MacDonald Ross - Crni Novac

1 Slušao sam o Teniskom klubu godinama, ali nikada nisam bio ondje. Njegovi tereni i bungalovi, bazen, kabine i paviljoni bili su nanizani oko malenog zaljeva u Tihom oceanu nekoliko milja juţno od granice okruga Los Angeles. Već sama činjenica da parkiram svoj Ford na asfaltu pored teniskih igrališta učinila je da se osjećam manjim otpadnikom iz tog visokog društva. Paţljivo njegovana ţena na prijemnom pultu glavne zgrade rekla mi je da je Peter Jamieson najvjerojatnije u snack baru. Prošao sam uz rub pedesetmetarskog bazena, koji je s triju

1

strana bio zatvoren. Na četvrtoj je strani more svjetlucalo kroz deset stopa visoku ţičanu ogradu, kao ţiva riba u mreţi. Nekoliko suhih kupača leţalo je uokolo kao da ih je hipnotiziralo ţuto sunčevo oko. Kada sam ugledao svog budućeg klijenta, na osunčanom igralištu ispred snack bara, instinktivno sam ga prepoznao. Izgledao je kao bogataš čiji se novac taloţi otprilike tri generacije od prvog izvora. Iako nije mogao imati više od dvadesetak godina, njegovo je lice bilo podbuhlo i pokajničko, lice sredovječnog dječaka. Ispod paţljivo skrojenog Ivy League odijela nosio je sloj sala poput lako probodivog oklopa. Imao je onu vrstu blagih smeđih očiju koje su vrlo često kratkovidne. Kada sam prišao njegovom stolu, ustao je brzo, skoro prevrnuvši svoj dupli liker. "Vi ste sigurno gospodin Archer." Potvrdio sam. "Drago mi je što vas vidim." Dao mi je da osjetim njegovu ogromnu, bezličnu ruku. "Dozvolite da vam nešto naručim. Ponedjeljkom imaju odličan ručak." "Hvala, ručao sam prije nego što sam napustio Los Angeles. Moţda šalicu kave." Otišao je i donio je za mene. U razgranatoj smokvi koja je prekrivala jedan zid teniskog terena par kućnih zeba raspravljao je o obiteljskim problemima. Muţjak, koji je imao crvenu mrlju na glavi, odletio je obaviti neki posao. Moje oko pratilo ga je preko uokvirenog plavog neba, zatim i izvan okvira. "Krasan je dan", rekao sam Peteru Jamiesonu. "I ova kava je dobra." "Da, rade dobru kavu." Skrušeno je otpio gutljaj svog pića, a zatim naglo dodao: "Moţete li mi je dovesti natrag?" "Ne mogu natjerati vašu djevojku da vam se vrati ako ona to ne ţeli. To sam vam već rekao u telefonskom razgovoru." "Znam. Krivo sam se izrazio. Čak i ako pretpostavim da mi se neće vratiti, još je uvijek moţemo spasiti od toga da si uništi ţivot." Poloţio je ruke na stol i nagnuo se prema meni,

2

pokušavajući me nadahnuti svojom kriţarskom gorljivošću. "Ne smijemo dozvoliti da se uda za Martela. I ne govorim to iz ljubomore. Čak i ako je ne mogu imati, ţelim je zaštititi." "Od drugog muškarca." "Ozbiljan sam, gospodine Archer. Ovoga muškarca očigledno traţi policija. Martel tvrdi da je Francuz, i to ništa manje nego francuski aristokrat, ali nitko zapravo ne zna tko je on ili odakle dolazi. Moţda čak nije Europljanin." "Odakle vam ta ideja?" "Tako je tamnoput. A Ginny je tako svijetle puti. Mučno mi je kada je vidim s njim." "Ali njoj nije mučno." "Ne. Naravno, ona o njemu ne zna ono što ja znam. On je čovjek s tjeralice, vjerojatno nekakav kriminalac." "Kako ste to saznali?" "Od privatnog detektiva. On me ulovio - hoću reći, sinoć sam motrio kuću, čekajući da vidim hoće li se Ginny vratiti s njim." "Imate li običaj motriti Martelovu kuću?" "Samo ovoga vikenda. Nisam znao hoće li se ona vratiti natrag s njim." "Otišla je s njim na vikend?" Tuţno je kimnuo. "Prije nego što je otišla, vratila mi je zaručnički prsten. Rekla je da joj više nije od koristi. Kao niti ja." Posegnuo je u svoj dţep i izvadio prsten, kao da je bio dokazni materijal. Na neki načinje i bio. Dijamanti koji su prekrivali platinasti prsten morali su vrijediti nekoliko tisuća dolara. Vraćanje prstena značilo je da je Ginny ozbiljna u vezi Martela. "Što vam je taj muškarac rekao?" Činilo se da me Peter ne čuje. Bio je zaokupljen prstenom. Okretao ga je polako, tako da su dijamanti hvatali i reflektirali svjetlost. Trgnuo se, kao da je njihova hladna vatra opekla njegove prste. "Što je detektiv rekao o Martelu?" "Zapravo nije ništa rekao. Pitao me što radim tamo, zašto sjedim u automobilu, pa sam mu rekao da čekam Martela. Htio

3

je znati odakle je Martel došao, koliko je dugo u Montevisti, kako je došao do novca - " "Martel ima novca?" "Čini se da ima. U svakom slučaju razbacuje se njime. Ali, kao što sam rekao tom čovjeku, ne znam odakle mu novac niti odakle je došao. Onda mi je pokušao postaviti neka pitanja o Ginny - vjerojatno ju je vidio s Martelom. Odbio sam razgovarati o njoj pa me pustio da odem." "Je li to bio neki ovdašnji detektiv?" "Ne znam. Pokazao mije nekakvu značku, ali nisam je mogao vidjeti u mraku. Iznenada je ušao u automobil, sjeo pokraj mene i počeo pričati. Pričao je vrlo brzo." "Opišite ga. Mlad ili star?" "Otprilike tridesetpetogodišnjak. Na sebi je imao nekakvu jaknu od tvida i svijetlosivi šešir navučen preko očiju. Bio je otprilike moje visine, mislim - ja sam visok pet stopa i deset – ali nije bio tako krupan. Zaista ne mogu opisati njegovo lice, ali nije mi se svidjelo kako je zvučao. Isprva sam mislio da je nekakav lopov koji me pokušava zaskočiti." "Je li imao pištolj?" "Ako ga je imao, nisam ga vidio. Kada me prestao ispitivati, rekao mi je da se gubim. Tada sam odlučio kupiti vlastitog detektiva." U njegovoj je formulaciji bilo lagane arogancije, koja me podsjetila da je navikao kupovati stvari i ljude. Ali mladić je bio ipak malo drukčiji od drugih bogataša koje sam poznavao. Shvatio je što je rekao i ispričao se: "Oprostite. Nisam mislio tako kako je moţda zvučalo." "Sve je u redu, sve dok shvaćate da me jedino moţete iznajmiti. Kakva je djevojka ta Ginny?" Pitanje ga je ušutkalo na minutu. Prsten je još uvijek bio na stolu, a njegove smeđe oči usredotočile su se na njega sve dok se nisu ukriţile. Mogao sam čuti zveketanje tava i razgovor iz snack bara, isprekidan milozvučnim pjevom zeba.

4

"Ona je prekrasna djevojka", rekao je uz sanjiv pogled, "i zbilja vrlo nevina. Nerazvijena za svoje godine, usprkos tome što je pametna. Ona nikako ne moţe shvatiti u što se upušta. Pokušao sam joj ukazati na opasnosti udaje za čovjeka o čijem podrijetlu ne zna ama baš ništa. Ali nije htjela slušati. Rekla je da se namjerava udati za njega bez obzira što kaţem." "Je li rekla zašto?" "Podsjeća je na njezinog oca, to je jedan od razloga." "Je li Martel stariji muškarac?" "Ne znam koliko je star. Mora imati najmanje trideset, moţda i više." "Je li novac jedan od razloga njegove privlačnosti?" "Ne moţe biti. Mogla se udati za mene, zapravo smo se trebali vjenčati sljedećeg mjeseca. A ja nisam siromašan." To je dodao s opreznošću starog bogataša. "Mi nismo Rockefellerovi, ali nismo ni siromašni." "Dobro. Ja naplaćujem sto dolara po danu plus troškovi." "Nije li to pretjerano?" "Ne mislim tako. Zapravo mi je to dovoljno samo za preţivljavanje. Ne radim sve vrijeme, a moram odrţavati i svoj ured." "Razumijem." "Uzet ću od vas tristo dolara predujma." Iz iskustva sam znao da je naknadno naplaćivanje dugova najteţe upravo u slučajevima bogataša. Na iznos se namrštio, ali nije se bunio. "Napisat ću vam ček", rekao je, poseţući u unutarnji dţep. "Najprije mi recite što točno očekujete za vaš novac?" "Ţelim da saznate tko je Martel i odakle su došli on i njegov novac. I zašto je uopće ovdje u Montevisti. Kada saznam nešto o njemu, siguran sam da ću uspjeti urazumiti Ginny." "Da se uda za vas?" "Da se ne uda za njega. To je sve čemu se nadam. Pretpostavljam da se nikada neće udati za mene."

5

No, paţljivo je spremio svoj zaručnički prsten u dţep. Onda mi je napisao ček na tristo dolara kojeg sam mogao unovčiti u banci Pacific Point National. Izvadio sam svoju malu crnu knjiţicu. "Kako je Ginnyno puno ime?" "Virginia Fablon. Ţivi sa svojom majkom, Mariettom. Gospođom Roya Fablona. Njihova je kuća odmah pored naše na Laurel Driveu." Dao mi je obje adrese. "Hoće li gospođa Fablon biti voljna razgovarati sa mnom?" "Ne vidim zašto ne. Ona je Ginnyna majka, zainteresirana je za njezinu dobrobit." "Što gospođa Fablon misli o Martelu?" "Nisam s njom razgovarao o njemu. Mislim da je očarana njime, kao i svi ostali." "Što je s Ginnynim ocem?" "On više nije tu." "Što to znači, Peter?" Pitanje ga je zasmetalo. Uzvrpoljio se i ne podiţući pogled rekao: "Gospodin Fablon je umro." "Nedavno?" "Prije šest ili sedam godina. Ginny to još uvijek nije preboljela. Bila je luda za svojim ocem." "Poznavali ste je tada?" "Čitav svoj ţivot. Zaljubljen sam u nju otkad sam imao jedanaest godina." "Koliko je to onda dugo?" "Trinaest godina. Jasno mi je da je to nesretan broj", dodao je, kao da namjerno sakuplja znakove loše sreće. "Koliko Ginny ima godina?" "Dvadeset četiri. Isto smo godište. No ona izgleda mnogo mlađe." Postavio sam par pitanja o drugom muškarcu. Francis Martel dovezao se svojim crnim Bentleyjem u Montevistu otprilike prije dva mjeseca, jednoga kišnog oţujskog dana, i uselio se u Bagshawovu kuću, koju je, potpuno namještenu, unajmio od

6

udovice generala Bagshawa. Stara gospođa Bagshaw navodno ga je uvela i u Teniski klub. Martel se .tamo rijetko pojavljivao, a kada bi se pojavio, sakrio bi se u svoju kabinu na drugom katu. Najgore od svega bilo je što se Ginny počela skrivati zajedno s njim. "Čak je prekinula školovanje", rekao je Peter, "da bi sve vrijeme mogla biti s njim." "Koji je koledţ pohađala?" "Drţavni koledţ Montevista. Glavni joj je predmet bio francuski. Virginia je uvijek bila luda za francuskim jezikom i knjiţevnošću. Ali odustala je, samo tako." Pokušao je zapucketati prstima, no začuo se samo tuţan, škripav zvuk. "Moţda je ţeljela više prave stvari." "Mislite zato što on tvrdi da je Francuz?" "Kako znate da to uistinu nije?" "Prepoznajem laţova čim ga vidim", rekao je Peter. "Ali Ginny ne prepoznaje?" "On ju je hipnotizirao. To nije normalna zdrava veza. Sve je to povezano s njenim ocem i činjenicom da je on bio napola Francuz. Bacila se u sve te francuske gluposti iste godine kada je on umro, i sada će joj to doći glave."

7

"Ne razumijem u potpunosti." "Znam, ne izraţavam se dobro. Ali jako se brinem za nju. Toliko mnogo jedem da sam se prestao vagati. Mora da imam preko dvije stotine." Oprezno je opipao svoj trbuh. "Radovi na cesti bi pomogli." Pogledao me zbunjeno. "Oprostite?" "Izađite na plaţu i trčite." "Ne bih mogao, previše sam deprimiran." Ispio je zadnji gutljaj svog likera, zasiktavši kao smrtonosna čegrtuša. "Odmah ćete se baciti na posao, zar ne, gospodine Archer?" 2 Montevista je gradić koji se nalazi u susjedstvu lučkoga grada Pacific Pointa, s kojim ţivi u simbiozi. Ima samo jedan mali trgovački centar koji se naziva Village Square. Unutar njegovih laţnih rustikalnih trgovina građani Monteviste pravili su se jednostavnim seljanima baš kao što su se nekoć dvorani Versaillesa pretvarali da su seljaci. Unovčio sam Peterov ček u poslovnici Pacific Point National banke u Village Squareu. Transakcija je morala biti odobrena od upravitelja, oštrookog mladog muškarca u konzervativnom sivom odijelu čije je ime bilo McMinn. Pohvalio se da vrlo dobro poznaje obitelj Jamieson; zapravo je stariji Peter Jamieson sjedio u upravnom odboru banke. Činilo se da McMinn nejasno ali uzvišeno uţiva u spominjanju te činjenice, kao da je novac prenosio duhovnu milost koja se mogla podijeliti razgovorom o ljudima koji su taj novac imali. Povećao sam njegov uţitak upitavši ga za put do Bagshawove kuće. "Nalazi se malo natrag u gorju. Trebat će vam zemljovid." Prekopao je po donjoj ladici svog stola i izvukao zemljovid, na kojem je načinio neke oznake. "Pretpostavljam da znate da je general Bagshaw mrtav." "Ţao mije što to čujem." "Ovdje u banci bili smo shrvani od bola. Uvijek je svoje lokalno novčano poslovanje obavljao preko nas. Gospođa

8

Bagshaw to još uvijek čini, naravno. Ako ţelite vidjeti nju, ona se preselila u jednu od ladanjskih kuća u Teniskom klubu. Kuća je iznajmljena stanovitom Martelu." "Poznajete ga?" "Viđao sam ga. Posluje preko našeg glavnog ureda u centru." McMinn mije uputio brz, sumnjičav pogled. "Poznajete li vi gospodina Martela?" "Još ne." Odvezao sam se natrag do gorja. Staze su još uvijek bile zelene od kiša. Grmovi bijelog i ljubičastog cvijeća mirisali su kao lagani dah sunčeve svjetlosti. Kada sam zaustavio svoj automobil ispred Bagshawovog sandučića za poštu, mogao sam ispod vidjeti ocean, obješen na horizont poput nejednako plavljenog rublja. Popeo sam se tek nekoliko stotina stopa, ali mogao sam osjetiti promjenu u temperaturi, kao da sam se uzdizao bliţe podnevnom suncu. Kuća je stajala usamljena, nekoliko stotina stopa iznad ceste. Izgledala je sitno, gotovo kao kućica za ptice. Od mjesta na kojem sam se parkirao do nje vijugala je crna prilazna cesta. Kabriolet, čija je mašina grčevito reţala, mukom se uspinjao iza mene iz smjera grada. Pretekao me, stari crni Caddie, siv od prašine, i zaustavio se ispred mog automobila. Vozač je izašao i krenuo prema meni. Bio je to muškarac srednje građe odjeven u kariranu jaknu i lijepi bisernosivi šešir kojeg je nosio nakrivljenog na jednu stranu. Kretao se brzo i s nekom vrstom ratobornosti. Nisam sumnjao da je to bio Peterov "detektiv", ali meni nije izgledao tako. Oblak očajnog neuspjeha nadvio se nad njime kao njegov osobni miris. Izvadio sam svoju crnu knjiţicu i zabiljeţio registracijski broj Cadillaca. Imao je kalifornijske tablice. "Što to pišete?" "Pjesmu." Kroz otvoren prozor posegnuo je za mojom biljeţnicom. "Da vidimo", rekao je glasno, neimpresivnim glasom. Oči su mu bile uznemirene.

9

"Nikada ne pokazujem svoj rad u procesu nastajanja." Zatvorio sam biljeţnicu i vratio je natrag u svoj unutarnji dţep. Zatim sam počeo podizati prozor bez obzira na njegovu ruku. Snaţno ju je istrgnuo i pritisnuo lice na staklo, istog ga trena zamagljujući svojim dahom. "Ţelim vidjeti što ste napisali o meni." Izvadio je minijaturni fotoaparat iz svog dţepa i kuckao njime po prozoru, budalasto i mahnito. "Što ste napisali o meni?" Bila je to onakva vrsta situacije kakvu sam volio izbjegavati, ili brzo okončati. Kako je stoljeće prolazilo - osjećao sam kako prolazi sve brţe - ljutiti, besmisleni susreti poput ovog sve su više i više završavali nasiljem. Izašao sam iz automobila na desna vrata i zaobilazeći svoj automobil krenuo prema njemu. Sve dok sam bio u svom automobilu, vikao je na mašinu; Cadillac je vikao na Ford. Sada smo obojica bili muškarci, a on je bio niţi i mršaviji od mene. Prestao je vikati. Čitava njegova osobnost se promijenila. Obrisao je usta straţnjim dijelom svoje ruke, kao da je htio obrisati zloduha koji ga je zaposjeo i natjerao da viče na mene. Sumnja u samoga sebe pojavila se na njegovom lice kao loše kirurški obrađen oţiljak. "Nisam pretjerao, zar ne? Vi nemate pravo zapisivati broj mojih tablica." "To ćemo tek vidjeti", rekao sam polusluţbenim tonom. "Što radite ovdje?" "Razgledavam. Ja sam turist." Njegove mutne oči zirkale su uokolo po rijetko naseljenim brdima kao da nikada ranije nije bio u prirodi. "Ovo je drţavna cesta, je li tako?" "Imali smo dojavu o muškarcu koji se sinoć predstavljao kao sluţbeno lice." Njegov se pogled nakratko zadrţao na mom licu, a zatim je odlutao dalje. "To nisam mogao biti ja. Nikada ranije u svom ţivotu nisam bio ovdje." "Da vidim vašu vozačku dozvolu." "Slušajte", rekao je, "moţemo se dogovoriti oko ovoga. Nemam mnogo kod sebe, ali imam druge izvore." Izvukao je

10

usamljenu novčanicu od deset dolara iz iznošene lisnice od teleće koţe i zataknuo je u dţep na mojoj jakni. "Evo. Kupite nešto djeci. I zovite me Harry." Nasmiješio se samosvjesno i šarmantno. Ali taj šarm kojeg je bio svjestan, ako je uopće i postojao, presušio je i nestao. Njegovi prednji zubi bijesno su buljili u mene kao par dlijeta. Izvadio sam desetku iz svog dţepa, potrgao je napola i vratio mu je u komadima. Lice mu se iskrivilo. "To je novčanica od deset dolara. Vi ste sigurno neki čudak kada tako trgate novac." "Moţete je zalijepiti selotejpom. A sada mi dajte da vidim vašu dozvolu prije nego što počinite još neko krivično djelo." "Krivično djelo?" Rekao je to na način kojim bolestan čovjek izgovara ime svoje bolesti. "Podmićivanje i izdavanje za sluţbeno lice krivična su djela, Harry." Pogledao je uokolo u dnevno svjetlo kao da ga je izdalo. Maleni, blijedi mjesec visio je u kutu neba, nejasan poput otiska prsta na prozorskom staklu. Oštra svjetlost zabljesnula je iz kanjona iznad nas i gotovo me zaslijepila. Činilo se da dolazi s glave muškarca koji je stajao s djevojkom na terasi Bagshawove kuće. Na sekundu sam imao dojam da je imao velike okrugle oči i da su one emitirale tu blještavu svjetlost. Tada sam shvatio da nas promatra kroz dalekozor. Muškarac i djevojka koja je bila s njim bili su maleni poput figura na svadbenoj torti. Njihova visina i udaljenost ispunile su me čudnim osjećajem, kao da su na neki način bili nedokučivi, izvan dosega, izvan vremena. Harry je otpuzao u svoj automobil i pokušao pokrenuti motor. Ovaj se i pokrenuo, ali polako, kao mrtvac koji se okreće u svom grobu. Imao sam vremena otvoriti suvozačka vrata i sjesti na istrošeno koţno sjedalo. "Kamo idemo, Harry?"

11

"Nikamo." Ugasio je motor i spustio ruke. "Zašto me ne ostavite na miru?" "Zato što ste sinoć na ovoj cesti zaustavili mladog muškarca i rekli mu da ste detektiv te mu postavljali pitanja." Bio je tih dok je njegovo rastezljivo lice prolazilo kroz nove prilagodbe. "Ja jesam detektiv, na neki način." "Gdje vam je značka?" Posegnuo je u dţep, vjerojatno za značkom koju je kupio u trgovini, no predomislio se. "Nemam značku", priznao je. "Ja sam samo detektiv-amater, moglo bi se reći, koji istraţuje nešto kako bi pomogao prijatelju. Ona - " progutao je zamjenicu, "oni nisu ništa rekli o ovakvim problemima." "Moţda se ipak moţemo nagoditi. Dajte mi da vidim vašu vozačku." Izvadio je svoju iznošenu lisnicu i predao mi dozvolu sa slikom. HARRY HENDRICKS 10750 Vanowen, Apt. 12 Canoga Park, Calif. SPOL M BOJA KOSE smeđa BOJA OČIJU plava VISINA 185 cm TEŢINA 90 kg OŢENJEN ne DATUM ROĐENJA 12. 04.1928. DOB 38 Iz donjeg lijevog ugla cerila mi se Harryjeva fotografija. Prepisao sam adresu i broj s dozvole u svoju biljeţnicu. "Što će vam sve to?" upitao je zabrinutim glasom. "Tako da vas mogu pratiti. Čime zarađujete za ţivot, Harry?" "Prodajem automobile." "Ne vjerujem."

12

"Polovne automobile, na proviziju", rekao je ogorčeno. "Nekoć sam bio prodavač osiguranja, ali male se ribe više ne mogu natjecati s velikima. Radio sam mnogo stvari u svoje vrijeme. Što god pitaš - radio sam." "Jeste li ikada bili u zatvoru?" Pogledao me povrijeđeno. "Naravno da nisam. Spomenuli ste nekakav dogovor." "Ţelim znati s kim imam posla." "Kvragu, moţete mi vjerovati. Imam mnogo veza." "U biznisu s polovnim automobilima?" "Iznenadili biste se", rekao je. "A što vaše veze ţele da napravite Martelu?" "Njemu ništa. Ja bih samo trebao saznati tko je on." "Tko je on?" Harry je raširio dlanove povrh volana. "U gradu sam tek nešto manje od dvadeset četiri sata, a lokalne seljačine ne znaju ama baš ništa o njemu." Postrance me pogledavao. "Ako ste vi policajac, kao što kaţete - " "Nisam to rekao. Ja sam privatni istraţitelj. Ovo je područje strogo kontrolirano." Te dvije činjenice bile su točne, ali potpuno nepovezane. Harry ih je povezao. "Onda biste trebali biti u stanju doći do informacija. Ako se radi o novcu, moţemo ga podijeliti popola." "Koliko?" "Sto vam mogu obećati." "Vidjet ću što mogu saznati. Gdje ste odsjeli?" "Hotel Breakwater. To je u luci." "A tko je ţena koja vas je nagovorila na ovo?" "Nitko nije spominjao nikakvu ţenu." "Vi ste rekli ona:' "Vjerojatno sam mislio na svoju ţenu. Ona nema ništa s ovime." "Ne mogu povjerovati u to. U vozačkoj piše da niste oţenjeni."

13

"Ali jesam oţenjen." Činilo se da mu je to jako vaţno, kao da sam mu zanijekao pravo da pripada ljudskoj rasi. "To je pogreška u dozvoli. Tog sam dana zaboravio da sam oţenjen, hoću reći - " Njegovo objašnjenje bilo je prekinuto tihim brujanjem motora koji se spuštao zavojitom cestom iznad nas. Bio je to Martelov crni Bentley. Muškarac za volanom nosio je pravokutne tamne naočale koje su poput maske pokrivale gornji dio njegova lica. Djevojka pored njega također je imala tamne naočale. Zbog njih je izgledala kao gotovo bilo koja holivudska plavuša. Harry je izvadio svoj minijaturni fotoaparat, koji je bio jedva veći od upaljača za cigarete. Potrčao je preko ceste i ukopao se na ulazu prilaznog puta, drţeći aparat skriven u desnoj ruci. Vozač Bentleyja izašao je i stao pred njega. Bio je čvrst i mišićav, odjeven u sportsku odjeću u engleskom stilu, što se baš i nije slagalo s njegovom uglađenošću. Kontroliranim, lagano akcentiranim glasom upitao je: "Mogu li vam nekako pomoći?" "Da. Gledam ptice." Harry je podigao aparat i fotografirao ga. "Hvala, gospodine Martel." "Niste dobrodošli." Martelove mesnate usne postale su ruţne. "Dajte mi taj aparat, molim vas." "Ludi ste. On vrijedi 150 dolara." "Meni vrijedi 200", rekao je Martel, "s filmom u njemu. Vidite, strastveno volim svoju privatnost." Riječ strastveno izgovorio je s dugim nazalnim o, kao Francuz. Ali bio je previše tamnoput za Francuza. Pogledao sam plavušu u automobilu. Iako nisam mogao vidjeti njezine oči, činilo se kao da preko ceste gleda ravno u mene. Donji dio njenog lica bio je nepokretan, kao da se bojala reagirati na situaciju. Bila je nepomično lijepa, poput pikule. Harry je računao u svojoj glavi, gotovo naglas. "Moţete ga dobiti za tristo." "Tres bien, tristo. To će pokriti i - kako se ono kaţe? - račun, i vašom adresom i potpisom."

14

"Uh-uh." Stekao sam brz dojam o Harryjevom ţivotu: nije znao stati dok pobjeđuje. Djevojka se nagnula kroz otvorena vrata Bentleyja. "Ne dozvoli mu da te zadrţava, Francis." "Nemam ni namjeru." Martel je naglo krenuo prema Harryju i istrgnuo mu aparat iz ruku. Zakoračio je unatrag, bacio ga na asfalt i zgnječio svojom petom. Harry je bio zgroţen. "Ne moţete to napraviti!" "Ali upravo jesam. To je fait accompli." "Ţelim svoj novac." "Nema novca. Pas d'argent. Rien de tout." Martel je ušao u crni automobil i zalupio vratima. Harry ga je slijedio vičući: "Ne moţete mi to napraviti! Taj aparat ne pripada meni! Morate mi platiti za njega." "Plati mu, Francis", rekla je djevojka. "Ne. Imao je svoju priliku." Martel je napravio još jedan iznenadni pokret. Na prozoru se pojavila njegova ruka s malim okruglim okom revolvera koji se navirivao iznad njegovog kaţiprsta. "Slušaj me, prijatelju. Ne volim kada me uznemiravaju canaille. Ako te ponovno ulovim kako ugroţavaš moju privatnost na bilo koji način, ubit ću te." Coknuo je jezikom. Harry je uzmaknuo. Odmicao je unatrag sve do ruba prilaznog puta, poskliznuo se i skoro pao. Neopterećen laţnim sramom, podigao se poput sprintera i potrčao prema Cadillacu. Ušao je teško dišući i znojeći se. "Skoro me ustrijelio. Vi ste svjedok." "Imate sreću što nije." "Uhitite ga. Hajde. Ne moţe se izvući s time. On je običan jeftini lopov. Ta francuska gluma ne vrijedi ni pišljiva boba." "Moţete li to dokazati?" "Ne mogu ovoga časa. Ali sredit ću ja toga digića. Ne moţe samo tako nekaţnjeno uništiti moj aparat. To je vrijedna

15

kamera, i čak nije bila moja." Glas mu je bio tugaljiv: svijet ga je izne

16

vjerio po tisućiti puta. "Da ste zbilja policajac, kao što kaţete, ne biste samo tako sjedili." Bentley se otkotrljao s prilaza na cestu. Jedan je kotač prešao preko slomljenog fotoaparata i sravnio ga sa zemljom. Martel se mirno odvezao prema gradu. "Moram nešto smisliti." Harry je te riječi više-manje uputio sebi. Skinuo je svoj šešir kao da mu je ograničavao domet i vidokrug misli i stavio ga na svoja koljena poput prosjaka. Sitna slova na svilenoj podstavi otkrivala su da je kupljen u prodavaonici muške pomodne robe u Las Vegasu. Zlatnim slovima na koţnoj traci u šeširu pisalo je L. SPILLMAN. Harry je ukrao šešir, pomislio sam. Ilije imao laţnu vozačku dozvolu. Okrenuo se prema meni kao da je čuo moje neizgovorene optuţbe. Paţljivo odmjerenom mrzovoljom, rekao je: "Ne morate se osjećati duţnim ostati. Niste bili ni od kakve pomoći." Rekao sam da ću ga kasnije potraţiti u hotelu. Ta ga mogućnost nije previše uzbudila. 3 Laurel Drive usijecao se duboko između ţivica poput uskih engleskih uličica. Golema zelena barikada od različitih biljaka skrivala je pogled na vrt gospođe Fablon od strane ceste. Na drugoj strani vrta, pokraj muškarca za stolom pod suncobranom, sjedila je ţena koja je iz daljine izgledala poput Ginnyne sestre. Ručali su. Muškarac je imao dugačku čeljust koja se ukočila kada sam se pojavio na prilazu. Ustao je brišući usta ubrusom. Bio je visok i uspravan, a njegovo je koštunjavo lice bilo lijepo, iako svadljivog izgleda. "Ja ću polako krenuti", čuo sam kako je tiho rekao. "Nemoj se ţuriti, nikoga ne očekujem." "Nisam očekivao niti ja", rekao je kratko. Ispustio je svoj ubrus na napola pojedenog lososa u majonezi. Bez ijedne riječi ili pogleda, otišao je do svog Mercedesa parki-

17

ranog ispod hrasta, ušao u njega i odvezao se drugom stranom polukruţnog prilaznog puta. Ponašao se kao muškarac koji je očajnički traţio razlog da pobjegne. Gospođa Fablon ostala je za stolom, izgledajući prilično staloţeno. "Tko ste, zaboga, vi?" "Zovem se Archer. Ja sam privatni istraţitelj." "Da li vas dr. Sylvester poznaje?" "Ako me i poznaje, ja ne poznajem njega. Zašto?" "Tako je ţurno odjurio kada vas je ugledao." "Ţao mi je zbog toga." "Ne treba vam biti. Objed nije bio neki poseban uspjeh. Nemojte mi reći da vas je Audrey Sylvester unajmila da ga pratite." "Moguće je. Ali nije unajmila mene. Zar je trebala?" "Sigurno ne do mojih kućnih vrata. George Sylvester je moj obiteljski liječnik već deset godina, i veza između nas dvoje je strastvena kao i sredstvo za umirivanje." Nasmiješila se vlastitom duhovitom objašnjenju. "Da li vi pratite ljude, gospodine Archer?" Pogledao sam u njezine oči da vidim šali li se. Ako se i šalila, one to nisu pokazivale. Bile su blijedoplave, s nekakvom pastelnom neprobojnošću. Zanimale su me njezine oči, zato što još nisam uspio vidjeti oči njene kćeri. Bile su to nevine oči, ne mladalačke već nevine, kao da su primale samo odabrane činjenice. Takve oči išle su uz paţljivo obojenu plavu kosu koja je bila poput tučenog vrhnja na njenoj lijepoj lubanji, uz nevjerojatno dobru figuru ispod odveć djevojačke haljine, i uz opušten način na koji je dozvolila da je promatram. No, ispod svoje mirnoće bila je napeta. "Sigurno me zbog nečega traţe", rekla je napola se osmjehujući. "Traţe li me zbog nečega?" Nisam joj odgovorio. Pokušavao sam smisliti taktičan način da dotaknem temu o Ginny i Martelu.

18

"Nastavljam vam postavljati pitanja", rekla je, "a vi ne odgovarate. Je li to način rada detektiva?" "Imam vlastite načine rada." "Tajanstvene načine kojima izvodite čuda? Već sam posumnjala u to. Sada mi recite kakva to čuda izvodite." "Imaju veze s vašom kćeri Ginny." "Vidim." Ali njezin se pogled nije promijenio. "Sjednite, ako ţelite." Pokazala je na metalni stolac nasuprot njoj. "Je li Virginia u nekoj nevolji? Nikada nije bila." "To je pitanje na koje pokušavam dobiti odgovor." "Tko vas je nagovorio na to?" rekla je prilično oštro. "Da nije George Sylvester?" "Zašto mislite da je to bio on?" "Zbog načina na koji je upravo pobjegao." Paţljivo me promatrala. "Ali to nije bio George, zar ne? On je prilično opčinjen Virginijom - svi su muškarci opčinjeni njome - ali ne bi se tako izloţio - " Napravila je stanku. "Ne bi se izloţio?" Podigla je svoje odveć počupane obrve. "Navodite me i tjerate da kaţem stvari koje ne ţelim." Zaustavila je dah. "Znam, to je morao biti Peter. Je li tako?" "Ne mogu odgovoriti na to." "Ako se radi o Peteru, očajniji je nego što sam pretpostavljala. Radi se o Peteru, zar ne? Već neko vrijeme prijeti da će unajmiti istraţitelje. Peter je lud od ljubomore, ali nisam imala pojma da je otišao ovako daleko." "Ovo nije tako daleko. Zatraţio je da provjerim podrijetlo muškarca za kojeg se Ginny planira udati. Pretpostavljam da poznajete Francisa Martela." "Upoznala sam ga, naravno. On je fascinantna osoba." "Ne sumnjam. Ali nešto se dogodilo u posljednjih sat vremena što me je navelo na pomisao da ga ipak vrijedi provjeriti. Prisustvovao sam tom događaju, na cesti ispod njegove kuće. Muškarac ga je pokušao fotografirati. Martel ga je otjerao pištoljem. Prijetio je da će ga ubiti."

19

Mirno je kimnula glavom. "Uopće ga ne krivim." "Zar ima naviku prijetiti ljudima da će ih ubiti?" "To ne bi bilo ubojstvo, već samoobrana." Zvučala je kao da nekoga citira. "Postoje razlozi za ono što ste vidjeli, sigurna sam. On ne ţeli da njegov identitet bude poznat." "Znate li vi tko je on?" "Zavjetovala sam se na šutnju." Dodirnula je svoje crvene usne prstom namazanim lakom iste nijanse crvene boje. "Tko je on?" upitao sam. "Izgubljeni francuski kralj?" Ne trudeći se, uspio sam je zaprepastiti. Buljila je u mene otvorenih usta. Onda se sjetila da bolje izgledaju dok su zatvorena te ih je zatvorila. "Ne mogu vam reći tko je on", odgovorila je nakon nekog vremena. "Moglo bi doći do ozbiljnih međunarodnih reperkusija ukoliko bi Francis bio otkriven." Ponovno se činilo kao da recitira. "Sigurna sam da imate dobre namjere - za Petera baš nisam tako sigurna - ali zamolit ću vas da prekinete istragu i okanite se toga, gospodine Archer." Ovoga puta nije se šalila. Njezin je glas bio ozbiljan. "Pokušavate li mi reći da je Martel neka vaţna politička figura?" "Bio je. I ponovno će biti, kada budu postojali uvjeti za to. Trenutno je u egzilu", dramatično je rekla. "Iz Francuske?" "On je Francuz, da, to ne taji." "Ali njegovo ime nije Francis Martel?" "Ima ga pravo koristiti, ali to nije njegovo pravo ime." "Kako se zove?" "Ne znam. Ali radi se o jednom od velikih francuskih imena." "Imate li dokaze za sve što ste rekli?" "Dokaze?" Nasmiješila mi se kao da posjeduje nadmoćno znanje dobiveno izravno iz izvora. "Od svojih prijatelja ne traţite dokaze." "Ja traţim."

20

"Onda vjerojatno nemate mnogo prijatelja. Vidim da ste sumnjičave naravi. Vi i Peter Jamieson dobar ste par." "Poznajte li ga dugo?" Mislio sam na Martela, ali ona je krivo shvatila moje pitanje mislim namjerno. "Poznajemo ga već dvadeset godina." Pokazala je prema nepravilno postavljenoj katnici iza sebe. "Kunem vam se da mu barem jednako tako dugo brišem nos. Kada je Peterova majka umrla, na neki sam način preuzela brigu o njemu. Bio je malen dječak. Ali maleni dječaci odrastu, i kada je odrastao, zaljubio se u Ginny, na što nije imao pravo. Njoj nije stalo do Petera na taj način, nikada joj nije bilo stalo. Jednostavno je svladao njezin otpor zbog toga što nije postojao netko drugi." Zvučala je kao da joj je Peter usprkos svemu drag. Rekao sam joj to. "Naravno, zavoliš čovjeka kada ga viđaš svaki dan tijekom dvadeset godina. Također ga i prezirem, posebno ovoga trenutka. Moja kći ima savršenu priliku. Ona je prekrasna djevojka" - podigla je bradu kao da Ginnyna ljepota pripada i njoj, poput obiteljskog nasljedstva - "i zasluţuje svoju priliku. Ne ţelim da Peter ili vi sve to pokvarite." "Nemam namjeru ništa pokvariti." Uzdahnula je. "Ne mogu li vas uvjeriti da jednostavno sve to ostavite?" "Ne prije nego obavim još neke daljnje provjere." "Hoćete li mi onda obećati jednu stvar? Hoćete li to pokušati obaviti a da pritom ne pokvarite Ginnyne planove? To što ima s Francisom Martelom tako je blještavo i sjajno, i tako novo. Nemojte to pomutiti." "Neću, ako je stvarno." "Stvarno je, vjerujte mi. Francis Martel oboţava tlo po kojem ona korača. A i Virginia je prilično luda za njim." Činilo mi se da osjećam kako je u onome što je rekla najviše od svega bila prisutna njezina ţelja da sve to doista bude istina, i "bacio sam kost":

21

"Je li zato otišla s njim na vikend?" Njezine plave oči, dosad nepomične, trgnule su se. "Nemate prava postavljati takva pitanja. Vi niste dţentlmen." "Ali Martel jest?" "Dosta mi je i vas i vaših insinuacija, gospodine Archer." Ustala je. Bio je to znak da trebam otići.

4 Otišao sam do susjednih vrata Jamiesonove kuće. Bilo je to veličanstveno španjolsko zdanje, sablasno bijelo, sa sterilnim ozračjem institucije. Ţena koja je otvorila vrata, nakon što sam nekoliko puta zazvonio, nosila je prugastu sivu haljinu koja je mogla biti i odora, ali nije to bila u potpunosti. Bila je lijepa i tamnoputa, pomalo zapovjedničkog drţanja kakvog obično ima jedina ţena u velikoj kući. "Niste morali toliko zvoniti. Čula sam vas i prvi put." "Zašto onda niste otvorili nakon prvoga zvona?" "Imam pametnijeg posla od otvaranja vrata", rekla je strogo. "Stavljala sam gusku u pećnicu." Pogledala je u svoje masne ruke i obrisala ih o pregaču. "Što ste ţeljeli?" "Ţelio bih vidjeti Petera Jamiesona." "Mlađeg ili starijeg?" "Mlađeg." "On je vjerojatno još uvijek dolje u Teniskom klubu. Pitat ću njegovog oca." "Moţda bih mogao razgovarati i s gospodinom Jamiesonom. Zovem se Archer." "Provjerit ću." Čekao sam u mračnom predvorju na španjolskoj stolici s visokim naslonom koju je Torquemada napravio vlastitim rukama. Domaćica se napokon vratila i, iznenađena, rekla da će me gospodin Jamieson primiti. Odvela me pokraj zatvorenih

22

vrata od hrastovine do hrastovinom obloţene knjiţnice kroz čije se udubljene ukošene prozore pruţao pogled na planine. Muškarac je potonuo u naslonjač pokraj prozora čitajući knjigu. Kosa mu je bila sijeda, a i lice mu je bilo vrlo blizu toj bezbojnoj nijansi. Kada je skinuo svoje naočale za čitanje i zagledao se u mene, mogao sam vidjeti da mu je pogled nejasan i odsutan. Dopola puna čaša viskija sa sodom stajala je na niskom stolu pokraj njega, a nadohvat ruke, na većem stolu, bila je boca burbona i vrč s vodom. Uhvatio sam pogled domaćice uperen prema viskiju sa sodom i boci kao da predstavljaju sve što je mrzila. Imala je grube crne oči i izgledala je kao osoba koja zna mrziti. "Gospodin Archer", rekla je. "Hvala vam, Vera. Dobar dan, gospodine Archer. Sjednite." Mahnuo je rukom prema naslonjaču nasuprot njegovomu. Njegova ruka je na svjetlu bila gotovo prozirna. "Ţelite li piće prije nego Vera ode?" "Ne tako rano, hvala." "Ni ja ne pijem često ovako rano." Primijetio sam da je knjiga u njegovim rukama okrenuta naopako. Nije ţelio da ga netko zatekne samo s pićem. Zatvorio je knjigu i poloţio je na stol. "Knjiga mrtvih", rekao je. "Egipatsko štivo. Moţete ići, Vera. Savršeno sam sposoban zabaviti gospodina Archera." "Da, gospodine", rekla je nesigurnim glasom i izašla oštro zatvarajući vrata za sobom. "Vera je snaţna ţena", rekao je Jamieson. "Ona je otrov mog postojanja, ali isto tako i blagoslov. Ne znam kako bi ovo kućanstvo funkcioniralo bez nje. Bila je poput majke mom sirotom dječaku. Moja ţena je mrtva već mnogo godina, znate." Činilo se da se meso oko njegovih očiju naboralo, kao da će se udarac njezine smrti ponoviti. Potegnuo je dug gutljaj viskija sa sodom da se zaštiti od njega. "Jeste li sigurni da nećete ništa popiti?" "Ne dok radim."

23

"Shvatio sam da radite za mog sina. Pitao me za savjet oko vašeg angaţiranja. Rekao sam mu neka to učini." "Drago mi je da ste upoznati s time. Onda ne moram okolišati. Mislite li da je Francis Martel varalica?" "Svi smo mi varalice do neke točke, ne biste li se sloţili? Uzmite mene, na primjer. Ja sam usamljeni pijanac, pijem sam, kao što vidite. Što više pijem, to sam više u iskušenju da to sakrijem. Jedini način na koji mogu sačuvati imalo integriteta jest da pijem otvoreno i da se zbog toga suočim s Peterom i, naravno, Verom." "Skinuli ste teret s duše", rekao sam uz osmijeh, "ali to mi ništa posebno ne govori o Martelu." "Ne znam, sve što sam naučio o ljudima morao sam naučiti proučavajući samoga sebe. To je dug i bolan proces", rekao je, onako više za sebe. "Ako je Martel varalica, mnogo riskira." "Jeste li ga upoznali?" "Ne. Ali iako je moj ţivot samotan, dobivam informacije iz vanjskog svijeta. Martel je podigao mnogo prašine u našem mjestu." "Kakav je zaključak?" "Postoje dva tabora. Uvijek je tako. To je najgora stvar oko demokracije; uvijek moraju postojati dva mišljenja oko svake teme." Govorio je kao muškarac koji je trebao nekoga tko će ga slušati. "Oni koji poznaju Martela i vole ga, uglavnom ţene, prihvaćaju ga kao uglednog Francuza s nezavisnim sredstvima financiranja. Drugi misle da je više-manje prevarant." "Varalica?" Podigao je svoju prozirnu ruku. "Teško. Nema sumnje da je kultivirani Europljanin." "I nema sumnje da ima nezavisne izvore financiranja?" "Mislim da nema. Slučajno znam da je njegov početni račun u mjesnoj banci šesteroznamenkast." "Koliko sam shvatio, vi ste u upravnom odboru banke." "Znači, raspitivali ste se o meni", rekao je pomalo ogorčeno. "Previše ste me počastili."

24

"To sam slučajno saznao od gospodina McMinna kada sam unovčavao ček. Moţete li otkriti podrijetlo Martelovog novca?" "Pretpostavljam da bih mogao pokušati." "To bi mogao biti posuđen novac", rekao sam. "Poznavao sam varalice koji su koristili posuđen novac, ponekad od gangstera, kako bi brzo pribavili status u novom mjestu boravka." "A s kojom svrhom?" "Znam za jednoga koji je uzeo u zakup gradski autobusni sustav, uništio ga, zatim se pokupio i ostavio ga u bankrotu. U posljednjih nekoliko godina neki su čak kupovali i banke." "Martel ništa ne kupuje, koliko ja znam." "Osim Virginije Fablon." Jamiesonovo se čelo namreškalo. Podigao je svoj viski sa sodom, vidio da je gotovo sve popio i ustao kako bi natočio još. Bio je visok, ali mršav i krhak. Kretao se poput starca, ali sumnjao sam da nije mnogo stariji od mene - najviše pedeset godina. Kada si je zamiješao novo piće i utješio se gutljajem istoga te se udobno smjestio u koţnom naslonjaču, rekao sam: "Ima li Ginny novca?" "Teško da bi taj iznos bio dovoljan da zainteresira takvog čovjeka. Osim toga, ona nije tip djevojke koja treba novac da bi zainteresirala bilo kojeg muškarca - zapravo, ona je vjerojatno odbila tolike udvarače o kojima većina mladih ţena moţe samo sanjati. Iskreno, bio sam iznenađen kada je prihvatila Petera, i ne tako iznenađen kada je razvrgnula zaruke. Pokušavao sam mu to sinoć reći. To je bilo bezazleno kada su bili školarci. Ali prekrasna mlada ţena moţe biti prokletstvo za običnog muškarca, pogotovo ako je izgubi." Koţa oko njegovih očiju ponovno se naborala. "Opasno je dobiti što ţelite, znate. To vas priprema na tragediju. Ali moj siroti sin to ne vidi. Mladi ljudi ne znaju učiti na greškama starijih."

25

Postajao je zamorno brbljiv. Dok sam gledao u planine iza njega, imao sam osjećaj nestvarnosti, kao da se suncem obasjan svijet pomaknuo izvan dosega. "Razgovarali smo o Fablonovima i njihovom novcu." Jamieson se vidljivo pribrao. "Da, naravno. Oni ne mogu imati pretjerano mnogo novca. Fablonovi su u jednom periodu imali novca, ali Roy je mnogo toga prokockao. Pričalo se da je to bio jedan od razloga zbog kojih je počinio samoubojstvo. Srećom, Marietta ima malen osobni prihod. Imaju dovoljno da ţive udobno, ali, kao što sam rekao, sigurno ne dovoljno da privuku lovca na bogatstvo. A kamoli lovca na bogatstvo koji i sam posjeduje stotine tisuće dolara u gotovini." "Je li sto tisuća dolara u banci sve što bi Martelu bilo potrebno da uđe u klub?" "Teniski klub? Sigurno ne. Morate biti predloţeni od barem jednog člana i proći na odboru za članstvo." "Tko ga je predloţio?" "Gospođa Bagshaw, vjerujem. To je uobičajena praksa kada članovi iznajme svoje kuće ovdje u gradu. To je znak paţnje, sitnica koju mogu učiniti za svog stanara." "I mnogo u njegovu korist. Prihvaćate li vi ideju da je Martel neka vrsta političkog bjegunca?" "Mogao bi biti. Iskreno, nisam obeshrabrivao Petera da vas unajmi zato što bih volio zadovoljiti svoju znatiţelju. Također bih htio da izbaci iz sebe svu tu zaokupljenost s Ginny. To ga boli više nego što moţda razumijete. Ja sam njegov otac, i to vidim. Moţda i nisam neki otac, ali poznajem svog sina. I poznajem Ginny." "Ne ţelite da vam Ginny bude snaha?" "Naprotiv. Ona bi osvijetlila bilo koju kuću, čak i ovu. Ali jako se bojim da ona ne voli mog sirotog sina. Bojim se da je pristala udati se za njega zato što joj ga je bilo ţao." "Gospođa Fablon uglavnom je rekla istu stvar." "Znači da ste razgovarali s Mariettom?" "Malo."

26

"Ona je daleko ozbiljnija ţena nego što se pretvara da jest. Takva je i Ginny. Ginny je uvijek bila jako ozbiljna, čak i dok je bila dijete. Imala je običaj sjediti u mojoj radnoj sobi čitave vikende, čitajući knjige." "Knjigu mrtvih?" "Uopće me ne bi iznenadilo." "Spomenuli ste da je njezin otac počinio samoubojstvo." "Da." Jamieson se nelagodno promeškoljio i posegnuo za svojim viskijem sa sodom, kao da je mala smrt koju mu je osiguravao bila homeopatski lijek protiv velike koja ga je čekala. "Desetkovanje mojih prijatelja posljednjih deset godina bilo je strahovito. Da ne spominjem svoje neprijatelje." "Što je bio Roy Fablon, prijatelj ili neprijatelj?" "Roy je bio prijatelj, jako dobar prijatelj u to vrijeme. Naravno da se nisam slagao s onime što je učinio ţeni i kćeri. Ginny je tada imala tek šesnaest ili sedamnaest godina, i to ju je jako pogodilo." "Što je napravio?" "Jedne noći odšetao je u ocean s odjećom na sebi. Njegovo tijelo pronašli su desetak dana kasnije. Morski psi su ga nanjušili i bio je strašno neprepoznatljiv." Rukom je prešao preko svog sivog lica i potegnuo dug gutljaj. "Jeste li vidjeli tijelo?" "Da. Natjerali su me. To je bilo vrlo poniţavajuće iskustvo." "Poniţavajuće?" "Strašno je shvatiti kako smo smrtni i što će nam napraviti vrijeme i plima. Sjećam se Roya Fablona dok je još bio jedan od najzgodnijih muškaraca na Princetonu, i jedan od najboljih atletičara." "Poznavali ste ga na Princetonu?" "Jako dobro. Bio je moj cimer. Ja sam zapravo bio taj koji ga je doveo ovamo u Montevistu." Ustao sam da krenem, ali zadrţao me na vratima. "Nešto vas moram pitati, gospodine Archer. Koliko dobro poznajete Montevistu? Ne mislim geografski. Društveno."

27

"Ne pretjerano. Prebogata je to sredina za moj dţep." "Onda bih vam kao starosjedilac Monteviste nešto trebao reći. Ovdje se moţe dogoditi gotovo sve. A skoro sve se i dogodilo. To je djelomice zbog odličnog šampanjca i, da budem iskren, zbog prisustva nevjerojatne količine novca. Montevista je međunarodno kupališno odmorište već gotovo čitavo stoljeće. Svrgnuti maharadţe trljaju se rame o rame s dobitnicima Nobelove nagrade, a kćeri čikaških tvorničara ovdje se udaju za sinove juţnoameričkih bilijunera. U tom kontekstu, Martel nije tako neobičan. Zapravo, kada ga usporediš s nekim drugim stanovnicima Monteviste, on je poprilično uobičajen slučaj. To biste stvarno trebali imati na umu." "Nastojat ću." Zahvalio sam se i otišao. 5 Sa zalaskom sunca slabjela je i vrelina dana. Dok sam prilazio Teniskom klubu, na licu sam mogao osjetiti hladan vjetar s oceana. Na vrhu glavne zgrade vijorila se zastava. Ţena na recepciji obavijestila me da je Peter najvjerojatnije pod tušem. Vidjela ga je kako se vraća s plaţe nekoliko minuta prije toga. Mogao sam ući i pričekati ga pokraj bazena. Jedna plava platnena stolica bila je slobodna pa sam sjeo. Popodnevni vjetar otjerao je gotovo većinu kupača. Na drugom kraju bazena, u zaklonjenom uglu iza tankog staklenog paravana, četiri strogo koncentrirane sjedokose dame igrale su bridţ. Poţelio sam da je pokraj mene netko s kim bih mogao podijeliti što mi prolazi glavom. Krupan mladić u kupaćim gaćama, koji nije izgledao kao moja moguća publika, izašao je iz garderobe. Poloţio je svoje isklesane udove na popločeni leţaj pokraj mene. Njegovo glatko, jednostavno lice krasila je određena divljina u oku. Niti njegova plava glava nije se uspjela oduprijeti bočici izbjeljivača za kosu. Primijetio sam da mu je kosa mokra i ravna kao da ju je upravo počešljao.

28

"Je li Peter Jamieson unutra?" "Jest. Odijeva se. Sjeli ste na moju stolicu, no sve je u redu. Mogu sjediti i ovdje." Pogladio je keramičke pločice pokraj sebe. "Vi ste njegov gost?" "Samo se trebam naći s njim." "Trčao je po plaţi. Rekao sam mu da je bolje da malo uspori. Moraš postupno raditi da bi došao do toga." "Ali moraš negdje početi." "Valjda. Osobno ne trčim mnogo. To istroši mišiće." S popriličnim ponosom pogledao je svoje brončane prsne mišiće. "Volim izgledati kao tipičan kalifornijski spasitelj." "Tako i izgledate." "Hvala vam", rekao je. "Uloţio sam u to mnogo vremena i rada. Kao i u surfanje. Ovaj sam posao prihvatio najviše zbog mogućnosti surfanja. Idem i na koledţ", dodao je. "Koji koledţ?" "Drţavni koledţ Montevista. Jedini ovdje." "Tko drţi katedru za francuski?" "Ne bih znao. Studiram ekonomiju. Jako je zanimljivo." Podsjetio me na priglupe plavuše koje su se rojile kalifornijskim krajolikom kada sam bio njegovih godina. Sada su velik dio studenata bili mladići. "Planirate studirati francuski, gospodine?" "Samo ţelim dobiti odgovore na neka pitanja." "Moţda vam gospodin Martel moţe pomoći. On je Francuz." "Je li on tu?" "Da, upravo sam razgovarao s njim - on govori i engleski, baš kao i mi." Pokazao je na drugi kat, prema kabini najbliţoj moru. Kroz otvoren prozor mogao sam vidjeti muškarca kako se kreće u sjeni platnene tende. Nosio je višebojni naramak. "Iseljava svoje stvari", rekao je spasilac. "Ponudio sam mu pomoć, ali nije ţelio da diram njegove osobne stvari." "Zar odlazi?"

29

"U svakom slučaju odustaje od kabine. Najljepše u svemu tome jest što je rekao da mogu uzeti namještaj koji je kupio za nju. Praktično je nov i morao ga je koštati bogatstvo. Izgledat će sjajno u mom stanu. Trenutno je sve što imam vreća za spavanje. Sav moj novac ide na odrţavanje automobila." "Automobila?" "Imam kombi za surfanje", rekao je. "A ja i moj prijatelj imamo sportski automobil za izlete van grada. Moţete uštedjeti mnogo vremena sa sportskim automobilom." Mladić me izluđivao. Problem je bio što je takvih poput njega bilo tisuće: neo-primitivci koji kao da nisu spadali u moderan svijet. No, onda mi je iznenada poput udarca sinulo da su oni moţda bolje od mene prilagođeni modernom svijetu. Mogli su ţivjeti kao sretni divljaci na plaţi dok su računala radila većinu poslova i donosila sve odluke. "Zašto se gospodin Martel iseljava iz kabine? Izgleda dobro." "Najbolja je. Iz nje moţete vidjeti niz obalu sve do grebena za surfanje." Ispruţio je svoju mišićavu ruku. "Gospodin Martel znao je sjediti ondje i promatrati nas kako surfamo. Jednom mi je rekao da je i sam malo surfao u svojim mlađim danima." "Je li rekao gdje?" "Na istom grebenu, mislim." "Je li već bio ovdje?" "Ne bih znao. Nije bio u moje vrijeme, u svakom slučaju." "I ne znaš zašto napušta kabinu?" "Nije mu se svidjelo ovdje. Uvijek se ţalio na nešto, naprimjer zašto je voda u bazenu slatka - mislio je kako bi morala biti slana. I nije se dobro slagao s nekima od članova." Mladić je ušutio. Njegov je mozak spojio dvije činjenice što je rezultiralo kratkotrajnom iskrom razboritosti. "Slušajte, nemojte reći Peteru Jamiesonu da mi gospodin Martel poklanja svoj namještaj. Njemu se to ne bi svidjelo." "Zašto ne?" "On je jedan od onih koji se nisu slagali s gospodinom Martelom. Nekoliko su se puta gotovo potukli."

30

"Zbog Ginny Fablon?" "Pretpostavljam da znate sve o tome, ha?" "Ne, ne znam." "Bolje da vam ništa ne govorim, u svakom slučaju. Peter Jamieson će saznati, a ja ću nadrapati zato što pričam o članovima." Bilo mu je neugodno zbog svega što je već ispričao. Jedna od igračica bridţa spasila ga je od mojih pitanja. Zazvala ga je preko bazena: "Stan, hoćeš li nam donijeti četiri kave? Crne!" Ustao je i odvukao se. Stavio sam sunčane naočale i uspeo se uz drveno stubište na drugi kat te odšetao do njegova kraja. Stol od španjolske trske usred Martelove kabine bio je natrpan stvarima: muški i ţenski kupaći kostimi, ogrtači i odijela za plaţu, peraje i maske, boce burbona i konjaka, mali električni grijač, bambusov štap. Martel je izašao iz jedne od dviju unutarnjih garderoba noseći minijaturni televizor kojeg je spustio na stol. "Selite se?" Izgledao je oštro. Sada sam ja nosio naočale, a on nije. Oči su mu bile vrlo tamne i jasne, ističući intenzitet njegova lica. Imao je dugačak nos, lagano zakrivljen; činio ga je samouvjerenim i znatiţeljnim. Nije se činilo da me prepoznao. "Pa što ako se selim?" rekao je opreznim tonom. "Razmišljam o tome da preuzmem vaše mjesto." "To neće biti moguće. Iznajmio sam ga za čitavu sezonu." "Ali nećete ga koristiti." "Još nisam odlučio." Više je razgovarao sa sobom nego sa mnom. Njegov pogled premjestio se s mene na obalu. Okrenuo sam se i pratio ga. Plavi val razbio se na grebenu i postao bijeli. Malo dalje, desetak mladića klečalo je na svojim daskama poput štovatelja nekog kulta. "Jeste li ikada surfali?" "Ne."

31

"Ronili? Primijetio sam da tamo imate nešto od opreme." "Da, malo sam ronio." Slušao sam ga pozorno. Još je uvijek imao naglasak, ali bio je mnogo slabiji nego kada se svađao s Harryjem Hendricksom, i nije koristio nikakve francuske riječi. Naravno, sada je bio manje uzbuđen. "Jeste li ikad ronili na Mediteranu? Kaţu da ronjenje potječe s Mediterana." "Istina je, i jesam", rekao je. "Slučajno sam rođeni Francuz." "Iz kojega grada?" "Pariza." "To je zanimljivo. Bio sam u Parizu tijekom rata." "Mnogo Amerikanaca je bilo ondje", odgovorio je ravnodušno. "A sada, ako ćete me ispričati, moram se riješiti ovih stvari." "Mogu li pomoći?" "Ne. Hvala vam. Doviđenja." Kratko se naklonio. Otišao sam, pokušavajući analizirati moje dojmove o njemu. Ugljenocrna kosa, glatko lice i nepomućena oštrina njegovih očiju govorili su mi da nema više od trideset godina. No, imao je kontroliranu snagu i suzdrţljivost starijeg čovjeka. Nisam znao što bih mislio o njemu. Pronašao sam ulaz u labirint garderoba u prizemlju. Škola je već bila završila i banda malenih dječaka udarala se međusobno ručnicima po nogama ispuštajući zvukove prijetnji i strašnog smijeha. Rekao sam im neka zašute. Pričekali su dok im nisam izašao iz vidokruga, a zatim se nastavili smijati još gromoglasnije nego trenutak ranije. Peter je ispred zamagljenog ogledala vezivao svoju kravatu. Uhvatio je moj odraz u ogledalu i okrenuo se s osmijehom, prvim kojeg sam vidio na njegovom licu. Bio je sjajan i crven. "Nisam znao da ste ovdje. Trčao sam po plaţi." "Dobro", rekao sam. "Upravo sam razgovarao s Martelom. Seli svoje stvari iz kabine. Moţda planira zbrisati." "S Ginny?"

32

"Nisam mislio da je pametno da ga to pitam. U normalnim okolnostima ne bih mu niti pristupio. To nije dobar način rada. No, moţda nam vrijeme prebrzo istječe." Izbrisao sam Peterov osmijeh i naveo ga da počne gristi svoju usnicu. "Nadao sam se da moţete učiniti nešto kako biste ga spriječili." "Nisam odustao. Problem je što ne znam koja pitanja trebam postaviti. Nikada nisam bio u Francuskoj, i ne sjećam se baš mnogo francuskog iz srednje škole." "Niti ja. Slušao sam francuski kao brucoš kod profesora Tappingera, no srušio me." "Je li to bilo na ovdašnjem koledţu?" "Da." Osjetio se obveznim da mi objasni kako je trebao ići na Princeton, ali nije uspio zbog loših ocjena. "Ali diplomirao sam lani na Montevisti." "I Ginny je trebala diplomirati ove godine?" "Da. Pauzirala je nekoliko godina. Bila je recepcionerka u klinici dr. Sylvestera, ali to joj je dojadilo i prošle se godine vratila u školu." "Je li taj vaš Tappinger bio jedan od njenih profesora?" "Predavao je većinu francuskih predmeta." "Je li Tappinger dobar predavač?" "Ginny je tako mislila, a bila je jedan od njegovih najboljih studenata." "Onda će nam on sigurno htjeti pomoći." Rekao sam Peteru da dogovori sastanak s profesorom, za danas popodne ako je moguće, i da ćemo se naći na parkiralištu. Nisam ţelio da nas Martel vidi kako zajedno napuštamo klub. 6 "Gospodin Jamieson je upravo otišao", rekla je ţena na recepciji. "Ne znam kako ste se mimoišli s njim." Imala je njeţan glas i zvučala je zaista zabrinuto. Malo sam je bolje promotrio. Bila je to povučena mlada ţena odjevena u odijelo od smeđeg tvida. Njezina tamna kosa uokvirivala je pri-

33

vlačno ovalno lice. Bila je prejako našminkana, no to je bilo vezano uz prirodu njenoga posla. "Razgovarao sam s gospodinom Jamiesonom unutra, ali nemojte to nikome spominjati." "Zašto bih to nekome spominjala?" pitala je. "Netko bi vas mogao pitati." "Nikada ne raspravljam o stvarima koje se tiču dolazaka i odlazaka članova i njihovih gostiju. Osim toga, ne sjećam se vašeg imena." "Archer, Lew Archer." "Ja sam Ella Strome." Na pločici s imenom na stolu ispred nje pisalo je: Gospođa Strome, klupska tajnica. Vidjela je kako gledam u pločicu i dodala neutralnim tonom: "Više nisam u braku." "Nisam niti ja. Kada završavate s poslom i idete na večeru?" "Večeras ne idem. Imamo večeru s plesom. No, hvala vam." "Ne spominjite to." Na parkiralištu pokraj teniskih terena Peter me čekao u svojoj Corvetti. Mjesto je bilo okruţeno ogromnim zelenim grmovima eukaliptusa i njihov opojan revitalizirajući miris začinio je zrak. Samo je jedan od šest terena bio u uporabi: profesionalac u majici teniskog kluba pokazivao je vrlo malenoj djevojčici kako servirati, dok je njezina majka promatrala sa strane. "Profesor Tappinger nije u svom uredu i nije kod kuće", rekao je Peter. "Njegova je ţena rekla da bi trebao biti na putu kući."

34

"Mogao bih iskoristiti još malo vremena ovdje. Koliko sam shvatio, gospođa Bagshaw ţivi u klubu." "Ona je u jednoj od ladanjskih kuća." Pokazao je prema drveću u pozadini parkirališta. "Jeste li je pitali štogod o gospodinu Martelu?" "Ne." "Ali vi poznajete gospođu Bagshaw?" "Ne tako dobro. Poznajem sve u Montevisti", dodao je bez oduševljenja. "I oni poznaju mene, pretpostavljam." Prošao sam kroz prolaz između eukaliptusa i kroz vrata u drvenoj ogradi koja je obrubljivala travnjak pored bazena. Dvanaestak sivo obojenih ciglenih ladanjskih kućica bilo je razbacano po travnjaku, zaštićeno od pogleda susjeda popločenim zidovima i cvjetnim grmovima. Maleni Meksikanac u kaki odijelu hodao je po cvjetnim nasadima s crijevom za polijevanje. "Buenos Dias." "Lijep je dan", rekao je pokazujući svoje blještavobijele zube i okrenuo crijevo iz kojeg je prskala voda prema nebu, poput fontane. "Traţite nekoga?" "Gospođu Bagshaw." "Ono tamo je njezina kuća." Krov je bio poluzakriven ljubičastim cvjetovima. "Upravo se vratila, prije nekoliko minuta." Ispostavilo se da je gospođa Bagshaw bila jedna od četiriju igračica bridţa pored bazena, ona koja je naručila kavu. Bila je otprilike u uzbune vrijednim sedamdesetima. "Nisam li vas maloprije vidjela kako razgovarate sa Stanleyjem?" pitala me na vratima. "Jeste." "A onda i s gospodinom Martelom?" "Da." "A sada ste došli k meni. To je zanimljivo napredovanje." Zatresla je svojim sijedim uvojcima. "Ne znam trebam li biti polaskana ili posramljena." "Ni jedno ni drugo, gospođo Bagshaw. Zovem se Archer i privatni sam istraţitelj, kao što ste već moţda pogodili."

35

Pustila me u dnevni boravak koji je sadrţavao previše namještaja. Orijentalni sag na podu bio je tako dobar da sam mrzio što moram stati na njega. Primijetila je da sam zastao. "Uopće ne ide uz ovo mjesto. Ali nisam mogla podnijeti da ga ostavim." Bez promjene tona u glasu rekla je: "Sjednite. Pretpostavljam da ste i vi dio aktualnoga seoskog sporta koji se sastoji od zadiranja u poslove Francisa Martela." "To je moje zanimanje, a ne sport." "Tko vas je doveo ovamo?" pitala je osorno. "Mjesna obitelj." "Marietta Fablon?" "Ona je zainteresirana za rezultat mojih istraţivanja, da." "Istraţivanja su ušminkana riječ za ono što činite, gospodine Archer. Vi tjerate gospodina Martela iz grada. Je li to vaš cilj?" "Nije." "Sumnjam u to. On odlazi, znate to. Tako mi je rekao prije nepunih petnaest minuta." "Ide li Ginny Fablon s njim?" Spustila je pogled na svoje krilo. "O gospođici Fablon nije bilo riječi. U svakom slučaju ona je mlada ţena u dvadesetčetvrtoj godini - u njezinoj dobi bila sam udana već pet godina - i savršeno je sposobna brinuti se o sebi i samostalno donositi odluke." Njezinom glasu, koji je na trenutak zadrhtao, povratila se snaga. "Sposobnija nego većina mladih ţena, po mom mišljenju." "Znači, mislite da ona odlazi s njim." "Ne znam. Ali vjerujem kako je ovo slobodna zemlja." "Jest za one ljude koji znaju s čim i s kim imaju posla. Ne moţete donijeti ispravne odluke ako ne znate činjenice." Zatresla je svojim uvojcima. Lice joj je ostalo nepomično, poput cementa. "Ne ţelim da mi drţite predavanje. Ja sam uvela Francisa Martela u Montevistine - ah - krugove, i osjećam se savršeno zadovoljnom time što sam napravila. Meni se on sviđa. Istina je da vam ne mogu predočiti kopiju njegova

36

obiteljskog stabla. Ali sigurna sam da je dobro. On je jedan od najuglađenijih mladih Francuza koje poznajem." "On je, dakle, Francuz?"

37

"Postoji li ikakva sumnja?" "Uvijek postoji sumnja, dok se ne ustanove činjenice." "A vi ste veliki skupljač činjenica, zar ne?" "Prirodno je da to nastojim biti u svojim istragama." Bila je to poprilično oštra razmjena mišljenja koja ju je razljutila. Riješila se svoje ljutnje glasno se nasmijavši. "Vi ste drski, zar ne?" "Moţda. Ionako nisam ništa saznao od vas." "To je zato što nemate što saznati. Samo zato što gospodin Martel ne izgleda poput drugih, oni pretpostavljaju da u njegovoj prošlosti postoji neka mračna tajna. Problem s mojim susjedima je jednostavan. Nemaju što raditi i ţive prekapajući po tuđem prljavom rublju. Ako nema dosta prljavog rublja, onda ga sami izmisle." Mora da je nesigurna, mislio sam, inače ne bi pričala toliko mnogo i tako dobro. Martel je do neke granice bio njezina odgovornost. Tišinu između nas prekinula je pitanjem: "Jeste li saznali išta što bi govorilo protiv njega?" "Zapravo ne. Ne još." "Implicirate da očekujete." "Ne znam. Kako ste se upoznali s njim, zbog prodaje imanja?" "Oh, ne, imamo zajedničke prijatelje." "Ovdje u Montevisti?" "U Washingtonu", rekla je, "preciznije - u Georgetownu. General Bagshaw i ja nekoć smo ţivjeli u Georgetownu." "I tamo ste upoznali Martela?" "To nisam rekla. On je poznavao neke naše stare susjede - " Oklijevala je, sumnjičavo me promatrajući. "Mislim da vam ne bih smjela otkriti njihovo ime." "Pomoglo bi kada biste to učinili." "Ne. Oni su vrlo fini i dragi ljudi i ne ţelim da im dosađujete ovakvim stvarima." "Martel ih je iskoristio kao preporuku. Oni to moţda ne bi odobrili. Moţda ga čak ni ne poznaju." "Sigurna sam da ga poznaju."

38

"Jesu li mu dali kakvu pismenu preporuku?" "Ne." "Znači, sve što imate je njegova riječ?" "Čini se - činilo se dovoljnim. Govorio je vrlo slobodno i iscrpno o njima." Ali sumnja s kojom me promatrala nastavila se širiti i produbljivati, srozavajući njezino povjerenje u vlastitu prosudbu. "Mislite li ozbiljno da je varalica?" "Moj um je otvoren svemu. Pokušavam otvoriti vaš." "I izmamiti iz mene ime", rekla je prilično hladnokrvno. "Ako ţelite pomoći, ne morate mi reći ime." "Kako mogu pomoći?" "Nazovite svoje prijatelje u Georgetownu i pitajte ih što znaju o Martelu." Podigla je glavu. "Moţda to i napravim." "Molim vas, učinite to. Oni su jedini pravi trag koji imam." "Hoću. Večeras." "Mogu li vam se kasnije javiti u vezi toga?" "Mislim da moţete." "Oprostite ako sam vas uznemirio." "Niste. To je zapravo moralno pitanje. Jesam li napravila nešto dobro ili nešto loše? Naravno, ako bismo razmišljali o mogućim posljedicama svega što radimo, završili bismo ne radeći ništa." "Kada on odlazi?" "Odmah, mislim. Danas ili sutra." "Je li rekao zašto?" "Ne. Bio je vrlo šutljiv. Ali znam zašto. Svi ga za nešto sumnjiče. Ovdje nije stekao prijatelje." "Osim Ginny." "Nju nije spominjao." "Nije rekao kamo ide?" "Ne." 7

39

Peter me čekao na vratima drvene ograde. Profesor Tappinger bio je kod kuće i bio je spreman primiti nas. Ţivio je u susjednom lučkom gradu, u poprilično oronuloj četvrti čija je jedina očigledna prednost bio pogled na ocean. Sunce, teško i crveno, sada se nalazilo gotovo na horizontu. Njegov odsjaj plutao je na vodi poput vatre. Tappingerova kuća bila je zelena štukana seoska kućica koja je, osim po boji, predstavljala duplikat svake treće kuće u bloku. Betonski prilaz koji je vodio do ulaznih vrata bio je očita prepreka koturaljkama, biciklima i triciklima. Djevojčica od šest ili sedam godina otvorila je vrata. Imala je bob frizuru i nevjerojatno velike oči. "Tata kaţe da mu se moţete pridruţiti u radnoj sobi." Povela nas je kroz dnevni boravak oronulog izgleda sve do kuhinje. Ţena je bila nagnuta nad sudoperom u pasivno-agresivnom stavu, guleći krumpir. Dječak od otprilike tri godine udarao ju je po .nozi glasno se smijući. Na njega uopće nije obraćala paţnju, a nas je samo ovlaš pogledala. Bila je to zgodna ţena, ne starija od trideset godina, s mladalački visoko svezanim repom i plavim očima kojima me smireno osmotrila. "On je u radnoj sobi", rekla je, laktom pokazujući prema vratima. Vrata su vodila u preuređenu garaţu koja je sada bila natrpana policama za knjige. Fluorescentno svjetlo visjelo je na lancu iznad radnog stola koji je bio zatrpan otvorenim knjigama i papirima. Profesor je sjedio za njima okrenut leđima. Nije se okrenuo kada mu se Peter obratio. Činilo se da nam je htio dati do znanja da smo prekinuli njegov vaţan intelektualni rad. "Profesore Tappinger?" Peter je ponovio. "Čujem vas." Njegov glas bio je nestrpljiv. "Ispričajte me još jednu minutu, molim vas. Pokušavam završiti rečenicu." Počešao se po glavi tupim krajem olovke i nešto pribiljeţio. Njegova brončano-smeđa kosa imala je tračak sivila na vrhovima. Kada je napokon ustao, vidio sam da je nizak muškarac, i

40

barem deset godina stariji od svoje zgodne ţene. I on je također vjerojatno bio zgodan, sa svojim njeţnim usnama i pravilnim crtama lica. Ali izgledao je kao da je nedavno bio bolestan, a oči iza naočala za čitanje još su uvijek podsjećale na to. Stisak njegove ruke bio je hladan. "Kako ste, gospodine Archer? Kako si, Peter? Oprostite što ste me morali čekati. Kradem ove dragocjene trenutke za koncentraciju. S opterećenjem tako velike satnice predavanja i svih priprema koje to zahtijeva, nije lako išta napisati. Zavidim Flaubertu na luksuzu kojeg je imao kada je čitave dane provodio samo u potrazi za pravom riječi, le mot juste - " Činilo se da Tappinger ima profesionalnu deformaciju neprestanog pričanja. Prekinuo sam ga: "Na čemu radite?" "Na knjizi, ako ikada budem imao vremena napisati je. Moja tema su francuski utjecaji na modernu američku knjiţevnost trenutno proučavam sporno pitanje Stephena Cranea. Ali vas to ne bi zanimalo. Peter mi kaţe da ste privatni istraţitelj." "Da. Pokušavam doći do nekih informacija o muškarcu koji se zove Francis Martel. Jeste li se upoznali s njim?" "Sumnjam u to, ali njegovo je ime svakako interesantno. To je jedno od drevnih francuskih imena." "Martel je navodno Francuz. Tvrdi da je politički izbjeglica." "Koliko je star?" "Oko trideset." Opisao sam ga: "On je muškarac srednje visine, u formi i brz na nogama. Crna kosa, crne oči, tamna put. Ima francuski naglasak koji varira od jakog do slabog." "I vi mislite da se pretvara?" "Ne znam. Ako je laţov, prevario je popriličan broj ljudi. Pokušavam saznati tko i što je on zapravo." "Zaista varljiva stvar", dubokoumno je rekao Tappinger. "Što ţelite da učinim - poslušam njegov francuski i prosudim je li autentičan?" Bio je tek poluozbiljan, ali ja sam mu odgovorio ozbiljno. "To bi mogla biti dobra ideja, ako bismo je mogli razraditi. No Martel je trenutno u fazi napuštanja grada. Mislio sam da biste

41

me mogli opskrbiti nekim pitanjima na koje bi samo obrazovani Francuz mogao odgovoriti - " "Ţelite da pripremim test, je li tako?" "S odgovorima." "Mislim da to mogu napraviti. Kada ga trebate? Sutra?" "Ovog trenutka." "To je jednostavno nemoguće." "Ali on moţe otići svake minute." "Tu vam ne mogu pomoći!" Tappingerov je glas postao ţenskast. "Imam četrdeset eseja koje večeras moram pročitati - ti birokrati na koledţu ne mogu mi osigurati niti studenta koji bi mi pomagao. Nemam vremena ni za vlastitu djecu - " Rekao sam: "U redu, preskočit ćemo to. Ionako to nije bila dobra ideja." "Ali nešto moramo napraviti", rekao je Peter. "Rado ću vam platiti za vaše vrijeme, profesore." "Ne ţelim vaš novac. Samo ţelim slobodno koristiti vlastite dane." Tappinger je praktično cvilio. Njegova ţena otvorila je vrata od kuhinje i pogledala nas. Njezino lice bilo je briţno, no nekako se činilo da je od prečestog korištenja taj izraz izgubio na jačini. "U čemu je problem, tatice?" "Ni u čemu, i ne zovi me tatica. Nisam mnogo stariji od tebe." Slegnula je ramenima u znak pomirljivosti i pogledala me. "Nešto nije u redu?" "Čini se da idemo na ţivce vašemu muţu. Ovo nije bio dobar trenutak za posjet." Tappinger se malo tiše obratio ţeni: "To nije ništa što bi tebe trebalo zabrinjavati, Bess. Morao bih pripremiti neka pitanja da testiramo određenog čovjeka u poznavanju francuskog." "To je sve?" "To je sve." Zatvorila je kuhinjska vrata. Tappinger se okrenuo prema nama: "Oprostite mi na podizanju glasa. Imam glavobolju." Rukom je pritisnuo svoje blijedo zaokruţeno čelo. "Valjda bih

42

mogao sada obaviti taj posao za vas - potrošio sam dvostruko više energije samo pričajući o tome - ali ne razumijem čemu ţurba." Peter je rekao: "Martel odvodi Ginny sa sobom. Moramo ga zaustaviti." "Ginny?" Tappinger je izgledao zbunjeno. "Mislio sam da ste mu rekli za nju", rekao sam Peteru. "Pokušao sam, telefonski, ali nije me htio slušati." Okrenuo se Tappingeru. "Sjećate se Virginije Fablon, profesore?" "Naravno da se sjećam. Je li ona upletena u ovo?" "Itekako. Ona kaţe da se namjerava udati za Martela." "A ti si i sam zaljubljen u nju, o tome se radi?" Peter je pocrvenio. "Da, ali ne radim ovo iz sebičnih razloga. Ginny ne shvaća u kakve se nevolje uvaljuje." "Jesi li razgovarao s njom o tome?" "Pokušao sam. No, opčinjena je Martelom. On je bio razlog zbog kojeg je prošlog mjeseca napustila školu." "Stvarno? Mislio sam da je bolesna. Tako se barem pričalo po koledţu." "Sve je u redu s njom", rekao je Peter. "Osim njega." "Kakvo je njezino mišljenje o njegovom francuskom?" "Potpuno je oduševljena", rekao je Peter. "Onda je vjerojatno Francuz. Gospođica Fablon vrlo dobro poznaje jezik." "Mogao bi biti i Francuz i varalica", rekao sam. "Zapravo pokušavamo otkriti je li on obrazovani aristokrat za kojeg se izdaje." Po prvi puta Tappinger je izgledao zainteresirano. "To bi se dalo provjeriti. Dajte da probam." Sjeo je za svoj prenatrpani stol i podigao olovku. "Dajte mi samo deset minuta, gospodo." Povukli smo se u dnevni boravak. Gospođa Tapppinger slijedila nas je iz kuhinje, u stopu praćena trogodišnjakom. "Je li tatica dobro?" pitala me glasom male djevojčice, toliko tankim i slatkim da je zazvučao kao parodija. "Mislim da jest."

43

"Nije dobro, još od lani. Odbili su njegov zahtjev za puni profesorski poloţaj na sveučilištu. To je bilo strašno razočaranje za njega. Iskaljuje se - pa - na svakome tko mu je na raspolaganju. Posebice na meni." Opet je slegnula ramenima. Ovoga puta da utješi samu sebe. "Molim vas", Peter je rekao u nelagodi. "Profesor Tappinger već se ispričao." "To je dobro. Obično se ne ispričava. Pogotovo kada se radi o njegovoj obitelji." Mislila je na sebe. Zapravo je ţeljela razgovarati o sebi, a ja sam bio osoba koju je priţeljkivala za sugovornika. Njezino tijelo naslonjeno na okvir vrata, povremen pogled plavih očiju, pokreti usana znakovitiji od riječi koje je izgovarala otkrivali su da je zapravo uspavana ljepotica zarobljena u kući s temperamentnim profesorom koji je ostao bez svoga unapređenja. Trogodišnjak ju je udarao, pritišćući joj pamučnu haljinu između zaobljenih bedara. "Vi ste lijepa djevojka", rekao sam, dok je Peter poput našeg pratioca na zabavi stajao iznad mene. "Nekoć sam bila ljepša - prije dvanaest godina kada sam se udala za njega." Zanjihala je bokovima. Zatim je podigla dijete i odnijela ga u kuhinju kao pokajnički teret. Udana ţena s malom djecom baš i nije bila moj tip, ali zainteresirala me. Osvrnuo sam se po njezinoj dnevnoj sobi. Bila je otrcana, s dotrajalim tepihom i pohabanim javorovim namještajem. Zidovi su bili oblijepljeni postimpresionističkim reprodukcijama, vizijama idealnog svijeta. Zalazak sunca na prozoru natjecao se s briljantnošću Van Gogha i Gauguina. Sunce je gorjelo na vodi poput vatrenog broda, tonući polako dok od njega nije ostao samo crveni dim kao jedini trag na nebu. Ribarski brod plovio je prema luci, crn 1 malen naspram velikom zapadu. Iznad blistave vode letjelo je nekoliko galebova poput iskrica koje se gase. "Zabrinut sam za Ginny", rekao je Peter iznad mog ramena. I ja sam bio zabrinut, iako to nisam izrekao. Iznenadni trenutak

44

kada je Martel potegao pištolj na Harryja Hendricksa, koji se tada nije činio stvarnim, sada je bio stvaran u mom sjećanju. Osim toga, ideja o testiranju Martela u francuskom činila se pomalo smiješnom. Crvenokosi dječak od kojih jedanaest godina ušao je kroz ulazna vrata. Vaţno je zakoračio u kuhinju i objavio svojoj majci da ide k susjedu gledati televiziju. "Ne, ne ideš." Njezin oštar majčinski glas bio je prilično različit od onoga kojeg je koristila sa svojim muţem i sa mnom. "Ostaješ ovdje. Skoro će večera." "Umirem od gladi", rekao mije Peter. Dječak je pitao majku zašto oni nemaju televizor. "Dva su razloga. Već smo razgovarali o njima. Prvo, tvoj otac ne odobrava televiziju. Drugo, ne moţemo si ga priuštiti." "Ti uvijek kupuješ knjige i ploče", rekao je dječak. "Televizija je bolja od knjiga i ploča." "Je li?" "Mnogo bolja. Kada budem imao svoju kuću, imat ću televizoru boji u svakoj sobi. A ti ćeš moći doći gledati", ponosno je zaključio. "Moţda i hoću." Vrata garaţne radne sobe su se otvorila, okončavajući njihov razgovor. Profesor Tappinger ušao je u dnevnu sobu mašući listom papira u svakoj ruci. "Pitanja i odgovori", rekao je. "Smislio sam pet pitanja na koja bi jedan obrazovani Francuz svakako morao biti u stanju odgovoriti. Mislim da nitko drugi to ne bi mogao, osim moţda apsolventa francuskog. Odgovori su dovoljno jednostavni da ih moţete provjeriti ne morajući znati previše francuskog." "To je dobro. Da ih čujemo, profesore." Čitao je naglas. "Prvo. Tko je napisao originalnu verziju Opasnih veza i tko je napravio moderniziranu filmsku verziju? Choderlos de Laclos napisao je original, a Roger Vadim napravio je film.

45

Drugo. Dovršite frazu: Hypocrite lecteur... Odgovor: Hypocrite lecteur, mon semblable, mon frere - iz uvodne pjesme Baudelaireovih Cvjetova zla. Treće. Imenujte velikog francuskog slikara koji je vjerovao da je Dreyfuss kriv. Odgovor: Degas. Četvrto. Koju je ţlijezdu Descartes označio kao mjesto prebivanja ljudske duše? Odgovor: hipofizu. Peto. Tko je bio najviše odgovoran za oslobađanje Jeana Geneta iz zatvora? Odgovor: Jean-Paul Sartre. Jeste li ovako zamišljali ta pitanja?" "Da, no čini se da je naglasak malo jednostran. Ne bi li trebalo biti nekih pitanja o politici ili iz povijesti?" "Ne slaţem se. Ako je ovaj čovjek varalica koji se izdaje kao politički izbjeglica, prve podatke koje bi svladao bili bi oni iz povijesti i politike. Moja pitanja su suptilnija, i pokrivaju raspon za koji bi mu trebale godine učenja." Oko mu se razbistrilo. "Volio bih da mu ih mogu osobno postaviti." "I ja bih to volio. No moglo bi biti opasno." "Stvarno?" "Martel je danas potegnuo pištolj na jednog čovjeka. Mislim da je bolje da ga prepustite meni." "I meni", rekao je Peter. "Inzistiram da pođem s vama." Tappinger nas je otpratio do naših automobila, kao da je ţelio nadoknaditi svoju raniju nestrpljivost. Razmišljao sam da mu ponudim novac za njegov rad, pet ili deset dolara, ali odlučio sam ne riskirati. To bi ga samo moglo podsjetiti da mu je novac potreban i ponovno ga razljutiti.

8 Slijedio sam Peterovu Corvettu do gorja. Već je bilo napola obavijeno plavim mrakom s planina. Nekoliko svjetiljki, jarkih poput večernjih zvijezda, bilo je razasuto po stazama. Jedna od njih obasjavala je Martelovu kuću.

46

Peter je stao malo dalje od poštanskog sandučića. Šablonizirano ime jasno se crnilo pod svjetlima njegovog automobila: Major Hiram Bagshaw, SAD (umirovlj.). Ugasio je svjetla i krenuo van. Tišina večeri razbila se u stotinu komada poput kristala. Visoki, tanki, drhtavi vrisak došao je iz pravca kuće. Mogao je to biti paun, ili ţenski vrisak. Peter je potrčao prema meni. "To je Ginny! Jeste li čuli?" "Nešto sam čuo." Pokušao sam ga nagovoriti da pričeka u svom automobilu. Ali on je inzistirao da krene prema kući sa mnom. Bila je to masivna zgrada od kamena i stakla postavljena na temelj koji je bio iskopan iznad tla kanjona. Reflektor iznad vrata obasjavao je Bentley koji je bio parkiran na kamenjem popločenom dvorištu. Vrata su bila otvorena. Peter je pohrlio unutra. Zaustavio sam ga. "Polako. Ne ţeliš biti ustrijeljen." "Ona je moja djevojka", rekao je, usprkos svim suprotnim dokazima koje sam do tada vidio. Djevojka se pojavila na ulaznim vratima. Imala je sivo odijelo, onakvo kakvo ţene često koriste za putovanja. Njeni pokreti činili su se drhtavima, a oči su joj bile malo mutne, kao daje već putovala predaleko i prebrzo. Moţda je to bilo zbog jarkog svjetla koje je obasjavalo njezino lice, ali njena koţa izgledala je sivo i zrnato. Imala je onu vrstu ljepote - oblik glave, iskošene jagodične kosti, brada, linija usana - zbog koje druge stvari nisu bile tako vaţne. Drţala se za betonski trijem s nekom vrstom elegancije. Peter je krenuo prema njoj kako bi je zagrlio. Ona je uzmaknula. "Rekla sam ti da ne dolaziš ovamo." "To si ti vrisnula, zar ne? Je li te povrijedio?" "Ne budi blesav. Vidjela sam štakora." Upravila je svoje svjetlucave oči na mene. "Tko ste vi?" "Zovem se Archer. Je li gospodin Martel kod kuće?" "Bojim se da za vas nije."

47

"Svejedno mu recite da sam ovdje. Samo ţelim priliku za razgovor s njim." Obratila se Peteru: "Molim te, idi. Povedi svog prijatelja sa sobom. Nemaš pravo miješati se između nas." Uspjela je proizvesti mali tračak ljutnje u glasu: "Sada idi, ili više nikada neću razgovarati s tobom." Njegovo veliko lice iskrivilo se na svjetlu, kao da je htio promijeniti svoju neuglednost promjenom izraza na njemu. "Ne bih mario, Ginny, sve dok si ti na sigurnom." "Savršeno sam sigurna sa svojim suprugom", rekla je s oklijevanjem, očekujući njegovo iznenađenje. "Udala si se za njega?" "Vjenčali smo se u subotu i nikada u ţivotu nisam bila sretnija", rekla je bez ikakvog vidljivog znaka sreće. "Moţeš poništiti brak." "Čini se da ne razumiješ; ja volim svog supruga." Njezin glas bio je blag, ali tu je bio i ubod zbog kojeg se trgnuo. "Francis ima sve o čemu sam sanjala. To ne moţeš promijeniti i, molim te, prestani se truditi." "Hvala ti, ma cherie." Bio je to Martel, sa svojim punim naglaskom na djelu. Nije bilo sumnje da je prisluškivao skriven iza ulaza. Pojavio se u hodniku iza Ginny i obuhvatio njezinu nadlakticu. Njegova ruka na njenom sivom rukavu izgledala je kao crna ţalobna traka oko rukava. Peter je počeo gristi svoje usne. Pomaknuo sam se bliţe njemu. Bilo da je bio francuski aristokrat ili jeftin prevarant ili nekakva nejasna mješavina obojega, Ginnyn muţ bio je čovjek kojeg je opasno udariti. "Čestitam na vašem braku", rekao sam bez mnogo ironije. On se naklonio, dodirujući svoja prsa. "Merci beaucoup." "Gdje ste se vjenčali?" "U odajama sudnice, kod suca osobno. Vjerujem da ga to čini zakonitim." "Mislio sam, na kojem mjestu?"

48

"Mjesto nije vaţno. Ţivot ima svoje privatne trenutke, znate, a ja priznajem da imam strast za privatnošću. Koju moja draga supruga dijeli." Nasmiješio joj se. Njegov se osmijeh promijenio kada je pogledao mene. Bio je širok i pogrdan. "Nismo li se danas sreli na bazenu?" "Jesmo." "Taj čovjek je već bio ovdje", rekla je Ginny, "kada te onaj tip pokušao slikati. Vidjela sam ga u njegovom automobilu." Martel je zaobišao svoju ţenu i krenuo prema meni. Pitao sam se hoće li se sada na sceni pojaviti njegov mali pištolj. Također sam se pitao koja bi to tamna tekućina ostavila djelomičan otisak pete na betonskom trijemu. Više od te iste tekućine sjajila se peta desne Martelove cipele. "Tko ste vi zapravo, monsieur? I što vam daje pravo da postavljate pitanja?" Rekao sam mu svoje ime. "Ja sam istraţitelj, i unajmljen sam da ih postavljam." "Unajmljen od ovoga ovdje?" Pogledao je Petera mračnim pogledom punim prijezira. "Tako je", rekao je Peter. "I slijedit ćemo vas dok ne saznamo što ţelite." "Ali ja imam ono što ţelim." Okrenuo se prema Ginny ispruţenih ruku. Bilo je to poput neke scene iz opere, više lagane nego teške. Sljedeće minute veseli seljani upali bi na pozornicu i zaplesali svadbeni ples. Kako bih ih prekinuo, rekao sam: "Jedno pitanje koje me zanima ovoga trenutka - je li to krv na vašoj peti?" Pogledao je dolje na svoja stopala, zatim ponovno u mene. "Očekujem da je to krv." Ginnyni prsti obje ruke pohitali su ustima, kao da će iz njezina grla izletjeti nov vrisak. Martel je rekao tiho i glatko: "Moja ţena uplašila se štakora, kao što vam je rekla." Znači, prisluškivao nas je. "Ja sam ga ubio." "Petom?"

49

"Da." Lupio je po tlu. "Ja sam mačevalac, jako brz na nogama." "Kladim se da jeste. Mogu li vidjeti lešinu?" "Bilo bi je teško naći, moţda nemoguće. Bacio sam je u šikaru divljim mačkama. Ovdje u brdima imamo divlje ţivotinje, zar ne, ma cherie?" Ginny je spustila ruke i potvrdila. Gledala je u Martela s mješavinom poštovanja i straha. Moţda je to bio neki oblik ljubavi, mislio sam, ali ne neki od uobičajenih oblika. Njegov je glas ponovno ispunio zrak: "Moja ţena i ja jako volimo divlje ţivotinje." "Ali ne i štakore." "Ne. Štakore ne." Posluţio me svojim širokim, hladnim cerenjem. Izgledalo je kao da njegove oči i snaţan nos prodiru u mene. "Mogu li vas uvjeriti da sada odete, gospodine Archer? Bio sam vrlo strpljiv s vama i vašim pitanjima. I, molim vas, povedite ovoga ovdje sa sobom." Okrenuo je glavu prema Peteru kao da debeli mladić nije sasvim pripadao ljudskoj rasi. Peterje rekao: "Pitajte ga onih pet pitanja, hajde, učinite to." Martel je podigao obrve. "Pet pitanja? O meni?" "Ne izravno." Sada kada je došao trenutak za postavljanje pitanja, činila su se djetinjasta, čak smiješna. Svjetlo je i dalje doprinosilo ugođaju velike opere. Dvorište pod svjetlom, okruţeno amfiteatrom kanjona, poput pozornice na kojoj se ništa stvarno ne moţe desiti. Rekao sam oklijevajući: "Pitanja su o francuskoj kulturi. Rečeno mi je da bi svaki obrazovani Francuz morao biti u stanju odgovoriti na njih." "A vi sumnjate da sam ja obrazovani Francuz?" "Imate priliku dokazati to jednom zauvijek. Hoćete li se okušati s pitanjima?" Slegnuo je ramenima. "Pourquoi pasi Zašto da ne?" Izvadio sam dva lista papira. "Prvo. Tko je napisao originalnu verziju Liaisons dangereuses i tko je napravio moderniziranu filmsku verziju?"

50

"Les Liaisons dangereuses", rekao je polako, ispravljajući moj izgovor. "Choderlos de Laclos napisao je roman. Roger Vadim napravio je filmsku verziju. Mislim da je Vadim surađivao s Rogerom Vaillandom na scenariju. Je li to dovoljno, ili ţelite da vam prepričam i radnju? Vrlo je sloţena, budući da se radi o dija- boličkim seksualnim intrigama." Njegov je glas bio zajedljiv. "Nećemo vas sada zamarati time. Pitanje broj dva. Dovršite frazu: Hypocrite lecteur- " "Hypocrite lecteur, mon semblable, mon frere. Hipokritični čitatelj, moj brat, moj - comment - a dire? - duplikat?" obratio se Ginny. "Odraz u ogledalu", odgovorila je ona s blagim poluosmijehom. "To je iz Cvjetova zla." "Znam recitirati mnoge od tih pjesama ako ţelite", rekao je Martel. "To neće biti potrebno. Treće. Imenujte velikog francuskog slikara koji je vjerovao da je Dreyfuss kriv." "Degas je bio najutjecajniji." "Četvrto. Koju je ţlijezdu Descartes navodio kao mjesto prebivanja ljudske duše?" "Hipofizu", Martel se nasmijao. "To je prilično opskurno stajalište, ali slučajno čitam Descartesa gotovo svakoga dana." "Peto. Tko je bio najodgovorniji za izlazak Jeana Geneta iz zatvora?" "Jean-Paul Sartre, pretpostavljam da mislite na njega. Cocteau i ostali također su imali udjela u njegovom oslobađanju. Je li to sve?" "To je sve. Osvojili ste sto bodova." "Hoćete li me sada nagraditi svojim nestankom?" "Odgovorite na još jedno pitanje, budući da ste tako dobri u tome. Tko ste vi i što radite ovdje?" Ukočio se. "Nemam nikakvu obvezu reći vam to." "Mislio sam da biste voljeli umiriti glasine." "Glasine me ne smetaju."

51

"Ali vi niste jedina osoba upletena u njih, sada kada ste se oţenili mjesnom djevojkom." Shvatio je što ţelim reći. "U redu. Reći ću vam zašto sam ovdje, u zamjenu za quid pro quo. Recite mi tko je muškarac koji me pokušao fotografirati." "Zove se Harry Hendricks. On je prodavač polovnih automobila iz doline San Fernando." Martel je bio zbunjen. "Nikada nisam čuo za njega. Zašto me pokušao fotografirati?" "Očigledno mu je netko platio. Nije rekao tko." "Mogu pogoditi", rekao je Martel mračno. "Nesumnjivo je bio plaćen od agenta le grand Charlesa." "Koga?" "Predsjednika De Gaullea, mog neprijatelja. On me otjerao iz moje patrie - moje domovine. Ali moj egzil nije mu dovoljna zadovoljština. On ţeli i moj ţivot." Njegov glas bio je dubok i jezovit. Ginny se najeţila. Čak je i Peter izgledao zadivljeno. Rekao sam: "Što De Gaulle ima protiv vas?" "Ja sam prijetnja njegovoj moći." "Jeste li vi član bande Algerie-Francaisel" "Mi nismo banda", ţučno je odgovorio. "Mi smo - kako bih to rekao? - banda domoljuba. Le Grand Charles je neprijatelj svoje zemlje. No, rekao sam dovoljno. Previše. Ako su me njegovi agenti pratili čak ovamo, kao što vjerujem, moram ponovno krenuti dalje." Sudbinski je slegnuo ramenima ogledajući se po mračnim stazama, a zatim je pogledao zvijezdama posuto nebo. Bio je to oproštajni pogled, namjerno dramatičan, kao da su i zvijezde bile dio njegove publike. Ginny se uvukla u njegov zagrljaj. "Ja idem s tobom." "Naravno. Znao sam da neću moći zauvijek ostati u Montevisti. Tu je prelijepo. No uzet ću dio te ljepote sa mnom." Poljubio je njenu kosu. Padala je niz njenu lubanju glatko kao blijedi pokrivač od svile. Naslonila se na njega. Njegove ruke

52

krenule su prema njezinom struku. Peter je uzdahnuo i okrenuo se prema automobilu. "Sada nas ispričajte", Martel se obratio meni, "moramo napraviti neke planove. Odgovorio sam na sva vaša pitanja, nisam li?" "Samo da sve zapečatimo, mogli biste mi pokazati vašu putovnicu?" Raširio je ruke s obje strane Ginny. "Volio bih da mogu, ali ne mogu. Francusku sam napustio nesluţbeno, ako ćemo to tako opisati." "Kako ste izvukli svoj novac iz zemlje?" "Mnogo sam toga morao ostaviti iza sebe. No moja obitelj ima imovinu u drugim dijelovima svijeta." "Je li Martel vaše obiteljsko ime?" Podigao je ruke, dlanovima okrenutima prema meni, kao muškarac koji se predaje. "Moja ţena i ja bili smo jako strpljivi s vama. Ne ţelite da postanem nestrpljiv. Laku noć." Govorio je tiho, s paţljivo odmjerenom snagom u svakoj svojoj riječi. Ušli su u kuću, zatvarajući teška ulazna vrata. Na putu k svom automobilu bacio sam pogled na prednji dio Bentleyja. Registracijska oznaka nije bila vidljiva. Stvari koje je Martel uzeo iz svoje kabine bile su nabacane na zadnjem sjedištu. To je nagoviještalo kako planira otići vrlo skoro. Nisam ništa mogao poduzeti u vezi toga. Ušao sam i sjeo pokraj Petera te krenuo niz prilazni put. Vozio se pognute glave, ništa ne govoreći. Kada sam stao kod poštanskog sandučića, okrenuo se prema meni prilično grubo: "Vjerujete li vi njemu?" "Ne znam. Vjerujete li mu vi?" "Ginny mu vjeruje", rekao je zamišljeno. "Ona ga poznaje bolje od nas. Vrlo je uvjerljiv." "Preuvjerljiv. Ima odgovor na sve." "Znači li to da govori istinu?" "Govori previše. Muškarac u njegovoj situaciji, traţen od francuske vlade za spletkarenje protiv De Gaullea, ne bi samo

53

tako iznio svoje tajne pred nas. Ne bi to rekao niti svojoj ţeni da je pametan. A Martel je pametan." "To vidim - način na koji je odgovorio na profesorova pitanja. Koje je objašnjenje, ako laţe? Koga pokušava prevariti?" "Ginny, moţda. Ona se udala za njega." Peter je uzdahnuo. "Umirem od gladi. Zapravo nisam ništa jeo od doručka." Izašao je iz mog automobila i krenuo cestom prema svojoj Corvetti. Nogom je udario u nešto što je proizvelo metalni zvuk. Zaškiljio sam u mrak. Bio je to fotoaparat kojeg je Martel bio razbio. Izašao sam, podignuo ga i stavio u dţep svoje jakne. "Što to radite?" Peter je upitao. "Ništa. Njuškam uokolo." "Nešto sam razmišljao: večeras je u klubu večera. Ako biste mi se pridruţili, moţemo razgovarati što ćemo dalje poduzeti." Već mi je pomalo bilo dosta njegova tugaljivog raspoloţenja. Ali bio sam gladan. "Naći ćemo se tamo." 9 Na putu prema klubu bio sam zadrţan. Četvrtinu milje dalje niz cestu od Martelove kuće, u mraku ispod hrasta, nalazio se parkirani automobil. Njegovi obrisi sličili su Cadillacu Harryja Hendricksa, i kada sam izašao kako bih bolje osmotrio sa svojom baterijskom svjetiljkom, vidio sam da je to doista njegov automobil. U trulom Cadillacu nije bilo nikoga, nikakvih isprava, ništa u pretincu za rukavice, ali bio je tu jedan stari cestovni zemljovid Los Angelesa, star nekoliko godina, no jednako pohaban kao i sam Cadillac. Harry je vjerojatno posudio automobil s parkirališta polovnih vozila u kojem je radio. Podigao sam haubu i opipao motor. Bio je topao. Mogao sam zamisliti Harryja kako se šulja po grmlju oko Martelove kuće. Mislio sam ga pričekati, ali moj ţeludac glasao je protiv toga. Mogao sam i kasnije, u hotelu Breakwater, provjeriti što je s njim.

54

Posjetio sam gospođu Bagshaw prije večere. Parkirao sam pokraj praznih teniskih igrališta i probio se kroz gustiš eukaliptusovog drveća do njezine ladanjske kuće. Pojavila se na vratima u krutoj, šuštavoj haljini, s nizom bisera koji su počivali na njezinim prozirnim grudima. "Upravo sam se spremala izaći. Ali obavila sam onaj poziv koji ste predloţili." Činilo se da ju je to uzrujalo. Ispod šminke, ili zbog nje, izgledala je nekoliko godina starije. Rekla je, ne pogledavši me u oči: "Moji prijatelji u Georgetownu ne poznaju Francisa Martela, barem ne pod tim imenom. Ne razumijem to. On je pričao o njima s takvim veseljem i familijarnošću. Znao je sve o njihovoj kući." "Te je podatke mogao dobiti i od sluge." "Ali on poznaje Washington", rekla je. "U tome sigurno ne griješim. I još sam uvijek osobno uvjerena da poznaje ili je poznavao Plimsollse - moje prijatelje u Georgetownu. Moţda ih je poznavao pod nekim drugim imenom, a ne kao Francis Martel." "To je također moguće. Jeste li im ga opisali?" "Razgovarala sam s pukovnikom Plimsollom i pokušala sam mu ga opisati. Ali teško je nekoga opisati, posebno te latino tipove - meni svi izgledaju isto. Pukovnik je pitao da li bih mu mogla poslati Martelovu sliku - " "Ţao mi je, nemam sliku." "Onda ne znam što mogu napraviti." Njezin je glas bio pun isprike, ali bio je tu i skriveni ton neţeljene krivice koja ga je učinila gotovo optuţujućim. "Ne mogu preuzeti odgovornost za njega, ili gospođicu Fablon. U ovom se svijetu ljudi moraju brinuti sami za sebe." "No, stariji bi se trebali brinuti za mlađe." "Ja sam sama podigla svoju obitelj", rekla je oštro, "ponekad u uvjetima koje ne bih rado opisivala. Ako je Virginia pogriješila u izboru muškarca, to uopće nije začuđujuće. Njezin je otac radio što je radio kada je ona bila u najranjivijoj dobi. Pa čak i u svom ţivotu Roy Fablon nije bio neki zgoditak." Protresla je svoje

55

uvojke. "Sada me očekuju na večeri. Zaista me morate ispričati." Riječ je imala dvostruko značenje. Ispričati. Oprostiti. Prošao sam pokraj bazena do glavne zgrade kluba. Mnoštvo elegantno odjevenih osoba ulazilo je ispred mene. Smještena za svojim stolom, Ella Strome pozdravljala je svakog od njih poimence. No, činila se nekako udaljenom, svjesno izvan svega što se događalo oko nje. "Izgledate kao djeva opatica." "Dvaput sam se udavala", rekla je suho. "Gospodin Jamieson vas očekuje u blagovaonici." "Neka čeka. Ja sam bio oţenjen samo jednom." "Ne ispunjavate svoju duţnost prema američkim ţenama", rekla je s osmijehom koji se nije uspio proširiti na njezine oči. "Zvučite kao da niste uţivali u braku." "Biti u braku bilo je u redu, problem je bio u muškarcima s kojima sam bila. Zračim li moţda majčinskim nagonom ili nečim sličnim?" "Ne." "Sigurno zračim. Čini se da privlačim vrlo posebne tipove. Moji muţevi bili su tipovi čudaka. To nije mogla biti puka slučajnost. Nema baš toliko mnogo čudaka na svijetu." "Da, ima. Kad već govorimo o čudnim tipovima, kakvo je vaše mišljenje o gospodinu Martelu?" "Nemam neko određeno mišljenje. Uvijek je bio ljubazan prema meni." Spojila je ruke na poliranom stolu, prst na prst, i međusobno ih odgurivala. "Zašto ne pitate gospodina Stolla? On je imao blisku vezu s njim, mislim." "Tko je gospodin Stoll?" "Upravitelj kluba." Našao sam ga u uredu za radnim stolom. Na zidovima obloţenima orahovinom nalazile su se obješene fotografije sa zabava i teniskih mečeva te drugih sportskih događaja u klubu. Stoll je izgledao kao tip koji ne sudjeluje u takvim stvarima. Bio je

56

zgodan muškarac u četrdesetima, hladnih očiju, pretjerano dotjeran. Na pločici na stolu stajalo je: "Reto Stoll, upravitelj." Postao je vrlo srdačan kada sam mu rekao da radim za Jamiesonove. "Sjednite, gospodine Archer." Imao je lagani njemački naglasak. "Što mogu napraviti za vas?" Sjeo sam licem nasuprot njemu. "Gospođica Strome mi je rekla da ste imali nekakvih problema s gospodinom Martelom." "Malih, da. Ali to je prošlost. Što je bilo, bilo je, pogotovo sada kada nas gospodin Martel napušta." "Napušta li vas zbog problema koje je imao s vama?" "Djelomice, pretpostavljam. Nisam ga traţio da ode zbog njih. S druge strane, nisam ga niti molio da ostane kada je napokon objavio svoju namjeru o odlasku. Odahnuo sam kada je danas predao svoje ključeve i platio račun." Stoll je raširio svoju manikiranu ruku po prednjici svoga prsluka. "Zašto?" "Čovjek je bio vulkan. Mogao je eksplodirati svakog trenutka. U našem klubu volimo tihu, prijateljsku atmosferu." "Pričajte mi o nevoljama koje ste imali s njim. Moglo bi biti vaţno. Što je napravio?" "Ponudio je da me ubije. Ţelite li čuti čitavu priču od početka?" "Molim vas." "To se dogodilo prije nekoliko tjedana. Gospodin Martel je naredio da mu se donese piće u njegovu kabinu. Barmen je bio zauzet pa sam ga odnio osobno. Ponekad to napravim kao izraz posebne ljubaznosti. Gospođica Fablon je bila s njim. Razgovarali su na francuskom. Budući da je francuski jedan od mojih materinjih jezika, oklijevao sam iza vrata i slušao. Nisam namjerno prisluškivao." Stoll je virtuozno podigao oči prema stropu. "No, činilo se da on vjeruje kako sam ga namjerno špijunirao. Skočio je na mene i napao me." "Šakama?" "Mačem." Spustio je ruku niz tijelo do svog trbuha. "Imao je mač skriven u bambusovom štapu."

57

"Vidio sam taj štap. Je li vas zbilja ubo?" "Drţao je njegov vršak na mom tijelu." Stoll je preko prugastih hlača pogladio svoj dragocjeni trbuh. "Srećom ga je gospođica Fablon smirila, i on se ispričao. Ali više nikada nisam bio miran u njegovoj blizini." "O čemu su razgovarali kada ste ih slučajno čuli?" "On je pričao. Meni je to sve zvučalo kao neka vrsta misticizma. Govorio je kako neki filozof vjeruje da je razmišljanje baza svega - la source de tout" Prisjećao se brzo se prebacujući između dvaju jezika. "Ali gospodin Martel je rekao da je taj philopshe u krivu. Realite ne moţe oţivjeti sve dok dvoje ljudi ne misli zajedno. Zato je osnova svega l' amour." Kutovi Stollovih usana su se objesili. "Meni to nije imalo nekog smisla." "A njoj?" "Naravno. On je vodio ljubav s njom. To je bila bit. Bio je ljut jer sam ga prekinuo usred njegovog ljubavnog govora. Kada razmišljam o toj epizodi, uvjeren sam da je čovjek psihopat. Obični se ljudi ne uzbuđuju tako jako oko tako male stvari." Stisnuo je svoju šaku, ali ne prečvrsto. "Trebao sam ga još tada zamoliti da se odrekne svojih privilegija gosta." "Čudim se što to niste napravili." Lagano se zarumenio. "Pa, znate, on je - ili je bio - štićenik gospođe Bagshaw. Ona je jedna od naših najstarijih članica i sada se uselila u ladanjsku kuću do moje - nikako je nisam ţelio uznemirivati. Osjećam da je moja osnovna uloga u ovom klubu - biti tampon zona." Ponovno je podigao pogled prema stropu, kao da Bog počiva upravo iznad njegove glave. "Pokušavam stati između naših članova i ţivotnih neugodnosti." "Siguran sam da ste vrlo dobri u tome." Prihvatio je kompliment sluţbeno, uz lagani naklon. "Hvala vam, gospodine Archer. Teniski klub je poznat kao jedan od bolje upravljanih klubova. U to sam uloţio deset godina svog ţivota, pohađao sam hotelijerske škole u Zurichu i Lausanni." "Što ste mislili kada ste rekli da vam je francuski jedan od materinjih jezika?"

58

Nasmiješio se. "Imam četiri materinja jezika. Među njima je i francuski. Rođen sam u Švicarskoj, u Silvaplani." S dragošću je izgovorio to ime. "Gdje je rođen Martel, gospodine Stoll?" "I ja sam se to pitao. Tvrdi da je Pariţanin, tako mi kaţe gospođa Bagshaw. No na temelju onoga što sam čuo, njegov francuski nije pariški francuski. Previše je provincijski, previše sluţben. Moţda je Kanađanin ili Juţnoamerikanac. Ne znam. Nisam stručnjak za jezike." "Vrlo ste blizu tome", rekao sam da ga ohrabrim. "Znači, mislite da bi mogao biti Kanađanin ili Juţnoamerikanac?" "To je samo nagađanje. Nisam dobro upoznat s kanadskim ili juţnoameričkim francuskim. Ali prilično sam siguran da Martel nije Pariţanin." Zahvalio sam se Stollu. Ispratio me uz naklon. Primijetio sam ploču za obavijesti na zidu s vanjske strane njegovog ureda. Na njoj su bile pričvršćene slike ljudi koji plešu na nekoj zabavi. Ispod njih, kao podsjetnik na čistilište na vratima raja, nalazio se natipkan popis sedam članova koji su kasnili s plaćanjem svojih računa. Gospođa Fablon bila je jedna od njih. To sam spomenuo Elli. "Da, gospođi Fablon je u posljednje vrijeme jako teško. Rekla mi je da su joj propala neka ulaganja. Mrzim to što sam morala izvjesiti njeno ime na ploču, ali takva su pravila kluba." "To povlači zanimljivo pitanje. Mislite li da je Virginia Fablon u lovu na Martelov novac?" Odmahnula je glavom. "To ne bi imalo nikakvog smisla. Trebala se udati za Petera Jamiesona. Jamiesonovi imaju deset puta više novca od onoga što bi gospodin Martel ikada mogao sanjati." "Znate li to sigurno?" "Znam razlikovati ljude s novcem od onih koji ga nemaju, i ljude koji su ga imali neko vrijeme od onih koji uopće nisu. Ako ţelite moje mišljenje, gospodin Martel je nouveau riche,

59

novopečeni bogataš, i više je nouveau nego riche. Ovdje se nije osjećao dobro, i trošio je novac kao pijani mornar, ali svejedno mu nije mnogo pomoglo." "Osim što je uspio osvojiti Ginny. Vjenčali su se prošlog vikenda." "Sirota djevojka." "Zašto to kaţete?" "Onako općenito. Gospodin Jamieson već dugo čeka. Je li on taj za koga radite?" "Da." "I vi ste privatni istraţitelj, zar ne?" "Jesam. Što mislite o mom klijentu?" "Podsjeća me na nešto što sam jednom pročitala, da u svakom debelom čovjeku čuči mršav čovjek koji vrišti da ga puste van. Samo što je Peter još dječak, i to sve samo pogoršava." Zamišljeno je dodala: "Pretpostavljam da on ima sposobnosti muškarca." "Vidjet ćemo." Prstom sam pokazao sliku na oglasnoj ploči. "Imate slike na ploči. Ima li ovaj klub sluţbenog fotografa?" "Na pola radnog vremena. Zašto?" "Zanima me je li moţda fotografirao gospodina Martela." "Sumnjam u to. Mogu provjeriti. Ali Eric večeras ne radi." "Dovedite ga. Recite mu da ću mu platiti za njegovo vrijeme." "Pokušat ću." "Moţete vi i bolje od toga", rekao sam. "Postoji pitanje Martelova identiteta i trebamo sliku, ako ona postoji." "Rekla sam da ću pokušati." Uputila me u blagovaonicu. To su zapravo bile dvije spojene prostorije, od kojih je jedna imala ulašten plesni podij. Maleni orkestar bio je na pozornici, trenutno u tišini. Druga je prostorija sadrţavala oko trideset stolova, okićenih cvijećem i svilom. Peter je sjedio za stolom kraj prozora, buljeći sumorno van u mračnu plaţu. Hitro je ustao kada me vidio, no njegova je hitrost imala više veze s večerom nego sa mnom. Muškarci s bijelim kapama ser-

60

virali su švedski stol. Kada je ugledao hranu, Peter se podvrgnuo transformaciji, kao da je njegova melankolična strast za Ginny bila prebačena na drugi program. Napunio je dva tanjura za sebe, jednog s pet vrsta salata, hladnom šunkom, škampima, rakovima; drugog pečenom govedinom i krumpirima, sokom od pečenke i malenim zrnima graška. Proţdirao je hranu takvom neobuzdanom nezasitnošću da sam se osjećao kao voajer. Njegove oči bile su fiksirane i bez ikakvih misli dok je ţvakao. Znoj je počeo izbijati na njegovom čelu. Obrisao je tanjur komadom kruha, kojeg je potom pojeo. Zatim je zapao u duboko razmatranje, naslonivši bradu na svoju ruku. "Ne mogu se odlučiti što da uzmem za desert." "Ne treba vam desert." Pogledao me kao da sam zaprijetio da ću ga mjesec dana osuditi na kruh i vodu. Imao sam potrebu reći mu neka se nosi kvragu. Dok sam gledao kako jede, pitao sam se bih li učinio uslugu Ginny kada bih je privolio da se vrati mom klijentu. Martel je barem bio muškarac. Moţda je Peter imao sposobnosti muškarca, kao što je rekla Ella, ali kada bi sjeo za stol pretvarao se u nešto manje: apetit koji je samo hodao kao muškarac. "Ne znam da li da pojedem čokoladni kolač ili vruću pjenastu kremu", rekao je ozbiljno. "Pojedite jedno i drugo." "To nije smiješno. Moje tijelo treba gorivo." "Već ste ga opskrbili s dovoljno goriva da trčite od Matsona do Honolule." Pocrvenio je. "Čini se da zaboravljate da sam ja vaš poslodavac, a vi ste ovdje moj gost." "Zaboravljam, zar ne? Ali ostavimo se teme o osobnostima i hrani i razgovarajmo o nečemu stvarnome. Pričajte mi o Ginny." "Nakon što pojedem svoj desert." "Prije. Prije nego što posve zaglupite odjela." "Ne moţete tako razgovarati sa mnom."

61

"Netko bi trebao. Ali nećemo se svađati oko toga. Ţelim znati je li Ginny od onih djevojaka koje vrlo samouvjereno nastupaju oko muškaraca?" "Prije nikada nije bila takva." "Je li imala mnogo kontakata s muškarcima?" "Jako malo", rekao je. "Uglavnom sa mnom, zapravo." Ponovno je pocrvenio, izbjegavajući moj pogled. "Nisam uvijek bio ovako debeo, ako baš ţelite znati. Ginny i ja smo hodali u srednjoj školi. No poslije toga ona dugo nije bila zainteresirana za - pa, seks, maţenje i te stvari. Još smo uvijek bili prijatelji, i ponekad bih je izvodio na razna mjesta, ali više nismo hodali u pravom smislu te riječi." "Što ju je promijenilo?" "Kao prvo, ozbiljno se prihvatila učenja. Bila je dobra na koledţu. Ja nisam." Ta ga je činjenica očito smetala. "No, uglavnom se radilo o tome što se dogodilo njenom ocu." "Njegovo samoubojstvo?" Peterje kimnuo glavom. "Ginny je bila vrlo snaţno povezana sa svojim ocem. Zapravo joj je trebalo dugo da preboli njegovu smrt." "Kada se to dogodilo?" "Prije skoro sedam godina. Bit će sedam godina ove jeseni. Jedne se večeri spustio na plaţu i potpuno odjeven odšetao u vodu." "Ovu plaţu?" pokazao sam prema prozoru. Valovi su se pjenili, kao svjedoci koji se neprestano vraćaju. "Ne baš ovdje, ne. Otišao je otprilike pola milje niţe." Peter je pokazao prema rtu koji se ocrtavao u tami ispred udaljenih svjetala luke. "Ali postoji struja u ovom smjeru, i kada se njegovo tijelo pojavilo, bilo je to baš ovdje na obali. Poprilično dugo nisam ušao u ocean. Mislim da Ginny nikada više nije ušla. Ona koristi - koristila je bazen." Na trenutak je pogrbljeno sjedio u tišini. "Gospodine Archer, zar ne moţemo učiniti ništa oko Martela? Saznati jesu li zakonito vjenčani ili takvo što?"

62

"Siguran sam da jesu. Ginny ne bi imala razloga lagati, zar ne?" "Ne bi. Ali ona je jako pod njegovim utjecajem. Mogli ste i sami vidjeti da to nije prirodna situacija." "Čini se da je zaljubljena u njega." "Ne moţe biti! Moramo ga spriječiti da je odvede." "Čime? Ovo je još uvijek slobodna zemlja." Peter se nagnuo preko stola. "Jeste li razmatrali mogućnost da je on u ovoj drţavi ilegalno? Priznao je da nema putovnicu." "To bi moglo biti vrijedno istraţiti. Ali najgore što mu mogu napraviti jest deportirati ga. A Ginny bi ga najvjerojatnije pratila." "Razumijem što ţelite reći. To bi samo pogoršalo stvari." Spustio je svoju jastučastu bradu na šaku i postao zamišljen. Naša se strana blagovaonice napunila ljudima koji su ulazili izvana ili iz bara. Neki od njih nosili su večernja odijela, a dijamanti i rubini stavljeni specijalno za tu priliku svjetlucali su u mraku na rukama i vratovima kao suze iz prošlosti. Mukli zvuk oceana izgubio se u mješavini razgovora i glazbe. Ljudi su razgovarali dok je mrak izvana pritiskao prozore. Fablon i njegova smrt još su mi bili u mislima. "Kaţete da je Ginny jako voljela svog oca?" Peter se za početak trgnuo iz svojih misli. "Da." "Kakav je on bio muškarac?" "Bio je, kako bi ljudi rekli, sportaš, pretpostavljam. Odlazio je u lov, na pecanje i jedrenje, vozio je sportske automobile i zrakoplove." "Sve to?" "U različito vrijeme. Izgubio bi interes za jedan sport i okušao se u nekom drugom. Činilo se da ne moţe naći samo jednu stvar koja bi zaokupila njegove misli. Neko vrijeme, kada sam bio klinac u srednjoj školi, dopuštao mi je da idem s njim. Čak me znao voziti u svom zrakoplovu." Peterove su se oči zamutile od prisjećanja. "Nekoć je bio u zračnim snagama, dok ga nisu poslali kući kao invalida."

63

"Što se dogodilo s njim?" "Ne znam točno. Srušio se svojim zrakoplovom na probnom letu i tako nikada nije dospio u rat. To je za njega bilo veliko razočaranje. Hodao je lagano šepajući. Mislim da je to jedan od razloga zašto se bavio svim tim sportovima." "Kako je izgledao?" "Pa moglo bi se reći da je bio zgodan. Imao je tamnu kosu i tamne oči, i uvijek je bio jako tamnoput. Ginny je svoju put naslijedila od majke. Ali ne razumijem zašto vas zanima njena obitelj. U čemu je stvar?" "Pokušavam je shvatiti, i razumjeti zašto je tako snaţno i iznenadno pala na Martela. Sliči li on njenom ocu?" "Pomalo", priznao je nevoljko. "Ali gospodin Fablon je bio zgodniji." "Kaţete da je djelomice bio Francuz. Je li govorio francuski?" "Pretpostavljam da je mogao govoriti da je htio. Ţivio je jedno vrijeme u Francuskoj, rekao mi je." "Gdje?" "U Parizu. To je bilo kada je studirao slikarstvo." Počeo sam slagati sliku o Fablonu. U tim krugovima on je bio zapravo običan tip: čovjek koji je pokušavao sve i nije uspijevao ni u čemu. "Kako je dolazio do novca za sve te svoje hobije? Je li imao kakav posao?" "Pokušavao je različite stvari. Nakon rata je počeo posao sa zračnim prijevozom tereta. Problem je bio što su mu konkurencija bile kompanije poput Flying Tigera. Jednom mi je rekao da je izgubio pedeset tisuća dolara u šest mjeseci. Ali se pritom odlično zabavio, tako mi je rekao." Peterov je ton bio ţalostan, nostalgičan. U nekom drugom vremenu, u drugom tijelu, moţda bi i on volio ţivjeti ţivotom kakvog je vodio pokojnik. "Tko je plaćao svu tu zabavu?" "Gospođa Fablon, valjda. Djevojačko joj je prezime Proctor." Napravio je stanku, lagano se mršteći. "Upravo sam se nečega sjetio. Nema veze ni s čim, ali je zanimljivo." Okrenuo se k pro-

64

zoru, ponovno pokazujući prema rtu u mraku. "Plaţa s koje se gospodin Fablon zaputio u more nekoć je pripadala Proctorima. To je bio dio njihovog imanja. Ginnyna majka morala je prodati to imanje prije otprilike deset godina." "Tri godine prije nego je Fablon umro." "Tako je. Da je mogla pričekati do sada, dobila bi barem milijun. Ali čuo sam da ga je prodala za bagatelu da bi isplatila dugove gospodina Fablona." "Tko ju je kupio?" "Pogrebna kompanija. No još nisu napravili groblje."

65

"Jedva čekam", rekao sam. Peter se namrštio na moju nepristojnost. Minutu kasnije napustio je stol i tromo se odvukao iz prostorije. Nekoliko minuta nakon toga vidio sam ga kako na ulazu razgovara s visokim muškarcem u smokingu. Visoki je muškarac pomaknuo svoju glavu, i primijetio sam čvrstu liniju njegove čeljusti. To je bio dr. Sylvester, čiji sam ručak s gospođom Fablon nedavno bio prekinuo. Ušao je u bar. Peter se odgegao na kraj reda koji se stvorio oko stola za desert. Stajao je kao usrdni pričesnik, njegove oči sanjarile su nad pitama, kolačima i poslasticama. 10 Slijedio sam dr. Sylvestera u bar. Barmen, čije su se oči pomicale kao crno ţivo srebro, natočio mu je dupli scotch ne čekajući da ga ovaj zatraţi. Sylvester ga je oslovljavao imenom Marco. Marco je nosio crveni pojas oko struka, bijelu košulju s velikim ovratnikom i glatku, crnu svilenu kravatu. Čekao sam dok doktor nije slistio otprilike polovinu svog pića. Onda sam sjeo za barski stolac pokraj njega i promatrao Marca kako radi daiquiri. Sylvesterove kvadratne, crnom dlakom obrasle ruke poigravale su se niskom okruglom čašom. Dlačice su bile lagano sijede, kao i kosa na njegovoj glavi. Kosti njegova lica bile su upečatljive i naglašene dubokim borama koje su se protezale od baze nosa sve do usana. Nije izgledao kao čovjek s kojim je lako započeti razgovor. Da bih nekako zabavio ruke, naručio sam burbon. Barmen nije htio uzeti moj dolar. "Ţao mi je, ne primamo gotovinu. Jeste li član kluba, gospodine?" "Ja sam gost Petera Jamiesona." "Stavit ću onda na njegov račun, gospodine." Dr. Sylvester se okrenuo i podigao svoje crne obrve prema meni. Koristio ih je tako upadljivo da su izgledale kao njegov

66

glavni organ osjeta, odvlačeći paţnju s njegovih jarko svijetlih očiju. "Jamiesona mlađeg ili starijeg?" "Poznajem ih obojicu. Primijetio sam da ste razgovarali s mlađim." "Da?" Rekao sam mu svoje ime i čime se bavim. "Peter me unajmio da se pozabavim poslovima njegove bivše zaručnice." "Pitao sam se kako ste došli ovamo." Nije me pokušavao uvrijediti, baš tako, samo mi je dao do znanja kamo pripadam po njegovom svjetonazoru. "Nisam li vas danas popodne vidio u kući Fablonovih?" "Da. Shvatio sam da ste jedno vrijeme bili Virginijin poslodavac." "To je istina." "Što mislite o njenom braku?" Uspio sam ga zainteresirati. "Blagi Boţe, zar se udala za tog mladića?" "Tako mi je rekla. Vjenčali su se u subotu." "Razgovarali ste s njom?" "Prije otprilike sat vremena. Nisam mogao dokučiti što joj se mota po glavi. Doduše, niti okolnosti nisu bile normalne. Ali čini se kao da ţivi u nekoj vrsti romantičnog sna." "Većina ţena ţivi tako", rekao je suho. "Jeste li vidjeli njega?" "Razgovarao sam s njima u njegovoj kući." "Nikada ga nisam osobno upoznao", rekao je Sylvester. "Viđao sam ga ovdje, naravno, iz daljine. Što ste zaključili o njemu?" "On je vrlo inteligentan čovjek, dobro obrazovan, s poprilično snaţnom osobnošću. Čini se da dobro manipulira Virginijom." "To neće potrajati", rekao je Sylvester. "Ne poznajete tu mladu damu. Ona ima mnogo vlastite snage." Dodao je nakrivljenih usana: "Sluţio sam kao loco parentis otkada joj je otac umro, i nije uvijek bilo lako. Virginia voli sama donositi odluke." "O muškarcima?"

67

"U njenom ţivotu nije bilo nikakvih muškaraca, barem ne u zadnje vrijeme. To je jedan od problema koje je imala. Otkada joj je otac umro, nije poduzimala ništa osim što je radila i učila francuski. Pomislili biste da njezin ţivot nije ništa drugo nego uspomena na Roya. Onda se prije nekoliko tjedana, kao što pogađate, čitava stvar raspala. Ostavila je studij, kada je bila nadomak diplomi, i poludjela za tim Martelom." Srknuo je svoje piće. "To je zbilja uznemiravajuće." "Jeste li vi njezin liječnik?" "Bio sam sve donedavno. Iskreno, posvađali smo se oko mudrosti njenih postupaka. Mislio sam da je najbolje da se obrati drugom liječniku. Zašto pitate?" "Ne sviđa mi se emocionalni rizik kojeg preuzima. Uspjela je uvjeriti sebe da je luda za Martelom, da joj je potreban kao dio tijela. Moglo bi biti okrutno za nju ako ostane bez tog dijela." "To sam joj i ja pokušao reći", rekao je Sylvester. "Mislite da je varalica, ha?" "Varalica je bar jednim dijelom. Provjerio sam jednu njegovu preporuku u Washingtonu, i nije drţala vodu. Bilo je tu još nekih stvari u koje ne bih sada ulazio." Štakor, krv na njegovoj peti, pištolj u ruci uperen u Harryja Hendricksa. "Što mogu učiniti oko toga? Zagrizla je i ne pušta." Sylvester je napravio stanku, a zatim dovršio svoje piće. "Ne ţelite još jedno, doktore?" pitao je barmen. "Ne hvala, Marco. Jedna stvar koju sam naučio baveći se medicinom dvadeset godina", rekao mi je, "jest da moraš dozvoliti ljudima da sami čine svoje pogreške. Prije ili kasnije oni će se urazumiti. Ljudi s emfizemom će se s vremenom odreći pušenja. Kronične alkoholičarke postat će trijezne. A cure s teškim oblikom romantičnosti pretvorit će se u realiste. Poput ove moje drage ţenice." Krupna ţena u nekoj vrsti ogrtača prišla nam je s leđa. Njezina prsa sjajila su se od bisera. Imala je natapiranu ţutu kosu zbog koje je bila visoka kao ja kada sam ustao. Usta su joj bila razjapljena.

68

"Što je sa mnom!" rekla je. "Volim kada muškarci pričaju o meni." "Govorio sam kako si realistična, Audrey. Da ţene počinju kao romantičarke i s vremenom redovito sve završe kao realisti." "Muškarci nas natjeraju na to", rekla je. "Je li to moj daiquiri!" "Da, a ovo je gospodin Archer. On je istraţitelj." "Kako fascinantno", rekla je. "Morate mi ispričati vašu ţivotnu priču." "Počeo sam kao romantičar i završio kao realist." Nasmijala se i ispila svoje piće te su se uputili na večeru. Još su ih neki ljudi slijedili. Na trenutak sam bio jedini u baru. Marco me pitao ţelim li još jedno piće. Buljio je uporno u mene kao da me nešto ţeli pitati. Usta su mu nekako gorjela od neizgovorenih riječi. Rekao sam da bih ţelio još jedno piće. "Ja častim", rekao je dok je točio, i sebi je ulio Colu kako bi mi se pridruţio. "Nisam mogao ne čuti - rekli ste da ste istraţitelj. I rekli ste neke stvari o gospođici Fablon." "Poznajete je?" "Viđao sam je. Ona ne pije. Ovdje sam više od dvanaest godina, poznavao sam njenog oca. On je pio, i znao se nositi s time. Gospodin Fablon je bio muškarac. Imao je muškost." Marcove su se crvene usne isturile dok je izgovarao tu riječ. "Čuo sam da je počinio samoubojstvo", rekao sam bez okolišanja. "Moţda. Nikada nisam povjerovao u to." Odmahnuo je svojom grmovitom crnom glavom. "Mislite da se slučajno utopio?" "Nisam to rekao." "Onda još preostaje ubojstvo." "Nisam rekao niti to." Ne pomaknuvši se sa svog mjesta iza bara, činilo se da se udaljava od mene. Prekriţio je ruke. "Ubojstvo je velika i ruţna riječ." "Još je ruţnija činjenica. Je li gospodin Fablon bio ubijen?"

69

"Neki su ljudi tako mislili." "Tko?" "Njegova ţena, na primjer. Nakon što je nestao, ona je po čitavom klubu vikala da je riječ o ubojstvu. Onda je najednom prestala i sve što ste mogli čuti od nje bila je glasna tišina." "Je li nekoga optuţivala?" "Ne, koliko sam čuo. Nije spominjala nikakva imena." "Zašto bi promijenila svoju priču?" "Znam koliko i vi, gospodine. Vjerojatno ćete vi znati bolje od mene." Činilo se da od te teme postaje nervozan. Promijenio ju je: "No, nisam o tome ţelio razgovarati. Taj drugi tip - naziva se Martel - velika faca Francuz?" "Što s njim?" "Imam neki čudan osjećaj. Negdje sam ga već vidio." Raširio je prste. "U svakom slučaju, siguran sam da nije nikakav Francuzić." "Što je onda?" "Isto što i ja, moţda." Namjerno je napravio glup izraz lica, poniţavajući sebe kako bi ono što je rekao učinio još uvredljivijim za Martela. "Još jedan paisano. Samo je jednom došao ovdje, i tada me pogledao i više se nikada nije vratio." Orkestar je počeo svirati. Neki su ljudi pristigli iz blagovaonice i naručili konjake. Izbjegavajući nekoliko parova koji su plesali, vratio sam se natrag do Peterovog stola. Tanjur za desert ispred njega bio je prazan, osim nekoliko čokoladnih mrvica. Izgledao je sito i ţalosno. "Mislio sam da ste otišli", rekao je. "Bio sam u baru, razgovarao sam s nekim Fablonovim prijateljima." "Dr. Sylvesterom." "On je bio jedan od njih", rekao sam. "I ja sam popričao s njim. Čvrsto se drţi svog oklopa, ali zabrinut je za Ginny, vidim to." "Svi smo zabrinuti."

70

"Mislite li da je bolje da se vratimo do Martelove kuće?" Peter je napravio pokret kao da će ustati. "Ne dok nemamo nešto čime bismo ga mogli napasti." "Poput čega?" "Neki konkretan dokaz da nije ono za što se izdaje. Upravo pokušavam nešto napraviti oko toga." "A što da ja radim?" Idite i još jednom otrčite po plaţi, skoro sam izustio. Rekao sam: "Morate čekati. I mislim da biste se trebali početi privikavati na ideju da ovo moţda neće ispasti onako kako biste ţeljeli." "Nešto ste saznali?" "Ništa definitivno, ali imam neki predosjećaj. Ovaj slučaj nije počeo sretno i moţda neće sretno niti završiti. Mislim da seţe natrag u prošlost sve do navodnog samoubojstva Roya Fablona." "Navodnog?" "Barem jedan čovjek koji ga je poznavao ne vjeruje da se ubio. Što upućuje da je to učinio netko drugi." "Tko god vam je to rekao, taj izmišlja." "Moţda. On je rimokatolik i divio se Royu Fablonu, te svakako ne bi ţelio da je to bilo samoubojstvo. Vaš mi je otac također rekao zanimljivu stvar." "Nisam znao da ste razgovarali s mojim ocem." Peterov glas bio je sluţben i sumnjičav, kao da sam prešao na neprijateljsku stranu. "Danas popodne traţio sam vas kod kuće. Vaš mije otac, između ostalog, rekao da je tijelo Roya Fablona bilo tako izgriţeno od morskih pasa da je bilo jedva prepoznatljivo. U kakvom je* točno stanju bilo njegovo lice?" "Nisam ga vidio. Moj otac jest. Meni su pokazali samo ogrtač." "Ušao je u vodu u ogrtaču?" "Bio je vodootporan." Shvatio je što je rekao i namrštio se zbog ironije.

71

Uhvatio sam se za tu informaciju kao na udicu. Bilo je teško zamisliti da bi sportaš i atletičar ušetao u ocean u vodootpornom ogrtaču, na imanju na plaţi koje je njegova ţena bila prisiljena prodati zbog njegova lošeg postupanja s novcem, osim ako njoj i svojoj kćeri nije ţelio ostaviti pakosno nasljeđe. "Kako točno znate gdje je on ušao u vodu?" "Ostavio je novčanik i ručni sat na plaţi. U novčaniku nije bilo ničega, osim osobne iskaznice, ali taj sat je bio jako skup poklon koji mu je dala gospođa Fablon. Imao je njihove inicijale na pozadini i nešto ugravirano u kućištu na latinskom." "Nije bilo oproštajne poruke?" "Ako je i bilo, nikada nisam čuo za nju. To ništa ne dokazuje. Mjesna policija ne otkriva uvijek sve detalje javnosti." "Imate li mnogo samoubojstava ovdje u Montevisti?" "Ima ih podosta. Znate, kada imate novac za ţivot, i lijepu kuću, i dobro vrijeme čitave godine, i ţivot vam i dalje ne ide dobro - pa, koga još moţete kriviti?" Činilo se kao da Peter govori o sebi. "Je li takav slučaj bio i s Royem Fablonom?" "Ne baš. On je imao svoje probleme. Ja sam bio gost u njihovoj kući i ne bih smio pričati o tome, ali valjda to sada nije vaţno." Udahnuo je. "Čuo sam kako govori gospođi Fablon da će se ubiti." "Te iste noći?" "Jednu ili dvije noći prije. Bio sam tamo na večeri i svađali su se oko novca. Rekla je da mu ne moţe dati više novca jer ga više nema." "Zašto mu je trebao novac?" "Kockarski dugovi. Zvao ih je dugovima časti. Rekao je da će se morati ubiti ako ih ne bude mogao platiti." "Je li Ginny bila ondje?" "Da. Čula je sve. Oboje smo čuli. Gospodin i gospođa Fablon su došli do točke kada više nisu pokušavali ništa sakriti. Svatko od njih pokušavao nas je pridobiti na svoju stranu." "Tko je pobijedio?"

72

"Nitko", rekao je. "Svi su izgubili." Orkestar je sad ponovno svirao, i kroz slavoluk sam mogao vidjeti ljude kako plešu u susjednoj prostoriji. Većina melodija, i većina plesača, bili su iz dvadesetih i tridesetih godina. Sve zajedno odavalo je dojam zabave koja traje predugo, sve dok i glazba i plesači nisu bili iscrpljeni kao tanke ljušture insekata nakon što ih pojedu pauci.

11 Ella Strome prešla je preko ugla plesnog podija i prišla našem stolu. "Pronašla sam vam fotografa, gospodine Archer, čeka vas u uredu." Fotograf je bio mršav muškarac u izguţvanom tamnom poslovnom odijelu. Imao je gustu smeđu kosu, nezgrapnu slavensku čeljust i osjećajne oči zaštićene naočalama u okviru od roga. Ella ga je predstavila kao Erica Malkovskog. "Drago mi je što sam vas upoznao", rekao je, ali nije mu bilo drago. Nemirno je pogledavao prema vratima ureda iza mene. "Obećao sam svojoj ţeni da ću je večeras odvesti u Filmski klub. Imamo sezonske ulaznice." "Ja ću vam nadoknaditi troškove." "Nije u tome stvar. Ne volim je razočarati." "Ovo bi moglo biti vaţnije." "Meni nije." Obraćao se meni, ali njegova stvarna ţalopojka bila je upućena Elli. Zaključio sam kako ga je morala nekako prisiliti da dođe ovamo. "U svakom slučaju, kao što sam već rekao gospođici Strome, nemam slike gospodina Martela. Ponudio sam mu da ga fotografiram kao što to činim i s ostalim gostima, ali on je odbio. Bio je vrlo odlučan po tom pitanju." "Neugodan?" "Ne bih to rekao. Ali u svakom slučaju nije ţelio biti fotografiran. Što je on, neka slavna ličnost ili nešto drugo?" "Nešto drugo."

73

Moja suzdrţanost ga je iritirala, i lagano je porumenio. "Jedini razlog zašto sam to pitao jest što je još jedna osoba također ţeljela da ga fotografiram." Ella je rekla: "To mi nisi rekao." "Nisam imao priliku. Ţena je došla k meni u moj studio u Villageu baš prije nego sam otišao kući na večeru. Kada sam joj rekao da nemam njegovu sliku, ponudila mi je novac da odem do njegove kuće i napravim jednu. Rekao sam da to ne mogu napraviti bez dozvole gospodina Martela. Na to je poludjela i izjurila." "Pretpostavljam da vam nije dala svoje ime?" "Nije, ali mogu je opisati. Crvenokosa je, visoka, sjajne figure. Oko trideset godina. Zapravo, imao sam osjećaj da sam je već negdje vidio." "Gdje?" "Baš ovdje u klubu." "Ja se ne sjećam takve ţene", rekla je Ella. "To je bilo prije tvog vremena, prije barem pet godina." Malkovsky je zaţmirio jednim okom, kao da pretraţuje svoje pamćenje dalekozorom. "Mislim da sam čak jednom ili dvaput fotografirao tu ţenu. Zapravo, prilično sam siguran." "Imate li još uvijek te slike?" pitao sam. "Moţda, ali bilo bi ih uţasno teško pronaći. Ne čuvam sve slike, osim one iz tekuće i prošle godine." Dramatično je pogledao na svoj ručni sat. "Sada zbilja moram ići. Ţena će me ubiti ako propusti Bunuela. A klub ne plaća prekovremene za ovakve poslove." Bacio je ljutit pogled u Ellinom pravcu, koja je otišla natrag za svoj stol. "Platit ću vam dvostruko, koliko god vam vremena treba." "To bi bilo sedam dolara na sat. Moglo bi potrajati čitavu noć." "Znam." "I nema garancije da ću išta pronaći. Moţda je to sasvim druga ţena. Ako je ista ţena, promijenila je boju kose. Ona ţena koje se sjećam bila je plavuša."

74

"Plavuše se sve vrijeme pretvaraju u crvenokose. Recite mi još nešto o ţeni koje se sjećate." "Bila je mlađa, tada, naravno, još uvijek svjeţa. Slatko stvorenje, sjećam se. Slikao sam je. Njezin muţ nije bio oduševljen time, ali ona je to ţeljela." "Tko je bio njen muţ?" "Stariji tip", rekao je. "Odsjeli su u jednoj od ladanjskih kuća dva tjedna." "Koje je to godine bilo?" "Ne mogu vam sada točno reći - prije moţda šest ili sedam godina. Ali ako pronađem te slike, moći ću vam reći sa sigurnošću. Uglavnom napravim opasku s datumom na poleđini." Do tog trenutka Malkovsky je već izgarao od ţelje da se baci na posao. Prije nego smo krenuli za Village, dao mi je adresu i broj telefona svog studija. Rekao sam da ću mu se javiti za otprilike sat vremena. Zahvalio sam Elli i otišao na parkiralište po svoj automobil. Nemiran vjetar puhao je iz smjera planina i nosio pješčani okus pustinje. Eukaliptusovo drveće njihalo se, naginjalo i mahalo kao dugokosa mahnita ţena u trenutku ludila. Noć koja se nadvijala nad drvećem i činila ga manjim doimala se prijetećom. Bio sam zabrinut za Harryja Hendricksa još otkada sam zatekao njegov automobil pokraj ceste blizu Martelove kuće. Harry od mene nije zasluţio ništa veću brigu od štakora kojeg je Martel navodno ubio. Ipak sam gajio budalastu čeţnju da Harryja vidim ţivog. Cesta prema luci prolazila je uz ocean i mjesto pored rta gdje je Fablon zaplivao zadnji put. Dok sam se vozio vjetrom pometenim bulevarom, moje misli bile su toliko usredotočene na Harryja da sam pomislio, kada sam ugledao Cadillac parkiran na rubu pločnika, da sanjara. Zakočio sam i pao natrag na sjedalo te parkirao odmah iza njega i izašao van. Bio je to Harryjev stari Caddie, sasvim u redu, stajao je tamo hladnoga motora, prazan i nevin, kao da se sam dovezao iz gorja. Ključ je bio u bravi. Ranije nije bio.

75

Pogledao sam oko sebe. Bilo je to usamljeno mjesto, posebno u ovo doba, dok puše vjetar. Nije bilo drugog automobila na vidiku, i ništa s druge strane ceste osim šuštanja palmi i šapata mora. S kopnene strane visoka ograda od čempresa zaštitila je bulevar od pogleda s ceste. Kroz rupu u ţivici mogao sam vidjeti tamne obrise muškaraca skvrčenih oko krijesa koji je plamtio i mijenjao smjer. Ušao sam kroz rupu u čempresima i prišao im. Bila su trojica. Ispijali su tamnocrveno vino iz velike boce koja je bila skoro prazna. Kada su se sva trojica okrenula prema meni, pod svjetlošću vatre vidio sam njihova lica: izbrazdano i bezubo lice ostarjelog bijelca; obično tvrdoglavo lice mladoga crnca; dječaka indijanskih crta lica i ravnodušnog pogleda. Iznad pojasa nije imao ništa osim raskopčane crne veste. Crnac se uspravio u punoj visini. Na neravnom terenu zateturao je prema meni. "Gubi se. Ovo je privatna zabava." "Moţete mi odgovoriti na jedno uljudno pitanje. Traţim svog prijatelja." "Ja ne znam ništa o tvojim prijateljima." Bio je velik i pijan, uspravio se kao ratnik sa svojim kopljem. Njegova sjena treperila je nad čempresima. "Ono tamo je njegov automobil", rekao sam brzo. "Cadillac. On je srednje građe, u kariranoj jakni. Jeste li ga vidjeli?" "Nismo." "Samo trenutak." Bijelac je nesigurno ustao. "Moţda sam ga vidio, moţda nisam. Koliko to tebi vrijedi?" Došao mi je tako blizu da sam mogao osjetiti njegov smrdljivi dah i pogledati duboko u upale šupljine njegovih očiju. Bile su zastrašujuće prazne i isprane alkoholom. Taj je bio tako duboko zabrazdio da mu nije bilo povratka. "Starčiću, to meni ništa ne vrijedi. Pokušavaš skupiti pare za još jednu litru."

76

"Vidio sam ga, časna riječ da sam ga vidio. Mali čovjek u kariranoj jakni. Dao mi je nešto sitniša, zahvalio sam mu vrlo ljubazno. Ne zaboravljaš takvog građanina." Zrak je zapiskutao kroz rupe u njegovim zubima. "Da vidim taj novac." Temeljito je traţio po svojim trapericama. "Mora da sam ga izgubio." Okrenuo sam se i krenuo natrag. Pratio me skroz do automobila. Njegova kvrgava šaka zalupala je po mom prozoru. "Smiluj se, za ime Krista. Daj mi koji dolar. Reći ću ti o tvom prijatelju." "Nema novca za vino", rekao sam. "To je za hranu. Umirem od gladi. Došao sam ovamo brati naranče i otpustili su me, i nemam posao." "Nahranit će te u Vojsci spasa." Skupio je usnice i pljunuo na moj prozor. Njegova slina klizila je niz staklo koje je dijelilo njega i mene. Upalio sam motor. "Miči se, mogao bi nastradati." "Već sam nastradao", rekao je beţivotnim glasom. Oteturao je natrag prema ţivici, nestajući iznenada kroz rupu kao muškarac kojeg je progutao mrak.

12 Hotel Breakwater nalazio se svega nekoliko blokova dalje od mjesta na kojem je bio parkiran Harryjev Cadillac. Bilo je moguće, iako vrlo malo vjerojatno, da ga je ostavio tamo, iz samo njemu poznatih razloga, i ostatak puta nastavio pješice. Predvorje hotela bila je nekoć turistička zamka koja je izgubila na svojoj učinkovitosti. Na namještaju je bilo tragova izlizanosti, na filodendronima prašina. Hotelski posluţitelj nosio je staru plavu odoru koja je izgledala kao da se u njoj borio u Građanskom ratu. Nikoga nije bilo za recepcijskim stolom, ali upisnik na njemu leţao je otvoren. Našao sam ime Harryja Hendricksa na pret-

77

hodnoj strani. Bio je u sobi 27. Pogledao sam na zid iza stola i nisam vidio ključ broj 27. "Je li gospodin Hendricks u sobi?" pitao sam posluţitelja. Pogladio je svoju ogromnu bradu. Izgledala je kao sivi pliš kojeg je pojeo moljac i hrapavo kao šmirgl-papir. "Ne bih to znao. Oni dolaze i odlaze. Ja nisam plaćen da to pratim." "Gdje je upravitelj?" "Tamo unutra." Palcem je pokazao na zastorom zaklonjena ulazna vrata iznad kojih je stajao svjetleći znak: Samoa soba. Ime je nagoviještalo da bi unutra trebao biti bambusov namještaj i strop s ribarskom mreţom; tako je i bilo; i da se tu posluţuju pića s rumom i konzerviranim sokom od ananasa i voćem koje pluta u njemu. Tri prilično uvenula gospodina u napadno elegantnim odijelima kockala su za barom. Debeli ih je barmen promatrao preko svog trbuha. Hostesa umornog izgleda na trenutak mi je ponudila svoj osmijeh. Rekao sam joj da ţelim nešto pitati upravitelja. "Gospodin Smythe je pomoćnik upravitelja. Gospodine Smythe!" Gospodin Smythe bio je najupadljiviji od one trojice za barom. Na trenutak se otrgnuo od kocke. Ako su to bile njegove kocke, vjerojatno su bile laţne. "Ţelite li smještaj, gospodine?" "Moţda kasnije. Htio sam pitati je li gospodin Hendricks ovdje." "Nije, osim ako nije došao u nekoliko posljednjih minuta. Njegova ţena čeka ga u sobi." "Nisam znao da je oţenjen." "Točno, on je oţenjen. Vrlo oţenjen. I ja bih se odrekao svih radosti momačkog ţivota kada bih se mogao dočepati takvog komada." Njegove ruke načinile su oblik pješčanog sata u zadimljenom zraku. "Moţda mi ona moţe reći gdje je on."

78

"Ona ne zna. Pitala je mene. Nisam ga vidio od popodneva. Je li u nekakvoj guţvi?" "Mogao bi biti." "Vi ste policajac?" "Istraţitelj", odgovorio sam nejasno. "Zašto mislite da je Hendricks u nevolji?" "Pitao me gdje moţe kupiti jeftin pištolj." "Danas?" "Danas popodne, kao što sam rekao. Rekao sam mu neka proba u zalagaonicama. Jesam li pogriješio? Nije valjda nekoga ubio?" "Nije, koliko je meni poznato." "To je dobro." Ali bio je malo razočaran. "Ako ţelite razgovarati s gospođom Hendricks, tamo pored stola je telefon." Zahvalio sam mu i on se vratio radostima momačkog ţivota. Nisam se gnjavio telefonom niti dizalom. Pronašao sam poţarne stube u straţnjem dijelu predvoija i uspeo se crveno osvijetljenim stubištem do drugoga kata. Soba 27 nalazila se na kraju hodnika. Osluhnuo sam na vratima. Čula se tiha glazba, country blues. Pokucao sam. Glazba je naglo utihnula. "Tko je?" upitala je ţena. "Harry." "Bilo je već krajnje vrijeme!" Skinula je lanac s vrata i širom ih otvorila. Ušao sam i uhvatio kvaku te zalupio vratima za sobom, za slučaj da se izraz njenog lica spremnog na vrisak pretvori u iznenadnu buku. Ali nije. Ledena srditost njenog lica nije se promijenila. Borbeno je podigla svoju desnu šaku u razinu očiju. Gledala me preko nje. "Smirite se, gospođo Hendricks. Neću vam nauditi." "Čujem što govorite" Ali opustila se jedva toliko da spusti šaku i iskoristi je da poravna svoju crvenu kosu. Njezina iskrivljena usta su se opustila. "Tko ste vi?" "Harryjev prijatelj. Rekao sam mu da ću ga potraţiti ovdje."

79

Nije mi povjerovala. Izgledala je kao ţena koja je prestala vjerovati u gotovo sve osim brojki na računu, cijeni na odjeći i ljudima. Bila je odjevena sa stilom, u nekakvu lepršavu smeđu haljinu s poludugim rukavima koja je pokazivala njenu figuru bez pretjeranog naglašavanja. Njene podlaktice i noge bile su prekrasno oblikovane i jako potamnjele od sunca. No njeno lice bilo je našminkano kao da je počela sumnjati u svoj izgled, ili ga je ţeljela sakriti. Ispod kapaka koji su bili zeleniji od njenih očiju, kroz trepavice koje su stršale kao antene, nepovjerljivo je škiljila u mene. "Kako se zovete?" "Nije vaţno." "Onda izađite iz moje sobe." No, nije to zbilja očekivala od mene. Ako je još išta očekivala, to je sigurno bila moguća katastrofa. "To nije vaša soba. Harryjeva je. Rekao je da će se naći sa mnom." Osvrnula se po sobi, na pohabani tepih, izblijedjelo cvijeće na tapetama, svjetiljku sa sprţenim sjenilom, kao da je razmatrala svoj odnos prema svim tim stvarima. Izvana uopće nije pripadala ovdje. Imala je onu vrstu stila koja se moţe kupiti, ali ne samo tako, u trgovini iza ugla; smeđa torba na krevetu sa zlatnim resama mirisala je na Pariz. Ali ţena je toj sobi pripadala iznutra, kao što zatvorenik pripada svojoj ćeliji. Odleţala je ona dovoljno vremena u ovakvim sobama, i ponovno se privikavala na nju. "To je i moja soba", rekla je. Da bi to dokazala, i da bi malo razvedrila stvari, otišla je do stolića pokraj kreveta i uključila prijenosni radio. Country blues još nije završio. To su bile dugačke dvije minute. "Kakav - ?" Njezin glas zastao je na toj riječi. Bila je još uvijek tako napeta da je jedva disala. Pokušala je progutati napetost; promatrao sam čudesan mehanizam njenog vrata. "Kakav to posao imate s Harryjem?" napokon je uspjela upitati. "Htjeli smo usporediti bilješke o Francisu Martelu »

80

Zatreptala je. "O kome?" "Martelu. Muškarcu čiju sliku traţite." "Vi sigurno mislite na nekoga drugoga." "Ma dajte, gospođo Hendricks. Upravo sam razgovarao s fotografom Malkovskym. Htjeli ste da fotografira Martela. Vaš je muţ riskirao svoj ţivot jutros u pokušaju da to učini." "Jeste li vi policajac?" "Ne baš." "Kako znate tako mnogo o meni?" "Naţalost, to je sve što znam o vama. Recite mi nešto više» S naporom, rukama koje su se pomalo tresle, izvadila je zlatnu tabakeru iz svoje smeđe torbe, otvorila je, izvadila cigaretu i stavila je između svojih usana. Pripalio sam je umjesto nje. Sjela je na krevet i oslonila se na svoju ruku, snaţno otpuhujući dim prema stropu. "Nemojte tako stajati iznad mene. Izgledate kao da ćete mi skočiti za vrat." "Ja sam se divio vašem vratu." Izvukao sam jednu stolicu u sobi i sjeo. "Kako šarmantno." Njen glas bio je podrugljiv. Prekrila je svoj vrat prstima i proučavala me. "Ne mogu vas shvatiti, osim ako me ne pokušavate smekšati ovim slatko-gorkim pristupom koji vas neće odvesti nikuda." "Jeste li vi zbilja Harryjeva ţena?" "Da. Jesam." Zvučala je kao da je i sama malo iznenađena. "Pokazala bih vam svoj vjenčani list, ali nemam ga trenutno kod sebe." "Kako si on moţe priuštiti vas?" "Ne moţe. U zadnje vrijeme nismo baš u takvim odnosima. Ali još smo uvijek prijatelji." Dodala je s nekom grubom nostalgijom: "Harry nije uvijek bio na. skliskom tlu. Nekada je bio zabavniji od čopora majmuna." "A ni vi niste uvijek bili tako vješti s trikovima?' "Tko vam je to rekao?"

81

"Nitko mi to nije morao reći." Lutko, rekao mi je tvoj glas, i način na koji prepredeno koristiš svoje tijelo. Način na koji gledaš ovu sobu, i način na koji ova soba gleda tebe. "Jeste li iz Vegasa?" pitala je. "Ljudi bi se trebali smješkati kada to pitaju." "Jeste li?" "Ja sam iz Hollywooda." "Čime zarađujete za ţivot, Hollywoode? Ako išta radite?' "Privatnim istraţiteljstvom." "I sada radite na meni?" Njezin izgled opet je postao pun bojazni. Istovremeno je pokazala prema pepeljari na stoliću pokraj kreveta i stresla pepeo cigarete u nju dok sam je pridrţavao. Promijenila je svoj poloţaj, namjerno se nespretno oslanjajući na jednu stranu kako bi pokazala kako je bespomoćno njeno fino, veliko tijelo. Nije trebala moju pomoć, zapravo: bila je savršeno na svom mjestu na hotelskom krevetu. "Vi ste pobrkali lončiće", rekao sam. "Ja sam unajmljen adi gospodina Martela." "Koji vas je unajmio?" Ispravila se: "Tko vas je unajmio"' "Čovjek iz mjesta. Njegov identitet nije vaţan. Martel mi je preoteo djevojku." "To je logično. On je lopov." "Što je ukrao od vas, gospođo Hendricks?" "To je dobro pitanje. Pravo pitanje je, doduše, je li on čo\jek koji mislim da jest. Jeste li ga vidjeli?" "Nekoliko puta." "Opišite mi ga, hoćete li? Moţda ćemo zajedno nešto dokučiti." "On je muškarac srednje građe, nije debeo, ali je čvsto građen i brz u kretnjama. Star oko trideset godina. Ima crnu kosu, ugljenocrnu, raste mu prilično nisko na čelu. Nosi je začešljanu prema natrag. Ten mu je taman, gotovo indijanski taman, ima dugačak nos s vidljivo širokim nozdrvama. Govori s francuskim

82

naglaskom, koristi mnogo francuskih riječi i tvrdi da je francuski politički izbjeglica." Slušala je i kimala glavom u znak potvrđivanja, ali moja zadnja rečenica ju je zbunila: "Što ste rekli?" "Kaţe da je Francuz koji ne moţe ţivjeti u Francuskoj zato što se ne slaţe dobro s De Gaulleom." "Oh." Ali još uvijek nije shvaćala. "De Gaulle je predsjednik Francuske." "Znam to, glupane. Mislite da ne slušam vijesti?" Pogledala je radio, na kojem je svirao rock. "Hoće li vam smetati ako to isključim?" rekao sam. "Moţete ga malo stišati, ali ostavite ga uključenog. Mrzim zvuk vjetra." Stišao sam glazbu tek toliko. Na temelju takvih malih suradnji intimnost između nas je porasla, kao da nam je soba podijelila određene uloge. Ali bila je to trenutna intimnost, čiji je ritam činila izmjenjiva struja straha i sumnje. Pitala me osjetljiva pitanja i činilo se da vjeruje u moje odgovore. Ali njene oči nisu bile sigurne da je neću ubiti. "Znate li vi tko je on?" upitao sam. "Mislim da znam, i nije nikakav Francuz." "Što je on?" "Reći ću vam", odgovorila je odrješito, kao da se odlučila na svoju priču. "Slučajno sam bila osobna tajnica vrlo vaţnog poslovnog čovjeka u Southlandu. Taj čovjek koji se naziva Martel pronašao je način da se uliţe mom poslodavcu i završio je kao njegov izvršni pomoćnik." "Odakle je?" "To ne bih znala", rekla je. "Neka vrsta Juţnoamerikanca, mislim. Moj poslodavac načinio je pogrešku kada mu je dao kombinaciju svog sefa. Upozorila sam ga da to ne čini. I što se događa? Gospodin takozvani Martel bjeţi s bogatstvom u obveznicama, koje Harry i ja pokušavamo vratiti." "Zašto ne policija?"

83

Imala je spreman odgovor. "Moj poslodavac je u svojoj glavi još uvijek slab na Martela. Osim toga naš je posao strogo povjerljiv." "Čime se bavite?" "Nisam u mogućnosti otkriti vam to", rekla je oprezno. Promijenila je poloţaj svog tijela, kao da će njegova čvrstoća i simetričnost moţda odvratiti moju paţnju s njene neuvjerljive priče. "Moj me poslodavac natjerao da se obveţem na šutnju." "Kako se on zove?" "Znali biste njegovo ime kada bih vam ga mogla reći. On je vrlo vaţan i utjecajan u određenim krugovima." "Niţim krugovima pakla?" "Što?" No, mislim da me čula. Objesila je nos i malo se mrštila svojim tanko nacrtanim obrvama. Nije se baš jako mrštila, jer djevojka od toga dobiva bore; osim toga mogao sam je ubiti, a ona ne bi voljela umrijeti s namrštenim izrazom na tako lijepom licu. "Kada biste me shvatili ozbiljno i pomogli mi da vratim novac, i tako dalje, i tako dalje, sigurna sam da bi vas moj poslodavac bogato nagradio. I ja bih vam također bila zahvalna." "Morao bih znati malo više o svemu tome." Kao naprimjer što je mislila pod onim "i tako dalje, i tako dalje". "Naravno", rekla je. "Sigurno. Hoćete li mi pomoći?" "Vidjet ćemo. Jeste li odustali od Harryja?" "Nisam to rekla." Ali njene zelene oči bile su iznenađene. Vjerujem da je u svojoj usredotočenosti na mene i svoju priču - njenu posljednju filmsku priču - zaboravila na Harryja. Soba je osigurala uloge za samo dvoje ljudi. Pretpostavljao sam kakva bi bila moja da smo ostali u njoj još neko vrijeme. Njeno je tijelo reţalo na mene kao tigar, kao tigar iz neke poslovice kojeg je opasno uzjahati, ali je još opasnije sjahati s njega. "Brinem se za Harryja", rekao sam. "Jeste li ga vidjeli danas?"

84

Odmahnula je glavom. Njena kosa sjajila je kao vatra. Vjetar, koji je tog trenutka bio glasniji od glazbe, zavijao je na prozoru. "Danas popodne spominjao je kupovinu pištolja." "Zbog čega?" Činilo se da je razgovor o pištolju plaši. "Da ga iskoristi na Martelu, mislim. Martel ga je danas dobro naprašio. Otjerao ga je pištoljem i zgazio mu fotoaparat." Izvadio sam izgaţeni aparat iz dţepa. Zacvilila je nad njim. "Taj me aparat koštao sto i pedeset dolara. Trebala sam znati da ne trebam vjerovati Harryju." "Moţda čitava ideja sa slikanjem nije bila dobra. Martel je alergičan na kamere. Usput, koje je njegovo pravo ime?" "Ne znam. Stalno ih mijenja." Vratila se na Harryja. "Mislite da je Harry ozlijeđen ili takvo što?" "Moguće je. Njegov je automobil parkiran na bulevaru pola milje odavde, s ključem u bravi motora." Hitro se uspravila. "Zašto niste rekli?" "Upravo sam rekao." "Pokaţite mi." Podigla je svoj radio i torbicu, uzela kaput iz ormara i obukla ga dok smo čekali dizalo. Moţda je to bila buka dizala ili radija, ili neki neprekidan zvuk koji je njezino tijelo odašiljalo, ali kada je prošla kroz predvorje zajedno sa mnom, sva su tri elegantno odjevena muškarca pogledala kroz vrata Samoa sobe. Vozili smo se bulevarom. Sve jači vjetar udarao je po automobilu. Na pučini mora mogao sam vidjeti povremenu pjenu valova. Lagano fosforescentni, uzdizali su se kao duhovi koji su se brzo vraćali natrag u tamu. Ţena je pogledavala prazne plaţe. Otvorila je prozor koji je gledao prema oceanu. "Jeste li dobro, gospođo Hendricks?" "Dobro sam, no, molim vas, ne zovite me tako." Zvučala je mlađe i manje sigurnom u sebe. "Osjećam se kao varalica. Zovite me Kitty ako ţelite." "Vi niste gospođa Hendricks?" "Zakonito jesam, ali ne ţivimo zajedno. Harry bi se odavno razveo od mene, samo da nije praktični katolik. I pored toga još

85

se uzalud nada da ću mu se vratiti." Nagnula se unatrag da proviri s moje strane. "Prošli smo već pola milje. Gdje je automobil?" Nisam ga mogao pronaći. Počela je biti nervozna. Stao sam i pronašao rupu u ţivici od čempresa i vatru iza nje, koja je brzo sagorjela na tek nekoliko komada ugljena koji su se dimili između pepela. Tri pijane vinopije su isparile, ostavljajući za sobom praznu bocu i miris prolivenog vina. Kitty Hendricks me zazvala. "Što radite? Je li Harry tamo?" "Nije." Došla je kroz ţivicu. Još je uvijek imala torbicu i radio, koje je objesila preko ručnog zgloba. Radio je svirao kao njezina poluspojena osobnost. Ogledala se oko sebe, primičući svoj kaput bliţe tijelu. Tu nije bilo ničega, osim umiruće vatre, prljave ugaţene zemlje i tračnica koje su svjetlucale na mjesečini. "Majko Boţja", rekla je Kitty, "nije se promijenilo u zadnjih dvadeset godina." "Poznajete ovo mjesto?" "Trebala bih. Rođena sam dva bloka dalje. S druge strane tračnica." Dodala je brzo: "Obje su strane loše ako ţivite preblizu tračnica. Vlakovi su znali tresti posuđe u kuhinji moje majke." Provirila je preko mračnog ţeljezničkog dvorišta. "Koliko znam, moja majka još uvijek ţivi tamo." "Mogli bismo otići i vidjeti." "Ne! Nemam joj što reći, mislim, neka prošlost ostane prošlost." Napravila je nemiran pokret prema ţivici od čempresa, kao da bi je to mjesto moglo navesti na daljnju iskrenost. Mogla je svladati opasnosti hotelske sobe, no ne i zahtjeve divlje noći na otvorenom. Njezini osjećaji okrenuli su se protiv mene. "Zašto ste me doveli ovamo?" "To je bila vaša zamisao." "Ali rekli ste da je Harryjev automobil - " "Očigledno je ukraden."

86

Odmaknula se od mene, spotaknuvši se na vlastitu potpeticu, u oštre crne čempresove grane. Sve što sam mogao vidjeti bio je blijed oblik njenog lica i nejasan odbljesak njenih očiju i usana. "Nikada nije ni postojao nikakav automobil. Kakav je automobil bio?" "Cadillac." "Sada znam da laţete. Odakle Harryju Cadillac?" "Vjerojatno ga je uzeo s parkirališta na kojem radi. Bio je to stari primjerak." Činilo se da me ne sluša. Čuo sam kako njezino disanje postaje sve brţe. "Nikada nije ni postojao nikakav automobil", šaptala je. "Vi ste iz Vegasa, zar ne? I doveli ste me ovamo da me ubijete." "To su gluposti, Kitty." "Ne zovite me Kitty." Njezin glas je poprimio dječju modulaciju. Moţda se njen mozak prisjećao nekog događaja koji se odigrao prije mnogo godina, između vlakova koji su tresli mamino posuđe. "Vi ste me prijevarom namamili na ovo mjesto, i sada me nećete pustiti." "Hajde, idite. Idite. I-d-i-t-e." Samo se još dublje uvukla u čemprese, kao noćna ţivotinja. Njen je radio svirao iz mraka. Dašak njenog parfema došao je do mene, pomiješan s mirisima dizela i vina i vatre. Na trenutak mi je u mislima sinulo kako dvoje ljudi i niz okolnosti mogu dovesti do nepredvidljivog ubojstva. Ona je gotovo, pomislio sam, ţeljela biti ubijena. Šćućurila se između sjena, cvileći: "Ne pribliţavajte mi se, reći ću vas mom starom." "Izlazi odande, glupačo." Vrisak za kojeg se pripremala napokon je izletio iz nje. Naslijepo sam posegnuo za njom, zgrabio je za ručni zglob i povukao prema sebi. Hvatala je zrak i zamahnula radijom prema mojoj glavi. Udario me i utišao se, kao da je glazbena strana Kittyne poluspojene osobnosti umrla nasilnom smrću.

87

Pustio sam je. Nespretno je bjeţala na svojim visokim potpeticama, preko brojnih tračnica, sve dok nije postala samo sjena, zvuk koji nestaje u noći. 13 Studio Erica Malkovskog u Villageu nalazio se izravno na putu k Martelovoj kući. Zaustavio sam se ondje da provjerim kako napreduje s potragom. Imao je prašnjave ruke i otiske prstiju na svom čelu, kao da je sam bio nekakav dokaz. "Gotovo sam odustao od vas", rekao je. "Gotovo sam odustao sam od sebe. Jeste li pronašli koju njenu sliku?" "Pet. Moţda ih imam i više." Poveo me u straţnji dio studija i poloţio slike na stol kao karte u pokeru. Četiri od njih bile su Kittyne fotografije, u običnom bijelom kupaćem kostimu, snimljene na bazenu u Teniskom klubu. Stajala je i romantično gledala prema moru. Erotično se naslanjala na naslonjač u predvorju. Pozirala je suha na dasci za sur- fanje. Kitty je bila prekrasna djevojka, ali sve četiri fotografije bile su pokvarene njenim čudnim teatralnim poziranjem. Peta je fotografija bila drukčija. Bez pretjeranog namještanja i potpuno odjevena u ljetnu haljinu bez rukava i široki šešir, sjedila je za stolom s pićem pored svog lakta. Muškarčeva ruka s pravokutno izrezanim dijamantom na prstu počivala je na stolu pored njene ruke. Muškarčev ostatak bio je izrezan, ali činilo se da se Kitty osmjehuje u njegovom smjeru. Iza nje sam mogao vidjeti popločeni zid obrastao cvijećem koji je pripadao jednoj od ladanjskih kuća Teniskog kluba. "Ovo je ta koja joj se sviđala." Malkovsky mije pokazao bilješku na pozadini: šest kopija 4 X 6, 5.00 - 30.00, 27. rujan 1959. "Kupila je šest kopija, ili ih je kupio njezin muţ. On je bio na slici, također, ali natjerao me da ga izreţem." "Zašto?"

88

"Sjećam se da je spominjao nešto o ljepotici i zvijeri. On nije bio tako ruţan, ali bio je stariji, kao što sam vam rekao. I odsluţio je neku kaznu u svoje vrijeme." "Kako se zvao?" "Ne sjećam se. Pretpostavljam da bih to mogao provjeriti u klupskoj arhivi." "Večeras?" "Ako mi gospođica Strome dozvoli. Ali već je poprilično kasno." "Ne zaboravite da vas plaćam dvostruko." Počešao se po razdjeljku i lagano zarumenio. "Mogu li vidjeti nešto od tog novca, molim vas?" Pogledao sam na svoj sat. Unajmio sam ga prije otprilike dva sata. "Što kaţete na četrnaest dolara?" "Dobro je. Usput", rekao je i dalje se češući po glavi, "ako ţelite neku od ovih slika, bilo bi pošteno da mi platite. Pet dolara po komadu." Dao sam mu novčanicu od dvadeset dolara. "Uzet ću onu koja joj se najviše sviđala. Pretpostavljam da nema nikakve šanse da pronađete njezin ostatak, dio koji ste izrezali?" "Moţda bih mogao pronaći negativ." "Za to ću vam platiti još više." "Koliko više?" "Ovisi o tome što je na njemu. Dvadeset dolara u svakom slučaju." Ostavio sam ga da s oduševljenjem dalje rovari po prašnjavim kartonskim kutijama s polica i odvezao se natrag do gorja. To je bio smjer iz kojeg je dolazio vjetar. Jurio je niz kanjone kao vruća bujica i zavijao u šiblju oko Bagshawove kuće. Kada sam izašao iz automobila, stisnuo sam se da me ne otpuše. Bentleyja više nije bilo u dvorištu. Pokušao sam na ulaznim vratima kuće. Bila su zaključana. U kući nije bilo svjetla i baš nikakvog odgovora na moje ponovljeno kucanje. Vratio sam se u studio u Villageu. Malkovsky

89

mi je pokazao negativ Kittyne slike sa sjajem od dvadeset dolara u svakom oku. Pokraj nje je sjedio muškarac u prugastom odijelu, koje je bilo naborano na njegovim širokim ramenima i snaţnim bedrima. Bio je gotovo ćelav, ali zato su kovrčave dlačice, bijele boje na negativu, nicale u velikom broju iz raskopčanog ovratnika košulje. Njegov osmijeh bio je vedar, ali tu su vedrinu poništavale njegove uske bijele oči. Iza njega u blizini zida, i izvan ţarišta slike, nalazio se mladi muškarac s brkovima, koji je drţao posluţavnik u rukama. Izgledao mi je nekako poznato: moţda je bio jedan od članova posluge kojeg sam viđao u klubu. "Trebao bih imati imena ovih ljudi", rekao je Eric. "Zapravo, prava je sreća da sam pronašao negativ." "Moţemo ih provjeriti u klubu, kao što ste predloţili. Sjećate li se čega o muškarcu? Jesu li on i ţena bili vjenčani?" "U svakom slučaju tako su se ponašali. To jest, ona je. On je bio lošeg zdravlja, i ona je prilično brinula zbog toga." "Što mu je bilo?" "Ne znam. Nije se mogao mnogo kretati. Većinu je vremena provodio u svojoj ladanjskoj kući ili kartajući." "S kim je kartao?" "S različitim ljudima. Nemojte misliti da sam ga mnogo viđao. Zapravo, izbjegavao sam ga." "Zašto?" "Bio je teška mušterija, bolestan ili ne. Nije mi se sviđao način na koji mi se obraćao, kao da sam nekakav sluga. Ja sam profesionalac", dodao je. Znao sam kako se Eric osjeća. I ja sam bio neka vrsta poluprofesionalca. Dao sam mu još dvadeset dolara i odvezli smo se odvojeno do kluba. Ella je otvorila arhivu s podacima iza upraviteljeva ureda, i Eric je zaronio među natrpane vitrine. Imao je datum od kojeg je krenuo: Kittyna slika bila je plaćena 27. rujna 1959.

90

Vratio sam se natrag u paviljon. Glazba je još uvijek svirala, ali zabava se svela na one najupornije i premjestila za šank. Nije bilo kasno, kako to obično biva na zabavama, ali u mojoj odsutnosti kao da se većina ljudi razboljela, kao da ih je spopala neka iznenadna bolest: manično-depresivna psihoza ili blago moţdano krvarenje. Samo se barmen nimalo nije promijenio. Radio je i posluţivao pića drţeći se postrani, promatrajući zabavu svojim ţivahnim očima. Pokazao sam mu Kittynu sliku i negativ. Podigao ga je i stavio ispred fluorescentnog svjetla koje se nalazilo u straţnjem dijelu šanka. "Da, sjećam se muškarca i djevojke. Došla je ovamo s njim jedne noći i pošteno se napila. Odjednom ju je četiri ili pet tipova počelo salijetati i njezin ih je muţ počeo odgurivati. Ja i gospodin Fablon smo ga doduše smirili." "Kako je gospodin Fablon došao u tu priču?" "On je bio s njima." "Oni su bili njegovi prijatelji?" "Ne bih baš htio tako reći. On je samo bio s njima. Doplutali su zajedno. Moţda mu se sviđala ţena. Bila je opasan komad. To moram priznati." "Je li Fablon bio tip koji je jurio za ţenama?" "Stavljate mi riječi u usta. On je volio ţene. Nije jurio za njima. Neke od njih jurile su njega. Ali imao je previše pameti da bi se petljao s tom damom. Njen je muţ bio loša vijest." "Tko je on, Marco?" Slegnuo je ramenima. "Nikada ga ranije nisam vidio, niti nakon toga, a i nisam baš sjedio i umirao od ţelje da čujem nešto o njemu. Bio je loša vijest, razbijač, mišićava grdosija." "Kako je ušao u klub?" "Tu je odsjeo. Neki od naših članova ne znaju reći 'ne' kada ih se zatraţi pristupna kartica za gosta. Mene bi spasili od mnogih nevolja kada bi to ponekad rekli." Osvrnuo se po prostoriji s nekom vrstom prezrive tolerancije. "Da vam napravim piće?" "Ne, hvala."

91

Marco se nagnuo prema meni preko bara. "Moţda vam ovo ne bih trebao govoriti, ali gospođa Fablon je bila ovdje maloprije." "Pa?" "Pitala me ista pitanja kao i vi, mislim li je li njen suprug počinio samoubojstvo. Znala je da smo on i ja bili prijatelji. Rekao sam da nije, da ne mislim tako." "Što je ona rekla?" "Nije imala priliku ništa reći. Dr. Sylvester je došao u bar i preuzeo je. Nije izgledala predobro." "Kako to mislite?" Brzo je odmahnuo glavom. Ţena je prišla baru i zatraţila dupli scotch. Bila je iza mene i nisam prepoznao njen promijenjeni glas sve dok nije progovorila. "Moj suprug je pio dupli scotch, a ja kaţem: što je dobro za jednoga, mora vrijediti i za drugoga i obrnuto." "OK, gospođo Sylvester, ako vi tako kaţete." Marco je spustio fotografiju i negativ na Šank i natočio joj vrlo oskudni dupli scotch. Posegnula je objeručke za njim i podigla i piće i Kittynu sliku. "Što je to? Volim gledati slike." "To je moje", rekao sam. Činilo se da me njene viskijem omamljene oči ne prepoznaju. "Ali neće vam smetati ako pogledam?" upitala je uvjerljivo. "To je gospođa Ketchel, zar ne?" "Tko?" "Gospođa Ketchel", rekla je. "Ne bih rekao." Uspravila se. Njena natapirana kosa skliznula joj je s čela kao perika. "Njen je suprug bio jedan od pacijenata mog supruga u to vrijeme. Liječnik ne moţe birati svoje pacijente, znate." "Ja imam isti problem." "Naravno", rekla je. "Vi ste detektiv, zar ne? Što radite sa slikom gospođe Ketchel?"

92

Mahnula je njome pred mojim licem. Na trenutak su svi ljudi u baru gledali u našem smjeru. Uzeo sam sliku iz njenih ruku i stavio je zajedno s negativom natrag u svoj dţep. "Moţete mi povjeriti svoje mračne tajne", rekla je. "Ja sam liječnikova ţena." Skliznuo sam sa svog stolca i odvukao je dalje od šanka do jednog praznog stola. "Gdje je dr. Sylvester?" "Odvezao je Mariettu Fablon kući. Ona je - nije bila dobro. Ali on će se vratiti." "Što nije u redu s gospođom Fablon?" "A što jest?" olako je rekla. "Marietta je moja prijateljica, jedna od najstarijih prijateljica koju imam u ovom gradu, ali u zadnje je vrijeme neupitno dozvolila da se raspadne u komadiće, fizički i moralno. Nemam ništa protiv kada ljudi popiju - i ja sam malo pripita, zapravo, gospodine Arch - " "Archer." Odmah je nastavila: "Ali Marietta je večeras zaista došla pijana kao truba. Ušla je unutra, ako se to uopće moglo nazvati hodanjem, doslovce na gumenim nogama. George ju je morao skupljati s poda i voziti kući. Postaje sve veći teret mom Georgeu." "U kojem smislu?" "Moralnom i financijskom. Nije platila svoj račun, naravno, ne znam otkada, ali to je u redu, valjda. Ona je prijateljica, ţivi i pusti druge da ţive. Ali kada se radi o ţicanju novca od njega, onda je to previše." "Ona to radi?" "Još pitate? Danas ga je pozvala na ručak - ja sam slučajno bila kod frizera - i iznenadila ga zahtjevom za pet tisuća dolara. Mi nemamo toliko spremljenog novca u banci, što je jedini razlog zašto znam za to - on me pokušao privoljeti da potpišem zahtjev za zajam. Ali rekla sam ne." Zastala je, a njeno od alkohola izobličeno lice najednom je utihnulo i postalo tjeskobno. "Ja vama govorim svoje mračne tajne, zar ne?" "Ureduje."

93

"Nije u redu ako ćete reći Georgeu što sam vam rekla. Nećete reći Georgeu što sam vam rekla?" Riješila se svog zlokobnog tereta, ali nije ţeljela preuzeti odgovornost za to. "U redu", rekao sam. "Dragi ste." Posegnula je za mojom rukom i pritisnula je prilično čvrsto. Sada je bila više zabrinuta nego pijana, pokušavajući smisliti nešto što bi učinila da se osjeća bolje. "Volite li ples, gospodine Arch - ?" "Archer." "Volim plesati." Još uvijek drţeći moju ruku, ustala je i odvukla me na plesni podij. Vrtjeli smo se u krug, njena kosa je upadala u moje i u njezine oči, i grudima je udarala u mene kao da su one neki posebni organ njenog oduševljenja. "Zovem se Audrey", povjerila mi je. "Kako se vi zovete, gospodine Arch?" "Fallen." Od njenog smijeha puknuo mije desni bubnjić. Kada je glazba prestala, odveo sam je natrag za stol i otišao do recepcije. Ella je još uvijek bila na svom mjestu; izgledala je prilično iscrpljeno. "Jeste li umorni?" pitao sam je. Pogledala se u ogledalo na zidu koje se nalazilo nasuprot njenom stolu. "Ne previše. To je zbog glazbe. Ţivcira me kada ne smijem plesati." Prešla je rukom po čelu. "Ne znam koliko dugo ću još moći izdrţati na ovom poslu." "Koliko dugo ga radite?" "Tek dvije godine." "Što ste radili prije toga?" "Bila sam kućanica. Zapravo nisam radila ništa naročito." Promijenila je temu. "Vidjela sam da ste plesali s gospođom Sylvester." "Rad nogu."

94

"Nisam mislila tako", rekla je, bez objašnjenja što je "tako" trebalo značiti. "Budite oprezni s Audrey Sylvester. Ona nije prava pijanica, ali kada pije, onda se i napije." "Što onda radi?" "Sve što joj padne na pamet. Ponoćno kupanje u oceanu. Ponoćno valjanje u sijenu." "Ista ponoć?" "Ne bi me iznenadilo." "Moţe li joj se vjerovati?" "Ovisi o tome o kome i što govori." "O njoj." Izvadio sam Kittynu sliku. "Kaţe da je njezino ime Ketchel, i da je njen suprug bio jedan od pacijenata dr. Sylvestera." "Pretpostavljam da bi ona to morala znati." "Kad već govorimo o pacijentima dr. Sylvestera, shvatio sam da je odveo gospođu Fablon kući." Ella je ozbiljno kimnula glavom. "Ja sam joj pomogla da dođe do njegovog automobila. Trebalo nas je dvoje za to." "Je li bila pijana?" "Sumnjam. Jedva da uopće pije." "Gospođa Sylvester je rekla daje bila pijana." "Gospođa Sylvester nije pouzdan svjedok, pogotovo kada je i sama pijana. Marietta - gospođa Fablon, prije svega je bila bolesna i uzrujana. Više je zabrinuta zbog Ginny nego što ţeli pokazati." "Je li ona to rekla?" "Ne s tako mnogo riječi. Ali došla je ovamo u potrazi za ohrabrenjem. Ţeljela je da joj netko kaţe kako je učinila pravu stvar kada je ohrabrila Ginnyn bijeg radi vjenčanja." "Onda ona zna za to?" Ella je kimnula. "Ginny se večeras vratila kući. Ţeljela je pokupiti neke stvari i pozdraviti se. Nije ostala dulje od otprilike pet minuta. Što je zapravo i uzrujalo njenu majku, barem tako mislim." "Kada se to dogodilo?"

95

"U zadnjih sat vremena ili tako." "Vi ste dobar svjedok. Kako bi vam se činilo da se pridruţite mom osoblju za stalno?" "To bi ovisilo o tome što moram svjedočiti." Nasmiješili smo se jedno drugome, oprezno. Oboje smo imali neuspješne brakove iza sebe. Povukao sam se u arhivu s podacima. Malkovsky je bio nagnut nad izvučenom ladicom, čeprkajući po papirima u dosjeu. "Nadam se da napredujem. Koliko mogu vidjeti, bilo je sedam gostiju izvana, pojedinaca i parova, u rujnu 1959. Isključio sam četvero od njih - to su ljudi kojih se sjećam osobno, uglavnom oni koji su se vraćali. Ostaju nam tri: Sandersonsi, De Houvenelsi i Berglundsi. No, niti jedno od tih imena ne zvuči mi poznato." "Pokušajte s Ketchel." "Ketchel!" Trepnuo je i nasmijao se. "Mislim da je to pravo ime. Ali nisam ga mogao naći među karticama gostiju." "Moţda ju je netko izvadio." "Ili izgubio", rekao je. "Ovi stariji dosjei su u vrlo lošem stanju. Ali ja sam skoro siguran da je Ketchel ime koje traţimo. Gdje ste to saznali?" "Od jednog člana kluba." Izvadio sam negativ. "Moţete li mi načiniti koju kopiju ovoga?" "Ne vidim zašto ne." "Koliko će vam dugo trebati?" "Mislim da bih ih mogao imati do sutra." "Sutra navečer u osam?" Nakon trenutka oklijevanja, rekao je: "Mogu pokušati." Dao sam mu negativ, s naputkom o tome kako ga ne smije izgubiti, i poţelio mu laku noć na izlaznim vratima. Kada ju nije mogao čuti, Ella je suho rekla: "Nadam se da ga pošteno plaćaš. To što zarađuje na fotografijama je tek za golo preţivljavanje. A ima ţenu i djecu." "Pošteno ga plaćam. U podacima nema traga da su Ketchelovi bili gosti u ovom klubu."

96

"Gospođa Sylvester mogla vam je dati pogrešno ime." "Sumnjam u to. Eric ga je prepoznao. Više je vjerojatno da je netko podatke uzeo iz dosjea. Jesu li lako dostupni?" "Bojim se da jesu. Ljudi stalno ulaze i izlaze iz ureda, a soba s arhivom otvorena je veći dio vremena. Je li to jako vaţno?" "Moglo bi biti. Ţelim saznati tko je preporučio Ketchelove kao svoje goste." "Gospodin Stoll bi se mogao sjećati. Ali on je za večeras završio." Uputila me u upraviteljevu ladanjsku kuću. Bila je zatvorena i mračna. Vjetar je kao izgubljeni pas zavijao u grmlju. Vratio sam se do glavnog ulaza u klub. Dr. Sylvester još se nije vratio. Pogledao sam u bar, vidio gospođu Sylvester mlitavo pognutu nad pićem i povukao se prije nego me vidjela. Ella mi je rekla nešto više o svom drugom braku. Njezin suprug Strome bio je odvjetnik u gradu, stariji muškarac, udovac kada se udala za njega. U početku je bila njegova tajnica, ali posao njegove supruge bio je daleko zahtjevniji, na suptilne načine. Njezin je prvi suprug bio premlad; drugi je bio prestar. Stariji muškarac bio je duboko uglavljen u svoje navike, uključujući i one seksualne. Pustio sam neka razgovor dalje teče. Takvi neplanski pitki razgovori bili su jedan od mojih najboljih izvora informacija. Osim toga, ţena mi se sviđala i zanimao me njezin brak. Priča o njemu stopila se s dugom teškom noći koju smo oboje imali. Ona je ostala uz Stromea šest godina, ali na kraju više nije mogla izdrţati. Čak nije zatraţila niti alimentaciju. Neki su ljudi napustili zabavu i Ella im je poimence poţeljela laku noć. Drugi su još ostali. Naš razgovor, ili Ellin monolog, bio je isprekidan naletima glazbe, smijeha i vjetra. Povratak dr. Sylvestera sve je okončao. Ljutito je gurnuo vrata punom snagom. "Je li moja supruga još uvijek ovdje?" pitao je Ellu. "Mislim da je, doktore." "U kakvom je stanju?"

97

"Još uvijek stoji na nogama", rekao sam. Pogledao me kamenim pogledom. "Vas nitko ništa nije pitao." Krenuo je prema baru, oklijevao, i okrenuo se Elli: "Biste lije pozvali umjesto mene, gospođo Strome? Ne osjećam se baš spremnim za ponovno suočavanje s tom gomilom večeras." "Bit će mi zadovoljstvo. Kako je gospođa Fablon?" "Bit će dobro. Smirio sam je. Uzrujana je zbog kćeri i sve je dodatno zakomplicirala barbituratima." "Nije ih valjda pokušala uzeti previše?" "Ništa takvo. Uzela je uobičajenu dozu tableta za spavanje, a zatim odlučila doći ovamo da vidi svoje prijatelje. Dodajte jedno piće i rezultat je predvidljiv." Napravio je stanku i ostavio se svog profesionalnog tona: "Hoćete li otići po Audrey?" Ella je poţurila kroz osvijetljeni hodnik. Naslonio sam se na recepcijski stol i promatrao dr. Sylvestera u ogledalu. Zapalio je cigaretu i pretvarao se da je zaboravio na mene, ali izgledalo je kao da ga moje prisustvo čini nervoznim. Nakašljao se. i rekao: "Gledajte ovamo, što vam daje pravo da stojite tamo i promatrate me? Jeste li vi novi vratar ili takvo što?" "Trudim se na poslu. Plaća je slaba, ali zamislite samo razne pogodnosti, kao što je upoznavanje novih simpatičnih ljudi." "Vi se trudite jedino da vas izbacim naglavačke." Njegova se čeljust pretvorila u tup instrument. Ruke su mu se tresle. Bio je dovoljno velik da ga udarim, i dovoljno neugodan, ali sve je ostalo u toj situaciji bilo pogrešno. Osim toga, bio je rastrgan između dvije ţene s problemima, a to mu je davalo određenu dozvolu za takvo ponašanje. "Smirite se, doktore. Mi smo na istoj strani." "Jesmo li?" Pogledao me preko svoje cigarete, dok je dim puzao po njegovom licu. Kada je gorući vrh opekao njegove jagodice, bacio ju je na mramorni pod i ugasio svojom petom. "Čak ne znam niti o kakvoj se igri radi", rekao je prijateljskijim tonom.

98

"To je nova vrsta igre." Nisam imao negativ Kitty i Ketchela pa sam mu ih opisao. "Muškarac na slici, onaj s dijamantnim prstenom na ruci, znate li tko je on bio?" Bio je to test iskrenosti, ali nisam znao čija se iskrenost testira, njegova ili njegove supruge. Ogradio se: "Teško je reći samo na temelju opisa. Ima li on ime?" "Mogao bi se zvati Ketchel. Čuo sam da je bio vaš pacijent." "Ketchel." Gladio je čeljust kao da joj je trljanjem htio vratiti ljudski oblik. "Vjerujem da sam jednom imao pacijenta takvog imena." "1959?" "Moglo bi biti. Itekako bi moglo biti." "Je li odsjeo ovdje?" "Vjerujem da jest." Pokazao sam mu Kittynu sliku. Kimnuo je glavom. "To je gospođa Ketchel. Za nju nikako ne griješim. Jednom je došla u moju ordinaciju, prije nego su otišli, da bih joj dao upute o dijeti bez soli. Liječio sam njenog supruga od visokog tlaka. Njegov tlak je bio jako visok, ali uspio sam ga spustiti unutar normalnog raspona." "Tko je on?" Sylvesterovo je lice prolazilo pokrete prisjećanja. "Umirovljenik iz New Yorka. Rekao mi je da je mirovinu zaradio na trţištu bikova, pod nekim sretnim okolnostima. Posjedovao je krda stoke razasuta negdje na jugozapadu." "U Kaliforniji?" "Ne sjećam se, davno je to bilo." "Nevada?" "Sumnjam. Nisam baš tako poznat da privlačim pacijente izvan drţave." Primjedba se činila usiljenom. "Biste li u vašim podacima imali Ketchelovu adresu?" "Mogao bih je imati. Ali zašto vas toliko zanima gospodin Ketchel?"

99

"Još ne znam. Jednostavno me zanima." Ubacio sam još jedno pitanje. "Nije li baš tada Roy Fablon počinio samoubojstvo?" Pitanje ga je iznenadilo. Na trenutak je njegovo lice iskušavalo izraze. Zaustavilo se na izrazu laţne dosade iza koje se skrivala njegova inteligencija promatrajući me. "Baš - kada?" "Slika Ketchelovih snimljena je u rujnu 1959. Kada je Fablon umro?" "Bojim se da se ne sjećam točno kada." "Zar nije bio vaš pacijent?" "Imam mnogo pacijenata i, iskreno, moje kronološko pamćenje nije predobro. Pretpostavljam da je bilo tu negdje, ali ako ciljate na bilo kakvu povezanost - " "Pitam, ne ciljam." "Ponovite, što ste ono pitali?" "Je li Ketchel imao ikakve veze s Fablonovim samoubojstvom?" "Nemam razloga da tako mislim. U svakom slučaju, kako bih to znao?" "Obojica su bili vaši prijatelji. U nekom smislu ste čak moţda bili veza između njih dvojice." "Ja sam bio veza?" Ali nije se suprotstavio toj ideji. Nije mu se dalo ulaziti u sve to. "Načuo sam da Fablon moţda nije počinio samoubojstvo. Njegova je udovica večeras ponovno potegnula to pitanje. Je li razgovarala s vama o tome?" "Nije", rekao je ne pogledavši me. "Mislite da se slučajno utopio?" "Ili je bio ubijen." "Nemojte vjerovati svemu što čujete. Ovo je mjesto rasadište glasina. Ljudi nemaju što raditi pa onda izmišljaju tračeve o svojim prijateljima i susjedima." "Ovo baš i nije bio trač, dr. Sylvester. To je bilo mišljenje. Jedan Fablonov prijatelj rekao mi je da on nije bio tip muškarca koji bi počinio samoubojstvo. Koje je vaše mišljenje?"

100

"Nemam ga." "To je čudno." "Ne mislim tako. Svaki je čovjek sposoban za samoubojstvo, pod određenim pritiskom okolnosti." "Koje su bile posebne okolnosti Fablonovog samoubojstva?" "Bio je na kraju puta." "Mislite financijski?" "I u svakom drugom smislu." Nije morao objašnjavati što je mislio. Ugledali smo kako Ella vuče njegovu suprugu. Upala je u daljnji stupanj pijanstva. Usta su joj bila namještena u poloţaj dosadne ratobornosti. Oči su joj bile ukočene. "Znam gdje si bio. Bio si u krevetu s njom, je li tako?" "Pričaš gluposti." Obranio se rukama od nje. "Nema ničega između mene i Mariette. Nikada nije bilo, Aud." "Osim što nešto valjda vrijedi pet tisuća dolara." "To je trebao biti zajam. Još uvijek ne razumijem zašto nisi htjela surađivati." "Zato što ih nikada ne bismo dobili natrag, kao niti sav ostali novac koji si već bacio. To je moj novac jednako kao i tvoj, sjećaš se? Ja sam radila sedam godina da bi ti mogao dobiti svoju diplomu. I što sam dobila od toga? Novac dolazi i novac odlazi, ali ja ga nikada ne vidim." "Dobivaš svoj dio." "Marietta dobiva više nego dio." "To je glupost. Zar ţeliš da ona potpuno propadne?" Pogledao je mene pa Ellu. Preko razmirice sa ţenom razgovarao je sa svima nama. Sada kada je njegova supruga bila u potpunosti diskreditirana, rekao je: "Ne misliš li da je bolje da pođemo kući? Za jednu večer napravila si dovoljan spektakl od sebe." Posegnuo je za njenom rukom. Odmaknula se od njega uz grimasu, pokušavajući vratiti osjećaj bijesa. Ali ulazila je u četvrti, utučeni stadij.

101

Još uvijek odstupajući, udarila je u ogledalo. Okrenula se i ugledala se u njemu. S mjesta na kojem sam stajao mogao sam vidjeti odraz njenog lica, natečenog od pića i zlobe, okrunjenog opustjelim snopom kose, sa slabašnom kapljicom uţasa u očima. "Postajem stara i teška", rekla je. "Ne mogu si čak priuštiti tjedan dana boravka u kozmetičkim toplicama. Ali ti si moţeš priuštiti da prokockaš naš novac." "Nisam kockao sedam godina, i ti to znaš." Grubo je stavio svoju ruku oko nje i odveo je van. Noge su joj se zaplitale, bila je poput boksača teške kategorije nakon loše runde.

14 Dok sam prolazio, vidio sam upaljena svjetla u Jamiesonovoj kući, i samo jedno svjetlo u kući Mariette Fablon. Bila je prošla ponoć, loše vrijeme za posjet. Svejedno sam otišao vidjeti Marietta. Činilo se kao da tijelo njenog utopljenog muţa pluta upravo ispod površine noći. Dugo joj je trebalo da odgovori na moje kucanje. Kada je to učinila, otvorila je mali prozorčić smješten na vratima i provirila kroz rešetkasti otvor. Nadglasala je zvuk vjetra: "Što ţelite?" "Zovem se Archer - " Oštro me presjekla: "Sjećam vas se. Što ţelite?" "Priliku za ozbiljan razgovor s vama." "Večeras nikako ne mogu razgovarati. Vratite se ponovno ujutro." "Mislim da bismo trebali razgovarati sada. Zabrinuti ste za Ginny. I ja sam." "Tko je rekao da sam zabrinuta?" "Dr. Sylvester." "Što je još rekao o meni?" "To bih vam mogao ispričati unutra." "U redu. Ovo je poput Pirama i Tizbe, zar ne?"

102

Bio je to galantan pokušaj da povrati svoj stil. Dok me puštala u osvijetljeni hodnik, vidio sam da proţivljava lošu noć. Barbiturati su se još poigravali njenim očima. Njezino tijelo, opušteno ispod ruţičastog podstavljenog ogrtača, izgledalo je kao da je skliznulo s njenih finih kostiju. Na glavi je imala ruţičastu svilenu kapu, a ispod nje lice joj se činilo mršavijim i starijim. "Nemojte me gledati, molim vas, večeras nisam prepoznatljiva." Odvela me u dnevni boravak. Iako je upalila samo jednu svjetiljku, mogao sam vidjeti kako je sve u sobi, presvučeni stolci i sofa te kićeni sag i zavjese, pomalo otrcano. Jedina nova stvar u sobi bio je ruţičasti telefon. Htio sam sjesti na jednu od krhkih stolica. Natjerala me da sjednem na neku drugu, a sama sjela na sasvim treću, pokraj telefona. "Zašto ste se odjednom zabrinuli za Ginny?" upitao sam. "Večeras je došla kući. On je bio s njom. Bliska sam s kćeri barem sam nekada bila - i mogla sam osjetiti kako nije ţeljela poći s njim. Ali svejedno je otišla." "Zašto?" "Ne razumijem to." Ruke su joj drhtale u krilu, poput ptica jedna je kljucala po drugoj. "Čini se kao da se boji otići, i kao da se boji ne otići s njim." "Otići kamo?" "Nisu htjeli reći. Ginny je obećala da će s vremenom stupiti u kontakt sa mnom." "Kako se on drţao?" "Martel? On je bio vrlo sluţben i dalek. Agresivno ljubazan. Ispričao se što me smetaju tako kasno, ali naglo su odlučili otići." Zastala je i okrenula svoje usko lice prema meni. "Mislite li da je francuska vlada zbilja u potrazi za njim?" "Netko jest." "Ali ne znate tko."

103

"Još ne. Ţelio bih vas pitati o jednom imenu, gospođo Fablon. Ketchel." Ponovio sam slovo po slovo. Oči su joj se raširile. Stisnula je ruke čvrsto ispreplevši zglobove. "Tko vam je rekao to ime?" "Nitko. Pojavilo se samo. Pretpostavljam da vam je poznato." "Moj je suprug poznavao muškarca koji se zvao Ketchel", rekla je. "Bio je kockar." Nagnula se prema meni. "Je li vam dr. Sylvester dao to ime?" "Ne, ali shvatio sam da je Ketchel bio jedan od pacijenata dr. Sylvestera." "Da. Bio je. Bio je više od toga." Čekao sam da mi objasni što je mislila. Napokon sam rekao: "Je li Ketchel bio taj kockar koji je uzeo novac vašem suprugu?" "Da, bio je. Uzeo je sve što smo imali i htio još više. Kada mu Roy nije mogao platiti - " Zastala je, kao da je naslutila kako melodrama ne pristaje njenom stilu. "Nećemo više raspravljati o tome, gospodine Archer. Večeras nisam u najboljem stanju. Nisam niti trebala pristati razgovarati s vama pod ovakvim okolnostima." "Koji je bio datum samoubojstva vašeg supruga?" Ustala je, lagano se zanjihala i krenula prema meni. Mogao sam nanjušiti njezin umor. "Zbilja ste počeli kopati po našim ţivotima, zar ne? Datum je, ako morate znati, bio 29. rujna 1959." Dva dana nakon što je Malkovsky dobio novac za svoje slike. Ta je slučajnost pojačala moj osjećaj da je Fablonova smrt bila sastavni dio mog sadašnjeg slučaja. Gospođa Fablon me promatrala. "Čini se da vam taj datum mnogo znači." "Nagoviješta neke mogućnosti. Mora da više znači vama." "To je bio kraj mog ţivota." Načinila je nesiguran korak unatrag i ponovno sjela, kao da je padala natrag u prošlost, bespomoćno, ali ne i nevoljko. "Odonda se sve promijenilo. To je čudna stvar. Roy i ja borili smo se kao ţivotinje kroz naš brak.

104

Ali voljeli smo se. Barem sam ja njega voljela, bez obzira što je napravio." "Što je napravio?" "Sve što moţete zamisliti. Većina toga tiče se novca. Mog novca." Oklijevala je. "Ja zaista nisam osoba orijentirana na novac. To je bio jedan od problema. U svakom braku treba biti barem jedan partner koji brine o novcu više nego o drugim stvarima. Niti jedan od nas nije brinuo za to. U osamnaest godina našeg braka kroz naše je ruke prošlo gotovo milijun dolara. Molim vas da primijetite da govorim u prvom licu mnoţine. Ja snosim dio krivice. Nisam naučila brinuti o novcu sve dok nije bilo prekasno." Grčevito se trznula i stresla ramenima kao da je pomisao na novac bila osjetljiv teret na njima. "Rekli ste da je datum smrti moga supruga nagovijestio neke mogućnosti. Što ste mislili pod tim?" "Pitam se je li se zaista ubio." "Naravno da jest." Izjava je zazvučala površno, ispraţnjena od ikakvih osjećaja. "Je li ostavio oproštajnu poruku?" "Nije morao. Svoju namjeru objavio je meni i Ginny dan ili dva ranije. Bog zna što je to učinilo emotivnom ţivotu moje kćeri. Ohrabrila sam čitavu tu stvar s Martelom zato što je on bio jedini stvarni čovjek za kojeg je pokazala ikakav interes. Ako sam učinila uţasnu pogrešku - " Izostavila je kraj rečenice i vratila se prvobitnoj temi. Misli su joj brzo letjele u krug kao vjeverica u kavezu. "Moţete li zamisliti da čovjek kaţe takvu stvar ţeni i svojoj sedamnaestogodišnjoj kćeri? I onda to učini? Bio je ljut na mene, naravno, zato što sam ostala bez novca. Nije vjerovao da se to moţe dogoditi. Uvijek je bilo neko novo nasljedstvo koje bi pristizalo od nekih rođaka, ili nova kuća ili komad zemlje koji smo mogli prodati. Ali spali smo na iznajmljenu kuću i više nije bilo rođaka koji bi mogli umrijeti. Umjesto toga umro je Roy, od vlastite ruke."

105

Nastavila je inzistirati na tome, gotovo kao da me pokušala uvjeriti, ili uvjeriti sebe. Sumnjao sam da je malo izgubila kontrolu i nisam imao ţelju postaviti joj još neko pitanje. Ali ona je; nastavila odgovarati na neizgovorena pitanja, bolno i opsesivno., kao da se prošlost uskomešala i počela govoriti kroz nju u njenom polusnu: "To ne objašnjava čitavu situaciju, naravno. Uvijek postoje tajne motivacije u ţivotu - potrebe i osvete i čeţnje koje ljudi ne priznaju čak niti sebi samima. Ja sam otkrila pravi izvor smrti svoga supruga, sasvim slučajno, tek neki dan. Planiram se odreći ove kuće i pregledavala sam svoje stvari, razvrstavala i bacala nepotrebno. Naišla sam na gomilu starih papira u Royevom radnom stolu i među njima je bilo pismo za Roya od jedne ţene. To me je potpuno zaprepastilo. Nikada mi nije sinulo da mi je Roy, kao dodatak svim njegovim drugim propustima kao supruga i oca, bio nevjeran. Ali pismo mije dalo neke eksplicitne detalje o tome.'" "Mogu li ga vidjeti?" "Ne. Ne moţete. Bilo je već dovoljno poniţavajuće što sam ga sama morala pročitati." "Tko ga je napisao?" "Audrey Sylvester. Nije se potpisala, ali poznajem njen rukopis." "Je li još uvijek bilo u omotnici?" "Da, i poštanski je ţig bio jasan. Poslano je 30. lipnja 1959, tri mjeseca prije nego je Roy umro. Nakon sedam godina shvatila sam zašto je George Sylvester upoznao Ketchela s Royem i stajao postrani sa smiješkom dok je Ketchel od Roya uzimao trideset tisuća dolara koje on nije imao." Udarila se šakom po bedru: "Moţda je čak to sve planirao. Bio je Royev liječnik. Moţda je naslutio da je Roy blizu samoubojstvu i skovao urotu s Ketchelom koji ga je trebao gurnuti preko ruba." "Niste li sada otišli malo predaleko, gospođo Fablon?"

106

"Vi ne poznajete Georgea Sylvestera. On je bezobziran čovjek. I ne poznajete gospodina Ketchela. Ja sam ga upoznala jednom u klubu." "Volio bih ga osobno upoznati. Ne znate gdje je on, zar ne?" "Ne, ne znam. Ketchel je napustio Montevistu otprilike dan ili dva nakon što je Roy nestao - mnogo prije nego je njegovo tijelo pronađeno." "Hoćete li reći da je znao da je vaš suprug mrtav?" Ugrizla se za usnicu, kao da se kaţnjava za ono što je rekla. Iz njenih očiju dobio sam brz dojam da je moje nagađanje bilo točno, i ona je to znala, ali je to iz nekog čudnog razloga prikrivala. "Je li Ketchel ubio vašeg supruga?" "Ne", rekla je, "ne mislim tako. Ali on i dr. Sylvester bili su odgovorni za Royevu smrt." Usred svoje stare tuge i bijesa, pogledala me oprezno. Imao sam čudan osjećaj da sjedi odvojena od same sebe, prebirući po vlastitim osjećajima na način na koji bi neka druga ţena prebirala po orguljama, ali ostavljajući jedan kraj klavijature potpuno netaknutim. "Vrlo je indiskretno od mene što sam vam rekla sve ovo. Traţit ću od vas da to ne prenosite nikome, uključujući - posebno uključujući - Petera i njegovog oca." Bio sam iscrpljen od njenih detaljnih rekonstrukcija i okolišanja. Otvoreno sam rekao: "Neću prenositi vašu priču, a reći ću vam i zašto, gospođo Fablon. Ne vjerujem u potpunosti u nju. Mislim da ne vjerujete ni sami." Bijesno je ustala: "Kako se usuđujete tako razgovarati sa mnom?" "Zato što sam zaista zabrinut za sigurnost vaše kćeri. Niste li i vi?" "Znate da jesam. Uţasno sam zabrinuta." "Zašto mi onda ne kaţete pravu istinu? Je li vaš suprug ubijen?"

107

"Ne znam. Ne znam više ništa. Večeras sam doţivjela pravi šok, poput potresa. Tlo mi se izmaklo pod nogama. Još uvijek ne stojim čvrsto na njemu." "Što se dogodilo?" "Ništa se nije dogodilo. Nešto je bilo izgovoreno." "Od vaše kćeri?" "Ako vam kaţem još nešto", rekla je, "reći ću vam previše. Morat ću prikupiti više informacija prije nego progovorim." "Prikupljanje informacija moj je posao." "Cijenim ponudu, ali to moram riješiti na svoj način." Počelo je još jedno od njenih razdoblja šutnje: sjedila je savršeno mirno, šake stisnute čvrsto jedna preko druge, oči upijaju svjetlost. Pored zvuka vjetra čuo sam buku kao da štakori nagrizaju zid. Nisam je odmah povezao s Mariettom Fablon. Onda sam shvatio da ona škrguće zubima. Bilo je vrijeme da je ostavim na miru. Izvezao sam svoj automobil ispod velikog hrasta i odvezao se do susjednih vrata Jamiesonove kuće. Tamo su još uvijek gorjela svjetla.

15 Peterov otac otvorio je vrata. Na sebi je imao pidţamu i kućni ogrtač, i izgledao je još prozirniji i sitniji nego jutros. "Uđite, gospodine Archer, hoćete li? Moja domaćica je otišla u krevet, ali ja vam mogu ponuditi piće. Zapravo sam se nadao da ćete svratiti, imam neke informacije za vas." Razgovarajući kao da je tek sredina dana, poveo me niz hodnik do svoje knjiţnice. Njegovi su pokreti bili nesigurni, ali uspio se usmjeriti kroz vrata i u svoj naslonjač. Pokraj njega se nalazilo piće. Činilo se da je Jamieson jedan od onih pijanaca koji su se čitav dan i čitavu noć uspjeli odrţavati na određenom stupnju trezvenosti. "Dopustit ću da si sami napravite piće. Moje su ruke malo nemirne." Podigao je ruke i promotrio njihovo drhtanje s

108

liječničkim interesom. "Trebao bih biti u krevetu, valjda, no gotovo sam izgubio sposobnost spavanja. Ta noćna bdijenja su najteţa. Slika moje sirote mrtve supruge vraća mi se vrlo ţivopisno. Osjećam svoj gubitak kao ogromnu zjapeću prazninu, jednako u sebi kao i u vanjskom svemiru. Zaboravio sam jesam li vam pokazao sliku moje pokojne supruge?" Nevoljko sam priznao da nije. Nisam imao nimalo ţelje da prosjedim čitavu noć s Jamiesonom i njegovim natopljenim sjećanjima. Dobro sam odmjerio piće koje sam nasuo iz njegove netom otvorene boce. Jamieson je polako i oprezno iz koţne kutije izvadio fotografiju mlade ţene u srebrnom okviru. Nije bila naročito lijepa. Morali su postojati drugi razlozi za suprugovo produţeno oplakivanje. Moţda je, mislio sam, tuga jedini osjećaj za koji je sposoban; ili je to moţda samo bio dobar izgovor za piće. Pruţio sam mu fotografiju. "Prije koliko je godina umrla?" "Dvadeset i četiri godine. Moj siroti sin ubio ju je pri porođaju. Pokušavam ne kriviti sirotog Petera, ali ponekad je teško, kada pomislim na sve što sam izgubio." "Još uvijek imate sina." Jamiesonova slobodna ruka napravila je malen pokret, nervozan i iziritiran. Mnogo je govorio o njegovim osjećajima prema Peteru, ili nepostojanju tih osjećaja. "Usput, gdje je Peter?" "Otišao je nešto prigristi. Spremao se za spavanje. Moţda biste ga ţeljeli vidjeti?" "Kasnije, moţda. Rekli ste da imate neke informacije za mene." Kimnuo je. "Razgovarao sam s jednim od mojih prijatelja iz banke. Martelovih stotinu tisuća - točnije stotinu i dvadeset tisuća - bilo je poloţeno u obliku mjenice u Banco de Nueva Granada - banku Nove Granade." "Nikada nisam čuo za nju."

109

"Nisam ni ja, iako sam bio u Panama Cityju. Nova Granada ima svoje sjedište u Panama Cityju." "Je li Martel ostavio svojih stotinu tisuća u ovdašnjoj banci?" "Nije. To sam vam htio reći. Povukao je svaki cent. U gotovini. Banka mu je ponudila čuvara, ali odbio gaje. Spakirao je novac u aktovku i ubacio je na zadnje sjedalo svoga automobila." "Kada se to dogodilo?" "Danas, u četrnaest i pedeset pet, baš prije nego što se banka zatvorila. Ujutro ih je rano nazvao da bi bio siguran da će imati spremnu gotovinu." "Znači, on je već ujutro planirao odlazak. Pitam se kamo li je otišao." "U Panamu, moţda. Čini se daje to izvor njegovog novca." "Trebao bih se javiti vašem sinu. Kako da pronađem kuhinju?" "Nalazi se na drugom kraju hodnika. Vidjet ćete svjetlo. Vratite se nakon toga i popijte još jedno kratko sa mnom, moţe?" "Već je kasno." "Bit će mi zadovoljstvo ponuditi vam krevet." "Hvala, bolje radim kada sam u hotelu." Prošao sam hodnikom prema kuhinjskom svjetlu. Peter je sjedio za stolom ispod viseće svjetiljke. Veći dio pečene guske leţao je na drvenom pladnju ispred njega, i on ju je proţdirao. Nisam pokušavao utišati zvuk svojih koraka, ali nije čuo da sam ušao. Stajao sam na vratima i promatrao ga. Nikada nisam vidio nikoga da tako jede. Objema je rukama trgao komade mesa s guščjih prsa i silovito ih gurao u svoja usta, kao da gura meso u spravu za mljevenje. Lice mu je bilo izobličeno, oči gotovo nevidljive. Otrgnuo je batak i zagrizao u njegov deblji kraj. Prešao sam preko kuhinje prema njemu. Prostorija je bila velika, bijela i pusta. Podsjećala me na pogrešno upotrijebljeno rukometno igralište.

110

Peter je podigao pogled i ugledao me. Bacio je ptičju nogu s krivicom kao da se radilo o dijelu ljudskog tijela. Lice mu je bilo natečeno i išarano, kao kobasica. "Gladan sam." Glas mu je bio zamrljan od masnoće. "Još uvijek ste gladni?" Kimnuo je, fiksirajući svoje bezizraţajne oči na poluuništenoj ptici. Leţala je ispred njega kao leš svih njegovih nada. Imao sam ţelju otići odande i vratiti mu sav njegov novac. Ali uvijek sam imao problema kada je trebalo okrenuti leđa lošoj sreći. Povukao sam stolac i sjeo za stol preko puta njega i razgovorom ga pokušao trgnuti iz njegove letargije. Ne sjećam se svega što sam rekao. Uglavnom sam pokušavao uvjeriti dečka da je on ljudsko biće. Sjećam se da je moj izlomljeni monolog bio narušavan bukom nekakvih udaraca koji su općenito dolazili iz smjera kuće Mariette Fablon. Prvi puta kada sam čuo tu buku, pomislio sam da bi mogao biti pucanj iz pištolja. To sam odbacio kada se buka počela ponavljati u nepravilnim razmacima. Više se činilo kao lupanje roleta ili vrata na vjetru. Napokon je Peter rekao grudastim glasom: "Ispričavam se." "Ispričajte se sebi." "Molim?" "Ispričajte se sebi. Vi ste taj kojemu činite štetu." Njegovo se lice na jakom svjetlu preoblikovalo poput tijesta. "Ne znam što me spopadne." "Trebali biste se obratiti liječniku. To je bolest." "Mislite da mi treba psihijatar?" "Većina ga ljudi zatreba u nekom trenutku. Vi ste sretni što si ga moţete priuštiti." "Ali zapravo ne mogu. Ne baš. Neću doći do svog pravog novca još jednu godinu." "Iskoristite vaš kredit. Ako si moţete priuštiti mene, moţete si priuštiti i psihijatra." "Zbilja mislite da nešto nije u redu s mojom glavom?"

111

"S vašim srcem", rekao sam. "Imate gladno srce. Bolje vam je da pronađete nešto čime ćete ga hraniti osim s jelom." "Znam. To je razlog zašto moram vratiti Ginny." "Morate napraviti više od toga. Da vas je ona ikada vidjela u vašem jedalačkom pohodu - " Bila je to okrutna rečenica. Nisam je dovršio. "Vidjela me", rekao je. "U tome i jest problem. Čim ljudi saznaju sve o meni, okrenu mi leđa. Pretpostavljam da ćete sada i vi dići ruke od mene." "Neću. Volio bih vidjeti kako se popravlja vaša situacija." "Nikada se neće popraviti. Ja sam beznadan slučaj." Pokušavao je sav svoj moralni teret svaliti na mene. Nisam to ţelio pa sam pokušao malo objektivizirati situaciju. "Moja baka koja je ţivjela na Martinezu bila je poboţna ţena. Uvijek je govorila da je grijeh očajavati." Polako je zavrtio glavom. Činilo se da mu se oči ljuljaju zajedno s tim pokretom. Minutu kasnije odjurio je do kuhinjskog sudopera i povratio. Dok sam pokušavao počistiti njega i sudoper, na vratima se pojavio njegov otac. Obratio se Peteru kao da je bio gluh ili debilan: "Je li moj siroti dječak opet jeo?" "Odstupite, gospodine Jamieson." "Ne znam kako to mislite." Podigao je svoje blijede ruke kako bi pokazao kakav je njeţan otac bio. "Bio sam i otac i majka mom sinu. Morao sam biti." Peter je stajao nad sudoperom leđima okrenut ocu, bez imalo volje da mu pokaţe svoje lice. Nakon nekog vremena otac je ponovno odlutao. Spojena s velikom glavnom kuhinjom, s njenim keramičkim stolovima, sudoperima i pećnicama, nalazila se manja vanjska kuhinja poput ostakljenog trijema. Postao sam svjestan te vanjske kuhinje zato što se začuo zvuk na njezinim vratima, grebanje i soptanje koje je sada bilo bliţe i postojanije nego ona buka od ranije.

112

"Imate li tamo vani psa?" Peter je odmahnuo glavom. "Moţda je lutalica. Pustite ga unutra. Dat ćemo mu komad guske." Upalio sam svjetlo u vanjskoj kuhinji i otvorio vrata. Marietta Fablon upuzala je preko praga. Podigla se na koljena. Rukama je zgrabila moje noge i podigla ih sve do mog struka. Na njenoj ruţičastoj podstavljenoj haljini bilo je krvi koja je izgledala kao greška u bojenju tkanine. Oči su joj bile okrugle i mutne poput srebrnih kovanica. "Pucao u mene." Spustio sam se dolje i obgrlio je. "Tko, Marietta?" Usne su joj se pomicale. "Ljubavnik." Ostatak njenog ţivota izlazio je s tim riječima. Mogao sam osjetiti kako napušta njeno tijelo. 16 Peter se pojavio na kuhinjskim vratima. Nije ušao u vanjsku kuhinju. Smrt je preuzela čitavu prostoriju. "Što je rekla?" "Rekla je da ju je ubio ljubavnik. Na koga je mogla misliti?" "Na Martela." Bio je to automatski odgovor. "Je li mrtva?" Pogledao sam u nju. Smrt ju je učinila malenom i blijedom, kao nešto što se vidi kroz krivi kraj teleskopa. "Bojim se da jest. Bolje nazovite šerifov ured. Potom recite svom ocu." "Moram li mu reći? On će već pronaći način da okrivi mene." "Ako ţelite, ja ću mu reći." "Ne. Ja ću." Odlučno je prošao kroz kuhinju. Izašao sam u vjetroviti mrak i izvadio baterijsku svjetiljku iz svog auta. Dobro utabana staza vodila je od Jamiesonovog vrta do Fablonove kuće. Pitao sam se nisu li je ugazila Peterova dječja stopala. Bilo je dokaza da je Marietta puzala čitavom stazom od svoje kuće: mrlje krvi i tragovi puzanja na koljenima po prašini. Njena

113

ruţičasta svilena kapa ispala je na mjestu gdje je put prolazio kroz rupu u graničnoj ţivici. Ostavio sam je tamo. Ulazna su vrata udarala nošena vjetrom. Ušao sam i pronašao radnu sobu. U njoj je dominirao kičasti radni stol iz devetnaestog stoljeća. Pretraţio sam ladice. Nije bilo znaka ljubavnog pisma Audrey Sylvester upućenog Fablonu, ali pronašao sam pismo koje me jednako zainteresiralo. Bilo je naslovljeno na gospođu Fablon od Ricarda Rosalesa, potpredsjednika banke Nove Granade, Panama City, od 18. oţujka ove godine. Vrlo pompoznim engleskim pisao je da je poseban račun s kojeg joj je banka isplaćivala redovite iznose novca istrošen, a nisu dobili nikakve nove upute u vezi njega. Ispod su još bila navedena pravila banke koja se naţalost nisu mogla zaobići. Ostala je bez prihoda. U donjoj ladici naišao sam na uokvirenu fotografiju mladog poručnika Zračnih snaga koji je gotovo sigurno bio Roy Fablon. Na okviru je nedostajalo staklo, a na fotografiji su se nalazili mali, nespretno probušeni tragovi u obliku polumjeseca. Trebala mi je minuta da dođem do zaključka kako je slika bila više puta izbušena oštrom potpeticom ţenske cipele. Pitao sam se nije li Marietta nedavno nagazila na suprugovu sliku. U istoj ladici pronašao sam tanki muški ručni sat s četiri latinske riječi ugravirane na pozadini: Mutuis animis amant amantur. Nisam znao latinski, ali "amant" je imalo nekakve veze s ljubavi. Ponovno sam pogledao Fablonovu sliku. Mom uvjeţbanom oku njegova je glava djelovala šuplje poput obične brončane figure. Bio je taman i zgodan, vrsta muškarca u kojeg bi se kći mogla zaljubiti. Iako je on bio zgodan, a Martel nije, pokušavao sam vidjeti sličnosti između njih dvojice, moţda dovoljno da opravdam Ginnynu očaranost Martelom. Vratio sam sliku i sat natrag u ladicu. U dnevnoj sobi gdje sam razgovarao s Mariettom i slušao škrgutanje njenih zubi gorjelo je svjetlo. Ţica ruţičastog telefona

114

bila je iščupana iz zida. Na istrošenom tepihu bilo je mrlja od krvi. To je bilo mjesto gdje je započelo njezino puzanje. Sada sam mogao čuti zavijanje glasnije i od vjetra i propuha. Bio je to zvuk sirene, koja gotovo uvijek dolazi prekasno. Otišao sam van i ostavio iza sebe upaljeno svjetlo i vrata koja su dalje lupala. Šerifovi ljudi bili su u Jamiesonovoj kući prije nego što sam se uspio vratiti u nju. Morao sam objasniti tko sam, pokazati im svoju iskaznicu te dobiti Peterovo jamstvo za mene prije nego su me pustili u kuću. Nisu mi dopustili da se vratim natrag u kuhinju. Njihov propust za suradnju sa mnom posve mi je odgovarao. Osjećao sam da opravdano zadrţavam za sebe rezultate vlastite istrage. Ali nahuškao sam ih na Martela. Oko dva sata, u salon gdje sam čekao, ušao je glavni zaduţeni policajac, inspektor Harold Olsen, i rekao da je poduzeo sve raspoloţive mjere potrage za Martelom. Dodao je: "Moţete sada poći kući, gospodine Archer." "Mislio sam još malo ostati i razgovarati s mrtvozornikom." "Ja sam mrtvozornik", Olsen je rekao. "Rekao sam dr. Willsu da ne treba dolaziti večeras. Treba se odmoriti. Zašto se i vi ne pođete odmoriti, gospodine Archer?" Krenuo je vaţno prema meni, veliki usporeni tvrdoglavi Šveđanin koji je volio da se njegovi prijedlozi shvate kao naređenja. "Opustite se i usporite malo. Izvještaje autopsije ionako nećemo dobiti barem još dva dana." "Zašto ne?" rekao sam bez ustajanja iz svog stolca. "Nikada ih ne dobijemo ranije, eto zašto." On je ovdje bio glavni, i njegove lagano izbuljene oči promatrale su me ne shvaćajući zašto ispitujem njegovu moć. Ostavljao je dojam da bi radije imao slučaj u svojim rukama nego ga riješio, ako bi već morao birati. "Nema ţurbe. Ustrijeljena je u prsa, sada to znamo, vjerojatno kroz pluća. Iskrvarila je nasmrt iznutra." "Zanima me kako je umro njezin muţ."

115

"On je bio samoubojica. To vam ne treba reći dr. Wills. Osobno sam vodio taj slučaj." Olsen me paţljivije promotrio. Bio je osjetljiv na mogućnost da bih mogao dovoditi u pitanje njegove zaključke, i već je unaprijed drhtao od laganog osjećaja uvrijeđenosti. "Taj je slučaj zatvoren." "Zar ga ovo u neku ruku ponovno ne otvara?" "Ne. Ne otvara ga." Od ljutitosti je prešao na lošu gramatiku. "Fablon je počinio samoubojstvo. Rekao je svojoj ţeni da će to učiniti, i to je napravio. Nije bilo dokaza koji bi govorili drukčije." "Mislio sam da je bio jako izobličen." "Od morskih pasa i stijena. Ovdje ima mnogo morskih struja i valovi se snaţno gibaju, valjalo ga je uokolo po dnu mora deset dana." Olsen je napravio zvuk pomalo nalik na prijetnju. "Ali sva ta oštećenja nanesena su mu nakon utapanja. Umro je od utapanja u slanoj vodi. Dr. Wills će vam reći istu stvar." "Gdje mogu pronaći dr. Willsa?" "Ima ured u podrumu bolnice Mercy. Ali on vam neće moći reći ništa više od mene." Olsen je napustio sobu, zaokupljen povrijeđenim ponosom vrhunskog stručnjaka, čiji je rad upravo bio kritiziran od nekakvog usputnog putnika. Čekao sam dok sam god mogao čuti njegove korake, zatim otišao do knjiţnice. Vrata su bila zaključana, ali ispod njih se naziralo svjetlo. "Tko je?" upitala je domaćica Vera kroz vrata. "Archer." Pustila me unutra. Na sebi je imala kimono od umjetne svile. Kada je sjela na jastučić za klečanje kod Jamiesonovih stopala, primijetio sam dvije crne pletenice koje su kao odrezana uţad visjele niz njena leđa. "To je uţasna stvar", slabašno je rekao. "Što vi kaţete o svemu tome, Archer?" "Prerano je da me to pitate. Marietta je rekla da ju je ubio ljubavnik. Ima li to neko posebno značenje za vas?" "Ne."

116

"Je li imala ljubavnika?" "Sigurno ne, koliko ja znam." "Ako je imala ljubavnika, tko bi to mogao biti?" "Nemam pojma. Iskreno, nisam imao mnogo posla s Fablonovima otkada je Roy umro, čak i prije toga. Istina je da smo na koledţu bili bliski prijatelji, i godinama kasnije, ali naši su ţivoti krenuli različitim smjerovima. Potpuno sam neupućen u Mariettin privatni ţivot. Ipak, pada mi na pamet da je moţda, doduše, mislila na tuđeg ljubavnika." "Mislite na Martela?" "To je očita stvar, zar ne?" "Tako je očita da me hvata strah. Ali naišao sam na neku čudnu povezanost između njega i Mariette. Ona je dobivala neki novčani prihod iz banke u Novoj Granadi." "Marietta?" "Tako je. Prihod je ukinut unutar nekoliko zadnjih mjeseci." "Tko je bio izvor tog prihoda?" "To je nejasno. Moţda je bio Martel, a ako jest, to onda otvara ludu mogućnost. Marietta mu je moţda prodala svoju kćer." "Ona to ne bi učinila!" Jamieson je bio šokiran koliko mu je njegovo anestezirano stanje dopuštalo. "Mnogo drugih majki to radi. One to ne zovu prodajom, ali na to se svodi na kraju. Debitantski ples kojeg imamo u našoj kulturi najbliţa je stvar sudanskom trţištu robija." Vera se bestidno nasmijala mojoj primjedbi. Njezin se poslodavac oštro namrgodio i rekao s predbacivanjem: "Ali Marietta je - bila je odana Ginny." "Ona također zna koliko je novac vaţan. Sama mi je tako rekla." "Stvarno? Razbacivala se novcem kao da su joj izvori nepresušni. Morao sam platiti jamčevinu za nju - " Vera ga je oštro pogledala, i Jamieson je odlučio ne dovršiti rečenicu. Rekao sam: "Moţda je njena kći bila jedini izvor koji joj je preostao."

117

Iskušavao sam ideju i Jamieson je osjetio moju namjeru. "Moţda ste u pravu. Marietta je očvrsnula u ovih zadnjih nekoliko godina, otkada je Roy umro. Ali čak i da pretpostavimo da ste u pravu, zašto bi udala Virginiju za nekog sumnjivog stranca? Imala je mog sirotog sina Petera koji je bio voljan i spreman oţeniti se njome." "Ne znam. Brak je, napokon, moţda ipak bio Ginnyna ideja. A činjenica da su Martel i Marietta dobivali novac iz iste banke u Panami moţda je puka slučajnost." "Iako ne vjerujete da je tako?" "Ne. Izgubio sam vjeru u puke slučajnosti. Sve u ţivotu teţi da poprimi neki obrazac. Naravno, za sada je najjasniji obrazac koji se u ovom slučaju ponavlja - smrt. Činjenica da je gospođa Fablon ubijena ponovno povlači pitanje smrti njezina supruga." "Ali nije li bilo ustanovljeno da se Roy sam ubio?" Vera se namrštila, kao da je rekao nešto vulgarno. Čedno se prekriţila. "To je sluţbena priča, u svakom slučaju", rekao sam. "Sada je to postalo upitno. Sve je upitno. Shvatio sam da ste vi identificirali tijelo." "Ja sam bio jedan od onih koji su to učinili." "Jeste li sigurni da je to bio Roy Fablon?" Oklijevao je i neudobno se promeškoljio u svom naslonjaču. "Tada sam bio siguran. To znači da bih i sada morao biti siguran, zar ne? Iskreno, to nije sjećanje kojeg bih volio prizivati. Lice mu je bilo natečeno i puno posjekotina." Jamieson je čvrsto zatvorio oči. Vera je posegnula za njegovom rukom i primila je. "Znači, niste mogli biti sigurni da je to bio on?" "Nisam mogao biti samo na temelju njegovog izgleda. Prošao je kroz poprilične promjene u moru. Ali nisam imao razloga sumnjati da je to Roy. Liječnik u istrazi, dr. Wills, rekao je da ima neobo - " zapleo se na tu riječ - "neoborive dokaze da je to Roy." "Sjećate li se što je to bilo?"

118

"Imalo je neke veze s rendgenskim snimkama starih prijeloma na njegovim nogama." "Znači, to bi moglo biti ključno rješenje." "Rješenje čega?" upitao je pomalo iziritirano. "Mogućnosti da je to bilo laţirano samoubojstvo i da je netko drugi odnio Fablonov ogrtač u ocean. To je mogućnost vrijedna razmatranja kada je čovjek tako duboko u dugovima. No, ono što ste mi upravo rekli to isključuje." "I ja mislim tako." "Prije minutu", rekao sam, "počeli ste govoriti kako ste platili jamčevinu za gospođu Fablon?" "To je bilo u dalekoj prošlosti. Povremeno sam im pomagao. Na neki sam se način osjećao odgovornim za Roya." Vera se ljutito promeškoljila. "Dali ste joj kuću." "Koju kuću?" Jamieson mi je odgovorio: "Onu u kojoj sada ţivi - je ţivjela. Nisam joj je baš dao. Imala ju je na korištenju. Napokon, bila je dobra prema mom sirotom sinu. A bio je i Roy u svoje vrijeme." "Je li vam mnogo dugovao?" "Nekoliko tisuća. Bilo bi i više, ali većina moga kapitala bila je vezana za zaklade. Roy je očajnički trebao novac tih posljednjih dana. Kockao je s novcem kojeg nije imao." "Kockao je s čovjekom po imenu Ketchel?" "Da, tako se zvao." "Jeste li poznavali Ketchela?" "Nikada ga nisam upoznao, ne. Čuo sam o njemu." "Od koga?" "Od Mariette. Tijekom tih deset ili jedanaest dana Royevog nestanka, prije nego što se pojavilo njegovo tijelo, Marietta je poprilično mnogo pričala o Ketchelu. Činilo se da sumnja da je on ubio Roya. Ali nije imala dokaza, a ja sam je odgovorio od odlaska na policiju. Nakon što je ustanovljeno samoubojstvo, odustala je od te ideje." Vera se pomaknula s nelagodom i trznula Jamiesonovu ruku, kao da joj je mrtva ţena bila potajna suparnica. "Dođi u krevet,

119

poludio si što ovako sjediš čitavu noć." Posebne uljuđene formalnosti kuće nekako su se slomile. Ustao sam da krenem. Vera me pogledala s olakšanjem. Jamieson je bez obzira na nju rekao: "Tada sam pretpostavljao da Marietta fantazira o ubojstvu, jednostavno zato što joj je bilo teško suočiti se s činjenicom samoubojstva. Ne mislite li da je ipak bila na tragu nečega?" "Moţda jest. Inspektor Olsen mi kaţe da se Fablon sigurno utopio u morskoj vodi. To bi mogla biti metoda počinjavanja ubojstva, iako u ovom slučaju nije vjerojatna. No svejedno bih volio razgovarati s Ketchelom. Vjerojatno ne znate gdje ga mogu pronaći?" "Nemam niti najmanju predodţbu. Za mene je on samo ime." Verine su oči bile na meni, gurale su me van. Policajci su još uvijek bili u kuhinji. Marietta nije. Niti Peter. Velika prostorija poprimila je ozračje tmurne sluţbene izolacije koja mi je bila poznata. Nekoć sam i sam bio policajac, u postaji na Long Beachu; mogao sam pljunuti do nje.

17 Odvezao sam se natrag do luke avenijom uz ocean, da bih proveo ono što je ostalo od noći u hotelu Breakwater. Jedan ili oba Hendricksa mogla bi se pojaviti ondje, iako ih nisam očekivao. Uhvatio sam se kako usporavam dok sam se pribliţavao gustišu uz cestu. Dobro da sam to učinio jer inače ne bih primijetio Harryjev Cadillac. Bio je na uskom pojasu trave na strani oceana, prednjim krajem zabijen u deblo palme. Došlo je do snaţnog udarca. Baza stabla bila je napukla. Cadillacov teški branik bio je ulubljen skroz do hladnjaka

120

Otporan vjetrobran bio je na jednom mjestu zamućen tragom udarca glave. Na prednjem sam sjedalu pronašao i nešto poprskane krvi. Tko god da je uzeo i uništio automobil, ostavio je ključeve u bravi. Učinio sam što sam trebao učiniti ranije: iskoristio sam ih da otvorim prtljaţnik. Harry je leţao unutra leđima okrenut prema meni. Stavio sam ruku ispod njegove glave i okrenuo mu lice. Bio je gadno pretučen. Dok nije zacvilio, mislio sam da je mrtav. Stavio sam svoje ruke ispod njegovih ruku i nogu i podigao ga. Činilo se kao da porađam veliku nepomičnu bebu iz ţeljezne maternice. Poloţio sam ga na travnjak i osvrnuo se uokolo u potrazi za pomoći. Vjetar je šištao u suhom palminom lišću ispred nas. Na vidiku nije bilo ničega ljudskoga. Ali nisam ţelio ostaviti Harryja. Netko bi ga opet mogao oteti. Otišao sam do plaţe kako bih namočio maramicu u vodi i pritom smočio jednu svoju nogavicu, bez koristi. Harry je zajaukao kada sam mu obrisao lice mokrim platnom, ali nije došao k svijesti. Kada sam mu podigao jedan kapak, vidio sam samo bjelinu. Izračunao sam da je onesviješten leţao u prtljaţniku šest ili sedam sati: nije bilo sumnje da je krv na Martelovoj peti pripadala Harryju, i odlučio sam ga odvesti u bolnicu. Ponovno sam ga podigao na svoje ruke. Bio sam na pola puta do svog automobila kada je u vidokrug ušao automobil gradske patrole sa crvenim svjetlom. Zaustavio se i iz njega je izašao policajac. "Što to radite?" "Ovaj je čovjek imao nesreću. Vodim ga u bolnicu." "Mi ćemo to učiniti." Bio je to mlad policajac, sa strogim prizvukom u svom glasu. Podigao je Harryja iz mojih ruku i stavio ga na zadnje sjedište patrolnog automobila. Onda se okrenuo prema meni s rukom na pojasu pištolja.

121

"Meni izgleda da je bio pretučen." "A-ha." "Da vidimo vaše ruke. Dođite ovamo na svjetlo." Pokazao sam mu svoje ruke pod bijelim snopom svjetla. Drugi policajac izašao je s vozačeva sjedala i stao iza mene. "Nisam ga ja istukao. Moţete se uvjeriti i sami." "Tko jest?" "Ne bih znao." Nije mi se dalo načinjati temu Martela. "Vidio sam uništen automobil i otvorio prtljaţnik, a on je bio u njemu. To je njegov automobil. Mislim da je bio ukraden." "Poznajete ga?" "Površno. Zove se Harry Hendricks. Obojica smo odsjeli u hotelu Breakwater. Kasnije me moţete potraţiti tamo ako ţelite." Rekao sam im tko sam. "Sada ga odvedite u bolnicu." "Ne brinite. Hoćemo." "Koju bolnicu?" "U Okruţnu, osim ako nećete platiti za njega. Bolnica Mercy traţi predujam za jedan dan." "Koliko?" "Dvadeset dolara, na pohranu." Dao sam mu dvadeset od Peterovih dolara. Policajac je rekao da se zove Ward Rasmussen i da će mi donijeti račun iz bolnice. U predvorju hotela Breakwater nije bilo nikoga osim prastarog hotelskog posluţitelja koji je spavao na drvenoj klupici s naslonom. Dodirnuo sam ga. Trgnuo se i zazvao: "Martha?" "Tko je Martha?" Protrljao je zamagljene oči. "Poznavao sam djevojku koja se zvala Martha. Jesam li rekao Martha?" "A-ha." "Mora da sam sanjao o njoj. Poznavao sam je u Red Bluffu. Martha Truitt. Rođen sam i odrastao u Red Bluffu. To je bilo davno." Zadubljen u prošlost, teškom je mukom koračao do stola i dao mi da se upišem i uzmem ključ sobe 28, koji sam zatraţio.

122

Električni sat iznad njegove glave pokazivao je da je pet minuta iza tri sata. Pitao sam starca je li crvenokosa ţena, gospođa Hendricks, došla natrag u hotel. Nije se sjećao. Ostavio sam ga u mislima s Marthom Truitt. Pao sam u krevet i sanjao - apsolutno ni o čemu. Vjetar je zamro malo prije zore. Čuo sam tišinu i probudio se pitajući se što nedostaje. Siva svjetlost zamaglila je prozor. More je udaralo kao neki prosjak na kraju grada. Okrenuo sam se na drugu stranu i bacio natrag na spavanje. Probudio me telefon. Rekli su mi da me neki policajac ţeli vidjeti. Bilo je jutro, po mom satu petnaest do osam. Dok sam razmišljao o tome, nazvao sam studio Erica Malkovskog. Bio je tamo. "Jeste li čitavu noć bili budni, Eric?" "Rano ustajem. Napravio sam neka povećanja onog negativa. Pojavilo se nešto što vam ţelim pokazati." "Što to?" "Radije bih da to sami vidite i donesete vlastite zaključke." "Moţete li ih donijeti u hotel Breakwater?" Rekao je da moţe. "Bit ću u sobi 28 ili u kavani." Navukao sam odjeću na sebe i sišao u predvorje. Mladi policajac, Rasmussen, nosio je Harryjev bisernosivi šešir. Predao mi je račun od dvadeset dolara. "Ţao mi je što sam vas probudio ovako rano", rekao je, "ali skidam se s duţnosti." "Bilo je vrijeme da ustanem. Kako je Harry?" "Oporavlja se. Danas će ga poslati u Okruţnu, osim ako ne poloţite još novca." "Ima li to smisla?" "To je način na koji bolnica posluje. Viđao sam kako ljudi umiru na putu od Okruţne do bolnice Mercy. Iako ne mislim da će vaš prijatelj umrijeti", dodao je oprezno. "Liječnik kaţe da će biti u redu."

123

"On baš nije moj prijatelj." "Mora vam biti prijatelj kada vrijedi dvadeset dolara. Usput, ako idete k njemu u bolnicu, moţete mu dati njegov šešir. Uzeo sam ga iz njegovog automobila prije nego su ga odvukli. To je dobar šešir i sigurno će ga ţeljeti natrag." Dao mi je šešir. Nisam se zamarao spomenuti da je na njemu bilo krivo ime. Pitao sam se tko je bio L. Spillman i kako je Harry došao do svog šešira. "Auto je totalno uništen", rekao je Rasmussen. "Nije mnogo vrijedio, ali krađa automobila je krađa automobila. Usput, pokupili smo tri sumnjivca. Olakšali su nam posao. Jedan od njih zadobio je posjekotinu glave u nesreći, i njegovi kompići su ga odveli na hitnu." "Berači naranči?" "Molim?" "Bijelac i dvojica tamnije braće?" "Znači, vidjeli ste ih?" upitao je Rasmussen. "Vidio sam ih. Što ćete učiniti s njima?" "Ovisi o tome što su napravili. To još nisam dokučio. Ako su vašeg prijatelja zaključali u prtljaţnik i nekamo ga odvezli, to je tehnički otmica." "Mislim da nisu znali da je on u prtljaţniku." "A tko ga je onda prebio? Liječnik kaţe da je prilično pretučen, izudaran rukama i nogama." "Nisam iznenađen." "Imate li kakvih ideja tko mu je to mogao napraviti?" "Da, ali za to treba vremena." Rekao je da ima mnogo vremena, zapravo čitav dan. Častio sam ga doručkom, usprkos njegovom protivljenju, a sa šunkom i jajima i kavom servirao sam mu i sumnjiv prilog od Martelovog slučaja. Rasmussen je napeto slušao. "Mislite da je Martel pretukao Hendricksa?"

124

"Moralno sam siguran da jest - uhvatio ga je kako špijunira njegovu kuću i pokazao mu. Ali nema mnogo svrhe nagađati. Hendricks će nam moći reći o tome kada bude mogao govoriti." Rasmussen je srknuo kavu i napravio gorak izraz lica. "Kako je Hendricksov automobil stigao do avenije?" "Mislim da ga je Martel dovezao do tamo, s Hendricksom u prtljaţniku, i ostavio ga ondje gdje je bilo vjerojatno da će biti ukraden." Ward Rasmussen me oštro promatrao preko šalice svoj e kave. Imao je intenzivno plave oči, a s njegovom četvrtastom čeljusti i discipliniranim mladim usnama davale su mu lagano fanatičan izgled. "Tko je taj Martel? I zašto bi se Virginia Fablon udala za njega?" "To je pitanje na kojemu radim. On tvrdi da je imućni Francuz koji je u nevolji zbog francuske vlade. Hendricks kaţe da je jeftina varalica. Martel moţda i jest varalica, i ja sumnjam isto, ali nije jeftina. Putuje sa stotinu tisuća dolara gotovine, u Bentleyju, s najljepšom djevojkom u gradu." "Poznavao sam Virginiju u srednjoj školi", rekao je Rasmussen. "Bila je prekrasna djevojka. I imala je mnogo u glavi. Došla je do koledţa kada joj je bilo tek šesnaest godina. Završila je srednju školu čitav semestar prije ostalih u razredu." "Čini se da se mnogo toga sjećate o njoj." "Pratio bih je ulicom", rekao je. "Samo sam jednom skupio hrabrosti i pozvao je na ples. To je bilo onda kada sam bio kapetan nogometne momčadi. Ali ona je išla s Peterom Jamiesonom." Sjena zavisti prešla je preko njegovih očiju. Podigao je svoju kratko ošišanu glavu kao da se ţeli otresti od nje. "Smiješno je da se predomislila i udala za tog Martela. Mislite da je on došao u grad da bi je oţenio?" "U svakom slučaju, to se dogodilo. Ne znam koji su bili njegovi originalni planovi." "Gdje je došao do stotinu tisuća dolara?"

125

"Poloţio ih je u obliku mjenice u Panama Cityju, u banku Nova Granada. To se poklapa s njegovom tvrdnjom da njegova obitelj ima posjede u različitim stranim drţavama." Rasmussen se nagnuo preko stola, okrećući svoju praznu šalicu na jednu stranu. "Poklapa se jednako dobro i s činjenicom idejom da je varalica. Mnogo sumnjivog novca gravitira prema Panami, zbog njihovih bankarskih zakona." "Znam. Zato sam to i spomenuo. Postoji još jedna stvar. Ţena koja je sinoć ubijena, majka Virginije Fablon, imala je prihod iz iste banke." "Koliki prihod?" "Ne znam. Moţda biste mogli dobiti neke detalje u mjesnoj banci, National." "Pronjuškat ću." Izvadio je blok koji je izgledao kao nov. Dok je pisao neke kratke bilješke, stigao je Eric Malkovsky, noseći veliku smeđu tvrdu omotnicu. Predstavio sam ih jedno drugome. Onda je Eric izvadio svoja povećanja iz omotnice i razasuo ih po stolu. Bile su velike, svjeţe i jasne, kao da su bile snimljene dan ranije. Mogao sam vidjeti svaku boru na Ketchelovom licu. Iako se osmjehivao, bolest je vrebala u njegovom osmijehu. Bore oko usana mogle su jednako tako potjecati i od potištenosti. Imao je izgled čovjeka koji se izborio za svoj put do vrha, ili onoga što je smatrao vrhom, ali nije uţivao niti u tome niti u bilo čemu drugome. Na povećanju se malčice promijenio dojatin Kittynog lica. U njenim je očima počivala nejasna sumnja da je ona ţena koja bi ipak mogla postići nešto u ţivotu, a ne samo nositi lijepu odjeću. Ali kod Kitty koju sam sinoć upoznao, ovdje u hotelu Breakwater, izgledalo je da je ta sumnja umrla i nije ostavila nikakvog traga. "Dobro ste obavili posao, Eric. Ove slike bit će od velike pomoći."

126

"Hvala." No bio je nestrpljiv. Posegnuo je preko stola i kaţiprstom upro u vrh slike. "Dobro pogledajte muškarca u pozadini, ovoga koji drţi posluţavnik." Gotovo sam istog trenutka shvatio što je mislio. Ispod širokih crnih brkova hotelskog posluţitelja prepoznao sam mlađu verziju Martela. "Nije bio ništa osim običnog konobara u klubu", Malkovsky je rekao. "Čak niti konobar. Potrčko. A ja sam mu dozvolio da me gazi." Rasmussen je pristojno rekao: "Mogu li vidjeti jednu od tih?" Pruţio sam mu jednu sliku s vrha i on ju je proučavao. Konobarica je prišla stolu s lončićem kave i jelovnikom za doručak koji je bio umrljan uzorcima prošlih doručaka. Ona sama nosila je još vidljivije tragove svoje prošlosti, na širokim usnama i u razočaranim očima, u uporno izbjeljivanoj plavoj kosi, laganom šepanju zbog otekline na palcu. "Ţelite li naručiti?" pitala je Erica. "Već sam doručkovao. Popit ću kavu." I ja sam zatraţio kavu. Konobarica je primijetila sliku ispred mene dok je ulijevala kavu u šalice. "Poznajem tu djevojku", rekla je. "Bila je sinoć ovdje. Promijenila je boju kose, zar ne?" "Kada sinoć?" "Moralo je biti prije sedam sati. U sedam sam otišla kući. Naručila je sendvič od piletine, samo bijelo meso." Povjerljivo se nagnula nada mnom. "Je li ona filmska zvijezda ili takvo što?" "Zbog čega mislite da je filmska zvijezda?" "Ne znam. Način na koji je bila odjevena, kako je izgledala. Bila je jako ljupka djevojka." Čula je vlastiti glas, podignut zbog oduševljenja, te se primirila. "Oprostite, nisam htjela gurati nos." "U redu je." Odšepala je dalje, izgledajući razočaranije nego ranije. Kada nas nije mogla čuti Rasmussen je rekao: "Čudno, ali i ja mislim da je poznajem."

127

"To bi mogla biti istina. Ona kaţe da je odrasla ovdje u gradu, negdje u blizini ţeljezničkih tračnica." Ward Rasmussen počešao je vojnički kratko ošišanu kosu. "Prilično sam siguran da sam je vidio prije. Kako se zove?" "Kitty Hendricks. Ona jest, ili je bila, ţena Harryja Hendricksa. Prema njenim riječima, još je udana za Hendricksa, ali ne ţive zajedno već neko vrijeme. Prije sedam godina ţivjela je s muškarcem s ove slike - on se zove Ketchel - i vjerojatno još uvijek ţivi. Nahranila me detaljnom pričom o tome kako je osobna tajnica tajkuna od kojeg je Martel ukrao čitavo bogatstvo. Ali ne polaţem mnogo vjere u to." Ward je ponovno nešto zabiljeţio. "Što ćemo poduzeti?" "Vi ste u tome sa mnom, je li?" Nasmijao se. "Bolje to nego kaţnjavati pješake za pogrešno prelaţenje ulice. Moja je ambicija raditi detektivski posao. Usput, mogu li zadrţati kopiju ove slike?" "Ţelim da je zadrţite. Zapamtite da je sada sedam godina starija i crvenokosa. Pokušajte ući u trag njenoj obitelji i saznati nešto o njenom prebivalištu. Ona vjerojatno zna mnogo više nego što mi je rekla. Osim toga, odvest će nas do Ketchela, nadam se." Stavio je sliku u blok. "Odmah ću se baciti na to." Prije nego je otišao, Ward je napisao svoju adresu i broj telefona na stranici iz svog bloka. Rekao je da još uvijek ţivi s ocem, iako se nada uskoro oţeniti. Pruţio mije istrgnutu stranicu i izašao iz kafića dugačkim koracima, revan iako izvan duţnosti. Moje srce prigrlilo je mladića. Prije više od dvadeset godina, kada sam i ja bio početnik u postaji Long Beacha, osjećao sam se isto kao i on sada. Bio je nov u tom poslu i nadao sam se da ga neće preduboko razočarati i uništiti njegov duh pun volje.

18

128

Teniski klub ne otvara se do deset sati, rekao mi je Eric. Pronašao sam Reta Stolla, upravitelja, u njegovoj ladanjskoj kući koja se nalazila pored kuće gospođe Bagshaw. Nosio je plavi sportski sako s pozlaćenim gumbima koji su se nekako čudno slagali s teškim, tamnim namještajem u njegovoj dnevnoj sobi. U njoj nije bilo ničeg osobnog osim slabašnog, ustajalog mirisa spaljenog tamjana. Stoll me pozdravio sa zabrinutom ljubaznošću. Natjerao me da sjednem u fotelju u kojoj je on očito trenutak ranije čitao jutarnje novine. Vrpoljio se i lomio ruke. "Ovo s gospođom Fablon je strašno." "Još nije moglo biti u novinama." "Nije. Gospođa Bagshaw mije rekla. Stare dame u Montevisti najzasluţnije su za širenje glasina", usputno je dodao. "Ova je vijest svima nama veliki šok. Gospođa Fablon bila je jedan od naših najdraţesnijih članova. Tko bi htio ubiti tako šarmantnu ţenu?" Bez sumnje, bio je iskren, ali nije znao na vješt način pričati o ţenama. "Moţda biste mi mogli pomoći da odgovorim na to pitanje, gospodine Stoll." Pokazao sam mu jednu od uvećanih slika. "Prepoznajete li ove ljude?" Odnio je sliku do pomičnih staklenih vrata koja su otvarala izlaz prema trijemu. Njegove su se sive oči suzile. Usta su mu se skupila od gađenja. "Prije nekoliko godina odsjeli su ovdje kao gosti. Iskreno, nisam ih ţelio primiti. Nisu bili naš tip. Ali dr. Sylvester je oko toga digao veliku galamu." "Zašto?" "Muškarac je bio njegov pacijent, očigledno vrlo vaţan pacijent." "Je li vam rekao išta drugo o njemu?" "Nije ni trebao. Prepoznao sam taj tip čovjeka. Pripada u Palm Springs ili Las Vegas, a ne ovamo." Bolno je okrenuo glavom i lupio se po čelu. "Trebao bih biti u stanju sjetiti se njegovog imena."

129

"Ketchel." "Tako je. Ketchel. Stavio sam njega i gospođu u kuću pored mene" - pokazao je prema kući gospođe Bagshaw - "gdje sam ih mogao imati na oku." "Što ste vidjeli?" "Ponašali su se bolje nego što sam očekivao. Nije bilo razuzdanih pijanki, ništa takvoga." "Čuo sam da su mnogo kartali."

130

"Oh?" "I da je Roy Fablon sudjelovao u tome." Stoll je pogledao negdje pored mene. U daljini je naslutio mogućnost skandala. "Gdje ste to čuli?" "Od gospođe Fablon." "Onda to valjda mora biti istina. Osobno se ne sjećam toga." "Dajte, Reto. Vi ste upoznati s glasinama Monteviste, morali ste čuti da je Fablon izgubio dosta novca od tog Ketchela. Gospođa Fablon krivila ga je za suprugovu smrt." Prijetnja skandala i dalje mu je zamračivala lice. "Teniski klub nije odgovoran za to." "Jeste li bili ovdje one noći kada je Fablon nestao?" "Ne. Nisam. Ne mogu biti na duţnosti dvadeset i četiri sata na dan." Pogledao je na svoj sat. Bilo je gotovo deset sati. Pripremao se završiti naš razgovor. "Ţelio bih da još jednom pogledate sliku. Prepoznajete li mladog muškarca u bijeloj odori?" Podigao je sliku prema svjetlu. "Nejasno ga se sjećam. Mislim da je izdrţao samo nekoliko tjedana." Odjednom je prilično naglo zaustavio dah. "Ovo izgleda kao da je Martel. Je li tako?" "Prilično sam siguran da je to on. Što je radio kod vas kao posluţitelj?" Rukama je napravio bespomoćan pokret koji je obuhvaćao prošlost i sadašnjost i vrlo sumnjivu budućnost. Sjeo je. "Nemam blage veze. Koliko se sjećam, on je bio samo ispomoć na pola radnog vremena, uglavnom je čistio. U vrhuncu sezone ponekad bi i dečki koji čiste posluţivali u ladanjskim kućama." "Gdje nalazite momke?" "U Drţavnom uredu za zapošljavanje. Oni su nekvalificirana radna snaga, a mi ih obučavamo. Neke dobijemo i na uredu za zapošljavanje na drţavnom koledţu. Ne sjećam se gdje smo uzeli ovoga." Ponovno je pogledao sliku, zatim se počeo hladiti njome kao lepezom. "Mogao bih pogledati u arhivu." "Molim vas, učinite to. To bi mogla biti najvaţnija stvar koju ćete napraviti ove godine."

131

Zaključao je vrata svoje kuće i poveo me kroz vrata na ogradi do bazena. Ne ometajući plivače, voda je leţala na suncu kao tanka kovina od zelenog stakla. Zaobišli smo je i otišli do Stollovog ureda. Ostavio me da sjedim za njegovim stolom i nestao u sobi s arhivom. Pojavio se nakon otprilike pet minuta sa spisom. "Prilično sam siguran da je ovo onaj kojeg traţimo, ako se moţemo pouzdati u moje pamćenje. Ali ime nije Martel." Ime je bilo Feliz Cervantes. Bio je zaposlen preko ureda iz drţavnog koledţa, i to na pola radnog vremena, popodne i navečer, za 1,25 dolara na sat. Njegov period zaposlenja bio je kratak, od 14. rujna do 30. rujna 1959. "Je li bio otpušten?" "Dao je otkaz", rekao je Stoll. "Prema podacima, otišao je 30. rujna, ne podignuvši plaću za zadnja dva dana." "To je zanimljivo. Roy Fablon nestao je 29. rujna, Feliz Cervantes dao je otkaz 30. rujna. Ketchel je otišao 1. listopada." "I vi smatrate da su ta tri događaja povezana?" pitao je. "Teško je ne povezati ih." Iskoristio sam Stollov telefon da dogovorim sastanak u jedanaest sati s upraviteljem ureda za zapošljavanje na koledţu, s nekim Martinom. Dao sam mu ime Feliza Cervantesa da ga provjeri. Dok sam još bio u klubu posjetio sam gospođu Bagshaw. Nevoljko mi je dala adresu svojih prijatelja u Georgetownu, Plimsollsa, za koje je Martel tvrdio da ih poznaje. Njihovu sam adresu poslao zračnom poštom, zajedno s Martelovom slikom, mom poznaniku Ralphu Christmanu koji je vodio istraţiteljsku agenciju u Washingtonu. Zatraţio sam od Christmana da osobno porazgovara s tim Plimsollsima i da javi rezultate mojoj telefonskoj sluţbi u Hollywoodu. Ako se sve poklopi, dobit ću ih tijekom sutrašnjeg dana. 19

132

Koledţ se nalazio na mjestu koje je donedavno bilo selo. Na "skalpiranim" brdima oko koledţa bilo je nekoliko preostalih lugova naranči koji su ih nekada kitili zelenilom. Što se drveća u koledţu tiče, bile su to uglavnom palme i izgledale su kao da su ih dovezli i zasadili već potpuno razvijene. Studenti su odavali sličan dojam. Jedan od njih, mladić s bradom zbog koje je izgledao kao visoki Toulouse-Lautrec, rekao mi je kako da nađem ured gospodina Martina. Njegov je ured bio u administrativnoj zgradi, koja je bila samo jedna od zgrada koje su okruţivale otvoreni centar koledţa. Iskoračio sam iz sunčeve svjetlosti u hladno blještavilo fluorescentnih svjetala. Prijamnom pultu je prišla mlada ţena i obavijestila me da me gospodin Martin očekuje. On je bio ćelavi muškarac u košulji sa snaţnim, upornim pogledom trgovačkog putnika. Zidovi od oplate njegovog ureda bili su hladni i bezlični, i izgledalo je kao da ne pripada tamo. "Lijep ured", rekao sam kada smo se rukovali. "Ne mogu se naviknuti na njega. To je čudna stvar. U kolovozu će biti peta godina otkako sam ovdje, ali još sam uvijek nostalgičan za Quonset hutom gdje sam počeo. Ali vas ne zanima daleka prošlost." "Zanima me prošlost Feliza Cervantesa." "Točno. To je zanimljivo ime. Feliz znači 'sretan', znate. Sretni Cervantes. Pa, nadajmo se da i jest sretan. Ne sjećam ga se osobno - nije dugo ostao s nama - ali potraţio sam njegove podatke." Otvorio je tvrdi kartonski omot sa svog stola. "Što ţelite znati o Sretnom Cervantesu?" "Sve što imate." "Bojim se da to nije mnogo. A zašto se gospodin Stoll zanima za njega?" Stoll me pozdravio sa zabrinutom ljubaznošću. Natjerao me da sjednem u fotelju u kojoj je on očito trenutak ranije čitao jutarnje novine. Vrpoljio se i lomio ruke. "Ovo s gospođom Fablon je strašno."

133

"Još nije moglo biti u novinama." "Nije. Gospođa Bagshaw mi je rekla. Stare dame u Montevisti najzasluţnije su za širenje glasina", usputno je dodao. "Ova je vijest svima nama veliki šok. Gospođa Fablon bila je jedan od naših najdraţesnijih članova. Tko bi htio ubiti tako šarmantnu ţenu?" Bez sumnje, bio je iskren, ali nije znao na vješt način pričati o ţenama. "Moţda biste mi mogli pomoći da odgovorim na to pitanje, gospodine Stoll." Pokazao sam mu jednu od uvećanih slika. "Prepoznajete li ove ljude?" Odnio je sliku do pomičnih staklenih vrata koja su otvarala izlaz prema trijemu. Njegove su se sive oči suzile. Usta su mu se skupila od gađenja. "Prije nekoliko godina odsjeli su ovdje kao gosti. Iskreno, nisam ih ţelio primiti. Nisu bili naš tip. Ali dr. Sylvester je oko toga digao veliku galamu." "Zašto?" "Muškarac je bio njegov pacijent, očigledno vrlo vaţan pacijent." "Je li vam rekao išta drugo o njemu?" "Nije ni trebao. Prepoznao sam taj tip čovjeka. Pripada u Palm Springs ili Las Vegas, a ne ovamo." Bolno je okrenuo glavom i lupio se po čelu. "Trebao bih biti u stanju sjetiti se njegovog imena." "Ketchel." "Tako je. Ketchel. Stavio sam njega i gospođu u kuću pored mene" - pokazao je prema kući gospođe Bagshaw - "gdje sam ih mogao imati na oku." "Što ste vidjeli?" "Ponašali su se bolje nego što sam očekivao. Nije bilo razuzdanih pijanki, ništa takvoga." "Čuo sam da su mnogo kartali." "Oh?" "I da je Roy Fablon sudjelovao u tome."

134

Stoll je pogledao negdje pored mene. U daljini je naslutio mogućnost skandala. "Gdje ste to čuli?" "Od gospođe Fablon." "Onda to valjda mora biti istina. Osobno se ne sjećam toga." "Dajte, Reto. Vi ste upoznati s glasinama Monteviste, morali ste čuti da je Fablon izgubio dosta novca od tog Ketchela. Gospođa Fablon krivila ga je za suprugovu smrt." Prijetnja skandala i dalje mu je zamračivala lice. "Teniski klub nije odgovoran za to." "Jeste li bili ovdje one noći kada je Fablon nestao?" "Ne. Nisam. Ne mogu biti na duţnosti dvadeset i četiri sata na dan." Pogledao je na svoj sat. Bilo je gotovo deset sati. Pripremao se završiti naš razgovor. "Ţelio bih da još jednom pogledate sliku. Prepoznajete li mladog muškarca u bijeloj odori?" Podigao je sliku prema svjetlu. "Nejasno ga se sjećam. Mislim da je izdrţao samo nekoliko tjedana." Odjednom je prilično naglo zaustavio dah. "Ovo izgleda kao da je Martel. Je li tako?" "Prilično sam siguran da je to on. Što je radio kod vas kao posluţitelj?" Rukama je napravio bespomoćan pokret koji je obuhvaćao prošlost i sadašnjost i vrlo sumnjivu budućnost. Sjeo je. "Nemam blage veze. Koliko se sjećam, on je bio samo ispomoć na pola radnog vremena, uglavnom je čistio. U vrhuncu sezone ponekad bi i dečki koji čiste posluţivali u ladanjskim kućama." "Gdje nalazite momke?" "U Drţavnom uredu za zapošljavanje. Oni su nekvalificirana radna snaga, a mi ih obučavamo. Neke dobijemo i na uredu za zapošljavanje na drţavnom koledţu. Ne sjećam se gdje smo uzeli ovoga." Ponovno je pogledao sliku, zatim se počeo hladiti njome kao lepezom. "Mogao bih pogledati u arhivu." "Molim vas, učinite to. To bi mogla biti najvaţnija stvar koju ćete napraviti ove godine." Zaključao je vrata svoje kuće i poveo me kroz vrata na ogradi do bazena. Ne ometajući plivače, voda je leţala na suncu kao

135

tanka kovina od zelenog stakla. Zaobišli smo je i otišli do Stollovog ureda. Ostavio me da sjedim za njegovim stolom i nestao u sobi s arhivom. Pojavio se nakon otprilike pet minuta sa spisom. "Prilično sam siguran da je ovo onaj kojeg traţimo, ako se moţemo pouzdati u moje pamćenje. Ali ime nije Martel." Ime je bilo Feliz Cervantes. Bio je zaposlen preko ureda iz drţavnog koledţa, i to na pola radnog vremena, popodne i navečer, za 1,25 dolara na sat. Njegov period zaposlenja bio je kratak, od 14. rujna do 30. rujna 1959. "Je li bio otpušten?" "Dao je otkaz", rekao je Stoll. "Prema podacima, otišao je 30. rujna, ne podignuvši plaću za zadnja dva dana." "To je zanimljivo. Roy Fablon nestao je 29. rujna, Feliz Cervantes dao je otkaz 30. rujna. Ketchel je otišao 1. listopada." "I vi smatrate da su ta tri događaja povezana?" pitao je. "Teško je ne povezati ih." Iskoristio sam Stollov telefon da dogovorim sastanak u jedanaest sati s upraviteljem ureda za zapošljavanje na koledţu, s nekim Martinom. Dao sam mu ime Feliza Cervantesa da ga provjeri. Dok sam još bio u klubu posjetio sam gospođu Bagshaw. Nevoljko mi je dala adresu svojih prijatelja u Georgetownu, Plimsollsa, za koje je Martel tvrdio da ih poznaje. Njihovu sam adresu poslao zračnom poštom, zajedno s Martelovom slikom, mom poznaniku Ralphu Christmanu koji je vodio istraţiteljsku agenciju u Washingtonu. Zatraţio sam od Christmana da osobno porazgovara s tim Plimsollsima i da javi rezultate mojoj telefonskoj sluţbi u Hollywoodu. Ako se sve poklopi, dobit ću ih tijekom sutrašnjeg dana. 19 Koledţ se nalazio na mjestu koje je donedavno bilo selo. Na "skalpiranim" brdima oko koledţa bilo je nekoliko preostalih lugova naranči koji su ih nekada kitili zelenilom. Što se drveća u

136

koledţu tiče, bile su to uglavnom palme i izgledale su kao da su ih dovezli i zasadili već potpuno razvijene. Studenti su odavali sličan dojam. Jedan od njih, mladić s bradom zbog koje je izgledao kao visoki Toulouse-Lautrec, rekao mi je kako da nađem ured gospodina Martina. Njegov je ured bio u administrativnoj zgradi, koja je bila samo jedna od zgrada koje su okruţivale otvoreni centar koledţa. Iskoračio sam iz sunčeve svjetlosti u hladno blještavilo fluorescentnih svjetala. Prijamnom pultu je prišla mlada ţena i obavijestila me da me gospodin Martin očekuje. On je bio ćelavi muškarac u košulji sa snaţnim, upornim pogledom trgovačkog putnika. Zidovi od oplate njegovog ureda bili su hladni i bezlični, i izgledalo je kao da ne pripada tamo. "Lijep ured", rekao sam kada smo se rukovali. "Ne mogu se naviknuti na njega. To je čudna stvar. U kolovozu će biti peta godina otkako sam ovdje, ali još sam uvijek nostalgičan za Quonset huiom gdje sam počeo. Ali vas ne zanima daleka prošlost." "Zanima me prošlost Feliza Cervantesa." "Točno. To je zanimljivo ime. Feliz znači 'sretan', znate. Sretni Cervantes. Pa, nadajmo se da i jest sretan. Ne sjećam ga se osobno - nije dugo ostao s nama - ali potraţio sam njegove podatke." Otvorio je tvrdi kartonski omot sa svog stola. "Što ţelite znati o Sretnom Cervantesu?" "Sve što imate." "Bojim se da to nije mnogo. A zašto se gospodin Stoll zanima za njega?" "Vratio se u grad prije nekoliko mjeseci, pod drugim imenom." "Je li učinio nešto loše?" "Traţen je zbog sumnje na fizički napad", rekao sam, pokušavajući umanjiti značenje svojih riječi. "Pokušavamo utvrditi njegov identitet."

137

"Zadovoljstvo mi je surađivati s gospodinom Stollom - on koristi mnogo naših mladića - ali moţda neću biti od prevelike pomoći. I Cervantes bi moglo biti laţno ime." "Ali zar vaši studenti ne moraju priloţiti podatke o rođenju i obrazovanju i tako dalje, prije nego ih primite?" "Trebali bi. Ali Cervantes nije." Martin je zavirio u sadrţaj kartonskog omota. "Ovdje je bilješka koja kaţe da je tvrdio da je student na razmjeni iz drţavnog koledţa u Los Angelesu. Primili smo ga pod uvjetom da prijepisi njegovih ocjena i podataka stignu do nas do prvog listopada. Do tada nas je on već napustio, a ako su prijepisi ikada i stigli, mi smo ih poslali natrag." "Kamo je otišao?" Slegnuo je ramenima uvlačeći glavu među svoja ramena. "Mi ne pratimo studente koji odustanu. On zapravo nikada nije niti bio naš student." Prema onome što je Martin govorio, budući da nije imao prijepise ocjena, nije niti postojao. "Moţete probati s njegovom starom adresom ovdje, u slučaju da je tamo ostavio novu. Gospođa Grantham, Shore Drive, broj 148. Ima nekoliko stanova koje iznajmljuje studentima." Zabiljeţio sam adresu. "Koja je predavanja Cervantes pohađao?" "O tome nemam podatke. Nije ostao dovoljno dugo da mu šaljemo ocjene poštom, a to je jedino što nas zanima. Pretpostavljam da biste to mogli pitati u dekanovom uredu, ako je tako vaţno. On je u istoj zgradi." Otišao sam do dekanovog ureda. Njegova tajnica bila je brineta velikih prsa nedefiniranih godina i ponašala se nekom vrstom stilizirane preciznosti. Otipkala je Cervantesovo ime na komad papira i odnijela ga u arhivu. Vratila se također s napisanom informacijom da se prijavio na francuski jezik i knjiţevnost, napredni stupanj, i modernu europsku povijest. Po prvi puta bio sam siguran da su Feliz Cervantes i Francis Martel jedan te isti čovjek. Osjetio sam određeno ţaljenje za

138

njega. Napravio je velik skok i pronašao dobro uporište. Sada je padao. "Tko mu je predavao francuski jezik i knjiţevnost?" "Profesor Tappinger. On još uvijek predaje." "Nadao sam se da bi to mogao biti profesor Tappinger." "Oh? Poznajete li ga?" "Površno. Je li on sada na koledţu?" "Da, jest, ali bojim se da ima predavanje." Ţena je bacila pogled na sat na zidu. "Sada je dvadeset do dvanaest, završit će predavanje točno u dvanaest. Tako uvijek radi." Činilo se da je zbog toga ponosna. "Znate li vi za svakoga u vašoj školi gdje se nalazi u svakom trenutku?" "Samo za neke od njih", rekla je. "Profesor Tappinger je jedna od naših ikona." "Ne izgleda baš kao ikona." "Ali on to jest. On je jedan od naših najbriljantnijih znanstvenika." Dodala je, kao da je i sama neka ikona: "Smatramo se vrlo sretnima što smo ga privukli i zadrţali. Bojala sam se da će otići kada nije dobio promaknuće." "A zašto nije?" "Ţelite li istinu?" "Ne bih mogao ţivjeti bez nje." Nagnula se prema meni i spustila glas, kao da dekan moţda prisluškuje. "Profesor Tappinger je previše predan svom poslu. Ne da se smetati politikom odjela. A, iskreno, njegova ţena nije ni od kakve pomoći." "Meni se učinila slatkom." "Valjda je slatka. Ali ona je brbljivica. Kada bi profesor Tappinger imao zrelu partnericu - " Rečenica je izblijedjela. Na trenutak su njene učinkovite oči odlutale u zemlju snova. Nije bilo teško pogoditi identitet zrele partnerice koju je imala na umu za Tappingera.

139

Uputila me na prilično posjednički način do njegovog ureda u drugoj zgradi i uvjerila me da se on uvijek vraća tamo sa svojim bilješkama za predavanje prije nego ode kući na ručak. Nije pogriješila. Jednu minutu nakon dvanaest sati, profesor je umarširao u hodnik, zarumenjen i raširenih očiju, kao da je imao dobro predavanje. Iznenadio se kada me vidio. "Pa to je gospodin Archer. Uvijek se iznenadim kada vidim nekoga iz stvarnoga svijeta na ovome mjestu." "Ovo nije stvarao?" "Nije baš stvarno. Kao prvo, nije ovdje dovoljno dugo." "Ja jesam." Tappinger se nasmijao. Činio se mnogo veselijim daleko od svoje supruge i obitelji. "Obojica smo ovdje dovoljno dugo da znamo tko smo. Ali nemojte da dozvolim da ovako stojite." Otključao je vrata svog ureda i pustio me unutra. Zidovi su bili puni polica napunjenih knjigama, a mnoge od njih bile su na francuskom. "Pretpostavljam da ste mi došli reći rezultate testa?" "Djelomice. Test je, s Martelovog stajališta, bio uspješan. Na svako je pitanje odgovorio točno." "Čak i o hipofizi?" "Čak i to." "Zapanjen sam, iskreno zapanjen." "To bi mogao biti i svojevrsni kompliment vama. Čini se da je Martel vaš bivši student. Imali ste ga tjedan ili dva, u svakom slučaju, prije sedam godina." Pogledao me zapanjeno. "Kako je to moguće?" "Ne znam. Ali ne moţe biti puka slučajnost." Izvadio sam Martelovu sliku i pruţio mu je. Kimnuo je nad njome. "Sjećam se tog mladića. Bio je sjajan student, jedan od najsjajnijih koje sam ikada imao. Neobjašnjivo je odustao od studija, bez da mi je uputio ijednu riječ." Njegova vedrina je isparila. Sada je odmahivao glavom. "Što mu se dogodilo?"

140

"Ne znam. Osim da se pojavio ovdje sedam godina kasnije s hrpom novca i novim identitetom. Sjećate li se imena koje je koristio u razredu?" "Takav se student ne zaboravlja. Zvao se Feliz Cervantes." Ponovno je pogledao sliku. "Tko su ovi drugi ljudi?" "Gosti u Teniskom klubu. Cervantes se tamo zaposlio na dva tjedna u rujnu 1959. Bio je ispomoć u čišćenju, na pola radnog vremena." Tappinger je coknuo jezikom. "Sjećam se da mi se činilo da mu je potreban novac. Jednom kada sam ga pozvao mojoj kući, pojeo je doslovce sve što je vidio. Ali kaţete da sada ima novac?" "Barem stotinu tisuća. U gotovini." Zazviţdao je. "To je otprilike moja desetogodišnja plaća. Gdje je dobio toliki novac?" "Kaţe da je to obiteljski novac, ali prilično sam siguran da laţe." Još je malo proučavao sliku, kao da je još uvijek bio zbunjen Martelovim dvostrukim identitetom. "Siguran sam da nema obiteljsko podrijetlo kojim bi se hvalio." "Imate li ikakve predodţbe odakle je došao?" "Pretpostavio sam da je Hispanoamerikanac, vjerojatno Meksikanac u prvoj generaciji. Govorio je s poprilično snaţnim naglaskom. Zapravo, njegov je francuski bio bolji nego engleski." "Moţda je onda ipak Francuz." "S imenom kao što je Feliz Cervantes?" "Ne znamo niti je li to njegovo pravo ime." "Prijepisi njegovih ocjena pokazali bi nam njegovo pravo ime", rekao je Tappinger. "Ali oni nisu u njegovom dosjeu. Navodno je prije dolaska ovamo pohađao drţavni koledţ u Los Angelesu. Moţda nam oni mogu pomoći." "Ja ću se raspitati. Moj bivši student predaje tamo na katedri za francuski." "Mogu i ja stupiti u kontakt s njim. Kako se zove?"

141

"Allan Bosch." Slovkao mije prezime. "Ali mislim da bi bilo bolje kada bih ga ja kontaktirao. Mi sveučilišni profesori imamo određene - ah - inhibicije kada se radi o razgovoru o našim studentima." "Kada vam se mogu ponovno javiti?" "Sutra ujutro, mislim. Trenutno sam u velikoj guţvi. Supruga me očekuje na ručku i moram se vratiti na vrijeme da pregledam svoje bilješke za predavanje u dva." Mora da sam pokazao svoje razočaranje jer je dodao: "Gledajte, stari druţe, pođite sa mnom kući na ručak." "Ne bih mogao." "Ali inzistiram. Bess bi također inzistirala. Jako ste joj se svidjeli. Osim toga, moţda se ona o Cervantesu sjeti nečega što ja nisam. Sjećam se da je bila oduševljena njime kada je došao na našu zabavu. A ljudi, iskreno, nisu moj metier." Rekao sam da ćemo se naći kod njegove kuće. Na putu prema tamo kupio sam bocu ruţičastog šampanjca. Moj se slučaj počeo rasplitati. Bess Tappinger imala je na sebi plavu haljinu koja je dobro izgledala, svjeţ ruţ za usne i previše parfema. Nije mi se sviđao značajan pogled u njenom oku i počeo sam ţaliti zbog ruţičastog šampanjca. Uzela ga je iz mojih ruku, kao da ga je planirala odmah razbiti na pramcu naše ljubavne afere. Pokrila je stol svjeţim platnenim stolnjakom na kojem su bili vidljivi tragovi slaganja. "Nadam se da volite šunku, gospodine Archer. Sve što imam je hladna šunka i salata od krumpira." Okrenula se svom suprugu. "Tatice, što knjige o vinu kaţu za šunku i ruţičasti šampanjac?" "Siguran sam da jako dobro idu zajedno", rekao je odsutno. Tappinger je izgubio svoju gorljivost. Niti čaša šampanjca nije ga uspjela povratiti. Mušičavo je ţvakao svoj sendvič od šunke i ispitivao me o Cervantesu - Martelu. Morao sam mu priznati da je njegov bivši student traţen zbog sumnje za ubojstvo. Tappinger je odmahivao glavom nad promašenom sudbinom mladića koji je mnogo obećavao.

142

Bess Tappinger je bila uzbuđena od šampanjca. Ţeljela je našu paţnju. "O kome to razgovarate?" "Felizu Cervantesu. Sjećaš ga se, Bess?" "Zar bih trebala?" "Siguran sam da ga se sjećaš - mladi Španjolac. Došao je na našu zabavu Cercle Francais prije sedam godina. Pokaţite joj onu sliku, hoćete li?" Stavio sam je na platneni stolnjak pokraj njenog tanjura. Odmah je prepoznala posluţitelja. "Naravno da ga se sjećam." "I mislio sam da ga se sjećaš", rekao je značajno njezin muţ. "Poslije si stalno pričala o njemu." "Što vas je tako impresioniralo, gospođo Tappinger?" "Mislila sam da je zgodan, na snaţan, muţevan način." U njenim očima bilo je namjerne zlobe. "Mi sveučilišne supruge umorimo se od blijedih znanstvenih tipova." Tappinger je uzvratio: "Bio je izvrstan student. Imanje strast za francuskom civilizacijom, koja je najveća od atenske, i izvrsno uho za francusku poeziju, pogotovo s obzirom na njegovo podrijetlo." Njegova ţena je obrađivala drugu čašu šampanjca. "Ti si genij, tatice. Moţeš učiniti da jedna rečenica zvuči kao predavanje od pedeset minuta." Moţda je to mislila nevino, kao što je njen namjerno bezbriţan osmijeh pokušao sugerirati, ali palo je s muklim udarcem. "Molim te da me prestaneš zvati tatica." "Ali više ne voliš niti da te zovem Taps. A ti si otac moje djece." "Djeca nisu ovdje, a sasvim sigurno nisam tvoj otac. Imam samo četrdeset i jednu godinu." "Ja imam samo dvadeset i devet", rekla nam je. "Dvanaest godina nije velika razlika." Naglo je zatvorio tu temu kao da je bila neka vrsta Pandorine kutije. "Gdje je Teddy, usput, budući da nije ovdje?" "U vrtiću. Bit će tamo dok se ne naspava."

143

"Dobro." "Nakon ručka idem do Plaze malo kupovati." Sukob među njima, koji je na trenutak bio ugasnuo, ponovno se razbuktao. "Ne moţeš ići." Postao je prilično blijed. "Zašto ne mogu?" "Ja trebam Fiat. Imam predavanje u dva sata." Pogledao je na svoj sat. "Zapravo bih već sada trebao krenuti natrag. Moram obaviti neke pripreme." "Nisam baš imao priliku razgovarati s vašom suprugom - " "To mi je jasno. Ţao mi je, gospodine Archer. Činjenica je da radim na minutu, gotovo doslovce kao i radnici u tvornici. A studenti su sve više i više poput proizvoda na tekućoj vrpci: dobiju tanak premaz obrazovanja dok klize pored nas. Nauče nepravilne glagole. Ali ne znaju ih upotrijebiti u rečenici. Zapravo je vrlo malo onih koji su u stanju sloţiti poštenu rečenicu na engleskom, a kamoli na francuskom, koji je jezik rečenice par excellence." Činilo se da bijes na ţenu pretvara u bijes na svoj posao, a čitavu stvar u predavanje. Gledala ga je s blijedim smiješkom, svjesna da je sve to izazvala. "Zašto me vi ne biste odvezli do Plaze, gospodine Archer? To će nam dati priliku da dovršimo naš razgovor." "Bit će mi drago." Tappinger se nije protivio. Dovršio je još jedan odlomak svog predavanja o prokletstvima profesorskog zanimanja i predavanja u drugorazrednom koledţu, a zatim se povukao. Čuo sam kako njegov Fiat odlazi. Njegova ţena i ja sjeli smo u blagovaonicu i dovršili šampanjac. "Pa", rekla je, "evo nas." "Baš kako ste planirali." "Nisam to planirala. Vi ste. Vi ste kupili šampanjac, a ja ne podnosim šampanjac." Omamljeno me pogledala. "Ja podnosim." "Tko ste vi", rekla je, "još jedna hladna riba?"

144

Bila je gruba. Postanu takve, ponekad, kada se udaju premlade i zaglave u kuhinji te probude deset godina kasnije pitajući se kamo je nestao svijet. Kao da mi je mogla pročitati misli, rekla je: "Znam, ja sam k-u-č-k-a. Ali imam dobar razlog. On sjedi svake večeri u svojoj radnoj sobi do iza ponoći. Zar bi moj ţivot trebao biti završen zbog toga što mari jedino za Flauberta i Baudelairea i za te svoje grozne studente? Zlo mi je od njih, od načina na koji se okupljaju oko njega i govore mu kako je divan. Jedino što zapravo ţele je prolazna ocjena." Duboko je uzdahnula i nastavila: "Zapravo i nije tako divan; ja bih to trebala znati. Ţivim s njim već dvanaest godina i trpim njegov temperament i zlovolju. Zbog načina na koji se udubi u nešto, pomislili biste da je Baudelaire, ili Van Gogh/osobno. Nadala sam se da će to nekamo odvesti, ali nikada nije. lyiti hoće. Zaglavljeni smo u ovom ušljivom drţavnom koledţu, a on nikada nije imao dovoljno muškosti da ishodi promaknuće za sebe." "Vrlo ste oštri prema vašem muţu. On mora izaći van i zaraditi promaknuće. Za to mu treba podrška." Objesila je glavu. Kosa joj je pala prema naprijed. "Znam. Pokušavam mu je pruţiti, iskreno." Vratila se svom glasu male djevojčice. No, nije se uklapao u njezino stanje pa ga je odbacila. Jasnim, oštrim glasom kojeg je dan ranije upotrijebila u razgovoru sa svojim sinom, rekla je: "Nikada se nismo trebali vjenčati, Taps i ja. On se uopće nije trebao ţeniti. Ponekad me podsjeća na nekog srednjovjekovnog svećenika. Dvije najbolje godine njegovog ţivota bile su prije našeg braka. Često mi to kaţe. Proveo ih je u Bibliotheque Nationale u Parizu, nedugo nakon rata. Ja nisam ništa znala o tome, naravno, ali bila sam samo klinka, a on je bio velika nada katedre za francuski u Illinoisu. Sve su druge studentice na drugoj godini govorile kako bi bilo divno biti njegova ţena, zbog njegova dobrog izgleda Scotta Fitzgeralda, a ja sam pomislila kako bih obrazovanje mogla dovršiti i kod kuće."

145

Pogledala je kuhinjski sudoper. "To, to sam sasvim sigurno napravila." "Udali ste se jako mladi." "Sa sedamnaest", rekla je. "Strašna je stvar to što se iznutra još uvijek osjećam kao da imam sedamnaest." Dodirnula se između grudi. "Sa svime preda mnom, razumijete? Ali ništa nije." Po prvi puta ţena me istinski dirnula. "Imate svoju djecu." "Naravno, imam svoju djecu. I nemojte misliti da im ne pruţam najviše što mogu, i uvijek ću to činiti. Ali zar u ţivotu postoji samo to?" "To je više nego što neki ljudi imaju." "Ja ţelim više." Njene lijepe, crvene usne izgledale su patetično pohotno. "Već dugo ţelim nešto više, ali nemam hrabrosti ništa poduzeti." "Morate čekati da vam to samo dođe", rekao sam. "Puni ste mudrih primjedbi, zar ne? Gori ste nego La Rouchefoucauld, ili moj muţ. Ali ne moţete riješiti stvarne probleme riječima, kao što to Taps misli. On ne razumije ţivot. On nije ništa drugo doli mašina koja govori, s kompjutorom umjesto srca i središnjeg ţivčanog sustava." Činilo se da je pomisao na njenog muţa neprestano proganja. To ju je gotovo činilo elokventnom, ali postajao sam umoran od njenih nagomilanih frustracija. Moţda sam ja to sve pokrenuo, ali u biti to nije imalo nikakve veze sa mnom. Rekao sam: "Sve je to jako zanimljivo, ali htjeli ste mi pričati o Felizu Cervantesu." "Jesam, tako je." Pogled joj je postao meditativan. "Bio je jako zanimljiv mladić. Mladić vruće krvi, agresivan, onakav kakvim zamišljate jednog borca s bikovima. Imao je tek dvadeset i dvije ili tri - toliko sam i ja imala usput - ali bio je muškarac, razumijete?" "Jeste li razgovarali s njim?" "Malo." "O čemu?"

146

"Našim slikama, uglavnom. Jako ga je zanimala francuska umjetnost. Rekao je da je odlučan u namjeri da jednoga dana posjeti Pariz." "To je rekao?" "Da. To nije ništa iznenađujuće. Svaki student francuskog ţeli otići u Pariz. I ja sam nekoć htjela otići tamo." "Što je još rekao?" "To je bilo sve. Neki od dragih studeiata su se pribliţili i on se udaljio od mene. Taps je poslije rekao- posvađali smo se nakon zabave - rekao je da je bilo očito da sam se nabacivala mladiću. Mislim da vas je Taps doveo ovarmo da me natjerate da to priznam. Moj muţ je vrlo suptilan u kaţnjavanju-" "Oboje ste previše suptilni za mene. Što da priznate?" "Da sam bila - zainteresirana za Feliza Cervantesa. Ali on nije bio zainteresiran za mene. Što se njega ticalo, ja čak nisam bila u istoj sobi." "To je teško povjerovati." "Je li? Na našoj zabavi bila je mlada plavuša iz jedne od Tapsovih brucoških grupa. Pratio ju je očima na način na koji zamišljam da je Dante pratio Beatrice." Glas joj le bio hladan od zavisti. "Kako se zvala?" "Virginia Fablon. Mislim da je još uvijek na koledţu." "Odustala je da bi se udala." "Stvarno? Tko je srećković?" "Feliz Cervantes." Ispričao sam joj kako je to moguće. Slušala je grabeţljivo. Dok se Bess spremala za kupovinu, prošetao sam po dnevnoj sobi gledajući reprodukcije svijeta koji se nikada u potpunosti nije usudio postojati. Kuća me jako zainteresirala, poput povijesnog spomenika ili rodnog mjesta poznatog čovjeka. CervantesMartel i Ginny upoznali su se u ovoj kući, što ga je činilo rodnim mjestom mog slučaja. Bess je izašla iz svoje sobe. Presvukla se u haljinu koja se kopčala odostraga i ja sam bio odabran da je zakopčam. Iako je

147

imala zapanjujuće lijepa leđa, moje su ruke pazile da ne lutaju. Lake su ţene skoro uvijek značile nevolje: bile su frigidne ili nimfomanke, shizofrenične ili alkoholičarke, ponekad sve odjednom. Njihovi lijepo umotani darovi samih sebe često su se na kraju pokazivali kao bombe kućne izrade ili kolačići s arsenom. Odvezli smo se do Plaze u napetoj tišini. Bio je to novi, ogroman trgovački centar, kao koledţ, samo se na njemu ništa nije dalo naučiti i imao je asfalt umjesto travnjaka. Dao sam joj novac, koji je prihvatila, da se vrati taksijem. Bila je to prijateljska gesta, previše prijateljska pod tim okolnostima. Ali pogledala me kao da sam je prepuštao na milost i nemilost strašnoj sudbini. 20 Shore Drive se protezao ispod koledţa uz more u području eksplozivnog rasta i slabog urbanističkog planiranja. Bio je to nered sastavljen od apartmanskih naselja, privatnih kuća i studentskih bratstava s grčkim slovima iznad vrata. Iza kuće broj 148 nalazilo se šest poluzasebnih nastambi koje su bile nabacane na malom komadu zemlje. Krupna ţena otvorila je vrata prije nego sam došao do njih. "Puna sam do lipnja." "Ne trebam smještaj, hvala. Jeste li vi gospođa Grantham?" "Nikada ne kupujem od trgovačkih putnika, ako ste to mislili." "Sve što ţelim je malo informacija." Rekao sam joj svoje ime i zanimanje. "Gospodin Martin s koledţa mi je dao vaše ime." "Zašto niste rekli? Uđite." Vrata su otvorila ulaz u malu, gusto uređenu dnevnu sobu. Sjeli smo jedno nasuprot drugome, a koljena su nam se gotovo dodirivala. "Nadam se da se ne radi o prituţbi na nekog od mojih mladića. Oni su mi poput sinova", rekla je s profesionalno materinskim osmijehom.

148

Napadno je pokazala prema kaminu. Okvir kamina i zid iznad njega bili su potpuno prekriveni slikama s promocija različitih mladića. "Nije u vezi nekoga od sadašnjih mladića, u svakom slučaju. Ovaj je od prije sedam godina. Sjećate li se Feliza Cervantesa?" Pokazao sam joj sliku s Martelom-Cervantesom u pozadini, Ketchelom i Kitty u prvom planu. Stavila je naočale da bije bolje proučila. "Sjećam se svo troje. Krupni čovjek i plavušica došli su i pokupili njegove stvari kada je odlazio. Njih troje odvezli su se zajedno." "Jeste li sigurni u to, gospođo Grantham?" "Sigurna sam. Moj pokojni suprug uvijek je govorio da imam pamćenje kao slon. Čak i da ga nemam, ne bih zaboravila taj trio. Odvezli su se u Rolls Royceu, i pitala sam se što jedan Meksikanac radi u takvom društvu." "Cervantes je bio Meksikanac?" "Naravno da je bio, usprkos svim njegovim pričama. Najprije ga nisam htjela primiti. Nikada prije nisam dala sobu jednom Meksikancu. Ali na koledţu su rekli da moram ili ću izgubiti svoj status, pa sam mu ipak iznajmila sobu. Doduše, nije dugo potrajalo." "Kakve je priče pripovijedao?" "Bio je pun priča", rekla je. "Kada sam ga pitala je li Meksikanac, rekao je da nije. Ţivjela sam u Kaliforniji čitav svoj ţivot i znam prepoznati Meksikanca kada ga vidim. Čak je imao naglasak, za koji je tvrdio da je španjolski. Rekao je da je čistokrvni Španjolac, iz Španjolske. Rekla sam mu da mi pokaţe putovnicu. Nije ju imao. Rekao je da je bjegunac iz svoje drţave, da mu je general Franco za petama zato što se bori protiv vlade. Nije me uvjerio u to. Prepoznajem Meksikanca kada ga vidim. Ako mene pitate, vjerojatno je bio ilegalni useljenik iz Meksika i zato je lagao. Nije htio da ga imigracijska kontrola strpa u autobus i pošalje kući." "Je li vam rekao još koju laţ?"

149

"Naravno da jest, sve do dana kada je otišao. Kada je odlazio, rekao je da ide u Pariz, da će tamo nastaviti studirati na sveučilištu. Rekao je da mu je španjolska vlada oslobodila nešto obiteljskog novca i da si moţe priuštiti studiranje na boljem koledţu nego što je bio naš. Boţe sačuvaj gluposti koje je napričao." "Cervantes vam se baš nije sviđao, je li tako?" "Bio je u redu, na svom mjestu. Ali bio je previše uobraţen. Osim toga, otišao je prvog listopada i ostavio me na cjedilu s praznom sobom do kraja semestra. Poţalila sam što sam ga uopće uzela." "Bio je uobraţen, gospođo Grantham?" "Na mnogo načina. Imate li slučajno cigaretu?" Dao sam joj jednu i pripalio je. Otpuhnula mi je dim u lice. "Zašto ste tako zainteresirani za njega? Je li se vratio natrag u grad?" "Bio je u gradu." "Tko bi rekao. Rekao mi je da će se vratiti. Da će se vratiti u Rolls Royceu s milijunom dolara i oţeniti se djevojkom iz Monteviste. To je bilo uobraţeno. Rekla sam mu neka se drţi onih svoje vrste. Ali on je rekao da je ona jedina djevojka za njega." "Je li ju nazivao imenom?" "Virginia Fablon. Znala sam tko je ona. Moja je kći išla s njom u srednju školu. Bila je prekrasna djevojka, vjerujem da još uvijek jest." "Cervantes tako misli. Upravo ju je oţenio." "Šalite se." "Da se bar šalim. Vratio se prije dva mjeseca. U Bentleyju, ne u Rolls Royceu, sa stotinu i dvadeset tisuća dolara umjesto milijuna. Ali oţenio ju je." "Pa, nek' me vrag nosi." Gospođa Grantham duboko je uvukla svoju cigaretu kao da je isisavala iz nje svu sočnost novonastale situacije. "Čekajte samo dok ovo ispričam svojoj kćeri."

150

"Ja ne bih govorio o tome nikome još dan ili dva. Cervantes i Virginia su nam nestali iz vida. Ona je moţda u opasnosti." "Od njega?" rekla je s pohlepnom radoznalošću. "Mogla bi biti." Nisam znao što je htio od Virginije: to je bilo vjerojatno nešto što ne postoji, a ja nisam znao što bi on mogao učiniti kada shvati da toga nema. Gospođa Grantham je ugasila svoju cigaretu u pepeljari iz hotela Breakwater i bacila opušak u šalicu za čaj bez drške koja je već sadrţavala druge opuške. Povjerljivo se nagnula prema meni, srdačno: "Zanima li vas još nešto?" "Da. Je li vam Cervantes dao ikakvo objašnjenje o ljudima s kojima je otišao?" "O ovom paru?" Poloţila je prst na sliku u svom krilu. "Zaboravila sam što je točno rekao. Mislim da je rekao da su mu to prijatelji, došli su po njega." "Nije rekao tko su oni?" "Ne, ali izgledali su kao da su puni para. Mislim da je rekao da su to ljudi iz Hollywooda i da će ga odvesti na zrakoplov." "Koji zrakoplov?" "Zrakoplov za Francusku. Tada sam mislila da je to hrpa gluposti. Ali sada ne znam. Je li ikada stigao do Francuske?" "Mislim da jest." "Odakle mu novac? Mislite da njegova obitelj zbilja ima novac u Španjolskoj?" "U svakom slučaju, dvorce u Španjolskoj." Dok sam se vozio natrag, razmišljao sam o tome kako je Martel jedan od onih opasnih sanjara koji ostvare svoje snove, laţljivac koji je od svojih laţi učinio istinu. Njegov je svijet bio ţarko obojen i umjetno stvoren, kao slike na Tappingerovom zidu koje su moţda bile njegova prva vizija Francuske. 21 Blagajnica u bolnici Mercy imala je oči poput dva kalkulatora. Gledala je u mene kroz rešetke svog kaveza kao da procjenjuje

151

moje prihode, oduzima moje troškove i završava sa stanjem u minusu. "Koliko vrijedim?" veselo sam rekao. "Mrtav ili ţiv?" To me zaustavilo. "Ţelio bih platiti račun za gospodina Harryja Hendricksa za još jedan dan." "To nije potrebno", rekla je. "Njegova se ţena već pobrinula za to." "Crvenokosa? Gdje je ona sada?" "Došla je jutros i posjetila ga na nekoliko minuta." "Mogu li ga vidjeti?" "To ćete morati pitati glavnu sestru na trećem katu." Glavna sestra bila je ukočena ţena tankih usana i pustila me da čekam sve dok nije obavila započeto i zapisala neke podatke. Napokon mi je dozvolila da joj kaţem da sam istraţitelj i da surađujem s policijom. Tada je postala vrlo prijateljski raspoloţena. "Ne vidim razloga zašto ne mu ne biste postavili neka pitanja. Ali nemojte ga umarati i nemojte govoriti ništa što bi ga moglo uzrujati." Harry je bio sam u sobi s prozorima koji su gledali na grad. Sa zavojima na glavi i licu izgledao je kao nezavršena mumija. Nosio sam bisernosivi šešir i njegove su se oči zaustavile na njemu. "Je li to moj šešir?" "To je onaj šešir kojeg si nosio jučer. Unutra piše Spillman, doduše. Tko je on?" "Ne bih znao." "Nosio si taj šešir." "Jesam li?" Legao je i razmislio o njemu. "Kupio sam ga na rasprodaji rabljene robe." Nisam mu povjerovao, ali nije imalo svrhe izgovoriti to naglas. Bacio sam šešir na ormarić pokraj kreveta. "Tko te je izmlatio, Harry?" "Nisam siguran. Nisam ga vidio. Bilo je mračno i onesvijestio me udarcem s leđa. Onda me izbatinao po licu, kaţu liječnici."

152

"Simpatičan momak. Je li to bio Martel?" "Da. To se dogodilo kod njega. Njuškao sam iza njegove kuće. Vjetar je činio takvu buku da ga nisam čuo dok mi je prilazio s leđa." Prstima je polako prešao po plahti koja je prekrivala njegovo tijelo. "Mora da me dobro namlatio, boli me svaki milimetar." "Imao si i automobilsku nesreću." "Jesam?" "Martel te strpao u prtljaţnik tvog auta i parkirao ga u luci. Neki pijanci su ga ukrali i uništili." Uzdahnuo je. "Nije bio moj. Moj se pokvario i posudio sam Cadillac s parkirališta na poslu. Nema osiguranja, nema ničega. Je li totalno uništen?" "Ne bi ga se isplatilo popravljati." "Tko bi ga znao. Evo ode još jedan posao." Minutu je leţao u tišini, promatrajući nebo. "Razmišljao sam o sebi ovoga popodneva. Kladim se - ne, neću se kladiti, samo ću to reći: Ja sam najveći promašaj zapadno od Mississippija. Čak ne zasluţujem da ţivim." "Svatko to zasluţuje." "Lijepo od tebe što tako kaţeš. Rekli su mi da je gospodin Archer platio polog za mene. Jesi li to bio ti?" "Ubacio sam dvadeseticu." "Mnogo hvala. Pravi si prijatelj." "Zaboravi. Imam otvoren račun za troškove." No, bio je dirnut. "Pretpostavljam da sam sretan - sretan što sam još ţiv, to je jedna stvar. Zatim, došla me vidjeti i moja ţena, što podsjeća na lijepa vremena." "Je li Kitty još uvijek u gradu?" "Sumnjam u to. Rekla je da. odlazi." Srce mu je na trenutak nepomično počivalo na jastuku. "Nisam znao da je poznaješ." "Razgovarali smo prošle noći. Ona je prekrasna ţena." "Kao da to ne znam. Kada sam je izgubio, bilo je kao da sam izgubio i mjesec i zvijezde, čovječe." "Je li ju Ketchel preoteo od tebe?"

153

Opet tišina. "I njega poznaješ?" "Znam ponešto o njemu. Ali ne sviđa mi se to što znam." "Što više budeš saznao, manje će ti se sviđati", rekao je. "Jedina velika glupa pogreška mog ţivota bila je kada sam se zapleo u njegove igrice. Zbog toga sam izgubio Kitty." "Kako to?" "Ja sam kockar", rekao je. "Ne znam zašto. Jednostavno jesam. Volim kockati. To me čini ţivim. Sigurno sam lud." Činilo se da mu oči gledaju u neku duboku rupu. "Tako sam jednog vrućeg jutra oko zore išetao iz kluba Škorpion na Fremont Streetu bez ičega, bez ţene. Kako ti se to sviđa? Izgubio sam ţenu na usranoj kockarskoj igri. Toliko sam joj se zgadio da je otišla s njim i ostala." "S Ketchelom?" Harry je leţao i gledao u šešir na ormariću. "Njegovo pravo ime je Leo Spillman. Ketchel je samo ime koje koristi. To mu je staro ime iz boksačkih vremena. Kayo Ketchel, tako se tada zvao. Bio je prilično dobar boksač teške kategorije prije nego je prešao na laku zaradu na puno radno vrijeme." "U kakvim je on to poslovima, Harry?" "Samo reci što ti padne na pamet i on sigurno ima prste u tome, ili je imao. Počeo je s kockarskim automatima na Srednjem Zapadu, no onda su mu dosadile vojne baze. Moţe se reći da se još uvijek bavi automatima. On je većinski vlasnik kluba Škorpion u Vegasu." "Čudno kako nikada nisam čuo njegovo ime." "On je vlasnik u sjeni, mislim da to tako zovu. Naučio je drţati svoje ime u tajnosti pa putuje pod imenom Ketchel. Leo Spillman je ime s lošim mirisom. Naravno, sad je u nekoj polumirovini, nisam ga vidio godinama." "Kako si došao do njegovog šešira?" "Kitty mi ga je dala kada me posjetila prošloga tjedna. Leo je mnogo veći čovjek od mene, ali imamo istu veličinu glave, sedam i četvrt. A meni je trebao šešir da se uklopim među stanovnike Monteviste."

154

"Gdje mogu pronaći Lea?" "Mislim da bi mogao probati u klubu Škorpion. Nekada je imao apartman pored svog ureda. Znam da su Kitty i on imali neko skrovište u juţnoj Kaliforniji, ali nikada mi nije dala naslutiti gdje se nalazi." "A što je s njegovim rančem stoke?" "Prodao ga je već odavno. Kitty se nije sviđalo gledati kako ţigošu telad." "Ostao si u vrlo bliskom kontaktu s njom." "Ne baš. Ali viđao sam je tijekom godina. Kada zapadne u pravu nevolju ili nešto zaista treba, onda dođe starom Harryju." Podigao je glavu s jastuka nekoliko centimetara i pogledao me. "Potpuno sam iskren s tobom, Archer, a znaš zbog čega? Trebam taktiku, partnera." "Tako si rekao jučer." "Danas te još više trebam." Slabim pomicanjem brade privlačio je pozornost na svoju bespomoćnost i pustio da mu glava padne natrag na jastuk. "Bio si pravi prijatelj. Ponudit ću ti jednak dio zbilja velikog posla." "Poput potresa mozga?" "Ozbiljan sam. Moţda je i više od stotinu tisuća u igri. Je li ti to smiješno?" "Misliš na novac koji je Martel-Cervantes ukrao?" "Martel kako-si-rekao?" "Cervantes. To je drugo ime koje je Martel koristio." "Onda je on naš čovjek!" Harry se od uzbuđenja uspravio u sjedeći poloţaj. "Imamo ga." "Na nesreću, nemamo ga. On je u bijegu, sa stotinu tisuća dolara u gotovini. Čak i da ga se dočepamo, neće li Leo Spillman htjeti svoj novac natrag?" "Aha. Stotinu tisuća ili dvije stotine za Lea je sitniš. Dat će nam da ga zadrţimo. Kitty kaţe da hoće. Novac za kojim oni tragaju, Kitty i on - radi se o milijunima." Ispruţio je ruku i na sekundu ostao tako kao u nekoj vrsti pozdrava. Pao je natrag na jastuk.

155

"Martel je ukrao milijune od njega?" "Tako kaţe Kitty." "Sigurno te vuče za nos. Nema načina da se ukrade milijun dolara, osim ako ne opljačkaš oklopno vozilo banke." "Da, ima načina. I ona ne laţe, nikada mi nije lagala. Moraš shvatiti da je ovo prilika ţivota." "Prilika smrti, Harry." Pomisao ga je otrijeznila. "Da. I to." "Zašto bi Leo Spillman tebi povjerio takav posao?" "Kitty je to učinila. Ja sam jedini kome ona vjeruje." Mora da je primijetio moj sumnjičav pogled jer je dodao: "To tebi moţda zvuči smiješno, ali to je činjenica. Ja volim Kitty, i ona to zna. Ona kaţe da će mi se moţda čak i vratiti ako ovo uspijem izvesti kako treba." Glas mu se pojačao, pokušavajući zvučati uvjerljivijim. Mogao sam čuti kako se brzi, mekani sestrini koraci pribliţavaju hodnikom. "Kitty mi je rekla da je ţivjela u gradu." "Tako je, Kitty je bila ovdašnja djevojka. Zapravo, naš prvi medeni mjesec proveli smo u hotelu Breakwater." Zakolutao je očima ispod zavoja. "Koje joj je djevojačko prezime?" "Sekjar", rekao je. "Njezin je stari bio nekakav Poljak. Kao i njena majka. Mrzila me iz dna duše što sam joj opljačkao kolijevku, tako je govorila." Glavna sestra je otvorila vrata i gurnula glavu u sobu. "Sada je dosta. Rekli ste da ćete biti tihi." "Harry se malo uzbudio." "To ne smijemo dozvoliti." Širom je otvorila vrata. "Sada van." "Jesi li sa mnom, Archer?" rekao je Harry s kreveta. "Znaš na Što mislim." Nisam bio s njim i nisam bio protiv njega. Napravio sam krug palcem i kaţiprstom i pokazao mu ga u znak ohrabrenja. 22

156

U blizini bolnice Mercy bilo je nekoliko razbacanih bolničkih centara i klinika, a klinika dr. Sylvestera bila je jedna od njih. Bila je manja i djelovala manje uspješno od većine u svom susjedstvu. Vidljivo ugaţena staza obiljeţavala je tepih i vodila od ulaznih vrata u predvorju do prijamnog stola. Imena nekoliko liječnika i njihove specijalnosti, predvođena Georgeom Sylvesterom, inter- nistom, bili su popisani na ploči pokraj vrata. Djevojka za stolom rekla mi je da je dr. Sylvester još uvijek vani na ručku. U raspoređuje imao slobodnih pola sata, ako sam ţelio pričekati. Dao sam joj svoje ime i sjeo među ostale pacijente koji su čekali. Nakon nekog vremena počeo sam se osjećati kao jedan od njih. Ruţičasti šampanjac, ili ţena s kojom sam ga pio, ostavili su mi tupu glavobolju. Počeli su me smetati i drugi dijelovi moje anatomije. Do trenutka kada se dr. Sylvester pojavio na vratima, bio sam već potpuno spreman puknuti i početi blebetati o svojim simptomima. On je pak izgledao kao da ima vlastite simptome, vjerojatno od mamurluka. Bilo je jasno da mu nije drago što me vidi. Ali pruţio mi je ruku i profesionalni osmijeh, i otpratio me pored svoje tajnice doličnog izgleda u svoju ordinaciju. Presvukao se u bijeli ogrtač. Gledao sam diplome i potvrde na zidovima. Sylvester je s uspjehom studirao u dobrim školama i bolnicama. Barem je imao zaleđe odgovornog liječnika. No, mene je brinulo više ono što je na površini. "Što mogu učiniti za vas? Izgledate umorno, usput." "To je zato što i jesam umoran." "Onda odmorite noge." Pokazao je prema stolici na kraju svog stola i sam sjeo. "Imam samo nekoliko minuta pa prijeđimo na stvar, momče." Iznenadno prijateljstvo bilo je usiljeno. Ispod njega promatrao me kao igrač pokera. "Saznao sam tko je vaš pacijent Ketchel." Podigao je obrve, ali ništa nije rekao.

157

"On je vlasnik kasina u Vegasu", rekao sam, "s vrlo opseţnom poviješću u mutnim poslovima. Njegovo pravo ime je Leo Spillman." Sylvester nije bio iznenađen. Rekao je glatko: "To se poklapa s našim podacima. Provjerio sam ih jutros. Kao svoju adresu dao je adresu kluba Škorpion u Las Vegasu." "Šteta što se toga niste mogli sjetiti sinoć kada bi mi bilo od koristi." "Ne mogu se sjetiti svega." "Isprobajte svoje pamćenje na ovome. Jeste li vi upoznali Lea Spillmana s Royem Fablonom?" "Ne sjećam se." "Valjda znate jeste li ili niste, doktore?" "Ne moţete tako razgovarati sa mnom." "Odgovorite na moje pitanje", rekao sam. "Ako nećete vi, naći ću nekoga tko hoće." Njegovo zamišljeno lice spustilo se prema dolje. Izgledalo je i nesigurno i prijeteće, kao komad stijene koji visi na rubu litice. "Zašto bi se Marietta Fablon vama obratila za novac?" rekao sam. "Ja sam stari prijatelj. Kome bi drugome trebala otići?" "Jeste li sigurni da vas nije pokušavala ucijeniti, prijatelju stari?" Osvrnuo se po svom uredu kao da je bio u nekoj vrsti kaveza. Bore koje su okruţivale njegove usne bile su duboke i ruţne, kao samonaneseni oţiljci. "Što to pokušavate zataškati, doktore?" Nakon pauze za koje je razmišljao, rekao je: "Činjenicu da sam prokleto glupa budala." Pogledao me izravno u oči. "Moţete li čuvati tajnu?" "Ne ako uključuje zločin." "Kakav zločin?" raširio je svoje velike ruke na stolu s dlanovima okrenutima prema gore. "Nema nikakvog zločina." "Zašto ste onda tako zabrinuti?"

158

"Ovaj grad je leglo glasina, kao što sam vam rekao sinoć. Ako se pročuje o Leu Spillmanu i meni, ja sam mrtav čovjek." Njegove su se ruke vrlo polako ispreplele, kao dvije morske zvijezde. "Ako baš ţelite istinu, u ovom gradu ima prokleto previše liječnika. A ja sam imao neke financijske gubitke." "Kockarske gubitke?" Bio je zatečen. "Odakle ste to iskopali?" Udario je po stolu svojim spletenim rukama, ne prijeteći, više kao netko tko se pokušava spasiti. Nije bio suptilan čovjek i njegova ga je tjeskoba činila još netaktičnijim. "Što mi to pokušavate napraviti?" "Znate što pokušavam napraviti - doći do informacija o stanovitom Martelu, i usput razjasniti sve sumnje koje postoje oko toga što se dogodilo Fablonu. Te su dvije stvari nekako povezane Leom Spillmanom, moguće i na druge načine. Kada je Leo Spillman napustio grad, dva dana nakon Fablonove smrti, poveo je Martela sa sobom. Jeste li to znali?" Pogledao me zbunjeno. "Pričate li vi o onome što je bilo prije sedam godina?" "Tako je. Vi ste u to upleteni zato što ste doveli Spillmana ovamo." "Nisam ga doveo. Sam se pozvao. Zapravo je to bila ideja njegove ţenske - njegove ţene. Njena predodţba raja bila je dva tjedna u Teniskom klubu." Usne su mu se podigle na jednu stranu pokazujući rubove njegovih zuba. "Jeste li Spillmanu dugovali novac?" "Jesam li!" Oči su mu bile bezbojne, uperene pored mene u njegov prošli ţivot. "Ako vam dam iskrene odgovore na neka od ovih pitanja, kako ih mislite iskoristiti?" "Zadrţat ću činjenice za sebe, koliko god mogu. Klijent mije jednom prilikom rekao da bi u mene mogao ubaciti tajnu i da nikada ne čuje kako ona pada na dno. Vi niste moj klijent, ali učinit ću sve što mogu da zaštitim vašu bella figuru." "Drţat ću vas za riječ", rekao je. "Nemojte misliti da sam jedan od onih kompulzivnih kockara. Istina je da sam na trţištu - to je

159

jedini način da nadmudriš ove današnje pljenidbene poreze - ali nisam tip kockara iz Las Vegasa. Drţim se podalje od Vegasa." "I zato nikada niste upoznali Lea Spillmana?" "Priznajem da sam u prošlosti odlazio onamo. Zadnji put kada sam otišao u Vegas bio sam loše raspoloţen, destruktivan. Nisam mario što će se dogoditi. Moja supruga - " Stisnuo je usne. "Nastavite." Oklijevajući je nastavio: "Htio sam samo reći da moja supruga nije bila sa mnom." "Mislio sam da ćete reći da je imala aferu s drugim čovjekom." Lice mu se izobličilo od boli. "Blagi Boţe, je li vam ona to rekla?" "Ne. Nije vaţno kako sam saznao." "Znate li tko je bio taj muškarac?" upitao je. "Roy Fablon. To vam je dalo razlog da ga ţelite mrtvog." "Je li to optuţba?" "Samo sam to htio spomenuti, doktore." "Hvala vam lijepo. Zadajete niske udarce." "Ţivot to čini, u svakom slučaju. Što se dogodilo u Vegasu?" "Mnogo toga. Najprije sam izgubio nekoliko stotina na stolovima. Umjesto da smanjim gubitke, razbjesnio sam se i kockao dalje. Istrošio sam sav svoj kredit - koji se još uvijek nije u potpunosti oporavio - i dugovao Leu Spillmanu gotovo dvadeset tisuća. Nazvao me u moj ured da porazgovaramo o tome. Rekao sam mu da u tom trenutku mogu sakupiti najviše deset, da će za ostalo morati pričekati. Planuo je i nazvao me varalicom i hohštaplerom, i još kojekakvim sličnim imenima. Napao bi me i fizički, mislim, da ga ţena nije obuzdala." "Je li Kitty bila tamo?" "Da. Bila je zainteresirana za mene zato što je saznala da potječem odavde. Podsjetila je Spillmana da je za njega koristiti se šakama bilo krivično djelo. Navodno je bio bivši profesionalni

160

boksač. Ali bio je u strašno lošoj kondiciji, i mislim da sam ga mogao svladati." Sylvester je pomilovao svoju šaku. "Malo sam boksao na koledţu." "Bolje je da niste pokušavali. Vrlo malo amatera ikada uspije pobijediti profesionalca." "Ali on je bio bolestan čovjek, fizički i emotivno bolestan." "Što nije bilo u redu s njim?" "Mogao sam vidjeti da jedan od njegovih očnih ţivaca treperi. Nakon što se malo smirio, uvjerio sam ga da mi dozvoli da mu pregledam oči i izmjerim krvni tlak. Imao sam opremu u autu. To se moţda pod tim okolnostima čini čudnim, ali kao liječnik bio sam zabrinut za njega. S dobrim razlogom. Imao je teški oblik hipertenzije, i njegov je krvni tlak bio visoko u opasnoj zoni. Ispostavilo se da nikada nije bio kod liječnika, nikada nije bio na pregledu. Smatrao je kako je sve to za mekušce. Isprva je mislio da ga pokušavam uplašiti. Ali uz pomoć ţene uspio sam mu predočiti činjenice da je u opasnosti od moţdanog udara. Tako je predloţio nagodbu. Trebao sam skupiti deset tisuća u gotovini, izliječiti njegovu hipertenziju i uvesti njih dvoje u ladanjsku kuću u Teniskom klubu. Mislim da je to bila najčudnija nagodba u povijesti." "Ne znam, Spillman je jednom prilikom na kocki osvojio udanu ţenu od jednog muškarca." "To mi je ispričao. On je pun malih anegdota. Moţete zamisliti kako sam se osjećao dok sam takvog čovjeka ubacivao u klub. Ali nisam imao izbora, a on je bio voljan platiti gotovo deset tisuća dolara za to." "Nije ga koštalo ništa." "Koštalo ga je deset tisuća manje od vrijednosti mog gubitka." "Nije ako ste mu platili drugih deset tisuća u gotovini. Na porezu je uštedio više nego dovoljno da podmiri razliku." "Mislite da je izbjegavao porez?" "Siguran sam. U Vegasu to rade sve vrijeme. Novac koji zadrţavaju poznat je kao 'crni novac', i to je dobro ime za njega.

161

Doseţe milijune i koristi se za financiranje oko polovine ilegalnih poslova u drţavi, od Cosa Nostre pa nadalje." Sylvester je rekao hladnim glasom: "Ne mogu biti smatran odgovornim za to, je li tako?" "Moralno, mogli biste. Zakonski, ne znam. Da se svi koji na bilo koji način sudjeluju u organiziranom kriminalu smatraju odgovornima, mnogo budalaša u drţavi bilo bi u zatvoru. Naţalost, to se neće dogoditi. Mi tretiramo glavni grad kriminala u SAD-u kao da je drugi Disneyland, mirišljav poput ruţa, odlično mjesto da odvedeš obitelj ili odrţiš konvenciju." Zaustavio sam se. Bio sam lagano potišten temom Vegasa, dijelom zato što su kriminalni slučajevi koje sam vodio tako često završavali tamo. Kao i ovaj sada, pomislio sam i rekao: "Jeste li znali da je Martel napustio grad prije sedam godina zajedno sa Spillmanom?" "Čuo sam kada ste mi rekli. Nisam shvatio što ste mislili." "Bio je student na ovdašnjem koledţu, i radio je kao ispomoć na pola radnog vremena u Teniskom klubu." "Martel?" "Tada se nazivao Feliz Cervantes. Upoznao je Ginny Fablon, ili ju je barem vidio, na okupljanju studenata francuskog, i zaljubio se u nju. Moţda se zaposlio u klubu kako bi je mogao češće viđati. Tamo je upoznao Spillmana." Sylvester je paţljivo slušao. Bio je tih i suzdrţan, kao da bi se zgrada mogla pretvoriti u ruševine ako se pomakne. "Kako znate sve to?" "Dio toga je nagađanje. Većina ipak nije. Ali moram razgovarati s Leom Spillmanom, i ţelim vašu pomoć da stupim u kontakt s njim. Jeste li ga nedavno vidjeli?" "Ne u zadnjih sedam godina. Nikada se nije vratio ovamo. Nisam ga niti zvao. Osim svog profesionalnog kontakta s njim, davao sam sve od sebe da ga izbjegnem. Na primjer, nikada ga nisam pozvao u svoju kuću."

162

Sylvester je pokušavao spasiti svoj ponos. Ali sumnjao sam da je on zauvijek bio izgubljen, unutar zadnjih pola sata, u ovoj sobi. 23 Kroz vrata iza sebe začuo sam zvonjavu telefona u Sylvesterovom vanjskom uredu. Oko dvadeset sekundi kasnije telefon na njegovom stolu počeo je prigušeno ponavljati jeku zvonjave. Podigao je slušalicu i nestrpljivo rekao: "Što je, gospođo Loftin?" Tajničin glas dopirao je do mene u stereu, dijelom kroz telefon, a dijelom kroz vrata. Bilo je taman dovoljno glasno da čujem što je rekla: "Virginia Fablon ţeli razgovarati s vama. Stavila sam je na čekanje. Da je spojim?" "Neka pričeka", rekao je Sylvester. "Doći ću tamo." Ispričao se i izašao, značajno zatvarajući vrata za sobom. Odbio sam shvatiti njegovu poruku i slijedio ga do drugog ureda. Stajao je iznad tajničinog stola, pritišćući slušalicu jednom stranom glave kao da je bila nekakvo kirurško pomagalo koje mu pridrţava lice. "Gdje si?" govorio je. Prekinuo je da bi zareţao na mene: "Dajte mi malo privatnosti, hoćete li?" "Molim vas da izađete u hodnik", rekla je gospođa Loftin. "Doktor savjetuje hitnog pacijenta." "Što je hitno?" "Ne mogu razgovarati o tome. Molim vas, izađite, hoćete li?" Gospođa Loftin bila je krupna ţena četvrtastog, odlučnog lica. Promatrala me, spremna upotrijebiti fizičku silu. Povukao sam se u hodnik. Ona je zatvorila vrata. Naslonio sam uho na njih i čuo Sylvestera kako govori: "Zašto misliš da umire?" Zatim: "Razumijem... Da, odmah ću doći. Ne paničari."

163

Nekoliko sekundi kasnije Sylvester se pojavio iz ureda u takvoj silnoj ţurbi da me skoro srušio. Nosio je liječničku torbu i još uvijek je na sebi imao svoj bijeli ogrtač. Prostetični telefon više nije pridrţavao njegovo lice. Koračao sam pokraj njega prema vratima klinike. "Dopustite da vas odvezem." "Ne." "Je li Martel ozlijeđen?" "Radije ne bih raspravljao o tome. On inzistira na privatnosti." "Ja sam privatni istraţitelj. Dajte mi da vas odvezem."

164

Sylvester je vrtio glavom. No, zastao je na terasi iznad parkirališta i na trenutak stajao tamo na suncu. "Što mu je?" upitao sam. "Netko je pucao u njega." "To ga ipak stavlja u sluţbenu domenu, i vi to znate. Moj je automobil ondje." Primio sam ga za lakat i odgurao prema rubu. Nije pruţao nikakav otpor. Njegovi pokreti bili su lagano mehanički. Dok sam pokretao auto, upitao sam: "Gdje su, doktore?" "U Los Angelesu. Ako se moţete popeti na San Diego autocestu - imaju kuću u Brentwoodu." "Imaju još jednu kuću?" "Očigledno. Zapisao sam adresu." Nalazila se na Sabado aveniji, ulici s tri trake i velikim španjolskim kućama sagrađenima negdje u dvadesetima. Bila je to jedna od onih nestajućih enklava gdje si mogao, u nekom drugom raspoloţenju, osjetiti suncem obasjan mir predratnog Los Angelesa. Sabado avenija imala je na svom ulazu znak slijepe ulice. Kuća koju smo traţili bila je najveća i najdotjeranija u dugom nizu. Njeni zidani temelji i fontane pomalo su me podsjećali na Forest Lawn. Kao i djevojka koja je otvorila ulazna vrata. Jedva da sam prepoznao Ginny; bila je tako iscrpljena oko usana i natečena oko očiju. Ponovno je počela plakati na Sylvesterovom bijelom ogrtaču. Slobodnom rukom lagano ju je tapšao po leđima. "Gdje je on, Virginia?" "Otišao je. Morala sam otići u susjedstvo telefonirati. Naš telefon još nije spojen." Njene su rečenice bile rascjepkane soptajima. "Uzeo je automobil i odvezao se." "Prije koliko?" "Ne znam. Izgubila sam pojam o vremenu. Bilo je to odmah nakon što sam vam telefonirala." "To znači prije manje od sat vremena", rekao sam. "Je li vaš suprug ozbiljno ranjen?"

165

Kimnula je, još uvijek se stišćući uz Sylvestera. "Bojim se da krvari iznutra. Pogođen je u trbuh."

166

"Kada?" "Prije sat ili tako nekako. Ne znam točno kada. Ljudi koji su nam iznajmili kuću nisu nam ostavili mnogo satova. Ja sam se odmarala - bili smo budni većinu noći - i netko je pozvonio na vrata. Moj je suprug otvorio. Čula sam pucanj, potrčala dolje i našla ga kako sjedi na podu." Pogledala je u svoja stopala. Oko njih na parketu bile su hrđave mrlje koje su izgledale kao osušena krv. "Jeste li vidjeli tko je pucao?" "Nisam ga zapravo vidjela. Čula sam samo kako se odvezao. Moj suprug - " Nastavljala je ponavljati tu frazu kao da bi ona mogla pomoći njemu i njenom braku da preţive. Sylvester joj je upao u riječ: "Ne moţemo dozvoliti da ovako stoji ovdje dok je unakrsno ispitujemo. Jedan od nas trebao bi pozvati policiju." "Vi ste ih trebali pozvati prije nego ste napustili svoj ured." Činilo se da Ginny misli kako krivim nju. "Moj suprug mi nije dozvolio. Rekao je da bi to značilo kraj svega." Njezin bremenit pogled bjeţao je s jedne strane na drugu, kao da je kraj svega bio nad njom. Sylvester ju je smirio na svom ramenu. Polako i njeţno uveo ju je u kuću. Ja sam otišao do susjednih vrata. Krupan čovjek u crnom dţemperu stajao je na svom travnjaku, izgledajući bespomoćno i srdito. Posjedovao je kuću u Sabado aveniji, i to mu je trebalo garantirati miran ţivot. "Što ţelite?" "Koristiti vaš telefon. Došlo je do pucnjave." "Je li to bila ta buka?" "Čuli ste pištolj?" "Tada sam mislio da je to prerano paljenje motora." "Jeste li vidjeli automobil?" "Vidio sam kako se odvozi crni Rolls. Ili je moţda bio Bentley. Ali to je bilo malo kasnije." To nije bilo od velike pomoći. Zamolio sam ga da mi pokaţe telefon. Odveo me unutra do kuhinje kroz straţnja vrata. Bila je

167

to jedna od onih kuhinja svemirskog izgleda, sve u sjajnom metalu i panelnim pločama, spremna za lansiranje u zvjezdanu orbitu. Čovjek mi je pruţio telefon i izašao iz sobe, kao da je ţelio izbjeći nešto što bi ga moglo uznemiriti. Unutar petnaest minuta došao je patrolni automobil, pozorno praćen zapovjednikom iz Odjela za ubojstva pod imenom Perlberg. Nedugo nakon toga pronašli smo Martelov Bentley. Nije otišao daleko. Njegov sjajan nos bio je zaglavljen u metalni sigurnosni branik na slijepom kraju Sabado avenije. Iza branika tlo se pretvaralo u liticu s pogledom na Tihi ocean. Bentleyjev je motor još uvijek radio. Martelova brada mirno je počivala na upravljaču. Mrtve oči na njegovom ţutom licu buljile su u plavi ocean. Perlberg i ja smo se poznavali te sam mu dao brzi pregled slučaja. On i njegovi ljudi pokrenuli su potragu za Martelovih stotinu tisuća, ali nisu našli ni traga od njega niti u autu niti u kući. Onaj tko je ubio Martela odnio je sa sobom i novac. Ginny je do tada bila u malčice boljem stanju, i Sylvester je Perlbergu dao dozvolu da je nakratko ispita. Sjeli smo u dnevnu sobu i nadgledali razgovor. Ginny i Martel vjenčali su se prethodne subote pred sucem u Beverly Hillsu. Istoga je dana unajmio ovu kuću, potpuno uređenu, posredstvom agenta. Nije znala tko je zakoniti vlasnik. Ne, nije znala tko je pucao u njenog muţa. Spavala je dok se to dogodilo. Kada je sišla dolje, sve je već bilo gotovo. "Ali vaš je suprug još uvijek bio ţiv", rekao je Perlberg. "Što je rekao?" "Ništa." "Morao je nešto reći." "Samo da ne smijem nikoga zvati", rekla je. "Rekao je da nije jako ozlijeđen. Nisam shvatila koliko je to ozbiljno sve do malo kasnije." "Koliko kasnije?"

168

"Ne znam. Bila sam tako uzrujana, a nemamo sat. Sjedila sam i gledala kako se ţivot cijedi iz njegova lica. Nije htio razgovarati sa mnom. Izgledao je kao da je bio duboko - poniţen. Kada sam napokon shvatila koliko mu je loše, otišla sam u susjedstvo i nazvala dr. Sylvestera." Glavom je pokazala prema doktoru koji je sjedio blizu nje. "Zašto niste zvali ovdašnjeg liječnika?" "Ne poznajem niti jednog." "Zašto niste zvali nas?" "Bojala sam se. Moj je suprug rekao da će to biti kraj za njega." "Što je mislio pod time?" "Ne znam, ali bojala sam se. Kada sam napokon telefonirala, on je otišao." Pokrila je lice rukama. Sylvester je uvjerio zapovjednika da skrati ispitivanje. Perlbergovi ljudi napravili su fotografije, uzeli uzorke s krvlju umrljanog parketa i ostavili nas s Ginny u velikoj kući koja je odjekivala. Rekla je da ţeli ići kući svojoj majci. Sylvester joj je rekao da joj je majka mrtva. Činilo se da to nije primila na znanje. Dobrovoljno sam se ponudio da joj pokupim neke stvari. Dok je Sylvester ostao s njom u dnevnoj sobi, ja sam se popeo u veliku spavaću sobu na drugom katu. Krevet, koji je dominirao prostorijom, bio je okrugao, oko devet stopa u promjeru. Sve sam više nailazio na takve kraljevske krevete, poput oltara starih bogova. Krevet je bio nepospremljen, a izguţvane plahte upućivale su na vođenje ljubavi. Kovčezi su bili na podu ormara ispod niza praznih vješalica. Bili su neraspakirani, izuzev nekoliko stvari izvađenih za noć: Ginnyna spavaćica i četka za kosu, četkica za zube, kozmetika, Martelova pidţama i britvica. Na brzinu sam pregledao njegov kovčeg. Većina njegove odjeće bila je nova, neke s naljepnicom iz Bond Streeta. Osim Descartesove knjige, Meditations, na francuskom, nisam pronašao ništa osobno, a čak niti ta knjiga nije imala ničije ime na početnom listu.

169

Poslije, dok smo se vozili beskrajnim predgrađima Monteviste, pitao sam Ginny je li znala tko je bio njen muţ. Sylvester joj je dao sredstvo za smirenje i ona se vozila među nama dvojicom glave naslonjene na njegovu ispruţenu ruku. Šok zbog Martelove smrti bacio ju je natrag u djetinjstvo. Njezin glas zvučao je pomalo kao da govori u snu: "On je Francis Martel, iz Pariza. Znate to." "Mislio sam da znam, Ginny. Ali danas se pojavilo drugo ime. Feliz Cervantes." "Nikada nisam čula za takvu osobu." "Upoznali ste ga, ili je on barem upoznao vas, na sastanku Cercle Francais u kući profesora Tappingera." "Kada? Bila sam mnogo puta na sastanku Cercle Francais." "Ovaj je bio u rujnu prije sedam godina. Francis Martel je bio tamo pod imenom Feliz Cervantes. Gospođa Tappinger identificirala ga je na fotografiji." "Mogu li vidjeti fotografiju?" Prebacio sam se u sporiji trak i izvukao sliku iz svog dţepa u jakni. Uzela ju je od mene. Neko je vrijeme bila šutljiva. Popodnevni promet letio je lijevo od nas. Vozači su izgledali napeto, kao da su ih kidnapirala vlastita vozila. "Da li je ovo ovdje kraj zida zbilja Francis?" "Gotovo sam siguran da jest. Niste li gia poznavali tih dana?" "Ne. Jesam li trebala?" "On je poznavao vas. Rekao je svojoj gazdarici da će se jednoga dana obogatiti i vratiti kako bi se oţenio vama." "Ali to je smiješno." "Baš i nije. To se dogodilo." Sylvester, koji je do tada bio tih, zareţao je na mene da bih trebao zašutjeti. Ginny je zamišljeno objesila glavu nad slikom. "Ako je ovo Francis, što onda radi s gospođom i gospodinom Ketchel?" "Poznajete Ketchelove?" "Srela sam ih jednom." "Kada?"

170

"Prije sedam godina. Moj me otac poveo na ručak k njima. Bilo je to neposredno prije nego što je umro." Sylvester se nagnuo nad nju i namrgođeno mi se obratio. "Dosta je ovoga, Archer. Nije trenutak da petljamo po eksplozivnom materijalu." "To je jedini trenutak kojeg imam." Obratio sam se djevojci: "Smeta li vam razgovor sa mnom o tim stvarima?" "Ne ako će pomoći." Uspjela je proizvesti slabašan osmijeh. "OK. Što se dogodilo na ručku s tim Ketchelovima?" "Ništa, zapravo. Nešto smo pojeli ispred njihove ladanjske kuće. Pokušala sam zapodjenuti razgovor s gospođom Ketchel. Ona je bila djevojka iz našeg mjesta, rekla je, ali to je bila jedina stvar koja nam je bila zajednička. Mrzila me." "Zašto?" "Zato što sam se sviđala gospodinu Ketchelu. Htio je napraviti neke stvari za mene, pomoći mi oko obrazovanja i tako dalje." Glas joj je bio bezbojan. "Je li vaš otac znao za to?" "Da. To je bila svrha tog ručka. Roy je bio vrlo naivan glede iskorištavanja ljudi. Mislio je da moţe iskoristiti čovjeka poput gospodina Ketchela bez da i sam bude iskorišten." "Iskoristiti ga za što?" upitao sam. "Roy mu je dugovao novac. Roy je dio drag čovjek, ali do tog vremena svima je već dugovao novac. Nisam mu mogla pomoći. Ne bi bilo ništa bolje niti da sam nastavila surađivati s planom gospodina Ketchela. Gospodin Ketchel je vrsta čovjeka koji uzima sve, a ne daje ništa. To sam rekla Royu." "Kakav je točno bio njegov plan?" "Bio je prilično nejasan, ali gospodin Ketchel je ponudio da me pošalje u školu u Europu." "I vaš je otac pristao na to?" "Ne baš. On je samo htio da malo odobrovoljim gospodina Ketchela. Ali gospodin Ketchel je ţelio sve. Muškarci postanu takvi kada se uplaše da umiru."

171

Djevojka me iznenadila. Podsjetio sam se da nije djevojka, nego ţena s kratkotrajnim tragičnim brakom iza sebe. I nečime što je zvučalo kao dugo tragično djetinjstvo. Njen se glas vidno izmijenio, gotovo kao da je skočila iz mladosti u srednju dob, kada je svog oca počela nazivati "Roy". "Koliko često ste viđali Ketchela?" "Razgovarala sam s njim samo jedanput. Primijetio me u klubu." "Kaţete da se ručak s njim zbio nedugo prije nego što vam je otac umro. Mislite li istoga tjedna?" "Istoga dana", rekla je. "To je bio zadnji dan kada sam Roya vidjela ţivog. Majka me kasnije te noći poslala da ga traţim." "Gdje?" "Na plaţu i u klub. Peter Jamieson bio je sa mnom dio tog vremena. Otišao je do Ketchelove kolibe - ja nisam ţeljela - ali oni nisu bili tamo. Barem nisu otvarali vrata." "Mislite li da su se Ketchel i vaš otac posvađali zbog vas?" "Ne znam. Moguće je." Nastavila je istim ravnodušnim glasom: "Voljela bih da sam se rodila bez nosa, ili samo s jednim okom." Nisam morao pitati Ginny što je mislila pod time. Poznavao sam velik broj djevojaka od kojih su muškarci mnogo traţili zbog njihove ljepote. "Je li Ketchel ubio vašeg oca, Ginny?" "Ne znam. Majka je tada tako mislila." Sylvester je zareţao. "Ne vidim svrhu ponovnog rovanja po tome." "Svrha je da je to povezano sa sadašnjom situacijom, doktore. Vi ne ţelite vidjeti povezanost zato što ste dio uzročno-posljedičnog lanca." "Moramo li opet ulaziti u to?" "Molim vas." Ginny je vrtjela glavom. "Molim vas, nemojte se svađati oko mene. Uvijek se svi svađaju oko mene."

172

Obojica smo se ispričali. Nakon nekog vremena pitala me blagim glasom: "Mislite li da je gospodin Ketchel ubio mog muţa?" "On je glavni osumnjičeni. Mislim da to ne bi učinio osobno. Vjerojatnije bi unajmio plaćenog ubojicu." "Ali zašto?" "Ne mogu ulaziti u sve detalje. Prije sedam godina vaš je muţ napustio Montevistu s Ketchelom. Navodno ga je Ketchel poslao u školu u Francusku." "Kao moju zamjenu?" "To se čini teško mogućim. Ali siguran sam da je Ketchel imao neke koristi od vašeg muţa." Bila je uvrijeđena. "Francis uopće nije bio takav." "Ne mislim na seks. Vjerujem daje koristio Francisa u svom poslu." "Kakvom poslu?" "On je velika faca u kockarskom miljeu. Francis nikada nije spomenuo Ketchela?" "Ne. Nikada." "Niti Lea Spillmana, što je Ketchelovo pravo ime?" "Ne." "O čemu ste vi i Francis razgovarali, Ginny?" "Poeziji i filozofiji, uglavnom. Imala sam toliko toga naučiti od Francisa." "Nikada o pravim stvarima?" Bolnim glasom je upitala: "Zašto prave stvari uvijek moraju biti ruţne i strašne?" Pomislio sam kako sada osjeća bol, okrutnu bol povratka kući kao udovica nakon trodnevnog braka. Bilo je vrijeme da napustimo autocestu. U daljini sam mogao vidjeti Montevistu: njezino drveće bilo je poput zelene šume na horizontu. Silazna cesta poravnala se prema moru. Moje su misli bile na Francisu Martelu, ili tko god je već bio. Ovom je cestom prošao svojim Bentleyjem prije dva mjeseca, na stazama sedam godina starog sna. Energija koja je začela taj san

173

i u kratkom ga roku pretvorila u stvarnost sada se potpuno istrošila. Čak je i djevojka pored mene bila mlitava kao lutka, kao da je zajedno sa sanjarom umro i dio nje. Nije više progovorila sve dok nismo došli do kuće njene majke. Ulazna su vrata bila zaključana. Ginny se od njih okrenula s uzdahom: "Danas je njen dan za bridţ. Trebala sam se sjetiti." Pronašla je ključ u svojoj torbi i otvorila vrata. "Neće vam biti teško unijeti moje kovčege? Osjećam se malo slabom." "Imaš razloga za to", rekao je Sylvester. "Zapravo, laknulo mi je što majka nije ovdje. Što bih joj mogla reći?" Sylvester i ja pogledali smo jedan drugoga. Izvadio sam kovčege iz prtljaţnika i odnio ih u prednji dio hodnika. Ginny je iz dnevne sobe dobacila: "Što se dogodilo s telefonom?" "Sinoć je ovdje došlo do nekih nevolja." Naslonila se na okvir ulaznih vrata. "Nevolja?" Sylvester je otišao do nje i stavio svoje ruke na njena ramena. "Ţao mi je što ti to moram reći, Ginny. Netko je sinoć ustrijelio tvoju majku." Iz njegovih ruku skliznula je na pod. Koţa joj je bila siva, a oči indigoplave, no nije se onesvijestila. Sjela je leđima naslonjena na zid. "Je li Marietta mrtva?" "Bojim se da jest, Ginny." Čučnuo sam pokraj nje. "Znate li tko je pucao u vašu majku?" Tako je jako odmahnula glavom da joj je kosa preko lica pala poput plave zavjese. "Vaša je majka sinoć bila jako uzrujana. Jeste li joj nešto rekli, vi ili Martel?" "Oprostili smo se." Uzdahnula je nad konačnim značenjem te riječi. "To je bilo otprilike sve, osim što nije ţeljela da odem. Rekla je da će doći do novca na neki drugi način." "Što je time mislila?"

174

"Da sam se udala za Francisa radi njegovog novca, pretpostavljam. Nije shvaćala." Rekao sam: "Prije nego što je umrla rekla mi je da je u nju pucao ljubavnik. Tko bi bio taj ljubavnik?" "Francis, moţda. Ali on je bio sa mnom sve vrijeme." Glavom je udarila o zid uz potmuli zvuk. "Ne znam što je mogla misliti." "Ostavite je", rekao je Sylvester. "Govorim kao prijatelj i kao liječnik." Bio je u pravu. Čučeći tako pokraj nje osjećao sam se kao vrag koji je muči. Ustao sam i pomogao Ginny da stane na noge "Ona bi trebala imati nekakvu zaštitu. Hoćete li vi ostati s njom, doktore?" "Ne mogu. Sigurno imam barem deset pacijenata koji me nestrpljivo očekuju." Bacio je pogled na svoj ručni sat. "Zašto vi ne ostanete s njom? Ja mogu pozvati taksi." "Moram obaviti neke stvari u gradu." Okrenuo sam se prema Ginny: "Biste li mogli podnijeti Petera u svojoj blizini?" "Valjda bih mogla", rekla je spuštene glave, "samo da više ne moram ni s kim razgovarati." Pronašao sam Petera kod kuće i objasnio mu okolnosti. Rekao je da se zna koristiti pištoljem - pucanje je bilo jedan od njegovih sportova - i bit će mu zadovoljstvo paziti na nju. Napunio je sačmaricu i donio je sa sobom, noseći je na pomalo vojnički način. Činilo se da mu je vijest o Martelovoj smrti podigla raspoloţenje. Ginny ga je tiho pozdravila na hodniku. "Ovo je lijepo od tebe, Peter. Ali nećemo razgovarati ni o čemu. Dobro?" "Dobro. Ipak, ţao mi je." Rukovali su se kao brat i sestra. Ali vidio sam kako njegove oči posjednički proţdiru njenu ranjenu ljepotu. Sinulo mi je da je za Petera slučaj zapravo upravo završen. Otišao sam prije nego je on to primijetio. 24

175

Polako sam vozio cestom koja je bila najkraća ruta između Monteviste i grada. Sylvester se nastavio osvrtati prema dolini gdje smo ostavili Ginny. Vrhovi krovova napola su izvirivali između stabala kao ostaci broda nakon snaţne, zelene poplave. Rekao sam:

176

"Zar ne bi trebala biti u bolnici ili barem imati medicinsku sestru pokraj sebe?" "Kasnije ću se pobrinuti za to, kad raščistim posao u klinici." "Mislite li da će biti u redu?" Sylvester je sporo odgovarao. "Ona je izdrţljiva djevojka. Naravno da je imala lošu sreću, spojenu s lošom prosudbom. Trebala se udati za Petera kao što je planirala. S njim bi bila sigurna, u najmanju ruku barem to. Moţda će sada tako i biti." "Moţda. Čini se da vam je djevojka draga." "Koliko mi to smije biti." "Što to znači, doktore?" "To što sam rekao. Ona je prekrasno dijete i vjeruje mi. Vi činite da sve zvuči kao optuţba." "Ne mislim tako." "Onda se poslušajte. Vidjet ćete na što mislim." "Moţda ste u pravu." Htio sam da nastavi govoriti. Nakon trenutka, rekao sam: "Vi ste poznavali Roya Fablona. Je li on bio vrsta čovjeka koji bi pokušao iskoristiti vlastitu kćer da otplati svoje kockarske dugove?" "Zašto pitate mene?" "Ginny misli tako." "Ja to nisam shvatio iz razgovora. U najgorem slučaju, Roy ju je moţda koristio, ili pokušao iskoristiti, da bi Spillmana učinio popustljivijim. Ne znate kako čovjek moţe postati očajan kada ga gorila poput Spillmana drţi za - " Suspregnuo je kraj rečenice. "Ja to znam." "To što kaţete zbraja se u pozitivan odgovor. Fablon je bio čovjek koji bi pokušao iskoristiti svoju kćer." "No, u svakom slučaju nije. Nije imao prilike. Recimo da je napravio takvu ponudu Spillmanu i onda je povukao. Eksplozivan kakav je bio, Spillman ga je vrlo lako mogao ubiti." "No to funkcionira jednako dobro i u obrnutom smjeru", rekao je Sylvester. "Još i bolje, ako znate situaciju u pozadini. Stavite muškarca poput Roya u moralnu dilemu, i on se u stanju ubiti. Što se i dogodilo. Jutros sam ponovno provjerio kod dok-

177

tora Willsa: on je okruţni mrtvozornik koji je obavio autopsiju nad Royem. Ima definitivan dokaz, kemijski dokaz, da se Roy utopio u oceanu." "Ili je bio utopljen." "Postoje slučajevi ubojstva utapanjem", rekao je Sylvester. "Ali nikada nisam čuo da bi ga počinio bolestan čovjek u noći na moru." "Spillman je bio i još uvijek jest u poziciji da moţe organizirati da takve stvari netko drugi obavi u njegovo ime." "Nije imao motiv." "Upravo smo razgovarali o jednom mogućem motivu. Još je očigledniji da mu je Fablon dugovao trideset tisuća dolara koje nije mogao platiti. Spillman to nije htio samo tako pustiti. Vi ste svjedok tome." Sylvester se nemirno pomaknuo na sjedalu. "Marietta vam je zbilja stavila bubu u uho. Ona je bila zaokupljena Spillmanom." "Je li nedavno s vama razgovarala o njemu?" "Jučer za ručkom, kada ste vi upali." "Mora da ste je shvatili ozbiljno ili ne biste danas provjeravali kod doktora Willsa." "Provjerite kod Willsa sami. On će vam reći istu stvar." Stigli smo do velikog zavoja. Na polju s moje lijeve strane lutao je stari pastuh, bijele grive, kao posljednji preţivjeli. Prilagodio sam svoj retrovizor da mi ne smeta svjetlost dok se spuštamo niz brijeg. Grad ispod nas nalikovao je labirintu kojeg je sastavilo inspirirano dijete: izgledao je i zamršeno i jednostavno u isto vrijeme. Iza njega je leţalo promjenjivo, plavo, tajanstveno more. Ostavio sam Sylvestera ispred njegove klinike i prešao ulicu do bolnice Mercy. Mrtvozornik je imao svoj ured i laboratorij u podrumu, pored bolničke mrtvačnice. Dr. Wills je bio maleni mršavi muškarac s izgledom predanog znanstvenika, koji je bio dodatno pojačan naočalama s debelim čeličnim okvirima. Ponašao se kao da su njegove ruke, njegovi prsti, čak i njegove oči i usta bili tehnički instrumenti, korisni ali

178

ne i ţivi, a pravi dr. Wills sjedio je skriven u lubanji i upravljao njihovim operacijama. Nije čak niti trepnuo kada sam mu rekao da je došlo do još jednog ubojstva. "Postaje malo gusto", bilo je sve što je rekao. "Jeste li obavili autopsiju nad gospođom Fablon?" "Ne u potpunosti. Nije se činilo potrebnim. Metak je zarezao aortu, i to je bilo to." Pokazao je rukom prema vratima mrtvačnice. "Kakav metak?" "Izgleda kao .38. Izašao je u dobrom stanju, i trebao bi biti dobar za usporedbu ako se ikada pronađe pištolj." "Mogu li ga vidjeti?" "Već sam ga predao inspektoru Olsenu." "Recite mu da bi ga trebao usporediti sa zrnom koje je ubilo Martela." Wills me upitno pogledao."Zašto mu to sami ne kaţete?" "Njemu će biti draţe ako to čuje od vas. Također mislim da bi trebao ponovno otvoriti slučaj Roya Fablona." "Ne slaţem se s tim", Wills je rekao odrješito. "Ubojstvo, ili dva ubojstva, u sadašnjosti, ne mijenjaju samoubojstvo u prošlosti." "Jeste li potpuno sigurni da je bilo samoubojstvo?" "Potpuno. Baš sam jutros imao priliku ponovno pregledati svoje bilješke. Nema sumnje da je Fablon počinio samoubojstvo utapanjem. Vanjske ozljede bile su gotovo sigurno zadobivene nakon smrti. U svakom slučaju ne bi bile dostatne da izazovu smrt." "Pretpostavljam da je bio dosta natučen." "To je normalna pojava sa svim tijelima u ovim vodama. Ali nema sumnje da je bilo samoubojstvo. U prilog fizičkim dokazima ide što je prijetio samoubojstvom u prisustvu svoje ţene i svoje kćeri." "Tako su mi rekli."

179

Pomisao na to, nakon svih mojih razgovora sa Sylvesterom i Ginny, bila je depresivna. Sadašnjost nije mogla promijeniti prošlost, kao što je Wills rekao, ali mogla vas je učiniti bolno svjesnim njenih misterija i značenja. Wills je krivo protumačio moju tišinu: "Ako sumnjate u moje riječi, moţete pogledati u podatke mrtvozornikove istrage." "Ne sumnjam da ste mi dali točan izvještaj, doktore. Tko je dao iskaz o prijetnji samoubojstvom?" "Fablonova ţena. U to ne moţete sumnjati." "Moţete sumnjati u sve ljudsko." Nejasnoće iz sinoćnjeg razgovora s Mariettom još uvijek su mi se rojile u mislima. "Shvatio sam da je prije istrage tvrdila da je njen muţ bio ubijen." "Moţda i jest. Fizički dokazi sigurno su je uvjerili u suprotno. U istraţnom je postupku snaţno tvrdila da je riječ o samoubojstvu." "Što je bio fizički dokaz na kojeg se stalno pozivate?" "Kemijski sastav krvi uzete iz srca. Konačni je zaključak bio da se utopio." "Mogao je biti onesviješten i utopljen u kadi. Viđao sam to." "Ne u ovom slučaju." Dr. Wills je odgovarao glatko i brzo, kao dobro programirano računalo. "Kloridni sastav krvi u lijevoj srčanoj klijetki bio je dvadeset i pet posto iznad normale. Količina magnezija bila je također jako povećana, kao u usporedbi s lijevom klijetkom. Ta dva indikatora zajedno dokazuju da se Fablon utopio u oceanskoj vodi." "I ne postoji sumnja da je tijelo bilo Fablonovo?" "Nikakva. Identificirala ga je njegova supruga, u mojoj nazočnosti." Wills je popravio svoje naočale i dijagnostički me pogledao kroz njih, kao da je posumnjao kako bolujem od opsesije. "Iskreno, mislim da griješite pokušavajući povezati ono što se dogodilo s njim i - ovo." Ponovno je pokazao prema vratima na drugoj strani iza kojih je Marietta leţala u ladici hladnjaka. Moţda sam trebao ostati i prepirati se s Willsom. Bio je pošten čovjek. No, to mjesto i hladnoća podruma deprimirali su

180

me. Betonski zidovi i visoki mali prozori činili su da nalikuje zatvorskoj ćeliji u staromodnom zatvoru. Izašao sam odande. Prije nego sam napustio bolnicu, pronašao sam telefonsku govornicu i obavio razgovor s profesorom Allanom Boschom iz drţavnog koledţa u Los Angelesu. Bio je u svom uredu i osobno je odgovorio na moj poziv. "Ovdje Lew Archer. Ne znate moje ime -" Prekinuo me: "Baš suprotno, gospodine Archer, vaše mi je ime spomenuto unutar zadnjih pola sata." "Onda ste se čuli s Tappingerom." "Upravo je otišao od mene. Dao sam mu vrlo opširan izvještaj o Pedru Domingu." "Pedru Domingu?" "To je ime koje je Cervantes koristio kada je bio moj student. Mislim da je to njegovo pravo ime i pouzdano znam da je rodom iz Paname. To ste ţeljeli znati, zar ne?" "Ima toga još puno. Ako bih osobno mogao razgovarati s vama - " Njegov brzi, mladalački glas ponovno me presjekao. "U guţvi sam trenutno - posjeta profesora Tappingera još je više omela moj raspored. Zašto ne biste saznali te činjenice od njega, pa ako bude još nečega što biste htjeli znati, moţete kasnije stupiti u kontakt sa mnom?" "Napravit ću tako. U međuvremenu biste nešto trebali znati, profesore. Vaš je bivši student danas popodne nastrijeljen u Brentwoodu." "Pedro je nastrijeljen?" "Ubijen je. Što znači da je njegov identitet sada nešto više od akademskog pitanja. Bolje da stupite u kontakt sa zapovjednikom Perlbergom iz Odjela za ubojstva." "Moţda bih trebao", rekao je polako i poklopio. Provjerio sam svoju sluţbu za poruke u Hollywoodu. Ralph Christman je zvao iz Washingtona i ostavio poruku. Sluţbenik na centrali pročitao mi je preko telefona:

181

"Pukovnik Plimsoll identificirao konobara s brkovima kao diplomata iz Juţne ili Centralne Amerike pod imenom Domingo, tako misli. Da li da stupim u kontakt s ambasadama?" Zamolio sam sluţbenika da nazove Christmana u moje ime i kaţe mu neka proba kontaktirati ambasade, posebno panamsku. Sadašnjost i prošlost su se spajale. U govornici sam na trenutak osjetio napad klaustrofobije, kao da sam bio uhvaćen između zidova koji se sve više pribliţavaju. 25 Sekjar, Kittyno djevojačko prezime, nije bilo u telefonskom imeniku. Otišao sam do javne knjiţnice i potraţio ga u gradskom popisu. Gospođa Maria Sekjar, zaposlenica u bolnici, bila je popisana na broju 137 Juniper Street. Pronašao sam malu, siromašnu ulicu stisnutu uz ţeljezničku prugu. Prva osoba koju sam vidio bio je mladi policajac, Ward Rasmussen, koji je ţustro koračao prema meni po prašnjavom putu koji je sluţio kao nogostup. Izašao sam iz svog vozila i glasno ga dozvao. Izgledao je malo razočarano što me vidi. Tako se osjećaš ponekad kada pokušavaš čuti pjev ptica, a netko drugi ti stane na put. "Pronašao sam Kittynu majku", rekao je. "Otišao sam u srednju školu i iskopao odgojitelja za djevojke koji se sjetio Kitty." "To je bilo domišljato." "Ne bih rekao." No, bilo mu je drago. "Doduše, nisam imao mnogo sreće s majkom. Moţda će vama reći više. Čini se kako vjeruje da je njena kći u ozbiljnoj opasnosti. Bila je u nevoljama još od tinejdţerskih dana, tako mi je barem rekao odgojitelj." "Nevolje s dečkima?" "Što drugo?" Promijenio sam temu. "Jeste li imali priliku otići do banke, Warde?"

182

"Da, gospodine, tamo sam imao bolju sreću." Izvadio je svoj blok iz dţepa i prelistao njegove stranice. "Gospođa Fablon dobivala je redovit prihod od banke iz Paname, Nova Granada. Slali su joj ga svaki mjesec sve do veljače, kada je sve prestalo." "Koliko svaki mjesec?" "Tisuću dolara. To je trajalo šest ili sedam godina. Sve zajedno skupilo se oko osamdeset tisuća." "Je li bilo kakvih naznaka tko ga šalje?" "Ne, prema informaciji iz banke. Dolazilo je s računa označenog brojem, očigledno. Čitava transakcija odvijala se nedirnuta od ljudske ruke." "I onda je stala." "Tako je. Što mislite o tome, gospodine Archer?" "Ne bih volio unaprijed donositi zaključke." "Ne, naravno da ne. Ali to bi mogao biti novac iz podzemlja. Sjećate se da nam je ta pomisao došla jutros za doručkom." "Vrlo sam siguran da i jest. Ali bit će nam pakleno teško to dokazati." "To znam. Razgovarao sam o tome s čovjekom u banci. Banke u Panami su poput švicarskih banaka. Ne moraju otkriti izvor svojih pologa, što ih čini odličnim uporištem za mafijaše. Što mislite da bismo trebali poduzeti oko toga?" Bio sam nestrpljiv razgovarati s gospođom Sekjar pa sam mu rekao: "Promijeniti zakon. Ţelite li me pričekati u autu?" Ušao je unutra. Sekjarovoj kući prišao sam pješice. Bila je to malena nastamba koja je izgledala kao da su vlakovi koji prolaze pored nje otresli većinu njezine boje. Pokucao sam na hrđava vrata. Ţena crne kose pojavila se na njima. Bila je krupna i teška, stara oko pedeset, iako ju je obojena kosa činila starijom. Zgodna, no ne tako lijepa kao njena kći. Njena jeftino obojena kosa sada se prelijevala u duginim bojama na kasnopopodnevnom suncu. "Što ţelite?" "Htio bih razgovarati s vama - " "Opet o Kitty?"

183

"Više-manje." "Ne znam ništa o njoj. To sam rekla i ostalima i to kaţem i vama. Čitav sam svoj ţivot naporno radila kako bih u ovom gradu mogla drţati glavu uspravno." Podigla je svoju bradu. "Nije mi bilo lako, a Kitty nije bila od neke pomoći. Ona sada nema nikakve veze sa mnom." "Ona je vaša kći, zar nije?" "Jest, valjda jest." Glas joj je bio grub. "Ne ponaša se kao kći. Ja nisam odgovorna za ono što ona čini. Nekad sam je znala tući sve dok ne bi bila krvava, i nije bilo koristi. Bila je uvijek jednako divlja, rugala se učiteljima i Bogu." Pogledala me. I njene su oči bile buntovne. "Mogu li ući, gospođo Sekjar? Moje ime je Archer. Ja sam privatni istraţitelj." Njeno lice nije popuštalo pa sam brzo nastavio: "Nemam ništa protiv vaše kćeri, ali pokušavam je pronaći. Ona bi mogla biti u stanju dati neke informacije o ubojstvu." "Ubojstvu?" bila je zapanjena. "Onaj drugi nije rekao ništa o ubojstvu. Ovo je poštena kuća, gospodine", rekla je, s tipičnom nategnutom poštenošću siromaha. "Ovo je prvi puta otkada me Kitty napustila da je policajac došao na ova vrata." Pogledala je gore i dolje niz ulicu, kao da su nas njeni susjedi upravo špijunirali. "Mislim da je bolje da uđete." Napokon je otvorila vrata do kraja. Dnevna soba bila je mala i otrcana. Sadrţavala je leţaj i dvije stolice, izblijedjeli platneni tepih, televizor na kojemu se upravo bila prikazivala dnevna serija u kojoj je neki lik govorio, u isječku kojeg sam čuo, da je sve gotovo. Gospođa Sekjar ga je ugasila. Na televizoru su bile velika Biblija i jedna od onih staklenih kugli koje protresete da biste napravili snjeţnu oluju. Sve slike na zidovima bile su religiozne tematike, a bilo ih je tako mnogo da su upućivale na njen način borbe protiv svijeta.

184

Sjeo sam na leţaj. Mirisao je na Kitty, lagano ali nesumnjivo. Miris njenog parfema činio se čudnim u ovom okruţenju. To nije bio miris poboţnosti. "Kitty je sinoć bila ovdje, zar ne?" Gospođa Sekjar je kimnula, stojeći iznad mene. "Došla je preko pruţne ograde. Nisam je mogla otjerati. Bila je uplašena."

185

"Je li rekla zbog čega?" "To je njen način ţivota. Sada ju sustiţu posljedice. Vrsta muškaraca s kojima se druţi, propalice i hohštapleri - " Pljunula je na suho. "Nećemo raspravljati o tome." "Mislim da bismo trebali, gospođo Sekjar. Je li Kitty uopće sinoć razgovarala s vama?" "Ne previše. Malo je plakala. Neko sam vrijeme mislila da sam dobila natrag svoju malu djevojčicu. Ostala je čitavu noć. No, ujutro je bila tvrda kao i obično." "Nije ona tako tvrda." "Nije bila takva u početku, moţda. Bila je draga djevojčica dok je njen otac bio s nama. Ali Sekjar se razbolio i proveo svoje dvije posljednje godine u Okruţnoj bolnici. Nakon toga Kitty je postala tvrda poput čavla. Krivila je mene i ostale odrasle što smo ga smjestili u Okruţnu bolnicu. Kao da sam imala nekakvog izbora. Kada je bila šesnaestogodišnja djevojka, nasrnula je na mene i noktima krenula prema mojim očima. Odrezala sam joj ih. Da tada nisam bila jača od nje, oslijepila bi me. Nakon toga nisam mogla više ništa učiniti s njom. Ludovala je uokolo s dečkima. Pokušala sam je zaustaviti. Znam ja što se događa od ludiranja s dečkima. Onda je samo zato da bi meni napakostila okrenula ploču i udala se za prvoga muškarca koji ju je zaprosio." Zastala je prekapajući po svojim gorkim uspomenama. "Je li Harry Hendricks taj koji je umro?" "Ne, ali bio je ozlijeđen." "Tako sam čula u bolnici. Ja sam pomoćna sestra", objasnila je pomalo ponosno. "Tko je ubijen?" "Ţena imenom Marietta Fablon i muškarac koji se nazivao Francis Martel." "Nikada nisam čula nijedno od ta dva imena." Pokazao sam joj Martelovu sliku, s Kitty i Leom Spillmanom u prvom planu. Ona je eksplodirala: "To je on! To je taj muškarac, onaj koji ju je odveo od zakonitog supruga." Kaţiprstom je ubadala po Spillmanovoj glavi.

186

"Voljela bih ubiti tog čovjeka zbog onoga što je učinio mojoj kćeri. Odveo ju je i uvaljao u blato. A ona tu sjedi prekriţenih nogu i smijulji se kao mačka." "Poznajete li Lea Spillmana?" "To nije bilo njegovo ime." "Ketchel?" "Da. Dovela ga je ovamo u kuću, to je moralo biti prije šest ili sedam godina. Rekla je da bi on ţelio nešto učiniti za mene. Takvi tipovi uvijek nešto ţele učiniti za tebe, i onda prije nego se snađeš, završiš u njihovom posjedu. Kao što posjeduje Kitty. Rekao je da ima stan u Los Angelesu i da se bez stanarine mogu useliti u njega i povući u mirovinu. Rekla sam mu da ću radije nastaviti raditi nego uzeti njegov novac. Tako su otišli. Nisam je ponovno vidjela sve do sinoć." "Znate li gdje ţive?" "Nekad su ţivjeli u Las Vegasu. Kitty mi je poslala nekoliko boţičnih čestitaka odande. Ne znam gdje sada ţive. Nije mi slala nikakvu poštu već godinama. A sinoć, kada sam je pitala, nije mi htjela reći gdje ţivi." "Znači, nemate nikakvu ideju gdje bih je mogao pronaći?" "Ne, gospodine. Da imam, ne bih vam rekla. Neću vam pomoći da moju kćer pošaljete u zatvor." "Ja je ne pokušavam strpati u zatvor. Samo ţelim informaciju-" "Mene ne moţete prevariti, gospodine. Traţite ih zbog utaje poreza, je li tako?" "Tko vam je to rekao?" "Čovjek iz vlade mi je rekao. Sjedio je tu gdje vi sjedite, otprilike prije dva tjedna. Rekao je da bih svojoj kćeri napravila uslugu kada bih je mogla nagovoriti da se preda, da bi ona i ja čak mogle dobiti postotak novca zato što oni nisu zakonski muţ i ţena. Rekla sam da je to Judin novac. Rekla sam da bih bila baš dobra majka, zar ne, kada bih prosula sramotu vlastite kćeri po novinama. Rekao je da je to moja građanska duţnost. Rekla sam mu da postoje različite vrste duţnosti."

187

"Jeste li o ovome razgovarali s Kitty?" "Pokušala sam jutros. Onda je otišla. Nikada se nismo mogle sloţiti. Ali to je daleko od toga da bih je predala vlastima. Rekla sam to onom drugom tipu i kaţem to vama. Moţete se vratiti i reći vladi da ne znam gdje je i da vam ne bih rekla niti da znam." Sjedila je tamo prkosno dišući. Vlak je zazviţdao iz smjera Los Angelesa. Bio je to dug teretni vlak; kretao se sporo. Prije nego je posuđe prestalo zveckati, oprostio sam se od gospođe Sekjar i otišao. Odbacio sam Warda do kuće njegovog oca, koja je bila u tek nešto boljem stanju od kuće gospođe Sekjar, i savjetovao mu da se naspava. Onda sam se odvezao do zračne luke i kupio povratnu kartu do Las Vegasa. 26 Još je uvijek bio dan, a nad morem je blistao sunčev odsjaj kada je zrakoplov poletio za Las Vegas. Odletjeli smo dalje od sunca i stigli u iznenadni purpurni sumrak. Uzeo sam taksi do Fremont Streeta. Zbog jarkih neonskih boja njenih znakova, onih nekoliko zvijezda na uskom nebu izgledalo je blijedo i posramljeno. Klub Škorpion bio je jedan od većih kasina u ulici, zgrada na dvije etaţe s ogromnim znakom preko tri etaţe na kojem je električni škorpion trzao svojim repom. Ljudi na automatima izgledali su kao da rade na sličnom mehanizmu kao i škorpion na reklami. Ubacivali su svoje novčiće i dolare lijevom rukom i vukli poluge desnom, kao radnici na pokretnoj traci. Bilo je mladića od kojih se neki još nisu počeli brijati, i ţena s rukavicama kojima su povlačile poluge, neke od njih toliko stare i istrošene da su se morale nasloniti na mašine kako bi ostale u uspravnom poloţaju. Nije bilo lako raditi u tvornici novca. Probio sam se kroz ranojutarnju gomilu, pored black jackova i stolova za rulet, i pronašao šefa jazbine kako promatra stolove u straţnjem dijelu velike prostorije. Bio je to čovjek brzih očiju u

188

pogrebničkom odijelu. Rekao sam mu da ţelim vidjeti njegovog šefa. "Ja sam šef." "Nemoj mi reći." Njegov pogled naglo je skočio do stropa. "Ako ţelite vidjeti gospodina Davisa, morate imati dobar razlog. Koji je vaš razlog?" "Ja ću mu ga reći." "Recite ga meni." "Gospodin Davis moţda ne bi htio da to učinim." Njegov pogled spustio se na ostatak mog lica. Mogao sam osjetiti da mu se ne sviđam. "Ako hoćete vidjeti gospodina Davisa, morate mi reći razlog vašeg posjeta." Rekao sam mu svoje ime i zanimanje te činjenicu da istraţujem dva ubojstva. Nije mijenjao izraz lica. "Mislite da vam gospodin Davis moţe pomoći u tome?" "Volio bih ga to pitati." "Pričekajte ovdje." Nestao je iza zastora. Čuo sam kako se uspinje. Stajao sam pokraj jednog od zelenih stolova i promatrao djevojku u haljini s dubokim otvorom na leđima kako se razbacuje sobom i kockom. Ovo je bio kreativan dio tvornice novca, gdje si imao priliku zavrtjeti kocku i razgovarati s njima. "Postaju prevruće za mene", rekla je. Bila je to zgodna djevojka profinjenog glasa i podsjetila me na Ginny. Muškarac koji je stajao iza nje i osiguravao joj novac nosio je čupave crne zaliske i kicošku odjeću, uključujući i čizme s visokim potpeticama. S vremena na vrijeme, kada bi djevojka dobila, ispuštao bi usiljeni uzvik oduševljenja. Njegova ruka nastavljala se spuštati sve niţe niz njena leđa. Šef jazbine sišao je stubama i prstom me pozvao k sebi. Pratio sam ga iza zastora. Iza bogato ukrašenog zidnoga saga pojavio se drugi muškarac i pretraţio me radi oruţja. Njegova glava

189

izgledala je kao manja katastrofa na vrhu ogromnog vrata i širokih ramena. "Sada moţete ići gore." Slijedio me. Gospodin Davis je čekao na kraju stubišta. Imao je nasmiješeno i prilagodljivo lice političara s mnogo valovite, sijede kose. Nosio je prugasto sivo odijelo s kosim dţepovima i plisiranim ramenima, spreman za akciju. Gospodin Davis nije u zadnje vrijeme imao mnogo akcije. Čak ni pozorno krojenje njegova odijela nije moglo ublaţiti niti sakriti ogromno mekano jaje od sala na njegovom trbuhu. "Gospodine Archer?" "Gospodine Davis." Nije mi pruţio ruku, što je bilo jednako dobro. Ne volim se rukovati s ljudima koji nose veliko prstenje s kamenjem. "Što mogu učiniti za vas, gospodine Archer?" "Dajte mi nekoliko minuta. Moţda bismo mogli učiniti nešto jedan za drugoga." Sumnjičavo je gledao moje obično kalifornijsko odijelo i moje cipele koje su vapile za dobrim četkanjem. "Sumnjam u to. Dolje ste spomenuli ubojstvo. Netko koga znam?" "Mislim da da. Francis Martel." Nije reagirao na ime. Pokazao sam mu sliku. Na nju je reagirao. Istrgnuo ju je iz mojih ruku i ugurao me u svoj ured te zatvorio vrata. "Gdje ste došli do ove slike?" "U Montevisti." "Je li Leo bio tamo?" "Ne u zadnje vrijeme. Ovo nije nova slika." Ponio ju je do svog stola kako bi je bolje proučio ispod svjetla. "Ne, vidim da nije skoro snimljena. Leo nikada ponovno neće biti tako mlad. Niti Kitty." Činilo se da uţiva u toj činjenici, kao da ga je ta usporedba činila mlađim. "Tko je lik s posluţavnikom u ruci?" "Nadao sam se da ćete mi to moći reći." Pogledao me. "Ne bi li to bio Cervantes?"

190

"Feliz Cervantes alias Francis Martel. Alias Pedro Domingo. Danas je nastrijeljen, u Sabado aveniji u Brentwoodu." Davisove su se oči umrtvile. Primijetio sam da se to opetovano događalo. Pokazale bi tračak interesa ili znatiţelje, ili čak zlobe, a zatim bi ponovno potonule u beţivotnost. "Hoćete mi ispričati o toj pucnjavi?" upitao je. "Ne s osobitim zadovoljstvom, ali hoću." Dao sam mu kratak saţetak o Martelovoj smrti i što je dovelo do nje. "Ostalo moţete pročitati u ranojutarnjim novinama." "I ubojica je uzeo novac, je li tako?" "Očigledno. Čiji je to novac?" "Ne bih znao", rekao je s iznenadnom neodređenošću. Ustao je i prohodao čitavom duţinom ureda, promatrajući fotomurale pustinje na zidovima. Koraci su mu bili tihi na tepihu pustinjskih boja. Bilo je nečeg pomalo ţenskastog u njegovim pokretima, i više nego malo prijeteće, kao da je njegov ogroman trbuh bio trudnički i u sebi nosio smrt. "Ne bi li taj novac moţda pripadao vama, gospodine Davis?" Okrenuo se i otvorio usta kao da će povikati, ali nije proizveo nikakav zvuk. Krenuo je tiho prema meni, napravivši mali plesni korak ustranu dok je zaobilazio stol u obliku konjske potkove. "Ne", šapnuo mi je u lice. "To ne bi bio moj novac i nemam nikakve veze s njegovim ubojstvom." Nasmijao se i gurnuo me laktom kao da će mi ispričati vic, ali u njegovom osmijehu nije bilo šale. "Zapravo, ne znam zašto ste došli k meni s tim vašim prodavanjem magle." "Vi ste Leov partner, zar ne?" "Jesam li?" "A Cervantes je bio njegov potrčko." "Kako to mislite njegov potrčko?' Davis me ponovno gurnuo laktom. Njegova plisirana ramena otvorila su se i zatvorila pri tom pokretu, čineći ga opscenim. "Mislio sam da ćete mi to moći objasniti, gospodine Davis."

191

"Razmislite ponovno. Cervantesa sam vidio samo jednom u ţivotu, i to je bilo prošle godine kada je došao ovamo s Leom. Ne znam kakav su dogovor oni imali. Kakav god da je bio, ne ţelim imati ništa s njim. Ja sam poslovan čovjek sa zakonitim poslom, i Leo pouzdano nije moj partner. Nigdje u papirima nema ničega gdje bi se spominjalo da posjeduje ikakav dio ovog kasina. Što se mene tiče, ne ţelim da on ima ikakav udio u njemu." Bila je to srčana izjava. Davis mi se nije baš činio kao srčan čovjek. Počeo sam se pitati nije li Leo Spillman također mrtav. "Gdje mogu pronaći Lea?" "Ne bih znao." "Vi mu šaljete novac, zar ne?" "On bi meni trebao slati novac." "Kako to?" "Postavljate previše pitanja. Sada brišite, prije nego me učinite nervoznim." "Mislim da ću se još malo zadrţati ovdje. Trebam pomoć oko problema s porezom na dohodak. Ne mojim, Leovim. A moţda i vašim." Davis se naslonio na zid, uzdišući. "Zašto mi niste rekli da ste iz Unutarnje kontrole prihoda?" "Nisam." "Onda ste se upravo krivo predstavili." "Vraga jesam. Mogu razgovarati o porezu na dohodak i ne radeći za saveznu vladu." "Sa mnom ne moţete. Ne moţete se probiti do mog ureda maskirani u federalnog agenta." Znao je da to nisam ni pokušavao, ali trebao je neku točku na koju će usmjeriti svoju ljutnju. Činilo se da mu nedostaje točka usredotočenosti u njemu samome. Poznavao sam muškarce poput njega u Vegasu i Renu: veseljake koji su izgubili veselje i osmijehe jer su postupno shvatili da se suočavaju sa smrću i da joj pripadaju.

192

"Savezni agenti traţe Lea. Pretpostavljam da to znate", rekao sam. "Valjda znam." "Zašto ga ne mogu pronaći? Je li mrtav?" "Volio bih da jest." Zasmijuljio se. "Jeste li vi dali ubiti Cervantesa?" "Ja? Ja sam poslovan čovjek." "Tako ste mi već rekli. To ne odgovara na moje pitanje." "To nije bilo dobro pitanje." "Probat ću ga bolje formulirati - onako, pod pretpostavkom, kao što pitaju stručnjake na sudu." "Ja nisam stručnjak, a mi nismo na sudu." "Za slučaj da ikada dospijete tamo, ovo će vam biti dobra vjeţba." Nije osjetio moj ubod, što je značilo da vjerojatno osjeća neke dublje bolove. "Koliko je 'crnog novca' Leo ispraznio iz vaše sobe za brojenje?" Blago je odgovorio. "Ne znam ništa o tome." "Naravno da ne znate. Vi ste previše zakoniti." "Pripazite", rekao je. "Od vas sam podnio već mnogo više nego što sam ikada ikome dozvolio." "Je li sklapao dogovore o popustu s velikim gubitnicima i koristio Cervantesa da sakuplja i skriva novac?" Davis me paţljivo gledao. Oči su mu bile umrtvljene, ali nemirne. "Postavljate pitanja koja su sama sebi odgovor. Ne trebate mene." "Trebamo jedan drugog", rekao sam. "Ja ţelim Lea Spillmana, a vi ţelite novac koji je ukrao iz vašeg posla." "Ako govorite o novcu u Los Angelesu, njega više nema. Ne postoji način da ga vratim. U svakom slučaju, to su za mene samo novčići. Naša brojačnica svakoga dana u godini barata sumom većom od te." "Znači da vi nemate problema." "Nikakvih oko kojih biste mi vi mogli pomoći."

193

Davis je još jednom prošetao do kraja svoje sobe i natrag. Kretao se iscrpljeno, s nekom vrstom ţenske opreznosti, kao da je njegov pustinjski tepih prava pustinja, sa zvečarkama ispod njega.

194

"Ako uspijete uhvatiti Lea", rekao je, "mogli biste mi javiti. Voljan sam platiti za informaciju. Recimo pet tisuća, ako je ekskluzivna." "Nisam se imao namjeru zaposliti kao doušnik." "Niste?" Još je jednom bacio detaljan pogled na moje odijelo. "U svakom slučaju, ponuda stoji, prijatelju." Otvorio mi je vrata. Muškarac širokih ramena i uske glave čekao je da me otprati niz stubište. Djevojka koja me podsjetila na Ginny bila je i dalje za stolom, s drugom pratnjom. Sve što se dešavalo u Vegasu činilo se kao ponavljanje nečega što se dogodilo već ranije. Ulovio sam let za Los Angeles i spavao u vlastitom krevetu. 27 Ujutro me probudila šojka kreštalica koja je obitavala u mom susjedstvu. Bila je zasjela na vanjski rub prozora mog stana na drugom katu i vrištala do besvijesti u potrazi za slanim kikirikijima. Pogledao sam u šalicu: nije bilo kikirikija. Prosuo sam malo pšeničnih pahuljica po prozorskoj dasci. Šojka se nije čak niti potrudila sići sa svog ruba. Nakrivila je glavu na jednu stranu i sar- donički pogledala zadnjeg od velikih rasipnika. Zatim je zaronila s ruba i odletjela dalje. Mlijeko u hladnjaku se ukiselilo. Obrijao sam se i obukao čistu košulju i drugo odijelo te izašao na doručak. Pročitao sam jutarnje novine uz slaninu i jaja. Martelovo ubojstvo bilo je na drugoj stranici, obrađeno kao ubojstvo zbog obračuna neke bande. Ubojstvo Mariette Fablon bilo je zakopano otraga u Southland vijestima. Između ta dva zločina nije bila uspostavljena nikakva veza. Na putu u ured skrenuo sam s puta i napravio dugačak zaobi- lazak do Palače pravde. Kapetan Perlberg imao je preliminarne izvještaje iz kriminalističkog laboratorija. Zrno kojeg je dr. Wills izvadio iz prsnog koša Mariette Fablon gotovo je sigurno izašlo iz istog pištolja kojim je ubijen Martel. Sam

195

pištolj, koji je vjerojatno bio .38-kalibarski revolver, nije bio pronađen, kao niti osoba koja je pucala iz njega. "Imate li kakvih ideja o tome?" Perlberg me pitao. "Imam činjenicu. Martel je radio za vlasnika kasina u Las Vegasu, Lea Spillmana." "Radio što?" "Mislim da je bio Spillmanov kurir. Nedavno se upustio u samostalan posao." Perlberg me melankolično pogledao. Pripalio je cigaretu i preko zatrpanog stola otpuhnuo dim ravno u mene. Nije bio neprijateljski niti agresivan, ali imao je neku vrstu prikrivene ţidovske snage u sebi. "Zašto to niste jučer spomenuli?" "Sinoć sam otišao u Vegas i malo se raspitao. Nisam dobio jako dobre odgovore, ali saznao sam dovoljno da mogu pretpostaviti da je Martel surađivao sa Spillmanom u utaji poreza. Onda je prestao surađivati. Htio je novac za sebe." "I Spillman ga je ubio?" "Ili ga je dao ubiti." Perlberg je otpuhnuo od svoje cigarete, ispunjavajući maleni ured dimom, kao da je smog prirodni element u kojem je njegov mozak najbolje radio. "Kako se gospođa Fablon uklapa u tu pretpostavku?" "Ne znam. Imam teoriju da je Spillman ubio njenog muţa i da je ona znala za to." "Njezin je muţ bio samoubojica, prema onome što kaţu ljudi iz Monteviste." "Tako i meni stalno govore. Ali to nije dokazano. Recimo da nije bio." "Onda imamo tri neriješena ubojstva umjesto dva. Još mi je jedno ubojstvo potrebno kao nova rupa u glavi." Grubo je ugasio svoju cigaretu. To je bio jedini trag nestrpljivosti koji si je dozvolio. "Ipak, hvala na informacijama i idejama. Mogle bi biti od pomoći." "I sam sam se nadao maloj pomoći."

196

"Sve, ako ne moram trošiti novac poreznih obveznika." "Pokušavam pronaći Lea Spillmana - " "Ne brinite. Bacit ću se na to čim izađete iz ovog ureda." To je bio poziv da odem. Oklijevao sam prema izlaznim vratima. "Hoćete li mi javiti kada ga pronađete? Sve bih dao za priliku da porazgovaram s njim." Perlberg je rekao da hoće. Odvezao sam se preko grada do vlastitog ureda. U poštanskom sandučiću bio je sveţanj pošte, ali ništa nije djelovalo zanimljivo. Odnio sam poštu u ured i stavio je na vrh svog stola. Tanak sloj prašine podsjetio me da u njemu nisam bio od petka. Obrisao sam prašinu maramicom i nazvao svoju sluţbu za poruke. "Dr. Sylvester vas pokušava dobiti", rekla je djevojka na centrali. "Je li ostavio broj?" "Nije. Rekao je da mora obaviti neke razgovore za bolnicu. Bit će u svom uredu nakon trinaest sati." "Što je ţelio, znate li?" "Nije rekao. Zvučao je kao da je vaţno, doduše. A sinoć ste imali poziv od profesora Tappingera. On je ostavio svoj broj." Izdiktirala gaje pa sam nazvao Tappingerovu kuću. Javila se Bess Tappinger. "Ovdje Lew Archer." "Kako draţesno", rekla je glasom malene djevojčice, glasom maloljetnice zbog koje biste završili u zatvoru. "I kakva slučajnost. Upravo sam razmišljala o vama." Nisam pitao što je mislila. Nisam ţelio znati. "Je li vaš muţ tamo?" "Taps predaje čitavo jutro. Zašto ne dođete na šalicu kave? Radim izvrsnu talijansku kavu. "Hvala, ali nisam u gradu." "Oh, a gdje ste?" "U Hollywoodu."

197

"To je samo pedeset milja. Još uvijek biste mogli stići ovamo prije nego se Taps vrati na ručak. Ţelim razgovarati s vama, Lew." "O čemu?" "O nama. Svemu. Bila sam budna većinu noći i razmišljala o tome - o promjeni u mom ţivotu - i vi ste dio toga, stvarno to mislim, Lew." Kratko sam je prekinuo: "Ţao mi je, gospođo Tappinger. Imam posao koji moram obaviti. Utjeha nezadovoljnih supruga nije moja profesija." "Zar vam se niti malo ne sviđam?" "Naravno da mi se sviđate." Bio sam zadnji od velikih kavalira, nisam joj to mogao uskratiti. "Znala sam da vam se sviđam. Mogla sam to vidjeti. Kada sam imala šesnaest godina otišla sam ciganskoj gatari. Rekla je da će za godinu dana u mom ţivotu doći do promjene, da ću upoznati zgodnog pametnog muškarca i da će me on oţeniti. I tako je bilo. Udala sam se za Tapsa. Ali gatara je rekla da će doći do još jedne promjene kada budem imala trideset. Osjećam da ona dolazi. To je gotovo kao da sam ponovno trudna. Mislim to. Mislila sam da je moj ţivot završen - " "Sve je to jako zanimljivo", rekao sam. "Razgovarat ćemo o tome drugi put." "Ali to ne moţe čekati." "Morat će." "Rekli ste da vam se sviđam." "Sviđa mi se mnogo ţena." Bila je to glupa primjedba. "Meni se ne sviđaju mnogi muškarci. Vi ste prvi od - " Rečenica je ostala nedovršena. Nisam je ohrabrio da je oţivi. Nije rekla niti riječ. Briznula je u plač i poklopila slušalicu. Bess je vjerojatno shizofrenična, rekao sam sebi, ili smušena ljubavnim romanima, pati od groznice zatvorenog prostora ili neuroze profesorske ţene ili praznovjernih znakova iz srednjeg

198

vijeka. Očito je imala problema, a jedan mudar čovjek iz Chicaga kojeg sam poznavao rekao je jednom i zauvijek: "Nikada ne spavaj ni s kim čiji su problemi gori od tvojih." Ali bilo je teško izbaciti Bess iz misli. Kada sam izvezao automobil s parkirališta i krenuo San Diego autocestom prema jugu, osjećao sam kao da je ona bila ta prema kojoj vozim, iako sam išao vidjeti njenog muţa. Točno u podne čekao sam ispred njegovog ureda. U minutu nakon dvanaest pojavio se na hodniku. "Mogao bih namjestiti svoj sat prema vama, profesore." Trznuo se. "Činite da se osjećam kao mehanički čovjek. Zapravo mrzim što sam uvijek u tom rigidnom rasporedu." Otključao je vrata i gurnuo ih da se otvore. "Uđite unutra." "Shvatio sam da ste saznali nešto više o Cervantesu." Nije mi odgovorio sve dok nismo sjeli jedan nasuprot drugome za njegovim stolom. "Stvarno jesam. Nakon što sam vas jučer napustio, odlučio sam bar jednom zaboraviti na svoj raspored i obveze. Otkazao sam svoje popodnevno predavanje i odvezao se u Los Angeles s onom njegovom slikom koju ste mi dali." Potapšao je svoj dţep na grudima. "Zove se Pedro Domingo. Bar je pod tim imenom bio upisan na L. A. drţavni koledţ. Profesor Bosch misli da je to njegovo pravo ime." "Znam. Jučer sam razgovarao s Boschom." Tappinger je izgledao nezadovoljno, kao da sam mu se petljao u posao. "Allan to meni nije rekao." "Nazvao sam ga nakon što ste otišli. Bio je zauzet i jako sam malo saznao od njega. Rekao mi je da je Domingo rodom iz Paname." Tappinger je kimnuo. "To je bila jedna od stvari koja ga je uvalila u nevolje. Uskočio je na brod i ilegalno ušao u ovu zemlju. Zato je promijenio svoje ime kada je došao k nama. Bili su mu za petama iz Ureda za imigraciju." "Kada i gdje se ukrcao na brod?" "Bilo je to negdje 1956, prema Allanu, kada je Pedro imao dvadeset godina. Došao je obalom u San Pedro. Moţda je mislio

199

da će to mjesto biti sretno za njega. U svakom slučaju, iskoračio je praktično s broda u učionicu. Pohađao je Long Beach drţavni koledţ godinu dana - ne znam kako je postigao da ga prime - i onda se prebacio u Los Angeles. Tamo je bio dvije godine i Allan Bosch ga je prilično dobro upoznao. Allana se dojmio u velikoj mjeri, jednako kao i mene kao vrlo inteligentan mladić s problemima." "Kakvim problemima?" "Društvenim i kulturološkim. Povijesnim problemima. Allan ga je opisao kao neku vrstu tropskog Hamleta koji se pokušavao nositi sa suvremenom stvarnošću. Zapravo, taj se opis odnosi na većinu kultura Središnje i Juţne Amerike. Domingovi problemi nisu bili samo osobni; oni su pripadali njegovom vremenu i prostoru. Ali on je čeznuo za svjetlosnim gradom." Činilo se da je profesor Tappinger na rubu predavanja. Rekao sam: "Za čim?" "Svjetlosnim gradom. To je fraza koju koristim za svijet duha i intelekta, srţ velikih umova prošlosti i sadašnjosti." Lagano je udario po strani svoje glave, kao da posjeduje pravo na članstvo u toj grupi. "Proteţe se preko svega, od Platona i Augustina do Joycea." "Biste li mogli malo usporiti, profesore?" "Oprostite mi." Činio se zbunjen mojim prekidom. "Jesam li govorio akademskim ţargonom? Zapravo se Pedrova dilema moţe izreći vrlo jednostavno: bio je siromašan Panamac sa svim nadama, problemima i frustracijama svoje zemlje. Došao je iz slamova Santa Ane. Majka mu je bila noćna djevojka iz panamskih kabareta, a sam Pedro vjerojatno je bio izvanbračno dijete. Ali imao je previše prirođene snalaţljivosti da bi prihvatio svoje stanje ili ostao u njemu. Znam ponešto o tome kako se morao osjećati. Ja nisam bio kopile, ali borio sam se da izađem iz čikaškog slama, i znao sam kako je to biti gladan za vrijeme Velike depresije. Nikada ne bih uspio završiti fakultet da nisam bio u vojsci. Stoga, vidite, mogu

200

suosjećati s Pedrom Domingom. Nadam se da ga neće prestrogo kazniti kada ga uhvate." "Neće." Primijetio je konačnost u mom tonu. Njegove su oči polako potraţile moje. Bile su osjećajne, pomalo ţenskaste, vjerojatno su bile vrlo lijepe prije nego su mu bjeloočnice pocrvenile od napetosti. "Zar mu se nešto dogodilo?" "On je mrtav. Jučer je ubijen revolverom. Zar ne čitate novine?" "Moram priznati da vrlo rijetko pogledam u njih. Ali to su strašne vijesti." Zastao je, njegova osjećajna usta razvukla su se izvan svog oblika. "Imate li ikakvih saznanja tko ga je ubio?" "Glavni osumnjičeni je kockar imenom Leo Spillman. On je drugi čovjek na onoj slici koju sam vam dao." Tappinger ju je izvadio iz svog dţepa i proučio ju. "Izgleda opasno." "Domingo je također bio opasan. Sreća je za Ginny što je iz svega ovoga izašla ţiva." "Je li gospođica Fablon sada u redu?" "Dobro je koliko se to moţe očekivati, nakon što je izgubila majku i muţa u istom tjednu." "Siroto dijete. Volio bih je vidjeti, i utješiti ako bih mogao." "Bolje provjerite s dr. Sylvesterom. On se brine o njoj. Upravo krećem k njemu." Ustao sam. Tappinger je obišao svoj stol. "Ţao mi je što vas danas ne mogu pozvati na ručak", rekao je s nekom vrstom agresivnog komešanja. "Nema vremena." "Ni ja nemam vremena. Pozdravite ţenu." "Siguran sam da će joj biti drago zbog toga. Ona je vaša velika oboţavateljica." "To je zato što me ne poznaje jako dobro." Moj pokušaj da se neobvezno ponesem prema njegovoj primjedbi baš i nije uspio. Mali čovjek me pogledao s napetošću i tjeskobom u očima.

201

"Zabrinut sam za Bess. Ona je takav sanjar, tako ovisna o bovarizmu. Ne mislim da ste vi dobri za nju."

202

"Niti ja." "Nećete primiti osobno, gospodine Archer, ako predloţim da je moţda bolje da se više ne vidite s njome?" "Nisam to niti planirao." Činilo se da je Tappingeru laknulo. 28 Na putu prema gradu stao sam na benzinskoj postaji koja je imala telefonsku govornicu i nazvao Christmana u Washington. Još je uvijek bio vani na ručku. Sluţbenik na centrali prebacio je moj poziv u restoran gdje je jeo, i napokon sam ga čuo kako govori: "Christman ovdje. Pokušavao sam te dobiti, Lew. Nikada nisi u svom uredu." "Nisam bio ondje zadnjih nekoliko dana. Imaš li nešto više o našem prijatelju?" "Malo. Do prije nekoliko mjeseci bio je drugi tajnik u panamskoj ambasadi. Bio je prilično mlad za taj posao, ali navodno je vrlo visoko kvalificiran. Ima odličnu diplomu sa sveučilišta u Parizu. Prije nego su ga prebacili u Washington, imao je poloţaj trećeg tajnika u Parizu." "Zašto je napustio diplomatsku sluţbu?" "Ne znam. Čovjek s kojim sam razgovarao rekao je da je dao otkaz iz osobnih razloga. Nije objasnio što je mislio pod osobnim razlozima. Ali Domingo nije otišao pod okriljem noći, koliko sam mogao ustanoviti. Ţeliš li da pokušam iskopati nešto više?" "Ne bi imalo nekog smisla", rekao sam. "Moţeš reći tome tipu s kojim si razgovarao u ambasadi da je njihov dečko jučer ustrijeljen u Los Angelesu." "Mrtav je?" "Vrlo. Vjerojatno će ţeljeti učiniti nešto s njegovim tijelom kada ga policija otpusti. Kapetan Perlberg je zaduţen za slučaj." Kasnio sam nekoliko minuta na sastanak sa Sylvesterom, ali on je kasnio još više. Stigao je u kliniku oko pola jedan - izgledao je uţurbano - i poveo me u svoju ordinaciju.

203

"Ţao mije što ste me morali čekati. Mislio sam da bi bilo pametno da navratim do Virginije Fablon." "Kako je ona?" "Vjerujem da će biti u redu. Naravno da je još malo omamljena od šoka, a i drţim je pod prilično snaţnim sedativima. Ali prihvatila je činjenicu da joj je majka mrtva, kao i njezin muţ, i sada moţe do određene mjere gledati u budućnosti bez njih." "Još uvijek ne mislim da bi trebala biti sama." "Nije sama. Jamiesonovi su je smjestili u gostinjsku kuću. Hrane je i Peter je tamo, naravno, što je sve što je ikada htio. Moţda ipak sve sretno završi." "S Peterom?" "Ne bih bio iznenađen." Dodao je neveselo se nacerivši: "Već shvaćate da je moja ideja sretnog braka u konačnici zapravo sve što funkcionira." "Kako funkcionira vaš brak?" "Audrey i ja ćemo se uspjeti nekako provući kroz njega. Oboje smo imali mnogo toga za oprostiti. Ali nisam vas pozvao da mi budete bračni savjetnik. Imam neke informacije za vas." Iz ladice svog stola izvadio je omotnicu od tvrdog kartona. "Još uvijek tragate za Leom Spillmanom, zar ne?" "Tragam. Kao i policija." "Što kada bih vam rekao gdje je i kako da ga pronađete? Mogu li računati na određenu količinu tolerancije s vaše strane?" "Bolje da mi objasnite što mislite pod tim." Zagrizao je svoj palac i proučavao otisak koji su napravili njegovi zubi. "Jučer ste me iskreno potresli. Činjenica je da znate o meni više nego itko drugi u gradu. Čini mi se kao da će se sve što je povezano s ovom zbrkom raširiti novinama. Sve što traţim od vas je određena količina pristojne suzdrţanosti o mom udjelu u svemu tome. Mnogo toga mogu izgubiti." "Što to ţelite pospremiti pod tepih?"

204

"Pa, ne bih ţelio da se pročuje o detaljima moje suradnje sa Spillmanom - ne bismo li to mogli zadrţati na relaciji liječnikpacijent? U biti je tako i bilo." "To je i postalo, u svakom slučaju. Zadrţat ću ostalo za sebe ako budem mogao." "Onda ta ljubavna afera koju su imali Audrey i Fablon - mora li to izaći na vidjelo?" "Ne vidim zašto bi moralo. Još nešto?" "Ne ţelim pretjerivati", rekao je oprezno me promatrajući, "ali taj novac koji je Marietta pokušala posuditi od mene u ponedjeljak - moţemo li i to zadrţati među nama?" "Sumnjam u to. Gospođica Strome iz kluba zna za to." "Već sam razgovarao s njom. Ona je pouzdana." "Ja nisam." Sylvesterove oči postale su plitke i tvrde. "Zašto to sad nećete prihvatiti? Pa to je najmanje neugodna stvar, zaista." "Nije ako vas je Marietta pokušavala ucijeniti." "Za što? Spillman-Fablon posao? Mislio sam da je to riješeno." "Nije riješeno na moje zadovoljstvo." "Ali ne moţete optuţiti Mariettu da je bila ucjenjivačica. To je bila samo prijateljska pozajmica koju je zatraţila od mene. Naravno da sam se nadao da će ona zauzvrat šutjeti o Spillmanovom udjelu u svemu i Audreynoj aferi s njenim muţem." "Naravno. Ima li još nešto što biste ţeljeli sakriti?" "Od vas?" "Od bilo koga. Pitao sam se, na primjer, zašto i kako je Ginny došla raditi za vas. Shvatio sam da je dvije godine radila kod vas na recepciji." "Tako je, sve do prije dvije godine od ovoga ljeta. Onda se vratila u školu." "Zašto je napustila školu da bi počela raditi?" "Bilo joj je dosta studiranja." "Je li to vaše mišljenje?"

205

"Sloţio sam se s Mariettom oko toga. Djevojka je trebala promjenu." "Znači, nije došla raditi k vama iz osobnih razloga?" "Nisam bio njen ljubavnik", rekao je prodornim glasom, "ako na to ciljate. U svom sam ţivotu radio neke glupe stvari, ali ne petljam se s mladim djevojkama." Pogledao je svoje uokvirene diplome na zidu. U njegovim je očima bio zbunjen izraz, kao da se ne moţe sjetiti kako ih je stekao. Njegov je izraz postao dalek, sve dalji i dalji, kao da su se njegove misli vraćale do samog izvora njegova ţivota. Vratio sam ga u sadašnjost. "Htjeli ste mi reći kako da pronađem Spillmana." "Jesam." "Da ste mi tu informaciju dali jučer, spriječili biste nevolje, moţda čak i spasili jedan ţivot." "Jučer nisam imao tu informaciju. Zapravo, nisam znao da je imam. Rano jutros nabasao sam na nju dok sam pregledavao Spillmanove medicinske dokumente." Otvorio je dosje ispred sebe. "Prije otprilike tri mjeseca, 20. veljače, dobili smo zahtjev od dr. Charlesa Parka, u Santa Teresi, za kopijom Spillmanovih liječničkih dokumenata. Nisam primio taj zahtjev osobno - u bilješci su inicijali gospođe Loftin - a ona mi je to zaboravila spomenuti. Svejedno, kao što sam rekao, naišao sam na to." "Što ste točno traţili?" "Htio sam provjeriti koliko je Spillman stvarno bio bolestan. Bio je bolestan, to je sigurno. Očigledno je još uvijek. Nazvao sam ordinaciju dr. Parka čim sam vidio bilješku. Još nije bio u ordinaciji, ali djevojka mi je potvrdila da je Ketchel još uvijek njegov pacijent. Očito Spillman i u Santa Teresi koristi ime Ketchel." "Jeste li saznali njegovu adresu?" "Da, jesam. 1427 Padre Ridge Street." Zahvalio sam mu.

206

"Nemojte mi zahvaljivati. Vi i ja imamo dogovor, ako on štogod vrijedi. Još bih mu volio dodati jednu sitnicu. Ne smijete reći Leu Spillmanu da sam vas ja naveo na njegov trag." Bojao se Spillmana. Strah u njegovom glasu šištao je kao plin koji izlazi iz cijevi i utisnuo se kao vonj u moj mozak. Na putu k sjeveru, prema Santa Teresi, svratio sam nakratko u svoj stan kako bih uzeo pištolj. 29 Grad Santa Teresa sagrađen je na obronku koji počinje na rubu mora i diţe se sve strmije i strmije prema obalnim planinama u nizu uzlaznih grebena. Padre Ridge je prvi i najniţi od njih, i jedini unutar granica grada. Bio je to prilično skup teritorij, uredno uređeno susjedstvo dobro odrţavanih starih kuća, mnoge od njih sa spektakularnim pripadajućim vrtovima. Zemljište kuće na broju 1427 bilo je jedino u bloku koje je izgledalo zapušteno. Ţivica od kaline vapila je za podrezivanjem. Divlja trava bujala je na strmom travnjaku. Čak i kuća, ruţičasta štukatura pod crvenim crijepom, imala je oko sebe miris neodrţavanosti. Zavjese su bile navučene preko prednjih prozora. Jedini znak ţivota bio je mali kukac koji se natjecao sa mnom dok sam prilazio verandi. Podigao sam alku na vratima u obliku lavlje glave i pustio je da padne, iskreno ne očekujući nikakav odgovor. Ali nakon nekog vremena začuli su se koraci iz straţnjeg dijela kuće. Vrata je otvorila mišićava sredovječna ţena u mokrom plavom pamučnom kupaćem kostimu. "Zovem se Archer. Je li gospodin Ketchel kod kuće?" "Pogledat ću." Ţena je iskoračila iz lokvice koja je nastala na pločicama oko njenih bosih stopala i nestala u straţnjem dijelu kuće. Gurnuo sam vrata i ona su se širom otvorila. Ušao sam unutra, svjestan nabrekline svog pištolja koja je bila kao dobroćudni tumor pod mojim pazuhom.

207

U hodniku je bilo nekoliko zatvorenih vrata, i jedna otvorena na samom kraju. Kroz njih sam mogao vidjeti, kroz pomična staklena vrata, išaranu vodenu površinu bazena. Kitty je izašla iz bazena. Prešla je preko sobe, ostavljajući mokre tragove na tepihu, i suočila se sa mnom na vratima. Imala je elastični kupaći kostim i bijelu gumenu kapicu u obliku kacige koja joj je davala izgled amazonske straţarice. "Gubite se odavde. Zvat ću policiju." "Naravno da hoćete. Upravo pročešljavaju drţavu u potrazi za Leom." "On nije učinio ništa loše." Uzmaknula je. "Barem ne u zadnje vrijeme." "Ţelim to čuti od njega." "Ne. Ne moţete razgovarati s njim." Zakoračila je naprijed, zatvarajući vrata za sobom, krećući se tako naglo da se zaletjela u mene. Stavila je svoje ruke na moja ramena da povrati ravnoteţu i brzo se povukla kao da sam bio vrlo vruć ili vrlo hladan. Morala je osjetiti moj pištolj ispod jakne. Njezin se strah vratio. Od njega joj se lice izobličilo kao da je progutala otrov. "Došli ste ovamo kako biste nas ubili, je li tako?" "Ovo smo već jednom prošli. Čini se da vam je ubijanje stalno na pameti." "Vidjela sam ih previše - " Ugrizla se za jezik. "Vidjeli ste previše ljudi kako umire?" "Da. U prometnim nesrećama i takvim stvarima." Pokušala je nabaciti nevin izraz lica. Bez šminke i s pokrivenom jarko obojenom kosom izgledala je mlađe i stvarnije. Ali ne i nevino. "Što ţelite od nas? Novac? Mi nemamo novca." "Nemojte mi pokušavati muljati, Kitty. Ovo je glavni ured tvornice novca."

208

"Govorim vam istinu. Ljigavac koji sebe naziva Martel pobjegao je sa svim našim novcem, i sada ne moţemo realizirati naše investicije." "Kako se domogao novca u gotovini?" "Trebao ga je donijeti Leu. Leo mu je vjerovao. Ja nisam, ali Leo jest." "Martel je jučer ubijen u Los Angelesu. Još jedna nesreća za vašu knjigu sjećanja. Kod sebe je imao stotinu tisuća dolara u gotovini." "Gdje je novac?" "Mislio sam da bi mogao biti ovdje. To je bio 'crni novac', Kitty, zar ne?" Podigla je i spustila ramena koja je obgrlila rukama. "Ništa ne priznajem." "Vrijeme je da nešto kaţete, ne mislite li tako? Postoji nešto što se zove kupovanje imuniteta s informacijom, posebno kada se radi o poreznim prijevarama." Iako u prostoriji nije bilo hladno, počela je drhtati. "U slučaju ubojstva", rekao sam, "nije tako lako. Ali vi si ne moţete priuštiti da išta zataškavate. Je li Leo ili netko od njegovih ljudi smaknuo Martela?" "Leo nije imao ništa s tim." "Ako je imao, a vi znate da je imao, bolje da mi kaţete. Osim ako ne ţelite ići na suđenje zajedno s njim." "Znam da nije. Nije napuštao ovu kuću." "Vi jeste." Vidljivo je snaţno drhtala. "Slušajte, gospodine, ne znam što nam to pokušavate napraviti - " "Vi ste si to već napravih. Što činiš drugim ljudima, činiš samome sebi - to je zlatno pravilo, Kitty." "Ne znam o čemu pričate." "Tri ubojstva. Martel jučer. Marietta Fablon noć prije, kada ste slučajno bili u Montevisti. I Roy Fablon sedam godina prije toga. Sjećate ga se?" Isprekidano je kimala.

209

"Recite mi što se dogodilo Fablonu. Bili ste tamo." "Dozvolite mi da prvo nešto odjenem. Smrzavam se. Bila sam vani u vodi s Leom skoro puni sat." "Je li on vani pokraj bazena?" "Da, vjeţba sa svojom fizioterapeutkinjom. Nemojte govoriti ništa pred njom, dobro? Ona je vrlo konzervativna." Kitty je strgnula gumenu kapu sa svoje glave. Njena crvena kosa je procvjetala. Kada je otvorila jedna od zatvorenih vrata, pogledom sam uhvatio razbacanu ruţičastu spavaću sobu s ogledalom na stropu nad velikim bračnim krevetom, Boţe sačuvaj. Izašao sam. Invalidska kolica stajala su između vanjskog namještaja oko bazena. Ţena u plavom kupaćem kostimu stajala je u vodi do prsa s muškarcem u svom naručju. Njegovo je lice bilo ovješeno i u obliku mjeseca, a njegovo tijelo opušteno. Samo su njegove crne oči sadrţavale neku naznaku kontroliranog, odraslog ţivota. "Pozdrav, gospodine Ketchel." "Ja ću pozdraviti umjesto njega", rekla je ţena. "Gospodin Ketchel je imao malu moţdanu nezgodu prije otprilike tri mjeseca i odonda nije rekao niti riječ. Je li tako, dušice?" Njegove tuţne crne oči su joj odgovorile. Onda su se pronicljivo okrenule prema meni. Smireno se smiješio. Slina je kapala iz jednog kuta njegovih usana. Kitty se pojavila na kliznim staklenim vratima i pozvala me unutra. Navukla je hlače ukrašene šljokicama, angora pulover s visokim ovratnikom, silno ţarkih boja koje su njeno lice reducirale do beznačajnosti. Bilo je teško reći što je naumila sa mnom. Odvela me u malu sobu sprijeda, izvan vidokruga bazena, i otvorila zastore. Stajala je na prozoru i natjecala se s pogledom. Pokraj izbočina i udubljenja njenog tijela, jedra na moru izgledala su lijepo i daleko, kao uspravno sloţeni bijeli ubrusi na izblijedjelom plavom stolnjaku. "Vidite što imam u svojim rukama?" rekla je pruţajući ih prema meni. "Sirotog, malog, bolesnog, starog čovjeka. Ne

210

moţe hodati, ne moţe govoriti, ne moţe čak niti napisati svoje ime. Ne moţe mi reći gdje se što nalazi. Ne moţe me zaštititi." "Od koga vam je potrebna zaštita?" "Leo je čitav svoj ţivot stjecao neprijatelje. Kada bi oni znali da je bespomoćan, njegov ţivot ne bi vrijedio niti ovoliko." Pucnula je prstima. "Niti moj. Zašto mislite da bismo se inače skrivali u ovom ćumezu?" Njoj, pomislio sam, ćumez znači bilo koje mjesto koje nije na relaciji Chicago-Vegas-Hollywood. Upitao sam: "Je li Leov partner Davis jedan od tih neprijatelja?" "On je glavni neprijatelj. Ako Leo umre ili ga ubiju, Davis moţe najviše dobiti." "Klub Škorpion." "Već ga posjeduje na papiru. A ima i staru ranu u vezi s Leom." "Razgovarao sam sinoć s Davisom. Ponudio mi je novac da mu kaţem gdje je Leo." "Znači, zato ste ovdje." "Prestanite brzati sa zaključcima. Odbio sam ga." "Stvarno?" "Stvarno. Što je stara rana u vezi Lea?" Zatresla je glavom. Njena kosa vatreno je sjajila na sunčevoj svjetlosti. Čudno, ali podsjetila me na vatru berača naranči pokraj pruge. Čudna, nametnuta intimnost te noći još je uvijek lebdjela kao mogućnost između mene i Kitty. "To vam ne mogu reći", odvratila je. "Onda ću ja reći vama. Unutarnja kontrola traţi Lea zbog novca koji je ukrao. Ako ne pronađu njega i novac, moţda čak i ako ga nađu, prilijepit će svu krivnju na Davisa. U najmanju ruku, izgubit će dozvolu zbog prikrivenog interesa. U najgorem slučaju, ići će u drţavni zatvor do kraja ţivota." "On nije jedini." "Ako mislite na Lea, ostatak njegova ţivota ne vrijedi mnogo."

211

"A što je s ostatkom mog ţivota?" Dodirnula je grudi ispod svog čupavog angorinog pulovera. "Još nemam niti trideset godina. Ne ţelim ići u zatvor." "Onda vam je bolje da se nagodite." "I predam Lea? Neću." "Neće mu ništa napraviti, u ovom stanju." "Zatvorit će ga. Neće dobivati terapiju. Nikada neće naučiti govoriti ili pisati ili - " Zaustavila se usred rečenice. "Ili vam reći gdje je novac?" Oklijevala je. "Koji novac? Rekli ste da je novac nestao." "Imam informaciju da je Leo uzeo milijune. Gdje su?" "Kad bih barem znala, gospodine." Kroz namještenu masku njenog lica mogao sam vidjeti kako se iza njenih očiju vrte računice. "Kako ste ono rekli da se zovete?" "Archer. Zna li Leo gdje je novac?" "Mislim da zna. Još uvijek mu je ostalo nešto mozga. Ali teško je reći koliko toga razumije. Uvijek se pretvara da razumije sve što mu kaţem. Tako sam neki dan pokušala s nekim glupostima. Smiješio se i kimao glavom kao uvijek." "Što ste mu rekli?" "Ne bih to voljela ponavljati. Bilo je to samo mnogo prljavih riječi o tome što bih mu radila ako bi naučio govoriti. Ili barem pisati." Napeto je prekriţila ruke preko prsa. "Izluđuje me kada pomislim kroz što sam sve prošla u nadi za malo mira i sigurnosti. Batine koje je dijelio, i sve druge stvari. Nemojte misliti da nisam imala drugih prilika. Ali zaglavila sam s Leom. Zaglavila je prava riječ. Sada sam zaglavila s bogaljem i to me košta dvije tisuće mjesečno za ţivot - šest stotina mjesečno samo za liječnike i terapiju - i nemam pojma odakle ću smoći novac za sljedeći mjesec." Podigla je glas. "Bila bih milijunašica da sam imala svoju pravdu." "Ili svoju krivnju." Zabacila je glavu. "Ja sam zaradila taj novac, godinama sam ga uzgajala kao kavu. Nemojte mi reći da nemam prava na njega. Imam pravo na pristojan ţivot."

212

"Tko vam je to rekao?" "Nitko mi nije morao reći. Ţena mog izgleda - moţe birati." Bio je to djetinjasti govor, samozavaravajuć i jadan. Dao mi je naslutiti trag njene samonametnute fantazije koja ju je spojila s Leom Spillmanom i drţala je s njime, odvojenu od ţivota. "Mislite reći da vas biraju. Zašto ne izađete i ne borite se? Vi ste velika, snaţna djevojka." Sjedila je i dalje na svom visokom pubertetskom tronu. "Kako se usuđujete? Nisam prostitutka!" "Nisam mislio na takvu borbu. Nađite posao." "Nikada nisam morala raditi za ţivot, hvala lijepa." "Vrijeme je da počnete. Ako nastavite sanjati o tim nestalim milijunima, nasanjat ćete se." "Da mi se niste usudili prijetiti!" "To nisu prijetnje. To su vaši snovi. Ako ne ţelite mrdnuti prstom da biste si pomogli, vratite se Harryju." "Tom slabiću? Čak se nije mogao drţati dalje od bolnice." "Dao vam je sve što je imao." Bila je tiha. Njeno lice bilo je poput obojene slike koja grčevito pokušava oţivjeti. Ţivot je prvo zasvjetlucao u njenim očima. Suza je ostavila trag niz njezin obraz. Stajao sam pokraj nje i tješio je. Njena glava bila je poput umjetne georgine na mom ramenu i mogao sam osjetiti kako sićušni tuţni pokreti njenog tijela postaju sve manje tuţni. Terapeutkinja je pokucala na vrata i otvorila ih. Presvukla se u suhu odjeću. "Odlazim, gospođo Ketchel. Gospodin Ketchel je na sigurnom i udobnom u svojim kolicima." Pogledala nas je. "Ali nemojte ga sada ostaviti predugo vani." "Neću", rekla je Kitty. "Hvala vam." Ţena se nije pomaknula. "Pitala sam se moţete li mi platiti za posljednji tjedan i za ono što sam u ponedjeljak ostala tijekom noći. I ja moram plaćati račune, znate." Kitty je otišla u spavaću sobu i vratila se s novčanicom od dvadeset dolara. Tutnula ju je ţeni u ruku. "Hoće li to biti dovoljno za sada?"

213

"Pretpostavljam da će morati biti. Ne precjenjujem svoje usluge, shvatite, ali ţena ima pravo na poštenu plaću za svoj rad." "Ne brinite, dobit ćete svoj novac. Isplate naših dividenda ovoga mjeseca stiţu malo kasnije." Ţena ju je nepovjerljivo pogledala i napustila kuću. Kitty je bila ukočena od bijesa. Udarila je šakom po zraku. "Stara krava! Ponizila me." "A stiţu li neke dividende?" "Ništa ne stiţe. Moram prodati svoj nakit. A čuvala sam ga za kišne dane." "Ovo izgleda kao vlaţno ljeto." "Što ste vi, prizivač kiše?" Krenula je prema meni, pjevušeći neku staru pjesmu o tome što se radi na kišni dan. Njene grudi njeţno su me gurnule. "Učinila bih mnogo za svakog muškarca koji bi mi pomogao pronaći Leov novac." Sada je namjerno bila provokativna, ali naš je trenutak prošao. "Hoćete li mi, naprimjer, reći istinu?" "O čemu?" "O Royu Fablonu. Je li ga Leo ubio?" Nakon duge pauze za koje je razmišljala, rekla je: "Nije htio. To je bila nesreća. Posvađali su se oko - nečega." "Nečega?" "Ako baš morate znati, oko kćeri Roya Fablona. Što je Leo bio stariji, to se više palio na mlade djevojke. To je bilo tako poniţavajuće. Moţda nisam trebala napraviti to što sam napravila, ali dojavila sam gospođi Fablon kako Leo pregovara o djevojci s Fablonom." "Rekli ste gospođi Fablon?" "Točno. Djelovala sam u samoobrani. A usput sam curi činila uslugu. Gospođa Fablon je muţa vratila na pravi put i on je Leu rekao da nema ništa od dogovora." "Ne razumijem zašto odmah nije odbio."

214

"Dugovao je Leu mnogo novca, a to je bilo baš ono što je Leo ţelio. Osim toga, Fablon se pretvarao da ne zna što taj dogovor znači. Razumijete li na što mislim?" "Znam što mislite." "Kao da je Leo bio filantrop ili takvo što. Prodao bi i bolesnu krv vlastite majke za deset dolara i uzeo kauciju za bocu, eto, to bi Leo napravio. Navodno je djevojku htio poslati u školu u Švicarsku, da poboljša njezino obrazovanje. A Fablon je mislio kako bi to bilo sjajno, sve dok njegova ţena to sve nije rastjerala. Iskreno, mislim da je Fablon mrzio djevojku." "A ja sam mislio da je bio lud za njom." "Ponekad nema razlike između ljubavi i mrţnje. Pitajte mene, ja sam stručnjak. Fablon se navodno okrenuo protiv nje kada je ostala trudna s nekim tipom i napravio je sve što je mogao da je makne od njega." "Tko je on bio?" "Ne znam. Gospođa Fablon također nije znala, ili mi nije ţeljela reći. U svakom slučaju, Fablon je te večeri došao u ladanjsku kuću i rekao da čitav dogovor otpada. Leo i on gadno su se potukli i Fablon je izvukao deblji kraj. Leo je nekad bio strašan na šakama, čak i kada je bio bolestan. Fablon je oteturao iz kuće u lošem stanju. Putem se izgubio u mraku, pao u bazen i utopio se." "Jeste li ga vidjeli?" "Cervantes ga je vidio." "Onda je morao lagati. Prema kemijskom nalazu, Fablon se utopio u slanoj vodi. U bazenu je voda slatka." "Moţda sada jest. Ali tada je bila slana. Valjda znam. Plivala sam u njoj svaki dan tijekom ta dva tjedna." Njezin glas oklijevao je sa sjećanjima. Moţda su došli kišni dani i morala je prodati svoj nakit. Ali provela je dva tjedna na suncu Teniskog kluba. "Što je Cervantes imao reći o tome, Kitty?" "On je pronašao Roya Fablona u bazenu te otišao i rekao Leu. To je bio ruţan prizor. Leo je prekršio uvjetnu jer je koristio

215

svoje šake. Kada se Fablon utopio, to je tehnički postalo ubojstvo. Cervantes je predloţio da bi tijelo mogao baciti u more i laţirati samoubojstvo. Već se prije ulizivao Leu, i to je bila njegova prilika da mu se dodvori do kraja. Kada smo sljedeći ili drugi dan napustili grad, poveli smo ga sa sobom. Umjesto da Fablonovu djevojčicu pošalje u Švicarsku, Leo je Cervantesa poslao na koledţ u Pariz, u Francusku. Rekla sam Leu da je poludio. Rekao je da je razlog njegove uspješnosti bio taj što je uvijek gledao nekoliko godina unaprijed. Imao je planove za Cervantesa, rekao je, i znao je da mu moţe vjerovati, nakon svega što je učinio oko Fablona. To je bio jedini put da je pogriješio. Čim se Leo zadnji put razbolio, Cervantes mu je okrenuo leđa." Glas joj je postao dublji. "To je smiješno. Svi su ga se bojali, uključujući i mene. Bio je velika zvjerka. Ali čim se zbilja razbolio, postao je nula od čovjeka. Jeftina varalica poput Cervantesa mogla mu je odnijeti sve što je imao." "Barem je došlo do promjene. Kako se Cervantes domogao novca?" "Leo mu ga je predao, dio po dio, tijekom tri-četiri godine. Cervantes je dobio nekakav posao u vladi i mogao je prelaziti granicu bez pretraţivanja. Sakrio je novac negdje izvan zemlje, moţda u Švicarskoj, najednom od brojnih bankovnih računa." Nisam mislio da je novac u Švicarskoj. Postojali su i brojni bankovni računi u Panami. "O čemu razmišljate?" "Pitam se", rekao sam, "je li gospođa Fablon ucjenjivala Lea zbog ubojstva svog muţa." "Ucjenjivala ga je. Došla ga je vidjeti u Vegas nakon što je tijelo pronađeno. Rekla mu je da ga je zaštitila u istrazi i da je najmanje što moţe napraviti za nju malo joj pomoći. Mrzio je to, ali vjerujem da joj je redovito slao isplate sve od onda." Zastala je i oštro me pogledala. "Rekla sam vam sve što znam o Fablonovima. Hoćete li mi pomoći da uđem u trag tom novcu?"

216

"Ne kaţem da neću. Sada imam drugog klijenta, i dva ubojstva koja moram riješiti." "U tome nema zarade, je li tako?" "U ţivotu novac nije jedina stvar." "Tako sam i ja nekada mislila, sve do ovoga trenutka. Što ste vi, neki dobročinitelj ili što?" "Ne bih tako rekao. Samo radim i trudim se nikome ne nanositi zlo." Zbunjeno me pogledala. "Ne razumijem vas, Archer. Koji je vaš stav?" "Volim ljude i pokušavam im stajati na usluzi." "I to vam obogaćuje ţivot?" "Čini ţivot mogućim, u svakom slučaju. Pokušajte jednom." "Jesam", rekla je, "s Harryjem. Ali on nije imao što treba. Uvijek zaglavim sa slabićima i bogaljima." Slegnula je ramenima. "Bolje da sada vidim kako je Leo." On je strpljivo čekao u sjeni od ispresijecanih linija koju je na njega bacao zaslon s konstrukcijom od rešetaka. Košulja i hlače visjele su na njegovom mlohavom tijelu. Trepnuo je prema meni kada smo mu prišli, kao da sam ga planirao udariti. "Ovo je moj novi dečko", Kitty je rekla veselo. "On će pronaći novac i povesti me na put oko svijeta. A ţeliš li znati što će se dogoditi tebi, ti siroti stari klaunu? Stavit ćemo te u Okruţnu bolnicu. I nitko ti nikada neće doći u posjet." Izašao sam. 30 Odvezao sam se natrag u Los Angeles. Za sumraka sam se zaustavio na večeri i završio put do Monteviste već po mraku. Vera je otvorila vrata Jamiesonove kuće. Nosila je svoj izblijedjeli kimono, i crnu kosu raspuštenu po ramenima. Nije bilo tako kasno. Činilo se da se domaćinstvo tiho raspadalo u komade. "On je vani u gostinjskoj kući", rekla je, "s njom." Činilo se da se Vera gnuša i same pomisli na drugu ţenu u kući.

217

Gostinjska kuća bila je kućica s bijelim krovom u straţnjem dijelu vrta. Svjetlost se prolijevala s njezinih roletama poluzakrivenih prozora, oţivljavajući dnevne boje cvjetnog vrta oko nje. Slatki nedefinirani mirisi strujili su zrakom. Izgledalo je kao mjesto za idilu umjesto za nastavak tragedije. Ţivot je bio kratak i sladak, pomislio sam, sladak i kratak. Peter je povikao: "Tko je?" Rekao sam mu pa je otvorio vrata. Na sebi je imao ogroman sivi pulover i bijelu košulju s otkopčanim ovratnikom koji je otkrivao mlohave naslage njegova vrata. U njegovom je oku bio prilično čudan sjaj. Mogla je to biti puka nevina sreća, a mogla je biti euforija. Imao sam drukčije sumnje oko djevojke u svijetloj sobi punoj namještaja presvučenog bijelim pamučnim platnom. Sjedila je ispod svjetiljke s knjigom na svom koljenu, savršeno smirena i još uvijek u crnoj haljini. Kimnula mi je, i to je bilo sve. "Uđite, slobodno." "Vi izađite." Zakoračio je van, ostavljajući vrata djelomično otvorenima. Bila je topla noć za mjesec svibanj, i bez daška vjetra. "Što je, gospodine Archer? Mrzim je ostavljati." "Čak i na minutu?" "Čak i na minutu", rekao je s nekom vrstom ponosa. "Imam neka saznanja o kojima bih htio izvijestiti, o smrti njenog oca. Sumnjam da će htjeti čuti ono što imam za reći. On nije bio samoubojica. Moţda je umro nesretnim slučajem." "Mislim da će i Ginny htjeti čuti o tome." Nevoljko sam ušao unutra i ispričao svoju priču, lagano pročišćenu od nezgodnih detalja. Ginny ju je primila smirenije nego Peter. On je lupkao stopalom u nervoznom ritmu, kao da je neki nekontrolirani dio njega ţelio pobjeći, čak i iz sobe u kojoj se nalazila Ginny. Rekao sam joj: "Ţao mi je što sam morao iskopati sve ovo i ponovno vas suočiti s time. Imali ste mnogo toga što ste morali probaviti u zadnje vrijeme."

218

"U redu je. Sada je gotovo." Nadao sam se da je gotovo. Njena mirnoća me smetala. Bila je mirna poput beţivotnog kipa. "Ţelite li da poduzmem nešto u vezi gospodina Ketchela?" Peter je čekao njen odgovor. Ona je malo podigla ruke i spustila ih natrag na svoju knjigu. "Koju bi to svrhu imalo? Kaţete da je on bolestan starac, jedva nešto više od biljke. To je kao jedna od zasluţenih Danteovih kazni. Velik, nasilan čovjek pretvara se u bespomoćnog bogalja." Oklijevala je. "Jesu li se on i moj otac posvađali zbog mene?" "To je bio glavni razlog." "Ne razumijem", rekao je Peter. Okrenula se prema njemu. "Gospodin Ketchel mi se napadno udvarao." "I ti još uvijek ne ţeliš da bude kaţnjen?" "Zašto bih? To je bilo prije mnogo godina. Čak više nisam ista osoba", dodala je bez osmijeha. "Jeste li znali da se u potpunosti promijenimo, u kemijskom smislu, svakih sedam godina?" Činilo se da pronalazi utjehu u toj misli. "Ti si anđeo", rekao je. Ali nije joj se pribliţio niti je dodirnuo. "Postoji i daljnja mogućnost", rekao sam. "Ketchel-Spillman moţda ipak nije odgovoran za smrt vašeg oca. Netko ga je drugi mogao zateći kako ošamućen luta klubom i namjerno ga utopiti u bazenu." "Tko bi to učinio?" rekla je. "Vaš pokojni muţ. Imam neke nove informacije o njemu, usput. Bio je Panamac koji je završio vrlo visoke škole - " Prekinula me: "To znam. Profesor Tappinger me posjetio danas popodne. Rekao mi je sve o Francisu. Siroti Francis", rekla je odsutno. "Sada vidim da nije bio potpuno pri zdravoj pameti, ali nisam bila ni ja kada sam se dala navući na njega. Ali koji bi razumljiv razlog mogao imati da povrijedi Roya? Ja ga u tim danima nisam čak niti poznavala."

219

"Moţda ga je utopio kako bi se pribliţio Ketchelu. Ili je moţda vidio nekoga drugoga tko ga je utopio, ali je uvjerio Ketchela da je to bila njegova krivica." "Imate groznu maštu, gospodine Archer." "Imao ju je i vaš pokojni muţ." "Nije. Griješite o njemu. Francis nije bio takav." "Bojim se da ste poznavali samo jednu njegovu stranu. Francis Martel je bio izmišljeni lik. Je li vam profesor Tappinger rekao da je njegovo pravo ime bilo Pedro Domingo i da je bio kopile porijeklom iz slamova Paname? To je sve što znamo o pravom čovjeku, pravom ţivotu koji ga je natjerao u zamišljen ţivot s vama." "Ne ţelim razgovarati o tome." Obgrlila se kao da je osjetila laganu hladnoću stvarnosti kroz svoju crninu. "Molim vas, nemojmo razgovarati o Francisu." Peter je ustao sa svoje stolice. "Sasvim se slaţem. Sve je to sada prošlost. I razgovarali smo dovoljno za jednu večer, gospodine Archer." Otišao je do vrata i otvorio ih. Slatki noćni zrak preplavio je sobu. Ostao sam sjediti. "Mogu li vas upitati nešto nasamo, gospođice Fablon? Mogu li vas zvati gospođice?" "Valjda moţete. Nisam razmišljala o tome." "Neće još dugo biti gospođica Fablon." Peter je to rekao s budalastim neukusom. "Uskoro će biti gospođa Jamieson, kako je oduvijek i trebalo biti." Ginny je izgledala rezignirano i jako umorno. "Što me ţelite pitati?" rekla je blago. "To je osobno pitanje. Recite Peteru neka izađe na minutu." "Peter, čuo si čovjeka." Namrštio se i izašao, ostavljajući vrata širom otvorena. Čuo sam ga kako iskaljuje svoj bijes po vrtu. "Siroti, stari Peter", rekla je. "Ne znam što bih napravila bez njega. Ali isto tako ne znam što ću napraviti s njim." "Udati se za njega?"

220

"Čini se da nemam nikakvog drugog izbora. To zvuči cinično, zar ne? Nisam mislila tako. Ali ništa se trenutno ne čini osobito vrijednim." "Ne bi bilo pošteno da se udate za Petera osim ako vam zbilja nije stalo do njega." "Oh, stalo mi je do njega, više nego do ikoga. Uvijek mi je bilo stalo. Francis je bio samo epizoda u mom ţivotu." Ispod maske koju je nosila za svijet uhvatio sam tračak nezrelosti. Pitao sam se je li se uopće emotivno razvijala otkada joj je umro otac. Pomislio sam kako Ginny i Kitty, djevojke iz suprotnih krajeva istoga grada, ipak imaju poprilično toga zajedničkoga. Niti jedna od njih dvije nije sasvim preţivjela udes svoje ljepote. Ona ih je pretvorila u stvari, zombije u svijetu mrtve pustinje. "Vi i Peter nekada ste bili zajedno, rekao mi je." "To je istina. Veći dio srednje škole. Tada nije bio debeo", dodala je kao objašnjenje. "Jeste li bili ljubavnici?" Oči su joj potamnile, kao što ocean potamni kada ga prekriju oblaci. Po prvi put činilo se da sam dodirnuo njenu svijest o vlastitom ţivotu. Okrenula se tako da više nisam mogao gledati u njene oči. "Ne vidim da je to vaţno." To je značilo da jesu. "Jeste li s njim ostali trudni?" "Ako vam odgovorim", rekla je još uvijek me ne gledajući, "hoćete li obećati da više nikada nećete ponoviti moj odgovor? Nikome, čak niti Peteru?" "U redu." "Onda ću vam reći. Ostala sam trudna kada sam bila brucošica na koledţu. Nisam rekla Peteru. Bio je tako mlad, tako nezreo za svoju dob. Nisam ga htjela preplašiti. Nisam rekla nikome, osim Royu, i napokon majci. Ali čak ni oni nisu znali tko je otac. Nisam imala nikakvu ţelju da me ispišu iz škole i odvedu u jedan od onih groznih domova za majke tinejdţerke. Roy je bio jako razočaran, zbog djeteta, ali posudio je tisuću dolara i odveo me u Tijuanu. Tamo mi je platio de luxe pobačaj,

221

zajedno s doktorima i sestrom i higijenskim uvjetima. Ali nakon toga činilo se kako misli da mu nešto dugujem." Glas joj je bio bezbojan. Mogla je pričati i o shoppingu na nekom putovanju. No, upravo je njena ravnodušnost odavala traumu koja je njene osjećaje drţala prigušenima. Bez mnogo znatiţelje upitala je: "Kako ste saznali za moju trudnoću? Mislila sam da nitko ne zna." "Nije vaţno kako sam saznao." "Ali rekla sam Royu i majci." "A oni su mrtvi." Jedva vidljiv drhtaj prošao je kroz nju. Polako, kao da se bori protiv fizičkog otpora, okrenula je glavu i pogledala u moje lice. "Mislite da su ubijeni zato što su znali za moju trudnoću?" "Moguće je." "A što je s Francisovom smrću?" "Nemam teoriju, gospođice Fablon. Još uvijek tapkam u mraku. Imate li vi kakvih ideja?" Zanijekala je glavom. Njena se svijetla kosa zanjihala, dodirujući joj blijede obraze narcističkom dragošću. Peter je nestrpljivo rekao s vrata: "Mogu li sada ući?" "Ne, ne moţeš. Idi i ostavi me na miru." Ustala je, što je bio ujedno i poziv za moj odlazak. "Ali ti ne bi smjela biti sama", rekao je Peter. "Dr. Sylvester mi je rekao - " "Dr. Sylvester je stara baba, a ti si isti kao i on. Idi. Ako ne odeš, večeras ću se iseliti." Peter se povukao i ja sam ga slijedio. Zatvorila je i zaključala vrata iza nas. Kada smo odmakli o kuće, Peter se okomio na mene: "Što ste joj rekli?" "Ništa, zaista." "Morali ste joj nešto reći kada ste izazvali takvu reakciju." "Postavio sam joj nekoliko pitanja." "O čemu?" "Molila me da vam ne kaţem."

222

"Ona je vas molila da ne kaţete meni?" Unio mi se u lice. Nisam ga mogao dobro vidjeti. Zvučao je divljački, ljutito i ratoborno. "Pobrkali ste uloge, čini mi se. Vi ste moj zaposlenik. Ginny je moja zaručnica." "Ona je neka vrsta instant zaručnice, zar ne?" Moţda to nisam trebao reći. Peter me nazvao prljavim primitivcem i zamahnuo prema meni. Prekasno sam vidio kako njegova šaka stiţe iz mraka da bih je mogao lako izbjeći. Pomaknuo sam glavu i uspio umanjiti snagu njegovog udarca. Nisam mu uzvratio, ali pripremio sam ruke da se obranim od sljedećeg udarca u slučaju da se odluči na to. Nije, barem ne fizički. "Idite", rekao je plačljivim glasom. "Završili smo. Vi ste ovdje završili." 31 Za mene je ostaviti slučaj neriješenim predstavljalo pravu duševnu patnju. Vratio sam se u svoj stan u zapadnom dijelu Los Angelesa i napio do stanja umjerene omamljenosti. Čak niti tada nisam uspio dobro odspavati. Probudio sam se usred noći. Škrapanje kiše po prozoru zvučalo je kao šuštanje celofana. Viski je ispario i ja sam se zatekao usred napada panike: sredovječni muškarac leţi sam u mraku dok ţivot pokraj njega juri kao promet na autocesti. Ustao sam kasno i izašao na doručak. Jutarnje novine nisu izvijestile o novim događanjima u mojim slučajevima. Otišao sam do svog ureda i čekao da se Peter predomisli i nazove me. Nisam ga zapravo trebao, rekao sam sebi. Još sam uvijek imao nešto njegovog novca. Čak i bez njega, i čak bez njegove podrške u Montevisti, mogao sam nastaviti raditi s Perlbergom na Martelovom ubojstvu. Ali iz nekog vaţnog razloga ţelio sam da me on ponovno unajmi. Mislim da sam u svojoj noćnoj usamljenosti stvorio lik zamišljenog sina, sirotog debelog budalastog sina koji je svoju tugu jeo umjesto pio.

223

Sunce je spalilo jutarnju maglu i isušilo pločnike. Moja se depresija podizala ipak nešto sporije. Pregledao sam poštu u potrazi za nekim znakom koji bi mi dao nadu. Omotnica iz Španjolske, koja je izgledala zanimljivo, imala je na poštanskim markama slike generala Franca i bila je adresirana na senora Lew Archera. U pismu je stajalo: "Cordiales Saludos: ovo vam šaljemo iz daleke Španjolske da bismo privukli vašu paţnju na našu novu liniju namještaja Fiseta s autentičnim španjolskim motivima uzbudljivim kao sama corrida, šarenim kao sam flamenco. Dođite i uvjerite se u bilo kojoj od boljih trgovina u Los Angelesu." Od silne bezvezne pošte, koja je odmah završila u smeću, najviše mi se svidio letak iz turističke zajednice Los Angelesa. Među atrakcijama grada spomenuti su plivanje, golf, tenis, kuglanje, skijanje na vodi, restorani, odlazak na predstave i u crkve, ali niti jedna riječ o kockanju. To je bio znak. Dok sam se još uvijek smiješio nad letkom, nazvao me kapetan Perlberg. "Jeste li zauzeti, Archer?" "Ne previše. Moj je klijent izgubio interes." "Šteta", rekao je vedro. "Moţete nam obojici učiniti uslugu. Kako bi vam se činilo da porazgovarate s Martelovom starom gospođom?" "Njegovom majkom?" "To sam rekao. Sletjela je jutros iz Paname i urla na nas da joj predamo sinovo tijelo i da joj pruţimo neke informacije. Vi znate više od mene o pozadini ovog slučaja pa sam pomislio: kada biste bili voljni porazgovarati s njom o tome, mogli biste nas spasiti od međunarodnog incidenta." "Gdje je ona sada?" "Uzela je apartman u hotelu Beverly Hills. Ovoga trenutka spava, ali očekuje vas rano popodne, recimo oko dva i petnaest? Ona će vam biti izvrstan klijent." "Tko će mi platiti?" "Ona. Ţena je puna para."

224

"Mislio sam da umire od gladi." "Mislili ste pogrešno", rekao je Perlberg. "Generalni konzul mi je rekao da se udala za potpredsjednika banke u Panama Cityju."

225

"Kako se on zove?" "Rosales. Ricardo Rosales." Bilo je to ime potpredsjednika banke u Novoj Granadi koji je napisao pismo Marietti u kojoj je obavještava da više neće dobivati novac. "Bit će mi zadovoljstvo posjetiti gospođu Rosales." Nazvao sam profesora Allanu Boscha na koledţ u Los Angelesu. Bosch je rekao da će rado ručati sa mnom i izvijestiti me o Pedru Domingu, ali još je uvijek imao problem s vremenom. "Mogu doći k vama, profesore. Imate li restoran na koledţu?" "Imamo tri mjesta na kojima se nešto moţe pojesti", rekao je. "Kafeterija, Pakao i Top of the North. Usput, promijenili smo ime u Kalifornija drţavni." "Pakao zvuči zanimljivo." "Manje je zanimljivo nego što zvuči. Zapravo je to samo automat. Zašto se ne bismo našli u Top of the Northu? To je na vrhu North Halla." Koledţ se nalazio na istočnoj granici grada. Odvezao sam se autocestom od Hollywooda do San Bernardina, gdje sam izašao na istočnom izlazu. Koledţ je izgledao kao otrgnut komad brda natrpan zgradama. Parkirnih mjesta bilo je premalo. Napokon sam se parkirao na mjestu za profesore i odvezao dizalom do šestog kata, do Top of the Northa. Profesor Bosch bio je muškarac mladolikog izgleda u tridesetim godinama, dovoljno visok da igra centar u košarkaškom timu. Imao je pognuto drţanje tipično za visokog čovjeka i širom otvorene oči. Govor mu je bio jasan i oštar, s naglaskom sa Srednjeg Zapada. "Iznenađen sam što ste stigli na vrijeme. Imali ste dosta za voziti. Rezervirao sam nam mjesto pokraj prozora." Poveo me do stola na istočnoj strani velike prostorije u kojoj je sve brujalo. Kroz prozor se pruţao pogled prema Pasadeni i planinama.

226

"Ţelite da vam kaţem što znam o Pedru Domingu", rekao je Bosch dok smo jeli juhu od luka. "Da. Zanimaju me on i njegovi rođaci. Profesor Tappinger je rekao da mu je majka bila noćna djevojka. To je panamski ekvivalent za prostitutku, zar ne?" "Mislim da da." Bosch je prebacio svoju teţinu na stolici i pogledao me postrance preko stola. "Prije nego nastavimo, zašto Pedrovo ubojstvo nije spomenuto u jučerašnjim novinama?" "Bilo je. Nije li vam Tappinger spomenuo da je koristio laţno ime?" "Moţda i jest, ne sjećam se. Obojica smo se uzbudili, i neko smo vrijeme tapkali u mraku." Pogled mu je bio uperen u moje lice. "Koje je ime koristio?" "Francis Martel." "To je interesantno." Bosch mi nije rekao zašto. "Vidio sam izvještaj o toj pucnjavi. Zar nije pisalo da je to bilo ubojstvo iz obračuna neke bande?" "Tako je trebalo biti." "Zvučite sumnjičavo." "Sve više i više postajem takav." Bosch je prestao jesti. Više nije pokazivao daljnji interes za svoju juhu. Kada je stigao njegov odrezak, pedantno ga je nasjeckao na male komadiće koje nije pojeo. "Čini se da postavljam većinu pitanja", rekao je. "Bio sam zainteresiran za Pedra Dominga. Imao je dobar mozak, malo nesređen, ali definitivno briljantan. Imao je i mnogo ţivota." "Sada ga više nema." "Zašto je koristio laţno ime?" "Ukrao je hrpu novca i nije htio biti uhvaćen. Osim toga, htio je impresionirati djevojku koja je ludovala za Francuzima. Predstavio se kao francuski aristokrat Francis Martel. Zvuči bolje nego Pedro Domingo, osobito u juţnoj Kaliforniji." "Također je gotovo autentično", tiho je rekao Bosch. "Autentično?"

227

"Autentično barem što se rodoslovlja tiče. Pedrov djed, otac njegove majke, zvao se Martel. Moţda nije bio aristokrat u potpunosti, ali je bio obrazovani Pariţanin. Došao je iz Francuske kao mladi inţenjer s La Campagnie Universelle." "Ne znam francuski, profesore." "La Campagne Universelle du Canal Interoceanique de Panama je ime koje je De Lesseps dao svojoj kompaniji za izgradnju kanala - veliko ime za ogroman promašaj. Bankrotirala je negdje prije 1890. i djed Martel je izgubio svoj novac. Odlučio je ostati u Panami. Amaterski se bavio ornitologijom, i flora i fauna su ga intrigirale. Napokon se uklopio i postao više-manje kao domaći, i proveo svoju duboku starost s djevojkom u jednom od sela. Pedro je rekao da je ona potomak prvih cimarona, odbjeglih robova koji su se borili s Francisom Drakeom protiv Španjolaca. Tvrdio je da je preko nje zapravo izravni potomak Drakea - to bi objasnilo ime Francis - ali mislim da je tu rodoslovnu mreţu isplela njegova mašta. Pedro je bio prilično sklon maštanju." "Opasno je", rekao sam, "kada maštarije počneš provoditi u stvarnost." "Valjda je tako. U svakom slučaju, seljanka je bila Pedrova baka s majčine strane. Njegova majka i Pedro uzeli su njeno prezime, Domingo." "Tko je bio Pedrov otac?" "Nije znao. Pretpostavljam da nije znala ni njegova majka. Ţivjela je neorganiziranim ţivotom, da to blago kaţem. Ali odrţavala je na ţivotu djedovu tradiciju, čak dugo nakon što je starac umro. U svakom slučaju, u Panami postoji francuska tradicija. Pedrova ga je majka učila francuski zajedno sa španjolskim. Zajedno su čitali djedove knjige. Starac je bio vrlo načitan - njegova biblioteka obuhvaćala je sve od La Fontainea i Descartesa do Baudelairea - i Pedro je dobio solidno obrazovanje u francuskom. Moţete shvatiti zašto je bio opsjednut jezikom. Bio je dečko iz slama, s indijanskom i ropskom krvlju u svojim

228

venama kao i s francuskom. Njegova 'francuzičnost' bila je njegova jedina različitost, njegova jedina nada za različitošću." "Kako je moguće da sve to znate, profesore?" "Proveo sam neko vrijeme s mladićem. Mislio sam da obećaje, čak nevjerojatno mnogo, a on je bio gorljiv za razgovorom s nekim tko je poznavao Francusku. Tamo sam proveo godinu dana na stipendiranom putovanju." Bosch je dodao prezirnim tonom: "Osim toga, na mom satu naprednog pisanja na francuskom koristim kao metodu - što sam posudio od Tapsa - da moji studenti napišu esej, na francuskom, i objasne zašto studiraju jezik. Pedro je sastavio zadivljujuć esej o svom djedu i la gloire slavi Francuske. Dao sam mu pet plus, prvu peticu koju sam dao u nekoliko godina. To je moj izvor većine svega što sam vam ispričao." "Ne znam jezik", rekao sam, "ali svakako bih volio vidjeti taj sastavak." "Vratio sam ga Pedru. Rekao je da će ga poslati kući svojoj majci." "Kako se zvala, znate li?" "Secundina Domingo. Morala je biti druga kći svoje majke." "Sudeći po njenom prezimenu, nije se nikada udala." "Očito da nije. Ali bilo je muškaraca u njenom ţivotu." Bosch je suho dodao: "Jedne sam noći Pedru dao previše vina i ispričao mi je o američkim mornarima koji bi dolazili kući s njom. To je bilo za vrijeme rata, kada je bio još prilično mlad. On i njegova majka imali su samo jednu sobu, i samo je jedan krevet bio u sobi. Morao je čekati vani kada je imala posjetitelje. Ponekad je na terasi proveo i čitavu noć. Bio je odan svojoj majci, i mislim da ga je to iskustvo gurnulo malo preko granice. Te noći o kojoj pričam, kada se napio mog vin ordinairea, ušao je u divlji govor o tome kako je njegova drţava ugnjetavano raskriţje svijeta i da je on bit njenog blata: bijelac, Indijanac, crnac. Činilo se da se poistovjetio s Crnim Kristom Nombre de Dios, što je poznati panamski religijski lik." "Imao je mesijanske iluzije?"

229

"Ako ih je imao, ja to ne bih znao. Nisam psihijatar. Mislim da je Pedro zapravo bio uništeni pjesnik, simbolička idealizirajuća duša koja je naslijedila previše problema. Priznajem da je imao vrlo čudne ideje, ali čak su i one imale nekog smisla. Panama je za njega bila više od drţave, više od zemljopisnog spoja Sjeverne i Juţne Amerike. Mislio je da predstavlja osnovnu povezanost između duše i tijela, glave i srca - i da su Angloamerikanci presjekli tu vezu." Dodao je: "I sada smo ga ubili." "Mi?" "Mi, Angloamerikanci." Poigravao se tamnim mesom koje se ohladilo na njegovom tanjuru. Pogledao sam vani prema planinama. Iznad njih motor zrakoplova ostavio je bijelu ranu na nebu. Stvarao sam sliku o Allanu Boschu koja mi se sviđala. Razlikovao se od starijih tipova poput Tappingera koji je bio zaokupljen samo sobom i svojim poslom do te mjere da je postao društvenim ekscentrikom. Bosch se općenito činio briţnim za svoje studente. Rekao sam mu nešto o mom opaţanju. Slegnuo je ramenima kako bi umanjio zadovoljstvo zbog mog komplimenta. "Ja sam učitelj. Ne bih ţelio biti ništa drugo." Nakon stanke, koja je bila protkana bukom studenata oko nas, rekao je: "Teško sam primio kada je Pedro morao otići odavde. Bio je najzanimljiviji student kojeg sam ikada imao ovdje u Illinoisu. Radio sam samo na dva mjesta." "Vaš prijatelj Tappinger je rekao da ga traţi Ministarstvo pravosuđa." "Da. Pedro je u zemlju ušao ilegalno. Morao je otići iz Long Beacha i onda je morao otići i odavde, uvijek korak ispred onih iz imigracijske. Zapravo, ja sam mu dojavio da se raspituju o njemu. Ne sramim se toga", rekao je s poluosmijehom. "Neću vas prijaviti, dr. Bosch."

230

Njegov se osmijeh nakrivio i postao obramben. "Bojim se da nisam doktor. Nisam poloţio još neke ispite ovdje u Illinoisu. Mogao bih opet pokušati, mislim, ali nema mnogo svrhe." "Zašto?" "Taps je otišao. Ja sam bio jedan od njegovih posebnih štićenika i naslijedio sam određenu količinu njegove zle sreće. Ono što se dogodilo njemu samo je odmoglo mom moralu. Mislio sam, ako se to moţe dogoditi jednom od najusavršenijih znanstvenika na mom polju, moţe se desiti svakome." "Što mu se dogodilo u Illinoisu?" Bosch je zašutio, čvrsto stisnutih usana. Čekao sam, pa sam promijenio kut pristupa: "Je li on još uvijek vodeći znanstvenik na vašem polju?" "Bio bi da je imao poštenu priliku. Ali nema dovoljno vremena za svoj posao, i to ga izluđuje. Kada se dijele nagrade, njega preskoče. Ne moţe dobiti unapređenje čak niti u trećerazrednoj školi poput Monteviste." "Zašto ne?" "Valjda im se ne sviđa kako se češlja." "Hi kako se češlja njegova ţena?" "Pretpostavljam da i ona ima nešto s tim. Ali iskreno me ne zanima pretresanje fakultetskih tračeva. Mi bismo trebali razgovarati o Pedru Domingu, alias Cervantesu. Ako imate još kakvih pitanja o njemu, bit će mi drago pomoći. Inače - " "Odakle mu ime Cervantes?" "Ja sam mu ga predloţio one noći kada je otišao. Uvijek mi se činio kao donkihotovski tip." Pomislio sam, samo nisam ništa rekao, da se riječ više odnosila na samog Boscha. "A jeste li ga vi poslali na studij kod Tappingera?" "Nisam. Moţda sam mu spomenuo Tapsa jednom ili dvaput. Ali Pedro je u Montevistu otišao zbog djevojke. Bila je brucošica, navodno vrlo nadarena za jezike - " "Tko je to rekao?"

231

"Taps osobno, zapravo sam i ja razgovarao s njom. Doveo ju je na naš proljetni umjetnički festival. Postavili smo Sartreovu dramu Bez izlaza, a ona nikada ranije nije gledala suvremenu dramu na francuskom jeziku. Pedro je bio tamo i doslovce se zaljubio u nju na prvi pogled." "Kako to znate?" "Rekao mi je. Zapravo mi je pokazao neke sonete koje je napisao o njoj i o njenoj idealnoj ljepoti. Bila je ljupko stvorenje, jedna od onih čistih, blijedih plavuša, i vrlo mlada, ne više od šesnaest ili sedamnaest godina." "Više nije tako mlada i nije tako čista, ali još je uvijek ljupko stvorenje." Spustio je svoju vilicu uz zvuk koji se stopio s neprestanom grajom u prostoriji. "Nemojte mi reći da je poznajete." "Ona je Pedrova udovica. Vjenčali su se prošle subote." "Ne razumijem." "Ako bih vam ispričao o tome, samo biste se osjećali još gore. On je prije sedam godina odlučio da će se oţeniti njome - moţda te večeri kada ju je vidio na predstavi. Je li joj te noći na bilo koji način moţda prišao, ili kasnije?" Bosch je razmislio o pitanju. "Prilično sam siguran da nije. Zapravo sam posve siguran. To je bila jedna od onih tajnih strasti do koje latino muškarci strašno drţe." "Poput Dantea i Beatrice." Pogledao me pomalo iznenađeno. "Čitali ste Dantea, je li?" "Pročitao sam ga. Ali moram priznati da sam citirao drugoga svjedoka. Ona je rekla da je Pedro pratio djevojku očima kao što je Dante pratio Beatrice." "Tko je to rekao? "Bess Tappinger. Znate li je?" "Naravno. Moţete reći da je autoritet za Dantea i Beatrice." "Stvarno?" "Ne mislim to sasvim ozbiljno, gospodine Archer. Ali Bess i Taps igrali su usporedive uloge u svoje vrijeme: intelektualac i

232

ideal djevojačke ljepote. Imali su krasan platonski odnos koji se odvijao prije nego su - prije nego ih je sustigao stvarni ţivot." "Moţete li biti malo jasniji? Zanima me ta ţena." "Bess?" "Oboje Tappingera. Kako to mislite da ih je sustigao stvarni ţivot?" Proučavao je moje lice, kao da je ţelio pročitati moje namjere. "Pretpostavljam da nema nikakvog zla ako vam kaţem. Praktično svi u Udruţenju modernog jezika znaju tu priču. Bess je bila na drugoj godini francuskog u Illinoisu, a Taps je bio mladi profesor u usponu. Njih dvoje imali su platonsku vezu. Bili su kao Adam i Eva prije pada. Ili Heloise i Abelard. Ovo moţda zvuči kao romantično pretjerivanje, ali nije. Bilo je tako. Onda je stvarni ţivot promilio svoju ruţnu glavu, kao što rekoh. Bess je ostala trudna. Taps se oţenio njome, naravno, ali čitava stvar je nespretno obavljena. Sveučilište u Illinoisu tada je bilo vrlo puritansko. Da stvar bude još gora, pomoćnica dekana bila je zaljubljena u Tapsa, i zbilja ga je proganjala. To su činili i Bessini roditelji; bili su burţoaski tipovi iz Oak Parka. Rezultat svega bilo je da su ga otpustili zbog moralne nevaljanosti i poslali ga u propast." "I tamo je otada?" Bosch je kimnuo. "Dvanaest godina. To je dugo razdoblje za plaćanje male pogreške, koja je zapravo vrlo uobičajena. Učitelji se sve vrijeme ţene svojim studenticama, sa ili bez prijetnje pištoljem. Taps je prošao surovo, po mom mišljenju, i to mu je uništilo ţivot. Ali odlutali smo jako daleko, gospodine Archer." Mladić je pogledao na svoj ručni sat. "Pola jedan je, a imam sastanak sa studentom." "Otkaţite ga i pođite sa mnom. Ja imam zanimljiviji sastanak." "Oh? S kim?" "Pedrovom majkom." "Šalite se."

233

"Gotovo bih volio da je tako. Jutros je doletjela iz Paname i odsjela u hotelu Beverly Hills. Moţda ću trebati prevoditelja. Što kaţete na to?" "Naravno. Bolje da pođemo odvojeno da me ne morate voziti natrag." 32 Bosch i ja sastali smo se pred hotelskom recepcijom. Kasnio sam nekoliko minuta na sastanak i recepcionar nam je rekao da odmah pođemo gore. Ţena koja nas je pustila u dnevnu sobu apartmana imala je pedesetak godina, još je uvijek bila zgodna usprkos zlatnim zubima i podočnjacima koji su izgledali kao krateri. Bila je u potpunosti odjevena u crno. Trag mošusovog parfema lebdio je oko nje dajući joj auru izgorjelog seksa. "Senora Rosales?" "Da." "Ja sam privatni istraţitelj Lew Archer. Moj španjolski nije tako dobar. Nadam se da govorite engleski." "Da. Govorim engleski." Ispitivački je pogledala mladog muškarca pokraj mene. "Ovo je profesor Bosch", rekao sam. "Bio je prijatelj vašeg sina." U neočekivanoj emotivnoj gesti, više gladno nego gostoljubivo, svakom je od nas pruţila ruku i odvukla nas kroz sobu da bi nas posjela svakog s jedne strane. Njene ruke pripadale su radničkoj klasi, grube i s uklesanom neiskorjenjivom prljavštinom. Engleski joj je bio dobar, ali ukočen, kao da je previše radila na njemu. "Pedro mi je pričao o vama, profesore Bosch. Bili ste dobri prema njemu, i ja sam vam zahvalna." "Bio je najbolji student kojega sam ikada imao. Ţao mi je zbog njegove smrti."

234

"Da, to je velik gubitak. Bio bi jedan od naših velikana." Okrenula se prema meni. "Kada će mi predati njegovo tijelo za pokop?" "Za dan ili dva. Vaš konzul će srediti da ga prebace kući. Zaista niste trebali dolaziti ovamo." "Tako kaţe i moj muţ. Rekao je da bih se trebala drţati podalje od ove zemlje, da će me uhititi i uzeti mi sav novac. Ali kako to mogu napraviti? Ja sam građanka Paname i to je bio moj sin. Novac koji mi je Pedro dao pripada nama." Govorila je s nekom vrstom upitnog inata. "Vama i vašem muţu?" "Da, naravno." "Jeste li dugo u braku?" "Dva mjeseca. Malo dulje od dva mjeseca. Pedro je bio zadovoljan mojim brakom. Dao nam je vjenčani poklon, vilu u La Cresti. Pedro i senor Rosales, moj muţ, bili su dobri prijatelji." Činilo se da pokušava opravdati svoj brak, kao da je sumnjala da postoji veza između njega i smrti njenoga sina. Nisam sumnjao da je to bio brak iz interesa. Kada se potpredsjednik banke u bilo kojoj zemlji oţeni sredovječnom ţenom nesigurnog podrijetla, tu mora biti neki čvrst poslovni razlog. "Jesu li bili poslovni partneri?" "Pedro i senor Rosales?" Navukla je masku gluposti i slegnula ramenima. "Ne znam ništa o poslu. Tim je čudnije što je moj sin bio tako uspješan u poslu, n 'est - ce pasi Razumio je kako funkcionira Bourse - vi to zovete Wall Street, je li tako? Štedio je novac i pametno ulagao", rekla je kao u nekoj ritmičnoj samohipnozi. Morala je ipak sumnjati u istinu, zato što je ubrzo dodala: "To nije istina, je li tako, da su Pedra ubili gangsteri?" "Ne znam je li to istina ili nije, senora. Ubojica je još na slobodi." Bosch se ubacio: "Kaţete da sumnjate da to nije bio gangsterski obračun."

235

Ţena se tješila time. "Naravno, moj sin nije imao nikakve veze s gangsterima. Bio je fin čovjek, sjajan čovjek. Da je po- ţivio, on bi postao naš ministar, moţda i naš predsjednik." Plela je mreţu od maštarija da prikrije bilo kakvu moguću istinu koja bi se mogla pomoliti. Nisam se osjećao spremnim za svađu sa ţenom u tuzi, ali sam rekao: "Jeste li poznavali Lea Spillmana?" "Koga?" "Lea Spillmana." "Ne. Tko je Leo Spillman?" "Kockar iz Las Vegasa. Vaš je sin bio njegov poslovni suradnik. Zar vam nikada nije spomenuo Spillmana?" Zanijekala je glavom. Nisam mogao vidjeti nikakvu naznaku da je lagala. Ali bilo je tuţnih dubina u njenim crnim očima, dubina ispod dubina, kao naslage povijesti starije od Inka. "Vjerujete da je Leo Spillman ubio mog sina, o tome se radi?" "Tako sam mislio sve do jučer. Pedro je pronevjerio mnogo Spillmanovog novca." "Pronevjerio?" obratila se Boschu. "Que esta diciendo?" Nevoljko joj je odgovorio: "Gospodin Archer misli da je vaš sin ukrao novac gospodina Spillmana. Ne znam ništa o tome." Njen dah je zašuštao kroz zlatne zube: "Esta diciendo mentiras. Pedro hizo su fortuna en Wall Street." "Ona kaţe da ste laţljivac", Bosch mije saopćio s pristojnim zadovoljstvom. "Hvala, shvatio sam poruku." Rekao sam joj: "Sve ovo ne spominjem radi zabave, senora. Ako ţelimo saznati što se dogodilo vašem sinu, onda moramo ući i u pitanje njegovog novca. Mislim da je ubijen zbog tog novca." "Ubila ga je njegova nova ţena?" rekla je povišenim tonom. "To je dobro pitanje. Odgovor je negativan, ali zanimaju me vaši razlozi za postavljanje tog pitanja." "Poznajem ţene, i poznajem svog sina. Bio je sposoban za veliku - uzvišenu ljubav. Takvi muškarci uvijek se daju lako zavesti od svojih ţena."

236

"Znate li sigurno da je Pedro bio zaveden?" "I sam je sumnjao u to. Pisao mi je o svom strahu da ga ţena koju ţeli oţeniti ne voli. Namjeravam razgovarati s tom ţenom." "To ne bi bila dobra ideja", rekao sam. "U zadnja četiri dana izgubila je i majku i muţa. Ostavite je na miru, senora." Uporno je ustrajavala. "Izgubila sam više nego ona. Ţelim razgovarati s njom. Dobro ću vam platiti da me odvedete k njoj." "Ţao mije. Ne mogu to napraviti." Naglo je ustala. "Onda tratite moje vrijeme." Krenula je prema vratima i drţala ih otvorenima sve dok nismo izašli. Bilo mi je drago što odlazimo. Saznao sam sve što sam mogao, stvarno sve što sam trebao, i nisam htio dio njenog "crnog novca" ili crnog oplakivanja koje je išlo s njime. "Bili ste prilično grubi s njom", Bosch mi je rekao u dizalu. "Meni se činila prilično nevinom i naivnom." "Moţe si to priuštiti. Vrlo je jasno da je njezin muţ glavni kotač u svemu. Zakvačio se za nju i njezin novac, a američka vlada nikada neće vidjeti niti peni od toga." "Ne razumijem. Što ste mislili kada ste rekli da je Pedro ubijen zbog svog novca? Sigurno ga nije ubila njegova majka." "Nije, i tko god da ga je ubio, vjerojatno nije bio svjestan činjenice da je on novac prebacio njoj." "To ostavlja širom otvorene mogućnosti. Zar ne?" Ali Allan Bosch je bio osjetljiv čovjek i moţda je naslutio smjer kojime su se kretale moje misli. Kada smo izašli iz dizala, pozdravio me i odjurio poput sprintera. "Nisam završio s vama, Allane." "Oh? Nisam bio od velike pomoći, bojim se. Mislio sam kako ćemo imati priliku razgovarati sa ţenom." "Imali smo svoju priliku. Odala je više nego što sam mislio. Sada ţelim još jednu priliku da porazgovaram s vama." Uveo sam ga u bar i uspio posjesti na unutarnji dio podstavljenog sjedala u separeu. Morao bi se popeti preko mene da pobjegne.

237

Naručio sam dva dţin tonika. Bosch je inzistirao da sam plati svoje piće. "Što je još ostalo o čemu moramo razgovarati?" rekao je prilično mrzovoljno. "O ljubavi i novcu. I profesoru Tappingeru i njegovoj velikoj pogrešci u Illinoisu. Što vi mislite, zbog čega on i nakon dvanaest godina nastavlja plaćati za nju?" "Nemam pojma." "On je valjda ne bi ponovio?" "Nisam sasvim siguran na što smjerate." Bosch se počeo češkati po straţnjoj strani glave. "Taps je sretno oţenjen. Ima troje djece." "Djeca nisu uvijek dovoljna za odvraćanje od afere. Zapravo, poznavao sam muškarce koji su se okrenuli protiv vlastite djece baš zato što su ih ona podsjećala da više nisu mladi. Što se pak Tappingerova braka tiče, on je blizu kritične točke. Bess je očajna ţena." "Gluposti. Bess je jako draga." "Ali ne njegova draga", rekao sam. "Pitam se je li on pronašao novu dragu među svojim studenticama." "Naravno da nije. On se ne zafrkava sa svojim studentima." "Jednom jest, rekli ste mi - " "Nisam trebao." "A to je obrazac ponašanja koji ima običaj ponavljati se. Imao sam nekih iskustava u svom poslu s muškarcima i ţenama koji ne mogu odrasti i ne mogu podnijeti činjenicu da stare. Oni se uporno pokušavaju obnoviti sa sve mlađim i mlađim partnerima." Usne mladog muškarca skupile su se od prijezira. "Sve to moţe biti istina. To nema nikakve veze s Tapsom, i iskreno tu temu drţim pomalo neukusnom." "Niti meni nije ugodna. Meni se Tappinger sviđa i dobro se odnosio prema meni. Ali ponekad se moramo suočiti s neugodnim činjenicama, čak i kada se tiču ljudi koje volimo."

238

"Vi ne baratate činjenicama. Jednostavno špekulirate na temelju nečega što se dogodilo prije dvanaest godina." "Jeste li sigurni da to ne traje još uvijek? Sedam godina ranije, kaţete mi, Tappinger je ovamo doveo studenticu druge godine da pogleda dramu. Jesu li i drugi studenti bili na zabavi?" "Mislim da nisu." "Je li uobičajeno da profesor vodi studenticu šezdeset ili sedamdeset milja dalje od njene kuće da vidi dramu?" "Moglo bi biti. Ne znam. U svakom slučaju, Bess je bila s njima." "Zašto mi to ranije niste rekli?" "Nisam shvatio da je to vaţno", rekao je s tračkom ironije. "Profesor Tappinger nije seksualni psihopat, znate. Njega nitko ne treba nadgledati dvadeset i četiri sata na dan." "Nadam se da ne treba. Kaţete da ste tada razgovarali s djevojkom. Je li imala što za reći o Tappingeru?" "Ne sjećam se. To je bilo davno." "Jeste li ih vidjeli zajedno?" "Da. Zapravo, njih je troje došlo k meni na večeru i onda smo svi zajedno otišli na predstavu." "Kako su se Tappinger i djevojka ponašali jedno prema drugom?" "Činilo se da među njima postoji uzajamna simpatija." Na trenutak mu je lice širom zabljesnulo - nečega se sjetio - a onda se ponovno zamračilo. Napola je ustao sa svoje stolice. "Gledajte ovako, ne znam na što ciljate - " "Naravno da znate na što ciljam. Jesu li se ponašali kao ljubavnici?" Bosch je odgovorio polako i oprezno: "Ne razumijem u potpunosti implikacije tog pitanja, gospodine Archer. I ne vidim njegovu vaţnost za sadašnjost. Napokon, to je bilo prije sedam godina." "Dogodila su se tri ubojstva u tih sedam godina, sva tri povezana s Ginny Fablon. Njen otac i majka i muţ - svi su bili ubijeni."

239

"Dragi Boţe, ne krivite valjda Tapsa?" "Prerano je za reći. Ali moţete biti sigurni da su ova pitanja vaţna. Jesu li bili ljubavnici?" "Činilo se da Bess vjeruje da jesu. Tada sam mislio da ona te stvari umišlja. Moţda ipak nije." "Recite mi što se dogodilo?" "Činilo se beznačajnim. Ustala je i izašla usred predstave. Svi smo sjedili zajedno: Bess je bila između mene i Tapsa, a djevojka s njegove druge strane: Bess je iznenada ustala i oteturala van u mrak. Slijedio sam je. Mislio sam da je moţda bolesna, zapravo je povratila svoju večeru na parkiralištu. Ali to je bila više psihička bolest nego fizička. Trabunjala je mnogo stvari o Tapsu i Fablonovoj i tome kako ga ona kvari - " "Ona je kvarila njega?" "Tako je tvrdila Bess. To je jedan od razloga zbog kojeg je nisam shvatio previše ozbiljno. Tada je bila već prilično trudna, a znate kako ţene u tom stanju ponekad postanu ludo ljubomorne. Ali moţda je bilo nečega u tome što je rekla. Napokon, Taps se zaljubio u Bess kada nije bila starija od te djevojke." Bosch je zadobio tamnocrvenu boju, kao čovjek koji se davi. "Osjećam se kao Juda zato što sam vam rekao sve ovo." "A što bi onda trebao bio Tappinger?" Bosch je srknuo svoje piće. "Vidim na što ciljate. On baš nije neka Kristova slika. Ipak, velik je korak između poigravanja s lijepom djevojkom do ubijanja njenih roditelja. To je nezamislivo." "Ubojstvo je obično takvo. Čak ga niti ubojica ne moţe zamisliti, ili ga ne bi počinio. Kada vas je Tappinger posjetio neki dan, u utorak popodne?" "U četiri sata. Najavio se i stigao je točno u sekundu." "Kada se najavio za razgovor s vama?" "Manje od sata prije nego je došao. Nazvao me i pitao kada ću mu moći biti na raspolaganju." "Odakle je nazvao?" "Nije rekao."

240

"U kakvom je psihičkom stanju bio kada je stigao?" "Zvučite kao drţavni tuţitelj, gospodine Archer. Ali niste, i mislim da vam neću odgovoriti na to pitanje, niti na bilo koje drugo. "Vaš prijatelj Pedro bio je nastrijeljen u Brentwoodu u utorak popodne. Vaš drugi prijatelj, Tappinger, napustio je Montevistu oko jedan sat. Između jedan i četiri imao je vremena i priliku obaviti ubojstvo i vratiti se k vama da si osigura alibi." "Alibi?" "Posjet vama iskoristio je da objasni zašto je otkazao svoje popodnevno predavanje i otputovao u Los Angeles. Zna li on baratati pištoljem?" Bosch mi nije htio odgovoriti. "Spomenuo je da je išao u vojnu školu", rekao sam, "što znači da je bio u nekom rodu. Zna li Tappinger koristiti pištolj?" "Bio je u pješaštvu." Bosch je objesio glavu, kao da je gomilanje dokaza upućivalo na njegovu krivicu. "Kada je Taps bio mladić od devetnaest ili dvadeset godina, sudjelovao je u oslobođenju Pariza. Nije bio - on nije beznačajan čovjek." "Nikada nisam rekao da jest. Kakvo je bilo njegovo psihičko stanje kada je došao k vama u utorak?" "Nisam stručnjak za psihička stanja. No, činio se vrlo napetim i nekako kao da mu je bilo neugodno. Naravno, nismo se vidjeli godinama. I upravo je sišao s autoceste. Ta San Berdoo autocesta je zbilja teška - " Sam je prekinuo okolišanje. "Taps se činio jako potresen, to ne mogu opovrgnuti. Praktično je histerizirao kada sam identificirao Pedra Dominga na slici i rekao mu osnovne činjenice o dečku." "Što je rekao?" "Nije rekao skoro ništa. Imao je, mogli biste to tako nazvati, napad smijeha. Činilo se kako misli da je sve to strašna šala." 33 Bess Tappinger došla je do vrata s trogodišnjim dječakom koji se drţao za njenu suknju. Na sebi je imala poderanu i

241

izblijedjelu pamučnu haljinu bez rukava, kao da se odjenula za ulogu napuštene ţene. Znoj je tekao niz njeno lice ispod komada tkanine kojeg je svezala oko glave. Kada je lice obrisala nadlakticom, mogao sam vidjeti kako znoj svjetluca pod njenim obrijanim pazuhom. "Zašto mi niste rekli da dolazite? Čistim kuću." "To vidim." "Hoćete li mi dati vremena da se otuširam? Sigurno izgledam grozno." "Zapravo izgledate dobro. Ali nisam došao zbog pogleda. Je li vaš muţ kod kuće?" "Ne. Nije." Njezin je glas bio prigušen. "Je li na koledţu?" "Ne znam. Nećete li ući? Skuhat ću nam kavu. I riješit ću se ovoga maloga. Danas još nije odspavao." Odvela je dijete koje je protestiralo. Kada se vratila, petnaest minuta kasnije, okupala se, presvukla haljinu i počešljala svoju tamnu gustu kosu. "Oprostite što ste čekali. Morala sam se očistiti. Kada god se osjećam loše, dobijem tu strast za čišćenjem." Sjela je na počivaljku pokraj mene i dala mi da pomirišem kako je čista. "Zbog čega se osjećate loše?" Odjednom, napućila je donju rumenu usnu. "Ne osjećam se raspoloţenom za razgovor o tome. Jučer sam htjela razgovarati, ali vi niste." Napadno je ustala i stala iznad mene, zgodna i još uvijek drhtava od iščekivanja, kao da bi je tijelo, koje ju je uvalilo u brak, sada nekako moglo izbaviti iz njega. "Vi se uopće ne ţelite zamarati sa mnom." "Baš suprotno, volio bih ovoga trenutka otići s vama u krevet." "Zašto to onda ne učinite?" Nije se pomaknula, ali činilo se da je njeno tijelo postalo samosvjesnije. "U kući je dijete, i muţ koji samo što se nije vratio s posla." "Tapsa ne bi bilo briga. Zapravo, mislim da on pokušava dovesti do toga."

242

"Zašto bi to činio?" "Volio bi vidjeti da se zaljubim u drugoga muškarca - nekoga tko bi me skinuo njemu s vrata. On je zaljubljen u drugu djevojku. Tako je već godinama." "Ginny Fablon." Kao da je to ime oslabilo njena koljena, ponovno je sjela pokraj mene. "Dakle, znate za nju? Koliko dugo već znate?" "Tek od danas." "Ja znam za to od početka." "Tako mi je bilo rečeno." Na brzinu me pogledala sa strane. "Jeste li razgovarali o tome s Tapsom?" "Nisam još. Upravo sam ručao s Allanom Boschom. Ispričao mi je o određenoj noći prije sedam godina kada ste on i vi i vaš muţ i Ginny zajedno otišli na predstavu." Kimnula je. "Bila je to Sartreova drama Bez izlaza. Je li vam rekao što sam vidjela?" "Ne. Ne vjerujem da je znao." "Tako je, nisam mu rekla. Nisam se mogla prisiliti da mu kaţem, ili bilo kome. A nakon nekog vremena stvar koju sam vidjela nije se više činila stvarnom. Nekako se stopila s mojim sjećanjem na predstavu, u kojoj se radilo o troje ljudi koji ţive u nekoj vrsti bezvremenskog psihološkog pakla. Sjedila sam pored Tapsa u polutami i čula ga kako ispušta lagane zvukove stenjanja, ili uzdisanja, gotovo kao da je bio povrijeđen. Pogledala sam, a ona je drţala svoju ruku na njegovom - njegovom bedru. Uzdisao je od zadovoljstva. Nisam mogla povjerovati u to, iako sam vidjela. Od toga mi je toliko pozlilo da sam morala otići odande. Allan Bosch je izašao za mnom. Ne sjećam se točno što sam mu rekla. Namjerno sam od tada izbjegavala susret s njim, od straha da bi me mogao ispitivati o Tapsu." "Čega ste se bojali?" "Ne znam. Da, zapravo, znam. Bojala sam se da će, ako ljudi saznaju da je iskvario djevojku, ili je bio iskvaren - bojala sam se

243

da će izgubiti posao i svaku priliku za posao. Vidjela sam što se dogodilo u Illinoisu, kada smo Taps i ja - " zastala je. "Ali vi ne znate o tome." "Allan Bosch mi je rekao." "Allan je strašan brbljivac." No, činilo se da joj je laknulo što mi ne mora sama pričati o tome. "Pretpostavljam da otada nosim nešto krivnje na svojoj duši. Gotovo sam osjećala da Ginny Fablon preuzima moju ulogu. Zbog toga je nisam mrzila ništa manje, ali jezik mi je bio zavezan. Mislim da sam posljednjih sedam godina provela skrivajući ljubavnu aferu mog muţa, čak i od sebe same. Ali nakon današnjeg dana prestat ću to činiti." "Što se danas dogodilo?" "Zapravo se dogodilo rano jutros, prije zore. Ona je nazvala ovamo. Spavao je u radnoj sobi, kao što čini već godinama, i tamo je preuzeo poziv. Slušala sam na drugom telefonu. Bila je u panici - hladnoj panici. Rekla je da je uhodite i da neće moći tako još dugo, pogotovo zato što ne zna što se događa. Onda ga je pitala je li on ubio njenog oca i majku. Rekao je da, naravno, nije: pitanje je bilo smiješno: koji bi on motiv imao za to? Rekla je zato što su znali za njeno dijete, i da je on bio otac." Bess je govorila vrlo brzo. Sada je zastala s prstima na usnama, slušajući što je upravo rekla. "Tko im je rekao, Bess?" "Ja. Drţala sam jezik za zubima sve do rujna prve godine. To ljeto kada se rodila moja beba, cura je nestala s vidika, mislila sam da smo je se riješili. Ali onda se opet pojavila na Cercle Francais. Taps ju je te noći odveo kući - mislim da ju je pokušavao drţati dalje od Cervantesa. Kada se vratio kući, posvađali smo se, kao što sam vam rekla. Imao je drskosti optuţiti me da sam zainteresirana za Cervantesa na isti način kao on za djevojku. Onda mi je rekao o pobačaju koji je djevojka morala obaviti. Ja sam bila kriva, samo zato što sam postojala. Valjda sam trebala pasti na koljena i plakati nad njenom sudbinom.

244

I plakala sam, s prekidima nekoliko tjedana. Onda to više nisam mogla podnijeti. Nazvala sam djevojčinog oca i rekla mu za Tapsa. On je nestao kroz dan ili dva i krivila sam sebe za njegovo samoubojstvo. Odlučila sam da više nikada neću progovoriti ni o čemu." Ponovno se činilo kao da sluša vlastite riječi. Njihovo značenje prodiralo je u njene oči i širilo se poput tame. "Mislite li da je moj muţ ubio gospodina i gospođu Fablon?" "Pa, to ću morati pitati njega, Bess." "Mislite da je to učinio, je li tako?" Dok je postavljala pitanje, već je tuţno kimala glavom. "Njena je majka neku večer nazvala ovamo." "Kada?" "U ponedjeljak. Nije li to noć kada je ubijena?" "Znate da jest. Što je rekla?" "Pitala je za Tapsa i on je preuzeo poziv. Nisam imala priliku prisluškivati. U svakom slučaju, nije imalo nikakvog posebnog značenja. Rekao je da je razgovarao s njom i izašao je van." "Napustio je kuću?" "Da." "Kada?" "Moralo je biti prilično kasno. Ja sam se spremala za krevet. Spavala sam kada se vratio." "Zašto mi to ranije niste rekli?" "Htjela sam, jučer ujutro. Niste mi dali priliku." Oči su joj bile raširene i nepomične, poput kipa. "Je li još što bilo rečeno u jutrošnjem telefonskom razgovoru?" "Rekao je da je voli, da ju je uvijek volio i da će je uvijek voljeti. Onda sam nešto rekla u telefon. Bila je to psovka: naprosto je sama izletjela. Činilo mi se tako groznim što moţe tako razgovarati s nekom drugom ţenom dok naše troje djece spava u istoj kući. Otišla sam do radne sobe u svojoj spavaćici. To je bio prvi put da sam otišla k njemu otkada je naš maleni začet - naš posljednji sretan put." Zastala je, osluhnula, kao da je trogodišnjak

245

zaplakao u snu - ali kuća je bila tako tiha da sam mogao čuti kako voda kapa u kuhinjskom sudoperu. "Od tada naš je ţivot poput kampiranja na ledu, na zaleđenom jezeru. Jednom sam to probala s ocem u Wisconsinu. Čovjek počne tanak led zamišljati čvrstim tlom, iako zna da je ispod njega duboka voda." Pogledala je dolje na pohabani tepih ispod svojih stopala, kao da su upravo ispod njega plivala čudovišta. "Pretpostavljam da sam na neki način i ja surađivala s njima, zar ne? Ne znam zašto sam to napravila ili zašto se osjećam kao da jesam. To je bio moj brak i ona ga je uništavala, ali ja sam nekako ispala iz svega toga. Bila sam tek jedan gost na vlastitom vjenčanju. Osjećala sam se kao da to nije bio moj ţivot. Moj ţivot još nije niti počeo." Sjeli smo i slušali kapanje tišine. "Htjeli ste mi ispričati što se dogodilo kada ste rano jutros otišli u njegovu radnu sobu." Slegnula je ramenima. "Mrzim i pomisliti na to. Taps je sjedio za svojim stolom s pištoljem u ruci. Izgledao je tako mršavo i zastrašujuće, onako kako ljudi izgledaju kada se spremaju umrijeti. Bojala sam se da će se ubiti i otišla sam k njemu te zatraţila da mi preda pištolj. Bilo je to gotovo kao ponavljanje onog događaja koji se odigrao one noći kada smo začeli malenoga. I bio je to isti pištolj." "Ne razumijem." Rekla je: "Prije četiri godine kupila sam pištolj s namjerom da se ubijem. Bio je to rabljeni revolver kojeg sam našla u zalagaonici. Taps je jednu večer za drugom provodio negdje vani s djevojkom, pretvarajući se da ima instrukcije, i to jednostavno više nisam mogla podnositi. Odlučila sam uništiti sve troje." "Pištoljem?" "Pištolj je bio samo za mene. Prije nego sam ga upotrijebila, nazvala sam gospođu Fablon i rekla joj što ću napraviti i zašto. Ona je znala za aferu, naravno, ali nije znala tko je muškarac. Pretpostavljala je da je Taps samo Ginnyn mentor, neka vrsta očinske figure u pozadini. U svakom slučaju, stupila je u kontakt s Tapsom, gdje god da ga je našla, i on je dojurio kući i oduzeo mi pištolj. Bilo mije

246

drago. Nisam ga ţeljela upotrijebiti. Čak sam se uspjela uvjeriti da me Taps voli. Ali sve što je on imao na umu bilo je izbjegavanje skandala - još jednog skandala. Gospođa Fablon ga nije ţeljela, također. Natjerala je Ginny da napusti koledţ i ode raditi u neku kliniku blizu bolnice. Neko sam vrijeme mislila da je ta afera završena. Bila sam ponovno trudna, s našim trećim djetetom, i Taps me nikada ne bi ostavio, obećao je da neće. Rekao je da je moj samoubilački pištolj bacio u ocean. Ali lagao je. Zadrţao ga je sve ove godine. Kada sam mu ga jutros pokušala oduzeti, okrenuo ga je prema meni. Rekao je da sam zasluţila umrijeti zato što sam izgovorila vulgarnu riječ pred Ginny. Ona je bila apsolutno čista i divna, rekao je. Ali ona je prljava ţabetina. Skinula sam svoju spavaćicu, ne znam točno zašto, samo sam ţeljela da me vidi. Rekao je da moje tijelo izgleda kao lice muškarca, dugačko, jadno lice s ruţičastim optuţujućim očima i nosom bez nosa i smiješnom malom bradom." Njene ruke pomaknule su se s grudi do predjela pupka, zatim niţe do središnjice njenoga tijela. "Naredio mi je da izađem i da će me ubiti ako mu se ikada ponovno tako pokaţem u njegovoj privatnoj sobi. Vratila sam se natrag u kuću. Djeca su još uvijek spavala. Još nije bila zora. Sjela sam i gledala kako sviće. Neko vrijeme nakon svanuća čula sam da je izašao i odvezao se u svom Fiatu. Odvela sam djecu u školu i onda sam počela čistiti. Čistim od tada." "Kaţete da nije u koledţu?" "Ne. Nazvali su jutros iz dekanovog ureda i pitali je li bolestan. Rekla sam da jest." "Je li ponio revolver sa sobom?" "Ne znam. Nisam bila u radnoj sobi i ne namjeravam ulaziti u nju. Morat će ostati prljava." Na brzinu sam pretraţio radnu sobu. Ni traga pištolju. U njegovoj ladici pronašao sam dvadesetak verzija uvodne stranice Tappingerove knjige o francuskim utjecajima na Stephena

247

Cranea. Najnovija verzija, na kojoj je Tappinger radio kada sam ga prvi put posjetio u ponedjeljak, leţala je na vrhu stola. "Stephen Crane", tako je počinjala, "ţivio je kao bog u dijamantnom gradu svog uma. Gdje je pronašao prototip takvoga grada? U Ateni, tom mramornom primjeru savršenstva, ili u superiornom otisku kojeg nam je Augustin ostavio u nasljedstvo u svom Civitas Def! Ili je to bio Pariz, grad umjetnosti? Moţda je gledao na tijelo kurve sa snaţnim saţaljenjem Manetova Olimpa. Moţda je svjetlosni grad njegovog uma bio izveden iz blata Corinih butina." Meni je to sve zvučalo kao puko blebetanje. No dalo je naslutiti da se Tappinger slamao i da se slamao još otkada sam prvi put ušao u njegovu sobu. Pored beznadnog rukopisa leţala je gruba skica onih pet pitanja koja je smislio za Martela: 1. Tko je napisao Les Liaisons, stare i nove? 2. Hypocrite lecteur.. 3. Tko je vjerovao da je Dreyfus kriv? 4. Gdje Descartes stavlja dušu? (hipofiza) 5. Tko je Jeana Geneta izbavio iz zatvora? Dok sam gledao u pitanja redom kojim su padala na pamet profesora Tappingera, shvatio sam njihovo osobno značenje. On ih je iskoristio, moţda nesvjesno, da progovori o stvarima koje su ga proganjale prema rubu: opasne seksualne veze, licemjerje, krivnja i zatvor, ljudska duša zarobljena u ţlijezdi. Ako su se meni ta pitanja činila čudno jednostranima, to je bilo zbog toga što su ujedno bila i odgovori, sastavljeni nekim Tappingerovim kodom moralnog i emotivnog sukoba. Sjetio sam se, uz lagani šok, da je odgovor na peto pitanje bio Sartre, i pitao sam se je li se to, u Tappingerovom čudnom akademskom kodu, odnosilo na noć na predstavi prije sedam godina.

248

34 Nestanak pištolja vjerojatno je značio da ga je Tappinger odnio sa sobom. Izašao sam i izvadio pištolj i opremu iz prtljaţnika svog automobila. Budući da su na ulici bila djeca, vratio sam se natrag u kuću i tamo opremu stavio na sebe. "Vi ćete ga ubiti", rekla je Bess. Već je izgledala kao udovica. "Neću ga upotrijebiti osim ako me on ne prisili na to. Moram se zaštititi." "Što će biti s djecom?" "To će prilično ovisiti o vama." "Zašto bi trebalo ovisiti o meni?" upitala je svojim glasom male djevojčice. "Zašto se ovo moralo dogoditi meni?" Udala si se za pogrešnog čovjeka iz pogrešnih razloga, rekao sam potiho. Ali nije imalo svrhe izgovoriti to naglas. Već je to znala. Zapravo mi je govorila o tome, na vlastiti čudan neizgovoren način, od prvoga dana kada sam je upoznao. "Barem ste ostali ţivi. To je nešto na čemu morate biti zahvalni, Bess." Podigla je stisnutu šaku na nestrpljiv, gotovo prijeteći način. "Ne ţelim preţivjeti, ne na ovakav način." "Ali mogli biste. Ţivot koji ţivite mogao bi napokon postati vaš." Mogućnost ju je prestrašila. "Nemojte me ostavljati samu." "Moram. Zašto ne nazovete nekog od vaših prijatelja?" "Nemamo ih. Ostavili su nas prije dosta godina." Činilo se kao da je bila izgubljena u vlastitoj kući. Pokušao sam je poljubiti za zbogom. To nije bila dobra ideja. Usne su joj bile bez odgovora, tijelo ukočeno kao daska. Pomisao na nju ostala je sa mnom, oštra i nezadovoljavajuća, dok sam se vozio prema Fablonovoj kući. Moţda je ispod razine svijesti, tamo dolje gdje plivaju svjetlosna čudovišta u hladnoj tami, Bess bila zaljubljena u muţevu ljubavnu aferu. Ginny je bila kod kuće i on je bio s njom. Njegov sivi Fiat stajao je ispod hrasta. Kada sam pokucao na ulazna vrata,

249

zajedno su ih otvorili. Imao je crvene oči i ţuto lice. Ona je drhtala. "Moţda ga vi moţete natjerati da prestane pričati", rekla je. "Priča već satima i satima." "O čemu?" "Zabranjujem ti da kaţeš." Tappingerov glas bio je promukao i neprirodan. "Idite", rekao mi je. "Molim vas, nemojte", ona je zavapila. "Bojim ga se. On je ubio Roya i ostale. O tome priča čitav dan - o svim razlozima zbog kojih je morao ubiti Roya. I nastavlja navoditi nove razloge, poput onoga da je vidio Roya kako kleči kraj bazena i pokušava oprati svoje krvavo lice, i onda se saţalio nad njim i gurnuo ga unutra. To je razlog eutanazije. Tu je onda i svetac-i-zvijer-ra- zlog: Roy me gurao u ruke gospodina Ketchela i nešto se moralo poduzeti da se to zaustavi." Njezin glas bio je divlji i podrugljiv. Tappinger se trgnuo od njega. "Ne smiješ me ismijavati." "Ovo je ismijavanje?" okrenula se prema meni. "Pravi razlog bio je vrlo jednostavan. Sinoć ste ga pogodili. Ja sam bila trudna s njim i Roy je nekako saznao da je Tappinger bio otac mog djeteta." "Vi ste mi dali vjerovati da je to bio Peter." "Znam da jesam. Više neću štititi Tapsa." On je hvatao zrak kao da je sve do sada zadrţavao svoj dah. "Ne smiješ tako govoriti. Netko bi te mogao čuti. Zašto ne uđemo unutra?" "Meni se sviđa ovdje." Još se čvršće ukopala na ulaznim vratima. On se bojao otići. Morao je čuti što ima za reći. "Što ste radili te noći u Teniskom klubu, profesore?" Njegove su oči brzo mijenjale smjerove, a zatim se ukočile. "Tamo sam otišao iz pukih profesionalnih razloga. Gospođica Fablon bila je moj student od veljače. Odrţavao sam konzultacije, a ona mi se povjeravala." "Nisam", rekla je.

250

Nastavio je plesti svoju mreţu riječima, kao da mu je ona bila jedini spas da ne padne u ponor ispod njega: "Povjerila mi je da će je njen otac, uz pomoć stipendije gospodina Ketchela, poslati u školu u Švicarsku. Mislio sam da bi im moj savjet kao odgojitelja mogao biti koristan i otišao sam u klub ponuditi im ga. Tamo sam stigao prekasno da bih bio od neke koristi. Vidio sam gospodina Fablona kako tetura preko travnjaka, i kada sam mu se obratio, on me nije prepoznao. Spotaknuo se na rub bazena, očito je pokušavao oprati lice koje je krvarilo, i prije nego sam se snašao, upao je unutra. Nisam neki plivač, ali pokušao

251

sam ga dohvatiti i izvući van čakijom, štapom kojeg koriste u tim slučajevima, s kukom na jednom svom kraju - " "Misliš reći", rekla je, "iskoristio si ga da ga njime drţiš pod vodom." "To je smiješna optuţba. Zašto je stalno ponavljaš?" "Francis mi je neku večer ispričao što je vidio svojim očima. Tada mu nisam vjerovala - mislila sam da to izmišlja iz ljubomore. Ali sada mu vjerujem. On te vidio kako si gurnuo Roya u bazen i drţao ga čakijom pod vodom." "Ako je bio tamo, zašto se nije umiješao?" sitničavo je rekao Tappinger. "Zašto to nije prijavio?" "Ne znam." Pogledala je u sunce koje je zalazilo iznad mene, kao da bi je moglo napustiti, ostaviti je u hladnom mraku. "Ima mnogo stvari koje ne razumijem." "Jeste li o nekima od njih razgovarali sa svojom majkom u ponedjeljak navečer?" "O nekima od njih jesam. Pitala sam je da li bi mogla biti istina da je Taps utopio Roya u bazenu. Nisam trebala, pretpostavljam. Ideja ju je izbacila iz takta." "Znam da jest. Razgovarao sam s njom nakon što ste otišli. I nakon što je telefonski razgovarala s Tappingerom. To je bio njen zadnji razgovor. On je došao ovamo i ubio je." On je bez uvjerljivosti rekao: "Nisam." "Da, jesi, Taps." Njezin je glas bio kao iz groba. "Ti si je ubio, i onda si sutradan došao u Brentwood i ubio Francisa." "Ali nisam imao razloga da ubijem ikoga od njih." U njegovom je poricanju bila upitna nota. "Imao si pregršt razloga." "Koje?" uputio sam pitanje oboma. Okrenuli su se i pogledali jedno drugo kao da je svaki osjećao da onaj drugi posjeduje odgovor, višestruki odgovor. Bio sam osupnut neobičnom sličnošću između njih dvoje, usprkos razlikama u spolu i godinama. Bili su gotovo iste visine i teţine i imali su iste fine, pravilne crte lica. Mogli su biti brat i sestra. Volio bih da su bili.

252

"Koji su bili razlozi za ubojstvo Martela?" upitao sam. Nastavili su gledati jedno drugoga u lice, kao da je svaki bio lik iz sna kojeg je trebalo rastumačiti u snu onoga drugoga. "Bio si ljubomoran na Francisa, nisi li?" Ginny je napokon rekla. "To je besmisleno." "Onda si ti besmislen, zato što si ti taj koji je to prvi spomenuo. Htio si da otkaţem čitavu stvar." Rekao sam: "Kakva je to čitava stvar bila?" Nitko od njih dvoje nije progovorio. Gledali su me s nekom vrstom srama, kao djeca uhvaćena u zabranjenoj igri. Rekao sam: "Htjeli ste ga ubiti i naslijediti njegov novac, zar ne? Ali varalica uvijek nadmudri varalicu. Bili ste toliko puni vlastitih snova da ste povjerovali u njegove priče. Niste znali niti marili što je njegov novac pronevjeren i što potječe od utaje poreza." "To nije istina", rekla je Ginny. "Francis mi je ispričao čitavu priču prošloga vikenda. Istina je da je počeo kao siromah u Panami. Ali bio je izravan potomak sir Francisa Drakea preko svoje majke, i imao je zemljovid koji je bio prenošen kroz naraštaje obitelji i koji je pokazivao lokaciju Drakeovog zakopanog blaga. Francis je našao blago, preko milijun dolara vrijedno peruansko zlato, na obali Paname blizu Nombre de Dios." Nisam joj se suprotstavio. Više nije bilo vaţno u što ona vjeruje ili tvrdi da je vjerovala. "I nije istina", nastavila je, "da smo ga planirali ubiti, njega ili bilo koga drugoga. Originalni je plan bio da se udam za Petera. Trebala sam se jednostavno razvesti od njega i dobiti novac, tako da bismo ja i Taps mogli otići - " On je odmahivao glavom u brzim kratkim lukovima. Kosa mu je šuštala kao u neke ţene. "Otići i studirati u Europi?" upitao sam. "Da. Taps je mislio da bi, ako se vrati u Francusku, mogao napisati svoju knjigu. Pokušavao je započeti s pisanjem već godinama. Ja sam bila sve očajnija. Postalo je tako otrcano, vođenje

253

ljubavi na straţnjem sjedalu automobila, ili u njegovom kabinetu, ili u motelima. Ponekad mi se činilo kao da svi na fakultetu, u gradu, moraju znati za nas. Ali nitko nikada nije rekao niti riječ." "Ne smiješ mu govoriti sve to", rekao je Tappinger. "Nemoj ništa priznati." Slegnula je ramenima. "Kakve veze to sada ima?" Rekao sam: "Zapravo ste se planirali udati i razvesti od Petera, je li to točno?" "Da, ali mrzila sam mu to napraviti. Pristala sam samo zato što nam je očajnički trebao novac. Uvijek mi se sviđao Peter. Kada se pojavio Francis i zaprosio me, promijenila sam plan. Francisu nisam dugovala ništa." "Bila si privučena njime." Činilo se da su te riječi nedobrovoljno izašle iz Tappingerovih usana, kao da ga je trbuhozborac koristio umjesto lutke. "Rekla sam ti da si bio ljubomoran na njega, zar nisam?" Zafrfljao je: "Ljubomoran? Kako bih mogao biti ljubomoran? Nikada nisam čak niti vidio tog čovjeka, sve dok - " Zatvorio je usta, pregrizavši riječi. "Dok ga nisi ubio", rekla je ona. "Kaţem ti da ga nisam ubio. Kako bih znao gdje da ga pronađem?" "Ja sam ti dala adresu. Nisam smjela. Francis mi je rekao nakon što si pucao u njega da si to bio ti. Rekao je da je to isti čovjek koji je ubio Roya." "To je rekao zato što me mrzio." "A zbog čega bi vas mrzio?" pitao sam. "Zato što smo Ginny i ja bili ljubavnici." "Priznajete to, zar ne?" Usta su mu se pomicala, pokušavajući proizvesti riječi koje bi ga zadrţale had ponorom. "Bili smo ljubavnici u platonskom smislu, to sam htio reći." Ona ga je prezirno pogledala: "Ti čak nisi niti muškarac. Ţao mi je što sam ti ikada dopustila da me dotakneš."

254

Tresao se, kao da ga je njena hladnoća zarazila. "Ne smiješ tako govoriti, Ginny." "Zato što si tako sensitif?" Ti si osjećajan koliko i pobješnjeli pas. Sumnjam da si svjestan svojih postupaka više od pobješnjelog psa." Zaplakao je: "Kako se usuđuješ postupati prema meni bez poštovanja? Bila si neuka djevojka. Od tebe sam napravio ţenu. Dozvolio sam ti pristup u intimnosti mog mozga - " "Znam, svjetlosnog grada. Samo što on nije tako svjetlosan. Zadnji tanki tračak svjetlosti ugasio se u ponedjeljak navečer kada si ubio Mariettu." Njegovo tijelo iznenada se nagnulo prema njoj, kao da će je napasti. Ali pokret je bio spriječen - ja sam bio tamo. "Ne mogu to podnijeti." Naglo se okrenuo i gotovo otrčao u dnevnu sobu. "Pazite ga se", rekla je Ginny. "Ima pištolj, htio me nagovoriti da zajedno počinimo samoubojstvo." Pištolj je zakašljao kao da se ispričava na smetnji. Našli smo Tappingera kako leţi na podu sobe u kojoj je ubio Mariettu. Revolver kojim je ubio nju i Martela ostavio je mračnu rupu u njegovom vlastitom hramu. Aktovka s novcem stajala je iza vrata, kao da se nije usudio ispustiti je iz svog vidika. Uzeo sam revolver, koji je imao još tri metka, i otišao u susjednu sobu telefonirati policiji. Peter je došao jako uzbuđen. Htio se vratiti u Fablonovu kući i brinuti se o Ginny. No, i on je trebao nekoga da se brine za njega. Naredio sam mu da ostane kući. Bilo je dobro što sam tako postupio. Ona je leţala na podu dnevne sobe licem u lice s Tappingerom, njihovi profili preklapali su se kao komplementarni oblici izrezani iz jednog komada metala. Leţala je tamo s njim, tiha i nepomična, sve dok se nije začula buka sirena s ulice. Onda je ustala, umila lice i sabrala se. KRAJ

24.06.2010.

255