No, da - rekao je West. - Njoj je bilo zaista teško govoriti o tome. - Zašto si prekinuo s njom? - rekla je Tony. - Onaj drugi put. Zašto si se odselio? - Pošto su, eto, zašli s onu stranu granice nespominjanoga, pošto West sada govori, zašto se ne bi još malo okoristila! West je uzdahnuo. U njegovu se pogledu naziralo nešto gotovo nalik stidu. - Da budem iskren - rekao je i zastao. - Da? - rekla je Tony.

- Ovaj, da budem iskren, ona me izbacila. Rekla je da sam joj dosadan. Tony se zgrozila nad sobom jer umalo što se nije glasno nasmijala. Možda je Zenia imala pravo: u stanovitom smislu West jest dosadan. Ali u čemu jedna žena uživa, druga se dosañuje: West je dosadan na isti način kao što su dosadna djeca, a na isti je način i zanimljiv, no žena poput Zenije neće to nikada shvatiti. Uostalom, što je prava ljubav ako ne može podnijeti malo dosade? - Nešto nije s tobom u redu? - pitao je West. - Zapela mi je kost - rekla je Tony. Tony je obuzelo kajanje. Okrutno je smatrati ovo smiješnim. Nije smiješno, jer Westa je to duboko ranilo. Ustala je, zagrlila ga odostrag oko vrata i naslonila mu obraz na oskudno obraslu glavu. - Uopće nisi dosadan - rekla je. - Ti si najzanimljiviji muškarac koga sam ikad poznavala. - To je živa istina, budući da je West zapravo jedini muškarac koga je Tony uopće upoznala, u smislu koji se računa. West je pružio ruku i pogladio je po glavi. - Volim te - rekao je. - Volim te puno više nego što sam ikada volio Zeniju. Sve je to lijepo i krasno, misli Tony dok sjedi u predvorju Arnold Gardena, ali ako je to zaista istina, zašto mi nije rekao da je Zenia nazvala? Možda se s njom već vidio. Možda ga je već dovabila u krevet. Možda su njezini zubi u njegovu vratu, upravo sada; možda mu ona siše krv dok Tony sjedi u ovom perverznom kožnatom naslonjaču i čak ne zna gdje bi je tražila, jer Zenia može biti bilo gdje, može raditi bilo što, a Tony još uvijek nema nikakav trag. Ovo je već treći hotel u kojem je pokušala. Dva prethodna prijepodneva provela je u predvorjima Astorije i Avenue Parka, bez ikakva rezultata. Jedina joj je nit onaj broj koji je West naškrabao i ostavio kraj telefona, ali nije sklona nazivati sve hotele i poslužiti se njime jer ne želi Zeniju alarmirati: želi je zaskočiti. Takoñer se ne želi raspitivati na recepcijama jer instinktivno zna da se Zenia poslužila lažnim imenom; a nakon što bi Tony pitala i doznala da tu nema gosta s tim imenom, djelovalo bi sumnjivo kad bi i dalje sjedila u predvorju. Isto tako

ne želi da je osoblje upamti, za slučaj da Zeniju kasnije nañu u lokvi krvi. Zato ona samo sjedi i pokušava ostaviti dojam da čeka na nekakav poslovni sastanak. Tony polazi od pretpostavke da Zenia - koja definitivno ne spada meñu ranoranioce - ipak mora u neko doba ustati iz kreveta, mora se spustiti liftom u prizemlje, mora proći kroz predvorje. Naravno da je Zenia savršeno u stanju ostati čitav dan u krevetu ili se išuljati požarnim stubama, ali Tony stavlja ulog na zakon vjerojatnosti. Prije ili kasnije - uz pretpostavku da je ovo pravi hotel Zenia će se pojaviti. A onda što? Onda će Tony skočiti ili iskliznuti iz naslonjača, dotapkati do Zenije, zacvrkutati pozdrav, biti ignorirana; onda će bauljati za Zenijom dok ova elegantno klizi kroz staklena vrata. Hvatajući dah, dok joj zastarjeli revolver i smiješna bežična bušilica zveckaju u torbi, na pločniku će nekako dostići Zeniju. - Trebamo razgovarati - propentat će Tony. - O čemu? - reći će Zenia. Na tom će mjestu ona naprosto ubrzati korak, pa će se Tony ili morati dati u sasvim komičan kas ili odustati. Ovaj je scenarij noćna mora. Već pri samoj pomisli Tony oblijeva rumenilo zbog budućeg poniženja. Postoji još jedan scenarij: u njemu je Tony uvjerljiva i okretna i Zenia biva nasamarena; u njemu se takoñer odjelotvoruju neke Tonyne u većoj mjeri nasilne iako hipotetske fantazije, pa tako i uredna crvena rupa stručno smještena točno nasred Zenijina čela. Ali u ovom trenutku Tony pretjerano ne vjeruje u taj scenarij. S koncentracijom na bilješke za predavanja nema osobitu sreću, pa se vraća poslovnoj rubrici Globe and Maila i prisiljava se čitati. Alsop zeb ilatso idujl. Ećezudop es aravtaz. Ovo ima sasvim zadovoljavajući mañarski prizvuk. Ili turski, ili kakvog kosatog plemena s Plutona. Dok Tony uživa, spušta joj se na rame nečija ruka. - Tony! Napokon si došla! - Tony diže pogled i prigušuje mišasti cijuk: nad njom se, s toplim osmijehom, nadvija Zenia. - Zašto nisi prije nazvala? I zašto sjediš tu u predvorju? Pa dala sam Westu broj sobe!

- Ovaaj - kaže Tony. U glavi joj se komeša dok sve ovo pokušava posložiti. Nekamo ga je pribilježio i onda izgubio. Znaš kakav je. - Nespretno se izvlači iz kožnatog naslonjača; na njemu kao da su izrasle prianjalke. - Lijepo sam mu rekla neka te natjera da me smjesta zoveš - kaže Zenia. - Bilo je to odmah nakon što sam te vidjela u Toxiqueu. Vjerojatno me nisi prepoznala! Ali ja sam nazvala i rekla sam mu da je jako važno. - Više se ne smiješi: počinje poprimati izraz kojeg se Tony dobro sjeća, nešto izmeñu mrštenja i iznenadne boli, izraz koji istodobno sadrži i nekakvu prijeku potrebu i njezino potiskivanje. Tony je sada na oprezu, u njoj je proradio alarm. Upravo su potvrñene njezine najmračnije slutnje: ovo je očito rezervna priča, priča koju su Zenia i West zajednički isfabricirali za slučaj da Tony namiriše s koje strane vjetar puše ili naleti na Zeniju na nekom nevjerojatnom mjestu, primjerice u vlastitoj spavaćoj sobi. Priča kako je poruka bila namijenjena Tony, a ne Westu. Lukava priča, krcata otisaka Zenijinih šapa, ali je West morao biti u dosluhu. Stvari stoje lošije no što je Tony mislila. Trulež je prodrla dublje. - Doñi - kaže Zenia. - Idemo u moju sobu, naručit ću nam kavu. - Uzima Tony pod ruku. Istodobno se osvrće po predvorju. To je zabrinut pogled, štoviše ustrašen, pogled koji nije bio predviñen da ga Tony vidi. Ili možda jest? Ona izvija vrat, zuri u Zenijino još uvijek prekrasno lice. U duhu na njega nešto dodaje: malo crveno X, oznaku mjesta. Zenijina soba ni po čemu nije posebna osim po prostranosti i urednosti. Urednost je atipična za Zeniju. Nikakve odjeće na vidiku, nijednog kovčega, nijedne toaletne torbice na polici u kupaonici, koliko Tony može iskosa vidjeti. Kao da ovdje nitko ne živi. Zenia svlači crni kožnati kaput i telefonira po kavu, zatim sjeda na trosjed s pastelno zelenim cvjetastim uzorkom, prekrižuje beskonačno duge noge u crnim čarapama, pali cigaretu. Na sebi ima usku haljinu od vunenog džerseja, ljubičastu poput pirjanih borovica. Njezine tamne oči su ogromne i, Tony sada vidi, zasjenjene umorom, ali smiješak boje šljive i dalje ironično treperi. Čini se

da je ovdje opuštenija nego u predvorju. Sada uzvija jednu obrvu i gleda Tony. Dugo se ne vidjesmo - kaže. Tony je zbunjena. Kako ovo treba odigrati? Pokazati ljutnju bilo bi pogrešno: Zeniju bi to samo upozorilo neka se čuva. Tony miješa svoj unutarnji špil karata i otkriva da se ne ljuti, ne u ovom trenutku. Naprotiv, zaintrigirana je i znatiželjna. U njoj prevladava povjesničarka. - Zašto si se pretvarala da si umrla? Čemu je služio cijeli onaj teatar s pepelom i lažnim odvjetnikom? - Odvjetnik je bio pravi - kaže Zenia otpuhujući dim. - On je isto tako povjerovao. Odvjetnici su jako lakovjerni. - I? - kaže Tony. - I, ja sam morala nestati. Vjeruj, imala sam razlogâ. Nije se radilo samo o novcu! I jesam nestala, namjestila sam pet-šest ćorsokaka za svakoga tko bi mi pokušao ući u trag. Ali onaj kreten Mitch slijedio me je u stopu, jednostavno nije htio prestati. Zbilja mi je zagorčavao život! Bio je vraški uporan! Osim toga, imao je novaca, unajmio je ljude - i to ne amatere. Bio bi me našao, tek što nije. Ljudi su to znali, oni drugi ljudi s kojima se zapravo nisam željela sresti. Bila sam zločesta, igrala sam skrivalicu s isporukama oružja za koje se ispostavilo da se ne nalazi tamo gdje sam ja kazala da će se nalaziti. Ne bih to preporučila tipovi koji se bave oružjem znaju postati nervozni, naročito Irci. Skloni su osvetoljubivosti. Prokužili su da ne trebaju ništa drugo nego držati Mitcha na oku i on će me prije ili kasnije odnekuda iskopati. On je bio taj koga sam morala uvjeriti, i to tako da odustane. Da se konačno skine. - Zašto Bejrut? - kaže Tony. - Ako si tih godina nakanila slučajno poginuti od bombe, zar si mogla odabrati bolju adresu? - kaže Zenia. - Ondje su na sve strane ležali dijelovi tijela; stotine ljudi nikad nisu identificirali. - Znaš da se Mitch ubio - kaže Tony. - Zbog tebe. Zenia uzdiše. - Tony, daj odrasti. Nije to bilo zbog mene. Ja sam bila samo izlika. Misliš da je nije jedva čekao? Cijelog života, rekla bih.

- Pa, Roz misli da je to bilo zbog tebe - kaže Tony neuvjerljivo. - Mitch mi je rekao da je spavati s Roz kao da ideš u krevet s miješalicom za cement - kaže Zenia. - To je okrutno - kaže Tony. - Samo prenosim - kaže Zenia hladno. - Mitch je bio bezveznjak. Rozi je bolje bez njega. Ovo je malkice preblizu Tonynu vlastitom mišljenju. Tony otkriva da se smiješi: smiješi i klizi natrag, natrag u ono stanje koje tako dobro pamti. Partnerstvo. Drugarstvo. Tim. - A zašto mi na tvome sprovodu? - kaže Tony. - Štafaža - kaže Zenia. - Moralo je biti nekoga iz osobnog kruga. Stare prijateljice, shvaćaš. Zaključila sam da ćete vas tri uživati. A sve što zna Roz, doznat će i Mitch. Već će se ona pobrinuti! On je bio taj koga sam ondje htjela. Ali je markirao. Shrvala ga bol, valjda. - Tamo je vrvjelo od muškaraca u trenčkotima - rekla je Tony. - Jedan od njih bio je moj - kaže Zenia. - Provjeravao je za mene, da znam tko je sve došao. Bilo ih je i nekoliko sa suprotne strane. Jesi plakala? - Ja ne plačem tako lako - kaže Tony. - Charis je malo šmrcala. - Sada se stidi onoga što su njih tri izrekle, stidi se njihova likovanja i njihove uskogrudnosti. Zenia se smije. - Charis je zbilja uvijek imala kašu umjesto mozga. Čuje se kucanje. - Stiže kava - kaže Zenia. - Hoćeš, molim te, ti otvoriti? Tony pada na um da Zenia možda ima dva-tri razloga da ne otvara vrata, ne samo ova. Duž kičme joj struje trnci strepnje. Ali ovo je doista kava, donosi je nizak muškarac smeñeg lica. Muškarac se smiješi, Tony uzima pladanj i na račun upisuje napojnicu, onda tiho zatvara vrata i namješta sigurnosnu bravu. Zeniju treba štititi od zla koje joj prijeti. Štitit će je Tony. U ovom trenutku, u ovoj sobi, sa Zenijom od krvi i mesa napokon pred sobom, Tony jedva da se sjeća što je sve radila zadnjih tjedan dana - kako se u hladnom gnjevu šuljala naokolo s revolverom u torbi i sebično planirala

kako će srediti Zeniju. Zašto bi to ona učinila? Zašto bi itko? Zenia klizi kroz život poput karake, poput galijuna. Ona je veličanstvena, ona je jedinstvena. Ona je ledolomac. - Rekla si da moraš sa mnom razgovarati - kaže Tony, ne bi li se prešlo na temu. - Hoćeš malo ruma u kavu? Ne? - kaže Zenia. Uzima bočicu iz mini bara, otvara i natače si izdašno. Zatim se mršti i povjerljivo spušta glas. - Da, htjela sam te zamoliti za jednu uslugu. Ti si jedina kojoj se mogu obratiti, zaista. Tony čeka. Alarm ponovo radi. Dobro pazi, kaže u sebi. Trebala bi izići odavde, istog trena! Ali što joj se lošeg može dogoditi ako čuje? Osim toga, gori od znatiželje da dozna što Zenia hoće. Novac, po svoj prilici. Tony može uvijek reći ne. - Meni jedino treba da negdje stanujem - kaže Zenia. - Ne ovdje, ovdje nije dobro. Pa sam mislila, kod tebe. Samo nekoliko tjedana. - Zašto? - kaže Tony. Zenia nestrpljivo vrti rukama, pepeo cigarete pada na sve strane. - Jer me traže! Ne Irci, njih sam skinula. Jedni drugi. Nisu još ovdje, nisu iz ovoga grada. Ali će se dosjetiti. Unajmit će lokalne profesionalce. - Zašto onda neće pokušati i kod mene? - kaže Tony. - Nije li to prvo mjesto gdje bi pogledali? Zenia se smije: poznati smijeh, topao, šarmantan, bezobziran, pun prezira prema tuposti bližnjih. - To je zadnje mjesto! Obavili su oni domaću zadaću, znaju da me mrziš! Ti si supruga, ja sam bivša djevojka. Neće im pasti na pamet da bi me ti primila u kuću! - Zenia - kaže Tony - tko su točno ti ljudi i zašto su ti za petama? Zenia sliježe ramenima. - Standardna stvar. Previše znam. - Ma daj - kaže Tony. - Nisam dijete. Previše o čemu? I nemoj mi samo reći kako je za mene zdravije da to ne čujem.

Zenia se naginje. Spušta glas. - Da li ti išta govori ime projekt Babilon? - Ona sigurno zna da govori, zna koja je Tonyna specijalnost. - Supertop za Irak dodaje. - Gerry Bull - kaže Tony. - Balistički genij. Ubijen je. - Blago rečeno - kaže Zenia. - No, da. - Otpuhuje dim, gleda Tony gotovo koketno, poput plesačice s lepezom. - Nisi ga valjda ti ubila! - kaže Tony užasnuto. - Ne valjda ti! - Ne može vjerovati da je Zenia zaista nekoga ubila. Ne: ona ne može vjerovati da osoba koja sjedi pred njom, u zbiljskoj sobi, u zbiljskom svijetu, da je ta osoba počinila ubojstvo. Takve se stvari dogañaju izvan pozornice, drugdje; one su svojstvene prošlosti. Ovdje, u ovoj sobi kalifornijskih boja s pitomim namještajem i tako neutralnoj, bile bi anakronizam. - Ja nisam - kaže Zenia. - Ali znam tko jest. Pali još jednu cigaretu, puši praktički jednu za drugom. Zrak oko nje je siv i Tony se malkice vrti u glavi. - Izraelci - kaže. - Zbog Iraka. - Nisu Izraelci - kaže Zenia. - To je bio paravan. Bila sam tamo, kao dio namještaljke. Doduše, ja sam bila samo, štono riječ, glasnik; ali ti znaš kako prolaze glasnici. Tony itekako zna. - Ajoj. - Moj jedini izlaz - kaže Zenia gorljivo - zapravo je u tome da sve ispričam nekim novinama. Apsolutno sve! Onda neće biti nikakvog smisla da me ubiju, OK? A moglo bi i štogod kapnuti, ne tvrdim da mi ne bi došlo više nego dobro. No nitko mi neće vjerovati bez dokaza. Bez brige, ja posjedujem dokaz; ne nalazi se u ovom gradu, ali je na putu. Pa sam mislila da bih se mogla zavući kod tebe i Westa dok ne stigne moj dokaz. Znam da dolazi, znam kada. Bila bih zbilja tiha, trebala bi mi samo vreća za spavanje. Mogla bih spavati gore, u Westovoj radnoj sobi...

Tony je u hipu u stanju pripravnosti. Riječ West šiba je duž mozga: to je ključ, to Zenia zapravo želi, a odakle Zenia zna da West ima radnu sobu, i to na drugom katu? Nikad nije bila u Tonynoj kući. Ili možda jest? Tony ustaje. Noge joj podrhtavaju kao da ju je toga trena netko odvukao s ruba stijene koja tek što se nije odlomila. Kako je malo nedostajalo pa da ponovo popuši! Čitava priča o Gerryju Bullu je prijesna laž, prigodna izmišljotina. Dovoljno bi bilo pročitati Jane's Defence Weekly i Washington Post i svatko bi mogao smuljati takvu priču; a znajući Tonynu slabost, njen interes za nove zaokrete u tehnologiji oružja, Zenia je zacijelo postupila točno tako. Ne postoji nikakva vendetta, nikakvi oni: nitko nije Zeniji za petama osim službi za naplatu računâ. Ona želi provaliti u Tonyn zamak, njezinu oklopljenu kuću, jedini njezin sigurni prostor, i izvući Westa odande kao da je puž. Želi ga svježeg i da se još migolji na vrhu viljuške. - Mislim da to neće biti moguće - kaže Tony nastojeći da joj glas ostane miran. Mislim da sada moram poći. - Ne vjeruješ mi, jel'da? - kaže Zenia. Lice joj je postalo nepokretno. - E pa, slobodan ti bio komadić kreposnog zgražanja, ti mali šmrklju. Znaš, Tony, uvijek si bila najogavniji dvolični licemjer. Samozadovoljno dobro hranjeno jalovo malo govno s megalomanskim pretenzijama. Uvjerena si da posjeduješ jednu vrst pustolovnog duha, ali samo me toga poštedi! Ti si u srcu kukavica, s onom nastranom malom zbirkom ratnih ožiljaka ti se zavlačiš u svoju grañansku igraonicu, ti sjediš na jadnom Westu kao da je on tvoje osobno netom izleženo jebeno jaje! Vjerujem da on od dosade hoće iskočiti iz kože jer nikoga osim tebe nema da u njega bode onaj svoj dosadni pimpek! Isuse, kao da jebeš pustinjskog miša! Zenijin uglañeni baršunasti plašt je spuznuo: ispod je sirova brutalnost. Upravo tako zvuči šaka u dodiru s tijelom. Tony stoji nasred sobe, usta joj se otvaraju i zatvaraju. Ne izlazi nikakav zvuk. Stakleni zidovi zatvaraju se oko nje. Ona mahnito misli o revolveru u svojoj torbi, uzaludnom, uzaludnom: Zenia ima

pravo, nikad ona ne bi bila kadra povući otponac. Svi njezini ratovi su hipotetski. Ona je nesposobna za stvarnu akciju. Ali Zenijin se izraz lica sada mijenja, od bijesa u lukavost. - Znaš, još uvijek imam onaj semestarski rad koji si krivotvorila. Trgovina robljem u Rusiji, zar ne? Zvuči točno kao tvoj tip izmještenog sadizma, sva ona mrtva tijela na papiru. Ti si salonski nekrofil, jel'ti jasno? Trebala bi jedanput pokušati s pravom lešinom! A da naprosto gurnem taj referat u omotnicu i pošaljem tvom dragocjenom Odsjeku za povijest, da se malo oko tebe zatalasaju govna, da nastane skandalčić? To bi mi se sviñalo! Koliko košta akademski integritet? Tony osjeća kako joj tupi predmeti vijore oko glave, kako joj popušta tlo pod nogama. Odsjeku za povijest bilo bi drago, sav bi uživao da diskreditira i ekskomunicira. Kolege ona ima, ali ne i saveznike. Nazire se propast. Zenia je čisto, nesputano zlo: želi uništenje, želi spaljenu zemlju, želi polomljeno staklo. Tony se napreže da iskorakne iz situacije, da je motri kao nešto što se dogodilo davno prije, kao da su ona i Zenia dva sitna lika na trošnoj tapiseriji. No možda je povijest upravo to, u trenutku kad se dogaña: dvoje razbjesnjelih ljudi koji urlaju jedno na drugo. Zaboravi ceremonijal. Zaboravi dostojanstvo. Podvij rep. Na nesigurnim nogama Tony korača prema vratima. - Zbogom - kaže koliko god odlučno umije; ali njezin glas i vlastitom uhu zvuči kao skvičanje. S bravom nastaje trenutak panike. Dok baulja van, očekuje zvjerinje režanje, tresak teškoga tijela u vrata. No ne dogaña se ništa. Spušta se liftom uz čudan osjećaj da se uspinje, krivuda po predvorju kao da je pijana, sudara se s kožnatim namještajem. Na recepciji je grupica muškaraca, prijavljuju se. Trenčkoti, torbe za spise, vjerojatno nekakav skup. Ispred nje lebdi aranžman od suhog cvijeća. Ona poseže rukom, gleda kako to poseže njezina lijeva ruka, otkida stabljiku. Nešto obojeno ljubičasto. Kreće prema vratima, ali otkriva da je na krivima, na onima što vode u patio s fontanom. Ovo nije izlaz. Dezorijentirana je, preokrenuta u prostoru: vizualni svijet djeluje

pobrkano. Ona voli imati stvari jasno razvrstane u glavi, ali su one sada sve samo ne razvrstane. Trpa otkinutu grančicu u platnenu torbu, usmjeruje se prema izlaznim vratima, promiče kroz njih, i napokon je vani, udiše svježi zrak. Tamo gore bilo je previše dima. Maše glavom, pokušava je razbistriti. Ima osjećaj kao da je spavala.

52. No tako to Tony drugim dvjema ne priča, ne sasvim. Izostavlja dio o semestarskom radu, iako savjesno uključuje sve ostale ružne stvari što ih je Zenia izgovorila o njoj. Uključuje revolver, koji ima stanovitu ozbiljnu težinu, a izostavlja bežičnu bušilicu, koja nema. Uključuje svoje sramno povlačenje. Na kraju izvještaja pridonosi ljubičastu grančicu, dokaz. - Vjerojatno sam bila malo luda - kaže. - Kad sam uopće pomišljala da ću je ubiti. - Pa i ne toliko luda - kaže Roz. - Poželjela si je ubiti, uostalom. Ona ljude navodi na to. Imala si sreću što si se otamo izvukla s oba oka, to ti ja mislim. Točno, misli Tony i pregledava svoje tijelo. Nijedan vidljiv dio ne nedostaje. - Je li ti revolver još uvijek u torbici? - pita Charis zabrinuto. Ona ne bi željela da tako opasan predmet bude u srazu s njezinom aurom. - Nije - kaže Tony. - Poslije sam otišla kući, vratila sam ga na mjesto. - Dobar plan - kaže Roz. - Sada ti pričaj, Charis. Ja ću zadnja. Charis oklijeva. - Ne znam da li bih trebala sve ispričati. - Zašto ne? - kaže Roz. - Tony je ispričala. Ja ću ispričati. Hajde, nemamo mi tajni! - Ovaj - kaže Charis - tebi se jedan dio neće svidjeti. - K vrapcu, vjerojatno mi se čitava priča neće svidjeti - kaže Roz žovijalno. Glas joj je malo preglasan. Charis on podsjeća na prijašnju Roz, onu koja si je u

studentskom boravku u McClung Hallu znala ružem crtati lica na trbuhu i kriviti se u vrlo slobodnoj varijanti trbušnog plesa. Možda Roz postaje prenervozna. - Radi se o Larryju - kaže Charis, sva nesretna. Roz se istog trena otrežnjuje. - U redu je, pile. Ja sam velika curica. - Nitko nije - kaže Charis. - Zapravo nije. - I duboko udahne. Nakon što se Zenia onako pojavila u Toxiqueu, Charis se gotovo tjedan dana pitala što bi trebala učiniti. Odnosno, znala je što bi trebala učiniti, ali nije znala s koje bi strane krenula. Takoñer, morala se duhovno osnažiti, jer susret sa Zenijom nipošto neće biti nešto tek usputno. Po njezinu predviñanju njih dvije će se naći isprepletene u pat situaciji. Zenia će odapinjati krvavo crvene iskre energije; njezina će crna kosa pucketati poput masnoće koja gori, očne jabučice imat će boju trešnje, rasvijetljene iznutra poput mačjih očiju pod farovima. Charis će pak biti hladnokrvna, uspravna, okružena blagim sjajem. Oko nje će biti ocrtan bijeli krug krede kako bi zle vibracije držao podalje. Podignut će ruke uvis, zazvati nebo i iz nje će izići glas nalik ciliku zvonca: Što si učinila s Billyjem? A Zenia će se svijati, kriviti, opirati, ali će, pošto podlegne nadmoći Charisina polja pozitivne sile, biti prisiljena ispričati. Charis još nije bila dovoljno snažna za tu kušnju snage. Osloni li se samo na sebe, možda nikada neće ni biti. Morat će od svojih prijateljica posuditi oružje. Ne, ne oružje: samo oklop, jer ona sebe ne vidi kao napadača. Ona ne želi Zeniju ozlijediti, zar ne? Samo želi da Zenia vrati ono što je ukrala: Charisin život, onaj dio u kojem je Billy. Želi ono što joj po pravu pripada. To je sve. Pretražila je neke kartonske kutije u sobici na katu, negdašnjoj ostavi, pa Zenijinoj sobi, pa Augustinoj dječjoj sobi, a sada sobi za goste, ako naiñu. Zapravo je to još uvijek Augustina soba, kad doñe preko vikenda. U tim se kutijama nalaze stvari koje Charis nikad nije upotrijebila i koje već odavno namjerava dati dalje. Našla je jedan božićni dar od Roz - sasvim grozne rukavice, kožnate s oručjem od pravoga krzna: koža mrtve životinje, njih nikad

ne bi mogla nositi. Od Tony je našla jednu knjigu, knjigu koju je Tony sama napisala: Četiri izgubljena slučaja. Radi se isključivo o ratu i ubijanju: septičke teme, Charis se time nije u stanju baviti. Donijela je knjigu i rukavice dolje i stavila na stolić pod glavnim prozorom u dnevnoj sobi - gdje će na njih sjati sunce i raspršiti ono sjenovito u njima - a kraj njih svoj geod od ametista, i sve okružila suhim laticama nevena. Tom je aranžmanu, malo razmislivši, dodala bakinu Bibliju, uvijek moćan predmet, i grudu zemlje iz vrta. Uz tu je zbirku meditirala po dvadeset minuta dvaput na dan. ŽŽeljela je upiti pozitivne aspekte svojih prijateljica, ono čega u njoj nedostaje. Od Tony je željela jasnoću uma, od Roz superglasni metabolizam i umijeće planiranja. A i njen okretni jezik, jer ako Zenia počne vrijeñati Charis će znati za uzvrat smisliti nešto što doista neutralizira. Od zemlje iz vrta željela je podzemnu moć. Od Biblije, što? Bit će dovoljna već sama bakina prisutnost: njezine ruke, njeno plavo iscjeljujuće svjetlo. Latice nevena i geod od ametista trebaju te razne energije upiti u sebe i potom kanalizirati. To što je ona imala na umu bilo je nešto koncentrirano, nalik laserskoj zraci. Na poslu Shanita zamjećuje da je Charis rastresenija nego inače. - Nešto te muči? - kaže. - Pa, na neki način - kaže Charis. - Da bacimo karte? Ovih dana planiraju interijer za novi dućan. Odnosno, Shanita planira a Charis se divi rezultatima. U izlogu će stajati veliki transparent od pakpapira s imenom dućana napisanim olovkama u boji, kao kad pišu djeca, kaže Shanita: Plitak džep. S obje strane transparenta stajat će ogroman luk, takoñer od pakpapira, a s njega će visjeti zavjesa od konopa za vezivanje paketa. - Ideja je, sve treba izgledati potpuno jednostavno - kaže Shanita. - Kao iz kućne radinosti. Dostupno, shvaćaš. - Namjerava prodati ručno hoblane ukrasne ormariće od javora i naručiti sasvim drukčije, od neobrañenih dasaka i sa čavlima koji se

vide. A la ambalaža za naranče, tako ih zove. - Možemo zadržati nešto kamenja i biljnih gelova, ali to ćemo držati u pozadini, ne u izlogu. Luksuz nije naše geslo. - Shanita ima pune ruke posla jer naručuje novu robu: pribor za izrañivanje presadnih lončića od recikliranog novinskog papira, pribor za izrañivanje božićnih kartolina od fotografija iz časopisa, kao i još jedan pribor za kartoline koji se, izmeñu ostalog, sastoji od prešanog cvijeća i namočenog ukrasnog papira koje potom treba osušiti fenom za kosu. Tu su još: posude za pravljenje komposta od kuhinjskih otpadaka s ekološkim drvenim poklopcima; pribor za vezenje goblenskih prekrivača za jastuke sa cvjetnim uzorkom iz osamnaestog stoljeća kakvi, ako ih kupiš gotove, koštaju pravi imetak; pa ručni mlinci za kavu, prekrasni drveni mlinci s ladicom. Električni kuhinjski aparatići nisu više vrisak, kaže Shanita. Vratio se znoj i žuljevi. - Nama trebaju stvari spomoću kojih se prave stvari koje bi inače morala platiti mnogo više - kaže Shanita. Naš je fokus štednja. Gospode, tu gnusobu znam napamet, čitavog života ne radim ništa drugo. Naime, nitko mi još nije kazao što možeš izraditi od milijun gumenih poveznica. Odlučila je promijeniti i njihovu radnu odjeću: umjesto pastelnih cvjetnih uzoraka imat će na sebi tesarske pregače od bež platna i četvrtaste kape složene od pakpapira. Olovka iza uha upotpunit će novi izgled. - Mi mislimo ozbiljno, u tom smislu - kaže Shanita. Premda izražava divljenje, jer svaku kreativnost treba podržavati a ovo je u svakom slučaju kreativno, Charis nije sigurna da će se uklopiti. Bit će povucipotegni, no morat će pokušati: jer koji drugi poslovi uopće postoje, osobito za nju? Možda čak ne bi mogla naći ni arhivarski posao; ne znači da ga želi, jer ne smatra da je abeceda primjeren način za razvrstavanje bilo čega. Ako ostane, morat će biti energičnija; morat će držati stvari u svojim rukama. Prodavati aktivno. Shanita kaže da su usluga i kompetitivna prodaja lozinka za budućnost. To, i što manji režijski troškovi. Barem nemaju dugova. - Hvala Bogu, nikad nisam imala mnogo zajmova - kaže Shanita. - Banke mi ih nisu dale, eto zašto.

- A zbog čega? - kaže Charis. Shanita odmahuje kosom - danas joj visi u jednom jedinom dugačkom sjajnom uvojku - i prezirno je gleda. - Možeš triput pogañati. Poslijepodne nakratko prekidaju posao; Shanita kuha čaj od limuna iz skladišta i baca karte za Charis. - Veliki dogañaj u bliskoj budućnosti. To što ja vidim je... tvoja karta je Kraljica kalež, jel' tako? Preko nje je Prvosvećenica. Da li to nešto znači?

- Da - kaže Charis. - Hoću li pobijediti? - Što li je sad ovo pobijediti? - kaže Shanita i smiješi joj se. - Prvi put čujem od tebe tu riječ. Možda je vrijeme da je počneš upotrebljavati. - Zuri u karte i stavlja još nekoliko. - Izgleda nekako kao pobjeda. Svakako, ti ne gubiš. Ali! Tu je jedna smrt. Ne može se zaobići. - Ne Augusta! - kaže Charis. Pokušava i sama vidjeti: Kula, Kraljica Mačeva, Čarobnjak, Luda. Ali karte su nešto što njoj nikad nije išlo od ruke. - Ne, ne, čak ni blizu nje - kaže Shanita. - Ovo je starija osoba. Starija od nje, hoću reći. Doduše, ima neke veze s tobom. Ti nećeš vidjeti tu smrt kad se bude dogodila, ali ćeš je ti otkriti. Charis je zdvojna. Billy, sasvim sigurno. Ona će otići do Zenije i Zenia će joj reći da je Billy umro. Od toga je uvijek strahovala. No bolje tako, nego ne znati. Postoji u tome i dobra strana, jer kada doñe na nju red za prijelaz i kad se bude našla u mračnom tunelu u pećini, na čamcu, i vidjela svjetlost ispred sebe, Billyjev će glas biti prvi koji će začuti. On će biti taj koji će joj pomagati, na drugoj strani. Bit će ondje zajedno, a ne bi je mogao tako susresti da nije prethodno umro. Pomaže joj to što zna da je Prvosvećenica preko nje. Takoñer, to se slaže, jer je napokon stigla do odabranog dana, pravoga dana za suočenje sa Zenijom. Shvatila je to čim je ustala, čim je zabola svoju dnevnu pribadaču u Bibliju. Igla je izabrala Otkrivenje, 17, poglavlje o velikoj Bludnici: Žena je bila obučena u

grimiz i skrlet i nakićena zlatom i dragim kamenjem s biserima. U ruci je držala »zlatnu čašu« punu odurnosti i nečistoće svoga bluda. Na njezinu je čelu bilo napisano ime - TAJNA: »'VELIKI BABILON', MAJKA BLUDNICÂ I ODURNOSTI ZEMALJSKIH.« Iza Charisinih zaklopljenih vjeña oblik je postao odreñen - grimizan na rubovima, uz iskrenje dijamantno oštra svjetla. Lice nije mogla vidjeti: no tko bi to drugi mogao biti ako ne Zenia? - Zato sam mislila da je ono bilo tako... pa, tako točno - kaže Charis Tony. - Što je bilo točno? - kaže Tony strpljivo. - Ono što si rekla. O projektu Babilon. Hoću reći, to ne bi mogla biti obična slučajnost, zar ne? Tony otvara usta kako bi rekla da bi mogla, ali ih opet zatvara jer je Roz trkne nogom ispod stola. - Nastavi - kaže Roz. Charis gacka kroz grad, udiše mulj iz zraka. Kraj BamBoo Cluba s karipskim porno grafikama, kraj Zefira sa školjkama i kristalima, dućana po kojemu obično švrlja no danas hita kraj njega jedva ga i pogledavši, kraj prodavaonice Dragon Lady Comics: žuri se jer joj je vrijeme ograničeno. Ovo je njena pauza za ručak. Obično ne odlazi na dugu pauzu jer u doba ručka imaju najviše posla, ali su zatvorile na nekoliko dana dok ne postave nove tezge i lukove od pakpapira kamo treba, pa danas može napraviti iznimku. Zamolila je Shanitu dodatnih pola sata, ostat će toliko dulje kad ponovo otvore dućan. Tako će imati vremena da stigne do Arnold Gardena, da se vidi sa Zenijom i pita to što mora pitati, da izvuče odgovor. Uz pretpostavku da je Zenia u hotelu, naravno. Može i ne biti. Kad se jutros spremala i prala u svojoj kupaonici s propuhom, Charisi je palo na um da doduše zna ime hotela, ali ne i broj sobe. Mogla bi otići u hotel i malo se osvrnuti, hodati po hodnicima i opipavati kvake; možda bi dodirujući metal pokupila električne silnice, osjetila Zenijinu prisutnost u vršcima prstiju na onim

pravim vratima. Ali hotel će biti pun ljudi, a ti drugi ljudi će stvarati statički elektricitet. Mogla bi se vrlo lako zabuniti. A onda joj je na skeli za kopno sinulo da će jedna osoba sasvim sigurno znati broj Zenijine sobe. Znat će ga Rozin sin Larry, jer je Charis vidjela njih dvoje kako zajedno ulaze u hotel. - To je dio koji ti nisam htjela ispričati - kaže Charis Rozi. - Onoga dana u Toxiqueu ja sam čekala prekoputa, u Kafay Nwaru. Vidjela sam ih kad su izišli. Slijedila sam ih. Zeniju i Larryja. - Ti si ih slijedila? - kaže Roz, kao da ih je još netko slijedio i ona zna tko. - Samo sam je htjela pitati za Billyja - kaže Charis. Roz je tapše po ruci. - Naravno da si to htjela! - Vidjela sam ih kako se ljube na ulici - kaže Charis kao da se ispričava. - U redu je, srce - kaže Roz. - Nemoj se brinuti za mene. - Isuse! - kaže Tony zadivljeno. - Mnogo si lukavija nego što sam mislila! Predodžba o Charis koja se šulja za Zenijom ispunja je užitkom jer je tako nevjerojatna. Na koga god da Zenia možda posumnja da je slijedi, to sto posto sigurno ne bi bila Charis. Kad je Charis jutros stigla u dućan i kad je Shanita izišla po neki sitniš u banku, nazvala je Rozin kućni broj. Ako se itko uopće javi, bit će to Larry jer su u to doba blizanke u školi a Roz na poslu. Imala je pravo, javio se Larry. - Halo, Larry, ovdje teta Charis - rekla je. Bilo joj je glupo samu sebe zvati teta Charis, no takav je običaj uvela Roz kad su djeca bila mala i nikad nije bio napušten. - O, bok, teta Charis - rekao je Larry. Zvučao je bunovno. - Mama je na poslu. - Da, ali ja sam htjela govoriti s tobom - rekla je Charis. - Tražim Zeniju. Znaš Zeniju, možda je se sjećaš, onda si bio mali. (Koliko mali? pita se. Ne više jako mali. Koliko mu je Roz uopće ispričala o Zeniji? Ne previše, nada se.) Bile smo zajedno na fakultetu, sve tri. Trebam se s njom naći u Arnold Gardenu, ali sam izgubila broj sobe. - Ovo je krupna laž: zbog toga je peče savjest, a istodobno se

ljuti na Zeniju što ju je dovela u takvu situaciju. Upravo se o tome radi kod Zenije: ona te vuče nadolje, na vlastitu razinu. Nastala je duga stanka. - Zašto pitate mene? - napokon je oprezno rekao Larry. - Ah - rekla je Charis igrajući na svoju uobičajenu neodreñenost - ona zna da ja imam jako loše pamćenje! Zna da sam prilično neorganizirana. Kazala je neka nazovem tebe ako ga izgubim. Ti ćeš znati, kazala je. Žao mi je ako sam te probudila - dodala je. - To je bilo prilično glupo - rekao je Larry. - Nisam ja njen servis za telefonske poruke. Zašto jednostavno ne nazovete hotel? - Bilo je to neuobičajeno grubo za Larryja. U pravilu je on pristojniji. - Ma nazvala bih - rekla je Charis - ali, shvaćaš, ona danas ima drukčije prezime nego prije, a ja sam ga nažalost zaboravila. - Ovo je pretpostavka - to o novom prezimenu - ali točna. Tony je jednom rekla da Zenia vjerojatno svake godine ima novo ime. Roz je rekla, ne, svakog mjeseca, vjerojatno je učlanjena u klub Ime mjeseca. - Ona je u sobi 1409 - rekao je Larry mrzovoljno. - O, samo da zapišem - rekla je Charis. - 1-4-0-9. - Htjela je zvučati što klimavije i zaboravnije, što sličnije smušenoj staroj kokoši, što dalje od primisli na prijetnju. Nije htjela da Larry telefonira i upozori Zeniju. Ne promiče joj značenje broja sobe. Zna da hoteli nikada ne iskazuju trinaesti kat, ali on svejedno postoji. Četrnaesti kat je zapravo trinaesti. Zenia je na trinaestom katu. Ali nesreći toga broja možda je protuteža sreća broja 9, jer je devet broj Božice. Ali nesreća će prionuti uz Zeniju, a sreća uz Charis, jer je Charis u srcu čista - ili bar pokušava biti - a Zenia nije. Računajući u glavi i zaodijevajući se svjetlom, Charis stiže do hotela Arnold Garden, prolazi ispod zastrašne tende i ulazi kroz svjetlucava staklena vrata s mjedenim obrubom kao da sve to nije ništa. Jedan trenutak stoji u predvorju, hvata dah, orijentira se. Ovo predvorje nije loše. Premda je tu mnogo namještaja od ubijenih životinja, drago joj je što imaju

i jednu vrst vegetacijske oltarne slike: osušeno cvijeće. A kroz staklena vrata u stražnjem dijelu vidi se dvorište s fontanom, iako sama fontana nije uključena. Charis voli vidjeti da se urbani prostori više okreću prirodi. Odjedom je spopada uznemirujuća pomisao. Što ako Zenia nema dušu? Takvi ljudi sasvim sigurno postoje, jer u ovom trenutku na zemlji živi kudikamo više ljudskih stvorova no ikad prije, sve otkako postoji ljudski rod: pa ako se duše recikliraju, onda su sasvim sigurno neki ljudi koji danas žive ostali bez nje, kao u onoj igri sa stolcima. Možda meñu njih spada Zenia: bez-dušna. Kao nekakva ovojnica. U tom slučaju, kako će Charis moći išta učiniti s njom? Od te pomisli Charis stoji kao skamenjena nasred predvorja. Ali sada joj nema natrag. Ona zaklapa vjeñe i predočuje si svoj oltar s rukavicama i zemljom i Biblijom i priziva njihovu moć; zatim otvara oči i čeka znak. U jednom kutu predvorja je stajaća ura. Tek što nije podne. Charis čeka sve dok se obje kazaljke ne poravnaju, pokazujući ravno prema gore. Tada ulazi u lift. Kako proñe koji kat, srce joj udara sve brže. Na četrnaestom katu, zapravo trinaestom, ona stoji pred sobom 1409. Crvenkasto sivo svjetlo probija kroz pukotinu ispod vrata i opipljivom je snagom odguruje natrag. Ona stavlja dlan na drvenu plohu vrata što treperi od nijeme prijetnje. Kao vlak koji prolazi u daljini, kao polagana eksplozija daleko odavde. Zenia je sigurno tu. Charis kuca. Nakon dvije-tri sekunde - tijekom kojih osjeća kroz virilicu Zenijino oko na sebi - Zenia otvara vrata. Na sebi ima hotelski ogrtač za kupanje i kosa joj je omotana ručnikom. Zacijelo se tuširala. Čak s tim frotirskim turbanom na glavi niža je nego što Charis pamti. To je olakšanje. - Pitala sam se kada ćeš stići ovamo - kaže. - Da? - kaže Charis. - Kako si znala? - Larry mi je rekao da si na putu. Uñi. - Glas joj je bezizražajan, lice umorno. Charis je iznenañena koliko staro djeluje. Možda zato što je bez šminke. Da se

Charis nije u meñuvremenu opametila što se tiče sličnih zaključaka, pomislila bi da je bolesna.

Soba je u kaosu. - Samo tren - kaže Tony. - Ponovi ovaj dio. Bila si ondje u podne i soba je bila u kaosu? - Uvijek je bila neuredna dok je živjela sa mnom na Otoku - kaže Charis. Nikad ne bi pomogla oko suña ili bilo čega. - Ali kad sam ja bila ondje, nešto ranije, sve je bilo zaista uredno - kaže Tony. Krevet je bio pospremljen. Sve. - E pa, nije - kaže Charis. - Jastuci na podu, krevet sav ispreturan. Prljave šalice od kave, krumpir-čipsi, odjeća na sve strane. Na stoliću je bilo razbijenog stakla, na prostirci takoñer. Izgledalo je kao da se cijele noći tulumarilo. - Sigurna si da je to ista soba? - kaže Tony. - Možda se razljutila i razbila nekoliko čaša. - Vjerojatno se vratila u krevet - kaže Roz. - Kad si ti otišla. Sve tri razmatraju te mogućnosti. Charis nastavlja: Soba je u kaosu. Cvjetaste zavjese napola su zatvorene kao da ih je tko maloprije primaknuo radi svjetla. Zenia prekoračuje preko predmeta razbacanih po podu, sjeda na trosjed i uzima jednu od desetak cigareta što leže meñu srčom na stoliću. - Znam da ne bih trebala pušiti - mrmlja kao da govori sama sebi - ali sada je sve ionako svejedno. Sjedni, Charis. Drago mi je što si došla. Charis sjeda u naslonjač. Ovo nije sraz pun naboja kakav je zamišljala. Zenia joj ne pokušava izmaknuti; ako išta, čini se da joj je lagano drago što je Charis ovdje. Charis podsjeća samu sebe da treba doznati o Billyju, gdje je, je li živ ili mrtav. No teško je koncentrirati se na Billyja: jedva se sjeća kako Billy izgleda, dok Zenia naprotiv sjedi tu u sobi. Čudno ju je napokon vidjeti uživo. Sada se Zenia beskrvno smiješi. - Ti si bila tako dobra prema meni. Uvijek sam ti se kanila ispričati što sam onako otišla a da se nisam oprostila. To je bilo

veoma nepažljivo. Ali postala sam previše ovisna o tebi. Puštala sam da me ti liječiš, umjesto da sama uložim u to energiju. Naprosto sam se trebala nekamo maknuti, biti sama da se mogu koncentrirati na sebe. Radi se o... shvaćaš, dobila sam neku vrst poruke. Charis je zapanjena. Možda krivo prosuñuje Zeniju, sve ove godine. Ili se možda Zenia promijenila. Ljudi se mogu promijeniti, mogu odabrati, mogu se preobraziti. U to je duboko uvjerena. Sada više ne zna što bi mislila. - Zapravo nisi imala rak - kaže konačno. Nema namjeru predbacivati. Samo mora biti sigurna. - Nisam - kaže Zenia. - Ne baš. Ali ja jesam bila bolesna. To je bila duhovna bolest. I sada sam bolesna. - Zastaje, ali Charis ne pita od čega, pa ona nastavlja: - Zato sam se vratila, zbog zdravstvene skrbi. Nigdje drugdje ne mogu si priuštiti liječenje. Rekli su mi da umirem. Dali su mi šest mjeseci. - O, to je zbilja loše - kaže Charis. Promatra Zenijine rubove da vidi koje je boje njeno svjetlo, ali ne uspijeva razaznati. - Je li rak? - Ne znam da li ti trebam reći - kaže Zenia. - U redu je - kaže Charis, jer što ako ovaj put Zenia govori istinu? Što ako doista umire? Koža oko očiju zbilja joj je sivkasta. Charis može u najmanju ruku čuti o čemu se radi. - Pa, ustvari, imam AIDS - kaže Zenia i uzdiše. - Zbilja glupo. Prije nekoliko godina imala sam jednu ružnu naviku. To sam zaradila od prljave igle. Charis ostaje bez daha. Ovo je grozno! Što će biti s Larryjem? Hoće li i on dobiti AIDS? Roz! Roz! Doñi, brzo! Ali što bi Roz mogla učiniti? - Ne bih imala ništa protiv da neko vrijeme budem negdje gdje je mir - kaže Zenia. - Samo da sredim stvari u glavi, prije, shvaćaš. Negdje gdje je kao na Otoku. Charis osjeća poznati trzaj, staru kušnju. Možda nema nade za Zenijino tijelo, ali tijelo nije jedini čimbenik. Mogla bi Zeniju uzeti sebi, kao nekoć. Mogla bi joj

pomoći da krene prema prijelazu, mogla bi je okružiti svjetlom, mogle bi zajedno meditirati... - A možda ću se jednostavno izblendati - kaže Zenia tiho. - Postoje pilule, ili nešto drugo. Ionako mi je sudbina zapečaćena. Hoću reći, čemu onda čekati? Charisi naviru u grlo poznati sentimenti. Ma ne, moraš pokušati, moraš nastojati pozitivno... Već otvara usta da izgovori poziv: Da, samo ti doñi, ali je nešto zaustavlja. Način na koji je Zenia gleda: napeto, glave nagnute u stranu. Tako ptica odmjerava crva. - Zašto si se pretvarala da imaš rak? - kaže. Zenia se smije. Žustro se uspravlja na trosjedu. Vjerojatno zna da je izgubila, vjerojatno zna da joj Charis ne vjeruje za AIDS. - OK - kaže. - Pa da riješimo tu stvar. Kažimo ovako: htjela sam da me pustiš u kuću, a to se činilo najbržim načinom. - To je podlo - kaže Charis. - Ja sam ti vjerovala! Bila sam jako zabrinuta za tebe! Pokušavala sam te spasiti! - Tako je - kaže Zenia veselo. - Ali ne brini, patila sam i ja. Da sam morala popiti još jednu čašu onog smrdljivog soka od kupusa, ta bi me dokrajčila. Znaš što sam napravila kad sam stigla na kopno? Čim se ukazala prva prilika otišla sam i pojela ogroman tanjur pomfrita i fini prijesni sočni biftek. Došlo mi je da ga udišem, toliko sam čeznula za crvenim mesom! - Ali od nečega si zbilja bila bolesna - kaže Charis s nadom. Aure ne lažu, a Zenijina je imala u sebi bolest. Osim toga, ne želi vjerovati da je baš svaki komad onog povrća bio potraćen. - Ima jedan trik, tek toliko da znaš - kaže Zenia. - Jednostavno izbaciš iz prehrane sav vitamin C i dobiješ početne simptome skorbuta. Skorbut nitko ne očekuje, ne u dvadesetom stoljeću, pa ga niti ne uoči. - Ali ja sam te hranila s puno vitamina C! - kaže Charis. - Probaj gurnuti prst u grlo - kaže Zenia. - Radi bez greške.

- Ali zašto? - kaže Charis bespomoćno. - Zašto sve to? - Osjeća se tako izvaranom - izvarana je njezina dobrota, njezina pripravnost da bude uslužna. Osjeća se kao budala. - Zbog Billyja, naravno - kaže Zenia. - Nije tu bilo ničeg osobnog u odnosu na tebe: ti si bila samo sredstvo. Htjela sam mu doći u blizinu. - Bila si zaljubljena u njega? - kaže Charis. Barem bi to bilo razumljivo, barem bi u svemu bilo nečeg pozitivnog, jer ljubav je pozitivna sila. Da je netko zaljubljen u Billyja, to ona može razumjeti. Zenia se smije. - Ti si okorjeli romantik. U svojim godinama već bi trebala malo više znati. Ne, nisam bila zaljubljena u Billyja, iako je seks bio zabavan. - Zabavan? - kaže Charis. - Prema njezinu iskustvu seks nikad nije bio zabavan. Ili se nije dogañalo ništa, ili je bolio; ili bi te potpuno obuzeo i doveo u opasnost; i zato ga je sve te godine izbjegavala. Ali zabavan nije bio. - O, da - kaže Zenia - možda te iznenañuje što je nekim ljudima zabavan. Tebi nije, to mi je jasno. Prema onom što je Billy govorio, ti ne bi znala što znači pojam zabavan makar zabola nos u njega. On je bio tako gladan malo dobrog seksa, zaskočio me je takoreći čim sam ušla u onu tvoju straćaru. Što misliš, a što smo nas dvoje radili dok si ti u gradu držala one dosadne satove joge? Ili dok si dolje u kuhinji spremala za nas doručak, ili vani hranila one prolupane kokoši? Charis zna da ne smije plakati. Za Billyja je Zenia možda značila seks, ali Charis je značila ljubav. - Billy me je volio - kaže nesigurno. Zenia se smiješi. Razina njezine energije sada je visoka, tijelo joj zuji poput pokvarenog tostera. - Nije te Billy volio. Daj se probudi! Ti si bila besplatna klopa! Jeo je na tvoj račun čak i kad je imao novaca; on je dilao haš, ali vjerujem da je i to prošlo savršeno mimo tebe. Ako baš moraš znati, rekao je da si krava. Rekao je da si tako glupa da ćeš roditi maloumno dijete. Rekao je da si stopostotna mrzla pizda, citiram.

- Billy nikad ne bi rekao tako nešto - kaže Charis. Kao da se oko nje steže mreža od užarenih oštrih žičica i sićušne opekline prodiru joj u kožu. - Rekao je da je ševiti tebe isto što i ševiti repu - nastavlja Zenia nemilosrdno. A sada me slušaj, Charis. Ovo je za tvoje dobro. Ja te poznam i znam kako provodiš vrijeme. Oblačiš se u kostrijet. Glumiš pustinjaka. Cvilataš naokolo za Billyjem. On je tebi samo izlika, omogućuje ti da izbjegavaš vlastiti život. Riješi ga se. Zaboravi ga. - Ne mogu ga zaboraviti - kaže Charis jedva čujnim glasom. Kako može mirno sjediti i puštati da Zenia trga Billyja na komadiće? Uspomenu na Billyja. Ako toga nestane, što njoj ostaje od cijelog tog vremena? Ništa. Praznina. - Jasno i glasno, on nije bio toga vrijedan - kaže Zenia. Zvuči razdraženo. - Znaš radi čega sam ja zapravo došla tamo? Da ga prekupim. - Prekupiš? - kaže Charis. Jedva se može koncentrirati; kao da je pljuskaju po licu, po jednoj strani pa po drugoj. Okreni drugi obraz. Ali koliko često? - Prekupim, kao što se prekupljuje stoka - kaže Zenia kao da objašnjava djetetu. - Billy je postao doušnik. Vratio se u Sjedinjene Države i odcinkao sve svoje male bombaške prijatelje, one koji su ostali ovdje. - Ne vjerujem ti - kaže Charis. - Baš me briga da li mi vjeruješ ili ne - kaže Zenia. - Svejedno je istina. Uvalio je svoje prijatelje da izvuče svoj vratić i dobije malo love. Isplatili su ga tako što su mu osigurali novi identitet i bijedan poslić trećerazrednog špijuna. Doduše, nije se osobito iskazao. Kad sam zadnji put naletjela na njega, u Baltimoreu ili gdje već, bio je prilično deziluzioniran. Propali drogaš, slinavi pijanac, a i ćelav je. - To si mu ti učinila - šapće Charis. - Ti si ga upropastila. - Zlatni Billy. - Sereš - kaže Zenia. - To je i on rekao, ali nisam mu trebala čak ni malo jače zavrnuti ruku! Samo sam mu rekla izmeñu čega se može odlučiti. Billy se mogao odlučiti ili za to, ili za nešto mnogo gore. U stvarnom svijetu većina ljudi se odlučuje za vlastitu kožu. S time možeš računati, devet puta od deset.

- Radila si za Mounties - kaže Charis. Ovo je najteže povjerovati - ne uklapa se u sliku. Zenia na strani reda i zakona! - Ne baš - kaže Zenia. - Uvijek radim samostalno. Billy je bio naprosto jedna prilika koja mi se ukazala. Te licemjerne liberalne grupice ah-pomozimojadnom-dezerteru bile su provaljene do ušiju, a ja sam imala veze pa sam mogla virnuti u dosjee. Sjećala sam te se iz McClung Halla - imali su i tvoj dosje, shvaćaš, iako sam im rekla, čemu bacati papir, a da se i ne spominje teško zarañeni novac poreznih obveznika, kao da imaš dosje o staklenki želea - i računala sam na to da ćeš me se sjetiti. Nije bilo teško organizirati šljivu na oku i nacrtati se na tvojoj jogi. K vragu, ostalo si učinila ti! A sada, ako nemaš ništa protiv, ja bih se obukla. Imam posla. Usput rečeno. Billy živi u Washingtonu. Ako želiš upriličiti radostan susret s davno izgubljenom kćeri, rado ću ti dati njegovu adresu. - Mislim da je neću - kaže Charis. Noge joj drhte; u jednom trenu obuzima je strah kako će ustati. Izbriši vrpcu, kaže u sebi, ali se vrpca ne briše. Ona shvaća da ne posjeduje nikakvo oružje, nikakvo oružje koje će djelovati protiv Zenije. Na svojoj strani Charis ima jedino želju da bude dobra, a dobrota je odsutnost, odsutnost zla; Zenia pak ima stvarnu priču. Zenia sliježe ramenima. - Tvoja stvar. Da sam na tvome mjestu, prekrižila bih ga najdebljom olovkom. - Mislim da ne mogu - kaže Charis. - Kako izvoliš - kaže Zenia. Sada ustaje, prilazi plakaru, počinje pregledavati haljine. Ima još nešto što Charis želi doznati, pa prikuplja svu snagu da postavi to pitanje. - Zašto si ubila moje kokoši? One nisu nikome ništa skrivile. - Nisam ja ubila tvoje jebene kokoši - kaže Zenia okrećući se. Kao da je ovo zabavlja. - Billy ih je ubio. I uživao je u tome. Išuljao se prije zore dok si ti još pajkila i prerezao im vratove nožem za kruh. To im je čista usluga, rekao je, spas iz one tvoje zasmrañene kokošje dušegupke gdje si ih držala. No istina glasi, on

ih je mrzio. I ne samo to, smijao se kao lud jer je zamišljao kako će to izgledati kad ti uñeš u kokošinjac i nañeš ih. Neka vrst psine. Bilo mu je baš uzbudljivo. U Charisinoj nutrini nešto puca. Gnjev potpuno preuzima vlast. Ona želi Zeniju stiskati, stiskati i stiskati oko vrata sve dok poput vode iz spužve ne isteče cijeli Charisin život, onaj život što si ga zamišljala, sve ono dobro u njezinu životu koje je Zenia ispila. Žestina vlastite reakcije ispunja je očajem, ali se ne može obuzdati. Osjeća kako joj je tijelo ispunjeno i okruženo užarenim svjetlom; iz nje izrastaju plamena krila. A zatim se nalazi iza cvjetaste zavjese, kraj balkonskih vrata, izvan svoga tijela: promatra. Tijelo stoji ondje. Sada njime vlada netko drugi. To je Karen. Charis je dobro vidi: tamna jezgra, sjena, dugačka raščupana kosa, sada je narasla, postala je ogromna. Sve ovo vrijeme, sve ove godine čekala je ovakav trenutak, trenutak kad će se moći vratiti u Charisino tijelo i iskoristiti ga da ubije. Ona pokreće Charisine ruke prema Zeniji, ruke što titraju plavim svjetlom; nesavladivo je snažna, poput nijema vjetra obara se na Zeniju, gura je natrag, ravno kroz vrata balkona i razbijeno staklo pršti na sve strane poput leda. Zenia je grimizna i crvena i blješti poput draguljâ, ali nije dorasla sjenovitoj Karen. Ona podiže Zeniju u zrak - Zenia je lagana, šuplja, prepuna bolesti i truleži, bez značaja i krhka poput papira - i baca preko ograde; motri kako leprša prema dolje, niz kulu, kako udara u rub fontane i rasprskava poput stare bundeve. Sakrivena iza cvjetastih zavjesa, Charis viče plačljivo, Ne! Ne! Ne krvoproliće, ne psi što proždiru dijelove u dvorištu, ne želi ona to. Ili možda želi? - Uostalom, sve je to davna prošlost - kaže Zenia u razgovornom tonu. Charis je opet u svojem tijelu, vlada njime, pokreće ga put vrata. Ništa se ipak nije dogodilo. Sigurno se nije ništa dogodilo. Ona se okreće i gleda Zeniju. Crne linije isijavaju iz nje poput niti paukove mreže. Ne. Crne linije smjeraju prema njoj, obavijaju je; uskoro će biti zapletena. U njihovu središtu leprša njena duša: blijeda noćna leptirica. Ona ipak ima dušu.

Charis prikuplja svu svoju snagu, sve svoje unutarnje svjetlo: priziva ih da joj pomognu u tome što mora učiniti, jer će za to biti potreban silan napor. Ma što da je Zenia učinila, ma koliko zla bila, njoj je potrebna pomoć. Potrebna joj je pomoć od Charis, na duhovnom planu. Otvaraju se Charisina usta. - Opraštam ti - čuje samu sebe kako govori. Zenia se srdito smije. - Što ti sebi umišljaš, tko si? Boli mene krasni kurac da li mi opraštaš ili ne! Možeš si svoje opraštanje uredno zabiti u dupe! Nañi si muškarca! Nañi si život! Charis vidi svoj život kao što ga vjerojatno vidi Zenia: prazna kartonska kutija prevrnuta uz cestu, a u njoj nikoga. Nikoga vrijednog spomena. Od svega je ovo na neki način najbolnije. Ona priziva svoj geod od ametista, zatvara oči, vidi kristal. - Imam ja život kaže. Ispravlja ramena, okreće okruglu kvaku, suspreže suze. Ne prije no što nesigurnim korakom hoda kroz predvorje prema izlazu iz hotela, Charisi pada na um da Zenia možda laže. Možda je lagala o Billyju, o kokošima, o svemu. Lagala joj je već i prije, i to jednako uvjerljivo. Zašto ne bi lagala i sada?

53. Roz se naginje u stranu i grli Charis jednom rukom. - Naravno da je lagala. Ne bi Billy tako nešto rekao. - Što ona zna o Billyju? Nema blijedog pojma, nikada ga nije vidjela, no voljna je, u nedostatku dokaza, odlučiti se u njegovu korist jer to je ništa ne košta, a ionako želi razvedriti atmosferu. - Zenia je naprosto pakosna. Ona govori takve stvari samo iz nekog stokletog štosa. Htjela te najediti, ništa drugo. - Ali zašto? - kaže Charis, na rubu suza. - Zašto, zašto je to rekla? Bila je tako negativna. Zbilja me je zaboljelo. Sada ne znam što da mislim. - Ma sve je OK, curo - kaže Roz i još jednom grli Charis. - Neka ide k jarcu! Nju nećemo pozivati na roñendane, jel'da?

- Za boga miloga - kaže Tony, jer Roz uvijek pretjera, a ova je scena ionako odveć djetinjasta za Tonyn ukus. - Stvar je kritična! - Da - kaže Roz pribirući se - znam da je. - Ja zbilja imam život - kaže Charis trepćući mokrim očima. - Ti imaš bogat unutarnji život - kaže Tony odlučno. - Bogatiji nego većina ljudi. - Onda kopa po torbi, nalazi zgužvani rupčić i daje joj. Charis ispuhuje nos. - Sada sam ja na redu - kaže Roz. - Mme. Zrela Jedra Figura susreće Kraljicu Noći. Mjereno skalom užitka, prigoda je ispod nule. Roz je u svojoj kancelariji, hoda, hoda. Na pisaćem stolu leže fascikli, i oni u vezi s projektima i oni u vezi s dobrotvornim donacijama: jetra, bubrezi, pluća, srca, svi zahtijevaju komad pažnje, a da se i ne spominju beskućnice i zlostavljane supruge, ali svi će morati pričekati, jer da bi se davalo mora se najprije steći, novac ne raste na stablu. Zapravo bi trebala razmišljati o projektu Rubikon kako ga je prezentirala ekipa Mi za vaš izgled. Njihov koncept je naslovljen Ruževi za devedesete, što Boyce kaže da svatko živ čita kao Zubno ljepilo za devedesetogodišnjake. Ali Roz nije u stanju zagristi u to, previše je zauzeta drugim stvarima. Previše zauzeta? Opsjednuta! Njeno tijelo je užarena peć na hormonsko gorivo, unutrašnjost glave nalik je na perilicu za auta, sve one četke zvrje naokolo, sapunica pršti, vidno polje je zamagljeno. Zenia je u lovu, a sam Bog zna gdje! Možda se upravo sada uspinje po zidu ove zgrade, a na nogama su joj sisaljke kao kod muha. Roz je pojela sve Mozart kugle, popušila je najzadnjiju cigaretu, a jedna od Boycevih slabih strana, zapravo jedna jedina, jest to da on ne puši pa mu se ne može uvući i žicati čik, hopla, pardon za dvosmislenost, njegova su pluća u svakom slučaju čista kao suza. Možda ona nova recepcionistica na glavnom ulazu - Mitzi, Bambi? - ima rezervnu kutiju na dnu ladice, mogla bi joj telefonirati, ali kojeg li poniženja, Madame Gazdarica grebe zidove u panici za pljugom.

Naime, u ovom trenutku ne želi izići iz zgrade jer otprilike u to doba naziva detektivka Harriet. Roz ju je zamolila da svakog dana u tri poslijepodne javlja kako napreduje istraga. - Sužavamo krug - bilo je jedino što je Harriet imala kazati prvih nekoliko dana. No jučer je rekla: - Dvije su mogućnosti. Ili King Eddie, ili Arnold Garden. Ljudi koje smo uspjeli... ljudi koji su bili tako ljubazni i identificirali fotografiju apsolutno su svaki ponaosob sigurni da je to ona. - Zašto mislite da morate birati? - rekla je Roz. - Molim? - rekla je Harriet. - Kladim se u što god hoćete da je uzela sobu u oba hotela - rekla je Roz. - Njoj je to slično! Dva imena, dvije sobe. - Svaka lisica kopa si otvor za uzmak. - Koji su brojevi soba? - Još ćemo malo provjeriti - rekla je Harriet oprezno. - Obavijestit ću vas. Očito si je predočila vrlo neželjenu situaciju: Roz upada nepoznatoj osobi u sobu, razbacuje namještaj, sipa optužbe, riga vatru, a Harriet ima na vratu parnicu jer je dala pogrešan broj. Zato se Roz sada vrti kao piškor u loncu, ma tko ili što on bio. Njena majka je znala, jer je to njezin izraz. Negdje u primozgu ona zapisuje da o tome priupita Boycea, stresa se, sjeda za pisaći stol i otvara fascikl s materijalom Ruževi za devedesete koji je Boyce proučio i popratio bilješkama. Financijski plan joj se sviña, sviñaju joj se i projekcije, ali Boyce ima pravo, ime je pogrešno budući da ona kani proširiti asortiman. Sjenilo za oči koje istodobno skuplja otečene vjeñe bilo bi puni pogodak, Roz bi tako nešto odmah kupila; a ako bi ona kupila neku stvar, sto posto je sigurno da bi je kupile i mnoge druge žene ako je cijena u redu. A drugo, Devedesete se moraju brisati. Do sada se devedesete nisu iskazale, premda je prošla tek jedna godina, čemu dakle naglašavati činjenicu da su tu svi zaglibili? Ne, Roz se slaže - čitajući Boyceove uredne bilješke na marginama predloženog projekta, taj je dečko zbilja talentiran - trebaju primijeniti princip vremeplova, u nekakvu Povijest, s velikim P, s imenima rijeka kao poveznicama. Ženama je

uvijek nekako lakše zamišljati se u romantičnim situacijama u nekom drugom dobu, prije zahodâ s tekućom vodom i jacuzzija i električnih mlinaca za kavu, dobu kad je gomila tuberkuloznih, prerano naboranih slugu morala ručno prati gospodareve gaće, ako ih je dotičnik nosio, i iznositi pomije i grijati vodu u golemim kotlovima u prljavim kuhinjama napučenim štakorima, i gaziti zrna kave nogama kao što se gazi grožñe. Roz je za tehnička pomagala u svako doba dana i noći. Pomagala s garancijom, i pouzdanu pomoć u kućanstvu koja dolazi dvaput tjedno. Što se tiče reklama, ona hoće puno čipke. Čipka i naprava za vjetar da kosa dramatično vijori, efekt Gori Atlanta1. Modele će trebati snimati pod kutem, s iskošenom kamerom. Statueskno, monumentalno, samo da se ne vide nosnice, koji problem Roz oduvijek ima s brončanim junacima na konjima. Smislila je još jedno ime rijeke: Athabasca. Nijansa brončano ružičastog. Ozebline križane s izlaganjem suncu. Što vam se dogaña na Sjeveru bez zaštitne kreme. Zvoni telefon i Roz praktički pada na njega. - Ovdje Harriet - kaže Harriet. Provjereno je Arnold Garden. Soba 1409. Osobno sam bila ondje, pretvarala sam se da sam došla promijeniti ručnike. Nema nikakve sumnje. - Sjajno - kaže Roz i bilježi broj sobe. - Ima još nešto što biste trebali znati - kaže Harriet. - Prije nego što upadnete. - Što, kao bos u trnje? - kaže Roz nestrpljivo. - O čemu se radi? - Čini se da ona ima vezu ili što već s... ovaj, s jednim mnogo mlañim muškarcem. Prema našem izvoru on je gotovo svakog dana s njom u sobi. Zašto Harriet zvuči tako suzdržano? misli Roz. - To me ne bi iznenadilo - kaže. Zenia je kadra okrasti sve živo i mrtvo, kolijevke takoñer. Uz pretpostavku da je bogat. - Jest - kaže Harriet. - Takoreći. Ili će postati. - Ponovno oklijevanje. - Zašto mi to govorite? - kaže Roz. - Baš me briga s kim se ona ševi! - Tražili ste da doznam sve - kaže Harriet prijekorno. - Ne znam zapravo kako bih se izrazila. Čini se da je dotični mladi čovjek vaš sin.

- Kako? - kaže Roz. Čim je spustila slušalicu ona grabi torbicu, ulijeće u lift i hitrim kasom grabi po pločniku, najbrže što je kadra u tim opakim cipelama. U najbližoj trafici kupuje tri kutije du Mauriersa, drhtavim prstima otvara jednu i pali cigaretu tako brzo te malo nedostaje da zapali i kosu. Ubit će Zeniju, ubit će je! Koje li drskosti, kojeg bezobrazluka, kojeg nevjerojatnog pomanjkanja ukusa, baciti se na malog bespomoćnog Larryja, Larryja sina Mitcha Andrewsa, nakon što je njegova oca poslala u smrt! No da, praktički poslala u smrt. Uzmi si frajera svoga kalibra! Larry je glineni golub, jadničak: tako usamljen, tako zgužvan. Vjerojatno se sjeća Zenije iz vremena kad mu je bilo petnaest godina, vjerojatno mu je tada bila pred očima dok je drkao. Vjerojatno misli da je ona čarobna i topla i puna razumijevanja. Što se tiče čarobnosti i razumijevanja, Zenia se snalazi kao riba u vodi. Vjerojatno mu je za bis ispričala kako je život nije baš mazio, pa on misli da su oboje ubogi brodolomci bez igdje ikog svoga. Roz to ne može podnijeti! Dim prolazi kroz nju, i ona se nakon nekog vremena malo smiruje. Vraća se u kancelariju, u glavi joj polako cvrči. Što, koju pizdu materinu, da sada konkretno učini? Kuca Boyceu na vrata. - Boyce? Slobodno vas jednu minutu intelektualno eksploatiram? Boyce uljudno ustaje i nudi joj stolac. - Zatraži, i bit će ti dano - kaže. - Bog. - Kao da ja to ne znam - kaže Roz - ali u zadnje vrijeme od Boga ne dobivam baš sjajne rezultate u rubrici odgovori. - Sjeda, prebacuje nogu preko noge i uzima kavu koju joj Boyce pruža. Razdjeljak mu je tako ravan te čovjeka od toga gotovo zaboli, kao da je napravljen nožem. Na kravati ima sićušne patkice. - Iznijela bih vam jedan hipotetski slučaj - kaže Roz. - Sav sam se pretvorio u uši - kaže Boyce. - Radi se o Zubnim ljepilima? - Ne - kaže Roz - Radi se o jednoj priči. Bila jednom jedna žena i živjela u braku s tipom koji je često šarao. - Netko poznat? - kaže Boyce. - Mislim na tipa.

- S drugim ženama - kaže Roz nepopustljivo. - E sad, ta žena je to podnosila zbog klinaca, a uostalom te stvari nikad nisu bile duga vijeka jer su druge ženske bile samo automati za seksanje, odnosno tako je tip tvrdio. Za njega je naša junakinja bila ono pravo, zjenica oka njegova, vatra u ognjištu njegovu, sve u tom smislu. Kadli jednoga dana pojavljuje se ta fufa - pardon, osoba koja ima manje-više istu količinu godina kao supruga, ali, moram priznati, izgleda mnogo bolje, iako je pritom - strogo izmeñu nas i dovratka - imala lažne sise. - Korača lijepa poput snijeta - kaže Boyce sućutno. - Byron1. - Točno - kaže Roz. - Imala je i soli u glavi; no da je muško, jedina točna riječ za nju bila bi pizdun, za ženski rod ne postoji odgovarajuća riječ, kučka je ovdje puno preblaga! Iskrcava priču o tome kako je ona zapravo napola Židovka, ratno siroče spašeno pred nacistima, i naša junakinja, koja je duša od čeljadeta, pada na štos i nalazi joj posao; Mlle Muljatorica glumi da joj je zahvalna do neba i natrag, a grañanina supruga ne šljivi ni pol posto i jezikom tijela poručuje da ga smatra manje privlačnim od vrtnog patuljka, što se na kraju ispostavlja da je živa istina. U meñuvremenu naše dvije pajdašice odlaze na svu silu zajedničkih ručkova gdje u toploj atmosferi razglabaju o svjetskim temama i poslovnim manevrima. A onda milostivica počinje mutiti s Monsieur Vrtirepom, dakako Gospoji Ultraglupači iza leña. Za Mlle Nenadmašivicu to je običan mutež - još gore, taktika - no za njega je to prava stvar, napokon dosegnuta velika strast. Ne znam kako je to izvela, ali izvela je. Kad se uzme u obzir o kakvom se muškarcu radi, muškarcu koji je tisućama prije nje izmigoljio, mora da je bila doslovce genijalna. - Genijalnost znači bezgraničnu sposobnost nanošenja boli - kaže Boyce sumorno. - Točno - kaže Roz. - Dakle, ona obrlati sve živo i dobije vodeću poziciju u spomenutom poslu, poduzeće srednjeg kalibra, i prije no što kažeš ašov naseljava se s Monsieur Pipatorom i njih dvoje žive u ljubavnom de luxe

gnijezdu, a mila supružnica neka si lijepo izgrize ranjeno srdašce, što ona i čini. No strast gasne, Vampiresina, ne njegova, nakon što on dozna da Mlle glumi ljubav poslijepodne s nekim ždrijepcem na motoru, i napravi joj kapitalnu scenu. Ona nato krivotvori nekoliko čekova - posluživši se njegovim potpisom koji je najlakše na svijetu mogla kopirati s nekog od bezbroj zaslinjenih debilnih pisamca - i nestaje s kešovinom. Ohlañuje li to njegovu strast? Imaju li kokoši sise? On srlja za njom kao da su mu gaće uštekane u utičnicu. - Fabula mi je poznata - kaže Boyce. - Dogaña se u svim životnim sferama. - Mlle Dugoprstićka nestaje - kaže Roz - a sljedeće njezino pojavljivanje zbiva se u limenki od juhe. Ispada da je pala žrtvom nekakve gadne nesreće i sada se može rabiti kao mačja hrana. Biva pokopana na groblju, što ne znači da sam... da je moja prijateljica ronila krokodilske suze, a Monsieur Ucviljenko dobaulja natrag miloj supružnici, koja meñutim staje na stražnje noge i odbija ga primiti. Uostalom, može li joj se to zamjeriti? A onda, umjesto da poñe glavoinstalateru, što je već odavno trebao, ili da negdje pokupi novi aparatić za seksanje, kao već toliko puta, što on čini? Umire od ljubavi, ne spram Mme Kućevne, nego spram Mlle Visokonaponska Bedra. A onda on zavozi brod u uragan i utopi se. Možda je čak skočio. Tko zna? - Potraćena vrijednost - kaže Boyce. - Tijela su mnogo ljepša u živom stanju. - Ima još - kaže Roz. - Ispostavlja se da ta ženska uopće nije umrla. Samo se zezala. I eto nje opet, no ovaj put zariva kandže u jedinog sina - jedinoga voljenog sina... hoću reći, možete li to zamisliti? Njoj je pedeset k'o jedna! Zariva kandže u sina žene koju je ogulila i muškarca kojeg je praktički ubila! - Ovo je prenapuhano - mrmlja Boyce. - Čujte, nisam ja autor teksta - kaže Roz. - Samo vam pričam, a književna kritika nije mi potrebna. Jedino želim znati: što biste vi učinili? - Mene pitate? - kaže Boyce. - Što bih ja učinio? Kao prvo, uvjerio bih se da je ona zaista žena. Mogao bi biti muškarac u haljini. - Boyce, ovo je ozbiljno - kaže Roz.

- Ja i govorim ozbiljno - kaže Boyce. - Ali vi zapravo pitate što biste vi trebali učiniti. Točno? - Sasvim - kaže Roz. - Opsjednutost vrijedi više od hrabrosti - kaže Boyce. - Shakespeare1. - Što će reći? - Morat ćete se s njom naći - kaže Boyce i uzdahne. - Raščistiti stvar. O, Roz, bolesna si! Napraviti scenu. Vikati i urlati. Reći joj što o njoj mislite. Pročistiti zrak; vjerujte mi, to je nužno. Jer, nevidljivi crv jak, koji uz huk oluje leti kroz noćni mrak, pronašao je rujne radosti tvoje log, tamna mu tajna ljubav uništava te stog. Blake1. - Valjda - kaže Roz. - Naprosto nemam povjerenja u sebe, to je sve. Boyce, što je to piškor? - Riba, Lamperta fluviatilis - kaže Boyce. - Nije da mi to bogzna koliko pomaže - kaže Roz. - Ali je istina - kaže Boyce. Roz kreće u hotel Arnold Garden. Uzima taksi jer je prenapeta a da bi sama vozila. Čak se ne treba raspitati na recepciji, koja je zakrčena trgovačkim putnicima, tako joj barem djeluju: jednostavno prolazi trčećim korakom kroz mizerno predvorje s neukusnim retro kožnatim trosjedima i vulgarnim cvjetnim aranžmanom u stilu »uradi sam« preuzetim iz časopisa Kanañanka, godište cca 1984., i zastakljenim vratima kroz koja se vidi ofucani mali patio i betonska fontana u modernističkom slogu kako ga poima gradska vijećnica, ovo ima veze s vrtom koliko i gotova duboko smrznuta jela za mikrovalku s hranom, i upada u lift obložen skajem. Sve to vrijeme ona uvježbava tekst: Zar ti jedan nije bio dovoljan? Kaniš mi ubiti i sina? Skidaj šape s mog djeteta! Osjeća se poput tigrice koja brani svoje mlado. Odnosno, za tigrice se priča da se time bave. Ja ću puhati i puhati, riče ona u sebi, i tvoju ću kuću otpuhati!2

Osim što Zenia nikad nije bila bogzna kakva osoba za kuću. Samo za provaljivanje u razne kuće. Negdje u primozgu čuči joj još jedan scenarij: što će se dogoditi kad Larry dozna što je učinila? U krajnjoj liniji, njemu su dvadeset dvije godine. Dob roditeljskih privola već je poprilično prešao. Ako hoće ševiti navijačice, bernardince ili matore vampove poput Zenije, što se to, pravo reći, nje tiče? Ona zamišlja njegov pogled u kojemu se miješaju strpljiv i razdražen prezir, i koleba se. Kuc, kuc, kuc, bubnja po Zenijinim vratima. Već sámo stvaranje buke vraća joj snagu. Otvaraj, ti svinjo, ti krmačo, pusti me unutra! Klik-klak, netko dolazi. Vrata se otškrinjuju. Na njima je lanac. - Tko je? - kaže Zenijin glas pun dima. - Ja sam - kaže Roz. - Roz. Bolje ti je da me pustiš unutra, inače ću stajati ovdje i vrištati. Zenia otvara vrata. Odjevena je za izlazak, na sebi ima istu onu duboko izrezanu crnu haljinu koje se Roz sjeća iz Toxiquea. Lice joj je našminkano, kosa raspuštena, pada u valovima, uvija se i leluja u nemirnim viticama oko glave. Na krevetu leži otvoren kovčeg. - Kovčeg? - kaže Tony. - Ja nisam vidjela nikakav kovčeg. - Ni ja - kaže Charis. - Je li soba bila uredna? - Prilično uredna - kaže Roz. - Ali to je bilo kasnije poslijepodne. Nakon što si ti otišla. Najvjerojatnije je sobarica pospremila. - Što je bilo u kovčegu? - kaže Tony. - Je li pakirala stvari? Možda kani otputovati? - Bio je prazan - kaže Roz. - Pogledala sam. - Roz! - kaže Zenia. - Kakvo iznenañenje! Samo uñi - izgledaš fantastično! Roz zna da ne izgleda fantastično: obično se izgleda fantastično kaže za žene njezine dobi koje još nisu utvrñeno mrtve. S druge strane, Zenia uistinu izgleda fantastično. Zar nikada neće ostarjeti? misli Roz ogorčeno. Koju vrstu krvi ta

pije? Samo jednu boru, dragi Bože, jednu jedinu boricu, zar je to tako teško? I kaži mi još jednom: zašto zlima ide tako dobro? Roz ne okoliša. - Kamo smjeraš time što mutiš s Larryjem? Zar nemaš baš nikakvih skrupula? Zenia je gleda. - Mutim! Izvrsna ideja! On ti je to rekao? - Viñen je kako ulazi u tvoju hotelsku sobu. I to ne jedanput - kaže Roz. Zenia se blago smješka. - Viñen? Nemoj mi samo reći da si opet unajmila onu Mañaricu da me prati! Roz, zašto ne sjedneš? Jesi za piće ili nešto drugo? Ja nikada nisam imala ništa protiv tebe osobno. - Zenia otmjeno sjeda na cvjetasti trosjed kao da se ama baš ništa ne dogaña, kao da su njih dvije uvažene matrone koje su se našle na poslijepodnevnom čaju. - Vjeruj mi, Roz. Moji osjećaji prema Larryju isključivo su majčinski. - Kako to misliš, majčinski? - kaže Roz. Čini se sama sebi glupom što tako stoji, pa sjeda u pripadni naslonjač. Zenia posvuda traži svoje cigarete. Nalazi jednu kutiju, protresa je: prazna. - Izvoli moje - kaže Roz nevoljko. - Hvala - kaže Zenia. - Slučajno sam nabasala na njega u Toxiqueu. Sjetio me se - nikakvo čudo, uostalom: bilo mu je... koliko? Petnaest? Želio je razgovarati o ocu. Baš dirljivo! Ti, Roz, u toj temi nisi bila prema njemu pretjerano susretljiva, zar ne? Mladić ima potrebu da nešto dozna o ocu, nešto dobro. Ne misliš li? - I što si mu konkretno ispričala? - kaže Roz sumnjičavo. - Sve najbolje - kaže Zenia i smjerno obara pogled. - Mislim da je ponekad u svačijem interesu malkice zaobići istinu, slažeš se? Mene to ništa ne košta, a čini se da siroti Larry zbilja treba oca u kojeg će se uglédati. Roz ne može vjerovati svojim ušima. Zapravo i ne vjeruje. Mora da tu ima još nečega; i ima. - Naravno, ako ova situacija potraje dulje, mogla bi se zakomplicirati - kaže Zenia. - Ja bih se mogla zaboraviti i reći malo previše istine. Na primjer, da je otac sirotog Larryja ustvari bio uvrnuti kreten.

Rozi pada mrak na oči. Doslovce osjeća kako joj vidno polje ispunja mrklina. Jedno je kad ona kritizira Mitcha, ali je sasvim nešto drugo kada to čini Zenia! Ti si ga iskoristila - kaže. - Opelješila si ga, pretvorila u krpu, a onda naprosto odbacila! Ti si odgovorna za njegovu smrt. Ubio se zbog tebe. I ne mislim da imaš ikakvo pravo donositi sudove. - Hoćeš da ti kažem? - kaže Zenia. - Da ti zaista kažem? Nakon što sam mu rekla da tako dalje ne ide jer je naprosto previše pošizio za mnom - sranje, jedva sam disala, bio je pravi pravcati pandur, nisam više imala ni komadić vlastitog života, htio je znati što sam doručkovala, htio je ići skupa sa mnom na svako pišanje, doslovce! - praktički me pokušao ubiti! Tjednima sam imala modrice na vratu; sva sreća te se nisam cifrala pa sam ga opalila nogom po jajima što sam jače mogla ne bi li prestao. Onda se rastulio nada mnom, htio je da nas dvoje sklopimo nekakav idiotski ugovor o samoubojstvu kako bismo i u smrti bili zajedno! Koji štos! Odjebi s tim, kazala sam mu. Prema tomu, ne okrivljuj mene. Ja perem ruke. Ovo Roz nije u stanju slušati, ne može to podnijeti! Jadni Mitch, sveden na takvo što. Bijedan puzavac. - Mogla si mu pomoći - rekla je. - Njemu je trebala pomoć! - Roz bi mu bila pomogla, naravno. Bi, da je znala. Ili možda ne bi? - Samo nemoj glumiti proljeće - kaže Zenia. - Trebala bi mi dati medalju što sam ti ga skinula s grbače. Mitch je bio bolesni bludnik. Od mene je zahtijevao seksualne perverzije - tražio je da ga vezujem, tražio je da se oblačim u kožnato donje rublje, i još kojekakve druge stvari, stvari koje od tebe nikada ne bi tražio jer te smatrao anñelom od supruge. Muškarci znaju postati takvi nakon stanovite dobi, no ovo je bilo previše. Ne mogu ti ispričati ni pola, toliko je groteskno! - Ti si ga navela - kaže Roz, kojoj sada već dolazi da izjuri iz sobe. Mitcha to previše ponižava. Previše ga umanjuje. Previše je bolno. - Od žena kao što si ti meni se povraća - kaže Zenia srdito. - Ti oduvijek posjeduješ stvari. Ali njega nisi posjedovala, da znaš. Nije on bio tvoja

bogomdana svojina! Misliš da si imala neka prava na njega? Nitko nema nikakvih prava osim onih koja može dobiti! Roz duboko udiše. Izgubi li živce, izgubila je bitku. - Možda - kaže. - Ali to ne mijenja činjenicu da si ga pojela za doručak. - Roz - kaže Zenia blažim tonom - tvoj je problem u tome što tom čovjeku nikada nisi priznavala ikakve sposobnosti. Uvijek si smatrala žrtvom ženâ, pukom glinom u njihovim rukama. Postupala si s njim kao s bebom. Je li ti ikada palo na um da je Mitch odgovoran za svoje postupke? Svoje je odluke sâm donosio, a one možda nisu imale mnogo veze sa mnom, pa ni s tobom. Mitch je radio što je htio. Riskirao je svjesno. - No ti si markirala karte - kaže Roz. - Lijepo te molim! - kaže Zenia. - Za tango je potrebno dvoje. Ali zašto da se natežemo oko Mitcha? Mitch je mrtav. Vratimo se glavnoj temi. Imam za tebe jedan prijedlog: možda da, Larryja radi, odem iz grada. Larry pritom ne bi bio jedini razlog - Roz, bit ću iskrena, ja ionako moram otići odavde. Tu mi prijeti stanovita opasnost, pa te molim i zbog dobrih starih vremena. Ali to si u ovom trenutku ne mogu priuštiti; neću pred tobom kriti da situacija postaje jako gusta. Otišla bih kao raketa, samo da mi je, kažimo, avionska karta i malo džeparca. - Pokušavaš me ucijeniti - kaže Roz. - Čemu ružne riječi - kaže Zenia. - Sigurna sam da shvaćaš logiku. Roz oklijeva. Da kupi tu priču, da Zeniju isplati? A što ako to ne učini? Kakva, konkretno, opasnost prijeti? Larry više nije dijete, zacijelo je već štošta i naslutio o Mitchu. - Mislim da ne - kaže polako. - Ja imam bolji prijedlog. A da ti ipak otputuješ? Znaš, još uvijek te mogu prijaviti za pronevjeru. Tu su još i oni krivotvoreni čekovi. Zenia se mršti. - Roz, tebi je novac previše važan. Zapravo sam ti nudila zaštitu, zaštitu za tebe. Ne za Larryja. Ali ti nisi vrijedna zaštite. Evo, dakle, prave istine. Da, ja se ševim s Larryjem, ali to je tek sporedna priča. Larry nije prvenstveno moj ljubavnik. Larry je prvenstveno moj diler. Iznenañena sam što

ono tvoje nesposobno njuškalo nije to shvatilo, a istinski sam iznenañena što to ti još nisi shvatila. Možda nisi lijepa, ali nekoć si imala soli u glavi. Tvoj si mamin sinak napumpava svoj izdušeni sitni ego trgujući sasvim živahno s kokom, omiljenom drogom za rekreaciju japija. On dila, on opskrbljuje svoje dobro potkožene prijatelje. A i sam prilično uredno isprobava dotični proizvod imat ćeš sreću ako završi s nosom nasred lica. Što ti misliš, što on radi u Toxiqueu svake božje večeri? Ta svi znaju kakvo je to gnijezdo! On to ne radi zbog novca - on u tome uživa! A znaš što mu je najveći užitak? Muljati tebi iza leña! Nasamariti majčicu! Kakav otac, takav sin. Taj mladić ima problem, draga moja Roz, a njegov problem si ti! Rozi klecaju koljena. Ništa od svega toga ne želi vjerovati, ali dijelovi zvuče istinito. Prisjeća se one omotnice s bijelim prahom, prisjeća se Larryjevih tajnovitosti, praznina u njegovu životu koje ona ne umije popuniti, i ponovo je preplavljuje strah, sada popraćen golemom porcijom krivnje. Je li pretjerala u zaštićivanju? Pokušava li Larry pobjeći od nje? Je li ona majka-proždor? Još gore: je li Larry beznadni ovisnik? - Pa bih, dakle, dvaput razmislila, da sam na tvome mjestu - kaže Zenia. - Jer ako ti nećeš platiti informaciju, ima ih koji hoće. Zgodan naslov, ne čini ti se? Sin ugledne grañanke uhićen u hotelu prilikom racije radi droge. Ništa lakše nego takvo što namjestiti. Larry meni vjeruje. Misli da mi je potreban. Trebam samo zazviždati i tvoje zlato dojezdi punih džepova. Zbilja je sladak, da znaš. Ima slatko dupence. Bit će na cijeni u ćuzi. Koliko danas dobivaju? Deset godina? Roz je omamljena, nije kadra sve to primiti u sebe. Ustaje iz naslonjača i prilazi prozoru, odnosno staklenim vratima koja vode na balkon. Otamo dobro vidi tamo dolje rub fontane u obliku mjeseca mlañaka. Voda još uvijek nije ispuštena: smeñe suho lišće pluta po njoj. Po svoj prilici hotel ima manjak osoblja zbog recesije. - Moram razgovarati s njim - kaže.

- Ja ne bih, da sam na tvome mjestu - kaže Zenia. - Uspaničit će se i napraviti nešto nepromišljeno. On je amater, odat će se. A trenutačno duguje svojim snabdjevačima podosta novaca. Znam tko su oni, nisu baš ugodni. Neće im se svidjeti ako on u panici baci stvar u zahod. Onda oni neće dobiti svoju lovu, a u pravilu na takvo što reagiraju ružno. Ne sviña im se niti kad koga uhvati murija i onda taj netko priča o njima. Ti se ne zezaju. Tvoj bi Larry-boy mogao opeći prste. Pravo govoreći, mogao bi završiti negdje u jarku, s nekoliko organa u minusu. Ovo ne može biti istina, misli Roz. Dragi, ozbiljni Larry u onoj dječačkoj sobi sa školskim trofejima i slikama brodova? Zenia je lažljivica, podsjeća samu sebe. Ali ne može si priuštiti da ignorira njenu priču, jer što ako je - za promjenu istinita? Pomisao da bi Larry mogao umrijeti je nepodnošljiva. To nikada ne bi preživjela. Ta joj se pomisao poput ledene iglice usañuje u srce; a istodobno joj se pričinja da je prenesena u poslijepodnevni termin nekakve grozne televizijske trakavice s tajnim zlosiljem, opakim spletkama i lošom kamerom. Mogla bi se prikrasti iza Zenije i tresnuti je po glavi svjetiljkom ili čime već. Svezati je hulahopkama. Namjestiti da to izgleda kao seksualno ubojstvo. Dovoljno je takvog šunda pročitala, a sam Bog zna da bi to djelovalo uvjerljivo, žena kao što je Zenia zaslužuje da skonča upravo na takav prljavi način. Već vidi sobu punu detektiva, detektiva s cigarama u ustima koji posipaju namještaj prahom za otiske prstiju, otiske prstiju što će ih ona pomno obrisati... - Nemam čekovnu knjižicu sa sobom - kaže. - Morat će pričekati do sutra. - Neka bude u gotovini - kaže Zenia. - Pedeset tisuća, pri čemu prolaziš jeftino: da nije recesija, tražila bih dvostruko. U malim rabljenim novčanicama, molim; možeš poslati po dostavljaču, i to prije podneva. Ali ne ovamo: nazvat ću te ujutro i reći kamo. A sada, ako nemaš ništa protiv, meni se pomalo žuri. Roz se spušta liftom. Sasvim iznenada paklenski je boli glava i ktomu još osjeća mučninu. To su strah i gnjev, bućkaju se u njenoj utrobi poput jela sa

salmonelom. Onda, Bože, jesam li ja za ovo kriva, ili? Je li ovo taj dvostruki križ koji moram nositi? Ili možda misliš da je to vic? Pada joj na um, ne prvi put, da ako je sve dio božanskog nauma, u tom slučaju Bog mora da ima stokleto iščašeni smisao za humor.

54. - Što kaniš učiniti? - kaže Tony. - Platiti - kaže Roz. - Što mi drugo preostaje? Uostalom, to je samo novac. - Mogla bi razgovarati s Larryjem - kaže Tony. - Na kraju krajeva, Zenia laže čim zine. Ona je u stanju sve to izmisliti. - Najprije ću platiti - kaže Roz. - Onda će Zenia ući u avion. Onda ću razgovarati s Larryjem. - Tony zna ne shvaćati kad se radi o djeci. Čak samo pet posto istine bilo bi previše: ne smije riskirati. - Ali što ćemo s njom? - kaže Charis. - Sa Zenijom? - kaže Roz. - Poslije sutrašnjeg dana ona će biti negdje drugdje. Što se mene tiče, voljela bih da bude trajno odstranjena, poput bradavice. Ali takav razvoj ne vidim. - Na svijeći u crvenom držaču ona pripaljuje novu cigaretu. Charis stidljivo kašljuca i maše rukom prema dimu. - Ja ne vidim - kaže Tony polako - da u vezi s njom možemo išta učiniti. Ne možemo je prisiliti da nestane. Čak ako doista ode, vratit će se ako se htjedne vratiti. Ona je zadanost. Naprosto je tu, kao klima. - Možda bismo trebale zahvaliti - kaže Charis. - I zatražiti pomoć. Roz se smije. - Zahvaliti za što? Hvala ti, Bože, što si stvorio Zeniju? Jedino, sljedeći se put nemoj truditi? - Ne - kaže Charis. - Zato što ona odlazi, a mi smo i dalje u redu. Nismo li? Nijedna od nas nije popustila. - Nije joj sasvim jasno kako bi se izrazila. Hoće time reći da su bile u iskušenju, svaka od njih, ali nisu podlegle. Podleći, to bi značilo ubiti Zeniju, u fizičkom ili duhovnom smislu. A ubiti Zeniju bi značilo pretvoriti se u Zeniju. U drugom bi obliku podleći značilo povjerovati joj, pustiti

je k sebi, dopustiti da ih ona posjedne, dopustiti da ih rastrga. One jesu djelomice rastrgane, no to je zato što nisu učinile Zeniji po volji. - Time hoću reći da... - Mislim da znam što hoćeš reći - kaže Tony. - Dobro - kaže Roz. - Dakle, hajdemo zahvaliti. Ja sam uvijek za to. Komu trebamo zahvaliti i što trebamo raditi? - Žrtvu ljevanicu - kaže Charis. - Tu je sve što nam je potrebno, čak i svijeća. Uzima svoju čašu u kojoj je ostao prst bijelog vina i nalijeva nekoliko kapi u ružičaste ostatke sladoleda. Zatim saginje glavu i nakratko zatvara oči. - Tražila sam pomoć - kaže. - Za sve nas. A sada ti. - Tražila je i oprost, takoñer za sve njih. Osjeća da je to u redu, ali ne umije objasniti zašto, pa to ne spominje. - Nisam baš sigurna u ovo - kaže Roz. Ona shvaća potrebu za proslavom, kucni o drvo da nije preuranjena, ali bi rado znala koji se Bog ovdje zaziva - odnosno, koja verzija Boga - kako bi se zaštitila od munjâ onih drugih. Ali lijeva vino. Lijeva i Tony, uz jedva primjetan usiljeni osmijeh, onaj njezin kvazismiješak. Da se ovo dogaña prije tristo godina, sve tri završile bismo na lomači. Doduše, Zenia prva. Da, Zenia prva. - To je sve? - kaže. - Volim staviti i prstovet soli u plamen svijeće - kaže Charis i izvodi tu radnju. - Samo se nadam da nitko ne gleda - kaže Roz. - Hoću reći, još malo pa ćemo postati tri autentične munjene stare vještice s odgovarajućom službenom ispravom. - Malkice joj se vrti u glavi, možda od onih kodeinskih pilula protiv glavobolje. - Trenutno ne gledaju - kaže Tony. - U starim vješticama nema ničeg lošeg - kaže Charis. - Dob je samo stav. - Ona sanjarski zuri u svijeću. - Reci to mome ginekologu - kaže Roz. - Ti zapravo želiš biti vještica kako bi mogla variti napitke. - Već ih vari - kaže Tony.

Charis se odjednom uspravlja na stolcu. Oči joj se šire. Rukom prekriva usta. - Charis? - kaže Roz. - Što je, pile? - O, Bože - kaže Charis. - Zagrcnula se? - kaže Tony. - Možda Charis ima infarkt, ili kakav drugi napadaj. - Lupni je po leñima! - Ne, ne - kaže Charis. - Zenia! Umrla je! - Kako? - kaže Roz. - Odakle znaš? - kaže Tony. - Vidjela sam u svijeći - kaže Charis. - Vidjela sam kako pada. Padala je u vodu. Vidjela sam! Ona je umrla. - Charis počinje plakati. - Dušo, sigurna si da to nije tek što-se-babi-htilo? - kaže Roz blago. Ali Charis je odveć zgromljena a da bi čula. - Doñi - kaže Tony. - Idemo u hotel. Provjerit ćemo. Inače - kaže Rozi iznad Charisine spuštene glave, koju je ova sada obuhvatila rukama i njiše naprijednatrag - nijedna od nas neće ni oka stisnuti. - To je točno: Charis će se brinuti zbog Zenije koja je umrla, a Tony i Roz će se brinuti zbog Charis. Vrijedi uložiti kratku vožnju autom da se to izbjegne. Dok uzimaju kapute, dok Roz sreñuje račun, Charis ne prestaje tiho jecati. Djelomice je posrijedi šok: čitav taj dan bio je jedan veliki šok, a ovaj je još veći. No djelomice je to zato što je vidjela više no što je kazala. Nije vidjela samo Zeniju kako pada, taman obris se premeće u zraku, kosa se širi poput perâ, duga njezina života poput sive gaze spiralno izlazi iz nje, Zenia se stapa s tamom. Vidjela je još i kako je netko gura. Netko je gurnuo Zeniju preko ruba. Premda nije mogla jasno vidjeti, vjeruje da zna tko je ta osoba. To je Karen, koja je nekako ostala ondje, koja je ostala skrivena u Zenijinoj sobi, koja je čekala da Zenia otvori balkonska vrata i onda joj je prišla s leña i snažno gurnula. Karen je ubila Zeniju, a Charis je kriva što je Karen držala odvojenu od sebe, što ju je pokušavala držati vani, što je nije pustila unutra; Charisine suze su suze krivnje.

Ovo je naprosto jedan način da se to izrazi, naravno. Charis time hoće reći, tako to tumači samoj sebi, da je željela Zeniji smrt. I sada je Zenia mrtva. Duhovni čin i fizički čin su jedno te isto, s moralnog stajališta. Karen-Charis je ubojica. Na rukama joj je krv. Ona je nečista. Onamo idu u Rozinu autu, onom manjem. Nastaje zastoj dok Roz pokušava naći nekoga tko će parkirati auto; kao što se Roz žali muškarcu koji se napokon pojavljuje, Arnold Garden nije baš Joe Munja kad se radi o podvorbi. Zatim sve tri odlaze u predvorje. Charis se dotad već pribrala, a Tony je za svaki slučaj drži ispod ruke. - Ona je u fontani - šapće Charis. - Psst! - kaže Tony. - Za minutu ćemo vidjeti. Prepustimo Roz da obavi pričanje. - Danas popodne bila sam ovdje, zanimao me vaš hotel u vezi s jednom konferencijom, i mislim da sam zaboravila rukavice - kaže Roz. Zaključila je da bi bilo pogrešno kazati da traže Zeniju, s obzirom na nevjerojatnu mogućnost da Charis ima pravo; nije da Roz u to iole vjeruje, ali ipak. Takoñer, ako telefoniraju u sobu i nitko se ne javi, kakav je to dokaz? Što se tiče smrti, nikakav. Zenia je mogla otkazati sobu. - S kim ste razgovarali? - kaže žena na recepciji. - Samo sam htjela steći prvi dojam - kaže Roz. - Mislim da sam ih ostavila u dvorištu. Na fontani. - U ovo doba godine ta vrata držimo zaključana - kaže žena. - E pa, danas popodne nisu bila zaključana - kaže Roz ratoborno - pa sam malo razgledala. Baš sam si mislila, zgodan patio za koktel tu kraj fontane. To bi bilo tek u lipnju. Izvolite moju posjetnicu. Posjetnica znatno pripomaže. - U redu, gospoño Andrews, odmah ću dati da se otključa - kaže žena. - Zapravo, često koristimo taj prostor za koktele. Mogli bismo vam postaviti i švedski stol za ručak; ljeti su tamo stolovi. - Ona rukom daje znak vrataru.

- I možete li uključiti vanjska svjetla? - kaže Roz. - Možda su mi rukavice pale u fontanu. Ili ih je vjetar otpuhao unutra. Rozina je ideja da čitav prostor svijetli kao božićno drvce pa će se Charis moći uvjeriti vlastitim očima da Zenije tu nema. Njih tri prolaze kroz staklena vrata u patio i zajedno stoje, čekajući rasvjetu. - Sve je u redu, dušo, nema ničega šapće Roz Charisi. No kad se svjetla upale, veliki reflektori odozgor zajedno s onim podvodnima, Zenia je ondje, pluta licem nadolje meñu suhim lišćem, kosa joj raširena na sve strane poput morske trave. - Gospode! - šapće Tony. Roz prigušuje vrisak. Charis ne ispušta nikakav zvuk. Vrijeme se presavilo u sebe, ispunilo se proročanstvo. Ali nema pasa. Onda joj se razjašnjava. Mi smo oni psi što ližu njezinu krv. U dvorištu, Izebelinu krv. Ona misli da će povraćati. - Nemoj je dirati - kaže Tony, ali Charis mora. Naginje se, pruža ruku, lagano poteže, a Zenia se polako okreće i bijelim sirenskim očima gleda ravno u njih.

55. Ona zapravo ne gleda, jer ne može. Oči su joj izokrenute u glavu: zbog toga su bijele, poput ribljih. Mrtva je već nekoliko sati, odnosno tako kažu policajci nakon što se ukazuju. Hotelski službenici su jako zabrinuti. Mrtva žena u fontani hotela ne spada u publicitet kakav im je potreban, ta posao ionako ne ide osobito. Po njihovomu kanda ispada da je za sve kriva Roz zato što je predložila da se uključe svjetla, kao da se upravo zbog toga Zenia stvorila u fontani. Roz, meñutim, pripominje vrataru da bi danje svjetlo bilo još gore: gosti doručkuju u svojim sobama, izlaze na balkon da udahnu svježeg zraka i popuše cigaretu, pogled im padne na fontanu, i možete zamisliti kakva bi tek tada nastala tarapana. Budući da su one otkrile mrtvo tijelo, Tony, Roz i Charis moraju ostati ovdje. Moraju odgovarati na pitanja. Roz preuzima vodeću ulogu i smjesta ubacuje

priču o rukavicama: ne bi uopće bilo mudro reći policiji da su njih tri dojurile u Arnold Garden zato što se Charisi ukazalo priviñenje u plamenu svijeće. Roz je pročitala dovoljno krimića da joj bude jasno kako će takva priča istoga trena baciti sumnju na Charis. Policija bi zaključila da je ona ne samo munjena ženska - objektivno govoreći, Roz to može razumjeti - nego i munjena ženska koja je savršeno mogla gurnuti Zeniju s balkona i potom zapasti u amneziju praćenu psihodeličkim priviñenjem poteklim iz osjećaja krivnje. Sasvim u primozgu Rozi se oblikuje trun sumnje: možda bi imali pravo. Charis je imala dovoljno vremena da se prije dogovorene večere u Toxiqueu vrati u hotel. Mogla je to učiniti. Mogla je i Tony, koja nije tajila svoje ubilačke namjere. Mogla je i Roz, pravo govoreći. Soba je zacijelo prepuna otisaka prstiju svake od njih. A možda je to učinio netko koga one uopće ne poznaju, netko od onih gnjevnih tipova u vezi s oružjem ili čime već iz one muljaže koju je Zenia servirala Tony. Ali Roz u to ne vjeruje. Postoji, meñutim, gora mogućnost, mnogo gora: možda je to učinio Larry. Ako je Zenijina priča istinita, on bi imao jak motiv. Doduše, u djetinjstvu nikada nije bio nasilan, radije se udaljio nego da se nateže s drugom djecom, no Zenia mu se možda nečim zaprijetila. Možda ga je pokušala ucijeniti. Možda je bio drogiran. Što Roz zapravo zna o Larryju, danas, pošto je odrastao? Ona mora što prije kući, mora doznati što on smjera. Tony je odvukla Charis u stranu, na sigurno. Usrdno se nada da će Charis mučati o svojem priviñenju, koje je - Tony mora priznati - bilo prilično točno, premda unekoliko retrospektivno. Ali što se doista dogodilo? Tony nabraja mogućnosti: Zenia je pala, Zenia je skočila, Zeniju je netko gurnuo. Nesretan slučaj, samoubojstvo, ubojstvo. Tony je sklona trećoj mogućnosti: Zeniju je ubila sasvim sigurno - neka nepoznata osoba ili više njih. Drago joj je što je odnijela revolver kući, za slučaj ulaznih rana od metka: doduše, nijednu nije vidjela. Ne vjeruje da je to učinila Charis, jer Charis ne bi nanijela zlo ni muhi - ona, naime, vjeruje da u muhi može prebivati netko tko je u nekom prijašnjem životu imao

nekakve veze s nekim od nas - ali za Roz nije tako sigurna. Roz je naprasita i zna se prenagliti. - Je li tko poznavao ovu ženu? - kaže policajac. One se meñusobno pogledavaju. - Da - kaže Tony. - Sve tri smo je posjetile u toku dana - kaže Roz. Charis počinje plakati. - Bile smo njene najbolje prijateljice - kaže. Za Tony je to novost. Ali privremeno će morati ostati. Roz vozi najprije Charis do skele a onda Tony kući. Tony se penje u Westovu radnu sobu, gdje je on spomoću slušalica prikopčan na dvije svoje naprave. Ona ga isključuje. - Je li Zenia nazivala? - kaže. - Što? - kaže West. - Tony, o čemu se radi? - Ovo je važno - kaže Tony. Zna da zvuči oštro, ali nije u stanju drugačije. - Jesi li razgovarao sa Zenijom? Je li bila ovdje? - Pomisao kako se Zenia i West valjaju na tepihu meñu sintesajzerima krajnje je neukusna. Ne: nepodnošljiva. Možda je to učinio West, misli ona. Možda je otišao Zeniji u hotel, molio i preklinjao u nadi da će opet otići s njom, Zenia mu se nasmijala u lice, on je izgubio glavu i gurnuo je preko balkona. Ako su tako tekli dogañaji, Tony želi znati. Želi znati kako bi mogla Westa zaštititi, smisliti mu neoboriv alibi, spasiti ga od njega samoga. - A, daaa - kaže West. - Zbilja je nazvala, što ja znam, prije tjedan dana. Ali nisam razgovarao s njom, samo je ostavila poruku na ureñaju. - Kakvu poruku? - kaže Tony. - Zašto mi nisi rekao? Što je htjela? - Možda sam trebao spomenuti - kaže West. - Ali nisam te htio uznemiriti. Hoću reći, oboje smo mislili da je mrtva. Što se mene tiče, bilo bi mi vjerojatno najdraže da to i ostane. - Zbilja? - kaže Tony. - Nije htjela razgovarati sa mnom - kaže West, kao da zna na što Tony misli. Htjela je tebe. Da sam bio u prilici da se javim na telefon, rekao bih joj da to

zaboravi; znao sam da se ti s njom nećeš htjeti naći. Čak sam zapisao gdje stanuje, ali pošto sam o svemu razmislio bacio sam cedulju. Od nje su uvijek dolazile loše stvari. Tony osjeća kako se smekšava. - Ipak sam se našla s njom - kaže. - Danas poslijepodne. Čini se da je znala da imaš radnu sobu na drugom katu. Odakle to može znati ako nikada nije bila ovdje? West se osmjehuje. - S moje automatske sekretarice. »Drugi kat, Uz vjetar.« Sjećaš se? Sada je već skinuo kabele i ustao. Tony mu prilazi, on se savija poput sklopivog stolca, grli je rukama punima čvorova, ljubi u čelo. - Sviña mi se kad si ljubomorna, ali ne trebaš biti. Ona ne znači ništa, ne više. Nema on pojma, misli Tony. Ili ima, pa se pretvara da nema. Prignječena uz njegov torzo, miriše ga da provjeri je li mnogo pio. Ako jest, to je stopostotni dokaz. No tu je samo uobičajeni lagani miris piva. - Zenia je umrla - svečano kaže Westu. - Joj, Tony - kaže West. - Opet? Zbilja mi je žao. - Ziba je amo-tamo, kao da je utjeha potrebna njoj, a ne njemu. Kad Charis dolazi do kuće, još uvijek uzdrmana ali pribrana, u kuhinji gori svjetlo. Augusta je došla u posjet, ima dugi vikend. Charisi je to drago, iako bi voljela da je imala vremena i pospremila kuću. Primjećuje da je Augusta oprala suñe od zadnjih nekoliko dana i uklonila par najdebljih paučina, premda je dovoljno pametna da ne rasprema Charisin oltar za meditaciju. Ali ga je ipak uočila. - Mama - kaže nakon što ju je Charis pozdravila i pristavila kotlić za čaj prije spavanja - što rade ova kamenčina i hrpa prljavštine i lišće na stolu u dnevnoj sobi? - To je meditacija - kaže Charis. - Isuse! - mrmlja Augusta. - Ne možeš to staviti na drugo mjesto?

- August - kaže Charis malkice otresito - ovo je moja meditacija i ovo je moja kuća. - Nemoj se obrecavati na mene! - kaža Augusta. - Osim toga, mama, ime mi je Augusta. Tako se sada zovem. Charis to zna. Zna da bi trebala poštovati Augustino novo ime, jer svatko ima pravo promijeniti ime prema unutarnjem porivu. No ona je Augustino izvorno ime odabrala s toliko ljubavi i skrbi. Poklonila joj ga je, ime je bilo dar. Teško joj je odustati od njega. - Ispeći ću ti muffins1- kaže u ime pomirbe. - Sutra. One sa suncokretovim sjemenkama. Njih si uvijek voljela. - Mama, ne moraš mi stalno nešto davati - kaže Augusta čudnovato odraslim glasom. - Ja te i bez toga volim. Charis osjeća kako joj naviru suze. Prošlo je dosta vremena otkako je od Auguste čula takvu nježnost. Teško joj je u to povjerovati - da je netko može voljeti makar se sama i ne trudila. Trudila otkriti što je drugima potrebno, trudila biti dostojnom. - Ma, ja se samo brinem za tebe - kaže. - Za tvoje zdravlje. - Nije zdravlje onaj dio Auguste koji nju zabrinjava, ali tu znači one druge, duhovnije stvari. Premda je i zdravlje duhovna stvar. - Bez zafrkancije - kaže Augusta. - Svaki put kada doñem kući, ti me pokušavaš šopati šniclima od biljaka. Mama, ja imam devetnaest godina, ja vodim brigu o sebi. Imam uravnoteženu prehranu! Zašto se malo ne zabavimo? Odemo u šetnju, ili tako nešto. Nije uobičajeno da Augusta želi provoditi vrijeme s Charis. Možda Augusta nije dokraja tvrda, možda lak i glazura nisu posve prevladali. Možda u njoj ima koje meko mjesto. Možda je ona ipak djelomice Charis. - Je li ti jako smetalo što nemaš oca? - pita Charis. - Kad si bila mala? - To joj je pitanje već dugo na jeziku, iako se bojala odgovora jer je sigurno ona kriva što je Billy otišao. Ako je pobjegao, kriva je što nije bila dovoljno privlačna da ga zadrži. Ako su ga oteli, kriva je što se nije bolje brinula za njega. Sada,

meñutim, moguće je gledati na Billyja i iz drukčijeg kuta. Bilo da je Zenia lagala ili ne, možda je dobro što Billy nije ostao. - Zbilja bih željela da se prestaneš osjećati toliko krivom - kaže Augusta. Možda mi je smetalo kad sam bila mala, ali, mama, daj pogledaj oko sebe, mi smo u dvadesetom stoljeću! Očevi dolaze i prolaze - mnogo klinaca na Otoku nije imalo oca. Znam i ljude s tri ili četiri oca! Hoću reći, moglo je biti gore, točno? Charis gleda Augustu i vidi oko nje svjetlo. To je svjetlo tvrdo poput minerala i istodobno meko, sjaj mu nalikuje bisernomu. Unutar slojeva svjetla, točno nasred Auguste, nalazi se ranica. Ona pripada Augusti, ne Charisi; na Augusti je da je izliječi. Charis se osjeća odriješenom od grijeha. Stavlja ruke Augusti na ramena, blago, da ne bi nalikovalo grabljenju, i ljubi je u čelo. Prije no što poñe u postelju, Charis meditira o Zeniji. Ima za tim potrebu, jer premda je često razmišljala o Zeniji o odnosu spram sebe, ili Billyja, ili čak spram Tony i Roz, nikada nije istinski razmotrila što je Zenia bila sama po sebi, zenijnost Zenije. Nema nikakav predmet na koji se može usredotočiti, ništa što je pripadalo Zeniji, pa namjesto toga gasi svjetla u dnevnoj sobi i netremice gleda kroz prozor, u tamu, prema jezeru. Zenia je bila poslana u njezin život sama ju je odabrala - da bi je nešto naučila. Charis još ne zna što, ali s vremenom će doznati. Jasno vidi Zeniju kako leži u fontani, oblak kose pluta oko nje. Dok motri, vrijeme se obrće i život utječe natrag u Zeniju: ona se diže iz vode i poput goleme ptice dolijeće na narančasti balkon. Ali Charis je ne može ondje zadržati pa ona ponovo pada; pada, polagano se okrećući, u vlastitu budućnost. Budućnost nje kao mrtve osobe, kao još neroñene osobe. Charis se pita hoće li se Zenia vratiti kao ljudsko biće ili što drugo. Možda se duša razbija kao što se razbija tijelo i samo se djelići ponovo rañaju, krhotina

ovdje, krhotina ondje. Možda će se uskoro roditi mnogo ljudi s krhotinom Zenije u sebi. No Charis radije misli o njoj kao cjelini. Nakon nekog vremena gasi ostala svjetla u prizemlju i odlazi gore. Neposredno prije no što će ući u postelju s vinovom lozom, uzima notes s papirom boje lavande i nalivpero sa zelenom tintom i zapisuje: Zenia se vratila u Svjetlost. Nada se da je tomu tako. Nada se da Zenia ne lebdi i dalje naokolo, sama i izgubljena, negdje tu u noći. Nakon što je odvezla Tony, Roz vozi svojoj kući što brže može jer joj je muka od brige: što ako je kokain posakrivan po cijeloj kući, gurnut u limenke sa čajem ili, spremljen u male plastične vrećice, u kutije s keksima, što ako u kući zatekne dresirane pse i muškarce neizgovorljivih imenâ koji će joj se obratiti s Poštovana gospoño i kazati da oni samo rade svoj posao? Čak prolazi kroz crveno, što inače ne čini, za razliku od, po svemu sudeći, ostalih vozača. U predvorju baca sa sebe ogrtač, u luku odbacuje cipele i kreće u lov na Larryja. Blizanke su u dnevnoj sobi, gledaju reprizu Zvjezdanih staza. - Pozdrav tebi, Majko Zemljanko - kaže Paula. - Možda ona nije Majka - kaže Erin. - Možda je Replikant. - Bok, klinke - kaže Roz. - Već ste davno trebale biti u krevetu! Gdje je Larry? - Erla je napisala naše zadaće - kaže Erin. - Ovo nam je nagrada. - Mama, što ne valja? - kaže Paula. - Izgledaš totalno posrano. - Starost - kaže Roz. - Je li kod kuće? - U kuhinji je - kaže Erin. - Mislimo. - Jede kruh i med - kaže Paula. - To je iz drugog vica, glupačo - kaže Erin. Obje kikoću. Larry sjedi na visokom stolcu za šankom u kuhinji; bos je, u trapericama i majici, i pije pivo. Njemu prekoputa, na drugom visokom stolcu sjedi Boyce u uobičajeno besprijekornom odijelu; i pred njim je boca piva. Pošto Roz uñe u prostoriju, obojica dižu glave. Obojica su kanda podjednako zabrinuti. - Bok, Boyce! - kaže Roz. - Kakvo iznenañenje! Nešto ne štima u uredu?

- Dobra večer, gospoño Andrews - kaže Boyce. - Ne u uredu. - Moram o nečemu razgovarati s Larryjem - kaže Roz. - Pa, ako nemate ništa protiv... - Mislim da Boyce treba ostati - kaže Larry. Djeluje pokunjeno, kao da je pao na ispitu: mora da nečega ima u Zenijinoj priči. Ali kakve veze ima s tim Boyce? - Larry, jako se brinem - kaže Roz. - Što ti imaš sa Zenijom? - S kime? - kaže Larry, malo odveć naivno. - Moram to znati - kaže Roz. - Sanjam o Zeniji u zlatnom brlogu1 - mrmlja Boyce kao za sebe. - Rekla ti je? - kaže Larry. - Za drogu? - kaže Roz. - O, Bože, istina je! Ako u ovoj kući držiš bilo kakvu drogu, želim da nestane, istoga trena! Znači, zaista si mutio s njom? - Mutio? - kaže Larry. - Mutio, tupio, nazovi to kako hoćeš - kaže Roz. - Za milog miša, zar ne znaš koliko joj je godina? Zar ne znaš koliko je zla? Zar ne znaš što je učinila tvome ocu? - Mutio? - kaže Boyce. - Ne bih rekao. - Kakva droga? - kaže Larry. - Samo dva-tri puta - kaže Boyce. - Eksperimentirao je. Nos me boli, klonulošću opih ćutila2. Keats. Prestao je s time, od sada pa nadalje - točno, Larry? - Znači, ti nisi bio njen diler? - kaže Roz. - Sasvim obratno, mama - kaže Larry. - Ali Charis je vidjela kako je ljubiš nasred ulice! - kaže Roz. Sama sebi djeluje krajnje čudno što na taj način razgovara sa sinom. Osjeća se poput olinjalog matorog njuškala. - Ljubim? - kaže Larry. - Uopće je nisam ljubio. Ona je meni šaptala u uho. Kazala je da nas slijedi neka poremećena starija ženska. Možda je to teti Charis djelovalo kao ljubljenje, jer je ta ženska definitivno bila ona.

- Ne ljubljenje, već siktanje - kaže Boyce. - Kao »ne talasanje, već utapljanje«. Stevie Smith. - Boyce, daj zaveži barem na sekundu - kaže Larry razdraženo. - Po svemu sudeći njih dvojica se poznaju mnogo bolje no što je Roz pretpostavljala. Vjerovala je da su se sreli jedino na onom plesu za očeve i kćeri, a poslije se samo mimoilazili kad bi Larry dolazio u ured. No očito nije tako. - Ali si vrlo često dolazio k njoj u hotel - kaže Roz. - Znam pouzdano! - Nije to ono što ti misliš - kaže Larry. - Shvaćaš li da je umrla? - kaže Roz, ovo joj je adut. - Upravo dolazim otamo, upravo su je ispecali iz fontane! - Umrla? - kaže Boyce. - Od čega? Autogeni zmijski ujed? - Tko zna - kaže Roz. - Možda ju je netko bacio s balkona. - Možda je skočila - kaže Boyce. - Kad zgodna žena snizi se do bruke, i mušku ćud izdajničku odveć kasno spozna1, tad skače s prvoga balkona. - Ja samo Boga molim da ti s time nemaš nikakve veze - kaže Roz Larryju. Boyce kaže brzo: - Ne može imati, jer večeras nije bio ni blizu nje. Bio je sa mnom. - Pokušavao sam je odgovoriti - kaže Larry. - Tražila je novaca. Nisam imao dovoljno, a od tebe teško da sam mogao pitati. - Odgovoriti od čega? Novac za što? - kaže Roz. Ona praktički viče. - Da ti ne kaže - kaže Larry sav jadan. - Ja sam vjerovao da to mogu tajiti. Nisam htio pogoršavati stvari... smatrao sam da ti je sasvim dosta uzrujavanja, radi tate i općenito. - Sveti sivče, što da mi ne kaže? - urla Roz. - Ti ćeš me zbilja natjerati u grob! Zvuči točno kao nekoć njena majka. Ipak, kako je to slatko, Larry pokušava nju zaštititi. Ne želi doći doma i naći je skljokanu na podu u kuhinji, što se već dogodilo. - Boyce - kaže blažim glasom - imate cigaretu? Uvijek pripravan, Boyce joj pruža kutiju i pripaljuje upaljačem. - Mislim da je vrijeme - kaže Larryju.

Larry guta knedle, bulji u pod, djeluje rezignirano. - Mama, ja sam gay. Roz osjeća kako joj oči iskaču iz glave kao pridavljenom kuniću. Zašto to nije vidjela, zašto nije znala razabrati, što se uopće dogaña s njom? Nikotin joj drma pluća, zaista mora ostaviti cigarete; onda kašlje, dim joj suklja na usta, možda je ovo infarkt! To je ono pravo, sada će se lijepo srondati na pod pa neka se ostali time bave, jer ovo kudikamo nadilazi njezine snage. Ali u Larryjevim očima vidi očaj i molbu. Ne, ona može izići s time nakraj ako se dovoljno jako ugrize za jezik. Naprosto, nije bila pripremljena. Što se kaže u takvoj situacji? Ja te volim unatoč svemu? Ti si i dalje moj sin? A što je s mojom unučadi? - A sve one tvoje fufe koje su prešle preko mene? - izlazi konačno iz nje. Sada joj dopire do mozga: pokušavao joj je ugoditi. Dovoditi kući žene, kao svojevrsnu svjedodžbu o obvezatnom ispitu, i pokazivati mami. Pokazivati da je prošao. - Čovjek može od sebe dati samo ono najbolje - kaže Boyce. - Walter Scott. - Što s blizankama? - šapće Roz. One su u formativnoj dobi: kako se to njima kaže? - O, blizanke znaju - kaže Larry, kojemu je laknulo što je barem jedna strana pokrivena. - Skužile su prilično brzo. Kažu da je to super. - Tako ti to ide, misli Roz; za njih, nekoć tako čvrste ograde oko spolnih torova samo su hrpa zahrñale stare žice. - Gledajte na to ovako - kaže Boyce nježno. - Niste izgubili sina, nego ste dobili još jednoga. - Odlučio sam upisati pravo - kaže Larry. Pošto je prošlo ono najgore i Roz nije ni kapnula ni prasnula, pao mu je kamen sa srca. - Želimo da nam pomogneš urediti stan. - Pile moje - kaže Roz i duboko udiše - to će mi biti zadovoljstvo. - Ne znači da ona ima predrasuda, uostalom njen vlastiti brak nije baš neki fantastičan argument u prilog heteroseksualnosti, Mitch takoñer, ona samo želi da Larry

bude sretan, pa ako on to kani postići na ovaj način, u redu, možda će Boyce imati pozitivan utjecaj, tjerati ga da pokupi odjeću s poda, paziti da ne zapadne u neprilike; ali dan je bio naporan. Sutra će biti autentično topla i prijemljiva. Za večeras neka se zadovolje s licemjerjem. - Gospoño Andrews, vi ste ogledalo za modu, uzor vladanja1 - kaže Boyce. Roz širi ruke, uzdiže ramena, opušta uglove usana. - A što mi drugo preostaje? U posjet dolaze muškarci u trenčkotu. Žele doznati mnogo stvari o Zeniji. Od triju njezinih putovnica koja je prava, ako je ijedna. Odakle je zapravo došla. Čime se bavila. Tony je informativna, Charis je rasplinuta, Roz je na oprezu jer ne želi umiješati Larryja. Ali nije se trebala zabrinjavati, jer nijednog od tih muškaraca Larry kanda ni najmanje ne zanima. Njih zanimaju dva Zenijina spakirana kovčega, uredno stavljena na krevet: u jednome se nalazi jedanaest malih plastičnih vrećica bijelog praha, odnosno tako oni tvrde. Dvanaesta je bila otvorena, kraj telefona. Nisu to nosne dražeje: heroin, i to devedeset posto čist. Iz njihovih nepomičnih lica motre oči nalik komadima inteligentnog šljunka, čekaju trzaj, naznaku da netko nešto znade ali, svjestan krivnje, taji. Takoñer ih zanima šprica koja je nañena na balkonu te činjenica da je Zenia umrla od prevelike doze prije samog kontakta s vodom u fontani. Je li možda isprobavala a da nije prepoznala neuobičajenu jačinu toga što je kupovala ili prodavala? Na njenoj lijevoj ruci postoje tragovi igle, ali djeluju kao da su stari. Prema trenčkotima, sve je više takvih slučajeva predoziranja; netko preplavljuje tržište visokooktanskim proizvodom, na što čak ni oni iskusni nisu pripravni. Na šprici su samo Zenijini otisci prstiju, kažu. Što se tiče njezina labuñeg ronjenja u fontanu, možda je pala. Spadala je meñu visoke žene, a metalna ograda na balkonu zaista je preniska a da bi pružala sigurnost; standarde valja postrožiti. Takvo što je moguće. Ako se nagnula. S druge strane, heroin je možda podmetnut. Možda se radi o ubojstvu.

Ili možda o samoubojstvu, kaže im Tony. Voljela bi da u to povjeruju. Kaže im da je Zenia možda imala zdravstvenih tegoba. Naravno, uljudno kažu muškarci u trenčkotima. To nam je poznato. U kovčegu smo našli recepte, ušli smo u trag liječniku. Čini se da je osim lažnih putovica imala i lažnu zdravstvenu iskaznicu, no sama bolest bila je prava. Još šest mjeseci života: rak na jajnicima. Ali nismo našli pismo kakvo za sobom ostavljaju samoubojice. Tony im kaže da je to logično: Zenia nije baš bila od onih koji pišu pisma. Muškarci u trenčkotima je gledaju, sitne oči titraju od skepse. Ne kupuju nijednu od tih teorija, ali sami nemaju neku koja drži vodu. Tony vidi rasplet: Zenia će se pokazati prelukavom za muškarce u trenčkotima. Nadmudrit će ih, kao što je uvijek svakoga nadmudrila. Ustanovljuje da joj je to drago, da je štoviše uzbuñena, kao da njena vjera u Zeniju - vjera koju nije shvaćala da posjeduje - biva opravdana. Neka se samo znoje! Zašto da svi sve znaju? Ne znači pritom da ne postoje presedani: povijest vrvi ljudima koji su umrli na nejasan način. Ipak, smatra da joj čast nalaže prijaviti razgovor o Gerryju Bullu i projektu Babilon, iako je na to ne nagoni samo i isključivo čast: jako se nada, ispostavi li se da je Zenia ubijena, da su to učinili profesionalci, a ne netko koga ona poznaje. Muškarci joj kažu da se trude rekonstruirati Zenijina kretanja spomoću avionskih karata; svakako je u zadnje vrijeme bila na vrlo čudnovatim lokalitetima. Meñutim, ne može se zaključiti ništa odreñeno. Oni se rukuju i odlaze, neka Tony telefonira ako još nešto čuje. Ona kaže da hoće. Sada je suočena s nevjerojatnom mogućnošću da su sve tri Zenijine zadnje priče - ili njihovi dijelovi, u najmanju ruku - bile ipak istinite. Što ako su Zenijini povici upomoć bili stvarni, ovaj put? Pošto je policija završila posao, slijedi kremiranje. Plaća Roz, jer kad napokon dospijeva do odvjetnika koji je prvi put sredio Zenijin pogreb, čovjek je prilično ljutit. To što je Zenia odlučila sve ovo vrijeme biti živa a da se nije s njim

konzultirala, on smatra omalovažavanjem svoje osobe. Njezina je oporuka već prvi put bila sudski potvrñena, što ne znači da se imalo išta potvrñivati budući da za sobom nije ostavila ništa osim malog legata nekom sirotištu kraj Waterlooa za koje se ispostavilo da više ne postoji, a povrh svega nikada nije dobio svoj honorar. I što se sada uopće očekuje od njega? - Ništa - kaže Roz. - Sve će biti sreñeno. - No da, i što sad? - kaže ona Tony i Charisi. - Izgleda da je vrući krumpir prebačen nama. Čini se da nema nikakvu rodbinu. - Osim nas - kaže Charis. Tony joj ne kani protusloviti, jer Charis vjeruje da je svatko u rodu sa svakim putem nekakva sustava nevidljivog korijenja. Preuzima na sebe brigu o pepelu sve dok ne smisle nešto prikladnije. Limenku sa Zenijom smješta u podrum, u kutiju s božićnim nakitom zamotanim u crveni ukrasni papir, kraj revolvera. Westu o tome ne govori, jer ovo je ženska stvar.

56. Tako je Zenia sada povijest. Ne: sada je Zenia nestala. Nesta, i to navijek. Ona je pregršt praha što ga vjetar raznosi poput sporâ; ona je nevidljiv oblak virusâ, dvije-tri molekule u raspršivanju. Postat će povijest samo ako je Tony odluči oblikovati u povijest. Trenutačno je bezoblična, razbijeni mozaik; djelići nje u Tonynim su rukama jer je mrtva, a svi mrtvi su u rukama živih. Ali što će Tony načiniti od nje? Priča o Zeniji nema tijela, nema vlasnika: tek glasina što pluta od usta do usta i mijenja se u hodu. Kao kod svakog čarobnjaka, vidjeli ste ono što je htjela da vidite; ili ste pak vidjeli ono što ste sami htjeli vidjeti. Radila je sa zrcalima. Zrcalo je bio svatko tko je gledao, no iza dvodimenzionalne slike nije bilo ničega osim tankog namaza žive. Čak ni sámo ime Zenia možda ne postoji, što Tony zna jer ga je tražila. Pokušala je ući u trag značenju - Ksenija: »gostoljubiva« na ruskome, a na grčkom se

odnosi na djelovanje stranog peluda na voće; Zenaida: kći Zeusova, te ime dviju ranokršćanskih mučenica; Zila: »sjena« na hebrejskome; Zenobija: kraljicaratnica iz Palmire u Siriji, treće stoljeće, pobijedio ju je car Aurelijan; xénos: »stranac, tuñinac« na grčkome, kao u ksenofobičan; zenana: »ženske odaje ili harem«, na hindiju; zen: japanska meditacijska religija; zendik: istočnjački praktikant heretičke magije - bliže od toga nije doprla. Iz takvih naznaka i znamenja Zenia je sazdala sebe. Što se tiče istine o njoj, ta je nedostižna jer - prema knjigama, u najmanju ruku - nije se čak ni rodila. No čemu razbijati glavu, u današnje doba - kazala bi sama Zenia - takvim donkihotskim pojmom kao što je istina? Svaka je ozbiljna povijest bar upola mañioničarski trik: desna ruka maše bijednim komadićcima činjenica kako bi se svatko mogao uvjeriti u njihovu istinitost, dok istodobno lijeva duboko u tajnim džepovima izvodi vlastite mutne manevre. Tony je obeshrabrena nemogućnošću točne rekonstrukcije. Kao i njezinom uzaludnošću. Zašto ona radi to što radi? Povijest je nekoć bila stameno zdanje sa stupovljem od mudrosti i oltarom za božicu Memoriju, majku svih devet muza. Sad su je se dohvatili kisela kiša i terorističke bombe i termiti pa je sve manje i manje nalik hramu, a sve više i više hrpi krša, no nekoć je imala smislen ustroj. Predmnijevalo se da povijest sadrži nešto od čega ljudi uče, nešto korisno, nekakav okrepljujući vitamin ili papirić poput onakvoga u kolačima s budućnosnim geslom, skriven u gomili prikaza koji su većinom priče o pohlepi, nasilju, zlu i požudi za moći, jer povijest baš i ne haje za one koji pokušavaju biti dobri. Dobrota je ionako problematična budući da neki postupak može proizlaziti iz dobre nakane ali posljedovati zlom: vidi temu misionari. Upravo su zato Tony draže bitke: u bitki postoje ispravni postupci i pogrešni postupci, i moguće ih je razlikovati temeljem pobjednika. Ipak, nekoć se pretpostavljalo da postoji nekakva poruka. Neka ti ovo bude pouka, govorili su odrasli djeci i povjesničari svojem čitateljstvu. No da li priče iz povijesti zapravo ikoga išta uče? U općenitom smislu možda ne, misli Tony.

Usprkos ovomu ona i dalje taljiga, i dalje tka preñu od upućenih nagañanja i vjerojatnih pretpostavki, i dalje mozga nad krpicama činjenicâ i rbinama i slomljenim vršcima strijela i potamnjelim perlicama, i slaže ih u uzorke kakve smatra da su nekoć po svoj prilici tvorili. Komu je do toga? Gotovo nikomu. Možda je to jednostavno hobi, zanimacija za dosadne dane. Ili je pak čin prkosa: možda su te priče iskrzane i izlizane, skrpljene od bezvrijednih ostataka, no one su za nju i zastave, podignute sa stanovitom obijesnom drskošću, što vijore smiono premda nedosljedno, što se nazru tu i tamo izmeñu stabala, na planinskim putovima, meñu ruševinama, na dugom maršu u kaos. Tony je u podrumu, usred noći, jer joj se ne spava. Obukla je kućni ogrtač, na nogama ima vunene radne sokne i papuče s rakunima koji se već jedva drže pa ih ona u neku ruku pridržava. Jedan je ostao bez repa, a obojica posjeduju ukupno jedno oko. Tony se navikla imati oči na nogama, slično onima koje su stari Egipćani slikali na pramcu svojih brodova. One služe za dodatnu orijentaciju - dodatnu duhovnu orijentaciju, moglo bi se reći - što Tony malopomalo osjeća da joj je potrebno. Kad ove papuče definitivno otegnu papke, možda će kupiti još jedne s očima. Sa životinjama ih je ponaizbor: svinje, medvjedi, kunići, vukovi. Vjeruje da će uzeti vukove. Njezin zemljovid Europe u pjeskarniku u meñuvremenu je preureñen. Sada pokazuje drugo desetljeće trinaestog stoljeća; krajeve koji će kasnije postati Francuska razdiru vjerski ratovi. Sada više ne ratuju kršćani protiv muslimana, nego katolici protiv katara. Dualistički katari su smatrali da je svijet podijeljen izmeñu sila dobra i sila zla, duhovnog i materijalnog, Boga i ñavla; vjerovali su u reinkarnaciju a duhovnu poduku držale su žene. Katolici su, naprotiv, odbacili ponovno roñenje, žene su smatrali nečistima i slijedom neoborive logike držali da je, jer je Bog po definiciji svemoćan, zlo u krajnjoj liniji tlapnja. Ta je razlika u mišljenju odnijela mnoge živote; doduše, nije se radilo samo o teologiji, već i o tome npr. tko će nadzirati trgovačke putove i urod maslina, kao i žene jer su se polako otimale stezi.

Carcassonne, utvrda u Languedocu i uporište katara, upravo je nakon petnaestodnevne opsade i potpune nestašice vode pao u ruke krvožednom Simonu de Montfortu i njegovoj okrutnoj vojsci sastavljenoj od katolika križara. Uslijedilo je masovno ubijanje. Tonyn glavni interes, meñutim, nije Carcassonne nego Lavaur, sljedeća meta napada. Pod vodstvom kaštelanke, gospe Giraude, odolijevao je šezdeset dana. Kad je grad naposljetku podlegao, osamdeset vitezova zaklano je poput svinja, četiri stotine katarskih branitelja živi su spaljeni a gospu Giraude Montfortovi su vojnici bacili u zdenac zajedno s gomilom kamenja da je drži na dnu. U ratu plemenitost dolazi na glas, misli Tony, jer je ima tako malo. Tony je odabrala 2. svibnja 1211., dan prije masakra. Katolici, opsjedatelji, predstavljeni su zrnima šarenog graha a katari, branitelji, zrncima bijele riže. Simon de Montfort je crveni plastični čovječuljak iz monopolyja, gospa Giraude je plava. Crveno za križ, plavo za katare: njihova boja. Tony je već pojela nekoliko zrna graha, što strogo uzevši nije smjela prije svršetka bitke. No grickanje pomaže koncentraciji. O čemu je razmišljala gospa Giraude dok je gledala preko bedemâ i procjenjivala neprijateljevu snagu? Zacijelo je znala da je tu bitku nemoguće dobiti, da su njezin grad i svi žitelji osuñeni na propast. Je li očajavala, je li se molila za čudo, je li se ponosila zato što se borila za svoje uvjerenje? Gledajući sljedećeg dana kako joj prže suvjernike, zacijelo je zaključila da za njezine teorije o zlu postoji više dokaza nego za de Montfortove. Tony je bila ondje, vidjela je teren. Ubrala je cvijet, jednu vrstu grahorice s krutom stabljikom; isprešala ga je u Bibliji, nalijepila u album, pod slovom L za Lavaur. Kupila je suvenir, satenski jastučić napunjen lavandom. Ako je do mjesnog stanovništa, gospa Giraude još je uvijek ondje, na dnu onog zdenca. Ništa drugo nisu bili kadri smisliti u tim vremenima za žene poput nje: baciš je u zdenac ili sa strme litice ili parapeta - vertikala mora biti nesmiljena - i gledaš kako se raspljeckala.

Možda će Tony nešto napisati o gospi Giraude, jednog dana. Studiju o vojnim zapovjednicama. Zvat će se Željezna ruka, baršunasta rukavica. Ali ne postoji baš mnogo materijala. Sada ne želi nastaviti ovu bitku, nije raspoložena za klanje. Ustaje sa stolca i toči si čašu vode; zatim, povrh Europe trinaestog stoljeća, rastvara kartu jednog grada, plan centra Toronta. Tu je Toxique, tu je Queen Street, tu je Rozina renovirana poslovna zgrada; tu je pristanište za skelu i ravni Otok gdje još uvijek stoji Charisina kuća. Tamo je hotel Arnold Garden, sada golema rupa u zemlji sa stjenkama od ilovače, lokacija za buduću gradnju, propali hoteli su jeftini, netko je napravio odličan posao. Tamo je McClung Hall i, na sjeveru, Tonyna kuća, u kojoj je West, on spava na katu i lagano stenje u snu; u kojoj je podrum, u kojem je pjeskarnik, na kojem je karta, na kojoj je grad, u kojem je kuća, u kojoj je podrum, u kojem je karta. Karte sadrže zemljište koje sadrži njih, misli Tony. Negdje u ovom misaonom prostoru što tone sve dalje u beskonačnost Zenia živi i dalje. Tony je karta potrebna s istog razloga s kojeg se uvijek služi kartama: pomažu joj vidjeti, predočiti si topologiju, sjetiti se. Sada se sjeća Zenije. Duguje joj ovo sjećanje. Duguje joj svršetak.

57. Svaki svršetak je proizvoljan, jer svršetak je ono gdje napišete Svršetak. Perioda, točka, mjesto nekretanja. Ubod iglom u papir: možete prisloniti oko i vidjeti drugu stranu, početak nečega drugog. Ili, kao što Tony kaže svojim studentima, Vrijeme nije čvrsto poput drva, nego je fluidno poput vode ili vjetra. Ne dolazi u uredno izrezanim jednakotrajnim jedinicama: desetljećima i stoljećima. Ipak, za naše svrhe moramo se pretvarati da dolazi. Svršetak bilo koje povijesti je laž u kojoj svi pristajemo sudjelovati. Dakle, svršetak. 11. studenoga 1991., jedanaest ujutro: jedanaesti sat jedanaestoga dana jedanaestog mjeseca. Ponedjeljak je. Recesija se pojačava,

govorka se o stečajevima velikih tvrtki, glad se valja Afrikom, u negdašnjoj Jugoslaviji dogañaju se etnički sukobi. Sve je više zvjerstava, vlade se klimaju, automobilska industrija stoji uz škrgut zubi. Zaljevski rat je završen: pustinjski pijesak je zasijan bombama, polja nafte još uvijek gore, oblaci crnoga dima nadvijaju se nad masnim morem. Obje strane tvrde da su pobijedile, obje strane su izgubile. Dan je tmuran, obavijen maglom. Njih tri stoje u stražnjem dijelu skele dok ona tutnji kroz luku u smjeru Otoka, a za njom se vuče na trenutke zatamnjena brazda. S kopna dopire do njih slabašan zvuk rogova i prigušenih hitaca. Pozdrav. Voda je živo srebro osvijetljeno bisernim svjetlom, vjetar je neznatan, prohladan ali blag za ovo doba godine, za ovaj mjesec. Mjesec stanke, mjesec golih grana i suspregnutog daha, mjesec magle, sivkasti muk prije zime. Mjesec mrtvih, mjesec povratka, misli Charis. Misli i o sivoj travi što pod otrovnom, nevinom vodom leluja na dnu jezera; o sivim ribama s grudastim izraslinama od kemikalija što promiču poput sjenki; o jeguljicama s turpijastim zubićima i sisajućim ustima što vijugaju izmeñu automobilskih olupina i praznih boca. Misli o svemu što je onamo palo, ili bilo bačeno. Blaga i kosti. Početkom studenoga Francuzi ukrašavaju obiteljske grobove krizantemama, a Meksikanci nevenima, pa dusi mogu naći put po zlatnim stazama. Mi smo se pak odlučili za mak. Cvijet sna i zaborava. S laticama od prolivene krvi. Svaka ima na kaputu priboden mak. Mizerna plastika, ali tko tomu može odoljeti, misli Roz; doduše, više su joj se sviñali platneni. Ovi podsjećaju na one grozne narcise za rak, još malo pa će svaki svakcati cvijet biti prikopčan na neki organ ili na neku bolest. Plastična vučika za lupus, plastični kokotiček za kolostomiju, plastična aspidistra za AIDS, te stoklete stvari naprosto moraš kupiti, za zaštitu kad promoliš nos iz kuće. Već sam kupila. Vidite ? Tony je inzistirala na upravo tom danu. Dan Sjećanja1. Dan krvavog maka. Tony ubrzano postaje sve bizarnija, smatra Roz; no s druge strane, to vrijedi za sve njih.

Dan Sjećanja je naprosto prikladan, misli Tony. Ona želi odati priznanje Zeniji; no ne sjeća se samo Zenije. Sjeća se rata i svih poginulih, tada ili kasnije; ponekad ljudi pogibaju od ratova mnogo kasnije. Sjeća se svih ratova. I čezne za nekim ceremonijalom, nečim doličnim; za što ostale dvije nije da baš iskazuju pregolemu suradljivost. Roz se doduše pojavila u crnini, slijedom zahtjeva, ali ju je uprostačila crveno-srebrnim šalom. Crno mi naglašava podočnjake, rekla je. Morala sam tik uz lice staviti neku drugu boju. Ova mi se slaže s ružem - ovaj se zove Rubikon, tek što se ispilio. Sviña vam se? Nemaš ništa protiv, dušo? A što se tiče Charis... Tony iskosa gleda posudu koju Charis drži: nije to kičasta lažno grčka bakrena urna kakvu lifraju krematoriji, već nešto još groznije. To je ručno rañena keramička vaza, umjetnička u najstrašnijem smislu, sa svijetloljubičastim i kestenjastim mrljama: Shanitina donacija iz skladišta Plitkog džepa, gdje je godinama skupljala prašinu. Charis je inzistirala na predmetu smislenijem od one limenke koju je Tony čuvala u podrumu: pa su, u kafeteriji Drugi šljuk, prije kupnje karata za skelu premjestile Zeniju iz limenke u vazu. Presipavala je Roz: pepeo je bio ljepljiviji no što je Tony očekivala. Charis nije mogla gledati: možda tu ima zub. No sada se već pribrala: stoji uz ogradu skele, njena svijetla kosa vijori, ona izgleda poput izokrenutog pramčanog kipa, u naručju joj gnjusna vaza sa Zenjinim zemaljskim ostacima. Ako se mrtvi vraćaju poradi osvete, misli Tony, ova vaza savršeno ispunjava ulogu. - Što mislite, jesmo li sada na pola puta? - pita Tony. Želi da to bude nad najdubljim dijelom jezera. - Meni se čini OK, pile - kaže Roz. Jedva čeka da tu stvar skinu s vrata. Kada doñu na Otok, kolektivno idu Charisi na čaj i, Roz se nada i vjeruje, nekakvu užinu: domaći kruh, kolač od žitarica, bilošto. Što bilo da bilo, imat će okus slame - onaj okus smeñe riže, zdrave u tri čina, gdje npr. ruž za usne ne smije ni prismrditi, a taj je okus alfa i omega Charisine kuhinje - no bit će to barem nekakva hrana. U torbici ima tri Mozart kugle kao antivitaminsku dopunu i

rezervu sproću izgladnjelosti. Namjeravala je donijeti šampanjac, ali je zaboravila. Bit će to svojevrsno bdjenje: njih tri okupljene oko Charisina okruglog stola, žvaču ispečene jestvine i povećavaju fundus mrvica sabranog zrnja na podu, smrt je glad, praznina, i čovjek je mora ispuniti. Roz kani govoriti: to će biti njezin prinos. Tony je odabrala dan, Charis je odabrala posudu: Roz, dakle, ima pridonijeti glas. Najsmješnije je to što je stvarno žalosna. E sad, tko bi to mislio! Zenia je bila tumor, ali i bitan dio Rozina života, a taj je život prešao svoj zenit. Ne tako skoro, ali prije no što to sama želi, počet će zalaziti poput sunca, krenut će u smiraj. Kada Zenia ode u jezero, otići će i Mitch, konačno; Roz će napokon biti udovica. Ne. Bit će nešto više, nešto onkraj toga. Što? Živjet će i dočekati. No skinut će vjenčani prsten jer Charis kaže da on sputava lijevu ruku, a na tu se ruku Roz mora oslanjati, odsad. Osjeća nešto što nikad nije mislila da će osjećati prema Zeniji. Zahvalnost, vjerovali ili ne. Za što? Tko zna? Ali osjeća upravo to. - Da samo prospem ili bacim sve zajedno? - kaže Charis. Zapravo potajice želi zadržati vazu: ona ima snažnu energiju. - Što ćeš poslije s tim? - kaže Tony i strogo je gleda; časak kasnije - pošto si je predočila tu vazu punu cvijeća ili praznu na polici, a u oba slučaja isijava zlokobnim grimiznim svjetlom - Charis kaže: - Imaš pravo. - Bilo bi pogrešno ostaviti vazu: to bi značilo zadržati Zeniju na Zemlji; već je vidjela na što to izlazi i ne želi reprizu. Puka odsutnost tijela Zeniju ne bi zaustavila: jednostavno bi se poslužila tkozna čijim. Mrtvi se vraćaju u drugim obličjima, misli ona, jer ih mi na to prisiljavamo.

- Naprijed, naši! - kaže Roz. - Tko je zadnji, taj je vol! - Što je njoj u glavi? Hladna voda! Ljetni kamp! Tko još kaže da postoje promjene registra! A da se i ne govori o pristojnosti koje nema. Koliki ćeš još dio života provesti ludirajući

se, igrajući na jeftini smijeh? Koliko godina moraš imati pa da te mudrost poklopi poput plastične vrećice i konačno naučiš držati jezičinu za zubima? Možda datum glasi nikada. Možda frivolnost dolazi s godinama. Njihove oči, njihove drevne blistave oči, radosne su. No ovdje je posrijedi smrt, a smrt je Smrt, s velikim S, bez obzira čija, elem otrijezni se, Roz. No ona jest trijezna, stvari jednostavno izlaze iz nje na taj način. Jezik pregrizla, o Bože, zbilja to nisam mislila. Naprosto sam takva. Tony gleda Roz malkice iznervirano. Što se nje tiče, tu bi priličila topovska paljba. Ritualna salva, zastava koja se spušta na pola koplja, tremolo solo trublje u srebrnom zraku. Mrtvim borcima to sljeduje, zašto onda ne i Zeniji? Razmišlja o svečanim trenucima, vinjetama s bojišta: naslonjen na mač, koplje, musketu, junak s plemenitom i filozofskom boli gleda svoga netom ubijenog protivnika na tlu. Istoga ranga, suvišno je spominjati. Ja sam neprijatelj koga si ubio, druže moj. Sve je to lijepo i krasno, u umjetnosti. U stvarnim bitkama vjerojatnije je hitro oplindravanje džepova i rezanje ušiju za suvenir. Stare fotografije: lovac drži nogu na medvjeñoj lešini i istodobno se glupira s nevješto odsječenom glavom tog proždrljivog sveždera. Vaš uznositi protivnik sveden je na prostirku, pri čemu su svekolike slike i pjesme svojevrstan zastor iza kojeg se zbiva posve žderački diskurs. - OK - kaže ona Charisi; Charis pruža obje ruke, odvaja vazu od svoga tijela, baca je preko ograde: čuje se oštro krc! i vaza puca na dvije pole. Charis ispušta jedva čujan vrisak i povlači ruke kao da su opečene. Gleda ih: na njima je plavkasta sjenka, titraj. Komadi vaze padaju u vodu i Zenia pluta odande u dugoj spirali nalik dimu. - Sveti sivče! - kaže Roz. - Kako se to dogodilo? - Mislim da je udarila o ogradu - kaže Tony.

- Ne - kaže Charis potmulo. - Vaza je puknula sama od sebe. Ona je to učinila. Bića mogu izvoditi takve stvari, mogu djelovati na tvarne predmete: oni to rade da bi privukli vašu pažnju. Što god rekla Roz ili Tony neće promijeniti njeno mišljenje, pa nijedna ne kaže ništa. Sama Charis osjeća čudnovat spokoj. Drago joj je što je Zenia bila prisutna prilikom raspršivanja sebe, što je to dala do znanja. To je znamen njezina daljnjeg postojanja. Sada je Zenia slobodna da se ponovo rodi za drugu priliku u životu. Možda će sljedeći put imati više sreće. Charis pokušava zaželjeti joj svako dobro. Ipak se trese. Uzima ruke koje su joj pružene, sa svake strane po jednu, steže ih, i na taj se način one iskrcavaju na Otoku. Tri sredovječne žene u crnim kaputima; žene u koroti, misli Tony. Veo nije postojao bez razloga - onaj demodirani veo, gust i crn. Moglo se do sita smijati iza njega. Doduše, ona se ne smije. Nikakvo cvijeće ne raste u valima jezera, a ni na asfaltnim poljima. No Tony je potreban cvijet. Običan korov, jer ma gdje da je Zenia u životu bila, ona je i ratovala. Vodila je neslužbeni rat, gerilski rat, rat koji možda nije ni znala da vodi, no ipak rat. Tko je bio neprijatelj? Koju je davnu nepravdu pokušavala osvetiti? Gdje je bilo njezino bojište? Ne na jednom mjestu. Bilo je u zraku, u teksturi samoga svijeta; ili ni u čemu vidljivom, već meñu neuronima, sićušnim užarenim ognjima mozga što sijevnu i uminu. Zeniji bi priličio električni cvijet, jarki, smrtonosni cvijet nalik kratkom spoju, čičak od rastaljena čelika što se raspršuje u eksploziji iskara. Tony će najbolje poslužiti grančica ptičinjaka iz Charisina stražnjeg dvorišta, već suha i bodljikava. Potajice je bere dok Roz i Charis ulaze kroz stražnja vrata. Odnijet će je kući, isprešati na što ravnije, i zalijepiti u album. Stavit će je na sam kraj, poslije Tallina, poslije doline Forge, poslije Ypresa, jer je sentimentalna prema mrtvim ljudima, a Zenia je mrtva; te iako je bila i ovo i

ono, u svakom je slučaju bila hrabra. Na čijoj se strani nalazila, to nije važno; nije važno za Tony, ne više. Možda nisu postojale strane. Možda je bila sama. Tony gleda Zeniju stiješnjenu u kut balkona: magija otkazuje poslušnost, ona balansira na samom rubu, tajni džepovi su napokon prazni. Zenia gleda dolje. Zna da je izgubila, ali svoje tajne ne kazuje, koje god bile. Nalik je drevnom kipiću iz minoskih palača: velike grudi, tanak struk, tamne oči, zmijolika kosa. Tony uzima kipić u ruke, okreće ga na sve strane, opipava i ispituje, no glinena žena pocakljena lica samo se smiješi. Iz kuhinje se čuje smijeh i zveckanje suña. Charis donosi hranu na stol, Roz priča neku priču. Upravo će to one činiti u životu, sve više: pričati priče. Večeras će to biti priče o Zeniji. Je li ona bila na ikoji način slična nama? misli Tony. Ili, formulirano na drugi način: Jesmo li mi na ikoji način slične njoj? Zatim otvara vrata i ulazi unutra, k njima.