Magla i mjesečina - Meša Selimović

MESA SELIMOVIC SABRANA DELA U DESET KNJIGA

MAGLA I MJESECINA

[3]

MEŠA SELIMOVIĆ

Magla i mjesečina roman

BEOGRADSKI IZDAVACKOGRAFICKI ZAVOD 1983.

1.

Vidio ih je kako dolaze preko nogostupa kroz šljivik, da izbjegnu blato na putu, išli su u koloni po jedan, ćutljivi i sumorni na ovoj kiši što sipi danima. Pas je nasrnuo na njih, i odmah se smirio, poznao ih i počeo da skiči, umiljavajući se. Nije dobar čuvar, nikog ne bi smio da poznaje osim mene, ni na koga ne bi smio da se navikne nikad, deset godina da dolazi pa opet da nasrne na svakog, takvog je i tražio, tele je dao za njega, a 'u njemu otanjala divlja krv, uvija se oko čovjeka kad ga treći put vidi. Prevarili ga planinštaci, a možda i nisu, izmijenio se, rat je, prolaze neprestano ljudi s puškama i udaraju kundakom po psećim rebrima, a i on ga smirivao, ne želeći zla, naoružani ljudi su prijeki, smeta im i pasji lavež, al' kerče smije makar još toliko, da zareži i da iskezi zube, on ne smije, prima ih i časti kad mora, i žali što mu je kuća u ravnici i kraj puta, pa svako svraća, kao da misli da bi mu bilo krivo ako bi ga mimoišao, i ne može ništa nego da se kida u sebi i da ćuti. I može da ih ne vidi dok prolaze. Nosio je naramak sijena, oBjećajući buđi

i mdkrinu, i nije htio da se okrene ili da im se javi, nema on ništa s njima ni oni s njim i ne tiču ga se, krava neće jesti ovo sijeno, sparilo se, ako sutra bude sunca, rasturiće stog i prosušiti ono što je ostalo, ali on zazire od ljudi što naoružani idu nekud u noć, njemu je svejedno !kuda idu i šta rade a opet je nemiran zbog njih, bolje bi bilo da nikoga nema i da niko ne svraća, mirniji bi san bio, šteta što nema soli, isjekao bi sijeno »sjekačicom i poprskao •slanom vodom, krave bi u slast pojele, ali nema soli ni za njih, ono malo što je ostalo čuva u brašnu kao za lijek, već su četiri puta svratili njegovoj kući otkako se soijeg digao, tačno zna: četiri puta, dešavalo se da prođu putem mimo kuće kad padne mrak, a dva puta su došli u zoru, vraćajući se. Kuda su išli? Šta su radili? Niti je on pitao niti su oni kazivali, odlazili su ćuteći, i on je ostajao ustrašen i uznemiren, kao da će se nakon njihova odlaska desiti nešto njemu i njegovoj kući, činilo mu se da su za sobom ostavljali dio krivice, nije znao kakve, i dio odgovornosti za nešto, zbog nečeg, i to je ličilo na sudbinu, nije smio mi da se buni ni da je izbjegne, u staji je tamnije nego napolju, krave se okreću prema njemu, prostrano im je i pusto, rat je samo njih ostavio, bogzna da li će i njih, stid ga i žao mu žto su toliko mršave, izmorile su se orući, stavio je pred njih buđavo sijeno, kao krivac, ali šta je mogao drugo? travu je čuvao da ojača, češkao ih oko ušiju, kao da se umiljava, nježnošću ih vara, prelazi im rukom preko pletera rebara, polako, žaleći, ali je ko

r ža čvrsta i dlaka glatka, srećom 'mlade su, evo i jedu, bez volje i bez žurbe, ali jedu, i njemu je drago i žao, održaće se na ovom đubretu, ljetos će skloniti više sijena na tavan, i žita će više ostaviti, sam bog zna kakva će biti zima i kakvu će pustoš rat još ostaviti za sobom, on, ove dvije kravice i zemlja sve će stvarati iznova, sad su već ušli u kuću, drže puške među koljenima, načičkani su bombama oko pojasa, šinjeli su im mokri i teški a ne skidaju ih, ne znam da li ih skidaju i kad spavaju, oni nemaju mira, to je kao prokletstvo, čovjeku je teško kad je dva dana nesmiren a oni već otkad žive hajdučki, bez kuće i bez odmora, zadajući i trpeći strah, i dugo još neće mirno leći i mirno ustati, a to nije dobro, prozliće se i zaboraviti na ljudski red, naviknuće da malo cijene i svoj i tuđi život, i jasno mu je da on to ne misli o onome što će biti već o onome što jest, dok oni prolaze ili zastaju u njegovoj kući, odlazeći u mrak na neke opasne poslove, opasnost se šunja oko njega kao kuoka, zatvorio je stajska vrata, ne vrijedi ih zaključavati, i stao pod strehom, kiša šljapka ipo baricama, pas cvili privezan pod drvetom, trebalo bi da ga dovede ovdje pod strehu, ali neće, neka kisne kad zna da onako skakuće oko stranaca, i divljač se već boji ljudi, i on se boji, znaće >se da su u njegovoj kući, znaće se da su odatle odlazili nekud u mrak, da drugi koji dođu neće moći oprostiti, a drugi će doći, smjenjuju se neprestano, i tesko je znati ko je ko, a on nikome ništa ne može, savija se pred silom i sluša, i uvijek nanovo strepi od onih drugih što će tek doći i kojima će biti kriv, jer on nije ničiji, a i da je nečiji opet bi.

bio kriv, u dugim zimskim noćima je smišljao kako bi se ogradio od rata i od svih što ratuju, dobro bi bilo kad bi mogao kroz krov da isturi bijelu zastavu i da je nikako ne skida, da svako zna da nije ni s kim u ratu, ali to je, naravno, samo luda želja, jer bi onda bio u ratu sa svakim, a ni njegova tvrda koža ne bi to izdržala, nije mu se išlo ispod strehe, na tom uskom prostoru između staje i kiše osjećao je nešto prisno, krave ,9U himmale tvrdo sijeno, kokoši su ćućorile u kokošinjcu, pod kravom su sitno pijukali vraspci, iz debelih hrastovih dasaka strujala je toplina, sav ovaj stari, poznati, dobri svijet živio je obionim životom što je sad ličio na oudo. Kao sjećanje na nešto davno, još iz detinjstva, kao trajanje sna, kao tužan ostatak iz priče: bio jednom jedan svijet. A on više nije siguran ni da je bio, zna .samo da je drag i 'svoj, da ničim ne plaši, možda će biti opet, ili on samo sastavlja komade nečeg što je razbijeno, pa mu