Machado de Assis - Posmrtni zapisi Brasa Cubasa

1

Machado de Assis

Posmrtni zapisi Brasa Cubasa S portugalskoga preveo Josip Tabak

Naslov izvornika: Memórias Póstumas de Brás Cubas

2

Sadržaj ČITAOCU Glava 1. SMRT AUTORA Glava 2. MELEM Glava 3. RODOSLOVLJE Glava 4. FIKSNA IDEJA Glava 5. POJAVLJUJE SE GOSPOĐA Glava 6. ŠIMENA, TKO BI REKAO? RODRIGO, TKO BI MISLIO? Glava 7. BUNILO Glava 8. RAZUM PROTIV LUDOSTI Glava 9. PRIJELAZ Glava 10. TOGA DANA Glava 11. DIJETE JE OTAC ČOVJEKA Glava 12. ZGODA IZ 1814. Glava 13. SKOK Glava 14. PRVI POLJUBAC Glava 15. MARCELA Glava 16. NEMORALNA MISAO Glava 17. O TRAPEZU I DRUGOME Glava 18. PRIVIĐENJE U HODNIKU Glava 19. NA BRODU Glava 20. STUDENT Glava 21. MAZGAR Glava 22. POVRATAK U RIO Glava 23. ŽALOSNO, ALI KRATKO Glava 24. KRATKO, ALI VESELO Glava 25. U TIJUKI Glava 26. PISAC SE SKANJUJE Glava 27. VIRGILIA? Glava 28. UZ UVJET DA... Glava 29 POSJET Glava 30. ŠUMSKI CVIJET Glava 31. CRNI LEPTIR Glava 32. ŠEPAVA OD ROĐENJA Glava 33. BLAŽENI ONI KOJI NE ODLAZE Glava 34. OSJETLJIVOJ DUŠI Glava 35. PUT U DAMASK 3

Glava 36. U VEZI S ČIZMAMA Glava 37. NAPOKON Glava 38. ČETVRTO IZDAN]E Glava 39. SUSJED Glava 40. U KOČIJI Glava 41. PRIVIĐENJE Glava 42. KOJA JE IZMAKLA ARISTOTELU Glava 43. MARKIZA, JER ĆU POSTATI MARKIZ Glava 44. JEDAN CUBAS! Glava 45. BILJEŠKE Glava 46. BAŠTINA Glava 47. OSAMLJENOST Glava 48. VIRGILIJIN ROĐAK Glava 49. U VRH NOSA Gtava 50. VIRGILIA SE UDALA Glava 51. ONA JE MOJA Glava 52. TAJANSTVENI PAKET Glava 53. ............... Glava 54. SAT Glava 55. STARI DIJALOG ADAMA I EVE Glava 56. POGODAN TRENUTAK Glava 57. SUDBINA Glava 58. POVJERENJE Glava 59. SUSRET Glava 60. ZAGRLJAJ Glava 61. JEDAN PLAN Glava 62. JASTUK Glava 63. BJEŽIMO! Glava 64. TRANSAKCIJA Glava 65. UHODE I ŠPIJUNI Glava 66. NOGE Glava 67. KUĆICA Glava 68. BIČ Glava 69. ZRNCE LUDOSTI Glava 70. DONA PLÁCIDA Glava 71. MANJKAVOST OVE KNJIGE Glava 72. BIBLIOMAN Glava 73. UŽINA Glava 74. PRIČA DONE PLÁCIDE 4

Glava 75. U SEBI Glava 76. PLODNO TLO Glava 77. SUSRET Glava 78. NAČELNIŠTVO Glava 79. KOMPROMIS Glava 80. TAJNIK Glava 81. POMIRENJE Glava 82. PITANJE BOTANIKE Glava 83. TRINAEST Glava 84. SUKOB Glava 85. NA VRH BRDA Glava 86. MISTERIJ Glava 87. GEOLOGIJA Glava 88. BOLESNIK Glava 89. »IN EXTREMIS« Glava 90. STARI RAZGOVOR IZMEĐU ADAMA I KAINA Glava 91. NEOBIČNO PISMO Glava 92. NEOBIČAN ČOVJEK Glava 93. RUČAK Glava 94. POTAJNI RAZLOG Glava 95. LANJSKI CVIJET Glava 96. ANONIMNO PISMO Glava 97. IZMEĐU ČELA I USTA Glava 98. IZOSTAVLJENO Glava 99. U PARTERU Glava 100. MOGUĆNOSTI Glava 101. REVOLUCIJA U DALMACIJI Glava 102. ODGODA Glava 103. RASTRESENOST Glava 104. BIO JE ON! Glava 105. EKVIVALENCIJA PROZORA Glava 106. OPASNA IGRA Glava 107. PISAMCE Glava 108. TEŠKO JE RAZUMJETI Glava 109. FILOZOF Glava 110. TRIDESET I JEDAN Glava 111. ZID Glava 112. MIŠLJENJE Glava 113. LEM 5

Glava 114. KRAJ JEDNOG DIJALOGA Glava 115. DORUČAK Glava 116. FILOZOFIJA STARIH LISTOVA Glava 117. HUMANITIZAM Glava 118. TREĆA SILA Glava 119. IZMEĐU ZAGRADA Glava 120. »COMPELLE INTRARE« Glava 121. PODNO BREŽULJKA Glava 122. PLEMENITA NAMJERA Glava 123. PRAVI COTRIM Glava 124. PRIJELAZ Glava 125. EPITAF Glava 126. ŽALOST Glava 127. FORMALNOST Glava 128. U KOMORI Glava 129. BEZ KAJANJA Glava 130. UMETAK ZA PRETHODNO POGLAVLJE Glava 131. KLEVETA Glava 132. NIJE OZBILJNO Glava 133. HELVETIUSOV PRINCIP Glava 134. PEDESET GODINA Glava 135. ZABORAV Glava 136. SUVIŠNO Glava 137. KAPA NARODNE GARDE Glava 138. KRITIČARU Glava 139. KAKO NISAM POSTAO MINISTAR Glava 140. KOJA OBJAŠNJAVA PRETHODNU Glava 141. PSI Glava 142. TAJNA PORUKA Glava 143. NE IDEM Glava 144. RELATIVNA KORIST Glava 145. PUSTO POGLAVLJE Glava 146. PROGRAM Glava 147. LUDOST Glava 148. NERJEŠIVA ZAGONETKA Glava 149. TEORIJA DOBROČINSTVA Glava 150. ROTACIJA I TRANSLACIJA Glava 151. FILOZOFIJA EPITAFA Glava 152. VESPAZIJANOV NOVAC 6

Glava 153. LIJEČNIK ZA DUŠEVNE BOLESTI Glava 154. PIREJSKI BRODOVI Glava 155. PRIJATELJSKA MISAO Glava 156. PONOS SLUŽINSTVA Glava 157. NAJSJAJNIJA FAZA Glava 158. DVA SUSRETA Glava 159. POLULUDILO Glava 160. NEGATIVNOSTI MACHADO DE ASSIS (1839 - 1908)

7

CRVU koji je prvi zagrizao u hladno meso moga mrtvoga tijela POSVEĆUJEM ZA NAJLJEPŠU USPOMENU ove POSMRTNE ZAPISE

8

ČITAOCU Ako je Stendhal i izjavio da je jedno od svojih djela napisao za stotinu čitalaca, ta izjava i začuđuje i zapanjuje. Ali se nitko neće začuditi, a po svoj prilici ni zapanjiti, ako ova knjiga ne nađe ni onih stotinu Stendhalovih čitalaca, pa ni pedeset, čak ni dvadeset, nego deset u najboljem slučaju. Deset? Možda samo pet. Valja priznati, riječ je o knjizi razvučenoj, a napisao sam je ja, Bras Cubas: ako se u njoj i jesam ugledao u slobodnu formu jednog Sternea ili Xaviera de Maistrea, ne znam nisam li je prebojio i ponekom tužnom notom pesimizma. Možda. Baš djelo jednog pokojnika! Pisao sam ga perom nestašnosti i crnilom sjete, i nije teško predvidjeti šta može proizaći iz takva spoja. Dodajmo k tome da će ozbiljni ljudi u ovoj knjizi naći sličnosti s običnim romanom, a površni će s njome ostati bez svoga uobičajenog štiva. Evo je kakva jest, lišena poštovanja ozbiljnih i ljubavi lakoumnih, to jest onih koji su dva glavna stupa javnog mišljenja. Ipak se još nadam da ću steći blagonaklonost čitalačke publike, pa je za početak najbolje da se odreknem prepodrobnog i dugačkog predgovora, jer najbolji je predgovor onaj koji najmanje sadrži ili koji i to malo kazuje isprekidano i nejasno. Odustajem dakle da iznesem kakav mi je neobičan postupak poslužio da sastavim ove uspomene ili zapise, napisane, evo, na drugom svijetu. Bilo bi to zanimljivo, ali suviše dugo, a i nepotrebno, jer ne bi pomoglo razumijevanju djela. Djelo samo po sebi sve kazuje: ako ti je po volji, poštovani čitaoče, moj je trud time nagrađen; ako ti se pak ne svidi, za plaću evo ti zvrčke po nosu, i zbogom. Bras Cubas

9

Glava 1. SMRT AUTORA Neko sam se vrijeme skanjivao i pitao kako da počnem ovu knjigu zapisa: s početka ili s kraja, to jest bih li da najprije opišem svoje rođenje ili svoju smrt. Iako znam da se općenito počinje s rođenjem, dva su me razloga navela da se poslužim obratnim postupkom: prvi je razlog u tome što ja — da se razumijemo — nisam pisac koji je umro, nego pisac — pokojnik, kojemu je grob bio druga kolijevka; drugi je razlog, što će time djelo samo dobiti na privlačnosti i originalnosti. Mojsije je također ispripovjedio svoju smrt, samo ne na početku, nego na kraju, i u tom je osnovna razlika izmeđe ove knjige i Pentateuha. Elem, izdahnuo sam u dva sata popodne jednog petka u mjesecu kolovozu 1896, u svojoj lijepoj poljskoj kući u Catumbiju. Bile su mi šezdeset i četiri kršne i berićetne godine, bio sam neženja, posjedovao sam oko tristo tisuća milreisa, a ispratilo me na groblje jedanaost prijatelja. Jedanaest prijatelja! Istina, nije bilo ni obavijesti ni osmrtnica, a valja imati na umu i to da je padala kiša: rominjala sitna kiša, tužna i neprestana, tako neprestana i tako tužna da je jednoga od onih vjernih s posljednjeg ispraćaja potakla da u govor, što ga je održao kraj otvorena groba, umetne ovu izvanrednu misao: »Vi gospodo, koji ste ga poznavali, možete reći zajedno sa mnom da i sama Priroda kanda oplakuje nenadoknadivi gubitak jednoga od najsvjetlijih karaktera koji su ukrasili čovječanstvo. Ovaj tmurni dan, ove kaplje s neba, ovi tmasti oblaci, što su poput žalobne koprene prekrili azurni nebeski svod, sve je to znak koliko je nesmiljena i okrutna bol što je Priroda osjeća u najtajnijem kutku svoga srca; ovo je najljepša počast iskazana našem dičnom pokojniku.« Dragi, vjerni prijatelj! Ne, zbilja, nije mi žao onih dvadeset akcija što sam mu ih ostavio. Eto, tako sam okončao svoje dane i uputio se prema Hamletovoj undiscovered country, »neotkrivenoj zemlji«, samo ne pun tjeskobe i sumnja, kao mladi princ, već odmjereno i polako, kao onaj koji se kasno noću vraća poslije predstave. Kasno, i ponešto umoran. Desetak osoba prisustvovalo je mom opraštaju sa svijetom,

10

među njima tri žene, moja sestra Sabina, udata za Cotrima, njezina kćerka — lijepa kao poljski ljiljan — i... Strpite se! Samo malo, pa ćete saznati tko je bila treća gospođa. Dovoljno je zasad znati da je ta neznanka, iako nije bila od rodbine, toga dana trpjela više negoli rodbina. Uistinu je trpjela više. Ne kažem da je čupala kosu niti da se u grču bacala na zemlju. Moja smrt nije uopće bila nešto tako dramatično... Smrt neženje od šezdeset i četiri godine, čini se, nema za tragediju potrebnih elemenata... A sve da je i imala, neznanki je baš najmanje pristajalo da to pokaže. Stojeći do uzglavlja, ukočena pogleda, poluotvorenih usta, ucviljena gospođa kao da nije mogla vjerovati da sam promijenio svijetom i da je sve vršeno: »Mrtav! Umro!« govorila je podglas. I njezina mašta, slična onim rodama što ih je jedan slavni putnik vidio kako lete od Ilisa do afričkih obala i ne haju za ruševine i stoljeća — njezina je mašta prelijetala ruševine onoga što je gledala, te je hrlila prema obalama jedne mladenačke Afrike... Pustimo je da leti! I mi ćemo za njom, poslije; poći ćemo kad se opet vratim na prve godine života. Zasad želim umrijeti mirno, propisno, slušati jecanje žena i prigušene riječi muškaraca, slušati kišu kako šobonji po lišću kaladija i onaj prodirni metalni zvuk noža što ga brusač oštri tamo vani, pred vratima remenarnice. I kunem vam se, nije ta glazba smrti ni tako tužna kao što se čini. A od stanovitog časa postaje čak izvanredno lijepa. Život se u mojim godinama trgao silovito, poput morskog vala, svijest mi je hlapila ili se pretvarala u nepomičnost tjelesnu i duševnu, a tijelo postajalo biljka, pa kamen, pa prašina, pa ništa... Umro sam od upale pluća. Ali ako vam kažem da je uzrok moje smrti bio manje upala pluća, a više posljedica oduševljenja za jednu veliku i korisnu ideju, možda mi nećete vjerovati. A živa je istina. Iznosim ukratko slučaj, pa sudite sami.

11

Glava 2. MELEM Zaista, jednog lijepog jutra, dok sam se šetao svojim vrtom, na trapezu moga mozga zaljulja se jedna ideja. Kad se već uhvatila, počne micati rukama i nogama i izvoditi najsmionije okretaje i skokove što ih možete zamisliti. Neko sam je vrijeme promatrao, kadli odjednom izvede velik salto, raširi i ruke i noge, pa se smiri u obliku slova x: riješi me ili ću te progutati. Kakva je to bila ideja? Ništa manje nego izum divna lijeka, antihipohondričnog melema, koji bi olakšao život našem melankoličnom čovječanstvu. U molbi za odobrenje i za zaštitu pronalaska skrenuo sam vladi osobitu pažnju na moralnu stranu svog pothvata i na njegovu zaista kršćansku svrhu. Ipak, svojim prijateljima nisam zatajio ni novčanu korist koju bi mi donijela prodaja takva nadasve korjenita lijeka. Ali sada, kad se evo nalazim s druge strane života, mogu vam sve priznati: mene je najviše mamilo to da na svim uglovima ulica, na svakoj kutiji s lijekom, gledam odštampane ove tri riječi: Melem Brasa Cubasa. Zašto da poričem? Strastveno sam volio buku, reklamu, vatromete. Skromni će mi to možda upisati kao manu, ali će zato umješni, vjerujem, u tome vidjeti samo talent. Moja je dakle namisao imala dvije strane, kao medalja: jednu okrenutu prema publici, a drugu unutra, meni. S jedne strane nalazila se filantropija i zarada, a s druge želja za publicitetom. Recimo otvoreno: želja za slavom. Jedan moj stric, kanonik s odličnom prebendom, običavao bi govoriti da je želja za svjetskom slavom propast duše, koja treba težiti samo za vječnom slavom. Na to bi pak drugi stric, oficir jednoga starog infanterijskog puka, odgovorio da je želja za slavom nešto najljudskije u čovjeku, i da se upravo u tome ogleda pravi pravcati lik čovječji. Neka se čitalac odluči za vojnika ili za kanonika, a ja ću se vratiti svom melemu.

12

Glava 3. RODOSLOVLJE Kad sam već spomenuo svoja dva strica, dopustite mi da ovdje u nekoliko kratkih crta nabacim malu genealošku skicu. Osnivač naše obitelji bijaše neki Damian Cubas, koji je živio u prvoj polovini XVIII stoljeća. Po zanatu bijaše bačvar, rodom iz Rio de Janeira, gdje bi po svojoj prilici bio i umro bijedan i nepoznat da je ostao samo pri svome zanatu. Ali on prijeđe u zemljoradnike, poče sijati i saditi i pobirati, pa svoje proizvode sasvim lijepo zamjenjivati za novac, i to tako uspješno da je u času smrti ostavio lijep kapital svome sinu, Luisu Cubasu, koji je tada završio studij na sveučilištu. I, eto, od toga mladića zapravo počinje lanac mojih predaka — to jest predaka koje je moja obitelj oduvijek priznavala — jer, na kraju krajeva, Damian Cubas bijaše samo bačvar, i to možda loš bačvar, dok je Luis Cubas završio studije u Coimbri, postao velika ličnost u vladi i jedan od prisnih prijatelja potkralja, grofa Da Cunhe. A kako je ime Cubas suviše mirisalo na bačve,1 moj je otac Damianov praunuk, objašnjavao da je to ime kao nadimak dobio jedan predak, vitez i junak još iz vremena osvajanja Afrike, kao nagradu za junačko djelo što ga je izvršio otevši Maurima tri stotine bačava. Moj je otac imao duha; jednim kalamburom zauvijek se riješio bačvarskoga balasta. Bio je to čovjek svijetla značaja, častan, pošten, kakvih ima malo. Dogodilo bi mu se doduše da katkad podlegne slabosti taštine, ali, bože moj, tko je bez nje na ovome svijetu? Valja zabilježiti da se tom izmišljotinom poslužio tek pošto je uzalud pokušao jedan falsifikat; naime, najprije je htio da ime naše obitelji poveže s mojim slavnim imenjakom vojskovođom Brasom Cubasom, koji je utemeljio grad San Vicente i ondje umro godine 1592. To je bio razlog što su mi nadjenuli ime Bras. Ali je moj otac u tome naišao na protivljenje vojskovođinih nasljednika, i kako nije bilo druge, izmislio je one tri stotine maurskih bačava. Još su na životu neki članovi moje obitelji: moja nećakinja Venancia, na primjer, lijep poljski ljiljan, cvijet otmjenih žena svog 1

Portugalska riječ cuba znači bačva, bure. — Prev.

13

vremena; na životu je i njezin otac Cotrim, čovjek koji... Ali, ne istrčavajmo se! Dovršimo već jednom priču o melemu.

14

Glava 4. FIKSNA IDEJA Poslije mnogih skokova i preokreta moja se zamisao konačno pretvori u fiksnu ideju. Neka te Bog očuva, čitaoče, od fiksne ideje! Trn u oku, pa i brvno, sto puta radije! Pogledaj Cavoura: ubila ga fiksna ideja o talijanskom ujedinjenju. Bismarck, istina, nije umro, ali ne treba zaboraviti da je Priroda veoma hirovita, a povijest najveća nevjernica. Svetonije nam je, na primjer, opisao jednog Klaudija, koji bijaše budala — ili »tikvan«, kako ga je nazvao Seneka, i jednog Tita, koji je zaslužio da ga zovu miljem Rima. A onda eto ti nekakva profesora koji je pronašao način da dokaže kako je od ta dva cara zapravo bio divan onaj Senekin »tikvan«. Pa i tebe, lijepa Lukrecijo, cvijete Borgija, jedan je pjesnik prikazao kao katoličku Mesalinu, ali se zato našao drugi, nevjernik Gregorovije, da te rehabilitira, pa ako te i nije napravio ljiljanom, nije te ni u blatu ostavio. Ja sam u tom pogledu negdje na sredini između pjesnika i učenjaka. Neka dakle živi povijest, prevrtljiva povijest koja svakome služi, a ja se pak vraćam svojoj fiksnoj ideji i izjavljujem: samo fiksne ideje stvaraju ili velike ljude, ili velike luđake, dok nejasne, neodređene i promjenljive ideje stvaraju Klaudije — Svetonijeva tipa. Moja je ideja određena i čvrsta kao... Ne, ništa na ovom svijetu nije toliko čvrsto: možda mjesec, možda egipatske piramide, možda nekadašnji germanski sabor. Neka čitalac odabere usporedbu koja mu se najviše sviđa, neka je izabere i neka se ne ljuti i ne kvrcne me po nosu što dosad još nije počelo pripovijedanje. I to će doći. Mislim naime da i on, i drugi iz svetoga čitateljskog reda, više vole anegdotu od razmišljanja, a ima i sasvim pravo. Doći ćemo, dakle, i do toga. Ali ne treba zaboraviti da je ova knjiga pisana bez žurbe, s mirom čovjeka koji se oslobodio kratkovjekosti života; knjiga izrazito filozofska, samo joj je filozofija promjenljiva tona, ponekad ozbiljna, ponekad šaljiva, knjiga koja nema pretenzija ni da gradi ni da ruši, ne zagrijava i ne ohlađuje, a ipak je nešto više od obične zabave, a manje od poslanice. Tako, čitaoče, progutaj svoju zlovolju, pa da se vratimo na

15

melem. Pustimo povijest, koja je hirovita poput lijepe žene. Nitko od nas nije se borio u bitki kod Salamine niti pisao Augsburšku ispovijest. Što je do mene, ako se katkad sjetim Cromwella, činim to iz čistog zadovoljstva da zamišljam kako njegova visost onom istom rukom koja je potpisala ukidanje parlamenta, nameće Englezima melem Brasa Cubasa. Nemojte se smijati ovoj zajedničkoj pobjedi farmacije i puritanizma. Tko još ne zna kako se uza svaku veliku, službenu zastavu, koja se javno, svima na očigled vije, gotovo uvijek nalazi nekoliko drugih, zasebnih, skromnijih zastavica, koje se vijore u sjeni one prve, pa se često dogodi da je i nadžive? Ako se smijem poslužiti ovom lošom usporedbom, to nas podsjeća na sitan puk koji se okuplja oko feudalnog dvorca: dvorci nestaju, a narod ostaje. Postaje snažan i sam se promeće u gospodara i dizdara... Ali ne, ova usporedba očito ne vrijedi.

16

Glava 5. POJAVLJUJE SE GOSPOĐA Sav sam se, dakle, predao radu i upeo svom silom da dotjeram i ostvarim svoju zamisao, kad me iznenada negdje propuha vjetar, i ja se razboljeh. U prvi mah nisam tome obraćao pažnju: mene je svega zaokupio moj izum. Obuzela me fiksna ideja, ona, čitaoče, što stvara ili velikane ili luđake. Već sam vidio kako se izdvajam od obične mase i dižem put neba, kao kakav besmrtni orao: naravno, zanesen tako veličanstvenim prizorom, čovjek i ne osjeća fizičku bol koja ga pritišće. Sutradan bijaše mi gore. Odlučih pripaziti malo na se, ali sam u tome bio površan, bez sistema i ustrajnosti. Tu je, eto, početak bolesti koja me preselila u vječnost. Već sam rekao da sam umro u petak, nesretan dan, a mislim da sam jasno pokazao kako sam bio žrtva svoga plemenitog pothvata. Ima ponekad i manje uvjerljivih dokazivanja, ali zato nisu manje uspješna. A ipak, bili su svi izgledi da ću doživjeti kraj stoljeća i da će me novine spominjati međe stogodišnjacima. Bio sam zdrav i snažan. Zamislite sad da se nije radilo o polaganju temelja jednom farmaceutskom pronalasku, nego da posrijedi bijaše sastavljanje kakve političke stranke ili pripremanje vjerske reforme, pa došla prehlada, koja čovjeku obično pobrka račune, i sve je bilo svršeno. Što ćete, tako se sudbina poigrava ljudima. U tome razmišljanju zauvijek se oprostih sa ženom, neću reći najmudrijom, ali zacijelo najljepšom u svoje vrijeme, s neznankom iz prvoga poglavlja, s onom čija je mašta poput roda s Ilisa... Dohvaćala se tada pedeset i četvrte godine i bila je ruševina, ali impozantna ruševina. Zamisli, čitaoče, nekoć smo se voljeli, ona i ja, davno to bijaše, a onda jednog dana, već bolestan, ugledah je kako se pojavljuje na vratima moje sobe.

17

Glava 6. ŠIMENA, TKO BI REKAO? RODRIGO, TKO BI MISLIO? 2

Vidio sam kako se pojavila na vratima moje sobe, blijeda, uzbuđena, sva u crnu. Zastala je časak, ne usuđujući se da uđe, ili ju je možda smetala prisutnost čovjeka koji je bio pokraj mene. S postelje, na kojoj sam ležao, promatrao sam je bez ijedne riječi, bez ijedne kretnje. Bijahu već prošle dvije godine kako se nismo vidjeli, i ja sam je sada gledao ne onakvu kakva je doista, nego onakvu kakva je bila nekad, gledao sam oboje nas onakve kakvi smo nekada bili: jer, neki je tajanstveni Ezekije učinio da se sunce povuče natrag u dane naše mladosti. Sunce, dakle, uzmaknu, ja stresoh sa sebe bolest i tegobe, i ona šaka praha, koju će smrt uskoro rasuti po ništavilu, postade načas moćnija od vremena, tog ministra smrti. Nikakva se voda za pomlađivanje ne može tu mjeriti s jednostavnom snagom uspomena. Vjerujte, od svega nam još najmanje bola nanosi uspomena. Ne vjerujte u sreću sadašnjeg trenutka; u njoj uvijek ima po koja kaplja Kainova jeda. Kad prođe vrijeme i umire se strasti, tek ćete možda onda moći osjetiti pravu nasladu, jer između jedne i druge od tih dviju iluzija, bolja je ona koju možemo uživati bez patnje. Ali priviđenje kratko potraja. Stvarnost se ponovno nametnu, i sadašnjost otjera prošlost. Možda ću čitaocu na kojem mjestu u ovoj knjizi iznijeti svoju teoriju o ljudskim izdanjima. Zasad je važno da znate kako je Virgilia — neznanka se zvala Virgilia — ušla u sobu odlučno i ozbiljno, kako i priliči njezinu izgledu i godinama, i približila se mojoj postelji. Posjetilac ustade i iziđe. Taj me čovjek posjećivao svakoga dana, pričao mi o valuti, o kolonizaciji, o potrebi razvoja željezničke mreže: da, zanimljive li teme za čovjeka koji umire! On iziđe. Virgilia je stajala. Neko smo se vrijeme gledali bez riječi. Tko bi rekao? Od dvoje velikih ljubavnika, od dvije neobuzdane strasti, poslije dvadeset godina nije ostalo ništa. Dva istrošena srca, poharana, umorna i sita života, možda ne u jednakoj 2 To su riječi što ih izgovaraju don Rodrigo i Šimena u Corneilleovu Cidu (III, 4). — Prev.

18

mjeri, ali ipak obadva sita. Virgilia je sad imala samo onu draž što je daju zrele godine, ono nešto zamišljeno i materinsko. Bila je manje mršava nego kad sam je zadnji put vidio na svečanosti o Ivanju u Tijuki. A kako bijaše od onih što se dobro drže, jedva joj se tu i tamo u crnoj kosi počele nazirati srebrne niti. — Posjećujete mrtve? — rekoj joj. — Kako, mrtve? — brže će ona i pucnu jezikom u znak protesta. A onda mi stisnu ruku i doda: — Dolazim da lijenčine istjeram iz postelje. Nije to više bila ona uzdrhtala nježnost prošlih dana, glas joj je sad bio prijateljski i blag. Sjela je. U kući je sa mnom bio samo bolničar. Mogli smo dakle slobodno razgovarati. Virgilia mi uze kazivati novosti, a pričala je ljupko i razgovor začinjala ogovaranjem. A ja, već spreman da ostavim svijet, osjećao sam satansko zadovoljstvo da mu se još rugam i da samog sebe uvjerim kako zapravo ništa ne ostavljam. — Kakve su to misli! — ljutito me prekinu Virgilia. — Neću više nikada doći. Umrijeti! Pa svi ćemo umrijeti. Ali smo sada na životu, pa valja živjeti. Zatim pogleda na sat: — Bože, već tri sata! Valja mi ići. — Već? — Jest! Doći ću sutra ili preksutra. — Ne znam je li pametno — odgovorih. — Bolesnik je samac, a u kući nema žena... — A vaša sestra? — Treba da dođe na nekoliko dana, ali neće stići prije subote. Virgilia časak razmisli, sleže ramenima, pa će zamišljenoo; — Stara sam. Više nitko ne vreba na mene. Ali, da se predusretnu zli jezici, doći ću s Nhonhom. Nhonho je bio jedinac iz njezina braka, sada student, koji je u ono vrijeme sa pet godina nesvjesno postao sukrivac u našoj ljubavi. Poslije dva dana eto ih doista zajedno. Priznajem, kad sam ih vidio u svojoj sobi, najednom se osjetih zbunjen, tako te nisam znao kako da odgovorim mladiću, koji me srdačno pozdravljao. Virgilia to opazi. — Nhonho, ne daj se zbuniti, to je stari glumac. Neće govoriti samo zato da bismo mislili: eto umire. Mladić se nasmiješi, i ja, čini mi se, i sve se okrenu na šalu. 19

Virgilia je bila vedra i nasmiješena, bijaše kao utjelovljena krepost. U njezinu ponašanju nijednog pogleda kojim bi se odala, nijedne izdajničke geste, vladala je sobom savršeno, baš začudno uravnoteženo. Razgovor slučajno skrene na neku vezu koja je već postala javna tajna, i ja sam slušao Virgiliju kako sa zgražanjem i indignacijom govori o toj ženi, koja je uostalom bila njezina prijateljica. Sin je bio ponosan što mu je mati tako gorda i čestita, a ja sam se u sebi pitao što bi o nama rekli kopci da se Buffon slučajno rodio kao kobac... Ali to sam već počinjao buncati.

20

Glava 7. BUNILO Koliko znam, nitko još nije opisao svoja samrtnička priviđenja; nauka će mi sigurno biti zahvalna što ću to ja učiniti. Ako čitalac nema smisla za duševne fenomene ove vrste, neka preskoči ovo poglavlje i prijeđe na pripovijedanje događaja. Ali ma kako malo radoznalosti bilo u njega, upozoravam ga da nije na odmet saznati što se sve zbivalo u mojoj svijesti za onih dvadesetak - tridesetak minuta. Najprije sam poprimio lik nekakva kineskog brijača, trbušasta i spretna, te sam brijao nekakva mandarina, koji me za nagradu čas štipao a čas mi davao bonbona: prava mandarinska hirovitost. Zatim osjetih kako se prevraćam i postajem Summa Theologica svetoga Tome Akvinskog, pretvaram se u veliku knjigu u jednom svesku, uvezanu u safijan, sa srebrnim kopčama i s gravirama. Nakon te pretvorbe tijelo mi obuze potpuna ukočenost. I sad se dobro sjećam: ruke, dvije kopče od srebra, držao sam prekrižene na trbuhu, a onda mi ih netko (sigurno Virgilia) premjesti, jer sam u tom položaju zacijelo bio slika i prilika smrti. Najposlije mi se opet vrati ljudski lik, a tada mi se približi pretpotopna životinja, nekakav nilski konj, te me odnese. Prepustih se nijem, ne znam bješe li od straha ili od pustog povjerenja. Ali uskoro počesmo tako vrtoglavo juriti da sam se ipak usudio upitati mog konjica kamo ćemo, i što sam opreznije mogao, rekoh mu da naš put, kako mi se čini, baš nema određena cilja. — Varaš se — odgovori životinja — idemo na izvor vjekova. Oprezno natuknem kako je to zacijelo veoma daleko, ali me hipopotam nije razumio ili nije čuo, ili se pak pretvarao da ne čuje ili ne razumije. A kad sam ga zapitao — jer on je znao govoriti — je li on potomak konja Ahilova ili Bileamove magarice, on se ograniči da odgovori gestom svojstvenom četvoronošcima, to jest strigne ušima. Ja nato zatvorih oči i prepustih se sudbini. Valja mi priznati da me ipak pomalo mučila radoznalost da saznam gdje se nalazi izvor vjekova, je li isto tako tajanstven kao mjesto gdje izvire Nil, a pogotovu me zanimalo da vidim je li to velebnije od samoga života. Sve sama pitanja bolesna mozga.

21

Kako sam držao zatvorene oči, više nisam gledao kuda idemo. Samo jedno znam: što smo dalje jurili, bivalo sve hladnije, dok mi se najposlije ne učini kao da smo zašli u prostore vječne studeni. Otvorih oči i zaista ugledah kako moj at juri preko snježne poljane; oko nje snježna brda, a na njoj, što god vidiš, sve je od snijega: drveće i razne velike životinje kraj kojih smo prolazili. I studen snježnog sunca u kosti nam prodirala. Htjedoh progovoriti, ali sam jedva mogao mumljajući protisnuti pitanje puno tjeskobe: — Gdje smo? — Prešli smo Eden. — Onda stanimo malo kod Abrahamova šatora. — Pa valjda sad nećemo nazad! — podrugljivo će moj konjic. Bio sam zbunjen, bio sam na muci. Ruku na srce, to mi je putovanje počelo bivati ne samo čudno nego i tjeskobno: studen neugodna, prijelaz mučan, a rezultat sumnjiv. A onda — takve se misli začinjaju u glavi bolesnika — sve da i dođemo do određenog mjesta, nije isključeno da me vjekovi, stoljeća, ometeni u svom miru, neće rastrgati noktima, koji su zacijelo isto tako stoljetni kao i sama stoljeća. Dok sam se prepuštao tim mislima, grabili smo prostorom, poljana odmicala pod našim nogama. Napokon se životinja zaustavi, pa sam se mogao mirnije obazreti oko sebe: samo sam gledao, jer vidio nisam ništa do beskrajne snježne bjeline, koja je već zastrla i samo nebo, dotad još plavo. Na mahove bih ugledao kakvu golemu, neobičnu biljku ili drvo kako njiše na vjeru širokim lišćem. U tom je kraju vladala grobna tišina: kao da se sve živo skamenilo od čuda pred ljudskom pojavom. Je li palo s neba, ili je niklo iz zemlje? Znam samo to da mi se ukazalo nekakvo golemo lice, ženski lik, i da je u me uprlo dva kao sunce sjajna oka. Sve je na toj ženi golemo, kao na primitivnoj skulpturi, a okom je nisi mogao obuhvatiti ni shvatiti, jer su joj se obrisi gubili u prostoru, a ono što se na njoj činilo čvrsto, bijaše prozračno. Zaprepašten, ne izustih ni riječi, ne protisnuh ni krika, ali se malo zatim pribrah te je upitah tko je i kako se zove. Ta je radoznalost svojstvena bunilu. — Ime mi je Priroda ili Pandora. Ja sam tvoja mati i tvoja neprijateljica. Na posljednju riječ zadrhtah od užasa. Spodoba prasnu u smijeh, koji poput uragana uskomeša sve oko sebe. Drveće se savi 22

od njezina daha, i huj ispuni tišinu. — Ne boj se — reče — moje neprijateljstvo ne ubija, ono daje život i tako se očituje. Ti živiš, i ja ne tražim veće kazne. — Živim? — upitah, a nokte zarih u dlan, da se uvjerim je li istina. — Da, jadni crve, ti živiš. Ne boj se, još se nećeš rastati s tom jadnom podrtinom od tijela, tvojim ponosom: još ćeš nekoliko sati jesti kruh bola i piti vino jada. Ti živiš. Čak i sada, kad si izgubio čula, još živiš, a ako ti se svijest za trenutak i vrati, i opet ćeš željeti samo jedno: da živiš. To rekavši ispruži ruku, pograbi me za kosu i diže u zrak kao da sam perce. Tek sam tada mogao izbliza sagledati njezino golemo lice. Nikada nisam vidio ništa mirnije. Na njemu nije bilo nikakve grimase, nikakva izraza mržnje ili okrutnosti. Jedini izraz koji je vladao njenim licem, bila je samoživa ravnodušnost, savršena bestrasnost i nepokolebljiva volja. Njezine su strasti, ukoliko ih je imala, bile zatvorene u njezinu srcu. Ali, u isti mah, u tom je licu ledena izraza bio dah mladosti, mješavina snage i života, i pred tim sam se osjećao strašno nemoćan i loman. — Čuješ li? — reče, pošto smo se trenutak promatrali. — Ne — uzvratih — ne želim te čuti. Ti si apsurd, izmišljotina. Ja sanjam, znam, ili, ako je istina da sam izgubio svijest, ti si samo luđačko priviđenje, tlapnja, koju pomućeni razum ne može kontrolirati ni savladati. Ti da si Priroda? Priroda koju poznajem, mati je, a ne neprijateljica: ona ne daje život kao kaznu i nema takvo kao grob ravnodušno lice. A zašto se zoveš Pandora? — Zato što su u mojoj kutiji sva dobra i zla, i ono najveće od svega: nada, utjeha ljudi. Što? Dršćeš? — Da, od tvog pogleda. — Vjerujem. Ja nisam samo život, ja sam i smrt, i ti ćeš mi uskoro vratiti ono što sam ti posudila. Ti, veliki sladokušče, čeka te slast ništavila. Kad su te riječi poput groma odjeknule onom golemom dolinom, učini mi se da je to posljednji zvuk što dopire do mojih ušiju. Osjetio sam kao da se naglo raspada čitavo mi biće. A onda, gledajući je očima punim molbe, počeh je preklinjati da mi pokloni još nekoliko godina. — Bijednu minutu odgode! — uzviknu ona. — Na što ti još nekoliko časaka života? Da gutaš, a najposlije da i sam budeš 23

progutan! Zar već nisi umoran od svega, od sve te predstave i borbe? Upoznao si i predobro što sam ti udijelila, i ono što je najmanje ružno i najmanje tužno: svjetlo dana, sjetu večeri, mir noći, ljepotu krajolika, i naposljetku san, najveće dobro primljeno iz mojih ruku. Što još želiš, uzvišena ludo? — Samo živjeti, ne tražim ništa više. A tko mi je, ako ne ti, usadio u dušu ovu ljubav prema životu? A ako volim život, zašto se ranjavaš uništavajući mene? — Jer mi više nisi potreban. Vrijeme se ne obazire na trenutak koji prolazi, nego na onaj koji dolazi. Trenutak koji dolazi vedar je, nadobudan, vjeruje da će vječno trajati, a nosi smrt te umire kao i drugi: samo vrijeme traje. Sebičnost je to, kažeš? Jest, sebičnost, ne poznajem drugog zakona. Sebičnost, samoodržanje. Leopard ubija junicu, jer je njemu jedini zakon da mora živjeti, a što je june slabije, to bolje: to je zakon svemira. Popni se ovamo i gledaj. To reče i vrže me na vrh brda. Pogled mi kliznu niz padinu, i ja iz daljine, kao kroz maglu, ugledah jedinstven prizor. Zamisli, čitaoče, da se pred tvojim okom stanu nizati i prolaziti vjekovi, izmjenjivati rase, kovitlati strasti; da vidiš kako se smjenjuju carstva, glože nezajažljivi apetiti i mržnje, kako se međusobno uništava sve živo i neživo. Bio je to strašan, neobičan prizor. Povijest ljudi i zemlje prikazivala se ovdje tako zamašno i snažno kako je ne može dočarati nikakva mašta ni znanje, jer je znanje suviše sporo, a mašta neodređena: pred sobom sam imao živu, cjelovitu sliku vremena od iskona. Da bi se to opisalo, valjalo bi munju zaustaviti. U strašnom vrtlogu valjali se vjekovi, a ipak — jer grozničav pogled nije kao obični — razabirao sam sve što se preda mnom zbiva, vidio najteže patnje, i najveće strasti, vidio ono što se zove slava i ono suprotno, što se zove bijeda, vidio sam kako ljubav umnaža bijedu, a bijeda povećava slabost. Prolazila onuda požuda što proždire, srdžba što sažiže, zavist što se pjeni, u znoju prolazili pero i motika, vidio sam slavoljublje, glad, taštinu, gledao tugu, bogatstvo, ljubav, a od svega se toga trzao čovjek kao što se klepka trza, dok ga najposlije sve to nije rastrgalo kao star dronjak. Bili su to različiti oblici jednoga te istog zla: samo je čas grizlo utrobu, čas mozak, a njegova se harlekinska halja pojavljivala sad amo sad tamo u tome ljudskom metežu. Bol kadikad jenjavala i pretvarala se u ravnodušnost, to jest u san bez snova, ili je ustupala mjesto užitku, 24

koji je degenerirana bol. A onda bi se tako izbičevani čovjek pobunio i počeo bježati pred sudbinom i trčati za priviđenjem, koje je izmicalo. To je priviđenje bilo odjeveno u čudnu halju, sašivenu od neopipljivog, nevjerojatnog i nevidljivog, što ih je na njoj labavim bodom sastavljala igla mašte. I to je priviđenje — a bila je to tlapnja o sreći — neprestano izmicalo, ili se pak dalo uhvatiti za skut, a čovjek bi tu prikazu tada grlio, dok se ona podrugljivo smijala i rasplinjavala poput iluzije. Kad sam vidio sav taj jad i strahotu, i nehotice mi se ote prigušen krik, što ga je Priroda — ili Pandora — dočekala s ledenom ravnodušnošću: niti se bunila niti smijala. A tada se ja — ni sam ne znam po kakvim tajnovitim zakonima mozga — počeh smijati, nekakvim neuravnoteženim, idiotskim smijehom. — Imaš pravo — rekoh — jako je zanimljivo, vrijedi pogledati; možda se malo suviše ponavlja jedno te isto, ali vrijedi. I kad je ono Job proklinjao dan u koji bijaše začet, sva je prilika da je u to raspoloženje došao gledajući ozgo ovaj prizor. Hajde, Pandora, rastvori svoju utrobu i probavi me. Zanimljivo je ovo, ali probavi me već jednom! Umjesto da odgovori, ona me prisili da pogledam dolje, gdje su se vjekovi valjali brzo i zahuktalo, da gledam kako se pokoljenja sustižu i smjenjuju, jedna tužna kao hebrejski narod u ropstvu, druga vesela kao raskalašnici iz vremena cara Komoda, ali sva u pravo doba stižu grobu. Htjedoh pobjeći, ali mi je nekakva tajnovita sila sputavala noge. Tada rekoh u sebi: »Dobro, gledat ću kako vjekovi prolaze, dok i moj ne dođe i ne mine, da se na kraju pojavi onaj posljednji, završni u nizu, koji će mi otkriti tajnu vječnosti«. Tako rekoh i uzeh promatrati kako teče vrijeme, kako stoljeća dolaze i prolaze. I mnome ovlada mir, osjetih se smiren, pun odluke, gotovo sretan. Jest, mogao bih reći, gotovo sretan. Svaki je vijek sa sobom nosio svoje svjetlo i svoj mrak, svoje napore i klonuća, istine i zablude, prolazio s čitavom svojom povorkom sistema, novih ideja, novih iluzija. Sa svakim od njih dolazilo i proljetno zelenilo, koje je polako žutjelo, da se kasnije opet zazeleni. I kako je život prolazio i obnavljao se kalendarski točno, tako je nastajala povijest, stvarale se civilizacije, odjećom se pokrivao goli pračovjek, koji još nije poznavao oružja, pa se naoružavao, gradio kolibu i dvorac, siromašno seoce i Tebu sa stotinu vrata, stvarao znanost koja istražuje i umjetnost koja uzdiže, postajao govornik, graditelj, 25

filozof, svladavao površinu zemlje, zadirao u njezinu utrobu i dizao se u oblake, surađujući tako u tajanstvenom djelu koje održava potrebu za životom i sjetu zbog vlastite nemoći. Moj umorni i rastreseni pogled najposlije ugleda sadašnji vijek, a za njim i buduće. Približavao se hitar, okretan, zanesen, pun sebe, malo rastrgan, smion, uman, ali, na kraju krajeva, isto tako jadan kao i oni prije njega. Prošao je i on i oni poslije njega isto tako brzo i jednolično kao i svi ostali. Napregnuo sam pažnju, upro sam pogled, da na kraju ugledam posljednje stoljeće — oh, posljednje! — ali vrijeme i godine udariše u kovitlac, te su se kovitlali tako mahnito i brzo da više ništa nisam mogao ni pratiti ni razumjeti. U usporedbi s tom brzinom i sama bi se munja činila spora. Možda je to i bio razlog što su predmeti odjednom počeli mijenjati oblik: jedni se istezali u goleme razmjere, drugi se smanjivali, a neki se gubili u prostoru. Magla stane sve zastirati, sve osim hipopotama koji me onamo odnio, a on odjednom poče bivati sve manji i manji dok nije postao malen kao mačka. Pa to je zbilja i bila mačka. Zagledah se pažljivije, a ono moj mačak Sultan stao na vrata spavaonice, pa se igra lopticom od papira...

26

Glava 8. RAZUM PROTIV LUDOSTI Čitalac je već razabrao da se to Razum vratio kući i naredio Ludosti da iziđe, vičući kao Tartufe, i još s većim pravom: La maison est à moi, c'est à vous d'en sortir! (»Kuća je moja, izvolite van!«) Ali Ludosti je pradavna loša navika da pokazuje sklonost prema tuđim kućama: kad se jednom u koju uvuče i ondje zagospodari, teško ju je odande istjerati. Navika je to, zla navika, i ne možeš je od nje odviknuti: uzalud je njoj išta govoriti, odavna je već izgubila svaki stid. Ako se zamislimo nad tim koliki je broj kuća što ih ona zaposjeda, jedne zauvijek, a druge povremeno, za vrućine, možemo lako zaključiti da je ta ljubazna putnica strah i trepet kućevlasnika. U našem slučaju, na vratima moje svijesti došlo je gotovo do svađe, jer uljez nije htio izići, a gospodarica je kuće zahtijevala da se vrati na ono što joj pripada. Najposlije Ludost izjavi da se zadovoljava i kakvim kutkom na tavanu. — Ne, gospođo — reći će Razum — dozlogrdilo mi je da vam vječno ustupam prostor na tavanu. Dozlogrdilo, jer imam loše iskustvo: vi se neopazice, malo pomalo, spustite ozgo u blagovaonicu, iz nje pak u salon, pa zagospodarite cijelom kućom. — Dobro, onda me barem pustite samo još časak, na tragu sam jednoj tajni... — Kakvoj tajni? — Dviju tajni — ispravi se Ludost: — jedna se tiče života, a druga smrti. Dopustite mi još samo deset minuta. Razum se poče smijati. — Uvijek isto... uvijek isto... Vi ste zaista nepopravljivi... Govoreći to uze je za ruke i odvuče van. Zatim uđe i za sobom zatvori vrata. Ludost poče plakati, moliti, mrmljati, ali se ubrzo okani ćorava posla, isplazi prezirno jezik i ode...

27

Glava 9. PRIJELAZ Gledajte samo sa koliko sam vještine i spretnosti napravio najveći prijelaz u ovoj knjizi. Moje je bunilo, dakle, počelo u prisutnosti Virgilije. Ah, Virgilia je bila moj veliki mladenački grijeh. Ali kako nema mladosti bez djetinjstva, a djetinjstva bez poroda, vratit ćemo se na 20. listopada 1805, dan kada sam ugledao svijet. Jeste li vidjeli? Ništa, pa ni to što sam malo zastranio, nije moglo da odvrati i omete vašu pažnju. To dokazuje da ova knjiga ima prednosti koje su posljedica metode, a ipak, eto, nije kruta i dosadna. Zaista, bilo je i vrijeme. Što se tiče metode, ona je prijeko potrebna, samo je kudikamo bolje da ne bude nametljiva ni suviše pedantna, kao da nosi kravatu i hlače s naramenicama: neka radije izgleda nehajna i neusiljena, kao čovjek koji se ne obazire ni na susjedu sučelice ni na rajonskog čuvara reda i morala. To vam je kao s govorom: ima neposredan način izražavanja, uzbudljiv, zanosan, a ima i onaj drugi — težak, ukočen, bez duše. Ali... vratimo se danu 20. listopada.

28

Glava 10. TOGA DANA Toga se dana na obiteljskom stablu Cubasa pojavio dražestan pupoljak: rodio sam se ja. Na ruke me primila Pascoela, babica na glasu, rodom iz Minha; s ponosom je govorila kako je time otvorila vrata u svijet čitavoj jednoj generaciji pravih gospara. Nije isključeno da je moj otac čuo tu njezinu izjavu, ali ipak mislim da joj je samo u navali čistog očinskog ponosa darovao ona dva dublona. Okupali su me i povili, i od toga časa postadoh junak cijele kuće. Stric Joan na primjer, nekadašnji infanterijski oficir, nalazio je da u pogledu imam nešto od Bonaparta, na zazor mome ocu, koji je to slušao s krajnjim negodovanjem. A stric Ildefonso, tada još običan svećenik, u meni je već gledao kanonika. — Bit će kanonik, vjerujte. Neću da budem neskroman i da kažem štogod više, ali se ne bih nimalo začudio kad bi Bog odredio da jednog dana postane i biskup... Zaista je moguće. Što ti kažeš na to, brate Bento? Moj bi otac svima odgovorio da ću biti ono što Bog odredi, pa bi me digao u zrak, kao da me želi pokazati cijelom svijetu. Svakoga bi pitao jesam li mu sličan, jesam li lijep, pametan... Sve vam ovo pričam onako otprilike kako sam mnogo godina poslije slušao od drugih, pa mi mnoge pojedinosti toga slavnoga dana ni samome nisu poznate. Znam samo to da su svi susjedi dolazili da me vide, ili su slali svoje čestitke. Tako su se prvih tjedana u kući neprestano redali posjeti. Ni jedna nosiljka nije mirovala, iz ormara se izvukao mnogi redengot i starinske hlače potkoljenke. A što ne spominjem sve poljubce, slatke riječi, sve usklike divljenja, sva tepanja kojima su me obasipali, samo je zato da bih jednom mogao završiti ovo poglavlje, jer mislim da je već i vrijeme. O svom krštenju ne mogu vam ništa pobliže reći, jer su mi o tom događaju kazali samo toliko da je to bila najljepša svečanost u sljedećoj godini, 1806. Kršten sam u crkvi Svetog Dominika jednog utorka u ožujku, za lijepa, jasna i sunčana dana. Kum i kuma na krštenju bili su mi pukovnik Rodrigues de Matos i njegova žena, koljenovići oboje, potomci starih loza sa Sjevera, ponosni na krv

29

koja je kolala u njihovim žilama, na krv koja se nekoć lila u ratovima protiv Holandije. I prvo što sam naučio, mislim, bila su baš njihova imena. A bit će da sam ih izgovarao tako dražesno ili možda već time pokazivao svoju preranu zrelost, jer sam ih morao ponavljati pred svakim tko bi nam došao u posjet. — Nhonho, dušice, reci ovim gosparima kako ti se zove kum. — Moj je kum preuzvišeni gospodin pukovnik Paulo Vaz Lobo Cesar de Andrade e Souza Rodrigues de Matos; moja je kumapreuzvišena gospođa dona Maria Luisa de Macedo Resende e Souza Rodrigues de Matos. — Kako vam je mališan pametan! — uzviknuli bi prisutni. — Jest, jako je pametan — odgovarao moj otac, a oči mu sjale od ponosa. I pogladio bi me po glavi i dugo me gledao zaljubljeno, samozadovoljno. Ne znam pravo sa koliko sam mjeseci prohodao, bilo je to svakako prije vremena. Rano su me, sigurno zato da bi požurili prirodu, tjerali da hodam. Učili su me da se hvatam za stolicu, pridržavali me za skut od haljinice ili bi me stavili u pokretni dubak. — Hajde sam, dušice, sam — govorila bi mi dadilja. Majka bi me vabila zvečkom, a ja bih koračao i padao, ustajao i opet padao. I išao sam, zacijelo loše ali hrabro, dok konačno nisam i prohodao.

30

Glava 11. DIJETE JE OTAC ČOVJEKA Rastao sam. U tome moji nisu imali nikakva udjela. Rastao sam prirodno, kao što rastu magnolije i mačke. Samo što su mačke bile manje prepredene od mene, a magnolije, dakako, rastu u tišini i ne prave buke, kao što sam je ja pravio. Nekakav je pjesnik kazao da je dijete otac čovjeka. Ako je to istina, zadržimo se onda na nekim crtama toga djeteta. Još kad mi bijaše pet godina prozvali su me »mali vrag«, a to zacijelo nije bilo bez razloga. Od sve djece bio sam najgori: prepreden, drzak, goropadan, svojeglav. Jednom umalo da nisam razbio glavu robinji što mi nije htjela dati žlicu slatka od kokosa dok ga je kuhala; ni to mi nije bilo dosta, nego sam još zahvatio šaku pepela i bacio joj ga u lonac, i povrhu sam još otišao majci i kazao da je ropkinja za inat pokvarila slatko; a bijaše mi tada jedva šest godina. Prudencio, mali crnac iz kuće, svaki dan mi je služio umjesto konja. Naredio bih mu da stane na sve četiri, u usta bih mu umjesto uzda metnuo kakvu uzicu, pa bih mu se popeo na leđa, šibao ga i s prutom u ruci tjerao da me nosi tamo - amo. On je šutio, plakao i slušao bez riječi, jedino što bi katkada zastenjao: »Ajoj, Nhonho«, na što bih ja: »Zatvori gubicu, životinjo.« Posjetiocima sam skrivao šešire, potezao ih za kike, ozbiljnim osobama pribadao repove od papira, a debele bih gospođe u mišice bockao iglicom. Takvi i slični pothvati bili su dokaz prkosne i neukrotive prirode, ali su ujedno — rekao bih — bili i znakovi odvažna karaktera, jer mi se otac upravo divio. Ako bi me katkada pred drugima i ukorio, bila je to puka formalnost. Čim bismo ostali sami, on bi me poljubio. Ipak po ovome nemojte zaključivati da sam i u ostalom životu drugima glave razbijao i šešire skrivao, iako priznajem da sam bio i tvrdoglav i sebičan i da sam ljude pomalo prezirao. Ali, ako im kasnije i nisam skrivao šešire, za kiku sam ih, bogme, češće povukao. Uostalom, oduvijek sam se bavio razmišljanjem o ljudskoj nepravdi, želio sam da je ublažim, da je objasnim, shvatim i podijelim u nekoliko kategorija, ne po nekom strogom pravilu, nego prema težini i okolnostima. Moja me majka odgajala na svoj način,

31

učila me molitve i mudre izreke, ali su mnome više upravljali živci i krv nego molitve: svi ti lijepi ali uškopljeni principi, u kojima nije bilo ni duha ni snage da ih ožive, za mene nisu bili drugo do prazne riječi. Ujutro prije doručka i uvečer prije spavanja molio sam Boga da mi oprosti, kao što i sam drugima opraštam; ali sam zato između jutra i večeri činio grdne prijestupe, tako da bi me otac, kad bi bura minula, lagano udario po licu i u smiješku govorio: »Ah, mangupe jedan mangupski!« Jest, otac me obožavao. Majka mi je bila slabašna žena, ograničena duha, ali velika srca, lakovjerna i iskreno pobožna. Bila je povučena, iako veoma lijepa, a skromna, iako od veoma bogata roda. Bila je od onih žena koje se boje groma i svoga muža. Muž je za nju bio Bog na zemlji. Moj je dakle odgoj bio rezultat suradnje među to dvoje ljudi. A taj odgoj, ukoliko je i imao svojih dobrih strana, bio je uglavnom pogrešan, nepotpun i naopak. Stric bi kanonik katkada mom ocu prigovorio što mi daje suviše slobode i što me suviše mazi umjesto da me pritegne i ispravlja. A otac bi odgovorio da u mom slučaju primjenjuje osobitu metodu, sasvim različitu od običnih. Naravno, brata nije uvjerio, a i sam se dalje svjesno obmanjivao. Naslijeđene osobine i način odgoja, pa vanjski utjecaji i kućna atmosfera vršili su svoje. O majci i ocu već sam govorio, zato sada malo o stričevima, jer oni dolaze odmah poslije roditelja. Stric Joan bio je slobodan u izražavanju kao što bijaše i u životu, razgovor mu obješenjački, pun dvosmislica. Nije mi bilo više od jedanaest godina kad je preda mnom počeo pričati anegdote, istinite ili izmišljene ne znam, ali sve nepristojne i besramne. Niti se obazirao na moju mladost niti na svećeničku halju svoga brata. Samo što bi se ovaj uvijek izgubio, čim bi Joan započeo kakvu škakljivu pripovijest. A ja ne. Spočetka nisam ništa razumio, a kad sam shvatio, počeo sam u tome uživati. Poslije nekog vremena i sam bih molio strica da priča. Jako me volio, davao mi slatkiše, vodio me na šetnju. Kad bi se po nekoliko dana zadržao kod kuće, često bih ga znao zateći u dnu vrta gdje se kraj praonice razgovara s crnkinjama, koje su ondje prale rublje. Sipao bi on kao iz rukava, prštale šale, priče i zagonetke, orio se smijeh, koji se nije mogao čuti, jer je praonica bila daleko od kuće. A crnkinje, opasane pregačom i zadignutih sukanja, jedne u basenu, druge pokraj njega, sagnute nad lužinom, trljale, sapunale, prakljale i cijedile, i uz to uživale i 32

odvraćale na šale strica Joana, pa ovdje-ondje samo potcikivale: — Joj, joj... đavla jednog! Kakav ste vi vrag, gospodine Joan! Stric kanonik bio je sasvim drugačiji. Njegov je život bio sušta čistoća i strogost, ali se iza toga nije krila nikakva misaonost, nego sasvim osrednji duh. Ta je strogost kod njega bila samo nadoknada za osrednjost. On, na primjer, nije ulazio u bit religije, niti ju je shvaćao. On je vidio samo njezinu vanjsku stranu, crkvenu hijerarhiju, vanjski sjaj, ornat, ceremonije. Sakristija mu je značila mnogo više nego oltar. Pogreška u ritualu bijaše mu mnogo veći grijeh nego prekršaj zapovijedi božjih. I sada, kad na njega mislim, ne bih se mogao zakleti je li se uopće snalazio u Tertulijanovu tekstu i je li možda uopće znao u čemu je bit Nikejskog koncila. Ali zato za velikih pjevanih misa nitko bolje od njega nije znao kada i koliko puta treba prignuti glavu pred prvim misnikom. Postati kanonik — bio mu je životni san, i iskreno je priznavao da je to najveća čast koju on može postići. Pobožan, strog u životu, a pedantan u vršenju dužnosti, slab, plašljiv i ponizan, imao je vrlina koje bi doista mogle služiti za primjer, ali nije imao snage da ih i drugima nametne i da na njih utječe. Neću govoriti o svojoj tetki po majci, Doni Emerenciani, iako je to bilo jedino čeljade koje je nada mnom imalo autoriteta. Bila je, uostalom, sasvim različita od drugih u obitelji. S nama je živjela veoma malo, otprilike dvije godine. Imali smo i drugih rođaka, i to bližih, ali ih nije vrijedno spominjati. Između njih i nas nije bilo prave i bliske, nego prigodne, povremene veze, isprekidane dugim pauzama. Ali najvažnija od svega bijaše ona opća kućna atmosfera, a o njoj sam već govorio. U njoj je vladalo duhovno siromaštvo, mnogo prazne buke i lažnog sjaja, umjesto jake volje gospodario je tiranski hir, i sve na tu priliku. Na takvu tlu, nagnojenu takvim gnojivom, rastao je ovaj cvijet.

33

Glava 12. ZGODA IZ 1814. Ne želim nastaviti prije nego što vam ukratko ispričam jednu šaljivu zgodu. Zbilo se to 1814, bijaše mi tada devet godina. Kad sam se rodio, Napoleon je bio na vrhuncu slave i moći: bio je car, okružen divljenjem cijelog svijeta. Moj otac, koji je uvjeravajući druge o plemenitom porijeklu naše obitelji konačno u to uvjerio sam sebe, gajio je prema Napoleonu svjesnu mržnju. Bio je to povod neprestanih žučnih prepirki u našoj kući. Naime, moj stric Joan — vjerojatno zbog svoga vojničkog poziva i profesionalne simpatije — divio se generalu, pa je mnogo toga opraštao tiraninu; naprotiv, stric je svećenik mrzio Korzikanca iz dna duše, dok su ostali rođaci imali opet svoja posebna mišljenja. Otuda, dakle, vječne prepirke i oporbe. Kad je vijest o prvom padu Napoleonovu stigla u Rio de Janeiro, u našoj je kući, dakako, nastalo uzbuđenje, ali nije bilo izrugivanja ni zabadanja. Pobijeđeni su se povukli u dostojanstvenu šutnju i nijemo gledali narodno veselje; neki bi čak i zapljeskali. Oduševljena je masa neštedice davala oduška svojoj ljubavi prema kraljevskoj obitelji: bilo je salva, iluminacije, pjevali se Te Deumi, prolazile povorke, orili se poklici. Tih sam dana dobio nov, malen mač, o Svetom Antunu darovao mi ga moj kum, i priznajem da me zanimao, a intimno sam uvijek i ostao toga mišljenja, da je za svakog od nas njegov mali mač značajniji od bilo kakva Napoleonova mača. Za života sam čuo mnoge govore, pročitao mnoge strane pune velikih misli i još većih riječi, ali ne znam zašto bih usred sveg odobravanja odjednom kao kakvu jeku začuo ove riječi iskustva: — Hajde, molim te, pa tebe i ne zanima drugo nego tvoj mali mač. Moja se obitelj nije zadovoljila time da se anonimno pridruži općem veselju. Smatrali su za potrebno i pametno da Napoleonov pad proslave takvim ručkom, s kojega će glasovi i poklici doprijeti čak do ušiju Njegova Veličanstva ili barem do ušiju njegovih ministara. Smišljeno — učinjeno. Izvadila se sva stara srebrenina, što je ostala iza djeda Luisa Cubasa, izvadili se flandrijski stolnjaci i

34

veliki vrčevi iz Indije, zaklalo se prase, a kod časnih sestara Svetog Spasa naručili se kompoti i marmelada. Pralo se, redilo i čistilo: uređivale se sobe, prale se stube, strugali se i svijetlali svijećnjaci i kapice na njima, oprašivale se staklene kugle — riječju, čistio se sav pribor što je spadao u klasični raskoš. U određeni sat našlo se na okupu odabrano društvo: jedan sudac, tri - četiri oficira, nekoliko trgovaca, pa nekoliko obrazovanih ljudi i administrativnih činovnika; jedni došli sa svojim ženama i kćerkama, drugi sami, ali je u svima bila ista želja: da u trbuhu brazilskog purana sahrane uspomenu na Bonapartu. Nije to bio ručak, bio je to Te Deum, kako se izrazio jedan od obrazovanih prisutnih, doktor Vilaça, glasovit kao improvizator stihova, čijom je zaslugom ta proslava nazvana »pjesničkom zakuskom«. Još i sad vidim toga Vilaçu — kao da je jučer bilo — vidim ga kako ustaje sa svojom dugačkom vlasuljom na repić, u svilenu fraku, sa smaragdom na ruci, kako traži od mog strica — svećenika — da mu dade kakav stih, a kad je dobio motto, upire oči u jednu od prisutnih gospođa, nakašljava se, pa podiže desnu ruku s kažiprstom prema stropu, i zauzevši tako pozu počinje svoju improvizaciju. Ali ne jednu, sastavio je odmah na dušak tri improvizacije, tri glose, jednu za drugom, i poslije takva početka činilo se da više i ne misli stati. Tražio je novi motto, a kad su mu ga dali, smjesta je istočio pjesmu, pa ponovno tražio motto i ponovno improvizirao, i tako ne znam koliko puta, dok najposlije jedna od prisutnih dama, ne mogavši se više suzdržati, glasno dade oduška svome dubokom divljenju. — Gospođo, vama se to čini — skromno će Vilaça — jer nikada niste čuli Bocagea,3 kao što sam ga ja slušao u Lisabonu krajem prošlog vijeka. Ah, to je pjesnik, to je lakoća! Mi smo se dvojica natjecali u improvizacijama, koje su trajale po jedan i po dva sata neprekidno. Bilo je to u kavani Nicola, usred pljeska i odobravanja. Bocage, velik je to talent! Nedavno mi je rekla vojvotkinja od Cadavala... Na tri posljednje riječi, izgovorene pomalo u zanosu, sakupljenim društvom prođe val divljenja i strahopoštovanja. Molim vas, tako uman, a tako skroman! Pa ne samo da se mjerio s 3 Manuel Maria Barbosa du Bocage (1765 — 1805), portugalski pjesnik boem, improvizator, tvorac novih riječi i nenadmašan polemičar. — Prev.

35

pjesnicima nego se družio i s vojvotkinjama! Jedan Bocage i jedna Cadaval! U društvu s takvim čovjekom žene su se osjetile odjednom važnije, ljepše, a muškarci ga počeli gledati s osobitim poštovanjem, jedni čak sa zavišću, dok mu drugi naprosto nisu vjerovali. A on je i dalje nizao zvučne riječi i sastavljao sve moguće kombinacije rimovane sa »sila« i »nasilje«. Iznijelo se na stol slatko i kolači, ali više nitko nije mislio na jelo. Za stanke između jedne i druge pjesme javljali se šaljivi zvukovi: bilo je to ono nedužno čavrljanje zadovoljnih želudaca. Vlažni i siti pogledi uzvanika lijeno kružili unaokolo ili su pak blistali i, užagreni, nemirno prelazili s kraja na kraj stola, koji je bio pokriven slatkišima i voćem. Nježno se rumenjeli kolutići ananasa i kriške dinje, u kristalnim zdjelama, poput topaza žutio se ukuhani kokos, a zagasiti, gusti umaci isticali se bojom pokraj sira i bijeloga ribljeg mesa. S vremena na vrijeme širok, vedar smijeh, onaj prirodni smijeh, domaći, narušio bi svečanu ozbiljnost tih političkih zdravica. A pod okriljem toga službenog, općeg dijela svečanosti razbrbljale se i sitne, male tajne. Djevojke razgovarale o najmodernijem plesu, engleskom valceru, o menuetu, o arijama što će ih svirati na čembalu. A ni starije dame nisu odbijale zaplesati, samo zato — govorile su — da pokažu kako se plesalo u zlatno vrijeme njihove mladosti. Netko je kraj mene davao detaljne informacije o tome da uskoro, prema pismima što ih je dobio iz Loande, stiže partija crnaca. Nećak mu — kazivao je čovjek — u jednom pismu javlja da je već ugovorio za četrdeset glava, a u drugom pismu... Evo, oba su mu pisma tu, u džepu, ali mu ih ovdje ne može pročitati. Ono što zna i na što se može slobodno računati, to je da će već u ovoj partiji dobiti najmanje stotinu i dvadeset crnaca. Vilaça opet pljesnu rukama. Razgovor odjednom utihnu, poput orkestra koji je prestao, i sve se oči okrenu prema pjesniku. Oni koji su bili daleko od njega, stave ruku na uho, da ne bi izgubili nijednu riječ, a većini se prisutnih već unaprijed na licu rascvao glup i blažen smiješak. Stajao sam tako sam i zaboravljen i piljio u kompot koji sam osobito volio. Svršetak svake pjesme dočekao bih s velikim veseljem, nadajući se svaki put da je to zadnja. Ali, nažalost, stihovi su se dalje nastavljali, a slatko i kompot stoji li, stoji. Nitko i ne pomisli da prvi progovori. Moj je otac sjedio na čelu stola pa s uživanjem gledao u zadovoljna lica svojih uzvanika. Sijao se od 36

ponosa zbog svega — zbog dobrog raspoloženja, uspjelih jela, cvijeća, zbog one neusiljenosti koja je pod utjecajem izvrsnog ručka zbližavala sve te inače međusobno tako različite ljude. Sve sam to vidio, jer sam neprestano gledao sad u kompot, sad u oca, pogledom koji je molio, preklinjao. Uzalud — ništa nije vidio. A stihovi pljuštali kao kiša i prisiljavali me da zauzdavam svoju želju i da šutim. Bio sam strpljiv koliko sam najviše mogao — a to znači ne baš mnogo, i tako počnem tražiti kompota, najprije tiho i polako, pa sve jače i jače, dok najposlije nisam okrenuo kričati, urlati, udarati nogama. Otac, koji bi mi, štono riječ, dao i sunce s neba, zovne jednog od crnaca da me posluži, ali prekasno. Tetka Emerenciana bila me već uzela sa stolice i predala jednoj crnkinji unatoč mojoj dernjavi i opiranju. Za sve to kriv je bio, dakako, samo stihoklepac. Zbog njega se odlagalo s kolačima i kompotom, zbog njega su me istjerali. To mi je bilo dosta. Počnem smišljati osvetu, bilo kakvu, samo da bude paprena, da bude nešto što će ga učiniti smiješnim. Doktor Vilaça bio je ozbiljan čovjek, uvažen i odmjeren, sa svojih četrdeset i sedam godina, a bio je oženjen i imao djecu. Trebalo je dakle nešto krupnije nego ga povući za repić od perike, ili mu straga pribosti komadić papira — trebalo je nešto mnogo gore. Držao sam ga na oku neprestano sve do kraja večeri. Tako sam za njim pošao i u vrt. Cijelo je društvo bilo izišlo da se malko prošeće. Tada ugledam kako se Vilaça razgovara s Donom Eusebijom, sestrom majora Dominguesa. Bila je to krepka djevojka, već u godinama, ako i ne lijepa, a ono ni ružna. — Jako se na vas ljutim — govorila je. — A zašto? — Jer... ne znam... jer je moja sudbina da... ponekad mi se čini da je bolje umrijeti... Zašli su u šumarak. Ja za njima. Bila je to prava igra mačke i miša. Od vina i požude Vilaçi se oči krijesile. — Pustite me! — reče ona. — Nitko nas ne vidi. Zašto da umreš, anđele? Kakve su to misli? Pa znaš da bih tada i ja umro... Ah! što govorim... ja umirem svaki dan od ljubavi, od žudnje... Dona Eusebia prinese rupčić očima. Pjesnik je nastojao da se sjeti kakve književne fraze, a onda mu pade na pamet ova koju je, kako sam mnogo kasnije otkrio, posudio iz jednog djela Joséa da 37

Silve:4 Ne plači, ljubavi, ne traži da zora dvaput svane. Dok je to govorio, privuče je sebi. Malo se opirala, a onda mu se prepustila. Usne im se spojiše, i ja začuh šum poljupca, najplašljivijeg od svih poljubaca. — Doktor Vilaça poljubio Donu Eusebiju...! — počeh urlati iz svega grla, trčeći kao mahnit preko vrta. Te su moje riječi djelovale kao eksplozija, Od iznenađenja svi stali kao prikovani. Tu i tamo ljudi se značajno pogledali, neki se potajno smiješili, šaputali. Majke se sa svojim kćerima brže - bolje izgubile, odjednom se pobojale noćne vlage. Otac se tada ozbiljno na me razljutio zbog te neuljudnosti pa me potegao za uši. No sutradan za doručkom, kad se sjetio što se dogodilo, u smijehu me kvrcnuo po nosu i govorio: — Ah, mangupe jedan mangupski!

4 José da Silva (1705.1739.), slavni portugalski komediograf i obnovitelj nacionalnog teatra. — Prev.

38

Glava 13. SKOK A sada da se zaletimo i preskočimo dosadno razdoblje školovanja, kad sam učio čitati, pisati, računati, primao i davao ćuške i izvodio sva moguća obješenjaštva, uz more, po brežuljcima i po svim onim zakutcima što su kao stvoreni za bježanje iz škole. Imalo je to vrijeme i svojih gorkih strana: kazne, prijetnje, pa duge i teške zadaće, i još štogod na tu priliku. Najgore od svega bila je šiba, a ipak... O šibo, strepnjo moga djetinjstva, ti kojom se »utjerivalo u glavu« i kojom se obilno služio moj stari, koštunjavi i ćelavi učitelj, da me nauči abecedu, pravilan izgovor, sintaksu i drugo što je znao. Ti, blagoslovljena, danas tako ponižena šibo, zašto nisam zauvijek ostao đačić s onim svojim malim mačem iz 1814., tisuću puta dragocjenijim od Napoleonova! A što si i tražio od mene, stari učitelju koji si mi dao prva znanja! Da učim napamet i da se lijepo ponašam: ni više ni manje nego ono što sâm život od nas traži, život koji nam daje posljednje lekcije, samo s tom razlikom što, ako si u meni budio strah, nisi izazivao odvratnost. Još te i sada gledam kako ulaziš u razred u papučama od bijele kože, u široku kaputu, s rupcem u ruci, s ćelom na tjemenu i s kratkom bradicom. Vidim kako sjediš, otpuhuješ, kako gunđaš i za početak uzimaš štip burmuta, a onda nas prozivaš da govorimo lekciju. Radio si to isto pune dvadeset i tri godine, uvijek jednako tih, pedantan i bezbojan. Skromno, ni od koga zapažen, stanovao si u maloj kući u ulici Polho sve do dana kad si naglavce zaronio u duboki mrak, a da nitko za tobom, osim jednoga starog crnca, zaplakao nije, nitko, čak ni ja, koji tebi zahvaljujem za svoje prve spoznaje o svijetu. Naš se učitelj zvao Ludgero, ali ja ovdje donosim njegovo potpuno ime — Ludgero Barata — nesretno ime, koje je postalo nepresušnim izvorom nemilosrdnih đačkih ujedanja.5 Pogotovu jedan od nas, Quincas Borba,6 bijaše okrutan prema nesretniku. Dvatri puta na tjedan on bi mu u džep od hlača — a hlače učiteljeve 5 6

Portugalska riječ barata znači: bubašvaba ili žohar. — Prev. O njemu je pisac napisao poseban roman pod naslovom Quincas Borba. —

Prev.

39

bijahu široke i posuvraćene — ili u ladicu njegova stola, ili kraj tintarnice, spustio kakva crknuta žohara. Ako bi ga opazio za vrijeme nastave, nesretni bi učitelj skočio, ustremio se na nas s prijetećim pogledom i stao nas častiti najpogrdnijim imenima: gadovi, raspuštena bagra, divljaci, ništarije. Jedni su drhtali, drugi mrmljali, samo bi Quincas Borba ledena izraza i potpuno ravnodušno zurio u strop. A bio je pravo čudo taj Quincas Borba! Nikada ni u djetinjstvu, a ni kasnije u životu nisam susreo divnijeg dječaka, dosjetljivijeg i većeg huncuta. Bijaše on cvijet ne samo naše škole nego i cijelog grada. Mati mu udovica imala nešto imanja i naprosto je obožavala sina: uredan, nagizdan, otmjen, bio je uvijek u pratnji naočita lakaja. Ah, sjajan je bio taj lakaj, uvijek nam je išao na ruku kad smo izostajali iz škole, puštao nas da tražimo gnijezda ili da ganjamo guštere po okolnim brežuljcima, ili bi nas jednostavno pustio da lunjamo po miloj volji, kako i pristaje dvojici mladih i otmjenih besposličara. Pa onda Quincas kao car! Da ste ga samo vidjeli kako se igra cara na Duhove. Uostalom, Quincas je u našim dječjim igrama uvijek imao ulogu ili kralja ili ministra, ili generala, uvijek se igrao vlasti, uvijek bio nešto više. Taj nemirni deran imao nešto impozantno u držanju, nešto gospodsko u pojavi, u kretnjama. Tko bi rekao da će... Ali obuzdajmo pero, ne istrčavajmo se. Prijeđimo u jednom skoku do 1822. Bila je to godina naše političke nezavisnosti, a za mene osobno godina kad sam se prvi put osjetio zarobljen.

40

Glava 14. PRVI POLJUBAC Bijaše mi sedamnaest godina. Uzalud sam se trudio da od prvih malja napravim brkove. Bio sam nesretan. Od svega na mom licu jedino je u živom oku i upornom pogledu bilo muškosti, a kako sam se prilično drsko držao, nije se pravo moglo odrediti jesam li dijete koje uzima pozu odrasla čovjeka ili čovjek s dječjim izgledom. U cjelini bio sam lijep dječak, lijep i odvažan; u život sam uletio u čizmama i mamuzama, s bičem u ruci i s razigranom krvi u žilama; jahao sam nemirna, čila i hitra vranca, jednoga poput onih iz starinskih balada, što ih je romantizam našao oko srednjovjekovnih dvoraca, pa ih potjerao po ulicama i šetalištima našeg stoljeća. Ali je nesreća što je u tome toliko pretjerao da ih je valjalo metnuti u ropotarnicu: tu ih je realizam našao olinjale, jadne i crvotočne, pa ih iz samilosti prenio u svoje knjige. Da, bio sam lijep mladić, bogat, ambiciozan i pametan, pa nije teško zamisliti kako je mnoga žena stidljivo preda mnom oborila glavu ili podigla k meni pogled pun čežnje. Ali ona koja me zarobila prva od svih, bila je jedna... kako da kažem... Ovo je pristojna knjiga, barem je po namjeri takva; po namjeri je čak veoma pristojna. Ali što mogu, treba kazati ili sve ili ništa. Ona što mi je zarobila srce, bila je Španjolka, po imenu Marcela, »lijepa Marcela«, kako su je zvali ondašnji mladići. A imali su i pravo. Bila je kći vrtlara iz Asturije, to mi je sama priznala u trenutku iskrenosti, jer je po fami bila kći madridskog advokata koji je kao žrtva francuske invazije bio progonjen, bačen u tamnicu i najposlije strijeljan kad je njoj bilo svega dvanaest godina. Španjolske priče! Ali tko god bio otac — vrtlar ili advokat — činjenica je da Marcela nije znala ni za seosku čednost niti se brinula za moral iz knjiga. Bila je dobra, vesela djevojka, bez skrupula, nezadovoljna samo zbog toga što joj ondašnja stroga shvaćanja nisu dopuštala da po gradu pokazuje svoju privlačnost i ekstravagantnost. Raskošna i nestrpljiva, voljela je novac i mlade momke. Te je godine voljela nekoga Xaviera. Bio je bogat i tuberkulozan, pravi biser. Prvi sam je put vidio na trgu Rocio Grande, jedne večeri dok su

41

praskali vatrometi. Bio je to dan proglašenja Nezavisnosti. Ta proljetna svečanost bila je prava provala narodnog oduševljenja. I narod i ja — obojica smo bili mladići, iščahurili se iz djetinjstva sa svom plahovitošću mladosti. Ugledao sam je — rekoh — kako silazi s nosiljke, lijepa, ljupka, upadno vitka, s nekom izazovnom slobodom u kretanju, kakve nikada nisam vidio u čestitih žena. — Hajde za mnom — reče sluzi. A ja, kao da je to naredila meni, uputih se za njom, zaljubljen do ušiju, ustreptala srca, pun slatkih slutnja. Dok sam je slijedio, netko dobaci »lijepa Marcela«, i u tom se času sjetih da sam i strica Joana čuo kako spominje to ime. Zastao sam kao okamenjen i, priznajem, duboko smućen. Tri dana poslije, stric me povjerljivo upita ne bih li možda s njim na večeru, k nekim ženama u Cajueiros. Otišli smo — bilo je to kod Marcele. Na čelu te noćne gozbe bio je, naravno, onaj Xavier sa svim svojim tuberkulama. Jeo sam malo, gotovo nikako, jer sam očima gutao jedino domaćicu. Koliko je draži bilo u toj Španjolki! Bijaše ondje dvadesetak žena — sve odreda lake djevojke — lijepe, privlačne, ali Španjolka...! Moja zanesenost, nekoliko čaša vina, nesavladiva žudnja, mahnitost, sve me to natjeralo da učinim nešto neobično. Kad smo izišli na ulicu, rekoh stricu da me pričeka časak, i ja se ponovno popeh uza stube. — Jeste li što zaboravili? — upita me Marcela, koja je stajala na potremku. — Jesam, rubac. Ona se sa mnom uputi u salon, ali je ja zgrabih, privukoh k sebi i poljubih. Ne znam je li što izustila, je li kriknula, je li zvala. Ništa ne znam. Znam samo to da sam ponovno pretrčao stube, u jednom dahu, kao vjetar, i da sam posrtao kao pijan.

42

Glava 15. MARCELA Od Rocio Granda do Marcelina srca trebalo mi je trideset dana. Više nisam jurišao na atu slijepe strasti, nego na magarčiću strpljenja, lukavu i tvrdoglavu u isti mah. Jer postoje doista dva načina da zadobiješ žensku naklonost: nasiljem, poput Europina bika, ili nježnošću, poput Ledina labuda ili Danajine zlatne kiše. Te tri domišljatosti starog Jupitera danas su već zastarjele, i zato sam se radije poslužio modernijom usporedbom: konjem i magarcem. Neću vam pričati kakva sam sve lukavstva smišljao, koga sve nisam potplaćivao, neću govoriti kako sam čas letio pun nade, čas opet zapadao u očaj, koliko sam puta uzalud čekao — neću dakle govoriti o svoj toj ljubavnoj abecedi. Ali vam mogu mirne duše izjaviti da je magarac bio dostojan konja. Bio je to pravi magarac jednoga Sancha Panze, magarac — filozof, koji me na isteku spomenutog vremena odveo pravo mojoj Dulcineji. Sjahao sam, potapšao ga po sapima i poslao ga da pase. O, ti prvi zanose moje mladosti, kako si bio sladak! Usporediti se zacijelo može jedino s dojmom što ga je u biblijskom stvaranju svijeta izazvala prva zraka sunca. Zamislite samo tu čudesnu pojavu prvog sunca, taj iznenadni blijesak svjetlosti što je udario u lice svijeta koji je tek otvorio oči. Bilo je to isto sa mnom, moj čitaoče i prijatelju, te ako ti je ikad bilo osamnaest godina, morat ćeš priznati da je doista tako. Dvije su faze u ljubavi i ljubavnom zanosu, kako već želiš da to nazoveš, jer je meni svejedno, ime i nije važno. Prva je konzulska, druga carska. U prvoj, a ta je kratko trajala, okušavali smo svoje snage, ja i Xavier, koji nikad nije ni slutio da sa mnom dijeli vlast nad Rimom. A kad je lakovjernost najposlije morala uzmaći pred nepobitnim dokazom, Xavier predade znakove časti, i ja u svoje ruke preuzeh svu vlast: to je bila cezarska faza. Svijet je bio moj! Ali, na nesreću, nije to bilo besplatno. Valjalo mi je naći novca, stvoriti ga, a onda ga umnožiti. Najprije sam iskoristio širokogrudnost svoga oca: davao mi je sve što sam zatražio, bez oklijevanja, bez gunđanja, bez prijekora. Svakome je govorio da sam mlad i da je i on nekoć bio takav. Ali sam ja to počeo tako

43

iskorištavati da je otac ograničio svoju darežljivost, spočetka malo, a onda sve više i više. Utekao sam se onda majci, koja zbog mene stane zatajivati manje svotice i potajno mi davati. Ali, malo je to bilo. Ostalo mi je još posljednje: posegnuo sam za svojom očevinom i počeo potpisivati mjenice, koje mi je jednog dana valjalo isplatiti s masnim kamatama. — Posvadit ćemo se — govorila bi mi Marcela kad bih donosio kakvu skupocjenu svilu ili kakav dragulj— zbilja ćemo se posvaditi... Pa tko je to vidio... tako skup dar... A kad je to bio dragulj, još dok je govorila, okretala bi ga na svome prstu i divila mu se, primicala svjetlu, metala na se, smijala se, grlila me i ljubila s iskrenim žarom; uza sve njezine proteste radost joj se iskrila u očima, i gledajući je, bio sam sretan. Imala je posebnu slabost prema našem starom novcu u zlatu, a ja sam joj ga nosio koliko sam ga god mogao naći. Spremala ga je u željeznu kutiju, a nikada nitko nije doznao gdje drži ključ. Skrivala ga u strahu da je ne okrade crna posluga. Kuća u Cajueirosu, gdje je stanovala, bila je njezino vlasništvo. Sve što se tu nalazilo, bijaše solidno i vrijedno, pokućstvo od izrađena plemenita drveta i sve ostalo: ogledala, goleme vaze, posuđe — divno posuđe iz Indije, što joj je darovao neki član apelacionoga suda. Ah, to prokleto posuđe, koliko sam zbog njega patio! Koliko sam joj puta zbog njega spočitavao. Nisam krio svoje mržnje na te i druge očite dokaze njezinih nekadašnjih ljubavi. Ona bi me slušala i smijala se nebeski nedužno, iako se uz taj nedužni izraz na licu javljao još jedan, koji onda još nisam znao odgonetati. Sada pak, dok obnavljam svoje uspomene, čini mi se da je to bio nekakav dvostruk smijeh, smijeh djeteta koje je bilo grešni plod Shakespeareove vještice i Klopstockova serafina. Ne znam da li me razumijete. Kako je dobro znala da sam ljubomoran na njezinu prošlost, njoj je, čini se, godilo da me izaziva. I tako, jednoga dana, kad joj nisam donio ogrlicu koju je vidjela kod draguljara, odgovori mi kako to nije ništa, jer našoj ljubavi ne treba tako vulgarnih poticaja. — Ne bih ti mogla oprostiti da o meni misliš ružno — reče i poprijeti mi prstom. A onda naglo živnu, zacvrkuta poput ptice, uze mi glavu među svoje dlanove i privuče me k sebi, s ljupkim djetinjim izrazom. Zatim, ispruživ se na divanu, nastavi isti razgovor, priprosto i 44

otvoreno. Ne, njezinu ljubav nikad nitko nije kupio. Ona je više puta prodala samo njezinu prividnu sliku, ali ono iznutra, ono pravo, čuvala je samo za odabrane. Duarte, na primjer, zastavnik Duarte, kojega je prije dvije godine doista voljela, nije mogao, isto kao ni ja, da joj poklanja skupocjene darove, i ona je od njega pristajala da primi samo male, skromne znakove pažnje, tako primjerice zlatan križ što joj ga je poklonio o nekom blagdanu. — Ovaj križ.. I rukom prijeđe preko grudi te izvuče malen zlatan križ što je visio na plavoj vrpci. — A ti si mi rekla da ti je taj križ darovao tvoj otac, koji... Marcela odmahnu glavom, puna nježnog sažaljenja: — Nisi shvatio, lagala sam da ti ne zadajem boli. Hodi ovamo, mišiću, i ne budi uvijek tako nepovjerljiv... Voljela sam drugoga, pa što onda... ako je već prošlo? Jednog dana, kad više ne budemo zajedno... — Ne govori to! — kriknuh. — Sve ima kraj! Jednog dana... Nije mogla nastaviti, jecaj joj prekide riječ. Pruži mi ruke, uze moje, pritisnu me na grudi i prošapta mi na uho, tiho tihano: — Nikad, nikad, ljubavi moja! Pogledao sam je orošenih očiju, punih zahvalnosti. Sutradan sam joj donio ogrlicu. Nije je htjela primiti. — Da se sjećaš mene, jednom kad više ne budemo zajedno — rekoh. Marcela, duboko pozlijeđena, isprva odgovori samo šutnjom, a onda jednom kraljevskom gestom htjede ogrlicu baciti kroz prozor. Zaustavih joj ruku i počeh je moliti da ne bude prema meni tako nepravedna: neka primi moj dar. Tada se nasmiješi i zadrži ga. Uostalom, ona me obilno nagrađivala za moje žrtve. Pogađala je moje najtanje misli. Nije bilo želje koju mi nije dragovoljno ispunila, bez teškoće, kao da joj to savjest nalaže i srce zapovijeda. Naravno, nikada to nije bila kakva velika, ozbiljna želja, nego hir, djetinjarija: da se, na primjer, odjene tako i tako, da uzme ovu, a ne onu toaletu za šetnju, ili što slično. — Uh, pravi si paša! — govorila mi ona. I odlazila bi da se preodjene, da promijeni čipku, nakit, sve. Očaravala me njezina poslušnost.

45

Glava 16. NEMORALNA MISAO Pada mi na um jedna sasvim nemoralna misao, koja je u isti mah i stilski ispravak. Mislim da sam u 14. glavi kazao kako je Marcela umirala od ljubavi za Xavierom. Ne, nije umirala, ona je živjela. A živjeti nije isto što i umrijeti, to potvrđuju svi draguljari na svijetu, a oni se dobro razumiju u gramatiku. O, valjani, vrijedni draguljari, što bi ostalo od ljubavi bez vaših nakita i vaših zaloga? Možda trećina ili samo petina svekolike te trgovine srcem. To je ta nemoralna misao koju sam želio kazati, a koja je zapravo više mutna nego nemoralna, jer nije sasvim jasno što sam htio reći. Hoću da kažem, eto, da i najljepša glavica na ovome svijetu neće postati manje lijepa ako je uresiš nakitom od dragulja, niti ćeš je zato manje voljeti. A Marcela, na primjer, koja bijaše ljepotica, Marcela me voljela.

46

Glava 17. O TRAPEZU I DRUGOME Marcela me voljela petnaest mjeseci i jedanaest tisuća milreisa, ne manje. Čim je račun dosegao jedanaest tisuća, otac mi se ozbiljno zabrinu: učini mu se da moja pustolovina prelazi granice mladićkog hira. — Ovaj put — reče — ti ćeš lijepo otputovati u Europu. Upisat ćeš se na sveučilište, najbolje u Coimbru. Želim da postaneš valjan čovjek, a ne besposličar i varalica. A kako sam se na te riječi trgao, on pritvrdi: — Varalica, da, gospodičiću! Sin koji tako radi i nije ništa drugo... I izvadi iz džepa potvrde o računima i podnese mi ih pod nos. — Vidiš li ti ovo, fićfiriću jedan? Ovako li, zar, radi mladić koji treba da prodiči ime koje nosi? Misliš li ti da smo ja i moji stari stjecali novac dangubeći po kockarnicama i šetkajući ulicama? Nikogoviću jedan! Dosta je toga! Ili ćeš se opametiti, ili te ostavljam bez prebijene pare! Bio je bijesan, ali je vladao sobom, znao za mjeru i granicu. Slušao sam ga bez riječi, i kad je najavio da ću otputovati, nisam se usudio prosvjedovati, kao što sam to inače radio. Već sam smišljao kako ću Marcelu povesti sa sobom. Otišao sam k njoj, iznio joj što je i kako je, i predložio da odemo zajedno. Marcela me saslušala gledajući u zrak, nije odgovarala. Ja ponovih, a ona će mi nato da ona ostaje, ne može u Europu. — Zašto ne? — Ne mogu — tužno će ona. — Ne mogu poći tamo gdje će me sve podsjećati na moga jadnog oca, koji je, nevoljnik, pao kao Napoleonova žrtva... — Na kojega, molim te, od one dvojice, misliš: na vrtlara ili advokata? Marcela namršti čelo i okrenu pjevušiti nešto između zuba. Zatim se potuži na vrućinu i zatraži da joj donesu čašu limunade.7 Sluškinja joj donese piće na srebrnu pladnju, koji također bijaše dio 7

U izvorniku zapravo neka vrsta boze (aluá), pravljene od rižina brašna. —

Prev.

47

onih mojih jedanaest tisuća milreisa. Marcela mi uljudno ponudi da se osvježim. Umjesto odgovora jednim zamahom prevrnem i čašu i podnos. Piće se proli po njoj, crnkinja prestravljena kriknu, a ja joj podviknuh da se gubi. Kad smo ostali sami, iskalih na Marceli sav svoj očaj. Rekao sam joj da je monstrum, da me nije nikada voljela, da sam se zbog nje u svašta upuštao, a nisam nailazio na iskrenost. Obasipao sam je najpogrdnijim imenima, lamatao i gestikulirao sav izvan sebe. Ona je samo sjedila, hladna kao stijena, i tuckala noktima o zube. Došlo mi je da je zagušim, ili da je barem ponizim, da je bacim pod noge. Možda sam to i namjerio, ali se sve drugačije okrenulo. Sad sam se ja njoj bacio pod noge, pokajnički, moleći da mi oprosti. Ljubio sam joj noge, sjećao se prvih dana naše ljubavi, najintimnijih trenutaka i nježnosti, zvao je najslađim imenima koje sam joj nekada izmišljao. Držao sam glavu na njezinim koljenima, grčevito joj stezao ruke, sav očajan, i zaklinjao je, sa suzama u očima, da me ne ostavi... Marcela me časak šutke promatrala, a onda me blago odgurne od sebe te će umorno: — Ne budi nesnosan. I ustade, strese haljinu koja je bila još mokra i uputi se prema vratima svoje sobe. — Ne! — viknuh — nećeš otići, ne dam! Htio sam je zgrabiti, ali prekasno. Ušla je i zaključala se. Izišao sam iz kuće kao lud. Dva sata lutao sam po najpustijim, najneobičnijim četvrtima, gdje nije bilo ni žive duše. Hodao sam, sam sa svojim očajem, i u tome nalazio bolne slasti. Dozivao sam u svijest dane, sate, trenutke one mahnite strasti i uvjeravao sâm sebe kako je nemoguće da to nestane, da je ovo sada samo časovita mora, a onda sam se opet obmanjivao i govorio kako je tako najbolje, jer sam se eto otresao nepotrebna tereta. Najposlije sam odlučio da se smjesta ukrcam, da život naprosto presiječem, pa sam uživao pri pomisli kako će Marcela, kad sazna za moj odlazak, patiti od tuge i grižnje savjesti. Ako me zaista voljela, osjetit će nešto, mislit će na me kao na zastavnika Duartea... Na tu pomisao trn ljubomore zari mi se u srce, i sve u meni buknu i stade tražiti da Marcelu povedem sa sobom. — Silom... silom... — govorio sam prijeteći šakom po zraku. Odjednom mi nešto sinu. Pade mi na um spasonosna misao... Ah, trapez mojih grijeha i mojih mutnih zamisli! Spasonosna misao 48

baci se na nj kao u drugom poglavlju ideja o melemu. Trebalo je da Marcelu nečim zadivim, zastravim, i da je tako odvučem. Zato se trebalo uteći kakvu konkretnijem sredstvu nego što su preklinjanja. Ne obazirući se na posljedice, odlučim se upustiti u dûg još posljednji put, uzeti posljednji zajam: otišao sam u Draguljarsku ulicu i kupio najljepši nakit u cijelom gradu — češalj od slonove kosti sa tri velika dijamanta. Uzmem ga i otrčim Marceli. Ležala je u mreži, nekako zavodljivo umorna, i snatrila. Jednu je nogu nehajno opustila, pa joj se vidjelo majušno stopalo u svilenoj čarapi. Kose joj raspletene i razasute, a pogled mutan i sanjarski. — Hodi sa mnom — rekoh joj — sve sam uredio... Imamo mnogo novaca, imat ćeš sve što želiš. Evo, uzmi. I pokažem joj češalj s dijamantima... Marcela se lagano trže, pridiže gornji dio tijela, nalakti se i stade promatrati češalj. Gledala ga je nekoliko časaka. A onda opet diže pogled, bila se svladala. Nato ja podignem njezinu kosu, skupim je na brzu ruku, nevješto je počešljam i u nju zabodem češalj s dijamantima. Onda se odmaknem, pa opet približim, kakav čuperak popravim, kakav opet spustim — jednom riječju, sav se uzvrtim da u taj dražesni nered unesem barem malo simetrije. Zaposlih se kao prava mati. — Eto! — rekoh naposljetku. — Ludove! — dočeka ona. A onda me privuče k sebi i nagradi me najžarčim poljupcem što se može zamisliti. Zatim izvadi češalj, pomno razgleda i materijal i izradu, vrteći od vremena do vremena prijekorno glavom. — Ah, ti! — Ideš li sa mnom? Marcela časak razmisli. Način kako je pogledala najprije mene, pa zidove sobe, pa opet nakit, nije mi se baš veoma svidio, ali toga ružnog dojma posve nestade kad mi je odlučno rekla: — Idem. Kada putuješ? — Za dva-tri dana. — Idem. Zahvalih joj na koljenima. Bila je to opet moja Marcela iz prvih dana. To sam joj i kazao, a ona se nasmiješi i ode spremiti svoj češalj, dok sam ja silazio niza stube.

49

Glava 18. PRIVIĐENJE U HODNIKU Sišao sam niza stube i zaustavio se nekoliko trenutaka u dnu mračnog hodnika da odahnem, da dođem k sebi, da saberem rastrgane misli — jednom riječju, da se snađem usred tih snažnih i najsuprotnijih osjećaja. Bio sam sretan. Istina, pomisao na one dijamante pomućivala mi je malo tu sreću, ali je istina i to da lijepa žena može u isti mah voljeti i Grke i njihove darove. A onda, vjerovao sam svojoj dobroj Marceli. Ima ona svojih nedostataka, ali voli ona mene... — Anđele moj! — zašapćem i podignem pogled prema stropu. I kao za porugu, učini mi se da vidim Marcelin pogled — onaj isti koji me malo prije ispunio nepovjerenjem — učini mi se da je vidim kako se u brk smije nekome tko je u isto vrijeme i Bakbarah i ja glavom. Bakbarah! Jadni zaljubljeniče iz Tisuću i jedne noći! U taj čas vidio sam te kako na ovom istom mjestu trčiš hodnikom za ženom vezirovom. Ona te mami, a ti trčiš i trčiš duž trijema, odakle si ispao na ulicu, a ondje te sačekali svi kožari pa te izmlatili. U tom mi se času učini da je Marcelin hodnik taj trijem, a ulica da je ona iz Bagdada. I doista, pogledah, a kad tamo, to kraj vrata na ulici smotrih trojicu od onih kožara — jednog u mantiji, drugog u uniformi, trećeg u građanskom odijelu: ulaze u hodnik, hvataju me za ruke pa sa mnom u kočiju, otac s desne, stric kanonik s lijeve, a onaj u uniformi ustobočio se na kočijaškom sjedalu. Odvedoše me najprije do šefa policije, a odande na palubu broda koji je imao isploviti put Lisabona. Možete zamisliti kako sam se opirao. Ali sve uzalud. Poslije tri dana isplovismo iz pristaništa. Bio sam nijem, utučen. Nisam plakao: u meni je sazrela odluka, imao sam fiksnu ideju... Proklete fiksne ideje. Naumio sam se baciti u ocean s Marcelinim imenom na usnama.

50

Glava 19. NA BRODU Bijaše nas jedanaest putnika: nekakav luđak u pratnji svoje žene, dva mladića koja su putovala iz vlastite pobude, četiri trgovca i dvojica slugu. Moj me otac svakome preporučio, počev od samog kapetana, koji je ionako imao već punu kapu, jer mu je na sve jade zajahala još i nevolja što mu se na brodu nalazila i žena bolesna od tuberkuloze, u posljednjem stadiju. Ne znam je li kapetan broda sam prozreo moje crne nakane ili ga je možda otac upozorio, ali me iz vida nije puštao. Zvao me svakog časa. Ako nije mogao ostati kraj mene, vodio me svojoj ženi. A ona je uvijek bila ispružena na niskoj sofi i mnogo kašljala ali je kanda uzela za svetu dužnost da mi pokaže okolicu Lisabona. Malo je reći da je bila mršava: bila je prozirna, i naprosto je nevjerojatno kako je još živjela. Kapetan — da zavara možda sam sebe — pretvarao se da ne vjeruje da joj je smrt tako blizu. A ja niti sam što mislio niti sam uopće mogao misliti. Što me se uopće ticala sudbina neke tuberkulozne žene nasred oceana? Svijet za mene bijaše Marcela. Jedne noći krajem prvog tjedna pruži mi se zgodna prilika da izvršim svoj naum. Oprezno sam se popeo na palubu, ali ondje ugledam kapetana kako naslonjen na oplatu nepomično zuri u pučinu. — Sprema li se oluja? — Ne — odgovori on i zadrhta. — Divim se ljepoti noći. Gledajte, zar nije božanski lijepo? Taj se ton nije slagao s njegovom pojavom. Bila je i previše zapuštena za taj birani rječnik. Pogledao sam ga, a njemu je kanda godilo to moje čuđenje. Prođe koji časak, a on me uze za ruku, drugom pokaza na mjesec i upita me zašto ne napišem odu noći. Odgovorih mu da nisam pjesnik. On promrmlja nekoliko riječi, odmaknu se dva — tri koraka, pa iz džepa izvadi zgužvan papir, a onda mi na svjetlosti fenjera pročita odu o slobodi mornarskog života, u Horacijevu stilu. Bijahu to kapetanovi vlastiti stihovi. — Kako vam se čini? Ne sjećam se što sam odgovorio. Znam samo da mi je snažno

51

stisnuo ruku i toplo mi zahvalio. Izrecitirao mi je dva soneta i baš se spremao da počne treći, kad mu jave da ga zove žena. — Evo me odmah — reče, te mi polako i pažljivo izrecitira još i treći sonet. Ostadoh sam, ali muza kapetanova kao da je metlom iz moje glave istjerala sve bolesne misli. Radije sam otišao spavati, a san je vrsta privremene smrti. Kad smo se sutradan probudili, bjesnjela je takva oluja da se uznemirio svatko osim onog luđaka. On je hodao gore-dolje i neprestano govorio kako će njegova kći poslati po nj kočiju: smrt te kćeri i bijaše uzrok njegove tragedije. Nikad neću zaboraviti žalosni prizor kad je taj nesretnik, dok se oluja razmahivala i ljudi naprosto ludovali od straha, pjevao i plesao raskolačenih očiju i raščupane kose. Katkad bi se zaustavio i podigao ruke kao dvije gole kosti i po zraku pravio najprije znak križa, a onda četvorinu, pa krugove, i smijao se, smijao bez prestanka, strašno, divlje. Žena mu nije imala vremena da se njime bavi. Ispunjena užasom pred smrću, molila je i zazivala sve svece božje. Najposlije se oluja smiri. Priznajem, bila je divan lijek za onu što je bjesnjela u mom srcu. I ja, koji sam tobože bio spreman da dragovoljno potražim smrt, nisam se usudio da joj pogledam u lice kad mi je sama pošla u susret. Kapetan me upita jesam li pretrpio strah, jesam li se osjetio u opasnosti, jesam li vidio svu veličanstvenu strahotu onog prizora. Sve me to zapitkivao s prijateljskim zanimanjem. Razgovor neopazice skrene na mornarski život. Upitao me volim li mornarske ekloge, a ja sam mu prostodušno odgovorio da ne znam što je to. — Odmah ćete vidjeti — reče. I stane govoriti naizust neku pjesmicu, eklogu, onda još jednu, pa opet jednu, dok ih nije pet nanizao, čime su se za taj dan završile njegove literarne ispovijesti. Sutradan, prije nego što mi je započeo recitirati pjesme, kapetan mi reče kako je uzeo pomorsko zvanje samo zato što je bio prisiljen. Njegov je naime djed želio da mu unuk postane svećenik, a on, unuk, doista zna nešto latinski, pa ako se i nije zaredio, bio je i ostao pjesnik, i to je njegov pravi poziv. I da mi to dokaže, smjesta mi istoči stotinjak stihova. Opazio sam kako se u takvoj prilici toliko služi rukama i grimasama da se u jednom času nisam mogao suzdržati od smijeha. Ali je on bio sav zanesen svojom muzom, pa ništa nije ni čuo vidio. 52

Dani prolazili, tekli valovi i stihovi, a zajedno s njima isticao i život kapetanove žene. Njezina smrt bijaše samo pitanje vremena. Jednog dana, kad je ustajao od stola, kapetan mi reče da bolesnica možda neće izdržati ni do kraja tjedna. — Ma nemojte! — zaprepastih se ja. — Ova joj je noć bila strašna. Otišao sam do nje. Bijaše zaista već na umoru, ali je svejednako govorila kako će se nekoliko dana odmoriti u Lisabonu, a onda će sa mnom u Coimbru, jer je kao preuzela dužnost da me sama povede na sveučilište. Ostavio sam je preneražen. Potražih njezina muža. Zurio je u valove što su tiho izdisali uz bokove broda. Nastojao sam ga utješiti. On mi zahvali i ispriča kako su se voljeli. Govorio mi je kako je to bila vjerna i odana žena, i u tom se sjeti stihova što ih je njoj pisao, pa mi ih uze recitirati. U to mu jave da ga žena zove, i mi obojica potrčimo k njoj. Nastupila je kriza. I taj i slijedeći dan bijahu užasni, a trećega dana žena umrije. Iskrao sam se nekako iz sobe, nisam više mogao podnijeti. Pola sata poslije toga našao sam kapetana kako sjedi na kolutu konopa i glavu drži među rukama. Promucao sam nekoliko jadnih riječi utjehe. — Umrla je kao svetica — odvrati mi. A da se te riječi ne bi možda dojmile kao slabost, on naglo ustade, kimnu glavom i čvrsto uprije pogled u daljinu: — Hajde — nastavi — spustimo je u grob, koji se više nikad neće otvoriti! I zaista, nekoliko sati poslije toga mrtvo tijelo bijaše spušteno u more, po svim pravilima i s dužnom počasti. Na svim licima čitala se tuga. A kapetanovo je sličilo kamenu, što ga je crnim brazdama ispresijecao grom. Duboka tišina. Val se zaklobuča, primi zemaljske ostatke i opet se sklopi. Lagan trag na vodenom površju i ništa više. Brod nastavi svoj put. Ostao sam nekoliko časaka na krmi gledajući u onu neodređenu točku gdje je zauvijek ostao jedan od nas. A onda potražim kapetana. Želio sam da ga malo rastresem. — Hvala vam — dočeka on, jer je pogodio moju namjeru. — Nikada, vjerujte mi, neću zaboraviti vašu dobrotu. Bog će vam za to platiti! Jadna moja Leocadija! Ti ćeš se nas sjećati na nebesima... I rukavom obriše nametljivu suzu. Pokušam razgovarati o poeziji, njegovoj pravoj strasti. Govorio sam o njegovim pjesmama, pa se ponudim da mu ih štampam. Kapetanove oči sinu. 53

— Možda ću i prihvatiti — reče — ali ne znam... ipak su to slabi stihovi. Kleo sam se da nisu. Govorio sam mu neka ih skupi i neka mi ih da, prije nego što se iskrcam. — Jadna moja Leocadia! — promrmlja tiho, ne odgovarajući na moje pitanje. — Mrtvo tijelo... more... nebo... brod... Sutradan pročita mi žalobnu pjesmu što ju je te noći napisao pod dojmom ženine smrti i sahrane. Čitao ju je doista uzdrhtala glasa. Kad je završio, upita me je li pjesma dostojna onoga blaga što ga je zauvijek izgubio. — Jest, dostojna je — rekoh. — Možda nije genijalna — nadoveza poslije kratke šutnje — ali nitko ne može reći da u njoj nema osjećaja... možda baš to što ga ima previše, i kvari njezinu savršenost. — Ne mislim tako, za moj ukus pjesma je savršena. — Jest, mislim da... Oh! to su stihovi obična pomorca. — Ali pomorca pjesnika — preuzeh ja. Kapetan sleže ramenima, pogleda papir i uze ponovno čitati svoju pjesmu, sada već sa manje uzbuđenja, naglašujući pojedina mjesta, ističući slike i melodičnost stihova. Na kraju priznade da je to njegova najsavršenija pjesma. Ja mu potvrdih, a on mi na to steže ruku i proreče kako me čeka velika budućnost.

54

Glava 20. STUDENT Velika budućnost! Dok su te riječi brujale u mojim ušima, pogled mi se gubio u tajanstvenom i dalekom horizontu. Jedna je misao drugu progonila, a probuđene ambicije potisnuše Marcelu. Velika budućnost! Možda kakav prirodoslovac, književnik, arheolog, možda bankar, političar, možda čak i biskup — što smeta, može i to, samo da bude »nešto«, da bude ime, položaj, autoritet. U tom se času u meni naglo probude ambicije, kao u mlada orla kad iznenada probije ljusku i ukaže svoje oštro i prodorno oko. Zbogom, ljubavi! Zbogom, Marcela! Zbogom, dani zanosa, bezbrižnog rasipanja, divne neobaveznosti! Evo me na putu rada i slave. A vi, zbogom! Pođite u zaborav, međe uspomene, gdje spava i moje prvo djetinjstvo! Iskrcao sam se u Lisabonu i otputovao u Coimbru. Čekalo me sveučilište s teretom svoje učenosti. Od posla se baš nisam pretegnuo, ali sam na kraju ipak položio ispite. Poslije nekoliko godina nužnog slušanja na sveučilištu, diploma mi je bila uručena sa svim uobičajenim ceremonijama. Bila je to lijepa svečanost, koja me ispunila u isti mah i ponosom i tugom, tugom pogotovu. U Coimbri sam stekao glas prilična vjetropira. Bio sam ekstravagantan, površan, uvijek zanesen, neobuzdan, volio sam pustolovine i spajao praktički romantizam s teoretskim liberalizmom, obožavao crne oči i pisane ustave! Onog dana kad me sveučilište na pergamentu službeno proglasilo čovjekom od znanja, iako se to znanje još ni izdaleka nije usidrilo u mojoj glavi, priznajem da sam se, iako ponosan, osjećao pomalo prevaren. Da objasnim. Diplomom sam postao slobodan čovjek. Ali, ako mi je diploma i davala slobodu, nametala mi je u isti mah i odgovornost. Sa svjedodžbom u džepu ostavio sam obale Mondega i otputovao. Otišao sam prilično tužan, ali je u meni već titrao i nemir, radoznalost, želja da se omjerim sa svijetom, da radim, uživam i živim, da svoje sveučilište nastavim u životu...

55

Glava 21. MAZGAR Magarčić na kojem sam jahao odjednom se zaustavi; nije htio dalje. Ošinem ga, a on se ritne najprije jedanput, a onda nekoliko puta, dok me nije zbacio sa sedla. Pao sam tako nespretno da mi je lijeva noga ostala u stremenu. Pokušao sam se rukama uhvatiti za životinju, ali obezglavljeni magarac zagrabi naprijed. Loše sam se izrazio: on je to naumio i doista dvaput poskočio, ali u pravi čas priskoči mazgar koji je tuda prolazio, zgrabi ga za povodac i s teškom mukom zaustavi, a bilo je bogme i prilično opasno. Životinja je napokon bila svladana, a ja oslobodim nogu te se uspravim. — Izvukli ste se, ali se za dlaku razminulo — reče mi mazgar. Bijaše istina. Da je magarac nastavio kako je zagrabio, sigurno bih nastradao, a nije isključeno da se sve to ne bi i smrću završilo: lom lubanje, unutrašnje ozljede ili izljev krvi, i tako bi otišlo znanje što sam ga sabrao. Možda mi je mazgar spasio život — ne, sigurno ga je spasio. To mi je kazivala moja uzburkana krv, jer mi je srce strahovito lupalo. Dragi čovjek! Dok sam se pribrao, on je pažljivo i spretno namjestio ormu. Imao sam uza se pet zlatnika, pa odlučim da mu dam tri: ne zbog toga što bi to bila cijena mog života — ne, on je bio neprocjenjiv, nego iz zahvalnosti što mi je čovjek tako zdušno pritekao u pomoć. Nema zbora, tri mu moram dati. — Evo vam ga — reče mazgar, privede mi magarca i dade uzde. — Molim vas, samo časak... još nisam pravo došao k sebi... — Od čega? — A zar nisam umalo poginuo? — Da je nastavio kako je počeo, možda, ali Bogu hvala, gospodin je ostao živ i zdrav. Počnem kopati po putnoj torbi te izvučem star prsluk, gdje mi je u džepu ležalo pet zlatnika. Dok sam tražio, pitao sam se da to nije malo previše, možda bi dostajala i dva zlatnika, ili samo jedan. Hitro čovjeka omjerim. Bio je to jadan gonič, u cijelom životu nije valjda ni vidio zlatnik. I jedan bi bio dovoljan da skoči kao lud od veselja. Dakle, dovoljno je da mu dam jedan. Izvadim zlatnik iz džepa, novac bljesne na suncu. Čovjek to nije mogao vidjeti, jer sam

56

mu okrenuo leđa, ali je po svoj prilici pogodio o čemu se radi, jer je odjednom počeo mome magarcu govoriti nešto značajnim glasom; uzeo mu davati savjete, govorio mu da bude razuman, jer ga »gospodin doktor« može naučiti pameti — u jednu riječ, održi mu pravi očinski monolog. A onda, bože mi oprosti, čuh kako puče glasan poljubac — to ti je moj mazgar cmoknuo magarca pravo u glavu. — Oh! — uzviknem. — Neka mi gospodin oprosti, ali... ovaj vrag tako milo gleda... Nasmijao sam se, malo oklijevao i — u ruku mu spustio jedan srebrnjak. Nato pojahah svog magarca i uputih se lakim kasom. Ipak me nešto mučilo, ili bolje, nisam baš bio siguran kakav je bio učinak, i kad sam malo odmakao, okrenem se, a kad tamo, moj ti se mazgar naveliko klanja i od zadovoljstva sve mi čini nekakve znakove. »Pa naravno«, rekoh u sebi, »kako da i bude drugačije? Dobro sam mu platio, možda čak i previše.« Posegnem rukom u džep od prsluka što sam ga na sebi imao, i napipam nekoliko bakrenih novčića: eto, mogao sam mu to dati umjesto novca u srebru, jer, na koncu, njemu nije bilo ni nakraj pameti da čini kakvo junačko djelo ili da očekuje kakvu zahvalnost: on je to učinio instinktivno, bio je to sasvim spontan refleks, iz njega je progovorio nešto temperament, nešto zanat. Osim toga, činjenica da se u onom času nije našao nigdje drugdje nego baš na mjestu nesreće, dokazuje da je on bio samo sredstvo u rukama Providnosti. Očito je, dakle, da je u tome što me spasio, bilo najmanje njegove zasluge. Sad sam se već ljutio, spočitavao sam sebi da sam rasipan i zaključio da je i taj srebrnjak bačen uludo, kao nekad i oni dragulji. I (zašto da krijem?) osjećao sam grižnju savjesti.

57

Glava 22. POVRATAK U RIO Nesretni magarčiću! prekinuo si nit mojih misli. Ne bih točno mogao kazati o čemu sam razmišljao do Lisabona niti što sam radio u samom Lisabonu ili po ostalim mjestima poluotoka, a ni po drugim gradovima Europe, one stare Europe koja kao da se tada upravo pomlađivala. Ne, neću spominjati da sam doživio zoru romantizma i da sam i sam pisao stihove, napojivši se poezije u srcu Italije. Ništa od toga neću spominjati, jer bi mi za to valjalo pisati dnevnik, a ne uspomene ili zapise kao što su ovi, koji obuhvaćaju samo suštinu života. Poslije nekoliko godina lutanja vratio sam se na molbe svog oca: »Dođi«, govorio je u zadnjem pismu, »jer ako se ne požuriš, nećeš zateći majku na životu.« Bio je to udarac za mene. Volio sam majku. Još mi je bila pred očima kad me zadnji put blagoslovila prije nego što će brod krenuti. — Jadno moje dijete, neću te više vidjeti — jecala je i grlila me. A sad sam se sjećao tih riječi. Kao da je sama prorekla svoju smrt. Bio sam tada u Veneciji. Još je sva disala Byronovom poezijom. Utonuo u snove, oživljavao sam prošlost. Činilo mi se da još živim u doba kad je cvala Serenissima Repubblica. Jednom mi se, časna riječ, dogodilo te sam svoga stanodavca upitao je li danas dan kad dužd izlazi. — Kakav dužd, signor mio? Prenuh se, ali mu ne htjedoh priznati da sam pogriješio, nego mu rekoh da je moje pitanje nekakva američka zagonetka. Napravio se kao da razumije, te je čak dodao kako američke zagonetke osobito voli. Divan stanodavac! Ostavio sam dakle sve to, svog domaćina, dužda, Most uzdisaja, gondole, stihove plemenitog lorda, gospode s Rialta, ostavio sam sve i otputovao kao strijela prema Rio de Janeiru. Vratio sam se... Ali ne, ne oduljujmo ovo poglavlje. Ponekad smetnem s uma da pišem, i moje pero samo leti, naprosto guta papir, a to mi kao autoru ide samo na uštrb. Dugačka poglavlja više

58

odgovaraju čitateljima ponešto teške naravi, a mi nismo publika za knjige in-folio, nego za knjigu in duodecimo: malo teksta, krupni naslovi, velika slova, elegantna oprema, vinjete... vinjete pogotovu. Ne, ne oduljujmo ovo poglavlje.

59

Glava 23. ŽALOSNO, ALI KRATKO Vratio sam se. Neću tajiti da se u meni pokrenulo nešto novo kad sam opet ugledao svoj rodni grad. Nije to u meni izazvala domovina u onom političkom smislu riječi, nego ona stara mjesta moje mladosti — ulica, zvonik, na uglu zdenac, žene u rupcu, crnac nosač, stvari i slike moga djetinjstva, što su se duboko usjekle u moje sjećanje: u meni se odigravala prava renesansa. Bez obzira na godine, moja je duša poput ptice raširila krila i poletjela na sam izvor, da se ondje napije svježe i bistre vode, još nezamućene blatom života. Kad se malo bolje pogleda, to je nešto svakidašnje, opće mjesto. Druga pak svakidašnjost, tužna svakidašnjost, bijaše opustjela rodna kuća. Otac me zagrli i zaplače. — Majci gasne život — reče mi. Zaista, nije je više ubijao reumatizam, nego rak na želucu. Nesretnica, teško se mučila, jer se rak ne obazire na moralne vrline bolesnika. Kad grize, grize, to mu je posao. U kući je bila moja sestra Sabina, onda već udata za Cotrima. Padala je od umora. Jadnica, spavala je jedva tri sata noću. Čak je i stric Joan bio žalostan i utučen. A Dona Eusebia i još nekoliko žena neprestano se vrtjele tamo-amo i zabrinute šaptale. — Sine moj! Načas bol popusti u njezinoj utrobi, i blijed smiješak ozari bolesnici lice, kojega se već dotaklo krilo smrti. Bila je to više mrtvačka glava nego lice: ljepote bijaše nestalo netragom, kao što nestaje lijep dan. Ostale su samo kosti, koje nikad ne stare. Bilo je prošlo osam ili devet godina što se nismo vidjeli. Jedva se mogla prepoznati. Kleknuo sam kraj njezine postelje, uzeo joj ruke i tako stajao nijem, nepomičan. Nisam se usuđivao progovoriti, jer bi iz mene provalilo jecanje, a to bi joj samo pokazalo kako joj je blizu kraj. Uzalud sam se bojao! Znala je ona dobro da je kraj blizu. Rekla mi je to, a ujutro se obistiniše njezine riječi, promijenila je svijetom. Duga je bila njezina agonija, duga i okrutna — hladno, sitničavo, pedantno okrutna, tako da mi je srce stezala ledenom jezom. Tada sam prvi put gledao umiranje. Dotad sam o smrti samo

60

od drugih slušao. Doduše, nekoliko sam je puta već vidio okamenjenu na licu kojeg pokojnika, kad bih dolazio da ga otpratim do zadnjeg počivališta, ili sam pak o njoj imao sasvim literarnu predodžbu na temelju onih profesorskih parafraza na satu povijesti Starog vijeka: recimo — podmukla smrt Julija Cezara, dostojanstvena smrt Sokratova ili, na primjer, ponosna smrt staroga Katona. Ali onaj dvoboj izmeđe biti ili ne biti, kad smrt prilazi djelu, ono bolno, grčevito trzanje, smrt iza koje nema nikakve političke ili filozofske pozadine, nego naprosto smrt dragog stvorenja — to sam, eto, gledao prvi put u životu. Nisam plakao pred tim prizorom. Sjećam se, gledao sam tupa pogleda, stegnuta grla, smućen, zabezeknut. Što? Zar jedno tako blago, tako dobro, tako sveto čeljade, koje nikome ni najmanjeg zla nije učinilo, da umre u tako okrutnim mukama, da mu utrobu čupaju pandže divlje, nemilosrdne boli? Sve mi se to činilo mračno, besmisleno, ludo... Da, tužno poglavlje. Hajde, prijeđimo na drugo, veselije.

61

Glava 24. KRATKO, ALI VESELO Bio sam utučen. Valja znati da sam u to vrijeme bio savršen primjerak obična, preuzetna i samouvjerena mladića. Moju dušu nikada nisu mučili problemi života i smrti. Nikad se dotad nisam nagnuo nad ponorom Neobjašnjivog. Nedostajalo mi je ono bitno što na to potiče — osjećaj vrtoglavice... Govoreći otvoreno, u meni su se samo odražavale misli brijača kojega sam otkrio u Modeni i koji se isticao time što uopće nije imao misli. Bio je to divan brijač, dika svih brijača! Koliko ste god morali dugo sjediti, nikad vam kod njega nije bilo dosadno. On bi svaki potez britvom ili češljem popratio kakvom finom tiradom, punom dvosmislenosti i duhovite pikanterije... Druge filozofije nije imao, a tako ni ja. Time ne želim reći da ih na sveučilištu nisam nekoliko svladao, ali sam od svih zadržao samo formule, rječnik, kostur. Njima sam se služio kao latinskim jezikom: znao sam nekoliko Vergilijevih stihova, dva-tri Horacijeva, dvanaestak političkih i moralnih sentencija, da bih ih zgodno potegao u razgovoru. Služio sam se njima kao poviješću ili pravnom naukom. Od svega toga zadržao sam samo frazeologiju, vanjsku koru, dekor... Možda će se čitalac i začuditi otvorenosti s kojom iznosim na vidjelo svu svoju osrednjost. Neka ne zaboravi: otvorenost je prva odlika jednog pokojnika. U životu, javno mišljenje, pa borbe interesa i ambicija sile čovjeka da krije svoje slabosti, da zabašuruje nedostatke i zakrpe, da svem svijetu ne otkriva svoje najtajnije misli. A najbolji ishod te neobično nužne prakse jest to da varajući druge konačno prevariš sam sebe, jer u tom slučaju štediš stid, koji je veoma mučan osjećaj, i hipokriziju, koja je veoma odvratno svojstvo. A kad si mrtav, koje li samo razlike! Kakva li olakšanja, kakve slobode! Kako čovjek bez sustezanja može da odbaci masku, da tresne o zemlju sav onaj lažni nakit, da se otkravi, da promijeni fizionomiju, odijelo, da bez okolišanja sve prizna, da kaže kakav je zapravo bio, a kakav se samo izdavao da jest. Nema više susjeda, prijatelja, neprijatelja, znanaca ni stranaca, nema vanjskih obzira, nema publike — ničega više nema! Ni javnog mišljenja više nema!

62

Jer to javno mišljenje, to probojno oko, oko suca istražitelja, gubi svu svoju moć čim prijeđemo na teritorij mrtvih. Ne kažem da to jastrebovo oko ne zadire čak i u one strane, da nas ispituje i da nam sudi, samo što su nam sada ta mišljenja i zaključci sasvim ravnodušni. I znajte, gospodo živi: ništa se ne može mjeriti s prezirom mrtvih.

63

Glava 25. U TIJUKI Hopla! što mi je pero kliznulo u patetiku. Budimo jednostavni kao što je bio jednostavan moj život u Tijuki prvih tjedana poslije smrti moje majke. Sedmog dana, poslije mise zadušnice, uzeh svoju pušku, nekoliko knjiga, nešto rublja, cigareta, jednoga crnca — Prudencija iz 11. poglavlja — i pođoh potražiti mira i odmora u jednoj staroj kući koja je pripadala našoj obitelji. Otac se trudio da me odvrati od nauma, ali ja niti sam mogao, a niti sam imao volje da ga poslušam. Sabina je željela da nekoliko dana provedem kod nje, dva tjedna barem. Moj je zet naprosto htio da me silom odvuče. Drag čovjek, taj Cotrim. Od rasipnika, eto, postao pažljiv čovjek. I promućuran. Imao je trgovinu živežnim namirnicama za potrebe na brodovima i radio od jutra do mraka, žilavo, uporno. A uvečer bi sjeo kraj prozora, ne misleći ni na što, i odmarao se kraj svojih najdražih. Volio je svoju ženu i svog sina, jer je tada imao sina, koji je umro nekoliko godina poslije. Govorili su da je Cotrim škrtac. Odbio sam sve pozive i savjete. Duša mi se nasumorila, smutila. Mislim da se to onda u meni počela javljati melankolija, taj žuti, smotani, morbidni cvijet, fina i opojna mirisa. »Kako je dobro biti tužan i ništa ne govoriti!« Zastao sam na tim Shakespeareovim riječima i slušao u sebi njihov odjek. Dobro se sjećam: sjedio sam pod tamariskom, s otvorenom pjesnikovom knjigom u ruci, a ne znam što mi je bilo umornije — duša ili tijelo. Nekako sam se pokunjio, nekakva mi je nijema bol stezala srce, osjećao sam nešto čudno, nešto kao slast tuge. Jest, slast tuge, zapamti tu riječ, čitaoče, zaustavi se na njoj i analiziraj je, pa ako je ne shvatiš, onda znaj da ne poznaješ jedno od najsuptilnijih osjećaja ovoga svijeta i ovoga stoljeća. Vrijeme mi je prolazilo u lovu, spavanju i čitanju— mnogo sam čitao — i naprosto uživao u tome da ništa ne radim. Duh mi se nasumce doticao sad jedne, sad druge misli, čas jedne čas druge tlapnje, oblijetao poput zalutala gladna leptira. Jedan za drugim nizali se i prolazili sati, sunce zapadalo, i noć svojim sjenama obavijala brežuljke i grad. Nikoga nisam primao.

64

Izričito sam rekao da me ostave sama. Dan, dva, tri, čitav tjedan prođe mi tako u tišini — taman dosta da se zasitim Tijuke i bacim ponovno u vrtlog. I doista, sedmog dana bio sam izliječen od samoće, tuga se moja stišala. Duša mi se više nije zadovoljavala nebom i stablima. Mladost se u meni opirala, željna života. Pobacah u kovčeg sve probleme o životu i smrti, uz njih i sva tužna ona lica Shakespeareove mašte, povrh toga svoje košulje, kravate i razmišljanja, i upravo kad sam kovčeg uzeo zatvarati, crnac mi Prudencio javi da se jučer jedna meni poznata osoba uselila u ružičastu kuću, nekih dvjesto koraka od naše. — Tko to? — Zar se mladi gospodin više ne sjeća Done Eusebije? — Kako se ne bih sjećao... Što, zar je ona ovdje? — Ona sa kćerkom. Stigle su jučer ujutro. Isti čas preda mnom iskrsnu onaj događaj iz 1814, i bude mi nelagodno. Ali kad sam razmislio, vidio sam da su kasniji događaji meni dali pravo. Bilo je zapravo neizbježno da odnosi između doktora Vilaçe i majorove sestre postanu veoma intimni. Čak se, prije nego što sam otišao na studije, potajno govorkalo kako je na svijet došla i jedna djevojčica. Poslije mi je stric Joan pisao da je Vilaça na samrti ostavio Doni Eusebiji lijepo imanje, i to je u cijelom gradu izazvalo svu silu ogovaranja. Pa i sam stric Joan, pravi sladokusac za sablažnjive priče, u tom je pismu, koje je, uostalom, obuhvaćalo nekoliko strana, govorio samo o tome. Dobro kažem, razvoj događaja dao mi je pravo. Ali — imao pravo ili ne — kako je sve to bilo davno! 1814, ona moj djetinja šala, Vilaça i poljubac u šumarku! Najposlije, izmeđe Done Eusebije i mene nije bilo više nikakve veze. I na tu pomisao zatvorih kovčeg. — Zar mladi gospodin neće posjetiti Donu Eusebiju? — upita Prudencio. — Ona je moju jadnu gospodaricu mrtvu uredila i obukla. Tada se doista sjetim kako sam i nju među drugim ženama vidio u kući na dan smrti i za sprovodom. Ali nisam znao da je ona mojoj pokojnoj majci ukazala posljednju uslugu. Crnac je imao pravo. Dužnost mi je da je posjetim. Odlučih da to učinim smjesta i da onda otputujem.

65

Glava 26. PISAC SE SKANJUJE Odjednom začuh glas: — E, momče, pa to nije nikakav život! To je dolazio moj otac sa dva prijedloga u džepu. Sjeo sam na putni kovčeg i gledao ga bez ikakve radosti. Promatrao me nekoliko časaka, a onda mi nježno pružio ruku: — Hajde, hajde, sine, treba se pokoravati volji Božjoj. — Već sam joj se pokorio — odgovorih i poljubih mu ruku. Nisam bio još doručkovao, pa sjedosmo za stol. Nismo spominjali tužni događaj koji me nagnao da se onamo povučem. Samo jednom, slučajno, kad se otac u razgovoru dotakao namjesništva, spomenuo je kako mu je jedan od namjesnika poslao svoju sažalnicu. Nosio je to pismo uvijek sa sobom, bilo je već dobrano zgužvano, jer ga je po svoj prilici već mnogima čitao. Rekao sam već da je to bilo pismo jednog namjesnika. Otac mi ga dvaput pročita. — Otišao sam da mu zahvalim na pažnji — reče mi otac — a mislim da bi i ti morao... — Ja? — Ti. To je važna ličnost, zamjenjuje samog cara. Uostalom, to je moj plan... moj prijedlog, to jest... kazat ću ti sve, imam za tebe dva plana: poslaničko mjesto i ženidbu. Moj je otac govorio odmjereno, a riječi naglašavao posebno i značajno, da mi njihov smisao bude što jasniji i da ih bolje shvatim. Ali su svi ti planovi u onom času bili tako u dishramoniji s mojim duševnim stanjem da ih pravo nisam ni razumio. Otac se nije dao zbuniti: poče on iznova, pa koliko poslaničko mjesto, toliko i zaručnicu uze dizati u zvijezde. — Onda, pristaješ li? — Ali, ja nimalo nemam smisla za politiku — rekoh — a što se tiče ženidbe... pusti me da i dalje živim kao medvjed, što i jesam. — Pa i medvjedi se žene — dočeka otac. — Neka mi onda dovedu mećku. Veliku mećku...8 Otac se 8 U izvorniku igra riječima ursa maior u smislu »velika mećka« i Veliki Medvjed (zviježđe). — Prev.

66

stade smijati, i kad se dobro izgrohotao, opet okrenu ozbiljno. Politička karijera, govoraše, i jest ono što meni treba, i stane za to navoditi sve moguće razloge. Dokazivao mi je neobično govorljivo i potkrepljivao primjerima raznih ljudi koje smo poznavali. A što se tiče moje buduće zaručnice, bit će dovoljno da je vidim. Čim je samo ugledam, naprosto ću, kaza, otrčati njezinu ocu i isprositi je, i to smjesta, ne časeći časa, ne odlažući ni jednog dana. Dok je govorio služio se sad uvjeravanjem, sad autoritetom, čas opet pokušavao da me fascinira. Ništa nisam govorio, čupkao sam vršak čačkalice i valjao kuglice od kruha. Smješkao sam se i razmišljao, nemoćan i da prihvatim i da odbijem. Nisam znao što bih. Jedan je glas u meni govorio da prihvatim: lijepa žena i politički položaj, nije to loše. Drugi je govorio ne, a smrt moje majke pojavila se preda mnom kao dokaz kako je na svijetu sve lomno i relativno — ljubav, obitelj... — Ne, ne idem odavde bez tvoje definitivne odluke — reče otac. — De — fi — ni — tiv — ne! — ponovi slog po slog, udarajući prstom po stolu. Zatim ispije posljednji gutljaj kave, udobno se smjesti u fotelji i počne pričati o svemu i svačemu: o senatu, o komori, o restauraciji, o papi, o tome kako želi kupiti kočiju, o našoj kući u Matacavalosu... Sjedio sam još na uglu i olovkom na komadiću papira bez reda i veze pisao što mi je padalo na um. Nabacio bih koju riječ, pa rečenicu, pa stih, nacrtao kakav nos ili trokut, ponavljao to nekoliko puta bez ikakva reda i smisla, nasumce, ovako: arma virumque cano A Arma virumque cano arma virumque cano arma virumque arma virumque cano9 Sve je to bilo mehanički, nesvjesno, a opet ne bez neke veze i logike. Na primjer riječ virumque, to jest prvi slog, naveo me na ime pjesnika, pa pišući virumque ispalo Virgilije, i ja sam pisao dalje Vir Virgilije 9 To Bras Cubas ispisuje početni stih Vergilijeve Enejide (»Bojeve i junaka opijevam...«) — Prev.

67

Virgilije

Virgilije Virgilije Virgilije Otac, pomalo ljut zbog moje ravnodušnosti, ustade, priđe stolu, baci pogled na iscrtkani papirić... — Virgilije! — uzviknu otac. — Gotov si, mladiću! Zaručnica ti se baš zove Virgilia.

68

Glava 27. VIRGILIA? Virgilia? Znači, to je ona ista koja je nekoliko godina poslije...? Baš ista; gospođa koja je 1869. bila kraj moje samrtne postelje, a koja mi je prije toga, davno prije toga, veoma mnogo značila i ispunjavala velik dio mog života. Brojila je tada svega petnaest šesnaest ljeta i bila, ako ne možda najoholija, a ono svakako najsvojevoljnija djevojka u svem gradu. Ne kažem, tada još nije od svih djevojaka baš ona bila najljepša: jer ova knjiga nije roman, u kojem pisac po svojoj volji uljepšava stvarnost pa ne vidi ni pjege ni bubuljice. Time, zapamtite, ipak ne želim reći da je njezinu ljepotu kvarila kakva pjega ili bubuljica. Ne, bila je lijepa, svježa, istom izašla iz ruku Prirode, onoga kratkotrajnog a opet vječnog šarma, kojim jedno biće drugoga privuče i osvoji, po onim tajnovitim planovima što ih s nama napravi Priroda. Bijaše Virgilia bijele, veoma bijele puti, puna koketerije i neznanja, djetinjasta, sva satkana od neobjašnjivih poriva. Nije radila ništa, bila je pomalo i pobožna, samo što je ta pobožnost više dolazila od nekog straha... Jest, po svoj prilici samo od straha. Čitalac je tako u nekoliko crta dobio tjelesnu i duševnu sliku stvorenja koje je kasnije u mom životu trebalo odigrati tako veliku ulogu. Takva je bila Virgilia sa šesnaest godina. A ti, Virgilijo draga, dok ovo čitaš, ako još budeš na životu kad iziđu ovi retci — ne opažaš li kako se drugačije izražavam danas nego što sam se izražavao kad sam te prvi put vidio? Vjeruj mi, onda sam bio isto tako iskren kao i danas. Smrt me nije učinila ni zagrižljivim ni nepravednim. — Ali — reći ćeš — kako se čovjek može svega tako dobro sjećati, iako je bilo davno, i kako se sve to može do u tančine iskazati? Ah, radoznalice! Ah, velika radoznalice! Pa baš zbog toga i jesmo gospodari zemlje, jest, upravo zbog te moći da oživljujemo prošlost, i tako pokazujemo nestalnost naših osjećaja i ispraznost naših oduševljenja. Pascal tvrdi da je čovjek stvor koji misli. Nije, ne! Čovjek je pogreška koja misli. Svako je razdoblje života posebno izdanje, doneseno sa svim ispravcima iz onoga prethodnog,

69

a koje će poslije i samo opet biti ispravljeno. I tako se to ponavlja sve do onoga posljednjeg, konačnog izdanja, koje izdavač besplatno daje crvima.

70

Glava 28. UZ UVJET DA... — Virgilia? — upitam ja. — Jest, tako ti se zove zaručnica. Anđeo, tvrda glavo, pravi anđeo, samo što nema krila. Prekrasna stasa, živa kao zrno žive... a da samo vidiš oči... To ti je Dutrina kći... — Kojega Dutre? — Dutre, državnog savjetnika, ti ga ne znaš. Politički je veoma utjecajan. Onda, u redu, pristaješ? Nisam odmah odgovorio. Neko sam vrijeme gledao u vrške svojih cipela, a onda izjavih kako sam spreman razmisliti o oba prijedloga, o kandidaturi i o ženidbi, samo uz uvjet... — Uz uvjet? — Uz uvjet da ne moram obadva prihvatiti. Mislim, mogu pristati da budem ili oženjen ili politička ličnost... — Svaka ličnost treba da bude oženjena — poučno će moj otac. — Ali neka bude kako želiš, pristajem na sve. Uvjeren sam da ćeš drugačije govoriti kad je vidiš. Uostalom, zaručnica i parlament jedno je te isto... to jest... ne, to ćeš saznati kasnije... Hajde, prihvaćam rok uz uvjet da... — Kakav uvjet? — prekidoh ja, oponašajući mu glas. — Ah, mangupe! Uz uvjet da ne ostaneš dalje u ovome mrtvilu, apatičnosti i bezvoljan! Zašto sam trošio novac, mučio se i radio! Zato da te na kraju vidim kako blistaš. To si uostalom dužan, i tako ti dolikuje, i tebi i svima nama. Na tebi je da održiš naše ime i da ga još više prodičiš. Vidiš, meni je šezdeset godina, ali kad bih trebao započeti nov život, ne bih oklijevao ni trenutka. Čuvaj se mlitavosti, sinko! Bježi od slabića. Reći ćeš, ljudske vrijednosti počivaju na različitim temeljima. Jest, ali je najčvršći temelj ono što o tebi drugi misle. Nemoj se odricati prednosti što ti ih daje tvoj položaj i tvoj imetak. I tako je mađioničar išao preda mnom, i dok je govorio, neprestano mi je ispred nosa vrtio zvečkom, baš kako su me u djetinjstvu mamili kad su me učili hodati. A cvijet melankolije u meni smjesta uvene i ustupi mjesto drugome cvijetu. Manje žut i nimalo boležljiv, taj novi cvijet zvao se: želja za slavom, melem

71

Brasa Cubasa.

72

Glava 29 POSJET Otac je pobijedio. Naveo me da pristanem na kandidaturu i na ženidbu, da prihvatim i Virgiliju i Poslaničku komoru. — Dvije Virgilije! — reče mi u provali političkog oduševljenja. Prihvatio sam ih. Otac me dvaput čvrsto zagrli: napokon je u meni prepoznao svoju vlastitu krv. — Putuješ sa mnom? — Sutra ću. Želim prije posjetiti Donu Eusebiju... Otac malo izduži lice, ali ništa ne reče. Oprosti se i ode. Odlučio sam da toga istog popodneva posjetim Donu Eusebiju. Baš sam je zatekao gdje nešto kori crnca vrtlara, ali kad me ugleda, sve ostavi i primi me tako srdačno, sa tako iskrenom radošću, da me odmah predobila. Mislim da me čak i stegla u svoj čvrsti zagrljaj. Ponudila mi da sjednem kraj nje pod verandom i nije prestajala brbljati od oduševljenja. — Ma nije moguće! Mali Bras! Već gotov čovjek! Tko bi rekao, prije nekoliko godina... Bože moj... čitav čovjek, nema šta... I veoma lijep... zacijelo me se baš mnogo ne sjećaš... Odgovorih da nije tako, da nisam mogao zaboraviti tako dobre prijateljice mojih roditelja. Tada Dona Eusebia poče govoriti o mojoj majci sa toliko dobrote i sućuti da je isti čas pridobila sve moje simpatije, a tuga se u meni počela ponovno buditi. Ona to opazi u mojim očima pa promijeni razgovor. Zanimala se za moje putovanje, moje nauke, moje ljubavne doživljaje... Jest, upita i za moje ljubavi, pa mi reče da je ona stara »libertina«. To me sjeti onog doživljaja iz 1814, nje, doktora Vilaça, šumarka, mog povika. I dok su se u meni budila ta sjećanja, začujem škripu vrata, šušanj sukanja i riječi: — Mama... mama...

73

Glava 30. ŠUMSKI CVIJET I glas i suknje pripadale su smeđookoj djevojci, što se naglo zaustavila na vratima kad je ugledala stranca. Kratka, neugodna šutnja. Prekide je Dona Eusebia odlučno i otvoreno: — Hodi, Eugenia, pozdravi doktora Brasa Cubasa. To je sin gospodina Cubasa, došao je iz Europe. I obrativši se meni: — Moja kći Eugenia. A Eugenia, šumski cvijetak, jedva mi odgovorila na pozdrav. Pogleda me iznenađena i zbunjena i polako se približi majčinoj stolici. A mati joj uze jednu pletenicu, što se na kraju bila rasplela. — Ah, nevaljalko jedna. Ne možete zamisliti, doktore, kakva je ovo nevaljalka... I poljubi je tako nježno da sam bio malko dirnut. Pomislio sam na svoju majku i, priznajem, u taj me čas kanda zagolicala želja da i sam postanem otac. — Što, zar nevaljalka? — rekoh. — Čini mi se da joj nevaljalštine više ne pristaju. — A što mislite, koliko joj je godina? — Sedamnaest... — Manje jednu. — Tako, šesnaest... Pa to je onda već prava djevojka. Eugenia nije mogla skriti zadovoljstvo kojim su je ispunile te riječi, ali odmah zatim poprimi ukočeno, hladno i nijemo držanje. Eugenia je zapravo više ostavljala dojam žene nego što je to doista bila. U svojoj radosti što je smatraju djevojkom, bijaše upravo djetinjasta. Ali onako mirna i bestrasna, imala je držanje kakve već udate žene. Možda joj je to donekle i oduzimalo od one djevojačke draži. Ubrzo smo se otkravili, i mati je poče upravo obasipati hvalama. Slušao sam s najljubaznijim smiješkom što sam ga smogao, a i Dona Eusebia smiješila se sjajnih očiju, kao da je unutri, u dnu njezina mozga, odjednom proradio malen leptir zlaćanih krila i dijamantnih očiju... Velim: unutri, ali je u tom trenutku vani doista lepršao velik crn

74

leptir, pa naglo doletio na verandu i počeo oblijetati oko Done Eusebije. Ona u strahu skoči i udari vikati; — Vraže...! preklinjem te, iziđi...! Blažena Djevice...! — Ne bojte se — priskočim ja brzo, izvučem rubac iz džepa i istjeram leptira. Dona Eusebia opet sjedne sva zadihana i malo posramljena. Njezina kćerka, koja je i sama malko problijedjela od straha, svladala je svoje uzbuđenje svom snagom volje. Stisnuo sam im ruku i oprostio se, a u sebi sam se smijao praznovjerju dviju žena. Smiješio sam se filozofski, nadmoćno i ravnodušno. Uvečer ugledam kćerku Done Eusebije kako jaše na konju, u pratnji sluge. Ona me s visoka pozdravi. Priznat ću, nosio sam se pomišlju da će poslije nekoliko koraka okrenuti glavu prema meni. Ali ona prođe i ne okrenu se.

75

Glava 31. CRNI LEPTIR Sutradan, baš kad sam se spremao da iziđem, uleti mi u sobu leptir, isto onako crn, samo mnogo veći. Sjetio sam se jučerašnjeg događaja i u sebi se tiho nasmijao. Vidio sam u mislima kćerku Done Eusebije, njezin smrtni strah, a uza sve to i dostojanstvo koje je umjela sačuvati. Leptir je malo oko mene kružio, a onda mi napokon stane na glavu. Otjeram ga, on se priljubi na staklo, ali kako sam ga ponovno otjerao, on uleti i smiri se gore na okviru starog portreta mog oca. Bio je crn kao noć. U nehajnosti i u načinu kako je stao micati krilima, kad se već smjestio, bilo je nešto podrugljivo, i to me razdraživalo. Ali slegnuh ramenima te iziđoh iz sobe. Kad sam se poslije nekoliko minuta vratio i vidio ga na istom mjestu, nervozno sam se trgnuo. Dohvatim ručnik, udarim ga, i on padne. Nije bio mrtav, još je micao i pokretao malim ticalima na glavi. Smili mi se, uzmem ga na dlan i položim na rub prozora. Prekasno. Nesretnik, uginuo je poslije nekoliko sekunda. To me oneraspoloži, izazove mi u duši neugodno čuvstvo. — Tako, a tko mu je kriv što nije barem plav?— rekoh u sebi. Ta misao — jedna od najdubljih koja je ikada bila izrečena otkad leptiri postoje — malko me utješila i opravdala u vlastitim očima. Promatrao sam uginulog leptira s nekom simpatijom — priznajem. Zamišljao sam kako je sav sretan, poslije ručka, izišao iz šume. Zablistalo svježe jutro, a on poletio, skroman i crn, da se malo proveseli pod tim širokim i plavim nebom, uvijek plavim za sve krilate stvorove. Prošao je kraj mog prozora, ušao, opazio me. Pretpostavljam da nikad prije nije susreo čovjeka i da, prema tome, nije znao što je čovjek. Mnogo je krugova oko mene opisao, pa vidio da se mičem, da imam oči, ruke, noge, da izgledam kao božanstvo, da imam divovski stas. I sigurno je zaključio: »Ovo je tvorac leptira.« Bio je užasnut, zaprepašten od te pomisli. Ali strah, koji je zapravo veoma domišljat, došapnuo mu da je najbolji način, ako hoće da se svidi svome bogu, da mu poljubi glavu; i on me poljubio u glavu. Kad sam ga otjerao, otišao je i priljubio se uza staklo, a odavde opazi sliku moga oca. Nimalo nije isključeno da je

76

napol dokučio istinu, to jest shvatio da je ono tamo otac njihova boga, pa se u jednom zamahu k njemu zaletio, da od njega zatraži milost. Pustolovina se dokrajčila zamahom ručnika. Sve ono modro prostranstvo, sva radost cvijeća i svečanost zelenog lišća, ništa mu nije pomoglo protiv jednog ručnika, protiv jedne obične krpe. Zaista, slavno je osjetiti se nadmoćan prema leptiru! Jer — treba priznati istinu — sve da je i bio plav ili možda žut, život mu ne bi bio ništa sigurniji. Mogao sam ga možda samo probosti iglom, da mi oči u njemu uživaju. Ali, nije bio. Ova posljednja misao bijaše za me prava utjeha. Približim srednjak palcu i — kvrcnem ga u vrat. Bilo je već i vrijeme. Već su se počeli skupljati marni mravi... Ali ne, vraćam se prvotnom zaključku: ipak bi za nj bilo bolje da je na svijet došao plav.

77

Glava 32. ŠEPAVA OD ROĐENJA Konačno, sad sam mogao dokrajčiti svoje pripreme za odlazak. Sad više nema odlaganja. Putujem smjesta. Jest, putujem, sve ako bi me zbunjeni čitalac i htio zaustaviti, da me možda upita nije li ono prethodno poglavlje čista magareština, i ne pravim li ja to možda od njega budalu... Ajoj! pravio sam račun bez Done Eusebije. Upravo sam se spremao otići, kad eto ti nje. Došla me zamoliti da odložim svoj odlazak i da istoga dana dođem k njoj na večeru. Htio sam odbiti, ali je njoj bilo toliko, toliko do toga stalo da nisam mogao drugačije: pristao sam. Uostalom, bio sam dužan da joj učinim po volji. Pošao sam. Eugenija se toga dana, meni u čast, odmrznula; otkravila se. Mislim da je to bilo meni u čast — a tko zna, možda je to i češće činila. Nije imala onih zlatnih naušnica koje su joj dan prije visjele na ušima. Bila su to dva delikatno oblikovana uha na glavi nimfe. Na njoj jednostavna haljina od bijela muslina, bez ukrasa, samo s pucetom od sedefa pod vratom umjesto broša, a isto takva dva na ručnim zglobovima, da zatvaraju rukave. Narukvicama ni traga. Takav joj je bio izgled, a takva je bila i ona sama. Njezine otvorene misli, jednostavne kretnje, neka prirodna ljupkost, damsko držanje, pa još nešto — ne znam ni sam što... da, usta, baš ta ista usta njezine majke podsjetila su me na onu epizodu iz 1814, i u meni izazvala želju da i kćerki otpjevam onaj isti motiv... — Da vam malo pokažem vrt — reče mati, kad smo ispili kavu. Prešli smo na verandu, a odande u vrt. I u tom času opazim jedan detalj: Eugenia je malo šepala, ali tako malo da sam je upitao nije li se možda udarila u nogu. Majka zamukne, ali kćerka odgovori bez oklijevanja: — Ne gospodine, ja šepam od rođenja. Poslao sam sebe i svoj brzopleti jezik do sto vragova i osuo na se: »Nespretnjakoviću prokleti i zvekane glupi! Zar ti najposlije sama pomisao da je djevojka možda šepava, nije bila dovoljna da držiš jezik za zubima?« Tada sam se sjetio da se onda kad sam je prvi put vidio, sasvim polako približila majci, a onda sam je toga

78

istoga dana, kad sam došao na večeru, već našao kako sjedi za stolom u gostinjskoj sobi. Možda je sve to učinila da sakrije svoj nedostatak. Ali zašto ga je onda tako otvoreno sad priznala? Bacio sam sa strane pogled na nju, učinila mi se veoma tužna. Činio sam sve moguće da zabašurim svoju nespretnost, a nije mi bilo teško, jer je mati, kako je i sama priznavala, voljela da se smije, pa je odmah prihvatila razgovor. Razgledali smo cio vrt — stabla, cvijeće, jezerce za patke, praonicu i još tisuću stvari što mi ih je pokazivala i tumačila, dok sam ja sa strane samo vrebao na Eugenijine oči... Kunem vam se da Eugenijin pogled nije bio ni najmanje šepav. Bio je ravan i savršeno zdrav. Zračio je iz dva smeđa, mirna oka. Dva-tri puta, mislim, ta su dva oka, nešto zbunjena, spustila pogled, ali samo dva-tri puta. Uglavnom su me gledala otvoreno, bez straha, ali i bez drskosti.

79

Glava 33. BLAŽENI ONI KOJI NE ODLAZE Grehota što je šepala. Imala je tako lijepe oči, tako svježa usta, tako otmjeno držanje... a šepava! Takve suprotnosti navode čovjeka da pomisli kako se priroda pokatkad samo gadno našali. Zašto šepava i lijepa? — postavljao sam pitanje dok sam se uvečer vraćao kući, ali odgovora nisam našao. A kada već ne možeš riješiti koju zagonetku, najbolje je da je baciš kroz prozor. Tako sam i učinio. Uzeo sam ručnik i istjerao toga drugog crnog leptira, što je oblijetao mojim mozgom. Olakšan, legoh na počinak. Ali kroza san, taj prozorčić našega duha, kukac se ponovno vrati, pa sam cijelu noć proveo gonetajući tajnu koja se nije dala odgonetnuti. Osvane kišni dan, i ja odložim svoj put. Ali sutradan nebo bijaše svijetlo i plavo, a ja ipak nisam otputovao. Prođe i treći i četvrti dan, pa i kraj sedmice, a ja se još uvijek ne mičem... Jutra lijepa, svježa, radosna. Dolje obitelj koja me očekuje, zaručnica, parlament, a ja, ne misleći ni na što, u zanosu kraj nogu svoje hrome Venere. »U zanosu«, to se tako kaže radi ljepote stila. Nije to bio zanos. Bila je to zabava, neko zadovoljstvo i tjelesno i duševno. Volio sam je, istina. Kraj toga jednostavnog stvorenja, kraj te hrome, nezakonite djevojčice, koja bijaše plod ljubavi i zablude, bilo mi je lijepo, a njoj, mislim, još ljepše kraj mene. A sve se zbivalo u Tijuki. Prava pastirska idila. Dona Eusebia motrila nas, ali ne baš mnogo. Upravo koliko je bilo potrebno, a da ipak tako ne izgleda. A djevojka mi je u prvoj ustreptalosti davala svu svoju još netaknutu dušu. — Odlazite sutra? — upita me u subotu. — Mislim. — Nemojte. Nisam otišao, a Evanđelju sam nadodao još i ovaj stavak: »Blaženi oni koji ne odlaze, jer će im pripasti prvi poljubac djevojački.« U nedjelju doista dođe taj prvi Eugenijin poljubac, što joj ga dotad još nijedan muškarac nije uzeo. Niti je bio ukraden niti otet, nego dan čisto, kao dug što ga plaća pošten dužnik. Jadna Eugenia! Da si mogla znati što je sve u tom času proletjelo mojim mozgom! A ti si drhtala od uzbuđenja, ruke si položila na moja

80

ramena i u meni gledala svog odabranika. A ja? Opet je preda mnom iskrsla godina 1814, šumarak, doktor Vilaça, pa sumnjičavo pomislih kako se, eto, ni ti ne možeš oteti svojoj krvi, svome porijeklu. Dona Eusebia nenadano uđe, ali smo mi ipak bili brži. Nije nas zatekla u zagrljaju. Ja sam brzo prišao prozoru, a Eugenia sjedne popravljajući pletenicu. Kakva li divna licemjerstva! Kakve li profinjene vještine! Kakva savršena pretvaranja! A sve to tako jednostavno, bez prenemaganja, prirodno, kao što je têk ili san. Utoliko bolje! Dona Eusebia nije ništa posumnjala.

81

Glava 34. OSJETLJIVOJ DUŠI Sigurno će se između pet ili deset čitalaca ove knjige naći koja osjetljiva duša što će, uznemirena prethodnim poglavljem, početi drhtati nad Eugenijinom sudbinom i možda... jest, možda će me u dnu duše osuditi kao cinika. Zar baš cinika, osjetljiva dušo? Tristo mu jada! Takvu bi uvredu trebalo krvlju oprati, ukoliko se krvlju ikada išta opralo na ovome svijetu. Ne, dušo osjetljiva, nisam cinik, bio sam samo čovjek... Moj mozak bijaše pozornica na kojoj su se odigravali prizori svake vrste — tragedije, pobožne drame, melodrame, komedije, farse, lakrdije — u jednu riječ, pravo vrzino kolo, gdje si mogao vidjeti sve: i ružu iz Smirne i običnu rutvicu iz tvog vrta, raskošnu postelju Kleopatrinu i kutak na obali, gdje prosjak drijema i cvokoće. U njemu su se ukrštavale najrazličitije misli, u najvragometnijim oblicima. U njemu nije bilo samo orlova i kolibrića nego i balavih puževa i žaba krastača. Povuci, dakle, svoj izraz, osjećajna dušo, svladaj živce, obriši naočale — jer to često dolazi samo od naočala, i završimo jednom zauvijek priču o onome šumskom cvijetku.

82

Glava 35. PUT U DAMASK Poslije kakvih osam dana, kad sam se našao na putu u Damask,10 to jest kad sam promijenio naum, začuh tajanstven glas, koji mi prišapnu ove riječi iz Evanđelja (Djela apostolska, glava IX, 6): »Ustani i uđi u grad«. Glas je dolazio iz mene samog, a bio je dvojake naravi: samilost koja me razoružavala pred nevinošću onog djeteta i strah da djevojku zaista ne zavolim i uzmem za ženu. Da imam šepavu ženu! Nema sumnje, shvatila je razlog mog odlaska. Sama mi je to rekla na verandi, u ponedjeljak uvečer, kad sam joj kazao da ujutro putujem. — Zbogom — uzdahnu i prostodušno mi pruži ruku. — Imate pravo. A kako nisam ništa na to odgovorio, ona nastavi: — Imate pravo što me ne želite za ženu, da ne budete smiješni! Htio sam to opovrgnuti, ali se ona polako udalji, suspregnuvši suze. Potrčim za njom i stanem se kleti svim svecima da baš moram otputovati, ali da je jednako volim, i to mnogo. Hladne hiperbole. Slušala ih je bez riječi. — Ne vjerujete? — upitam napokon. — Ne, i ponavljam: imate pravo. Htio sam je zadržati, ali njezin pogled sad više nije bio pun molbe, on je zapovijedao. Sutradan izjutra odoh iz Tijuke, napol potišten, napol zadovoljan. A sebe sam uvjeravao da sam morao poslušati oca, da meni odgovara politička karijera... da je moje imenovanje... da moja zaručnica... da moj konj... da...

10 U izvorniku fraza estar no caminho de Damasco (doslovno: »nalaziti se na putu u Damask«) zapravo znači: doživjeti naglu unutarnju promjenu, promijeniti mišljenje i sl. Dolazi ta metafora od biblijske priče o viziji svetog Pavla, koji je na putu u Damask doživio unutrašnji preobražaj te se od dotadašnjeg progonitelja kršćana prometnuo u kršćanskog apostola. — Prev.

83

Glava 36. U VEZI S ČIZMAMA Otac mi se iznenadi i zagrli me nježno i zahvalno. — Napokon si se odlučio — reče. — Mogu li onda...? Ostavio sam ga s tom nedovršenom rečenicom i pošao izuti čizme, koje su me tištale. Poslije toga odahnem s olakšanjem i ispružim se koliko sam dug, a moje se noge, a i ja s njima — prepuste blaženstvu. Tada se upustim u razmišljanje kako su tijesne čizme zapravo velika sreća na ovom svijetu, jer se izmučene noge poslije toga upoznaju sa slašću izuvanja. Sapinjite svoje noge tijesnim cipelama, vi koji ste nesretni, a onda ih izuvajte, i bit ćete sretni za male novce, kako kaže Epikur i cipelari. I dok je ta misao radila na trapezu moga mozga, pogled mi se gubio prema Tijuki. Gledao sam hromu siroticu kako se gubi na horizontu prošlosti i osjećao sam kako moje srce neće oklijevati da izuje svoje čizme. I izulo ih je, uživalac nezahvalni! Četiri-pet dana poslije prepuštalo se trenutku one kratkotrajne, neizrecive, nesuzdržljive slasti, koja uvijek dolazi da zamijeni bol, potištenost ili istom prevaljenu brigu... Zaključio sam da je život najveće od svih čuda, da glad izmišlja samo zato da bi uvećao zemaljsku sreću. Vjerujte, kažem vam: sva ljudska mudrost nije ništa prema paru tijesnih čizama. A ti, jadna moja Eugenijo, nikad ih nećeš skinuti. Uputila si se stazom života šepajući u hodu, šepajući u ljubavi, tužna kao siromaški pogreb, osamljena, tiha i radišna, i ići ćeš tako sve dok jednoga dana i ti ne prijeđeš na ovu obalu... Zaista, pitam se jesi li uopće bila potrebna na ovome svijetu? Tko zna...? Da je možda na pozornici ljudske tragedije manjkalo i jedno jedino sporedno lice, možda bi sav komad propao.

84

Glava 37. NAPOKON Napokon, došli smo do Virgilije! Prije nego što sam otišao savjetniku Dutri, upitao sam oca je li među njima dvojicom već bilo kakva prethodna dogovora u pogledu moje ženidbe. — Nikakva. Nedavno sam s njim razgovarao u vezi s tobom, pa sam natuknuo kako bih želio da te vidim kao poslanika. A govorio sam na takav način da mi je obećao da će nešto za tebe učiniti, i vjerujem da hoće. A kad govorim o zaručnici, mislim na njegovu kćerku. Ma to ti je sama dražest, pravi mali dragulj. Lijepa je ko cvijet, ne, ko zvijezda, ma nešto neviđeno, eto... I mislio sam, oženiš li se njome, brzo ćeš postati poslanik. — To je sve? — Sve. Otiđosmo Dutri. Divan čovjek bijaše taj Dutra. Veseo, prirodan, pravi rodoljub, zabrinut zbog nevolja koje taru zemlju, ali ne ipak toliko da se ubija od briga kako da ih izliječi. Smatrao je da je moja kandidatura veoma opravdana. Ipak bi bilo dobro još malo počekati. Predstavio me svojoj ženi — veoma uvaženoj dami — i svojoj kćeri, koja je u svemu opravdala one hvalospjeve mog oca. I to više nego opravdala, kunem vam se; prenesite se samo u 27. poglavlje. Kako sam u pogledu male imao već gotove planove, gledao sam je na poseban način. Ne znam je li možda i ona osjećala kao i ja, ali me gledala kao i ja nju, a taj naš prvi pogled bijaše naprosto supružnički. Poslije mjesec dana već smo postali bliski.

85

Glava 38. ČETVRTO IZDAN]E — Dođite sutra k nama na ručak — reče mi jedne večeri Dutra. Prihvatih poziv. Sutradan poslah kočiju, da me čeka na Trgu Svetog Franje Paulskog, a ja se prošetah po gradu. Sjećate li se moje teorije o ljudskim izdanjima? Znajte dakle da sam u to doba bio već četvrto izdanje, pregledano i ispravljeno, ali još puno pogrešaka i barbarizama. Ali su ti nedostaci unekolike nadoknađeni tiskarskim slogom, koji bijaše veoma elegantan, i u raskošnom uvezu. Kako sam onako tumarajući prolazio Draguljarskom ulicom, izvučem sat, a staklo mi pade na pločnik. Uđem u prvi dućan koji mi je naišao. Bio je kao kakva ćelija, mračan i prašan. U dnu, iza tezge sjedila žena. Njezino žuto lice, unakaženo boginjama, u prvi mah nije uopće pobuđivalo pažnje. Ali kad se čovjek u nj bolje zagledao, imao je čudan dojam. Ne, to lice nekad nije bilo ružno. Naprotiv, čak se vidjelo da je žena bila lijepa, i to dobrano. Ali bolest i preuranjena starost uništile su u njoj svu draž i svježinu. Boginje su joj strahovito iznakazile lice. Veliki, gusto posuti ožiljci stvarali joj na licu rupe, kvrge i brazde, pa se činilo da je to koža kakve strašno naborane životinje. Najljepše na tom licu bile su oči, ali su imale čudan i odbojan izraz, koji se, uostalom, promijenio čim sam s njom progovorio. Kosa joj bila siva i gotovo isto tako puna prašine kao i vrata na dućanu. Na jednom prstu lijeve ruke sjao joj dijamant. I, hoćete li vjerovati, potomci? ta žena bijaše Marcela. Nisam je odmah prepoznao, nije ni bilo lako, ali je ona prepoznala mene čim sam progovorio. Oči joj zasjaše, i njihov se obični izraz odmah izmijeni, dobile su neki drugi izraz, u isti mah i tužan i blag. Učinila je kretnju kao da se želi sakriti ili pobjeći. Instinktivno je progovorila taština, ali to bijaše samo časovita reakcija. Odmah se zatim umiri i nasmiješi. — Želite nešto kupiti? — reče i pruži mi ruku. Nisam odgovorio. Marcela shvati razlog moje šutnje (a i nije baš bilo teško). Pitala se samo što je u meni bilo jače — zaprepaštenje nad sadašnjošću ili sjećanje na prošlost. Ponudi mi

86

stolicu, pa mi preko tezge, koja je bila međe nama, uze nadugo pričati o sebi, o svom životu, o suzama što ih je zbog mene prolila, o svojoj tuzi. Govorila mi je o svojim nevoljama i najposlije o svojoj bolesti, koja joj je uništila lice, i kako je vrijeme to djelo konačno dokrajčilo. Zapravo, oronulost je bila više u njezinoj duši. Prodala je sve ili gotovo sve. Neki čovjek, kojega je nekad voljela, ostavio joj taj mali draguljarski dućan, ali, da bi nevolja bila potpuna, u dućan je malo tko navraćao — možda zato što ga vodi jedna žena. Zatim me zamoli da joj ja ispričam kako sam živio. Brzo sam bio gotov, moj život nije bio ni dug ni zanimljiv. — Jeste li oženjeni? — upita Marcela kad sam dovršio. — Još nisam — odgovorih suho. Marcela pogleda na ulicu onim pogledom bez izražaja, kakav je u čeljadeta koje se prepušta razmišljanju ili uspomenama. A ja sam se zagledao u prošlost i u toj se zbrci sjećanja i žaljenja pitao kako sam mogao zbog nje činiti onolike ludosti. Očito, nije to više bila Marcela iz 1882. Ali, je li i ona nekadašnja vrijedila i trećinu svih mojih žrtava? To sam se pitao promatrajući Marcelino lice. Ono mi je govorilo da nije, dok su mi njezine oči jasno odavale da je u njima već onda, kao i danas, gorio plamen gramzljivosti. Samo što to moje oči onda nisu znale vidjeti, jer su to bile oči iz prvog izdanja. — A zašto ste ušli ovamo? Jeste li me s ulice vidjeli? — upita me, budeći se iz one obamrlosti. — Nisam, mislio sam da je ovdje urar, htio sam kupiti staklo za sat. Pogledat ću na drugom mjestu. Marcela žalosno uzdahne. Bilo mi je i tužno i strašno, jedva sam čekao da iziđem. Ali Marcela zovne crnca, dade mu moj sat, i uprkos mom opiranju pošalje ga u susjedni dućan, da mi nabavi staklo. Nije bilo druge, morao sam opet sjesti. Marcela mi reče kako joj je potreban oslonac nekadašnjih njezinih prijatelja. Počne mi govoriti kako ću se i ja, naravno, prije ili poslije oženiti, i ponudi mi da će mi jeftino nabaviti lijepa nakita. Nije doduše upotrijebila riječ jeftino, poslužila se ljepšom, ali prilično jasnom metaforom. A meni odjednom sine da su sve one njezine nevolje (osim bolesti) zapravo izmišljene, da ona ima novca na sigurnu, i da se trgovinom bavi samo zato da zadovolji svoju strast za dobiti, što ju je neprestano izjedala, baš kao crv, o čemu sam se poslije i uvjerio.

87

Glava 39. SUSJED Dok sam tako razmišljao, uđe u dućan čovjek omalen, bez šešira, držeći za ruku djevojčicu od kakve četiri godine. — Kako ste danas? — upita Marcela. — Nije loše, nije loše. Hodi ovamo, Maricota! Čovjek podiže djevojčicu i spusti je iza tezge. — Hajde — reče — pitaj gospođu Marcelu je li dobro spavala. Tako joj se žurilo da dođe ovamo da je mati nije mogla pravo ni odjenuti... Onda, Maricota? Reci gospođi da te blagoslovi... Što? Pazi se šibe...! Tako... Ne znate vi što ona radi po kući, neprestano govori o vama, a ovdje stoji kao zalivena. Jučer je... Da kažem, Maricota? — Ne, tata, nemoj reći... — O, znači da je nešto ružno? — upita Marcela tapšući djevojčicu po licu. — Ispričat ću vam. Majka je uči da svake večeri uputi Gospi jedan očenaš i zdravomariju. Ali sinoć, zamislite, plašljivim je glasom pitala... zamislite što... može li očenaš uputiti svetoj Marceli. — Jadna mala! — reče Marcela i poljubi je. — To već nije ljubav, nego prava strast prema vama, tolika da i zamisliti ne možete... Majka kaže da je mala kao začarana... Čovjek je još koješta naklapao, a sve slatko i medeno, dok napokon nije otišao i poveo malu, ali nije propustio da me usput omjeri, istraživački i sumnjičavo. Upitao sam Marcelu tko je taj čovjek. — Urar iz susjedstva, dobar čovjek. Žena mu je veoma draga, a i mala im je zlatna, jeste li vidjeli? Jako me vole... zbilja drag svijet. Dok je to govorila, učini mi se kao da joj je glas od radosti zadrhtao, a val sreće kao da se razlio njenim licem.

88

Glava 40. U KOČIJI Crnac se vrati i donese mi sat s novim staklom. Bilo je krajnje vrijeme, ondje već nisam mogao izdržati. Dao sam mu omanji srebrenjak. Marceli sam kazao da ću opet navratiti, te brže-bolje iziđem. Moram priznati, srce mi je tuklo, ali je tuklo kao mrtvačko zvono. Osjećao sam se rastrgan najsuprotnijim dojmovima. Sjetih se da mi je taj dan započeo vedro i veselo da ne može bolje. Za doručkom mi je otac unaprijed odrecitirao prvi poslanički govor. Obojica smo se mnogo smijali, i sunce se smijalo s nama i sjalo kao za najljepših dana. Kako će se Virgilia smijati kad budemo pričali našu šalu. A onda mi, eno, odjednom padne staklo sa sata, ja uđem u prvi dućan koji je naišao, i gle — preda mnom izroni prošlost, zapahne me i razboli, i sad upitno gleda u me, lica izbrazdana nevoljama i izgrižena crnim boginjama... Ostavih je ondje. Brzo uskočih u kočiju, koja me čekala na Trgu Svetog Franje Paulskog i doviknuh kočijašu adresu. Kočijaš požuri konje, tako da sam poskakivao, škripale opruge, kotači u blatu — kiša je tek bila prestala — ostavljali svoj trag, a meni se još uvijek činilo da stojim na mjestu. Jeste li kadgod osjetili mlak vjetar, lagan je a uznemiruje, ne nosi šešire s glave, ženama ne podiže suknje, a ipak je mnogo gori, jer vas slomi, oslabi, rastroji. Osjetio sam taj vjetar. Nema sumnje, puhao je tako što sam se nalazio u nekakvu klancu izmeđe prošlosti i sadašnjosti, a činilo se da će mi puhati i kroz ravnicu budućnosti. A povrh svega, blažena se kočija uopće ne miče s mjesta! — Hej! Joan! — viknem kočijašu. — Mičemo li se mi, ili se ne mičemo? — Evo nas pred vratima gospodina savjetnika.

89

Glava 41. PRIVIĐENJE Dobro je rekao. Požurio sam se i ušao. Virgilia je bila nestrpljiva, loše volje, nešto naoblačena čela. S njom se u salonu nalazila i njezina mati, koja bijaše gluha. Poslije uobičajenih pozdrava, djevojka mi suho odsiječe: — Računali smo da ćete stići ranije. Pravdao sam se što sam bolje mogao. Izmišljao sam da se konj nije htio micati s mjesta, da me zaustavio neki prijatelj. I glas mi odjednom zamrije na usnama, bio sam osupnut. Virgilia... je li to Virgilia? Uporno sam je gledao, a ono što sam vidio bilo je tako strašno da sam korak ustuknuo i odvratio pogled. A onda sam je ponovno pogledao: lice joj je bilo iznakaženo crnim boginjama, a njezina nježna, ružičasta put bila je sada žuta i razrovana od strašne bolesti, koja je uništila lice Španjolke. Pogled, nekoć vragolast, bio je sad utučen, usta puna gorčine, držanje umorno. Gledajući je neprestano, uzeh je za ruku i oprezno privukoh sebi. Nisam se varao: to su doista bili ožiljci crnih boginja. Mislim da mi se nehotično otela kretnja kojom sam odao kako osjećam odvratnost. Virgilia se odmakne i sjedne na sofu. Stajao sam neko vrijeme gledajući u pod, u svoje cipele. Da odem ili da ostanem? Odbacim prvu pomisao, koja je naprosto bila apsurdna, i približim se Virgiliji, koja je sjedila bez riječi. Bogovi! Bila je to opet mlada, svježa, lijepa Virgilia. Uzalud sam na njezinu licu tražio i najmanji znak bolešćine. Ni traga. Koža joj bijela i fina kao i dosad. — Zar me prvi put vidite? — upita opazivši da je uporno ispitujem pogledom. — Tako lijepu, da. Sjeo sam. Virgilia je bez riječi pucketala prstima. Poslije nekoliko trenutaka šutnje okrenem govoriti o drugom, ali ona nije odgovarala, nije me gledala. I da nije bilo onoga laganog pucketanja prstiju, reklo bi se — pravi kip šutnje. Samo mi jednom dobaci pogled, ali s visoka. Podigne malo lijevi kut usta, a obrve čvrsto skupi, pa joj je lice poprimilo tragikomičan izražaj. Taj je prezir bio izvještačen kao rumenilo na licu. Ne kažem, sigurno je trpjela, bez obzira na to je li bila tužna ili samo ljuta. A

90

kako bol koju nastojimo skriti, još više peče, vjerojatno je Virgilia trpjela dvostruko više nego što je zapravo trebalo. Ali, mislim, ovo je već metafizika.

91

Glava 42. KOJA JE IZMAKLA ARISTOTELU Evo još nešto što mi se čini da isto tako spada u metafiziku. — Zavrte loptu, na primjer. Ona se kotrlja i kotrlja. Naiđe na drugu loptu, udarac prenese na nju, pa se i ta druga lopta počne kotrljati kao i prva. Uzmimo sada da se prva lopta zove... Marcela — ovo je čista pretpostavka — druga Bras Cubas, a treća Virgilia. Zamislimo da je Marcela, koja se zavrtjela još u prošlosti, kotrljajući se dotakla Brasa Cubasa — a ovaj se opet, popuštajući pokretnom impulsu, okrznuo o Virgiliju, koja nema nikakve veze s prvom loptom. I evo kako se jednostavno prenošenjem snaga dodiruju društveni ekstremi i kako nastaje ono što možemo nazvati — solidarnošću ljudske dosade. Kako je ovo poglavlje moglo izmaći Aristotelu?

92

Glava 43. MARKIZA, JER ĆU POSTATI MARKIZ Doista, Virgilia je bila mali vrag, doduše s anđeoskim licem, ali ipak vrag, i onda... Onda se pojavio Lobo Neves, čovjek koji nije bio ni okretniji, ni elegantniji, ni obrazovaniji, ni simpatičniji od mene, a ipak mi je oteo Virgiliju i kandidaturu u nekoliko tjedana, i to doista cezarski smiono. Nije to bila posljedica možda našeg neslaganja, niti se obitelj u to i najmanje miješala. Dutra mi jednog dana reče da mi treba počekati drugu priliku, jer da kandidaturu Loba Nevesa podupiru veoma utjecajne ličnosti. Popustio sam. Bio je to početak mog pada. Tjedan poslije toga Virgilia smiješeći se upita Loba Nevesa kada će postati ministar. — Što se mene tiče, odmah, ali s obzirom na druge, od danas do godinu dana. — Hoćete li mi obećati da ću jednog dana postati barunica — na to će Virgilia. — Markiza, jer ću ja biti markiz. Gotovo! Bio sam izgubljen. Virgilia usporedi orla i pauna, pa izabere orla, ostavljajući pauna zapanjena, uvrijeđena, sa ona dva-tri poljupca što mu ih je poklonila. Možda i sa pet, ali da ih je baš bilo i deset, ništa ne bi značilo. Muškarčeve usne nisu kao kopita Atilina konja, da zemlja koju dodirnu ne rađa više: upravo je obratno!

93

Glava 44. JEDAN CUBAS! Mog oca to je upravo porazilo, i sva je prilika da je to i bio uzrok njegove smrti. Sagradio je već toliko kula u zraku i toliko lijepih snova da nije bez teškog potresa mogao gledati kako se sve to odjednom ruši. Najprije naprosto nije htio vjerovati. Zar jedan Cubas! Cvijet dičnoga obiteljskog stabla Cubasa! Govorio je to tako iskreno da sam ja, a bio sam već upućen u tajnu našega bačvarskog porijekla, na čas zaboravio na žensku nestalnost i nehotično se sav predao razmišljanju o onome, uostalom ne tako rijetkom ali veoma zanimljivom fenomenu: kad u ono što izmisliš počneš i sam vjerovati! — Jedan Cubas! — neprestano mi je sutradan ponavljao za doručkom. A taj doručak nije bio nimalo veseo. Padao sam od sna i umora, jer sam probdio dobar dio noći. Od ljubavne boli? Ni govora. Jednu istu ženu ne možete dva puta voljeti. A kako sam tu ženu imao tek zavoljeti dvije-tri godine kasnije, to moj osjećaj tada nije bio bogzna što: malo prolaznog zanosa, malo sinovske poslušnosti, a najviše taštine. Dovoljno da objasnim zašto nisam spavao. Bio je to fijasko. Mali fijasko, ali oštar kao ubod iglom, bol koja se međetim brzo rasplinu u dimu od cigareta, u nekoliko udaraca šakom po zraku, u čitanju. Rasplinula se još prije zore, tako da sam svitanje dočekao mirniji nego ikad u životu. Ali sam ja bio mlad, lijek sam imao u sebi, dok moj otac nije mogao tako lako podnijeti udarac. Ako pravo uzmemo, možda svu krivicu za njegovu smrt i ne treba pripisivati jedino ovom porazu, ali da je tome mnogo pridonio, u to ne treba sumnjati. Umro je poslije četiri mjeseca, tužan, satrven, kao da je neprestano o nečem razmišljao, kao da ga je nešto morilo, teško kao grižnja savjesti ili smrtno razočaranje, koje mu je došlo umjesto kašlja i reumatizma. Ipak je još jednom doživio pola sata radosti, kad ga je posjetio neki ministar. Opet sam mu na licu ugledao — jasno se još i sad sjećam — onaj nekadašnji ljubazni osmijeh, a u očima pojačan sjaj. Bio je to posljednji trzaj duše koja se već borila sa smrću. Poslije toga nanovo zapade u potištenost, tužan što odlazi a da mi nije osigurao

94

važan položaj, kako mi je, ako ćemo pravo, i odgovaralo. — Jedan Cubas! Umro je nekoliko dana poslije ministrova posjeta. Bilo je svibanjsko jutro. Kraj njega stajahu njegova dva djeteta — Sabina i ja — stric Ildefonso i Sabinin muž. Svi liječnici, sva nauka, sva ljubav njegove djece i njihova brižna njega — ništa mu nije pomoglo, morao je umrijeti. — Jedan Cubas!

95

Glava 45. BILJEŠKE Jecaji, suze, crni zastori; na ulaznim vratima crni baršun; ljudi; jedni mrtvaca oblače, drugi uzimaju mjeru za lijes; odar, svijećnjaci, osmrtnice; znanci; tiho ulaženje, prigušeni koraci i stisak ruke članovima obitelji; jedna lica žalosna, druga ozbiljna i šutljiva; svećenik, crkvenjak, molitva, škropljenje blagoslovljenom vodom, zatvaranje lijesa, čavli, udarci čekića; šestorica ljudi dižu lijes s odra; teško silaženje niza stube; glasan plač; ponovni jecaji, ponovne suze članova obitelji; lijes se unosi u mrtvačka kola; ljudi se razmiču, vrata se zatvaraju; kotrljanje kotača; mrtvačka kola na čelu, za njima kočije... jedna po jedna... Ovo možda podsjeća na goli inventar? To su bilješke što sam ih uzeo za jedno tužno i banalno poglavlje koje neću napisati.

96

Glava 46. BAŠTINA Neka čitalac sada sebi predoči prizor koji se odigrao osam dana poslije očeve smrti: moja sestra sjedi na sofi; nešto dalje Cotrim se oslanja na konzolu, prekrižio ruke, stoji i grize brk; ja upirem oči u pod i šetam gore-dolje. Duboka crnina, duboka šutnja. — Pa najposlije — reče Cotrim — ova kuća i ne vrijedi više od trideset tisuća; dobro, uzmimo da vrijedi trideset i pet... — Vrijedi ona pedeset — odmjerih ja. — Sabina zna da je stajala pedeset i osam. — Da je stajala i šezdeset — preuze Cotrim — to još ne znači da je toliko i vrijedila, a najmanje da danas vrijedi toliko. Valja ti znati da je cijena nekretninama pala, ima već nekoliko godina. A ako ova kuća vrijedi pedeset tisuća, koliko će onda vrijediti ona vani što je ti želiš za sebe? — Ta mani, dobar čovječe, tako stara kuća... — Stara! — uzviknu Sabina i podignu ruke k nebu. — Kladio bih se da je za tebe čak nova? — Slušaj, Bras, ostavimo to — reče Sabina i ustane. — Možemo se lijepo i prijateljski sporazumjeti. Cotrimu nije do crnaca, on želi samo tatina kočijaša, i Paula... — Kočijaša nikako — usprotivim se. — Zadržat ću kočiju, pa valjda neću kupovati drugog kočijaša. — Dobro. Onda su moji Paulo i Prudencio. — Prudencio je slobodan. — Slobodan? — Ima već dvije godine. — Slobodan? Nevjerojatno kako je tvoj otac rješavao obiteljske stvari a da nikoga o tome i ne obavijesti. Dobro, kad je tako. Ali srebrninu, mislim, nije »oslobodio«. Radilo se o obiteljskoj srebrnini, starom posuđu iz doba Dom Joséa I.11 Bijaše to najdragocjeniji dio baštine, koliko po izradi toliko po starosti i porijeklu. Prema pričanju mog oca, bio je to dar grofa Cunhe, ondašnjeg brazilskog potkralja, mome pradjedu Luisu 11 Dom José, zvani Reformator, vladao je Portugalom i njegovim posjedima 1750.-1777. — Prev.

97

Cubasu. — Za srebrninu ne bih ni pravio pitanja da je tvoja sestra toliko ne želi. A mislim da je u pravu. Sabina je udata, njoj je potreban lijep stolni pribor, da se njime ponosi. A ti si samac, ne primaš nikoga... — Ali se mogu oženiti. — Zašto? — upadne Sabina. To je pitanje bilo tako savršeno da sam načas zaboravio raspru oko naših interesa. Nasmiješio sam se, uzeo Sabininu ruku i nježno je potapšao, najednom toliko dobre volje da je Cotrim tu kretnju protumačio kao pristajanje, pa mi se zahvali. — Na čemu? Niti sam što ustupio niti ustupam. — Ne ustupaš ništa? Ja odmahnem glavom. — Pusti, Cotrim — reče moja sestra svome mužu. — Možda želi i košulje s nas. Još samo to treba! — Jest, još samo to, zaista! Te hoće kočiju, te hoće kočijaša, te mu treba srebrnina, naprosto bi sve htio. Mnogo jednostavnije da sa svjedocima iziđeš pred sud pa se zakuneš i izjaviš da ti Sabina nije sestra, da ti ja nisam svojak i da Bog nije Bog. Tako barem nećeš ništa izgubiti, ni jedne jedine žlice. Ne, brajko moj, tako ne ide. Bio je toliko bijesan, a ja isto tako, te sam pomislio kako je najbolje da srebrninu jednostavno podijelimo. Ali on rikne i upita me, a kome će pripasti čajnik, kome posuda za šećer. Najposlije izjavi da će se već na sudu vidjeti i odrediti tko na što ima pravo. Za te prepirke Sabina priđe prozoru što je gledao u vrt, zastane malko, a onda se vrati i predloži da će mi ostaviti Paula i jednog drugog crnca u zamjenu za srebrninu. Baš sam htio kazati kako na to ne pristajem kad me Cotrim pretekne i izrazi to isto. — Nikada! — reče. — Ne treba mi milostinje! Ručak je prošao u sumornoj atmosferi. Stric kanonik pojavi se na zasladi, kad se već posluživalo slatko, ali je ipak prisustvovao maloj prepirci. — Djeco moja, ne zaboravite da je moj brat ostavio dovoljno kruha da se svima podijeli. — Znam, znam — zabrza Cotrim. — Samo što se ne radi o kruhu, nego o maslacu. Suh mi kruh ne ide niz grlo. Dioba se konačno izvršila, ali smo ostali zavađeni. A priznat ću vam da me jako boljelo što sam se posvadio sa Sabinom. Bili smo tako bliski. Zajedničko djetinjstvo, naše igre, naše dječje svađe, pa 98

radosti i tuge kasnije dobi — sve smo to zajedno dijelili, povjeravali se jedno drugome pa se zajedno smijali i plakali kao pravi brat i sestra. A sada, eto, posvađani. Sve minulo kao ljepota Marcelina, koju su uništile crne boginje.

99

Glava 47. OSAMLJENOST Marcela, Sabina, Virgilia... sve sam ih u jedno spojio, kao da su ta imena i te osobe samo različiti vidovi moje vlastite duše. Ti, pero moje preslobodno, utegni se malo, metni kravatu, pristojno se obuci, pa tek onda uđi sa mnom u ovu kuću i sjedni na tu počivaljku što čuva tajnu onih slatkih i lijepih pustolovina koje sam doživio od očeve smrti do 1842. Dođi. A ako osjetiš kakav miris, nemoj misliti da sam ga ja poprskao da uživam. Ne, to su još tragovi N... ili možda Z... ili U... koje su dolazile da se ovdje prepuste svojim otmjenim porocima. Ali ako zatražiš još štogod osim mirisa, ostat ćeš kratkih rukava! Ništa nisam zadržao: ni slike, ni pisma, ni bilo kakve uspomene, čak se i sjećanje rasplinulo: ostadoše samo ona početna slova. Živio sam napol kao pustinjak. Izlazio sam kadikad na kakav ples, ili u kazalište, išao na kakav skup i uglavnom provodio vrijeme razgovarajući sa samim sobom. Živio sam; prepuštao se plimi i oseki događaja i slučajnosti, kadikad se zanosio, katkad opet bio ravnodušan i neprestano zapadao u najsuprotnija raspoloženja: ili me mučila krajnja ambicija ili pak obuzimala krajnja malodušnost. Bavio sam se i politikom i književnošću. Objavljivao sam u novinama članke i stihove i stekao ime polemičara i pjesnika. Kad bih mislio na Loba Nevesa, koji je već bio poslanik, i na Virgiliju, buduću markizu, pitao sam se potajno: zar ja ne bih bio bolji poslanik i bolji markiz od Loba Nevesa? Pa vrijedim više, kudikamo više od njega, govorio sam i gledao u vršak svoga nosa...

100

Glava 48. VIRGILIJIN ROĐAK — Znate li tko je jučer stigao iz San Paula? — upita me jedne večeri Luis Dutra. Luis Dutra bio je Virgilijin rođak. I on bijaše poklonik muza. Njegovi su stihovi glatko tekli i bili bolji od mojih, njihovu je tvorcu nedostajala samo naklonost stanovitih osoba pa da stekne opće priznanje. Ali je bio plašljiv, ništa nije pitao, a obradovao bi se i najmanjoj pohvali. To bi mu iznova davalo snage, pa bi se bacao na posao s pravim mladenačkim žarom. Jadni Luis Dutra! Čim bi što objavio, dotrčao bi pa bi se stao vrtjeti oko mene ne bih li mu barem jednom riječi kazao svoje mišljenje, ne bih li barem čime pokazao da mi se sviđa ili da cijenim njegov najnoviji rad. A ja bih govorio o tisuću drugih stvari, o konjima, kočijama — o svemu, samo ne o njegovim stihovima ili prozi, već prema tome što je bilo. On bi najprije živo prihvaćao razgovor, a onda sve slabije i slabije i trudio se da bilo kako navede razgovor na svoje. Otvarao bi kakvu knjigu, pitao bi me radim li što, a ja bih odgovarao sa da ili ne i ponovno skretao, na što bi on još neko vrijeme slušao, a onda bi prestao pratiti razgovor i odlazio potišten. A ja sam time želio postići da posumnja u sebe, htio sam da ga obeshrabrim, da ga likvidiram. A sve to onako usput, gledajući u vrh nosa...

101

Glava 49. U VRH NOSA O, nose moj, nosiću, ti savjesti bez grižnje, čemu li mi sve nisi poslužio u toku života... Jesi li se katkad, dragi čitaoče, upitao čemu služi nos? Objašnjenje doktora Panglossa 12 glasi da je nos stvoren zato da bi se nosile naočale — i priznajem da me neko vrijeme to tumačenje potpuno zadovoljavalo. Ali se dogodilo da sam jednoga dana, čeprkajući po ovom mutežu kao i po drugim zakučastim filozofskim problemima, došao do jedinoga, pravog, konačnog objašnjenja. Zaista, trebalo je samo pomisliti na fakire. Čitalac zna da fakiri sate i sate provode gledajući u vršak svog nosa, u želji da ugledaju svjetlost nebesku. Kad iskrivi pogled gledajući u vršak nosa, fakir postaje neosjetljiv za sve što je oko njega, on vidi ono što je inače nevidljivo, dokučuje ono što se ne da shvatiti, on se diže iznad zemlje, oslobađa se, eterizira. Ta sublimacija bića kroz vršak nosa najviši je duhovni fenomen, a ta sposobnost ne pripada samo fakirima, ona je opća. Svaki čovjek ima ne samo potrebu nego i moć da promatra svoj vlastiti nos, sve dok mu se ne ukaže svjetlost nebeska, a ovako duboko razmišljanje, kojemu je rezultat podređivanje svemira Nosu Jedinome, uspostavlja društvenu ravnotežu. Da su nosevi isključivo promatrali samo jedan drugoga, ljudski rod ne bi živio ni dva stoljeća. Bio bi se ugasio već tamo s prvim plemenima. Ovdje očekujem čitaočev prigovor: — Kako to može biti — reći će — kad nikad nitko nije vidio ljude da promatraju svoj vlastiti nos? Čitaoče ograničena duha, to dokazuje da nikada nisi shvatio mozak jednog šeširdžije. Šeširdžija, na primjer, prolazi ispred trgovine šeširima: dućan je to njegova protivnika, otvorio ga je ima dvije godine. Dućan je tada imao dvoja vrata, danas ih ima četvera, a uskoro će ih imati šestera ili osmera. U izlogu su šeširi njegova protivnika, na vrata ulaze njegove mušterije. Šeširdžija tada uspoređuje taj dućan sa svojim, koji je otvoren mnogo prije toga, a 12

U Voltaireovu romanu Candide. — Prev.

102

ima samo dvoja vrata — uspoređuje te šešire sa svojima, koji se mnogo manje traže iako im je cijena jednaka. Naravno, to ga muči, on kreće dalje, utonuo u misli, očiju ili uzdignutih ili spuštenih, i pita se kakvi su razlozi da je taj drugi uspio, a on nije, iako je on, šeširdžija, mnogo bolji u zanatu od onoga drugog... I eto, sada dolazi trenutak kad se oči zagledaju u vršak nosa. Zaključak je dakle da su dvije osnove sile: ljubav, koja vrstu umnožava, i nos, koji je podređuje individui. Produkcija, ravnoteža.

103

Gtava 50. VIRGILIA SE UDALA — Osoba koja je stigla iz San Paula, moja je rođakinja Virgilia, žena Loba Nevesa — nastavi Luis Dutra. — Ah! — A ja sam tek danas saznao nešto, vi mangupe... — Što ste saznali? — Da ste se vi imali njome oženiti. — Bila je to ideja mog oca. A tko vam je rekao? — Ona sama. Mnogo sam joj o vama pričao, a ona mi je onda sve ispripovijedala. Sutradan, u ulici Ouvidor, dok sam stajao pred vratima Plancherove tiskare, opazim malo dalje prekrasnu ženu. Bila je to Virgilia. Poznao sam je tek kad se našla svega nekoliko koraka od mene — toliko se promijenila, toliko je priroda i umješnost usavršila njezinu ljepotu. Pozdravimo se. Ona prođe i uspe se sa svojim mužem u kočiju, koja ih je malo dalje čekala. Ostao sam zapanjen. Za osam dana susreo sam je na nekom plesu. Mislim da smo izmijenili dvije-tri riječi. Ali mjesec dana poslije toga, na drugom plesu, u kući otmjene dame, koja je za prvog carstva bila zvijezda svih salona, ali ni za drugog još nije potpuno zašla, naš je susret bio dulji i potpuniji: mogli smo razgovarati i plesati. Ples je divna stvar. A mi smo plesali. I, priznat ću vam, kad sam privukao k sebi to divno, podatno tijelo, prožeo me čudan osjećaj, osjećaj čovjeka koga su okrali. — Jako je vruće — reče ona kad smo završili.— Hoćemo li na terasu? — Ne, možete se nahladiti. Prijeđimo radije u drugi salon. U drugom je salonu bio Lobo Neves, koji uvelike počne hvaliti moje političke članke, nadodavši kako o mojim književnim djelima ne govori, jer se ne smatra pozvan da ih ocijeni; ali da su moji politički članci izvrsni, promišljeni i dobro napisani. Odgovorio sam mu isto tako uljudno, i mi se rastadosmo veoma zadovoljni jedan drugim. Otprilike poslije tri tjedna primih poziv od Virgilije da dođem na jedno intimno sijelo. Otišao sam. Dočekala me ljubaznim

104

riječima: — Danas ćete sa mnom plesati. Istina, u ono sam vrijeme slovio kao odličan plesač, pa nije bilo ništa čudno što je željela da pleše više sa mnom nego s drugima. Plesali smo jednom, pa drugi put. Knjiga je zavela Francescu, naš zavodnik bijaše ples. Mislim da sam joj te noći snažno stisnuo ruku. Nije se branila, prepuštala se potpuno zaboravu, a ja sam je stegnuo u naručje pred uperenim pogledima onih koji su nas motrili, nas zajedno s drugim parovima što su se grlili i vrtjeli opijeni kao i mi... Bilo je to ludilo.

105

Glava 51. ONA JE MOJA »Ona je moja!« govorio sam sebi prepuštajući je drugim kavalirima, i do kraja večeri ta se misao uvlačila u me sve dublje i dublje, i svrdlala poput kakva svrdla. »Ona je moja!« rekao sam kad sam stao pred vrata svoje kuće. A tamo — kao da sudbina ili slučaj, ili ni sam ne znam što, hotijaše dati poticaja tome novom osjećaju posjedovanja — ugledam gdje se na zemlji sjaji nešto okruglo i žuto. Sagnem se, bijaše to španjolski zlatnik. »Ona je moja!« ponovih smijući se i metnuh novac u džep. Te noći više nisam mislio na zlatnik. Ali sutradan, kad sam se toga sjetio, u meni se javi kao neka grižnja savjesti, i neki glas kao da me upita zašto bi, dovraga, bio moj zlatnik, a nisam ga ni zaradio, niti mi ga je tko poklonio, nego sam ga naprosto našao na ulici. Očito je da novac nije bio moj, pripadao je onome tko ga je izgubio, bez obzira na to je li taj bogat ili siromah; možda je pripadao kakvu siromašku, kakvu radniku, koji neće imati čime da nahrani ženu i djecu. A sve kad bi taj čovjek i bio bogataš, moja je dužnost samo jedna: novac treba vratiti, a najbolji je i jedini način da to učinim putem oglasa ili preko policije. Napisao sam dakle pismo šefu policije, priklopio novac i zamolio ga da sredstvima koja mu stoje na raspolaganju dostavi novac na ruke zakonitom vlasniku. Poslao sam pismo i mirne duše doručkovao — mogu čak reći da sam bio radostan. Moja je savjest toliko plesala prošle noći da je još bila, jadnica, zadihana. Ali to što sam vratio zlatnik, bio je za nju mali moralni izlaz, otvaranje drugog prozora. Kroz taj ventil prodre val čistog zraka, i jadna gospođa duboko uzdahnu. — Provjetravajte vaše savjesti! — ništa vam više neću reći. Uostalom, ako se isključe sve druge okolnosti, moja je gesta bila lijepa, bila je izraz opravdane uznemirenosti, jednog istančanog osjećaja. To mi je govorila moja gospođa Savjest, tonom koji je u isti mah bio i svečan i ljubazan. Tako mi je govorila oslonjena na taj otvoreni prozor. — Dobro si učinio, Cubase, veoma si se lijepo ponio. Ovaj zrak više je nego čist, mirisan je, ovo je pravi miomiris nebeskih vrtova.

106

Hoćeš li vidjeti što si učinio, Cubase? I ljupka gospa izvadi ogledalce i stavi mi ga pred oči. Tada u punoj svjetlosti ugledah jučerašnji zlatnik, žut, svjetlucav, ugledah kako se udvostručuje, kako se umnožava deset, trideset, pedeset, pet stotina puta, pokazujući mi time sve dobro koje će mi se zbog mog poštenja stostruko naplatiti, u životu i poslije smrti. I duša mi se rastapala od milja nad plemenitim činom, sav sam se u njemu ogledao, postajao sam dobar i velik u vlastitim očima. A što zapravo? Malo obična novca. Eto, što znači malo previše plesati. I tako sam ja, Bras Cubas, otkrio nenadmašiv zakon, zakon jednake vrijednosti prozora, i dokazao kako, da bi se nadoknadilo zatvaranje jednog prozora, treba odmah otvoriti drugi, da se kakvom drugom hvalevrijednom gestom naša savjest može neprestano provjetravati. Možda vam ipak nije sasvim jasno? Možda biste željeli što konkretnije, kakav tajanstveni paket, na primjer? Pa dobro, neka bude tajanstveni paket.

107

Glava 52. TAJANSTVENI PAKET Dogodilo se da sam, nekoliko dana poslije toga, išao uz morsku obalu u Botafogo i odjednom se slučajno spotaknuo o nekakav paket. Nisam dobro rekao. Ugledao sam nevelik, ali uredno i brižno napravljen paket, zavezan čvrstim konopcem — u jednu riječ, ugledao sam nešto što je već po svom izgledu odavalo da unutri ima sadržine, pa sam iz radoznalosti zamot malo gurnuo nogom. Gurnem ga, ali se on ne pomakne s mjesta. Brzo gledam oko sebe: na obali nigdje nikog, samo nekoliko djece igra se u daljini; još dalje jedan ribar krpa mrežu. Nitko me dakle nije mogao vidjeti. Sagnem se, uzmem paket i produžim put. Nisam ga podigao bez straha. Mogla je to biti i kakva neslana dječja šala. Pomislio sam da ga bacim na obalu. Ali kada sam ga ponovno opipao, odustanem od toga. Učinim još nekoliko koraka, a onda se okrenem i vratim kući. — Da pogledam — rekoh, kad sam ušao u svoju radnu sobu. Časak sam oklijevao, bilo me ponešto stid, a s druge strane i opet me obuzeo strah da se ne nasamarim. Istina, oko mene nije bilo svjedoka, ali je u meni samome bio nekakav vražić koji bi mi se kao lud stao kreveljiti, bečiti, zvižditi, a onda opet urlati od bijesa, ritati se nogama i tkozna što još raditi, kad bi vidio da otvaram paket i iz njega vadim — što? — nekoliko starih krpetina ili trulih jabuka! Ali prekasno. Radoznalost se moja i suviše probudila, kao uostalom i tvoja, čitaoče, i zato otvorim paket i ugledam... nađem... uzmem brojiti jednom... pa opet... i izbrojim ništa manje nego pet tisuća milreisa. Ni manje ni više. Možda desetak milreisa više. Pet tisuća dakle, što u novčanicama, što u komadu, sve novo i uredno poslagano, da se zabezekneš od čuda! Opet zavežem paket. Za ručkom mi se pričini da jedan crnac namiguje drugome. Što, jesu li me to uhodili? Oprezno im postavim nekoliko pitanja. Vidim, pojma nemaju. Poslije objeda vratim se u radnu sobu. Pogledam novac i nasmijem se: kako sam se samo uzvrtio brižan za tih pet tisuća, i to ja koji sam bogat. Da više ne mislim na to, pođem uvečer u posjet Lobu Nevesu, a on me prvi zamoli da nikako ne izostanem na primanju kod njegove

108

žene. Nalazio se ondje i šef policije, te me njemu predstaviše. On se sjeti pisma i zlatnika što sam mu ga poslao prije nekoliko dana, pa svima to ispriča. Virgiliji se kanda osobito svidio moj gest, i svaki je od prisutnih nastojao ispričati nešto slično. Sve sam to slušao nervozno i nestrpljivo kao kakva histerična žena. Te noći, sutradan i cijeli tjedan poslije toga nastojao sam što manje misliti na taj novac, a uz to sam ga, priznajem, dobro pohranio u ladicu svoga pisaćeg stola. O svemu sam tada razgovarao, samo ne o novcu, a pogotovu ne o nađenom novcu. Pa ipak nije bio nikakav zločin naći novac, bila je to sreća, sretan slučaj, možda mig Providnosti. Drugo nije moglo biti. Jer pet tisuća ne gubi se samo tako, kao rubac. Pet tisuća nosimo sa tisuću opreznosti, neprestano ih opipavamo, ne puštamo s oka, niti iz ruku, neprestano na njih mislimo, i da ih tako glupo izgubimo na pijesku, treba zbilja da... Zločin bi bio da ih nisam našao. Nema tu dakle ništa što bi bilo nečasno ili nepošteno, ništa što bi bacalo sjenu na karakter jednog čovjeka. To je naprosto nađena stvar, sretan slučaj, kao na primjer glavni zgoditak, ili dobit na trkama, ili na bilo kojoj drugoj časnoj igri; čak velim da je to zaslužena sreća, jer ja ni najmanje nisam bio loš čovjek, nedostojan pažnje Providnosti. — Pet tisuća — govorio sam tri tjedna poslije — upotrijebit ću ih za kakvo dobro djelo, možda za miraz kakvoj siromašnoj djevojci, ili za što slično... vidjet ću... Istog dana ponio sam ih u Narodnu banku. A ondje me dočekaše sa bezbroj ljubaznih aluzija na onaj slučaj sa zlatnikom, o kojem se vijest već proširila među svima mojim znancima. A ja sam, neugodno zatečen, odgovarao kako ono zbilja ne vrijedi da se toliko spominje i veliča. Ljudi nato počeše hvaliti moju skromnost, a kad sam se zbilja naljutio, govorili su mi kako sam velik, naprosto, eto, velik.

109

Glava 53. ............... Virgilia se više nije ni sjećala mog zlatnika. Sva je bila prepuna mene, uvlačila se u moj pogled, u život, u moje misli. Ona je to i govorila, i bila je istina. Ima biljaka koje brzo niču i brzo rastu. Druge su sporije i ne tako bujne. Naša ljubav bila je od one prve vrste. Buknula je s tolikom snagom, s tolikim žarom, da je u malo vremena postala najveća, najgušća, najbujnija od svih šumskih raslina. Ne bih vam znao pravo reći koliko je dana trebalo da se rascvjeta. Sjećam se samo jedne večeri kad se rascvao prvi cvijet, ili poljubac, ako vam je draže da ga tako nazovete, poljubac koji je bio kratak kao slučaj, a vreo kao ljubav, bio je to prolog jedne ljubavi prepune strasti, strahovanja, ljubavi pune naslada koje su se svršavale suzama, tuga koje su se pretvarale u radost; bila je to ljubav osuđena da se služi hipokrizijom, koja je jedina donekle zauzdavala tu mahnitu neobuzdanu strast; bio je to uvod u život pun nemira, bijesa, očaja i ljubomore, život kojem je sat vremena dostajao da se obilno za sve naplati; ali je poslije toga dolazio onaj drugi sat, koji bi opet sve to izbrisao pa ostavio nemir i ono najzadnje što poslije svega ostaje, a to je — dosada i zasićenost. To je bila knjiga koja je slijedila iza onog prologa.

110

Glava 54. SAT Vratio sam se kući da se sladim primljenim poljupcem. Nisam mogao spavati. Ispružio sam se na postelju, iako mi to nije bilo potrebno. Čuo sam noću svaki sat. Kad god ne bih mogao spavati, udaranje sata bilo je za mene muka, ono polagano tik - takanje, tužno i suho, kao da mi je svakim udarcem kazivalo da je trenutak života manje. Tada sam uvijek gledao jednu te istu sliku: matori neki đavo sjedi između dviju vreća, jedna je smrt, druga život, pa novčić po novčić vadi iz vreće života i prebacuje ga u vreću smrti i sve broji: — Jedan manje... — Jedan manje... — Jedan manje... — Jedan manje... Najčudnovatije je ipak ovo: čim bi sat stao, ja bih ga brže bolje uzeo navijati, samo da ga čujem, samo da mogu i dalje brojiti izgubljene časove. Ima izuma kojima se vrijednost izgubi, pa i same ustanove umiru, ali je sat vječan. Kad i posljednji čovjek bude ostavljao ovaj već ohladnjeli i opustošeni planet, držat će u ruci sat, da bi mogao točno znati u koji će čas izdahnuti. Te me noći nije to mučilo, osjećao sam sasvim drugo, nešto divno. Mašta je u meni radila, slike potiskivale jedna drugu, kao što se pobožni svijet tiska i gura da u procesiji vidi pjevače — anđele. Više nisam osluškivao bat izgubljenih, nego onih časova koje sam dobio. A onda odjednom kao da ogluših, nisam više ništa čuo, jer se moja misao lukavo i neopazice iskrala kroz prozor i odlepršala prema Virgilijinoj kući. Ondje je, oslonjenu o prozor, našla njezinu misao, i one se pozdrave i stanu razgovarati. I dok nas je studen i potreba za odmorom držala u našim posteljama, između ove dvije lutalice odvijao se onaj prastari dijalog Adama i Eve.

111

Glava 55. STARI DIJALOG ADAMA I EVE Bras Cubas .............................? Virgilia ............................. Bras Cubas .................................................................................. Virgilia ...............! Bras Cubas ................... Virgilia .........................................................................................? Bras Cubas ..................................... Virgilia .................................................... Bras Cubas ..................................................!.......................................................... .!...............................! Virgilia ...............................? Bras Cubas ..................................! Virgilia ......................!

112

Glava 56. POGODAN TRENUTAK Ali koji će mi đavo objasniti razlog ove promjene? Jednog smo se dana upoznali, dogovarali se o vjenčanju, a onda smo odustali i rastali se, i to hladno, bez boli, jer među nama nije bilo ljubavi. U meni se samo malo uzbunila povrijeđena taština — to, i ništa više. Godine su prošle, ja je, evo, opet susrećem, i tek što smo zaplesali dva-tri valcera, smrtno se zaljubljujemo jedno u drugo. Ljepota se Virgilijina, istina, rascvala sada do savršenstva, ali smo u biti ostali isti, a što se pak mene tiče, nisam postao ni ljepši ni elegantniji. Tko bi mi mogao objasniti razlog ovoj promjeni? Nikakav drugi razlog, samo povoljan trenutak. Onda nije bio povoljan čas, jer ako smo oboje i bili zreli za ljubav, nismo bili sazreli za našu ljubav, i u tome je bitna razlika. Nema ljubavi ako dva bića nisu za nju raspoložena. Došao sam do tog otkrića sam, dvije godine poslije prvog poljupca, jednog dana kad mi se Virgilia potužila kako se nekakav gradski kicoš oko nje vrti i uporno joj udvara. — Kakav bezobraznik! — rekla mi je s izrazom ljutine na licu. Zadrhtao sam, pogledao je, i vidio da je iskreno uvrijeđena. Pomislio sam na to da sam možda i ja nekoć izazvao takvu grimasu na njezinu licu, i tek sam tada shvatio svu veličinu te evolucije: nije me podnosila, a sad za mnom čezne.

113

Glava 57. SUDBINA Jest, gospodine, voljeli smo se. Sada, kad nam je to po svim društvenim zakonima bilo zabranjeno, mi smo se uistinu zavoljeli. Bili smo spojeni kao one dvije duše što ih je pjesnik susreo u Čistilištu: Di pari, come buoi, che vanno a giogo.13 Loše sam se izrazio, uostalom, kad sam nas dvoje usporedio s volovima, jer smo više pripadali kakvoj vatrenoj, smionijoj i putenijoj vrsti životinja. I tako se uputismo u pustolovinu, ne znajući kamo ni kojim skrovitim putovima. Taj me problem uznemirivao nekoliko tjedana, ali sam na kraju njegovo rješenje prepustio sudbini. Jadna Sudbino! Što činiš sada, veliki odvjetniče i režiseru ljudskih poslova? Možda smišljaš kako da načiniš kakvu novu kožu, novo lice, druge kvalitete i drugo ime, i nije baš nemoguće da... Ne sjećam se više gdje sam ono stao... Ah, da! na skrovitim putovima. Odlučio sam da odsad bude kako Bog hoće. Naša je sudbina bila da se volimo, jer da nije, kako bih onda protumačio onaj ples i sve drugo? Virgilia je mislila to isto. Jednog mi je dana priznala da je ponekad muči grižnja savjesti, a ja sam joj odgovorio, ako je savjest grize, znači da me ne voli, ali me ona ogrli divnim svojim rukama i prošapće: — Volim te, nebesa tako hoće. A te riječi nisu bile slučajne, Virgilia je bila pomalo pobožna. Istina, nije nedjeljom odlazila u crkvu, i mislim da se u crkvi pokazivala samo o svetkovinama i kad je bilo mjesta u prvim klupama. Ali se iskreno molila svaki dan, barem prije nego što zaspi. Virgilia se bojala grmljavine. Kad bi grmjelo, začepila bi uši i mrmljala sve molitve iz katekizma. U svojoj je sobi imala malen oltar od rezbarena plemenitog drveta, pol metra visok, sa tri svete slike unutri, Ali o tome nije govorila svojim prijateljicama. Naprotiv, nazivala je bigotkinjama one koje su bile samo pobožne. Neko sam vrijeme mislio da je ta vjera u njoj samo nekakav lažni stid, vrsta zaštitne pamučne košulje, koju samo nosimo ispod druge, 13

»Usporedo kô volovi u jarmu.« (Dante, Čistilište.) — Prev.

114

da se ne vidi. No, sigurno sam se varao.

115

Glava 58. POVJERENJE U početku sam bio veoma uznemiren zbog Loba Nevesa. Nepotreban strah s moje strane. On je obožavao svoju ženu i nije se žacao da mi to svaki čas ponavlja. U Virgiliji je gledao savršenstvo, uzor sklada i ljepote. Ali se njegovo povjerenje nije zaustavilo samo na tome. Isprva taj mali otvor intimnosti pretvorio se kasnije u širom otvorena vrata. Jednog mi je dana priznao da mu dušu grize potajni crv: trebalo mu je slave javnog priznanja. Ja sam ga tješio, rekao mu tisuću laskavosti, a on ih je slušao s napetom žudnjom nezadovoljene ambicije. Tada sam shvatio kako mu je već dosta da samo maše krilima, a da ne poleti. Nekoliko dana poslije iznio mi je nadugo i naširoko sve što mu je na srcu: sve svoje gađenje i svoju potištenost, svu onu prikrivenu gorčinu i zatomljeni bijes. Rekao mi je kako je politički život samo niz razočaranja, spletaka, zavisti, podvala, kako je to samo borba interesa i taština. Proživljavao je, očito, nekakvu krizu. Nastojao sam, što sam bolje mogao, da ga razuvjerim. — Znam ja što govorim — odvrati on tužno. — Ne možete zamisliti što sam sve prošao. Ušao sam u politički život nešto zbog obiteljske tradicije, a nešto iz vlastitih ambicija i taštine. Vidite, u meni bijahu svi motivi koji čovjeka tjeraju u javni život. Nedostajao mi je još samo pravi interes. Taj sam život, taj teatar, dotad poznavao samo iz dvorane, i, časti mi, bio je lijep! Veličanstven scenarij, predstava puna pokreta i promjena. Postao sam član družbe, dali su mi jednu ulogu koja... Ali zašto da vam time dotužujem? Pustite, ogorčen sam. Vjerujte, prošao sam gadnih časova, dana kad... Ah, nestalni su ljudski osjećaji, nema zahvalnosti, ničega nema... ničega... Zašuti, duboko utučen, i zagleda se u daljinu, kao da ništa ne čuje osim jeke svojih vlastitih misli. Poslije nekoliko časaka uspravi se i pruži mi ruku: — Rugat ćete mi se — reče — oprostite mi zbog ove slabosti, neprestano sam mislio na nešto što me peklo kao žeravica. I nasmija se mračno, kao čovjek koji je progledao sve do dna. Zamoli me da nikome ne govorim o tome što se među nama 116

dogodilo, a ja mu uzvratih da se, ako ćemo pravo, nije ništa dogodilo. Mi u tim riječima, kad eto ti dvojice poslanika, a s njima uđe i općinski politički prvak. Lobo Neves primi ih spočetka s nekom usiljenom veselošću, ali ubrzo postade sasvim prirodan. Pol sata kasnije nitko ne bi pomislio da to nije najsretniji čovjek na svijetu. Razgovarao se, šalio, smijao, i svi su se smijali zajedno s njim.

117

Glava 59. SUSRET Politika je kao jako, opojno vino, govorio sam u sebi, izlazeći iz kuće Loba Nevesa, i tako sam nogu za nogom došao sve do ulice Barbonos. Tu u kočiji ugledah ministra koji bijaše moj stari školski drug. Prijateljski se pozdravimo, kočija prođe, a ja nastavim put. Išao sam i hodao, i prebirao u mislima... »Zašto ne bih i ja bio ministar?« Ta veličanstvena, sjajna ideja — »u viteškom ruhu«, kako bi se izrazio pater Bernardes14 — smjesta okrenu da izvodi vrtoglave skokove. Nisam je više puštao iz vida, toliko me privlačila. Ispušilo mi se iz glave Nevesovo razočaranje, odjednom me počeo mamiti ponor... Sjećao sam se toga nekadašnjeg druga iz djetinjstva, našeg trčanja po livadi, naših igara, nestašnosti, uspoređivao sam ono dijete sa zrelim čovjekom sada, i pitao se zašto i ja ne bih postigao što i on. Zašao sam prema Gradskom parku, te mi se činilo da odasvud čujem jedno te isto pitanje: »Zašto i ti ne bi bio ministar, Cubase? Zašto ne bi bio državni ministar?« Na te glasove cijelim mi tijelom prođe ugodna struja. Ušao sam i sjeo na klupu, da razmislim o toj ideji. Kako bi Virgilia bila sretna! Poslije nekoliko trenutaka ugledam kako mi se približava spodoba koja mi se nije baš činila nepoznata. Tko je da je, bio mi je poznat. Zamislite čovjeka između trideset i osam i četrdeset godina, visoka, mršava, blijeda. Odijelo na njemu — ako izuzmemo kroj — kao da je iz doba sužanjstva babilonskog, a šešir suvremenik Gesslerov. Zamislite sad kaput mnogo širi nego što je gazda ili, bolje rečeno, njegov kostur. Nekoć crna boja sad je izblijedjela, požutjela, sukno olinjalo, a od osam nekadašnjih puceta držala se još samo tri. Hlače od siva platna imale su dva velika ispupčenja na koljenima, dok su s nogavica sve konci visjeli i padali na pohabane cipele bez vezica. Oko vrata mu lepršali krajevi nekakve kravate u dvije boje, obje izblijedjele, a bila je vezana oko ovratnika koji se nije mijenjao sigurno osam dana. Mislim da je nosio i prsluk, od tamne svile, poderan i bez ijednog puceta. 14 Manuel Bernardes (1664.-1710.), portugalski propovjednik i retorični pjesnik. — Prev.

118

— Zakleo bih se da me ne prepoznajete, doktore Cubase? — reče mi taj neobični čovjek. — Ne sjećam se... — Quincas, Quincas Borba. Ustuknuo sam zabezeknut... Eh, kad bi me jedan Bossuet ili Vieira15 pomogao svojim uzvišenim rječnikom, da opišem takav jad i nesreću. Bio je to Quincas Borba, ljupki dječak iz davnih dana, moj drug, bogati i tako pametni Quincas Borba! Ne, nemoguće, ne može to biti on. Nisam se mogao pomiriti s mišlju da je to zapušteno stvorenje, da je ta sjedinama progrušana brada, taj odrpanac, taj prije vremena ostarjeli čovjek, da je ta ruševina — Quincas Borba. A ipak bijaše on. U njegovim je očima bilo nešto od nekadašnjeg izraza, a osmijeh mu nije izgubio ono nešto podrugljivo, što je samo njemu pripadalo. Čekao je i sasvim mirno promatrao kako se čudim. Prođe nekoliko trenutaka, i ja odvratih pogled. Koliko me njegova pojava više odbijala, toliko bolnije bijaše sjećanje na nekadašnjeg Quincasa. — Nije potrebno da vam išta kazujem — reče napokon. — Vidite i sami: nevolja se oborila na me, život pun jada i borbe! Sjećate li se naših priredaba kad sam igrao ulogu kralja? Kakve li samo lakrdije! Završio sam kao prosjak... Mahne rukom i slegne ramenima, kao da se pomirio sa sudbinom, rezigniran, gotovo bih rekao sretan. Jest, možda i sretan; u svakom slučaju, bio je sasvim miran. Nije to bilo neko kršćansko pomirenje sa sudbinom niti filozofsko primanje stvari. Prije bi se reklo da mu je duša u siromaštvu nekako otvrdla, da je postao neosjetljiv za blato u kojem se nalazio. Nosio je svoje dronjke jednako kao nekoć carski grimiz, s nekom nehajnom elegancijom. — Dođite, posjetite me — rekoh mu — možda ću moći da štogod za vas učinim. Veličanstven smiješak malko rastvori njegove usne. — Niste vi prvi koji mi nešto obećava — reče — a po svoj prilici nećete biti ni posljednji koji neće ništa učiniti. Uostalom, i zašto? Ništa ne tražim osim novaca. Novaca, da, jer jesti treba, a gostionice ne daju na kredit. A ni trgovci. Ni sitnicu, ni za dva novčića ti prokleti trgovci ne daju na veresiju... Gadna je to stvar, 15 Pater Antonio Vieira (1608. – 1697.), čuveni propovjednik i književnik, nazvan portugalski Hrizostom, bijaše osobit majstor stila. — Prev.

119

moj... htjedoh reći: moj prijatelju... Gadna, vraški gadna! Danas još nisam ništa jeo. — Ništa? — Ne. Izišao sam veoma rano. Znate li gdje stanujem? Treća stuba na Skalinadi Svetog Franje, lijevo. Ne treba kucati. Kuća na svježem zraku, savršeno svježem. Rano sam, velim, izišao i još ništa nisam jeo... Mašio sam se za novčanik, uzeo novčanicu od pet milreisa — najprljaviju — i dao mu je. On uzme novčanicu, a oči mu se pohotljivo zakrijese. Digne je i njome oduševljeno zamahne. — In hoc signo vinces!16 — poviče. Zatim je poljubi sa toliko nježnosti i sa tako bučnom nesakrivenom radošću da mi se u isti čas i smučilo i stužilo. Ali on nije bio glup, te shvati moje raspoloženje. Brže-bolje poprimi ozbiljan izraz, groteskno ozbiljan, i zamoli me da mu oprostim što je toliko radostan, ali da je to radost siromaha koji već nekoliko godina nije u rukama imao novčanicu od pet milreisa. — Ovisi jedino o vama da ih imate i više — rekoh. — Kako to? — upita i naglo se okrene prema meni. — Da radite. On prezirno odmahne rukom, zašuti nekoliko časaka, a onda mi čisto i bistro odbrusi kako ne želi raditi. Smučilo mi se. Bilo mi je komično i tužno u isti mah, i već sam se okrenuo da pođem. — Ne odlazite prije nego što vas uputim u svoju filozofiju siromaštva — reče, ustobočivši se preda mnom.

16

Latinski: »U ovom ćeš znaku pobijediti.« — Prev.

120

Glava 60. ZAGRLJAJ Pomislih da je jadnik lud, pa sam već htio krenuti, kad me on primi za ruku. Zagleda se nekoliko časaka u briljant na mom prstu, pa osjetih kako mu je ruka zavidno zadrhtala, a prsti ga zasvrbjeli od želje za njim. — Prekrasan je! — reče. I poče se oko mene vrtjeti i promatrati me sa svih strana. — Lijepo se nosite! — nastavi. — Prstenje, fino, elegantno odijelo... pa... Usporedite malo svoje i moje cipele. Razlika je to, a, šta velite? Nema šta. Kažem vam, prvoklasno se nosite. A žene? Je li i to u redu? Oženjeni? — Ne... — Ni ja... — Stanujem u ulici... — Ne želim znati gdje stanujete — prekine me Quincas Borba. — Ako se opet dogodi da se sretnemo, dajte mi opet novčanicu od pet milreisa, ali dopustite mi, ne želim sam po nju dolaziti. To je ponos svoje vrste... A sad zbogom, vidim da se žurite. — Zbogom. — I hvala. Dopuštate li da vam se približim i zahvalim? Na to me stisne u zagrljaj tako neočekivano žarko, da se nisam mogao oteti. Najposlije se rastanemo, i ja se konačno uputim naglim korakom, pun gađenja i tužan, a još i zgužvane košulje poslije njegova zagrljaja. Ovladao mnome nekakav neugodan dojam. Više bih volio da je Quincas bio dostojanstven, gord u svom siromaštvu. I nisam mogao a da ne uspoređujem sadašnjeg i nekadašnjeg Quincasa Borbu i da s tugom ne osjećam koliki je ponor izmeđe sjajnih obećanja jučerašnjice i tužne stvarnosti sadašnjice... »A što ćemo? Hajdemo na objed«, rekoh sam sebi. Maših se za džep od prsluka, ali sata više nije bilo. Posljednje razočaranje! Quincas Borba poslužio se zagrljajem da mi ga digne.

121

Glava 61. JEDAN PLAN Ručao sam smrknut. Nije me tištilo to što mi je sata nestalo. Više me progonila ona tužna slika počinitelja te krađe. Navalile na me uspomene iz djetinjstva. Zar poslije svega onoga takav kontrast, takav rezultat? Već dok sam srkao juhu, u meni poče da se rascvjetava onaj žuti morbidini cvijet iz 25. poglavlja, zato pospješih ručak, da otrčim Virgiliji. Virgilia je bila sadašnjost, njome sam se htio opiti i tako pobjeći od tuge zbog prošlosti. Da, zbog tog susreta s Quincasom Borbom prošlost me zaokupila, ali ne onakva kakva je doista bila, nego neka uništena, ružna prošlost, koja je mirisala na skitnju i prosjačenje. Izišao sam iz kuće, ali je bilo još rano, njih ću još sigurno zateći za stolom. Misli mi se opet dohvatiše Quincasa Borbe, te me obuze želja da se vratim u park i da ga ondje potražim. Misao da ga izvučem iz blata odjednom me svega ponese s neodoljivom snagom. Vratio sam se, ali uzalud. Raspitivao sam se i kod stražara, i on mi doista reče da se »taj tip« tu pojavljuje od vremena do vremena. — A kada, u koji sat? — To mu se nikad ne zna. Nije bilo isključeno da ga jednoga lijepog dana opet susretnem, pa odlučih da navratim. Potreba da ga spasim, privedem opet radu i poštovanju vlastite osobe, ispuni mi svu dušu. Najednom osjetih nekakvo egzaltirano samozadovoljstvo, nekakvo divljenje prema samom sebi... Kako se već spuštala noć, uputim se Virgiliji.

122

Glava 62. JASTUK Pošao sam Virgiliji i ubrzo zaboravio Quincasa Borbu. Virgilia je bila odmor mome duhu, bila je kao topao, mek, mirisan jastuk u finoj čipkastoj jastučnici. Tu sam se običavao odmarati od svih ružnih doživljaja, bez obzira na to jesu li bili bolni ili samo neugodni. I kad dobro promisliš, kakav bi i bio drugi razlog Virgilijinu postojanju? Ne, ona je i bila samo zato stvorena. Pet minuta potpuno je dostajalo da iz mojih misli posve ishlapi Quincas Borba. Da se gledamo i čvrsto držimo za ruke. Samo pet minuta tako, i jedan poljubac. I misao na Quincasa Borbu već je bila daleko od mene... O, ti gubo života, vi tralje prošlosti, što me se tiče da postojite i vrijeđate drugima pogled, kad ja imam dva pedlja svoga božanskoga jastuka, da na njemu sklopim oči i zaspim?

123

Glava 63. BJEŽIMO! Nažalost, vječno se ne može spavati! Tri tjedna poslije toga, kad sam jednog popodneva oko četiri sata došao Virgiliji, nađem je tužnu i utučenu. Spočetka mi nije htjela reći razlog svojoj potištenosti, ali kako sam uporno navaljivao, ona će mi najposlije: — Mislim da Damian nešto sumnja. Čini mi se ovih dana nešto čudan... Ne znam... Ne mogu ništa reći, prema meni je jednako pažljiv, ali njegov pogled, mislim, nije više onaj isti. Nemirno spavam. Noćas sam se probudila sva u znoju. Sanjala sam da me hoće ubiti. Možda je sve to samo moja utvara, goli pričin, ali mislim da sumnja... Mirio sam je što sam bolje umio. Rekao sam joj da su možda posrijedi njegove službene trzavice. Virgilia je bila sklona da u to povjeruje, ali je nemir i nervoza nisu napuštali. Bili smo u salonu, koji je gledao u vrt, upravo tamo gdje smo se prvi put poljubili. Kroz otvoren prozor vjetar je lagano njihao zavjesama, pratio sam ih pogledom, a nisam ih vidio. U tom času poslužio sam se dogledom svoje mašte i u daljini nazirao kućicu koja je bila samo naša, a u njoj naš život, naš intimni svijet, u kojemu nema ni Loba Nevesa, ni ženidbe, ni morala, niti bilo čega drugog što bi nas kočilo da se bez sustezanja prepuštamo svojim željama. Misao me naprosto opsjela. Trebalo je samo prijeći preko svijeta, morala i muža i ući u anđeosko prebivalište. — Virgilia — rekoh — nešto ću ti predložiti. — Što, dragi? — Voliš li me? — Oh! — uzdahne ona i zagrli me obadvjema. Strastveno me voljela, a takav odgovor očito je to i dokazivao. S rukama oko mog vrata, uzbuđena, gledala me bez riječi svojim krupnim i lijepim očima, što su sjale čudnim, vlažnim sjajem. A i ja sam nju upijao očima i opijao se njenim usnama, koje su bile svježe kao zora, a nezasitne kao smrt. Virgilijina ljepota imala je sad poseban blijesak, neku impozantnost, kakve prije udaje nije bilo. Podsjećala je na figure od mramora, bila je plemenito i savršeno umjetničko djelo. Imala je mirnu ljepotu kipa, ali ne i njegovu

124

hladnu ravnodušnost. Naprotiv, odavala je žarki temperament, i gledajući je, čovjek bi mogao reći da je utjelovljena ljubav, pogotovu u trenucima kad je bez ijedne riječi kazivala sve što ljudsko oko može izraziti. Ali vremena nije bilo na pretek. Nježno se oslobodim zagrljaja, uhvatim je za ruke, zakopam duboko pogled u njezine oči i upitam bi li imala hrabrosti... — Za šta? — Da pobjegneš. Poći ćemo onamo gdje nam bude najzgodnije. Uzet ćemo kuću, veliku ili malu, kako budeš htjela, živjet ćemo vani ili u gradu, ili u Europi, kako hoćeš, odabrat ćemo mjesto gdje nas nitko neće smetati, gdje neće biti nikakve opasnosti za tebe, živjet ćemo samo jedno za drugo... Hoćeš li? Hajde, bježimo! Prije ili kasnije on može što saznati, i ti ćeš biti izgubljena... čuješ li...? izgubljena... mrtva... a on isto tako, jer ću tad ja njega ubiti, kunem ti se. Zastanem. Virgilia je problijedjela, sjela na divan, opustila ruke i ostala tako nekoliko časaka, nijema — ne znam da li zato što je oklijevala kakvu će odluku donijeti, ili zato što ju je porazila pomisao da bi je on mogao otkriti, ubiti. Prišao sam joj, nagovarao je, predočio joj sve prednosti života, gdje ćemo biti samo jedno uz drugo, života bez ljubomore, bez strahovanja, bez tjeskoba. Virgilia me slušala bez riječi. Naposljetku mi kaza: — Uza sve to, ništa ne bismo mogli izbjeći. Našao bi me i ubio svejedno. Odgovorio sam da nije tako. Svijet je dovoljno širok, rekoh, a ja imam sredstava da živim ondje gdje nam se svidi, gdje je zrak čist i nebo sunčano. Neće nas naći. Samo su velike strasti sposobne za velike stvari, a da je on ne voli toliko da bi je tražio i na kraju svijeta. Virgilia se lecnu kao u strahu, trže se gotovo indignirano i promrmlja kako nju muž veoma voli. — Možda — odgovorih — možda... Prišao sam prozoru i stao prstima bubnjati po rubu. Virgilia me zovne. Nisam se micao, kiptio sam od ljubomore i mislio kako bih joj zadavio muža kad bi mi bio u šakama... I baš u tom času pojavi se u vrtu Lobo Neves. Ne, nemoj drhtati, čitateljice, koja si tako problijedjela. Smiri se. Neću završiti ovu stranu mrljom krvi. Čim se on pojavio u vrtu, ja ga pozdravih prijateljskim osmijehom i najljubaznijim riječima. Virgilia brže-bolje iziđe iz salona, u kojem se dvije-tri sekunde poslije pojavi on. 125

— Jeste li odavna tu? — upita me. — Nisam. Ušao je ozbiljan, zamišljen; rastreseno je, kao i obično, gledao oko sebe. Ali taj izraz lica naglo mu se izmijeni i pretvori u neobuzdanu radost kad je ugledao svoga sina Nhonha (budućeg studenta iz šestog poglavlja) kako ulazi. Podiže ga na ruke, baci u zrak i svega izljubi. Nisam volio maloga, te sam se okrenuo, da ne gledam. Uto uđe Virgilia. — Uf! — uzdahne Lobo Neves i lijeno se zavali na divan. — Umorni? — Jako. Odvalio sam dva teška kamena, jedan u Komori, drugi na ulici, a treći me još čeka — nadoda i pogleda svoju ženu. — A što to? Virgilia sjedne pokraj njega. Uzme ga za ruku, popravi mu kravatu i još jednom upita što je. — Ni manje ni više nego loža. — Slušat ćemo Talijanku? — Jest. Virgilia pljesne rukama, ustane, poljubi svog sina, a sve to s nekom djetinjom radošću, koja je odudarala od njezine pojave. Zatim ga upita je li loža po sredini ili sa strane, povjerljivo se s njim posavjetuje kakvu će haljinu uzeti, kakva je opera što se daje i još tisuću drugih stvari. — Večerat ćete s nama, doktore — reče mi Lobo Neves. — Zato je i došao — prihvati njegova žena. — Kaže da je kod nas najbolje vino što ga ima u Rio de Janeiru. — A ipak ga veoma malo pije. Za večerom sam nastojao da to opovrgnem. Pio sam više nego što mi je običaj, ali ipak manje nego što je bilo potrebno da izgubim pamet. Već sam prije bio uzbuđen, a sad još i više. To sam se prvi put jače naljutio na Virgiliju. Za stolom je nisam ni jedanput pogledao. Govorio sam o politici, o tisku, o ministarstvu — mislim, bio bih razgovarao i o teologiji da sam o njoj imao imalo pojma ili da sam na nju pomislio. Lobo Neves slušao me s nekim dostojanstvenim mirom i čak s nekom dozom snishodljivosti. Sve mi je to išlo na živce i čitavo mi je veče bilo dosadno. Oprostio sam se čim smo ustali od stola. — Vidjet ćemo se u kazalištu, zar ne? — upitao me Lobo Neves. 126

— Možda. Ali nisam onamo otišao.

127

Glava 64. TRANSAKCIJA Lutao sam ulicama i vratio se kući oko devet sati. Kako nisam mogao spavati, čitao sam i pisao. Oko jedanaest pokajem se što nisam otišao u kazalište. Pogledam na sat. Pomislio sam da se obučem i izađem. Ali bih sigurno stigao prekasno, a drugo, bio bi to još jedan dokaz moje slabosti. Očito je, razmišljao sam, da sam Virgiliji već počeo dosađivati. Zbog toga sam bio čas očajan, čas potpuno smiren, pa opet spreman da je zaboravim, da je ubijem. Zamišljao sam je kako udobno sjedi u svojoj fotelji u loži, sa svojim lijepim obnaženim rukama — mojim rukama, samo mojim — kako na se privlači sve poglede; vidio sam je u haljini koja je sigurno prekrasna, s onim mliječnobijelim ramenima, s onom kosom u koju je uplela vrpcu po ondašnjoj modi, s dijamantima što su sigurno sjali kao i njezine oči... Gledao sam je tako i patio što je i drugi mogu gledati. A onda sam je u mislima počeo razodijevati, skidati s nje svilu i nakit, počeo je raščešljavati nestrpljivim i žudnim rukama, tako da bude ili ljepša ili prirodnija, ne znam — ali moja, samo moja, jedino moja. Sutradan nisam više mogao izdržati. Rano sam se uputio Virgiliji. Našao sam je očiju crvenih od suza. — Što se dogodilo? — upitah. — Ne voliš ti mene — odgovori ona. — Nikad me nisi ni volio. Jučer si se ponašao kao da me mrziš. Da mi je barem znati što sam učinila. Ali, eto, ne znam. Hoćeš li mi barem reći što je posrijedi? — Ništa. — Kako ništa? Ponašao si se prema meni kao prema psu... Na te sam joj riječi uzeo ruke i stao ih ljubiti, a njoj iz očiju potekoše dvije suze. — Hajde, hajde, već je sve dobro — rekoh. Nisam imao hrabrosti da joj spočitavam, a i šta, uostalom? Nije ona kriva što je muž voli. Rekoh joj da mi nije ništa učinila, da sam zapravo bio samo malo ljubomoran na njezina muža i da ne mogu vječno podnositi tu situaciju sa smiješkom na usnama. Dodao sam kako ona možda ima snage da se pretvara, a najbolji način da

128

prestane svaki strah i svađa, jest to da prihvati moju jučerašnju ideju. — Mislila sam o tome — reče Virgilia. — Naša kućica, samo naša, daleko od svijeta, skrivena u dnu vrta, u kakvoj tihoj ulici, lijepa je to ideja. Ali, zašto da bježimo? Kazala je to tako prostodušno i bezazleno, kao čeljade koje ne misli ni na kakvo zlo, a smiješak što joj je podigao kutove usta, bijaše sušta nevinost. Odmaknuo sam je od sebe i odgovorio: — Ti mene nisi nikad voljela. — Ja? — Jest. Sebična si. Voliš gledati kako se svakog dana mučim... To je nečuven egoizam. Virgilia brizne u plač. Da je tkogod ne bi čuo, pritisne rupcem usta i priguši jecanje. Ta me njezina provala suza potpuno zbunila. Ako je tko čuje, sve je izgubljeno. Sagnem se nad nju, uzmem je za ruku i stanem je nazivati najnježnijim imenima što sam joj ih govorio u intimnim trenutcima. Molio sam je da bude oprezna, i taj je strah umiri. — Ne mogu više — opet će ona. — Neću ostaviti dijete, a ako ga povedem sa sobom, sigurna sam da bi me on tražio do nakraj svijeta. Ne mogu. Ubij me, ako hoćeš, ili me pusti da umrem. Ah! Bože moj...! Bože moj...! — Umiri se, draga, umiri se, mogu nas čuti. — Pa neka čuju! Nije mi stalo! Ponovno se uzrujala, a ja sam je preklinjao da sve zaboravi, da mi oprosti, govorio sam joj da sam lud, ali da moja ludost od nje dolazi i u njoj nestaje. Virgilia na to obrisa suze i pruži mi ruku. Nasmiješismo se jedno drugome. Nekoliko časaka poslije opet smo govorili o usamljenoj kućici u kakvoj tihoj, skrovitoj ulici...

129

Glava 65. UHODE I ŠPIJUNI Prekine nas štropot kočije u vrtu. Crnac dođe i najavi barunicu X. Virgilia me upitno pogleda. — Ako vas boli glava — rekoh — bolje da nikoga ne primate. — Je li već sišla s kočije? — upita Virgilia crnca. — Jest, gospođo. Kazala je da mora svakako govoriti s gospođom. — Neka uđe. Gotovo u isti čas uđe i barunica. Ne znam je li me ondje očekivala, ali veće radosti nije mogla pokazati. — Blažene oči koje vas vide! — usklikne. — Pa gdje se samo krijete da vas čovjek nigdje ne može vidjeti? Sinoć sam se začudila, jer vas nije bilo u kazalištu. Ta Candiani bila je savršena. Vraška žena! Jeste li i vi u nju zaljubljeni? Pa sigurno. Svi su muškarci isti. Barun je jučer rekao u loži da jedna Talijanka vrijedi za pet Brazilijanki. Molim vas, kakva uvreda, i to još od jednog starca, što je najgore. Ali zašto niste došli sinoć u kazalište? — Migrena. — Hm! Sigurno kakva ljubavna priča. Ne vjerujte, Virgilia! Eh, požurite se, prijatelju, uskoro će četrdeset, ili je barem jako blizu... Četrdeset, nije li tako? — Ne znam točno, ali ako mi dopustite, trknut ću časkom da pogledam u krsni list. — No... no... — Zatim mi pruži ruku i reče: — Onda, do viđenja. U subotu smo kod kuće. Barun vas veoma često spominje... Na ulici sam požalio što sam izišao. Barunica je na nas najviše od svih vrebala. Sa pedeset i pet godina izgledala je kao da joj nije više od četrdeset, ljubazna i vesela, elegantna i otmjena, s blijeskom nekadašnje ljepote. Nije govorila mnogo ni često. Posjedovala je rijetku umješnost da sluša i promatra ljude oko sebe. Zabacila bi se u svom naslonjaču, dugim i inteligentnim pogledom promatrala unaokolo i više se ne bi micala. A drugi, ne znajući što bi, govorili su, gledali i gestikulirali, dok bi ona samo gledala sad netremice, sad opet živnuvši pogledom, a katkad je, spustivši vjeđe, jednostavno bila zagledana u samu sebe. Ali kako su trepavice ono isto što i

130

kapci na prozorima, njezin je pogled i dalje sve budno pratio i prekapao po duši i po životu svojih bližnjih. Druga sumnjiva osoba bio je neki Virgilijin rođak, Viegas, stara podrtina od sedamdeset godina, žut, isušen, sav iskrivljen od teške reume, uz to astmatičan i s teškom srčanom manom, u jednu riječ — prava bolnica na dvije noge. Samo su mu oči sjale životom i zdravljem. Prvih tjedana Virgilia se nije ništa plašila njega. Mislila je — Viegas samo izgleda da nas motri, on zapravo samo u sebi prebraja svoj novac. Bio je naime poznata škrtica. Bio je još jedan Virgilijin rođak, Luis Dutra, ali njega sam razoružao tako što sam sad razgovarao s njim o stihovima i prozi i što sam ga predstavljao svojim prijateljima. A kad bi se oni, zbog imena što ga je nosio, pokazali sretni što su se s njim upoznali, onda je Luis Dutra cvao od sreće. A ja sam podnosio tu njegovu sreću, nadajući se da nas tako neće nikada izdati. Naposljetku, bile su tu još dvije-tri gospođe, nekoliko vjetropira, a onda sluge, koje su se time osvećivale zbog svoga nižeg položaja. Sve su to bile same uhode i špijuni, kojima smo se morali ugibati, lukavo i gipko poput zmija.

131

Glava 66. NOGE Dok sam o tome razmišljao, noge su me same nosile strmim ulicama, tako da sam se neopazice našao pred vratima hotela Pharoux. Tu sam obično večeravao, ali kako sam se te večeri ondje našao sasvim nesvjesno, zasluga zbog toga djela ne pripada meni nego mojim nogama, koje su ga izvršile. O, blagoslovljene noge! Kad čovjek samo pomisli da ima ljudi koji se prema vama odnose s visine ili indiferentno! Pa ni ja sam dotada vas nisam cijenio, ljutio sam se kad ste bile umorne, kad niste mogle dalje, kad bih ostajao na mjestu s jedinom željom da poletim kao kokoš kojoj su noge svezali. Ali je taj događaj bio za mene trak svjetla. Jest, zlatne noge, vi ste mojoj glavi prepustile da misli na Virgiliju i rekle ste jedna drugoj: »Treba da jede, sad je vrijeme večeri, povedimo ga u hotel Pharoux. Rasteretimo njegovu svijest, neka jedan njezin dio ostane s gospodaricom njegovih misli, a mi se samo pobrinnimo da hoda ravno, da se ne sudara s prolaznicima ni s kočijama, da pozdravlja na ulici znance i da najposlije živ i zdrav dospije u hotel.« I vi ste savršeno izvršile svoj zadatak, ljubazne noge, što me, evo, sili da vas obesmrtim u ovom poglavlju.

132

Glava 67. KUĆICA Poslije večere došao sam kući i našao kutiju cigareta koju mi je poslao Lobo Neves. Bila je zamotana u svilen papir i zavezana ružičastom vrpcom. Odmah shvatim, otvorim i nađem ovaj papirić: »Moj B... Sumnjaju. Sve je izgubljeno. Zaboravi me zauvijek. Nećemo se više vidjeti. Zbogom. Zaboravi nesretnu V... u«

Ta me vijest posjekla. Čim se spustila noć otišao sam Virgiliji. Bio je pravi čas, ona je već požalila svoju naglost. Kroz odškrinut prozor ispriča mi što se odigralo s barunicom. Ona je Virgiliju otvoreno upozorila da se sinoć mnogo govorkalo o tome zašto nisam bio s njima u kazalištu. Pale su otvorene primjedbe na moje odnose s bračnim parom. Ukratko, postali smo predmet javnih govorkanja. Završila je time da ne zna što će. — Najbolje je da bježimo — rekoh. — Nikad — odgovori ona i spusti glavu. Shvatio sam da je bilo nemoguće odvojiti dvije stvari, koje su po njezinu shvaćanju usko povezane: našu ljubav i javno mišljenje. Virgilia je bila sposobna za velike žrtve kako bi sačuvala jedno i drugo, a bijeg bi je prisilio da odabere samo jedno od toga. Osjetio sam nešto blizu srdžbi. Ali u minula dva dana bijaše toliko uzbuđenja da se moja ljutina brzo ugasila. »Misli radije na našu kućicu« — rekoh u sebi. I doista, poslije nekoliko dana pronašao sam je kao stvorenu za nas, u jednom kutku Gamboe. Bila je pravi biser. Nova, svježe obojena, sa četiri prozora na pročelju, a po jedan joj sa svake strane. Na svima kapci u boji opeke, na uglovima puzavice, sprijeda vrt — tajnovitost i samoća. Kažem vam — pravi biser! Dogovorimo se da ćemo tu nastaniti jednu ženu, Virgilijinu staru znanicu, njezinu bivšu krojačicu i družbenicu. Ona je u Virgiliju bila upravo zaljubljena. Nećemo joj sve reći, ostalo će doći već samo po sebi. Za mene je to bio početak novog razdoblja u našoj ljubavi, iluzija da je potpuno posjedujem, i da pripada jedino meni, nešto što će uspavati moju savjest i sačuvati izgled. Već su me počele umarati 133

stolice, zavjese, pa sagovi i sofe onoga drugog, sve mi je to bez prestanka napominjalo da smo dvojica tu. Sada ću napokon moći da izbjegnem suviše česte večere utroje, obligatni čaj svake večeri, prisutnost njihova sina, mog sukrivca i neprijatelja. Naša kuća svega će me toga osloboditi. Obični će svijet ostati pred našim vratima, a unutri će biti beskraj, bit će to drugi, viši, posebni, samo naš svijet, u njemu neće biti ni pravila ni zakona, niti kakvih barunica, neće biti ni uhoda, bit će tu dvoje ljudi a jedan svijet, jedan život, jedna volja i jedna ljubav — tu će mi duša naći što voli, daleko od svega što je strano i tuđe.

134

Glava 68. BIČ Tako sam razmišljao silazeći niz Valongo, pošto sam pogledao i iznajmio kućicu. Tijek se mojih misli prekinuo, jer sam ugledao svijet, gužvu, strku. Nekakav je crnac na trgu šibao drugoga. Ovaj nije pokušavao da pobjegne, samo je cvilio: — Nemoj, oprosti mi, gospodaru, molim te, nemoj! Ali se on na to uopće nije obazirao i na svaku je njegovu riječ odgovarao novim udarcem. — Eto ti, živino — govorio je — evo ti oprost, pijančino jedna! — Gospodaru moj! — cvilio onaj neprestano. — Zatvori gubicu, gade! — priklapao drugi i šibao. Zaustavio sam se, pogledao... Bože pravedni, pa tko je taj s bičem u ruci? Onaj moj nekadašnji mali crnac Prudencio, onaj što ga je moj otac prije dvije-tri godine oslobodio. Približio sam se. On prestane tući i priđe mi da ga blagoslovim. Upitam ga je li taj crnac njegov rob. — Jest, gospodine. — A što ti je napravio? — Velika je lijenčina, pijanac. Jutros sam ga ostavio u dućanu dok se ne vratim iz grada, a on ostavio dućan i otišao u krčmu piti. — Dobro, oprosti mu. — Svakako, gospodine. Vaša želja, meni zapovijed. Ulazi u kuću, ispičuturo! Izišao sam iz sakupljene gomile svijeta, koja me začuđeno gledala i šaputala. Produžio sam put odmatajući čitavo klupko misli, za koje žalim što sam ih potpuno zaboravio. Bio bi to sadržaj za dobro poglavlje, možda čak i veoma zabavno. Volim vesela poglavlja, moja je to slabost. Gledan izvana, taj prizor s Valonga bio je vulgaran i grub. Ali samo izvana. Čim sam ga dotakao nožem analize, ukaže mi se njegovo fino, komično, čak duboko značenje. Prudencio je tukao onoga crnca da se tako osveti za one udarce što ih je sam primio. Još kao dijete uzjahao bih na njegova leđa, stavljao bih mu u usta kakve uzde i nemilosrdno ga mlatio. On bi plakao, a onda bi se pomirio sa sudbinom. Sada, kad se oslobodio, kad je sam raspolagao svojim tijelom, svojim rukama i nogama, kad je mogao

135

raditi kad ga je volja, a šetati i spavati kad mu se prohtije, sad se rješavao starih spona, sad se svetio za sve. Kupio je crnca i vraćao mu s kamatama sve što je od mene sam primio. Vidite li podmuklost tog nitkova!

136

Glava 69. ZRNCE LUDOSTI Taj me događaj sjetio nekog luđaka što sam ga poznavao. Zvao se Romualdo, a umislio je da je Tamerlan. To mu je bila velika i jedina manija, koju je zanimljivo objašnjavao. — Ja sam veliki Tamerlan — govorio bi. — Nekoć sam bio Romualdo, ali sam se razbolio, pa su mi davali toliko tartara, to jest sriješa, toliko tartara, toliko tartara, da sam i sam postao Tatarin,17 čak i kralj Tatara. Tartar ima moć da pravi Tatare. Jadni Romualdo! Ljudi bi mu se smijali zbog odgovora, ali se čitalac sigurno neće smijati, a i ima pravo. Ni sam u njemu ne vidim nekakve duhovitosti, no iz njegovih usta bilo je to zabavno. Ali ovako ispričano, na papiru, i u vezi s tim što je netko nekoga šibao zato što su njega samoga nekoć tukli... ne, priznajem, bolje je vratiti se kućici u Gamboi i ne spominjati sve te Romualde i Prudencije.

17 U izvorniku igra riječju tártaro, koja u portugalskom znači sriješ i Tatarin. — Prev.

137

Glava 70. DONA PLÁCIDA Vratio sam se našoj kući. Danas u nju ne bi više mogao ući, radoznali čitaoče! Ostarjela je, pocrnjela, istrunula, i vlasnik ju je srušio, da na njezinu mjestu podigne novu, triput veću, a zapravo — kunem ti se, čitaoče — kudikamo manju od prve. Svijet je bio i suviše tijesan za Aleksandra, ali je mjestance pod krovom za lastavice čitav svijet. I s kakvom nas samo ravnodušnošću nosi ova zemaljska kugla kroz prostore, kao čamac s brodolomcima što plovi prema obali. Na onom istom mjestu gdje su nekoć ležali grešni ljubavnici, sada mirno spava kreposni bračni par. Sutra će na tom mjestu ležati kakav svećenik, pa ubojica, onda kovač ili pjesnik, i svaki će od njih hvaliti taj kutak, jer mu je nešto dočaravao. Virgilia je od te kućice načinila pravi raj. Odabrala je nekoliko najljepših komada pokućstva i razmjestila ih s onim profinjenim estetskim smislom rođene dame. Ja sam donio nekoliko knjiga, i sve smo stavili pod zaštitu Done Plácide, fiktivne gospodarice, ali s izvjesnog gledišta i prave gospodarice kuće. Mnogo je trebalo dok smo je pridobili da pristane. Naslutila je što je posrijedi, i njezina joj se uloga u tome nije sviđala. Ipak je najposlije pristala. Vjerujem da je isprva i plakala i da se gadila sebe same. U svakom slučaju činjenica je da me za prva dva mjeseca nije udostojala ni jednim pogledom. Razgovarala je sa mnom spuštenih očiju, ozbiljna lica, namrštena ili tužna. Želio sam da je udobrovoljim, pa sam se, ne pokazujući ni najmanje uvrijeđenosti, ponašao prema njoj pun obzira i poštovanja. Trudio sam se da zadobijem njezinu naklonost, a onda njezino povjerenje. A kad sam ga uistinu zadobio, izmislio sam patetičnu priču o ljubavi između mene i Virgilije, ljubavi koja datira još prije njezina braka, pa otpor njezina oca, okrutnost njezina muža i tko zna kakve sve još romantične izmišljotine. Dona Plácida nije prekrižila ni jednu stranu toga romana. Sve ih je odreda primila za gotovo. Bilo je to potrebno njezinoj savjesti. I da nas je tko vidio poslije šest mjeseci sve troje onako zajedno, bio bi se zakleo da mi je Dona Plácida punica.

138

Ni ja nisam bio nezahvalan. Predao sam joj dar od pet tisuća milreisa — pet tisuća što sam ih našao u Botafogu — osigurao je za stare dane. Dona Plácida zahvali mi sa suzama u oku, i otada više nije prestajala da me svake večeri spomene u molitvama pred slikom Blažene Djevice, koju je imala u svojoj sobi. Tako se njezino grštenje samo od sebe raspršilo.

139

Glava 71. MANJKAVOST OVE KNJIGE Počinjem se već kajati zbog ove knjige. Nije da me umara, ta ionako nemam nikakva posla, a onda — napisati nekoliko mršavih poglavlja na račun jadnog svijeta dobro dođe, ubija malko monotoniju vječnosti. Ali je knjiga tužna, miriše na groblje, ima nešto od mrtvačke ukočenosti. Manjak doista težak, ali nije važno, jer glavna manjkavost ove knjige, to si ti sam, čitaoče. Žuriš se da ostariš, a knjiga sporo napreduje. Ti voliš direktno pripovijedanje, potkrijepljeno činjenicama, stil pravilan i tečan, a ova knjiga i moj stil kao da su pijanci koji teturaju sad desno sad lijevo, malo idu pa se zaustave, mrmljaju, viču, onda grohoću od smijeha, pa prijete šakama put neba, i najposlije se zaljuljaju i padnu...

140

Glava 72. BIBLIOMAN Možda ću i izbaciti prethodno poglavlje. Između ostalih razloga još je i taj što se između zadnjih redaka nalazi rečenica, koja je, po svemu sudeći, apsurdna, a ja neću da dam materijala sutrašnjoj kritici. Evo sličice: mršavko sedamdesetogodišnjak, žut, sijed starac, koji ništa pod bogom ne voli osim knjiga, sjedi sagnut nad prethodnim poglavljem i trudi se svom silom da otkrije besmisao. Čita rečenice jednom, dvaput, triput, sastavlja riječi, uzima slog po slog, ispituje ih izvana i iznutra, okreće sa svih strana, gleda ih prema svjetlu, trese, trlja o koljeno, čisti... i ništa! Nikako da otkrije u čemu je apsurd. To je biblioman. Ne poznaje on autora. To ime, Bras Cubas, ne nalazi se u njegovim bibliografskim rječnicima. Našao je knjigu slučajno u prodavaonici nekog bukiniste. Uzeo ju je za bagatelu. Raspitao se, kopao, istraživao i napokon otkrio da je to jedini primjerak... Jedini primjerak! Oni čija ljubav prema knjigama prelazi već u maniju, znaju što znači ta riječ, i prema tome mogu zamisliti kolika je bila sreća moga bibliomana. Odbio bi on i krunu indijskog cara, i papinsku stolicu, i sve talijanske i londonske muzeje kad bi mu ih nudili u zamjenu za taj jedini primjerak. Ne zato što su to moji Memoari: mogao je to biti i Lämmertov Almanah, samo da je bio jedini primjerak. Ali taj prokleti odlomak! I moj ti se starac i dalje guri nad stranicom, s lupom na desnom oku, sav opsjednut plemenitim, ali mukotrpnim poslom da odgoneta tu tajnu. Već je odlučio da o tome napiše kratku studiju, u kojoj će iznijeti kako je knjigu pronašao i kakav se duboki smisao krije iza one mutne rečenice. Ali, on ipak nije ništa našao, i najposlije se zadovolji da ima knjigu. Zatvori je, gleda, okreće, približi se prozoru i gleda prema svjetlu. Jedini primjerak! Upravo u tom času pod njegovim prozorom prolazi nekakav Cezar ili Cromwell u jeku svoje slave. Ali naš starac samo slegne ramenima, zatvori prozor, utone u svoj naslonjač i stane listati knjigu, polako, s užitkom u malim gutljajima... Jedini primjerak!

141

Glava 73. UŽINA I ova mi je priča oduzela jedno poglavlje. Zar ne bi bilo bolje sve kazati jednostavno, bez spoticanja? Već sam usporedio svoj stil s pijančevim korakom. A ako vam se ta usporedba čini nepristojna, onda ću vam radije kazati da me podsjeća na one male intimne užine u kućici u Gamboi. Ti čajevi bili su prave male svečanosti. Vino, voće, kompot. Bile su to prave gozbe, isprekidane tisućom onih sitnih pažnji, nježnosti, toplih pogleda, tisućom djetinjarija i onih divnih povjerljivosti, od kojih se i sastoji pravi ljubavni razgovor. Povremene svađe unosile bi u tu možda prezasićenu atmosferu malo potrebne pikanterije. Tada bi se Virgilia odmicala od mene u sam kut divana ili bi odlazila slušati brbljarije Done Plácide. Poslije pet ili deset minuta nastavili bismo razgovor, kao što ja nastavljam ovo pripovijedanje, da bih ga ponovno zamrsio. Daleko od toga da potcjenjujem stanovite propise, pozivali bismo sam utjelovljeni propis — Donu Plácidu — da sjedne s nama za stol; ali je ona uvijek odbijala. — Mislim da me više ne volite — reče joj jednom Virgilia. — Ah, za ime božje! — zaprepasti se jadna žena i sklopi ruke. — Ja da više ne volim Jaju!18 A koga bih onda uopće voljela na tom svijetu! Nato joj uzme ruke i upre u nju dug pogled, tako dug da su joj se oči napunile suzama. Virgilia se nato stane oko nje umiljavati, a ja joj u džep spustih mali srebrnjak.

18 U izvorniku Jaia: tako su nekoć u Braziliji robovi i posluga nazivali mlade djevojke, svoje gospodarice; naziv je danas gotovo izvan upotrebe. — Prev.

142

Glava 74. PRIČA DONE PLÁCIDE Nikad nemojte žaliti što ste bili darežljivi. Onaj novčić u srebru donio mi je povjerenje Done Plácide i prema tome ovo poglavlje. Nekoliko dana poslije toga, kako sam je u kući zatekao samu, nas dvoje počnemo razgovarati, i ona mi ispriča svoju priču... Bila je nezakonita kći crkvenjaka iz katedrale i žene koja je po narudžbi pravila kolače. Otac joj je umro kad njoj bijaše deset godina. Već je znala sjeckati kokosove orahe i obavljati druge manje slastičarske poslove, koji su odgovarali njezinim godinama. Sa petnaest ili šesnaest godina udala se za krojača, koji je malo zatim umro od sušice i ostavio joj kćerku. Majka udovica i kćerka ostadoše njoj na brizi: kćerka je od dvije godine, a mati joj potpuno od rada iscrpljena. Tako je morala hraniti troja usta. Uz pravljenje kolača, što je bio njezin zanat, bavila se još i šivanjem. Šila je danju i noću, bez odmora, za tri-četiri dućana, a u tome poučavala i djecu iz susjedstva za deset novčića na mjesec. Tako su prošle godine, da ne kažemo ljepota, jer nikada nije ni bila lijepa. Imala je nekoliko ljubavnih ponuda i napastovanja, ali se u takve odnose nije htjela upuštati. — Da sam mogla naći drugog muža — reče mi — mislim da bih se preudala. Ali nitko mi nije nudio ženidbu. Jedan od udvarača ipak joj se uspio malo približiti. Ali kako ni on nije bio drugačiji od ostalih, Dona Plácida odbije i njega kao i sve druge, a to ju je stajalo nemalo gorkih suza. Nastavila je da šije i da ukuhava slatko. Mati joj je postala svadljivija, što po naravi, što zbog godina i oskudice. Mučila je neprestano svoju kćer i neprestano joj punila uši da prihvati jednoga od tih prolaznih i slučajnih muževa koji su je oblijetali. — Misliš li da si što bolja od mene? — znala bi reći. — Otkuda tebi, molim te, da se oholiš, ko da si bogata? Draga moja, život nisu kule u zraku. Od toga se ne da živjeti... Kojega vraga čekaš? Ima zlatnih mladića, kao onaj Policarpo iz kavane, jadnik... A što misliš? Da ćeš valjda naći princa? Dona Plácida zaklinjala mi se da nikakva princa nije čekala. Bila joj takva narav. Željela je da to bude u braku, i gotovo. Znala je

143

ona da njezina majka nije bila udana, a poznavala je i druge žene koje su imale samo ljubavnike. Ali je bila takva, htjela je da bude udata žena. A nije htjela ni da joj kćerka drugačije svrši. Radila je bez prestanka, pržila na peći svoje prste, a oči do suza umarala pri svijeći, samo da se može prehraniti a da ne podlegne. Smršavila je, oboljela, ukopala mater na dug i nastavila raditi. Kćerki joj je tada bilo četrnaest godina. No, ona je bila i suviše nježna i nije radila ništa nego primala udvaranja besposličara što su joj dolazili pod prozore. Dona Plácida živjela je uvijek u strahu, uvijek bi je sa sobom vodila kad bi kamo imala da odnese sašivenu robu. Osoblje bi u dućanu samo namigivalo: bili su uvjereni da je sa sobom vodi zato da upeca muža ili što drugo. Pravili bi im komplimente, šalili se na njihov račun. Išli su čak dotle da su majci nudili novac... Dona Plácida časkom se prekine u pričanju, pa opet nastavi: — I kćerka me ostavila. Otišla je s nekakvim tipom.. Neću ništa da znam... Ostala sam sama i tužna, ali tako strašno tužna te mi se činilo da ću svisnuti. Nikoga više na svijetu nisam imala, bila sam gotovo već stara i bolesna. I eto, upravo sam tada upoznala Jajinu obitelj. Dragi ljudi, dali su mi posla, pa me čak i smjestili kod sebe. Ostala sam nekoliko mjeseci u njihovoj kući, godinu dana, i više, kao družbenica i švelja. Otišla sam kad se Jaja udala. A otad sam živjela kako sam znala i umjela. Evo, pogledajte moje prste, moje ruke... I pokaže mi svoje izobličene i ispucale ruke i prste izbodene iglom. — Ovo se ne dobiva slučajno, gospodine. Bog sam zna kako sam... Ah, na svu sreću, Jaja mi je pomogla, gospodin doktor isto tako... Bojala sam se da ću završiti na ulici, kao prosjakinja... Sva se stresla na te posljednje riječi. A onda, kao da je došla k sebi, odjednom joj se učini da je neprilično što se toliko povjerava ljubavniku jedne udate žene. I počne se nespretno smješkati, požali što se izbrbljala, pa nazove samu sebe ludom glavom, »punom zahtjeva«, kako joj je govorila njezina majka. Najposlije, sasvim zbunjena mojom šutnjom, polako iziđe. A ja sam i dalje gledao u vrh svoje cipele.

144

Glava 75. U SEBI U slučaju da je koji čitalac možda preskočio prethodno poglavlje, upozoravam ga kako je potrebno da ga pročita želi li shvatiti ono što sam u sebi rekao čim je Dona Plácida izašla iz salona. A evo što sam rekao: Jednog dana crkvenjak za vrijeme mise u katedrali opazi kako u crkvu ulazi jedna žena, koja će mu postati suradnica u stvaranju Done Plácide. Viđao je ženu i narednih dana, tjedne i tjedne poslije toga, pa mu se svidjela. Došapnuo bi joj tu i tamo ponešto, slijedio bi je dok bi užizao svijeće na oltaru za pjevanih misa. A i njoj se učini da joj on odgovara. Sastanu se, i ljubav počne. I iz te grešne veze rodi se Dona Plácida. Naravno, u času kad se rađala, Dona Plácida još nije mogla govoriti, ali da je to znala, mogla je svojim roditeljima slobodno postaviti ovakvo pitanje: »Dobro, evo me. A zašto ste me zvali?« A crkvenjak i njegova žena ne bi joj mogli odgovoriti drugo nego: »Zvali smo te da pečeš prste oko vrelih lonaca, da oči gubiš nad švenjem, da jedeš loše ili nikako, da — kako se hiru sudbine svidi — budeš čas zdrava, čas bolesna, da radiš do iznemoglosti, bez drugih perspektiva osim bolesti pred sobom, da budeš sad tužna, sad očajna, sad opet rezignirana, ali uvijek oko peći ili nad švenjem, dok jednog dana ne završiš na ulici ili u bolnici. Zato smo te, eto, dali na svijet u jednom času uzajamne privlačnosti«.

145

Glava 76. PLODNO TLO Najednom osjetih grižnju savjesti. Optuživala me ta moja savjest da sam natjerao Donu Plácidu da se poslije svih tih godina mučnog rada i odricanja prihvati prljave rabote i da izda svoju savjest. Svodilja nije ništa bolja od suložnice, a ja sam je na taj zanat natjerao novcem i tobožnjom pažnjom. Tako mi je spočitavala moja savjest, a ja sam dobrih desetak minuta stajao nijem, ne znajući što da odgovorim. Dodala je i to da sam se poslužio neobičnim utjecajem što ga Virgilia ima nad svojom nekadašnjom šveljom, iskoristio njezinu zahvalnost i njezino siromaštvo. Podsjeti me na opiranje Done Plácide, na njezine suze prvih dana, na njezino neprobojno lice, njezinu šutljivost i oborene oči, podsjeti me i moje pretvornosti i spretnosti da sve to podnosim, dok je konačno nisam slomio. I ja nanovo osjetih kako me moja savjest gura od sebe u nervoznoj i srditoj gesti. Suglasio sam se s tim prigovorima, ali sam ipak dodao da je odsad starost Done Plácide osigurana, da joj barem ne prijeti prosjački štap. Bila je to kompenzacija. I da nije bilo mojih ljubakanja, Dona Plácida završila bi po svoj prilici kao tolike druge jadnice. Odatle se, prema tome, može lijepo zaključiti da mnogo puta sam porok služi kao plodno tlo iz kojega će nići divni cvijetak kreposti, i da to neće ništa smetati da se cvijetak razvije i zamiriše. Moja savjest zašuti pred tim argumentima, i ja odoh otvoriti Virgiliji vrata.

146

Glava 77. SUSRET Virgilia uđe radosna, bezbrižna. Vrijeme je raspršilo nemir i strah. Kako je bila divna prvih dana, kad je dolazila uzdrhtala i puna stida! Dolazila je u kočiji, lica pod gustom koprenom i u široku ogrtaču koji je skrivao njezino gipko tijelo. Prvi put kad je dopustila da klone na sofu, bila je sva crvena, usplahirena, zatvorenih očiju. I časti mi, nikada mi nije bila ljepša, možda i zato što se nikada nisam osjetio više polaskan. Ali sada, kako sam već rekao, strah i nemir bijahu prošli. Naši su sastanci ušli u stalan raspored. Naša je ljubav bila isto tako jaka, samo što više nije buktala onim ludim plamenom prvih dana; bilo je to sad mirno svjetlo, stalno, supružničko. — Jako se na tebe ljutim — reče mi i sjede. — A zašto? — Jer te jučer nije bilo kako si mi obećao. Damian me nekoliko puta pitao hoćeš li barem doći na čaj. Zašto nisi došao? Istina, nisam održao obećanje, ali kriva je bila sama Virgilia. Bio sam ljubomoran. Ta je prekrasna žena znala da je lijepa i voljela je da joj se to kaže glasno ili šaptom. Preksinoć je kod barunice dvatri puta zaplesala s nekakvim gizdelinom, pošto je u kutu kraj prozora slušala njegova udvaranja. I bila je tako vesela, tako samosvjesna, tako zadovoljna sama sa sobom! Kad je opazila da se među mojim obrvama pojavila upitna i prijeteća bora, nije se ni najmanje trgnula, niti se potrudila da odmah uzme ozbiljnije držanje. Ali je ostavila fićfirića i njegove budalaštine. Došla k meni, uzela me za ruku i povela u drugi salon, gdje je bilo manje svijeta. Potužila mi se da je umorna i još mi je koješta govorila, s onim svojim posebnim djetinjim izrazom što ga je znala uzeti u stanovitim situacijama. Slušao sam je bez riječi. Još mi je i tad bilo teško da joj kažem što mi je, ali sam joj na kraju ipak priznao razlog svog neraspoloženja... Oh nebesa! Nikada, nikada nisam vidio začuđenijeg pogleda! Poluotvorena usta, visoko uzvijene obrve, neko neizrecivo, gotovo opipljivo začuđenje bijaše prvi Virgilijin odgovor. A onda odmahne glavom i pogleda me s nježnim i sažaljivim smiješkom, što me posve razuvjeri.

147

Ustane pa skine šešir sva razdragana i vesela, kao djevojčica kad se vraća iz škole. Onda mi opet priđe, i kako sam još sjedio, nježno me stane tapšati po licu i govoriti: Oh, oh, oh — i meni nije preostalo ništa drugo nego da se i sam nasmiješim, i tako se sve svrši obostranim veseljem. Bilo je očito da sam se prevario.

148

Glava 78. NAČELNIŠTVO Nekoliko mjeseci poslije toga vrati se jednog dana Lobo Neves kući i najavi da će mu možda povjeriti položaj okružnog načelnika u provinciji. Pogledam Virgiliju, a ona problijedi. Opazivši to on upita: — Čini mi se da ti se ne sviđa, Virgilia? — Nisam oduševljena — odgovori Virgilia. Ništa se više nije reklo. Ali u toku večeri Lobo Neves ponovno načne isti razgovor, sada malo odlučnije nego popodne. Poslije dva dana on svoju ženu obavijesti da je stvar gotova. Virgilia nije mogla prikriti svoje neraspoloženje. Muž je odbijao njezine prigovore i pozivao se na nužnost političke situacije. — Ne mogu odbiti što od mene traže. To je čak u našem interesu, u interesu naše budućnosti, tvoje titule, draga, jer sam ti obećao da ćeš postati markiza, a nisi još ni barunica. Reći ćeš da sam ambiciozan. Pa i jesam, ali zato ne treba da mi podrezuješ krila. Virgilia bijaše sasvim zbunjena. Sutradan je nađoh gdje me sva tužna i smućena čeka u našoj kućici u Gamboi. Sve je već bila ispripovjedila Doni Plácidi, a starica se trudila da je nekako utješi. Ni ja nisam bio veseliji. — Ti ćeš s nama — reče mi Virgilia. — Jesi li luda? Bilo bi neoprezno... — A što ćemo onda? — Treba spriječiti. — To je nemoguće. — Je li već prihvatio? — Mislim da jest. Ustao sam, bacio šešir na stolicu i počeo po sobi koračati, ne znajući što da uradim. Dugo sam razmišljao i nisam nalazio izlaza. Najposlije se zaustavim pred Virgilijom — ona je još sjedila — i uhvatim je za ruku... Dona Plácida ode k prozoru. — U ovoj je maloj ruci čitav moj život. Sve je do tebe. Čini kako znaš da je najbolje. Virgilia učini očajnu gestu. Prislonio sam se na konzolu nasuprot njoj. U šutnji nam proteče nekoliko trenutaka. Čuo sam

149

lavež psa i zapljuskivanje mora o obalu. Kako nije progovorila ni riječi, uprem u nju pogled. Prazan pogled uprla je u pod, ruke metnula na koljena, ispreplela prste i zurila tako u krajnjem očaju. U svakom drugom slučaju i da se radilo o čemu drugom, sigurno bih se bacio do njenih nogu, upotrijebio sav razum i svu nježnost da je utješim. Ali u ovom trenutku htio sam je nagnati da sama promisli, da sama odabere i sama donese odluku, o kojoj je ovisio naš zajednički život. Najbolje je, prema tome, ostaviti je samu i izići. To sam i učinio. — Ponavljam da je moja sreća u tvojim rukama. Virgilia me htjede zadržati, ali sam već bio iza vrata. Čuo sam kako je briznula u plač, i, priznajem, malo je manjkalo da se vratim i poljupcima joj otarem suze. Ali — uzdržao sam se i izašao.

150

Glava 79. KOMPROMIS Nikad ne bih završio kad bih morao potanko ispričati sve što sam pretrpio za prvih sati. Kolebao sam se izmeđe hoću-neću, izmeđe samilosti, koja me vukla prema Virgilinoj kući, i nekog drugog osjećaja, a bijaše tu — budimo iskreni — još i egoizam, koji mi je došaptavao: »Ostani. Pusti je da se sama muči, pusti je da problem riješi kako joj nalaže ljubav.« Ta dva osjećaja, mislim, bila su jednako snažna, obuzimala su me i povlačila se u isto vrijeme, jednako žestoko i uporno. A nijedno od njih nije definitivno ustupilo mjesto drugome. Katkad bih osjetio i laku grižnju savjesti. Činilo mi se da iskorištavam slabost zaljubljene žene koja je pogriješila, a sam ništa ne žrtvujem niti rizikujem. A kad bih već gotovo kapitulirao, ponovno se javljao sebičan glas ljubavi, koji bi mi došapnuo uvijek ono isto, i ja bih zastajao neodlučan i nemiran, željan da je vidim, a opet sam se bojao da tada ne budem prisiljen podijeliti s njom odgovornost u odluci. Naposljetku nađem kompromis između samilosti i sebičnosti. Otići ću k njoj kući, ali samo kad je muž ondje, i kad bude nemoguće da joj išta kažem, i tako ću sačekati rezultat svoje osude. Ali danas, dok ovo pišem, čini mi se da je i taj kompromis bio puka laž, da je i to bio samo jedan vid sebičnosti, i da tobožnja moja želja da Virgiliju nekako utješim, nije bila ništa drugo nego potreba da sam sebi olakšam.

151

Glava 80. TAJNIK Sutradan uvečer ja se doista uputim Lobu Nevesu. Oboje su bili ondje. Virgilia veoma tužna, on veoma veseo. I mogao bih se zakleti da sam osjetio kako joj je laknulo kad su nam se pogledi sreli puni ljubavi i pitanja. Lobo Neves izložio je svoje planove u vezi sa svojom načelničkom dužnošću, iznio mi lokalne teškoće, pa svoje odluke i želje. Bio je tako zadovoljan, tako pun nade! Virgilia se za stolom pretvarala da čita, ali me, nagnuta nad knjigom, ovdje-ondje poglédala upitno i zabrinuto. — Teškoća je u tome — odjednom će Lobo Neves — što još nisam našao tajnika. — Ne? — Ne, ali imam ideju. — Ah! — Da, jednu ideju... Biste li imali što protiv toga da malko otputujete na Sjever? Ne znam što sam odgovorio. — Vi ste bogati — nastavi on — vama nije do one plaćice, ali kad biste željeli da meni učinite uslugu, došli biste sa mnom kao tajnik. Duša mi najednom ustukne korak, kao kad čovjek iznenada pred sobom ugleda zmiju. Pogledam otvoreno u Loba Nevesa, oštro i odlučno, da vidim nema li možda kakve skrivene misli... Ni traga! Pogled mu otvoren i pošten, izraz na licu miran i prirodan, ni traga kakvoj usiljenosti, odavao je staloženost s primjesom radosti. Odahnuo sam, ali nisam imao hrabrosti da pogledam i Virgiliju. Na sebi sam osjetio njezin pogled, koji me to isto pitao, a ja sam odgovorio da pristajem, da ću ići. Znači, bit ćemo utroje — načelnik, njegova žena i njegov tajnik! Gle, molim te, pa to znači problem riješiti čisto administrativno.

152

Glava 81. POMIRENJE Pa ipak, izlazeći odande osjetih tračak nemira i sumnje. Pitao sam se neću li time ludo izložiti Virgilijin glas, nema li možda kakve druge, razumnije kombinacije između provincije i Gamboe? Ništa mi nije padalo na pamet. A sutradan već sam se pomirio s mišlju. Odlučim dakle prihvatiti imenovanje. U podne mi sluga javi da me u salonu čeka dama pod koprenom. Sletjeh niza stube. Bila je moja sestra Sabina. — Ovako se više ne može. Trebamo se pomiriti i završiti s onim jedanput zauvijek. Naša će se obitelj ugasiti, neću više da budemo neprijatelji. — Pa ni ja drugo ne želim, seko moja! — rekao sam joj i pružio prema njoj ruke. Posadio sam je kraj sebe, pitao je za muža, za kćerku, za poslove, pitao o svemu... Sve je dobro, a kćerka joj je lijepa kao ljubav, njezin će mi je muž dovesti ovamo, ako na to pristajem. — Kako! Pa sam ću doći da je vidim! — Zbilja? — Na časnu riječ. — Napokon! Već je vrijeme da se to završi. Bila je odebljala i činila mi se mlađa. Prebacila je trideset godina, a kao da nema više od dvadeset. Ljupka, vedra, prirodna, bez ikakve zle primisli. Gledali smo jedno u drugo, držali se za ruke, brbljali o svemu i svačemu kao dvoje zaljubljenih. Preda mnom je iskrsavalo moje djetinjstvo, vedro, nestašno i bezbrižno. Godine su padale jedna po jedna kao nizovi karata kojima sam se igrao kad bijah malen. Opet sam ugledao našu kuću, našu obitelj, naše obiteljske svečanosti. Morao sam se svladati, jer ovo prenaglo dozivanje uspomena... Ali kad je uto brijač iz susjedstva stao škripati po klasičnoj gudalici,19 taj me glas prošlosti — jer je sve dotad sjećanje bilo nijemo — taj me unjkavi, nostalgični glas toliko uzbudi da sam... Ali Sabinine oči bijahu suhe. Ona nije poznavala onaj 19

U izvorniku rabeca — gudalica, vrsta violine. — Prev.

153

morbidni, žuti cvijet. Što mari? Bila je to moja sestra, moja krv, kao da je dio moje majke. Rekao sam joj to pun nježnosti, iskreno... kad najednom netko zalupa na vrata. Ustanem, otvorim: na vratima je stajala živa lutka od kakvih pet godina. — Uđi, Sara! — reče Sabina. Bila je to moja mala nećakinja. Uzeo sam je u naručje i svu je izljubio. A ona se prestrašena opirala svojim sitnim ručicama, gurala me u ramena i izvijala se unatrag, da se iskobelja iz mog zagrljaja... Uto se na vratima ukaže najprije šešir, a onda cio muškarac. Cotrim glavom! Bio sam tako uzbuđen da sam odmah ispustio malu i pao oko vrata njezinu ocu. Ta provala osjećaja malko ga je smela, nije se odmah mogao snaći. Ali samo u prvi čas. Malo poslije razgovarali smo kao dobri stari prijatelji. Nitko se ni najmanjom aluzijom nije dotakao onoga što je bilo, govorili smo o svojim planovima, o budućnosti, ugovarali kako ćemo jedni k drugima dolaziti, zajedno ručati. Usput nisam propustio da napomenem kako će se to uzajamno posjećivanje možda na neko, ali doduše veoma kratko vrijeme malo prekinuti, jer sam naumio... ne baš još određeno... otići na putovanje na Sjever. Sabina pogleda Cotrima, a Cotrim Sabinu: oboma je bilo jasno da ta moja odluka ima sasvim osobni karakter. Pa kojega ću vraga tražiti na Sjeveru? Zar prijestolnica nije moje pravo poprište, gdje trebam nastaviti svoju karijeru i preskočiti sve svoje vršnjake? Jer, zapravo, nitko se sa mnom i ne može mjeriti. On, Cotrim, pratio me cijelo vrijeme, i bez obzira na onu glupu svađu, svaki je moj uspjeh i njemu laskao, bio mu je ponos i radost. Pratio je sve što se o meni govorilo na ulici i po salonima, bili su to pravi hvalospjevi puni divljenja. I sada da sve to ostavim i da se nekoliko mjeseci zakopam u provinciju, zapravo bez potrebe i bez ozbiljna razloga! Ukoliko tu nisu posrijedi kakvi politički razlozi... — Jest, baš politički — brže ću ja. — E, u tom slučaju... Malo je popustio pa će onda: — Kako god bilo, danas ćeš s nama ručati. — Svakako, ali sutra ili prekosutra vi ste kod mene na ručku. — Ne znam, ne znam baš — upadne Sabina — kod samca na ručku... Moramo te oženiti, braco! Ja želim imati bratičnu, razumiješ li? Cotrim joj dade znak da šuti, a to baš nisam sasvim razumio. 154

Ali nije ni bilo važno. Obiteljsko izmirenje bijaše vrijedno jedne zagonetne geste.

155

Glava 82. PITANJE BOTANIKE Neka mi ne zamjere hipohondri, ali je život ipak lijepa stvar. Tako sam u sebi govorio gledajući Sabinu, njezina muža i njihovu djevojčicu kako silaze stubištem i sve mi usput još nešto srdačno dovikuju, a ja njima ozgo, savrh stuba, isto tako odgovaram i ispraćam ih. U sebi sam se zbilja osjećao sretan. Voljela me jedna žena, uživao sam povjerenje njezina muža, bio sam na putu da oboma postanem tajnik, i naposljetku — pomirio sam se sa svojima. Što bi se moglo tražiti više u dvadeset i četiri sata? Istoga dana počeo sam pomalo pripremati teren za odlazak, pa sam tu i tamo počeo kao uzgred spominjati kako ću eventualno na neko vrijeme malo na Sjever, u provinciju, u svojstvu tajnika, kako bih mogao proučiti neka politička pitanja koja me osobno zanimaju. To sam spomenuo na ulici Ouvidor sutradan, to sam isto ponovio u Pharouxu i u kazalištu. Jedni su se, dovodeći u vezu moje imenovanje s imenovanjem Loba Nevesa, dvosmisleno smiješili, drugi bi me samo potapšali po ramenu. A jedna mi dama u kazalištu reče kako to znači zaista daleko dotjerati u svojoj ljubavi prema skulpturi. Bila je to aluzija na klasične Virgilijine forme. No najprozirnija aluzija dobačena mi je tri dana kasnije, kod moje sestre Sabine, i to od nekoga trivijalnog i brbljavog starčića. Bio je po zanimanju kirurg, a zvao se Garcez. Bio je od onih ljudi koji su mogli napuniti sedamdeset, osamdeset, pa čak i devedeset godina a da još nemaju ono nešto fino, korektno i dostojanstveno, u čemu se i sastoji skladnost starosti. Zaista, smiješna starost možda je zadnje, najtužnije iznenađenje što nam ga ponekad priređuje priroda. — Znam, ovaj put ćete prevoditi Cicerona — reče mi kad je saznao za moju nakanu. — Cicerona? — začudi se Sabina. — Nego što? Pa vaš je brat velik latinist. On prevodi Virgilija kao od šale. Kažem, Virgilija, ne Virgiliju... da se razumijemo. I nasmija se grubo, odvratno i dvosmisleno. Sabina me pogleda u strahu da ću mu štogod odbrusiti. Ali kad je vidjela da sam se nasmiješio, ona se i sama nasmije i okrene glavu da to sakrije. Ostali me pogledaju sa zanimanjem, uz primjesu blaga razumijevanja i

156

simpatije. Bilo je očito da to za njih nije novost. O mojoj se ljubavi govorilo i znalo mnogo više nego što sam i mislio. Ipak sam se nasmiješio, kratko, letimično, gurmanski — pravo svračje cerenje. Virgilia je bila lijep grijeh, a lijepi se grijesi tako lako priznaju! Isprva sam se trudio da budem miran kad bi tko napravio kakvu aluziju, ali sam u dubini, priznajem, osjetio nešto ugodno i veoma laskavo. Jednom sam se samo nasmiješio, i otad sam se smiješio svaki put. Ne znam može li mi tko objasniti ovaj fenomen. Ja to tumačim ovako: U početku se to zadovoljstvo, jer je bilo duboko unutri skriveno, pokazalo u smiješku koji je još bio pupoljak, ali se s vremenom pupoljak rascvao i postao cvijet vidljiv svačijem oku. To vam je jednostavno pitanje botanike.

157

Glava 83. TRINAEST Cotrim me trgne iz mog zadovoljstva i odvede me prozoru. — Hoćeš li da ti nešto kažem? — upita me. — Ne prihvaćaj se tog putovanja. To je ludo i opasno. — Zašto? — Dobro znaš. Ono je u prvom redu opasno, i to veoma opasno. Ovdje, u prijestolnici, jedna intriga kao što je tvoja, izgubi se u mnoštvu ljudi i različitih interesa. U provinciji je drugačije, a kad se radi o ličnostima iz političkog kruga, onda je to otvorena ludost. Opozicioni će listovi, čim nanjuše, razbubati sve na velika zvona, nastat će ogovaranja... izmišljat će kojekakve šale, pa nadimke... — Ne razumijem... — Razumiješ ti veoma dobro. A uz to se pokazuješ kao slab prijatelj kad od nas kriješ ono što već svatko zna. Pa ja to znam već nekoliko mjeseci. Govorim ti, ne odlazi na taj put. Radije podnesi taj rastanak, ali izbjegni veliki skandal i još veće neprilike. To mi je rekao i opet se priključio društvu. Ostao sam zagledan u jednu uličnu svjetiljku — starinsku svjetiljku na ulje, škiljavu, turobnu, svinutu u znaku upitnika. Što da radim? Moj slučaj bio je hamletovski: ili se pokoriti sudbini ili joj se suprotstaviti i pobijediti je. Drugim riječima: otputovati ili ne, pitanje je sad! Svjetiljka na to nije odgovorila. Cotrimove riječi odjeknule su u meni malo drugačije nego riječi staroga Garceza. Možda Cotrim ima pravo; ali mogu li se rastati od Virgilije? Priđe mi Sabina i upita me na što mislim. Odgovorio sam: ni na što, umoran sam i poći ću kući. Sabina časak ostane zamišljena. — Znam ja što ti treba: zaručnica. Pusti to meni, ja ću ti je naći. Izišao sam potišen i smeten. Sve je u meni bilo spremno da otputuje — moj duh, moje srce — a evo ti ga, odjednom se preda mnom ustobočio vratar Pristojnosti i upitao me za propusnicu. Pošaljem k vragu sve propise i zakone, a s njima i sve ustanove, ministarstva, sve. Sutradan otvorim list političkih informacija i pročitam da je dekretom od trinaestoga Lobo Neves imenovan za okružnog

158

načelnika u... a ja za njegova tajnika. Smjesta pošaljem Virgiliji kratku poruku, i dva sata poslije uputim se u Gambou. Jadna Dona Plácida! Bila je neutješna. Pitala me hoćemo li zaboraviti našu »staru«, hoćemo li se dugo ondje zadržati i je li to daleko. Tješio sam je, ali mi je i samome trebalo ohrabrenje, jer su me Cotrimove riječi uznemirile. Ubrzo stigne Virgilia. Bila je vesela poput lastavice, ali kad me ugleda smrknuta, uozbilji se. — Što se dogodilo? — Premišljam — rekoh — ne znam imam li pravo prihvatiti... Virgilia se puna smijeha spusti na sofu. — Zašto? — upita. — Nije to pametno, pobudit će pažnju... — Kako to? Ali mi uopće ne putujemo. Ona mi ispriča kako joj se muž sprema da odbije imenovanje, a razlog je samo njoj povjerio, i to u najvećoj tajnosti. Nikome ga drugome nije mogao priznati. »Djetinjasto je — rekao je — i smiješno, ali je za mene to velik razlog.« I kaza joj da dekret nosi datum 13, a da taj broj u njemu budi neugodne asocijacije. Otac mu je umro trinaestoga, i to trinaest dana poslije jedne večere na kojoj je bilo trinaest uzvanika. Kuća u kojoj mu je mati umrla, imala je također broj 13. I tako dalje. Bio je to fatalan broj. Kako taj razlog nije mogao službeno navesti u obrazloženju ministarstvu, on će kazati da ga razlozi sasvim privatne naravi sile da imenovanje odbije. Ostao sam zapanjen — po svoj prilici kao i čitalac — nad tolikom žrtvom zbog jednog broja. Ali kako je Lobo Neves bio veoma ambiciozan, ta je žrtva zacijelo bila iskrena.

159

Glava 84. SUKOB Fatalni broju, sjećaš li se koliko sam te puta blagoslovio! Sigurno su tako plavokose tebanske djevice blagoslivljale žutogrivu kobilu koja je zauzela njihovo mjesto u Pelopidinoj žrtvi — divnu jednu kobilu, koja je sva prekrivena cvijećem izdahnula svima na očigled, a da nitko nije ni pomislio da je požali. Milosrdna kobilo, primi to sažaljenje sad naknadno od mene, ne samo zato što su te ubili nego i zato što nije isključeno da se među spašenim djevicama nalazila možda i kakva prababa Cubasa... Fatalni broju, ti si bio naš spas. Virgilijin muž nije mi priznao pravi razlog svog odbijanja. I meni je rekao da to čini zbog sasvim osobnih motiva, a moje ozbiljno lice, puno odobravanja s kojim sam to saslušao, prava je kruna ljudskog pretvaranja. Ali on, on je doista teško prikrivao kako zapravo to ne može prežaliti. Govorio je malo, bio je zamišljen, zatvorio se u sobu, da čita. A kad bi trebao koga primiti, razgovarao je i smijao se pretjerano bučno i neprirodno. Njegova je potištenost imala dva izvora. Prvo, što su se njegove ambicije srušile zbog jedne puke skrupule, a drugo, mučila ga sumnja i grizao se što će to isto i drugi put u sličnoj prilici učiniti, i to zbog praznovjerja, koje je u njemu bilo duboko ukorijenjeno. Sumnjao je, istina, u vrijednost te predrasude, ali je se nije mogao otresti. A ta upornost jednog osjećaja u čovjeku, sve ako ga on u biti i osuđuje, fenomen je dostojan svake pažnje. Ali je meni bila draža prostodušnost Done Plácide kad je govorila kako ne može gledati prevrnutu cipelu. — Zašto? — pitao sam je. — To nosi nesreću. To je bio njezin jedini odgovor, za nju samu tajna sa sedam pečata. »To nosi nesreću.« Tako su joj još u djetinjstvu rekli, bez ikakva drugog objašnjenja, i ona se toga čvrsto držala. Isto tako ako bi tko prstom pokazao zvijezdu. Od toga vam — znala je ona to sigurno — odmah izbije bradavica. Bradavica ili što drugo, nije važno, ako se zbog toga ne rizikuje mjesto okružnog načelnika u provinciji. Čovjek lako podnosi predrasudu ako ga ništa ne stoji ili samo veoma malo. Ali

160

predrasuda koja vam otima dio života, nije baš tako laka stvar. Bio je to slučaj Loba Nevesa, koji se uz to bojao da ne ispadne smiješan. A povrh svega, ministar nije vjerovao u taj razlog privatne naravi, nego je to odbijanje Loba Nevesa pripisao političkim intrigama, za što je slučajno bilo prividnih indicija. Promijenio je prema njemu držanje, a svoje je sumnje povjerio i drugim kolegama u kabinetu. Ubrzo je došlo do nesuglasica, a malo zatim načelnik u ostavci našao se na listi opozicije.

161

Glava 85. NA VRH BRDA Onaj tko se za dlaku izvuče iz opasnosti, počne život voljeti dvostruko jako. Kako sam umalo izgubio Virgiliju, počeo sam je luđe voljeti, a i ona se slično osjećala. Tako je, eto, jedini rezultat načelničkog imenovanja bio taj da je pojačao našu prvotnu ljubav. Bio je to začin koji je našu ljubav učinio još slađom i dragocjenijom. Prvih dana poslije onog događaja uživali smo da zamišljamo kako bi naš rastanak bio bolan, zamišljali smo kakvu bismo tugu proživljavali, kao da nas doista dijele mora i planine. I kao djeca kad se kriju za suknju svojih majki, da se zaštite od kakva mrkog pogleda, i mi smo se skrivali pred imaginarnom opasnošću... i grčevito se jedno uz drugo stiskali. — Virgilia draga moja! — Ljubavi! — Moja si, je li da si moja? — Tvoja, sva tvoja... Tako smo u mislima nastavljali nit događaja, kao Šeherezada nit svojih priča. Bio je to vrhunac naše ljubavi, mislim da smo se tada popeli na vrh brda. Malo smo se tu zadržali, bacili pogled na doline s lijeva i s desna i na čisto, azurno nebo nad nama, ostali tako neko vrijeme blago utihnuli a onda se polako stali spuštati. Čas smo se držali za ruke, čas bismo se opet odvojili, ali smo se spuštali, nezaustavljivo... spuštali i spuštali...

162

Glava 86. MISTERIJ Spuštajući se dakle tom kosinom, na Virgilijinu licu opazim malo neobičan izraz, kao nekakvu klonulost, te upitam što joj je. Bez riječi ona napravi kretnju što izražava zabrinutost, nevoljkost, umor. Tražio sam da mi kaže, ona mi reče da... Fin fluid prostruji mi čitavim bićem: iznenadan, snažan, čudan osjećaj, koji nikad neću moći izraziti. Uhvatim je za ruke, nježno privučem k sebi i poljubim u čelo, cjelunem je blago kao zefir i ozbiljno poput starozavjetnog Abrahama. Ona se strese, uzme moju glavu među svoje ruke, pogleda me u oči, a onda me pomiluje nekako materinski... Ima tu nekog misterija. Ostavimo čitaocu vremena da ga odgoneta.

163

Glava 87. GEOLOGIJA U to se zbio žalostan događaj: umro je Viegas. Otišao je naglo sa svojih sedamdest godina, sipljiv od astme i raskliman od reume, a povrh svega toga još i s teškom manom na srcu. Bio je jedan od najopasnijih naših špijuna. Virgilia se oduvijek nadala da će taj rođak, stari škrtac, ipak u oporuci što ostaviti njezinu sinu i tako mu osigurati budućnost. Možda se i muž tome nadao, samo što je on to znao ili zatomiti ili sakriti... Pravo govoreći, u Lobu Nevesu bilo je urođene plemenitosti, bila je to njegova osnovna crta, onaj čvrsti i stjenoviti sloj u njegovu karakteru, koji se zadržao unatoč svemu. Ostale crte, to su one gornje naslage od pijeska i zemlje. Mnogo su lakše od one osnovne, koja je od kamena, i te je gornje naslage otplavio život, ta vječna blatnjava bujica. Ako se čitalac još sjeća dvadeset i trećeg poglavlja, opazit će da po drugi put uspoređujem život s blatnom bujicom. Ali će opaziti i to da sam ovaj put dodao pridjev: vječna. A Bog sam zna koliko značenje ima jedan pridjev, osobito u novim i vrućim krajevima. Novost ove knjige jest moralna geologija Loba Nevesa, a po svoj prilici i moga poštovanog čitaoca. Jest, te karakterne crte, što ih život kvari, čuva ili mijenja, već prema njihovoj otpornosti — te bi dakle crte zaslužile posebno poglavlje, koje neću napisati, da pripovijest ne oduljim. Reći ću samo to da je najčestitiji čovjek kojega sam u životu upoznao bio neki Jacó Medeiros ili Jacó Valadares, ne sjećam se točno imena. Možda je to bio i Jacó Rodrigues, ali da se zvao Jacó, to znam. Taj je čovjek bio sušta ispravnost. Mogao je postati veoma bogat da je htio prešutjeti neku sitnicu. Ali on to nije učinio i tako je ispustio iz ruku ništa manje nego četiri stotine tisuća milreisa. Bio je tako primjerno čestit da je u tome postao dosadno sitničav. Jednoga smo se dana našli sami u njegovoj kući i ugodno se raspričali, kad nam jave da je došao doktor B., strahovit gnjavator. Jacó reče neka kažu da nije kod kuće. — Ne pomaže, već sam ušao — uzvikne glas iz hodnika. I doista se na vratima pojavi doktor B. Jacó mu pođe u susret, govoreći kako je mislio da je to neko drugi, a ne on, i neprestano je ponavljao kako ga je silno obradovao što je došao. To nas je stajalo

164

sat i po smrtnog dosađivanja, a na kraju Jacó pogleda na sat. Doktor B. upita mora li kamo izaći. — Moram, sa ženom — reče Jacó. Doktor B. otiđe, a mi odahnemo. Kad smo se dobro ispuhali, rekoh Jacóu kako je u manje od dva sata četiri puta slagao. Prvi put — kad je rekao da nije kod kuće; drugi put — kad se pretvarao da je ushićen posjetom; treći put — kad je rekao da izlazi, a četvrti put — kad je još dodao da izlazi sa svojom ženom. Jacó časak razmisli. Vidio je da su mi primjedbe opravdane, ali se poče braniti. Potpuna je iskrenost isključena u civiliziranom društvu, govorio je, a mir među građanima moguć je samo uz pomoć uzajamnih laži... Ah, jest! Sjetio sam se: zvao se Jacó Tavares.

165

Glava 88. BOLESNIK Ne treba ni spominjati kako sam svim mogućim argumentima pobijao tako opasnu doktrinu. Ali, jer je zapravo bio pogođen onom mojom primjedbom, ustrajao je u svojim tvrdnjama do kraja, pokazujući nešto izvještačene žestine, možda zato da bi naglasio svoju savjest. Virgilijin slučaj bio je malo ozbiljniji. Manje skrupulozna od svog muža, ona je svoje mane otvoreno pokazivala, pa je svog rođaka naprosto obasipala ljubaznošću, pažnjom, sitnim malim uslugama, koje su, ako ne drugo, zaslužile barem mali dodatak u oporuci. Bilo je to naprosto ulagivanje s njezine strane. Opazio sam tom prilikom da je žensko ulagivanje sasvim drugačije od muškoga. Kod muškarca je to kao nekakva servilnost, a kod žena je nježnost. Meko držanje u žene, blagost u govoru, pa njezina fizička slabost daje ženskom ulagivanju posebnu lokalnu boju, gotovo je opravdano. I nije važno koliko je godina objektu njezine pažnje. Žena će u svom držanju prema njemu uvijek imati nešto od majke, sestre, ili čak bolničarke, što je također svojstvena ženska uloga, za koju i najspretniji muškarac nema ono nešto posebno, neki fluid, što li, što se ne da izraziti. O tome sam razmišljao dok sam gledao kako se Virgilia upinje da ugodi svome starom rođaku. Otrčala bi da ga dočeka na vratima, smijala se, brbljala s njim, primala mu štap i šešir, uzimala ga pod ruku i vodila do naslonjača, ili radije do »njegova« naslonjača, jer je u kući bila posebna »Viegasova stolica«, udobno sjedalo upravo za starce ili bolesnike. Brže-bolje zatvarala bi prozor u blizini, ako bi bilo i malo propuha, ili bi ga otvorila, ako je bilo sparno, ali pažljivo, gledajući da ne bude struje. — Onda? Danas ste mnogo bolje... — Pah! Noćas sam se gadno izmučio. Ova prokleta zaduha ne da mi nikad mira. I starac bi teško disao i odmarao se od napora, ne zato što je mnogo hodao — on se uvijek vozio kočijom — nego samo što se popeo i ušao. Do njega bi sjela Virgilia, smjestila bi se na nisku klupicu, ali tako da mu gleda u lice, a ruke bi mu položila na

166

koljena. A dijete bi ulazilo u salon ne skačući po običaju, nego tiho, mirno, ozbiljno. Viegas ga je veoma volio. — Dođi, Nhonho! — zvao bi ga. A onda bi s naporom zavukao ruku u džep i vadio kutijicu s tabletama, pa bi jednu metnuo sebi u usta, a drugu dao malome. Bile su to tablete protiv astme, ali je mali govorio da su divne! Ponavljalo se to u varijantama. Kako je Viegas volio igru zvanu »dama«, Virgilia bi se pokoravala njegovoj želji i strpljivo čekala dok on slabačkim i drhtavim rukama razmjesti figure. Katkad bi silazili u vrt, da prošeću; ona bi mu ponudila da joj se uhvati za ruku, a on ne bi uvijek prihvatio, jer se hvalio da je još čvrst, da može i kilometar prevaliti. Malo bi hodali, malo sjeli, a onda opet nastavljali šetnju i brbljali o svemu i svačemu: o obiteljskim stvarima, o kakvu salonskom ogovaranju, ili bi se on raspripovijedao o kući što će je za sebe graditi; bit će to moderna kuća, jer je ova sadašnja suviše starinska, takve su gradili još u vrijeme kralja Joana VI. Još takvih, čini mi se, ima u četvrti San Cristovan, to su one s velikim kolonama na pročelju. Htio je da tu nezgrapnu kuću zamijeni drugom, i već je jednom poznatom graditelju dao da mu napravi nacrt. Onda će tek Virgilia vidjeti što znači starac koji ima ukusa. A govorio je — kako i sami zamišljate — polako, teško, prekidala ga sipnja, mučna i za njega samog i za one koji su ga gledali. Kadikad dolazio bi mu napadaj kašlja, pa bi se starac sav zacenio, sav se iskrivio. Kad bi ga napadaj prošao, nastavljao bi starac ondje gdje je stao: kako će u kući biti to i to prostorje, terase, spremišta za kola — u jednu riječ, savršeno.

167

Glava 89. »IN EXTREMIS« — Sutra ću cijeli dan biti kod Viegasa — reče mi jednog dana Virgilia. — Jadnik, nema nikoga... Viegas je konačno pao u postelju. Njegova udata kći bila je bolesna u isto vrijeme kad i on, i nije ga mogla njegovati. Virgilia bi ga od vremena do vremena pohađala. A ja sam onda iskorištavao priliku i bio cijeli dan kraj nje. Toga dana došao sam oko dva sata popodne. Viegas je toliko kašljao da sam naprosto osjećao bol u prsima. U razmacima između dva napadaja cjenkao se s nekakvim mršavkom koji mu je za kuću nudio trideset tisuća. Viegas je tražio četrdeset. Kupac je bio nestrpljiv, kao da se boji da mu ne pobjegne vlak, ali je Viegas bio nepopustljiv, odbio je najprije ponuđenih trideset tisuća, pa trideset i dvije, pa trideset i tri, a onda ga je zgrabio jak napadaj, koji je trajao petnaest minuta. Kupac je bio pun sućuti, namještao mu jastuke i ponudio trideset i šest tisuća. — Nikad! — rukne bolesnik. Zatraži da mu se donese svežanj papira iz njegova stola. Kako nije imao snage da skine gumu kojom su bili pričvršćeni, zamoli me da ja to učinim. Bijahu to razni računi za zidarske, tesarske, soboslikarske radove još dok se kuća gradila. Računi, na primjer, za tapete u salonu, blagovaonici, u spavaćim i ostalim sobama; računi za željezne radove, račun za zemljište. Sve ih je razmotavao jedan po jedan, drhtavom rukom, pa me molio da ih čitam, i ja sam ih čitao. — Evo pogledajte, tisuću i dvjesto jedna garnitura. Francuske baglame... Vidite, upravo budzašto dobivate — reče, kad je pročitan posljednji račun. — Jest, ali... — Četrdeset tisuća i ni pare manje. Pomislite samo koliko ste time na profitu... Kašalj ga davio, riječi mu bile isprekidane, kao da se u njemu otkidaju mrve sagnjilih pluća. U očnim šupljinama kolutala dva sjajna oka, kao dva žiška na izdisaju. Pod pokrivačem ocrtavao se dotrajali kostur, sa dvije izrazite izbočine na koljenima i nožnim

168

prstima. Žuta, mlohava, smežurana koža pokrivala kosti na licu, koje je postalo prava bezizražajna maska. Bijela pamučna kapica pokrivala mu lubanju, koju je vrijeme ogoljelo. — Onda? — upita mršavi. Dadem mu znak da ne govori i on načas zašuti. Bolesnik se ukočio, zanijemio, teško je disao, a oči upro u strop. Virgilia problijedi, ustane i pođe do prozora. Bojala se smrti, a osjetila je da se približava. Pokušao sam govoriti o čemu drugom. Mršavi ispriča anegdotu, a onda opet počne isti razgovor i povisi ponudu: — Onda trideset i osam tisuća! — Am...! — zastenja bolesnik. Čovjek se približi postelji i uzme ga za ruku. Bila je hladna. Sagnem se nad bolesnikom i upitam ga je li mu zlo, hoće li čašu vina. — Ne... ne... četr... četrde... četr... Novi napadaj bio mu je i posljednji. Izdahnuo je brzo, na veliko zaprepaštenje mršavoga, koji mi je poslije priznao da je bio spreman platiti i četrdeset tisuća. Ali bijaše prekasno!

169

Glava 90. STARI RAZGOVOR IZMEĐU ADAMA I KAINA Ništa. Ni najmanjeg spomena u oporuci. Da je barem ostavio jednu tabletu, da ga ne smatraju nezahvalnim ili zaboravnim. Ništa, baš ništa! Virgilia je bila bijesna, sve joj nade prevarene. Rekla mi je to, ali onako izdaleka: njoj do toga nije uopće stalo, boli je samo zbog njezina sina, kojega ja ne volim — ona to dobro zna — čak ni malo. Rekao sam joj da je najbolje više ne misliti na to. Neka uopće zaboravi toga ishlapljelog starca, tu prljavu škrticu, i neka misli na ljepše, na našeg sina, na primjer... Eh, pobjeglo mi je. Sad sam vam objasnio onaj misterij, slatki misterij od nekoliko tjedana, što mi se otkrio onoga dana kad mi se Virgilia učinila nešto drugačija nego obično. Sin! Krv moje krvi! Jedino sam o tome mislio. Javno mišljenje, muževa ljubomora, smrt Viegasova, ništa me nije zanimalo. Ni politički sukobi, ni revolucije, ni potresi, ništa! Mislio sam samo na taj anonimni embrio nejasnog očinstva, a unutarnji glas govoraše mi: to je tvoj sin. Moj sin! Ponavljao sam te dvije riječi s neopisivom slašću i s čudnim ponosom. Osjećao sam se potpun čovjek. A što je bilo najljepše, razgovarali smo se nas dvojica, embrio i ja, govorili smo o sadašnjosti i budućnosti. A volio me, mangup, bio je to divan mali tiranin, čas me tapšao po licu svojim sitnim punačkim ručicama, čas je navlačio svoju pravničku halju — jer će, naravno, biti pravnik — čas opet držao govor u Poslaničkom domu. A otac ga je s tribine slušao očiju punih suza. Sad je bio malen dječačić i išao u školu, s tablicom i knjigama pod rukom, sad sam ga opet gledao u kolijevci, da se odmah preda mnom pojavi kao odrastao čovjek. Uzalud sam se trudio da mu dam određenu fizionomiju i držanje. Taj je embrio imao sve dobi, sva lica, sve kretnje. Sad je sisao, sad pisao, sad plesao — u jednu riječ, on bi mi znao u ciglo četvrt sata dočarati sve. Bio je mala beba i poslanik, gimnazijalac i lola. Ponekad bih čak zaboravljao da je Virgilia kraj mene, sve sam zaboravljao. Ona bi me tada prodrmala, tužila se što šutim i govorila da više za nju uopće ne marim. A ja sam se 170

razgovarao s embriom. Bio je to prastari razgovor Adama i Kaina, nijemi razgovor između jednoga i drugog života, između jednoga i drugog misterija.

171

Glava 91. NEOBIČNO PISMO U to isto vrijeme primio sam neobično pismo, kojemu je bio priložen jedan ne manje neobičan predmet. Evo što je u pismu stajalo: Dragi moj Cubase, Prošlo je neko vrijeme kako sam od tebe u Gradskom parku posudio džepni sat. Radostan sam što ti ga s ovim pismom mogu vratiti. Postoji doduše mala razlika: sat nije onaj isti, nego drugi, ne velim bolji, ali ipak ravan onome. Que voulez vous, monsieur? — kako je govorio Figaro — c'est la misère.20 Mnogo se toga zbilo od našega posljednjeg susreta. Sve ću to podrobno ispričati, ukoliko mi ne zatvoriš svoja vrata. Znaj samo toliko da na nogama više ne vučem one poderane cipele i ne nosim više onaj famozni kaput, kojem su se skuti gubili u pomrčini prohujalog vremena, i svoje sam mjesto na Stubama Svetog Franje ustupio drugome, te sam konačno prekinuo s postom. Poslije ovoga dopusti mi, molim te, da ti kojega od slijedećih dana iznesem jedan rad, koji je plod moga dugogodišnjeg studija. To je filozofski sistem, koji ne samo da objašnjava i pokazuje početak i kraj svega što postoji nego u isto vrijeme znači i velik korak dalje od Zenona i Seneke, čiji je stoicizam prava dječja igra u usporedbi s mojim moralnim receptom. Moj je sistem, u jednu riječ, čudesan. On bodri ljudski duh, uklanja bol, osigurava sreću i našoj zemlji nosi veliku slavu. Nazvao sam ga Humanitizam, imajući u vidu Humanitas, prapočetak svega. U pustoj zanesenosti sprva sam nakanio da ga nazovem Borbizam, po mome imenu Borba, a to bi bilo ne samo pretenciozno nego i grubo i nelijepo. A osim toga, mnogo manje govori. Vidjet ćeš, dragi moj Cubase, to je pravo remek — djelo. A ako išta može učiniti da zaboravim svu gorčinu života, onda je to radost što sam napokon saznao šta je Istina i Sreća. Imam ih u džepu, te dvije neuhvatljive, neshvatljive stvari. Poslije tolikih vjekova lutanja, traganja, ispitivanja, poslije tolikih promašenih teorija, evo, konačno ih čovjek drži u rukama. Do 20

»Što ćete, gospodaru, to vam je bijeda.« — Prev.

172

skorog viđenja, dragi moj Cubase! Pozdravlja te tvoj stari prijatelj Joaquim Borba dos Santos Pročitao sam i nisam pod bogom ništa razumio. Uz pismo je bila i kutijica, a u njoj prekrasan sat na kojem bijahu utisnuti moji inicijali i ove riječi: Za uspomenu od starog Quincasa. Opet sam uzeo pismo i ponovno ga stao čitati, polako, pažljivo. Priloženi sat govorio mi je da posrijedi nije nikakva šala, a lucidnost, mirnoća, pa način izlaganja — istina, bilo je tu i doze razmetanja — sve je to isključivalo da se radi o čovjeku koji je šenuo. Naprosto, Quincas Borba po svoj je prilici dobio nasljedstvo od kakva svog rođaka iz Minasa, i bogatstvo mu je ponovno vratilo ljudsko dostojanstvo. Neću baš to tvrditi, jer ima stvari koje se više ne mogu potpuno povratiti. Ali, na kraju krajeva, ta regeneracija nije bila nemoguća. Spremio sam pismo i sat i stao čekati na filozofsko objašnjenje.

173

Glava 92. NEOBIČAN ČOVJEK Dosta je već tih neobičnih stvari! Tek što sam spremio pismo i sat, kad k meni upadne nekakav mršav čovjek, srednjeg stasa, i donese mi poruku od Cotrima: da dođem k njemu na ručak. Donosilac je prije nekoliko dana stigao sa Sjevera, zvao se Damasceno i sudjelovao je u revoluciji 1831. Sve mi je to kazao u ciglih pet minuta. Otišao je iz Rio de Janeira zbog nekakve nesuglasice s Regentom, koji je magarac kao i ministri oko njega. Uostalom, revolucija nam je opet pred vratima. Iako su te njegove političke ideje bile ponešto mutne, ipak sam uspio razabrati koji bi način upravljanja bio po njegovu ukusu: despotizam koji bi bio ublažen, ne pjesmama — kako netko reče — nego perjanicama narodne garde. Ipak nisam mogao razabrati koji mu je najmiliji: despotizam jednoga, trojice, tridesetorice ili tri stotine ljudi. Imao je svoje čvrsto mišljenje i o drugim pitanjima, tako na primjer o razvoju trgovine crncima i o protjerivanju Engleza. Kazalište je veoma volio. Čim je stigao, otišao je u kazalište San Pedro i vidio izvanrednu dramu Maria Joana i zanimljivu komediju Kettly ili povratak u Švicarsku. Veoma mu se svidjela Deperinijeva u komadu Saffo ili Anna Boleyn, ne sjeća se više točno. Ali ona Candiani! To vam je, gospodine moj, nešto! Sad se spremao pogledati Ernani, što mu kod kuće kćerka uvijek pjeva i svira na klaviru. Ernani, Ernani, involami... Ustao je i počeo pjevušiti upol glasa. O svemu tome na Sjever dopre samo blijeda jeka. A njegova kćerka umire od želje da čuje sve opere! Glas joj je predivan! A koliko samo ima ukusa! Ah! jedva je čovjek čekao da se vrati u Rio de Janeiro. Već je obišao sav grad, sve uspomene oživio... Časna riječ, na nekim mjestima umalo što nije zaplakao. I dosta mu je već putovanja. Na brodu je imao morsku bolest kao i svi putnici, osim jednog Engleza... Neka ih đavo nosi, te Engleze. Ništa neće biti u redu dok ih god ne otjeramo onamo odakle su i došli. Što nam mogu Englezi? Kad bi on samo našao nekoliko srčanih ljudi, sve bi njih oni protjerali za jednu noć... Bogu hvala, on je rodoljub — i udari se u prsa: uostalom, nije to ništa čudno, jer mu je to u krvi. Paradjed

174

mu je bio general, gorljiv rodoljub. Jest, nije on ma tko! Neka se samo ukaže prilika, vidjet će se tko je i što je on... Ali već je kasno, moram svakako obećati da ću doći na ručak, on će me čekati radi jednog duljeg razgovora. Ispratio sam ga do vrata salona. Tu se zaustavi da mi kaže kako prema meni osjeća veliku simpatiju. Kad se on oženio, ja sam već bio u Europi. A poznavao je dobro mog oca, zajedno su se zabavljali na onom glasovitom plesu u Praia Grande... Ah, kad se sjeti, kad se samo sjeti! Drugi put će mi o svemu pričati, sad je već kasno, mora Cotrimu odnijeti odgovor. Napokon iziđe, a ja za njim zatvorih vrata.

175

Glava 93. RUČAK Bilo je to strašno popodne! Sabina me, na svu sreću, smjestila pokraj Damascenove kćeri Done Eulalije ili, familijarnije, Lole, veoma zgodne mlade djevojke, u početku doduše nešto zbunjene, ali, ponavljam, samo u početku. Nije djevojka bila elegantna, ali su sve nadoknađivale njezine oči, prekrasne oči, kojima se moglo zamjeriti jedino to što se od mene uopće nisu odvraćale, osim kad su bile prisiljene gledati u tanjur. No, Lola je jela tako malo da joj u tanjur nije ni trebalo gledati. Navečer je pjevala. Imala je — kako je rekao njezin otac — zaista divan glas. Ipak sam izbjegao odgovoriti, kad me Sabina otpratila do vrata i upitala kako mi se svidjela Damascenova kćerka. — Tako, tako. — Veoma je draga, je li? — ona će uporno. — Možda joj malo nedostaje velegradske patine, ali zato ima dušu! Pravi biser. To je baš ono što tebi treba. — Ja ne volim biser. — Uh, tvrda glavo! A za koga se, molim te, čuvaš? Dok ne padneš u starost, znam. Eh, da znaš dragi moj, htio ti ili ne htio, oženit ćeš se Lolom. I na te me riječi potapša po licu, kretnjom koja je bila lagana kao dašak, a istodobno odlučna, kao da ne trpi nikakva prigovora. Gospode Bože, nije li to možda bio razlog našeg pomirenja? Na tu sam se pomisao malko oneraspoložio, ali me nekakav tajnovit glas stane zvati Lobu Nevesu. Ostavih Sabinu i njezine prijetnje.

176

Glava 94. POTAJNI RAZLOG — Kako je moja draga mamica? Na te se riječi Virgilia, kao obično, namrgodi. Stajala je kraj prozora sama, gledala mjesečinu i dočekala me veoma veselo, ali kad sam joj spomenuo našeg sina, namrgodila se. Nije voljela takve aluzije, i moje su joj preuranjene očinske nježnosti bile nesnosne... A kako sam na nju sad gledao kao na neko sveto biće, kao na neku božansku posudu, nisam je htio mučiti. Najprije sam mislio da ju je embrio, taj budući čovjek koji se umiješao u našu avanturu, najednom učinio svjesnom njezine pogreške. No, prevario sam se. Nikad mi se Virgilia nije učinila ekspanzivnijom, nikad toliko »bez rezerve«, nikad nije manje mislila na druge i na svog muža. Ne, nije se to kod nje javljala grižnja savjesti. Čak sam pomišljao da je dijete samo izmislila da me više priveže uza se, da je to smišljeni trik, koji joj je sada počeo smetati. Ta pretpostavka nije bila moguća. Moja je Virgilia katkad znala tako ljupko lagati! Te sam večeri otkrio pravi razlog. Bio je to strah od porođaja i smetnje od trudnoće koje su se počele javljati. Mnogo se izmučila u prvom porođaju. I pri samoj pomisli na taj čas, kad žena visi o dlaki između života i smrti, obuzima je smrtni strah kao da ide na stratište. A što se tiče smetnje, sad joj je još teže što će se morati odreći mnogih navika koje od nje traži društveni život i njezin položaj. Ah, to je dakle razlog! To sam joj i kazao i spočitnuo joj u ime svojih očinskih prava. A Virgilia me pogleda, pa onda odvrati pogled i nasmiješi se lakom nevjericom.

177

Glava 95. LANJSKI CVIJET Gdje je lanjski cvijet? Jedne večeri, jedva poslije nekoliko tjedana trudnoće, sruši se čitava zgrada mojih roditeljskih snova. Embrio se izgubio, a da se iz one neodređene laplasovske mase još nije ni dospio formirati u nešto konkretnije. Čuo sam to iz usta samog Loba Nevesa, koji me ostavio u salonu i uveo liječnika u sobu mlade prikraćene majke. A ja sam stao kraj prozora i zagledao se u vrt gdje su se zelenjela stabla naranača. A cvijet, gdje je lanjski cvijet?

178

Glava 96. ANONIMNO PISMO Netko me takne po ramenu. Bio je to Lobo Neves. Gledali smo se trenutak nijemi, neutješni. Upitao sam ga kako je Virgilia, i jedva smo pol sata razgovarali, kad mu donesoše pismo. On ga pročita, problijedi i opet savije. Ruke su mu drhtale. Učinilo mi se da je napravio kretnju kao da će se na mene baciti, ne znam, ne bih se mogao zakleti. Sigurno znam to da je slijedećih dana bio sa mnom hladan i šutljiv. Poslije nekoliko dana, u Gamboi, Virgilia mi sve ispriča. Čim se oporavila, muž joj je pokazao pismo. Bilo je anonimno, denuncirali su nas. Pismo nije iznosilo pojedinosti, naši sastanci izvan kuće nisu spomenuti. U njemu su ga samo upozoravali na moju intimnu vezu s njegovom ženom i obavještavali da to već svatko zna. Virgilia je pismo pročitala i rekla da su sve to podlosti i klevete. — Znači, klevete? — Najpodlije vrste. Muž odahnu s olakšanjem. Ali kad je čitao pismo iznova, činilo mu se da mu svaka riječ prstom daje znak neka joj ne vjeruje, da svako slovo pobija uvrijeđeno poricanje njegove žene. I on, dotad tako odlučan i samopouzdan čovjek, odjednom postade slab i nesiguran. Možda je u mašti gledao to zloguko oko javnog mišljenja kako ga podrugljivo i zlobno promatra. Možda su mu kakva nevidljiva usta na uho šaputala one iste šale koje je nekoć i sam slušao i pravio na tuđi račun. Zaklinjao je svoju ženu da mu sve prizna, da će joj sve oprostiti. Virgilia odmah shvati da je spašena, pa se tobože uvrijedila što toliko navaljuje; zaklela se da od mene nije nikad doživjela ništa drugo osim duhovite šale i pristojne udvornosti. Pismo je, reče, sigurno napisao kakav udvarač koji nije uspio, čak ih i nabroji nekoliko — jedan joj je udvarao ravno tri tjedna, jedan joj je pisao pismo, a koliko je još drugih bilo! Iznosila je imena, datume, a usto neprestano pratila kakav je izraz u očima njezina muža, dok na kraju nije izjavila da će, samo da više klevetama ne daje povoda, nešto već učiniti da moji posjeti prestanu. Slušao sam sve to pomalo zbunjen, ne zato što će odsad biti

179

potrebno da se još više pretvaramo i da potpuno prestanem zalaziti Lobu Nevesu, nego više zbog toga što je Virgilia to iznosila potpuno mirno, bez uzbuđenja i straha, bez žaljenja ili kakve grižnje savjesti. Opazila je moju zabrinutost, pa mi podiže glavu — jer sam neprestano zurio u pod — i reče mi s nekom gorčinom: — Ali ti ne zaslužuješ sve ove žrtve. Ništa nisam odgovorio. Bilo bi ludo da joj kažem kako bi možda mala doza očajanja ili straha našoj vezi dala ponovno onu trpku slast prvih dana. Ali ako joj to i nisam rekao, nije bilo nemoguće da ona sve to i sama stane hiniti. Ništa nisam odgovorio. Ona je nervozno udarala o pod vrškom cipele. Približim joj se i poljubim je u čelo. Ali ona uzmakne, kao da ju je dotakao mrtvac.

180

Glava 97. IZMEĐU ČELA I USTA Osjećam da si, čitaoče, zadrhtao — ili si barem morao zadrhtati. Ona posljednja riječ, naravno, nagnala te na dvije-tri asocijacije. Ali zamisli, čitaoče, ovu scenu: u kućici u Gamboi, gdje se dvoje ljudi već odavno voli, jedno se od njih saginje da drugog poljubi u čelo. A ovaj se otme, kao da su ga dotakla ledena usta smrti. I, eto, u tome kratkom intervalu prije i poslije cjelova, u tome tako strelovito kratkom intervalu mogu se odigrati najrazličitije stvari: vaš se osjećaj može naglo ohladiti, može nastati dubok nesporazum, ili, najposlije, možete ugledati blijedi i istegnuti nos zasićenosti...

181

Glava 98. IZOSTAVLJENO Rastali smo se izmireni i veseli. Kad sam sjeo za ručak, bio sam se već pomirio sa situacijom. Anonimno pismo ponovno je našem odnosu dalo draž tajnovitog i opasnog. A onda, bilo je uostalom dobro da Virgilia u toj krizi nije izgubila prisutnost duha. Navečer sam otišao u kazalište San Pedro. Davala se velika drama u kojoj je Estela glumila tako da je svima izmamila suze. Ušao sam i odmah pogledom preletio sve lože. U jednoj se nalazio Damasceno sa svojom obitelji. Kćerka mu bila elegantno odjevena, čak ponešto i raskošno, a to nisam nikako mogao objasniti, jer joj je otac zarađivao upravo toliko da se neprestano zadužuje, pa je sva plaća i odlazila samo na dugove. Za odmora pošao sam k njima. Damasceno me dočekao bujicom riječi, a njegova žena bujicom osmijeha. Što se tiče Lole, ona nije skidala pogleda s mene. Učinila mi se zgodnija nego onoga dana za ručkom. U njoj se bila udružila eterična blagost i sasvim zemaljska bujnost — nejasna definicija, dostojna svakako posebna poglavlja u kojemu bi sve bilo također nejasno. Zaista, ne znam kako da vam kažem, ali se nimalo loše nisam osjećao pokraj te mlade djevojke, elegantno odjevene u haljinu koja je u meni izazivala tartifovske pobude. Gledajući tu haljinu, koja je čedno skrivala oblinu koljena, došao sam do suptilne konstatacije da je priroda predvidjela odjeću koja je neophodan uvjet za održavanje ljudske vrste. Uobičajena golotinja, neskriveno promatranje svih ljudskih pokreta i radnji otupilo bi čula i hladilo žudnju, dok naprotiv odjeća svojim lukavštinama samo izaziva prirodu, budi i podiže uzajamne želje, potiče ih i uvijek nanovo osvježava, a rezultat je toga: unapređenje civilizacije. Oh, blagoslovljeni običaju kojemu dugujemo Otela i prekooceanske parobrode! Spopade me želja da izostavim ovo poglavlje. Klizav teren! Ali najposlije, ja pišem svoje, a ne tvoje memoare, trijezni čitaoče! Kraj te drage mlade djevojke osjećao sam se omamljen dvojakim i neodređenim osjećajem, koji se potpuno poklapa s Pascalovim dvojstvom — životinja i anđeo (l'ange et la bête), samo što dični jansenist nije dopuštao istovremenost tih dviju priroda, dok su u

182

mom slučaju one išle baš pod ruku: anđeo je vodio eterične razgovore, dok je životinja... Ne, zbilja, izostavit ću ovo poglavlje...

183

Glava 99. U PARTERU U parteru sam našao Loba Nevesa gdje razgovara sa nekoliko prijatelja. Porazgovarali smo površno i hladno, očito u neprilici i jedan i drugi. Ali za slijedećeg međučina, prije nego što se zastor podigao, sreli smo se u potpuno praznu hodniku. Veselo je pristupio k meni, čak veoma srdačno, povukao me u udubinu jednog prozora i ondje smo dugo razgovarali, a pogotovu on, koji mi se opet učinio miran da već ne može biti mirniji. Upitao sam ga za ženu, odgovorio mi je da je dobro, ali je razgovor naglo skrenuo na opća pitanja, i Lobo Neves bijaše veoma razgovorljiv, gotovo lakomisleno veseo. Tko može, neka odgoneta razlog te promjene. Izbjegao sam Damascena, koji me čekao na vratima svoje lože. Do slijedećeg čina ništa nisam čuo, ni riječi glumaca ni pljesak publike. Zavaljen u svojoj fotelji obnavljao sam u svijesti razgovor s Lobom Nevesom, pa njegovo držanje, dok najposlije nisam zaključio da je ta nova situacija zapravo mnogo povoljnija. Bit će nam dosta da se sastajemo u Gamboi. Da je posjećujem kod kuće, samo bih podjarivao ljubomoru. Za svaki slučaj, sastanke ćemo ograničiti, nećemo se viđati svaki dan. Možda je to čak i bolje, možda će te zapreke u našu ljubav unijeti malo više slatke strepnje. Osim toga, bio sam već navršio četrdeset, a nisam ništa postao, čak ni izbornik u svom kotaru. Bilo je već vrijeme da nešto radim, da počnem, ako ni za što drugo, ono barem radi Virgilije, koja će biti ponosna kad bude čitala moje ime... Mislim da je u tom času u dvorani nastao jak pljesak, ali se ne bih mogao zakleti, misli su mi bile na drugoj strani. O, svjetino, za čijom sam ljubavi sve do svoje smrti toliko čeznuo, eto, kako sam ti se ponekad osvećivao! Puštao sam da se oko mene ori vika ljudskih glasova, a ja je ne bih čuo, kao što Eshilov Prometej nije čuo svojih krvnika. Ah, mislila si da ćeš me zarobiti svojom frivolnošću? Krhki su to lanci, prijateljice moja, lomio sam ih s pravom guliverskom lakoćom. Predati se svojim mislima na osami, nije ništa neobično. Ali usred mora uzbuđenih ljudskih glasova i kretnja biti odsutan i dalek, usred razigranog raspoloženja i strasti mnoštva oko sebe ostati bestrasan, biti pomalo

184

uvijek stranac, to je rijedak užitak. I najviše što vam se može reći, kad opet dođete k sebi, to jest kad dođete k drugima, jest to da padate s mjeseca. Ali taj »mjesec«, taj obasjani, skroviti kutak naše svijesti — što je drugo doli suvremena afirmacija naše slobode duha? Sto mu gromova! Ovo je dobar zaglavak.

185

Glava 100. MOGUĆNOSTI Kad svijet ne bi bio samo dolina rastresenjaka, možda bi bilo suvišno da čitaocu napominjem kako nikad ne izvodim kategorične zaključke, ako to zaista ne mogu s potpunim pravom; u protivnom slučaju zadovoljavam se time da samo dopuštam mogućnosti. Primjer za ovu drugu kategoriju naći ćemo u ovom poglavlju, a preporučujem da ga pročitaju oni koji se bave proučavanjem društvenih fenomena. Prema svemu se čini, a nije nevjerojatno, da između događaja u javnom i našem privatnom životu postoji stanovita uzročnost, koja je sasvim pravilna, i možda periodična, ili, da se poslužimo slikom — to je slično mlatanju mora o obalu Flamenga21 ili o koju drugu isto tako nemirnu obalu. Kad se val prelije preko žala, on ga svega duboko prekrije, ali se sva ta masa vode opet vrati u more, da se slije s drugim valom koji već dolazi. I eto, i novi će se val ponovno preliti, i ponovno povući, pa se opet vratiti ko i onaj prije njega. To je slika: primijenimo je sad na život. Rekao sam na jednoj prethodnoj strani da je Lobo Neves odbio imenovanje za okružnog načelnika u provinciji zbog toga što mu je na dekretu stajao datum 13. Bio je to fatalan potez, a posljedica toga bijaše — za Virgilijina muža — potpun prekid s ministarstvom. Tako je predrasuda prema jednom broju, što je sasvim privatna stvar, prouzrokovala čitav politički razdor, što je opet stvar javna. A sad pogledajmo kako je neko vrijeme poslije toga jedan politički događaj bio uzrokom da se opet u privatnom životu nešto prekine. Kako u planu ove knjige nije da odmah opisujem taj drugi fenomen, zasad ću se ograničiti na to da kažem kako se, četiri mjeseca poslije našeg susreta u kazalištu, Lobo Neves pomirio s ministarstvom. Ovu činjenicu čitalac ne smije smetnuti s uma, želi li ući u sve finese mog zaključivanja.

21

Kod Rio de Janeira. — Prev.

186

Glava 101. REVOLUCIJA U DALMACIJI Tako mi je sama Virgilia jednoga listopadskog jutra, između jedanaest i dvanaest sati, saopćila da se u pogledu političkog položaja Loba Nevesa sve sasvim obrnulo. Kazivala mi je o sastancima, o debatama, o nekom govoru... — I tako ćeš ovaj put zaista postati barunica — prekinem ja. Ona istegne krajičak usta i odmahne glavom, ali je tu njezinu tobožnju ravnodušnost strahovito pobijalo nešto što se baš ne da tako jasno odrediti; bio je to izraz zadovoljstva i nade, a izbijao joj iz čitava lica. Ne znam zašto, ali mi se činilo da bi radi te titule mogla postati čak i kreposna, ne iz ljubavi prema kreposti, nego iz zahvalnosti prema svome mužu. Jer plemićku je titulu voljela više od svega. Jedno od najvećih rječkanja među nama izbilo je zbog nekog gizdelina iz poslanstva — pa recimo do kraja: iz dalmatinskog poslanstva — nekog grofa B. V. koji joj je tri mjeseca udvarao. Taj je čovjek bio pravi, rođeni plemić, i Virgiliji, koja je bila rođeni diplomatski talent, dobrano je zavrtio mozgom. I nisam baš siguran što bi se dogodilo sa mnom, da u Dalmaciji nije došlo do revolucije, koja je oborila vladu i pročistila poslanstva. Bila je to krvava, okrutna, strašna revolucija. Sve novine koje su stizale iz Europe, izvještavale su o strahotama, donosile podatke koliko je krvi proliveno, koliko glava skinuto. Ljudi su drhtali od negodovanja, zgražali se, žalili... Ja ne. Blagoslivljao sam u sebi tu tragediju, koja mi je iz bolnog mjesta izvadila trn. A onda... Dalmacija je tako daleko!

187

Glava 102. ODGODA Ali taj isti čovjek, koji se tako obradovao odlasku onoga drugoga, ponio se kasnije... Ne, neću o tome govoriti na ovoj strani; odgađam ovo poglavlje zbog toga što sam zbunjen. Bio je to ružan, prostački čin, koji se ne da ničim objasniti... Ponavljam, ne mogu sada ispričati taj događaj.

188

Glava 103. RASTRESENOST — Ne, gospodine doktore, to se ne radi. Oprostite mi, ali to se ne radi. Dona Plácida imala je pravo! Pravi gospodin ne dolazi čitav sat kasnije na sastanak kad ga čeka žena koju voli. Ušao sam bez daha. Virgilia bijaše već otišla. Dona Plácida reče mi da me Virgilia dugo čekala, da se ljutila, plakala, da je rekla kako me mrzi i još mnogo toga, što mi je naša domarka ispričala sa suzama u glasu, moleći me da ne napuštam Jaju, jer bi to bilo i suviše nepravedno prema mladoj ženi koja mi je žrtvovala sve. Rekao sam joj da je to nesporazum... A nije bio nesporazum. Mislim čak da sam zakasnio iz čiste rastresenosti. Možda zbog jedne riječi, kakva razgovora, nove dosjetke, zbog nečega... ne znam ni ja, eto! Naprosto iz rastresenosti. Jadna Dona Plácida! Bila je iskreno ražalošćena. Hodala je po sobi tamo-amo, vrtjela glavom, glasno uzdisala i neprestano virila kroza spuštene rebrenice. Jadna Dona Plácida! Kako je brižno bdjela nad našom ljubavi! Kao nad kakvim djetetom, koje je redila i pazila, gladila ga po licu i u svemu mu ugađala. Što li je sve izmišljala da nam bude ugodnije i ljepše. Donosila je cvijeće, pripremala slatkiše — dobre, nekadašnje slatkiše — činila nam sve moguće usluge, okruživala nas radošću i pažnjom, što dalje to više, kao da je našu avanturu htjela pretvoriti u nešto čvrsto, ili joj vratiti onu prvu svježinu. Naša domaćica i pouzdanica nije ništa zaboravljala. Služila se čak i lažju, jer bi i jednom i drugom prenosila uzdisaje i riječi kojih nije bilo. Katkada bi se čak i objedama poslužila, pa mi je tako jednom pripisala i nekakvu novu ljubav. — Ti dobro znaš da ne mogu voljeti ni jednu drugu ženu — bio je moj odgovor kad mi je Virgilia o tome spomenula. I same te riječi, bez ikakvih uzrujavanja i protuoptužbi, bile su dovoljne da rasprše sve objede Done Plácide, koja se zbog toga naprosto požderala. — Dobro — rekoh Doni Plácidi poslije četvrt sata — Virgilia će i sama vidjeti da nije moja krivnja... Hoćete li joj ponijeti jedno pismo, ali odmah?

189

— Sigurno jako pati, sirotica mala! Ne želim, bože sačuvaj, ničiju smrt, ali ako se gospodin doktor ikad oženi Jajom, vidjet će kakav je to anđeo. Sjećam se da sam na to okrenuo glavu i spustio oči, što preporučujem svima koji nemaju odmah u pripravnosti odgovor, ili pak onima koje je pomalo strah da im se pogled ne susretne s pogledom onoga drugog. Ima ih koji u sličnim prilikama pribjegnu stihovima, pa započnu recitirati kakvu strofu iz Luzijada, ima ih opet koji počnu zviždukati ariju iz Norme... Ja ipak više volim spomenutu kretnju. To je jednostavnije, a i manje naporno. Poslije tri dana sve se raščistilo. Mislim da se Virgilia malko iznenadila kad sam je zamolio da mi oprosti što je morala plakati zbog onoga žalosnog nesporazuma. Ne sjećam se više nisam li te suze ipak više pripisivao Doni Plácidi. Možda je Dona Plácida uistinu zaplakala kad je vidjela koliko je Virgilia neraspoložena, i možda je svoje vlastite suze vidjela — čista optička varka! — kako teku iz Virgilijinih očiju. Kako god bilo, sve se objasnilo, ali zato ne i oprostilo, a još manje zaboravilo. Virgilia mi je rekla gorkih, prijetila mi da će raskinuti, a svoga muža podizala u zvijezde. Jest, plemenit je, fin, koliko je samo superiorniji od mene, on je pravo savršenstvo pažljivosti i takta. A dok je ona govorila ja sam stisnuo ruke među koljena i gledao u pod, gdje je muha vukla mrava koji ju je grizao za nogu. Jadna muha! Jadni mrav! — Dobro, i ti nemaš ništa reći, baš ništa?— najposlije će Virgilia, te se postavi preda me. — Što da kažem? Ja sam ti lijepo objasnio, a ti se i dalje ljutiš. I što ja mogu? Znaš li što mislim? Misljm da ti je već dosta, da si sita, da tražiš kako da se riješiš... — Pa to i jest najbolje! Bijesna, uputila se i počela namještati šešir. Ruke su joj drhtale... — Zbogom, Dona Plácida! — dovikne okrenuvši se prema drugoj sobi. Došla je do vrata i potegla zasun, spremna da iziđe. Obuhvatim je oko pasa. — Dobro, dobro! — rekoh ja. Virgilia još jednom pokuša da mi se otme i da iziđe. Zadržim je, uzmem moliti da ostane, da zaboravi, a ona se tada odmaknu od 190

vrata i pade na sofu. Sjeo sam kraj nje, govorio joj tisuću nježnosti, kajao se, šalio. I pitanje je da li je razmak izmeđe naših usana bio još samo tolik da se provuče svilena nit, ili još manji, dalo bi se govoriti, ali znam da se u tom otimanju Virgiliji otkotrljala na pod naušnica, da sam se ja sagnuo da je dohvatim, i da se ona muha koju sam malo prije spomenuo sad na nju popela vukući još uvijek mrava za sobom. A tada sam, s urođenom delikatnošću čovjeka našeg stoljeća, metnuo taj mučenički par na svoj dlan i pomislio kolika li je udaljenost od moje ruke do Saturnova planeta, i upitao se kakva bi značenja mogla imati ta tako beznačajna zgoda. Ako po ovome zaključite da sam bio okrutan, varate se, jer sam iz Virgilijine kose dohvatio ukosnicu da razdvojim ono dvoje nesretnika. Ali muha, kao da je naslutila moju namjeru, rastvori krila i odleti. Jadna muha! Jadni mrav! A sam Bog zna da je tako valjalo — kako piše u Svetom pismu.

191

Glava 104. BIO JE ON! Vratim ukosnicu Virgiliji, ona je opet metne u kosu i spremi se da pođe. Bijaše kasno, prošla su tri sata. Sve je bilo zaboravljeno i oprošteno. Dona Plácida, koja je vrebala uvijek najpogodniji trenutak da se iziđe iz kuće, naglo zatvori prozor i vikne: — Sveta Djevice! Jajin muž! Panika je bila kratka, ali potpuna. Virgilia problijedi, postane u licu bijela kao čipka na haljini, pa brže-bolje otrči na vrata spavaće sobe. Dona Plácida, koja je zatvorila prozor, pošla je da i vrata iznutra zabravi, a ja sam se spremio da dočekam Loba Nevesa. Ali sve to potraja samo trenutak. Virgilia dođe k sebi, gurne me u sobu, a Doni Plácidi rekne da se vrati na prozor. Ona posluša. Bio je on. Dona Plácida otvori mu i primi ga gotovo klikćući od iznenađenja. — O, zar vi gospodine! Kakve li časti za kuću vaše jadne stare! Uđite, molim vas! A pogodite tko je ovdje... Ali, nema gospodin šta da pogađa, kad je zbog toga i došao... Dođite, Jaja! Virgilia, koja je stajala u jednom kutu, poleti prema svom mužu. Virio sam kroz ključanicu. Lobo Neves uđe polako, blijed, hladan, miran, bez riječi, bez uzrujavanja, i pogledom obuhvati svu sobu. — Kako? Ti ovdje? — uzvikne Virgilia. — Prolazio sam, vidio Donu Plácidu na prozoru, pa sam svratio, da je pozdravim. — Hvala vam velika — odgovori Dona Plácida. — I još kažu da stare nitko i ne gleda... A gle! Aha! Jaja je već ljubomorna. A onda se oko nje stane umiljavati: — Ah, ovo je moj anđeo, koji ne zaboravlja svoju staru Plácidu. Jadnica mala. Prava slika i prilika svoje majke... Hoće li gospodin doktor sjesti... — Ne, neću se zadržavati. — Ideš li kući? — upita Virgilia. — Hajdemo zajedno. — Hajdemo. — Dajte mi šešir, Dona Plácida. — Evo. Dona Plácida potraži ogledalo i stavi ga pred nju. Virgilia je 192

namještala šešir, vezivala vrpce, popravljala kosu i uz to neprestano brbljala s mužem, koji je stajao bez riječi. A i jadna je stara naklapala malo previše, samo da prikrije uzbuđenje. Virgilia je sad, pošto je prošao prvi strah, već potpuno vladala sobom. — Gotova sam. Doviđenja, Dona Plácida, i nemojte zaboraviti da dođete. Jeste li čuli? Dona Plácida obeća i otvori im vrata.

193

Glava 105. EKVIVALENCIJA PROZORA Dona Plácida zatvori vrata i sruši se na prvu stolicu. Istog časa iziđem i ja iz spavaće sobe i koraknem dva koraka prema izlaznim vratima da istrgnem Virgiliju iz ruku njezina muža. Barem sam tako rekao, a dobro je da sam rekao, jer me Dona Plácida zadrži za ruku. Često sam poslije pomišljao da sam to i rekao samo zato da me ona zadrži. Ali, ako se i malo razmisli, onda je jasno da je, poslije onih desetak minuta u sobi, to bila najprirodnija, najspontanija reakcija koja se može zamisliti. To jest najprirodnija u vezi s onim glasovitim zakonom o ekvivalenciji prozora, što sam ga na svoje veliko zadovoljstvo otkrio i formulirao u 51. poglavlju. Morao sam provjetriti svoju savjest. Spavaća soba bila je zatvoreni prozor. Time što sam se uputio prema vratima, otvorio sam drugi i — odahnuo.

194

Glava 106. OPASNA IGRA Odahnuo sam i sjeo. Dona Plácida glasno je kukala, a ja sam to slušao bez riječi. Razmišljao sam i pitao se nije li možda bilo bolje da sam Virgiliju zatvorio u sobu, a sam ostao u salonu. Ali sam ubrzo došao do zaključka da bi to bilo kudikamo gore. To bi samo potvrdilo sumnje, kanulo ulja na vatru, došlo bi do krvave scene... Ovako je mnogo bolje, zaista. Ali što sad? Što se odigrava tamo s Virgilijom? Hoće li je muž ubiti? Udariti? Zatvoriti? Otjerati? Sva su mi ta pitanja prolazila mozgom kao svjetlaci kad titraju pred očima bolesnika ili umornih. Svi su se ti upitnici sa svojim izduženim i tragičnim licem vrzmali tamo-amo, a ja nisam mogao ni jedno od njih zgrabiti i reći: Aha, tu smo! Iznenada opazim crnu priliku. Bila je to Dona Plácida. Umotala se u crn ogrtač, spremna da otrči kući Loba Nevesa. Upozorio sam je da je to opasno, da bi tako nagao posjet mogao pobuditi sumnju. — Ne bojte se — reče mi — znam ja kako ću. Ako on bude kod kuće, neću ulaziti. I u tome iziđe. Ostao sam razmišljajući o događaju i o svim mogućim posljedicama. Na kraju mi se ipak učinilo da igram veoma opasnu igru, pa sam se upitao nije li možda došlo vrijeme da se trgnem ili promijenim zrak? I najednom me obuzme čežnja za brakom, osjetim potrebu da sredim svoj život. Zašto ne? U mom je srcu bilo još topline, nisam se osjećao nesposoban za čistu, otvorenu, poštenu ljubav. Zapravo, avanture su bujice, to je onaj vrtoglavi dio našega života, to jest iznimni. Ja sam ga već bio sit, čak sam možda osjećao i grižnju savjesti. Čim me ta misao dotakla, već je proradila moja mašta: vidio sam se oženjen. Kraj mene voljena žena, a dijete nam spava u naručju dojkinje. Sve troje smo u vrtu, zelenu, sjenovitu, pa kroz granje promatramo kutak plavog neba...

195

Glava 107. PISAMCE »Ništa nije bilo, ali on nešto sumnja. Zabrinut je i ne govori. Načas je izišao. Nasmiješio se samo jedanput, i to Nhonhu, pošto ga je dugo i zamišljeno gledao. Sa mnom ništa, ni bijele ni crne. Ne znam što se sprema. Daj bože da sve dobro prođe. Budimo oprezni, krajnje oprezni.«

196

Glava 108. TEŠKO JE RAZUMJETI Evo drame, evo tragične šekspirovske situacije. Taj mali, zgužvani, koso ispisani, jedva čitljivi komadić papira, dokument je koji neću analizirati ni u ovom ni u slijedećem poglavlju, a možda ni do kraja knjige. Mogu li te, čitaoče, lišiti zadovoljstva da sam osjetiš svu hladnoću, svu promišljenost i namjenu tih nekoliko redaka napisanih na brzinu. A iza tih redaka da nazreš svu buru u jednome drugom mozgu, sav prikriveni bijes, sav očaj, koji se svladava i razmišlja, i kojemu ostaje da odabere, samo — što? poniženje, krv ili suze? Što se mene tiče, ako vam kažem da sam se toga dana tri-četiri puta navraćao na pisamce i ponovno ga čitao, vjerujte mi, jer je istina. Kad vam kažem da sam ga čitao i sutradan i prije i poslije doručka, vjerujte mi, jer i opet govorim pravu istinu. Ali ako vam kažem što sam osjećao, primite to s rezervom i ne vjerujte bez očitih dokaza. Ni onda, a ni sada još nisam uspio da budem načistu što sam osjećao. Bio je to strah, a opet i nije bio strah, samilost, a opet ni to, osjećaj praznine, a opet ni to nije bilo ono pravo; bila je to ljubav bez ljubavi, to jest bez oduševljenja. A sve to zajedno bijaše nešto neodređeno, složeno, nešto što nećete moći razumjeti, kao što ni sam ne razumijem. Najbolje, uzmimo da nisam ništa rekao.

197

Glava 109. FILOZOF Po tome što sam kazao da sam pismo pročitao i prije i poslije doručka, sigurno zaključujete da sam doručkovao, ali odmah dodajem da mi je to bio jedan od najčednijih doručaka u životu: jedno jaje, kriška kruha i šalica kave. Nisam zaboravio taj neznatni detalj. Između toliko važnih stvari koje su izmakle mom sjećanju, eto, taj doručak nisam zaboravio. Glavni razlog tome mogla je biti nezavidnost samog trenutka. Ali ne. Pravi razlog bijaše primjedba Quincasa Borbe, koji me upravo toga dana posjetio. Rekao mi je da uzdržljivost ni najmanje nije potrebna da se Humanitizam shvati, a još manje da se provodi; da se ta filozofija sasvim lijepo slaže sa svim životnim radostima među koje idu, naravno, dobra hrana, kazalište i ljubav; odricanje, naprotiv, može biti samo dokaz stanovite sklonosti prema askezi, koja je savršeni izraz ljudske gluposti. — Pogledaj svetog Ivana — nastavi on — hranio se skakavcima, u pustinji, umjesto da se mirno goji u gradu, ali da zato učini da farizejstvo u sinagogama mršavi. Bože sačuvaj, ne kanim vam ovdje pričati priču Quincasa Borbe, koju sam od početka do kraja čuo toga tužnog dana — pripovijest dugu i zamršenu, ali veoma zanimljivu. A kad vam već ne pričam njegovu priču, neću vam opisivati ni samu ličnost, koja se, uostalom, potpuno razlikovala od one što se onda pojavila preda mnom u Gradskom parku. Ništa neću govoriti. Reći ću samo toliko: ako se karakter čovjeka ne čita po njegovu licu, nego po njegovu odijelu, onda to nije bio Quincas Borba. Bio je to sudac bez toge, general bez uniforme, trgovac bez deficita. Upao mi je u oko kroj njegova kaputa, snježna bjelina košulje, kakvoća cipela. Pa sâm glas, onda promukao, kao da je opet dobio prvotnu sonornost. Što se tiče kretnja, zadržale su nekadašnju živost, ali nisu više bile neuravnotežene, imale su svoj stil. Neću da ga opisujem. Govoriti, na primjer. o zlatnom pucetu na njegovu plastronu, zahtijevalo bi da ulazim u pojedinosti, a izostavljam to za ljubav kratkoće. Zadovoljite se time što ću vam reći da je nosio lakirane cipele, a dodat ću i to da je baštinio nekoliko tisuća od nekog starog strica iz

198

Barbacene. Moj je duh (dopustite mi da se ovdje poslužim slikom iz djetinjstva), moj je duh u tom času bio nalik na badmintonsku lopticu. Riječi Quincasa Borbe djelovale su na nj kao udarac reketom, i ona je letjela. Kad je već trebala pasti na zemlju, Virgilijino pismo bijaše nov udarac, i ona se opet dizala uvis. Čim se počela spuštati, pomisao na epizodu iz Gradskog parka nanovo ju je punim i snažnim pogotkom hitnula u visine. Mislim da nisam rođen za ovako zamršene situacije. Ovo natezanje zdesna i slijeva između potpuno oprečnih stvari samo mi je oduzimalo ekvilibrij. Imao sam želju da i Quincasa Borbu, i Loba Nevesa, i Virgilijino pismo spakujem u jedan filozofski koš i sve zajedno pošaljem na dar Aristotelu. Pa ipak je izlaganje našeg filozofa bilo veoma poučno. Osobito sam se divio s kakvom je oštrinom zapažanja opisao kako se začinje i kako nastaje porok: najprije unutrašnje borbe, pa postupno srozavanje, pa privikavanje na moralni glib. — Vidiš, prvu noć koju sam proveo na Stubama Svetog Franje, prespavao sam u jednom snu, kao u najmekšem perju. Zašto? Zato što sam se postupno spuštao s madraca na slamaricu, sa slamarice na gole daske, od posebne sobe do daščare i odavde do ulice... Najposlije mi je htio iznijeti svoju filozofiju. Zamolio sam ga da to odgodi: — Danas mi je puna glava, pa ne bih mogao s potpunom pažnjom pratiti tvoje izlaganje. Dođi jednom ovih dana, uvijek sam kod kuće. Na Quincasovu licu pojavi se zloban smiješak. Možda je i on znao za moju avanturu, ali nije ništa rekao. Samo mi, već na vratima, doviknu: — Prihvati Humanitizam. Veliko je to utočište duha, beskrajno more u koje sam zaronio, da bih tu našao pravu istinu. Stari su je Grci izvlačili iz bunara. Slabo je to. Bunar! Zato je i nisu nikada našli. Grci, anti grci, svi su se ti ljudi na svoj način naginjali nad bunar, ne bi li u njemu našli istinu, koje ondje nije bilo. Uzalud sva vedra i konopi. Samo najodvažniji spustili su se na dno i odande iznijeli žabu. Ja sam zaronio ravno u more. Prihvati Humanitizam!

199

Glava 110. TRIDESET I JEDAN Tjedan poslije toga Lobo Neves bijaše imenovan za okružnog načelnika u provinciji. Opet sam se ponadao da će odbiti, da će dekret opet možda nositi datum 13. Ali, nažalost, datum na dekretu bio je 31. Sitnica! Broj samo preokrenut, ali je ta transpozicija bila dovoljna da u njemu ne bude više ništa dijabolično ni zloslutno. O, ljudska subino, o kakvim li ništavim tricama katkada ovisiš!

200

Glava 111. ZID Kako nemam običaja išta kriti, ili se pretvarati, ispričat ću vam i ono o zidu. Lobo Neves i Virgilia imali su upravo otputovati. Ulazeći Doni Plácidi na stolu nađem savijen papirić. Bijaše to glas od Virgilije. Poručivala mi je da će me noću svakako čekati u vrtu. Na kraju je dodala: »S pokrajnje uličice zid je nizak«. Namrštio sam se. Pismo mi se učinilo do krajnosti nesmotreno, besmisleno, čak i smiješno. To je značilo ne samo rizikovati skandal nego i to da budeš javno ismijan. Već sam se zamišljao kako preskačem zid, bez obzira na to što je nizak i što je u pokrajnjoj uličici, i kako me, baš u času kad preko njega preskačem, grabi policajac i vodi na policiju. Zid je nizak! Što me se tiče što je nizak? Očito je da Virgilia nije mislila na ono što čini. Možda je već požalila što mi je pisala. Opet pogledam poruku. Papirić je bio zgužvan, ali ne poderan. Osjetim neodoljivu želju da ga poderem na tisuću komadića i da bacim u vjetar taj zadnji ostatak svoje avanture. Suspregnem se u posljednji čas: samoljublje, stid od uzmicanja, pomisao na opasnost... Što mi drugo preostaje nego da pođem? — Recite joj da ću doći. — Gdje to? — upita Dona Plácida. — Na sastanak kamo me zove. — Ništa mi nije rekla. — Ovaj papirić... Dona Plácida izvali oči. — Taj papirić... jutros sam ga našla u vašoj ladici, pa sam mislila da... Svega me prelije divno čuvstvo. Ponovno sam čitao obavijest, gledao je, okretao sa svih strana. Doista, bila je to stara Virgilijina poruka, tamo još iz prvih dana naše ljubavi, poziv na sastanak u vrtu, na koji sam otišao i doista preskočio zid, malen, onizak, diskretan zid. Spremio sam papirić i... Osjetio sam divno čuvstvo.

201

Glava 112. MIŠLJENJE Bilo je po svoj prilici suđeno da to bude dan čudnih stjecaja prilika. Nekoliko sati poslije, u ulici Ouvidor, sreo sam Loba Nevesa. Razgovarali smo o njegovu imenovanju, o politici. Čim je prošao prvi poznanik, iskoristio je priliku da se sa mnom oprosti uz najljubaznije komplimente. Sjećam se, bilo mu je neugodno, ali se trudio da to skrije. Učinilo mi se (molim da mi kritika oprosti ako je ovo presmiona tvrdnja), učinilo mi se da se boji, ne mene, ni sebe, ni zakona, ni svoje savjesti: bojao se javnog mišljenja. I taj anonimni, nevidljivi sud, u kojem je svatko bio sudac istražitelj, sputavao je slobodu Nevesovih postupaka. Možda više i nije volio svoju ženu, i veoma je vjerojatno da je njegovo duševno raspoloženje bilo tako u opreci s blagošću njegovih zadnjih postupaka. Naprotiv, mislim (opet apeliram na dobrohotnost kritike) da bi najradije raskinuo sa svojom ženom, kao što bi i sam čitalac mnogo puta želio raskinuti u svojim odnosima. Ali javno mišljenje, koje je sav njegov život moglo u blato povući, razvikati njegov slučaj na sva usta, pa početi iznositi sve moguće pojedinosti, navoditi dokaze! To javno mišljenje koje ga je moglo izvrgnuti jezicima i učiniti da postane glavni predmet ogovaranja svega onog besposlenog kruga — to dakle javno mišljenje, tako lakomo na sve klevete i tajne, jedino ga je spriječilo te nije svemu učinio kraj. U isto vrijeme onemogućilo mu je da mi se osveti, jer bi to značilo samo slučaj rastrubiti. Nije mi dakle mogao pokazati svoju mržnju a da ne ide do kraja i ne poduzme rastavu braka. Nije mu dakle preostalo drugo nego da hini kako ništa ne zna, i da se prema meni ponaša jednako kao nekoć. Koliko ga je to stajalo, mogu lako zamisliti, a pogotovu mu je tih dana moralo biti teško da me vidi. Ali s vremenom (oni koji razmišljaju, vjerujem, oprostit će mi, pa se time unaprijed koristim), s vremenom naša osjetljivost slabi, a stvari se gube iz sjećanja. Pretpostavljamo da će vrijeme ublažiti oštrinu, a daljina pomalo zamagliti činjenice, da će sjena naknadne sumnje pokriti golotinju istine, i, na kraju, da će se javno mišljenje zabaviti drugim. Sin će rasti i nastojati zadovoljiti očeve ambicije, na njega će prijeći sva očeva ljubav. To, pa javni rad, opći ugled... Uto će doći starost,

202

bolest, iznemoglost, pa smrt i na kraju pokoj vječni i biografska notica. I, eto, knjiga života bit će dovršena bez ijedne krvave strane.

203

Glava 113. LEM Zaključak je — ako se iz prethodnog poglavlja može kakav zaključak izvući — da javno mišljenje služi kao dobar lem začepljivanju pukotina na domaćim ustanovama. Nije isključeno da do kraja knjige još razvijem ovu misao, ali je isto tako moguće da je ostavim i samo ovako nabačenu. U svakom slučaju, javno mišljenje služi kao dobar lem, koliko u domaćem toliko i u političkom životu. To su samo neki žučljivi metafizičari smatrali da ga stvaraju ljudi bez mozga ili mediokriteti. Međutim, kad se tako pretjerano mišljenje ne bi već samo po sebi pobijalo, bilo bi dovoljno pogledati sve one korisne rezultate, da se zaključi kako je stvarati javno mišljenje posebno fina i odgovorna djelatnost, povjerena eliti ljudskog roda, to jest većini.

204

Glava 114. KRAJ JEDNOG DIJALOGA — Jest, sutra, hoćeš li doći na ispraćaj? — Jesi li luda? Isključeno. — Onda, zbogom! — Zbogom! — Ne zaboravi Donu Plácidu. Pođi, posjeti je koji put. Jadnica! Jučer je došla da se s nama oprosti. Strašno je plakala, rekla mi je da je više neću vidjeti... Dobra je to duša, je li? — Jest. — Ako imadnemo da pišemo jedno drugome, ona će primati naša pisma. A sada doviđenja za... — Za dvije godine, možda? — Kako! On kaže da idemo samo do izbora. — Tako? Onda doviđenja ubrzo. Pazi, gledaju nas. — Tko? — Tamo, s one sofe. Odvojimo se, radije. — Jako mi je teško, znaš! — Tako mora biti. Zbogom, Virgilia! — Zbogom! Doskora!

205

Glava 115. DORUČAK Nisam prisustvovao odlasku. Ali sam u određeni sat osjetio nešto što nije bilo ni bol ni radost, nego nešto pomiješano, i olakšanje i žaljenje u isti mah i nekako podjednako. Neka te ne smeta, čitaoče, ova ispovijest. Veoma dobro znam da bih, zato da ugodim tvojoj mašti, morao patiti, biti očajan, proliti nekoliko suza i čak ne jesti. To bi, doduše, bilo romantično, ali ne bi bilo biografski. Stvarnost je, naprotiv, da sam doručkovao kao i svaki dan, hraneći svoju dušu uspomenama na svoj doživljaj, a svoj želudac odličnim jelom gospodina Prudhona... ... O, vi koji ste živjeli u moje vrijeme, sjećate li se možda kuhara i konobara iz hotela Pharoux, čovjeka koji je kao upravitelj kuhinje služio kod Venyja i Véfoura u Parizu, pa onda u palači grofa Moléa i vojvode de la Rochefoucauld? Bio je glasovita ličnost. Došao je u Rio de Janeiro zajedno s polkom... Polka, gospodin Prudhon, Tivoli, ples stranaca, Kazino, to su najljepše uspomene iz onog vremena. Ali kruna svega bila su ipak izvrsna jela gazde Prudhona. Doista su bila, ali toga jutra, prokletnik, kao da je nešto nanjušio. Nikad nije bio spretniji ni genijalniji. Kako je samo sve odabrao, kako priredio! Pa ono mekano meso, pa kako je ukusno sve garnirao! Jeli ste ne samo ustima, nego i očima i nosnicama. Račun doduše nisam sačuvao, ali znam da je bio fantastičan. O tugo! trebalo se dostojno oprostiti sa svojom ljubavi. Odlazila je preko mora, nestajala nekamo u prostoru i vremenu, a ja sam ostajao ovdje za krajem stola, sa svojih četrdeset i nekoliko godina, jalovih i praznih. Odlazila je, a ja sam ostajao, odlazila da se više nikada ne vrati, jer ona se, to jest Virgilia, i mogla vratiti, ona se doista i vratila, ali — o, jutarnji zanosi, tko vas je ikada tražio u predvečerju starosti?

206

Glava 116. FILOZOFIJA STARIH LISTOVA Konac zadnjeg poglavlja tako me rastužio da bih najradije prestao pisati, da se malo odmorim, provjetrim svoju dušu od melankolije koja me obuzela, pa tek onda da nastavim. Ali, neću gubiti vrijeme. Poslije Virgilijina odlaska zapao sam u nekakvo udovičko raspoloženje. Prvih sam dana većinom boravio kod kuće, lovio muhe, kao Domicilijan (ukoliko Svetonije ne laže), ali sam ih lovio na poseban način: očima. Hvatao sam jednu po jednu, ležeći u dnu velike dvorane, u mreži, s otvorenom knjigom u rukama. I to je bilo sve: sjećanje, žaljenje, pokopane ambicije, malo tuge i mnogo neodređena maštanja. Uto mi umre stric kanonik, a onda dva rođaka. Nije me mnogo uzbudilo. Otpratio sam ih na groblje kao da nosim novac u banku, ili, još bolje, kao da nosim pisma u poštanski sandučić. Zatvoriš omot, spustiš ih, a poštaru prepustiš brigu da ih dostavi na pravo mjesto. Upravo tada rodila se moja nećakinja Venancia, Cotrimova kćerka. Jedni su odlazili, drugi dolazili na svijet, a ja sam i dalje lovio muhe. Ponekad sam se uzbuđivao. Prekopavao sam po ladicama, vadio iz njih stara pisma svojih prijatelja, roditelja, svojih prijateljica (čak i Marcelina), otvarao ih, čitao jedno po jedno i uskrsavao prošlost... Nemarni čitaoče, ako ne čuvaš pisma iz svoje mladosti, nećeš jednoga dana moći osjetiti filozofiju koja izbija iz tih starih listova, nećeš upoznati užitak da se gledaš iz daljine kroz maglu, kako s trorogim šeširom na glavi, u čizmama i s asirskom bradom, plešeš uz pratnju anakreontske frule. O, čuvaj pisma iz mladosti! Ili, ukoliko ti se trorogi šešir ne sviđa, poslužit ću se riječima jednoga starog mornara, prijatelja Cotrimovih: kažem ti, sačuvaš li pisma iz mladosti, imat ćeš prilike da opet »zapjevaš tugovanku«. Čini mi se da tako naši mornari nazivaju pjesme što ih pjevaju na debelom moru. Poetskijeg izraza za tugu ne možeš naći.22 Težak odsjek, koji na muku stavlja prevodioca. Posrijedi je portugalska riječ saudade, koja izražava veoma složen osjećaj: to je i čežnja, i tuga, i čama, i sjeta, i jad, i žalost, i sjećanje, i spleen... Brazilski književnik i historičar Joaquim Nabuco 22

207

Glava 117. HUMANITIZAM Dvije su me sile — treću ne ubrajam — nagnale da se ponovno bacim u nekadašnji vrtlog: Sabina i Quincas Borba. Moja je sestra preuzela u svoje ruke bračnu kandidaturu gospođice Lole pa je u tom napredovala silno brzo: tek što sam nešto i opazio, djevojka mi se već, da tako kažem, našla u naručju. Što se tiče Quincasa Borbe, on mi je najposlije izložio suštinu Humanitizma, filozofskog sistema koji je imao baciti u zasjenak sve ostale sisteme. — Humanitas, praizvor svega — govorio je on — nije drugo nego sam čovjek, razdijeljen na sve ljude. Humanitas ima tri faze: statičku, koja je prije svakog stvaranja; ekspanzivnu, koja je početak stvari; disperzivnu, koja znači pojavu čovjeka; ima još i četvrta faza, kontraktivna, a to je stapanje čovjeka i svijeta. Za ekspanzije, kad je nastao vanjski svijet, u Humanitasu budi se želja da u njemu uživa, i odatle disperzija, koja nije ništa drugo nego personificirano umnožavanje praiskonske supstance. Kako mi to izlaganje nije bilo baš odveć jasno, Quincas Borba poče mi to potanje razlagati i iznositi bitne karakteristike svoga sistema. On mi objasni kako se Humanitizam donekle dodiruje s brahmanstvom, i to po diobi ljudi, s obzirom na različite tjelesne dijelove Humanitizma. Ali ono što je u hinduskoj religiji imalo samo usko teološko i političko značenje, u Humanitizmu je velik zakon osobne vrijednosti. Prema tome, proisteći od prsa ili rebara Humanitizma, to jest biti jak, nije isto što i proisteći iz kose ili iz vrha nosa. Odatle i potreba da se njeguje snaga mišića. Herkul nije bio ništa drugo nego anticipirani simbol Humanitizma. Tako je Quincas Borba mislio da je i poganstvo moglo doći do istine, da se nije unizilo plitkoćom svojih mitova. U Humanitizmu tome ni traga. U toj novoj crkvi nema olakih avantura, nema padova, tuge, dječjih (Žoakin Nabuku, 1849 — 1910) veli da saudade izražava tugu za odsutnim, žalost zbog rastavljenosti, svu skalu gubitaka voljenih bića ili stvari. Tu riječ urezuju na nadgrobnim spomenicima... izgnanik osjeća saudade za domovinom, mornar za svojom porodicom, zaljubljeni jedno za drugim čim se rastanu... čovjek osjeća saudade za svojim domom, svojim knjigama, prijateljima, djetinjstvom, proživjelim danima... — Prev.

208

radosti. Ljubav je, na primjer, obred, a oplođivanje ritual. Kako je život najdragocjenije dobro i kako nema prosjaka kome i njegova najgora bijeda nije ipak draža od smrti (što je također jedno od divnih svojstava Humanitizma), znači da transmisija, to jest predavanje života, nije ni najmanje čin bludne pohote nego uzvišeni čas duhovne mise. I, zapravo, jedina je velika nesreća: ne roditi se. — Zamisli, na primjer — nastavi Quincas Borba — da se nisam rodio. Očito je da ne bih imao sreću da sad, evo, s tobom razgovaram, da jedem ovaj krumpir, da idem u kazalište, u jednu riječ: da živim. Zapamti, ja čovjeka ne smatram samo sredstvom Humanitasa. Ne, čovjek je ujedno i sredstvo, on je i kočijaš i putnik, on je sam Humanitas u malom. Odatle i proizlazi ona njegova potreba da se sam sebi divi. Želiš li možda da ti dokažem kako je ova teorija točna? Eto, uzmi na primjer zavist. Nema moralista, bio on Grk ili Turčin, bio katolik ili musliman, koji svom žestinom ne osuđuje osjećaj zavisti. Svi se ljudi, od Idumejskih ravnica do visova Tijuke, u tome slažu. Molim, oslobodi se sad svih predrasuda, svih otrcanih fraza, pa sam analiziraj zavist, to veoma istančano i plemenito čuvstvo. Ako je svaki čovjek Humanitas u malom, jasno je da nitko ne može biti drugome potpuno oprečan, koliko se god naizgled od njega razlikovao. Tako, primjerice, krvnik koji izvršava smrtnu kaznu može izazvati patetično zgražanje pjesnika, ali u biti on je Humanitas, koji u Humanitasu ispravlja uvredu nanesenu zakonu Humanitasa. Isto tako i onaj koji, recimo, nekome zavrne vratom. Ništa to nije, to je samo izražaj snage Humanitasa, što opet ne znači da netko i njemu neće vratom zavrnuti. Ako me dobro shvaćaš, vidiš da zavist zapravo nije ništa drugo nego borbeno divljenje, a kako je borba velika zadaća roda ljudskog, to onda i ratnička osjećanja najviše doprinose njegovoj sreći. Po svemu dakle izlazi da je zavist vrlina. Zašto da krijem? Bio sam zabezeknut. Jasnoća izlaganja, principijelna logičnost, točnost dedukcije, sve mi se to učinilo grandiozno i nepobitno, te sam nekoliko minuta naprosto zanijemio, kako bih mogao probaviti svu tu novu filozofiju. Quincas Borba nije mogao skriti radost zbog svog trijumfa. Na tanjuru je pred njim stajalo kokošje krilo, i on ga je hruskao s filozofskim mirom. Iznio sam neke prigovore, ali tako slabe, te nije mnogo trebalo da ih on potpuno obori. — Da bi se moj sistem shvatio — na kraju će on — nikad ne 209

treba iz vida izgubiti ono glavno: da je čovjek Humanitas u malom. Evo, gledaj: rat, koji se čini opće zlo, sasvim je normalna radnja; to veliki Humanitas, tako reći, samo pucketa prstima, a glad (i Quincas je filozofski glodao i sisao kokošje krilce), glad je kušnja kojoj Humanitas podvrgava vlastitu utrobu. Da ne idem daleko, najbolji dokaz za veličinu moga filozofskog sistema jest ova kokoš. Hranila se kukuruzom, što ga je posijao neki crnac, doveden, recimo, iz Angole. Taj se crnac rodio, rastao, bio prodan. Ovamo je dovezen nekim brodom, a brod je sagrađen od drveta što ga je u šumi nasjeklo desetak - dvadesetak ljudi, da i ne spominjem konope i ostale dijelove brodske opreme. Tako je ovaj moj kokošji doručak rezultat mnogostrukih napora i borbi, izvršenih samo zato da zadaju posljednji šah-mat mome apetitu. Pošto smo i sir pojeli i čekali da nam se donese kava, Quincas Borba još mi objasni kako njegov sistem ide za tim da eliminira bol. Jer bol, prema teoriji Humanitizma, čista je iluzija. Kada djetetu zaprijetiš batinama, ono zatvori oči i počne drhtati još prije nego što ga i dotakneš. Ta dakle predispozicija osnova je za sve ljudske iluzije, osnova koja se prenosi nasljeđem. Naravno, da bi se bol odmah uništila, teorija sama po sebi nije dovoljna, iako je prijeko potrebna. Ostalo dolazi postupno, prirodnom evolucijom. Kad čovjek jednom shvati da je on sam Humanitas, dovoljno će biti da misli na prasupstancu, pa da potpuno svlada svaki osjećaj boli. Ali će ta evolucija biti tako temeljita i polagana da će do toga proći i nekoliko tisuća godina. U nekoliko slijedećih dana Quincas Borba pročita mi svoje djelo. Bila su to četiri sveska rukopisa po sto strana gusto pisanih i s latinskim citatima. Posljednji je svezak sadržavao politički traktat na temelju teorije Humanitizma. To je možda bio najdosadniji i najnepopravljiviji dio teorije, iako zasnovan i proveden na strogoj logici. Društveno preuređenje na osnovu toga gledanja možda u krajnjoj liniji i nije isključivalo rat, revolucije, anonimno ubijanje ili barem šakaranje, a isto tako ni siromaštvo, glad, bolest, ali kako su ta tobožnja zla samo izvor svih duhovnih zabluda, jer su to samo vanjski pokreti unutrašnje supstance i nemaju nikakva utjecaja na nas, a svrha im je samo da unose promjenu u opću monotoniju — jasno je da neće smetati sreći čovječanstva. Čak i onda ako te nevolje (što je potpuno krivo) i u budućnosti budu ono isto što i u stara vremena, teorija Humanitizma time neće propasti, i to iz dva 210

razloga: prvo stoga što će čovjek, ako je Humanitizam apsolutna stvaralačka supstanca, smatrati za najveći užitak da se žrtvuje za ono iz čega je potekao; drugo, što to neće umanjiti duhovnu moć čovjeka na zemlji, koja je stvorena samo za njegovo osobno zadovoljstvo, baš kao zvijezde, povjetarac, datulje i rabarbara. — Pangloss — reče mi Quincas na kraju, sklapajući rukopis — nije tako glup kako ga je opisao Voltaire.

211

Glava 118. TREĆA SILA Ona treća sila koja me vratila opet u vrtlog, bila je želja da briljiram, a pogotovu nesposobnost da živim sam. Svijet me privlačio, a uspjeh opijao. Da mi je ideja o izumu tada pala na pamet, tko zna? možda ne bih tako brzo umro, a postao bih i slavan. Ali ono što me obuzelo, nije bio izum, nego želja da se nečim uzbudim, da nešto radim i da se za nešto trudim.

212

Glava 119. IZMEĐU ZAGRADA Umetnut ću ovdje, izmeđe zagrada, jedno pol tuceta mudrih izreka od mnogih što sam ih u to vrijeme ispisao. To su zabilješke iz gole dosade; mogu poslužiti kao naslovi za govore bez sadržaja. *** Kad pozli tvome susjedu, lako ćeš biti strpljiv, jer tebe ne boli. *** Mi ubijamo vrijeme, a ono nas sahranjuje. *** Vožnja kočijom bila bi manji užitak kad bi se svi vozili, govorio je neki kočijaš - filozof. *** Vjeruj u sebe, ali nemoj zato uvijek sumnjati u druge. *** Nikako ne mogu razumjeti zašto divljak sebi probija usnu da je ukrasi komadićem drveta. Ovo je misao jednog draguljara. Ne uzrujavaj se ako ne doživiš zahvalnost za svoje dobročinstvo. Bolje je pasti s vrha iluzije nego s trećeg kata.

213

Glava 120. »COMPELLE INTRARE« — Ne, dragoviću, želio ti ili ne, ovaj ćeš se put oženiti — reče mi Sabina. — Lijepa li mi života i budućnosti! Neženja, bez djece! Bez djece! Pomisao da imam djecu ponovno me uzbudi. Opet sam osjetio onaj tajanstveni fluid. Jest, lijepo je biti otac. Život neženje možda ima stanovitih prednosti, ali su one tako slabe, kupljene po cijenu samoće. Bez djece! Ne, isključeno. Odlučio sam da prihvatim sve, čak i srodničku vezu s Damascenom. Bez djece! Kako je već velik dio mog povjerenja uživao Quincas Borba, odmah sam otišao k njemu i povjerio mu svoju intimnu želju za očinstvom. Filozof me saslušao pun oduševljenja i rekao mi da se to Humanitas u meni vrpolji. Hrabrio me na ženidbu, objasnio mi kako to novi uzvanici kucaju na vrata, itd. Compelle intrare,23 kako je govorio Isus. I nije me pustio prije nego što mi je dokazao da je evanđeoska priča samo nagovještaj Humanitizma, a svećenici su je krivo protumačili.

»Natjeraj ih da uđu« — riječi iz Evanđelja (po sv. Luki, XIV, 23), u priči o gozbi i o uzvanicima koji ne dolaze. Uzima se ta fraza kad koga hoćemo skloniti da učini štogod pametno ili korisno. — Prev. 23

214

Glava 121. PODNO BREŽULJKA Tri mjeseca sve je išlo da ne može bolje. Fluid, Sabina, oči djevojčine, želje za očinstvom, sve me to samo poticalo na ženidbu. Ponekad javljalo se sjećanje na Virgiliju, a nekakav je crni đavo nosio ogledalo i pokazivao mi iz daljine Virgiliju svu u suzama. Ali bi se odmah zatim pojavljivao drugi, ružičasti đavo, sa zrcalom u kojem se vidjela Lola, nježna, sjajna, anđeoska. Što se pak tiče godina, o njima ne govorim, više ih nisam osjećao. Reći ću vam čak da sam ih se otresao jedne nedjelje kad sam se vraćao s mise iz kapele Livramento. Kako je Damasceno stanovao u Cajueirosu, često sam ih pratio na misu. Na brežuljku nije bilo kuća osim starog dvorca na vrhu, gdje se nalazila i kapelica. Jedne nedjelje silazio sam s Lolom ispod ruke, kadli, zahvaljujući ne znam kakvu to fenomenu, naprosto negdje putem spustih dvije godine, malo dalje ostavih četiri, još malo dalje pet, i tako podno brijega stigoh sa ciglih dvadeset godina, pun nekadašnjeg zanosa i žara. Ukoliko želite saznati pod kakvim se okolnostima zbio ovaj izvanredni fenomen, valja vam pročitati poglavlje do kraja. Vraćali smo se s mise, ona, njezin otac i ja. Kad smo sišli do polovine, opazimo skupinu ljudi. Damasceno, koji je išao uz nas, odmah shvati što je posrijedi i radoznao priđe skupini, a mi za njim. I evo što smo ugledali: sabrali se ljudi najrazličitijih godina, boje i obličja, jedni u košulji, drugi u kaputu, neki opet u otrcanu ogrtaču; skupili se u krug i stali u najrazličitijim pozama: jedni čuče, drugi se poduprli rukama o koljena, neki sjeli na kamen, a neki se oslonili uza zid; svi netremice gledaju prema sredini kruga, a oči da im iskoče od radoznalosti. — Što je to? — upita Lola. Dadem joj znak da šuti. Oprezno uzmem krčiti put, ljudi mi se uklanjahu a da me nitko zapravo nije ni vidio ni pogledao. Svi su pogledi bili uprti samo u krug. Održavala se borba pijetlova. Ugledam dva suparnika, dva pijevca. Čaporci im šiljasti, oči zalivene krvlju, a kljun kao da je od čelika. Oba su bijesno tresla raskrvavljenim krijestama, obojica krvava operušana vrata. Bili su

215

već iscrpljeni, ali su se i dalje borili okom u oko, nemilice se mlatili kljunovima i drhtali od bijesa. Za Damascena više nije ništa postojalo osim toga prizora. Uzalud sam mu govorio da je već vrijeme da pođemo. Borba pijetlova bila mu je prava strast. Tada me Lola blago povuče za ruku i šapne mi da krenemo. Poslušao sam je, te mi nastavismo put. Već sam vam kazao da je brežuljak bio na osami, samo se po sebi razumije da je vrijeme bilo lijepo, prekrasno, sunčano. Tako sunčano te sam se požurio da otvorim suncobran. Držao sam ga za sredinu ručice i tako nagnuo da sam filozofiji Quincasa Borbe dodao novu stranicu: Humanitas grli Humanitas... I eto, tako se zbilo da sam godine počeo ostavljati za sobom na putu. Spustili smo se i zaustavili nekoliko časaka, da sačekamo Damascena. Stigao je malo kasnije, okružen onima koji su se kladili, i živo raspravljao o borbi. Jedan od njih, blagajnik, dijelio je paket starih novčanica od deset tostona, koje su dobitnici primili s dvostrukim zadovoljstvom. I pijevci su se vraćali, svaki pod mišicom svoga gazde. Jednome je kresta bila tako krpasta i krvava da sam ga odmah uzeo za pobijeđenog. Ali, prevario sam se. Pobijeđen je bio onaj drugi, a taj uopće nije imao kreste. Oba su držala otvoren kljun i teško disala. Oni koji su se kladili išli su, naprotiv, veselo uza svu svoju uzbuđenost. Govorili su o svojim pijevcima, opisivali njihove uspjehe. Nastavili smo put, ja mrzovoljan, a Lola još mrzovoljnija.

216

Glava 122. PLEMENITA NAMJERA Lola je bila neraspoložena zbog svog oca... Lakoća s kojom se snašao među tim ljudima, odavala je njegove stare navike i njegovo društveno porijeklo, pa se Lola pobojala neće li mi se učiniti da mi takav tast premalo dolikuje. Što se nje same tiče, ona je tu, naravno, pravila razliku: proučavala je sebe, proučavala mene. Privlačio ju je otmjen društveni život, pogotovu što je smatrala da je to najbolje sredstvo za naše zbliženje. Lola je sve zapažala, učila se, ponašala, i ujedno se potrudila da prikrije inferiornost svoje obitelji. Ali ju je toga dana ponašanje njezina oca duboko oneraspoložilo. Nastojao sam da joj odvratim od toga misli, da je šalama i duhovitošću rastresem. Uzalud, ništa je nije moglo razveseliti. Bila je tako duboko utučena, tako očito poparena, te sam naposljetku shvatio koliko joj je silno stalo do toga da u mojim očima bude nešto drugo, nešto više od oca. Taj mi se osjećaj učini dostojnim svake pohvale, bio je to samo dokaz više koliko smo srodni. — Nema druge — rekoh u sebi — ovaj cvijetak valja maknuti iz te močvare.

217

Glava 123. PRAVI COTRIM I pored svojih četrdeset i nekoliko godina, kako sam mnogo držao do skladnih odnosa u obitelji, nisam se htio oženiti a da se prethodno ne porazgovorim s Cotrimom. On me sasluša i reče, nekako zamišljeno, kako se on ne želi miješati u postupke svojih rođaka. Možda bi tko mogao pomisliti da ima kakvih interesa ako rekne samo najljepše o Loli i o njezinim zaista rijetkim osobinama. Radije će šutjeti. štoviše, uvjeren je da njegova nećakinja osjeća prema meni doista istinsku ljubav, ali da ga je pitala, on bi joj rekao ne. Ne, ne osjeća on prema meni kakve mržnje; ni najmanje, on cijeni moje kvalitete, nikad ne bi mogao da ih dovoljno nahvali; što se tiče Lole, on ne može kazati da ona nije zbilja savršena djevojka, ali... ako je u pitanju brak, između nas postoji jaz. — Ja potpuno perem ruke — zaključi on. — Ali si neki dan drugačije mislio, rekao si da se moram oženiti, i to što prije... — To je druga stvar. Mislim da je neophodno potrebno da se oženiš, osobito ako je u pitanju politička karijera. Jer u politici, zapamti, celibat je smetnja. Ali što se tiče zaručnice, ja ne mogu, ja neću i ne smijem davati svoje mišljenje, to je stvar poštenja. Mislim da se Sabina na to nije obazirala kad ti je, koliko mi je poznato, nešto o tome natuknula. U svakom slučaju, ona nije, kao ja, u krvnoj vezi s Lolom. Vidiš... ali ne... ne... ništa... — Reci. — Neću. Ova će Cotrimova skrupuloznost možda biti čudna onome tko ne zna da je glavnu crtu njegova karaktera činilo poštenje. I ja osobno bijah prema njemu nepravedan onih nekoliko godina, poslije one razmirice oko očeve ostavštine. Moram priznati, taj je čovjek zapravo bio uzor. Pripisivali su mu škrtost, i mislim da nije bilo bez razloga, ali škrtost je samo pretjerivanje u stanovitoj vrlini, a s vrlinama je kao i s bilancom — bolje suficit nego deficit. Kako bijaše prilično krut u ophođenju s ljudima, neprijatelji su mu govorili da je okrutan. Jedino bi možda moglo ići u prilog toj tvrdnji to što je s lakoćom svoje robove bacao u zatvor, odakle su

218

izlazili izubijani do krvi. Ali osim toga što je onamo slao samo prefrigance i lijenčine, treba uzeti u obzir i to da se dugo vremena bavio tajnom trgovinom robljem, pa je uslijed toga poprimio donekle surov način poslovanja, a ne može se karakteru jednog čovjeka pripisati ono što je posljedica samo društvenih odnosa. Plemenitost Cotrimovih osjećaj najbolje potvrđuju njegova ljubav prema vlastitoj djeci i bol koju je osjetio kad mu je poslije nekoliko mjeseci smrt ugrabila kćerku Saru. To je po mom mišljenju neoboriv dokaz, i ne baš jedini. Bio je on i blagajnik nekog bratstva, član nekoliko vjerskih zajednica, u jednoj od tih doživotni član podupiratelj, a to se ni najmanje ne slaže sa škrtošću. Istina, njegova dobrotvornost nije ostala bez nagrade. Društvo kojemu je bio predsjednik napravilo mu je uljeni portret. Svakako, nije bio savršenstvo, imao je, na primjer, običaj da u tisku objavi svako svoje dobro djelo, a to baš nije pohvalno i tome bi se dalo prigovoriti. Ali ga ni za to ne možemo osuditi, jer je njegovo mišljenje bilo da i dobra djela postaju prijelazna ako im se da širok publicitet, a to je svakako argument kojemu se ne može poreći stanovita vrijednost. Ja čak mislim (a to je za nj najveća pohvala) da je od vremena do vremena činio dobro samo zato da u drugima pobudi filantropska čuvstva. Ako mu je takva bila namjera, onda treba priznati da je publicitet postajao uvjet sine qua non. Sve u svemu, možda je kome i ostao dužan kakvu pažnju, ali nikome ni cigle pare.

219

Glava 124. PRIJELAZ Izmeđe života i smrti samo je malen most. Pa ipak, da izostavimo ovo poglavlje, čitalac bi se mogao neugodno lecnuti, a to bi moglo ići na uštrb knjige. Skočiti s portreta na epitaf, u životu su najobičnije pojave; ali se čitalac i utječe knjizi, da bi pobjegao od života. Ne tvrdim da je ova misao moja, ali velim da u njoj ima istine. U najmanju ruku, oblikom je slikovita. I ponavljam: nije moja.

220

Glava 125. EPITAF OVDJE POČIVA DONA EULALIA DAMASCENA DE BRITO PREMINULA U DEVETNAESTOJ GODINI ŽIVOTA MOLITE ZA NJU!

221

Glava 126. ŽALOST Epitaf kazuje sve. Vrijedi više nego da sam vam pričao o bolestima mlade Lole, o njezinoj smrti, o očaju njezine obitelji, o pogrebu. Znate da je umrla, a dodat ću samo to da je bila žrtva epidemije žute groznice. I ništa više neću reći, osim to da sam je otpratio do zadnjeg počivališta i da sam se s njom oprostio tužan, ali bez suza. Po tome sam zaključio da je možda nisam istinito volio. Da vidite sada do kakvih ekscesa može dovesti bezglavost: ja sam se ljutio na slijepost epidemije što je koseći lijevo i desno odnijela i djevojku koja je imala postati mojom ženom; nikako mi nije išlo u glavu zašto se pojavljuju epidemije, a pogotovu mi nije išla u glavu smrt Lole. Činila mi se apsurdnija od svih drugih smrti. Ali mi Quincas Borba objasni da su epidemije veoma korisne za vrstu, iako znaju upravo porazno djelovati na stanovitu kategoriju ljudi. Upozori me da je prizor, koliko bio strašan, ujedno i utješan, jer je veći dio ljudi ipak ostao na životu. Još me upita nisam li ipak, usred te opće korote, osjetio potajni ushit što sam izmakao pandžama smrti. Ali je pitanje bilo tako smiješno da je ostalo bez odgovora. Nisam govorio o smrti, pa neću ni o misi zadušnici, koja se održala poslije sedam dana. Damasceno bijaše krajnje utučen. Jadnik, bijaše kao ruševina. Poslije petnaest dana otišao sam mu u posjet. Nije se mogao utješiti. Strašna bol kojom ga je Bog kaznio — govorio je — bila mu je još teža zbog udarca što su mu ga zadali ljudi. Dalje mi o tome toga dana nije govorio. Poslije tri tjedna, kad se ponovno toga dotakao, priznao mi je da bi mu tu strašnu nesreću barem donekle olakšala prisutnost njegovih prijatelja. Dvanaest osoba u svemu — od tih su tri četvrtine sačinjavali Cotrimovi prijatelji — otpratili su na groblje tijelo njegove drage kćeri. A poslao je osamdeset obavijesti! Rekao sam mu da je onda umiralo toliko ljudi da se taj prividni dokaz nepažnje može lako razumjeti. Ali Damasceno samo sumnjičavo zakima glavom. — Ne — protisne — oni su me napustili. Cotrim, koji bijaše prisutan, umiješa se sa svoje strane. — Došli su oni koji osjećaju iskrenu simpatiju bilo prema tebi, 222

bilo prema meni. Osamdeset bi pozvanika došlo možda iz pristojnosti, a razgovarali bi o koječemu, pretresali bi vladinu politiku, govorili o novom univerzalnom lijeku, o cijenama, ili bi naprosto ogovarali jedni druge... Damasceno, koji je slušao bez riječi, ponovno odmahne glavom i uzdahne: — Ali da su barem došli!

223

Glava 127. FORMALNOST Ah, velik je to nebeski dar, velika je prednost posjedovati zrno mudrosti, dar da uočavaš i povezuješ, sposobnost da uspoređuješ, i talent da zaključuješ! Imao sam taj dar, pa još i danas sa dna svoga groba na njemu iskreno zahvaljujem nebesima. Običnu čovjeku, koji je čuo posljednje Damascenove riječi, ne bi nikada palo ma pamet da ih malo poslije dovede u vezu s jednom slikom. Prikazivala je šest otmjenih dama iz Carigrada, šest modernih Turkinja u gradskoj odjeći, a ipak pokrivena lica, ne gustom koprenom koja bi ga doista skrivala, nego veoma finom, prozirnom, koja je tobože ostavljala nepokrivene samo oči, a zapravo se vidjelo cijelo lice. I meni se učini divna ta lukavština muslimanske koketerije, koja tako pokriva lice i poštiva tradiciju, a zapravo ga ne pokriva, nego svima pokazuje njegovu ljepotu. Na prvi pogled nema ništa zajedničko između Damascena i tih otmjenih dama iz Turske. Ali, ako si duboka i pronicljiva duha (a sumnjam da ćeš otkloniti ovu pretpostavku), shvatit ćeš, čitaoče, da se i u jednom i u drugom slučaju radi o jednoj te istoj strogoj i dražesnoj pratilici društvenog čovjeka... O, Formalnosti, ljupka Formalnosti, ti si zaista stup života, melem ojađenih srdaca, posrednica među ljudima, veza između neba i zemlje; ti utireš suzu ucviljenu roditelju, a umilostivljuješ jednog Proroka. Kome ako ne tebi moramo zahvaliti za blagost što se bol ublažava, a savjest uspavljuje? Poštovanje koje mimo vas prođe i ne skine vam šešir, ostavlja vas hladne, ali indiferentnost koja vas slatko pozdravi, tako vam je srcu mila! Prema tome, sasvim suprotno od one stare, apsurdne izreke, koja veli da riječ ubija, ja kažem: ne, nije istina, riječ daje život; duh sije sve moguće nevolje, sumnje, razdore, prema tome duh je uzrok ratova i smrti. Svaka ti čast, dakle, ljupka Formalnosti, koja si utjeha Damascenova i slava Prorokova!

224

Glava 128.

U KOMORI Napominjem da sam tu tursku gravuru vidio tek dvije godine poslije razgovora s Damascenom; ugledao sam je u Poslaničkoj komori usred bučne diskusije poslije izvještaja financijske komisije, što ga je podnio jedan kolega — jer sam, konačno, i ja bio poslanik. Za onoga tko je čitao ovu knjigu, suvišno je da govorim o svom zadovoljstvu, a za druge je ionako svejedno. Bio sam poslanik i promatrao tu sliku sjedeći u fotelji izmeđe jednog kolege, koji je pričao neku anegdotu, i drugoga, koji je na poleđini listovnog omota skicirao govornikov profil. Govornik bijaše Lobo Neves. Život nas je, dakle, iznio na istu obalu, kao dvije boce što ih bace brodolomci. U jednoj je bila još stara mržnja, a u drugoj bi trebalo buti grižnje i kajanja. Namjerno se služim ovom dubitativnom, kondicionalnom formom, da bih naglasio kako u meni nije bilo ničega, osim možda ambicije da postanem ministar.

225

Glava 129. BEZ KAJANJA Nisam osjećao kajanja. Kad bih imao potrebno oruđe, umetnuo bih sada jednu stranicu kemije, jer bi valjalo rastaviti kajanje na njegove sastavne elemente, da bismo napokon bili načistu što je Ahila gonilo da obilazi oko Troje i pokazuje mrtvo tijelo svoga protivnika, a Lady Macbeth da ide dvoranom i pokazuje onu mrlju krvi. Ali ja nemam kemijskih preparata, kao što nisam imao ni grižnje: imao sam samo želju da postanem ministar. Ipak ću vam reći, kako bih završio s ovim poglavljem: nisam želio biti ni Ahil ni Lady Macbeth, ali je ipak bolje biti Ahil i trijumfalno pokazivati protivnikov leš nego krvavu mrlju; na kraju barem čuješ Prijamove molbe i stekneš lijepu ratničku i literarnu slavu. Ali ja nisam slušao Prijamova preklinjanja, nego govor Loba Nevesa, i nisam osjećao kajanja.

226

Glava 130. UMETAK ZA PRETHODNO POGLAVLJE Prvi put sam mogao razgovarati s Virgilijom otkad se vratila iz provincije: bilo je to na nekom balu godine 1855. Imala je prekrasnu haljinu od modre svile, a pod svjetlošću su blistala ona ista divna ramena od nekada. Nije to više bila svježina prve mladosti, ali još uvijek ljepota, jesenja ljepota, koja se uvečer još više isticala. Sjećam se, dugo smo razgovarali, ali se ni jedno ni drugo ni jednom aluzijom nije dotaklo prošlosti. Sve je ostalo između redaka. Jedva izdaleka kakva riječ, kakav pogled — i ništa više. Malo poslije ona je otišla. Gledao sam za njom dok je silazila stubištem, i ne znam kakav je to bio fenomen cerebralne ventrilokvije (neka mi oproste filozofi ovaj barbarizam), ali meni se u nutrini oteo ovaj duboko retrospektivni uzdah: — Prekrasna žena! Valja umetnuti ovo poglavlje između prve i druge rečenice prethodnog poglavlja.

227

Glava 131. KLEVETA Baš sam to u sebi izgovorio — bila je to jednostavna konstatacija, a nikako žaljenje — kadli na ramenu osjetih nečiju ruku. Okrenem se; bijaše to stari školski drug, marinski oficir, čovjek vesele ćudi, ali nešto preslobodan. — Haj, mangupe! Uspomena iz prošlosti, a? — Živjela prošlost! — I, naravno, reintegriran u svom pravu? — Bježi, nesretniče! — rekoh i zaprijetih mu prstom. Priznajem, ovaj je dijalog veoma indiskretan, osobito zadnja replika. A to mi je pogotovu lakše priznati što obično žene uživaju tu lošu reputaciju, a ja ne želim završiti knjigu a da ne raščistim te zablude ljudskog duha. Vidio sam kako se muškarci u razgovoru o ljubavnim avanturama ili samo smješkaju, ili, ako su i poricali, protiskivali bi to veoma malo, s nekakvim sustezanjem, jednosložnim riječima... Naprotiv, njihove partnerice nisu priznavale ništa, spremne se zakleti svim mogućim svecima da su sve to najprostije klevete. Razlog je tome što se žena (osim u nekim slučajevima, kao u 101. poglavlju) predaje iz ljubavi, bez obzira je li to Stendhalova ljubav — strast, ili čista fizička ljubav, kao na primjer kod nekih žena u starom Rimu, ili kod Polinežanki, Laponki, Hotentotkinja, a možda i drugih civiliziranih rasa; ali kod muškaraca — govorim o muškarcima iz uglađenih, otmjenih krugova — kod muškaraca je taština usko vezana uz ljubav. Štaviše (govorim isključivo o slučajevima nedopuštene ljubavi), udata žena koja voli drugoga uvijek ima osjećaj da se ogrešuje o svoju dužnost, prema tome mora to prikrivati sa više vještine, sa više rafiniranosti; a muškarac, baš suprotno, znajući da je on razlog tog prijestupa i prema tome da je pobjednik nad svojim suparnikom, osjeća upravo častan ponos, ali odmah prelazi u drugi osjećaj, mnogo manje lijepo i manje diskretno, u uobraženost, koja je njegov odušak. Bilo ovo tumačenje točno ili ne, zadovoljavam se time što evo budućim pokoljenjima ostavljam pismeno svjedočanstvo da je ženska indiskretnost naprosto fama koju su izmislili muškarci. One su barem u ljubavi pravi pravcati grobovi. Njih često odaje nemir ili

228

tuga, ne znaju vladati svojim kretnjama ni pogledom. Eto, zbog toga se jedna velika dama i duhovita žena — kraljica od Navare — jednom i poslužila ovakvom metaforom da kaže kako se svaka ljubavna pustolovina prije ili kasnije uvijek otkrije: »Nema tako dobro dresirane kujice da jednom ne bi zalajala«.

229

Glava 132. NIJE OZBILJNO Dok navodim riječi kraljice od Navare, na um mi pada da je u nas u narodu običaj, kad sretneš koga loše volje, da ga upitaš: »Zar su ti ubili kujicu?« to jest »Zar su ti sve lađe potonule?« drugim riječima: »Zar su vam pokvarili račune u ljubavi, u vašim diskretnim avanturama?« i tome slično. Ali ovo poglavlje nije ozbiljno.

230

Glava 133. HELVETIUSOV PRINCIP Stali smo ondje gdje mi je marinski oficir izvukao priznanje o mojoj ljubavi s Virgilijom, i sada trebam ispraviti Helvetiusov princip, ili ga barem objasniti. U mom je interesu bilo da šutim. Potvrditi sumnju o jednoj staroj avanturi značilo je riskirati da opet probudiš uspavanu mržnju, da uzvitlaš skandal ili, u najmanju ruku, da stekneš glas indiskretna čovjeka. Šutjeti je dakle bilo u mom interesu, a ako se Helvetiusov princip uzme površno, onda sam postupio baš kako je trebalo. Već sam iznio koji su uzroci muške indiskrecije: prema tome nešto je u interesu »naše sigurnosti«, ali ima nešto drugo, sponatanije, osobnije i još jače što je u interesu »naše taštine«. U prvom dakle slučaju postupaš promišljeno; u drugom reagiraš spontano, bez razmišljanja, iz dna duše. A onda, posljedice u prvom slučaju osjetiš tek naknadno, u drugom slučaju djelovanje je brzo, neposredno. Zaključak: Helvetiusov princip primijenjen je u mom slučaju — samo što se nije radilo o vidljivom, nego o skrivenom interesu.

231

Glava 134. PEDESET GODINA Još vam nisam rekao, pa ću sada: kad je Virgilia silazila stubama i kad me marinski oficir potapšao po ramenu, meni je bilo pedeset godina. Znači, ono se moj vlastiti život spuštao dolje, ili barem njegov bolji dio. Odlazilo je razdoblje koje je obilno znalo za užitke, nemire, strah — za pretvaranje i dvoličnost također — ali ono najbolje bijaše prošlo, kako veli narod. Ako se pak izražavamo otmjenije, onda ćemo kazati da me ono najljepše čekalo tek sada, to jest onaj dio života što ću vam ga imati čast ispričati u nekoliko strana koje još preostaju. Pedeset godina! Nije bilo ni potrebno da to priznam. Valjda se to osjeća već i po mome stilu, koji više nije tako lagan kao u početku. Elem, poslije onog dijaloga marinski se oficir ogrnu plaštem te iziđe. Ostao sam, priznajem, ponešto tužan. Vratio sam se u salon: obuzela me mahnita želja da plešem polku, da se opijem rasvjetom, cvijećem, kristalom, lijepim očima, pa onim prigušenim i laganim žagorom razgovora u skupovima. I dobro sam učinio: osjetio sam se pomlađenim. Ali poslije pol sata, kad sam odlazio s bala, u četiri ujutro — šta me čekalo u dnu kočije? Mojih pedeset godina. Neizbježne, ondje su me čekale. Ne, nisu one bile zgurene ni od studeni ni od reumatizma: bile su samo pospane i nasmrt umorne, jedva čekajući da se dočepaju postelje i počinka. I tada — pogledajte samo dokle može ići mašta pospana čovjeka — tada mi se učini da čujem šišmiša šćućurena pod krovom kako mi govori: — Gospodine Brase Cubase, ona »pomlađenost« dolazila je od salona, od kristala, rasvjete, toaleta — u jednu riječ, dolazila je od drugih.

232

Glava 135. ZABORAV Ako je koja gospođa dovde i čitala, bojim se, sad će knjigu zaklopiti i ostaviti. Njezin se interes ugasio, jer se u mom životu ugasila ljubav. Pedeset godina nije doduše još potpun invaliditet, ali nije više ni cvijet mladosti. Još desetak godina, i ja ću shvatiti, kako je govorio neki Englez, shvatit ću »šta to znači kad više nema nikoga tko bi pamtio tvoje roditelje i kad i sam moraš pogledati u oči zaboravu«. Ispišimo ovu riječ velikim slovima: ZABORAV. I pravo je da iskažemo svaku čast tako uvaženoj i poštovanoj ličnosti, neizostavnu uzvaniku na našoj posljednjoj predstavi. Ona to veoma dobro zna, to jest ona gospođa čija se mladost rascvjetala još za starog režima, a možda to još bolnije osjeća ona koja je u punoj ljepoti sjala dok je na vladi bio Paraná, jer su to još jučer bili dani njezina trijumfa, a danas već osjeća kako su joj druge otele pobjedničku kočiju. A onda, ako ima dostojanstva, neće htjeti da budi mrtve uspomene, ili one koje su već na izdisaju. Neće tražiti da u pogledima susreće ono poštovanje koje su joj iskazivali nekoć: bili su ono suputnici koji su polazili u život vesela srca i lagana koraka. Tempora mutantur. Ona shvaća neumitnost te bujice koja bez izuzetka i milosti nosi i lišće u šumi i smeće s puta. A ako u sebi ima zrno mudrosti, umjesto da pozavidi, požalit će one koje su otele njezino mjesto, jer će jednoga dana i njima samima kočijaš Zaborav narediti da siđu s kola. Prizor, kojemu je svrha da zabavlja planetu Saturn, što umire od dosade.

233

Glava 136. SUVIŠNO Ili se varam, ili sam doista napisao jedno suvišno poglavlje.

234

Glava 137. KAPA NARODNE GARDE Ovo poglavlje neće biti suvišno. Ono je rezime svega što sam razgovarao s Quincasom Borbom sutradan, kad sam mu se potužio na svoj umor i na još mnoge nevesele stvari. Ali mi filozof, gledajući sve to na svoj superiorni filozofski način, reče da sam upravo na putu da se strmoglavim u fatalni ponor melankolije. — Dragi moj Cubase, ne prepuštaj se tim stanjima. Vraga! Treba biti čovjek, treba biti jak, boriti se, pobjeđivati, sad je vrijeme kad treba briljirati, biti nešto, vladati. Pedeset godina, to je dob znanja, dob upravljanja. Hajde, hajde, Cubase, ne budi lud. Čemu to prekapanje po ruševinama? Treba znati uživati život. Najgora je filozofija, zapamti, sjesti uz obalu rijeke i oplakivati što voda bespovratno protječe. A da što bi drugo? To i jest njezin posao, da teče i da se više ne vraća. To je zakon, treba se s njim pomiriti i izvući pouku. Veliki se filozof u najmanjoj stvari prepoznaje. Te riječi Quincasa Borbe prodrmale su me iz duhovne i moralne obamrlosti u koju sam počeo zapadati. Eh, pa kad je tako, prijeđimo na upravljanje zemljom. Bogme, već je i vrijeme. Dotad nikada nisam sudjelovao u debatama. Čime sam se dosad borio za portfelj? Klanjao sam se, odlazio na čajeve, održavao društvene veze, glasao. A do portfelja ipak nikako nisam dolazio. Trebalo se dakle popeti na govorničku tribinu. Počeo sam oprezno. Poslije tri dana iskoristio sam priliku koja mi se pružila kad se raspravljalo o budžetu ministarstva pravde, pa sam skromno upitao ministra ne bi li možda bilo korisno da se narodnoj gardi skrate kape. Da to pitanje, naravno, nije osobito važno, ali da opet nije nevrijedno pažnje jednog državnika. Citirao sam i Grka Filopemena, koji je naredio da se za njegove čete naprave veći štitovi i teža koplja, što povijest nije smatrala bezvrijednim da zabilježi. Kako naše kape bezuvjetno zahtijevaju da se skrate, jer su ne samo ružne nego i protuhigijenske, kako se na suncu, na primjer, za vrijeme parade glave pod njima toliko ugriju da može biti fatalno; a kako je jedan od Hipokritovih glavnih propisa da glava mora biti uvijek svježa, upravo je okrutno siliti

235

jednoga građanina da samo zbog uniforme izvrgava opasnosti svoje zdravlje, svoj život, prema tome i sreću svoje obitelji. Poslanici i vlada ne bi smjeli zaboraviti da je narodna garda bedem naše slobode i nezavisnosti, i da je građanin, koji se poziva da vrši jednu besplatnu, često i tešku dužnost, zaslužio da mu se taj teret olakša upotrebom jedne lakše i komotnije uniforme. Ja sam nadodao da kapa svojom težinom savija glave građana, a da domovina treba građanina uzdignuta i ponosna čela. Završio sam ovom slikom: žalosna vrba, koja svoje grane k zemlji svija, nalazi se na groblju; palma, uspravna i čvrsta, ures je pustinje, javnih trgova i parkova. Dojam što ga je taj moj govor izazvao, bio je veoma različit. Što se tiče forme, govorničke dinamičnosti, pa literarne i filozofske strane, svi su bili jednodušni, svi su kazivali da je govor bio savršen, da nitko nije uspio iz jedne vojničke kape izvući toliko misli. Ali s političkog stanovišta mnogi su ga veoma porazno ocijenili. Neki su čak tvrdili da moj govor znači pravi parlamentarni slom. Najposlije su mi došapnuli kako me neki već ubrajaju među opozicionare, a među samim opozicionarima neki su išli dotle te su u tome vidjeli pogodan čas da izglasaju vladi nepovjerenje. Odlučno sam odbio takvo tumačenje, koje je ne samo bilo pogrešno nego i klevetničko, jer sam izričito bio na strani onih koji su kabinet podržavali. Rekao sam kako potreba da se kape izmijene nije ipak tolika da ne bismo mogli počekati još koju godinu; u svakom slučaju da popuštam u pogledu dimenzija, da bi bilo dovoljno skratiti im visinu i za tri četvrti palca umjesto za cijeli, pa i manje možda. Najposlije, ako se moja ideja ne prihvati, zadovoljit ću se time što sam Parlamentu dao inicijativu. Quincas Borba nije se ništa sustezao. — Ja nisam političar — reče mi on za ručkom.— Ne znam jesi li imao pravo ili krivo. Znam samo to da si izrekao izvanredan govor. Stane isticati posebna mjesta, lijepe slike, čvrstoću mojih argumenata, hvaleći sve to diskretno i suzdržljivo, kako je već svojstveno veliku filozofu. A onda je na svoj način počeo govoriti o samom predmetu, pa se oborio na visoke kape tako žestoko i tako lucidno da me najposlije doista uvjerio kako su opasne.

236

Glava 138. KRITIČARU Dragi moj kritičaru, Nekoliko stranica prije ovoga, kad sam ono kazao da mi je bilo pedeset godina, dodao sam i ovu rečenicu: »Osjeća se da moj stil nije više onako lagan kao prvih dana«. Možda ovo nećeš moći shvatiti, jer ti je veoma dobro poznato u kakvu se stanju nalazim sada. Ali svraćam tvoju pažnju na istančanost ove moje misli. Naime, nisam želio time reći da sam stariji sada nego onda kad sam knjigu započeo, jer smrt ne stari. Želio sam reći to da sam opisujući pojedine faze svoga života proživljavao i iste osjećaje... Neka mi se Bog smiluje! — sve treba objasniti.

237

Glava 139. KAKO NISAM POSTAO MINISTAR .............................................................................................................. .............................................................................................................. .............................................................................................................. .............................................................................................................. .............................................................................................................. .............................................................................................................. .............................................................................................................. .....................

238

Glava 140. KOJA OBJAŠNJAVA PRETHODNU Ima stvari koje se mogu bolje izraziti šutnjom. Takve je prirode i prošlo poglavlje. Svi koji su prevareni u svojim ambicijama, dobro će to razumjeti. Ako je strast za posjedovanjem moći najjača od svih strasti — kako neki tvrde — možete zamisliti moj očaj, moju bol, moju utučenost onoga dana kad sam izgubio poslaničku stolicu. Rasplinule se sve moje nade. Moja politička karijera bila je završena. A zamislite, Quincas Borba svojim je filozofskim dedukcijama došao do zaključka da moje ambicije i nisu bile ona prava strast za vlašću, nego više hir, više zabava. Po njegovu tumačenju, ovaj osjećaj, iako nije tako dubok, može isto tako mučiti, čak i mnogo više. Slično je onome što žene osjećaju za šešire i haljine. Jedan Cromwell ili Bonaparte — dodao je Quincas Borba — samo zato što je u njima gorjela prava strast za vlašću, dolazili su do svog cilja pošto-poto, ovim ili onim sredstvima. Moj osjećaj nije bio takav: kako u njemu nije bilo prave strasti, nije bilo ni pravih rezultata. Zbog toga je moja potištenost još jača, moje razočaranje dublje, još veća bol. Ovaj osjećaj, po Humanitizmu... — Hajde dovraga s tvojim Humanitizmom — prekinem ga. — Dosta mi je svih tih filozofija koje ničemu ne vode. Žestina s kojom sam te riječi dobacio jednom tako velikom filozofu bilo je isto što i uvreda. Ali je on prvi ispričao moju nervozu. Donijeli su nam kavu. Bio je jedan sat poslije podne, sjedili smo u mome radnom kabinetu, lijepoj dvorani koja je gledala u stražnji dio vrta. Oko nas knjige i umjetnički predmeti, izmeđe kojih mi se činilo da mi se Voltaire u bronzi još sarkastičnije smije, gledajući me, hulja, s onim svojim podrugljivim izrazom; naslonjači udobni; vani sunce, što ga je Quincas Borba — u šali ili u poetskom nadahnuću, ne znam — nazvao ministrom prirode; piri svjež lahor, nebo se plavi. Na svakom prozoru — a bila su ih tri — po jedan kavez s pticama, što cvrkuću svoje rustične arije. Kao da se sve urotilo protiv mene: iako sam se nalazio u svojoj sobi, gledao u svoj vrt, sjedio u svojoj stolici, slušao svoje ptice, uza svoje knjige, obasjane mojim suncem, nisam mogao prežaliti onu stolicu, koja nije bila moja.

239

Glava 141. PSI — Onda, što sad namjeravaš? — upita me Quincas Borba i odloži praznu šalicu na prozorski podboj. — Ne znam. Povući ću se u Tijucu, daleko od ljudi. Stid me, sve mi se gadi. Toliko snova, dragi moj Quincase, toliko snova, a eto, nisam ništa... — Ništa! — prekine me Quincas Borba gestom punom indignacije. Da me rastrese, predloži mi da iziđemo. Pođemo u Engenho Velho. Išli smo pješice i filozofirali. Nikad neću zaboraviti koliko je blagotvorno na mene djelovala ta šetnja. Svaka riječ toga velikog čovjeka bila je isto toliko srdačna koliko i mudra. Rekao mi je da ne smijem napustiti borbu. Poslužio se čak i jednim manje biranim izrazom i tako pokazao kako i filozofski govor smije katkad, radi slikovitosti, posegnuti za sočnošću narodne fraze. — Pokreni novine — reče mi — i pošalji dovraga svu tu kliku. — Izvanredno! osnovat ću list, smrvit ću ih, ja ću.. ja ću se... — Boriti! hoćeš li ih smrviti ili ne, nije važno, glavno je da se boriš. Život je borba. Život bez borbe, to ti je kao mrtvo more usred univerzalnog organizma. Malo dalje naiđemo na dva psa. Borila su se. Do njih je ležala kost, i Quincas mi na to svrati pažnju. To je bio razlog njihove borbe, i filozof me ne propusti upozoriti kako na njoj nema ni trunka mesa: gola golcata kost. Psi su se grizli, režali, krvavih očiju... Sa štapom pod mišicom Quincas je oduševljeno gledao. — Kako je lijepo — uzvikivaše gledajući. Htio sam ga odvući. Uzalud. Kao da je u zemlju urastao, maknuo se tek kad se borba završila i kad je pobijeđeni pas, sav izgrižen, napustio borbu i pošao da utaži glad na drugom mjestu. Opazio sam da je Quincas razigran, iako se suzdržavao, što i dolikuje pravom filozofu. Upozoravao me na ljepotu tog prizora, na ono oko čega su se borili, i zaključio kako su psi bili gladni. Ali što su bili gladni, s filozofske točke gledišta nije bilo važno. On je govorio da se na nekim dijelovima kugle zemaljske može vidjeti još veličanstveniji prizor: ljudi se sa psima otimaju za kosti, i za druge

240

otpatke, a borba je to kompliciranija što u njoj sudjeluje čovjek sa svojom inteligencijom i rafiniranošću koja se u njemu izoštravala tokom vjekova, itd...

241

Glava 142. TAJNA PORUKA Što sve leži u jednom menuetu! — rekao je netko. Što sve znači jedna borba pasa! Ali ja nisam bio servilan, plašljiv učenik, koji se ne usuđuje ništa reći. I dok smo išli dalje, ja sam izrazio svoju sumnju: — Kakav je viši smisao u tome što se ljudi sa psima otimaju o hranu? A on će mi na to izuzetno ljubazno: — Kad se ljudi međusobno za nju otimaju, to je logičnije, partneri su jednaki, a pobjeđuje onaj koji je jači. Ali zašto ne bi bio veličanstven prizor ako se i sa psima za nju otimaju? Može se čovjek hraniti skakavcima, kao i sveti Ivan Krstitelj, ili još gorim od toga, kao Ezekiel: i otpatci su hrana. Pitanje je samo je li čovjeka dostojnije da se za nju bori u ime prirodne potrebe ili u ime nekih religioznih egzaltacija, to jest u ime nekih izmišljenih, prolaznih osjećaja, jer je glad vječna kao i život ili smrt. Stigli smo do vrata moje kuće, kad mi uručiše pismo i rekoše da mi ga šalje neka gospođa. Uđemo, a Quincas Borba, taktično kako i jest svojstveno filozofu, okrene se prema biblioteci i stane čitati naslove dok sam ja čitao pismo, koje bijaše od Virgilije: Dragi prijatelju, S Donom Plácidom jako je zlo. Molim vas lijepo da nešto za nju poduzmete. Živi u Prolazu kraj Malih Skala. Pogledajte biste li je mogli smjestiti u Uboški dom. Vaša iskrena prijateljica V.

Nije to više bio onaj fini, pravilni Virgilijin rukopis. Bila su to velika, neuredna slova. Potpis sa slovom V. bila je prava škrabotina bez veze s alfabetom, tako da je bilo veoma teško odgonetati tko je autor. Okretao sam papir sa svih strana. Jadna Dona Plácida! A ipak, ostavio sam joj onih pet tisuća što sam ih onda našao na obali Botafoga, i ne shvaćam kako... — Odmah ćeš shvatiti — reče mi Quincas Borba te izvuče jednu knjigu iz biblioteke. — Što? — u čudu ću ja. — Shvatit ćeš da sam ti rekao istinu. Pascal je jedan od mojih 242

duhovnih predaka, pa iako je moja filozofija bolja od njegove, ne mogu poreći da je bio velik čovjek. Što on ovdje kaže? Pa sa šeširom na glavi i sa štapom pod mišicom upre prstom u jedan pasus. — Što kaže? Kaže eto da čovjek ima jednu veliku prednost nad ostalim svemirom: on zna da umire, dok svemir to ne zna. Vidiš li? Eto, čovjek koji se sa psom bori za kost, ima nad njim prednost u tome što zna da je gladan, i to je ono što toj borbi daje veličinu. »Čovjek zna da umire« duboka je misao, ali mislim da je moja još dublja: on zna da je gladan. Smrću prestaje ljudsko razmišljanje, a svijest o nestajanju traje samo časak, pa se zauvijek ugasi; naprotiv, prednost je gladi u tome što našu svijest još više produbljuje. Čini mi se (ukoliko to nije samo moja umišljenost) da je, prema tome, moja formulacija dublja od Pascalove, a to ipak ne smeta da ono bude velika misao, a Pascal velik čovjek.

243

Glava 143. NE IDEM Dok je Quincas Barbo stavljao knjigu na njezino mjesto, ja sam opet pročitao pisamce. Kako sam za ručkom žvakao i žvakao i premetao zalogaj po ustima, bez ikakva teka, očiju uprtih sad u kut sobe, sad u stol, pa u jelo, u stolicu, čas opet zagledan u kakvu nevidljivu muhu, on me upita: — Tebi jest nešto. Kladim se da je zbog onog pisma. — Jest. I zaista, bio sam neraspoložen, nije mi bilo po volji to Virgilijino traženje. Dao sam Doni Plácidi onih pet tisuća milreisa. Ne vjerujem da je itko bio darežljiviji, pa ni toliko darežljiv. Pet tisuća! Što je samo s njima učinila? Nema sumnje, bacila ih je kroz prozor, potrošila na gluposti, a sada je spala na prosjački štap, te meni pada u dio da je smjestim u ubožnicu. Neka, dovraga, umre gdje hoće, što me se tiče! Osim toga, nisam ni znao, ili sam možda već zaboravio, gdje se nalazi taj Prolaz kod Malih Skala, ali po nazivu, mišljah, očito je kakva tamna rupa, kakav mračan, sumnjiv dio grada. Ja da tamo idem, da privučem na se pozornost, da kucam na vrata... i što još ne? Kakve li gnjavaže! Taman posla! Ne, ne idem!

244

Glava 144. RELATIVNA KORIST Ali noć, ta dobra savjetnica, okrene moje misli, te ja uvidim kako red i pristojnost od mene zahtijeva da poslušam zapovijed nekadašnje gospodarice moga srca. »Dospjele mjenice treba platiti«, rekoh ustajući. Poslije doručka otišao sam Doni Plácidi. Našao sam hrpicu kostiju kako leže na rasklimanoj, prljavoj postelji. Dao sam joj nešto novaca, a sutradan sam uredio da je prenesu u Ubožnicu, gdje je i umrla poslije sedam dana. Loše sam se izrazio: ona se jednog jutra jednostavno više nije probudila. Živa omrknula a mrtva osvanula. Izišla je iz života kradom, kako je u nj i ušla. Tada sam se opet zapitao, kao i u sedamdaeset petom poglavlju: Jesu li je zato dali na svijet crkvenjak i slastičarka u onom času uzajamne privlačnosti? U isti čas padne mi na um misao da bez Done Plácide ljubav između mene i Virgilije ne bi možda ni došla do izražaja, ili bi se prekinula u najzanosnijem trenutku. U tome je dakle bila korist od Plácidina života. Korist relativna, priznajem; ali što je, dovraga, apsolutno na ovom svijetu?

245

Glava 145. PUSTO POGLAVLJE Što se tiče onih pet tisuća, ne zaslužuje truda da govorim kako se neki klesar iz susjedstva pretvarao da je zaljubljen u Donu Plácidu, kako je uspio da probudi njezina čula, ili njezinu taštinu, i kako se oženio njome. Poslije nekoliko mjeseci izmislio je nekakav posao, rasprodao akcije i nestao s novcem. Nije vrijedno da se zadržavamo. To je onaj isti Quincasov slučaj sa psima. Pusto ponavljanje jednog poglavlja.

246

Glava 146. PROGRAM Trebalo je hitno pokrenuti list. Sastavio sam program, koji je zapravo bio primjena Humanitizma u politici. Samo, kako Quincas Borba još nije bio objavio svoju knjigu (koju je iz godine u godinu uvijek nanovo retuširao), odlučili smo da o tome i ne govorimo. Quincas je samo tražio da dam i potpišem izjavu kako sam te nove principe, što ih primjenjujem u politici, uzeo iz još neobjavljene knjige Quincasa Borbe. Bila je to divota od programa. Obećao sam da ću promijeniti društvo, ukloniti iskorišćavanja, braniti sve zdrave principe, bili oni liberalni ili konzervativni; apelirao sam na trgovinu i agrikulturu, citirao Guizota i Ledru-Rollina, a završio ovom prijetnjom, o kojoj je Quincas Borba rekao da je lokalno obojena i prilično bijedna: »Nova doktrina koju ispovijedamo dovest će neizostavno do pada sadašnje vlade.« Priznat ću da mi se, s obzirom na tadašnje stanje u politici, program učinio pravo remek-djelo. Ona prijetnja na kraju, koju je Borba nazvao bijednom, bila je — kako sam mu dokazao i kako je napokon i sam priznao — pravi čisti Humanitizam. Jer Humanitizam nije isključivao ništa: Napoleonovi ratovi i borba dvaju jaraca imaju po toj doktrini jednako dubok smisao, samo što su Napoleonovi vojnici svjesni da umiru, dok se za jarce, sudeći po svim znacima, to baš ne bi moglo reći. Prema tome, nisam učinio ništa drugo nego u pravom trenutku primijenio našu filozofsku formulu: Humanitizam želi da dođe na mjesto Humanitasa za dobro samog Humanitasa. — Ti si moj dragi učenik, moj kalif! — usklikne Quincas Borba s takvom nježnošću kakve dotad nikada nisam u njega vidio. — Sada mogu reći kao veliki Muhamed: neka se sada protiv mene urote i sunce i mjesec, svoju ideju neću više napustiti. Budi uvjeren, dragi moj Cubase, da je to vječna istina, koja je vrijedila prije postanka svijeta i koja će vrijediti poslije svih vjekova.

247

Glava 147. LUDOST Smjesta sam u tisku objavio diskretnu noticu u kojoj javljam da će, za nekoliko tjedana po svoj prilici, početi izlaziti novine opozicije, koje uređuje Dr Bras Cubas. Quincas Borba, kojemu sam to pročitao, uzme pero i u pravoj bratskoj, humanističkoj gesti nadopisa uz moje ime ovo: »jedan od najistaknutijih članova prošle Poslaničke komore«. Sutradan eto ti k meni Cotrima. Izgledao je malo zabrinut, ali je nastojao to sakriti. Glumio je ravnodušnost, smatrao za svoju dužnost da me kao prijatelj i kao rođak odvrati od te ideje. Kaza mi da je to pogreška, fatalna pogreška. Govorio mi je kako se time stavljam u težak položaj, kako na neki način sam sebi zatvaram vrata Parlamenta. Ne samo da mu se sadašnja vlada činila nenadmašivom, što se uostalom ne mora slagati s mojim mišljenjem, nego je van svake sumnje da će se još dugo održati: što ću dakle imati od toga ako je oneraspoložim protiv sebe? On zna da su mi neki ministri naklonjeni, i kako nije nemoguće da se jedno mjesto isprazni i... Nato ga ja prekinem: — Dobro sam promislio — rekoh — o tome što kanim učiniti, i ne uzmičem ni za dlaku. Čak sam mu predložio da mu pročitam svoj program, ali on energično odbije, jer — reče mi — ne želi imati i najmanjeg udjela u tome mom neopreznom koraku. — To je ludost, prava ludost — ponovi on. — Promisli još koji dan, pa ćeš vidjeti da je to ludost. I Sabina mi uvečer u kazalištu iznese svoje mišljenje. Ostavila je kćer u loži s Cotrimom, a mene je povukla u hodnik. — Brase, brate, što si naumio? — upita me zabrinuto. — Jesi li lud da bez potrebe izazivaš vladu, kad možeš... Rekao sam joj da ne želim prosjačiti mjesto u Parlamentu, da je moj naum oboriti vladu, jer, kako mi se čini, ne odgovara situaciji — a ni stanovitoj filozofskoj formuli. Uvjeravao sam je da ću u svom napadaju biti veoma decentan, ali energičan, jer silovitost nije po mom ukusu ni u mom stilu.

248

Sabina je lepezom tuckala po vršcima prstiju, sagnute glave, a onda je opet počela svoje, čas moleći, čas prijeteći. Odgovorim joj da neću, neću i neću. Nato mi ona u lice dobaci kako radije slušam savjete stranih i zavidnih osoba nego njezine i njezina muža. — Radi kako znaš — na kraju će ona. — Mi smo izvršili svoju dužnost. I u tim riječima okrene mi leđa i vrati se u svoju ložu.

249

Glava 148. NERJEŠIVA ZAGONETKA Novine su napokon osvanule. Dvadeset i četiri sata poslije toga u drugim se novinama pojavila Cotrimova izjava, u kojoj je stajalo kako on, »iako zapravo ne pripada ni jednoj stranci, smatra svojom dužnošću da otvoreno izjavi kako nema nikakve veze, niti direktno ili indirektno sudjeluje u novinama svoga šurjaka doktora Brasa Cubasa, čije ideje i politički stav potpuno osuđuje; on sadašnju vladu (kao uostalom i svaku u kojoj su takvi kapaciteti) smatra jedino pozvanom da radi za dobrobit naroda«. Nisam mogao vjerovati rođenim očima. Protrljao sam ih dvaput, triput, i ponovno čitao tu nezgodnu, neobičnu i zagonetnu izjavu. Ako ne pripada ni jednoj stranci, što ga se onda tiče ta tako obična pojava kao što je izlaženje jednog novog lista? Građani koji jedan kabinet smatraju bilo dobrim bilo lošim nemaju običaj niti su dužni svoje mišljenje objavljivati u tisku. Zaista, Cotrimovo miješanje u ovu stvar bilo je zagonetno, kao i njegov osobni napadaj na mene. Ta naši su odnosi dotad bili i srdačni i otvoreni: nisam se mogao sjetiti nikakva sukoba niti bilo kakva nesporazuma, ama ničeg otkako smo se pomirili. Naprotiv, ja sam mu učinio nekoliko krupnih usluga: tako sam, na primjer, kao poslanik izradio da nekim artiklima opskrbljuje našu mornaricu; on je to i činio nadasve pomno, i taj mu je posao, kako mi je sam rekao prije nekoliko tjedana, imao za tri godine donijeti kakvih dvjesto tisuća. Zar i sama pomisao na tu uslugu nije bila dovoljna da ga spriječi da me se javno odrekne? Nekakav veoma jak uzrok morao ga je navesti na takvu izjavu, na takav čin, koji je ujedno i krajnja nezahvalnost i krajnja neumjesnost. Priznajem, bila je to za mene nerješiva zagonetka...

250

Glava 149. TEORIJA DOBROČINSTVA ... tako nerješiva da je ni Quincas Borba nije mogao odgonetati, unatoč svem trudu i dobroj volji. — E, pa da si mi zdravo! — zaključi napokon.— Ima problema koji baš ne vrijede ni pet minuta razmišljanja. Što se pak tiče onog prigovora o nezahvalnosti, Quincas Borba potpuno ga je odbio, ne zato što se to ne bi moglo dokazati, nego kao nešto sasvim apsurdno i protivno zaključcima blažene humanitističke filozofije. — Postoji činjenica koju ne možeš poreći — reče on — a to je da dobročinstvo pruža kudikamo veće zadovoljstvo onome koji ga čini nego onome koji ga prima. Što je zapravo dobročinstvo? To je djelo kojim stanovito lišavanje prestaje kod onoga kojemu se iskazuje. Kad je jedan cilj postignut, to jest kad je to lišavanje prestalo, organizam se opet vraća u indiferentno stanje. Uzmi samo da si suviše stegao pojas na hlačama. Da bi se oslobodio toga neugodnog pritiska, ti malo popuštaš kajiš, odahneš, časak-dva uživaš u tom olakšanju, a onda se organizam opet vrati u stanje ravnodušnosti, i ti ne misliš na prste koji su tu radnju izvršili. Kako ništa nije permanentno, prirodno je da i sjećanje hlapi, jer ni to nije nešto što živi od zraka; i sjećanju treba hrane. Istina, nada da će možda doživjeti i druge usluge, uvijek kod dužnika održava sjećanje na učinjeno, ali ta činjenica — jedna od najsjajnijih s kojom se filozofija uopće susreće — objašnjava se više sjećanjem na prošlo stanje lišavanja, ili, drugim riječima, lišavanjem koje se nastavlja u njegovu sjećanju zajedno sa svom iskušanom patnjom, pa savjetuje da je oprez najbolji lijek. Ne kažem da se i u ovom slučaju ne događa da se sjećanje na učinjeno dobro ne javlja s dozom više ili manje žive simpatije, ali su to već skretanja bez ikakva značenja u očima filozofa. — Ama — preuzeh ja — ako nema nikakvih razloga da se dužnik sjeća učinjenog dobra, još je manje razloga da ga se sjeća sam dobročinitelj. Želio bih da mi sad to objasniš. — Ne treba objašnjavati ono što je razumljivo samo po sebi — odvrati Quincas Borba. — Ali da ipak kažem nekoliko riječi.

251

Sjećanje na učinjeno dobro u svijesti dobročinitelja objašnjava se prirodom samog dobročinstva i njegovim posljedicama. Tu je najprije sam osjećaj da si učinio nešto dobro, prema tome svijest da si sposoban za dobra djela. Drugo, dobro djelo stvara u tebi uvjerenje da si nekako iznad ostalih, i sam po sebi i po sredstvima kojima raspolažeš, a to je uostalom za čovječji organizam jedno od najnormalnijih zadovoljstava. Erazmo, koji je u svojoj Pohvali ludosti napisao nekoliko dobrih stvari, svraća nam pažnju na zadovoljstvo u kojem se dva magarca jedan o drugog trljaju. Daleko sam od toga da odaberem tu Erazmovu opservaciju, ali bih tome nadodao ono što je on ispustio: ako jedan magarac trlja bolje nego drugi, u njegovim se očima vidi poseban blijesak zadovoljstva. Zašto se jedna lijepa žena često promatra u zrcalu, ako ne zbog toga što zna da je lijepa i što joj to stvara izvjestan osjećaj nadmoćnosti nad mnoštvom drugih, manje lijepih ili doista ružnih žena. Tako je i s našom savješću. Ako zna da je lijepa, neprestano će se promatrati. Grižnja nije ništa drugo nego grimasa savjesti koja zna da je ružna. Ne zaboravi da je sve to samo iradijacija Humanitasa, pa su prema tome dobro djelo i njegove posljedice doista divni fenomeni.

252

Glava 150. ROTACIJA I TRANSLACIJA U svakom pothvatu, u svakoj ljubavi, u svakoj dobi ima čitav slijed ljudskih života. Prvi broj mojih novina ispunio mi je dušu pravom radošću, kao da sam nanovo procvao, dao mi je mladenačkog poleta. Šest mjeseci poslije toga kucnuo je čas starosti, a nakon dva tjedna čas smrti, koja je došla isto tako krišom kao i kod Done Plácide. Kad sam jednog jutra vidio da je moj list prestao izlaziti, odahnuo sam kao čovjek koji je prevalio dalek put. Tako, kad kažem da ljudski život daje hrane drugim životima, manje ili više efemernim, kao što tijelo hrani razne parazite, mislim da nisam kazao ništa ludo. Ali ovoj možda manje jasnoj i manje adekvatnoj usporedbi pretpostavit ću jednu astronomsku sliku: čovjek oko velikog misterija opisuje dvostruki krug — rotacije i translacije, to jest okretanja i daljeg gibanja; ima svoje vlastite dane, nejednake kao što su Jupiterovi, i od njih sastavlja svoju vlastitu dužu ili kraću godinu. U času kad se kod mene dovršavala rotacija, kod Loba Nevesa dovršavala se translacija. Umro je kad je već jednom nogom stao na ministarske stube. Barem se već nekoliko tjedana svuda govorilo da će postati ministar. A kako sam zbog toga osjećao razdraženost i žalac jake ljubomore, nije isključeno da mi je vijest o njegovoj smrti donijela stanovito umirenje, neko olakšanje, pa čak dva-tri trenutka prave radosti. Radost je možda malo prejaka riječ, ali je istina, kunem se pred vjekovima, da je sušta istina. Bio sam na pogrebu. U mrtvačkoj sobi podno odra jecala je Virgilia. Kad je podigla glavu, vidio sam da je iskreno plakala. Kad su unijeli lijes, ona očajno zagrli mrtvo tijelo. Morali su je otrgnuti i odvesti. I opet vas uvjeravam, bile su to iskrene suze. Išao sam za lijesom i, da vam istinu kažem, nisam baš veoma želio razgovarati. Nekakva gvalja bila mi je u grlu i u duši. A na groblju, pogotovu onda kad sam na pokrov bacio šaku zemlje i čuo onaj mukli udarac, prođe me nekakva jeza, doduše časovita, ali veoma neugodna. Pa onda ono popodne, s olovnom nekom težinom... pa groblje... pa crna odijela...

253

Glava 151. FILOZOFIJA EPITAFA Izišao sam, udaljio se malo od skupine, pretvarajući se da čitam grobne natpise. Uostalom, volim epitafe! Oni su među civiliziranim ljudima izraz onoga pobožnog i svetog egoizma koji čovjeka nagoni da smrti otme barem dronjak, barem nešto od sjene što je prošla. Odatle možda neutješna tuga onih koji znaju da im njihovi dragi leže u zajedničkoj grobnici; čini im se da i njih same doseže anonimno gnjiljenje.

254

Glava 152. VESPAZIJANOV NOVAC Svi se bijahu razišli, samo je još moja kočija čekala svoga gospodara. Zapalio sam cigaru i krenuo dalje od groblja. Pred očima mi je neprestano lebdjela slika ukopa, u ušima mi odzvanjahu Virgilijini jecaji. Nadasve su mi ti Virgilijini jecaji bili čudni i tajanstveni. Virgilia je iskreno prevarila svog muža, a sad je iskreno za njim plakala. Povezanost neshvatljiva, teška, razmrsivao sam je cijelim putem, ali bez rezultata. No, kad sam došao kući, počeo sam nazrijevati da je ta kombinacija ne samo moguća nego čak i veoma jednostavna. O, blaga Prirodo! Sa suzama, tom taksom bola, slično je kao s Vespazijanovim novcem: ne znaš im porijekla, nemaju mirisa, njima se plaća dobro kao i zlo. Neki će možda moralisti i osuditi moju partnerku. Ali što ti za to mariš, neumoljiva prijateijice, ako je ona tebi svoj danak suzama pošteno platila. O, divna, triput blagoslovljena Prirodo!

255

Glava 153. LIJEČNIK ZA DUŠEVNE BOLESTI Oho, počinjem zapadati u patetiku! Bolje da spavam. Zaspao sam i sanjao da sam indijski knez, pa sam se i probudio s osjećajem da sam indijski knez. Volio sam ja ponekad maštati o drugačijem životu, drugačijoj sredini, drugoj vjeri. Tako sam nekoliko dana prije toga zamišljao nekakvu opću socijalnu, vjersku i političku revoluciju, pa da, na primjer, nadbiskup od Canterburyja najednom postane običan sakupljač milodara u Petropolisu. Razbijao sam glavu da pogodim bi li sakupljač nadvaladao nadbiskupa ili bi nadbiskup ipak u sakupljaču pobijedio, ili koji dio nadbiskupa može živjeti u sakupljaču, ili dokle se sakupljač može prilagoditi nadbiskupu, itd. Na izgled veoma zamršena i nerješiva pitanja, ali u životu ni najmanje, ako se uzme u obzir da u jednom nadbiskupu mogu živjeti dva nadbiskupa: jedan s papinskom bulom — i onaj drugi. Tako je, postat ću indijski knez. Bila je to obična šala. Ali kad sam to kazao Quincasu Borbi, on me oprezno promotri, pogleda me tužno i sumnjičavo, pa me blago obavijesti da sam šenuo. Najprije sam se nasmijao, ali obazrivo uvjeravanje mog filozofa ispuni me ipak nekim strahom. Jedini argument protiv Quincasove tvrdnje bio je taj da se ja nisam osjećao lud, ali kako ni jedan luđak to o sebi ne misli, taj argument nije imao nikakve vrijednosti. I pogledajte sada ima li ikakva opravdanja ono opće mišljenje da se filozofi ne bave sitnicama: sutradan mi Quincas Borba pošalje psihijatra. Kako sam ga poznavao, ostao sam konsterniran. Ali se on tako vješto snašao, postupio sa toliko takta i oprostio se tako srdačno, da sam se najposlije ipak usudio upitati misli li on doista da sam lud. — Ne — reče mi u smijehu — malo ima ljudi koji su duševno tako zdravi kao što ste vi. — Onda se Quincas Borba prevario? — Potpuno. A ako ste mu prijatelj... molim vas da ga malo rastresete... da... — Gospode Bože! Vi mislite...? Tako sjajan duh, takav filozof...! — Ništa to ne znači: ludost kuca na svačija vrata.

256

Zamislite moje zaprepaštenje! A psihijatar, videći kakav su dojam izazvale njegove riječi, shvati svu dubinu mog prijateljstva prema Quincasu Borbi, pa htjede nekako ublažiti težinu svoje izjave. Reče mi kako možda i nije tako ozbiljno, kako zrnce ludosti ne samo da nije na uštrb nego životu daje i stanovitu draž. Ali kako sam tu misao sa zgražanjem odbio, psihijatar se nasmiješi i reče mi nešto neobično, tako neobično da zaslužuje posebno poglavlje.

257

Glava 154. PIREJSKI BRODOVI — Sjećate li se — reče mi psihijatar — onog čuvenog atenskog manijaka koji je vjerovao da svi brodovi što uđu u pirejsku luku pripadaju njemu? Bio je to ubogar, koji možda nije imao ni Diogenove bačve da u njoj prespava, ali to njegovo imaginarno bogatstvo bijaše za njega više nego sav novac Helade. E, tako vam je to: u svakom od nas živi po jedan atenski manijak, i kaže li vam tkogod da nikada u mašti nije imao barem dva-tri takva jedrenjaka, budite uvjereni da laže. — I vi također? — upitah psihijatra. — I ja, naravno. — Znači, i ja. — I vi. Vaš sluga isto tako, ukoliko je ono vaš sluga što tamo na prozoru trese sag. Doista, na prozoru je stajao jedan od mojih slugu i tresao sag, dok smo mi nedaleko u vrtu razgovarali. Psihijatar je opazio kako je sluga širom rastvorio sve prozore i dugo ih držao tako rastvorene, a razmaknuo i sve zavjese, da bi se izvana što bolje vidio raskošno namješten salon. — Vaš sluga boluje od iste manije kao i onaj Atenjanin — reče psihijatar. — On vjeruje da su brodovi njegovi, i jedan sat iluzije ispunja ga najvećom srećom.

258

Glava 155. PRIJATELJSKA MISAO »Ako psihijatar ima pravo«, rekoh u sebi, »onda Quincasa Borbu ne treba jako žaliti, onda je to samo pitanje: više ili manje. Ipak će biti dobro da se na nj pripazi, da mu u mozak ne uđu i manije s drugih obala.«

259

Glava 156. PONOS SLUŽINSTVA Quincas Borba bio je sasvim drugačijeg mišljenja nego liječnik u pogledu moga sluge. — Samo se prispodobom, slikom, tvome sluzi može pripisati ludost onog Atenjanina. Ali slike nisu ideje niti zapažanja uzeta iz prirode. Ono što tvoj sluga osjeća, to je plemenito čuvstvo i potpuno je u skladu s filozofijom Humanitizma: to je ponos služinstva. Njegova je namjera da pokaže kako on nije sluga u ma koga. Upozori me na kočijaše u bogatim kućama, koji su mnogo bezobrazniji od svojih gospodara; na poslužitelje u hotelima, koji prema društvenim razlikama izmeđe gostiju usklađuju i svoje ponašanje, itd. Sve je to, reče, samo izraz jednoga plemenitog i istančanog osjećaja — očit dokaz da i običan čistač cipela može biti velik.

260

Glava 157. NAJSJAJNIJA FAZA — Sjajan si, velik! — kliknem i zagrlim ga. Bilo je zaista nemoguće povjerovati da čovjek tako snažna i velika duha graniči s ludilom. To sam mu i kazao, pošto sam ga čvrsto stisnuo u svoj zagrljaj i povjerio mu ono što mi je o njemu rekao psihijatar. Ne mogu vam opisati dojam što su ga u njemu izazvale te moje riječi. Sjećam se, zadrhtao je i jako problijedio. U to sam se baš vrijeme opet pomirio s Cotrimom, a da zapravo nikad nisam saznao koji je bio razlog našem razlazu. To mi je pomirenje dobro došlo, jer me samoća tištila, život me naprosto umarao, bio je to umor od nerada. Nekoliko dana poslije toga predloži mi Cotrim da postanem trećoredac, ali ja nisam htio dok se prije ne posavjetujem s Quincasom Borbom. — Učlani se ako želiš — reče mi Quincas — ali samo privremeno. Ja se i sam bavim mišlju da svojoj filozofiji dodam dogmatski i liturgijski dio. I Humanitizam će u budućnosti postati religija, i to ona prava. Kršćanstvo je dobro za žene i prosjake, a ostale religije nisu ništa bolje. Sve imaju istu vulgarnost i iste slabosti. Kršćanski raj dostojna je filijala muslimanskog raja, a što se tiče budističke nirvane, to je čista paralitičarska koncepcija. Vidjet ćeš ti što je humanitistička religija. Posljednja apsorpcija, to jest kontraktivna faza, zapravo je obnova supstance, a ne njezino uništavanje, itd. Hajde, odazovi se, ali ne zaboravi: ti si moj kalif. I vidite li moje skromnosti: postao sam trećoredac i uvažena ličnost, doživio sam najsjajniju fazu u svom životu. Ipak ću šutjeti, neću spominjati ni iznositi što sam sve uradio, neću iznositi što sam sve učinio za siromašne i bolesne niti ću govoriti kako sam za to bio nagrađen — ne, ništa. Možda bi ipak bilo od kakve koristi za društvenu ekonomiju da pokažem kako sve javne nagrade nisu ništa prema onom neposrednom, onom subjektivnom osjećaju; ali bi to značilo prekinuti šutnju, a rekao sam da o tome neću govoriti. To više što se svi fenomeni naše savjesti tako teško analiziraju. S druge strane, kad bih rekao jedno, trebao bih ispričati i sve ostalo, jer je sve to usko povezano, i najposlije bi se završilo time da bih napisao jedno poglavlje čiste psihologije. Zato samo ponavljam: bilo je to

261

najsjajnije razdoblje u mom životu. Okvir je bio tužan doduše, bila je to monotonija siromaštva, koja je isto tako teška kao i monotonija užitka, možda još i gora. Ali radost da olakšava nevolje bolesnicima i siromašnima, ne može se zanijekati. I ne govorite da je ta radost negativna, da u njoj uživa samo davalac. Ne, još i sada kad na to pomislim, znam da je zahvalnost bila velika, tako velika da je u meni stvorila divno mišljenje o meni samome.

262

Glava 158. DVA SUSRETA Poslije tri-četiri godine otprilike umorio sam se od svih tih dužnosti te sam ih ostavio, pošto sam Redu zapisao veliku darovnicu i tako stekao pravo na portret u sakristiji. Ali neću završiti ovo poglavlje prije nego što vam kažem da sam u bolnici toga Reda našao na umoru... pogodite koga...? lijepu Marcelu. Umrla je onog dana kada sam, posjetivši nekakvu prljavu kućerinu u siromašnoj četvrti, da ondje podijelim milostinju, našao... Nikad to ne biste mogli pogoditi... našao sam ondje šumski cvijetak, Eugeniju, kćer doktora Vilaçe i Done Eusebije. Bila je isto onako šepava kako sam je ostavio, i još tužnija. Kad me prepoznala, problijedjela je i spustila oči. Ali samo načas. Brže je opet podigla glavu i pogledala me s neopisivim dostojanstvom. Shvatio sam da iz moje ruke nikad ne bi primila milostinju, zato sam joj pružio ruku kao ženi kakva bogataša. Ona me pozdravi i zatvori se u svoju sobu. Nikad je više nisam vidio i nikad ništa saznao o njezinu životu, ne znam je li joj majka umrla, ni kakva ju je to nevolja bacila u toliku bijedu. Znam samo to da je ostala uvijek šepava i tužna. Pod tim sam dojmom stigao u bolnicu u koju je dan prije bila smještena Marcela, i tu sam poslije pola sata vidio Marcelu kako umire mršava, ružna, oronula...

263

Glava 159. POLULUDILO Napokon sam shvatio da sam star, bio mi je potreban kakav oslonac; ali Quincas Borba bijaše otputovao u Minas Gerais, a s njim i najbolja od svih filozofija. Vratio se poslije četiri mjeseca, i jednog se jutra pojavio u mojoj kući, gotovo u istom stanju u kakvu sam ga sreo onda u Gradskom parku. Samo mu pogled nije bio više isti: vratio se Quincas lud. Reče mi kako je, u namjeri da usavrši Humanitizam, spalio svoj rukopis i kako će ga sada nanovo pisati. Dogmatsku je partiju potpuno završio, iako je još nije napisao. Bila je to prava religija budućnosti. — Zaklinješ se na Humanitizam? — upita me. — Pa ti to znaš. Glas mi je jedva izlazio iz grla. Nisam još dokučio svu okrutnu istinu. Quincas Borba ne samo da je bio lud nego je to i znao, i taj ostatak svijesti, taj slabašni plamičak u tami bio je još jeziviji. Znao je da je lud i nije se zbog toga uznemirivao. Naprotiv, govorio mi je da je to još jedna manifestacija Humanitasa, kojemu se prohtjelo da se na taj način malo njime poigra. Govorio mi je napamet dugačka poglavlja iz svoje knjige, bili su to psalmi, za svete humanističke ceremonije. Fantastičan je i potresan bio prizor kad je s nekom tužnom gracijom počeo nogama izvoditi pokrete. Katkad bi opet stajao zguren u kutu, ukočenih očiju, u kojima bi tek kadikad sinuo tračak preostalog razuma, ali tužan kao suza. Umro je malo zatim, u mojoj kući, zaklinjući se i neprestano ponavljajući da je bol samo iluzija, i da Pangloss, obijeđeni Pangloss, nije bio tako lud kao što je Voltaire mislio.

264

Glava 160. NEGATIVNOSTI U vremenu od smrti Quincasa Borbe pa do moje zbili su se događaji koje sam opisao u prvom dijelu knjige. Najvažniji od svih bio je izum Melema Brasa Cubasa, koji je umro zajedno sa mnom, uslijed bolesti kojoj sam pao žrtvom. Božanski meleme, mogao si mi osigurati prvo mjesto među ljudima, mnogo više od onoga što ga stvara znanje ili bogatstvo, jer si bio pravo, čisto nebesko nadahnuće. Ali je slučaj drugačije odredio, i zato ćete, eto, zauvijek ostati hipohondri. Ovo se posljednje poglavlje sastoji od samih negativnosti. Nisam doživio slavu svog izuma, nisam bio ministar, nisam bio kalif, nisam upoznao brak. I istina je da mi je, u naknadu za sve te uskrate, palo u dio barem to da ne zaslužujem kruh u znoju lica svoga. Još nešto. Nisam doživio onakvu smrt kao Dona Plácida, a niti poluludilo kao Quincas Borba. Kad se usporedi jedno s drugim, može se uzeti da sve u svemu izlazim čist, ni s viškom ni s manjkom, i da prema tome ne ostajem životu ni u čemu dužan. Ali tko tako misli, krivo sudi, jer evo, kad sam prešao na drugu obalu velikog misterija, vidim jedan svoj mali dug, koji je ujedno i posljednja negativnost u ovome poglavlju samih negativnosti: Nisam imao djece, nisam ni na koga prenio legat naše bijede. Kraj

265

MACHADO DE ASSIS (1839 - 1908) Roman u Brazilu kasno se rađa, kudikamo kasnije negoli drugi književni rodovi — tek prema sredini minulog stoljeća, kad se sređuje politički život u zemlji koja se oslobodila portugalskoga gospodstva i proglasila nezavisnost 1822. Politička emancipacija ne donosi odmah rezultate i na književnom polju. Prvi pokušaj književne emancipacije datira od 1836: Gonçalves de Magalhães (1811-1882) napada posljednje pristaše Arkadije i slavi indijanizam; on je brazilski rodoljub, ali zapada u pseudoklasicizam. José de Alencar (1820-1877), veliki romantik, prvi je brazilski književnik koji je sasvim prekinuo s metropolom. Autentični brazilski romantizam datira od 1846. i uzima oblik indijanizma: pisci se obraćaju domaćem čovjeku, posežu za domaćim temama. Ono što je Antonio Gonçalves Dias (1823-1864) pokušao u poeziji, to je Alencar ostvario u prozi, i njegovo djelo nastavlja cio niz sjajnih pisaca. Druga romantička generacija dala je pjesnike od kojih je malo njih doživjelo tridesetu godinu, a mnogi nisu dočekali ni dvadeset petu: sve ih je pokosila tuberkuloza. Romanopisci toga doba, što ih nije pratila takva zlohuda sreća, razvijaju svoje djelo u tri pravca: isprva njeguju konvencionalni građanski roman, zatim već realistički slikaju sredinu i najposlije idu u potragu za dokumentiranim egzotizmom. Doba romantizma završava se oko 1875. Na modu što je trajala četrdesetak godina dolazi reakcija koja će pjesnike odvesti na Parnas, a pripovjedače u naturalizam. U jeku abolicionističke kampanje Aluizio Azevedo (1858-1913) objavljuje u provinciji svoj roman O mulato (»Mulat«), kojemu je u fokusu problem rasne predrasude, a iznesen je sa tako okrutnom dokumentacijom da izaziva skandal, te pisac mora prijeći u Rio. Tu objavljuje druge romane, od kojih Casa de pensão (»Panzion«) i O cortiço (»Dvorište«); u oba opisuje karakteristične velegradske aspekte — u prvome mučan život studenata po panzionima, a u drugome bijedu raznobojnih proleterskih obitelji u golemim blokovima najamnih kućerina po predgrađima Rija. U suštini je taj pisac ipak romantik,

266

koji je, mogli bismo reći, sa svoga puta skrenuo pod snažnim utjecajem Emila Zole. Realizam se u Brazilu silno razmahao, te su se pojavili mnogi pravci, a u pogledu građe, dvije su struje napose karakteristične za tu zemlju: urbanizam i sertanizam. Jednoga predstavnika urbanizma spomenuli smo maločas, a što se tiče sertanizma, njegovi zastupnici — čitava plejada izvrsnih pripovjedača — opisuje sertão, a to je manje-više divlja unutrašnjost zemlje, divlja i nadasve raznolika. Brazilski se realizam obogaćuje i drugim izvorima i pravcima. Tako, na priliku, antiromantik Manuel António de Almeida (18301861) svojim djelom Memórias de um sargento de milícias (»Uspomene milicijskog narednika«) slika jedinstvenu sliku vremena i prostora i stvara dragulj u brazilskoj književnosti. U evoluciji brazilskog realizma od pitoresknog na površju pa do dubinskog u psihologiji posebno mjesto zauzima Machado de Assis (1839-1908), majstor introspekcije, koji je sa spomenutim Alencarom najveća slava brazilske književnosti. Međe Brazilcima podijeljena su mišljenja o tome koji je od te dvojice pisaca veći. Tu bi — kako veli brazilski književnik i ambasador u Jugoslaviji Ribeiro Couto — trebalo zapravo postaviti pitanje: tko je od njih dvojice mais brasileiro, tko je »brazilskiji«? S obzirom na neke bitne osobine Alencarove (njegovu senzibilnost, njegovu psihologiju, njegovu maštu i način života), mais brasileiro bio bi Alencar. No, ostavit ćemo Brazilcima da riješe to pitanje, a mi ćemo prigrliti obojicu, u nadi da će se u Jugoslaviji jednom naći izdavač koji će našim čitateljima pružiti i Alencarova djela, barem Iracemu ili pak O guarani, u kojima pisac prikazuje otpor Indijanaca bijelim osvajačima i u kojima piše tako brazilski da ranjava uši portugalskim literatima, pa čak i nekima brazilskim. (Čudno je kako se u nas objavljuju prijevodi i trećorazrednih djela nekih naroda, dok od drugih nemamo ni klasikâ.) Machado de Assis, premda zapravo dolazi iz druge romantičke generacije, izmiče svakoj sistematizaciji, on zauzima posebno mjesto u književnosti svoje zemlje, on je kao nekakav otok u brazilskome književnom pejzažu, to je pisac koji je brazilski roman uzdigao do visine što ni danas nije nadmašena. Machado de Assis rodio se u Rio de Janeiru 1839. Sin je Brazilke iz naroda, Portugalke porijeklom, i radnika mestiza: po ocu dakle ima i druge krvi u žilama. U trinaestoj godini, da bi pomogao 267

obudovjeloj majci, odlazi u tiskaru na tipografski zanat, i tu danju radi, a noću uči. Neko vrijeme zaposlen je u knjižarstvu, zatim je novinar, a kasnije ulazi u administraciju te ostaje činovnik do kraja života. Bio je samouk u najstriktnijem smislu te riječi, obrazovao se sasvim sam, a stekao je univerzalnu kulturu. Osobito je poznavao povijest, književnost i jezike. Znao je grčki i latinski, tečno je pisao i govorio francuski, čak je na tom jeziku i stvarao. Potpuno je vladao engleskim, s užitkom je čitao Dickensa, G. Elliota, Tackeraya, a još radije velike pisce osamnaestog stoljeća: Fieldinga, Goldsmitha i Sternea. Majstorski je na portugalski preveo Poeova »Gavrana«. U španjolskom jeziku i književnosti bio je, štono riječ, »kod kuće«, a čitao je i talijanske klasike. Znao je i njemački, čitao je Goethea, Heinea, Klopstocka i Schopenhauera. Pisao je pjesme, kritike, komedije, pripovijesti i romane. Djela mu obuhvaćaju tridesetak povećih svezaka. »Prvi brazilski kritičar« naziv je što mu ga daje sam Alencar, dok ga mlađi pisci nazivaju »ocem brazilske književnosti«. U novinama i časopisima što ih je vodio, a često i osnivao, išao je za tim da »izražava književni duh svoje zemlje«. »Romanopiscem Drugog carstva« naziva ga u jednom eseju brazilski kritičar Astrogildo Pereira i utvrđuje kako postoji »intiman i dubok sklad između književnog rada Machada de Assisa i smisla političke i socijalne revolucije u Brazilu«. Kad se 1897. osnovala Brazilska akademija književnosti, još se nije znalo tko će je sve sačinjavati, ali se znalo tko će joj biti na čelu, i Machado de Assis uvijek je biran za njezina predsjednika, sve do svoje smrti 1908. Prvi pokušaj Machada de Assisa u romanu zabilježen je 1872, kad objavljuje Ressurreigao (»Uskrsnuće«). Prije toga tiskane su mu dvije zbirke pripovjedaka: Contos fluminenses (»Pripovijetke iz Rija«, 1869) i Historias da meia noite (»Ponoćne priče«, 1870), u kojima se već nazire kasniji majstor. Pisac je u početku još pripovjedač romantičke inspiracije. Poslije »Uskrsnuća« dolaze romani A mão e a luva (»Ruka i rukavica«, 1874), Helena (1876), Iaia Garcia (»Gospođica Garcia«, 1878) i Memórias póstumas de Brás Cubas (»Posmrtni zapisi Brasa Cubasa«, 1881). Dolaze zatim zbirke pripovijedaka Papeis avulsos (»Istrgnuti listovi«, 1882) i Histórias sem data (»Priče bez datuma«, 1884), iako su neki dijelovi te proze, očito, napisani prije Brása Cubasa. Romanu se pisac opet vraća 1891, kad objaljuje Quincasa Borbu, za kojim ponovno dolaze zbirke pripovjedaka Várias histórias (»Različite priče«, 1896) i 268

Páginas recolhidas (»Sabrane strane«, 1899). Poslije romana Dom Casmurro (1900) i Esau e Jacó (»Ezav i Jakov«, 1904) objavljuje zbirku pripovjedaka, pa onda opet roman — Memorial de Aires (»Uspomene savjetnika Airesa«, 1907)... Imamo li na umu da je sve to na zavidnoj umjetničkoj visini, onda nam se — i ne brojeći poeziju, teatar, kritiku i ostalo — valja zaista diviti. Ima mnogih izdanja sabranih djela Machada de Assisa, a izdavačka kuća W. M. Jackson, na primjer, objavila je 1937, pa ponovno nekoliko puta pretiskala sabrana djela Machada de Assisa u trideset i jednom svesku! Materijal u deset od tih svezaka (više od četiri tisuće strana) nije nikad prije objavljen u obliku knjige. Izdanje obuhvaća osim romana i pripovjedaka još i poeziju, teatar, kritiku (književnu i kazališnu), kronike i drugo. Godine 1959. Revista do livro objavila je»Uvod u kritički tekst Posmrtnih zapisa Brasa Cubasa«, što ga je s velikom akribijom napisao brazilski književni historik i kritik Antonio Houaiss. Isti stručnjak u istoj je nakladi objavio i samo to djelo Machada de Assisa u kritičkom izdanju. O Machadu de Assisu napisane su mnoge studije — kako posebne knjige tako i radovi razasuti po različitim časopisima — i taj materijal sastavlja vrlo opsežnu bibliografiju. Napose su vrijedne studije što su ih napisali Augusto Meyer (1935), Lucia Miguel Pereira (1936), Astrogildo Pereira (1939), Barreto Filho (1947), a u novije vrijeme Herman Lima u knjizi Variações sobre o conto i Raymundo Magalhães Junior, čija je knjiga imala velik odjek i u mnogome izmijenila tradicionalnu sliku najveće figure u brazilskoj književnosti. Od najnovijih studija u posebnim knjigama valja napose istaknuti one što ih je napisao katedratik i historičar brazilske književnosti, poznati kritičar Afránio Coutinho: A filosofía de Machado de Assis (Rio 1959) i Machado de Assis naliteratura brasileira (Rio 1960). Machadova važnija djela prevedena su na mnoge jezike i neprestano se iznova prevode. Osobito su poznati prijevodi što su ih dali Delpech i Chadebec de Lavalade (na francuskom), Grossman, Clotilde Wilson i Helen Caldwell (na engleskom), Wolfgang Kayser (na njemačkom), itd. Glavna su djela Machada de Assisa romani Bras Cubas, Quincas Borba i Dom Casmurro. Ovo potonje djelo (koje je na hrvatski preveo pokojni Ante Cettineo, a objavila ga »Zora« u Zagrebu 1956) povijest je jednoga bračnog trougla: žena i prijatelj 269

varaju glavnog junaka, koji je rođen da bude varan ili da se sam vara. Ipak, roman ne okreće u gorku optužbu: smiješak pun razumijevanja upućen je svijetu i životu, i taj se blagi osmijeh prelijeva svom knjigom, što je puna prizora koji idu u najveća poglavlja svjetske književnosti. Glavnog junaka njegovi prijatelji nazivaju Dom Casmurro. U Portugalu i Brazilu pridjev casmurro pridaju čovjeku koji je sjetan, mrzovoljan, zatvoren, bojažljiv, hipohondar. Toga junaka resi kratkovidnost, ali je, veli pisac, »prednost kratkovidoga u tome da opaža stvari što ih daleki pogled ne može dokučiti«. To je djelo puno pronicljivosti, koja upravo zbunjuje, puno ironične ljepote. Dok je Machado de Assis u nekim dijelovima Dom Casmurra brazilski preteča Marcela Prousta i Franza Kafke, u Quincasu Borbi, u toj odiseji jednoga rastresenog čovjeka, pokazuje srodnost kako sa starim roterdamskim humanistom tako i s modernim psiholozima. Iznosi u toj knjizi priču provincijskog učitelja koji nasljeđuje golem imetak. Učiteljev je dobrotvor Quincas Borba, ludi filozof iz Posmrtnih zapisa... Filozof na samrti imenuje učitelja za svoga jedinog nasljednika, uz uvjet da se brine za njegova, Quincasova, psa. A taj pas i sam se zove Quincas Borba, i odatle mnoge nedoumice, a napose: nosi li knjiga svoj naziv po filozofu ili po njegovu psu. (Američki prijevod toga djela nosi naziv Philosopher or Dog?) Što se pak tiče priprostog učitelja, koji se odjednom našao u bogatstvu, on daje savršenu građu piščevoj ironiji. Posmrtni zapisi, premda samo mjestimično, najviše sličnosti imaju sa Sterneovim djelom Tristram Shandy i s Voltaireovim Candidom, ali je junak Bras Cubas proizvod posebne epohe, biljka koja je nikla na posebnu tlu, i zato nam, hoćemo li da ga pravo shvatimo, valja na umu imati njegovo vrijeme i njegov prostor: drugim riječima, valja nam se upoznati s onim što čini pozadinu tog romana. U doba junakove mladosti Brazil je kolonija (portugalska), a i nije: mogli bismo reći da je Brazil u to doba kolonija bez matične zemlje, jer su u Portugal (u studenom 1807.) prodrle Napoleonove čete, a regent João i njegova mati, luda kraljica Maria I, sa svim dvorom prelaze u koloniju i smještaju se u Rio. Regent otvara brazilske luke trgovini zemalja koje su u miru s Portugalom, to jest Engleskoj i njezinim saveznicima, a zatim ukida sva ograničenja u pogledu industrije i osniva veliku tiskaru u Riju. Tako je definitivno 270

pobijeđen stari duh kojim su se dotad nadahnjivali gospodari Brazila, a bilo je i vrijeme, jer je zemlja živjela u strašnom mraku. Prva tiskara služila je za tiskanje novina: Brazil je tako dobio najmoćnije oruđe moderne civilizacije. Regent, koji je u međuvremenu, poslije smrti kraljice Marije I, postao kralj (Joao VI), ostaje u Brazilu i poslije Napoleonova pada, očito u želji da za Portugal i krunu sačuva tu golemu zemlju. Godine 1815. on dekretom tu »provinciju i koloniju« uzdiže i pretvara u kraljevinu i tako zadobiva naklonost brazilskih nacionalista. Njegova je mudra politika proklamirala autonomiju Brazila te u jednu kraljevinu ujedinila tu zemlju i Portugal, ali to još ne znači da su ujedno odstranjeni i uzroci sukoba između Brazilaca i Portugalaca. Zbog događaja u Europi valja se kralju vratiti u Portugal (1821), gdje su se razmahale stranačke borbe; odlazi kralj, a u Riju ostavlja svog sina Dom Pedra. U Brazilu je jasna potreba za političkom promjenom, u planu je stvaranje posebnog predstavničkog doma, ali je pripremna skupština birača silom raspršena. Kad su iz Lisabona pokušali izbrisati povijest posljednjih petnaestak godina i Brazil opet vratiti u položaj kolonije, sam Dom Pedro staje na čelo brazilske Stranke nezavisnosti te se još iste godine (1822) svečano proglašava ustavnim carem Brazila. Što milom, što silom, Joao VI priznaje (1825) dostojanstvo svoga sina i gubitak kolonije, a Dom Pedro I, sa svoje strane, odriče se prava na Portugal. (Ustav što ga je Dom Pedro I dao Brazilu 1824. bio je na snazi sve do 1889.) Na tu vladavinu Dom Pedra I (1822 — 1831) misli Bras Cubas kad spominje »naše Prvo carstvo«. Kad je umro Joao VI, Dom Pedro se, poslije nesretnih ratova s Argentinom i Urugvajem, i poslije unutrašnjih teškoća, odlučuje na abdikaciju u korist svoga maloljetnog sina te se vraća da preuzme prazno prijestolje u Portugalu (1831). U Brazilu parlament imenuje namjesnike, koji zemljom upravljaju do punoljetnosti prijestolonasljednikove. Jedan od tih namjesnika napisao je onu sažalnicu kojom se hvali Brasov otac. Do godine 1840. vlada Dom Pedro II pod namjesništvom, a onda, sa svojih petnaest godina, biva proglašen punoljetnim. Njegova vladavina ono je »Drugo carstvo«. I pored revolucije u Rio Grande do Sul (1835-1845), revolucije u Pernambucu (1848) i ratova protiv Urugvaja i Paragvaja (1864-1870), ta duga vladavina 271

od pedeset i osam godina era je mira, reda, pravde i napretka, i u to se vrijeme konsolidira brazilska nacionalnost. Dom Pedro II posvećivao je osobitu brigu prosvjeti, ukinuo je trgovinu robovima, uveo željeznicu i telegraf, otvorio riječnu plovidbu, proglasio slobodnima djecu robova. U ono doba u središtu političkih zbivanja bijaše borba između naprednjaka i nazadanjaka oko zabrane trgovine robljem i oko oslobođenja robova. (Nešto od toga mogla je naša publika vidjeti na brazilskom filmu Sinhá moça, koji se prikazivao i u našim kinima.) Još 1831. zabranjena je trgovina robljem (koje se u Brazil uvozilo iz Portugalske Afrike), ali je zakonska odredba ostala pusto slovo na papiru. Kasnije su pooštrene mjere protiv te trgovine. Očito je ta trgovina bila unosna: razabiremo to iz Brasovih zapisa (Glava 12), ondje gdje je riječ o gozbi što je priređena u proslavu Napoleonova pada. I prepobožni Brasov svojak Cotrim, član mnogih vjerskih bratstava, dugo se bavio potajnom trgovinom robljem (Glava 123). Ta je potajna trgovina toliko cvala da je britanski parlamenat 8. kolovoza 1845. prihvatio takozvani Aberdeen Bill, kojim se britanskim brodovima daje pravo da progone brodove trgovaca robljem u brazilskim vodama, zato što se brazilska vlada nije pridržavala konvencije s britanskom vladom koja je tajno potpisana 13. studenog 1825. Godine 1849, javlja se u Brazilu žuta groznica (od nje umire i Eulalia, u Glavi 125); to još više govori protiv trgovine robljem. U srpnju 1850. između Brazila i Velike Britanije postiže se sporazum o gonjenju i hvatanju brodova koji prevoze robove iz Afrike. Dom Pedro podupire abolicionističku stranku, i u rujnu iste godine objavljuje se zakon kojim se sprečava trgovina robljem. Kasnije, 1871, obnarodovan je zakon po kojem buduća djeca robova postaju slobodna, a 1885, drugi, koji oslobađa šezdesetogodišnjake, dok za oslobođenje ostalih određuje odštetu. Žilav je bio otpor natražnjaka, ropstvo je najposlije ukinuto 1889. To je u najkraćim crtama politička i socijalna pozadina koja se tu i tamo nazire iza Brasovih zapisa. A sama uža pozornica? A sadržaj? Ono što Bras bilježi zbiva se u Riju, na njegovim ulicama i u njegovim kućama, a sadržaj tvore sivi dani jednog Brazilca iz prošlog stoljeća, njegov život gledan iz ugla smrti, kazivan ponekad ironično, ponekad satirično, peripetije ljudskog života kao predmet satire na građansku sitničavost. Machado nije izlazio izvan Rija, sav 272

mu je život tu protekao, pa je atmosfera toga grada ujedno i atmosfera romana. Svakodnevni susreti s prijateljima i kolegama, čavrljanje za ručkom, sitne ćakule sa znancima, viđenja u restoranu ili u kakvu salonu, večernja društva, sastanci s voljenom ženom, razgovori s običnim brazilskim ljudima koji guraju kola povijesti, ili pak kola guraju njih — sve je to atmosfera Brasovih zapisa. Kao što riječ sama po sebi ništa ne znači, nego tek u odnosu na druge riječi, tek u rečenici, tako ni Machadov čovjek nije bez uslovljenosti i povezanosti s drugim ljudima, te ga valja promatrati u njegovu odnosu i stavu prema bližnjima i tih bližnjih prema njemu. Čovjek je za Machada društveno biće, zoon politikon. Ti uzajamni utjecaji, to prepletanje motiva, mnogostruko značenje pokreta, raznolik smisao riječi i djela, bezbroj motiva što ljudsko lice istežu u osmijehe i grimase — sve to privlači brazilskog pripovjedača, sve je to njemu život i sve je to sadržaj njegova romana. Kao gotovo svi romani Machada de Assisa, tako i Posmrtni zapisi Brasa Cubasa iznose pred nas niz slika iz života, svrstanih po vremenskom slijedu. Glavni junak sam pripovijeda svoj život, pisac bira oblik memoara kakav upotrebljavaju predstavnici španjolskoga pikaresknog romana. U Brazilčevu pripovijedanju tonska je skala veoma široka, kazivanje ne teče linearno, nego neprestano krivuda, ide vijugasto, često se prekida, da bi se iznijela kakva refleksija. Kad pripovjedač poravni, te mu zaplovimo tekstom kao po moru za utihe, odjednom eto kakva oštra misaonog zarezivanja, da ne kažemo vala, javlja se patetika, s druge strane opet proviruje prigušena potresenost, da poteče dalje do ironičnih aluzija. Čitatelj je uvijek u nedoumici i napetosti, jer pripovjedač svakog časa mijenja pravac: ili je tu kakva misao koju valja razraditi, ili se ispriječi kakav neočekivan događaj, ili se u tijek zbivanja umiješa kakva ličnost što se osamostaljuje i odvlači pisca. U toj vrsti pripovijedanja pisac nije bio bez uzora i ugledanja. Sam u predgovoru Posmrtnih zapisa spominje izvor na kojem je crpio prividnu lepršavost: to je Laurence Sterne. Engleski je pripovjedač utjecao na brazilskog i u pogledu tehnike (kratka poglavlja, dijalozi s čitateljem, itd.), ali je brazilski otišao kudikamo dalje. Istina je da nije umaknuo utjecajima, a pogotovu utjecajima svoje epohe, i da mu romani imaju i romantičnih i naturalističkih crta, što je francuskog kritičara Rogera Bastidea navelo da ustvrdi kako je Machado de Assis »u naturalističkim romanima slikao 273

romantične strasti«, ne može se poricati da je taj pisac, premda dolazi iz druge generacije romantika, proizvod naturalizma — škole koja je, uostalom, u Brazilu pustila duboko korijenje — ali se ne može poreći ni to da je do kraja ostao vjeran sebi i da je izmakao svakom pokušaju književnog svrstavanja. Jedno je u svakom slučaju sigurno: to je pisac koji u svakome svom djelu ima što da kaže i kazuje to nadasve izrazito, na svoj posebni način. U Machada de Assisa jasni lik glavnog junaka ne izlazi pred nas osmišljenim sadržajem ili posebnošću svog života. U tog pisca nema cikličnosti, u njegovim djelima nema nikakvih izvanrednih junaka: oni su od obične ljudske građe, upoznati sa svim običnostima svakidašnjeg života, ali su zato puni unutrašnje vitalnosti. Piščeva umjetnost pripovijedanja i njegov način mišljenja nosi čitatelje i sprijateljuje ih s junakom, da ih zatim odvoji od njega, kako bi im autor priopćio kakvu svoju misao, kakvo svoje zapažanje. Poigravajući se perspektivom pisac umije književnom sladokuscu pružiti osobit užitak. Osjećamo ono što je junak proživio, i kad najbolje uđemo u njegove zgode, ili pak zastanemo da razmislimo, u trećem planu pojavljuje se sam autor, da nam razbije iluziju. Ta subjektivnost pripovijedanja, to potitravanje s vremenom, pa fina ironija, paradoksi, anegdotalni oblik kazivanja, sve je to pomalo neobično, a ipak privlačno, tako te je i za najšire slojeve čitatelja ta proza veoma zabavna. Posmrtni zapisi Brasa Cubasa jedno su od najboljih djela brazilske književnosti. Rio de Janeiro pozornica je zapamćenja Brasa Cubasa, ali se ta pozornica proteže cijelim svijetom, glumac na njoj dio je čovječanstva. Lako i elegantno u toj se knjizi kazuju teške stvari, te ako autorovo gledanje na svijet i nosi tragično obilježje u antičkom smislu, ipak ga obasjava šala i humor. Izvrstan stilist, delikatan psiholog, promatrač obdaren gracioznom ironijom koja prašta, pisac koji je »pisao perom nestašnosti i crnilom sjete«, Machado de Assis slava je brazilske književnosti, ali ne pripada samo Brazilu: on je građanin svjetske književne republike. Josip Tabak, Zagreb, 1992

274

Copyright © Dubravko Deletis eizdanje pripremili: Mirna Goacher i Dubravko Deletis website: www.josiptabakknjige.org 28/10/2014

275

276