Machiavelli, Firentinske povjesti

Firentinske povijesti (Istorie fiorentine)

Preveo MATE MARAS

PRESVETOMU I PREBLAŽENOMU OCU GOSPODINU NAŠEMU KLEMENTU SEDMOMU PONIZAN SLUGA NICCOLČ MACHIAVELLI* Pošto mi V aša Svetost,1 Preblaženi i Presveti Oče, dok je još m anja sreća zapadaše, zapovjedi da opišem ono što učini firentinski narod, ja sam uložio sav onaj m ar i umijeće što mi ih priroda i iskustvo podariše, da Vam udovoljim .2 I pošto pišući stigoh do onih vremena koja, zbog smrti Veličanstvenog Lorenza M edicija, izmijeniše obličje Italije, pa mi bijaše stvari što zatim uslijediše, jer su više i veće, višim i većim duhom opisati, prosudih da bi dobro bilo sve ono što do tih vremena opisah sažeti u jedan svezak i podastrijeti ga Presvetom Vašem Blaženstvu da Ono, jednim dijelom, počne uživati plodove Svoga sjemena i mojih truda. Čitajući, dakle, to, Vaše Presveto Blaženstvo će ponajprije vidjeti, pošto Rim sko Carstvo poče na zapadu gubiti moć, s koliko razaranja i s koliko vladara, tijekom više stoljeća, mijenjaše Italija svoje stanje; vidjet će kako papa, M lečani, N apuljsko Kraljevstvo i M ilansko Vojvodstvo prisvojiše prve časti i gospodstva te pokrajine; vidjet će kako N jegova dom ovina, ustavši da se oslobodi od pokornosti carevima, sve dok se ne poče njome vladati pod okriljem Njegove Kuće, ostade otcijepljena. I budući da mi Vaše Presveto Blaženstvo bijaše posebno naložilo i zapovjedilo da s mjerom opišem djela Njegovih pređa, da bi se vidjelo da sam bio daleko od svakoga ulagivanja (jer, koliko god Vam je milo čuti istinite pohvale ljudi, toliko Vam se ne mile kad su česte i ljupko opisane), prilično strahujem da će se V ašoj Presvetosti učiniti da sam , opisujući dobrotu Giovannija, mudrost Cosim a, čovječnost Piera i veličanstvenost i razboritost Lorenza, prestupio Njezine zapovijedi. Stoga molim oprost ako se N joj i kom u god takvi opisi, kao malo vjerni, ne svide; jer mi je valjalo, nalazeći pohvalam a ispunjene uspomene onih koji ih u različita vremena opisaše, ili ih ispisati kako sam ih nalazio, ili ih u svojoj zavisti prešutjeti. A ako pod tim njihovim vrsnim djelima bijaše skrito, kako neki kažu, častoljublje protivno (općoj) koristi, nije m oja dužnost da ga opisujem kad ga ne poznajem; jer u svemu mojem pripovijedanju nikada nisam htio neko nečasno djelo nekim časnim razlogom zaodjeti, niti neko hvale vrijedno djelo potamniti kao da je izvršeno s nekom oprečnom svrhom. Ali koliko sam daleko od ulagivanja prepoznaje se * U originalu: Storie fiorentine. Obično se prevodi kao Povijest Firence, ali mi se ovdje čini primjerenijim prijevod Firentinske povijesti jer on plastičnije odražava prijelaz od pri-povijesti do poviješti. (Bilj. priređivača.) 1 Klement VII (Giulio Medici, sin Giuliana koji je poginuo u zavjeri Pazzijevih), papa od 1523. do 1534. 2 Formalni su naručioci djela tzv. Časnici Firentinskog studija (Officiali dello Studio fiorentino), zapravo rukovodstvo Firentinskog sveučilišta. Djelo je naručeno 1520. godine, na nagovor kardinala Giulija, kasnije Klementa VII.

41

u svim dijelovima moje poviješti, a poglavito u osobnim besjedam a i raspravam a, kako u točnima tako i u krivim a,3 koje bez ikakve iznimke, izričajima i slijedom, čuvaju dostojanstvo naravi osobe koja govori. N a svim se m jestim a brižljivo čuvam mrskih riječi, jer su zaista nepotrebne doličnosti i istini poviješti. N e može me, dakle, nitko tko ispravno razm otri moje zapise ukoriti da sam laskavac, ponajvećm a kad vidi kako o uspomeni oca Vaše Presvetosti nisam mnogo govorio; razlog tome bijaše njegov kratak život, u kojem se on nije m ogao istaknuti, niti sam ga ja opisom m ogao proslaviti.4 Ipak su posve velika i uzvišena bila njegova djela, budući da od njega poteče V aša Presvetost; a to njegovo djelo uvelike preteže sva djela njegovih pređa i dodat će mu više stoljeća slave nego što mu je opaka sudbina oduzela godina života. J a sam se, pak, trudio, Presveti i Preblaženi Oče, da u ovim svojim opisim a, ne kaljajući istine, zadovoljim svakoga; a m ožda nikoga neću zadovoljiti; i ne bih se ni čudio kad bi tako bilo, jer sudim da je nemoguće, ne uvrijedivši mnoge, opisati događaje svoga doba. Ipak veseo izlazim na bojište, nadajući se da će me oružane legije Vašeg presvetog suda poduprijeti i braniti, kao što me čovječnost V ašeg Blaženstva časti i krijepi; te ću s duhom i pouzdanjem s kojim a sam do sada pisao nastaviti svoj pothvat, dok se od mene moj život ne razdijeli i dok me V aša Presvetost ne ostavi.5

3 Tj. onima koji su navedeni u neposrednom ili posrednom obliku. (U originalu:. . . cosi retti come obliqui... Ovdje obliqui potječe iz lat. sermo obliquus, tj. navedeni govor.) 4 Giuliano Medici (1453-1478), poginuo u zavjeri braće Pazzi protiv Medičejaca. Vidjeti: Firentinske poviješti, VII, 36. 5 Machiavelli je 1525. Klementu VII u Rimu predao rezultat svog rada i za to dobio kao nagradu stotinu dukata. Prvi put je djelo objavljeno gotovo istodobno u Rimu i Firenci, 1532. god. O njegovu doprinosu historiografiji vidjeti: P. Carli, Contributo agli studi sul testo delle »Stone fiorentine« di Niccold Machiavelli, u: »Memorie della R. Accademia dei Lincei«, CCCIV, 1909; G. G. Gervinus, Geschichte der florentinischer Historiographie, Frankfurt, 1833; E. Fueter, Geschichte der modernen Historiographie, Munchen-Berlin, 1911, i Bibliografski dodatak u ovoj knjizi.

42

PROSLOV M oj naum bijaše, kad isprva nakanih pisati o stvarim a što se zbiše u puku firentinskom i izvan njega, početi svoje pripovijedanje od godine 1434. kršćanskoga vjerovanja, u koje doba obitelj M edici, zaslugam a Cosim a i njegova oca Giovannija, zadobi više vlasti nego ijedna druga u Firenci; jer mišljah da su gospar Lionardo d’ Arezzo i gospar Poggio,6 dva ponajvrsnija povjesničara, ispričali ponaosob sve stvari što su se od toga vremena unatrag zbile. Ali pošto sam zatim pom njivo pročitao njihove zapise, da vidim kojim su redom i načinom pisanja postupali da bi, oponašajući njih, naše poviješti bile bolje prihvaćene kod čitatelja, našao sam kako oni u opisu ratova što su ih Firentinci vodili s tuđim vladarim a i narodim a bijahu veom a brižljivi, ali o građanskim neslogam a i unutarnjim neprijateljstvima, te o posljedicam a što se iz njih rodiše, jedan dio posvem a prešućivahu a drugi ukratko opisivahu, tako da to čitateljima ne može pružiti nikakve koristi ni užitka. A to su radili, mislim, ili zato što su im se ti postupci činili tako nebitni da su ih držali nedostojnim a da budu pism om prenijeti u spomen, ili zato što su se bojali da ne uvrijede potom ke onih koje bi u tim pripovijestima oklevetali. A ta mi se dva razloga (rečeno uz njihov pokoj) čine posve nedostoj­ nima velikih ljudi; jer, ako je u poviješti išta ugodno ili poučno, to je ono što se potanko opisuje; ako je ijedno tumačenje korisno građanim a koji upravljaju republikam a, to je ono koje pokazuje uzroke mržnji i razdvajanja gradova, da bi se mogli, postavši mudri u opasnosti od tuđina, održati u jedinstvu. Pa ako svaki primjer republike7 potiče, primjeri koji se čitaju o vlastitoj republici potiču mnogo više i m nogo su korisniji; a ako su rascjepi ijedne republike ikada bili znatni, rascjepi Firence su ponajznatniji; jer je većina drugih republika o kojim a se nešto zna bila zadovoljna jednim rascjepom ,8 kojim su, prema zgodam a, čas podizale čas upropaštavale svoj grad; ali Firenca, nezadovoljna jednim rascjepom , m nogo ih načini. U Rimu, kao što svatko zna, pošto su iz njega prognani kraljevi, rodio se razdor između plemića i pučana, i u njemu se održa sve do njegove propasti; tako bješe i s Atenom; tako i sa svim drugim republikam a što u ona vremena cvjetahu.9 Ali u Firenci se najprije razdijeliše između sebe plemići, poslije plemići i građani, te naposljetku građani i pučani; i mnogo se puta zbi da se jedna od tih

6 Dva klasika humanističke historiografije: Leonardo Bruni Aretino, odnosno d’Arezzo (1374-1444) napisao je Historiarum florentini populi libri XII, a Poggio Bracciolini (1380-1459) Historici florentina. Obojica su bili kancelari Firentinske Republike, i pisanje historije svoga grada smatralo se njihovom redovitom dužnosti. Oba su djela napisana na latinskome. Bruni obrađuje događaje od postanka grada do 1401, a Bracciolini od 1350. do 1455. god. 7 Ovdje je republika sinonim za državu, u skladu s latinskom upotrebom pojma res publica. 8 Tj. bilo im je dosta jednog rascjepa. Usp.: V. Fiorini, Commento alle Istorie Fiorentine, Firenze, 1894. 9 Tu temu o pozitivnom značenju unutrašnjih sukoba Machiavelli je već obradio u početnim poglavljima I knjige Rasprava o prvoj dekadi Tita Livija, a zapazio ju je i K. Marx.

43

strana, postavši nadm oćna, razdijeli nadvoje: iz takvih razdioba potekoše toliki mrtvi, toliki prognani, tolika uništenja obitelji koliko ih nikada ne poteče ni u jednom gradu od pam tivijeka. I zaista, po m ojem mišljenju, rekao bih da nijedan drugi primjer ne pokazuje toliko snagu našeg grada koliko taj što govori o ovim razdiobam a, koje bi imale silu da unište svaki velik i moćan grad. Pa ipak, naš je kanda od toga uvijek veći po stajao: tolika bijaše vrlina tih građana i snaga njihova um a i duha, moć da uzvise sebe i svoju domovinu, da su toliki što ostajahu pošteđeni tolikih zala mogli više svojom vrlinom grad uzdignuti, nego što ga je zloća onih nevolja koje su ih tištile m ogla zatrti. I bez dvojbe, da je Firenca im ala toliko sreće te, pošto se oslobodila C arstva, primila oblik vladavine koji bi je držao u jedinstvu, ne znam koja bi joj republika, suvremena ili drevna, bila nadm oćna: tolikom bi se vrlinom oružja i umijećima bila napunila. Jer se vidi kako gvelfi, pošto ona od sebe odagna gibeline u tolikom broju da ih bijaše puna T oskan a i Lo m bard ija,10 od onih što u njoj ostadoše, u ratu protiv Arezza, godinu dana prije dana C am paldina,11 izvedoše iz grada, od samih svojih građana, tisuću dvjesta oklopnika i dvanaest tisuća pješaka; zatim, u ratu što se zametnu protiv Filippa Viscontija, vojvode od M ilana, pošto su se bavili zanatim a i poslovim a a ne svojim oružjem, jer ga u to vrijeme ne potezahu, vidi se kako za pet godina, koliko potraja taj rat, Firentinci potrošiše tri milijuna pet stotina tisuća forinta; a kad je rat završio,12 nezadovoljni mirom, da još pokažu moć svoga grada, odoše na bojište pod L u ku .13 N e razumijem, međutim, zbog kojih razloga ovi razdori nisu dostojni da budu potanko opisani. Pa ako su se ti veom a plemeniti pisci suzdržavali da ne povrijede uspomenu onih o kojim a im valjaše raspravljati, prevarili su se u tome i pokazali da su m alo znali o častoljublju ljudi i želji koja ih opsjeda da ovjekovječe ime svojih pređa i svoje; niti su držali na umu da mnogi, nemajući prigode da steknu slavu nekim hvale vrijednim djelom, nastoje da je steknu sramotnim činima; niti su uzeli u obzir da postupci koji u sebi nose veličinu, kao što je nose postupci vlada i država, kako god se o njima raspravljalo, kakvu god svrhu imali, uvijek kanda donose ljudima više časti nego pokude. Pošto sve te stvari razmotrih, one me nagnaše da mijenjam naum ; te odlučih krenuti sa svojom poviješti od početka našega grada. I budući da mi nije nakana zauzim ati tuđa m jesta, opisat ću posebno, do godine 1434, sam o stvari koje su se zbivale unutar grada, a o stvarim a izvana neću reći ništa drugo osim onoga što bude nužno za razumijevanje unutarnjih stvari; zatim, kad mine godina 1434, pisat ću potanko o jednoj i drugoj strani. Osim toga, da bi se bolje i o svakom dobu ova povijest razumjela, prije nego što se prihvatim Firence, opisat ću kako Italija potpade pod one moćnike što u to vrijeme njome vladahu. A sve te stvari, kako talijanske tako i firentinske završit će se sa četiri knjige: prva će ukratko ispričati sve događaje koji se zbiše u Italiji od pada R im skog Carstva do godine 1434; druga će sa svojom pripoviješću doći od početka grada Firence do rata koji se, poslije progonstva vojvode od Atene, povede protiv p a p e ;14 treća će završiti u godini 1414, smrću kralja Ladislava Napulj-

10 Posljednji put su gibelini protjerani iz Firence 1267, poslije Manfredijeva poraza u Beneventu 1266. god. 11 Firenca je u proljeće 1288. započela rat, na čelu gvelfskog saveza, protiv gibelina iz Arezza, koji su bili poraženi 11. lipnja 1289, u Campaldinu. 12 Taj rat je trajao od 1423. do 1428. Usp.: IV knj., 15. pogl. 13 Nezadovoljni uspjesima u ratu, Firentinci su poveli rat protiv Luke, koji je trajao od 1430. do 1438. U to doba Lucca je bila jak zanatski i trgovački centar, i firentinski trgovci su tim ratom htjeli onemogućiti konkurenciju Lukežana u trgovini i zanatstvu. 14 Vojvoda Atene (Gautier de Brienne) prognan je 1343, a taj rat protiv pape nazvan je »ratom osam svetaca«.

44

sk o g a;15 a sa četvrtom ćemo doprijeti do godine 1434; od toga vremena nadalje potanko će se opisati stvari što se zbiše u Firenci i izvan nje, sve do ovoga našeg današnjega d o b a.16

15 Smrću Ladislava Napuljskog prestaju pokušaji talijanskih državica da jedna drugoj nametnu svoju domina­ ciju. 16 Machiavelli je u početku zamislio napisati povijest Firence koja bi sezala do »naših dana«, to jest do restauracije vladavine kuće Medici i do ustoličenja Klementa VII, ali su ga u tome omeli drugi poslovi i, najzad, ponovno uspostavljanje republike 1527. Čak i u ovoj knjizi on je namjeravao obraditi događaje do pohoda Karla VII u Italiju 1494, ali je stao na smrti Lorenza Veličanstvenog, 1492. Tako je izbjegao raspravu o »delikatnim« pitanjima, kao što su ocjena Savonarole (dakle kritika crkve) i protjerivanje porodice Medici iz Firence.

45

PRVA KNJIGA17 1. N arodi koji obitavaju u sjevernim stranam a onkraj rijeke Rajne i Dunava, budući da su rođeni u rodnu i zdravu području,18 m nogo puta do tolikoga mnoštva narastu da dio njih nužno m ora napuštati očinsku zemlju i tražiti nove krajeve za stanovanje. K ad se jedna od tih pokrajina želi rasteretiti stanovnika, drže se običaja da se rastave u tri dijela, rasporedivši se uvijek tako da svaki dio bude jednako popunjen plemenitima i neplemenitima, bogatim a i sirom ašnim a; zatim onaj dio kojemu sudbina naloži ode tražiti svoju sreću, a dva dijela rasterećena trećega ostanu da uživaju očinska dobra. T a su pučanstva srušila Rim sko C arstvo; priliku su im pružili carevi koji su, napustivši Rim, drevnu prijestolnicu C arstva, i otišavši prebivati u Konstantinopolu, oslabili zapadni dio Carstva, jer su na nj manje pazili i izložili ga grabeži ministara i svojih neprijatelja. I zaista, da se sruši toliko carstvo, utemeljeno krvlju tolikih vrlih muževa, nije smjelo uzm anjkati ni mlitavosti u vladara, ni nevjernosti u m inistara, ni snage ni upornosti u onih koji ga napadahu; jer ne bijaše jedan narod, nego se mnogo njih na njegovu propast uroti. Prvi koji iz tih sjevernih strana dođoše protiv Carstva, poslije Cim bra što ih rimski građanin M arije pobijedi, bijahu V izigoti;19 to ime u njihovu jeziku znači ono što u našemu Z apadni G oti. Oni, poslije nekoliko okršaja na granicam a C arstva, s dopuštenjem careva dugo vremena zadržaše svoje sijelo na rijeci D unavu; i prem da su m nogo puta, zbog različitih razloga i u različita vremena, napadali rimske provincije, ipak ih je uvijek moć careva suzbijala. I posljednji koji ih slavno pobijedi bijaše Teodozije; pošto mu padoše u pokornost, ne izabraše nad sobom nikoga za kralja, nego, zadovoljni plaćom koja im bijaše dana, pod njegovom vlašću i znamenjem življahu i vojevahu.20 Ali kad umrije Teodozije i ostadoše Arkadije i H onorije, njegovi sinovi i baštinici Carstva ali ne njegove vrline i sreće, s vladarom se promijeniše i vremena. Teodozije je u tri dijela Carstva bio postavio tri nam jesnika: Rufina u istočni, u zapadni Stilihona a G ildona u afrički; i nijedan od njih, poslije 17 U pisanju prve knjige Machiavelli se poslužio djelom historičara Flavija Bionda, koji je prvi uveo u opču upotrebu pojam srednjeg vijeka. Machiavelli je »dajdžestirao« Bionda, prepisujući mjestimice i njegove greške, ali je dao svoju sintezu historije srednjeg vijeka. Vidjeti: Biondi Flavii Forlivensis, Historiarum ab inclinatione Romanorum Libri XXI, Basileae, MDXXXI, (napisano 1453). 18 Machiavellijev sud se ovdje podudara sa sudom Pavla Đakona (Paolo Diacono, Historia Langobardorum, lib. I: »Septentrionalia plagia, quanto magis ab aestu solis remota est, et bivali frigore gelida, tanto salubrior corporibus hominum et propagandis est gentibus magis coaptata«). Vidjeti: Monumenta Germaniae Historica, Hannover, 1878. 19 Cimbri, pleme keltskog porijekla, koje je upalo u Italiju 102. god. n. e. Porazio ih je Kaj Marije u bici kod Aquae Sextiae. S njima su došli i Teutonci, germanskog porijekla, koje je Marije porazio kod Raudinskih polja (današnji Vercelli). 20 Teodozije (378-395), nasljednik cara Gracijana, porazio je Vizigote i 382. prisilio ih na sklapanje mirovnog ugovora u Konstantinopolu. Prema tom ugovoru, oni su se naselili u Meziji i Panoniji te obavezali braniti tzv. dunavsku granicu od drugih barbarskih plemena.

46

vladarove smrti, nije mislio kako da dijelom upravlja, nego kako da ga kao vladar prisvoji. O d njih Gildon i Rufino u sam im počecim a bijahu suzbijeni; ali Stilihon, znajući bolje kriti svoj naum, pokuša steći povjerenje novih careva, a s druge strane tako im uznemiravati državu, da mu je poslije lakše bude zauzeti.21 I da bi izazvao neprijateljstvo Vizigota, nagovori ih da im više ne daju uobičajene namete. Osim toga, čineći mu se da ti neprijatelji neće biti dovoljni da ugroze Carstvo, uredi on da Burgundi, Franci, Vandali i Alani, jednako tako sjeverni narodi, i već u potrazi za novim zem ljam a, napadnu rimske provincije. K ad Vizigoti, dakle, ostadoše lišeni svojih novaca, da bi se bolje složili i osvetili za nepravdu, proglasiše Alariha svojim kraljem ; i napavši Carstvo, poslije mnogih zgoda opustošiše Italiju te zauzeše i poharaše Rim .22 Poslije te pobjede umrije Alarih, i naslijedi ga Ataulf, koji za ženu uze Placidiju, carsku sestru;23 i zbog te svojte valjade njemu s njima poći u pom oć Galiji i Španjolskoj, jer te pokrajine napadoše Vandali, Burgundi, Alani i Franci, potaknuti već spomenutim razlozima. Iz toga uslijedi da Vandale, koji bijahu zauzeli onaj dio Španjolske što se zove Betica,24 pošto ih žestoko potukoše Vizigoti i ne bješe im spasa, pozva Bonifacije, koji u ime Carstva upravljaše Afrikom, da dođu zauzeti tu pokrajinu; jer on, pošto se odmetnuo, strahovaše da će car doznati za taj njegov prijestup. Z b o g rečenih razloga Vandali se drage volje prihvatiše toga pothvata i pod Genserikom , svojim kraljem, zagospodariše Afrikom. Bijaše, u međuvremenu, naslijedio Carstvo Teodozije, sin A rkadije25 koji, m alo vodeći računa o zapadnim prilikam a, navede te narode na pom isao da m ogu posjedovati ono što prigrabiše.

2. I tako Vandali zagospodariše Afrikom, a Alani i Vizigoti Španjolskom ; Franci i Burgundi ne sam o da zauzeše G aliju nego oni krajevi što ih oni zaposjedoše dobiše po njima i ime; otada se jedan dio zove Francuska a drugi Burgundija. Njihovi sretni uspjesi potakoše nove narode na rušenje C arstva; pa drugi narodi, zvani Huni, zauzeše Panoniju, provinciju na ovoj obali D unava, koja se danas, dobivši ime po tim Hunima, zove U garska.26 Tim neredima se dodade ovo: car, videći da je napadnut s tolikih strana i želeći imati manje neprijatelja, poče čas s V andalim a a čas s Francim a sklapati ugovore; tako je rasla vlast i moć barbara a Carstvo slabilo. N i otok Britanija, koji se danas zove Engleska, ne bijaše siguran od takve propasti; jer bojeći se Britanci onih naroda što zauzeše Francusku, a ne videći kako bi ih car m ogao obraniti, zovnuše u pom oć Angle, narode iz Germ anije.27 Prihvatiše se Angli te zadaće pod svojim kraljem Vortigerijem, isprva su ih branili, a onda ih prognali s otoka i ostali na njemu stanovati,

21 Stilihon je bio kontroverzna figura: Vandal koji se uzdigao do časti rimskog vojskovođe i carstvo uspješno branio od barbara. Dva puta je porazio Alariha, odbio germanska i sarmatska plemena, na čelu s gotskim vođom Radagajsom, kod Firence. Međutim, rimska aristokracija optužila je Stilihona da paktira s barbarima i da tolerira poganstvo, pa je 408. god. optužen za zavjeru i pogubljen. Machiavelli je ovdje prema njemu nepravedan. 21 Nakon Stilihonove smrti Alarih je opet upao u Italiju i 410. godine opustošio Rim. Biondo smatra taj datum početkom pada Carstva (imperii inclinationem principium dicimus habuisse a Gothorum in urbem Romam irruptione). Vidjeti: F. Biondo, nav. dj., I, I, 4. Taj događaj potakao je i Aurelija Augustina da napiše svoju Civitas Dei. 23 Gala Placidija, Honorijeva sestra i Teodozijeva kći, zarobljena za vrijeme pustošenja Rima. Njezin je brak bio tipični »politički«, zamišljen da pomiri Honorija s barbarima. 24 Pokrajina Vandalusia (današnja Andaluzija), po rijeci Baetis (današnjem Guadalquiviru). 25 Teodozije II (408-A50). 26 Machiavelli ovdje griješi. Panonija je bila omeđena Dunavom na sjeveru i istoku, te se njezin teritorij nije podudarao s Ugarskom, a obuhvaćala je područja između Save i Drave, Štajersku, dio Austrije i manji dio Ugarske, koji se nalazio'na desnoj strani Dunava. Sam naziv Mađarska (lat. Hungaria) ne potječe od Huna, već od Mađara (Hungri ili Vengri), koji su se naselili tek u IX st. Britanci su često pozivali u pomoć Angle, Sase i Jute, ali radi obrane od barbara iz Irske i Kaledonije (Škotske).

47

nazvavši ga po svojem imenu Anglija. Ali njegovi stanovnici, ostavši lišeni svoje domovine, postadoše nuždom okrutni i namisliše, prem da nisu mogli obraniti svoje zemlje, da mogu neku tuđu zauzeti. Prijeđoše stoga s obiteljim a more i zauzeše mjesta koja nađoše najbliža obali, i po svojem imenu nazvaše tu zemlju Bretanjom .28

3. Huni, o kojim a rekosm o prije da su zauzeli Panoniju, izmiješavši se s drugim narodim a koji se zovu Gepidi, Heruli, Turinzi i O strogoti (jer se u tom jeziku tako zovu Istočni G oti), krenuše u potragu za novim zem ljam a; i ne m ogavši ući u Francusku koju su branile barbarske sile, stigoše u Italiju pod svojim kraljem Atilom koji malo prije toga, da bude sam u kraljevanju, ubi svoga brata Bledu; postavši tako veoma moćan, njegovi podanici ostadoše Andarih, kralj G epida, i Velamir, kralj O strogota. D ošavši, dakle, Atila u Italiju, opsjede Akvileju, gdje stajaše bez ikakve smetnje dvije godine; i u toj opsadi opustoši on svu krajinu naokolo i rasprši sve njezine stanovnike; i to, kako ćemo na prikladnu mjestu reći, donese utemeljenje gradu M lecima. Poslije zauzeća i razorenja Akvileje i mnogih drugih gradova, okrenu se on prem a Rimu, ali se na papine molbe suzdrža da ga ne razori; toliko je papino štovanje djelovalo na Atilu, da je izašao iz Italije i povukao se u Austriju, gdje je um ro.29 Poslije njegove smrti Velamir, kralj O strogota, i druge vođe drugih naroda digoše oružje protiv njegovih sinova Erika i Urika, te jednoga ubiše a drugoga prisiliše da s Hunim a prijeđe D unav i vrati se u svoju dom ovinu; pa se O strogoti i Gepidi smjestiše u Panoniji, a Heruli i Turinzi ostadoše s onu stranu Dunava. Pošto Atila ode iz Italije, zapadni car Valentinijan namisli da je obnovi; da bi mu je bilo lakše braniti od barbara, napusti Rim i uspostavi svoje sjedište u Ravenni. Te nevolje koje pritiskivahu zapadno carstvo bijahu uzrokom da car, koji stanovaše u Konstantinopolu, mnogo puta dopusti da ono prijeđe u posjed drugih, kao nešto što je puno opasnosti i troškova; i mnogo puta također Rimljani, videći da su zapušteni, da bi se bolje obranili, proglasiše sami sebi cara, ili bi pak netko svojom vlašću prigrabio carstvo: kao što se zbi u ono doba kad ga poslije Valentinijanove smrti prigrabi Rimljanin M aksim ; i prisili Eudoksu, bivšu njegovu ženu, da ga uzme za m uža.30 O na, željna osvete za toliku nepravdu, jer joj carska krv ne m ogaše podnositi braka s običnim građaninom , potajno nagovori Genserika, kralja V andala i gospodara Afrike, da dođe u Italiju, pokazavši mu lakoću i korist toga dobitka. On, primamljen plijenom, sm jesta dođe; i našavši napušten Rim, pohara ga i u njemu se zadrža četrnaest dana; zauze još i pohara mnoge zemlje u Italiji, te napunivši sebe i svoju vojsku plijenom, vrati se u Afriku.31 Rimljani, pošto se vratiše u Rim a M aksim bijaše umro, proglasiše za cara Rim ljanina Avita. Zatim , poslije m nogo d ogađaja što se zbiše u Italiji i izvan nje, i poslije smrti nekoliko careva, pripade carstvo u Konstantinopolu Zenonu a carstvo u Rimu Orestu i njegovu sinu Augustulu, koji ga na prijevaru zaposješe.32 I dok se oni spremahu da ga silom zadrže, Heruli i Turinzi o kojim a rekoh da se poslije Atiline smrti smjestiše s onu stranu D unava, načinivši savez, pod svojim vojskovođom Odoa28 Pogrešan podatak: Bretanja je dobila ime po svojem autohtonom stanovništvu. 29 Nakon bitke kod Katalaunskih polja, 451. god., u kojoj je rimski vojskovođa Flavije Aecije, na čelu rimske vojske u koju su ušli Vizigoti, Franci i Burgundi, porazio Atilu, Huni su krenuli prema jugu i 452, za samo tri mjeseca, razrušili Aquileiju, Altino, Concordiju i Padovu te zauzeli Vicenzu, Veronu, Bresciu i Bergamo. Machiavelli je nasjeo srednjovjekovnoj mistifikaciji susreta pape Lava I (440-461) i Atile, »biča božjeg«, na rijeci Ticino. U stvari, papa je na čelu rimskog poslanstva ponudio Atili visoku otkupninu i stalni danak. Vidjeti: Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, I, 1. 30 Petronije Maksim, senator koji je bio na čelu urote protiv Valentinijana III. Eudoksija je bila kči Teodozija II. 31 Vandali su opljačkali Rim 455. god. »Vandalizam« je otada ušao u svakodnevnu jezičnu upotrebu. 32 Patricij Orest je započeo svoju karijeru kod Atile kao notar, a kasnije je bio njegov pomoćnik. Vrhovni je vojskovođa za cara Julija Nepota, organizirao je pobunu i svrgavši ga, 475. god., doveo je na prijestolje svog sina Romula Augustula.

48

krom banuše u Italiju; a na m jesta koja ostadoše prazna iza njih uđoše Langobardi, jednako tako sjeverni narodi, pod vodstvom svoga kralja G od ooga, a oni bijahu, kako ćemo na pravom mjestu reći, posljednja napast u Italiji. D ošavši, dakle, O doakar u Italiju, pobijedi i ubi O resta blizu Pavije, a Augustul pobježe. Poslije te pobjede O doakar, budući da je Rim s moći mijenjao naslove, zapusti ime carstva i proglasi se kraljem Rim a. I bijaše prvi koji od vođa naroda, koji su tada obilazili svijetom, poče prebivati u Italiji; jer drugi, ili od straha da je neće moći zadržati stoga što joj je istočni car lako m ogao u pom oć priskočiti, ili zbog kojeg drugog skrivena razloga, nju su pljačkali a zatim tražili druge zemlje da u njima ustale svoje sijelo.33 4. Bijaše, međutim, u to vrijeme drevno Rim sko Carstvo potpalo pod ove vladare: Zenon, vladajući u Konstantinopolu, zapovijedao je cijelim istočnim carstvom ; O stro­ goti su gospodarili M ezijom i Panonijom ; Vizigoti, Svevi i Alani držali su G askonju i Španjolsku; Vandali Afriku, Franci i Burgundi Francusku, Heruli i Turinzi Italiju. Kraljevstvo O strogota bijaše zapalo Teodorika, Velam irova nećaka, koji se sprijatelji s istočnim carem Zenonom i napisa mu kako se njegovim O strogotim a čini da je nepravedno da budu niži od carstva, budući da su po vrlinama viši od svih drugih naroda, i kako mu je nemoguće da ih drži stisnute u granicam a Panonije; pa tako htjede, videći da ih m ora pustiti da se late oružja i krenu u potragu za novim zemljama, prvo to njemu dati na znanje da bi se m ogao pobrinuti, prepustivši im neku zemlju, gdje mogu s njegovom m ilošću najčasnije i najudobnije živjeti.34 Stoga Zenon, djelomice od straha, djelomice od želje da progna O doakra iz Italije, dopusti Teodoriku da dođe protiv njega i prigrabi u posjed Italiju. Ovaj odm ah pođe iz Panonije, gdje ostavi svoj prijateljski narod Gepide; i došavši u Italiju, ubi O doakra i njegova sina, i ugledavši se u nj uze naslov kralja Italije; i smjesti svoje sijelo u Ravennu, potaknut onim razlozima koji već cara Valentinijana ganuše da u njoj prebiva. Teodorik bješe vrstan muž u ratu i u miru; u prvom e vazda bijaše pobjednik, a u drugome velik dobročinitelj svojim gradovim a i narodim a.35 Razdijeli on O strogote po zem ljam a, zajedno s njihovim vođam a, tako da njima zapovijedaju u ratu i upravljaju u m iru; poveća Ravennu, obnovi Rim i Rim ljanim a iskaza svaku drugu počast osim vojničke stege; zadrža unutar njihovih granica, bez ikakve ratne pometnje nego sam o svojom vlašću, sve barbarske kraljeve što zaposjedoše C arstvo; izgradi zemlje i tvrđave između vrška Jadranskoga m ora i Alpa, da bi lakše zapriječio prolaz novih barbara koji htjedoše provaliti u Italiju. I da se pod konac njegova života tolike vrline ne okaljaše nekim okrutnostim a prouzročenim a različitim sum njam a u njegovo kraljevstvo, kako to pokazuje smrt presvetih ljudi Sim aka i Boecija,36 njegova bi uspom ena u svakom pogledu bila dostojna 33 Odoakar je bio zapovjednik palatinske straže (Guardia Palatina), i godina svrgavanja posljednjega zapadnorimskog cara Romula Augustula (476) smatra se godinom pada Zapadnoga Rimskog Carstva. 34 Machiavelli je izmislio to pismo da bi bolje iznio razloge koji su, po njegovu mišljenju, naveli Teodorika da uđe u Italiju. Usp. komentar Firentinskim povijestima V. Fiorinija. 35 Teodorik je vladao od 493. do 526. god. Machiavelli u njemu vidi idealiziranog vladara koji u sebi utjelovljuje vrlinu i mudrost: da bi opravdao svoju idealizaciju, prešućuje činjenice koje mogu baciti loše svjetlo na njegova junaka. Neosporno je da se Teodorik potpuno uživio u svoju ulogu rimskog cara. Prišio si je titulu Augusta i postao velik obožavatelj rimske kulture, iako nije umio ni čitati ni pisati na latinskom jeziku. Ali njegova je kćerka zato postala poznata spisateljica na latinskome i grčkome, pa je čak prevela na grčki Vergilijevu Eneidu. Sam Teodorik je naredio obnovu mnogih starih palača u Rimu te sagradio nove luke i javne vodovode, a rimskom piscu Kasiodoru naručio pisanje Historije Gota. K. Marx kaže da je njegova velika pogreška bila u tome što je ne samo zadržao rimsku ekonomiju, zakone, magistraturu, itd., nego ih u određenoj mjeri i obnovio. 36 Historičar Kvint Aurelije Simak autor je Rimske historije, a njegov zet, filozof i matematičar Severin Boecije napisao je u zatvoru O utjesi filozofije i preveo Aristotelov Organon na latinski, koji je poslužio kao model srednjovjekovnoj filozofiji. Oba su osuđena i smaknuta jer je uhvaćena tajna prepiska rimskih senatora s Bizantom, iz koje se vidi da je rimska aristokracija kovala urotu protiv gotske vladavine. 4 N. Machiavelli: IZABRANO DJELO II

49

svake časti, jer se njegovom krepošću i dobrotom ne sam o Rim i Italija nego i svi drugi dijelovi Z apadnoga Carstva, slobodni od trajnih borbi kroz tolike godine, uzdigoše iz tolikih barbarskih poplava što ih pretrpješe, te se u skladan red i vrlo sretno stanje vratiše.

5. I zaista, ako su ikada ikoja vremena bila jadna u Italiji i tim provincijam a što ih pregaziše barbari, to su vremena što od A rkadija i H onorija do njega protekoše.37 Jer ako se razmotri na koliku je štetu nekoj republici ili nekom kraljevstvu mijenjati vladara ili upravu, ne zbog neke vanjske sile nego sam o zbog građanske nesloge (gdje se vidi kako male izmjene razaraju svaku republiku i svako kraljevstvo, pa bilo ono nadasve moćno), lako će se zatim zamisliti koliko u ta vremena pretrpje Italija i druge rimske provincije; a one ne mijenjahu sam o uprave i vladare nego i zakone, običaje, način življenja, vjeru, jezik, nošnju, imena. A te će stvari svaka za se, kam oli neće sve zajedno, i kad se na njih pom isli, kam oli neće kad se vide i trpe, ustrašiti svaki čvrst i postojan duh. Od toga poteče propast, rođenje i po rast mnogih gradova. M eđu onima koji propadoše bijahu Akvileja, Luni, Chiusi, Populonia, Fiesole i mnogi drugi; među onima koji se nanovo izgradiše bijahu M leci, Siena, Ferrara, A quila i mnoge druge zemlje i tvrđave što se radi kratkoće ispuštaju; oni što od malenih postadoše veliki bijahu Firenca, Genova, Pisa, M ilano, N apulj i Bologna; svima njima pridružuje se propast i obnova Rim a i mnogih drugih što bijahu različito razarani i obnavljani. Između tih razvalina i tih novih naroda potekoše novi jezici, kako se to javlja u govoru koji se uvriježio u Francuskoj, u Španjolskoj i u Italiji; taj govor pom iješan s materinskim jezikom novih naroda i s drevnim rimskim jezikom stvara nov način izričaja.38 Osim toga, promijeniše imena ne sam o provincije nego i jezera, rijeke, m ora i ljudi; Francu­ ska, Italija i Španjolska pune su novih imena, potpuno stranih starim imenima; tako se vidi, preskačući m noga druga, da su Po, G arda, Arhipelag izobličena imena nadjenuta drevnima; ljudi također od Cezara i Pompeja postadoše Petri, Ivani i M ateji. Ali među tolikim m ijenama ne bijaše od neznatne važnosti mijenjanje vjere, jer boreći se čudesima nove vjere protiv običnosti stare, rađahu se teške pobune i nesloge među ljudim a; a da je pak kršćanska vjera bila jedinstvena, m alo bi nereda iz toga proisteklo; ali boreći se međusobno grčka, rim ska i ravenska crkva, te k tome krivovjerne sekte s katoličkom, na m nogo načina ožalostiše svijet. Svjedok je tome Afrika koja podnese mnogo više jada zbog arijske sekte, u koju vjerovahu Vandali, nego zbog njihove lakom osti ili prirodne okrutnosti.39 Živeći, dakle, usred tolikih progona, ljudi su u očima nosili sliku straha svoje duše, jer povrh bezbrojnih zala što su ih podnosili, dobar dio njih nije se m ogao uteći za pom oć Bogu, u kojega se svi ubogi uzdaju; zato, budući da većina njih bijaše nesigurna kojemu se bogu treba uteći, lišeni svake pom oći i svake nade, nevoljno umirahu. 37 Ovo poglavlje je, prema P. Villariju (N. Machiavelli e i suoi tempi, Milano, 1895), ubačeno da bi se u sljedećem poglavlju još više istakle pozitivne osobine Teodorikove vladavine. Međutim, ta digresija je zanimljiva i zbog metodološkog značenja, jer njome Machiavelli napušta koncepciju historije kao rerum gestarum i uvodi kulturnu historiju u modernu historiografiju. 38 Machiavelli daje ovdje tumačenje kako su nastali romanski, odnosno neolatinski jezici. Ono je danas prevladano, jer se smatra da su ti jezici nastali iz latinskoga rustičnog jezika, a da su barbari obogatili te nove jezike specifičnom, vojnom terminologijom i tek manjim brojem drugih pojmova. 39 Već u II st. počinju doktrinarne prepirke i interpretativne divergencije u kršćanskoj crkvi. Najveći kontrast izbio je između Arija i Atanasija, u IV st., u aleksandrijskoj crkvi u Egiptu. Arije je 318. god. istupio protiv ortodoksnog kršćanskog učenja o trojstvu Boga. Arijanizam je osuđen kao hereza na Nikejskom koncilu 325. god. Ta šizma je imala i konkretne reperkusije: arijanskoj sekti prišla su mnoga germanska plemena, među njima i Vandali, što se odrazilo i na unutrašnje političke borbe.

50

6. Prema tome, Teodorik ne zasluži tek osrednje hvale, jer on bijaše prvi koji utiša tolika zla, tako da za trideset osam godina, koliko vladaše u Italiji, dovede zemlju do tolike veličine da se na njoj stari udarci više ne poznavahu. Ali kad on umrije i na vlasti ostade Atalarih što ga rodi njegova kći Am alasunta, do m alo vremena, budući da se sudbina još ne bijaše iskalila, zapade u svoje stare nevolje; jer Atalarih, m alo poslije svoga djeda, umrije; i kad ostade kraljevstvo na majci, nju izdade T eodat kojega ona bješe zovnula da joj pom ogne upravljati kraljevstvom. On, pošto nju um ori40 i sebe proglasi kraljem , te tim činom postade m rzak O strogotim a, navede cara Justinijana na pom isao da ga može prognati iz Italije; i odredi on Belizara za vojskovođu toga pothvata, jer već bijaše osvojio Afriku i iz nje protjerao Vandale i vratio je Carstvu. Zauze dakle Belizar Siciliju i odatle, prešavši u Italiju, zauze N apulj i Rim. Videći tu propast, G oti ubiše kralja T eodata, kao uzrok njoj, i na njegovo m jesto izabraše Vitigeta, kojega, poslije nekoliko kreševa, opsjede Belizar i zarobi u Ravenni. I dok još ne bješe dokončao pobjedu, Belizara opozva Justinijan i na njegovo m jesto postavi Ivana i Vitala, potpuno nenalične njemu vrlinama i navikam a; tada se G otim a povrati duh te oni proglasiše svojim kraljem Ildovada koji bijaše nam jesnik u Veroni. Poslije njega, jer on bi ubijen, zapade kraljevstvo Totilu koji porazi carevo ljudstvo i preote Toskanu i N apu lj, te podvrže pod svoje kapetane gotovo sve države što ih Belizar bijaše povratio.41 Stoga se Justinijanu učini da ga opet m ora poslati u Italiju. On, vrativši se s malim snagam a, više izgubi slavu prijašnjih svojih djela nego što je iznova steče; jer Totila, dok Belizar s ljudstvom bijaše u Ostiji, pred njegovim očima osvoji Rim ; i videći da ga ne može ni pustiti ni držati, većim ga dijelom razori i narod iz njega protjera, a senatore sa sobom povede; i ne držeći mnogo do Belizara, ode odatle s vojskom u K alabriju42 da se sukobi s vojskom što je dolazila iz Grčke u pom oć Belizara. Videći dotle Belizar da je Rim napušten, prihvati se časna posla te, zašavši među rimske razvaline, najvećom m ogućom brzinom obnovi zidine toga grada i pozva unutra stanovnike. Ali tom njegovu hvale vrijednom pothvatu usprotivi se sudbina, jer u to vrijeme Justinijana napadoše Parti,43 te on zovnu Belizara; i on, poslušavši svoga gospodara, napusti Italiju; i ostade ta provincija na milost Totili, koji opet zauze Rim. Ali ne postupi s njim okrutno kao prije, jer ga zam oli sveti Benedikt, o kojem u se u to doba posvuda mislilo da ima veliku svetost, te se on prihvati da ga obnovi.44 Justinijan u međuvremenu bijaše uglavio mir s Partima, i kad naumi poslati novo ljudstvo u pom oć Italiji, zadržaše ga Slaveni, novi sjeverni narodi koji prijeđoše D unav i provališe u Iliriju i T raciju; tako je T otila gotovo svu zauze.45 Ali kad Justinijan pobijedi Slavene, posla on u Italiju sa četam a eunuha N arseta, odlična ratnika; on, stigavši u Italiju, porazi i ubi T otilu; a ostaci G ota što se poslije toga poraza spasiše povukoše se u Paviju, 40 Amalasunta je bila ljubiteljica rimske kulture (vidjeti 35. bilješku). Za vrijeme njezine vladavine ojačala je prorimska struja, koja nije bila po volji gotskoj vojnoj aristokraciji. Zatočena na otočiću u jezeru Bolsenu, zadavljena je 535. god. Taj je događaj bio povod Justinijanovoj intervenciji i gotsko-bizantskim ratovima koji su trajali do 553. god. 41 Baduila, zvanog Totila (Besmrtni), izabrali su za kralja donji slojevi, kojima je obećao oslobođenje od ropstva i podjelu krupnih zemljoposjeda. Vladao je od 541. do 552. god. i bio vrlo popularan u narodu. Odbacio je bizantske trupe do samog juga Italije. Machiavelli je nasjeo ideologiziranom stereotipu Totile kao okrutnog vladara, koji potječe iz bizantske historiografije. 42 Kalabrija je stari naziv za današnju pokrajinu Puglia, i ne treba je miješati s današnjom istoimenom pokrajinom. 43 Riječ je o Perzijancima. F. Biondo slijedi klasične obrasce i Partima naziva stanovništvo koje je nekad pripadalo partskom kraljevstvu. 44 Sveti Benedikt (Benedetto da Norcia) osnivač je reda benediktinaca, čija je deviza »ora et labora« (moli se i radi), koji su sagradili opatiju Montecassino. O susretu Totile i svetog Benedikta pripovijeda papa Grgur Veliki u svojim Moralnim dijalozima. 45 Slavenska plemena prešla su Dunav 547. god.

51

gdje proglasiše za kralja Teju. S druge strane N arset, poslije pobjede, zauze Rim i naposljetku se sukobi s Tejom , blizu Nocere, te ga ubi i porazi. N akon toga posvem a se ugasi ime G ota u Italiji, gdje oni, od Teodorika do Teje, sedam deset godina vladahu.46

7. Ali čim se Italija oslobodi G ota, umrije Justinijan, a nasljednikom mu postade sin Justin koji, po nagovoru svoje matere Sofije, opozva N arseta iz Italije i onam o posla Longina da ga naslijedi.47 Prihvati Longin običaj drugih i nastani se u Ravenni; a povrh toga dade Italiji novo obličje, jer ne postavi provincijske namjesnike, kako su činili Goti, nego u sve gradove i zemlje od ikakve važnosti metnu glavare koje nazva vojvodam a. I u toj podjeli ne počasti Rim a više nego druge zemlje; jer uklonivši konzule i senat, kojih se imena do toga doba bjehu zadržala, podvrže ga jednom vojvodi koji se svake godine onam o slao iz Ravenne, i to se zvaše Rim sko V ojvodstvo; a onome tko je za cara stajao u Ravenni i upravljao cijelom Italijom dade se ime egzarh. T a razdioba olakša propast Italije i ubrza zgodu Langobardim a da je zauzm u.48

8. Silno se N arset bješe naljutio na cara što mu preote vlast nad tom pokrajinom koju on svojom vrlinom i krvlju bijaše osvojio; jer Sofiji ne bješe dovoljno nepravde što ga opozva, nego tome dodade još riječi punih klevete, govoreći da ga želi vratiti da prede s drugim eunusim a; stoga N arset, pun gnjeva nagovori langobardskog kralja Alboina, koji tada vladaše u Panoniji, da dođe zauzeti Italiju.49 Langobardi bijahu, kako je gore pokazano, ušli u ta m jesta blizu D unava, koja napustiše Heruli i Turinzi, kad ih njihov kralj O doakar dovede u Italiju; pošto tu provedoše neko vrijeme i kraljevstvo zapade Alboina, grozna i sm iona čovjeka, prijeđoše oni Dunav i pobiše se s Kom undom , kraljem G epida koji držaše Panoniju, i pobijediše ga.50 I pošto se u plijenu nađe Rozam unda, Kom undova kći, Alboin je uze za ženu i zagospodari Panonijom; i potaknut svojom groznom naravi, načini od Kom undove lubanje čašu iz koje je pio u spomen te pobjede. Ali kad ga u Italiju zovnu N arset, s kojim se bijaše sprijateljio u ratu protiv G ota, prepusti on Panoniju Hunima, o kojim a rekosm o da se poslije Atiline smrti bijahu vratili u svoju domovinu, te stiže u Italiju; i našavši je razdijeljenu na onoliko dijelova, zauze odjednom Paviju, M ilano, Veronu, Vicenzu, svu T oskanu i veći dio Flaminije, koja se danas zove R om anja. Z bog tolikih i tako brzih osvajanja njemu se učini da je već pobijedio u Italiji, pa priredi gozbu u Veroni; i postavši veseo od obilna pića, napuni Kom undovu lubanju vinom i ponudi je kraljici Rozam undi, koja je sučelice njemu jela, rekavši jakim glasom , tako da ga ona m ogaše čuti, da želi da i ona u tolikom veselju pije sa svojim ocem. T a riječ ostade kao rana u srcu te žene: i želeći se osvetiti, znajući da Elmelhild, m lad i žestok lom bardijski plemić, ljubi jednu njezinu sluškinju, dogovori se s njom da potajno udesi tako da s Elmelhildom spava ona umjesto sluškinje. I pošto Elmelhild po njezinu naputku dođe da je potraži na nekom mračnu mjestu, misleći da je sa sluškinjom, leže s Rozam undom . Ona mu se poslije čina otkri, 46 Zapravo je prošlo šezdeset godina od pada Ravenne, 493. god., koja označava kraj Ođoakrove vladavine, do bitke kod Latarskih brda kod Nocere, 553. god. Machiavelli ovdje prepisuje pogrešku koju je učinio F. Biondo u svojoj Historiji. 47 Justin II (565-578) nije bio Justinijanov sin, već nećak, sin njegove sestre Vigilantije i Dulcisima. 48 Početak decentralizacije vlasti datira, međutim, od Justinijanove pragmatičke sankcije, 554. god., kojom je talijanskim biskupima dodijeljena široka autonomija i administrativna ovlaštenja. 49 Taj podatak, koji pripada legendi a ne historiji, navodi Pavao Đakon u svojoj Historia Langobardorum (II knj., 5. pogl.). Prenosi ga i Liber pontificalis, a čini se da ga je prvi spomenuo Isidor Seviljski u Chronicon (CIV pogl.). 50 Nije riječ o Panoniji, već o Daciji.

52

pa kad mu kaza kako po njezinu sudu m ora ili ubiti Alboina i zauvijek uživati nju i kraljevstvo, ili od njega poginuti kao oskvrnitelj njegove žene, pristade Elmelhild da umori Alboina. Ali pošto ga ubiše, videći da im ne uspijeva prigrabiti kraljevstvo, obuze ih sumnja da će ih Langobardi zbog ljubavi prema Alboinu ubiti, te sa svim kraljevskim blagom pobjegoše u Ravennu, gdje ih Longin časno primi. U tim nevoljam a bijaše umro car Justin, a na njegovo mjesto dođe Tiberije koji, zauzet ratovim a protiv Parta, ne m ogaše pom oći Italiji; stoga se Longinu učini da je to zgodan čas da postane, uz pom oć Rozamunde i njezina blaga, kralj Langobarda i cijele Italije; i povjeri joj taj svoj naum, i nagovori je da ubije Elmelhilda i njega uzme za muža. O na to prihvati; i spravi pehar otrovana vina, i svojom rukom ga pruži Elmelhildu koji žedan izađe iz kupelji. K ad ga on pola popi, osjetivši da mu nutrina gori i dosjetivši se što je posrijedi, prisili Rozam undu da ispije ostatak; i tako, za kratko vrijeme, umriješe jedno i drugo, a Longina napusti nada da će postati kralj.51 M eđutim Langobardi, sabravši se u Paviji koju načiniše glavnim sijelom svoga kraljevstva, proglasiše Klepha za kralja; on obnovi Imolu, koju bješe razorio N arset, zauze Rimini i gotovo svako mjesto sve do R im a; ali usred svojih pobjeda umrije. Taj Kleph ne bijaše okrutan sam o prema tuđincima nego i prem a svojim Langobardim a te oni, ustravljeni kraljevskom moći, ne htjedoše više birati kralja; nego između sebe izabraše trideset vojvoda da vladaju drugim a.52 T a odluka bijaše uzrokom što Langobardi nikada ne osvojiše cijelu Italiju, i što njihovo kraljevstvo ne prijeđe Benevento, i što se Rim, Ravenna, Crem ona, M antova, Padova, M onselice, Parma, Bologna, Faenza, Forli, Cesena dijelom branjahu neko vrijeme, a dijelom ih oni nikada ne osvojiše. Jer nemajući kralja bijahu manje spremni ratovati; a kad ga poslije izabraše, zbog toga što su neko vrijeme bili slobodni, postadoše manje poslušni i skloniji neslozi između sebe; i to ih isprva uspori u pobjeđivanju, a poslije ih konačno otjera iz Italije. Pošto dakle Langobardi ostaše u tim granicam a, Rimljani i Longin se nagodiše da svatko odloži oružje i uživa ono što posjeduje.

9. U to doba počeše pape zadobivati veću vlast nego što je prije imahu; jer prve su poslije svetog Petra, zbog svetosti života i čudesa, ljudi štovali, te njihovi primjeri toliko proširiše kršćansku vjeru da su se vladari, da bi doskočili velikoj pometnji što bijaše na svijetu, morali njoj pokoriti. Pošto dakle car postade kršćaninom , i pošavši iz Rim a ode u Konstantinopol, uslijedi to, kako u početku rekosm o, da Rim sko Carstvo brže propade a rim ska crkva brže poraste. Pa ipak, sve do dolaska Langobarda, budući da Italija bijaše podložna carevima ili kraljevima, nikada u ta vremena ne zadobiše pape druge vlasti osim one što im ju je pribavljalo poštovanje njihovih postupaka i njihova nauka; u drugim su stvarim a bili pokorni ili carevima ili kraljevima, pa su ih oni ponekad ubijali i kao svoje ministre u pothvatim a koristili. Ali dobiše veću važnost u talijanskim prilikam a kad Teodorik, kralj G ota, posadi svoj prijestol u Ravennu; jer pošto Rim ostade bez vladara, Rimljani dobiše razlog da se za utočište više pokoravaju papi; pa ipak ne poraste zbog toga mnogo njihova vlast, tek postiže to da rim ska crkva bješe pretpostavljena ravenskoj. Ali kad stigoše Lom barđani53 i kad se Italija raspade na 51 Cijela ta bizarna priča potječe od Pavla Đakona (II, 27-31) i pripada u legendu. Machiavelliju je ta epizoda potrebna jer u svakoj povijesnoj situaciji on traži živog čovjeka, čije psihološke osobine utječu na povijesna zbivanja. Zato je i Machiavellijevo djelo jedinstvo suprotnosti: s jedne strane velika zbivanja na koja utječe sudbina, a s druge strane protagonisti od krvi i mesa, sa svojim vrlinama i manama, koji zadovoljavaju njegovu sklonost prema anegdotalnom i bizarnom. 52 Taj interregnum je trajao od 574. do 584. god. 53 Tj. Langobardi.

53

više dijelova, imade p apa razloga d a živne; jer postavši gotovo glavar Rim a, dok car bijaše u Konstantinopolu a Lom barđani ga štovahu, preko pape Rim ljani se, ne kao podložnici nego kao drugovi, povezaše s Langobardim a i s Longinom . I tako, nastojeći da budu prijatelji čas s Lom barđanim a a čas s Grcim a, dostojanstvo p apa poraste. Ali pošto zatim uslijedi propast Istočnoga Carstva (koja se u to doba dogodi za cara H eraklija,54 jer Slaveni, koje prije spom enusm o, ponovo provališe u Iliriju i zauzevši je dadoše joj ime Slavonija; i druge dijelove toga carstva prije napadoše Perzijanci, zatim Saraceni, koji pod M uham edom izađoše iz Arabije, te naposljetku Turci, i otrgnuše mu Siriju, Afriku i Egipat), ne ostade više papi, zbog nemoći toga carstva, mogućnosti da u njega traži pom oći protiv svojih nevolja; a s druge strane, pošto poraste snaga Langobarda, pom isli da mu valja potražiti druge zaštitnike, pa se obrati kraljevima Francuske.55 I tako su sve ratove što su ih, poslije tih vremena, barbari vodili u Italiji, najvećim dijelom prouzročili pape; i sve su barbare što nju preplaviše oni više puta pozivali. A takav način postupanja traje i u ovo naše doba: i zbog toga je bila i jest Italija razjedinjena i nemoćna. Z bog toga, u opisu stvari koje uslijediše do ovih naših vremena, neće se više prikazivati propast C arstva, koje je sve pod zemljom, nego uspon p ap a i drugih vladara koji od tada do dolaska Karla VIII vladahu Italijom. Pa će se vidjeti kako pape, prvo-zabranam a a poslije i njima i oružjem zajedno, pom iješanim a s oprostim a, bijahu užasni i štovani; i kako, zbog zloupotrebe jednoga i drugoga, jedno posvem a izgubiše a u drugom ovise o volji drugih.

10. Ali, vrativši se našem redu, velim kako p apa postade G rgur III a kralj Langobarda Aistulf koji, unatoč uglavljenim sporazum im a, zauze Ravennu i povede rat protiv pape.56 N a to Grgur, zbog već opisanih razloga, ne uzdajući se u cara u Konstantinopolu jer bijaše slab, i ne želeći se osloniti na vjeru Lom barđana jer njome više puta okrenuše, pribježe u Francusku Pipinu II,57 koji od gospodara Austrazije i Brabanta bijaša postao kralj Francuske, ne toliko svojom vrlinom koliko vrlinom svog oca Karla M artela i svoga djeda Pipina. Jer Karlo M artel, kao vladar toga kraljevstva, nanese onaj glasoviti poraz Saracenim a kod T oursa na rijeci Loire, gdje ih izgibe više od dvije stotine tisuća;58 stoga njegov sin Pipin, po očevoj slavi i svojoj vrlini, postade poslije kraljem toga kraljevstva. N jem u papa Grgur, kako je rečeno, posla po pom oć protiv Langobarda; i Pipin mu obeća da će je poslati, ali da ga prvo želi vidjeti i osobno počastiti. Stoga G rgur ode u Francusku, i prijeđe zemlje svojih dušm ana Lom barđana, a oni ga u tome ne spriječiše: toliko bijaše štovanje koje se iskazivalo vjeri. Otišavši, dakle, G rgur u Francusku, onaj ga kralj počasti i sa svojom vojskom otprati u Italiju; i oni opsjedoše Langobarde u Paviji. T ad a se Aistulf, natjeran nuždom , nagodi s Francuzim a, i oni pristadoše na nagodbu zbog m olitava pape koji ne poželje smrt svoga 54 Heraklije je vladao od 610. do 641. god. 55 Nekoliko je papa tražilo pomoć francuskih kraljeva: najprije papa Zaharije (751), zatim Stjepan Ii (753-754), pa Hadrijan I (772). Konačno, papa Lav III utekao je Karlu 779. god. 56 Tu je temu Machiavelli podrobno razradio u Raspravama. . . (I, 12), gdje je upozorio da Talijani treba da zahvale papinstvu što je njihova zemlja razjedinjena i što je plijen ne samo moćnih barbara, već i najobičnijih vazala. U toj kritici možemo uočiti aluziju na Klementa VII, koji je vodio istu politiku osam stoljeća kasnije, no papa Klement VII bio je zadovoljan tim djelom, što svjedoči i o njegovoj duhovnoj širini i o relativnoj duhovnoj toleranciji u doba renesanse. 57 Nije riječ o Grguru III, već o Stjepanu II. Machiavelli prepisuje pogrešku koju čini F. Biondo, koji je na temelju jednoga pronađenog kodeksa sv. Ivana Lateranskog htio ispraviti Liber Pontificalis. Grgur III je vladao od 731. do 741. god., a naslijedili su ga Zaharije (741-752) i Stjepan II (752-757). Aistulf je vladao od 749. do 756. god. Stjepan II je s Pipinom ugovorio prvi franački upad u Italiju 755. god. 58 Između Toursa i Poitiersa, bitka poznata pod imenom »bitka kod Poitiersa«, 732. god.

54

dušm anina, nego da se obrati i živi: u toj nagodbi obeća Aistulf vratiti Crkvi sve zemlje što joj ih bješe uzeo. Ali kad se Pipinovo ljudstvo vrati u Francusku, Aistulf se ne osvrnu na nagodbu, pa se p ap a opet uteče Pipinu; on opet posla vojsku u Italiju, pobijedi Langobarde i zauze Ravennu; i protiv volje grčkoga cara, dade je papi zajedno sa svim onim zem ljam a što bjehu pod njezinim egzarhatom , te tome dodade zemlju Urbina i M arke.59 Ali Aistulf u predaji tih zem alja umrije, a Lom barđanin Deziderije, koji bijaše vojvoda Toskane, zgrabi oružje da zauzme kraljevstvo, i zaiska pom oć od pape obećavajući mu svoje prijateljstvo; i on mu je pruži, tako da drugi vladari popustiše. I Deziderije se u početku držaše vjere, te nastavi vraćati zemlje papi prem a dogovoru sklopljenu s Pipinom: i ne dođe više egzarh iz Konstantinopola u Ravennu, nego se vladalo po volji papinoj.

11. Zatim umrije Pipin, a kraljevstvo naslijedi njegov sin Karlo, i to bješe onaj kojega zbog veličine njegovih djela nazvaše Velikim. Dotle papinstvo naslijedi Teodor I.60 On zapade u neslogu s Deziderijem te ga ovaj opsjede u Rim u; tada se p apa uteče za pom oć Karlu koji, prešavši Alpe, opsjede Deziderija u Paviji, zarobi njega i njegove sinove i posla ih kao sužnje u Francusku; i pođe pohoditi papu u Rimu, gdje prosudi da papu, nam jesnika Božjega, ne mogu ljudi suditi; a p apa i rimski narod njega proglasiše carem .61 Od tada Rim opet im ađaše cara na zapadu; i dok nekada p apa imaše oslonac u careva, tim izborom car poče trebati papu, te Carstvo stade gubiti svoje položaje, a Crkva ih zadobivati; i tako je stalno rasla njezina vlast nad svjetovnim vladarim a. Langobardi su dvjesta trideset dvije godine bili u Italiji, i više im od tuđinaca ne ostade ništa osim imena; i kad Karlo htjede preurediti Italiju, što se zbi u doba pape Lava III, zadovoljan bješe da oni prebivaju na onim m jestim a gdje se odgojiše, i ta se pokrajina po njihovu imenu nazva Lom bardija. I budući da oni štovahu rimsko ime, htjede on da se sav njima najbliži kraj Italije, koji bijaše podložan egzarhatu Ravenne, nazove Rom anja. I osim toga Pipin proglasi svojeg sina kraljem Italije; njegova se vlast protezala sve do Beneventa; a sve ostalo je posjedovao grčki car s kojim Karlo bijaše uglavio sporazum . U to se doba na papinsku čast uspe Paskal I, a župljani62 rimskih crkava, da budu bliži papi i da se nađu pri njegovu izboru, da bi svoju moć uresili nekim sjajnim naslovom , počeše se nazivati kardinalim a; i stekoše oni toliki ugled, ponajviše kad isključiše rimski puk iz biranja pape, da se često njegov izbor izvrši iz njihovih redova;63 tako, kad umrije Paskal, bijaše izabran Eugen II, s naslovom svete Sabine.64 A Italija, pošto bješe u rukam a Francuza, izmijeni djelomično obličje i poredak, jer papa zadobi više svjetovne vlasti, a oni u nju bijahu uveli imena grofova i m arkiza, kao što prije Longin, ravenski egzarh, bijaše uspostavio imena vojvoda. Poslije nekoliko papa, 59 Pipin se oglušio o zahtjeve bizantskog cara Konstantina Koproniraa da Ravenski egzarhat vrati Bizantu. Predajući papi te gradove i zemlje udario je temelj svjetovnoj državi papa. Stjepanu II se pripisuje i falsificirana Konstantinova darovnica po kojoj je Konstantin Veliki poklonio Zapad i Italiju papi Silvestru u IV st. Taj je falsifikat otkrio humanist Lorenzo Valla sredinom XV st. i vrlo je čudno što to Machiavelli ne spominje. Vidjeti: M. Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb, 1980. 60 V. Fiorini navodi da je Machiavelli, prepisujući Bionda, zamijenio Teodora i Hadrijana I. Međutim, papa je tada postao Pavao I (757-767). Odlomak koji slijedi također je pun netočnosti: Hadrijan I je bio papa kojega je u Rimu opsjedao Deziderije, od 772. do 795. god., a pozvao je u pomoć i Karla Velikog, što je izazvalo propast langobardskog kraljevstva. 61 Stara formula rimske vlasti senatus populusque romanus sad je zamijenjena i glasi »papa i rimski narod«. 62 Treba stajati župnici (u originalu: parrocbiani, a treba parrocki). 63 Dekretom Lateranskog koncila, 1059. god., rimski je narod izuzet od biranja pape, što je postalo isključiv prerogativ kardinalskoga kolegija. Narodu i nižem kleru preostalo je samo da aklamacijom prihvate izbor kardinala. 64 Tj. kardinal župe Sveta Sabina.

55

zadobi tu čast Rimljanin O sporco koji, zbog ružnoće toga imena, naredi da ga zovu Sergije; to bijaše početak mijenjanju imena što pape čine kad budu izabrani.65

12. U međuvremenu bijaše umro car Karlo, i njega naslijedi sin mu Ludovik; poslije njegove smrti rodiše se među njegovim sinovima tolike trzavice da carstvo, u vrijeme njegovih unuka, bješe oteto francuskoj lozi i svedeno na G erm aniju; i proglasi se prvi njemački car Arnulf. I ne izgubi Karlovo potom stvo zbog svoje nesloge carstvo nego i kraljevstvo Italije; jer se osiliše Lom barđani i počeše ugrožavati papu i Rimljane; tako da papa, ne videći kome bi se utekao, od nužde proglasi Berengarija, vojvodu Furlanije, kraljem Italije.66 Ti događaji navedoše Hune, koji prebivahu u Panoniji, da napadnu Italiju; i sukobivši se s Berengarijem, bijahu prisiljeni da se vrate u Panoniju, odnosno Ugarsku, jer se ta provincija tako po njima zvala. U to je doba u Grčkoj car bio R om an, koji carstvo preote Konstantinu, dok bijaše zapovjednik njegove vojske.67 I budući da mu se na tu novost bijahu odmetnule Apulija i K alabrija koje, kako već rekosm o, bijahu pokorne njegovu carstvu, srdit zbog te bune dopusti on Saracenim a da prođu u. te krajeve; oni, došavši i zauzevši te provincije, pokušaše osvojiti Rim. Ali Rimljani, budući da Berengarije bijaše zauzet suzbijanjem H una, uzeše za svoga vojskovođu toskanskoga vojvodu Alberiga i s pom oću njegove vrline spasiše Rim od Saracena.68 Oni, okanivši se opsade, podigoše tvrđavu na brdu G alganu i odatle vladahu Apulijom i Kalabrijom , a po ostatku Italije udarahu. I tako Italija u to doba bijaše strašno ojađena, jer na nju od A lpa vojevahu Huni a od N apulja Saraceni. Potrajaše te muke u Italiji mnogo godina i pod vlašću triju Berengarija što naslijediše jedan drugoga; i u to vrijeme papa i Crkva bijahu stalno napadani, jer se ne im adoše kam o uteći zbog nesloge zapadnih vladara i nemoći istočnih. U to su vrijeme Saraceni opustošili grad Genovu i svu njezinu obalu; iz toga poteče veličina grada Pise, kamo pribježe mnogo naroda protjerana iz vlastite domovine. Te se stvari dogodiše u 931. godini kršćanske vjere. Ali kad carem postade Oton, sin saksonskoga vojvode H enrika i M atilde, razborit i veom a glasovit muž, p apa Agabit obrati mu se s m olbom da dođe u Italiju i da je izbavi od nasilja Berengarija.69

13. U to su vrijeme države u Italiji bile ovako uređene: Lom bardija je bila pod Berengarijem III i njegovim sinom Albertom ;70 T oskan om i Rom anjom upravljao je namjesnik zapadnoga cara; Apulija i K alabrija dijelom spadahu pod grčkoga cara a dijelom pod Saracene; u Rimu su se svake godine birala dva konzula među plemićima i oni su po starim običajim a vladali; tome se dodavao jedan prefekt koji je puku dijelio 65 Ime Osporco znači svinjska usta (lat. os pora). Međutim, taj se običaj uvriježio kasnije, kad se Oktavijan nazvao Ivan XII (955-963). Čini se da je tu zabunu uveo A. Dandolo u svom djelu Chronicon, knj. VIII, 4. pogl. 6b Berengarije je bio markgrof, a ne vojvoda Furlanije (današnji Friuli), i vladao je od 888. do 924. god. Papa ga je proglasio kraljem, a 915. i carem Italije. Sukobio se s Ugrima (ne Hunima, kako on navodi) 899. god., kad su ušli u Furlaniju i Lombardiju, pošto ih je Arnulf odbacio s njemačke granice. Machiavelli u ovom poglavlju navodi tri Berengarija, a bila su samo dva: Berengarije II vladao je od 950. do 963. 67 Konstantin VII Porfirogenet (913—959). Od 920. do 945. god. u njegovo je ime vladao njegov tast Roman Lekapen, dok se on bavio knjigama i muzikom. 68 Srednjovjekovni historičari pripisivali su Romanu dolazak Saracena u Italiju, navodno na njegov poziv. Ali oni su još od 827. god. vladali Sicilijom, gdje su osnovali emirat s centrom u Palermu. Nekoliko su puta pokušavali osvojiti Rim, a 846. su opljačkali bazilike sv. Petra i sv. Pavla. 69 Oton I Saksonski, sin Henrika Ptičara, vladao od 936. do 973. god. Poveo je tri pohoda na Italiju: 951, 961. i 966. god. Rimskim carem bio je proglašen 962. god. Pontifikat Agapita II traje od 946. do 956. god. 70 Riječ je o Berengariju II i njegovu sinu Adalbertu, koji su vladali s naslovom kralja Italije.

56

pravdu; imali su vijeće od dvanaest ljudi koji su svake godine raspoređivali upravitelje po njima podložnim zem ljam a. Papa je im ao i u Rimu i u cijeloj Italiji više ili manje vlasti, ovisno o naklonosti careva ili onih koji u njoj bijahu najmoćniji. Stiže dakle car Oton u Italiju i preote kraljevstvo od Berengarija, koji tu vladahu pedeset pet godina, i papi vrati njegovo dostojanstvo.71 Imade on sina i unuka, svaki se također zvaše Oton, koji jedan za drugim poslije njega baštiniše C arstvo.72 A u vrijeme O tona III Rimljani prognaše papu G rgura V ; stoga Oton siđe u Italiju i opet ga posadi u Rim ; a papa, da se osveti Rim ljanim a, oduže im vlast da proglašavaju cara i dade je šestorici vladara Germanije: biskupim a M ainza, Triera i Kolna, te knezovima Brandenburga, Palatina i Saksonije; to se zbi godine 1002.73 Poslije smrti Otona III, Izbornici proglasiše carem bavarskoga vojvodu Henrika kojega, dvanaest godina kasnije, okruni Stjepan VIII.74 Henrik i njegova žena Simeunda življahu veom a svetim životom ; to se vidi po mnogim hram ovim a što ih pom agahu i podizahu, među kojim a je i hram sv. M iniata, blizu grada Firence. Henrik preminu 1024; njega naslijedi Konrad Švapski, a njega poslije Henrik II.75 Ovaj dođe u Rim ; i budući da u Crkvi bijaše raskol triju papa, on ih svu trojicu zbaci i dade izabrati Klementa II, koji ga okruni za cara.76 14. T ad a su Italijom upravljali dijelom narodi, dijelom knezovi, dijelom carevi namjesnici od kojih se glavni zvao kancelar, i njemu se drugi obraćahu.77 M eđu knezovima najmoćniji bješe Gotfrid i njegova žena grofica M atilda, koju porodi Beatrice, sestra H enrika II.78 N joj i njezinu mužu pripadahu Lucca, Parm a, Reggio i M antova, sa svim onim što se danas naziva Patrimonijem .79 Papam a je tada dodijavala preuzetnost rim skoga puka, koji se isprva služio njihovom vlašću da se oslobodi careva; kad je poslije uzeo gospodstvo nad gradom i preuredio ga onako kako mu se svidje, odmah postade neprijatelj papam a; i mnogo više nepravda njima zadade taj puk nego ijedan drugi kršćanski vladar. I u doba kad su pape svojim zabranam a strašili cio zapad, imali su pobunjen rimski puk, te nijedan od njih nemaše drugoga naum a nego da jedni drugima preotmu slavu i vlast.80 K ada dakle papom postade N ikola II, kao što Grgur V oduže Rim ljanim a moć da imenuju cara, tako ih N ikola liši prava da biraju papu i htjede da njegov izbor pripadne sam o kardinalim a. I ne bješe ni tim zadovoljan; jer kad se sastade s knezovima koji upravljahu Kalabrijom i A pulijom ,81 zbog razloga koje 71 Posrijedi je već spomenuti (vidjeti 68. bilj.) drugi pohod Otona I (961). Suprotno Machiavellijevoj tvrdnji, on je nametnuo papi carski autoritet, o čemu govori i tzv. Privilegium Othonis. Njime su bile potvrđene donacije Pipina Maloga i Karla Velikoga papinstvu, ali je car time uspostavio i kontrolu nad upravom u Papinskoj državi. Uloga se promijenila: tim dokumentom crkva je podvrgnuta državi, i izabrani papa mora caru polagati zakletvu vjernosti. 72 Oton II je vladao od 973. do 983. god., a Oton III od 983. do 1002. 73 Sedmi izbornik je 1257. god. postao kralj Češke. 74 Henrik II Bavarski, kojega je, međutim, okrunio Benedikt VIII, 1014. god., a ne Stjepan. Henrikova žena zvala se Kunigunda, a ne Simeunda, i proglašena je sveticom. 75 Ta je zbrka oko imena Henrika posljedica toga što je Henrik II bio car i kralj Italije, a kao kralj Germanije nosio je naziv Henrik III. Henrik I Ptičar bio je otac Otona I, Henrik II, zvan Šepavi, bio je nasljednik Otona III, a Henrik III, zvan Crni, sin Konrada Švapskog. 76 Benedikt IX, Silvestar III i Grgur VI. 7/ Tvrdnja da su »Italijom upravljali dijelom n arodi...« odnosi se na početak stvaranja talijanskih komuna, gradova, koji su počeli stjecati nezavisnost prema caru i papi. Machiavelli nije dovoljno istakao jedan bitan moment razvoja feudalizma, koji će kasnije izazvati burne društvene promjene. 78 Gotfrid Lotarinški i Matilda Toskanska (1046-1115), koja je bila vatreni pristaša papinstva. 79 Očevina sv. Petra, tj. Papinska država. 80 »Zabrane« koje spominje Machiavelli zapravo su mnogobrojne ekskomunikacije. U to su doba Rim potresale borbe između papa i rimskog plemstva. 81 Sporazum u Melfiju 1059. god. između Nikole II i Normana, koji su vladali jugom Italije na čelu s Robertom Guiscardom.

57

ćemo m alo poslije reći, prisili sve službenike što ih po svom pravorijeku poslaše Rimljani da priznaju pokornost papi, a neke i liši njihove službe.

15. Poslije Nikoline smrti zbi se u Crkvi raskol, jer svećenstvo Lom bardije ne htjede iskazati pokornost Aleksandru II, izabranom u Rimu, nego proglasi K adola iz Parme za protupapu. Henrik, kojemu bijaše m rska papinska m oć, javi papi Aleksandru da se odrekne prvosvećenstva, a kardinalim a da dodu u Germ aniju i proglase novog papu.82 Stoga on bijaše prvi vladar koji poče osjećati kakvu važnost im aju duhovne rane, jer p apa sazva koncil u Rimu i liši Henrika Carstva i kraljevstva. I neki talijanski narodi pristadoše uz papu, a neki uz H enrika; to bijaše sjeme struja gvelfa i gibelina, da bi se Italija, kad joj uzm anjkaše barbarske provale, razdirala unutrašnjim ratovim a.83 T ad a Henrika, pošto bijaše izopćen, nagnaše njegovi narodi da dođe u Italiju i bos klekne pred papu i zaište njegov oprost: to se dogodi godine 1080.84 Pa ipak, malo poslije, rodi se nova nesloga između pape i H enrika; zato ga p apa ponovo izopći, a car posla svoga sina, također Henrika po imenu, s vojskom u Rim, te on uz pom oć Rim ljana, koji su mrzili papu, opsjede ga u tvrđavi; tada dođe R obert G uiscard iz Apulije da mu pom ogne, a Henrik ga ne dočeka, nego se vrati u Germaniju. Sam o Rimljani ostadoše uporni, tako da zbog toga R obert iznova opljačka Rim i vrati ga u prijašnje razvaline iz kojih ga mnogi pape prije toga podigoše. I budući da od toga R oberta poteče N apuljsko Kraljevstvo, ne čini mi se da je naodm et potanko pripovjediti o njegovim djelima i puku.

16. Pošto među nasljednicima Karla Velikoga dođe do rascjepa, kako gore pokazasm o, prilika se pruži novim sjevernim narodim a, zvanima N orm ani, da dođu napasti Francusku; i zauzeše onu zemlju koja se danas, po njim a, zove N orm andija. Dio tih naroda dođe u Italiju, u vrijeme kad tu provinciju harahu Berengariji, Saraceni i Huni, te zauzeše neke zemlje u Rom anji gdje se, usred tih ratova, junački održaše.85 Jednom od tih normanskih knezova, Tankredu, rodi se više sinova, među kojim a bijahu Vilim, zvan Ferabak, i Robert, zvan G uiscard. V last bijaše zapala Vilima, i nemiri u Italiji djelomično prestaše; ipak su Saraceni držali Siciliju i svakodnevno napadali obale Italije; stoga se Vilim udruži s knezovima Capue i Salerna i s G rkom M elorhom , koji u ime grčkoga cara upravljaše Apulijom i K alabrijom , da navale na Siciliju i da nakon pobjede po dogovoru svakom od njih m ora četvrti dio plijena i države pripasti. Pothvat bijaše sretan; i prognavši Saracene, osvojiše Siciliju. Poslije te pobjede M elorh potajno dovede ljudstvo iz Grčke i zauze otok sam o za cara, a tek plijen razdijeli. Time Vilim 82 Ne Aleksandru, već Grguru VII (1073-1085), kojega je Henrik IV na saboru u Wormsu zbacio. U odgovor na to Grgur VII je sazvao koncil u Rimu i ekskomunicirao Henrika IV. Machiavelli nije dovoljno uočio značenje tih događaja i »personalizira« sukob pape i cara, koji je sveden na jedan od mnoštva sporova među vladarima. 83 Ime gvelfa potječe od bavarskog i saksonskog vojvode Wolfa. Međutim, gvelfi i gibelini se počinju spominjati nešto kasnije nego što navodi Machiavelli, i to 1140. god., u vrijeme građanskih ratova između švapske i bavarske dinastije u Njemačkoj. 84 Trierski sabor obavezao je Henrika IV da pođe u Canossu 1077, a ne 1080. Te godine (1080) Henrik je proglasio antipapu Klementa III i krenuo u pohod na Rim. Grgur VII je pozvao u pomoć Roberta Guiscarda, kojemu je zauzvrat dopustio pljačkanje Rima (1084). Pred bijesom rimskih građana papa je morao uteći u Salerno, pod zaštitu normanskog kralja, gdje je i umro 1085. god. 85 Normani su se pojavili u Italiji 1016. god. kao najamnička vojska. Postepeno su ojačali i 1030. osnovali grofoviju između Napulja i Capue. Godine 1043. osvojili su Apuliju, a 1057. se Robert Guiscard proglasio vojvodom Apulije i Kalabrije. Normani su 1061. osvojili Siciliju i otjerali Saracene, a 1130. službeno je proglašeno Sicilsko kraljevstvo.

58

bijaše nezadovoljan; ali se suspreže i ostavi da to pokaže u prikladnije vrijeme, te otputova sa Sicilije zajedno s knezovima Salerna i Capue. K ad ovi otiđoše od njega da se vrate kući, Vilim ne produži u Rom anju nego se sa svojim ljudstvom okrenu prema Apuliji i odm ah zauze M elfi, a zatim u kratko vrijeme, unatoč snagam a grčkoga cara, zagospodari gotovo cijelom Apulijom i K alabrijom , u kojim a u doba N ikole II vladaše njegov brat R obert G uiscard. I budući da imaše m nogo razm irica sa svojim sinovcima oko nasljeđa tih država, posluži se papinom vlašću da ih objedini; to p apa drage volje izvrši, želeći pridobiti R oberta da ga brani od njemačkih careva i drskosti rim skoga puka; kao posljedica toga zbi se da on, kako smo prije pokazali, na poticaj G rgura VII protjera Henrika iz Rim a i onaj puk ukroti. R oberta naslijediše njegovi sinovi Roger i Vilim; njihovoj se državi pripoji N apulj i sve zemlje što su između N apulja i Rim a, a zatim Sicilija; njihov gospodar postade Roger. Ali kad poslije toga Vilim pođe u K onstantinopol da uzme za ženu carevu kćer, Roger ga napade i ote mu državu. I uzoholivši se zbog tolike stečevine, prvo se prozva kraljem Italije; poslije, zadovoljan naslovom kralja Apulije i Sicilije, on prvi dade ime i red tome kraljevstvu; ono se još i danas nalazi unutar starih granica, prem da je više puta m ijenjalo ne sam o krv nego i narod; jer kad presahnu loza N orm ana, to kraljevstvo prijeđe na Nijem ce, od njih na Francuze, od ovih na Aragonce, a danas ga posjeduju Flam anci.86

17. Prvosvećenstvo bješe dopalo U rbana II, kojega su mrzili u Rim u; i kad mu se učini da zbog razjedinjenosti ne može siguran boraviti u Italiji, prihvati se veličajna pothvata, te sa svim svećenstvom ode u Francusku i u Auvergni okupi mnoge narode i održa im govor protiv nevjernika;87 time im toliko podžeže duhove da odlučiše krenuti u Aziju protiv Saracena; taj se pothvat i svi drugi njemu slični nazva križarskim pohodom , jer svi koji u njemu sudjelovahu bijahu na oružju i odori obilježeni crvenim križem. Vođe toga pohoda bijahu Godefroy, Eustahije i Balduin od Bouillona, grofovi Bologne te neki Petar Pustinjak, slavan po svetosti i razboritosti;88 tu se mnogi kraljevi i mnogi narodi stekoše s novcem, i mnogi pojedinci bez ikakve milosti vojevahu: toliko tada bijaše moćna vjera u ljudskim dušam a, kad bi ih ganuo primjer onih koji im bijahu vođe. Taj pohod bješe slavan u početku, jer sva M ala Azija, Sirija i dio Egipta dođoše pod vlast kršćana; u njemu se zače red vitezova Jeruzalem a, koji još danas drži otok R od i njime vlada, ostavši jedinom preprekom moći M uham edanaca.89 O snova se još red tem plara, koji poslije kratka vremena, zbog njihovih zlih običaja, nestade. Uslijediše u razna vremena razni događaji, gdje se mnogi narodi i pojedini ljudi proslaviše. U pom oć tome pothvatu priskoči kralj Francuske, pa kralj Engleske; i narodi pizanski, mletački i genoveški stekoše tu silnu slavu; i vojevahu uz promjenljivu sreću sve do 86 Španjolski kralj Karlo V bio je flamanskog porijekla. 87 Crkveni sabor u Clermontu, 1095. U tom govoru obećane su i mnoge olakšice za sudionike: oprost od dugova, zaštita crkve za njihova imanja i bogat plijen, a kmetovima je obećano oslobođenje od gospodara. 88 Godefroy, Eustahije i Balduin bili su sinovi Eustahija Bouillona, grofa Boulogne (pokrajina Artois) i vojvode Lorene; Petar Pustinjak, poznat i kao Petar Amijenski (po riječima Marxa »kao magarac glupi pustinjak«, vidjeti: »Arhiv Marxa i Engelsa«, tom V, str. 122). Čudno je da Machiavelli svodi križarske ratove samo na to sumorno opisano poglavlje i da, s obzirom na svoju sklonost bizarnome, ne opisuje poznati pohod sirotinje i demagogiju koja se razvila na tlu križarskih pohoda. 89 Duhovno-viteški red hospitalaca ili ivanita osnovan je 1070. god. Njihovo sjedište je bilo smješteno na otoku Rodosu od 1310. do 1522. god., kad su taj otok osvojili Turci. Na osnovi ovog odlomka F. Gilbert dokazuje da je I knjiga Firentinskih poviješti pisana kasnije od preostalih sedam, što dokazuje činjenicom da je Beograd pao 1521. i da je vijest o padu Rodosa doprla u Evropu nešto kasnije. Vidjeti: F. Gilbert, Machiavelli’s »Istorie Fiorentine«, u knjizi Studies on Machiavelli, Milano, 1972. Red templara ili hramovnika osnovan je 1119, a likvidirao ga je francuski kralj Filip IV Krasni 1307. god.

59

vremena Saracena Saladina; njegova valjanost i nesloga kršćana preote im naposljetku svu slavu što je na početku stekoše, te nakon devedeset godina bijahu prognani s toga m jesta što ga s tolikom čašću sretno bjehu povratili.90

18. Poslije Urbanove smrti papom je postao Paskal II, a Carstvo je pripalo Henriku IV.91 On dođe u Rim, hineći prijateljstvo s papom ; zatim baci papu i sve svećenstvo u tam nicu; i ne oslobodi ih prije nego što mu bješe dopušteno da po svojoj volji raspolaže crkvam a u Germaniji. U to doba umrije grofica M atilda i ostavi u baštinu Crkvi svu svoju državu. Poslije smrti Paskala i H enrika IV uslijedi nekoliko papa i nekoliko careva, sve dok papinstvo ne zapade Aleksandra III, a Carstvo Fridrika Svapskog, zvanog Barbarossa. U ta su doba pape imali mnoge poteškoće s rimskim pukom i s carevima, a u vrijeme Barbarosse one silno porastoše. Fridrik je bio vrstan muž u ratu, ali ispunjen tolikom gordošću da ne m ogaše podnijeti to što m ora popustiti pred prvosvećenikom; ipak poslije svog izbora dođe u Rim radi krune, pa se mirno vrati u Germaniju. Ali m alo ostade u tom raspoloženju, jer se vrati u Italiju da ukroti neke zemlje u Lom bardiji koje mu se ne pokoravahu; u to doba zbi se da se kardinal sv. Klementa, iz rim skog naroda, odijeli od pape Aleksandra te neki kardinali njega proglasiše papom .92 U to se doba Fridrik nalazio na bojištu pod Crem om ; pa kad mu se Aleksandar potuži na protupapu, on mu odgovori da i jedan i drugi dođu k njemu i tada će presuditi koji je od njih papa. N e svidje se taj odgovor Aleksandru; i videći da je sklon da privoli protupapi, izopći ga i pobježe k Filipu, kralju Francuske. Dotle Fridrik, nastavivši rat u Lom bardiji, zauze i razori M ilano; to bješe uzrok da se Verona, Padova i Vicenza ujedine protiv njega u zajedničkoj obrani.9j Uto umrije protupapa, pa Fridrik na njegovo mjesto postavi G uida iz Crem one.94 U to vrijeme Rimljani, zbog odsutnosti pape i smetnji što ih car imaše u Lom bardiji, prigrabiše donekle vlast u Rimu i počeše priznavati podaništvo zemljama koje im nekoć bijahu podložne. A budući da se Tuskulanci ne htjedoše pokoriti njihovoj vlasti, pođoše im oni bijesni u pohode; ovima pom ože Fridrik te tako ametice poraziše rimsku vojsku da se Rim nikada više ne napuči niti obogati. U međuvremenu se papa Aleksandar vratio u Rim, jer mu se činilo da u njemu može siguran prebivati zbog neprijateljstva između Rim ljana i Fridrika, te zbog neprijatelja što ih ovaj imaše u Lom bardiji. Ali Fridrik, odbacivši svaki obzir, dođe pod Rim; tu ga Aleksandar ne dočeka nego pobježe k Vilimu, kralju Apulije, koji naslijedi to kraljevstvo poslije Rogerove sm rti.95 Ali Fridrik, otjeran kugom , okani se opsade i vrati se u Germ aniju; a lom bardijske zemlje koje se bjehu urotile protiv njega,96 da bi potukle Paviju i Tortonu koje pristadoše uz carevu stranu, podigoše grad koji bijaše sijelo toga 90 Machiavelli je ovdje pobrkao nekoliko pohoda: francuski i engleski kralj (Filip August i Rikard Lavljeg Srca) sudjelovali su u trećem pohodu (1189-1192), a tek nakon četvrtog pohoda (1203-1204) talijanski su gradovi razvili trgovinu s Istokom; istodobno aludira na Saladinovo zauzeće Jeruzalema 1187. god., koje je izazvalo treći pohod, pa se može pretpostaviti da on želi govoriti o drugom pohodu, u kojemu, međutim, nije sudjelovao engleski kralj, već francuski Luj VII i njemački kralj Konrad III. 91 Car Henrik IV kao njemački kralj bio je Henrik V, a vladao je od 1106. do 1125. Machiavelli u ovom poglavlju prvi put spominje pravo investiture, ali ne uočava prave razmjere te borbe. Zaboravlja spomenuti konkordat u Wormsu, kojim je završio prvi rat između crkve i carstva. 92 Antipapa Viktor IV (1159-1164). Aleksandar III je bio papa od 1159. do 1181. 93 Milano je razoren, nakon dvogodišnje opsade, 1162. god. Stanovnici Milana su s konopcem oko vrata morali moliti cara za milost, na što je Fridrik presudio da se za kaznu grad mora razoriti, tako da ne ostane kamen na kamenu, i da se na tome mjestu uzore plugom brazda u znak da se on više ne smije obnavljati. Godine 1163. osnovana je Veronska liga, kojoj se priključio i Treviso, a uživala je podršku Mletaka. 94 Guido iz Creme, a ne Cremone, koji je vladao kao Paskal III (1164—1168). 95 Vilim II Dobri (1166—1189), koji je, međutim, naslijedio Vilima I Zločestog. Tzv. Lombardijska liga, 1167. god.

60

rata; nazvaše ga Alessandria u čast papi Aleksandru i na sram otu Fridriku. Umrije i protupapa G uido, a na njegovo mjesto se uspe Giovanni iz Ferm a, koji radi naklonosti carevih pristalica stanovaše u M ontefiasconiju.97

19. Uto p apa Aleksandar bješe otišao u Tusculum , na poziv toga puka, da ga svojom vlašću obrani od Rim ljana; tu mu dođoše poslanici engleskoga kralja Henrika da mu jave da u smrti blaženoga Tom e, biskupa Canterburyja, njihov kralj nema nikakva grijeha, prem da je u javnosti za to oklevetan.98 Z bog toga papa posla dva kardinala u Englesku da potraže istinu o tom e; oni, premda ne nađoše kralja u bjelodanoj krivnji, ipak zbog nečuvena grijeha, i zato što ga nije častio koliko zasluživaše, zadaše mu pokoru da se, sazvavši sve barune kraljevstva, pred njima uz prisegu opravda; i da k tome sm jesta pošalje dvije stotine vojnika u Jeruzalem , plaćenih za cijelu godinu, a da osobno, s najvećom vojskom što je može sabrati, prije nego što prođu tri godine onam o pođe; i da mora poništiti sve ono što je u svom kraljevstvu učinio na štetu crkvene slobode, te da dopusti da se svaki podanik, ako želi, može obratiti Rimu. Sve je te stvari Henrik prihvatio; i toj se presudi pokori jedan takav kralj, a danas bi se i običan čovjek stidio da joj se pokori. Pa ipak, prem da je papa im ao toliku vlast nad dalekim vladarim a, nije m ogao nagnati Rimljane na poslušnost; od njih ne m ogaše izmoliti ni da prebiva u Rimu, prem da im obećavaše između ostaloga da ih neće svećenstvo tištiti: toliko ljudi više strahuju od prividnih stvari izdaleka nego izbliza.99 U to se vrijeme vrati Fridrik u Italiju, i dok se sprem ao obnoviti rat protiv pape, svi mu njegovi prelati i baruni obznaniše da će ga napustiti ako se ne pomiri s Crkvom ; tako bješe prisiljen poći da mu se pokloni u ’M lecim a, gdje se pom iriše;100 i u pomirbi papa liši cara sve vlasti što je imaše nad Rim om , i proglasi Vilima, kralja Sicilije i Apulije, svojim saveznikom. A Fridrik, ne m ogavši biti bez ratovanja, pođe u osvajanje Azije, da protiv M uham eda iskali častoljublje koje ne m ogaše iskaliti protiv Kristovih nam je­ snika. Ali stigavši do rijek e. . . , primamljen bistrinom vode okupa se u njoj i zbog te neumjerenosti um rije.101 I tako voda donese više koristi M uham edancim a, nego izopćenje kršćanim a, jer ovo je zaustavilo njegov ponos, a ona ga je ugasila. 20. K ad umrije Fridrik, papi ostade sam o da ukroti ogluhu Rim ljana; i poslije mnogih rasprava o ustanovljenju konzula, nagodiše se da ih Rimljani po svom običaju biraju; ali ne m ogahu izabrati poglavarstvo prije nego što se zakunu da će sačuvati vjernost Crkvi. T a nagodba nagna protupapu Giovannija da pobjegne u M onte Albano, gdje m alo zatim preminu. U to vrijeme umrije i Vilim, kralj N apulja, pa papa naumi 97 Ivan iz Strume, koji je vladao kao Kalist III (1168-1178). 98 Henrik II Plantagenet (1154-1189) ograničio je kompetencije crkvenih sudova i zabranio papino upletanje u svjetovnu jurisdikciju tzv. Klarendonskim konstitucijama (1164). Primas engleske crkve nadbiskup u Canterburyju Thomas Beckett oštro se suprotstavio kralju, i nakon povratka iz egzila (1170) bio je ubijen u crkvi. Beckettovo ubojstvo izazvalo je pobunu vlastele i naroda, pa je Henrik morao popustiti i podvrgnuti se javnom bičevanju u znak podložnosti papi. 99 Papa je obećao da će se baviti samo crkvenim stvarima i da se neće upletati u »civilnu vlast«. Vidjeti: Rasprave.. I, 12. Ova maksima je preuzeta od Tacita: maior ex longinquo reverentia. 100 Riječ je o Barbarossinu petom pohodu na Italiju, 1174-1178. god. Tom prilikom je Fridrik neuspješno opsjedao Aleksandriju i u bitki kod Legnana (koju Machiavelli, začudo, ne spominje) doživio poraz. Godine 1177. car je sklopio primirje s Lombardskom ligom, i u Veneciji se poklonio papi, kojemu je morao poljubiti papuču, vrativši mu sve osvojene zemlje. Kasnije je, po traktatu u Konstanzi, 1183. god., car odustao od postavljanja svojih namjesnika u gradovima. Barbarosa je pripadao porodici Hochenstaufen, koji su se zvali i Weiblingen, odakle i potalijančen naziv gibelin. O gvelfima vidjeti 81. bilj. 101 Za trećega križarskog rata (1189—1192) u rijeci Selefke.

61

zauzeti to kraljevstvo, jer taj kralj ne ostavi drugih sinova osim Tankreda, vanbračnoga sin a;102 ali baruni ne pristadoše uz papu nego htjedoše da Tankred bude kralj. Bijaše tada p apa Celestin III koji, željan da otme to kraljevstvo iz Tankredovih ruku, uznastoja da se Fridrikov sin Henrik zacari, i obeća mu N apuljsko Kraljevstvo uz uvjet da Crkvi vrati zemlje koje joj pripadahu.103 I da bi to olakšao, izvuče iz sam ostana Konstancu, već ostarjelu Vilimovu kćer, i dade mu je za ženu. I tako N apuljsko Kraljevstvo prijeđe od N orm ana, koji ga utemeljiše, na Nijemce. C ar Henrik, pošto prvo sredi stvari u Germaniji, dođe u Italiju sa ženom Konstancom i sinčićem od četiri godine po imenu Fridrik, te bez mnogo teškoća uze Kraljevstvo, jer Tankred već bješe umro a za njim ostade sam o malen dječak po imenu Roger. Poslije nekog vremena umrije Henrik na Siciliji, pa ga u Kraljevstvu naslijedi Fridrik, a u Carstvu Oton, vojvoda od Saksonije, proglašen milošću pape Inocenta III.104 Ali pošto prije uze krunu, protivno svačijem mišljenju, postade Oton neprijatelj papi, te zauze Rom anju i poče se spremati da napadne Kraljevstvo; zbog toga ga p apa izopći, tako da svi od njega odbjegoše; a Izbornici izabraše napuljskoga kralja Fridrika za cara. D ođe Fridrik u Rim po krunu, a p apa ga ne htjede okruniti, jer se bojaše njegove moći i nastojaše da ga odvuče iz Italije kao što iz nje bješe odvukao O tona; zato Fridrik, razljućen, ode u Germaniju i nakon nekoliko ratova, pobijedi Otona. U međuvremenu umrije Inocent koji, povrh svojih odličnih djela, sagradi bolnicu D uha Svetoga u Rimu. N jegov nasljednik bješe Honorije III; u njegovo vrijeme nastade red svetog D om inika i svetoga Franje, godine 1218.105 Okruni taj papa Fridrika, kojemu Ivan, potom ak jeruzalem skog kralja Balduina, koji s ostacim a kršćana bješe u Aziji i još držaše taj naslov, dade jednu svoju kćer za ženu i uz miraz prepusti mu naslov toga kraljevstva:106 iz toga poteče da se svaki kralj N apulja naslovljuje i kraljem Jeruzalem a.

21. U Italiji se tada živjelo na ovaj način: Rimljani nisu više birali konzule, nego su mjesto njih, s jednakom vlašću, birali kad jednoga, kad više sen ato ra;107 trajao je još savez što ga sklopiše gradovi Lom bardije protiv Fridrika Barbarosse, a to bijahu M ilano, Brescia, M antova, s najvećim dijelom gradova Rom anje, te k tome Verona, Vicenza, Padova i Treviso; na strani cara bijahu Crem ona, Bergam o, Parm a, Reggio, M odena i Trento; ostali gradovi i utvrde Lom bardije, Rom anje i treviške M arke pristajahu, prema potrebi, čas uz jednu a čas uz drugu stranu.108 U vrijeme O tona III dođe u Italiju neki Ezzelino, od kojega, kad ostade u Italiji, poteče sin koji rodi još jednog Ezzelina.109 On postade bogat i moćan i pridruži se Fridriku II koji, kako je rečeno, bijaše postao dušmanin papi; i došavši u Italiju nastojanjem i naklonošću 102 Tankred iz Leccea (1149-1194) bio je vanbračni sin Rogera, apulijskog vojvode. 103 Tada je bio papa Klement III (1187-1191), a ne Celestin III (1191-1198). Henrik VI, koji je vladao od 1190. do 1197. god., oženio se Konstancom iz roda Hauteville. 104 Oton IV iz kuće Wolfa, sin Henrika Lava, ekskomuniciran 1210. god. Istodobno je za cara izabran i Filip Svapski, brat Henrika VI iz kuće Hochenstaufen. Postojanje dvojice vladara u Njemačkoj omogućilo je papi da stekne povoljan položaj prema carskoj vlasti i da vještim manevrima oslobodi Italiju njemačke vladavine. 105 Red dominikanaca osnovan je 1216, a red franjevaca 1220. 106 Jolanda de Brienne. Njezin otac Jean de Brienne nosio je naslov jeruzalemskog kralja. 107 Dužnosti konzula odavno su bile samo počasne. Srednjovjekovni i renesansni historiografi htjeli su isticanjem konzulata naglasiti kontinuitet republikanskih tradicija od starog Rima do njihovih dana. Međutim, vlast je pripadala Senatu. Inocent III je izvršio reformu uprave i zamijenio Senat jednim senatorom, 1205. god. Od 1238. čas se bira jedan, čas dva senatora, koji upravljaju državom. 108 Ovdje je riječ o Drugoj lombardijskoj ligi, koja je osnovana 1226. god. protiv Fridrika. 109 U vrijeme Konrada II, a ne Otona III, i to 1036. god. Ezzelino III, zvan Okrutni, odnosno Ezzelino da Romano, kojega Dante spominje kao žestokoga gibelina koji svršava u paklu.

62

Ezzelina, zauze Veronu i M antovu, razori Vicenzu, osvoji Padovu i porazi vojsku udruženih zem alja; a zatim pođe prem a Toskani. Dotle Ezzelino pokori svu trevišku M arku, ali ne m ogaše osvojiti Ferraru jer ju je branio Azzone da Esti i ljudstvo što ga p apa im aše u L om bardiji;110 stoga papa, kad se diže opsad a, dade taj grad u leno Azzoneu Estenseu, od kojega potekoše oni što još i danas njime gospodare. Z austavi se Fridrik u Pisi, željan da se dom ogne T oskane; i razaznajući tko je prijatelj a tko neprijatelj te pokrajine, posija toliku neslogu da to bijaše uzrok propasti cijele Italije; jer se umnožiše stranke gvelfa i gibelina, a gvelfima se zvahu oni što sljeđahu Crkvu, gibelinima oni što sljeđahu careve; a u Pistoji se prvi put čulo to ime. O tišavši iz Pise Fridrik, na mnoge načine iznapada i opustoši zemlje Crkve, tako da papa, nemajući drugoga lijeka, proglasi protiv njega križarski rat kao što njegovi predšasnici činjahu protiv Saracena. A Fridrik, da ga ne bi odjednom napustili ljudi kao što uradiše Fridriku Barbarossi i drugim njegovim pređim a, potkupi dobrano Saracene; pa da bi ih obvezao, i da bi načinio trajnu prepreku Crkvi u Italiji, koja se neće bojati papinskih prokletstava, darova im N oceru u kraljevstvu tako da, imajući vlastito utočište, mogu njemu s većom postojanošću služiti.111

22. Prvosvećenstvo zapade Inocenta IV; bojeći se Fridrika, on ode u Genovu, a odatle u Francusku, gdje sazva koncil, u Lyonu, na koji i Fridrik odluči doći.112 Ali ga zadrža pobuna Parme; pošto bijaše odbijen od njezina zauzeća, ode u Toskanu, a zatim na Siciliju, gdj-e umrije. I ostavi u Švapskoj sina Konrada, a u Apuliji M anfreda, rođena od prilježnice, kojega bješe proglasio vojvodom od Beneventa.113 D ođe Konrad da preuzme kraljevstvo, i stigavši u N apulj umrije; a za njim ostade maleni Konrad, koji se nalazio u Germaniji. Z ato M anfred najprije, kao skrbnik m ladoga K onrada, zauze tu državu; zatim, obznanivši da je mladi Konrad umro, proglasi se kraljem, protiv volje pape i N apoletanaca, koje silom natjera da ga potvrde. D ok se to u Kraljevstvu zbivalo, uslijediše u Lom bardiji mnoge pometnje između stranaka gvelfa i gibelina. Z a gvelfe su se jedni vezali zbog pape; za gibeline bijaše Ezzelino koji posjedovaše gotovo svu Lom bardiju onkraj rijeke Po. I stoga što se u toku rata od njega odmetnu Padova, pogubi on dvanaest tisuća Padovanaca; a i on umrije prije svršetka rata, jer bješe u dobi od osam deset go din a;114 poslije njegove smrti sve zemlje iz njegova posjeda stekoše slobodu. N apuljski kralj M anfred produži svoje neprijateljstvo protiv Crkve po uzoru na pređe, i držaše papu, koji se zvao Urban IV, u trajnoj tjeskobi; stoga prvosvećenik, da ga pokori, objavi protiv njega križarski rat i pođe u Perugiu da čeka vojsku. I kad mu se učini da stiže m alo vojnika, a i to slabašno i sporo, pom isli da za pobjedu nad M anfredom treba pouzdanije pom oći; i okrenu se prema naklonosti Francuske, i za kralja Sicilije i N apu lja proglasi Karla Anžuvinca, brata francuskoga kralja L u ja,115 te ga zovnu da dođe u Italiju i preuzme to kraljevstvo. Ali prije nego što Karlo stiže u Rim papa umrije, a na njegovo m jesto dođe Klement IV; u njegovo vrijeme stiže Karlo s trideset galija u Ostiju, i naredi da mu drugo ljudstvo dođe kopnom . I dok je boravio u 110 Azzone da Esti je zapravo opsjedao, a ne branio Ferraru, a poslije je imenovan njezinim poglavarom (podesta). Porodica Este je zagospodarila Ferrarom 1329. god. O porodici Este vidjeti u: Vladar, III pogl. 111 Fridrik je već 1223. god. porazio Saracene na Siciliji i prisilio ih da se nastane u Luceri (a ne Noceri), uz uvjet da vjerno služe caru. 112 Lionski koncil je zbacio Fridrika, koji je pokušao napasti grad. Umro je potom u Ferentinu, kod Lucere. 113 Konrad IV (1250—1254) osvojio je Napulj 1253. god. Manfred je bio princ Taranta, a ne vojvoda Beneventa. 114 Umro je od rana zadobivenih u bitki kod Cassana, na rijeci Addi, u šezdeset i petoj godini. Legenda kaže da je pao u zarobljeništvo i sam strgao zavoje sa svojih rana. 115 Luj IX (1225-1270).

63

Rimu, Rimljani ga u znak zahvalnosti imenovaše senatorom , a papa ga ustoliči u Kraljevstvo, uz obvezu da svake godine plati Crkvi pedeset tisuća forinta; i izdade nalog da ubuduće ni Karlo ni drugi koji će držati to kraljevstvo ne mogu biti carevi. I pošavši Karlo na M anfreda, porazi ga i ubi kraj Beneventa te zagospodari Sicilijom i Kraljev­ stvom. Ali mladi Konrad, kojem u po očevoj oporuci pripadaše to kraljevstvo, skupivši mnogo ljudstva u Germaniji, dođe u Italiju protiv Karla s kojim se sukobi kod Tagliacozza; i prvo doživje poraz a zatim, pošto neprepoznat umače, dopade sužanjstva i poginu.116

23. Potraja mir u Italiji sve dok prvosvećenikom ne postade H adrijan V. I budući da Karlo bijaše u Rimu i njime upravljaše po svojoj senatorskoj službi, papa ne m ogaše podnijeti njegove moći nego ode stanovati u Viterbo, moleći cara R udolfa da dođe u Italiju protiv K arla.117 I tako prvosvećenici, čas zbog ganuća prem a vjeri, čas zbog vlastitoga častoljublja, ne prestajahu prizivati nove smutnje u Italiju i izazivati nove ratove; i pošto bi ojačali jednog vladara, pokajali bi se zbog toga i radili o njegovoj propasti; i nisu dopuštali da tko drugi posjeduje onu pokrajinu koju oni u svojoj slabosti ne m ogahu držati.118 A vladari su ih se bojali jer su uvijek, ili borbom ili bijegom , pobjeđivali; sam o su na prijevaru mogli biti suzbijeni, kao što su carevi Bonifacija VIII i neke druge, pod izlikom prijateljstva, znali uhvatiti. R udolf ne dođe u Italiju, jer ga zadrža rat što ga je vodio s kraljem Č eške.119 U međuvremenu umrije H adrijan, a prvosvećenikom postade N ikola III iz kuće Orsini, odvažan i častoljubiv čovjek;120 on naumi da na svaki način umanji Karlovu m oć; i udesi da se car Rudolf potuži što Karlo drži nam jesnika u Toskani s obzirom na stranku gvelfa koju on, poslije smrti M anfreda, u toj pokrajini ponovo ustoliči. Popusti Karlo caru i povuče odande svoje namjesnike; a p apa onam o posla jednog svog sinovca kardinala za carskog nam jesnika;121 i tako car, zbog te iskazane časti, vrati Crkvi Rom anju što joj je njegovi pređi bjehu preoteli, a papa proglasi Bertolda Orsinija vojvodom Rom anje. I pomislivši da je dovoljno m oćan da se suoči s Karlom , liši ga službe senatora i izdade zakon da nitko od kraljevske loze ne može više biti senator u Rimu. Imaše na umu oteti Karlu i Siciliju, pa u tu svrhu kriomice stupi u vezu s Petrom, aragonskim kraljem, koja će poslije, u vrijeme njegova nasljednika, doći do izražaja.122 Kanio je još iz svoje kuće ustoličiti dva kralja, jednoga u Lom bardiji, drugoga u Toskani, da njihovom moći brani Crkvu od N ijem aca koji bi htjeli doći u Italiju, i od Francuza koji bijahu u Kraljev­ stvu.123 Ali s tim mislima umrije; i bijaše prvi od p ap a koji otvoreno pokaza svoje častoljublje i koji naumi, pod izlikom da uzvisuje Crkvu, pružiti čast i blagostanje svojim a. I kao što se do tih vremena unatrag nikada ne spomenuše nećaci ni rođaci nijednoga pape, tako ih ubuduće posta puna povijest što ćemo je prenijeti potom stvu; i 116 Mali Konrad (Corradino) pogubljen je 1268. god. u Napulju. 117 Machiavelli prešućuje Grgura X (1271—1276) i ističe Hadrijana V, koji je 1276. postao papa, umro već nakon 39 dana svog pontifikata. Grgur X je prvi pozvao u Italiju Rudolfa Habsburškog (1273—1291), koji nije došao ni tada, a ni kasnije, kada ga je pozvao Hadrijan V. 118 U ovoj rečenici sažet je Machiavellijev odnos prema papinstvu. Gotovo iste riječi on navodi u Raspravama..., I, 12 . 119 Otokar II Češki, koji je 1276. u ratu s Rudolfom izgubio Korušku, Štajersku i Kranjsku. 120 Hadrijanov nasljednik bio je Ivan XXI, koji je vladao samo godinu dana, od 1276. do 1277, a naslijedio ga je kardinal Giovanni Gaetano Orsini, kao Nikola III (1277-1280). 121 Kardinal Latino Malabranca, koji je boravio 1278. god. kao papinski legat, a ne kao carski namjesnik. 122 Petar III Aragonski nosio je naslov Petar I Sicilijanski i vladao je od 1276. do 1285. 123 To navodi Ptolemej iz Luke, Historia ecclesiastica (knj. XXIII, pogl. 34). Nigdje drugdje ta hipoteza nije bila dokazana.

64

ne preosta papam a ništa drugo nego da pokušaju, kako su ih do našeg doba promicali u knezove, da im tako ubuduće nakane ostavljati papinstvo u nasljeđe. Istina je, doduše, da su kneževstva što ih oni stvoriše im ala kratak život do sad a, jer najviše puta prvosvećenici, budući da m alo vremena žive, ne dospiju posaditi svoje biljke, a ako ih ipak posade, ostave ih s tako rijetkim i slabim korijenjem da one na prvom vjetru, kad uzm anjka one vrline što ih podupire, uvenu.124

24. N jega naslijedi M artin IV koji, jer bješe francuske narodnosti,125 pristade uz K arla; u njegovu korist Karlo posla svoju vojsku u Rom anju koja se bijaše odmetnula; i kad bijaše pod Forlijem, astrolog G uido Bonatto zapovjedi da ga na njegov znak narod n apadn e;126 tako tu svi Francuzi bijahu uhvaćeni i pobijeni. U to se vrijeme ostvari veza što je papa N ikola uspostavi s aragonskim kraljem Petrom; preko nje Sicilijanci pobiše sve Francuze koji se zatekoše na tom otoku; a njegov gospodar postade Petar, govoreći da mu on pripada jer mu je žena M anfredova kći K onstanca.127 Ali Karlo, spremajući se za novi rat da vrati'taj otok, umrije; a za njim ostade Karlo II, koji u onom ratu ostade u tamnici na Siciliji, pa da zadobije slobodu, obeća da će se vratiti u tamnicu ako za tri godine ne izmoli od pape da aragonska kraljevska loza bude zakraljena u kraljevstvu Sicilije. 25. C ar Rudolf, umjesto da dođe u Italiju i u njoj obnovi slavu C arstva, posla tam o jednoga svoga zastupnika s ovlaštenjem da oslobodi svaki grad koji se otkupi; stoga se mnogi gradovi otkupiše i u slobodi promijeniše način življenja.128 Adolf Saksonski naslijedi Carstvo, a papinstvo Pietro del M urrone koji se prozva papa Celestin; kako bješe pustinjak i prepun svetosti, on se poslije šest mjeseci odreče prvosvećenstva; i bijaše izabran Bonifacije VIII.129 N ebesa (koja su znala da m ora doći vrijeme kad će se Francuzi i Nijem ci odstraniti iz Italije, i kad će ta provincija u cijelosti ostati u rukam a T alijana), da ne bi m ogao papa, kad ponestane prekogorskih zapreka, ni utvrditi ni uživati svoje moći, uzdigoše u Rimu dvije veoma moćne obitelji, Colonna i Orsini, tako da svojom jakošću i blizinom oslabljuju papinstvo. Stoga papa Bonifacije, koji to znaše, naumi uništiti obitelj Colonna, te ih prvo izopći a zatim proglasi križarski rat protiv njih. A to, prem da im donekle naškodi, naškodi više Crkvi; jer ono oružje što se za obranu vjere kreposno rabilo, kad se zbog vlastita častoljublja okrenu protiv kršćana, poče da ne siječe; i tako se od velike žudnje da iskaljuju svoje prohtjeve malo-pomalo pape razoružavahu. Povrh toga, dvojicu iz te obitelji što bijahu kardinali on liši kardinalske časti.130 I dok glava te obitelji Sarra bježaše pred njim prerušen, zarobiše ga 124 Optužba za nepotizam također je karakteristična za Machiavellijevu kritiku papinstva. Javno mnijenje je bilo uvjereno da je Aleksandar Medici vanbračni sin Klementa VII, kojemu Machiavelli posvećuje svoje Firentinske poviješti. O tome usp. i XI poglavlje Vladara, »O crkvenim državama«. 125 Simon de Brie iz Toursa, 1281-1285. god. 126 Legenda govori o zasluzi astrologa Guida Bonatta (inače krovopokrivača) za uspjeli prepad, ali pravu zaslugu ima Guido da Montefeltro, zapovjednik vojske Forlija. Bonatta Dante smješta u pakao. 127 Poznati ustanak pod imenom Sicilijanska večernja (1282). Ustanak se dugo pripremao, a povod je njegova izbijanja bilo to što su poslije večernje mise u Palermu (otuda i ime ustanka) jednu sicilijansku plemkinju pretresli francuski vojnici zbog sumnje da krije oružje. 128 Carev namjesnik bio je Prinzivalle del Fiesco, koji je 1285. obišao mnoge gradove u Toskani i obavezao ih da plate teške namete, ali su se svi na to oglušili. Tvrdnja da su se mnogi gradovi otkupili i promijenili način života nije točna. Machiavelli je to preuzeo od Ptolemeja iz Luke, Historia ecclesiastica XXIV, 21. 129 Celestin (pustinjak Pietro da Morrone) bio je papa od 29. kolovoza do 13. prosinca 1294. Bonifacije VIII je vladao od 1294. do 1303. god. Celestinu Machiavelli pripisuje krepost, a Dante kukavičluk {Pakao, III, 60). Izbor Pietra bio je posljedica kompromisa, a njegov odlazak ishod spletaka kardinala Caetana, koji je postao Bonifacije VIII. 5

N . Machiavelli: IZABRANO D JE L O II

65

katalonski gusari i svezaše za veslo; ali kad ga poslije u M arselju prepoznaše, poslaše ga francuskom kralju Filipu, kojega Bonifacije bješe izopćio i lišio kraljevstva.131 I Filip, razmišljajući kako je u otvorenom ratu protiv papa ili stalno gubio ili se izlagao velikim pogibeljim a, pribježe varci; te hineći da se želi nagoditi s papom , potajno posla Sarru u Italiju. Stigavši u Anagni, gdje bijaše papa, on sazva noću svoje prijatelje i zarobi ga; i prem da ga je m alo poslije puk Anagnija oslobodio, ipak on od jad a zbog te uvrede bijesan umrije.

26. Bonifacije je ustanovio jubilej, godine 1300, i odredio da se slavi svakih sto godina. U ta se vremena zbilo mnogo jad a između stranaka gvelfa i gibelina; a budući da carevi napustiše Italiju, mnoge zemlje postadoše slobodne, ali mnoge zaposjele silnici. Papa Benedikt vrati kardinalim a iz obitelji Colonna klobuk, a Filipa, kralja Francuske, opet blagoslovi.132 N jega naslijedi Klement V, koji, jer bijaše Francuz, prenese dvor u Francusku godine 13 0 5 .133 U međuvremenu umrije napuljski kralj Karlo II; njega naslijedi sin R obert; a Carstvo zapade Henrika Luksem burškog, koji dođe u Rim da se okruni prem da ne bijaše pape u njem u.134 Z bog njegova dolaska nastadoše mnoge trzavice u Lom bardiji; jer on vrati u zemlje sve izbjeglice, bili gvelfi, bili gibelini; iz toga uslijedi da se ta pokrajina, kad jedni druge pognaše, opet ispuni ratom ; a to car ne m ogaše uza sav trud spriječiti. Otišavši iz Lom bardije, on preko Genove stiže u Pisu; tu namisli da otme Toskanu od kralja Roberta, ali ne zadobivši nikakve koristi, pođe u Rim ; tu ostade m alo dana jer ga Orsini, uz pom oć kralja R oberta, odatle protjera; i vrati se u Pisu; pa da bi pouzdanije zaratio s T oskanom i oteo je iz vlasti kralja Roberta, navede Fridrika, kralja Sicilije, da je napadne.135 Ali kad se u jednom času ponada da će zauzeti Toskanu i kralju Robertu preoteti državu, umrije. N jega u Carstvu naslijedi Ludvig Bavarski. U međuvremenu papinstvo dopade Ivana X X II; u njegovo vrijeme car ne prestajaše progoniti gvelfe i Crkvu, koju ponajvećm a branjahu kralj Robert i Firentinci. Iz toga se rodiše mnogi ratovi, a vodili su ih u Lom bardiji Visconti protiv gvelfa, te Castruccio iz Luke u Toskani protiv Firentinaca.136 Ali budući da obitelj Visconti udari temelje vojvodstvu M ilana, jednoj od pet kneževina koje poslije uprav­ ljahu Italijom , valja mi s višeg m jesta prikazati njihove prilike.

27. Pošto nastade u Lom bardiji onaj savez gradova što ih gore spom enusm o,137 za obranu od Fridrika Barbarosse, kad se M ilano podiže iz razvalina, da bi se osvetio za nanesene nepravde, pridruži se tom savezu, koji zaustavi Barbarossu i neko vrijeme udahnu život interesima Crkve u Lom bardiji; u nevoljam a onih ratova što zatim uslijediše, postade u tom gradu veoma moćna obitelj Della T orre; njezina slava je stalno rasla, a carevi su u toj pokrajini m alo vlasti im ali.138 Ali kad u Italiju stiže Fridrik II, te 130 Jacopo i Pietro Colonna. 131 Filip IV Valois, zvan Lijepi (1285—1314), izopćen 1303. god. 132 Dominikanac Niccolo Boccasini iz Trevisa postao je papa 1303. god., pod imenom Benedikt XI, a umro je, navodno otrovan, 1304. god. On, međutim, nije vratio braći Colonna kardinalsku čast. 133 Bertrand de Got, nadbiskup Bordeauxa, bio je papa od 1305. do 1914. i preselio je papinski dvor u Avignon (1309) da udovolji Filipu. Usp.: Dante, Pakao, XIV, 85-87. 134 Henrik VII Luksemburški upao je 1310. u Italiju i okrunio se 1312. god. 135 Fridrik III Aragonski (1272-1337). 136 Castruccio Castracani porazio je Firentince u bitki kod Altopascia 1325. god. 137 Vidjeti 18. poglavlje u ovoj knjizi. 138 Godine 1240. Pagano della Torre postao je narodni kapetan (Capitano del popolo), i otada raste moć i ugled porodice. Ovdje Machiavelli zaboravlja istaknuti da je glavni rezultat tih borbi bilo osamostaljenje talijanskih komuna. 66

zaslugom Ezzelina ojača stranka gibelina, u svakom se gradu rodiše struje gibelina; tako u M ilanu među onima koji držahu stranu gibelina bijaše obitelj Visconti, koja protjera obitelj Della Torre iz M ilana. Ali m alo ostadoše u progonstvu, jer kad se pomiriše car i papa, bjehu vraćeni u svoju domovinu. Ali pošto p apa s dvorom prijeđe u Francusku, kad Henrik Luksem burški stiže u Italiju da ode u Rim po krunu, u M ilanu ga primiše M affeo Visconti i G uido Della Torre, koji tada bijahu glave tih obitelji.139 M affeo, namislivši da se posluži carem i protjera G uida i prosudivši da je pothvat lagan budući da onaj bijaše iz stranke protivne Carstvu, iskoristi ogorčenost kojom bijaše prožet puk zbog užasna ponašanja N ijem aca; pa potajno pođe uokolo hrabreći sve da zgrabe oružje i zbace s vrata jaram tih barbara. I kad mu se učini da je vodu na svoj mlin natjerao, jedan od njegovih odanih ljudi podiže bunu, a na to sav narod pograbi oružje protiv njem ačkog im ena.140 Čim se zače sablazan, M affeo i njegovi sinovi i svi njegovi sljedbenici nađoše se pod oružjem ; pohitaše do Henrika i dojaviše mu da taj ustanak dižu članovi obitelji Della Torre koji, nezadovoljni što osobno prebivaju u M ilanu, koriste priliku da ga opljačkaju, ne bi li stekli zahvalnost gvelfa u Italiji i postali knezovi toga grada; ali neka ne klone duhom, jer su oni, sa svojom strankom , spremni da ga na svaki način spase kad se htjedne braniti. Povjerava Henrik da je istina sve to što reče M affeo, te sjedini svoje snage sa snagam a Viscontijevim, i napade članove obitelji Della Torre, koji se bijahu razletjeli na sve strane grada da suzbiju pobunu; i one koje m ogoše uhvatiti ubiše, a ostale, lišivši ih imovine, poslaše u progonstvo. Postade dakle M affeo Visconti vladar M ilana, i poslije njega ostadoše G aleazzo i Azzo; a poslije njih Luchino i Giovanni. Giovanni postade nadbiskup u tome gradu; a od Luchina, koji umrije prije njega, ostadoše Bernabo i G aleazzo; ali pošto m alo poslije umrije i G aleazzo, ostade za njim Giovan G aleazzo, zvan grof V irtu.141 On, poslije smrti nadbiskupa, na prijevaru ubi svog strica Bernaboa i ostade sam knez u M ilanu; on prvi imaše naslov vojvode. Z a njim ostadoše Filippo i G iovanm ariagnolo; kad on pogibe od m ilanskoga puka, ostade država na Filippu, za kojim ne ostade muške djece; stoga se ta država prenese od kuće Visconti na kuću Sforza, na način i zbog razloga o kojim a će se na pravom mjestu pripovijedati. 28. Ali vratim o se na ono od čega se udaljih; car Ludvig, da ojača ugled svoje stranke i uzme krunu, dođe u Italiju;142 i našavši se u M ilanu, da dobije razlog da od M ilanaca izvuče novca, pokaza se da im daje slobodu i baci Viscontije u tamnicu; poslije ih, posredstvom Castruccia iz Luke, oslobodi; otišavši u Rim, da bi lakše uznemirivao Italiju, proglasi Piera iz Corvare protupapom ;143 njegovim ugledom i snagom Viscontija kanio je trajno oslabiti protivne stranke u T oskani i Lom bardiji. Ali Castruccio umrije; ta smrt bijaše uzrok početka njegove propasti; jer Pisa i Lucca se odvrgnuše, i Pizanci poslaše protupapu u tamnicu papi u Francuskoj; zato se car, očajan zbog stanja u Italiji, vrati u Germaniju. Čim on ode, češki kralj Ivan dođe u Italiju, na poziv gibelina iz Brescie, i zagospodari njome i Bergam om .144 I budući da taj dolazak 139 Matteo Visconti je 1302. istjeran iz Milana, a vratio se s Henrikom VII. 140 U veljači 1311. god. 141 Bernabo i Galeazzo su sinovi Stefana, brata Luchina i Giovannija Viscontija. Gian Galeazzo (a ne Giovan) oženio se kćeri francuskog kralja Izabelom Valois i dobio u miraz grofoviju Vertus u pokrajini Champagne. Njegovi sugrađani su talijanizirali njegovo ime, pa su ga posprdno zvali grof Virtu (na talijanskome virtu = vrlina). 142 Ludvik Bavarski (1314-1347), koji je 1327. upao u Italiju. 143 Ludvik je izabrao Pietra Rainalducci da Corbara (kod Aquile), iz franjevačkog reda Male braće, zbog ideoloških razloga, računajući na podršku većeg dijela nižeg klera, koji je prihvatio doktrinu potpunog siromaštva crkve, što je izazvala raskol. U to vrijeme je u Avignonu bio Ivan XXII (1316-1334). 144 Ivana su pozvali gvelfi iz Brescie, a ne gibelini. Brescia je bila pod opsadom vladara Verone Mastina Della Scala. Opsjednuti gvelfi su Ivanu ponudili formalnu vlast nad gradom uz uvjet da ih oslobodi opsade. 5*

67

bijaše s papinim pristankom , prem da je hinio protivljenje, legat u Bologni mu je bio sklon, sudeći da je to dobar lijek da onemogući carev povratak u Italiju.145 Z bog toga se promijeni položaj strana u Italiji; jer Firentinci i kralj Robert, videći da je legat sklon pothvatim a gibelina, postadoše neprijatelji svim a onima kojim a legat i kralj Češke bijahu prijatelji; i ne obzirući se na stranke gvelfa i gibelina, s njima se sjediniše mnogi knezovi, među kojim a bjehu Visconti, Scala, Filippo G onzaga iz M antove, te oni iz Carrare i oni iz E stija.146 Stoga ih p apa sve izopći; a kralj, strahujući od toga saveza, pođe kući da skupi veće snage; ali kad se poslije vrati u Italiju s više ljudstva, ipak mu bijaše težak taj pothvat; zbog toga se m alodušan, na veliku žalost legata, vrnu u Češku; i ostavi pod nadzorom sam o Reggio i M odenu, a M arsiliju i Pieru de’R ossiju preporuči Parmu, jer oni u tom gradu bijahu najm oćniji.14/ K ad on ode, Bologna se pripoji savezu, a saveznici između sebe podijeliše četiri grada što ostadoše u dijelu Crkve; i dogovoriše se da Parm a pripadne obitelji Scala, Reggio obitelji G onzaga, M odena onima iz Estija, a Lucca Firentincima. Ali u toku zauzim anja tih zem alja uslijediše mnogi ratovi, u kojim a su poslije dobrim dijelom sudjelovali M lečani. M ožda će se nekom učiniti da je neprilično što se mi, među tolikim događajim a u Italiji, toliko ustezasm o raspravljati o M lečanim a budući da se njihova republika, po uređenju i moći, m ora slaviti iznad svake druge kneževine u Italiji; ali jer toga divljenja m anjka, poim ajući razlog tome, vratit ću se podosta vremena unatrag, tako da svatko razumije kakvi bijahu njezini počeci, i zašto oni toliko vremena otezahu da se satiru u talijanskim nevoljam a.

29. K ad hunski kralj Atila opsjede Akvileju, njezini stanovnici, pošto se dugo vremena branjahu, ne nadajući se više spasu, skloniše se kako m ogoše, sa svojim pokretnim stvarim a, na mnoge nenaseljene otoke na vrhu Jad ran skoga m ora. I Padovanci, videći blizak oganj i bojeći se da ih kad padne Akvileja ne pohodi Atila, sve pokretne stvari veće vrijednosti prenesoše na isto more, na m jesto zvano Visoki p o to k ;148 tam o poslaše također žene svoje, djecu i starce; a m ladost zadržaše u Padovi da je brane. Osim njih i stanovnici M onselicea, sa stanovnicima okolnih bregova, pođoše na otoke istoga m ora. Ali kad pade Akvileja, i pošto Atila pohara Padovu, M onselice, Vicenzu i Veronu, Padovanci i drugi najmoćniji ostadoše stanovati u m očvaram a koje bijahu oko V isokog potoka. Isto tako sav okolni puk te pokrajine što se od davnina zove M letačka, nagnan istim nevoljam a, skloni se u te močvare. T ako, prisiljeni nuždom, napustiše veom a udobna i plodna mjesta, a nastaniše se u jalovim a i ružnima, lišeni svake udobnosti. I budući da se m nogo naroda odjednom sleže zajedno, za veom a kratko vrijeme ta mjesta ne postadoše sam o dobra za stanovanje nego i ugodna; i ustanovivši među sobom red i zakon, oni među tolikim razvalinam a u Italiji u spokojnosti uživahu.149 I za kratko vrijeme stekoše ugled i snagu; jer osim već spomenutih stanovnika, tu pribjegoše mnogi iz gradova Lom bardije,150 koje ponajvećma progna okrutnost langobardskog kralja Klepha; a to ne bijaše malo povećanje 145 Papin legat je u to doba bio kardinal Bertando del Poggetto (1319-1333). 146 Taj je savez poznat pod imenom Liga Castelbaldo iz 1331. god., a godinu dana kasnije pridružili su im se Firentinci i Robert Anžuvinac. 147 Tri brata Rossi (Marsilio, Piero i Orlando) vladali su u Parmi, a Ivan Češki ih je imenovao namjesnicima, i nakon svog odlaska iz Italije, zbog njihove pomoći protiv Lige Castelbaldo, dodijelio im i Luku. 148 Rivo Alto (Visok potok), kasnije Rialto, otočić oko kojega je sagrađena Venecija i gdje je poznati istoimeni most. 149 Ovo poglavlje je također karakteristično za Machiavellijev pristup poviješti i ekonomskom aspektu povije­ snih zbivanja. Usp.: Rasprave. . I, 6. 150 Odnosno iz područja koja su zauzeli Langobardi. 68

toga grada; tako u vrijeme francuskoga kralja Pipina, kad on na papinu molbu dođe da protjera Langobarde iz Italije, u nagodbam a koje uslijedile između njega i cara G rka vojvoda od Beneventa i M lečani ne poslušaše ni jednoga ni drugoga, nego između njih uživahu svoju slobodu.151 Osim toga, pošto ih nužda navede da žive na vodi, tako ih prisili da razm išljaju kako da od nje čestito uzmognu živjeti, jer nemahu koristi od zemlje; i putujući svojim lađam a po cijelom svijetu, punjahu svoj grad različitom trgovačkom robom ; a drugi ljudi je trebahu, pa im je valjalo da se na to m jesto često stječu. I mnogo godina ne mišljahu oni o drugoj prevlasti osim o onoj koja će im trud oko trgovine olakšati; i zato pribaviše mnoge luke u Grčkoj i Siriji; a u pohodim a što ih Francuzi poduzim ahu u Aziji, jer su se mnogo služili njihovim lađam a, predadoše im za nagradu otok Kandiju.152 I dok življahu tako, njihovo ime na moru bijaše strašno, a u Italiji štovano; i tako u mnogim prijeporim a što se rađahu najčešće oni bijahu suci; tako se zbi u trzavicam a što se rodiše među saveznicima oko onih zem alja što ih između sebe bijahu podijelili; jer kad se spor prepusti M lečanim a, ostadoše Bergamo i Brescia u rukam a V iscontija.153 Ali pošto oni s vremenom zauzeše Padovu, Vicenzu i Treviso, a zatim Veronu, Bergamo i Bresciu, te u Kraljevstvu i Rom anji mnoge gradove, gonjeni žudnjom za vlašću, stekoše tako moćan glas da ne strahovahu od njih sam o talijanski knezovi nego i prekogorski; stoga, pošto se urotiše protiv njih, u jedan dan im bijaše preoteta država što su je m nogo godina uz neizmjeran trošak stjecali;154 i prem da su je u ovo naše posljednje doba dijelom vratili, ne vrativši ni ugleda ni snage, uz snošljivost drugih žive kao svi ostali talijanski knezovi.

30. Prvosvećenstvo bješe zapalo Benedikta X II,155 pa pošto mu se učini da je posvem a izgubio vlast nad Italijom, a bojeći se da njome ne zagospodari car Ludvig, odluči on sprijateljiti se sa svima onima koji prigrabiše zemlje što nekada bijahu podložne caru, tako da bi imali razloga da se boje Carstva i da se okupe oko njega u obrani Italije; i izdade odredbu da svi sam ozvanci u Lom bardiji posjeduju prigrabljene zemlje s pravim naslovom .156 Ali pošto u tom dopuštenju umrije p apa i proglasi se Klement VI, vidje car s koliko darežljivosti prvosvećenik bješe darovao zemlje Carstva, pa da ni on ne bude manje darežljiv s tuđim stvarim a nego što bijaše papa, svima onima koji bijahu sam ozvanci na zemljama Crkve darova njihove zemlje da ih s carskim ovlaštenjem posjeduju. T ak o G aleotto M alatesta i braća postadoše gospodari Riminija, Pesara i Fana; Antonio da M ontefeltro M arke i Urbina; Gentile da V arano Cam erina; G uido di Polenta Ravenne; Sinibaldo Ordelaffi Forlija i Cesene; Giovanni M anfredi Faenze; Lodovico Alidosi Im ole;157 i osim njih mnogi drugi u mnogim drugim zem­ 151 Machiavelli je ovdje pomiješao Pipina, oca Karla Velikog, s njegovim sinom Pipinom koji je napao Veneciju 810. god. Prema miru sklopljenome između njega i bizantskog cara, 812. god., Venecija je priznata bizantskim posjedom. O neutralnosti Venecije usp.: Rasprave..., I, 1. 152 U ime nagrade za pomoć križarskim pohodima Mlečani su nakon IV križarskog rata (1204) dobili više od četvrtine Istočnog carstva. Kandiju su dobili kasnije, u zamjenu za neke makedonske posjede pokraj Soluna. 153 Venecija tada nije bila u poziciji suca, već je bila uključena u savez protiv kuće Della Scala (1337) i podržavala Viscontije. 154 Protiv Mlečana je osnovan savez pod imenom Cambraiska liga, 1508. god. (po mjestu Cambrai). Osim pape i talijanskih vladara pristupili su joj francuski i španjolski kralj te njemački car. Kod Agnadella su Mlečani 14. svibnja 1509. doživjeli poraz i izgubili mnoge posjede. Usp.: Vladar, XII, Rasprave..., I, 6. i 53; II, 10; III, 31, a i Drugo desetljeće, stihovi 175—177. 155 Benedikt XII bio je papa od 1334. do 1342. 156 U originalu: con giusto titulo, aluzija na poznatu definiciju samozvanca tiranina: ex defectu tituli, e parte exercitii. 157 Galeotto Malatesta je imao samo jednog brata; Nolfo da Montefeltro je bio imenovan carskim namjesnikom, a Antonio da Montefeltro je bio 1375. imenovan za papina namjesnika; Gentile II da Varano je, naprotiv, bio papm

69

ljam a, tako da od svih zem alja Crkve m alo koja ostade bez vladara. Z bog toga Crkva sve do Aleksandra VI bijaše nemoćna; u naše doba, nakon propasti njihovih potom aka, on im nametnu svoju vlast. K ad učini ovaj ustupak, car se nalažaše u Trentu, te razglasi da hoće prijeći u Italiju; stoga uslijediše mnogi ratovi po Lom bardiji, u kojim a obitelj Visconti zagospodari Parmom. U to vrijeme umrije napuljski kralj Robert; i za njim ostadoše sam o dvije unuke, porod njegova sina Karla koji umrije mnogo ran ije;158 i ostavi da starija, po imenu G iovanna, bude baštinica Kraljevstva i da se uda za Andriju, sina ugarskoga kralja, njegova nećaka. N e proživje mnogo Andrija s njom , jer ga ona dade umoriti; pa se udade za drugoga svoga rođaka, vladara T aran ta, koji se zvao Lodovico. Ali ugarski kralj Ludovik, Andrijin brat, da osveti njegovu sm rt, dođe s vojskom u Italiju i protjera kraljicu Giovannu i njezina m uža iz Kraljevstva. 31. U to vrijeme zbi se u Rimu glasovita stvar, kad neki N iccolo di Lorenzo, kancelar na Cam pidogliu, protjera rimske senatore i proglasi se, pod naslovom tribuna, glavarom rimske republike;159 i tako je dovede u drevni oblik, s toliko ugleda u pravdi i vrlini, da mu ne poslaše poklisare sam o susjedne zemlje nego i cijela Italija; i tako drevne provincije, videći da se Rim obnovio, podigoše glavu, te neke potaknute strahom , neke nadom , stadoše ga štovati. Ali unatoč tolikom ugledu, N iccolo sam sebe već u početku iznevjeri; jer klonuvši pod tolikim bremenom, potajno pobježe a da ga nitko ne progna, i ode češkom kralju K arlu koji bijaše po papinu nalogu, na poniženje Ludvigu Bavarskom , izabran za cara. D a bi zahvalio p ap i,160 on mu posla N iccoloa u tamnicu. D ogodi se zatim da poslije nekog vremena, po ugledu na njega, neki Francesco Baroncegli zauze tribunat u Rim u i iz njega protjera senatore; zato p ap a, da ga najspravnijim lijekom šatre, izvuče iz tamnice N iccoloa i posla ga u Rim davši mu službu tribuna; tako N iccolo preuze državu i dade smaknuti Francesca. Ali pošto mu obitelj Colonna postade neprijateljem, kratko vrijeme poslije toga i on umrije, a njegova se služba vrati senatorim a.161

32. U međuvremenu kralj U garske, pošto progna kraljicu Giovannu, vrati se u svoje kraljevstvo; ali papa, kojem u bijaše draže da kraljica bude susjeda Rim u nego taj kralj, uznastoja tako te on pristade da joj vrati Kraljevstvo, uz uvjet da se njezin muž Lodovico, zadovoljan naslovom kneza T aran ta, ne zove kraljem. Bijaše stigla godina 1350, te se papi učini da se jubilej, što ga papa Bonifacije VIII odredi za svakih sto godina, može svesti na pedeset godin a; i učinivši to proglasom , Rim ljani za to dobročinstvo pristadoše da pošalje u Rim četiri kardinala da preurede stanje grada i da po njegovoj volji izaberu senatore. Papa još proglasi Lodovica iz T aran ta kraljem N ap u lja; stoga kraljica G iovanna, za to dobročinstvo, dade Crkvi Avignon koji bijaše u namjesnik; Ostasio, a ne Guido di Palenta; umjesto Sinibalda Ordelafija trebao bi ovdje stajati Francesco, njegov sin; Lodovico Alidosi je također bio na papinoj strani. 158 Ivana i Maria (koja se udala za Karla Dračkog), kćeri Karla, vojvode Kalabrije, koji je umro 1328. god. 159 Niccolo di Lorenzo Gabrini, zvan Cola di Rienzo (1313-1354), bio je gradski notar (kancelar Kapitola) i humanist, poklonik i prijatelj Petrarke. Organizirao je ustanak protiv feudalaca 1347. god. i proglasio republiku, a Rim svjetskom prijestolnicom. U ustanku je masovno sudjelovala gradska sirotinja, pa je tako Gabrini bio proglašen pučkim tribunom. 160 Nije točno da je Cola pobjegao, a da nije bio prognan: papa Klement VI (1342-1352) poticao je rimske feudalce protiv Cole, i on je bio prisiljen potražiti pomoć od Karla IV, koji ga je 1350. uhapsio i otpremio papi. 161 Inocent VI (1352-1362) iskoristio je Colu protiv rimske vlastele i, oslobodivši ga, poslao ga u Rim i imenovao senatorom, a ne tribunom. Cola je pokušao opet uspostaviti republiku, ali je ubijen u nemirima koje su organizirali velikaši, sedamdeset dana nakon povratka, 1354. god.

70

njezinu posjedu.162 U to vrijeme umrije Luchino Visconti, pa sam nadbiskup Giovanni ostade gospodar M ilan a; on povede mnoge ratove s T oskanom i sa svojim susjedim a, tako da postade veoma moćan. Poslije njegove smrti ostadoše njegovi sinovci Bernabo i G aleazzo; ali m alo poslije umrije G aleazzo, a za njim ostade Giovan G aleazzo, koji s Bernaboom podijeli tu državu.163 U to vrijeme car bijaše Karlo Češki, a prvosvećenik Inocent VI; on posla u Italiju kardinala Egidija, španjolske narodnosti, koji svojom vrlinom ne vrati ugled Crkvi sam o u Rom anji i Rimu nego i u cijeloj Italiji:164 povrati Bolognu što je nadbiskup M ilana bješe zauzeo; prisili Rimljane da prihvate stranog senatora što ga svake godine p apa m oraše poslati; uglavi časne nagodbe s Viscontijim a; porazi i zarobi Engleza G iovannija A guta,165 koji sa četiri tisuće Engleza ratovaše po Toskani na strani gibelina. Z b o g toga, kad se zapapi Urban V i doznade za tolike pobjede, odluči pohoditi Italiju i Rim, kam o također dođe i car K arlo; ali poslije nekoliko mjeseci Karlo se vrati u Kraljevstvo, a papa u Avignon. Poslije Urbanove smrti ustoliči se G rgur X I; i budući da bješe umro i kardinal Egidio, Italija se vrati u svoje stare nesloge što ih prouzročiše saveznici protiv V iscontija; stoga papa najprije posla jednog legata sa šest tisuća Bretonaca u Italiju,166 a poslije osobno dođe i vrnu dvor u Rim godine 1376, pošto sedam deset jednu godinu bješe u Francuskoj. Ali poslije njegove smrti bješe proglašen Urban VI, a m alo poslije deset kardinala u Fondiju, govoreći da Urban nije dobro izabran, proglasi Klementa VII.167 Genovežani, koji m nogo godina življahu pod upravom Viscontija, u to se vrijeme pobuniše; a između njih i M lečana rodiše se, zbog otoka Teneda, veoma važni ratovi u kojim a se razdijeli cijela Italija; u tom ratu se prvi put vidje topništvo, novo oruđe što ga pronađoše Nijemci. I prem da neko vrijeme Genovežani bjehu nadmoćni, te nekoliko mjeseci držahu Mletke pod opsadom , ipak na koncu rata M lečani ostadoše jači; i posredstvom pape sklopiše mir godine 1 3 8 1.168 33. Bijaše nastao, kako rekosm o, raskol u Crkvi; a kraljica G iovanna bješe sklona papi raskolniku; stoga Urban navede protiv nje Karla D račkog, potom ka napuljskih kraljeva, da uzme Kraljevstvo; on, došavši, ote joj državu i zagospodari Kraljevstvom ; a ona pobježe u Francusku. Francuski kralj, rasrđen time, posla Ludovika Anžuvinca u Italiju da vrati Kraljevstvo kraljici, te da protjera U rbana iz Rim a i u njemu posadi protupapu. Ali Ludovik u toku toga pothvata umrije, a njegova vojska, razbijena, vrati se u Francusku.169 Papa u međuvremenu ode u N apu lj; tu strpa u zatvor devet kardinala, jer pristadoše uz stranku Francuske i protupape.170 Z atim se posvađa s 162 Zapravo ga je prodala za 80.000 fjorina. 163 Pošto je umro Giovanni Visconti (1354), državu su podijelili Matteo II, Galeazzo II i Bernabo. Nakon smrti Mattea II (1355) ostala braća su podijelila i njegov dio, a nakon toga je Gian Galeazzo uklonio svog strica Bernaboa i ostao jedini vladar Milana. 164 Kardinal Egidio Albornoz, Španjolac koji se pokazao kao izvrstan vojskovođa i političar. Došao je u Italiju s Colom di Rienzom, kamo ga je poslao papa. Uspio je pregovorima, lukavošću i oružjem vratiti pod papinu vlast veći dio talijanskog teritorija, i uvidio je potrebu reforme Papinske države, koju je 1357. god. proveo donošenjem Constitutiones Aegidianae, što su ostale na snazi do početka 19. st. 165 pravim imenom John Hawkwood, Englez iz Essexa, najamnik koji je s Edvardom III došao u Evropu. Bio je poznat po svojoj okrutnosti i dobio je nadimak Derač. Međutim, podatak da ga je zarobio kardinal Albornoz nije točan. 166 Papin legat bio je kardinal Robert od Geneve, kasnije antipapa Klement VII. 167 Grgur XI bio je papa od 1370. do 1378. Nakon njegove smrti počinje veliki raskol u zapadnoj crkvi, koji traje do 1447. U Rimu je proglašen Urban VI (1378-1389), a francuski kardinali su u Avignonu proglasili Klementa VII (1378-1394). 168 Torinski mir bio. je sklopljen 1381. posredstvom vojvode Amedea VI Savojskog, a ne pape. 169 Ivana se najprije udala za Andriju, kralja Ugarske, a potom za Ludovika Anžuvinca (Tarantskog), kojega su podržavali Francuska i Klement VII. Karlo Drački je 1381. zauzeo Napulj i pogubio Ivanu. 170 Uhapšenih kardinala je bilo šest, i to u Noceri, a ne u Napulju.

71

kraljem, jer ne htjede proglasiti jednog njegova nećaka knezom C apue; i hineći da mu nije stalo, zam oli ga da mu prepusti N oceru da u njoj stanuje; tu on poslije ojača, i sprem aše se da kralja liši Kraljevstva. Z bog toga kralj pođe da je opsjedne, a papa pobježe u Genovu, gdje dade smaknuti one kardinale što ih imaše u zatočeništvu. O datle ode u Rim, te da stekne ugled, imenova dvadeset devet kardinala. U to vrijeme napuljski kralj Karlo pođe do U garske, gdje se okruni za kralja, a m alo poslije umrije; a u N apulju mu ostadoše žena i djeca Ladislav i Ivana. U to vrijeme još Giovan G aleazzo ubi svoga strica Bernaboa i prigrabi svu milansku državu; i ne bješe mu dosta što postade vojvoda cijele Lom bardije, nego htjede osvojiti i T oskan u; ali kad namisli nad njom zavladati i zatim se okruniti za kralja Italije, umrije. U rbana VI bijaše naslijedio Bonifacije IX. Umrije još u Avignonu protupapa Klement VII, a ustoliči se Benedikt X III.171 34. Bijaše u to vrijeme m nogo engleskih, njemačkih i bretonskih vojnika u Italiji, što ih dijelom dovedoše oni knezovi koji u razna vremena dolažahu u Italiju, a dijelom poslaše prvosvećenici dok bijahu u Avignonu. S njima svi talijanski knezovi najčešće vojevahu, sve dok se ne uzdiže Lodovico da Conio iz Rom anje, koji osnova četu talijanskih vojnika pod znamenjem svetog Ju r ja ;172 njezina vrlina i stega za kratko vrijeme preote slavu tuđinskom oružju i vrati je Talijanim a, kojim a se poslije knezovi Italije, u ratovim a što se zametnuše među njima, okoristiše. Z bog nesloge s Rim ljanim a, p apa ode u Assisi i tu ostade sve dok ne dođe jubilej godine 1400, u to vrijeme Rimljani, da bi se vratio u Rim na korist toga grada, pristadoše da ponovo prihvate stranog senatora što ga on posla, i dopustiše mu da ojača tvrđavu Sant’Angelo; i vrativši se uz te uvjete, da bi obogatio Crkvu, naredi da svatko o blagdanim a plati godišnji prinos dvoru. K ad umrije milanski vojvoda Giovan G aleazzo, prem da za njim ostadoše dva sina, G iovanm ariagnolo i Filippo, ta država se raspade na mnoge dijelove;173 i u nevoljam a što zatim uslijediše, G iovanm ariagnolo umrije a Filippo ostade neko vrijeme zatvoren u tvrđavi Pavije, gdje se vjernošću i srčanošću onoga kaštelana spasi. A među ostalim a koji zauzeše gradove što ih posjedovaše njihov otac, bijaše Guglielmo della Scala, koji se, kad pobježe, nalazio u rukam a Francesca iz Carrare, gospodara Padove; njegovim posredstvom zadobi on državu Veronu, ali m alo u njoj ostade jer ga, po nalogu Francesca, otrovaše i oteše mu grad. Z bog toga stanovnici Vicenze, koji pod štitom Viscontija življahu spokojno, strahujući od veličine gospodara Padove, pribjegoše M lečanim a; preko njih M lečani povedoše rat protiv njega, pa mu prvo oteše Veronu, a zatim i Padovu. 35. U međuvremenu umrije p apa Bonifacije, i bješe izabran Inocent VII; njega rimski puk zam oli da mu vrati tvrđave i obnovi slo b od u ;174 na to papa ne htjede 171 Bonifacije IX (1389-1404) i Benedikt XIII antipapa (1394-1423). Valjalo je očekivati da će se Machiavelli šire zadržati na ličnosti Gian Galeazza koji je pod svojom vlašću želio ujediniti cijelu Italiju. Njegova je država bila najmoćnija i najveća talijanska Sinjorija, a vladao je despotski i okrutno, ali i prosvijećeno: golema sredstva uložena su u građevinske pothvate, razvoj trgovine i industrije, a i u umjetnost. 172 Alberigo da Barbiano, grof Cunea. Najamnike su prozvali »soldati«, od talijanske riječi soldo (novac), odakle i soldato (najamnik). Zapovjednici tih najamničkih odreda prozvani su kondotjeri (condottiere, od condotta= dogovor o uvjetima najma), a sami odredi zvali su se i compagnie di ventura (družine sreće). Vidjeti: Vladar, XI. Usp.: F. Lo Monaco, I condottieri, Milano, 1937 (I izdanje 1805). 173 Giovanni Maria postao je vojvoda Milana (1402—1412), a Filippo Maria grof Pavije. Treći, vanbračni sin Gabriele Maria postao je vladar Pise. 174 Pontifikat Inocenta VII trajao je od 1404. do 1406. god.

72

pristati; nato puk zovnu u pom oć napuljskoga kralja Ladislava. K ad se poslije pomiriše, papa se vrati u Rim, jer od straha pred narodom bijaše pobjegao u Viterbo gdje svoga nećaka Lodovica proglasi grofom M arke. Zatim umrije, a izabraše G rgura XII s obvezom da se m ora odreći papinstva ako ga se i protupapa odrekne. I da udovolje kardinalim a i pokušaju može li se Crkva ujediniti, protupapa Benedikt dođe u Porto Venere, a G rgur u Luku, gdje dugo pregovarahu; ali ništa ne uglaviše, pa ih kardinali jednoga i drugoga napustiše, a od papa Benedikt ode u Španjolsku a Grgur u Rimini. S druge strane kardinali sazvaše koncil u Pisi,175 gdje im pomože Baldassare C ossa, kardinal i legat Bologne; tu izabraše Aleksandra V, koji odm ah izopći kralja Ladislava i dade naslov toga kraljevstva Ludoviku Anžuvincu;176 te on i Firentinci, Genovežani i M lečani, a s njima i legata Baldassare C ossa, napadoše Ladislava i oteše mu R im ,177 Ali u žestini toga rata umrije Aleksandar, a papa postade Baldassare C ossa, koji se prozva Ivan X X III.178 On krenu iz Bologne, gdje bješe ustoličen, i dođe u Rim gdje nađe Ludovika Anžuvinca, koji bješe došao s vojskom iz Provanse; i sukobivši se s Ladislavom, poraziše ga. Ali krivnjom vojskovođa ne m ogahu nastaviti pobjedonosno; i tako kralj, malo kasnije, pribra snage i preote Rim ; papa pobježe u Bolognu, a Ludovik u Provansu. Papa razm išljajući kako bi suzbio Ladislavovu moć, uznastoja da ugarski kralj Sigismund bude izabran za ca ra ;179 pa ga nagovori da dođe u Italiju, i s njim se susrete u M antovi; i dogovoriše se da sazovu sveopći koncil, da se na njemu ujedini Crkva; a ujedinjena lako bi se m ogla opirati snagam a svojih neprijatelja.

36. Bijahu u to vrijeme trojica papa: Grgur, Benedikt i Ivan; zbog njih je Crkva bila nemoćna i bez ugleda. Z a mjesto koncila bješe odabran Konstanz, grad u Germaniji, protivno nakanam a pape Ivana;180 i prem da smrću kralja Ladislava nestade razloga koji navede papu da pokrene saziv koncila, ipak zbog date obveze ne m ogaše odbiti da na nj dođe; i stigavši u Konstanz, poslije nekoliko mjeseci, kasno uvidjevši svoju grešku, pokuša pobjeći; zbog toga bijaše bačen u tamnicu i prisiljen da se odrekne papinstva. Grgur, jedan od protupapa, odreče se preko svoga izaslanika; a Benedikt, drugi protupapa, kad se ne htjede odreći, bijaše proglašen krivovjercem .181 N a p o s­ ljetku, kad ga napustiše njegovi kardinali, bijaše i on prisiljen da se odrekne; a koncil proglasi prvosvećenikom O tona, iz kuće Colonna, koji se poslije prozva papa M artin V. I tako se Crkva ujedini, pošto četrdeset godina bijaše razdijeljena između više p a p a .182 175 Koncil u Pisi održan je 1409. god., a proglasio se »kanonskim«, tj. kvalificiranim da donese zakone važeće za svu crkvu, i »ekumenskim«, tj. tumaćem svega kršćanstva. Pozvani su bili Benedikt i Grgur, a posljedica toga bilo je to da je crkva sada imala tri pape: Grgura XII (1406-1415), Benedikta XIII (1394-1423) i Aleksandra V (1409-1410). 176 Ludovik II, sin Ludovika Anžuvinca, suparnika Karla Draćkog. 177 U savez protiv Ladislava udružili su se Ludovik Anžuvinac, Firenca, Siena i Aleksandar V. Genovežani i Mlečani nisu u tome sudjelovali, suprotno Machiavellijevoj tvrdnji. 178 Ivan XXIII bio je papa od 1410. do 1415. i autor dekreta Sacrosancta, po kojemu samo koncil ima pravo interpretacije crkvene dogme, kao i izbor pape. Kardinal Giuseppe Roncalli je 1958. uzeo ime Ivan XXIII, da bi time ovu epizodu predao zaboravu. I. Montanelli naziva taj dokument »revolucionarnim, dogmatskim i antiautoritarnim«. Vidjeti: L ’Italia dei secoli d ’oro, Milano, 1967. 179 Sigismund Luksemburški (1410-1437), koji se s papom susreo u gradu Lodi, 1413. god., a ne u Mantovi. 180 Koncil u Konstanzu održan je od 1414. do 1418. pod pokroviteljstvom Sigismunda. Formalno je koncil sazvao Ivan XXIII, koji je mislio da će pomoću talijanskih kardinala dobiti većinu. Međutim, odlučeno je da se glasa po nacijama, tako da je ubrzo prevladalo mišljenje da i Ivan XXIII mora abdicirati. Na kraju, optužen je za raskalašenost, simoniju i tiraniju. 181 Grgur XII odrekao se papinskog položaja preko svog zastupnika Carla Malateste. Zauzvrat mu je ostavljena kardinalska čast i vlast nad Anconom. Benedikt XIII nije se htio odreći papinske tijare. Živio je do 1423. zatočen u dvorcu Peniscola. 182 Martin V bio je papa od 1417. do 1431. Međutim, nakon ovog ujedinjenja crkva se ponovo podijelila. Tek je 1447, povlačenjem protupape Feliksa (Amedeo Savojski) i izborom Nikole V, prevladan raskol.

73

37. U to se vrijeme Filippo Visconti, kako rekosm o, nalazio u tvrđavi Pavije; ali kad umrije Fazino Cane, koji bješe u sm utnjam a po Lom bardiji zagospodario Vercellijem, Alessandrijom , N ovarom i Tortonom i zgrnuo veliko bogatstvo, nemajući djece, on ostavi da baštinica njegovih posjeda bude žena mu Beatrice, i dogovori se s prijateljim a da je uznastoje udati za Filippa.183 Postavši s pom oću toga braka moćan, Filippo osvoji M ilano i svu pokrajinu Lom bardiju. Poslije, kao uzdarje za velika dobročinstva, kao što to gotovo uvijek čine knezovi, optuži on svoju ženu Beatrice za nevjeru i dade je sm aknuti.184 Postavši tako veom a m oćan, poče razm išljati da zavojšti na T oskanu, ne bi li izvršio ono što mu bješe naumio otac G iovan Galeazzo.

38. Poslije svoje smrti Ladislav, kralj N apulja, ostavi svojoj sestri Ivani osim kraljevstva veliku vojsku pod zapovjedništvom glavnih vojskovođa Italije, među kojima se među prve brojio Sforza da Cotignuola, kao najsrčaniji na oružju.185 D a izbjegne sram otu što drži nekog Pandolfella, kojega bješe odgojila, uze kraljica za m uža Iacopa della M arcia, Francuza od kraljevske loze, uz uvjet da bude zadovoljan naslovom kneza od T aran ta,186 a njoj ostavi naslov i vladavinu Kraljevstvom. Ali ga vojnici, čim stiže u N apulj, proglasiše kraljem ; tako se između muža i žene rodiše velike nesloge, te više puta jedno drugo nadjača; ipak naposljetku ostade kraljica na čelu države, ona poslije postade papina neprijatelj ica, a Sforza, da je stjera u nevolju i navede da se na nj osloni, na svoju ruku istupi iz njezine službe.187 T ako se ona odjednom nađe razoružana; i nemajući drugog lijeka, uteče se za pom oć Alfonsu, kralju Aragonije i Sicilije, posini ga i unajmi Braccia da M ontonea, koji bješe na oružju slavan kao Sforza i papin dušmanin, jer mu on preote Perugiu i neke druge zemlje Crkve. Uslijedi zatim mir između nje i p a p e ;188 ali kralj Alfonso, jer sum njaše da ona s njim ne postupi kao s mužem, potajno pokuša zagospodariti tvrđavam a; no ona bijaše lukava, pa ga preteče i učvrsti se u napuljskoj tvrđavi. Pošto dakle među njima porastoše sumnje, prihvatiše se oružja; i kraljica uz pom oć Sforze, koji se vratio u njezinu službu, nadjača Alfonsa i protjera ga iz N apulja, te ga liši usvojenja a prihvati Ludovika Anžuvinca: stoga se zače novi rat između Braccia, koji bješe pristao uz Alfonsa, i Sforze koji bješe sklon kraljici. U toku toga rata, prelazeći rijeku Pescaru, Sforza se utopi; tako opet kraljica ostade razoru­ žana; i bila bi prognana iz Kraljevstva da joj ne priskoči u pom oć milanski vojvoda Filippo Visconti; on prisili A lfonsa da se vrati u Aragoniju. Ali Braccio, ne klonuvši zato što ga napusti A lfonso, nastavi pothvat protiv kraljice; i k ada opsjede Aquilu, papa, ne videći u Bracciovoj veličini koristi za Crkvu, unajmi Francesca, Sforzina sina; on ode potražiti Braccia pod Aquilom , gdje ga porazi i ubi. Z a Bracciom ostade njegov sin O ddo; njemu p apa preote Perugiu, a ostavi mu u posjedu M ontone. Ali m alo kasnije, boreći se u Rom anji za Firentince, on pogibe;189 tako od svih što vojevahu s Bracciom na najvećem glasu ostade N iccolo Piccino. 183 Facino Cane da Casal Monferrato (1360-1412), kondotjer u službi Gian Galeazza i tutor njegove djece. Njegova žena Beatrice di Tenda naslijedila je velika bogatstva i jaku vojsku. 184 Usp.: Rasprave. . . (I, 29), gdje Machiavelli govori o tome da su vladari nezahvalniji od naroda onima kojima duguju pobjedu ili državu. 185 Muzio Attendolo Sforza (1369—1424), kondotjer, otac Francesca Sforze koji je kasnije postao vojvoda Milana. 186 Pravim imenom Jacques Bourbonski, daleki rod Anžuvinaca, dobio je naslov kneza Taranta i vojvode Kalabrije. 187 Usp.: Vladar, XII, i Vmijeće ratovanja, I knj. 188 Mir je sklopljen između Ivane i Ludovika Anžuvinca 1422, a papa Martin V je bio posrednik. 189 Godine 1425, u ratu što ga je Firenca povela protiv Filippa Viscontija.

39. Ali budući da se u našem pripovijedanju približismo onim vremenima koja mi bijahu na umu, i budući da ovo što nam preostade obraditi najvećim dijelom nije važno, osim ratova što ih Firentinci i M lečani vodahu s milanskim vojvodom Filippom, o kojim a će se pripovijedati kad se potanko prihvatimo Firence, ne želim govoriti unaprijed: sam o ću ukratko prizvati u pamćenje u kojim se granicam a Italija, pod kojim knezovima i s kojim vojskam a nalazila u to doba do kojega stigosm o u pisanju. Od glavnih država kraljica Ivana II je držala N apuljsko Kraljevstvo; zemlje M arke, Patrimonija i Rom anje dijelom su se pokoravale Crkvi, dijelom su ih zaposjeli nam je­ snici ili silnici:190 tako je obitelj Esti bila u Ferrari, M odeni i Reggiu; M anfredi u Faenzi; Alidosi u Imoli; O rdelaffi u Forliju; M alatesti u Riminiju i Pesaru; V arano u Camerinu. Lom bardija se dijelom pokoravala vojvodi Filippu, dijelom M lečanim a; jer svi koji u njoj posjedovahu posebne države bijahu zatrti, osim kuće G onzaga koja vladaše u M antovi. N ad najvećim dijelom Toskane gospodari bijahu Firentinci; sam o su Lucca i Siena živjele po svojim zakonim a: Lucca pod obitelji Guinigi, Siena slobodna. Genovežani, budući da bjehu čas slobodni, čas sluge francuskih kraljeva ili Viscontija, življahu nečašćeni i ubrajahu se među manje sile. N ijedna od tih glavnih sila nemaše svoga oružja: vojvoda Filippo, stojeći zatvoren u svojim odajam a i ne pokazujući se, vodio je ratove preko povjerenika; M lečani, čim se okrenuše prema kopnu, zbaciše sa sebe ono oružje koje im pronese slavu morem, te slijedeći običaj drugih T alijana, svoju vojsku prepustiše tuđim zapovijedim a; papa zato što mu kao svećeniku ne dolikovaše pasati oružje, a kraljica Ivana N apuljska zato što bijaše žensko, od nužde su činili ono što su drugi činili od loša izbora; i Firentinci se pokoravahu tim istim potrebam a, jer se u čestim rascjepim a osu plem stvo, te pošto republika ostade u rukam a ljudi odgojenih u trgovini, nasljedovahu postupke i sudbinu drugih. Bijaše, dakle, oružje Italije u ruci manjih vladara ili ljudi bez države; jer m anji vladari, nepoticani nikakvom slavom , nego da žive bogatije ili spokojnije, laćahu se njega; a oni drugi, zato što se u njemu odgajahu od malena, ne poznajući nikakva drugoga zanata, kušahu da se na njemu prodiče, bilo bogatstvom , bilo moću. M eđu njima tada se najviše spom injahu: Carm ignuola,191 Francesco Sforza, N iccolo Piccino, učenik Bracciov, Agnolo della Pergola, Lorenzo i M icheletto Attenduli, T artaglia, Iacopaccio,192 Ceccolino da Perugia,- N iccolo da Tolentino, G uido Torello, Antonio dal Ponte ad Era i mnogi drugi slični njima. S njima bijahu oni gospodari o kojim a sam gore govorio; njima se pridruživahu rimski baruni Orsini i Colonna, s drugim gospodarim a i plemićima iz Kraljevstva i Lom bardije; oni, vodeći rat, bijahu sklopili neku vrstu saveza i m eđusobnog razum ijevanja, pretvorivši ga u um jetnost; s njim su toliko oklijevali, da su najviše puta od zaraćenika i jedna i druga strana gubile; i na kraju sve to pretvoriše u toliki kukavičluk da bi im svaki osrednji kapetan, u kojem se rodi ikakva sjena stare vrline, nanio sram otu, uz divljenje cijele Italije koja ih je nerazborito častila. Tih, dakle, dokonih knezova i toga kukav­ noga oružja bit će puna m oja povjesnica.193 Ali prije nego što se nje prihvatim valja mi, kako obećah u početku, vratiti se pripovijesti o podrijetlu Firence, da bi svatko podrobno razum io u kakvu je stanju bio taj grad u ovo doba, i na koji je način, usred tolikih nevolja što se tisuću godina zbivahu u Italiji, u nj zapao.

190 U originalu, tiranni. Dok je u klasičnoj političkoj terminologiji tiranin sinonim za nasilnika, u renesansnom rječniku tiranin je svaki vladar koji nije dobio investituru crkve, za razliku od namjesnika (vikara). 191 Francesco Bussone, zvan Carmagnola (1380—1432), glasoviti kondotjer koji je vojevao za Filippa Viscontija, a potom protiv njega na čelu Mlečana. Mlečani su ga kasnije pogubili kao izdajnika. Usp.: Vladar, XII. 192 Angelo Lavello, zvan Tartaglia (Mucavac); Jacopo Caldora, zvan Jacopaccio. 193 Usp.: Vladar, XII i XXIV.

75

zvao Florenca, koji god razlog bio tome imenu; i tako, koji god uzrok bio njezinu osnutku, rodila se pod Rimskim Carstvom , a pisci je počeše spom injati u doba prvih careva. A kada barbari nasrnuše na Carstvo, i Florencu razori T otila, kralj O strogota, a poslije, nakon 250 godina, obnovi je Karlo Veliki.200 O d toga vremena do ljeta G ospodnjega 1215. proživje sudbinom što je proživljavahu oni koji zapovijedahu Italijom. U tim vremenima gospodari joj bijahu najprije Karlovi potom ci, zatim Berengariji, i naposljetku njemački carevi, kao što u našoj općoj raspravi prikazasm o. I u ta vremena ne m ogahu Firentinci ni porasti ni učiniti išta dostojno spom ena, zbog moći onih kojim a se pokoravahu; ipak godine 1010, na dan svetoga R om ula i fjezolanski blagdan, zauzeše i razoriše Fiesole;201 a to učiniše ili s carskim pristankom ili u vrijeme kad je od smrti jednoga do ustoličenja drugoga svatko slobodniji bivao. Ali pošto pape zadobiše veću vlast u Italiji, a njemački carevi oslabiše, u svim zem ljam a te provincije vladalo se s manjim štovanjem vladara; tako se godine 1080, u vrijeme Flenrika III, Italija otvoreno razdijelila između njega i Crkve;202 usprkos tome, Firen­ tinci sačuvaše jedinstvo sve do 1215, pokoravajući se pobjednicim a i ne tražeći drugoga gospodstva osim sp asa.203 Ali kao što su u našim tijelima bolesti to opasnije i smrtonosnije što su kasnije, tako Firencu, što kasnije pristade uz stranke u Italiji, to jače poslije one ojadiše. Uzrok prvog rascjepa je veoma poznat, jer ga proslaviše Dante i mnogi drugi pisci; ipak treba da ga ukratko ispripovjedim .204

3. Bijahu u Firenci, između ostalih, veom a moćne obitelji Buondelmonte i Uberti; za njima bijahu Amidei i Donati. Bijaše u obitelji D onati neka bogata udovica, koja imaše kćer prelijepa lika. I namisli ona u sebi da je uda za gospara Buondelmontea, m lada viteza i glavu obitelji Buondelmonti. Taj svoj naum, ili zbog nemara, ili zbog pouzdanja da za to uvijek ima vremena, ne bješe još nikome otkrila; tada se zbi da se gospar Boundelmonte obeća oženiti nekom djevojkom iz obitelji Amidei, što strašno ozlovolji onu gospu. I nadajući se da može kćerinom ljepotom pomutiti taj pir prije nego što se obavi, videći gospara Buondelmontea, koji je sam dolazio prem a njenoj kući, siđe u prizemlje i za sobom povede kćer; i dok je on prolazio, izađe preda nj, rekavši: - Z aista se silno radujem što ste uzeli ženu, prem da sam vam bila čuvala ovu m oju kćer; —i odškrinuvši vrata, pokaza mu je. K ad vidje djevojčinu ljepotu, koja bijaše rijetka, i promisli kako ona po krvi i mirazu ne zaostaje za onom koju je odabrao, planu tolikim žarom za njom da, ne misleći na zadanu vjeru, ni na nepravdu koju čini ako njome krene, ni na zla što ga zbog pogažene vjere mogu snaći, reče: - K ad ste mi je sačuvali, ja bih bio nezahvalnik kad bih je odbio, jer je još na vrijeme; - i ne otežući časa proslavi on pir.205 K ad se to doznalo, obitelj Amidei se ispuni gnjevom, a obitelj Uberti isto tako, jer ih već držahu za svojtu; i sastavši se s m nogo drugih rođaka, zaključiše da 200 Ovdje je Machiavelli preuzeo legendu koja kaže, u jednoj verziji, da je grad razorio Totila, a u drugoj Atila. Usp.: Dante, Pakao, XIII, 148—149. Totila je, navodno, razrušio grad 450. god., a Karlo Veliki ga je obnovio 805, dakle nakon 355 godina, a ne 250. Machiavelli je preuzeo pogrešku od Villanija (Cronaca, III, 3). 201 Ovaj podatak pripada legendi, a izvor je opet Villani (Cronaca, IV, 6). Firentinci su zauzeli Fiesole 1125. god. 202 Henrik IV (vidi I knj., 13. pogl.). 203 Godina 1215. znači za Machiavellija prekretnicu: tada je izbio sukob između obitelji Uberti i Buondelmonte, koji je podijelio grad u dvije stranke. 204 Dante, Raj, XVI, 136-144. 205 Istina je nešto drukčija: navodno je sukob izbio na gozbi, kad je Oddo dei Fifanti uvrijedio Uberta Infangatija, a ovaj mu oštro odgovorio. Na to ga je Oddo, razbješnjen, gađao tanjurom. Buondelmonte je priskočio svom prijatelju u pomoč i bodežom ranio Odda. Da bi se spor izgladio, predložen je brak između Buondelmontea i djevojke iz porodice Amidei, nećakinje ranjenog Odda. Vidjeti: Br. Latini, Cronachetta, cit. po: G. Corazzini, Sommario di Storia Fiorentina, Firenze, 1899.

78

se ta uvreda ne može bez sram ote otrpjeti, niti se može osvetiti drugom osvetom nego smrću gospara Buondelmontea. I prem da neki potegoše zla koja bi iz toga m ogla nastati, M osca Lam berti reče da onaj tko o previše stvari misli nikada nijednu ne dokonča, kazavši onu otrcanu i poznatu izreku: »Sto je, tu je « .206 I tako M osca, Stiatta Uberti, Lam bertuccio Amidei i Oderigo Fifanti dobiše zadaću da izvrše to ubojstvo. Oni se na dan U skrsa zatvoriše u kuće obitelji Amidei, smještene između Starog m osta i Sv. Stjepana; i kad gospar Buondelmonte prelažaše rijeku na konju bijelcu, misleći da se tako lako zaboravlja uvreda poput odricanja svojte, napadoše ga oni na dnu m osta, pod jednim M arsovim kipom, i ubiše.207 T o ubojstvo podijeli cijeli grad, te se jedan dio prikloni uz obitelj Buondelmonte, a drugi uz obitelj Uberti; i budući da te obitelji bijahu moćne, s kućam a i kulam a i ljudstvom , vojevahu mnogo godina međusobno a da jedna drugu ne protjera; i to njihovo neprijateljstvo nije se okončalo mirom, nego se produžavalo prim irjim a; i tako, prateći nova zbivanja, čas se stišavalo a čas se razbuktavalo.

4. I trajaše Firenca u tim nevoljam a sve do vremena Fridrika II;208 on, pošto posta kralj N apu lja, utuvi u glavu da m ora povećati svoje snage protiv Crkve; pa da bi učvrstio svoju moć u Toskani, potpom ognu obitelj Uberti i njezine pristaše; s njegovom pom oću oni prognaše Buondelm ontije;209 i tako se i naš grad, kao što sva Italija bješe podijeljena, podijeli na gvelfe i gibeline. I ne čini mi se suvišnim spomenuti obitelji koje pristadoše uz jednu i drugu stranku. Ovi dakle pristadoše uz stranku gvelfa: Buondelmonti, Nerli, R ossi, Frescobaldi, M ozzi, Bardi, Pulci, Gherardini, Foraboschi, Bagnesi, Guidalotti, Sacchetti, M anieri, Lucardesi, Chiaram ontesi, Com piobbesi, Cavalcanti, Giandonati, Gianfigliazzi, Scali, Gualterotti, Importuni, Bostichi, Tornaquinci, Vechietti, Tosinghi, Arrigucci, Agli, Sizi, Adimari, Visdomini, D onati, Pazzi, Della Bella, Ardinghi, Tedaldi, Cerchi. Z a stranku gibelina bijahu: Uberti, M anegli, Ubriachi, Filanti, Amidei, Infangati, M alespini, Scolari, Guidi, Galli, C appiardi, Lam berti, Soldanieri, Cipriani, Toschi, Amieri, Palermini, M igliorelli, Pigli, Barucci, Cattani, Agolanti, Brunelleschi, Caponsacchi, Elisei, Abati, Tedaldini, Giuochi, G aligai.210 Osim toga i jednoj i drugoj stranci ovih plemićkih obitelji pristupiše mnoge pučke;211 tako gotovo sav grad bijaše nagrizen tim rascjepom . K ad gvelfi, dakle, bjehu prognani, povukoše se u gornji kraj doline Arna, gdje imahu većinu svojih tvrđava; i tako se što su bolje mogli branjahu od svojih neprijatelja. Ali kad umrije Fridrik, oni što u Firenci bijahu u sredini212 i uživahu više pučkoga povjerenja, pomisliše da je bolje ujediniti grad nego ga uništiti podržavanjem rascjepa. U znastojaše dakle toliko da se gvelfi, prešavši preko nepravdi, vratiše, a gibelini ih, prešavši preko sumnji, prihvatiše; i kad se sjediniše, učini 206 U originalu »cosa fatta, capo ha«, što se može prevesti i sa »što je započeto, treba i dovršiti«. Izraz, vjerojatno, potječe od latinskoga Quod factum est infectum. 207 Stari most (Ponte Vecchio) najstariji je most u Firenci. Na njemu su bile smještene radnje firentinskih obrtnika, a na dnu mosta se nalazio kip paganskog patrona grada Marsa. Svadba Buondelmontea s djevojkom roda Amidei trebala se održati u veljači 1216 (po firentinskom kalendaru, to je još bila 1215, jer je po njihovu računanju nova godina počinjala 25. ožujka, a ne 1. siječnja). Buondelmonte je ubijen 11. travnja 1216. Usp.: Dante, Pakao, XIII, 144. 208 j] Hochenstaufen, kralj Sicilije (1212-1250). 209 1248. god. 210 Ovaj popis navodi Villani. Dante ih navodi u Raju, XV, 115-117; XVI, 58 i Paklu, XVII. 211 U originalu »delle popolari«. Popolani (pučani) bili su građani Firence neplemenitog porijekla. Dijelili su se u dvije skupine: »popolo grasso« (»debeli narod«) - krupni trgovci i obrtnici, i »popolo minuto« (»mršavi narod«) - sitni trgovci i obrtnici, najamni radnici, itd. Osim njih Machiavelli navodi i »plebe«, tj. sirotinju. 212 Machiavelli misli ovdje na »popolo grasso«, kojeg Fiorini zove i »borghesia«.

im se da je vrijeme da ustanove oblik slobodna života i odredbe da se mogu braniti, prije nego što novi car prikupi snage.

5. I zato podijeliše grad na šest dijelova, i izabraše dvanaest građana, po dva iz šestine, da njime upravljaju; oni se zvahu Starješine i svake se godine m ijenjahu.213 I da bi se izbjegli razlozi neprijateljstava što se iz presuda rađaju, odrediše dvojicu stranih sudaca, od kojih se jedan zvao pučki kapetan a drugi načelnik, da presuđuju kako krivične, tako i građanske parnice koje nastanu među građanim a.214 I budući da nijedan poredak nije postojan ako mu se ne odredi branitelj, osnovaše u gradu dvadeset stjegova, a sedamdeset šest u okolici, pod koje upisaše svu m ladež;215 i narediše da svatko bude spreman i naoružan pod svojim stijegom, kad god ga kapetan ili starješine pozovu; i na njima se mijenjalo znamenje, prema tome kako se mijenjalo oružje, jer jedno znamenje nošahu strijelci a drugo kopljanici; i svake godine, na dan Duhova, davahu s velikim slavljem znamenje novacim a, i nove vođe svemu tome određivahu. I da bi im vojska veličanstveno izgledala, kao i vođa kojemu svatko, kad bi u okršaju uzm aknuo, pribjegavaše, da bi pribjegavši ponovo m ogao udariti na neprijatelja, načiniše velika kola sa zapregom u kojoj su dva vola ogrnuta u crveno, a nad njima bijaše bijelo i crveno znamenje.216 I kad su htjeli izvesti vojsku, vukli su ta kola na N ovu tržnicu i uz sjajnu svečanost predavali ih vođam a naroda. D a bi uveličali svoje pothvate, imali su još jedno zvono, nazvano M artinella, koje bi mjesec dana prije nego što bi .izveli vojsku iz grada bez prekida zvonilo da bi im neprijatelj im ao vremena za obranu: toliko je vrline tada bilo u tih ljudi i takva je velikodušnost njima upravljala, da se iznenadni napad na neprijatelja, koji se danas slavi kao junačko i razborito djelo, onda sm atraše podlošću i prijevarom. T o zvono su još nosili s vojskom , te su pom oću njega zapovije­ dali stražam a i drugim zaštitam a u ratu.

6. Takvim vojničkim i građanskim odredbam a utemeljiše Firentinci svoju slo­ bodu. N e bi se m oglo ni zamisliti koliko vlasti i snage steče Firenca za kratko vrijeme; i ne postade sam o glavni grad u Toskani nego se ubroji i među prve gradove Italije; i bila bi se uspela do koje god veličine da je ne pogodiše česti i novi rascjepi. Pod tom upravom proživješe deset godina;217 u to vrijeme prisiliše građane Pistoje, Arezza i Siene da s njima sklope savez; i vraćajući se s vojskom od Siene, zauzevše Volterru; razoriše još neke utvrde, a stanovnike povedoše u Firencu.218 Svi se ti pothvati izvršiše na savjet gvelfa, koji su bili mnogo moćniji nego gibelini, kako zbog mržnje naroda protiv njihova ohola držanja dok vladahu u vrijeme Fridrika, tako zbog toga što im bijaše 213 Ta reforma vlade ušla je u povijest pod nazivom »prvi narodni ustav« (Costituzione del primo popolo), a Villani je zove »popolo vecchio« i »primo popolo«, za razliku od restauracije gvelfa, 1267. god., koja se zove »secondo popolo«. Reforme su provedene i 1282. i 1293. god., kad su doneseni Ordinamenti di giustizia (Odredbe o pravdi), temelj firentinske demokracije. Međutim, ovih dvanaest starješina (anziani) biralo se iz redova »debelog naroda«, i oni su upravljali samo »malom komunom«, tj. pučanima. 214 Pučki kapetan je također imao vlast samo nad jednim dijelom grada, nad pučanima. Načelnik je pak upravljao i plemićima i narodom, a njegova funkcija bila je uvedena mnogo prije. Usp.: R asprave..., I, 49. 215 Devedeset i šest, a ne sedamdeset i šest. 216 Ta su se kola zvala »carroccio« i prvi put su se pojavila u Milanu 1036. god., u vrijeme rata protiv Konrada II, a Firentinci su ih uveli 1228. u ratu protiv Pistoje. O tome u: S.Ammirato, Istorie fiorentine, Virenze, s. a. (vjerojatno oko 1560). 217 Od 1250. do 1260. god., kad su gvelfi pretrpjeli poraz u bici kod zamka Montaperti. Od 1260. do 1266. Firencom su vladali gibelini. 218 Ti su se događaji zbivali od 1253. do 1255. god.

80

draža crkvena stranka nego carska; jer su se nadali da će uz pom oć Crkve sačuvati slobodu, a pod carem su se bojali da će je izgubiti.219 M eđutim gibelini, videći da im je opala vlast, ne m ogahu se s tim pomiriti, nego sam o čekahu priliku da prigrabe vlast. Učini im se da je prilika došla kad vidješe da Fridrikov sin M anfred zagospodari Kraljevstvom N apulja i prilično smanji moć Crkve. Stoga potajno nastojahu da se s njim dom ognu vlasti; ali se nisu znali tako ponašati da njihove postupke ne bi otkrile Starješine. Pa kad oni prozvaše Ubertije, koji nisu sam o otkazali poslušnost nego se prihvatili i oružja, utvrdiše se u svojim kućam a; stoga se gnjevan puk naoruža i prisili ih, uz pom oć gvelfa, da napuste Firencu i sa svom gibelinskom strankom prijeđu u Sienu. Odatle zatražiše pom oć napuljskoga kralja M anfreda; i nastojanjem gospara Farinate Ubertija vojska toga kralja, na rijeci Arbia, tako ametice potuče gvelfe, da oni koji se iz toga pokolja spasiše ne pobjegoše u Firencu, sudeći da im je grad izgubljen, nego u Luku.220

7. Gibelinima bijaše M anfred poslao, kao zapovjednika svoje vojske, grofa Giordana, veoma slavna čovjeka na oružju u to d oba.221 On poslije pobjede pođe s gibelinima u Firencu, i svu je svede u pokornost M anfredu, ukinuvši poglavarstvo i svaku drugu odredbu u kojoj se nazirao ikakav oblik njezine slobode. Tu nepravdu, nanesenu s m alo razbora, općinstvo primi s velikom mržnjom; i od neprijatelja gibelina postade im ljuti dušmanin; odatle u svemu poteče, s vremenom, njihova propast. I pošto se grofu Giordanu, zbog potreba Kraljevstva, valjalo vratiti u N apulj, odredi on da u Firenci bude kraljevski namjesnik grof G uido N ovello, gospodar Casentina. On sazva sabor gibelina u Empoliju, gdje svi zaključiše da je potrebno, ako žele zadržati nadmoć gibelinske stranke u Toskani, razoriti Firencu koja je jedina sprem na, jer joj je puk za gvelfe, obnoviti snage crkvenih stranaka. Toj okrutnoj presudi, izrečenoj protiv jednog tako plemenita grada, ne suprotstavi se nijedan građanin ni prijatelj, nego sam o gospodar Farinata Uberti;222 on ga otvoreno i bez ikakva obzira poče braniti, govoreći da se ne bi uz tolike napore izlagao tolikim opasnostim a; ako ne bi m ogao prebivati u svojoj domovini; i da ga nije prošla volja za onim što je prije iskao, niti želi odbaciti ono što mu je sreća udijelila; čak da nije manji neprijatelj onima koji drugačije sm jeraju, nego što bijaše gvelfim a; te ako itko od njih strahuje od njegove domovine, nek je ruši, jer se nadao da će je obraniti onom srčanošću kojom je iz nje prognao gvelfe. Bijaše gospar Farinata čovjek velika duha, izvrstan u ratu, vođa gibelina, i M anfred ga veoma štovaše: njegov ugled okonča tu raspravu; i dom išljahu se drugim načinima da sačuvaju državu.

8. Oni gvelfi što bjehu pobjegli u Luku, kad ih stanovništvo otpravi zbog grofovih prijetnji, pođoše u Bolognu. Odatle ih gvelfi iz Parme zovnuše protiv gibelina; tu, pošto svojom vrlinom nadjačaše protivnike, dobiše svu njihovu imovinu; tako da, uzdignuvši se bogatstvom i čašću, kad saznaše da je papa Klement zovnuo Karla Anžuvinca da 219 Prvaci »debelog naroda« vidjeli su u papi garanciju održanja postignutih prava i sloboda, a u gibelinima i caru opasnost od restauracije plemićke samovolje. 220 Bitka kod rijeke Arbije, u podnožju zamka Montaperti, 4. rujna 1260. »Arbija se zacrvenila od krvi«, kaže Dante (Pakao, X, 85-86). Tom prilikom je poginulo 10.000, a zarobljeno 20.000 Firentinaca. 221 Giordano d’Anglano, grof San Severina, Manfredijev bratić, koji je sazvao sabor u Empoliju. 222 Farinata degli Uberti i Guido Novello su 12. rujna 1260. na čelu gibelinske vojske ušli u Firencu, nakon pobjede kod zamka Montaperti. Machiavelli ovdje izražava i Danteovo mišljenje o Farinati (Pakao, X, 91). 6 N. Machiavelli: IZA BR AN O D JE L O II

81

preotme Kraljevstvo M anfredu, poslaše zastupnike papi da mu ponude svoje snage.223 T ak o ih p apa ne prihvati sam o kao prijatelje nego im dade i svoju zastavu; nju su uvijek otada gvelfi nosili u ratu, a ona se i sada upotrebljava u Firenci.224 Poslije toga Karlo ote Kraljevstvo M anfredu, te ovaj um rije;225 budući da u to bijahu umiješani gvelfi iz Firence, njihova stranka u njoj postade snažnija, a gibelinska stranka slabija; stoga oni koji zajedno s G uidom N ovellom upravljahu Firencom prosudiše da bi dobro bilo kakvim dobročinstvom pridobiti puk kojemu su prije svaku nepravdu nanosili; ali ti postupci, koji bi pom ogli da su bili provedeni prije nego što je stigla nevolja, kad se poslije povedoše preko volje, ne sam o da nisu pom ogli, nego su ubrzali njihovu propast. Prosudiše dakle oni da će im puk postati prijatelj i njihov strančar ako mu vrate dio onih časti i onih ovlaštenja što mu ih bjehu oduzeli; pa izabraše trideset šest građana pučana koji, zajedno s dva viteza dovedena iz Bologne, preurediše ustrojstvo grada.226 Oni, čim se sastadoše, razdijeliše sav grad na cehove, i nad svakim cehom odrediše poglavara da se brine o svojim podložnicim a; osim toga, svakom e dadoše po zastavu, tako da se pod njom okupe svi ljudi pod oružjem kad gradu bude od njih potreba. U početku bijaše dvanaest tih cehova, sedam većih i pet m anjih;227 poslije manji narastoše na četrnaest, tako da ih u svemu bijaše, kao što ih sada ima, dvadeset jedan; i još se trideset šest obnavljača bavilo drugim stvarim a na zajedničku dobrobit.

9. G rof G uido, da bi prehranio vojsku, naredi da se udari porez po građanim a;228 u tome naiđe na takve teškoće da se ne usudi silom ga ubrati; i pomislivši da je izgubio državu, udruži se s vođam a gibelina, te odlučiše na silu oteti narodu ono što mu neoprezno bjehu dopustili. I kad im se učini da su pripravni na oružju, a trideset šestorica bijahu zajedno, zametnuše uzbunu; od toga se oni, ustrašeni, povukoše u svoje kuće, a odm ah se istaknuše zastave cehova s mnogo naoružanih pod njim a; i doznavši da se grof Guido sa svojom strankom nalazi kod Svetog Ivana, uputiše se do Svetog T rojstva, i pokoriše se gosparu Giovanniju Soldanieriju.229 S druge strane grof, čuvši gdje je narod, pođe da ga nađe; ni narod ne izbjegavaše o kršaja; nego pošavši u susret neprijatelju, sukobiše se na mjestu gdje je danas loggia Tornaquinci. Tu grof bješe odbačen, uz gubitak i sm rt više pristaša; stoga se on, ustravljen, bojaše da ga noću ne napadnu neprijatelji i da ga, pored njegovih potučenih i prepalih, ne ubiju. I toliko m oćan u njemu bješe taj umišljaj da on, ne pom išljajući na drugi lijek, odluči da se 223 Riječ je o Urbanu IV (1261-1264), a ne o Klementu IV (1265-1268). U vrijeme Klementa stigao je Karlo Anžuvinac, 1265. god. 224 Crveni orao na bijelom polju, ispod kojega je zeleni zmaj, a iznad glave crveni ljiljan. 225 Poginuo u bici kod Beneventa, 1266. god. 226 Iz Bologne su pozvana dva redovnika, Catalano dei Malavolti i Loderingo degli Andalo, koji su pripadali redu Braće svete Marije, tzv. »fratres gaudentes«, jer su bili zaštitnici nejakih i suci u sporovima. Catalano je bio gvelf, a Loderingo gibelin. Dante ih naziva dvoličnima, jer su se obogatili korupcijom. Međutim, za njihove vlasti proširilo se sudjelovanje građana u upravljanju gradom, i taj datum, 1266, mnogi spominju kao učvršćenje »komunalne demokra­ cije« u Firenci. 227 Na čelu svakog ceha bio je konzul, a konzuli su odlučivali, uz pomoć Posebnog i Općeg vijeća, o svemu što je bilo u interesu pripadnika cehova, odnosno građana. Bilo je ustanovljeno sedam cehova: suci i notari, trgovci inozemnim suknom, mjenjači novca i bankari, vunari, liječnici i apotekari, svilari i krznari. Kasnije su ti cehovi nazvani »veliki« (Arti maggiori), a ustanovljeni su i »mali cehovi« (Arti minori); iz njih se 1289. izdvojilo pet »srednjih« cehova: mesari, postolari, kovači, klesari i stolari, lanari i kramari. Najniži su bili cehovi vinara, pekara, trgovaca živežnim namirnicama, trgovaca drvom, kožara, štavljača i krojača, oružara, bravara i gostioničara. Pripadnici »velikih cehova« činili su »debeli narod« (popolo grasso), a »malih« su zvani »mršavi narod« (popolo minuto). Novost je bila što su se i plemići morali upisati u cehove, pa su tako oni svedeni na »građane«. Dante se upisao u ceh liječnika i apotekara, a Giotto je do 1327. bio u cehu lanara, da bi tek tada bio prihvaćen u ceh liječnika i apotekara. 228 Tj. da bi isplatio šest stotina njemačkih konjanika koje je grof Giordano doveo u Sienu u pomoć gibelinima. 229 Gianni đe’Soldanieri bio je gibelin, pa ga Dante smješta među izdajnike (Pakao, XXXII, 121).

radije spasi bijegom nego borbom ; pa unatoč savjetim a starješina i stranke, sa svom svojom vojskom ode u Prato. Ali čim ga minu strah stoga što se nađe na sigurnu mjestu, spoznade svoju grešku; i želeći je ispraviti, ujutro, kad svanu dan, vrnu se s vojskom u Firencu, da na silu uđe u taj grad što ga od kukavičluka bješe napustio; ali mu se ne ostvari naum, jer onaj puk što bi ga teško m ogao protjerati, lako ga m ogaše zadržati napolju; zato on žalostan i osram oćen ode u Casentino; a gibelini se povukoše u svoje dvore. Pošto, dakle, pobijedi puk, po savjetu onih koji ljubljahu dobrobit republike, odluči ujediniti grad i zovnuti sve građane, kako gvelfe, tako i gibeline, koji se nalažahu izvan njega.230 Vratiše se, dakle, gvelfi, šest godina nakon što bjehu prognani, a i gibelinima bješe oproštena skora nepravda te se vratiše u svoju domovinu. Ipak su ih i narod i gvelfi jako mrzili, jer ovi ne m ogahu izbrisati iz pam ćenja izgnanstvo, a on je predobro pam tio njihovo nasilje dok je živio pod njihovom upravom ; stoga ni jedna ni druga strana ne počinu dušom . D ok je Firenca u takvu stanju živjela, prosu se glas da M anfredov nećak Konrad, s vojskom , dolazi iz Germanije da zauzme N apu lj; stoga se gibelini ispuniše nadom da će povratiti svoju vlast, a gvelfi počeše razm išljati kako da se osiguraju od neprijatelja; pa zaiskaše pom oć od kralja K arla da se mogu braniti kad bude prolazio Konrad.231 K ad se stoga zaputi Karlova vojska, gvelfi postadoše toliko drski i tako ustrašiše gibeline da oni, dva dana prije njezina dolaska, sami pobjegoše.

10. K ad gibelini odoše, Firentinci preurediše stanje grada; pa izabraše dvanaest vođa da sjede u poglavarstvu dva mjeseca, a nisu se zvali Starješine, nego Dobri ljudi; uz njih bijaše vijeće od osam deset građana, koje se zvalo Vijeće povjerenja;232 poslije njih bijaše stotinu osam deset pučana, po trideset iz svake šestine, koji se s Vijećem povjerenja i dvanaest Dobrih ljudi zvahu Glavno vijeće. Odrediše još jedno vijeće od stotinu dvadeset građana, pučana i plemića, koje je izvršavalo sve stvari što bi ih druga vijeća zaključila; i preko njega su se dijelile službe u republici. Zadržavši tu vladu, ojačaše još stranku gvelfa poglavarstvim a i drugim odredbam a, da bi se s većim snagam a mogli braniti od gibelina; a njihova dobra razdijeliše na tri dijela, od kojih jedan predaše javnosti, drugi poglavarstvu stranke, po imenu Kapetanim a, a treći gvelfima kao naknadu za pretrpljene štete. K tomu papa, da T oskan a ostane gvelfska, proglasi kralja Karla carskim namjesnikom Toskane. Pošto, dakle, Firentinci zahvalju­ jući toj novoj vladi sačuvaše svoj ugled, iznutra zakonim a a izvana oružjem, umrije papa; i poslije duga natezanja, nakon dvije godine, bijaše izabran za prvosvećenika Grgur X . On, budući da dugo bijaše u Siriji, a tam o bješe i u vrijeme svoga izbora, daleko od gloženja stranaka, nije do njih držao onoliko koliko su to činili njegovi prethodnici.233 I zato, došavši u Firencu na putu za Francusku, ocijeni da je dužnost dobra pastira da ujedini grad; te uznastoja toliko da Firentinci pristadoše primiti gibelinske prvake da se dogovore o njihovu povratku; i prem da se sporazum uglavi, 230 Istjerivanje grofa Guida iz grada bilo je prva politička pobjeda »naroda«, tj. organiziranih građana Firence, kojima su dojadili i gvelfi i gibelini. Narod je bio u tom sukobu »nesvrstan«: njegov najpreči interes bila je sloboda i dobrobit Firence. Iz te orijentacije će se kasnije roditi politika ravnoteže Lorenza Veličanstvenog. 231 Konrad je ušao u Italiju u listopadu 1267, ali su glasine o njegovu dolasku kolale već 1266. god. Guido di Monforte je na čelu osamstotina francuskih konjanika ušao u Firencu na Uskrs, 17. travnja 1267. 232 Institucija Dobrih ljudi (Buoni uomini) vuče porijeklo iz langobardske države, gdje su bili najviša sudska instancija. Vijeće povjerenja (Consiglio di Credenza) zapravo je bilo vlada, ujedno i najviši zakonodavni organ komune. Zasjedanja Vijeća povjerenja bila su tajna, pa odatle i njegovo ime (neki smatraju da mu ime dolazi od »ljudi od povjerenja« koji su ga sačinjavali). 233 Grgur X (1271-1276) izabran je nakon tri, a ne dvije godine natezanja. Kardinali okupljeni u Viterbu podijelili su se oko izbora Francuza ili Talijana. Izbor Tedalda Viscontija iz Piacenze trebao je spriječiti jačanje Karla Anžuvinskog. Začudo, o njemu Machiavelli ne govori u svojoj I knjizi.

gibelini bijahu toliko ustravljeni da se ne htjedoše vratiti. Papa zbog toga optuži grad i s prezirom ga izopći; u tom izopćenju ostade do smrti toga pape; ali kad on umrije, papa Inocent V ga opet blagoslovi. Z a prvosvećenika bijaše ustoličen N ikola III, rodom iz kuće Orsini; i budući da se pape uvijek bojahu onoga tko bi postao moćan u Italiji, pa m akar mu moć porasla s pom oću Crkve, i budući da je pokušavahu smanjiti, rađahu se iz toga česti nemiri i česte promjene što se u njoj zbivahu; jer je strah od jednog m oćnoga izazivao uzdizanje jednog slaboga; a kad bi se taj uzdigao, izazvao bi strah; a strah bi tjerao pape da ga pokušaju srušiti: zbog toga je Kraljevstvo istrgnuto iz ruku M anfredovih i prepušteno K arlu; zbog toga je kasnije porastao strah od njega i snovanje njegove propasti.234 Stoga N ikola III, potaknut tim razlozim a, uznastoja toliko da Karlu, posredstvom cara, bijaše oteta uprava nad T oskan om ; pa u tu pokrajinu posla, u ime C arstva, svoga legata gospara Latina.235 11. Bijaše Firenca tada u prilično jadnu stanju, jer se gvelfsko plem stvo osili i ne bojaše se poglavarstava; tako svakog dana bijaše m nogo ubojstava i drugih nasilja, a počinitelji se ne kažnjavahu jer ih je štitio ovaj ili onaj plemić. Stoga pučki glavari pomisliše kako bi dobro bilo da se prime natrag bjegunci i tako stane na put toj drskosti; to pruži zgodu legatu da ujedini grad; i gibelini se vratiše. I um jesto dvanaest starješina odrediše ih četrnaest, od svake stranke po sedam , da vladaju jednu godinu i da ih bira papa.236 Potraja ta uprava u Firenci dvije godine, dok prvosvećenstvo ne zadobi p apa M artin, rodom Francuz, koji vrati kralju Karlu svu vlast što mu je N ikola bijaše oteo;237 stoga odm ah uskrsnuše stranke u T oskani, jer Firentinci pograbiše oružje protiv Careva nam jesnika,238 a da bi gibeline lišili uprave i moćnike držali na uzdi, uvedoše nov oblik vladavine. Tekla je godina 1282, a cehovi su uživali znatan ugled, pošto im bijahu data poglavarstva i oružnici; stoga oni narediše da se umjesto četrnaestorice postave tri građanina koji će se zvati priorim a i dva mjeseca vladati republikom, a mogu biti pučani i velikaši, sam o ako se bave trgovinom ili zanatom .239 Poslije prvog poglavarstva uvedoše šestoricu, tako da iz svake šestine grada bude po jedan; taj broj se održa sve do 1342, kad se grad razdijeli na četvrti a broj priora poveća na o sam ;240 ipak ih je u međuvremenu ponekad, u osobitim zgodam a, bivalo i dvanaest. K ako se s vremenom uvidje, ovo poglavarstvo donese propast plemićima, jer ih je narod na različite načine izostavljao i poslije bez ikakva obzira pobjeđivao; na to su plemići u početku pristajali, da ne bi bili ujedinjeni, pa želeći silno oteti vlast jedni drugim a, svi je izgubiše. Dodijeliše tome poglavarstvu jednu palaču da u njoj tajno prebiva, jer prije bijaše običaj da se poglavarstva i odbori sastaju u crkvam a; i tu palaču počastiše još 234 Usp.: Rasprave..., I, 12. i 23. 235 Kardinal Latino Frangipani pokušao je opet pomiriti zavađene stranke: izabrao je četrnaest Dobrih ljudi osam gvelfa i šest gibelina —da upravljaju gradom, i uveo njihov reizbor svaka dva mjeseca. 236 18. siječnja papin legat kardinal Latino Frangipani iz porodice Malabranca uspio je najprije međusobno pomiriti gvelfe, a potom je gibelinima dopušten povratak u grad pod uvjetom da se vjenčanjima i pos'ebnim izjavama i garancijama povezu s gvelfskim porodicama. (G. Villani, Cronica, tršćansko izdanje iz 1857. god.) Umjesto dvanaesto­ rice Dobrih ljudi postavljeno je četrnaest »starješina« (anziani). Osam od njih su bili gvelfi, a šest gibelini. Papa je imenovao samo narodnog kapetana i gradonačelnika (podesta) na dvije godine. 237 Simon de Brion, koji je vladao pod imenom Martin IV od 1281. do 1285. god. 238 Carev namjesnik je bio Lotar (tal.: Loddo d ’Alemagna), ali je taj događaj sporedan. 239 Reforma iz 1282. god. značila je kraj dvopartijskog sistema i uspostavljanje korporativnog sistema na čelu s priorima cehova. Od 1250. jača utjecaj cehova a time i građanske klase. 15. lipnja 1282. predstavnici najvažnijih cehova (Calimala, trgovci suknom; Cambio, tj. bankari i mjenjači novca te Arte della Lana, tj. vunari) sastali su se u crkvi San Procolo i uspostavili vladu cehovskih starješina. Nakon dva mjeseca njihove vlasti uspostavljen je Priorat u koji su ušli predstavnici šest važnijih cehova, a sedmi ceh - notari i suci - vršili su funkciju administracije. 240 Do 1343. god. grad je po suvremenom kalendaru bio podijeljen u sestiere, tj. u šest dijelova.

84

časnicim a i drugim potrebnim službenicima; i prem da su ih u početku nazivali sam o priorim a, ipak im poslije, radi većega dostojanstva, dadoše naziv članova Sinjorije.241 Provedoše Firentinci neko vrijeme u unutrašnjem miru; dotle su vojevali s Aretincima, koji su protjerali gvelfe, i sretno ih pobijediše u Cam paldinu.242 I pošto grad ojača u ljudstvu i bogatstvu, odlučiše da mu još povećaju zidine; i proširiše gradski krug kako se i danas vidi, jer prije njegov prom jer bijaše sam o onaj razm ak koji seže od Starog m osta do crkve San Lorenzo.243 12. Činilo se kao da su vanjski ratovi i unutrašnji mir ugasili gibelinsku i gvelfsku stranku u Firenci; tinjale su sam o one mržnje kojih prirodno ima u svim gradovim a između moćnika i puka; jer kad narod želi živjeti po zakonim a, a moćnici ih žele prekrajati, među njima je sloga nem oguća.244 D ok su im gibelini zadavali straha, ta se mržnja ne otkri; ali čim se ovi pokoriše, pokaza ona svu svoju m oć; i svakoga je dana stradavao poneki pučanin; a zakoni i poglavarstva ne bijahu dovoljni da ga osvete, jer se svaki plemić s rodbinom i prijateljim a branio od snaga priora i kapetana. Stoga cehovski prvaci,245 želeći stati na put toj nevolji, odrediše da svaka Sinjorija na početku svoje službe imenuje jednoga gonfalonijera pravde, čovjeka pučanina, kojem u dodijeliše tisuću vojnika pod dvadeset zastava;246 on će sa svojim stijegom i svojim oružnicima spremno braniti pravdu, kad god ga zovnu oni ili kapetan. Prvi bješe izabran U baldo Ruffoli. On istače stijeg i razori kuće Gallettijeve, jer jedan iz te obitelji247 bješe ubio nekog pučanina u Francuskoj. Lako je bilo cehovima izdati tu zapovijed, kad su među plemićima vladala velika neprijateljstva; ovi se još ne bijahu ni domislili kakva je uredba protiv njih donesena, a već osjetiše žestinu s kojom se provodi; i to ih isprva jako ustraši; ali se m alo poslije toga ipak osiliše; jer kako je uvijek netko od njih bio u članstvu Sinjorije, imali su m ogućnosti spriječiti gonfalonijera da ne vrši svoju duž­ nost.248 Osim toga, kako je tužitelj nakon neke nepravde m orao dovesti svjedoke, nije se m oglo naći nikoga tko bi htio svjedočiti protiv plem ića; tako Firenca za kratko vrijeme zapade u isti onaj nered, i velikaši nanošahu puku iste nepravde, jer suci bijahu spori a presude se ne izvršavahu. 13. I kada pučani ne znaše što bi činili, G iano della Bella, čovjek vrlo plemenita podrijetla ali ljubitelj slobode grada, potaknu cehovske priore da preurede grad; i po 241 Godine 1282. je Sinjorija bila smještena u »Kestenov toranj« (Torre della Castagna), a od 1290. u dvorcu Gerardina Cerchija. Godine 1299. na mjestu dvorca porodice Vacca izgrađen je dvorac priora, ili Sinjorija, po nacrtima Arnolfa di Cambija, i doživio nekoliko pregradnji od 1343. do 1598. god., kad je na kraju dobio naziv Palazzo Vecchio. U toku svog mandata članovi Sinjorije boravili su u dvorcu i tamo se i hranili. Donato Giannotti u svom djelu Della Repubblica Fiorentina ističe da su ih namjerno prozvali »članovi Sinjorije«, da bi izbjegli feudalni prizvuk naziva »Signori«. 242 11. lipnja 1289. kod Campaldina (u podnožju brda Poppi) Firenca i njeni saveznici Lucca i Pistoia razbili su gibelinsku vojsku. U toj bici sudjelovao je i Dante. 243 Firenca je drugi puta opasana bedemima krajem 11. i početkom 12. stoljeća. Godine 1285. odlučeno je da se proširi krug, ali je izgradnja počela tek 1299. god. U 14. stoljeću gradski bedemi su se prostirali u dužini od 8,5 kilometara, visine 11 metara, sa 73 kule visine 23 metra. 244 Usp.: Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, I, 5, i Vladar, IX. 245 Tj. najmoćniji cehovski starješine, najautoritativniji predstavnici cehova, koji su ujedno bili i najbogatiji građani. O socijalnoj diferencijaciji u cehovima vidjeti: V. I. Rutenburg, Narodnie dviženija u gorodah Italii, XIV — načalo XV v, Moskva-Lenjingrad, 1958. 246 U siječnju 1293. donesene su Odredbe o pravdi (Ordinamenti digiustizia), po kojima je ustanovljena dužnost gonfalonijera pravde (Gonfaloniere di giustizia), kao predsjednika vlade (gonfaloniere — stjegonoša). 247 Član porodice Galli, a ne Galletti. 248 Ovaj podatak je netočan. Plemići po novom zakonu (Odredbi o pravdi), koji ima snagu ustava, nisu mogli vršiti nikakve javne dužnosti. Sankcije protiv plemića bile su vrlo oštre i ne stoji ocjena o sporosti pravde. Naprotiv, sudovi su donosili gotovo đrakonske kazne protiv plemića.

85

njegovu se savjetu odredi da gonfalonijer prebiva s priorim a i da pod sobom imade četiri tisuće ljudi;249 i još se svi plemići lišiše prava da budu članovi Sinjorije; i obvezaše se sukrivci na istu kaznu kao krivac; ustanovi se da glas javnosti bude dovoljan sudac.250 Po tim zakonim a, koji se prozvaše O dredbam a o pravdi, steče puk velik ugled, a G iano veliku mržnju; jer bijaše na zlu glasu kod m oćnika kao zatornik njihove moći, a bogati su mu pučani zavidjeli jer mišljahu da je prevelika njegova vlast; i to se pokaza u prvoj povoljnoj prigodi. Sudbina dakle htjede te pogibe neki pučanin u kavgi gdje se um iješalo nekoliko plem ića, a među njima i gospar C orso D onati; on bijaše smjeliji od ostalih, pa se na nj svali krivica; i zbog toga ga uhiti pučki kapetan; i bilo što mu drago, ili zato što gospar C orso ne bijaše zgriješio, ili zato što se kapetan bojaše da ga osudi, njemu bijaše oprošteno.251 T o oproštenje toliko ozlovolji pučane, te zgrabiše oružje i pohitaše do kuće G iana della Belle i zam oliše ga da mora uznastojati da se poštuju zakoni koje je sam smislio. G iano je želio da gospar C orso bude kažnjen, pa ne naredi da se odloži oružje, kako su mnogi sudili da m ora učiniti, nego im svjetova da izađu pred Sinjoriju, potuže se na taj slučaj i zamole ih da se za nj pobrinu. Ali puk, pun gnjeva, misleći da ga je kapetan uvrijedio a Giano napustio, ne pođe do Sinjorije nego do kapetanove palače, te je zauze i poh ara.252 Taj čin ozlovolji sve građane; a oni koji su priželjkivali Gianovu propast, optuživali su ga pripisujući njemu svu krivnju; i tako, pošto se među članovim a Sinjorije nađe onih koji pristadoše uz njegove neprijatelje, tužiše ga kapetanu kao pobunitelja naroda. I dok se njemu sprem alo suđenje, narod se naoruža i sjati oko njegove kuće nudeći mu obranu protiv Sinjorije i njegovih neprijate­ lja. N e htjede G iano iskušavati tu pučku naklonost, niti povjeriti svoj život sucima, jer se bojaše pokvarenosti ovih i nestalnosti onih; i tako, da neprijateljim a ne pruži prilike da mu naude, a prijateljim a da naškode domovini, odluči otputovati, i prepustiti mjesto zavisti, i građane osloboditi straha što su ga od njega ćutjeli, i napustiti grad koji je na svoj trošak i pogibelj oslobodio od ropstva m oćnika; i dobrovoljno izabra izgnan1 SI stvo.

14. Poslije njegova odlaska plem stvo se ponada da će povratiti svoje dostojan­ stvo; i prosudivši da se njihovo zlo rodilo iz nesloge, ujediniše se plemići i poslaše dvojicu svojih pred Sinjoriju, koju su sm atrali sklonom , da je zam ole ne bi li se um ilostivila djelomice ublažiti oštrinu zakona koji su protiv njih donijeti.254 Taj zahtjev, čim se otkrio, uzbuni duhove pučana, jer mišljahu da će im ga članovi Sinjorije odobriti; i tako, dok su plemići željeli svoje a pučani sumnjali svoje, prihvatiše se oružja. Plemići se utvrdiše na tri m jesta: kod crkve San Giovanni, na N ovoj tržnici i na trgu 249 Gonfalonijer pravde bio je čuvar tzv. narodnog stijega (Gonfalone del popolo) i imao je pravo pozvati narod pod oružje. U početku je pod sobom imao tisuću oružnika (berroviensbirri = žbiri), a u travnju 1293. taj je broj povećan na dvije tisuće. Tek 1306. god. dodijeljeno je gonfalonijeru pravde 4000 ljudi. 250 Tj. uvažavao se dokaz po čuvenju. 251 Corsu Donatiju sudio je podesta (gradonačelnik), a ne kapetan, u to vrijeme Gian di Luchino da Como. Javno mnijenje je bilo uvjereno da je podesta potkupljen, a Giano je bio na strani puka, ali su cehovski prvaci stali na stranu »debelog naroda«. Radi se, dakle, o tipičnom klasnom sukobu. 252 Radi se o palači gradonačelnika, a ne kapetana. Machiavelli je pobrkao činjenicu da je od 1254. do 1271. godine u tom dvorcu boravio kapetan naroda, a potom podesta. Od 1574. u ovom dvorcu je smješten zapovjednik policije (Bargello), po kome i danas on nosi ime, a njegovi graditelji su Neri Fioravanti, fra Ristoro i fra Sisto. 253 Godine 1295. Giano Della Bella je otišao u Francusku i tamo se bavio trgovinom. Papa Bonifacije VIII ga je ekskomunicirao, i time se još jednom upleo u unutrašnje sukobe Firence. 254 Ovaj podatak se nigdje ne spominje u izvorima, pa izgleda da ga je Machiavelli izmislio. U stvari, plemići su zahtijevali ublažavanje sankcija i posebno ukidanje dokaza po čuvenju i porodične odgovornosti koja je bila predviđena po Odredbama, što je omogućavalo sankcije protiv supružnika i cijelog roda. 8 6

M ozzi; i bijahu trojica zapovjednika: gospar Forese Adimari, gospar Vanni M ozzi i gospar Geri Spini; pučani se u vrlo veliku broju slegoše pod svojim zastavam a pred palaču Sinjorije, a njezini članovi tada stanovahu blizu San Brocola. I kako pučani sumnjahu u tu Sinjoriju, odrediše šest građana da njima upravljaju.255 D ok se jedna i druga strana spremahu za okršaj, neki od njih, kako plemići tako i pučani, te stanoviti svećenici na dobru glasu, stadoše između njih da ih pomire, podsjećajući plemiće da su njihova oholost i njihova opaka vladavina bile uzrokom što su im otete časti i uvedeni zakoni protiv njih; i da njihovo sadašnje laćanje oružja i nasilno posezanje za onim što im je oteto zbog njihove nesloge i njihovih loših postupaka nije ništa drugo nego želja da se upropasti dom ovina i oteža vlastito stanje; i neka ne smetnu s um a da im je puk m nogo nadm oćniji brojem , bogatstvom i mržnjom, i da se ne bori ono plemstvo preko kojeg im se čini da drugi napreduju, nego bude, kad se potegne oružje, tek isprazno ime koje ih ne može obraniti od mnoštva. Puk su s druge strane podsjećali da nije mudro uvijek htjeti posljednju pobjedu, i da nikada nije bilo pam etno tjerati ljude u zdvojnost, jer tko se ne nada dobru ne boji se zla; i da m oraju misliti kako je upravo to plemstvo osvjetlalo Firencu u ratovim a, i da stoga nije dobro ni pravedno progoniti ga s tolikom m ržnjom; i kako su plemići lako podnosili što ne uživaju svoje vrhovno poglavarstvo, ali ne m ogu podnijeti da ih svatko, s pom oću donesenih uredbi, može protjerati iz domovine; i zato bi dobro bilo ublažiti te uredbe, i za tu dobrobit odložiti oružje; i neka ne izazivaju sudbinu u okršaju pouzdavajući se u brojnost, jer se m nogo puta vidjelo kako m anjina nadjača većinu. U puku su vladala različita mišljenja: mnogi su željeli da se zametne bitka, jer do nje nužno m ora doći jednoga d an a; i zato je bolje to odmah svršiti, nego čekati da im neprijatelji ojačaju; pa ako se misli da će se zadovoljiti ublaženim zakonim a, dobro bi ih bilo ublažiti; ali da je njihova oholost tolika te se nikada neće smiriti, osim pod prisilom. M nogim a drugim a, koji bijahu mudriji i smirenijega duha, činilo se da nije osobito važno ublažiti zakone, a da je zametnuće bitke veom a važno; i tako prevlada njihovo mišljenje; i odrediše da su za optužbe plemića potrebni svjedoci.256

15. Pošto odložiše oružje, jedna druga strana ostade puna sumnje, te je svaka utvrđivala kule i naoružavala se;257 a puk preuredi vlast svodeći je na manji broj, jer su članovi Sinjorije bili skloni plemićima: na vlasti ostadoše M ancini, M agalotti, Altoviti, Peruzzi i Cerretani. Zadržavši to stanje, radi većeg dostojanstva i sigurnosti Sinjorije, utemeljiše im palaču godine 1298; i načiniše im trg od kuća koje nekoć pripadahu obitelji Uberti.258 U to isto doba počeše se graditi i državni zatvori; te građevine se privedoše kraju za nekoliko godina.259 I nikada naš grad ne bijaše jači ni sretniji nego u to doba, jer bješe pun ljudstva, bogatstva i slave: građana spremnih za oružje trideset tisuća, a oni iz okolice sezahu do sedamdeset tisuća; slušala ga je cijela T oskan a, što u pokornosti, što u prijateljstvu; i prem da između plemića i pučana ostade poneka 255 Reformom je broj priora smanjen na šest. 256 Zakon je ublažen, ali je ostao na snazi dokaz po čuvenju, s time što je sada za pokretanje procesa bilo potrebno tri svjedoka umjesto dva, kako je prije bilo propisano. Ublažene su i neke novčane kazne. 257 Netočan podatak, jer je prema Odredbama o pravdi plemićima bilo zabranjeno da se naoružavaju i utvrđuju. Reforma uprave svela se samo na smanjenje broja priora. 258 Palača je utemeljena 1299. god., a Machiavelli navodi dataciju po firentinskom kalendaru. Oko palače su srušene kuće Ubertijevih i tako je nastala današnja Piazza della Signoria. 259 Tzv. »Stinche«, u kojima je i Machiavelli boravio nakon pada Republike 1512. godine. Zatvor je izgrađen na ostacima starog rimskog amfiteatra (Le Burelle), kasnije palača Peruzzi.

87

kivnost i sumnja, ipak one ne donesoše nikakvih zlih posljedica, nego svi življahu složno i u miru. Taj mir, da ga nova unutrašnja neprijateljstva ne pom utiše, nije m orao strahovati od vanjskih opasnosti; jer grad bijaše u takvu stanju da se nije m orao bojati ni Carstva ni svojih bjegunaca,260 a svima talijanskim državam a m ogaše odgovoriti vlastitim snagam a. M eđutim , zlo koje mu ne m ogahu nanijeti vanjske sile, nanesoše mu ga unutrašnje.

16. Bijahu u Firenci dvije obitelji veom a moćne po bogatstvu, plemstvu i ljudstvu, Cerchi i Donati. M eđu njima je bilo nekih nesuglasica, jer bijahu susjedi u Firenci i okolici,261 ali ne tako teških da bi bilo došlo do oružja; i m ožda ni ne bi bilo velikih posljedica, da se ne javiše mržnje zbog novih razloga. M eđu prvim obiteljim a u Pistoji bijaše obitelj Cancellieri.262 Zbi se te se Lore sin gospara Guglielm a i Geri sin gospara Bertake, oba iz te obitelji, u igri porječkaše, i Lore lako rani Gerija. T a nezgoda ozlovolji gospara Guglielm a; i misleći da će čovječnošću izgladiti spor, još ga poveća; jer zapovjedi sinu da ode do ranjenikova oca dom a i zamoli ga za oprost. Posluša Lore oca; ipak taj čovječni čin nimalo ne ganu ogorčenu dušu gospara Bertake; i pošto zapovjedi slugam a da uhvate Lorea, radi većeg poniženja naredi da mu se na nekim jaslam a odsiječe ruka, rekavši mu: —Vrati se svome ocu, i reci mu da se rane ne liječe riječima nego mačem. - Okrutnost toga čina toliko rasrdi gospara Guglielma, te naredi svojim a da zgrabe oružje i osvete ga; a gospar Bertacca se naoruža za obranu; i ne razdijeli se sam o ta obitelj nego i cijeli grad Pistoia. I kako Cancellieri potekoše od gospara Cancellierea, koji imaše dvije žene, a jedna se od njih zvala Bianca, tako se stranka onih koji od nje potekoše nazva »B ian ca«, što će reći »B ijela«; a druga se nazva »N e ra «, što će reći »C rn a«, da bi joj ime bilo protivno. Zam etnu se među njima tokom vremena mnogo bitaka, te mnogi ljudi izgiboše i mnoge se kuće razoriše; i ne mogavši se pomiriti, iznemogli u tome zlu, i želeći ili dokončati svoja trvenja ili ih povećati tuđim razjedinjenjem, dođoše s njima u Firencu; i crnima bijaše sklon gospar C orso, glavar obitelji Donati, jer bijahu s njima u rodu; zbog toga se bijeli, da bi imali m oćan oslon koji će ih podržati protiv D onatija, utekoše gosparu Veriju Cerchiju, čovjeku koji ni u kojem pogledu ne bijaše manji od gospara C orsa.263

17. T a kivnost, potekla iz Pistoje, rasplam sa staru mržnju između Cerchija i D onatija; i bijaše već toliko očita te su priori i drugi čestiti građani mislili da se među njima svakoga časa može trgnuti oružje, i da će se zbog njih poslije cio grad razdije­ liti.264 I stoga se utekoše Prvosvećeniku, moleći ga da svojom vlašću stane na put tim razbuđenim strastim a koje sami ne mogahu suzbiti. Papa265 prizva gospara Verija i zapovjedi mu da uglavi mir s Donatijevim a; na to se gospar Veri poče čuditi, rekavši da 260 Godine 1294. je njemački i rimski car Adolf iz roda Nassau poslao u Toskanu Jeana de Chalonsa s ciljem da okupi gibeline i sruši vladu u Firenci. Međutim, Firentinci su ga uspjeli potkupiti i on se vratio izdavši gibeline i Aretince. 261 U originalu: contado (= grofove zemlje, od conte = grof), bivši feudalni posjedi. O socijalnim sukobima između contada i grada vidjeti: V. I. Rutenburg, nav. dj. 262 Usp.: Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, II, 21. i 25; III, 27, i Vladar, XX. Machiavelli je 1501. god. boravio u Pistoji i o tome ostavio spis Ragguaglio delle cose fatte dalla Repubblica Fiorentina per quietare le parti di Pistoia. 263 U rodu su bili Cancellieri, Bianchi i Cerchi, suprotno od onoga što navodi Machiavelli. 264 Podjele su bile mnogo dublje nego što to može izgledati na osnovi porodičnih razmirica: na čelo partije crnih stali su plemići, dok su na strani bijelih bili bogati pučani, tzv. »debeli narod«. U ovom sukobu nije aktivnije sudjelovao firentinski puk. 26s Papa je tada bio Bonifacije VIII (Benedetto Gaetani), koji je vladao od 1294. do 1303. god.

s njima nije ni u kakvu neprijateljstvu; da ne zna zašto je potreban mir, jer među njima nema rata, a bez rata nema ni mira. Pošto se dakle gospar Veri vrati iz Rim a bez ikakva drugog dogovora, strasti se toliko razbuktaše da je u njemu zbog najm anjega prijepora moglo prekipjeti, kao što se i zbilo. Bijaše mjesec svibanj;266 u to se vrijeme u Firenci blagdani javno svetkuju. T ak o se neki mladići, iz obitelji Donati, jašući s prijateljim a, zaustaviše da gledaju kako žene plešu kraj crkve Santa Trinita; pristigoše i neki iz obitelji Cerchi, također s pratnjom mnogih plem ića; i ne prepoznavši D onatije koji bijahu ispred njih, a željni i oni da vide, natjeraše konje među njih i sudariše se s njima; tada Donatijevi, sm atrajući da su uvrijeđeni, trgnuše oružje; njima Cerchijevi junački odgovoriše; i pošto svatko zadade i dobi mnoge rane, rastaviše se. T aj nered bijaše početak m nogoga zla; jer se cio grad razdijeli, kako velikaši tako i pučani; i stranke preuzeše imena bijelih i crnih. N a čelu stranke bijelih bijaše obitelj Cerchi, a uz njih pristadoše obitelji Adim ari, Abati, djelomice Tosinghi, Bardi, R ossi, Frescobaldi, Nerli i Mannelli, te svi M ozzi, Scali, Gherardini, Cavalcanti, M alespini, Bostechi, Giandonati, Vecchietti i Arrigucci; njima pristupiše mnoge obitelji pučana, zajedno sa svim gibelinima što ih bijaše u Firenci; tako oni, zbog velikoga m noštva koje ih je pratilo, držahu gotovo svu vlast u gradu. Obitelj D onati, s druge strane, bijaše na čelu crne stranke, a s njima bijahu oni dijelovi spomenutih obitelji što ne pristadoše uz bijele, te k tome svi Pazzi, Bisdomini, M anieri, Bagnesi, Tornaquinci, Spini, Buondelmonti, Gianfigliazzi, Brunelleschi. I nije ta zla krv zatrovala sam o grad, nego se još i sva okolica razdijeli; stoga se kapetani gvelfske stranke i svi koji ljubljahu gvelfe i republiku uplašiše jako da taj novi raskol, s propašću grada, ne uskrsne opet gibelinske stranke. I opet dojaviše papi Bonifaciju da nađe tome lijeka, ako ne želi da taj grad, koji oduvijek bijaše štit Crkve, ili propadne ili postane gibelinski. Stoga papa posla u Firencu M attea Acquaspartu, portugalskoga kardinala, za legata;267 i pošto naiđe na poteškoće u bijeloj stranci, koja se manje bojala jer mu se činilo da je m oćnija, otputova srdit iz Firence i zabrani u njoj bogoslužje; i tako ona ostade u većoj pometnji nego što je bila prije njegova dolaska.

18. Pošto se dakle uzbuniše svi duhovi, dogodi se te se na nekom pogrebu nađe zajedno mnogo Cerchija i mnogo D onatija gdje izmijeniše teške riječi, a za njima se latiše i oružja; 268 ali od toga, privremeno, bijaše sam o m nogo buke. I pošto se svatko vrati kući, odlučiše Cerchi napasti Donatije, pa ih s velikim mnoštvom pođoše potražiti; ali srčanošću gospara C orsa bijahu odbijeni i mnogi među njima ranjeni. Sav grad bijaše pod oružjem; bijes m oćnika nadjača Sinjoriju i zakone; mudriji i bolji građani življahu u nedoumici. Obitelj D onati i njihove pristaše se više bojahu, jer su bili nemoćniji; stoga se gospar C orso sastade s crnim prvacim a i kapetanim a stranke da vijećaju;269 i dogovoriše se da se od pape zaište netko kraljevske krvi, tko bi došao uvesti reda u

266 Navedeni događaj zbio se u svibnju 1300. godine, a tadašnji kroničari, D. Compagni i G. Villani, pripisuju ovu provokaciju Donatima. 267 Acquasparta je bio kardinal Oporta. Želio je ponovo vratiti vlast optimatima, što je izazvalo reakciju puka, koji mu je zaprijetio atentatom. Kardinal je otišao u Romanju i pokrenuo postupak proglašenja interdikta nad Firencom (tj. zabrane vršenja crkvenih obreda), ali proces protiv Firence nije okončan. 268 Događaj se zbio u siječnju 1297. god., ali se isprepliću u ovom poglavlju i događaji koji su se zbili 1301. (sabor crne stranke), i progon iz grada koji se zbio godinu dana prije. Machiavelli je pobrkao kronologiju i uzročno-posljedične veze. 269 Takozvani »sabor u crkvi Sv. Trojstvo« (San Trinita), koji je poslužio kao pokriće papi koji je već u studenome 1300. god. poslao u Italiju Karla Valoisa, brata Filipa Lijepoga.

89

Firenci, misleći da se tako mogu pobijediti bijeli. T a je odluka dojavljena priorim a, a protivnička stranka ju je optužila kao urotu protiv življenja u slobodi.270 I kako obje strane bijahu pod oružjem, članovi Sinjorije, među kojim a u to vrijeme bijaše i Dante, po njegovu se savjetu i razboritosti ohrabriše i naoružaše pučane kojim a se mnogi iz okolice pridružiše; i zatim prisiliše vođe obiju strana da polože oružje, a gospara C orsa D onatija s m nogim a iz crne stranke prognaše;271 i da bi pokazali kako su u tome sudu nepristrani, prognaše još neke iz bijele stranke, ali se oni m alo poslije vratiše pod izlikom da su ih vodili čestiti razlozi.

19. G ospar C orso i njegovi odoše u Rim, jer mišljahu da je p apa sklon njihovoj stranci; i usmeno uvjeriše papu u ono što su mu već prije pismeno javili. N a papinu se dvoru nalazio Karlo V alois, brat francuskoga kralja, kojega u Italiju zovnu napuljski kralj da prijeđe na Siciliju.272 Stoga papa odluči da ga, na usrdne molbe prognanih Firentinaca, pošalje u Firencu čim se ukaže povoljno vrijeme za plovidbu. Stiže dakle K arlo;273 i prem da su bijeli, koji vladahu, u njega sumnjali, ipak mu se ne usudiše zapriječiti dolazak, jer bijaše poglavar gvelfa i poslan od pape; ali da ga pridobiju, dadoše mu vlast da može po volji raspolagati gradom . K ada Karlo zadobi tu vlast, naredi da se naoružaju svi njegovi prijatelji i pristaše; to izazva toliku sumnju u puku koji se ne htjede lišiti slobode, da svatko zgrabi oružje i stajaše kod kuće da bude spreman ako K arlo što poduzme. Bijahu Cerchi i vođe bijele stranke izazvali opću mržnju, jer su neko vrijeme bili poglavari republike i oholo se ponašali; zbog toga se gospar C orso i drugi crni prognanici osmjeliše doći u Firencu, znajući pouzdano da će ih Karlo i kapetani stranke prigrliti. I dok je grad bio pod oružjem zbog sumnje u Karla, gospar C orso i svi prognanici i mnogi drugi koji ga slijeđahu uđoše u Firencu a da ih nitko ne zaustavi; i prem da neki svjetovahu gosparu Veriju Cerchiju da izađe preda nj, on to ne htjede učiniti govoreći kako želi da ga kazni narod Firence protiv kojega dolazi. Ali se dogodi suprotno, i narod ga ne kazni nego ga prihvati; a gosparu Veriju valjade bježati da se spasi; jer gospar Corso, pošto provali kroz vrata Pinti, krenu prem a mjestu San Piero M aggiore koje je blizu njegovih kuća; i pribravši mnogo prijatelja i pučana, koji dohrliše željni novina, ponajprije izbavi iz zatvora svakoga tko je u njemu zbog javnog ili privatnog razloga ležao; prisili članove Sinjorije da se razriješeni vrate kućam a, a izabra nove koji bijahu pučani i pristaše crnih;274 i pet dana haraše prvake bijele stranke.275 Cerchi i druge vođe svoje stranke bijahu izašli iz grada i sklonili se u tvrđave, videći da im je Karlo protivnik a glavnina naroda neprijatelj; i prem da nikada prije nisu htjeli slušati papine savjete, sad bijahu prisiljeni uteći se njemu za pomoć, pokazujući mu kako je Karlo došao da razjedini Firencu, a ne da je ujedini. Stoga ponovo papa onam o posla svog legata gospara M attea AcqUaspartu; on uglavi mir između Cerchija i D onatija, i ojača ga ženidbam a i zarukam a; i kada još htjede da bijeli sudjeluju u javnim službam a, na to ne pristadoše crni koji držahu vlast; tako legat ne

270 Početkom studenoga 1301. g. 271 Dante je bio prior početkom 1300. god. Prvaci frakcija su prognani prije zavjere, nakon nemira koji su izbili 23. lipnja. 272 Napuljski kralj Karlo II Anžuvinac (umro 1307). 273 Početkom studenoga 1301. god. O tome svjedoči Cronica Dina Compagnija, koji je u nekoliko navrata bio prior. 274 Nova Sinjorija je bila izabrana redovnim putem, a ne Corsovom voljom. Cehovski prvaci su izabrali u novu Sinjoriju pučane, pristaše crne stranke, ali na sugestiju Karla Valoisa. 275 Nemiri su trajali od 5. do 9. studenoga.

90

otputova ni s više zadovoljstva ni s manje srdžbe nego prošli put; i napuštajući grad, zabrani u njemu bogoslužje zbog neposlušnosti.276

20. O stadoše međutim u Firenci i jedna i druga stranka, obje nezadovoljne: crni su se bojali, videći neprijateljsku stranku u blizini, da ona opet ne prigrabi izgubljenu vlast na njihovu propast; a bijeli su osjećali da im nedostaje vlast i počasti. Tim kivnostima i prirodnim sum njam a pridodaše se nove nepravde. Krenuo gospar N iccola Cerchi s nekoliko prijatelja na svoje imanje, a kad stiže do m osta Affrico,277 napade ga Simone sin gospara C orsa D onatija. Zam etnula se strašna borba, i na obje strane završi u plaču, jer gospar N iccola pogibe a Simone dopade takvih rana da iduće noći umrije. T aj slučaj ponovo uznemiri cijeli grad; i prem da u tome bijaše više krivice na crnoj stranci, ipak se sve svali na onoga tko se branio. I dok još o tome ne bijaše suda, otkri se urota koju su spremali bijeli s Karlovim barunom Pierom Ferranteom, pokušavajući da se s njegovom pom oću vrate na vlast;278 to izađe na vidjelo po pism im a koja su njemu slali Cerchi, unatoč mišljenju da su pism a patvorena i da su ih Donati smislili da prikriju sram otu stečenu smrću gospara Niccole. Prognaše se međutim svi Cerchi i njihovi sljedbenici iz bijele stranke, među njima i pjesnik Dante, a njihova se dobra zaplijeniše i kuće razoriše.279 Raspršiše se oni po mnogim mjestim a, s mnogim gibelinima koji im se pridružiše, tražeći novu sreću u novim nevoljam a; a Karlo, pošto obavi ono zbog čega dođe u Firencu, otputova, i vrati se papi da nastavi svoj pohod na Siciliju: u tome ne bijaše ni mudriji ni bolji nego što je bio u Firenci; tako se osram oćen vrati u Francusku, izgubivši mnoge svoje ljude.

21. N akon Karlova odlaska živjelo se u Firenci vrlo mirno: sam o gospar C orso bijaše nemiran, jer mu se činilo da ne zauzim a onaj položaj u gradu koji je mislio da mu pripada; štoviše, budući da vlast držahu pučani, vidio je kako republikom upravljaju mnogi niži od njega. Potaknut tim jalom , smisli kako će poštenim razlogom opravdati nepoštenje svoje duše; pa stade klevetati mnoge građane koji upravljahu državnim novcima kao da su ih uporabili za osobne potrebe; i da bi ih dobro bilo prokazati i kazniti. Uz to njegovo mišljenje pristadoše mnogi koji su gajili istu želju;280 tome se pridruživalo neznanje mnogih drugih koji mišljahu da gospara C orsa potiče ljubav prema domovini. S druge su se strane oklevetani građani branili, jer uz njih pristajaše puk; i dotle stiže ovaj prijepor da se poslije uljudnih rasprava prešlo na oružje. S jedne strane bijahu gospar C orso i gospar Lottieri, firentinski biskup, s mnogim velikašima i nekim pučanim a; s druge bijahu članovi Sinjorije s glavninom p u k a;281 tako se na nekoliko m jesta u gradu zametnuše borbe. Videći u kakvoj se velikoj opasnosti nalaze, članovi Sinjorije zovnuše u pom oć Lukance;282 i odm ah se u Firenci nađe sav puk iz 276 Ni ovaj put interdikt nije bio proglašen, što se vidi iz papinske bule od 11. rujna 1309. god., kako tvrdi Fiorini. 277 Ponte ad Affrico, most kod rijeke Affrico. 278 Kroničari tog doba tvrde da je urota bila namještena, i da su pisma Cerchija Ferranteu falsificirana. Međutim, dogovor je uglavljen u notarskom aktu. 279 Dino Compagni je u to doba bio prior, a prema njegovim navodima Dante je u to doba bio ambasador u Rimu. I Compagni i Dante pripadali su bijelima. 280 Tj. plemići i njihovi pristaše. 281 Firentinski biskup bio je Lottieri della Tosa, a uz velikaše su pristali i »debeli građani«. Na drugoj strani, »mršavi pučani« su pristali uz Sinjoriju. 282 Lucca je u to doba bila pod vlašću gvelfske stranke.

91

Luke; pod njegovim se pritiskom privremeno središe stvari i prestadoše sukobi; i ostade narod u blagostanju i slobodi, ne kažnjavajući drukčije pokretače nereda. Bijaše i papa dočuo za bunu u Firenci, pa onam o posla gospara N iccoloa Prata, svoga legata, da je stiša.283 Uživajući velik ugled po položaju, učenosti i ćudoređu, taj čovjek odm ah steče toliko povjerenje te dobi vlast da može po svojoj volji urediti državu; i kako bijaše gibelinskoga roda, ležaše mu na duši povratak prognanika; ali najprije htjede pridobiti pučane; i zbog toga obnovi starinske N arodne družine; ta uredba uvelike poveća njegovu m oć, a smanji moć velikaša.284 Pošto dakle legat zaključi da je obvezao m noštvo, odluči dopustiti da se vrate bjegunci; i pokušavaše to na različite načine, ali mu nijedan ne uspjede, nego zbog toga na nj pade sumnja onih koji vladahu, pa bijaše prisiljen otići; i pun srdžbe vrati se papi, a Firencu ostavi punu pometnje i sa zabranom bogoslužja. I nije taj grad smućivala sam o jedna mržnja nego mnoge; jer u njemu vladahu neprijateljstva između puka i velikaša, gibelina i gvelfa, bijelih i crnih. Bijaše dakle cio grad pod oružjem i prepun o kršaja; jer mnogi bijahu nezadovoljni legatovim odlaskom , želeći da se bjegunci vrate. I među prvima koji zametnuše bunu bijahu M edici i Giugni,285 koji se otkriše da su uz legata u korist pobunjenika: bitke su se dakle bile na sve strane po Firenci. Tom e zlu se pridruži požar koji najprije zahvati O rto San Michele,286 planuvši u kućam a A batija; odatle preskoči na kuće obitelji C apo u slijepoj ulici i sažeže ih zajedno s kućam a obitelji M acci, Amieri, Toschi, Cipriani, Lamberti, Cavalcanti i sa svom N ovom tržnicom ; prijeđe odatle u kraj Porta Santa M aria i svega ga spali; i skrenuvši kod Staroga m osta, sažeže kuće obitelji Gherardini, Pulci, Amidei i Lucardesi, a s njima tolike još druge kojim a broj dosegnu tisuću i sedam stotina i više. M nogi mišljahu da taj oganj slučajno planu u žaru bitke; neki pak tvrđahu da ga je potpalio Neri Abati, prior sam ostana San Piero Scheraggio, raspušten i na zlo spreman čovjek; videći da je narod zauzet borbom , on pomisli da može učiniti opačinu koju ljudi neće spriječiti, jer su zauzeti; i da mu to što bolje uspije, potpali oganj u kući svoje subraće, gdje mu to najlakše bijaše učiniti. Bijaše to godine 1304, u mjesecu srpnju, kad Firencu pohara oganj i m ač.287 Sam o se gospar C orso Donati ne naoruža u tolikom metežu; jer zaključi da će tako lakše postati sudac objem a stranam a, kad se izmorene od borbe htjednu pomiriti.288 I zaista odložiše oružje, više zbog zasićenosti zlom nego zbog jedinstva koje se među njima rodi: iz svega toga poteče da se odmetnici ne vratiše, a stranka njihovih pristalica ostade slabija. 22. K ad se legat vratio u Rim ,289 a čulo se o novim sukobim a što se zbiše u Firenci, uvjeri on papu da mu je nužno, ako hoće ujediniti Firencu, pozvati k sebi dvanaestoricu

283 Papa je Benedikt XI (Niccolo Bocasi), koji je preuzeo tijaru u listopadu 1303. a umro je u srpnju 1304. god. Niccolo da Prato je bio biskup Ostije i gibelin. Po dolasku je sazvana Balia koja mu je dodijelila ovlasti potrebne da preuredi vlast u Firenci na vrijeme od godinu dana. 284 Tzv. Compagnie del popolo, koje su po prvim uredbama predstavljale oružani narod. Bilo ih je šesnaest, a na čelu su im bili Gonfalonieri del popolo (narodni stjegonoše). 285 Machiavelli u ovom djelu prvi put spominje porodicu Medici. D. Compagni ih spominje ranije, u sukobima između bijelih i crnih. Naziva ih potenti popolan i- moćni pučani, koji su, međutim, na strani »mršavog puka«. Medici i Giugni su se pridružili crnima, ali istovremeno i protiv povratka prognanih. 286 Vrt Sv. Mihaela. Godine 1327. počinje na ovom prostoru izgradnja crkve Sv. Mihaela u vrtu (San Michele in Orto, ili Or San Michele), a 1379. gradnja se odvija po planovima Simonea Talentija i dovršava se 1404. god. Dva posljednja kata crkve služila su kao magazini za žito u slučaju rata ili gladi. 287 Točnije, 10. lipnja. 288 Prava istina, koju navodi G. Villani, jest da je Corso Donati u to vrijeme bolovao od podagre i bio nepokretan. 289 Ne u Rim, već u Perugiu, kamo je Benedikt XI premjestio svoju rezidenciju.

92

između prvih građana toga grada; pa se poslije, kad se ukloni izvor zla, lako može smisliti kako da se zlo iskorijeni.290 Prihvati prvosvećenik taj savjet; i pozvani građani poslušaše; među njima bijaše i gospar C orso Donati. N akon njihova odlaska dojavi legat izgnanicima da im je vrijeme da se vrate, jer Firenca ostade bez poglavara; tako bjegunci pohitaše i stigoše do Firence, i. uđoše u grad preko još nezaštićenih zidina, i prođoše do trga San Giovanni. Značajno bješe da oni koji su se m alo prije borili za njihov povratak, dok su razoružani molili da im se dopusti povratak u domovinu, čim ih vidješe naoružane i voljne da na silu zauzmu grad, pograbiše oružje protiv njih (toliko su više ti građani cijenili opću korist nego pojedinačno prijateljstvo) i ujedinivši se s cijelim pukom prisiliše ih da se vrate onam o odakle su došli. Propade ovima pothvat zato što su dijelove svoga ljudstva bili ostavili u Lastri291 i zato što nisu čekali gospara Tolosetta Ubertija koji je m orao doći iz Pistoje s trista konjanika;292 jer mišljahu da će im prije brzina donijeti pobjedu nego snaga: i tako se često u sličnim pothvatim a zbiva, da te sporost lišava prigode, a brzina snage. K ad odoše odmetnici, Firenca se vrati u svoje staro gloženje; pa da bi oteli vlast obitelji Cavalcanti, pučani im silom uzeše Stinche, kaštel u dolini Grieve i njihovo starinsko sjedište; i kako uhićenici iz toga kaštela bijahu prvi strpani u nanovo sagrađene zatvore, to se m jesto poslije prozva i još se zove Stinche, prem a kaštelu iz kojega stigoše. Oni koji bijahu prvaci republike obnoviše još N arodne družine, i dadoše im oružnike koji se prije okupljahu pod stjegovima cehova; i prozvaše se gonfalonijeri četa i odbori članova Sinjorije; i htjedoše da pom ažu Sinjoriji oružjem u neredima i savjetom u miru; dodaše starinskim rekto­ rima jednog izvršitelja koji je, zajedno s gonfalonijerim a, m orao nastupiti protiv velikaša kad se osile.293 Uto umrije papa, pa se gospar C orso i drugi građani vratiše iz R im a; i bilo bi se spokojno živjelo da nemirni duh gospara C orsa opet ne uzbuni grad.294 Uvijek on zastupaše mišljenje oprečno najm oćnijim a, da bi stekao ugled; i kam o bi vidio da naginje narod, tam o bi se i on okrenuo, da ga pridobije za se; tako bijaše kolovođa svih prijepora i novina, i k njemu se stjecahu svi oni koji su željeli nešto izvanredno postići; stoga su ga mnogi ugledni građani mrzili; i toliko je bjelodano rasla ta mržnja, da se u crnoj stranci javljao otvoreni raskol, jer se gospar C orso oslanjaše na privatne snage i vlast, a protivnici na državne;295 ali toliko moći u njegovoj osobi bijaše, da ga se svatko bojao. Ipak, da bi ga lišili naklonosti puka koja se na taj način može lako odvratiti, prosuše glas da on hoće nasilno zavladati: lako bijaše u to povjerovati, jer je njegov način življenja prevršivao svaku uljudnu mjeru. T o se mišljenje još više učvrsti kad se oženio kćeri Uguccionea Faggiuole,296 vođe gibelinske i bijele stranke i velikog m oćnika u Toskani.

290 O ovome usp. i Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, III, 27, gdje se sugeriraju iste mjere za iskorjenjivanje razmirica, pa autor svoje koncepcije stavlja u usta papinom legatu. 291 Lastra alla Loggia, malo mjesto kod Signe, udaljeno oko četiri kilometra od Firence, na putu za Bolognu. 292 Tolosato degli Uberti je vršio dužnost kapetana u Pistoji i bio je gibelin. 293 Gonfalonieri delle compagnie (stjegonoše družina) tako su ponovo imali pod oružjem gotovo cjelokupno gradsko stanovništvo, s izuzetkom plemića. Pod »starinskim rektorima« Machiavelli misli na gradonačelnika i narodnog kapetana. Izvršitelj je punim nazivom bio Izvršitelj pravde protiv Granda, tj. protiv plemića (Esecutore degli ordini di giustizia contro i Grandi. Kasnije je nazvan barigello, odn. bargello, a njegova služba se pomalo pretvorila u dužnost šefa policije. 294 Usp. Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, I, 46. i 52. 295 Usp. Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, III, 28. 296 Uguccione della Faggiuola bio je podesta u Arezzu, ali je postao moćnijim tek iza 1308. god. Nekoliko puta ga je iz Arezza izbacivao Federico di Montefeltro, ali se uvijek uspijevao vratiti s ambicijom da postane vladar. Imao je tri sina, Nerija, Francesca i kćer nepoznatog imena kojom se oženio Corso.

93

23. T a ženidba, čim se obznani, podbode njegove protivnike; i digoše se na oružje protiv njega; a narod ga, zbog istih razloga, ne branjaše;297 čak većim svojim dijelom pristade uz njegove neprijatelje. Vođe njegovih protivnika bijahu gospar R osso T osa, gospar Pazzino Pazzi, gospar Geri Spini i gospar Berto Brunelleschi. Oni se sa svojim pristašam a i većim dijelom naroda zgrnuše naoružani u podnožju palače Sinjorije, po čijoj se naredbi izreče optužba pred gosparom Pierom Brancom , narodnim kapeta­ nom ,298 protiv gospara C orsa kao čovjeka koji uz pom oć Uguccionea htjede postati tiranin; poslije toga bijaše prozvan a zatim, u odsutnosti, osuđen kao pobunjenik: između optužbe i osude ne protekoše ni dva sata. K ad se izreče ta osuda, članovi Sinjorije, s N arodnim četama pod zastavam a, pođoše da ga nađu. G ospar C orso, s druge strane, ne ustrašivši se ni kad vidje da ga mnogi njegovi napustiše, ni kad se objavi osuda, ni pred vlašću Sinjorije, ni pred m noštvom neprijatelja, utvrdi se u svojim kućam a, nadajući se da se u njima može braniti dok mu Uguccione, po kojega bješe poslao, ne priskoči u pomoć. On bijaše zakrčio svoje kuće i ulice oko njih, a njegove ih pristaše poslije još utvrdiše; i tako su ih oni branili da ih narod, prem da bijaše m nogobrojan, ne m ogaše osvojiti. Bitka bijaše velika, s mrtvima i ranjenima s obje strane; i videći da ga ne može nadjačati s otvorena prostora, narod zauze kuće u njegovu susjedstvu; i provalivši ih, uđe na neočekivanim mjestima u kuću. T ad a gospar C orso, videći da ga opkoliše neprijatelji, i ne uzdajući se više u pom oć Uguccionea, odluči vidjeti može li naći kakva načina da se spasi, jer pobjedu već bješe pregorio; i oprijevši se on i G herardo Bordoni, s m nogo drugih svojih najjačih i najodanijih prijatelja, navališe na neprijatelje; i uspješe nekako, u borbi, da se probiju; i izađoše iz grada kroz vrata kod Križa. Ipak se mnogi nadadoše za njim a; i Boccaccio Cavicciuli ubi G herarda na Affricu; a gospara C orsa sustigoše katalonski konjanici, plaćenici Sinjorije, kod Rovezzana i uhvatiše g a ;299 ali kad stigoše nadom ak Firenci, da ne gleda u lice dušm anskim pobjednicim a i ne dopadne m uka, pusti se da padne s konja; i kad se nađe na zemlji, zakla ga jedan od onih što ga vodahu; tijelo mu je pokupio jedan od redovnika svetoga Salvija i bez ikakvih ga počasti pokopao. T akav je konac dočekao gospar C orso, po kojem u dom ovina i dio crnih upoznaše m noga dobra i m noga zla; i da je bio mirnijega duha, veselija bi bila njegova uspom ena; pa ipak zaslužuje da bude ubrojen među rijetke građane što ih imaše naš grad. Istina je da njegov nemir nagna dom ovinu i stranku da se ne spom inju obveza prem a njemu, a na svršetku prouzroči sebi smrt, te jednoj i drugoj od njih mnogo zala. Uguccione, dolazeći u pom oć zetu, kad bješe u Remoliju, doznade kako je narod pobijedio C o rsa; pa pomislivši da mu više ne može ničim pom oći, da ne naškodi sebi ne koristeći njemu, ode natrag. 24. K ad pogibe gospar C orso, što se zbi godine 1308, prestadoše bune; i živjelo se mirno sve dok se ne doču kako car Henrik sa svim firentinskim otpadnicim a dolazi u Italiju; njima bijaše obećao da će ih vratiti u njihovu domovinu. Stoga se poglavarim a vlade učini da bi dobro bilo, da ih manje bude, smanjiti broj neprijatelja; i zato odlučiše da se svi odmetnici prihvate, osim onih kojim a je po zakonu izričito bio zabranjen povratak. Stoga ostade vani veći dio gibelina i neki od bijele stranke, među kojim a bijahu Dante Alighieri, sinovi gospara Verija de’Cerchija i G iana della Belle.300 Zov297 Pravi razlog narodnog nezadovoljstva ležao je u tome što je Corso planirao zavjeru uz pomoć Uguccionea, svog tasta. U Firencu je Corso došao 1308. god. iz Trevisa, gdje je obavljao dužnost gradonačelnika. 298 Piero Branca je tada, u listopadu 1308, bio poglavar (podesta), a ne kapetan. 299 Katalonski najamnici došli su 1305. god. u Toskanu s Robertom Anžuvincem, u službi Firence i Luke, i porazili su 1306. god. Pistoju. 300 Taj je zakon poznat pod imenom »reforma Balda d’Aguglione« (27. kolovoza 1311), a pravi mu je cilj bio da

94

nuše osim toga u pom oć napuljskog kralja R oberta; i ne mogavši ga pridobiti kao prijatelji, dadoše mu grad na pet godina, da ih kao svoj puk brani.301 Car u dolasku udari preko Pise; i niz m očvarno primorje ode do Rim a gdje uze krunu godine 1312; a zatim, odlučivši pokoriti Firentince, dođe preko Perugie i Arezza do Firence; i smjesti se sa svojom vojskom u sam ostanu svetog Salvija, na jednu milju od grada, gdje ostade pedeset dana bez ikakva uspjeha; stoga, zdvojan što ne m ogaše naškoditi tome gradu, pođe u Pisu gdje se dogovori s Fridrikom , kraljem Sicilije, da zauzmu Kraljevstvo;302 i krenuvši sa svojim ljudstvom , kad se on nadaše pobjedi, a kralj Robert strahovaše od svoje propasti, nalazeći se u Buonconventu, umrije.

25. Zbi se, m alo vremena poslije toga, te Uguccione della Faggiuola postade gospodar Pise, a m alo zatim i Luke, kam o ga postavi gibelinska stranka;303 i uz pom oć tih gradova nanošaše teške štete susjedim a; jedni od njih, Firentinci, da bi se oslobodili, zaiskaše od kralja Roberta njegova brata Piera da zapovijeda njihovim vojskam a.304 S druge strane, Uguccione ne prestajaše povećavati svoju moć, te na silu i na prijevaru zauze mnoge utvrde u dolini Arna i u dolini N ievolea; i pošto pođe da opsjedne M ontecatini, Firentinci prosudiše da im valja priskočiti u pom oć, ako ne žele da im taj požar ne sažeže svu zemlju. Sabravši veliku vojsku, stigoše u dolinu Nievolea, gdje se sukobiše s Uguccioneom ; i poslije velika kreševa doživješe poraz; tu pogibe Piero, brat kraljev, a tijelo mu se nikada ne pronađe; i s njim više od dvije tisuće ljudi bješe ubijeno. N i s Uguccioneove strane ne bijaše vesela pobjeda, jer tu mu poginu jedan sin, i s njim mnoge druge vojničke vođe.305 Poslije toga poraza Firentinci ojačaše svoje zemlje u okolici; a kralj Robert posla im za kapetana grofa od obitelji Andria, zvanog grof N ovello; zbog njegova ponašanja, ili pak zato što je Firentincima prirodno da ne vole nijedno stanje i da ih svaka nevolja razdijeli, grad se, unatoč ratu s Uguccioneom, podijeli na kraljeve prijatelje i neprijatelje. Vođe neprijatelja bijahu gospar Simone T osa, obitelj M agalotti i neki drugi, pučani, koji bjehu sposobniji od drugih u vladanju. Oni uznastojaše da se javi u Francusku, a zatim u Germaniju, da se odatle dovedu vođe i ljudi, da bi poslije, kad oni stignu, protjerali kraljeva nam jesnika grofa; ali sudbina htjede da nikoga ne dobiše. Ipak oni ne odustadoše od pothvata; i tražeći koga bi častili, ne mogavši ga dobiti iz Francuske ni Germanije, uzeše ga iz A gobija: te pošto prvo prognaše grofa, dovedoše Landa iz A gobija da bude izvršitelj, odnosno upravitelj;306 njemu dadoše svu vlast nad građanim a. On bijaše grabežljiv i okrutan čovjek; i hodeći s mnogo oružnika po zemlji, oduzim aše život ovome i onome, po želji onih koji ga izabraše; i toliko drzak postade da iskova lažan novac firentinskoga kova, a da mu se nitko ne usudi suprotstaviti: do tolike ga veličine uzdignuše nesloge u Firenci! Z aista velik i bijedan grad; njega ni spomen na prošle rascjepe, ni strah od Uguccionea, ni vlast potvrdi progonstvo poimence navedenim ljudima opasnima za komunu, njih oko tisuću, među kojima su i ovi koje spominje Machiavelli. 301 Usp.: Rasprave. . II, 9. i 12. 302 Fridrik III Aragonski. 303 Uguccione je u listopadu 1313. postao vladar Pise, a u lipnju 1314. Luke. 304 Pietro, grof Gravina, mlađi brarRoberta Anžuvinca, koji je 18. kolovoza 1315. ušao u Firencu. 305 Procjene broja poginulih u toj bitki znatno se razlikuju: Stefani tvrdi da je na firentinskoj strani poginulo 1900 ljudi, a Machiavelli u biografiji Castruccia Castracanija tvrdi da ih je poginulo više od deset tisuća. U bitki je poginuo i Uguccioneov sin Francesco. 306 Lando de’Becchi iz Gubbija, koji je 1316. pozvan u Firencu i imenovan upraviteljem (bargello). Mnoge komune uvele su položaj upravitelja, koji je obično bio stranac, a starao se o provođenju zakona; kasnije je položaj upravitelja spao na zapovjedništvo nad žbirima.

95

jednoga kralja ne m ogahu smiriti; zato se u strašnu stanju nalazio, jer ga izvana Uguccione napadaše, a iznutra pljačkaše Lando d’Agobio. Sve plemenite obitelji i pučki prvaci i svi gvelfi bijahu prijatelji kralja, a protivnici Landa i njegovih pristaša; pa ipak, budući da protivnici imahu državu u ruci, ne m ogahu se, osim uz veliku opasnost po sebe, otkriti; ali nakani da se oslobode tako nečasna nasilja, napisaše potajno kralju Robertu da za svoga nam jesnika u Firenci posadi G uida da Battifollea. I kralj to smjesta naloži; a neprijateljska strana, prem da Sinjorija bijaše protivna kralju, ne usudi se, zbog dobrih osobina grofovih, da mu se opre; ipak on nemaše m nogo vlasti, jer su Sinjorija i stjegonoše Četa pristajali uz Landa i njegovu stranku. I dok se u Firenci u tim nevoljama živjelo, prođe kći germ anskoga kralja Alberta, koja bješe pošla da se sastane s Karlom, sinom kralja R oberta, svojim mužem.307 N ju veom a počastiše kraljevi prijatelji; i njoj se požališe na stanje grada i na tiraniju Landa i njegovih pristaša; i tako prije nego što ona otiđe, uz pom oć njezinu i kraljevu što im priteče, građani se ujediniše, oteše Landu vlast i poslaše ga natrag u Agobio s mnogo plijena i krvi. U preuređenju vlade kralj produži Sinjoriju za tri godine; i budući da već bijaše izabrano sedam članova između Landovih pristalica, izabra ih se još šest između kraljevih; pa uslijediše još neka poglavarstva s trinaestoricom ; poslije se ipak, po starom običaju, svedoše na sedm oricu.308

26. U to vrijeme bješe oteto Uguccioneu gospodstvo nad Lukom i Pisom; i Castruccio Castracani od građanina Luke postade njezin go spo dar;309 i jer bijaše mlad, smion i okrutan, a u svojim pothvatim a sretan, za veom a kratko vrijeme postade vođa gibelina u Toskani. Z bog toga Firentinci, okanivši se građanske nesloge, najprije nekoliko godina razm išljahu kako da ometu rast Castrucciove snage, a poslije, kad ona protiv njihove volje poraste, kako da se od nje obrane. Pa da bi Sinjorija razboritije odlučivala i s većom vlasti odluke provodila, odabraše dvanaest građana, koje nazvaše D obrim ljudim a, i bez njihova savjeta i pristanka Sinjorija ne m ogaše nijednu važnu stvar učiniti.310 U međuvremenu dođe konac gospodstvu kralja R oberta; i grad, postavši sam svoj vladar, preuredi se s uobičajenim upraviteljima i poglavarstvim a;311 a velika bojazan od Castruccia držaše ga u jedinstvu. On, poslije mnogih činova što ih poduze protiv gospodara Lunigiane, napade Prato:312 tad a Firentinci, odlučivši da mu pom ognu, zaključaše dućane i listom onam o pođoše; tu se sabra dvadeset tisuća pješaka i tisuću petsto konjanika. I da oduzmu snage Castrucciu a dodaju ih sebi, Sinjorija sa svoje strane oglasi da će svaki gvelfski odmetnik koji pritekne u pom oć Pratu, poslije bitke, biti primljen u dom ovinu; na to onam o doteče više od četiri tisuće odbjeglica. T a tolika vojska, s tolikom hitrinom dovedena pod Prato, tako ustraši Castruccia da se on, ne želeći okušati bojnu sreću, povuče prema Luki. Stoga se u firentinskom taboru rodi razlika mišljenja između plemića i puka: on je htio za njima u potjeru i borbu, da ih 307 Katarina, kćerka Alberta I Habsburškog i Elizabete Koruške. 308 Godine 1318. produženo je namjesništvo Robertu Anžuvincu na još tri godine. To namjesništvo (od 1313. do 1318) Machiavelli naziva Sinjorija, kao simbol vlasti; sedam Landovih pristaša bilo je šest priora i gonfalonijer, a pridodano je još šest priora. Ta su trinaestorica ponovo imenovana, a 1317. je njihov broj ponovo reduciran na sedam. 309 Dva puta je Uguccione vladao Lukom i Pisom: od listopada do studenoga 1316. i od prosinca 1316. do siječnja 1317. Uguccione je zbačen ustancima u Pisi i Luki, dok se nalazio na pola puta prema Liiki, gdje je bio zatočen Castruccio. Završio je kao kondotjer u Veroni. Usp.: E. Riccotti, Storia delle Compagnie di ventura, Torino, 1845. 310 Dobri ljudi (Bonomini) obavljali su savjetničku dužnost, za razliku od istoimenih funkcionara ustanovljenih 1297, koji su imali upravnu i zakonodavnu vlast. Donato Giannoti će kasnije primijetiti u Discorso intorno alla forma della Repubblica di Firenze (1527) da »dobri ljudi, kao i stjegonoše, nisu imali drugog posla nego da izazivaju zbrku«. 311 »Postavši sam svoj vladar«, od lat. sibi princeps, što znači suveren —pojam koji je uveo pravni teoretičar Bartolo da Sassoferrato. Dotada je kralj imenovao upravitelje (rettori), dok je ostale javne službe birala komuna. 312 Akcije u Lunigiani tokom 1321, a Prato je opsjedao 1323. god.

96

zatre; oni su se htjeli vratiti govoreći da je dovoljno bilo izvrći opasnosti Firencu da se oslobodi Prato: a to je dobro bilo jer ih je nužda nagnala; ali sada kad nje nema, ne treba, budući da se malo može steći a izgubiti m nogo, iskušavati sudbinu. K ad se ne m ogoše složiti, prepusti se sud Sinjoriji, a oni u vijećima naiđoše na jednaku razliku mišljenja između pučana i velikaša; kad se to proču po gradu, skupi se mnogo ljudi na Trgu gdje se začuše riječi pune prijetnje protiv velikaša; tako velikaši, od straha, popustiše. Taj pohod, zato što kasno krenuše, i mnogi preko volje, dade vremena neprijatelju da se spašen povuče u Luku.

27. T aj nered toliko razljuti narod protiv velikaša, da se Sinjorija ne htjede držati vjere zadane izbjeglicam a zbog svoga mira i spokoja. Izbjeglice to naslutiše, pa ih htjedoše preduhitriti; pa se prije vojske, da bi prvi ušli u Firencu, pojaviše na gradskim vratim a; ali im to, jer se predviđalo, ne pođe za rukom, nego ih odbiše oni koji bjehu ostali u Firenci. Ali da vide mogu li dogovorom postići ono što ne m ogahu silom, poslaše osam ljudi, zastupnika, da podsjete Sinjoriju na zadanu vjeru i na opasnosti kojim a se oni radi nje izvrgnuše nadajući se nagradi koja im bijaše obećana. I prem da su se plemići, kojim a se činilo da su dužni ispuniti tu obvezu, jer su posebno bili obećali ono na što se Sinjorija obvezala, jako trudili u korist izbjeglica, ipak zbog sveopćeg nezadovoljstva što se protiv Castruccia nije odnijela pobjeda kakva se m ogla odnijeti, ne postigoše ništa: i to pade na teret i sram otu gradu. Budući da zbog toga mnogi od plemića bijahu ozlojeđeni, pokušaše silom postići ono što se njihovim m olbam a zanijeka; i dogovoriše se s izbjeglicam a da naoružani dođu u grad, a oni će iznutra zgrabiti oružje na pom oć njima. T o se uoči određenog dana otkri; tako izbjeglice nađoše grad pod oružjem, spreman da one izvana zaustavi a one unutra toliko uplaši da se nitko ne usudi prihvatiti oružja; i tako, ne ubravši nikakva ploda, odustaše od pothvata. Poslije njihova odlaska, htjedoše neki da se kazne oni koji bijahu krivi za njihov dolazak; i prem da je svatko znao tko su krivci, nitko se nije usuđivao ni da ih spomene, a kamoli da ih optuži. M eđutim , da bi se saznala istina bez obzira, uredilo se da u vijećima svatko popiše krivce, i zapisi se potajno predočiše kapetanu: tako dopadoše optužbe gospar Amerigo Donati, gospar Teghiaio Frescobaldi i gospar Lotteringo G herardini;313 oni, pošto im sudac bješe naklonjeniji nego što to m ožda njihovi prijestupi zasluživahu, bijahu osuđeni na novčanu kaznu.

28. Neredi što se rodiše zbog d olaska izbjeglica pred vrata pokazaše da N arodnim četama nije dovoljan jedan zapovjednik; i zato htjedoše da ubuduće svaka ima tri-četiri zapovjednika; i svakom stjegonoši dodaše dvojicu-trojicu, koji se zvahu zastavnici, tako da se može, u slučaju kad ne treba cijela četa, upotrijebiti jedan njezin dio pod jednim starješinom.314 I k ao što se događa u svim republikam a, te se uvijek poslije neke nevolje neki stari zakoni poništavaju a neki drugi se obnavljaju, umjesto što se prije Sinjorija tvorila s vremena na vrijeme, njezini tadašnji članovi i vijeća, jer imahu dovoljno moći, uznastojaše da im se dade vlast da odrede članove Sinjorije koja će stolovati idućih 313 Amerigo Donati je bio sin Corsa Donatija; Sinjorija je odlučila da ih kazni blago, kako ne bi izazvala nove podjele i frakcijske borbe u gradu. 314 Tako je u Firenci tada bilo 16 stjegonoša (gonfaloniera) i 56 zastavnika (pennonieri, od pennone = uska, dugačka zastavica). 7 N. Machiavelli: IZABRANO DJELO II

97

četrdeset m jeseci;315 njihova su imena stavljali u torbu i izvlačili ih svaka dva mjeseca. Ali prije nego što isteče četrdeset mjeseci, jer mnogi građani sumnjahu da nisu bili ubačeni u torbu, izvršiše se nova ubacivanja. Iz tog načela poteče odredba da se više vremena ubacuju sva poglavarstva, kako vanjska, tako i unutarnja; a prije su se potkraj poglavarstava birali nasljednici u vijeća; ta su se ubacivanja u torbu od tada zvala glasanjem . I budući da se to vršilo svake treće, ili najdulje svake pete godine, činilo se da tako grad skide s vrata nevolju i riješi se uzroka bunam a što su se, zbog mnogo natjecatelja, prilikom svakog biranja poglavarstva rađale; i ne znajući ih drugačije popraviti, udariše tim putem, i ne poimahu nedostatke što su se pod tom neudobnošću skrivali.316

29. Bijaše godina 1325, i Castruccio, pošto zauze Pistoju, postade toliko moćan da Firentinci, bojeći se njegove veličine, odlučiše da ga napadnu prije nego što u njoj dobro učvrsti vlast, te da je izvuku iz njegova podaništva. I među svojim građanim a i prijateljim a sakupiše dvadeset tisuća pješaka i tri tisuće konjanika; i s tom vojskom se utaboriše pod A ltopasciom , da ga osvoje i njemu onemoguće da tim putem priskoči u pom oć Pistoji. Uspjede Firentincima zauzeti to m jesto; zatim se uputiše prema Luki pustošeći krajinu; ali zbog m alo razboritosti i još manje vjere u kapetana, ne postigoše se veliki uspjesi. Kapetan im bijaše go spar R am ondo di C ardo n a:317 on, videći da su Firentinci u prošlosti bivali darežljivi svojom slobodom , te su je prepuštali čas kralju, čas legatim a, čas drugim ljudima nižeg položaja, pomisli da se može lako desiti, ako ih dovede u kakvu nevolju, da ga proglase vladarom . I nije ga na to trebalo često podsjećati; zahtijevao je da u gradu dobije onu vlast koju su mu dali u vojsci, inače je pokazivao da ne može steći onu poslušnost koja je potrebna jednom kapetanu; i budući da mu Firentinci to ne dopuštahu, on je gubio vrijeme, a Castruccio ga dobivao. Poslaše mu pom oć Visconti i drugi tirani u Lom bardiji koji mu je bjehu obećali;318 i pošto se osnaži vojskom , gospar R am ondo, kao što prije zbog malo vjere ne znade pobijediti, tako poslije zbog m alo razboritosti ne znade se spasiti; nego kad sa svojom vojskom polako nastavi, napade ga Castruccio u blizini A ltopascia i poslije velike bitke pobijedi: tu bjehu zasužnjeni i ubijeni mnogi građani, a zajedno s njima i gospar Ram ondo, kojem u zbog nevjere i zlih nakana sudbina zadade onu kaznu koju od Firentinaca bijaše zaslužio. Štete što ih Castruccio poslije pobjede nanese Firentincima plijenom, tam ni­ com , razaranjem i paležom ne bi se mogle ispripovjediti; jer nekoliko mjeseci, nemajući protiv sebe nikakve vojske, on je jah ao i hitao kam o je htio; a Firentincima, poslije takva poraza, ostade da spasavaju grad.

30. Ipak ne klonuše toliko duhom da ne bi prikupili velik novac, unajmili vojsku i obratili se prijateljim a za pom oć. Ali nijedna od tih mjera ne bješe dovoljna da se 315 Ta je reforma provedena u listopadu 1323. Unaprijed se odlučivalo tko će obavljati sve javne funkcije (a ne samo najviše), za četrdeset i dva mjeseca, a ne četrdeset. Svi građani su se smatrali dostojnima javnih funkcija, ali su iz tog popisa bile isključene pristaše Landa iz Gubbija. Kasnije su i njihova imena ubačena u kožne torbe, odakle su se izvlačila imena funkcionara. 316 Machiavelli je u Raspravi o preuređenju firentinske države izrekao kritiku ovog sistema, smatrajući da su izbori trebali biti češći i da je popise građana trebalo češće nadopunjavati. 317 Raimondo di Cardona, katalonski kondotjer, kojega je Robert Anžuvinac 1321. poslao u pomoć gvelfima i koji je kasnije postao zapovjednik firentinske vojske. 318 Galeazzo Visconti iz Milana poslao mu je osam stotina konjanika, kojima je zapovijedao njegov sin Azzo, a gospodar Mantove i Modene Passerino Bonaccossi poslao je dvije stotine konjanika.

98

zaustavi takav neprijatelj; zato bijahu prisiljeni izabrati za gospodara Karla, vojvodu od Kalabrije i sina kralja Roberta, ako htjedoše da im priskoči u obranu; jer je njima, sviknutima da gospodare Firencom, bila draža njezina pokornost nego prijateljstvo. Ali buduči da Karlo bješe upleten u ratove na Siciliji,319 pa zato ne m ogaše doći da preuzme vlast, posla onam o G ualtierija, po narodnosti Francuza i vojvodu od Atene.320 On, kao namjesnik gospodarov, uze vlast u gradu i poče određivati poglavarstva po svojoj volji. Ipak njegovo ponašanje bijaše skromno, i toliko oprečno njegovoj naravi, da ga je svatko volio. K ad se smiriše ratovi na Siciliji, Karlo s tisuću konjanika stiže u Firencu; u nju uđe u srpnju godine 1326; zbog njegova dolaska ne m ogaše Castruccio slobodno pljačkati firentinsku okolicu. Ipak onaj ugled što se steče izvana, izgubi se iznutra, a štete što ih ne počiniše neprijatelji, prijatelji ih nanesoše: jer Sinjorija ne m ogaše ništa učiniti bez vojvodina odobrenja; a u roku od jedne godine izvuče on iz grada četiri stotine tisuća forinta, prem da se, prema ugovoru uglavljenu s njim, nije smjelo prijeći dvjesta tisuća: toliki bijahu nameti kojim a svakog dana ili on ili njegov otac optereći­ vahu grad. Tim štetam a dodaše se nove grožnje i novi dušmani; jer se gibelini u Lom bardiji toliko uznemiriše zbog Karlova dolaska u T oskanu, da Galeazzo Visconti i drugi lom bardijski tirani, novcem i obećanjim a, navedoše Ludviga Bavarskoga, koji protiv papine volje bješe izabran za cara, da dođe u Italiju.321 Stiže on u Lom bardiju, a odatle u T oskan u; i uz pom oć Castrucciovu zagospodari Pisom; odatle, napunivši se novcem, uputi se prema Rim u; to navede Karla da ode iz Firence, jer se bojaše za Kraljevstvo, a za njim ostade namjesnik gospar Filippo da Saggineto. Poslije careva odlaska, Castruccio zagospodari Pisom ; a Firentinci mu po ugovoru oteše Pistoju; Castruccio tada pođe da je opsjedne;322 i tu ostade s toliko srčanosti i upornosti da Firentinci, prem da više puta pokušaše da joj priteknu u pom oć, te napadahu čas njegovu vojsku, čas njegov posjed, nikako ne m ogoše, ni silom ni lukavstvom , da ga od pothvata odvrate: toliko je žeđao da kazni Pistojance i nadjača Firentince! T ako je Pistoja bila prisiljena da ga prihvati za gospodara. T aj pothvat, prem da mu donese toliku slavu, donese mu i toliku nevolju te on, vrativši se u Luku, umrije. I budući da rijetko kada sudbina neko dobro ili neko zlo ne poprati nekim drugim dobrom ili nekim drugim zlom, i u N apulju umrije Karlo, vojvoda od Kalabrije i gospodar Firence, tako da se Firentinci u kratko vrijeme, nemajući to ni na kraj pameti, oslobodiše gospodstva jednoga i strahovanja od drugoga. Postavši slobodni, poništiše sve odredbe starih vijeća i izabraše dva, jedno od trist^ građana pučana, drugo od dvjesta pedeset velikaša i pučana; prvo nazvaše Vijećem naroda, drugo Vijećem općine.323 31. Stigavši u Rim, car imenova protupapu i uradi m nogo stvari protiv Crkve, a mnoge druge bez uspjeha pokuša; naposljetku se sram otno vrati, i ode u Pisu; tu se osam stotina njemačkih konjanika, ili zbog nezadovoljstva ili zato što ne bjehu plaćeni, 319 U svibnju 1326, a ne 1325. god. 320 Pravim imenom Gautier de Brienne, koji je naslijedio od svog pretka križara naslov vojvode Atene, a od Roberta Anžuvinca dobio gospodstvo grada Lecce. 321 Ožujak 1327. O razlozima dolaska Ludvika Bavarskog u Italiju vidjeti: I knj., 26. i 28. pogl. 322 U siječnju 1328. Firentinci su zauzeli Pistoju, u travnju 1328. Castruccio je zagospodario Pisom, a u svibnju je počeo opsadu Pistoje. 323 Posrijedi je, zapravo, pojednostavnjenje već postojećih oblika vlasti: Vijećem naroda nazvano je zajedničko zasjedanje dvaju vijeća narodnog kapetana, posebnog i glavnog vijeća (vidjeti II, 10); Vijeće općine je zajedničko zasjedanje dvaju vijeća načelnika (također posebnog i općeg). U prvo vijeće su ušli građani, a u drugo su mogli ući i plemići. Vijeće povjerenja je 1329. ukinuto, a odluke Sinjorije (koju sačinjavaju priori i gonfalonijer pravde) podložne su ocjeni Vijeća naroda, potom i Vijeća općine. O reformi izbornog sistema, koja je tada provedena, Machiavelli, međutim, ništa ne kaže. T

99

odmetnuše od njega i utvrdiše se u M ontechiaru, iznad Ceruglia. K ad car ode iz Pise da prijeđe u Lom bardiju, oni zauzeše Luku i iz nje protjeraše Francesca Castracanija, kojega ondje bješe ostavio car;324 i želeći od toga plijena izvući kakvu korist, ponudiše grad Firentincima za osam deset tisuća forinta; to bješe, po savjetu gospara Simonea Tose, odbijeno. I ta bi odluka bila veom a korisna našem gradu, da Firentinci stalno pri njoj ostadoše; ali bijaše veoma štetna jer se oni malo poslije predom isliše; jer ako su je tada po niskoj cijeni u miru mogli dobiti, a ne htjedoše je, kasnije, kad je htjedoše, ne dobiše je prem da bi je po mnogo većoj cijeni bili kupili; to bješe uzrok što Firenca više puta, na svoju preveliku štetu, promijeni vladu. K ad a, dakle, Firentinci odbiše Luku, kupi je gospar Gherardino Spinoli iz Genove za trideset tisuća forinta. I budući da su ljudi ljeniji uzeti ono što mogu dobiti, nego poželjeti ono što ne mogu doseći, čim se otkri kupovina što je gospar Gherardino obavi, i po kako niskoj cijeni je sklopi, podžeže se narod Firence krajnjom željom da je stekne, koreći sebe i onoga tko ga od toga odgovori; pa da je se domogne silom, pošto je ne htjedoše kupiti, posla svoju vojsku da plijeni i pljačka Lukance. U međuvremenu car bijaše otišao iz Italije; a protupapa, po nalogu Pizanaca, pošao kao zatočenik u Francusku; a Firentinci od Castrucciove smrti, koja se dogodi 1328, do godine 1340. imahu mir unutra, i sam o se bavljahu vanjskim stvarim a svoje države,325 te u Lom bardiji, zbog dolaska češkog kralja Ivana, i u Toskani, radi Luke, vodahu mnoge ratove. I uresiše grad novim građevinam a; jer po­ digoše toranj Santa R eparata, po savjetu tadašnjeg veom a slavnog slikara G iotta;326 i budući da se godine 1333, u jednom povodnju, dignuše vode Arna na nekim mjestima Firence više od dvanaest lakata, te dio m ostova i mnoge građevine porušiše, s velikim m arom i troškom obnoviše oštećene stvari.

32. Ali kad nastupi godina 1340, rodiše se novi uzroci porem ećaja. M oćni su građani imali dva načina da povećaju ili održe svoju moć: jedan je bio da tako suze glasanje za poglavarstva, da uvijek pripadnu njima ili njihovim prijateljim a; drugi da budu izvršitelji izbora upravitelja;327 da bi im poslije bili skloni u svojim odlukam a. I toliko su ovaj drugi dio cijenili da su, jer im ne bijahu dovoljne redovne starješine, ponekad i trećega uvodili; tako su u to doba iznimno doveli, pod naslovom kapetana straže, gospara lacopa Gabriellija iz A gobija, i dali mu svu vlast nad građanim a. On je svaki dan, da ugodi onima koji vladahu, mnoge nepravde činio; a među uvrijeđenima bijahu gospar Piero Bardi i gospar Bardo Frescobaldi. Oni, jer bijahu plemići i po prirodi gordi, ne m ogahu podnijeti da ih jedan stranac, nepravo i po nagovoru šake m oćnika, vrijeđa; i da bi se osvetili, urotiše se protiv njega i onih koji vladahu; u toj uroti bijahu mnoge plemenite obitelji i neke pučanske, kojim a bijaše dodijalo nasilje vlastodržaca. Bijaše među njima uglavljeno da svatko skupi dosta oružanih ljudi u kući, te da ujutro poslije blagdana Svih Svetih,328 kad se svi nalaze po hramovima da mole za svoje mrtve, zgrabe oružje, ubiju kapetana i prve od vlastodržaca, pa da zatim, uz novu

324 U travnju 1329. god. Francesco Castracani je bio rođak Castruccia, ali je otjerao njegova sina iz Luke. 32s U to vrijeme su kupili Pistoju (1331), Cortonu (1332) i Arezzo (1337). 326 Giotto di Bondone (rođen oko 1266, umro 1337), po čijim je nacrtima sagrađen toranj katedrale koja je kasnije dobila ime, po zaštitnici grada, Santa Maria dei Fiori (Sv. Marija od cvijeća). 327 Pod upraviteljima Machiavelli ovdje razumijeva najviše dužnosti u republici: gonfalonijer pravde (odnosno stjegonoša), kapetan naroda, načelnik (podesta), izvršitelj pravde, itd. U posljednje vrijeme bio se suzio krug iz kojega su se birali najviši funkcionari, tako da je 1339. provedena nova reforma, po kojoj bi ime izabranoga za jednu funkciju bilo na dvije godine brisano iz popisa kandidata za druge funkcije. 328 Tj. 2. listopada 1340.

100

Sinjoriju i novi zakon, preurede državu. Ali budući da se opasni pothvati to teže izvršavaju što se dulje razm atraju, uvijek se zbije da se urote u kojim a ostane vremena do izvršenja otkriju.329 M eđu urotnicima bijaše gospar Andrea Bardi u kojemu, kad je ponovo razmislio o toj stvari, strah od kazne prevagnu nad nadom u osvetu; pa sve otkri svom šurjaku Iacopu Albertiju; Alberti to javi priorim a, a priori vlastodršcim a. I budući da se opasnost bližila, jer Svi Sveti bijahu pred vratima, skupiše se mnogi građani u Palači; i prosudivši da bi pogibeljno bilo otezati, zahtijevahu od Sinjorije da se udari u zvona i da se narod digne na oružje. Zapovjednik bijaše T aldo Valori, a Francesco Salviati član Sinjorije: njima ne bijaše po volji zvonjava, jer bijahu rod s Bardijem, te napomenuše da nije dobro oružati narod zbog svake sitnice, jer vlast što se dade mnoštvu koje ne kroti nikakva uzda nikada ne završi na d obro;330 i da je lako pokrenuti nerede, ali ih je teško zaustaviti; i da bi zato bolje bilo da se prvo razazna istina o toj stvari i da se građanski kazni,331 nego da se pobunom , na štetu Firence, zbog obične dojave ispravlja. Te riječi nijedna strana ne posluša; nego su članovi Sinjorije natjerani uvredljivim postupcim a i grubim riječima da zvone: na tu zvonjavu sav se narod pod oružjem sleže na Trg. S druge strane Bardi i Frescobaldi, videći da su otkriveni, da bi slavno pobijedili ili časno izginuli, pograbiše oružje, nadajući se da će m ožda obraniti dio grada preko rijeke, gdje bijahu njihove kuće; i utvrdiše se na m ostovima, uzdajući se u pom oć što je od plemića iz okolice i drugih svojih prijatelja očekivahu. Taj im naum pokvariše pučani koji prebivahu u tom dijelu grada, jer se latiše oružja u korist Sinjorije: zato oni, našavši se u procijepu, napustiše mostove i povukoše se u ulicu gdje življahu Bardi, jer bješe tvrđa od svake druge, i nju srčano branjahu. G ospar Iacopo d ’A gobio, doznavši da sva ta urota bijaše protiv njega, bojeći se smrti, sav smeten i ustrašen, smjesti se blizu palače Sinjorije usred svojih naoružanih vojnika; ali drugi upravitelji, na kojim a bijaše manje krivnje, bjehu hrabriji; a ponajviše gradonačelnik, koji se zvao gospar M affeo Carradi. On se pojavi na bojištu; i ne bojeći se ničega, prešavši m ost Rubaconte,332 umiješa se među mačeve Bardija i dade znak da želi s njima govoriti: od štovanja prema tome čovjeku i njegovim djelima i drugim velikim osobinam a, oni sm jesta zaustaviše svoje oružje i mirno ga počuše. Skromnim i ozbiljnim riječima on pokudi njihovu urotu; izloži im opasnost u kojoj se nalaze, ako se ne pokore volji naroda; dade im nadu da će poslije biti saslušani i blago osuđeni; obeća im da će uznastojati da se pokaže m ilost prema njihovu razboritom gnjevu. Vrativši se zatim članovima Sinjorije, nagovori ih da ne pobijede krvlju svojih sugrađana, i da ih ne osude bez saslušanja; i toliko se trudio da Bardi i Frescobaldi, uz pristanak Sinjorije, napustiše grad sa svojim prijateljim a i bez ikakvih se smetnji povukoše u svoje zamkove. Kad oni odoše i narod se razoruža, Sinjorija nastupi sam o protiv onih koji bjehu od obitelji Bardi i Frescobaldi zgrabili oružje; te da bi ih lišili moći, kupiše od Bardija zamkove M angona i Vernia, a zakonom utvrdiše da nijedan građanin ne može posjedovati zam ak do dvadeset milja daleko od Firence. N ekoliko mjeseci kasnije odrubljena je glava Stiatti Frescobaldiju i mnogim drugima iz te obitelji što se pobuniše. Ne bješe dovoljno onima koji vladahu što su nadjačali i ukrotili Frescobaldije i Bardije; nego kao što gotovo uvijek čine ljudi, koji to gore rabe vlast što je više imaju i to drskiji 329 Usp.: Rasprave. . III, 6. 330 Usp.: Rasprave..., I, 57. 331 Pod »građanskim kažnjavanjem« Machiavelli razumijeva način predviđen građanskim zakonima. 332 Gradsku jezgru Firence povezivalo je nekoliko mostova s popularnim kvartom Oltr’arno (Preko Arna). Most Rubaconte dobio je ime po načelniku Rubaconteu da Mandello, koji je 1237. položio kamen temeljac. Godine 1371. sagrađena je kod mosta mala crkva Santa Maria delle Grazie (Sv. Marija Zahvalnica), po kojoj je most kasnije nazvan Ponte alle Grazie.

101

postaju, m jesto jednoga dotadašnjeg kapetana straže što zadavaše jade Firenci, izabraše još jednoga za okolicu i dadoše mu veoma veliku vlast, tako da njima sumnjivi ljudi ne m ogahu prebivati ni u Firenci ni izvan nje; i tako se okom iše protiv svih plemića, da oni bijahu spremni prodati i grad i njih da se osvete; i čekajući zgodu, ona dođe, a oni je dobro iskoristiše.333

33. Poslije mnogih nevolja što pritisnuše Toskanu i Lom bardiju, grad Lucca pade pod gospodstvo M astina della Scale, gospodara V erone;334 prem da je zbog obveze m orade prepustiti Firenci, on joj je ne prepusti, jer bijaše gospodar Parme pa prosudi da je može zadržati, a do zadane riječi ne bješe mu stalo. Stoga se Firentinci, da mu se osvete, udružiše s M lečanim a i tako ga napadoše da on izgubi gotovo svu svoju državu.335 Ipak njima iz toga ne proisteče nikakva druga korist osim m alo duševnog zadovoljstva što su potukli M astina; jer M lečani, kao što čine svi koji se sa slabijim a udruže, pošto zadobiše Treviso i Vicenzu, sklopiše mir ne osvrćući se na Firentince.336 Ali pošto m alo kasnije Visconti, gospodar M ilana, preote M astinu Parmu, te on zbog toga prosudi da više ne može držati Luku, odluči da je proda. Nadm etali su se Firentinci i Pizanci; i kad se uglaviše pogodbe, uvidješe Pizanci da će je bogatiji Firentinci dobiti; i stoga pribjegoše sili i uz pom oć Viscontija pođoše da je opsjednu. Firentinci zbog toga ne odustadoše od kupovine, nego načiniše ugovor s M astinom , platiše dio novca a za drugi dio dadoše jam stvo, a N add o Rucellai, Giovanni, sin Bernardina de’M edicija, i R osso, sin Ricciarda de’Riccija, bijahu onam o poslani da preuzmu vlast; oni na silu uđoše u Luku, a M astinova vojska predade im grad. Pizanci su ipak nastavili svoj pothvat, te su na sve načine nastojali da je silom zauzm u; a Firentinci su je željeli osloboditi opsade; i poslije duga rata bjehu Firentinci iz nje istjerani, izgubivši novac i stekavši sram otu, a Pizanci postadoše njezini gospodari.337 G ubitak toga grada, kao što se uvijek događa u sličnim slučajevima, podbode narod Firence da se razgnjevi protiv onih koji vladahu; pa su ih na svim m jestim a i na svim trgovim a javno klevetali, optužujući ih za lakom ost i loše odluke. U početku toga rata vlast bijaše data dvadesetorici građana da ga vode; oni bijahu izabrali gospara M alatestu iz Rim inija za kapetana pothvata.338 On ga je vodio s malo srčanosti i još manje razboritosti; i budući da bijahu zaiskali pom oć napuljskoga kralja R oberta, on im posla Gualtierija, vojvodu od Atene; on, po volji nebesa koja pripremahu stvari za zlu budućnost, stiže u Firencu upravo u času kad pothvat oko Liike bješe potpuno pro pao .339 Stoga ona dvadeseto­ rica, videći da se narod srdi, pomisliše da će ga ispuniti novom nadom ako izaberu novog kapetana, i da će takvim izborom ili suzbiti prijekore ili ih lišiti razloga;340 i pošto još bijaše razloga strahu, a vojvoda od Atene ih m ogaše s više vlasti braniti,

333 Usp.: Vladar, VII pogl. 334 Najprije je Lukom vladao Gherardo Spinola, koji ju je 1331. prepustio Ivanu Češkom, potom je došla u ruke Rossi di Parme, a Mastino della Scala je njome zagospodario 1335. god. 335 Mastino je bio obavezan prepustiti Luku Firentincima, koji su se 1332. pridružili ligi Castelbaldo (vidjeti I, 28). Za odmazdu, Firentinci su se udružili s Milanom, Ferrarom i Mantovom, te mu 1336. nanijeli strašni poraz. 336 Firentinci su ipak u tom ratu dobili Arezzo (1337), dok je Venecija 1339. dobila Treviso i neke manje dijelove treviške marke, a ne Vicenzu. 337 U srpnju 1342. god. 338 Malatesta da Rimini, sin vladara Riminija Pandolfa, bio je unajmljen za vrhovnog zapovjednika firentinske vojske. Međutim, pošto je prognan vojvoda Atene, njemu je vraćeno zapovjedništvo, što upućuje na to da je Machiavelli pogrešno procijenio njegove sposobnosti. 339 Nije točno da je Robert poslao Gautiera, to mu čak nije bilo po volji; stigao je u Firencu 10. svibnja 1342. 340 Usp.: Vladar, III, i Rasprave. . III, 21.

102

izabraše ga prvo za čuvara, a zatim za kapetana svojih oružanih ljudi.341 Velikaši, koji zbog gore spomenutih razloga življahu nezadovoljni, a mnogi od njih poznavahu Gualtierija dok je u ranijim prigodam a u ime kalabrijskog vojvode Karla upravljao Firencom,342 pomisliše da je kucnuo čas da mogu uništenjem grada ugasiti svoj požar; jer prosudiše da im nema drugoga načina da ukrote puk koji ih bješe ojadio nego da se podvrgnu nekom vladaru koji će, kad spozna vrlinu jedne strane i bezočnost druge, jedne nagraditi a druge suzbiti: tome su dodavali nadu u dobro koje će im donijeti njihove zasluge, kad on njihovom zaslugom stekne kneževstvo. Stoga se više puta s njim potajno sastadoše, i nagovoriše ga da zagospodari svime, nudeći mu najveću svoju moguću pomoć. Njihovu ugledu i nagovoru pridruži se ugled nekih pučkih obitelji; to su bile obitelji Peruzzi, Aciaiuoli, Antellesi i Buonaccorsi; one, opterećene dugovim a, ne m ogavši od svoga, htjedoše od tuđega te dugove namiriti, i robovanjem domovine osloboditi se robovanja svojim vjerovnicima. T a uvjeravanja podžegoše vojvodin duh najvećom željom za gospodstvom ; pa da bi stekao glas da je strog i pravedan, i tako postao draži puku, poče progoniti one koji su upravljali ratom oko Luke; i tako gospar Giovanni de’M edici, N ad d o Rucellai i Guglielm o Altoviti izgubiše život, i mnogi bijahu osuđeni na progonstvo a mnogi na novčane kazne.343

34. T a sm aknuća prilično ustrašiše srednje građane,344 sam o su velikašim a i puku bila po volji: ovome zato što se po naravi veseli zlu, onima drugim a zato što su se time osvetili za tolike nepravde što im ih naniješe pučani. I kad je prolazio ulicam a, glasno se hvalila iskrenost njegove duše, i svatko ga je javno bodrio da otkriva i kažnjava građanske prijevare. Služba dvadesetorice bješe se ugasila, ugled vojvode postao veći, a strahovanje ponajveće; i tako svatko, da mu se pokaže prijateljem, dade da mu se njegov znak naslika na kući; sam o mu je naslov nedostajao da bude knez.345 I pošto mu se učini da spokojno može pokušati što god hoće, dade na znanje Sinjoriji kako misli da je potrebno, radi dobrobiti grada, da mu se dade odriješeno gospodstvo; i da zato želi, budući da cijeli grad na to pristaje, da na to pristanu i oni. Članovi Sinjorije, pošto odavno predviđahu propast svoje domovine, svi se na taj zahtjev smutiše; i prem da su znali čemu se izvrgavaju, ipak mu to žestoko zanijekaše, da ne izdaju domovinu. D a bi što više pokazao koliko je pobožan i čovječan, vojvoda bješe za prebivalište izabrao sam ostan M ale braće Svetoga križa; i željan ostvariti svoju podm uklu m isao, dade proglasiti da se idućega jutra sav narod skupi na trgu Svetoga križa, pred njim. T aj proglas više ustraši Sinjoriju nego što je prije ustrašiše njegove riječi; pa se povezaše s onim građanim a za koje su mislili da ljube domovinu i slobodu; ali znajući vojvodine snage, ne pomisliše da mogu išta učiniti osim da ga mole i da vide, kad im ne dotječe snage, jesu li dovoljne molbe da ga odvrate od toga naum a ili da ublaže njegovo gospodstvo. Pođoše dakle neki članovi Sinjorije da ga pohode i jedan mu od njih izreče

341 1. lipnja 1342. imenovan je za »čuvara i branitelja grada Firence i njegovih posjeda«, a 1. kolovoza, pošto je Malatesti istekla funkcija, za kapetana. 342- Tokom 1326. god. 343 Giovanni Medici bio je optužen za korupciju, izdaju i prijevaru, a Rucellai i Altoviti za novčane malverzacije. 344 Tj. »debeli narod«, koji se nalazio između velikaša, s jedne strane, i »mršavog naroda« i svjetine (plebsa), s druge strane. 345 U početku mu je Sinjorija, iz opreza, dala samo vojna ovlaštenja, ali kad je istekao mandat dvanaestorici, vojvoda je proširio svoja ovlaštenja na upravne i financijske poslove.

103

ovaj govor:346 — D olazim o k vam a, o gospodaru, potaknuti prvo vašim zahtjevima, a zatim zapovijedim a što ste ih izdali da se skupi puk; jer nam se čini jam ačnim da vi izvanredno želite postići ono što vam redovito nismo odobrili. M i se nikakvom silom ne kanim o oprijeti vašim naum im a, nego vam sam o želimo pokazati koliko će vam biti teško breme što ga uzimate na pleća i pogibeljan cilj kojemu stremite, da biste se uvijek mogli sjetiti naših savjeta, i savjeta onih što vam ih ne daju radi vaše koristi nego zato da iskale svoj bijes. Vi želite podvrgnuti u ropstvo grad koji oduvijek življaše slobodno; jer i gospodstvo što ga nekoć dopustism o napuljskim kraljevima bijaše savezništvo a ne ropstvo. Jeste li pomislili koliko je važno i junačno, u jednom ovakvom gradu, ime slobode, koje nikakva sila ne ukroćuje, nikakvo vrijeme ne troši i nikakva zasluga ne nadoknađuje.347 Pomislite, gospodaru, koliko se sile hoće da se drži u ropstvu ovakav jedan grad: tuđinske sile, koje uvijek možete imati, nisu dovoljne;348 u unutarnje se ne možete pouzdati, jer oni koji su vam sada prijatelji i svjetuju vas da poduzmete taj korak, čim uz vašu moć potuku svoje neprijatelje, iskat će kako da svrgnu vas i sebe proglase knezovim a; puk, u koji se pouzdavate, na svaki i najmanji događaj se okreće:349 tako u skoro vrijeme možete se bojati da će vam sav ovaj grad biti dušmanin; a to će biti uzrok njegove i vaše propasti. Tom e zlu nećete moći naći lijeka; jer svoje gospodstvo mogu ustaliti oni gospodari koji imaju m alo neprijatelja, koje je bilo smrću, bilo progonstvom lako zatrti;350 ali u sveopćoj mržnji nikada se ne nalazi nikakva spokojnost, jer ne znaš odakle će se roditi zlo, a tko se svakog čovjeka boji ne može se ni u koga pouzdati, a ako to ipak pokušaš učiniti, još si u većim opasnostim a, jer se oni preostali još više podžižu mržnjom i spremniji su na osvetu. A nada sve je izvjesno da vrijeme nije dovoljno da se ugase želje za slobodom : jer često se čuje kako je u nekom gradu obnove oni koji je nikada ne okusiše, nego je ljubljahu sam o po uspomeni što im je o njoj ostaviše očevi, pa je zato, kad je povrate, unatoč svim protivljenjim a i opasnostim a čuvaju; a kad je ni očevi ne zapam te, na nju podsjećaju javne palače, sudišna sijela, znakovi slobodnih redova: te stvari treba da građani s najvećom željom upoznaju. Kojim to svojim djelima vi želite nadoknaditi slast slobodna življenja, ili nagnati ljude da se liše želje za sadašnjim stanjem? N i da svojoj vlasti dodate cijelu T oskanu, ni da se svaki dan u ovaj grad vratite kao pobjednik nad našim neprijateljima: jer sva ta slava ne bi bila njegova, nego vaša, a građani ne bi stekli podanike, nego supatnike, zbog kojih bi im se ropstvo otežalo.351 I kad bi vam navike bile svete, postupci blagi, presude pravedne, ne bi bilo dovoljno da vas vole; i ako biste to pomislili, prevarili biste se, jer onome tko se sviknuo živjeti odriješen težak je svaki lanac i svaka spona ga steže: prem da je nemoguće naći nasilnu državu s dobrim vladarom , jer nužno m oraju ili da postanu slični, ili da se jedno zbog drugoga pokvare. Vi, dakle, m orate vjerovati ili da treba da držite ovaj grad uz najveće nasilje (za što često nisu dovoljne utvrde, straže, prijatelji izvana),352 ili da budete zadovoljni onom vlašću što smo vam je mi dali. T o vam svjetujemo, podsjećajući vas da je trajna sam o ona 346 Taj govor je još jedan primjer Machiavellijeve metode. Humanisti su uveli modu da u povijesna djela ubacuju izmišljene govore protagonista. Machiavelli proširuje natuknicu koju je pronašao u kronici G. Villanija i, za razliku od humanista iz čijih likova izbija prazna retorika, stavlja u usta svog junaka razloge, uzroke i povijesne konzekvencije i implikacije događaja. 347 Usp.: Vladar, V. 348 Usp.: Vladar, XII i XX. 349 Usp.: Rasprave..., I, 58. U Raspravama je misao dovedena do kraja: svjetina nije ništa manje prevrtljiva od vladara. 350 Usp.: Rasprave..., I, 16., i Vladar, III. 351 Usp.: Rasprave..., II, 2. 352 Usp.: Rasprave..., II, 24, i Vladar, XX.

104

vladavina koja je dobrovoljna: i nemojte, zaslijepljeni s malo častoljublja, dospjeti do m jesta odakle ćete, ne m ogavši ni opstati ni uspeti se naviše, na najveću vašu i našu štetu, nužno pasti.

35. N e ganuše ni u jednom dijelu ove riječi okorjelu vojvodinu dušu; i reče da ne kani oteti slobodu tome gradu, nego mu je dati: jer su sam o razjedinjeni gradovi ropski, a ujedinjeni su slobodni;353 a ako bi se Firenca sam a od sebe lišila stranaka, častoljublja i neprijateljstava, ona bi dobila a ne izgubila slobodu; i kako ’ga ne navodi njegovo častoljublje da preuzme tu dužnost, nego molbe mnogih građana; i zato bi dobro učinili oni kad bi se zadovoljili onim čime su drugi zadovoljni; a što se tiče onih opasnosti kojim a bi se zbog toga m ogao izvrći, do njih ne drži, jer nije dobar čovjek koji zbog straha od zla zapušta dobro, i kukavac je onaj koji zbog dvojbena cilja ne slijedi slavan pothvat; i da vjeruje da će se tako ponašati da će oni za kratko vrijeme spoznati kako su se u njega malo pouzdavali i previše od njega strahovali. Pristadoše dakle članovi Sinjorije, videći da ne m ogu ništa bolje učiniti, da se idućega jutra okupi narod na njihovu trgu;354 njegovim ovlaštenjem dade se vojvodi na jednu godinu gospodstvo, uz one uvjete uz koje je nekoć bilo dano Karlu vojvodi od Kalabrije. Bijaše osmi dan rujna i godine 1342, kad vojvoda, u pratnji gospara G iovannija T ose i svih svojih pristaša, te mnogih drugih građana, stiže na T rg; i zajedno sa članovim a Sinjorije uspe se na govornicu, jer tako Firentinci zovu one stube što su u podnožju palače Sinjorije;355 tu se pročita narodu pogodba sklopljena između Sinjorije i njega. A kad se u čitanju stiže do onog dijela gdje mu se daje gospodstvo na jednu godinu, povika se u narodu: D O Ž IV O T N O . A kad ustade gospar Francesco Rustichelli, jedan od članova Sinjorije, da govori i stiša uzbunu, vika mu prekide riječi; i tako, uz pristanak naroda, ne bješe izabran na jednu godinu gospodstva, nego trajno, a m noštvo ga prihvati i stade nositi, izvikujući Trgom njegovo ime.356 Običaj je da onaj tko zapovijeda stražom Palače, kad je odsutna Sinjorija, bude zaključan unutra; za tu je dužnost tada bio određen Rinieri di Giotto: on, podmićen od strane vojvodinih prijatelja, pusti ga unutra ne čekajući nikakve prisile; a članovi Sinjorije, ustrašeni i osram oćeni, vratiše se svojim kućam a; a vojvodina obitelj opljačka Palaču, potrga narodnu zastavu i istaknu svoj grb na Palači.357 T o su s bolom i nepojmljivom mukom pratili dobri ljudi, a s velikim užitkom oni koji su, ili od neznanja ili od zloće, to odobravali.

36. Pošto se vojvoda domože gospodstva, da bi oduzeo vlast onim a koji nekoć bijahu hranitelji slobode, zabrani članovima Sinjorije da se sastaju u Palači i dodijeli im jednu privatnu kuću; ote stjegove zastavnicim a N arodnih četa; ukide odredbe pravde

353 Usp.: Rasprave. I, 4. 354 Ispred palače Sinjorije (današnji Pallazzo Vecchio), a ne na trgu Santa Croce, ispred vojvodine rezidencije. 355 Na tal. ringhiera (ograda), a dolazi od arringo, aringhiare (navoditi na što, poticati). 356 Zbor svih građana u Firenci zvao se parlament (od parlare = govoriti, dakle govorenje), a sazivao se radi rasprave o javnim poslovima. Najčešće se svodio na formalno prihvaćanje unaprijed donesene odluke, a ovaj i kasniji primjeri naveli su vladu da ga 1495. ukine zbog opasnosti od zloupotrebe. Sinjorija je u pismu papi 10. lipnja 1344. o vojvodinoj tiraniji ustvrdila da se on dvostruko ogriješio o zakone: jer je sazvao zbor bez privole priora i jer se o takvim stvarima nikada nije odlučivalo na zborovima. 357 Stijeg naroda (gcmfalone del popolo) bio je simbol vlasti stjegonoše pravde (gonfalortiere di giustizia). Trganjem tog stijega simbolično je likvidirana republika. Tom prilikom su spaljene i Odredbe o pravdi.

105

protiv velikaša;358 oslobodi utamničenike iz zatvora; naredi da se Bardi i Frescobaldi vrate iz progonstva; zabrani da itko nosi oružje; i da bi se lakše branio od ljudi u gradu, sprijatelji se s ljudima izvan njega. Stoga dade mnoge povlastice stanovništvu Arezza i svim a drugim podanicim a Firentinaca; uglavi mir s Pizancima, prem da vladarom postade da s njima ratuje; oduže obveznice onim trgovcim a koji u ratu s Lukom bijahu posudili novac republici. Poveća stare dažbine i nametnu nove, oduže Sinjoriji svu vlast; a njegovi upravitelji bijahu gospar Baglione da Perugia i gospar Guglielmo da Scesi, koji su mu, zajedno s gosparom Cerrettierijem Bisdom inijem, bili savjetnici.359 Porezi što ih nam etaše građanim a bijahu teški, a njegove presude nepravedne; a ona strogost i čovještvo što ih je hinio, preobraziše se u gordost i okrutnost: stoga su mnogi ugledni građani i plemeniti pučani mučeni globam a ili smrću ili nekim novim načinom. A da se ne bi vani bolje vladalo nego unutra, odredi on šest redara za okolicu, koji su tukli i gulili seljake. Sum njao je u velikaše, prem da su ga oni uzvisili a on m nogim a vratio dom ovinu:360 jer nije m ogao vjerovati da se uzvišeni duhovi, kakvih znade biti u plem stvu, mogu zadovoljiti poslušnošću prema njemu; i zato se okrenu da čini dobro puku, misleći da s njegovom naklonošću i tuđinskim oružjem može očuvati tiraniju.361 Pošto dođe mjesec svibanj, u koje doba se narod obično veseli, naredi da se od sirotinje i nižega puka složi više družina, kojim a uz sjajne naslove dade zastave i novac;362 stoga su oni dijelom obilazili grad u slavlju, a drugi su s velikom raskoši primali slavljenike. K ako se širio glas o njegovoj novoj vladavini, dođoše mnogi francuske krvi da ga pohode; a on svim a, kao povjerljivim ljudim a, davaše položaje; tako Firenca u kratko vrijeme ne postade sam o podložna Francuzima nego i njihovim običajim a i nošnji;363 jer su ih muškarci i žene, ne osvrćući se na uljudan život ili kakav stid, oponašali. Ali iznad svega drugoga nemilo bijaše nasilje što su ga on i njegovi, bez ikakva obzira, vršili nad ženam a.364 G rađani su, dakle, živjeli puni gnušanja, gledajući uništeno veličanstvo svoje države, iskvarene običaje, ukinute zakone, trulo svako pošteno življenje, zgaslu svaku građansku skrom nost: jer oni koji bijahu navikli da ne gledaju nikakvu kraljev­ sku raskoš, ne m ogahu bez boli susretati njega okružena oružanim tjelesnim pratio­ cim a, pješacim a i konjanicima. Z ato su, videći iz blizine svoju sram otu, bili prisiljeni častiti onoga koga su najviše mrzili: tome se pridodavao strah, gledajući česta sm a­ knuća i neprekidne poreze kojim a je osirom ašivao i ništio grad. A vojvoda je znao za ta gnušanja i strahove, i bojao ih se; ipak je svakom e htio dokazati kako vjeruje da je obljubljen: stoga se desilo da vojvoda, kad mu je M atteo di M orozzo, ili da se njemu dodvori ili da sebe izvuče iz pogibelji, otkrio da se obitelj M edici s nekim drugima protiv njega urotila, ne sam o što nije stvar istražio nego je doušnika dao i bijedno smaknuti: tim činom je obeshrabrio one koji bi ga htjeli izvijestiti da se spasi, a ohrabrio

338 Sinjorija je bila smještena u palači Filipetri; ukinuo je narodne čete, odnosno gradsku miliciju, koja je pod devetnaest stjegova mogla okupiti 25.000 ljudi; formalni dokument o ukidanju Odredaba o pravdi ne postoji, pa Paoli smatra da su one i dalje bile na snazi. Vidjeti; C. Paoli, Della Signoria di Gualtieri Duca d ’Atene, u: »Giornale Storico degli Archivi Toscani«, VI, 1862. 359 Guglielmo d’Assisi postao je vojni zapovjednik, a Cerretierija de’Visdominija, Firentinca po rodu, vojvoda je proglasio plemićem. Vojvoda je osnovao i svoj savjet, tzv. savjet mudraca. 360 Usp.: Vladar, IV i IX. 361 Usp.: Vladar, IX. 362 Družine su nazvane Potenze (Moći), a ostale su i kasnije. Usp.: Vladar, XXI. 363 Ali Francuzi su zbog toga bili više zabrinuti nego zadovoljni. Francuski kralj Filip VI Valois odvratio je na priču o vojvodinim podvizima: »Heberge est le pelerin, mais ii a mauvais hostel.« Robert Anžuvinac ga je upozoravao da poštuje zakone, da se oslanja na narod i da napusti palaču Sinjorije. Vidjeti: G. Capponi, Storia della Repubblica di Firenze, Firenze, 1930. 364 Usp.: Vladar, XVII i XIX, i R a s p r a v e ..III, 6. i 26.

106

one koji su željeli njegovu propast.365 Jo š je sa silnom nemilosrdnošću dao da se Bettoneu Ciniju, zato što je kudio poreze nametnute građanim a, odreže jezik pa je ovaj od toga umro: to je građanim a pojačalo prezir a vojvodi mržnju; jer taj grad, koji bijaše sviknut da slobodno sve čini i o svemu govori, ne m ogaše podnijeti da mu ruke budu svezane i začepljena usta. Toliko, dakle, poraste taj prezir i ta mržnja da ne bi sam o Firentinci, koji ne znaju zadržati slobodu a ropstvo ne mogu trpjeti, nego i svaki ropski narod planuo da vrati slobodu. Stoga mnogi građani, svih staleža, odlučiše ili izgubiti život ili zadobiti slobodu; i stvoriše se u tri dijela, od triju vrsta građana, tri urote: od velikaša, pučana i zanatlija;366 jer osim općih uzroka velikaše ganu pom isao da im nije vraćena država, pučane da su je izgubili, a zanatlije da im je nestalo zarade. N adbiskup Firence bijaše gospar Agnolo Acciaiuoli, koji je nekoć u svojim propovijedim a veličao vojvodina djela i pribavio mu veliku naklonost naroda: ali kad ga vidje kako stoluje i upozna njegove silničke postupke, učini mu se da je iznevjerio svoju domovinu; pa da bi popravio počinjenu grešku, pomisli da nema drugoga lijeka nego da ranu iscijeli ona ruka koja je zadade; te postade vođa prve i najjače urote; u njoj bijahu Bardi, R ossi, Frescobaldi, Scali, Altoviti, M agalotti, Strozzi i M ancini. Glavari jedne od drugih dviju bijahu gospari M anno i C orso D onati; a s njima Pazzi, Cavicciuli, Cerchi i Albizzi. Prvak treće urote bijaše Antonio Adim ari; a s njim M edici, Bordoni, Rucellai i Aldobrandini.367 Pomisliše oni da će ga ubiti u kući Albizzi, kam o mišljahu da će poći na dan Svetog Ivana da gleda konjske trke; ali pošto on onam o ne ode, ne pođe im to za rukom. Pomisliše da ga napadnu u šetnji po gradu; ali uvidješe da je to teško, jer je išao s jakom pratnjom i naoružan, a stalno je m ijenjao put, tako da ga se nigdje nije m oglo pouzdano dočekati. Razm atrahu da ga ubiju u vijećima: tu im se učini da će ostati, prem da on bude mrtav, na milost njegovoj vojsci. D ok se među urotnicima raspravljalo o tim stvarim a, Antonio Adimari se očitova nekim svojim prijateljim a iz Siene, da od njih dobije vojsku, otkrivši im dio urotnika uz tvrdnju da je cijeli grad spreman da se oslobodi: tada jedan od njih priopći stvar gosparu Francescu Brunelleschiju, ne zato da mu je otkrije, nego zato što je mislio da je i on među urotnicima. G ospar Francesco, ili od straha za sebe, ili od mržnje koju je gajio prema drugima, otkri sve vojvodi; stoga Pagolo del M azzeca i Simone da M onterappoli bijahu uhićeni; oni, otkrivši tko su urotnici i koliko ih ima, ustrašiše vojvodu; i svjetovahu ga da ih radije priziva nego hvata, jer ako pobjegnu, može se progonstvom , bez sablazni, osigurati. Z ato vojvoda naredi da se prizove Antonio Adim ari; on, pouzdavajući se u drugove, smjesta se pojavi. N jega zatvoriše; a gospar Francesco Brunelleschi i gospar Uguccione Buondelmonti svjetovahu vojvodu da pod oružjem prokrstari zemljom i smakne zatočenike; ali on ne posluša, jer mu se činilo da im a prem alo vojske za tolike neprijatelje; i zato donese drugu odluku kojom će, ako mu uspije, suzbiti neprijatelje i prikupiti snage. Imaše vojvoda običaj zvati građane da mu daju savjete o tekućim poslovim a:368 pošto u međuvremenu bješe poslao izvan grada da mu se pribavi vojska, načini popis od trista građana i naredi svojim časnicim a da ih prizovu, pod izlikom da se želi s njima posavjetovati: a nam jeravao je, pošto se skupe, da ih smrću ili tam nicom zatre. Kad

365 Usp.: Rasprave.. .,111, 6. 366 perrens primjećuje: »Zbog ljubavi prema simetriji Machiavelli govori da su od tri urote jednu organizirali velikaši, drugu pučani, a treću obrtnici: imena urotnika i svjedočanstva suvremenika dokazuju suprotno.« Vidjeti: F. T. Perrens, Histoire de Florence, Pariš, 1877-1883. 367 Altoviti, Magalotti, Strozzi i Mancini pripadali su »debelom narodu«, a ne velikašima. Donati, Pazzi i Cavicciuli bili su velikaši. Adimari je također bio velikaš. 368 Baš obrnuto: pozvani su posumnjali da nešto nije u redu jer vojvoda nije običavao pozivati nikoga da se savjetuje, osim već spomenutoga tzv. savjeta mudraca.

107

vojvoda zatvori Antonija Adimarija i posla po vojsku, što se ne mogaše potajno učiniti, uđe strah u građane, a ponajviše u krivce; stoga najhrabriji otkazaše posluh. I budući da svatko pročita popis, tražili su jedan drugoga i sokolili se da zgrabe oružje, te da radije umru kao ljudi, s oružjem u ruci, nego da ih kao telad odvedu u klaonicu: tako se za manje od jednog sata sve tri urote jedna drugoj otkriše; i odlučiše da idućega dana, koji bijaše 26. srpnja 1343, potaknu bunu na Staroj tržnici, te da se zatim naoružaju i zovnu narod ka slobodi.

37. Kad svanu, dakle, idući dan i kucnu deveta, prema datoj naredbi pograbi se oružje; i sav narod se naoruža na glas o slobodi; i svi se utvrdiše u svojim ulicama, pod stjegovima s narodnim grbom, što ih urotnici bijahu potajno načinili. Sve glave obitelji, kako pučkih, tako i plemićkih, sakupiše se i prisegnuše da će se braniti i usmrtiti vojvodu; samo neki od Buondelmontija i Cavalcantija i onih četiriju pučkih obitelji što bjehu pohitale da ga proglase gospodarom,369 zajedno s mesarima i drugim najnižim pučanima, naoružani, stekoše se na Trgu u korist vojvode. Na tu uzbunu vojvoda utvrdi Palaču, a njegovi, koji stanovahu na raznim stranama, pojahaše konje da pođu na Trg; a usput su na mnogim mjestima napadani i ubijani; ipak onamo stiže oko trista konjanika. Vojvoda se dvoumio bi li izašao da se bori s neprijateljima, ili bi iznutra branio Palaču. S druge strane su Medici, Cavicciuli, Rucellai i druge obitelji koje je najviše uvrijedio, sumnjali da će se, ako on izađe napolje, mnogi što se latiše oružja pokazati kao njegovi prijatelji; i željni da ga liše mogućnosti da izađe i poveća snage, jurnuše i napadoše Trg. Kad oni nahrupiše, one pučke obitelji što se bijahu iskazale za vojvodu, videći da su otvoreno napadnute, promijeniše iskaze, jer se vojvodina sreća promijenila, i sve se pridružiše svojim građanima; samo gospodar Uguccione Buondelmonti ode u Palaču, a gospodar Giannozzo Cavalcanti, koji se s dijelom svojih pristaša povukao na Novu tržnicu, pope se na klupu i poče moliti narod, koji pod oružjem prolažaše na Trg, da pođe tamo u korist vojvode; pa da bi ih ustrašio, povećavao je njegove snage i prijetio im da će svi poginuti ako se, tvrdoglavi, okrenu protiv gospodara u tom pothvatu; ali ne našavši nikoga da ga posluša, niti ikoga da ga za njegovu drskost kazni, videći da se uzalud muči, povuče se u svoje kuće da više ne izaziva sudbinu. U međuvremenu, na Trgu se zametnu velika bitka između naroda i vojvodine vojske; i premda je vojsku pomagala Palača, ipak je poražena; pa se dio nje predade u vlast neprijatelja, a dio, ostavivši konje, pobježe u Palaču. Dok se na Trgu vodila borba, Corso i gospar Amerigo Donati, s dijelom naroda, provališe zatvore Stinche, spališe spise gradonačelnika i poreznog ureda, opljačkaše kuće upravitelja i pobiše sve vojvodine službenike do kojih mogahu doći.3/0 S druge strane vojvoda, videći da izgubi Trg i da mu je sav grad neprijatelj, bez nade i u kakvu pomoć, pokuša ne bi li kakvim čovječnim djelom pridobio puk; i zapovjedivši da mu dovedu utamničenike, oslobodi ih uz ljupke i blage riječi; i Antonija Adimarija, premda protiv njegove volje, proglasi vitezom; i naredi da se s Palače skine njegov stijeg i metne narodni: te stvari, učinjene kasno i u nevrijeme, malo su mu pomogle jer bijahu na silu i preko volje.371 Stoga bješe zlovoljan, opsjednut u Palači, videći kako gubi sve jer je previše

369 Porodice Peruzzi, Antellesi, Acciaiuoli, Bonaccorsi. 3 70 T r e b a stajati: Corso, od gospara Ameriga Donatija; Stinche je bio zatvor za velikaše. Za pučane je bio zatvor Volognana, smješten u načelnikovoj palači; ustanici su uz popis dugova spalili i popis Firentinaca osuđenih na progonstvo. 371 Usp.: Vladar, VIII.

108

htio; i bojao se da će za koji dan umrijeti ili od gladi ili od mača. Građani, da bi uredili državu, povukoše se u crkvu Santa Reparata; i odrediše četrnaest građana, pola velikaša i pola pučana, da oni, zajedno s biskupom, imaju svu vlast da mogu preurediti firentinsku državu. Izabraše još šestoricu i dadoše im vlast gradonačelnika, dok ne dođe onaj koji bude izabran.372 U Firencu bijaše došla mnoga vojska, u pomoć puku, među njima Sijenci sa šest poslanika, veoma čašćenih ljudi u njihovoj domovini.373 Oni pokušaše uglaviti nekakav sporazum između naroda i vojvode; ali narod odbi svako raspravljanje o sporazumu, ako mu se prije ne predaju u vlast gospodar Guglielmo d’Ascesi i njegov sin, zajedno s gospodarom Cerrettierijem Bisdominijem. Vojvoda ne htjede to dopustiti; ipak, kad mu zaprijeti vojska koja bješe s njim zatvorena, dade se prisiliti. Veća se gnušanja zacijelo javljaju, i rane su teže, kad se vraća sloboda nego kad se brani.374 metnuše gospara Guglielma i njegova sina među tisuće neprijatelja; a sin još nemaše osamnaest godina; ipak ga ni dob, ni obličje, ni njegova nevinost ne mogoše spasiti od gnjevna mnoštva; i oni što ih ne mogoše raniti žive, mrtve ih raniše; i ne zasitivši se što ih izbodoše mačevima, trgahu ih rukama i zubima. I pošto sva osjetila zadovoljiše u osveti, jer prvo čuše njihovu kuknjavu, vidješe im rane, dotaknuše njihovo rastrgano meso, htjedoše još da u njima i okus uživa, tako da im ih se još nutarnji dijelovi zasite, kao što se vanjski zasitiše.375 Taj gnjevni bijes koliko njima naudi, toliko bješe koristan gosparu Cerrettieriju; jer kad se svjetina zamori okrutnošću nad ovom dvojicom, ne sjeti se njega: i jer ga više ne zaiskaše, on ostade u Palači, odakle ga kasnije noću izvukoše do spasa neki njegovi rođaci i prijatelji. Kad se mnoštvo iskali nad krvlju one dvojice, uglavi se nagodba: da vojvoda živ i zdrav ode, sa svojim ljudima i stvarima; i da se odrekne svih prava što ih imaše na Firencu; i da poslije, izvan područja, u Casentinu, potvrdi to odreknuće. Poslije te nagodbe, na dan 6. kolovoza, otiđe on iz Firence u pratnji mnogih građana; i stigavši u Casentino, potvrdi odreknuće, premda preko volje; i ne bi održao vjere, da mu grof Simone na zaprijeti da će ga odvesti natrag u Firencu.376 Bješe taj vojvoda, kako pokazuje njegova vladavina, lakom i okrutan; težak u slušanju, u odgovaranju ohol: htio je robovanje, a ne blagonaklonost ljudi; i tako je više želio da ga se boje nego da ga ljube.377 Ni njegov izgled ne mogaše biti manje mrzak nego njegove navike; jer bijaše malen, crn, imaše dugu i rijetku bradu: tako zasluživaše mržnju u svakom pogledu: stoga mu, u roku deset mjeseci, njegove opake navike oduzeše onu vlast što mu je opaki savjeti drugih bijahu dali.

38. Ovi događaji što se zbiše u gradu ohrabriše sve gradove pod firentinskim gospodstvom da vrate svoju slobodu; tako se odmetnuše Arezzo, Castiglione,378 372 Četrnaestorica su za načelnika izabrali grofa Simonea da Battifolle koji je odbio, pa je imenovan markiz Giovanni da Valiano, koji je preuzeo službu nešto kasnije. Do njegova dolaska imenovani su »vršioci dužnosti«: tri velikaša i tri građana. 373 Iz Siene je došlo 300 konjanika i 400 strijelaca, iz San Miniata 200 pješaka, a iz Prata 500 pješaka; Simone da Battifolle i njegov rođak Guido došli su na čelu 400 kopljanika. 374 Usp.: R asprave. . I, 28. 375 Guglielmov sin Gabriello nije bio nipošto »nevin«, kako ga Machiavelli opisuje. Sudjelovao je u mučenjima i odlikovao se posebnim sadizmom, iako je imao samo sedamnaest godina. Svi izvori navode kao istinit ovaj jedinstveni slučaj kanibalizma. 376 Tj. Simone da Battifolle, kojega su Firentinci ovlastili da posreduje između njih i vojvode; nakon toga je vojvoda Atene otišao u Veneciju, potom na jug Italije, a najzad se vratio u Francusku, gdje je 1356. poginuo u bici kod Poitiersa. 377 Usp.: Vladar, XVII. Ova epizoda poslužila je Machiavelliju za isticanje velikih ličnosti kao povijesnih primjera. U prvoj knjizi takav je protagonist Teodorik, a u drugoj vojvoda Atene. 378 Gradič Castiglion Fiorentino.

109

Pistoia, Volterra, Colle,379 san Gimignano; i Firenca odjedanput ostade lišena tiranina i svojih posjeda, jer vraćajući svoju slobodu pouči podanike kako i oni mogu vratiti svoju. Pošto dakle prognaše vojvodu i izgubiše svoje posjede, četrnaestorica građana i biskup pomisliše kako je bolje ublažiti podanike mirom nego ih ratom pretvoriti u neprijatelje, te pokazati kako su njihovom slobodom zadovoljni kao vlastitom.380 I poslaše zastupnike u Arezzo da se odreknu vlasti koju imahu nad tim gradom i da s njima uglave nagodbu, tako da se njihovim gradom okoriste kao prijatelji, kad ih ne mogu zadržati kao podanike.381 I s drugim se gradovima tako nagodiše što su bolje mogli, samo da ih zadrže u prijateljstvu, ne bi li im oni u slobodi pomogli održati njihovu slobodu. Ovaj mudro poduzeti korak imaše vrlo sretan svršetak; jer Arezzo poslije nedugo godina opet pade pod firentinsku vlast, a drugi se gradovi za nekoliko mjeseci vratiše u prijašnju pokornost.382 I tako se mnogo puta, brže i uz manje opasnosti i troška, postignu stvari ako se izbjegavaju, nego ako se nastoje ostvariti sa svom silom i upornošću.

39. Kad odahnuše od vanjskih poslova, okrenuše se unutrašnjima; i nakon nekoga prijepora što izbi između velikaša i pučana, odlučiše da velikaši imadnu trećinu u Sinjoriji a polovinu u drugim službama. Bijaše grad podijeljen na šestine, kako prije pokazasmo, pa se uvijek biralo šest članova Sinjorije, iz svake šestine po jedan; iznimno ih se znalo imenovati, u osobitim zgodama, ponekad dvanaest ili trinaest, ali su se malo poslije toga opet vraćali na šestoricu. Trebalo je međutim izmijeniti tu uredbu, bilo zato što šestine bijahu loše raspoređene, bilo zato što valjaše povećati broj članova Sinjorije, da bi velikaši dobili u njoj dijela.383 Stoga razdijeliše grad na četvrti, i u svakoj izabraše po tri člana Sinjorije; izostaviše gonfalonijere pravde i gonfalonijere Narodnih družina; a umjesto tih dvanaest čestitih ljudi imenovaše osam savjetnika, od svake vrste po četiri.384 Pošto se s tom uredbom ustali ova vlast, grad bi bio počinuo da velikašima bijaše po volji živjeti u skromnosti koja se ište u uljudnom životu;385 ali se oni suprotno ponašahu; jer se kod kuće ne htjedoše ni s kim družiti, a u poglavarstvima htjedoše biti gospodari; i svakog se dana javljaše poneki primjer njihove nasilnosti i oholosti: a to ne bijaše drago narodu; i tužio se da se umjesto jednog zatrtoga tiranina rodilo tisuću njih. Toliko porastoše dakle s jedne strane nasilja a s druge srdžbe, te vođe pučana iznesoše pred biskupa nepoštenje velikaša i njihovo neslaganje s narodom; i nagovoriše ga da nagna velikaše da se zadovolje sudjelovanjem u drugim službama, a poglavarstvo Sinjorije da prepuste samo narodu. Bijaše biskup dobre naravi, ali ga je lako bilo okrenuti čas na ovu čas na onu stranu: otuda poteče to što je, na poticaj svojih pristaša, 379 Colle Val d’Elsa. 380 Ovakav podatak ne može se pronaći ni kod Villanija ni kod Stefanija. NajvjerojatnijeMachiavelli frizira povijes­ ne činjenice da bi mogao potvrditi svoju teoriju o tretiranju savezničkih i neprijateljskih gradova, kako ju je iznio u Raspra­ vam a o prvoj d ek a d i Tita Livija, II, 21. i 23. Usp. i O načinu k a k o se postupilo prem a pobun jenom narodu Valdicbiane. 381 Fiorini utvrđuje datum 12. kolovoza 1343. na osnovi: C. Paoli, D ella Signoria di Gualtieri Duca d ’Atene, u »Giornale Storićo degli Archivi Toscani«, 1862, tom VI. 382 Firenca je povratila Arezzo tek 1384. god., kad ga je Enguerrand de Coucy prodao Firentincima za 40.000 zlatnih fjorina. Pistoia je vraćena 1351, Volterra 1361, Colle di Val d’Elsa i Gimignano već 1349, a Castiglion Fiorentino 1384. god. 383 Gradske šestine su bile nejednake, tako da su dvije šestine Oltrarna (preko rijeke Amo) i šestina San Piero Scheraggio bili gotovo dvostruko veći od preostale tri (Borgo San Pancrazio, Porta del Duomo i Porta San Piero). 384 Atenski vojvoda je već prije ukinuo dužnosti gonfalonijera na obje razine, a istovremeno je suspendirao i Odredbe o pravdi. 385 Radi donošenja novih mjera bila je sazvana Balia, a 1. rujna 1343. provedena je reforma kojom je trebalo spriječiti ponovo jačanje plemića koji su pod atenskim vojvodom uspjeli povratiti dio privilegija.

110

prvo bio sklon atenskom vojvodi, a poslije se, na savjet drugih građana, urotio protiv njega; u preuređenju države bijaše podupro velikaše, pa tako sada nakani poduprijeti narod, potaknut razlozima koje mu ti građani pučani iznesoše. I vjerujući da će i u drugima naći istu nestalnost koja bijaše u njemu, ponada se da će nagodbom izgladiti spor; i sazva četrnaestoricu, koji još ne bijahu izgubili vlast, i najrazboritijim riječima što je umio svjetovaše im da čast Sinjorije prepuste pučanima, obećavajući im mir u gradu, inače njihovu propast i uništenje. Te riječi silno uzburkaše duhove velikaša; i gospar Ridolfo Bardi386 ga ukori oštrim riječima, nazvavši ga čovjekom u kojemu nema vjere i predbacivši mu prijateljstvo prema vojvodi kao površnost i njegovo progonstvo kao izdaju; i zaključi da one časti koje su uz vlastitu pogibelj stekli žele uz vlastitu pogibelj i braniti. I otišavši s ostalima srdit od biskupa, obznani to svojim pristašama i svim plemićkim obiteljima. Pučani su još i drugima iznosili svoje mišljenje; i dok se velikaši pripremahu i pomagahu za obranu svojih članova Sinjorije, narod ne htjede dočekati da se posve spreme, i sleže se naoružan pred Palaču vičući da hoće da se velikaši odreknu poglavarstva.387 Digla se velika buka i buna: članovi Sinjorije ostadoše napušteni, jer se velikaši ne osmjeliše latiti oružja, videći sav narod naoružan, nego svatko ostade kod svoje kuće; tako pučki članovi Sinjorije, pošto se prvo potrudiše smiriti narod, zajamčiše mu da su ti njihovi drugovi skromni i dobri ljudi, a kada ne uspješe, izabraše manje zlo i poslaše ih kućama, kamo jedva živi stigoše. Pošto velikaši odoše iz Palače, oduže se i služba četvorici savjetnika velikaša, a umjesto njih izabraše čak dvanaest pučana; i osmorica preostalih članova Sinjorije imenovaše gonfalonijera pravde i šesnaest gonfalonijera Narodnih četa, i preustrojiše vijeća tako da sva uprava ostade u rukama naroda.388

40. Kad se te stvari dogodiše, bijaše u gradu velika oskudica;389 zato su velikaši i siroti puk bili nezadovoljni, on zbog gladi, oni zbog svoga izgubljenog dostojanstva: ta stvar ohrabri gospara Andreu Strozzija da prisvoji slobodu grada. On je svoje žito prodavao po nižoj cijeni nego drugi, pa su se zato k njegovim kućama mnogi ljudi stjecali; tako se jednog jutra osmjeli uzjahati konja i, s nekoliko njih iza sebe, pozvati narod na oružje; i za kratko vrijeme okupi on više od četiri tisuće ljudi, s kojima ode na trg Sinjorije i zatraži da im se otvori Palača. Ali ga članovi Sinjorije, prijetnjama i oružjem, udaljiše s Trga; poslije ih toliko ustrašiše progonstvom, da se malo-pomalo svi vratiše svojim kućama; tako se gospar Andrea, našavši se sam, jedva mogaše, bježeći, spasiti od ruku sudaca. Ovaj događaj, premda bješe smion i doživje konac kakav slični pokreti obično dožive,390 dade nade velikašima da mogu podjarmiti narod, videći da je 386 Machiavelli je kod Villanija mogao pročitati da su Bardi oštro kritizirali biskupa, a jedini Bardi u Sinjoriji je upravo Ridolfo, pa mu Machiavelli bez osnove pripisuje te riječi. 387 Oštra podjela u Sinjoriji rezultirala je apelom priora-pučana za podršku naroda, tako da ne izgleda vjerojatna tvrdnja Machiavellija i Stefanija da su priori-pučani branili svoje kolege koji su pripadali plemstvu. Naprotiv, priori-pučani su uz masovnu podršku oduzeli vlast priorima-plemićima i na njihovo mjesto izabrali dvanaestoro savjetnika, s već tradicionalnim imenom »Dobri ljudi« (Boni Homines) i to sve iz redova pučana. 388 Uspostavljeno je Vijeće naroda (Consiglio del p o p olo) u koju je svaka četvrt birala po 75 građana. 389 U međuvremenu su se mnogi posjedi odmetnuli od Firence. Vijeće četrnaestorice je provelo novu reformu: umjesto na šestine (sesti) grad je podijeljen na četvrti (quarti, odatle i quarliere = četvrt). U Sinjoriji su većinu od dvije trećine dobili građani, a u drugim službama polovicu. Uveden je i savjet od osam članova, četiri iz redova velikaša, a četiri iz redova građana. Međutim, velikaši nisu bili zadovoljni i zatražili su arbitražu biskupa, koji je pozvao velikaše da napuste Sinjoriju. Tako je 22. rujna 1343. sva vlast u gradu pripala građanima. Potvrđene su opet Odredbe o pravdi i doneseni novi propisi u prilog građana. 390 Epizoda o Andrei Strozziju je povijesno beznačajna. Machiavelli je ističe samo zbog analogije sa Spurijem Melijem, što je opisao u R a sp ra v a m a ... (III, 28). Svi se inače slažu da je Strozzijev postupak sulud.

111

sirotinja s njim u neslozi; pa da ne propuste priliku, zaključiše da se oboružaju svim vrstama pomoći, da s pravom na silu povrate ono što im je nepravedno, na silu, bilo oteto. I toliko im poraste pouzdanje da će pobijediti, da se otvoreno opskrbljivahu oružjem, utvrđivahu svoje kuće, javljahu svojim prijateljima, sve do Lombardije, da im pomognu. Narod se također, zajedno sa Sinjorijom, spremao sa svoje strane, oružajući se i tražeći pomoć od Perugie i Siene. Već bijaše stigla pomoć i jednoj i drugoj strani:391 cijeli grad bijaše pod oružjem: velikaši s ovu stranu Arna bijahu se utvrdili na tri mjesta: kod kuća obitelji Cavicciuli pokraj Svetog Ivana, kod kuća obitelji Pazzi i Donati gdje je Sveti Petar Veliki, te obitelji Cavalcanti na Novoj tržnici; oni s onu stranu Arna bjehu se učvrstili na mostovima i u ulicama uz svoje kuće: Nerli branjahu most Carraia, Frescobaldi i Mannegli Sveto Trojstvo, Rossi i Bardi Stari most i Rubaconte. S druge strane, narod se skupljao pod stijeg pravde i zastave Narodnih četa.

41. I stojeći tako raspoređeni, narod uvidje da se više ne može izbjeći okršaj; i prvi se pokrenuše Medici i Rondinegli, koji napadoše Cavicciulije s one strane kuda se, preko Trga svetog Ivana, ulazi u njihove kuće. Tu bijaše velika bitka, jer ih s kula udarahu kamenjem, a odozdo ranjavahu strijelama. Potraja ta bitka tri sata; a narod je ipak stalno rastao te se Cavicciuli, videći da će ih mnoštvo nadjačati, a njima ne stiže pomoć, ustrašiše i predaše u vlast narodu; narod im spasi kuće i imovinu; samo im oduzeše oružje i narediše im- da se, razoružani, razdijele po pučkim kućama svojih rođaka i prijatelja. Nakon pobjede u tom prvom napadu, Donati i Pazzi su također lako pobijeđeni, jer bijahu slabiji od njih. S ovu stranu Arna ostadoše samo Cavalcanti, koji bijahu jaki po ljudstvu i položaju: ipak, videći protiv sebe sve stjegove, a samo tri stijega bijahu nadvladala ostale, predaše se bez velike obrane. Već tri dijela grada bijahu u rukama naroda: tek jedan dio ostade u vlasti velikaša; ali najteži dio, kako po snazi onih što ga branjahu, tako po položaju, jer ga je štitila rijeka Arno; trebalo je osvojiti mostove koji su bili branjeni na gore izložen način. Tako se najprije napade Stari most; njega su junački branili, jer veoma žestoki ljudi čuvahu utvrđene kule, zapriječene prolaze i prepreke; tako narod bješe odbijen uz velike gubitke. Videći dakle da se tu uzalud trude, pokušaše prijeći preko mosta Rubaconte; i naišavši tu na iste poteškoće, ostaviše četiri čete da čuvaju ta dva mosta, a sa svim ostalima napadoše most Carraia. I premda se Nerli muževno branjahu, ne mogahu odoljeti bijesu naroda, kako zbog toga što most (nemajući obrambenih kula) bijaše slabiji, tako zbog toga što ih napadoše Capponi i druge pučke obitelji iz susjedstva: tako oni, izloženi udarcima sa svake strane, napustiše prepreke i otvoriše put narodu; narod, poslije njih, pobijedi Rossije i Frescobaldije: jer se svi pučani s onu stranu Arna pridružiše pobjednicima. Ostadoše, dakle, samo Bardi; njih ne mogaše ustrašiti ni propast ostalih, ni savez pučana protiv njih, ni mala nada u pomoć; i htjedoše radije, boreći se, ili izginuti ili vidjeti spaljene i opljačkane svoje kuće, nego se dragovoljno podvrći sudu svojih neprijatelja. I tako su se branili da narod nekoliko puta uzalud pokuša da ih pobijedi preko Starog mosta ili preko mosta Rubaconte; i svaki put bijaše odbačen uz mnogo mrtvih i ranjenih. U davna vremena bijaše načinjen put kojim se moglo odande gdje je Via Romana, hodeći između kuća obitelji Pitti, stići na zidine nad brijegom Sveti Juraj: tim putem posla narod šest četa, sa zapovijeđu da s leđa napadnu kuće obitelji Bardi. Taj napad obeshrabri Bardije i narodu donese pobjedu; jer kad oni što štićahu ulične prepreke čuše da su im napadnute kuće, napustiše borbu i potrčaše da njih brane. Zbog toga bješe 391 Međutim, pomoć je stigla samo građanima.

112

svladana prepreka na Starom mostu, a Bardi se na svim stranama dadoše u bijeg; njih prihvatiše Quaratesi, Panzanesi i Mozzi. A dotle narod, i to njegov najprostiji dio, željan plijena, pohara i opljačka sve njihove kuće, te im palače i kule razori i spali s toliko bijesa da bi se takva zatora svaki i najokrutniji neprijatelj firentinskog imena sramio.

42. Kad se pobijediše velikaši, narod preuredi državu; i budući da bijahu tri vrste naroda, moćna, srednja i niža vrsta, odredi se da moćni imaju dva člana Sinjorije, srednji tri i niži tri; a da gonfalonijer bude sad od jedne, sad od druge vrste. Osim toga, obnoviše se sve Odredbe o pravdi protiv velikaša; pa da bi ih oslabili, mnoge od njih pomiješaše s narodnim mnoštvom. Ta propast plemstva bijaše tako velika i toliko naškodi njihovoj strani da se nikada više ne osmjeliše dići oružje protiv naroda, dapače trajno postajahu čovječniji i prezreniji. To bješe uzrok što Firenca ne ostade samo bez vojske nego i bez ikakve plemenitosti.392 Poslije te propasti, potraja mir u gradu sve do godine 1 3 5 3 ;393 u tome vremenu uslijedi ona glasovita kuga - što je gospar Giovanni Boccaccio proslavi s onoliko rječitosti —od koje u Firenci preminu više od devedeset šest tisuća duša.394 Još Firentinci povedoše prvi rat protiv Viscontija, zbog častoljublja nadbiskupa koji tada bješe knez M ilana;395 i čim se taj rat završi, začeše se stranke unutar grada; i premda plemstvo bijaše uništeno, ipak sudbini ne ponestade načina da novim rascjepima donese nove jade.

392 Velikaši su nakon tog događaja definitivno sišli s povijesne scene. Mnogi od njih su se proglasili građanima i posvetili građanskim zanimanjima. Zbog toga Machiavelli žali što se više nitko nije htio posvetiti vojnim službama, karakterističnima za velikaše. 393 Machiavelli zaboravlja spomenute sukobe Firence s Karlom IV Češkim i političke borbe što su doveli do donošenja dekreta uprave gvelfske stranke, iz 1347. i 1349. god. Ovdje kao da se požurio da nadoknadi izgubljeno, i zato prelijeće preko cijelog decenija, također nabijenoga zbivanjima. Capponi kaže: »Machiavelli piše povijest u trku.« 394 Kuga koju je Boccaccio opisao u D ecam eronu izbila je 1348, pošto su dvije godine uzastopno velike kiše uništile ljetinu. Glad je harala gradom usprkos tome što su 94.000 stanovnika svakoga dana besplatno dobivale kruh od gradske uprave. Firenca je tada imala 150.000 stanovnika, 25.000 građana bilo je sposobno za oružje, od kojih 1500 velikaša. 395 Nadbiskup Giovanni Visconti postao je vladar Bologne i poveo rat protiv Firence 1351. god., vješto se koristeći neprijateljstvom Pise i gibelina u progonstvu. Rat je završen 1354. mirom u Sarzani. 8

N. M achiavelli: IZ A B R A N O D JE L O II

113

TREĆA KNJIGA 1. Teška i prirodna neprijateljstva što postoje između pučana i plemića, izazvana željom jednih da zapovijedaju a drugih da ne slušaju, uzroci su svih zala što se rađaju u gradovima; jer se različitošću tih raspoloženja hrane sve druge stvari koje uznemiruju republike.396 Zbog toga je bio razjedinjen Rim; zbog toga je, ako je dopušteno izjednačavati male stvari s velikima, bila rascijepljena Firenca; tako su u jednom i drugom gradu različite posljedice nastajale: jer su se neprijateljstva što bijahu isprva u Rimu između puka i plemstva razrješavala raspravama, a neprijateljstva u Firenci borbama; u Rimu su se okončavala zakonom, u Firenci progonstvom i smrću mnogih građana; u Rimu su ona stalno povećavala vojničku snagu, u Firenci su je posvema zatirala; ona su u Rimu od građanske jednakosti dovele grad u preveliku nejednakost, a u Firenci su ga od nejednakosti svela na divnu jednakost.397 Ta različitost posljedica nužno je bila prouzročena različitim ciljevima što ih ta dva naroda imahu: jer rimski je narod želio uživati najviše časti zajedno s plemenitašima; firentinski se narod borio da bude sam na vlasti, bez sudjelovanja plemenitaša. I budući da je želja rimskog naroda bila razboritija, morali su i napadi na plemstvo biti podnošljiviji; tako je to plemstvo lako i bez laćanja oružja popuštalo; jer su se sporazumijevali, poslije nekih razmimoilaženja, da se stvori zakon koji će zadovoljiti narod i sačuvati dostojanstvo plemića. S druge strane, želja firentinskog naroda bijaše uvredljiva i nepravedna; stoga se plemstvo s većim snagama pripremalo za obranu, i zato je dolazilo do krvi i progonstva građana; a zakoni što se poslije stvarahu, nisu se određivali radi općega dobra, nego svi u korist pobjednika.398 Iz toga je još slijedilo da je grad Rim u pobjedama naroda postajao puniji vrlina; jer kad su pučani mogli sudjelovati u upravljanju sudovima, vojskama i carstvima s nadređenim plemićima, ispunjavali su se istom onom njihovom vrlinom, pa je taj grad, u kojem je rasla vrlina, rastao u moći; ali kad bi narod pobijedio u Firenci, plemići bi ostajali lišeni uprave: pa kad su je željeli ponovo steći, nužno im je bilo da budu slični pučanima ne samo ponašanjem, duhom i načinom življenja nego i mišlje­ njem. Otuda potekoše promjene grbova, preinačivanja obiteljskih naslova što su ih plemići zbog pučkog mišljenja vršili; tako se vrlina na oružju i veličina duha što bijaše u 396 Usp.: Vladar, IX, i R a sp ra v e..., I, 4. i 5. Prvo poglavlje svake knjige Machiavelliju služi za izlaganje jednog povijesno-političkog pitanja. Ta su opća razmatranja dragocjena jer nam pokazuju kako se povijest pretvara u političku nauku. Vidjeti: P. Villari, nav. dj., III knj. 397 Usp.: R asprave. . . , I, 2. i 4. Machiavelli idealizira rimsku povijest. Njegov je ideal komparticipativna država, u kojoj, rečeno modernim jezikom, u vladanju sudjeluju svi društveni slojevi. 398 Usp.: R a sp ra v e..., I, 49. Ovdje je vidljivo da država mora realizirati interese svih građana, a ne samo vladajućih slojeva. Machiavelli namjerno dramatizira uvođenjem prividnoga logičkog paradoksa, da bi dokazao svoju osnovnu tezu. Usp i: H. Mansfield, Party an d Sect in M achiavelli’s Florentine Histories, u knjizi: M achiavelli an d the nature o f political thougbt, New York, 1972.

114

plemstvu gasila, a u puku, gdje je ne bijaše, nije se mogla iznova upaliti; stoga Firenca postajaše sve poniznija i prezrenija. I dok Rim, pošto se ona njihova vrlina preobrazi u oholost, stiže dotle da se ne mogaše održati bez vladara, Firenca zapade u takvo stanje da ju je neki mudar zakonodavac lako mogao svesti na koji god oblik vladavine.399 Te stvari se čitanjem prethodne knjige mogu djelomično jasno spoznati, jer je izložen osnutak Firence i početak njezine slobode, s uzrocima njezina rascjepa, i kako su stranke plemića i pučana svršile s tiranijom vojvode od Atene i s propašću plemstva. Ostaje sada da se ispripovjede neprijateljstva između naroda i sirotinje, te različite nevolje što iz njih potekoše.

2. Pošto se ukroti moć plemstva, i pošto se okonča rat s milanskim nadbiskupom, činilo se da u Firenci ne preostade nikakav razlog sablazni. Ali zla sreća našega grada i njegove slabe odredbe izazvaše neprijateljstvo između obitelji Albizzi i obitelji Ricci; ono podijeli Firencu, kao što je prije podijeli neprijateljstvo Buondelmontija i Ubertija, a poslije Donatija i Cerchija. Prvosvećenici, koji tada prebivahu u Francuskoj, i carevi, koji bijahu u Germaniji, da bi održali svoj ugled u Italiji, slahu tamo u različita vremena mnoštvo vojnika različitih narodnosti;400 tako su se u to doba tu nalazili Englezi, Nijemci i Bretonci. Oni, čim bi zbog prestanka ratova ostali bez novca, pod stijegom plaćeničkih četa ucjenjivahu čas ovog, čas onog vladara. Uto jedna od tih četa, godine 1353, stiže u Toskanu pod vodstvom Monrealea iz Provanse; njezin dolazak prestraši sve gradove te pokrajine;401 pa se Firentinci ne postaraše samo za javnu vojsku nego se i mnogi građani, među kojima bijahu Albizzi i Ricci, naoružaše radi vlastite obrane. Oni su se međusobno žestoko mrzili, te su i jedni i drugi smišljali kako da zatru protivnike, ne bi li se domogli vladavine u republici: ali još ne bjehu hvatali oružja, nego se samo po sudovima i vijećima sukobljavahu.402 Pošto se, dakle, sav grad nađe pod oružjem, iskrsnu slučajno neka svađa na Staroj tržnici, gdje se, kao što je običaj u sličnim slučajevima, sleže mnogo ljudi. I kada puče glas, dojaviše Riccijima da ih napadaju Albizzi, a Albizzijima da Ricci kreću na njih; zbog toga cijeli grad se podiže, i poglavarstva jedva uzmogoše suzbiti jednu i drugu obitelj, tako da u stvari ne dođe do borbe koja se slučajno, i bez krivnje jednih i drugih, bijaše razglasila. Taj sukob, premda malen, još više podžeže njihove duhove i navede ih da s većim marom stječu pristaše. A budući da se građani, zbog propasti velikaša, toliko već izjednačiše da se poglavarstva štovahu više nego što se to prije činilo, nastojahu se nadmašiti redovnim putem i bez posebnoga nasilja.403

3. Ispripovjedili smo sprijeda kako se, poslije pobjede Karla I, stvorilo poglavar­ stvo gvelfske stranke i kako se njemu dala velika vlast nad gibelinima; tu vlast vrijeme, 399 Aluzija na adresata ovog djela, kojemu je još dok je kao kardinal vladao Firencom, nakon smrti Lava X, Machiavelli uputio prijedlog o reformi društvenog uređenja u Firenci. 400 Npr. misije kardinala Bertranda del Poggetta (1319-1333) i Egidija Albornoza (1353—1367), a s druge strane upadi Henrika VII i Ludvika Bavarskog. 401 Godine 1354, a ne 1353. Montreal d’Albarno (zvan i fra Moriale), Francuz, vitez Jeruzalemskog reda, bio je i vranski prior (Vrana, Dalmacija). Započeo je svoju vojničku karijeru pod Karlom Dračkim, a kasnije se pridružio pustolovnoj družini koju je vodio Nijemac Guarnieri (Werner) d’Urlingen (koji je na oklopu imao izvezen svoj moto: (»Neprijatelj božji i svake milosti«). Ucjenjivao je Perugiu, Sienu, Firencu, Arezzo i Pisu, a pogubio ga je 1354. Cola di Rienzo. 402 Sukob između tih dviju porodica samo je odraz društvenih sukoba između bogatijih građana i siromašnijih, koji su bili isključeni iz upravljanja gradom. Machiavelli nepotrebno personalizira sukob. 403 Borba za vlast se, drugim riječima, počela voditi glasanjem i bitkama za pojedine službe.

8*

115

različiti događaji i novi rascjepi toliko baciše u zaborav, da su mnogi potomci gibelina vršili prve upravne dužnosti.404 Stoga Uguccione Ricci, glava te obitelji, uznastoja da se obnovi zakon protiv gibelina; među njih spadahu, po mišljenju mnogih, Albizzi koji, rođeni prije mnogo godina u Arezzu, bijahu došli stanovati u Firenci; tako Uguccione namisli, obnovljenjem toga zakona, lišiti Albizzije poglavarstava, jer se po tom zakonu određivalo da svaki potomak gibelina bude osuđen ako bude vršio ikakvu javnu službu. Taj naum otkri Uguccione Pieru, sinu Filippa Albizzija; ovaj pomisli da ga odobri, prosudivši da će, ako se opre, sam sebe proglasiti gibelinom. Ali taj zakon, kad se njihovom preuzetnošću obnovi, ne oduže ugled Pieru Albizziju nego mu ga poveća, a postade začetnik mnogih zala: i ne može se u jednoj republici načiniti škodljiviji zakon od onoga koji se tiče davno prošloga vremena.405 Pošto dakle Piero podrža taj zakon, ono što mu njegovi neprijatelji izmisliše kao smetnju bješe mu put do veličine; jer postavši prvak toga novog poretka, uzimaše sve više vlasti, budući da mu ta nova gvelfska struja bijaše naklonjena prije nego ikome drugome. I jer ne bješe poglavarstva koje bi istraživalo tko su gibelini, i zato doneseni zakon nemaše velike vrijednosti, odredi on da se kapetanima dade ovlaštenje da otkrivaju gibeline i da im, kad se otkriju, to obznane i upozore ih da se ne prihvaćaju nikakve javne službe; pa ako ne poslušaju to upozorenje, da se osude. Odatle poteče da se poslije toga svi oni koji su u Firenci lišeni mogućnosti da vrše službe zovu »upozoreni«. Pošto, dakle, s vremenom kapeta­ nima poraste smionost, oni bez ikakva obzira ne upozoravahu samo one koji su to zasluživali nego koga im bješe volja, potaknuti bilo kakvim lakomim ili častoljubivim razlogom; te od 1357, kad započe ta odredba, do 1366, nađe se već više od dvjesta upozorenih građana.406 Stoga kapetani i gvelfska stranka postadoše moćni, jer ih je svatko, od straha da ne bude upozoren, častio, a ponajviše glavare stranke, koji bijahu Piero Albizzi, gospar Lapo da Castiglionchio407 i Carlo Strozzi. I premda taj drzak način postupanja bijaše mrzak mnogima, među njima Ricci bijahu zlovoljniji nego itko drugi, jer im se činilo da su oni uzrok tome neredu, u kojem su vidjeli da propada republika a njihovi dušmani Albizzi, protivno njihovu naumu, postaju veoma moćni.408

4. Zato Uguccione Ricci, kao član Sinjorije, htjede dokončati to zlo što ga on i drugi njegovi započeše, pa novim zakonom odredi da se šestorici kapetana dodaju sa strane još trojica, od kojih dvojica valja da budu od nižih zanatlija; i htjede da otkrivene gibeline moraju potvrditi dvadeset četiri opunomoćena građanina gvelfa.409 Ta odredba tada dobrim dijelom ublaži moć kapetana; tako upozoravanje većim dijelom izostade, a ako neke ipak upozoriše, malo ih bijaše. Ipak su struje Albizzija i Riccija bdjele; pa su zbog međusobne mržnje ometale saveze, pothvate, odluke. Živjelo se, dakle, u takvim jadima od 1366. do 1371, kad ojača struja gvelfa. Bijaše u obitelji Buondelmonti jedan vitez po imenu gospar Benchi, koji, zbog svojih zasluga u ratu protiv Pizanaca, bijaše 404 To nije točno: cijeli je sukob poprimio ideologizirane oblike, iza kojih se skrivao pravi sukob između bogatijih i siromašnijih građana, većinom novih doseljenika koji se nisu mogli pozivati na gvelfske tradicije svojih obitelji. 405 Usp.: R asprave. . I, 39. 406 Kažnjavanje »upozorenjem« uvedeno je 1368, a ne 1357. Time su ublažene odredbe zakona protiv gibelina, koji je izazvao velik otpor. »Upozorenje« je isključivalo iz javne službe ne samo »upozorenoga«, već i njegovu rodbinu. 407 Lapo da Castiglionchio, pravnik i humanist, profesor kanonskog prava u Firenci i Padovi, za Urbana VI bio je proglašen kurijskim advokatom i rimskim senatorom, aristokrat po uvjerenju. ''08 Machiavelli opet preskače jedan period firentinske povijesti: ne spominje urotu iz 1360. ni rat s Pisom 1362-1364, koji se odrazio na unutrašnja politička zbivanja. 409 Zakon je donesen 8. prosinca 1366. Machiavelli prešućuje proceduralne pojedinosti, npr. da je u odlučivanju obavezno sudjelovao i jedan od kapetana iz redova nižih zanata i da su odluke bile punovažne ako su za njih glasala najmanje 22 člana Vijeća dvadeset četvorice.

116

proglašen pučaninom, te je tako postao sposoban da bude član Sinjorije; i kad očekivaše da zasjedne u to poglavarstvo,410 proglasi se zakon da to ne može obavljati nijedan velikaš proglašen pučaninom. Taj čin jako uvrijedi gospara Benchija, pa se udruži s Pierom Albizzijem, i oni odlučiše da upozoravanjem obore niže pučane i ostanu sami u vladi. I zbog naklonosti što je gospar Benchi uživaše kod staroga plemstva, a Piero kod većine moćnih pučana, omogućiše gvelfskoj struji da obnovi snage, te novim reformama što ih provedoše u stranci urediše stvari tako da su mogli po svojoj volji raspolagati kapetanima i dvadeset četvoricom građana.411 Stoga se opet poče upozora­ vati s više smjelosti nego prije; a kuća Albizzi, kao glava te struje, sve je više rasla. S druge strane, Ricci nisu propuštali da s prijateljima, koliko mogahu, sprečavaju njihove naume;412 tako se živjelo u velikoj sumnji, i svatko je strahovao od svakakve propasti.

5. Stoga mnogi građani, potaknuti ljubavlju prema domovini, skupiše se u crkvi San Piero Scheraggio, te pošto dugo raspravljahu o tim neredima, pođoše do članova Sinjorije kojima jedan od njih, s najvećim ugledom, izreče ovaj govor:413 —Skanjivasmo se mnogi od nas, veličanstvena gospodo, da se okupimo na privatan poticaj, premda radi javnog razloga, držeći da bismo mogli biti ili primijećeni kao drski ili osuđeni kao preuzetni; ali pošto zatim razmotrismo đa se svakoga dana, i bez ikakva obziranja, mnogi građani sastaju po trijemovima i kućama, i to ni zbog kakve javne koristi, nego zbog vlastita slavoljublja, prosudismo, budući da se ne plaše oni koji se združuju radi rušenja republike, da se ne moraju plašiti ni oni koji se na opće dobro i korist sastaju; i nije nam stalo što će drugi o nama suditi, jer ti drugi ne cijene ono što mi možemo suditi o njima. Ljubav što je gojimo prema svojoj domovini, veličanstvena gospodo, navela nas je prvo da se udružimo a sada nas navodi da dođemo k vama da bismo raspravljali o zlu koje je već veliko i koje stalno raste u ovoj našoj republici, te da se spremno ponudimo pomoći vam da se ono zatre. Premda se pothvat čini težak, to bi vam moglo uspjeti kad biste htjeli prijeći preko osobnih obzira i upotrijebiti svoju vlast s javnim snagama. Opća pokvarenost svih gradova Italije, veličanstvena gospodo, pokvarila je i trajno kvari vaš grad; jer otkad se ova pokrajina izvuče ispod snaga Carstva, njezini gradovi, nemajući moćne uzde da ih ispravlja, nisu uredili svoje države i vlade kao slobodni, nego kao razdijeljeni na stranke.414 Iz toga su se rodila sva druga zla, svi drugi neredi što se u njima pojavljuju. Ponajprije, ne može se među njihovim građanima naći ni saveza ni prijateljstva, osim među onima koji su obaviješteni o nekoj opačini, počinjenoj ili protiv domovine ili protiv pojedinaca. A jer je u svima zgaslo vjerovanje i strah pred Bogom, prisega i data vjera vrijede onoliko koliko su korisne: stoga se ljudi 410 U siječnju 1371. god. 411 Riječ je o Uredbi o poglavarstvu gvelfske stranke (M agistrato della Parte Guelfa), 27. siječnja 1372. 412 Međutim, Ricci su napustili interese »mršavog naroda« i pomirili se s Albizzima. 413 Tada je bio na snazi zakon po kojemu su mogli biti pogubljeni oni koji su se potajno okupljali, ako ih je bilo više od dvanaest. Zato su se nezadovoljnici najprije okupljali u kući građanina Simona Peruzzija, koji se proglasio bolesnim. Isprva je bilo trideset zavjerenika, a kasnije stotinu. Na čelu su im bili već spomenuti Lapo Giovanni Magalotti, Simone Peruzzi i Salvestro Medici. U ožujku 1372. okupilo se 48 građana u crkvi San Piero Scheraggio, gdje su se obično sastajala vijeća, i predložila Sinjoriji da sazove Veliko vijeće koje će saslušati njihov prijedlog. Sinjorija je sazvala 500 građana, pred kojima je u ime 48 građana govorio Filippo di Cionetto Bastari, a potom i drugi zavjerenici, kako navodi Marchione di Copo Stefani u svojoj knjizi Istoria fiorentina, koja je Machiavelliju poslužila kao izvor građe za ovu knjigu. 414 Govor Bastarija je bio mnogo jednostavniji, po navođenju Stefanija. Machiavelli ovdje iskorištava priliku i za iznošenje svojih ideja o unutrašnjim podjelama u državi na korisne i štetne: korisne su one podjele u kojima se stranke spore zbog općeg dobra (bene pubblico), a loše su one u kojima stranke žele ostvariti ponajprije privatni interes (bene privato). U ovom drugom slučaju Machiavelli upotrebljava pojam »setta« (sekta, ovdje prevedeno kao stranka, odnosno struja). O tome više u: Mansfield, nav. dj. Usp. i: R asprave. . I, 4.

117

ne zaklinju zato da to poštuju, nego da im bude sredstvo da mogu lakše varati; i što prijevara lakše i pouzdanije uspije, to se njome veća slava i hvala stječe: zbog toga se škodljivi ljudi hvale kao promućurni, a dobri se kude kao glupi. I zaista se u gradovima Italije stječe sve ono što se može pokvariti i što može pokvariti druge: mladi su lijeni, stari pohotni, a svaki spol i svaka dob puni ružnih običaja; to dobri zakoni, upropašteni lošom upotrebom, ne liječe. Odatle se rađa ona lakomost što se vidi u građana, i ona žudnja, ne za pravom slavom, nego za izvitoperenim častima, o kojoj ovise mržnje, neprijateljstva, razmimoilaženja, struje; odatle potječu mrtvi, progonstva, ojađivanje dobrih, veličanje žalosnih. Jer dobri, pouzdavajući se u svoju nevinost, ne traže, kao zli, tko će ih iznimno braniti i častiti, tako da nebranjeni i nečašćeni propadaju. Iz ovog primjera rađa se ljubav prema strujama i njihova moć; jer ih zli slijede zbog lakomosti i častoljublja, a dobri zbog nevolje. A najpogubnije je vidjeti kako njihovi pokretači i glavari kićenim jezikom opravdavaju svoju nakanu i cilj; jer oni uvijek, premda su svi dušmani slobode, braneći je pod izlikom velikaške ili pučke države, nju zatiru. Jer kao nagradu za pobjedu ne žele slavu što su oslobodili grad, nego zadovoljstvo što su druge nadjačali i prigrabili vlast; a kad je se domognu, nema tako nepravedne, tako okrutne ili pohlepne stvari koju se ne bi drznuli učiniti. Stoga se odredbe i zakoni ne donose radi opće nego radi vlastite koristi; stoga se ratovi, pomirenja, prijateljstva ne dogovaraju radi zajedničke slave, nego radi zadovoljstva manjine. Pa ako su drugi gradovi prepuni ovih nereda, naš je njima više nego ijedan drugi okaljan; jer se zakoni, statuti i građanske odredbe nikada nisu u njemu određivali i ne određuju se prema slobodnom življenju,415 nego prema častoljublju one stranke koja ostane jača. Otuda biva da uvijek, kad se progna jedna stranka i uguši jedna buna, izrasta druga; jer onaj grad koji se želi održavati radije strankama nego zakonima, čim u njemu ostane jedna stranka bez protivnika, nužno se mora u sebi rascijepiti; jer se ne može obraniti od onih posebnih mjera što ih prije za svoj spas odredi. A da je to istina, dokazuju stari i novi rascjepi u našem gradu. Svatko je vjerovao da će gvelfi, pošto gibelini bjehu uništeni, dugo zatim sretni i čašćeni živjeti; pa ipak, poslije kratka vremena, rascijepiše se na bijele i crne. Pošto poslije bijeli doživješe poraz, nikada ne bješe grad bez stranaka: uvijek smo se tukli: čas zbog potpomaganja izbjeglica, čas zbog neprijateljstava naroda i velikaša; pa da bismo drugima dali ono što dogovorom sami ne htjedosmo ili ne mogosmo posjedovati, svoju smo slobodu podvrgavali čas kralju Robertu, čas bratu, čas sinu, i naposljetku vojvodi od Atene. Ipak ni u jednom stanju nikada ne počinusmo, jer kakvi smo nikada se ne složismo da živimo slobodni, a ne pristajemo da budemo roblje. I ne oklijevasmo (toliko je naše ustrojstvo spremno na rascjepe), živeći još u kraljevu podaništvu, zapostaviti njegovo veličanstvo u korist jednog bezvrijedna čov­ jeka rođena u Agobiju. Na vojvodu od Atene, zbog časti ovoga grada, ne treba podsjećati; njegov opor i tiranski duh trebalo je da nas umudri i pouči životu: ipak, čim on bješe odagnan, pograbili smo oružje i potukli se s više mržnje i s većom srditošću nego što se bjesmo ikada potukli; tako naše staro plemstvo doživje poraz i prepusti se sudu naroda. I mnogi povjerovaše da se nikada više neće u Firenci roditi nikakav razlog za sablazan i stranke, jer bjehu obuzdani oni koji su zbog svoje oholosti i nepodnošljiva častoljublja bili kanda uzrok tome; ali sada se iz iskustva vidi koliko je ljudsko mišljenje varljivo a prosudba pogrešna; jer se velikaška oholost i častoljublje he ugasiše, nego ih od njih preoteše naši pučani koji, prema običaju častohlepnih ljudi, kušaju zauzeti prvu počast u republici; pa nemajući drugog načina da to postignu osim neslogom, iznova razdijeliše grad, i uskrsnuše ime gvelfa i gibelina, koje bijaše zgasnulo i koje bi bolje bilo 415 O »slobodnom življenju« kao cilju političkog života vidjeti: R asprave. .

118

I, 16.

da ga nikada ne bješe u ovoj republici. Dato je odozgo da u svim republikama bude kobnih obitelji koje se rađaju na njihovu propast, eda u ljudskim stvarima ne bi bilo ničega vječna ni spokojna. Njima je naša republika obilovala više nego ijedna druga, jer nije jedna, nego su je mnoge remetile i jadile, kao što prvo Buondelmonti učiniše i Uberti, zatim Donati i Cerchi; a sada, o žalosne i smiješne li stvari, remete je i razdjeljuju Ricci i Albizzi! Nismo vas podsjetili na pokvarene običaje i stare i trajne naše rascjepe da bismo vas ustrašili, nego da vas podsjetimo na njihove uzroke i da vam pokažemo da se, kao što se vi na njih možete podsjetiti, i mi na njih podsjećamo, te da vam reknemo da vas primjer tih nevolja ne bi smio smesti da ove obuzdate. Jer u tih starih obitelji bijaše tolika moć, i tolike su velike naklonosti kneževa uživale, da ne bijahu dovoljne građanske odredbe i postupci da ih obuzdaju; ali sada kad Carstvo nema ovdje snage, kad se od pape ne strahuje, i kad sva Italija i ovaj grad dosegnuše toliku jednakost da se sami sobom mogu održavati, nema velikih teškoća.416 A ova naša republika se ponajviše može, unatoč starim primjerima koji su tome oprečni, ne samo održati u jedinstvu nego i povratiti dobre običaje i građanske navike, samo ako vaša gospodstva nakane to učiniti. A mi vas, bez ikakvih osobnih poriva, nego ganuti smilovanjem prema domovini, na to svjetujemo. I premda je njezina pokvarenost velika, ugasite zasada ono zlo od kojega obolijevamo, onaj gnjev u kojem izgaramo, onaj otrov koji nas ubija; i ne pripisujte stare nerede ljudskoj naravi, nego vremenima; a budući da su se ona promijenila, možete se ponadati da će vam grad, s pomoću boljih odredaba, zapasti bolja sreća. Njegova se zloća može razboritošću pobijediti, ako se obuzda njihovo častoljublje, i ako se ukinu one odredbe koje pothranjuju struje, a donesu one koje priliče pravom slobodnom i uljuđenom življenju.417 I neka vam bude po volji da to radije sada učinite blagošću zakona, nego da ljudi, ako oklijevate, budu prisiljeni da to učine snagom oružja.

6. Članovi Sinjorije, potaknuti onim što prije sami znahu, a poslije ugledom i savjetom tih ljudi, dadoše ovlaštenje pedeset šestorici građana da se postaraju za dobro republike. Živa je istina da su mnogi ljudi sposobniji sačuvati neki dobar poredak nego samo ga pronaći.418 Ovi građani su više mislili na to da uguše tadašnje struje nego da uklone uzroke budućih; i tako ne uslijedi ni jedno ni drugo; jer uzroke novih ne maknuše, a od postojećih učiniše da jedna bude moćnija od druge, na veliku pogibelj republici.419 U tome lišiše svih službi, osim u gvelfskoj stranci, na tri godine, trojicu iz obitelji Albizzi i trojicu iz obitelji Ricci, među kojima bijahu Piero Albizzi i Uguccione Ricci; zabraniše svim građanima ulaz u Palaču, osim u vrijeme kad poglavarstva zasjedaju; odrediše da se svatko koga napadnu, ili mu bude zapriječeno posjedovanje njegovih dobara, može molbom potužiti vijećima i sve obznaniti velikašima, pa kad im obznani, staviti to njima u dužnost. Ta odredba podreza krila stranci Riccija a ojača ih stranci Albizzija; jer premda su obje njome bile obilježene, ipak su Ricci više stradali; jer ako je Pieru420 bila zatvorena palača Sinjorije, ostala mu je otvorena gvelfska palača, 416 Carstvo je bilo razdirano krizama, koje su dovele do Zlatne bule Karla IV (1356), a papa je bio u tzv. avinjonskom sužanjstvu. Ovdje Machiavelli ističe dobre strane jednakosti građana, koja može dovesti do samouprave građana. 417 Međutim, među četrdeset osmoricom je bilo onih koji su i doveli do donošenja uredbe o gvelfskoj stranci. 418 Usp.: R a sp ra v e..., I, 9. 419 Ovlast pedeset šestorice (Balia dei cinquantasei) u prvi mah je lišila službe 96 građana, ali su morali revidirati svoju odluku i izopćiti po tri člana svake struje na pet godina (a ne tri, kako navodi Machiavelli). Ustanovljeno je i posebno tijelo —Desetorica slobode (Dieci della liberta), koje je vodilo istragu protiv onih koji su ugrožavali državu. 420 Piero di Filippo Albizzi.

119

gdje imaše veoma veliku vlast; te ako prije on i njegove pristaše bijahu vrući za upozoravanje, poslije ove nepravde postaše još vrući. A toj zlovolji se dodaše i novi razlozi.

7. Prvosvećenstvom stolovaše papa Grgur X I koji, prebivajući u Avignonu, upravljaše Italijom, kao što činjahu njegovi prethodnici, preko legata; oni, puni lakomosti i oholosti, ojadiše mnoge gradove. Jedan od njih, koji se u to doba nalazio u Bologni, iskoristivši oskudicu što te godine zavlada Firencom, naumi zagospodariti Toskanom;421 i ne samo da ne potpomože Firentince živežom nego čim granu proljeće, da ih liši nade u buduće žetve, napade ih s velikom vojskom, nadajući se da će ih lako nadvladati kad ih zateče nenaoružane i izgladnjele. I možda bi mu to uspjelo, da čete s kojima ih napade ne bijahu nevjerne i potkupljive: jer Firentinci, nemajući boljega lijeka, dadoše sto trideset tisuća forinta njegovim vojnicima i nagovoriše ih da odustanu od pothvata.422 Ratovi se započinju kada tko hoće, ali se kada tko hoće ne svršavaju. Taj rat, što se započe zbog legatova častoljublja, zbog ogorčenosti Firentinaca se nastavi; oni sklopiše savez s Bernaboom i sa svim gradovima u neprijateljstvu s Crkvom;423 i odrediše osam građana da ga vode, s ovlaštenjem da mogu djelovati bez priziva i trošiti bez polaganja računa.424 Zbog toga rata povedenog protiv prvosveće­ nika, premda Uguccione bješe umro,425 digoše se oni koji pristajahu uz struju Riccija koji su se oduvijek, protiv Albizzija, priklanjali uz gospara Bernaboa i protivili se Crkvi, to više što su sva osmorica bila neprijatelji gvelfske struje. Zbog toga se Piero Albizzi, gospar Lapo da Castiglionchio, Carlo Strozzi i drugi još bliskije povezaše u napadu na svoje protivnike; pa dok su osmorica vodila rat, oni su upozoravali. Potraja taj rat tri godine, i ne okonča se sve do papine smrti; a vođen je s toliko vrline i na toliko sveopće zadovoljstvo, da se Osmorici svake godine produživala služba;426 i prozvaše ih svecima, premda su malo štovali izopćenja, i crkvama oduzimali posjede, i svećenstvo prisiljavali da vrši službu: toliko su onda ti građani više cijenili domovinu nego dušu. I pokazali su Crkvi da joj mogu, kao neprijatelji, naškoditi, kako su je prije, kao prijatelji, branili; jer navedoše cijelu Romanju, Marku i Perugiu da se od nje odmetnu.

8. Pa ipak, dok su papi zadavali toliko nevolja, nisu se mogli braniti od kapetana stranke i njihove struje; jer je jal što su ga gvelfi ćutjeli prema Osmorici povećavao njihovu drskost, pa se nisu suzdržavali vrijeđati i neke od Osmorice, a kamoli druge plemenite građane. I toliko bahati kapetani stranke postadoše, da se od njih više strahovalo nego od članova Sinjorije, i s manje se štovanja pristupalo k ovima nego k njima, i više se cijenila palača stranke nego njihova; tako nijedan poslanik ne stiže u Firencu a da nemaše poruke za kapetane. Pošto dakle umrije papa Grgur i grad ostade bez vanjskih ratova, unutra se življaše u velikoj pometnji; jer s jedne strane drskost 421 Kardinal Sant’Angela, Guillame de Noellet, 1375. god. 422 Riječ je o družini koju je vodio već spomenuti John Hawkwood, a koju Sinjorija slikovito zove anglici latrones (engleski lopovi). 423 Bernabo Visconti, vladar Milana i odlučan protivnik papinstva. Firenca je ponudila savez Genovi, Veneciji, Ferrari, Veroni, Carrari, Mantovi i Ludoviku Ugarskom, ali je pristupila samo Siena, a potom Pisa i Lucca. 424 Nazvani Ratna osm orica ili Ovlast osm orice (O tto di guerra, odnosno O tto di balia). Šestoricu su delegirali viši cehovi a po jedan član je bio iz redova velikaša i nižih cehova. 425 Uguccione Ricci, koji je zapravo umro 1383. god. 426 Rat je trajao od 1375. do 1378. Firentinci su ga s ironijom prozvali »rat osmorice svetaca«, jer su se samo sveci mogli bez straha oduprijeti papi.

120

gvelfa bijaše nepodnošljiva, a s druge se nije vidio način kako se mogu suzbiti: ipak se prosuđivalo da nužno mora doći do oružja, da se vidi koje će od dvaju sijela prevagnuti. U stranci gvelfa bijahu svi stari plemići, s većim dijelom najmoćnijih pučana; tu su, kako rekosmo, gospar Lapo, Piero i Carlo bili vođe.427 Na drugoj strani bijahu svi pučani niže vrste; njima glavari bijahu Osmorica od rata, gospar Giorgio Scali, Tommaso Strozzi; uz njih su pristajali Ricci, Alberti i Medici. Ostatak mnoštva, kao što se gotovo uvijek zbiva, uz nezadovoljnu je stranu pristajao. Vođama gvelfske struje izgledale su protivničke snage junačne, a njihova pogibelj velika, kad god ih je neka njima neprijateljska Sinjorija htjela uniziti, pa pomislivši da je dobro preduhitriti, okupiše se te istražiše prilike u gradu i svoje stanje. I učini im se da su im upozoreni, jer porastoše u tolikom broju, natovarili takvo breme da im je cijeli grad neprijatelj. Tome ne vidješe drugoga lijeka nego da im otmu i grad, kad su im već oteli časti, zauzevši na silu palaču Sinjorije i podvrgnuvši svu državu svojoj struji, po uzoru na stare gvelfe428 koji su samo zato spokojno živjeli u gradu jer su iz njega bili prognali svoje protivnike. Svatko se suglasi s tim; ali se ne suglasiše o vremenu.

9. Tekla je tada godina 1378, a bijaše mjesec travanj; i gosparu Lapu nije se mililo odgađanje, tvrdeći da nijedna stvar ne može škoditi vremenu koliko vrijeme,429 a ponajviše njima, jer u narednoj Sinjoriji lako može gonfalonijer biti Salvestro Medici, kojega su znali kao protivnika svoje struje. Piero Albizzi, s druge strane, bijaše za odgađanje, jer je smatrao da im treba snaga, a njih je nemoguće sabrati da se to ne opazi; a ako ih otkriju, u očiglednu će pogibelj zapasti. Stoga je prosuđivao da je potrebno pričekati do skoroga Svetog Ivana;430 u to vrijeme, jer je to najsvečaniji dan u gradu, veliko se mnoštvo u nj slegne, pa se u njemu lako može skriti koliko mu drago vojske; a da bi se doskočilo onome čega se od Salvestra strahuje, neka se upozori; a ako se to ne dadne učiniti, neka se upozori netko iz odbora431 njegove četvrti, pa kad se izvrši zamjena, sreća može lako dati, zbog praznih torbi, da se izvuče ovaj ili onaj njegov drug koji će mu oduzeti mogućnost da dobije mjesto gonfalonijera.432 Prihvatiše, dakle, tu odluku, premda joj se gospar Lapo nerado prikloni, sudeći da odgađanje škodi i da vrijeme nikada nije posve pogodno da se nešto učini, pa onaj tko čeka sve pogodnosti ili nikada ništa ne pokušava ili, ako pokuša, to najviše puta čini na svoju štetu. Upozoriše odbor;433 ali ne pođe im za rukom spriječiti Salvestra, jer kad Osmorica otkriše razloge, poradiše na tome da se ne izvrši zamjena. I tako bijaše izvučen za gonfalonijera Salvestro, sin gospara Alamanna Medicija. On, rođen u veoma plemenitoj pučkoj obitelji, ne mogaše podnijeti da šaka moćnika tlači puk; pošto namisli dokrajčiti tu bezočnost, videći da mu je puk sklon i bliski mnogi plemeniti pučani, priopći svoj naum Benedettu Albertiju, Tommasu Strozziju i gosparu Giorgiu Scaliju, koji mu obećaše pružiti svaku pomoć. Zasnovaše, dakle, potajno zakon koji bi obnovio pravosudne uredbe protiv velikaša, smanjio vlast kapetana stranke i upozore­ 427 Lapo di Castiglionchio, Piero Albizzi i Carlo Strozzi. 428 Machiavelli razlikuje stare gvelfe od nove gvelfske struje, koja je intranzigentna i koja vodi računa o »posebnom interesu«. 429 Usp.: Vladar, III. 430 Sv. Ivan Krstitelj, patron Firence, slavio se 24. lipnja. 431 Odbor Sinjorije (CoUegio) sačinjavalo je šesnaest stjegonoša i dvanaest Dobrih ljudi, ali se pojam odbora (collegio) češće upotrebljavao za dvanaestoricu Dobrih ljudi. 432 Zakon je zabranjivao kumuliranje funkcija. Da je Salvestro, ili netko drugi iz njegove porodice, izabran za člana Odbora (dvanaestorice), tada on ne bi mogao biti izabran za gonfalonijera. 433 Upozoren je bio Maso di Neri Funaioli.

121

nima dao mogućnost da se vrate na položaje. Pa da bi se gotovo u isto vrijeme iskušao i prihvatio, budući da je trebalo da o tome prvo odluče odbori a poslije vijeća, pošto Salvestro bijaše predlagatelj434 (a tko vrši tu čast, dok ona traje, postaje gotovo vladar grada), naredi on da se istoga dana sastanu odbori i Vijeće; pa prvo odborima, odijeljenima od Vijeća, predloži ustanovljeni zakon; on, kao nova stvar, naiđe kod nekolicine na takav otpor da ne bješe prihvaćen. Stoga Salvestro, videći da su mu presječeni prvi putovi prema njegovu prihvaćanju, načini se kao da s toga mjesta ide radi svojih potreba, i ode u Vijeće a da to nitko drugi ne primijeti; i popevši se visoko, gdje ga je svatko mogao vidjeti i čuti, reče kako je vjerovao da je izabran za gonfalonijera ne zato da bude sudac u privatnim parnicama, koje imaju svoje redovite suce, nego da čuva državu, suzbija bezočnost moćnika i blaži one zakone za koje bi se vidjelo da u primjeni škode republici; i kako je o tim objema stvarima pomnjivo razmišljao i o njima se, koliko mu je bilo moguće, postarao; ali se ljudska zloća tako oduprla njegovim pravednim nakanama, da je njemu zapriječen put da čini dobro, a njima,435 ne samo da o tome mogu odlučiti nego i počuti ga. Stoga on, videći da više ničim ne može koristiti ni republici ni općem dobru, ne zna zbog kojega bi razloga više obavljao tu dužnost; ili je ne zaslužuje, ili drugi misle da je ne zaslužuje; i zato želi poći kući, da taj narod može na njegovo mjesto metnuti nekog drugoga, koji će imati više vrlina ili bolju sreću nego on. I rekavši te riječi, krenu iz Vijeća da pođe kući.436

10. Oni koji bijahu svjesni stvari, i oni koji poželješe novosti, dignuše buku u Vijeću: na to dotrčaše članovi Sinjorije i odbora; i videći da im gonfalonijer odlazi, zadržaše ga molbama i ugledom, i nagnaše ga da se vrati u Vijeće, gdje vladaše pometnja; tu je mnogim plemenitim građanima zapriječeno veoma uvredljivim rije­ čima; među njima je neki zanatlija zgrabio Carla Strozzija za prsi i htio ga ubiti, te su ga jedva spasili oni što stajahu oko njih.437 Ali glavnu zbrku izazva i diže na oružje cijeli grad Benedetto Alberti; on s prozora Palače glasno zovnu narod na oružje; i smjesta se Trg ispuni naoružanim ljudima; stoga odbori, ugroženi i ustrašeni, učiniše ono što prije zamoljeni ne htjedoše učiniti. U to isto vrijeme, kapetani stranke bjehu skupili mnogo građana u svojoj palači, da bi se posavjetovali kako će se braniti protiv odredbe Sinjorije; ali čim se začu buka i doznade što su Vijeća odlučila, svi se skloniše u svoje kuće. Nema nikoga tko začinje promjenu u nekom gradu, da bi vjerovao kako će je poslije ili zaustaviti na određenom cilju ili usmjeriti na svoj način.438 Salvestro bijaše nakanio provesti onaj zakon i uspokojiti grad; a stvari su se drugačije razvijale; jer su pokrenute strasti svakoga tako izmijenile, da se dućani nisu otvarali, građani su se utvrđivali po kućama, mnogi su skrivali pokretnine po samostanima i crkvama, i činilo se da svatko strahuje od nekog bliskoga zla. Sabraše se udruženja cehova, i svako izabra glavara; stoga starješine sazvaše svoja vijeća i te glavare i dogovarahu se cio dan kako 434 Odbor (Collegio) bio je savjet Sinjorije; postojala su dva vijeća, Vijeće narodnog kapetana i Vijeće načelnika (podesta) ili općine. Predlagatelj (prepošt) je naizmjenično bio jedan od priora ili gonfalonijer, i on je bio na čelu Sinjorije. Naziv dolazi odatle što je samo on imao pravo da predlaže zaključke. 435 Tj. članovima vijeća. O nacrtu zakona nije se moglo raspravljati na vijeću ako je u prvoj fazi propao u odborima. 436 Izvor građe za Machiavellijevu naraciju jest Gino di Neri Capponi, koji je u svom djelu Tumulto d ei C iom pi (u Riccordi politici) potanko opisao to razdoblje. 437 G. Capponi u spomenutom djelu navodi da je postolar Benedetto di Carlone zgrabio Strozzija i rekao mu da će se stvari razvijati drukčije nego što je on zamislio te neka se stoga on i njegove pristaše uklone s vlasti. Strozzi je »mudro odšutio«, a Machiavelli je po običaju pretjerao u dramatizaciji. 438 Nemiri koje je izazvao Salvestro prešli su okvire njegovih namjera. Suvremenici se slažu u ocjeni da je to početak ustanka ciom pa.

122

da se grad na svačije zadovoljstvo smiri; ali budući da im mišljenja bijahu različita, ne složiše se. Idućega dana439 cehovi istaknuše svoje zastave: kad to dočuše članovi Sinjorije, sumnjajući u ono što se zbi, sazvaše Vijeće da tome nađu lijeka. I jedva se bješe skupilo, kad se diže buka i odmah se stjegovi cehova, s velikim brojem naoružanih pod sobom, pojaviše na Trgu. Tada Vijeće, da bi cehovima i narodu dalo nadu da će im udovoljiti, i da bi im uskratilo priliku da počine zlo, dade opću vlast, koja se u Firenci zove Balia,440 Sinjoriji, vijećima, Osmorici, kapetanima stranke i cehovskim priorima, da preurede stanje u gradu na njegovu opću dobrobit. I dok se to određivalo, neki odredi cehova i nižih staleža,441 pošto ih podbodoše oni koji su se htjeli osvetiti za skore nepravde što im ih nanesoše gvelfi, otrgnuše se od ostalih te opljačkaše i spališe kuću gospara Lapa Castiglionchija. On, čim doču da je Sinjorija poduzela mjere protiv gvelfskih odredaba i vidje narod pod oružjem, nemajući drugoga lijeka nego da se sakrije ili pobjegne, prvo se skri u crkvu Svetoga Križa a zatim, prerušen u fratra, pobježe u Casentino; tu se više puta čulo kako se tuži na sebe što se složio s Pierom Albizzijem, i na Piera što je htio čekati Svetog Ivana da prigrabi državu. Ali Piero i Carlo Strozzi sakriše se u prvoj buci misleći da će, kad to prestane, imajući mnogo rođaka i prijatelja, moći spokojni ostati u Firenci. Kad planu kuća gospara Lapa, jer zla teško počinju a lako rastu, poharaše se i planuše mnoge druge kuće, što zbog sveopće mržnje a što zbog osobnih neprijateljstava. Pa da bi dobili društvo koje će ih s većom žeđom od njihove pratiti u krađi tuđih dobara, provališe javne zatvore; a zatim poharaše samostan Anđela i zavod Duha Svetoga, gdje mnogi građani bjehu pohranili svoje pokretnine.442 Ni državna blagajna se ne bi spasila od ruku tih grabežljivaca da je nije obranio ugled jednoga člana Sinjorije: on se na konju, s mnogo naoružanih iza sebe odupirao gnjevu onoga mnoštva kako je umio. Pošto se djelomično stiša taj narodni bijes, koliko zbog vlasti Sinjorije, toliko zbog nadošle noći, idućega dana Ovlast pomilova upozorene, uz uvjet da tri godine ne mogu obavljati nikakvu službu; i ukinuše zakone što ih načiniše gvelfi s predrasudom prema građanima; proglasiše odmetnicima gospara Lapa Castiglionchija i njegove pristaše, a s njim i više drugih što svima bijahu mrski. Poslije tih odluka izabraše se novi članovi Sinjorije, od kojih gonfalonijer bijaše Luigi Guicciardini; oni probudiše nadu da će stišati smutnje, jer se svakome činilo da su miroljubivi ljudi i ljubitelji općeg spokoja.

11. Ipak se ne otvarahu dućani, niti građani odlagahu oružje, a po cijelom gradu se uspostaviše velike straže; stoga članovi Sinjorije ne preuzeše dužnost ispred Palače, s uobičajenom svečanošću, nego unutra, ne poštujući nikakve obrede. Ovi članovi Sinjorije prosudile da nikakva stvar nije korisnija da se učini u početku njihova poglavarstva nego da se umiri grad; stoga narediše da se odloži oružje, da se otvore dućani, da iz Firence odu mnogi sa sela što ih građani bjehu pozvali u pomoć; na mnogim mjestima u gradu postaviše straže: tako bi se grad bio smirio, da su se upozoreni mogli smiriti. Ali oni ne bijahu zadovoljni da čekaju tri godine na povratak

439 22. lipnja 1378. 440 Na talijanskome balia znači sila, vlast, ovlaštenje. Pod tim nazivom tada se razumijevalo tijelo s velikim ovlaštenjima, koje je imenovano ad hoc i koje je u konkretnom slučaju imalo veću vlast od legalnih političkih institucija Firentinske Republike. U daljnjem tekstu Balia se prevodi kao Ovlast. Ova Balia je nazvana Ovlast osamdesetorice (u njoj je imenovano osamdeset građana), a mandat joj je trajao mjesec dana. 441 Prvi su se, zapravo, pokrenuli krznari, koji su pripadali višim cehovima. 442 Bio je običaj bogatih Firentinaca da u opasna vremena pohranjuju svoja bogatstva u crkve i samostane, vjerujući da će ih od pljačke zaštititi svetost mjesta.

123

časti; stoga se cehovi, na njihovo zadovoljstvo, ponovo sakupile i zaiskale od članova Sinjorije da, za dobrobit i mir grada, odrede da koji god građanin, u koje god vrijeme, bude član Sinjorije, odbora, kapetan stranke ili glavar kojega god ceha, ne može biti upozoren da je gibelin; i k tome, neka se u torbu ubace nova imena iz gvelfske stranke, a dotadašnja nek se spale.443 Te zahtjeve ne prihvati samo Sinjorija nego smjesta i sva vijeća; po tome se učini da će prestati bune koje se već iznova bjehu začele. Ali budući da ljudima nije dovoljno povratiti svoje, nego žele prigrabiti tuđe i osvetiti se, oni koji se uzdahu u nerede dokazivahu zanatlijama da nikada neće biti spokojni ako se mnogi njihovi neprijatelji ne protjeraju i ne unište. Kad članovi Sinjorije naslutiše te stvari, prizvaše preda se poglavarstva cehova zajedno s glavarima; njima gonfalonijer Luigi Guicciardini na ovaj način progovori:444 — Da ova gospoda i ja zajedno s njima ne upoznasmo, već prilično dugo, sudbinu ovoga grada koja uzrokuje da, čim svrše ratovi izvana, počnu ratovi iznutra, vile bismo se čudili neredima koji se zbile, i vile bi nam jada zadali. Ali budući da običajne stvari nose sa sobom manje nevolja, prolle smo uzbune strpljivo podnosili, jer započele bez nale krivnje i jer se nadasmo da će, po uzoru na minule, i one jednom doći kraju, pošto tolikim i tako telkim valim zahtjevima udovoljismo; ali naslućujući da se ne smirujete, nego čak želite da se vašim građanima nanose nove nepravde i da se osuđuju na nove izgone, s vašim nepoštenjem raste naša briga. I zaista, da smo vjerovali da će naš grad, u doba našega poglavarstva, propadati zato što vam se suprotstavljamo ili vam ugađamo, mi bismo bijegom ili izgnanstvom umakli ovim častima; ali nadajući se da ćemo se nagoditi s ljudima koji u sebi imaju neke čovječnosti, i neke ljubavi prema svojoj domovini, rado smo preuzeli poglavar­ stvo, vjerujući da ćemo našom čovječnošću na svaki način pobijediti vaše častohleplje. Ali sada iz iskustva vidimo da što se poniznije ponašamo, što vam više dopuštamo, to se vile uzoholjujete i nečasnije stvari zapovijedate.445 Pa ako ovako govorimo, ne činimo to da vas uvrijedimo, nego da vas navedemo na pokajanje; jer želimo da vam netko drugi kaže ono Ito vam godi, a mi vam želimo reći ono Ito vam je korisno. Recite nam, tako vam vjere, Ito je to što još časno možete od nas poželjeti? Htjeli ste oteti vlast kapetanima stranke: oteta je; htjeli ste da se spale njihova imena u torbama i da se provedu nove reforme: na to smo pristali; htjedoste da se upozorenima vrate časti: i to je dopušteno; mi smo, na vaše molbe, oprostili onima koji su palili kuće i pljačkali crkve, a toliki časni i moćni građani su poslani u progonstvo, da vam se ugodi; i velikaši su, na vaše navaljivanje, suzbijeni novim odredbama. Kad će doći kraj tim vašim zahtjevima, ili koliko ćete vremena zloupotrebljavati našu širokogrudnost? Zar ne vidite da mi s više strpljivosti podnosimo to što smo poraženi, nego vi pobjedu? Kamo će ti vaši razdori odvesti ovaj vaš grad? Zar se ne sjećate da ga je, dok je bio razjedinjen, pobijedio Castruccio, kukavni građanin Luke? I da ga je vojvoda od Atene, vaš najmljeni vojskovođa, podjarmio? Ali kad je bio ujedinjen, nije ga mogao nadvladati ni milanski nadbiskup, ni papa; oni su, poslije tolikih godina rata, ostali osramoćeni.446 Zalto, dakle, hoćete da vale nesloge, u miru, bace u ropstvo ovaj grad, kad su ga toliki moćni neprijatelji, u ratu, ostavili na slobodi? Sto ćete drugo izvući iz svojih razmirica

443 Skupštine cehova su to iznijele u peticiji koja je podnesena Sinjoriji 9. srpnja 1378, s tim što ona nije mogla sama odlučiti, već je to morala podastrijeti Vijeću naroda. 444 Nije potvrđeno da je tog dana govorio baš Guicciardini. Machiavelli je naveo Guicciardinija, vjerojatno, da bi mu uvećao »povijesnu ulogu«, djelomično i iz prijateljstva prema njegovu potomku, Francescu Guicciardiniju. Naravno, sam govor je Machiavellijeva literarizacija. 445 Usp.: R a sp ra v e..., II, 14. 446 »Rat osmorice svetaca« upravo se bližio kraju. 18. srpnja je u Firencu ušao vojnik s maslinovom grančicom u ruci, da najavi mir s papom. Mirovni ugovor potpisan je 28. srpnja.

124

osim ropstva? ili iz dobara što nam ih oteste ili biste oteli, što drugo nego siromaštvo? jer ona, uz našu marljivost, hrane cijeli grad; pa kad ostanemo bez njih, nećemo ga moći hraniti; a oni koji ih zauzmu, kao zlu stečevinu, neće ih znati sačuvati: iz toga će onda uslijediti glad i siromaštvo grada. Ja i ova gospoda zapovijedamo vam i, ako to poštenje dopušta, molimo vas da jedanput umirite srce; i da vam bude po volji spokojno primiti stvari koje smo odredili; a kada ipak ustreba nešto novo, izvolite uljuđeno, a ne s pobunama i oružjem, to zatražiti; jer kada to bude pošteno, uvijek će vam biti na volju, i nećete dati prilike zlim ljudima da pod vašim okriljem, na vaš teret i štetu, ruše vašu republiku. - Te riječi, jer bijahu istinite, prilično dirnuše duše onih građana; i čovječno zahvališe gonfalonijeru što je prema njima ispunio dužnost dobra gospodara a prema gradu dobra građanina, ponudivši se da su pripravni poslušati sve što im se naredi. I članovi Sinjorije, da im dadu za pravo, imenovaše po dva građanina iz svake važnije službe da oni, zajedno s glavarima cehova, istraže treba li koju stvar mijenjati radi općega spokoja, pa da je dojave članovima Sinjorije. .

12. Dok su te stvari tako tekle, rodi se još jedna pobuna koja mnogo više nego prva naškodi republici. Veći dio paleža i krađe što se zbiše posljednjih dana izvršila je najniža gradska sirotinja; i oni koji su se među njima pokazali najsmionijima straho­ vahu, kad se smiriše i ustališe glavne trzavice, da će biti kažnjeni za počinjene prijestupe i da će ih, kao što se uvijek događa, napustiti oni koji su ih podbadali da čine zlo. Tome se dodavala mržnja što ju je niži puk osjećao prema bogatim građanima i cehovskim priorima, jer im se činilo da im se ne nadoknađuje trud onako kako su vjerovali da po pravdi zaslužuju.447 Jer kad se grad, u vrijeme Karla Prvoga, razdijeli na cehove, dade se svakom glavar i uprava, i odredi se da podanicima svakog ceha u građanskim sporovima sude njihovi priori. Tih cehova, kako već rekosmo, bijaše u početku dvanaest; poslije, s vremenom, toliko se namnožiše da stigoše do dvadeset jednog; a bijahu tako moćni da za nekoliko godina preuzeše svu upravu u gradu. I budući da među njima bijaše manje i više čašćenih, razdijeliše se na više i niže; i sedam ih se nazva višima a četrnaest nižima. Zbog te podjele, i zbog drugih uzroka o kojima gore pripovijedasmo, rodi se bahatost kapetana stranke; jer su građani koji od starine bijahu gvelfi, a pod njihovom se vladavinom ta služba uvijek vrtjela, podupirali pučane iz viših cehova, a pučane iz nižih i njihove branitelje progonili; stoga se protiv njih zače onoliko pobuna koliko ih ispričasmo. Ali pošto u osnutku zanatskih udruženja mnoge od onih vještina u kojima se muči sitan put i najniža sirotinja ostadoše bez svojih zanatskih udruženja, pa se podvrgnuše različitim cehovima koji su srodni svojstvima njihovih vještina, iz toga poteče da oni, kad god im ne bješe nadoknađen trud ili kad ih kako god potlačiše gazde, nemahu drugog utočišta osim poglavarstva onog ceha koji njima upravljaše; i činilo im se da im ono ne udjeljuje onu pravdu koju po svojoj prosudbi očekivahu. A među svim cehovima, koji imahu i imaju tih podložnika,448 najviše ih imaše i ima vunarstvo; ono, kao najmoćnije i najpovlaštenije između svih, svojom djelatnošću prehranjivaše i prehranjuje najveći dio sirotinje i sitnoga puka. 447 Pojam »niži puk« Machiavelli upotrebljava čas za pripadnike nižih cehova, a čas za najamne radnike koji nisu bili članovi cehova. Ovdje je vidljivo da je posrijedi drugo značenje pojma. 448 Podložnici, odnosno potčinjeni (sottoposti) bili su najamni radnici, koji nisu imali nikakvih prava. Član ceha je bio samo gazda. Ti najamni radnici nazvani su ciom pi, od iskvarenog com pare (drugar). Zanimljivo je da Machiavelli nigdje ne spominje taj naziv, iako je on kolokvijalno u upotrebi još iz vremena vojvode Atene, a upotrebljava se i u povijesnim djelima (npr. Gino Capponi, nav. dj.).

125

13. Pučani su, dakle, kako podložnici Vunarskog ceha, tako i drugih, zbog spomenutih razloga bili veoma nezadovoljni; kad se tome dodade strah zbog paljevina i pohara što ih bjehu počinili, sastaše se više puta noću, raspravljajući o nastalim slučajevima i pokazujući jedni drugima u kakvoj se opasnosti nalaze. Tu jedan od najsmionijih i najiskusnijih, da bi ohrabrio ostale, izreče ovaj govor:449 - Kad bismo sada morali odlučiti da li treba pograbiti oružje, paliti i harati kuće građana, pljačkati crkve, ja bih bio jedan od onih koji bi prosudili da o tome ne treba ni misliti, i možda bih se složio s tim da pogibeljnom dobitku treba pretpostaviti spokojno siromaštvo; ali pošto je oružje pograbljeno i mnoga zla već počinjena, čini mi se da treba razmotriti kako da se ono ne ispušta i kako da se osiguramo zbog počinjenih zala. Ja zaista vjerujem da nas na to napućuje nužda, kad nas ništa drugo ne bi napućivalo. Vi vidite da je sav ovaj grad pun kivnosti i mržnje prema nama: građani se udružuju, Sinjorija je uvijek uz poglavarstva: vjerujte da se pripravljaju konopci za nas, i da se nove snage za naše glave spremaju. Zbog toga moramo iskati dvije stvari i u našim odlukama imati dva cilja: prvo, da ne smijemo narednih dana biti kažnjeni za djela koja smo počinili, drugo, da možemo s više slobode i zadovoljstva živjeti nego u prošlosti. Zato nam valja, prema mojem mišljenju, zahtijevati da nam budu oprošteni stari grijesi, činiti nove udvostručujući zla te umnožavajući paljevine i krađe, i truditi se da u tome steknemo mnogo drugova, jer kada mnogi griješe, nitko se ne kažnjava, i mali prijestupi se kude a veliki i teški se nagrađuju;450 i kada mnogi pate, malo njih se gleda osvetiti, jer se opće nepravde s više strpljivosti podnose nego pojedinačne. Umnoženje zala omogućit će nam, dakle, da lakše zadobijemo oprost, i otvorit će nam put da stečemo ono što želimo imati za svoju slobodu. I čini mi se da nas čeka zajamčen dobitak, jer oni koji bi nas mogli spriječiti razjedinjeni su i bogati: tako će nam njihova razjedinjenost dati pobjedu, a njihova bogatstva, kad postanu naša, nju će održati. I neka vas ne smućuje starina krvi što nam je predbacuju; jer svi su ljudi, pošto su imali jedan te isti početak, jednako od starine i priroda ih je napravila na isti način. Svucite nas sve do gola, vidjet ćete da smo slični; zaodjenite nas njihovim ruhom a njih našim: mi ćemo bez dvojbe izgledati plemenito a oni prosto; jer samo smo po siromaštvu i bogatstvu nejednaki.451 Teško me jadi što osjećam da se mnogi od vas, zbog savjesti, kaju za počinjene stvari i žele se ustegnuti od novih; i zaista, ako je to istina, vi niste oni ljudi koji vjerovah da jeste; jer ne smije vas smesti ni savjest ni sramota; jer oni koji pobijede, kako god pobijedili, nikada se time ne sramote.452 A o savjesti mi ne smijemo voditi računa; jer gdje postoji, kao u nama, strah od gladi i tamnice, ne može i ne smije postojati strah od pakla. Ali ako razmotrite način kako postupaju ljudi, vidjet ćete da su svi oni koji stižu do velika bogatstva i velike moći dotle stigli ili na prijevaru ili na silu;453 a zatim te stvari što su ih ili obmanom ili nasiljem prigrabili, da bi skrili ružnoću stečevine, opravdavaju lažnim naslovom dobitka. A oni koji ili zbog premalo razboritosti ili zbog previše gluposti izbjegavaju te načine, uvijek se guše u ropstvu i siromaštvu; jer vjerne sluge uvijek su sluge, a dobri ljudi uvijek su siromašni; i nikada se ne izvlače iz ropstva

449 Machiavelli je ovdje spojio dva sastanka ustanika: onaj kod mjesta Ronco izvan Firence i sastanak od 19. srpnja u ulici San Gallo. Govor nepoznatog ciom pa podsjeća, kako kaže Villari, na Salustijeva Katilinu, i opet je poslužio Machiavelliju da iznese neke svoje opće političke maksime. 450 Usp.: R asprave. .., III, 49. 451 Ovu rečenicu neki navode u prilog Machiavellijevu egalitarizmu. Međutim, Machiavelli smatra da su ljudi nejednaki, ali da je ta nejednakost društveno uvjetovana. 452 Usp.: Vladar, XVIII. 453 U renesansi je to jedna od omiljenih misli, koja se svakodnevno primjenjuje. Vidjeti: Lodovico Ariosto, O rlando furioso, XV, 1-2 . Usp. i: Rasprave, II, 13, i III, 40, te Vladar, VIII.

126

ako nisu nevjerni i smioni, niti iz siromaštva ako nisu grabljivi i himbeni. Jer Bog i priroda postaviše sva ljudska dobra među njih; ona su izloženija otimanju nego marljivosti, i zlim postupcima nego dobrima: otuda potječe što ljudi jedu jedni druge, i uvijek gore prolazi onaj tko manje može. Treba, dakle, primijeniti silu kad se za to ukaže prilika. A sudbina nam ne može pružiti bolju od ove, jer građani su još razjedinjeni, Sinjorija je u dvojbi, poglavarstva ustrašena: tako se mogu, prije nego što se ujedine i priberu duh, lako nadjačati: stoga ćemo ili u svemu postati vladari grada ili će nam pripasti toliki njegov dio da nam neće samo prošli grijesi biti oprošteni nego ćemo imati i vlasti da im novim nepravdama zaprijetimo. Priznajem da je ovaj naum drzak i pogibeljan; ali gdje nevolja pritisne, tu se drskost smatra razboritošću,454 a srčani ljudi nikada u velikim stvarima ne vode računa o opasnosti; jer pothvati koji počinju s opasnošću, uvijek završavaju s nagradom, a iz jedne opasnosti nikada se nije izašlo bez opasnosti: tako da ja još mislim, kad se vidi kako se pripremaju tamnice i mučenja i umorstva, da više treba strahovati od mirovanja nego od traženja zaštite od toga; jer zla su u prvom slučaju jamačna, a u drugom dvojbena. Koliko sam vas puta čuo kako se žalite na lakomost vaših gazda i na nepravdu vaših poglavarstava! Sad je vrijeme ne samo da se njih oslobodite nego i da im postanete toliko nadmoćni, da se oni više žale i strahuju od vas nego vi od njih. Mogućnost što nam je prilika pruža odlijeće, a kada pobjegne, poslije se zalud pokušava iznova uhvatiti. Vi vidite pripreme svojih protivnika: zabrinimo njihove misli; a tko od nas prvi zgrabi oružje, nedvojbeno će biti pobjednik, na propast neprijatelja i na svoje likovanje: iz toga će mnogima od nas uslijediti čast, a svima sigurnost. - Ta uvjeravanja žestoko podžegoše duhove koji bjehu sami po sebi vrući na zlo, tako da odlučiše zgrabiti oružje, jer pridobiše mnoge drugove za svoj naum;455 i zakletvom se obvezaše da će jedni drugima pomoći ako se dogodi da nekoga od njih potlače poglavarstva.

14. Dok se oni pripremahu zagospodariti republikom, za taj njihov naum doznade Sinjorija: stoga im pade u ruke neki Simone Piazza,456 od kojega doznadoše svu urotu, i kako htjedoše idućega dana dići bunu. Stoga se, videći opasnost, okupiše odbori i građani koji zajedno s cehovskim priorima nastojahu oko jedinstva grada (a već bješe pala večer prije nego što se svi okupiše), te oni svjetovaše članovima Sinjorije neka narede da dođu glavari cehova: a svi oni svjetovahu da se skupi sva naoružana vojska u Firenci, i da ujutro narodne vojskovođe budu na Trgu sa svojim oružanim četama. U ono vrijeme dok je Simone bio mučen i dok su se građani sakupljali, neki Niccolo da San Friano namještaše uru na Palači; i primijetivši što se zbiva, kad se vrati kući, uznemiri sve svoje susjedstvo; tako se za tren oka više od tisuću naoružanih ljudi skupi na Trgu Duha Svetoga. Ta uzbuna doprije do ostalih urotnika; pa se Sveti Petar Veliki i Sveti Lovro, njihova predviđena mjesta, napuniše oružanim ljudstvom. Bijaše već svanulo, i dan bijaše 21. srpnja,457 a na Trgu se ne pojavi više od osamdeset oružnika na strani Sinjorije; a od stjegonoša ne dođe nijedan, jer kad čuše da je sav grad pod oružjem, bojahu se napustiti svoje kuće.458 Prvi koji se od svjetine nađoše na Trgu 454 Usp.: R asprave. . III, 44. 455 Ustanku su se pridružili i cehovi koje je nagovorio Salvestro Medici. 456 P. Carli, koji je kolacionirao suvremenu verziju ovog Machiavellijeva teksta, smatra da je riječ o nadimku. Suprotno njemu, Fiorini smatra da je on Simone dalla piazza, to jest da je to »Simone iz mnoštva« (piazza = trg, mnoštvo). 457 20. srpnja, a ne 21. 458 Ne zbog straha, već zato što se gradom pročulo da je postignut dogovor između cehova i ustaničkih masa.

127

bijahu oni koji su se okupili u Svetom Petru Velikom; na njihov dolazak oružnici se ne pokrenuše. Poslije njih pojavi se ostalo mnoštvo; i ne naišavši na otpor, strašnim povicima zaiskaše od Sinjorije svoje zatvorenike; pa da bi ih dobili na silu, posto im na prijetnje ne bjehu izručeni, zapališe kuće Luigija Guicciardinija; tako im ih članovi Sinjorije, bojeći se gorega, predaše. Pošto ih dobiše, oteše zastavu pravde izvršitelju, i pod njom zapališe kuće mnogih građana, progoneći one koji su zbog javnih ili privatnih razloga bili omrznuti. I mnogi građani, da bi se osvetili za osobne nepravde, povedoše ih do kuća svojih neprijatelja: jer dovoljno je bilo da jedan glas iz mnoštva vikne: - Na njegovu kuću! - ili da tamo krene onaj koji je držao zastavu. Spališe još sve knjige Vunarskog ceha.459 Pošto izvršiše mnoga zlodjela, da bi ih popratili kakvim hvale vrijednim činom, proglasiše Salvestra Medicija i tolike druge građane vitezovima, te broj svih njih doseže šezdeset četiri;460 među njima bijahu Benedetto i Antonio Alberti, Tommaso Strozzi i njima slični povjerljivi ljudi, premda mnoge na silu proglasiše. U tom događaju valja istaknuti, više nego išta drugo, da se vidjelo kako mnogima gore kuće i kako su njih malo kasnije, u jednom te istom danu, ti isti ljudi (toliko blizi bijahu dobročinstvo i nepravda) proglašavali vitezovima: to se dogodilo Luigiju Guicciardiniju, gonfalonijeru pravde. Članovi Sinjorije, videći da ih u tolikim nemirima napustiše oružnici, cehovski priori i njihove stjegonoše, bijahu izgubljeni; jer nitko im ne priskoči u pomoć prema datoj naredbi, a od šesnaest stjegova pojaviše se samo znaci Zlatnog lava i Sure vjeverice što ih dovedoše Giovenco Stufa i Giovanni Cambi; ali oni malo vremena ostadoše na Trgu, jer kad vidješe da ih drugi ne slijede, i oni odoše. Od građana su s druge strane, videći bijes te razularene gomile i napuštenu Palaču, neki stajali u svojim kućama, neki drugi slijedili naoružanu rulju da bi mogli, nalazeći se među njima, lakše braniti svoje i prijateljske kuće: i tako je njihova moć rasla a moć Sinjorije se smanjivala. Ta buna potraja cijeli dan; a kada pade noć, zaustaviše se kraj palače gospara Stefana, iza crkve Svetog Barnabe.461 Njihov je broj premašivao šest tisuća; i prije nego što svanu dan, prijetnjama nagnaše cehove da im pošalju svoje stjegove. Kad zatim granu jutro, pod stijegom pravde i zastavama cehova odoše do palače gradonačelnika; pa kad gradonačelnik odbi da im je preda u posjed, oni ga napadoše i pobijediše. 15. Članovi Sinjorije, želeći pokušati da se s njima nagode, budući da ne vidješe načina da ih silom suzbiju, zovnuše četvoricu iz svojih odbora i poslaše ih u palaču gradonačelnika da doznaju što kane. I nađoše da su vođe sirotinje, s cehovskim priorima i nekim građanima, odlučili što žele zaiskati od Sinjorije. Tako se vratiše k Sinjoriji sa četvoricom pučkih poslanika i s ovim zahtjevima: da Vunarski ceh ne može više držati suca tuđinca;462 da se osnuju tri nova zanatska udruženja, jedno za grebenare i mastioce, drugo za brijače, prslučare, krojače i slične rukotvorne zanate, treće za sitan puk;463 i da iz tih triju novih zanata uvijek budu dva člana Sinjorije, a iz 459 G. Capponi kaže da su ustanici svoj bijes usmjerili prema cehovskim funkcionarima i da su ih protjerali, tako da ovu Machiavellijevu tvrdnju valja shvatiti kao metaforu. 460 Ustanici su proglasili »narodnim vitezovima« one ugledne građane koji su bili na njihovoj strani ili su im prišli. Tako je Guicciardini proglašen »narodnim vitezom« zato što je oslobodio zatočenike, a Salvestro Medici kao začetnik borbe protiv »starog poretka«. 461 Palača u kojoj je živio kanonik Stefano di Broye krajem XIII i početkom XIV st. 462 Sudac tuđinac (giudice forestiero) obično je bio notar, pozvan iz nekoga drugoga grada da se izbjegne familijarnost u obavljanju dužnosti. Rješavao je sporove unutar ceha, a imao je pravo voditi i istrage i podvrgavati mučenju osumnjičene. Imao je pod sobom pet stražara (berrovieri) i tajne istražitelje (exploratores segreti). Bio je posebno ozloglašen među najamnim radnicima, ciompima. 463 Treći ceh je trebao okupljati ciompe; oni se nazivaju i »sitnim pukom«.

128

četrnaest nižih cehova tri; da se Sinjorija poštara za kuće u kojima će se ti novi cehovi sastajati; da nijedan podanik tih cehova ne može biti, za dvije godine, prisiljen da plati dug manjega iznosa od pedeset dukata; da zalagaonica ukine kamate,464 i da se samo glavnice vraćaju; da se razriješe prognanici i osuđenici; da se svima upozorenima vrate časti.465 I mnoge su druge stvari, osim ovih, zahtijevali u korist svojih pojedinih pristaša;466 a isto tako, naprotiv, htjedoše da se mnogi od njihovih neprijatelja prognaju i upozore. Na te su zahtjeve, premda bijahu sramotni i teški za republiku, članovi Sinjorije, odbora i Vijeća naroda smjesta pristali, bojeći se gorega. Ali da bi se do kraja proveli, trebalo je još da ih prihvati Vijeće općine; to je valjalo, budući da se u jedan dan ne mogu sazvati dva vijeća, odgoditi za drugi dan. Ipak se činilo da su se tada cehovi umirili i puk zadovoljio; pa obećaše da će, kad se zakon potpuno prihvati, prestati svaki nemir. Kad zatim svanu jutro, dok se u Vijeću općine odlučivalo, nestrpljivo i pohlepno mnoštvo, došavši pod običajnim stjegovima na Trg, stade tako glasno i tako strašno vikati da se cijelo Vijeće i članovi Sinjorije uplašiše. Stoga Guerriante Marignolli, jedan od članova Sinjorije, potaknut više strahom nego ijednom drugom osobnom žudnjom, siđe u prizemlje pod izlikom da čuva vrata, i pobježe kući.467 Ali kad izađe, ne mogaše se tako sakriti da ga gomila ne prepozna: i ne pretrpje druge nepravde osim što mnoštvo, čim ga vidje, povika da svi članovi Sinjorije napuste Palaču; ako neće, da će im pobiti djecu i zapaliti kuće. U međuvremenu je zakon prihvaćen i članovi Sinjorije se povukli u svoje sobe; a Vijeće, sišavši dolje, stajaše na trijemu i dvorištu, očajno zbog sudbine grada, videći toliko nepoštenja u mnoštva i toliku zloću ili strah u onih koji su ga mogli ili suzbiti ili ukrotiti. I članovi Sinjorije bijahu smeteni i zabrinuti za sudbinu republike, videći da ih je jedan od njih napustio, a nijedan građanin ne samo đa im ne pomaže nego im ni savjeta ne daje. Dok stajahu, dakle, neodlučni što bi mogli ili morali učiniti, gospar Tommaso Strozzi i gospar Benedetto Alberti, potaknuti ili vlastitim častoljubljem, želeći ostati gospodari Palače, ili što su pak vjerovali da je tako dobro, uvjeriše ih da popuste tom pučkom prohtjevu i da se, razriješeni, vrate kućama. Taj savjet, jer ga dadoše oni koji bijahu vođe pobune, premda drugi popustiše, bješe uzrok da se dva člana Sinjorije, Alamanno Acciaiuoli i Niccolo del Bene,468 uvrijediše; i pošto im se vrati malo hrabrosti, rekoše da ne mogu pomoći ako ostali žele otići, ali da oni ne žele, dok ne dođe za to vrijeme, ostaviti svoju vlast pa makar život s njom izgubili. To razmimoilaženje udvostruči strah u Sinjoriji i srdžbu u narodu; tada se gonfalonijer, želeći radije u sramoti svršiti svoju službu nego u pogibelji, preporuči Tommasu Strozziju; on ga izvuče iz Palače i odvede ga svojoj kući. Ostali članovi Sinjorije na sličan način odoše jedan za drugim; stoga Alamanno i Niccolo, da se ne rekne da su više zadrti nego mudri, videći da ostadoše sami, također pođoše; a Palača ostade u rukama puka i Ratne osmorice koji još ne bjehu ostavili službu.469

464 Ovdje se misli na državni dug i na kamate koje su dobivali građani Firence koji su državi posuđivali novac za vođenje ratova i za javne izdatke. Taj zahtjev je, međutim, išao u prilog državi, a na štetu bogatih građana koji su na taj način uvećavali svoj kapital. 465 Međutim, zagriženim gvelfima zabranjen je povratak u grad. 466 Tako je Salvestru Mediciju doživotno dodijeljen sav prihod zanatskih radnji na Starom mostu (Ponte Vecchio). 467 Gradski statuti su zabranjivali članovima Sinjorije da za vrijeme svog mandata (dva mjeseca) izlaze iz palače, kako bi se tako izbjegla mogućnost njihove korupcije. 468 Niccolo di Lapo del Nero, a ne del Bene. 469 Ratna osmorica uživali su znatnu popularnost među masama jer su se nejedanput izjasnili protiv gvelfske stranke. Obavljali su dužnost već više od tri godine, a na vijest o miru s papom podnijeli su ostavku, ali im je Sinjorija produžila službu. 9

N . M achiav elli: IZ A BR A N O D JE L O II

129

16. Kad puk uđe u Palaču, stijeg pravde imaše u ruci neki Michele di Lando, grebenar vune.470 On se, bos i oskudno odjeven, pope u dvoranu pračen cijelom gomilom; i kad se nađe u odaji Sinjorije, zaustavi se i, okrenuvši se mnoštvu, reče: Vidite: ova Palača je vaša, i ovaj grad je u vašim rukama. Što sada treba činiti? —Na to svi odgovoriše da žele da on bude gonfalonijer i gospodar, pa da upravlja njima i gradom po svojoj volji. Michele prihvati gospodstvo;471 i jer bijaše mudar i razborit čovjek, dužniji prirodi nego sudbini, odluči smiriti grad i ustaviti pobunu. Pa da bi dao posla narodu, a sebi vremena da se sredi, naredi da se potraži neki Nuto što ga gospar Lapo Castiglionchio bješe odredio za zapovjednika straže:472 na tu zapovijed ode većina onih što bijahu oko njega. Pa da bi s pravdom započeo vladavinu što je ljubaznošću steče, naredi da se javno zapovjedi da nitko ništa više ne pali i ne krade; i da bi svakoga ustrašio, podiže vješala na Trgu. A da bi otpočeo preuređivanje grada, opozva cehovske priore i imenova nove; i liši dužnosti Sinjoriju i odbore; i spali izborne torbe javnih službi.473 Dotle gomila odvede onog Nuta na Trg i objesi ga za nogu o vješala: i kad svatko što bješe ondje otrže od njega po komad, u tren oka ne ostade mu ništa drugo nego noga. S druge strane Ratna osmorica, misleći da su poslije odlaska Sinjorije ostali vladari grada, već bjehu odredili njezine nove članove; kad to nasluti Michele, poruči im da smjesta otiđu iz Palače, jer je svakome htio pokazati kako može bez njihova savjeta upravljati Firencom. Poslije toga naredi da se skupe glavari cehova i imenova Sinjoriju: četvoricu iz sitnoga puka, dvojicu iz viših i dvojicu iz nižih cehova.474 Osim toga ustanovi novo glasanje, a državu razdijeli na tri dijela; i htjede da jedan od njih pripadne novim cehovima, drugi nižima, a treći višima. Dade gosparu Salvestru Mediciju upravu nad dućanima na Starom mostu, a sebi načelništvo Empolija,475 i mnogim drugim građanima u prijateljstvu s pukom dade mnoge povlastice, ne toliko da ih nagradi za njihova djela, koliko zato da ga u svako vrijeme brane od nenavidnosti. 17. Puku se učini da Michele, preuređujući državu, previše naginje viđenijim pučanima; i pomisliše da im ne pripada onoliki dio vlasti koliki bi im bio potreban da se na njoj održe i da se mogu braniti; stoga, podbodeni svojom običajnom drskošću, opet pograbiše oružje i bučeći, pod svojim stjegovima, dođoše na Trg; i zaiskaše da članovi Sinjorije siđu na govornicu da bi se odlučile nove stvari u vezi s njihovom spokojnošću i dobrobiti. Michele, videći njihovu bahatost, da ih više ne razljućuje, ne slušajući dalje što hoće, ukori ih zbog načina na koji ištu i svjetova im da odlože oružje, pa će im tada biti odobreno ono što se ne može na silu odobriti zbog dostojanstva Sinjorije. Stoga se mnoštvo, srdito na Palaču, povuče do Svete M arije Nove; tu između sebe odrediše osam poglavara, s ministrima i drugim odredbama koje im dadoše ugled i poštovanje: i tako grad imaše dva sijela i upravu dvaju različitih vladara.476 Ti poglavari odlučiše između 470 Michele di Lando (sin Landov, odnosno Orlandov) bio je u početku grebenar, ali je napredovao do nadglednika radnika. U ratu protiv Pise bio je čak kapetan čete strijelaca. Machiavelli previše slikovito ovdje želi naglasiti njegovo socijalno porijeklo. 471 Parlament, sazvan istog dana, potvrdio je Micheleu položaj gonfalonijera pravde do kraja kolovoza; istodobno su on i glavari cehova i puka, Ratna osmorica i neki drugi građani ovlašteni da provedu reformu vlasti. 472 Razjarena masa je samoinicijativno potražila Nuta i linčovala ga. On je bio jedina žrtva ustanka. 473 Od te tri mjere prvu nije proveo, druga je bila bespredmetna, jer im je mandat već bio istekao a treća je već bila prihvaćena na skupštini svih cehova. 474 Machiavelli precjenjuje njegovu ulogu. Ratna osmorica nastavila je obavljati svoj posao, i stajali su u pozadini »mudrih postupaka« koje on pripisuje Micheleu. Novu Sinjoriju imenovala je već spomenuta Ovlast (Balia). 475 Salvestro Medici je još 21. srpnja, na zahtjev ustanika, dobio to pravo. Nije točno da je Michele dobio upravu nad Empolijem. 470 Crkva Santa Maria Novella postala je sjedište ciompa-, zato se vodstvo zove i »Osmorica iz S. Marije Novelle«, a i »osmorica svetaca božjeg naroda«, tj. onih na čijoj strani je pravda, prema legalnoj vladi, tzv. osmorici svetaca.

130

sebe da osmorica, izabrana u udruženjima njihovih cehova, uvijek moraju prebivati u Palači sa članovima Sinjorije, i sve što Sinjorija odluči, to treba da oni potvrde; oduzeše gosparu Salvestru Mediciju i Micheleu di Landu sve ono što im drugim njihovim odredbama bješe dodijeljeno; mnogima od svojih podadoše službe i potpore, da bi svoj položaj s dostojanstvom mogli održavati. Kad donesoše te odluke, da bi im pribavili valjanost, poslaše dvojicu svojih k Sinjoriji sa zahtjevom da im ih vijeća potvrde, napomenuvši da će to postići na silu ako ne budu mogli u sporazumu.477 Oni s velikom drskošću i silnom nadutošću izložiše Sinjoriji svoje poslanstvo; a gonfalonijeru predbaciše dostojanstvo koje su mu dali, čast koju su mu iskazali, te s kolikom se nezahvalnošću i malo štovanja prema njima ponio. A kad na koncu prijeđoše s riječi na prijetnje, ne mogaše Michele otrpjeti toliku bahatost, te držeći na umu više položaj koji zauzimaše nego svoje najniže podrijetlo, naumi na izvanredan način suzbiti izvanrednu bezočnost; te potegavši mač što mu bješe pripasan, prvo ih teško izrani, a zatim naredi da se vežu i zatvore. Kad se to obznani, cijelo mnoštvo planu od srdžbe; i vjerujući da s oružjem može postići ono što bez oružja nije uspjelo, u bijesu i buci zgrabi oružje i pokrenu se da pođe svladati Sinjoriju. S druge strane Michele, pretpostavivši da će se to zbiti, odluči ih preduhitriti, misleći da mu je veća slava ako napadne druge nego ako unutar zidina čeka neprijatelja i moradne, kao njegovi prethodnici, pobjeći na sramotu Palače i na svoju bruku. Skupivši, dakle, velik broj građana, koji već bjehu počeli uviđati svoju grešku,478 uzjaha konja i u pratnji mnogih naoružanih krenu do Svete Marije Nove da ih porazi. Puk koji bješe, kako gore rekosmo, donio istu odluku, gotovo u isto vrijeme kad krenu Michele također se mače da pođe na Trg; i slučaj htjede da udariše različitim ulicama, tako da se ne sukobiše na putu. Stoga Michele, kad se vrati, zateče zauzet Trg i Palaču u borbi; i zametnuvši s njima boj, pobijedi ih; i dio njih protjera iz grada, a dio prisili da odloži oružje i da se skrije. Pošto mu to pođe za rukom, smiriše se smutnje zaslugom gonfalonijera. On srcem, razborom i dobrotom nadmaši svakoga građanina u ono vrijeme, i zaslužuje da se ubroji među rijetke koji donesoše koristi svojoj domovini: jer da je u njemu bilo ili zlobna ili preuzetna duha, republika bi posve izgubila slobodu i zapala u veću tiraniju nego što bijaše nasilje vojvode od Atene;479 ali njegova dobrota nikada ne dopusti da mu u dušu uđe misao koja bi bila oprečna općem dobru, razbor ga navede da tako postupa da mu mnogi u njegovoj stranci popustiše a druge mogaše oružjem ukrotiti. Te stvari zaplašiše puk, a najbolje zanatlije uvidješe i shvatiše kolika je pogrda, onima koji obuzdaše oholost velikaša, trpjeti smrad sirotinje.480

18. Kad Michele odnese pobjedu nad pukom, već bijaše izabrana nova Sinjorija; u njoj bijahu dvojica toliko prosta i sramna položaja, da u ljudima poraste želja da se oslobode tolike sramote. Pošto se dakle prvoga dana u rujnu, kad nova Sinjorija preuze službu, Trg napuni oboružanim ljudima, čim članovi stare Sinjorije izađoše iz Palače, između oboružanih podiže se s bukom glas da oni ne žele da itko od prostoga puka

477 C iom pi su pograbili oružje 27. kolovoza, dvovlašće je uspostavljeno dan kasnije, a 31. kolovoza su ciom pi postavili ultimatum Sinjoriji. 478 Pripadnici klasičnih cehova (njih 21) plašili su se previše radikalnih zahtjeva ciom pa i ogradili se od njih. Nastupa faza diferencijacije među ustanicima, toliko prepoznatljiva u mnogim kasnijim revolucijama. 479 Michele di Lando, po svemu sudeći, nije bio glavni protagonist. Iza njega je stajala Ratna osmorica i Salvestro Medici. 480 Svi izvori koji su poslužili Machiavelliju bili su na strani umjerenih snaga, a protiv ciom pa. I sam Machiavelli se ovdje prikazuje ideologom građanske klase.

131

bude u Sinjoriji; tako Sinjorija, da im udovolji, liši službe onu dvojicu, od kojih se jedan zvao Tria a drugi Baroccio;481 na njihova mjesta bjehu izabrani gospar Giorgio Scali i Francesco di Michele. Ukinuše također Ceh sitnoga puka, te njegove pripadnike, osim Michelea di Landa i Lorenza di Puccija i nekih drugih istaknutih prvaka, lišiše službe;482 počasti razdijeliše na dva dijela, od kojih jedan dodijeliše višim a drugi nižim cehovima; samo za članove Sinjorije htjedoše da ih uvijek bude pet između nižih zanatlija i četiri između viših, a gonfalonijer da bude po redu čas jedan a čas drugi član. Tako uređena država donese, privremeno, počinak gradu; i premda republika bješe oteta iz ruku prostoga puka, ostali su moćniji zanatlije niže vrijednosti483 nego plemeniti pučani; ovi su na to morali pristati da bi, zadovoljivši cehove, uskratili prostom puku njihovu naklonost. To su također potpomagali svi koji su željeli da budu potučeni oni koji su, u ime gvelfske stranke, velikim nasiljem naškodili tolikim građanima. A budući da između ostalih što su podupirali to nastojanje vlade bijahu gospar Giorgio Scali,484 gospar Benedetto Alberti, gospar Salvestro Medici i gospar Tommaso Strozzi, postadoše gotovo vladari grada. Te tako proslijeđene i upravljene stvari potvrdiše već započeti rascjep između plemenitih pučana i nižih zanatlija, zbog častoljublja Riccija i Albizzija: a zato što iz njega kasnije u različita vremena uslijediše preteške posljedice, pa će ga mnogo puta valjati spomenuti, jednu ćemo od tih stranaka zvati narodnom a drugu pučkom. Potraja to stanje tri godine,485 i bješe puno prognanih i mrtvih, jer su oni koji upravljahu živjeli u prevelikoj strepnji, zbog mnogo nezadovolj­ nika unutar grada i izvan njega: nezadovoljnici iznutra ili su pokušavali ili su vjerovali da pokušavaju svaki dan nove stvari; a oni izvana, nemajući obzira da ih obuzda, sad s pomoću ovog vladara, sad s pomoću one republike, čas u ovoj a čas u onoj stranci, sijahu različite razdore. 19. U to se doba u Bologni nalazio Giannozzo da Salerno, kapetan Karla Dračkoga, izdanka napuljske kraljevske loze, koji, snujući da preotme Kraljevstvo od kraljice Ivane, držaše ovog svoga kapetana u tome gradu zbog usluga što mu ih je papa Urban, kraljičin neprijatelj, prije pružio.486 U Bologni su se još nalazili mnogi firentinski prognanici koji održavahu bliske veze s njim i s Karlom; to bješe razlog da su oni koji upravljahu Firencom živjeli u prevelikoj tjeskobi, i da se lako vjerovalo u klevete građana koji bijahu pod sumnjom. Tada se dojavi poglavarstvu, u tolikoj neizvjesnosti, da se Giannozzo da Salerno s izbjeglicama treba pojaviti u Firenci, i da će mnogi iznutra pograbiti oružje i predati mu grad. U tom su pogledu mnogi bili optuženi; među njima su prvi imenovani Piero Albizzi i Carlo Strozzi, a za njima Cipriano Mangioni, gospar Iacopo Sacchetti, gospar Donato Barbadori, Filippo Strozzi i Giovanni Anselmi; svi oni, osim Carla Strozzija koji pobježe, bjehu uhićeni; a članovi Sinjorije, da se nitko ne bi usudio zgrabiti oružje da im pomogne, poslaše gospara Tommasa Strozzija i gospara Benedetta Albertija s mnogo oružnika da stražare gradom. Ti uhićeni građani bijahu ispitani; a prema optužbi i istrazi, na njima se ne nađe nikakve krivnje; zbog toga, kad ih kapetan ne htjede osuditi, njihovi neprijatelji toliko podjariše narod i tolikom srdžbom ih podbodoše protiv njih, da na silu bijahu osuđeni na smrt. Ni Pieru Albizziju

481 482 483 484 485 486

132

Giovanni di Domenico, zvan Tria, i Bartolo di Jacopo Costa, zvan Baroccio. Ukinut je »ceh janjeta« (ciom pa) ali su ostala druga dva ceha, koja su osnovana istodobno. Tj. srednji slojevi. Svoj sud o Scaliju Machiavelli iznosi u Vladaru, IX. Tj. taj poredak u kojemu su niži cehovi imali većinu u državnim tijelima. (jrban VI. Vidjeti I knjigu, 33. pogl.

ne pomože veličina kuće, ni njegov ugled od starine, jer je više puta bio čašćeniji i strahovalo se od njega više nego od svakog drugog građanina: stoga netko, ili njegov pravi prijatelj, da ga potakne da bude čovječniji u svojoj veličini, ili njegov pravi neprijatelj, da mu zaprijeti prevrtljivošću sudbine, kad on priredi gozbu za mnoge građane, posla mu srebrn pehar pun slatkiša, i među njima sakri jedan čavao; pa kad ga otkriše i vidješe svi uzvanici, protumačiše ga kao upozorenje Pieru da prikuje kotač jer, pošto ga je Fortuna dovela na njegov vrhunac, ne može biti drugačije, ako mu valja opisati krug, nego da ga povuče na dno:487 to tumačenje se obistinilo prvo njegovom propašću a zatim njegovom smrću. Poslije ovog smaknuća u gradu zavlada velika pometnja, jer strahovahu i pobijeđeni i pobjednici; ali su se zloćudnije posljedice javljale od strepnje onih koji vladahu, jer ih je svaka najmanja nezgoda navodila da nanose nove nepravde stranci,488 osuđujući, ili upozoravajući, ili šaljući u progonstvo svoje građane; tome su se dodavali novi zakoni i nove odredbe, koji su se često donosili za učvršćenje države. Sve te stvari su se provodile s nepravdom prema onima koji su bili sumnjivi njihovoj struji; i zato odrediše četrdeset šest ljudi da zajedno sa članovima Sinjorije očiste republiku od osumnjičenih. Oni upozoriše trideset devet građana, i od mnogih pučana načiniše velikaše, a od mnogih velikaša pučane;489 a da bi se mogli oprijeti snagama izvana, unajmiše gospara Giovannija Aguta, Engleza po narodnosti i veoma slavna na oružju, koji je dugo vremena vojevao za papu i za druge u Italiji. Strepnja izvana rađala se zbog glasina kako se za zauzeće Kraljevstva pripremaju mnoge čete vojnika Karla Dračkoga, a govorilo se da su s njim mnoge firentinske izbjeglice. Protiv tih opasnosti, pored unajmljene vojske namaklo se i dosta novca; jer kad Karlo stiže u Arezzo, Firentinci mu dadoše četrdeset tisuća dukata, a on obeća da im neće dodijavati; zatim uslijedi njegov pohod, te sretno zauze Napuljsko Kraljevstvo, a zarobljenu kraljicu Ivanu posla u Ugarsku.490 Ta pobjeda iznova probudi sumnju u onima koji držahu vlast u Firenci, jer ne mogahu vjerovati da je njihov novac jači u kraljevu srcu nego staro prijateljstvo što ga ta kuća nekoć održavaše s gvelfima, koje su oni s toliko nepravde tlačili.

20. Kad poraste, dakle, ta sumnja, zbog nje porastoše i nepravde; a one je nisu gasile, nego razbuktavale; tako je većina ljudi živjela u prevelikom nezadovoljstvu. Tome se dodavala bezočnost gospara Giorgia Scalija i gospara Tommasa Strozzija; oni su svojom vlašću nadmašivali vlast poglavarstava, jer se svatko bojao da ga oni, uz pristanak puka, ne satru. I ne samo dobrima nego je i buntovnima ta vladavina izgledala tiranska i nasilna. Ali budući da je bezočnost gospara Giorgia morala jednom doći kraju, dogodi se te jedan od njegovih rođaka optuži Giovannija di Cambija da radi protiv države; a kapetan491 nađe da je on nevin; zato sudac492 htjede kazniti tužitelja onom kaznom koja bi zapala prijestupnika da mu je utvrđena krivica; i kad ga gospar Giorgio ne mogaše spasiti ni molbama ni svojom vlašću, on i gospar Tommaso Strozzi 487 Aluzija na alegorijski kotač sreće, omiljeni lajtmotiv renesansnih pisaca. Ova anegdota je, inače, izmišljena, a njome Machiavelli želi naglasiti tragičnu sudbinu Piera Albizzija. 488 Tj. gvelfskoj stranci (Parte Guelfa). 489 Tih 46 ljudi dobiveno je tako da je svaki ceh (njih 23) predložio deset ljudi, a članovi Sinjorije su među njima izabrali dvojicu. »Upozorenima« je bilo zabranjeno da tri godine obavljaju javne funkcije; dvadeset pučana je bilo proglašeno velikašima, što znači da su zauvijek izgubili pravo na javne službe, dok je dvadeset velikaša proglašeno pučanima, što opet znači da su oni dobili politička prava, uz uvjet da se odreknu svog roda. 490 Netočno. Vidjeti I knjigu, 33. pogl. 491 Kapetan pravde (Capitano di Giustizia). 492 Odnosno narodni kapetan, koji je u to vrijeme bio Obizzo Alidosi iz Imole.

133

pođoše s mnoštvom naoružanih ljudi i na silu ga oslobodiše, i poharaše kapetanovu palaču, a njega natjeraše da se skrije ako se želio spasiti. Taj čin ispuni grad tolikom mržnjom prema njemu, da njegovi neprijatelji pomisliše da ga mogu uništiti i otrgnuti grad, ne samo iz njegovih ruku nego i iz ruku puka koji ga već tri godine držaše pod jarmom svoje bahatosti.493 Tome i kapetan pruži veliku priliku: on, kad prestade uzbuna, dođe pred Sinjoriju i reče kako se rado prihvatio te službe za koju ga njihova gospodstva izabraše, jer je mislio da će služiti pravednim ljudima, koji će se laćati oružja da pomognu pravdi, a ne da je sprečavaju; ali pošto je vidio i okušao upravljanje gradom i način njegova života, ono dostojanstvo što ga je rado prihvatio da stekne korist i čast, rado ga njima vraća da se ukloni opasnosti i šteti. Članovi Sinjorije utješiše kapetana i ohodriše ga u duhu, obećavši mu naknadu za minule štete i sigurnost u budućnosti; i pošto se dio njih udruži s nekim građanima, s onima koje su smatrali ljubiteljima općega dobra i najmanje sumnjivima u gradu, zaključiše da se pružila prilika da se grad izvuče ispod vladavine gospara Giorgia i puka, jer se zbog te posljednje bezočnosti općinstvo bilo odvrgnulo od njega. Stoga oni naumiše da je najprije iskoriste za pomirenje zavađenih duhova, jer su znali da se naklonost općinstva, zbog najmanje zgode dobiva i gubi; i prosudiše da im valja, ako žele provesti naum, izabrati njima na volju Benedetta Albertija, jer im se bez njihova pristanka opasan činio taj pothvat. Gospar Benedetto bijaše veoma bogat čovjek, duševan, strog, ljubitelj slobode svoje domovine, a tiranski mu postupci bijahu veoma mrski: tako je lako bilo smiriti ga i navesti ga da pristane na propast gospara Giorgia.494 Jer uzrok da je postao neprijatelj plemenitim pučanima i gvelfskoj struji, a prijatelj puka, bijaše njihova bezočnost i njihovi tiranski postupci; stoga, videći poslije da vođe pučana postaju slični njima, mnogo vremena ranije odstranio se i od njih, pa su nepravde što se nanesoše mnogim građanima bile učinjene posvema bez njegova pristanka: tako ga isti oni razlozi koji su ga naveli da stane na stranu puka, navedoše da ga napusti. Izabravši dakle gospara Benedetta i cehovske priore po njihovoj volji, i opskrbivši se oružjem, uhvatiše gospara Giorgia, a gospar Tommaso pobježe. A sutradan bijaše gosparu Giorgiu na takav užas njegove stranke odrubljena glava, da se nitko ne mače, dapače svatko trkom dojuri na njegovo smaknuće. Videći da ga čeka smrt pred onim narodom koji ga je malo prije toga obožavao, požali se na svoju zlu sudbinu i na zlobu građana koji su ga, da bi ga krivo ocrnili, prisilili da ugađa i iskazuje čast mnoštvu u kojega ne bješe nimalo vjere ni zahvalnosti. I prepoznavši među naoružanima gospara Benedetta Albertija, reče mu: - Zar ti, gosparu Benedetto, pristaješ na to da mi se nanese nepravda koju ja, da sam na tvom mjestu, nikada ne bih dopustio da se tebi nanese? Ali ja ti objavljujem da je ovaj dan svršetak moga zla a početak tvoga. —Potuži se zatim na sama sebe, jer se previše pouzdavao u narod koji svaki glas, svaki čin, svaka sumnja potiče i kvari.495 I s tim tužaljkama umrije, usred svojih neprijatelja koji bijahu naoružani i veseli zbog njegove smrti. Poslije njega poginuše još neki od njegovih najbližih prijate­ lja, i narod ih rastrže. 21. Takva smrt ovoga građanina uzbudi cijeli grad; jer u njezinu izvršenju mnogi se latiše oružja da pomognu Sinjoriji i kapetanu naroda; latiše ga se i mnogi drugi, bilo 493 Scali i Strozzi su imali podršku šesnaest nižih cehova; njihova propast je značila definitivno udaljavanje nižih staleža s vlasti i pobjedu bogatoga građanstva. 494 Machiavelli je Scaliju htio suprotstaviti čovjeka od časti, toliko poštenoga da se odricao i starih prijatelja ako su oni pošli putem nepravde. Međutim, Alberti je, umjesto da goni Strozzija, ostao sa svojim naoružanim pristašama u gradu da brani svoju imovinu. 495 Usp.: Vladar, IX.

134

zbog svojeg častoljublja, bilo zbog vlastitih sumnji. I budući da grad bješe pun različitih nagnuća, svatko je imao različit cilj, i svi su željeli ostvariti svoje prije nego što se odloži oružje. Stari plemići, zvani velikaši, ne mogahu podnijeti što su lišeni javnih počasti, pa se na svaki način domišljahu kako da ih povrate, i zato im je bilo drago da se vlast dade kapetanima stranke; plemenitim pučanima i višim cehovima bijaše mrsko što su se izjednačili s nižim cehovima i prostim pukom; s druge strane niži cehovi su radije htjeli povećati a ne smanjiti svoju vlast; a prosti puk se bojao da ne izgubi sabore svojih cehova. Zbog tih razlika u mišljenjima, u toku jedne godine, mnogo se puta Firenca uzdrmala; pa su se čas velikaši laćali oružja, čas viši cehovi, čas niži i s njima sirotinja; i više puta svi bijahu odjednom naoružani u različitim dijelovima zemlje. Iz toga potekoše, i među njima i s vojnicima iz Palače, mnogi okršaji; jer je Sinjorija, čas popuštajući, čas udarajući, tražila lijeka tolikim nevoljama kako je najbolje mogla. I tako naposljetku, pošto se odrediše dvije skupštine i više ovlasti da preurede grad,496 poslije mnogo šteta, nevolja i veoma teških pogibelji, učvrsti se jedna vlada koja vrati u domovinu sve one što bijahu prognani otkad gospar Salvestro Medici postade gonfalonijerom; ukinuše se povlastice i prednosti svima onima koji ih dobiše od Ovlasti 1378; vratiše se časti gvelfskoj stranci; dva nova ceha se lišiše udruženja i uprava, a svaki njihov podanik opet se podvrže svojim starim cehovima; niži se cehovi lišiše gonfaloni­ jera pravde,497 i časti im se svedoše od polovine na trećinu, a i od tih im se oduzeše one s višom vrijednošću. Tako stranka plemenitih pučana i gvelfa preuze vlast, a stranka puka je izgubi; a ona vladaše od 1378. do 1381,498 kad uslijediše ove zgode.

22. Ni ova vlast ne bijaše manje nepravedna prema svojim građanima, niti manje teška u početku, nego što je bila vlast puka; jer mnogi plemeniti pučani, proglašeni njegovim hraniteljima, bijahu protjerani zajedno s velikim brojem pučkih vođa, među kojima bješe i Michele di Lando;499 ne spasi ga od stranačkoga gnjeva ni to što njegova vlast bješe razlog mnogim dobrima, kad je razularena gomila neobuzdano harala gradom. Toliko mu za dobra djela njegova domovina bijaše malo zahvalna: i zato što mnogo puta vladari i republike zapadaju u tu pogrešku, zbiva se da ljudi, uplašeni sličnim primjerima, napadnu svoje vladare prije nego što mogu osjetiti njihovu nezah­ valnost.500 Ta progonstva i te smrti, što nikada nisu mrski, omrznuše gosparu Benedettu Albertiju, pa ih je javno i privatno kudio; stoga su ga se bojali vladari grada, jer su ga smatrali jednim od prvih, prijatelja puka i vjerovali da je pristao na smrt gospara Giorgia Scalija, ne zato što su mu bili mrski njegovi postupci, nego da ostane sam na vlasti. Njegove riječi i njegovo ponašanje pojačaše sumnju; stoga svi iz stranke što vladaše upraviše oči prema njemu, ne bi li im se pružila zgoda da ga obore. Dok se živjelo u tim okvirima, vanjske prilike ne bijahu veoma teške; zato sve što se zbivalo izazivaše više straha nego štete. Jer u to vrijeme stiže Ludovik Anžuvinac u Italiju da Napuljsko Kraljevstvo vrati kraljici Ivani i da iz njega protjera Karla Dračkoga. Njegov prolaz veoma ustraši Firentince; jer Karlo, po običaju starih prijatelja, zapita od njih 496 U kratkom vremenu osnovane su tri Ovlasti: prva 20. siječnja 1379, druga 15. veljače, nakon nemira koje su izazvali prognani povratnici, a treća 14. ožujka, da ispravi odluke prvih dviju Ovlasti. 497 Tj. određeno je da se gonfalonijer pravde bira samo iz redova sedam viših cehova. 498 Odnosno do 1382. god. 499 1 0. ožujka je 25 građana osuđeno na progonstvo, među kojima i Michele di Lando, u Chioggiu, na tri godine. Ovlast od 15. ožujka smanjila je tu kaznu na dvije godine i odredila mu za mjesto boravka Padovu. On je, međutim, prebjegao u Luku i ondje se posvetio svom vunarskom zanatu, da bi 1383. na čelu prognanih i pobunjenih Firentinaca ušao na teritorij republike, ali je poražen. 500 Usp.: R a sp ra v e..., 1,45.

135

pomoć, a Ludovik zaiska, kao što čini onaj tko traži nova prijateljstva, da budu nepristrani. Stoga Firentinci, da prividno zadovolje Ludovika i da pomognu Karlu, unajmiše za svoj novac gospara Giovannija Aguta i poslaše ga papi Urbanu, Karlovu prijatelju; tu je varku Ludovik lako prozreo, pa je smatrao da su ga Firentinci jako uvrijedili. I dok se vodio rat između Ludovika i Karla u Apuliji, dođe iz Francuske nova vojska u pomoć Ludoviku;501 kad je stigla u Toskanu, aretinske je izbjeglice odvedoše u Arezzo, te ona odande istjera stranku što vladaše za Karla. A kad namisliše promijeniti vlast u Firenci kao što su je promijenili u Arezzu, uslijedi Ludovikova smrt; a poredak stvari u Apuliji i Toskani mijenjaše se sa srećom, jer Karlo osigura kraljevstvo koje gotovo bješe izgubio, a Firentinci, koji su dvojili mogu li obraniti Firencu, zadobiše Arezzo, jer ga kupiše od vojske koja ga je držala za Ludovika.502 Zatim Karlo, pošto osigura Apuliju, ode da preuzme ugarsko kraljevstvo, koje mu spadaše po baštini, a u Apuliji ostavi ženu i s njome dvoje još nejake djece, Ladislava i Ivanu, kako to na dotičnom mjestu pokazasmo.503 Zadobi Karlo Ugarsku; ali malo poslije ondje umrije.

23. Zbog toga dobitka priredi se u Firenci svečano slavlje, kakvo se nikada ni u jednom gradu ni zbog koje vlastite pobjede ne priredi: tu se upozna javna i privatna raskoš, jer se mnoge obitelji natjecahu s javnošću u slavlju. Ali obitelj Albertija nadmaši sve druge sjajem i veličajnošću, jer oprema i oprava što ih ona načini bijahu dostojne ne samo običnih ljudi nego i bilo kojega vladara. Te stvari veoma povećahu zavist prema njoj, te ona, pridodana sumnji što ju je država gojila prema gosparu Benedettu, bješe uzrok njezine propasti;504 jer se oni koji upravljahu nisu mogli zadovoljiti njime, kad im se činilo da se svaki čas može zbiti da on, uz pomoć stranke, povrati ugled i njih protjera iz grada. I dok stajahu u toj dvojbi, dogodi se da, pored njega što bješe stjegonoša družine,505 za gonfalonijera pravde bijaše izabran Filippo Magalotti, njegov zet: zbog toga se udvostruči bojazan vladara države, jer pomisliše da se gosparu Benedettu pridružuju prevelike snage a državi prevelika opasnost. I želeći tome doskočiti bez pobune, ohrabriše Besea Magalottija, njegova rođaka i neprijatelja, da javi Sinjoriji da gospar Filippo, jer ne bje još u dobi koja se ište za vršenje te dužnosti,506 ne može je i ne smije dobiti. Taj slučaj ispitaše članovi Sinjorije između sebe; i dio njih zbog mržnje, a dio zbog izbjegavanja sablazni, prosudiše da gospar Filippo nije prikladan za tu čast. I namjesto njega bješe izabran Bardo Mancini, čovjek posvema protivan pučkoj struji i 'ljuti dušmanin gospara Benedetta; stoga on, preuzevši službu, odredi ovlast koja, prihvaćajući i preuređujući državu,507 protjera gospara Benedetta Albertija i ostatak obitelji upozori, osim gospara Antonija. Prije svog odlaska gospar Benedetto zovnu sve svoje rođake i, videći ih smućene i uplakane, reče im: - Vi vidite, očevi i pređi moji, kako je sudbina uništila mene i vama zaprijetila; tome se ja ne čudim, a ne morate se ni 501 Njome je zapovijedao Enguerrand de Coucy. 502 Na vijest o Ludovikovoj smrti Coucy je prodao Arezzo Firentincima za 40.000 fjorina. 503 Vidjeti I knj., 33. pogl. 504 Luksuz Albertijevih, ovdje naveden, nije potvrđen kod drugih suvremenika. Bit će prije da je mržnja prema Albertiju posljedica njegove uloge u pokretu ciom pa i njegove podrške nižim staležima, što mu gvelfska stranka nije mogla oprostiti. 505 Nije on bio stjegonoša družine, odnosno čete (gonfaloniere di compagnia), već je izabran za jednog od 16 stjegonoša koji su trebali nastupiti 8. svibnja. 506 Gonfalonijer pravde nije mogao biti mlađi od 26 godina. 507 Gonfalonijer nije imao ovlaštenje da osnuje Ovlast (Baliju), već je to mogao samo opći sabor svih tijela (Sinjorija, kapetani stranke, odbori i vijeća). No njezina ovlaštenja u ovom slučaju nisu bila da »preuredi državu«, već samo da nužnim političkim mjerama uspostavi red i mir.

136

vi čuditi, jer se tako uvijek događa onima koji među mnogo opakih žele biti dobri, i koji žele podržati ono što mnogi nastoje srušiti. Ljubav prema domovini nagna me da prvo pristanem uz gospara Salvestra Medicija a da poslije otpadnem od gospara Giorgia Scalija; ona me je također putila da zamrzim navade ovih što sada vladaju; oni, poput onih koje nema tko kazniti, još ne poželješe da ih itko ukori. I meni je drago što ih svojim prognanstvom oslobađam one strepnje što su je osjećali ne samo od mene nego i od svakoga za koga čuju da poznaje njihove tiranske i zločinačke postupke; i zato su udarcima po meni zaprijetili ostalima. Ne žalim sebe, jer one časti što mi ih je dala slobodna domovina, ne može mi oteti kad je robinja; a uvijek će mi više užitka pružiti spomen na moj prošli život, nego što će mi neugodnosti zadati nesreća koja će uslijediti za mojim progonstvom. Jako mi je žao što mi domovina ostaje plijenom malobrojnih, podvrgnuta njihovoj oholosti i pohlepi; žao mi je vas, jer slutim da će ona zla što danas završavaju u meni a počinju u vama, na veću štetu progoniti vas nego što su mene progonila. Svjetujem vam, dakle, da osnažite duh protiv svake nesreće, i da se ponašate tako da svatko spozna, ako vam se ikakva zlosretna stvar desi, a desit će se mnoge, da su se desile nevino i bez vaše krivnje.508 - Poslije toga, da ne izazove slabije mišljenje o svojoj dobroti vani, nego što ga bješe izazvao u Firenci, ode na Kristov grob, i na povratku odande umrije na Rodu. Njegove su kosti prevezene u Firencu, gdje su ih s najvećim počastima pokopali oni koji su ih, za života, proganjali uz svakojake klevete i nepravde.

«

24. U tim nevoljama grada nije stradala samo obitelj Alberti, nego su pored nje upozoreni i protjerani mnogi građani, među kojima bijahu Piero Benini, Matteo Alderotti, Giovanni i Francesco del Bene, Giovanni Benci, Andrea Adimari,509 a s njima i velik broj nižih zanatlija; među upozorenima bijahu Covoni, Benini, Rinucci, Formiconi, Corbizzi, Manelli i Alderotti. Bijaše običaj da se za neko vrijeme odredi Ovlast; ali ti građani, pošto bi obavili ono za što bi bili određeni, časno su se odricali službe premda još ne bi isteklo vrijeme. Pa kad se tim ljudima učini da su ispunili svoju dužnost, htjedoše se, po običaju, povući.510 Kad se to pročulo, dojuriše mnogi pod oružjem do Palače, zahtijevajući da oni, prije ostavke, još mnoge druge prognaju i upozore. To bijaše jako mrsko članovima Sinjorije; oni ih lijepim obećanjima toliko zabaviše dok ne ojačaše, a zatim uznastojaše da ih strah natjera da odlože ono oružje što ih gnjev bješe naveo da ga pograbe. Ipak, da bi djelomično zadovoljili tako gnjevnu porivu, i da bi pučkim zanatlijama oteli što više vlasti, odrediše da im umjesto trećine časti pripadne četvrtina; a da bi u Sinjoriji uvijek bila dva člana između najpovjerljivijih vladi, ovlastiše pravosudnog zapovjednika i četiri druga građanina da načine torbu s izabranicima, od kojih će se u svaku Sinjoriju izvlačiti dvojica.511

25. Pošto se tako učvrsti uprava koja se, poslije šest godina, ustanovila 1381, poživje grad prilično mirno sve do 1393. U to vrijeme Giovan Galeazzo Visconti, zvan 508 U ovom dirljivom govoru o vlastitom poštenju i dobrim namjerama, a o tuđoj nezahvalnosti, Machiavelli aludira i na svoju zlu sudbinu. Machiavellijeve kosti leže danas u istoj crkvi (Santa Croce) gdje i Albertijeve. 509 Machiavelli navodi imena prognanih istim redom kao i Pietro Minerbetti u svojoj kronici, ali prenosi samo prve na tom popisu, iako su najvažnija posljednja dvojica na popisu, koji su bili i članovi Sinjorije. 510 Ovaj podatak nije točan. Ovlast je imala mandat do 7. svibnja, kad su i izbili neredi, pa je mandat produžen do 15. svibnja. 511 Ovdje se navode dvije mjere u obrnutom kronološkom redu: prva je donesena 23. i 24. svibnja, nakon isteka mandata Ovlasti, a druga prije 15. svibnja.

137

Grof Vrline,512 zatvori svoga strica gospara Bernaboa i tako postade vladar cijele Lombardije. On povjerava da može na silu postati kralj Italije, kao što je na prijevaru postao vojvoda M ilana; i godine 1390. povede silan rat protiv Firentinaca; i s toliko ga je promjenljivosti vodio,513 da je mnogo puta vojvoda bio bliže opasnosti poraza, nego Firentinci koji bi, da on nije umro, bili poraženi. Ipak su obrane bile žestoke i dostojne divljenja za jednu republiku,514 a svršetak bješe mnogo manje loš nego što rat bijaše strašan; jer vojvoda, pošto zauze Bolognu, Pisu, Perugiu i Sienu, i pripravi krunu da se u Firenci okruni za kralja Italije, umrije:515 ta smrt mu ne dopusti uživati u prošlim pobjedama, kao što Firentincima ne dopusti osjetiti tadašnje gubitke. Dok trajaše taj rat s vojvodom, za gonfalonijera pravde bješe postavljen gospar Maso Albizzi,516 koji zbog Pierove smrti postade dušmanin obitelji Alberti. I budući da stalno bijahu budne stranačke strasti, namisli gospar Maso, premda gospar Benedetto preminu u progon­ stvu, osvetiti se ostatku te obitelji prije nego što mu istekne služba. Iskoristi priliku kad netko, koga su ispitivali zbog održavanja veza s odmetnicima, imenova Alberta i Andreu Albertija. Oni bjehu odmah uhićeni, te se cio grad uzruja, tako da članovi Sinjorije, pripasavši oružje, sazvaše narod na dogovor, i imenovaše Ovlast, a zahvalju­ jući njoj mnogi se građani protjeraše i načiniše se nova glasanja za službe. Među protjeranima bijahu gotovo svi članovi obitelji Alberti; još su mnoge zanatlije upozo­ rene i ubijene; zbog tolikih nepravdi digoše se na oružje cehovi i prosti puk, jer im se učini da je njima oduzeta čast i život. Jedan dio njih ode na Trg, a drugi jurnu do kuće gospara Verija Medicija koji, poslije smrti gospara Salvestra, bijaše glava te obitelji.517 Onima što dođoše na Trg članovi Sinjorije, da ih uspavaju, dadoše za glavare gospara Rinalda Gianfigliazzija i gospara Donata Acciaiuolija, sa stjegovima gvelfske stranke i naroda u ruci, koji su puku, kao ljudi iz naroda, bili prihvatljiviji nego ijedni drugi. Oni što odjuriše do kuće gospara Verija zamoliše ga da se udostoji preuzeti vlast i osloboditi ih od tiranije onih građana koji su zatornici dobrih ljudi i općega dobra. Svi oni koji ostaviše ikakav zapis o tim vremenima slažu se kako je gospar Veri, da bijaše više častoljubiv nego dobar, mogao bez ikakve zapreke postati vladar grada;518 jer su teške nepravde što ih, s pravom ili krivom, pretrpješe cehovi i njihovi prijatelji na takav način podžegle duhove na osvetu, da im je nedostajao samo neki vođa da ih povede, pa da zadovolje svoje žudnje. Nije uzmanjkao ni onaj tko će gospara Verija podsjetiti na ono što može učiniti, jer ga je Antonio Medici, koji s njim dugo vremena bijaše u ljutom neprijateljstvu, nagovarao da uzme vlast u republici. Njemu gospar Veri reče: - Tvoje prijetnje, dok si mi bio neprijatelj, nikada me nisu uplašile, niti mi sada, kad si mi prijatelj, škode tvoji savjeti; —i okrenuvši se mnoštvu, ponuka ih da se uspokoje, jer želi biti njihov branitelj, samo ako dopuste da im dade savjeta. I pošavši među njima na Trg, i uzašavši odatle u Palaču, pred Sinjoriju, reče da se ni na koji način ne može potužiti da je živio tako da narod Firence treba da ga voli, ali da mu je veoma žao što je o njemu stvorio sud koji njegov prošli život ne zaslužuje; jer ne zna, budući da nikada od sebe 512 Usp. I knjigu, 33. pogl. 513 Usp.: R a sp rav e. . III, 43. 514 Firenca je u pomoć pozvala Roberta Bavarskog, obećavši mu 200.000 zlatnih fjorina, i sklopila je savez s Bonifacijem IX. 515 U rujnu 1402. god. 516 U rujnu 1393. god. Maso je bio nećak Piera, kojemu je 1379. god. odrubljena glava. 517 Veri je bio bratić Salvestra Medicija, također u ustanku ciom pa proglašen »narodnim vitezom«. Machiavelli je ovdje pomiješao dvije grupe ustanika: s jedne strane gvelfsku stranku, a s druge strane niže obrtnike, koji nisu mogli imati isti cilj, kako to po njemu proistječe. 518 Perrens smatra da je ovaj drugi dio 25. poglavlja izmišljen. Niti je Vieri mogao postati vladar, jer je u to vrijeme »oligarhija bila vrlo moćna i ona je mogla bez krvi suzbiti sve pokušaje ustanka«, niti je on to iz svojih klasnih interesa htio. Vidjeti: F. T. Perrens, nav. dj., III knj.

138

nije dao sablažnjiva ni častoljubiva primjera, odakle je poteklo to da se vjeruje da on kao buntovan podupire sablazni, ili kao častoljubiv da grabi vlast. Zato moli njihova gospodstva da se neznanje gomile ne pripisuje njemu u grijeh, jer što se njega tiče, on se podvrgnuo njihovoj upravi što je prije mogao. I podsjeća ih da se udostoje skromno rabiti sreću, i da im bude dovoljno da radije uživaju polovičnu pobjedu sa spašenim gradom, nego da ga unište želeći je cijelu.519 Članovi Sinjorije pohvališe Verija i ponukaše ga da uznastoji da se odloži oružje; i da poslije toga oni neće propustiti da učine ono što im on i drugi građani budu svjetovali. Poslije tih riječi vrati se gospar Veri na Trg i sjedini svoje čete s onima što su ih predvodili gospar Rinaldo i gospar Donato. Zatim svima reče da je u Sinjorije našao izvrsnu naklonost prema njima, i da su se mnoge stvari raspravile, ali da se, zbog kratka vremena i zbog odsutnosti poglavarstava, nisu zaključile. Stoga ih moli da odlože oružje i pokore se Sinjoriji, svjedočeći im da treba da ih više gane čovječnost nego oholost, više molbe nego prijetnje, te da im neće uzmanjkati ugode ni spokoja ako dopuste da on njima upravlja: i tako, vjerujući njemu, svatko se vrati kući.

26. Pošto se odloži oružje, Sinjorija520 najprije naoruža Trg; zatim popisaše dvije tisuće građana odanih državi, podjednako razdijeljenih pod stjegovima, kojima narediše da budu spremni da im priskoče u pomoć kad god ih pozovu; a nepopisanima zabraniše da se oružaju. Izvršivši te pripreme, prognaše i pobiše mnoge zanatlije od onih koji se u bunama pokazaše okrutniji od ostalih; a da bi gonfalonijer pravde imao više dostojanstva i ugleda, odrediše da mora imati bar četrdeset pet godina da bi vršio tu dužnost. Izdaše i mnoge naloge za utvrđenje države, koji bijahu onima protiv kojih se načiniše nepodnošljivi, a dobrim građanima vlastite stranke mrski, jer su prosuđivali da nije dobra ni sigurna država koju treba s tolikim nasiljem braniti. I nije toliko nasilje bilo mrsko samo onim članovima obitelji Alberti koji ostadoše u gradu, i onima od Medicija kojima se činilo da su prevarili narod, nego i mnogim drugima. A prvi koji pokuša da im se suprotstavi bijaše gospar Donato, sin Iacopa Acciaiuolija.521 On, premda bijaše velik u gradu, i prije viši nego jednak gosparu Masu Albizziju, koji zbog stvari što ih načini za vrijeme svoga zapovjedništva bijaše kao glavar republike, ne mogaše između tolikih zala zadovoljno živjeti, niti obraćati, kako mnogi čine, opću nevolju u osobnu ugodu; i stoga naumi pokušati može li vratiti domovinu protjeranima, ili bar službe upozorenima.522 I poče širiti to svoje mišljenje od uha do uha ovog i onog građanina, dokazujući da se drugačije ne može smiriti narod ni zaustaviti previranje u strankama; i nije očekivao ništa drugo nego da bude u Sinjoriji, pa da se ostvari ta njegova želja. I budući da u našim djelima odgađanje donosi čamotinju a žurba pogibelj, on se nakani, da bi izbjegao čamotinju, okušati pogibelj. Među članovima Sinjorije bijahu njegov rođak Michele Acciaiuoli i njegov prijatelj Niccolo Ricoveri;523 stoga se gosparu Donatu učini da mu se pružila prilika koja se ne propušta; i zatraži od njih da se vijećima predloži zakon koji bi obuhvatio povratak građana. Pošto ih uvjeri, oni o tome porazgovoriše s drugovima, a ovi odgovoriše da nisu za to da se iskušavaju 519 Usp.: R a sp ra v e..., 11,27. 520 Treba stajati Ovlast, umjesto Sinjorija. 521 Donato Acciaiuolli bio je vrlo cijenjen: dva puta je bio izabran za gonfalonijera pravde, bio je poslanik u važnim misijama u inozemstvu, a bio je proglašen i »narodnim vitezom«. 522 Ti su prijedlozi bili previše radikalni za oligarhiju na vlasti, kojoj je i on pripadao. Minerbetti navodi da je on naumio samo reformirati izborni sistem. 523 Niccolo Ricoveri je postao gonfalonijer pravde 1. siječnja 1396.

139

nove stvari u kojima je dobitak dvojben a opasnost sigurna. Na to gospar Donato, pošto prvo uzalud pokuša sve načine, potaknut srdžbom dade im na znanje kako će se grad urediti oružjem, kad oni ne htjedoše da se odlukama uredi. Te riječi bijahu toliko mrske da prvaci u vladi, kad im se priopći ta stvar, prizvaše gospara D onata;524 i kad se pred njima pojavi, natjera ga onaj kome on bješe povjerio poslanstvo da prizna, te ga poslaše u progonstvo u Barlettu. Bijahu još prognani Alamanno i Antonio Medici, sa svima onima koji u toj obitelji potekoše od gospara Alamanna, zajedno s mnogim priprostim zanatlijama koji bijahu ugledni u puku. Te se stvari zbiše druge godine pošto gospar Maso bješe preuzeo državu.525

27. Dok tako u gradu bijaše mnogo nezadovoljnika i izvan njega mnogo progna­ nika, među prognanima, u Bologni, nalažahu se Picchio Cavicciuli, Tommaso Ricci, Antonio Medici, Benedetto Spini, Antonio Girolami, Cristofano Carlone, s još dvoji­ com niska roda, ali svi mladi, divlji i spremni okušati svaku sreću da se vrate u domovinu. Njima tajnim putem dojaviše Piggiello i Baroccio Cavicciuli, koji življahu upozoreni u Firenci, da će ih, ako kriomice dođu u grad, primiti u kuću odakle poslije mogu, kad izađu, ubiti gospara Masa Albizzija i pozvati narod na oružje; a on se, jer je nezadovoljan, lako može dići, osobito zato što će ih slijediti Ricci, Adimari, Medici, Manelli i mnoge druge obitelji. Pobuđeni tako tim nadama, dođoše oni u Firencu na dan 4. kolovoza 1397, te ušavši potajice kamo im bješe rečeno, poslaše da se uhodi gospar Maso, želeći njegovom smrću začeti pobunu. Izađe gospar Maso iz kuće i zaustavi se u jednog ljekarnika pokraj Svetog Petra Velikog. Onaj koji pođe da ga uhodi otrča da to javi urotnicima, a oni, zgrabivši oružje i došavši na pokazano mjesto, vidješe da je otišao; zatim, ne zabrinuvši se što im taj prvi naum nije uspio, krenuše prema Staroj tržnici, gdje ubiše jednoga iz protivničke stranke;526 i podigavši buku vikom: Narod, oružje, sloboda! — i: — Smrt tiranima! — udariše prema Novoj tržnici i na dnu Calimale ubiše još jednoga;527 i nastavljajući put uz iste povike, a nitko ne pograbi oružja, povukoše se na trijem Nighittose. Tu se popeše visoko, a oko njih bijaše veliko mnoštvo koje se sleglo više zato da ih vidi nego da im pomogne, te glasno nukahu ljude da zgrabe oružje i zbace ropstvo koje toliko mrze, tvrdeći da su ih pritužbe nezadovolj­ nika u gradu, više nego vlastite nepravde, potakle da ih dođu osloboditi; i da su čuli kako mnogi mole Boga da im pruži priliku da se osvete, što bi učinili čim bi imali vođu da ih pokrene; i da sada, kad se pružila prilika i kad imaju vođe da ih pokrenu, oni pogledavaju jedan drugoga i kao budale čekaju da pokretači njihova oslobođenja budu ubijeni a oni bačeni u teže ropstvo; i da se čude kako se oni, koji su se za najmanju nepravdu znali latiti oružja, za tolike nepravde ne miču, i hoće trpjeti da im toliki sugrađani budu prognani i toliki upozoreni; ali da je prepušteno njihovu sudu da prognanicima vrate domovinu i upozorenima državu.528 Te riječi, premda istinite, ne pokrenuše nijedan dio mnoštva, ili zbog straha, ili zbog toga što im nakon smrti one 524 Sinjorija je imenovala komisiju od dvanaest građana, koja je 8. siječnja ispitala stvar i osudila Donata. I umjerene reforme za koje se zalagao Donato bile su previše smjele za tu konzervativnu oligarhiju. 525 Tj. 1396. god. 526 Urotnici su namjeravali ubiti Piera di Giovannija, koji je prije godinu dana bio gonfalonijer, a ne našavši ga, ubili su njegova sina. 527 Ulica Calimala je bila sjedište najcjenjenijega ceha —trgovaca suknom (po njoj nazvan L ’Arte di Calimala). Ime ulice znači, izvorno, zla uličica (Cale mala). 528 Već spomenuti Minerbetti ističe da su urotnici obećali narodu da više neće morati plaćati ratni porez i da više neće biti nepotrebnih ratova. S. Ammirato smatra da je to bit njihova govora i političkog programa, jer je Firenca u to vrijeme bila u ratu s grofom Vrline, koji je zbog velikih troškova izazvao nezadovoljstvo građana.

140

dvojice omrznuše ubojice. Kad pokretači bune vidješe da ni riječi ni djela nemaju snage da ikoga pokrenu, prekasno shvativši koliko je opasno htjeti osloboditi narod koji na svaki način želi biti roblje, odustaše od pothvata i skloniše se u crkvu Santa Reparata, gdje se zatvoriše, ne zato da spase život, nego da odgode smrt. Uznemireni prvom bukom, članovi Sinjorije naoružaše i zaključaše Palaču; ali kad se poslije objasni slučaj, i kad se doznade koji su izazvali nemire i kamo su se zatvorili, umiriše se; pa zapovjediše kapetanu529 s mnogim oružnicima da pođu da ih uhvate. Tako bez mnogo truda bjehu provaljena vrata na hramu, te dio njih, braneći se, izgibe, a dio bješe zarobljen.530 Pa kad ih ispitaše, ne nađe se osim njih nitko kriv do Baroccia i Piggiella Cavicciulija, koje zajedno s njima smaknuše.

28. Poslije ovog događaja zbi se još jedan veće važnosti. U ta je vremena, kako gore rekosmo, grad ratovao s vojvodom od Milana koji, videći da mu nisu dovoljne javne snage da ga pokori, okrenu se tajnima, te s pomoću prognanih Firentinaca, kojih bijaše puna Lombardija, sklopi ugovor, kojega mnogi unutra bijahu svjesni, u kojem bješe zaključeno da u određeni dan s najbližih mjesta Firenci krene velik dio izgnanika vičnih oružju, te da po rijeci Arno uđu u grad; pa da oni, zajedno sa svojim prijateljima unutra, jurnu na kuće državnih prvaka i da, kad ih pobiju, preurede republiku po svojoj volji. Među urotnicima unutra bijaše jedan iz obitelji Ricci, po imenu Saminiato; i kao što se u urotama često zbiva, kad im malo ljudi nije dovoljno a mnogo ih otkriju,531 dok je Saminiato pokušavao naći drugove, našao je tužitelja. Povjeri on tu stvar Salvestru Cavicciuliju, koji je zbog nepravdi nanesenih njegovim roditeljima i njemu morao biti vjeran; ipak on procijeni da mu je bliži strah nego buduća nada, pa smjesta cijelu spletku prijavi Sinjoriji; njezini članovi, pošto uhitiše Saminiata, prisiliše ga da očituje sve nakane urote. Ali od upletenih ne bješe nitko uhvaćen osim Tommasa Davizija; on, dolazeći iz Bologne i ne znajući što se u Firenci zbilo, bijaše uhićen prije nego što stiže: svi drugi, poslije Saminiatova uhićenja, pobjegoše od straha. Pošto se, dakle, kazniše Saminiato i Tommaso532 prema svojim prijestupima, dade se ovlast nekolicini građana da traže zločince i zaštite državu. Oni prognaše šestoricu iz obitelji Ricci, šestoricu iz obitelji Alberti, dvojicu od Medicija, trojicu od Scalija, dvojicu od Strozzija, te Binda Altovitija533 i Bernarda Adimarija, pored mnogo pučana; upozoriše još cijelu obitelj Albertija, Riccija i Medicija za deset godina,534 osim malo njih. Među Albertijima bješe neupozoren gospar Antonio, jer se držalo da je tih i miroljubiv čovjek. Dogodi se te, dok još ne zgasnu sumnja o uroti, uhvatiše nekog redovnika koji je viđen kako, u vrijeme dok se urotnici dogovarahu, više puta putuje iz Bologne u Firencu: priznade on da je više puta nosio pisma gosparu Antoniju; stoga ga odmah uhvatiše, i premda isprva zanijeka, redovnik ga navede da prizna, te ga osudiše na novčanu kaznu i progonstvo trista milja daleko od grada. Pa da od Albertija ne bi svaki dan prijetila opasnost državi, prognaše sve one koji u toj obitelji bijahu stariji od petnaest godina.

529 Kapetanu pravde. 530 Svih osam urotnika zarobljeno je bez borbe. Nakon suđenja su pogubljeni, a s njima i Piggiello. 531 Usp.: R asprave. .., III, 6. 532 Riječ je o Francescu, sinu Tommasa Davizija. Obojica su kažnjeni smrču. 533 Zapravo petoricu iz obitelji Ricci, jednog Medicija, trojicu Strozzija; ne Binda, već Stonda, sina Binda Altovitija. 534 Osim potomaka Niccoloa Albertija, među kojima i Antonio; Ricci i Medici dobili su »upozorenje« na dvadeset, a ne deset godina.

141

29. Taj se događaj zbi godine 14 0 0 ;535 a dvije godine poslije toga umrije Giovan Galeazzo, vojvoda od M ilana; njegova smrt, k^ko prije rekosmo, okonča rat koji trajaše dvanaest godina. U to vrijeme, kad vlada uze više vlasti jer ostade bez unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, izvrši se pohod na Pisu i u njemu se odnese slavna pobjeda;536 i u njoj se na miru ostade od 1400. do 1433„537 Samo godine 1412, kad Alberti prekršiše progonstvo, osnova se protiv njih nova ovlast, koja novim odredbama ojača državu i raspisa ucjenu za Albertije. U to vrijeme Firentinci još povedoše rat s napuljskim kraljem Ladislavom, ali se on okonča kraljevom smrću 1414. A u toku vojevanja, kad kralj bijaše slabiji, prepusti Firentincima grad Cortonu kojemu bijaše gospodar; ali malo zatim pribra on snage i s njima obnovi rat koji bješe mnogo pogibeljniji nego prvi; i da nije završio njegovom smrću, kao što već završi rat s vojvodom od Milana, još bi on, kao i onaj vojvoda, doveo Firencu u opasnost da ne izgubi svoju slobodu. Ali ni taj rat ne svrši s manjom srećom nego onaj, jer kad kralj zauze Rim, Sienu, cijelu Marku i Romanju, i kad mu ne ostade ništa drugo nego Firenca da s vojskom udari na Lombardiju, umrije. I tako smrt uvijek bijaše veća prijateljica Firentincima nego ijedan drugi prijatelj, i moćnija da ih spasi nego ijedna njihova vrlina. Poslije smrti toga kralja ostade grad u miru, izvana i iznutra, osam godina;538 po isteku toga vremena, zajedno s ratovima milanskoga vojvode Filippa,539 obnoviše se stranke; one se ne smiriše sve dok ne propade stanje koje je vladalo od 1381. do 1434.540 i s toliko slave vodilo tolike ratove, pripojivši svojoj državi Arezzo, Pisu, Cortonu, Livorno i Monte Pulciano. I veće bi stvari bilo učinilo, da se grad održa u jedinstvu i da se iznova ne zapališe stare strasti u njemu; a to će se u sljedećoj knjizi potanko pokazati.

535 Godine 1401, koja odgovara 1400. god. po firentinskom kalendaru. 536 Godine 1406. 537 Ta tvrdnja nije točna, i Machiavelli je demantira već u sljedećoj knjizi, zajedno s planom iznesenim u Proslovu, gdje se obavezuje da će treću knjigu dovršiti sa smrću Ladislava, 1414. god. 538 Dakle do 1422, koja označava kraj ove knjige. 539 Filippo Maria Visconti vladao je od 1412. do 1447. 540 Odnosno od 1382. do povratka Cosima Medicija, 1434, kad je vladala oligarhija Albizzijevih i krupne buržoazije.

142

ČETVRTA KNJIGA 1. Gradovi, a poglavito oni koji nisu dobro uređeni, kojima se upravlja pod imenom republike, često mijenjaju svoje vlade i uprave, ne posredstvom slobode i pokornosti, kako mnogi misle, nego posredstvom pokornosti i razuzdanosti. Jer ime slobode slave samo zagovornici razuzdanosti, a to su pučani, i zagovornici pokornosti, a to su plemići,541 želeći svi do jednoga da ne budu podvrgnuti ni zakonima ni ljudima. Istina je, kad se ipak dogodi (što se rijetko kada događa) da se, na sreću nekoga grada, u njemu uzdigne neki mudar, dobar i moćan građanin, koji uredi zakone po kojima se smire ta plemićka i pučka nagnuća, ili se tako ograniče da ne mogu nanositi zla, tada se može taj grad zvati slobodnim, a uprava prosuditi postojanom i čvrstom; jer ako je zasnovana na dobrim zakonima i dobrim odredbama, ne treba joj vrline jednoga čovjeka, kao što drugima treba, da je održava. Takve su zakone i odredbe imale mnoge stare republike, u kojima su uprave bile duga vijeka; takve odredbe i zakoni nedostajahu i nedostaju svima onima koje često mijenjahu i mijenjaju svoje vlade od tiranskog oblika u razuzdani i obrnuto.542 Jer u njima, zbog moćnih neprijatelja što ih svaka vlada ima, nema i ne može biti nikakve postojanosti; jer jedna se ne mili dobrim ljudima, a druga je mrska mudrima; jedna može lako učiniti zlo, druga teško može dobro učiniti; u jednoj bezočni ljudi imaju previše vlasti, u drugoj glupi; pa je i jednoj i drugoj potrebno da je podržavaju vrlina i sudbina jednoga čovjeka, koji može ili zbog smrti nestati, ili zbog nevolja postati nekoristan.

2. Velim, dakle, da se uprava, koja u Firenci započe smrću gospara Giorgia Scalija godine 1381,543 održavala prvo vrlinom gospara Masa Albizzija, a zatim vrlinom Niccoloa da Uzana. Proživje grad mirno od 1414. sve do 1422, jer kralj Ladislav bješe umro, a država Lombardija razdijeljena na više dijelova, tako da ga ništa izvana ni iznutra nije dovodilo u sumnju. Poslije Niccoloa da Uzana na vlasti bijahu građani Bartolomeo Valori, Nerone Nigi, gospar Rinaldo Albizzi, Neri Gino i Lapo Niccolini. Stranke što se rodiše iz nesloge Albizzija i Riccija, i koje poslije s onoliko sablazni uskrsnu gospar Salvestro Medici, nikada se ne zatrše;544 i premda omiljenija stranka u 541 Ovdje se razotkriva Machiavellijeva ideologiziranost: faktor stabilnosti su srednji slojevi, odnosno građanska klasa, koja u sebi ujedinjuje »industria e tem peranza« (marljivost i umjerenost). Do toga on dolazi empirijskom spoznajom o ulozi proizvodnje i trgovine u društvu, a s druge strane na osnovi uskrsnutog antičkog »principa sredine« kao vrline, koji on inače na drugim mjestima odbacuje. 542 Još jedan dokaz o supremaciji zakona nad vladarem. 543 Odnosno 1382. god. 544 Slijedi sažeta sinteza III knjige, koja pokazuje izjašnjavanje u prilog »mršavog« naroda, a protiv oligarhije bogatih građana.

143

općinstvu vladaše samo tri godine i bijaše poražena 1381, ipak se nikada nije mogla ugasiti, jer je veći dio grada poimao njezinu narav. Doduše, česte rasprave i trajni progoni, kojima su se izlagale njezine vođe od 1381. do 1400, svedoše je gotovo ni na što. Prve obitelji, koje su progonjene kao njezine vođe, bijahu Alberti, Ricci i Medici, ostavši više puta bez ljudi i bez bogatstva; a ako su neki ostajali u gradu, njima su oduzimane časti: od tih udaraca ta stranka postade krotka i gotovo iščeznu. Ipak je u mnogim ljudima tinjala uspomena na pričinjene nepravde i želja za osvetom; a osveta, nemajući se na što osloniti, ostajaše skrivena u njihovim grudima. Plemeniti pučani koji su miroljubivo upravljali gradom načiniše dvije pogreške koje prouzročiše propast njihove vladavine: prvo, od neprekidnog vladanja postadoše bezočni; drugo, zbog jala jednih prema drugima, i zbog duga posjedovanja vlasti, ne pripaziše na one koji su im mogli naškoditi.545

3. Obnavljajući, dakle, svakoga dana svojim nakaznim ponašanjem sveopću mržnju, i ne pazeći na škodljive stvari da ih se ne bi bojali, ili pothranjujući ih jalom jednih prema drugima, prouzročiše oni da obitelj Medici opet preuze vlast. Prvi koji se u njoj uzdiže bijaše Giovanni Bicci, Pošto postade veoma bogat, a po naravi bijaše blag i čovječan, on po dopuštenju onih koji upravljahu bijaše doveden do najviše službe.546 Na to se općinstvo grada toliko razveseli, jer se mnoštvu činilo da je dobilo branitelja, da to najmudrijima bijaše sumnjivo, jer se vidjelo da se počinju opet osjećati stare strasti. I Niccolo da Uzano ne propusti da o tome izvijesti druge građane, pokazujući koliko je opasno gojiti nekoga tko ima takav ugled u općinstvu; i kako se lako oprijeti neredima u početku, ali im je teško naći lijeka kad im se dopusti da narastu; i kako prepoznaje da u Giovannija mnoga svojstva nadmašuju svojstva gospara Salvestra. Ne poslušaše Niccoloa njegovi premci, jer su mu zavidjeli na ugledu i željeli steći drugove da ga obore. I dok se u Firenci živjelo u tim prilikama, koje su neprimjetno počinjale previrati, Filippo Visconti, drugi sin Giovannija Galeazza, pošto poslije bratove smrti547 postade gospodar cijele Lombardije te mu se učim da može zasnovati neki pothvat, poželje iznad svega zagospodariti Genovom, koja tada bijaše slobodna pod duždevanjem gospara Tommasa da Campa Fregosa; ali se nije pouzdavao poduzeti ni taj ni koji drugi pohod ako prije ne razglasi novi savez s Firentincima, jer je sudio da će mu ugled toga saveza biti dovoljan za ispunjenje želja. Stoga posla svoje predstavnike u Firencu da ga zaište. Mnogi građani savjetovahu da se ne sklopi; nego da se, ne sklapajući ga, ustraje u miru koji se mnogo godina sam po sebi održavaše, jer su znali kakvu uslugu njemu donosi to sklapanje i kako malu korist iz njega izvlači grad.548 Mnogi drugi bijahu za to da se sklopi, i da mu se u njemu nametnu granice, pa ako ih prijeđe, svatko će upoznati njegov opaki duh, i moći će mu se, kad prekrši mir, pravednije navijestiti rat. I tako, pošto se mnogo o tome raspravljalo, sklopi se mir u kojemu Filippo obeća da se neće miješati u stvari koje se budu zbivale s ovu stranu rijeke Magre i Panara.549 545 Machiavelli smatra da nijedna društvena grupa ne smije imati isključivu niti drugu vlast u društvu, jer to može izazvati kvarenje države (corruzione delto stato). 546 Giovanni Medici, sin Averarda zvanog Bicci, bio je član Sinjorije 1402, a 1421. je postao gonfalonijer pravde, usprkos protivljenju Niccoloa Uzzana. 547 Giovanni Maria, koji je zbog svoje okrutnosti u 24. godini pao kao žrtva atentata. 548 Među njima je bio i Gino Capponi koji se zalagao za savez s Genovom, koja je pala 1422. 549 Ugovorom iz 1420. podijeljene su sfere utjecaja: Viscontijevi su dobili Lombardiju i Genovu, a Firenca Toskanu i Romanju.

144

4. Pošto se uglavi ovaj sporazum, Filippo zauze Bresciu, a malo poslije i Genovu, protivno mišljenju onih koji u Firenci svjetovahu mir, jer su vjerovali da će Bresciu braniti Mlečani i da će Genova sama sebe obraniti.550 I kako u sklopljenoj nagodbi Filippo prepusti genoveškom duždu Sarzanu511 i druge gradove s ovu stranu Magre, uz uvjet da ih dade Genovežanima ako ih htjedne otuđiti, dogodi se te Filippo prekrši mir: bijaše on, osim ovoga, sklopio sporazum i s legatom Bologne; zbog toga se uzbudiše duhovi naših građana te oni, strahujući od novih zala, počeše razmišljati o novom lijeku.552 Kad Filippo doznade za tu uznemirenost, da bi se opravdao, ili da bi iskušao raspoloženje Firentinaca, ili da ih uspava, spremi u Firencu svoje poslanike, pokazujući da se čudi iskazanim sumnjama i nudeći da će se odreći svakoga svoga čina koji bi mogao pobuditi ikakvu sumnju. I ti poslanici postigoše samo to da se grad razdijelio; jer jedna strana, i to oni koji imahu više ugleda u upravi, prosudiše da bi se dobro bilo naoružati i spremiti da se neprijatelju pomrse računi; pa kad se izvrše pripreme, a Filippo ostane miran, neće se povesti rat, ali će biti razloga za mir; mnogi drugi, bilo zbog jala prema vlastodršcima, bilo zbog straha od rata, prosudiše da se ne smije olako posumnjati u prijatelja; i da njegovi činovi ne zaslužuju tolike sumnje, ali se dobro zna da imenovanje Desetorice i sazivanje ljudstva pod oružje znači rat; a ako se povede rat protiv takva kneza, donijet će sigurnu propast gradu, i to bez nade u neku korist, budući da ne bismo mogli zagospodariti osvojenim područjima, kad je Romanja između nas, i budući da na Romanju ne smijemo ni pomišljati, kad nam je u susjedstvu Crkva. Ipak je više vrijedio ugled onih koji su se htjeli pripremiti za rat, nego onih koji su htjeli čekati mir; i imenovaše Desetoricu, i skupiše ljudstvo i nametnuše nove poreze.553 A porezi ispuniše grad ogorčenošću, jer više pritisnuše sirotinju nego bogate; i svatko osuđivaše častohleplje i škrtost moćnika, optužujući ih da žele zametnuti nepotreban rat, da bi dali oduška svojoj pohlepi i potlačili narod radi vlasti. 5. Još ne bijaše došlo do otvorenog raskida s vojvodom; ali se u sve sumnjalo, jer na zahtjev legata Bologne, koji se bojaše gospara Antonija Bentivoglija što pobježe iz grada u Castel Bolognese, Filippo posla vojnike u njegov grad;554 ti su vojnici budno pazili što se zbiva u Firenci, jer bijahu blizu njezinih posjeda. Ali svakoga najviše uplaši, i dade velika povoda da se povede rat, ono što vojvoda učini od Forlija. Gospodar Forlija bijaše Giorgio Ordelaffi, koji na samrti ostavi sina Tibalda pod Filippovim skrbništvom; i premda ga majka, sumnjajući u toga skrbnika, posla svojem ocu Lodovicu Alidosiju, gospodaru Imole,555 ipak ju je narod Forlija natjerao da poštuje 550 Godine 1419. Filippo Maria Visconti povratio je cijelu Lombardiju, a 1421. zauzeo je Bresciu i Genovu. 551 Genoveški dužd je tada bio Tommaso da Campofregoso, s kojim je Filippo sklopio sporazum 1420. god. 552 Filippo je s legatom Bologne sklopio sporazum da će braniti Bolognu od Bentivoglia. Međutim, njegov kondotjer Agnolo della Pergola je namjeravao zadržati grad pod vlašću Filippa. 553 Tijelo Desetorice slobode i mira (Dieci di liberta e di pace) osnovano je 1423. god., sa širokim ovlastima zapovijedanja vojskom, vođenja pregovora, imenovanja komesara itd. U tom je poslu savjetodavnu ulogu imalo tijelo nazvano Giunta koju je imenovalo Veliko vijeće (Consiglio generale). Giunta je imala osamdeset članova. Desetoricu su zvali i Ratna desetorica (D ieci di guerra) i Ovlast desetorice (Dieci della Balia), a najviše vlasti imalo je to tijelo u razdoblju od 1499. do 1512. god., baš kad je Machiavelli vršio dužnost njegova sekretara. Godine 1512. to je tijelo zamijenjeno Izvršnom osmoricom (O tto di pratica), a 1527. ponovo je uspostavljena Ratna desetorica, ali s ovlastima imenovanja a d b o e ambasadora i komesara s mandatom od samo petnaest dana. Vidjeti: B. Varchi, Storia fiorentina (firentinsko izdanje iz 1858, III tom). 554 Anton Galeazzo Bentivoglio napustio je Bolognu 1420. nakon što je ona prešla u papine ruke, a 1422. se nalazio u Castel Bolognese. Odredima milanskog vojvode zapovijedali su Sicco da Montagnana i Agnolo della Pergola, a štab im je bio u mjestu Lugo. 555 Lucrezia Alidosi, kći Ludovica Alidosija koji je bio papin vikar Imole. Godine 1423. Agnolo della Pergola ga je izdajom zarobio i poslao u Milano gdje je bio zatočen do 1426. god., kad je Visconti prepustio Imolu papi Martinu V. Alidosi je u zatvoru napisao traktat o vladanju, koji je ostao neobjavljen. 10

N. M achiavelli: IZ A B R A N O D JE L O II

145

oporuku njegova oca i da ga preda u vojvodine ruke.556 Tada Filippo, da skine sumnju sa sebe, i da što bolje prikrije što smjera, naredi da markiz Ferrare pošalje kao svog namjesnika Guida Torella s vojskom da preuzme vlast u Forliju.557 Tako taj grad pade pod Filippovu vlast. Čim se to doznalo u Firenci, a vijest donesoše i ljudi koji stigoše iz Bologne, lakše se bijaše odlučiti za rat, unatoč tome što mu bijaše velikih prigovora i što Giovanni Medici javno govoraše protiv njega, dokazujući da bi bolje bilo čekati da te vojvoda napadne nego silom ga izazvati protiv sebe, makar bili sigurni u njegovu zlonamjernost; jer će u ovom slučaju pred licem talijanskih knezova jednako biti opravdan rat s vojvodine strane kao i s naše, i neće se moći hrabro iskati sva ona pomoć koja bi se zaiskala kad bi se otkrila njegova nakana; i svoje se stvari brane drukčijim srcem i drukčijom snagom nego tuđe.558 Drugi su govorili da neprijatelja ne treba čekati kod kuće; nego da ga valja potražiti; i da je sreća sklonija onome tko napada nego onome tko se brani; i da se s manje štete, makar s više troška, ratuje u tuđoj nego u svojoj kući. I tako pobijedi ovo mišljenje, i odluči se da Desetorica poduzmu sve korake da se Forli otme iz vojvodinih ruku. 6. Videći Filippo da Firentinci hoće zauzeti ono što on preuze braniti, okani se obzira i posla Agnola Pergolu s velikom vojskom u Imolu, tako da gospodar toga grada ne misli na skrbništvo nad unukom nego da gleda kako će svoje obraniti.559 Stigavši tako Agnolo nadomak Imole, a firentinska vojska bijaše kod Modigliane, i velika studen vladaše te se bijahu zamrzli jarci oko grada, jedne noći on krišom zauze grad i posla Lodovica kao sužnja u M ilano.560 Videći da je izgubljena Imola i rat otkriven, Firentinci poslaše svoju vojsku u Forli; i vojska opsjede taj grad i stezaše ga sa svih strana. A da mu vojvodina vojska ne bi mogla objedinjena priteći u pomoć, unajmiše grofa Alberiga koji se iz Zagonare, svoga grada, svakog dana zalijetaše sve do vrata Imole.561 Agnolo Pergola uvidje da ne može odlučno pomoći Forliju, jer naša vojska držaše jaku opsadu; pa namisli zauzeti Zagonaru, sudeći da Firentinci neće dopustiti da izgube to mjesto; a htjednu li mu priskočiti u pomoć, morat će napustiti opsadu Forlija i pod nepovoljnim uvjetima stupiti u bitku. Prisiliše dakle vojvodini ljudi Alberiga da zatraži primirje; i on ga dobi uz obećanje da će predati grad ako mu za petnaest dana ne priteknu u pomoć Firentinci. Doznade se za tu nevolju u firentinskom taboru i gradu, pa želeći svi da neprijatelji ne odnesu tu pobjedu, omogućiše mu da odnese veću; naime, kad vojska napusti Forli da pomogne Zagonari, razbi se u sukobu s neprijateljima, ne toliko zbog snage protivnika koliko zbog pogana vremena; jer naši, nakon nekoliko sati hoda po vrlo duboku blatu i po kiši, naiđoše na odmorna neprijatelja kojemu bijaše lako odnijeti pobjedu.562 Ipak u takvu porazu, kojemu se pronese glas po cijeloj Italiji, ne pogibe nitko osim Lodovica Obizzija i dvojice njegovih momaka koji padoše s konja i ugušiše se u blatu. 556 Forlijanci su digli ustanak 1423. i pozvali papu da vlada gradom. 557 Markiz Ferrare je Niccolo III d’Este. Dan nakon ustanka u Forli je ušao Sicco da Montagnana, zajedno s Guidom Torellom i drugim komesarom Luigijem Crottijem. 558 Giovanni Medici i Agnolo Pandolfini protivili su se ratu, dok je za rat bio Niccolo da Uzzano. O obrani vlastite zemlje usp.: Vladar, X X V , i Kapitul o Fortuni, stihovi 163-166. 559 Riječ je o Ludovicu Alidosiju. 560 U veljači 1424. 561 Alberigo da Barbiano iz roda grofova Cuneo, sin poznatog kondotjera Alberiga. Nakon poraza kod Zagonare gdje se borio na strani Firentinaca prešao je u najam milanskog vojvode. 562 Bitka kod Zagonare zbila se 28. srpnja 1424. Poginuli su Ludovico Obizzi iz Luke, Orso Orsini i Monte Rotondo, zarobljen je i glavni zapovjednik Carlo Malatesta, a firentinska vojska je izgubila 3200 konja. G. Cavalcanti u svojim Istorie govori o teškom porazu. Machiavelli karikira ovu bitku kako bi dokazao svoju tezu da kondotjerske vojske samo simuliraju bitke.

146

7. Sva se Firenca ožalosti na glas o tome porazu; ali ponajviše velikaši koji su zagovarali rat, jer vidješe da je neprijatelj srčan, oni razoružani, bez prijatelja, a narod protiv njih. Na svim trgovima ih napadahu uvredljivim riječima, tužeći se na plaćene poreze i rat poveden bez razloga, govoreći: - Jesu li imenovali Desetoricu da zadadu strah neprijatelju? Jesu li pritekli u pomoć Forliju i oteli ga iz vojvodinih ruku? Otkrili su se njihovi savjeti i cilj kojemu se uputiše: ne da brane slobodu, koja je njihova neprijateljica, nego da povećaju vlastitu moć; a nju je Bog pravedno smanjio. I nisu samo tim pothvatom opteretili grad, nego mnogima; jer i pothvat protiv kralja Ladislava bijaše sličan ovome.563 Kome će sada priskočiti u pomoć? Papi Martinu, kojega su izmučili zbog Braccia? Kraljici Giovanni, koju su napustili da padne pod okrilje aragonskoga kralja? - I osim ovoga govorahu sve one stvari što ih zna reći rasrđeni narod. Stoga članovi Sinjorije odlučiše okupiti podosta građana koji će lijepim riječima stišati strasti što ih pokrenu mnoštvo.564 Tako gospar Rinaldo Albizzi, koji ostade prvenac gospara Masa i zbog vlastite vrline i očeve uspomene smjeraše na najviši položaj u gradu, održa dugačak govor, dokazujući da nije razborito suditi stvari prema posljedicama, jer mnogo puta dobri savjeti ne svrše dobro a loši savjeti dobro svrše: pa ako se loši savjeti hvale zbog dobra svršetka, samo se potiču ljudi da griješe; a to nanosi velike štete republici, jer loši savjeti ne prolaze uvijek sretno; isto se tako griješi kad se kudi mudar korak koji neveselo svrši, jer se građani obeshrabruju da ne daju savjete gradu i da ne kažu što misle. Zatim dokaza da nužno bijaše povesti onaj rat, jer da se nije poveo u Romanji, bio bi se poveo u Toskani. Ali pošto Bog htjede da im vojska pretrpi poraz, gubitak će biti to teži što mu se više prepuste; ali ako se iskuša junačka sreća, pa učine sve što se može učiniti, niti će oni osjetiti poraz niti vojvoda pobjede. I neka ih ne plaše budući troškovi i nameti; jer druge valja razborito promijeniti a prvi će biti mnogo manji nego oni prošli, budući da je manja oprema potrebna onome tko se hoće braniti nego onima koji idu napadati. Dade im naposljetku savjet da se ugledaju u očeve koji su se uvijek i od svakoga kneza obranili, jer nisu gubili hrabrosti ni u kakvoj nesreći. 8. Poslušaše građani njegov savjet, pa unajmiše Bracciova sina grofa Odda, i dadoše mu za zapovjednika Niccoloa Piccina, Bracciova učenika i najslavnijeg od sviju što pod njegovim stijegom vojevahu;565 a njemu pridodaše druge vojskovođe i neke svrgnute opet posadiše na konje. Imenovaše dvadeset građana da razrežu nove namete; pošto ovi vidješe da su moćni građani pokunjeni zbog minulog poraza, opteretiše ih bez ikakva obzira.566 Taj namet jako ojadi bogate građane; ali da bi izgledali pošteniji, oni se isprva ne potužiše na težinu nameta, nego su ga kudili općenito kao nepravdu i savjetovali da se malo olakša. To mnogi doznaše, pa Vijeće spriječi njihov naum; a da bi se na djelu osjetila njegova težina, i da ga mnogi zamrze, postigoše to da ga skupljači s najvećom strogošću ubiru, dajući im vlast da mogu ubiti svakoga tko se opre javnim službenicima. Iz toga potekoše mnogi žalosni događaji, jer su građani ginuli i dopadali rana; stoga se činilo da će se strane zakrviti, i svatko razborit slućaše neko buduće zlo, jer velikaši, naviknuti na tuđe obzire, nisu mogli podnijeti da budu potčinjeni, a drugi su 563 Vidjeti Firentinske povijesti, III, 29. 564 3 0. srpnja je sazvana Consulta (Savjet građana), a 3. kolovoza sazvano je vijeće umoljenih (Ricbiesti). 565 Oddo Fortebracci, sin poznatog kondotjera Braccia da Montone, i Niccolo Piccinino, koji je 1424. preuzeo zapovjedništvo nad Bracciovom vojskom. 566 Ovlast dvadesetorice (Balia dei venti), koja je nametnula građanima golem ratni porez od 150.000 zlatnih fjorina, koji je ponovljen nekoliko puta, tako da je prikupljeno ukupno 900.000 fjorina. Teški nameti pogodili su čitavo stanovništvo, a osobito bogate.

lo-

147

htjeli da svatko podnese jednak teret. Stoga se mnogi ugledni građani sastajahu i razgovarahu kako im je nužno povratiti vlast; jer je njihov nemar ohrabrio ljude da prigrabe javne službe i dao smjelosti onima koji znaju stati na čelo mnoštva. I pošto tako između sebe raspraviše ove stvari nekoliko puta, odlučiše da se sastanu svi zajedno; i okupi se u crkvi Santo Stefano567 više od sedamdeset građana, po dopuštenju gospara Lorenza Ridolfija i Francesca Gianfigliazzija koji tada bijahu članovi Sinjorije. S njima se ne nađe Giovanni Medici, bilo stoga što ga ne pozvaše kao sumnjiva, bilo stoga što ne htjede doći kao protivnik njihova mišljenja.

9. Govor održa gospar Rinaldo Albizzi. Izloži im stanje grada; i kako se zbog njihova nemara vratio pod vlast puka, a njihovi su ga očevi bili preoteli godine 1381; spomenu zločine uprave koja vladaše od 1378. do 1381; i kako je svima nazočnima poginuo kome otac kome djed; i kako se vraćaju u iste opasnosti, a grad zapada u iste nerede, jer je mnoštvo već razrezalo porez na svoj način, a uskoro će i poglavarstva određivati po svojem sudu, ako ga ne suzbije viša sila ili bolji poredak; a kad se to dogodi, mnoštvo će zauzeti njihova mjesta i uništiti ono stanje koje je trajalo četrdeset dvije godine na toliku slavu grada, a Firencom će vladati ili slučaj, pod samovoljom mnoštva, gdje će jedna strana živjeti u razuzdanosti a druga u opasnosti, ili pojedinac koji se proglasi vođom mnoštva. Stoga tvrđaše kako se svatko tko ljubi domovinu i svoju čast nužno mora osvijestiti i sjetiti se vrline Barda Mancinija, koji porazi Albertije i izvuče grad iz opasnosti u kojima se tada nalazio;568 i kako uzrok toj smionosti mnoštva poteče od velikih izbornih tijela koja nastadoše zbog njihova nemara, pa se Palača napunila novim i kukavnim ljudima. Zaključi stoga da tome vidi samo jedan lijek: vratiti upravu velikašima i oteti vlast cehovima, smanjivši ih od četrnaest na sedam; tada bi puk u Vijećima imao manje vlasti, kako zbog toga što bi im se smanjio broj, tako i zbog toga što bi u njima više vlasti imali velikaši koji im zbog starog neprijateljstva ne bi bili skloni: tvrdeći da je mudrost znati okoristiti se ljudima prema vremenima; jer, ako su se njihovi očevi znali okoristiti pukom da zatru nasilnost velikaša, sada kad su velikaši postali ponizni a puk se osilio dobro je suzbiti njihovu drskost uz pomoć velikaša; i kako treba sprovesti te stvari na prijevaru ili na silu koju je lako primijeniti, budući da su neki od njih u poglavarstvu Desetorice i mogu potajno dovesti u grad vojsku. Pohvališe gospara Rinalda i svatko odobri njegov savjet. A Niccolo Uzano, među ostalima, reče da je istina sve što je gospar Rinaldo rekao, ali lijek je dobar i pouzdan samo kad se može primijeniti bez očite podjele grada; a podjela bi svakako nastala kad uz njih ne bi pristao Giovanni Medici; naime, ako se on pridruži, svjetina će ostati bez vođe i snage i neće biti opasna;569 ali ako se on ne pridruži, neće se uspjeti bez oružja, a s oružjem postoji opasnost da neće moći pobijediti ili da neće moći uživati u pobjedi. I ponizno ih podsjeti na svoje davne uspomene; i kako nisu htjeli stati na put tim poteškoćama u ono doba kad se to lako moglo učiniti; i kako sada više nije vrijeme da se to učini bez bojazni od veće štete; i da ne preostaje drugi izlaz nego da 567 Crkva Santo Stefano kod Ponte Vecchio (Starog mosta), u srpnju 1426. 568 Bardo Mancini je izvanrednim postupkom izabran za gonfalonijera pravde 29. travnja 1387. god. Bio je inicijator oštrih mjera protiv porodice Alberti. Vidjeti Firentinske povijesti, III, 23. 569 Medičejci su uspjeli steći naklonost puka jer su, iako srednjeg imovnog staleža, uvijek bili na strani pučana i otuda i njihov ugled koji su kasnije iskoristili da bi učvrstili svoju vlast. Niccolo da Uzzano je predlagao da se, ukoliko pregovori s Medicijem propadnu, preuzme vlast na način kako je to učinio Maso Albizzi 1393. godine, uvođenjem imovinskog cenzusa i izbacivanjem iz kožnih torbi imena pučana i nepriznavanjem statusa građana novopridošlima, po uzoru na Veneciju.

148

htjeli da svatko podnese jednak teret. Stoga se mnogi ugledni građani sastajahu i razgovarahu kako im je nužno povratiti vlast; jer je njihov nemar ohrabrio ljude da prigrabe javne službe i dao smjelosti onima koji znaju stati na čelo mnoštva. I pošto tako između sebe raspraviše ove stvari nekoliko puta, odlučiše da se sastanu svi zajedno; i okupi se u crkvi Santo Stefano567 više od sedamdeset građana, po dopuštenju gospara Lorenza Ridolfija i Francesca Gianfigliazzija koji tada bijahu članovi Sinjorije. S njima se ne nađe Giovanni Medici, bilo stoga što ga ne pozvaše kao sumnjiva, bilo stoga što ne htjede doći kao protivnik njihova mišljenja.

9. Govor održa gospar Rinaldo Albizzi. Izloži im stanje grada; i kako se zbog njihova nemara vratio pod vlast puka, a njihovi su ga očevi bili preoteli godine 1381; spomenu zločine uprave koja vladaše od 1378. do 1381; i kako je svima nazočnima poginuo kome otac kome djed; i kako se vraćaju u iste opasnosti, a grad zapada u iste nerede, jer je mnoštvo već razrezalo porez na svoj način, a uskoro će i poglavarstva određivati po svojem sudu, ako ga ne suzbije viša sila ili bolji poredak; a kad se to dogodi, mnoštvo će zauzeti njihova mjesta i uništiti ono stanje koje je trajalo četrdeset dvije godine na toliku slavu grada, a Firencom će vladati ili slučaj, pod samovoljom mnoštva, gdje će jedna strana živjeti u razuzdanosti a druga u opasnosti, ili pojedinac koji se proglasi vođom mnoštva. Stoga tvrđaše kako se svatko tko ljubi domovinu i svoju čast nužno mora osvijestiti i sjetiti se vrline Barda Mancinija, koji porazi Albertije i izvuče grad iz opasnosti u kojima se tada nalazio;568 i kako uzrok toj smionosti mnoštva poteče od velikih izbornih tijela koja nastadoše zbog njihova nemara, pa se Palača napunila novim i kukavnim ljudima. Zaključi stoga da tome vidi samo jedan lijek: vratiti upravu velikašima i oteti vlast cehovima, smanjivši ih od četrnaest na sedam; tada bi puk u Vijećima imao manje vlasti, kako zbog toga što bi im se smanjio broj, tako i zbog toga što bi u njima više vlasti imali velikaši koji im zbog starog neprijateljstva ne bi bili skloni: tvrdeći da je mudrost znati okoristiti se ljudima prema vremenima; jer, ako su se njihovi očevi znali okoristiti pukom da zatru nasilnost velikaša, sada kad su velikaši postali ponizni a puk se osilio dobro je suzbiti njihovu drskost uz pomoć velikaša; i kako treba sprovesti te stvari na prijevaru ili na silu koju je lako primijeniti, budući da su neki od njih u poglavarstvu Desetorice i mogu potajno dovesti u grad vojsku. Pohvališe gospara Rinalda i svatko odobri njegov savjet. A Niccolo Uzano, među ostalima, reče da je istina sve što je gospar Rinaldo rekao, ali lijek je dobar i pouzdan samo kad se može primijeniti bez očite podjele grada; a podjela bi svakako nastala kad uz njih ne bi pristao Giovanni Medici; naime, ako se on pridruži, svjetina će ostati bez vođe i snage i neće biti opasna;569 ali ako se on ne pridruži, neće se uspjeti bez oružja, a s oružjem postoji opasnost da neće moći pobijediti ili da neće moći uživati u pobjedi. I ponizno ih podsjeti na svoje davne uspomene; i kako nisu htjeli stati na put tim poteškoćama u ono doba kad se to lako moglo učiniti; i kako sada više nije vrijeme da se to učini bez bojazni od veće štete; i da ne preostaje drugi izlaz nego da 567 Crkva Santo Stefano kod Ponte Vecchio (Starog mosta), u srpnju 1426. 568 Bardo Mancini je izvanrednim postupkom izabran za gonfalonijera pravde 29. travnja 1387. god. Bio je inicijator oštrih mjera protiv porodice Alberti. Vidjeti Firentinske povijesti, III, 23. 569 Medičejci su uspjeli steći naklonost puka jer su, iako srednjeg imovnog staleža, uvijek bili na strani pučana i otuda i njihov ugled koji su kasnije iskoristili da bi učvrstili svoju vlast. Niccolo da Uzzano je predlagao da se, ukoliko pregovori s Medicijem propadnu, preuzme vlast na način kako je to učinio Maso Albizzi 1393. godine, uvođenjem imovinskog cenzusa i izbacivanjem iz kožnih torbi imena pučana i nepriznavanjem statusa građana novopridošlima, po uzoru na Veneciju.

148

njega pridobiju za se. Stoga zapade dužnost gospara Rinalda da se nađe s Giovannijem i da ga pokuša prikloniti njihovu mišljenju. 10. Vitez izvrši tu dužnost i najljepšim riječima što je umio stade ga nagovarati da se s njima prihvati toga pothvata, i da svojom naklonošću ne ohrabruje mnoštvo na zator države i grada. Njemu Giovanni odgovori kako vjeruje da mudar i dobar građanin ima dužnost ne kršiti uobičajene uredbe svoga grada, jer ništa ne srdi ljude više nego mijenjanje tih uredbi; jer treba mnoge uvrijediti, a gdje mnogi ostanu nezadovoljni tu se svakog dana valja bojati neke nesreće. I kako mu se čini da će ta njihova nakana prouzročiti dvije vrlo pogubne stvari: prvo, dat će časti onima koji ih manje štuju, jer ih nikada nisu imali, i manje razloga imaju da se potuže, jer ih nemaju; drugo, otet će ih onima koji se nikada neće smiriti dok im se ne vrate, jer su navikli da ih imaju; i tako bi se vidjelo da je mnogo veća nepravda koja se nanosi jednoj strani nego dobrobit koja se čini drugoj; tako bi njezin začetnik stekao malo prijatelja i vrlo mnogo neprijatelja; i ovi bi ga žešće napadali nego što bi ga oni branili, jer su ljudi po prirodi spremniji na osvetu zbog nepravde nego na zahvalnost zbog dobročinstva, misleći da nam ova donosi štetu a ona druga korist i užitak.570 Zatim se obrati u govoru gosparu Rinaldu i reče: — A vi, da se spomenete minulih događaja i s kakvim se prijevarama u ovom gradu služe, manje biste bili zagrijani za tu nakanu; jer onaj tko je zagovara, pošto s vašim snagama otme vlast narodu, otet će je i vama uz pomoć onoga tko vam zbog te nepravde postane neprijateljem; i proći ćete kao gospar Benedetto Alberti koji pristade, na nagovor onoga tko ga ne ljubljaše, da propadnu gospar Giorgio Scali i gospar Tommaso Strozzi, a malo poslije ga poslaše u progonstvo isti oni koji ga nagovarahu. —Stoga mu dade savjet da zrelije razmišlja o stvarima, i da se ugleda u svog oca koji radi opće naklonosti snizi cijenu soli, odredi da onaj tko ima manje od pola fjorina poreza može a ne mora plaćati, kako hoće, i htjede da u dan kad se sastaju Vijeća svatko bude siguran od svojih vjerovnika. I naposljetku mu izjavi da je sklon, koliko se njega tiče, ostaviti gradu njegove uredbe. 11. Doznade se u javnosti kako su se zbivale te stvari, i Giovanni steče još veći ugled a drugi građani mržnju. Ali se on toga klonio, da što manje ohrabruje one koji su uz njegovu naklonost snovali nove stvari; i u svakome svojem govoru naglašavaše svakome da on nije za pothranjivanje stranaka, nego za njihovo gušenje, i da, koliko stoji do njega, ne traži ništa drugo nego jedinstvo grada: stoga mnogi koji pristadoše uza nj bijahu nezadovoljni, jer htjedoše da u svemu pokaže više života. Među njima bijaše Alamanno Medici,571 čovjek okrutne naravi, koji ga ne prestajaše podžizati da progoni neprijatelje i podupire prijatelje, osuđujući njegovu mlakoću i sporost u djelovanju; i govoraše da je to razlog što neprijatelji bezobzirno rade protiv njega; i da će taj rad jednoga dana uroditi propašću njegove kuće i njegovih prijatelja. Za istu stvar zagrijavaše i njegova sina Cosima. Ipak Giovanni nije odstupao od svoje odluke, iako mu sve to bijaše odano i prorečeno; ali unatoč tome stranka je već bila otkrivena i grad se očito razjedinio.572 Bijahu u Palači dva bilježnika u službi Sinjorije, ser Martino i ser 570 Usp. sličnu misao koja se iznosi u Raspravam a o prvoj d ek a d i Tita Livija, I, 29, i Vladaru, VII. Za inspiraciju mu služi Tacit, H istoriae, IV, 3. 571 Averardo, sin Alamanna, a ne Alamanno Medici. 572 Prema Machiavelliju izgleda da je stranka Medičejaca, usprkos Giovannijevoj umjerenosti i oprezu, več konstituirana. Međutim, jedini izvor koji o tome govori je Giovanni Cavalcanti kojeg Machiavelli uvelike prepisuje. Poggio Bracciolini o tome šuti.

149

Pagolo:573 ovaj je podupirao Uzanovu stranku, onaj drugi Medicije; i gospar Rinaldo, videći kako im se Giovanni ne želi pridružiti, odluči lišiti službe njegova ser Martina, misleći da će mu poslije toga Palača uvijek biti sklonija. T o naslutiše protivnici, pa ne samo što obraniše ser Martina nego lišiše službe ser Pagola, što ozlovolji i uvrijedi njegovu stranku. T o bi odmah bilo izazvalo teške posljedice, da ne bijaše rata koji je prijetio gradu; a grad bijaše uplašen zbog poraza pretrpljenog kod Zagonare, jer dok se ova muka mučila u Firenci, Agnolo Pergola bijaše s vojvodinom vojskom zauzeo sve gradove u Romanji koje posjedovahu Firentinci, osim Castrocara i Modigliane, djelo­ mice zbog slabosti tih mjesta, djelomice zbog propusta onoga tko ih je čuvao. U zauzeću ovih gradova zbiše se dvije stvari po kojima se spozna koliko i neprijatelj cijeni ljudsku vrlinu, i koliko je kukavnost i zloća mrska.

12. U tvrđavi Monte Petroso574 bijaše kaštelan Biagio Melano. Našavši se potpa­ ljen usred neprijatelja i ne videći nikakva spasa tvrđavi, nabaca haljina i slame s one strane koja još nije gorjela, i vrh toga baci dva svoja sinčića, govoreći neprijateljima: Otmite mi ona dobra koja mi dade sreća i koja mi možete oteti; a dobra koja imam od srca, gdje mi leži čast i slava, niti ću vam ih dati, niti ćete mi ih oteti! — Pritrčaše neprijatelji da spase dječake, a njemu pružahu konope i ljestve da se spasi; ali ih on ne prihvati; više je volio umrijeti u plamenu nego živjeti spašen rukama protivnika svoje domovine. Zaista, primjer dostojan one slavljene starine, a toliko je čudesniji od nekadašnjih koliko je rjeđi! Neprijatelji vratiše njegovim sinovima sve što se moglo spasiti i s najvećom ih brigom poslaše njihovu rodu; i republika bijaše prema njima jednako ljubazna, jer dobivahu državnu potporu do smrti. Suprotno tome dogodi se u Galeati,575 gdje načelnik bijaše Zanobi del Pino; on bez ikakve obrane predade tvrđavu neprijatelju, i k tome svjetovaše Agnola da napusti romanjolske planine i ode u toskanske brežuljke, gdje može ratovati uz manju opasnost i veći probitak. Ne mogaše Agnolo podnijeti njegovu podlost i pokvarenu dušu, pa ga predade u ruke svojih slugu koji mu, nakon mnogih poruga, davahu da jede samo šareno obojeni papir,576 govoreći da ga tako žele od gvelfa pretvoriti u gibelina; i gladujući tako, za nekoliko dana umrije.

13. U međuvremenu grof Oddo, zajedno s Niccoldom Piccinom, uđe u dolinu Lamone da pokuša gospodara Faenze577 potaknuti na prijateljstvo s Firentincima, ili bar suzbiti Agnola Pergolu da više ne krstari slobodno po Romanji. Ali kako ta dolina bijaše vrlo jaka a stanovništvo vično oružju, tu pogibe grof Oddo, a Niccolo Piccino dopade tamnice u Faenzi.578 Ali sreća htjede da Firentinci zadobiju ono što u porazu izgubiše i što možda ne bi zadobili da su pobijedili; jer Niccolo toliko uznastoja oko gospodara Faenze i njegove majke, te se oni sprijateljiše s Firentincima. U tome pomirenju Niccolo Piccino izađe na slobodu; on se ne držaše savjeta koji drugima davaše, nego, pregovarajući s gradom o svojoj službi, bilo zato što mu se uvjeti učiniše slabima, bilo zato što drugdje nađe bolje, gotovo ex abrupto otputova iz Arezza, gdje 573 Martino Marrini i Paolo Fortini. 574 Monte Petroso je tvrđava koja brani važan prolaz u Apeninima, a bila je opsjednuta u travnju 1426. 575 Također utvrda u Apeninima, blizu Forlija. 576 Papir je, kako navodi Cavalcanti, bio oslikan viscontijevskim grbom u kome se nalazi zmija. 577 Vladar Faenze je bio Guidantonio Manfredi. Firentinci su unajmili i Ludovica Manfredija s obećanjem da će mu prepustiti Faenzu. 578 Niccolo Piccinino je bio zarobljen u veljači 1425.

150

prebivaše, i ode u Lombardiju i postade vojvodin plaćenik.579 Uplašeni zbog toga događaja i snuždeni zbog čestih poraza, Firentinci prosudiše da više ne mogu sami voditi taj rat; i spremiše poslanike Mlečanima da ih zamole da se, dok im je to još lako, odupru veličini jednoga koji će, ako mu dopuste da ojača, biti jednako poguban njima kao i Firentincima.580 Na taj isti pothvat nagovaraše ih i Francesco Carmignuola, ratnik na veliku glasu u to doba, koji je prije vojevao za vojvodu ali se poslije od njega odmetnuo. Mlečani bijahu u dvojbi, ne znajući koliko se mogu pouzdati u Carmignuolu, sumnjajući da on i vojvoda ne hine neprijateljstvo. I u toj njihovoj neodlučnosti dogodi se da vojvoda, uz pomoć jednog Carmignuolina sluge, njega otrova; taj otrov ne bijaše dovoljno jak da ga umori, ali ga dovede na prag smrti. Kad se otkrio uzrok njegove bolesti, Mlečani prestadoše sumnjati; i kako su ih Firentinci i dalje nagovarali, sklopiše s njima savez; i obje strane se obvezaše voditi rat o zajedničkom trošku; i da ono što se osvoji u Lombardiji bude Mlečanima, a ono u Romanji i Toskani Firentin­ cima; a Carmignuola bijaše vrhovni zapovjednik saveza. Prema toj nagodbi, dakle, zametnu se rat u Lombardiji gdje ga Carmignuola vrsno vodaše;581 i za nekoliko mjeseci ote on vojvodi mnoga mjesta, zajedno s gradom Bresciom; to se zauzeće, u ono doba i prema onakvim ratovima, smatraše čudesnim.582

14. Potraja taj rat od 1422. do 1427, i građanima Firence dodijaše dotadašnji porezi, te se složiše da ih promijene. Pa da bi bili razmjerni bogatstvu, odredi se da se razrežu po imovini, i da onaj tko ima stotinu fjorina vrijednosti plati pola fjorina poreza. Pošto dakle porez nisu trebali dijeliti ljudi nego zakon, velik teret pade na moćne građane, pa oni bijahu protiv njega prije nego što se prihvatio.583 Samo ga je Giovanni Medici otvoreno hvalio; i porez se prihvati. I budući da se u njegovu razrezivanju svačija imovina skupljaše na hrpu, što Firentinci kažu »accatastare«, ovaj poraz dobi ime katastar. Tako se djelomice dovede u red tiranija moćnika, jer ne mogahu pobjeđivati slabije i prijetnjama ih ušutkivati u Vijećima, kako su prije mogli. Prihvati dakle građanstvo taj porez, a moćnici ga dočekaše s najvećim negodovanjem. Ali kako se događa da ljudi nikada nisu zadovoljni, pa kad imaju jednu stvar nije im ona dosta nego žele drugu, tako narod ne bijaše zadovoljan jednakošću poreza po zakonu i zahtijevaše da se vrati u prošla vremena i da se vidi koliko su moćnici prema katastru platili manje, pa da ih se natjera platiti toliko da se izjednače s onima koji su prodavali imovinu da bi mogli platiti ono što nisu bili dužni.584 Taj zahtjev uplaši

579 U studenome 1425. god. Machiavelli ne spominje dva poraza Firence: bitku kod Anghiarija, 8. listopada, i bitku kod Faggiuole, 17. listopada. 580 Firentinci su pregovarali s Mlečanima o miru još 1424. kad je pregovore vodio Rinaldo degli Albizzi. Sporazum s Venecijom uglavili su, u ime Firence, Lorenzo Ridolfi, Palla Strozzi i Giovanni Medici. 581 Francesco Bussone, grof Carmagnole, bio je vrstan kondotjer, i u ime milanskog vojvode upravljao je Genovom kao guverner. Sumnjičavi Filippo Maria Visconti odbijao je da mu povjeri značajnije poslove, pa se Carmagnola odmetnuo od njega. U to doba je u Veneciji bio dužd Francesco Foscari koji je Carmagnoli dao vrhovno zapovjedništvo nad savezničkom vojskom. 582 Savezu Firence i Venecije pristupili su u prosincu 1425. god. Ferrara, Mantova, Savoia i Alfons Aragonski, a potom i Siena. U ožujku 1426. Carmagnola je ušao u Bresciu, ali ju je konačno osvojio tek u studenome. 583 Porezne uredbe donesene su 1423, 1424. i 1425. god. Rinaldo degli Albizzi bio je autor porezne reforme iz 1425. i novog prijedloga uvođenja katastra, 22. svibnja 1427. Zakon je predviđao da svaki građanin mora prijaviti svu svoju imovinu i, nakon odbijanja kamata na kapital i 200 fjorina po glavi, bio je razrezan porez u visini od 0,5% imovine. Za razliku od prethodnih poreznih uredbi, ova je imala zakonsku snagu. 584 Nove porezne mjere išle su na ruku jednom dijelu bogatih građana, i to onima koji su svoj kapital uložili u financijske ili trgovačke pothvate, a otežavao je položaj zemljoposjednicima. Godine 1433. uveden je progresivan porez od 1 do 3% na imovinu.

151

velikaše mnogo više nego katastar; pa da bi se od njega obranili neprestance su ga kudili, tvrdeći da je jako nepravedan, jer je nametnut i na pokretnu imovinu koju danas imaš a sutra je izgubiš; i da, osim toga, ima mnogo osoba koje kriju novac koji katastar ne može obuhvatiti. Tome su dodavali da oni koji ostavljaju svoje poslove da bi upravljali republikom treba da snose manji porez, jer je dovoljno što osobno rade, i da nije pravedno što grad ima koristi od njihove imovine i rada, a od drugih dobiva samo novac. Drugi, kojima katastar bijaše po volji, odgovarahu da se zbog promjena pokretne imovine mogu mijenjati i porezi, i da se njihovim mijenjanjem može popraviti ono što ne valja; a o onima koji skrivaju novce ne treba voditi računa, jer nije razborito da se plaća za novac koji se ne oplođuje, a da bi se oplodio mora se otkriti; a ako im je mrsko podnositi trud za republiku, neka se toga okane i neka se više ne muče, jer će se naći ljubaznih građana kojima neće biti teško da joj pomažu novcima i savjetom; i da su tolike pogodnosti i časti što se izvlače iz uprave, te bi im morale biti dovoljne da ih mine želja za izbjegavanjem tereta. Ali zlo je ležalo u onome što nisu spominjali; jer njih je boljelo što ne mogu povesti rat bez vlastite štete, kad su morali sudjelovati u troškovima kao i drugi; i da se tako bilo prije postupilo, ne bi se zametnuo rat s kraljem Ladislavom, niti bi se sada ovaj vodio s vojvodom Filippom; oni su se vodili da se zadovolje građani, a ne zbog nužnosti. Ove uzburkane strasti stiša Giovanni Medici, pokazavši da nije dobro dirati u prošle stvari, nego da je dobro pobrinuti se za buduće; pa ako su prijašnji porezi bili nepravedni, treba zahvaliti Bogu što se našao način da se isprave i poželjeti da taj način posluži ujedinjenju a ne razjedinjenju grada; a to bi se zbilo kad bi se pregledavali prošli porezi i izjednačavali se sa sadašnjima; i tko je zadovoljan osrednjom pobjedom uvijek će dobro postupiti, jer oni koji žele posvemaš­ nju pobjedu često gube..585 I takvim riječima on stiša te strasti, i postiže da se o izjednačavanju više nije govorilo.

15. Dok se i dalje vodio rat s vojvodom, posredovanjem jednog papina legata uglavi se mir u Ferrari.586 Ali vojvoda se već od početka nije držao njegovih uvjeta, pa se savez opet prihvati oružja; i sukobivši se s njegovom vojskom, pobijedi ga kod M aclovija.587 Poslije toga poraza vojvoda potače nove pregovore o primirju, a Mlečani i Firentinci na njih pristadoše, ovi zato što sumnjahu u Mlečane, jer im se učini da mnogo troše na jačanje drugih, oni zato što vidješe da Carmignuola sporo napreduje nakon poraza što ga zadaše vojvodi, tako da im se učini da se više ne mogu u njega pozdavati. Uglavi se dakle mir godine 1428; njime Firentinci zadobiše izgubljene gradove u Romanji, a Mlečanima ostade Brescia i još im vojvoda dade Bergamo s okolicom.588 Potrošiše u tome ratu Firentinci tri milijuna i pet stotina tisuća dukata, i njime povećaše Mlečanima bogatstvo i veličinu, a sebi siromaštvo i neslogu. Čim nastupi vanjski mir, započe unutrašnji rat. Ne mogavši velikaši podnositi katastar, a ne

J8S Usp. Rasprave o prvoj d ek a d i Tita Livija, II, 27. 586 Mir u Ferrari bio je zaključen 30. prosinca 1426. god. Papin legat bio je Niccolo Albergati, kardinal Santa Croce. Po tom miru Visconti su ustupili Veneciji cijelu oblast Brescie. 587 Milanski vojvoda je prekršio mirovni dogovor, zaključen 30. prosinca 1426. god., početkom veljače 1427. god., nadajući se pomoći Sigismunda Luksemburškog. Poraz je vojvodina vojska doživjeia 12. listopada 1427. god. kod Maclodia. Savezničkom vojskom je zapovijedao grof Carmagnola, a vojvodinom Carlo Malatesta. 588 Mir je zaključen 18. travnja 1428. u Ferrari. Venecija je dobila Bresciu i njezin teritorij zajedno s Cremonom i Bergamom. Firentinci su povratili izgubljene posjede u Romanji. Rat je stajao Firentince tri i pol milijuna fjorina, a ne dukata.

152

vidjevši kako da ga ukinu, domišljahu se kako da mu stvore što više neprijatelja pa da ga sa što više pristaša napadnu. Stoga rekoše zaduženim službenicima kako ih zakon prisiljava da uvedu pod katastar i pokrajinska imanja,589 da se vidi ima li među njima firentinske imovine. Stoga objaviše podanicima da do određenog roka donesu popis svoje imovine. Zbog toga se Volterranci požališe Sinjoriji; a službenici se naljutiše i strpaše ih osamnaestoricu u zatvor. Taj postupak jako rasrdi Volterrance; ipak se ne digoše, jer imahu obzira prema njihovim zatvorima.590

16. U to vrijeme obolje Giovanni Medici, pa znajući da mu je bolest smrtonosna, zovnu sinove Cosima i Lorenza, i reče im: — Mislim da sam proživio vrijeme koje mi Bog i priroda darovaše na rođenju. Umirem zadovoljan, jer vas ostavljam bogate, zdrave i sposobne da možete, nastavite li mojim stopama, živjeti čašćeni i voljeni od sviju u Firenci. Jer ni zbog čega ne umirem toliko spokojan koliko zbog spomena da nikada nikoga nisam uvrijedio, nego sam radije svakome činio dobro koliko sam mogao. T o vam savjetujem da i vi činite. Ako hoćete živjeti u spokojstvu, namaknite onoliko imovine koliko vam dopuštaju zakoni i ljudi; to vam nikada neće donijeti ni zavisti ni opasnosti, jer mržnju izaziva ono što čovjek otme a ne ono što mu je dato; i uvijek ćete imati mnogo više onih koji želeći tuđi dio gube svoj, a prije nego što ga izgube žive u trajnim mukama. Takvim sam postupanjem ja, među tolikim neprijate­ ljima, među tolikim gloženjima, ne samo sačuvao nego i povećao svoj ugled u ovom gradu. Tako ćete se i vi održati i porasti, ako budete slijedili moje stope. Ali kad postupite drukčije, znajte da vam kraj neće biti nimalo sretniji nego kraj onih koji su, kako sami upamtismo, upropastili sebe i uništili svoju kuću. —Umrije malo poslije,591 a u cijelom gradu ostavi preveliku žalost za sobom, kako i zaslužiše njegove ponajbolje vrline. Giovanni bijaše milosrdan; i ne samo što davaše milostinju onome tko bi zaprosio nego mnogo puta pomagaše sirotinji kad ga ne bi iskali. Svakoga je ljubio; dobre je hvalio, zle je sažaljevao. Nikada nije tražio časti, a sve ih je imao; nikada nije išao u Palaču, ako ga ne bi zovnuli. Ljubio je mir i bježao od rata. Pritjecao je ljudima u nevolji, pomagao im u blagostanju. Bijaše protivnik otimanja državnog blaga i neimar općega dobra. U poglavarstvima ljubazan; ne bijaše osobito rječit, ali goleme razborito­ sti. Na licu mu se pokazivala sjeta; ali u razgovoru bijaše opet ugodan i duhovit. Umrije vrlo bogat blagom, ali još bogatiji slavom i dobrostivošću. Njegovu baštinu, kako imovinska tako i duhovna dobra, ne samo što Cosimo očuva nego je još i poveća.

17. Dodija Volterrancima čamiti u zatvoru; pa da izađu na slobodu obećaše poslušati što im je zapovjeđeno. Pošto izađoše na slobodu, dakle, i vratiše se u Volterru, dođe vrijeme da njihovi novi priori preuzmu poglavarstvo; među njima bješe izabran neki Giusto, čovjek pučanin ali ugledan u narodu, koji bijaše jedan od onih što

589 Pokrajina, odn. distretto—priključene ili osvojene zemlje kojima su prije vladali samostalni gradovi-komune (tako je status distretta 1307. dobila Pistoia, 1336. kupljen je Arezzo itd.). Nova porezna politika povećala je prihode Firentinske Republike sa 20.000 na 25.000 fjorina. 590 Volterra je zahtijevala da se mjere katastra ne primjenjuju na njezinu području. U Firencu je upućeno osamnaest poslanika, koji su tamo zatvoreni i držani šest mjeseci. Cosimo je isprva podržavao Volterrance, a onda zahtijevao samo p ro form a pristanak da će provesti mjere katastra. 591 Giovanni Medici je umro 25. listopada 1429. god. Sam sprovod bio je manifestacija moći porodice Medici i na njemu su sudjelovali mnogi poslanici iz svih krajeva Italije. Za sprovod je potrošeno 3000 fjorina.

153

dopadoše zatvora u Firenci. U njemu je tinjala mržnja prema Firentincima, zbog javne i osobne nepravde, a još ga potaknu Giovanni d i.. .,592 plemić i njegov drug u poglavar­ stvu, da s ovlaštenjem priora i svojim ugledom pobuni narod, i grad iščupa iz firentinskih ruku, i sebe proglasi njegovim knezom. Po njegovu savjetu Giusto zgrabi oružje, obiđe grad, uhvati kapetana koji bijaše za Firentince, i uz pristanak naroda proglasi se gospodarom grada. Ta novost u Volterri jako ozlovolji Firentince; ipak, pošto tek sklopiše mir s vojvodom, i željni da se drže ugovora, zaključiše kako još ima vremena da je pokore; i da ga ne bi gubili, poslaše odmah na taj pohod povjerenike gospara Rinalda Albizzija i gospara Pallu Strozzija. Dotle Giusto, sluteći da će ga Firentinci napasti, zovnu u pomoć Sijence i Lukance. Sijenci mu je uskratiše, rekavši da su u savezu s Firentincima; a Paolo Guinigi, koji bijaše gospodar Luke, da bi opet stekao milost firentinskog naroda koju mišljaše da je izgubio u ratu s vojvodom kad se otkrilo da je Filippov prijatelj, ne samo što uskrati Giustu pomoć nego posla u zatvor u Firencu onoga tko je dođe od njega iskati. Dotle povjerenici, da bi zatekli nespremne Volterrance, sabraše na okup sve svoje oružnike, i unovačiše po donjem Valdarnu i okolici Pise mnogo pješaka, i uputiše se prema Volterri. Ali ni Giusto ne klonu, premda ga napustiše susjedi, a očekivaše da ga Firentinci napadnu; nego se spremaše za obranu, pouzdavajući se u tvrd položaj i debljinu zidina. Bijaše u Volterri neki gospar Arcolano, brat onoga Giovannija koji bješe nagovorio Giusta da prigrabi vlast, čovjek ugledan među plemstvom. On okupi neke svoje povjerljive ljude i pokaza im kako je u tom nadošlom događaju Bog pritekao u nevolji njihovu gradu; jer ako se slože da zgrabe oružje i Giusta liše vlasti i predaju grad Firentincima, nakon-toga će oni ostati prvi ljudi toga grada, a njemu će očuvati njegove starinske povlastice. Pošto se dakle u tome složiše, pođoše do Palače u kojoj prebivaše gospodar, te dio njih se zaustavi u prizemlju, a gospar Arcolano se s trojicom pope gore u dvoranu; i našavši onoga s nekim građanima, povuče ga u stranu, kao da s njim hoće razgovarati o nekoj važnoj stvari; i riječ po riječ, odvede ga u sobu, gdje ga on i oni što bijahu s njim napadoše mačevima. Ali ne bijahu tako brzi da ne bi dali prilike Giustu da se maši svog oružja; i on teško rani dvojicu od njih prije nego što ga ubiše; ali ne mogavši naposljetku odoljeti tolikima, bijaše usmrćen i bačen iz Palače na zemlju. I prihvativši se oružja, pristaše stranke gospara Arcolana predadoše grad firentinskim povjerenicima koji s vojskom bijahu u blizini; oni u nj uđoše ne čekajući drugih uvjeta. Poslije toga se pogorša položaj Volterre, jer joj, među ostalim, otcijepiše glavninu okolice i pretvoriše je u namjesniš-

18. Pošto se dakle gotovo istodobno izgubi i opet zadobi Volterra, ne bijaše razloga novom ratu, da ga ljudsko častohleplje ne bješe ponovo zametnulo. U ratovima protiv vojvode dosta dugo vojevaše za grad Firencu Niccolo Fortebraccio, sin jedne sestre Braccia iz Perugie. Kad se uspostavio mir, njega Firentinci otpustiše, a kad izbi slučaj Volterre, on još prebivaše u Fucecchiju; stoga se povjerenici poslužiše njime i njegovom vojskom u tom pohodu. Vladalo je mišljenje da ga je Rinaldo, dok s njim

592 Giovanni di Contugi. 593 Volterra je nakon svršenog ustanka bila pretvorena u vikarijat, krajem 1429. god. Organizator protuustanka, Arcolano Contugi, iznio je zahtjev da se Volterra poštedi katastra, bar za prvo vrijeme dok se ne smire duhovi. Međutim, Firentinci nisu pristali, ali ni porez nije bio prikupljen, pa su nakon dvije godine Firentinci vratili Volterri zauzete kaštele i uspostavili staru autonomiju. Usp. i: N. Capponi, Commentari, i G. Cavalcanti, nav. dj., V knjiga.

154

vodaše taj rat,594 nagovorio da zbog neke tobožnje svađe napadne Lukance,595 jamčeći mu da će, ako to učini, uznastojati u Firenci da se izvrši pohod na Luku, a on će njime zapovijedati. Pošto pade Volterra i Niccolo se vrati boraviti u Fucecchiju, bilo po nagovoru gospara Rinaldija, bilo po vlastitoj volji, on u studenome 1429, s tri stotine konjanika i tri stotine pješaka, zauze lukanske kaštele Ruoti i Compito; poslije siđe u ravnicu i zadobi golem plijen. Kad se vijest o tome napadu pročula u Firenci, po cijelom se gradu okupljahu svakojaki ljudi, a većina htjede da se osvoji Lucca. Od velikaša to odobravahu pristaše stranke Medicija, a njima se pridruži gospar Rinaldo, potaknut mišlju kako je to zauzeće korisno za republiku, ili gonjen vlastitim častohlepljem, vjerujući da će ga zapasti dužnost da bude na čelu te pobjede; protiv pohoda bijahu Niccolo Uzano i njegova stranka. I teško je vjerovati da u jednom gradu bijaše takvo oprečno mišljenje o pokretanju rata, jer građani i narod koji, nakon deset godina mira, kuđahu rat što ga bijahu poduzeli protiv vojvode Filippa da obrane slobodu, sada, poslije tolikih troškova i tolikih nevolja u gradu, uporno zahtijevahu da se povede rat protiv Luke i preotme tuđa sloboda; s druge strane, oni koji htjedoše onaj rat, kudili su ovaj: tako se s vremenom mijenjaju mišljenja, i toliko je mnoštvo spremnije osvajati tuđe nego braniti svoje, i toliko lakše ljude pokreće nada u dobitak nego strah od gubitka; jer se u gubitak vjeruje tek kad je nadomak, a dobitku se nada još kad je daleko. A narod Firence bijaše prepun nada zbog posjeda što ih osvoji i osvajaše Niccolo Fortebraccio, i zbog pisama što ih slahu vladari mjesta u blizini Luke; jer namjesnici Vica i Pescie pisahu da im se dopusti da prihvate kaštele koji će im pripasti, budući da će se uskoro osvojiti sva okolina Luke. Tome se pridruži i predstavnik kojega gospodar Luke posla u Firencu da se požali na Niccoloove napade i zamoli Sinjoriju da ne zameće rata protiv svoga susjeda i grada koji im oduvijek bijaše prijatelj. Predstavnik se zvao gospar Iacopo Viviani; njega malo prije toga držaše Pagolo u tamnici jer se rotio protiv njega; i premda mu se dokaza krivica, on mu oprosti život i ukaza mu povjerenje misleći da mu je gospar Iacopo oprostio uvredu. Ali gospar Iacopo bolje upamti pogibelj nego dobročinstvo, pa kada dođe u Firencu, potajno nagovaraše građane na pohod. Ti nagovori, pridodani drugim nadama, navedoše Sinjoriju da okupi Vijeće, te se sastade četiri stotine devedeset i osam građana pred kojima gradski prvaci rasprav­ ljahu o toj stvari.596

19. Među prvima koji se zauzimahu za pohod bijaše, kako prije rekosmo, gospar Rinaldo. On dokazivaše koja se korist stječe tim zauzećem; dokazivaše koliko je zgodna prilika za pothvat, jer im grad prepustiše na milost Mlečani i vojvoda,597 a ni papa ih ne može spriječiti, budući da se upleo u pitanja Kraljevstva.598 Tome dodavaše kako ga je lako osvojiti, budući da je pod vlašću jednoga svoga građanina, izgubivši onu prirodnu srčanost i onu starinsku gorljivost da brani svoju slobodu; i tako, ili će im ga predati

594 Tj. u doba kad je pripremao i vodio pohod na Volterru. 595 U Liiki je vladao Paolo Guinigi, okrutni tiranin koji je najprije ponudio svog malodobnog sina Firenci da ga stipendira, a potom ga je, na odgovor da Firentinci ne unajmljuju djecu, dao pod zastave Filippa Marije Viscontija. Liikanski kašteli su u nekoliko navrata tražili od Firence da se riješe Guinigijevog suvereniteta. 596 Protiv rata s Lukom glasalo je samo devedeset i devet grana. Gonfalonijer pravde je u to doba bio Gino Capponi, i nakon glasanja njegovom je odlukom odmah uspostavljena nova Ratna desetorica sa zadatkom vođenja rata. 597 Po mirovnom ugovoru iz 1328. god. Lucca se smatrala saveznicom Firence i nije dobila nikakve garancije. U stvari, nalazila se u neprijateljskim odnosima s Firencom. 598 Tj. u borbama za nasljedstvo u Napuljskom Kraljevstvu.

155

narod da svrgne tiranina, ili tiranin od straha pred narodom. Pripovijedaše o uvredama koje taj silnik nanese našoj republici,599 i o njegovoj zlomislenosti prema njoj; i koliko je pogubno ako papa ili vojvoda opet zarate protiv grada; i zaključi da firentinski narod nikada nije poduzeo lakši ni korisniji ni pravedniji pohod. Suprotno tome mišljenju Niccolo Uzano reče da grad Firenca nikada nije poduzeo nepravedniji ni opasniji pohod, niti mogahu iz ijednoga drugoga poteći veće štete. I spomenu da će se napasti jedan gvelfski grad, koji uvijek bijaše prijatelj firentinskom narodu, i koji mnogo puta, uz vlastitu opasnost, prihvati pod svoje okrilje gvelfe koji ne mogahu ostati u domovini. I da se u našim ljetopisima neće naći da je slobodna Lucca ikada uvrijedila Firencu; ali ako ju je uvrijedio onaj tko njome zagospodari, kao nekoć Castruccio600 ili sada ovaj, krivnja se ne može pripisati njoj nego tiraninu. I ako se može zaratiti protiv tiranina a da se ne zarati protiv građana, manje će mu biti mrsko; ali kako se to ne može zbiti, ne može ni pristati na to da se jednom prijateljskom građanstvu otima imovina. Ali kako se danas živi tako da se ne vodi mnogo računa o pravdi i nepravdi, htjede zanemariti tu stranu i razmisliti samo o koristi za grad. Smatraše dakle da se korisnima mogu zvati samo one stvari koje ne mogu lako nanijeti štete: stoga ne znaše kako netko može nazvati korisnim onaj pothvat u kojem su štete sigurne a koristi dvojbene. Sigurne štete su troškovi koje pothvat povlači za sobom, a toliki se očekuju da bi ih se morao uplašiti i jedan čio grad, a kamoli ne bi jedan izmoren od duga i teška rata, kao što je njihov; korist od pohoda mogaše biti zauzeće Luke; i priznavaše da bi bila velika, ali da treba uzeti u obzir sumnje koje su uz to vezane i koje mu se čine tolikima te zaključuje da je osvojenje nemoguće. I neka ne misle da bi to osvojenje bilo po volji Mlečanima i Filippu; jer se oni samo pretvaraju da to odobravaju kako ne bi izgledali nezahvalni, pošto nedavno osvojiše toliko područje s pomoću firentinskog novca; a ovaj jedva čeka da se upletu u novi rat i nove troškove, tako da ih, dok su pritisnuti i iscrpljeni u svakom pogledu, poslije toga opet napadne; i on neće propustiti zgodu da usred pohoda i najveće nade u pobjedu pritekne u pomoć Lukancima, bilo kriomice s novcem, bilo tako da raspusti svoje vojnike pa ih kao pustolovne plaćenike pošalje da im po­ mognu.601 Stoga svjetovaše da se okane pohoda i ostave tiranina, ali tako da mu iznutra stvore što više neprijatelja, jer nema zgodnijega načina da se podjarmi grad nego kad se pusti da živi pod tiraninom koji će ga ojaditi i oslabiti; jer ako se bude mudro postupalo, taj grad će se dovesti do toga da ga tiranin više neće moći držati, a sam neće ni znati ni moći sobom vladati, pa će nužno pasti pod njihovo okrilje. Ali da vidi kako se razbuktavaju strasti i kako se njegove riječi ne slušaju. Ipak im želi proreći ovo: povest će rat u kojemu će mnogo potrošiti, iz njega će se roditi mnoge opasnosti u gradu, a umjesto da zauzmu Luku, oslobodit će je tiranina, i od prijateljskog i pokornog i nemoćnoga grada stvorit će slobodan grad koji će im biti neprijatelj i s vremenom zapreka veličini njihove republike.602

599 U ratu protiv Filippa Marije Viscontija Guinigi je odbio pomagati Firencu, nakon što je ona odbila unajmiti njegovog sina Ladislava. Guinigi je također odbio platiti i 14.000 fjorina što su mu ih razrezali Firentinci da bi pokrili troškove unajmljivanja kondotjera Braccia da Montone, još 1424. godine. 600 Castruccio Castracani degli Antelminelli, koji je vladao Lukom od 1320. do 1328. god. Usp. Firentinske povi jesti, II, 29. 601 Paolo Guinigi je u to vrijeme s milanskim vojvodom i Venecijom vodio pregovore za pomoć, što su Firentinci dobro znali jer su ih o tome obavještavali njihovi poslanici po Italiji kao i dobro organizirana špijunska služba koja je djelovala pod okriljem firentinskih trgovaca i bankara. 602 Machiavelli iznosi kroz Uzzanova usta svoju ideju da je bolje imati protiv sebe jednog tiranina, nego cijeli narod.

156

20. Pošto se toliko govorilo u prilog pohoda i protiv pohoda,603 došlo se po običaju do toga da se tajno dozna volja ljudi; i od svih na broju, samo se devedeset osmorica izjasniše protiv njega. Pošto se tako donese odluka, i imenovaše Ratnu desetoricu,604 unajmiše pješake i konjanike; i bjehu imenovani povjerenici Astorre Gianni i gospar Rinaldo Albizzi, a s Niccoloom Fortebracciom se uglavi sporazum da prepusti zauzete zemlje i da nastavi pohod kao naš plaćenik. Kad povjerenici stigoše u okolicu Luke s vojskom, razdijeliše je; i Astorre se raširi ravnicom, prema Camaioreu i Pietrasanti, a gospar Rinaldo se uputi prema brdima, sudeći da će, kad se opustoši okolina grada, njega poslije lako osvojiti. Nesretni su bili njihovi pothvati, ne zato što ne osvojiše dosta zemlje, nego zbog kleveta što ih u toku rata jedan i drugi zaradiše.605 Istina je da Astorre Gianni dade bjelodan razlog za klevete protiv sebe. Postoji jedna dolina blizu Pietrasante, zvana Seravezza, bogata i puna stanovnika; čuvši da dolazi povjerenik, oni izađoše preda nj i zamoliše ga da ih primi kao vjerne sluge firentinskoga naroda. Astorre se pokaza kao da prihvaća ponudu; poslije naredi svojim vojnicima da zauzmu sve prolaze i utvrđenja u dolini, a ljudima da se skupe u svom glavnom hramu; i zatim ih sve zasužnji, a svojim vojnicima zapovjedi da poharaju i razore cijelo selo na okrutan i pohlepan način, ne poštedivši sveta mjesta ni žene, kako udate, tako i djevice. Čim su se te stvari zbile, odmah su se doznale u Firenci, i bijahu mrske ne samo poglavarstvu nego i cijelom gradu.606

21. Neki stanovnici Seravezze, koji izmaknuše iz povjerenikovih ruku, pohitaše u Firencu i stadoše pripovijedati svoje jade u svakoj ulici i svakome čovjeku; i tako, pošto ih naputiše mnogi željni da se povjerenik kazni, bilo kao zao čovjek, bilo kao protivnik njihove stranke, odoše oni do Desetorice i zaiskaše da budu saslušani. Pa kad ih privedoše, jedan od njih progovori ovim riječima:607 — Sigurni smo, veličanstvena gospodo, da će naše riječi naći vjeru i sućut u vaših gospodstava, kad doznate na koji je način našu zemlju zauzeo vaš povjerenik, i kako je poslije toga s nama postupao. Naša je dolina, kao što vaše stare zgode mogu biti pune uspomena na to, oduvijek bila gvelfska, i mnogo je puta bila vjerno prihvatilište vaših građana, koji su se u nju sklanjali pred gibelinskim progonima. I oduvijek smo naši preci i mi obožavali ime te slavne republike, jer ona bijaše vođa i vladar krajine; a kad su Lukanci bili gvelfi, rado smo služili njihovoj vlasti; ali kad su poslije potpali pod tiranina, koji je napustio stare prijatelje i pristao uz gibelinske stranke, pokorili smo se zbog prisile a ne svojom voljom; a Bog nam je svjedok koliko smo ga puta molili da nam dade priliku da

603 Proteklih osam godina (1422—1430) u znaku je ratova protiv Filippa Marije Viscontija, s kojim je mir sklopljen 1428. Da bi mogli voditi rat, koji je stajao 3,500.000 fjorina, uveden je katastar, tj. popis sve pokretne i nepokretne imovine građana. Svaki je građanin morao plaćati ratni porez u iznosu 0,5% od popisane imovine. Katastar je uvećao moć porodice Medici, jer su u njihovim bankama građani dizali zajmove da bi mogli otplatiti ratni dug. Ta je mjera zaoštrila kontraste između bogatih građana i širih slojeva, personificirane u sukobu porodica Albizzi i Medici. Giovannijev sin Cosimo zalagao se za pohod na Luku. 604 Godine 1423. ustanovljeno je posebno tijelo, čija je nadležnost bila vođenje ratova i vanjskih poslova, nazvano Desetorica slobode i mira (D ieci di liberta e di pace), a kolokvijalno i Ovlast desetorice (D ieci di Balia), odnosno Ratna desetorica (D ieci della guerrd). Machiavelli je postao sekretar tog tijela u 29. godini (1498). Ovdje spomenuta Ratna desetorica imenovana je 10. prosinca 1429. 605 Albizzi je tako bio pod kontrolom dvojice članova Ratne desetorice, Nerija Capponija i Alamanna Salviatija. 606 Astorre Gianni je optužen da je prisvojio jednog konja i 33 fjorina, koji su pripadali kaštelanu, kako navodi Giovanni Cavalcanti u svom djelu Istorie, koje služi kao predložak za ovu knjigu. 607 Ovaj se odlomak ubraja u smjele literarne konstrukcije kojima se Machiavelli služi da oživi naraciju i predstavlja suvišno karikiranje nebitnih epizoda.

157

pokažemo svoje nagnuće prema staroj stranci. Koliko su ljudi slijepi u svojim željama! Ono što smo željeli za naš spas bijaše naša propast. Jer čim smo čuli da vaši stjegovi dolaze prema nama, ne kao neprijateljima nego kao starim svojim gospodarima izašli smo u susret vašem povjereniku, i predali dolinu, naše bogatstvo i sebe u njegove ruke, i preporučili se njegovoj vjeri, misleći da je u njemu duh, ako ne Firentinca, bar čovjeka. Vaša gospodstva će nam oprostiti, jer nas potiče da govorimo to što se ne može podnijeti gore od onoga što smo mi podnijeli. Taj vaš povjerenik nema od čovjeka ništa osim obličja, niti od Firentinca išta osim imena: smrtonosna kuga, okrutna zvijer, užasna nakaza, kakvu nikada nijedan pisac ne uobliči; jer, skupivši nas u hramu pod izlikom da s nama želi govoriti, cijelu dolinu poruši i spali, a njezine stanovnike i dobra ote, opljačka, pohara, istuče, ubi; silova žene, oskvrnu djevice, i otrgnuvši ih iz majčina krila predade ih kao plijen svojim vojnicima. Da smo ijednom nepravdom, nanesenom firentinskom narodu ili njemu, zaslužili toliko zlo, ili da nas je zarobio naoružane u obrani, manje bismo se žalili, čak bismo sebe optužili da smo to svojim uvredama i bahatošću zaslužili; ali budući da smo mu se slobodno predali, razoružani, a on nas je poslije zarobio i s tolikom nepravdom i sramotom poharao, prisiljeni smo da se potužimo. I premda smo mogli cijelu Lombardiju ispuniti jadikovkama, i na sramotu ovome gradu po cijeloj Italiji prosuti glas o našim nepravdama, nismo to htjeli učiniti da jednu tako časnu i milosrdnu republiku ne okaljamo nepoštenjem i okrutnošću jednog njezina opaka građanina. A da smo prije naše propasti poznavali njegovu pohlepu, bili bismo se potrudili da napunimo njegov lakomi duh, premda nema ni mjere ni dna, i tim bismo putem, dijelom naših dobara, spasili ostatak; ali budući da je sada već kasno, htjeli smo se uteći vama i zamoliti vas da pomognete svojim podanicima u nevolji, tako da se zbog našeg primjera drugi ljudi ne ustraše doći pod vašu vlast. Ako vas ne ganu naša beskonačna zla, neka vas gane strah od gnjeva Božjega, jer on je vidio opljačkane i spaljene svoje hramove, i naš narod izdan pod njegovim okriljem. - I rekavši to, baciše se na zemlju vičući i moleći da im se vrati imovina i domovina; i da uznastoje da im se vrate (budući da se ne mogaše čast) bar žene muževima, i očevima kćeri. Zvjerstvo te zgode, koje se prvo čulo a poslije razumjelo iz živih riječi onih koji su ga pretrpjeli, ganu poglavarstvo; i bez odgađanja zapovjediše da se Astorre vrati, a zatim ga osudiše i upozoriše.608 Potražiše se dobra stanovnika Seravezze, pa se vratiše ona koja se mogahu pronaći; a ostala je grad, s vremenom, na različite načine nadoknadio.

22. S druge strane, gospar Rinaldo Albizzi je optužen da ne vodi rat u korist firentinskog naroda, nego u svoju; i da mu je, otkad je postao povjerenik, ishlapila iz duše žudnja da osvoji Luku, jer mu je dovoljno pljačkati okolinu i puniti svoja imanja stokom i svoju kuću plijenom; i da mu nije dovoljan plijen što ga njegovi pratioci za nj grabe, nego da ga kupuje i od vojnika, tako da je od povjerenika postao trgovac. Kad te klevete stigoše do njegovih ušiju, dirnuše njegovu čestitu i ponosnu dušu više nego to priliči ozbiljnu čovjeku, i toliko ga uznemiriše da se on, srdit na poglavarstvo i građane, ne čekajući i ne pitajući dopusta, vrati u Firencu.609 I izašavši pred Desetoricu, reče da je znao dobro koliko je teško i pogibeljno služiti raspuštenu narodu i razjedinjenu gradu, jer jedan se puni svakojakim glasinama, a drugi opaka djela provodi, dobra ne prema postojećim dokumentima, Gianni je nakon saslušanja izgrđen, ali nije bio ni osuđen ni »upozoren«. 609 Rinaldo je nejedanput zatražio da ga opozovu, pa se najzad u travnju 1429. vratio da bi se opravdao pred Desetoricom. 608

158

nagrađuje a dvojbena optužuje; tako da te nitko ne hvali kad pobijediš, svatko te osuđuje kad pogriješiš, svatko te kleveće kad izgubiš, jer te prijateljska strana progoni zbog zavisti, a neprijateljska zbog mržnje; ipak nikada nije, strahujući od isprazne klevete, propustio da izvrši nijedno djelo koje donosi pouzdanu korist njegovu gradu. Istina je da je nepoštenje sadašnjih kleveta nadjačalo njegovu strpljivost i nagnalo ga da promijeni ćud. Zato moli poglavarstvo da u budućnosti bude spremnije braniti svoje građane, tako da oni budu još spremniji činiti dobro za domovinu; i budući da im se u Firenci ne običava prirediti trijumf,610 neka se bar običava da budu obranjeni od lažnih pogrda; i neka se sjete da su i oni građani ovoga gr,ada, i da i njima svakoga časa može biti natovarena kakva kleveta, pa će po njoj razumjeti koliku uvredu čestitim ljudima nanose lažna sramoćenja. Desetorica se potrudiše da ga s vremenom smire; a brigu o onom pothvatu preuzeše Neri Gino i Alamanno Salviati. Oni, ostavivši po strani jurnjavu po okolini Luke, primaknuše se s taborom gradu; i budući da doba još bijaše hladno, utaboriše se u Capannoleu; tu se povjerenicima učini da gube vrijeme; a kad se htjedoše više primaknuti gradu, vojnici na to ne pristadoše zbog ružna vremena, unatoč tome što su Desetorica zahtijevala borbu i nisu prihvaćala nikakvu izliku.

23. Življaše u to doba u Firenci sjajan graditelj, po imenu Filippo, sin gospara Brunellesca, i njegovih je djela pun naš grad, tako da zasluži da mu, poslije smrti, bude postavljen kip od mramora u glavnom hramu Firence, s natpisom u podnožju koji i sada čitatelju svjedoči o njegovim vrlinama.611 Pokaza on kako se Lucca može poplaviti, ako se prouči položaj grada i korito rijeke Serchio; i toliko je uvjeravao o tome, da Desetorica naložiše da se pokušaj izvede. Iz toga se ne rodi ništa drugo nego nered u našem taboru i spokoj među neprijateljima; jer Lukanci podigoše nasip na zemljištu prema onoj strani odakle su htjeli navesti Serchio, a zatim, noću, provališe nasip jarka kojim su odvodili vodu te se ona, našavši visoku zapreku prema Luki a nasip kanala otvoren, tako razli po cijeloj ravnici da opsada ne samo što se nije mogla primaknuti gradu nego se morala udaljiti.612

24. Pošto, dakle, ne uspjede taj pohod, Desetorica što ponovo preuzeše poglavarstvo poslaše kao povjerenika gospara Giovannija Guicciardinija.613 On opsjedegrad što je prije mogao; stoga gospodar, videći da je opkoljen, po nagovoru nekog gospara Antonija del Rossa iz Siene,614 koji u ime sijenske općine bijaše kod njega, posla Salvestra Trentu i Lionarda Buonvisija vojvodi od Milana. Oni ga u gospodarovo ime zamoliše za pomoć; i našavši ga tvrda, zamoliše ga potajno da treba da im dade vojsku; jer mu od strane naroda obećaše predati svoga gospodara, a zatim i posjed grada, izvijestivši ga da će gospodar, ako on ne iskoristi tu ponudu, predati grad Firentincima koji ga podmi­ ćuju mnogim obećanjima. Strah što ga vojvoda osjeti zbog toga nagna ga da zanemari 610 Tada su u drugim talijanskim gradovima, po uzoru na rimske običaje, uspješnim vojskovođama priređivali trijumfalni povratak u grad i taj dan proglašavali narodnim praznikom. sn Machiavelli vrlo rijetko i en passant spominje slavna imena firentinske kulture, a kad to ipak čini, onda uvijek u kontekstu političkih ili ratnih zbivanja: Dantea kao političkog prognanika, Boccaccia kao izvor podataka za opis kuge i Brunelleschija kao ratnog arhitekta. Povijest je za nj i njegove suvremenike uglavnom reducirana na politička zbivanja, a tek će Vašari kasnije otkriti tu novu dimenziju kulturne povijesti. 612 Pothvat je Firentinsku Republiku stajao 40.000 fjorina. 613 S njim je bio poslan i Dino Gucci, u srpnju 1430. O Guicciardiniju vidjeti: R asprave. .., I, 8. 614 Antonio Petrucci di Checco Rosso, koji je neuspješno pokušao posredovati u sukobu.

159

obzire; i naredi da ga grof Francesco Sforza, njegov plaćenik, javno zamoli za dopuštenje da pođe u Kraljevstvo.615 Dobivši ga, on pođe sa svojom četom u Luku, premda Firentinci, doznavši za tu vezu i bojeći se onog što će se zbiti, poslaše grofu Boccaccina Alamannija, njegova prijatelja, da ga spriječi.616 Kad grof ipak stiže u Luku, Firentinci se s taborom povukoše u Librafattu; a grof odmah ode opsjesti Pesciu, gdje namjesnik bijaše Pagolo da Diacceto. On, ponukan strahom više nego ijednim drugim boljim lijekom pobježe u Pistoju; a da grad ne branjaše Giovanni Malavolti, koji ostade u njemu da ga čuva, bio bi izgubljen. Stoga grof, ne mogavši ga osvojiti u prvom napadu, ode do Borga a Buggiana, i zauze ga; a Stigliano, tvrđavu pokraj njega, spali. Videći tu propast, Firentinci pribjegoše onim sredstvima koja su ih mnogo puta spasila, znajući kako, kod plaćeničke vojske, pomaže mito ako snage nisu dovoljne; i zato ponudiše grofu novac, a on, ne samo da ode nego im dade i grad. Kad grof uvidje da od Luke ne može više izvući novca, lako se obrati onima koji ga imahu; i nagodi se s Firentincima, ne da će im predati Luku, jer na to zbog časti ne htjede pristati, nego da će je napustiti ako mu bude dato pedeset tisuća dukata.617 I pošto uglavi taj sporazum, da bi ga narod Luke opravdao pred vojvodom, pomože mu da Lukanci protjeraju svoga gospodara.

25. Bijaše u Luki, kako gore rekosmo, gospar Antonio del Rosso, sijenski poslanik. On, s ovlaštenjem grofa, poradi s građanima na propasti Pagola. Vođe urote bijahu Piero Cennami i Giovanni da Chivizzano. Grof je boravio izvan grada, na Serchiju, a s njim bijaše Lanzilao, gospodarov sin.618 Stoga urotnici, četrdeset njih na broju, digoše se noću, naoružani, da potraže Pagola; na njihovu buku on izađe pred njih sav zapanjen i upita za razlog njihova dolaska. Njemu Piero Cennami reče kako on njima već dugo vremena upravlja i kako ih je doveo, opsjednute neprijateljima, da umru od mača i od gladi; i zato su odlučili da ubuduće oni vladaju. I zaiskaše od njega ključeve grada i gradsko blago. Njima Pagolo odgovori da je blago potrošeno; a ključevi i on u njihovoj su vlasti; i zamoli ih samo da se udostoje, kako njegova vladavina poče i potraja bez krvi, da se tako bez krvi okonča. Grof Francesco odvede Pagola i sina vojvodi; oni poslije umriješe u tamnici. Grofov odlazak oslobodi Luku od tiranina i Firentince od straha od njegove vojske, pa se jedni spremahu na obranu a drugi opet poduzeše napade; i izabraše za kapetana grofa od Urbina,619 koji, pritisnuvši žestoko grad, natjera ponovo Lukance da se uteknu vojvodi; on, pod istom izlikom pod kojom im bješe poslao grofa, posla im u pomoć Niccoloa Piccina. Njemu se, na ulasku u grad, ispriječiše naši na Serchiju; i prelazeći rijeku zapadoše u okršaj, i tu doživješe poraz; a povjerenik se s malo naše vojske skloni u Pisu. Taj poraz ožalosti sav naš grad; a budući da pohod poduze općinstvo, pa pučani ne znahu na koga bi se okomili, klevetahu one koji su ga vodili, jer ne mogahu klevetati one koji su se na nj odlučili, te obnoviše pogrde na račun gospara Rinalda. Ali više nego itko drugi bijaše ocrnjen gospar Giovanni Guicciardini, pod optužbom da je mogao, poslije odlaska grofa Francesca, okončati rat, ali da ga je pokvario novac, i da je jednu svotu poslao kući; i navođahu tko je novac nosio i tko ga je primio. I odoše toliko daleko te glasine i te optužbe da kapetan naroda, potaknut tim javnim govorkanjem i pogurnut nastojanjem protivničke 615 616 617 618 619

160

Vojvoda se najprije obratio Piccininu, koji je odbio. Istodobno je u Milano poslan Lorenzo Medici, Cosimov brat, ali ni on nije uspio. Tj. 50.000 fjorina. Gospodar Luke bio je Paolo (Pagolo) Guinigi, a njegov sin se zvao Ladislao (a ne Lanzilao). Guidantonija da Montefeltra.

stranke, njega prizva. Odazva se gospar Giovanni pun gnušanja; tada njegovi rođaci, radi svoje časti, ishodiše da kapetan zanemari postupak. Lukanci, poslije pobjede, ne povratiše samo svoje zemlje nego zauzeše i svu okolicu Pise osim Bientine, Calcinaie, Livorna i Librafatte;620 i da se nije otkrila jedna urota koja se spremala u Pisi, i taj bi se grad izgubio.621 Firentinci preustrojiše svoju vojsku, i za kapetana metnuše Micheletta, Sforzina učenika.622 S druge strane vojvoda proslijedi pobjedu; pa da bi sa što više snage naškodio Firentincima, naredi da se Genovežani, Sijenci i gospodar Piombina623 ujedine u obrani Luke, i da unajme Niccoloa Piccina za svoga kapetana; zbog toga se sve otkrilo. Zato Mlečani i Firentinci obnoviše savez, i poče se otvoreno ratovati u Lombardiji i Toskani. 1 u jednoj i u drugoj pokrajini zaredaše bitke, s različitom srećom; tako se, kad se svi iscrpiše, uglavi sporazum među protivnicima, u svibnju 1433, po kojemu Firentinci, Lukanci i Sijenci, koji u ratu bjehu jedni drugima zauzeli više tvrđava, napustiše sve njih i svatko opet postade vlasnik svojih.624

26. Dok se vodio taj rat, unutra su ipak previrale stranačke strasti; a Cosimo Medici, poslije smrti svog oca Giovannija, postupaše s više srca u javnim stvarima i s više obazrivosti i darežljivosti prema prijateljima nego otac; i tako oni koji se razveseliše nad smrću Giovannija,625 ražalostiše se kad vidješe kakav je Cosimo. Bijaše Cosimo veoma razborit čovjek, ozbiljna i ugodna lika, potpuno širokogrudan, potpuno čovje­ čan; i nikada ništa ne pokuša protiv stranke ni protiv vlade,626 nego nastojaše svakome učiniti dobro i svojom blagonaklonošću pridobiti mnoge građane.627 Tako su zbog njegova primjera rasli prigovori na račun onih koji vladahu; a on je sudio da će tako ili živjeti u Firenci moćan i spokojan kao bilo tko drugi ili, ako zbog častoljublja protivnika bude nagnan na krajnosti, da će biti i oružjem i pristašama nadmoćan. Veliki pomagači u uspostavljanju njegove moći bijahu Averardo Medici i Puccio Pucci: njih dvojica, Averardo smionošću, Puccio opreznošću i mudrošću, pribavljahu mu naklo­ nost i veličinu; i toliko se cijenio Pucciov savjet i sud, i toliko bio svakome poznat, da se Cosimova stranka nije nazvala po njemu nego po Pucciu.628 Iz tako razjedinjena grada izvršen je pohod na Luku, kad su se stranačke strasti podžegle, a ne zgasnule. I premda ga je Cosimova stranka zagovarala, ipak je u njegovo vođenje bilo poslano mnogo ljudi iz protivne stranke, jer bijahu ugledniji u državi: i budući da Averardo Medici i ostali ne mogahu to spriječiti, trudili su se svim sredstvima i načinima da ih okleveću; pa ako se ikakav gubitak desio, a desilo ih se mnogo, nije se bacala krivnja na sreću ili na snagu neprijatelja, nego na povjerenikovu nerazboritost. Zbog toga otežaše grijesi Astorrea Giannija; zbog toga se razgnjevi gospar Rinaldo Albizzi i bez dopuštenja odustade od svoga poslanstva; zbog toga je i kapetan naroda dao prizvati gospara Giovannija Guicciardinija; iz toga potekoše svi drugi prigovori koji se natovariše poglavarima i povjerenicima, jer su se istiniti povećavali, neistiniti su se hinili, a u istinite i neistinite je vjerovao onaj narod koji ih je ponajviše mrzio. 620 Te utvrde je osvojio Andrea da Pontedera, vođa pizanskih prognanika. 621 Na čelu joj je bio Giovanni Gualandi. U to vrijeme je komesar Pise bio Averardo Medici, a kapetan Giuliano di Tommaso di Guccio. Na strani Firence je bio nadbiskup Pise Giuliano Ricci. 622 Micheletto Attendolo. 623 Jacopo d’Appiano. 624 Točnije, 26. travnja 1433. Pregovori su vođeni u Ferrari, a posrednici su bili Ludovico di Saluzzo i Niccolo III d’Este. 625 Umro 1429. god. 626 Tj. protiv gvelfske stranke, koja je u oligarhijskoj vladi našla svoj kontinuitet. 627 Usp.: Vladar, VIII, i R asprave. . . , I, 33. 628 prist:a§e Medicija često su zvali puccini. 11

N . M achiavelli: IZ A B R A N O D JE L O II

161

27. Te i takve stvari i izvanredne načine postupanja odlično su poznavali Niccolo da Uzano629 i druge vođe stranke; i mnogo su puta raspravljali kako da im doskoče; i nisu nalazili načina, jer im se činilo da je opasno pustiti stvar da se razvija, a teško pokušati da se zatre. A Niccolo da Uzano bijaše prvi kojemu se nisu milile izvanredne mjere; stoga, dok se živjelo s ratom izvana i s tim nevoljama iznutra, Niccolo Barbadori,630 želeći nagovoriti Niccoloa da Uzana da ne pristane na Cosimov zator, pohodi ga kod kuće, gdje ga nađe svega zamišljenog u jednoj njegovoj odaji, te ga stade nukati najboljim razlozima što ih je znao navesti da se složi s gosparom Rinaldom da Cosima prognaju. Njemu Niccolo da Uzano odgovori ovim riječima:631 - Bolje bi bilo tebi, tvojoj kući i našoj republici, kad bi ti i drugi koji te slijede u tom mišljenju imali srebrnu bradu umjesto zlatne, kako se kaže da je ti imaš, jer bi njihovi savjeti, koji potječu iz sijede glave i pune iskustva, bili mudriji i korisniji svima. I čini mi se da oni koji misle protjerati Cosima iz Firence moraju, prije svega ostaloga, odmjeriti svoje i Cosimove snage. Vi ste našu stranku krstili strankom plemića, a protivnu strankom pučana: kad bi imenu odgovarala istina, u svakom sukobu pobjeda bi bila dvojbena, a mi bismo se više morali bojati nego nadati, potaknuti primjerom starih plemstava ovoga grada koja su pučani zatirali. Ali nama se valja mnogo više bojati, jer naša je stranka rascjepkana a protivnička cjelovita. Prije svega, Neri Gino i Nerone Nigi, dvojica od prvih naših građana, nikada se nisu tako izjasnili da bi se moglo reći kako su veći prijatelji nama nego njima. Mnoge su obitelji, čak i mnoge kuće razdijeljene; jer mnogi, zbog zavisti braće ili rođaka, nenakloni su nama a nakloni njima. Želim te podsjetiti na neke od najvažnijih: drugima ćeš se i sam domisliti. Od sinova gospara Masa Albizzija, Luca je prešao na njihovu stranu, zbog jala na gospara Rinalda; u kući Guicciardinija, od sinova gospara Luigija, Piero je neprijatelj gosparu Giovanniju i sklon je našim protivnicima; Tommaso i Niccolo Soderini, zbog mržnje prema svom stricu Francescu, otvoreno su protiv nas. I tako, ako se dobro razmotri tko su oni i tko smo mi, ne znam zašto je naša stranka zaslužnija nego njihova da se zove plemenitom. A ako je to zato što uz njih pristaje sav puk, onda smo mi zbog toga u gorem položaju a oni u boljem; i baš stoga, ako dođe do oružja ili odluka, mi se nećemo moći oduprijeti. A ako smo još očuvali dostojanstvo, to potječe od starog ugleda ove vlade koja se održala pedeset godina; ali čim zapadne u iskušenje i čim se otkrije naša slabost, mi ćemo je izgubiti. A kad bi rekao da će pravedna stvar koja nas potiče povećati naš ugled a njihov smanjiti, odgovaram ti da tu pravednost treba da razumiju i povjeruju u nju drugi kao mi; a to je potpuno oprečno; jer stvar koja nas potiče sva je utemeljena na bojazni da se on ne proglasi vladarom ovoga grada: ako mi osjećamo tu bojazan, ne osjećaju je drugi; dapače, što je još gore, oni optužuju nas za ono za što mi njega optužujemo. Evo Cosimovih djela koja u nama bude bojazan: uslužuje svojim novcem svakoga, i ne samo pojedince nego i javnost, i ne samo Firentince nego i strane vojskovođe; potpomaže ovog i onog građanina kojemu je potrebna služba; uzdiže, uz blagonaklonost što je uživa u općinstvu, ovog i onog svoga prijatelja na više stupnjeve časti. Trebalo bi, dakle, kao razloge da se progna navesti to da je milosrdan, uslužan, darežljiv i voljen od svakoga. Reci mi sada: koji to zakon zabranjuje ili kudi i osuđuje milosrđe, darežljivost i ljubav kod ljudi? I premda su sve to načini koji vuku ljude u letu prema vladarskoj časti, ipak se oni ne shvaćaju tako, niti smo mi dovoljni da ih ljudima 629 Niccolo da Uzzano je svojedobno bio za rat protiv Milana, a protiv rata s Lukom. 630 B arbadoro - tal. »zlatna brada«. Usp.: R a sp ra v e..., I, 52. 631 Dva motiva vode Machiavellija: prvi je da zadovolji narudžbu i ispuni obećanje iz posvete Klementu VII da će opisati Cosimovu mudrost, a opet bez laskanja; drugi je njegov sud o štetnosti stranačke borbe, odnosno o opasnosti kad stranka na vlasti šikanira opoziciju.

162

razjasnimo, jer smo svojim postupcima izgubili povjerenje, a grad, koji je naravno pristran i iskvaren zato što oduvijek živi u stranci,632 ne može slušati takve optužbe. Ali pretpostavimo da vam pođe za rukom protjerati ga, što bi uz naklonjenu Sinjoriju moglo lako uspjeti: kako biste uopće mogli, među tolikim njegovim prijateljima koji bi ostali i izgarali od žudnje za njegovim povratkom, spriječiti da se on ne vrati? To bi bilo nemoguće, jer kad ih je toliko i kad imaju sveopću blagonaklonost, ne biste se mogli osigurati; i što biste više njegovih prvih otkrivenih prijatelja prognali, to biste više neprijatelja stekli; tako bi se on poslije kratka vremena vratio; a time biste dobili to da biste ga prognali dobra, a on bi vam se vratio zao; njegova bi se ćud pokvarila zbog onih koji bi ga prizvah, jer im se kao njihov dužnik ne bi mogao oprijeti. A ako biste naumili da ga pogubite, to vam nikada ne bi uspjelo pomoću poglavarstava, jer bi ga njegovi novci i vaše podmitljive duše uvijek spasili. Ali pretpostavimo da umre, ili da se ne vrati iz progonstva: ne vidim što time dobiva naša republika; jer ako je oslobodite od Cosima, pretvarate je u robinju gospara Rinalda; a što se tiče mene, ja spadam među one koji žele da nijedan građanin ne nadmašuje drugoga po moći i vlasti; ali kad bi jedan od njih dvojice morao prevagnuti, ne znam koji bi me razlog naveo da više volim gospara Rinalda nego Cosima. I neću ti drugo reći, nego neka Bog očuva ovaj grad da nijedan njegov građanin ne postane u njemu vladar; ali ako to naši grijesi ipak zasluže, pazi da budeš poslušan njemu. Nemoj dakle svjetovati da se donese odluka koja je u svakom pogledu opasna; i nemoj vjerovati da se možeš oduprijeti volji mnogih ako te rijetki prate: jer svi su ovi građani, dijelom zbog neznanja, dijelom zbog zlobe, pripravni prodati ovu republiku; a sudbina im je takva prijateljica, da su našli kupca. Upravljaj se dakle po mojem savjetu: nastoj živjeti skromno; pa ćeš, što se tiče slobode, sumnjati jednako u ove iz naše stranke, kao u one iz protivničke; a kad se zametne kakva gužva, ako živiš nepristrano, bit ćeš svakome drag; i tako ćeš pomoći sebi, a nećeš škoditi svojoj domovini.633

28. Te riječi donekle obuzdaše Barbadorovu naglost, te se stanje smirilo dok trajaše rat s Lukom; ali kad nastupi mir, a s njim i smrt Niccoloa Uzana,634 ostade grad i bez rata i bez uzde. Stoga se bezobzirno razbuktaše zle strasti; a gosparu se Rinaldu učini da je ostao sam na čelu stranke, pa bez prestanka moljaše i podbadaše sve građane, koji po njegovu mišljenju mogahu biti gonfalonijeri, da se naoružaju i oslobode domovinu od onog čovjeka koji ju je zbog zloće malobrojnih i zbog neznanja mnogih vodio u ropstvo. Ova nastojanja gospara Rinalda i ona nastojanja onih koji pristajahu uz protivni tabor držahu grad na velikom oprezu; i kad god bi se proglasilo neko poglavarstvo, javno bi se reklo koliko ih u njemu sjedi od jedne i koliko od druge stranke; a u ždrijebu članova Sinjorije uzbunjivaše se cio grad. Svaki slučaj koji bi dospio pred poglavarstva, makar i najmanji, pretvaraše se u njihovo međusobno natjecanje; tajne se odavahu; i dobro i zlo se zaštićivalo i progonilo; dobri i zli se jednako kažnjavahu; nijedno poglavarstvo nije obavljalo svoje službe. Dok se Firenca nalazila u tome metežu, a gospar Rinaldo voljan smanjiti Cosimovu moć i svjestan da

632 Tj. pod vlašću jedne stranke. 633 Međutim, nedugo zatim je Uzzano umro, a Rinaldo je naumio likvidirati Cosima. Nije uspio jer je Cosimo podmitio gonfalonijera pravde, pa je bio osuđen na progonstvo. Godine 1434. izabrana je Sinjorija koja je bila sklona Cosimu i pozvala ga je natrag. Rinaldo je uz pomoć Barbadorija, Ridolfa Peruzzija i Palle Strozzija pokušao izvršiti puč, ali nije uspio i morao se predati, u čemu je posredovao i papa Eugen IV, koji se u to vrijeme bio sklonio u Firencu. Cosimo se trijumfalno vratio u grad 6. listopada 1434, a Rinaldo i njegovi drugovi su prognani. 634 U studenome 1432. god.

163

Bernardo Guadagni635 može biti gonfalonijer, plati on njegove poreze zato da ga javni dug ne liši tog položaja. Kada se poslije pristupi ždrijebanju članova Sinjorijć, htjede sudbina, prijateljica naše nesloge, te izvukoše Bernarda da bude gonfalonijer u rujnu i listopadu. Gospar Rinaldo ga odmah pođe posjetiti i reče mu koliko se plemićka stranka i svi koji žele mirno živjeti razveseliše što njega zapade ta čast; i kako mu valja činiti tako da njihovo veselje ne bude uzaludno. Pokaza mu zatim kojim se opasnostima izvrgavaju u neslozi, i kako nema drugoga puta prema jedinstvu nego da se ukloni Cosimo; jer ih samo on razjedinjuje, zahvaljujući svome neumjerenom bogatstvu; i kako se popeo toliko visoko da će im postati knezom, ako se tome ne stane na put; i da njemu kao dobru građaninu pripada dužnost naći tome lijeka, sazvati narod na Trg, preuzeti vlast i svojoj domovini vratiti slobodu. Podsjeti ga kako je gospar Salvestro Medici mogao nepravedno obuzdati veličinu gvelfa, kojima pripadaše uprava zbog krvi što je proliše njihovi preci;636 i kako ono što onaj mogaše nepravedno protiv onolikih učiniti, može isto tako i on pravedno učiniti protiv jednoga jedinoga. Svjetova ga da se ne boji, jer će prijatelji pod oružjem biti spremni da mu pomognu; a o puku koji ga obožava neka ne vodi računa, jer od njega Cosimo neće izvući veće koristi nego što je nekoć izvuče Giorgio Scali; i neka ne dvoji zbog njegova bogatstva, jer kad padne pod vlast članova Sinjorije, i ono će biti njihovo;637 i zaključi da će tim činom republika postati sigurna i složna, a on slavan. Na te riječi Bernardo ukratko odgovori kako misli da je nužno učiniti to što mu je rekao; i kako vrijeme treba provoditi u djelu, neka se pripremi sa snagama da bude spreman kad on pridobije drugove u poglavarstvu. Kad Bernardo preuze poglavarstvo, a drugovi mu se složiše i dogovoriše s gosparom Rinaldom, prizva Cosima;638 premda ga mnogi prijatelji odgovarahu, on se pojavi, pouzdavajući se više u svoju nevinost nego u milosrdnost članova Sinjorije.639 Kad Cosimo uđe u Palaču, te ga u njoj zadržaše, gospar Rinaldo s mnogim ljudima pod oružjem izađe iz kuće, a uskoro za njim i cijela stranka, te se slegoše na Trg; ovdje članovi Sinjorije sazvaše narod i izabraše ovlast od dvije stotine ljudi da promijene državno uređenje.640 U toj ovlasti, čim se uzmoglo, poče rasprava o preuređenju, te o životu i smrti Cosima. Mnogi htjedoše da se pošalje u progonstvo; mnogi da se osudi na smrt; mnogi drugi šućahu, bilo zbog sažaljenja prema njemu bilo zbog straha od njih. Ta razilaženja u mišljenju ne dopustiše da se išta zaključi.

29. U tornju Palače postoji mjesto, veliko koliko dopušta veličina tornja, a zove se »gostionica«;641 ovdje bješe zatvoren Cosimo i predan na čuvanje Federigu Malvoltiju. S toga mjesta Cosimo slušaše kako se vode rasprave, i zveket oružja koji dopiraše s 635 Porodica Guadagni spadala je među bogatije građane. Godine 1378. ciom pi su spalili kuće porodice Guadagni, ali porodica nikada nije povratila svoje prijašnje bogatstvo. Guadagni je dugovao zaostali porez, a Albizzi je učinio isto što i Cosimo, po čemu je postao popularan u gradu. Cosimo je, naime, običavao plaćati tuđa dugovanja iz svojeg džepa i time stekao glas dobročinitelja. 636 Vidjeti Firentinske povijesti, III, 9. 637 Donato Giannotti je u svom djelu R epubblica Fiorentina pokazao kako su ovlasti Sinjorije u to doba već bile vrlo široke, i uspoređuje ih s tiranskom vlašću. U to doba gonfalonijer pravde više nije bio primus inter pares, već je u svojim rukama koncentrirao i sudsku vlast. 638 Rinaldo degli Albizzi je počeo konspirirati protiv Cosima još od siječnja 1433. god., kad je kritizirao Cosimovo vođenje pregovora za sklapanje mira u Ferrari, u kojima je sudjelovao i Palla Strozzi. 639 Cosimo se u to doba povukao u Mugello nakon što mu je istekao mandat člana Ovlasti desetorice i vratio se u Firencu 4. rujna, a uhapšen je 7. rujna i optužen za djelovanje protiv države. 640 Pristaše oligarhije su demonstrirali 7. rujna, ali je imenovanje Ovlasti dvije stotine obavljeno na drugom skupu koji je održan 9. rujna. 641 U originalu: alberghettino.

164

Trga, i često oglašavanje ovlasti, pa se poboja za svoj život; ali se još više bojaše da ga pojedini neprijatelji kriomice ne umore. Stoga se uzdržavaše od hrane, tako da za četiri dana ne htjede okusiti ništa drugo osim malo kruha. To opazi Federigo pa mu reče: —Ti sumnjaš, Cosimo, da će te otrovati; i hoćeš umrijeti od gladi, i mene osramotiti, vjerujući da bih i ja mogao sudjelovati u takvoj podlosti.642 Ja ne vjerujem da ćeš izgubiti život: tolike prijatelje imaš u Palači i izvan nje; ali ako ga već moraš izgubiti, budi siguran da neće upotrijebiti mene kao slugu da ti ga oduzmem, nego će to na drugi način učiniti, jer ne želim uprljati ruke ničijom krvlju, a najmanje tvojom kad me nikada nisi uvrijedio. Stoga budi dobre volje, uzmi hranu i ostani živ prijateljima i domovini. A da to s većim pouzdanjem možeš učiniti, i ja ću s tobon jesti istu hranu. - Ove riječi posvema umiriše Cosima; i sa suzama u očima zagrli i poljubi Federiga, te mu živim i snažnim riječima zahvali za takvu milosrdnu i ljubaznu uslugu, obećavši da će mu biti veoma haran ako mu sreća ikada za to pruži prigodu. Pošto se Cosimo donekle umiri, a o njegovu se slučaju raspravljalo među građanima, dogodi se te Federigo, da mu ugodi, dovede sa sobom na večeru nekog gonfalonijerova slugu, šaljiva i vesela čovjeka po imenu Farganaccio. I pred kraj večere Cosimo, koji se htjede okoristiti njegovim dolaskom, jer ga vrlo dobro poznavaše, dade znak Federigu da ode. Dosjetivši se razlogu, ovaj se učini kao da ide po nešto čega nedostajaše na večeri; i kada ovi ostadoše sami, nakon nekoliko ljubaznih riječi upućenih Farganacciu, Cosimo mu dade zalog i zaduži ga da ode ravnatelju bolnice Santa Maria Nuova po tisuću sto dukata: stotinu neka uzme za se, a tisuću neka odnese gonfalonijeru; i neka ga zamoli da pod poštenom izlikom dođe k njemu na razgovor. Ovaj prihvati zadatak: novci se isplatiše; zbog toga Bernardo postade čovječniji: i poslije toga Cosimo bješe prognan u Padovu, protiv volje gospara Rinalda koji ga htjede uništiti. Još bješe prognan Averardo i mnogi iz kuće Medicija; i s njima Puccio i Giovanni Pucci.643 A da bi uplašili one koji bijahu nezadovoljni Cosimovim progonstvom, dadoše ovlast Osmorici od straže i kapetanu naroda.644 Nakon tih odluka, na dan 3. listopada 1433. izađe Cosimo pred članove Sinjorije koji mu priopćiše progonstvo, dajući mu savjet da se tome pokori ako ne želi da se još oštrije postupi protiv njega i njegove imovine. Vesela lica Cosimo prihvati progonstvo, tvrdeći da će rado živjeti gdje god ga ta Sinjorija pošalje. I zamoli da mu obrane život, kad su mu ga već sačuvali; jer doču da su na Trgu mnogi željni njegove krvi.645 Ponudi k tome, gdje god bude, sebe i sve što ima gradu, narodu i Sinjoriji. Njega umiri gonfalonijer i zadrža ga u Palači dok ne pade noć. Zatim ga povede svojoj kući, večera s njim i naredi da ga mnogi oružnici otprate u progonstvo. Kuda god prođe, Cosimo bješe primljen s počastima, a Mlečani su ga javno pohodili, časteći ga ne kao prognanika nego kao da je uzdignut na najviši položaj.646 30. Kad Firenca ostade udova za takvim i tako općenito obljubljenim građani­ nom, svatko se zgranu; i jednako se bojahu oni koji pobijediše i oni koji bjehu pobijeđeni. Stoga gospar Rinaldo, sluteći svoju zlu sudbinu, da ne iznevjeri sebe i 642 Opis ovih događaja ostavio je sam Cosimo u rukopisu pod naslovom R icordi di Cosim o, a preuzima ga G. Cavalcanti. 643 Averardo je bio prognan na 10 godina u Napulj, njegov sin Giuliano u Rim, Lorenzo u Veneciju, a Orlando Medici, sin Guccija, na pet godina u Anconu. 644 Ovlast osmorice se bavila pravosuđem, a sjedište joj je bilo u palači gradonačelnika. Ovlast osmorice je donosila sudske presude ne samo u krivičnim procesima, već i u slučaju urote protiv države, za što je bio optužen Cosimo. Vidjeti o tome još i Rasprave o p rv oj d ekad i Tita Livija, I, 49. 645 Intranzigentne je poticao i Ormanno Albizzi, Rinaldov sin. 646 Cosimo je dobro dočekan u Pistoji, u Modeni i Ferrari, a u Veneciju je stigao 11. listopada, da bi odsjeo u Padovi sa svojim pristašama. Veneciji je Cosimo poklonio 15.000 dukata, da bi se odužio za gostoprimstvo.

165

stranku, okupi mnoge građane prijatelje i reče im da vidi kako se sprema njihova propast, jer su dopustili da ih svladaju molbe, suze i novci njihovih neprijatelja.647 I nisu bili svjesni da će uskoro zatim oni morati moliti i plakati, i da njihove molbe neće biti uslišane, a nikoga neće naći da ga ganu njihove suze; a od uzetog novca vratit će glavnicu i platiti kamate u mukama, smrti i progonstvu. I da bi im mnogo bolje bilo da su mirovali, nego što su Cosima ostavili na životu a njegove prijatelje u Firenci; jer se velikaši ili ne smiju dirati ili ih valja uništiti kad se dirnu.648 I da ne vidi drugog izlaza nego da ojačaju u gradu, pa kad se osvijeste neprijatelji, a uskoro će se osvijestiti, da ih mogu oružjem protjerati kad ih na uljudan način nisu mogli prognati. I da nema drugoga lijeka do onoga što ga je davno prije spominjao: pridobiti velikaše dajući im i prepuštajući im sve časti u gradu, i ojačati s tom strankom, budući da su njihovi protivnici jaki s pukom.649 I kako će zbog toga njihova stranka biti to snažnija što u njoj bude više života, više vrline, više duha i više povjerenja; tvrdeći da ne vidi, ako ne prihvate taj posljednji i pravi lijek, na koji se drugi način može sačuvati vlast među tolikim neprijateljima, i da nazire skoru propast njihove stranke i grada. Tome se oduprije Mariotto Baldovinetti, jedan od okupljenih, dokazujući da je nepodnošljiva oholost velikaša i njihova narav; i da ne treba hitati pod njihovu sigurnu tiraniju, da bi se izbjegle dvojbene opasnosti od puka. Tada se gospar Rinaldo, videći da se ne sluša njegov savjet, požali na nesreću koja zadesi njega i njegovu stranku, okrivljujući za sve više nebesa, koja tako hoće, nego ljudsko neznanje i sljepoću. Dok su stvari dakle tako stajale, i ništa se potrebno nije poduzimalo, pronađe se neko pismo što ga gospar Agnolo Acciaiuoli napisa Cosimu, pokazujući mu kako je grad njemu naklonjen i savjetujući mu da uznastoji ne bi li se poveo kakav rat, te da se sprijatelji s Nerijem Ginom;650 jer smatraše, čim gradu ustrebaju novci, neće se naći nikoga da mu ih pruži, pa će se u građanima obnoviti uspomena na njega i želja da mu se dopusti povratak; a ako se Neri odijeli od gospara Rinalda, njihova će stranka toliko oslabiti da neće biti sposobna obraniti se. Zbog toga pisma, kada dođe u ruke poglavarstvu, bijaše uhvaćen gospar Agnolo, mučen na konopu i poslan u progonstvo.651 Ali ni taj primjer nije nimalo suzbio raspoloženje u korist Cosima. Bijaše se već napunila gotovo godina od dana kad Cosimo ode u progonstvo, i potkraj kolovoza 1434. zapade ždrijebom da gonfalonijer za iduća dva mjeseca bude Niccolo Cocco, a s njim i osam Cosimovih pristaša postade članovima Sinjorije; tako takva Sinjorija uplaši gospara Rinalda i svu njegovu stranku. I budući da prije preuzimanja poglavarstva članovi Sinjorije ostaju tri dana bez vlasti, gospar Rinaldo se opet sastade s vođama svoje stranke; i najavi im sigurnu i blisku opasnost; i da je jedini spas pograbiti oružje i natjerati Donata Vellutija, koji tada obnašaše čast gonfalonijera, da sazove narod na Trg, imenuje novu ovlast, liši nove članove Sinjorije poglavarstva i odredi druge, koji odgovaraju državi, te da se spale izborne torbe i da se nove listine ispune prijateljima.652 Mnogi prosudiše da je ta

647 29. rujna je, pored izgnanstva, donijeta presuda po kojoj se Medičejciraa dodjeljuje plemstvo, što je značilo da su automatski nepodobni za izbor na bilo koju javnu funkciju. Međutim, najvažnija mjera nije bila donesena, a to je oduzimanje imanja. Tako je zahvaljujući korupciji Cosimo mogao spasiti glavu i imanje. Za nagradu je Bernardo Guadagni dobio mjesto kapetana u Pisi nakon što mu je istekao mandat gonfalonijera. 648 Usp. Rasprave o prvoj d ekad i Tita Livija, II, 23, i III, 6, i O načinu k a k o se postupilo prem a pobun jenom narodu Valdichiane. 649 Vidjeti Firentinske povijesti, IV, 9. 650 Neri, sin Gina Capponija. 651 U ožujku 1434. poslat je Acciaiuoli u progonstvo, nakon mučenja, u Cosenzu ili na Levant, po vlastitom izboru. Acciaiuoli se pridružio svojoj porodici koja je vladala u Kefaloniji. f,s2 Vidi se da Olbizzi i njegovi nisu bitno izmijenili politički sistem nakon progonstva Cosima, te da oligarhija nije uspjela skršiti otpor pučana koji su, opet, igrali na kartu Cosima protiv instauracije oligarhijske tiranije.

166

odluka sigurna i potrebna, a mnogi drugi da je previše nasilna i da nalaže prevelik teret. A među onima kojima se ne svidje bijaše gospar Palla Strozzi, čovjek miran, plemenit i čovječan, više sklon proučavanju književnosti nego obuzdavanju neke stranke ili suzbijanju građanske nesloge. I reče da lukave ili smione odluke u početku izgledaju dobre, ali u provedbi postaju teške a na svršetku štetne; i da vjeruje kako će strah od vanjskih ratova, jer vojvodina vojska bijaše u Romanji na našim granicama, nagnati Sinjoriju da se više bavi njima nego unutrašnjom neslogom;653 ipak, kad se bude vidjelo da žele nešto mijenjati (što ne mogu učiniti a da se ne dozna), uvijek će biti vremena da se late oružja i provedu ono što misle da je nužno za opće dobro; a kad se to zbog nužde učini, proći će uz manje čuđenje naroda i uz manje njihovih tegoba. Stoga odlučiše da se novim članovima Sinjorije dopusti nastup i da se bdije nad njihovim ponašanjem; i čim se dočuje išta protiv njihove stranke, da svatko zgrabi oružje i dođe na trg San Pulinari,654 koji je blizu Palače, odakle će zatim moći krenuti kamo budu mislili da je potrebno. 31. Pošto donesoše ovaj zaključak, nova Sinjorija preuze poglavarstvo; a gonfalo­ nijer, da bi stekao ugled i zaplašio one koji su kanili da mu se odupru, osudi svoga prethodnika Donata Vellutija na zatvor kao čovjeka koji se okoristio državnim novcem. Poslije toga iskuša drugove jesu li za Cosimov povratak; i našavši ih sklone tome, porazgovara s onima koje smatraše glavarima stranke Medicija, pa kad ga oni zagrijaše, zovnu gospara Rinalda, Ridolfa Peruzzija i Niccoloa Barbadora, kao prvake protivne stranke. Poslije toga poziva pomisli Rinaldo da se više ne smije oklijevati; pa izađe iz kuće s velikim brojem oružnika; njemu se odmah pridružiše Ridolfo Peruzzi i Niccolo Barbadoro.655 Među njima bijahu i mnogi drugi građani, te mnogo plaćenika koji se nalažahu u Firenci bez službe; i svi se prema dogovoru zaustaviše na trgu San Pulinari. Gospar Palla Strozzi, premda okupi dosta vojnika, ne izađe; slično učini gospar Giovanni Guicciardini; stoga gospar Rinaldo posla da ih zovnu i da ih ukore što kasne. Gospar Giovanni odgovori da će dovoljno naškoditi neprijateljskoj stranci ako, ostajući kod kuće, zadrži brata Piera da ne pođe u pomoć Palači; gospar Palla, nakon mnogih poslanstava koje mu spremiše, dođe jašući na San Pulinari, s dva pješaka i nenaoružan. Njemu gospar Rinaldo izađe u susret i žestoko ga ukori zbog nemara; i da se nije pridružio ostalima zbog pomanjkanja vjere ili zbog pomanjkanja hrabrosti; te da i jedan i drugi taj razlog mora biti daleko od čovjeka koji želi da ga smatraju onakvim kakvim njega smatraju. I da se vara ako vjeruje kako će mu neprijatelji, ako pobijede, oprostiti život ili progonstvo zato što nije izvršio svoju dužnost prema stranci. A što se tiče njega, ako se dogodi kakva nesreća, imat će zadovoljstvo što nije uskratio savjeta prije opasnosti i snage u opasnosti; ali će se njemu i drugima udvostručiti neugodnosti kad pomisle da su tri puta izdali domovinu: prvi put kad su spasili Cosima; drugi put kad nisu poslušali njegove savjete; treći put tada, kad joj nisu pomogli oružjem. Na te riječi gospar Palla ne odgovori ništa što bi razumjeli ljudi oko njega; nego mrmljajući okrenu konja i vrati se kući. Članovi Sinjorije, saznavši da su gospar Rinaldo i njegova stranka pograbili oružje, i videći da su napušteni, narediše da se zaključa Palača, jer ne 653 Međunarodni položaj Firence u međuvremenu se pogoršao. Rim i pokrajina Marche pobunili su se protiv pape Eugena IV, koji se morao skloniti u Firencu; u Bologni je izbila pobuna koju je podržavao Filippo Maria Visconti, a udružena vojska Venecije i Firence pod zapovjedništvom Niccoloa da Tolentina i Gattamelate doživjela je poraz kod Imole 28. kolovoza. 654 Trg Sant’Apollinare. 655 26. rujna 1434. Sinjorija, u kojoj je bio i Luca di Buonaccorso Pitti, pozva Albizzija, Peruzzija i Barbadora, s namjerom da ih optuži za kovanje urote kojom se htjelo spriječiti novoj Sinjoriji da preuzme svoje zakonite ovlasti.

167

znadoše što bi odlučili i učinili. Ali dok gospar Rinaldo oklijevaše doći na Trg, čekajući one snage koje ne stigoše, izgubi priliku da pobijedi, i njih ohrabri da se snađu, a mnogim građanima omogući da odu do njih i dadu im savjet kako bi stupili u pregovore da se odloži oružje. Pođoše dakle neki manje sumnjivi,656 u ime Sinjorije, do Rinalda; i rekoše da Sinjorija ne zna zašto nastadoše ti pokreti, i da nikada nije pomišljala da ga uvrijedi; te ako se i raspravljalo o Cosimu, nije se pomišljalo da ga se vrati; pa ako je to razlog sumnji, oni će ga razuvjeriti; i neka se udostoje doći u Palaču; i lijepo će ih primiti i udovoljiti svakom njihovu zahtjevu. Te riječi ne promijeniše naum gospara Rinalda; nego reče da se želi osigurati tako da ih razriješi časti; a poslije će se na opće dobro preurediti grad. Ali se uvijek događa, kad su vlasti jednake a mišljenja različita, da se neke stvari često okrenu na dobro. Ridolfo Peruzzi, ganut riječima tih građana, reče da on ne ište ništa drugo nego da se ne vrati Cosimo; i pošto je to postignuto, za njega je pobjeda dovoljna; i ne želi ispuniti grad krvlju da bi je povećao; i zato hoće poslušati Sinjoriju. I pođe sa svojom vojskom do Palače, gdje ga radosno primiše. Dakle, zaustavljanje gospara Rinaldija na San Pulinariju,657 pomanjkanje hrabrosti u gospara Palle i Ridolfov odlazak oteše gosparu Rinaldu pobjedu u tom pothvatu; i poče se smanjivati onaj prvi žar u dušama građana koji uza nj pristajahu. Tome se još pridoda utjecaj pape. 32. Prebivaše papa Eugen u Firenci, pošto ga narod progna iz Rima.658 Doznavši za ove bune, pomisli on da ih je dužan stišati, pa posla gospara Giovannija Vitelleschija,659 patrijarha i velikog prijatelja gospara Rinalda, s molbom da dođe k njemu; jer njemu neće uzmanjkati ni utjecaja ni vjere da mu pruži zadovoljstvo i sigurnost kod Sinjorije, bez krvi i stradanja građana. Pošto dakle gospar Rinaldo povjerova prijatelju, pođe sa svima pod oružjem koji ga slijeđahu do crkve Santa Maria Novella, gdje je stanovao papa. Njemu papa priopći kako mu je Sinjorija dala povjerenje i prepustila da izgladi svađu; i kako će se stvari urediti po njegovoj volji, kad odloži oružje. Pošto vidje ohladnjelost gospara Palle i nepostojanost Ridolfa Peruzzija, a nemaše boljeg izlaza, predade se u njegove ruke, misleći da će ga papa svojim ugledom spasiti. Tada papa naredi da se javi Niccolou Barbadoru i drugima koji ga vani čekahu da odlože oružje, jer gospar Rinaldo ostaje kod prvosvećenika da pregovara o nagodbi sa Sinjorijom. Na tu vijest se svi raziđoše i razoružaše.660

33. Kada članovi Sinjorije vidješe da se njihovi protivnici razoružaše, pristadoše da s papinim posredovanjem uglave nagodbu; a s druge strane potajno poslaše po 656 Prema Machiavelliju izgleda da je Sinjorija prešla u defenzivu: međutim, za takvo zaključivanje nema osnove ni u postojećim dokumentima, ni u svjedočenjima Cavalcantija, ni u kasnijim spisima P. Bracciolinija, S. Ammirata i drugih. Istina je da su kao posrednici Albizziju upućeni Pagolo Rucellai, Niccolo Serragli i Bernardo Giugni. 657 Rinaldo degli Albizzi je, međutim, uza se imao jake snage od gotovo osam stotina naoružanih pješaka. Sinjorija je raspolagala s mnogo manje naoružanih ljudi, a na periferiji grada u rajonu Bellosguardo čekale su vojske Nerija Capponija i Gianozza Pittija da vide kakav će biti ishod pa da se pridruže pobjednicima. 658 Papa je u to doba bio Eugen IV (Gabriel Condulmier), koji je vladao od 1431. do 1447. god. Protjerao ga je rimski narod na nagovor porodice Colonna i rimskih gibelina, a njegove su zemlje raznijeli Visconti i Francesco Sforza, kome je morao prepustiti Anconu. Utekao je u Firencu, gdje se smjestio u samostan Santa Maria Novella. Kasnije ga je Bazelski koncil zbacio i imenovao antipapu Feliksa V (Amadea VIII, savojskog vojvodu). 659 Biskup Recanatija i guverner Marche, u kojoj je izbio ustanak zbog njegove okrutne vladavine. Godine 1435. postao je nadbiskup Firence, a 1437. kardinal. Bio je prijatelj Albizzija i Cosima Medicija. 660 27. rujna zbio se posljednji pokušaj Barbadora da se situacija razriješi oružjem, ali su ustanici popustili na nagovor pape. Istog dana se Peruzzi pokorio Sinjoriji, a pridružio im se i jedan Albizzi - Luca, koji je bio oženjen jednom Medičejkom.

168

pješake iz planine kod Pistoje; i dovedoše ih noću, sa svim ljudstvom pod oružjem, u Firencu; i pošto zauzeše uporišta u gradu, sazvaše narod na Trg i odrediše novu Ovlast.661 Čim se ona sastade, povrati u domovinu Cosima i sve druge koji bijahu s njim prognani; a od neprijateljske stranke protjera gospara Rinalda Albizzija, Ridolfa Peruzzija, Niccoloa Barbadora i gospara Pallu Strozzija, te mnoge druge građane; i toliko ih mnogo protjera da ostadoše u Italiji rijetki gradovi gdje ne bijahu poslani u progonstvo, a i mnogi izvan Italije bijahu puni njih;662 tako se Firenca u toj zgodi liši ne samo čestitih ljudi nego i bogatstva i proizvodnje. Papa se jako ozlovolji kad vidje toliku propast onih koji na njegovu molbu odložiše oružje; i ražali se nad gosparom Rinaldom zbog nepravde koju mu nanesoše uz njegovu zadanu vjeru; i potače ga na strpljivost i nadu u dobro zbog promjenljivosti sreće. Njemu gospar Rinaldo odgovori: - Premala vjera onih koji su mi morali vjerovati i prevelika moja vjera u vas upropastiše mene i moju stranku; ali ja više korim sebe nego ikoga drugoga, jer povjerovah da me u mojoj domovini možete zadržati vi koji ste protjerani iz svoje. A hirove sam sreće dovoljno iskusio; i kako sam se malo uzdao u blagostanje, tako me i nesreće još manje ojađuju; i znam da će mi se nasmiješiti kad je bude volja; ali ako je nikada ne bude volja, uvijek ću malo cijeniti život u gradu gdje manje mogu zakoni nego ljudi; jer je poželjna ona domovina u kojoj se zajamčeno može uživati u imovini i prijateljima, a ne ona gdje ti imovinu mogu lako oteti i gdje te prijatelji, strahujući za svoja dobra, napuštaju u tvojoj najvećoj nevolji. I uvijek je mudrim i dobrim ljudima manje teško bilo slušati o zlu svoje domovine nego ga gledati; i mnogo je slavnije biti častan odmetnik nego ropski građanin. —I pošto ode prepun srdžbe od pape, koreći često sam u sebi svoje odluke i ohladnjelost prijatelja, pođe u izgnanstvo.663 S druge se strane Cosimo, dočuvši da mu je osvjetlana čast, vrati u Firencu.664 I rijetko se bijaše zbilo da nekoga građanina, kad se vraćaše nakon pobjede, njegova domovina dočeka s tolikim okupljenim narodom i s tolikim iskazivanjem naklonosti, s kolikim bješe on dočekan na povratku iz progonstva. I svatko ga drage volje pozdravi kao narodnog dobročinitelja i oca domovine.

661 Udar je izvršen noću od 27. na 28. rujna. 28. rujna se sastala Ovlast na poziv Filippa Peruzzija. Tri stotine i pedeset građana donijelo je odluku da se poništavaju odluke svih ovlasti od 1393. naovamo, ukinuto je progonstvo Cosimu i Albertijevima, vraćena su sva politička prava i preinačene liste mogućih kandidata za vršenje javnih službi. Sjednici ove Ovlasti prisustvovali su i papini izaslanici, Vitelleschi, i biskupi iz Tarentasie i Concordie. 662 Oko stotinjak Firentinaca poslano je tada u progonstvo na Rodos, u Avignon i u Dubrovnik, kamo će nakon 1512. pobjeći i gonfalonijer Piero Soderini, Machiavellijev zaštitnik. 663 3. studenoga otputovao je u Napulj, gdje mu je određeno boravište. 664 Cosimo Medici je krenuo iz Venecije još 29. rujna i stigao je u Firencu 6. listopada.

169

PETA KNJIGA 1. Pokrajine znaju ponajčešće, u promjenama što ih doživljuju, od reda stići do nereda, a zatim opet od nereda prijeći na red; jer, budući da priroda nije dopustila svjetovnim stvarima da se ustale, čim one dosegnu svoje krajnje savršenstvo, nemajući više kamo uzlaziti, treba da silaze; i slično, kad silaze i zbog nereda stignu do zadnje dubine, ne mogavši više silaziti, nužno treba da se penju; i tako se uvijek od dobra silazi do zla, i od zla se uzlazi do dobra.665 Jer vrlina rađa spokoj, spokoj dokolicu, dokolica nered, nered propast; i slično se iz propasti rađa red, iz reda vrlina, iz nje slava i dobra sreća. Stoga su razboriti zamijetili kako književnost dolazi poslije oružja, i kako se u pokrajinama i gradovima prvo rađaju vojskovođe a poslije filozofi. Jer, pošto dobro i sređeno oružje rodi pobjede, a pobjede mir, ne može se jakost oružanih duhova poštenijom dokolicom iskvariti nego što je dokolica znanosti;666 niti dokolica može s većom i opasnijom prijevarom nego što je ta ući u dobro ustanovljene gradove. A to je Katon, kad su filozofi Diogen i Karnead, poslani iz Atene kao zastupnici u Senatu, stigli u Rim, izvrsno spoznao; on je, videći kako ih rimska mladež počinje s divljenjem slijediti, i znajući kakvo zlo iz te poštene dokolice može zadesiti njegovu domovinu, odredio da se nijedan filozof ne smije u Rim primiti.667 U međuvremenu počeše propadati pokrajine; zapavši u to stanje, a ljudi se zbog udaraca opametiše, opet su se, kako je rečeno, vraćale redu, ako ne ostaše zagušene nekom izvanrednom silom. Zbog tih razloga, prvo posredstvom Toskanaca, poslije Rimljana, Italija bijaše čas sretna a čas bijedna. I premda se poslije na rimskim razvalinama ne uzdiže ništa što bi je tako iz njih izvuklo da bi pod nekom vrlom vladavinom mogla slavno opstojati, ipak se pojavi tolika vrlina u nekima od novih gradova i novih gospodstava što se između rimskih razvalina rodiše, da su se ipak, premda jedni ne vladahu drugima, tako međusobno slagali i raspoređivali da je oslobodiše i obraniše od barbara. Među tim gospodstvima Firentinci, premda imahu manje područje, nemahu manje vlasti ni moći;-'dapače, nalazeći se usred Italije, bogati i pripravni na napade, ili su uspješno odolijevali ratu povedenom na njih, ili su donosili pobjedu onome uz koga bi pristali. Ako se, dakle, zaslugom tih novih kneževina ne rodiše vremena spokojna u dugu miru, ona ne bjehu ni pogibeljna zbog žestine rata; jer ne može se tvrditi da je mir ondje gdje kneževine često jedna drugu oružjem napadaju; ni ratovima se ne mogu nazvati sukobi u kojima se ljudi

665 Omiljena konstrukcija cikličkog događanja povijesti, što ga je Machiavelli preuzeo od Polibija. Usp.: R asprave. .., I, 2. i 39, II, Proslov, III, 43. Vidjeti i: Zlatni magarac, V, 31. i dalje. 666 U originalu: lettere, što ima šire značenje od prevedenoga pojma književnosti, ali ne i moderno značenje pojma znanosti. 667 Machiavelli nije poklonik filozofije, poput renesansnih humanista, on je ljubitelj »praktične mudrosti«, a to je za nj politička znanost, najviše čovjekovo umiječe.

170

ne ubijaju, gradovi ne pljačkaju, kneževine ne razaraju: jer ti ratovi toliko oslabiše, da se započinjahu bez straha, vodahu se bez pogibelji i okončavahu bez štete.668 Tako se ona vrlina, koja se u drugim pokrajinama znala ugasiti zbog duga mira, u Italiji ugasila zbog njihove kukavnosti, kako će se moći jasno spoznati po opisu onoga što se zbivalo od godine 1434. do 1494; tu će se vidjeti kako se naposljetku iznova otvorio put barbarima, i kako je Italija iznova pala u njihovo ropstvo. Pa ako se podvizi naših vladara napolju i kod kuće, ne budu, kao podvizi starih, čitali s divljenjem zbog njihove vrline i veličine, možda će to biti zbog drugih njihovih odlika, koje se s ništa manjim divljenjem razmatraju, videći kako su tolike plemenite narode držale na uzdi tako slabe i loše upravljane vojske. Pa ako se u opisivanju događaja što se zbiše u ovom iskvarenom svijetu i ne bude pripovijedalo o jakosti plaćenika, ili o vrlini vojskovođe, ili o građanskoj ljubavi prema domovini, vidjet će se s kakvim prijevarama, s kakvim su lukavstvima i umijećima vladari, plaćenici i glavari republika postupali da bi zadržali ugled koji ne zasluživahu. A to možda neće biti manje korisno da se upozna nego drevne zgode, jer ako one potiču slobodarske duhove da ih nasljeduju, ove će ih potaknuti da od njih bježe i da ih zatiru.669

2. Oni koji upravljahu Italijom bijahu je doveli u takvo stanje da su svaki mir koji bi se slogom vladara rodio, malo poslije narušavali oni koji držahu oružje u ruci:670 i tako, niti su ratom stjecali slavu niti mirom spokojnost. Kad se, međutim, sklopi mir između vojvode od Milana i saveza, godine 1433, plaćenici htjedoše produžiti rat pa se okrenuše protiv Crkve. Bijahu tada u Italiji dvije vojničke stranke:671 jednoj je bio vođa grof Francesco, sin Sforze, a drugoj zapovjednici Niccolo Piccino i Niccolo Fortebraccio: tim su se strankama pridruživale gotovo sve talijanske vojske. Od njih je Sforzina bila na većem glasu, kako zbog grofovih vrlina, tako zbog obećanja vojvode od Milana da će mu dati svoju vanbračnu kćer Bianku; nada u to orođenje donosila mu je velik ugled. Napadoše, dakle, te vojničke stranke, poslije mira u Lombardiji, zbog različitih razloga, papu Eugena: Niccolo Fortebraccio bješe potaknut starim neprijateljstvom što su ga njegovi preci osjećali prema Crkvi; grofa je potaklo častoljublje; i tako Niccolo napade Rim a grof zagospodari Markom.672 Stoga Rimljani, ne želeći rata, prognaše Eugena iz Rima. Pobjegavši uz opasnosti i teškoće, stiže on u Firencu,673 gdje, razmotrivši opasnost u kojoj se nađe, i vidjevši da su ga napustili vladari koji se zbog svojih razloga ne htjedoše iznova laćati oružja što ga s najvećom željom bjehu odložili, uglavi sporazum s grofom i prepusti mu gospodstvo nad Markom, premda je grof nepravdi što ju je zauzeo dodavao i prezir, jer je, potpisujući pisma svojim zastupni­ cima, govorio latinskim riječima, po talijanskom običaju: Iz našeg Girfalco Firmano, pozivam Petra i Pavla. I nije bio zadovoljan prepuštanjem zemalja, nego je želio da bude 668 Primjer čestog pretjerivanja o neefikasnosti ratova plaćenika: u IV knjizi tako je prikazao bitku kod Zagonare (1424) kao farsu u kojoj su poginula samo tri konjanika, i to zato što su s konja pali u živo blato; u-V knjizi tako će proći poznata (po Leonardovim i Michelangelovim uništenim freskama u Palazzo Vecchio) bitka kod Anghiarija, 1440. Prešutio je prave podatke o gubicima jer se nisu uklapali u njegovu namjeru. Usp.: Vladar, XII. 669 Usp.: Vladar, XIV. 670 Tj. kondotjeri. 671 Dva stila ratovanja. Usp.: Vladar, XII. 672 Nakon mira u Ferrari, u travnju 1423, Fortebraccio je napao Rim i osvojio Tivoli. Sforza je iskoristio nezadovoljstvo stanovništva prema papinu namjesniku Vitelleschiju i zauzeo Anconu, Osimo, Recanati i okolicu. 673 U ožujku 1434. papa je priznao Sforzinu vlast u Marchi. Piccinino se uputio u pomoć Fortebracciu u dogovoru s Viscontijem. U Rimu je izbila pobuna 29. svibnja, pred kojom je papa pobjegao u Firencu, a odande u Bolognu (1436).

171

proglašen vojskovođom Crkve; i sve mu bješe ugođeno:674 toliko se Eugen više bojao opasna rata nego sramotna mira. Pošto tako grof postade papin prijatelj, poče goniti Niccoloa Fortebraccia, te među njima uslijeđiše po zemljama Crkve, u toku mnogih mjeseci, različiti sukobi, koji svi nanesoše više štete papi i njegovim podanicima, nego onima koji su vodili rat; stoga se među njima, posredstvom vojvode od Milana, sklopi ugovor o primirju, po kojemu i jedan i drugi ostadoše vladari u zemljama Crkve.

3. Kad se taj rat u Rimu ugasi, nanovo ga razbukta Battista Canedolo u Romanji. On u Bologni ubi neke članove obitelji Grifoni, a papina upravitelja675 i druge svoje neprijatelje progna iz grada; a da bi silom zadržao taj grad, obrati se za pomoć Filippu; a papa, da bi se osvetio za nepravdu, zatraži je od Mlečana i Firentinaca. I jednom i drugom oni pomogoše, te se uskoro u Romanji nađoše dvije velike vojske. Kapetan Filippove bijaše Niccolo Piccino; mletačkim i firentinskim ljudstvom zapovijedahu Gattamelata676 i Niccolo Tolentino; i zametnuše boj blizu Imole; u njemu Mlečani i Firentinci doživješe poraz, a Niccolo Tolentino bješe poslan vojvodi u sužanjstvo; on, ili od vojvodine podmuklosti, ili od boli zbog pretrpljene nevolje, za nekoliko dana umrije. Poslije te pobjede vojvoda, bilo zato što oslabi u minulim ratovima, bilo zato što povjerova da će savez poslije toga poraza predahnuti, ne nastavi za vojnom srećom, nego dade vremena papi i saveznicima da se ponovo ujedine. Oni za svoga kapetana izabraše grofa Francesca,677 pa krenuše u pohod da protjeraju Niccoloa Fortebraccia iz zemalja Crkve, da vide mogu li okončati taj rat što ga započeše u korist prvosvećenika. Čim Rimljani vidješe da je papa junačan na bojnom polju, zatražiše da s njim sklope mir; i dobiše ga, i primiše jednog njegova povjerenika. Između ostalih gradova Niccolo Fortebraccio posjedovaše Tiboli, Montefiasconi, Citta di Castello i Ascesi. Ne mogavši opstati u borbi, Niccolo se bješe sklonio u taj grad; tu ga grof opsjede; i pošto se opsada otegnu, jer Niccolo se muški branio, učini se vojvodi da mu valja ili pomrsiti tu pobjedu savezu, ili se pripremiti da poslije nje brani svoje posjede. Želeći stoga odvratiti grofa od opsade, zapovjedi da Niccolo Piccino preko Romanje prijeđe u Toskanu; nato savez, sudeći da je potrebnije obraniti Toskanu nego zauzeti Ascesi, naredi grofu da Niccolou zapriječi prolaz; a on već bijaše sa svojom vojskom u Forliju. S druge strane grof krenu sa svojim ljudstvom i stiže u Cesenu, pošto bratu Lioneu ostavi rat u Marki i brigu o svojim posjedima. I dok Piccino nastojaše da prođe, a grof da ga spriječi, Niccolo Fortebraccio napade Lionea, i s velikom slavom zarobi njega i ljudstvo mu opljačka; nastavi pobjedonosno i s istim poletom zauze mnoge gradove u Marki. Taj događaj jako ožalosti grofa, jer pomisli da je izgubio sve svoje posjede; pa ostavivši dio vojske protiv Piccina, s ostatkom krenu u susret Fortebracciu, te se s njim sukobi i pobijedi ga; u tom porazu Fortebraccio ostade zasužnjen i ranjen; i od te rane umrije. Ova pobjeda vrati papi sve gradove što mu ih Niccolo Fortebraccio bješe oteo, i natjera vojvodu od Milana da ište mir; on se uglavi posredstvom Niccoloa da Estija, markiza od Ferrare.678 Njime se gradovi što ih vojvoda zauze u Romanji vratiše Crkvi; i vojvodina se vojska vrati u Lombardiju; a Battista Canedolo, kako se događa svima onima koji snagom i vrlinom drugih drže neki posjed, kad ode vojvodina vojska iz Romanje, ne mogavši se 674 Papa je obnovio ugovor sa Sforzom u studenome 1434. 675 Mare Condulmier, biskup Avignona. 676 Kondotjer Erasmo da Narni, zvan Gattamelata, ovjekovječen u Donatellovu spomeniku u Padovi. Tu je bitku opisao Ammirato, navodeći da se od 9000 vojnika savezničke vojske spasilo samo 1000 konjanika. 677 U lipnju 1435. Sforza je izabran za vrhovnog zapovjednika saveza. 678 20. kolovoza 1435. u Ferrari.

172

svojom snagom i vrlinom održati u Bologni, pobježe iz nje; tamo se vrati vođa protivničke stranke, gospar Antonio Bentivoglio.679

4. Sve se te stvari dogodiše u vrijeme Cosimova progonstva. Poslije njegova povratka, oni koji ga vratiše i mnogi oštećeni građani namisliše, ne obzirući se ni na što, osigurati svoj položaj. A Sinjorija koja preuze službu u studenom i prosincu,680 nezadovoljna onim što njezini prethodnici učiniše u korist stranke, produži i promijeni mnoga progonstva,681 i mnoge nanovo protjera; a građanima nisu toliko škodila stranačka nagnuća, koliko bogatstva, rodbina i privatna neprijateljstva. A da je uz tu proskripciju i krv potekla, bila bi slična proskripcijama Oktavijana i Sule;682 i ipak se ponegdje i krvlju obojila, jer bješe smaknut Antonio, sin Bernarda Guadagnija, a četiri druga građanina, među kojima bjehu Zanobi Belfrategli i Cosimo Barbadori, kad prijeđoše granicu i nađoše se u Mlecima, Mlečani, držeći više do Cosimova prijateljstva nego do svoje časti, poslaše mu ih kao sužnje, te ovi bijahu mučki umoreni. Taj događaj donese velik ugled stranci i još veći strah neprijateljima, uzevši u obzir da tako moćna republika prodade svoju slobodu Firentincima; a vjerovalo se da je to učinjeno ne toliko da se pomogne Cosimu koliko da se podjare stranke u Firenci, i da se krvlju rascjep našega grada još pogorša; jer Mlečani ne vidješe drugog takmaca svojoj veličini osim jedinstva Firence. Pošto se dakle grad otrese neprijatelja i bojazni za vlast, stadoše nagrađivati novu vojsku da bi im stranka bila jača: pa obitelj Alberti i sve druge prognanike vratiše u domovinu; sve velikaše, osim veoma rijetkih iznimki, svrstaše u pučki stalež; prognaničku imovinu podijeliše između sebe po niskim cijenama. Poslije toga ojačaše se zakonima i novim odredbama, i načiniše nova glasanja, izvukavši iz torbi neprijatelje i napunivši ih svojim prijateljima. I poučeni propašću protivnika, sudeći da za postojano učvršćenje njihove vlasti nisu dovoljna probrana glasanja, namisliše da službe koje imaju vlast nad krvlju zauvijek pripadnu prvacima njihove stranke; i zato htjedoše da nadzornici pri novom glasanju, zajedno sa starom Sinjorijom, imadnu ovlaštenje da biraju novu; dadoše osmorici od straže vlast nad krvlju; odrediše da se prognanici, nakon isteka vremena, ne mogu vratiti ako se prije od članova Sinjorije i odbora, kojih ima trideset sedam na broju, njih trideset četiri ne slože s njihovim povratkom; zabraniše da se njima piše i da se od njih pisma primaju; a svaka riječ, svaki mig, svaki postupak koji se na bilo koji način ne bi svidio onima koji vladahu, žestoko se kažnjavao. Pa ako u Firenci ostade išta sumnjivo što ove kazne ne zahvatiše, to potpade pod udar nameta što se iznova nametnuše;683 i za kratko vrijeme, pošto protjeraše i osiromašiše svu neprijateljsku stranku, učvrstiše oni svoju vlast. A da im ne bi uzmanjkalo pomoći izvana, i da bi je uskratili onima koji se spremahu da im naškode, povezaše se s papom, Mlečanima i vojvodom od Milana u obrani vlasti.684

679 U prosincu 1435. 680 Godine 1434. 681 Rinaldo i Ormanno Albizzi su isprva bili prognani na osam godina, ali im je kazna produžena na deset godina, a prebivalište im je određeno u Napulju i Gaeti. Palla Strozzi je bio na deset godina prognan u Padovu. 682 Oktavijan August (63—14. god. pr. n. e.) i Lucije Kornelije Sula (138-78. god. pr. n. e.), oba poznata po masovnom istrebljenju svojih protivnika. Sula se za svoje prve diktature (82-79. god. pr. n. e.) koristio proskripcijama, javnim popisima političkih protivnika osuđenih na smrt, progonstvo ili konfiskaciju. Međutim, masovne proskripcije uveli su Pompej, Cezar i Kras. 683 Godine 1441. uveden je progresivni porez na imovinu, koji je iznosio 10% svih pokretnih i nepokretnih posjeda, tzv. »decima scalata«. 684 U kolovozu 1435.

5. Dok takvo, dakle, stanje potraja u Firenci, umrije napuljska kraljica Ivana, i oporučno ostavi Rinierija Anžuvinca baštinikom Kraljevstva. Tada se na Siciliji nalazio Alfonso, kralj Aragonije;685 on se, zbog prijateljstva s mnogim barunima, spremaše zauzeti to kraljevstvo. Napoletanci i mnogi baruni bijahu na strani. Rinierija; papa, s druge strane, ne željaše da ga zauzme ni Rinieri ni Alfonso, nego je htio da njime upravlja neki njegov namjesnik. Uto Alfonso stiže u Kraljevstvo, i primi ga vojvoda od Sesse;686 tu on dovede o svom trošku neke knezove, s nakanom (jer njegova bješe Capua, koju knez od Taranta68/ držaše u ime Alfonsa) da prisili Napoletance da mu učine po volji; i posla vojsku da napadne Gaetu koja bijaše na strani Napoletanaca; zbog toga Napoletanci zatražiše pomoć od Filippa. Ovaj nagovori Genovežane da se prihvate toga pohoda; oni, ne samo da ugode vojvodi, svom vladaru, nego da spase svoju trgovačku robu što je imahu u Napulju i Gaeti, opremiše silno brodovlje. S druge strane Alfonso, dočuvši to, poveća svoje i glavom pođe u susret Genovežanima; i pošto se sukobiše iznad otoka Ponza,688 aragonsko brodovlje bješe razbijeno, a Alfonsa, zajedno s mnogim knezovima, zarobiše Genovežani i predadoše u ruke Filippu. Ta pobjeda ustraši sve knezove u Italiji koji se pribojavahu Filippove moći, jer prosudiše da mu se pruža velika prilika da zagospodari svime. Ali on (toliko su različita mišljenja ljudi) donese odluku posvema oprečnu tome mišljenju. Alfonso bijaše lukav čovjek, pa čim uzmože govoriti s Filippom, pokaza mu koliko se vara što je sklon Rinieriju a nesklon njemu; jer Rinieri, kad postane kralj Napulja, mora se svim silama potruditi da Milano pripadne kralju Francuske, da bi mu bila blizu pomoć i da ne mora iskati, kad ga pritisne nevolja, da se otvori put onome tko mu pohita u pomoć; a to ne može drugačije osigurati nego njegovom propašću, postigavši da ta država pripadne Francu­ skoj. A suprotno bi se dogodilo kad bi on bio vladar dolje; jer ne bojeći se drugoga dušmanina do Francuza, on nužno mora voljeti i štovati te napose slušati onoga tko može njegovim dušmanima otvoriti put; i zato bi kraljevski naslov pripao Alfonsu, ali vlast i moć bi pripale Filippu. Zato valja mnogo više njemu nego Alfonsu razmotriti opasnosti od jedne odluke i korist od druge, ako mu možda nije draže zadovoljiti jedan svoj hir, nego zaštititi svoj položaj; jer u jednom slučaju on će biti vladar i slobodan, a u drugom, nalazeći se između dvaju veoma moćnih vladara, ili će izgubiti položaj, ili će trajno živjeti u tjeskobi, te će ih poput roba slušati. Toliko se ove riječi dojmiše vojvodina duha da on, promijenivši odluku, oslobodi Alfonsa i časno ga otpremi u Genovu, a odatle u Kraljevstvo.689 On se preseli u Gaetu koju, čim se doznalo za njegovo oslobođenje, bjehu zauzeli neki plemići, njegovi sljedbenici.690

6. Genovežani, videći kako vojvoda, ne poštujući njih, oslobodi kralja, i da on steče čast uz njihovu pogibao i o njihovu trošku, i kako njemu ostade hvala za oslobođenje a njima nepravda za zarobljenje i poraz, svi se razgnjeviše na njega. U gradu Genovi, kad živi u slobodi, bira se slobodnim glasanjem poglavar, kojega zovu duždom, ne zato da bude vrhovni vladar, ni da on sam odlučuje, nego da kao glavar

685 Ivana II umrla je 11. veljače 1435, a naslijedio ju je Rene Anžuvinac, zvan Dobri; mlađi brat Ludovika III Anžuvinca, koji je umro 1434, a kojega su pape priznale napuljskim kraljem; Alfons I Aragonski, zvan Velikodušni, kraljevao je Napuljem od 1442. do 1458. god. 686 Giovanni Antonio Marzano. 687 Gian Antonio Orsini. 688 5. kolovoza 1435. 689 Osim toga, milanski vojvoda je vratio Alfonsu brodove koje su Genovežani zarobili kod otoka Ponza. 690 U prosincu 1435. Gaetu je zauzeo Alfonsov brat Pierre.

174

preporučuje što bi službe i vijeća trebalo da odluče. U tom gradu ima mnogo plemenitih obitelji, koje su toliko moćne da se teško pokoravaju vlasti poglavarstava. Moćnije od svih drugih su obitelji Fregosa i Adorna: od njih potječu rascjepi toga grada i kršenje građanskih odredbi; jer preotimajući jedni drugima ovu kneževinu, ne uljuđeno nego najviše puta oružjem, slijedi da je jedna stranka uvijek potlačena a druga vlada; a ponekad se dogodi da oni koji ostanu lišeni svojih službi prizivlju tuđinske vojske, pa svoju domovinu kojom ne mogu oni vladati podvrgavaju tuđinskoj vlasti. Odatle se rađalo i rađa da oni koji vladaju u Lombardiji, najčešće i Genovom upravljaju, kako se zbilo onda kad je Alfonso od Aragonije bio zarobljen. A među prvim Genovežanima koji prouzročiše da ona potpadne pod Filippa bijaše Francesco Spinola; on, nedugo zatim pošto svoju domovinu vrže u ropstvo, kako u sličnim slučajevima uvijek biva, postade sumnjiv vojvodi. Stoga on, uvrijeđen, gotovo dobrovoljno izabra progonstvo u Gaeti; nalazeći se tu u času kad se zgodi pomorska bitka s Alfonsom, i iskazavši se junačkim uslugama u tom podvigu, učini mji se da je ponovo postao toliko zaslužan kod vojvode da bi mogao, u ime nagrade za svoje zasluge, bar spokojno prebivati u Genovi. Ali videći da vojvoda i dalje sumnja, jer ne mogaše vjerovati da onaj tko nije volio slobodu svoje domovine voli njega, odluči iznova okušati sreću i odjednom vratiti domovini slobodu a sebi slavu i sigurnost, sudeći da sa svojim građanima nema drugoga izlaza nego da postupi tako da se odande odakle se rodila rana rodi njezin lijek i zdravlje. I videći da protiv vojvode vlada sveopća mržnja zbog oslobođenja kralja, prosudi da je zgodno vrijeme da ostvari svoje naume; i priopći tu svoju nakanu nekima za koje je znao da su istoga mišljenja, te ih ponuka i nagovori da ga slijede.

7. Bijaše osvanuo slavan dan svetog Ivana Krstitelja,691 kad Arismino, novi namjesnik što ga posla vojvoda, uđe u Genovu; i kad već uđe, u pratnji starog namjesnika Opicina692 i mnogih Genovežana, Francesco Spinola ne htjede više odga­ đati, te izađe iz kuće naoružan, zajedno s onima koji pristadoše uz njegovu odluku; i kad se nađe na trgu ispred svoje kuće, kliknu ime slobode. Divno bijaše vidjeti s kolikom spremnošću onaj narod i oni građani dojuriše; tako nijedan od onih koji, bilo zbog osobne koristi bilo zbog kojega drugog razloga, bijahu uz vojvodu, ne samo da nemaše vremena zgrabiti oružje nego jedva se mogaše odlučiti na bijeg. Arismino se s nekoliko Genovežana što bijahu s njim skloni u tvrđavu koja bijaše pod vojvodinom stražom; Opicino, pretpostavljajući da će moći, ako pobjegne u Palaču gdje imaše dvije tisuće oružnika pod svojim zapovjedništvom, ili se spasiti ili osokoliti prijatelje da se brane, udari tim putem, ali prije nego što stiže na trg bijaše ubijen i razuđen na mnogo dijelova i po svoj Genovi razvučen. I vrativši svom gradu slobodna poglavarstva, Genovežani za koji dan zauzeše kaštel i ostale tvrđave što ih zaposjede vojvoda, te se posvema oslobodiše od jarma vojvode Filippa.

8. Takav razvoj događaja, koji u početku zgranuše talijanske vladare jer se bojahu da će vojvoda postati prejak, pruži im nadu da ga mogu obuzdati, kad vidješe kakav im konac bješe; pa usprkos nanovo sklopljenu savezu, Firentinci i Mlečani se pomiriše s Genovežanima.693 Stoga se gospar Rinaldo Albizzi i druge firentinske izbjegličke vođe, 691 Genoveški ustanak izbio je na dan sv. Ivana Evanđelista, 27. prosinca 1435, a ne sv. Ivana Krstitelja. Vojvodin namjesnik zvao se Erasmo Trivulzio. 692 Opicino d’Alzate. 693 Savez Firence i Genove sklopljen je u svibnju 1436, a sporazum Firence s Venecijom u kolovozu 1435. god.

175

videći da su se stvari poremetile i da je svijet promijenio lice, ponadaše da će moći navesti vojvodu na otvoren rat protiv Firence; i pošto odoše u M ilano, gospar Rinaldo progovori vojvodi ovim riječima: - Ako mi, tvoji bivši neprijatelji, dolazimo sada potajno i zaklinjemo te za pomoć da se vratimo u svoju domovinu, ni ti niti itko drugi tko razmotri kako teku ljudske stvari, i kako je sreća promjenljiva, ne smijete se tome čuditi; unatoč tome što za svoje prošle i sadašnje postupke, i prema tebi, za ono što prije uradismo, i prema domovini, za ono što sada radimo, možemo imati bjelodane i razumne izlike. Nijedan dobar čovjek nikada neće ukoriti nikoga tko pokušava obraniti svoju domovinu, na koji god je način branio. Ni naša svrha nikada nije bila da ti nanesemo nevolju, nego da domovinu zaštitimo od nevolja: o tome ti može posvjedočiti to što smo mi, u jeku najvećih pobjeda našeg saveza, kad spoznasmo da si sklon istinitu miru, željniji bili toga mira nego ti: stoga ne mislimo da smo ikada išta činili da bismo posumnjali da ne možemo od tebe ishoditi koju god milost. Ni naša se domovina ne može potužiti da te sada nukamo da protiv nje pograbiš ono oružje od kojega smo je s onoliko upornosti branili; jer ljubav svih građana zaslužuje ona domovina koja sve svoje građane jednako ljubi, a ne ona koja, zanemarivši sve ostale, obožava samo rijetke. I nitko neka ne osuđuje oružje kako god bilo dignuto protiv domovine; jer gradovi,694 premda su složena tijela, imaju sličnosti s jednostavnim tijelima, pa kako se u ovima mnogo puta jave boljke koje se bez ognja i mača ne mogu izliječiti, tako u onima mnogo puta sunu tolike neugode te bi jedan blag i dobar građanin, makar tu bio potreban mač, mnogo više zgriješio da ih ostavi neizliječene nego da ih liječi. Koja, dakle, veća bolest može biti na tijelu jedne republike nego ropstvo? Koji je lijek nužnije upotrijebiti nego onaj što je iz te slaboće uzdiže? Pravedni su samo oni ratovi koji su nužni, a milostivo je samo ono oružje gdje nema nikakve nade osim njega.695 Ja ne znam koja je nužda veća od naše, ili koje milosrđe može natkriliti ono koje domovinu izvlači iz ropstva: stoga je naša stvar zacijelo milosrdna i pravedna; to moramo i mi i ti uzeti u obzir. Ni s tvoje strane ne manjka te pravde; jer Firentinci se nisu sramili, poslije onako svečano proslavljena mira s tobom, povezati se s Genovežanima, tvojim odmet­ nicima: stoga, ako te naša stvar ne potiče, neka te potakne tvoja srdžba. Tim više što se vidi da je pothvat lak: jer te ne smiju smućivati prošli primjeri, kad si upoznao moć onog naroda i upornost u obrani; te bi te dvije stvari, naravno, još morale strašiti, kad bi bile iste snage kao onda: ali sada ćeš sve oprečno naći: jer koja to moć hoćeš da bude u gradu koji je nedavno protjerao najveći dio svoga bogatstva i svoje proizvodnje? koja to upornost hoćeš da bude u narodu što su ga tako različita i nova neprijateljstva razjedinila? T o nejedinstvo je razlog što se ni ona bogatstva koja u njemu ostaše ne mogu, na onaj način kako se onda mogahu, utrošiti; jer ljudi drage volje troše svoje imanje kad vide da se ono troši za slavu, za čast i za njihovu vlast, nadajući se da će lako nadoknaditi u miru ono što im rat proguta, a to ne čine kad vide da su jednako potlačeni u ratu i u miru, jer u jednom moraju podnositi nepravde neprijatelja, a u drugom bezočnosti onih koji njima upravljaju. A narodima mnogo više škodi lakomost njihovih građana nego grabežljivost neprijatelja; jer se nadaju da će prvoj nekada dočekati kraj, a drugoj nikada. Ti si, dakle, u prošlim ratovima dizao oružje protiv cijeloga grada, sada ga dižeš protiv njegova najmanjeg dijela; dolazio si da otmeš državu mnogim i dobrim građanima, sada dolaziš da je otmeš malobrojnima i jadnima; dolazio si da jednom gradu otmeš slobodu, sada dolaziš da mu je vratiš. I nije razborito da bi u tolikoj nejednakosti razloga uslijedile jednake posljedice; dapače, u tome se 694 Tj. države. 695 Usp.: Vladar, XXVI, i R asprave. .., III, 12.

176

treba nadati jamačnoj pobjedi. A lako možeš prosuditi koliko će ona osnažiti tvoju državu, kad ti Toskana postane prijateljica, takvom i tolikom obvezom vezana, koja će ti u pohodima više valjati nego M ilano; i dok bi se nekada ovo osvojenje prosudilo častoljubivim i nasilnim, sada će se smatrati pravednim i milosrdnim. Ne dopusti, dakle, da ti izmakne ova prilika; i promisli da su ti drugi tvoji pohodi na taj grad rađali osim poteškoća trošak i sramotu, a ovaj će ti, s lakoćom, uroditi silnom koristi i veoma časnom slavom.696

9. Nije trebalo mnogo riječi da se vojvoda nagovori da započne rat s Firentincima, jer ga je poticala nasljedna mržnja i slijepa preuzetnost, koja mu je to isto zapovijedala; na to su ga još više nagonile nove uvrede, zbog saveza sklopljenog s Genovežanima. Ipak su ga zabrinjavali prošli troškovi, pretrpljene opasnosti, s uspomenom na nedavne gubitke i isprazne nade izbjeglica. Taj vojvoda, čim je čuo za odmetnuće Genove, bijaše poslao Niccoloa Piccina, sa svom njegovom vojskom i onim pješacima što ih mogaše skupiti po krajini, na taj grad da ga pokuša vratiti prije nego što građani ojačaju duhom i odrede novu vladu, uzdajući se mnogo u kaštel što se unutra, u Genovi, za njega branio. I premda Niccolo otjera Genovežane u brda, i preote im dolinu Polcevera gdje se bijahu utvrdili, te ih odagna iza gradskih zidina, ipak naiđe na tolike teškoće u napredovanju, zbog uporna junaštva građana u obrani, da se moraše udaljiti. Tad mu vojvoda, po nagovoru firentinskih izbjeglica, zapovjedi da napadne primorje s istoka, i da blizu granica Pise zametne što veći rat u okolici Genove, misleći da će mu taj pohod pokazati koje odluke s vremena na vrijeme treba donijeti. Niccolo, dakle, napade Sarzanu i zauze je. Zatim, pošto nanese mnogo štete da bi što više uznemirio Firentince, ode u Luku,697 pustivši glas698 da želi proći na putu prema Kraljevstvu, u pomoć kralju Aragonije. Zbog tih novih događaja papa Eugen otputova iz Firence i ode u Bolognu;699 tu je pregovarao o novim sporazumima između vojvode i saveza, dokazujući vojvodi da će, ako ne pristane na sporazum, on biti prisiljen da savezu prepusti grofa Francesca, koji je tada, kao njegov saveznik, vojevao na njegovoj plaći. I premda se prvosvećenik mnogo oko toga trudio, ipak mu sav taj trud prođe uzalud; jer se vojvoda nije htio sporazumjeti bez Genove, a savez je želio da Genova ostane slobodna. I zato se svatko, ne vjerujući u mir, spremaše za rat.

10. Pošto uto Niccolo Piccino stiže u Luku, Firentinci se pobojaše novih pohoda, pa poslaše Nerija di Gina da s vojskom odjaše u okolicu Pise, a od pape izmoliše da mu se pridruži grof Francesco, pa se s vojskom zaustaviše u Santa Gondi. Piccino, koji bijaše u Luki, zaiska prolaz da pođe u Kraljevstvo; a kad mu ga uskratiše, zaprijeti da će ga dobiti na silu. Vojske su bile jednake po snazi i po kapetanima, pa zato, pošto nijedan od njih ne htjede izazivati sudbinu a još ih zadržavaše hladno vrijeme jer bijaše prosinac, dugo vremena ostadoše ne napadajući jedni druge.700 Prvi se od njih pokrenu 696 U ovaj govor Rinalda Albizzija utkane su refleksije o unutrašnjopolitičkim pitanjima, ali to ne opravdava previše gorljiv apel za intervenciju izvana. Bit će prije da se Machiavelli koristi okolišnim načinom da izrazi svoju kritiku Cosimove vlade, koju je iznio i u 4. poglavlju. Tako je sam ovlaš dodirnuo zbivanja u Firenci od 1434. do 1440, posvetivši se vanjskopolitičkim zbivanjima i mnogobrojnim ratovima. 697 U listopadu 1436. god. 698 U travnju 1436. god. 699 U listopadu 1436. god. 7°o prancesco Sforza je odugovlačio jer je u to vrijeme s Viscontijem pregovarao o svojoj ženidbi s Biancom, njegovom vanbračnom kćerkom. Vidjeti 2. poglavlje. 12

N . M achiavelli: IZ A B R A N O D JE L O II

177

Niccolo Piccino, kojemu bijaše javljeno da će lako zauzeti Vico Pisano ako ga napadne po noći. Niccolo krenu u pohod; i pošto mu ne uspjede zauzeti Vico, opljačka njegovu okolicu, a utvrdu San Giovanni alla Vena pohara i spali.701 Taj pohod, premda dobrim dijelom bijaše zaludan, ipak ohrabri Niccoloa da nastavi naprijed, videći osobito da se ni grof ni Neri ne pomaknuše; i zato napade Santa M aria in Castello i Filetto, i osvoji ih. Ni zbog toga se još ne pomaknuše firentinske snage; ne zato što se grof bojaše, nego zato što se poglavarstva u Firenci još ne bijahu odlučila za rat, zbog poštovanja prema papi koji pregovaraše o miru. I to što Firentinci činjahu od razboritosti, neprijatelji mišljahu da čine od straha, pa se ojunačiše na nove pothvate; tako odlučiše preoteti Bargu, i sa svim se snagama pod njom pojaviše. Taj novi napad natjera Firentince da, okanivši se obzira, ne samo priskoče u pomoć Bargi nego se odlučiše da napadnu okolicu Luke. Uto grof pođe u susret Niccolou, i kad se pod Bargom zametnu boj pobijedi ga i gotovo uništena otjera ga s opsade.702 U međuvremenu Mlečani, pošto im se učini da je vojvoda prekršio mir, odlučiše da Giovan Francesco da Gonzaga, njihov kapetan, pođe u Ghiaradaddu; on, nanijevši mnogo štete vojvodinoj zemlji, natjera ga da opozove Niccoloa Piccina iz Toskane. Taj opoziv, zajedno s pobjedom što je odnesoše nad Niccoloom, osokoli Firentince da udare na Luku s nadom da će je osvojiti. U tome nemahu nikakva straha ni obzira, videći da vojvoda, kojega se jedinoga bojahu, ratuje s Mlečanima, a da se Lukanci, zato što su prihvatili u kuću njihove dušmane i dopustili im da ih napadnu, ne mogu ni na što požaliti.

11. Stoga u travnju 1437. pokrenu grof vojsku; i prije nego što će napasti druge, Firentinci htjedoše povratiti svoje; i zauzeše mjesto Santa Maria in Castello i svako drugo mjesto što ga osvoji Piccinino. Zatim, okrenuvši se prema krajini Luke, napadoše Camaiore;703 njegovo se stanovništvo predade, jer u njima bijaše jači strah od bliskog neprijatelja nego vjera u dalekog prijatelja. Na isti način pokoriše Massu i Sarzanu. Kad to obaviše oko svršetka svibnja, bojište se okrenu prema Luki, te izgaziše sva žita i pšenicu, popališe sela, posjekoše loze i voćke, zaplijeniše stoku, i ne oprostiše ništa što se protiv neprijatelja zna i može učiniti. S druge strane Lukanci napustiše krajinu, videći da ih je vojvoda odbjegao i da je ne mogu obraniti; pa opkopima i svim drugim prikladnim sredstvima utvrđivahu grad, ne sumnjajući da ga neko vrijeme neće moći braniti, jer grad bijaše pun branitelja i jer se tome nadahu potaknuti primjerom drugih firentinskih pohoda protiv njih.704 Samo se bojahu nepostojanih duša pučana koji bi mogli, kad im dodije opsada, više cijeniti vlastitu opasnost nego tuđu slobodu i natjerati ih na neku sramotnu i štetnu nagodbu. Stoga ih okupiše na trgu, da ih podžegu na obranu, i jedan od najstarijih i najmudrijih im progovori ovim riječima: —Vi ste odavno razumjeli da se za djela počinjena u nuždi ne smije i ne može zaslužiti ni pohvala ni pokuda.705 Stoga, kad biste nas optužili, vjerujući da smo sami izazvali ovaj rat što ga sada Firentinci protiv vas vode, jer smo primili u grad vojvodinu vojsku i dopustili joj da ih napadne, vi biste se grdno prevarili. Vama je poznato drevno firentinsko neprijateljstvo prema vama, koje nisu prouzročile ni vaše nepravde ni njihov strah, nego 701 U prosincu 1436. god. 702 8. veljače 1437. 703 Opis ove vojne kampanje Machiavelli crpi iz memoara Nerija Capponija, Commentari. 704 Francesco Sforza je prvi put upotrijebio tešku artiljeriju, zahvaljujući kojoj je osvojio Santa Maria di Castello nakon prve kanonade, stvorivši brešu kroz koju je upala pješadija. Zato su se gradovi na njegovom putu stali ubrzano utvrđivati. 705 Usp. Rasprave o prvoj d ekad i Tita Livija, II, 29.

178

vaša slaboća i njihovo častohleplje; jer im prvo daje nadu da će vas pokoriti, a drugo ih tjera da to učine. I ne vjerujte da ih ijedna vaša zasluga može odbiti od te nakane, niti ih ijedna vaša uvreda može jače podžeći da vam nanesu nepravdu. Stoga oni moraju raditi na tome da vam otmu slobodu, a vi da je obranite; i svatko se može požaliti na ono što oni i mi u tu svrhu činimo, ali se ne može čuditi. Požalimo se dakle što nas napadaju da nam otmu gradove, da nam spale kuće i poharaju krajinu; ali tko je od nas toliko lud da se tome čudi? Jer kad bismo mogli, mi bismo njima slično ili gore učinili. Pa ako su oni ovaj rat poveli zbog dolaska Niccoloa, da on ne bješe došao, bili bi ga poveli zbog nekog drugog razloga; i da je to zlo bilo različito, možda bi bilo još veće. Stoga ne treba optuživati taj dolazak, nego našu zlu sreću i njihovu preuzetnu narav; tim prije što nismo mogli uskratiti vojvodi da ne primimo njegovu vojsku, niti smo je mogli, kad je već došla, zadržati da ne povede rat. Vi znate da se ne možemo spasiti bez pomoći nekog moćnika; i ne postoji moć koja bi nas vjernije i jače mogla obraniti nego u vojvode: on nam je dao slobodu, razumno je da je on i brani; on je oduvijek bio najljući neprijatelj naših vječnih neprijatelja. Da smo stoga naljutili vojvodu, da se ne zamjerimo Firentincima, bili bismo izgubili prijatelja, a neprijatelj bi postao jači i spremniji da nas napadne. Tako je mnogo bolje imati ovaj rat s vojvodinom ljubavlju, nego mir s njegovom mržnjom; i moramo se nadati da će nas izvući iz opasnosti u koju nas je uvukao, samo ako ga ne napustimo. Vi znate s kakvom su nas žestinom Firentinci mnogo puta napali, i s kakvom smo se slavom od njih obranili; a često nam je ostajala samo nada u Boga i vrijeme; i to nas je dvoje spasilo. Pa ako smo se tada branili,706 zbog čega se sada ne bismo branili? Tada nas je cijela Italija bila ostavila njima za plijen;707 sada imamo vojvodu na našoj strani, a moramo vjerovati da će i Mlečani prijeći preko naših uvreda jer im nije drago da poraste moć Firentinaca. Onoga puta Firentinci bijahu razuzdaniji, i više su se nadali pomoći, a i sami bijahu jači; a mi u svemu bijasmo slabiji, jer tada branjasmo jednog tiranina a sada branimo sebe; tada slava obrane pripadaše drugima, sada je naša; tada nas ovi napadahu ujedinjeni, sada nas napadaju nesložni jer je cijela Italija puna njihovih odmetnika. Ali kad ne bi bilo ovih nada, krajnja nas nužda mora nagnati da se uporno branimo. Svakoga se neprijatelja morate s pravom bojati, jer će svi htjeti svoju slavu i vašu propast; ali iznad svih vas moraju plašiti Firentinci, jer njima ne bi bila dovoljna pokornost i naši porezi uz vlast nad ovim gradom, nego bi htjeli naše živote i našu imovinu, da mogu krvlju zasititi svoju okrutnost, a stvarima pohlepu: stoga ih se svatko mora bojati, kojega god položaja bio. I neka vas ne dira to što vidite da su vam poharana polja, popaljena sela, zauzeti gradovi; jer ako spasimo ovaj grad, i oni će se nužno spasiti; ako ga izgubimo, ne bi nam bilo koristi da se oni spase; jer ostanemo li slobodni, naš ih neprijatelj teško može zaposjesti; izgubimo li slobodu, zalud ćemo ih posjedovati. Stoga se latite oružja, i kad se borite, mislite da pobjeda ne donosi spas samo domovini nego i vašim kućama i vašoj djeci. —Posljednje njegove riječi prihvati taj narod s velikim oduševljenjem u duši i svatko složno obeća da će prije umrijeti negoli se predati ili pomisliti na nagodbu koja bi imalo okaljala njihovu slobodu. I dogovoriše se međusobno o svemu što je potrebno za obranu jednoga grada.

12. Dotle firentinska vojska nije gubila vrijeme, te nakon mnogo počinjenih šteta po krajini zauze po dogovoru Monte Carlo; poslije njegova osvojenja pođe opsjesti Nozano; tako bi se Lukanci našli opkoljeni sa svih strana i ne bi se mogli nadati 706 Godine 1429, kada je u Luki vladao Paolo Guinigi. 707 Vidjeti Firentinske povijesti, IV, 19. 12*

179

pomoći, pa bi se prisiljeni glađu predali. Ovaj kaštel bijaše vrlo jak i pun straže, tako da ga ne bijaše lako zauzeti kao druge. Kad Lukanci vidješe da su opkoljeni, utekoše se vojvodi, kao što bijaše razborito, i preporučiše mu se na lijepe i na ružne; pa su mu čas u razgovoru isticali svoje zasluge, čas firentinske uvrede; i koliko će se drugi njegovi prijatelji osokoliti ako ih obrani, a koliko užasnuti ako ih ostavi nezaštićene; te ako oni osim slobode gube život, on osim prijatelja gubi čast i vjeru svih onih koji bi mu se za ljubav ikada u nekoj opasnosti utekli; i riječima dodavahu suze, tako da ga gane sažaljenje ako ga ne gane dužnost. Tako vojvoda, dodavši staroj mržnji prema Firentincima novu obvezu prema Lukancima, a nadasve željan da Firentinci ne ojačaju nakon tolikog osvojenja, odluči poslati veliku vojsku u Toskanu ili s takvom žestinom napasti Mlečane te će se Firentinci nužno okaniti svojih pothvata da bi njima pritekli u pomoć.

13. Čim je donijeta ta odluka, odmah se u Firenci doznade da se vojvoda sprema poslati vojsku u Toskanu; zbog toga Firentinci počeše gubiti nadu u svoj pothvat; pa da bi vojvoda bio zauzet u Lombardiji, nagovarahu Mlečane da ga pritisnu svim svojim snagama. Ali oni još bijahu uplašeni, jer ih bješe napustio markiz od Mantove i postao vojvodin plaćenik;708 i stoga, našavši se kao razoružani, odgovarahu da ne mogu ne samo povećati nego ni održavati taj rat, ako im oni ne pošalju grofa Francesca da bude zapovjednik njihove vojske, ali uz uvjet da se obveže osobno prijeći Pad. Ne htjedoše se držati starih ugovora po kojima ovaj ne bješe obvezan da ga prijeđe, jer bez kapetana nisu htjeli ratovati, a drugome se nisu mogli nadati nego grofu; a od grofa im ne bi bilo koristi ako se ne obveže da će ratovati na svakom mjestu. Firentincima je bilo potrebno da se u Lombardiji povede žestok rat; s druge strane, ako ostanu bez grofa, propast će im pohod na Luku; a izvrsno su znali da Mlečani potegoše taj zahtjev ne toliko zbog toga što im je potreban grof koliko zbog toga što im žele osujetiti taj pothvat. S druge strane grof pristajaše poći u Lombardiju kamo god htjedne savez; ali nije htio prekršiti obveze, ne želeći se lišiti nade u krvnu vezu koju mu obeća vojvoda.709 Firentince dakle razdirahu dvije žudnje, želja da zadobiju Luku i strah od rata s vojvodom. Ipak, kako se uvijek događa, pobijedio je strah; i pristadoše da grof, pošto padne Nozano, pođe u Lombardiju. Ostade još jedna poteškoća koja Firentincima zadade veću muku i navede ih da sumnjaju više nego prije, jer ne bijaše u njihovoj moći da je svladaju; naime, grof ne htjede prijeći Pad, a Mlečani ga drukčije ne prihvaćahu. I pošto se ne nađe načina da dobrovoljno pristanu jedni drugima popustiti, nagovoriše Firentinci grofa da se obveže prijeći tu rijeku u pismu koje treba napisati firentinskoj Sinjoriji, dokazujući mu da to osobno obećanje ne krši javne ugovore, i da je poslije ne mora ni prijeći; a iz toga će poteći korist da će Mlečani, kad bukne rat, morati da ga vode; i tako će se preobratiti ono raspoloženje kojega se bojahu. A Mlečanima s druge strane rekoše kako je dovoljno to osobno pismo da ga obveže, pa neka im ono bude dosta; jer da je, gdje god mogu poštedjeti grofa u njegovim odnosima prema tastu, dobro to učiniti; i da nije korisno ni njemu ni njima odavati ga bez očite nužde.710 I tako se odluči o grofovu prijelazu u Lombardiju; i pošto zauze Nozano, i podiže neke utvrde oko Luke da opkoli 708 Markiz od Mantove Gian Francesco Gonzaga napustio je mletačku službu u rujnu 1437, a u lipnju 1438. sklopio je sporazum sa Viscontijem po kojem su Gonzaga i Visconti podijelili mletačke posjede u Lombardiji. Umjesto Gonzage Venecija je unajmila Gattamelata. 709 Autor ovog diplomatskog pokušaja bio je Neri Capponi, u to vrijeme poslanik Firence u Veneciji, koji je o tome ostavio zapis u svojim Komentarima. 710 Tj. obećani brak s Biancom Marijom Visconti, vojvodinom vanbračnom kćerkom.

180

Lukance i preporuči taj rat povjerenicima, prijeđe planine i ode u Reggio;711 ovdje Mlečani, sumnjajući u njegove korake, prije svega zatražiše od njega da prijeđe Pad i pridruži se ostaloj njihovoj vojsci, da bi otkrili što mu je na duši. Grof to posvema odbi, te mletački zastupnik Andrea Mauroceno712 i on razmijeniše uvredljive riječi, optužu­ jući jedan drugoga zbog velike oholosti i male vjere; i pošto se dugo prepirahu, jedan da nije obvezan služiti, drugi platiti, vrati se grof u Toskanu, a onaj drugi u Veneciju. Grof se nastani u okolici Pise; i nadahu se da ga mogu navesti na obnovu rata protiv Lukanaca. Ne nađoše ga spremna na to; jer vojvoda, doznavši da grof zbog poštovanja prema njemu nije htio prijeći Pad, pomisli da preko njega može i Lukance spasiti; i zamoli ga da nastoji sklopiti mir između Lukanaca i Firentinaca, te da po mogućnosti i njega u to uključi, dajući mu nadu da se može po volji vjenčati s njegovom kćeri. To je orođenje snažno poticalo grofa, jer se nadaše da preko njega može postati gospodar Milana, budući da vojvoda nemaše muške djece; i zbog toga je Firentincima stalno mrsio ratne račune i tvrdio da se neće maknuti dok mu Mlečani ne dadu plaću i najamninu; i da mu nije dovoljna samo plaća, jer ako hoće biti siguran za svoje posjede, mora imati i drugi oslon osim Firentinaca. Stoga, ako ga napuste Mlečani, on mora misliti na svoje poslove; i vješto je prijetio da će pristati uz vojvodu. 14. Ovo mudrijašenje i zavaravanje bijaše jako mrsko Firentincima, jer su vidjeli da im propade pohod na Luku, a k tome su se bojali za svoju državu ako se grof i vojvoda udruže. Pa da bi nagnali Mlečane da produže grofu najamninu, pođe Cosimo Medici u Veneciju, vjerujući da će ih svojim ugledom potaknuti.713 Stoga nadugo govoraše o toj stvari u njihovu senatu, izlažući u kakvu se stanju nalazi Italija, kolike su vojvodine snage, gdje je slava i moć oružja; i zaključi da će se, ako se vojvodi pridruži grof, oni vratiti na more714 i raspravljati o vlastitoj slobodi. Na to Mlečani odgovoriše da poznaju svoje snage i snage Talijana, i da vjeruju kako se u svakom slučaju mogu obraniti, tvrdeći da nemaju običaja plaćati vojnike koji služe drugima; neka se stoga Firentinci pobrinu da plate grofa, jer njima služi; i da im je bolje, ako žele spokojno uživati svoje posjede, potkresati grofovu oholost negoli ga plaćati, jer ljudskoj preuzet osti nema granica, pa ako sada dobije plaću bez službe, malo poslije će zaiskati nešto nepoštenije i opasnije. Stoga oni misle da je ponekad potrebno obuzdati njegovu drskost i ne dopustiti joj da toliko naraste te postane nepopravljiva; pa ako ga oni, bilo zbog straha bilo zbog čega drugoga, hoće zadržati u prijateljstvu, neka ga plate. Vrati se dakle Cosimo neobavljena posla. Ipak Firentinci navaljivahu na grofa da ne istupi iz saveza; i on ga je nerado raskidao; ali zbog želje za ženidbom bijaše u dvojbi, tako da ga je svaka najmanja nezgoda mogla navesti da se odluči, kako se i zbilo. Bijaše grof ostavio da mu posjede u Markama čuva Furlano, jedan od njegovih prvih vojsko­ vođa.715 Njega je toliko salijetao vojvoda, te on odbi služiti za plaću u grofa i prikloni se njemu; to nagna grofa da zanemari svaki obzir i da se, u strahu za sebe, nagodi s vojvodom;716 i među ostalim uvjetima pristade da se ne miješa u prijepore po Romanji i Toskani. Poslije te nagodbe grof uporno nagovaraše Firentince da sklope mir s 711 Tj. prešao je Apenine, u listopadu 1437. god. 712 Andrea Morosini, koji je optužio grofa za nedovoljnu borbenost. 713 Cosimo je otišao u Veneciju u travnju 1438. god., s namjerom da osigura grofov pohod na Luku, ali je dužd Francesco Foscari odbio da podrži partikularne interese Firence da ne bi ojačala spram Venecije. 714 Tj. izgubit će svoje posjede na kopnu, a i Firentincima će biti ugrožena sloboda. 715 Taliano Furlano, manje poznati kondotjer iz Furlanije. 716 Vojvoda mu je potvrdio tom prilikom ruku Bianke Marije Visconti, vlasništvo Astija i Tortone kao miraz i 30.000 fjorina u gotovu.

181

Lukancima; i tako ih pritisnu da oni, videći da drugog izlaza nema, sklopiše s njima mir u mjesecu travnju godine 1438. Po tome miru ostade Lukancima sloboda, a Firentin­ cima Monte Carlo i neki drugi njihovi kašteli.717 Zatim razaslaše po svoj Italiji pisma puna jadikovki, govoreći kako su s Lukancima sklopili mir, kad Bog i ljudi ne htjedoše da padnu pod njihovu vlast. I rijetko se kada dogodilo da je nekome bilo toliko žao što izgubi vlastite posjede, koliko tada bijaše žao Firentincima što ne osvojiše tuđe. 15. U to doba, premda Firentinci bijahu zauzeti tolikim pohodom, ipak ne prestaše misliti na svoje susjede i ukrašavati svoj grad. Kako rekosmo, umrije Niccolo Fortebraccio, a za njega bješe udata jedna kći grofa od Poppija.718 Ovaj držaše, nakon Niccoloove smrti, u svojim rukama Borgo a San Sepolcro i tvrđave u tome kraju, kojima zapovijedaše u zetovo ime dok on još bijaše živ. Zatim, poslije njegove smrti, govoraše da ih posjeduje kao miraz svoje kćeri, i ne htjede ih prepustiti papi; ovaj ih je zahtijevao kao zauzeta crkvena dobra, te posla patrijarha s vojskom da ih osvoji.719 Videći grof da se ne može oduprijeti tome napadu, ponudi grad Firentincima, a oni ga ne htjedoše. Ali kad se papa vrati u Firencu, umiješaše se između njega i grofa da ih pomire;720 i pošto u pomirenju naiđoše na poteškoće, patrijarh napade Casentino, te osvoji Prato Vecchio i Romenu, i jednako ih ponudi Firentincima;721 ni njih ne htjedoše primiti Firentinci, ako papa ne pristane da ih mogu vratiti grofu. Na to papa nakon mnogoga natezanja pristade; ali htjede da mu Firentinci obećaju kako će uznastojati oko grofa od Poppija da mu vrati Borgo. Pošto tako udovoljiše papinoj duši, Firentinci odlučiše, budući da stolni hram njihova grada, zvan Santa Reparata (koji se davno prije započe graditi),722 bješe toliko dovršen da se u njemu mogla vršiti služba Božja, zamoliti njega da ga osobno posveti. Na to papa rado pristade; i radi većeg dostojanstva grada i hrama, te radi veće počasti prvosvećeniku, podiže se trijem od crkve Santa Maria Novella, gdje stanovaše papa, do hrama koji je trebalo posvetiti, širok četiri i visok dva hvata, sav pokriven odozgo i sa strana skupim tkaninama, kojim prođe samo papa sa svojom pratnjom, te oni gradski poglavari i građani koji bijahu određeni da ga prate; sve ostalo građanstvo i narod slegoše se na putu, po kućama i u hramu da vide taj prizor. Pošto dakle izvrši sve obrede koji se u takvim posvećenjima vrše, papa u znak najviše ljubavi počasti viteštvom Giuliana Davanzatija,723 tadašnjeg gonfalonijera pravde i u svako doba vrlo ugledna građanina; njemu Sinjorija, da ne bude manje darežljiva od pape, prepusti upravu nad Pisom za godinu dana.

16. Bijahu u to isto doba između rimske i grčke crkve724 neke razlike, tako da se ne slagahu u svakom dijelu bogoslužja; i kako su na posljednjem koncilu u Baselu725 717 Firenca je dobila Montecarlo, Uzzano i Motrone. 718 Niccolo Fortebraccio je umro 18. listopada 1435. od rana zadobivenih u bici s Francescom Sforzom. Vidjeti Firentinske povijesti, V, 3. Poppi je mali gradić Casentina, a njime su vladali grofovi Guidi di Battifolle. Žena Fortebraccia je bila Ludovica, kći Francesca Guidija di Battifolle. 719 Giovanni Vitelleschi, koji je u to vrijeme bio patrijarh Recanatija. Vidjeti Firentinske povijesti, IV, 32. 720 27. siječnja 1439. 721 Usp.: G. Cavalcanti, Istorie Fiorentine, XIII, 6. 722 Posvećenje katedrale Santa Maria del Fiore obavljeno je 25. ožujka 1436. Do tada se hram zvao Santa Reparata, a građena je na osnovi projekta Arnolfa di Lupa i Filippa Brunelleschija. Usp. Firentinske povijesti, II, 31. 723 Djed poznatog historičara Bernarda Davanzatija, prvog prevodioca Tacita na talijanski (1529-1606). 724 Tj. bizantske crkve, nazvane također i Istočna crkva. Podjela kršćanske crkve na zapadnu (rimsko-katoličku) i istočnu (pravoslavnu odnosno grko-katoličku) zbila se 1054. godine. 725 Koncil u Baselu sazvan je 23. srpnja 1431. godine, a 1437. je premješten u Ferraru, ali je zbog epidemije kuge

182

prelati zapadne crkve mnogo govorili o toj stvari, odlučilo se da se svim silama uznastoji kako bi car i grčki prelati došli na koncil u Baselu, da se iskuša mogu li se složiti s rimskom crkvom.726 I premda ta odluka bješe protiv veličanstva grčkoga carstva, a njegovim prelatima bješe mrsko popustiti rimskom prvosvećeniku, ipak odlučiše popustiti, jer ih pritisnuše Turci, a prosudiše da se ne mogu sami obraniti, pa će s više pouzdanja moći zahtijevati da im drugi pomognu. I tako car i patrijarh i drugi grčki prelati i baruni dođoše u Veneciju, da bi prema odluci koncila stigli u Basel; ali se pobojaše kuge i odlučiše da se njihovi prijepori okončaju u gradu Firenci. Pošto se dakle rimski i grčki prelati sastajahu nekoliko dana u stolnoj crkvi, nakon mnogih i dugih rasprava Grci popustiše, te se pomiriše s rimskom crkvom i prvosvećenikom.727

17. Pošto se uglavi mir između Lukanaca i Firentinaca, te između vojvode i grofa,728 mišljaše se da se lako može smiriti oružje u Italiji, osobito ono koje haraše Lombardijom i Toskanom; jer se oružje dignuto u Napuljskom Kraljevstvu između Renata Anžuvinca i Alfonsa Aragonca moralo odložiti zbog propasti jednoga od njih dvojice.729 I premda papa ostade nezadovoljan jer bješe izgubio mnoge svoje posjede, a znalo se kolika je pohlepa u vojvode i u Mlečana, ipak se procjenjivalo da se papa zbog nužnosti a drugi zbog iscrpljenosti moraju zaustaviti. Ali su se stvari drukčije razvijale, jer se ni vojvoda ni Mlečani ne smiriše; stoga se opet latiše oružja, a Lombardija i Toskana se ispuniše ratovima. Ne mogaše oholi vojvodin duh podnijeti da Mlečani posjeduju Bergamo i Bresciu,730 a još manje vidjeti ih pod oružjem i kako mu svakog dana na mnogim mjestima upadaju na područje i uznemiruju ga; i mišljaše da bi mogao ne samo njih na uzdi držati nego i povratiti svoje gradove, kad bi ih napustili papa, Firentinci i grof. Stoga naumi oteti papi Romanju, sudeći da ga papa neće moći napasti kad je zauzme, a Firentinci, kad vide oganj u blizini, ili se neće maknuti od straha za sebe, ili ga neće moći pogodno napasti, ako se maknu. Vojvodi još bijaše poznato koliko su Firentinci kivni na Mlečane zbog pitanja Luke, pa je sudio da su manje spremni zgrabiti oružje za njih. Sto se tiče grofa Francesca, vjerovao je da će ga zadržati na miru novo prijateljstvo i nada u ženidbu; pa da bi izbjegao teret i svakome dao manje razloga da se pokrene, osobito ne mogavši napasti Romanju zbog ugovora što ga sklopi s grofom, naredi da na taj pohod krene Niccolo Piccino, kao da to čini zbog vlastita častohleplja. Niccolo bijaše u Romanji, kad se uglavi nagodba između vojvode i grofa; i u dogovoru s vojvodom pokaza on da se ljuti zbog prijateljstva sklopljena između njega i grofa, njegova vječnog neprijatelja; pa s vojskom siđe u Camuratu, mjesto između Forlija i Ravenne, gdje se utvrdi, kao da tu želi dugo prebivati, sve dok ne nađe novu službu.731 I pošto se posvuda prosu glas o toj njegovoj ljutnji, Niccolo dojavi papi kolike su njegove zasluge pred vojvodom i kakva je njegova nezahvalnost; i kako on najavljuje da će osvojiti Italiju, jer ima gotovo svu njezinu vojsku pod zapovjedništvom dvaju kapetana; ali ako Njegova svetost hoće, može se dogoditi da mu od ona dva premješten ponovo u Firenzu. Godine 1438. papa Eugen IV je u tu svrhu dobio od Firentinaca zajam za izdržavanje 700 svećenika Istočne crkve, koji su boravili u Firenci kao papini gosti. 726 U Firencu je stigao i sam car Ivan VIII Paleolog (1425-1448) s patrijarhom Konstantinopola. 727 Sporazum je postignut 6. srpnja 1439. i sankcioniran je potpisom na buli »Laetentur Coeli«, kojom je priznat primat pape i prihvaćena dogma o proizlaženju Duha Svetog iz Oca i Sina (tzv. filioque). Veći dio Istočne crkve je odbacio ovaj sporazum, a pristaše sjedinjenja nazivaju se Grci unijati. 728 Vidjeti Firentinske povijesti, V, 13-14. 729 Rene d’Anjou, lorenski vojvoda i pretendent na napuljsko prijestolje. Vidjeti Firentinske povijesti, V, 5. 730 Venecija je došla u posjed Brescie 1427. a Bergama 1428. god. 731 Niccolo Piccinino je došao u Romanju u ožujku 1438. god., otpušten od Viscontija.

183

kapetana kojima se hvasta da ih ima jedan bude neprijatelj a drugi nekoristan; jer ako ga opskrbi novcem i podrži u oružju, on će napasti posjede što ih grof preote Crkvi, tako da grof neće moći poduprijeti Filippa u častohleplju, jer će morati misliti na svoje poslove. Povjerova papa tim riječima, jer mu se učini da su razborite; pa posla Niccolou pet tisuća dukata, i obasu ga obećanjima, nudeći posjede njemu i njegovoj djeci/32 I premda mnogi upozoriše papu na prijevaru, on u to nije vjerovao niti je mogao podnijeti da itko govori suprotno. Ravennom upravljaše Ostasio Polenta u ime Crkve. Kad Niccolo vidje da je došlo vrijeme za njegov nastup, jer mu sin Francesco na veliko papino zgražanje pohara Spoleto, odluči napasti Ravennu, bilo zato što mišljaše da je taj pothvat lagan, bilo zato što se potajno dogovori s Ostasiom; i nekoliko dana nakon napada zauze je uz nagodbu.733 Poslije toga osvojenja zauze još Bolognu, Imolu i Forli.734 A najčudnije bijaše što od dvadeset tvrđava, koje u tim posjedima držaše papa, ne ostade nijedna koja ne prijeđe pod Niccoloovu vlast. I ne bijaše mu dosta što tom nepravdom uvrijedi papu, nego mu se još htjede narugati riječima kako to učini djelima; pa mu napisa da mu je s pravom zauzeo te gradove, jer ga ne bijaše sram te pokuša razvrgnuti prijateljstvo između vojvode i njega i po cijeloj Italiji razaslati pisma u kojima bi objavio kako on napusti vojvodu i prikloni se Mlečanima.

18. Pošto Niccolo osvoji Romanju, ostavi je pod paskom svoga sina Francesca, a on s glavninom vojske pođe u Lombardiju. I spojivši se s ostatkom vojvodine vojske, navali na okolicu Brescie i svu je za kratko vrijeme osvoji;735 zatim opsjede taj grad. Vojvoda željaše da mu Mlečani ostanu prepušteni na milost, pa se opravdavaše pred papom i Firentincima i grofom, dokazujući da sve ono što Niccolo počini po Romanji bijaše ne samo protiv ugovora nego i protiv njegove volje; i javljaše im po tajnim glasnicima da će im bjelodano dokazati tu neposlušnost, kad mu to dopuste prilike i vrijeme. Firentinci i grof mu nisu vjerovali; nego su vjerovali, kao što i bijaše istina, da je ono oružje potegnuto kako bi ih držao podalje, tako da može ukrotiti Mlečane. A ovi, puni oholosti, vjerujući da se sami mogu oduprijeti vojvodinim snagama, ne udostojaše se zatražiti ničiju pomoć, nego povedoše rat sa svojim kapetanom Gattamelatom.736 Poželje grof Francesco, s dopuštenjem Firentinaca, poći u pomoć kralju Renatu, ako ga događaji u Romanji i Lombardiji ne budu zadržali; i Firentinci bi mu još bili rado dopustili, zbog starog prijateljstva što ga njihov grad održavaše s francuskom kraljev­ skom kućom; ali bi se vojvoda priklonio Alfonsu, zbog prijateljstva koje s njim sklopi u njegovu nastupu.737 Ali se obje strane, zauzete bližim ratovima, ustezahu od daljih pothvata. Videći dakle Firentinci kako vojvodine snage zauzeše Romanju i potukoše Mlečane, zbog tuđe propasti pobojaše se za svoju, pa zamoliše grofa da dođe u Toskanu; ovdje će se ispitati što im je činiti da se odupru vojvodinim snagama koje bijahu veće nego ikada prije; i napomenuše da će, ako se njegova drskost nekako ne obuzda, za kratko vrijeme stradati svi koji nešto posjeduju u Italiji. Grof je znao da se Firentinci s razlogom boje; ipak je oklijevao zbog želje da se orodi s vojvodom; a 732 Papa mu je obećao Perugiu, Assisi i Citta del Castello. 733 U travnju 1438. god. Ostasio da Polenta je prije bio saveznik pape i Venecije, a potom je priznao vlast Filippa Marije Viscontija. 734 U svibnju 1438. U Bologni je Piccinino naišao na podršku pristaša obitelji Bentivoglio koji su mu otvorili gradska vrata. Tom prilikom je osvojio i Bagnacavallo, Faenzu i Borgo San Sepolcro. 735 U lipnju 1438. god. 736 Gattamelatu je početkom 1440. pogodila paraliza. Umro je u Padovi 1443. god., gdje mu je Donatello podigao poznati spomenik. 737 Tj. za vrijeme zatočeništva. Vidjeti Firentinske povijesti, V, 5.

184

vojvoda je poznavao tu njegovu želju, pa mu je davao velike nade, ako ne digne oružje protiv njega. I budući da djevojka već bijaše dorasla do udaje, nekoliko puta pristade na to da se obave sve pripreme za vjenčanje; a poslije se pod različitim izlikama sve odgađalo. A da bi što bolje uvjerio grofa, obećanjima dodade i djela; i posla mu trideset tisuća fjorina koje mu je morao dati prema ugovoru o sklapanju braka.738

19. Ipak se rat u Lombardiji rasplamsavaše; i Mlečani svakog dana gubljahu nove posjede; i sve njihovo brodovlje po onim rječicama pobijedi vojvodina vojska, i zauze svu okolicu Verone i Brescie, a ta dva grada tako pritisnu da joj po općem mišljenju mogahu još kratko vrijeme odoljeti;739 markiz od Mantove, koji mnogo godina bijaše vojskovođa njihove republike, bijaše ih protivno svim njihovim očekivanjima napustio i pristao uz vojvodu: i tako ono što im u početku rata ne dopusti oholost da učine, u njegovu ih nastavku natjera strah da učine. Jer počeše tražiti prijateljstvo Firentinaca i grofa, videći da drugoga izlaza nemaju; premda su se sramili i bili puni sumnje, bojeći se da im Firentinci ne vrate onaj odgovor koji od njih dobiše u pohodu na Luku i u pitanju grofa. Ali ih nađoše naklonjenije nego što se nadahu i nego što bijahu zaslužili svojim postupcima: toliko je u Firentincima bila jača mržnja prema drevnom neprijatelju nego srdžba na staro i običajno prijateljstvo. I budući da mnogo prije spoznaše u kakvu će nuždu zapasti Mlečani, dokazivahu grofu kako bi njihova propast bila i njegova propast, i kako se vara ako misli da će ga vojvoda više cijeniti u dobru nego u zlu, i kako ga je samo strah od njega natjerao da mu obeća kćer. I budući da se nužda još obzire na stvari koje obeća, potrebno je da vojvodu zadrži u toj nuždi; a to se ne može učiniti bez jakih Mlečana. Stoga mora držati na pameti da će mu, ako Mlečani budu prisiljeni napustiti kopnene posjede,740 uzmanjkati ne samo koristi koje od njih može izvući nego i sve koristi koje može imati od drugih koji se njih boje. I ako dobro promisli o državama u Italiji, vidjet će koja je kukavna, a koja mu je neprijatelj: ni Firentinci nisu dovoljni da se na njih osloni, kako je sam više puta rekao; stoga je za njega u svakom pogledu važno da Mlečani ostanu moćni na kopnu. Ta uvjeravanja, pridodana mržnji koju je grof osjećao prema vojvodi misleći da se s njim narugao kad mu je obećao brak, navedoše ga da pristane na pogodbu; pa ipak ni tada se još ne htjede obvezati da će prijeći rijeku Pad. Taj ugovor se sklopi u veljači 1438: po njemu Mlečani preuzeše dvije trećine troškova, a Firentinci jednu;741 i svatko se obveza da će o svom trošku braniti grofove posjede u Markama. Ali savez ne bijaše zadovoljan tim snagama; jer se vojsci gospodara Faenze pridružiše sinovi gospara Pandolfa Malatestija iz Riminija i Pietrogiampaulo Orsino; te premda su velikim obećanjima mamili markiza od Mantove, ipak 738 Vidjeti Firentinske povijesti, V, 14. 739 Niccolo Piccinino je u seriji uspješnih bitaka porazio Veneciju nekoliko puta u razdoblju između lipnja 1438. i veljače 1439. god., osvojivši Montechiaro, Salo i Chiari. U travnju 1439. zajedno s vojvodom Mantove Giovan Francescom Gonzagom Piccinino je prešao rijeku Adige i osvojio veći dio teritorija Verone i Vicenze. U rujnu 1439. Venecija je poražena na rijeci Garda. 740 Tj. posjede koji su sezali do rijeke Adda, a koje je Mletačka Republika postepeno osvajala od 1338. do 1428. god., da bi ih tada inkorporirala u svoj državni teritorij. Cilj Firentinaca bio je da pomažući Veneciji udalje ratnu opasnost od svojih teritorija, jer bi se u tom slučaju Firenca našla u kliještima. Stoga je Firenca pristala da posreduje u korist svog vjekovnog rivala, Venecije. Praktični izvršilac ovog zadatka bio je opet Neri Capponi, koji se pokazao opet uzorom renesansne diplomatske vještine. 741 Neri Capponi svjedoči da je Sforza dobivao od Firentinaca 8400 fjorina na mjesec za održavanje vojske, a Venecija se obavezala plaćati 9000 fjorina na mjesec. O ovom ratu pored Capponija i Poggia Bracciollinija pisali su Giovanni Simonetta (Com m entarii rerum gestarum Francisci Sfortiae, prvo izdanje iz 1480. god.), te Loderisio Crivelli i Cristoforo da Soldo iz Brescie. Ugovor o kome je riječ je iz 1439. god., po novom kalendaru.

185

ga ne mogoše otrgnuti od vojvodina prijateljstva i plaće; a gospodar Faenze, pošto mu savez ustegnu najamninu, prijeđe k vojvodi gdje nađe bolje uvjete; to savez liši nade da bi mogao brzo obaviti poslove u Romanji.742

20. Bijaše u to vrijeme Lombardija u nevolji, jer tako vojvodina vojska opsjede Bresciu te se mislilo da se svaki dan može predati zbog gladi, a i Verona bijaše tako pritisnuta te se strahovalo da jednako ne završi; a kad bi se jedan od tih dvaju gradova izgubio, smatralo se da bi sve pripreme za rat bile uzaludne i svi dotadašnji troškovi izgubljeni. I tome se nije vidjelo pouzdanijega lijeka nego da grof Francesco pristane prijeći u Lombardiju. U tome su ležale tri teškoće: prvo, privoljeti grofa da prijeđe Pad i ratuje na svakome mjestu; drugo, Firentincima se činilo da će ostati prepušteni na milost i nemilost vojvodi, kad ne bude bilo grofa (jer se vojvoda lako mogao povući u svoje utvrde, te s jednim dijelom vojske odbijati grofa, a s drugim dijelom doći u Toskanu zajedno s njihovim odmetnicima od kojih su tadašnji vlastodršci užasno strahovali); treće, kojeg se puta mora držati grof sa svojom vojskom, da ga pouzdano dovede nadomak Padove gdje bijaše ostala mletačka vojska.743 Od te tri teškoće najdvojbenija bijaše druga, koja se ticala Firentinaca; ipak oni, spoznavši potrebu, i umorni već od Mlečana koji na svu silu zahtijevahu grofa, dokazujući im da će se bez njega predati, pretpostaviše tuđu nuždu svojim strahovanjima. Ostade još teškoća puta; i odluči se da put osiguraju Mlečani. I kako bijaše Neri, sin Gina Capponija, poslan da pregovara o ovoj nagodbi s grofom i da ga navede da prijeđe, naredi mu Sinjorija da ode i u Veneciju, da njihovoj Sinjoriji bude još više po volji to dobročinstvo, te da se grofu zajamči put i spokojan prijelaz.

21. Otputova dakle Neri iz Cesene i brodom stiže u Veneciju. I nikada nijednoga kneza ne dočeka njihova Sinjorija s tolikom čašću s kolikom njega dočeka; jer smatrahu da o njegovu dolasku, i o onome što se njegovim posredovanjem bude odlučilo i uredilo, ovisi sudbina njihove države. Pošto dakle uvedoše Nerija u Senat, on im izreče ovaj govor:744 — Oni moji gospodari, presvijetli kneže, oduvijek mišljahu da će vojvodina veličina biti propast ove države i njihove republike; i da će spas obiju ovih država biti vaša i naša veličina. Da su to isto vjerovala vaša gospodstva, mi bismo se nalazili u boljem položaju, a vaša država bi bila sigurna od onih opasnosti koje joj sada prijete. Ali zato što nam u dužno doba vi ne pružiste ni pomoći ni vjere, mi vam nismo mogli odmah priskočiti u pomoć kad vas zadesi zlo; a ni vi je ne mogoste odmah zatražiti, jer nas u svom blagostanju i nevoljama malo upoznaste, pa ne znate da smo mi takvi te ono što jednom zavoljesmo zauvijek volimo, a ono što jednom zamrzismo zauvijek mrzimo. Ljubav koju osjećasmo prema ovoj vašoj presvijetloj Sinjoriji vi sami poznajete, jer više puta vidjeste kako napunismo Lombardiju svojim novcem i svojom vojskom, da vama pomognemo; mržnja koju gojimo prema Filippu je ona mržnja koju oduvijek gojismo prema njegovoj kući, to zna sav svijet; i nije moguće da se jedna stara ljubav ili mržnja lako izbriše zbog novih zasluga ili zbog novih uvreda. Znamo i sigurni 742 Savezu su pristupile kasnije i Genova i papa. 743 Gattamelata se u svibnju 1439. povukao u Padovu pred nastupajućom vojskom kojom su zapovijedali Piccinino i Gonzaga. 744 Poslanik se obraćao mletačkom duždu Francescu Foscariju, koji je vladao od 1421. do 1457. Njegova vlada je protekla u znaku širenja u Lombardiji, a pred kraj života je morao abdicirati jer je optužen da želi ukinuti republikanski sistem, uz pomoć svog sina.

186

smo da smo u ovom ratu mogli ostati nepristrani, na veliko vojvodino zadovoljstvo i uz nevelik naš strah; jer kad bi on s vašom propašću postao gospodar Lombardije, ostalo bi nam u Italiji još toliko života da ne bismo morali zdvajati zbog svoga spasa; jer ako raste nečija moć i država, rastu mu jednako neprijateljstva i zavisti; a iz toga se poslije može izleći rat i šteta. Znali smo i kolike bismo troškove izbjegli, da smo izbjegli sadašnje ratove; kolikim bismo se nadvijenim opasnostima uklonili; i kako bi se ovaj rat što se sada vodi u Lombardiji, ako se upletemo, mogao prenijeti u Toskanu. Ipak je sve te dvojbe nadjačala stara ljubav što je osjećamo prema ovoj državi; i odlučismo da s onom spremnošću priteknemo u pomoć vašoj državi s kojom bismo pritekli našoj da je napadnuta. Stoga me moji gospodari, smatrajući da je prije svega ostaloga potrebno pohitati u pomoć Veroni i Bresci, i smatrajući da se to ne može učiniti bez grofa, poslaše najprije da njega nagovorim da prijeđe u Lombardiju i ratuje na svakome mjestu (jer znate da nije obvezan prijeći Pad): privoljeh ga na to, potaknuvši ga istim razlozima koji nas potaknuše. A on, koji smatra da je nepobjediv na oružju, ne želi ni zbog ljubaznosti biti pobijeđen, pa hoće nadmašiti velikodušnost koju vidi da vam mi iskazujemo; jer dobro zna u kakvoj opasnosti ostaje Toskana nakon njegova odlaska, pa videći kako mi zapostavljamo svoje opasnosti radi vašega spasa, i on htjede radi njega zapostaviti svoje poslove. Dolazim dakle da vam ponudim grofa sa sedam tisuća konjanika i dvije tisuće pješaka, spremna da pođe i nađe neprijatelja na svakome mjestu. Molim vas lijepo, a tako vas mole i moji gospodari, da ga, zato što broj njegova ljudstva premašuje broj s kojim bi vam prema obvezi morao služiti, još nagradite u svojoj darežljivosti, da se on ne pokaje što je došao u vašu službu, i da se mi ne pokajemo što smo ga na to nagovorili. — Onaj Senat slušaše Nerijev govor pozorno kao što bi slušao neko proročanstvo, i toliko se podžegoše slušatelji njegovim riječima, te nemahu strpljenja pričekati da mu knez po običaju odgovori, nego ustadoše i uzdignutih ruku, dok je većina njih plakala, zahvaljivahu Firentincima za tako divnu uslugu, i njemu što ju je toliko mudro i brzo izvršio;745 i obećavahu da se nikada i ni u koje vrijeme to neće izbrisati ne samo iz njihovih srdaca nego ni iz srdaca njihovih potomaka, i da ta domovina zauvijek mora biti zajednička Firentincima i njima. 22. Pošto prestade to oduševljenje, raspravljalo se o putu kojim grof treba proći, da se mogu osigurati mostovi, čistine i sve drugo. Postojala su četiri puta: jedan preko Ravenne, duž morske obale; njega ne prihvatiše jer je u najvećem dijelu stiješnjen obalom i močvarama; drugi bijaše izravan put; na njemu se ispriječila tvrđava zvana Uccellino, s vojvodinom posadom, i trebalo ju je osvojiti da bi se prošlo, a to bijaše teško učiniti za tako kratko vrijeme da se ne bi propustila prilika hitanja u pomoć, što zahtijevaše brzinu i žurbu; treći bijaše kroz šumu Lugo;746 ali kako se Pad bješe razlio preko nasipa, prolazak bijaše ne samo težak nego nemoguć; ostade četvrti put, kroz područje Bologne, da se prijeđe most Puledrano, pa Cento i Pieve, te da se preko Finalea i Bondena stigne do Ferrare, odakle se poslije, što vodom što kopnom, može doprijeti do Padove i sastati se s mletačkom vojskom. Iako je na ovom putu bilo mnogo teškoća, i mogao ga je neprijatelj na nekom mjestu napasti, izabran je kao najmanje zlo. Kad je dojavljeno grofu, on krenu na taj put velikom brzinom i stiže do Padove dana 20. lipnja. Dolazak ovog kapetana u Lombardiju ispuni Veneciju i svu njezinu državu dobrim 745 Machiavelli pretjeruje, jer je mletački Senat bio podijeljen, budući da se bojao podvale Firentinaca. O tome svjedoče mletački izvori, B. Giustiniani (D e origine urbis venetiarum), Marin Sanudo (Diarit), i Flavio Biondo Forlivensis (D ecade). 746 Mjesto Lugo di Romagna.

187

nadama; i dok prije Mlečani zdvajahu nad vlastitom sudbinom, sad se počeše nadati novim osvajanjima. Grof najprije pođe u pomoć Veroni;74/ da bi to omeo, Niccolo sa svojom vojskom ode u Soave, kaštel između Vicenze i Verone, i opasa se jarkom koji se protezao od Soavea do močvara uz rijeku Adige. Videći grof da mu je zapriječen prolaz ravnicom, prosudi da može krenuti kroz brda i tim putem se spustiti do Verone, misleći kako Niccolo neće vjerovati da će udariti tim putem, ili da neće, ako povjeruje, imati vremena da ga suzbije; i opskrbivši se hranom za osam dana, prijeđe s vojskom brda i stiže u ravnicu ispod Soavea. I premda Niccolo bijaše podigao neka utvrđenja da grofu zapriječi i taj put, ona ipak ne bjehu dovoljna da ga zadrže. Videći dakle Niccolo da je, protivno svim njegovim očekivanjima, neprijatelj prošao, povuče se s onu stranu rijeke Adige,748 da ne stupi u bitku pod nepovoljnim okolnostima; i grof uđe u Veronu bez ikakve zapreke.

23. Pošto tako sretno grof svlada prvu nevolju i Veronu oslobodi od opsade, ostade mu druga, da pomogne Bresci. A taj grad je tako blizu jezera Garde749 da bi mu se, premda bude opsjednut s kopna, uvijek mogla preko jezera doturati hrana. To bijaše razlog što se vojvoda utvrdio na jezeru i u početku svojih osvajanja zauzeo sva mjesta koja bi mogla preko jezera pružiti pomoć Bresci. Mlečani su još ondje imali galije, ali nisu bile dovoljne za bitku protiv vojvodine vojske.750 Stoga grof prosudi da je potrebno kopnenom vojskom pomoći mletačkom brodovlju, jer se nadao da se lako mogu osvojiti mjesta zbog kojih gladovaše Brescia. Zato opsjede Bardolino, kaštel na jezeru, nadajući se da će se drugi predati kad njega osvoji. U tom pothvatu sreća okrenu leđa grofu, jer mu se dobar dio vojske razbolje, tako da se grof okani pothvata i pođe u Zevio, veronski kaštel, zdravo mjesto i puno obilja. Kad Niccolo vidje da se grof povukao, pomisli da može zagospodariti jezerom, pa da ne bi propustio zgodu, napusti tabor Vegasio, i s odabranim ljudstvom pođe na jezero, te s tolikim poletom i najvećom žestinom napade mletačko brodovlje da ga gotovo svega zarobi.751 Poslije te pobjede malo kaštela ostade na jezeru što se ne predaše Niccolou. Ustrašeni tim gubitkom, i bojeći se da se zbog toga ne preda Brescia, Mlečani poticahu grofa glasnicima i pismima da joj pritekne u pomoć. I videći grof kako propade nada da joj se pomogne preko jezera, a kopnom bijaše nemoguće zbog jaraka, utvrda i drugih zapreka što ih podiže Niccolo, jer bi ulazak neprijateljske vojske među njih značio put u očevidan poraz, odluči poći u pomoć Bresci preko brda, kao što je prije spasio Veronu. Pošto dakle grof tako naumi, krenu iz Zevija i dolinom Acrija ode do jezera Santo Andrea, te stiže u Torbole i Penedu na jezeru Gardi. Odatle pođe do Tenna752 i opsjede ga, jer je trebalo osvojiti tu tvrđavu da bi se prošlo prema Bresci. Shvativši grofove nakane, Niccolo povede vojsku u Peschieru; zatim s markizom od Mantove i dijelom svoga poizbor ljudstva krenu u susret grofu; i kad se zametnula bitka, Niccolo doživje poraz, a 747 Veronu je opsjedao Niccolo Piccinino, a zapovijedao je njenom obranom kondotjer Bartolomeo Colleoni, koji je 1445. postao glavnim zapovjednikom mletačke vojske. Prije toga je služio pod zapovjedništvom Gattamelate i Sforze, a pročuo se kao sjajni taktičar, vješto se koristeći mogućnostima artiljerije čiju ulogu Machiavelli nije shvatio. Andrea del Verrochio mu je digao spomenik u Veneciji po nalogu Sinjorije. 748 Na desnu obalu rijeke Adige, prema Gardi. 749 Brescia je udaljena od Garde osamnaest kilometara. 750 Mlečani su prebacili preko brda uz rijeku Adige cijelu malu flotu od dvije galije, tri golete i dvadeset i pet naoružanih barkasa. Flota se usidrila kod Torbole, blizu utoke rijeke Sarco. Vojvoda je također pripremio svoju flotu u Peschieri. 751 Bitka se odigrala kod Maderna, na sjeveru zaljeva Salo, u rujnu 1439. god. 752 Tenno, mali kaštel u dolini rijeke Šarca.

188

ljudstvo mu se razbi; i dio toga ljudstva pade u ropstvo, dio pobježe k vojsci, a dio na brodovlje.753 Niccolo se povuče u Tenno; i kada pade noć, pomisli da će, ako na tom mjestu dočeka dan, neizbježno pasti neprijatelju u ruke; pa da bi izbjegao sigurnu opasnost, izvrže se jednoj dvojbenoj. Pokraj tolikih svojih, imaše Niccolo samo jednoga slugu, njemačkoga roda, koji bijaše velike tjelesne snage i njemu oduvijek vrlo vjeran. Njega Niccolo nagovori da ga strpa u vreću, digne na rame i, kao da nosi opremu svoga gospodara, prebaci na sigurno mjesto. Oko Tenna bijaše opsada, ali zbog pobjede u bici ostade bez straže i bez ikakva reda; tako Nijemcu bješe lako spasiti gospodara, jer ga zabaci na leđa, obučen kao prtljažar, i prođe kroz cijeli tabor bez ikakve smetnje, tako da ga zdrava donese njegovoj vojsci.

24. Da se ova pobjeda, dakle, iskoristila onako sretno kako se izvojevala, pružila bi Bresci veliku pomoć a Mlečanima veliku radost; ali njezino zlorabljenje prouzroči da veselje brzo iščeznu, a Brescia ostade u istim teškoćama. Jer kad se Niccolo vratio u svoju vojsku, pomisli kako mu valja nekom novom pobjedom poništiti taj poraz i Mlečanima onemogućiti da pomognu Bresci. Poznavaše on položaj tvrđave u Veroni, a od zarobljenika u tom ratu doznade da je slabo čuvana, te da je na lak način može osvojiti. Stoga mu se učini kako mu sreća pruža priliku da osvjetla svoju čast i da veselje neprijatelja nakon skore pobjede preokrene u žalost zbog još skorijega poraza. Grad Verona je smješten u Lombardiji, u podnožju planina što dijele Italiju od Germanije, tako da se prostire po njima i po ravnici. Rijeka Adige istječe iz doline Trenta, a pri ulasku u Italiju ne razlijeva se odmah nizinom, nego skrenuvši nalijevo, duž planina, nailazi na taj grad i prolazi posred njega, ali ne tako da mu dijelovi budu jednaki, jer ga mnogo više ostavlja prema ravnici nego prema planinama.754 Na planinama su dvije tvrđave, jedna zvana San Piero, druga San Felice; one su jače zbog položaja nego zbog zidina, i nalazeći se visoko gospodare cijelim gradom. U ravnici s druge strane rijeke Adige, prislonjene uz gradske zidine, dvije su druge tvrđave, jedna od druge daleko tisuću koraka; jednu od njih nazivaju starom, a drugu novom tvrđavom; od jedne, s unutrašnje strane, polazi zid koji se spaja s drugom, tvoreći tako gotovo tetivu luka što ga zatvaraju obične gradske zidine koje idu od jedne do druge tvrđave. Sav taj prostor između jednog i drugog zida pun je stanovništva i naziva se predgrađe San Zeno. Te tvrđave i to predgrađe naumi Niccolo Piccino zauzeti, misleći da će mu to lako uspjeti, kako zbog trajno nemarne tamošnje straže, tako zbog uvjerenja da je nakon nove pobjede taj nemar još veći i zbog spoznaje kako u ratu nijedan pothvat nije toliko ostvarljiv koliko onaj u koji neprijatelj ne vjeruje da ga možeš poduzeti. Pošto dakle izabra ljudstvo, pođe zajedno s markizom od Mantove do Verone, noću, neopaženo se uspe na novu tvrđavu i zauze je.755 Odatle siđoše njegovi vojnici u grad i provališe vrata Santo Antonio te kroz njih pustiše unutra svu konjicu. Oni koji za Mlečane čuvahu staru tvrđavu, začuvši prije buku kad izginu straža u novoj tvrđavi, a poslije kad provaljivahu vrata, spoznaše da su to neprijatelji te stadoše vikati i zvoniti narodu da se lati oružja. Od toga se probudiše građani, posve uzbunjeni, te oni hrabriji pograbiše oružje i pojuriše na namjesnički trg. Dotle Niccoloovi vojnici bjehu opljačkali pred­ građe San Zeno i krenuli naprijed, pa građani, razumjevši da je u gradu vojvodina vojska i ne vidjevši kako bi se obranili, svjetovahu mletačkim namjesnicima da se sklone 753 poraz se /bio 9 _ rujna 1439. god. Nakon bijega iz Tenna Piccinino se spojio s Gonzagom u Peschieri. 754 Trentom je u to doba vladao biskup i imao je status carskog feuda. Machiavelli smatra granicu mletačkih posjeda granicom Italije. 755 Piccinino je osvojio Veronu 17. studenog 1439.

189

u tvrđave i spase svoj život i njihov grad; i dokazivahu im kako je bolje da oni sačuvaju glavu, a grad bogatstvo, dok ih ne zadesi bolja sudbina, nego da izbjegavajući sadašnju oni izginu a grad osiromaši. I tako se namjesnici i svi drugi mletačkoga imena skloniše u tvrđavu San Felice. Poslije toga neki viđeniji građani pođoše pred Niccoloa i markiza od Mantove, moleći ih da radije časno zauzmu bogat grad, nego sramotno siromašan; ponajviše zbog toga što se oni nisu branili, pa niti pred prijašnjim gospodarima zaslužiše naklonosti niti pred njima mržnje. Njima se Niccolo i markiz smilovaše; i koliko u onoj vojničkoj raspuštenosti mogahu, zaštitiše ih od pljačke. I kako bijahu gotovo sigurni da će se grof vratiti ne bi li preoteo grad, uznastojaše svim marom zadržati u svojim rukama utvrđena mjesta; a ona koja ne mogahu zaposjesti, jarcima i branama odijeliše od grada, tako da neprijatelju bude teško u njih prodrijeti.

25. Grof Francesco bijaše sa svojom vojskom u Tennu, pa kad doču te vijesti, najprije pomisli da su lažne, ali poslije, kad iz pouzdanijih izvora dozna istinu, htjede na brzinu popraviti skorašnji nemar. I premda mu svi zapovjednici njegove vojske svjetovahu da napusti pohod na Veronu i Bresciu, te da pođe u Vicenzu, da ga ne bi napali neprijatelji dok se tu nalazi, on ne htjede na to pristati, nego htjede iskušati sreću preotimanjem onoga grada; i obrativši se usred tih kolebanja duha mletačkim nadgle­ dnicima i Bernardettu Mediciju, koji bijaše firentinski povjerenik kod njega, obeća im sigurno osvojenje, ako njemu pripadne jedna od tvrđava. Pošto dakle naredi da se spremi vojska, najvećom brzinom krenu prema Veroni. Kad ga vidje Niccolo, pomisli da ide u Vicenzu, kako su mu njegovi i svjetovali; ali kad poslije vidje da skreće prema gradu i s vojskom se upućuje prema tvrđavi San Felice, htjede se spremiti za obranu. Ali ne bijaše na vrijeme, jer brane oko tvrđave ne bijahu podignute, a vojnici bijahu nesložni zbog pohlepe na plijen i otkupnine; i ne mogaše ih tako žurno objediniti da bi grofovoj vojsci spriječili da se ne primakne tvrđavi i preko nje ne siđe u grad. I sretno ga preoteše, na Niccoloovu sramotu i na štetu njegova ljudstva;756 on zajedno s markizom od Mantove najprije pobježe u glavnu tvrđavu, a zatim preko polja u Mantovu. Odatle, skupivši ostatke ljudstva koje se spasilo, pridružiše se drugima koji bijahu u opsadi Brescie. Tako vojvodska vojska za četiri dana osvoji i izgubi Veronu. Poslije te pobjede, kako već nadođe zima i velika studen, grof najprije uz mnogo teškoća posla namirnice u Bresciu, a zatim ode da prezimi u Veroni;757 i naredi da se tokom zime u Torboleu sagradi nekoliko galija, da bi u proljeće bio tako jak na kopnu i na vodi te mogao posvema osloboditi Bresciu.758 26. Videći vojvoda da je rat privremeno obustavljen, a propala mu nada da će zauzeti Veronu i Bresciu, i da su svemu tome krivi novci i savjeti Firentinaca, koje ni uvrede što ih podnesoše od Mlečana ne mogahu odbiti od njihova prijateljstva, ni obećanja što im ih on zadade ne bi li ih pridobio, odluči napasti Toskanu da oni izbližega osjete plodove svoga sjemena. Na to ga nagovoriše firentinske izbjeglice i Niccolo: ovoga je poticala želja da osvoji Bracciove posjede i protjera grofa od Marka, a one je morila žudnja da se vrate u domovinu; i svatko podbadaše vojvodu razlozima u skladu sa svojom željom i probitkom. Niccolo mu je pokazivao kako njega može poslati 756 20. studenog 1439. 757 Nakon što se još jednom sukobio s vojvodinom vojskom kod Arca, na području Trenta. 758 Opsada Brescie je opisana u mnogim suvremenim kronikama, a detaljno je opisuje Cristoforo da Soldo, u: Cronache.

190

u Toskanu i držati Bresciu pod opsadom, da bude gospodar jezera te da vlada utvrđenim i dobro opskrbljenim mjestima na kopnu, gdje će ostaviti zapovjednike i ljudstvo da se može oduprijeti grofu ako se opet odluči na pohod (ali mu to nije razborito činiti dok ne oslobodi Bresciu, a nju je nemoguće osloboditi); tako će povesti rat u Toskani, a neće zapustiti pothvata u Lombardiji; pokazivao mu je još kako će Firentinci, čim njega vide u Toskani, morati pozvati grofa ili se predati; pa što god se od to dvoje zbije, značit će pobjedu. Prognanici su mu tvrdili kako je nemoguće, ako se Niccolo s vojskom primakne Firenci, da onaj narod neće zgrabiti oružje protiv svojih moćnika, jer je izmoren njihovim nametima i bezočnošću; pokazivali su mu da je lako doprijeti do Firence, obećavajući mu otvoren put preko Casentina, zbog prijateljstva između gospara Rinalda i onoga grofa:759 tako se vojvoda, iz početka i sam tome sklon, zbog njihova nagovaranja još čvršće odluči na taj pohod. S druge strane Mlečani, unatoč oštroj zimi, ne posustajahu u nagovaranju grofa da s cijelom vojskom pritekne u pomoć Bresci; a grof je odricao da se to po takvu vremenu može učiniti, nego da se mora čekati proljeće, a dotle sagraditi brodovlje i poslije joj priteći u pomoć s vode i s kopna. To ozlovoljavaše Mlečane, te bijahu aljkavi u opskrbljivanju, tako da mnogo ljudstva u njihovoj vojsci pomrije. 27. Znajući pouzdano sve te činjenice, Firentinci se uplašiše, videći da im na vrat stiže rat, a u Lombardiji se ne bijaše mnogo postiglo. Nimalo ih manje nisu mučile sumnje u Crkvinu vojsku; ne zato što bi im papa bio neprijatelj, nego zato što vidješe da te snage više slušaju patrijarha, njihova najljućeg neprijatelja, nego papu. Stjegonoša kod aleksandrijskog patrijarha bijaše Giovanni Vitelleschi, prije apostolski bilježnik, a poslije biskup u Recanatiju; ali kada napokon postade kardinalom, bješe imenovan kardinalom Firence.760 Bijaše on hrabar i lukav; i stoga znade tako postupati, da ga papa silno zavolje i postavi na čelo Crkvine vojske; i bješe on zapovjednik svih papinih pothvata u Toskani, u Romanji, u Kraljevstvu i u Rimu; tako steče toliku vlast pred vojskom i pred papom, te se ovaj bojaše da mu naređuje, a vojska slušaše samo njega i nikoga drugoga. Našavši se dakle taj kardinal s vojskom u Rimu kad se pronese glas da Niccolo hoće prijeći u Toskanu, udvostruči se strah među Firentincima; jer nakon protjerivanja gospara Rinalda taj kardinal bijaše stalan neprijatelj njihovoj državi, vidjevši da se sporazumi sklopljeni njegovim posredovanjem između stranaka u Firenci ne poštuju,761 nego se čak uglaviše na štetu gospara Rinalda koji zbog njih odloži oružje i pruži neprijateljima priliku da ga prognaju; tako se vlastodršcima učini da je kucnuo čas da se gosparu Rinaldu nadoknade štete, ako se pridruži Niccolou kada taj stigne u Toskanu. I još su više strahovali što im se činilo da je Niccoloov odlazak iz Lombardije neumjestan, jer bi napustio jedan gotovo uspješan pohod da bi se upustio u drugi potpuno dvojben; a to nisu vjerovali, osim ako ne sprema neki novi naum ili skrivenu varku. O toj svojoj sumnji izvijestiše papu, koji već bješe spoznao svoju pogrešku što drugima dade preveliku vlast. Ali dok Firentinci tako stajahu u nedoumici, sreća im pokaza put kako će se zaštititi od patrijarha. Držaše njihova republika u svim mjestima pozorne uhode što paze na glasnike s pismima, da se otkrije ako tko sprema nešto protiv njihove države. Dogodilo se te u Montepulcianu zaplijeniše pisma što ih patrijarh posla Niccolou Piccinu bez prvosvećenikove suglasnosti; njih ratno poglavarstvo 759 Francesco Guidi di Battifolle. Vidjeti Firentinske povijesti, V, 15. 760 Vitelleschi je postao biskupom Recanatija 1431. god., a patrijarhom Aleksandrije u veljači 1435. U listopadu je postao nadbiskup Firence. Kardinalom je postao u kolovozu 1437. god. 761 Vidjeti Firentinske povijesti, IV, 32.

191

odmah predoči papi.762 I premda bijahu napisana neobičnim slovima, a njihov sadržaj tako zamršen da se iz njega nije mogao izvući nikakav određen smisao, ipak ta tajnovitost, povezana s neprijateljevom djelatnošću, probudi u prvosvećeniku toliku sumnju da se odluči osigurati s te strane; pa brigu o tome pothvatu povjeri Antoniju Ridu iz Padove, koji bijaše zapovjednik straže u rimskom kaštelu. Ovaj bijaše spreman poslušati zapovijed, pa čekaše da mu se ukaže zgoda. Odluči patrijarh provaliti u Toskanu; pa želeći idućeg dana otputovati iz Rima, izvijesti kaštelana da izjutra bude na mostu kaštela, jer bi htio na prolazu s njim o nečem razgovarati. Antoniju se učini da se ukazala zgoda; i naredi svojima što im je činiti; i na vrijeme pričeka patrijarha na mostu koji se mogao prema potrebi dizati i spuštati, radi sigurnosti tvrđave. I kad se patrijarh nađe na njemu, dade znak svojima da dignu most, kako se prije s njima bješe dogovorio; tako patrijarh u jednom času od zapovjednika nad vojskama postade sužanj jednoga kaštelana. Njegovo ljudstvo isprva poče gunđati, ali kad poslije doznaše da je to učinjeno po papinoj volji, svi se smiriše. A kad patrijarh stade čovječnim riječima nagovarati kaštelana, obećavajući mu da se dobru nada, ovaj mu odgovori da se veliki ljudi ne hvataju da bi se pustili, pa oni koji zaslužuju da se zarobe, ne zaslužuju da se puste.763 I tako on malo poslije umrije u tamnici;764 a papa imenova Lodovica, akvilejskog patrijarha, zapovjednikom vojske.765 I premda se nikada dotada ne htjede upletati u ratove između saveza i vojvode, tada mu bješe po volji da se umiješa; i obeća da će odmah priskočiti u obranu Toskane, s četiri tisuće konjanika i dvije tisuće pješaka.

28. Kad se Firentinci oslobodiše toga straha, ostade im još bojazan od Niccoloa i od zbrke u Lombardiji, zbog neslaganja između Mlečana i grofa; stoga, da bi bolje razumjeli stanje, poslaše Nerija, sina Gina Capponija, i Giuliana Davanzatija u Vene­ ciju; njima povjeriše da utvrde kako će se voditi rat iduće godine; a Neriju narediše da, kad čuje mišljenje Mlečana, pođe do grofa da čuje i njegovo, te da ga nagovori na ono što je potrebno savezu da se održi. Ne stigoše ti poslanici ni do Ferrare,766 kad dočuše da je Niccolo Piccino sa šest tisuća konjanika prešao Pad; zbog toga se požuriše na putu; i stigavši u Veneciju, zatekoše Sinjoriju koja je željela da se pritekne u pomoć Bresci, ne čekajući druge zgode, jer taj grad ne mogaše dočekati pomoć u drugoj zgodi, niti dok se sagradi brodovlje, nego bi se predao neprijatelju, ne videći drugoga spasa; tako bi vojvoda odnio pobjedu u svemu, a oni bi izgubili sve posjede na kopnu. Zbog toga Neri pođe u Veronu da čuje grofa i ono što navodi protiv pohoda. Ovaj mu s mnogo razloga dokaza kako je nastup prema Bresci privremeno nekoristan i štetan za budući pothvat; naime, s obzirom na vrijeme i na položaj, u Bresci se ne bi postiglo ništa korisno, samo bi se uneredila i izmorila njegova vojska, tako da bi se, kad grane proljeće koje je podesno za ratovanje, nužno morao vratiti u Veronu s vojskom da se opskrbi onim što potroši zimi i onim što mu treba za nadolazeće ljeto; tako bi se cijelo vrijeme koje je zgodno za ratovanje potrošilo na odlazak i povratak. S grofom u Veroni bijahu gospar Orsatto Iustiniani i gospar Giovanni Pisani, poslani da se uče toj vještini. Poslije mnogih rasprava oni zaključiše da Mlečani za iduću godinu dadu grofu /ć 2 Glasnik je presretnut u Montepulcianu i krišom mu je oduzeto šifrirano pismo. U Rim je odmah upućen Luca Pitti koji je aranžirao Vitelleschijevo hapšenje. 763 Usp. Rasprave o prvoj d ekad i Tita Livija, II, 23, i III, 6 , i O načinu k a k o se postupilo prem a pobunjenom narodu Valdichiane. 764 2. travnja 1440. 765 Ludovico Scarampi. 766 9 veljače 1440. Piccinino je prešao Pad 7. veljače.

192

osamdeset tisuća dukata, a ljudstvu četrdeset dukata po kopljaniku, te da dopuste da se izađe sa svom vojskom i napadne vojvoda, tako da on od straha za svoje područje naredi Niccolou da se vrati u Lombardiju. Poslije toga zaključka vratiše se oni u Veneciju. A Mlečani vrlo sporo ispunjavahu te obveze, jer svota novca bijaše velika.

29. U međuvremenu Niccolo Piccino nastavi svojim putem i već stiže u Romanju; i toliko uznastoja oko sinova gospara Pandolfa Malatestija, da oni napustiše Mlečane i pristadoše uz vojvodu. Taj događaj ozlovolji Veneciju; ali mnogo više Firencu; jer su vjerovali da se na tome putu mogu oduprijeti Niccolou; ali videći da se Malatesti odmetnuše, obuze ih strah, ponajviše zato što se bojahu da ne nastrada njihov kapetan Pietrogiampaulo Orsino, koji se nalazio na posjedima Malatestija, te da ne ostanu razoružani. T a vijest jednako ustraši grofa, jer se bojao da ne izgubi Marke, kad Niccolo provali u Toskanu; i nakan poći u pomoć svome domu, ode u Veneciju; i kad ga uvedoše ka knezu,767 pokaza mu kako je njegov odlazak u Toskanu koristan savezu, jer se rat mora voditi gdje je neprijateljska vojska i vojskovođa, a ne gdje su njegovi gradovi i posade; jer, poraziš li vojsku, dobio si rat; ali ako osvojiš gradove, a vojska ostane cjelovita, rat tada često postaje još žešći; i tvrđaše da su Marke i Toskana izgubljene, ako se Niccolou ne pruži junački otpor; a ako one padnu, nema spasa ni Lombardiji; ali kad ima spasa, on neće napustiti svoje podanike i svoje prijatelje; i kad je u Lombardiju došao kao gospodar, neće iz nje otići kao osvajač. Njemu knez odgovori kako je očito da će oni izgubiti svu svoju državu na kopnu, ako on ne samo ode iz Lombardije nego i s vojskom prijeđe Pad; a oni više ne bi ništa trošili da je obrane, jer nije mudar onaj tko pokušava braniti nešto što je u svakom slučaju izgubljeno; a manja je sramota i manja šteta izgubiti samo posjede, nego posjede i novce. A kad bi se dogodilo da oni izgube posjede, tada bi se vidjelo koliko je važna mletačka snaga da se održe Toskana i Romanja. Stoga su posve protivni njegovu mišljenju, jer vjeruju da će onaj koji pobijedi u Lombardiji pobijediti i na svakome drugom mjestu; a pobijediti je lako, kad je nakon Niccoloova odlaska vojvodina država tako nemoćna da se može prije srušiti nego što on uzmogne opozvati Niccoloa ili naći neki drugi spas. I tko sve mudro razmotri vidjet će kako je vojvoda poslao Niccoloa u Toskanu samo zato da grofa odbije od ovog pothvata, te da rat iz svoje kuće preseli na drugo mjesto; i tako, kad bi grof za njim pošao, ako ne iskrsne prije neka krajnja nužda, ispunili bi se njegovi naumi i omogućilo bi mu se da uživa u svojoj namjeri; ali ako se vojska zadrži u Lombardiji, a u Toskani se snađu kako mogu, vidjet će se poslije koliko je pogrešna bila njegova odluka, jer će nepovratno biti poražen u Lombardiji, a neće pobijediti u Toskani. Pošto dakle svatko reče svoje mišljenje i dobi odgovor, zaključiše da se pričeka nekoliko dana i vidi hoće li donijeti ploda mir između Malatestija i Niccoloa, i mogu li se Firentinci osloniti na Pietrogiampaula, te je li papa na strani saveza kako im je obećao. Pošto tako zaključiše, nakon nekoliko dana se uvjeriše da su Malatesti sklopili onaj mir više od straha nego od neke zle nakane, i da je Pietrogiam­ paulo pošao s vojskom prema Toskani, te da je papa voljniji pomoći savezu nego prije. Te vijesti smiriše grofov duh. I pristade ostati u Lombardiji; a Neri Capponi neka se vrati u Firencu s tisuću svojih konjanika i pet stotina drugih; pa ako se stvari u Toskani budu tako razvijale da bi grof nužno morao doći, neka mu piše; i tada će grof bez ikakvih obzira krenuti. Stiže dakle Neri s tim ljudstvom u Firencu u travnju, a istog dana dođe i Giampaulo. 7hl Tj. duždu, Francescu Foscariju. 13

N . M achiav elli: IZ A B R A N O D JE L O II

193

30. Dotle Niccolo namjeravaše sići u Toskanu, jer u Romanji sve mirovaše; i želeći prijeći planine kod San Benedetta, dolinom Montone, nađe da ta mjesta tako dobro čuva Niccolo da Pisa, te prosudi da bi mu bio uzaludan svaki napor na toj strani. A kako Firentinci u tome naglom napadu bijahu bez vojske i bez vođa, poslaše mnogo svojih građana u te planinske prolaze da ih zajedno sa žurno unajmljenim pješacima čuvaju; među njima bijaše gospar Bartolommeo Orlandini, vitez, kojemu bijaše povje­ ren na čuvanje kaštel Marradi i prolaz kroz te planine. Pošto dakle Niccolo Piccino prosudi da ne može svladati prolaz San Benedetto, zbog srčanosti onoga tko ga čuvaše, pomisli da može osvojiti prolaz Marradi,768 zbog kukavnosti onoga tko ga mora braniti. Marradi je kaštel smješten u podnožju planina što dijele Toskanu od Romanje, ali na onoj strani što gleda prema Romanji, na početku doline Lamone; i premda je bez zidina, ipak je zbog rijeke, planina i stanovnika jak; jer su ljudi ratoborni i vjerni, a rijeka je tako izlokala tlo, i tako su joj visoke litice, da je nemoguće proći prema dolini, ako se brani mostić koji je iznad rijeke; a s planinske su strane hridine tako vrletne da je mjesto vrlo sigurno. Ipak su zbog kukavnosti gospara Bartolommea ti ljudi bili kukavice, a to mjesto vrlo slabo; jer čim je čuo buku neprijateljske vojske, on je zajedno sa svima svojima pobjegao; i nije se zaustavio prije nego što stiže u Borgo a San Lorenzo. Pošto zaposjede napuštena mjesta, čudeći se jako što nisu branjena i veseleći se što ih osvoji, Niccolo siđe u Mugello; ondje zauze neke kaštele; vojsku zaustavi u Puliccianu,769 odakle se zalijetao po svoj krajini sve do brda kod Fiesolea. I bijaše toliko hrabar, te prijeđe Arno, i prokrstari okolicom Firence do tri milje daleko i pohara je.770

31. S druge strane, Firentinci se ne uplašiše, nego prije svega nastojahu održati čvrstu vlast; za nju nisu morali strahovati, jer je Cosimo bio obljubljen u narodu, i jer su prva poglavarstva ograničili na malo moćnika koji su ih strogo držali, ako se ipak nađe netko nezadovoljan ili željan promjena. Znali su također, prema nagodbi u Lombardiji, s kolikom se snagom vraća Neri, a i od pape su očekivali vojsku: ta ih je nada održala na životu do Nerijeva povratka. Pošto nađe grad u tome neredu i strahu, Neri odluči izaći u bitku, da donekle suzbije Niccoloa da ne pljačka krajinu; i oduprijevši se pješacima, sve samim pučanima, koji se nađoše uz onu konjicu, izađe iz grada i preote Remole što ga držahu neprijatelji; utaborivši se ondje, sprečavao je Niccoloa u haranju, a građanima davao nadu da će im otjerati neprijatelja. Videći Niccolo kako Firentinci bez vojske ništa ne poduzimaju, i razumjevši koliko je siguran njihov grad, učini mu se da zalud gubi vrijeme; i odluči krenuti na druge pohode, tako đa Firentinci imaju razloga poslati za njim vojsku i pružiti mu priliku da zametne bitku; pa ako u njoj pobijedi, mišljaše da će mu sve ostalo poći za rukom. U Niccoloovoj vojsci bijaše Francesco, grof od Poppija, koji se odmetnu od Firentinaca i prekrši savez čim neprijatelj stiže u Mugello. I premda su i prije Firentinci u njega sumnjali, htjedoše ga pridobiti dobročinstvima, pa mu povećaše plaću i imenovaše povjerenikom za sve svoje gradove u njegovu susjedstvu. Ipak (toliko je u ljudima jaka ljubav prema stranci) nijedno dobročinstvo i nijedan strah ne mogahu ga navesti da zaboravi privrženost gosparu Rinaldu i drugima koji bijahu na vlasti u prijašnjoj upravi;771 tako se odmah 768 Prolaz Val di Lamone, koji je branio kaštel Marradi. 769 Montepulciano. 770. U travnju 1440. 771 Francesco di Battifolle je želio učvrstiti svoj položaj vladara Casentina (brdovitog područja između gornjeg Arna i Tibra) udajom svoje kčeri Gualdrade za Piera, sina Cosima Medicija, ali su se tome usprotivili Neri Capponi i drugi prvaci Firence, smatrajući da će na taj način onemogućiti pripajanje Casentina Firenci. Stoga je preporučeno

194

priklonio Niccolou, čim je čuo da mu se približio; i uporno ga je nagovarao da se udalji od grada i prijeđe u Casentino, dokazujući mu kako je jak taj kraj i s kolikom će sigurnošću odande držati u šaci neprijatelje. Stoga Niccolo posluša taj savjet; i došavši u Casentino, zauze Romenu i Bibbienu; zatim opsjede Castel San Niccolo. Taj kaštel leži u podnožju planina koje dijele Casentino od doline Arna; i budući da se nalazi na vrlo visoku mjestu, a u njemu bijaše dovoljna straža, teško ga bješe osvojiti, premda ga je Niccolo neprekidno zasipao kamenjem iz bacača i sličnih ratnih strojeva. Trajaše ta opsada više od dvadeset dana, pa Firentinci za to vrijeme skupiše vojsku; a otprije imahu u Fegghineu772 nekoliko plaćenika s tri tisuće konjanika, kojima zapovijedahu kapetan Pietrogiampaulo i povjerenici Neri Capponi i Bernardo Medici.773 K njima dođoše četvorica, poslana iz kaštela San Niccolo, moleći ih da im priskoče u pomoć. Istraživši položaj, povjerenici uvidješe da im mogu pomoći samo preko planina što se pružaju prema dolini Arna; a njihove je vrhove mogao zauzeti neprijatelj prije nego oni, jer mu je kraći put, a njihov dolazak se ne može prikriti; tako bi se pokušalo nešto u čemu se ne može uspjeti, a iz toga bi mogla poteći propast njihove vojske. Stoga povjerenici pohvališe njihovu vjernost i naputiše ih da se predaju, kad se više ne budu mogli braniti. Zauze dakle Niccolo taj kaštel nakon trideset i dva dana opsade, i toliko izgubljeno vrijeme za tako malen dobitak bijaše dobrim dijelom uzrok propasti njegova pothvata; jer da se s vojskom zadržao u blizini Firence, vlastodršci bi tek s mnogo obzira mogli prisiliti građane da daju novce; i s više bi teškoća skupljali vojsku i obavljali sve druge pripreme da im je neprijatelj bio pred vratima, a ne daleko; i mnogi bi se bili osmjelili zagovarati nekakvu nagodbu da bi se mirom osigurali od Niccoloa, videći da će rat potrajati. Ali želja grofa od Poppija da se osveti onim kaštelanima, koji mu odavno bijahu neprijatelji, navede ga da dade onaj savjet; a Niccolo ga prihvati da mu ugodi; i to bijaše propast jednoga i drugoga: i rijetko se dogodi da pojedinačne mržnje ne naškode općoj koristi. Niccolo nastavi pobjedonosno i zauze Rassinu i Chiusi. Grof od Poppija mu svjetova da se zaustavi u tome kraju, pokazujući mu kako može rasporediti vojsku između Chiusija, Capresea i Pievea; pa će biti gospodar planina i moći će po volji silaziti u Casentino, u dolinu Arna, u dolinu Chiane i u dolinu Tibra, i biti spreman na svaki neprijateljski potez. Ali Niccolo se sjeti vrletnosti tih mjesta i reče mu da njegovi konji ne jedu kamenje; pa ode u Borgo a San Sepolcro gdje ga prijateljski primiše. Odatle iskuša raspoloženje stanovnika mjesta Citta di Castello, a oni ga ne uslišaše zbog prijateljstva s Firentincima.774 I želeći pridobiti Perudžince, odjaha on s četrdeset konjanika u Perugiu gdje ga ljubazno dočekaše, jer im bijaše sugrađanin. Ali za nekoliko dana postade sumnjiv, pa pokuša koješta s legatom775 i s Perudžincima, i ništa mu ne uspjede; stoga se, pošto od njih dobi osam tisuća dukata, vrati k vojsci. Odatle stupi u pregovore s Cortonom ne bi li je oteo Firentincima; i kako sve već zarana izađe na vidjelo, njegovi se naumi izjaloviše. Među prvim građanima toga grada bijaše Bartolommeo di Senso; pošavši on uvečer po kapetanovoj zapovijedi na stražu kod jednih vrata, dojavi mu jedan prijatelj iz okolice da ne ide onamo ako ne želi poginuti. Htjede Bartolommeo dokučiti temelj toj stvari, i otkri da se vode pregovori s Niccoloom. To Bartolommeo po dužnosti dojavi kapetanu; ovaj, pošto pohvata vođe urote i Cosimu da za Piera izabere Lucreziu Tornabuoni, koja je bila građanskog porijekla. Firenca je Francesca imenovala svojim komesarom u Casentinu i plaćala mu vojsku. 772 Figline. 773 Pietro Gian Paolo Orsini. S njima je bio i patrijarh Akvileje Ludovico Scarampi, kao zapovjednik papine vojske, i kondotjer Micheletto Attendolo Sforza. O tome pišu S. Ammirato i G. Cavalcanti, u: Istorie fiorentine, XIV. 774 Vidjeti Rasprave o prvoj d ekadi Tita Livija, II, 30. 775 T j. s kardinalom Ludovicom Scarampijem. 13*

195

podvostruči straže na vratima, pričeka da dođe Niccolo prema uglavljenom dogovoru; i on dođe noću u dogovoreno vrijeme; i videći da je otkriven, vrati se u svoje boravište. 32. Dok se u Toskani ovako redahu događaji, s malim dobicima za vojvodinu vojsku, u Lombardiji se nije mirovalo, nego je vojvoda trpio štetu i gubitak. Jer grof Francesco, čim mu je dopustilo vrijeme, izađe s vojskom da ratuje; a kako Mlečani sagradiše brodovlje na jezeru,776 htjede grof prije svega ostaloga zagospodariti vodama i protjerati vojvodu s jezera, sudeći da će mu sve drugo biti lako kad to učini. Napade stoga vojvodino brodovlje uz pomoć mletačkoga i porazi ga,777 a uz pomoć kopnene vojske zauze kaštele koji se pokoravahu vojvodi; i tako se druge vojvodine snage, koje s kopna opsjedahu Bresciu, kad čuše za taj poraz, raziđoše: i tako Brescia postade slobodna nakon tri godine opsade. Nakon te pobjede grof pođe u potjeru za neprijate­ ljem koji se bješe povukao u Soncino, kaštel smješten na rijeci Oglio; i istjera ga odande i nagna ga da se povuče u Cremonu; ondje se vojvoda utvrdi i s te strane branjaše svoje posjede. Ali kako ga grof iz dana u dan sve više stezaše, i strahujući da ne izgubi sve svoje posjede ili njihov dobar dio, spozna kakvu je nesretnu odluku donio kad je poslao Niccoloa u Toskanu; pa da bi ispravio pogrešku, napisa Niccolou u kakvu se stanju nalazi i kamo su ga doveli njegovi pohodi: stoga neka napusti Toskanu i vrati se u Lombardiju što prije bude mogao. Dotle Firentinci bijahu pod svojim povjerenicima sjedinili vojsku s papinom i zaustavili se u Anghiariju, kaštelu smještenom u podnožju planina što dijele dolinu Tibra od doline Chiane, udaljenom četiri milje od Borga a San Sepolcro, gdje je put ravan, a polja zgodna za prolaz konjice i vođenje bitke. I budući da doznaše o grofovim pobjedama i o Niccoloovu opozivu, prosudiše da su s mačem u koricama i bez dizanja prašine pobijedili u tome ratu; stoga napisaše povjerenicima da se ustegnu od bitke, jer Niccolo se ne može dugo zadržati u Toskani. Ta zapovijed dođe do ušiju Niccolou; i videći da mora otići, odluči zametnuti bitku, da ne propusti i to pokušati, nadajući se da će zateći neprijatelje nepripravne i s mislima daleko od borbe. Na to su ga nagovarali gospar Rinaldo, grof od Poppija i drugi firentinski bjegunci, koji vidješe svoju očitu propast ako Niccolo ode, ali ako se zametne bitka, vjerovahu da mogu ili pobijediti u pothvatu ili biti časno poraženi. Pošto dakle donese tu odluku, pokrenu vojsku odande gdje bijaše, između mjesta Citta di Castello i Borga; i stigavši do Borga neprimijećen od neprijatelja, povede iz toga grada dvije tisuće ljudi koji pođoše za njim željni plijena, pouzdavajući se u kapetanovu vrlinu i njegova obećanja. 33. Pošto se dakle Niccolo uputi s četama u bitku, prema Anghiariju, bješe se primakao neprijatelju na manje od dvije milje, kadli Micheletto Attendulo ugleda oblak prašine; i dosjetivši se da su to neprijatelji, zovnu na oružje.778 Nastade velika pometnja u firentinskom taboru, jer su te vojske po običaju taborovale bez ikakve stege, a sad se tome pridružio i nemar zbog mišljenja da im je neprijatelj daleko i raspoložemji za bijeg nego za kreševo; tako svatko bijaše razoružan, daleko od konačišta, na mjestu gdje ga odvuče želja da se skloni od velike žege ili da se oda kojoj drugoj zabavi. Ipak povjerenici i kapetan bijahu toliko pomnjivi, te prije nego što neprijatelj stiže uzjahaše konje i spremiše se da se odupru njegovu naletu. I kako Micheletto prvi opazi 776 Mlečani su prenijeli brodovlje s rijeke Adige. Vidjeti Firentinske povijesti, V, 25. 777 10. travnja 1440. 778 Piccinino je 28. lipnja izveo lažnu demonstraciju napuštanja bojišta, da bi 29. lipnja 1440. napao, ali je izostalo iznenađenje, koje se zasnivalo i na činjenici da je bilo malo vjerojatno za obje strane da će se bitka zametnuti na dan 29. lipnja, kad se slavi značajni praznik Sv. Petra.

196

neprijatelja, tako bijaše prvi naoružan da se s njim sukobi; i pojuri sa svojim ljudstvom na most gdje cesta presijeca rijeku nedaleko od Anghiarija. I budući da prije neprijate­ ljeva dolaska Pietrogiampaulo bješe poravnao jarke oko ceste između mosta i Anghia­ rija, kad Micheletto zasjede sučelice mostu, zdesna nastupiše papin vojskovođa Simoncino i legat, a slijeva firentinski povjerenici sa svojim kapetanom Pietrogiampaulom; i rasporediše pješake s obje strane duž strme riječne obale. Ne ostade stoga neprijateljima drugi otvoren put da se sudare s protivnicima nego ravno preko mosta; ni Firentinci se nemahu drugdje boriti osim kod mosta; samo su zapovjedili pješacima da neprijateljske pješake, ako siđu s ceste ne bi li došli s boka njihovim oružnicima, tuku strijelama da ne bi s boka ranjavali njihove konje dok prolaze mostom. Dotle Micheletto junački zadrža prve borce koji se pojaviše i k tome ih odbaci; ali nadođoše Astor i Francesco Piccinino i s odabranim ljudstvom tako žestoko udariše na Micheletta, da mu oteše most i odbiše ga do ruba padine koja se spušta prema trgovištu Anghiariju; njih poslije suzbiše i odagnaše preko mosta oni što ih napadoše s krila. Potraja to kreševo dva sata, a most držaše čas Niccolo, čas firentinska vojska. I premda bitka za most bijaše neodlučena, ipak se i s ove strane i s one strane mosta vodila u mnogo nepovoljnijim uvjetima za Niccoloa. Jer kad su Niccoloovi ratnici prelazili most, nalazili su mnoštvo neprijatelja koji se, zbog poravnata zemljišta, mogahu prebacivati i izmorenima mogahu svježi pritjecati u pomoć; ali da su ga firentinski ratnici prešli, Niccolo ne bi mogao osvježiti svoje snage, jer mu smetahu jarci i nasipi oko ceste: kako se i zbilo; jer mnogo puta Niccoloova vojska osvoji most, i uvijek je svježe protivničke snage odbacivahu natrag; ali čim Firentinci osvojiše most, tako da njihova vojska stupi na cestu, a Niccolo ne mogaše na vrijeme osvježiti svoje snage zbog žestine prodora i zbog nepogodnosti položaja, tako se pomiješa prethodnica i zalaznica da jedni druge unerediše, te se sva vojska morade nadati u bijeg, i svatko pobježe glavom bez obzira prema Borgu. Firentinski se plaćenici dočepaše plijena; i plijen bijaše golem u zarobljenicima, opremi i konjima, jer se s Niccoldom ne bješe spasilo tisuću konjanika. Stanovnici Borga, koji krenuše za Niccoldom da bi plijenili, od pljenitelja postadoše pljenjenici, jer svi ostadoše zarobljeni i ucijenjeni; stjegovi i kola s opremom bijahu oteti. I pobjeda bješe mnogo više korisna Toskani nego štetna vojvodi; jer da su Firentinci izgubili bitku, Toskana bi bila njegova; a kad ju je on izgubio, izgubio je samo oružje i konje svoje vojske; a njih je bez mnogo novca mogao opet nabaviti. I ni u jedna druga vremena ne bijaše rat u tuđim zemljama manje opasan za onoga tko ga vodi, nego u ta vremena. I u takvu porazu i tako dugu kreševu, koje potraja od dvadeset do dvadeset četiri sata,779 zaglavi samo jedan čovjek; a ni on od rana ili kojeg srčanog udarca, nego pade s konja i zgruhan izdahnu: s tolikom su se sigurnošću ljudi tada borili, jer bijahu svi na konju, i zaštićeni oklopom, i sigurni od smrti kad god bi se predali, pa ne bijaše razloga da umru, ako ih u bici zaštićivahu oklopi, a kad se više ne bi mogli boriti, predaja.780 34. Ova bitka je velik primjer nesreće tih ratova, po onome što se zbivalo u borbi i poslije nje; jer pošto pobijediše neprijatelje i Niccolo se skloni u Borgo, povjerenici ga 779 Firentinci su računali sate drukčije nego danas: dvadeset i četiri sata značilo je, zapravo, dvadeset sati: prema tome bitka je trajala od četiri do osam sati navečer. 780 Machiavelli minimizira značenje okršaja, nalazeći tako potvrdu za svoju tezu o kukavičluku najamničkih vojski. Međutim, drugi izvori ističu suprotne podatke: Neri Capponi, koji je u to doba bio firentinski komesar na bojištu, te prema tome očevidac, tvrdi da su neprijatelji natjeram u bijeg, ali su Firentinci usporili svoje napredovanje jer su imali mnogo ranjenih, a zarobljeno je 1540 neprijatelja; Flavio Biondo govori o šezdeset mrtvih i četiristo ranjenih vojvodinih vojnika, a deset mrtvih i dvjesto ranjenih na strani Firentinaca, dok je ubijeno šest stotina konja zahvaljujući artiljeriji; Poggio Bracciolini govori o četrdeset mrtvih i mnogo ranjenih.

197

htjedoše goniti i opsjesti u tome gradu da bi pobjeda bila potpuna; ali ih neki vojskovođa i vojnik ne htjede poslušati, govoreći da želi pohraniti plijen i liječiti rane. A još je značajnije što drugoga dana, u podne, bez dopuštenja i bez obzira prema povjereniku ili kapetanu, odoše do Arezza, i kad ondje ostaviše plijen, vratiše se u Anghiari: taj postupak je toliko protivan svakome hvalevrijednom vojničkom redu i stezi, da im je svaki ostatak kakve god uređene vojske mogao lako preoteti pobjedu koju su nezasluženo izvojevali. Osim toga, povjerenici su htjeli da oni zadrže zarobljene ratnike i tako ne dadu neprijatelju priliku da se oporavi, ali ih oni protiv njihove volje oslobodiše. Zbog svega toga se valja čuditi kako u jednoj takvoj vojsci bijaše toliko srčanosti da je znala pobijediti, te kako u neprijatelju bijaše toliko kukavnosti da ga je tako neuredna vojska mogla pobijediti. Dok su dakle firentinski vojnici otišli u Arezzo i vratili se, Niccolo imaše vremena krenuti iz Borga, pa ode prema Romanji; s njim umaknuše i firentinski prognanici. Oni, videći kako im propade svaka nada da će se vratiti u Firencu, raziđoše se na sve strane po Italiji i izvan nje, kako kome bijaše zgodno. Gospar Rinaldo izabra Anconu za prebivalište: pa da bi stekao nebesku domovinu kad je izgubio zemaljsku, pođe na Kristov grob; kad se odande vratio, dok je slavio udaju jedne kćeri, iznenada na piru umrije:781 i bješe mu u tome sklona sreća, jer mu zadade smrt u najmanje nesretnom danu njegova izgnanstva. Bijaše taj čovjek zaista čašćen u sreći i nesreći, ali još više bi bio da se rodio u nekome složnom gradu; jer mu mnoge njegove odlike u nesložnu gradu naškodiše, a u složnome bi mu donijele nagradu. Povjerenici se, dakle, pošto im se vojska vrati iz Arezza, a Niccolo umače, pojaviše u Borgu. Stanovništvo se htjede predati Firentincima, ali ga oni ne prihvatiše; i dok se pregovaralo o nagodbi, papin legat posumnja u povjerenike da hoće taj grad oteti Crkvi; i tako među njima padoše uvredljive riječi; i uslijedio bi nered između firentinske i papine vojske, da se pregovaranje oteglo; ali kako se privede kraju po legatovoj želji, sve se smirilo.782

35. Dok se to zbivalo u Borgu, pronese se glas da je Niccolo Piccino otišao prema Rimu; a drugi glasovi su govorili prema Markama; stoga legat i Sforzino ljudstvo odlučiše poći prema Perugi, da pomognu ili Markama ili Rimu, kako već Niccolo udari; i s njima neka pođe Bernardo Medici; a Neri neka s firentinskom vojskom ide osvojiti Casentino. Nakon te odluke Neri pođe opsjesti Rassinu, i zauze je; i u istom naletu zauze Bibbienu, Prato Vecchio i Romenu; i zatim opsjede Poppi, te ga opasa s dviju strana: jednim dijelom u ravnici Certomondo, a drugim na brijegu što se pruža prema Fronzoliju. Videći da ga napustiše Bog i ljudi, grof se zatvori u Poppiju, ne zato što bi se nadao ikakvoj pomoći, nego da po mogućnosti sklopi što manje štetan mir. I kako ga Neri sve više stezaše, zatraži od njega uvjete; i dobi ono što je u to vrijeme mogao očekivati: da spasi sebe i djecu i ono što može sa sobom ponijeti; a grad i posjede da prepusti Firentincima. I kad se nagodiše, siđe on na most preko Arna, koji teče podno grada, i sav tužan i žalostan reče Neriju: - Da sam dobro odmjerio svoju sudbinu i vašu moć, sada bih vam bio prijatelj da se s vama veselim pobjedi, a ne neprijatelj koji vas zaklinje da mi propast bude manja. Sadašnja sudbina, koliko je vama veličanstvena i radosna, toliko je meni žalosna i bijedna. Imao sam konje, oružje, podanike, državu i bogatstvo: kakvo je čudo što ih nerado napuštam? Ali ako želite i možete zapovijedati 781 Rinaldova kći je Margherita, udata za Gherardija Gambacortija. Rinaldo je umro 1442. Vidjeti: Guido Cavalcanti, Istorie fiorentine, XIV, 35. 782 Papinoj državi su vraćeni svi teritoriji, a Firenca je dobila Borgo San Sepolcro uz odštetu od 25.000 dukata.

198

cijelom Toskanom, nužno je da vam se mi pokorimo; pa da ja ovako ne zgriješih, moja se sudbina ne bi upoznala, niti bi se vaša velikodušnost mogla upoznati; jer ako me poštedite, dat ćete svijetu vječan uzor svoje blagosti. Neka stoga vaše milosrđe nadjača moj prijestup; i ostavite bar ovu samu kuću odvjetku onih od kojih vaši očevi primiše bezbrojna dobročinstva. — Njemu Neri odgovori kako je zbog prevelikih nadanja od onih koji malo mogahu tako zgriješio protiv firentinske republike, te mu je nužno, dodavši tome sadašnje prilike, predati sve svoje i ta mjesta napustiti kao neprijatelj Firentinaca, kad ih nije htio držati kao njihov prijatelj; jer im se takvim činom iskazao da ga ne mogu ostaviti ondje gdje bi, u svakoj promjeni sreće, mogao naškoditi toj republici; jer se ne boje njega nego njegovih posjeda; ali ako u Germaniji mogne postati knezom, taj grad će ga poželjeti, i zakrilit će ga za ljubav tih njegovih predaka što ih navodi. Na to grof, vrlo srdit, odgovori da bi želio Firentince s još veće udaljenosti gledati. I tako, okanivši se ljubazna razgovora, grof predade grad i sva svoja prava Firentincima, jer ne vidje drugog izlaza; i pođe sa svime što je imao, zajedno sa ženom i djecom, plačući; i jadaše se da je izgubio posjed koji njegovi očevi držahu devet stotina godina.783 Kad se o svim ovim pobjedama doču u Firenci, dočekaše ih vlastodršci i onaj narod s čudesnim veseljem. I kada Bernardetto Medici uvidje kako bijaše laž da je Niccolo krenuo prema Markama ili Rimu, vrati se s vojskom onamo gdje bijaše Neri; i kad se zajedno vratiše u Firencu, obasuše ih svim najvećim počastima kojima se, prema gradskoj uredbi, mogu obasuti građani nakon pobjede; a napose ih primiše članovi Sinjorije i kapetani, i zatim cio grad, kao što se slavljenici dočekuju.784

783 Grofovi Poppi su vladali svojim imanjem od X stoljeća, prema tome radi se o petsto godina. 784 Glavni izvor za cijelu ovu knjigu je Neri, sin Gina Capponija, koji je u svojim zapisima (C om m entan) ostavio svoje svjedočanstvo. Umro je 1457, a djelo mu je objavio L. Muratori u svojoj zbirci Rerum italicarum scriptores (djelo u 25 tomova, objavljeno između 1723. i 1751).

199

ŠESTA KNJIGA 1. Oduvijek bijaše svrha onima koji povedu rat obogatiti sebe a osiromašiti neprijatelja, i to je razumljivo; i ne traži se zbog drugoga razloga pobjeda, niti se zbog drugoga čega žele dobici, nego da sam postaneš moćan a protivnik slab.785 Iz toga slijedi, kad god te pobjeda osiromaši ili te dobitak oslabi, da si premašio svrhu radi koje se vode ratovi ili da je nisi dosegnuo. U ratnim pobjedam a se obogaćuju onaj knez i ona republika koji unište neprijatelje i domognu se plijena i otkupnina; u pobjedama osiromašuje onaj koji, premda je odnio pobjedu, ne može uništiti neprijatelje, a plijen i otkupnine ne pripadnu njemu nego njegovim vojnicim a. Ovakav je knez u porazima nesretan a u pobjedam a još nesretniji; jer kad je poražen, trpi nepravde koje mu nanose neprijatelji; a kada pobijedi, trpi one koje mu nanose prijatelji; a ove nepravde su nepodnošljivije, jer su besmislenije, budući da je knez prisiljen opteretiti svoje podanike novim porezima i nepravdama; pa ako u sebi ima imalo čovječnosti, ne može se od srca veseliti onoj pobjedi zbog koje se svi njegovi podanici ražalošćuju. Stare i dobro uređene republike običavale su u svojim pobjedam a napuniti blagajnu zlatom i srebrom, dijeliti narodu darove, olakšavati podanicima poreze i zabavljati ih igrama i svečanim prosla­ v am a;786 ali pobjede u vremenima koja opisujemo najprije su ispražnjavale blagajnu, zatim osiromašivale narod, a od neprijatelja te nisu zaklanjale. Sve se to rađalo iz nereda s kojim su se ti ratovi vodili; jer kad bi oplijenio pobijeđene neprijatelje, a ne bi ih zarobio ni pobio, oni su onoliko odgađali da opet ne napadnu pobjednika koliko su čekali da ih onaj tko ih je unajm io ponovo opskrbi oružjem i konjim a. Kako su još otkupnine i plijen pripadali plaćenicima, knezovi pobjednici se nisu mogli njima okoristiti u novom trošku za novu najam ninu, nego su ga izvlačili iz utrobe svog naroda; i pobjeda nije narodu donosila druge dobrobiti, osim što ga je zbog nje knez upornije i bezobzirnije tlačio.787 A za njega su rat vodili oni plaćenici koji su jednako od pobjednika i od pobijeđenoga zahtijevali nove novce da bi mogli zapovijedati svojim ljudstvom, jer ga je jedan m orao opremiti, a drugi nagraditi; i kao što se jedni nisu mogli boriti ako ne pojašu nove konje, tako se drugi nisu htjeli boriti bez nove plaće. Iz toga je slijedilo da je jedan malo uživao u pobjedi, a drugi malo patio u porazu; jer je 785 U ovom poglavlju Machiavelli pokazuje, u usporedbi s dosadašnjim ratovima u historiji, koja je suština rata u novoj epohi: dok su prije feudalni ratovi amalgamirali stanovništvo, sada ratovi buržoaske epohe predstavljaju sublimirani oblik borbe za ekonomsku moć, a troškove rata snose uvijek najsiromašniji slojevi. Usp.: Vladar, XII—XIV, i završno poglavlje Umijeća ratovanja. O novom karakteru ratovanja usp.: M .M allett, M ercenaries an d Their Masters. War in Renaissance Italy, London, 1974, i: C. C. Bayley, War an d Society in Renaissance Florence, Toronto, 1961. 786 Usp.: Vladar, XXI. O proslavama pobjeda vidjeti Firentinske povijesti, VII, 1, i VIII, 36. 787 Ratovi, prema tome, za narod imaju isti rezultat, a to je veće i bezobzirnije tlačenje. Na taj način Machiavelli svodi rat na sukobe između vladajućih klasa, koje onda uvlače u ratni sukob i cijele države. Iz toga izlazi da Machiavelli prihvaća kao »pravedni rat« jedino ratove pokrenute za svrgavanje tirana, odnosno uzurpatora, a za obrambene ratove to se podrazumijeva. O tome usp. i: G. Livet, G uerre et p aix d e M acbiavel a H obbes, Pariš, 1972.

200

pobijeđeni imao vremena da se oporavi, a pobjednik nije imao vremena da iskoristi pobjedu.

2. Zbog toga nereda i izopačenog smisla vojevanja N iccolo Piccino je opet bio u sedlu prije nego što se po Italiji pročula njegova propast; i žešče je vojštio protiv neprijatelja poslije poraza nego prije.788 T ak o se dogodilo da je poslije pada Tenna m ogao zauzeti V eronu; tako se dogodilo da je, ostavši bez ljudstva u Veroni, m ogao s jakom vojskom sići u T o sk an u ;/89 tako se dogodilo da je nakon poraza kod Anghiarija, prije nego što je stigao u Rom anju, bio na bojištu moćniji nego prije, te je mogao vojvodu od M ilana ispuniti nadom da će obraniti Lom bardiju koja mu se zbog njegove odsutnosti činila gotovo izgubljenom. Jer dok je N iccolo izazivao pometnju u Toskani, vojvoda se nalazio u takvu stanju da je strahovao za svoju državu; i sudeći da prije može uslijediti njegova propast nego što mu N iccolo Piccino pritekne u pom oć nakon poziva, da bi suzbio grofov nalet i dom išljatošću ublažio sudbinu koju snagom ne mogaše izdržati, uteče se onim sredstvima koja su mu u sličnim okolnostim a mnogo puta već pom ogla; i posla N iccoloa da Estija, kneza od Ferrare, u Peschieru gdje bijaše grof. On ga sa svoje strane poče nagovarati na mir, dokazujući kako taj rat grofu ne odgovara: jer ako vojvoda toliko oslabi te više ne mogne održavati svoju vlast, on će prvi zbog toga pretrpjeti štetu, jer ga M lečani i Firentinci više neće plaćati. A kao zalog želje za mirom, vojvoda mu nudi da se orode: i poslat će kćer u Ferraru; nju mu obećaje dati kad se uglavi mir. G rof odgovori da će vojvoda lako postići mir, ako ga zaista želi, jer to Firentinci i M lečani žele: istina je da se u to teško može povjerovati, znajući da on nikada nije sklapao mira, osim u nuždi; i čim nužda prođe, njemu se vraća volja za ratovanjem ; ni njegovu obećanju braka se ne može vjerovati, jer ga je već toliko puta prevario; jer on će svejedno, ako se uglavi mir, o braku odlučiti ono što mu prijatelji budu savjetovali.

3. M lečani, koji u svoje plaćenike sumnjaju i bez razloga,790 počeše s razlogom silno sumnjati u ove pregovore; želeći izbjeći tu sumnju, grof nastavi junački ratovati. Ipak se ta žestina, u njega zbog častohleplja a u M lečana zbog sumnje, toliko ublažila da se do konca ljeta malo pothvata izvršilo; i tako, kad se N iccolo Piccino vratio u Lom bardiju, a već bijaše počela zima, sve se vojske povukoše u zimovališta: grof u Veronu, vojvoda u Cremonu, firentinsko ljudstvo u Toskanu, a papino u Rom anju. Papina vojska, poslije pobjede kod Anghiarija, napade Forli i Bolognu da ih otme iz ruku Francesca Piccinina koji njim a upravljaše u očevo ime; i ne uspjede, jer ih je Francesco srčano branio. Ipak taj njihov dolazak toliko prestraši Ravenjane da neće opet pasti pod vlast Crkve, te se u dogovoru sa svojim gospodarom Ostasiom Polentom skloniše pod okrilje M lečana; a ovi, kao nagradu za dobiveni grad, da im nakon nekog vremena ne bi Ostasio na silu ono oteo što im je neoprezno dao, poslaše ga zajedno s jednim sinom da pogine u K andiji’791 Unatoč pobjedi kod Anghiarija, u tim pohodima

788 Tj. nakon poraza u Anghiariju. Vidjeti Firentinske povijesti, V, 33—34. 789 Usp. Firentinske povijesti, V, 2 3 -2 6 . 790 Machiavelli aludira na slučaj grofa Carmagnole, koji je osumnjičen da sabotira rat protiv Milana, i pogubljen 1432. god. 791 Tj. na Kreti. Ostasio III da Polenta bio je posljednji iz roda Polente i s njim je utrnula loza. Ostasio da Polenta je najprije konfiniran u Treviso a potom u ožujku 1441. u Kandiju. Venecija je zagospodarila Ravennom u veljači 1441. god.

201

ponestade papi novaca, pa prodade Firentincima kaštel Borgo a San Sepolcro za dvadeset pet tisuća dukata.792 D ok je dakle trajalo ovakvo stanje, i svakome se činilo da je zbog zime siguran od rata, više se nije razmišljalo o miru; a najm anje je razmišljao vojvoda, jer ga ohrabriše N iccolo Piccino i godišnje doba. I zbog toga on prekide sve pregovore o nagodbi s grofom ; i s velikom pom njom obnovi N iccoloove snage; i obavljaše sve druge pripreme koje se ištu za budući rat. Kada grof doču te vijesti, pođe u Veneciju da se s njihovim Senatom posavjetuje što im je činiti sljedeće godine. S druge strane N iccolo bijaše posve spreman, pa videći da je neprijatelj nespreman, ne počeka da grane proljeće; i u najljućoj zimi prijeđe Addu, provali u područje Brescie, i zauze svu tu krajinu osim Asole i O rcija ;793 pri tome porazi i zarobi više od dvije tisuće Sforzinih konjanika koji ne očekivahu taj napad. Ali grofa najviše ozlovolji, a M lečane najviše uplaši, što se Ciarpellone, jedan od prvih grofovih kapetana, od njega odm etnuo.794 Na te glase grof odmah otputova iz Venecije, i kada stiže u Bresciu, doznade da se N iccolo nakon pohare vratio u svoje prebivalište; stoga grof ne htjede opet potpaljivati rat koji se već ugasio; nego odluči iskoristiti pogodnosti koje mu pružiše vrijeme i neprijatelj za pripreme, da bi se mogao zatim u proljeće osvetiti za stare uvrede. Stoga naredi da M lečani zovnu vojsku koja je u Toskani služila Firentincim a, i da umjesto Gattam elate, koji um rije,795 unajme M icheletta Attendula.

4. Kad ogranu proljeće, N iccolo Piccino prvi krenu u bitke; i opsjede Cignano, kaštel udaljen od Brescie dvanaest m ilja; u pomoć kaštelu priskoči grof; i rat se vodaše između tih dvaju kapetana, kako već naviknuše. I posumnjavši u Bergam o,796 pođe grof opsjesti M artiningo, kaštel smješten na takvu položaju da se iz njega, kad ga osvoji, može lako pomoći Bergamu; a taj grad bješe N iccolo teško poharao; i budući da bješe predvidio da ga neprijatelj može suzbiti samo preko M artininga, opskrbio je taj kaštel jakom obranom ; tako morade grof poći na to osvojenje sa svim snagama. Stoga N iccolo sa svom svojom vojskom zaposjede mjesto odakle će sprečavati grofovo opskrbljivanje, i tako se utvrdi opkopima i uporištima da ga je grof m ogao napasti samo uz svoju očitu pogibao; i zbilo se tako da opsjedatelj bijaše u većoj opasnosti nego oni u M artiningu, koji bijahu opsjednuti. Jer grof zbog gladi ne mogaše više držati opsadu, niti je mogaše zbog opasnosti dići; i naslućivala se bjelodana pobjeda za vojvodu, a za M lečane i grofa izrazita propast. Ali sreća, kojoj nikada ne ponestane načina da pomogne prijateljim a i naudi neprijateljim a, probudi u N iccolou Piccinu toliku slavičnost i drskost, te on, nadajući se toj pobjedi i nemajući obzira prema vojvodi ni prema sebi, poruči mu da mu javi kako, pošto toliko dugo vojuje pod njegovim stijegom, a još nije stekao ni onoliko zemlje koliko mu treba da ga u nju pokopaju, želi od njega doznati kojim će nagradama biti nagrađen za svoje trude; jer je u njegovoj moći da ga učini gospodarom Lom bardije i da mu sve neprijatelje preda u ruke; i budući da misli kako sigurna pobjeda mora donijeti i sigurnu nagradu, želi da mu prepusti grad Piacenzu,797 da se katkada može odmoriti od tako duga vojevanja. I 792 Vidjeti Firentinske povijesti, V, 34. 793 Cristoforo da Soldo navodi da je Piccinino prešao rijeku Oglio s 8000 konjanika i 3000 pješaka, a mletačke su se snage u panici povukle u Chiari. Piccinino je zauzeo Palazzolo i dolinu rijeke Iseo. 794 Ciarpellone je ponovo stupio u grofovu službu, da bi 1443. osigurao pobjedu Sforzi manevrom u pozadini neprijatelja, a zatim ga opet izdao. Vidjeti Firentinske povijesti, VI, 11. 795 Godine 1443. u Padovi, nakon tri godine od moždanog udara. 796 Tj. posumnjavši da se Bergamo neće moći obraniti. Martinengo je bio utvrđen kaštel u dolini i dominirao je putevima prema Cremoni i Bresci. 797 Viscontijevi vojskovođe su zaprijetili da će prestati ratovati ako Piccinino ne dobije Piacenzu, Lodovico dal

202

na kraju se ne zasrami zaprijetiti vojvodi da će napustiti boj ako mu se ne odobri taj zahtjev. T a j uvredljiv i drzak način zahtijevanja toliko rasrdi vojvodu, te odluči radije izgubiti bitku nego na nj pristati. I gdje ga nisu slomile tolike opasnosti i tolike prijetnje neprijatelja, slomi ga bezočno ponašanje prijatelja: i odluči on sklopiti nagodbu s grofom , te mu posla A ntonija Guidobuona iz Tortone; i po njemu mu ponudi kćer i mirovne uvjete; tu ponudu pohlepno prihvatiše i on i svi saveznici. I pošto potajno uglaviše međusobnu nagodbu, vojvoda zapovjedi Niccolou da s grofom sklopi primirje na godinu dana, navodeći kako je toliko iznemogao od troškova da ne može propustiti siguran mir zbog dvojbene pobjede. Ostade N iccolo začuđen tim korakom , jer ne mogaše razumjeti koji ga razlog potače da se odrekne tako slavne pobjede; i ne mogaše vjerovati da hoće spasiti neprijatelje samo da ne bi nagradio prijatelje. Stoga se opirao toj odluci kako mu se činilo da je najbolje; tako vojvoda bijaše prisiljen, da ga smiri, zaprijetiti mu kako će ga izručiti plaćenicima i neprijateljim a, ako se ne pokori. Posluša ga dakle N iccolo, raspoložen u duši kao čovjek koji prisilno napušta prijatelje i domovinu, žaleći se na svoju zlu sudbinu; jer mu čas sreća, a čas vojvoda, otimahu pobjedu nad neprijateljim a. Kad se sklopilo primirje, proslavi se vjenčanje gospe Bianke i grofa; i za njezin miraz vojvoda mu predade grad Crem onu.798 Poslije toga uglavi se mir u studenome 1 4 4 1 ; potpisaše ga Francesco Barbadico i Paulo T ron o za M lečane, a za Firentince gospar Agnolo Acciaiuoli; po njemu M lečani stekoše Peschieru, Asolu i Lonato, kaštele grofa od M antove.799 5. Pošto prestade rat u Lom bardiji, ostadoše još nemiri u Kraljevstvu; i ti nemiri se ne mogahu stišati, pa prouzročiše da se u Lom bardiji opet prihvate oružja. D o k trajaše rat u Lom bardiji, Alfonso Aragonski ote kralju Renatu cijelu kraljevinu osim N apulja; tako Alfonso, misleći da ima pobjedu u ruci, odluči za vrijeme opsade N apulja Oteti grofu Benevento i druge posjede koje ovaj imaše u onoj okolici; jer mišljaše da će mu to lako uspjeti, budući da grof bijaše zauzet ratovanjem u Lom bardiji. Stoga Alfonso lako ostvari taj pothvat; i s malo truda zauze sve one gradove; ali kad nastupi novi mir u Lom bardiji, Alfonso se poboja da grof ne dođe po svoje gradove, u korist Renata, a Renato se tome ponada zbog istih razloga. Posla stoga Renato ljude da potaknu grofa, moleći ga da dođe pom oći jednom prijatelju i osvetiti se jednom neprijatelju.800 S druge strane Alfonso m oljaše Filippa da zbog prijateljstva prema njemu zada grofu toliko nevolja, kako bi ovaj bio zauzet većim pothvatima i prisiljen okaniti se njega. Prihvati Filippo taj poziv, ni ne pom išljajući da krši mir koji je malo prije onako nepovoljno sklopio. Stoga dojavi papi Eugenu kako je došlo vrijeme da vrati gradove koje je grof oteo Crkvi; i za taj mu posao ponudi plaćenog N iccoloa Piccina dokle god bude rat trajao ; a ovaj je nakon sklopljenog mira boravio s vojskom u Rom anji. Eugen pohlepno prihvati taj savjet, zbog mržnje prema grofu i želje da vrati svoje; pa ako ga je prije s Verme Tortonu a Lođovico Sanseverino Novaru. To je prisililo Viscontija na sklapanje mira kad nije već mogao biti siguran u svoju vojsku. 798 Maria Bianca Visconti je dobila u miraz Cremonu, veći dio Bergamasca (područja Bergama) i Pontremoli, s izuzetkom Pizzighettona na području Cremonesea. Venecija je bila obećala grofu Sforzi Mantovu, ili Milano, ili Cremonu. 799 Primirje je sklopljeno u kolovozu 1441. god. 24. listopada održana je svadba, a mir (nazvan mir u Cavriani, po mjestu gdje se nalazio Sforzin štab u rujnu i gdje se pregovaralo o mirovnim uvjetima) potpisan je 20. studenog 1441. u Cremoni i objavljen 10. prosinca. Mlečani su tim mirom dobili Peschieru i tako prisvojili jezero Gardu. Tajnim protokolom vojvodi je priznato osvajanje crkvenih teritorija u Romanji i vlast nad Perugiom i Sienom, a grofu osvojene zemlje crkve i Napuljskog Kraljevstva. Papa je odbio da potpiše takav mir i ubrzo je opet došlo do rata. 800 U studenom 1441. Sforza je dobio pismo s takvom molbom. Ranije, u travnju 1441. god., Sforza je stupio u službu pape Eugena IV. U ožujku je obećao da će sići u Napuljsko Kraljevstvo u svibnju iste godine.

203

tom istom nadom N iccolo prevario, sada vjerovaše da ne može sum njati u prijevaru, jer se umiješao vojvoda; te sjedini vojsku s N iccoloovom i provali u M arke. Iznenađen tim neočekivanim napadom, grof stade na čelo svoje vojske i pođe u susret neprijatelju. Uto kralj Alfonso zauze N ap u lj;801 tako pod njegovu vlast dođe sva ona kraljevina, osim Castelnuova. A Renato ostavi dobru stražu u Castelnuovu i otputova; i stigavši u Firencu, bijaše primljen s najvećim počastim a; ostade tu nekoliko dana, pa videći da više ne može ratovati, krenu u M arselj.802 Dotle Alfonso zauze Castelnuovo; a grof je u M arkam a bio slabiji od pape i N iccoloa; stoga se obrati M lečanim a i Firentincima da mu pomognu ljudstvom i novcem, dokazujući im da će malo poslije, ako ne misle suzbiti papu i kralja dok je on još živ, m orati misliti na vlastiti spas, jer će se oni udružiti s Filippom i razdijeliti Italiju između sebe. Ostadoše Firfentinci i M lečani neko vrijeme neodlučni, kako zbog prosuđivanja je li dobro stupiti u neprijateljstvo s papom i kraljem , tako zbog zauzetosti pitanjem Bologne. Bijaše Annibale Bentivogli prognao iz toga grada Francesca Piccinina, pa da bi se mogao braniti od vojvode, koji je bio na Francescovoj strani, zatraži pomoć od M lečana i Firentinaca;803 i oni mu je ne uskratiše; i tako, zauzeti tim pothvatom , ne mogahu se odlučiti da pomognu grofu. Ali kad uskoro Annibale porazi Francesca Piccinina,804 pa se činilo da je to pitanje riješeno, odlučiše Firentinci poduprijeti grofa; ali prije obnoviše savez s vojvodom , da bi se osigurali od njega. Iz toga saveza ne istupi vojvoda, premda bješe pristao da se ratuje protiv grofa dok kralj Renato bijaše pod oružjem, ali kad vidje da je poražen i lišen cijeloga Kraljevstva, ne bijaše mu po volji da grof ostane bez svojih posjeda; i stoga ne pristade samo na pom oć grofu nego napisa Alfonsu neka se dobrovoljno vrati u Kraljevstvo i više s njim ne ratuje. I premda to Alfonso vrlo nerado učini, ipak odluči udovoljiti vojvodi zbog obveza prema njemu, te se povuče s vojskom preko Tronta.

6. D ok su ovako tekli događaji u Rom anji, Firentinci nisu mirovali između sebe. Bijaše u Firenci, među uglednim građanima na vlasti, Neri sin Gina C apponija; njegova se ugleda Cosim o M edici bojaše više nego ičijega drugoga, jer je velikom ugledu koji uživaše u gradu dodavao ugled koji uživaše među vojnicim a; naime, kako je mnogo puta bio zapovjednik firentinske vojske, pridobio ih je vrlinom i zaslugama. Osim toga, zbog pobjeda koje se priznavahu njemu i njegovu ocu Ginu (jer otac zauze Pisu,805 a sin pobijedi N iccoloa Piccina kod A nghiarija806), mnogi su ga voljeli, a bojali su ga se oni koji u vlasti nisu željeli imati društva. Među mnogim drugim firentinskim vojskovo­ đama bijaše Baldaccio di Anghiari, izvanredan ratnik, jer u to vrijeme ne bijaše u Italiji čovjeka koji bi ga nadmašio u tjelesnoj snazi i hrabrosti; i uživaše toliki ugled među pješacim a, jer je uvijek njim a zapovijedao, te je svatko smatrao da bi oni uza nj pristali na svaki pothvat i na svaku njegovu želju. Bijaše Baldaccio veliki N erijev prijatelj, jer ga je volio zbog vrlina kojim a je uvijek bio svjedokom ; a to je u drugim građanima izazivalo preveliku sumnju. I prosudivši da ga je opasno otpustiti a još opasnije zadržati, odlučiše da ga unište. T o j njihovoj namisli bijaše sklona sreća u ovome: bijaše 801 Napulj je osvojen 2. lipnja 1442. god. 802 Rene Anžujski je stigao u Firencu u srpnju 1442. i krenuo u Marseille 22. rujna. Alfons je tako vladao Napuljom do 1458. Vidjeti 35. poglavlje ove knjige. 803 Niccolo Piccinino je u ožujku 1442. ostavio svog sina Francesca u Bologni, a Bentivoglio ga je otuda otjerao 6. lipnja 1443. O Bentivogliama usp.: Vladar, XIX. 804 Annibale Bentivoglio je 14. kolovoza porazio jednog od Viscontijevih kondotjera, a ne Piccinina. Radilo se o Alviseu Dal Verme. 805 Vidjeti Firentinske povijesti, III, 29. 806 Vidjeti Firentinske povijesti, V, 33. i 34.

204

gonfalonijer pravde gospar Bartolom m eo O rlandini; kad ga poslaše, kako prije reko­ smo, da brani M arradi pri provali N iccoloa Piccina u Toskanu, on bješe kukavički pobjegao i napustio prolaz koji se gotovo svojim smještajem mogao bran iti;807 toliki kukavičluk ozlovolji Baldaccia, pa uvredljivim riječim a i pismima razglasi njegovo pom anjkanje hrabrosti: zbog toga se gospar Bartolom m eo jako posrami i rasrdi; i silno se željaše osvetiti, misleći da smrću optužitelja može izbrisati sramotu svoje krivice. 7. Drugi građani poznavahu tu želju gospara Bartolom m ea, tako da ga bez mnogo truda nagovoriše da onoga uništi, te da se u isti mah osveti za svoju uvredu i državu oslobodi čovjeka kojega je trebalo ili plaćati uz opasnost ili otpustiti uz štetu. Pošto dakle Bartolom m eo odluči da ga ubije, zatvori u svoju sobu m nogo mladih oružnika; i kada Baldaccio dođe na Trg gdje svakog dana dolažaše raspravljati s poglavarstvima o svojoj najam nini, posla gonfalonijer po njega; on posluša bez ikakva straha. Gonfaloni­ jer mu izađe u susret, i s njim se prošeta dva-tri puta hodnikom, duž soba članova Sinjorije, razgovarajući o njegovoj najam nini. Zatim u zgodan čas, došavši blizu sobe gdje bješe skrio mlade oružnike, dade im znak. Oni izletješe i ubiše ga onako sama i nenaoružana; i izbaciše ga mrtva kroz prozor koji iz Palače gleda na Carinarnicu; a odatle ga iznesoše na Trg, odsjekoše mu glavu, i cio dan ga cijelom narodu pokazi­ vahu.808 Ostade za njim sin jedinac kojega mu žena Annalena rodi nekoliko godina prije toga, ali ne poživje dugo. I ostavši Annalena bez sina i muža, ne htjede se više udavati za drugoga čovjeka; nego od svojih kuća načini samostan, zatvori se s mnogim plemenitim ženama koje joj se pridružiše, te u njemu svetački poživje i um rije.809 N jezina će uspomena, zbog samostana koji osnova i koji se po njoj prozva, zauvijek živjeti kako i sada živi. Ovaj događaj djelomice smanji Nerijevu moć, lišivši ga ugleda i prijatelja. I ne bješe to dovoljno građanima u upravi; jer kako već prođe deset godina od početka njihove uprave, i kako isteče moć ovlasti,810 a mnogi postadoše na riječi i na djelu drskiji nego što treba, prosudiše poglavari da m oraju opet prigrabiti upravu, ako je ne žele izgubiti, dajući ponovo moć prijateljim a i zatirući neprijatelje. I stoga godine 1 4 4 4 . imenovaše po vijećima novu O vlast;811 ona preuredi službe, dade rijetkim a m oć da mogu imenovati članove Sinjorije; obnovi Bilježništvo prom jena,812 oduzevši ga ser Filippu Peruzziju i davši ga čovjeku koji će se ravnati prema mišljenju m oćnika; produži prognanicima rok progonstva; strpa u zatvor Giovannija, sina Simonea Vespuccija; liši časti izbornike neprijateljske uprave,813 a među njim a bijahu sinovi Piera Baroncellija, 807 Vidjeti Firentinske povijesti, V, 30. 808 Događaj se zbio 6. rujna 1441. god. i značio je podjelu na frakcije u okviru medičejske partije. Ostaje, međutim, da je Baldaccio došao na zao glas kao okrutan kondotjer, koji se htio dočepati Piombina, a čini se da je njegovom uklanjanju pridonijelo i njegovo unajmljivanje kod pape Eugena IV baš na dan prije ubojstva. 809 Baldacciova žena bila je Annalena Malatesta. »Samostan Annalene« nalazio se blizu Rimskih vrata (Porta Romana), a zatvorili su ga Francuzi 1808. god. 810 Vidjeti Firentinske povijesti, V, 4. 811 Godine 1434. je Ovlast koja je dovela natrag u Firencu porodicu Medici zaključila da će se Ovlast (Bal'ta) sazivati svakih pet godina. Nova Ovlast počela je djelovati 1. svibnja 1444, a činilo ju je 250 građana, gotovo svi iz redova pristaša Medičejaca. Godine 1434. ukinut je katastar, jer je počeo onemogućavati bogaćenje Medičejskoj oligarhiji. 812 Bilježništvo promjena (Cancelleria delle riformazioni) bilo je posebno tijelo zaduženo za podnošenje prijedloga reformi političkog sistema. Vidjeti u zborniku Form e e tecniche del p otere nella citta (seccoli XIV—XVII), »Annali della Facolta di Scienze Politiche«, Perugia, 1979-1980, i usp.: N. Rubinstein, II governo d i Firenze sotto i M edici (1434-1494), tal. prijevod, Firenze, 1970. Filippo Peruzzi je prognan na deset milja od Firenze. 813 Izbornici (u orig. accoppiatori) bili su građani koji su morali verificirati stavljanje na listu svih građana koji su imali građanska prava. Međutim, kako su obično bili lišeni svih građanskih prava pristaše suprotne stranke, izbornici su imali velike mogućnosti manipulacije.

205

svi iz obitelji Serragli, Bartolom m eo Fortini, gospar Francesco Castellani i mnogi drugi. I na taj način oni stekoše moć i ugled, a neprijateljim a i sumnjivima oduzeše ponos.

8. Pošto tako učvrstiše i preuzeše upravu, okrenuše se prema vanjskim stvarima. Bijaše kralj Alfonso, kako prije rekosm o, napustio N iccoloa Piccina, a grof uz firentin­ sku pom oć postao m oćan; stoga on napade N iccoloa kod Ferma i tako ga porazi da se N iccolo, ostavši gotovo bez sve vojske, s malo njih skloni u M ontecchio; ovdje se utvrdio i tako branio da mu se uskoro vratilo cijelo ljudstvo, i to u tolikom broju da se lako mogao obraniti od grofa, osobito zbog već nadošle zime, kad su kapetani bili prisiljeni poslati vojnike u prebivališta. N iccolo je cijelu zimu nastojao povećati vojsku, a pomogoše mu papa i kralj A lfonso; i tako, kada granu proljeće, vratiše se oni kapetani u borbu; ali N iccolo bješe nadm oćan, te se grof nađe u velikoj nuždi; i bio bi poražen da vojvoda nije pomrsio N iccolou račune.814 Poruči mu Filippo i zamoli ga da odmah dođe k njemu, jer mu ima usmeno priopćiti neke vrlo važne stvari. Stoga N iccolo, željan da ih čuje, napusti sigurnu pobjedu radi nesigurnog dobra; i ostavivši zapovjedništvo nad vojskom svome sinu Francescu, pođe u M ilano. Kada to doču grof, ne htjede propustiti priliku da zametne bitku dok je N iccolo odsutan; i kad se sukobiše kod kaštela M onte Loro, pobijedi N iccoloovu vojsku i zarobi Francesca.815 Stigavši u M ilano i videći da ga je Filippo izigrao, te doznavši za poraz i sinovo zarobljenje, N iccolo od žalosti umrije, godine 1 4 4 5 , u dobi od šezdeset četiri godine;816 bio je vojskovođa s više vrline nego sreće. Za njim ostadoše Francesco i Iacopo, koji su imali manje vrline i opakiju sreću nego otac; tako se vojska obitelji Braccio gotovo zamela, dok je vojska obitelji Sforza, stalno uz pom oć sreće, postajala sve slavnija. Videći papa da je N iccoloova vojska poražena i on umro, a ne nadaše se mnogo u Aragončevu pom oć, ponudi grofu m ir; i mir se sklopi uz posredovanje Firentinaca.817 Po njemu ostadoše papi od gradova u M arkam a Osim o, Fabriano i Recanati: svi drugi padoše pod grofovu vlast.

9. N akon mira u M arkam a cijela bi se Italija bila smirila da je ne uznemiriše stanovnici Bologne. Bijahu u Bologni dvije vrlo moćne obitelji, Canneschi i Bentivo­ glio:818 prvima bijaše glava Batista, a drugima Annibale. Da bi se mogli jedni u druge što bolje pouzdati, bijahu se međusobno orodili; ali među ljudima koji teže istoj veličini mogu se lako sklapati ženidbe, ali ne prijateljstvo. Bologna bijaše u savezu s Firentin­ cima i M lečanim a; taj se savez sklopio posredovanjem Annibalea Bentivoglia, pošto protjeraše Francesca Piccinina;819 i znajući Batista koliko vojvoda želi da mu taj grad bude sklon, dogovori se s njim da ubije Annibalea i da taj grad svede pod njegovu vlast. I pošto se dogovoriše kako će postupiti, na dan 2 4 . lipnja 1 4 4 5 . napade Batista sa svojima Annibalea i ubi ga; zatim obiđe grad izvikujući vojvodino im e.820 U Bologni bijahu mletački i firentinski povjerenici; oni se na prvu graju povukoše u kuće; ali videći poslije kako narod nije na strani ubojica, nego se mnogi naoružaše i dođoše na trg žaleći se na Annibaleovu smrt, ohrabriše se i pridružiše se tome narodu; i sukobiše se, te 814 U jeseni 1444. Piccinino je opsjedao Sforzinu vojsku koja se utvrdila u Fanu, kad se pojavila aragonska flota. 815 16. kolovoza 1444. 816 Piccinino je umro zapravo u rujnu 1444. 817 Mir je bio zaključen u Perugi 30. rujna 1444. a objavljen je 18. listopada 1444. god. Cosimo Medici i Neri Capponi nastupili su kao posrednici. 818 Canneschi su bili skloni prijateljstvu s Milanom. O tome vidjeti: Vladar, XIX. 819 Vidjeti: Firentinske povijesti, VI, 5, i Vladar, XIX. 820 Annibale Bentivoglio je ubijen za vrijeme neke svetkovine u kući Francesca Ghislierija, jednog od zavjerenika.

206

navališe na vojsku Canneschija i za kratko je vrijeme poraziše; i djelomice ih pobiše, a djelomice protjeraše iz grada. N em ajući Batista vremena pobjeći, a ni neprijatelji ga ne stigoše ubiti, sakri se on u kući u neki trap načinjen za spremanje žita; i pošto su ga neprijatelji tražili cio dan, a znali su da nije izišao iz grada, toliko ustrašiše njegovu poslugu, da im ga jedan sluga pokaza od straha; i izvukavši ga odande, još pod oružjem, prvo ga ubiše, zatim ga vukoše po zemlji i spališe. T ak o vojvodin ugled bijaše dovoljan da ga navede na taj pothvat, ali njegova mu moć ne mogaše na vrijeme priteći u pomoć.

10. Pošto smrću Batiste i bijegom Canneschija prestadoše ovi nemiri, ostadoše Bolonjci u velikoj pom etnji, jer u kući Bentivoglio ne bijaše nikoga sposobna da vlada, a iza Annibalea ostade samo sinčić od šest godina, po imenu Giovanni;821 tako se strahovalo da među prijateljim a Bentivoglia ne dođe do raskola, pa bi se vratili Canneschi na propast domovine i njihove stranke. I dok bijahu tako u nedoumici, grof Francesco od Poppija,822 našavši se u Bologni, poruči gradskim prvacima da ih on može uputiti, ako žele da njim a upravlja netko od Annibaleove krvi. I ispriča im kako zna da je Ercule, Annibaleov rođak iz Poppija, prije dvadesetak godina poznavao neku djevojku u onom kaštelu, te je ona rodila sina po imenu Santi kojega je Ercule mnogo puta priznao svojim ; a to nije ni mogao nijekati, jer tko poznavaše Erculea i sada poznaje mladića vidi među njim a golemu sličnost. T i građani povjerovaše njegovim riječim a; i ne počasiše časa da svoje građane ne pošalju u Firencu gdje će upoznati mladića i uznastojati oko Cosim a i N erija da im ga prepuste. Bijaše umro onaj tko se sm atrao Santijevim ocem, tako da mladić življaše pod skrbi strica koji se zvao Antonio da Cascese. Bijaše Antonio bogat i bez djece, a prijatelj N erijev; stoga Neri, kada to dozna, prosudi da ne može ni odbiti ni hrabro prihvatiti; i htjede da Santi pred Cosim om razgovara s onima što ih poslaše iz Bologne. Sastadoše se oni; i Bolonjci nisu samo častili Santija nego su ga gotovo obožavali: toliko u njihovim dušama bijaše jaka ljubav prema strankama. I ne bi se tada ništa zaključilo, da Cosimo ne zovnu u stranu Santija, te mu ovako reče: - N itko ti u ovom slučaju ne može dati boljeg savjeta od tebe; jer moraš izabrati ono čemu ti duša naginje; budeš li sin Erculea Bentivoglia, bavit ćeš se poslovima koji su dostojni one kuće i tvog oca; ali budeš li sin Agnola da Cascesea,823 ostat ćeš u Firenci da ubogo provedeš život u vunarskom zanatu.824 - Te riječi ganuše mladića; i dok je prije gotovo odbijao poduzeti takav korak, sad reče da u svemu pristaje na ono što Cosim o i Neri odluče; i tako, nakon dogovora s bolonjskim poslanicim a, počastiše ga odjećom , konjim a i slugama; i malo poslije, pošto ga mnogi ispratiše, odvedoše ga u Bolognu i postaviše da upravlja Annibaleovim sinom i gradom. I s tolikom razboritošću upravljaše, da ondje gdje sve njegove pretke pobiše neprijatelji, on mirno poživje i vrlo časno um rije.825

11. N akon smrti N iccoloa Piccina i mira koji nastupi u M arkam a, poželje Filippo imati kapetana koji će zapovijedati njegovim vojskam a; i stupi u tajne pregovore s Ciarpelloneom , jednim od prvih zapovjednika u grofa Francesca; i pošto uglaviše sporazum, zaiska Ciarpellone dopuštenje u grofa da pođe u M ilano, gdje će zaposjesti 821 822 823 824 825

Vidjeti: Vladar, XIX. Vidjeti Firentinske povijesti, V, 35. Machiavelli griješi. Umjesto Agnola treba stajati Antonija. Sante je bio službenik vunarskog ceha. Sante je umro 1462. Vidjeti: Vladar, XIX.

207

neke kaštele koje mu je Filippo u minulim ratovim a darovao. Sum njajući što je posrijedi, pa da se vojvoda ne bi njime poslužio protiv njegovih nakana, grof ga najprije zadrža a zatim ga smaknu, navodeći da ga je zatekao u uroti protiv sebe. Zbog toga se Filippo silno ozlovolji i naljuti; a to bijaše veoma drago Firentincim a i M lečanim a, jer se bojahu da grofovo oružje i Filippova moć ne postanu prijatelji. Ova ljutnja bijaše uzrokom da se- u M arkam a razbuktao novi rat. Gospodar Rim inija bijaše Gismondo M alatesti826 koji se nadaše gospodstvu nad Pesarom, jer bijaše grofov zet; ali ga grof, nakon zauzeća grada, dade svome bratu Alessandru,827 zbog toga se Gismondo jako naljuti. T a ljutnja se poveća kad Federigo di M ontefeltro, njegov neprijatelj, uz grofovu naklonost zadobi gospodstvo nad U rbinom ;828 zbog toga Gismondo pristade uz vojvodu kojega nagovarahu papa i kralj da povede rat protiv grofa. A grof, da bi Gismondu pokazao prve plodove rata koji želi, smisli da ga pretekne te ga iznenada napade. Stoga se odmah R om anja i M arke ispuniše nem irim a,829 jer Filippo, kralj i papa poslaše veliku pom oć Gismondu, a Firentinci i M lečani opskrbiše grofa novcima kad već ne mogoše vojnicim a. I ne bješe Filippu dosta rat u Rom anji, jer naumi oteti grofu Cremonu i P ontrem oli;830 ali su Pontrem oli branili Firentinci, a M lečani Cre­ monu. T ak o se opet obnovi rat u Lom bardiji: u njemu, nakon nekoliko okršaja u okolici Cremone, vojvodin kapetan Francesco Piccinino pretrpje kod Casalea poraz od M icheletta i mletačke vojske.831 Poslije te pobjede ponadaše se M lečani da mogu osvojiti vojvodinu državu; i poslaše jednoga svoga povjerenika u Cremonu, te napadoše porječje Adde i zauzeše ga svega osim Creme; zatim prijeđoše Addu i zalijetahu se sve do M ilana; stoga se vojvoda obrati Alfonsu i zamoli ga za pom oć, dokazujući mu kakva opasnost prijeti Kraljevstvu kad Lom bardija padne u m letačke ruke. O beća mu Alfonso poslati pom oć; a ta je pom oć teško mogla proći bez grofova pristanka.

12. Stoga se Filippo obrati s molbam a grofu: da ne napusti tasta, već ostarjela i slijepa. G rof je sm atrao da ga je vojvoda uvrijedio kad je započeo rat: s druge strane mu se nije milila veličina M lečana, a već mu je i novca nedostajalo, i savez ga je škrto opskrbljivao, jer u Firentinaca iščeznu strah od vojvode koji ih je gonio da nagrađuju grofa, a M lečani su željeli njegovu propast jer su prosuđivali da im vlast nad Lom bardi­ jom ne može oteti nitko drugi osim grofa. Ipak oni, dok ga je Filippo pokušavao dovabiti svojim novcima i nudio mu zapovjedništvo nad svom svojom vojskom , ako napusti M lečane i Rom anju vrati papi, poslaše k njemu svoje zastupnike obećavajući mu M ilano, ako ga zauzmu, i trajno zapovjedništvo nad svojim vojskam a, samo da nastavi rat u M arkam a i spriječi da Alfonsova pom oć ne dođe u Lom bardiju. Bijahu 826 Sigismondo Malatesta (1417-1468), vanbračni sin Pandolfa Malateste. U razdoblju između 1433. i 1464. borio se u gotovo svim internim ratovima u Italiji. Bio je veliki mecena i po njegovom nalogu L. Alberti je izgradio poznati Malatestin hram (Tempio Malatestiano) koji su oslikali Piero della Francesca i Agostino di Duccio. Ušao je u historiju kao okrutan i nemoralan vladar. 827 Francesco Sforza je kupio Pesaro od Galeazza Malateste u prosincu 1444. Pesaro je branio Federigo da Montefeltro za račun Galeazza od Sigismonda Malateste. 828 Federigo II da Montefeltro vladao je od 1444. do 1482. Za njegove vladavine porodica Montefeltro je postala jedna od najuglednijih u Italiji. Svoju kćer udao je za papinog nećaka Giovannija della Rovere, pa je nakon njegove smrti urbinsko vojvodstvo prešlo u ruke porodice della Rovere. 829 U kolovozu 1445. 830 U travnju 1446. 831 Francesco Piccinino je poražen 28. rujna 1446. kod Casalmaggiorea. Marin Sanudo u svojoj Stona d i Venezia navodi da je ratni plijen bio 4000 konja: Micheletto je za sebe uzeo osam stotina, Guglielmo di Monferrato stotinu, Taddeo d’Este šest stotina, Gentile da Narni (Gattamelatin sin) osam stotina, Tiberio Brandolino četiri stotine, i Guido Randone četiri stotine. U tim bitkama pobjeda se mjerila količinom i vrijednošću ratnog plijena. Pošto bi im oduzeli sve vrijednosti, puštali bi zarobljene neprijatelje, osim kondotjera za koje su tražili otkupninu.

208

dakle m letačka obećanja golema, a njihove zasluge još golemije, jer oni pokrenuše taj rat da spase Cremonu za g rofa;832 a s druge strane, vojvodine uvrede bijahu svježe, te njegova obećanja nepouzdana i slaba. Ipak se grof dvoumio koju bi odluku donio: jer ga s jedne strane poticahu obveze prema savezu, zadana vjera, svježe zasluge i buduća obećanja; s druge strane tastove molbe, a nadasve otrov koji mišljaše da se krije pod golemim m letačkim obećanjim a; jer prosudi da će u slučaju pobjede ovisiti, i što se tiče obećanja i što se tiče posjeda, o njihovoj milosti; a njoj se nijedan razborit vladar nikada ne bi prepustio, osim u nevolji.833 Tu grofovu teškoću da se odluči ukloni častohleplje M lečana; oni, ponadavši se da će zauzeti Cremonu uz pom oć uhoda koje imahu u tome gradu, poslaše onam o svoju vojsku pod drugom izlikom. Ali naum otkriše oni što ga čuvahu u grofovo ime; i tako se izjalovi njihova nam jera, jer ne osvojiše Cremonu, a izgubiše grofa; on prijeđe preko svih obzira i prikloni se vojvodi.834

13. Bijaše umro papa Eugen, i nasljednik mu postade N ikola V ;835 a grof već skupi svu vojsku u Cutignuoli da prijeđe u Lom bardiju, kad mu stiže vijest da je umro Filippo, posljednjeg dana u kolovozu, godine 1 4 4 7 .836 T a novost ojadi grofa: vojska mu nije bila u redu, jer ne dobiše cijelu plaću; bojao se M lečana, jer se digoše na oružje njegovi neprijatelji koji odnedavno napustiše njih i pridružiše se vojvodi; plašio se Alfonsa, svoga vječnog neprijatelja; nije se uzdao ni u papu ni u Firentince: u njih zato što bijahu povezani s M lečanim a, u njega zato što je sam posjedovao gradove Crkve. Ipak odluči okušati sreću, pa će se prema njezinoj prom jenljivosti ravnati; jer se mnogo puta na djelu otkriju putovi koji bi u mirovanju zauvijek ostali skriveni. Velikom ga je nadom ispunjavalo uvjerenje da se M ilanci, ako se hoće obraniti od mletačke najezde, ne mogu obratiti drugoj vojsci osim njegovoj. Stoga se ohrabri i prijeđe u područje Bologne; i prošavši zatim M odenu i Reggio, zaustavi se s vojskom na Enzi i posla ponudu M ilanu. Nakon vojvodine smrti dio M ilanaca htjede živjeti slobodno, a dio pod nekim vladarem ;8j7 od onih koji bijahu za vladara, jedan je dio želio grofa, drugi kralja Alfonsa. Stoga, kako su oni koji Ijubljahu slobodu bili složniji, nadjačaše one druge i uspostaviše na svoj način republiku;838 njoj se mnogi gradovi u vojvodstvu ne pokoriše, jer pomisliše da i oni mogu uživati svoju slobodu kao M ilano; a ni oni koji nisu težili k slobodi ne htjedoše milanskoga gospodstva. Stoga se Lodi i Piacenza predadoše M lečanim a; Pavia i Parma postadoše slobodne. Dočuvši za tu zbrku, grof ode u Crem onu; ovdje se njegovi pregovarači sastadoše s milanskim pregovaračim a,839 i zaključiše da grof bude milanski vojskovođa uz uvjete koje bješe s vojvodom Filippom naposljetku ugovorio. N jim a dodaše da Brescia bude grofova, te kad osvoji Veronu, neka ona bude njegova, a Bresciu neka vrati. 832 Vidjeti Firentinske povijesti, VI, 11. 833 Usp.: Vladar, X X I. 834 Ovi događaji su se zbili između prosinca 1446. i ožujka 1447. 835 Eugen IV je umro 23. veljače 1447. Za papu je 6. ožujka izabran Tommaso Parentucelli da Sarzana. Umro je 1455. Bio je prvi renesansni papa: osnovao je vatikansku knjižnicu i proslavio se kao mecena. Uspio je raspustiti bazelski koncil I privući velik broj kulturnih stvaralaca iz Bizanta u Italiju. 836 Filippo Maria Visconti umro je 13. a ne 31. kolovoza 1447. 837 Usp. R asprave o p rv oj d ek a d i Tita Livija, I, 17. 838 Zlatna Ambrozijanska Republika (Aurea R epubblica A m brosiana) nazvana je po imenu zaštitnika Milana sv. Ambrozija. Nastala je kao aristokratska tvorevina. Na čelu joj je stajao Savjet devet stotina građana, a izvršnu vlast su vršila dvadeset četiri kapetana i zaštitnika slobode. Trajala je od 14. kolovoza 1447. do 27. veljače 1450. Godine 1449. došlo je do ustanka u kome je smijenjena vlada. 839 Luigi Bossi i Pietro Cotta. 14

N . M achiavelli: IZ A B R A N O D JE L O II

209

14. Prije nego što vojvoda umrije, papa N ikola, nakon ustoličenja, pokuša uspostaviti mir među talijanskim knezovima; i zbog toga uznastoja s pregovaračima, koje mu Firentinci poslaše prigodom ustoličenja, da se sazove sabor u Ferrari gdje će se raspravljati ili o dugom primirju ili o stalnom miru. Sastaše se dakle u tom e gradu papin legat i m letački, vojvodini te firentinski zastupnici; ne dođoše predstavnici kralja Alfonsa. On se nalazio u Tivoliju ,840 s mnogo pješaka i konjanika, i odande podupirao vojvodu; i misli se da su Firentinci i M lečani, pošto pridobiše grofa, htjeli otvoreno napasti, a ono vrijeme dok grofova vojska ne stigne u Lom bardiju otegnuti mirovne pregovore u Ferrari; onam o kralj ne posla predstavnike, poručujući da će potvrditi ono što vojvoda zaključi. M nogo se dana pregovaralo o miru; i nakon mnogo natezanja841 zaključilo se da bude ili zauvijek mir ili primirje za pet godina, što od to dvoje bude po volji vojvodi; i kada vojvodini pregovarači odoše u M ilano da čuju njegovu volju, zatekoše ga mrtva. Unatoč njegovoj smrti, M ilanci htjedoše pristati na dogovor; ali ne htjedoše M lečani, jer se silno ponadaše zauzeti tu državu, osobito kad vidješe kako im se Lodi i Piacenza odmah nakon vojvodine smrti predaše; tako se ponadaše da će, što silom što nagodbom, za kratko vrijeme lišiti M ilano svih posjeda, a zatim i njega tako pritisnuti da će se i sam još predati prije nego što mu itko priskoči u pom oć; u to bijahu još uvjereniji kad vidješe kako se Firentinci upletoše u rat s kraljem Alfonsom.

15. Bijaše taj kralj u Tivoliju, i želeći poduzeti pohod na Toskanu, kako se bješe dogovorio s Filippom, a mišljaše kako će mu već zametnuti rat u Lom bardiji dati vremena i zgode, htjede steći uporište u firentinskoj državi prije nego što otvoreno krene; i zbog toga stupi u pregovore s tvrđavom Cenninom, u gornjem toku Arna, i zauze je .842 Zatečeni tim nenadanim događajem, i videći da je kralj ustao protiv njih, Firentinci unajmiše vojsku, imenovaše Desetoricu i spremiše se po običaju za rat.843 Bijaše već kralj s vojskom stigao do sijenskoga područja, i trudio se svim silama da pridobije taj grad: ipak njegovi stanovnici ostadoše postojani u prijateljstvu s Firentin­ cima, i ne primiše kralja u Sienu, niti u koji drugi svoj grad; dobro ga opskrbljivahu nam irnicam a, opravdavajući se svojom nemoći i silinom neprijatelja. Ne htjede kralj prodrijeti dolinom Arna, kako je prije kanio, što zbog ponovnog gubitka Cennine, što zbog toga što se Firentinci već bjehu djelomice opskrbili vojskom ; nego se uputi prema Volterri, te zauze mnoge kaštele u njezinoj okolici.844 Odatle pođe prema Pisi; uz naklonost koju mu iskazaše Arrigo i Fazio, grofovi od Gherardeske, zauze neke kaštele i iz njih napade Campigliu; nju ne mogaše osvojiti, jer su je branili Firentinci i zima. Stoga kralj ostavi u osvojenim gradovima posade da ih brane i da se mogu zalijetati po krajini, a s ostatkom vojske se povuče na zimovanje u okolicu Siene. Dotle Firentinci pod okriljem zime m arljivo namicahu vojsku, a zapovjednici joj bijahu Federigo, gospodar Urbina, i Gism ondo M alatesti iz Rim inija; i premda među njim a vladaše nesloga, ipak su se, razboritošću povjerenika Ginova sina N erija i Bernardetta M edicija, 840 Alfons je došao u Tivoli odmah nakon smrti Eugena IV zbog nemira koji su se zbili u Rimu uslijed sukoba pristaša obitelji Colonna i obitelji Orsini. 841 Grof Sforza je tražio da mu se prepusti vikarijat Jesi, pa su se pregovori produžili do početka kolovoza. 842 Najprije je pregovarao o predaji, a potom zauzeo tvrđavu Cenninu, 9. kolovoza 1447, i nakon toga je morao napustiti. 843 Sam čin imenovanja Ovlasti desetorice i unajmljivanje vojske značilo je otpočinjanje rata. Usp. Firentinske povijesti, IV, 4. Najprije su unajmili Federiga Montefeltra, urbinskog vojvodu, a potom Sigismonda Malatestu, koga je prije unajmio Alfonso. 844 Krajem listopada 1447.

210

tako složili da se još po velikoj zimi pokrenuše u boj i preoteše izgubljene gradove u okolici Pise i Pom arance kod Volterre; a kraljevi plaćenici, koji se prije zalijetahu po M arem m i845 sada se tako suzbiše da jedva mogahu zadržati gradove koji im bijahu povjereni na čuvanje. Ali kad granu proljeće, povjerenici se zaustaviše sa svom svojom vojskom u Spedalettu, a brojili su pet tisuća konjanika i dvije tisuće pješaka; a kralj sa svojom vojskom od petnaest tisuća stiže na tri milje od Campiglie. I kad se pomislilo da će opet opsjesti taj grad, on se baci na Piom bino, nadajući se da će ga lako zauzeti, zato što taj grad bijaše slabo utvrđen, i zato što prosudi da je to zauzeće njemu vrlo korisno a Firentincim a štetno; jer iz toga mjesta mogaše dugim ratom iscrpljivati Firentince, opskrbljujući ga preko m ora i uznemirujući cijelu pizansku krajinu. Stoga taj napad ne bijaše po volji Firentincim a; i dogovarajući se što da se radi, prosudiše da će kralj, ako mognu s vojskom ostati u šumama Campiglie, m orati otići poražen i osram oćen. I zato opremiše četiri velike galije u Livornu i njim a prebaciše trista pješaka u Piom bino, i smjestiše se u Caldane, m jesto gdje ih je teško bilo napasti, jer prosudiše da je opasno boraviti u šumama, u ravnici. 16. Firentinska vojska dobivaše namirnice iz okolnih naselja, koja su bila rijetka i slabo napučena, pa su ih teško priskrbljivala; tako je vojska njim a oskudijevala, a ponajviše im nedostajaše vina, jer se ondje nije dobivalo, a izđaljega ne mogaše doći, pa nije bilo moguće da ga bude za svakoga. Ali kralj, premda pritiješnjen firentinskom vojskom , obilovaše svime, od krme nadalje, jer se svime opskrbljivao preko mora. H tjedoše stoga i Firentinci pokušati mogu li svoje ljudstvo pom oći preko m ora, pa nakrcaše svoje galijune živežom; i kad ih uputiše, izađe im na put sedam kraljevih galija, te dva bijahu zarobljena a dva pobjegoše.846 Tim gubitkom izgubi firentinska vojska nadu da će se okrijepiti; stoga dvije stotine prtljažara, ili više, prebjegoše u kraljev tabor, ponajviše zbog nestašice vina; i drugo je ljudstvo m rm ljalo, tvrdeći da im se ne ostaje u vrlo vrućem kraju gdje nema vina a vode su loše; tako povjerenici odlučiše napustiti to mjesto, te se okrenuše na preotim anje nekih kaštela koji još preostaše u kraljevim rukama. On s druge strane, premda mu nije m anjkalo živeža a bijaše nadmoćan vojskom , vidje da ga čeka poraz, jer mu vojsku napadoše bolesti koje se u to doba javljaju po m očvaram a; i bijahu tako opake da mnogi umirahu a gotovo svi obolješe. Stoga se povedoše pregovori o miru, i kralj zahtijevaše pedeset tisuća fjorina, te da mu Piom bino ostane na raspolaganju. Kad se o tom e vijećalo u Firenci, mnogi željni mira pristadoše, tvrdeći da ne znaju kako se mogu nadati pobjedi u ratu koji zahtijeva tolike troškove; ali N eri Capponi ode u Firencu847 i takvim ih razlozima razuvjeri te se svi građani složiše da ne prihvate mir; i gospodara Piom bina prihvatiše za svoga saveznika,848 i obećaše mu pomoć u vrijeme mira i rata, samo da se ne preda nego da se nastavi braniti kao što je dotada činio. Kada kralj doznade tu odluku i vidje da s bolesnom vojskom ne može zauzeti grad, odustade od opsade kao da je poražen; ondje ostavi više od dvije tisuće mrtvih; i s ostatkom bolesne vojske povuče se u sijensku krajinu, a odatle u Kraljevstvo, vrlo srdit na Firentince, prijeteći im novim ratom u proljeće.849 845 Maremma —toskansko močvarno primorje. 846 Galijuni (u orig. galeazze) imali su tri jarbola, a galije po dva jarbola. Događaj se zbio sredinom srpnja 1448. god. 847 Iz Piombina, gdje se nalazio s firentinskom vojskom. 848 Vladar Piombina je od 1445. Rinaldo Orsini, koji je zadobio Piombino ženidbom sa Catarinom d’Appiano, kćerkom Gherarda. 849 Međutim, prijetnja nije ostvarena. 14 *

211

17. Dok se ovi događaji u Toskani zbivahu na ovakav način, grof Francesco u Lom bardiji, pošto postade milanski vojskovođa, najprije se sprijatelji s Francescom Piccininom, koji vojevaše za M ilance,850 tako da mu u pohodima bude naklonjen i da bude obzirniji ako ga napadne. Krenu dakle s vojskom u osvajanje, i stanovnici Pavije prosudiše da se ne mogu oduprijeti njegovoj sili; a ne želeći se s druge strane pokoriti M ilancim a, ponudiše mu grad uz uvjet da ih ne podvrgne vlasti M ilana. Želio je grof posjedovati taj grad, jer mu se to učini valjanim početkom ostvarivanja svojih na­ k an a;851 nije ga zadržavao strah ni stid što krši vjeru, jer veliki ljudi sramotom nazivaju gubitak, a ne dobitak na prijevaru;852 ali je dvojio neće li se nakon njezina osvojenja M ilanci tako naljutiti da se predaju M lečanim a; a ako je ne osvoji, bojao se vojvode od Savoje kojemu se mnogi građani htjedoše predati; i u jednom i u drugom slučaju mu se činilo da ostaje bez posjeda u Lom bardiji. Pa ipak, razm otrivši da je m anja opasnost uzeti taj grad nego pustiti da ga uzme netko drugi, odluči ga prihvatiti,853 nadajući se da će nekako umiriti M ilance. N jim a objasni kakva im je opasnost prijetila da nije prihvatio Paviju; jer bi se ti građani predali ili M lečanim a ili vojvodi; a u jednom i u drugom slučaju njihova bi država propala; i kako m oraju biti zadovoljniji što imaju za susjeda njega prijatelja, nego nekog m oćnika i neprijatelja, a to im je svaki od njih. T aj slučaj dobrano smuti M ilance, jer im se učini da su otkrili grofovo častoljublje i svrhu ka kojoj stremi; ali prosudiše da se ne smiju odati, jer ne vidješe, ako se zavade s grofom , kome bi se drugom obratili osim M lečanim a, a strahovahu od njihove oholosti i teških uvjeta; stoga odlučiše da se ne odjeljuju od grofa, i da s njime privremeno zalječuju zla koja ih pritišću, nadajući se da će se, kad se njih oslobode, osloboditi i njega; jer ih ne napadoše samo M lečani nego i Genovežani i vojvoda od Savoje, po imenu Karlo Orleanski, sin jedne Filippove sestre.854 G rof je s malo napora odbio taj napad. Ostadoše mu dakle neprijatelji samo M lečani koji s m oćnom vojskom htjedoše zauzeti tu državu,855 a već držahu Lodi i Piacenzu; nju grof opsjede i nakon mnogo truda zauze je i opljačka.856 Poslije toga, kad nadođe zima, odvede vojsku u stalno prebivalište, a on ode u Cremonu gdje se cijele zime odmaraše sa ženom. 18. Ali kad stiže proljeće, izađoše m letačke i milanske vojske na bojište. M ilanci su željeli osvojiti Lodi i poslije sklopiti mir s M lečanim a, jer su im ratni troškovi već dodijali, a sumnjali su u vjernost svoga kapetana;857 stoga su nadasve željeli mir da se odmore i da se osiguraju protiv grofa.858 Stoga odlučiše da njihova vojska pođe osvojiti 8'0 Vidjeti Firentinske povijesti, VI, 13. 851 Tj. da zadobije cijelu Lombardiju. Usp.: Vladar, VII i XIV. 852 Usp.: Vladar, XVIII. 853 1 7. listopada 1447. Pavia je priznala njegovo gospodstvo, ali je Sforza svom naslovu već bio pridodao naslov »grofa od Pavije«. 854 Karlo Orleanski, sin Luja Orleanskog i Valentine Visconti, sestre Filippa Marije Viscontija, zahtijevao je Asti kao dio majčinog miraza. Milanski vojvoda je zauzeo Asti 1438. god. Savojski vojvoda je bio Ludovico, sin Amedea VIII, a genovski dužd je bio Giano Fregoso. 855 Vojnu akciju je započeo na području Alessandrije Rene de Dresnay, zapovjednik vojske Karla Orleanskog. U rujnu 1447. Sforzi su se predali Vigevano, Mortara i Tortona, a Bartolomeo Colleoni porazio je Francuze u listopadu. 856 U studenome 1447. Opsada i zauzimanje Piacenze predstavljalo je prekretnicu u upotrebi artiljerije u opsadi gradova. S tri velike bombarde Sforza je svake noći zasipao grad s ukupno 180 topovskih kugli. Piacenza je bio drugi po veličini utvrđeni grad Lombardije i po mnogima neosvojiv. Nakon pada je izvrgnut pljački i teroru. Pobjednici su, kako navodi Sismondi, prodali 10.000 stanovnika u roblje i s kuća skidali željeznu i drvenu opremu da bi je prodavali po drugim talijanskim gradovima. (Storia delle R epubbliche ltaliane, knjiga LXXII) 857 Kapetan je bio Micheletto Attendolo. 858 Mirovni pregovori su započeti u siječnju 1448. ali su prekinuti. U svibnju 1448. Sforza je zauzeo Treviglio i Cassano d’Adda, a u srpnju je Colleoni prešao Mlečanima a Sforza je porazio mletačku flotu kod Casalmaggiore, kojom je zapovijedao Andrea Querini.

212

Caravaggio, nadajući se da će se Lodi predati čim taj kaštel bude otet iz neprijateljskih ruku. G rof posluša M ilance, premda mu je na srcu ležalo prijeći Addu i provaliti u područje Brescie. Pošto dakle opsjede Caravaggio,859 ojača se jarcim a i drugim zaklo­ nima, tako da ga M lečani m oraju napasti pod nepovoljnim okolnostim a, ako ga htjednu odbiti od opsade. S druge strane M lečani dođoše sa svojom vojskom , pod kapetanom M ichelettom , na dva strelometa od grofova tabora; ovdje ostadoše neko­ liko dana i zametnuše mnogo okršaja. Ipak je grof i dalje stezao kaštel, te ga je doveo dotle da se m orao predati; to se nije mililo M lečanim a, jer im se činilo da će im propasti pothvat ako ga izgube. Ali među njihovim vojskovođama nastade velik prijepor oko toga kako mu treba pom oći; i ne vidje se drugi način nego da se zađe među utvrđenja i potraži neprijatelj; a to bijaše vrlo nepovoljno; ali toliko im bijaše težak gubitak toga kaštela, da mletački Senat, inače bojažljiv i nesklon svakoj sumnjivoj i opasnoj odluci, htjede izvrgnuti opasnosti sve, samo da ne izgubi njega, jer njegovim gubitkom propada cio pothvat. Donesoše dakle odluku da na svaki način napadnu grofa; i digavši se jednog jutra rano na oružje, napadoše ga s najm anje čuvane strane, te u prvom naletu, kako se događa u neočekivanim napadima, smetoše svu Sforzinu vojsku. Ali grof odmah ispravi sav nered tako da neprijatelji, koji nakon mnogo napora svladaše nasipe, bijahu ne samo odbačeni nego tako natjerani u bijeg i potučeni da se od sve vojske, gdje bijaše više od dvanaest tisuća k on ja,860 ne spasi ni tisuću, a sva im oprema i kola padoše kao plijen; i nikada do toga dana ne doživješe M lečani veće ni strasnije propasti. I među plijenom i zarobljenim a nađe se mletački providur,861 koji prije okršaja i u toku ratovanja govoraše uvredljivo o grofu, nazivajući ga kopiletom i kukavicom ; i tako, dopavši poslije poraza u sužanjstvo, i pamteći svoje prijestupe, a bojeći se da ne bude nagrađen prema zasluzi, kad stiže pred grofa, sav smeten i ustrašen, prema naravi oholih i kukavnih ljudi koji su u blagostanju drski a u nevolji jadni i ponizni, baci se plačući na koljena i zamoli oprost za nanijete uvrede. Podiže ga grof; i uhvati ga ispod ruke, i utješi ga da se nada dobru. Poslije mu reče da se čudi kako jedan čovjek takva razbora i ozbiljnosti, kakvim želi da ga sm atraju, zapade u toliku pogrešku da govori tako podlo o onima koji to ne zaslužuju; a što se tiče onoga što mu je predbacivao, on ne zna što je njegov otac Sforza s njegovom m ajkom Lucijom činio,862 jer nije bio ondje i nije mogao gledati na koji se način sljubljuju, tako da o onome što činjahu on misli da se ne može ni pokuđno ni pohvalno govoriti; ali zna dobro da se u onome što je sam imao učiniti ponio tako da mu nitko ništa ne može predbaciti; o tom e on i njegov Senat863 mogu dati svježe i istinito svjedočanstvo. Svjetova mu da ubuduće bude skromniji kad o drugima govori i oprezniji u svojim postupcima. 19. Poslije te pobjede prijeđe grof sa svojom pobjedničkom vojskom u područje Brescie i zauze svu onu krajinu; zatim se utabori na dvije milje od Brescie. S druge strane 859 Krajem srpnja 1448. opsjednut je Caravaggio, velika utvrda između rijeka Adde i Serio, na južnom području Bergamske pokrajine. 860 Međutim, izvori na osnovi kojih Machiavelli piše poglavlja 17-22. navode drukčije: 5000 konjanika i 12.000 pješaka. Vidjeti: G. Simonetta, Com m entarii rerum gestarum Francisci Sfortiae, Milano, 1480, i B. Corio, Patria Historia, Padova, 1646. Za Machiavellijeve izvore usp.: G. M. Anselmi, Ricerche sul M achiavelli storico, Pisa, 1979, i A. Garosci, L e istorie Fiorentine d el M achiavelli, Torino, 1973. 861 15. rujna 1448. U rukopisu se na mjestu imena providura nalazi praznina. Mletački providuri su bili Gherardo Dandolo i Ermolao Dona. Mletačka Republika je imenovala dva providura: Provveditore del Com une (općinski providur) bio je zadužen za javne zgrade i policiju (poput edila u Rimu), dok je P rovveditore di M are (morski providur) bio zadužen za mornaricu i vojsku, i zamjenjivao vrhovnog zapovjednika (poput rimskog kvestora). 862 Francesco je bio vanbračni sin Lucije di Terzano i Muzija Attendola koji se nije mogao njome oženiti jer je, zatočen u Napulju, bio prisiljen oženiti se Caterinom Alopo, sestrom Pandolfella Alopa, ljubavnika kraljice Ivane II. 86J Tj. mletački senat.

213

M lečani, strahujući nakon poraza da će Brescia biti prva napadnuta, kako se i zbilo, osiguraše je posadom kako su najbolje i najbrže mogli; zatim s velikim marom objediniše snage, i skupiše zajedno ostatke svoje vojske, a od Firentinaca u ime saveza zaiskaše pom oć; ovi bijahu slobodni od rata s kraljem Alfonsom , pa im poslaše u pomoć onih tisuću pješaka i dvije tisuće konjanika. S tim snagama M lečani dobiše vremena da razmisle o primirju. N eko vrijeme M letačka Republika gotovo sudbinski gubljaše u ratovim a a dobivaše u prim irjim a; i ono što bi u ratu izgubili, mir im poslije dvostruko vraćaše. Znali su M lečani kako M ilanci sumnjaju u grofa, te kako grof ne želi biti vojskovođa nego gospodar M ilanaca, i kako po njihovu sudu treba sklopiti mir s jednom stranom , jer ga on želi zbog častohleplja, a oni zbog straha; i izabraše da ga sklope s grofom, te da mu ponude pomoć u pothvatu. I uvjeriše se da će se M ilanci od srdžbe, kad vide da ih je grof prevario, prije pokoriti bilo kome drugome nego njemu; i kada dospiju u škripac da se ne mogu sami braniti, niti se u grofa pouzdavati, bit će prisiljeni, nemajući kam o, pasti pod njihovo okrilje. Odlučivši tako, iskušaše što misli grof; i nađoše ga vrlo spremna za mir, jer je želio da pobjeda kod Caravaggia pripadne njemu a ne M ilancim a. Uglaviše dakle sporazum864 po kojemu se M lečani obvezaše platiti grofu, ako on odgodi osvajanje M ilana, trinaest tisuća fjorina za svaki mjesec i k tome, za vrijeme toga rata, pom oći mu s četiri tisuće konjanika i dvije tisuće pješaka; a grof se s druge strane obveza vratiti M lečanim a gradove, zarobljenike i sve drugo što u tome ratu zadobi, zadovoljivši se samo s onim gradovima koje posjedovaše vojvoda Filippo na samrti. 2 0. Kad se u M ilanu čulo za taj sporazum, on više ožalosti taj grad nego što ga bješe pobjeda kod Caravaggia razveselila. Žalili su se plemići, jadali su se pučani, plakale su žene i djeca, a svi zajedno nazivahu grofa izdajicom i nevjernikom; i premda vjerovahu da ga ni m olbam a ni obećanjim a neće odvratiti od njegova nezahvalnog nauma, poslaše mu predstavnike da vide s kojim licem i kakvim riječim a popraćuje tu svoju podlost. Došavši dakle pred grofa, jedan od njih ovako progovori:865 - Oni koji žele od nekoga nešto isprositi, znaju ga salijetati molbam a, nagradama ili prijetnjam a, tako da se on zbog smilovanja ili koristi ili straha udostoji učiniti ono što žele. Ali u okrutnih i vrlo pohlepnih ljudi, koje još smatraju m oćnima, nema mjesta za ta tri načina, pa se zaludu muče oni koji vjeruju da će ih m olbam a ganuti ili nagradama pridobiti ili prijetnjam a zaplašiti. Stoga mi, poznajući sada, iako kasno, tvoju okrut­ nost, častohleplje i oholost, dolazimo k tebi ne zato da te nešto m olimo, niti zato što mislimo da bismo išta postigli kad bismo iskali, nego zato da te podsjetimo na dobročinstva koja si primio od milanskoga naroda, i da ti pokažemo s kolikom si se nezahvalnošću za njih odužio, tako da se u tolikim jadim a što ih osjećam o oćuti malo užitka što smo te zbog njih ukorili. T i se moraš vrlo dobro sjećati u kojem stanju bijaše nakon smrti vojvode Filippa: bio si papin i kraljev neprijatelj; napustili te Firentinci i M lečani, kojim a postade gotovo neprijatelj, kako zbog pravedne i nove ljutnje, tako zbog toga što im više nisi bio potreban; bio si izmoren ratom što si ga vodio protiv Crkve, s malo vojske, bez prijatelja, bez novaca i lišen svake nade da ćeš zadržati svoje posjede i nekadašnji ugled. Zbog toga bi bio lako propao, da ne bijaše naše gluposti: jer 864 Mirovni sporazum je potpisan u Rivoltelli, blizu Peschiere, 18. listopada 1448. Venecija je po njemu dobila Cremu, Ghiaradaddu i sve zemlje Bresciana. Vidjeti: Vladar, VII, i Umijeće ratovanja, I. 865 Villari navodi da je Machiavelli intimno na strani Ambrozijanske Republike, iako je ona nastala kao aristokratska republika, i zbog toga ne priznaje Sforzi nesumnjive vojne i političke sposobnosti. Sforza je poslužio Machiavelliju za ilustraciju prototipa uzurpatora. Vidjeti: P. Villari, N iccold M achiavelli e i suoi tempi, III, Milano, 1897. Usp.: Vladar, I i VII.

214

mi te sami primismo u kuću, ganuti štovanjem blage uspomene našega vojvode; budući da se ti s njim orodi i ponovo sprijatelji, mišljasmo da će tvoja Ijubav prijeći na njegove nasljednike i da će, ako se njihovoj dobrobiti doda naša, ta ljubav biti ne samo postojana nego i neraskidiva; i stoga starim dogovorima dodadosmo Veronu ili Bresciu.866 Što smo ti više mogli dati ili obećati? I što si m ogao, ne kažem od nas, nego i od koga u ono vrijeme, ne kažem dobiti, nego poželjeti? T i dakle od nas dobi neočekivano dobro; a mi zauzvrat od tebe dobivamo neočekivano zlo. I nisi ni dosada oklijevao da nam pokažeš svoju opaku dušu; jer čim si postao knezom naše vojske, odmah si protiv svake pravde primio Paviju;86/ to nas je m oralo upozoriti kakav će biti završetak toga tvoga prijateljstva. Ovu nepravdu podnesosmo, misleći da će taj dobitak svojom veličinom zajaziti tvoju pohlepu. Jao , dio ne može zadovoljiti one koji žele sve. O bećao si nam da ćemo uživati ono što poslije toga osvojiš, jer si dobro znao da nam odjedanput možeš preoteti ono što nam u mnogo navrata dadeš; kao što bješe nakon pobjede kod Caravaggia; nju smo prije svojom krvlju i novcem pripremili, a poslije nam je propast donijela. O, jadni gradovi, kojim a prijeti pohlepa onoga tko ih želi podjar­ miti da bi im obranio slobodu; ali su mnogo jadniji oni koji se m oraju braniti plaćeničkim i vjerolomnim oružjem kao što je tvoje! Neka ovaj naš primjer bar bude od koristi potomstvu, kad nama nije bio od koristi primjer Tebe i Filipa M akedonskoga: nakon pobjede nad neprijateljim a, on od vojskovođe prvo postade njihov neprijatelj, a zatim vladar.868 Stoga nas nitko ne može optužiti zbog neke druge krivice osim što smo se previše pouzdali u onoga u koga smo se morali m alo pouzdati; jer nas je m orao upozoriti tvoj prošli život, tvoj pohlepni duh, nikada zadovoljan nikakvim položajem ni posjedom; nismo smjeli polagati nade u onoga tko je izdao gospodara Luke, ucjenjivao Firentince i M lečane, malo cijenio vojvodu, grdio jednoga kralja, te nadasve tolikim nepravdama udarao na Boga i Crkvu; nismo nikada smjeli povjerovati da su toliki knezovi imali m anje ugleda u srcu Francesca Sforze nego M ilanci, te da će nama održati vjeru koju je drugima toliko puta prekršio. Ipak ta razboritost koja nas okrivljuje ne opravdava tvoju nevjernost, niti pere sramotu koja će ti zbog naših pravednih tužbi puknuti po cijelom svijetu; niti će spriječiti da te ne progoni pravedna grižnja savjesti kad oružje, koje smo mi pripremili da napadne i uplaši druge, dođe da rani i povrijedi nas; jer ćeš sam spoznati da si zaslužio kaznu koju zaslužuju ocoubojice. A kad te ipak slavohleplje zaslijepi, cijeli će ti svijet svjedočanstvom tvoga bezakonja otvoriti oči; otvorit će ti ih Bog, ako su mu mrska krivokletstva, prekršena vjera i izdajstva, te ako ne htjedne stalno biti prijatelj opakih ljudi, što je do sada zbog nekog skrivenog dobra činio. Ne nadaj se dakle sigurnoj pobjedi, jer će ti je pravedni Božji gnjev zapriječiti; a mi smo spremni u smrti izgubiti slobodu, jer bismo je prije prepustili kojem u god drugom vladaru nego tebi, ako je ipak ne mognemo obraniti; ako su ipak naši grijesi toliki te protiv svoje volje padnemo u tvoje ruke, zastalno vjeruj da će vladavina koju započneš u prijevari i nepoštenju završiti u sramoti i propasti, s tobom ili s tvojim sinovima. 21. Premda osjećaše da ga Milanci. ujedaju sa svih strana, grof odgovori, ne pokazujući ni riječim a ni kretnjam a nikakvu osobitu ljutnju, da je voljan pripisati njihovim rasrđenim duhovima tešku uvredu njihovih nerazumnih riječi; na njih bi 866 Vidjeti Firentinske povijesti, VI, 13. 867 Vidjeti Firentinske povijesti, VI, 17. 868 Makedonski kralj Filip II (382-336. god. pr. n.e.) najprije je priskočio u pomoć Tebancima, a potom su se Tebanci i Atenjani okrenuli protiv Filipa koji ih je porazio u bici kod Heroneje, 338. god. pr. n. e.

215

potanko odgovorio, kad bi bio pred nekim tko bi sudio o njihovim prijeporim a, jer bi se vidjelo da on nije nanio nepravdu M ilancim a, nego se osigurao da je oni ne nanesu njemu. Je r dobro znaju kako su se ponašali poslije pobjede kod Caravaggia; naime, um jesto da ga nagrade Veronom ili Bresciom, pokušavali su sklopiti mir s M lečanim a, tako da samo na njemu ostane breme neprijateljstva, a njim a pripadnu plodovi pobjede, s čašću mira i svom korišću koja se izvukla iz rata. T ak o se oni ne mogu požaliti što je on sklopio nagodbu koju su oni prije pokušavali sklopiti; a da je imalo oklijevao poduzeti taj korak, sada bi m orao njih koriti za nezahvalnost zbog koje oni njega kore. A je li to istina ili nije, pokazat će na završetku toga rata onaj Bog kojega oni zazivaju kao osvetitelja svojih nepravdi; kroz taj završetak će vidjeti tko će mu od njih biti veći prijatelj i koga će s većom pravdom poraziti. Kad odoše izaslanici, grof se pripremi da može napasti M ilance, a oni se spremiše za obranu; i nakaniše da uz pom oć Francesca i Iacopa Piccinina,869 koji bijahu vjerni M ilancim a zbog stare mržnje među obiteljim a Braccio i Sforza, brane slobodu bar dotle dok ne uzmognu odijeliti M lečane od grofa, jer nisu vjerovali da će oni s njim dugo biti u vjeri i prijateljstvu. S druge strane grof, koji je to isto znao, pomisli da bi mudro postupio ako bi ih uza se zadržao nagradom, kad sm atra da obaveza nije dovoljna. I stoga, razdjeljujući ratne pothvate, bješe mu drago što će M lečani napasti Cremu, a on s drugom vojskom ostatak te države. T a meka metnuta pred M lečane bješe razlog što toliko ustrajaše u prijateljstvu s grofom , da grof bijaše već zauzeo svu gospoštinu M ilanaca i tak o ih stisnuo u gradu te se ne mogahu ničim potrebnim opskrbiti; tako oni, ne videći nikakve druge pom oći, poslaše pregova­ rače u Veneciju da ih zamole da se smiluju na njihov položaj; i da im bude po volji, kako treba da bude običaj među republikama, zakriliti njihovu slobodu, a ne tiranina kojega, ako mu uspije zagospodariti tim gradom, neće m oći obuzdati kada to budu htjeli. I neka ne vjeruju da će se on zadovoljiti uglavljenim granicam a, nego će zahtijevati da se priznaju stare granice te države. Ne bijahu M lečani još zagospodarili Crem om ,870 pa želeći njom e zagospodariti prije nego što prom ijene ćud, odgovoriše javno da im ne mogu pom oći zbog nagodbe sklopljene s grofom ; ali ih potajno nagovoriše da, uzdajući se u sporazum, pruže svojim gospodarima čvrstu nadu u njega.871 22. Bijaše grof sa svojom vojskom tako blizu M ilana da se borio po predgrađima, kad M lečani, zadobivši Cremu, odlučiše da više ne odgađaju prijateljstvo s M ilancim a; s njim a se sporazumješe, a među prvim uvjetima obećaše iznad svega braniti njihovu slobodu. Pošto sklopiše sporazum ,872 poručiše svojim vojnicim a koje imahu kod grofa da napuste njegov tabor i povuku se na m letačko područje. Javiše i grofu da su uglavili mir s M ilancim a, i dadoše mu rok od dvadeset dana da ga prihvati.873 Ne začudi se grof postupku M lečana, jer ga je odavno predviđao i bojao se da će se svakog dana desiti; ipak se nije m ogao suspregnuti, kad se događaj zbio, da se ne požali i ne oćuti onu zlovolju koju oćutješe M ilanci kad ih je napustio. Zaustavi m letačke izaslanike, koji stigoše iz Venecije da ga izvijeste o miru, dva dana da čekaju odgovor;874 za to vrijeme 869 Francesco i Jacopo Piccinino su sinovi Niccoloa. I sami su stekli slavu kao kondotjeri, prvo u službi vojvode a zatim Milanske Republike. Francesco je ubrzo umro, a Jacopo je poginuo 1465. god. 870 Tj. prije nego što su se nagodili s Milancima i prekršili sporazum s Francescom Sforzom, sklopljen u listopadu 1448. Vidjeti Firentinske povijesti, VI, 19. 871 Pregovori Milanaca s Mletačkom Republikom počeli su u siječnju 1449. U srpnju je u Milanu došla na vlast plemićka stranka, a u rujnu je došla na vlast plebejska stranka koja je težila separatnom miru s Venecijom da bi sredila unutrašnje prilike. Pregovore je vodio komesar Enrico Panigarola. 872 24. rujna 1449. 873 Sforzi je dopušteno da zadrži Cremonu, Parmu i Paviju a morao je vratiti uz novčanu odštetu Milano, Como i Lodi. 874 Mletački poslanici bili su Pasquale Malipiero i Orsatto Giustiniani:

216

odluči zadržati M lečane i ne okaniti se pothvata. I stoga javno reče da prihvaća mir, i posla izaslanike s punim ovlaštenjim a u Veneciju da ga potvrde; ali im krišom naredi da ga nipošto ne potvrde, nego da raznim doskočicam a i cjepidlačenjem odgađaju njegovo zaključenje.875 Pa da bi mu M lečani povjerovali više nego što je zaista rekao, sklopi s M ilancim a primirje na mjesec dana, i udalji se od M ilana, i rasporedi vojsku da boravi po mjestima koja bješe osvojio u okolici. T aj postupak bješe uzrok njegove pobjede i propasti M ilanaca; jer se M lečani pouzdaše u mir i sporo se pripremahu za rat, a M ilanci, videći da je sklopljeno primirje i da se neprijatelj udaljio i da su im M lečani prijatelji, povjerovaše posvema da se grof sprema odustati od pothvata. T o im mišljenje naškodi na dva načina: prvo, zapustiše brigu o obrani; drugo, posijaše mnogo žita po slobodnim ravnicama, jer bješe vrijeme sjetve, tako da ih grof može lakše moriti glađu. Grofu je s druge strane pom agalo sve što je neprijatelju škodilo; i to mu vrijeme k tome omogući da predahne i da se poštara za pomoć. 23. U ovom se ratu u Lom bardiji ne bjehu Firentinci izjasnili ni za jednu stranu, niti su imalo pomogli grofu, ni kad je branio M ilance ni poslije; jer to grof nije ni posebno zahtijevao, budući da mu ne bijaše potrebno; samo su nakon poraza kod Caravaggia poslali pomoć M lečanim a zbog preuzetih obveza. Ali kada grof Francesco ostade sam, nemajući se kam o uteći, m orao je smjesta zaiskati pom oć u Firentinaca, i javno od države, i privatno od prijatelja, a ponajviše od Cosima M edicija s kojim je uvijek održavao neprekidno prijateljstvo i koji ga je u svakom pothvatu vjerno savjetovao i darežljivo pomagao. Ni u ovoj velikoj nuždi ga Cosim o nije napustio, nego mu privatno obilno pomaže i ohrabri ga da nastavi pothvat; htio je još da mu i grad javno pomogne, ali tu je bilo teškoća. U Firenci bijaše vrlo moćan Neri, sin Gina Capponija. Njem u se činilo da gradu neće biti od koristi ako grof zauzme M ilano; i vjerovao je da će Italiji biti bolje ako grof potvrdi mir876 nego ako nastavi rat. U prvom redu on se bojao da se M ilanci, zbog mržnje prema grofu, ne predaju posvema M lečanim a; a to bi bila svačija propast; zatim, ako mu ipak uspije osvojiti M ilano, činilo mu se da će toliko oružje i tolika država biti strašni kad se udruže zajedno; te ako je on bio nepodnošljiv kao grof, smatrao je da će biti još nepodnošljiviji kao vojvoda.877 Stoga je tvrdio đa je bolje i za Firentinsku Republiku i za Italiju da grof ostane sa svojom vojničkom slavom, a Lom bardija neka se podijeli između dvije republike; one se nikada neće udružiti protiv drugih, a svaka sama za sebe ne može im naškoditi. A da bi se to učinilo nema boljega puta nego da se grofu uskrati pom oć i da se održi stari savez s M lečanim a. Te razloge ne prihvatiše Cosimovi prijatelji; jer su vjerovali da se Neri za to zauzima ne zbog toga što misli da bi to bilo dobro za republiku nego zbog toga što ne želi da Cosimov prijatelj grof postane vojvodom, bojeći se da tako Cosimo ne postane previše m oćan. A Cosimo je opet razložno dokazivao kako je pomaganje grofa vrlo korisno i republici i Italiji; jer smatraše kako je nerazumno vjerovati da M ilanci mogu sačuvati slobodu; jer su svojstva stanovnika, njihov način življenja i stare stranke u tome građu protivni svakom uljuđenom obliku vladavine;878 stoga je potrebno ili da grof postane njihovim vojvodom ili M lečani njihovim gospodarima; a u takvu izboru 875 Sforzini poslanici su bili Angelo Simonetta i Andrea Birago, a vodio ih je Francescov brat Alessandro Sforza. 876 Mletačko-milanski sporazum bio je potpisan 24. rujna 1449. 877 Machiavelli za ovo poglavlje koristi Cavalcantijeve lstorie, II tom. Međutim, u kontaktima sa Sforzom Neri nije bio tako kategoričan, kako to proizlazi iz depeša Sforzinog poslanika u Firenci. Vidjeti: G. Capponi, Storia della Repubblica di Firenze, II, 3. 878 Tj. governo civile, sinonim republikanske vladavine. Machiavelli smatra da je unutarnja iskvarenost Milana (kao i Napulja) bila prevelika (corruzione) da bi se mogao održati republikanski oblik vlasti. Usp. Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija, I, 17.

217

nitko nije toliko lud da dvoji što je bolje, imati za susjeda m oćnog prijatelja ili imati još m oćnijeg neprijatelja. I nije vjerovao da treba dvojiti kako će se M ilanci podvrgnuti M lečanim a da bi zaratili protiv grofa; jer grof ima stranku u M ilanu, a ne oni; tako će se svaki put, kada se ne mognu slobodni obraniti, uvijek prije podvrgnuti grofu nego M lečanim a. Te razlike u m išljenjima držahu grad u velikoj nedoum ici; i naposljetku odlučiše da se pošalju izaslanici koji će s grofom raspraviti o obliku nagodbe; pa ako vide da je grof toliko snažan te se može nadati pobjedi, neka je uglave, a ako ne, neka je izbjegavaju i odgađaju. 24. Bijahu ti izaslanici879 u Reggiu kad razumješe da je grof postao gospodarom M ilana. Je r kada prođe vrijeme prim irja, grof se sleže s vojskom na taj grad nadajući se da će ga, usprkos M lečanim a, ubrzo osvojiti;880 jer su mu oni mogli priteći u pomoć samo preko Adde, a taj se prolaz lako m ogao zatvoriti; i nije se bojao da će ga M lečani uskoro opsjesti, jer bijaše zima; a nadao se da će odnijeti pobjedu prije nego što prođe zima, osobito kad je umro Francesco Piccinino i ostao sam njegov brat Iacopo na čelu M ilanaca. Bijahu M lečani poslali jednoga svoga predstavnika881 u M ilano da nagovara građane da budu spremni za obranu, obećavajući im veliku i skoru pom oć. Uslijediše dakle, tokom zime, neki lakši okršaji između M lečana i grofa; ali kad se ublažilo vrijeme, M lečani se s vojskom zaustaviše na Addi, pod vodstvom Pandolfa M alatestija.882 V ijećajući treba li napasti grofa i iskušati bojnu sreću, da bi pomogli M ilanu, njihov vojskovođa Pandolfo prosudi da se ne smiju upuštati u takvu kušnju, poznava­ jući vrline grofa i njegove vojske. A mišljaše da mogu sigurno pobijediti bez borbe, kad grofa otjera oskudica krme i žita. Stoga svjetova da ostanu na tom e položaju, da pruže M ilancim a nadu u pom oć, kako se ne bi u beznađu predali grofu. M lečani odobriše taj korak, kako zbog toga što im se učini sigurnim, tako i zbog toga što se nadahu da će M ilanci biti prisiljeni prijeći pod njihovo okrilje, ako ih zadrže u toj nevolji; bijahu uvjereni da se nikada neće predati grofu, uzevši u obzir nepravde koje pretrpješe od njega. D otle M ilanci zapadoše gotovo u krajnju bijedu; i kako taj grad prirodno obilovaše sirotinjom , umiralo se na ulicama od gladi; to je izazivalo glasine i plač u raznim predjelima grada; poglavarstva se jako bojahu toga, pa su se pom no starali da se ne okupljaju ljudi. M noštvo dugo oklijeva da pristane na zlo; ali kad pristane, pokreće ga najneznatniji događaj. D vojica dakle, neugledna položaja, raspravljahu kod Novih vrata o gradskoj nevolji i svojoj bijedi, i o tome kako bi se spasili, kad im se počeše pridruživati drugi, tako da ih se nakupi velik broj; stoga se M ilanom prosu glas da su se oni kod Novih vrata digli na oružje protiv poglavarstava. Zbog toga cijelo mnoštvo pograbi oružje, jer čekaše samo da ga nešto pokrene; i na čelo im stade Gasparre da V icom ercato,883 te pođoše onam o gdje se okupljaju poglavarstva.884 I tako navališe na njih da pobiše sve koji nisu mogli pobjeći; među njim a umoriše i Lionarda Veniera, m letačkog poslanika, zato što bijaše uzrok njihovoj gladi i zato što se veselio njihovoj bijedi. I tako, postavši gotovo vladari grada, raspravljahu međusobno što bi trebalo činiti ako žele isplivati iz tolikih jada i jedanput odahnuti.885 I svatko je prosuđivao 879 880 sporazum 881 882 883 884 88' Sforzi.

218

Firentinski poslanici bili su Neri Capponi, Cosimov sin Piero Medici, Dietisalvi Neroni i Luca Pitti. Francesco Sforza je početkom prosinca 1449. razvrgnuo sporazum s Venecijom, koja je 24. prosinca sklopila protiv njega s Ambrozijanskom Republikom. Poslanik Venecije je bio Leonardo Veneri. Sigismondo Pandolfo Malatesta. O njemu vidjeti u: Firentinske povijesti, VI. Pravim imenom Gasparre da Vimercate. Uz njega su na čelu bune bili Piero Cotta i Cristoforo Pagano. U crkvi Santa Maria della Scala. Rasprava o budućnosti republike trajala je od 25. do 27. veljače 1450, kada su dogovoreni uvjeti predaje

kako se treba uteći nekome knezu da ih brani, kad se već ne može očuvati sloboda; i netko je želio da gospodarom nazovu kralja Alfonsa, netko vojvodu od Savoje, netko francuskoga kralja. O grofu nitko ništa ne reče: toliko još bijaše jaka srdžba prema njemu. Ipak, kad se ne složiše o drugima, Gasparre da Vicom ercato prvi spomenu grofa; i naširoko pokaza kako nema drugog izlaza nego njega zovnuti, ako se hoće skinuti rat s vrata; jer milanskom je narodu potreban siguran i skori mir, a ne dugačka nada u neku buduću pomoć. U govoru opravda grofove pothvate; optuži M lečane; optuži sve druge talijanske knezove koji ne htjedoše, tko zbog častohleplja, tko zbog pohlepe, da oni žive u slobodi. Pa kad se njihova sloboda m ora predati, neka se preda nekome tko će je znati i moći braniti; tako da se bar iz ropstva rodi mir, a ne veće štete i opasniji rat. Saslušaše ga s divnom pozornošću; i kad on završi svoj govor, svi povikaše da se zovne grof; i odrediše da Gasparre bude izaslanik koji će ga pozvati. Po zapovijedi naroda pođe on u posjet grofu i donese mu tako radosnu i sretnu vijest. Grof je veselo primi; i kad uđe kao vladar -u M ilano, 2 6 . veljače 1 4 5 0 , dočekaše ga s velikim i čudesnim veseljem oni koji ga doskora s tolikom mržnjom psovahu.886 25. Kada vijest o tome zaposjednuću stiže u Firencu, naredi se firentinskim izaslanicima koji bijahu na putu da se, umjesto da s grofom pregovaraju o miru, razvesele s vojvodom zbog pobjede. Vojvoda primi časno te izaslanike i bogato ih nadari; znao je da protiv mletačke moći ne može u Italiji imati vjernijih ni hrabrijih prijatelja od Firentinaca; a vidjelo se da se oni, pošto skinuše s vrata strah od kuće Visconti, m oraju boriti protiv aragonskih i mletačkih snaga; jer aragonski kraljevi Napulja bijahu njihovi neprijatelji zbog prijateljstva koje znaju da firentinski narod oduvijek goji prema francuskoj kraljevskoj kući, a M lečani su znali da ih čeka stari strah od V isco n tija;887 i kako znahu s kolikom su upornošću proganjali Viscontija, bojeći se istih proganjanja, tražili su njihovu propast. T o su bili razlozi da se novi vojvoda lako povezao s Firentincim a, te da se M lečani i kralj Alfonso složiše protiv zajedničkih neprijatelja:888 i obvezaše se prihvatiti oružja u isto vrijeme; i da kralj napadne Firentince a M lečani vojvodu, jer vjerovahu da im on, zato što tek stupi na položaj, ne može odoljeti ni vlastitim snagama ni uz pomoć drugih. Ali kako još trajaše savez između Firentinaca i M lečana, a i kralj bijaše sklopio s njima mir poslije rata za Piom bino,889 ne htjedoše prekršiti mir ako prije ne opravdaju rat nekom izlikom. I stoga jedni i drugi poslaše izaslanike u Firencu; oni u ime svojih gospodara objasniše da je savez načinjen ne zato da se netko napadne nego da se brane vlastite države.890 Požali se zatim M lečanin što su Firentinci dali prolaz preko Lunigiane vojvodinu bratu Alessandru da s vojskom provali u Lom bardiju; i k tome su bili pom agači i zagovarači ugovora između vojvode i markiza od M antove.891 Sve te stvari očito bijahu suprotne njihovu odnosu i zajedničkom prijateljstvu; i zbog toga ih ljupko podsjetiše da onaj tko 886 Iako je na strani republike, Machiavelli smatra da ona nije mogla opstati u uvjetima unutarnje iskvarenosti (korupcije) i diplomatskih igara iza kojih su stajali interesi Venecije i Firence, iako on svoje mišljenje stavlja u usta Neriju Capponiju. 887 Tj. da se strah od Viscontijevog ekspanzionizma pretvorio u strah od mletačkih osvajačkih namjera. Sforza je nakon rujna 1449. upozoravao Cosima Medicija na tu opasnost, ističući potrebu saveza Milana i Firence. Za ovo poglavlje vidjeti: D. Buoniinsegni, lstoria Fiorentina, cit. prema: G. M. Anselmi, Ricerche sul M achiavelli storico, nav. dj. 888 Venecija i Alfons Aragonski sklopili su sporazum 2. srpnja 1450. godine, a u proljeće 1451. osnovali su vojnu ligu, kojoj su pristupili Siena, Ludovico Savojski i Giovanni di Monferrato. 889 Vidjeti Firentinske povijesti, VI, 15. i 16. 890 Poslanik Venecije Matteo Vettori i poslanik napuljskog kralja Antonio da Palermo boravili su u Firenci u ožujku 1451. g. 891 Markiz od Mantove je bio Ludovico Gonzaga (1444-1478).

219

uvrijedi s krivom daje drugome razlog da bude s pravom uvrijeđen, i onaj tko prekrši mir neka očekuje rat. Sinjorija povjeri odgovor Cosim u;892 on u dugom i mudrom govoru nabroji sva dobra koja njegov grad učini M letačkoj Republici; pokaza koliko je područje osvojila s firentinskim novcem, ljudstvom i savjetom ; i podsjeti ih da od Firentinaca nikada neće poteći povod za neprijateljstvo, jer je od njih potekao povod za prijateljstvo; i kako su oduvijek bili ljubitelji mira, jako su hvalili međusobno sklopljeni ugovor koji je uglavljen radi mira a ne radi rata. Istina je da se prilično čudi njihovim pritužbama, videći da je jednoj takvoj republici stalo do tako neznatnih i ispraznih stvari; ali kad bi ipak bile dostojne razm atranja, po njim a je svakome jasno kako oni žele da njihova zemlja bude slobodna i svakome otvorena, te da je vojvoda sposoban da s M antovom sklopi prijateljstvo bez njihove naklonosti i savjeta. I zbog toga misli da se pod tim pritužbama možda ne krije drugi otrov koji ne pokazuju; a kad bi to bilo, svima bi lako pokazali da je firentinsko neprijateljstvo toliko štetno koliko je njihovo prijateljstvo korisno. 26. T a stvar tada lako prođe, i činilo se da izaslanici odlaze posve zadovoljni.893 Ipak sklopljeni savez i ponašanje M lečana i kralja tjerahu Firentince i vojvodu da više strahuju od novoga rata nego da se nadaju trajnom miru. Stoga se Firentinci povezaše s vojvodom ; u međuvremenu izađe na vidjelo podlost M lečana, jer sklopiše savez sa Sijencim a, i prognaše sve Firentince i njihove podanike iz grada i sa svoga područja. A m alo poslije slično uradi Alfonso, ne osvrćući se nimalo na mir uglavljen prethodne godine,894 i nemajući za to ne samo pravedan nego ni tobožnji razlog. Pokušaše M lečani osvojiti Bolognu, pa naoružaše izbjeglice i ubaciše ih s mnogo vojske, noću, kroz odvodne kanale u grad; i nije se znalo za njihov ulazak, dok sami nisu digli galamu. Pošto se na to probudi Santi Bentivogli,895 doznade da su cio grad zauzeli odmetnici; i premda ga mnogi svjetovaše da bijegom spasi život, jer svojim ostankom ne mogaše spasiti vlast, on se ipak htjede suočiti sa sudbinom; i zgrabi oružje, i ohrabri svoje, i povede nekoliko prijatelja, i napavši dio pobunjenika, porazi ih, mnoge od njih ubi, a ostale progna iz grada. Tada svi rekoše da je uistinu dokazao da pripada kući Bentivogli. T a djela i dokazi učvrstiše u Firenci vjeru u budući rat; i zato se Firentinci vratiše svojoj staroj i običajnoj obrani; i stvoriše službu D esetorice,896 unajmiše nove vojskovođe, poslaše pregovarače u Rim , u N apulj, u M letke, u M ilano i u Sienu da ištu pom oći od prijatelja, da izlože sum nje, da upoznaju dvojbe i otkriju nakane neprijatelja. Od pape se ne izvuče ništa osim općenitih riječi, dobre nakane i savjeta o miru; od kralja prazne isprike što je zapustio Firentince, nudeći da će dati utočište svakome tko ga zaište. I premda se na sve načine dovijao da skrije svoj naum o novom ratu, ipak izaslanici proniknuše u njegov zao duh i otkriše mnoge njegove pripreme da naškodi njihovoj republici. S vojvodom se iznova uz različite obveze utvrdi savez; i njegovim se posredstvom sklopi prijateljstvo s Genovežanima, a stara neslaganja zbog odmazde i 892 17. ožujka 1451. 893 U proteklom desetljeću (1440-1450) odvijali su se u Italiji mnogobrojni ratovi, u kojima su se često mijenjali saveznici i ratna sreća; 1447. umro je Filippo Maria Visconti, i nakon trideset mjeseci republikanske vlasti u Milanu Francesco Sforza je preuzeo vlast i proglasio se vojvodom. Mlečani i Alforis Aragonski su 1451. sklopili savez koji je ugrozio Firentince. Cosimo je pokušao ukloniti opasnost, podsjećajući na podršku i pomoć koju je Firenca slala Veneciji, ali su njegovi izaslanici dobili samo prazna obećanja. 894 Mir sklopljen u lipnju 1450, nakon neuspješnog dvogodišnjeg ratovanja Alfonsa protiv vladara Piombina Rinalda Orsinija, saveznika Firence. 895 Santi je bio sin Ercolea Bentivoglia, bratića vladara Bologne, Annibalea Bentivoglia. Zahvaljujući zalaganju Nerija Capponija, Santi je proglašen vladarom. Usp.: Vladar, XIX. 896 T j. imenovali su novu Ratnu desetoricu. Vidjeti IV knjigu, 20.

220

mnoge druge svađe se izgladiše, premda su M lečani na sve načine nastojali poremetiti to pom irenje. Ne zaboraviše ni cara u Konstantinopolu897 zamoliti da protjera firentinsku čeljad iz svoga carstva: s tolikom mržnjom oni poduzeše taj rat; i tolika bješe u njim a pohlepa za vlašću, da bez ikakva obzira htjedoše uništiti one koji bijahu uzrok njihove veličine; ali taj ih car ne usliša. M letački senat zabrani firentinskim poslanicim a da uđu na područje te republike, tvrdeći da ih, zato što su u prijateljstvu s kraljem , ne mogu saslušati bez njegova sudjelovanja. Sijenci primiše poslanike lijepim riječim a, bojeći se da ne budu prije uništeni nego što ih savez uzmogne obraniti; i zato naumiše uspavati ono oružje koje ne mogahu suzbiti. Htjedoše M lečani i kralj, prema onome što se tada nagađalo, da bi opravdali rat, poslati pregovarače u Firencu; ali m letačkom pregova­ raču ne dopustiše pristup u firentinsko područje, a kraljev nije želio sam obaviti taj posao, pa poslanstvo ostade nedovršeno; po tome M lečani spoznaše da ih još manje cijene oni Firentinci koje su oni prije nekoliko mjeseci malo cijenili.898

2 7 . Usred strahovanj a od tih nemira, car Fridrik III899 prijeđe u Italiju da se okruni, te na dan 3 0 . siječnja godine 1 4 5 1 . uđe u Firencu s tisuću petsto konjanika, a njezina ga Sinjorija dočeka s najvećim počastim a; i ostade on u tom gradu sve do dana 6. veljače, kad krenu u Rim na svoju krunidbu. Pošto se ondje svečano okruni, i proslavi vjenčanje s caricom koja morem bješe stigla u Rim , vrati se u Germ aniju; te u svibnju opet prođe kroz Firencu,900 gdje mu bijahu priređene iste počasti kao na njegovu dolasku. I u povratku, da bi se odužio markizu od Ferrare koji mu iskaza usluge, prepusti mu M odenu i Reggio. Ne propustiše Firentinci, u to isto vrijeme, da se pripreme za neizbježan rat; pa da bi povećali svoj ugled i neprijateljski strah, sklopiše, oni i vojvoda, savez s kraljem Francuske za obranu zajedničkih država; njega s velikim svečanostima i slavljem objaviše po cijeloj Italiji. Bijaše već mjesec svibanj godine 1 4 5 2 , kad se M lečanim a učini da više ne treba odgađati rat protiv vojvode, te ga sa šesnaest tisuća konjanika i šest tisuća pješaka napadoše sa strane Lodija; a u isto vrijeme markiz od M onferrata, ili zbog vlastita častoljublja, ili po nagovoru M lečana, također ga napade sa strane Alessandrije.901 S druge strane vojvoda bješe skupio osam naest tisuća k on ja­ nika i tri tisuće pješaka, te pošto vojskom zaštiti Alessandriju i Lodi, i jednako tako osigura sva m jesta gdje ga neprijatelji mogahu napasti, navali on sa svojim ljudstvom na Bresciano, gdje nanese goleme gubitke M lečanim a; i s obje su se strane pljačkala sela i harali nezaštićeni gradovi. Ali pošto vojvodina vojska porazi markiza od M onferrata kod Alessandrije, mogao se vojvoda zatim s većim snagama suprotstaviti M lečanim a i napadati njihovo područje. 2 8 . D ok se tako otezao rat po Lom bardiji s različitim ali kukavnim događajima nedostojnim a spomena, u Toskani isto tako planu rat između kralja Alfonsa i Firenti­ naca, koji se nije vodio ni s većom žestinom ni s većom pogibelji nego što se vodio rat u Lom bardiji. U Toskanu stiže Ferrando, nezakoniti Alfonsov sin, s dvanaest tisuća plaćenika, a zapovjednik im bijaše Federigo, gospodar Urbina. U prvom svom pohodu 897 Konstantina Paieologa. 898 Machiavelli je ovdje zaboravio spomenuti misiju Agnola Acciaiuolija kod francuskog kralja Karla VII u rujnu 1451, koja je dovela do sklapanja saveza, što se ovdje spominje, u veljači 1452. 899 Njemački car Fridrik III Habsburški (1440-1493). 900 1 6. ožujka 1451. vjenčali su se Fridrik III i Eleonora Portugalska, nečakinja Alfonsa Aragonskog. 19. ožujka je okrunjen, a na povratku se zadržao u Firenci, od 5. do 7. svibnja 1451. 901 U srpnju 1452. Venecija je navijestila rat Sforzi 16. svibnja, a Alfons Aragonski je navijestio rat Firenci 2. lipnja.

221

napadoše Foiano u dolini C hiane;902 jer zbog prijateljstva se Sijencima s te strane prodriješe na firentinsko područje. Utvrda bijaše malena, slabih zidova, i zato s malo stanovnika; ali u ono vrijeme bijahu na glasu po okrutnosti i vjernosti. U njoj bijaše i dvjesta plaćenika što ih Sinjorija posla da je brane. Tu tako opremljenu utvrdu opsjede Ferrando; i tako velika bijaše vrlina onih unutra ili tako malena njegova, da je osvoji tek nakon trideset šest dana. T o vrijeme dade prilike gradu da druga mjesta osigura većim sredstvima, i da ih bolje pripremi za obranu nego prije. Pošto neprijatelji zauzeše tu utvrdu, prijeđoše u C hianti,903 gdje ne mogoše osvojiti dva im anja u vlasti privatnih građana. Odatle, okanivši se njih, odoše opsjesti Castellinu, tvrđavu na granici Chiantija, na samo deset m ilja od Siene, slabu po upravi, a još slabiju po položaju; ali ipak te dvije slabosti ne mogoše nadmašiti slabost vojske koja je napade, jer poslije četrdeset četiri dana, koliko ostade da je osvoji,, sram otno se povuče. T ako strahovite bijahu te vojske i pogibeljni ti ratovi, da su se oni gradovi što se danas napuštaju kao mjesta koja je nemoguće braniti, tada branila kao nešto što je nemoguće osvojiti. I dok je Ferrando boravio s vojskom u Chiantiju, mnogo je puta provalio u firentinsko područje i oplijenio ga, te je stigao na samo šest m ilja od grada, zadavši mnogo straha i štete firentinskim podanicima. Firentinci u to vrijeme, pošto odvedoše vojsku, osam tisuća plaćenika na broju, a zapovijedahu im Astor da Faenza i Gismondo M alatesti, prema tvrđavi Colle, držahu je daleko od neprijatelja, bojeći se da ne budu prisiljeni zametnuti bitku; jer su prosuđivali da ne mogu izgubiti rat ako ne izgube vojsku; pa ako se maleni gradovi izgube, oni se povrate primirjem, a za velike su gradove bili sigurni, znajući da ih neprijatelj neće napasti. Jo š je kralj imao flotu od dvadesetak korablja, što galija a što brodica, na moru ispred Pise; i dok se na kopnu vojevalo oko Castelline, navali on s tom flotom na hrid Vadu, i zauze je zbog zapovjednikova neopreza; stoga neprijatelji kasnije dodijavahu selima u okolici; to dodijavanje lako okonča četa plaćenika što ih Firentinci poslaše u Campigliu, jer oni natjeraše neprijatelja da se drži mora.

29. Papa se nije upletao u ove ratove, osim što je vjerovao da može pomiriti stranke;904 i premda se uzdržavao od rata napolju, zamalo ne nađe pogibeljniji kod kuće. Življaše u to doba neki gospar Stefano Porcari, rimski građanin, plemenit po krvi i odgoju, ali još više po vrsnoći duha. On je želio, prema običaju ljudi koji žude slavu, ili učiniti, ili bar pokušati, nešto dostojno spom ena; i prosudi da ne može pokušati drugo nego vidjeti može li svoju domovinu istrgnuti iz ruku prelata i vratiti je u negdašnje stanje, nadajući se da će zbog toga, ako uspije, biti prozvan novim utemeljiteljem i drugim ocem toga grada. Nadu u sretan završetak toga pothvata davali su mu opaki običaji prelata i nezadovoljstvo rimskih baruna i naroda; ali nada sve su u njemu budili nadu oni Petrarkini stihovi, u kanconi k oja počinje: »Vrli duše što vodiš ono tijelo«, gdje kaže: Nad Tarpeiom ćeš vidjeti, kancono, Viteza, koga sva Italija štuje, Što m anje za se neg’ se s drugih brine.905 902 Opsada Fogliana trajala je od srpnja do rujna 1452. 903 pretJ£0 između Siene i Firence, poznat po vinogradarstvu i po znamenitoj sorti vina Chianti, koje se spominje u dokumentima već 1398. god. 904 U to doba papa je bio Nikola V (1447-1455), koji je naslijedio Eugena IV. 905 F. Petrarca, Rime, LIII, 9 9 -1 0 1 , preveo F. Čale. Po nekima, ta je pjesma posvećena Coli di Rienzu, a po drugima Stefanu Colonni.

222

Znao je gospar Stefano da su pjesnici često puni božanskoga i proročanskoga duha; stoga je sudio da se na svaki način mora zbiti to što Petrarca u toj kanconi proriče, i da je on onaj koji m ora biti izvršitelj tako slavna pothvata, jer je mislio da po rječitosti, po učenosti, po ljupkosti i po prijateljim a nadmašuje svakog drugog R im lja­ nina. Obuzet dakle tom mišlju, ne mogaše tako oprezno postupati da se ne otkrije riječim a, činima i načinom življenja, tako da postade sumnjiv prvosvećeniku, koji ga, da mu ne da prilike za zlodjelo, progna u Bolognu,906 a namjesniku toga grada zapovjedi da ga svaki dan nadzire. N ije gospara Stefana smutila ta prva smetnja, čak je s većim marom nastavio svoj posao, te je na najopreznije moguće načine održavao veze s prijateljim a; i više je puta otišao u Rim i vratio se tolikom brzinom da se na vrijeme m ogao javiti namjesniku u zapovjeđenom roku. Ali kad mu se učini da je privukao dovoljno ljudi za svoj naum, odluči da više ne odgađa s izvršenjem stvari; i reče prijateljim a koji bijahu u Rimu da u određeno vrijeme priprave sjajnu večeru, na koju neka pozovu sve urotnike s naredbom da svatko sa sobom imadne najodanije prijatelje; i obeća da će im se pridružiti prije nego što se završi večera. Sve bješe uređeno onako kako on dojavi; i gospar Stefano već bješe stigao u kuću gdje se večeravalo; pa kad se okonča večera, obučen u pozlaćene haljine, s ogrlicam a i drugim uresima koji mu davahu veličanstvenost i ugled, pojavi se on među uzvanicima, te pošto se s njim a izgrli, ponuka ih dugim govorom da osnaže duh i prihvate se tako slavna pothvata. Zatim rastumači postupak; i odredi da jedan dio njih idućega jutra zauzme papinu palaču, a drugi dio da po Rimu poziva narod na oružje. Doznade za tu stvar papa po noći: jedni kažu da se to desilo zbog nevjere urotnika, a drugi da se pročulo da je gospar Stefano u Rimu. Kako god bilo, papa naredi da se, te iste noći kad je priređena večera, uhvati gospar Stefano s najvećim dijelom drugova, i da se zatim prema zasluzi, s obzirom na njihove prijestupe, smaknu. Takav konac dočeka taj njegov naum. I zaista netko može pohvaliti njegovu nakanu, ali će mu svatko uvijek pokuditi prosudbu; jer ako takvi pothvati imaju u sebi, dok se sm išljaju, i trunak slave, u provedbi ih gotovo uvijek zatekne propast.

3 0. Trajaše rat u Toskani gotovo godinu dana, i već dođe vrijeme, godine 1 4 5 3 , da se vojske sukobe u bici, kad u pom oć Firentincim a priskoči gospodar Alessandro Sforza, vojvodin brat, s dvije tisuće konjanika; i zato, pošto firentinska vojska poraste a kraljeva se smanji, odlučiše Firentinci poći da vrate izgubljeno; i s malo truda vratiše neke gradove. Poslije toga pođoše u opsadu Foiana; on zbog nebrige namjesnika bješe opljačkan;907 zato se stanovnici, pošto se bjehu raspršili, s velikom mukom vratiše u nj stanovati, a privukoše ih izuzećem od poreza i drugim nagradama. Jo š se preote hrid Vada, jer neprijatelji, videći da je neće moći zadržati, napustiše je i spališe. I dok je firentinska vojska svršavala te poslove, aragonska vojska, nemajući smjelosti da se približi neprijateljskoj, bješe došla nadom ak Sieni, te se mnogo puta zalijetala u firentinsko područje i izazivala otim ačine, bune i pregolem strah. A nije taj kralj propustio da vidi može li na koji drugi način napasti neprijatelja, i razjediniti mu snage, i ustrašiti ga novim tegobam a i nasrtajim a. Gospodar doline Bagna bijaše Gherardo Gam bacorti koji, ili zbog prijateljstva ili zbog obveza, uvijek bijaše, kao i njegovi prethodnici, ili plaćenik ili saveznik Firentinaca. S njim stupi u vezu kralj Alfonso, ne bi

906 porcarj j e početkom 1452. konfiniran u Bolognu, gdje je papin namjesnik bio kardinal Bessarion, a vratio se u Rim 26. prosinca 1452. 907 U kolovozu 1453. god.

223

li mu on dao tu državu, a on će ga, zauzvrat, nagraditi drugom državom u Kraljevstvu. T a se veza otkri u Firenci; pa da bi mu se proniklo u dušu, bješe mu otpravljen izaslanik da ga podsjeti na obveze njegovih prethodnika i njegove, i da ga ponuka da i dalje bude vjeran republici. Začudi se Gherardo silno, i s teškim zakletvama ustvrdi da mu tako podmukla misao nikada nije pala na pam et; i da će osobno doći u Firencu kao zalog svoje vjernosti; ali budući da se ne osjeća dobro, sin će učiniti ono što on ne može učiniti; i predade ga kao taoca izaslaniku, koji ga sobom odvede u Firencu. Te riječi i taj dokaz uvjeriše Firentince da Gherardo istinu govori, a da je njegov optužitelj lažac i nitkov; i zato se uljuljkaše u toj misli. Ali Gherardo s većim žarom nastavi pregovore s kraljem ; kad se oni zaključiše, kralj posla u dolinu Bagna fratra Puccia, jeruzalemskog viteza, s mnogo vojske, da zauzme Gherardove tvrđave i gradove. Ali stanovnici Bagna, veoma privrženi Firentinskoj Republici, nerado obećavahu podaništvo kraljevim povje­ renicima. Fratar Puccio bješe zauzeo gotovo svu tu državu: samo mu je nedostajalo da zagospodari klisurom Corzano. D ok je Gherardo obavljao te predaje, među njegovima što bijahu oko njega bješe i Antonio Gualandi, Pizanac, mlad i hrabar, kojemu se ta Gherardova izdaja nije m ilila; i razmotrivši položaj tvrđave, i ljudstvo koje je čuvaše, i videći im na licu i po kretnjam a nezadovoljstvo, a Gherardo se nađe na vratima da pusti unutra aragonske vojnike, okrenu se A ntonio prema unutrašnjosti utvrde, i objem a rukam a gurnu Gherarda izvan nje, a stražarima zapovjedi da pred licem tako podla čovjeka zatvore tvrđavu i da je sačuvaju za Firentinsku Republiku. Čim se taj glas začu u Bagnu i u drugim obližnjim m jestim a, svatko od toga stanovništva zgrabi oružje protiv Aragonaca i, podigavši zastave Firence, protjeraše ih. Čim se o tome doznalo u Firenci, Firentinci zatvoriše Gherardova sina koji im bijaše dan kao talac, pa u Bagno poslaše vojsku da taj grad obrane za svoju republiku, a državu kojom je upravljao vladar svedoše na namjesništvo. Ali Gherardo, izdajica svoga gospodara i sina, na jedvite jade pobježe, a ženu908 i svoju obitelj, sa svom imovinom, ostavi u vlasti neprijatelja. M nogo se u Firenci cijenio taj događaj, jer da je kralju bilo uspjelo zagospodariti onim krajem , s malo bi troška m ogao po volji hitati u dolinu Tibra i u Casentino; time bi toliko jada zadavao republici, da Firentinci ne bi mogli suprotstaviti sve svoje snage aragonskoj vojsci koja se nalazila u Sieni.

31. Bijahu Firentinci, osim poduzetih mjera u Italiji za obuzdavanje snaga neprija­ teljskog saveza, poslali gospara Agnola Acciaiuolija kao svoga predstavnika francu­ skome kralju909 na pregovore da on omogući kralju Renatu Anžuvincu prijeći u Italiju u korist vojvode i njih, tako da dođe braniti prijatelje da bi poslije, kad bude u Italiji, m ogao misliti na osvajanje N apuljskoga Kraljevstva; i u tu svrhu mu obećavahu pom oć u ljudstvu i novcu. I tako, dok se u Lom bardiji i Toskani vodio rat kako ispričasmo, izaslanik sklopi ugovor s kraljem R enatom :910 da treba u lipnju stići s dvije tisuće i četiri stotine konjanika u Italiju; i po njegovu dolasku u Alessandriju savez mu treba dati trideset tisuća fjorina, a poslije, tokom rata, po deset tisuća svakoga mjeseca. Kad htjede kralj po tome ugovoru prijeći u Italiju, zadržaše ga vojvoda od Savoje i markiz od M onferrata koji mu, kao m letački prijatelji, ne dopustiše proći; Stoga firentinski izaslanik svjetova kralja da se radi ugleda prijatelja vrati u Provansu i s dijelom vojske siđe u Italiju preko m ora; a s druge strane neka prisili francuskoga kralja da uznastoji 908 Margheritu, kćer Rinalda Albizzija. 909 Karlo VII, zvani Pobjednik (le Victorieux), 1403-1461. Poznat po svojoj energičnoj unutarnjoj i vanjskoj politici kojom je svrstao Francusku u evropske velesile. 910 Sporazum u Toursu, 11. travnja 1453. god.

224

oko onog vojvode kako bi mu vojska prošla kroz Savoju.911 I zbilo se prema tome savjetu; jer se Renato preko m ora preveze u Italiju, a njegovu vojsku nakon kraljeva zauzimanja prihvati Savoja. Vojvoda Francesco dočeka kralja Renata s najvećim počastim a; i spojivši talijanske i francuske snage, napadoše tako žestoko M lečane da za kratko vrijeme preoteše sve gradove što ih ovi bijahu osvojili u području C rem one;912 i ne zadovoljivši se time, zauzeše gotovo cijelo područje Brescie; a mletačka se vojska bijaše povukla do zidina Brescie, jer se ne pouzdavaše ostati u okolici. Ali kako nadođe zima, odluči vojvoda povući vojsku na staništa, a kralju Renatu prepusti prebivalište u Piacenzi. I tako, pošto provedoše zimu 1453. ne poduzimajući nikakva pothvata, kad poslije stiže ljeto, i kad se smatralo da će vojvoda krenuti u pohod i oteti M lečanim a sve posjede na kopnu, Renato poruči vojvodi da se mora vratiti u Francusku. Bješe ta odluka vojvodi nova i neočekivana, i stoga ga vrlo ozlovolji; i premda odmah pođe k njemu da ga odvrati od nakane, ne mogaše ga ganuti ni molbama ni obećanjim a; samo mu obeća ostaviti dio svoje vojske i poslati sina Ivana da umjesto njega bude na usluzi savezu. T aj odlazak ne bijaše mrzak Firentincim a, jer već vratiše svoje kaštele i ne bojahu se više kralja,913 a s druge strane nisu željeli da vojvoda stekne išta drugo osim svojih gradova u Lom bardiji. Otputova dakle Renato i posla sina u Italiju, kako obeća; on se ne zaustavi u Lom bardiji nego dođe u Firencu gdje ga dočekaše s najvećim počastim a. 32. Kraljev odlazak nagna vojvodu da se rado okrene miru; a željeli su ga i M lečani i Alfonso i Firentinci, jer svi bijahu izmoreni; i papa ga je svim silama želio i želio, jer te iste godine silni Turčin Mehmed osvoji Konstantinopol i zagospodari cijelom G rčkom .914 T o osvojenje uplaši sve kršćane, a M lečane i papu više nego ikoga drugoga, jer se njima već činilo da čuju zveket njegova oružja u Italiji. Stoga papa zamoli talijanske moćnike da mu pošalju predstavnike s ovlaštenjem da sklope sveopći m ir.915 Svi ga poslušaše; i kad se sastadoše da to obave, u pregovorima iskrsnuše mnoge teškoće: kralj htjede da mu Firentinci nadoknade troškove onog rata, a Firentinci htjedoše da se njihovi namire; M lečani zahtijevahu od vojvode Cremonu, a vojvoda od njih Bergamo, Bresciu i Crem u; tako se činilo da je nemoguće riješiti te teškoće. Ipak, ono što se u Rimu mnogima činilo teško ostvariti, u M ilanu se i u Veneciji vrlo lako udvoje riješilo; jer dok su se u Rimu vodili pregovori o miru, vojvoda i M lečani ga sklopiše 9. travnja 1 4 5 4 .916 Po njemu se svatko vrati u gradove koje posjedovaše prije rata, a vojvodi bješe dopušteno da preotme gradove koje mu bjehu zauzeli vladari M onferrata i Savoje;91/ a drugim talijanskim vladarima dade se mjesec dana da ga potvrde. Papa i Firentinci, a s njim a Sijenci i drugi manji m oćnici, potvrdiše ga na vrijem e;918 i ne bješe im to dosta nego se između Firentinaca i vojvode i M lečana uglavi 911 Prolaz francuske vojske kroz Piemont (Asti) imao je za cilj osvajanje Genove, koju su genoveški prognanici ponudili nasljedniku francuskog kralja, budućem Luju XI. 912 U listopadu 1453. 913 Alfonsa Aragonskog. 914 Konstantinopol je pao 29. svibnja 1453, i to je bio kraj Istočnorimskog Carstva. Za vladavine posljednjeg bizantskog cara Konstantina X I Paleologa (vladao je od 1449. do 1453) Bizant se sveo samo na svoju prijestolnicu. Nakon pada Konstantinopola mnogi Grci su prebjegli u Italiju šireći grčku kulturu. Mehmed II zvani Osvajač (E1 Fatih) vladao je od 1451. do 1481. god. 915 Firentinski poslanici bili su Bernardo Giugni i Gianozzo Pitti; milanski Giacomo Trivulzio i Sceva da Corte; napuljski Mariano Caracciolo i Michele Riccio, a mletački Orsatto Giustiniani i Cristoforo Moro. 916 Mir u Lodiju. 917 Markiz Giovanni di Monferrato je morao vratiti Novaru, a vojvoda Ludovico Savojski Tortonu i Aleksandriju. 918 Firentinci su ratificirali mir 14. svibnja. 15

N . M achiavelli: IZ A B R A N O D JE L O II

225

mir na dvadeset pet godina. Od talijanskih vladara samo kralj Alfonso pokaza da je nezadovoljan tim mirom, jer mu se činilo da ga sramoti, budući da u njemu nije obuhvaćen kao glavna nego kao sporedna stranka; i zato je dugo vremena ostao neodlučan, ne pokazujući što smjera. Ipak, pošto mu papa i drugi vladari poslaše mnoga svečana izaslanstva, pristade da ga ona, a osobito prvosvećenik, nagovore, te uđe u taj savez sa sinom na trideset godina;919 i orodiše se vojvoda i kralj i proslaviše dvostruk pir, dajući jedan drugome kćer za sina.920 Ipak on, da se u Italiji ne zatre sjeme rata, ne pristade uglaviti mir ako mu prije saveznici ne dadu slobodu da, bez njihova protivljenja, može zaratiti protiv Genovežana, protiv Gismonda M alatestija i protiv Astora, vladara Faenze.921 I kad se sklopi taj mir, njegov sin Ferrando, koji bijaše u Sieni, vrati se u Kraljevstvo, pošto svojim dolaskom u Toskanu ne osvoji nikakva posjeda a izgubi mnogo svoga ljudstva.

33. Kad se dakle uspostavio taj opći mir, strahovalo se samo da ga ne naruši kralj Alfonso zbog svoga neprijateljstva s Genovežanima; ali se to drukčije dogodilo, jer ga nije otvoreno narušio kralj nego pohlepa vojnika plaćenika, kao što se i prije uvijek zbivalo. Bijahu M lečani po običaju, kad je sklopljen mir, otpustili iz službe svoga vojskovođu Iacopa Piccinina;922 njemu se pridružiše neki drugi plaćenici bez posla, pa prijeđoše u Rom anju, a odatle u područje Siene, gdje se zaustaviše, te Iacopo započe rat i zauze Sijencima neke gradove. U zametku tih događaja, a u početku godine 1 4 5 5 , umrije papa N ikola, i za nasljednika mu izabraše Kalista III.923 Ovaj prvosvećenik, da bi ugušio nov i bliz rat, odmah pod svojim kapetanom Giovannijem Ventimigliom okupi najviše vojske što mogaše, te je zajedno s ljudstvom Firentinaca i vojvode, koji također priskočiše da se uguše ti nemiri, posla protiv Iacopa. I kad se sraziše blizu Bolsene, unatoč tome što Ventimiglia pade u sužanjstvo, Iacopo izgubi bitku i poražen se skloni u Castiglione della Pescara; i da mu Alfonso ne pomože novcima, ostao bi potpuno uništen. Zbog toga svatko povjerova da je taj potez Iacopo učinio po zapovijedi toga kralja; stoga Alfonso, jer mu se učini da je otkriven, a želio se pomiriti sa saveznicima koje tim jadnim ratom gotovo odbi od sebe, uznastoja da Iacopo vrati Sijencim a njihove zauzete gradove, a oni da njemu dadu dvadeset tisuća fjorina; i kad se tako nagodiše, prihvati Iacopa i njegovu vojsku u Kraljevstvo. U to vrijeme, premda papa mišljaše kako će suzbiti Iacopa Piccinina, ipak ne zanemari pripreme za pom oć kršćanstvu,924 jer se vidjelo da će ga Turci pritisnuti; i stoga posla po svim kršćanskim pokrajinam a izaslanike i propovjednike da nagovaraju vladare i narode da se oružaju za obranu svoje vjere, te da novčano i osobno potpomažu pothvat protiv zajedničkog njezina neprijatelja. T ak o se u Firenci skupilo dosta m ilodara; mnogi se još obilježiše crvenim križem, u znak da su spremni krenuti u rat; prirediše se još svečane ophodnje, i nije se propustilo, ni privatno ni javno, pokazati kako grad hoće savjetom , novcem i

919 Alfons Aragonski je svom vanbračnom sinu Ferdinandu oporukom ostavio prijestolje. Papin izaslanik je bio kardinal Domenico Capranica, a Alfons je ratificirao sporazum u Lodiju 26. siječnja 1455. 920 Ippolita Sforza je obećana Alfonsu Aragonskom, knezu kapuanskom, koji je bio sin Ferdinanda Aragonskog; Eleonora Aragonska je obećana Francescu Mariji Sforzi, ali se kasnije udala za Ercolea d’Este. 921 Astorre II Manfredi, vladar Faenze (1448-1468). 922 Iacopo Piccinino je dobivao od Mlečana 100.000 dukata godišnje, ali se pokazao kao nepouzdan plaćenik. Umjesto njega je unajmljen za vrhovnog zapovjednika kondotjer Bartolomeo Colleoni. 923 Nikola V je umro 24. ožujka 1455, a nakon njega je papa postao španjolski kardinal Alfonso Borgia (Borja), koji je vladao od 1455. do 1458. 924 Nikola V je proglasio križarski rat u rujnu 1453, u suglasnosti s carem Fridrikom III. Kalist III je svojom bulom od 15. svibnja 1455. najavio početak rata za ožujak 1456.

226

ljudstvom biti među prvim kršćanim a u tome pothvatu. Ali se ta zagrijanost za križarski pohod donekle ublažila kad stiže vijest kako Ugri poraziše i potukoše Turčina koji bješe s vojskom opsjeo Beograd, tvrđavu u Ugarskoj ponad rijeke Dunava, da ga osvoji.925 T ak o se, pošto prvosvećenika i kršćane minu onaj strah koji se bijaše začeo pri padu Konstantinopola, nastaviše pripreme za rat s više m lakosti; i u Ugarskoj se jednako ohladiše, jer umrije Ivan Vojvoda, vojskovođa u onoj pobjedi.926

34. Ali vraćajući se na zbivanja u Italiji, rekoh kako je tekla godina 1 4 5 6 . kad prestadoše nemiri što ih izazva Iacopo Piccinino; ali kad ljudi odložiše oružje, kao da ga Bog htjede uzeti, tako velik bijaše olujni vjetar koji tada nastade; jer u Toskani ostavi dotada nečuvene posljedice, da im se čudi i da ih pamti onaj tko za njih dozna u budućnosti. Podiže se 2 4 . kolovoza,927 jedan sat prije svanuća, vrtlog tmastih i gustih oblačina, zauzimajući gotovo dvije milje prostora u svakom smjeru, te s m ora iznad Ancone prijeđe Italiju i uđe u more ispod Pise.928 T a oblačina, gonjena višnjim silama, bile one naravne ili nadnaravne, sama se u sebi razbijala, sama se u sebi borila; a raskom adani oblaci se m eđusobno sudarahu, čas uzlazeći k nebu, čas silazeći k zemlji; a čas se okretahu u krugu s vrlo velikom brzinom, stvarajući pred sobom vjetar neusporedive žestine; i često se u njihovu sukobljavanju javljahu munje i presjajne strijele. Od tih tako razbijenih i pom iješanih magluština, od tih tako bijesnih vjetrova i čestih svjetlaca, stvaraše se tutanj kakav se nikada nije čuo u potresu ili grmljavini koje god vrste ili veličine; od njega se širila takva strava te je svatko tko ga začu mislio da stiže smak svijeta i da se zem lja, voda i ostatak neba i svijeta, m iješajući se zajedno, vraćaju u drevni kaos. T aj strašni vihor, kuda god prođe, ostavi za sobom nečuvene i zapanjujuće posljedice; ali značajnije nego igdje drugdje uslijediše oko kaštela San Casciano. T aj je kaštel smješten osam m ilja daleko od Firence, na brijegu koji dijeli doline Pese i Grevea. Između spomenutoga kaštela, dakle, i trgovišta Santo Andrea koje je smješteno na istome brijegu, prođe ta žestoka oluja, i ne dohvati trgovište Santo Andrea, a San Casciano okrznu tako da sruši samo zupčana kruništa i dimnjake na nekim kućam a; ali vani, u prostoru što je između tih mjesta, mnoge kuće bjehu srušene do prizemlja. Krovovi hramova San M artino a Bagnuolo i Santa M aria della Pace odneseni milju daleko, onako cijeli kako gore stajahu; neki kočijaš, zajedno s dvije mule, pometen s ceste i nađen mrtav u obližnjoj dolini; svi najveći hrastovi, sva najsnažnija stabla, koji ne htjedoše popustiti pred tolikim bijesom , bjehu ne samo okljaštreni nego odneseni vrlo daleko od mjesta gdje pustiše korijenje; stoga ljudi, kad prođe oluja i osvanu dan, ostadoše silno zapanjeni. Vidjela se poharana i opustošena okolica; vidjele se razvaline kuća i hramova; čula se kuknjava onih koji gledahu uništenu imovinu i koji pod ruševinama ostaviše mrtvu svoju stoku i svoju rodbinu; tko je to vidio i čuo, osjećaše sućut i silan strah. Bog je bez dvojbe htio više upozoriti nego

925 Bitka kod Beograda se odigrala 22. srpnja 1456. Machiavelli po tadašnjem običaju locira Beograd u Ugarsku. 926 Janos Hunyadi, vojvoda Transilvanije (1387-1456) i regent Ugarske (1444—1456). Machiavelli misli da je »Vojvoda« prezime. Poznat u našoj narodnoj predaji kao Sibinjanin Janko, umro je 11. kolovoza 1456. u Zemunu od kuge. 927 F. Gaeta u svom komentaru Firentinskim povijestim a navodi Tommasinijeva i Carlijeva istraživanja, po kojima je historijski izvor ovog poglavlja jedno pismo P. Bracciolinija (Epistulae, XVI, 30), ali i usmena svjedočanstva stanovnika San Casciana, u čijoj je blizini bila Machiavellijeva kuća u koju je prognan nakon 1512. god. Tommasini navodi da je po jednom izvještaju Giovannija Ruccelaia nevrijeme počelo 22, a ne 24. kolovoza. 928 Tj. nevrijeme je prešlo s Jadranskog mora (na latinskom nazvano i M are Superum — Gornje more) na Tirensko more (nazvano M are Inferum —Donje more). 15*

227

kazniti T oskan u ;929 jer da je takva oluja zašla u neki grad, među guste kuće s mnogo stanovnika, kao što zađe među hrastove i stabla i malo rijetkih kuća, nema sumnje da ne bi donijela najveću pustoš i bič što se može zamisliti. Ali Bog htjede da tada bude dovoljan taj mali primjer koji će među ljudima obnoviti spomen na njegovu moć.

3 5. Vraćajući se onam o odakle krenuh,930 bijaše kralj A lfonso, kako prije reko­ smo, nezadovoljan m irom ; i pošto mu rat koji za njega pokrenu Iacopo Piccinino protiv Sijenaca bez ikakva razborita razloga ne donese nikakva važna ploda, htjede vidjeti kakvim će plodom uroditi onaj koji mogaše pokrenuti prema dogovoru saveza. I stoga godine 1 4 5 6 . povede s mora i s kopna rat protiv Genovežana, želeći dati vlast obitelji Adorni i oduzeti je obitelji Fregosi koja tada upravljaše; s druge strane naredi lacopu Piccininu da prijeđe T ronto protiv Gismonda M alatestija. Budući da ovaj imaše jake posade u svojim gradovima, malo držaše do Iacopova napada; tako s te strane kraljev pothvat ne donese nikakva ploda; ali pohod na Genovu donese njemu i njegovu kraljevstvu više rata nego što ga je želio. Bijaše tada genoveški dužd Pietro Fregoso.931 M isleći kako neće m oći odoljeti kraljevu naletu, on odluči dati ono što ne mogne zadržati bar nekome tko će ga braniti od neprijatelja i tko će ga jednom možda pravedno nagraditi za takvu uslugu. Stoga posla izaslanike francuskom e kralju Karlu VII, i ponudi mu vlast nad Genovom. Prihvati Karlo ponudu i posla Ivana Anžuvinca, sina kralja Renata, koji malo prije toga bješe otputovao iz Firence i vratio se u Francusku, da zaposjedne taj grad.932 I Karlo vjerovaše da će Ivan bolje upravljati tim gradom nego tko drugi, jer bijaše prilično sviknut talijanskim običajim a; sudio je djelomice da će odatle m oći pom išljati na zauzeće N apulja; to kraljevstvo bješe Alfonso oteo njegovu ocu Renatu. Pođe dakle Ivan u Genovu, gdje ga primiše kao vladara i dadoše mu vlast nad gradskim tvrđavama i državom.

3 6. Taj događaj ozlovolji Alfonsa, jer mu se učini da je navukao na se previše važna neprijatelja; ipak se ne uplaši nego vedra duha nastavi svoj pothvat; i bješe već doveo brodovlje pod Villu M arinu, kod Portofina, kad ga zateče nenadana bolest i umrije. Z bog te se smrti Ivan i Genovežani oslobodiše rata; a Ferrando, koji naslijedi kraljevstvo svog oca Alfonsa, bijaše pun straha, jer mu se tako slavan neprijatelj pojavio u Italiji, a sumnjao je u vjernost mnogih svojih baruna koji bi, željni prom jena, mogli pristati uz Francuze. Bojao se i pape, kojega je častohleplje poznavao, da ga ne naumi lišiti kraljevstva koje je tek zadobio. Uzdao se samo u vojvodu od M ilana; ovaj ne bijaše manje zabrinut za stanje Kraljevstva nego Ferrando, jer se bojaše da Francuzi, ako njime zagospodare, ne odluče osvojiti i njegovu državu, znajući kako oni vjeruju da je mogu zahtijevati kao nešto što njim a pripada.933 Stoga taj vojvoda, odmah nakon Alfonsove smrti, posla Ferrandu pismo i vojsku: vojsku da mu pruži pomoć i ugled, pismo da ga ohrabri, javljajući mu da ga neće ni u jednoj njegovoj nevolji napustiti. 929 Usprkos racionalnom skepticizmu što ga primjenjuje na društvo, Machiavelli ostaje vezan za srednjovjekovne predrasude kao što su predskazanja i si. O tome usp. Umijeće ratovanja i Rasprave o prvoj d ek a d i Tita Livija, I, 52. O praznovjerju u to doba vidjeti: A. Graf, Miti, legende e superstizioni nel M edio Evo, Torino, 1923. 930 T j. u 33. poglavlju VI knjige. 931 Pietro Fragoso je vladao Genovom od 1450. do 1459. god. 932 Ivan Anžuvinac je već u svibnju 1458. došao u Genovu, a Genova je potpala pod vlast Francuske 25. lipnja 1458. 933 Francuzi su smatrali zakonitim nasljednikom Milanskog Vojvodstva Valentinu Visconti, sestru Filippa Marije Viscontija, koja je bila udata za Luja Orleanskog.

228

i

Prvosvećenik odluči poslije Alfonsove smrti dati to kraljevstvo svome nećaku Pietru Lodovicu Borgi; pa da bi opravdao taj pothvat i dobio suglasnost drugih talijanskih vladara, objavi kako želi to kraljevstvo svesti pod vlast Rimske crkve; i stoga uvjeravaše vojvodu da ne smije pružiti nikakvu uslugu Ferrandu, nudeći mu gradove koje nekada posjedovaše u tome kraljevstvu. Ali usred tih nakana i novih briga Kalist um rije;934 i naslijedi ga na stolici Pio II, rodom Sijenac, iz obitelji Piccolom ini, po imenu Enea. Ovaj prvosvećenik, misleći samo kako će učiniti dobro kršćanim a i uzvisiti Crkvu, okani se svake privatne želje, i na molbe vojvode od M ilana okruni Ferranda za kralja, sudeći da će se prije smiriti talijansko oružje ako zadrži dotadašnjeg vladara, nego ako se prikloni Francuzima da zauzmu to kraljevstvo ili ako ga naumi, kao Kalist, uzeti za sebe. Ipak Ferrando, zbog toga dobročinstva, proglasi knezom papina nećaka Antonija M alfija i udade za nj jednu svoju nezakonitu kćer.935 Jo š Crkvi vrati Benevento i Terracinu.

37. Činilo se dakle da se smirilo oružje u Italiji, i papa se spremaše pokrenuti kršćanstvo protiv Turaka, kako to već bješe započeo K alist,936 kad između obitelji Fregosi i Ivana, gospodara Genove, puče raskol zbog kojega buknuše veći i važniji ratovi nego prije. Bijaše Petrino Fregoso u nekom svome kaštelu na Rivijeri. Njem u se činilo da ga Ivan Anžuvinac nije nagradio koliko zaslužuju on i njegova kuća, jer ga oni dovedoše da vlada tim gradom: zbog toga među njim a nasta otvoreno neprijateljstvo. Bijaše to drago Ferrandu, kao jedini lijek i pravi put k njegovu spasu; pa pomože Petrinu ljudstvom i novcima, sudeći da s njegovom pomoću može otjerati Ivana iz one države. A kad ovaj to doznade, posla po pomoć u Francusku; s tom pomoći pođe na Petrina, ali on bijaše vrlo srčan zbog mnoge podrške koja mu pristiže; tako se Ivan povuče da brani grad. Jedne noći uđe Petrino u grad i zauze neka mjesta u njemu; ali kad svanu dan, Ivanova ga vojska porazi i ubi, a sve njegove vojnike ili pobi ili zarobi.937 T a pobjeda osokoli Ivana da krene u pohod na Kraljevstvo; i u listopadu 1 4 5 9 . otplovi s moćnim brodovljem iz Genove prema njem u; i doplovi u Baju, a odatle u Sessu gdje ga primi onam ošnji vojvoda.938 Pridružiše se Ivanu vladar T aran ta,939 Akvilanci, te mnogi drugi gradovi i vladari;940 tako ono kraljevstvo bijaše gotovo cijelo u rasulu. Videći to, Ferrando se uteče papi i vojvodi da mu pomognu; a da bi imao manje neprijatelja, sklopi mir s Gismondom M alatestijem . Z bog toga se Iacopo Piccinino tako ras'rdi, jer bijaše prirodni neprijatelj Gismondu, da istupi iz Ferrandove službe i pristupi Ivanu. Posla još Ferrando novce Federigu, gospodaru Urbina, i što prije mogaše okupi dobru vojsku za ono doba; i izađe pred neprijatelje na rijeku Sarni;941 i 934 Kalist je umro 6. kolovoza 1458. Naslijedio ga je 19. kolovoza kardinal Enea Silvio Piccolomini, koji je vladao do 1464. god. Piccolomini je bio poznat kao pjesnik i humanist, 1446. se zaredio, 1447. postao je biskupom Trenta, a 1450. Siene. Napisao je Com m entarii rerum m em orabilium , H istoria B ohem ica, D e Gestis Basiliensis concilii, C osm ographia itd. Od 1442. bio je sekretar cara Fridrika III koji ga je proglasio kraljem svih pjesnika. Kada je postao papa, stao je braniti apsolutnu vlast vladara. 935 Antonio Piccolomini je zajedno s rukom Ferdinandove kćeri Marije dobio titulu vojvode Amalfija i grofa Celana. 936 Pio II je uspio na Saboru u Mantovi ostvariti načelno jedinstvo zapadnoevropskih vladara za sudjelovanje u novom križarskom ratu, i tom prilikom imenovao za vrhovnog zapovjednika Filipa Burgonjskog. Sve je, međutim, palo u vodu smrću Pia II. Vidjeti: J. Sismondi, Stona delle R epubbliche Italiane, LXXVI. 937 13. rujna 1459. 938 Marino Marzano, vojvoda Sesse i knez Rossana. 939 Giovanni Antonio Orsini. 940 Gradovi Foggia, Manfredonia, Nocera i Troia. 94: Bitka se odigrala na prostoru između dvije male rijeke kod grada Sarno, blizu Nole. Aragonska vojska je potučena do nogu, a Ferdinand se vratio u Napulj sa samo dvadeset konjanika.

229

kad se zametnu bitka, Ferrando bude pobijeđen, a mnogi njegovi važni kapetani zarobljeni. N akon toga poraza ostade vjeran Ferrandu samo grad Napulj s malim brojem knezova i gradova: glavnina se predade Ivanu. Htjede Iacopo Piccinino da Ivan s tom pobjedom ode u Napulj i zagospodari prijestolnicom Kraljevstva; ali ovaj nije htio, govoreći da ga najprije želi lišiti svih posjeda pa ga onda napasti, misleći da će zauzeće N apulja biti lakše kad ostane bez svojih gradova. I ta naopako donesena odluka istrže mu pobjedu u tome pothvatu; jer on nije spoznao kako lakše udovi slijede glavu nego glava udove.

38. Poslije poraza se Ferrando bješe sklonio u Napulj gdje prihvaćaše prognanike iz svojih gradova; i prikupivši novce na najčovječniji način što mogoše, zasnova malu jezgru vojske. Posla opet po pom oć papi i vojvodi, te mu jedan i drugi pomogoše mnogo brže i obilnije nego prije, jer življahu u velikom strahu da ne izgubi svoju kraljevinu.942 Zbog toga se kralj Ferrando osmjeli te izađe iz N apulja; i pošto mu se poče vraćati ugled, vraćaše i izgubljene gradove. I dok se u Kraljevstvu vodio rat, zbi se događaj koji Ivanu Anžuvincu odnese sav ugled i mogućnost da pobijedi u pothvatu. Bijaše Genovežanima dodijala pohlepna i ohola uprava Francuza, tako da pograbiše oružje protiv kraljevskog namjesnika i prisiliše ga da se skloni u C astelletto; i u tome pothvatu bijahu složni Fregosi i Adorni,943 a pomože ih vojvoda od M ilana novcem i vojskom , kako da zadobiju državu tako da je i očuvaju; te kralj Renato, koji zatim stiže s brodovljem u pom oć sinu, nadajući se da će zbog Castelletta opet osvojiti Genovu, doživje takav poraz prilikom iskrcavanja vojske da se morade osramoćen vratiti u Provansu.944 Kad vijest o tome stiže u N apuljsko Kraljevstvo, Ivan Anžuvinac se jako zabrinu; ipak ne odusta od pothvata, nego dugo izdrža rat, a pomagahu mu baruni koji zbog svoga odmetnuća ne vjerovahu da imaju m jesta kod Ferranda. Ipak se naposljetku, nakon mnogih okršaja, dvije kraljevske vojske sukobiše u bici; u njoj bješe poražen Ivan, blizu T ro je, godine 1 4 6 3 .945 I ne naškodi mu toliko poraz koliko odlazak Iacopa Piccinina, koji se prikloni Ferrandu; tako se on, ostavši bez vojske, skloni na Ischiju, odakle se poslije vrati u Francusku. Potraja taj rat četiri godine; a izgubi ga zbog svoje nemarnosti onaj koji zbog vrline svojih plaćenika bješe nekoliko puta u njemu pobijedio. U taj rat se Firentinci ne upletoše na ovaj način: istina je da od njih Ivan Aragonski, tek ustoličeni kralj u onom kraljevstvu nakon Alfonsove sm rti,946 zatraži preko svog izaslanstva da priteknu u pomoć njegovu sinovcu Ferrandu, kako ih obvezivaše nedavno sklopljeni savez s njegovim ocem Alfonsom . Njem u Firentinci odgovoriše da prema njemu nemaju nikakvih obveza; i da neće pomagati sinu u ratu koji otac sa svojom vojskom povede; pa kako je započet bez njihova savjeta i znanja, neka se tako bez njihove pom oći vodi i završi. Stoga izaslanici u ime svoga kralja zaprijetiše kaznom zbog obveze i kamatama zbog štete; i odoše puni srdžbe na taj grad. Ostadoše dakle Firentinci za vrijeme toga rata, što se tiče vanjskih zbivanja, u miru; ali ne mirovahu unutra, kako će se potanko pokazati u sljedećoj knjizi. 942 Ferdinanda Aragonskog je stalno podržavao Pio II, glavni saveznik mu je bio Francesco Maria Sforza, a u pomoć je pritekao i Skenderbeg. 943 3. ožujka 1461. Na čelu ustanka su bili Prospero Adorno i da Campofregoso. 944 17. srpnja 1461. 945 1 8. kolovoza 1462. 946 Pod krunom Alfonsa Aragonskog nalazile su se Aragonsko Kraljevstvo, Valencia, Sicilija, Napulj i Sardinija. Nakon njegove smrti 1458. Napuljsko Kraljevstvo je pripalo njegovom vanbračnom sinu Ferdinandu, a Aragonsko Kraljevstvo i Sicilija pripali su njegovom bratu Ivanu, zakonitom nasljedniku aragonske loze i ocu španjolskog kralja Ferdinanda Katoličkog.

230

SEDMA KNJIGA 1. Učinit će se možda onima koji budu čitali gornju knjigu da je pisac firentinskih zgoda previše otegnuo s pripovijedanjem onoga što se zbivalo u Lom bardiji i Kraljev­ stvu; ja se ipak nisam klonio niti ću se ubuduće kloniti takva pripovijedanja, jer, premda nisam nigdje obećao da ću pisati o zbivanjima u Italiji, ne mislim zbog toga zapustiti da ne ispričam ono što će u toj pokrajini biti znamenito. Jer ako to ne ispričam, naša će povijest biti manje razumljiva i m anje ugodna; osobito zbog toga što se djelima drugih talijanskih naroda i vladara najčešće izazivaju ratovi u koje se Firentinci m oraju um iješati; tako se iz rata između Ivana Anžuvinca i kralja Ferranda rodiše mržnje i ljuta neprijateljstva što se poslije nastaviše između Ferranda i Firentinaca, a posebno s obitelji M edici. Je r u tom se ratu kralj jadao ne samo da mu nije pružena pom oć nego da su učinjene usluge njegovu neprijatelju; ta srdžba je bila uzrok prevelikim nevoljam a, kako će se u našoj priči pokazati. I budući da sam, pišući o izvanjskim stvarima, stigao do godine 1 4 6 3 , valja mi, ako hoću ispričati trzavice koje se unutra zbiše u to vrijeme, vratiti se mnogo godina unatrag. Ali prvo hoću, raspravljajući po našem običaju, nešto reći o tome kako se oni koji se nadaju da jedna republika može biti ujedinjena u toj nadi jako varaju. Istina je da jedni rascjepi škode republikama, a drugi im koriste: škode oni koji su popraćeni strankam a i pristašam a; koriste oni koji se održavaju bez stranaka i bez pristaša.947 Kada se, dakle, utemeljitelj jedne republike ne može postarati da u njoj ne bude neprijateljstva, m ora se bar pobrinuti da u njoj ne bude stranaka. I zato treba znati kako građani na dva načina stječu ugled u gradovima: ili javnim putem, ili privatnim vezama. Javno se stječe pobjedom u nekoj bici, osvojenjem nekog grada, hitrim i opreznim poslanstvom, mudrim i sretnim davanjem savjeta republici; privatno se stječe ako se učini dobro ovom ili onom građaninu, ako ga se brani od poglavarstava, ako mu se pruža novčana pom oć, ako se nezasluženo promiče do časti, i ako se javnim igrama i darovima pridobiva puk. Iz toga načina postupanja rađaju se stranke i pristaše; i koliko ovako stečen ugled škodi, toliko onakav koristi kad nije pomiješan sa strankam a, jer je tada utemeljen na općem dobru, a ne na pojedinačnom . I premda se među takvim građanima također ni na kakav način ne može spriječiti da ne bude prevelikih mržnji, ipak, nemajući pristaša koji bi ih slijedili radi vlastite koristi, oni ne mogu naškoditi republici; čak joj m oraju koristiti, jer je potrebno, ako se žele dokazati, da se okrenu prema njezinu uzvisivanju, te da osobito paze jedni na druge da se ne krše građanske odredbe. N eprijateljstva u Firenci uvijek su izazivale stranke, i zato su uvijek bila štetna; i nikada nijedna pobjednička stranka nije ostala jedinstvena, osim onoliko koliko je neprijateljska stranka bila živa; ali čim bi se pobijeđena zatrla, nemajući 947 U originalu je upotrijebljen pojam setta, odnosno sekta. Usp.: R asprave. .., I, 2 -5 .

231

pobjednička više straha da je zadrži ni unutrašnjeg uređenja da je obuzda, ona bi se ponovo razdijelila.948 Stranka Cosim a M edicija ostade nadmoćna godine 1 4 3 4 ; ali budući da potučena stranka bijaše velika i puna veoma moćnih ljudi, zadrža se neko vrijeme, od straha, jedinstvena i čovječna, jer oni između sebe ne načiniše nikakve pogreške, a narod ih ni zbog kojeg njihova groznog djela ne zamrzi; i tako koji god put ta uprava ustreba narod da učvrsti svoju vlast, uvijek ga nađe spremna da njezinim glavarima prepusti svu silu i m oć koju su željeli. I tako od 1434. do 1455, što čini dvadeset jednu godinu, preuzeše oni, pored redovitih vijeća, šest puta m oć Ovlasti.

2. Bijahu u Firenci, kako više puta rekosm o, dva veoma moćna čovjeka, Cosimo M edici i Neri Capponi; od njih Neri bijaše onaj koji svoj ugled steče javnim putem, tako da imaše mnogo prijatelja a malo pristaša; s druge strane Cosim o, pošto svojoj moći otvori javan i privatan put, imaše mnogo i prijatelja i pristaša. I dok bijahu u slozi, za života njih obojice, uvijek mogahu bez ikakve teškoće postići od naroda što god su htjeli, jer se u njim a m oć m iješala s pravednošću. Ali kad nastupi godina 1 4 5 5 , i umrije N eri,949 a neprijateljska stranka se uguši, vlada naiđe na teškoće u ostvarivanju svog ugleda; a upravo Cosimovi prijatelji, veoma moćni u vladi, bijahu uzrok tome, jer se nisu bojali protivničke stranke, koja se zatrla, a drago im je bilo da um anje njenu moć. Od toga jala počeše rascjepi koji uslijediše poslije toga, godine 1 4 6 6 ; tako oni kojim a pripadaše vlast, u vijećim a gdje se javno raspravljalo o javnim službama, svjetovahu da bi dobro bilo da se ne obnavlja Ovlast, i da se zavežu torbe, a da se službe, prema prednostima prošlih glasanja, izvlače kockom . Cosim o, da bi suzbio taj pokret, imaše jedan od dva lijeka: ili na silu uzeti vlast, s pristašama koji mu preostaše, i prignječiti sve ostale; ili pustiti da se stvari razvijaju pa s vremenom navesti prijatelje da uvide kako ne njemu nego samima sebi oduzimaju upravu i ugled. Od tih dvaju lijekova izabra posljednji; jer je dobro znao da se takvim načinom vladanja, budući da torbe bijahu pune njegovih prijatelja, ne izlaže nikakvoj opasnosti, i da po miloj volji može vratiti svoj položaj. Pošto stoga grad poče kockom određivati poglavarstva,950 većini se građana učini da im se vratila sloboda, a poglavarstva nisu više sudila po volji m oćnika, nego po vlastitoj prosudbi; na taj način čas ovaj prijatelj jednog m oćnika, čas onaj nekog drugoga bijaše oboren; i tako oni koji su znali viđati svoje kuće pune posjetilaca i darova, vidješe ih prazne bez imovine i ljudi. I vidješe također da su postali jednaki onima koji su nekada bili mnogo niži od njih, i vidješe da su viši od njih oni koji nekada bijahu jednaki njim a. Ne bijahu štovani ni čašćeni, nego mnogo puta izvrgnuti ruglu i podsmijehu, a po ulicama i trgovima o njim a se i o republici bez ikakva obzira raspravljalo; tako ubrzo spoznaše da su vlast izgubili oni, a ne Cosimo. A Cosim o se u tome nevješt činio; i čim bi se rodila ijedna odluka koja će biti draga narodu, on bješe prvi da je podupre. Ali ono što najviše ustravi velikaše, a Cosimu dade najveću priliku da ih nagna da priznaju svoju zabludu, bijaše obnovljenje zemljišnih knjiga iz godine 1 4 2 7 , kad teškoće ne nametnuše ljudi nego zakoni.951 948 Vidjeti III knjigu, 1. pogl. 949 Neri Capponi, sin Gina, umro je 1457, dokad dopiru i njegovi Comm entari, memoarski dnevnik protkan općim razmišljanjima, kojim se i Machiavelli koristio kao građom za svoje djelo. 950 U veljači 1454. donesen je zakon o izboru javnih funkcionara kockom, ali se počeo primjenjivati tek od srpnja 1455. 951 Tzv. katastar je 1433. pooštren i uveden je progresivni porez, koji je iznosio 1 do 3% od ukupne imovine. Obnovljen je u siječnju 1458, a izvršenje je povjereno desetočlanoj komisiji, kojoj je mandat trajao osamnaest mjeseci. Oslobođenje od takvog poreza u slučaju žalbe moglo se donositi samo jednoglasno.

232

3. Kad se prihvati taj zakon i već se odredi služba da ga provodi, svi se oni ujediniše i pođoše do Cosim a, moleći ga da njih i sebe izvuče iz ruku puka, i da vladi vrati onaj ugled koji njemu davaše m oć a njim a čast. Cosim o im odgovori da je na to spreman; ali da želi da se zakon provodi redovito i s voljom naroda, a ne na silu o kojoj nipošto ne treba da mu govore. U vijećima se pokuša donijeti zakon da se imenuje nova Ovlast, ali bez uspjeha; stoga se građanski prvaci vraćahu Cosimu, i svim ga izrazima poniznosti m oljahu da pristane na narodni sabor; to je Cosim o posvema odbijao, želeći ih dovesti u položaj da potpuno uvide svoju pogrešku. I budući da Donato Cocchi, postavši gonfalonijer pravde,952 htjede bez njegova pristanka sazvati sabor, Cosimo navede članove Sinjorije što su s njime sjedili da ga tako ismiju, te on pom ahnita i kao lud bijaše poslan kući. Ipak, budući da nije dobro puštati stvari da toliko teku da se poslije ne bi mogle vratiti na pravo m jesto, pošto za gonfalonijera pravde dođe Luca Pitti, srčan i hrabar čovjek, Cosimu se učini da je vrijeme da njemu prepusti upravu nad tom stvari, tako da se svaka pokuda, ako se iz toga pothvata rodi, pripiše Luki a ne njemu. A Luca, u početku svoje službe, predloži mnogo puta narodu da se obnovi Ovlast, a kad to ne postiže; zaprijeti onima koji su sjedili u vijećima uvredljivim riječim a i punim oholosti. N jim a malo zatim dodade i djela; jer u kolovozu 1 4 5 8 , uoči Svetog Lovre,953 pošto ispuni Palaču oružnicima, sazva narod na Trg, i natjera ih prisilom i oružjem da pristanu na ono na što prije nisu htjeli dobrovoljno pristati. Pošto se tako prigrabi vlast i odredi Ovlast, a zatim i prve službe prema mišljenju m alobrojnih,954 da bi s tlačenjem počela ta uprava što je oni na silu stvoriše, protjeraše gospara Girolam a M achiavellija955 s nekim drugima, a još mnoge lišiše počasti. Toga gospara G irolam a, zato što se nije pokoravao progonstvu, proglasiše poslije odm etnikom ; i dok je obilazio Italiju, potičući vladare protiv svoje domovine, zbog nevjere jednog od te gospode bijaše uhvaćen u Lunigiani; i kad ga odvedoše u Firencu, umrije u tamnici.

4. Takva bijaše ta vladavina, koja u nepodnošljivosti i nasilju potraja osam godina; jer Cosim o, već star' i oronuo i oslabio zbog trošna zdravlja, ne mogaše biti nazočan nego se tako brinuo o javnoj upravi, pa je nekolicina građana plijenila taj grad. U ime nagrade za djela što ih učini za dobrobit republike, Luca Pitti bijaše proglašen vitezom; te on, da ne bi bio manje zahvalan prema njoj nego što je ona bila prema njemu, ushtjede da se oni koji se prije zvahu priori cehova, da bi od izgubljena posjeda vratili bar naslov, nazovu priorima slobode: htjede još da gonfalonijer, koji je prije sjedio zdesna upraviteljim a,956 ubuduće sjedi u sredini među njim a. I budući da se činilo da je prst Božji umiješan u te prom jene, prirediše javne ophodnje i svečane obrede da mu zahvale za vraćene časti. Gospar Luca primi bogate darove od Sinjorije i Cosim a, a za njima se sav grad u tome poče natjecati; i mislilo se da su darovi dosegli svotu od dvadeset tisuća dukata.957 Stoga steče takav ugled, da ne vladaše gradom Cosim o nego gospar Luca. I zadobi toliko pouzdanje da započe dvije građevine, jednu u Firenci, 952 U to vrijeme je gonfalonijer bio Matteo Bartoli, a ne Donato Cocchi (ožujak 1458), 953 Ne uoči sv. Lovre, 10. kolovoza, već dan kasnije. 954 Imenovanu Ovlast sačinjavali su članovi Sinjorije i 250 građana, na vrijeme od pet godina, a poglavarstva su imenovana na sedam godina. 955 Machiavellijev rođak. Ta je porodica, inače, Firenci dala 12 gonfalonijera i 56 priora. Girolamo i Pietro Machiavelli, kao i Paolo Benizzi, osuđeni su na 25 godina progonstva u Avignon, a drugim kaznama je osuđeno još 15 građana. Girolamo je umro u srpnju 1460. 956 Odnosno rektori (upravitelji ili rektori zvali su se nosioci tzv. prava mača: narodni kapetan, strani suci, gradonačelnik i izvršitelj pravde). Ta je reforma provedena u siječnju 1459. 957 U prosincu 1463. god.

233

drugu u Rucianu, u mjestu koje je pokraj grada na jednu m ilju, obje veličanstvene i kraljevske; ali ona u gradu bijaše u svemu veća od svake druge što je do toga dana ijedan privatni građanin bješe sagradio. I da bi ih doveo koncu, nije se klonio nijednog izvanrednog sredstva; jer nisu ga samo građani i pojedinci nadarivali i pomagali mu stvarima koje su potrebne za gradnju nego su mu općine i cijela žiteljstva pružali pom oć. Osim toga, svi prognanici, i tko god mu drago što bješe počinio ubojstvo, krađu ili što drugo pa se zato bojao javne kazne, samo ako je bio koristan toj gradnji, unutar tih građevina se u sigurnost sklanjao.958 Drugi građani, premda nisu gradili koliko on, ipak ne bijahu m anje nasilni ni m anje grabežljivi od njega; i tako, ako Firenca nemaše vanjskoga rata da je uništi, uništavali su je njezini građani. U to vrijeme uslijediše, kako već rekosm o, ratovi Kraljevstva, a neke povede i prvosvećenik u R om anji protiv obitelji M alatesti; jer on im htjede oteti Rim ini i Cesenu, što bijahu u njihovu posjedu; i tako, u tim pothvatim a i mislima da poduzme pohod protiv Turčina, papa Pio provede svoje prvosvecenstvo.

5. Ali Firenca produži u svojim neslogama i nevoljam a. Započe nesloga u Cosim ovoj stranci 1 4 5 5 , i to zbog rečenih razloga koje njegova razboritost, kako ispričasmo, za neko vrijeme primiri. Ali kad nastupi godina 1 4 6 4 , Cosimu se pogorša bolest, tako da preminu s ovoga svijeta.960 N jegova smrt ožalosti prijatelje mu i neprijatelje; jer oni koji ga zbog uprave nisu voljeli, videći kakva bijaše grabežljivost građana za njegova života, a zbog štovanja prema njemu bijahu manje nepodnošljivi, posumnjaše da će biti potpuno upropašteni i uništeni kad njega ne bude; a u njegova sina Piera nisu se mnogo uzdali, jer premda bijaše dobar čovjek, ipak su smatrali da će se, zbog toga što i on bijaše bolešljiv i neiskusan u vladanju, m orati na njih oslanjati, tako da će oni, bez uzde u ustima, biti još nezajažljiviji u svojoj grabežljivosti. Stoga on ostavi za sobom u svakom golemu žalost.961 Cosimo bijaše, čovjek bez oružja,962 najslavniji i najštovaniji građanin što ga ikada imaše ne samo Firenca nego bilo koji drugi grad od pam tivijeka; jer on nije samo vlašću i bogatstvom nadmašivao svakoga drugoga u svoje vrijeme nego i darežljivošću i razboritošću; jer pored svih drugih svojstava što ga učiniše vladarom njegove domovine bijaše on iznad svih drugih ljudi širokogrudan i veličanstven. N jegova se širokogrudnost pokaza mnogo više poslije njegove smrti, kad Piero, njegov sin, htjede ustanoviti njegovu imovinu; jer ne bješe nijednog građanina, koji u gradu imaše ikakvu važnost, kojem u Cosimo nije uzajmio veliku svotu novca; i mnogo je puta, kad bi naslutio da je koji plemić u nevolji, bez pitanja pom agao. N jegova se veličanstvenost pokaza u obilju građevina što ih izgradi; jer ne samo da obnovi samostane i hramove svetog M arka i svetog Lovre i samostan svete Verdiane u Firenci, te svetog Girolam a i O patiju u brdima Fiesolea, i hram male braće u Mugellu, nego ih od tem elja nanovo podiže. Osim toga načini presjajne oltare i 958 Javno mnijenje je osudilo tu raskoš i rastrošnost; današnja Palača Pitti, u kojoj se nalazi jedna od najčuvenijih pinakoteka, sagrađena je prema nacrtima Filippa Brunelleschija; preuredila ju je Eleonora iz Toleda, supruga kasnije velikoga toskanskog vojvode Cosima I Medicija (1537-1574). 959 Papini lokalni ratovi u Italiji potrajali su od 1460. do 1463, a 1464. je papa uspio dobiti obećanje talijanskih državica da će sudjelovati u borbi protiv Mehmeda, ali je umro 15. kolovoza 1464. u Anconi, dok se spremao na pohod. 960 1. kolovoza 1464. u vili Careggi, nedaleko od Firence, gdje će 1492. umrijeti i Lorenzo Veličanstveni, a koju je 1433. obnovio Michelozzo Michelozzi. 961 U originalu: »Lascid pertanto di se in ciascuno grandissim o desiderio.« Misli se na Cosima. Piero je živio od 1418. do 1469, a majka mu je bila Contessina Bardi. 962 Tj. nije bio vojnik, već jedinstven primjer moći prikupljene ne oružjem, već oprezom i lukavošću (P. Villari) u slobodnom državnom uređenju.

234

kapelice u Svetom Križu, u Slugama, u Anđelima, u Svetom M iniatu; te hramove i kapelice, osim što ih podiže, također opskrbi ruhom i svim drugim što je potrebno da se uresi služba Božja. Ovim svetim građevinama pridružiše se njegove privatne kuće; od njih je jedna u gradu, u onakvu stanju kakvo dolikuje takvu građaninu;963 četiri su vani, u Careggiju, u Fiesoleu, u Cafaggiuolu i u Trebbiju: sve same palače, ne privatne građanske, nego kraljevske. I budući da mu u veličanstvu građevina ne bijaše dovoljno da bude poznat u Italiji, podiže još u Jeruzalemu prihvatilište za uboge i bolesne hodočasnike; u tim gradnjam a potroši on pregoleme svote novca. I premda ta njegova prebivališta i sva druga djela i nastojanja bijahu kraljevska, a sam u Firenci bijaše vladar, ipak ga je toliko blažila njegova razboritost da nikada ne prekorači građanske skrom nosti:964 jer u razgovorima, u posluzi, u jahanju, u cijelom načinu življenja i u rodbini uvijek bijaše sličan bilo kojem u skrom nom građaninu; jer je znao kako izvanredne stvari, koje se svaki čas vide i javljaju, izazivaju mnogo više zavisti kod ljudi nego one koje su vrijedne i koje se poštenjem zaodijevaju. Stoga kad je trebalo da sinove oženi, nije iskao da se orodi s vladarima, nego za G iovannija isprosi Corneliju iz obitelji Alessandri, a za Piera Lucreziju iz obitelji Tornabuoni; a od unuka, Pierovih kćeri, Bianku udade za Guglielma Pazzija, a Nanninu za Bernarda Rucellaija. Nijedan vladar ni građanska vlada u njegovo vrijeme ne dostiže ga po bistrini vladanja: odatle po­ tječe što on u tako prevrtljivoj sreći, i u tako nestalnu gradu i nepostojanu gra­ đanstvu, vladaše trideset jednu godinu; jer je u svojoj velikoj opreznosti nazirao zla izdaleka,965 pa je zato im ao vremena ili da im ne da rasti, ili da se tako pripravi da mu ne mognu naškoditi kad narastu: stoga ne pobijedi samo domaće i građansko častoljublje nego nadjača i častoljublje mnogih vladara s toliko sreće i razboritosti da se svatko udruživao s njim i s njegovom domovinom, a on ostajaše ili jednak ili nadmoćan neprijatelju, te tko god mu se usprotivi, izgubi ili vrijeme i novac, ili položaj. Tom e dobro mogu posvjedočiti M lečani; oni su s njim uvijek bili jači od vojvode Filippa, a kad bi se odijelili od njega, uvijek su ih, prvo Filippo, a poslije Francesco, pobjeđivali i tukli; a kad se s Alfonsom ujediniše protiv Firentinske Repu­ blike, Cosimo svojim potraživanjim a tako isprazni Napulj i M letke od novca da bijahu prisiljeni pristati na onakav mir kakav im se ponudi. Sve teškoće, dakle, što ih Cosimo imaše, unutar grada i napolju, okončaše se za njega slavno a pogibeljno za neprijatelje; i zato su mu građanske nesloge stalno uzdizale položaj u Firenci, a vanjski ratovi m oć i ugled: tako on pripoji pod vlast svoje republike Borgo a San Sipolcro, M ontedoglio, Casentino i dolinu Bagna. I tako njegova vrlina i sreća zatrše sve njegove neprijatelje, a uzvisiše prijatelje.

6. Rodio se godine 1 3 8 9 , na dan svetog Cosima i D am iana.966 M ladost mu je bila ispunjena poteškoćam a, kako to pokazuju progonstvo, hvatanje i smrtne opasnosti; a od koncila u Konstanzu, kam o je išao s papom Ivanom, poslije njegove propasti m orao je prerušen bježati, da spasi život.967 Ali kad prevali .četrdesetu godinu,968 poživje 963 Dvorac Medici (1670. prešao u vlasništvo porodice Riccardi) u Via Larga (danas ulica Cavour), građen po projektima Michelozza od 1444. do 1459. Osim njega, Cosimov omiljeni arhitekt bio je Brunelleschi. 964 Tj. skromnosti koja dolikuje slobodnom životu (u originalu: m odestia civile). Usp. dolje pojam governo civile, odnosno građanska, slobodna vlada, tj. vlast. 965 Odnosno na vrijeme. Usp.: Vladar, III i XIII. 966 Tj. 27. rujna. 967 Cosimo je u Konstanzu pratio papu Ivana XXIII, kojega je koncil opozvao 1415. god. (vidjeti I knjigu, 35), i iskoristio priliku da sklopi unosne bankarske poslove. 968 Odnosno četrdeset i petu (od 1434).

235

veoma sretno, tako da u njegovoj sreći ne sudjelovahu samo oni koji mu se pridružiše u javnim službama nego i oni koji po cijeloj Evropi upravljahu njegovim blagom : odatle potekoše mnoga pretjerana bogatstva brojnih obitelji u Firenci, kako se obogatiše Tornabuoni, Benci, Portinari i Sassetti; a osim njih, obogatiše se i svi oni koji bijahu ovisni o njegovu savjetu i sreći: tako se on, premda je trajno trošio na gradnju hramova i na m ilostinju, ponekad znao potužiti prijateljim a da nikad ne može onoliko novca potrošiti na slavu Božju koliko ga nalazi u svojim dužničkim knjigam a.969 Bio je srednje veličine, maslinaste puti i poštovana lika. Bio je neuk,970 ali veoma rječit i obdaren prirodnom razboritošću; i zato je bio uslužan prijateljim a, milosrdan siromasim a, u druženju koristan, u savjetima oprezan, u izvršenjima brz; a u svojim izrekama i odgovorima bijaše oštroum an i ozbiljan. Poruči mu Rinaldo Albizzi, u prvim danima svoga progonstva, da kokoš leži na jajim a, a njemu Cosim o odgovori da uludo leži izvan gnijezda; a drugim odm etnicim a, koji mu dojaviše da ne spavaju, odvrati da im vjeruje, jer im je san pokvario. Reče za papu Pija, kad on pozivaše vladare u pohod na Turčina, da je star a hvata se mladenačkog posla. M letačkim predstavnicima, koji zajedno s predstavnicima kralja Alfonsa dođoše da se potuže na republiku, pokaza otkrivenu glavu, i upita ih kakve je boje; oni nato odgovoriše: — Bijele - a on tada dodade: - N eće proći dugo vremena, a vašim će senatorim a pobijeljeti kao meni. Upita ga žena, nekoliko sati prije smrti, zašto drži sklopljene oči, a on odgovori" - D a ih priviknem. — Kad mu neki građani, poslije njegova povratka iz progonstva, rekoše da se kvari grad i da se radi protiv Boga što se iz njega toliki dobri ljudi tjeraju, odgovori da mu je draži pokvaren grad nego izgubljen; i da dva hvata ružičaste tkanine čine dobra čovjeka;971 i da se vlast ne održava s očenašim a u ruci: te riječi dadoše neprijateljim a građe da ga kleveću kao čovjeka koji više voli sebe nego domovinu, i više ovaj nego drugi svijet. M ogle bi se navesti mnoge druge njegove izreke koje će se, kao suvišne, izostaviti. Bio je Cosimo i ljubitelj i uzvisitelj učenih ljudi; i zato dovede u Firencu A rgilopola,972 čovjeka grčke narodnosti i veoma učena u ono vrijeme, da on firentinsku mladež poučava u grčkom jeziku i u drugim svojim znanostim a; u svojoj je kući hranio M arsilija Ficina, drugog oca platonske filozofije, kojega je nada sve ljubio; pa da bi mogao mirnije proučavati knjige, i da bi mu s mirom m ogao biti korisniji, darova mu imanje u blizini svoga u Careggiju.973 Z bog te njegove razboritosti, dakle, zbog toga njegova bogatstva, načina življenja i sreće, u Firenci su se građani njega bojali i ljubili ga, a vladari, ne samo u Italiji, nego po cijeloj Evropi, s udivljenjem su ga cijenili. Tako on svojim potomcima ostavi takav tem elj, da ga mogahu vrlinom dostići a bogatstvom daleko nadmašiti, a onu vlast što je Cosim o imaše u Firenci, imati ne samo u tome gradu nego u cijelom kršćanstvu.974 Ipak u posljednje dane svoga života oćutje preteške neugodnosti; jer mu od dvaju sinova što ih imaše, Piera i Giovannija, ovaj potonji 969 Lorenzo Veličanstveni je u svojim Uspom enam a (Riccordi) izračunao da su Cosimo i Piero između 1434. i 1470. na gradnju novih građevina potrošili 663.755 zlatnih fjorina. Za usporedbu, Machiavellijeva plaća drugog sekretara iznosila je godišnje 100 fjorina, i to 1498. god. 970 U originalu senza dottrina. Machiavelli pretjeruje, jer je Cosimo, osim latinskim, vladao i grčkim, a učitelji su mu bili Roberto Rossi i Bizantinac Manuel Krizolor (1350-1415), jedan od prvih učitelja grčkoga u Zapadnoj Evropi. Druga svjedočanstva govore o tome da je Cosimo često s najvećim eruditima epohe vodio konverzaciju o literaturi i filozofiji. 971 Usp.: Vladar, IX. 972 Ivan Argiropulos, bizantski erudit koji je došao u Italiju nakon pada Konstantinopola. Predavao je grčki jezik i filozofiju na Firentinskom sveučilištu od 1457. do 1471, i od 1477. do 1481. 973 Marsilio Ficino (1433-1499), dekan Platonske akademije koja je osnovana 1459. Cosimo mu je 1462. poklonio vilu Montecchi. 974 Aludira na pape iz porodice Medici (Lav X , alias Giovanni, bio je sin Lorenza, odnosno Cosimov praunuk. Klement VII, alias Giulio, bio je vanbračni sin Giuliana i također Cosimov praunuk).

236

umrije, a u nj se više pouzdavao, budući da mu prvi bijaše bolešljiv i, zbog tjelesne slabosti, nepodoban za javne i privatne poslove.975 Tako on, davši da ga nose kući, poslije sinovljeve smrti, reče uzdišući: — Ovo je prevelika kuća za tako malu obitelj. Jo š mu je veličinu duha tištila misao da nije povećao firentinsko područje nekom časnom tečevinom ; a to se više tužio, što mu se više činilo da ga je Francesco Sforza prevario; ovaj mu je, dok bijaše grof, obećavao da će za Firentince osvojiti Luku, ako ikad zagospodari M ilanom . Ali to se nije ispunilo, jer taj grof sa srećom prom ijeni ćud, pa kad je postao vojvoda, htio je na tom položaju uživati u onom miru što ga je ratom stekao; i zato nije htio ni Cosimu ni nikome drugom udovoljiti nikakvim svojim pothvatom ; niti je poslije, kad je postao vojvoda, vodio ikakvih ratova osim onih na koje je bio prisiljen zbog obrane. T o je bilo uzrokom prevelika Cosimova jada, jer mu se činilo da se mnogo trudio i trošio da uzvisi jednog nezahvalna i nevjerna čovjeka. Činilo mu se, osim toga, da zbog tjelesne nemoći ne ulaže više svoju nekadašnju m arljivost u javne i privatne poslove; zato je mislio da jedni i drugi propadaju, jer grad su uništavali građani, a imovinu upravitelji i sinovi. Z bog svih tih stvari proveo je posljednje doba svog života u nemiru. Ipak je umro ovjenčan slavom, glasovita imena u gradu i izvan njega. Svi građani i svi kršćanski vladari iskazaše sinu mu Pieru sućut zbog njegove smrti, te ga svi građani s najvećom raskoši otpratiše do groba, i ukopaše ga u hramu svetog Lovre, i javnom odlukom napisaše mu na grobu O TA C D O M O V IN E . Ako ja, pišući o Cosimovim djelima, oponašam one koji pišu o životima vladara, a ne one koji pišu opće povjesnice, neka se nitko tome ne čudi, jer kad bijaše izniman čovjek u našem gradu, m orao sam ga na izvanredan način hvaliti.976

7. U to vrijeme, dok se Firenca i Italija nalažahu u rečenim prilikam a, francuski kralj Luj se izvrže veoma tešku ratu što mu ga njegovi baruni, uz pom oć bretonskoga vojvode Franje i burgundskoga vojvode Karla, nam etnuše;977 rat je imao toliki zamah da on ne mogaše ni pomisliti da pomogne vojvodi Ivanu Anžuvincu u osvajanju Genove i Kraljevstva; dapače, sudeći da mu je potrebna pom oć od svakoga, a grad Savona bješe u vlasti Francuza, dade je on u gospodstvo milanskom vojvodi Francescu, i napomenu mu da, ako želi, može s njegovim blagoslovom osvojiti i Genovu. Tu stvar Francesco prihvati; te s ugledom što mu ga dade kraljevo prijateljstvo, i s naklonošću što mu je iskazaše Adornijevi zagospodari G enovom ;978 a da se ne bi pokazao nezahvalan prema kralju za ukazana dobročinstva, posla mu na pom oć u Francusku tisuću petsto konjanika, sa svojim prvorođencem Galeazzom na čelu.979 Ostadoše međutim Ferrando od Aragonije i Francesco Sforza, jedan vojvoda od Lom bardije i vladar Genove, drugi kralj cijelog Napuljskoga Kraljevstva, te pošto se između sebe orodiše,980 razmišljali su na koji bi način učvrstili svoje države, da u njim a za života mogu spokojno uživati a poslije smrti ih slobodno ostaviti svojim baštinicima. I zato prosudiše da je potrebno da 975 Giovanni je umro 1463, a Piero je bolovao i umro od podagre i po tome nazvan »podagrični Piero« (Piero ii gottoso). 976 Machiavelli osjeća potrebu da se opravda zbog pretjeranog hvaljenja Cosima, koji je inače zaslužan za likvidaciju »građanskog življenja« (vivere civile), tj. komunalne demokracije. 977 U Francuskoj je vladao građanski rat: Luj XI (1461-1483) borio se protiv »Lige javnog dobra«, koju su sačinjavali Karlo Smjeli, burgundski vojvoda, vojvode Bourbona i Nemoursa, Kalabrije i Barija, grofovi Charolois, Dunois, d’Armagnac i Dammarfin. 978 Luj X I je za pomoć u ratu protiv Lige prepustio Francescu Sforzi Savonu 1463. i Genovu 1464. 979 Galeazzo Maria Sforza (1444—1476) naslijedio je oca na položaju milanskog vojvode 1466. 980 1465. obavljeno je dvostruko vjenčanje: kći Francesca Sforze Ippolita vjenčala se s Alfonsom, vojvodom Kalabrije (sin Ferdinanda i unuk Alfonsa), a Eleonora Aragonska (također Ferdinandova kći) s Francescom Marijom Sforzom, trećerođenim vojvodinim sinom.

237

se kralj osigura od onih baruna koji su ga napali u ratu s Ivanom Anžuvincem, a da vojvoda uznastoji zatrti plaćeničke čete, prirodne neprijatelje njegove krvi, koji su se pod Iacopom Piccinom vinuli do golema ugleda, jer on bješe ostao prvi kapetan u Italiji, a budući da ne imaše države, m orao ga se bojati svatko tko bijaše na vlasti, a ponajviše vojvoda koji, potaknut svojim prim jerom , ne mogaše misliti da će zadržati vlast niti da će je u spokojnosti ostaviti sinovima dok živi Iacopo. Stoga kralj svim sredstvima pokuša sklopiti sporazum sa svojim barunim a, i posluži se svim umijećem da ih pridobije; to mu sretno pođe za rukom , jer ti vladari su vidjeli da ih čeka očita propast ako ostanu u ratu s kraljem , a o njoj su dvojili ako sklope sporazum i u nj se pouzdaju. I budući da se ljudi uvijek radije klone onoga zla koje je jam ačno, iz toga slijedi da vladari lako mogu prevariti niže m oćnike: povjerovaše ti vladari u mir s kraljem , videći bjelodane opasnosti u ratu, pa kad se predaše pod njegovo okrilje, on ih poslije na različite načine i pod različitim izlikama posm ica.981 T o uznemiri Iacopa Piccina, koji se sa svojim četama nalazio u Solm oni;.pa da ne da kralju priliku da ga zatre, preko svojih prijatelja uspostavi vezu s vojvodom Francescom da se s njim pom iri; i pošto mu vojvoda dade najveća moguća obećanja, odluči se Iacopo predati u njegovo okrilje, pa pođe s pratnjom od stotinu konjanika da ga posjeti u M ilan u.982 8. Iacopo je pod ocem i s bratom 983 dugo vremena vojevao, najprije za vojvodu Filippa a poslije za narod M ilana, tako da je zbog duga druženja imao u M ilanu mnogo prijatelja i sveopću dobrohotnost; nju su tadašnje prilike povećale, jer je dobra sreća i trenutna m oć rodila jal prema obitelji Sforza, a prema Iacopu su nesreće i dugo izbivanje izazvali u tom narodu sućut i golemu želju da ga vide. Sve se to očitova pri njegovu dolasku, jer ostade malo plemića koji ga ne pozdraviše, a ulice kojim a prođe bijahu prepune onih koji su ga željeli vidjeti; posvuda se izvikivalo ime njegove čeljadi. Te počasti ubrzaše njegovu propast, jer u vojvodi poraste sumnja i želja da ga uništi. Pa da bi to mogao što prikrivenije učiniti, htjede da proslavi pir s Drusianom , njegovom vanbračnom kćeri, koja se davno prije za nj udala; zatim se dogovori s Ferrandom da ga unajmi s naslovom zapovjednika svojih četa i s plaćom od stotinu tisuća forinta. Poslije tog dogovora Iacopo, zajedno s jednim vojvodinim izaslanikom i svojom ženom Drusianom , ode u N ap u lj;984 tu bješe veselo i časno primljen te svakovrsnim prosla­ vama zabavljan mnogo dana. Ali kad zatraži dopust da pođe u Solmonu, gdje mu je bila vojska, kralj ga pozva na gozbu u Kaštel, a poslije gozbe ga, zajedno s njegovim sinom Francescom , baci u tamnicu i kratko vrijeme zatim um ori.985 I tako su se naši talijanski vladari bojali u drugih one vrline koje nisu imali u sebi, i zatirali je: zato, pošto je nitko ne imaše, izložiše ovu zemlju onoj propasti koja je, poslije neduga vremena, nagrdi i ojadi.986 9. U to vrijeme papa Pio bješe sredio prilike u R om anji; i zato mu se učini da je čas, videći da nastade sveopći m ir, da pokrene kršćane protiv Turčina; pa obnovi sve 981 Marino Marzano je bio zatočen u Castel Nuovo, a Giovanni Antonio Orsini je iščezao u sumnjivim okolnostima. 982 U ljeto 1493. 983 Francesco Piccinino. 984 Izaslanik je bio Pietro Pusterla, vojvodin tajnik. Ali Drusiana Sforza nije tom prilikom otišla u Napulj. 985 Piccinino je uhapšen u lipnju 1465. a u srpnju je umoren. Ferdinand Aragonski se pokušao opravdati zbog te izdaje u pismu talijanskim vladarima. Nije utvrđeno da li je bio u dosluhu sa Sforzom, ali je tadašnja javnost okrivila i Sforzu. Ferdinand je na taj način prigrabio Solmonu i zemlje koje je Piccinino posjedovao u Abbruzzima. 986 Usp.: Vladar, XXIV.

238

one odluke što ih njegovi prethodnici donesoše; i svi vladari obećaše ili novac ili vojsku, a posebno ugarski kralj M atija i burgundski vojvoda Karlo obećaše da će osobno biti s njim , pa ih papa imenova vojskovođam a pohoda.987 I toliko se prvosvećenik zanese nadom, da pođe iz Rim a i otputova u Anconu, gdje je bilo određeno da se slegne sva vojska; a M lečani mu bjehu obećali lađe da ga prevezu u Dalm aciju. T ak o se u tom gradu, poslije papina dolaska, sleže toliko vojske da za nekoliko dana ponestade živeža što bijaše u gradu i što se mogaše dopremiti iz okolnih m jesta, te svakoga pritisnu glad. Osim toga ne bijaše novca da se opskrbe oni kojim a ga je trebalo, niti oružja da se opreme oni koji ga nemahu; a M atija i Karlo se ne pojaviše, dok M lečani poslaše jednoga svoga kapetana s nekoliko galija, više zato da pokažu svoju raskoš i da sa održali zadanu vjeru nego da prevezu onu vojsku.988 Stoga papa, jer bijaše star i nem oćan, usred tih nevolja i nereda umrije. Poslije njegove smrti svatko se vrati svojoj kući. Kad umrije papa, godine 1 4 6 5 , za prvosvećenstvo bješe izabran Pavao II, mletačke narodnosti.989 Pa da bi gotovo sve države u Italiji prom ijenile vladara, sljedeće godine umrije i Francesco Sforza, vojvoda od M ilana,990 šesnaest godina poslije zauzeća toga vojvodstva, a vojvodom bijaše proglašen njegov sin Galeazzo.

10. Smrt toga vladara bijaše razlogom da rascjepi u Firenci postanu žešći i da ranije donesu posljedice. Poslije Cosimove smrti, njegov sin Piero, koji ostade baštinik očeve imovine i vlasti, odredi da uza nj bude gospar Dietisalvi N eroni, čovjek velika ugleda i veoma štovan među drugim građanima, u kojega se Cosimo toliko pouzdavao da je Pieru, na samrti, naložio da imovinom i državom u svemu upravlja po njegovu savjetu. Stoga Piero pokaza gosparu Dietisalviju onu vjeru koju Cosimo u nj imaše; i jer je htio slušati oca poslije smrti kako ga je slušao za života, želio se s njim savjetovati o baštini i o upravljanju gradom. Pa da bi počeo s vlastitom imovinom, naredit će da se prikupe svi računi njegovih knjiga i predat će mu ih u ruke, tako da može razaznati red i nered u njim a, pa kad razazna, dati mu savjet po svojem razboru. O beća gospar Dietisalvi da će uz to m arljivo i vjerno prionuti; ali kad stigoše računi, i kad ih dobro prouči, uvidje da posvuda ima mnogo nereda. I budući da ga je više prožimalo vlastito častoljublje nego ljubav prema Pieru ili starim dobročinstvim a što ih primi od Cosima, pomisli on da bi mu lako bilo okrnjiti ugled i lišiti ga vlasti što mu je otac ostavi kao baštiniku. Stoga gospar Dietisalvi dođe k Pieru sa savjetom koji se činio posvema pošten i razuman; ali pod njim bijaše skrivena njegova propast.991 Pokaza mu nered u njegovim poslovima, i koliko mu valja pribaviti novca ako ne želi izgubiti, zbog potraživanja, ugled svoje imovine i vlasti. I zato mu reče da ne može s većim poštenjem doskočiti tom e neredu nego da pokuša izvući one novce što ih njegov otac potraživaše od mnogih, kako sugrađana, tako tuđinaca: jer Cosim o, da bi stekao pristaše u Firenci i prijatelje vani, bijaše veoma darežljiv nudeći svakome udjela u svojoj imovini, tako da

987 Pio II je sazvao Opći sabor kršćanstva u Mantovi (1459-1460). 22. listopada 1463. izdao je bulu kojom je proglasio kršćanski rat protiv Turaka. Najzdušnije pristaše kršćanskog rata bili su ugarski kralj Matija Korvin (1458-1490) i Filip Dobri (a ne Karlo Smjeli, koji je postao burgundski vojvoda tek 1467). 988 Mlečani nisu poslali »jednog svog kapetana«, nego je došao sam dužd, Cristoforo Moro. Mlečani su bili, suprotno Machiavellijevim tvrdnjama, naklonjeni tom pohodu. 989 Pio II je umro 15. kolovoza 1464, a ne 1465. Iste godine je za papu izabran Mlečanin Pietro Barbo, koji je pod imenom Pavao II vladao od 1464. do 1471. 990 8. ožujka 1466. 991 Machiavelli pripisuje tu odluku Neroniju, kojega je Cosimo doista obavezao da pomaže Pieru u vođenju poslova. Međutim, tu odluku je Piero sam donio, što je povećalo njegovu nepopularnost, a učvrstilo antimeđičejsku struju, čiju su jezgru činili Dietisalvi Neroni, Luca Pitti, Agnolo Acciaiuoli i Niccolo Soderini.

11*

239

novac što ga on zbog tih razloga dade na vjeru naraste do velike i veoma važne svote. Taj se savjet Pieru učini dobar i pošten, jer je htio svojim sredstvima doskočiti svome neredu; ali čim naredi da se ti novci zaištu, građani se uvrijediše, kao da on htjede oteti njihovo a ne potražiti svoje; pa svi redom loše govorahu o njemu, i klevetahu ga kao nezahvalnika i lakom ca.

11. Dakle, kad vidje gospar Dietisalvi tu opću i javnu nevolju u koju Piero zapade po njegovim savjetima, povezaše se on i gospar Luca Pitti i gospar Agnolo Acciaiuoli i N iccolo Soderini, te zaključiše da Pieru preotmu ugled i vlast. Pokrenuše njih različiti razlozi: gospar Luca je želio naslijediti Cosimovo m jesto, jer bješe postao tako velik da mu se bilo mrsko obzirati na Piera; gospar Dietisalvi, koji znaše da gospar Luca nije sposoban biti na čelu vlade, mislio je da će, kad se ukloni Piero, ta čast uskoro i nužno pripasti njem u; N iccolo Soderini je htio da grad slobodnije živi i da se vlada prema volji poglavarstava. Gospar Agnolo je posebno mrzio M edicije zbog ovih razloga: bijaše njegov sin, davno prije, uzeo za ženu Lessandru Bardi s golemim mirazom ; nju su, ili zbog njezinih nedostataka ili zbog tuđih mana, zlostavljali svekar i muž; stoga Lorenzo di Larione,992 njezin rođak, ganut milosrđem prema toj djevojci, jedne je noći u pratnji mnogo oružnika ote iz kuće gospara Agnola. Požališe se Acciaiuoli zbog te uvrede koju im nanesoše Bardi: slučaj dođe pred Cosim a; on presudi da Acciaiuoli m oraju vratiti Lessandri miraz, a zatim prepusti djevojci da odluči hoće li se vratiti mužu. Ne učini se gosparu Agnolu da je Cosim o tim pravorijekom s njim postupio kao s prijateljem ; i kako se nije mogao osvetiti Cosimu, odluči se osvetiti njegovu sinu. Ipak su ti urotnici, u tolikoj različitosti poriva, iznosili jedan te isti razlog, tvrdeći kako žele da gradom upravljaju poglavarstva a ne m alobrojno vijeće.993 Porastoše osim toga mržnje prema Pieru i razlozi kivnosti na njega zbog toga što u to vrijeme propadoše mnogi trgovci; za to javno okriviše Piera, jer ih je on, želeći neočekivano natrag svoje novce, nagnao da propadnu na sramotu i štetu grada. Tom e se još nadoda što se tada pregovaralo da se njegovu prvencu Lorenzu dade za ženu Clarice degli O rsini;994 to svakome dade još više građe da ga kleveće; govorilo se kako se na njemu jasno vidi, kad odbija oroditi sina s nekom firentinskom obitelji, da mu grad više ne odgovara kao građaninu nego se sprema zauzeti vladarsko m jesto; jer onaj tko ne želi da mu sugrađani budu rođaci taj želi da mu budu robovi, pa je onda razumljivo da mu ne budu ni prijatelji. Činilo se tim vođama bune da imaju pobjedu u ruci, jer uz njih pristade većina građana, zavedena imenom slobode koje oni uzeše kao stijeg da bi opravdali svoj pothvat.

12. Pošto dakle nastadoše takva previranja u gradu, učini se svakome tko nije volio građansku neslogu kako treba da se ona pokušaju suzbiti nekim novim veseljem, jer je besposlen narod najčešće sredstvo u rukama onoga tko želi prevrat. Da bi se dakle 992 Lorenzo di Larione je kasnije bankrotirao zbog duga od 160.000 fjorina. Razlog nezadovoljstva u Firenci prema Pieru bila je i ekonomska kriza koja je izbila 1464—65. zbog visokih zaduženja stranaca u firentinskim bankama i nemogućnosti da te dugove otplate i da se dužnici prisile na to. Istovremeno, rat između Venecije i Turske uništio je sve ekonomske interese Firence na istoku. 993 Odluke su bile koncentrirane u rukama Savjeta stotine (Consiglio dei Cento), koji je između ostaloga kontrolirao i podobnost građana za izbor na javne dužnosti. Stoga je antimedičejska struja počela isticati »historijske slobode« i »jednakost« građana koji su bili svojstveni republici. O tome opširnije u: J. R. Hale, Florence an d the M edici. The Pattern o f Control, London, 1977. 994 Clarice Orsini (umrla 1488. god.), kći Giacoma, zapovjednika papine vojske i pripadnika jedne od najutjecajnijih rimskih porodica, tradicionalnih rivala kuće Colonna.

240

doskočilo toj dokolici i ljudima dalo nešto o čemu će razm išljati, da se okane misli o vlasti, jer prođe već godina dana od Cosimove smrti, odlučiše kako bi dobro bilo razveseliti grad, te upriličiše dvije svečanosti,995 vrlo raskošne prema drugima koje se priređuju u tome gradu: jedna je prikazivala kako tri kralja dođoše s Istoka za zvijezdom koja im je objavila Kristovo rođenje; ona bijaše tako sjajna i veličanstvena da se njezinom pripremom i izvedbom bavio cijeli grad nekoliko m jeseci; druga bješe jedan turnir (tako se zove prizor koji predstavlja bitku konjanika), gdje se natjecahu prvi mladići u gradu zajedno s najslavnijim vitezovima Italije. A među firentinskim mladi­ ćima najglasovitiji bijaše Lorenzo, Pierov prvenac, koji ne zbog naklonosti nego upravo zbog svoje srčanosti odnese prvu nagradu. Kad se proslaviše te svečanosti, građanima se vratiše iste misli, i svatko je upornije nego ikada zastupao svoje m išljenje: iz toga se rađahu velike nesuglasice i nevolje; a njih silno povećaše dva događaja: prvo, prestade m oć O vlasti,996 drugo, umrije milanski vojvoda Francesco. Stoga Galeazzo, novi vojvoda, posla u Firencu izaslanike da potvrdi ugovor koji njegov otac Francesco imaše s gradom; u njemu se, među ostalim , određivalo da se tom e vojvodi svake godine isplati stanovita svota novca.997 Stoga protivnici M edicija iskoristiše taj zahtjev i javno se, u vijećima, odupriješe toj odluci,998 dokazujući da prijateljstvo nije sklopljeno s Galeazzom nego s Francescom ; pa kad je umro Francesco, umrla je i obveza; i nema razloga da se ona uskrsava, jer u Galeazzu nema one vrline koja bijaše u Francescu, pa se stoga ne smije i ne može od njega očekivati onakva korist; te ako se od Francesca malo dobilo, od ovoga će se dobiti još m anje; a ako ga neki građanin želi unajmiti radi svoje moći, to je protiv uljuđenog življenja i slobode grada. Piero je, naprotiv, dokazivao kako nije dobro izgubiti toliko potrebno prijateljstvo zbog škrtosti; i kako ništa nije toliko spasonosno za republiku i za cijelu Italiju koliko savez s vojvodom , tako da se M lečani, videći ih ujedinjene, ne nadaju da će lažnim prijateljstvom ili otvorenim ratom podjar­ miti to vojvodstvo; jer čim čuju da su se Firentinci otuđili od toga vojvode, pograbit će oružje protiv njega, i našavši ga mlada, neiskusna u vladanju i bez prijatelja, lako će ga na prijevaru ili silom nadjačati; a i u jednom i u drugom slučaju se nazire propast republike.

13. Ne prihvatiše se ti razlozi, i neprijateljstva se počeše otvoreno pokazivati; i svaka se strana sastajala noću na različitim m jestim a; jer su prijatelji M edicija dolazili u Crocettu, a protivnici u Pieta;999 i ovi, odlučivši uništiti Piera, navedoše mnoge građane da se potpišu kako odobravaju njihov pothvat. I našavši se opet tako jedne noći zajedno, održaše posebno vijeće o tome kako će postupiti; i svakome bješe po volji da se smanji m oć M edicija, ali se razlikovahu po načinu. U m jerenija i skrom nija strana htjede, pošto mu bješe istekla moć ovlasti, da se uznastoji kako bi se spriječilo da je ponovo ne zadobije; i kad se to učini, ostvarit će se svačiji naum, jer će vijeća i poglavarstva upravljati gradom, a Pierova vlast će se za kratko vrijeme ugasiti; i s gubitkom ugleda u upravi doći će i gubitak povjerenja u trgovini, jer su njegova sredstva 995 U pripremanju prve svečanosti sudjelovali su gotovo svi firentinski slikari i kipari. Piero je bio poznat, za razliku od oca, kao ljubitelj dekoracija. Izvor Machiavelli nalazi u opisu fra Giovannija di Carla, Libri d e tem poribus suis. Vidjeti: R. Hatfield, A source fo r M achiavelli’s A ccount o f the Regim e o f Piero d e ’M edici, u knjigi Studies on M achiavelli, ed. M. Gilmore, Firenze, 1972. Druga svečanost se održala 7. veljače 1469, a opjevao ju je Luca Pulci. 996 16. rujna 1465. donijeta je odluka o ukidanju B alie (Ovlasti) koja je trebala zasjedati do kraja rujna. Francesco Sforza je umro 8. ožujka 1466. 997 U srpnju 1466. Piero Medici je ponudio 40.000 dukata iz banke Medici. 998 Vođe opozicije Agnolo Acciaiuoli, Dietisalvi Neroni, Luca Pitti i Niccolo Soderini. 999 Crkva milosrđa - Chiesa della Pieta. 16

N . M achiav elli: IZ A B R A N O D JE L O II

241

takva da će nužno propasti ako mu se strogo zapriječi da se ne može koristiti državnim novcem ;1000 a kad se to zbije, od njega više neće biti nikakve opasnosti; i tako će se steći sloboda, bez progonstava i bez krvi; a to svaki dobar građanin m ora željeti. Ali ako se pokuša primijeniti sila, može se zapasti u premnoge opasnosti; jer čovjek pušta da padne onaj koji pada sam od sebe, ali ga pridrži ako ga drugi gurnu. Osim toga, ako se protiv njega ne učini ništa izvanredno, neće imati razloga da se oruža ili da traži prijatelje; a kad bi to učinio, bilo bi to na toliki njegov trošak i izazvalo bi u svakom čovjeku toliku sumnju, da bi time olakšao svoju propast i drugima dao veću zgodu da ga unište. M nogim drugima što se okupiše ne bijaše drago to otezanje, tvrdeći da vrijeme radi u njegovu korist a ne u njihovu: jer ako pristanu da budu zadovoljni običnim stvarima, Pieru ne prijeti nikakva opasnost, a njim a mnoge prijete; jer će ga njegovi neprijatelji u poglavarstvima pustiti da iskorištava grad, a prijatelj će ga proglasiti vladarom na njihovu propast, kako se zbilo 1 4 5 8 .1001 Pa ako su prijašnji savjet dali dobri ljudi, ovaj daju mudri ljudi; i stoga ga valja zatrti dok su još ljudi raspaljeni protiv njega. I to ovako: naoružati se u gradu, a vani unajmiti markiza od Ferrare, da ne bude bez vojske; i kada sreća dade da imadnu sklonu Sinjoriju, biti spremni da je pridobiju. Ostadoše dakle pri ovom dogovoru: da se pričeka nova Sinjorija, pa da se prema njoj ravnaju. Bijaše među ovim urotnicim a ser N iccolo Fedini, koji im bijaše kao bilježnik. Privučen pouzdanijom nadom, on otkri Pieru sve što mu spremahu neprijatelji i donese mu popis urotnika i potpisnika. Uplaši se Piero kad vidje koliki su i kakvi su građani protiv njega, pa se posavjetova s prijateljim a i odluči da i on napravi popis prijatelja; i povjerivši taj posao jednome od svojih najvjernijih ljudi, otkri toliku prom jenljivost i nestalnost u dušama građana, jer se mnogi od potpisnika protiv njega potpisaše i u njegovu korist.

14. Dok se ti događaji tako zbivahu, dođe vrijeme da se obnovi vrhovno poglavar­ stvo; u njemu gonfalonijerom pravde postade N iccolo Soderini.1002 Bijaše čudesno vidjeti koliko mnoštvo ne samo čašćenih građana nego i cijelog naroda otprati njega do Palače; i na putu mu metnuše maslinov vijenac na glavu, da se pokaže kako će o njemu ovisiti spas i sloboda domovine. Po ovome i mnogim drugim iskustvima se vidi kako nije poželjno prihvatiti poglavarstvo ili vlast uz izvanredno odobravanje; jer kad mu se ne može odgovoriti djelima, budući da ljudi žele više nego što mogu uraditi, ono ti s vremenom donese ljagu i sramotu. Bijahu gospar Tom m aso Soderini i N iccolo braća: N iccolo bijaše silovitiji i nagliji, a gospar Tom m aso mudriji. Ovaj bijaše veliki Pierov prijatelj, pa poznajući narav brata koji je želio samo slobodu gradu i da se vlast učvrsti tako da se nikome ne naškodi, on ga nagovori da provede nove izbore u kojim a će se torbe napuniti građanima koji vole živjeti u slobodi; kad se to učini, moći će se učvrstiti i osigurati vlast bez nemira i bez ičije štete, prema njegovoj želji. N iccolo lako povjerova bratovim savjetima i poče u tim zaludnim mislima trošiti vrijeme svoga poglavarstva; a vođe urotnika, njegovi prijatelji, pustiše ga da ga troši,1003 jer od zavisti nisu željeli da se vlast obnovi pod N iccoloovom moću, a stalno mišljahu kako će biti vremena da se to 1000 Činjenica je da su se u to doba počele ispreplitati financije banke Medici i državni erar. Međutim, banka Medici je i sama financirala mnoge akcije Firentinske Republike, od mnogih condotta do financiranja unutarnjeg duga. Vidjeti: R. De Roover, T he M edici B an k: Its Organisation, M anagement, O perations an d Decline, New York, 1948. 1001 Vidjeti Firentinske povijesti, VIII, 3. 1002 jyja prjtisak opozicije vraćen je stari običaj da se imena funkcionara izvlače iz kožnih torbi, bez diskrimina­ cije. Na taj način je u toku studenog i prosinca izabrano 537 javnih službenika. Soderini je izabran 1. studenoga 1465. io°3 u recjovjma opozicije došlo je do rascjepa: Soderini je htio doista restaurirati stare republikanske običaje, dok su ostali (Acciaiuoli, Neroni i Pitti) htjeli uspostaviti oligarhiju.

242

isto provede pod nekim drugim gonfalonijerom . Stoga dođe kraj N iccoldova poglavar­ stva, te kako započe mnoge stvari a ne završi nijednu, napusti on vrlo nečasno ono što s mnogo časti bješe preuzeo.1004

15. Ovaj prim jer osokoli Pierovu stranku; i prijatelji se njegovi utvrdiše u nadi još više, a oni koji bijahu nepristrani pristadoše uz Piera; i tako, budući da se stvari izjednačiše, nekoliko se mjeseci oklijevalo bez novih nemira. Ipak je Pierova stranka stalno jačala; stoga se neprijatelji osvijestiše i zbiše redove; te ono što nisu znali ili htjeli učiniti lako i uz pom oć poglavarstava, namisliše učiniti silom; i zaključiše da treba ubiti Piera koji bijaše bolestan u Careggiju; i da se u tu svrhu markiz od Ferrare uputi prema gradu;1005 pa kad ubiju Piera, da svi naoružani dođu na Trg i natjeraju Sinjoriju da odredi vladu prema njihovoj volji; jer iako im svi u njoj ne bijahu prijatelji, nadahu se kako će protivnički dio strahom nagnati da popusti. Gospar Dietisalvi, da bi što bolje prikrio svoj naum, često posjećivaše Piera i govoraše mu o slozi u gradu i davaše mu savjete. Sve te spletke bijahu otkrivene Pieru; i k tome mu još gospar Dom enico M artelli javi kako mu je Francesco Neroni, brat gospara Dietisalvija, nudio da im pristupi, dokazujući mu sigurnu pobjedu i uspješan pothvat. Stoga Piero odluči prvi dići oružje; i iskoristi zgodu kad njegovi protivnici pregovarahu s m arkizom od Ferrare. Izmisli dakle da je dobio pismo od gospara G iovannija Bentivoglia, vladara Bologne, koji mu javlja da se markiz od Ferrare nalazi s vojskom na rijeci Albo, te da se javno govori kako ide na Firencu. I tako, zbog te vijesti Piero se lati oružja i s velikim mnoštvom naoružanih ljudi dođe u Firencu.1006 Poslije toga naoružaše se sve pristaše njegove stranke; a protivnička strana učini to isto; ali više reda bijaše u Pierovoj stranci, jer bijahu spremni, a drugi se prema svojem naumu još ne bijahu pripremili. Gospar Dietisalvi se ne osjećaše sigurnim u svojoj kući, jer mu bijaše blizu Pierove; nego iđaše čas u Palaču kako bi savjetovao Sinjoriji da naredi Pieru da odloži oružje, a čas da nađe gospara Lucu kako bi ga zadržao uz stranku. Ali od svih se najživljim pokaza N iccolo Soderini; on zgrabi oružje, a za njim pristade gotovo sav puk iz njegove četvrti, i pođe do kuće gospara Luke i zamoli ga da uzjaše na konja i dođe na Trg da podrži Sinjoriju, koja je za njih; tako bi bez dvojbe pobjeda bila sigurna; a ne htjedne li, te ostane kod kuće, ili će ga naoružani neprijatelji podlo pokoriti, ili će ga nenaoružani sram otno prevariti; i da će se jednom kajati što nije učinio ono za što više neće biti vremena da se učini; te ako želi s ratom Pierovu propast, lako je može pospješiti; a ako želi mir, mnogo je bolje biti u položaju da zadaje nego da prihvaća njegove uvjete. Ne ganuše te riječi gospara Lucu, kao da je izgubio hrabrost, a bijaše ga pridobio Piero obećanjim a novih orođenja i novih položaja; jer bijahu već jednu njegovu nećakinju udali za G iovannija Tornabuon ija.1007 T ak o on savjetova N iccolou da se okani oružja i da se vrati kući; jer bi mu moralo biti dovoljno da gradom upravljaju poglavarstva; a tako će biti, i svi će odložiti oružje, a članovi Sinjorije, među kojim a oni imaju većinu, bit će suci u njihovim prijeporima. Ne mogavši ga dakle N iccolo na drugo nagovoriti, vrati se kući; ali mu prije reče: - Ja ne mogu sam donijeti dobro svome gradu; ali mu mogu dobro proreći 1004 Da je suditi po namjerama, Machiavelli bi vjerojatno bio blaži u ocjenjivanju Soderinija; ali njega zanima konačni efekt akcije, a po tome Soderini nije uspio u uspostavljanju republikanske vlasti. io°5 Markiz Ferrare Borso d’Este je obećao Agnolu Acciaiuoliju da će mu poslati u pomoć svoju vojsku na čelu sa svojim bratom Ercoleom. Esteova vojska je došla do Fiumalba i tamo se ulogorila, a imala je osam stotina konjanika, 1 000 strijelaca i 2 000 pješaka. 1006 q Capponi navodi da je Bentivogliovo pismo bilo istinito, a ne izmišljeno. Piero je došao u Firencu 27. kolovoza, dan prije izbora za koji su strepili Pierovi protivnici. 1007 Tj. obećali Giovanniju Tornabuoniju. Govorilo se i o mogućem braku njegove kćeri s Lorenzom Medicijem.

243

zlo: zbog te odluke koju donosite naša će domovina izgubiti slobodu, vi položaj i imovinu, a ja i ostali domovinu. 16. U tom nemiru Sinjorija bijaše zatvorila Palaču i združila se sa svojim poglavar­ stvima, ne pokazujući naklonosti nijednoj strani. Građani, osobito oni koji pristadoše uz gospara Lucu, kad vidješe da je Piero naoružan a njegovi protivnici nenaoružani, počeše razm išljati ne kako bi naškodili Pieru nego kako bi postali njegovi prijatelji. Stoga se građanski prvaci, vođe stranaka, sastadoše u Palači gdje u prisutnosti članova Sinjorije mnogo raspravljahu o vladavini gradom i o njegovu pom irenju.1008 I kako Piero zbog tjelesne slabosti ne mogaše u tome sudjelovati, svi jednodušno odlučiše da mu pođu u pohode kući, osim što N iccolo Soderini, koji prije toga preporuči gosparu Tom m asu djecu i imovinu, ode u svoj ljetnikovac da ondje dočeka svršetak koji slućaše da će njemu biti nesretan a njegovoj domovini štetan. Pošto dakle drugi građani stigoše Pieru, jedan se od njih, koji bijaše zadužen govoriti, požali na nemire što se javiše u gradu, dokazujući kako je za njih najveći krivac onaj tko je prvi zgrabio oružje; pa ne znajući što je htio Piero koji ga je prvi zgrabio, dođoše da čuju njegovu volju i da se s njom slože ako bude na dobrobit grada. Na te riječi Piero odgovori kako nije uzrok sablazni onaj tko se prvi maši oružja nego onaj tko prvi dade povoda da ga se drugi maše; pa ako bolje razmisle kako su prema njemu postupali, manje će se čuditi onome što je učinio da se spasi: jer će uvidjeti kako su ga noćni sastanci, skupljanje potpisa i dogovaranja da mu se oduzme grad i život nagnali da se naoruža; a budući da se to oružje nije m aklo iz njegove kuće, jasan je znak da ga je uzeo s nakanom da brani sebe a ne da napadne druge. I niti je što drugo htio ni poželio nego svoju sigurnost i spokojnost; i nikada nije ničim pokazao da želi nešto drugo; jer kad mu je istekla moć ovlasti, nikada nije pomislio da je na neki izvanredan način vrati, nego je vrlo zadovoljan da poglavarstva upravljaju gradom, ako je njim a to po volji. I neka se spomenu kako su Cosim o i njegovi sinovi znali uz počasti živjeti u Firenci, s Ovlašću i bez Ovlasti, i kako nju godine 1458. nije obnovila njegova kuća nego njihova; pa ako je sada ne žele, ne želi je ni on; ali da to njima nije dovoljno, jer je vidio kako vjeruju da ne mogu opstati u Firenci ako on bude u njoj. T o zaista nikada ne bi ne samo povjerovao nego ni pomislio, da će njegovi i očevi prijatelji vjerovati kako ne mogu živjeti s njim u Firenci, a nikada ne dade drugoga znaka od sebe nego da je tih i m iroljubiv čovjek. Poslije se u govoru obrati gosparu Dietisalviju i braći mu, koja bijahu nazočna, i predbaci im teškim riječim a punim srdžbe dobročinstva koja primiše od Cosima, vjeru koju imaše u njim a i veliku njihovu nezahvalnost. I bijahu tako snažne njegove riječi, te se neki od prisutnih tako ganuše da bi ih napali oružjem, da ih Piero ne zadrža. Zaključi na koncu Piero da je voljan odobriti sve što oni i Sinjorija odluče, i da on ne zahtijeva ništa drugo osim m irna i sigurna življenja. Govorilo se još o mnogim stvarima, ali se tada ništa ne odluči, osim općenito da je potrebno preurediti grad i uvesti nov poredak u vladu.

17. Stolovaše u to vrijeme kao gonfalonijer pravde Bernardo Lotti, čovjek u kojega Piero nemaše povjerenja; tako mu se učini da ne treba ništa pokušavati dok je on u poglavarstvu; i prosudi da to nije osobito važno, jer se bližio kraj njegova poglavarstva. Ali kad dođoše izbori članova Sinjorije koji zasjedaju u rujnu i listopadu godine 1466, 1008 28. rujna je trebala biti izabrana nova Sinjorija, a spomenuta rasprava se održala 30. rujna, u prisutnosti novih članova Sinjorije.

244

/

za vrhovnog poglavara izabrale Ruberta Lionija; čim on preuze poglavarstvo, budući da sve drugo bijaše spremno, sazva narod na Trg i odredi novu O vlast,1009 svu iz Pierove stranke; ona malo poslije toga imenova poglavarstva po volji nove vlade. T i događaji uplašiše vođe neprijateljske stranke; i gospar Agnolo Acciaiuoli pobježe u N apulj, gospar Dietisalvi N eroni i N iccolo Soderini u V eneciju;1010 gospar Luca Pitti ostade u Firenci, uzdajući se u Pierova obećanja i novo orođenje. Proglasiše one koji pobjegoše odmetnicima, i cijela se obitelj Neroni rasprši; a gospar Giovanni N eroni, tadašnji firentinski nadbiskup, da bi se uklonio većem zlu, izabra dobrovoljno izgnanstvo u Rim u.1011 M nogi drugi građani koji odmah odoše bijahu protjerani u razna mjesta. I ne bijaše dosta to, nego se priredi ophodnja da se uznese hvala Bogu što je očuvao vladu i objedinio grad; u toj svečanosti bijahu neki građani uhvaćeni i mučeni,1012 a zatim dio njih ubijen a dio otjeran u progonstvo. U toj promjeni stvari ne bijaše ništa značajnije od slučaja gospara Luke Pittija; jer se odmah upozna razlika između pobjede i poraza, između sram ote i časti. U njegovoj kući nastade velika osam ljenost, a prije ga posjeći­ vahu premnogi građani; na ulicama se prijatelji i rođaci bojahu ne samo pratiti ga nego i pozdraviti, jer neki od njih ostadoše bez počasti, neki bez imovine, a svi jednako bijahu ugroženi; veličanstvene građevine koje bješe započeo napustiše graditelji;1013 dobročin­ stva koja mu se prije iskazivahu obratiše se u nepravde, počasti u uvrede; tako mnogi od onih koji mu bjehu ljubazno darovali neku skupu stvar, zahtijevahu je kao da su mu je posudili; a drugi koji ga bjehu običavali hvaliti do neba, psovahu ga kao nezahvalna i nasilna čovjeka. T ak o se on pokaja, kasno, što nije vjerovao N iccolou Soderiniju, i radije časno umro s oružjem u ruci, nego da živi nečasno među neprijateljim a koji pobijediše.

18. Oni koji se nađoše u progonstvu počeše sm išljati različite načine kako bi ponovo zadobili grad koji nisu znali zadržati. Ipak gospar Agnolo Acciaiuoli, koji se nalazio u N apulju, prije nego što će išta poduzeti, htjede iskušati Piera da vidi može li se nadati u pom irenje s njim ; i napisa mu pism o1014 ovakvim riječim a: —Smijem se šalama sreće i tome kako po njezinoj miloj volji prijatelji postaju neprijatelji, a neprijatelji prijatelji. T i se možeš sjetiti kako ja, kad prognaše tvog oca, misleći više na tu nepravdu nego na vlastitu opasnost, zbog toga izgubih domovinu a zam alo ne izgubih i život; i nikada nisam propustio štovati vašu kuću i biti uz nju, dok življah s Cosim om ; a ni poslije njegove smrti ne imadoh srca da tebi naškodim. Istina je da me tvoje slabo zdravlje i m lađahna dob tvojih sinova toliko uplašiše, te prosudih kako vladi treba dati takav oblik da poslije tvoje smrti ne propadne naša domovina. Iz toga potekoše učinjene stvari, ne protiv tebe nego za dobrobit m oje domovine; pa to, premda bijaše pogreška, treba izbrisati iz mojih misli i mojih prošlih djela. Ne mogu vjerovati, pošto tvoja kuća toliko vremena imaše povjerenja u mene, da ja ne mogu naći milosrđa u tebe, te da tolike m oje zasluge može poništiti jedan jedini prijestup. -- Kad Piero dobi to pismo, ovako mu odgovori: —Tam ošnji tvoj smijeh je razlog što ja ne plačem ; jer da se jsjova Ovlast je počela s radom 2. rujna 1466. 1010 6. rujna našli su se Acciaiuoli, Neroni i Soderini kod vojvode Borsa d’Este, odakle su stigli iz Siene. 1011 11. rujna je Ovlast donijela odluku da se vrši kontrola izbornih torbi u razdoblju od deset godina, a u progonstvo su poslani: Acciaiuoli sa sinovima u Barlettu (Napuljsko Kraljevstvo), Neroni sa svoja dva brata u Siciliju, Niccolo Soderini u Provansu, svi na dvadeset godina, a Gualtieri Panciatichi, njihov saveznik, na deset godina. 1012 ^4 ruj na 1466 . 1009

1013 Nedovršena Palača Pitti s parkom Boboli, čija je izgradnja započeta 1458. god. prema prvotnoj osnovi F. Brunelleschija, prešla je u vlasništvo Medičejaca i kasnije je bila rezidencija toskanskih velikih vojvoda. 1014 Pisma Agnola Acciaiuolija i Piera Medicija objavio je A. Fabroni u M agni Cosim i M edicei Vita, Pisa, 1789.

245

smiješ u Firenci, ja bih plakao u Napulju. Priznajem da si ljubio mog oca; priznat ćeš i ti da je on ljubav uzvraćao; tako je tvoja obveza bila onoliko veća koliko se više m oraju cijeniti djela nego riječi. A ko si dakle bio nagrađen za svoje dobro, ne smiješ se sada čuditi što za zlo dobivaš pravedne nagrade. I ne opravdava te ljubav prema domovini; jer nikada nitko neće povjerovati da su ovaj grad manje voljeli i razvijali M edici nego Acciaiuoli. Stoga živi tam o obeščašćen, kad nisi znao ovdje čašćen živjeti.

19. Izgubivši dakle nadu da će izmoliti oproštenje, gospar Agnolo Acciaiuoli ode u Rim i pridruži se nadbiskupu i drugim bjeguncima, te su se na sve moguće načine trudili da okrnje ugled obitelji M edici u poslovima kojim a se bavila u R im u ;1015 Piero se tome teško opirao; ipak mu pomogoše prijatelji, pa njihov naum propade. S druge strane gospar Dietisalvi i N iccolo Soderini uporno nastojahu pokrenuti mletački senat protiv svoje domovine, sudeći da Firentinci ne bi mogli izdržati novi rat, zato što je vlada nova i omražena. Bijaše u to vrijeme u Ferrari Giovan Francesco, sin gospara Palle Strozzija, koji bijaše prognan s ocem iz Firence u prevratu 1 4 3 4 .1016 Imaše on velik ugled i smatraše se, prema drugim trgovcim a, veoma bogatim . Pokazaše ovi novi prognanici Giovan Francescu kako bi se lako bilo vratiti u domovinu kad bi se M lečani prihvatili pothvata; a vjerovali su da bi ga se lako prihvatili kad bi se negdje namaknuli troškovi; u što su inače sumnjali. Giovan Francesco se želio osvetiti za nanesene nepravde, pa lako povjerova njihovim savjetima i obeća da će svim svojim bogatstvom podržati taj pothvat. Stoga oni odoše do dužda i požališe mu se na progonstvo, rekavši da ga dopadoše samo zato što su htjeli da njihova domovina živi prema zakonim a i da se časte poglavarstva a ne m alobrojni građani: jer su Piero M edici i drugi njegovi sljedbenici, koji su naviknuti živjeti u nasilju, na prijevaru pograbili oružje, na prijevaru njih naveli da ga odlože i na prijevaru ih zatim protjerali iz domovine; i ne bješe im to dosta, nego se poslužiše i Bogom da potlače mnoge druge koji pod zadanom vjerom ostadoše u gradu; i kako su u javnim i svetim obredima i svečanim m olitvama, da Bog bude sudionikom njihovih izdajstava, mnogi građani zatvoreni i usmrćeni: a to je uzor bezbožnosti i izopačenosti.1017 A da bi se osvetili, ne znaju kamo bi se s više nade mogli obratiti nego tome senatu; on je uvijek bio slobodan i zato bi se m orao smilovati onima koji su izgubili svoju slobodu. Potiču dakle slobodne ljude protiv nasilnika, pobožne protiv bezbožnika; i neka se spomenu kako im je obitelj M edici otela područje Lom bardije kad je Cosim o, protiv volje drugih građana, stao na stranu Francesca i pomogao ga protiv tog senata;1018 i tako, ako ih neće ganuti prevedna stvar, m orale bi ih ganuti pravedna m ržnja i pravedna želja za osvetom.

20. Ove posljednje riječi dojmiše se svega onog senata; i odlučiše da Bartolom eo Colione, njihov kapetan, napadne firentinsku državu.1019 I okupi se vojska što se brže m oglo; njoj se pridruži Ercule da E sti,1020 kojega posla Borso, markiz od Ferrare. Oni u prvom napadu, jer Firentinci još ne bijahu pripravni, spališe trgovište Dovadolu i 1015 1016 1017 1018 1019 otpustili iz 1020

246

Banka Medici je sudjelovala i u mnogim transakcijama u Rimu, u koje je bio uvučen i sam papa. Tj. kad se Cosimo Medici vratio u Firencu. Misli na progone koji su nastali 14. rujna 1466. O Cosimovoj pomoći Sforzi vidjeti Firentinske povijesti, VI, 23. Bartolomeo Colleoni je u to vrijeme bio smatran jednim od najboljih kondotjera. U ovoj prilici Mlečani su ga službe, da ne bi ispalo da oni krše nedavno sklopljeni mir s Firentincima. Radi se o budućem vojvodi Ferrare, Ercoleu I d’Este, koji je vladao od 1471. do 1505.

počiniše dosta štete u okolici.1021 Ali Firentinci, pošto protjeraše Pierove neprijatelje, bjehu sklopili novi savez s milanskim vojvodom Galeazzom i kraljem Ferrandom, a za kapetana unajmili Federiga, grofa od U rbina;1022 i tako, pošto bijahu u redu s prijateljim a, obeshrabriše neprijatelje; jer Ferrando posla svoga prvenca A lfonsa,1023 a Galeazzo dođe osobno, obojica s prikladnom vojskom ; i svi se sastaše kod Castracara, firentinskoga kaštela smještenog u podnožju planina što iz Toskane silaze u Rom anju. Dotle se neprijatelji bjehu povukli prema Im oli; i tako među tim dvjema vojskama, prema običaju onog vremena, dolažaše do lakih okršaja; a ni jedna ni druga ne napade niti opsjede neki grad, niti pruži neprijatelju priliku da zametne bitku; nego je svatko ostajao pod svojim šatorima i svatko se strašno kukavički ponašao. T o bijaše mrsko Firenci; jer vidje da je pritisnuta ratom u kojem se mnogo troši a m alo se može očekivati; i poglavarstva se požališe građanima koje bjehu odredili da budu povjerenici u tom pothvatu. Oni odgovoriše da je svemu tome kriv vojvoda Galeazzo, jer ima mnogo moći a malo iskustva, i ne zna poduzeti korisne korake a ne vjeruje onima koji to znaju; i da im je nemoguće učiniti išta čestito ili korisno dok on prebiva s vojskom .1024 Stoga Firentinci javiše tome vojvodi kako im je dovoljno ugodno i korisno što im je osobno pritekao u pom oć, jer je već toliki ugled bio sposoban zaplašiti neprijatelja; ipak oni mnogo više cijene sigurnost njegovu i njegova položaja nego vlastitu udobnost, jer dok ga očuva, oni se nadaju svakom napretku, ali ako ga izgubi, boje se svake nesreće. Stoga misle kako nije dobro da on mnogo vremena izbiva iz M ilana, jer nije dugo na vlasti i ima moćne i sumnjive susjede, tako da bi lako mogao protiv njega nešto splesti onaj tko bi to htio. Stoga mu savjetuju da se vrati u svoju državu i ostavi dio vojske za njihovu obranu. Svidje se Galeazzu taj savjet, i ne razm išljajući dalje vrati se on u M ilan o .1025 Kad ostadoše dakle firentinski kapetani bez te smetnje, pritisnuše jače neprijatelja, da bi pokazali što je bio pravi razlog da su ih optužili za sporo napredovanje; i tako se sukobiše u pravoj bici koja potraja pola dana, a nijedna strana ne podleže.1026 Ipak u njoj nitko ne pogibe: samo neki konjanici zadobiše rane, te s obje strane neki padoše u zarobljeništvo. Bijaše već stigla zima i doba kad se vojske obično povlače na stalna boravišta; stoga se gospar Bartolom eo zaputi prema Ravenni, a firentinsko ljudstvo u Toskanu; kraljeve i vojvodine snage se povukoše u države svojih gospodara. Ali pošto se zbog toga napada ne osjeti nikakav nemir u Firenci, kako firentinski prognanici obećavahu, a unajm ljeno ljudstvo ne dobi plaću, bijaše ponuđen mir i on se nakon kratkih pregovora zaključio.1027 Stoga se firentinski odmetnici, lišeni svake nade, raziđoše po raznim mjestim a: gospar Dietisalvi pođe u Ferraru, gdje ga prihvati i opskrbi m arkiz B orso; N iccolo Soderini ode u Ravennu, gdje uz malu potporu koju dobi od M lečana ostarje i umrije. Smatrahu toga čovjeka pravednim i srčanim, ali u odlukama bijaše kolebljiv i spor; stoga je kao gonfalonijer pravde propustio onu priliku za pobjedu koju je poslije kao običan građanin tražio a nije mu se pružila. 1021 10. svibnja 1467. Colleoni je prešao rijeku Pad, a u studenom je došao u Dovadolu kod Imole. 1022 Savez je sklopljen u Rimu, 4. siječnja 1467. 1023 Alfons, vojvoda Kalabrije, a kasnije kralj Napulja Alfons II (1494-1495), oženjen Ippolitom Sforza. 1024 Galeazzo je s obzirom na svoj rang bio imenovan vrhovnim zapovjednikom, iako je mnogo sposobniji od njega bio potčinjeni Federigo da Montefeltro. i° 2 J 2 1 . srpnja 1467. Galeazzo je bio pozvan u Firencu, a u njegovoj odsutnosti je Montefeltro napao Colleonija. Firentinci su uspjeli nagovoriti Galeazza da se vrati u Lombardiju zbog prijetnji Amedea IX Savojskog, koji je u listopadu 1467. sklopio savez s Venecijom. i ° 2 6 Bjj-kg koci Molinelle, 23. srpnja 1467. Machiavelli minimizira i ovu bitku, dok Muratori i Sismondi navode da su gubici bili teški i da su obje strane izgubile više od 1000 vojnika. 1027 Papa Pavao II (Pietro Barbo) nametnuo je mir svojom bulom od 2. veljače 1468, prijeteći ekskomunikacijom onima koji ne pristanu. Mir je konačno sklopljen u Firenci 26. svibnja.

247

2 1 . Kada nastupi mir, građani koji nadjačaše u Firenci mišljahu da nisu pobijedili ako ne nanesu svaku nepravdu ne samo neprijateljim a nego i sumnjivima u njihovoj stranci, pa uznastojaše oko Barda Altovitija, koji bijaše gonfalonijer pravde, da se opet mnogi građani liše časti, a mnogi drugi grada.1028 T o njima poveća moć, a drugima strah; i tu moć su tako bezobzirno koristili, te se činilo da su im sreća i Bog dali taj grad kao plijen. M alo je tih stvari bilo poznato Pieru, a i što mu je bilo poznato nije mogao spriječiti zbog bolesti; jer bijaše tako uzet da se m ogao samo jezikom poslužiti. I mogao ih je samo opom injati i m oliti da uljuđeno žive i uživaju radije spašenu nego uništenu domovinu. Pa da bi razveselio grad, odluči veličanstveno proslaviti svadbu svog sina Lorenza kojega je oženio Clariceom , rođenom u kući O rsini;1029 i ta svadba se proslavila uz raskošne priredbe i svako drugo veličanstvo koje se ište za takva čovjeka; tu je nekoliko dana proteklo u novim plesnim priredbama, gozbama i starinskim predstavama. Tom e se dodadoše, da bi se pokazala veličina kuće M edici i države, dva vojnička prizora: jedan izvedoše konjanici, te se prikaza bitka u p o lju ;1030 drugi pokaza zauzeće jednog grada; sve to bijaše izvedeno s najvećim mogućim redom i vrsnoćom.

2 2 . Dok se to na taj način zbivalo u Firenci, ostatak Italije življaše m irno, ali u velikom strahu od Turčina koji je u pothvatima i dalje pobjeđivao kršćane i zauzeo N egropont na veliku sramotu i štetu kršćanskom e im enu.1031 Umrije u to doba Borso, markiz od Ferrare,1032 i naslijedi ga njegov brat Ercule. Umrije Gism ondo od Rimin ija,1033 vječni neprijatelj Crkve, a nasljednikom njegove države ostade Ruberto, njegov vanbračni sin, koji poslije bijaše ponajvrsniji među talijanskim vojskovođam a u ratu.1034 Umrije papa Pavao, i nasljednikom mu proglasiše Siksta IV, koji se prije zvao Francesco od Savone, čovjek vrlo niska i prosta p od rijetla;1035 ali zbog svojih vrlina bijaše postao generalom reda Svetog Franje, a poslije kardinalom. Bijaše taj prvosveće­ nik prvi koji poče pokazivati koliko može jedan papa, te kako se mnoge stvari, koje se dotad nazivahu grijesima, mogu sakriti ispod prvosvećeničke vlasti. U njegovoj obitelji bijahu Pietro i Girolam o, i svatko mišljaše da su njegovi sinovi;1036 nije ih čak ni prikrivao pod drugim čestitijim imenima. Piero bijaše fratar, pa njega dovede do dostojanstva kardinala, u župi sv. Siksta; Girolam u dade grad Forli, otevši ga Antoniju O rdelaffiju kojega preci dugo bijahu vladari toga grada. Zbog takvih postupaka smatrahu ga častoljubivijim od talijanskih vladara, i svatko ga kušaše pridobiti za prijatelja; i zbog toga milanski vojvoda dade Girolam u za ženu svoju vanbračnu kćer Caterinu,1037 a za njezin miraz grad Imolu koji ote Taddeu Alidosiju. Između toga vojvode i kralja Ferranda sklopi se nova rodbinska veza, jer se Elisabella,1038 kći kraljeva prvenca Alfonsa, udade za Giovan Galeazza, prvog vojvodina sina. jj £ja se nekj gra