Manfred Lutz - Ludilo

Manfred Lütz

Ludilo Liječimo pogrešne — pravi problem su normalni ljudi

Psihijatrija s daškom vedrine Prevela s njemačkoga Maja Šešok

Dragi čitatelji! Ta ni oni sami nisu normalni!« najčešća je predrasuda prema psihijatrima. Na sreću, ova knjiga tu predrasudu može samo potvrditi. Manfred Lütz nije normalan, to je sigurno. Međutim, je li »normalno« suprotno od »bolesnoga,« »neobičnoga« ili nečega posve drugog — to morate sami doznati čitajući ovu knjigu. Autor je psihijatar dušom i srcem, a takve liječnike trebamo. Njegova se klinika nalazi u blizini kelnske zračne luke. Tko se vozi u tom smjeru, ponovno će se uvjeriti da život piše najbolje priče. Na tamošnjem izlazu s autoceste ne piše uzalud »Wahn«.1 Umijeće liječničke profesije je u tome da čine što je MANJE moguće. To jednako vrijedi za psihijatre i kirurge. Kirurgu trebaju dvije godine da nauči kako izvesti neku operaciju, a dvadeset godina da nauči kad neku operaciju NE treba izvoditi. Isto tako, psihijatru trebaju godine da nauči kad neku neobičnu osobu NE treba liječiti. Tko se bavi psihičkim bolesnicima, počinje bolje uočavati što je sve još uvijek normalno, a što pravi problem. To je uistinu »ludo« iskustvo, a ovom nam knjigom autor pruža priliku da i sami sudjelujemo u njemu. Kad pomislimo koliko se često sruši sustav na svakom jednostavnom računalu, ne treba nas čuditi da se psihičke bolesti ubrajaju u najčešća od svih. Ova je knjiga uzbudljiva i iznimno zabavna ekspedicija kroz fascinantni svijet naše psihe. Možda ćete čitajući je početi gledati drukčijim očima svoju čudnovatu tetu i bizarnoga bratića. A možda i same sebe. Ljudski je mozak najsloženija stvar na svijetu. I kao za vraga, ne postoje upute za uporabu. Većina ljudi slijedi intuiciju i automatski ga pogrešno koristi. Kažu si: »Želim da mi mozak ostane što duže svjež pa ću ga koristiti najmanje što mogu!« Pogrešno! Mozak se može istrenirati poput mišića. Ne koristite ga kao sfinkter. Sve ono što često činimo mijenja strukturu našega mozga. »Tijekom duljeg vremena duša poprima boju naših misli,« još je prije gotovo dvije tisuće godina rekao rimski car i filozof Marko Aurelije. Danas to nazivamo »neuroplastičnošću,« što znači da se živčane stanice iznova preoblikuju kad ih se koristi. U ovoj se knjizi vaš mozak može malo baviti mozgom. Priuštite mu to! Naš um želi jednoznačno sortirati stvari, ali svijet se protivi

jednostavnoj podjeli na zdravo i bolesno, lijevo i desno, ispravno i pogrešno. Proturječnosti možemo uočiti u tri različita funkcionalna stanja mozga: u snu, psihozi i smijehu. Ova se knjiga bavi svim trima, ali smijeh je najzdraviji od njih. Liječnički žargon katkad u sebi skriva poeziju. Primjerice, »shizofrenija« doslovno znači »podijeljeni ošit«. Naime, Grci su mislili da se duša nalazi u ošitu. Meni je, kao komičaru, vrlo simpatična ideja da su smijeh, duša i disanje usko povezani. Aristotel je još mislio da mozak služi samo za hlađenje krvi. Danas znamo da je u slučaju mnogih ljudi imao pravo… Kad su liječnici u pitanju, sumnja u samoga sebe znak je njihove kvalitete. Onoga tko zna odgovor na svako pitanje najbolje bi bilo ništa ne pitati. Stoga želim naglasiti da se u nekim stvarima ne slažem s Manfredom Lützom, ali da je on bio vrlo otvoren za moje prijedloge — i više nego što je normalno. Mi smo ujedinjeni na našem zadatku: želimo pokazati ljudima da smijeh uljepšava život te da se čak i o teškim stvarima mirne duše može raspravljati svakodnevnim jezikom i uz dozu humora. Komedija nastaje kad promatramo tragedije i pritom žmirimo na jedno oko. Ova knjiga tako povremeno ima samo jedno oko, dok nam istodobno namiguje. Nadam se da će mnogim čitateljima otvoriti oba oka i da će shvatiti staru rajnsku izreku: »Svaka je luda drukčija.« Od srca vam želim puno sreće. Dr. Eckart von Hirschhausen, liječnik, kabaretist i autor knjiga Liječnički žargon, Jetra raste sa svojim zadaćama i Sreća je zarazna, osnivač zaklade »Humor pomaže izlječenju« Ludilo u pojedinaca je rijetkost — ali kad je riječ o skupinama, strankama, narodima, vremenima, ludilo je pravilo. Friedrich Nietzsche

Preludij Ja sam psihijatar i psihoterapeut. Kad navečer gledam vijesti, svaki put se uzrujam. Uvijek se govori o ratnim huškačima, teroristima, ubojicama, gospodarskim kriminalcima, proračunatim hladnim knjigovođama i besramnim egomanijacima — a njih nitko ne liječi. Štoviše, takve likove smatra se posve normalnima. Kad se onda sjetim ljudi kojima sam se bavio tijekom dana — dirljivih staraca oboljelih od demencije, tankoćutnih ovisnika, iznimno osjetljivih shizofrenika, potresnih depresivaca i očaravajućih maničara — katkad mi se u misli uvuče grozomorna sumnja. Pa mi liječimo pogrešne ljude! Naš problem nisu ludi, naš problem su normalni! Međutim, da bi se potkrijepila ova smiona tvrdnja, nije dovoljno baviti se neobičnim ponašanjem normalnih ljudi. Treba i dobro upoznati lude ljude. Dakako, običan građanin to neće tako lako ostvariti. Nekoć se psihičke bolesnike odbacivalo u sanatorije smještene na zelenoj livadi izvan grada zbog prostodušne pretpostavke da im svjež zrak ne može štetiti. Kad su liječnici zatim ustanovili da odlučno izdvajanje čudnih sugrađana iz njihove društvene sredine dotične čini još čudnijima, žurno su ih vratili usred gradova. Međutim, i danas ti ljudi žive u nevjerojatno profesionalno vođenim ustanovama te prosječan građanin ima dojam kako mu treba diploma psihijatrije da bi nekog shizofrenika pitao gdje se nalazi željeznički kolodvor. Sveopća pretencioznost nekih psihijatrijskih stručnjaka stvorila je profesionalni geto zbog kojeg se običnom čovjeku psihički bolesnici često doimaju strano kao da su stigli s nekoga drugog planeta. Kako se to može ispraviti? Ljude valja informirati. Informirati o suludo normalnima i posve normalnim luđacima. Stoga sam si postavio u zadatak da u ovoj knjizi na razumljiv način predstavim sve psihičke bolesti i uobičajene metode liječenja u današnjoj psihijatriji. Gotovo svatko među svojom rodbinom ima neku čudnovatu tetu ili bizarnog bratića o kojima se samo potajice šapuće. Isto tako, svatko u susjedstvu ima pokoju neobičnu osobu koju dosad nikako nije uspio prokljuviti. Nakon čitanja ove knjige stvari bi trebale biti jasnije. Ona će vas promijeniti — a vi ćete se drukčije ophoditi s drugim ljudima. Cjelokupna psihijatrija i psihoterapija na 185 stranica? Ne slušajte one koji nadmeno, podignutih obrva tvrde kako se o psihijatriji i

psihoterapiji mogu pisati samo debele suhoparne knjižurine! Sigurnosti radi, zamolio sam da moju knjigu pročitaju vodeći stručnjaci koji su i sami napisali debele udžbenike. Zaključili su da je ovih 185 stranica posve dovoljno. Velika hvala za važne sugestije ponajprije profesoru Klausu Dörneru, nekadašnjem predavaču na Sveučilištu u Güterslohu, profesoru Wolfgangu Maieru sa Sveučilišta u Bonnu, profesoru Klausu Windgassenu sa Sveučilišta u Remscheidu, profesoru Martinu Hautzingeru sa Sveučilišta u Tübingenu i profesoru Christianu Reimeru, nekadašnjem predavaču na Sveučilištu u Gießenu. Isto tako zahvaljujem predstavniku oboljelih, dr. Joachimu Brandenburgu, i predstavnici obitelji oboljelih, gđi Susanne Heim, što su kritički pročitali moju knjigu. Dr. Eckartu von Hirschhausenu posebno toplo zahvaljujem na duhovitom predgovoru, aktivnom sudjelovanju u raspravama i brojnim dobrim prijedlozima. Knjigu je naposljetku pročitao jedan mesar kojega iznimno cijenim, a koji je strogo pazio da bude razumljiva svima. Jedno je, dakle, sigurno: ako ste pročitali ovu knjigu, svakako možete razgovarati s bilo kojim luđakom. U najgorem slučaju, sami sa sobom. I još nešto: knjigu mogu čitati i kirurzi, ti prirodni neprijatelji psihijatara. Kirurzi se, doduše, u pravilu ne bave knjigama jer one ne krvare. Međutim, s oduševljenjem čitaju upute za uporabu — a ovo je uputa za uporabu neobičnih ljudi i onih koji to žele postati. Iz pravnih razloga moram još istaknuti upozorenje. Kao i obično, temi sam pristupio s humorom. Međutim, to nije svakome po volji. Budući da je izdavač odbio posebno obilježiti moje šale, ljudi iz istočne Vestfalije možda će se za pomoć u njihovu razumijevanju morati obratiti svojim rođacima s rajnskoga područja. Ostfalija je još u redu, Vestfalija nama iz Porajnja već predstavlja problem, ali kad dođemo do istočne Vestfalije, 2 više uopće ne znamo kamo krenuti. Upravo klasičan primjer dvostruke poruke, koja sa stanovišta sistemske terapije može prouzročiti shizofreniju, granični poremećaj osobnosti ili neku još goru bolest. Unatoč tome, ljudi u tom zabačenom kraju doimaju se začuđujuće normalnima — i unatoč mojim groznim uvredama na njihov račun, uvijek me iznova pozivaju da im držim predavanja. Narod Vestfalije zapravo ima smisla za humor — s odgodom! Ali smije li se uopće humoristično govoriti o psihičkim bolesnicima? Držim da smije. Naime, humor je način na koji pojave i ljude oko sebe s ljubavlju možemo uključiti u svakodnevni život. To sam naučio od jedne skupine koju sam susreo prije 25 godina u Bonnu. U njoj su svoje

slobodno vrijeme zajedno provodili hendikepirani i zdravi mladi. Ako neki od mojih hendikepiranih prijatelja zbija odlične šale, ima pravo na to da mu se smijem. Tko, uostalom, misli da se o »jadnim psihički bolesnim ljudima« smije govoriti samo ozbiljna, dirnuta lica, i to u svečanim prigodama, izdvaja te ljude kao objekte naše afektirane socijalne svijesti koja se tek povremeno budi. Međutim, ponajprije o nama normalnima zapravo se isključivo može govoriti s humorom. Ruku na srce, ljudi koji su normalni do boli (normopati) uglavnom su urnebesno smiješni.

Uvod Jetra rastu sa svojim zadaćama, tvrdi Eckart von Hirschhausen. Nije li tako i s mozgom? Kabaretist Jürgen Becker ima drukčije mišljenje. On misli da su, s evolucijskoga stajališta, trakavice naprednije od ljudi jer su izgubile mozak. Žive kao nametnici u crijevu, odlično se hrane i općenito se osjećaju kao bubreg u loju. Mozak bi im samo smetao. S druge strane, mi ljudi puni smo problema. Iznimno nam je teško kvalitetno se hraniti, učinkovito se razmnožavati i uživati u životu. Stoga sa sobom moramo vući mozak, namijenjen rješavanju problema koje bez tog suvišnog luksuznog organa uopće ne bismo imali. Nema veze. U usporedbi sa životinjama, mi smo u svakom slučaju »manjkava bića,« kako nas je opisao filozof Arnold Gehlen. On misli kako nam upravo stoga trebaju ustanove koje nam pomažu svladati svoje manjkavosti. Naposljetku, na početku života iziskujemo prilično pomoći sa strane, a na kraju života također. U kratkom međuvremenu mi smo ti koji organiziramo pomoć drugima — generaciji koja je tek stigla i generaciji na odlasku. U principu je hendikepiranost naše normalno stanje. Cijelu smo svoju povijest proveli mučeći se u znoju lica svoga oko izuma dalekozora da bolje vidimo, slušnih aparata da bolje čujemo, automobila da se bolje krećemo te odjeće da bolje zaštitimo svoja smiješno gola tijela bez dlaka. Sva nam ta nastojanja očigledno nisu baš prijala. Naime, za razliku od životinja, skloni smo čudnovatim oblicima ponašanja. Biolog Midas Dekkers ukazuje na to da je, primjerice, sport posve neprirodna pojava: »Nijedna se životinja ne bavi sportom. Naime, nijedna nije tako glupa.« Osim toga, zacijelo ne postoji nijedna druga vrsta sisavaca koja tako uporno ubija pripadnike vlastite vrste. Razlog tome nipošto nisu priprosti umovi i jaki mišići. Psihijatar Thomas Fuchs kaže da viši stupanj kultiviranosti čak povećava sklonost međusobnom likvidiranju. Situacija je kritična. Da postoji kakav globalni sud, mi bismo na optuženičkoj klupi imali vrlo slabe izglede. S pravom bismo se bojali da će cijeli ljudski rod zbog dokazanoga ludog ponašanja i akutnoga ugrožavanja cjelokupnoga živog svijeta biti poslan na psihijatriju. Ako stvari tako stoje, zaključit ćemo da oni koje cijeli ludi ljudski rod drži izrazito ludima dosežu astronomski stupanj ludosti. Začudo, nije tako. Kad psihički bolesnik počini neko spektakularno zlodjelo, katkad me intervjuiraju za televiziju. Nakon što na primjeren način odam priznanje

konkretnom slučaju, uvijek upozorim da, statistički gledano, psihički bolesnici čine manje zlodjela od normalnih ljudi. Moj zaključak: »Čuvajte se normalnih!« Što je razlog tom neobičnom zaključku? Ljudi koji pate od psihičkih smetnja često jednostavno ne sudjeluju u posve normalnom ludilu našega društva. U usporedbi s njime, njihovo osobno ludilo katkad prestaje imati odlučujuće značenje. Štoviše, psihički poremećaj čak može biti posebna sposobnost. Neutralno rečeno, psihički bolesnici su zapravo samo posebni. Većina pati zbog takve posebnosti. Stoga su se liječnici odlučili pozabaviti njima i izmislili psihijatriju. Razvijene su metode terapije kojima se ublažavaju njihove patnje te se od posebnih ljudi ponovno može napraviti obične. Ali je li običnost uvijek prednost? Moderni su terapeuti nedavno otkrili da je posve besmisleno psihički poremećaj tretirati kao nekakvu pogrešku koju pod hitno valja ispraviti. Nerijetko se uz nekoliko genijalnih trikova problem može pretvoriti u rješenje. »Što je dobro u lošemu?« pitao je već Paul Watzlawick, američki psihoterapeut austrijskoga podrijetla i autor bestselera Kako biti nesretan. On je time obrazložio resursno orijentiran stav psihoterapije koja je pokušavala u središte pozornosti staviti ljudske sposobnosti, dok je čovjek istodobno sam sebe smatrao hrpom problema. »Rješenje nema nikakve veze s problemom,« dodao je Steve de Shazer, veliki revolucionar psihoterapije, koji se zalagao za radikalno i isključivo isticanje skrivenih ili zaboravljenih sposobnosti pacijenta. Osvijesti li pacijent ponovno svoje sposobnosti, one mogu opet početi funkcionirati, a to je uvijek dovoljno da se pronađu dobra rješenja. S druge strane, normalni ljudi ne moraju ništa osvijestiti. Zbog svoje predebele kože ili dosadnoga dobrog života nikad neće imati priliku doseći granice koje predstavljaju pravi izazov. Normalnost može značiti tragičnu sudbinu. Nije ni čudo da se normalni stoga osvećuju, pokreću ratove, upuštaju u razbojstva, ubojstva i prijevare, a sve ne bi li život začinili uzbuđenjem kojeg u njemu inače ne bi bilo. Katkad se jednostavno prave ludi. »Vrlo je korisno ako vas posvuda smatraju ludim,« kaže Audrey Hepburn u filmu Doručak kod Tiffanyja.

A) Naš problem su normalni ljudi I. Ludilo Psihijatri ludilo dijagnosticiraju kod nekih psihičkih bolesti. Međutim, u javnosti se znatno češće govori o »slučajevima posve normalnoga ludila«. Time se ne misli na psihičke bolesti, nego na raznorazne neobične pojave o kojima neprekidno izvješćuju masovni mediji. Posljedice toga posve normalnog ludila daleko su katastrofalnije od bezazlenih nebuloza shizofrenika iz susjedstva. To svakodnevno, neskriveno ludilo neosporno dokazuje uznemirujuću tezu ove knjige: naš problem su normalni ljudi! 1. Posve normalno ludilo — Hitler, Staljin i istraživanje mozga Je li Hitler bio lud? Mnogi ljudi nimalo ne sumnjaju u odgovor na to pitanje. Taj masovni ubojica takva kalibra morao je biti poremećen! Istina, nije normalno pokrenuti svjetski rat i provoditi genocid. Ali je li to nužno znak bolesti? Nipošto! Naime, kad bi bilo tako, ljude poput Hitlera možda bismo čak morali proglasiti neuračunljivima, što bi značilo da ne mogu odgovarati za svoja zlodjela. Koliko nam je poznato, samo je jedan jedini psihijatar vidio Hitlera izbliza. Bio je to Karl Willmanns, kasniji predstojnik Katedre za psihijatriju u Heidelbergu. Međutim, Hitlera nikada nijedan ozbiljan psihijatar nije ni iz daljine proglasio neuračunljivim. On je nedvojbeno bio čudovišna pojava: njegova mržnja, agresivnost i destruktivnost nisu imale granica, ali bolestan ipak nije bio. Onaj tko tvrdi da je Adolf Hitler bio bolestan banalizira jezovitost povijesne katastrofe koja se vezuje uz njegovo ime. To bi značilo da je on samo trebao biti podvrgnut dobrom psihijatrijskom liječenju i cijeli bi se problem riješio na opće zadovoljstvo. Smrt milijuna ljudi moglo se, dakle, spriječiti da je jednom psihički bolesnom minhenskom slikaru propisano malo lijekova, boravak u psihijatrijskom sanatoriju, a ponajviše radna terapija. Međutim, to su gluposti. Hitler je bio normalan, zastrašujuće normalan. Bio je toliko normalan da je čak posjedovao iznimnu sposobnost uspostavljanja kontakta s normalnima: znao je reći točno ono što su oni željeli čuti, što im se sviđalo. U čuvenoj Hitlerovoj biografiji Joachim Fest ustvrdio je da se veličina neke povijesne osobe utvrđuje po tome koliko je umješno znala

spojiti razmišljanje i osjećaje svoga vremena. Time je Fest došao do zastrašujućeg zaključka da se Adolfu Hitleru u tom pogledu jednostavno ne može poreći povijesna veličina. Činjenica je da je morao izvanredno komunicirati s masama kako bi ih populističkom retorikom nadasve uspješno privukao na svoju stranu, fiksirao ih uz sebe, iskoristio ih za vlastite ciljeve te cijelu državu — štoviše, cijeli svijet — gurnuo u rat. Taj je proces trajao gotovo trideset godina i iziskivao vrlo mnogo energije. Psihička bolest onemogućila bi ga od samoga početka. Ne postoji opravdanje za zlo koje je učinio Hitler, ali ni za ono koje su učinili njegovi sljedbenici. Hitler nije bio bolestan, bio je normalan. Upravo je to ono potresno. Ratove ionako nikad ne vode psihički bolesnici jer ratovanje iziskuje preveliku i dugotrajnu usredotočenost na cilj. Da je Hitler bio psihički bolestan, ne bi mogao počiniti svoje zločine. Mnogi vjeruju kako je i nekadašnji kandidat za svećeničku službu Josif Staljin ujedno bio i kandidat za psihijatra. To ponajprije potkrepljuju »bolesnom« nepovjerljivošću staroga diktatora, koja je nebrojene ljude stajala života. Međutim, osobi koja uistinu divlja isključivo pod dojmom svoje neutemeljene paranoje uskoro bi svi otkazali poslušnost. Određena nepovjerljivost diktatorima je zapravo od životne važnosti. Među milijunima žrtava Staljinova posve normalnoga ludila zacijelo je bilo i onih koji su doista mogli ugroziti njegovu vlast. Osim toga, preživjeli Staljinovi protivnici nakon svih su masovnih ubojstava zacijelo vrlo dobro razmislili jesu li uistinu spremni riskirati svoj život. Nema nikakvih indikacija da je Josif Staljin mogao biti psihički bolestan. Upravo suprotno: njegova mu je robusna zločinačka učinkovitost osigurala vlast. No, kad samodršci ostare i razbole se, popuste u sustavnom progonu svojih protivnika. To ih nerijetko stoji vlasti, što nam svojim primjerom dokazuju perzijski šah, Erich Honecker i kongoanski diktator Mobutu. S druge strane, osoba koja uistinu pati od megalomanije stat će na raskrižje u svome provincijskom gradiću i tvrditi da je nesumnjivo najvažnija na svijetu. Nakon relativno kratkog liječenja u lokalnoj psihijatriji, taj se problem brzo riješi i čovjek se može ponovno posvetiti svome poslu u gradskom arhivu. Čovjek po imenu Kim Il Sung stao je na središnji trg u Pyongyangu, glavnome gradu Sjeverne Koreje, i ustvrdio istu stvar za sebe — doduše, okružen brojnim pristašama koji su mu klicali — ali to je bio problem koji se nije mogao riješiti psihijatrijskim liječenjem. Naime, taj je čovjek bio normalan, nipošto bolestan. A da takvo posve normalno ludilo može biti i nasljedno vidimo na primjeru njegova

krajnje neobična potomka, koji nesmanjenom okrutnošću i posvemašnjom neuračunljivošću zapovijeda najvećim zarobljeničkim logorom na svijetu. Poznato je da ni Mao Zedong nije bio drag striček kakvim se u javnosti volio predstavljati, nego sadistički egomanijak i pohotnik koji je na savjesti zacijelo imao više ubojstava od bilo kojega drugog čovjeka u povijesti ljudskoga roda. Međutim, sve te osobine nisu kod navedenih subjekata nikad dosegle razmjere koji bi iziskivali psihijatrijsko liječenje, a što bi na koncu značilo da postoji i mogućnost izlječenja. I u današnje vrijeme imamo primjere posve normalnoga ludila: diktator Sadam Husein, terorist Osama bin Laden, ali i njemački ljudožder Armin Meiwes, čije se priče primio čak i Hollywood. Međutim, Sadam Husein uspio je jednu veliku zemlju godinama držati pod svojom vlašću, Osama bin Laden već se vrlo dugo uspješno skriva pred Amerikancima, dok istodobno održava svoju terorističku mrežu, a Armin Meiwes inscenirao je vlastitu priču s neskrivenim uživanjem. Sve to nije bolesno, nego odvratno. Ti se slučajevi ne mogu liječiti, možemo ih samo prezirati i osuđivati. U posljednje su nas vrijeme istraživači mozga pokušali uvjeriti da ne snosimo odgovornost za te sramotne mračne strane posve normalnoga ljudskog roda. Neurolog Gerhard Roth zadovoljno obznanjuje da sve to uopće nije naša krivnja. On se zalaže za ukidanje kaznenoga prava i drži da prijestupnike valja uputiti u ustanove za preodgoj. Odlična ideja! Nismo mi krivi, nego naš mozak! A dokazano je da za njega nismo odgovorni. Što mogu ako neurotransmiteri u mom prednjem mozgu luduju i tako mi zbrkaju moralne zasade? Ideja gospodina Rotha i njegovih prijatelja neurologa nije posebno nova: ovih dana slavimo njezin 290. rođendan. Naime, neki gospodin Toland već je 1720. mozak proglasio strojem koji stvara naše misli prema vlastitim zakonima. U to su vrijeme ljudi još uvijek bili dovoljno naobraženi da shvate kako je to zabluda. Naravno da se bez glasovira ne može odsvirati sonata za glasovir, kao što se ni bez pomicanja tipke ne može proizvesti nikakav ton. Ipak, da nije genijalnih ideja ljudi poput Ludwiga van Beethovena i pijanista poput mojih kćeri, uopće ne bi bilo sonata za glasovir. Dakako da se iza svake naše misli kriju neke konkretne promjene u mozgu. Prije nego što naše misli postanu artikulirane i jasne, u mozgu se odvijaju mjerljive akcije neurotransmitera. Međutim, kad bi netko pobrkao glasovir sa skladateljem ili pijanistom, zapao bi u sličnu zabludu kao gost u restoranu koji bi pomislio da je jelovnik prava hrana i zdušno zagrizao u karton. U filozofiji se to naziva

kategoričkom pogreškom. Nekoć su se o tome mogle zbijati šale. Danas se u svetim odajama neurologa ezoterična pogleda mnogi više uopće ne usude glasno govoriti ni smijati, a kamoli otvoreno proturječiti bjelodanoj besmislici. Potrebni su nam filozofi poput Jürgena Habermasa, koji razotkrivaju sljeparije i upozoravaju nas da će takvo nepromišljeno naklapanje dovesti do propasti našega liberalnog društvenog uređenja. Ali zašto su takve teorije tako privlačne? Zato što nas oslobađaju odgovornosti! Oslobađaju nas, normalne ljude, od sve neugodnije potpune odgovornosti za djela posve normalnoga ludila koja činimo svaki dan. Žao nam je, nismo mi bili krivi, nismo ni sad niti ćemo to biti! Tako nam naših neurotransmitera! Nismo mi odgovorni za sve one ratove, za masovnu glad, za izrabljivanje čovjeka i prirode. Nismo mi ljudi krivi za sve te primjere iskazivanja prijezira spram čovjeka. Neurotransmiteri su ti koji nas preziru. Time smo na zabavan način uspjeli sami sebe maknuti iz jednadžbe. Nas u načelu uopće nema; u svakom slučaju nismo ni za što krivi. Tako smo se, pod okriljem »znanosti,« odjednom našli s onu stranu dobra i zla. Ondje se možemo dobro osjećati, uživati u godišnjem odmoru i radovati se idućoj zabavi. Ali ako se malo razbolimo — možda čak neizlječivo razbolimo — moramo, nažalost, očekivati da se to neće svidjeti neurotransmiterima drugih ljudi. Doduše, malo društvenoga angažmana dobro dođe kako bi se čovjek ugodno osjećao u vlastitoj koži, a korisno je i s evolucijskoga stajališta. Po tome se vidi da je čovjek ipak čovjek, a ne vuk. Ali bez pretjerivanja, molim! Ako ljudi slijeću na Mjesec, onda je zacijelo moguće humanim metodama riješiti problem dugogodišnjih teških bolesnika! Patnja je gadno neurotransmitersko stanje za samoga bolesnika, za one koji pate jer se za bolesnika skrbe, ali i za cijelo društvo, koje radije ulaže u dvorce na napuhavanje nego u madrace protiv dekubitusa. Midas Dekkers je sveprisutne saune i salone za wellness nazvao dvorcima na napuhavanje za odrasle. U svome romanu Suvišni švedska spisateljica Ninni Holmqvist opisuje društvo iz ne predaleke budućnosti. U njemu se, po odluci parlamenta, sve osobe iznad 50 godina koje društvu nisu podarile djecu odvode u neko luksuzno uređeno područje. Ondje stoje na raspolaganju za darivanje organa, ali od njih se ponajprije očekuje da ubrzo — u ugodnoj atmosferi — oslobode svoje mjesto. Tko na kraju krajeva želi postići najveću moguću sreću za najveći mogući broj ljudi, može biti zadovoljan. Neurotransmiteri se smješkaju. Posve normalno ludilo danas se, dakle, više ne javlja u zastrašujućim pojavama od krvi i mesa — u jednom Hitleru, Staljinu, Mao

Zedongu. U međuvremenu je prodrlo čak i u beskrvne teorije, odakle se njegov podmukli otrov širi na cijelo društvo. Uostalom, ni vi, dragi čitatelju koji ovo upravo čitate, ne izgledate više tako svježe. Nekako vam nedostaje radosti, vitalnosti, zdušne predanosti budućnosti našega društva. Ne želite valjda doista pokvariti bilancu sreće svojega sretnog društva svojim otužnim opstankom? Dobro znate: i za vas postoji izlaz… 2. Suludo normalna osoba — Važno je ne isticati se i stajati u stavu »mirno« Ne postoji samo posve normalno ludilo. Postoje i suludo normalni ljudi. To su one bezlične blijede pojave kojih se uopće ne možemo sjetiti, iako smo u vlaku satima sjedili preko puta njih. To su neugledni likovi našega normalnog društva, a njihova je krilatica: Nipošto se ne isticati! U školi su bili dobri, prosječni, pomalo štreberi, ali ne toliko da bi se ostali učenici osjećali ugroženima. Tijekom puberteta učiteljima su lijepili žvakaće gume na stolac — ali nisu to nikome rekli, da ne bi bili uhvaćeni. Životnu su suputnicu upoznali u lokalnoj praonici rublja, ženu kojoj je čistoća na prvome mjestu. Dubinska čistoća, razumije se. Postali su knjigovođe u financijskoj upravi, gdje su se oduprli potrebi za nošenjem štitnika za rukave, i to samo kako se time ne bi isticali. Odjeću su uvijek birali onako kako to pristoji jednom gospodinu koji drži do sebe: muškarac zna da se dobro odjenuo ako se kasnije više nitko ne može sjetiti što je imao na sebi. Svojim razmišljanjem također uvijek prate trendove. Pomalo su kritički nastrojeni, ali ne previše. Umiru posve nespektakularno, od srčanog udara, kao i većina njihovih prijatelja. Na nadgrobnoj ploči piše im: »Živio je tiho i neupadljivo, umro je jer je takav bio običaj.« Tako čak i kao leševi potpuno prate trend. Takvi ljudi nikad ne bi mogli završiti na psihijatriji. Na svim bi psihološkim testiranjima postigli krajnje normalan rezultat. Kad ih čovjek gleda, nije uvijek siguran jesu li uopće živi, a ako jesu, kako je to moguće? Vjerojatno su ipak živi na neki način, samo mi to ne primjećujemo. Nije nam cilj iskazati svoj prijezir prema takvim suludo normalnim ljudima. Oni su naposljetku potka našega društva. Preduvjet su bilo kakvog reda u cestovnom prometu. Radost su svih statističara, koji ništa ne mrze više od ljudi koji odskaču od statistike. Suludo normalni su okvir koji omogućuje iznimnima da se doista i osjećaju iznimno. Međutim, ima jedan problem s takvim normalnim ljudima. Oni ne

vole druge. Mrze sve šarene, upadljive, glasne. Ljuti ih što su posvuda prisutni ti anarhisti koji ne poštuju nikakva pravila, koji se nepropisno parkiraju, voze iznad dopuštene brzine, a na autocesti predugo ostaju u lijevoj traci. Normalnima nikada ne bi palo na pamet razgovarati s takvim ljudima. Ipak, kad se čaša prelije, iz njih sve prosuklja. Uzorni građanin tad se može pretvoriti u pravu furiju i zagrmjeti u svome pravedničkom gnjevu. Psihoterapeut Paul Watzlawick u svojoj je čuvenoj priči o čekiću opisao muke takva života. Neki čovjek želi objesiti sliku, a onda ustanovi da nema čekić. Razmišlja ne bi li susjeda pitao za čekić. Ali, taj mu čudni čovjek na pitanja uvijek odgovara jednosložnim riječima, vjerojatno je ohol, arogantan, egoističan, možda je čak i toliko podmukao tip da, doduše, ima čekić, ali ga ne želi nikome posuditi. Nevjerojatno, kakva drskost, neviđen bezobrazluk! I tako on pozvoni susjedu kojeg uopće ne poznaje i crven u licu izdere se na zapanjena čovjeka: »Ma samo vi zadržite svoj čekić!« Suludo normalni ljudi su, doduše, normalni, ali mogu biti neuračunljivi. Nedavno sam čitao o nekom čovjeku koji se na svome malom posjedu izvan grada sa susjedima stalno svađao oko tričarija. A onda je jednoga dana bez razmišljanja zatukao tročlanu obitelj iz susjedstva. Svi podaci o njegovu životu govore da je taj čovjek bio suludo normalan. Onaj tko ne može podnijeti krv i iz tog razloga ne želi odmah zatući susjeda, danas ga može psihički uništiti. U ovo vrijeme političke korektnosti ponovno je uveden stup srama. U srednjemu su vijeku ljudi za kaznu bili privezani za stup srama na javnome mjestu, a uz njih je stajala ploča na kojoj je pisalo što su loše učinili. Danas se takvo što smatra bezočnom povredom ljudskoga dostojanstva. Međutim, istodobno nas uopće ne muči kad nekoga zbog kakve nekorektne izjave mediji izlažu podsmijehu i prijeziru. U srednjemu se vijeku na stupu srama stajalo tek nekoliko sati, na točno određenome mjestu. Žrtve političke korektnosti u pravilu dobiju doživotnu kaznu, i to kamo god krenuli. Naime, preko elektroničkih medija javno diskreditiranje ima globalno djelovanje i praktički neograničeno trajanje. Stječe se dojam da ljudski rod posjeduje prirodnu, ali i neutaživu, duboku potrebu za inkvizicijom. Budući da nas Crkva više ne želi počastiti tom institucijom, inkviziciju smo demokratizirali. Sad svatko svakoga može proglasiti podmuklim đavlom, odvratnom vješticom, nepopravljivim heretikom. Novija su istraživanja pokazala da je inkvizicija zapravo slijedila stroga pravila i bila daleko

suzdržanija nego što tvrdi čudovišan glas koji je prati. Inkvizicija je često smatrala kako joj je zadaća osigurati pravdu žrtvama difuznoga narodnoga gnjeva. Progona vještica bilo je samo u krajevima u kojima inkvizicija nije funkcionirala. Primjerice, nije ga bilo u Španjolskoj, ali u nas jest. Međutim, danas žrtve političke korektnosti nemaju sud pravde na kojem bi se mogle braniti. Svi suludo normalni neumorno ustraju na tome da svi, ali baš svi, govore ono što svi govore. Dakle, da govore normalno. A o tome što je normalno odlučuju oni sami, suludo normalni. Stoga nije ni čudo da sve što odskače od norme ti normalni ljudi doživljavaju kao pravi skandal. Dakako, protiv onih koji od norme odskaču prema gore neugledni se mali čovjek ne usuđuje pobuniti. Tako se sav neiživljeni bijes prema onima gore pretvara u agresiju protiv onih dolje. Ponizno spustiti glavu pred onima gore i gaziti one dolje — suludo normalnima to odlično ide. Oni to drže svojim pravom, čak svojim ljudskim pravom. Nisu li oni ti koji cijelo društvo održavaju na životu? Nisu li oni ti koji svojim porezima sve plaćaju, koji svojom posvemašnjom poslušnošću jamče sigurnost i blagostanje svih ljudi? Stoga se obrušavaju na strance, invalide, posrnule članove društva. Doduše, gađaju ih samo riječima, ali te su riječi često poput puščanih zrna. Ne čine to nepromišljeno. Tek pošto brižno provjere razmišlja li i njihov sugovornik normalno, u ugodnoj atmosferi jednako normalnih izreći će sva svoja normalna razmišljanja: da bi se stranci trebali lijepo vratiti odakle su i došli, da su posrnuli na kraju krajeva sami krivi za to što im se dogodilo, jer nema kruha bez motike, a što se invalida tiče, ta sad već postoje precizne pretrage kojima se može spriječiti rađanje invalida: »Danas takvih stvari više uopće ne bi trebalo biti…« U takvim krugovima vlada učmala malograđanska atmosfera. Zacijelo je tako bilo već u staroj Ateni, kad je Diogen iz Sinope usred bijela dana s fenjerom u ruci prolazio pokraj svojih normalnih suvremenika i, kad su ga pitali što to radi, rekao da traži čovjeka. Suludo normalnih očigledno je uvijek bilo, a potječu iz svih društvenih slojeva. Ima ih i među liječnicima. Pokret za eutanaziju bezvrijednih života nipošto nisu izmislili nacisti, nego liječnici, psihijatri. Ugledni kolega Hoche, zajedno s nekim gospodinom Bindingom, već se 1920. zalagao za to da se »bezvrijednim životima« priušti »dobra smrt« (riječ eutanazija u prijevodu s grčkoga znači upravo to). Bilo je to, dakle, u vrijeme dok je Hitler još vježbao. Hoche je držao da nenormalni više ne bi trebali previše opterećivati društvo normalnih. Dobro je kad liječnici bolesti smatraju nedostacima

koje pokušavaju ukloniti. To je razlog što ih cijenimo. Međutim, kad od svoga profesionalnoga gledišta stvore svjetonazor, liječničko naklapanje počinje izražavati prijezir prema čovjeku. Taj je mentalitet bez problema preživio propast nacizma i širi se diljem društva. Nobelovac Watson, koji je zajedno s gospodinom Crickom pedesetih godina prošloga stoljeća otkrio dvostruku zavojnicu DNK-a, najozbiljnije je predlagao da se osobama niskoga kvocijenta inteligencije nametnu viši porezi ako imaju djecu jer time nepotrebno opterećuju društvo. Tek kad je mnogo kasnije izjavio da crna rasa posjeduje nižu inteligenciju, oglasila se politička korektnost. Naime, iz svima znanih povijesnih razloga više se ne govori o »rasi«. Valja se drukčije izraziti. Primjerice, mogu se spominjati »stranci« pa se tako izraz »poplava stranaca« udomaćio kod normalnih, od krajnje desnice do krajnje ljevice. Suludo normalnih ima u svim kulturama. U nekim dijelovima Turske nitko ne bi na psihijatrijsko liječenje poslao oca koji prisili svoju kćer na udaju za čovjeka kojeg je on izabrao, a zatim je ubije kad ona prekrši bračni zavjet, iako sam sebi — jer je muškarac — dopušta povremene izvanbračne izlete. U nekim dijelovima Sicilije navodno je i danas posve normalno postupiti onako kako svojim uvjerljivim »argumentima« savjetuje mafija. Omertà, zakon šutnje, nalaže što se smije, a ponajprije što se ne smije reći. To ide na ruku suludo normalnima — oni zapravo ne vole govoriti, pogotovo ne u javnosti. Od takvih se bezličnih pojava možemo, dakako, i naježiti. One, doduše, ništa ne govore, ali su rođeni sljedbenici. Jedan od mitova u poslijeratnoj Francuskoj bio je da su gotovo svi Francuzi pružali aktivan otpor Hitleru i njegovu vazalu, starom maršalu Pétainu. Međutim, u Francuskoj se početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća pojavio obrazovni film utemeljen na pomnim istraživanjima, koji je malčice ispravio početnu pretpostavku. U njemu se tako moglo vidjeti kako se maršal Pétain početkom 1944. vozi kroz Pariz pod njemačkom okupacijom. Ulice i trgovi bili su dupkom puni naroda. »Cijeli je Pariz klicao verdunskom junaku.« Dva milijuna ljudi bilo je na nogama. Bila je to trijumfalna povorka! Četiri mjeseca kasnije isti prizor. Međutim, taj je put kroz oslobođeni Pariz prolazio Pétainov zakleti neprijatelj, general de Gaulle. I opet je na nogama bilo dva milijuna ljudi. »Cijeli je Pariz klicao osloboditelju.« Uslijedio je komentar: »Pariz je u to vrijeme imao dva milijuna stanovnika. Oba su puta morali klicati jedni te isti ljudi.« I u Njemačkoj su normalni ljudi sadržajno bili nevjerojatno

fleksibilni. Werner Höfer bio je prava novinarska poštenjačina i voditelj kultne emisije Frühschoppen,3 koja je na njemačkoj televiziji poslijeratnoga razdoblja slavila posve normalan demokratski svjetonazor posve normalne nove demokracije. Međutim, naposljetku je završio manji od makova zrna jer je nekoć i nacističke stavove smatrao posve normalnima te ih komentirao s posve normalnoga izrazito nacističkoga stajališta. George Orwell u svome je vizionarskom romanu 1984. prikazao kakvu premoć masa ima nad pojedincem i kako se on teško može othrvati njezinoj golemoj snazi. Utopljeni u masu, suludo normalni rado plješću s odobravanjem. Kliču i Hitleru, Staljinu, Mao Zedongu i Kim Il Sungu. Tada prestaju biti sivi: postaju smeđi,4 crveni ili poprimaju neku drugu boju. Bitno je samo da ostanu jednobojni. A onda tisuće tih suludo normalnih formira vojničke redove pred nekim ogavnim predstavnikom posve normalnoga ludila i osjeća se dobro u svojoj koži. Sad mogu izraziti svoj prijezir prema svima onima koji su inače prezirali mediokritete. Sad će oni na svojoj koži osjetiti da mediokriteta ima itekako puno i da imaju moć nad svim tim devijantnim šarenim pticama. Kroz masu suludo normalnih prolazi uzdah olakšanja, a njihova normalnost postaje militantna. Normopati — pomalo je ironičan naziv za ljude koji su suludo normalni do boli. U najmanju ruku, bol osjeća njihova okolina. Međutim, čak i takva ironija može biti opasna. Naime, humor, to propitivanje samoga sebe, zagriženim je normopatima potpuno stran. Oni nisu u stanju život sagledati s manje ozbiljne strane, katkad im možda čak posve nedostaje bezbrižnosti. Stoga odlaze na komičarske nastupe i smiju se samo onda kad se smiju svi ostali. Nije važno što ne razumiju pošalice, osjećaju se dobro u atmosferi općeg slaganja. Međutim, kad predstava završi, život ponovno postaje smrtno ozbiljan kao i prije. Takvim ljudima, kojima je bitno da sve uvijek učine kako valja i koji se nikad nepropisno ne parkiraju, raspoloženje se jednostavno nikad ne popravlja. Riječ »glupost« za njih je destruktivna psovka.

II. Glupost Glupost, međutim, može biti i nešto vrlo ugodno. Rajnski karneval proslava je gluposti: odrasli ljudi postaju djetinjasti i blesavi — i u tome

uživaju. Uobičajeni mehanizmi samokontrole prestaju funkcionirati. Dijete u čovjeku može se izludirati baš kao i sva ostala djeca. Mi se kao djeca nikada nismo odijevali u kupljene kostime, nego smo navlačili odbačenu, posve neprimjerenu »običnu« odjeću. Oboružan slamnatim šeširom bake po ocu i kućnim ogrtačem bake po majci, trebao sam još samo malo nagrditi lice kako bi dojam bio bolji i već sam bio spreman baciti se u karnevalsko mnoštvo. Svi su ludovali i u tome uživali. Neki ljudi tvrde da stanovnici Porajnja samo u vrijeme karnevala pokazuju svoje pravo lice, dok se ostatak godine pretvaraju i navlače kostime normalnosti. Nešto slično doživio sam na karnevalu u Veneciji. Taj se karneval posve razlikuje od rajnskoga. Ispunjen je umjetničkom kreativnošću. U to se vrijeme Venecija pretvara u pozornicu, a Talijani, odjeveni u najmaštovitije kostime, glume sami sebe i druge ljude. Tom sam prilikom posumnjao kako i Talijani možda cijelu godinu samo igraju propisane uloge, a tek se na karnevalu prepuštaju i postaju ono što jesu. Imao sam priliku vidjeti kako se nekoliko »papa« s velikom svitom odjednom susrelo na ulici i improviziralo odličnu komediju. Egzotične maske satima su se pokazivale na gradskim trgovima, ništa nije bilo ozbiljno, sve je bilo vedro, ali ipak ne šaljivo. Nehotice šaljivo djelovala je samo nekolicina prognanih maski iz Porajnja, koje su sa svojim identičnim karnevalskim kapama usred šarene gomile djelovali kao šaka u oko. Svaki kazališni komad posve je beskoristan, ali iznimno smislen. On potiče ljudski duh, budi maštu, ispunjava neponovljivi životni trenutak u kojem se odigrava i na taj način uvlači gledatelja u duhovnu pustolovinu. Tako svaka maštovita igra, pa i kazališna predstava, širi naš vidokrug izvan uskih okvira normalnoga života. Postoje, dakle, maštoviti ljudi koji samo izigravaju glupost. Oni na taj način samo pokušavaju izvesti vježbu opuštanja i izvući sebe i druge iz kolotečine. Doduše, postoje, nažalost, i ljudi koji kao da pokušavaju osobno utjeloviti glupost. Međutim, to onda ne djeluje veselo, bezbrižno i zabavno. Djeluje smrtno ozbiljno. U međuvremenu se ta pojava javlja posvuda, širi se poput pošasti. Riječ je o posve normalnoj gluposti. 1. Posve normalna glupost — Dieter Bohlen, Paris Hilton i životne istine Dieter Bohlen osrednje je talentiran glazbenik koji voli da ga nazivaju velikanom pop-glazbe. Uspio je pridobiti naklonost medija kao

malo tko prije njega. Njegova autobiografija, u kojoj ponajprije izvještava o aktivnostima donjega dijela svoga tijela, još je prije nekoliko godina postala bestseler. U emisijama kojima traži nove pjevačke talente blista sa svojim patentiranim prostaštvima, kojima pridaje veliku vrijednost. Njima zasipa narod skromnih mogućnosti, koji nastup na televiziji — i posvemašnju blamažu — drži vrhuncem svoga ovozemaljskog života. Dieter Bohlen svoje žrtve nemilosrdno bombardira prezirnim komentarima — i time zarađuje nevjerojatno bogatstvo. Naposljetku, Dieter je dijete ulice i ne želi umrijeti od dosade na svijetu na kojem postoji samo jedan takav izvanredan primjerak. On je ionako jedina osoba koja ga iskreno zanima. Koja je tajna Dietera Bohlena? Prodaje samoga sebe kao proizvod. Primjerice, netko bi možda rekao da je on teško emocionalno hendikepiran. Ali, on je taj hendikep pretvorio u marketinški trik kojim se probio na tržište. Dieter Bohlen zapravo je dobar materijal za tragediju. U vezama sa ženama izdrži tek nekoliko godina. Nakon toga u očima svojih partnerica gubi sjaj zvijezde i postaje običan čovjek te mu one više ne iskazuju divljenje kakvo taj velikan zaslužuje. Ili se pak na licu njegovih privremenih životnih suputnica pojavila koja bora previše ili je nastupila kakva druga katastrofa. Kako god bilo, Dieter u tom slučaju smjesta mora promijeniti partnericu. O dramatičnom kraju svake svoje veze uredno izvješćuje tabloide. Nedugo zatim javnosti predstavi »novu«. Naravno, to se mora oglasiti i u tisku. Nova uglavnom izgleda gotovo isto kao stara, a ako nije tako, morat će u skorije vrijeme izvršiti neke prepravke. Dieter Bohlen je onda sretan, o čemu opširno govori u medijima — sve dok i »novoj« ne odzvoni. Kako bi ta sapunica iz stvarnoga života bila malo dramatičnija, povremeno se promijeni redoslijed. Najprije u žutom tisku obznani da ima novu, a tek onda ostavi staru. To je, doduše, neugodno po staru ljubav, ali barem će već znati na čemu je kad joj Dieter Bohlen kaže da je bivša. Nitko je neće žaliti — odrasle žene prosječne inteligencije i psihičkoga zdravlja znaju na što mogu računati upuste li se u vezu s velikanom. Nijedan moj pacijent nije tako pomaknut kao Dieter Bohlen, a nijedna moja pacijentica tako naivna kao njegove družice. Unatoč tome što je cijela situacija suluda, ni Dieter Bohlen ni njegove stare i nove ljubavi nikad ne bi mogli završiti na psihijatrijskom liječenju. Po svemu sudeći, Dieter Bohlen blagoslovljen je tjelesnim i duševnim zdravljem. Koliko god se vi tome opirali, dragi čitatelju, Dieter Bohlen je normalan. Tko još može osporiti moju tezu da naš problem nisu psihički bolesnici. Ovaj nam

primjer posve normalne gluposti zorno dokazuje: naš problem su normalni ljudi. Dieter Bohlen nije usamljen slučaj. Nije čak ni prvi takav slučaj. U istoj toj Njemačkoj prije njega je već postojao izvjesni Gunter Sachs. On je u doba njemačkoga gospodarskog čuda pokazao da čovjek ništa ne mora znati raditi, a da svejedno može trošiti puno novca. Po zanimanju je bio nasljednik i tome se poslu pred očima javnosti zdušno predao. Nije sačuvana nijedna njegova iole duhovita izjava. U novije vrijeme Boris Becker je pokazao izvanrednu koordinaciju desne ruke i nogu. Zahvaljujući toj sposobnosti, igrajući tenis zaradio je puno novca. Tome se doista nema što prigovoriti. Međutim, pomisao da njegova sposobnost dobre koordinacije određenih mišićnih skupina automatski signalizira kako taj čovjek može prosipati bisere životne mudrosti neobična je i pogrešna. Nisam siguran trebamo li za stalnu produkciju takve posve normalne gluposti kriviti one koji umna životna pitanja uporno postavljaju pogrešnom sugovorniku ili samoga Borisa Beckera, koji ne propušta nijednu kameru i mikrofon. Ni Gunteru Sachsu ni Borisu Beckeru psihijatrijsko liječenje ne bi donijelo poboljšanje. Naime, oni ne zadovoljavaju osnovni preduvjet za izlječenje: nisu bolesni. Baš naprotiv, zastrašuje činjenica da pucaju od psihičkoga zdravlja. U Americi također postoji osoba takva kalibra: izvjesna Paris Hilton. Bogata nasljednica hotelskoga lanca odlučila je živjeti život pod povećalom javnosti. Čini se da je spremna na svaku glupost. Njezino devijantno ponašanje nedavno je s pravom kažnjeno određenim brojem sati društveno korisnoga rada. Slavna manekenka Naomi Campbell također povremeno pokazuje društveno neprihvatljivo ponašanje — kad telefonima i čašama gađa svoje kućne pomoćnice. I ona tada na opće zadovoljstvo i uz veliku medijsku pompu mora nekoliko sati čistiti za dobro zajednice. Suludo, pomislili biste. Međutim, nijedna od tih narcisoidnih zvijezda nije bolesna. One ne pate zbog svoje bjelodane narcisoidnosti, nego zarađuju zahvaljujući njoj. Sa svom svojom egocentričnošću, nude se kao uzori. Time, doduše, dugoročno srozavaju društvene standarde naših društava, ali ih to ne zabrinjava previše jer se posve normalna glupost, koju generiraju iz dana u dan, fantastično dobro prodaje. Nijedna moja pacijentica nikad se nije ponijela tako glupo i neodgovorno kao te gospođice koje žive za zabavu. Unatoč tome, ni gđici Hilton ni gđici Campbell nije potrebno psihijatrijsko liječenje. One su posve normalne! Posve normalna glupost u međuvremenu se razvila u zasebnu

struku. Riječ je o improviziranim komičarskim nastupima na televiziji: uz isforsirane pošalice obično se montira pljesak publike snimljen nekom drugom prilikom. Takva vrsta komedije nema veze s humorom, ona računa na psihologiju mase. Komičari u takvim emisijama jednostavno sve ismijavaju. Svaka neduhovita opaska koja iole može asocirati na spolne organe u publici izaziva histeričan smijeh. Razina humora je negdje između posljednje godine dječjega vrtića i početka puberteta. Bezvezni lakrdijaši jurcaju po scenografiji koja neodoljivo podsjeća na dječji rođendan. U usporedbi s tim mrcvarenjem, kompulzivan smijeh pacijenata koji pate od bolesti srednjega mozga čini se kao prava blagodat. Pošalice nekoga šarmantnog maničara svakako su duhovitije od takvoga komičarskog smeća. Posve normalna glupost improvizirane komedije sad već trajno ugrožava dobar ukus. Međutim, tome nema lijeka. Takva posve normalna glupost je, nažalost, upravo to — posve normalna. Ezoterija je nekoć bila zabavna tema dokonim damama s previše slobodnoga vremena. Horoskopi su se proučavali na opće veselje i uz međusobno namigivanje. Međutim, sve te gluposti nitko, naravno, nije ozbiljno shvaćao. Kad se pojavila opasnost da bi skromniji umovi sve to uistinu mogli povjerovati, Hans Jürgen Eysenck i drugi znanstvenici osamdesetih su godina prošloga stoljeća neosporno dokazali da astrologija i druge slične gluposti ne drže vodu. Ipak, već je bilo kasno: val iracionalnosti već se nezaustavljivo pokrenuo. Tako su normalni ljudi otkrili svoje oduševljenje tom temom. Akribijom se tako čovjek može udubiti u mračne tajne ovoga svijeta, koje se — baš zgodno — ipak mogu odgonetnuti. Isto tako, posve normalni ljudi slute, štoviše, znaju da se u posve običnom kamenju skriva neslućena količina energije koja je njima uvijek nedostajala. S rašljama u rukama jure po neprohodnom terenu ne bi li pronašli vodene žile. Osim toga, čvrsto vjeruju u neidentificirane leteće objekte kojima putuju bića tako nadmoćne inteligencije da se moramo zapitati što bi ih uopće moglo zanimati na ljudskome rodu koji je tako oduševljen glupošću. Tajanstveno ezoterično šaputanje uvelike je povezano s nevjerojatno dobrim osjećajem da napokon znamo nešto više od naše priproste susjede. Osim toga, u ovome kratkom životu ništa ne želimo propustiti. Slabo obrazovanje i polupismenost hrane suludu ideju da nam nekakvo tajno znanje može u trenu omogućiti uvid u životne istine. Suočen s takvom sveprisutnom, opipljivom, posve normalnom glupošću, Sokrat bi se ironično, a Buda blago nasmiješio, dok bi se Luther zajapurio od bijesa.

Baš kao u doba kasne antike, još uvijek vrijedi pravilo: tko više ni u što ne vjeruje, vjeruje u sve. Vratio se poganski strah. Kako ne bi učinile nešto krivo, odrasle, visokoobrazovane osobe viskom kruže nad raznoraznim predmetima kako bi doznali što im je činiti. Odlaze gatarama i žele da im se čita iz karata. Bez problema razgovaraju s ljudima na onome svijetu kao da sjede s njima za stolom i pritom se smatraju savršeno normalnima, dok pacijentu u psihijatrijskoj bolnici iza ugla povećavaju dozu lijekova jer opet čuje glasove. Ipak, da izbjegnemo nesporazume: prisiljavanje pokojnika da nam se iz nekih glupih razloga obrate, i to u društvu još nekolicine istomišljenika, nije bolest. To je glupost. Posve normalna glupost. Jedan posve normalan, simpatičan poduzetnik ispričao mi je kako su nakon puničine smrti on i žena potražili pomoć medija u gorju Taunusu želeći ostvariti kontakt s pokojnicom. Protiv sve jačeg straha od smrti ljudi se ne bore samo sveprisutnom religijom zdravoga života, kojom se pomoću pridržavanja određenih pravila pokušava prevariti smrt. Kako bi se posve osigurali, neki ljudi vjeruju i u reinkarnaciju. Stari mudraci su se u rijetko čemu slagali, ali u jednome jesu: da beskrajni život mora biti pakao. Zamislimo užitak ponovnog rađanja s praktičnoga gledišta: valjalo bi opet proći svu neugodnost dojenačke dobi i neprekidno plakanje (s dobrim razlogom), pubertetske muke s prištićima, a onda još i sva ostala životna iskušenja, koja su nas naposljetku ipak učinila malo opuštenijima. Onoga tko ozbiljno priželjkuje da se ponovno rodi trebalo bi zapravo podvrgnuti psihijatrijskom testiranju. Ipak, sa stručnoga psihijatrijskoga stajališta moramo, nažalost, odustati od te zamisli. I u ovom slučaju moramo pretpostaviti da je u pitanju ono najgore: izlječenje nemoguće. Naime, pacijent je posve normalan! Danas se u ezoteričnim krugovima vjeruje u iste stvari u koje se vjerovalo u apsurdnim tajanstvenim kultovima staroga svijeta. U usporedbi s posvemašnjim besmislicama u koje se tamo vjeruje, mnogi su shizofrenici u akutnoj fazi bolesti oličenje čiste racionalnosti. Naime, takvi se slučajevi daleko teže rješavaju od povremenog shizofrenog uvjerenja da vas susjeda muči laserskim zrakama. Međutim, poklonike ezoterije u našemu društvu to uopće ne uznemirava. Oni su sigurni da napokon sve vide mrvicu dublje i točnije. Što je priča kompliciranija i nerazumljivija, to joj se oni u svom vjerskom ushićenju više dive. Međutim, i komplicirane gluposti su, nažalost, samo gluposti. Ezoterici se tako neprekidno bave brojnim očaravajućim, zagonetnim i artikuliranim — bedastoćama.

Najradije bismo sve to proglasili apsolutnom slaboumnošću. Ali sa psihijatrijskoga stajališta, takvi ljudi nisu slaboumni. Sa psihijatrijskoga stajališta inteligencija poklonika ezoterije komotno se nalazi u prosjeku. Sve te ezoterične gluposti nisu znak slaboumnosti, nego posve normalne gluposti. A njoj se, dakako, ne smijemo smijati. Ezoterija je područje lišeno humora. 2. Glupo normalna osoba — O ženama koje peru suđe i jelenima koji riču Norme su stoljećima označavale skup tradicionalnih mjerila. Tajna njihove moći bila je u tome što su obvezivale sve članove društva. Bile su neupitne i pouzdane. Vjerovalo se da se na tom temelju društvo može razvijati unutar sigurnih granica. Grčka tragedija zasniva se na naizgled bezizlaznim sukobima tradicionalnih normi i samovolje vladara. I danas je dojmljiv lik Sofoklove Antigone, koja vlastiti život stavlja na kocku kako bi ispunila svoju sestrinsku dužnost i pokopala brata. Skup svih vrijedećih norma nekog društva naziva se moralom. Već su se stari Grci suočili s činjenicom da je obveza djece pokopati roditelje nakon smrti, ali znali su i da su u nekim dijelovima Azije djeca dužna poštovanje svojim preminulim roditeljima odati time što ih pojedu. Prema tome, što je normalno i dobro doznat ćemo tek kad dobro upoznamo moral određenoga društva. O moralu se ne mora razmišljati, u njemu se živi, njega se provodi. Grci koji su pokapali svoje roditelje obično to nisu činili na temelju teoretskog promišljanja, nego zato što su znali da se tako pristoji. Za čudnovate običaje u dalekoj Aziji ionako su znali samo neki učenjaci. Međutim, danas je sve drukčije. Otkriće, kolonizacija i dekolonizacija Novoga svijeta doveli su do fenomena globalizacije. Mi se danas odjednom nalazimo u situaciji da u određenom trenutku na određenome mjestu više ne znamo što bismo zapravo trebali činiti. Naravno, u zadanom času možemo si zorno predočiti što su sve činili ljudi diljem svijeta tijekom povijesti — i kakve su sve norme poštivali. Koje su onda još sad vrijedeće i zašto baš te? Dakako, znanje o raznim normama može nas, na naše veliko zadovoljstvo, osloboditi od svih onih naslijeđenih norma koje su nam trebale poslužiti kao orijentacija, a koje nas guše i ograničavaju. Naime, uvijek negdje postoji sretan način života koji ne poznaje posebne norme koje su igrom slučaja nama usađene. Dakako, cijena takvoga oslobođenja je gubitak tla pod nogama. Naime, ako su sve norme jednako važne, nisu li onda automatski posve

nevažne? »Dopušteno je što se kome svidi,« geslo je Goetheova Torquata Tassa. Međutim, vratimo se u svakodnevicu. U njoj takvo oslobođenje ne funkcionira. Ako više ne postoje neupitna pravila, javlja se stres. Riječ je o istom onom stresu zbog kojega je pubertet tako naporan. U oba slučaja osoba želi sve, ali baš sve, učiniti na svoj poseban način i, naravno, posve drukčije od ostatka ljudskog roda. Ali koje kriterije treba slijediti? U kojem se smjeru orijentirati ako sve stoji na raspolaganju? Ako je u principu baš sve u nekom trenu negdje na svijetu bilo normalno ili još uvijek jest — što je onda još uopće normalno? Ne bi li izbjegli stres, ljudi su stvorili nove, umjetne miljee, u kojima odjednom opet vlada svojevrsna normalnost. Doduše, često je riječ o prilično glupoj normalnosti. Već su studenti koji su aktivno sudjelovali u prosvjedima 1968. neizbježan traper prepoznavali kao uniformu svoga društva nekonformista. Danas znamo da su čak i u čuvenoj Komuni 1, koja je svojim golim fotografijama učinila revolucionaran korak, nakon gašenja kamera vrijedila neizgovorena pravila: žene su prale suđe, dok su se muškarci bavili revolucijom. Međutim, i ne tako revolucionarni ljudi trebaju svoje neupitne normalnosti. Kad su crkve nedavno razmišljale kako se što bolje približiti današnjim ljudima, angažirale su nekoliko mudrih sociologa, koji su, kao što se moglo i očekivati, ustanovili ono što sociolozi uvijek ustanove: da »ljudi« uopće ne postoje. Otkrili su da postoje vrlo različiti tzv. sinusni miljei, u kojima današnji ljudi zadovoljavaju svoju potrebu za normalnošću. Takve ugodne kutke našega društva ponajprije karakterizira njihova jedinstvena estetika. Tako postoji rustikalni milje, čvrsto ukorijenjen u tradiciji (slika jelena koji riče iznad kauča u dnevnoj sobi), ali i etablirani otkačeni milje sa stanovima koji su sami po sebi umjetničke instalacije (supermoderna umjetnost i »postmaterijalističke,« ekološki stilizirane garniture za sjedenje, od kojih arheolozi u budućnosti ništa neće naći jer će se one u potpunosti pretvoriti u kompost). Ni monotoni srednjostrujaški miljei, u kojima je normalnost normalna, ni hedonistički miljei, u kojima je dobra zabava građanska dužnost, ne popravljaju stanje stvari. Danas postoje predstavnici crkava koji svakom od tih miljea žele odaslati poruku po njihovoj mjeri. Međutim, to je posve pogrešno shvaćanje funkcije ozbiljne religije. Religija je važan izvor iritacije koji ljude može izvući iz njihove dosadne svakodnevice. Ona bi u principu sve glupo normalne krugove ljudi, usmjerene protiv svih koji su drukčiji i pažljivo odvojene od takvih, mogla dobro protresti. To bi baš bilo zgodno.

S druge strane, »meke« verzije religije, prilagođene svakom pojedincu, jednako glupo normalne kao što to glupo normalni ljudi već ionako jesu, postaju posve suvišne. Katkad čovjek ne može reći tko je ovdje luđi: oni koji žive u takvim svjetovima ili oni koji u njih uistinu vjeruju, kao da to nisu tek zanimljivi sociološki pojmovi, nego konkretne izvorne stvarnosti. Ipak, u sinusnim miljeima baš ništa nije ludo, u njima je sve na svome mjestu. Ljudi u takvim sinusnim miljeima osjećaju se savršeno normalno, glupo normalno. Sinusni miljei su simptomi krize društva koje eksplodira iz svojih okvira. Još jedan simptom su brojni »savjetnici«. Sociolog Ulrich Beck jednom je ustanovio da raznorazna savjetodavna literatura za sobom ostavlja pustoš. I uistinu: za sve ono što se nekoć razumjelo samo po sebi, što se učilo od majke ili oca, što se moglo čuti i vidjeti u svome selu, danas postoji stručna literatura koja nudi savjete. Mnogi ljudi misle da više nisu kompetentni sami za sebe. Tako postoje savjetnici za sve i svašta. Zapravo posve obične situacije pretvaraju se u tajanstvene fenomene koje se može svladati samo uz hitnu pomoć stručnjaka. Milijunima je godina dojenčad homo sapiensa (o tom potom koliko je uistinu »čovjek koji misli«) u većoj ili manjoj mjeri dojila majka. I to uspješno, što se vidi po vama, dragi čitatelju. Danas postoje savjetnici za dojenje — namijenjeni ženama. Muškarcima ostaje bolna praznina. Naime, i očeve muče neki problemi: kad ljuljaju djetešce u naručju, a malom vragolanu odjednom se aktivira refleks za sisanje, koji, naravno, ostaje posve nezadovoljen. Neizbježno slijedi glasna vriska. Očevi su danas još prepušteni sami sebi u nošenju s takvom bolnom frustracijom. Oho, neiskorištena tržišna niša! Uskoro će biti i savjetnika za kopanje nosa — kako slučajno ne biste ozlijedili kakvu arteriju. Savjetodavna literatura jedan je od normalizatora, koji nesigurnom društvu barem u malim razmjerima jasno govore kako stvari stoje. Međutim, ni na taj način ne možete postati doista normalni, nego u najboljem slučaju glupo normalni. Ono što pripadnike glupo normalnih sinusnih miljea ponajviše drži na okupu jest prijezir. Prijezir prema drugima. Kojem miljeu netko pripada najočitije pokazuje gnušanje što ga spopadne u drugim miljeima. Zbog svoje malograđanštine samoga sebe, naravno, doživljava oličenjem normalnosti. Bračni savjetnik Jürg Willi primijetio je da parove ne povezuju zajedničke sklonosti, nego odbojnosti. Prema njegovim riječima, malo toga unosi stabilnost u vezu kao trenutak kad se par iz gostiju vraća kući i u četiri oka ogovara ostale goste na sva usta: »Haljina gđe Schmitz

doista je bila grozna!« »Bogme, imaš pravo!« Priznajte, dragi čitatelju, vama i meni takvo što se još nikada nije dogodilo… Kako se na najsigurniji način može zaraditi hrpa love? Naravno, iskorištavajući ljudske slabosti. Na njih možete računati kao na »amen« u crkvi. Konformizam je jedna od takvih neiskorjenjivih slabosti ljudskoga karaktera i kao takav majka svih modernih marketinških strategija. Ono što svi čine ne može biti pogrešno, zar ne? Sigurnosti radi, i ja ću kao i svi ostali! Čovjek pod svaku cijenu želi sudjelovati, nebitno u čemu. Na sve drugo se reagira s prijezirom. Čarobna riječ je »moda«. Ako svi nose kariranu odjeću, želim je nositi i ja. To svi rade, a što svi rade mora biti normalno. Tako možemo jedino izgledati glupo normalno, a to nema nikakve veze s pravom ljepotom, što će se pokazati kada deset godina kasnije odjeću koju smo nosili glavom i bradom smatramo zastrašujuće odvratnom. Pretpostavka da će se za deset godina isti scenarij ponoviti s krpicama kojima se danas dičimo je tabu. Naime, pomno razrađena strategija stalne promjene »normalnoga« ukusa je ekonomska poenta cijele stvari. Ako modna industrija uz bojni poklič »Ovo je sad moderno!« svake godine uspijeva sve ljude na silu ugurati u novu posve normalnu odjeću, opravdana su najsvjetlija ekonomska očekivanja. Nalijepimo li joj etiketu modernoga, svaku glupost možemo proglasiti normalnom. Zbog tiranije mode tako svake godina svi ljudi iznova izgledaju glupo normalno, a upravo to hrani tekstilnu industriju. Novac pokreće svijet. Žrtve su modni konzumenti, sljedbenici novoga vremena koji se neprekidno presvlače i spremno sudjeluju u svakoj bedastoći. Ne zaboravimo da je i dobar ukus žrtva takve strategije. Međutim, to je cijena koju moramo platiti želimo li biti u trendu zajedno sa svim ostalim normalnim ljudima. To nije bolesno. Baš naprotiv. Naposljetku, ovako izgledamo posve normalno, a bude li potrebno, i glupo normalno. »Taj i taj se nemoguće ponio,« tijekom mojega je djetinjstva bila uobičajena formulacija za osobe koje slučajno ili namjerno ne bi poštovale neki proizvoljni kanon očekivanoga ponašanja. Međutim, s filozofskog stajališta, ponašanje takve osobe bilo je ne samo moguće nego i — dokazano — stvarno. Unatoč tome, društvo je takvom devijantnom pojedincu negiralo ne samo realnost njegova postojanja nego čak i mogućnost da postoji. »Taj i taj je nemoguć!« bio je zapravo zao komentar nekih glupo normalnih koji su mislili da se svijet okreće oko njih. Danas se u govoru mladih te kategorije izražavaju riječima »kuler« i »luzer«.

»Zemljo, otvori se!« pak bezvremenski je osjećaj koji nas spopadne kad se odjednom nađemo u okolini koja nam ne odgovara ili kojoj mi — ili barem naša odjeća — ne odgovaramo. Pubertetlije, koje se još nisu odlučile ni za jedan od »normalnih« miljea, u prvu ruku zabavlja stav da je sve blamaža. Prije svega vlastiti roditelji. »Mi zapravo nemamo nikakav psihički problem, doktore. Naš bi problem bio riješen kad bi moj muž napokon shvatio da ja imam pravo!« potpuno je samouvjereno izjavila jedna žena na početku prve seanse bračne terapije. Njezin je suprug bio već iskusan borac pa je ljutito uzvratio: »Tako je, nemamo psihički problem. Naš bi problem bio riješen kad bi moja žena opet radila što joj kažem — kao nekoć.« Kad stvari tako stoje, terapeut je u nezahvalnom položaju. Naime, on mora pristojno odbiti koalicijske ponude obaju partnera. S vlastitim se postrojbama umiješati u takav rat do uništenja bilo bi iznimno nepromišljeno. U najboljem slučaju, zaraćene strane udruže se protiv terapeuta, što barem stabilizira njihov brak. Terapeut u takvoj situaciji može pokušati razgovarati o nekadašnjim mirnim fazama braka i oprezno diskutirati o tome kako ponovno uspostaviti takve uspješne faze. Međutim, katkad u ratobornim brakovima supružnici nisu zainteresirani za dosadan mir. Moguće je rješenje rat voditi štedeći snagu. Dakako, bračna terapija bit će uspješna tek kad partneri uspiju shvatiti da njihov stav nije jedini normalan. Međutim, normalnim ljudima to uvijek teško polazi za rukom. Za razliku od nekih shizofrenika, koji samo u akutnoj fazi bolesti misle da su jedino oni normalni, kod tzv. normalnih ljudi takvo stanje u većoj ili manjoj mjeri traje cijeli život. Pokušati propitati same sebe dobro bi došlo takvim normalnim ljudima, ali i svima nama jer, ruku na srce, svi mi povremeno reagiramo pomalo suludo ili glupo normalno. Humor bi bila dobra, prokušana metoda. Nažalost, pravi je humor u normalnom životu rijedak. Međutim, pravi nas humor može osloboditi od suhoparnoga svijeta glupo normalnih. On nam pomaže da iz daljine promatrano sami sebe, svoju uvjerenost kako baš mi imamo pravo, svoje učmale miljee. Tako možemo naučiti kako bismo zbog ljubaznoga ophođenja s drugim ljudima trebali, doduše, ovladati određenim formama očekivanoga ponašanja, ali da nikada ne smijemo dopustiti da forme ovladaju nama. Humorom katkad možemo do mile volje biti veličanstveno nenormalni. Upravo to glupo normalni mrze više od bilo čega. Na kraju poglavlja o posve normalnom ludilu, suludo normalnima, posve normalnoj gluposti i glupo normalnima bjelodano je da su upravo ti

normalni pravi problem našega društva. Pune su ih vijesti na televiziji, ali i žuti tisak. Poboljšanju se ne moramo ni nadati — jer ne postoji mogućnost liječenja. Suludo normalne političare možemo svrgnuti tek nakon četiri godine. Međutim, takvi u mnogim zemljama jednostavno ukinu izbore, čime onemoguće i to rješenje te se godinama u medijima slikom i zvukom nameću iživciranoj javnosti. S druge strane, budući da se predstavnike posve normalne gluposti ne može ni birati ni svrgnuti, protiv likova poput Dietera Bohlena, nažalost, uopće nema lijeka. Situacija se doima bezizlazno. Svi ti suludo i glupo normalni određuju naš život i pretvaraju ga u pakao. Čeznemo za nečim izvanrednim, a dobivamo samo obično.

B) Zašto liječiti i koga? — O besmislicama i smislu psihijatrije i psihoterapije Ipak, možda ima nade. U davna vremena ljudi još nisu tako strogo razlikovali bolest i zdravlje. Epilepsiju je tako krasio naziv morbus sacer, »sveta bolest,« jer se pretpostavljalo da je epileptičar za svoga napadaja u izravnom kontaktu s božanstvom. Ni psihičke bolesnike nekoć se nije tako rigidno i sustavno izdvajalo iz normalnoga društva, kao što je to slučaj danas. Zbog svoje su osobitosti takvi ljudi stvarali maštovitiji svijet. Podsmjehivali su se normalnosti i taj je podsmijeh grijao sve, pa čak i normalne. Ne bi li novi pogled na psihičke bolesti mogao pomoći cijelom malograđanskom društvu da se opusti i oslobodi iz čeličnoga stiska suludo i glupo normalnih? Moguće je. Daleko od očiju šire javnosti, u psihijatriji i psihoterapiji razvio se novi stav koji u psihičkim bolestima ne vidi samo pogreške, nego i resurse, posebne sposobnosti koje mogu pomoći pacijentu da se sam izbavi iz psihičke krize. Ali što kad bismo te sposobnosti mogli upotrijebiti na korist cijelome društvu? Dakako, da bismo to proveli u djelo, prvo moramo informirati ljude. Stoga ću na stranicama koje slijede zainteresiranom čitatelju pokušati na razumljiv način predstaviti cjelokupnu psihijatriju i psihoterapiju u okviru trenutačnih znanstvenih spoznaja. Pritom neću uzimati u obzir blagotvorna djelovanja apsurdnih skupina u kojima ljudi ne umiru od smijeha, nego se njime liječe, a kojih danas ima sve više. Ipak, knjigu ću začiniti primjerenom dozom humora.

I. Zašto uopće liječiti? 1. »Za dlaku« se ipak broji kao promašaj — Kad psihijatri griješe? Bio sam u šoku. Upravo sam s jednim katoličkim psihijatrom razgovarao o svojim prvim spoznajama s područja psihijatrije i ogorčilo me ono što mi je taj visokokvalificirani simpatični kolega rekao ležernim tonom. Naime, rekao je kako mu je uvijek imponirao način na koji se sveti Franjo Asiški nosio sa svojom shizofrenijom. Sveti Franjo Asiški — shizofrenik! Bila je to kap koja je prelila čašu. Ja sam, kao i mnogi drugi

ljudi, uvijek cijenio svetoga Franju Asiškog. Poverello, sirotan iz Umbrije protresao je srednjovjekovnu elitu, zagovarao radikalno siromaštvo, ponovno je otkrio živi svijet oko sebe, propovijedao je pticama. Taj je buntovni, radišni sin bogatoga industrijalca svakako bio čudnovat, ali da je bio shizofrenik? Ponovno sam u mislima prošao biografiju toga omiljenog sveca i pokušao na njoj primijeniti psihijatrijske termine koje sam upravo naučio. I uistinu, rezultat je bio zastrašujuć! Činilo se da je moj kolega imao pravo! Sveti Franjo Asiški nedvojbeno je imao slušne halucinacije imperativnoga karaktera, tj. čuo je glasove koji su mu nešto naređivali, a to se smatra jednim od glavnih simptoma shizofrenije. U San Damianu, maloj trošnoj crkvi u blizini Assisija, sveti Franjo je s raspela začuo Isusov glas: »Obnovi moju crkvu!« On te riječi nije shvatio samo u prenesenom značenju, nego vrlo konkretno, zapravo »konkretistički,« kako to nazivaju psihijatri. Obnovio je Božji hram kamen po kamen. Zamišljam što bi bilo da sutra na gravitacijskom području bolnice u kojoj radim neki mladić u prnjama počne obnavljati trošnu kapelicu koja mu uopće ne pripada. To bi primijetili prolaznici i pozvali bi policiju. Kad bi ga pitali što to radi, presretno bi ustvrdio kako mu je to naložio glas s raspela. Ruku na srce, vjerojatno bismo tad imali novog pacijenta. Zapravo je riječ o jasnom slučaju. Ili ipak nije? Problem mi nije dao mira. Rješenje mi se činilo prejednostavnim. Zar je moguće da svi oni izvanredni pripadnici raznih naroda koji su katkad doživljavali i čudnovate stvari uopće nisu bili izvanredni, nego jednostavno ludi: Buda, Ivan Krstitelj, car Konstantin, Martin Luther, a naposljetku i sveti Franjo? Neosporna je činjenica da je psihijatar Kurt Schneider određeni oblik slušnih halucinacija nazvao »prvorazrednim simptomom« u dijagnozi shizofrenije. Neosporno je da su kasnije na isti način okarakterizirani glasovi koji naređuju. Međutim, nešto u cijeloj priči nije valjalo. Stoga sam se zadubio u znanstvene temelje psihijatrije — i došao do iznenađujućeg rezultata. Riječ »psihijatrija« potječe iz grčkoga jezika. Psyche znači »duša,« a iatros »liječnik«. Jedina prava zadaća liječnika je izliječiti oboljele ili im barem olakšati patnje. U tu svrhu — i samo u tu svrhu! — liječnicima trebaju dijagnoze. Prema tome, dijagnoza je, kao što je već Aristotel shvatio, posebna vrsta spoznaje. Dijagnoza nije spoznaja sama po sebi, kao što su to spoznaje s područja prirodnih znanosti. Ona je u svojoj biti spoznaja sa svrhom — a jedina svrha dijagnoze jest terapija, liječenje ljudi koji pate. Patnja psihičkih bolesnika ne sastoji se samo od tereta neobičnih

fenomena koji ih tište. Njihovoj patnji pridonosi i često duboko poremećena komunikacija s drugima, s normalnim svijetom. Mnogi se psihički bolesnici posve zatvaraju u svoj vlastiti svijet. Oni imaju čvrsta uvjerenja koja nema nijedan drugi čovjek, a zbog svog osjećaja nesposobnosti zaziru od kontakta s drugim ljudima. Uspješna terapija u psihijatriji stoga, znači, nije samo uklanjanje ili barem ublažavanje psihičkog poremećaja. Terapija djeluje i na njegove društvene posljedice. Čovjek mora ponovno biti u stanju promotriti sebe kao slobodno i komunikativno društveno biće. Postizanje takvih rezultata svim sredstvima psihoterapije, terapije lijekovima i brojnim drugim metodama je, ukratko, jedina zadaća psihijatrije. Odlučujuće pitanje, dakle, glasi: je li sveti Franjo Asiški patio? Je li imao teškoća u odnosu s drugim ljudima, je li imao problema u komunikaciji? Očigledno nije. Bio je vedre prirode, doslovno ni muhu ne bi bio zgazio, a usto je bio nevjerojatno spretan u komunikaciji, i to toliko da je svojim propovijedima uspio oduševiti tisuće mladih suvremenika. Još i danas deseci tisuća ljudi diljem svijeta slijede zavjet siromaštva svetoga Franje. Njegova ličnost čak ima posebnu ulogu u pokušajima da se ujedine svi kršćani. Naime, on je blistav uzor kršćanskoga života katolicima, protestantima, pa čak i pravoslavcima. Drugim riječima, svi razlozi koji psihijatre navode da liječe oboljele od psihičkih bolesti kod svetog Franje Asiškog padaju u vodu. Da postoje samo ljudi poput njega, psihijatrija nikad ne bi ni nastala. Sveti Franjo Asiški bio je, doduše, iznimno neobičan čovjek kojemu su se događale uistinu posebne stvari, ali prštao je od zdravlja. Posve je nebitno drži li netko glas s raspela Božjim glasom ili »nema sluha za religiju« pa misli da je riječ o produktu bujne mašte. Ni jedno ni drugo nije bolesno. Dakle, bjelodano je da je opasno na zdrave ljude bezrazložno prenositi zaključke koje je psihijatrija donijela proučavajući bolesne. Ružna navika nekih psihijatara da dijagnoze postavljaju i ljudima koji se nisu kod njih prijavili na liječenje — posebice kolegama — zloporaba je tih istih dijagnoza. Mora se poštovati osnovno načelo: ako nismo sigurni da je bolestan, čovjek je zdrav. Inače će se svijet pretvoriti u diktaturu dosadnih normopata, neuglednih sivih likova kakvi postoje u svakom društvu, koji svojom ideologijom ispravne normalnosti sve posebno žele utopiti u moru običnoga, a voljnu psihijatriju zloporabe da sve što ih iritira zaključaju u dijagnostičke ladice. Tad bi cijelim ovim šarenim svijetom totalitaristički zavladala nepotrebna i štetna psihijatrijska liječenja — i više

ne bi bilo vremena za liječenja pravih bolesnika. Afera oko svetoga Franje Asiškog otvorila mi je oči za puno toga pa sam ubuduće znao ležernije baratati psihijatrijskim znanjem. Moderna teorija znanosti kaže da znanost nije nauka o istini. Psihijatrija počiva na hermeneutičkoj metodi, tj. daje nam više ili manje korisne opise slučajeva na temelju kojih možemo donijeti određene zaključke o tome kako liječiti bolesne. Ništa više i ništa manje. 2. Fantastično nenormalno — O geniju i ludosti Psihijatrija sa sve većim imperijalističkim težnjama ne bi posve pogrešno liječila samo nekog maštovitog poput svetoga Franje Asiškog. Ljudima koji su u potpunosti produkti nečije mašte doslovno bi radila o glavi. Pomislimo samo na Don Camilla iz besmrtnih priča o Don Camillu i Pepponeu. Možda se sjećate kako Don Camillo (u izvedbi odličnoga glumca Fernandela) u seoskoj crkvi vodi djelomično vrlo žestoke rasprave s raspetim Isusom, koji nije uvijek sretan zbog eskapada svoga nadobudnog sluge. Nerijetko tako Božji sin kori Božjeg čovjeka. »Komentarske halucinacije,« prosiktat će pokoji psihijatrijski šegrt, »prema Kurtu Schneideru, prvorazredni simptom u dijagnozi shizofrenije.« Pomislimo na moguće posljedice! Komunist Peppone bio je Don Camillov zakleti neprijatelj. Kao gradonačelnik bio je, naravno, prvi čovjek gradskoga redarstva, koje je zaduženo za održavanje javnoga reda i sigurnosti. Ako netko zbog psihičke bolesti ugrožava sebe ili druge, preko nadležnog redarstva može i protiv svoje volje biti poslan u lokalnu psihijatrijsku bolnicu. Takvo što se relativno rijetko događa. Međutim, s aspekta gradonačelnika Pepponea, Don Camillo je itekako odgovarao opisu čovjeka kojega treba prisilno liječiti zbog ugrožavanja drugih, a pogotovo njega, gradonačelnika. I tako bi dobroga Don Camilla dijagnoza shizofrenije odvela ravno na psihijatriju te bi sve lijepe priče završile i prije nego što su počele — a sve zbog drastične pogreške u dijagnozi i skandalozne sudske zablude. Naime, bezbrižni seoski župnik nije pokazivao ni najmanji znak bolesti. Bio je vitalan, neobičan, pun ideja. Jednom riječju, lik Don Camilla bio je oličenje tjelesnog i duševnog zdravlja. Nedavno su ekscentričnoga glumca Klausa Kinskog pokušali svesti na zajednički psihijatrijski nazivnik jer je jednom prilikom proveo nekoliko dana u psihijatrijskoj klinici. Pritom su postavljene raznorazne

moguće dijagnoze. Nije neobično da tankoćutni ljudi u nekom trenutku života svoju tanku kožu štite iza zidova psihijatrijske bolnice. To ipak ništa ne dokazuje, pogotovo kad je riječ o hipersenzibilnom neobičnom umjetniku. Psihijatrija ne smije dopustiti da je se iskoristi za umirivanje neobičnih i ekscentričnih postavljanjem dijagnoza. Svi mi više-manje spretno plešemo na rubu ponora sigurne smrti. Ljudi obično ne vire u taj jaz. To, doduše, ne znači da sve te ljude jednostavno trebamo proglasiti kratkovidnima. Međutim, isto tako ne smijemo proglasiti ludima one koji se svako malo zabulje u taj ponor i onda se doimaju malo drukčije od većine. Nitko nije toliko razmišljao o granicama našega postojanja, napisao toliko pjesama o njima i patio zbog njih kao veliki Friedrich Nietzsche. Mnogi kršćani njegov cjelokupan filozofski opus vole prikazivati kao nusprodukt ludila, međutim, to nije znak njihova zdravog razuma. Friedrich Nietzsche nije bio lud. Tek je pred kraj života obolio od posljedica upale mozga izazvane bakterijama sifilisa. To ga je privremeno dezorijentiralo. Međutim, njegovi veliki filozofski eksperimenti uopće nisu bili sumanuti, bila je to najdosljednija formulacija njegova bolnog ateizma. Nije takav način razmišljanja otjerao Friedricha Nietzschea u ludilo, kao što mnogi tvrde, nego male bakterije koje su mu uništile mozak. Zavidni i ograničeni kavanski filozofi stvorili su mit da previše razmišljanja može izluditi čovjeka. U psihijatriji takav slučaj nije poznat. Stoga psihijatrija nije pogodna za deaktiviranje teških ili opasnih misli. Malo je ispravnih misli, mnogo je pogrešnih, ali najmanje je onih bolesnih. Tanka je granica između genijalnosti i ludosti, kaže narodna poslovica. Međutim, ovdje narod — iznimno — nema pravo. Ljudi koji stvaraju genijalna djela nisu, doduše, normalni, ali to nipošto ne znači da su ludi. Baš naprotiv, da bi stvorio genijalno djelo, čovjeku itekako moraju biti sve daske na mjestu. Doduše, katkad i »luđaci« znaju pokazivati genijalnost, ali to je uglavnom u trenucima kad njihova bolest nije u akutnoj fazi. S vremena na vrijeme diže se previše prašine o umjetnosti psihičkih bolesnika. Zbirka Prinzhorn u Heidelbergu je legendarna. Ipak, ludost nije istoznačna s umjetnošću. Psihički bolesni umjetnici svoju umjetnost u pravilu ne stvaraju zbog bolesti, nego usprkos njoj, iako ih je bolest možda dovela u neposredniji kontakt s egzistencijalnim dubinama. Dakako, psihički bolesnici koji stvaraju značajna umjetnička djela imaju pravo na jednako divljenje kao i njihovi zdravi kolege. U tom su pogledu važne zbirke umjetnosti psihički bolesnih autora. Ipak, valja se čuvati pretjerane ljubaznosti. Držimo li črčkarije kakvoga dezorijentiranog

pacijenta umjetnošću samo stoga što su nam jednako neshvatljive kao i mnogi Picassovi radovi, to pokazuje da baš i ne razumijemo modernu umjetnost — a same psihičke bolesnike baš i ne poštujemo. Takvi ljudi zaslužuju naše iskreno mišljenje kao i svi drugi. S druge strane, bilo je pokušaja da se poznate umjetnike razotkrije kao psihičke bolesnike. Kao što sam upravo rekao, to ne bi nimalo promijenilo sud o njihovoj umjetnosti. Međutim, većinom je ionako riječ tek o refleksu zavisti suludo ili glupo normalnih, koji najradije smatraju ludim svakoga tko nije tako prazan kao oni. Salvador Dalí sa svojim fantastičnim kompozicijama, Joseph Beuys sa svojom upadljivom odjećom, Andy Warhol sa svojom ekscentričnošću — svi oni sigurno nisu bili normalni, ali nisu zato automatski bili bolesni. Koliko je uopće važno je li neka iznimna osoba bolesna ili zdrava? Nazivanje nekoga bolesnim ili zdravim u velikoj mjeri ovisi o društvenim konvencijama. Čini se da smo danas manje tolerantni nego nekadašnji ljudi, dakle, da smo skloniji nešto osobito proglasiti bolesnim. Međutim, psihijatrija se ne smije staviti u službu takve prakse. Dok čitamo knjigu Johana Huizinge Jesen srednjega vijeka, uranjamo u fascinantno šarenilo petnaestoga stoljeća, u vrijeme ekscentričnih vladara i upadljivih dvorjana te puka koji pršti od vitalnosti. Burleskne dvorske lude, seoske budale i ostali neobični likovi u običnom puku bili su zaslužni što je normalnost obuhvaćala širok spektar karaktera i obrazaca ponašanja. Tako je normalnost, doduše, bila širokogrudnija, ali istodobno vrlo krhka. Vladar ili neki drugi moćnik mogao je iznenada poludjeti i svi bi zbog toga patili. 3. Luđaci i njihovi liječnici — Kako je nastala psihijatrija? Dakako da je i u ono vrijeme bilo psihičkih bolesnika. Međutim, nisu ih tako doživljavali. Naime, psihijatrija još uopće nije bila izumljena. Stoga se vjerovalo da su psihički bolesnici opsjednuti zlim duhovima ili su jednostavno obični zločinci te su se prema njima odnosili na odgovarajući način. Neke od njih su na sajmovima izlagali javnom prijeziru. Još su od 1807. pa sve do njegove smrti 1843. psihički bolesnoga pjesnika Hölderlina držali zatvorenog kao životinju u njegovoj sobi u Tübingenu, unatoč svoj ljubaznosti njegovih stanodavaca. Nije znanost prva prepoznala da su psihički bolesnici zapravo ljudi koji pate, nego neškolovani kršćanski redovnici, koji su im odlučili i pomoći. Tzv. aleksijanska braća u Belgiji, Nizozemskoj i sjevernoj

Njemačkoj već su se od sedamnaestoga stoljeća nadalje brinula za takve ljude, primala ih u svoje kuće i tako ih spašavali od opće poruge i progona. Tek puno kasnije, krajem osamnaestoga stoljeća, psihičke bolesnike otkrila je i znanost. Na slici izloženoj u Medicinskoj akademiji u Parizu na dramatičan je način prikazano kako francuski psihijatar Philippe Pinel psihičke bolesnike oslobađa njihovih okova. Bilo je to godine 1793., u Parizu je buktjela revolucija, a Revolucionarno vijeće upravo je imenovalo Pinela predstojnikom klinike Bicêtre. Uz mnogo bujne mašte, taj se događaj kasnije pretvorio u mit o osnutku moderne psihijatrije. Ostaje otvoreno pitanje nije li se već nekoliko godina ranije dogodio takav proboj na tom području. U svakom slučaju, znanost je tad odjednom otkrila psihičke bolesnike. Nova je disciplina eksplodirala u devetnaestome stoljeću. Wilhelm Griesinger shvatio je da je mozak korijen svih zala: psihičke bolesti su bolesti mozga. Počele su se graditi ustanove za liječenje i njegu bolesnih. U ustanovama za liječenje liječila su se akutna stanja, dok su one za njegu služile primjerenom zbrinjavanju kroničnih bolesnika. Tad je to bio velik napredak. Klinike su preseljene izvan gradova, na zelene livade, jer se vjerovalo da svjež zrak i odmor povoljno djeluju na bolesne. Dakako, to je dovelo do pucanja ionako krhkih društvenih kontakata tih ljudi te su se javili psihički poremećaji izazvani samim liječenjem. Taj je fenomen kasnije nazvan hospitalizmom. Bolesnici su ukočeno stajali naokolo, stalno se odsutno njihali, a pokazivali su i druge neobične oblike ponašanja. U ustanovama su tako, doduše, zaštitili psihičke bolesnike od zanemarivanja, ali time su istodobno stvorili nove probleme. Međutim, znanost je uistinu napredovala. Prije stotinjak godina njemački je psihijatar Emil Kraepelin podijelio tzv. duševne bolesti u dvije skupine. S jedne strane nalazilo se izlječivo »manično-depresivno ludilo,« koje se javljalo u fazama, dok je s druge strane bila neizlječiva dementia praecox, kronično »prijevremeno otupljivanje,« kako je to nazivala drastična terminologija tadašnje psihijatrije, a koje će Eugen Bleuler kasnije preimenovati u shizofreniju. Uvesti takvu podjelu u posvemašnje šarenilo različitih vrsta ludila bio je velik napredak. Naime, pacijentu i njegovoj obitelji prognoza je imala odlučujuće značenje. Temelj nove znanstvene discipline bio je postaviti dijagnozu ne samo na temelju laboratorijskih nalaza i različitih mjerenja nego i pomoću opisa čudnovatih psihičkih fenomena. Priča se da je jedan poznati psihijatar prolazio kroz svoju kliniku i kliničkim pogledom dijagnosticirao: »Ozdravit će — neće ozdraviti.« Kasnije je već spomenuti Kurt Schneider definirao tzv.

prvorazredne simptome, čija je pojava jasan pokazatelj shizofrenije. Njemački su psihijatri naposljetku cijeli svijet psihijatrije podijelili na tri skupine: 1. organske psihoze (krvarenja, tumori ili upale mozga), 2. endogene psihoze (klasične »duševne bolesti,« kako ih se nekoć nazivalo, a koje se dijele na manično-depresivan poremećaj i shizofreniju), te napokon 3. duševne varijacije, tj. psihopatije (bolesne varijante osobnosti — neuroze, ovisnosti i drugi bolesni fenomeni koji se mogu razviti tijekom života). Izraz »psihoza« pritom je označavao psihičku bolest s konkretnim (1.) ili barem pretpostavljenim (2.) organskim uzrokom. Za razliku od toga, pojam »neuroza« odnosio se na poremećaj nastao tijekom života zbog određenih psihičkih učinaka. Stajalište psihoanalize je bilo da neuroze korijen ponajprije vuku iz nerazriješenih konflikata nastalih u ranom djetinjstvu. Psihijatri na drugim govornim područjima odlučili su se za drukčije podjele psihičkih poremećaja. Amerikanci su, primjerice, uveli DSM (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders).5 Zbog toga se rezultati psihijatrijskih istraživanje gotovo uopće nisu mogli uspoređivati na međunarodnoj razini. Naposljetku se pred petnaestak godina i na području srednje Europe etablirala deseta verzija Međunarodne klasifikacije bolesti (ICD-10), koju je uvela Svjetska zdravstvena organizacija. Ona odbija podjelu bolesti prema uzroku i prognozi te se koncentrira na prikaz vanjskih značajki, koje se diljem svijeta vjerojatno mogu slično opisati. 4. Nesporazumi — Zašto dijagnoze nikad nisu istinite? Iz svega toga jasno je da dijagnoze i klasifikacije zapravo uopće nisu stvarne. Naravno da ne postoji shizofrenija, depresija, ovisnost. Postoje samo ljudi koji pate od različitih fenomena, a dijagnoze su riječi koje su izmislili psihijatri kako bi na pravilan stručan način pomogli tim bolesnicima. Dijagnoze ukazuju na to koju terapiju primijeniti. Dakle, ako se susrećete s ljudima koji pate od psihičkih poremećaja, mirne duše možete zaboraviti dijagnoze. Naime, ne postoje ni shizofrenici, depresivci, ovisnici. Riječ je o vrlo različitim dojmljivim ljudima koji privremeno ili dugoročnije pate od određenih neobičnih fenomena — svaki na drugačiji, posve osoban način. Prema tome, dijagnoze se ne mogu tumačiti kao da su živa istina. One su tek više-manje korisni opisi različitih fenomena, a tako će biti predstavljene i u ovoj knjizi. Naposljetku, ne smijemo zaboraviti da su se u Njemačkoj dijagnoze neko vrijeme brutalno zlorabile. Nisu više služile kako bi se bolesnima pomoglo, nego ih se držalo živim istinama,

smrtno ozbiljnim istinama. Poistovjećivanje ljudi s njihovim dijagnozama je perverzija. Nije se samo teorija psihijatrije promijenila tijekom proteklih desetljeća. U praksi su psihički bolesnici iz perifernih klinika vraćeni u društvo. Mnoge su velike umobolnice ukinute, a kronični psihički bolesnici sada žive slobodno u običnim stanovima ili sustanarskim zajednicama. Glavno pravilo glasi: »Pokušati s ambulantnim liječenjem prije dnevnoga bolničkog (pacijent noći kod kuće), s dnevnim bolničkim prije potpuno bolničkog.« Tako danas pacijenti tek rijetko, u akutnoj krizi, moraju boraviti u bolnicama, u kojima su nekadašnje velike bolesničke dvorane zamijenile obične, ugodne bolničke sobe. Postoje i moderni modeli alternativnoga stacionarnog liječenja, koje karakteriziraju ustaljeniji međuljudski odnosi i veći mir nego što je to bio slučaj s klasičnim bolničkim liječenjem. Nekoć su psihički bolesnici godinama boravili u umobolnicama. Danas pacijenti u njima prosječno provedu tri do četiri tjedna! To možemo zahvaliti ponajprije činjenici da sad svaki bolestan u svojoj blizini može potražiti učinkovitu ambulantnu pomoć, koja mu omogućuje da ostane u svome normalnom društvenom okruženju. Što je psihijatrijska pomoć udaljenija, to su veći izgledi da će se bolesni osjećati kao jadnik koji sada mora potražiti velikog gurua psihijatrije. Takva je situacija kontraproduktivna za liječenje pacijenta, a k tome i ponižavajuća. Stoga danas svako selo u Njemačkoj ima nadležnu psihijatrijsku ustanovu koja je dužna smjesta primiti svakoga psihičkog bolesnika u akutnom stanju sa svoga gravitacijskog područja te ga potom što prije otpustiti na dobro ambulantno liječenje. Naime, najvažnije je pitanje na psihijatriji, naravno: »Kako da odem odavde?« Odgovor: »Što brže!« Razvoj moderne psihijatrije psihičkim je bolesnicima otvorio brojne mogućnosti. To je dobro, ali krije i opasnosti. Naime, nismo li sigurni da je osoba bolesna, moramo pretpostaviti da je zdrava! Međutim, Svjetska zdravstvena organizacija svojom je starom, apsurdnom definicijom zdravlja uvelike pridonijela nerealističnoj, utopističkoj slici o njemu. »Potpuno tjelesno, duševno i društveno blagostanje,« glasio je njezin dekret iz tih davnih vremena. To je, naravno, neostvarivo, a utopistički pojmovi pozivaju na bezgranično obožavanje. Tako je nastala apsurdna religija zdravog života, čiji poklonici žive preventivno kako bi na koncu umrli zdravi. Ta je religija zdravoga života odličan recept za nesreću. Jer, ako je zdravlje zapravo nemoguće postići, svi se moraju osjećati nekako bolesno. »Zdrav je samo onaj čovjek kojeg nisu dovoljno temeljito

pregledali,« jednom je rekao neki ugledni internist. Karl Kraus bio je zloguki prorok: »Najčešća bolest je dijagnoza.« Kultu zdravlja koji tako hara našim društvom moraju se othrvati upravo psihijatri jer imajući pred očima utopistički ideal psihičkoga zdravlja, nesreću mogu proizvoditi kao na tekućoj vrpci. Naravno da se svakom čovjeku može ustanoviti nedostatak, možda čak i dva. Katkad je dovoljno bezazleno pitanje: »Nešto se smješkate, što potiskujete?« da nekoga zbunite. Čuveni njemački psihijatar Klaus Dörner u ozbiljnim je dnevnim novinama pokušao procijeniti postotak Nijemaca kojima treba psihoterapija. Koliki je, dakle, postotak Nijemaca koji pate od tjeskobnih poremećaja, napadaja panike, poremećaja u prehrani, depresija, shizofrenija, ovisnosti, demencija itd.? Jednostavna je računica pokazala: više od 21 posto Nijemaca iziskuje psihijatrijsko liječenje — zbog toga nam trebaju imigranti! Stoga mnoge alarmantne izvještaje iz svijeta psihijatrije čitam podijeljenih osjećaja. Svatko je zdrav dok mu se ne dokaže da je bolestan. A zbog imperijalističkoga širenja carstva psihijatrije, koje sad obuhvaća i nekakve više-manje banalne poremećaje raspoloženja, ljudima koji su uistinu bolesni oduzimaju se nužne mogućnosti liječenja. Posljednjih su godina smišljeni testovi kojima se i kod naizgled posve zdravih ljudi mogu utvrditi određeni nedostaci. To može biti zanimljivo sa znanstvenoga stajališta, u otkrivanju novih spoznaja. Međutim, držim da je osporavanje psihičkoga zdravlja takvim ljudima etički opravdano samo ako će iz tih studija proizići relevantne opcije liječenja bolesti koje su doista prisutne. Isto vrijedi i za ranu dijagnostiku bolesti, koju promiču različita područja psihijatrije. To svoje duboko uvjerenje ovdje iznosim ponajprije imajući u vidu opise različitih bolesti koji slijede. Za privatni život psihijatara vrijedi pravilo: onaj tko po završetku radnoga vremena ne može svoje stručno psihijatrijsko znanje ostaviti na radnome mjestu, nego i u privatnome životu veselo postavlja dijagnoze gdje god stigne, taj nije rođen za psihijatra. Uskoro više uopće ne bi imao prijatelja. Osim toga, nepristojno je postavljati dijagnozu nekome tko od vas uopće nije zatražio liječničku pomoć. A sad ozbiljno: obijesna ili cinična potraga za psihičkim nedostacima kod zdravih ljudi nedostojna je čovjeka. To je zloporaba ljudi i psihijatrije. Zadaća je psihijatrije pomoći uistinu bolesnim ljudima. Ona mora braniti prava pacijenata i ne smije postati sluga društva koje se želi riješiti

iritacija što mu ga stvaraju njegovi psihički bolesnici. Umjesto toga, psihijatrija se mora truditi pomoći psihičkim bolesnicima da sa svim svojim čudnovatim osobinama i navikama žive usred toga društva. Stoga ona mora dokazati svoju neovisnost: hoće li se dosljedno odupirati pritisku društva da osobite i nezgodne ljude proglasi bolesnima? I društvo mora pokazati svoj liberalan stav: hoće li ono doista pustiti sve svoje čudnovate, neprilagođene članove da slobodno hodaju naokolo? To se odnosi i na one koje bi se moglo liječiti, ali koji to ne žele. Sve dok ne ugrožavaju druge, a ni sami sebe, liberalno društvo mora poštovati njihovu odluku. Vratimo se na pitanje je li u procjeni osobitih ljudi doista važno jesu li zdravi ili bolesni. I nakon stoljećâ na to je pitanje i dalje teško odgovoriti, a svaki je odgovor ionako bespredmetan. Ekscentrični zdravi ljudi, ali i psihički bolesnici mogu društvu prenijeti impuls nadahnuća, mogu fascinirati i pridonijeti napretku čovječanstva. Samo je to važno u odavanju počasti povijesnim ličnostima. A ako je jedini smisao dijagnoze određivanje odgovarajuće terapije, postavljanje dijagnoza mrtvima ionako nije od neke koristi.

II. Koga liječiti?

1. Mali svijet psihijatrije — Moj mozak i ja Svime o čemu sam upravo govorio uveliko smo ograničili područje djelovanja psihijatrije. Tek vrlo mali broj posebnih ljudi koje tijekom života susretnemo tu svoju posebnost duguju bolesti. a) Što je dobro u lošemu? — O izgledima za izlječenje Dakako, čovjek se lecne kad čuje da netko nešto duguje bolesti. Međutim, činjenica je da čak i teške psihičke bolesti, uz one mučne, imaju i dobre strane. Mnogi pacijenti dugo nakon ozdravljenja svoju bolesnu fazu doživljavaju kao pozitivnu prekretnicu u životu. Oni ne idealiziraju svoju bolest, za to ionako nema potrebe, ali svrstavaju je u pustolovne djeliće svoga životnog puta, koji su ih doveli i do mnogih važnih spoznaja. Zvuči banalno, ali osoba koja je već jednom pretrpjela iznenadnu fazu depresije više nikad ne može nepripremljena zapasti u novu. Možda će čak tijekom svijetlih faza života živjeti zahvalnije i intenzivnije od osobe koja je uvijek

bila zdrava, kojoj cijeli život protječe u istoj mutnoj svjetlosti. Osoba koja je u napadu shizofrenije doživjela slušne halucinacije osjetila je život intenzitetom koji je teško nadmašiti. To je patnja, ali postoje ljudi koji je čak shvaćaju i prihvaćaju kao obogaćivanje njihova života. Upravo to pokušavaju postići i moderne metode psihijatrije i psihoterapije. Ono poremećeno u poremećaju, bolesno u bolesti, otegotno u tegobi, sve to pacijent dovoljno osjeća na svojoj koži kad prvi put dolazi terapeutu. Stoga je zadaća profesionalnog terapeuta da ne suzbija samo simptome, nego da pomogne pacijentu sagledati bolest u drugom svjetlu i tako stvoriti korisnu perspektivu koja može dovesti do rješenja. Dječja psihijatrica Thea Schönfelder to je dubokoumno formulirala: »Ono što me razlikuje od mojih psihotičnih bližnjih jest moja sposobnost da ih vidim ›zdravijima‹ nego što oni sami sebe mogu vidjeti.« Takva korisna perspektiva može pacijenta podsjetiti na sposobnosti i snagu koje je nekoć pokazivao, ali ih je sad u krizi zaboravio. Jer čime pacijent treba riješiti krizu? Sigurno ne sposobnostima koje bi rado imao, nego samo onima koje već ionako ima. Nesposobnost promjene perspektive u psihijatriji se definira kao ludilo. Luđak cijeli svijet vidi isključivo s jednoga jedinog dominantnog gledišta, s kojeg ga, primjerice, susjeda muči laserskim zrakama. Nikakav ga razuman argument ne može odvratiti od te misli, iako inače reagira posve racionalno. U ideologijama se također često mogu vidjeti karakteristike nalik ludilu: i one na svijet gledaju iz određene perspektive. Psihijatrija je uvijek podložna ideologijama. Na studiju psihijatrije i psihologije čovjeka se također gleda samo s jednoga stajališta. Međutim, nedavno se shvatilo da je upravo njegova sposobnost da promijeni pacijentovu perspektivu ono što čini dobrog terapeuta. Uspije li on pacijentu pomoći da se zamisli u raznim životnim scenarijima, ali i da isti život i isti poremećaj promatra s različitih stajališta, može mu otvoriti obećavajući izlaz iz životne stranputice. b) Stvar gledišta — Čovjek, njegov mozak i neobični životni putovi Svaki psihički poremećaj, ali i svaku zdravu psihičku reakciju možemo promatrati s biološkoga stajališta. Neosporno je da se iza svake naše misli krije neki biološki proces u mozgu. Kad se radujemo, određeni neurotransmiteri luduju. Kad smo tužni, aktiviraju se neke druge kemijske tvari u našem mozgu. Paralelno sa svijetom naših misli u našemu mozgu živi i drugi svijet, sastavljen od molekula. Ovdje se postavlja staro pitanje:

što je bilo prije, kokoš ili jaje? Jesu li izvor svega nevidljivi organski procesi u mozgu — a vidljivi psihički fenomeni tek su njihova nužna posljedica? Jesmo li, dakle, marionete vlastitoga mozga? Ili je možda obrnuto? Služimo li se mozgom za svoje psihičke reakcije, odnosno, jesu li njegove aktivnosti tek vanjski pokazatelj da mislimo? Sa strogo znanstvenoga stajališta, nemoguće je dati konačan odgovor na to pitanje. Međutim, nama to nije ni potrebno. Naime, neosporna je činjenica da se svi duševni procesi mogu promatrati s biološkoga stajališta. Je li to stajalište izvorno, jedino ili čak odlučujuće, uopće nas ne treba zanimati. Odlučujuće je pitanje može li nam stajalište pomoći u konkretnom slučaju. Biološko je stajalište, naravno, najkorisnije u slučajevima kirurških zahvata na mozgu. Ako se mozak ozlijedi, krvari, upali ili otruje, biološkoorgansko stajalište uvijek je odlučujuće za dijagnozu i terapiju. Naravno, uz to će u pobjeđivanju bolesti važnu ulogu imati pacijentova životna priča, reakcije njegovih bližnjih i izvanredni događaji iz bliže prošlosti. Ipak, u središtu pozornosti i dalje je način na koji mozak reagira na organsko oštećenje. Čak i kod psihičkih bolesti čiji se fizički uzrok dosad nije mogao jasno utvrditi — kod shizofrenije, depresije, manije i mnogih drugih — psihijatri su stekli bolji uvid u tjelesne aspekte tih bolesti i tako došli do zaključaka korisnih za terapiju. U međuvremenu biološko stajalište ima glavnu ulogu u proučavanju svih psihičkih poremećaja. Sporni »doping mozga« pokušava poboljšati psihičke sposobnosti biološkom manipulacijom čak i kod zdravih ljudi. Napomenimo i da »biološko« automatski znači »nasljedno«. Sva neobična psihička stanja mogu se promatrati i iz perspektive genetskoga nasljeđa. Prema tome, biološko je stajalište s pravom perspektiva s koje možemo promatrati sve psihičke fenomene, bez iznimke. Biološko stajalište postaje ideološko, dakle, neznanstveno, tek kad se počne smatrati jedinim istinitim. Nije istinito, tek je više-manje korisno. S druge strane, sve psihičke fenomene možemo isto tako sagledati i iz perspektive pacijentove životne priče. Događaje koji su se odigrali u nedavnoj prošlosti možemo smatrati uzrokom psihičkoga poremećaja. Takvo je stajalište jednako neosporno kao i biološka hipoteza. Uostalom, sami pacijenti i njihovi bližnji stvari najčešće promatraju upravo iz tog kuta. Depresija može biti posljedica bračne krize, sukoba na poslu, svađe s prijateljima ili susjedima, a shizofreno ludilo posljedica mobbinga. Čak možemo neosporno tvrditi da su psihički simptomi nakon organskog oštećenja mozga velikim djelom nastali pod utjecajem onoga što se

događalo posljednjih tjedana. Ni takvo stajalište nikad nije ni ispravno ni pogrešno; s terapeutskog je gledišta u konkretnom slučaju jednostavno više ili manje korisno. Uzmimo primjer. Pacijent dolazi na liječenje zbog teške depresije, u kojoj veliku ulogu ima genetski čimbenik. Takav oblik depresije često se javlja iznenada, usred inače sretnog života. Dotad posve zdrav pacijent jednog se jutra odjednom probudi u dubokoj depresiji, očajava, više ne vidi izlaz i nikakav ga razgovor ne može umiriti. Nikakvo podsjećanje na njegov sretan život ne pogađa cilj, nego samo navodi pacijenta da počne sam sebi predbacivati što to čini svojoj divnoj obitelji. Kad razgovarate s takvim pacijentom, gotovo imate dojam da se borite s molekulama. Argumenti takva čovjeka uopće ne dodiruju. U takvom je slučaju biološko stajalište u pravilo najprimjerenije i najkorisnije za sve uključene. Naime, njime se izbjegava zabluda da je netko »kriv« za depresiju. Nije kriv pacijent, ali ni njegovi bližnji, koji si nerijetko jako predbacuju jer su možda nekoliko dana ranije vodili banalnu svađu s bolesnim. Tu je i posebna vrsta rodbine, koja živi 150 km dalje i ne zna ništa konkretno, ali svakako ima najbolji uvid. Njima takva kriza služi kao odličan povod za pljuvanje po pacijentovoj bezdušnoj ženi. Prava drskost — supruga je, nakon samog pacijenta, druga žrtva bolesti. Ona s njime pati, osjeća se posve nemoćno, a često si i bezrazložno predbacuje. Terapeut joj sa svim svojim autoritetom mora objasniti da nitko, ali doista nitko nije kriv za depresiju. Mora objasniti da je riječ o bolesti metabolizma u mozgu, na koju se može dobro utjecati lijekovima i koja je vrlo vjerojatno u potpunosti izlječiva. To, naravno, ne znači da određeni utjecaji ne mogu depresiji dati neku osobitu nijansu. Međutim, u ovom slučaju najkonkretnija, a u pogledu terapije i najkorisnija perspektiva je biološka. Ipak, tu je i drugi slučaj. Bračni par dolazi na zajedničku terapiju jer imaju problem: muž stalno tuče ženu. Suprug sav sretan izjavi kako je nedavno u nekom časopisu pročitao da je agresivnost povezana s razinom serotonina. Pita ne bi li mogao popiti nekoliko zgodnih tabletica i tako riješiti problem. U takvom slučaju terapeut biološko stajalište uopće neće držati primjerenim i korisnim. Ja povremeno takvim supruzima kažem da muskulaturu desne ruke pokreće svjesni dio našega mozga, dakle naša slobodna volja, te da njegova šaka samo njegovom voljom može završiti u ženinom licu. Odgovornost za takav čin snosi agresivni suprug, a ne nedužni serotonin. U takvome ću slučaju pokušati metodama psihoterapije prekinuti zlostavljanje i podučiti par drukčijim oblicima sukoba. Dakako,

hipoteza o utjecaju serotonina nije pogrešna i katkad, u ekstremnim slučajevima, pomažu određeni lijekovi. Ipak, ostaje činjenica da u slučaju takvog problema biološka perspektiva uopće nije korisna. Ovdje daleko više pomaže perspektiva životne priče bračnoga para. Ono što se tijekom života razvilo u pogrešnom smjeru uz puno psihoterapije može se ponovno vratiti na pravi put. Ali samo ako je pacijent motiviran. Mnogi pacijenti odgovornost za problem ne prebacuju na biologiju, nego na razvoj u ranome djetinjstvu, čije su bespomoćne žrtve bili. Dakako, psihoanaliza, koju su razvili Sigmund Freud i njegovi sljedbenici, doista je u neprikladno riješenim sukobima iz ranoga djetinjstva vidjela uzrok kasnijih duševnih patnja. Psihoanalitičko liječenje pokušava ponovno osvijestiti te potisnute sukobe, dobro ih proučiti i time postići blagotvoran učinak. Sve se psihičke fenomene bez iznimke može pokušati shvatiti iz perspektive ranoga djetinjstva. Međutim, takva perspektiva također nije ni ispravna ni pogrešna. Ipak, bilo je psihoanalitičara koji su psihoanalizu smatrali jedinim pravim pogledom na ljudsku dušu. Moderni će psihoanalitičari, dakako, odbiti takav ideološki stav. Oni znaju da psihoanaliza može pomoći u određenim slučajevima, ali da nije čudesan lijek za sve probleme. Pogotovo ne bi dopustili da se psihoanaliza koristi kao paušalna isprika nasilnih mačo tipova. U vrijeme studentskoga pokreta 1968. došlo je do prave eksplozije socioloških tumačenja. Društvo se tad smatralo krivcem za sve i svašta, uključujući, naravno, i psihičke bolesti. U Heidelbergu je postojao »Socijalistički kolektiv pacijenata,« koji nije želio da psihijatrija bude građanska pilula za smirenje psihičkih bolesnika, u stvarnosti potlačenih od većine društva. Slijedeći geslo: »Slomite ono što vas lomi,« krenuli su u napad na društvo koje ih čini bolesnima i postali teroristička organizacija. Ali, ni ta perspektiva nije pogrešna. Naravno da se svi psihički fenomeni bez iznimke mogu objasniti kao posljedice utjecaja društva. Naime, ništa što je ljudsko nije samo pojedinačno. Stres na poslu nećete srezati u korijenu omogućite li radniku lakši kontakt sa psihijatrima i psihoterapeutima. Bilo bi daleko važnije stvoriti radne uvjete za izbjegavanje stresa, tako da se radnik uopće ne mora liječiti. Ipak, i u tom je slučaju sociološka perspektiva tek jedna od mogućih. Ona nikad ne smije biti jedino gledište i u svakom konkretnom slučaju treba provjeriti je li takvo gledište bitno i korisno ili nije.

2. Veliko carstvo slobode — Ja i moj mozak Sve te perspektive — biološka, psihoanalitička, sociološka, perspektiva pacijentove životne priče i mnoge druge — pokušavaju tumačiti psihičke probleme kao da ne postoji sloboda svakog čovjeka. Nije slobodan čovjek kriv za svoje stanje, »krive« su molekule, životna sudbina, rano djetinjstvo, društvo. Takva su stajališta također posve u redu jer se upravo to s pravom očekuje od psiholoških spoznaja: da istraže uzroke koji određuju ljudsko ponašanje i pomoću kojih ga možemo predvidjeti. Međutim, kad bismo tvrdili da ti uzroci kažu sve o nekom čovjeku, više ne bismo bili ozbiljni. Naime, polaganje prava na jedino ispravno tumačenje ne bi bila znanost, nego ideologija. Znanost stoga ne može izostaviti ljudsku slobodu, ali ne može je ni obuhvatiti jer sloboda onda više ne bi bila sloboda. Slobodno se ponašanje po definiciji ne može predvidjeti jer inače ne bi bilo slobodno. Doduše, u znatnom dijelu našega života naše ponašanje nije uistinu slobodno. Postoje pravilnosti, uobičajeni načini ponašanja i reagiranja, koje smo naučili od roditelja, društva ili određenih utjecaja tijekom života. Takve načine ponašanja ne odabiremo svaki put iznova posve slobodno, nego su se oni pretvorili u svojevrsne automatizme. Zbog njih smo uračunljivi samima sebi i drugima. Uzrok i posljedica takvog ponašanja omogućuju pristup znanstvenom istraživanju. Ipak, takve automatizme uvijek možemo isključiti. Možemo se namjerno ponašati drukčije nego što bi se zbog utjecaja, nagona i navika u našim životima očekivalo. Upravo se to naziva slobodom. a) Sloboda i bolest — S ove strane dobra i zla Ta sloboda, koju su za prosvjetiteljstva smatrali razlogom ljudskoga dostojanstva koje zaslužuje svaki čovjek, također je jedna od perspektiva s kojih možemo promatrati psihičke fenomene — i to sve fenomene, bez iznimke. Međutim, i sama je sloboda uvijek tek jedno više-manje primjereno gledište. U upravo spomenutom primjeru terapeut bi zacijelo apelirao na slobodu i odgovornost čovjeka koji tuče svoju ženu. S druge strane, u slučaju izbijanja teške depresije to u pravilu nije dobra ideja. Ovisnost je nesloboda. Ali ne potpuna nesloboda. Ovisnost danas smatramo bolešću slobode izbora. Ovisnik nema izbora. On mora piti. Terapija pokušava pacijentu ponovno omogućiti slobodu izbora. Međutim, da bismo uopće započeli terapiju s izgledima za uspjeh, moramo pretpostaviti da u pacijentu tinja barem jedna iskra slobode. Inače se pacijent, naravno, ne bi ni mogao odlučiti za terapiju, a pogotovo ne na to

da pomoću terapije svoj život ponovno uzme u vlastite ruke. Jedna je suviše ideološka teorija ovisnosti bila posebno neugodna jer je ovisnost opisivala kao nepromjenjiv poremećaj koji traje do kraja života. Takav je stav, doduše, pomogao nekim pacijentima, ali mnogim drugima ulio je paralizirajući osjećaj posvemašnje bespomoćnosti pred vlastitom ovisnošću. Kad je ovisnik naučio da je »kompulzivno posezanje za opojnim sredstvom« vrlo opasno, da »recidiv« znači propast, čija je neizbježna posljedica »gubitak kontrole,« ti su se događaji redom javljali u smislu proročanstva koje se samo ispunjava. Bolesnik je nakon toga samog sebe vidio tek u sramotnoj ulozi bespomoćne žrtve. Pacijent kao aktivan subjekt uopće se nije spominjao. U takvim je uvjetima bilo teško stvoriti modernu kontrolu recidiva. Već i sama riječ »recidiv« zvuči kao da se radi o napadu izvana. Što je najgore, u tom se izrazu krije tvrdnja da će se ponoviti ono što se već dogodilo u prošlosti. Ni jedno ni drugo u pravilu nisu korisne sugestije. Stoga danas više volimo reći da je netko odlučio piti i govorimo neodređenije o »prolapsu« — njega u prošlosti još nije bilo i eventualno imamo razloga vjerovati kako ga neće biti ni u budućnosti. Oprezno biranje riječi važno je za dobru psihoterapiju jer je jezik skalpel psihoterapeuta. »Odabir« je relativno neutralan izraz. On ne okrivljuje jer uopće ne spominje kompulzivno posezanje za opojnim sredstvom, gubitak kontrole i druge otegotne čimbenike. »Odabir« podsjeća na pacijentovu slobodu, koja još uvijek postoji, unatoč ovisnosti. A upravo tu slobodu pacijent treba iskoristiti kako bi donio odluku da ništa neće popiti. Tako se ovisnik nalazi u procjepu između kompulzivne ovisnosti i vlastite slobode. Zadaća je svake dobre terapije podsjetiti pacijenta na mogućnosti njegove slobode, ali imajmo na umu da nitko ne može izvana utjecati na to koliko je u pacijentu ovisnosti, a koliko slobode. Najvažnije od svega, nitko ne može biti siguran ne bi li pod sličnim pritiskom ovisničke kompulzivnosti i sam protiv svoje volje posegao za bocom. Zbog te je spoznaje terapeut ponizan. Stoga se sloboda ponajprije spominje u kontekstu terapije. S aspekta slobode možemo se itekako zapitati što bi mogao biti smisao nekog psihičkog poremećaja. Postoje tzv. umirovljeničke neuroze — ljudi kojima se mirovina sviđa više od rada potpuno svjesno simuliraju simptome neke bolesti ne bi li postigli cilj. Liječenje takvih poremećaja je, naravno, bezizgledno. Naime, motiviranost takvih navodnih bolesnika za izlječenjem obično je ravna nuli. Međutim, ima i poremećaja koji nisu nastali tako hotimice. Mnogi ljudi na neki događaj u životu »reagiraju«

psihičkim poremećajem a da psihijatar ne može utvrditi koliko je riječ o podsvjesnim procesima, koliko o svjesnoj inscenaciji. Kako god bilo, svako je psihičko stanje uvijek moguće promotriti s perspektive slobode. Naravno, i ta je perspektiva uvijek više ili manje primjerena. Cijeli život nekog čovjeka možemo promatrati kao umjetničko djelo kojim on izražava svoju bit. To vrijedi za velike umjetnike, ali i za svakog čovjeka. Svatko je kovač svoje sreće, kaže narodna poslovica. U ovom slučaju nije posve u krivu. Ono za što se svjesno odlučimo ne može biti bolesno. Može biti dobro ili zlo, čak nevjerojatno dobro ili zvjerski zlo. Unatoč tome, ne postoji psihijatrijska metoda kojom bi se dobro ili zlo umnožavali ili potiskivali jer činiti dobro ili zlo nikad nije bolesno. S druge strane, psihičke su bolesti uvijek ograničavanja slobode nekog čovjeka da čini dobro ili zlo. Simptomi bolesti u većoj ili manjoj mjeri sprječavaju pacijenta da govori i čini ono što sam po sebi zapravo želi reći i učiniti. Stoga će psihijatar pacijenta u fazi teške psihičke bolesti pokušati odgovoriti od velikih životnih odluka, primjerice od sklapanja ili razvoda braka, zapošljavanja na novom radnom mjestu ili davanja otkaza. Zadaća je svake dobre terapije da svim svojim razrađenim metodama što prije ponovno uspostavi pacijentovu slobodu izbora u takvim situacijama. b) Ljudsko dostojanstvo i sloboda izbora — Naši gospodari, bolesnici Ta perspektiva slobode, to egzistencijalno gledište, najvažniji je od svih pogleda na život. Njime se tako reći otkriva sam čovjek, a ne tek njegova bolest. Iza psihičkih poremećaja koji se guraju u prvi plan uvijek se skriva pojedini čovjek kao slobodno biće, iako se to kod vrlo izraženih psihičkih bolesti može tek naslutiti. Upravo je poštovanje prema toj tajanstvenoj, jedinstvenoj jezgri svakoga čovjeka, na kojoj počiva njegovo dostojanstvo, ono po čemu se čovjekoljubiva psihijatrija razlikuje od svoje prezirne varijante, koja pacijenta vidi samo kao hrpu simptoma. Stoga je u humanoj psihijatriji važno ostaviti prostora slobodi. Psihijatar ne smije sve gledati samo s terapeutskog stajališta. Pacijentima se ponekad mora omogućiti da nešto učine — ili ne učine — po svojoj volji. Oni bi ionako trebali biti što više uključeni u planiranje terapije. Postoji tek mali broj studija o blagotvornom učinku radne terapije, kao i terapije umjetnošću ili glazbom, ali sigurno je da ne mogu postići terapeutski učinak ako ih pacijent doživljava kao nametnuti oblik liječenja. Sloboda izbora tako postaje konkretan prijevod ljudskoga dostojanstva na jezik terapeutske

prakse. Načelo »informiranoga pristanka« pacijenta na liječenje primjenjuje se na svim područjima medicine, ali posebno je osjetljivo u psihijatriji. Naime, s jedne je strane pacijentova sloboda izbora zbog njegove bolesti katkad privremeno smanjena i pravna država prema strogim pravilima određuje skrbnike koji moraju donositi odluke u njegovo ime. Međutim, s druge strane, u središtu svih pokušaja liječenja mora biti poštovanje prema pacijentovoj slobodi jer je cilj svake terapije pobijediti bolesnu neslobodu u korist pacijentove slobode. Stoga, naposljetku, uvijek pacijent mora biti taj koji će odrediti cilj terapije, a mi terapeuti trebamo imati suradnički stav u ostvarivanju toga cilja, o koliko god čudnovatom cilju bila riječ. Kao mladi liječnik na odjelu psihijatrije doživio sam odlučujuće iskustvo. Mlada, kronično shizofrena pacijentica čula je glasove. Bila je pametna, pomalo bizarnog ponašanja, zbog kojeg je i iziskivala psihijatrijsku pomoć, ali dobra raspoloženja. Pomno sam se posvetio povijesti njezine bolesti i ustanovio da, iz meni nepoznatih razloga, nitko nije pokušao povećati dozu psihofarmaka kako bi njezine slušne halucinacije napokon prestale. Kratko sam o tome porazgovarao s pacijenticom. Na sljedećoj ambulantnoj kontroli pacijentica se pojavila ekstremno loše raspoložena. »Što ste to učinili?!« pitala je. Rekla je da joj je puno lošije nego prije. Ja sam je pitao jesu li slušne halucinacije prestale. »Jesu, prestale su, ali u tome i jest problem. Uvijek sam čula ljubazni glas svoje pokojne učiteljice i on mi je godio. A sad je taj glas nestao…« Bio sam bez riječi. Na studiju sam naučio kako ukloniti slušne halucinacije i to sam znanje korektno, a ponajprije uspješno primijenio u praksi. Međutim, pacijentica mi za to nije bila nimalo zahvalna, baš naprotiv, izgrdila me. Pokušao sam se uživjeti u njezin unutarnji svijet. Ona nije patila zbog glasa koji je čula, on je pripadao njezinome svijetu, u kojem se očigledno dobro osjećala. Stoga sam odlučio ponovno smanjiti dozu neuroleptika, tako da ona opet začuje učiteljičin glas. Pacijentica je bila zadovoljna — a ja sam opet puno toga naučio. Slušne su halucinacije većini ljudi, naravno, neugodna smetnja. Međutim, ponekad i nisu. Budući da ne liječimo dijagnoze, nego ljude, a ti ljudi i njihovi ciljevi stoje u središtu, u tom je konkretnom slučaju meni bilo jasno što mi je činiti. Kasnije sam s iskusnim pacijentima uvijek imao običaj objasniti im stav znanosti prema njihovoj bolesti, tako da su mogli sami odlučiti koji lijek žele uzimati i u kojoj mjeri. Razumije se da sam prihvaćao samo one terapijske ciljeve i metode za koje sam mogao etički odgovarati, ali do

sukoba gotovo nikada nije došlo. Naime, pacijenti su u pravilu razumni ljudi. A zašto bi razumni ljudi dugoročno željeli naštetiti samima sebi? Psihijatriji odgovara moderni stav, prema kojem se ona smatra uslužnom djelatnošću, ali možda i sjećanje na srednjovjekovne sanatorije maltezera, koji su uvijek govorili o »svojim gospodarima, bolesnicima«. Prostori slobode u psihijatriji mogu biti i razgovori s dušobrižnicima pojedinih religija. Naime, to nisu terapijsko-metodički razgovori vođeni u svrhu liječenja, tijekom kojih terapeut, na kraju krajeva, uvijek skriva svoje pravo »ja«. U idealnom slučaju riječ je o slobodnoj razmjeni ideja između dvaju Božjih stvorenja. Vjerska perspektiva kolektivan je oblik egzistencijalne perspektive. Sva psihička stanja, bez iznimke, mogu se promotriti iz vjerske perspektive: kao znak Božje providnosti ili đavoljega iskušenja. Sa znanstvenoga stajališta to nije ispravno, ali nije ni pogrešno. Vjerska perspektiva jedino može biti primjerena ili neprimjerena, korisna ili manje korisna za određeni slučaj. Stoga je sumanuta ideja bolesnoga od depresije kako ga je Bog napustio ili pripada đavlu bolesna tlapnja. Pacijent se bez liječenja ne može osloboditi od takve ideje. Psihijatar, bio on vjernik ili ateist, izričito će pobijati tu ideju. Međutim, ako netko svoju bolest naknadno želi tumačiti kao Božju kušnju vjere ili đavolje iskušenje, to je jedna od mogućih perspektiva tog određenog pacijenta, koju se sa psihijatrijskoga stajališta ne može pobiti. Ako psihijatri i psihoterapeuti na takav način poštuju pacijentove vjerske stavove, nije potrebno da vjernika liječi isključivo psihijatar koji je i sam vjernik. Katkad to može biti i štetno, naime onda kad kod nekih terapeuta postoji opasnost da se izgubi nužna granica između psihoterapije i dušobrižništva. Primjer vjerske perspektive ponovno nam zorno pokazuje da različita gledišta s kojih možemo promotriti psihičke fenomene nisu ni ispravna ni pogrešna. Nekadašnji sukobi različitih škola psihoterapije o tome je li ispravna biološka, psihoanalitička, bihevioristička ili neka druga perspektiva, u međuvremenu su, srećom, nadvladani. Stara Aristotelova misao kako je jedina svrha dijagnoze odabrati dobru terapiju pridonijela je ukidanju ideoloških debata. Stoga se od modernoga psihijatra i psihoterapeuta traži da bude sposoban za promjenu perspektive. On mora poznavati mnogo metoda i zatim izabrati onu koja je najprimjerenija za pacijenta, ali i za samog terapeuta.

III. Kako liječiti?

1. Umjetna, plaćena veza na određeno vrijeme — Kratak uvod u psihoterapiju Što pomaže? Izbor je velik. Na raspolaganju nam stoji više od petsto metoda. Moramo li ih sve poznavati? Moramo li ih sve iskušati da bismo pronašli primjerenu? Netko je ustvrdio kako metoda psihoterapije ima koliko i psihoterapeuta. Prema tome, ne preostaje nam ništa drugo nego da razlikujemo važno od nevažnoga. Mnoge su metode nekoć služile kao nadomjestak za religiju, a profilirale su se kroz uvijek iste predodžbe o neprijatelju. Međutim, dim iz jurišnih pušaka se razišao. Sada trezvenije vidimo prednosti i mane nekog oblika terapije. Jasno je da ozbiljna psihoterapija nije znanost o istini, kao što je to religija. S druge strane, psihoterapiju se od obične svakodnevne komunikacije mora razlikovati po stručnosti osobe koja je vodi. Stoga je istraživanje učinkovitosti terapije itekako potrebno. Njime psihoterapija osigurava vlastiti opstanak, a ono opravdava i naplatu komunikacije psihoterapeuta s pacijentom. Klaus Grawe je 1994. po nalogu njemačke vlade istražio učinkovitost različitih metoda psihoterapije i došao do spektakularnih rezultata. U njegovu su istraživanju osobito loše prošle psihoanalitičke metode. Stoga se na njega sručio gnjev nekolicine psihoanalitičara bez smisla za humor, pogotovo nakon što su njegove spoznaje osvanule na naslovnici uglednoga tjednika Der Spiegel. Psihoanaliza se jednostavno nije mogla pohvaliti s dovoljno znanstveno provedenih ispitivanja učinkovitosti. Graweov zaključak da je velika psihoanaliza primjerena jedino za komunikaciju sa zdravim ljudima vjernim pobornicima psihoanalize uopće nije bio duhovit. a) Psihoanaliza — Nešto se smješkate, što potiskujete? Dakako, psihoanaliza je baka psihoterapije. Dugo se morala boriti za priznanje, a sjećanje na to razdoblje borbe još i danas utječe na mnoge perjanice psihoanalize. Sigmund Freud, njezin utemeljitelj, svoje je suvremenike provocirao suludom teorijom. Usred apsurdne i štetne iskrivljenosti građanskoga društva pod čijom su krhkom površinom navodne pristojnosti ključale opsesivne seksualne fantazije, obznanio je da se ključ čudnovatih psihičkih fenomena krije u tajnoj stvarnosti naše podsvijesti. Time je ponajprije pokušao doskočiti u to vrijeme zabrinjavajuće raširenim histeričnim stanjima uzrujanih dama. Nova je

metoda omogućila uvid u sveprisutan svijet nagona i više-manje uspješnog nošenja s njima. Freud je svoje konstrukcije, s polazišnom teorijom o ranom razvijanju erotskih osjećaja djeteta prema ocu i majci, predstavljao kao znanstvene, a ponajprije prirodoznanstvene. One su tako u potpunosti slijedile tadašnje trendove, a istodobno su mogle pomoći uspješnom uzburkavanju seksualno inhibiranoga društva. Ipak, Freudove teorije nisu bile prirodoznanstvene pa čak ni znanstvene u užem smislu riječi. Poznata je kritika koju je iznio Jürgen Habermas, o tome kako »psihoanaliza svojim scijentističkim pristupom pogrešno shvaća samu sebe«. Psihoanaliza je u početku više nalikovala ideologiji ili tradicionalnim vjerskim zajednicama. Freud je svojim najbližim i najvažnijim sljedbenicima dijelio prstene, kao što je inače običaj s biskupima, ekskomunicirao je svoga najboljeg učenika Carla Gustava Junga, a njegovi su tekstovi katkad još i danas predmet obožavanja poput svetih spisa. Sam Freud psihoanalizu nije primjenjivao isključivo na pacijentima, nego ju je pretvorio u poticajan nauk o Bogu i svijetu. Kod ne tako prosvijećenih pobornika psihoanalize sve to nerijetko je vodilo — a još i danas vodi — do toga da se psihoanalitička tumačenja shvaćaju kao apsolutne istine, a ona to nisu. Iako bi sam Freud duševne procese najradije bio objasnio s neurološkog, dakle, fizičkog aspekta, u stvarnosti nam je dao tek neke više ili manje uvjerljive opise koji tijekom razgovora s pacijentom u određenim uvjetima mogu imati blagotvoran učinak. Snovi i slobodne asocijacije pacijentove struje misli na psihoanalitičkom kauču prenose nesvjesne elemente u svjestan govor, nakon čega ih analitičar tumači. Važnu ulogu pritom ima veza između sada prisutnih fenomena i neriješenih sukoba iz ranoga djetinjstva, ali i dinamičan odnos pacijenta i terapeuta. Odlučujući čimbenik izlječenja je dublji uvid pacijenta u njegovu simptomatiku, do kojeg on dolazi tijekom razgovora s analitičarom. I brojne druge psihoanalitičke ili dubinskopsihološke metode počivaju na istim temeljima pa tako i analitička psihologija Carla Gustava Junga, individualna psihologija Alfreda Adlera, na određen način i tzv. humanističke terapije, Gestalt terapija Fritza Pearla, Morenova psihodrama i mnoge druge. Ni ove metode ne dovode nas do nekakvih istina. Poput svih ostalih terapeutskih metoda, one su tek više ili manje korisne. Stoga su se mnogima srušile iluzije kad je ustanovljeno da je takav učinak teže dokazati psihoanalizi nego drugim metodama. Klasične psihoanalitičare ideološke vrste to nije omelo u njihovim daljnjim nastojanjima jer izostanak učinka ne može osporiti »istinu«. Međutim,

mudriji predstavnici te škole prepoznali su opasnost koja je sad prijetila psihoanalizi te su nadvladali stare probleme s područja teorije znanosti, iz korijena promijenili koncept psihoanalize, tako da je ona postala humanistička znanost, kako joj i dolikuje, a počeli su provoditi i istraživanja učinkovitosti. Doduše, i oni su, proturječno, ostali pod utjecajem praoca Freuda, i to na katkad dirljiv način. Briljantni analitičar Otto Kernberg ponekad diže ruke prema nebu zaklinjući, ali s dozom fine ironije: »Sveti Sigmunde, oprosti mi!« Međutim, nisu svi tako lišeni strahopoštovanja pred autoritetom. Odlučujući je problem bila i ostala koncentriranost na pacijentovu prošlost, a posebice na njegovo djetinjstvo. Dobre od loših analitičara možemo razlikovati po tome znaju li mudro koristiti taj aspekt. Čvrsta ukorijenjenost trenutačnog poremećaja u fenomenima iz prošlosti u najgorem slučaju može sugerirati da je poremećaj nepromjenjiv — čovjek se svoje prošlosti po definiciji ne može nikako riješiti. A ako je trenutačni poremećaj velikim dijelom povezan s prošlošću, kako ga se onda riješiti? Usredotočenost na prošle događaje i pacijentove slabe točke u nespretnijim rukama čak mogu izazvati tzv. »psihoterapijski defekt«: pojavu psihičkoga poremećaja izazvanog psihoterapijom. Jednoga mi je dana došao uspješni medijski mogul koji je prošao takav tretman. Nakon nekoliko tjedana razmišljanja o svojim eventualnim psihičkim nedostacima, taj je inače iznimno samouvjeren čovjek posve izgubio sigurnost. Naime, pseudoautoritet tajanstvenih psihijatrijskih spoznaja neprekidno ga je poticao da kritički promotri jezgru svoje psihe. Kao što se moglo i očekivati, sad se osjećao apsolutno užasno. Zadaća terapije u tom slučaju bila je da svim svojim autoritetom ponovno istakne itekako prisutne sposobnosti žrtve psihoterapije. Vrlo brzo pacijent više nije bio pacijent, nego ponovno ono što jest. Dug je popis zabrinjavajućih nuspojava metoda orijentiranih na pacijentove slabosti. Klasična je ilustracija vječito nesretan izraz lica Woodyja Allena, koji se u svojim filmovima zapleće u sva moguća psihoanalitička tumačenja samoga sebe i drugih te očigledno iz tog gustiša više ne nalazi izlaz: »A što ti kaže tvoj psihoanalitičar?« Dakako, crni humor Woodyja Allena ponajprije je satira jezovite popularizacije psihoanalize. Tako svaki predani čitatelj ilustriranih časopisa misli da dobro zna kako iritacije u oralnoj fazi (prvoj godini života) — prerano cuclanje dudice, prekasno cuclanje dudice, predugo cuclanje dudice — neizbježno formiraju »oralni karakter,« koji uzrokuje ovisnost i druge teške

poremećaje. Međutim, posebno je gadno onima koji probleme imaju u sljedećoj, analnoj fazi — prerano na kahlicu, prekasno na kahlicu ili čak pokraj kahlice… Neminovno prijeti formiranje agresivnog, pokvarenog »analnog karaktera,« koji u životu može izabrati samo dvije profesije: ili će biti knjigovođa ili masovni ubojica. Istina, to su tek karikirane zablude o psihoanalizi, ali one nipošto nisu rijetkost. Međutim, odlučujuća nije nužno metoda koja se primjenjuje. Koliko će učinak psihoanalitičke terapije biti dobar ili loš, koliko će dugo ili kratko trajati, u velikoj mjeri ovisi o karakteru samog terapeuta, kao i kod svih metoda psihoterapije. Ima briljantnih, životnih psihoanalitičara koji su izišli iz slijepih ulica psihoanalize, okrenuli se modernim znanstvenim standardima i vrlo uspješno provode terapiju. Osim terapeuta, eventualni uspjeh psihoterapije ovisi, naravno, o samom pacijentu i vrsti njegova psihičkog poremećaja. Stoga su nužne probne seanse, kako bi terapeut i pacijent mogli ustanoviti »ima li među njima kemije«. Nažalost, još ni približno ne možemo ustvrditi koja će metoda i koji terapeut biti najučinkovitiji u liječenju određenog poremećaja u određenog pacijenta. Ako neka osoba tijekom života svako malo zaluta u istu bezizglednu slijepu ulicu te se može ustanoviti uzorak koji se ponavlja, psihoanaliza u rukama modernog analitičara može biti od velike pomoći. Stoga je i analiza tek psihoterapijska metoda koja u nekim slučajevima može biti više, a u nekima manje korisna. Budući da je dugotrajna i skupa, ionako nije za svakoga psihičkog bolesnika. Usto, u svomu klasičnom obliku nije primjerena za liječenje nekih teških psihičkih poremećaja, primjerice shizofrenije i teških depresija, a može biti čak i štetna. b) Bihevioristička terapija — Jednostavna i praktična Velika suparnica psihoanalize bila je i ostala bihevioristička terapija. Ona nema tajanstvenu, pomalo mračnu auru psihoanalize. Trezvena je i usmjerena na učinkovitost. Bihevioristički psiholozi nisu jedni od onih koji samo govore — ili kojima se govori — nego nešto i čine. Susretnete li na tornju s pogledom na grad čovjeka sa strahom u očima u pratnji koja odaje potpunu sigurnost, vjerojatno je riječ o pacijentu koji pati od straha od visine i njegovom biheviorističkom terapeutu, koji ga prati tijekom njegova »suočavanja«. Pacijent u prisustvu terapeuta čini ono što već godinama ni u kojem slučaju nije činio. Takav pacijent zapravo već dugo nema nikakva iskustva sa situacijom koja ga plaši. Ljudi sa strahom od visine ne penju se na tornjeve, oni koji se boje dizala u njih ne ulaze, agorafobi ne šeću prostranim trgovima. Međutim, strah je tijekom godina u

njihovoj glavi neprekidno rastao, a često se proširio i na druga životna područja. Metoda suočavanja sa situacijom koja plaši u pratnji osobe kojoj vjerujemo računa na sposobnost ljudske psihe da se nakon nekog vremena na sve navikne. Tako se ispočetka visoka razina straha nakon nekoliko minuta smanjuje, a pacijent prvi put nakon dugo vremena tu posve nepojmljivu situaciju doživljava više-manje bez straha. Na taj način moguće je riješiti se straha od visine — ali i mnogih drugih strahova. Klasična bihevioristička terapija ne bavi se dinamikom koja se možda skriva iza simptoma. Bavi se isključivo samim simptomima, vanjskim ponašanjem koje možemo jasno opisati, a ponajprije time kako se riješiti simptoma. Prema tumačenju biheviorističke terapije takvi bolesni obrasci ponašanja naučeni su tijekom života, što znači da se od njih može i odučiti. Stoga je ona razvila znanstvene, strogo provjerene metode za što brže i trajnije uklanjanje simptoma. Nesumnjivo, upravo to želi i pacijent. Psihoanaliza je takvim metodama tipično predbacivala da ostaju na površini pa ne zadiru dovoljno »duboko«. Međutim, ispitivanja su pokazala da biheviorističke metode imaju itekako dugotrajan učinak. Bihevioristička je terapija tijekom vremena svoju često osporavanu koncentriranost na vanjske simptome i njihovo liječenje nadopunila kognitivnim aspektima, koji potiču uvid u dublje stanje psihe, a javljaju se i kod psihoanalitičkih metoda. Taj »kognitivni obrat« biheviorističke terapije pretvorio ju je u zacijelo najbolje znanstveno utemeljenu psihoterapijsku metodu na svijetu. U međuvremenu postoje razrađeni priručnici pomoću kojih stručnjaci metodama biheviorističke terapije donekle šablonizirano mogu liječiti određene poremećaje. Međutim, ima pacijenata kojima ta metoda jednostavno ne pomaže. c) Sistemske revolucije — Kako se riješiti problema? Psihoanaliza pokušava svojim metodama liječiti pojedine osobe, dok bihevioristička terapija ponajprije liječi pojedine simptome. Međutim, čovjek je, između ostaloga, uvijek i društveno biće. Stoga je sistemska terapija, koja se paralelno razvila u Americi i Italiji, u središte pozornosti stavila čovjeka s njegovim društvenim vezama. Milanska psihoanalitičarka Mara Selvini Pallazoli anoreksične je djevojke liječila klasičnom psihoanalitičkom metodom pojedinačnih razgovora. Anoreksija je jeziva bolest jer ju je vrlo teško liječiti, a usto se ubraja u najsmrtonosnije psihičke poremećaje. Naime, čak dvadeset posto bolesnih djevojaka umire. Stoga je Maru Selvini Pallazoli posebno deprimiralo što njezina intenzivna

terapeutska nastojanja ostaju bez rezultata. A onda je počela u terapiju uključivati obitelji bolesnih i koristiti druge terapijske opcije — i odjednom su se pojavili prvi uspjesi. Anoreksija je kod djevojaka i djevojčica često povezana s nekakvim krizama. Možda su joj roditelji pred rastavom. Kći je ionako u pubertetu, ima problema s novim oblikom svoga tijela, osjeća napetost između roditelja i mršavi. Roditelji to primjećuju i, zabrinuti, reagiraju. Djevojka — često natprosječnih sposobnosti — jede sve manje, suludo puno vježba, potajice povraća i još više mršavi, dok istodobno sve više raste roditeljska zabrinutost. Roditelji u svom očaju sve više međusobno surađuju kako bi pomogli djetetu koje se pred njihovim očima pretvara u kostura. Tad započinje psihoanalitička pojedinačna terapija s pacijenticom. Međutim, kako da se djevojka u toj situaciji udeblja? Ako se udeblja, mora se pobojati da roditelji više neće međusobno surađivati i da će se rastati. Užasna simptomatika dobila je neki smisao te se više ne može tako lako riješiti. Svakome je jasno da je terapija u takvom slučaju osuđena na propast ako ne obuhvati cijelu obitelj. Stoga je Mara Selvini Pallazoli počela uključivati roditelje u terapiju. Zahvaljujući tome, uspjelo joj je takvoj djevojci objasniti da se roditelji neće razići ako se ona udeblja ili da njihov razlaz za nju ne bi bio katastrofa. Tek kad ona to doista shvati, može si tako reći »dopustiti« debljanje. I druge su terapijske škole u međuvremenu naučile pojačano uključivati društvenu okolinu u proces liječenja. Ali, novi je sistemski stav imao i druge, raznovrsne i revolucionarne utjecaje na psihoterapiju. Takav je način razmišljanja nastao već četrdesetih godina dvadesetoga stoljeća u kalifornijskome Palo Altu, neovisno o spoznajama iz Milana. Razvili su ga, između ostalih, Gregory Bateson i Paul Watzlawik, autor bestselera Kako biti nesretan. Kalifornijska škola odbacila je klasičan stav da postoji »jedna jedina« anoreksija, shizofrenija ili depresija. »Koliko je stvarnost stvarna?« glasilo je provokativno pitanje Paula Watzlawika. Sistemska terapija ponudila je posve nov, ne tako krut pogled na stvarnost. Stoga ona nije sinonim za obiteljsku terapiju, iako je tom obliku terapije dala mnogo važnih poticaja. Obiteljska se terapija u načelu može provoditi bilo kojim oblikom terapije. S Watzlawikova sistemskoga stajališta stvarnost »jedne jedine« depresije rasplinula se na često vrlo različita stajališta pacijenta, njegove obitelji i terapeuta, a tijekom vremena je stalno pokazivala nova lica. Zadaća terapeuta bila je prepoznati i ojačati najkorisnije perspektive. Oni su pritom odjednom primijetili da simptomi bolesti imaju i neki

smisao te da ih ne treba doživljavati samo kao deficit, nego i kao resurs, izvor energije, a onda i koristiti. »Što je dobro u lošemu?« pitao je Paul Watzlawik. Njegov je odgovor glasio: promjene perspektive i neočekivane intervencije. Tako je čak i u vrlo zamršenim situacijama mogao postići »uočljiv napredak koji je doista bio korak naprijed«. Sistemski su terapeuti unijeli novi polet u područje koje je prije toga zaglavilo u određenim nedovoljno korisnim i stoga bolnim navadama. »A zašto ste vi tako depresivni?« pitanje je koje s terapeutskoga stajališta nije baš pametno postaviti potištenoj osobi. Naime, depresivac to ionako već dugo pita sam sebe — bezuspješno. Ako će sad još četrdeset pet minuta nekom drugom iznositi sav jad svoga života, vjerojatno mu neće biti ništa bolje. Naprotiv, sad će mu tek biti uistinu loše — a ovaj put će znati i zašto! Stoga sistemski terapeuti postavljaju posve druga pitanja, primjerice: »Kako ste uspjeli tako dugo izdržati sa svojom depresijom?« Na to će pitanje isti pacijent odgovoriti posve drukčijom pričom. Ispričat će kako još uvijek može malo slikati, da može malo šetati, posjećivati još nekolicinu prijatelja, ne onoliko koliko je mogao prije, ali svejedno. To znači da će isti pacijent nakon takvoga neočekivanog pitanja pričati o svojim posve individualnim sposobnostima koje ga u njegovoj depresiji još drže na nogama. A čime provoditi psihoterapiju ako ne pacijentovim sposobnostima? Smisao svake terapije orijentirane na pacijentove resurse jest brižno razvijati i često koristiti ono što pomaže. S druge strane, što se na psihoterapijskim seansama više govori o pacijentovim neospornim nedostacima, njihovim uzrocima i posljedicama, to se više pojačava njegov osjećaj bespomoćnosti. Profesionalnom terapeutu mora poći za rukom usmjeriti pacijentove misli na vlastite snage. Naime, ono što mislimo i govorimo oblikuje stvarnost koja je u punom značenju riječi »stvarna«. Stoga nije baš korisno s bolesnikom stalno govoriti o »depresiji«. Sistemski terapeuti se prema dijagnozama i simptomima ne odnose kao da su to vječne istine, nego brišu te krute pojmove i usmjeravaju pozornost na pacijentova, često iznimno individualna rješenja iz prošlosti i sadašnjosti. »Dijagnoze nam trebaju samo zbog Zavoda za zdravstveno osiguranje,« obješenjački je rekao Paul Watzlawik na jednom simpoziju moje klinike. d) Rješenja bez problema — Tajna razmaka među zubima Amerikanac Steve de Shazer taj je koncept sustavno dalje razvijao i tako stvorio terapiju orijentiranu na rješenje, koja radikalno ignorira sam problem i isključivo se posvećuje rješenju. To skraćuje trajanje terapije i rezultira učinkovitim individualnim rješenjima. De Shazer se u razvijanju

svoje teorije vodio idejama najgenijalnijega psihoterapeuta dvadesetoga stoljeća, Miltona Ericksona. On je bio invalid u kolicima te je stoga morao vrlo pomno promatrati ljude. Terapija koja se iz toga razvila naziva se hipnoterapijom, ali taj je izraz vrlo neprecizno definiran. Ericksonove su se intervencije bazirale na djelovanju jezika — počevši od izbora pojedinih riječi, preko intonacije pa sve do gestikulacije — optimalnog za rješenje nekog problema. S druge strane, hipnoza je za Ericksona tek usputni fenomen. Ipak, kao što je poznato, hipnoza nije nekakva neozbiljna gluparija, nego dobra metoda opuštanja tijekom koje pacijent sugestije za opuštanje ne govori sam sebi, kao što je slučaj s autogenim treningom, nego tu zadaću preuzima drugi govornik. Slučajevi iz prakse Miltona Ericksona su legendarni. Jednog mu je dana došla neka mlada žena, stavila svežanj dolara na stol i rekla kako joj je to sva ušteđevina. Tim je novcem željela platiti psihoterapiju kod njega, a kad novca nestane, ubit će se. Obično nitko ne bi pristao provesti terapiju u takvim uvjetima. Ta tko želi liječiti pacijenta čije je samoubojstvo samo pitanje vremena? Međutim, Ericksonovo poznavanje ljudske prirode bilo je doista dojmljivo te je iznimno preuzeo taj slučaj. Pacijentica mu je ispričala kako uvijek ima problema u vezama s muškarcima. Upravo joj je propala još jedna veza. Osim toga, imala je dojam da izgleda zastrašujuće — imala je razmak između prednjih zubi. Kolege na radnome mjestu gotovo da joj uopće nisu pridavali pozornost. Kolega s kojim je dijelila sobu potpuno ju je ignorirao, nije ju čak ni pozdravljao. Nakon što je sve to predočila Ericksonu, on ju je pozvao da izađe s njim u dvorište. Tamo se nalazio zdenac. Erickson je rekao pacijentici da iz zdenca zagrabi vode, malo otpije i kroz razmak među zubima je ištrca u određenom smjeru. Učinila je kako joj je rekao. Nakon malo vježbe stekla je svojevrsnu vještinu da kroz razmak među zubima točno pogađa metu udaljenu nekoliko metara. Erickson joj je zatim rekao neka kroz isti razmak iznenada i bez povoda vodom poprska kolegu s kojim sjedi u sobi, a potom bez objašnjenja izađe iz sobe. Pacijentici se taj zadatak zacijelo činio čudnovatim, ali ionako nije imala što izgubiti. Postupila je kako joj je rekao. I gle čuda: prvi put je došlo do razgovora između nje i toga kolege. Zatim su počeli češće razgovarati. Naposljetku su se čak sastajali privatno. Sve su se češće viđali privatno... Terapija je bila odavno okončana kad je nekoliko godina kasnije Milton Erickson primio pismo s fotografijom. Na njoj je bila sretna američka obitelj s četvero djece, svi sa širokim osmijesima na licu, a ispod slike pisalo je: »Kao što vidite, Miltone, troje

moje djece blagoslovljeno je razmakom među zubima.« To je primjer genijalne psihoterapije: razmak među zubima, koji je gotovo bio povod samoubojstvu, pretvorio se u blagoslov, u rješenje koje je pacijenticu oslobodilo njezine teške nesigurnosti. Miltonu Ericksonu pošlo je za rukom puno takvih intervencija. Terapija orijentirana na rješenje pokazala se posebno učinkovitom u liječenju ovisnika. Oni su sami po sebi iznimno usredotočeni na svoje probleme, a to još više potencira njihova okolina. Stoga, naravno, očekuju da ih i terapeut pita što je to sve kod njih pošlo po zlu. A onda se zapanje kad ih on najprije pita kako im je uspjelo okončati recidive. Zabezeknuto slušaju kako terapeuta ne zanimaju toliko faze opijanja, koliko razdoblja apstinencije. Što više zamišljaju ono što im je u životu pošlo za rukom, to se više sjećaju sposobnosti pomoću kojih su to postigli. Slika koju imaju sami o sebi postaje sve pozitivnija. Već samim time raste vjerojatnost da će opet uspjeti. Tako način na koji se terapeut raspituje o povijesti bolesti postaje odlučujući čimbenik, koji presuđuje u kojem će smjeru terapija krenuti. Onaj tko se — bez takva terapeutskog poticaja — samo vrti oko uzroka svoga problema, stalno živo zamišlja vlastiti neuspjeh. To ga, doduše, može dovesti do određenih spoznaja, ali ne pomaže mu nužno pronaći rješenje. »Rješenje nema nikakve veze s problemom.« Tom nas je rečenicom iznenadio Steve de Shazer na početku prvoga seminara koji je držao u mojoj klinici. Ono što je ponajprije dubokoumnim njemačkim umovima zvučalo kao bezočna provokacija bilo je rezultat pomnog znanstvenog istraživanja. Analizirani su svi slučajevi Psihijatrijskoga instituta u Milwaukeeju. Precizno je opisan svaki problem s kojim je određeni pacijent došao na liječenje. Jednako je egzaktno opisano rješenje koje je okončalo terapiju. Kad su znanstvenici zatim pokušali utvrditi koja je poveznica između problema i rješenja — ustanovili su da ona ne postoji. Upravo nevjerojatno! Ta najprije moramo znati u čemu je problem da bismo ga mogli riješiti! Međutim, ako pomnije promotrimo stvari, vidjet ćemo da je upravo suprotno. Naime, problem je neki životni događaj koji na neki način izvana dodirne nečiji životni put. S druge strane, rješenje u svakom slučaju moramo postići pomoću posebnih, samo nama svojstvenih sposobnosti koje nosimo u sebi. Ako se netko u stresnoj situaciji može umiriti pomoću glazbe, tu će sposobnost koristiti u rješavanju posve različitih problema: privatnih, poslovnih, društvenih. Kod drugih ljudi glazba neće pomoći. Međutim, i oni su tijekom svoga života uspješno

rješavali probleme — drugim sposobnostima. Stoga savjet »Na vašem mjestu ja bih...« svjedoči o manjkavoj profesionalnosti. Rješenje počiva na našim ograničenim, individualnim, za svakog čovjeka specifičnim sposobnostima. Upravo na te sposobnosti profesionalna terapija mora usmjeriti svu pozornost. S druge strane, problem se hrani bezgraničnim nesrećama koje nudi ovaj svijet. Stoga je nepredvidljiv i na njega, ako nije u nama samima, ne možemo utjecati. Dakle, ne valja uzalud trošiti vrijeme na razmatranje problema. »Sranja se događaju,« naslov je de Shazerova članka u kojem se ponajprije bavi jezičnom filozofijom Ludwiga Wittgesteina, a koji je vrlo uvjerljiv s aspekta teorije znanosti. Takvi su mi članci vrlo brzo izbili iz glave tipičnu njemačku predrasudu kako je de Shazerova brza terapija tek američki fast food za siromašne duhom. Novi oblici terapije su ne samo vrlo ozbiljno utemeljeni u teoriji nego svojom radikalnom dosljednošću ponajprije jamče što brže i trajnije uklanjanje pacijentovih simptoma. Takvo što ne može biti posve pogrešno. Jednog je dana de Shazeru došla pacijentica koja mu je objasnila da ima problem kojeg se toliko srami da mu ga ni u kojem slučaju ne može ispričati. Inače bi to zacijelo značilo da je terapija okončana prije nego što je i počela. S de Shazerom je bilo drukčije. On je preuzimao sve pacijente pa čak i tzv. »nemotivirane«. Njegov je stav bio da su mu se oni obratili zato što ih nešto muči, a smisliti rješenje čak i u kompliciranim slučajevima nije zadaća pacijenta, nego profesionalnog terapeuta. U ovom je konkretnom slučaju zadatak bio jasan: trebao je pronaći rješenje a da nije znao u čemu je problem. De Shazer je poštivao uvjet koji je pacijentica postavila te se služio metodom brojčane ljestvice: »Ako na ljestvici od nule do deset nula znači da je toliko grozno da ne može biti gore, a deset da je vaš problem potpuno riješen, kojim biste brojem ocijenili svoje stanje u ovom času?« Pacijentica je rekla 2. De Shazer je dalje postavljao svoja standardna pitanja: »Kako ste se uspjeli s nule pomaknuti na dvojku? Što vam je pomoglo da to postignete? Što je sad na dvojki bolje nego što je bilo na nuli?« Budući da pacijentica nije željela navesti svoj problem, a odgovori na ta pitanja ukazali bi o čemu je riječ, de Shazer joj je rekao neka odgovore samo zamisli, ali vrlo precizno. Učinila je kako joj je rekao. Kad je završila, de Shazer je postavio ovo pitanje: »U kojem ste trenutku u proteklo vrijeme nakratko dosegli 3 ili 4?« Pacijentica je zamislila i te — bolje — faze. Nakon još nekoliko pitanja uslijedilo je »ključno pitanje prve

seanse«: »Ponovno ćemo se vidjeti za tri tjedna. Molim vas da dotad razmislite što se u vašem životu i ponašanju ne bi trebalo mijenjati.« Pacijenti itekako dobro znaju što žele promijeniti, a pomisao na to stalno im skreće pozornost na nedostatke koje svaki čovjek ima i koji ga sprječavaju u ostvarivanju lijepog cilja. S druge strane, »ključno pitanje prve seanse« skreće pozornost na sve one brojne individualne sposobnosti koje je pacijent pod teretom svojih problema u posljednje vrijeme, razumljivo, izgubio iz vida. Uopće nije bitno hoće li terapeut na idućoj seansi doista pitati pacijenta što to ne želi mijenjati. To je pitanje pacijentovu pozornost u međuvremenu skrenulo na nešto vrlo korisno — a to je učinkovito. Na drugoj je seansi Steve de Shazer postavljao čuveno »čudotvorno« pitanje: »Zamislite da ste umorni i navečer idete leći. Dok spavate, dogodi se čudo. Vaš je problem odjednom potpuno nestao. Ujutro se probudite, ali ne znate da se dogodilo čudo jer ste, naravno, spavali. Po čemu ćete primijetiti da se dogodilo čudo?« Ako pacijent odgovori nekom generalnom formulacijom kao što je: »Osjećam se bolje,« terapeut postavlja nova pitanja: »Po čemu to primjećujete?« sve dok pacijent ne opiše oblike ponašanja koji se mogu konkretno uočiti. Da bi stekao još bolju sliku, terapeut može pitati po čemu bi članovi obitelji primijetili da se dogodilo čudo ili se može zanimati kako bi, primjerice, izgledao film o situaciji nakon čuda. Takvo ustrajanje na konkretnom opisu sprječava nastanak utopističkih predodžbi o cilju te on postaje realističniji. Poenta »čudotvornog« pitanja je u tome da pacijent opisuje svoj posve individualni cilj terapije. Netko će reći da će si nakon čuda napokon ponovno moći sam skuhati jaje za doručak i otići po novine. Drugome će pak čudo ponovno omogućiti da se posve opusti i konačno dobro naspava. Što se duže o tome govori, to su slike rješenja intenzivnije, a pacijent iz transa problema prelazi u trans rješenja, koji moćno ubrzava proces izlječenja. Vratimo se našem slučaju. Steve de Shazer održao je još dvije ili tri seanse s pacijenticom, tijekom kojih je postavljao još pitanja, dok je ona odgovore na njih samo zamišljala. Pacijentica je dobro napredovala i motivirano surađivala. Napokon je dosegla broj 8 na ljestvici do 10 i izjavila da se osjeća dovoljno dobro te želi okončati terapiju. Nekoliko mjeseci kasnije de Shazer je primio razglednicu. Na njoj mu je pacijentica izrazila svoju golemu zahvalnost, a završila je riječima: »... usput, sad sam na broju 12.« De Shazer nikad nije doznao koji je problem zapravo mučio pacijenticu, ali unatoč tome, zajedno su vrlo uspješno smislili rješenje.

Time ćemo završiti s ovim, sigurno prekratkim i proizvoljnim pregledom psihoterapijskih metoda. Ponešto bi se moglo još jasnije prikazati. Tako je jedna od prokušanih metoda psihoterapija razgovorom, koju je smislio Carl Rogers. Tijekom takve terapije terapeut ne iznosi svoje interpretacije, nego pušta pacijenta da u atmosferi prihvaćanja dođe k sebi. Moderna se psihoterapija u samo sto godina od svoga nastanka drastično razvila. Razdoblje sukoba u međuvremenu je zamijenio suživot pun poštovanja prema drugima. Stručnjaci u svoje terapijske oblike integriraju korisne aspekte drugih škola i shvatili su bit temeljnih pitanja. Ako je psihoterapija umjetan, asimetričan, strogo prema cilju usmjeren, metodičan, privremen i plaćen odnos između pacijenta koji pati i terapeuta koji je upućen u razne metode, onda je ona jasno definiran projekt. »Definiran« znači isto što i »ograničen«. A kod ozbiljne je psihoterapije uvijek ograničen i uspjeh. Psihoterapija u svojoj ponudi nema sreću i smisao života, kao ni stvaranje savršenog čovjeka. Psihoterapeuti nisu mudriji ni bogatiji životnim iskustvom od drugih ljudi. Razgovori s terapeutom ionako su uvijek tek zamjena za pravu komunikaciju. Uvijek su umjetni, ako su dobri, čak i umjetnički, ali nikad neposredni. Najbolji oblik komunikacije čak su i za shizofrenike, depresivce i druge psihičke bolesnike razgovori s mesarima, pekarima i prodavačicama, dakle, s normalnim ljudima. Tek kad to više ne funkcionira jer je psihički poremećaj trenutačno uzeo maha, moraju se uključiti psihijatrijski stručnjaci, ali samo dok se ponovno ne omogući najbolja i najprirodnija komunikacija. Iz etičkih razloga svaka terapija mora kratko trajati. Naime, terapija je rad, a ne pravi život. Ona bi zapravo trebala pomoći ljudima da što brže počnu ponovno uživati u životu — i zaborave sve psihijatre. Stoga je skromnost znak svake dobre psihoterapije. Uz silno mnoštvo metoda psihoterapija je tek jedna od brojnih metoda liječenja, koja katkad pomaže, rijetko šteti, a uvijek se mora oprezno koristiti. Naime, svaka metoda koja učinkovito djeluje ima i nuspojave. To osnovno pravilo farmakologije vrijedi i za psihoterapiju. Poznati psihoanalitičar Christian Reimer razotkrio je potresne slučajeve zlostavljanja pacijenata predugim psihoterapijama. Ta je tema dugo bila tabu. Reimer je citirao gnjevno pismo jedne terapeutkinje, upućeno pacijentici koja je nakon više od deset godina terapije, posve s pravom, odlučila prekinuti liječenje. Narcisoidna zaljubljenost terapeuta u same sebe može terapiju pretvoriti u nekakav bolestan aranžman. Ako terapeut sebe smatra Bogom i batinom,

on pacijenta ne vodi u slobodu, kao što je to slučaj sa svakom dobrom terapijom, nego u neslobodu i ovisnost. Steve de Shazer ustrajao je na tome da terapiju orijentiranu na rješenje problema uvijek mora karakterizirati što brže odvajanje od terapeuta. »Kratkotrajna terapija koristi pacijentima, ali ne i terapeutima,« pisalo je na vratima njegove ordinacije. 2. Na kraju — Liječiti tijelo kako bismo izliječili dušu? a) Kontroverzije — Sjaj i bijeda psihokemije Nedavno je među visokoobrazovanim Nijemcima provedena anketa o tome koju metodu liječenja shizofrenije drže najboljom: »medikamentoznu terapiju,« »medikamentoznu terapiju u kombinaciji sa psihoterapijom« ili »samo psihoterapiju«. Većina ispitanih odlučila se za »samu psihoterapiju«. Međutim, to bi bez sumnje bila liječnika pogreška. Što je razlog takve neobične predrasude prema psihofarmacima? Psihofarmaci to sigurno nisu. Naime, čak su i psihoterapijske škole u međuvremenu napustile stav da je razgovor dovoljan za liječenje psihičkih poremećaja. Stručnjaci su jednostavno morali uvidjeti da su lijekovi neizostavni kod određenih psihičkih poremećaja, štoviše, da oni kod nekih dijagnoza imaju odlučujući blagotvoran učinak. U takve se poremećaje ponajprije ubrajaju shizofrenija i teške depresije. Međutim, mnogi su ljudi o tome zastrašujuće loše obaviješteni, što može imati tragične posljedice. Već je mnoge pacijente ležerna primjedba nekog sugovornika kako »ne bi trebali dopustiti da ih šopaju lijekovima« toliko pokolebala da su jednostavno prestali uzimati lijekove, ponovno se razboljeli — i oduzeli si život. Stoga upravo ta tema iziskuje da se javnost bolje informira. Kad smo na studiju stjecali prve uvide u psihijatriju, i ja sam isprva bio skeptičan prema psihofarmacima. Lijekovi protiv dijabetesa, slabosti srca ili drugih tjelesnih bolesti nisu uopće bili upitni. Tijelu trebaju te tvari jer ih zbog bolesti samo više ne proizvodi u dovoljnim količinama ili mu one pomažu u pobjeđivanju bolesti ili je barem donekle olakšavaju. Ali što je sa psihom, dušom čovjeka? Imamo neugodan osjećaj ako i na tom području treba upotrijebiti kemiju — lijekove. Nije li takva intervencija u svakom slučaju manipulacija, oduzimanje slobode? Čak i ako se pacijent slaže, smije li liječnik učiniti takvo što? Možda je ta bojazan povezana sa starom platonističkom tradicijom, koja je dušu strogo dijelila od tijela. Neoplatonisti su dušu smatrali onim

pravim dijelom čovjeka, a tijelo tek privremenim, gadnim zatvorom u kojem čami plemenita duša. Kršćani su, dakako, odbacili takav podijeljeni pogled na čovjeka. Oni su vjerovali u »utjelovljenje Božje,« s neoplatonističkoga stajališta upravo odvratan, bogohulan događaj. Stoga se kršćani u svojoj definiciji duše nisu poslužili Platonom, nego njegovim učenikom i protivnikom Aristotelom te su tako na Crkvenom saboru u Viennu 1313. dušu definirali kao formu corporis, silu koja oblikuje tijelo. Ta je definicija na Zapadu ostala dominantna sve dok Njemačka liječnička komora nije definirala smrt kao »kraj organizma u njegovoj funkcionalnoj cjelovitosti,« a ne odsutnost duševnih titraja. Ta tradicija, dakle, drži da je duša usko povezana s tijelom, kojemu ulijeva dah života. Strogo gledano, kršćani dušu uopće ne mogu zamisliti bez tijela ispunjena duhom. Razdoblje između smrti i »uskrsnuća dušom i tijelom« kršćanima je nedefinirano stanje duše. S takvoga sveobuhvatnog stajališta liječenje duševnih problema lijekovima nije principijelni problem. Naime, prema tom svjetonazoru svaki duševni utjecaj na čovjeka ionako ima posljedice za tijelo, kao što i svaki tjelesni utjecaj ima posljedice za dušu. To je današnjem znanstvenom pogledu na čovjeka znatno bliži stav od platonističkoga. S takvoga integralnog stajališta terapija psihofarmacima uopće ne predstavlja nedopušteno prekoračenje granice jer granica uopće ne postoji. Danas s jedne strane znamo koje fizičke posljedice psihoterapija ima u mozgu. S druge strane, već je dugo poznato koje su psihičke posljedice fizičkih promjena u mozgu. Stoga je jasno: katkad je korisnija fizička intervencija lijekovima, katkad psihoterapijski pristup, a u mnogim slučajevima poslužit ćemo se jednim i drugim kako bismo polučili uspjeh. Iako se psihofarmacima teoretski ne može pronaći zamjerku, mene je isprva pratio nelagodan osjećaj. A onda sam na početku svoga studija doživio dolazak shizofrenog pacijenta u najakutnijoj fazi u bolnicu. Imao je slušne halucinacije, a čuo je i glasove koji su neprekidno podcjenjivački komentirali njegovo ponašanje i naređivali mu. Unatoč tome, bio je posve dobro orijentiran, točno je znao gdje je, mogao je razumno i iznijansirano razgovarati o političkoj situaciji i sličnim temama. Međutim, bio je čvrsto uvjeren u ludu ideju da ga proganjaju, da će biti podvrgnut teškim mukama i da smo svi mi u dosluhu s mračnim silama koje ga gone. Taj je čovjek bio matematičar, natprosječno inteligentan, ali unatoč svim nastojanjima, psihijatri ga nisu uspijevali uvjeriti kako je manija proganjanja koja ga tako užasno straši neutemeljena. Dakako, ludilo

karakterizira upravo činjenica da ga se ne može ukloniti argumentima. Pođe li to nekome za rukom, svejedno nije uspio dokazati kako su svi ostali psihijatri na svijetu u krivu. Naime, u tom slučaju nije bila riječ o ludilu, nego eventualno o nekoj fiksnoj ideji, a sve prema poznatoj krilatici: »Bacite li bumerang i on vam se ne vrati, to uopće nije bio bumerang.« Pacijentu su tad počeli davati tzv. neuroleptike, najprije injekcijom, kako bi ubrzali djelovanje, zatim u obliku kapi, a kasnije u tabletama. I gle čuda, nakon otprilike četiri tjedna pacijent se posve distancirao od svoga ludila i u nevjerici pitao: »Recite, doktore, kako mi je takva besmislica mogla pasti na um?« Kad mu je doza lijekova malo smanjena, sulude misli vratile su se u blažem obliku te je pacijent ustrajao na ponovnom povećanju doze. Lijekovi, a posve sigurno ne naši razgovori, izliječili su toga pacijenta. Nisu ograničili njegovu slobodu, baš naprotiv, vratili su mu slobodu da ponovno može misliti ono što sam želi misliti. Mahnite misli uzrokovane njegovom bolešću dotad su ga sprječavale da slobodno i samostalno misli. Psihofarmake treba koristiti tako da djeluju oslobađajuće. Sve bi drugo uistinu bila neodgovorna manipulacija. S teškim depresijama slična je situacija kao sa shizofrenijom — moguće ih je izliječiti antidepresivima. Neuroleptici i antidepresivi, koji postoje već više od pedeset godina, nikad ne stvaraju ovisnost, a moderni preparati imaju daleko manje nuspojava od svojih prethodnika. Neuroleptici mogu tako izazvati kratkotrajan, prolazan nalet Parkinsonove bolesti (ukočenost, nepokretnost i drhtanje), motorički nemir, a ponajprije nehotične pokrete, koji se mogu javiti nakon dužeg uzimanja lijekova. Naravno, dogodi se da netko dobije previše lijekova. Pacijenti tad doista djeluju kao da su ih »našopali« lijekovima, kao da su »omamljeni sedativima,« što je još jedan grozan izraz koji često možemo čuti. Međutim, ako ih se pravilno primjenjuje, neuroleptici i antidepresivi ne omamljuju. Upravo suprotno: kad ispravno dozirani lijekovi izliječe shizofrenog pacijenta od njegovih mahnitih tlapnja, on može ponovno aktivno sudjelovati u životu. Kad se teški depresivac oslobodi svoje depresije, nije »omamljen,« nego se može ponovno vitalnije i dinamičnije približiti drugim ljudima. Povrh toga, lijekovi tijekom zdravih faza mogu imati preventivno djelovanje. Kao i uvijek, vrijedi pravilo da lijekovi, dakle, psihofarmaci, kod nekih psihičkih bolesti mogu biti važna opcija u liječenju. Odbijati ih dati pacijentu znači uskratiti mu liječničku pomoć. Dakako, ako se tek generalno pljuje po psihofarmacima, ja se rado pridružujem. Naime, psihofarmaci koji se još uvijek najviše uzimaju su

tzv. benzodiazepini, sredstva za smirenje i spavanje, od kojih neka skrivaju vrlo velik rizik od stvaranja ovisnosti. Brojni ih ljudi posve nekritički uzimaju, premda u nekim slučajevima već i mjesec dana uzimanja može izazvati ovisnost. Doduše, čak i kod tih lijekova postoji »indikacija,« tj. medicinski razlog zbog kojeg su propisani. Može ih se kratkotrajno uzimati u slučaju teških strahova i drugih nemirnih stanja, ali i kod ozbiljnih poremećaja spavanja. Naravno, samo dok je to doista nužno. Međutim, upravo takve »sretne pilule« često se nesmiljeno bagateliziraju. Valja imati na umu da benzodiazepini ne vode do sreće, nego do ovisnosti. »Doktore, može li se to izliječiti?« Začudo, psihijatri to pitanje zacijelo najčešće čuju od obitelji psihičkih bolesnika. Odgovor će u većini slučajeva biti odlučno »da«. Naravno da se danas upravo pomoću psihofarmaka može izliječiti teška depresija, i to tako da pacijent kasnije bude u jednako dobrom stanju kao prije izbijanja depresije. Čak je i veći dio shizofrenika moguće potpuno izliječiti ili barem ponovno osposobiti da rade neki posao, ali i da ostvaruju normalne društvene kontakte. Pitanje o izlječivosti poremećaja liječnicima je, naravno, središnje pitanje jer su sva naša nastojanja usmjerena eventualnom izlječenju. Međutim, kad je to pitanje postavljeno psihijatrima, iza njega se najčešće krije nešto drugo. Članove obitelji ne zanima hoće li pacijent ozdraviti, nego može li se sa sigurnošću reći da više nikad neće oboljeti od neke psihičke bolesti. Doduše, svatko vjeruje da je gripa izliječena kad prestane groznica i drugi simptomi. Razumije se da to ne znači kako ista osoba više nikad u životu neće oboljeti od gripe. Isto je s depresijom i drugim psihičkim bolestima. Nitko ne može isključiti mogućnost da će netko ponovno oboljeti od depresije, a upravo to ljudi žele čuti od psihijatra. Stoga se od psihijatrijskog stručnjaka često očekuje malo više nego od drugih polubogova u bijelim kutama — ne samo privremeno izlječenje nego sigurno i trajno zdravlje. Tu se stvari, naravno, kompliciraju. Naime, »psihić« uopće nije nadležan za zdravlje. Ozbiljnost terapeuta stoga se vidi po tome može li na to čeznutljivo pitanje odgovoriti trezveno, pa čak i malo frustrirano, i objasniti kako je izlječenje kod svih bolesti — tjelesnih i duševnih — dobrodošao, ali nikad vječit uspjeh. Katkad terapeut svoj rad smatra posebno smislenim kad mu pođe za rukom olakšati bol nekoga tragičnog razvoja događaja svojim sigurnim praćenjem pacijenta kroz bolest, a da pritom ne dolazi do znatnog poboljšanja. Dakako, treba priznati da posao psihijatra pruža toliko zadovoljstva ponajprije stoga jer se ne sastoji od običnoga krpanja kostiju, nego se

danas relativno jednostavnim metodama mogu izliječiti bolesti koje nekog čovjeka pogađaju u dubinu duše ili se barem mogu učinkovito ublažiti patnje. Nekoć je bilo drukčije. Tad se jedino moglo čekati. U umobolnicama su radili bolničari koji su psihičke bolesnike više nadgledali nego liječili. Stoga su stručnjaci upozorili da nijedna znanstvena disciplina proteklih desetljeća nije ostvarila takav napredak kao psihijatrija. Više se nikoga trajno ne »zatvara« u ludnicu. Psihičke bolesnike danas je moguće uspješno liječiti, a većinu života isti su kao i mi zdravi. Sigurno je da su moderni mehanizmi psihosocijalne pomoći i učinkovite metode psihoterapije itekako pridonijeli ublažavanju patnje bolesnih. Međutim, upravo najteže pogođenim pacijentima nedvojbeno su najviše pomogli moderni psihofarmaci, koji im često omogućavaju da vode uglavnom posve normalan život. Dakle, rašireno mišljenje o izboru između dobre psihoterapije i loših psihofarmaka očigledno je obična besmislica, i to opasna besmislica. Živote spašavaju i psihoterapija i medikamentozna terapija. Oba oblika liječenja imaju i nuspojave. Voditi se krilaticom »Ne može štetiti,« u oba bi slučaja bio koban nesporazum. Kljukanje pilulama već pri pojavi lakših poremećaja raspoloženja ne pomaže pacijentu nego eventualno farmaceutskoj industriji. Prema tome, pri odabiru lijekova uvijek je ključno da terapeut prema indikacijama odgovorno odluči koji je lijek pravi. Inače se mogu uzimati pogrešni lijekovi ili pak pravi lijekovi u premalim ili prevelikim dozama. Medalja tako ima dvije strane — to su sjaj i bijeda psihokemije. b) Šokantne spoznaje — Ultimatum samosvjesne pacijentice »Doktore, možete li mi obećati terapiju elektrošokovima? U protivnom se ne želim prijaviti na liječenje.« Još se uvijek sjećam te samosvjesne pacijentice. Patila je od faza teške depresije. Isprobala je sve druge metode liječenja i nijedna joj nije dovoljno pomogla. Na početku svoga studija bio sam krajnje skeptičan prema »elektrošokovima«. Dok je stimulacija srca elektrošokovima vrhunac svake sentimentalne TV serije o liječnicima, u javnosti se na psihijatrijsku terapiju elektrošokovima gleda kao na nešto između sadizma i mučenja. Međutim, o čemu je zapravo riječ? Psihijatri su slučajno primijetili da se psihički bolesnici nakon spontanih epileptičnih napadaja odjednom osjećaju znatno bolje. U vrijeme kad gotovo uopće nije bilo učinkovitih metoda liječenja teških psihičkih bolesti, bila je to senzacija. Stoga su prije sedamdesetak godina psihijatri počeli umjetno izazivati epileptične napadaje u svrhu liječenja. Doduše, tad je to bilo povezano sa značajnim

nuspojavama jer su se pacijenti tijekom velikih grčenja nerijetko ozljeđivali. U međuvremenu se terapija elektrošokovima počela provoditi pod narkozom i uz korištenje sredstava za opuštanje mišića te se razvila u učinkovit oblik liječenja s rijetkim nuspojavama. Kratak električni impuls na sljepoočicama u pacijenta pod narkozom izaziva tek lagano titranje očnih vjeđa. Prolazni poremećaji pamćenja na koje su se pacijenti nekoć žalili u međuvremenu su, zahvaljujući tehničkim promjenama, svedeni na minimum. Ipak, najfrapantnija od svega je učinkovitost. Nerijetko pacijent koji pati od teške depresije, kojeg mjesecima mori osjećaj bezrazložne krivnje i stalno osjeća snažan poriv da si učini nešto nažao, nakon nekoliko terapija elektrošokovima odjednom u potpunosti pobjeđuje depresiju i više mu uopće nije jasno kako su mu takve sulude ideje padale na um te je presretan što ponovno može bezbrižno živjeti svoj život. Kad jednom to doživite, brzo će vas proći početna sumnjičavost. Dakako, terapija elektrošokovima ne pomaže svakome, zapravo je tek rijetko indicirana. Međutim, iz etičkih bi razloga bilo zabrinjavajuće kad bi se zbog manjkavog znanja zaobilazila metoda koja je u međuvremenu znanstveno razvijena do pojedinosti i posve sigurna. Ispravno informirati ljude o blagodatima i granicama terapije elektrošokovima bio bi prvoklasni izazov za svakog znanstvenog novinara. Ne mora to uvijek biti elegantan psihijatar s pogledom punim razumijevanja iz nove serije o liječnicima… Tu su i drugi tehnički postupci kojima psihijatri u posljednje vrijeme pokušavaju razbiti kruti »ritam patnje,« primjerice, transkranijalna magnetna stimulacija, pri kojoj se koriste magnetna polja u mozgu koja ispuštaju električnu struju, stimulacija živca vagusa, kojom se stimulira vagusni živac u vratu, te druge metode. Ponajprije se iskušava njihova učinkovitost u liječenju teških depresija koje ne reagiraju na druge metode. Međutim, i obična neispavanost može popraviti raspoloženje bolesnih od teških depresija, a funkcionira i kod ljudi koji nisu depresivni. Pomislili bismo da neprospavana noć vodi do mrzovoljnog jutra. Međutim, to nipošto nije pravilo. I sam sam to iskusio kad sam tijekom studija morao zgotoviti neki rad — noć prije seminara na kojem sam ga morao predati, razumije se. Nisam cijelu noć oka sklopio i odlično sam se pripremio. Doduše, bio sam neobično dobro raspoložen. Kad je profesor u uvodnom izlaganju pogriješio, čuo sam samog sebe kako bez okolišanja, glasno i vedro kažem: »Pogrešno!« Svi studenti na seminaru skamenili su se od užasa. Smjesta sam shvatio kako sam netaktično postupio te sam promrmljao nešto da popravim stvar. Profesor je, na sreću, bio ljubazan te

je prešao preko moje opaske. Neispavanost mi nije dobro legla. Mnogi će se moji čitatelji sjetiti sličnih iskustava iz vlastitih života. Upravo taj učinak koristi se u liječenju depresije. Obično se pacijente probudi oko pola dva u noći i ne dopušta im se da ponovno zaspu. Katkad sljedeći dan sa sobom donese prvi svijetli trenutak nakon puno tjedana, a i sretnu spoznaju — u punom smislu riječi — da ipak postoji svjetlo na kraju tunela. Svjetlo se također koristi u terapijske svrhe. Naime, znanstvenici su utvrdili da postoje tzv. sezonske depresije, koje se javljaju u mračno doba godine. Sjednu li pacijenti tad ispred žarkoga svjetla, njihova depresija može popustiti. Mogli bismo spomenuti još mnoštvo postupaka. Nije čudo da su psihijatri neumorno smišljali nove načine kako ublažiti teške patnje psihičkih bolesnika. Onaj tko stalno susreće očajni pogled bolesnih od depresije, taj želi pomoći, i to što brže, učinkovitije, bolje. Taj je suosjećajni pogled u lice očajnih ljudi oduvijek pokretao psihijatrijsku znanost. Ali, za psihičke bolesnike ne brinu se samo psihijatri. Tu su i psihoterapeuti, medicinske sestre i bolničari, koji su za oporavak pacijenata često važniji od samih liječnika. Za ozdravljenje cijele osobe nesumnjivo su vrlo važne i terapija glazbom i umjetnošću, radna terapija, sport i rekreacija, pa čak i bolesnička gimnastika. Pacijent tada svim svojim osjetilima može sebe ponovno doživjeti kao aktivna čovjeka, a ne samo kao pasivnog bolesnika koji pati. Psihičkim bolesnicima posebno je važna radna terapija. Naime, proizvesti nešto za što će drugi izdvojiti novac važan je doživljaj uspjeha za nekoga tko možda mjesecima ili godinama ništa nije uspijevao postići. Prije početka medikamentozne ere u psihijatriji radna je terapija bila jedina metoda liječenja s trajnim učinkom. U međuvremenu je ta metoda vrlo profesionalno razvijena. Tako je moderna psihijatrija pomoću metoda radne terapije dobila brojne ideje kako psihičkim bolesnicima utabati put do uspješnog obavljanja nekog posla. Svi znaju da posao pruža osjećaj uspjeha, ali i važne društvene kontakte. Stoga je ponovno aktualna definicija zdravlja Friedricha Nietzschea, koji je trezvenim realizmom rastjerao sve utopističke sanjarije o zdravlju i rekao: »Zdravlje označava onu količinu bolesti koja mi još uvijek dopušta da obavljam veći dio svojih poslova.« Raditi na ostvarenju toga cilja potpuno je smisleno.

C) Psihijatrija s daškom vedrine — Sve dijagnoze, sve terapije Svi su instrumenti spremni. Možemo započeti veliki pothvat predstavljanja svih dijagnoza i terapija. Znamo što su dijagnoze, a ponajprije što nisu. One nisu nekakve istine, nego šifre čija je svrha pokrenuti primjerenu terapiju. Znamo da sve psihičke poremećaje možemo promatrati s posve različitih aspekata i da nijedna od tih perspektiva nije jedina prava. Doznali smo ponešto o smislu i besmislenosti raznih terapija. Time smo stekli uvid u uobičajene terapijske postupke. Sada to temeljno znanje o dijagnozama i terapijama još samo moramo primijeniti na veliki šareni svijet psihičkih poremećaja.

I. Kad mozak nadrapa — Lagani udarci po zatiljku nepovećavaju sposobnost razmišljanja

1. Kako uhvatiti kameleona — Detektivski posao Preda mnom je sjedio bračni par. Već su godinama bili u braku. Međutim, sad je bilo očigledno da njihov odnos više nije harmoničan, nimalo. Muškarac je sjedio kao šaka jada. Žena je svojoj boljoj polovici gotovo posve okrenula leđa. Doimala se živčano, ali i ratoborno i samosvjesno. Ona je dogovorila termin terapije — »za njega,« kako je naglasila. Oboje sam promatrao s očekivanjem, ali nitko nije progovarao. Naposljetku je ona progunđala: »Daj reci nešto! Pa zbog tebe i jesmo ovdje.« Nato je on počeo zamuckivati: »Znate, doktore, moja žena misli da sam alkoholičar i da moram nešto poduzeti… Istina, tu i tamo popijem…« »Redovito!« prosiktala je ona iz svog kuta. »… čašicu više,« dovršio je on. »Puno više!« zlobno je dodala ona. Dobro sam poznavao takvu situaciju. Alkoholičara koji se dugo zavaravao o svom problemu, suprugu koja je jadnika dugo štitila, ali joj je naposljetku puknuo film. Već sam planirao rezervirati mu krevet na odjelu za detoksikaciju, preporučiti paru skupinu za samopomoć, možda čak pripremiti se za dugotrajnu terapiju, vidjet ćemo. Rutinski slučaj, činilo se.

Zamolio sam ženu da nakratko izađe jer moram fizički pregledati njezina muža. Provjera fizičkog stanja organizma dio je svakoga psihijatrijskog pregleda. A onda se dogodilo. Dok sam provjeravao mišićne reflekse primijetio sam pojačane reflekse na cijeloj lijevoj strani tijela. Očekivao sam sve, samo to ne. Provjerio sam još nekoliko puta, ali nalaz je bio jasan: pojačani refleksi lijeve strane tijela, što ukazuje na nekakav fizički proces u desnoj moždanoj polutki. Ništa u onome što su mi pacijent i njegova žena rekli nije ukazivalo na takvo što. Nisu spominjali teškoće pri hodanju ni bilo kakve neobične pokrete, ništa. Nekoć bi se stvari zbog toga komplicirale. Naime, običnim rendgenskim snimanjem dobivamo samo slike kostiju, ali ne i mekih tkiva pa tako ni mozga. Međutim, danas, na sreću, imamo složeniju rendgensku tehnologiju, računalni tomogram (CT), kojim se može snimiti mozak. Još je preciznija tzv. magnetnorezonantna tomografija (MRT), pomoću koje se mozak može vidjeti do detalja, kao u anatomskom atlasu. Takve pretrage danas nisu neugodne za pacijenta. (Uostalom, ljudi kojima je mozak snimljen naprednom tehnologijom jedini su za koje sa sigurnošću možemo reći da ga uopće imaju!) Stoga sam odmah naručio snimanje mozga pacijenta — i gle, na desnoj moždanoj polutki vidio se jasno definiran tumor. Kad sam se zatim počeo podrobnije raspitivati, doznao sam da se pacijent otprilike u posljednjih šest mjeseci neobično promijenio. Po riječima supruge, kao da više nije bio onaj stari. Osim toga, postao je zaboravan, a povremeno je imao i problema s orijentacijom — nije znao gdje je. Stoga su se javili problemi na poslu, ali on ih je pripisao običnim intrigama među kolegama. Otišao je u prijevremenu mirovinu te je sad više bio kod kuće i žena ga je upregnula u kućanske poslove, primjerice kupovinu. Bio je brižan suprug, koji je to nekoć volio raditi, ali sad bi svaki put nešto zaboravio kupiti. Supruga je tu, za njega posve nekarakterističnu rastresenost pripisivala manjku poštovanja prema njoj i zadacima koje mu je povjerila. Izbijale su bračne svađe. Nikada prije nije pio previše alkohola. Sad je pak počeo gotovo svaku večer piti nekoliko boca piva. Više nije imao posao, njegov nekoć harmonični brak iz tajanstvenih je razloga zapao u krizu, a alkohol ga je malčice smirivao. Osim toga, pivo je imalo i dodatni ugodni efekt: pozitivno je djelovalo na glavobolje, koje su ga, prvi put u životu, mučile nekoliko posljednjih mjeseci. Međutim, ispijanje piva dugoročno nije nimalo popravilo njegov odnos sa suprugom jer je sad alkohol postao glavni uzrok sukoba među supružnicima. Ona mu je predbacivala da gotovo uopće ne obraća

pozornost na nju, da odbija učiniti ono što ga zamoli, a sad još i loče! Nakon takvih razmirica imao je još veću potrebu piti pivo. Činilo se da živi u začaranom krugu bez izlaza. Supruga mu je prijetila rastavom nakon trideset godina uglavnom harmonična braka. Bio je očajan. Zato ga je i uspjela nagovoriti da zajedno posjete liječnika. Bilo je to u zadnji čas, kako se pokazalo. Tumor, doduše, nije bio zloćudan, ali svako tkivo koje neobuzdano raste u lubanji dugoročno ima smrtan ishod. Naime, prostor u lubanji je ograničen pa svako povećanje u njoj neizbježno znači pritisak na mozak. To najprije uzrokuje glavobolje, nespecifične psihičke simptome, manjak koncentracije, poremećaje orijentacije, a nakon nekog vremena sve veći umor, pospanost, komu i naposljetku smrt. Pacijent je smjesta prebačen na odjel neurokirurgije. Otvorili su mu lubanju, uklonili tumor, a njegovo se psihičko stanje naočigled popravilo. Popustili su poremećaji koncentracije, orijentacija mu je ponovno bila besprijekorna. Bez problema se mogao odreći alkohola, a mučne glavobolje su nestale. Skalpel neurokirurga jednim je potezom izliječio neobične promjene osobnosti, probleme s pamćenjem, bračnu krizu i »alkoholizam«. I pacijent i njegova supruga bili su presretni. Njihov se dugogodišnji harmonični brak potvrdio kao takav jer je veza među njima bila dovoljno snažna da prevlada krizu. Ovaj nam primjer zorno pokazuje kako nikad ne smijemo zaboraviti da čovjek ima mozak te da je mozak organ kao i svaki drugi. Oštećenja mozga mogu vjerno imitirati sve druge psihičke poremećaje, poput kameleona. Tumor na mozgu može oponašati shizofreniju, depresiju, maniju, ovisnost i bilo koju drugu psihičku bolest. Međutim, iste simptome može izazvati, primjerice, moždano krvarenje, upala ili trovanje mozga, kao i neka fizička bolest koja tek neizravno djeluje na mozak. Dakako, postoje znaci za uzbunu koji nam pokazuju da nije riječ o običnim psihičkim problemima, nego da je nadrapao mozak. Evolucija je s razlogom mozak tako dobro zapakirala. Naravno, mozak je uglavnom sav naš ponos. Ali taj naš organ za razmišljanje vrlo je ranjiv, poput mimoze. Na sve ozljede reagira na ne baš inteligentan način. Zapravo, reagira prilično priprosto i jednolično. Mozgu je posve svejedno je li udaren, nagnječen, otrovan ili tretira li ga se loše na neki drugi način. Doduše, u tim slučajevima može proizvesti različite čudnovate psihičke fenomene, ali u biti reagira monotono. Ako se osoba odjednom osjeća sve više dezorijentirano, dakle, ako ne zna gdje je, koji je danas datum, u kojoj se situaciji upravo nalazi, ako je zatim sve pospanija, a naposljetku izgubi

svijest, riječ je o tipičnom tijeku akutnoga organskog psihičkog poremećaja. Mozak je na ovaj ili onaj način nadrapao. U mozgu se razvija tumor: dezorijentiranost, pospanost, koma. Krvarenje u mozgu: dezorijentiranost, pospanost, koma. Previsoka razina šećera u krvi: dezorijentiranost, pospanost, koma. Preniska razina šećera u krvi: dezorijentiranost, pospanost, koma. Mozak je otrovan prevelikom dozom lijekova: dezorijentiranost, pospanost, koma. Katkad je dovoljan alkohol: dezorijentiranost, pospanost, koma. Doduše, često moramo ciljano tragati za takvim simptomima. Ako shizofrenik odjednom više ne može pronaći svoj stan, onda vjerojatno ili nema shizofreniju ili više nema samo shizofreniju, nego i neko dodatno oštećenje mozga, koje treba pod hitno pregledati. Ako je depresivac sve pospaniji, nije riječ o poznatoj depresivnoj bezvoljnosti. Možda je pokušao počiniti samoubojstvo predoziranjem lijekovima ili je uzrok depresije neki dotad neuočen hormonalni poremećaj, moždano krvarenje ili — kao u ovom slučaju — tumor na mozgu. Sve te organske psihičke poremećaje ili organski uvjetovane psihoze, kako ih se nekad nazivalo, u pravilu ne liječi psihijatar. Međutim, on je taj koji ih mora što prije prepoznati i pacijenta zatim pod hitno poslati odgovarajućim stručnjacima: neurokirurgu, koji može uspješno ukloniti tumor na mozgu ili zaustaviti moždano krvarenje, internistu, koji može profesionalno riješiti hormonalni poremećaj, ili stručnjaku za hitnu medicinu, koji može učinkovito izliječiti trovanje. Međutim, odlučujuća je ispravna dijagnoza. Zvjezdani trenutak u profesionalnom životu psihijatra izgleda ovako: očajna obitelj dovodi pacijenta koji se zbog preniskog šećera ponaša čudnovato i gubi svijest. Psihijatar zamoli bližnje da pričekaju vani, pacijentu da injekciju šećera, tako da se ovaj odmah probudi, a zatim pozove zapanjenu obitelj natrag u ordinaciju. Relativno jednostavna dijagnoza, relativno jednostavna terapija, ali snažan dojam na pacijentove bližnje. Liječenje nije uvijek tako teatralno. Primjerice, ima pacijenata koji se mjesecima muče s depresijom, a onda im se dijagnosticira smanjena funkcija štitne žlijezde. Kad se normalizira rad štitne žlijezde, nestaje i depresija. 2. Akutna svađa — Kad mozak sve uzima za zlo Sve su to bili psihički poremećaji s fizičkim uzrokom. Oni mogu

biti akutni ili kronični, odnosno trajni. Akutno stanje je, primjerice, potres mozga. Obično je riječ o udarcu u glavu, koji nakon nekoliko minuta izaziva gubitak svijesti. Suprotno uvriježenom mišljenju, lagani udarci po zatiljku ne povećavaju sposobnost razmišljanja. Mozak zamjera takve postupke te katkad čak privremeno potpuno isključuje razmišljanje. Kad se pacijent zatim probudi, nekoliko je minuta dezorijentiran — kao što je i red s akutnim organskim psihičkim poremećajem. Potom se uz malo mučnine i opće slabosti vraća u normalan život. Katkad takav udarac ostavlja i sitna trajna oštećenja mozga, vidljiva na snimkama s računalne tomografije. »Zamislite da je vaša lubanja lavor,« takvim nam je eksperimentom uživo profesor objasnio tlačne valove koji pri udarcu po glavi prolaze kroz mozak i mogu ostaviti trajnu ozljedu na mjestu udarca, ali i na suprotnoj strani. U takvim slučajevima nesvjestica traje duže od jednoga sata, a slijedi duža dezorijentiranost. Takvi su slučajevi zanimljivi s kriminalističkoga stajališta jer se žrtva kasnije ne može sjetiti nesvjestice, ali uglavnom ni razdoblja dezorijentiranosti. Stoga, naravno, nije odgovorna za ono što učini u takvom stanju. Izvana laici možda neće prepoznati to stanje, koje se zbog svoga prolaznoga karaktera naziva i »prijelaznim sindromom«. Postoje čak i tzv. kratkotrajne pomutnje svijesti uz očuvanu orijentiranost, koja ostavljaju dojam da pacijent nema nikakvih problema s orijentacijom. Međutim, pacijent se kasnije ne sjeća ničega. Kad pacijent u takvom stanju likvidira susjeda kojeg je oduvijek mrzio, postavlja se teško pitanje treba li mu vjerovati kad kaže da se ama baš ničega ne sjeća. Događa se da nakon teških prometnih nesreća dezorijentirani sudionici u stanju prijelaznog sindroma lutaju obližnjom šumom i izlažu se velikoj opasnosti. Ako se pacijent probudi nakon potresa mozga i zatim mu se opet prispava, to je apsolutni znak za uzbunu. Naime, u nesreći je vjerojatno pretrpio moždano krvarenje koje mu sad pritišće mozak. Akutne organske poremećaje moždane funkcije mogu izazvati i trovanja, metabolički poremećaji, pregrijanost zbog sunčanice ili upale mozga. Meningitis je, doduše, upala moždane ovojnice, ali uglavnom je pogođen i sam mozak, što se onda naziva meningoencefalitisom. Postoji i čisti encefalitis, upala mozga. Krivci za takva bolesna stanja su bakterije i virusi. U ekstremnim slučajevima mozak ponovno reagira dezorijentiranošću, pospanošću, komom. Život spašavaju antibiotici, koji suzbijaju bakterije, i virostatici, kojima se viruse drži u šaci. Prije stotinu godina velik dio pacijenata u psihijatrijskim

ustanovama patio je od progresivne paralize. Bio je to kronični završni stadij sifilisa, bakterijske spolno prenosive bolesti koju se tada, prije pojave prvih antibiotika, još zapravo nije moglo liječiti. Friedrich Nietzsche, jedan od velikih mislilaca devetnaestoga stoljeća, umro je upravo od te teške organske bolesti mozga. Bio je posve dezorijentiran i lišen briljantnosti svoga uma. Akutni organski poremećaji funkcije mozga nisu rijetkost. Ako u tu skupinu ubrojimo i trovanje alkoholom, kako glasi nelijep znanstveni naziv za pijanost, gotovo svatko je u nekom času svoj mozak doveo u stanje akutnoga organskog stresa. Takvo je stanje moguće izazvati namjerno, ispijanjem veće količine alkohola, ali i posve nehotice i bez alkohola. Jedna je moja kolegica zbog upale mokraćnog mjehura uzimala moderan antibiotik. Unatoč tome, radila je u noćnoj smjeni. Idućeg je jutra na sastanku svih liječnika ispričala kako je te noći doživjela nekoliko zabavnih slušnih halucinacija. Čula je glasove ljudi koji uopće nisu bili ondje. Na sreću, cijelu je situaciju shvatila s dozom humora, ali je ipak prekinula uzimanje lijeka jer sve skupa ipak nije bilo tako smiješno. Jednog su dana u bolnicu dovezli starijeg pacijenta. On je bio dobro raspoložen, ali njegova je obitelj bila jako zabrinuta. Naime, već je nekoliko tjedana po zidovima svoga stana vidio žućkaste slike, dok ondje zapravo nije bilo ničega. Ustanovili smo da se predozirao lijekom za srce te mu je smanjena doza. Slike su nestale, a obitelj je odahnula. Međutim, pacijent se žalio da je život izgubio boju — ta žute su slike bile tako lijepe! Njegovi su bližnji silom prilika kupili nekoliko šarenih slika kako bi goli zidovi izgledali malo ljepše. Moždano krvarenje nije jedina situacija na koju naš mozak obično reagira ljutito. On se isključuje i ako je dotok krvi privremeno smanjen. Pacijent gubi svijest. To se ne mora nužno dogoditi u trenu. Pacijenta, između ostaloga, može pogoditi prijelazni sindrom, tijekom kojeg on može doživjeti vidne, slušne i scenske halucinacije. Katkad mu se čini da ga obasjava svjetlost, a prati ga osjećaj velike ugode. Takva se stanja ponekad javljaju prije ili poslije epileptičnih napadaja. To je opisao Dostojevski, koji je i sam bio epileptičar. Međutim, takvi doživljaji mogu se javiti i kod prestanka rada srca, što se u narodu rado naziva »kliničkom smrću«. Ipak, to je glupost jer uz današnju medicinsku tehniku takvo stanje nema nikakve veze sa smrću. Smrt je nepovratan kraj čovjeka. Privremen prestanak rada srca, koji se danas može relativno brzo riješiti, znači tek trenutačno smanjenu opskrbu mozga krvlju. Međutim, uz

senzacionalistički izraz »klinička smrt« proširio se i pojam »iskustva bliske smrti«. Ima autora koji prema krilatici »bio sam mrtav i bilo je veličanstveno« svoje prijelazne sindrome ispunjene svjetlom prodaju kao spektakularne ekspedicije u vječni život. Dakako, svaki izvanredni događaj može čovjeka tako duboko dirnuti da počne ozbiljno razmišljati o smislu života. Tada takva »iskustva bliske smrti« nekome mogu donijeti dobrodošao bijeg iz svakodnevne kolotečine i probuditi ga. Dakle, takve je događaje moguće ozbiljno promatrati s religioznoga stajališta. Međutim, to što neki izabrani tvrde da su već unaprijed smjeli razgledati veliku dvoranu sudnjega dana, da bi onda o tome iscrpno govorili, ne uči nas ni kršćanstvu ni bilo kojoj drugoj uobičajenoj religiji. Iskustva bliske smrti sa znanstvenoga stajališta se najuvjerljivije mogu opisati kao posljedice smanjene prokrvljenosti mozga. Ništa više i ništa manje. 3. Kronični problemi — Posmrtna osvajanja gospodina Alzheimera Dok se bolesni od akutnih organskih psihičkih bolesti nakon ispravne dijagnoze često šalju stručnjacima za druga medicinska područja, osobe s kroničnim poremećajima, koji tijekom mjeseci i godina sve više uzimaju maha, uglavnom ostaju na psihijatrijskom liječenju. Postoji cijeli niz takvih kroničnih bolesti koje sve više oštećuju mozak. S jedne strane, postoje genetske bolesti poput Huntingtonove koreje, koja uzrokuje nehotične pokrete nalik plesu, ali i psihička ograničenja. S druge strane, ima i bolesti stečenih tijekom života, primjerice Korsakovljev sindrom, koji se najčešće javlja nakon dugogodišnje pretjerane konzumacije alkohola, a uglavnom ga karakteriziraju trajni teški poremećaji pamćenja i orijentacije. Najviše pozornosti u javnosti izazvala je Alzheimerova bolest. S pravom — daleko je najčešća od svih kroničnih organskih psihičkih bolesti, a i predstavlja najveći makroekonomski izazov idućih godina. Kad sam tek počeo raditi kao psihijatar, Alzheimerova bolest nazivala se presenilnom demencijom, dakle, demencijom koja nastupa prije 65. godine života. Ako nije bio otkriven nikakav drugi uzrok, sve su se druge demencije koje se javljaju u poznoj dobi smatrale »senilnim demencijama«. Alois Alzheimer otkrio je kod, kasnije po njemu nazvanog, oblika demencije karakteristične promjene u moždanim stanicama i na njima. Njih se, naravno, moglo sa sigurnošću prepoznati tek nakon pacijentove smrti, tijekom obdukcije. Stoga se već tada Alzheimerova

bolest dijagnosticirala metodom eliminacije ostalih mogućih dijagnoza i nikad se sa sigurnošću nije moglo reći da je baš ona u pitanju. Trebalo je najprije eliminirati sve druge moguće bolesti mozga da bi se na kraju izrekla sumnja kako je riječ o Alzheimerovoj bolesti. Osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća znanstvenici su ustanovili da gotovo sve senilne demencije pokazuju iste karakteristike kao Alzheimerova presenilna demencija. Tako je Alois Alzheimer, neuropatolog sa Sveučilišta u Wrocławu, šezdeset godina nakon svoje smrti u stilu posmrtnog imperijalizma osvojio daleko najveće područje demencija. Demencija je ograničenje moždanih funkcija koje se javlja u nekom trenutku života, a ima organske uzroke. Ponajprije su smanjene intelektualne sposobnosti, ali i pozornost, koncentracija, shvaćanje, moć zapažanja i pamćenje, kao i orijentacija u vremenu, prostoru i situaciji. Štoviše, pacijent na kraju može izgubiti orijentaciju sam prema sebi — bolesnik više ne zna tko je. Bolest se u pravilu progresivno razvija, a intelektualne sposobnosti sve su više smanjene, što i čini samu bolest. Na kraju pacijent bez tuđe pomoći više ne može normalno živjeti. Alzheimerova demencija velikim je dijelom kontinuiran proces. Razvija li se demencija pak u naglim skokovima, uglavnom je riječ o demenciji uzrokovanoj oštećenjima krvnih žila u mozgu, što vodi do malih moždanih udara. Posljedica je da određena područja mozga odjednom ostaju bez dotoka krvi. Međutim, ako moždane stanice ostanu bez dotoka krvi duže od tri minute, nepovratno propadaju. Događa li se to na mnogo dijelova mozga, razvija se tzv. vaskularna demencija. Na snimci s računalne tomografije vaskularnu demenciju prepoznajemo po brojnim sitnim »rupicama« u mozgu. Iako se bolest razvija u naglim skokovima, pacijent je uglavnom više percipira kao kontinuiran proces. Takvo samoopažanje je iznimno mučno. Stoga je, kao i kod svih drugih demencija, posebno važno pacijentu pružati nježnu potporu. Valja nastojati da bolesnik što duže ostane u svojoj staroj, dobro poznatoj okolini. Treba mu što više pomoći u orijentaciji i pamćenju. Ipak, ponajprije se mora pomoći članovima obitelji bolesnika jer oni nerijetko pate više od njega. Naravno, demencija se javlja kod još mnoštva kroničnih bolesti mozga, primjerice kod Parkinsonove bolesti, gotovo uvijek kod već spomenute Huntingtonove koreje, ali i kod lokalnih skleroza mozga. U potonju se skupinu ubraja i Pickova bolest, koja pogađa prednji mozak i uzrokuje katkad vrlo žestoke emocionalne ispade. Od svih je demencija daleko najčešće ona Alzheimerova (otprilike 60%). Vaskularna demencija

javlja se u otprilike 20% slučajeva, a pravog izlječenja nema. U međuvremenu su pronađeni lijekovi koji u ranim stadijima mogu usporiti razvoj demencije. Osim toga, kod bolesti starije dobi stabiliziranjem stanja organizma, srca i krvotoka, rada bubrega itd. znatno se može popraviti i psihičko stanje. Već je i dobar san noću dovoljan da stvori čuda. Takva osjetna poboljšanja životne kvalitete podsjećaju nas da si kod demencije moramo postavljati posve drukčija pitanja nego kod izlječivih bolesti, pitanja koja se dotiču same biti čovjeka. Čovjeku na početku i na kraju života u pravilu treba pomoć drugih ljudi. To zapravo nije ništa loše, nego topla karakteristika ljudske vrste. Nazvati tu činjenicu bolešću bilo bi apsurdno. Kad je u pitanje dojenče, nikome takvo što ne bi palo na um. Međutim, i kod ljudi na samome kraju života postavlja se pitanje je li »bolest« pravi naziv za nepovratno slabljenje sposobnosti. Kod mnogih ljudi pri kraju života slabe tjelesne sposobnosti, iako su mentalno još u vrhunskoj formi. Takvi ljudi nerijetko pate zato što se u nekim ustanovama prema starim ljudima odnose kao prema maloj djeci. Poznavao sam u visokoobrazovanu sociologinju, koja je u dubokoj starosti patila od Parkinsonove bolesti. Mentalno je bila na vrlo visokoj razini, ali je zbog fizičkih ograničenja iziskivala njegu. Smatrala je bezobrazlukom to što su je u domu za starije i nemoćne željeli na silu razveseliti čitanjem bajka. Ipak, djetinjarije medicinskog osoblja podnijela je s dostojanstvom. Kod demencija uočavamo obrnut fenomen. U slučaju takvih bolesti tjelesne su funkcije često začuđujuće dobre, samo su mentalne sposobnosti ograničene. Intelektualne sposobnosti, kojima se normalni ljudi u naponu snage toliko ponose, na kraju svakog života ponovno slabe: brzo računanje, brzo logičko zaključivanje, brza prilagodba promijenjenim uvjetima. Dakako, sve su to sposobnosti u kojima ionako kaskamo daleko iza računala. Prave ljudske sposobnosti — ljubav, povjerenje, blagost, milosrđe, zahvalnost, ljubaznost, solidarnost, veselje, uživanje u životu posve svjesni neponovljivosti svakoga trenutka — čak i kod bolesnih od demencije dugo ostaju očuvane. Mnogi mladi menadžeri, koji pucaju od zdravlja i savršeno se orijentiraju u vremenu i prostoru, napamet znaju današnje burzovne tečajeve, ali možda su zaboravili da kod kuće imaju ženu koja ih voli i djecu koja ih trebaju. Pacijent s uznapredovalom Alzheimerovom bolešću sve je zaboravio, više ne zna gdje je, koji je danas datum, ništa više ne zna. Posljednje što još zna je da ima ženu i djecu koji ga vole. I još nešto, sposobnost primanja pomoći jednako je dragocjena osobina ljudske vrste kao i pružanje pomoći drugima. Ipak, nije svaki

normalan čovjek sposoban za takvo što. 4. Dementni i normalni — Približavanje dvaju svjetova Tako bolesnici s Alzheimerovom bolesti ukazuju normalnima što je zapravo bitno u životu. Normalni imaju natrpane rasporede pa jure kroz svoj neponovljivi život i zaboravljaju na sadašnjost. Oni, naime, žive u suludom uvjerenju da se život sastoji od odrađene prošlosti i budućnosti koju tek treba odraditi. S druge strane, bolesni od demencije, koji su zaboravili prošlost, a za budućnost nemaju planova, sve nas podsjećaju da se život odvija isključivo u sadašnjosti. Ima dementnih ljudi koji su se pomirili sa svojom demencijom i zadovoljno žive svoj život. Naravno, to je moguće jedino uz pomoć obitelji i profesionalnih služba. Čak i tad bolesni od demencije neprekidno doživljava neugodne situacije. Međutim, i zdravi ljudi s vremena na vrijeme imaju problema. Užas koji normalni ljudi osjećaju pri pomisli na demenciju velikim dijelom proizlazi iz fiksne ideje da dobar ljudski život znači uvijek imati kontrolu nad svime. Takav životni cilj nije mudar — on je čista utopija čak i kad demencija nije prisutna. Čovjek je neizbježno uvijek ovisan o nečemu. Razgovori s bolesnima od demencije katkad su besmisleni, odnosno, ne vode nikamo. Ali mora li baš sve u životu nekamo voditi? Dokolica je starim Grcima bila vrhunac života: bilo je to posve beskorisno provedeno vrijeme, a upravo zato iznimno smisleno provedeno. Nervozni normalni ljudi, za koje je vrijeme novac, više gotovo uopće nisu sposobni voditi smislene razgovore čija tema nisu neki kratkoročni ciljevi. Međutim, upravo je vrijeme u kojem sad živimo neprocjenjivo jer je neponovljivo, a time i nepovratno. Na tu dragocjenu istinu dementni pacijenti mogu podsjetiti zdrave ljude. Kad nisu uzrujani zbog neke nejasnoće, bolesni od demencije mogu biti daleko ugodniji ljudi od normalnih. Ne žele vas preveslati, nikad ne lažu, a ako i kažu neistinu, nikad to ne čine sa zlom namjerom. Nisu zlopamtila. Uz njih ne osjećate pritisak da se pravite važni jer im je bitna jedino ljudska blizina. To ne znači da je demencija sretna okolnost. Nijedan član obitelji nekog bolesnog, koji grozno pati pod teretom njegove bolesti, nikada to ne bi mogao promatrati na taj način. Ipak, demencija nije ni kraj. Štoviše, na trenutke iz nje kao da zasja prava ljudskost. Razvoj demencije svim je uključenima najviše mučan na samom početku. Kad oslabi pamćenje, a tipično ponajprije slabi pamćenje novijih događaja, dolazi do neugodnih situacija. Bolesnik često zametne neki

predmet, a onda krivi druge da su mu ga ukrali. Gubi pregled nad svakodnevnim stvarima, što najprije doživi kao bolan gubitak samostalnosti. Pacijenti upravo u toj početnoj fazi često reagiraju depresijom. Članovi obitelji također se uz puno muke moraju priviknuti na tu posve novu situaciju. Međutim, mnogi pacijenti ubrzo razvijaju izvanrednu sposobnost spretnog prikrivanja svoga neugodnog stanja. Još se dobro sjećam kako nas je tijekom mog studija medicine asistent doveo na psihijatrijski odjel sveučilišne bolnice kako bismo ispitali jednog pacijenta, otprilike pedesetogodišnjaka. Bilo nas je šestero studenata, bili smo žedni znanja te smo toga čovjeka eksploatirali po svim pravilima liječničkoga umijeća. Pacijent je bio ljubazan, spremno nam je ispripovjedio da je inženjer po zanimanju, rekao gdje je studirao, pričao o svojim hobijima i naposljetku došao na temu svoga braka, u kojem ima nekih problema. U tom smo mu trenutku postavili nekoliko dodatnih pitanja. Naposljetku, nalazili smo se na psihijatriji, a psihijatrija se ponajprije bavi problemima. Doznali smo da je njegova žena očigledno vrlo dominantna i da on ne osjeća da ga ona ozbiljno shvaća. Na kraju gotovo jednosatnog ispitivanja pacijent je uljudno zahvalio na iscrpnom razgovoru, a mi smo se krenuli naći s asistentom, koji se sa zanimanjem raspitivao o onome što smo doznali. Bili smo sigurni u svoju dijagnozu. Ovdje je bila riječ o klasičnom slučaju problematičnoga braka. Naš šestero bacali smo svoje opservacije, ali što smo više stručnih izraza s oduševljenjem izgovarali, to je asistent čudnije reagirao. Nije odobravao, nije ni proturječio, ali na licu mu je titrao zagonetni smiješak. Na kraju našega uzbuđenog izlaganja staloženo nas je pitao jesmo li primijetili još nešto. Rekli smo da nismo. Tada je pozvao pacijenta. Ljubazno ga je pozdravio, razmijenili su nekoliko pristojnih fraza, a zatim ga je, tobože usput, pitao gdje se to nalazimo. »U hotelu,« odgovorio je pacijent posve samouvjereno. Kao da nas je pogodio grom. Svatko je mogao odmah prepoznati da se nalazimo u bolnici. Asistent je ljubaznim tonom nastavio postavljati pitanja. Pacijent nije znao tko je aktualni njemački kancelar, koji je datum — nije znao ni koja je godina, koji mjesec ni koji dan. Nas je držao novinarima. Asistent je uljudno okončao razgovor. Pacijent se oprostio od nas, a mi smo ostali sjediti kao pokisle kokoši. Pacijent je općenitim šupljim frazama i beznačajnim pričicama uspio sat vremena prikrivati da ima Alzheimerovu demenciju. Sjećanje na stare događaje još je funkcioniralo. Kad smo ga pitali koliko ima godina, odgovorio je da je rođen 1927. Nismo primijetili da uopće nije

odgovorio na pitanje. Ne bi ni mogao odgovoriti na njega jer uopće nije znao koja je godina. Tako se odlučio za čest trik među dementnim pacijentima: naveo je godinu, što je podatak pohranjen u dugoročnom pamćenju pa je još uvijek mogao bez problema doći do njega. Na takav način bolesni od demencije neupućenog posjetitelja mogu dugo zavaravati. To katkad izaziva probleme. Primjerice, kad zavidni rođaci koji žive daleko posjete obitelj koja požrtvovno njeguje dementnog djeda, često pričaju znancima kako uopće nije istina da djed mentalno više nije u formi. Kažu da je to zlobna kleveta i da se rođaci zacijelo samo žele domoći djedova novca. On, štoviše, ima »briljantno pamćenje« — ta znao je sve moguće detalje iz rata i nekadašnjih vremena. To je istina jer je za bolesne od demencije tipično da im katkad dugoročno pamćenje naizgled funkcionira bolje čak i od onog u zdravih ljudi. Međutim, djed je vjerojatno već sutradan posve zaboravio da mu je dan ranije netko došao u posjet. Naime, pravi je problem pamćenje novijih događaja, važno za funkcioniranje u svakodnevici. Iznimno je važno odnositi se s poštovanjem prema ljudima koji pate od takvih neugodnih poremećaja pamćenja i orijentacije. Na studiju su nam jednom doveli pacijenta bolesnog od teške demencije, kojem je funkcioniralo još samo kratkoročno pamćenje te bi smjesta zaboravio ono što je upravo rekao. Bilo je očigledno da pacijent naša pitanja doživljava kao inkviziciju. Pošto je pacijent izašao, raspravljali smo o tome je li etički opravdano nekoga dovoditi u tako neugodnu situaciju. Docent nas je umirio rekavši da je pacijent ionako odmah zaboravio neugodu. Međutim, ja to nikako nisam mogao shvatiti. Smatrao sam kako je za donošenje suda o etičnosti postupka posve nebitno sjeća li se čovjek neugodne situacije u koju je doveden protiv svoje volje. Taj je čovjek u svakom slučaju jedan neponovljivi trenutak svoga života prisilno proveo u za njega očigledno krajnje neugodnoj situaciji. Stoga se trudim posebno obzirno postupati s bolesnima od demencije. To počinje već od uzimanja anamneze. Mnogi psihijatri odmah pitaju pacijenta koji je datum, gdje se nalaze i slično. Pacijentima se to često doima kao da drugi već u startu sumnjaju u njihov razum. Ipak, kao što smo vidjeli, ta su pitanja važna i pretjerana ljubaznost nas ne smije spriječiti da ih postavimo. Tako sam stvorio naviku da ta pitanja »integriram« tijekom razgovora. Jednom sam neku otmjenu stariju gospođu koja je trebala biti primljena na liječenje zbog sumnje na demenciju usred razgovora usput zapitao: »Ah, možete li mi reći koji je

danas dan?« Kao iz puške je ispalila točan datum, doduše, uz osmijeh i komentar: »I vi ste ponekad smušeni, doktore, zar ne?« Uljudnost ima svoju cijenu. Naravno, ima još smiješnih situacija koje psihijatar mora svladati s poštovanjem. Liječio sam, tako, župnika koji je stalno zaboravljao da više nije župnik u svojoj župi te bi se uvijek iznova radosno spremao započeti misu, iako je njegov nasljednik već stajao kraj oltara. Bio je tu i dementni primarijus kojemu je njegov kolega dopuštao da ga prati na vizitama jer mu se to očito sviđalo. Crnohumorna je bila situacija kad je pacijent zaboravio da se rastao te je svoju bivšu ženu, koja ga je još uvijek posjećivala, doveo u nevolje. Drugi pacijent pobrkao je jednu također dementnu pacijenticu sa svojom ženom, što je prouzročilo neka trvenja. U takvim se situacijama traži dovitljivost i maštovitost, ali i dobra doza humora. Pacijentu ne koristi ako se svi koji mu pomažu svojim zadacima posvećuju smrtno ozbiljna, odgovorna izraza lica. Pored svega toga, uvijek treba zadržati poštovanje prema pacijentu i nipošto ne govoriti neistine jer i time pokazujete da ga cijenite. Najveću pomoć u slučajevima demencije ne pružaju psihijatri. Oni su neizostavni u postavljanju dijagnoze. Međutim, zatim na scenu stupaju posebno obrazovani bolničari i ostali: socijalni radnici, stručnjaci za radnu terapiju, bolesničku gimnastiku itd. Ipak, članovi obitelji su ti koji se do iznemoglosti trude oko naših dementnih sugrađana. Dok ih se bolesnik još uvijek sjeća, oni su nezamjenjivi, ali upravo zbog toga ne bi se smjeli preforsirati, nego paziti na svoju snagu i raspodijeliti je poput maratonca. Psihijatri su već odavno shvatili da je rasterećenje i potpora obitelji bolesnika od odlučujuće važnosti. Gerontopsihijatrijski centri preuzeli su zadatak pružanja konkretne i raznovrsne pomoći u doista svim mogućim slučajevima. Zahvaljujući tome, od same dijagnoze za pacijenta i njegovu obitelj može započeti srednjoročno planiranje života, a na svakom novom koraku mogu računati na profesionalnu pomoć. Nema sumnje, upravo će se na tom području idućih godina odigrati odlučujuća bitka koja će pokazati što su pravi temelji našega društva. Mnogi normalni ljudi sugeriraju da su odlučujuće čovjekove osobine one nalik računalu. To znači da je ljudsko računalo nakon pojave demencije pokvareno. Pokvarena računala u pravilu se bacaju u smeće uz riječi: »Ne isplati se popravljati.« Moramo priznati da njega dementnih ljudi stoji novca, i to puno. Takvi ljudi više nisu korisni za društvo u smislu posjedovanja sposobnosti koje se mogu unovčiti. Iz tog kuta gledano,

pravo je iskušenje ne pomoći takvim ljudima da brže odu. U Švicarskoj čak postoji organizacija »Exit,« koja »pokvarenim« ljudima olakšava put u vječnost. Diskusije o pravu na odlučivanje o vlastitoj smrti su zakučaste jer pravna regulacija takvih egzistencijalnih situacija nipošto ne vodi do ostvarivanja prava na vlastitu smrt. Ona na određeni način vodi do moralne obveze samoubojstva čim pomislimo da smo postali teret društvu ili svojoj iscrpljenoj obitelji. Kad bi se takve situacije pravno regulirale, mogli bismo se bez problema povući iz prometa čim to poželimo... Izbriše li se ta posljednja granica, postaje gusto, pogotovo našim dementnim sugrađanima. U takvoj hladnoj diktaturi normalnih, koji se ponose svojim računalnim osobinama, nema mjesta za emocionalne, slabe, senzibilne i bolesne. »Ne želim ovisiti o tuđoj pomoći.« Iz usta normalnih ljudi često čujemo tu rečenicu. Međutim, ona je posve nestvarna jer je čovjek u svakom trenu svog života ovisan o pomoći drugih ljudi. Takve programatske rečenice guraju društvo na moralnu stranputicu, na čijem kraju gubimo svoju humanost. Način na koji neko društvo postupa sa svojim dementnim članovima je kamen kušnje njegove ljudskosti.

II. Ima briga, ali i likera — Ovisnost, sramotna bolest

1. Posao, žena, vozačka dozvola — Tri osjetljive varijable Opet sam bio dežuran na psihijatrijskom odjelu bolnice. Baš u fazi najdubljeg sna, tamo negdje oko 3 ujutro, probudili su me. Pacijent čeka da ga primimo na liječenje. Teškom sam se mukom izvukao iz kreveta. I liječnici su samo ljudi; u to se doba noći naš interes za uzbudljive dijagnoze zadržava u skromnim granicama. Novi se slučaj ionako nije činio posebno uzbudljivim. Već sam izdaleka vidio muškarca srednjih godina kako lagano tetura. Kad sam se približio, zapuhnuo me alkoholni zadah s kojim se nije bilo šaliti. Čak sam se pobojao da će dugoročno smanjiti moje vozačke sposobnosti. Pijani muškarac bio je znatno vedrijeg raspoloženja od mene te me odmah srdačno pitao kako sam. Nešto manje srdačnim tonom priznao sam mu da se nakon iznenadnog buđenja u 3 ujutro obično ne osjećam posebno dobro. Jedva sam svladao svoju bezvoljnost i pitao ga što on radi u bolnici u taj kasni sat. Spremno mi je

objasnio da je zacijelo malo previše popio te se upleo u posve bezazlene sukobe u nekoj birtiji. Gostioničar nije imao smisla za šalu pa je potpuno nepotrebno pozvao policiju. Policajci su mu ponudili apsurdnu alternativu: ili će u zatvorsku ćeliju za triježnjenje ili na psihijatriju. On je, naravno, izabrao psihijatriju. Pritom mi je uputio široki dobrohotni osmijeh kao da očekuje da mu od srca zahvalim što se odlučio baš za nas, a posebno za mene. Prema pacijentima, doduše, ne trebate uvijek biti otvoreni, ali obvezno morate biti iskreni. Osim toga, još uvijek nisam bio siguran ima li pacijent doista smisla za humor. Stoga sam se ipak suzdržao da mu najtoplije zahvalim za njegov noćni posjet. Umjesto toga sam, da uštedim vrijeme, smjesta krenuo na stvar: »Dakle, vi ste alkoholičar.« Pacijent je ostao beskrajno zapanjen: »Otkud vam to?« »Ljudi koje u ovo doba dovezu s takvim alkoholnim zadahom uglavnom su alkoholičari,« ljubazno sam odgovorio. Pacijent je zapao u pajdaško raspoloženje: »Potpuno vas razumijem, doktore, ali varate se. Ja sam daleko od alkoholičara. Uostalom, uopće ne želim ostati, najradije bih odmah kući. Znate i sami, vi povremeno popijete koju više, ja povremeno popijem čašicu više. Takav je život. Ni vi ni ja nismo zbog toga alkoholičari...« Pijani je pacijent naceren stajao preda mnom. Koža na licu bila mu je lagano crvena, a pokazivala je i druge simptome tipične za alkoholičare. Nisam se želio upuštati u dugu raspravu pa sam odmah prešao na stvar: »Jeste li ikad na poslu dobili opomenu pred otkaz?« »Jesam, doktore, prošle godine.« »Zbog alkohola?« »Da, ali bila je to obična slučajnost. Imali smo proslavu u poduzeću i svi su svojski potegnuli, ali šef je samo mene uzeo na zub. Valjda sam bio malo preglasan. I onda mi je stari uvalio opomenu pred otkaz. Svijet je nepravedan...« »Jeste li oženjeni?« »Jesam.« »Je li vam žena ikad prijetila da će se rastati od vas?« Pacijent me pogledao u nevjerici: »Kako znate?« »Zbog alkohola?« »No, da, bila je to vrlo glupa situacija. Imao sam problema na poslu i među prijateljima pa sam navečer jednu popio. Ni sam više ne znam kako sam legao u krevet. Idućega jutra žena mi je rekla da joj se više ne da spavati pokraj pijanca. To me jako pogodilo jer volim svoju ženu. Osim toga, nije to prvi put rekla. A već smo trideset godina u sretnom braku i uvijek sam joj bio vjeran...« »Jeste li ikad ostali bez vozačke dozvole?« »Jesam...« »Zbog alkohola?« »Pa znate, bilo je to nakon jedne proslave u klubu. Vozio sam onih nekoliko stotina metara do kuće...« Pacijent se zaustavio. Zabezeknuti izraz lica otkrivao je kako napeto razmišlja. Uhvatio me za nadlakticu, značajno nabrao čelo kao da je upravo otkrio nešto nevjerojatno i prostodušno izvalio: »Doktore, to je doista čudno. Opet alkohol. Čini se da imam problem...« Iskreno sam se

složio s njime i predložio mu da opširnije porazgovaramo sutradan, kad se on otrijezni, a ja naspavam. Pacijent je sad bez otpora pristao ostati u bolnici te je, odmahujući glavom u nevjerici zbog samoga sebe i još uvijek lagano teturajući, otišao u krevet. Dijagnoza ovisnosti o alkoholu specifična je na jedan način — u principu je može postaviti samo pacijent. Doduše, postoje laboratorijske pretrage kojima se može mjeriti koliko je alkohola pacijent konzumirao u posljednje vrijeme. Međutim, samo pacijent zapravo zna je li ta konzumacija povezana sa psihičkom bolešću alkoholizma, koja tako ograničava čovjekovu slobodu da se on gotovo uopće ne može othrvati porivu za pićem. Postoji izreka: »Alkoholičar se kloni liječnika, a liječnik alkoholičara.« Naime, alkoholičari se nerado suočavaju sa svojim problemom, a liječnici su već stoljećima navikli da ih pacijenti spremno slušaju. Upravo je to ono što kod alkoholičara ne funkcionira, što ih čini neomiljenim pacijentima. Nerijetko alkoholičar samome sebi i liječniku obeća brda i doline, ali takva obećanja prečesto završavaju pogažena. Takav obrazac ovisničkog ponašanja frustrira sve uključene u proces liječenja. Mnogi izvanredni liječnici obiteljske medicine stoga imaju tek skučen pojam o alkoholizmu i rado obznane pacijentu: »Niste alkoholičar, jetrene vrijednosti su vam savršene!« Međutim, jetrene vrijednosti same po sebi nisu nikakav pokazatelj. Ima ljudi koji nisu alkoholičari, a već na male količine alkohola reagiraju povišenim jetrenim vrijednostima. Isto tako, ima alkoholičara koji svakodnevno ispijaju monstruozne količine piva, a svejedno imaju jetrene vrijednosti poput dječice. Katkad je situacija u kojoj se alkohol konzumira daleko opasnija od popijene količine. Kod stanovnika mediteranskih zemalja, kojima je običaj piti vino uz jelo, konzumacija alkohola znatno rjeđe prelazi u ekscesivan alkoholizam. Problem je u privatizaciji konzumacije alkohola, u mentalitetu »ja i moj hladnjak«. Činjenica da su u našem individualiziranom društvu nestali zajednički obroci, dakle, izgubila se kultura prehrane, jedan je od važnih uzroka sve prisutnijeg alkoholizma i bolesnog prežderavanja. Količina popijenog alkohola nije, dakle, siguran kriterij za utvrđivanje alkoholizma. Dakako, jedna čaša piva na dan ne čini vas alkoholičarom. Međutim, diskusija o količinama ionako ne vodi nikamo jer alkoholičar neće priznati liječniku koliko pije, a to zapravo i nije važno. U

Porajnju je katkad vrlo teško doznati pije li pacijent uopće alkohol. Pitate li prosječnog stanovnika toga kraja pije li alkohol, katkad će izričito zanijekati. Međutim, trebate se pribrati i pitati ga pije li puno kelnskoga piva. Vjerojatno će vam odgovoriti: »Aha, to ste mislili, doktore. Pa recimo gajbu na dan...« I pokoja njegovana starija gospođa teatralno će poreći da konzumira alkohol: »Što je vama, doktore, ni kapi!« Pitate li je zatim, najbezazlenije što možete, koliko tonika od matičnjaka prosječno na dan popije, na vidjelo izlaze goleme količine — bočica-dvije svakoga dana! Morate imati na umu da je tonik od matičnjaka jedna od najjačih njemačkih rakija. Čini ga gotovo čisti alkohol, čak 79%! »Ali baš godi... Malo u čaj, u kavu... Pomaže protiv svih boljki...« Šarmantna starija gospođa zapravo je pijana kao majka, ali zahvaljujući dugogodišnjem treniranju još uvijek uspijeva relativno uspravno prijeći hodnik. Nažalost, sad joj slijedi neugodno odvikavanje od alkohola. Dijagnoza alkoholizma ne ovisi, dakle, toliko o količini popijenog alkohola, jetrenim vrijednostima ili drugim mjerljivim podacima. Umjesto toga, alkoholizam se daleko bolje prepoznaje po pacijentovoj nemoći pred pićem i kompulzivnoj konzumaciji koja mu uništava život. Stoga su kompulzivno posezanje za pićem, gubitak kontrole nad porivom da se pije i simptomi apstinencije pravi znaci ovisnosti o alkoholu. Tu se ubraja i povišen prag tolerancije na alkohol: alkoholičar privremeno može podnijeti više alkohola od drugih ljudi jer ga njegova oštećena jetra brže prerađuje. Međutim, dugo vremena ovisnik ne želi sve to priznati sebi i drugima. Stoga pomaže raspitati se o »tri osjetljive varijable« — poslu, ženi i vozačkoj dozvoli. Posao je s egzistencijalnoga stanovišta nesumnjivo od odlučujućeg značenja. Prema tome, onaj tko riskira opomenu pred otkaz zbog pijanosti ima nezdrav odnos prema alkoholu. Ljubavna je veza bitan uvjet za sretan život. Onaj tko je zbog pića nepromišljeno stavlja na kocku dokazuje da mu je alkohol postao važniji od žene. Ne treba podcijeniti ni važnost vozačke dozvole. Mnogim ljudima ona pruža slobodu kretanja. Ugrožavanje te slobode zbog opijanja jasan je pokazatelj kako je nestalo slobode prema alkoholu. Kako bih pacijentima objasnio njihovu ovisnost, ponekad kažem: »Kad bih vam savjetovao da odsad više ne jedete jogurt jer ćete si inače prouzročiti gadne probleme, zacijelo biste se bez problema držali te upute. Međutim, za alkohol ste spremni žrtvovati čak i posao, vezu i vozačku dozvolu. Očigledno prema alkoholu imate posve drukčiji odnos nego prema jogurtu.« Na takav ili sličan način pacijenti koji ne žele sebe nazvati alkoholičarima mogu priznati da imaju »problema s

alkoholom«. Takva točna samodijagnoza posve je dovoljna da se započne odgovarajuća terapija. 2. Čovječuljak staklene glave — Što povezuje psihijatriju i mafiju? Terapija započinje odvikavanjem. Što je zapravo to? Prva faza odvikavanja je detoksikacija. Uglavnom traje tek nekoliko dana. U toj se fazi liječe pacijentovi simptomi apstinencije. U lakše oblike ubraja se znojenje, nemir, drhtanje, tjeskoba, nesanica. Ako su simptomi jako izraženi, pacijentu se daju lijekovi za odvikavanje, koji ponajprije sprječavaju pojavu dviju najopasnijih nuspojava odvikavanja: apstinencijskog sindroma s epileptičnim napadajima i deliriuma tremens, u kojem alkoholičar »vidi bijele miševe,« kako se kaže u narodu. Koji će simptom nastupiti prvi razlikuje se od pacijenta do pacijenta i zapravo se ne može predvidjeti, osim ako je pacijent već bio na odvikavanju. Mnogi liječnici pacijentima na odvikavanju daju benzodiazepin, koji umiruje, a ponajprije štiti od napadaja; drugi daju distraneurin, koji prvenstveno liječi delirium tremens. Oba lijeka i sama mogu izazvati ovisnost te ih se pacijentima smije davati samo strogo kontrolirano i strogo privremeno. Alkoholičar koji na odvikavanju doživi napadaj nije epileptičar te, dok nije na odvikavanju, uglavnom može biti siguran da ga neće doživjeti. Daleko je teži problem delirij, iznimno neobičan fenomen koji kao organski psihički poremećaj može imati mnogo uzroka, ali ipak ga najčešće susrećemo na odvikavanjima od alkohola. Delirij je ozbiljna stvar jer, ako se ne liječi, može završiti smrću. Ipak, njegov tijek može biti nenamjerno smiješan. Pacijent u deliriju je u promijenjenom stanju svijesti, kojega se kasnije uglavnom više ne sjeća. Potpuno je dezorijentiran i istodobno krajnje podložan sugestijama. To znači da ga možete uvjeriti u sve što vam padne na pamet. Još se dobro sjećam predavanja na koje su nam doveli deliričnoga pacijenta u krevetu. Profesor mu je pod nos stavio prazan list papira i rekao mu da pročita — nepostojeći — tekst. Nakon kraćeg oklijevanja pacijent je s lista spremno pročitao fantastičan, nesuvisao tekst. Pacijenti u deliriju često imaju vidne halucinacije pa vide sitne pokretne fenomene, koji im se čine kao »životinjice,« »bijeli miševi« ili nešto slično i jako ih uznemiruju. Osim toga, situaciju često doživljavaju na groteskno iskrivljen način. Jednom je primarijus na viziti pitao deliričnog pacijenta gdje se nalazi. Pacijent je nesigurno promotrio hodnik zatvorenoga psihijatrijskog odjela, a zatim, upitno gledajući liječnika,

rekao: »U pekarnici?« Primarijus je ustrajao da pacijent pokuša još jednom odgovoriti na pitanje te ga je upozorio na vlastitu bijelu kutu: »Ali tko sam ja?« Pacijent je sad osjetio olakšanje i potpuno samouvjereno uskliknuo: »Pekar, naravno!« Primarijus više nije imao pitanja, a studenti su se smijuljili. Drugi pacijent mislio je da je u vlaku te je svako malo dolazio do sobe za medicinske sestre kako bi kupio voznu kartu. Treći, koji je nekoć bio moreplovac, mislio je da se nalazi na prekooceanskom brodu te se grčevito držao za rukohvat jer je »nemirno more«. Pacijenti u tom stanju uglavnom su puni povjerenja, nesigurni i gotovo nikad nisu agresivni. Nikad neću zaboraviti slučaj iz razdoblja stažiranja na završnoj godini studija medicine. Radio sam na novom, malom psihijatrijskom odjelu opće bolnice. Liječili smo vrlo simpatičnoga pacijenta pomalo bizarna ponašanja, podrijetlom iz dubina gorja Eifela, koji je patio od vrlo uočljivog fenomena. Stalno je viđao čovječuljka »staklene glave s mnoštvom kotačića u njoj. A kad ga, doktore, uhvatim — razbit ću ga...« Ujutro smo tijekom vizite došli u njegovu sobu. Vladao je totalni kaos. Madraci su bili podignuti okomito, jastuci i pokrivači na podu. Pacijent je ponovno lovio čovječuljka. »Onda? Gdje li je sad?« pitao je primarijus. Pacijent je dramatično pokazao visoko postavljen prozor. »Eno ga gore, doktore, čuči na prozoru...« Liječili su ga neurolepticima kako bi halucinacije i tlapnje prestale. Moj zadatak bio je da na dnevnim razgovorima utvrdim je li se pacijent distancirao od svojih suludih ideja. Već se nakon nekoliko dana pacijent u određenoj mjeri primirio, a njegova ogorčenost je popustila. Skeptično sam ga pitao ne počinje li se polako kolebati u svom uvjerenju jer takvih čovječuljaka u stvarnosti uopće nema. Nakon toga pacijent je doista počeo pokazivati sumnju u cijeli taj doživljaj. Mojemu ponosu nije bilo kraja. Bio je vidljiv napredak u liječenju, a pacijent se doimao slobodnijim. Jednog smo dana u drugi krevet u sobi toga pacijenta smjestili alkoholičara. Na odjelu se primjenjivalo načelo miješanja oboljelih od različitih bolesti. Zbog toga nitko nije mislio da bi moglo biti problema zbog takva razmještaja. Kad sam idućega jutra svog već gotovo izliječenog pacijenta s »čovječuljkom« pozvao u ordinaciju na naš rutinski jutarnji razgovor, uočio sam čudnu promjenu. Odjednom je opet izgledao nekako ratoborno, a vratio mu se i onaj nadmeni osmijeh koji luđaci katkad pokazuju nama, priprostim ideolozima stvarnosti. Jedva smo sjeli, kadli je izvalio: »Doktore, sad je jasno — i onaj drugi ga je vidio!« Potpuno me iznenadio. »Što je vidio?« »Pa čovječuljka!« trijumfalno je povikao pacijent. Očekivao sam sve, samo

to ne. Skočio sam na noge i s pacijentom odjurio u njegovu sobu. Drugi je pacijent još bio u krevetu. Izgledao je drukčije. Dan ranije samo je drhtao, što je još i sad bilo vidljivo. Međutim, drhtanje se pogoršalo, a usto je nekoordinirano petljao po svom poplunu. Oči su mu bile pomalo staklaste, jako se znojio i nesigurno ogledavao po sobi. »Što ste vidjeli?« pitao sam ga. Počeo je rukama pokazivati oblik okrugle glave i rekao: »Vidio sam čovječuljka staklene glave s mnoštvom kotačića u njoj...« Opis je bio identičan. Bio je to jedan od onih kratkih trenutaka kad se zaposleni na psihijatriji zapitaju tko je ovdje zapravo lud. Ipak, kad sam se pribrao, shvatio sam što se dogodilo. Alkoholičar je tijekom noći zapao u delirij. Slušao je kako mu cimer zorno opisuje svoga čovječuljka, a budući da je zbog svog stanja bio podložan sugestijama, te je opise primio zdravo za gotovo. Nije uopće bilo jednostavno objasniti pacijentu da dvije identične izjave u psihijatriji, kao i u mafiji, ne znače uvijek istinu. Međutim, moguće su i druge komplikacije. Jednom je na odjel primljen pacijent star više od sedamdeset godina s dijagnozom Parkinsonove bolesti. Dijagnozu je postavio njegov liječnik opće medicine. U to smo vrijeme bili nadležni i za neurološke bolesti, a pacijent je doista bio teško pogođen svojom bolešću. Cijelo mu je tijelo drhtalo, sjedio je u invalidskim kolicima i bio posve bespomoćan. Ali, jedna je stvar bila uočljiva na prvi pogled. Drhtanje je bilo nekako čudno. Naime, pacijent nije drhtao relativno sporim ritmom tipičnim za bolesnike s Parkinsonovom bolesti. Umjesto toga, drhtao je kao prut na vodi. Usto, i razvoj njegove bolesti bio je neobičan. Drhtanje je započelo prije otprilike tri mjeseca, više-manje iznenada, a lijekovi protiv Parkinsonove bolesti, koje mu je propisao liječnik opće medicine, još su samo pogoršali stvar. Pomno smo se raspitali. Daleko najviše dijagnoza proizlazi iz brižnog opisa povijesti bolesti iz usta samoga pacijenta. Pri ispitivanju ovog pacijenta na površinu je isplivalo nešto neočekivano — već je godinama uzimao benzodiazepine, i to u sve većim dozama. Njegov liječnik to nije znao jer je pacijent »tablete za spavanje« dobivao od žene. Ona je, međutim, prije tri mjeseca preminula, a on je lijekove uzimao sve zbrkanije. Jednom duže vrijeme uopće nije uzeo lijek te ga je uhvatila apstinencijska kriza odvikavanja od benzodiazepina. Ona u tom slučaju ne počinje odmah, kao što je to s alkoholom, nego se uglavnom javlja tek nekoliko dana nakon posljednje doze. Uhvatio ga je nemir, tjeskoba, lošije je spavao, a prvenstveno je počeo drhtati. Onda je opet uzeo benzodiazepine i simptomi su popustili. Međutim, budući da nije više

dobivao nove doze, drhtanje se pogoršalo i naposljetku ga bacilo u invalidska kolica. Lijekovi protiv Parkinsonove bolesti, koje mu je propisao njegov liječnik, još su više pogoršali apstinencijsko drhtanje i tako je započeo začarani krug koji ga je doveo do psihijatrije. Ljude koji su godinama uzimali benzodiazepine u starijoj se dobi ne skida s njihovih lijekova jer je odvikavanje vrlo mučno. Međutim, zbog nedovršenih odvikavanja u ovom je slučaju situacija za pacijenta bila još gora pa smo ga podvrgnuli potpunom odvikavanju. Pacijent je čak zapao u delirij, noću je pokušao iskopati građevnu jamu ispod kreveta, ali time je njegovo odvikavanje završilo — stao je na noge. Mogao je ponovno hodati bez pomoći. Prodao je invalidska kolica i s odjela je, pun zahvalnosti, otišao kao njegovan stariji gospodin u relativno dobrom stanju. Ovisnost o benzodiazepinima baca mračnu sjenu na liječničku profesiju. Vrlo često su sami liječnici ti koji zbog prakse nepromišljenog propisivanja lijekova snose krivnju za tu vrstu ovisnosti. Dakako, pridonose joj i pacijenti koji ustraju da im liječnici osiguraju dobar san. »Mom je susjedu njegov liječnik propisao nešto fantastično...« Tako želja za trenutačnim utonućem u san ili uklanjanjem straha vodi u ovisnost. Na isti način može se razviti i ovisnost o analgeticima, koja ima i dodatni neugodan učinak: sredstvo protiv bolova u jednom trenu počne samo izazivati bolove. Tako nastaje začarani krug zbog kojeg je hitno potrebno provesti odvikavanje. Pacijentima ovisnima o lijekovima nude se slični mehanizmi pomoći kao alkoholičarima. Postoje savjetovališta koja informiraju, motiviraju i organiziraju sve što treba. Nakon uglavnom stacionarnog liječenja pacijenti se mogu uključiti u skupine za samopomoć, koje su se pokazale vrlo uspješnima. Međutim, liječenje se može nastaviti u ambulanti, dnevnoj bolnici ili dugoročno u stacionaru. 3. Terapija — Što raditi kad niste ovisni? Kako se može liječiti alkoholizam? Danas ovisnost smatramo bolešću slobode izbora pa je važan suradnički odnos terapeuta i pacijenta. Kao mladi liječnik znao sam se naći u neugodnoj situaciji s alkoholičarima. Uvijek je bila riječ ili o pacijentima koje treba preobratiti ili o već preobraćenim pacijentima. Pacijent kojeg treba preobratiti pajdaškim tonom pokušava liječniku objasniti da uopće nije alkoholičar: »Znate i sami, doktore, svatko tu i tamo popije koju...« Kao mladi liječnik tad bih

oslikao čitavu užasnu scenografiju katastrofalnog života prouzročenog alkoholom. Na kraju bih uvijek završio riječima da će pacijent, ako tako nastavi, uskoro pod ledinu. Takve kilometarske debate, nakon kojih bih bio na rubu živaca, pacijente uopće nisu dirale te bi preda mnom obično sjedio relativno opušten čovjek koji bi me ljubaznim glasom umirivao: »Nemojte sve gledati tako crno. Znam da imate dobre namjere, ali ja jednostavno nisam alkoholičar...« Tek sam puno kasnije shvatio da je pacijent, naravno, godinama uvježbavao taj razgovor. Naime, takvih se dodijavanja naslušao od svoje supruge, prijatelja, obitelji. Svi su ga oni u svom sve većem očaju sve više pritiskivali pa se pacijent usavršio u izbjegavanju takvih »motivacijskih razgovora«. Sad biste možda pomislili kako je suprotan slučaj, već preobraćeni pacijent, terapeutu kao melem na ranu. Ni blizu. Takav pacijent sjedi pred terapeutom sa širokim osmijehom na licu i spremno priznaje kako je opet pio. Pomalo učiteljskim tonom objašnjava da je alkoholičar, da »kompulzivno poseže za pićem« te je zbog toga i ovaj put pio. Zatim je nastupio »gubitak kontrole« tipičan za alkoholičare i sad je, eto, opet u bolnici. I što sad? Što terapeut takvom pacijentu treba još objasniti? On ionako sve već zna! Preobraćeni pacijent mnoge terapeute može zbuniti više od žutokljunca kojeg tek treba preobratiti. Stav današnjih terapeuta je da u oba slučaja treba igrati na pacijentovu odgovornost i jačati njegovu slobodu izbora. Zbog toga jako pazimo da s pacijentom izgradimo suradnički odnos međusobnog uvažavanja i da svu pozornost usmjerimo na njegove sposobnosti. Ti ljudi često uopće nisu navikli da se prema njima netko ophodi na takav način. Očekuju da ih terapeut, kao i svi ostali ljudi, pita: »Zašto ste opet počeli piti?« To pitanje ionako nije posebno zanimljivo. Nerijetko se radi o uvijek istim situacijama, a pacijent se svaki put osjeća posramljeno dok opisuje svoj »preveliki grijeh«. Puno je korisnije pitanje: »Kako ste uspjeli okončati svoj recidiv?« Pokoji rezignirani pacijent, koji možda i od terapeuta očekuje samo nova ponižavanja, odgovorit će: »Boca je bila prazna, doktore.« Liječnik nato može ljubazno reći: »Ako ijedan od nas dvojice zna gdje se može nabaviti nova boca, onda ste to vjerojatno ipak vi,« a pacijent će klimnuti i ispričati kako je mislio na svoju ženu, na svoju djecu i odlučio je: »Ideš se liječiti!« Takav čovjek sjedi sa suzama u očima, a terapeut je katkad vrlo dirnut nevjerojatnim trudom i borbom alkoholičara da ponovno, tko zna koji put, stane na noge. Početak razgovora koji sam upravo opisao ne stavlja pacijenta u podređeni položaj

prema terapeutu, nego mu omogućuje da ga pogleda u oči kao netko tko je u nečemu uspio i sad želi još dalje. Zadaća terapeuta je zatim objektivno i sukladno najnovijim znanstvenim spoznajama informirati pacijenta o njegovoj situaciji, ali i mehanizmima pomoći koji se nude i među kojima on može odabrati onaj koji mu se čini najkorisnijim. Pacijent se ne mora pritom držati omiljenih izraza svoga terapeuta kao pijan plota. Je li on »alkoholičar« ili »ima problema s alkoholom« za uspješnu je terapiju potpuno nebitno. Čak nije odlučujuće ni odlučuje li se prestati piti zauvijek ili, za prvu ruku, samo na određeno vrijeme. Važno je da pacijent ima dojam kako može otvoreno govoriti te se nakon dobrog informiranja sam odlučiti za mjere koje smatra korisnima. On ne smije imati osjećaj sputanosti nekakvim planovima koji dobro zvuče. Odlučujuća nije svečana zakletva kako više neće piti alkohol; pravo je pitanje što on može ili želi raditi umjesto opijanja. Naime, iza pretjerane konzumacije alkohola često se skrivaju posve shvatljivi motivi: problemi, nesigurnost, dosada itd. Ako se takav čovjek samo odrekne alkohola, ostaju mu isti problemi, ista nesigurnost, ista dosada, ali ovaj put bez alkohola. To nimalo ne pomaže. Što on, dakle, može poduzeti sa svojim problemima, nesigurnošću i dosadom umjesto opijanja, koje mu je dosad na neki način pomagalo? Važno je u proces izlječenja uključiti obitelj, koja često godinama pati zajedno s pacijentom zbog njegove ovisnosti. Međutim, mora biti jasno da odgovornost za izlječenje uvijek snosi sam pacijent. U obiteljima s ovisnim članom nerijetko nastaju odnosi koji se nazivaju »dramskim trokutom«. Tu su »spasioci,« koji se iscrpljuju ne bi li spasili pacijenta (nazovimo ga Willi). Sklanjaju njegove boce, ponedjeljkom ujutro nazivaju njegova poslodavca kako bi ga ispričali zbog gripe, održavaju fasadu harmonične obitelji pred susjedima i prijateljima. Često tu ulogu na sebe preuzimaju supruge. Zatim su tu »progonitelji,« uglavnom umirovljeni »spasioci« koji su godinama pokušavali spasiti Willija, ali su svaki put iznova doživjeli razočaranje jer je on prekršio sve svečane zakletve te se oni na njega sad još samo ljute. Između njih razvija se epski sukob. »Progonitelji« krive »spasioce« da su oni ti koji su pacijentu omogućili da sve više pije. Nemaju posve krivo. S druge strane, »spasioci« optužuju »progonitelje« da svojim neprekidnim zlobnim kritikama pacijenta stalno tjeraju u ovisnost. Ni oni nisu posve u krivu. Tako bjesni borba između »spasioca« i »progonitelja« — a Willi može mirno dalje piti jer se za njega nitko ne brine. Kad se obje strane priberu i razmisle tko ovdje zapravo pije,

pogledi će im istodobno pasti na Willija te će shvatiti da je on taj koji mora odlučiti. Tad ima izgleda za uspješnu terapiju. Rekli smo da su tri osjetljive varijable — posao, žena, vozačka dozvola — odlučujući pokazatelji alkoholizma. Stoga je razumljivo da je ponajprije radno mjesto ono na kojem pacijentu treba zorno predočiti njegov problem. Naime, obitelj je usko emocionalno vezana za pacijenta te joj često preteško pada zadatak suočavanja ovisnika s njegovim problemom. Onaj tko je zbog pijanosti izgubio vozačku dozvolu već je, naravno, ugrozio tuđe živote. Stoga je kolegijalna pomoć ovisnicima važna jer im pomaže naći izlaz iz ovisnosti, a omogućuje i da nadređeni primjereno progovori o tom problemu. Reagiraju li kolege posve instinktivno, dugo će tolerirati i skrivati pacijentovu ovisnost. Naime, alkoholičari su često vrlo omiljeni kolege koji svojom spremnošću da pomognu drugima podsvjesno žele izbjeći suočavanje sa svojim problemom. Međutim, ovisnost kad-tad preuzima glavnu riječ, ekscesi postaju sve učestaliji, alkoholičar je sve manje pouzdan i atmosfera na poslu postaje nepodnošljiva. Iznenada nitko više nema ni mrvice razumijevanja za ovisnika. Naravno, nijedan od tih dvaju obrazaca ponašanja nije profesionalan. Ispravno bi bilo kad bi nadređeni pravodobno i trezveno pogovorio o uočljivim promjenama u pacijentovu ponašanju te mu ukazao na to da potraži pomoć, a da pritom sam ne postavlja dijagnozu. Ne poduzme li ovisni zaposlenik ni nakon toga ništa, treba misliti i na posljedice propisane radnim pravom, imajući na umu ono što je najbolje za tvrtku — ali i za pacijenta. 4. Ovisnici i normalni — O smislu ovisnosti Normalni su ljudi nekoć prezirali ovisnike i nazivali ih grešnicima. Međutim, i sveta Monika, hrabra Augustinova majka, očigledno se na neko vrijeme odala alkoholu. U svojoj autobiografiji Ispovijesti, prvoj psihološkoj knjizi svjetske književnosti, sveti Augustin piše kako je njegova majka kao djevojka iz ljubavi prema zabranjenom voću znala potajice gucnuti malo vina, a »naposljetku je ispijala gotovo pune pehare čistoga vina«. »Lječilišta za alkoholičare« uvedena su u devetnaestome stoljeću kako bi se »pijane grešnike« potaklo na preobraćenje. Stari prijezir, neugoda zbog vlastite bolesti, sram — to su i danas najveće prepreke koje sprječavaju ljude u priznavanju svoje ovisnosti. Ipak, ovisnost nije grijeh. Tko se ponosi time što nije ovisnik,

trebao bi znati da postoji i genetski čimbenik, za koji nitko nije odgovoran. Osim toga, svatko može doživjeti neku tragičnu situaciju na koju reagira ovisničkim ponašanjem. U takvim slučajevima ovisnost o opojnim sredstvima ponajprije razvijaju vrlo osjetljivi ljudi. Onaj tko je u stanju bez problema gaziti preko mrtvih teško da će postati ovisnik. Ovisnici tako predstavljaju tamnu stranu društva normalnih, koje zdrave ljude tjera k sve teže ostvarivim ciljevima, a posrnulima nudi samo zaborav i niše na svome rubu. U takvom društvu nema više mjesta za one tankoćutne i pune razumijevanja. Sve je hladnije, a hladnokrvni ljigavi tipovi povlašteni su i sposobni za opstanak u svijetu koji savršeno funkcionira, ali u kojem ljudska toplina naglo pada. Ovisnici često zrače većom ljudskom toplinom od normalnih ljudi. Nerijetko su osjetljiviji od njih, dok s druge strane samouvjereni normalni svojom neobazrivom agresivnošću mogu ljude otjerati u ovisnost. Unatoč tome, terapija se, u svrhu što veće uspješnosti, usredotočuje na pacijentovu odgovornost za vlastito ponašanje. Ipak, pacijent nije sam kriv za svoju ovisnost. Onaj tko je slijedio naporne životne priče mnogih ovisnika može osjećati samo strahopoštovanje pred katkad gotovo nadljudskim naporima tih ljudi, koji svaki put iznova posrnu i svaki put iznova kreću ispočetka. Kad se naviknete tražiti pacijentove sposobnosti, upravo ćete kod ovisnika otkriti velika blaga. Alkoholičare beskućnike obično se smatra ljudima koji ništa ne mogu, koji su potpuno propali. Međutim, pogledate li malo bolje, ukazat će vam se posve druga slika. Gotovo nitko od normalnih ne bi mogao preživjeti ni tjedan kelnske zime na ulici: svakoga dana iznova pronaći mjesto gdje će prenoćiti, hranu, a ponajprije piće kako ne bi zapao u apstinencijsku krizu. Za takvo što treba imati dobre društvene veze koje iziskuju da ih se njeguje iz dana u dan. Koji bi normalan čovjek to mogao bez pripreme? Kad to osvijestimo, prema takvim ćemo se pacijentima odnositi s daleko više poštovanja, a međusobni suradnički odnos razvit će se sam od sebe. U mojoj bolnici mnogo smo puta liječili jednoga teškog alkoholičara, koji je bio beskućnik i invalid u kolicima, ali bi on svaki put ostao prekratko. Bilo je to zato što je zarađivao proseći te nije želio izgubiti zaradu. Za njega smo smislili »rajnsko rješenje«: poslijepodne je mogao odlaziti na »praksu« u pješačkoj zoni te je sad napokon pristao ostati na liječenju dovoljno dugo. Što se više bavite ovisnicima, to će više poštovanja oni pobuditi u vama i posramit ćete se zbog svih onih normalnih ljudi kamena srca koji misle da su puno bolji od »onih tamo«.

U Njemačkoj je tek odlukom Saveznoga ustavnog suda iz 1968. alkoholizmu priznat status bolesti. Time je s njega skinuta stigma grijeha, a pacijentima napokon pruženo pravo na liječenje. Alkoholizam je ozbiljna bolest. Sa sobom nosi vrlo visok rizik od samoubojstva. Alkoholičar oštećuje sve organe u svome tijelu, ne samo jetra. Razlikujemo različite tipove alkoholizma: opijanje zbog problema u životu, opijanje po prigodi, ali i teški oblici bolesti. U posljednju skupinu ubrajamo kronične alkoholičare, koji se učestalo opijaju do besvijesti, uravnotežene pijance, koji održavaju uvijek istu razinu alkohola u krvi pa nikad nisu pretjerano pijani, ali ni posve trijezni, te naposljetku periodične pijance, koji između pojedinih ekscesnih pijančevanja ne konzumiraju alkohol. Usput, žene u prosjeku mogu podnijeti tek trećinu količine alkohola koju podnose muškarci. Alkoholizam sa sobom nosi još neke čudnovate fenomene. Tako postoji alkoholna halucinoza, koja se može javiti nakon dugogodišnje ovisnosti o alkoholu. Pacijent u takvom stanju čuje glasove, često iz utičnice ili drugih predmeta. Alkoholna halucinoza od luđačkih se halucinacija razlikuje po tome što pacijent kojeg je spopala zna da to što čuje uopće nije moguće. Unatoč tome, vrlo je uznemirujuća, što je posve razumljivo. Sjećam se pacijentice koja je stalno čula glas svoga pokojnog zaručnika Willija iz limenke Coca-Cole. Još više uznemiruje tzv. Korsakovljev sindrom. U narodu se za nekoga s tim poremećajem kaže da mu je »alkohol popio mozak«. Pacijenti s tim »amnestičkim sindromom« zapravo manje-više iznenada gube orijentaciju, a ponajprije pamćenje novijih događaja. Međutim, za razliku od demencije, intelektualne sposobnosti još su velikim dijelom očuvane. Taj se sindrom od delirija razlikuje po tome što je pacijent svjestan i ne muče ga halucinacije. Budući da se Korsakovljev sindrom uvijek javlja uz manjak vitamina B1, on se pacijentima u akutnom stadiju daje u visokim dozama da bi se spasilo što se spasiti da. Ipak, napredak je spor i dugotrajan. Često se još i nakon nekoliko mjeseci može postići osjetan napredak. Doduše, mnogi pacijenti nikad ne uspiju pronaći izlaz iz tog stanja ili završe u alkoholnoj demenciji. Glumac Harald Juhnke pred kraj je života zbog dugotrajne ovisnosti o alkoholu pretrpio težak gubitak orijentacije i pamćenja. Halucinoza i amnestički sindrom su organski psihički poremećaji koje mogu izazvati i drugi uzroci. Napomenimo još i da uglavnom genetika određuje koji će organ najviše stradati zbog alkoholizma.

Osobe ovisne o opojnim drogama uglavnom se ne slažu dobro s ostalim ovisnicima. Međutim, ponajprije su normalnima trn u oku. Ti nemirni mladi pacijenti, često bez ikakva radnog iskustva, žive samo za šut, vrlo kratak i vrlo intenzivan osjećaj. Međutim, uskoro ih samo još strah od apstinencije tjera iz jednog sloma u drugi. Pritom je kanabis (hašiš) sigurno manje destruktivan od heroina. Štoviše, hašiš manje oštećuje organe od alkohola. Sve je to u novije vrijeme rezultiralo podcjenjivanjem njegove štetnosti — posve neutemeljeno. Naime, za razliku od alkohola, hašiš se konzumira isključivo radi postizanja promijenjenog stanja svijesti, što skriva još i znatno veće opasnosti. Stoga nije čudo što je hašiš mnogim ovisnicima bio tek prva stepenica na putu prema kobnoj narkomanskoj tragediji. Hašiša se još lako riješiti. Simptomi apstinencije su blagi. S druge strane, ovisnost o heroinu i apstinencija od njega znatno su žešći. Osim toga, ovisnost o heroinu brže se javlja. Još se dobro sjećam kako sam liječio djevojku koja je konzumirala hašiš i koja se naposljetku uspjela osloboditi te ovisnosti. A onda je jednog dana uzela heroin. Odjednom se potpuno promijenila. Ne samo da je izgubila kontrolu nad svojim životom, to se dogodilo i njezinoj obitelji i meni kao terapeutu. U posljednjem nam je trenu uspjelo dovesti je na odvikavanje. Uspjela je i danas je sretno udana supruga i majka. Prevencija je od odlučujuće važnosti. Moramo spriječiti prvu konzumaciju. Stoga je važno da mladi ljudi stasaju u okružju u kojem njihovi najbliži ne postupaju olako s opojnim sredstvima i da umjesto pasivnog uživanja u šutu nauče aktivno oblikovati svoj život. I opojne droge imaju svoju povijest. U devetnaestome stoljeću bilo je puno morfinista, još više opijumskih jazbina, kojima su zapadne kolonijalne sile pokušavale baciti Kinu na koljena. Naposljetku, Britanci su vodili dva prava pravcata Opijumska rata ne bi li prisilili kineskoga cara da dopusti daljnji uvoz opijuma. Na kraju je u Kini bilo sto milijuna ovisnika o opijumu. Taj nevjerojatni cinizam Europljana najbolje objašnjava zašto mnogi Kinezi svjesni svoje povijesti gaje predrasudu prema zapadnjacima. Djeca cvijeća generacije 1968. svoju su superdrogu pronašli u LSD-u, koji im je omogućavao da u halucinacijama vide svijet onakvim kakav su željeli da bude. Da barem nije bilo tzv. horor-tripova, koji su znali iznenada spopasti konzumente LSD-a. I hašiš je povremeno izazivao neugodne flešbekove, iznenadne napadaje panike, koji su se mogli javiti i nekoliko tjedana nakon konzumacije kanabisa. Kokain je, pak, bio droga lijepih i

bogatih te onih koji su željeli pripadati tom svijetu, koliko god to stajalo. On, doduše, gotovo uopće ne izaziva fizičku ovisnost, ali je zato psihička toliko jaka da može iz temelja uništiti ovisnikov život, jednako kao i sve ostale droge koje uzrokuju promijenjena stanja svijesti, dizajnerske droge i stimulansi koji će vas otjerati u grob. Međutim, ono što pokreće globalnu trgovinu drogama nije neobuzdana pohlepa ovisnika za srećom, nego beskrajna pohlepa dilera za novcem. Heroin je, kao i oni užasni ružičasti jogurti, proizvod farmaceutskog koncerna Bayer. Kad je krajem devetnaestoga stoljeća ta tvar proizvedena za suzbijanje bolova i kašlja, farmaceuti nisu još imali pojma da su time stvorili jednu od najopasnijih droga na svijetu. Ovisnost o heroinu može nastupiti već i nakon jednokratnog konzumiranja, iznimno je jaka, fizičke reakcije na apstinenciju krajnje su neugodne, a opasna komplikacija su i narkomanske psihoze. O odvikavanju od heroina dugo se žestoko debatiralo. Nekoć se znalo samo za stacionarno liječenje pacijenata, koji nisu dobivali nikakve lijekove s potencijalom za razvijanje ovisnosti i proživljavali kratku apstinenciju. Budući da, začudo, ne postoje skupine za samopomoć za narkomane, na kraju je u obzir dolazilo samo rigidno višemjesečno liječenje u specijaliziranoj klinici. Svečane zakletve narkomana kako više nikad u životu neće uzeti drogu bile su neizbježne. Na brutalnost droga reagiralo se brutalnim metodama liječenja. Međutim, gotovo nitko nije odlazio u takve klinike! Većina pacijenata jednostavno nije prihvaćala takve ponude za liječenje. Broj umrlih od droga među mladom populacijom dramatično se povećao. Stoga su liječnici odlučili potražiti drugi način. Odustali su od radikalnih metoda i smislili tzv. metode niskoga praga. Posebno je osporavano bilo davanje zamjenske droge metadona. Naime, to sredstvo ima još veći potencijal za stvaranje ovisnosti od heroina. Ipak, metadon s jedne strane olakšava apstinenciju, dok se s druge strane trajnom supstitucijom (zamjenjivanjem heroina metadonom) teške ovisnike može maknuti s kriminalne scene. Ali pojavilo se pitanje je li s medicinskoga stajališta opravdano propisivati ljudima opojna sredstva samo da bi se smanjio broj provala u kuće i stanove. Međutim, odlučujuća je bila činjenica da se ovako na liječenje doista javljalo više ovisnika, a teški ovisnici spašeni su od bijede i smrti. Ovisni o heroinu boje se naglog odvikavanja i spremnije pristaju na odvikavanje pomoću metadona. Često dolaze na liječenje samo kako bi se na neko vrijeme maknuli sa scene. Tamo im se prvi put nakon dugo vremena razbistri glava pa ponekad razmisle ne bi li se ipak pokušali odviknuti od

droge. Normalni ljudi često su obuzeti konzumerističkim ludilom te žive u zabludi da se sreća i smisao života mogu kupiti novcem. Svima njima ovisnici o drogama pokazuju gdje takav put završava, dopustimo li da nas zavede do kraja. Narkoman je suludo čvrsto uvjeren da mu sreću u životu donosi šut, odnosno da sreću može postići uz mnogo novca, ali i droge. Na taj način narkomani nam zorno pokazuju svu patologiju podivljale autonomije. Ovdje se licem u lice susrećemo sa samim dnom ljudske egzistencije: krivnjom, borbom, patnjom i smrću, dakle, »neizbježnim graničnim situacijama,« kako ih je nazivao filozof Karl Jaspers. Jednog će dana one sustići svakoga od nas. Tako droge barem nude umjetan odgovor na duboko pitanje o smislu života, koje nas sve uznemiruje i odzvanja u ništavilu. Dakle, ovisnici o drogama naposljetku čine ono čemu svi čeznutljivo težimo, a što je ipak obična stranputica. Stoga se problem ovisnosti nikad ne može do kraja riješiti, a ovisnici su svojom pukom egzistencijom provokacija za društvo bolno normalnih, koje svoje probleme radije potiskuje. Na takve provokacije normalni reagiraju odbacivanjem. Postizanje sreće novcem u korijenu je i ovisnosti o kocki. Ona ima primat među svim tzv. nekemijskim ovisnostima, koje danas sve više uzimaju maha. Kad sam liječeći svoga prvog ovisnika o kocki kod njega uočio fizičke simptome apstinencije (znojenje, nemir, drhtanje itd.), isprva nisam mogao vjerovati. U međuvremenu su organizirani specijalizirani programi odvikavanja i za tu vrstu ovisnosti. Gotovo svaki oblik ponašanja može u principu završiti ovisnošću. Međutim, kod svih metoda liječenja središnje pitanje mora biti: Čime ovisnik može zamijeniti svoje ovisničko ponašanje? Što pacijentu više uspije (ponovno) pronaći takve smislene sadržaje, to se prije može trajno odreći ovisničkog ponašanja. Ovisnost je, dakle, cijena utopističkog projekta lako ostvarive sreće, koji normalni ljudi pokreću svim silama. Iako je osuđen na propast, taj projekt neće prestati sve dok ima ljudi. A sve veći broj senzibilnih ovisnika plaća ceh za vrtoglavu lakomislenost svih nas.

III. Griješiti je ljudski — Shizofrenija

1. Iskušajte shizofreniju na vlastitoj koži — Što je zajedničko psihijatriji i ministarstvu? Ovdje nešto nije u redu. Ova je knjiga čudna. Inicijal moga prezimena stalno se javlja u sumnjivim kombinacijama. Neke me priče podsjećaju na vlastite doživljaje, za koje ovaj Lütz uopće ne može znati. Kako mi je ova knjiga uopće dospjela u ruke? Čovjek u knjižari čudnovato me pogledao. Nije li se nekako zagonetno smješkao? Tko mi je tako ustrajno spominjao ovu knjigu koju sad čitam? I čemu to zapravo? Zašto bih baš ja čitao ovu knjigu o psihijatriji? Želi li to netko reći da sam lud? Želi li me netko odvesti na psihijatriju? A sad još čitam i ove rečenice! Znači li to da će istina uskoro izaći na vidjelo? Neće li za koji čas, dok čitam o odvođenju na psihijatriju koje mi prijeti, netko ući u sobu i ljubaznim suosjećajnim glasom mi reći da spakiram stvari i pođem s njim u bolnicu? Sad još osjećam i lagani pritisak na želudac. Otkud odjednom to? A i soba u kojoj se nalazim nekako je čudna. Kvaka na prozoru pokazuje na mene. Zašto? Slika na zidu visi malo ukoso. Što bi mi to trebalo značiti? Sve je ovdje nekako namješteno. Čak ni čovjek kojeg sam susreo prije nego što sam se povukao da bih čitao nije reagirao kao inače. Njegove riječi nisu, doduše, bile posebno sumnjive, ali kad sam ga počeo pozornije slušati, osjetio sam neki prizvuk. Sad trebam okrenuti stranicu, zašto baš sad? Moram li sad obvezatno nastaviti čitati? Što ako zatvorim knjigu? Hoće li to biti znak da će se dogoditi nešto strašno? Ionako već dulje vrijeme imam neki čudan osjećaj… Hoće li se dogoditi sad? Idućega trena? Sve je tako jezovito. Nekako nestvarno. Nije kao inače. Ali što se zapravo skriva iza toga? Tko to kuje urotu protiv mene? Zašto se ne pokaže? Čemu sva ta tajanstvenost? Ipak, što više razmišljam, to mi više na um pada onaj knjižar. Baš se čudnovato smješkao. Vjerojatno je on iza svega. Pa naravno, on je sve to organizirao! On mi je prijevarom uvalio u ruke ovu izmanipuliranu knjigu sa svim tim neizravnim porukama, on me želi izluditi, poniziti, uništiti. On je i ovdje u sobi sumnjivim tehničkim metodama stvorio neke neobične pojave. Možda on i moj želudac obasjava nekakvim nevidljivim laserskim zrakama. Taj je tip iza svega! Sad je jasno! Ali neću ja njemu dopustiti da me tako lako slomi! Neću mu dopustiti da me terorizira zrakama! Neću dopustiti da me izludi! Ja nisam lud! Moja je okolina poludjela — izludio ih je onaj odurni knjižar. Kako se osjećate, dragi čitatelju? Možda trenutačno i niste baš dobro. Naime, ono što ste upravo proživjeli je tzv. mahnito stanje duha,

koje se pretvorilo u konkretnu mahnitost. Imali ste priliku iskusiti kako je mahnito stanje duha izrazito jezovito i da je pojava prave mahnitosti — da se iza svega skriva knjižar — donijela pravo olakšanje. Možda ćete onda pomalo shvatiti zašto se mahnitog bolesnika ne može razgovorom odvratiti od njegove mahnitosti. Naime, dok se njegov »ja« za mahnitog stanja duha gotovo raspada, prava mahnitost, uvjerenje da je knjižar kriv za sve, daje mu određenu sigurnost. Bolesnu sigurnost, doduše, ali i bolesna sigurnost bolja je od raspada vlastitoga »ja«. Duboka nesigurnost vlastitoga »ja,« nesposobnost da njime razlikuje bitno od nebitnoga, iz čega proizlazi osjećaj bespomoćne izloženosti golemoj količini dojmova koje prima, temeljni je poremećaj oboljelog od shizofrenije. Shizofrenija nije, dakle, bolest »podijeljene osobnosti,« kao što katkad možemo čuti. Naime, sama riječ na grčkom znači »podijeljenu dušu«. Takvo što prije bismo mogli okarakterizirati kao poremećaj »višestrukih osobnosti«. Shizofrenija je nešto drugo. Normalno je da svatko zna što znači kad kaže »ja«. Međutim, upravo u to shizofrenik počinje sumnjati. Što je on sam, što čini njegovu okolinu? Jesu li glasovi koje čuje on i samo on, koji komentiraju njegove postupke, naređuju mu ili međusobno razgovaraju o njemu, glasovi iz njegove glave ili su to ipak glasovi drugih ljudi? Jesu li njegove misli, koje katkad čuje naglas, njegove vlastite misli ili mu ih je zapravo usadio netko izvana? I obrnuto, mogu li drugi čuti njegove misli ili mu ih čak oduzeti? Je li on još gazda u svojoj kući ili njegovom voljom zapravo upravlja netko drugi? Jesu li njegovi tjelesni osjeti stvoreni izvana — zrakama ili nečim sličnim — pa, dakle, uopće nisu njegovi? Ne progone li ga neki ljudi, ne predstoji li mu sigurna smrt? Nemaju li sve stvari koje opaža u svojoj okolini nekakve veze s njim samim? — Shizofreniku u akutnoj fazi bolesti sve ovo uopće nije upitno. To su sigurne stvari, sigurnije od vašeg relativno slabog uvjerenja da upravo čitate knjigu u kojoj se opisuju čudnovate stvari. Takva sigurnost koja se ne može korigirati argumentima naziva se mahnitošću. Napadaj akutne shizofrenije za žrtvu je vrlo naporan i potresan do srži. Stoga ta bolest priziva bolesnikova najdublja životna uvjerenja. Tako vjerske teme nisu rijetkost. To ne znači da vjera nekog može otjerati u shizofreniju, nego da ta bolest traži takve sadržaje. Primjerice, netko tko nikad nije imao veze s crkvom odjednom misli da je Bog, Krist ili papa. U okružju u kojem vjera nema takav utjecaj, shizofrenici će potražiti druge sadržaje.

Sama bolest uvelike je neovisna o tim sadržajima, ali i o ostalim društvenim utjecajima. Znanstvenici su ustanovili da je u svim kulturama, od Europe do južnoga Pacifika, postotak bolesnih od shizofrenije otprilike isti: oko 1% ljudi u nekom času svog života oboli od shizofrenije. To je zapravo prilično mnogo. Biste li očekivali podatak kako je od stotinu ljudi koje susretnete jedan vjerojatno bio, bit će ili je upravo sad u akutnoj shizofrenoj fazi? Dakako, neki su shizofrenici na bolničkom liječenju — ali vrlo rijetki. Neki kronični shizofrenici žive u domovima ili drugim specijaliziranim ustanovama. Međutim, većina ih živi posve normalno u društvu, putuju autobusom i vlakom, a ostali ne prepoznaju njihovu shizofreniju. Međutim, još je uvijek vrlo raširena zabluda kako dijagnoza shizofrenije znači doživotnu »ludost«. I psihijatrija snosi dio krivnje za tu javnu zabludu. Dementia praecox, prijevremeno otupljivanje — tako je Emil Kraepelin 1893. nazvao shizofreniju. Ni izraz »shizofrenija,« koji je smislio Eugen Bleuler 1911., nije bio posebno pametan. Oba naziva su s današnjega psihijatrijskog stajališta potpune besmislice. Kao što smo upravo objasnili, podijeljena duša je nejasan izraz. S druge strane, shizofreniju ne prati smanjenje inteligencije. Shizofrenici su često briljantni učenici koje odjednom pogodi bolest, istaknuti intelektualci i nerijetko posebno senzibilni ljudi koje ta nasljedna bolest uglavnom pogodi između dvadesete i četrdesete godine života. Nekoć se ljude smanjene inteligencije zatvaralo u sanatorije zajedno sa psihičkim bolesnicima. To nije pogodovalo nijednoj od tih dviju skupina. Osim toga, drastično je povećalo predrasude o »luđacima«. Prava je istina da je prosječni kvocijent inteligencije u psihijatrijskoj bolnici i Ministarstvu zdravstva vjerojatno potpuno jednak. Ne šalim se! Jednog me dana nazvao profesor teologije. Ispričao mi je kako je njegova bivša učenica, sad već nastavnica, odjednom postala vrlo čudna i zamolio me da je malo pogledam. Tako je u moj ured uskoro došla uređena mlada žena koja uopće nije izgledala čudno. Rekla mi je da ima povjerenje u svoga profesora teologije te da je i došla samo zato što ju je on tako ustrajno nagovarao. U posljednje je vrijeme doživljavala neobične stvari, ali nije se osjećala bolesno. Doznao sam da je udana, da ima dvoje male djece i stabilan brak. Već je nekoliko godina radila kao nastavnica u gimnaziji i posao ju je veselio. Razgovor je dotad tekao posve normalno, ali na njoj sam primijetio određeni nemir. Stoga sam je pitao što li je moglo nagnati profesora teologije da je pošalje k meni, psihijatru. Zastala je. Svojim me ispitivačkim pogledom brzo odmjerila. Još sam je jednom

izričito upozorio da sam obvezan čuvati liječničku tajnu. Nato mi je ona počela polako pričati kako se posljednjih tjedana osjeća neobično prosvijetljeno. U međuvremenu nije sigurna je li ona možda Krist. Naposljetku je sa sigurnošću utvrdila da je — nakratko je oklijevala — prorok Ilija. Ostao sam iznenađen. Posljednje je riječi izgovorila samosvjesnim tonom bez zrna sumnje. Upitao sam je zna li za to još netko. Odgovorila je da nije nikome rekla, jedino je profesoru teologije natuknula svoju spoznaju, ali on ju je pogrešno shvatio. Pitao sam je kako je na njezinim satovima vjeronauka. Teško, priznala je. Prorok Ilija trenutačno se morao mučiti s višim razredima gimnazije, ali od učenika je skrivala svoju pravu bit. Oprezno sam joj natuknuo da je Ilija starozavjetni prorok i da je neshvatljivo kako bi ona sad mogla biti upravo on. Međutim, što se njezina uvjerenja ticalo, pacijentica nije prihvaćala nikakve razumske argumente. Ipak, bilo joj je na neki način jasno da bi mogla imati problema na poslu kad bi javno obznanila svoje uvjerenje. Osim toga, u posljednje je vrijeme loše spavala. Stoga sam je uspio nagovoriti da počne uzimati neuroleptike. Predložio sam joj i bolničko liječenje kako bih je maknuo iz nesumnjivo naporne situacije, ali to nije željela. Tako mi nije preostalo ništa drugo nego da je — nakon što sam isključio eventualne fizičke uzroke njezine bolesti — pokušam liječiti ambulantno. Već je na našem idućem susretu pacijentica ispričala kako lijek dobro djeluje. Ovaj je put kazala i kako je dulje vrijeme čula glas Božji, koji ju je zazivao, davao joj upute i komentirao njezino ponašanje. Sad ga više nije čula. Dakako, još je uvijek bila uvjerena da je prorok Ilija. Povjerila mi se da joj je posebno teško održavati nastavu vjeronauka. Međutim, nije željela otići na bolovanje kako se ne bi izdvajala od ostalih; osim toga, ionako nije bolesna. Liječenje je napredovalo, nuspojave lijeka nisu bile značajne, a pacijenticu su obuzele sumnje te se počela distancirati od svoje mahnite uvjerenosti da je prorok Ilija. Naposljetku je pobijedila mahnitost i ozdravila. Uopće joj nije bilo jasno kako joj je sinula takva besmislena zamisao, ali sad je, hvala Bogu, sve opet bilo dobro. Dogovorili smo još nekoliko susreta kako bismo bili sigurni da možemo vjerovati tome zatišju. Nijedna bolesna ideja nije se vratila. Nekoliko godina kasnije pacijentica mi je ispričala kako i dalje vodi uspješan život. Postoje različiti oblici shizofrenije. Najčešća je paranoidnohalucinatorna shizofrenija, od kojeg je patila i gore spomenuta nastavnica. U akutnim fazama bolesti pacijent je mahnit i ima slušne halucinacije,

dakle, čuje glasove. Taj se oblik shizofrenije dobro liječi neurolepticima. Hebefrena shizofrenija (grčki hebe znači »mladost«) najčešće se javlja u ranoj mladosti. Taj se oblik bolesti teže liječi i podmuklo se razvija. Mladi pacijent govori otežano i nepovezano te u razgovoru, kao i u životu, sve više gubi nit. Nema jasnog pokazatelja da pati od halucinacija ili mahnitosti, ali njegova emocionalnost, dakle, njegovi osjećaji teško su pogođeni. Kao i kod svih drugih oblika shizofrenije, a pogotovo kod ovog, pacijentovo raspoloženje i izraz lica ne slažu se nužno s onime što on govori. Njegova emocionalna sposobnost uživljavanja u razgovor vrlo je slabo izražena. Tom obliku slična je tzv. shizofrenija simpleks. Karakterizira je samo »prekid u liniji života,« opće smanjenje dinamičnosti, a pacijent kao da počinje nestajati. Nema »pozitivnih simptoma,« poput halucinacija i mahnitosti. Umjesto toga, pacijent razvija »negativne simptome,« poput slabljenja emocija i motivacije, ali i smetnja koncentracije i pozornosti. Mogu se javiti i tzv. formalni poremećaji mišljenja, česti kod shizofrenika. Možemo ih prepoznati po teškoćama bolesnih da ispravno shvate značenje poslovica. Primjerice, upitamo li shizofrenika da nam objasni što znači poslovica: »Tko drugom jamu kopa, sam u nju pada,« on će nam možda početi objašnjavati kako postoje razni padovi, ali i prepadi, upadi, napadi itd. Bolesnici katkad — ali ne uvijek! — mogu pogrešno shvatiti i duhovite komentare. Nadalje, nerijetko se uočava izražena neodlučnost. U ekstremnim psihotičnim stanjima shizofrenikov tijek misli može se naglo prekinuti ili potpuno ispremiješati. Kažemo da je pacijent »rastrojen«. Pacijenti u tom stanju logički nepovezano skaču s teme na temu. »Tri puta tri je četvrtak. Nova godina pada na prvi…,« ponekad je znao govoriti naš nastavnik engleskog, koji nije bio shizofrenik, ali je time pokazivao tipičnu rastrojenost. Rastrojenom pacijentu na pamet padaju maštovite izvedenice od već postojećih riječi, ali jezik se može pretvoriti i u potpuni kupus. Formalni poremećaji mišljenja u više ili manje izraženom obliku mogu se javiti kod svih oblika shizofrenije. Kod shizofrenije simpleks su tek suptilno vidljivi te dijagnozu potvrđuju »negativni simptomi«. Isto je s rezidualnom shizofrenijom, kroničnom shizofrenom stanju mirovanja. Stariji neuroleptici gotovo uopće nisu pomagali, dok novija generacija lijekova pokazuje određen učinak i kod te bolesti. Posljednji oblik, katatonu shizofreniju, psihijatri su prije stotinu godina još često dijagnosticirali. Pacijenti su napeti i često satima stoje u neobičnim pozama nasred prostorije. Takvo što danas se više gotovo uopće

ne viđa. 2. Dobre vijesti — Jeziva bolest prestaje biti bauk Trećina shizofrenika potpuno ozdravi. Trećina ih uvijek ima mali nedostatak, koji ih ipak ne sprječava u obavljanju nekog posla. Preostala trećina ostaje kronično bolesna, a trećina od njih kasnije doživi i tzv. »drugi pozitivni prekid«. Što je početak takve psihoze akutniji, to je bolja prognoza za izlječenje. Takve su informacije vrlo važne članovima obitelji, čiji očaj nema kraja dok sjede pokraj potpuno poludjela pacijenta. Ako se psihoza razvija podmuklo, bez halucinacija i očigledne mahnitosti, njezin je tijek često znatno teži. Kronični shizofrenici u međuvremenu mogu računati na razne vrste pomoći, tako da unatoč svojoj bolesti mogu voditi posve sretan život. Često su mudriji od svojih »normalnih« prijatelja jer su uspješno svladali teške životne krize. Osim toga, doživjeli su doslovno fantastične stvari, koje su, doduše, često bile mučne, ali su zato životu dale jedinstvenu nijansu. Riječ »shizofrenija« danas se često pogrešno shvaća. Naime, svi oni užasi koji su se nekoć vezivali uz tu bolest odavno su nadvladani. Riječ »shizofrenija« najbesmislenije koriste tzv. normalni ljudi. Zlorabe je kao pogrdu i ponašanje svoga također normalnog suparnika rado opisuju kao shizofreno, želeći time reći da je posve proturječno ili besmisleno. Međutim, upravo se normalni ljudi iz ne baš lijepih razloga nerijetko ponašaju proturječno i besmisleno. S druge strane, osobe koje doista boluju od shizofrenije ponašaju se čudno bez ikakvih zlih namjera. U svojoj su mahnitosti posve dosljedni, njihovo je ludilo samo po sebi odlično organizirano i, unutar svojih granica, logično. Samo su mahnite premise potpuno pogrešne. Po svojoj inteligenciji i strateškom razmišljanju shizofrenik koji pati od manije proganjanja može se mjeriti sa svakim visokim časnikom. Razlika je samo u tome da se časnik slaže barem sa svojim zapovjednikom oko toga da uistinu postoji neprijatelj. Shizofrenik je pak u tom svom uvjerenju prepušten sam sebi. Ipak, ima slučajeva kad shizofrenicima uspije drugu osobu, primjerice suprugu (ako ona i sama ima kakav poremećaj osobnosti), tako dobro uvjeriti u svoju mahnitost da je psihijatar suočen s tzv. ludilom u dvoje (folie à deux). U takvim slučajevima oba bračna druga marljivo skupljaju aluminijske folije te ih vežu oko bračne postelje ne bi li se zaštitili od laserskih zraka. Ili supruga piše ogorčena pisma svim mogućim institucijama, a gospodi iz Zavoda za javno zdravstvo ne dopušta da uđu u stan jer žele odvesti njezina supruga

na liječenje. U takvim situacijama na ulaznim vratima stana nađu se pomalo zbunjeni zdravstveni radnici. Pošto se donekle saberu, prvo moraju otkriti tko je ovdje pravi »luđak«. Međutim, katkad se dogodi da pacijent sa svojim uvjerenjem naiđe na odobravanje većine, a psihijatar ostane jedini koji čvrsto vjeruje da je pacijent bolestan. To je posljednji čas da se prepozna kako taj psihijatar ima problem te mu treba profesionalna i suosjećajna pomoć njegovih kolega. Stoga se u slučaju uvjerljivih protuargumenata preporučuje na vrijeme obaviti posao kako treba. Jednom nam je na liječenje došao pacijent koji je bio čvrsto uvjeren da mu je po noći u vrtu nastupio neki portugalski bend i omeo mu san. Budući da je živio u zabačenom selu u gorju Eifelu, u razmatranje smo već uzeli različite dijagnostičke hipoteze. Kad smo na kraju istraživanja nazvali pacijentovu obitelj, ostali smo zaprepašteni: u njegovu je zabačenom selu doista nakratko nastupao portugalski bend. I psihijatri mogu griješiti. Što prije to primijete, to bolje za pacijente, ali i za njih same. Jer u protivnom, kao što smo upravo ustanovili, moraju doći oni kolege puni razumijevanja… Postoje i drugi poremećaji koje prati mahnitost, ali se ona nikad ne razmaše do razmjera shizofrenije. Jedna od tih bolesti je paranoja. U nju se ubraja i opsjednutost slavnima, koja nerijetko pogađa inače sramežljive i psihički vrlo krhke žene. One su tad posve obuzete svojom mahnitošću, ali inače su u odličnoj formi, toliko dobroj da objekt svoje opsesije, često neku istaknutu ličnost, tjeraju u očaj. Jednom sam imao pacijenticu koju čak ni sudska odluka o zabrani pristupa nije mogla odvratiti od toga da nekog evangeličkog pastora svakodnevno muči svojim izjavama ljubavi. Nije čula glasove, a i inače je bila dobroga zdravlja. Samo se svoje bolesne i bezizgledne ljubavi nikako nije mogla riješiti. Istaknute osobe veliku ulogu imaju i kod prave shizofrenije. Jedna kronično shizofrena pacijentica, koja je čula kako je glasovi komentiraju, a usto se već dulje vrijeme čudno ponašala, po dolasku u bolnicu govorila je kako pod svaku cijenu mora posjetiti papu u Rimu. Morala je hitno s njime razgovarati i on se njoj već bio javio. Dao joj je neke jasne znakove. Sretno se osmjehnula kad je to izgovorila. Naravno, nije uviđala da je bolesna. U bolnicu je došla po nagovoru obitelji, ali odbijala je lijekove. Pokušali smo s njome izgraditi odnos povjerenja jer je isprva bila vrlo nepovjerljiva. Poput mnogih iskusnih pacijenata, pokušavala je sakriti tematiku svoje mahnitosti jer bi svaki put iznova naišla na nerazumijevanje. Kad smo zadobili njezino povjerenje, ispričala je kako pod svaku cijenu mora

navesti papu da izađe iz celibata. Malo kasnije obznanila nam je da se mora udati za njega. Cijela je priča zapravo bila vrlo dosljedna. S vremenom se čovjek može vrlo dobro uživjeti u shizofreno mišljenje — a da ga pritom, naravno, ne dijeli! Shizofreni pacijenti povremeno izgrađuju cijele sustave svoje mahnitosti. Sjećam se pacijenta kojeg sam potražio u nekom selu u gorju Eifelu. Pet metara ispred ploče s oznakom početka mjesta stajao je znak za slijepu ulicu. Selo je bilo u magli. Sve se doimalo prilično jezovito. Znao sam da pacijent misli kako ga opsjedaju zeleni čovječuljci, posvuda ih je vidio kako sjede na ogradama. Bio je čvrsto uvjeren da ga žele ubiti. U onoj maglovitoj atmosferi gotovo sam ga mogao shvatiti. Stoga smo i pacijent i ja osjetili olakšanje kad smo napokon došli u bolnicu. Ima sustava mahnitosti punih fantastičnih predodžaba upravo kozmičkih razmjera. Jedan mi je pacijent redovito poklanjao cijele galaktike i upozoravao me na intergalaktičke prijetnje. Dok bi mi priopćavao sve te nevjerojatne ideje koje su ga mučile, uvijek bi bio uljudan i drag. Shizofrene pacijente katkad okružuje gotovo svetačka aura. Oni se nesvjesno trude da ne gnjave druge ljude svojim teškim emocijama jer ne žele nepotrebno iritirati labilnu granicu svoga »ja« s okolinom. Stoga im se zapravo ne može prići, uvijek ostajete na pristojnoj distanci, iako su ti pacijenti često vrlo dirljivi, puno dirljiviji od mnogih nezgrapnih normalnih koji vas tapšu po ramenu. Američke studije kao idealno okružje za shizofrenike navode uvjete sniženih emocija. Ako u obitelji shizofrenika pak vladaju povišene emocije, on će prema statistici bolovati češće i duže. Osim toga, ako zabrinuti roditelji stalno nadgledaju svoga shizofrenog jedinca te on na taj način osjeća sav njihov jad i brigu, to nije baš dobro za bolesnika. Bolje je ako je shizofrenik jedno od desetero djece i stalno je s njima, a da se nitko previše ne brine za njega. 3. Katastrofa u psihologiji — O uzrocima i posljedicama Međutim, takvo što je lakše reći nego učiniti, a još je lakše istraživati na sveučilištu nego doživjeti u vlastitoj obitelji. Što li sve roditelji shizofrenika nisu morali pretrpjeti! U psihologiji je jednom izbila katastrofa zbog teze o »shizofrenogenoj majci,« koju je iznijela psihoanalitičarka Frieda Fromm-Reichmann. Njezina je teza bila da određeno majčino ponašanje može kod djeteta izazvati shizofreniju. Isprva

je to zvučalo kao tek jedna moguća znanstvena hipoteza. Ipak, ta je teza imala dramatične posljedice. Mi psihijatri shizofrene pacijente u pravilu upoznamo kad se njihova bolest već razvije i onda možemo pokušati pomoći tim ljudima. Međutim, jednom sam svjedočio slučaju zdrave, vitalne osamnaestogodišnjakinje koju je obuzela teška shizofrenija. To je zacijelo jedno od najpotresnijih iskustava u mom životu. Kad samo zamislim koliko je to još potresnije kad to majka doživi za svoje vlastito dijete. A kad onda zamislim da netko optužuje takvu majku da je ona kriva za djetetovu bolest, vjerujem da je to jedna od najvećih duševnih okrutnosti koje mogu pojmiti. Teorija o »shizofrenogenoj majci« uzrokovala je brojna samoubojstva majki bolesnika. Nakon deset godina psihoanaliza je odbacila tu teoriju jer su oblici ponašanja koji navodno uzrokuju bolest bili previše neodređeni pa su stoga imali posve različite posljedice — ali majke su već bile mrtve. Naravno, psihijatri mogu dati dobre savjete za ophođenje sa shizofrenim pacijentima: strukturirano, obazrivo, trezveno i ne previše emocionalno. Ali pokušajte tako postupati ako ste roditelj oboljelog! Kad vidite kako vam se dijete čudnovato mijenja, sve više povlači u sebe, možda čak prekida sve društvene kontakte, nije više ni približno uspješno kao nekoć. Dakle, kad dođe do »prekida u liniji života,« koji ponajprije karakterizira podmukli tijek shizofrenih bolesti, pokušajte reagirati trezveno i ne previše emocionalno! Pokušajte ne biti previše zaštitnički raspoloženi! Ponašanje roditelja uglavnom nije uzrok, nego posljedica bolesti. Shizofrenija je velikim dijelom nasljedna bolest. Ipak, i s ovim izrazom moramo biti oprezni. Kad me obitelj pita: »Je li to nasljedno?« uvijek prvo kažem da nije. Naime, u korijenu toga pitanja uglavnom se skriva pretpostavka da se shizofrenija automatski prenosi na svu djecu ili barem na većinu njih. Pogrešno. Kao što smo već spomenuli, rizik od bolesti shizofrenije u sveukupnom stanovništvu iznosi otprilike jedan posto. Statistički, samo će dvanaest posto djece shizofrenih majka oboljeti od shizofrenije, dakle rizik je tek dvanaest puta veći nego u sveukupnom stanovništvu. To znači da će od osmero djece bolesne majke u prosjeku jedno razviti shizofreniju. S druge strane, nasljedni čimbenik je bitan da obitelji objasnimo kako ta bolest ne nastaje zbog pogrešnoga roditeljskog ponašanja. Doduše, moguće je da problematično ponašanje tu i tamo uzrokuje napadaj. Takve posljedice može imati svaki »nespecifični stres,« primjerice zaljubljenost ili razočaranje, silna sreća ili duboki očaj, ali i

obična upala pluća. Međutim, do napadaja bi vjerojatno došlo i bez takvog stresa, samo možda malo kasnije. Ionako je vjerovanje da nekoga možemo izluditi obična glupost, iako takve zaplete i dalje možemo vidjeti u mnogim filmovima. Dakako, teškim traumama moguće je nanijeti nekome teška psihička oštećenja. Najdramatičnija posljedica takvih trauma je posttraumatski stresni poremećaj, koji ću opisati malo kasnije. Ipak, nemoguće je u drugome čovjeku izazvati shizofreniju. Stoga je kod postavljanja prve dijagnoze shizofrenije ili neke druge teške psihičke bolesti važno iscrpno razgovarati s roditeljima bolesnika. Naime, iz iskustva znam da su gotovo svi roditelji u takvoj situaciji ispunjeni osjećajem krivnje. Strahuju da su tijekom odgoja u nečemu grozno pogriješili. Ja tad postajem vrlo odrješit. Sa svim autoritetom primarijusa psihijatrije objašnjavam roditeljima da baš nikako nisu pridonijeli nastanku bolesti. Važno je da oni to znaju jer su roditelji tako reći druga žrtva bolesti, a često pate čak i više od samog pacijenta. Naime, naš moderni individualistički pogled na čovjeka upravo se kod psihičkih bolesnika pokazuje nedostatnim. Svaki je čovjek povezan s drugima, bilo u sreći ili patnji. Drugi pate zajedno s njime, ali nude i blagotvornu pomoć. Stoga su korisne skupine za samopomoć. Obitelji bolesnika tamo si mogu međusobno pružati potporu te se više ne osjećaju posve usamljeno u svojoj muci. Međutim, prešutan strah roditelja da su sve pogrešno učinili nije jedina stavka koja im dodatno otežava život. Tu je i neizbježna rodbina, sve sami pametnjakovići koji sve svoje znanje crpe iz raznih govorkanja. Čuje se njihovo glasno šuškanje da uz takvu majku nije ni čudo da mu se javila shizofrenija, to su oni oduvijek znali, a sad su svi u sosu itd. Psihijatar mora zaštititi roditelje pacijenata i od takvih udaraca u ionako otvorene rane. Uostalom, gotovo svatko ima nekog rođaka s teškom psihičkom bolešću, ali teško je za njih doznati jer normalni ljudi rado prešućuju takve slučajeve. Raspitajte se o »čudnoj« teti i »bizarnom« ujaku. U svakoj obitelji ima takvih slikovitih likova, kojih se njihovi dosadni crno-bijeli rođaci srame pa ih prešućuju. Shizofrenija se ponajprije liječi tzv. neurolepticima. Doduše, korisno je medikamentoznu terapiju upotpuniti psihoterapijskim razgovorima, tijekom kojih liječnik pruža potporu pacijentu, ali i raznim drugim terapijskim metodama, poput radne terapije, terapije sportom itd. Nažalost, moram priznati da glavni čimbenik izlječenja od shizofrenije nismo mi, blistavi terapeuti, nego banalni psihofarmaci. Na početku ere lijekova to se još osporavalo. Bilo je psihoterapeuta koji su svu svoju

ambiciju usmjerili na dokazivanje kako mogu bez ikakvih lijekova izliječiti shizofreniju. Međutim, takvi su terapeuti odavno shvatili kako su bili u zabludi. Psihijatar koji ne želi ni pokušati pomoći shizofrenom pacijentu modernim neurolepticima i time ga možda osloboditi njegove patnje čini veliku liječničku pogrešku. Neuroleptici su učinkoviti lijekovi koji pacijentu život ponovno mogu učiniti podnošljivim ili čak postići potpuno psihičko zdravlje. Kada doživite kako ljudi nakon višemjesečnoga križnog puta, koji ih je vodio od travara, preko spiritualnih liječnika pa do raznih drugih ezoteričnih gluparija, zahvaljujući pravilno doziranom lijeku uspiju pobjeći iz svoje mahnitosti, ne diraju vas nikakva ideološka protivljenja medikamentoznoj terapiji. 4. Shizofrenici i normalni ljudi — Odnos pun iritacije Dakako, pacijent uz blagotvoran učinak lijeka osjeća i neželjene nuspojave. Stoga je dobro da psihijatar iskusne bolesnike uključi u suradnički odnos kako bi sami mogli odvagnuti pozitivne učinke i negativne nuspojave. Bilo je pacijenata koji su dobro poznavali znanstvenu literaturu o neurolepticima. Njima bih predstavio neki neuroleptik i dao popratnu stručnu literaturu, tako da su mogli sami odlučiti žele li ga iskušati. Isto tako, dobro je da pacijenti svjesni svoje bolesti nauče sami kontrolirati dozu lijekova. Oni tad lijekove doista dožive kao nešto što će im pomoći, a sebe kao upravitelje vlastite bolesti. Na taj način nauče i da si ne postavljaju previsoke, ali ni preniske ciljeve, kao i da se tijekom akutnih faza bolesti povuku kako njihova ranjiva duša ne bi pretrpjela neku štetu. Postoje i skupine za samopomoć u kojima oboljeli razmjenjuju iskustva i uče svoja prava, uključujući ona u odnosu prema liječnicima koji ne poštuju pravo pacijenta na vlastito odlučivanje u dovoljnoj mjeri. Iskusni pacijenti o svojoj bolesti znaju mnogo više od nas visokoobrazovanih liječnika te je s naše strane dobrodošlo malo skromnosti. Kroničnim shizofrenim pacijentima bitno je da imaju preglednu strukturu. U jednom domu za nemoćne, u kojem sam radio, vladao je emocionalni kaos. Svatko je pokušavao svakoga shvatiti, pacijenti su govorili o svojim osjećajima, a liječnici su se prema njima odnosili kao prema prijateljima. Pacijenti su se stalno vraćali na liječenje. A onda je na mjesto ravnatelja postavljen socijalni radnik koji je uveo jasne strukture. Osoblje se međusobno počelo smjesta oslovljavati s »vi,« na isti su se

način, naravno, morali obraćati i pacijentima. Pacijenti su se mogli žaliti upravi doma na ono što im smeta, ali isticala se i njihova vlastita odgovornost. Atmosfera se naglo promijenila. Pacijenti su odjednom djelovali puno zrelije, broj bolničkih liječenja drastično se smanjio, a naglašeno kronično shizofreni gospodin L., koji je inače potpuno nesuvislo blebetao i poklanjao mi stranice posve nečitljivih tekstova, novim se bolničarima obraćao posve jasnim uvodom: »Zovem se gospodin L. Govorite mi ›vi‹.« Poštivale su se osobne granice, što je imalo blagotvoran učinak na sve pacijente. Gospodin L. je unatoč svojoj pomalo nepristupačnoj prirodi bio vrlo simpatičan. Tu i tamo bi krenuo u Strasbourg na Europski sud za ljudska prava, ali bi ga redovito zaustavila policija i vratila natrag. Tad bi se poprilično naljutio na policajce te bi mjesecima svoj proces ponovno vodio iz bolničke sobe. Ondje su nastale kilometarske pismene izjave, posve nerazumljive. Unatoč tome, nudio se da čita iz tih tekstova pacijentima i medicinskom osoblju. Od svojih je slušatelja zahtijevao potpunu pozornost, ali nisu mogli čuti ništa osim nesuvisle verbalne salate na krajnje subjektivnom jeziku, koji je u najboljem slučaju razumio on sam. Ipak, svi su ga voljeli. To je vjerojatno povezano s time što se na shizofrenicima vidi da su osjetljiviji od drugih ljudi. Takvo što je i svojevrsna vještina. Među bolesnicima su i pjesnici poput Hölderlina ili, u novije vrijeme, Roberta Walsera, koji je velik dio svoga života proveo u psihijatrijskoj bolnici. I slikar van Gogh je zacijelo patio od shizofrenih napadaja. Poznavao sam jednog vrlo pobožnog mladića koji je želio pristupiti svećeničkom redu. Iako je patio od psihoze, znao je vrlo dobro odijeliti dva svijeta u kojima je povremeno živio. Red u samostanu mu je godio te je sa svojom bolešću vodio doduše naporan, ali upravo zato predan redovnički život. Shizofreni brat katkad može ostalim redovnicima dati duboko duhovno nadahnuće načinom na koji živi sa svojom bolešću. Bolesni od shizofrenije jednako su pametni kao svi normalni, ali su daleko manje od njih skloni podmuklo preveslati druge. Ne kažu uvijek ono što misle jer su zbog toga često imali neugodna iskustva. Međutim, kad nešto kažu, kao da su iskreniji od mnogih drugih ljudi. Moglo bi se reći da shizofrenici povremeno proživljavaju svoju subjektivnu istinu, a način na koji to čine može biti vrlo dojmljiv. U svakom slučaju, shizofrenici još nisu pokrenuli i vodili nijedan rat, nitko od mojih shizofrenih pacijenata nije bio gospodarski kriminalac ili na bilo koji drugi

način mutan tip. Istina, svojim neobičnim i neprilagođenim ponašanjem izazivaju sablazan u društvu neizlječivo normalnih, a u akutnim fazama bolesti mogu čak postati agresivni. Dakako, tko je u sebi zadržao dovoljno senzibilnosti za ljude može profitirati od slikovitosti tih neobičnih ljudi. Oni nikad nisu dezorijentirani, što ne mora biti slučaj s normalnima. Jednom sam prilikom dobrom prijatelju sa smislom za humor tumačio kako se dolazi u moju bolnicu, a on me prilično glupavo gledao pa sam mu objasnio još jednom. Kad ni treći put nije ništa shvatio, povikao sam: »Odvezi se u južni dio grada, udari policajca i reci mu da su ti glasovi naredili da to učiniš. I odmah ćeš završiti kod mene!« Naš problem su normalni ljudi! Svako podcjenjivanje naših shizofrenih sugrađana i svako precjenjivanje »normalnih« vodi u zabludu. Naime, sve nas ljude povezuje jedna činjenica: griješiti je ljudski. Ili, kako bi Goethe rekao: »Čovjek griješi sve dok se trudi nešto postići.«

IV. Skaču od sreće, ginu od tuge — Depresivci i manični Tko to uopće skače od sreće i gine od tuge? Uistinu, ima ljudi koje bolest vodi kroz upravo takve ekstremne vrhunce i ponore. 1. Depresija — Što je dobro u lošemu? Menadžer u najboljim godinama bio je očajan. Raspoloženje mu je već mjesecima bilo sve lošije, ništa ga više nije veselilo. Nedostajalo mu je motivacije, brzo se umarao, a ipak je nemirno spavao, nikakva hrana nije mu išla u slast. Mučio ga je strah da će mu cijeli život otići k vragu. Unatoč svemu tome, on zapravo nije imao nikakvih problema. Imao je dobar posao, milu ženu punu razumijevanja, odraslu djecu koja su živjela vlastiti život i koja su mu sad pružala potporu. Zapravo je imao sve uvjete da se navečer mirno zavali u naslonjač, popije čašu dobrog vina sa ženom i uživa u životu. Umjesto toga, ujutro se budio već s osjećajem straha i nemira. Tištala ga je pomisao da je pred njim dug naporan dan. Kako da uspije sve to? Neće li uništiti i osiromašiti svoju obitelj? Nije li kriv za vlastitu propast, ali i za probleme svoje tvrtke, prijatelja, obitelji? Uistinu očajna situacija. To nikad neće prestati, a on, nedostojan jadnik, više se nikad neće moći radovati suncu. Nikad se više neće moći smijati kao prije, dok se još

dobro osjećao. A gotovo da čak ne može ni biti tužan zbog svega toga. Istina, prije nekoliko mjeseci još je plakao zbog svoje zle sudbine. Ali u jednom su trenu čak i suze presušile. Iznutra se osjećao kao da je od kamena. Obamrlo, ali ipak očajno zbog crnog ništavila u koje je bespomoćno sve dublje klizio… Iskusni psihijatri kažu da nakon godina rada mogu donekle shvatiti shizofreniju, ali ne i depresiju koja izvire iznutra, melankoliju. Pritom sama riječ »depresija« uglavnom vodi u zabludu. Naime, mnogima ona označava duboku žalost čovjeka kojem je umrla voljena osoba ili je jednostavno doživio bolan prekid veze pa se danima i tjednima loše osjeća. Međutim, to je miljama daleko od onoga što doživljava osoba čija depresija izvire iznutra. Američki psihoterapeut Steve de Shazer jednom je rekao da je depresija, doduše, omiljena riječ među psihijatrima, ali da nitko ne zna o čemu se zapravo radi. Naime, uz tu riječ svatko vezuje nešto krajnje subjektivno. Jednom smo liječili pacijenticu koja je bila doista originalna i u normalnom je stanju cijele auditorije mogla navesti da se tresu od smijeha. Međutim, kad bi joj uspjelo razvedriti tek mali broj ljudi, imala je »onu svoju« depresiju. Jako je patila zbog takvih faza. Tako smo pacijenticu koja u usporedbi s drugim ljudima uopće nije izgledala depresivno liječili od depresije sve dok faze nisu sustavno jenjale, a prevencije radi, dali smo joj i stabilizator raspoloženja. Prema tome, opažanje vlastite depresije u njezinu je slučaju ponajprije bilo subjektivno. Kad čuje riječ »depresija,« svatko od nas sjeti se razdoblja svoga života kad se baš i nije osjećao dobro. Uglavnom su pad raspoloženja uzrokovali nekakvi tužni događaji. Ipak, sve to nema nikakve veze s kliničkom depresijom. Reagirati na tužne životne događaje s tugom nije bolesno, nego normalno. Kad normalni ljudi, potaknuti nadobudnim psihijatrima, te poremećaje raspoloženja preuveličaju i počnu doživljavati kao bolest te kad pretjeranim analiziranjem svoga stanja uspiju razviti psihički poremećaj, štete sami sebi. Riječ »depresija« je nezgodna pa su psihijatri pokušali uvesti pojam »melankolije« za tešku depresiju koja navire iznutra, ne bi li je razlikovali od sveprisutnih »depresija«. Međutim, novi se naziv nije uspio proširiti. Kako god bilo, jedno je jasno: teška depresija, o kojoj je ovdje riječ, nije loše raspoloženje izazvano nekim neugodnim životnim događajima, iako i kod te bolesti nespecifični stres u pojedinim slučajevima može biti okidač — ali ne i uzrok. Klinička depresija nije tek znak preopterećenosti ili »sindrom izgaranja na poslu«.

Usto, budući da se i kod depresije često nepravedno okrivljava sirotu obitelj, valja jasno reći da nitko nije »kriv« za tešku, kliničku depresiju. Znatan utjecaj na njezin nastanak ima genetski čimbenik. Takvu bismo depresiju najbolje mogli opisati kao metaboličku bolest mozga, koja se ponajprije liječi proizvodima metabolizma, dakle, lijekovima. Ta bolest u svakom slučaju ima vlastitu dinamiku i u teškim slučajevima ne pomažu umirujući razgovori ni profesionalna psihoterapija. U najtežim oblicima javlja se čak i depresivna psihoza, koja se najčešće očituje kao paničan strah od osiromašivanja, osjećaj strašne krivnje ili uvjerenost pacijenta da nikad više neće ozdraviti. Može doći čak i do depresivnih slušnih halucinacija. Poznato je da kod takvih slučajeva ne pomažu nikakvi razgovori. Ono što je loše kod depresije jest teška patnja koju pacijent osjeća. Ono što je dobro jest činjenica da ta patnja u potpunosti prestaje. Dakako, depresivci često ne pate samo zbog svoje depresije, nego i zbog »normalnih« ljudi koji svojim »dobrim savjetima« mogu depresiju učiniti uistinu nepodnošljivom. Takvi ljudi neprekidno nagovaraju pacijenta na aktivnosti koje on uopće nije u stanju činiti te njegovo samopouzdanje trpi još veću štetu. Kućanica se zbog jutarnjeg naleta depresije ne može ujutro dići iz kreveta. Suprug je gotovo ljutito nagovara da ustane i govori kako nije ni čudo što je izgubila kontrolu nad svojim životom. Međutim, ona jednostavno ne može ustati. Stoga odlazak u bolnicu često donese znatno olakšanje — konačno prestaje to svakodnevno nagovaranje, nakon kojeg neizbježno ostaje osjećaj vlastite manjkavosti. Ne pomažu ni savjeti poput: »Daj se saberi!« ili naivno uvjeravanje depresivne osobe kako je zapravo sve sjajno. Takvi potezi kod depresivnih pacijenata često samo izazovu novu depresivnu misao: da nisu ni za što, a zbog svoje se nezahvalnosti ne mogu ni veseliti lijepim stvarima. Odlasci na godišnji odmor takvim ljudima mogu biti prava muka jer tamo susreću vesele i opuštene ljude koji se sjajno zabavljaju na predivnom vremenu, dok se oni sami iznutra i dalje osjećaju poput kamena. Taj kontrast samo dodatno pogoršava ionako tešku situaciju. Međutim, postoji i nešto dobro u lošemu. Teška depresija može se lako liječiti te bolesna faza kad-tad završi. Nitko ne može točno predvidjeti kad će se to dogoditi, ali posve je sigurno da će faza proći. Hans BürgerPrinz, poznati njemački psihijatar iz poslijeratnoga razdoblja, u svojim memoarima iz tridesetih godina dvadesetoga stoljeća opisuje spektakularan pad supruge bogatoga industrijalca iz Leipziga, koju je teška depresija pogodila kao grom iz vedra neba. Otišla je psihijatru, ali u to vrijeme još

zapravo nije bilo učinkovite medikamentozne terapije. Stoga je tijekom godina obišla gotovo sve poznate psihijatre u Europi. Nitko joj nije uspio pomoći. A onda iznenada, nakon sedamnaest godina, kad se više nitko nije nadao njezinu ozdravljenju, ujutro se probudila — zdrava. Depresivna faza je završila, potpuno završila. Pacijentica je bila presretna te je sve liječnike koji su je liječili pozvala na veliku proslavu. Tako je elita europske psihijatrije raskošnom večerom proslavila vlastiti neuspjeh i sreću pacijentice koja se napokon othrvala svojoj depresiji. Ali vratimo se našemu menadžeru. Ni on se nije nadao da će se njegovo stanje ikada popraviti. Tu i tamo bi pomislio na samoubojstvo, ali ipak nam je mogao iskreno obećati kako si tijekom boravka u bolnici neće učiniti ništa nažao. Stalno sam ga iznova morao uvjeravati da će ozdraviti. Liječili smo ga lijekovima, a svi popratni razgovori neprekidno su se vrtjeli oko njegova beznađa. Nije bio sposoban ni na kakvu korisnu promjenu perspektive. Prvi antidepresiv koji smo mu dali nije imao učinka. Stoga smo probali s drugim. I gle: raspoloženje mu se popravilo. Vratila mu se motivacija. Beznađe je nestalo te je pacijent prvi put mogao zainteresirano i s punom pozornošću razgovarati o temama koje se nisu ticale njegova raspoloženja. Supruga je bila prva koja je primijetila poboljšanje, potom bolničari i mi liječnici. Pacijenti, nažalost, obično posljednji uoče da im je bolje. Naposljetku je i sam pacijent primijetio da je sve bliže ozdravljenju. Bio je presretan. Uskoro smo ga otpustili iz bolnice. Na poslu je isprva bio pomalo hiperaktivan, a u privatnom životu pretjerano veseo. Nakon dugoga mračnog razdoblja to je zapravo posve shvatljivo. Psihijatri takvo stanje nazivaju »hipomanijom«. Ona je potpuno prolazna i označava konačan kraj depresije. Nakon što depresija jenja, zanimljivo je još jednom temeljito porazgovarati s pacijentima. Oni se svega sjećaju, i liječnikovih riječi punih nade i vlastite duboke sumnje u te riječi. »Iako nisam mogao vjerovati u to, doktore, bilo je važno što ste mi vi stalno ponavljali isto!« Nekoć su se pacijenti nerijetko godinama mučili s depresijom. Danas su ponajprije moderni antidepresivi zaslužni što se takvom stanju može brzo stati na kraj. Ako ih se ne liječi, takve depresivne faze u prosjeku traju oko pola godine. Pravodobna i pravilna terapija stoga je od neprocjenjive važnosti, pogotovo jer antidepresivi uglavnom počnu djelovati tek nakon dva-tri tjedna. Svaki dan bez depresije ponovno je osvojen za ispunjen život. Sigurno je da u liječenju teške depresije važnu ulogu ima i popratna psihoterapija, pogotovo kognitivno bihevioralna terapija, ali i druge

terapijske metode: radna terapija, terapija glazbom ili sportom. Za liječenje depresije specifično se koristi i metoda prisilne neispavanosti. Kod sezonskih depresija može pomoći terapija svjetlom: tijekom mračnog razdoblja godine pacijentima se pomoću umjetnog svjetla pomaže da pobijede potištenost. Ipak, u svakom je slučaju odlučujuće antidepresivno liječenje psihofarmacima. Izostane li uspjeh u liječenju i nakon nekoliko iskušanih antidepresiva, u slučaju teške depresije u razmatranje se može uzeti i terapija elektrošokovima. Često se čuje kako je depresija bolest vrlo raširena u narodu, ali to je vjerojatno ipak pretjerano jer, kao što smo rekli, nije svaka prirodna reakcija žalošću automatski depresija. Otprilike tri do četiri posto ljudi u svom životu pretrpi tešku kliničku depresiju. Mnogi su slavni i talentirani ljudi tijekom života imali depresivnih faza: Ernest Hemingway, slikar Hugo van der Goes i još pokoji posebno senzibilan umjetnik. Mnogi prešućuju svoju depresiju. Ipak, tu i tamo netko javno prizna da boluje, primjerice sad već pokojni suprug nizozemske kraljice, poznati profesionalni nogometaš i drugi, a psihijatar Piet Kuiper u svojoj odličnoj knjizi Tama u duši zorno opisuje kako je i sam obolio od depresije te kako je doživio svoju bolest. 2. Razorne misli — Kad je sve propalo? Dakako, katkad izostane uspjeh u liječenju. Mnogi ljudi zbog depresije počine samoubojstvo. To se nerijetko dogodi u fazi oporavka, kad se vrati motivacija, ali raspoloženje je još ništavno. Samoubojstvo teško pogađa pokojnikovu obitelj. Ali, potreseni su i liječnici i drugi terapeuti koji su žalosni i suočeni s vlastitim neuspjehom. Ipak, stvari nisu tako jednostavne. Naravno da pacijentovo samoubojstvo može biti posljedica liječničke pogreške njegova psihijatra. U tom je slučaju riječ o psihijatrovu neuspjehu. Ali, u samoubojstvu se ogleda i posljednja nepredvidljivost svakog čovjeka, izraz slobode na kojoj se temelji njegovo dostojanstvo. Jasno je da treba poduzeti sve što je u našoj moći da spriječimo samoubojstvo depresivnog pacijenta. Naime, njegovu smrt u pravilu ne priželjkuje njegova sloboda, nego njegova bolest. Kada dođe do samoubojstva, mi izvana nikad ne možemo sa sigurnošću reći koliki je udio u njemu imala još uvijek prisutna pacijentova sloboda, a koliki bolest. Terapeuti nikad ne smiju preuzeti potpunu kontrolu nad jednom od tih sastavnica, inače bi psihijatrija postala totalitarna. Nečije samoubojstvo možemo sigurno spriječiti prikujemo li mu na nogu veliku željeznu kuglu i

damo li mu čuvara koji će ga nadgledati dan i noć. Međutim, takvo potpuno preuzimanje kontrole bilo bi nehumano, a ionako depresivnom pacijentu sigurno ne bi pomoglo da izađe iz svoje depresije, nego bi ga još dublje gurnulo u nju. Humana psihijatrija uvijek se mora oslanjati i na pacijentovu slobodu i odgovornost, a to uključuje određeni rizik. Samoubojstva se mogu javiti kod svih psihičkih bolesti. Doduše, postoje određeni standardi za ophođenje sa suicidalnim pacijentima, dakle, onima kod kojih postoji akutna opasnost od samoubojstva. Važno je uvijek ozbiljno shvatiti pacijenta kad natukne nešto u tom smjeru. Neiskusni terapeuti često se boje da bi upravo konkretnim ispitivanjem naveli pacijente »na glupe ideje« i stoga izbjegavaju tu temu. No, to je potpuno pogrešno. Čovjek koji se bori sa suicidalnim mislima obično je u svojoj nevolji stravično sam. Ni s kim ne može razgovarati o tome, s nepoznatima ionako ne, prijatelje ne želi uznemirivati, a obitelj šokirati. Stoga sam samcat mozga o tom užasnom pitanju. Međutim, kad ga u takvoj situaciji liječnik konkretno pita: »Jeste li ikad pomislili da vam je dosta života?« prava istina katkad upravo prosuklja iz pacijenta jer napokon može s drugom osobom porazgovarati o toj mučnoj temi. Pitate li ga potom kad je posljednji put razmišljao o tome, nerijetko ćete doznati kako je to bilo prije samo tri sata. Postavite li pacijentu pitanje je li već smislio kako bi se točno mogao ubiti, može se dogoditi da čujete kako je sve već pomno isplanirao. Takav je scenarij znak za uzbunu. Ako ste laik, svakako se obratite za pomoć stručnjaku, po mogućnosti psihijatru. Primjerice, otiđite s pacijentom u lokalnu psihijatrijsku bolnicu. Nakon takvih konkretnih izjava suicidalnu osobu ne smijete više ostaviti samu. Uglavnom je dobro objasniti takvom pacijentu da se, kao laik, ne možete nositi s tom temom. To se ponajprije odnosi na užu obitelj ili bračnoga druga, koji su jako emocionalno vezani za bolesnika. Ako psihijatar na kraju utvrdi kako nema neposredne opasnosti od suicida, obavili ste svoju dužnost. Moramo znati da većina samoubojica najavi svoju namjeru najbližima. Dakako, u slučajevima bračnih kriza, gubitka posla i sličnih događaja ljudi znaju iznositi prazne prijetnje samoubojstvom ne bi li prisilili suprotnu stranu da promijeni svoju odluku. Ipak, čak je i tad pametno ozbiljno shvatiti te prijetnje i potražiti stručnu pomoć. Tako se osoba o kojoj je riječ ubuduće neće olako razbacivati sličnim prijetnjama. Po kojim znakovima stručnjak prepoznaje neposrednu opasnost od suicida? Ako pacijent govori samo o toj temi, ako više ne kuje planove za budućnost, ako ne može više navesti ništa i nikoga za što se isplati živjeti,

ako već mašta o samoubojstvu, opasnost je velika. Ako je u njegovoj obitelji ili krugu prijatelja već bilo samoubojstava, a ponajprije ako je već i sam pokušao počiniti samoubojstvo, granica je spuštena. Za daljnje postupke odlučujuće je hoće li terapeut uspjeti izgraditi odnos s pacijentom, na temelju kojeg će s pacijentom sklopiti »ugovor« da si on barem tijekom liječenja neće učiniti ništa nažao. Ukoliko se s pacijentom može dogovoriti na taj način, u rijetkim ga se slučajevima čak može liječiti ambulantno, a u svakom slučaju na otvorenom psihijatrijskom odjelu. Ukoliko je psihički bolestan pacijent posve obuzet suicidalnim mislima, a s njime se ne može postići nikakav dogovor i ne pristaje na liječenje, radi njegove zaštite treba i protiv volje biti poslan na zatvoreni psihijatrijski odjel. Nakon što službeno odabran liječnik iznese stručno mišljenje da pacijentu prijeti samoubojstvo, policija bolesnika smjesta može prebaciti na psihijatriju. Potraje li takva mjera oduzimanja slobode dulje vrijeme, mora je odobriti sudac. Odvođenje pacijenta u psihijatrijsku bolnicu protiv njegove volje, razumljivo, najteže pada članovima njegove obitelji. Međutim, valja ih upozoriti da u gotovo svim slučajevima pacijenti naknadno, kad ozdrave, od srca zahvale obitelji i drugima koji su sudjelovali u njihovoj hospitalizaciji što su im spasili život. A upravo je o tome riječ. Postoje operacije koje spašavaju živote, ali i prisilne hospitalizacije koje imaju isti učinak. Pritom najvažniji čimbenik nisu mjere sigurnosti, nego pouzdan odnos s terapeutom i dobro stručno liječenje psihičkoga poremećaja koji uzrokuje suicidalne misli. No, bez prisilne hospitalizacije takvo liječenje uopće ne bi imalo šanse. 3. Odlično raspoloženje u predavaonici — Vojska pod stresom Jedan je od, doduše, najljepših doživljaja u životu psihijatra kad ima priliku vidjeti kako depresivan čovjek ponovno ozdravlja. Međutim, pratiti samu depresiju može biti i vrlo mučno. Naš profesor psihijatrije šćućurio se pred debeljuškastom pacijenticom koja je također sav teret svoje depresije pokazivala potištenim držanjem. Razgovor vođen tihim prigušenim glasom upravo je završio, pacijentica je ustala i spuštenih ramena napustila predavaonicu. Profesor Vogel objašnjavao je još neke karakteristike depresije, kad je netko naglo otvorio vrata predavaonice. Uz povik: »Ptičice,6 baš lijepo da si ovdje!« i istodobno vrteći malenu torbicu oko ispruženog kažiprsta, na podij predavaonice uletjela je također punašna, crvenokosa žena srednjih godina, odjevena u crno. Profesor Vogel smjesta je zauzeo opušten, srdačan stav. Ta pacijentica očigledno

nije bila depresivna, upravo suprotno, njezini simptomi izričito su ukazivali na oprečan pol bipolarnoga afektivnog poremećaja, na maniju. Riječi su joj navirale bez točke i zareza. Jučer se opet vozila autobusom i bogme je izvela predstavu. Ljudima je bilo super. Gotovo su je ispratili ovacijama… »… Uostalom, Ptičice, zašto mi se obraćaš s ›vi‹, i ti meni uvijek govoriš ›ti‹, ljudi su danas tako sramežljivi, evo jučer u mesnici, pitala sam prodavačicu je li ikad prevarila muža, e da si je vidio, sva se zacrvenjela i počela zamuckivati, a sigurno mnoge kupce to zanima, ali nema veze, kupci su ionako svugdje važni, pa i kod vas… Ptičice, a što rade svi ovi ljudi ovdje?« »To su studenti…« »Aha, znači ja sam ovdje predmet izučavanja… to nikad nisam voljela, bilo mi je dosadno učiti, voljela sam svoga Willija, on je uvijek činio sve što sam željela, a onda je u nekom času otišao, ne, zapravo sam ja otišla… taksijem do Hamburga, tako je, taksijem od Bonna do Hamburga, popila sam kavu na jezeru Alsteru, a onda se vratila, to sam oduvijek željela… bio je to bogovski provod. Zašto se kaže ›bogovski‹, a ne ›boginjski‹? Zapravo je prava drskost, Ptičice, da se vi muškarci uvijek uspijete ogrebati za bolje riječi. Usput, nisi odrezao nokte, moraš malo bolje održavati osobnu higijenu… Ništa ne govoriš, radije idem…« »Osjećate li se bolesno?« »Bolesno? Otkud ti sad to? Još nikad nisam bila ovako zdrava! Ti si, doduše, profesor, ali ne razumiješ se u medicinu. Zdrave ljude nazivaš bolesnima, samo želiš popuniti krevete na svom odjelu. Kreativna sam kao nikad u životu. Zbog toga više uopće ne spavam. Sinoć sam napisala roman, aha, eto ti sad…« »Imate li još nešto važno za reći?« »Ne, a sad više nemam ni vremena, čekaju me drugdje, bok, ljudi… kako se zoveš, ti tamo, sa super frizurom?… Ma svejedno, idem, dobro slušajte, od Ptičice možete puno naučiti…« Skočila je na noge, zgrabila svoju torbicu, ponovno je počela vrtjeti oko kažiprsta te je, praćena gromoglasnim pljeskom nas studenata, izašla iz predavaonice. Profesor Vogel uopće nije morao puno objašnjavati. Nije bilo sumnje da pacijentica boluje od manije. Skakala je s teme na temu, što se u psihijatriji naziva bijegom ideja. Takve jedva povezane asocijacije još je nekako moguće pratiti, dok shizofrenu rastrojenost karakteriziraju pravi skokovi s jedne teme na drugu, posve nevezanu. Tijekom živoga razgovora profesor je opušteno sjedio u svome naslonjaču, povremeno bi prekrižio prste na zatiljku te se i sad, kao i s depresivnom pacijenticom, trudio svojim držanjem tijela pokazati suosjećanje — ionako gotovo uopće nije mogao doći do riječi. U ophođenju s maničarima nužan je vrlo istančan

osjećaj za ljude. Maničari mogu, s jedne strane, biti urnebesno duhoviti, čime izazivaju iskren smijeh terapeuta koji ih sluša. S druge strane, stalno valja imati na umu da se čovjek pred nama često razotkriva preko svih granica srama. Kasnije će se svega toga sjećati, možda čak i zluradog smijeha neotesanog terapeuta. Stoga je ophođenje s maničnim pacijentima uvijek hod po rubu provalije, tijekom kojeg psihijatar pokušava zadržati služben odnos pun poštovanja prema pacijentu, ali i stalno paziti na njegovo dostojanstvo. Nužna je spremnost na kompromis. Psihijatar ne mora trpjeti baš sve, ali mora uzeti u obzir da su pacijentovi suviše intimni komentari nastali zbog njegove bolesti. Bolesniku tijekom manične faze poprilično fali daska u glavi. On doista uočava razne mane, ali nema nikakvih kočnica koje bi ga spriječile da ih smjesta istrese onome koga se tiču. Time nas može uvaliti u vrlo neugodnu situaciju. Vedro raspoloženje prati ushićenost koja se može pretvoriti u megalomaniju. Sjećam se vrlo simpatičnog, pomalo slabašnog i uvijek iznimno korektnoga bankovnog službenika kojeg je prvo iznenadila manija. Doduše, svoje je megalomanske prosudbe o svemu i svačemu uvijek započinjao frazom: »Ja, kao čovjek i knjigovođa…,« ali njegov je ego svejedno bio divovskih razmjera. Tad se nikad nije mogao odlučiti bi li trebao biti američki predsjednik, glavni tajnik Komunističke partije u Moskvi ili papa. Međutim, uvijek je ljubazno naglašavao da mi, obični smrtnici, moramo strpljivo čekati da se on odluči za vodeće mjesto koje mu najbolje odgovara. Ipak, uzimao je lijekove pa se polako prizemljio — prije nego što se uspio odlučiti koji bi svjetski vođa najbolje bio. Naposljetku je ozdravio. Opet je shvatio da nema veće sreće nego biti knjigovođa. Nije uvijek jednostavno dijagnosticirati maniju. Je li riječ o veselom, ali posve normalnom stanovniku Porajnja ili o bolesniku kojeg treba liječiti? Nerijetko moramo ispitati obitelj da bismo otkrili pravu istinu — ponajprije da bismo utvrdili je li se pacijent ponovno spustio na zemlju. Maničari stalno dospijevaju na naslovnice. Neprosvijećena javnost se, naravno, sjajno zabavlja dok čita o odvjetniku odjevenom u kostim kauboja, koji s izvučenim pištoljem upada u noćni klub ne bi li ondje »oslobodio« barsku damu koja uopće ne želi biti »oslobođena«. Ipak, svi takvi pacijenti u pravilu ozdrave. Jednom je u nekoj velikoj tvrtki visoko pozicionirani službenik na probnom roku postao maničan. Počeo se šefu obraćati pajdaški, govoriti mu »ti,« a raspoloženje mu je prolazilo nagle uspone i padove. Nakon svršetka manične faze oslobodio je svoga

psihijatra obveze čuvanja liječničke tajne te je on opisao šefu pacijentovu povijest bolesti, što ga je spasilo od otkaza. Naime, manični postižu potpuno ozdravljenje. Tako je tvrtka zadržala jednoga zahvalnog i vrlo motiviranog radnika, a pacijent svoj posao. Ponovno je na odjel bila dovezena dobro nam poznata manična pacijentica. Bila je, doduše, vedrog raspoloženja, ali i pomalo razdražena. Razdražljiva manija neugodan je oblik bolesti. Kako god bilo, pacijentica je kod kuće pravila izgrede pa je protiv svoje volje hospitalizirana. Bila nam je posebno draga jer je upravo u maničnoj fazi imala bujnu maštu, stalno je dobacivala originalne, a često i bolno iskrene komentare o nama i svojim je šalama unosila živost na cijeli odjel. Naravno, dobro smo je liječili te se počela osjećati bolje. A onda nas je zamolila da joj dopustimo izlazak u područje oko bolnice. Bez problema smo je pustili, ali zaboravili smo da »područje oko bolnice« jednoj maničarki seže znatno dalje nego što smo očekivali. Tako smo nakon otprilike jedan sat primili hitan poziv iz lokalne vojarne. Dežurni časnik bio je na sto muka. Ispričao nam je kako se kod njih nalazi naša »odbjegla« pacijentica, koja trenutačno pleše po njegovu stolu. Zamolio je da pošaljemo nekoliko »čuvara« koji bi pacijenticu ponovno »sproveli u ustanovu« (time je mislio na nas). Odlučili smo se zabaviti pa smo u vojarnu poslali najsitniju učenicu medicinske škole, koja je bez problema pacijenticu živu i zdravu vratila na odjel. Pacijentica je izvanredno uživala u svom izletu, dok je vojska bila na rubu živaca. Zamislite samo: petsto do zuba naoružanih muškaraca i jedna nenaoružana pacijentica iz naše bolnice! Otad više ne vjerujem da bi Njemačka uspjela odbiti napad izvana… Često je teško nagovoriti manične da se počnu liječiti jer se oni trenutačno ne osjećaju bolesno. To sadrži i etički problem. Smijemo li liječiti ljude koji to ne žele? Osim toga, maničari nakon ozdravljenja svoje manične faze uvijek pamte kao vrlo vedre dijelove svoga života. Međutim, mnogi si pacijenti tijekom relativno kratke bolesne faze unište cijeli život. Nezaustavljivo bacaju novac, sukobljavaju se s kim god stignu, varaju svoje partnere, svađaju se s prijateljima. Tako se na kraju svoje manične faze znaju naći pred ruševinama vlastitoga života. Na maniju se onda nerijetko nastavlja depresija, koja može imati vrlo stvarne i opipljive razloge. Dok zdravi ljudi prema bolesnom od depresije gaje prirodnu sućut, s maničarom je situacija posve drukčija. On ne izgleda kao da ga treba žaliti, nego svojom nametljivom vedrinom ili razdraženošću živcira ljude oko sebe. Manični u drugim ljudima ne pobuđuju želju da im oni

pomognu. Od depresije ponajprije pati pacijent, a od manije bolesnikova okolina. Međutim, kad faza završi, on vrlo jasno vidi što je učinio. Mogli bismo stoga reći da liječnik radi po nalogu ponovno zdravog pacijenta, kakav će on biti kad prođe faza. I doista: pacijenti su kasnije obično zahvalni liječniku i članovima svoje obitelji, koji su se u međuvremenu informirali o bolesti, što su ih spasili od najgorega dok sami nisu uviđali svoju bolest. Sjećam se dojmljivog predavanja jednoga liberalnog nizozemskog psihijatra. Govorio je o maničnoj pacijentici koja je nemilosrdno terorizirala cijelo mjesto. Nisu je prisilno hospitalizirali jer su, razumije se, bili liberalni. Žena je naposljetku gola trčala glavnom ulicom i popustile su joj sve kočnice. Tad su napokon odlučili protiv njezine volje odvesti je u lokalnu psihijatriju. Ona je ondje odbila bilo kakvo liječenje i bez ikakve zadrške se upustila u intimne odnose s muškarcima na odjelu. Tjednima su se liječnici držali svojih liberalnih stajališta. No, naposljetku su odlučili pacijentici prisilno davati lijek. I gle: manija je ubrzo jenjala. Međutim, bilo je očito da je ono što je uslijedilo još uvijek duboko tištalo psihijatra. Naime, ponovno zdrava pacijentica sad je ogorčeno predbacivala »liberalnim« psihijatrima da su svojim oklijevanjem dopustili da ona izgubi dostojanstvo. Njezina su je se djeca grozno sramila, a i ona sama s užasom se prisjećala svega što je učinila za svoje manične faze. Prisilne hospitalizacije katkad su hrabar humani čin. Doduše, u praksi to s maničarima nije baš tako jednostavno. Pacijenta i protiv njegove volje možemo odvesti na psihijatrijsko liječenje ako ugrožava samoga sebe ili druge ljude. Međutim, maničar se ne želi ubiti — čak ni ako puca od dobra raspoloženja! — niti želi drugima učiniti nešto nažao pa često nisu ispunjeni pravni uvjeti za prisilnu hospitalizaciju. Stoga nema druge nego maničara nekako nagovoriti na liječenje. Začudo, iskusnom stručnjaku to najčešće pođe za rukom. Naime, mnogi manični pacijenti u nekom zakutku svoga uma ipak slute da s njima nije sve u redu. Nikad ne bi priznali da su bolesni, ali ipak spremno pristaju na bolničko liječenje. Takvo dvostruko knjigovodstvo pacijenti katkad čak otvoreno artikuliraju. Tako mi je tijekom vizite jedan manični pacijent koji je neprekidno stvarao megalomanske ideje i smatrao se najbogatijim i najmoćnijim čovjekom na svijetu posve mirno rekao: »Doktore, pa to je zapravo pravi skandal. Ja sam, eto, multimilijarder, a ne mogu si priuštiti ni kutiju cigareta!«

4. Manični i normalni ljudi — Zakleti neprijatelji Manični su ljudi živopisniji od normalnih. Dakako, okolini, ali i samom pacijentu takvo stanje u jednom trenutku može postati previše živahno pa se bolesnik mora liječiti. Međutim, manija ima i dobrih strana. Umjetnici i drugi stvaratelji maničnu fazu nerijetko doživljavaju kao razdoblje visoke kreativnosti. Ako se ne liječi, manija u prosjeku traje četiri mjeseca, a kod mnogih pacijenata ostavlja nostalgično sjećanje na vrijeme ushićenosti i uživanja punim plućima. Ta se bolest u akutnoj fazi ponajprije liječi tzv. stabilizatorima raspoloženja, primjerice litijem ili drugim lijekovima. Te tvari pomažu i u prevenciji bipolarnih afektivnih poremećaja, ali i faza teške depresije. Zahvaljujući lijekovima, u otprilike sedamdeset posto slučajeva depresivne faze postaju rjeđe, kraće i blaže. To je otkriće jedno od najvećih u modernoj psihijatriji. Liječnici su dugo čekali trenutak kad će stvoriti dokazano učinkovit preventivan lijek. Sjećam se pacijentice koja je pretrpjela strašne depresivne faze, a onda pod utjecajem litija posve ozdravila. Međutim, došlo je do oštećenja bubrega pa joj je njezin internist savjetovao da prestane uzimati litij. Pacijentica je opet teško oboljela. Pošto su joj se bubrezi oporavili, ustrajala je da ponovno počne uzimati litij. Bila je odlično obaviještena i spremna riskirati ponovno oštećenje bubrega samo kako bi izbjegla svoje grozne depresije. Ali, ima i slučajeva kad pacijenti koji su tek prevladali maničnu fazu prestanu uzimati lijek jer u sivilu normalne svakodnevice potajice čeznu za ponovnim osjećajem razigranog života. Maničarima su normalni ljudi doista pravi problem jer postavljaju više-manje besmislena pravila. A maničari se groze pravila. S druge strane, normalni ljudi nerijetko pokušavaju nekakvom pedagogijom doskočiti maničarima. No, njihova su nastojanja dirljivo naivna jer maničar, naravno, zna pravila pristojnog ponašanja i ne mora ih učiti. On dobro poznaje pravila, čak i predobro, ali trenutačno ih se ne želi pridržavati. U svojem eksplozivno dobrom raspoloženju ne želi da mu itko išta propisuje, a pogotovo ne ti dosadni normalni ljudi. Stoga je preporučljivo biti do određene mjere tolerantan prema maničarima, ali samo toliko da ipak vrijede nekakva civilizacijska pravila. Unutar toga okvira valja pacijentu ostaviti određenu slobodu za njegovu maničnu poduzetnost. Pogotovo »bipolarnim« pacijentima koji su već morali proživjeti mnoge depresivne faze liječnik drage volje priušti taj trenutak veselja. Doduše, većina teških kliničkih depresija je monopolarna, kako se to stručno naziva, što znači da izbijaju samo depresivna stanja. Međutim, postoje i bipolarni pacijenti, koji

doživljavaju i manične faze. Pacijenti koji pak doživljavaju samo manične, ali ne i depresivne faze, tek su iznimke. Relativno liberalan stil ophođenja s pacijentima olakšava im terapiju, ali ih možda čak i motivira da idući put ranije potraže liječničku pomoć. Tako, u najboljem slučaju, imaju mira od groznih normalnih ljudi, a normalni ljudi imaju mira od maničara koji ih provociraju. Normalni ljudi katkad posebno agresivno reagiraju na manične. Možda je to stoga što si oni dopuštaju svakojake slobode, što potajice priželjkuju i normalni, ali, naravno, nikada ne ostvare. Ni sami maničari ne žele imati previše posla s normalnim ljudima. Oni su ionako čvrsto uvjereni da psihijatri u njihovu slučaju nesumnjivo liječe pogrešne ljude — po mišljenju svih maničara na svijetu jedini su problem, naravno, normalni ljudi.

V. Ovo ipak nije raj — Varijacije ljudskih osobnosti »Varijacije duševnog bića,« tako je stara psihijatrija nazivala sve ostale čudne psihičke pojave. Ovdje je posebice riječ o poremećajima koje ljudi razviju tijekom života i karakterima koji su toliko čudnovati da ih moramo nazvati bolesnima jer oni sami ili njihova okolina pate. Svi takvi poremećaji iziskuju ponajprije dobru psihoterapiju. Strogo gledano, šanse za izlječenje veće su kod poremećaja koji su nastali tijekom života nego kod ekstremno čudnih karaktera. Naime, u takvim slučajevima psihoterapijom često možemo postići samo to da se osoba (ali i njezina okolina) bolje nosi s čudnim osobinama koje oduvijek ima. Naravno, u svom prikazu tih raznolikih psihičkih poremećaja neću se zaplesti u opis svakog, pa i najrjeđega mogućeg slučaja. Ipak, i ovdje ću spomenuti sve ono najvažnije. 1. Trauma, strah i kompulzivne radnje — Poremećene reakcije Svakome se čovjeku tijekom života mogu dogoditi stvari koje uzrokuju neku psihičku bolest. Netko je sam po sebi malo osjetljiviji, netko nije. Međutim, ako je događaj dovoljno stresan, svakome se može dogoditi da razvije neki psihički poremećaj. Psihijatri, pogotovo njemački, isprva su o tome imali drukčije mišljenje. Naime, oni su striktno vjerovali da se prave i trajne psihičke bolesti mogu javiti samo zbog oštećenja mozga ili zbog genetske uvjetovanosti. Tako se žrtvama nacističkih logora koje su

preživjele torture i zbog toga psihički oboljele pokušalo pripisati da su ionako bile duševno vrlo ranjive te bi se razboljele i da nisu bile u logoru. Suočeni s takvom znanošću, koja je o svijetu sudila promatrajući ga iz bjelokosne kule, i kojoj su praktična iskustva sa žrtvama koncentracijskih logora drastično proturječila, psihijatri su naposljetku posumnjali u vlastiti kruti sustav. Uz brojne otpore, naposljetku se uvriježio pojam tzv. posttraumatskoga stresnog poremećaja (PTSP-a), bolesti koja osobu može spopasti nakon potresnih događaja tijekom kojih se osjećala prestrašeno i bespomoćno. Tipični takvi događaji su rat, mučenje, silovanje, teror, talačka kriza itd. Trajne posljedice te bolesti katkad mogu biti čak i vidljive na mozgu. Bolesnici se stalno prisjećaju traumatičnog događaja, te ih slike nekontrolirano muče, povlače se u sebe, napeti su, loše spavaju, iznutra kao da su se okamenili. Naravno, ne postoji samo jedan uzrok toga poremećaja. Jedan od čimbenika njegova nastanka uvijek je i temeljno duševno stanje pojedine osobe. Tako znamo da postoje zaštitni čimbenici koji smanjuju mogućnost pojave takva poremećaja. Stoga nam pomaže velik broj psihoterapijskih metoda. Uz specijaliziranu psihoterapiju i psihofarmakoterapiju postoji i neobična metoda zvana EMDR (Eye Movement Desensitization and Reprocessing).7 Naime, stručnjaci su posve slučajno otkrili da brzi sljedovi pokreta očiju pomažu ponajprije u oporavku od PTSP-a. Dobro obrazovan psihijatar stane ispred pacijenta i pomiče kažiprst amo-tamo, dok ga pacijent prati pogledom. Onaj tko bi vidio taj prizor, a da ne zna o čemu je riječ, zacijelo bi se sjetio poznate izreke da se psihijatri od pacijenata razlikuju samo po tome što nose liječničku kutu. Molim vas, nemojte me pitati zašto je metoda EMDR tako učinkovita. Ne morate se ni truditi pitati nekoga drugog jer mi jednostavno ne znamo odgovoriti na to pitanje. Međutim, budući da je psihijatrija, kao i sve ostale grane medicine, praktična znanost, primjenjujemo svaku dokazano učinkovitu metodu. A učinkovitost EMDR-a dokazana je brojnim studijama. Međutim, situacija je u međuvremenu otišla u drugu krajnost: u posljednje vrijeme gotovo se sve tumači posttraumatskim stresnim poremećajem. Nije svako oštećenje karoserije trauma niti je svaki poremećaj spavanja ili neugodna uspomena znak psihičke bolesti. Ponovno su pravi problem normalni ljudi, koji svojim svakodnevnim jadikovkama doista bolesnima oduzimaju termine kod liječnika. Posttraumatski stresni poremećaj zacijelo je najekstremnija posljedica onoga što se čovjeku tijekom života može dogoditi. No, ima i

manje ozbiljnih događaja, s blažim psihičkim reakcijama. U tu se kategoriju ubraja prolazni »akutni stresni poremećaj,« koji se javlja nakon iznenadnih stresnih životnih događaja. »Poremećaj prilagodbe« traje duže, a najčešće je izazvan promjenom mjesta stanovanja ili bračnog statusa te teškim fizičkim bolestima. To nije depresija koja navire iznutra, poput gore opisane melankolije, ovdje su u prvom planu vanjske okolnosti kao uzroci poremećaja. Kao i kod svih lakših depresija, antidepresivi ni ovdje nemaju gotovo nikakav učinak. Psihoanaliza je za psihičke poremećaje koji nastaju tijekom života i koji, prema toj teoriji, na kraju krajeva počivaju na neriješenim konfliktima iz ranoga djetinjstva skovala naziv »neuroza«. Postoje depresivne neuroze, tjeskobne neuroze, kompulzivne neuroze itd. Kod svih poremećaja izazvanih nekim zlim trenutkom u životu pacijenta od odlučujuće je pomoći, naravno, psihoterapija. Strah ima veliku ulogu kod gotovo svih psihičkih poremećaja. Dakako, kad govorimo o strahu, moramo biti vrlo kritični. Tako postoji egzistencijalni strah, koji ima svaki čovjek. To je strah od patnje i smrti, od ograničenosti vlastitoga postojanja. Takav je strah posve normalan. Kad bi, primjerice, pacijent u stanju ekstremne manije u potpunosti izgubio taj strah, bilo bi to jako opasno. Takav bi čovjek u svojoj ushićenosti bez razmišljanja istrčao pred jureći automobil. Dakle, postoji zdrav strah. Međutim, postoji i bolestan, tjeskoban strah, koji čovjeka sve više obuzima, koji kao da puzi po njemu izazivajući neobične osjete, koji je ili posve općenit i mučno neodređen ili se odnosi na određene situacije i objekte. Takav bolestan strah od nečega određenog naziva se fobijom. Tako postoji socijalna fobija, dakle, strah od druženja s ljudima, strah od dizala, strah od životinja, strah od škara i brojne druge fobije. Nerijetko postoji konkretan događaj i trenutak od kojeg su se simptomi počeli razvijati. Liječenje se može provesti na različite načine. Uz medikamentoznu terapiju antidepresivima posebno učinkovitima pokazale su se metode biheviorističke terapije. Primjerice, terapeut se s pacijentom vozi dizalom sve dok se njegova fobija od vožnje dizalom ne povuče. Strah, i to panični strah, karakterizira panični poremećaj. Elementarni događaj kod toga poremećaja je napad panike, nerijetko pomiješan sa smrtnim strahom. Raste krvni tlak, srce odjednom samo što ne iskoči iz prsa, javlja se pojačano znojenje, drhtanje, nemir itd. Takvo stanje obično traje samo nekih pola sata. I kod takvih slučajeva može pomoći medikamentozna, a pogotovo kognitivno bihevioralna terapija.

Kompulzivni poremećaj neobična je bolest. Liječio sam jednu staru nastavnicu, dirljivu, inteligentnu, društveno angažiranu ženu koja je potpuno živjela za svoje učenike. Već je desetljećima patila od kompulzivnog poremećaja: kad god bi izlazila iz kuće, morala je provjeriti jesu li vrata zaključana. Na ulici se stalno morala vraćati dio puta jer joj je sinula ideja da netko ozlijeđen leži u jarku uz cestu. U svome je stanu neprekidno izvodila opsežne kompulzivne rituale, koji su joj odnosili velik dio vremena. Bila je svjesna da su to sve besmislice. Nije imala puno imovine, zašto bi joj netko provalio u stan? Bilo je vrlo neizgledno da bi previdjela nekoga tko leži u jarku uz cestu, a kompulzivni rituali njezin stan nisu učinili ništa urednijim, nego naprotiv, samo su povećali grozomorni kaos. Kod psihoze pacijent je čvrsto uvjeren u ispravnost svojih nenormalnih doživljaja i vjerovanja. Kod kompulzivnog poremećaja pacijent je svjestan besmislenosti svojih prisilnih radnja ili misli. Međutim, ne postupi li onako kako mu njegova kompulzija nalaže, javlja se neizdrživ strah. Postoje i izražene kompulzivne bolesti, kod kojih prisila određuje pacijentov cijeli život. Takvi pacijenti razvijaju ritual čišćenja koji traje satima i tako »temeljito« čiste stan da ga cijelog unište. Raditi više, naravno, ne mogu, a u svoje rituale uvlače cijelu obitelj. U nekim se dobrostojećim kućama znaju odigrati prave tragedije. Kompulzivni poremećaj teško se liječi. Ipak, medikamentozna i bihevioristička terapija obećavaju uspjeh. Ranije spomenuta stara nastavnica u svome je životu prošla puno psihoterapije, ali bez trajnog uspjeha. Tek je medikamentozna terapija određenom skupinom antidepresiva djelovala tako povoljno da je otad mogla lakše živjeti sa svojim poremećajem. Kompulzivnost nije potpuno nestala, ali kvaliteta života znatno se poboljšala. 2. Hrana, piće, spolnost — Kad biološke potrebe izmaknu kontroli Strah je do određene granice zdrav, urednost je u redu sve dok ne postane kompulzivna. Hrana, piće i spolnost također povoljno djeluju na naš život. Međutim, kao što je slučaj i sa svim ostalim, i tih stvari može biti previše ili premalo, točnije rečeno, bolesno previše ili bolesno premalo. Najopasnija bolest s toga područja je anoreksija. Anoreksija je jedna od najsmrtonosnijih bolesti uopće. Dvadeset posto pacijentica umre. Bolest se obično javi kod inteligentnih mladih djevojaka koje tijekom puberteta imaju problema sa svojom ženstvenošću

koja pupa. Jedu sve manje, potajno povraćaju, uzimaju laksative, a pretjeranim vježbanjem pokušavaju i dodatno smršavjeti. Razvijaju čudnovatu sliku o sebi i misle da su grozno debele, iako izgledaju izrazito izgladnjelo. U obiteljima često nastaje dinamika krajnje naporna za sve uključene. S jedne su strane očajni roditelji: oni svim silama žele spasiti od vidljivo sigurne smrti pacijenticu koja je na kraju izvan svake kontrole i premazana svim mastima. S druge je strane pacijentica, koja balansira na rubu ponora između života i smrti. Liječenje je uglavnom dugotrajno, ali kad je uspješno, njime je zaustavljeno postupno samoubojstvo, a mlada je osoba vraćena u život. Međutim, postoji i suprotan poremećaj: hiperfagija, bolesna proždrljivost. I ona se prvenstveno liječi psihoterapijom. Naravno, nije svaka prekomjerna težina znak bolesti, kao ni premala težina. U ovoj ćemo skupini spomenuti još i bulimiju, poremećaj koji karakteriziraju napadaji proždrljivosti, izazivanje povraćanja i pretjerana usredotočenost na tjelesnu težinu. Liječenje se također uglavnom provodi psihoterapijom. Kod tzv. somatoformnih poremećaja tijelo je u središtu bolesno pretjerane pozornosti, iako je dokazano da pacijent nema nikakvih fizičkih poremećaja. Hipohondričan pacijent ide tako daleko da neprekidno strahuje kako je teško bolestan te će od toga sigurno umrijeti. Cijeli mu je život podređen tom strahu. Međutim, takvi ljudi nerijetko dožive duboku starost jer stalno idu na liječničke preglede. Postoje i somatizacijski poremećaji, koji se usredotočuju na pojedine organe. Primjerice, pacijent se neprekidno boji da bi mu već idućeg trena moglo stati srce. Isto tako, unutar toga poremećaja postoji strah od prestanka disanja, probavne funkcije i slično. Naposljetku spomenimo dizmorfofobiju, neobičan poremećaj kod kojeg je čovjek posve »normalna« izgleda čvrsto uvjeren da izgleda unakaženo. To se može razmahati do teških psihotičnih stanja. Nažalost, postoje beskrupulozni plastični kirurzi koji takve pacijente neobuzdano operiraju sve dok se ovi ne ubiju. Pacijenti bolesni od somatoformnih poremećaja u pravilu ne potraže sami pomoć psihijatra, nego katkad i dulje vrijeme obilaze plastične kirurge, što je za sve uključene bolan proces. Što se seksualnosti tiče, postoji mnoštvo varijanta koje danas više ne bismo nazvali bolesnima. I ovdje je odlučujući čimbenik pate li ljudi zbog svoje seksualnosti ili pak zbog nje pate drugi. Obično se seksualni poremećaji liječe psihoterapijom, ali u međuvremenu za liječenje smanjenoga ili pojačanoga spolnog nagona, ali i seksualne disfunkcije, postoje i medikamenti. Napomenimo usput da transseksualnost nema prevelike veze sa seksualnošću. Zapravo je riječ o patnji zbog

nemogućnosti identifikacije sa svojim biološkim spolom — muškarac se osjeća kao žena, žena se osjeća kao muškarac. Takva situacija može biti iznimno bolna. Terapija seže sve do operacija, iako se njima, naravno, muškarca nikad ne može pretvoriti u genetsku ženu ili obrnuto. Umjesto toga, posrijedi je tek kozmetička operacija koja katkad može ublažiti pacijentovu patnju, a pitanje spolnih aktivnosti kod ovih je pacijenata uglavnom sporedno. I mnoge druge životne navike mogu izmaći kontroli i postati problem. Poznati su poremećaji piromanija (patološko podmetanje požara), kleptomanija (patološka krađa), trihotilomanija (patološko čupanje vlastite kose). Naravno, postoji i nepatološko podmetanje požara radi prijevare oko osiguranja, nepatološka bezobzirna krađa i nepatološko brutalno čupanje nečije kose: krajnje iritantne pojave. Međutim, ne postoji terapija za takve slučajeve jer je to, nažalost, normalno. 3. Dr. Jekyll i g. Hyde — Psihijatrijske drame Preostali su nam još slučajevi poput slavnih dr. Jekylla i g. Hydea, višestruke osobnosti, psihički uzrokovane paralize, epileptični napadaji, »stanja opsjednutosti«. Zatim je ovdje bizarna skupina tzv. disocijativnih poremećaja, koji su oduvijek pobuđivali veliko zanimanje javnosti i uvijek se dobro mogu iskoristiti kao predložak za film, iako se u praksi relativno rijetko javljaju. Ima ljudi koji, uglavnom nakon iznenadnih potresnih događaja, tako reći odcijepe dio svoje osobnosti, kao da im više ne pripada. Ti dijelovi zatim pokreću određene poremećaje. Ne može se uvijek točno reći u kolikoj je mjeri neki dio osobnosti odcijepljen od matice, odnosno, koliko su ta čudnovata stanja bliska pacijentovoj svijesti. Kako god bilo, ti manje-više automatizirani fenomeni ponekad znatno smanjuju kvalitetu života pogođenih ljudi. Zadaća je empatičnog terapeuta izgraditi pacijentima mostove na kojima oni mogu ostaviti patološke oblike ponašanja i ponovno se vratiti manje-više normalnim reakcijama. Jednog nas je dana primarijus pozvao da vidimo pacijenta koji je na odjel stigao s paralizom desne ruke. Nisu ustanovljene nikakve neurološke smetnje, refleksi desne ruke bili su jednako živahni kao oni lijeve, osjetilo opipa bilo je očuvano. Dakle, zapravo su sve živčane i mišićne funkcije bile intaktne. Ipak, pacijent se stalno demonstrativno žalio na svoju »paralizu«. Njegova je »paraliza,« dakako, pogodila mišiće koje uopće ne pokreće isti živac. Pacijent se doimao paralizirano onako kako laik za medicinu zamišlja »paralizu ruke«. Taj je mladi čovjek imao problema na poslu, gdje ga je i uhvatila paraliza. Sugestivnim uvjeravanjem naposljetku

nam je uspjelo da polako ponovno pomakne ruku. Nakon jednoga sata njegova je noćna mora završila. Bilo bi pogrešno tvrditi kako je taj čovjek hladnom proračunatošću inscenirao cijeli događaj, ali on nije bio ni posve nesvjestan. Zbog toga je i bilo moguće doprijeti do njega sugestivnim govorom. Nemaju svi ljudi sposobnost za takve reakcije. Osobama koje mogu reagirati na taj način takvi se fenomeni mogu javiti u posebno stresnim situacijama. Postoje terapijske škole koje pokušavaju shvatiti simbolično značenje tih poremećaja: psihički uvjetovano »sljepilo« pored zdravih očiju, kad ljudi očigledno nešto više ne žele vidjeti; psihički uvjetovano otežano kretanje pored zdravih nogu, kad ljudi odbijaju načiniti određeni korak u svom životu; psihički uvjetovan poremećaj pamćenja, kad se ljudi više ne žele ili ne mogu sjetiti nekoga sramotnog događaja. U svim tim slučajevima, dakle, pacijent psihički poremećaj nesvjesno simbolički iznosi na vidjelo. Kod tzv. fuge pacijent nije paraliziran, nego iznenada bježi, nestaje iz vlastitoga života na nekoliko dana ili tjedana. Obitelj ne zna gdje je, a on dolazi k sebi danima i tjednima kasnije, katkad i stotinama kilometara od kuće. Svoga se lutanja uopće ne sjeća ili se sjeća tek mutno. O takvim slučajevima nerijetko možemo čitati u časopisima, kao i o psihički uvjetovanom gubitku pamćenja, kod kojeg pacijenti odjednom zaborave sve, pa čak i svoje ime. Postoje i psihički uvjetovani epileptični napadaji, koji često izgledaju puno dramatičnije od »pravih«. Ako se takvi napadaji zabilježe kamerom, na usporenoj snimci može se vidjeti kako su se takvi pacijenti neposredno prije rušenja brzo poduprli kako bi izbjegli ozljede. Međutim, ni ovdje ne možemo pacijenta optužiti za namjernu varku. Kao i kod svih pacijenata s disocijativnim poremećajima, takvi događaji nisu rezultat smišljene odluke pacijenta. Posebno je bizaran tzv. Ganserov sindrom, kod kojeg pacijent »izigrava ludilo« te, primjerice, na postavljena pitanja naglašeno sumanuto nudi promašene odgovore. Najspektakularnija dijagnoza zacijelo je ona »višestrukih osobnosti«. Pacijenti s tim poremećajem pokazuju dvije ili više osobnosti koje ne znaju jedna za drugu, a često imaju vlastiti glas, vlastito pamćenje — ukratko, vlastiti identitet. Pacijenti time mogu privući veliku pozornost, a terapeuta toliko fascinirati i prikovati uz svoj slučaj da nastanu prilično složene konstelacije u njihovu odnosu. Međutim, i sami pacijenti teško

pronalaze izlaz iz svoje drame. Kod svih se tih poremećaja nameće pitanje o slobodi pacijenta u odnosu prema vlastitim simptomima. Terapeute ljuti što ti poremećaji djeluju inscenirano, ali ih svejedno ne odbijaju prihvatiti jer su svjesni da pacijenti naposljetku ne uspijevaju sami pronaći izlaz i često teško pate zbog svojih simptoma. Sigurno je da u njihovu liječenju pomaže izbjegavanje prevelike usredotočenosti na simptome. Umjesto toga, treba intenzivno i angažirano tragati za korisnijim strategijama i primjerenijim oblicima izražavanja nevolje i brige. 4. Ekstremni ljudi i posljednji čovjek — Kako su normalni ljudi izumili »sreću«? Takvi se fenomeni nerijetko javljaju kod ekstravertiranih ljudi, dakle onih koji su skloni razotkrivati samu svoju dušu. Takva se crta osobnosti nekoć nazivala histeričnošću. Međutim, ta je riječ, kao prvo, nastala pod utjecajem psihoanalitičke škole. Kao drugo, u međuvremenu se srozala i postala pogrda te se za takve neobične karaktere danas koristi izraz »histrionski,« koji znači otprilike isto. I evo je opet — ponovno se pokazuje sva bijeda psihijatrije. Normalni uvijek iznova zlorabe dijagnoze — riječi smišljene isključivo za pomoć pacijentima — za diskriminiranje ljudi. Takvu sudbinu doživjela je i riječ »psihopat«. Ona je izvorno označavala ljude zbog čijeg su poremećaja osobnosti patili oni sami ili drugi ljudi, a koji mogu biti vrlo naporni i imati važnu ulogu upravo u velikim kriznim situacijama. »Dok je hladno, mi procjenjujemo njihovo stanje; kad je vruće, oni zavladaju nama,« tim je riječima jedan čuveni njemački psihijatar opisao psihopate. I doista je tako. Naime, klasični nauk o psihopatiji opisivao je samo određenu nenormalnost karaktera, ali nije nudio prave mogućnosti liječenja. Kod ekstremno izraženih slučajeva čovjek bi mogao pomisliti da je te ljude dragi Bog stvorio kako bi nas podsjetio da ovo ipak nije raj. Međutim, dosta predrasuda. Kad jednom shvatimo kako je poneki iritantni ili čak odbojni gnus, čudni gnjavator ili bizarni osobenjak postao ono što jest, odjednom uviđamo širu sliku. Naime, sve one averzije i iritacije koje već u prvom trenu izaziva u nama on, naravno, uvijek izaziva i u svim ostalim ljudima i oni mu to otvoreno pokazuju. Takav život mora biti vrlo mučan pa takve ljude odjednom možemo shvatiti i čak suosjećati s njima. »Psihopatija« je stoga empatičan izraz, koji u prvi plan stavlja patnju tih katkad malo napornih ljudi.

Svaki čovjek ima svojih mušica. I dobro da je tako. Te mušice ne smijemo smjesta diskriminirati kao bolesne ili poremećene. Međutim, iz iskustva znamo da postoje neregularnosti osobnosti koje su tako ekstremno izražene da osoba koja ih ima ili njezina okolina zbog njih jako pate. Tek je u tom slučaju opravdano postaviti dijagnozu. Među svim pacijentima s psihičkim poremećajima, psihopati su najsličniji normalnim ljudima. Možda upravo zbog toga normalni prema njima osjećaju gorljivu mržnju. Psihopati svojom upadljivom, vrlo difuznom različitošću ometaju normalan, dosadan život, a to u normalnim ljudima izaziva posebnu agresiju. Stoga oni izraz »psihopat« koriste iznimno zlurado. Od riječi smišljene da pomogne ljudima napravili su oružje i pokušavali njome povrijediti jedni druge. Na kraju je ta dobra riječ stoga postala neupotrebljiva za ono za što je bila stvorena pa danas radije govorimo o »poremećajima osobnosti,« što, nažalost, zvuči vrlo hladno. Poremećaji osobnosti su relativno ekstremne karakterne crte, uglavnom nastale još u djetinjstvu, koje uzrokuju patnju. Za samog bolesnika i njegovu okolinu takve su različitosti vrlo mučne, a zapisane su u njegovu genetskom kodu. Njega, naravno, u načelu ne možemo mijenjati. Ipak, psihoterapija može pomoći pacijentu da se sa svojim neobičnim karakterom bolje nosi, možda otkrije područja života u kojima će se zbog njega izdvajati u pozitivnom smislu te naposljetku bolje svladava povremene krize. Histeričan, histrioničan, gladan pozornosti, demonstrativan, ekstravertiran — svi ti izrazi znače otprilike isto. Osoba koja pati od takvih poremećaja zbog svoje sklonosti kaosu vjerojatno se neće dobro uklopiti u posao u arhivu, a ravnatelja će dovesti do ludila. Znamo da zapravo nije moguće izluditi ravnatelja arhiva, ali do očaja će ga svakako dovesti. No, isti čovjek na pozornici može ostvariti blistav uspjeh, na zadovoljstvo publike, ali i svoje vlastito. U takvim slučajevima dobra profesionalna orijentacija može biti najbolja terapija. S druge strane, kompulzivna, anankastična, pretjerano uredna osoba može biti pravi blagoslov za kakav arhiv ili knjigovodstvo. Ako pak svojim korektnim, nesigurnim, suhoparnim nastupom stupi na pozornicu, redatelj će se ustrijeliti, a publika pobjeći iz kazališta. Postoji još i ekstremna bojažljivost i sramežljivost, »ovisni« poremećaj osobnosti (npr. vječiti mamim sinčić), konstantno nepovjerljivi »paranoidni« poremećaj osobnosti te »shizoidni,« koji nema nikakve veze sa shizofrenijom, nego se odnosi na pretjerano samotnjački karakter. Naposljetku, ovdje je i »dissocijalni« poremećaj osobnosti. Oboljeli od

njega svojim bezobzirnim ponašanjem ponajprije daju posla sudovima, a mnogi kažu da uspješno liječenje uopće nije moguće. Na tom su području psihijatri predložili posve različite podjele poremećaja. Prema trenutačno vrijedećoj shemi Svjetske zdravstvene organizacije, ICD-10, na kojoj se temelji i ovaj popis psihičkih poremećaja, u istu skupinu spadaju još i emocionalno nestabilni poremećaji osobnosti impulzivnog i graničnog tipa. Impulzivni tip odnosi se na stare, dobro poznate »razdražljive psihopate«. Međutim, već nekoliko godina svi bruje o »graničnom poremećaju osobnosti«. Riječ je o pacijentima na granici razdvajanja između neuroze i psihoze. Oni nikad ne gube do kraja stabilnost vlastitoga »ja,« dakle, nikad ne postaju doista psihotični. Ipak, njihovo je »ja« duboko nesigurno. Jedan od simptoma graničnog poremećaja osobnosti su vrlo kratke i vrlo intenzivne veze s drugim ljudima. Takve ljude njihovi osjećaji čas vuku naglo gore, čas strmoglavo dolje te oni žive pod stalnom napetošću. Njihov osjećaj vlastite vrijednosti katkad je na samom dnu. Stalno ih opsjedaju suicidalni impulsi. Gotovo uopće nemaju osjećaja prema samima sebi te si nanose bolne rezove kako bi barem nešto osjetili i smanjili nepodnošljivu napetost. Odnos s bolesnima od toga poremećaja naporan je. Ne samo da je u njihovim osjećajima katkad vidljiv raskol, nego unose raskol i u svoju okolinu. Kad čujem da na nekom psihijatrijskom odjelu vlada napeta atmosfera među bolničkim osobljem, katkad znam pitati kako se zove pacijentica s graničnim poremećajem osobnosti. Takvi se društveni raskoli odvijaju posve suptilno. Osvjedočeno teška pacijentica prvo će novoj sestri na odjelu u četiri oka reći da je upravo ta sestra prva osoba kojoj se ona može u potpunosti otvoriti, ima toliko razumijevanja za nju, zna slušati, a ono što govori neizmjerno pomaže pacijentici. S ostalim bolničarima na odjelu ona ne može ostvariti takav odnos, oni nisu tako dobri u tome… Nova će si sestra zatim možda reći da je, doduše, oduvijek znala da je dobra, ali ovako dobro to još nitko nije shvatio i formulirao, a kolege uistinu nisu baš nešto posebno… Pošto nekolicini ionako živčanih kolega da neke, kako misli, poučne upute za bolji odnos s napornom pacijenticom, sestra poletno odlazi kući. Takvim ponašanjem ne stječe popularnost među kolegama, koji mrmljaju kako i sami znaju što im je činiti, ne treba se ona miješati. Idućega jutra sestra se vraća na posao. Kad vidi pacijenticu, ova je začudo ledeno ignorira. Pita je u čemu je problem, a pacijentica eksplodira: »Nekoga kao što ste vi doista još nikad nisam srela! Kažem vam neke stvari u najvećem povjerenju, a vi onda nemate pametnijeg posla nego

satima ugodno ćaskati s kolegama. Na mene više uopće niste obraćali pozornost. Ostavili ste me na cjedilu. S vama više ne razgovaram…« Sestra je još jučer bila na sedmom nebu, smatrala se najboljom na svijetu, a sad odjednom ovo! Takve su oscilacije uobičajene za granični poremećaj osobnosti. Moramo uvijek imati na umu da su one ponajprije naporne za samog pacijenta, ali i za okolinu. Amerikanka Marsha Linehan razvila je trenutačno zacijelo najbolji terapijski program za taj poremećaj, »dijalektičko-bihevioralnu terapiju« (DBT). Taj program biheviorističke orijentacije pokušava pacijentima uliti veću sigurnost u odnosu sa samima sobom i drugim ljudima u svakodnevnim situacijama. Ipak, liječenje je uvijek dugotrajno i teško. Granični poremećaji osobnosti uglavnom pogađaju žene, a posljednjih je godina drastično porastao broj slučajeva. Dok sam u vrijeme svoga stažiranja vidio možda dvije takve pacijentice godišnje, danas na odjel katkad primamo dvije na tjedan. Nitko ne zna zbog čega se taj poremećaj tako proširio. Naravno, postoje različite teorije. Primjerice, psihoanaliza granični poremećaj osobnosti ubraja u tzv. rane poremećaje, dakle one koji su uzrokovani u najranijem djetinjstvu jer se dijete nije osjećalo posve prihvaćeno. Po mišljenju psihoanalitičara, to dovodi do egzistencijalne nesigurnosti koja se očituje kao granični poremećaj. Prema psihoanalitičkoj teoriji, bolesna narcisoidnost također je rani poremećaj. Bolesni od nje u svojoj se biti ne osjećaju doista prihvaćeno. Izrazito se lako vrijeđaju, a zanimaju se zapravo isključivo za same sebe. Cijeli život gotovo ovisnički tragaju za ljubavlju i pozornošću, ali sva ona ljubav i pozornost koju uspiju iskamčiti nikad im nije dovoljna. Mnoge osobe iz javnoga života, koje pod blještavom svjetlošću reflektora s okamenjenim smiješkom žude za odobravanjem, potajno pate od toga tragičnog poremećaja. Međutim, ta se prešutna patnja u svijetu slavnih smatra gotovo normalnom. Na kraju ovoga poglavlja želim još jednom podsjetiti da je svatko zdrav dok mu se ne dokaže da je bolestan, uključujući vas i mene. Nema svaka neuravnotežena i impulzivna osoba nužno granični poremećaj osobnosti, nije svaki sjajni zabavljač automatski »histeričan« ili »histrioničan« niti je svatko tko brižno vodi neki arhiv odmah kompulzivno »anankastičan«. Međutim, znamo da u toj paleti ljudskih osobina ima i drastičnih, bolnih pretjerivanja, od kojih pati i pogođena osoba i njezina okolina. Tek kad nastupi prava patnja, potrebna je terapija. Da bismo to mogli, valja postaviti dijagnozu. No, onaj tko bez povoda

postavlja dijagnoze i pomoću njih odmah sve nenormalne, neobične, različite ljude želi ugurati u uniformne kalupe politički korektnog društva normalnih, svojim cinizmom privodi čovječanstvo propasti, onako kako je to zamišljao Friedrich Nietzsche: »Zemlja se onda smanjila, a po njoj skakuće posljednji čovjek, koji sve smanjuje… Posljednji ljudi su pametni i znaju sve što se dogodilo te se mogu podsmjehivati do mile volje… Imaju svoje male užitke za dan i male užitke za noć, ali štuju zdravlje. ›Mi smo izumili sreću‹, kažu posljednji ljudi i žmirkaju očima.« Konačna pobjeda tih žmirkajućih normalnih, skupljenih u nepregledne mase, nad svim onim milim živopisnim originalima bio bi trijumf jednolične malograđanštine, diktatura politički korektnog razmišljanja i politički korektnog djelovanja, propast neponovljivog čovjeka u bjesnilu sivih mediokriteta. Čini se da ta opasnost baš i nije mala.

Na kraju priče I tako smo stigli do kraja ekspedicije kroz taj svijet neograničenih mogućnosti, kroz svijet svih onih milih, čudnovatih, neobičnih, maštovitih i živopisnih likova koji nastanjuju naše psihijatrijske odjele i bolnice, a koji su još jučer sjedili preko puta vas u autobusu ili vlaku i vi ništa niste primijetili. Dakako, oni su u većini slučajeva bolesni samo tijekom vrlo kratkih faza svoga života. I još nešto: oni zapravo nisu »oni,« to smo u principu svi »mi« jer svakoga od nas na početku, na vrhuncu ili tek na kraju života može pogoditi neki psihički poremećaj. Stoga je krajnje vrijeme da se počnemo sa zanimanjem, poštovanjem i bez predrasuda odnositi prema ljudima koji cijeli život ili tek povremeno žive na granicama onoga što običavamo nazivati normalnim, a možda čak i daleko preko njih. Psihoanaliza uči da ljudi postaju teško poremećeni kada dijelove svoje životne povijesti ili vlastite raznolike psihe odcijepe od sebe, kao da su im potpuno strani i ne pripadaju njima. Jednako se crno piše društvu koje svoje luđake odbacuje, u najboljem ih slučaju prepušta u ruke plaćenih profesionalaca u zatvorenim ustanovama. Takvo društvo pokazuje stravičnu, krutu, netolerantnu sliku normalnosti, koja je tek fasada. Društvo tako nesigurno u sebe ne bi bilo suvereno i opušteno, nego bi ga svaka ogrebotina u fasadi duboko uznemirila i učinila latentno agresivnim. Time bi ono bilo na pravom putu do uspostave diktature normalnosti, koja vlastitu nesigurnost skriva iza priprostih parola, a sve što odudara od prosjeka nemilosrdno suzbija. »Normalnost je laka slaboumnost,« početkom poludjeloga dvadesetog stoljeća jedan je psihijatar izgovorio ovu čuvenu rečenicu, doduše, govoreći o inteligenciji. Ona danas baca varljivo svjetlo puno blistave ironije. Totalitarni sustavi dvadesetoga stoljeća u svakom su slučaju izumili i iskušali instrumente kojima se takva diktatura normalnosti može provesti u djelo. Doduše, ti su se državni oblici u ratu s drugim sustavima pokazali preslabima, a njihovi sadržaji s pravom završili na smetlištu povijesti. Međutim, u pamćenje ljudi zauvijek se urezalo da je moguće modernim metodama ukalupiti cijelo društvo. Stojimo li danas opet pred istom katastrofom? Filozofi se već žale da već odavno ne mogu govoriti slobodno kao prije pedeset godina, da politička korektnost osvaja sva životna područja, a javnost nemilosrdno napada one koji kažu ono što ne smiju ili ne kažu ono što moraju.

Međutim, upravo to čine ljudi sa psihičkim poremećajima. Oni se ne daju ukalupiti. Dopuštaju samo sebi lude misli. Razbijaju krute konvencije. Time nam svima čine veliku uslugu jer održavaju temperaturu humanosti našega društva iznad točke smrzavanja dajući mu ljudsko lice, odnosno mnogo različitih ljudskih lica. Psihički bolesnici nisu jednostavno obični, oni su neobični. Nisu jednostavno u redu kao svi mi, oni su izvanredni. Ništa ljudsko nije im strano. Kad na taj način srušimo nevidljive ograde koje dijele još uvijek normalne od ostalih, pruža nam se pogled na taj ljupki i šareni drugi svijet: kaotičniji, ali i maštovitiji, potresniji, ali i dublji, bolniji, ali manje ciničan od ispolirane normalnosti kakva svuda vlada. Ovdje su ambiciozni, tašti poslovni ljudi koji pošto obole od demencije, prvi put od djetinjstva iziskuju tuđu pomoć, ali istodobno prvi put djeluju kao pravi živi ljudi. Ovdje su uvijek tako korektni i osjetljivi ovisnici što cijeli život neumorno traže čovjeka koji ih neće ponižavati, prezirati, povrijediti i koji svojom ovisnošću bježe iz svijeta što tako bezobzirno gazi po njihovoj osjetljivosti. Ovdje su mudri shizofrenici, koji ne žive samo u jednom, nego u mnoštvu maštovitih svjetova, koji uljudno odbijaju nasrtljive pokušaje drugih da ih ukalupe, a svoju tajnu ne nameću nikome. Oni su tankoćutniji od drugih, ali zbog toga i osjetljiviji na puno toga što se nama uopće ne čini vrijednim spomena. Ovdje su potresni depresivci, koji prestrašeno zure u egzistencijalno ništavilo, koji dio svoga života ne uspijevaju odvratiti pogled od temeljnih iskustava čovječanstva, koja sve dovode u pitanje: bezizlazna krivnja, egzistencijalna ugroženost, beznadni strah. Društvo koje pleše na rubu provalije na njih ne obraća pozornost. Slijepo je za uistinu važna pitanja, a tu sljepoću začudo drži normalnom. Ovdje su očaravajući maničari koji svojom žestokom i neposrednom vitalnošću upadaju usred normalnoga društva okamenjena u svojim beživotnim ritualima. Oni unatoč svojoj megalomaniji bez zadrške govore istinu, onako kako to katkad čine djeca, i time spektakularno razotkrivaju svu prijetvornost »normalnih«. Ovdje su ljudi koje su neki događaji u životu izbacili sa zacrtanih putanja i koji sad ranjeni traže svoj pravi put, koji često kroz bolne faze vodi do veće zrelosti i dublje opuštenosti. Naposljetku, ovdje su svi oni ekscentrični likovi koji sami sebe i druge ljude neprekidno uznemiruju, koji dakle nisu normalni, ali nisu ni uistinu bolesni. Oni unose boju u monoton život, uzbuđuju, pretjeruju. To su oni neprilagođeni likovi koji vas katkad mogu povrijediti, ali ih ipak ne možete zaobići. Je li dragi Bog doista te ljude stvorio takve

kakvi jesu zato da nas podsjeti kako ovo ipak nije raj jer u njemu zacijelo nema takvih psihopata? Ili možda u raju nije puno drukčije, samo što se tamo ne bismo toliko uzrujavali? Možda će nam, kada dođemo u raj, sve te posve neobične pojave čak dobro izgledati. Možda u raju vlada vesela zbrka shizofrenika, maničara, neurotika i psihopata — ali više neće biti nikoga tko zbog toga pati, a pogotovo ne psihijatara, koji svu šarolikost neobičnih karaktera stišću u naivne dijagnoze. A ako za vječnost uopće nije stvoreno sve ono obično, nego ono neobično, možda na nebu uopće neće postojati ništa normalno, nego samo ono originalno, ništa serijsko, nego samo ono pravo, ništa prosječno, nego samo zadivljujuće. Možda će se Bavarac na nebu onda osjećati baš dobro i neće svisnuti od vječitog pjevanja »aleluja«. Doduše, danas smo na zemlji od takvoga šarenog raja udaljeniji nego ikad. Svi oni uredni normalni ukrotili su nas, a život ukalupili. U međuvremenu hoteli diljem svijeta izgledaju isto, kao i kravate i odijela, a čak su i pravila ponašanja postala sličnija. Egzotika zapravo postoji još samo u muzeju. Sve iritantno treba barem dobiti nekakvo psihološko objašnjenje, a po mogućnosti završiti iza zaključanih vrata psihijatrije. Normalni su ljudi ti koji izdvajuju psihičke bolesnike iz svoje zajednice, a istodobno demoniziraju učinkovite terapijske metode. Tiranija normalnosti hrani se velikom iluzijom o vječnom postojanju normalnoga i prolaznosti neobičnoga. Međutim, situacija je zacijelo upravo obrnuta. Naime, u normalnosti se ništa ne zbiva, ona je samo kulisa za prave događaje. Normalnost zapravo uopće ne postoji jer nema suštine. Pitanje vječnosti postavlja se tek kad uvidimo neponovljivost svakog čovjeka. Tko malo pomnije pogleda, može uočiti neobičnost svakoga od nas. U svijetlim trenucima čak i iza vela pristojne normalnosti svih onih normopata na vidjelo izlaze njihove zaboravljene žive boje. Tih se jedinstvenih nijansa sjećamo kad se prisjećamo ljudi. Dakako, velovi su u normiranom društvu često tako debeli da više uopće ne vidimo boje. U takvim trenucima preostaju nam još samo neobični ljudi da nas podsjete što se zapravo skriva iza fasada svih ljudi. Prema tome, antonim od riječi »normalan« nije »bolestan,« nego »neobičan«. Među neobičnim ljudima ima onih koji su izlječivo bolesni, ali i onih koji su trajno hendikepirani i ovisni o pomoći drugih. No, svi ostali neobični ljudi su šareni likovi na granici našega društva. U srednjemu i novom vijeku takvi su likovi bili slavljeni. Tko čita

opise životnoga šarenila u knjizi Jesen srednjega vijeka, tko se divi književnom približavanju s minulim vremenima u Zvonaru crkve Notre Dame, očaravajućoj ljudskoj drami Victora Hugoa ili Rigolettu, operi Giuseppea Verdija o tragičnoj ludi, taj će možda nakratko zažaliti što ne može uživo iskusiti nevjerojatan intenzitet toga vremena i ljudi. To ne znači da neće uočiti žestoke kontraste i mračne sjene koje su se nadvile iznad tih epoha. Međutim, iz tih vremena još nam i danas do ušiju dopire galama s neke gozbe jer su se ljudi tad još znali veseliti, iako nikad nisu bili sigurni neće li već idućeg trena po njih doći smrt, u kakvom god obliku. Bilo je to vrijeme davno prije pojave neobveznih razgovora, davno prije izuma neizbježnih, uvijek istih kanapea, koje nam danas od kolijevke pa do groba nude u svakoj prilici, davno prije ritualnih svečanih govora, sastavljenih od brojnih praznih riječi. Dakako, i u ona su vremena ljudi griješili, ali griješili su zdušno, a ne rutinski. Stoga su čak i veliki grešnici poticali ljude, bilo na dobro, bilo na zlo. U to se vrijeme zacijelo nije moralo posebno tražiti neobične ljude. Međutim, ima ih još i danas, tih ljudi s onim nečim. Još i danas oni životu pridaju onu aromu koja ga i čini vrijednim življenja. Liječimo li onda uistinu pogrešne ljude? I da i ne. Na sreću, psihičkim bolesnicima u današnjem društvu na raspolaganju stoje mnoge dobre metode liječenja. I dobro je da je tako. Međutim, ako se liječenje ne odnosi isključivo na terapiju, mnogi normalni ljudi doista zaslužuju veću psihijatrijsku pozornost od malobrojnih psihičkih bolesnika. Jednostavno ne treba više sve trpjeti. Pomoću glasačkog listića i satire može ih se uspješno obuzdati, sve te suludo i glupo normalne. Možda će tad to posve normalno ludilo i posve normalna glupost malo jenjati — a šarena paleta neobičnih ljudi ponovno će u svijet unijeti više boje i životne radosti. Možda ćete se sad na kraju zapitati jeste li i sami normalni ili neobični? Mogu vam pomoći oko odgovora na to pitanje, dragi čitatelju. »Ja ovdje odlučujem tko je normalan!« katkad ustvrdim u svojoj bolnici — naravno, pošto sam se nedvojbeno uvjerio da moji slušatelji imaju smisla za humor. Dakle, ovime svečano izjavljujem da vas, dragi čitatelju — ne smatram normalnim. Čvrsto sam uvjeren da pripadate skupini neobičnih ljudi. Onaj tko kupuje knjige ionako je pripadnik manjinske skupine, a onaj tko ih ne daruje drugima, nego sam čita, taj doista nije normalan. Prema tome, ništa se ne brinite, ako ste uspjeli pročitati knjigu dovde, posve sigurno niste normalni. Drugim riječima, ako je istina da su naš pravi problem normalni ljudi, dragi čitatelju, čovječanstvo s vama nema

nikakvih problema…

Pogovor Ova knjiga ima velike pretenzije: želi prikazati ono najbitnije iz psihijatrije i psihoterapije. To je zacijelo škakljiv pothvat. Neki tvrde da metoda psihoterapije ima koliko i psihoterapeuta. Sigurno je da ima i jednak broj različitih poimanja onoga što je bitno na tom području. Ja stojim iza svoga vrlo subjektivnog izbora, načinjenog na temelju događaja viđenih tijekom tridesetogodišnjeg rada na psihijatriji. Vjerojatno je posebno subjektivan pregled psihoterapijskih metoda, koji je uvelike povezan s mojim vlastitim životom. Unatoč tome, pokušao sam cjelokupnu psihijatriju i psihoterapiju predstaviti tako da spomenem najčešće i najvažnije poremećaje. U ovoj knjizi nedostaje psihijatrija djece i mladeži jer je to u međuvremenu postala zasebna znanost, u kojoj nemam nikakva iskustva. Osim toga, ne spominje se ni mentalna zaostalost, smanjena inteligencija. Naravno, i mentalno zaostali mogu psihički oboljeti, njihova smanjena inteligencija bolesti tad daje posebnu dimenziju. Međutim, mentalna zaostalost nije relevantan predmet proučavanja u psihijatrijskoj znanosti, a preduga praksa miješanja tih dviju skupina ljudi u velikim »ludnicama« ostavila je trajnu mrlju na ugledu psihijatrije. Uostalom, moram se ispričati psiholozima, jer sam, da ne kompliciram, stalno govorio o psihijatrima. U mnogim su stvarima psiholozi, ako su se dodatno obrazovali u psihijatriji, kompetentni jednako kao psihijatri, ako ne i kompetentniji. Oni jedino ne smiju fizički pregledati pacijenta i propisivati lijekove. Podjela psihičkih poremećaja koju sam odabrao otprilike slijedi najnoviju klasifikaciju ICD-10 Svjetske zdravstvene organizacije, koja je iznimno korisna za znanstvene svrhe. Međutim, ova knjiga koristi i brojne prednosti tzv. »trijadnog sustava psihijatrije,« koji je djelomično lakše razumljiv. Naime, da bismo shvatili psihičke bolesti, a pogotovo psihičke bolesnike, nije ih dovoljno jednostavno opisati. Potrudio sam se brojnim pričama o pacijentima dati ljudsko lice psihijatrijskim dijagnozama. Naravno, radi očuvanja njihove anonimnosti, priče sam izmijenio do neprepoznatljivosti. Zapravo bih se morao ispričati i svim normalnim ljudima, koje sam nedvojbeno često prestrogo i nepravedno opisivao. Međutim, ispričati se mogu samo nekome tko doista postoji. Nekoliko redaka prije sve sam čitatelje ove knjige proglasio nenormalnima, a ni inače ne poznajem čovjeka kojeg bih, kad ga bolje promotrim, pogrdno nazvao »normalnim«.

Dakle, nedostaje uvrijeđena strana pa se nemam kome ispričati. Nitko nije jednostavno normalan. Ako normalnost nije stvorena da bi trajala vječno, onda su normalni oblici ponašanja tek prolazni i mogu se zalomiti svakome, uključujući vas i mene. Ovom sam knjigom želio ukazati na opasnosti te »normalnosti,« ali dakako, spomenuti i njezine blagodati. Naime, većina stvari u životu nužno se mora odvijati »normalno«. Tek onda možemo smoći snage i vremena da cijenimo neobično — i pazimo da se i ono ne pretvori u »normalno«. I naposljetku, psihijatar ima povlasticu lijepe strane svojih pacijenata malo više gurnuti u prvi plan, a ne samo katalogizirati mučne simptome, koji su, naravno, prvo na što pomisle sami pacijenti, ali i drugi ljudi kad čuju da se govori o psihičkim bolestima. Ako netko nakon čitanja ove knjige misli kako sve to »nije tako jednostavno« i da se to mora »prikazati puno drukčije i opširnije,« odmah želim izjaviti kako se s time slažem bez okolišanja. Doduše, umjesto »mora se prikazati« rekao bih »može se prikazati«. Naime, opsežnih psihijatrijskih udžbenika ima dovoljno. Trenutačno najpoznatiji udžbenik toliko je težak da bi pri padu s jednog metra visine čovjeku mogao slomiti metatarzalnu kost. S toga traumatološkog aspekta ova je knjiga potpuno bezopasna. Ona nema pretenzija biti velika torta, nego čokoladni bombončić, predjelo, a ne zasitan prilog. Ova je knjiga napisana za laike koji žele steći uvid u uzbudljiv svijet psihijatrije i psihoterapije. Osjetio sam veliko olakšanje kad mi je mesar koji je čitao knjigu radi kontrole rekao da mu je bila razumljiva. Pokolebali su ga jedino glupo normalni »sinusni miljei«. U rječniku je pročitao da su »sinusi« šupljine. Stoga je zaključio da sinusni miljei imaju neke veze sa zaštitom karoserije od korozije. Mislim da je to dobro pogođen opis. Onome tko se želi bolje informirati predlažem, naravno, opsežnu stručnu literaturu. Mogu se kupiti i vrlo razumljivo pisana džepna izdanja o pojedinim psihičkim bolestima, namijenjena pacijentima i članovima njihovih obitelji. Posebno želim istaknuti sjajne inicijative za samopomoć pogođenih i njihovih obitelji, koji se nerijetko u materiju razumiju bolje od nekih stručnjaka. Upravo mi stručnjaci na području psihijatrije i psihoterapije moramo uvijek ostati otvoreni i na kritičke upite odgovarati argumentima. Trebalo bi se podrazumijevati da pacijent tek kad se informira, pita svog terapeuta kojom metodom namjerava provoditi psihoterapiju te koji su mogući učinci i nuspojave tog oblika terapije. Postoji stari psihijatrijski vic: »Pita prolaznik psihijatra: ›Kako da dođem do željezničkoga kolodvora?‹ Psihijatar mu odgovori: ›Ne znam ni ja, ali

baš dobro da smo o tome razgovarali.‹« No, psihijatrija i psihoterapija ne funkcioniraju na taj način. Međutim, najvažnije je da se čovjek ne bavi neprestano svojom psihom. Ona nije stvorena za to. Ne bi se trebao ni previše družiti sa svojim psihijatrom, najbolje bi ga bilo u jednom času zaboraviti. Uostalom, orijentacija na rješenje označava i odvajanje pacijenta od psihijatra. On ionako nije učinio ništa drugo nego na spretan način omogućio pacijentu ponovni pristup vlastitim sposobnostima — pomoću kojih može riješiti svoje probleme i okončati terapiju. Psihijatar koji očekuje da mu pacijenti pišu pisma zahvale pogrešno je shvatio što mu je profesionalna dužnost. Dakako, ako ih ipak prima, ne treba se previše ljutiti. Psihijatrija i psihoterapija samo nude korisne metode ublažavanja ili uklanjanja privremenih poremećaja. To je jako ograničen posao. Psihijatrija ne nudi putove do sreće. A sigurno ima istine i u izjavi njemačkoga filozofa Oda Marquarda: »Smisao — to je nedvojbeno — uvijek je tek besmisao koji dopuštamo.« Ako ljude časopisi i savjetodavna literatura neprekidno zasipaju psihijatrijskim izrazima, javlja se opasnost da se kad-tad i na tom području dogodi ono što je Aldous Huxley upozoravajući prorekao cijeloj medicini: »Medicina je toliko napredovala da više nitko nije zdrav.«

Nakladnik: Znanje d. o. o. Mandićeva 2, Zagreb Za nakladnika: Zvonimir Čimić Glavni urednik: Davor Uskoković Urednica: Nataša Pejić Stručna urednica: Ivana Todorić Laidlaw Tehnički urednik: Davor Dombaj Lektor: Jakov Lovrić Korektorica: Jasna Penzar Dizajn omota: Janka Carev Tisak: Znanje d. o. o. Mandićeva 2, Zagreb – rujan 2011. ISBN 978-953-324-344-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 777938

1

Naziv kelnske zračne luke; u doslovnom prijevodu »ludilo« (op. prev.). Igra riječima: prefiks west u riječi Westfalen (»Vestfalija«) znači »zapad« (op. prev.). 3 »Jutarnja čašica« (op. prev.). 4 Simbolična boja nacističke ideologije (op. prev.). 5 Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (op. prev.). 6 Njem. Vogel = »ptica« (op. prev.). 7 Desenzitizacija i prerada podataka pokretima očiju (op. prev.). 2