Marcello Sartori Slikanje Krajolika u Praksi

Posvećujem ovo djelo svom ocu Riccardu koji mi je bio vodič na mukotrpnom putu kroz svijet slikarstva Marcello Sartori rođen je u Veneciji 1955. Umjetnički se oblikuje u radionici svojega oca Riccarda, poznatog vicentinskog figurativnog slikara, koji je u inozemstvu poznat kao portretist. Zahvaljujući dugom studiju, predanom radu i izvrsnim učiteljima, te urođenoj senzibilnosti i sposobnosti uočavanja najdojmljivijih pojedinosti, razrađuje sve tradicionalne slikarske tehnike, te donosi novitete u području freskoslikarstva. Osim klasičnih tehnika akvarela, rada s kazein skim i jajčanim temperama, te pastela i ulja, koristi i tehniku "dobre freske” Cenninoa Cenninija (njegovi su didaktički panoi izloţeni u Museo degli Afreschi, u Veroni). Pozna ujedno i stare minijaturističke tehnike oslikavanja pergamenta od janječe koţe, kao i načine proizvodnje boja i tinta, te stil kojim su se guščjim perom i trščanom pisaljkom ispisivali rimski svitci u I. stoljeću, uncijala u V st., te gotica ili rotunda u XIV stoljeću. Autor je mnogih portreta, trompe-roeila i dekoracija eksterijera u više talijanskih i inozemnih gradova. Sandro Pertini, Predsjednik Republike, odlikovao ga je srebrnom medaljom. Ţivi i radi u Pastrengu (Verona), via Sambuco 39, tel. i fax 045 6770146; e-mail: [email protected]

Naslov izvornika DIPINGEREIL PAESAGGIO IN PRACTICA Sva se prava pridrţavaju. Nijedan dio ove knjige nije dopušteno umnaţati, prenositi na bilo koji način, elektronski, mehanički, fotokopiranjem, presnimavanjem ili drukčije, bez prethodnog pismenog odobrenja nositelja prava.

Copyright © Gribaudo, Cavallermaggiore © Za Hrvatsko izdanje Leo commerce d.o.o., Rijeka, 2004 SLIKANJE KRAJOLIKA U PRAKSI Urednik: Leonardo Marušić Prevela: Darija Garbin Lektura i korektura: Goran Lukenda

Nakladnik LEO COMMERCE d.o.o.

Rijeka,Tina Ujevića 1 Tel. :051/625-910

Za nakladnika Leonardo Marušić

Priprema za tisak Publikum, Zagreb Rijeka 2004.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŢNICA RIJEKA UDK 75.047 SARTORI, Marcello Slikanje krajolika u praksi / Marcello Sartori; . - Rijeka : Leo-commerce, 2004. Prijevod djela: Dipingere ii paesaggio in practica. ISBN 953-218-071-0 101020094

UVOD

Z

apočinjem pisati ovaj vodič kroz slikarsku praksu s glavnom namjerom da čitateljima prene-

sem vlastiti entuzijazam za svijet slikarstva i da im odškrinem prozor u predivni svijet umjetnosti. Ţelim se stoga obratiti prije svega onima koji se po prvi puta otiskuju u svijet slikanja krajolika, pokušat ću ih ovim radom uvesti u ispravnu metodu te im saţeto prenijeti - što nije lako - sve što me naučio moj otac Riccardo. Po mojem su mišljenju umjetnici pozvani da objelodane svoja stečena iskustva kako bi ih svi mogli baštiniti; jer Teofil je još u XI. stoljeću pisao: "Bog zna da ništa nisam prešutio, zadrţavši znanje samo za sebe". Nastojeći primijeniti ovu misao na najbolji mogući način, preuzet ću jednu rečenicu svojega oca: "Dobru se slikarsku tehniku treba izvesti na najjednostavniji i najracionalniji mogući način, daleko od zbrke bilo kakve vrste''.Vjerujem da onome tko ţeli postati dobar pejzaţist nisu neophodne iznimne sposobnosti, iako su ipak rijetki kadri doseći visoku razinu. No uvjeren sam da uz dobrog učitelja, upornost i rad mnogi mogu doseći izvjesnu kvalitetu i biti zadovoljni sa svojim djelima. 0 tome jedan od mojih najdraţih učitelja, prof. Bellomi, piše: "Umjetnosti se prilazi ponizno, predano i s ljubavlju. Plodna je, naime, paleta onih koji od ovoga principa kreću”. Moje me je iskustvo osim toga, dovelo do uvjerenja da se dobre slike ne temelje na tajanstvenim formulama ili posebnim bojama, već na poznavanju materijala i kvalitentom ovladavanju kolorističkom tehnikom. U to su, kako se moţe zaključiti prema njihovim bilješkama, bili uvjereni iAlbercht Diirer (1471-1528), te dva

slikara

i povijesničara umjetnosti:

Cennino Cennini (1370-1440) koji je napisao Traktat o slikarstvu, i Giorgio Vasari (1511-1574), autor djela Ţivoti najizvrsnijih slikara, kipara i graditelja (Vita de' piu eccellenti pittori, scultori et architettori, naslov izdanja iz 1568). Razumljivo je da pred praznom bijelom površinom moţemo osjetiti izvjesnu bojazan, ali ta ista napetost povećava nam paţnju i štiti nas od pogrješki; stoga, kako rad bude sve više napredovao, početni će nemir ustupiti mjesto zadovoljstvu koje opušta i donosi uţitak u procesu slikanja. Prije svega, nemojte dozvoliti da na vas utječu trenutne slikarske struje, izbjegavajte apstrakciju i ne teţite eksperimentiranju: s njim ćete se biti u stanju nositi tek pošto budete u izvjesnoj mjeri ovladali tehnikom cteţa i kolorita. Uvijek radite na slici tako da imate pregled nad njenom cjelinom, i označite glavne obrisne linije prije nego prijeđete na razvoj pojedinosti. Ţivimo u vrlo lijepoj zemlji, iznimno bogatoj

povijesnim

i

umjetničkim

nasljeđem, izuzetnim ličnostima, predivnim starim gradovima i mjestima: dostajat će prijeći par kilometara i zasigurno ćete naići na krajolik koji će u vama podstaći nove slikarske pobude i snaţne poticaje da napredujete u razvoju stečene tehnike oslikavanja pejzaţa.

MATERIJALI SLIKARSKI STALAK

N

amjena slikarskog stalka je da drţi u okomitom poloţaju karton ili platno na kojega ćete slikati. Kada je stalak sklopljen sličan je prostranoj putnoj torbi i moţe sadrţavati sav materijal potreban za slikanje. Ovo je tip stalka pogodnog za sve slikarske tehnike; veoma je stabilan i nalet vjetra zasigurno ga neće

oboriti. Kada slikam na otvorenom rijetko koristim uljene boje. Više volim tempere zbog jednostavnosti njihove primjene, ili akvarel jer mu kistovi i boje zauzimaju vrlo malo prostora. U prirodi ne koristim često slikarski stalak, zbog toga što uvijek lako pronađem uzdignutu površinu na koju mogu sjesti i rasporediti slikarski pribor. U gradu sam, naprotiv, redovito prisiljen na njegovo korištenje; učvrstim posudu s vodom na tronoţje; u lijevoj ruci drţim paletu i spuţvu, a u desnoj kist. Upravo kada je lijeva ruka zauzeta jasno se uočava vaţnost pokreta kojim se desnom otresa višak vode s kista. Slikarski stalak za akvarel mora zadovoljiti dvostruku zadaću: omogućiti rad s papirom i u okomitom i u vodoravnom poloţaju. Zapravo, ponekad voda treba kapati na papir put dolje, i tada je dobro da on stoji okomito, a u drugim je pak slučajevima bolje da bude u vodoravnom poloţaju.

PODLOGA: PLATNO ILI PAPIR?

T

ijekom stoljeća umjetnici su oslikali nepregledno mnoštvo različitih podloga. Postoje tako slike na ţbuci, slonovači, pergamentu, ţeljezu, kositru, bakru, zlatu, mramoru, škriljevcu, alabastru, slaklu, papiru, svili itd. no, pamučno platno i drvene ploče - danas se pod tim smatraju ploče iverice -

podloge su koje se najčešće koriste. U najviše slučajeva krajolik se slika en plein air, to jest na otvorenom, i izbor slikarske podloge uglavnom određuje tehnika u kojoj će se raditi. Uzimam stoga slobodu da naznačim nekoliko praktičnih savjeta koje mi je donijelo iskustvo: 1. Tehnika crteţa: u ovom je slučaju potpuno slobodan izbor bilo vrste boje - olovka, naliv pero, pero zaobljenoga vrha, ugljen, kist od pusti, itd - bilo vrste papira - bijeli, obojeni, pak papir, karton, itd. 2.

Tehnika vodenih boja ili vodenih olovaka: na trţištu se mogu naći papiri ili kartoni

većih dimenzija, ili blokovi papira različitih veličina. Kada su u blokovima, papiri su učvršćeni rubnim tankim uzduţnim slojem ljepila; ostavljen je slobodan samo mali otvor u kojega se, po završetku rada, umetne noţić i odvoji list.Tako je list dobro učvršćen i ne moţe se savijati kada je vlaţan. Izbor između hrapavog i glatkog papira ovisi o umjetnikovoj osobnosti i o njegovim trenutnim potrebama. Općenito, glatki papir dopušta dobru razradu detalja, dok je hrapavi podesan za brze, nabačene radove, poput onih u tehnici akvarela, u kojima boja ulazi u područja između sitnih nabora papira, podajući tako slici osobit aspekt. Papiri za vodene boje podijeljeni su i prema svojoj teţini, izraţenoj u gramima po kvadratnom metru, a ona je naznačena na ovitku ili na svakom pojedinom listu. Jedan je od izvrsnih papira, kojega vrlo često koristim, na primjer, onaj koji teţi 200 g/m2 i od samoga je pamuka. 3.

Tehnika pastela ili drvenih bojica: za ovu tehniku koristite papir ili karton koji je već

odrezan na ţeljenu veličinu; učvrstite ga zatim po duţini na crtaću dasku ljepljivom trakom za papir da dobije potrebnu čvrstoću. Osim bijele podloge mogu se koristiti i podloge drugih boja; za krajolik posebice savjetujem sive i pastelno plave kartone. 4.

Tehnike tempera i akrilnih boja: moţete raditi na fino zrnatom papiru za vodene boje,

kartonima u boji ili na kartonu presvučenim platnom. 5.

Tehnika uljenih boja: izaberite platno napeto u drvenom okviru s utorima ili kartone

presvučene platnom. Prije slikanja ne zaboravite dobro nategnuti platno tako da udarite par puta čekićem drvene ili plastične klinove u kutovima na poleđini postolja. U glavnom, u prvo vrijeme ne koristite platno većih dimenzija od 30x40 cm ili 40x50 cm. Za pastel, tempere i ulje mogu se osim toga koristiti za tu svrhu načinjene daščice za slikanje, takozvane daščice srednje gustoće, koje su vrlo dobre jer se podloga od iverice s vremenom ne deformira

KISTOVI ahvaljujuđ stalnim tehnološkim poboljšanjima trenutno se na trţištu mogu naći izvrsni kistovi od sintetike. Dobar kist treba biti načinjen od veoma elastičnih čekinja koje se Imogu prirodno raširiti i potom se vratiti u početni poloţaj. Osim toga, u doticaju s terpentinom ili nekim drugim razrjeđivačem ne smiju se deformirati. Od davnina su već slikari postavili zahtjev za mekoćom: to pokazuje i Cennino Cennini - u djelu Traktat o slikarstvu donosi podatak kako su umjetnici njegovog vremena za izradu vlastitih kistova koristili čekinje starih kistova ličioca, jer su dlake trebale biti "tako izravnate da budu vrlo mekane". Najbolji kistovi su oni od krzna kune zlatice no, budući da su iznimno skupi, bolje je da ih kupite tek nakon dosta prakse i pošto ste stekli dobru tehničku razinu. Ravni kistovi su vrlo korisni i savjetujem da ih nabavite u različitim veličinama: koristit ćete ih za ispunjavanje velikih prostora, pravilnih površina, kao i za oslikavanje predmeta geometrijskih oblika. Okrugli kistovi koriste se za oslikavanje okoline prizora ili prostora gotovo usporednih s platnom, te kod "mrljastog" slikanja, tehnike rada s vrlo razvodnjenom bojom - taj je način tipičan za akvarel ili ulje, a nerijetko su ga koristili i mnogi slikari ranoga Novecenta. U paleti kistova korisno je imati i jednoga vrlo velikog, mekanog i ravnog, širine 3-5 cm, kojega ćete koristiti samo za bojenje širokih ploha. Podsjećam

da

za

ostvarenje

kvalitenih djela nije toliko bitno posjedovati veliki broj kistova, koliko je vaţno znati ih pravilno koristiti. Kada se ne koriste, kistovi se nikada ne smiju odloţiti naslonjeni na vrh jer im se tako čekinje deformiraju. Nakon uporabe kistove treba paţljivo oprati terpentinom ako se slikalo uljem - ili blagim sapunom i mlakom vodom; nakon čega ih se mora isto tako paţljivo osušiti i vratiti u prvobitni oblik, te odloţiti u njihovu plastičnu kutijicu. Vaţno je da poloţaj u kom se drţi kistove bude takav da preostala voda moţe s njih ishlapjeti, te da im se čekinje ne deformiraju.

BOJE

B

oje već spremne za uporabu u prodaji se mogu naći u malim posudicama ili u tubama. Najvaţnije su: kadmijeva ţuta, kadmijeva tamnoţuta, ţuti oker, narančasta, kadmijeva crvena, purpurno crvena, skrletno crvena, cinober, boja trave, smaragdno zelena, prirodna umbra, tamna umbra, modra,

svijetlo modra, ultramarin, kobaltno plava, ljubičasta, crna. U izboru boja treba se pridrţavati savijeta koji slijede: ■ Najviše se koristi bijela boja, potrebna za posvjetljivanje tonaliteta, i zato je na paleti treba biti u velikoj količini. Dijelovi s najviše svjetla tzv. svijetle točke, rade se bijelom bojom pomiješanom s malom količinom svijetlo ţute. Postoje različite vrste bijele, no savjetujem vam titanovo bijelilo, jer dobro pokriva, i cinkovo bjelilo, jer je transparentno. ■ Crna boja koju posebno savjetujem je bjelokosno crna. Čistu se crnu rijetko koristi, a kod njenoga miješanja s ostalim bojama trebamo biti vrlo paţljivi. Savjetujem vam da je pomiješate s osnovnim bojama. Crna sa intenzivno ţutom bojom daje ugodnu tamno zelenu. ■ U paleti ţutih, boja koja ne smije izostati je sjajno ţuta (kadmijeva ţuta). Vrlo razrijeđenu, u čistom je stanju koristimo za tanke transparentne premaze, a korisna je i za oţivljavanje svih ostalih boja: pomiješana s plavom na primjer, daje vrlo lijepe zelene. Kromova ţuta, oker ţuta, i prirodna Siena lijepe su boje koje je dobro uvijek imati na paleti. Također, treba raspolagati i lijepim tonom narančaste kojega se dobiva miješanjem purpurno crvene i sjajno ţute, iako je dobro imati i onu već gotovu za široke tople providne premaze. ■ Kod crvenih boja savjetujem purpurno crvenu ili kadmijevo crvenu, crvenu zemlju i cinober. Skrletno crvena dobra je za tanke transparentne premaze, a često se koristi i pomiješana s tamno plavom i tamnom umbrom umjesto crne. Vrlo je lijep i trasparentni grimiz. ■ Na paleti smeđih, savjetujem tamnu umbru, prirodnu umbru i ţuti oker. ■ Kod nijansi plavih ne smije izostati ultramarin, kobaltno plava dobar za sjene - te modra i plava ■ Kod zelenih savjetujem smaragdno zelenu i svijetlo zelenu, jer se ostale tonalitete dobija jednostavnim miješanjem ţutih s plavima, ili sjajno ţute s crnom. Zelena postaje ljepša kada je se pomiješa s ostalim bojama, posebice ţutom. U prirodi postoje brojne varijante zelene: vrlo paţljivo zato pripremajte ovu boju da biste dobili što je veći broj njenih nijansi i tonova. ■ Također se i ljubičasta moţe dobiti kombinacijom skrletno crvene i modre, no zgodno ju je imati već gotovu. Osim toga, ljubičasta koju se moţe naći u prodaji ujedno je i najbolja.

KAKO RASPOREDITI BOJE NA PALETI

Svaki slikar ima .vlastito 'mišljenje kako valja rasporediti boje na paleti, a temeljeno na svojem iskustvu i navici. No ipak, govoreći o ovoj temi koja izgleda doduše banalna ali u suštini ima veliku praktičnu vrijednost, može se dati nekoliko općenitih i korisnih savjeta. Savjetujem vam da rasporedite boje na način kojega vidite na ilustraciji (naravno osim u slučaju vodenih boja, koje se raspoređuju u zdjelicama). Uočit ćete da je u središtu bijela boja - često se koristi i treba je imati više, pa je zato dobro da bude postavljena široko i blizu svih ostalih boja da bi je s njima mogli miješati bez problema. Raspoređene u smjeru kazaljke na satu slijede: žuta, narančasta, crvena, smeđa, zelena, plava, ljubičasta i crna koja je pomaknuta dalje od drugih da se spriječi njeno eventualno neželjno miješanje s ostalim bojama. Na paleti se osim toga, treba poštovati i podjela toplih i hladnih boja. U slučaju da vam treba više raznih vrsta žute ili crvene, poredat ćete ih slijedeći kromatsku ljestvicu i idući od svjetlijih ka tamnijima: na primjer, svijetlo žuta će zauzimati niže mjesto u odnosu na tamno žutu, a boja trave bit će s lijeva sma- ragdno zelenoj itd. Nemojte prepuniti paletu raznoraznim bojama; rasporedite odmah sedam glavnih, a pričekajte s dodavanjem ljubičaste i crne, jer se njih rijetko koristi; a kasnije ćete postupno dodavati ostale boje koje će vam biti potrebne. Ne budite škrti: ako na paletu stavite dovoljno boje, bit ćete potaknuti da ih i na slici koristite u pravoj mjeri. Ne miješajte tonalitete koji su blizu jedni drugima već ostavite dovoljno slobodnoga prostora među bojama da se ne bi miješale. Za mješavine bilo uljenih boja, bilo tempera, savjetujem korištenje čelične slikarske lopatice koja mora biti dobro očišćena da ne bi utjecala na boju koju pripremate.Taj dio pribora služi da određene boje prenesemo na dio palete gdje ćemo ih pomiješati prije nego ih prenesemo na platno. Na primjer, da se dobije modra potrebne su bijela, ultramarin i malo purpurno crve-

ne; uzme se potrebna količina pojedine boje i prenese na područje između bijele i plave, pa se onda pomiješaju. U slučaju da se ne postigne ţeljeni rezultat dodaje se još boje i miješa dok se ne pronađe traţeno boja. Sad dobijenu boju moţete uzeti ravnim kistom, onim kojim se boja nebo, te moţete početi s nanošenjem na podlogu. Palete koje se mogu naći na trţištu raz ličitih su oblika, te mogu biti od plastike ili lakiranoga drveta; također, variraju i u veličini, a vaš će izbor naravno, ovisiti o dimenzijama slike: što je veća, trebat će više boja, to znači i šira paleta. Ja uglavnom koristim palete s udubljenjima samo kada slikam vodenim bojama u tubi jer se mogu lako oprati - akvarel je naime topiv u vodi i kada je suh - dok mi je za sve ostale tehnike draţa paleta od lakiranog drveta jer se jednostavnije čisti. Čistoća palete je neophodan uvjet: potpuno je nezamislivo započeti rad s paletom koja nije apsolutno čista jer bi boje s nje izgledale prljave. Uostalom, ako mislite da nećete raditi dva ili tri dana, po svršetku rada morate očistiti uljene boje: budući da su sastavljene od lanenoga ulja - vrlo čvrstog vezivnog sredstva - teško je vjerovati da biste ih kasnije uspjeli odstraniti. Laneno je ulje jedan od sastojaka kojem već stoljećima zahvaljuju svoju uspješnost slike uljenim bojama. Poznavali su ga još stari Rimljani, a pojedinci kao npr.Vitruvije iTeofil spominju ga u svojim traktatima o slikarstvu.

a

TEORIJA BOJA X to je boja? Odgovor izgleda veoma sloţen; zamislite da se, kada mu je netko bio postavio ovo pitan- W je, filozof Sokrat (469-399 prije Krista) silno rasrdio i ljutito odgovorio znatiţeljniku: "Kako se L/usuđuješ postavljati takva pitanja kojima ţeliš zbuniti jadnoga starca?". Isidor Seviljski, španjolski biskup (560-636 poslije Krista) u jednom od svojih djela pojašnjava da riječ boja (colore) potječe od riječi "toplina" ("calore"), ili od latinskog glagola colere što znači "štovati"; također, latinski glagol celare ("skrivati") ima, izgleda, isti korijen. Svjetlost je vid elektromagnetskog zračenja, a boja je utisak kojeg ona stvara u našem oku svojim različitim načinima refleksije s površina obojenih tijela. Predmeti nemaju boju, već je apsorbiraju prema svojoj mogućnosti apsorpcije ili refleksije svjetlosti. Crna apsorbira sve zrake svjetlosti i ne reflektira ih: to je nedostatak boje i simbol je nedostatka svjetla. Bijela naprotiv, reflektira sve ostale. Kako je poznato, primarne boje, koje se zovu i osnovne, su one čijim se miješanjem mogu dobiti sve ostale boje.To su: ţuta, crvena i plava; no njima se u slikarskoj praksi pridodaju još i bijela i crna. Sekundarne boje zovu se one koje se dobijaju miješanjem primarnih: drugim riječima - narančasta, koja se dobija miješanjem crvene i ţute; ljubičasta - iz plave i crvene, te zelena - koja se dobija kombinacijom plave i ţute. Tercijarne se boje dobijaju miješanjem jedne primarne i jedne sekundarne boje. Ovisno o količini jedne ili druge postiţu se različite gradacije. Treba napomenuti da se miješanjem crvene, kadmijeve ţute i ultramarina dobijaju narančaste, zelene i ljubičaste manje sjajne nego pigment kojega se nalazi u prirodi. Uostalom, naša percepcija boja ne ovisi samo o fizičkom sastavu svjetlosnog zračenja kojeg reflektiraju predmeti. Kada je na primjer, neki predmet osvijetljen umjetnom svjetlošću koja sadrţava neki dominantno crveni element, sastav svjetlosti kojeg rasipa drugačiji je od onoga što ga rasipa kad je osvijetljen prirodnom sunčevom svjetlošću, koja sadrţi veću količinu plave pa stoga i predmeti zadobijaju drugačiji vid.

KOMPLEMENTARNE BOJE U teoriji boja su komplementarne one boje koje zdruţene daju bijelu svjetlost. U slikarskoj praksi to se ne potvrđuje, jer njihovim miješanjem nastaje prljavo siva; no ipak, bitno je poznavati kontrastni učinak kojega one mogu izazvati: na primjer, mogu nam biti korisne za stvaranje sjena, ili nam mogu posluţiti da njima jače istaknemo neki predmet. Da saznate koje su boje komplementarne, dovoljno je pogledati sliku. Komplementarne boje su one koje su nasuprotne na Newtnovom kolu (krugu podijeljenom u obojene odsječke, na način da se svaka sekundarna boja nalazi između dvije primarne od kojih je nastala). Dakle: - komplementarna crvenoj je zelena, koja je se

sastoji od ţute 70% i plave 30%; - komplementarna ţutoj je ljubičasta, koja se sastoji od crvene 70% i plave 30%; - komplementarna plavoj je narančasta, koja se sastoji od ţute 80% i crvene 20%.

KONTRASTNE BOJE Postoji zakon koji kaţe da na svako boja utječe jedna ili više njemu susjednih boja, zapravo da ga mi vidimo tako drugačijim da je suprotan na kromatskoj ljestvici. Vjerujem da smo svi iskusili kako kad intenzivno gledamo nekoliko minuta crveni krug, a zatim bijeli papir, na tome papiru vidimo zeleni krug koji je crvenom komplementaran. Ne ţelim previše produbljivati ovu temu, no ţelio bih dodati da ako, na primjer, ţelite načiniti male monokromne ukrase na kompaktnoj podlozi, na kraju moţete dobiti boju koju niste nanijeli. Razjasnit ću: mali ukrasi crnom na crvenom polju zbog optičkog efekta postaju zeleni, a na ljubičastome ţutozelenkasti.To se rijetko događa, no bolje je znati za ove moguće učinke, jer krenuti slikati ispočetka, a nakon već dovršenoga posla, uistinu je mukotrpno. Navest ću još jedan primjer: ako slikamo sjenu nekog predmeta bojom koja teţi komplementarnoj onoj na osvijetljenim plohama, slika će djelovati svjetlijom. Savjetujem vam da paţljivo promotrite boje koje su se koristile u divizionizmu, slikarskom pokretu koji se razvio između Ottocenta i Novecenta. Slikari koji su mu se priklonili slikali su redajući guste serije točkica čiste boje. Na izvjesnoj udaljenosti promatračevo oko percipiralo je stapanje boja.

BOJA I TON Izraz boja odnosi se na različite valere, a ton na stupnjevanje.Tako na primjer, ako pomiješamo purpurno crvenu s malo plave ili zelene, dobit ćemo boje različitih valera koji su drukčiji od valera početne crvene.Ako se naprotiv skrletno crvena razrijedi s više ili manje vode, imat ćemo uvijek istu crvenu boju različitih tonaliteta: dobit ćemo svjetliju ili tamniju crvenu različitih stupnjeva.

TOPLE I HLADNE BOJE Boje imaju emotivnu vrijednost i vrše izvjestan utjecaj i na psihološkom planu (cromoterapia, terapija bojama). Dijele se na tople i hladne. ■ u toplom dijelu spektra dominiraju boje na ljestvici od ţute do crvene; uočljive su i uzbuđujuće, a svojstveno im je da pribliţuju sliku. ■ u hladnom dijelu spektra dominiraju boje na ljestvici od zelene do plave, a pridruţuje im se i siva. Svojstveno im je da udaljuju predmete i slici daju prostornost; zapravo, što se predmeti više udaljuju u prostoru, to će se njihova boja više pribliţavati nekoj boji na rasponu tonova između sivih i plavih, i ljubičastih. Da dobijemo tonalitete sive, čak niti ne moramo koristiti crnu; zapravo, kada bismo nasumce pomiješali razne boje, dobili bismo uistinu jedinstvene tonove sive. Dobro bi bilo da uvijek imate neki komad kartona kao uzorak na kojemu ćete sačuvati najzanimljivije boje, one što vam se posebno sviđaju, a pronašli ste ih zahvaljujući slučajnoj kombinaciji, kao na primjer: neku dobro pogođenu boja neba, boju koja podsjeća na vodu rijeke, ili pak neku iznimno lijepu boju tankoga prozirnog premaza i si., jer ćete ih tako moći lako ponoviti kad vam budu ponovo zatrebale. Naše oko percipira više tisuća različitih nijansi, i ponekad nam puki slučaj moţe pomoći da ih pronađemo na paleti.

TRANSPARENTNE I POKRIVNEBOJE Prema tome da li zrake svjetlosti prolaze kroz neku površinu ili je zaobilaze, boju definiramo kao transparentom ili pokrivnu. Uopćeno govoreći, svjetle su boje pokrivnije, a tamne transparentnije. Lako se moţe razumjeti ovo svojstvo ako se usporede jedan akvarel i jedna tempera; odmah se uočava transparentnost jedne i pokrivnost druge slike. Ponekad su nam, da bismo već dovršenoj slici dali tople tonove, potrebni dodatni tanki transparentni premazi: ne samo u slučaju akvarela i tempere, već i na slikama uljenim bojama. Talijanska riječ za tanki jednolični premaz boje jest velatura, a ona potječe od glagola "velare", čije je značenje 'prekriti velom, koprenom', u ovom se slučaju radi o kopreni boje. U praksi se u tankom sloju nanosi niz "koprena" boje sve dok se ne postigne ţeljen^ ton. Ne bojte se nanositi tanke premaze u komplementarnim bojama, baš naprotiv, to je nešto što biste mogli isprobati! No ipak, postoje i pravila kojih biste se trebali pridrţavati kako bi vaš rad bio zadovoljavajuć: ■ boju za tanki providni premaz mora se prethodno pomiješati u posudici tako da bude homogena i jednolična; ■ boja ne smije biti pregusta, već vodenasta; ■ boju se mora nanijeti na savršeno suhu sliku; ■ ne smije se pretjerati u broju slojeva, jer će u suprotnom krajnji učinak biti prljava boja.

TEHNIKA CRTEŢA

N

e mogu vam zacijelo garantirati da ćete slijedeći moje upute postati dobri crtači, no ţelio bih da usvojite spoznaju da slikanje krajolika nije neki

teţak zahtjev koji nadilazi vaše sposobnosti. Neki nacrt, skica u ţivo, slika - oni su poput stranoga jezika kojega samo upornom vjeţbom moţemo naučiti kao da je naš vlastiti. U prvom je redu potrebno izvjeţbati ruku da potez postane siguran, a potom se treba pozabaviti perspektivom i proporcijama sastavnica krajolika; tako će se korak po korak, u vama spontano početi rađati umjetnička svijest koju nijedan učitelj nije kadar pobu- diti.Tko vas moţe podučiti tome koji je vaš stil ili kakva je vaša slikarska osobnost? Tko je podučio Giotta da promijeni dotadašnje slikarske tehnike? Emocije koje slikarstvo moţe izazvati mogu se dati iskusiti, ali ne i podučiti, jer se otkrivaju i oblikuju postupno, usporedno s napredovanjem u svijetu umjetnosti. Kako biste usvojili tehniku slikanja krajolika u ţivo, potrebno je da prethodno naučite paţljivo promatrati ono što vas okruţuje, i zato uvijek kada se nađete u prirodi, bez obzira da li trenutno slikate ili ne, postavite sebi ovakva pitanja: kada bih ţelio naslikati ovaj krajolik, kako bih to uradio? Što bih stavio u prvi plan? Koliko bih mjesta dao nebu? Da li bih obzor fiksirao na sredini platna? Koje pojedinosti trebam zabiljeţiti? Koje zanemariti? Gdje je nedogled?

LINEARNA PERSPEKTIVA

R

iječ "perspektiva" potječe od latinskoga glagola perspicere, čije je značenje "jasno vidjeti". Naslikati neki pejzaţ zapravo znači prikazati na ravnoj površini - dakle u dvije dimenzije - jedan trodimenzionalni prostor. Da bi se postigao ovaj učinak, vaţno je razumjeti smjer pravaca perspektive, a oni se temelje na preciznim zakonima čijom se primjenom određuje veličina predmeta na temelju njihove udalje- nosti od očišta. Stari su majstori primjenjivali jednu veoma jednostavnu metodu: stavljali bi iznad slika figure ili predmete da vide koji se od njih nalaze sprijeda, a koji su straga u prostoru. U srednjem su vijeku likovi manjih dimenzija uglavnom smješteni dalje u prostoru; no njima se ponekad prikazuju i manje vaţne osobe. Zakon perspektive znanstveno je razradio Filippo Bruneleschi (1377-1446), u prvoj polovici 1400. Prije nego počnete slikati u ţivo, trebali biste naučiti koje su vrste i smjerovi pravaca kojima se stvara privid prostorne dubine. Obzor je zamišljena linija na kojoj

se

nalazi

točka

ne-

dogleda 0. Iz nje proizlaze svi pravci

koji

stvaraju privid

prostorne dubine, i uz njenu se pomoć moţe koncipirati čitava slika (vidi str. 24).

PROPORCIJE Proporciju moţemo definirati kao međusobni odnos veličina različitih predmeta. Da na jednostavan način bez mjernih instrumenata izmjerimo veličinu nekog predmeta treba nam neki manji predmet, ili jedna manja sastavnica većega koja će nam posluţiti kao mjerna jedinica, pa ćemo tako procijeniti koliko puta je manji predmet sadrţan u većem. Na primjer, visina ljudskoga tijela je u prosjeku osam puta veća od glave; visina kuće moţe biti tri ili četiri puta veća od visine vrata. Ako slikate na otvorenom, u prvo vrijeme moţete koristiti kist na sljedeći način: ako slikate kuću, pogledajte vrata; ispruţite ruku drţeći kist čitavom šakom i u okomitom poloţaju, pa pustite da vam njegov drţak sklizne između palca i kaţiprsta, sve dok se dio kista koji izviruje iznad ruke ne izjednači s visinom vrata. Sada nam je visina vrata mjerilo, model za usporedbu. Drţeći ovu mjeru kao po- veznicu, moći ćete u ispravnim proporcijama naslikati čitavu kuću sa svim njenim elementima: polagano podiţite ispruţenu ruku, tako da moţete izbrojiti koliko puta treba prenijeti taj dio kista da dođete do krova. Kuća moţe biti četiri puta viša od vrata, prozori pola ili tri četvrtine visine vrata i tako dalje,

izmjerite na ovaj način sve predmete prizora kojega ćete naslikati. Probajte odmah vjeţbati vodenim bojama prema crteţu na ovoj stranici, pa u mislima i bez korištenja ravnala, postavite sebi ova pitanja: Što ću uzeti kao mjerilo? Koliko je puta širina vrata prisutna u širini kule? Da li

je

visina

dimnjaka

jednaka

visini

polukruţnog prozora ispod ţlijeba? Ovom ćete jednostavnom vjeţbom uočiti kolika je vaţnost privikavanja oka na proporcije, kao i vaţnost stalne vjeţbe na bilo kojem mjestu.

TOČKE NEDOGLEDA

U

ovom je trenutku vaţno odgovoriti na pitanje koje ćete zacijelo spontano sebi postaviti kada se budete našli

pred nekim lijepim pejzaţnim motivom: kako se određuje točka nedogleda? Da na vrlo jednostavan i praktičan način dođete do odgovora na ovo pitanje, zamislite da sjedite na livadi i da pred sobom vidite jednu kuću. Pogledajte primjer na lijevoj strani: pretpostavite da je kvadar kuća. Da pronađete točku nedogleda, posluţite se kistom. Obuhvatite ga čitavom šakom, ispruţite ruku; i za- krećite je sve dok jedan kraj kista ne dodirne gornji desni kut kuće. Kist sada predstavlja jedan pravac. Ponovite postupak zakrećući kist od dolje prema gore.Točka u kojoj se dvije okosnice sijeku je točka nedogleda O. Upravo tuda, ravninom na kojoj se nalazi ova točka, prolazit će linija obzora, a ona će biti vaša polazišna osnova pri koncipiranju slike.

U opisanom primjeru točka nedogleda nalazi se unutar same slike, no u mnogim će slučajevima biti i izvan nje.Tada će vam biti potrebne neke uporišne točke izvan slike, koje će vam pomoći pri njenoj koncepciji. Ovisno o poloţaju predmeta, moţemo imati i više od jedne točke nedogleda.Na skici dolje niţe, dvije su točke, obje smještene na liniji obzora koja leţi iznad samoga predmeta, što stvara dojam da se mi nalazimo iznad njega. Za uvjeţbavanje korištenja pravaca prostorne dubine, predlaţem vam da napravite vjeţbu "ograde" - koju donosim na idućoj stranici - primjenjujući ovaj postupak gotovo se uvijek dobijaju vrlo efektne slike.

OBZOR I PLANOVI PROSTORNE DUBINE

Č

itajući prethodne stranice naučili ste da se obzor određuje pravcima prostorne dubine; no u pej- zaţnom slikarstvu

morat ćete utvrditi na kojoj visini smjestiti liniju obzora. Ovo je veoma vaţan ^t_>tranutak, jer će ovisno o izboru njegova poloţaja vaša slika poprimiti različite karakteristike; primjerice, ako obzor postavite veoma nisko, više ćete naglasiti nebo (pogledajte primjer na dnu ove stranice). Svaki će od vas odlučiti što napraviti, no vaţno je da se ne okamenite u pomisli da obzor treba biti uvijek i samo na polovici stranice, čak i ako u većini slučajeva prostor neba zauzima malo manje od polovice slike. Isprobajte također i različita očišta. Da steknete uvid u različite ishode, ponekad je dostatno izraditi jednostavnu skicu olovkom ili kistom od pusti na običnom papiru. Sa samo nekoliko jasnih linija dobit ćete načelnu ideju kako trebate koncipirati rad (vidi crteţe na idućoj stranici).

Razrađujući pojam prostome dubine, zamislimo da je prostor sastavljen od niza slojevito poredanih planova, te da su u njima smješteni različiti predmeti; ovisno o tome u kojem se planu nalaze, dotične ćemo predmete drugačije naslikati. Ponekad čak i u svakodnevnoj jezičnoj praksi, govoreći o nekom pojedincu kaţemo da se nalazi u prvom ili drugom planu čime ističemo veću ili manju ulogu koju igra! Beskonačno je mnogo planova koji tvore prostor. No, u cilju pojednostavljenja njihova prikaza, zamislimo ih ne manje od četiri četiri.To će nam također pomoći da izbjegnemo pogrješke u prikazu. U prvom planu mogu se razraditi detalji, te se mogu donijeti najsnaţnije i kontrastne boje. Što se predmet bude sve više povlačio u straţnje planove postajat će sve maglovitiji, konture će mu se promijeniti, detalji se više neće vidjeti, kontrast svjetla će se smanjiti, a promijenit će se i same boje: ne samo u tonu već i u valeru. Svaki plan stoga dopušta postupan prijelaz k idućem, na način da se sve više smanjuju jasnoća poteza i boja što se predmet više udaljuje u prostoru. Slikom koju donosim na sredini ovih stranica ţelim pokazati kako je moguće slikati i bez prostornih pravaca; posebno ona slika koja je izgrađena na vodoravnim linijama, bilo da su to linije ograde ili pak vodoravna linija razgraničenja livade i šume, pruţa promatraču osjećaj blagoga spokoja.

PERSPEKTIVA S TRI TOČKE azmotrimo sada perspektivu s tri točke, koja i nije ne baš česta u slikarstvu ali je neizostavno I 1 efektna. Pogledajte primjer kojega vam predlaţem: za ispravnu izradu ovoga crteţa potrebne su nam još tri točke nedogleda. Netko će od vas kazati da je dovoljno doći na lice mjesta i uţivo precrtati linije kakve jesu, ili preslikati smjernice s neke razglednice bez suvišnih kompliciranja. Na takvu bih primjedbu odgovorio da puko precrtavanje nije dovoljno, jer za izradu dobroga crteţa treba prethodno temeljito shvatiti logiku za- krivljenja pravaca, tj. zašto se i kako zakrivljuju, te koje je pravilo uz čiju primjenu moţemo reproducirati crteţ poput ovoga? U trenutku kada budete usvojili ovo geometrijsko načelo, osim što ćete napraviti lijepu sliku, moći ćete se i zabaviti mijenjajući smjer pravaca: na primjer, zakrivljućući ih u većoj ili manjoj mjeri, odnosno,

spuštajući ili podiţući nedogled, pa ćete tako dobiti različite percepcije prostorne dubine, itd. Često nećete trebati precizno poput fotografskoga aparata reproducirati prizor kojeg vidite, ali ćete pritom moći posredovati na samo vama svosjtven način, slijedeći vaš vlastiti osjećaj. Na kraju, umjetnik je slobodan izraţavati se kako ţeli poštujući pri tome samo ona ograničenja koje mu postavlja njegova vlastita potraga za lijepim. Za stvaranje perspektive s tri točke trebamo odrediti dvije točke na obzoru: 0 i On, te točku Oi na vertikali, koja će u ovom slučaju biti okomita na liniju obzora. Očigledno, u studiji crkve koju donosim, točka Oi nalazi se znatno iznad papira. Probajte i kod ovoga primjera precrtati crteţ unoseći neke varijacije: primjerice - spustite ili podignite točku Oi, ili je pomaknite malo ulijevo ili udesno. Pogledajte koji će sve različiti oblici nastajati. Pri prvim promjenama pravaca koristite ravnalo, kasnije ćete morati steći naviku rada isključivo slobodnom rukom - vrlo brzim potezima koji omogućuju povlačenje ravnih linija.

a

KOLORITNA PERSPEKTIVA

se

na

dvodimenzioinalnoj

plohi

prikaţe

trodimenzionalni

uspješno

predmet, neće nam biti dovoljna sama perspektiva koju ćemo stvoriti crteţom. Nuţno je naime stvoriti privid prostorne dubine i primjenom boja. U stvarnosti, atmosferski elementi u znatnoj mjeri doprinose promjeni izgleda predmeta: zrak koji nije potpuno čist, uslijed vlage, atmosferske

prašine

zagađenja,

i

utječe

na

različitu percepciju boja, koja ovisi o udaljenosti na kojoj se promatrani predmet nalazi: zrake svjetlosti reflektirane iz daljine, trebaju naime proći dug put do našeg oka. Zbog toga se mijenja ne samo tonalitet, već i sama boja predmeta smještenih na većoj udaljenosti. Jer, što su

predmeti

udaljeniji,

smanjuje se nihov tonalni intenzitet, postaju zračniji i provid- niji, a boja im se pribliţava

plavkasto-

sivoj.Vlaţnost zraka znatno će povećati ovu promjenu percepcije. Interesantan je primjer

magle:

ona

poništava djelovanje boja sve do točke potpunog stapanja

promatranog

predmeta s ozračjem kojim je

obavijen.

primjenom povećavaju

Paţljivom boja

slikari privid

prostorne dubine na svojim slikama. U ţelji da što bolje razjasnim perspektivu boja i to-

nova, prikazao sam isti motiv jednom u crno bijeloj tehnici (ugljenom na prethodno obojenom platnu), a drugi put uljenim bojama. Postavio sam sliku tako da dobijem tri plana prostorne dubine: u prvome su zemlja i maslina, u drugome je bazilika, a u trećem i posljednjem, nalaze se breţuljci. Namjerno sam naglasio smjer pruţanja perspektive uzoranim poljem, jer sam time ţelio predočiti razliku između prvoga i drugog plana.

UZBRDICE I NIZBRDICE a pr imjerima koji slijede donosim prilično jednostavna rješenja problemskoga zadatka kojega pred nas moţe postaviti određeni prizor. Na skicama koje vam predlaţem za vjeţbu namjerno sam naglasio perspektivu uzbrdice i nizbrdice zato što je moja namjera pri tom manje bila napraviti lijepi crteţ, a više jasno vam predočiti spomenutu slikarsku problematiku. Uočite dvije točke nedogleda na prvoj skici. Jedna je od njih smještena iznad linije obzora, i označena je kao O1: iz nje polaze pravci ulice. Ostali elementi na slici slijede druge konstrukcijske pravce koji polaze iz točke O smještene na obzoru u skladu s onim što je prethodno rečeno. Na drugoj je skici točka O1 smještena iznad linije obzora. I u ovom slučaju iz nje polaze pravci ulice, dok se pravci kuća ravnaju prema točki smještenoj na liniji obzora. Stoga, kada budete odredili poloţaj obzora lako ćete pronaći preostale pravce neophodne za logičku koncepciju crteţa. Za temeljito usvajanje ove tehnike nije vam dovoljno puko čitanje navedenih objašnjenja, već vam je potrebna vjeţba reprodukcije primjera koje donosim. U početku moţete koristiti ravnalo. Kasnije nastojte unijeti stanovite promjene.

SLIKARSKA TEHNIKA TEMELJNI OBLICI

S

vaki pojedini objekt u prostoru koji nas okruţuje moţe se svesti na neko geometrijsko tijelo, u naj- više

slučajeva kompleksno. Kako bismo objekte što jednostavnije prikazali, trebamo ih nastojati što više pojednostaviti svodeći ih na osnovna geometrijska tijela: kvadar, kuglu, valjak i stoţac. Ima slučajeva kada nas crteţ ne zadovoljava u potpunosti, a nikako ne moţemo pronaći gdje se nalazi grješka: tada vjerojatno razlog leţi upravo u kompleksnim oblicima i u mnogim detaljima koji doprinose da se temeljni oblik izgubi iz vida. Zato stvorite naviku uočavanja temeljnih oblika, koje ćete potom reproducirati pojednostavljenim linijama. Moći ćete proslijediti na dotjerivanje i razradu detalja slike tek pošto ste je u cijelosti koncipirali, i sigurni ste da ste to uradili dobro. Stoga, započnite crteţ naznačujući samo temeljne oblike.

Ako budete radili sluţeći se geometrijskim oblicima, nećete samo olakšati sebi crtrţ i konstrukciju perspektive, već i primjenu boja. Kod učenja odabira pravih tonova vrlo će vam koristiti slikanje okruglih površina, jer ćete dok ih budete reproducirali trebati prijeći s nekog njihovog svjetlijeg dijela na tamniji, prolazeći pri tom kroz čitavu seriju različitih tonaliteta. Pogledajte primjer na ovoj stranici. Skica grma u olovci, napravljena je brzim potezima i već se uočava postepeni prijelaz od svjetloga ka tamnome. Izvedba ovakvih prijelaza boja moţe izgledati prilično zahtjevan zadatak, koji postaje jednostavan kada se grm usporedi s geometrijskim tijelom kuglaste ili ovalne površine. Uočite kako sam na ovim primjerima obojao najprije volumen, takozvanu "masu", naglasivši kontraste svjetla i tame. Korištene su uljene boje (boja trave, sa ţutim okerom i titanovim bjelilom): pomiješane su na paleti, a potom ravnim kistom nanesene na platno. Boja zemlje je oker i prije nego je nanesemo, trebamo očistiti kist od prethodno korištene zelene. U posljednjoj sam fazi naglasio kontrast između svjetla i tame i izvukao pojedinosti, a one su u ovom slučaju mrlje boje nanešene malim kistom tankoga vrha: tako sam stvorio privid lišća i trave.

Kad se budete osjetili sigurnijima i spremnima da se upustite u prikaz sloţenijih i zahtjevnijih predmeta, kao što je primjerice neki seoski prizor, nećete više morati sve savršeno precizno nacrtati ugljenom ili olovkom: savjetujem vam da u tom trenutku odmah započnete raditi kistom. U tom slučaju boja koju ćete koristiti (tempera, ulje ili akrilik) mora biti vrlo razvodnjena. U zdjelici ili na paleti pomješajte boju s količinom razrjeđivača potrebnom da se dobije ţeljena gustoća namaza. Vaţno je da uvijek radite slobodnom rukom, bez uporabe ravnala jer ćete tako moći izvesti i poneku varijaciju, primjerice: moći

ćete

nacrtati šire

polje

ili viši grm nego što je u bez

prirodi, da

unaprijed odredite konačni izgled slike. Na polaznoj skici naznačite samo glavne linije jer će vam one dati smjernice za dobro izvođenje rada. Pošto ste u glavnim linijama skicirali crteţ, i prije nego krenete u razradu pojedinosti, načinite stanku i kritički pogledajte linije koje ste označili. Provjerite jesu li ispravne proporcije, perspektiva i planovi prostorne dubine.

Nastavite rad tek poslije paţljive analize učinjenoga. Ne potjcjenjujte ovu stanku za razmišljanje, jer biste se u protivnom mogli naći pred gotovim radom u pogrešnoj perspektivi, a to zacijelo ne bi bio ugodan osjećaj. Prije svega, pogledajte objekte s bridovima - kuću, zid, neki paviljon, itd. - i zamislite ih kao da su jednostavni paralelopipedi.To će vam pomoći ne samo kod konstrukcije perspektive, već će oku olakšati uočavanje pravih proporcija. Crteţ na prethodnoj stranici izgleda dječji; tu se zapravo radi o shematizaciji jednog oblika i nekoliko temeljnih linija koje moramo povući da započnemo rad. Iz didaktičkih razloga uvek se crta izvučena linija, a u praksi se radi vrlo tanka i laganim potezima olovke, tako da se jedva vide.Ako su tako izvučene, moći će ih se po ţelji korigirati, a ako ih se izbriše, neće omesti izvođenje rada. Boje na slici rasporedit ćete na način kojega sam prethodno opisao. Treba primijetiti da se bez detalja mnogo bolje vidi da li je boja sjene ona ţeljena. Pojedine se objekte moţe naslikati kistom i suhom ili vlaţnom bojom - prema vašem izboru. Savjet kojeg vam pri tome mogu dati je sljedeći: boja nanesena na suhu površinu ostavlja jasan rub, dok joj je on na mokroj podlozi maglovit i nepravilan.

KONTRAST SVJETLA I TAME to je kontrast svjetla i tame? To je igra svjetla i tame kojom se dočarava privid reljefnosti, a slici se ujedno podaje posebno ozračje. Zamislite da je sunce zastrto oblacima: u tome je slučaju osvjetljenje podjednako na svim dijelovima, sjene su tek naznačene, i sav krajolik poprima harmoničan ugođaj. No, kada je sunce jarko, a zrak čist, izraţen je kontrast između svjetla i tame; tople boje na osunčanim površinama snaţno se ističu svojim intenzitetom i jasno odskaču od onih hladnih na dijelovima u sjeni. Uočite različitost učinaka tehnika korištenih u dvama primjerima koje donosim: na ovoj je stranici jedna meka i maglovita tempera na kojoj dominiraju sive boje, dok je na idućoj stranici jedan energični akvarel brzo i odlučno izveden nabačenim mrljama boja u snaţnim kontrastima. Ne propustite primijetiti i da je akvarel vrlo pogodna tehnika za brze radove, dok je tempera, zbog svoje zagasite prirode, posebice pogodna za vedute jezera. Iskustvo me naučilo da je poznavanje različitih slikarskih tehnika sredstvo, a ne cilj: umjetnik se sluţi određenom tehnikom kako bi izrazio ono o čemu razmišlja, što osjeća i proţivljava. Vaţno je da na slikama uhvatite igru svjetla i tame, te njihove međusobne odnose; pri tome je bitno da stvorena cjelina bude harmonična. Kod izrade kontrasta svjetla i tame u slikarstvu, treba voditi računa o pet varijabli, a to su: najsvjetlije točke, boja tijela, poluboje, sjene i odrazi: njihovi će međuodnosi odrediti ozračje slike. Osim toga,

bitno je u svakoj fazi rada razmisliti o kontrastu svjetla i tame - već od same skice - pa provjeravati njegov intenzitet u različitim prostornim planovima. Jednostavno rečeno, trebat ćete provjeriti da se u planu koji je najudaljeniji od promatrača, kontrast svjetla i tame jedva nazire, a kako se sve više budete pribliţavali prvom, odnos svjetla i tame trebat ćete pojačavati; zato svijetlo - tamni kontrast u drugom planu mora biti izraţeniji nego u trećem, i tako dalje. Naime, ne moţemo naslikati stablo u drugom planu s odnosima svjetla i tame kao na grani u prvom planu. Evo i jednog kurioziteta: Leonardo da Vinci (1452-1519) u svom traktatu o slikarstvu tumači vaţnost kontrasta svjetla i tame i navodi način na kojega mu on pristupa. Leonardova tehnika uglavnom se temeljila na ujednačenom nanosu boje polovičnog tona: na početku je nanosio poluboje, a tek je u završnim fazama rad bojao svjetlije i tamnije dijelove slike. I on kaţe: "Slikari, da da oslikaju reljefne predmete, trebaju obojiti površinu papira bojom polovične zatamnjenosti, a onda dati tamnije sjene, pa na kraju glavna svjetla...".

KOJI MOTIV? ada se nalazimo u prirodi i ţelimo reproducirati neku lijepu panoramu ili vedutu sami sebi postavljamo razna pitanja: bi li bilo lijepo unijeti u crteţ i onaj puteljak? Ili: hoću li naslikati sve što ili samo dio? Koji je kut najbolji? Ovakvim pitanjima kao da nema kraja! Prije nego prionete na slikanje, korisno je postaviti sebi pitanja ovakve vrste, jer će vam odgovori na njih omogućiti da odmah procijenite kako skicirati predmet, odakle započeti crteţ, i na kojem ga mjestu završiti. Prije dosta vremena uvijek sam sa sobom nosio okvir dijapozitiva bez folije ko- ji mi je trebao posluţiti da lakše nađem pravi kadar, ali kada bi mi trebao ni- kako ga nisam mogao naći; tada sam prešao na jednostavniji sistem spojim kaţiprst i palac u krug, i onda kroz taj otvor gledam pejzaţ, pribliţujući ili udaljujući ruku od oka. Ovako promatram objekte scene, i ne odvlače mi paţnju oni izvan nje te mogu odrediti hoću li naslikati cijelu kuću ili samo neki njen dio, u kojoj će točki biti najbolje da ubacim puteljak, itd. Uostalom, ovaj mi način promatranja omogućuje da provjerim je li motiv kojeg ću naslikati uravnoteţen i harmoničan. Ukratko, tako provjeravam jesam li zadovoljan kadrom. Prije nego započnete skiciranje, napravite još jednu vjeţbu: pogledajte prizor kroz poluspuštene kapke: vidjet ćete samo svjetle i tamne mase.Taj će vam trik sigurno koristiti kad budete slikali taj pejzaţ.

OSNOVNI POJMOVI SLIKARSTVA “Jt. —godna kombinacija boja čini sliku skladnom. Kako se moţe postići taj sklad? Čini mi se da je da- ' nas pojam lijepoga manje općenit i više subjektivan nego što je to bio nekada, i u tom se smislu ' sjećam da sam jednom bio predloţio svojim učenicima da stave na papir nekoliko boja, ne izravno iz tube, već su ih prethodno trebali pomiješati na paleti tako da dobiju harmoničnu cjelinu. Njihova su tumačenja bila veoma različita. Kada bih povezao svaki papir s njegovim tvorcem, izgledalo mi je kao da izbor boja na njemu odraţava njegovu misao i osobnost. Neću se upuštati u avanturu raspredanja o

lijepome i ruţnome, no pozivam vas da pogledate što su veliki učitelji u prošlosti smatrali "lijepim" .Ako se potom netko od vas, prihvaćajući načelo kranje poniznosti i upornosti, odluči nastaniti u svijetu slikarstva, otvorit će mu se pogled na prekrasne vidike jer svijest o bojama pojačava uţitak u ţivljenju i promatranju prirode. Harmonija je također stvaranje privida pokreta; na primjer, nebo oslikano ujednačenom bojom stvara privid statičnosti i hladnoće. Problem se neće spontano sam riješiti čim jednostavno dodamo oblačiće: naprotiv, trebamo stupnjevati tonove plave: tako da nikada ne koristimo čistu boju kakva izlazi iz tube ili limenke, već boju koju smo prethodno ohladili ili stoplili, vođeni potrebama harmonije koju ţelimo postići. Sklad se postiţe i dobrim poznavanjem slikarske tehnike, a nju se stječe samo predanim radom. Upravo je zato Leonardo da Vinci u traktatu o slikarstvu napisao: "Slika ostavljena sama sebi prepušta se neostvarivim snovima; potrebno je izučavati znanost ili prije umjetnosti ili u isto doba, da se nauči unutar kojih se granica treba zadrţati".

IMPASTO

je tehnika slikanja gustom bojom koju se nanosi u debelom, pastoznom sloju. Moţemo ga samostalno coristiti :očaka r

kada ţelimo postići reljefno djelovanje s nekih dijelova slike, kao na primjer, s najintenzivnijeg svjetla, ili s osvijetljenih dijelova, ili kada ţelimo potpuno prekriti područje koje ispod tog sloja leţi. Ova je tehnika također vrlo korisna i za isticanje točaka najvećeg sjaja. Na primjer: ako ţelite naslikati odraz sunca na

ogradi, probajte zahvatiti boju samo uzduţnim rubom slikarske lopatice, pa je onda rasporedite po slici u tankim tragovima. Boja će biti reljefna, te će, zahvaljujući laku - posebice laku Dammar ili Dammara, vrsti prirodne smole - stvoriti dočarati svjetlost i kretanje. Osim toga, i za cjelokupnu izradbu slike moţemo koristiti isključivo slikarsku lopaticu. Pogledajte ovu sliku sa strane: korištene su uljene boje i samo slikarska lopatica, bez primjene kista bilo koje vrste. U ovom vam slučaju ne bih savjetovao slikanje na platnu: bolje je izabrati neku čvrstu podlogu kao npr. višeslojnu drvenu pločicu debljine 8 mm, prethodno podloţenu cementi- tom - premazom napravljenim na bazi lanenog ulja, supstance topive u terpentinu. Čvrsta podloga dobro podnosi pritisak slikarske lopatice i ne deformira se.

JEDNA ZANIMLJIVA TEHNIKA: GVAŠ

J

oš je u davninini postojala praksa rasta-

panja u vodi različitih vrsta zemlje i bojinih supstanci, i njihovoga narednoga miješanja s nekom vrsti ljepila.Tako dobijena boja u prošlosti se koristila za crtanje, pisanje i bojenje, a slikari su je, primijenjenu na jedan vrlo jednostavan i redovito efektan način, koristili na svojim skicama za stvaranje kontrasta između svjetla i tame. Tuš ili razvodnjena boja nanosila bi se tako na guščje pero, odrezano za tu namjenu, kojim bi se načinila skica, a potom bi se u nastavku kistom i istom bojom ispunjavali dijelovi u sjeni i slikale tamne mase. Na ovaj je način umjetnik brzo mogao proučiti odnose svjetla i sjena i tako bi se pripremio za slikanje temperom, uljenim bojama, ili za rad na freski. Pojam gvaš doslovno znači "velika količina vode". Na francuskom, izraz gouache, prvi je puta bio korišten u XVI stoljeću. Ovu se tehniku, kojom su umjetnici izvorno slikali akvarele, u nastavku učinilo još boljom dodavanjem čiste bijele boje na osvijetljenim dijelovima. Vaţno je da upoznamo paletu starih boja da bi se mogli i danas njima sluţiti (vidi uzorke boja na ovoj stranici). Riječ je o prirodnim bojama kojima se na slikama koje izlaze iz kanona klasične figurativne umjetnosti mogu stvoriti vrlo lijepi efekti. Kada stvaramo suvremena slikarska djela, i sluţimo se pri tom tehnikama starih majstora stvaramo tako vezu s baštinom od koje se umjetnik nikada ne bi smio odvojiti. Po mojem je mišljenju umjetnost pojam koji nadilazi vrijeme i modu. No, ako umjetnik ne posjeduje razvijenu svijest o nasljeđu i slikarskim tehnikama korištenima u prošlosti, kao drvo bez korijenja, on je nesposoban za daljnji rast. Otvorio sam prozor na ovu tehniku, preteču akvarela, i uvjeren sam da ona ima budućnost

upravo zahvaljujući svojoj jednostavnosti, neposrednosti, trasparentnosti i mekim rasplinutim obrisima koji se njome dobijaju. Kako bi se uspješno upoznali s ovom tehnikom, korisno je da počnete vjeţbati s monokrom- nim motivima, odnosno motivima izvedenim u samo jednoj boji. Savjetujem vam da radite sa smeđom bojom koju ćete dobiti na sljedeći način: malu količinu vode zagrijte do vrenja, dodajte joj ţličicu kave, pa pustite da- polovica tekućine ispari; dobijenu otopinu zatim ostavite da se ohladi. Idući dan filtrirajte tekućinu, pa filtrat koristite za rad tehnikom gvaša. Što više vode ispari, to ćete dobiti tamniju smeđu. Kod rada u gvašu koristite okrugli kist tankoga vrha, upijajući papir, čašu vode, tanjurić za razrjeđivanje boje i fino grundirani papir za akvarel. Za provjeru tonskog intenziteta boje koju ste priredili, te da lakše procijenite kako ćete je nanijeti, prije početka rada na samoj slici načinite nekoliko probnih poteza na papiru za akvarel kojega ćete drţati pored tanjurića. Ako vam boja bude izgledala ona prava, moţete započeti rad. Crteţ mora biti jednostavan i izgrađen samo najnuţnijim linijama. Ovlaţite papir tako da preko njega prijeđete vlaţnom spuţvom i prionite na rad, krećući od najsvjetlijih tonaliteta.

Mokri se papir moţe blago

ondulirati, no kada se osuši vratit će se u početno stanje. U nastavku, prelazite postupno na tamnije tonalitete koristeći uvijek isti kist. Kasnije, ako budete smatrali da je to potrebno, još ćete dodatno povećati kontrast. Na kraju malim dodirima tankog okruglog kista broj 0, i intenzivnijom bojom, povećajte razlike u osvjetljenju.

1 VJEŢBE

P

rije nego razbijete okvire umjetničkih pravila i upustite se u slikarske avanture, trebat ćete dobro ovladati tehnikom. Da to postignete počnite raditi

na vjeţbama preslikavanja: jer ćete tek po većoj količini napravljenih kopija, svijet koji vas okruţuje moći promatrati drugačijim očima. Naime, i jedan potpuno običan predmet više pobuđuje našu maštu ako ga pogledamo iz kuta drugačijega od uobičajenog. Na primjer: moţemo usredotočiti paţnju na samo jedan dio slike, ili locirati nedogled u nekoj točci izvan njenih okvira. Za sada se zadovoljite učenjem kroz kontinuirani rad. Posebno obratite paţnju na odnose između svjetla i tame. Upamtite da je svjetlost temeljna sastavnica svih slikarskih kompozicija, a pogotovo pejzaţa: nije samo dovoljno da neki predmet bude osvijetljen - treba biti osvjetljen na ispravan način. Moja je nakana pomoći vam otvoriti jedna od onih vrata koja vode dobrom poznavanju ove tehnike, te vam ujedno predati ključeve kojima ćete sami otvoriti i sva ona druga koja za ovima budu uslijedila.

KAKO MISLITI NEBO

pjjb. -.jednom pejzaţu nebo, bez sumnje,

ft

igra izuzetno vaţnu ulogu. Ono je iJlM toliko bitno, da se ga uvijek prvoga slika. Za temeljitu

analizu

tehničko-slikar-

skoga

aspekta neba, ne bi bila dovoljna samo jedna knjiga. No, shvaćajući ovaj tekst kao uvod u spomenutu problematiku, ţelio bih vas osposobiti vas za razumijevanje sloţenog svijeta umjetnosti, te vam otvoriti vrata koja vode u svijet slikarstva, i potaknuti vas ujedno da svijet koji nas okruţuje pogledate drugačijim očima. Za postizanje dobrog rezultata potrebno je mnogo vjeţbe i jednako toliko prakse, jer ćete tako moći u potpunosti upoznati, na primjer miješanje boja, njihovu gustoću, raspored, itd. Razumijem da ponekad pisana riječ nije dovoljna da se neki pojem u potpunosti shvati: bolje bi bilo promatrati nekoga slikara dok radi, gledati kako miješa boje, kako i koliko ih razrjeđuje, itd. Ako budete u prilici pribliţiti se nekom slikaru dok slika, zaustavite se i dobro pogledajte što radi, pazeći pritom da ga ne ometate u poslu, jer sve ono što biste ţeljeli pitati u svezi tehnike rada moţete naći u udţbenicima, a ostalo je osjećaj.

'

Mislim da je sada dobar trenutak da pogledamo nekoliko slika. Uočite boju oblaka na prvoj slici: siva je dana s tragom crne i plave pomiješanih s cinkovim bjelilom. Efekt svjetlosti koja prolazi kroz granje stabala na drugoj slici napravljen je slikarskom lopaticom, nakon što su stabla već bila naslikana. Moţe se povećati kontrast i pokret slike umetanjem jedne vrlo svijetle površine između plavetnila neba i intenizvne modrine mora. Kontrast se značajno povećava ako sliku podijelimo na obzoru na gornji dio oslikan hladnim bojama, i donji oslikan toplima, kao na posljednjoj slici. Kao što moţete uočiti na ovim skicama, mase i oblici oblaka mogu utjecati na sliku kao i na njenog promatrača: modeliranjem cirusa stvorio se privid gibanja, dok vodoravni poloţaj oblaka sugerira spokoj.

NEBO ovoj vjeţbi moţete koristiti guste boje kao što su na primjer tempera ili ulje. Platno je prethodno

jednolično

premazano bojom dobivenom miješanjem bijele, male količine kadmijeve

ţute

i

purpurno

crvene. Oblake

nije

potrebno

crtati

olovkom, več ih je dovoljno izravno skicirati kistom s dosta bijele boje. Ponekad boja koja izlazi iz tube nije baš mekana: zato ju je potrebno prethodno razrijediti na paleti dodavanjem male količine razrjeđivača, ako slikate uljenim bojama, odnosno male količine vode u slučaju tempere. Naučite da ne miješate boju na paleti uvijek i samo kistom, već se

počnite

privikavati

i

na

uporabu male slikarske lopatice. Pošto budete skicirali oblake na paleti, napravite plavu od cinkovog bjelila i ultramarina, pa naslikajte nebo. Savjetujem da uvijek počnete od viših dijelova.

Nastavite

rad

izmjenjujući

prijelaze plave i bijele na način da

dobijete

mekane

i

prozračne oblake. Boja na području između bjeline oblaka i plavetnila neba mora biti vrlo blaga i zato je osim postizanja efekta zamagljenog pretapanja nijansi, što ga se kistom izvodi na platnu, nebu potrebno dodati i jednu međunijansu, koju ćemo prethodno naći na paleti miješajući bijelu i plavu u različitim omjerima. Na nekim ćete mjestima ovoj boji dodati i dašak skrletno crvene koja će povećati volumen oblaka. Nastavite s radom izmjenjujući plava i bijela područja. Imajte na umu osnovno pravilo da područje plave iznad uvijek mora biti u tamnijoj nijansi od onoga ispod. Promotrite razliku kontrasta između dvaju područja, te uočite kako upravo ona doprinosi stvaranju privida gibanja. Savjetujem da potpuno dovršite nebo prije nego prijeđete na razradu ostalih pojedinosti slike.

S prusko plavom pomiješanom s ultra- marinom i skrletno crvenom naslikajte udaljene breţuljke. Boja treba biti nabačena brzo i ne mora biti prozračna kao ona neba. Čak će i ova razlika u načinu nanošenja boje stvoriti dojam pokreta. Boja trave, smaragdno zelena i kadmijeva ţuta boje su korištene u pojasu u prvome planu. Pogledajte kako ţuta boja stvara snaţan privid reljefnosti.

TRG

vaj sam akvarel naslikao na licu mjesta, a potom u atelieru i sve ostale primjere. Kada radim na | otvorenom nosim mapu papira Fabriano od 300 g/m2, i s listovima veličine 36x50 cm. Ponekad ţelim smanjiti područje slikanja kako bih dobio sliku manjih dimenzija.To se postiţe tako da se ivice slike obrube ljepljivom trakom za papir i potom se slika unutar omeđenog prostora. Gotov akvarel imat će tako lijepi bijeli okvir na kojeg će se smjestiti naslov i potpis.

Izvucite sliku samo glavnim linijama, a potom dajte prve premaze nanoseći ravnim kistom vrlo razvodnjene boje: oker ţutu, prirodnu umbru i narančastu. Pričekajte da se sve osuši, a onda nanesite ultramarin, crnu, i tamno ljubičastu na područja u sjeni. Nemojte jednolično rasporediti boju na slici: krajnji rezultat ne treba biti previše plošan. Uvijek nastoj- te postići varijacije u nijansama, jer se tako stvara privid gibanja. Počnite s nijansama u sjeni, i u radu koristite mrlje neodređenih boja - da ne biste oteţali drugi plan kompozicije; skicirajte likove i boje stolnjaka.

Nastavite rad povećavajući kontrast između svjetla i tame te izrađujući pojedinosti slike. Golubovi su oblikovani brzim potezima i istom bojom kojom su naslikane sjene. Poneki dašak čiste crvene čini sliku zanimljivijom i ţivljom. Tanke su linije izvedene okruglim malim kistom tankog vrha. Osušite pojedine kapljice boje tako da dobiju drugačiji tonalitet. Osim toga, još jedan drugačiji slikarski efekt moţete dobiti na način da ćete pustiti par kapi čiste vode da slobodno padne na vlaţnu

boju:

tako

će

nastati

svjetlije

mrlje.Trebate stalno provjeravati različite tonalitete sjena, i pritom paziti da ih ne oteţate preko mjere.

ARENA U VERONI

O

va je vjeţba izvedena u tehnici akvarela na papiru Fabriano od 50% pamuka, teţine 300 g/m2, iz bloka veličine 50x36 cm. U ţelji da vam pokaţem jedan drugačiji način da se započne rad na nekom akvarelu, predlaţem vam da kod crtanja koristite plavu vodenu olovku. Osobitost pigmenta od kojeg su sastavljene vodene olovke jest njihovo rastapanje u doticaju s vodom; zahvaljujući tom svojstvu one se pretvaraju u akvarel.

Počnite bojenje kamenja kistom umočenim u razvodnjeni oker.Tijekom rada plavi će se pigment, kojim ste izvukli skicu, rastopiti.

Bojom korištenom za kamenje radite na površini čitave građevine povećavajući joj postupno intenzitet. Korištene boje su oker i cinober. Sadaje trenutak da slobodnim i odlučnim potezima nanesete tamnije nijanse kojima ćete naslikati sjene.

Drţeći stalno skicu kao predloţak, pojačajte vaţnije dijelove snaţnijim tonovima. Vaš umjetnički senzibilitet reći će vam do koje mjere slika treba biti jasna. Ako ţelite dobiti snaţniju sliku, trebat ćete pojačati sjene i poteze na bridovima malim kistom tankoga vrha. Nemojte koristiti crnu boju koja bi samo oteţala sliku, već mješavinu plave, tamnu umbru i crvenu.

^

VODA I NJENI ODRAZI Već sam govorio o korištenju slikarske lopatice, a na ovoj sli-, ci vidite još jedan primjer njene primjene. Ravni kist A korišten je postranično za nebo i za pijesak, a rezano za more. Slikarskom lopaticom na kraju je nanešena vrlo gusta bijela boja (kakva izlazi iz tube) čime je modeliran volumen pjene valova. Koristio sam uljene boje na platnu veličine 35x45 cm.

Na ovom je akvarelu dimenzija 31x13 cm zanimljivo primijetiti kako nijanse mora mogu varirati od zelene do plave i obratno. Nebo i more naslikani su ravnim kistom širokim otprilike 1 cm, a valovi u prvom planu i ostali detalji okruglim kistom tankoga vrha broj 1. Naliv pero i smeđi tuš posluţili su mi za završnu doradu. Slika dolje - veličine 35x45 cm - izgleda plošnija od prethodnih, no cilj mi je bio pokazati vam različite načine na koje se moţe naslikati voda. Upotrebljena je vrlo razri jeđena akrilna boja nanesena uobičajenim ravnim kistom, korištenim i rezano.

Snaţno me privlači odraz boja na vodi, jer se on mijenja ovisno o vremenu i o vrsti osvjetljenja; no posebno je zahtjevno prenijeti na platno osjećaj kojega se ima kada se ovaj prizor promatra u prirodi. Prva teškoća s kojom se u ovom slučaju susrećemo, jest prenijeti odraze vode koja je u neprekidnom pokretu. Netko će predloţiti: "Precrtajmo ih s neke fotografije!" No puko precrtavanje nije dovoljno, zato što je potrebno shvatiti njeno unutarnje gibanje - a do njega se dolazi promatrajući vodu dok miruje.

Laganijim tonovima prenesite na sliku sve boje koje se odraţavaju na vodi. U nastavku će ravne linije i nanosi boja postati zakrivljeniji i nepravilniji. U završnoj fazi rada nanijet ćete više tankih namaza plave različitih nijansi.

SEOSKI VIDICI

Polje makova klasična je tema koju su obrađivali svi slikari. Mrlje crvene boje na ţutom polju redovito izazivaju posebne osjećaje. Ovo je ulje na platnu veličine 40x50 cm, i plod je slobodne fantazije kojom sam htio dati oduška mašti i eksperimentu. Na ovoj sam slici zapravo, u daljini htio dati more jer me zanimalo kako se slaţu ljubičasta boja lavande s crvenom makova. Krajnji rezultat kompozicije mi se baš i ne sviđa, ali sam vam bez obzira na to ţelio pokazati sliku da i vi osjetite poticaj da na sličan način probate povezati neuobičajene boje, nadam se uspješnije od mene.

I ova je slika nastala u tehnici ulja na platnu veličine 40x50 cm, a nadovezuje se na jedan moj raniji crteţ koji mi se zbog palme pored bijele vile i različitih tonova zelene livade posebno sviđa. Pogledajte kako ovdje boja breţuljka u pozadini naginje stapanju s bojom neba.

Slika koju donosim na ovoj stranici je ulje na drvu veličine 40x50 cm i zapravo je jedna studija. Radio sam samo okruglim kistom za akvarel kojeg sam drţao gotovo okomito u odnosu na površinu drvene ploče. Uljene boje vrlo su razrijeđene; u ovom slučaju u razrjeđivaču treba smanjiti količinu laka Damar. Uočite kako je čitava slika izvedena mrljasto: to je posebno vidljivo na nebu. Mrlje se međusobno preslojavaju bez nijansiranih prijelaza: stapanje ili nijansirani prijelaz kromatskog elementa dobijen je samo korištenjem različitih vrsta boja i tonaliteta.

Slika je nastala u jednom kampu u rimskoj četvrti EUR. Kamp danas više ne postoji, a podloga na kojoj je izvedena slika je komad šatorskoga platna.Temeljna boja s cementitom na nepropusnom je platnu dala "skliskost" uljenim bojama. Ovaj efekt omogućio je stvaranje svjetlijih područja uklanjanjem površinske boje. Mnogi su detalji načinjeni odstranjivanjem boje drškom kista. Na kraju sam dodao pokoji reljefni potez bijelom i svijetlo ţutom na svjetlim dijelovima slike.

5

“ Prema mojem mišljenju breze su za slikare najzanimljivija stabla, jer pored vitkosti, njihova bijela kora svojim jasnim odvajanjem od podloge stvara vrlo lijepi kontrastni efekt. Zanimljivo je uočiti različite tehnike izvedbe. U ovom akvarelu, veličine 30x50 cm, lišće je načinjeno mrljama boje. Na slici uljenim bojama, prikazanoj na idućoj stranici, slikarskom je lopaticom izrađeno lišće, te su

ujedno oblikovani i osvijetljeni dijelovi prizora.

M

Slikanje krajolika moţe biti veoma opuštajuća aktivnost: boravak u srcu prirode, promatranje boja okoliša i njegovih nijansiranih promjena koje nastaju s promjenama u intenzite tu svjetlosti kojom je obasjan, kao i izraţavanje vlastitih osjećaja na platnu, daje pojedincu veliko zadovoljstvo. Autor opisuje najpogodnije materijale, tehnike i boje, te analizira različite vrste krajolika, donoseći ujedno vrijedne tehničke osvrte i praktične savjete.

SADRŢAJ 4 Uvod 6

Materijali

6

Slikarski stalak

7

Podloga: Platno ili papir?

8

Kistovi

10

Boje

12

Kako rasporediti boje na paleti

14

Teorija boja

14

Komplementarne boje

15

Kontrastne boje

16

Boja i ton

16

Hladne i tople boje

17

Transparentne i pokrivne boje

20

Tehnika crteţa

22

Linearna perspektiva

23

Proporcije

24

Točke nedogleda

26

Obzor i planovi prostorne dubine

28

Perspektiva s tri točke

30

Koloritna perspektiva

32

Uzbrdice i nizbrdice

34

Slikarska tehnika

34

Temeljni oblici

38

Kontrast svjetla i tame

40

Koji motiv?

42

Osnovni pojmovi slikarstva

43

Impasto

44

Jedna zanimljiva tehnika: gvaš

46

Vjeţbe

48

Kako misliti nebo

50

Nebo

52

Trg

54

Arena u Veroni

56

Voda i njeni odrazi

60

Seoski vidici