Lynn Shepherd- Probodeno Srce

Lynn Shepherd

PROBODENO SRCE

2

Prijevod djela: The pierced heart S engleskoga prevela: Gordana V. Popović

3

»Mislio sam da je to neka varka mjesečine, neki neobičan učinak sjene, ali nastavio sam gledati i vidio da to nije mogao biti privid...« Bram Stoker, Dracula

4

PRVO POGLAVLJE Austrijsko Carstvo, ožujak 1851. Vlak je napustio Prag u 8.35 sati 15. ožujka i stigao u Beč prije podneva. Charles Maddox napustio je London pod sivim nebom i gustom kišom i cijelo je putovanje mogao završiti u malo više od dva sata da je to želio, ali imao je razloga produljiti to prvo putovanje izvan rodnih obala. Ponajprije, put mu je bio plaćen - i to dobro plaćen, pa ga stoga i nismo vidjeli kako silazi iz stražnjeg dijela vlaka, natopljenog vonjem dima od lule i češnjaka, umornog od sati provedenih među kreštavim pilićima, bučnim vojnicima i mrmljanjem starih opatica. Naprotiv, vidjeli smo ga kako izlazi iz čistog zraka (u svakom smislu) vagona na kojemu je stajao natpis Erste Klasse. Na peronu je zatekao nosača koji je već čekao da preuzme njegovu torbu, iako se ta razmjena nije dogodila, valja priznati, bez pomalo prezriva dizanja obrva kad je postalo jasno da je prilično natrpan kovčeg bio jedino što je taj engleski Herr ponio. Shvatio je od tog nosača prtljage da se mnogo toga može zaključiti po stanju - i vrsti putnikove prtljage, a to žalosno malo koliko je taj putnik bio ponio prilično se loše slagalo s uznositošću njegova izraza i uzdignutom bradom. A, s druge strane, nije uopće bilo sporno da je neuredna odjeća Charlesa Maddoxa bila neprimjerena društvu u kojem se zaticao iz sata u sat u dobrostojećem okruženju njegova kupea dok je gledao kroz prozor i bio gledan - samo da je to znao - pti svakoj izmjeni suputnika. A kako se 5

dojmio zamišljena francuskog svećenika, dvojice punašnih samozadovoljnih belgijskih trgovaca, obitelji zgodnih i uzbudljivih nizozemskih kćeri s rumenim dadiljama koje su na njih brižno pazile? Lijep mrgodan mladić, razbarušenih tamnosmeđih uvojaka, s izrazom prilično nalik na očaj zbog kojeg mu je koža djelovala kao prekrivena sivkastim filmom, a pogled inače nadasve privlačnih plavih očiju bio smrknut. Gledajući ga, lako ste mogli zaključiti - kao što je to i zaključio svećenik koji ga je većinu puta od Liègea do Kölna neprestance promatrao preko stranica svoje knjige Tome Akvinskoga - da taj mladić skriva svoju žalost, da je bol za njega samo njegova privatna stvar. I imali biste pravo. Charles je pak brižno izbjegavao svaki dodir s bilo kojim suputnikom, bila riječ o razgovoru ili izmjeni pogleda, što je prilično živciralo najstariju nizozemsku kćer, dopadljivu u svojim ukrasnim vrpcama, koja ga je neprestance motrila jednako uporno kao i monsinjor, iako vodena posve drugim mislima. Charles se zanimao, ako uopće jest, za krajolik - kilometri pravilnih ravnih polja koji su promicali tu i tamo između obijeljenih kuća sela s crvenim krovovima, koji bi odmijenile mračnije guste šume, daleki vidici crkvenih svodova i suncem okupani tornjevi. Danas nam je tako uobičajeno putovati vlakom da ne možemo zamisliti što je onda značilo promatrati cijeli novi svijet tako nepredvidljivom brzinom motriti kopno koje se smjestilo u četvrtast okvir okna i kinematografskim ga okom motriti mnogo prije nego što je ta riječ uopće nastala. Za čovjeka poput Charlesa, s bogomdanim fotografskim pamćenjem, kao što će se nazivati stoljeće poslije (a za čovjeka poput Charlesa »bogomdan« je doista prava riječ), udar slika na zjenicu oka bio je gotovo previše, pa je s određenim olakšanjem usporeno proveo dan krećući se brzinom koraka, najprije u Antwerpenu, potom u Leipzigu, iako umjerenije u drugom gradu jer mu inače ne bi dostajalo vremena. A sada je napokon stigao na cilj umotan, klaustrofobičan i željan kupanja. Ali čini se da za to nije bilo vremena. Netom je napustio peron kad ga je jako obzirno zaustavio nizak mršav čovjek u besprijekornoj odori, oslovio ga po imenu i uz dubok naklon. Čovjek - činilo se - nije govorio engleski, a Charles nije govorio

6

njemački, pa se najprije osjetio nelagodno kad mu je uzeo torbu iznenađujuće odlučnom kretnjom, ali je, slijedeći ga do blistava sunca na ulici na kojoj je čekao niz kočija, s olakšanjem uočio da je ona do koje ga on vodi bila označena istim grbom kao i pozivno pismo u njegovu džepu. Krunište i štit s prugama bile su oznake grba baruna von Reisenberga. Mogli biste se upitati što plemić tako uznosite i stare loze može tražiti u društvu tako neugledna i prilično zapuštena mladoga privatnog detektiva. I zbog čega mu je, dapače, tako stalo do njega te je bio spreman platiti mu put preko pola Europe? Pitanja su to na mjestu, slažem se, iako ću se, da bih na njih mogao odgovoriti, morati vratiti neka tri mjeseca unatrag, do sobe na prvom katu visoke, elegantne zgrade na Strandu koja je tijekom trideset godina služila Charlesovu praujaku kao ured u vrijeme kad je bio na glasu kao najveći lovac na lopove u Engleskoj. U toj istoj prostoriji zateći ćemo Charlesa toga hladnoga dana potkraj prošle godine udubljena u razgovor s krupnim ćelavim muškarcem u tamnu odijelu čija je crnina neosporno navodila na pomisao da je riječ o redovniku, što on nije bio, kao što je Charles najprije bio pomislio, već je bio službeni predstavnik knjižnice Bodleian na Oxfordskom sveučilištu. Ta je ustanova imala navlastitu uznositu i staru povijest i jedinstvene zbirke u vezi s kojima je gospodin Turnbull brižno objasnio kako im nema cijene, ali je još skuplje bilo njihovo čuvanje. Stoga, ako bi se gospodin - zacijelo plemić - iznenadno obratio kustosima s ponudom zapanjujuće velike svote za preuzimanje troškova održavanja jednog od najboljih i najslavnijih knjižnih primjeraka, bio bi doista lakouman, nepromišljen knjižničar koji bi dopustio da mu takva ponuda isklizne iz ruku. Jednako kao što bi bio vrlo nepromišljen onaj koji ne bi provjerio valjanost takve sumnjive donacije prije nego što bi je prihvatio. Gospodin Turnbull odmah je shvatio da sami knjižničari očito ne bi bili kadri provesti takvo ispitivanje, a za koje je čovjek poput Charlesa energičan, diskretan, inteligentan - bio kao stvoren. Ispitivanje koje je, pokazalo se, predvidio i pretpostavio sam barun von Reisenberg jer je svoju ponudu popratio pozivom za bilo koju osobu koju knjižničari

7

požele imenovati da ga posjeti u domu njegovih predaka i da tako, na njihovo zadovoljstvo, provjeri njegovu vjerodostojnost. Charles pak nije oklijevao. Iako je zdravlje njegova prastrica bilo krhko i duh mu slabio, spremno je prihvatio ponudu da bude tjednima odsutan tisuću kilometara od Londona, od svojih uspomena i od te kuće tik do Stranda. Možda i znate što ga je tako očajnički tjeralo na odlazak, ali znali vi to ili ne, to neće dugo ostati tajnom. Kočijaš je odložio Charlesov kovčeg na krov teške i prilično staromodne kočije, potom otvorio vrata i uskomešao se oko dodavanja deka i bočice konjaka, a to se Charlesu činilo razdražljivo suvišnim, jer čak ako je povjetarac i bio prohladan, Sunce je bilo blistavo i u kočiji je zrak bio topao. Dok su se sporo udaljavali, Charles je spustio prozorsko okno kako bi dobro vidio grad svladavši ono za što je znao da je nerazborita ljutnja zbog toga jer nije bio uhvatio nekoliko sati da ga sam razgleda. Prolazili su pokraj spore tamnoplave bečke rijeke, potom prošli pokraj moćne tvrđave koja će za koju godinu proslaviti stari dio grada i učiniti ga glasovitim. Kočijaš je možda osjetio nestrpljenje svog putnika jer je iznenadno skrenuo s glavne ceste i zaputio se polaganijim i zavojitijim putovima preko vrtova koji su okruživali zidine poput travnata opkopa, koji je svojedobno bio jednako važan za obranu grada kao i zidovi s tornjićima. Ondje je to bio sajmišni dan - zrak je bio zagušen zvukom prenosivih orguljica i verglova i dok su prolazili pokraj sjajno ulaštenih šatora sa žonglerima, puhačima stakla i kazališta lutaka, Charles se čudio kako je daleko dospio, a sve mu se to ipak činilo bliskim. Stari se grad mogao nadviti iznad njih poput tvrđave iz viteških vremena, ali ništa nije razlikovalo taj nedjeljni prizor ili mnoštvo nasmiješenih i dokonih šetača od onih koje je Charles viđao svakog tjedna na ulicama Londona. Djeca su koturala obruče, očevi nosili visoke šešire, a gospođe bile u svojim svilenim haljama koje su se vukle po tlu čak je i vraška moda bila ista. On se ponovno zavali u sjedalo, neodređeno razočaran, ali taj osjećaj nije potrajao dugo pošto su napustili rub grada. Kad se kočija zaputila iz grada u unutrašnjost šuma i vinograda, ni krajolik ni mala cvijećem obrasla groblja koja je uočio

8

uzduž puta nisu Charlesu nalikovali na bilo što što je vidio u Engleskoj. A kad se nebo smračilo na mjestu na kojem se dolina sužavala, Charles je ugledao vodopad koji je izvirao sa stijena obraslih mahovinom i vinograde terasasto nanizane na strmim brežuljcima te jedno ili dva napuštena samostanska zdanja što se opasno naginjahu prema liticama, gdje su stada blejala i muvala se oko urušenih crkvenih pijevnica. Nakon neka dva sata kočija je usporila i nekoliko minuta poslije Charlesa je iz sanjarenja prenuo zvuk kopita na pločniku. On pogleda van i vidje da su se zaustavili ispred žuto ožbukane zgrade, osigurane brižno iskovanim željeznim vratima ograde koja su gledala na polja, sada siva zbog guste kiše. On otvori vrata, pomalo iznenađen tako običnim izgledom dvorca Reisenberg, ali već za minutu shvati svoju pogrešku: zgrada je bila tek majur, a oni su zastali samo na trenutak. Ali svaka prilika da se domogne zraka i protegne noge bila je dobrodošla poslije mnogo sati zgrčenosti i Charles je skliznuo iz kočije i kročio na mokro tlo praćen radosnim ruganjem nekolicine malih dječaka koji su se igrali sa sivim psom na udaljenu dijelu dvorišta, na kojem su vinske bačve bile poredane u otvorenu štaglju i gomile naslaganih dasaka čekale da ih bačvari obrade. Pilići su cupkali travu između kamenih ploča, a zrak je odisao drvom. Kiša mu je sada stala kapati niz vrat i on se okrene i zaputi prema vratima kuće, gdje ga je čekao kočijaš da ga povede niz niski nadsvođen prolaz do prostorije sa stolom koji je stajao ispred vatre i metalnim loncem što se grijao na ognjištu. Farmerova žena, povučena i umorna, nije ga pogledala dok mu je vadila meso u zdjelu, ali hrana je bila topla i iznenađujuće ukusna. Bila je to nekakva gusta juha, očito, ali začinjena paprenim začinom koji nije prepoznao. Malodušno ju je pokušao pitati kako se jelo zove - dobro znajući da ona ne govori engleski - i nije bio mnogo pametniji kad je ona promrmljala nešto što je nalikovalo na »paprikaš« prije nego što se okrenula da razgrne već dobro razgorjelu vatru. Charles je dotad već bio ispio trbušastu bocu crnog vina koju je ona odložila pokraj njegova tanjura i ustao je da potraži toalet: ako se večera nije mogla odgoditi do njihova stizanja na cilj, zacijelo je još valjalo prevaliti i više od sata puta. Bit će da ga je putovanje umorilo

9

više nego što je mislio jer se prvi put u životu zaputio u pogrešnu smjeru natrag i zatekao se na drugom kraju dvorišta, gdje je iza kočije ugledao kočijaša i starijega krupnog muškarca u kožnoj pregači koji je govorio tihim ali uzbuđenim glasom, dok su dvojica stajskih momaka uprezali nove konje u jaram. Da je ostao u kuhinji, ne bi ih bio vidio, ali s ovoga je mjesta Charles mogao razabrati užurbanost kočijaševih pokreta i nelagodu na farmerovu licu. Nešto je očito uznemirilo starca i Charles je vidio kad se prekrižio. Zainteresiran, ali ne nepotrebno uznemiren, Charles se zaputio prema njima kako bi zahvalio domaćinu, rukovao se s njime i gurnuo mu u ruku nekoliko srebrnjaka koje je bio nabavio u Pragu, ali čovjek je ustuknuo pri pogledu na njega i odmah se zaputio prema vratima imanja ne osvrnuvši se. Charles pogleda kočijaša, ali ni on ga nije pogledao. Charles slegne ramenima misleći kako će opisati tu zgodu u svome prvom pismu kući stricu Maddoxu. Potom pod pravim kutom stupi na stubu kočije i zavali se u svoje sjedalo. Sunce je već zalazilo i temperatura je naglo opadala, pa je Charles sada cijenio deke i brendi koje je bio prezreo u toplini bečkoga poslijepodneva. Dok su se vozili dolje prema glavnoj cesti, kiša je ponovno počela padati, ali sada je to bila sitna ledena kišica koja je kapala na staklo kočije i hladila zrak do leda. Uskoro je bilo premračno da bi se razabralo mnogo toga oko slabašne svjetlosti koju je razastirao kočijašev lampaš i Charles je mogao tek pretpostavljati izgled zemlje oko njih po raspršenim svjetlima vidljivim na udaljenim brežuljcima, naslaganim poput zviježđa neobičnih zvijezda. I kako su sati prolazili, a zvuk se kloparanja kopita jednomjerno nastavljao, Charles se uljuljao u halucinatoran polusan koji suši usta, sljepljuje oči i brka pamćenje s prividom. Poslije će se pitati nije li to bila posljedica popijena vina ili konjaka neobično metalna okusa koji je prenaglo bio ispio i je li sanjao ili mu se prividjelo kad je ugledao blijesak blijedih plavih svjetala što su im se približavala i udaljavala između drveća; je li hućenje u njegovoj glavi potjecalo tek od pasa s imanja koji su se izbezumili zbog lisica, a ne od crnoga krzna vukova za koje je vjerovao da ih je vidio kako kruže uz put, dahćući i pušeći se dok su konji pocikivali od užasa, a njegovo je srce udaralo kao ludo. I tada,

10

tek kad su se životinje približile i on osjetio njihov smrdljivi topli dah na svojoj koži - začuo je i vlastiti glas koji je glasno kriknuo kad je doista ugledao čopor, gomilu koja je iznenada ponovno utonula u tamu, stenjući i strahujući pred bezličnim likom čiji se oris ocrtao naspram neba i ruka tihe sile podigla se prema Mjesecu. »Herr Maddox! Herr Maddox!« Charles ustane i gnjevno pogleda oko sebe. Kočijaš je zurio u njega kroz prozorčić, a Charles se nagnuo prema njemu i navukao zavjesu svjestan da mu ruke drhte. Čovjek ga je pažljivo promotrio, potom mu dao znak da iziđe iz kočije. Sada je nebo vedro, a Mjesec visoko iznad šume, ali nema znaka ni čovjeka, ni vuka, čak ni psa. Kočijaš mu se ponovno obratio, a iz njegovih pokreta i uperenih prstiju Charles je napokon shvatio da su stali na tubu oštre strmine i čovjek želi da pođe pješice kako bi prištedjeli konje. Sljedećih pola sata Charles je klipsao iza kočije dok su konji posrtali i poskakivali po blatu, a kišnica skupljena u užljebinama kotača odbljeskivala je zastrašujuće odraze granja nagnuta nad njih. Kad su mu se uši naviknule na tišinu, Charles je razabrao zvuk malih životinja što se kreću u tami, a jednom je, siguran je, čuo i jelena koji se udaljio u sjenu. Potom kad se obližnji konj iznenadno poskliznuo i orma udarila u jednu stranu kočije, velika je bijela ušara bešumno sletjela, jedva na korak udaljenosti, zastrašujuća sa svojim sablasno golemim očima. Što su niže silazili, postajalo je sve hladnije, a vlažni se zrak zgusnuo u vitice magle što su visjele u zraku poput pukotina u ledu. I tada su prešli posljednji zavoj i drveće se rastvorilo otkrivši dugi crni zavoj Dunava koji je blistao na mjesečini. Kočijaš zaustavi konje i siđe sa svog sjedala kako bi otvorio vrata svome umornom i drhtavom putniku. Posljednji dio puta slijedio je zavoj rijeke duž široke i pošumljene obale sve dok Charles nije ugledao visoko predbrežje što se steralo u vodu i na njemu golem barokni dvorac četverokutne građe, čiji se crveni krov dizao prema šiljastu tornju okrunjenom lukom kupole. Nakon nekoliko minuta prilazili su uskim kamenim prilaznim puteljkom, jedva širim od kočije, koji se spuštao trinaestak ili nešto više metara do prostrana luka usječena

11

ravno u stijeni, koji su sa svake strane okruživali okrugli tornjići vratareve kućice. Tu i tamo gorjela su svjetla u tornjevima, ali kad su dospjeli do druge strane arkade, Charles više nije vidio ni jedno jedino svjetlo na glatkoj i zatvorenoj fasadi dvorca. Arkada je vodila u popločano dvorište s kojeg je dvorac gledao na rijeku, što se pružala strmo prema dolje. Kočija je stala ispted teških hrastovih vratnica ojačanih čavlima i nadvišenih trošnom kamenom krijestom. U drvu su bila urezana i manja vrata koja su Charlesa iznenadno podsjetila na vrata koledža kakav je vidio u Oxfordu, i dok je kočijaš odvezivao njegovu torbu i spuštao je, otvoriše se unutarnja vrata. Charles otprve nije bio siguran je li se našao pred svojim domaćinom, ali kad je lik na vratnicama pročistio grlo i poželio mu srdačnu dobrodošlicu na mekom engleskome sa snažnim naglaskom, više nije bilo sumnje. Preskočit ćemo na trenutak sve što ćemo otkriti u vezi s tim čovjekom - i sa svime što će značiti u našoj priči - kako bismo potanko opisali Charlesove dojmove. Pa što je sada ugledao dok su visoki oblaci premreživali Mjesec i vjetar divlje hučio oko visokih zidova? Visokog muškarca, zapravo višeg od Charlesa da nije bio malko pogrbljen. Dug crni kaput od neke teške tkanine bez sjaja koja nije odražavala nikakvu svjetlost. Starinska svjetiljka njihala se u jednoj ruci s nisko odrezanim fitiljem te je plamen titrao. Visoko čelo i rijetka srebrna kosa lepršali su oko ušiju. Ali to su bile tek pojedinosti. Što je privlačilo i zadržavalo pogled bilo je njegovo lice. Nevjerojatno svijetle oči, s teškim kapcima i pepeljastim obrvama. Glava je zacijelo bila premalena za čovjeka njegove visine, dok su kosti mršave lubanje bile jedva vidljive ispod nategnute i tako bijele kože te je Charles na trenutak pomislio da ja barun albino. A kad je pružio ruku, prsti koje je Charles na trenutak dodirnuo bili su beskrvni poput prsti trupla starog jedan sat. Charles se nakloni: »Freiherr von Reisenberg.« »Drago mi je poželjeti vam dobrodošlicu u svome domu, gospodine Maddox«, uzvratio je barun i dalje prigušenim glasom, kao da mu je smetao noćni zrak. »Znam da ste došli u poslovni posjet, ali nadam se da vam, svemu usprkos, u nas ništa neće nedostajati i da ćete na odlasku

12

moći ponijeti sve što ste došli potražiti.« Nema sumnje da je to bila posljedica učenja jezika na fakultetski način i rijetkog služenja njime, ali formalnost barunova govora imala je neobično suzdržan učinak i dok ga je Charles slijedio u prostran, kamenom popločan hodnik, učinilo mu se da ga je tih nekoliko koraka preko praga vratilo stoljećima unatrag. Ovdje, kao i vani, nije gorjela nikakva svjetlost, a pri slaboj svjetlosti srebrne svjetiljke Charles se pitao, uz trzaj nelagode, ne varaju li ga ponovno oči, jer dok su odsjaji lampaša bacali šiljaste sjene poput pocrnjelih grana što su se probijale kroza zidove, činilo se po svemu da je velika prostorija sagrađena unutar šume koja se natiskivala sa svake strane uzvišen ja. I siguran je - ovaj put siguran - da vidi blijesak očiju neke životinja, i obris likova u tami, pogrbljenih i zakukuljenih. Na trenutak je usporio korak, ali barun se nije ni okrenuo ni usporio, a kad je zamaknuo za ugao i mrak ga iznova okružio s prodorom hladnoga zraka, Charles se požurio dostići ga. Prolazili su uskim puteljkom do niza stuba, potom se uspeli dugim zavojitim stubištem od istrošena i izlizana kamena, i Charles se naposljetku zatekao, bez daha zbog penjanja i poprilično iživciran, u maloj osmerokutnoj prostoriji bez prozora čije su zidove pokrivale police s knjigama i osvijetljenoj jedino svjetlošću vatre u kaminu. Vrata nasuprot vodila su u spavaonicu u kojoj ga je čekao ugrijan i namješten veliki krevet s baldahinom i boca tokajca uz tanjur s hladnim nareskom i kriškama sira. »Molit ću vas da me ispričate«, reče barun, okrenuvši se licem prema njemu. Plamen je zlatastim sjajem obasjao njegov lik i učinak je bio neobično umjetan - kao u loše naknadno koloriranom crno-bijelom filmu. »Ja sam već večerao«, nastavi on, »i stoga vam se neću pridružiti. Svjestan sam također da je iza vas dug put, pa biste zacijelo htjeli večerati na miru i leći kad vam bude odgovaralo. Jako mi je drago da sam vas upoznao, ali svoju ću zahvalnost izraziti sutradan, kada budete odmorni. Ako sam vas u bilo čemu lišio udobnosti, ne libite se pozvoniti nekom od slugu. Rečeno im je da udovolje svakom vašem zahtjevu. A sada ću vam, ako dopustite, poželjeti laku noć.«

13

Potom se još jednom nakloni i povuče. Zrak u sobi zatreperi, potom se smiri zadržavši slab miris nečega kiseloga, kemijskoga. Charles upali svjetiljku i stane obilaziti prostoriju dok je vadio svoju naslaganu odjeću. Police su bile ispunjene znanstvenim knjigama i tiskovinama, većina na njemačkome, ali bio je tu i iznenađujući broj na engleskome i na francuskome. Bilo je knjiga iz geologije i botanike, kemije i metalurgije, fizike i kozmologije te veliki odjeljak - uglavnom na njemačkome - o ljudskoj anatomiji i fiziologiji. Charles izabere tom ili dva na engleskome i pođe ih položiti pokraj postelje. Potom sjedne za mali stol i počne jesti. *** Sljedećeg jutra probudio se kasno. Prvi put poslije vise tjedana nije sanjao o njoj - onoj ženi čijeg se lica nije mogao sjetiti bez stida i bolna uboda strašne grižnje savjesti. Žene koja je posluživala u kuhinji njegova strica i dijelila - iako nakratko - postelju s Charlesom. Žene koja će roditi njegovo dijete, a Charles će za to doznati puno prekasno, kad će majka i nerođeno dijete umrijeti pred njegovim očima. Sada se Molly sjećao jedino toga posljednjeg dana, dok joj se tijelo gubilo u ništavilo, oči bile pune suza nerazumijevanja i očaja, a krv joj otjecala i hladila se na ledenome kamenom podu. A koliko je do tog drugog lica - onog njegova djeteta - ono je lebdjelo u zakutcima njegove podsvijesti, uvijek prisutno, ali nikad u cijelosti viđeno, nikad dovoljno blisko njegovoj uspavanoj ruci da ga dohvati. Ali prošle noći nije sanjao, pa je sada ležao zagledan u strop u slijepu užasu, posve nesvjestan gdje se nalazi. Tada mu se pogled zaustavio na kaputu obješenu preko naslona stolca, a kad je ispružio ruku, naišao je na staru presliku zapisnika Londonskoga kraljevskog društva nad kojom je zaspao noć prije kad je pokušao - ali nije uspio - odgonetnuti sitne zabilješke pisane debelom olovkom uz članak naslovljen »O uzajamnim odnosima životnih i tjelesnih snaga« nekog Williama B, Carpentera, člana Londonskoga liječničkog društva. Kad je sjeo, vidio je da vatra koja se trebala dosad ugasiti blista i dobro je održavana, a na stolu na kojemu je bila prazna boca i ostatci večere sada se nalazio poslužavnik s doručkom 14

i vrč kave. Netko je bio u sobi dok je on spavao i Charles se brzo ogleda - refleksna radnja koju je odmah smatrao smiješnom jer očito tamo nije bilo nikoga. Izvukao se iz postelje, malko crven u licu zbog toga jer je i služavka mogla vidjeti, i zaputio se do umivaonika, poprskao glavu i vrat vodom i pogledao se u zrcalo koje, za divno čudo, nije našao, ni tamo ni bilo gdje u sobi. Obrijao se najbolje što je mogao bez zrcala, jer ga nikad nije nosio sa sobom, potom se odjenuo i ulio si šalicu tople guste kave prije nego što se zaputio odškrinuti prozorske kapke odsutno grebući cijelo vrijeme malu ranicu na vratu. Ustanovio je da soba gleda na rijeku i pošumljenu obalu iznad nje, a sa svog visokog položaja vidio je kormorane na vodi kako plove i klikću u naletu vjetra i tri kata niže zid pokriven puzavcem, popločano dvorište ispred vrata dvorca i dječaka s crvenom kapom koji je nosio prema vratima nešto što je nalikovalo na tanjur s iznutricom. Na rijeci se mali čamac probijao protiv struje, a čamac i dječak bili su jedini znaci ljudske nazočnosti na kilometre daleko. Charles se okrene i sjedne uza svoj doručak ne mareći za to koliko je dan već odmaknuo. Pola sata poslije iziđe iz sobe i siđe niza stube. U podnožju zavojitih stuba naišao je na arkadu koja je vodila do galerije što okružuje tri strane hodnika. Dio neobičnosti od prošle noći barem je sada bio objašnjen: šiljaste sjene koje je Charles vidio u polumraku bile su ništa drugo tajanstveno doli rogovi i staro oružje pribijeni na svijetle zidove, a oči u mraku bile su tek staklasti odraz prepariranih glava krupnih davno umrlih pasa, zubi iskolačenih u trajnom zluradom režanju. Koliko je pak do likova za koje mu se učinilo da vire iz sjene, sada brzo uočava vlastitu glupost, jer je to tek niz štitova poredanih kao za borbu u praznome zraku. Prazan je zrak jedino što se nalazi na hodnicima, barem u tom trenutku. Nema znaka posluge, a zasigurno ni traga gospodaru kuće. Dan vani blista od Sunca uz glasan zapadni vjetar, ali unutar dvorca sve je zamagljeno i tiho - čudna prigušena tišina za koju se čini da upija čak i jeku s kamena. Charles je na trenutak oklijevao pitajući se da li da side kad začuje otvaranje vrata niže dolje niz galeriju. To su mala niska vrata

15

koja su zacijelo neposredno ispod tornja i kupole i Charles se malko začudi kad ugleda baruna koji se pojavio na njima i potom ih brižno zaključao velikim željeznim ključem, prije nego što se sporo i zamišljeno zaputio prema mjestu na kojemu je stajao Charles. Zapravo, tako utonuo u misli da mu je Charles gotovo morao prepriječiti put ne bi li privukao njegovu pozornost. »Ah«, barun će ustuknuvši. Charles primijeti da nosi istu odjeću kao i noć prije. »Ispričavam se, Freiherru - nisam vas želio uznemiriti,« »Ništa, ništa«, barun će brzo se pribravši. »Jednostavno ste me predusreli. Upravo sam želio poslati slugu da vas upita namjeravate li početi posao zbog kojeg ste došli u dvorac Reisenberg.« On nastavi hodati pokazujući Charlesu rukom da pode za njim, a Charles vidje da se osvrće prema zaključanim vratima i prstom dodiruje ključ koji je gurnuo u džep svoga dugoga crnoga kaputa. »Zaključujem«, nastavi barun i dalje tihim i malko promuklim glasom, »da su kustosi Biblioteke Sir Thomasa Bodleyja zatražili dva posve različita osiguranja za vašeg boravka ovdje?« Charles zakoluta očima: »Nisam siguran da vas razumijem.« »Dragi mladi čovječe - ako vam se smijem tako obratiti - da je meni povjeren zadatak kakav je njihov, izdan uz ponudu kakvu sam ja vama dao, želio bih utvrditi dvije stvari. Prvo, da je dobročinitelj o kojemu je riječ doista čovjek kakvim se prikazao; i drugo, da neće biti nikakve opasnosti ni sada ni u budućnosti od bilo kakve...« On zastane na trenutak očito tražeći pravu riječ. »...nezgode, da tako kažemo, proizišle kao posljedica primanja takva dara.« Charles se uspravi usprkos sebi i začuje blag barunov smijeh: »Nema potrebe da se zbunjujete, gospodine Maddox. Jednostavno obavljate zadatak koji vam je povjeren, a kustosi pak samo ispunjavaju svoju dužnost. Nimalo me to ne vrijeđa, doista, kao što sam rekao, i sam bih proveo posve iste provjere da sam na njihovu mjestu.« »Priznanjem da sam se začudio«, započne Charles dok su silazili niza

16

stube, »zašto ste izabrali Ashmoleovu ostavštinu za primatelja vaše velikodušnosti. Imao sam priličnu sreću da mi je bilo dopušteno vidjeti je kad sam upoznao kustose u Oxfordu, i dok je iluminirani Bestijarij neosporno zgodan i zacijelo dragocjen, neki drugi sadržaji...« Barun se nasmiješi Charlesu otkrivajući prvi put oštre bezbojne zube i blijede desni: »Vjerojatno mislite na astrološke i kemičarske traktate koji čine većinu zbirke?« »Posebice onu Simona Formana. Pročitao sam samo nekoliko stranica, ali čovjek je očito bio šarlatan - sve one gluposti o pozivanju na astralne sile i prizivanju duhova. I tvrdnja da može izliječiti bolesti na osnovi horoskopa i puštati krv ovisno o Mjesečevoj mijeni! To je smiješno, da ne kažemo i kažnjivo. Nije čudno da je završio u zatvoru.« »Pa ipak, imao je više od tisuću pacijenata na godinu«, barun će blago. Charles se podrugljivo nasmiješi. »Ako je poneki od njih i ozdravio, to zacijelo nije bilo ni u kakvoj vezi s Formanovim amuletima ili s recitiranjem takozvanih »magijskih napjeva«. Izliječio je ljude zahvaljujući slučaju ili je - u najboljem slučaju - na djelu bio placebo.« Zastao je svjestan - i zapanjen - time što se činilo da se njegov drug ne slaže s njim: »Ne slažete se sa mnom?« Barun podigne obrve: »Primijetio bih da takvo liječenje nije bilo osuđeno niti se smatralo nedopuštenim u ono vrijeme. Siguran sam da vas ne moram podsjećati kako je Sir Isaac Newton vodio vlastite kemijske eksperimente ili kako je Sir Elias Ashmole i sam bio alkemičar, kao i osnivatelj vašega Kraljevskog društva.« »Ali to je bilo prije gotovo dvjesto godina! Od onda je znanost toliko napredovala - nema isprike za takve besmislene predrasude...« »Doista, bilo je napretka«, prekine ga barun. »Pa ipak, nismo bliže nalaženju odgovora kojima su ljude nadahnuli pojedinci poput Ashmolea i Formana, unatoč svekoliku trudu znanstvenih ustanova. Alkemija, gospodine Maddox, nije nastala samo na osnovi preobrazbe osnovnih kovina, nego promjenom ljudske duše, kako bi ona mogla razmjenjivati podatke s tajnom energijom koja prosvjetljuje i oživljava svemir. Energija

17

kojom su se bavili naši stari i koja je sada izgubljena za naše skeptično materijalistički nastrojeno devetnaesto stoljeće, energija koja rasvjetljuje aurom borealis, i podrhtava na dubokim mjestima u zemlji i koju su naši pradjedovi uspravnim kamenjem obilježili kao sveta mjesta.« Charles je gledao u njega otvorenih usta prije nego se prisjetio da je nepristojan, a i svog zadatka ovdje, te sagnuo glavu: »Čestitam na vašem mnogo većem znanju, Freiherru.« Kad su zastali ispred velikih drvenih vrata, Charles je već sredio mnoge uznemirujuće dojmove koje je stekao u posljednja dvadeset i četiri sata i zaključio da se sve to može objasniti sve očitijom ekscentričnošću njegova domaćina. Barun je neosporno jedan od onih dokonih arisrokrata kojima bogatstvo omogućuje prepuštanje i najnevjerojatnijim hirovima. Ali ako nešto od tog bogatstva može poslužiti tome da se zaštiti Ashmoleovu ostavštinu, nije, dakako, na Charlesu da tomu staje na put. Stoga se na njegovim usnama ocrtao prilično nadmoćan osmijeh kad je barun otvorio vrata i rukom ga pozvao da ude - osmijeh koji je polako izblijedio poslije dva, potom tri koraka prema naprijed i on stane gledajući oko sebe. To je najljepša biblioteka koju je ikad vidio. Drveni strop s pozlaćenim okvirima, police koje sežu od friza uza strop do poda, dok se ispred njega pruža niz visokih prozora zaslonjenih teškim muslinskim zavjesama, a prozori gledaju preko zidina u vodu rijeke ispod. A daleko s lijeve strane muškarac s gustom tamnom bradom i smjerno odjeven pažljivo slaže papire na radnom stolu. »Pretpostavljajući vaše potrebe«, reče barun, »bio sam slobodan uposliti vlastita kustosa moje - mnogo skromnije - zbirke da vas opskrbi nekim dokumentima koji bi vam mogli biti od koristi pri vašem zadatku.« Njih dvojica nastavili su kročiti suzdržana koraka pokraj držača za knjige na kojima su stajali otvoreni tomovi označeni ljubičastim, vrpcama, globusa na nogarima u kružnim okvirima i staklenih izloga u kojima su, kako je Charles pretpostavio, srednjovjekovni rukopisi. »Imate izvanrednu zbirku, gospodine«, reče oduševljen poput djeteta koje su pustili da slobodno švrlja prodavaonicom igračaka. »Čestitam

18

vam.« Barun se nakloni: »Knjižnica poput ove nije djelo jednog čovjeka ili čak jednog naraštaja. Neke od knjiga koje vidite bile su u vlasništvu moje obitelji prije više od petsto godina. Mnoge druge nabavljene su u novije doba, ili ih je nabavio moj otac, ili ja. Moj je otac proveo život u Dvorskoj knjižnici u službi wurttemburškoga kralja. Još se sjećam kad su mi prvi put dopustili da uđem u kraljevske odaje i vidim svog oca pri radu - katalogiziranje, razvrstavanje, restauriranje. Kao dijete bio sam prirodno znatiželjan i otac se pobrinuo odnjegovati tu moju osobinu istodobno me navodeći na ispravan način djelovanja i sređenost misli. Njegove su jedine strasti - što knjige koje vidite obilno potvrđuju - bile povijest i književnost. Bio je nezasitan sakupljač takvih djela i trudio se usaditi mome mladom duhu nešto od vlastita zanosa. Bojim se, međutim, da sam ga silno razočarao jer se moje zanimanje priklonilo posve drukčijem puru.« Charles se nasmiješio: »Bojim se da sam i ja razočarao svog oca jer nisam slijedio smjer kojim me je on bio naputio.« »Doista?« barun će zastavši i prvi put pogledavši Charlesa otvoreno u lice. »A što bi on bio izabrao?« »Medicinu«, odgovori Charles malko se zarumenjevši iako nije bilo jasno je li zbog sjećanja na taj porazan pokušaj ili zbog mišljenja koje je upravo iznio. »Moj je otac - bio je - ugledni liječnik i na njegov nagovor i ja sam nekoliko mjeseci studirao medicinu. Ali nisam imao smisla za taj posao i dovoljno empatije - ili mi je to bilo rečeno - spram patnje svojih bližnjih. Mentor koji je nadzirao moj studij primijetio je jednom da prilazim bolesti kao intelektualnoj zagonetci - očaravalo me određivanje prirode i uzroka bolesti na koju su se žalili bolesnici, ali bio sam posve ravnodušan spram zadaće koja je slijedila, naime, korisno liječenje. On zastane, osmijeh mu nestane s usana, i uplaši se da je možda rekao previše, jer je sada u barunovim očima bio neki čudni izraz. »Doista?« reče nakon nekog vremena. »Shvaćam. Moramo o tome ponovno razgovarati. Ali bojim se da vas zasad moram napustiti i prepustiti vas brizi izvrsnoga Herr Bremmera jer moram obaviti neki svoj

19

posao. Kad vidite sve što vam je potrebno, on će vas otpratiti do hodnika u blagovaonicu, gdje će vas dočekati obrok. Doviđenja, gospodine Maddox.« I nakon tih riječi on se udalji. Charles se okrene prema knjižničaru koji se duboko nakloni i potom ga povede do baze podataka gdje je smotao veliki smotuljak i brižno ga osigurao malim olovnim utezima. Nosio je bijele pamučne rukavice i na savršenom engleskome zamolio Herr Maddoxa da ne dira pergament. On je, objasni, prikaz barunova obiteljskog stabla, izvorno izrađenog još prije jednog stoljeća i na nj se brižno dodaje ime svakoga sljedećeg nasljednika. I, doista, to je prekrasna stvar - debeo i fino obrađen papir ispisan krasopisom, a na kraju svakoga brižno je nacrtan grb, blistav kao što je morao biti prvoga dana kad je izrađen. Herr Bremmer sada je gledao Charlesa u očekivanju i on je iznenadno shvatio da mu to ne pokazuje kao rukotvorinu nego kao dokaz. Brzo je izvadio iz džepa notes i upitao svog pratitelja može li mu pomoći da odgonetne njemačke natpise. Za pola sata imao je šest stranica bilježaka sa svim zamislivim ograncima barunovih predaka, kao i veličinom njegovih imanja, poviješću dvorca i identitetom nasljednika ako barun von Reisenberg umre - što se činilo vjerojatnim - bez vlastita sina nasljednika. Tu su provjeru knjižničari zacijelo smatrali posve dovoljnom i Charles se na kraju počeo pitati čime će ispuniti preostalo vrijeme svoga predviđenog boravka. Kad je nastupila tišina, Charles se osmjeli na prilično neukusno pitanje o prirodi »posla« zbog kojega je barun otputovao, ali Herr Bremmer se gradio da ga ne razumije, očiju uperenih u ponovno zamatanje smotuljka. Charles ga je promatrao svjestan bljeska predosjećaja - jer mu je detektivski nagon govorio da stvari ne moraju biti onakve kakvima se čine. Moguće je - shvati odmah, da je čovjeku jednostavno nelagodno pri pomisli da sa strancem razgovara o poslovima svog poslodavca, ali blaga rumen na njegovim obrazima upućivala je na nešto drugo, na nešto više. U međuvremenu Herr Bremmer pažljivo je odložio smotuljak u dugu kartonsku cijev i pošao pozvoniti, a kad se sluga pojavio, nasmiješio se, naklonio, rekao Charlesu da mu je na

20

raspolaganju ako mu zatreba još kakva pomoć. Činilo se kao da ovaj nikad pitanje nije ni postavio. Charles se dvoumio - odbijao je prihvatiti »ne« kao odgovor - što mu se u njegovu zanimanju događalo gotovo jednako često kao i što ga je često znalo uvaliti u nevolje, pa se nećete začuditi namjeri da se raspita o barunovu poslu kada bude sreo svog domaćina za objedom. Ali kad je sluga otvorio vrata prostrane žarkocrvene blagovaonice, Charles je odmah uočio da je za stolom na kojemu se mirno moglo smjestiti dvanaestero uzvanika bilo posluženo samo za jednoga gosta. Svijeće su bile upaljene, iako je jedva prošlo podne, a teške brokatne zavjese navučene. Sluga je već zatvorio vrata za sobom, a kako drugom sluzi nije bilo ni traga, to se Charles sam poslužio iz prilično obilne posrebrne zdjele i potom objedovao u mješavini tišine i zbunjenosti. Kad je naposljetku odmaknuo tanjur i ustao, shvatio je da barun u tišini stoji u dovratku iza njega. Koliko je dugo ondje stajao, Charles nije imao pojma. »Vi ste već objedovali, Freiherru von Reisenbergu?« upitao je Charles pomalo nelagodno. Barun je zanijekao glavom: »Rijetko jedem danju, gospodine Maddox, i hranim se strogo vegetarijanski.« To je moglo objasniti, pomislio je Charles, bljedilo njegove puti i blago drhtanje barunovih ruku koje je zamijetio. »Čini mi se«, nastavio je von Reisenberg, »na osnovi vaših jutrošnjih primjedbi, da biste željeli vidjeti moju zbirku.« »Mislio sam da sam je već vidio...« Barun spremno odmahne rukom: »Ne govorim o biblioteci - to su ukrasne sitnice - prenemaganje...« Charles podigne obrve - sudeći samo prema ono nekoliko blaga koja je vidio tog jutra, von Reisenberg ima arhiv kraljevske raskoši vrijedan znanstvenog ushita. »Nemojte me pogrešno shvatiti«, reče barun. »Ispravno prosuđujem vrijednost tomova koje imam sreću posjedovati, ali ta je vrijednost - za mene uglavnom sentimentalna. Vjerujem da sam upotrijebio odgovarajući engleski izraz.«

21

Charles potvrdno kimne: »Sentimentalna vrijednost, da, to je ispravan izraz. Zato što ti tomovi pripadaju vašem ocu. »Upravo tako. Dok je moja zbirka posve drukčije vrste, posve druge vrijednosti. Rijetko pozivam posjetitelje da je vide, a nikad tako malo poznatu osobu, ali čini mi se da ste vi vrsta osobe - i inteligencije - kadra procijeniti njezinu vrijednost.« Charles je, dakako, bio svjestan toga da mu je čovjek laskao, a dijelom se i divio tomu kako ga je barun vješto procijenio i zaokupio. Ali drugim dijelom mozga pitao se što je zapravo taj neobičan čovjek zgrnuo u toj neobičnoj i prividno polupraznoj kući i je li to moglo biti u nekoj vezi sa zadatkom koji su ga poslali da obavi. On odloži ubrus na stol. »Bila bi mi čast, gospodine.« Pošli su iz blagovaonice uza stube i Charles na trenutak pomisli da su im cilj vrata koja je vidio da ih barun tako brižno zaključava prije nekoliko sati, ali ne - on ga je vodio do drugoga velikog ulaza na drugome kraju, do sobe točno iznad knjižnice i upravo jednake visine i veličine. Samo što to nije knjižnica. Doista jedino mjesto na koje nalikuje, prema Charlesovu iskustvu, veličanstvena je Sjeverna galerija Britanskog muzeja, u kojoj je izloženo više od tisuću primjeraka minerala, kristala, kovina i geoloških ruda, koje su katalogizirane od Achmitea do Zunderertsea, i - kao što je Charles vrlo dobro znao - nude očaranom posjetitelju sve od komada meteora poznatog kao »glasoviti Yorkshirski kamen težak oko deset kilograma koji je pao pokraj World Cottagea, u župi Thwing, u East Ridingu«, do primjeraka vodenih željeznih oksida »među kojima su najraznolikije vrste sjajnog smećkastocrnog praha koji je Bečuanama, stanovnicima ponad Velike rijeke u Južnoj Africi, služio kao puder za kosu.« Britanski se muzej diči četirima galerijama veličine ove sobe, a barunova je jednako natrpana i brižno raspoređena kao i bilo koja od njih. Tu su stolovi na kojima su poslagani znanstveni instrumenti, od kojih su neki očito stari i vjerojatno neprocjenjive vrijednosti, a drugi nose tragove nedavne uporabe, uključujući i mikroskop pod kojim je još stajala pločica pokrivena nekom gustom crvenkastom masom. Tu su i

22

kabineti s barunovim rudnim primjercima, svaki s brižnom oznakom ispisanom na latinskome, njemačkome i (prilično malim slovima, valja to priznati) na engleskome; i cijeli sanduk s dragocjenim i poludragocjenim kamenjem, većim nego što ga je Charles ikad vidio u Bloomsburyju mjehurast ružičasti kvare, četvrtasti komadi tamnogrimiznog ametista, ledenoneprozirni dijamant veličine Charlesove šake. I prilično užasavajući prizor sanduka s dijelovima ljudskog tijela umočenima u etanol - sivkasti mozgovi nalik na fosilizirane koralje, dva srca pažljivo prerezana na pola, jedno zdravo, drugo bolesno, smežuran penis i testisi, i izobličen fetus zbog kojega se Charles okrenuo i ubrzao korak. Na jednom kraju prostorije na zidu visjele su uokvirene preslike koje su iz daljine nalikovale na uobičajene krajobraze - divljina pod olujom i urušeni tornjevi što se dižu u blistave oblake. Ali kad se Charles približio, shvatio je da te slike uopće nisu krajolici, nego industrijska postrojenja - tornjevi su dimnjaci, a oblaci vrtlozi dima i čađava katrana. On se osvrne prema barunu s pitanjem u očima, ali njegov mu domaćin samo mahne rukom u ime objašnjenja i povede ga prema drugom nizu slika poredanih duž prozora. Približivši se prvoj, Charles nije razabrao u što gleda - u staklenu retortu u obliku bubrega, neku vrstu plamenika, nekoliko daščica crvenkasta drva i keramički vrč u kojemu je neka voštana bezbojna tvar koja se bijeli na rubu. Tada primijeti dijagram raširen na prednjem stolu, ali bio je pisan tako sitnim slovima da ga nije vidio pročitati. I ne misleći, ispruži ruku da podigne zavjesu, ali barun ga odmah uhvati za ruku suhim i iznenađujuće snažnim stiskom. »Molio bih vas da ne puštate svjetlost«, reče blago. »Mene to rastužuje.« Gledajući ga tako iz blizine, te blijede oči i crvene mrlje na ljuskastoj blijedoj koži, Charles se prvi put upitao nema li čovjek kakvu bolest neku nadraženost zbog svoje majmunske dijete koja ga je učinila osjetljivim na sunce i objašnjavala je njegov promukli glas. Bolest kao što je Xeroderma pigmentosum, bolest koja, dakako, neće biti otkrivena do potkraj tog stoljeća, ali Charles je već susretao ljude koji su patili od lupusa, pa je razmišljao o tome da to spomene - napokon, kakva se

23

liječnička pomoć tamo mogla pružiti, na tolike kilometre daleko od civilizacije? Ali prije nego što je uspio pronaći odgovarajuće riječi za primjereno postavljanje pitanja, barun je već ponovno stao govoriti i taj je trenutak prošao. »Ovi posebni dokumenti pokazuju otkriće bilješke koja se dobiva postupkom nazvanim ›suha destilacija‹. To uključuje - jednostavno rečeno, shvaćate - grijanje čvrste tvari dok ne proizvede plinovitu supstanciju koja se potom ponovno stvrdnjuje djelovanjem vode ili alkohola. Tako se dobiva to što je pred vama. Dijagram koji vidite prikazuje različite faze pokusa - grijanje, odvajanje različitih taloga i tako dalje. I, naravno, konačni rezultat.« Charles pogleda izbližega keramički vrč: »Donekle nalikuje na parafinski vosak...« »Tako i treba jer to i jest. Iz latinskoga parum affinis, što znači ›nedostaje sklonosti‹, zato što taj posebni vosak ne... »... reagira s ostalim supstancijama. Da, znam«, Charles će malčice prebrzo. Ali dojmilo ga se, usprkos svemu: jer se činilo da se od svih svojih predaka taj čovjek posvetio ozbiljnu izučavanju. »Znači li to da je taj dio vaše zbirke posvećen ponovnom ostvarenju znanstvenih otkrića?« Barun podigne obrve: »Posvećen je, gospodine Maddox, ponovnom ostvarenju mojih znanstvenih otkrića.« »Ali mislio sam da je parafin otkrio Skot - Christianson, ili netko slična imena...« Barunu zasuze oči: »Rad Roberta Christiansona slijedio je nakon mojega. Otkriće je neupitno bilo moje.« Charles pogleda u njega, a potom niz pustenih stolova i onda, još jednom, u čovjeka ispred sebe dok su mu se naočigled rušila sva uzvišena prvotna razmišljanja. Kako to da to nije znao? Napokon, nije to bilo tako teško otkriti. Opsuje samome sebi u tišini - zašto, zaboga, nije ispitao svog domaćina u Londonu kad mu se za to pružala prilika - zašto je bio tako glupo drzak da pretpostavi kako ni jedan aristokrat ne može biti zaokupljen nečim drugim doli odijevanjem? »Trebam li razumjeti«, izjavio je polagano, »da ste sve izloženo sami

24

otkrili?« Barun potvrdno kimne: »Većina se odnosi na moje pokuse s ugljenim katranom i korisnim tvarima koje se mogu iz njega dobiti. Siguran sam da ćete naići na neke od njih čak i u Engleskoj. Kreozot, na primjer, ili pittacal?« »Pittacal?« iznenadio se Charles dok mu se u glavi još vrtjelo. On se nasmiješio: »Vidim da niste jezičar, gospodine Maddox. Riječ proizlazi iz grčkog za ›tar‹ i ›krasan‹. Oko toga se plete, moram priznati, prilično dopadljiva priča. Uspio sam dobiti kreozot nešto prije, a kako su se na jednom od mojih majura neprestano javljali problemi sa zalutalim psima, sjetio sam se da bi ih taj snažan miris mogao uspješno zadržati budu li se njime obojila drvena vrata. Ispalo je da nisam imao pravo u vezi s tom pretpostavkom, ali sam sretnim slučajem otkrio da reakcija na pseći urin pomiješan s kreozotom proizvodi izrazito tamnoplavu mrlju.« »Serendipitet«, reče Charles, koji doista nije bio lingvist, ali je ipak bio prilično načitan na svom materinskom jeziku. »Sretna slučajnost«. Barun kimne: »Upravo. I tako sam - nakon različitih dotjerivanja procesa - otkrio pittacal. Bila je to prva sintetska boja koju je čovjek proizveo za široku potrošnju. Ona je, zapravo, novčano pokrila mnogo mog rada koji je uslijedio. Kao što ćete vidjeti.« Sljedeći sat barun je vodio Charlesa u razgledavanje njegovih otkrića, od antiseptika do stola s miomirisima, do blistavo crvene boje, ističući uspješnost svakog otkrića, osobit izazov svakog procesa. Slike su, sada je shvaćao Charles, tvornice i željezare koje je barun otvorio na brojnim potezima u Austrijskome Carstvu: čovjek očito nije bio samo ugledan znanstvenik nego i izvanredno uspješan industrijalac, a Charles je jedva mogao zamisliti bogatstvo koje mu je ta industrija donosila. Prisjetio se da je kićeno izrađeno posude za večerom, za koje je mislio da je posrebrno, možda zapravo bilo od čista zlata. Do vremena kad su završili s obilaskom, zalazeće Sunce blistalo je nad Dunavom preobražavajući se u sjaj izlivena topaza. Charles se upravo pitao gdje bi večera mogla biti poslužena kad se vrata otvore i čovjek u malim naočalama sa željeznim okvirom i u dugom tamnom

25

kaputu brzo je koračao prema barunu. Charles tada prvi put vidje nekoga da u toj kući tako brzo korača i upita se što je uzrok toj hitnji. Čovjek se ukočeno nakloni i zovne baruna u stranu. Charles je hinio da je zaokupljen metodom kojom se proizvodi ulje osobito neugodna mirisa i čiju uporabnu vrijednost još nije dokučio, ali pazio je da zastane na mjestu s kojega je mogao vidjeti lica obojice muškaraca. Govorili su njemački, ali to i nije čudno, a Charles je svakako hvatao tek pokoju riječ - nešto što je zvučalo poput Leidena, za što je Charles pretpostavio da je ime grada - ali nema sumnje da se u muškarčevim očima krila tjeskobnost. Nakon nekoliko trenutaka živog razgovora, barun se okrene prema Charlesu i ispriča se da se mora udaljiti na nekoliko trenutaka. »Treba me neki neočekivan posjetitelj.« »Nizozemac, pretpostavljam.« Barun se namršti, potom mu se lice razbistri i kratko se osmjehne: »Zapravo, jedna osoba iz Portschacha. Ali nadam se da će njegov posjet biti uvelike beznačajniji od onoga vašeg zemljaka. Ako biste željeli, mogu zapovjediti sluzi da vas odmah otprati dolje na večeru.« »Ne«, Charles će spremno, iznenadno posve nezainteresiran za hranu, a silno zainteresiran za identitet muškarca u naočalama i za to da nije čuo kad su se otvorila teška vrata dvorca, niti ikakav zvuk uspinjanja uza stube. »Nastavit ću razgledavati vašu galeriju, Freiherre von Reisenbergu. Toliko toga još nisam stigao razgledati. Rijetko se pruža prilika vidjeti tako dojmljivu i jedinstvenu zbirku.« Barun se nakloni, očito polaskan iako je i dalje sračunato imao neprobojan izraz lica: »U tom slučaju vratit ću se čim budem mogao. A znam da vas, gospodine Maddox, ne trebam posebno moliti da ne dirate ništa od predmeta koje sam ovdje izložio.« Prepušten sebi, Charles još jednom malo brže obiđe prostoriju i zapiše nekoliko redaka u svoj notes kako bi se podsjetio svake pojedinosti koju treba provjeriti poslije povratka u London. Naposljetku se zatekne ispred izrezbarenih drvenih vrata na posve drugom kraju prostorije i brzo osvrne oko sebe prije nego što je položio

26

ruku na kvaku iako je bilo malo nade da će vrata biti otvorena. Ali nije imao pravo. Vrata se širom raskriliše i drugi put toga dana Charles ostane zapanjen onime što je vidio. Ali ovaj put to nije bilo udivljenje, nego užasnuta nevjerica. Soba je mračna, a žena spava, jednu je ruku podigla iznad sebe dirljivo prepuštena na jastuku dok joj se grudi dižu i spuštaju u ritmu usnula disanja. Na licu joj titra poluosmijeh, kao da sanja nešto lijepo, a tanka čipkasta spavaćica malko je skliznula i otkrila prekrasnu bijelu grud s bradavicom malko nabreklom na hladnome zraku. Intimnost nježna prizora bila je to dirljivija samom svojom zemaljskošću. Samo da nije jednoga. Krevet na kojemu je ležala u staklenom je sanduku, a žena uopće nije žena. Načinjena je od voska. Charles polagano obiđe sanduk uočavajući i najmanju pojedinost blijede plave žilice izgledale su kao da se pružaju ispod kože, trepavice su očito nalijepljene, jedna pokraj druge. Mogao se jedino diviti takvu umijeću, ali što je dulje gledao, to se neugodnije osjećao prema prirodi tog pogleda - i zato što je postao voajer i zbog muškarčevih razloga da je drži ovdje skrivenu. Iznenadno se upita - prije nego što ga nesmiljeno obuzme misao na koju je teško odgovoriti - koliko je stvarno ovo tijelo ispod pokrivača. I tada, dok je zalazeće Sunce zamicalo za oblake propuštajući još posljednje mlazove crvenila kroz zamračenu sobu, Charles ugleda barem dvanaest drugih voštanih likova poredanih uza zidove, a svi su, baš svaki, ženski. Žene se opušteno rastežu na svilom prekrivenim ležajevima, zatvorenih očiju, izlažu svoja naga tijela pogledima promatrača; žene u neuvijeno erotskim položajima, zlatokose i plavooke, ispruženih nogu i s čudovišno i neprirodno isturenim genitalijama, ili pak bez kose i pokrivene nečime što je nalikovalo na životinjsko krzno; mlade djevojke koje se vedro smiješe s otvorenim trbusima kako bi se u njima vidio fetus ili pak s grudima zguljenima prema natrag kako bi se vidjeli organi ispod. Neke su tek torza, druge bez glave, a jednoj je, podignutih i razmaknutih koljena, srce izvađeno i blista na vlastitu trbuhu. Koliko god ga se tijekom tih posljednjih nekoliko sati dojmila

27

dostignuća njegova domaćina, ništa nije moglo opravdati to što je Charles ovdje otkrio - nikakva znanstvena objektivnost, koliko god visokoumna bila, nije mogla ovu prostoriju užasa učiniti ničim drugim doli pornografskom i opscenom. Charles nije osoba bez iskustva, nazočio je dok se živim ženama otvarao trbuh kako bi se oslobodilo nerođeno dijete ili diseciralo leš radi proučavanja njegova ustroja, ali nikad nije doživio da netko želi oponašati takve postupke u ime privatnih i nastranih zadovoljstava. A tu je zacijelo to bilo na djelu. Jer sada je uočio, što prije nije, da stakleni sanduk koji je okruživao uspavanu djevojku ima vratašca s malim srebrnim ključem. A budući da ona nije mogla izići, postojala je samo jedna mogućnost. »Vidim da nisam imao pravo. Vaša znatiželja, gospodine Maddox, nadilazi vašu uljudnost.« Charles se okrene i ugleda svog domaćina kako stoji na vratima i opet držeći svoj starinski lampaš. »Nisam vam dopustio da uđete u ovu prostoriju.« »Vrata su bila otključana - mislio sam da to znači...« On zastane, zacrveni se. Nije bilo riječi kojima bi opravdao svoj čin. A barun s pravom utvrdi da, ako je i bio pozvan nešto provjeriti, zacijelo mu nije bilo dopušteno špijunirati. Barun ga promotri trenutak, potom stegne svoj veliki crni kaput oko sebe kao da mu je hladno. I doista bilo je svježe u toj visokoj negrijanoj prostoriji. Potom se polako zaputi prema uspavanu liku djevojke od voska. »Jedan od velikih izložaka u mojoj zbirci«, prošapće položivši nakratko ruku na staklo na kojemu nije ostavio nikakva traga. »Ime joj je Minette. Jedno od velikih remek-djela majstora protetičara Phillippea Curtiusa. Zanat je učio u Francuskoj 1766. i uveo u modu - barem tako kažu - izgled ljubavnica Luja XV. Drugi - ne tako istančan lik - nalazi se na izložbi Madame Tussaud u Londonu, a također ima skriven sat u srcu. Pretpostavio sam da ga je čovjek poput vas zacijelo vidio.« »Nemam smisla za groteskno«, Charles će pomalo odsječeno. »Nemam ni ja«, barun će jednomjernim glasom cijelo vrijeme motreći Charlesa. »Uvjeravam vas da vas nisam pozvao niti vam pokazao te

28

stvari iz tog razloga, nego zato što one ilustriraju - što oponašaju.« »Ne razumijem vas«. Sada je Charlesov glas bio hladan, odbojan i na rubu strpljenja. A nešto od toga barun je jasno osjetio, ali kad je ponovno progovorio, glas mu nije izražavao samoopravdanje već samouvjerenost. »Možda ste dosad već jasno zamijetili da se niz mojih otkrića na području kemije prekinuo prije petnaest godina. Tada sam preusmjerio pozornost na druga područja znanosti. A posebice na znanost ljudskoga uma.« Charles se sjeti dnevnika na katu, ali reče tek: »To nije bio predmet mojih proučavanja.« »Nije?« uzvrati barun. »Mislio sam da u naše doba nema uzvišenijeg i izazovnijeg područja proučavanja za svakoga tko želi da ga se smatra istinskim znanstvenikom.« Ako mu je namjera bila iskazati prijezir, postigao je učinak jer su se na Charlesovim obrazima pojavile dvije crvene mrlje. Ali barun se nije ni pokušao ispričati, već se okrenuo i polako zaputio prema drugom kraju prostorije. »Tijekom vremena koje je otad prošlo posvetio sam se ispitivanju hipnotizerstva, koje može prouzročiti i obamrlost katalepsiju i ferment histerije, i galvanizam, kojim se navodno može ponovno oživiti mrtve. I stalno sam se vraćao mentalnim fenomenima koje znanost ne može objasniti - stanjima svijesti koja lebde između smrti i života, jednako kao što likovi koje sam prikupio oponašaju žive, ali to nisu i uznemiruju nas svojim dojmom da dišu.« Zastane ispred sanduka koji je - za razliku od ostalih - bio zaslonjen dugom ljubičastom zavjesom. »Somnambulizam«, nastavio je barun, »katatonija, mjesečarenje i užasi koji ubijaju san, gospodine Maddox, bili su područja mog proučavanja. Neodređeni prostor uspavana duha jedino može objasniti predrasuda, a znanost se na to područje još nije osmjelila zaputiti. Tu sam tamu«, govorio je razmičući zavjesu, »pokušavao rasvijetliti.« Charles ga je odmah prepoznao - bijeli lik žene bačen leđima na

29

postelju, dok joj je iscereni majmunski zloduh zajašio tijelo, a bjelooki konj podrugljivo viri kroz crvene draperije maternice. Prava Fuselijeva Noćna mora - možda najozloglašenija slika gotičke imaginacije. Samo što to nije slika, pa ni preslika. To je voštana kopija vraćena u život. Kad je svjetlost lampaša iznenadno zabljesne, Charles trenutačno divljački osjeti da je djevojka doista živa - da joj grudi dišu ispunjene iskrenim strahom. Ali ne. Ona je oživljena, jednako kao što je i Minette oživljena nekim nevidljivim mehaničkim srcem, jednako nestvarnim kao i demon koji joj vječno pritišće grudi svojim smežuranim prstima koji se trzaju i grebu.

30

DRUGO POGLAVLJE Te se noći snomorica vratila, i to okrutno. Charles se budio prije zore na zvuk vlastita uplakanoga glasa i s plahtama natopljenim znojem. Naglo se uspravio brišući suze s lica i sjeo na trenutak teško dišući. Tada je odbacio pokrivače i krenuo prema prozoru. Soba je hladna, ali on se guši - očajno želi osjetiti svježi zrak na koži. Raskrili prozorske kapke i nagne se van. Nebo je oblačno, a rijeka mutna dok negdje u njegovoj blizini dopire lajanje. Naginje se još malo i gleda dolje prema vratima i prilaznom puteljku. U nekim je prozorima svjetlost, kao što je bila i kad je stigao, i Charles se pita tko je budan u ovaj sat. Iznenadno uznemiren i znatiželjan, brzo se odjene i pojuri niza stube do ulaznih vrata koje je bez poteškoća uspio otvoriti iako je pomislio da će se možda teže vratiti kroz njih. Najprije je krenuo do zida uz rijeku i pogledao dolje prema strmoj dubini, a onda se okrenuo i gledao pročelje dvorca. Nigdje nije bilo svjetla, izuzev u njegovoj sobi visoko iznad njega. Zadigao je ovratnik zbog svježine i krenuo prema vratima. Sada je lajanje glasnije i Charles iznenadno shvaća zašto je vidio stajskog momka kako nosi posudu s mesom: barun zacijelo ima psa. I to velikoga, sudeći prema buci koju nadiže. Nekoliko minuta poslije spušta se niz arkadu, sada prilično oprezno jer su kamene ploče skliske. Zastaje na rubu kamenog puteljka i ogledava se. Vodoravni potezi sivog i crnog; voda, obala, šuma, nebo. A bliže njemu kuća koju pri dolasku nije primijetio, upravo na mjestu na kojem se puteljak nastavlja na cestu i rijeku. Groblje, mala kapelica u

31

kojoj u lučnom prozoru gori svijeća. U njoj su najrjeđi primjerci kositrenog posuda na Istoku. Charles se počeo spuštati prema cesti iznenadno svjestan koliko je puteljak strm i koliko vještine treba da se po snijegu gore dovuku teška kola. Charles najbolje razmišlja dok hoda i kako mu se šetnja produljila i ritam srca pojačao, misli mu se donekle pribiru i oslobađaju stranog i tjeskobnog ugođaja unutar zidova dvorca. Barun je - barem s obzirom na ime i rodoslovlje - sve što tvrdi da jest i doista u svakom smislu ugledniji dobročinitelj nego što bi bilo koji kustosi mogli zamisliti. Ali svi mu nagoni govore da taj glasoviti znanstvenik nije samo to i da još nije vidio sve što se u dvorcu skriva. Do vremena kad je Sunce izišlo, Charles je već prevalio najveći dio od nekih osam kilometara šume i upravo se pitao bi li se trebao vratiti ili se nadati da će naići na kakvu krčmu kad ugleda pramen dima što se dizao iznad drveća. Ispalo je da to nije krčma, već majurska kuća, a Charles je vjerovao da će za nekoliko krajcara tu dobiti doručak. Ali starica koja mu je dolazila otvoriti vrata umorna je i okreće se zovući nekoga iz kuće. Ona nosi malo dijete lijepe kose u naručju, zacijelo svoju unuku, a Charlesu je odmah upala u oči njegova sličnost s Betsy, Nancynom kćerčicom. Nancy, koja je do nedavno bila prostitutka, sada mu je pomagala u radu na dva slučaja i činilo se da će preuzeti Mollyno mjesto u kuhinji njegova strica. Iako ne - i to nipošto - i u Charlesovoj postelji. Ako mu je i stalo do Nancy, nije u tom smislu, a svakako se užasavao pomisli na još jedno takvo iskustvo - na to da se ikad više izloži takvoj sramoti i gorkom gađenju nad samim sobom. Da je lijepa nizozemska kći u vlaku samo znala kakvu je odbojnost ćutio već pri samom pogledu na nju, bila bi... »Odsjeli ste u dvorcu?« Charles je bio zatečen. Sada je ispred njega stajao muškarac premlad da bi bio ženin suprug. I svakako nije seljak; engleski mu je bez greške. »Da«, reče Charles gledajući muškarčevu uškrobljenu košulju i tamnu jaknu, obje bolje izglačane nego njegova odjeća. »Točno, odsjeo sam u dvorcu. Gost sam baruna von Reisenberga.« Ako je mislio da će

32

mu spominjanje tog imena otvoriti svaka vrata - ili barem ova vrata odmah je shvatio da je pogriješio. Starica ustukne i stane nešto mrmljati i križati se. Ali muškarac se okrene prema njoj i uputi joj blago nekoliko riječi na njemačkome te ona nakon toga podigne dijete malo više u naručju i nestane u kući pritom ni jednom ne pogledavši Charlesa. »Molim«, muškarac će stavši u stranu kako bi ga propustio. »Uđite.« Charlesa su uveli u seosku kuhinju u kojoj su trave visjele na zidu sušeći se ispod strehe, a veliki pas spavao ispred vatre. Zena je bila okrenuta prema peći, leđima prema prostoriji i sada se djevojčicu više nije vidjelo. Muškarac ponudi Charlesa da sjedne za stol i ulije mu kavu iz velikoga obojenog porculanskog vrča. Prazan je tanjur bio umrljan mašću, što znači da je on već doručkovao. »Ime mi je Sewerin, reče muškarac, »dr. Jonas Sewerin, liječnik sam opće prakse za okolni kraj. Bio sam pozvan ovamo prošle noći da pomognem bolesniku,« »Charles Maddox«, Charles će naglo ustajući i pružajući mu ruku, »u poslovnom sam posjetu barunu.« Ali muškarac već potvrdno kimne glavom: »Znam vaše ime, i za vaš posjet, iako ne znam točno o kakvu je poslu riječ. Žena je stigla do stola i tresnula na nj metalni tanjur s jajima i slaninom, uz krišku tamnoga tvrdog kruha prošaranu crnim sjemenkama. I dalje ga nije gledala u oči i nije mu uputila ni riječi, a Charles je bio iznenađen da barunovi stanari - jer to je zacijelo ta žena bila - pokazuju tako malo uljudnosti prema jednom njegovu gostu. Ali vidjevši njegovo lice, Sewerin ga preduhitri. »Morate imati na umu, Herr Maddox, da je ovo izoliran i priprost dio zemlje u kojemu ljudima ne preostaje drugo doli ogovaranje, a stranac ne pobuđuje znatiželju, nego strah.« Charles uzme nož: »Zar su stranci poput mene doista tako rijetki?« Tada iznenadno, bez upozorenja, odjekne strahotan krik negdje s kata - glas djevojke, ali krik napola životinjski, užasnut. Starica se okrene prema Sewerinu, raširi oči od uspaničenosti, a liječnik odmah skoči na noge. »Morate me ispričati.«

33

I nestane prije nego što je Charles uspio izustiti riječ. Krikovi se nastaviše, na tren prigušeni, na tren prodorni, i naposljetku Charles ustane od stola osjećajući da u najmanju ruku treba ponuditi Sewerinu neku pomoć. Pas podigne glavu i zareži dok je prolazio pokraj njega, ali se ne pomakne da mu prepriječi put i Charles ne susretne nikoga drugog dok se uspinjao uskim drvenim stubama. U stražnjem dijelu kuće vrata su bila poluotvorena i mogao je vidjeti Sewerina nagnuta nad ženski lik koji se grčio na postelji i staricu na koljenima sa strane dok su joj se suze slijevale niz lice i usne pomicale u tihom i očajnom preklinjanju. I kad je Charles širom otvorio vrata, vidio je da se od očiju mlade žene vide samo bjeloočnice i mrlje pjenušave krvi oko usana i na vratu. Sewerin joj je pokušavao pomoći dajući joj neko sredstvo za smirenje, ali djevojčino se tijelo bacakalo i trzalo poput divlje životinje i na liječnikovu je obrazu već bila duboka ogrebotina. »Mogu li pomoći?« upita Charles brzo prilazeći postelji. »Prošao sam nekoliko medicinskih tečajeva...« Ali kad je uhvatio djevojčinu ovješenu ruku, starica je skočila na noge i uhvatila mu ruku trljajući je uza svoju odjeću vičući i ječeći divlje poput svoje kćeri. »Ne dodirujte je!« vikne Sewerin. »Ako mi želite pomoći, odmah napustite prostoriju.« Charles ga na trenutak začuđeno pogleda, a onda popusti stisak djevojčine ruke i udalji se. Nakon više od pola sata liječnik se vratio u kuhinju blijeda lica orošena znojem. Na trenutak se naslonio na dovratak, izvukao rupčić i otro čelo. »Dugujem vam ispriku, Herr Maddoxe.« Charles ga je pogledao pribrano. »Imate potpuno pravo liječiti svog bolesnika kako vam se čini primjerenim. To nije moja briga.« Sewerin se rukovao s njime. »Ali to ne ispričava moju neuljudnost. Molim dopustite mi da objasnim. Kao što ste vidjeli, kći Frau Hirte pati od teškoga psihičkog poremećaja...« »To je bilo očito«, suho će Charles. Ali Sewerin je nastavio. »Imala je takve napade otkad je bila

34

djevojčica, ali su se uvelike pojačali od rođenja njezine kćeri. Doista, takvi su se napadi pogoršali toliko da ona sada provodi većinu svoga nesretnog života sklupčana poput bolesne zvijeri, ili je prema drugima oko sebe neopravdano nasilna.« Charles odmahne glavom: »Ne vjerujem da se ikoga u takvu stanju može smatrati odgovornim za njegovo ponašanje; stoga se ne postavlja pitanje sramote ili ›opravdanja‹.« Sewerin polagano kimne: »Doista ste obzirni. Narod iz okolice želi Agnes smjestiti u neki sanatorij. Govore da baca zle čini na ljude i da će zatrti njihova stada i učiniti ih neplodnima. Hirtesovi joj više nisu mogli dopustiti da slobodno luta krajem - nisu imali izbora, morali su je zaključati u ovu sobu.« Charles je mislio na život svog strica, osuđena da živi između svjetla i tame, razboritosti i ludosti. Zdravlje mu se poboljšalo u tjednima prije nego što je Charles napustio Englesku, ali tko zna neće li ga poslije povratka u London - kao što je već jednom bilo - zateći kako izvikuje psovke i pije vlastiti urin. A još prije i još bolje skrivano je ono posljednje sjećanje na njegovu majku kad su je uplakanu odnosili, dok je šakama lupala po zidovima, čupala vlastitu kosu i očajnički plakala za Elizabeth, kćeri koju je izgubila - malu trogodišnja sestru Charles je trebao čuvati toga dana u Windsor Streetu punome ljudi, ali njezinu je ručicu ispustio i nije se obazreo na njezine suze prometnuvši tako trenutak dječačke nesmotrenosti u životnu grižnju savjesti. Jer se dijete izgubilo i nikad se neće vratiti, što mu nikad neće biti oprošteno. »Takva predrasuda nije ništa drugo doli divlje i zatucano barbarstvo«, rekao je sada kratko okrenuvši se prema svojoj hrani i grubo odlomivši komad kruha - pokret koji nije promaknuo liječnikovu pronicavu oku. »Mogu se jedino složiti s vama«, Sewerin će nakon trenutka, »ali ti ljudi nisu dovoljno uljuđeni da bi zaboravili na tu noć. I kad vide da se stanje Agnes Hirte pogoršava sa svakim punim Mjesecom, ne treba se čuditi da jadnice poput nje podvrgavaju barbarskim obredima istjerivanja đavla ili ih se klone kao da su luđakinje...« Charles se zavali u stolac i uza zveket odloži nož na tanjur. »Ali vi ih

35

sigurno možete odvratiti od takve ludosti - pokažite im da vražje mjesečeve mijene nisu ni u kakvoj vezi s djevojčinom bolešću...« Sewerin odmahne glavom: »Kad bih to mogao, učinio bih to, vjerujte mi. Kad sam stigao ovamo, i ja sam pomislio isto što i vi. Raspolagao sam svom spremnošću mladog netom diplomiranog čovjeka. Mislio sam da ću ih podučiti i da ću s lakoćom ukloniti zlo prouzročeno stoljećima neznanja. I tako sam prvih mjeseci vodio dnevnik svojih poziva ovamo, prateći Agnesino stanje, ali što sam dulje vodio bilješke, to sam bivao svjesniji: to ne dolazi u obzir. Napadi su doista bili gori kad se Mjesec približavao punom Mjesecu. Zato su me jučer i pozvali i zato ću večeras ponovno doći dok ne prođe ta mjesečna opasnost i Agnes iznova ne bude tiho, cmizdravo biće koje nikomu nije opasnost.« Sjedili su tako ne razgovarajući sve dok do njih nisu doprli zvukovi i liječnik se prenuo iz svojeg sanjarenja. »Pružio sam vam ispriku, ali ne i objašnjenje.« »Molim vas, dr. Sewerine, nemojte se dalje truditi. Jutro je dobrano odmaknulo i moram se vratiti u dvorac.« »Ali upravo vam zato moram objasniti«, Sewerin će iznenađujućom žestinom. »Kad sam vas tako neljubazno naputio da napustite sobu, nije to bilo zato što ne bih cijenio vašu pomoć - sam Bog zna, da bih vam ja na njoj bio zahvalan, Ne, bilo je to stoga što sam znao kakav bi učinak vaš dolazak - i sama vaša nazočnost u toj sobi - mogli imati na Frau Hirte, koja je i sama krhka zdravlja. Zacijelo ste to zapazili?« Charles potvrdno kimne: »Shvatio sam to jednostavno kao sam po sebi razumljiv strah od stranca - želju da sakrije stanje svoje kćeri.« »A upravo je to dio cijele te priče. Ali vi predstavljate mnogo veći strah - veću strepnju. Vi ste obrazovan čovjek«, nastavio je Sewerin ulijevajući još kave, »i stoga, bez sumnje, možete razumjeti i mnoga znanstvena objašnjenja koja je barun iznio. Ali morate također priznati da takve izjave nadilaze razumijevanje ljudi iz okruženja. A i način na koji se barun ponaša - neizbježno pobuđuje sumnju.« »Oprostite, ne razumijem.«

36

»Često ga se viđa kako šeće po mjesečini, i više nego jednom viđen je kako luta grobljem neposredno ispod dvorca. Pojedinci su rekli da su ga tako vidjeli u društvu mladih žena - koje su poslije nestale, ili su, blijede, podlegle neobjašnjivoj smrti. Šaputalo se da je on dozivatelj duša pokojnika ili vampir, jedan iz one proklete povorke Neumrlih, i da moli nad tim mladim ženama dovodeći njihove besmrtne duše u isto sigurno stanje kakvo je i njegovo.« Charles se zapilji u njega : »Ali sigurno nije mogla povjerovati da sam ja...« »Vidjela je mrlju na vašem vratu. Pomislila je da ste i vi jedan od Neumrlih.« Charles odmah primakne ruku vratu: »Ali to je samo ogrebotina - čak i ne znam kako sam je zaradio.« Sewerin slegne ramenima: »Nisam rekao da je to racionalno. Ali u to ovi ljudi vjeruju.« Charles ustane i prošeće do prozora, jedva znajući što čini. Sada se mnogo toga razjasnilo. Nije čudno što je starica ustuknula kao ispred zloduha; nije čudno da su se ljudi na majuru prekrižili kad su čuli barunovo ime. »Samo prošlog mjeseca«, nastavi Sewerin, »još je jedna mlada žena nestala dok je s bratom bila ovdje u posjetu iz Nizozemske. Jednog jutra mladić je zatekao otvoren prozor i praznu postelju svoje sestre. Pronađena je nekoliko sati poslije u podnožju dvorskih zgrada, tijelo joj je bilo rastrgano i s tragovima ugriza na vratu. To je zacijelo bilo djelo neke divlje životinje, ali možete zamisliti kakav je užas takvo divljaštvo moglo stvoriti u okruženju. A tek što se njezino tijelo ohladilo i bilo pokopano, kad je samo nekoliko metara od groba pronađeno strahovito unakaženo tijelo nekoga mjesnog djeteta. Poslije nekoliko dana grob je bio otvoren i truplo oskvrnuto na najstrašniji način.« Nastupi stanka. »Odakle su stigli?« upita Charles nakon nekog vremena. Sewerin se namršti: »Ne shvaćam što želite reći.« »Nizozemka i njezin brat.« Sewerin je djelovao zatečeno: »Iz Delfta. Ali zašto bi to...«

37

»Kad sam prošle noći bio s barunom, primio je hitnu poruku koja ga je pozivala na put. Čovjek koji ju je donio nije bio sluga i bio je očito uznemiren. Čuo sam da je spomenuo Leiden...« Sewerin zausti odgovoriti, ali ga ometu udarci po vratima, a kad ih otvori, Charles prepozna kočijaša iz dvorca. Stajao je ondje otresajući noge i udarajući u rukavicama rukom o ruku, iako dan nije bio hladan i Sunce je već izišlo. Charles se okrene ispričati Sewerinu: »Čini se da im je potrebna moja nazočnost.« Sewerin kimne: »Drago mi je da sam vas upoznao. Nadam se da će nam se putovi još jednom sresti prije vašeg povratka u London.« Charles priđe liječniku i pruži mu ruku; Sewerin je uzme u svoju i šapne mu: »Savjetujem vam oprez, Herr Maddox, i čuvajte se. Vjerujem da ono što ste čuli nije to što ste pretpostavili. Riječ ›leiden‹ na njemačkome znači ›nevoiju‹. Ili ›patnju‹.« Charles ga na trenutak pogleda u oči, a potom naglo kimne i pođe za kočijašem u jutarnji zrak. Charles sjedne uz prozor kočije dok su se vraćali prema dvorcu u laganu kasu, jednako zatečen razlogom zbog kojega ga je barun tako želio pronaći kao i time da je znao gdje ga treba tražiti. Pomisao da ga je netko možda promatrao ili čak slijedio bila mu je prilično besmislena, ali do vremena kad je kočijaš usporio u podnožju prilaznog puteljka, Charles više nije bio tako siguran: ako je točno ono što mu je Sewerin ispričao, lako je mogao zamisliti zašto barun ne želi da Charles - ili knjižničari - to otkriju. Konji su se već uspinjali uz brežuljak kad se Charles sjetio pripovijesti o groblju i spustio okno da pogleda. Visoko gore, na zidu, nešto je odražavalo sunce i blistalo na svjetlosti, ali groblje je duboko dolje u sjeni dvorca, a svjetiljka još gori u maloj kapelici. I sada Charles uoči, čak i na toj udaljenosti, da je jedan grob mnogo svježiji od ostalih, da njegovi zaštitnički anđeli uopće nisu izjedeni vremenom, a stara je zemlja nedavno prekopana i na njoj nije rasla trava dok je razbacano bijelo cvijeće sada netom uvenulo i postalo smećkaste boje. Kad Charles side iz kočije ispred vrata dvorca, nitko ga nije dočekao

38

i pošto je nekoliko minuta lutao hodnikom, vratio se u svoju sobu u kojoj ga je čekao ručak i vatra u kaminu. A na stolu, pokraj vina, stajala je poruka ispisana slabom i ukočenom rukom. Moram se udaljiti na nekoliko sati. Ne čekajte na mene. Charles skine kaput i sjedne na krevet. Potom se ispruži na jastuke i podboči se rukom o glavu. Sjetio se, iako ju je vidio tek na trenutak, voštane žene koja je ležala daleko dolje i usnula i budna. Kad se probudio, soba je bila u sjeni, a vatra gotovo ugašena. Skočio je na noge, odmah svjestan boli u vratu i ukočenosti leđa. Nije mogao vjerovati da je spavao do navečer, ali tada začuje tutnjavu udaljena groma i shvati zašto se dan smračio tako rano prije vremena. Bio je gladan, iako prije nije bio, i gutao je hranu sa stola poput izgladnjelog, prije nego što je prišao prozoru i širom otvorio kapke. Kiša koja još nije pala teško je visjela u oblacima, a zrak pucketao od sumpora, iako je oluja još bila kilometrima daleko. Charles se prilično dokono pitao čemu to služi - taj čudan atmosferski fenomen? Usmjerenju vjetra? - dok je do njega dopiralo udaljeno pucketanje plavog blijeska. A onda još jednom bljesne i teški krovni crijep padne kovitlajući se i smrska se u komadiće na dvorištu ispod, samo ovaj je put svjetlost bila točno iznad njega, malo udesno. Charles se nagnuo koliko je god mogao i učini mu se da vidi neko kretanje na zidu. Pogleda dolje prema prozorskoj dasci i uoči da je šira nego što je mislio - jedva da je to balkon, ali dovoljno je širok, točno da se uzmogne stati na njega. Ali bio bi lud da to pokuša bez nekog uporišta. Osvrne se u sobu i osvijetli ukrasno uže kojim su bile svezane podignute zavjese. On brzo sveže jedan kraj užeta za nogu starinskog kreveta, a drugi oko pojasa i osmjeli se uz malo drhtanja - stupiti na ispupčen rub. Kamen nije bio samo uzak nego i sklizak i Charles se dvaput posklizne dok se polagano okretao licem prema krovu. Počela je padati kiša i slijevala mu se ravno u oči i usta, ali kad ponovno bljesne munja, Charles ugleda prizor iznad sebe s grozničavom jasnoćom ili bolećivim snom. Na rubu zida nekoliko metara od tornja ocrtavao se tamni obris barunova lika naspram još tamnijeg neba, dugi mu kaput

39

natopljen kišom šuštio je oko njega poput krila velikoga gavrana, srebrna mu se kosa slijepila, sada crna, uz lubanju. Charles ga pokuša dozvati - reći mu da neoprezno izlaže život opasnosti - ali riječi se izgubiše u tutnjavi groma i niz munja prasne uz velik električni blijesak. A kad se ponovno zamračilo, barun je već bio otišao. Charles se vrati u sobu i okrene se da pogleda dvorište ispod. Ali kao što je sumnjao, dolje nije bilo nikoga, nikakva trupla. Potom je voden nekim nagonom koji nije mogao objasniti otvorio vrata i krenuo u smjeru galerije. Ali kao i uvijek, hodnik je bio prazan, u dnu je gorjela samo mala svjetiljka, a Charles se upravo spremao zaputiti niza stube kad primijeti da barem nešto nije isto kao što je bilo kad je prošli put ovuda prošao. Mala vrata koja je prije primijetio - vrata na kojima je ugledao baruna i koji ih je potom brižno zaključao - sada su otvorena. Charles se osvrne i zaputi se što tiše i što brže može prema vratima. To je ulaz na stubište i Charles je shvatio da ono zacijelo vodi u toranj. Oklijevao je, potom još malo gurnuo drvena vrata i stao se uspinjati stubama samo da bi trenutak poslije zastao. Čuo je glasove. Jedan je barunov. Drugi djevojčin. Jasan, mlad i gotovo - iako je Charles to teško mogao zamisliti - radostan. Razgovaraju na njemačkome, ali razgovor je, čini se, prije formalan nego opušten - zapravo Charles ga je jedino mogao usporediti s pitanjima i odgovorima na vjeronauku koji je pohađao kao mali dječak. Ali to je bilo prije nego što je Elizabeth nestala; prije nego što je njegova majka izgubila svako zanimanje za bilo što, čak i za vlastita sina, u neutješnu ponoru vlastite tuge. Osluškivao je još neko vrijeme i zaključio kako je vjerojatno riječ o nekoj vrsti ispitivanja, ali nije imao pojma o kojem sadržaju. Katkad je djevojka odgovarala s povjerenjem i dobivala potvrdan odgovor; u drugim prilikama njezin glas nije bio tako siguran. Nije prošlo više od deset minuta kako je barun visio na krovu pod kišom, ali je unatoč tomu njegov glas sada bio blag, promukao i dubok. Charles se počne pitati je li čovjek uopće bio na krovu ili se neobičan ugođaj u toj neobičnoj kući počeo poigravati njime, ali u tom trenutku glasovi se prekinuše i začuje se šum koraka koji su mu se približavali. Charles je

40

djelić sekunde pomislio ostati na svom mjestu i suočiti se s barunom, ali mu je neki instinkt rekao da to ne čini, ne još. Stoga se okrene i zaputi putem kojim je došao i nije mu bilo traga kad se pojavio von Reisenberg i ponovno brižno zaključao vrata za sobom. Oluja je popustila tek oko dva sata ujutro, a davno prije toga Charles je zaspao zdravim i krepkim snom. Ponovno je sanjao Molly, ali sada ona nije bila u stričevoj kuhinji, nego je hladna imitacija života među barunovim ženskim likovima. On ispruži ruku da joj dodirne lice, ali činilo se kao da pruža ruku kroz gustu vodu - kao da je i on zatočen u nepomičnosti - ali se tada pribere s užasom uočivši da iz očiju lažnog lica iznenadno kaplju žive suze. A kad je pogledao niz njezino tijelo, vidio je da i ona leži oderane kože s nerođenim djetetom, ali taj je naslikani otvor bila rana pravog tkiva natopljena krvlju, a dijete - njegovo dijete koprcalo se u njezinu otvorenu trbuhu umirući, kao što je i ona umirala vosak, jer je i ona od voska... Sjeo je uz pritajen krik, znoj mu je klizio niz vrat i kosa mu je bila mokra na zatiljku. Duboko je udahnuo ne bi li usporio kucanje srca, ujednačio dah. Nije imao pojma koliko je trebalo da primijeti crtu svjetla što se probijala kroz vrata i shvati kako su vrata njegove sobe otvorena iako je bio siguran da ih je zaključao prije nego što je legao u postelju. Potom se svjetlo povuče i soba utone u mrak. Mrak tako gust kakav još nije vidio. Mrak tako potpun da ne vidi ništa, ni obrise namještaja, čak ni uski trak mjesečine između žljebova kapaka i iznad praga. Sjedio je nepomičan uzbuđujući se na svaki i najmanji šum u sobi i ne vjerujući vlastitim osjetilima dok se šumna tišina miješala sa zvukom - čega? Bosih nogu na debelom sagu? Ruke koja povlači damastnu draperiju? Potom ustukne kao ošinut. Neki je ledeni prst prolazio polako, izazovno uz njegovu golu ruku, tako lagano te je jedva dodirivao kožu, ali tako probojno kao da mu vatrena igla prolazi žilama. On ispruži ruke divlje, naslijepo, ali ne suoči se ni s čime, ne dodirne nikoga. Ali tada začuje smijeh - razdragan, zlurad smijeh - a činilo se da odjekuje cijelom sobom. Poželio je ustati, ali shvatio je da ga u tome nešto priječi. Nešto mu je svezano oko gležnjeva, držalo ga je uz tlo. Pokuša osloboditi ruke, ali

41

osjeti uže koje mu se urezuje u kožu. A sada su mu ruke povučene prema leđima - on se otima, ali stisak je presnažan, šake mu čvrsto svezane za drvo uzglavlja i začuje sušanj nategnute svile. Sada nije bilo nikakve sumnje. Neka se žena uspinjala u njegovo krilo i trgala mu košulju svojim smrznutim prstima. Osjećao je njezin miris, osjećao je milovanje svilenih kovrča i vršak toplog, vlažnog jezika koji mu je klizio niz vrat, pa sve niže, niže, niže. A onda se usne na njegovu vratu izoštruju u zube, hladna mu ruka otežava disanje, a duboki mrmor muškoga glasa izgovara riječi koje ne razumije. Kad se probudio sljedećeg jutra, na plahti je bila očita mrlja zbog koje je pocrvenio od stida. Ali ništa nije dokazivalo da o svemu nije sanjao - nikakva traga na njegovim zapešćima, nikakve poderotine na košulji, a kad pođe do vrata, vidje da su zaključana, i to iznutra. Ali poslije, kad je skinuo noćnu košulju da bi je dao na pranje, nade dvije male mrlje krvi na vratu kojih prije nije bilo.

42

TREĆE POGLAVLJE Tko je ona? Charles je stajao na vratima barunove knjižnice. Osam je sati, oluja je jenjala ostavivši blijedoplavo isprano nebo dok je Dunav dubok i mutnosmeđ. Charles još nije doručkovao, ali njegov domaćin očito jest ili pak nije imao teka u taj sat kakav ima navečer. Sjedio je, leđima okrenut prema prozoru s rebrenicama, s perom u ruci i parom malih naočala sa željeznim okvirom na dnu nosa. Nije podigao glavu kad je Charles ulazio niti kad je progovorio. Prošlo je nekoliko dugih polaganih trenutaka prije nego što je odložio naočale na stol i podigao glavu. »Na koga mislite?« »Na mladu ženu koju sam čuo s vama razgovarati prošle noći.« Barun ga smireno pogleda: »Nemam pojma o kome govorite ili na koga mislite. U ovom dvorcu nema mlade žene.« »Bojim se da vam ne vjerujem. Jasno sam čuo ženu koja je razgovarala s vama - mladu ženu.« »Ponavljam«, presječe ga barun, »ovdje nema nikakve mlade žene. Jeste li sigurni da to niste sanjali, Herr Maddox? Obilna večera, nekoliko čaša vina i šljivovice, za koje sam čuo da ste na njih naviknuli, mogu izazvati najživlje i najuzbudljivije snove. Snove koji djeluju doista poput stvarnosti i kadri su prevariti osjetila čak i u budnome stanju.« On pogleda Charlesa stisnuvši oči: »Siguran sam da vam ne trebam dalje razglabati. Zacijelo ste već doživjeli takvo iskustvo, zar ne?« Charles se zarumeni pod njegovim upornim blijedim pogledom, a odgovarajući posve nesvjesno, primakne ruku vratu.

43

»To nije bio san, Freiherru. Bilo je to gledanje, a ne priviđenje.« »Ah«, nasmiješi se barun suho. »Doduše, čuo sam da pridajete veliku važnost onomu - kako se kaže - ›logici i opservacija? I, doista, donekle, prihvaćam načela vašega slavnog prastrica. Ali da je znanstvenik poput mene, prije negoli puki lovac na lopove, znao bi da nas promatranje može razočarati. I da se logici ne može uvijek vjerovati.« Charles je sada bio u neugodnu položaju - nije znao vrijeđa li ga površno nepriznavanje čovjeka kakav je Maddox nekoć bio ili to da je njegov profesionalni život očito bio tako brižno proučen, a da (i to ga je iskreno pogodilo) Charles o tome nije imao pojma. Detektiv je postao osoba koju se detektira, i to na najiritantniji način. »Čak da je to i istina«, reče hladna pogleda i vrućih obraza, »nemam razloga u ovoj prigodi ne povjerovati vlastitim osjetilima. Vidio sam vas na ogradi prije samo nekoliko minuta kad ste se, prema mome mišljenju, izložili najbesmislenijoj i najnepotrebnijoj opasnosti s obzirom na silinu oluje, a zaputio sam se galerijom s jedinom namjerom da zovnem vama u pomoć. Uvjeravam vas da sam u to vrijeme bio posve budan i posve prokisao poslije promatranja s prozora.« »Ako ste tako zabrinuti za svoje zdravlje, ili za svoju odjeću, možda bi vam bolje bilo da se zadržavate u svojim prostorijama, izuzev ako se vaša nazočnost negdje drugdje izrazito ne traži.« Izjava jedva da je bila uljudna - jedva nešto manje od otvorena ukora - i sada su gledali jedan u drugoga svjesni da se jedan od njih mora povući ili će to biti otvoreno iskazivanje neprijateljstva. Charles nikad nije izbjegavao borbu i savršeno je bio spreman snažno stjerati u kut osobu kako bi dobio željeni odgovor, ali je istodobno bio svjestan da će jedino postići trajno i neugodno razmimoilaženje koje će teško objasniti svojim naručiteljima u Oxfordu. Pokušavao je smisliti odgovor koji ga ne bi doveo do posvemašnje kapitulacije kada barun - za divno čudo - prvi popusti. »Namjeravao sam vam jučer pripovijedati o svom poslu, ali su me, sjećate se, na žalost pozvali i morao sam se udaljiti. Zbog toga sam bio na krovu prošle noći. Uspeti se na tako istureno mjesto usred oluje može

44

se neukomu učiniti čistom ludošću - što je zacijelo u skladu s brojnim neprimjerenim glasinama koje kruže o meni - ali nadao sam se da će muškarac vaših intelektualnih sposobnosti odmah shvatiti kako se fenomen poput munje može proučavati jedino u vrijeme oluje. Napisao sam mnogo članaka u vezi s tim sadržajem, koje bih vam vrlo rado pokazao. Na primjer, iznio sam teoriju o inačici nazvanoj ›lopta-munja‹ koja u međuvremenu nikad nije bila objašnjena, a za koju seoski svijet vjeruje da je znak đavolske ruke. Ali viličasti blijesak kakvu smo jučer svjedočili, bojim se, posve je uobičajen i poznat...« »Zašto ste se onda«, upita Charles podignuvši obrve, »izložili tolikoj opasnosti da biste ga proučavali?« Nije li barunovo lice u tom trenutku oblilo makar i najblaže rumenilo? On podigne naočale i ponovno uzme pero u ruku. »Htio sam iznijeti još nekoliko usputnih primjedaba, ali vjerujem da vas čeka doručak, Herr Maddox.« Više nije bilo govora o crvenjenju i Charles odluči tek nakloniti se i otići. A sada je dobio hrane i za misli i za tijelo. Kad se vratio u svoju sobu, pošao je prema policama s knjigama i tražio ima li među njima barem jedna koju je napisao barun. Pokazalo se da ih je nekoliko; većina o njegovim kemijskim otkrićima, ali i jedna na njemačkome - Über Blitz ohne Donner - (O munji bez groma) - koja je, sudeći prema dijagramima, vjerojatno obrađivala pitanje munje. Nije prvi put Charles poželio da bolje poznaje jezike, ali dok je prelazio preko gusto tipkanih stranica s riječima čijoj duljini kao da nije bilo kraja i kao da su imale jedino dosta samoglasnika, uza smiješak se sjetio što mu je Maddox rekao dok je bio dječak - Maddox koji je tolike godine posvetio proučavanju klasičnih jezika, ali je našao mnogo manje vremena za modernije jezike. I što mu je to stric rekao? »Život je kratak, dijete moje. Mnogo prekratak za učenje njemačkih nepravilnih glagola.« Još se smiješio dok je vraćao knjigu na njezino mjesto i pregledavao preostali dio police i na svoje prilično iznenađenje zatekao kopiju Blackwoodova »Edinburškog časopisa« starog četiri godine. Časopis je ispao otvoren na stranici naslovljenoj »Pismo o istini sadržanoj u pučkim predrasudama«, i

45

Charles na nekoliko stranica pročita barunovo ime. Ispisao je samo kratku zabilješku u svoj notes kad je iznenadno začuo glasno kucanje na vratima; obilježi stranicu komadićem papira, a knjigu brzo vrati natrag. Herr Bremmer ga je došao pitati bi li želio sažeti svoja istraživanja u knjižnici. Nelagodno svjestan da zapušta zadatak za koji je unajmljen, Charles brzo zatvori svoj notes i ode za knjižničarem iz sobe. Već je više od dva sata u knjižnici, očajnički želeći vratiti se u svoju sobu i završiti članak. U podne su ga prekinuli, kad ga je prvi put šutljivi u crno odjeveni sluga pratio do hodnika koji vodi u blagovaonicu, i potom još jednom natrag u knjižnicu. Kad je napokon pala noć, Herr Bremmer ga je otpratio, jednako nepotrebno kao i prije toga, do vrata njegove sobe, obavijestivši ga da ga večera čeka, duboko se naklonio i otišao. Charles je zatvorio vrata i zastao iza njih osluškujući, ali tek kad je spustio zasun, začuo je tiho udaljavanje knjižničarevih kožnih papuča. Potom je brzo pošao do police i izvukao knjigu te je otvorio na označenu mjestu. Nije bilo mnogo teksta, tek nekoliko ulomaka. Ali i to je dovoljno. Dovoljno da se upita krije li se tu skriven odgovor koji bi objasnio sve što ga na ovome mjesto toliko uznemirava. Odgovor koji bi mogao objasniti i nazočnost djevojke, i ono što barun doista namjerava s njom. On nemarno gurne knjigu natrag na policu, ne mareći što viri bar centimetar u odnosu prema ostalima, potom pažljivo podigne zasun i otvori vrata. Tiho se zaputi do vrata ispod tornja nesvjestan, u brzini i grozničavosti, da ga u udaljenoj sjeni galerije promatra knjižničar. Za manje od minute začuje, najprije tiho, a onda čudno prigušeno, ali neosporno isto. Zvuk ženskoga glasa. Glasa koji se lomi, stenje. Jeca i diže se - zbog čega? Od straha? Boli? Pokuša otvoriti vrata, ali se nimalo ne začudi da su zaključana. Ponovno ih pokuša otvoriti, ovaj put snažnije, zovući i tražeći da ga puste ući. Ali odgovora nije bilo. Ženski se glas prekine - iznenadno presječen kao prigušen rukom koja je udarila. I potom ništa. Charles ponovno gnjevno udari nogom u vrata, ali ne postigne ništa osim još jedne ogrebotine na svojim već ionako izlizanim čizmama. Pobijeđen je i zna to. Čekao je još nekoliko trenutaka, potom se okrenuo

46

i vratio u svoju sobu, širom otvorio prozor i duboko udahnuo noćni zrak. Pun se Mjesec već dignuo, blijed iznad Dunava, koji je tekao tromo i uljevito u plutajućoj svjetlosti, ali zacijelo je zbog neke varke svjetlosti, nekog neobična odraza vode nebo iznad sjajilo jače od Večernjače. Dok je još pokušavao odgonetnuti o čemu je riječ, začuo je zvukove iznad glave - zvukove koraka. Rastvorio je prozorsko krilo koliko god se moglo i ponovno izišao na izbočinu ispod prozora. Ograda je bila samo tri decimetra iznad njegove glave, ali zemlja je više od trideset metara ispod. Na sreću, uvijek je znao dobro odmjeriti visinu, a jezici mu nisu išli. On ispruži ruku i uhvati suhu kvrgavu granu starog bršljana jednom rukom, a porom i drugom, s više povjerenja, jer je osjetio da se savija, ali izdržava. Stao se nadizati vjetar i srebrno je lišće puzavca lepršalo i šuštilo dok je silazio, polagano, hvatajući se ruku za rukom, čizme su mu naslijepo tražile oslonac i uskoro je bio oznojen ispod kaputa usprkos hladnoći. Ali poslije pet minuta stigao je do raspucale kamene ograde, uhvatio se za rub, uspeo se na nj i preskočio je ugledavši, zapanjen i u nevjerici, upravo ono što je barun ovdje sakrio. I sada je sve bilo jasno ne samo spominjanje u novinama, ne samo djevojka nego i barunove vlastite riječi, čak i primjerci u donjem dijelu. Sve je to povezano, sve je dio velike i neproniknute tajne. A tada svjetlost postane tako zasljepljujuća te on na trenutak zatvori oči, a prsti mu skliznu - najprije su klizili, a potom bili pritisnuti nečim oštrim i teškim te je izgubio stisak i spuznuo prema dolje, a kad je ponovno otvorio oči, val prašine i suhog lišća iznova ga je zaslijepio i osjetio je da mu nešto dodiruje kožu i kosu, nešto suho i kožnato ali živo, te shvati kako se to golemi šišmiš miče u granama iznad njegove glave. Pokuša se objesiti, pokuša sakriti lice prema zidu, ali kako se šišmiš sve više približavao, nije mogao spriječiti klizanje, a kako se svom težinom dio bršljana odlijepio od zida, to je on klizio prema dolje, padao, hvatao se osjećajući da je suočen sa smrću koja ga čeka na nemilosrdnu kamenom popločanu tlu. Ali izgleda da još nije došao njegov trenutak. Jedva neka tri decimetra od podnožja zida uspio se bez daha zaustaviti na debeloj stapki bršljana. Ruke su mu bile oderane i krvare, ali još nije bio mrtav.

47

Ostao je visjeti trenutak dišući tako teško da mu je jedva nešto kisika ulazilo u pluća, prije nego što se počeo polagano, drhteći, spuštati prema tlu. Kiša je jako padala i vjerojatno zbog toga nije čuo - a nije ni posumnjao sve dok nogama nije stupio na čvrsto tlo i okrenuo se s prividom olakšanja, kad ugleda... ... golemog, crnog psa. Prije je to bio vuk nego pas, oko vrata mu željezna ogrlica sa šiljcima i nakostriješen je duž cijele kralježnice. Krenuo je prema njemu, iskeženih zubi, a sada je i režao. Charles se povlačio, ogledao se očajnički ne bi li pronašao nešto čime bi ga mogao otjerati - kakav štap ili lopatu ili ciglu koju bi mogao baciti, ali pas se nesmetano približavao, bjeloočnice su mu sijevale. Prolazila je ledena sekunda tišine, a onda je pas skočio na njega, stao mu lizati lice, vući ga prema zemlji. Sada je njime upravljao puki nagon i on ga je udarao i odgurivao, ali životinja je bila prejaka i osjećao je njezinu toplu njušku pokraj svoje noge i zube koji mu poput noža probijaju kožu i zagrizaju samu kost... To je trajalo - koliko? - minutu? Možda čak ni toliko. A tada je ugriz na nozi popustio i Charles je ležao ondje s licem u prašini, povraćao, kiša mu je curila po licu i vratu. Polako se okretao i vidio veliku krvavu ranu od stopala do koljena. Na trenutak je ostao zagledan u ozljedu, potom se savijao u struku u napadu boli, povraćao kiselu smjesu po tlu uokolo. Ali nije vidio, jer nije mogao vidjeti, da visoko iznad njega stoji čovjek na krovu okrećući nešto u džepu dugoga tamnoga kaputa koji se oko njega lelujao na vjetru. Čovjek ga je mirno promatrao sljedećih pola sata i činilo se da mu nije smetao pljusak dok je Charles pokušavao ponovno i ponovno ustati, ali mu noga koja je krvarila nije mogla ponijeti nikakvu težinu. Promatrao je, doista, dok se Charles nije odlučio i bolnom sporošću uspio dovući u zaklon zida dvorca i pogrbljeno se održavao na kiši. Za to se vrijeme čovjek iznad njega okrenuo i sišao izgubivši se iz vida. Ali ne prije nego što smo uspjeli vidjeti što je držao u ruci cijelo to vrijeme. Od bjelokosti je, možda desetak centimetar dugo, brižno je I krasno izrezbareno s prikazom Akteonova lika upravo u trenutku kad su ga rastrgali vlastiti psi. A koja mu je namjena? To je lovačka zviždaljka.

48

Za dozivanje pasa. *** Čulo se kucanje na vratima i Herr Bremmer uveo je čovjeka s malom kožnom torbom. To je Jonas Sewerin. Naklonio se malo, baš koliko uljudnost zahtijeva. »Jeste li pregledali bolesnika?« upita ga barun sa svog sjedala iza stola. »Jesam i moram vam reći da sam jako uznemiren. Herr Maddox pati od opasne groznice mozga. Čini se da ne zna gdje je i tako je divlje reagirao kad me je ugledao da sam rekao vašim slugama da ga svežu za krevet kako bi ga spriječili da se ne ozlijedi.« Gledao je u baruna zadržavajući svoj hladan pogled. »Velika je šteta što se toliko dugo čekalo prije nego što se rana očistila i obradila. Učinio sam sve što sam mogao, ali možda je ipak prekasno da se spriječi otrovanje. A o tome kako je Herr Maddox zadobio takvu ozljedu rekao bih da mu je meso bilo strgnuto, pa mogu jedino zaključiti da su to učinili zubi neke divlje životinje.« »Herr Maddoxa smo upozorili«, barun će upavši mu u riječ, »istoga dana kad je stigao, da držim buldoga za zaštitu svoje imovine i svoje privatnosti - buldog slobodno šeće oko dvorca kao noćni čuvar. Silom je htio šetati sam, i to za noćnih sati, pa se mora pomiriti i s posljedicama.« »Ne vjerujem da je jednostavno šetao...« Liječnik zastane, zabrinut da je možda rekao previše. Jer njegov pacijent nije bio baš toliko odsutan duhom kao što je on rekao barunu: barem je jednu ili dvije riječi uspio jasno razumjeti. Riječi koje su ga duboko uznemirile. »Doista«, barun će cijelo ga vrijeme motreći. »A što vas vodi tako nevjerojatnu zaključku?« »Samo sam pretpostavio«, Sewerin će poslije nekog vremena, »polazeći od toga da ni jedna prisebna osoba ne bi dobrovoljno izišla po takvoj oluji.« Barun podigne obrve: »Mogu jedino pretpostaviti.« 49

Potom uze peto sa stola ispred sebe i vrati se rukopisu koji je pisao. »Hvala vam, Herr Sewerine. Pošaljite račun momu posilnomu.« »Ali...« »To bi bilo sve«, odgovori on smireno i dalje udubljen u svoje papire. »Ako mom gostu treba još liječničke pomoći, ja ću se za to pobrinuti. Na način i u vrijeme koje budem smatrao primjerenim. Doviđenja.« Kad su se vrata zatvorila, barun se obrati Bremmeru: »Kad bolje razmislim, smatram svojom dužnošću, a i mislim da će biti najbolje našega mladoga gosta povjeriti stručnoj skrbi. Priredite kočiju za žuran odlazak u Melk.« Knjižničar se nakloni i okrene se da ode, ali gospodarev ga glas smireno zovne natrag: »Već sam poslao kočijašu poruku u vezi sa svojim namjerama. Molim vas, recite mu da nisam promijenio planove. Krenut ću u Englesku, kao što je dogovoreno, sutradan čim svane.« Bremmer se duboko nakloni: »Obavijestit ću ga, Freiberru. I zatražiti da se pripremi kočija koja će odvesti Herr Maddoxa u bolnicu u Melk.« »Ne u bolnicu«, mirno će barun ne dižući pogled. »U sanatorij.« *** ...Nikad nisam vidio tako odbojan ulaz, niti ulaz koji bi više zasluživao zastrašujući natpis kakav je Dante stavio na svoj Pakao: »Odbacite svaku nadu, vi koji ulazite.« Iznad mene goli zidovi s tornjevima, probodeni prozorima preuskim da se kroz njih ispruži ljudska ruka. Dok sam se približavao trošnim ulaznim vratima, vidio sam da ih nadvisuje kameni lik Smrti, koji se nagnuo da utisne poljubac kostura vlažnoj obrvi onesviještene djevojke. A kad su se teška vrata za nama zalupila s treskom, čuo sam zvuk ključa u bravi i potom ništa izuzev zvuka polagana kapanja i vjetra u samotnu tornjiću iznad nas. Nakon nekoliko trenutaka koji su se činili vječnošću, čovjek ispred mene upali svijeću i rečeno mi je da ga slijedim. Dugi mračni prolaz vodio je do titrava plamena baklje, a kako smo napredovali u svom nesigurnu hodu, do mene su počeli dopirati krici zatvorenika, žalostivi povici luđaka i očajničko zapomaganje onih kojima je zauvijek bila uskraćena svjetlost. I tada, dok 50

me je srce izdavalo okrenuli se u grozničavu pokušaju da pobjegnem, osjetih kako me nešto vuče naprijed i ispred nas se otvoriše druga vrata i mi smo, kao vodeni nečijom voljom, silazili dolje, i dolje i dolje, do jarka u podzemlju koji je bazdio na smrt i bio osvijetljen bolećivoplavom svjetlošću samo jedne svjetiljke. Sada se začuo udar groma i vidio sam nizove razrovanih grobova i zidove na kojima su nanizani osušeni i mumificirani ostatci tijela umrlih na tom strašnom mjestu, pognutih glava, osuđeni da stoje uspravni za vječnost u sablasnim odjelcima grobova, uskraćeni čak i za ono što Gospod dopušta zločincima i izgubljenim dušama. A tada se svjetiljka ugasila i mi utonusmo u mrak. Potom se začula neobična i jezovita glazba, trenutak se činila blizu, u drugom trenu visoko iznad naših glava, ječeći poput same tjeskobe duše. Učinilo mi se da sam osjetio mekan dodir nečega na obrazu i zapuh zraka tako hladnog da vam je ledio krv. Kako se magla stala skupljati pod ledenim svodom, javio se jeziv ženski glas na nekom starinskom jeziku, i vidio sam kako lebdi iznad mene, u iznenadnu blijesku svjetlosti, sablasan lik opatice, odjevene od glave do pete u blistavo bijele halje. Dolazila je polako plutajući prema naprijed, zakukuljena joj je glava bila sagnuta sve dok nije bila gotovo deset metara od mene; kad je podigla glavu, ugledah lice na kojemu je iz praznih crnih duplja umjesto očiju liptala krv. Kriknuo sam i čuo i druge oko sebe kako pružaju ruke kao da žele otjerati prikazu, a tada je opatica nestala jednako kao što se bila i pojavila i na njezinu se mjestu ukazao nasmijani vrag s rogovima, blistavih zubi, dok su se skupine duhova hranile mesom živih prokletnika, koji su kolutali očima i čupali kosu pružajući svoje kosturaste prste prema nesretnom mnoštvu dolje naguranom i užasnutom. Vizija je slijedila viziju, svaka strasnija od prijašnje, a tada se pojavila slika koju sam već bio vidio - zloglasna i užasavajuća slika žene koja se bacaka na svom djevičanskom krevetu u naletima snomorice. Samo što to nije bilo naslikano platno - ona se grčila i stenjala ispred naših užasnutih pogleda dok su čudovišta iz njezina sna lebdjela u mraku iznad nje, a jedan je duh kleknuo i pritiskao joj svojim košćatim rukama grudi cereći se u strahotnoj poruzi slasti. Vidio sam

51

žene koje su se onesvijestile od tog prizora i muškarce koji su prigušeno jecali preklinjući za milost. A tada se začuo udar groma i pojavio se muškarac u stupu blistava dima, odjeven u lepršavu halju sa zlatnom maskom koja mu je skrivala lice. »Građani Beča«, viknuo je, »stoljećima je čovjek žudio da otkrije misterij smrti i pronikne u tajne neotkrivene zemlje iz koje se ni jedan putnik ne vraća. Mnogi su lagali tvrdeći da su komunicirali s mrtvima, a ja sada stojim pred vama da potvrdim tu tvrdnju. To neću postići prizivanjem duhova niti opsjenarskim trikovima mađioničara, nego genijem znanstvenika. Izradio sam stroj koji, prvi put u povijesti čovječanstva, može osloboditi skrivenu energiju svemira i svladati nepremostivu granicu smrti.« Podignuo je ruke i tada, kako je svjetlost iznenadno osvijetlila vlažne zidove špilje, rekao: »Oni iz ovoga društva koji žele ponovno vidjeti lica nestalih i čuti glasove onih koji su im nekoć bili dragi, neka se pripreme i skupe hrabrost jer će svjedočiti čudesima od kojih će im se zgrčiti srce!« Prostorija je ponovno utonula u mrak i tada, u nenadanu traku mjesečine, ugledasmo djevojku, odjevenu - zaključio sam - svu u crno tako da joj se vidjelo jedino lice, kako lebdi u moru posvemašnje tame. Ispred nje je bila postavljena vrlo složena mjedena naprava iznad koje se pojavila u zrak obješena staklena lopta. U sobi je zavladala tišina kad je ona podignula ruke bijele poput svoga lica i položila jednu za drugom na obje strane lopte, te se ona počela vrtjeti, a u sredini joj se rasvijetlila sablasno zelenkasta svjetlost. »Pozor!« povikao je muškarac gromkim glasom, »Moja kći diže sveti plamen i zaziva duše davno nestalih!« Mislim da je svatko u našoj stiješnjenoj i tihoj gomili suspregnuo dah kad je djevojka podigla lice i zatvorila oči, a mi vidjeli kako frcaju iskre na površini stakla. Tada se, najprije tiho, začuo glas mlade žene, dižući se i spuštajući kao u jadikovanju, i cvilež malog djeteta. A onda se učinilo da se svjetlost u kugli pojačala, kovitlajući se u perjanicu iznad djevojčine glave i svi mi nazočni zinuli smo od užasa i čuđenja dok je

52

ženino lice postalo vidljivo u vatri smaragdne boje. Neki starac sijede kose drhtavo se uspravio usred gomile i povikao nesigurnim staračkim glasom: »To je ona, moja Katharina. Trideset i više godina bila je izgubljena za mene.« Potom gurne lice među ruke i stane glasno jecati. I dok se kugla vrtjela, plamen koji je rastao ocrtao je krug sablasno stenjućih lica, koja su uzdisala i mrmorila iz dubine groba, a ljudi oko mene počeli su vikati, jedan za drugim, ustajući sa svojih sjedala kako bi izrazili poštovanje dok su izvikivali imena onih koje su jednom voljeli, lomeći ruke u zanosu tuge. Ukratko, bila je to, a nadam se da sam to predočio, najstvarnija fantazmagorija kojoj sam svjedočio i preporučio bih je čitateljima ovog teksta kojima se dosad nije pružila prilika da joj sami posvjedoče. Profesor de Caus je doista dostojan nasljednik svoga pokojnog neprežaljenog učitelja monsieura Etiennea-Gasparda Robertsona, i više je nego opravdana njegova tvrdnja da je on »Tvorac čuda, Proizvoditelj čudesa i Mađioničar Duhovne Vatre«. Osim toga, divlje glasine koje su kolale Bečom o izvanrednim talentima njegove krasne kćeri u cijelosti će potvrditi uzvišena strepnja i čuđenje koje ćete doživjeti u njezinoj nazočnosti. Ali savjetujem vam da se jako požurite. Profesor će izvesti još samo nekoliko svojih posljednjih uprizorenja prije nego što se na neko vrijeme vrati u rodnu Englesku. Moramo se nadati da njegov boravak ondje neće predugo trajati. Frederick Jager »Noć u fantazmagoriji«, Wiener Zeitung, 5. siječnja 1851.

53

ČETVRTO POGLAVLJE Lucyn dnevnik

Beč, 20. siječnja 1851. Vraćamo se kući. Naslonila sam se i gledam što sam upravo napisala i pitam se znam li doista što znači »dom«. Tako dugo nismo bili ovdje, tako smo dugo bili odsutni, sve one godine u Parizu i sada ovdje, da se jedva sjećam one male kuće za koju je moj otac rekao da je naš dom. Na zapanjujuće je lijepoj sjevernoj obali, rekao je, s pogledom koji puca na zaljev do grada i ruševne opatije visoko gore. Stvaram sliku u mislima dok mi sve to govori, sliku niskoga neba i krupnih vrana koje prkose vjetru i djevojke u bijelome koja sjedi sama, ali ne znam je li to sjećanje ili je on o tome govorio tako često da sam stvorila vlastitu sliku. Kad sam mu to rekla, lice mu se na trenutak smračilo i nije želio reći zašto, ali ja sam vidjela da je pogled usredotočio na medaljon koji uvijek nosim oko vrata, medaljon u kojemu je slika moje majke, i iznenadno sam bila uvjerena da smo se posljednji put vratili ovamo da nju pokopamo. Ali to nisam rekla. Tada mi je dodirnuo obraz i rekao da sam blijeda i zacijelo iscrpljena zbog napora prošle noći te da se moram odmoriti prije nego što počnem s pakiranjem za naše putovanje. Nasmiješila sam mu se jer sam ga željela 54

umiriti i zato što je naposljetku bilo i nešto istine u njegovim riječima. A što je ostalo neizgovoreno jedva mogu i sama razumjeti, a još manje objasniti. Kad je on otišao, pošla sam do prozora i zagledala se niz cestu. Sunce je zalazilo, pa iako su krovovi i potkrovlja bili obasjani zlatom, pločnici su uronili u sjenu, a neka se starica u vunenu šalu i otrcanoj kapi bolno kretala s praznom košarom obješenom na jedno rame. Praznom zato što se ostatci sada na tržnici prodaju u pola cijene jer su izgubili jutarnju svježinu - znam to zato što bih kao malo dijete pratila majku ulicama u isto vrijeme navečer i s istim ciljem. Doduše, danas se ne sjećam tog dijela svoje prošlosti u slikama, nego po mirisima - drveni stolovi sa sanducima gorkih naranača, navoji kobasica snažna mirisa, kolutovi mekanoga žutog sira pomiješani s ustajalim znojem umornih i nestrpljivih prodavača. Nevjerojatno kako su snažni ti moji dojmovi, kojom me snagom neki nasumce uhvaćen miris u zraku može prizemljiti i vratiti unatrag, do onoga jednog mirisa koji još želim ponovno osjetiti i koji se uvijek širio oko moje majke, a nikad ga nisam mogla opisati riječima i nikad ga odonda nisam osjetila. Nekoliko trenutaka poslije, dok sam i dalje dokono ostala na prozoru, vidjela sam kazališni oglas kako treperi na vjetru prema mjestu na kojemu je starica na trenutak zastala da porazgovara sa susjedom. Bio je umrljan blatom i iskrzan na rubovima, ali to nije smetalo. Vidjela sam papir licem okrenut i znala da je to jedan od naših. I tada, dok sam promatrala, komad se papira podignuo i na trenutak smotao oko staričina štapa, a kad ga je stresla i vidjela što je, obje su zinule, prekrižile se i čula sam jednu kako ljutito šapće: »Der Teufel tut sein Werk durch den Wahnsinn dieser Verrückten.« Vrag obavlja svoj posao putem priviđenja ovog luđaka. Potom sam se okrenula i nasumce dohvatila stolac teško dišući zbog te riječi koje sam se tako plašila, znajući da ću se noćas opet probuditi usred mraka, da će mi biti hladno i da ću drhtati pokraj mjesečinom obasjana prozora ne sjećajući se kako sam tu dospjela, kao što sam se jednom probudila bosa na ulici, a u mrak me odveo neki nepoznat muškarac.

55

Spasio me otac. Otac koji me našao i udarcem otjerao muškarca, a potom me ponio, drhtavu na svojim nježnim rukama, natrag u postelju. Otac koji je otad, svake noći svih ovih godina, zaključavao vrata moje spavaonice i odnosio ključ. Ali sada je posve drukčije. Sada, kad ga zateknem da me gleda u zrcalu, vidim nešto na njegovu licu što prije nisam zapazila. Strah. Gorak je to paradoks, a možda i kazna, jer od straha se sastojao naš život i naš poziv. Izmislili smo ga, uobličili i prodavali ga. Koliko li sam puta čula oca kako se hvali da je zadovoljan jedino kad naši gledatelji ostanu zavaljeni u sjedalima stenjući i tresući se u slasnu užasu. Slasnu, kaže on, jer je naš strah prvi susjed zanosa, iako se to rijetko priznaje. I dosta je pogledati žene u našem gledateljstvu da mu povjerujem dok im se grudi nadimaju, usne rastvaraju, a znoj zrcali na vjeđama. Radili smo zajedno s jedinom namjerom da pojačamo taj osjećaj, da iznađemo nove načine kako ohladiti krv i slediti srce, a slava koju smo stekli i novac koji smo zaradili proizišli su velikim dijelom iz toga zajedničkog napora. Ne tvrdim da to valja zahvaliti samo meni - to bi bilo pretjerano i nepošteno - ali neki u našoj struci došaptavaju se o tome da je otac, kad je radio sam, bio tek blijeda imitacija čovjeka koji ga je svojedobno podučavao, malo više od putujućeg zabavljača što je bio prije nego što je upoznao moju majku, sa sandukom dopadljivih lutaka i repertoarom pripremljenih trikova, zrcala i majstorija. Ali ja znam istinu - znam da je oduvijek sanjao postati znanstvenik i gorko je žalio zbog toga što njegova obitelj nije bila dovoljno imućna da mu omogući nastavak studija; znam da je monsieur Robertson, u godinama koje su uslijedile prepoznao tu njegovu želju, a da je jednog jutra otvorio vrata i zatekao mog oca pognutog kako spava na njegovu stubištu pošto je propješačio cijeli put do Pariza da vidi najslavniju svjetsku fantazmagoriju. Zamolio je njezina vlasnika da se u njoj zaposli, makar i na beznačajnu poslu. Monsieur Robertson je u godinama koje su uslijedile podučio mog oca svim skrivenim trikovima našeg zanata - uporabi gaze kao zavjese umočene u vosak, podizanju magične lanterne na kotače i obrubljivanju crnilom

56

njezinih rubova kako bi naše prikaze sjajile gnjevom dok bi prijeteći gledale, udaljavale se i lebdjele bez težine u praznome zraku. Monsieur Robertson prvi nas je doveo u Beč. A kad je monsieur Robertson dosegnuo duboku starost, a ja još bila malo dijete, vidio me jednoga vlažnog poslijepodneva kako se igram napravama i pokušavam si dočarati kako rade. Kad je ušla moja majka i vidjela što radim, najstrože mi je zabranila da dodirujem zaslone svjetiljke, znajući kako su krhki i kako dugo treba da se svaki oboji, ali on ju je naglo prekinuo rekavši da bih ja mogla biti nadarena za taj zanat, pa me stoga treba poticati, i nasmiješio se rekavši da su mi nadjenuli dobro krsno ime jer je ono značilo »svjetlost«, pa bih možda ja mogla unijeti svjetlosti u tamu kao što je on oduvijek želio učiniti. I tako sam ja postala naučnicom kao što je svojedobno bio moj otac, učeći od njega ne samo umijeća naših trikova nego i mnogo veću i vredniju znanost optike. On me naučio kotištenju solarnim mikroskopom, Arhimedovoj matematici i svim tajnama patentnoga projektora koji je Monsieur Robertson povjerio upravo njemu. Znam da se moja majka nije s time slagala jadikujući zbog moga žalosnog nedostatka pravog obrazovanja govoreći mi, u četiri oka, kad otac ne bi bio nazočan, da takvi sadržaji nisu primjereni mladoj djevojci. A onda je došlo vrijeme kad sam samu sebe osuđivala zbog toga jer sam je toliko žalostila i nisam primijetila da je sve mršavija, koža joj sve bijeda, a sjene ispod očiju sve tamnije dok nije bilo prekasno i u dvanaestoj me godini napustila. Danas se tako malo toga sjećam iz onog vremena, tek sitnica koje se ne slažu s onim što su mi poslije govorili. Ali kažem si da je objašnjenje jednostavno - da sam toliko voljela majku te jednostavno nisam mogla podnijeti bol zbog njezina gubitka - da mi je duh nastojao pokopati tu bol, pa nije čudno što su mi sjećanja zbrkana. Znam da tjednima nisam napuštala sobu, a otac je otkazao svoje predstave i bio je uz mene. Možda sam cijelo to vrijeme provela ne krećući se i vezana uz postelju, možda zato što sam se jednog jutra probudila s bijelim plahtama natopljenim krvlju, a imala sam jedino oca da mi objasni što to znači; jedino znam da sam, kad mi je napokon bilo

57

dovoljno dobro da su me mogli ponijeti i postaviti da sjedim uz prozor, izgubila dio sebe i da se od toga nikad neću oporaviti. Sva moja sretna svjetlost srca ugasila se, sav moj duh, smjelost i bezbrižna djetinja hrabrost. A njih su zamijenili mjesečarenje i snomorica. Ali o potonjemu nisam nikad govorila. Ni ocu, a posebno ne brojnim liječnicima koje je posljednjih dana doveo da me obiđu, koji su mi pregledavali oči i mjerili puls i ispitivali mog oca o simptomima, a potom mudra izgleda dijagnosticirali histeriju ili živčanu zaostalost ili klorozu. Jedan među njima - zadihan pretio muškarac s licem punim bradavica otišao je čak tako daleko tvrdeći da za to valja okriviti moje igranje staklenom harmonikom. Vidio je, rekao je, mnogo takvih slučajeva u kojima je uporaba tog instrumenta prouzročila ne samo sjetu nego i mahnitost, zbog nepodnošljiva zujanja vibracija za koje se čini da prodru u kožu i oštete staloženost i najpribranijeg duha. Pokušavala sam mu reći tada da nema pravo - da nitko ne zna više o melankoliji od mene, a da ta nova nevolja nije te vrste. Ali otac me utišao - uhvatio se liječnikovih riječi očajnički povjerovavši da su moji simptomi tako jednostavno izazvani. I da ga umirim, otad više nisam dodirnula harmoniku, koja je bila najvažniji sastavni dio naših predstava. Ali ništa se nije promijenilo. Nije nastupio nikakav predah koliko god ga otac silno priželjkivao. Jer uzrok nije bilo moje sviranje. Govorila sam mu, ponovno i ponovno, da nisam luda - nisam luda, nego bolesna. Ali on mi se samo blijedo smiješio i pomilovao bi me po kosi govoreći da će sve biti dobro. Da mu moram vjerovati i sve će biti dobro. 29. siječnja, ponoć I tada smo izveli svoju posljednju predstavu. Toliko je ljudi željelo čestitati mom ocu, toliko ih se natiskivalo oko nas, i molilo, neki i u suzama, da se s nama privatno sastanu prije nego što otputujemo, donoseći pred mene neke stvari koje su pripadale mrtvima, kao da ta izgubljena dobra posjeduju snagu kako bi potaknula one koji su ih svojedobno posjedovali da se vrate. Igračke izgubljenog

58

djetinjstva, haljinice novorođenčadi poslije krštenja i blagoslova rodilja, vjenčani prsten koji je mlada žena zacijelo svojedobno nosila. Žalost - i, još gore, nada - zapljuskivali su me poput valova i zatekla sam se kako uzmičem kao da su me htjeli zagušiti, kao da je njihova žalost poprimila neki neviđen oblik i isisavala moj dah poput noćne snomorice. Vidjela sam očev uspaničen izraz, dok bi se gomila lica i glasova okupila oko mene, i iznenadno bih osjetila njegovu ruku na svom ramenu koja se provukla među ljudima i oslobađala me. »Mojoj kćeri nije dobro«, rekao bi glasno dok su neki mrmljali i pružali prema meni ruke. »Iscrpljena je i mora se vratiti kući da se odmori. Molim, propustite nas.« I tako ovdje sjedim sama već dva sata, okružena kutijama i sanducima koji će sutradan putovati s nama, osluškujući kako zvono otkucava svaka četvrt sata i sjećam se, sjećam. Sve mi je još tako jasno prisutno, to rujansko jutro kad je jureći dotrčao do moje postelje držeći u rukama novine koje mu je prijatelj poslao iz New Yorka. Pronašao sam, rekao je raširivši novine na postelji zagladujući ih - upravo smo to tražili. Novu atrakciju za naše predstave, novo čudo koje će potaknuti glasine među publikom, i izazvati poštovanje čak i onih učenih i suzdržanih. A kad sam uzela novine i počela čitati, točno sam znala što ima na umu. Članak je bio iz »New York Tribunea« otprije neka tri tjedna i govorio je o tome kako su tri mlade sestre razgovarale s mrtvima grebući po zidovima ili udarajući po drvenom podu. Duhovi su, čini se, bili posve prijemčivi za tu vrstu komunikacije reagirajući na različit broj kucanja sa »da« ili sa »ne« i na slova alfabeta. I činilo se da je mnogo stotina građana toga velikoga grada u to povjeravalo. »Gđa Fox i njezine tri kćeri napustile su jučer naš grad pošto su u njemu boravile nekoliko tjedana tijekom kojih su slobodno širile tajanstven utjecaj kojim su izgleda raspolagale izlažući ga svakom razumnom ispitivanju. I znatiželjnoj i kritičkoj provjeri stotina ljudi koji su ih odlučili posjetiti. Gospode tvrde da su obaviještene kako je to tek početak novoga doba u kojemu će se duhovi odjeveni i živi izbližega i

59

opipljivo povezati s onima kojima su osigurali vječnost; da su očitovanja već doživjele mnoge druge obitelji i valja ih širiti i učiniti vidljivijima, sve dok svi ne budu mogli slobodno i blagotvorno komunicirati sa svojim prijateljima koji su se ›oslobodili patnji ovoga svijeta‹ «. Podigla sam pogled prema ocu i nasmiješila se: »Lako je prozreti laž koja se krije iza takva fenomena. Čudo je da itko u nj vjeruje.« On tada uhvati moju ruku, očiju sjajnih od grozničavosti: »Ali ljudi vjeruju, Lucy, oni vjeruju. Te su sestre pobudile najveću pozornost javnosti. Prijatelj mi u pismu kaže da su održani desetci takvih javnih seansi ljudi spremnih da dobro plate kako bi im nazočili. A ipak jedini prizor koji ti ljudi vide jest to bestjelesno ›pripovijedanje‹ i ništa više. Nema nezemaljskih svjetlosti, priviđenja, sablasnih glasova. Nema svih tih vatrometnih učinaka koje mi možemo proizvesti - i koje već proizvodimo.« I, naravno, imao je pravo, barem u ovome. Dugo smo se služili trikovima trbuhozborstva kako bismo našim prikazama podarili govor, a iluzijom lanterne magice jednako se lako moglo uprizoriti lica nestalih kao što su prikazi i vještičarije koji su bili naša potrošna roba. Ali, unatoč svemu, ja sam se osjećala nekako nelagodno. Ponovno sam pogledala u članak, a potom lice svoga oca: »I ti bi se zadovoljio time da stvoriš takvu iluziju zadovoljio se da tvrdiš svijetu kako možemo komunicirati s mrtvima uz punu svijest da je to tek obična laž?« »Kakvo zlo to može nanijeti? Zašto ne bismo proglasili dolazak toga novoga doba kao što su učinile te američke djevojke?« »Jedno je prizvati slike za koje svaka razumna osoba zna da su bezopasne iluzije, a zacijelo nešto posve drugo tvrditi da vraćamo voljena bića koja su ljudi izgubili. Bila bi to takva prijevara...« »Sve što radimo je prijevara. Ove ili one vrste.« Još me jednom uhvatio za ruku željan mog pristanka. »I kako bi se ti osjećao«, počela sam izazovno, »kad bi te netko

60

prevario na taj način? Slagao ti da možeš razgovarati s mojom majkom ponovno čuti njezin glas? Ne bi li to doživio kao groznu izdaju - kao najgoru moguću prijevaru?« »Ne bih«, rekao je polagano brišući suzu koja mi se skotrljala niz lice, »ne bih ako ne bih nikad otkrio da je riječ o varci. Mislim da bih se osjećao utješenim i preplavljen radošću da je još jednom vidim.« I dok mi je pomilovao ruku, a ja mu se smiješila kroza suze, shvatila sam da se slažem. Mnogo smo dana poslije toga proveli istražujući kojim bismo lukavstvom mogli postići taj novi cilj. Magičnost svjetiljke mogla je lako zapovjediti mrtvomu da se pojavi i na osnovi dugogodišnjeg propitivanja znali smo kako je želja da se vjeruje najveća sila koju iluzionist može pokrenuti; da samo trebamo pokazati sablasno lice nekomu i ustvrditi da je riječ o supruzi, ili sestri, ili majci umrlima prije mnogo godina. Ali nama je trebao i nekakav mehanizam, nekakva nemoguća naprava koja bi uvjerila one koji je gledaju da je riječ o znanstvenom napretku, a ne o pukoj praksi predrasudnosti, da bismo ostvarili to novo čudo. Iz sata u sat moj se otac zatvarao sam proučavajući svoje dnevnike i učene knjige, a jedne je večeri došao dok sam jela i sjeo na stolac pokraj mene. »Pogledaj«, rekao je otvarajući dnevnik na stranici na kojoj je označio mjesto umetnuvši listić i položio ga na stol pokraj mog tanjura. Bio je to crtež drvenog stola i na njemu velika staklena lopta obješena između dvaju metalnih držača. »Što je to?« »Zove se elektrostatski stroj. Ime je neobično proizvoljno s obzirom na to za što služi. Vidio sam jedan kako radi prije mnogo godina i ne shvaćam zašto se toga nisam prije sjetio. Vidiš ručicu na ovoj strani stola? Povezana je s mehanizmom u držačima koji potiču kuglu da se vrti. Staklena je pak kugla ispražnjena od zraka, a potom je u nju injektirana vrlo mala količina žive, pa tako kad dodirneš staklo i počneš je okretati, nastaje neobično zeleno iskrenje. Doista izgleda nadasve neobično.«

61

Bit će da je vidio moj uspaničen izgled: »Tehnika se stroja vrlo lako može objasniti, ali nas znanost svakako ne zanima. Zainteresirao sam se za nj tek sada isključivo zbog te bilješke«, rekao je pokazujući na papirić, »za koji se čini da je bio naknadno pridodan. Piše da je izumitelj stroja svjetlost koju on zrači nazvao ›sjajem života‹. Kao da stroj čini čovjeku vidljivom neku skrivenu i tajnu silu.« »Vjeruješ li u to, tata?« pitala sam kad sam preletjela preko odjeljka koji je obilježio. »Priznajem da mi se to čini nevjerojatnim već kao pretpostavka. Ali za našu bi svrhu moglo vrlo dobro poslužiti.« Sada sam shvatila kamo on smjera. »Vjerujem da bismo mogli iskoristiti tu energiju u vlastitu svrhu«, rekla sam polagano, »kako bismo živima duh mrtvih mogli učiniti vidljivim.« Nasmiješio se: »Jasno da bi samo moglo ›izgledati‹ da je tako. Ali mogli bismo učiniti da se to ›izgledati‹ svjedocima učini više nego stvarnim.« I tako se to dogodilo. Otac je od znanstvenika u Ingolstadtu nabavio aparaturu koja mu je bila potrebna i potom proveo nekoliko tjedana prilagođavajući je svojoj svrsi, a zatim prilično uzbuđeno obznanio da je spreman za naš prvi pokušaj. Ne mogu opisati uzbuđenje kad sam prvi put dodirnula spojnice koje su držale kuglu i stavila prst na šušteće staklo. Navala vrućine kroz moju kožu i iznenadan bolan grč koji je moje posrćuće tijelo otjerao od naprave te sam ruke čvrsto priljubila uz tijelo. Poluslijepa, uhvatila sam se za najbliži stolac, a otac mi je pritrčao. »Zar je bilo presnažno? Jesi li ozlijeđena?« Odmahnula sam glavom iznenadno osjetivši prvi put toga dana istu vrstu neobične klaustrofobije koju predobro poznajem kad se probudim hodajući u snu, onaj okus metala u ustima i tihi uporan šum u ušima. Ali ništa od toga nisam rekla ocu, želeći mu prištedjeti grižnju savjesti, tek sam zamolila da još malo namjesti stroj prije nego što ga ponovno isprobamo. I kad sam ga drugi put dodirnula, učinak je doista bio manji, iako sam i dalje osjećala snažne trnce u živcima ruku. Ali rekla sam si da to mogu otrpjeti jer nisam željela da ocu propadne posao

62

u koji je uložio toliko vremena. Pa ipak, svaki trenutak koji bi prošao sve se pogoršavalo i osjećala sam se bolesnom kao da mi i puki dodir vlastite ruke može naškoditi, a krv mi ne protječe crvena i puna nego bočata, kao voda zaprljana zemljom. Nisam poludjela - ponavljala sam si ponovno i ponovno, a i činila sam to u očaju i sve većoj panici koja mi je obuzimala srce. Jer ludost je ne vjerovati vlastitim osjetilima, vidjeti ono što drugi ne zapažaju, pa sam možda doista izgubila razum. Jer sada, kad se soba smračuje, a ja položim ruke na stroj i kugla se počne okretati, vidim i druge boje, jasnije i mnogo ljepše od bolećivo zelenog odsjaja stakla - zavojite linije koje hladno isijavaju svjetlost u zrak, crveno i plavo-bijelo perje koje se vrti i vijori poput vjetra i valove koji katkad nalikuju na titranje plamena na vjetru. Noć kad se to prvi put dogodilo pogledala sam oca pitajući se nije li to neki novi trik - neki novi efekt koji je smislio da me iznenadi i oduševi - ali lice mu je bilo bezizražajna maska. I kad sam mu poslije rekla što sam vidjela, on je malko ukočeno rekao da sam se zacijelo zabunila. A jutro potom, sigurna sam, prvi je put govorio o Engleskoj i o domu.

63

PETO POGLAVLJE Grad nije nikad bio toliko napučen, toliko uzbuđen, toliko uznosit, toliko opasan. Trebalo je devet mjeseci da se sagradi kupola, gotovo sto četvornih metara stakla i sedamdesetak četvornih metara Hyde Parka da bi se London sada dičio kako je svojim modernim čudom nadmašio svih sedam čuda staroga svijeta. »Prostran, neobičan, nov i neopisiv«, izrazio je domovinsko zadovoljstvo kupolom osobno princ regent. Hram tehnologije koji nadvisuje i vrške stabala, na kojemu je radilo više od 100 000 »industrijskih postrojenja svih naroda« i označujući (u oba smisla riječi) drugim samodopadnim zemljama da Velika Britanija nije samo svjetska radionica nego i najveća imperijalna sila. Sto tisuća posjetitelja ušlo je kroz vrata Velike izložbe svakoga dana da vidi tiskarske strojeve i sklopive glasovire, svilene tapiserije i porculan iz Sevresa, američke pištolje i kanadske lokomotive, zrcalna i oslikana stakla, mikroskope i mlinove, tkalačke stanove i lokomotive, parni čekić koji može savijati metal, a ipak jedva može slomiti ljusku jajeta, dijamant Koh-i-Noor (zasad nebrušen i stoga prilično razočaranje za većinu) te punjenog slona s nosiljkom za kraljicu i sliku s punjenim mačkicama u opravicama iz Njemačke galerije koja se navodno najviše svidjela Njezinu Visočanstvu. Šest milijuna ljudi obilazilo je te rijetke primjerke prije nego se izložba zatvorila u listopadu, od obitelji do stranaca, tvorničara; na tisuće su dolazile posebnim vlakovima Thomasa Cooka iz pokrajina; stotine izlagača koji su pokušavali sklopiti posao; pomodan gradski svijet, u

64

nedjeljnu ruhu i ljudi iz predgrađa, a danas - u takozvani dan šilinga stigla su stada bijedno odjevenih radnika spremnih da ih kopiraju. A i lopovi su česti među lutajućom gomilom, i usprkos redovima posebno odabranih uglednika, od kojih se neki znoje ispod šešira toga toploga lipanjskog jutra, ništa ne privlači džepare više od reda engleskih uglednika. Tučnjava lako izbije ako službenik uoči odrpanca s prstima gdje im nije mjesto, ali se u trenutku ponovno uspostavi mir i gospođe trenutačno zaborave na kratkotrajnu tjeskobu čim presječena daha ugledaju tu divotu u staklu. Na udaljenosti manjoj od četiri kilometra Buckingham Street dovoljno je daleko od prašine i gužve Stranda, a dovoljno blizu rijeci da se udahne zraka i ublaži ljetna žega. U kuhinji u prizemlju Nancy Dyer zgrbljena je nad koritom, dopadljivo joj je lice rumeno od jutarnjeg pranja rublja dok njezina kćerčica Betsy sjedi i kotrlja pikule velikoj crnoj mački koja ih je prilično sklona loviti osiguravši si urođenim nagonom jedini svježi kut u kuhinji. U dnevnoj sobi dva kata više, vlasnik kuće sjedi za malim stolom pokraj otvorenog prozora i jednom rukom polako okreće stranice, a drugom podržava knjigu, prilično ukočeno, kao što sada vidimo, što upućuje na to da se nije posve oporavio od udara koji je doživio prije pola godine. U udaljenu kutu iste prostorije Maddoxov bivši sluga Abel Stornaway pomaže pomoćnom momku Billyju da ukloni sa stola ostatke doručka požurujući ga i malo previše natrpavši pladanj za dječaka. A gore u potkrovlju Charles Maddox također sjedi uz prozor i gleda Temzu na kojoj teglenica pretrpana ugljenom sporo plovi boreći se sa strujom. Dug je put od sanatorija u Melku i možda se čudite kako je ta udaljenost prevaljena. A kao što sam i pretpostavljao, pošto sam se vratio koju stranicu unatrag, možda je prošlo gotovo tri mjeseca otkad smo se prošli put vidjeli. Sada on stoji pokraj prozora pa možemo zaključiti da nije - iako je malo nedostajalo - izgubio nogu u napadu u dvorcu Reisenbergu, ali kad se naposljetku okrenuo i zaputio prema stolu, vidjeli smo da šepa. I to šepa na neki nestrpljiv, gnjevan način, iako to ni za živu glavu ne bi priznao niti dopustio da ga ometa. Dokument na stolu je pismo i dok on uzima pero da ga dovrši, mi bismo možda mogli

65

saznati nešto više od onoga što mu se dogodilo tih posljednjih nekoliko tjedana. Buckingham Street, 18. lipnja Poštovani dr. Sewerine! Zamolili ste me, kad smo se rastajali, da vam pišem u vezi sa svojom ozljedom i posljedicama tako dugog boravka na tom prokletom mjestu. Bit će vam drago čuti da sam, usprkos svojoj nestrpljivosti u to vrijeme, poslušao vaš savjet i putovao polako, tako - stigli smo u London prije samo dva dana. Ali mogu vas umiriti da se ozljeda koja vas je toliko uznemirila iscjeljuje, što uvelike mogu zahvaliti vašoj strpljivoj njezi, iako sam bio previše obuzet groznicom da bih vam u to vrijeme pokazao svoju zahvalnost. Posljedice moje prisilne odvojenosti bit će, bojim se, dugotrajnije. Poznajete to mjesto i ne moram vam opisivati koliko je užasno. Da vas nisam kojim slučajem upoznao onog jutra u šumi, možda im nikad ne bih uspio umaknuti. Jedino vi možete zamisliti kamo su me odveli i jedino ste vi imali pravo djelovati na osnovi te spoznaje i naposljetku me osloboditi. Bit ću vaš vječni dužnik, i bit će mi čast namiriti taj dug budete li ikad naumili posjetiti Englesku. Nikomu ovdje nisam govorio o tome što me je snašlo i nisam još odlučio što ću reći svojim poslodavcima. To je, uostalom, tako složena pri... On zastane, s perom napola u zraku. Rekao je malo - zapravo ništa o tome što je pretrpio sve te tjedne u sanatoriju, kao da će mu odbijanje oblikovanja u riječi možda pomoći da ih izbaci iz misli. Ali slike naviru dan za danom, iz noći u noć, smrad urina, zapomaganje bolesnika, žalostiva vika onih koji su tu zatvoreni zabunom ili nečijom zloćom. Lanci vezani za njegove šake i gležnjeve, stenjanje čovjeka na susjednom krevetu jednako za nj vezanog, koji se grči i bacaka iz sata u beskonačan drugi sat. A gore od svega toga šutljivi su pomoćnici koji svako jutro stoje s obiju strana njegova kreveta, drže mu otvorene vilice i trpaju mu

66

između zubi gorku kašu, nakon koje bi ležao satima, poluomamljen, piljeći u prljavi i oronuli strop pokušavajući otjerati sliku svoje majke iz misli govoreći si da nije lud - da to nije njegov obiteljski usud - da nije kažnjen zbog toga jer je dopustio da Elizabeth strada... Zvuk na vratima u prizemlju trgne ga iz misli, i na trenutak pomno je slušao, prije nego što će smireno obaviti svoju zadaću. Prošlo je pet minuta ili više prije nego što je čuo kucanje na vratima potkrovlja i na njima se pojavilo Billyjevo ružičasro lice. »Posjet gospodina Wheelera, gospodine Charles. Sada narednika Wheelera, rek’o bih.« Charles se zavalio u naslonjač; nije danas očekivao posjet svoga kolege - zapravo nije ga uopće očekivao - i pitao se je li riječ o običnu društvenom posjetu. Polovica njegova srca bit će sretna da ga vidi i veseliti se njegovu promaknuću, ali Sam je mnogo previše oštrouman da ne bi shvatio kako se dogodilo nešto ozbiljno, i nije još siguran da će njegova pripovijest podnijeti ispitivanje. »Uvedi ga u ured«, reče nakon nekog vremena ustajući. »I zamoli Nancy da nam skuha kavu.« Sam je mrzio kavu, Charles je to dobro znao, ali to je bio način da se riješi mladića i izbjegne njegovo lukavo prostačko piljenje dok se Charles bude spuštao stubama poput ukočena starca. Kad je stigao u ured, zatekao je Sama udobno smještena, s nogama na stolu i kako jede jabuku. Brzo je ustao kad je ugledao Charlesa i prišao da se s njime rukuje, ali odmah je zapazio Charlesovu ozljedu upravo kao što je Charles znao da će se dogoditi. »Kako se to dogodilo?« upitao ga je dok se Charles bolno spuštao na tvrdi drveni stolac. »Recimo da sam imao nimalo srdačan susret s jednim od buldoga svoga domaćina.« Sam ga je gledao žvačući: »A ja sam se pomisli’ da ste si zeli nekol’ko slobodnih dana. Svi troškovi plaćeni, a vi uživate u kratkim praznicima. Znači, zato vas tak’ dugo nije bilo? Al’ čini se da vaš stric za to nije znal kad sam ga nazval prošli tjedan.«

67

Charles je potvrdno kimnuo izbjegavajući njegov pogled: »Trebalo mi je dulje da ozdravim nego što sam mislio. A osim toga nisam uspio putovati tako brzo kao što bih želio.« To nije bila ni polovica priče; Sam je to odmah pogodio, ali to mu je prijatelj, a ne zlikovac, i znao je da je bolje ne pritiskati ga. Ako treba saznati, Charles će mu reći kad bude htio. To svakako nije bio, kao što je pomislio, društveni posjet. »Istražitelj me zamolio da dođem. Istražitelj Rowlandson. Misli da nam vi morti možete pomoći. Jer smo zaglavili s tom pričom, Chas, moram vam to reći.« Bio je to zacijelo Samov trik popraćen ljubaznim licem dok je pokušavao objasniti, iako Charles na početku nije shvaćao zašto je njegova priča zvučala tako obično. »Prije dva tjedna pronađena su dva tijela - dvije djevojčice, obje u razmaku od dva dana. Prva je nađena u St. Jamesovu parku i kad smo je našli, bila je načisto mrtva - sigurno danima, a možda čak i cijeli tjedan, rek’o je liječnik. Druga je bila u uličici iza Shepherdove tržnice, a sad je tu još jedna, samo nekih deset metri odavde. Odmah sam ih ujutro našel, obje čista kost i koža i obje uličarke. To se vidio po onom kak su oblečene. Čarape sve zderane kao da ih je napal neki londonski luđak. Trebali bi više stražara; nemamo dost’ ljudi.« »Pa«, počne Charles, »cijenim njihovu brigu, ali u gradu je mnogo stranaca zbog Izložbe i djevojke poput ovih lak su plijen. Žalosno, ali ne i neočekivano, zasigurno. Zacijelo smo ih već vidjeli na desetke u ovo naše vrijeme...« Sam je pojeo svoju jabuku i bacio ostatak u koš za smeće. Lice mu je bilo ozbiljno: »Kol’ko mene sjećanje služi, nismo ih još nikad našli s odsječenom glavom. I to ne samo da je odsječena, nego se nemre pronaći.« Charles ga pogleda ne znajući što bi rekao. Sam prođe rukom kroza svoju tvrdu četku od kose boje mrkve i uzdahne: »I to ni sve. Zabrinul sam se k’o nikad prije.« »Što želite reći?« »Sve imaju duboki otvor baš tu, na grudima. Ne samo da su glave odišle - i srce im je bilo iščupano. Ruku na srce, nismo sve zgruntali kod

68

prve - osim toga bila je na piću, pa smo pretpostavili... »Pretpostavili što?« Sam se malko zarumenio: »Pa, bit će da je nečeg bilo u vodi. Hajde, Chas, pa svi znamo što rijeka može učiniti tijelu. Napol’ smrskane glave neke sam i videl.« Charles odmahne glavom: »Ali to se možda događalo dolje među otpadcima i bilo doneseno strujom. Ništa od toga ne događa se u jezeru u Parku sv. Jamesa.« Sam je piljio u njega: »To je rekel i doktor. A sad su još dve takve. Što mislite da to znači, gdje je krvavi ključ priče?« Charles ga je zamišljeno pogledao: »Jesu li tijela još u mrtvačnici?« Sam je kimnuo. Odavna je poznavao Charlesa i znao je da će svojim očima htjeti vidjeti dokaze. »Zadnji je još tam. Pokopal sam prve dve nisam ih mogel ostavit na toj vrućini. Ali zamolil sam da zadnju pričuvaju kol’ko god mogu ak’ bi ju vi šteli pogledati.« Tada se otvore vrata i na njima se oprezno pojavi Nancy noseći težak pladanj. Sam joj namigne i uštine je za stražnjicu dok je ulijevala kavu u šalice te je kava pokapala i pod. »Pogledajte što sam zbog vas napravila!« vikne, ali zapravo nije bila ljutita i Sam je to znao. Charles je promatrao malko zarumenjenu Nancy kako odlaže poslužavnik na stol i počinje krpom brisati pod ne gledajući u njega i iznenadno se upitao koliko je puta Sam navratio u posljednje vrijeme i je li ga znatiželja da se raspita o Charlesu dovodila ovamo, ili neki drugi razlog. Nasmiješio se - ako je Sam mogao prijeći preko Nancyne prošlosti, a Nancy je našla nekoga komu je do nje stalo i tko će voljeti njezinu kćer, tko je Charles da im staje na put, posebno sada kad je Sam svojom plaćom mogao uzdržavati obitelj. Strand je bio ispunjen mnoštvom koje se zaputilo na Izložbu; svi su krenuli u istom smjeru i većina s malim »Londonskim vodičem« kako bi se u pravom smjeru probijali kroz mnoštvo. Naporno je kretati se po vrućini dok ne stignu do Haymarketa i zapute se prema sjeveru po svojoj putanji. Ovdje se ljudi opuštenije kreću s klobucima prolazeći u ravnodušnim parovima, i poneka dadilja sa suncobranom, a pokraj nje uredno odjeveno malo dijete. Sve to nimalo nije nalikovalo na sumoran i

69

smradan ugođaj koji ih je bio dočekao u mrtvačnici policijske postaje u Vine Streetu. Charles je, dakako, često bio ovdje dok je još bio policajac, ali taj je dio posla oduvijek mrzio, a najviše ako je ttebalo pregledati dječje truplo. Ili, kao u ovom slučaju, vrlo mladu djevojku koja nije imala drugog izbora nego prodavati svoje tijelo ili umrijeti od gladi. Pomoćni radnik u mrtvačnici prolio je vjedro vode po kamenim pločama, i još dva, te je prao pod krpom punom mokre ljudske kose, ali ništa od toga nije moglo rastjerari smrad raspadanja u zagušljivoj podzemnoj prostoriji, zaklonjenoj od ulice i znatiželjnih očiju prozorima obojenima u zeleno po kojima se cijedila vlaga (boja je slučajno tako puna arsena da neki od pomoćnika zacijelo neće dugo tu ostati i zamijenit će ih novi). Svjetiljke su upaljene kako bi se razagnalo polutamu, a zrak je pun muha. Pola tuceta tijela ležalo je na kamenim pločama, svi u različitu stupnju raspadanja, kao što je Charles brzo zaključio na osnovi dijelova tijela koji su virili ispod plahta umrljanih zemljom i polagana otjecanja tekućina na pod. Sam je otišao potražiti nadzornika i kad su se njih trojica okupili oko tijela koje su došli pogledati, i plahta bila uklonjena s nagoga tijela, topli smrad koji je ispunio stražnji dio Charlesova grla gotovo ga je naveo da povrati poput žene ili zelenog novaka. Diši kroz usta, rekao si je, pokrij lice rupčićem i usredotoči se. To odsijecanje glave nije bilo amaterski obavljeno, odmah mu je bilo jasno. Vrat je bio tako stručno prerezan jednim rezom, nožem, sumnjao je Charles, kupljenim upravo za to - nije to bio kuhinjski pribor, jer je sjekao tkivo poput mesarske oštrice ili kirurške pile. Ali jedno Charles nije očekivao - jedno Sam nije spomenuo: na mjestima na kojima se tijelo još nije raspalo djevojčina je koža bila tako bijela da je gotovo svijetlila u neprirodnoj tami prostorije kao da su ispod vode. Charles se okrene Samu s pitanjem u očima. »Tak’ je zgledala kad smo ju našli«, Sam će glasom prigušenim vlastitom maramicom. »A ostale - jesu li i one tako izgledale?« Sam je razmišljao: »Nisu, kol’ko se sjećam. Ali prva je tak’ krvarila da se ne da opisat’. Ali ova je mnogo svježija - mislim da je takve boje

70

jer je nasmrt iskrvarila kad su joj odrezali glavu - je l’ to objašnjenje?« »Nije«, reče Charles napokon. »Mislim da je već bila mrtva kad je to učinio. A ako ju je prije toga udario, možda i nije bilo mnogo krvarenja, nije ako je znao što radi i kamo uperiti oštricu. A to je, sudeći prema ovome, i učinio.« Namrštio se: »Ali imate pravo da je sigurno u nekom trenutku izgubila mnogo krvi. Samo ne shvaćam kako.« Charles je ponovno pogledao djevojčino tijelo. Žalosno tanke noge i golema količina stidnih dlaka. Jedva da je prestala biti dijete. On podigne najprije jednu, a onda drugu ruku i vidje da su joj nokti slomljeni, najvjerojatnije u očajničkoj borbi protiv smrti, a oko šaka su joj bili tragovi modrica. Znači da je bila pod prisilom ili ju je netko držao za ruke ili je vezao. »A glave niste nikad pronašli?« reče poslije nekog vremena. Sam odmahne glavom: »Ruku na srce, nismo ih ni tražili. Odmah smo vjerovali da ih je tip sredio negdje drugdje, a onda dovukel tijela ovamo. Nije nam jasno kak’ se netko mogao izvući s takvim činom na otvorenom - u samom centru vražjeg Londona. To pak znači da bi glave mogle biti bilo gde, odavde do Whitechapela.« »Nisam siguran«, reče Charles ponovno dižući jednu djevojčinu ruku. »Mogao se izvući ako je to bilo usred noći ili rano ujutro. I ako si tako vješt mesar kao što se čini da je taj ubojica bio. Svakako, pogledajte ovo ovdje, ispod nokata. Prilično sam siguran da je to štakorov izmet«, rekao je kad se Sam nagnuo da vidi i onda naglo ustuknuo. »Samo je jedan način da se to moglo dogoditi ovdje ako je djevojka bila na mjestu na kojem si je našao, u tom drvoredu. Mislim da je bila na zemlji kad ju je napao i u neko je doba očajnički pokušavala otpuzati.« »Pa gde onda mislite da su glave? Je l’ ih on uzel? Je l’ to bila neka vrsta uskrsnuća?« Charles odmahne glavom. »Ne mislim to. Cijelo bi tijelo bilo mnogo vrednije, pa nema razloga da ostavi toliki dio. Svakako, riječ je o trgovini leševima. Samo više nije tolika potražnja za njima. Nije, nakon uvođenja Zakona o slobodi seciranja.« »Pa što je onda? Zakaj je to napravil?

71

Charles duboko udahne: »Zato što mislim da u tome nalazi zadovoljstvo.« Kad su se vratili na ulicu, mnoštvo šetača uživalo je na suncu, u krčmi preko puta policijske postaje svi su prozori otvoreni, a gosti bi platili i gotovo, a gdjekad i doslovce ispadali na pločnik. Zrak je odzvanjao vikom i smijehom i odnekud je dopirao tihi zvuk prenosivih orguljica. Charles je predložio da na brzinu odu popiti čašu piva, ako išta, da speru okus smrti iz usta, ali Sam je možda prvi put kratko odbio odmahnuvši glavom, rekavši da mora predati izvješće Rowlandsonu. Njih su se dvojica rastali rukujući se i dok je Charles promatrao Sama kako se zviždučući vraća niz ulicu, iznenadno je osjetio da ga netko promatra. Na kraju uličice na strani krčme, gdje sunce ne dopire ni u pola dana, muškarac je promatrao. Promatrao i čini se čekao jer tek kad se Sam izgubio iz vida i zvučnog dometa, pljunuo je u kanal, poravnao ovratnik i sporo se zaputio prema naprijed. »Dr. Maddox«, reče sporim muzikalnim irskim naglaskom. Nije pružio ruku, a nije ni Charles. Ali njih su se dvojica očito već sreli jer Charles je kimnuo glavom uz najkraći mogući naklon: »O’Riordane, što želite?« Uslijedio je mig i osmijeh koji je obasjao samo jednu stranu njegovih usana: »Pa, obavijesti, gospodine Maddox. Kao i uvijek!« »Nisam siguran da ću razgovarati s novinarom - najprije, više nisam službeno lice, kao što dobro znate...« Ponovno isti osmijeh, a sada i Charles osjeti miris tamnog piva. »Pa, upravo sam zato želio s vama razgovarati. Jer vi ste, rekli bismo, upoznati sa stanjem stvari iako niste baš poslušni kao onaj Sam.« Charles ga presiječe: »Wheeler je odličan policajac.« »Ne sumnjam, ali što je bolji drot, to je meni od manje koristi. Smatrat će da mu je dužnost držati jezik za zubima, posebno zbog one male blistave značke koju je tek nedavno dobio. Vi, s druge strane, vi ste slobodni donositi sudove, otkrivati i...« »Ne trošite se na to da mi laskate, O’Riordane.« O’Riordan je samo slegnuo ramenima: »Bi li bio uludo utrošen novac

72

da vas pozovem na neko pićence u ovoj otmjenoj kući?« »Prema vašem mirisu, reklo bi se da ste ih već strusili nekoliko.« »Pa, vi, izgleda, ni s čim ne brzate. To i nije čudno s obzirom na okolnosti.« »Nisam žedan«, Charles će okrećući se, ali ga O’Riordan uhvati za ruku: »Gledajte«, prosikta i sav njegov irski šarm izblijedi. »Znam sve o tome. One kurve s odrezanim glavama i izvađenim srcem. Najprije ubijene, potom sakaćene, a tijela im razbacana tko zna gdje. Dosad ih je bilo tri, ili četiri? Koliko ih još treba stradati prije nego što se Bow Street trgne i obznani što se događa? Koliko se još užasa u ovom gradu mora dogoditi kakvih još nikad nije bilo? Jer sve će kad-tad izići na vidjelo, znate. Prije ili poslije. Kurve govore, a nas dvojica znamo što to znači. Sigurno je bolje da se policiji pruži prilika da obznani slučaj - pokaže što čini da uhvati toga gada prije nego što još više žena strada.« »Ne bih slušao svaku priču koju su vam ispričale kurve«, brzo će Charles malo se zarumenjevši i protiv svoje volje. »To je jednostavno djelo nekog svodnika, nekoga uličnoga gada...« O’Riordan se nasmiješi: »Dobar pokušaj, ali nećete me se tako lako riješiti. Znam da ste vidjeli one znakove na tijelu i znam što oni znače. Siguran sam da ne trebam detaljno objašnjavati gdje ste u posljednje vrijeme bili...« Charles ostane na trenutak zagledan u njega, potom pogleda u stranu. Bio je to pokret koji je O’Riordan zacijelo shvatio - ili pogrešno protumačio - kao priznanje. »Slušajte, Maddox, nisam budala, a nisam ni lakovjeran. Znam da to zvuči ludo - poput kakve folklorne ludorije ili krvave pošalice - ali ako postoji racionalno objašnjenje, doista bih ga želio čuti.« Charles je i dalje šutio nastavljajući gledati neodređeno u daljinu; lice mu je bilo nepomično, ali glava mu je brzo radila. O’Riordan, kinine: »U redu, kako god vi želite. Ako se predomislite, znate gdje ćete me naći. Ali ako postoji još jedna - ako posljednja drolja nije i zadnja...« Charles ga brzo pogleda.

73

O’Riordan stisne oči: »Recimo da jednostavno ne mogu dići ruke od takve pripovijesti.« Potom ponovno pljune i nastavi niz ulicu. Charles se uputi prema krčmi i sudari se i ne gledajući sa skupinom na vratima koja se vraćala s ručka, ostavljajući za sobom barem jednoga nezadovoljnog gosta zalivenog pićem. Unutra, u točionici vladali su buka i nered, ali on ih je jedva primjećivao, kao i pomalo ustajali miris piva koje je gazda nosi ispred njega. Što je, do đavola, O’Riordan mislio? Tko god da je ubio te djevojke, bio je to netko od krvi i mesa, a ne neki izmišljeni zmaj iz dječje snomorice. A što je s onim spominjanjem toga gdje je Charles bio? Je li O’Riordan želio natuknuti da je neki luđak učinio te zločine - netko tko je pobjegao iz umobolnice? Charles nije o tome govorio nikomu, pa ni Samu, ni Maddoxu. Sada mu je srce snažno lupalo, u strahu od izdaje, ali kazao si je da preuranjuje sa zaključcima. O’Riordan nije mogao ni na koji način doznati što se dogodilo s njime u Melku. Doduše, mogao je znati, razmišljao je Charles iznenadno uznemiren, da je bio na Kontinentu - da se upravo bio vratio iz Austrije. Posve je moguće da se vijest o tom putovanju proširila. Je li onda na to mislio? I ako se tome doda spominjanje njegove folklorne predstave... Charles položi dva penija na točionik i odgurne vrč s pivom. »Hej«, gazda će povrijeđeno, »ovo je moje najbolje pivo.« Ali Charles je već otišao... Vrativši se do Haymarketa, preko Trafalgar Squarea u smjeru Stranda, nakratko je skrenuo u Buckingham Street posjetiti svog strica i potom se uputio na sjever prema Covent Gardenu gdje su se preprodavači promukla glasa spremali poći kući, a žene u redovima po dvije-tri pušile lule od pečene zemlje, i muškarci vodili iscrpljene konje zahvalne na tome što su im kola prazna. Buka malko jenjava dok Charles prolazi pokraj policijske postaje u Bow Streetu, gdje su pločnici malo očišćeni (što ne iznenađuje) od izgažena kupusa i stubišta s nešto manje pijanaca, a jednom kad je prošao pokraj hotela Seven Dials i groblja Tom-All-Alone›s, okoliš je bio malo ljepši kao i prolaznici, a pošto je uspio izbjeći taksije i omnibuse na Oxford Streetu, vrlo je brzo skrenuo u

74

Great Russel Street i prošao pokraj spokojne klasične kolonade Britanskoga muzeja. Doduše, možda baš i ne spokojne, jer pročelje će biti dovršeno tek 1852., i povici radnika i udaranje čekića nadmašili su čavrljanje mnoštva koje se okupilo oko stubišta zbog posebne izložbe koja se otvarala u Kraljevskoj knjižnici. Charles je godinama prolazio pokraj te zgrade jer je obično stanovao samo nekoliko ulica dalje, pa je spretno preskočio uličnu pregradu i probio se unutra. Čitaonica je svježa i mirna prostorija nakon vanjske žege. Na dva kata, prekrivena policama s knjigama s galerijom koja okružuje gornji kat, a ukrašen kasetirani strop prilično podsjeća na strop u dvorcu Reisenbergu, iako je tu posebnu sličnost Charles odmah odbacio u strahu da komu ne upadne u oči. Većina stolova u prostoriji nije bila zauzeta jer je sunčan dan razlijenio čak i znanstvenike i tek su tu bila dvojica ili trojica upornih pojedinaca, koje je Charles odavno poznavao, a neki je mnogo mladi muškarac tamno-riđe kose i šiljaste brade upravo zauzimao mjesto. Charles je prišao stolu u krajnjem dijelu prostorije i zamolio pomoćnoga knjižara da mu pronađe djelo o narodnim pripovijestima srednjoeuropskih zemalja. Blijedi knjižničar (koji zacijelo nije provodio mnogo vremena na suncu) izgledao je zahvalno da može nešto korisno napraviti i pošto je potražio u različitim katalozima i uspeo se i spustio ljestvama da dohvati knjige, vratio se Charlesu s malom i očito starom knjigom. Rubovi stranica bili su iskrzani i jako oštećeni, tisak mastan i pismo na gotici, a papir posmeđio od suhoće i godina. Barem je naslov na njemačkome. Charles se spremao zamoliti pomoćnog knjižničara da mu pomogne s prijevodom kao i s nalaženjem onoga što ga zanima kad nekoliko metara dalje ugleda jednog od starijih knjižničara kako ulazi u prostoriju i zahvali se mladom pomoćniku. Charles s uzdahom sjedne za najbliži stol osjećajući se poput djeteta sa slikovnicom. Jer, odmah je otkrio da je u knjizi bilo slika, iako uglavnom drvoreza i mnogi od njih bili su prilično loši. Charles se nasmiješio prilično nadmeno dok je stranicu za stranicom nailazio na vještice sa šiljastim kapama, od kojih su neke letjele na metli, neke hranile svoje pretpostavljene potomke (od kojih većina nije izgledala

75

opasnije od Charlesove mačke), a druge bile na koljenima čekajući u redu da - koliko je mogao vidjeti - poljube isturenu stražnjicu vraga. Ali smiješka je nestalo kad je okrenuo stranicu i naišao na mladu djevojku kako leži u otvorenu grobu najprije s kolcem probodenim kroza srce, a potom, na slici ispod, s muškarcem koji primiče sjekiru njezinu vratu dok golemi šišmiš prijeteći leprša iznad njega na nebu koje se smračuje, a pas nalik na vuka puzi u prašini. Charles je nekoliko minuta pomno proučavao ilustraciju, unosio dvije ili tri zabilješke u svoj notes i podizao pogled svakih nekoliko trenutaka da vidi ne vraća li se kojim slučajem knjižničar. Tada je začuo tiho kašljanje s desne strane i ugledao riđokosog mladića koji je gledao u njegovu smjeru. »Moram primijetiti«, reče mu ispod glasa, »kako izgleda da vam je potrebna pomoć, možda u vezi s jezikom na kome je napisana knjiga koju ste tražili? Ja tečno govorim njemački i rado bih vam pomogao.« Charles odmah ustane i priđe stolcu pokraj mladićeva stola. »Doista bih vam bio zahvalan. Ove me stranice zanimaju«, reče otvarajući knjigu na stranici sa slikom groba. Mladić pogleda tekst, potom pogleda Charlesa, očito zainteresiran njegovim izborom sadržaja. »Pišem roman«, Charles će brzo, »mislio sam da bih priču mogao smjestiti u neko divlje i daleko područje na kojemu su takva smiješna vjerovanja još u modi. Znate kako javnost vapi za senzacijama.« Mladić potvrdno kimne. Charlesove prilično neuredne ruke i neprimjerena odjeća dobro su odgovarali izgledu pisca, posebice onoga čija se djela ne objavljuju. »Jasno«, reče uz osmijeh. »Sve je to lako objasniti.« Ponovno se okrenuvši prema knjizi, prolista nekoliko stranica unatrag, pa se vrati: »Ovaj drugi tom knjige govori o vrsti zloduha poznatih pod imenom stregoika. To su duše Neumrlih, osuđene da zauvijek lutaju zemljom i nikad ne počinu. Ako zatreba, mogu trčati poput vukova, letjeti poput netopira ili prolaziti kroza zidove poput zračnog zapuha, ali u svim vanjskim vidovima zadržavaju oblik i izgled svoga ljudskog utjelovljenja.

76

Odaju se jedino time da nemaju sjene, ne vide se u zrcalu i nikad nisu viđeni kako jedu zemaljsku hranu.« Mladić okrene sljedeću stranicu. »Ovi se duhovi mogu uništiti jedino ako im napunite usta cvijetom češnjaka ili ako primijenite takva okrutna sredstva kakva su ovdje prikazana - to je mesarski posao, ali oni koji ga obave čine to jedino iz milosrđa i sažaljenja - kako biste omogućili dušama voljenih da počivaju kao pravi mrtvaci i zauzmu svoje mjesto među anđelima.« Nasmiješio se: »Ili barem to običan svijet vjeruje.« »A probijanje kolca kroza srce jedina je metoda kojom se služe?« Mladić odmahne glavom: »Ne, jednako je djelotvorno izvaditi im srce i spaliti ga. Primijene li se sve te mjere - vjerujemo - spriječit će se da stregoici napuštaju grob u koji su najprije bili polegnuti i da počnu svoju nezdravu rabotu nad tijelima živih.« »A kako to oni rade - kakav oblik to poprima?« Mladić podigne obrvu: »Ne znate? Pretpostavio sam da ste dosad to otkrili. Stregoik se hrani pijući krv, zabija zube u grlo nemoćnih žrtava i tako ih i same čini prokletima. Zato se Besmrtnika može prepoznati porupicama na vratu koje se ne zatvaraju i ne iscjeljuju. Stregoici najviše vole krv mlade žene, a ona netaknute djevice najslađa je od svih. Neće žaliti truda da je se domognu. Ili barem tako ovdje piše.« Charles se zavali u stolac. Dotad mu nije bilo jasno, ali sada jest: »Vampiri«, reče blago odmahujući glavom. »Vampiri.« Misli su mu se takvom brzinom vrzmale glavom da je trebalo neko vrijeme prije nego što je vidio mladića koji ga je i dalje promatrao. »To je idealan sadržaj«, reče brzo, malo se zacrvenjevši. »Doista se čudim da ga dosad nitko nije izabrao.« Mladić potvrdno kimne: »Ali zar nije Lord Byron prvi napisao pripovijest o tome? Čini mi se da se sjećam jednog takvog naslova.« Charles ne reče ništa; slučajno mu je znanje bilo prilično opširno sjećao se ljeta na Ženevskome jezeru kad je Vampyre bio napisan i da su obje, ova i još jedna mnogo poznatija knjiga bile ondje napisane, ali o tom sadržaju nije želio razgovarati sa strancem. Ne sada niti ikada. »Imate pravo«, reče nakon nekog vremena, »pripovijest Lorda Byrona

77

dovršio je nešto poslije liječnik John Polidori. Ali taj je roman posve drukčije vrste. U njemu - u literarnom smislu - nema krvi u usporedbi s ovom o kojoj ste mi upravo pričali. U usporedbi s onim što bi moderni autor mogao napisati. Kao što sam rekao, javnost je gladna senzacije - ili je to barem njezin ženski dio. Ne mogu vjerovati da bilo koji razboriti ili obrazovani čovjek može vjerovati u tako besmislenu i staromodnu predrasudu.« Njih dvojica razmijeniše smiješak - jer su obojica, dakako, bili razboriti i obrazovani - i mladić vrati Charlesu knjigu. To je mala knjižica i njihovi se prsti dodirnuše te je uslijedio trenutak nelagode - trenutak u kojemu ni jedan nije uzmaknuo, a potom su obojica pogledala u stranu. I kad je Charles napokon podigao pogled i oči im se sretnu, bilo je nečega - neke neizgovorene poruke zbog koje su se zacrvenjeli i ustuknuli, upravo u trenutku kad se činilo da se onaj drugi čovjek zaputio - tako polagano da je bilo gotovo neprimjetno prema njemu. Sada su obojica bili crveni u licu, a mladić je prikrivao svoju zbunjenost s velikom pomnjom vadeći posjetnicu iz džepa svog kaputa. »Ako vam mogu još kako pomoći, molim, ne skanjujte se. Bit ću u Londonu sve dok ne dovršim posao zbog kojega sam ovdje.« Charles je pogledao posjetnicu i potom je gurnuo u džep kaputa. »Bojim se da jutros nisam ponio sa sobom svoju posjetnicu. Ostajem vam dužnik za pomoć.« To je bila laž - ili barem djelomično, jer čak i sada je imao posjetnice u džepu. I unatoč tome što je općenito bio zahvalan mladiću na pomoći, nije ga želio ponovno vidjeti, a još manje reći mu gdje stanuje. Vani na stubama duboko je udahnuo i pokušao se pribrati. Sve su to besmislice jasno, sve su to besmislice, ali on je jasno uviđao što bi s time mogli napraviti ljudi poput O’Riordana, čista razboritost nije protuteža ovakvoj vrsti zatupljenosti. Ne, jedini način da se oslobodi te smiješne teorije bio je da smisli bolju. Stvarnu. Iako je jedino što je mogao korisno napraviti u međuvremenu bilo da tim pitanjem zaokupi O’Riordanov duh - da ga navede kako bi dvaput promislio prije nego što se javno i trajno osramoti. Jer to bi se dogodilo, Charles u to nije nimalo sumnjao. Ali

78

najbolje bi bilo, želi li prekinuti tu ludost prije nego ode predaleko, reći O’Riordanu da nije bilo nikakvog, ni izdaleka sličnog znaka u obliku ugriza na lešu u mrtvačnici u Vine Streetu i da tako jednom zauvijek završi s tom lošom rabotom. Ali da bi u tomu uspo, morat će se vratiti i ponovno pregledati tijelo. I naći neki dobar izgovor da to učini. Jer jedino što nije mogao učiniti bilo je da prizna istinu. Čak bi mu se i Sam nasmijao u lice kad bi znao što traži. Jedva da je i sam u to mogao povjerovati. Noga ga je boljela i odlučio se vratiti omnibusom zaboravivši, u žurbi, kako će sporo biti to putovanje. Autobus je vozio drndajući, zaustavljajući se svakih nekoliko metara niz Oxford Street do Trga Leicester. Sunce je sada zalazilo i sjene su se produljivale, ali na Picadillyju je trgovina još cvjetala. Plinske su svjetiljke gorjele zlatnim sjajem u izlozima nekih od najskupljih modnih dućana, i oni koji bi zastajali da bi se navirivali, također su njime bili obasjani u svojoj svili, satenu i mirisima. Ali manje od kilometra dalje, kao što je Charles dobro znao, odvijala se posve drukčija priča, u neosvijetljenim uličicama i prolazima koji vode od glavne ulice i Marketa, gdje su bile pronađene dvije djevojke, a jedna je od njih, Charles je u to bio siguran, ondje i umrla. Prošlo je šest sati kad je on napokon stigao do Vine Streeta i pomoćnik ga je malo čudno gledao kad ga je zamolio da ga pusti u mrtvačnicu drugi put u istom danu. »Upravo sam zaključavao, gospodine. Nikad niste dovoljno oprezni.« »Znam, Pye, i žao mi je. Ali zadržat ću se samo koju minutu.« »Bojim se da sam ugasio svjetiljke.« »Ne brinite se - ako mi možete pronaći fenjer, bit će mi više nego dovoljno.« »Vrlo dobro, gospodine. Čekat ću vas u prednjem uredu.« A da ste bili s njim nekoliko minuta poslije, kad je odgurnuo vrata koja vode u mračnu mrtvačnicu, možda biste - samo na trenutak zaboravili da ne vjerujete u postojanje Neumrlih. Jer dok je on ljuljao svjetiljkom i ona bacala svoje sablasne zrake od zida do zida, činilo se

79

da se tijela ispod svojih krvlju umrljanih pokrivki pomiču, trzaju i zapomažu za životom, a mutne oči mrtvih lica sjaje se odjednom nemoguće probuđene. Charles je oklijevao trenutak na vratima, potom snažno gutnuo i zaputio se - tražeći u sjeni poluotvorenih vrata - gdje bi mogla ležati djevojka bez glave. Položio je svjetiljku na rub kamene ploče i podigao plahtu. Potom je duboko udahnuo i nagnuo se nad nju. Gotovo je nemoguće disati tako blizu, ali njemu treba dokaz, a ne samo pretpostavka, koliko god bila razumno utemeljena. Morao je moći pogledati O’Riordanu u lice i zanijekati na osnovi vlastita promatranja njegovu smiješnu teoriju. I otprve sve je upravo onako kako je zapamtio - tako je malo ostalo od vrata i malo je vjerojatno da bi se kakav znak mogao sačuvati, makar jednom i bio ovdje, a ostalo je tako zaprljano blatom i raspadanjem da ih svakako ne bi vidio. U napasti je da sve napusti - da se izvuče iz tog odvratnog mjesta što prije, ali on je znanstvenik, i čistunac, pa će to obaviti kako treba ili uopće neće. Prolazi pokraj stola s vrčem i lavorom i umače maramicu u vodu. Potom je nosi dok s nje kaplje voda natrag do leša i počinje njome skidati sasušeno blato s vrata. I dok prljavštine nestaje, zatekne se kako zuri - zuri u očajničkoj nevjerici... »Koga vraga tu delate?« Vrata se otvaraju i u njihovoj jarkoj svjetlosti stoji Sam. Sam, a iza njega poslužitelj i dvojica policajaca crvenih lica koji nose nosila. »Ja... pa...« Ali spašen je neposredne nelagode jer je jednom od policajaca ispala iz ruku drška nosila. »Pazi kud mrdaš, Madsenu«, Sam će brzo sa svom strogošću svog novostečenog položaja. »Položimo ju na nosila prije nego sve ode k vragu.« Dvojica službenika položila su nosila na jedno od rijetkih praznih mjesta i smjerno su se povukla do vrata. Mlađi je već bio zelenkast u licu i kašljao je u rupčić. »Ovu sam našel na Marketu prije koju vuru«, nastavio je Sam očito nesvjestan nelagode svog druga ili njegove neuobičajene šutnje.

80

»Jer bi se za minutu mogla najti još jedna. Sada tamo patroliraju dodatni dečki, ne samo radi ubojstva nego zato što govnari žele da grad djeluje posve očišćen i uredan za te vražje turiste. Nitko ne želi da zagaze u drek dok kupuju suvenire, a najmanje da nalete na skitnice noću u Parku, Što prije vražja Izložba završi, to bolje za nas, ak’ mene pitaš. Za nas je to samo više šljake. Iako, kad pogledaš u kakvu su stanju te stare rage, ne znam zašto ubojica nije izabral’ jednoga od njih. Jednoga smo noćas odnijeli - ragu od bar osamdeset. I sa svakim se od njih lako obračunati. On izgleda hoće mlade, iako sam Bog zna zašto im radi to što im radi.« »Ipak, rekli ste da nema novih žrtava«, Charles će malo se pribravši i krećući prema tijelu. »Bil sam tam’ osobno. Upravo smo pomicali tu staru ragu kad je jedna doteturala iz pokrajnje uličice vičući i pokazujuć’ iza sebe ko da je vrazi gone. Dok sam tam’ doš’o, srušila se na zemlju, nesuvislo laprdajući da je vidla nekog tipa kako juri prema Piccadillyju. I tad sam videl ovu. Ležala je dalje u uličici licem u blatu. Bit će da je to bilo nedavno jer je još bila topla.« On ukloni pokrivku s tijela. Haljina joj je bila jeftina konfekcija, a iznad gležnja imala je istetoviran mali cvijet. Niste trebali biti istražitelj da zaključite čime se žena bavila. Vjerojatno je živa bila zgodna, ali crvene su joj se usne sada stisnule od boli i oči iskolačile od užasa. Obojena joj je kosa slijepljena na svjetlosti, a koža bijela kao u oboljelog od kuge; prava noćna mora živog mrtvaca. »Tetovaža bi bar mogla pomoći da je identificiramo«, reče Sam. »Ali ni bilo krvi na tom mjestu, nikakvi znak povrede, barem kol’ko sam ja videl. I s obzirom na to taj drugi sigurno još ima njenu glavu i mislim da nema veze s našim ubojicom.« Ali Charles nije gledao u to. Jer, na njezinu su vratu bile dvije male okrugle rupice. Bijele na rubovima. I nezacijeljene.

81

ŠESTO POGLAVLJE Lucyn dnevnik

Sjever Engleske, 23. ožujka Mnogo dana nisam pisala dnevnik, dana u kojima smo vlakom i kočijom putovali Europom, i ponovno sam vidjela gradove koje sam poznavala u djetinjstvu. Prag, Leipzig, Heidelberg, Pariz. Toliko sam se bolje osjećala otkad smo napustili Beč - toliko sam bolje osjećala svoje »ja« - te bih rado ostala lutati Parizom u nadi da bi mi oporavku zacijelo moglo pridonijeti okruženje koje sam uvijek voljela, ali otac nije za to htio ni čuti rekavši da je već rezervirao karte za Englesku, a ondje ga čekaju poslovi koje mora obaviti, iako nije rekao o kakvim je poslovima riječ, uvjeravajući me da nije organizirao nikakav posjet spektaklu i nije planirao odlazak na predstave. Sljedećega dana još smo se jednom zaputili na sjever do Ostendea i potom brodom do Engleske. Tri smo dana proveli na moru, koje je bilo mirno, a vjetar blag, dok nam jednog jutra za doručkom nije prišao kapetan i rekao da bi se vrijeme moglo promijeniti i iako se nada da ćemo pristati prije oluje, valja nam osigurati imovinu najbolje što možemo i biti spremni, zatreba li, povući se u potpalublje. Teško sam mogla povjerovati da bi oluja mogla biti tako strašna, vidjevši visinske oblake na bisernoplavom nebu i široke zamahe 82

mora koje se jedva nabiralo na povjetarcu, ali čovjek je očito posjedovao neka znanja koja ja nisam imala, jer su se pri zalasku Sunca oblaci nakupili u teškim šarenim gromadama - crveni, ljubičasti, narančasti i zeleni, plamteći na zapadu i zamirućem Suncu, a zatamnjujući se iza nas kako se pripremala oluja. Daleko ispred sebe mogli smo vidjeti svjetla maloga grada za koji mi je otac rekao da je naša destinacija, i dok se vjetar počeo dizati, kapetan je ubrzao plovidbu koliko god je mogao očajnički pokušavajući izbjeći oluju i stići do luke prije nego što padne noć. Ali nije bilo dovoljno vremena. Nastupio je trenutak samrtne tišine, kad se činilo da vjetar zamire u jedrima, a onda smo se odjednom jedva uspjeli spustiti u kabine dok se brod dizao i spuštao na valovima visokim i po šest metara, a voda je dopirala do najviše oplate trupa. Čula sam galebove kako lebde iznad naših glava poput izgubljenih duhova i zaglušujuće udaranje pramca koji je sve brže rezao more. Kapetan se tada svezao za kormilo u strahu da ga vjetar ne odnese i valjalo mu je uložiti željeznu volju da ostane na svom mjestu dok je brod suludo jurio prema obali. Ulaz u luku bio je uzak i opasan i ja sam se privinula uz oca dok nas je vjetar zanosio iznova i iznova prema visokoj glatkoj litici o koju su se dosad razbili toliki brodovi. »Ljudi su na litici!« povikao je otac gledajući kroz brodsko okno, »vidjeli su u kakvoj smo nevolji - neki su donijeli i svjetiljke kako bi nam signalizirali smjer!« Oboje smo promatrali jedva dišući dok je kapetan činio posljednje očajničke pokušaje da nam osigura smjer, i iznenadno, srećom ili vještinom ne bih znala, plovili smo naprijed između dvaju pristaništa male luke i kretali se uza strašan tresak i grebanje drveta o kamenje dok se činilo da su svaka greda i uže na brodu olabavjeli i udarali o palubu prema morskome zidu. Oboje smo udarali o vrata naše kabine i legli na pod na nekoliko trenutaka jedva vjerujući da još dišemo. A onda su se odozgo čuli povici i brojni gradski ljudi stali su se kretati brodom čestitajući kapetanu na njegovoj hrabrosti i pomažući nam da se uspnemo uz daske koje su položili da nam posluže poput svojevrsna mosta između palube i zida. Sada je oluja brzo prolazila i kiša je tek sipila. Malo sam vidjela od

83

grada u magli, ali kako su nas konji odvozili s obale, otac mi je rekao da je dogovorio s nekom mjesnom ženom da otvori našu kuću i opskrbi nas potrebnim namirnicama. »Mislio sam da će ti to biti draže«, rekao je pomalo rastreseno osvrćući se na malu gomilu ljudi koja se još okupljala oko muškarca koji je vukao našu prtljagu u kolicima i natiskivala se da vidi oznake na njima, »nego da prve noći provedemo u gostionici ili u unajmljenoj sobi.« Nasmiješila sam mu se iznenadno osjećajući navalu nade. Bit će to za nas novi početak. Novi život u miru i tišini, u kojemu ja mogu biti to što jesam, a ne više nositi teret osobe koja je »Ona koja zaziva duše.« Prešli smo preko mosta iznad vode prema udaljenom dijelu grada i osvrnuli se prema otvorenome moru, cijelo se vrijeme uspinjući uz male popločane ulice dok nismo stigli do kuće sa svim osvijetljenim prozorima i posudama s cvijećem oko vrata. Sjajna vatra gorjela je u ognjištu kad smo ušli u predvorje da skinemo kapute i šešire. »Mala je kuća«, rekao je otac i onda blaže, kao za sebe, »mnogo manja nego što se sjećam.« »Savršena je, tata!« rekla sam, ali čak i dok sam mu se smiješila, osjetila sam blagu slabost i udovi su mi se počeli tresti pa sam morala ispružiti ruku kako bih se osovila. »Dođi«, otac će brzo, »nije čudo da si umorna poslije našega burna putovanja. Dođi i sjedni pokraj vatre, a ja ću skuhati čaj. Mislim da nam je gđa Croft ostavila mlijeka.« I tako sam sjela ogledajući se polako i shvaćajući da je moj otac, zacijelo u želji da se odmah osjetim kao kod kuće, poslao nešto naših stvari unaprijed, jer sam ih odmah redom prepoznala - malu statuu na polici iznad kamina, voštane ruže ispod staklenog zvona, i tamo, na niskom stolu, moju bilježnicu koju sam čuvala od djetinjstva i lijepila u nju karte od predstava i izreske iz novina - sve male uspomene na očeve uspjehe. Dugo nisam ništa u nju pridodala i pitam se nije li me otac, ostavljajući je na vidjelu, želio potaknuti, na svoj suzdržan i istančan način, da ponovno uzmem škare u ruke i tako korisno iskoristim vrijeme. Stavila sam je u krilo i okretala stranice do samog početka, i dagerotipije

84

moje majke, a ja joj, sedmogodišnjakinja djevojčica, sjedim u krilu. Fotografija je bila malo mutna, jer nismo sjedile mirno kao što je fotograf želio, a vrijeme je tako produbilo kontrast svijetlog i tamnog da je majka izgledala malko strogo, čak i kao osoba koja zabranjuje, ali u svakom drugom smislu portret je bio tako dobar i tako sličan njoj da su mi, do vremena kad je otac stigao s pladnjem, suze tiho tekle niz obraze. »Lucy, Lucy«, rekao je kad je vidio što gledam. »Nema potrebe da se tako rastužuješ. Moraš misliti na sebe. Na svoje zdravlje. Ona te ne bi željela vidjeti takvu. Željela bi da budeš sretna.« Tada sam se nasmiješila, malko blijedo, priznajem, i duboko uzdahnula, potom sjela uspravno, kao što me majka uvijek učila, i uzela vrč s čajem: »Da ti ulijem, tata?« Te sam noći spavala duboko i bez snova, i probudila se u poplavi narančaste svjetlosti tako raskošnoj i neobičnoj kao i bilo što što bi moj otac izmađijao. Nisam znala gdje sam neko vrijeme, i uspravila sam se u postelji dok mi je srce udaralo, sve dok nisam shvatila da se jednostavno razdanilo. Nikad se prije nisam probudila uz more, i kad sam ustala i prišla prozoru, vidjela sam vodu kako se valja poput rastopljena zlata ispod teškoga sporo izlazećeg Sunca, i galebova koji su se u letu naspram svjetlosti nadavali crnima, poput razlomljenih komadićaka ponoći. I kad sam pogledala prema natrag u smjeru grada, ugledala sam napuštenu opatiju visoko iznad, njezine ruševne lukove, crne naspram plamtećeg neba. Sjetila sam se svojih uspomena - toga kako sam zamišljala te ruševine i ptice koje kruže iznad nje i obuzeo me nagon da budem vani, na toj blistavoj svjetlosti. Nije to bila lažna svjetlost fantazmagorije, umjetno proizvedena iz špiljskog podzemlja, nego čista blistava svjetlost običnoga novoga dana. Brzo sam se odjenula, išuljala se iz kuće što sam tiše mogla i zaputila prema luci. Čamci su se u to doba upravo vraćali s mora i promatrala sam ribare kako vuku svoj ulov prema obali i ribe kako se srebrne koprcaju u mrežama. Muškarci su me znatiželjno pogledavali dok sam prolazila ne libeći se, jedan ili dvojica dodirnuli su rukom kapu, ali osim njih gotovo i nisam vidjela žive duše. Bilo je to poput grada lutaka, sve je bilo posloženo meni na užitak, i

85

usporila sam korak odlučna da se prepustim čari svega što vidim - gomili sjajno obojenih kuća što su se dizale iznad obale, malim uredno poredanim čamcima što su se ljuljali na vodi, mrežama za jastoge saćastima poput pletenih košara i gomili mjesnih mačaka punih nade koje su se muvale oko brodica što su se privezivale. Tek kad sam prešla most i uputila se na dugi uspon prema opatiji, posumnjala sam u svoje snage. Ali rekla sam si da će i to proći. Da će more, čisti zrak i moj novi život isprati sve bivše nevolje, poput olupina iz bijeloga pijeska. Kako sam se približavala opatiji, vidjela sam crkvicu ispred nje, groblje puno starih sivih kamenova od kojih su neki bili iskošeni zbog vjetra, kao da su smežurani mornari pokopani ispod u svojim grobovima sa opremom za plovidbu. Nasmiješila sam se sama sebi pri toj pomisli kad sam iznenadno zastala i pokrila rukom usta. Jer je tamo, pokraj zida, bilo kamenje koje nije bilo tako staro i nije bilo obraslo bršljanom, a na njemu sam ugledala svoje ime. Bio je to grob moje majke. Znala sam. Morala sam u nekom dijelu mozga to znati. Njezino smo tijelo donijeli kući i ovdje je zacijelo bila pokopana. Ali nisam znala na kojem je to bilo groblju i ne sjećam se da sam ikad vidjela taj nadgrobni kamen. Tako dirljiv u svojoj pukoj jednostavnosti. Voljenoj majci i supruzi. I izrezbareni anđeo koji u naručju drži malo dijete. Grane vrba oplele su podnožje i ja sam skinula rukavice kako bih ih odlijepila. Bila sam toliko zaokupljena tim zadatkom i čišćenjem slova rupčićem da nisam vidjela kako mi se podno nogu plete mali pas. Nisam ga zapravo primijetila sve dok nisam ustala i njegove stražnje noge stale dodirivati moju haljinu, moleći me uporno i plačljivo. Pogledala sam uokolo i ugledala mladu damu koja je sjedila na drvenoj klupi nekoliko metara dalje, gdje je groblje gledalo na grad i more. Mlada je gospođa bila sva odjevena u bijelo. Sjetila sam se kako sam zamislila ovdje djevojku u bijelome, kako sjedi sama i uplašila se na trenutak da me je glava još jednom izdala, i da je ona tek privid i plod moje mašte, poput boja koje sam razabirala u plamenu. Ali ne. Mlada je gospođa bila jednako stvarna kao i pas, koji je u ime dokaza dotad već

86

ostavio nekoliko otisaka svojih šapa na rubu moje haljine. »Jipe, Jipe!« čula sam da je tada povikala vjerojatno pretpostavljajući što se dogodilo. »Dolazi ovamo, ti zločesti psu! Gospoda ne želi da joj smetaš!« Požurila sam je uvjeriti, da me, naprotiv, prilično očarao njezin mali pratilac i povela ga natrag do mjesta na kojemu je njegova gazdarica ostala sjediti. Bila je istih godina kao i ja, blijeda lica poput mojega, ali dok je moja kosa bila gusta, bujna i kovrčala se sve do pojasa, njezina je bila mutna, smeđa i kratko ošišana do vrata. Sjetila sam se kako je moja kosa izgubila sjaj kad mi je majka umrla i kako sam tolike mjesece bila vezana za postelju, pa sam se pitala nije li i ona nedavno bila bolesna. »Neobično ime za ljubimca«, primijetila sam dok se pas smjestio ispod nogu svoje vlasnice. Ona se nasmiješila, »Sve je počelo kao šala. Brat mi je kupio Jipa na dar za moj posljednji rođendan, a kako je meni ime Dora, a upravo su se pojavila prva izdanja gospodina Dickensa, Tom je mislio da bi bilo šaljivo nazvati psa Jip prema imenu psića Dore Spenlow. Sala je ispala prilično neprimjerena, dakako«, rekla je pomilovavši Jipovu glavu oštre dlake. »Moj ljubimac doista nalikuje na svojega imenjaka, ali ja sam nastojala ne podražavati svoju imenjakinju.« Nisam znala što je pod time mislila jer nisam pročitala tu knjigu i nikad nisam ni čula za nju, pa sam se bila prisiljena jednostavno nasmiješiti i pomilovati psa, u nadi da ću prikriti svoje neznanje. »Nepristojna sam«, rekla je pružajući mi ruku. »Ime mi je Dora - Dora Holman.« Ja sam se predstavila njoj i ona je, rekla bih, tada primijetila da moj engleski, iako savršen, ima tu i tamo naglasak zahvaljujući mojim putovanjima, pa me upitala jesam li došla u posjet gradu. »Moj je otac ovdje rođen«, rekla sam, »ali otišao je prije mnogo godina. Mnogo smo putovali po Kontinentu i sad smo se vratili da nam ovdje bude dom.« »Ja živim ovdje cijeli život«, rekla je popravljajući haljinu. »Nekad je ovo mjesto bilo vrlo tiho, ali sada je puno turista - posebno kad je lijepo vrijeme, jer tada nagrnu desetci njih nadajući se da će vidjeti duh

87

opatice koja je utemeljila opatiju. Kažu da se može vidjeti, uvijena u plašt, kad sunce obasja najviši prozor u određeno doba dana, dok se drugi zaklinju da ovdje šeće noću, odjevena sva u bijelo. Sve je to besmislica, dakako, tek svjetlosna varka, ili sova uhvaćena krajičkom oka, ali zbog toga ljudi prevaljuju kilometre. Priznajem da toliki ljudi podliježu toj novoj napasti da se straše, je li to zbog čitanja glupih romana ili gledanja još glupljih komada na pozornici.« Uzdahnula je tužno: »Bojim se da nam život i sam nudi dovoljno užasa, pa ih ne trebamo tražiti.« Okrenula sam se prema vodi, malko posramljena. Ništa me na svijetu ne bi moglo prisiliti da djevojci ispričam svoju prošlost; željela sam cijeli taj život ostaviti za sobom, na drugoj strani mora. »To je jedan od razloga zašto sam došla ovamo tako rano«, nastavila je. »Kad je vrijeme lijepo, moja me sluškinja dovede ovamo gore na kolicima s magarcem i mogu sjediti ovdje s Jipom i promatrati izlazak Sunca i ne vidjeti gotovo nikoga sve dok ne dođe po mene da me odvede kući. Zrak je tako čist i okrepljujući u rano jutro. Ili je obično takav.« Zatim je nekoliko trenutaka kašljala, i držala rupčić ispred lica, a kad je ruku spustila u krilo, vidjela sam dvije mrlje krvi na bijelome lanenom platnu. I bilo mi je žao, jer sam znala što to znači, a vidjela sam u njezinim očima da i ona zna, ali se s time već bila pomirila. Smireno je složila rupčić iako je svakog trenutka sve teže disala: »Oprostite, ali mislim da bih se morala vratiti. To je sigurno posljedica noćašnje oluje. Ne znam jeste li bili na brodu, ali rekli su mi da se brod smatrao izgubljenim. Moj je otac rekao kako mu je jedan stari mornar tvrdio da samo vrag može po takvu vremenu dovesti brod.« Tada je počela tako strašno kašljati da sam se uplašila kako se nećemo moći vratiti u grad bez nečije pomoći i tjeskobno sam se ogledavala ne bih li ugledala nekoga koga bih mogla pozvati. Ali kako nije bilo nikoga, a ona je svoju sluškinju očekivala tek za sat vremena, nije mi bilo druge nego ponuditi joj svoju ruku i nadati se da ćemo se spustiti na vrijeme. Ona se teško oslonila na mene dok smo sporo napredovale dugom stazom koja je vodila natrag u grad sve češće

88

zastajući da ona dođe do daha, i tek smo za pola sata stigle do visoke lijepe kuće pokraj luke za koju je rekla da je njezin dom. Sluškinja koja je otvorila vrata nakon moje zvonjave ustrašeno je pogledala gđicu Holman, odmah pozvavši gazdu i posljednje što sam vidjela prije nego što su se zatvorila vrata bio je visok zgodan muškarac u odijelu koji je dojurio hodnikom prema Dori i viknuo sluzi da otrči po liječnika. Moj je pak otac malo manje bio žalostan kad je otvorio vrata vlastite kuće. »Gdje si bila?« viknuo je hvatajući me za ramena. »Poludio sam od brige - mislio sam da si ponovno hodala u snu i satima sam razmišljao kojim si se ulicama mogla zaputiti strahujući da bih mogao zaći za ugao i zateći te kao što sam te zatekao jednom prije - ili kao žrtvu neke loše igre sudbine. Bolesna si, Lucy, kako si mogla napustiti kuću a da me ne obavijestiš?« Sjetila sam se tada, prekasno, da sam mu mogla ostaviti poruku. »Žao mi je, tata. Probudila sam se u zoru i izlazak je Sunca bio tako krasan. Samo sam prošetala do grada.« On se okrenuo i vratio u dnevnu sobu teško se spustivši na divan, a kad sam pošla za njim, vidjela sam da je položio glavu između ruku. »Duguješ mi da budeš pažljivija. Sjeti se što sam obećao tvojoj majci na samrtnoj postelji. Da te neću ispuštati iz vida. Sve ove godine držao sam to obećanje.« Sjela sam pokraj njega i uhvatila ga za ruku. »Sve ove godine bila mi je potrebna ta nježna briga, ali sada sam odrasla žena. Znam da se majka bojala što bi mi se moglo dogoditi samoj u mnoštvu ljudi u Beču, ali što mi se može ovdje dogoditi? Zapravo, dogodilo se posve suprotno, jer sam našla prijateljicu.« »Prijateljicu?« otac će brzo pogledavši me. »Ali ti ovdje nikoga ne poznaješ. Tko je ta prijateljica?« Požurila sam se umiriti ga opisujući mu svoj susret s gđicom Holman i kuću u koju sam se vratila s njom, i izgledao je malo umiren, rekavši da poznaje tu obitelj, a njezin je otac udovac i čovjek od ugleda u susjedstvu. Napokon je rekao da će odmah dati postaviti lokot na vrata

89

moje spavaonice, ali dopustio mi je da sljedeći dan odem posjetiti gđicu Holman i raspitam se za njezino zdravlje, a onda smo promijenili temu i ja sam, prema prešutnu dogovoru, otišla prirediti doručak. 7. travnja Dosad su prošla dva tjedna i Dora i ja sastajale smo se svaki dan. Kad joj je bilo dovoljno dobro, odlazile bismo zajedno u kratku šetnju i ona mi je pokazala grad, dućane koji prodaju zgodne školjke prilijepljene na okolnim liticama. I nakit od lignita po kojemu je ovaj kraj na glasu. Kupile smo toga dana jedna drugoj dar, iste broševe sa složeno izrezbarenim cvijećem, i ja svoj držim na stolu dok pišem ove riječi. Ali uglavnom je ona bila previše iscrpljena za duge šetnje i provodile smo sate sjedeći na toj klupi koju sam ja sada doživljavala kao našu vlastitu. Svakog sam dana donosila svježe cvijeće na majčin grob, a nabavila sam i malu loptu za Jipa, ali najčešće bismo jednostavno sjedile zajedno u lagodnoj tišini, gledajući na luku, na grad i na promjenjiv izgled mora, dok bi se vjetar, oblaci i voda miješali i razdvajali u svim bojama neba. Mislim da se nikad ne bih mogla zasititi tog pogleda, a Dora mi se jučer nasmijala rekavši da još nisam pošteno istražila opatiju, pa će mi je, ako želim, sama pokazati, jer se pri blagom novom suncu osjeća za to dovoljno snažnom. I tako smo pošle njezinim sporim koracima do solju izjedenih klaustara u kojima su redovnici svojedobno molili, radili i pjevali, a sada su spavali ispod rijetke suhe trave. Bio je hladan dan i bilo je malo posjetitelja koji su obilazili pustu crkvenu lađu, osim jednog ili dvojice kršnih momaka, od kojih nas je jedan pri prolazu najozbiljnije pozdravio dodirnuvši rukom kapu. A jednom ili dvaput vidjela sam starijega visokog muškarca koji je išao ispred nas, a slijedio ga je - ili sam barem tako mislila - veliki crni pas. Mislim da ga je i Jip vidio, jer je iznenadno ustuknuo do svoje gazdarice, režeći i kezeći zube. »Jipe, Jipe«, povikala je ona radosno, »moram priznati da svakim danom sve više nalikuješ na mrgodnog psa Dore Spenlow!« Požurila sam ispričati njezina ljubimca rekavši da vjerujem kako je

90

on jedino želi zaštititi, ali se odjednom više nije vidjelo ni muškarca ni njegova psa, pa me ona stala zadirkivati govoreći mi da vidim duhove i da ruševine očito potiču moje privide. Tada sam se ja nasmijala, ali nisam se mogla smiješiti i mislim da je pogodila kako su me njezine riječi nekako pogodile, jer je nježno položila svoju ruku na moju i rekla da nas Alice sigurno već čeka s kolima i kako je vrijeme da se vratimo na ručak. »A ti danas s nama objeduješ! Tata je izričito naglasio da te pozovem.« Usta su mi na trenutke ostala otvorena u nevjerici. »I ne brini se. Poslat ćemo poruku tvom ocu kako se ne bi zabrinuo.« Obrazi su joj se malko zarumenjeli dok je to govorila i primijetila sam da joj je i dah bio manje napet, usprkos naporu našega malog izleta. Nikad prije nisam imala prijateljice - nikad nisam imala nekoga svojih godina s kim sam mogla razgovarati i smijati se - i sigurna sam da se moje raspoloženje proteklih dana popravilo zahvaljujući druženju s Dorom, pa je možda jednako tako bilo i s njom. Znam jedino da nisam sanjala otkad smo stigli u taj grad, ni budila se, ni šetala noću. I jednako tako kao što nisam nikad imala vlastite prijateljice, nikad nisam objedovala u nečijoj tuđoj kući, i priznajem da sam bila malo zbunjena pri pomisli da ću upoznati Dorinu obitelj. Ali moji su strahovi bili neutemeljeni. Oni su bili tako dragi, tako poduzetni, tako živahni, da nisam imala vremena osjećati se nelagodno ili suvišno, i do vremena kad je gospodin Holman izrezao pečenu ovčetinu, činilo mi se kao da ih poznajem polovicu života. Dora je imala sestru pet godina mladu, i brata dvije godine starijega, koji je imao neposlušnu smeđu kosu, prste umrljane tintom i spreman osmijeh. Poput svog oca spremao se da postane odvjetnik. To je, pretpostavljam, trebalo objasniti tintu na njegovim prstima, ali povjerio mi je da bi, kad bi bilo po njegovu, radije bio pjesnik. Napisao je dio vrlo ambicioznog teksta o provali Vandala u Rim, koji mi je obećao pokazati, iako sam primijetila da njegova sestra ne uzima njegove književne ambicije previše ozbiljno i ruga mu se nemilosrdno zbog složena izbora teme, rekavši da je ispisao nekoliko stotina redaka, a još nije završio ni uvod.

91

Otkad sam saznala da Dora nema majke, pažljivo sam izbjegavala taj sadržaj, znajući koliko mi je i samoj bolno o tome govoriti, ali takve suzdržanosti nije bilo u kući Bourne - pokojna gda Holman smiješila nam se blagonaklono s portreta iznad kamina, i svi su o njoj govorili bez i najmanje suzdržanosti. Činilo se kao da ona za njih nastavlja živjeti već samim time što se prema njoj odnose kao da je među njima i činilo mi se da je kuća zbog toga sretnija. I kad su stali pripovijedati priče o svojim starijim i ekscentričnijim rođacima, sjetila sam se kako jedva nešto znam o vlastitoj široj obitelji, i odlučila sam poslije povratka raspitati se kod oca o njima. Nakon obroka, mladi gospodin Holman ponudio mi je da me otprati do kuće, a ja sam se zacrvenjela na najgluplji način, i znam da sam zacijelo ispala prilično budalasto dok sam ga uvjeravala kako sam posve spremna sama proći tu malu udaljenost do kuće. Još sam mislila na taj razgovor - ponavljajući ga u mislima i žaleći što ga nisam vodila na istančaniji način - dok sam okretala ključ u bravi i začula glasove. Čula sam očev glas i onaj drugog muškarca koji je govorio tiho, pa nisam mogla razabrati što govori. Tiho sam zatvorila vrata i zaputila se prema dnevnoj sobi. Vrata su bila pritvorena i mogla sam vidjeti oca, a nasuprot njemu na stolcu s čvrstim naslonom sjedio je visok muškarac u crnom kaputu s tankim sijedim čupercima kose i s mrljama na licu te unezvjerena izraza. Ustuknula sam za korak, jedva znajući što činim, i moj otac podigne pogled. »Lucy? Jesi li ti tamo?« Nisam se pomaknula - nisam mogla. »Lucy?« ponovi otac ustajući da otvori vrata. »Ne pristoji ti da stojiš u hodniku poput sluškinje. Dođi i upoznaj našega uglednog posjetitelja.« Pogledala sam ga s iznenadnom odbojnošću - ako sam se ja neobično ponašala, i on je govorio na način koji još nisam čula. Uzeo me za ruku gotovo bih rekla grubo - povukao me za sobom u prostoriju i postavio ispred muškarca u crnome, »To je moja kći, gospodine. Lucy. Sjedim ovdje već gotovo pola sata s perom u ruci pokušavajući naći riječi kojima bih opisala kako me se dojmila nazočnost tog čovjeka.

92

Nema sumnje da nije izgledao privlačno, ali mene rijetko uznemiri površan dojam, znajući iz našeg posla kako on zna biti pogrešan. Bilo je nečeg odbojnoga u njemu, a i ta je odbojnost imala u sebi nečega silovitog. Odmah sam znala da ima snage izdržati pogled - usmjeriti ga i ustrajati u njemu dok god to želi, i pomislila sam, prvi put otkad smo napustili Beč, na onu vrteću staklenu kuglu i na to kako je upijala komadiće metala i držala ih u svom nevidljivom stisku tako čvrsto da se nisu mogli odvojiti. Stajala sam ondje, zagledana u pod, dok me otac upoznavao s čovjekom i njegovom visokom titulom koju nisam razumjela, i objasnio mi polagano i promišljeno da je on došao upravo da bi mene vidio - kako imamo sreću što je Njegova Visost u Engleskoj, i da se iskrcao u Grimsbyju prije samo nekoliko dana. Da je on ugledan znanstvenik i da proučava slučajeve poput mojega i možda posjeduje ključ mog izlječenja. »Ali ja sam se već oporavila«, rekla sam brzo gledajući u oca. »Sada sam posve dobro - ne treba mi drugi liječnik...« »Ja nisam liječnik, gđice Lucy«, reče čovjek dubokim promuklim glasom. »To se dogodilo zbog naše nove predstave«, nastavila sam i dalje gledajući u oca, »zbog one staklene kugle - zbog nje sam se razboljela - i nisam ni jednom hodala u snu otkad smo je ostavili za sobom - a sada više nikad neću nastupati...« »Bojim se da griješiš«, moj će otac mirno. »Doveo sam te ovamo da se izliječiš i duhovno ozdraviš, ali uskoro će doći vrijeme kad ćemo nastaviti sa svojim dotadašnjim životom. Vrijeme kad ćemo se morati vratiti.« »Ali zašto?« povikala sam. »Sretna sam ovdje - i ovdje se dobro osjećam.« »Sada misliš samo na sebe. Zapravo si sebična. Što misliš, odakle nam novac da plaćamo ovu kuću? Tvoju odjeću? Hranu na stolu? Moramo zaraditi svoj kruh, Lucy, a jedini način na koji to možemo učiniti jest da prikazujemo vlastitu vještinu. Duguješ samoj sebi, ali i meni, vratiti se u Beč i u cijelosti izvršiti svoj dio zadaće - u cijelosti i u punini

93

- kako bismo bili uspješni u svom pothvatu. Pozvao sam našeg posjetitelja s tim ciljem na umu, i očekujem da mu pružiš svaku pomoć koju bude zatražio. Još nikad nije tako strogo sa mnom razgovarao. Bilo je kao da je neko čudovište zauzelo mjesto mojega dragog oca, neko čudovište koje nije marilo za moje osjećaje - koje nije zanimala moja sreća. Bilo je kao da je netko drugi stavljao ocu riječi u usta, upravo kao što smo mi prenosili zvukove naših lažnih mrtvaca. »Što moram napraviti?« pitala sam napokon tihim glasom. »Nije tako strašno, draga mlada gospođice«, reče čovjek. »Počet ćemo samo s pitanjima.« »Kakvim pitanjima?« pitala sam prvi put pogledavši u čudne stebrnaste oči i ćuteći da mi srce lupa snažnije. »O vama. O prirodi vaše bolesti. Kad je počela i kako se očitovala. Što ju je moglo izazvati. Takva pitanja. Nadam se da nisu preteška.« Pogledala sam u stranu. Nisam željela govoriti tom čovjeku o sebi znajući nagonski da posjeduje snagu izvući iz mene sve moje tajne - da me može prisiliti da oblikujem u riječima one skrivene strahove koje sam tako silno nastojala suzbiti i koje, jednom izgovorene, možda više neću moći potisnuti. »Pokušat ću«, rekla sam malko mrgodno. »Dobro«, odgovorio je. »Sada se možemo nadati nekom napretku.« Potom je rekao mom ocu da se mora na neko vrijeme udaljiti i navući sve zavjese. Vidjela sam da se otac malko zabrinuo, ali čovjek je uporno tvrdio da su te pripreme potrebne kako bi način njegova rada bio uspješan, a moj se otac napokon složio i učinio kao što je bio zamoljen. Tada je muškarac dovukao jedan od stolaca s tvrdim naslonom do sredine sobe i posjeo me na nj. Skanjivala sam se trenutak i tada učinila kako je želio, a on je dovukao drugi stolac i sjeo nasuprot meni. Nekoliko trenutaka nije ništa rekao, ja nisam dizala glavu, a tada je iznenadno ispružio ruku i uhvatio moje prste svojima. Užasnula sam se od dodira te suhe i perutave kože i pokušala se povući, ali njegov je stisak bio presnažan i počeo mi je palcima snažno pritiskati dlanove.

94

»Pogledajte me«, rekao je blago »Pogledajte me.« Podignula sam glavu i napokon ga pogledala u oči, sada osvijetljene jedino žeravicom vatre koja se gasila, i tako blijede te se činilo da gotovo i nemaju šarenice već samo tu crnu zjenicu koja me vukla naprijed kao da me vodi u tunel mraka. I cijelo to vrijeme pritiskao je, pritiskao, pritiskao palcima moje dlanove. A tada me počeo ispitivati i čula sam vlastiti glas kako odgovara kao da nije moj. Glas dalek, sanjiv i spor poput glasa osobe koja se dobrano nadrogirala. Rekla sam mu ono što sam već bila zaboravila ili čak nisam ni znala da znam. Govorila sam mu o hodanju u snu i kako mi se to uvijek događalo za punog Mjeseca, za moje mjesečnice. Rekla sam mu, kao što sam rekla i ocu, o stroju koji širi utjecaje i bojama koje zrače iz mojih prstiju, tako lijepim i hladnima. Ali nisam govorila o snomorici niti o onome o čemu me nije pitao. I kad smo s tim završili i on me oslobodio i pustio svjetlost razmaknuvši zavjese, sjedila sam tresući se zbog hladnoće srca dok mi je tijelo gorjelo i osjetila bila tako razdražena da sam čula oca kako s njim razgovara u predvorju iako su šaptali i vrata bila zatvorena. »I što ste zaključili? Od čega boluje moja kći?« »Rano je davati konačnu dijagnozu. Ali mislim da nije riječ o nekom mentalnom poremećaju, kakva ste se strašili, kao što znam.« »Ali kako drukčije objasniti takva priviđenja - boje o kojima govori da ih vidi? Jedino luđaci vide stvari kojih nema.« »To je jedno objašnjenje, dakako, ali vjerujem da nije točno u ovom slučaju. Morat ću još malo liječiti vašu kćer - dublje propitati njezinu dalju prošlost. Pitanja koja se odnose na okolnosti u kojima se pojavio somnambulizam. Prema onome što mi je upravo rekla, ono se upravo preklapa s početkom njezinih mjesečnica - je li to istina?« »Oba su se događaja zbila u tjednima poslije smrti njezine majke. To ju je duboko pogodilo. Preduboko.« »Doista. Dobro uočavate, primjereno. Postoji nešto - neka duboka nesreća povezana s njezinom majkom koja nije samo puko žaljenje, i koju još nisam dokučio. Ali ne vjerujem da je to bio uzrok njezina hodanja u

95

snu, ili tih novih boja koje sada vidi.« »Onda, što je uzrok? Oprostite mi, Ekselencijo, ali morate shvatiti koliko me je to sve pogodilo. Čak sam razmišljao da je odvedem u neki sanatorij - neki su liječnici u Beču to savjetovali, ne samo nedavno nego i prije nekoliko godina kad sam je jedne noći zatekao na ulici poluodjevenu i ponašanja obične drolje...« »Možete biti sigurni da ću učiniti sve što mogu da prodrem u srce te tajne. Možda će se uskoro sve razjasniti. Doviđenja.« 14. travnja Tako je izgledao moj život toga prošlog tjedna. Jutra sam provodila na zraku i svjetlosti s Dorom, a poslijepodneva zatvorena iz sata u sat u mraku i s tim čovjekom. Svaki je put bilo isto, ista pitanja, isti osjećaj odvajanja od sebe, pa ipak svaki sam put imala osjećaj da on prodire sve dublje u mene, možda na bliskiji način i ostavlja me ogoljelom. I sada kad sanjam, sanjam o njemu, o tim čudnim očima i tim suhim snažnim rukama, električnoj energiji za koju se čini da struji između nas. I do sada sam tri puta, na svoju sramotu - tako živo sanjala, življe od sjećanja, o njegovu tijelu iznad mojega, njegovu licu uz moje i o tim hladnim usnama tijesno pripijenim uz moj vrat, a probudilo bi me stenjanje vlastita glasa i ljepljiva vlažnost između nogu zbog koje sam se grozničavo prevrtala na vlastitu jastuku s rukama na bedrima. Znam da je to pogrešno. Znam da normalni ljudi ne sanjaju takve odvratne snove, ili ne nalaze takav užitak u silovitosti, i kad šećem s Dorom pod blistavim povjetarcem razgovarajući o bezazlenim dnevnim sadržajima, moram okrenuti svoje užareno lice kad mi nadođu sjećanja na ono što sam radila u mraku. I sada prvi put razumijem strašne slike koje oživljujemo svojom svjetiljkom i djevojku koja stenje od užitka pod iscerenim dodirom demona. Ponoć On je otišao u osam sati rekavši da sam gotovo spremna - da je prva faza 96

mog liječenja uglavnom završena, a za nekoliko dana smatra kako bih se mogla dovoljno oporaviti da počnemo sa sljedećom. Iako mi nije, unatoč mojim molbama, htio reći što to podrazumijeva. Naposljetku sam zatvorila vrata za njim i prišla prozoru, promatrajući kako silazi niz ulicu dok nije nestao. Moj je otac bio odsutan, objasnivši da neka naša imovina još nije stigla pa se želi o tome raspitati u carinarnici. Nemajući drugoga posla nego čekati njegov povratak, ostala sam na prozoru nemirna i nezadovoljna dok je pomaljajući se Mjesec grad preobražavao u mozaik crnog, boje škriljevca i sivog. I tada mi se, dok sam gledala, učinilo kako sam vidjela blijesak bijeloga, i odmah sam pomislila na pripovijest koja se širila o ženi koja je navodno progonila mjesto. Noć je bila tako krasna i Mjesec tako blizu punome da sam iznenada osjetila potrebu da se ubacim u tu kupku svjetlosti, pa sam uzela šal i napustila kuću dok je crkveni sat otkucavao pola sata. Vani nije bilo gotovo nikoga; prešla sam preko mosta i uspela se stubama do groblja i do zavoja na stazi gdje bi se opatija prvi put ukazala pogledu. Pogledala sam prema njoj, ali nije bilo ničega, izuzev praznih klaustara crnih naspram neba i oblaka što su prelijetali preko Mjeseca. Zastala sam na trenutak da povratim dah i uočila sam neko gibanje u dnu groblja. Oči me nisu prevarile. Na klupi je sjedila žena sva odjevena u bijelo gledajući u more. A nad nju se nagnuo neki muški lik. Visok muškarac u dugom crnom kaputu. Požurila sam prema njima što sam brže mogla, srce mi je udaralo u rebra i tijekom nekoliko minuta nisam vidjela groblje. A kad sam napokon stigla do vrata i pogledala kroz njih, Mjesec se pojavio iza posljednjeg oblaka i iznenadno zabljesnuo groblje zasljepljujućom svjetlošću. Muškarac je otišao. Žena je bila sama i bila je to Dota. Zaklela sam se da ću na ovim stranicama govoriti istinu, pa ću se povjeriti. Sve što sam osjetila u tom trenutku bila je strašna preplavljujuća ljubomora. Mislila sam da je zadužen jedino za mene - da sam njegova jedina briga, a sad sam ustanovila da su me oboje iznevjerili. Je li i nju liječio kao što je liječio mene? Zašto mi nije rekla da se poznaju? I što su njih dvoje ondje radili, sami, u mraku, i bez pratnje. Srce mi je sada tako jako tuklo da sam jedva disala, iako nisam

97

mogla reći je li to bilo zbog uspinjanja ili zbog gnjeva. Zaputila sam se prema njoj između grobljanskih kamenova, ali kako sam se približavala, korak mi se usporavao. Glava joj je bila zabačena prema natrag, na naslon klupe, a usne razdvojene. Maramica joj je bila u krilu i na lanenom platnu, na njenim grudima i koži bilo je tragova krvi. »Dora!« viknula sam kleknuvši pred nju i uzevši njezinu ruku u svoju, a sva je moja ljubomora bila zaboravljena u grižnji savjesti. »Dora!« Ona se stresla i otvorila oči, gledajući me zbunjeno, i rekla da je sanjala. »Gdje je on?« pitala sam hvatajući njezinu ledenu ruku, užasnuta, jer ona nije mogla hodati, a ja je nisam mogla nositi. »Ne može biti daleko. Mora nam pomoći.« Ona se namrštila na mene kao da je još napola zaslijepljena: » O kome ti govoriš? Ovdje nema nikoga osim mene i Jipa.« Ali kad sam pogledala oko sebe, nigdje nisam vidjela maloga psa. »Pričekaj ovdje«, rekla sam naglo skidajući šal s ramena i omatajući ga oko nje. »Potražit ću pomoć.« Prošlo je deset bolnih minuta prije nego što sam se vratila s gospodarom stambene zgrade pri dnu stuba. Bojim se da je, kad je otvorio vrata i ugledao moje izbezumljeno lice i krvave ruke, pomislio kako sam ja žrtva ili čak počinitelj nekoga silovitog čina. Ali kad sam ga razuvjerila, pokazalo se da je drag i spreman pomoći i odmah me uveo u kuću da uzme deke i bočicu konjaka, a potom me slijedio do groblja. Protrljali smo Dorine obraze i dali joj da malko otpije, ali činilo se da je nišra ne može ugrijati, pa ju je muškarac umotao u deke i ponio niza stube do grada rekavši dok ju je dizao kako je tako lagana te mu se čini da nije teža od njegove jedanaestogodišnje unuke. Kad smo napokon stigli do kuće Bourne, doznali smo da je gospodin Holman već poslao sluge da traže Doru u okolnim ulicama i već je bio i sam spreman otići do groblja, ali to je bila odluka donesena u posvemašnjem očaju, jer se ona zacijelo nije mogla sama uspeti do tamo. Ali očigledno je uspjela, jer

98

su Holmanova kola s magarećom zapregom stajala na uobičajenu mjestu i nitko nije znao zašto je Dora sama napustila kuću, i to u tami. Pomislila sam da možda znam odgovor na to pitanje, a kad. sam usput diskretno spomenula da sam možda ondje vidjela nekoga uz nju, bilo je jasno da nitko od njih nije prepoznao čovjeka kojega sam opisala. Tada je stigao liječnik, a ja sam iskoristila priliku da se udaljim i stigla sam kući samo nekoliko minuta prije svog oca. Rekla sam mu da se ne osjećam dobro i odmah sam se povukla u svoju sobu. A večeras, prvi put otkad smo stigli ovamo, probudila sam se u mraku, drhteći na svom prozoru, a na staklu su bili tragovi grebanja koji su izgledali poput tragova kandža. 15. travnja, podne Upravo sam se vratila iz kuće Bourne. Moja je Dora loše spavala, rekli su, i žalila se na buku neke velike ptice koja je udarala u žaluzine, iako ni njezina sestra ni dadilja nisu ništa čule. Rekle su mi da je ne mogu vidjeti, ali kad je gospodin Holman vidio koliko sam žalosna, smilovao se rekavši da je napokon zadrijemala i moram obećati da je neću buditi. I tako sam se tiho prišuljala do njezine postelje i promatrala je zajedno s njezinom sestrom Emily dok se ona okretala i stenjala u snu, promrmljala nešto jednom ili dvaput, ali riječi nisam razumjela. Nikada Doru nisam vidjela tako blijedu, usne su joj bile gotovo bijele, a ruka koja je počivala na pokrivaču jedva da je bila tamnija od plahte. »Gdje je Jip?« šapnula sam kad smo otišle vidjevši da je mala košara u podnožju postelje prazna. »Nitko ga od jučer nije vidio. Tom ga je otišao potražiti. Dora će biti izvan sebe kad se probudi i vidi da ga nema.« Tiho smo zatvorile vrata i polagano se spustile niza stube, a kad smo stigle u predvorje, ulazna su se vrata otvorila i na njima se pojavio mladi gospodin Holman, sa smotuljkom u naručju. Ali kad je ugledao nas dvije, iskolačio je oči u užasu. »Ne«, rekao je brzo, uzmičući, »ne«. Ali bilo je prekasno. Emily je već vidjela malu smeđu šapu koja je

99

visjela i pojurila je prema njemu, »Ali, Tome, ti si ga našao!« I prije nego što ju je mogao zaustaviti, ona je podigla smotuljak i pogledala što je u njemu. »Oh!« viknula je, rukom pokrivši usne. »Tko je mogao učiniti nešto tako zlo bespomoćnu stvorenju - to je strašno, strašno.« Zagrlila sam je i okrenula se. Ali vidjela sam - i još vidim - svježu i otvorenu ranu na vratu ubogog psa, koju mu je morala zadati životinja nekoliko puta veća od njega, i on je ostao ležati a da ga nitko nije vidio ili otkrio dok nije iskrvario. 18. travnja Gospodin Holman mi je sljedećeg jutra došao reći da ona umire. Da liječnik ne shvaća kako se tako iznenadno pogoršalo njezino stanje, ali sve što je pokušao nije dalo rezultata i nije sigurno da će preživjeti večer. Plakala sam u očevu zagrljaju i preklinjala ga da me pusti da odem do nje. Najprije se skanjivao, strahujući da se još nisam dovoljno oporavila, ali je naposljetku pristao. Bila sam užasnuta promjenom u dva kratka dana. Ako je prije bila blijeda, sada nemam riječi kako bih opisala njezin izgled. Čak joj je i kosa izgubila sjaj, a lice je bilo tako prozirno iznad čipkastog ovratnika spavaćice da sam mogla vidjeti tanke plave potkožne žilice. Bile su plave, a ne crvene, jer činilo se da u njoj i nema krvi, a mrlje na njezinu jastuku bile su prežive da bi mogle potjecati od njezina iscrpljenog tijela. Jedva sam čula kako diše, ali kako je poslijepodne prolazilo i svjetlost blijedjela, dah joj se prometnuo u dubok šuštav zvuk, a grudi se bolno dizale i spuštale. A u trenutku kad nas je napustila, vidjela sam krila kako udaraju u okno i čula onaj šum u ušima koji je uvijek bio nagovještaj jauka; bila sam preplavljena bolom i izgubila se. Sljedećeg jutra probudila sam se u svojoj postelji u svjetlosti mora i trebalo mi je nekoliko trenutaka - nekoliko trenutaka zaslijepljena neznanja - prije nego što sam se sjetila što se dogodilo i osjetila sam kako me preplavljuje golema tuga. Moj je otac uporno zahtijevao da se

100

pozove liječnik, a kad sam ga čula da to govori, srce mi je na trenutak zatitralo od stida, misleći da će on doći, ali moj je otac mislio na gradskog liječnika opće prakse, koji mi nije mogao prepisati ništa drugo doli umirujući tonik i nekoliko dana mirovanja. A to sam dobrovoljno prihvatila. Sve do danas, dana njezina pogreba. Molila sam oca sa suzama u očima da mi dopusti otpratiti je na posljednji počinak - čuvat ću se, rekla sam. Rekla sam i da me on može pratiti, to će trajati tek kratko - ali bio je neumoljiv i ovaj put nije želio popustiti. I tako sam ostala ovdje, misleći na nju, i promatrajući nebo kroz zavjese od muslina. Bio je tako lijep dan, Sunce je blistalo, a vjetar bio blag, dok su bijeli i šutljivi galebovi lepršali poput blagoslova u zraku. A kad je sve završilo, Emily je došla do mene, sjela uz mene i rekla mi da su je položili blizu klupe koju je toliko voljela, okrenute prema moru, i kako je njezin otac uspio ishoditi posebno odobrenje da mali Jip počiva uz nju, u kutiji podno nogu svoje gazdarice. Tada smo obje zaplakale, i doista sam mislila da će mi se srce slomiti. »A s njom je i tvoj dar«, rekla je Emily naposljetku, stisnuvši mi ruku. »Bila je sva u bijelome, osim tamno ljubičaste vrpce oko njezina vrata i prije nego što su zatvorili lijes, a ja sam pričvrstila tvoj mali broš koji je tako voljela nositi. Prsti su mi se tresli, pa sam se bojala da je ne ubodem, ali to je bilo glupo«, rekla je smiješeći se i drhteći kroza suze, »jer sada ona više ne osjeća nikakvu bol. I nikad više neće.« A sada ja čekam njega. Nije bio ovdje, ni jednom, dok ga nisam ugledala te noći s mojom dragom Dorom, ali danas sam dobila poruku da će doći večeras, i iako se izjedam od grižnje savjesti i neugode, odjenula sam svoju najljepšu haljinu, nakovrčala kosu, i brižno posložila stolce. A ruke mi tako drhte da jedva držim pero. 19. travnja Prošlo je deset kad je on napokon stigao. Nikad ga nisam vidjela tako rastresena, tako uznemirena. Kao da je moje stanje visoke napetosti

101

obuzeto i njega - kao da smo podijelili neku tako duboku vezu da je i pogled jednog na drugoga napučio zrak tihim govorom. »Neću vas liječiti večeras«, rekao je iznenadno vidjevši moje pripreme. »Odlučio sam da prijeđemo na drugi korak.« Tad se okrenuo prema prozoru i govorio polagano kao da samo on to treba čuti: »Takva noć, takvi izgledi možda se više neće dogoditi.« »U čemu se sastoji taj sljedeći korak?« upitao je moj otac držeći ruku na naslonu stolca i stežući ga, primijetila sam, prilično snažnije nego što je trebalo. Pitala sam se tada, kao što sam često činila posljednjih dana, je li požalio zbog svoje odluke da pozove tog čovjeka i shvatila sam koliko su se drastično naši položaji promijenili. »Ja sam spremna, gospodine«, rekla sam brzo. »U čemu se god taj sljedeći korak sastojao, ako vi mislite da će mi pomoći, ja sam spremna.« Otac me pogledao, a potom je pogledao posjetitelja. Nisu razmijenili ni riječi, ali ja sam prepoznala snagu tog pogleda, i trenutak poslije otac je kimnuo potvrdno, i nije se bunio kad mi je rečeno da uzmem svoj najtopliji ogrtač, jer idem van. Van, u hladnoću večeri i s punim Mjesecom koji se sada dizao blistajući na nebu. Na rubnjaku su čekala mala kola sa psećom zapregom i on je pružio ruku da mi pomogne. Sjedili smo tako blizu kočijašu da nisam mogla govoriti a da on ne čuje svaku moju riječ, i djelićem mozga pitala sam se nije li takav prijevoz bio izabran upravo zato da spriječi razgovor, kako ne bih mogla pitati ništa u vezi s Dorom ili postaviti pitanje koje moj suputnik nije želio čuti. Odmah smo se uputili iz grada, prema visokoj dolini koja vodi prema prostoru opatije, gdje smo stali i kočijašu je rečeno da pričeka, a mi se zaputili prema ruševinama. Mjesec je bio točno iznad naših glava bacajući oštre sjene kao da je podne, i bojeći zelenu travu u crno na svakom zavoju i luku. Pa ipak opatija nije bila naše odredište i usporila sam korak kad sam vidjela kamo me zapravo vodi. On se tada okrenuo, vidjevši moje oklijevanje, i prišao mi tako blizu da sam osjetila njegov miris - miris koji sam osjetila i u snu, kad je taj suhi, metalni miris tako

102

nalijegao na moju kožu. »Nemate se čega bojati, Lucy«, rekao je uhvativši me za bradu i gledajući me u oči. »Mislio sam da se želite oprostiti s prijateljicom.« Ali ne na taj način, pomislila sam. Ne tako. Ali kako sam to mogla izgovoriti da ga ne uvrijedim ili ne zaslužim ukor? Zato sam kimnula i on me poveo posljednjih nekoliko metara do vrata, otvorio ih, pokazujući mi rukom da krenem ispred njega. Gledala sam ga u nelagodi zašto me je tako dugo vodio, a sada meni prepušta vodstvo, ali on se samo osmjehnuo i pokazao rukom prema klupi, groblju i moru. Najprije sam mislila da se to magla dokotrljala s obale. Nikad nisam vidjela pravo more magle, ali gradski su ljudi govorili o njemu, i znam da su se mornari plašili brodova duhova što su plovili okruženi maglom i prigušenih glasova mrtvih koji su dopirali do njihovih olupina. Ali ne; večeras je zrak bio proziran, a široka uvala blistala je u tišini ispod nas, i znala sam da to što vidim ispred sebe nije ni vrijeme svijeta ni preklinjanje ljudi. Gdje su je polegli, gdje je zemlja još bila tamna od nedavna prekopavanja, i još nije bio postavljen grobljanski kamen, a blijedi se sjaj dizao u paperju bijelog plamena, najprije slab, potom dobivajući na snazi, izvijajući se i presavijajući, miješajući se i razdvajajući dok nije postigao blistavilo koje izvire iz svakog centimetra groba, jednom nalik na kišu u daljini, drugi put poput Boga na stupu oblaka, ili pak nalik na ona sablasna svjetla koja sam vidjela jednom u djetinjstvu kako struje zelena, bijela i grimizna preko ledenoga sjevernog neba. Polako sam se kretala prema naprijed jedva znajući što činim, privučena kao magnetom, sve dok nisam ruke uronila u svjetlost što se slijevala poput slapa i promatrala kako mi klizi između prstiju i uvlači se i titra u mom dahu, a kad sam podigla glavu prema ledenim plamenovima, osjetila sam neku energiju koju ne mogu imenovati, a preplavila mi je tijelo kao da je sve moje žile ohladila živa. Ne znam koliko je to trajalo, koliko je prošlo prije nego sam pala na leđa srušivši se na njegove ruke i on me nosio poput ljubavnika do klupe i polegnuo me, nagnuvši se nad mene kao što se naginjao nad Doru, ruku

103

na mojim grudima otkapčajući mi odjeću. »Što si vidjela?« pitao je užurbano lica blizu mojega. »Što si vidjela?« Pokušala sam objasniti, hvatajući dah, da sam to već prije vidjela, u Beču. Isto, ali opet ne isto. Da je to bila svjetlost koja me pogađala ljepotom i slašću, ali kad sam dotaknula elektrostatski stroj, javila se bol i okus metala u ustima, i preplavio me osjećaj koji nije bio oduševljenje već strah. Plašila sam se da bi ga moj odgovor mogao uvrijediti, ali on je samo kimnuo kao da su moje riječi jednostavno bile potvrda nečega što je on davno prije naslutio, a poslije sam shvatila da je bio zadovoljan mnome. »Krv vam je na usni«, rekla sam najposlije. On je ustao i udaljio se, i vidjela sam da vadi rupčić iz džepa. »Niste ništa vidjeli, zar ne?« šapnula sam dok je on stajao i brisao usne. »Nemam tvoj dar.« »Zašto ste me onda doveli ovamo - kako ste znali što ću vidjeti? Tada je malko ustuknuo i pogledao prema moru. »Stoljećima su kolale pripovijesti o isijavanju jezovitih svjetlosti pri pogledu na svježe iskopan grob. Neki ih nazivaju svjećicama leševa, drugi ih smatraju varkom. Na nizozemskom su dwaallicht, na švedskome lyktgubbe, a u mojoj zemlji Irrwisch. Pojava je registrirana u svakom društvu, u svako doba, i čak se i danas, u našem prosvijetljenom stoljeću, pripisuje djelu sotone ili nazočnosti duha. Pregledao sam mnoge koji su tome svjedočili, ali nitko to nije vidio na način na koji ste vi vidjeli. Vi posjedujete rijedak i dragocjen dar, a ipak neki bi, možda čak i ovdje, u ovom malom engleskom gradu za koji se pretpostavlja da je uljuđen, to mogli osuditi kao vještičarenje, ili prezreti smatrajući to delirijem luđaka.« Stresla sam se, sjećajući se što sam čula da je rekla neka starica u Beču prije našeg odlaska: »Vrag obavlja svoju rabotu putem priviđenja tog luđaka.« »Ne bih ih osudila«, rekla sam napokon. »I pomislila sam da sam

104

luda.« On se nasmiješio i vidjela sam da su mu dugi tanki zubi bljesnuli na mjesečini. »Niste ludi, Lucy. Ali sada je kasno, umorni ste i ja vas moram vratiti vašem ocu. Razgovarat ćemo više o tome sutra.« 20. travnja Probudila sam se tog jutra uz blistavo plavo nebo bistrije glave i zadovoljnija nego što sam bila mnoge dane dosad. Nisam luda, rekla sam si dok sam stajala na prozoru gledajući dolje male biserne valove koji su oplakivali pijesak. Sišla sam niza stube pjevajući, i van u suncem okupan vrt da uberem cvijeće za stol za doručak. Moj je otac još jednom pošao raspitati se o tome kad će stići naše posljednje stvari, pa sam tako bila sama kad se začulo kucanje na vratima. I čim sam ugledala njegovo lice, znala sam da je nešto strašno, strašno pogrešno. »Što je?« pitala sam dok sam ga uvodila u dnevnu sobu, ruku punih sunovrata. »Što je?« »Spakiraj svoje stvari, Lucy«, rekao je, a glas mu je bio promukao kao da je prehlađen. »Krećemo za sat vremena.« »Ali zašto...« počela sam nevoljko stupivši prema njemu. No on se nije pomaknuo da me dodirne i okrenuo se licem prema prozoru. »Sljedeća faza vašeg liječenja mora se održati u Londonu. Potrebni su mi neki posebni instrumenti koje ne mogu nabaviti u ovom udaljenom kraju. Rezervirao sam sobe u Piccadillyju; imat ćemo dvorkinju u kući, a vi ćete imati čuvaricu.« »Ali zašto to niste spomenuli prošle noći? I zašto mi treba čuvarica kad će tata biti ondje?« »Otac mi je dopustio da odmah s vama otputujem. On mora ovdje dovršiti neke poslove i zatim će nam se pridružiti. Vidio sam se s njim prije manje od pola sata u carinarnici i sve je dogovoreno. Zato, molim, postupite kako sam vam rekao i spakirajte svoje stvari.« Sve te prošle dane ništa nisam više željela nego da ga imam samo za sebe, ali sada kad je to bilo izgledno, iznenadno sam se ustrašila.

105

»Radije bih pričekala da se otac vrati.« »To nije moguće«, rekao je ponovno me pogledavši u lice, izraza lišena svake emocije. »Primio sam žuran poziv u London koji ne mogu odgoditi. Vjerovao sam da ste iznad takvih dječjih i besmislenih primjedbi. Čekat ću vas vani.« I tako sam postupila kako mi je rečeno. Skupila sam odjeću u mali putni kovčeg i odložila ovaj dnevnik u džep svog ogrtača. Za manje od sata on je zatvorio vrata kočije za mnom i uspeo se u kabinu s kočijašem i teška je crna kočija, natrpana kutijama i sanducima, drndala preko kamenih ploča prema cesti. Posljednje što sam vidjela u prolazu bio je gospodin Holman na vratima kuće Bourne, a s njime je bio i redovnik male crkve ispod groblja. Nikad nisam vidjela takav užas kao na licu tog čovjeka.

106

SEDMO POGLAVLJE London Charlesu je dugo trebalo da uvjeri Sama kako bi djevojka nađena na uličici pokraj Shepherdove tržnice mogla biti četvrta žrtva istog ubojice. Ubojice tipa kojeg je Charlesov prastric nazvao »serijskim ubojicom«, gotovo stotinu godina prije nego što je bio skovan taj moderni izraz. A Sam je imao pravo - djevojka u uličici bila je netaknuta, nije bilo iščupana srca niti kapi krvi. Zapravo, tek kad je Charles uhvatio prijatelja za ruku i prisilio ga da stane ispred prijašnje žrtve i pokaže mu gotovo iste rane na njezinu vratu, Sam je napokon bio uvjeren. I tek su tada, naravno, shvatili značenje onoga za što je starica u uličici tvrdila da je vidjela i znali da bi to mogao biti prvi trag čovjeka kojega su tražili. Ali pošto su najveći dio noći proveli ispitujući svoju pijanu i sve nesuvisliju svjedokinju, Sam nije bio najboljeg stanja duha kad je sljedećeg dana pokucao na vrata kuće u Buckingham Streetu. Prema onome što je rekao Abel Stornway, nije on bio jedini koji je trebao san, toplu kupku i pristojan doručak. »Rekel bi da gospon Charles opće ni bil’ v krevetu. Mislim da je većinu noći hodal gor’-dol’.« Sam se napola u sebi osmjehnuo. Ovaj je slučaj bez svake sumnje teško pitanje, ali nije shvaćao zašto ga njegov kolega toliko uzima k srcu. To je uostalom Samov posao. I to novi posao. »Mogu li se uspeti?« pitao 107

je. »Naravski da možete. Je l’ vam još kaj treba?« Sam je odmahnuo glavom i zaputio se uza stube, a kad se okrenuo, na prvom odmorištu zatekao je malu Betsy koja ga je stidljivo motrila preko ograde, i njih dvoje započeše urnebesnu igru skrivača minutu ili dvije prije nego što je Charles čuo muvanje i uredska su se vrata otvorila. »Nancy!« povikao je preko ograde, a malena ga je djevojčica na trenutak pogledala zakolutavši očima prije nego što je potrčala natrag uza stube i izgubila se iz vida. »Rekel bi da ste ju prestrašili«, primijetio je Sam prateći Charlesa u ured, ali nije dobio odgovora. Neprospavana noć očito nije mnogo pridonijela Charlesovu raspoloženju. »Što je rekao liječnik u mrtvačnici?« upitao je Charles zavaljujući se dublje u svoj stolac. Sam je slegnuo ramenima: »Izgubila je krvi kol’ko i drugi, al’ nemam pojma kak’ je do tog’ došlo. Ili kaj ju je ubilo. Rekli su da je slučaj ›nezaključena‹. Što je čudno reć’ ak’ ni bilo krvi, ak’ mene pitate. Nemam blage veze kak’ je vmrla.« A starica - je li ona što vidjela? Kako je muškarac izgledao - u što je bio odjeven?« Sam je prezirno otpuhnuo i odmahnuo glavom: »Još tuli, al’ ne vjerujem da bi bila od koristi i da je kaj i vidla. Kaže da mu nije vidla lice, i ne zna kol’ko je djevojka tamo ležala. Istini za volju, nisam siguran i da zna koji je dan bil. Uglavnom je trtljala gluposti. To je gin govorio iz nje.« Igrao se oko dugmeta svoga kaputa i Charles je očekivao nešto škakljivo. »Slušajte, Chas, jeste u to sigurni? Jer osim što je tak’ blijeda, ne vidim vezu između nje i one posljednje. Ovi znakovi koje vidite - su kak’ ubodi iglom, kaj ne? Kad se radi ogrlica ili tak nešt’. A kak’ one druge dve već trunu v grobu nemremo čak ni reći da je to ista stvar. To mi sliči na čisto pogađanje. A to vama ni slično.« Dosad ste zacijelo shvatili da Charles nije rekao Samu koji je pravi razlog njegova dolaska u mrtvačnicu i nije mu prepričao svoj razgovor s

108

O’Riordanom koji je tomu pridonio. Jer u određenom smislu, Sam je imao pravo. Doista nije nalikovalo na Charlesa da se ponaša nelogično jer je logika bila jedno od prvih načela kojemu ga je podučio Maddox i kojega se uvijek pridržavao. I sama pomisao da bi na djelu mogla biti neka nadnaravna sila posve je besmislena u ovom slučaju i Charlesa bi ismijali na bilo kojoj policijskoj postaji u Londonu kad bi tu mogućnost uopće uzeo u obzir. Pa ipak, nije ju mogao ni posve odbaciti jednostavno zato što nije - čak i razmišljajući o tome poslije neprospavane noći pronašao drugo objašnjenje za tragove na vratu djevojaka. A to mu je bilo potrebno jer bez toga nije mogao završiti razgovor s O’Riordanom niti ga započeti sa Samom. »Mislim da to nije odgovor«, rekao je poslije nekog vremena. »Ni jedna ogrlica koju sam ikad vidio ne može ostaviti takav ožiljak. Ili ožiljak samo na jednoj strani.« Trenutak su sjedili u tišini, a onda je Sam uzdahnuo: »Jedini put kad sam videl nekaj sličnoga bilo je nakon što je mama rodila Tilly. Kad su joj pustili krv.« Charles se zagleda u njega: »Ponovi to.« Sam se zacrvenio: »Znam da to ni isto, ali kad je mama imala groznicu posle poroda, šarlatan joj je pustil krv. Imal je neki čudni instrument koji je napavil otvor prilično sličan ovom na djevojkama. Al’ ne na ruci il’ na vratu, i bil je samo jedan, a ne dva o tvora, i bil je mnogo veći.« Charles ustane i zaputi se prema prozoru: »Ali to ipak može biti odgovor, Same. To bi objasnilo stanje u kojemu su bila tijela - ako su djevojke krvarile, i to jako, netom prije nego što su umrle, to može objasniti njihovo bijedno.« »Al’ zašto bi im to napravili? A ak’ znakovi nisu isti, kak’ nam oni mogu pomoći?« Charles mu se približi: »Ali upravo je u tome stvar, mogli bi. Dugo je vremena prošlo otkad sam ja puštao krv i prema mome mišljenju to više šteti nego što koristi, ali znam da su tijekom posljednjih nekoliko godina izumljeni neki novi instrumenti - koji mogu ostaviti upravo takve

109

tragove.« »Ali kako ćete to provjeriti? Moglo bi potrajati danima - čak i tjednima.« »Ne«, reče Charles, »ne bi. Jer točno znam komu se trebam obratiti.« Pola sata poslije sjedio je u otmjenoj kočiji koja je vozila duž Ulice Pali Mali. Otmjena kočija zato što je nestrpljenje prevladalo nad oprezom, a zbog mnoštva su autobusi bili spori i zagušljivi. Ali čak je i u kočiji bilo teško podnošljivo makar i na tako kratkom putovanju i Charles se naginjao kroz prozor u grozničavoj i nemoćnoj razdražljivosti dok su se kretali jedva malo brže od brzine hoda u smjeru Hyde Parka i trošna niza šatora i štandova postavljenih oko ulaza na Veliku izložbu. Kad je sišao iz kola, zrak je odisao solju od mirisa pečenih ribica i kobasica koji su viktorijanska istoznačnica za brzu hranu i mnogo manje ukusni od sendviča i mineralne vode što su se prodavali u kamini Izložbe. Predvorje Izložbe kupalo se u sjaju jutarnjeg svjetla blistajući poput kakva egzotična dalekoistočnog paviljona i unatoč tome što je Charles bio prilično sumnjičav oko cijelog tog pothvata otkad je bio planiran, čak je i sam bio iznenađen vještinom inženjera kad je stao na prste i vidio iznad glava u redu na trenutak prostranu lađu izdjeljanu od kovana željeza koja se otvorila ispred njega. I »lađa« je doista prava riječ jer je to uistinu bila prava katedrala trgovine. Na drugome kraju živo je stablo stajalo poput apside ispod stakla u obliku luka i galerije su se nizale poput hodnika s prozorima bočnih brodova na obje strane, presvučene u crveno i sa žutim i plavim zavjesama. A koliko je do izložaka - čisti niz divota zaustavljao je dah. Čak i s mjesta na kojemu je stajao Charles je mogao vidjeti red velikih kipova što su se nizali u nedogled, konjanika na konjima rijetka uzgoja, goleme brončane urne veličine triju osoba, reprodukcije grčkih božica i gipsane makete slavnih primjeraka religijske arhitekture. Odjeljci u kojima su izlagali pojedini narodi otvarali su se poput sporednih kapelica i svaka je bila obilježena svojom zastavom poput posvećena znaka i sa zlatnim imenom crveno ugraviranim iznad nje. I svugdje, svugdje je bilo posjetitelja. Kretali su se, gmizali, pokazivali izloške prstom, divili se. Buka se odbijala o stakla

110

poput pobunjeničke navale. Ako je Charles mislio da će sve proći kao kratak posjet unutra i van, koliko da se obavijesti o čemu je riječ, grdno se prevario. Ako ste se dosad družili sa Charlesom, znate da je nevjerojatno vješt u pronalaženju svog puta - da mu je njegovo gotovo fotografsko pamćenje često pomoglo (odnosno omogućilo da se prikrije) u više nego jednoj prigodi. Ali na mjestu poput ovoga, čak je i njemu trebala karta. Na sreću, međutim, bio je tu niz mladića svježih lica u brižno izglačanim odorama koji su svakomu tko je htio nudili uredno presavijene nacrte izložbenog prostora i Charles se za nekoliko minuta uspinjao uza stube prema znakovima koji su označavali filozofski, glazbeni, kalendarski i kirurški instrumentarij. Ovdje je mnoštvo bilo rjeđe, ali za Charlesa je ono bilo poput Aladinove špilje i čarobne prodavaonice igračaka sve u jednome. Odmah je znao da se mora vratiti - toliko je stvari bilo ondje da bi mu trebalo tjedan dana da ih sve razgleda. Toliko je bilo pionirskih otkrića i toliko potvrda ljudske sposobnosti da ih preobrazi u praktičnu primjenu, od strojeva za zaljepljivanje omotnica do otvarača kamenica i zračnih crpki za astronomske satove. Bio bi došao ovamo samo zbog fotografskih izložaka i usprkos hitnosti svog zadatka, sporo je obilazio razgledavajući posljednje dagerotipije, čitajući o najnovijim fotografskim eksperimentima koji su tvrdili da mogu dokazati »postojanje svjetlosnih i aktinskih zraka u sunčanoj zraci«. Tada je muškarac u izložbenoj odori najavio da će gospodin Dawson održati predavanje o Principima primjene elektromagnetizma i Charles se poveo za mnoštvom mrgodne gospode u prostoriju u kojoj su za predavanje stolci bili poslagani kao u kazalištu. Na početku govora govornik nije bio osobito privlačan, ali iako mu način govorenja i nije bio osobito vješt, ono što je kazivao bilo je očaravajuće. Predavanje je trajalo pola sata, a potom je Dowson pozvao slušatelje da ga slijede do sljedeće galerije sa znanstvenim instrumentarijem kako bi im pokazao neke od mnogobrojnih uporaba elektrostatičke energije. Naprava o kojoj je riječ bila je velika staklena kugla obješena između dvaju metalnih držača na drvenom postolju. Postavljena je blizu balkona ispod kojeg je natisnuto mnoštvo, i kad je Dowson počeo opisivati svoj

111

pothvat - »malu količinu žive injektiranu u vakuum koja stvara u kugli svjetlost i puni baterije kad se kugla okreće« - Charlesov pogled u mnoštvu je privukao visoki lik u crnom kaputu i cilindru. I dok ga je promatrao, čovjek se zaputio u smjeru Pruskoga dvora, a on je osjetio ledeni stisak oko grudi. To nije moguće - doista nije - to nije moguće. Predaleko je da bi mu vidio lice, a muškarac mu je bio okrenut leđima, ali hod je isti, visina je ista - mili Bože, čovjek je čak držao mali zaslon protiv sunca kako bi spriječio zrake koje su prodirale kroz naočale. Charles se počeo povlačiti u stranu od ljudi okupljenih na izložbi i potom se probijati, ubrzana koraka i bržeg rada srca, niza stube i van u prostor lađe. I dalje je vidio lik u cilindru, ali sada mu je bio metrima daleko. Pokušavao se probiti kroz gomilu koja se okupila oko hidrauličke preše, ali mnoštvo je odveć zbijeno - starije dame koje se oslanjaju na štap, rastresene majke koje ne gledaju kamo im se djeca muvaju. Kad je stigao do Pruskoga dvora, više nije vidio osobu koju je tražio. Stajao je ondje, usred lađe, gotovo bez daha, i gledao naprijed i natrag - polovina muškaraca nosila je iste šešire, jednake tamne kapute, ali ni jedan nije hodao na njegov način, nitko čak i u unutarnjem prostoru nije nosio zaslon protiv sunca. Charles je opsovao ispod glasa, ali izgleda ipak ne dovoljno tiho jer mu je debeli redovnik oznojena lica uputio optužujući pogled i brzo poveo dalje svoju staromodnu suprugu i kćeri. I tada je ponovno ugledao onog muškarca. Sada na drugom kraju, dok se kretao prema vodoskoku na kat na kojem su se posluživala osvježujuća pića i hrana. Ovdje je mnoštvo bilo zbijenije nego igdje drugdje - sada je prošlo podne - i Charles se probijao kroz redove ljudi poput utopljenika, očajnički nastojeći ne izgubiti iz vida muškarca kojega je pratio. Ali sada se visoki lik više nije kretao. Stajao je lica okrenuta u stranu i pognutih leđa, i kad se Charles sagnuo i počeo ga hvatati za ruku prisiljavajući ga da se okrene, iz zbunjene se gomile začulo mrmljanje jer je stariji muškarac jauknuo i gotovo se spotaknuo, a mali mu je zaslon protiv sunca pao na tlo. I tada je Charles ustuknuo, crven u licu, promrmljao neku ispriku, nešto u vezi s pogrešnim identitetom. Jer to nije bio onaj čovjek, već netko čije lice nikad nije vidio.

112

Vraćajući se do stuba koje vode na drugi kat, zatekao je službenog redara na ulazu u znanstvene galerije koji je bio zapriječen crvenim užetom pa ljudi nisu mogli ulaziti unutra. Toga poslijepodneva, naime, dio Izložbe posjetit će njegovo Kraljevsko Visočanstvo, objašnjavao je službenik i galerija će stoga biti zatvorena za javnost do šest sati. Charles je zaustio reći nešto u vezi s hitnošću slučaja i s policijskim poslom, ali se zacrvenio svjestan neugode jer ga je redar upitao za ime i položaj koji zauzima. »Ovdje sam u ime istražitelja Rowlandsona iz Bow Streeta.« »Ali vi zapravo niste policijski službenik?« »Nisam, ali...« »U tom slučaju, gospodine, zamolit ću vas da odete. Ili se vratite s nekom službenom potvrdom o zadatku na kojem ste. Uvjeren sam da shvaćate kako moramo biti krajnje oprezni kad se očekuju članovi kraljevske obitelji. Ne možemo dopustiti da se lutalice i običan puk vrzmaju tuda po ulici.« Posljednje je bilo izgovoreno uz pomalo prezriv pogled na Charlesovo prilično neuredno odijelo i vidljivo snažniji stisak crvenog užeta. Charles se okrenuo jednako ljutit na sebe kao i na tog čovjeka. Uludo je utrošio sve to vrijeme - nije si smio dopustiti da bude gurnut u stranu. Na trenutak se upita bi li potražio Sama i vratio se s njime, ali dok bi ga uspio naći, zacijelo bi već bilo šest sati. Spustio se ponovno niza stube, ovaj put sporije, osjećajući bol u nogama pri svakom koraku, i zastao kraj ulaza da kupi katalog. Tako će barem skratiti traganje pročitavši popis medicinskih izložaka. I dok se probijao prema izlazu, ugledao je kraljevsku pratnju kako ulazi kroz sporedni ulaz. Red brižno odjevenih dvorjana, a u njihovu središtu Kublaj-kan cijeloga društva, raskošan u kratkom crvenom haljetku s plavom lentom i ukrašen pozlaćenim isprepletenim konopcima. Sat je otkucavao dva kad je Charles ušao u kuću u Buckingham Streetu. Kad je otvorio vrata dnevne sobe, zatekao je svojega praujaka kako spava u naslonjaču pokraj otvorena prozora, a na prozorskoj je dasci spavala mačka Thuder rastegnuvši se punom duljinom dok bi joj

113

brci povremeno zatitrali na laganu povjetarcu. Charles sjedne, uzme novine i čeka. Možda stari lovac na lopove i dalje posjeduje svoje šesto čulo i uočio je još nečiju nazočnost u prostoriji; mačka sigurno jest jer iznenadno je otvorila oči i lijeno se izvalila na leđa prije nego što je ustala, rastegnula šape i izvila kičmu u savršenu parabolu. Potom je smotala šape ispod tijela i sjela natrag u položaj kokoši (zen-položaj). »Bili ste vani?« Maddox će glasom još promuklim od sna. Bolest mu se u posljednje vrijeme ublažila i gotovo je posve vratio nadzor nad sobom. Još se lako umarao i postajao razdražljiv pred večer, ali još će dugo biti dan. »Bio sam na Izložbi.« Maddox podigne obrvu: »Našli ste vremena za to? Mislio sam da pomažete mladom gospodinu Wheeleru u istrazi njegova slučaja.« »Bio sam - još sam. Išao sam tragajući za mogućim tragom. Tražio sam neku medicinsku napravu koja bi možda mogla objasniti tragove nađene na tijelima.« »I niste je našli?« Charles skrene pogled: »Nešto me - omelo. Mislio sam da sam vidio osobu koju poznajem.« Nastupi stanka dok ga je Maddox promatrao. Promatrao i čekao. »Mislio sam da sam ugledao baruna von Reisenberga«, Charles će poslije nekog vremena izbjegavajući njegov pogled. »To je očito besmisleno. Čovjek je udaljen pola kontinenta. Za sve je kriv onaj vražji O’Riordan i njegova umišljena priča o vampirima.« Potom je njegov stric - koji je već vidio takvo Charlesovo lice mirno kimnuo pa pričeka minutu, pa dvije, prije nego što je ponovno progovorio. »Niste mi mnogo pričali o svom boravku u Austriji. Ali shvatio sam da sve nije prošlo najbolje. Ili barem nije kao što ste očekivali.« Charles uzdahne. Ali vrijeme je naposljetku da Maddox sazna. Trebalo je više od dvije minute da mu ispripovjedi, a kad je završio, Maddox nije odmah odgovorio, nego je sjeo i prekrižio prste gledajući u svog pranećaka.

114

»Niste smatrali potrebnim obavijestiti o tome vlasti?« reče naposljetku. Charles uzdahne: »Mislio sam da mi ne bi vjerovali. I ne bih im zamjerio. Sve je to bilo tako neobično - tako složeno - a ničim to nisam mogao dokazati. Čak i liječnik koji mi je pomagao nije ponudio nikakvo objašnjenje, ništa više. Pred riječju njihova plemstva moja riječ u takvim okolnostima ne bi značila ništa. Odlučio sam da bih tim korakom jedino odgodio svoj odlazak.« »A sada?« »Već sam završio izvješće i danas ću ga poslati u Oxford. Ali rekao sam im jedino ono u što me uvjerilo barunovo rodoslovlje i ništa više. Jer ništa ne mogu dokazati i samo bi pomislili da sam sišao s uma. Katkad i pomislim da sam na neko vrijeme bio odsutan duhom na tom prokletom mjestu, iz dana u dan, i onda danas poslijepodne kad sam mislio da sam ga ugledao...« On ustane zbunjen i zaputi se prema prozoru: »Čak i sada jedva da se sjećam dana prije uhićenja - slike napada nadolaze mi tek isprekidano, poput napola viđenih priviđenja u groznici.« Ali nije rekao, čak ni Maddoxu, da je usprkos silnoj boli koju je još trpio, užasnut pri pomisli da se obrati jedinoj njemu dostupnoj medicinskoj pomoći; jer laudanum su mu davali u sanatoriju, a laudanum, čak i u strogo analgetskoj količini, uzrokuje loše snove, i izaziva zloćudna priviđenja svega čime se nezdravi strah može pothranjivati. »Imam jedino«, reče napokon, »nekoliko pisama napisanih svojom rukom i nemam pojma zašto sam ih napisao,« On izvuče notes iz džepa i pruži ga Maddoxu koji ga uze i otvori malko nespretno odostraga. Ispod ulomka prilično neurednih bilježaka o barunovim predcima s majčine strane stajao je redak: BEM 47 »Odnosi li se broj na datum?« upita Maddox poslije nekog vremena. Charles slegne ramenima: »Ne znam. Mogao bi nešto značiti. A možda ne znači ništa. Pa ipak, čak i sada ne mogu se osloboditi uvjerenja da sam nešto pronašao - ili sam bio na putu da nešto otkrijem. Nešto što

115

bi moglo objasniti zašto me je barun toliko želio udaljiti - utišati me. A opet i to možda nije ništa drugo nego zastranjela logika paranoje. Zapravo, jedan je službeni mali činovnik u Beču rekao da bi cijeli prokleti događaj mogao biti tek jezivo smiješna pogreška barunova kočijaša - da me možda zabunom odvezao u sanatorij, a zapravo me trebao odvesti u bolnicu. Stalno je ponavljao da je to jedino racionalno objašnjenje«, nasmijao se gorko. Maddox je zatvorio knjigu i vratio mu je. Bljedilo obraza njegova nećaka i sjene ispod očiju bili su razumljivi. Maddox je poticao putovanje u Austriju misleći da su Charles u potrebne udaljenost i odvojenost nakon Mollyne smrti, a da zadržavanjem u kući, u toj sobi, kao i to da nikome ne govori o tome što se dogodilo, što je Charles uglavnom činio tijekom posljednja dva mjeseca, neće to postići. A kad se poslije povratka iz Europe učinilo da Charles nosi još veći teret, Maddox je odlučio prekinuti njegovu šutnju, ali odgodio je taj trenutak i ne bih se začudila da s obzirom na to zaključite kako su on i njegov praujak bili veoma slični na mnogo više načina nego samo izgledom, i da im je zajednička ne samo izuzetna inteligencija već i grozničavo skrivanje osobnih osjećaja, u što smo se u Charlesa već jednom uvjerili. Maddox se promeškoljio na svom stolcu očito oklijevajući: »Kad ste malo prije govorili o barunu - jeste li doista podrazumijevali...« Charles se usiljeno nasmije: »Da je vampir? Sada vjerojatno mislite da sam sišao s uma. Ne, ne morate se plašiti, dragi striče. Ne donosim tako ishitrene zaključke. Ali nije bilo sporno da su ga se seljaci u okolici dvorca plašili, jedan bi se čovjek prekrižio pri samom spomenu njegova imena, a neka je starica užasnuta pobjegla od mene čim je vidjela mali znak na mom vratu. Nisam shvaćao njegovo pravo značenje sve do jučer, u knjižnici.« Maddox ga je gledao: »Još se nešto od njega zadržalo. Kako čudno! Nakon toliko vremena!« Charles rukom dodirne vrat: »To je samo ogrebotina. Ništa zapravo.« Maddox kimne: »Pa ipak, može se razumjeti što je neobrazovanu seljanku navelo na njezin zaključak.«

116

»Sam je čovjek za to kriv«, Charles će ljutito. »Da se nije ponašao tako neobično i nerazumno, ne bi na sebe navukao takve glasine. Ali kako god bilo neobično njegovo ponašanje, vi i ja znamo da je tome uzrok neke logične ili medicinske naravi, a sve su ostalo tek trice i naklapanja.« »Vjerujete li da je bolestan?« Charles kimne: »Više nego jednom pomislio sam da je riječ o lupusu. To može objasniti oštećenja na njegovoj koži i njegovu nelagodu pri snažnoj svjetlosti.« Maddox je razmišljao: »Sjećam se, također, da sam prije mnogo godina rješavao slučaj gospodina čiji je brat patio od posve istovjetnih simptoma iako je mladić patio od velike bjeline i povlačenja zubnog mesa, što mu je stvorilo vrlo loš i doista vučji izgled. Možda je znakovitiji pokazatelj da mu je urin bio tamnogrimizan te je nevičnu oku doista mogao nalikovati na krv. Navodno je istu neobičnu pojavu imao i kralj George u svojoj mahnitosti. A i brat moga klijenta znao je katkad biti ekscentričan i nepredvidljiv, ali ni njega ni našega pokojnog vladara koji su živjeli u uljuđenu i prosvijetljenu stoljeću - nitko nikad nije optužio da su zlodusi ili uznemireni mrtvaci. Ali kako je u divljim i izoliranim dijelovima Austrije, ti kojima su ljudi skloni najpretjeranijim predrasudama? Ako barun uistinu pati od iste nesretne bolesti, neće je moći u cijelosti sakriti i lako je zamisliti glasine koje se mogu početi širiti među neobrazovanim pukom o tome da je čovjek koji izlučuje krv zacijelo prije toga morao krv i popiti. Za znanstvenika kao što ste mi ga vi opisali, takvu se ironiju doista može očekivati.« Charles se mrštio: »Ne shvaćam što želite reći.« »Riječ je o tome da ti seljaci - na svoj primitivan način - rade upravo ono što i on. Isto što činimo i vi i ja.« »A to je...?« »Slijedimo načela logike i zapažanja.« »Dragi ujače, ne tvrdite valjda ozbiljno...« »Oh, ne kažem da je njihovo razmišljanje razborito ili usustavljeno. Tek da je u biti isto: svi mi tražimo objašnjenje za ono što primjećujemo,

117

bilo iz predrasuda ili sa znanstvene osnove. Doista, nije li nekoliko naših najvećih napredaka obilježio upravo isti proces, čak - ili posebice - kad su sile na djelu oku nevidljive? Preziremo neznanje tih seljaka u dvorcu Reisenbergu, ali u prošlim bi stoljećima takvoga progonili ili, još nešto gore, na osnovi puke tvrdnje u postojanje sila jednako snažnih, kao i prividno magičnih, kakve su magnetizam ili elektricitet. A pomislite na mogućnost kojom danas raspolažemo da zaključimo o životnoj sličnosti na staklenoj pločici, ili da uspavamo osjetila pa se kirurški zahvati mogu obavljati bez boli. Naši bi predci takvo što osudili kao nekromanciju (zazivanje duha radi proricanja). I imali bi pravo. A s obzirom na takvo stanje stvari, možda i danas postoje fenomeni koje osuđujemo kao dječje predrasude, a jednog bi se dana moglo potvrditi da se u osnovi temelje na znanosti? Čak bi se i nedostižan cilj alkemičara jednoga dana mogao ostvariti.« Charles se okrenuo prema njemu i pogledao ga sjetivši se kako je barun rekao gotovo posve isto: »Ali nećete reći da doista vjerujete u vampire i u Neumrle i u sve te priče?« Maddox je polagano odmahnuo glavom: »Naravno da ne. Ni jedan razborit čovjek ne može u to povjerovati. Tek primjećujem da se još od dobi kad sam bio dječak sva otkrića temelje na nečemu što dotad nismo znali. A mislim da se to nigdje ne može bolje primijeniti nego na sile i užase ljudskoga uma.« Soba je utonula u posvemašnju tišinu izuzev otkucaja francuskoga sata i šuma teških zavjesa na blagom povjetarcu. I Charles se naposljetku uspravi i ustane, kao da želi misli osloboditi sjećanja. »A što je sa sadašnjim slučajem?« upita Maddox. »Spomenuli ste Patricka O’Riordana. Sjećam se tog mladića kad je počeo raditi u Daily Newsu. Šarmantan, prepreden i sve u svemu bezobziran. Siguran sam da ste i vi toga svjesni.« »Doista«, Charles će suho. »I spreman je i manipulirati činjenicama samo da bi stvorio priču. A to očito radi i u ovom slučaju.« »Shvaćam - znači da zapravo nije bilo sakaćenja tijela...« Ali tada se začuje kucanje i na vratima se ukaže Nancyno blijedo

118

lice. »Gospodine Charles.« »Što je, Nancy?« on će malko nestrpljivo. »Razgovaram sa stricem.« Ona je nešto htjela zaustiti, a potom je ponovno zatvorila usta: »Oprostite, gospodine Charles. Ali upravo sam na tržnici, kamo sam išla kupiti povrća, srela jednu od djevojaka koju sam upoznala u Granby Streetu. Ime joj je Sal. Tražila me.« Nešto je u tonu njezina glasa privuklo Carlesovu pozornost, ali on je pogrešno protumačio njezinu nervozu misleći da je to u vezi s njezinom prošlošću - i s prostitucijom kojom se tada bavila - a što ju je sada uznemirilo. »Nancy, ovdje ste na sigurnome«, reče ovaj put ljubaznije. »I vi i Betsy.« Ona proguta zrak: »Znam, gospodine Charles, i zahvalna sam vam, k’o što znate. Ali nije to. Sal zna da sad radim kod vas i pitala me znam li što o onom čovjeku - onom kučkinom ubojici koji je ono napravil djevojkama.« Charles i Maddox razmijeniše poglede i Charles se sjeti O’Riordanovih riječi. Znači, glasine su već doprle do Granby Streeta. Vrijeme ide sve brže. »O kojem čovjeku, Nancy?« upitao je Charles namjerno neutralnim glasom. Djevojčine se oči raširiše u nevjerici: »Nemrem vjerovat’ da niste čuli - onome koji je takve stvari napravil tijelima da policija ne želi da za njih čujemo. Sulude stvari - kakve samo luđaci mogu napravit’?« Zgodno Nancyno lice sada je doista bilo uznemireno: »A prije nekoliko dana bil je pun Mjesec. Djevojke su premrle od straha da bu to opet napravil.« Charles se trgne i potom opsuje ispod glasa proklinjući sebe i policiju jer nisu shvatili nešto što je bilo očito i običnim droljama. Jer ona ima pravo: bio je pun Mjesec kad je prva djevojka stradala. I bio je pun Mjesec kad je umrla posljednja. Nancy je gledala od jednoga do drugoga: »Al’ za to sigurno znate. Ne

119

bi ga inače tak’ nazvali.« Charles je osjećao kako mu se šaka steže jer je iznenadno znao što će ona reći. »Kako su ga nazvali, Nancy?« »Vampir, gospodine Charles. Nazvali su ga vampir.« Ona ga je gledala očekujući da joj kaže kako govori besmislice - da je i sama pomisao smiješna. Ali Charles se nije smijao, a nije se smijao (kao što smo mogli zapaziti) ni Maddox. »Šta da im velim, gospon Charles?« ona će molećivo. »Nasmrt su prestrašene...« Ona je pogledala Maddoxa i zacrvenjela se: »Gospon bu oprostil nisam htjela psovati, ali Sal kaže da je pola djevojaka tak’ prestrašeno da nemreju delat, a ak’ ne delaju, nemaju za jest.« Duboko je udahnula: »I to ni sve. Jedna od djevojaka je nestala. Poznam ju, draga cura. Malo preveć nježna za posel, ak’ mene pitate, ali, sirota, ni imala izbora. A pred nekoliko dana je izišla i više se ni vratila.« Charles je pokušavao zvučati umirujuće, ali riječi su mu otkrivale nelagodu: »Možda je jednostavno pronašla novog obožavatelja i otišla s njim u Brighton. Da uživa u suncu dok ga ima...« »Vi ne razmete«, rekla je Nancy dok su joj se oči punile suzama. »Nema ni Alice. A nikad nije Alice vodila sa sobom na posal. Nikada.« »Alice joj je kći?« upitao je Maddox. Nancy je kimnula: »Šest joj je godina i malo je starejša od moje Betsy, Katkad sam ju čuvala prije nek’ sam došla ovamo.« Nastupila je tišina. Charles je znao što treba pitati, ali morao je smisliti način na koji će to učiniti. Najpažljivije moguće. »Kako izgleda ta djevojka?« rekao je napokon. »Zgodna je, poput mene. A iznad nožnog zgloba joj je istetoviran mali cvetek. Radi njezina imena.« »Koja vrsta cvijeta, Nancy?« Zurila je u njega: »Ruža. Zove se Ruža.« Ali tada joj je sinula neočekivana i strašna istina. »Ali vi to već znate, zar ne? Mrtva je, je l’

120

tako? Nije li ju onaj gad tamo ubil?« Charles je ustao i približio joj se korak: »Ne znamo to, Nancy. Još ne. Ali ako je to ona, zaustavili smo ga prije nego što joj je mogao bilo kako nauditi. Ona je nedirnuta, Nancy. Tijelo joj nije bilo ni dodirnuto.« Nancy se teško spustila na stolac i izvukla rupčić: »Nije to zaslužila, gospon Charles - nikom nije naškodila. A gdje je Alice? Gdje je njezina mala curica?« Charles je odmahnuo glavom: »Ne znam. Žao mi je. Dijete nije bilo s njom kad smo je našli. Ali vi biste nam, Nancy, mogli pomoći.« On sjedne pokraj nje i uhvati je za ruku: »Možete li poći sa mnom - da pogledate djevojku i kažete nam je li to doista Rose? Ne znam tko su ostale djevojke i to je jedan od razloga zašto tog čovjeka još nismo uhvatili. Ali ako je to Rose - imamo trag koji možemo slijediti.« Dugo ga je gledala, suze su joj tekle sporo se kotrljajući niz lice. I tada je kimnula potvrdno. Charles je poslao Billyja u Bound Street s porukom za Sama u nadi da se dosad vratio u postaju, i dok su Nancy i on stigli do Vine Streeta, zatekli su svoga starog prijatelja kako nemirno kroči ispred zgrade ozbiljna lica. Nancy ga pogleda i plačući mu se baci u naručje, što je Charlesu više reklo o njihovu odnosu od samih riječi. Ostavio ih je zajedno i sišao u mrtvačnicu potražiti čuvara. Našli su čistu plahtu (što nije lak zadatak na tome mjestu) i učinili sve što su mogli kako bi umirili Rose, ali to je i bilo sve što su mogli učiniti. Lice joj je sada smireno i nije trebala više skrivati da je djevojka koju je Nancy svojedobno poznavala umrla u strahu i boli. Nancy je, iako mlada, već imala upliva u životu obojice, ali to je čak i za nju bilo previše i ona zabije lice u Samovo rame tresući se od jecaja. Charles je u međuvremenu potražio policijskog liječnika i zamolio ga da obavi potpun posmrtni pregled. Čovjek je - možda iz razumljivih razloga - zazirao od takva upletanja običnoga građanina, pa je obavijestio Charlesa pomalo hladnim glasom da tako skup (i očito prema njegovu mišljenju nepotreban) postupak zahtijeva odobrenje Bound Streeta i bit će izveden jedino uz to, a ne prije toga. Charles se morao dobrano potruditi da ostane strpljiv s obzirom na

121

to da je bio petak poslijepodne i nešto se najranije moglo učiniti tek u ponedjeljak ujutro. Ali nije bilo druge. Zahvalio je čovjeku na pomoći, uz blag podrugljiv prizvuk i pošao van pričekati Sama i Nancy. U Londonu nije nikad bilo toliko rasa i nacija kao tih prošlih mjeseci tijekom trajanja Izložbe, pa se čak i u toj zabačenoj ulici našla obitelj koja je živahno razgovarala na francuskome i dvojica indijske gospode koji su šetali s rukama na leđima u sjajnim turbanima i dugim bijelim haljama koje su očito bile mnogo udobnije po toj vrućini od košulje i sakoa od vunene tkanine koje je nosio Charles. Kad su se Sam i Nancy napokon pojavili, njih su se troje zaputili do Piccadillyja, pa je Charles unajmio kočiju i rekao kočijašu da ih odvede u Granby Street. Kočijaš je podignuo obrve - rijetko je tko u tom elitnom dijelu grada tražio od njega da ga odvede na to mjesto, posebice ne tijekom dana, i znakovito je namignuo kad su se Charles i Nancy uspeli u kabinu, ali kad je ugledao Samovu odoru, brzo ga je pozdravio dodirnuvši vrškom prsta kapu i potom je pokrenuo konja. Vozili su se natrag pokraj Trafalgar Squarea i Stranda, i potom preko mosta Waterlooa. Pločnici su bili krcati obiteljima koje su se zaputile u šetnju da uživaju u povjetarcu s rijeke, ali Charles je vidio da se Nancy ugrizla za usnu i pogledala u stranu kad je ugledala mladu ženu koja je šetala s djevojčicom. Djevojčicom sa sjajnim zlatnim kovrčama i krpenom lutkom kojom je mahala u ruci. Kočijaš je poslije nekog vremena zaustavio kola ispred male zapuštene kuće i kad je Charles sišao da plati vožnju, vidio je da su samo neke tri kuće udaljeni od one u kojoj je Nancy živjela. Koliko je znao, ona se nije vraćala ovamo otkad ju je on zatekao na stubama Buckingham Streeta na Badnjak, i dok je silazio iz kola, vidio je da je nakratko pogledala svoje bivše boravište i odmah se okrenula. »Ne brinite se, Nance«, Sam će, jer je očito pogodio - ili su mu rekli da se plašila. »Taj se Arnie neće usuditi prići dok sam ja tu.« Ona je kimnula glavom uz blijed osmijeh. »Ali ako vas djevojke samo vide, neće htjeti govoriti. Pustite da uđem i sve im objasnim, a onda iziđem i zovnem vas.« Ona je prebacila šal preko glave i požurila do kuće, gdje je stajala

122

čekajući, poskakujući nervozno s noge na nogu, sve dok se vrata nisu otvorila i ona nestala. Charles i Sam su čekali - Sam nervozno pocupkujući - dobrih četvrt sata dok se vrata nisu otvorila i Nancy ih pozvala unutra. Vodila ih je kroz dnevnu sobu u kojoj su bile razbacane čarape i donje rublje do male stražnje kuhinje koja je odisala vlagom iako je vrijeme bilo toplo. Tamo su bile tri djevojke, riđokosa i plavuša nervozno su se ljuljale na pohabanim drvenim stolcima, a treća je stajala leđima okrenuta prozoru. Sve su bile napola odjevene, s penjoarima na brzinu prebačenim preko korzeta i gaćica do koljena. Na stolu su bile razbacane šalice i žličice i vrč s mlijekom s neprivlačnom masnom bijelom skramom na površini. »‘Oćete čaja?« upita djevojka lijepe kose za stolom. Charles odmahne glavom, ali Sam je imao izdržljiviji želudac - ili je bio veći diplomat - i pristao je. »Onda, kaj ‘oćete od nas?« To je rekla djevojka pokraj prozora. Očito je bila mnogo starija i tvrda od drugih dviju i Charles je sumnjao da je ona došla potražiti Nancy. »Nemam blage veze po što ste došli ovamo. Ništ’ vam ne mremo reći. A da i možemo, bogme ne bi ni zucnule.« Charles je vidio da ju je Nancy gledala nervozno, ali to mu je još teže padalo. Osim toga, u smionu djevojčinu ispadu bilo je neke nervoze koja je upozoravala na nešto više od uobičajena prijezira drolje prema drotu. »Želimo naći čovjeka koji je ubio Rose«, Charles će smireno. »I želimo naći njezinu kćer. Vjerujem da ste nam sve voljne u tome pomoći.« Djevojke za stolom potajno su razmijenile poglede, a Nancy je prišla djevojci pokraj prozora, stavila joj ruku na rame i rekla: »Oni nam ‘oće pomoći, Sal. Možeš im vjerovati.« Sal ju je prijezirno pogledala, ali nije ništa rekla. I ta tišina kao da je značila dopuštenje za ostale, jer za trenutak riđokosa je pogledala Charlesa: »Posljednje smo je vidle prošli petak.«

123

Vjerojatno je najmlađa od njih - možda joj nije više od četrnaest godina - i ne govori londonskim naglaskom; Charles je pretpostavio da je iz Wiltshiera ili Dorseta i pitao se kakvi su je izbor ili nužnost doveli ovamo, tako mladu, tako daleko od kuće i tako nisko. »Znate li kamo je otišla?« Ona je odmahnula glavom. »Je li u posljednje vrijeme viđala neku posebnu mušteriju.« Odgovor je ponovno bio niječan. »Ili možda neku novu? Nekoga tko joj je mogao naškoditi?« Slijedilo je oklijevanje. »Pa«, kazala je treća djevojka, »čula sam da je spominjala nekog tipa - rekla je da se srela s njime dvaput ili triput. Rekla je da se ježi od njega.« »Na koji način? Zašto je to rekla? Djevojka je slegnula ramenima. »Znam jedino da se bojala. Da joj je radio stvari koje nije željela. Ne znam što. Kad sam je pitala, samo se zatvorila u sebe.« Sam spusti šalicu. »Je l’ se još nečeg’ sjećate? Kak’ je možda izgledal? Ili gdje ga je srela?« Ona odmahne glavom. »Nikad ga nisam vidla. Ali to je bilo negdje na West Endu.« Charles i Sam razmijene poglede. »Je li možda bio Piccadilly?« »Može bit’. Tamo je ona dost’ radila.« Riđokosa se tad nagne prema njoj i šapne joj nešto što muškarci nisu mogli čuti. »Što je rekla?« upita Charles, sada jedva dišući. »Lou kaže da misli da je bil stranac.« »I s njom je bila mala curica kad ste ju posljednji put vid’li?« upita Sam. Nastupi tišina i, kako je potrajala, Charles shvati da je djevojka lijepe kose počela plakati. »Što vam je?« upita prišavši stolu. »Mislim«, djevojka promuca kroza suze, »mislim da ih se ne smije

124

otjerati - ne kad znamo da nemaju kam’ otići.« Charles duboko udahne. »Znači, nije otišla odavde svojom voljom?« Ni jedna od mlađih djevojaka nije ga pogledala, pa se on uspravi i pođe do Sal shvaćajući da je došla tražiti Nancy više iz osjećaja krivnje nego iz stvarne brige. »Ono njezino derište imalo je strašne noćne more. Probudilo bi se vičući, iz tjedna u tjedan. A da sve bude gore, počelo je šetati uokolo, usred noći - imala sam dve mušterije, a nisam zaradila ni marijaša - ono je došlo i buljilo u nas u dnu kreveta i oni su odišli. Rekla sam Rose - ak’ nem’reš najti nekoga da ti čuva dijete kad si na poslu, onda oboje otiđite.« Već pri prvom pogledu na Nancy Charles je shvatio da njoj to nitko nije rekao, ali i da to neće pomoći da pronađu Rose. Jer će ona početi razmišljati što bi bilo da je bila ovdje - da je bila tu i čuvala dijete... Slično je zacijelo pomislio i Sam, jer je prišao Nancy, i stavio joj ruku na rame: »Idemo, Nancy«, reče blago. »Ovde smo čuli sve što se moglo čut’.« Kočija je i dalje vani čekala i Charles je promatrao kako Sam pomaže Nancy da se uspne. Držala je rupčić pokraj očiju i ramena su joj se tresla od jecanja. »Vi nejdete, Chas?« upita Sam. Charles odmahne glavom: »Vraćam se na Izložbu. Dosad su sigurno ponovno otvorili galeriju.« »Imate praf. Ja ću odvest’ Nancy natrag u Bow Street. Ako je naš čova zbiljam stranac koji je dos o na Izložbu, možemo zatražiti da nam u Prijavnom uredu daju popis dolazaka u prošlih nekoliko tjedana. A onda možemo početi tražiti od vrata do vrata, počevši na Piccadillyju i potom dalje. Bit će to krvavo težak posao, i pomalo nalik na traženje igle u sijenu, ali barem znamo koju vrstu igle tražimo.« U dvoranama Izložbe sada je bilo mirnije, svjetlo je bilo blaže jer je Sunce zalazilo i palile su se plinske svjetiljke. Charles se probijao pokraj skupine krupnih žena s notesima i lornjonima te se vraćao stubama do medicinskog i kirurškog odjela noseći katalog u ruci. Dobro je da je Charles pripremljen, jer izlošci su raspoređeni na način kakav još nije

125

vidio, izlozi sa skalpelima i zavojima, smješteni pokraj primjeraka umjetnih zubi i zubarskih instrumenata, s nečim što se naziva aneuralgikon, koji je izumio i prodaje neki doktor medicine C. T. Downing, a namjena je da »toplom ljekovitom parom liječi bolne tikove i sl.«. Tu su stetoskopi i mikroskopi. Anatomski modeli i umjetni udovi, slušna pomagala i homeopatske tube, ali Charles neće dopustiti da mu išta odvuče pozornost. Ne ovaj put. Jer sada je znao točno koji izložbeni primjerak traži kao i njegov broj. 666. Ross, A Instrumenti za puštanje krvi kao zamjena instrumentima za klasično ili usisno puštanje krvi prilagođeni za uporabu na svakom dijelu tijela. Izumio ih je barun Heurteloup; proizvođač je J. Scholl, Berwick-street, Soho. Ironija tog izložbenog primjerka nije promaknula Charlesu - sve je u tom vražjem izlogu trebalo stvoriti učinak jeze. Ali ništa nije bilo tako neumoljivo pragmatično kao instrumenti u toj ljubičasto presvučenoj kutiji. Jedno je bilo staklena šprica s mjerilom urezanim sa strane i završetkom u obliku noža; drugo je bio mjedeni skarifikator - metalni nož za otvaranje žile koji ostavlja (kao što je Charles jednom vidio) kružni otvor istih dimenzija kao onaj pronađen na tijelima djevojaka. Osvrnuo se oko sebe ne bi li našao nekoga s kim bi mogao porazgovarati, ali u galeriji je ostalo malo ljudi, i posjetitelja i trgovaca, i dugo mu je trebalo dok nije ugledao mladića blistava lica s naočalama i vrlo vlažnih dlanova. Očito je bio na tako niskom položaju u zapovjednoj liniji da su mu dodijelili smjenu petkom navečer i činilo se, zapravo, da je zamjenjivao barem dvanaest različitih izlagača. Charlesu se steglo srce kad je vidio kako brodi kroz hrpu kataloga tvorničara i poslovnih prospekata očito nemajući pojma gdje bi mogao naći to što mu je trebalo. »Vi, dakle, ne radite za ›A. Ross &Sons‹?« »Pa, ne, zapravo ne«, kazao je, u tom času sve zbunjeniji. »Gospodin Ross zamolio me da uskočim. On je večeras na večeri. U Kraljevskome

126

društvu.« Naočale su mu se zamaglile, pa ih je skidao i trljao leće rupčićem prije nego što ih je ponovno stavio. Na obje su mu strane nosa sjajne crvene mrlje. »Što ste ono trebali? Charles je duboko uzdahnuo: »Popis osoba koje su od otvorenja Izložbe kupile skarifikator Heurteloup. To ne može biti tako teško.« »Mnogo teže nego što mislite, gospodine«, kazao je podižući naočale na čelo. Krupna kaplja znoja pala je na knjigu računa koja je bila otvorena pred njim. »Mislim da ćete morati ponovno doći u ponedjeljak. Ne mogu se snaći u rukopisu gospodina Rossa.« »Koliko puta moram reći - ovo je hitna stvar. Policijska stvar.« »Bojim se da vam ne mogu pomoći, gospodine.« Zatvorio je knjigu, zatim podigao snop razbacanih papira. »Ah«, kazao je trenutak zatim. »Ovo bi mi moglo biti korisnije.« »Što je to?« »Potvrde o dostavi. Bojim se da na njima nema adrese, ali moglo bi biti od nekakve... Stvarno, gospodine, nema potrebe za tim...« Jer Charles je već zgrabio papire iz njegove ruke i prelistava ih. Nakon petnaest minuta imao je odgovor koji je tražio: jedan skarifikator poslan je u Guys Hospital, četiri u Harley Street, jedan u Abermale Street, dva u Jermyn Street, a jedan u Albany. A tri od tih adresa kilometar su udaljene od Piccadillyja. *** Piccadilly čini blistavilo lijepih ciglenih i kamenih pročelja na kasnopopodnevnom svjetlu, ali ni jedna ni je poput glasovita skladna pročelja Albanyja. Tada - kao i sada - to je lijepo georgijansko zdanje, sa svojim simetričnim zapadnim i istočnim krilom, nudilo neke od najekskluzivnijih i najzavidnijih stanova u Londonu (s tim da bi oni koji se žele prikazati upućenima morali imati na umu da je u današnje vrijeme u modi govoriti o Albanyju bez određenog člana). Do 1851. njegove su sobe za samce ugostile i poznate i nepoznate - i Byron i Gladstone ondje su imali sobe, a 127

toga ljetnog popodneva njegovi su stanovnici bili jedan istaknuti povjesničar, nekolicina lordova, šačica zastupnika u Parlamentu te zloglasni irski prevarant koji će s vremenom Dickens u dati građu za lik Merdlea. Na trijemu s dorskim stupovima glavne zgrade prikladno udvoran vratar u besprijekorno bijelim pamučnim rukavicama vodi ga na prvi kat, potom kuca u njegovo ime prije nego što će se nakloniti i diskretno povući. Očekivao je da će jednako smjeran sluga otvoriti vrata, stoga se prilično iznenadio kad su se vrata otvorila. Jer taj čovjek nije bio ništa tomu slično. »Barun von Reisenberg?« »Da? Tko ste vi?« »Narednik Samuel Wheeler iz Metropolitanske policije, gospodine. Detektivski odjel. Smijem li ući?« Plemić se namršti: »Što želite?« Sam pogleda dolje niza stube, gdje su se dva elegantno odjevena mladića besprijekornih frizura polako uspinjala prema njima, neobvezno čavrljajući. Jedan od njih pogledao je gore i zagledao se u Wheelera otvoreno ispitivačkim pogledom. »To vam je rutinska stvar, gospodine«, nastavio je Sam i okrenuo se, »no, svejedno mislim da bi bilo bolje o tome razgovarati u četiri oka.« Barun ga je pogledao s neskrivenim neprijateljstvom, »U redu. No mogu izdvojiti tek pet minuta. Imam sastanak koji ne može čekati.« Sam se nakloni i pođe za njim kroz maleno predvorje do salona. Zidovi su bili tapecirani crvenim damastom urešenim ukrasnim okvirima, a komada namještaja - sofe, starinski pisaći stolić, komode, čak i glasovir - bilo je toliko da se debeli turski sag jedva vidio ispod njih. Zastori od muslina bili su navučeni tako da u prostoriji uopće nije bilo zraka. »Jako lijepo«, kazao je Sam motajući se po prostoriji. Tu su vrata koja očito vode u spavaću sobu, ali su pritvorena. »Sami ste ovdje, zar ne, gospodine?« »Naravno da sam sam. Ovi su stanovi namijenjeni za jednu osobu.« »Niste doveli svoje sluge?« »Njihova mi je nazočnost mrska. Moja je namjera pri najmu ovih soba bila izbjeći tu neugodnost koristeći se uslugama ovdašnje posluge.

128

Uostalom, ne tiče vas se organizacija moga kućanstva.« Nastane stanka. »Ponavljam«, barun će ozbiljno, promatrajući Sama koji je gledao papire na stolu i pisma na malenom srebrnom poslužavniku, »imam samo pet minuta.« Sam se okrenuo prema njemu: »Jeste li svjesni, gospon, da su u posljednjih nekoliko tjedana u Londonu ubijene četri mlade žene?« Barun digne obrvu: »Ne mogu vjerovati da je to toliko neuobičajeno, u gradu ove veličine, s tolikom populacijom koljača i kurvi.« »Možda ne, gospon. Al’ ova su ubojstva najbrutalnija koja sam ikad vidio. Zapravo, nitko od nas nikad nije videl ništ’ sličnoga, to je činjenica«. Barun ga je mirno pogledao: »Ništa slično nisam vidio u novinama.« »I nećete. Kad bi ljudi znali, nastala bi opća panika.« »I došli ste ovamo da mi to kažete? Uvjeravam vas, gospodine... Weller?« »Wheeler, gospon.« »Wheeler. Kao prvo, mene nije tako lako uznemiriti...« Sam lagano kimne. »To mi je drago čuti, gospon. No nisam zato ovdje. Tijela tih mladih žena pronađena su samo nekoliko kuća odavde.« »I dalje ne vidim zašto bi se to trebalo ticati mene više nego bilo kojega drugog stanara na ovoj adresi. Niste se obratili nikomu drugom u Albanyju, primjećujem«. »A kak’ vi to znate, gospon?« Barun slegne ramenima: »Vidio sam kad ste dolazili. Slučajno sam gledao kroz prozor u rom trenutku.« »A tak’.« »I ponavljam, zašto ste se obratili meni, a ne bilo kojem drugom stanaru, od kojih su neki, pouzdano sam obaviješten, vodili nimalo uzorne živote?« Sam ga je na trenutak gledao, a zatim se okrenuo i nastavio motati po prostoriji: »Možda je tome tak’, gospon. Al’ sad’ imamo dokaz da je čovjek koga tražimo stranac. A to svakak’ sužava potragu. To vam je

129

sigurno jasno.« Ponovno stanka, crna neprijateljska stanka. »Optužujete me da sam na neki način upleten u te zločine, gospodine Wheeleru?« »To su samo rutinska pitanja, gospon«, Sam će veselo, »k’o što sam rekel.« Ali baruna više nije mogla zavarati njegova površinska cockneyjevska cvrkutavost. Ako je ikad i mogla. Zajedljivo se nasmije: »London je u ovom trenutku pun stranaca. Policija može birati vjerojatne sumnjivce.« Sam se nasmije: »Ah, mnogo ih je manje, gospon, koji su stigli baš prije nego što su počela ova ubojstva, i nisu ni dva kilometra odavde. Petnaest vas je, točnije. Prema podatcima Sjedišta. Imam popis njihovih imena sa sobom.« Izvadio je popis iz džepa i pokazao ga. Barun ga namjerno nije dotaknuo. »Nema nikakva razloga da se mene povezuje s tim zločinima«, rekao je naposljetku. »Sama je ideja smiješna. Član sam austrijskoga plemstva - znanstvenik, industrijalac...« »Zbiljam, gospon?« Sam će blago, presavijajući papir i odlažući ga u kaput. »Svejedno, siguran sam da možete razumjeti zašto smo dužni utvrditi odgovara li neka od osoba s ovog popisa opisu osobe koju opisuju kao krivca za gnusne zločine.« Barunu zatitra kapak, potom se okrene. »Osoba koju tražimo visoka je i nosi cilindar te dugi tamni kaput.« Barun se okrenuo oko svoje osi. Policajac - taj nepristojni kržljavac od policajca - buljio je u njegovu odjeću. »Slušajte, gospodine Wheeleru«, kazao je krećući se polako prema njemu, »prošećite Piccadillyjem i kladim se da ćete pronaći tucet muškaraca odjevenih upravo tako.« »Zanimljivo da ste to spomenuli, gospon, jer upravo je tam viđen. U Piccadillyju. Prije manje od dvajsti četri sata.« Ponovno se nasmijao: »Gdje ste bili sinoć, gospodine? Između deset i

130

jedanajst?« Izazov je sada bio neporeciv. Sam je čuo otkucaje vlastita srca - dva otkucaja, tri, četiri... »Večerao sam, ovdje u svojoj sobi«, kazao je barun napokon. »Kao što će vam majordom dolje nesumnjivo moći potvrditi. Ali, iskreno, ne vidim razloga zašto bi se to gdje sam bio, sinoć ili bilo kad, vas uopće ticalo. A sad, kao što sam rekao, moram vas zamoliti da odete.« *** Bilo je gotovo pet ujutro kada se Charles probudio iza sna napučena čudovištima na zvuk lupanja po vanjskim vratima. Bio je to jedan od Samovih policajaca. Mladić blijeda lica i užasnuta pogleda. »Poslao me narednik Wheeler«, dahtao je naslanjajući se na dovratak. »Rekao je da dođete.« Charles je vrtio glavom: »Nemojte mi, molim vas, reći...« »Bila je provala. U mrtvačnici. Ona djevojka koju su pronašli u Shepherd’s Marketu. Netko je provalio i odrezao joj prokletu glavu.«

131

OSMO POGLAVLJE Lucyn dnevnik

26. travnja Ovdje smo dva dana. Premda gdje bi »ovdje« moglo biti, ne znam. Došli smo tijekom noći, s navučenim zavjesama, i vidjela sam samo dvorište i čovjeka koji je došao pred nas da iskrca prtljagu, ali prema obližnjoj buci ljudi i kočija, naslutila sam da nismo daleko od neke mnogo veće ulice. On me donio ovamo, do ovih vrata, i ovih soba za koje sam odmah mogla vidjeti da nitko u njima nije živio nekoliko mjeseci, jer su toliko prljave i prašnjave i posve lišene bilo kakva znaka nečijeg boravka. Stajao je ondje gledajući dok su donosili moj mali kovčeg, potom se naklonio bez riječi i zaključao vrata za sobom. Gdje boravi, ne znam, ali ne bi trebalo biti daleko, s obzirom na to da mi donosi jelo, ali zadržava se samo toliko da mi doda poslužavnik, a inače sam posve sama, poput zatvorenice, u tami. Zakračunao je sve kapke i rekao mi da će tako ostati. To je za moje dobro, kaže, i uspjeh liječenja ovisi o tome, premda ne govori zašto je tama toliko potrebna ni u čemu će se sastojati moje liječenje. Dopušta mi prigušenu svjetiljku dok jedem, ali za jedan se sat vraća da je ukloni, pa moram brzo pisati ove stranice, a zatim ih skriti među odjeću, jer sigurna sam da bi mi oduzeo ovaj dnevnik da sazna da ga još imam. Ne vjerujem 132

mu više, i on je to vidio u mojim očima. Prve noći kad smo stigli, upitala sam za dvorkinju za koju je rekao da je ovdje, a on me pogledao ravno u lice i rekao da ništa takvo nije obećao, i znala sam da laže. I dok sjedim ovdje, na ovom uskom krevetu, iz sata u sat, strah koji me obuzimao za svih tih dugih kilometara u tišini otkako smo bili otišli gotovo me posve svladava i pitam se u čemu sam još prevarena. Je li zaista razgovarao s mojim ocem toga dana, kako je tvrdio? A ako nije, zna li uopće moj otac kamo sam otišla? Srce me boli kad mislim na to - nepodnošljiva mi je pomisao na njega kako se vraća kući i zaključuje da sam nestala, ne ostavivši nikakvu poruku, i proklinjem samu sebe zbog vlastite gluposti što sam si dopustila da me taj muškarac toliko opčini da sam željela - ne, žudjela da budem s njim nasamo. I sada se moja želja ostvarila, u svom punom užasu. Uistinu sam sama i prepuštena njemu na milost i nemilost. Budući da se vrata moje sobe ne mogu zakračunati, noću ležim budna osluškujući njegove korake. 28. travnja Jutros sam čula glasove. Kad mi je donio doručak, čula sam zvuk teških koraka negdje dolje i mrmljanje muškaraca koji se penju uza stube. On bi bio zatvorio vrata moje sobe, ali jedan od muškaraca pozvao ga je, pa je bio prisiljen otići do balustrade da mu odgovori. I tada sam ih vidjela, jednoga koji nosi malenu kutiju od mahagonija, a drugu dvojicu sagnute ispod druge kutije od jeftina nelakirana drva. Teške, ako je suditi po tome kako su bili sagnuti ispod nje, i sva tri gruba muškarca, u pregačama i kaputima od hrapave tkanine - da nisu bili takvi, možda bih pokušala razgovarati s njima, ali svi su skrenuli pogled dok su prolazili, a on ih je uputio prema susjednim vratima na ovom podestu, za koja sam odmah znala da iza njih sigurno on boravi. Ali što se nalazilo u tim kutijama i odakle su došle ne znam, jer kad sam ga pritisnula, rekao je samo da mu je potrebna neka oprema za moje liječenje i da je to jedan njezin dio. Da mi je to već prije rekao i da nema smisla da mi dalje objašnjava jer neću razumjeti. A zatim me otpratio natrag u sobu i ja sam

133

se polako spustila i prislonila obraz na vrata i piljila dok su vruće suze kapale na mjesto do kojega je posljednji tračak blijede svjetlosti još prodirao. 30. travnja U ovom trenutku osluškujem kroza zid koji nas dijeli. Moj se sluh toliko izoštrio da mogu čuti i najtiši zvuk, i najmanji pokret. Katkad kažem sebi da ga mogu čuti i kako diše. Prvih dana bili su to samo zvukovi kakve bih očekivala da čujem - škripanje stolca, otvaranje vrata - ali sinoć, pošto je odnio moju večeru i moju svjetiljku, čula sam zvukove iza zida. Njegov glas i ženski glas. Srce mi je počelo lupati i prislonila sam uho bliže zidu, ali nisam mogla razaznati njihove riječi. No činilo mi se da joj se obraća kao što se obraćao i meni kad bi mi držao ruke i ispitivao me i upijao me pogledom. Međutim, uskoro više nije bilo riječi, samo zvuk bubnjanja o pod i tiho zadihano stenjanje od kojeg mi je navrla krv u obraze dok sam zamišljala slike koje sam svojski pokušavala otjerati. A zatim dugi vrisak. A onda ništa osim tišine, i tama. Sjedila sam ondje, ne znam koliko dugo, pitajući se hoće li sljedeći zvuk koji čujem biti ključ u mojoj bravi, ali to se nije dogodilo. I sljedeće što znam jest zvuk vrata koja se otvaraju i zatvaraju, i koraci koji silaze niza stube. Kada mi je maloprije donio doručak, rekla sam mu da nisam gladna i pitala ga tko je bila mlada žena čiji sam glas čula. »Pogriješili ste«, rekao je nakon nekoliko trenutaka izbjegavajući moj pogled. »Ovdje nema nikakve djevojke. Ali znamo, zar ne, da ste uvijek bili podložni obmanama usplamtjele mašte.« »Mislila sam«, promucala sam, »da mi vjerujete - da nisam luda.« Njegove su se oči suzile: »I od svih liječnika koji su bili pozvani da vas pregledaju, ja sam jedini u to vjerovao. Upamtite to. Ostavit ću jelo, savjetujem vam da ga pojedete.« Bez datuma

134

Ne znam više koliko sam dugo ovdje. Nešto mi se dogodilo od posljednjeg puta kad sam pisala u ovu bilježnicu. Je li riječ o bolesti ili o posljedicama sve te tame i samotnih sati, ne mogu reći, znam samo da sam provela, čini se, mnogo dana u postelji, nepokretna, između polusna i budna stanja. Koji put bih se budila i vidjela da je bio ovdje, ali ne sjećam se da sam ga vidjela, a hrana koju mi je ostavio imala je kiseli okus. Noću bih čula vriskove i pitala se je li to moj glas koji mi odzvanja u ušima. Osjećala sam dodir prstiju na svojoj koži i nisam znala sanjam li. I još sam jednom izdržala noćnu moru. Nekoć me svjetlo štitilo - sunčan bi dan držao noćnu moru u granicama i slao njezinu jezu isključivo u ponore sna. Ali ovdje nema svjetla, nema dana, i vizije noćnih sati pomalo osvajaju moj um za budnih sati. On ne zna koliko me muči, u protivnom bi se sigurno sažalio. Jer ovdje u mraku ne mogu im pobjeći - nejasni oblici koji kruže iznad moje glave, ruke koje posežu prema dolje da me dohvate, jarka svjetla i neprekidna ponavljajuća glazba, i uvijek, uvijek, na kraju, ta strašna slika nasmijana lica moje majke. Dolazi - sada dolazi svake noći i budim se na zvuk vlastita glasa izvikujući ime koje ne znam. Ne ostavljaj me... Ne ostavljaj me... Bez datuma Danas sam bila bolesna, jako bolesna, i premda se moje tijelo osjeća izmoždeno i iscrpljeno, i drhtavom rukom držim olovku, um mi je malo bistriji. A budući da sam sada smirena, tijelo mi je prazno i počinjem se pitati ne truje li me on možda. Ne osigurava li se, otkako sam bila toliko nerazborita da mu kažem za mladu ženu koju sam čula, od moje radoznalosti trujući mi hranu. Znam da se ne bi ustručavao, jer ako je itko sposoban za takvo što, onda je to on. A ako je uistinu tako, čemu da se nadam? Može činiti sa mnom što god želi jer nitko ne zna gdje sam i nitko ne prilazi blizu, čak ni sluškinja ili glasnik. Kako bih sada željela da sam razgovarala s onim muškarcima kad sam imala priliku - jer otada

135

nisam čula ljudski glas, tek prigušen žamor grada koji se čuje uokolo. Slušam dok mi piskutavi zvuk ne počne tutnjati u ušima, ali i dalje nitko ne dolazi. Više ne živim poput drugih, danju i noću, nego pod svjetlošću svjetiljke i u tami. U mraku se sklupčam u postelji slušajući miševe kako trčkaraju uz kutne daske, i nešto poput velikih ptica koje mašu krilima i vrzmaju se vani na krovu. Na svjetlu sjedim ovdje sklupčana na podu, okružena blijedim krugom lampe, promatrajući uzorke na golim daskama. Pratim prstima gdje se tekstura lomi u niti ili gdje se razdvaja oko zavoja u drvu kao rijeka koja se prelijeva preko kamena, ali uvijek se zaustavim na tim dvjema izbočinama, ondje, na rubu svjetlosti, koje i sada zure u mene, nagnute i prijeteće, poput očiju kakva velikoga i divljeg vuka. Kada dođe po moju svjetiljku, preklinjem ga na koljenima da mi kaže novosti o mom ocu. Uzmem njegovu ruku i milujem je preklinjući za samo malo Sunčeve svjetlosti, ali on me prijezirno odgurne govoreći da je moj slučaj težak i da su mjere koje poduzima razmjerne mojim potrebama. Kaže da malo strpljenja i upornosti s moje strane nipošto nije previše tražiti. A kad ode, bivam ostavljena da beznadno ležim na tlu gdje me ostavlja pitajući se je li ovo kazna. Osveta Boga u kojeg moj otac ne vjeruje zbog zloporabe moći koju si jedino božanstvo usuđuje prisvojiti. Jer svakako smo zgriješili prema Njemu podmećući duše mrtvih i sijući lažni strah iz praznih sjena. A možda mi zbog onoga groznoga grijeha On sada pokazuje stvarno lice strave. Poslije Postala sam biće tame. Oči su mi preslabe da podnesu čak i slab tračak svjetla koji dopire kada on otvori vrata i ustuknem pred njim u boli, uzmičem pred njegovom rukom. Ne mogu više vidjeti ni njegovo lice dok svjetlo dopire iza njega i čini se strahovit, poput čudovišta iz kakva poluzaboravljena mita. Moj se svijet suzio na ove dvije tijesne sobe i ćutim ga samo kroza zvuk i kožu. Kad odnese svjetiljku od mene, tapkam po zidovima gledajući kroz prste. I jedanput ili dvaput, kad su mi ruke okrznule zrcalo ili posudu za ugljen, vidjela sam kako na moj dodir

136

oživljava proplamsaj prigušene boje. Ne hladne plamenove koje sam vidjela u Beču ili lijepo svjetlo koje je izviralo iz Dorina groba, već oskudno treperenje koje mi bocka živce. Ustuknula sam pred njim, jednom, ne znajući što je to i užasnuta time što me prokazuje kao luđakinju. A zatim sam bila ushićena zbog toga, jer on mi je rekao da je to dar - čudesan talent koji ga je privukao k meni kao ni jednoj prije mene. A zatim mislim na djevojku koju sam čula i onaj vrisak koji se naglo prekida i bude me strah. Bez datuma Prošla su tri dana otkako sam jela ono što mi je donio. Bacila sam hranu u zahod, a kad on dode, prikrivam svoju slabost šćućurena u kutu i odbijam mu se približiti. On me tada kori zbog djetinjastosti i durenja, a ja okrenem lice prema zidu i ništa ne govorim. Bolje da misli da je tako nego da otkrije istinu. Bez datuma Nešto sam otkrila. Posljednji put kad je ostavio svjetiljku, odnijela sam je u salon pitajući se može li unatoč prljavštini i praznini ondje ipak biti nešto što bi me moglo uputiti na to gdje sam - možda kakvo odbačeno pismo ili račun. I tada, kad sam stala pretraživati svaki kutak polica, otkrila sam da postoje vrata u kutu pokraj prozora, skrivena drvenom pregradom. Srce mi je na trenutak poskočilo od lude nade u bijeg, koja je okrutno zgasnula kad sam shvatila da se tim putem ne može izići - da to ne može biti ništa doli kredenc ugrađen u pregradni zid. Ipak sam ustrajala misleći da bi takvo skrovito mjesto ipak moglo sadržavati nešto korisno. Opipavala sam prstima niz dovratak i pronašla malu metalnu kvaku, a u sljedećem trenutku vrata su se zanjihala i otvorila prema meni. A ondje je zaista bio samo kredenc, na jedva tri stope dubine. Ili sam barem tako mislila dok nisam opazila sitan krug svjetla na stražnjoj strani i vidjela da to uopće nije zid, već druga vrata, koja vode u susjedni stan. Lagano sam ih gurnula, ali nije išlo, pa sam kleknula najtiše što sam 137

mogla i prislonila oko na ključanicu. Jer tada sam već znala što ću vidjeti. Vidjet ću njega. I možda zato što sam tako nemoćna, tako posve podređena moći koju on posjeduje, počela sam sjediti iza tih vrata i promatrati ga. To je moja mala osveta, da ga tako promatram, dok on nema pojma da sam ondje, jer jasno mi je da nije primijetio kako nas ova skrivena vrata razdvajaju. Ali u svome uhođenju nisam vidjela ništa što već nisam znala ili što bi mi moglo pomoći. Ono što mogu vidjeti jest dio njegove spavaće sobe, vrlo raskošno uređene. Tu je veliki krevet i ono što mi se čini da bi morao biti stol, prekriven teškom satenskom grimiznom tkaninom. Katkad danju dugo leži u tom krevetu, posve odjeven u ono što uvijek nosi, ne spava, ali nije budan, kao da je u transu. Katkad ga vidim kako čita nešto iz mnogih teških knjiga koje, čini se, sadržavaju dijagrame, tablice ili crteže, ili nerazumljive matematičke simbole, a jednom sam ga vidjela i s velikim komadom stakla izrezana u dijamantani oblik poput prizmi koje sam nekoć proučavala u očevim knjigama. A kad je pala noć i kad mi je donio večeru, čula sam ga kako dugo piše olovkom koja je strugala i strugala i strugala po papiru. Bez datuma Moralo bi biti više od mjesec dana otkako smo napustili svoj dom jer su počela moja krvarenja. Budući da sam izdržala toliko mnogo i toliko dugo, ovo posljednje moglo bi se činiti kao sitnica, no sada plačem prvi put poslije mnogo dana, ne samo zbog sebe i zbog svog oca koji je svih tih dugih tjedana sam i u neznanju nego zato što se stidim. Nisam ponijela sa sobom ženske potrepštine, a ovdje nema načina da ih pribavim. Niti ću se upuštati u razgovor s njim, ne samo zato što je to neprikladno nego i stoga što mu više nikad ne želim biti dužna. Oduzeo mi je sve što sam imala - moj dom, mog oca, čak i svjetlo i zrak - a sada pokušava oduzeti i ono što je ostalo od mog dostojanstva. Možda je to zato što sam bila toliko bolesna, ali ne sjećam se da je prije bilo toliko krvi, čak ni onaj prvi put kad sam bila djevojčica, ili u

138

Beču prije nego što smo otišli, kad sam bila toliko bolesna i kad su oni liječnici ustanovili da imam klorozu. Prevladala sam svoj obzir i poniženje, poderala posteljinu i smotala je u teške zavoje, ali krv i dalje lipti iz mene kao da mi zadnje snage jenjaju, a kad sam se sinoć zadihana probudila iz noćne more, krevet je bio natopljen krvlju, i čula sam zvuk dječjeg plača u tišini. Na trenutak sam sjela, s obilnom tekućinom na koži, moleći se da sam pogriješila ili da sam to sanjala, ali zatim sam ponovno začula plač i znala sam da nije to posrijedi. Puzala sam do skrivenih vrata i drhteći kleknula do ključanice. Zavjese su bile podignute i bijela je mjesečina toliko preplavila sobu da sam na trenutak zbog nagle boli morala zatvoriti oči - nikad nisam vidjela toliko sjajnu mjesečinu, toliko moćnu, i poslije sam pomislila da je sigurno upotrebljavao onu prizmu koju sam vidjela u njegovim rukama. Svjetlost je obasjavala cijeli stol koji sam prije vidjela, ali kako su mi se oči naviknule na blještavilo, vidjela sam da je crveni satenski pokrov uklonjen i srce mi je stalo kad sam vidjela da to zapravo jest stol, ali takav kakav nikad prije nisam vidjela - stol prekriven kožom s rupama duž rubova i remenjem provučenim kroz njih, a na njemu je ležala mlada žena, polugola, gležnjeva privezanih tim kožnim remenjem. Nisam joj mogla vidjeti lice, samo donji dio tijela, ali vidjela sam da je mlada na osnovi njezine vitkosti i malena ružina pupoljka tetovirana iznad nožnog zgloba. A zatim je drugi lik prošao blizu vrata i vidjela sam samo crnilo. Ali znala sam tko je to bio. Jedva sam se usuđivala disati dok sam ga promatrala kako prilazi krevetu, leđa okrenutih meni, a zatim se nagnuo preko djevojke kao što se nekoć naginjao preko mene - kao što se jednom nagnuo preko moje Dore. Znala sam - mislila sam da znam - što će tada učiniti, zagrizla sam usnicu dok mi zub nije probio meso. Stenjala je, kao što sam i ja nekoć stenjala, ali moje tijelo nikad se nije grčilo kao njezino, koje je udaralo, izvijalo se i iznova teško padalo na drveni okvir. Okrenula sam lice i rukama čvrsto pritisnula uši, ali nisam mogla utišati taj zvuk - bubnjanje stola o pod, a iznad toga zvuk djetešca koje viče: »Mama! Mama!« Ležim ondje u tišini koja je uslijedila, previše užasnuta da se

139

pomaknem, osjećajući kako krv curi kroz moju tanku spavaćicu dok napokon nisam začula zvukove iz susjedne sobe. Zvuk nečega teškog što se vuče po podu, a zatim otvaranje vrata i korake vani na stubama. Ponovno sam se prišuljala ključanici i vidjela da je soba u uobičajenu stanju. Crveni saten ponovno je bio na mjestu i nije bilo nikakva traga majke i djeteta. Idući dan Jedva više čitam ono što pišem, toliko su mi slabe oči, toliko mi je nemirna ruka. Još krvarim, a sad je tu i bol kakvu nikad prije nisam trpjela. Satima sam sjedila ovdje, čučeći na zahodu, drhteći usprkos vrućini, roneći suze samosažaljenja. Jer sad, nakon svih ovih tjedana slušanja i nadanja - sada, kad više nemam snage ni da pužem do vrata i lupam šakama po njima, netko je došao. Ne znam tko je to, ali mogu čuti, čak i odavde gdje se nalazim, tihi žamor glasova s druge strane zida. Njegov glas i glas drugoga muškarca. Ne mogu razabrati riječi, ne mogu čak ni procijeniti njegovu dob i, premda vrištim, znam da me ne čuje. Preslaba sam, a on je predaleko, ali ja i dalje vrištim dok mi suze cure niz obraze. Ne ostavljaj me... Ne ostavljaj me...

140

DEVETO POGLAVLJE Njezino tijelo leži izloženo na zraku, golo i oskvrnuto. Nema plahte koja bi sada pokrila njezinu bijelu kožu. Grudi su joj raskoljene, a čvorovi tetiva i mišića i mlitavih vena vise iz šupljine rebara do srca koje se nekoć tu nalazilo. Srca koje se sada cijedi položeno na njezin trbuh. A tamo na podu, kamo se njezina glava otkotrljala, velika crna vrana sjedi na njezinu čelu i kljuca joj oči. Sam je posrtao preko ptice koja je polagano odletjela i uputila se prema prozoru mlateći ustajali zrak grubim krilima. »Oće li mi neko reć’ kako je dovraga ovaj čova uš’o?« otrese se na službenika. »Ti tamo - Madsen, nisi li ti sinoć trebal bit’ na dužnosti?« Muškarac se lecne: »Da, gospodine. Jednostavno ne znam kako se to moglo dogoditi, gospodine - nije me bilo samo pet minuta. Pozvali su me gore kad su donosili drugi leš, i dok sam se vratio, pa, vidite...« »Da, Madsen, vraški dobro vidim. A jel prozor bil otvoren?« »Da, gospodine, jer bilo je jako vruće, gospodine«. Sam je ponovno pogledao prozorsko krilo, ali tako mu svega, nije vidio kako bi se odrasli muškarac mogao provući kroz taj otvor. A što se tiče ideje da je dijete to moglo učiniti... »Pretpostavljam da je moguće...«, započne Madsen oklijevajući, prilično crven u licu. »Nastavi - pretvoril sam se u uho.« »Mnogo je ljudi ulazilo i izlazilo iz postaje, gospodine. Turisti i slično, u vezi s Izložbom. Izgubljena djeca, ljudi koji pitaju za smjer i

141

tako dalje. Moguće je, pretpostavljam, da se netko mogao ušuljati pokraj dežurnoga narednika - ako se naglo stvorila gužva za pultom. A zatim, ako se sakrio negdje ovdje dolje do mraka, a ja sam bio izišao iz prostorije...« »To je preveč ›ako‹, Madsen«. »Znam, gospodine. Ali jednostavno se ne mogu domisliti kako je drukčije to mogao učiniti.« »A kak’ je poslije izaš’o?« Madsen pocrveni: »Pa, sve je malo nejasno poslije toga - kad sam vidio što se dogodilo, pozvao sam narednika i sišao je da vidi...« »Pa je pult ost’o prazan.« »Da, gospodine. Ali samo na nekoliko minuta. Gospodine.« Ali dovoljno dugo, kao što Sam dobro zna, da netko uspije pobjeći a osobito netko sposoban da uopće isplanira takav čin. Gledao je u svoj džepni sat - poslao je mladog Jenkinsa po Charlesa prije više od sata gdje je, dovraga? A zatim se vrata mrtvačnice otvore uz tresak i krupan dežurni narednik pojavi se na vratima. »Gospodin Maddox je gore.« »Bilo je i vrijeme. Dovedi ga dolje, šta čekaš?« »S Rowlandsonom je. Inspektor me zamolio da odem po vas.« »Reci mu da stižem za minutu«, reče Sam očajnički pokušavajući kupiti nešto vremena i svjestan da će Rowlandson postavljati uvijek ista pitanja, a on nije imao ništa nalik na zadovoljavajući odgovor. »Rekao je smjesta, Wheeleru. A sudeći prema izrazu njegova lica, to je i mislio.« Charles je već čekao ispred ureda na katu, ali nije imao vremena za razgovor prije nego što su se vrata otvorila i uveli su ih k Rowlandsonu. Stajao je ispred prozora okrenut leđima. Visok je, a visinu mu dodatno ističe vitkost; kosa mu je kratko ošišana, prošarana sjedinama, a ima i kozju bradicu. Još nije osam ujutro, ali već je vruće pa inspektor rupčićem briše vlagu s vrata. Kad je začuo vrata, okrenuo se licem prema njima, a zatim se približio nekoliko koraka i stavio novine na stol. Daily

142

News od tog jutra. Pažljivo presavijen tako da je naslov na prvoj stranici okrenut prema gore: London Daily News subota, 20. lipnja 1851. U LONDONU VREBA VAMPIR? STRAVIČNA UBOJSTVA U PICCADILLYJU ČETIRI SLUČAJA OD OTVARANJA IZLOŽBE ŽRTVE OBEZGLAVLJENE I OSKVRNUTE Za vijesti koje danas moramo prenijeti ne sumnjamo da će posijati užas diljem glavnoga grada. Sumnjamo da je ijedan sličan događaj ikad izazvao veću senzaciju i obznanjujemo je s najvećim skanjivanjem, ali vjerujemo da nam je dužnost skrenuti pozornost javnosti na niz brutalnih ubojstava koja su vlasti nekoliko tjedana pokušavale zataškati. Policija se nije izjasnila o ovim nemilim događajima u strahu od izbijanja opće panike kakvoj London nikad prije nije svjedočio, i to u trenutku kad je prijestolnica prepuna posjetitelja, no moramo izvijestiti javnost da su u posljednja dva mjeseca tri žene, sve pripadnice staleža poznatog pod nazivom »nevoljnici«, pronađene zaklane na najokrutniji način u blizini St. James’s parka, glave su im odrubljene i odbačene tko zna gdje. Kao da to nije dovoljno stravično, besprijekorno pouzdan izvor obavještava nas da su na njihovu vratu neosporno pronađeni tragovi ugriza, a srca su bila ili probodena nekim nepoznatim oružjem ili posve uklonjena iz tijela. Ni jedna od tih triju žena zasad nije identificirana, a dok istraga još nije bila pokrenuta, dok njihova unakažena tijela još nisu bila pokopana, još je jednu ženu istog staleža snašla ista okrutna sudbina. NOVO ZVJERSTVO Posljednje se divljaštvo zbilo jučer kad je u policijsku postaju u Vine Streetu u ranim jutarnjim satima ušao nepoznat uljez, i četvrto je tijelo masakrirano na jednako užasan način, na nekoliko metara od narednika 143

koji je trebao biti na straži. Za ovu se mladu ženu vjeruje da je stanovala u Granby Streetu, a njezino je tijelo otkriveno prije samo dva dana. Uvjereni smo da je u to vrijeme tijelo bilo netaknuto, iako su na vratu uočeni isti znakovi ubodnih rana. Budući da nije bilo drugih vidljivih ozljeda i da je koža mlade žene bila neprirodno blijeda, kruže glasine da su i ona i druge žrtve umrle jer su iskrvarile. Očite sličnosti u užasnu sakaćenju koje su pretrpjela sva četiri tijela obavijaju dodatnim misterijem užas ovih zločina i navode nas na nezaobilazan zaključak da su svi počinjeni istom rukom. Općenito je sakaćenje tijela posve strano engleskom stilu počinjenih zločina i stoga ne iznenađuje što smo saznali da jedino potvrđeno svjedočanstvo o počinitelju upućuje na to da govori stranim naglaskom. Stranac je možda, zlotvor je bez sumnje. Počiniti takva zvjerstva u samom srcu Londona, samo nekoliko metara od svjetala i vreve jedne od njegovih najposjećenijih i najomiljenijih ulica, upućuje na zastrašujuću i uistinu nadnaravnu sposobnost da se kreće među nama neopaženo. Jer je počinitelj poslije tako krvavih zločina morao biti doslovce natopljen krvlju svojih nesretnih žrtava, a ipak ga nitko nije uočio u tom stanju, pogotovu ne bilo koji pripadnik policijskih snaga koje su navodno zadužene za zaštitu pučanstva koje poštuje zakone. POLICIJA ZATEČENA Policija je umnogome odgovorna za ovaj žalosni slučaj. Svi pokušaji da otkrije i uhiti napadača bili su neuspješni i smatramo da takvo neoprostivo zanemarivanje dužnosti u nemaloj mjeri proizlazi iz odbijanja osoba zaduženih za istragu (točnije, inspektora Rowlandsona, Bow Street) da prihvate jednostavnu činjenicu koja je odmah jasna svakomu tko je upoznat čak i s golim činjenicama u ovom slučaju: Londonom slobodno šeće vampir, koji u njegovim najsvetijim četvrtima vreba one nesmotrene ili toliko nesretne da noću šeću ulicama. Nema sumnje da će neki naši čitatelji ismijati takvu tvrdnju uzvraćajući da su vampiri tek likovi iz dječjih priča i pučkih legendi, no

144

vjerujemo da nema drugoga racionalnog objašnjenja dokaza koji su nam predočeni. Ne samo da su ova ubojstva divljaštvo bez premca nego i nadilaze sve ljudske pobude. Nema poznate poveznice između žrtava niti zamislive koristi od masakra koji je nad njima izvršen, osim zlobnog i krvožednog užitka u samome činu. Stoga nam se nameće zaključak da ovi zločini mogu biti samo djelo kakva neljudskog čudovišta, koje bjesni u jezovitoj žudnji za krvlju. Jer osim činjenica koje smo već iznijeli, to jest neprirodna bljedila tijela, uklonjenih srca te otisaka zubi na vratu, postoje dodatne okolnosti koje je policija dosad izbjegavala razmatrati, a to su sljedeće: sva ova gnusna umorstva zbila su se za punog Mjeseca ili otprilike u to vrijeme; u vrijeme kada je, kao što je uvelike potvrđeno, sablasna utvara vampira najmoćnija i najveća je prijetnja. Više smo puta pokušali razgovarati s inspektorom Rowlandsonom, posljednji put sinoć, no odbio je odgovoriti na sva naša pitanja. S obzirom na to odbijanje, i u interesu javne sigurnosti, osjećamo se prisiljenima prekinuti šutnju kojom su obavijeni ovi gnusni zločini. Ne želimo nepotrebno širiti strah, no uzevši u obzir nesposobnost policije da spriječi ili riješi ova stravična ubojstva, smatramo da naši čitatelji moraju znati istinu kako bi mogli poduzeti mjere koje smatraju potrebnima i tako osigurati svoj dom. Dok ovaj zlotvor ne bude uhićen, stanovnici Piccadillyja i St James’sa s pravom će se silno plašiti da bi neki novi užas noću mogao biti počinjen upravo u njihovoj blizini, možda nad tijelima njihovih vlastitih nevinih i čestitih žena. Priznajemo da je aktualna Izložba dodatni napor policijskim snagama koje već jedva nadziru široko područje najveće prijestolnice na svijetu, no to nije izlika za njihove opetovane neuspjehe u ovom nezapamćenom slučaju. Reći ćemo samo ovo: ako Detektivski odjel ne raspolaže ni s dovoljno pameti ni resursima potrebnima za uhićenje, ne bi bilo zgorega da pozovu u pomoć dokazane sposobnosti privatnih agencija, budući da je barem jedan njihov član pokazao pravi instinkt detektivskog poziva, najprije pri identificiranju, a potom i uhićenju okrutnih zločinaca u srcu sramotne urote koju je nedavno pokrenuo gospodin Julius Cremorne.

145

»I, može li mi itko od vas reći što se to, dovraga, događa?« Sam je dobacio očajnički pogled prema Charlesu, koji je duboko uzdahnuo: »Nemam ništa s time, gospodine. Znam kako izgleda...« »Imate pravo, Maddox, tako izgleda. Oči Carstva u ovom su trenutku uperene u ovaj grad, a posljedično se pridaje nezapamćena pozornost tomu kako London vodi svoje poslove. Posljednje što želimo jest neinformirano širenje panike iz tiska ili pak najblaža sugestija da Metropolitanska policija nije sposobna uhvatiti ubojicu nekoliko uličnih drolja. Kad sam zamolio Wheelera da se konzultira s vama o ovom slučaju, bio sam uvjeren da se mogu pouzdati u vašu procjenu i diskreciju. Nisam očekivao da ćete iskoristiti činjenice za podizanje vlastita ugleda, nauštrb ugleda vaših nekadašnjih kolega.« »I nisam to učinio.« Charles ga je gledao ravno u lice, sa žarom u plavim očima i visoko uzdignute brade. »Znam kako izgleda, gospodine, ali kunem vam se da o ovom slučaju nisam razgovarao ni s kim osim sa Samom i sa svojim ujakom...« »Želite mi reći da niste imali nikakvih kontakata - baš nikakvih kontakata - s Patrickom O’Riordanom?« Charles se zarumeni i spusti pogled. »Prišao mi je - i počeo pričati tu smiješnu priču o vampirima. Znao sam da je to apsurdno, ali trebao sam više dokaza - morao sam moći to i dokazati...« »I nije vam palo na pamet da me obavijestite o tome? Da je to bila odluka koju sam ja morao donijeti, ne vi?« Sam je gledao prema Charlesu: »Meni nikad ništa niste rekli o O’Riordanu«, promrmlja. »A što se tiče te zbrke oko vampira, ovo mi je prvi glas.« Charles zastane: »Mislio sam da ćete se smijati.« Obrazi su mu se sada žarili. »Obojica. To je bila tako bizarna ideja da me bilo stid uopće to spomenuti. A da se uzme ozbiljno kao teoriju u pogledu zločina - kako bi itko zdrav u to povjerovao...« Rowlandson ih je promatrao na trenutak. Wheeler, to zna, previše je odan, osobito kad je riječ o Charlesu, a prijekor u njegovu tonu očito

146

proizlazi prije iz tuge nego iz ljutnje. Ali ako je tako, nije čudno da Charles i dalje izbjegava prijateljev pogled. »Dakle«, nastavio je Rowlandson, »ako O’Riordan nije čuo tu priču od vas, od koga je? Tko je taj ‘besprijekorno pouzdan izvor’ o kojem govori? Koliko sam obaviješten, detalji ovoga slučaja jedva da su poznati ikomu izvan ove prostorije.« Sam je razmišljao: »Pomoćnici u mrtvačnici, liječnik, jedan ili dva policajca koji rade sa mnom. To vam je to.« »Dakle, imamo doušnika među sobom.« Rowlandson je strogo gledao u njih dvojicu, potom skrenuo pogled i gledao dolje na ulicu. Oko dvjesto ljudi već se skupilo vani dovikujući se prema prozorima i naguravajući se uza stube dok su se četvorica najkršnijih iz Vine Streeta trudila iz petnih žila ne bi li ih zadržali. Njihova se ljutnja čula i tri kata dalje, a to su buržuji iz West Enda, a ne svjetina iz East Endapremda je dolje najmanje pet-šest prostitutki, koje su se miješale s vlastelom. Mogu se prepoznati po besramnu dekolteu i prostačkim haljinama. Ali nema neukusa i straha u njihovim očima. »Kao da nam nije dovoljno nevolja«, kazao je mrko. »I kako je, za ime Božje, ta osoba uspjela provaliti u mrtvačnicu? Prozor je jedva dovoljno velik da se kroz njega provuče čovjek, a jedini mogući drugi pristup bio bi kroz samu postaju.« »Zbunjen sam baš kao i vi, gospon«, kazao je Sam. »Službenik tvrdi da se moro provuć pokraj pulta, no neki dečki već govore k’o da je proš’o kroz zidove.« »To neka bude zadnji put da sam čuo da se tako govori«, odbrusio je Rowlandson. »Ne možemo si priuštiti da damo i najmanju vjerodostojnost toj smiješnoj teoriji da vreba vampir. Trebamo činjenice, gospodo, činjenice. Ne nekakve bujne fantazije. Dakle, koje su točno činjenice? Je li ovo zlonamjerno huškanje upakirano u novinarstvo vjerodostojno? Što je s datumima - podudaraju li se doista s punim Mjesecom kao što O’Riordan tvrdi?« Uputio se dugim koracima prema svom stolu i otvorio svoj primjerak astrološkog almanaha Old Moore’s: »Kad je prvo tijelo pronađeno?«

147

Gleda u Charlesa, ali Sam odgovara. »Petnajstog svibnja, gospon, ali nemamo pojma otkad je zapravo bila v jezeru. Drugo je ipak bilo mnogo svježije; pronašli smo je devetnajstoga, a treću smo našli dvajstoga.« Rowlandson je vrtio listove: »U svibnju je Mjesec bio pun osamnaestoga. Je li moguće da je prva djevojka tada bila u vodi više od mjesec dana?« Sam je kimnuo: »Liječnik je rek’o da je mogla tam’ biti i tjednima.« »Tako. A ta posljednja djevojka, Rose? Kako joj je prezime?« »Danby, gospon. Našli smo je prije dva dana.« Rowlandson uzdahne: »Osamnaesti. A puni je Mjesec bio šesnaestoga. Ali ako mi nismo uočili tu poveznicu, kako je, za ime Božje, Daily News to uspio?« Sam slegne ramenima: »Pa, ak’ znate kad su tijela nađena, onda i nije tak’ teško to primijetiti, gospon. Osobito ak’ polazite od toga da ih je vampir sredil. U tom slučaju sve ima smisla, zar ne? Mjesec, odrubljene glave, zubi...« »Bio bih došao do toga. Nisam imao pojma da su na tijelima nađene takve ubodne rane. Da su obezglavljene i srca su im izvađena, to da, ali tragovi zubi? Kakav je to vražji besmisao?« Sam je tresao glavom i otvarao usta da odgovori kad ga je Charles prekinuo: »Bez sumnje ima tragova na tijelu Rose Danby, gospodine. I na tijelu treće žrtve. Ali ako O’Riordan tvrdi da su ti isti tragovi bili i na prvim dvama tijelima, to nije čuo od mene niti mi je itko s kim sam razgovarao u mrtvačnici rekao da je primijetio takvo što. Našao sam tragove samo na trećem tijelu poslije, kad sam ga došao ponovno pogledati. Jedino bi netko tko ih je upravo tražio mogao zapaziti da su ondje. Mislim da to uopće nisu tragovi zubi, a što se ostaloga tiče...« Rowlandsonove su oči suzile: »Nastavite.« Charles duboko uzdahne: »Ako pretpostavimo - tek rasprave radi - da je ovdje doista posrijedi vampir, bilo bi otisaka zubi na tijelima, i dokaz važnog, ako ne i kobnog iskrvarenja...

148

»Ali mislio sam da je to točno ono što imamo...« »Strpite se, gospodine. Ostatak je ono što se protivi logici obezglavljenja i vađenje srca. Ljudi to čine jer misle da će zaštititi žrtve vampira od toga da same postanu vampirima. To je apsurdno zaključivanje, dakako, ali ako ga prihvatite, morate prihvatiti i to da je to posljednje što bi stvarni vampir učinio truplu.« Rowlandson se namršti: »Dalde, što predlažete? Da su ta užasna sakaćenja jednostavno slučajna - izopačen čin ničim izazvana nasilja?« »Moguće«, kazao je Sam sporo. »Ili je ono da taj ubojica stvarno želi širiti strah Londonom. Pogotovu sad kad je Izložba, pa misli da je to najbolji i najbrži način. I ima praf, jelda? Mislim, na sve te ljude vani. A ako želi osramotit’ policiju, možda je upravo on dao priču novinama. Ako neko izvan ove prostorije zna potankosti tih zločina, to vam je on. A ako ispadne da je zaista riječ o strancu, k’o što su cure rekle...« Zaustavi se i pocrveni shvaćajući što je učinio: »To jest, gospon...« »Stranac?« kazao je Rowlandson brzo. »Mislio sam da je to samo još jedna O’Riordanova podrivačka izmišljotina.« Charles je gledao Sama koji je zamuckivao: »Ne, gospon. Ali mi samo...« »Blagi Bože!« izdere se Rowlandson i lupne šakom o stol. »Vi meni stvarno govorite kako ste imali razloga vjerovati da je taj čovjek stranac i niste našli potrebnim prijaviti tu činjenicu svom nadređenom časniku? Mogao bih vas pozvati na disciplinsku odgovornost samo zbog toga, neovisno o svemu ostalome...« »Nije Sam kriv, gospodine«, Charles će spremno. Njegova je karijera u policiji propala na vrlo sličan način, pa neće dopustiti da se to dogodi i Samu - ne ako može pomoći. »Muškarac je viđen kako trči od Shepherd s Marketa u noći kad je nađeno tijelo Rose Danby, ali tek smo jučer shvatili da bi ubojica mogao biti stranac. Siguran sam da je Sam namjeravao doći i razgovarati s vama odmah u ponedjeljak ujutro.« »Je li to istina, Wheeleru?« »Da, gospon. Jedna od cura iz Granby Streeta dala nam je trag. Mislila je da tip s kojim se Rose Danby viđala ima strani naglasak.

149

Zatražio sam u Sjedištu potvrde o dolasku u proteklih nekoliko mjeseci, pa smo nekoliko cura i ja počeli kucati po vratima. Zasad je samo jedan čiji alibi ne zvuči baš istinito - bez sumnje čudan tip - i zadužio sam Fostera da pazi na njega...« Rowlandson je tresao glavom: »Nisam siguran što je gore - to što će javnost doista povjerovati da našim ulicama vreba vampir ili objašnjavanje komesarima da bi sve ovo moglo biti djelo kakva političkoga agenta provokatora.« »Mislim da nije ni jedno od toga, gospodine«, kazao je Charles. »Pa, ako imate kakvu drugu teoriju, Maddox«, Rowlandson će zajedljivo, »po mogućnosti takvu koja će dovesti do brzog i konačnog uhićenja, molim, prosvijetlite nas.« »Mislim da tragovi zubi potječu od skarifikatora - to je pomagalo za puštanje krvi. Postoji nova verzija kojom se načini malen okrugao ubod i može se upotrebljavati ne samo na ruci nego i na vratu. Mislim da bi to mogao biti odgovor - to bi objasnilo ožiljke, a objasnilo bi i zašto su tijela bila toliko blijeda. Zatražio sam jutros da pošalju ovamo jedan instrument i dobio popis adresa na koje su ti instrumenti dostavljeni u posljednja dva mjeseca otkako su se ubojstva počela događati. A pokaže li se da je koji od tih ljudi stranac...« Potom se začulo kucanje i dežurni se narednik pojavio još jednom, ovaj put s paketićem u ruci. »Dostava za gospodina Maddoxa, gospodine. Čovjek koji je donio pošiljku kaže da je hitno.« Charles uzme paket i podere smeđi papir, potom otvori kutiju i pokaže sadržaj Rowlandsonu. »To je to, gospodine. Skarifikator Heurteloup. Ako možemo dokazati da je ovaj instrument uzrokovao one tragove, moći ćemo ugušiti tu spletkarsku vampirsku priču jednom zauvijek.« »U rom slučaju, Maddox, predlažem da ne gubimo vrijeme.« Njih trojica potom siđu niza stube dva kata niže do mrtvačnice. Charles se u nezgodnu trenutku našao licem u lice s liječnikom, od kojega se ne može očekivati da bude oduševljen ovim prisvajanjem

150

njegova teritorija, no za trenutak uzmakne i oni se okupe oko trupla. Rowlandson kimne službeniku, a Charles pođe do uzglavlja kreveta kada muškarac uhvati plahtu i podigne je s glave odvojene od tijela. Međutim, više nije izgledala onako kako je izgledala kad ju je Charles posljednji put vidio. Jedno je oko bilo kašasta masa, a čitava ta strana lica bila je puna rupa s oštrim udubinama na mjestima na kojima su komadi mesa bili otrgnuti. Charles je gledao Sama. »Ovdje je prije bila prokleto vel’ka vrana. Valjda je ušla kroz prozor.« To nipošto Charlesu nije olakšavalo posao i prsti su mu se počeli tresti dok je pažljivo vadio skarifikator iz kutije, posve svjestan da ga liječnik namršteno gleda. Potom se nagnuo nad tijelo i postavio okruglu oštricu na ubodenu kožu. Zatim se uspravio i vratio instrument u kutiju: »Savršeno se podudara.« Čuo je Rowlandsonov izdah, a zatim žamor dvojice mladih policajaca koji su stajali iza njega. »Imaš taj popis?« upitao ga je Sam preko ramena. »Adrese na koje su poslali te instrumente?« Charles je izvadio papir iz džepa i dodao ga Samu, a službenik je prišao da vrati plahtu na mjesto. I dok ju je podizao da joj pokrije lice, Charles je prvi put vidio što je ispod - srce odloženo na trbuh, spletove arterija i mišića iz kojih istječe sluzava siva tvar. Sam nije zapažao ništa od toga - stavio je Charlesov popis pokraj svoga i mahnito pretraživao adrese tražeći podudarnosti. Ali Rowlandson je vidio; Rowlandson zapaža. »Što je to, Maddox?« Jer Charles sada zuri, zuri užasnut. »Već sam to vidio«, naposljetku je kazao. »Već sam to vidio...« »Ne shvaćam što želite reći«, kazao je Rowlandson. »Mislio sam da ste već pregledali tijelo.« »Ne, gospodine«, prekinuo ga je liječnik. »Ne u ovom stanju. Ne puštam unutra beskorisne promatrače.«

151

Rowlandson se ponovno okrenuo prema Charlesu: »Maddox?« »Ne razumijete«, kazao je Charles, »upravo sam ovo vidio prije. Srce na trbuhu, uklonjenu glavu - samo što djevojka nije bila prava.« Rowlandson se namrgodio: »Možemo li bez vaših vražjih zagonetki, Maddox?« »Ne razumijete - to je bilo u Austriji, prije manje od tri mjeseca, u kolekciji voštanih figura u vlasništvu...« »... baruna von Reisenberga.« To je bio Samov glas, a Charles se okrenuo prema njemu otvorenih usta: »Kako, za ime Božje...« Sam je držao Charlesov popis i pokazao na ime: »Albany - poslali su jedan od onih instrumenata u Albany. Ista vražja adresa na koju sam iš’o sinoć. Taj je tvoj barun tip kojeg sam već spomenuo - od njega me hvata jeza - onaj sa sumnjivim alibijem. Prema Sjedištu, stigao je u Grimsby Ceresom prvi tjedan u travnju i nalazi se u Albanyju od 23., što je nekoliko tjedana prije nego što smo pronašli prvo tijelo. Sve se slaže, gospon«, uzbuđeno je završio obraćanje Rowlandsonu, »slaže se. Imamo ga.« Rowlandson se namrštio: »Ne tako brzo, Wheeleru. Vas dvojica nećete se zaletjeti da uhitite člana ausrtijskog plemstva bez boljeg razloga od toga. Sve to može biti bizarna podudarnost. Imate li, na primjer«, kazao je, okrećući se prema Charlesu i pokazujući na tijelo, »kakvo objašnjenje za ovu... ovu... opačinu? Osim neobična, da ne kažem odvratna ukusa tog čovjeka?« »Što god to bilo, gospodine, to nije samo pitanje ukusa. Taj čovjek namjerno pretvara te žene u simulakrume modela koje sam vidio u njegovoj kolekciji, a čini li to iz sablasne i pomaknute potrage za znanstvenom spoznajom ili iz vlastita izopačena užitka, to vam ne mogu reći.« Rowlandson se namrštio: »Kakav bi se užitak mogao kriti u takvu divljaštvu?« »Postoje ubojice koji pronalaze izopačeno zadovoljstvo u nasilju takva čina i oni koji nalaze posve drukčije zadovoljstvo.«

152

Zastao je. Rowlandson je i dalje zurio u njega i Charles je osjećao da mu obrazi crvene. Čuo je policajca iza njega kako se vrpolji u neprilici: znao je točno o čemu Charles govori. Duboko je uzdahnuo: »Barunove voštane figure vidio sam samo jednom, i to slučajno, kad je vrata ostavio otključana. Ali na temelju onoga što sam vidio, moguće je da su neke od njih poslužile za čulni užitak. Pretpostavio sam tada da to objašnjava zašto tako pazi da drži kolekciju u privatnosti.« Rowlandson je zurio u njega otvorenih usta: »Taj čovjek taži svoju požudu na beživotnim lutkama?« »Moguće je, gospodine, da. Ali moja je poenta da su samo neke od njegovih voštanih figura nalikovale na žive žene. Bilo je i drugih obezglavljenih, ili samih torza, a neke su imale otvorene i izložene organe. Baš kao druga trupla. A jedna je bila žena sa srcem položenim na trbuh - žena kojoj je glava bila odrubljena. Taj čovjek sustavno oponaša te voštane modele na živim tijelima i ne mislim da su te žene njegove jedine žrtve. Liječnik koji živi u blizini dvorca bio mi je rekao da je još jedna djevojka ondje pronađena mrtva prije nekoliko tjedana i da je njezino tijelo potom bilo unakaženo na posve isti način kao Roseino i ostala. Mislim da je barun tada bio opasno blizu otkrivanja - zapravo sumnjam da ga je spasio jedino praznovjeran strah vlastitih seljana. Vjerovali su da je čin takve izopačene brutalnosti mogao jedino počiniti nosferatu, a ne čovjek«. »Prilično sam sklon njihovu tumačenju«, kazao je Rowlandson mrko. »Ali ovdje, gospodine, u Londonu, može se kretati neopaženo u masi i odabrati očajne i polugladne kurve. A ako sada kruže glasine da je krivac vampir, to bolje. Jer posljednja osoba na koju će sumnjati jest čovjek poput njega - industrijalac i znanstvenik, uz to i plemić.« »Upravo mi je to rek’o«, Sam će brzo. »Kad sam ga ispitiv’o o ubojstvima...« »Blagi Bože, vi ste ga stvarno ispitivali?« »Govorio je o koljačima i kurvama, gospon. S tim da mu ja nisam opće rekel tko su žrtve. Nema šanse da je mog’o znat da su te cure bile

153

droce. Tada sam shvatil da nešt’ nije u redu.« »Ali bilo tko bi mogao to pretpostaviti, Wheeleru. Velika većina žena ubijenih u ovome gradu radi na ulici.« »S dužnim poštovanjem, gospodine«, kazao je Charles, »za njih je istodobno najmanje vjerojatno da će nekomu nedostajati. Zato još ne znamo tko su prve tri. Zato ih je odabrao. Zato je došao.« Nastupila je tišina. Mladi policajac koji je stajao iza Charlesa jedva je disao. »A tragovi na vratu«, kazao je naposljetku Rowlandson. »Puštanje krvi - objašnjava li to vaša teorija?« »Mogu tek pretpostaviti da ih želi oslabiti, možda kako se ne bi mogle braniti«, odgovorio je Charles. »Osim toga, ne znam.« »I sugerirate da je taj barun von Reisenberg sinoć provalio ovamo kako bi unakazio ovu ženu? Unatoč golemu riziku da bude viđen i uhvaćen?« Charles je slegnuo ramenima: »Ne mogu se domisliti nikakvu drugom objašnjenju.« Rowlandson je gledao jednoga pa drugoga. Potom je odlučio: »Povedite dva kršna čovjeka sa sobom i dovedite ga na ispitivanje. I budite diskretni. U međuvremenu ja ću se pozabaviti našim gospodinom O’Riordanom. Želim ime tog njegova »besprijekorno pouzdanog izvora« i odlučan sam doznati ga.« *** Dvorište u Albanyju vrvjelo je ljudima kada su se konji zaustavili i u jednom strašnom trenutku Charles je mislio da su ih vijesti pretekle - da se osvetoljubiva gomila već okupila ovdje. Ali kada su sišli s kočije, bilo je očito da je ovo okupljanje prilično drukčije. Tu su bili stolovi prekriveni bijelim stolnjacima s vrčevima punča i šampanjca i niz samačkih stanara u društvu s ukusno odjevenim mladim ženama u svilenim haljinama s ljetnim šeširićima. Područje Albanyja rijetko ometa nazočnost policije, a osobito ne u vrijeme zabava, tako da je Sam bio prisiljen ostaviti vani jednog od policajaca kako bi umirio gnjev 154

gospodina crvena lica sa zalistcima koji je očito bio domaćin događaja. Unutra su hodnici i stubišta bili pusti, a kada su se zaustavili ispred barunovih vrata, čuli su samo tišinu. »Policija! Otvarajte!« viknuo je Sam kucajući na vrata. A zatim, kako nije bilo odgovora, kimnuo je policajcu koji ih je pratio: »Hajde, razvalite ih.« Stan je bio prazan, Charles je to odmah vidio, ali slijedio je Sama i policajca u potrazi, najprije dnevne sobe, zatim spavaće sobe, ali sve je bilo uredno, sve je normalno. Ništa nije neobično, sve je na svome mjestu. Osim jednoga. Na prekrivaču kreveta bila je tamnocrvena satenska tkanina. »Mislim da je tu svakak’ bilo droca«, kazao je Sam promatrajući nekoliko tamnijih mjesta na svili. »Ali ak’ ih je ubil, izgleda da to nije napravil ovdje.« Charles je pošao do stola na suprotnoj strani sobe, ali ploha je bila prazna i čista, osim duboke ogrebotine od nečega teškog što se nedavno nespretno pomicalo. Ladice su također bile prazne, barem na prvi pogled. Jer kad je izvukao jednu, osjetio je da zapinje, pa se sagnuo da izvuče list papira koji je zapeo straga, no kad ga je oslobodio, ispalo je da to nisu ništa drugo doli znanstvene bilješke, prekrivene skicama dijagrama i sitnim načrčkanim slovima i brojkama, ali ništa od toga u uzorku koji bi Charles mogao prepoznati. »Što vam je to?« upitao je Sam. »Nisam siguran - sve je na njemačkome. Izgleda kao neka vrsta optičkog dijagrama - ovo ovdje, to je prizma s linijama koje prikazuju lom zraka kroz njih, a ovo bi moglo biti konkavno zrcalo, s nekakvim žicama pričvršćenima za njega...« Na trenutak, dok je to govorio, bljesnulo je polovično sjećanje na polovičnu misao, ali izblijedilo je brzo kako je i došlo i nije ga mogao više uloviti. Trenutak poslije tresao je glavom i ponovno se polako ogledavao po sobi. I tada je opazio to. Ondje gdje kosa Sunčeva svjetlost s prozora krivuda preko drvene pregrade bio je maleni otklon. To je samo sićušna nesavršenost linije, ali dovoljno je. Brzo priđe zidu i prođe rukom

155

duž drvenog ruba. Sam dođe iza njega, a zatim njih dvojica začuju mekani škljocaj otvaranja vrata. Ali kredenc - jer to nije ništa drugo - bio je prazan. Sam uzdahne i okrene se, ali Charles je odjednom bio na koljenima i pritiskao je prstom vlažnu i hladnu mrlju na podu ormara. Hladnu mrlju koja ostavlja crveni trag. »Krv?« Sam će naginjući se preko njegova ramena. Charles je kimnuo. Osovio se na noge i opipao stražnju plohu ormara. »To su druga vrata«, rekao je brzo kad su mu prsti dotaknuli okvir ključanice. »Ali ne mogu ih otvoriti - morat ćemo ići s druge strane.« Manje od minutu poslije stajali su u predsoblju susjednog apartmana. Smrad izmeta i trule hrane u prostoriji sa spuštenim kapcima bez zraka natjerao je mladog policajca da prekrije usta maramicom, a kad je Charles prepoznao što je taj drugi vonj koji se ćutio, osjetio je kako mu žuč navire u grlo, rastvorio jedna od vrata i požurio do najbližeg prozora i širom ga otvorio. Duboko i halapljivo je udisao osjećajući povjetarac na licu i slušajući zvuk smijeha djevojaka ispod u dvorištu. Smijali su se na suncu. Zatim se polako okrene znajući što će vidjeti. Krvi je bilo posvuda. Lokve krve prolivene po drvenim daskama u tragovima stopala i tamnim mrljama. Tragovi krvavih ruku po zidovima, a iza susjednih vrata, u spavaćoj sobi, goli madrac toliko natopljen krvlju da se pod ispod njega natopio. A kad su otvorili zahod, čak je i Sam morao prekriti usta. Goli krevet sada je jasan. Zahod je natrpan posteljinom natopljenom krvlju, razderanom u vrpce smotane u svitke, a tkanina je natopljena crno-crvenom tekućinom i zaudara. »Isuse Kriste, Chas«, Sam će stojeći iza njega i kašljući, »kaj se dovraga tu dogodilo?« Charles je zurio u pretrpani zahod: »Mislim da je netko bio zatočen u ovim prostorijama. Zaključan kao zatočenik. I to dulje vrijeme.« »Dakle, ovdje to čini? Drži ih ovdje zatvorene pitaj Boga kol’ko dugo, a onda ih ubije i unakazi tijela? Nije čudo šta ovo izgleda k’o vražja klaonica.« Charles je pogledao uokolo. »Ne, mislim da nisu sve djevojke bile

156

ovdje. Krv je svježa - dio se nije ni osušio. Što god se ovdje dogodilo, bilo je to prije samo nekoliko dana.« Sam je zurio u njega blijeda lica: »Isuse, nije valjda Roseina djevojčica...« Charles se okrenuo i vratio u dnevnu sobu stojeći ondje i gledajući uzorak mrlja od krvi. Blijedi trag koji je vodio do skrivenih vrata, dublji, tamniji trag od glavnih vrata do spavaće sobe i odande do zahoda, otisci stopala posijani ovdje i ondje i tragovi prstiju po zidovima, kao da opipavaju put u mraku. »Ne«, reče napokon, »ovdje je bila zatočena žena, a ne dijete. Tragovi na zidu previsoki su da bi bili djetetovi. Mislim da je krvarenje počelo na krevetu i trajalo nekoliko dana, a za to vrijeme kretala se po ovim sobama, katkad na rukama i koljenima. I završila je ondje, u zahodu. Krv je ondje najgušća i najsvježija.« »Dakle, što točno želite reć’?« Charles je oklijevao shvaćajući prvi put da tko god ta žena bila, morala je biti upravo u ovoj sobi, užasnuta i oblivena krvlju samo nekoliko metara dalje kad je Sam stajao licem u lice s barunom prije samo dvanaest sati. I pitao se zatim je li to pomislio i Sam. »Mislim da je imala spontani pobačaj, Sam. Mislim da je izgubila dijete.« Policajac se okrene i posrćući iziđe iz sobe, a zatim su ga čuli kako žestoko povraća vani u hodniku. Sam je tužno vrtio glavom: »Sirotan. Njegova je žena nedavno izgubila dijete. K tome je to bio treći put.« Nastane stanka, a potom je kazao: »Je li moguće da je još živa, ta žena? Mislim, ak’ kažemo da ništ’ od ove krvi nije Roseino...« »Nemoguće - previše je svježa. I, svakako, liječnik u mrtvačnici odmah bi vidio da je nedavno bila trudna.« »Gdje je onda žena koja je bila ovdje? Je l’ i ona mrtva?« Charles je vrtio glavom: »Ne znam, Same. Jednostavno ne znam.« Sam je gledao Charlesa kako ponovno ustaje i šeće po sobi. Najbolje je razmišljao dok bi hodao, čak i po ovako malenom prostoru; čak i na

157

ovakvu užasnu mjestu. Je li ovdje bila zatočena samo jedna djevojka ili su sve ovdje bile zatvorene prije nego što su umrle? Kako to da je Rose nađena mrtva u Shepherds Marketu, ali bez bilo kakve vidljive nagrde zadane drugim djevojkama? Je li uspjela pobjeći barunu, da bi je zatim ulovio na ulici i ubio je ondje? Je li zato njezino tijelo bilo netaknuto kad smo je našli? A ako je druga djevojka stvarno bila zatočena na ovom mjestu svih ovih tjedana, zašto ju je tako dugo ostavio na životu? Zatim se Charles sjetio onih drugih voštanih figura u barunovu dvorcu - onih djevojaka s razmaknutim bedrima i njihove nerođene djece izložene na zraku; sad je i na njega došao red da posrćući izleti s rukom na ustima. Još je brisao lice kad se drugi policajac izmožden popeo uza stube, znojan i bez daha. Gledao je Charlesa, zatim Sama, stojeći na pragu. »Upravo sam razgovarao s upraviteljem, gospodine, ime mu je gospodin Nicolas Williams. Kaže da je stanar ovih soba naglo otišao jutros, malo prije zore. Kaže da je na krov kočije bila privezana duga drvena kutija. Poput lijesa, činilo mu se. Tada se sjetio da je prije nekoliko tjedana stigla pošiljka od proizvođača medicinske opreme. Jedan od dostavljača rekao je da je to jedan od stolova kakvima se služe kirurzi. Za seciranje, gospodine.« Sam prostrijeli Charlesa pogledom: »Zna li taj Williams kam’ je taj čovjek otiš’o?« »Ne, gospodine, ali zbog nečega što je spomenuo Williams misli da je otišao u smjeru La Manchea. Raspitivao se za parobrode iz Folkestonea.« »A je li ne’ko bil s njim? Žena? Dijete?« »Misli da je možda bila žena - došao je ovamo sa ženom, čini se. Mladom ženom. Williams je to malo nevoljko dopustio smatrajući da žene ne bi smjele biti na imanju. Ne u apartmanima, svakako. Imam dojam da je taj čovjek platio Williamsu mnogo više od uobičajenoga kako bi ga ušutkao.« »Kako je izgledala?«

158

»Bio je mrak kad su stigli i imala je koprenu preko lica. I nitko je od tada nije vidio.« »A nije bilo traga djetetu? Djevojčici?« Policajac je vrtio glavom: »Žao mi je, gospodine. Ali našao sam ovo u kanti za smeće straga«, kazao je pružajući ruku. »Budući da je ovo zgrada za samce, mislio sam da bi ovo moglo biti važno.« Sam je bacio pogled na ono što je držao i opsovao je ispod glasa. To je dječja krpena lutka. *** U Vine Streetu temperatura je rasla, a raspoloženje je bilo sve usijanije. Jedan od službenika na vratima sad je imao masnicu na oku koja je sve plavija, a neki iz gomile bili su sklepali improvizirane zastave i plakate. Charlesu je odmah bilo jasno da je gomila gnjevnija i da je u njoj manje pripadnika srednje klase nego prije samo jedan sat. Grubi su muškarci vikali, gurali, tukli i psovali policiju. Situacija je sve više poprimala obrise izgreda. Prema riječima dežurnog narednika, Rowlandson je još bio gore »i nipošto ne želi da ga se ometa, čak ni vi, a pogotovu ne netko iz ove gomile.« Nagnuo je glavu u smjeru ljudi natiskanih u kutu prostorije. Taj prostor inače privremeno zna poslužiti kao čekaonica, ali dva ili tri pohabana stolca bez naslona beznadno su nedostatna za broj ljudi koji se ovdje nagomilao. Neki su stajali u grupi, a drugi se natiskivali uz policajca zaduženog za održavanje puta do vrata, ali dok je vani prevladavao bijes, unutra je atmosfera bila ispunjena strepnjom i strahom. »Tko su svi ovi ljudi?« upitao je Sam ispod glasa. »Kog’ vraga rade ovdje?« Narednik je uzdahnuo: »Đavolska su smetnja, eto što rade. Zahvaljujući zbunjujućem Daily Newsu, svaki Tom, Dick i Harry u Londonu misli da je njegovu nestalu ženu ili kćer oteo vražji vampir. Onaj tamo«, nastavi, pokazujući glavom u smjeru čovjeka na rubu 159

skupine, s kožnim kovčegom koji steže između nogu, »tvrdi da je njegova kći nestala prije dva mjeseca u Whitbyju. Prokleti Whitby, pitam te ja morao bi biti 500 km odavde!« Charles je gledao prema čovjeku. Inače je bio zacijelo naočit, ali sada mu je lice blijedo i upalo od zabrinutosti. Imao je sjedine na sljepoočnicama i pokoju sijedu vlas u bradi. Podizao je pogled svakih nekoliko trenutaka - svaki put kad bi se vrata otvorila ili se začula bilo kakva druga buka s ulice. »Rekao sam mu da se gubi«, nastavio je narednik uzdišući kao da je sit svega, »ali odbija se pomaknuti. Inzistira na razgovoru s nadređenim, tko god to bio. Bogme će se načekati, to je sve što mogu reći.« Narednik je odmahnuo glavom, ali Sam i Charles već su se uputili prema čovjeku, koji im je prišao govoreći uznemireno: »Je li to Lucy? Jeste li je pronašli?« »Morti bi bilo najboljše da pođete s nama, gospon«, kazao je Sam tiho. »Ima jedna soba otraga.« Čovjek je dodatno problijedio, ako je to moguće, ali podigao je torbu i slijedio ih je do sobe koja se otvara iza pulta. Ondje drže izgubljene stvari te svjetiljke i čuture kojima se policajci služe za noćnih patrola. Police su pretrpane kišobranima i aktovkama i rasparenim rukavicama i osjeća se jak miris gorkog čaja koji se previše natapao u vodi. Charles pokaže čovjeku na jedini stolac, i on polako sjedne, stišćući svoju torbu. Sam izvadi bilježnicu: »Narednik nam je rek’o da ste prijavili nestanak svoje kćeri, gospon.« Čovjek proguta knedlu: »Posljednji sam je put vidio u Whitbyju. Ujutro 20. travnja.« »A vi ste?« Čovjek se sad malko zarumeni: »Alexander Clauston. Ali obično me ne znaju pod tim imenom.« Sam i Charles izmijenili su poglede; ni jednom policajcu nisu bila draga lažna imena i čovjek je osjećao njihovo neodobravanje. »Nije ono što pretpostavljate«, reče brzo. »Imam scensku osobnost, to je sve. Ja sam onaj kazališni iluzionist Profesor de Caus«.

160

Charles primijeti tu zamjenicu - ne iluzionist, nego onaj iluzionist. Čovjek očito uživa određen ugled ili barem tome stremi, ali Charles, na primjer, nikad za njega nije čuo. »I živite u Whitbyju?« nastavio je Sam. »Ondje sam rođen, ali ne živim u ovoj zemlji mnogo godina. Radio sam na kontinentu. Prvo u Parizu, a u posljednje vrijeme u Beču.« Otud blaga ukočenost u njegovu govoru, pomisli Charles. Ukočenost osobe koja nije dugo govorila materinskim jezikom. »I vratili ste se za praznike? Da posjetite obitelj?« Čovjek je oklijevao: »Mojoj kćeri neko vrijeme nije bilo dobro. Obratio sam se mnogim liječnicima u Austriji, ali ni jedan nije mogao pomoći - nitko čak nije mogao reći od čega boluje. Mislio sam da bi promjena zraka i krajolika mogla pomoći.« Zaustavi se, ali lice mu je sada bilo tmurnije; to očito nije cijela priča, nema sumnje da nije. »Bio je i neki drugi razlog, zar ne, gospodine Causton«, reče Charles. Čovjek ga pogleda, a zatim skrene pogled: »Također sam dogovorio susret s istaknutim znanstvenikom, za koga sam saznao da će biti u Engleskoj u to vrijeme. Uvjeravao me da može liječiti moju kćer, a ja sam bio dovoljno naivan - dovoljno glup - da mu povjerujem.« Gorčina je sada bila očita. »I mislite da je taj čovjek oteo vašu kćer?« »Nije me bilo jedva jedan sat, a kad sam se vratio, kuća je bila prazna i nje nije bilo. On mi je ostavio poruku u kojoj kaže da ju je odveo u Edinburgh radi nastavka liječenja. Tvrdi da smo o tome razgovarali, da sam se složio s time, ali to je opaka laž. Nisam se složio ni s čim sličnim. Samo mi je želio odvući pozornost.« Čovjek ustane i počne koračati po prostoriji: »Bio sam takva budala takva slijepa naivna budala. Tvrdio je da terapija koju je on uveo zahtijeva potpunu tamu - potpunu tišinu. Da bi moja nazočnost mogla samo ugroziti njezin konačan uspjeh...« Charlesu se stezalo srce: »Dopustili ste mu da bude nasamo s vašom kćeri?«

161

Causton je kimnuo glavom: »Imajte na umu da je on znanstvenik liječnik. I član plemstva u zemlji koju sada smatram svojom domovinom.« Charles zavrti glavom: »Bojim se da plemenita krv nije nikakvo jamstvo čestitosti, ili barem nije u slučaju baruna von Reisenberga. Uvjerio sam se u to na vlastitoj koži.« Causton počne zuriti u njega: »Nisam spomenuo njegovo ime... kako ste... znali za njega? Ali tada sigurno znate i gdje je - sigurno znate što je učinio s mojom Lucy...« Sam ga prekine pokretom ruke: »Prerano je, gospon. Recimo samo da znamo da je taj čovjek bio u Londonu nekol’ko tjedana i ima razloga vjerovati da je vaša kći možda još s njim. A ako jest, ima izgleda da je nađemo i vratimo kući.« »Učinit ću sve - sam Bog zna što joj je ta hulja učinila...« Charles i Sam zašute; ni jedan nije namjeravao otkriti što su pronašli u stanu ili što je Charles zaključio da se ondje dogodilo. »Jedno pitanje, gospodine Causton«, Charles će naposljetku. »Prošlo je više od osam tjedana otkako je vaša kći nestala - što ste radili sve to vrijeme?« »Prvo sam otišao u Edinburgh, kako sam rekao - otišao sam istoga tog popodneva ne zadržavajući se ni da se spakiram. Pretraživao sam grad tražeći ih, ali nije im bilo traga.« Charles polako kimne; to je trajalo, koliko - tjedan, dva? Causton je gledao u njega očito nagađajući njegovu misao: »Poslije toga vratio sam se u Whitby. Obratio sam se policiji, ali čim su čuli da je moja kći punoljetna, a barun neoženjen, tvrdili su da mi ne mogu pomoći. Ali nezamislivo je da bi otišla s njim svojom voljom - nezamislivo.« U njegovu je glasu bilo nešto što je Charlesa navelo na pomisao da pokušava uvjeriti samoga sebe baš kao i njih. A nešto u svemu tome i dalje se nije slagalo. »I zašto ste došli u London? Zašto ste mislili da je vašu kćer doveo ovamo?« »Nisam se mogao domisliti drugome mjestu - nikakvoj mogućoj

162

alternativi. Znam da ju je mogao jednostavno skriti u gradu ove veličine, tako da sam kupio kartu i ukrcao se na vlak. To je bilo prije tri tjedna. Otad svaki dan satima lutam ulicama tražeći bilo kakav njezin trag počinjući od svih djevojaka svijetle kose koje uočim. Raspitivao sam se u hotelima, bio sam u sjedištu policije, no svugdje sam naišao na odbijanje - nitko mi nije mogao dati nikakvu informaciju. A zatim sam jutros vidio ove novine.« Sam je zabrinuta lica podignuo pogled s bilježnice, ali Causton je pogrešno protumačio ono što je vidio: »Duboko sam svjestan da me onaj nepristojan momak za pultom smatra ludim, ali čim sam vidio taj izvještaj, znao sam - nije moguće da je riječ o slučajnosti. I zato sam odbio otići. Zato sam inzistirao na razgovoru s nekim nadređenim. Nekim poput vas.« Charles se namrštio - na kakvu je slučajnost čovjek mogao misliti? Sve su žrtve bile mlade žene i jedna od njih, barem jedna, imala je svijetlu kosu, ali svaka je sličnost tu bez sumnje završavala? Ta Lucy, što god je drugo mogla biti, nije bila kurva. Causton je gledao jednoga pa drugog: »Ne znate o čemu govorim?« »Ne, gospodine«, Sam će zbunjeno. »Bojim se da ne.« »Nitko vas nije obavijestio o onome što se dogodilo u Whitbyju? Mogao sam misliti, s obzirom na okolnosti...« »Gospodine Causton«, reče Charles gledajući svoj džepni sat, »ne možemo gubiti vrijeme. Taj čovjek ima već nekoliko sati prednosti pred nama. Ako imate reći nešto što bi nam moglo pomoći, recite to, i to brzo.« »U redu. Ubrzo poslije našeg dolaska u Englesku Lucy se sprijateljila s kćeri odvjetnika u gradu. Ta djevojka - gđica Holman - bolovala je od neke teške bolesti od koje joj je koža bila blijeda, a udovi slabi. Mislim da je to bio jedan od razloga koji su ih toliko privukli jednu drugoj. Ali za nekoliko dana gđica Holman naglo se razboljela i umrla ostavivši za sobom neutješnu Lucy. Nisam otkrio što se zbilo ondje dok se nisam vratio iz Edinburgha, ali čini se da je istoga onog jutra kad je Lucy nestala, otac gđice Holman primio poruku da je grob sirote djevojke

163

oskvrnut - njezino je tijelo iskopano, a bespomoćni su joj ostatci unakaženi na najstrašniji način.« »Isuse Kriste«, Sam će tiho. »Pa nije valjda još jedna.« Causton kimne glavom: »Bojim se da jest. Srce je izrezano iz prsne šupljine, a glava je odrubljena i odbačena tko zna gdje. I sad vidite zašto sam morao doći.« Sam glasno zaklopi bilježnicu: »Biste li pričekali ovdje, molim vas, gospodine Causton?« reče pozivajući znakom Charlesa. Vani, u glavnom uredu, njih dvojica umalo su se sudarila s čovjekom gustih obrva i izraženih jagodica, odjevenim u kaput bogato urešen gajtanom. Charles ga je odmah prepoznao: Richard Mayne, jedan od dvojice komesara Metropolitanske policije i čovjek koji je osobno odgovoran za nadzor Izložbe. Nije čudno što Rowlandson nije htio da ga se ometa. I nije čudno, kada uđu, što nije bio nimalo prijateljski raspoložen. No dok je slušao što su pronašli i što su otad otkrili, njegova se ljutnja ublažila i policajac u njemu brzo je pritekao u pomoć. »Moramo ga tražiti, gospon«, zaključio je Sam. »Taj von Reisenberg ima već gotovo pola dana prednosti pred nama.« »Pa, u tom slučaju, Wheeleru, vjerojatno se ukrcao na vlak koji vozi do btoda prije više sati, i krenuo je prema kontinentu mnogo prije nego što smo ga mogli uhvatiti.« »Ne nužno, gospodine«, kazao je Charles. »Upravitelj u Albanyju rekao je da se raspitivao o parobrodima, ali ne o vlakovima. Ako je djevojka s njim, možda ne želi riskirati putujući željeznicom. Tražio bi privatnost...« »Što znači da morti ide cestom«, ubacio se Sam. »Još bismo ga mogli ulovit’ u Folkstoneu ak’ krenemo vlakom prema brodu. Ima jedan koji ide svaki sat. To nam daje četrdeset minuta - mogli bismo ga ulovit’.« Rowlandson uzdahne: »U redu. Ono što ste pronašli u onim sobama u Albanyju dovoljan je razlog za uhićenje. Ali pošaljite mi brzojav iz Folkstonea prije nego što nastavite - jesam li bio jasan? Ne želim riskirati diplomatski incident, pogotovu ne s vražjim Francuzom.«

164

»Jasno, gospodine.« »U međuvremenu ja ću organizirati potragu u području oko Albanyja. Možda još uspijemo pronaći tu djevojčicu. Nadajmo se da nećemo pronaći obezglavljeno tijelo nesretne gđice Causton. Također ću brzojavki u Whitby. Ali bit ću veoma iznenađen ako nam lokalna policija bude mogla pomoći u bilo čemu važnom. Nema sumnje da su digli ruke od cijele epizode kao da je riječ o zlobnoj šali.« »A O’Riordan, gospodine?« upitao je Charles. »Što je on imao reći?« Rowlandsonu se nabere čelo: »Taj nitkov? Tvrdi da nikad nije razgovarao s tim svojim ‘izvorom’. Kaže da mu je ostavljeno pismo u Daily Newsu. Bez imena, bez adrese.« »A je li vam pokazao pismo?« upitao je Charles. »Imate li ga?« »Ne, Maddox, nemam. Tvrdi da ga je spalio. Suvišno je reći da nemam nikakvu namjeru ostaviti ga ondje, ali morat ćete prepustiti taj dio istrage meni jer trebat ćete mi da pratite Wheelera. Upoznali ste tog von Reisenberga - znate kako izgleda i kako bi se mogao ponašati. Troškovi će vam biti nadoknađeni, za to se nemojte brinuti.« Charles se nakloni, potom se stušte niza stube. Sam je poslao policajca na ulicu da pozove fijaker, a zatim su se vratili Caustonu, koji je ustao sa stolca čim ih je ugledao. »Imamo veoma malo vremena, gospodine Causton«, reče Charles, »krenut ćemo za koji trenutak...« »Idete ga tražiti? Dopustite da idem s vama - molim vas...« »Bojim se da to neće bit moguće, gospon«, reče Sam brzo. »Ali budite uvjereni...« Ali prije nego što je uspio dovršiti, Causton je navalio na njega, zgrabio ga za ruke zarivajući mu prste u meso: »Ne razumijete - morate dopustiti da idem s vama - ona je moja kći...« »Nema potrebe za tim, gospodine«, umiješao se Charles stajući između njih dvojice pomalo uplašen, »možete nam vjerovati da ćemo obaviti svoju dužnost...« »Ali zar ne vidite?« viknuo je Causton s luđačkim pogledom. »Moja je dužnost da je pronađem... moram ići s vama... kako ću drukčije...

165

kako drukčije...« A onda, poslije tog naglog izljeva bijesa, on se okrene i vidjeli su kako mu se tijelo grči u jecajima. Charles je oklijevao, a zatim krenuo prema njemu i stavio mu ruku na rame: »Gospodine Causton, ja nisam, kao što možda mislite, policijski službenik. Bio sam nekoć, ali sada radim samostalno nudeći svoje usluge kao ono što nazivaju ›privatni‹ detektiv. Ako želite, mogu postupati isto i u ovom slučaju - tražiti ovog čovjeka u vaše ime i pokušati pronaći vašu kćer i vratiti je kući. Moja dužnost, u tom slučaju, odnosit će se ponajprije na vas.« Causton se okrenuo brišući oči: »Platit ću koliko god treba - žrtvovati što god treba...« Charles je izvadio bilježnicu iz džepa, načrčkao nekoliko riječi pa istrgnuo list: »Sada nema vremena, ali ako odete na ovu adresu, moj će vam stric reći sve drugo što želite saznati. A ako želite razgovarati sa mnom, to možete učiniti preko njega. Sad ću mu poslati poruku da ga obavijestim o vašem slučaju i uvjeravam vas da će on biti obaviješten o tome gdje se nalazim.« Causton je uzeo papir poput užeta bačena čovjeku koji se utapa. Pokušavao je govoriti, ali osjećaji su navrli, pa se okrenuo. Charles mu još jednom lagano dodirne rame, a zatim Sam i on odu. U roku od jedan sat njihova se kočija zaustavila na postaji London Bridge. Sam je otišao po karte, a Charles se zaputio prema platformi okruženoj zrnatim dimom i krcatoj putnicima za vlak prema Folkestoneu. Poslovni ljudi, obitelji, poljodjelci, radnici, prodavači; ali nitko tko i najmanje nalikuje na baruna von Reisenberga. »Izgleda da imate pravo«, kazao je Sam dolazeći prema njemu i trpajući njihove karte u svoj gornji džep. »Bio je samo još jedan vlak jutros i inspektor tvrdi da nije vidio nikoga nalik na toga vašeg baruna tako da je, izgleda, mog’o ići cestom, kako ste rekli. Vine Street šalje brzojav lučkom uredu s naredbom da zadrže svakoga ‘ko odgovara opisu. S malo sreće, stići ćemo prije njega.« »Nadam se da imate pravo, Same«, kazao je Charles mrko. »Nadam

166

se da imate pravo.«

167

DESETO POGLAVLJE Lucyn dnevnik Bila sam preslaba da hodam, pa me on nosio. Niza stube i van na zrak. Zrak! Čak je i prljav gradski zrak mirisao poput nektara nakon svih tih dana zatočeništva. No plinska svjetiljka pokraj vrata tukla mi je u slabe oči poput sunca, pa sam morala pokriti lice i odvratiti pogled. Pravo Sunce stidljivo je obasjavalo nebo, a svijet je još imao ranojutarnju svježinu, pa sam procijenila da bi to morao biti sjaj zore, a ne sumraka. U dvorištu nije bilo ničeg osim kočije i odmah sam vidjela da je to isto ono u koje smo doputovali, isti šutljivi vozač s kukuljicom, isti kovčezi natrpani pokraj konja, ali sada sam vidjela čovjeka kako podiže malene drvene škrinje koje su zveckale kao da sadržavaju staklo, a kad sam podigla pogled, vidjela sam da je za krov privezana i ona dugačka kutija koju sam vidjela kako je dostavljaju prije mnogo tjedana, i sad sam znala što sadržava. Unezvjereno sam gledala uokolo nadajući se da ću vidjeti slugu, trgovca, prolaznika, ali sve je bilo pusto. Osjećao je kako se moje tijelo koči u njegovim rukama i njegov je stisak postao čvršći dok je davao znak kočijašu da otvori kočiju, i čula sam ga kako se smije dok sam se ja borila pružajući ruke da uhvatim vrata, ali preslaba da učinim išta osim da mu dodijavam. Položio me na sjedalo, omotao pokrivačima, ali manje da me ugrije, više da spriječi moje pokrete i učini me nepomičnom. Zatim je navukao zavjese i zaključao vrata i čula sam kako 168

mu se koraci udaljavaju po kamenim pločama. Naćulila sam uši misleći da razabirem glasove, ali ne mogu biti sigurna je li me sluh prevario, a nekoliko trenutaka poslije osjetila sam da se kočija spušta i ljulja kad se vozač popeo na sjedalo, a zatim su se vrata još jednom otvorila i on je ušao i pokucao štapom na krov dajući znak za pokret. Sjedila sam licem okrenuta prozoru, osjećajući prelazak preko svakoga kamena na pločniku, osluškujući neki zvuk koji bi mi mogao reći gdje smo ili kamo idemo, ali čula sam malo toga osim zvukova grada koji se budi. Kotrljanje kola, struganje metli smetlara na raskrižju i povremeno zvukove glasova. Obični ljudi, od onih koji prvi odlaze na posao u tako rane sate. A uskoro su i ti zvukovi utihnuli i kočija je ubrzala. Ako je London bio mjesto u kojem sam bila oteta, sada smo odlazili iz njega. Za cijelo to vrijeme on nije progovorio ni riječi i premda nisam gledala u njega, u svakom sam trenutku bila svjesna njegove nazočnosti i nisam se mogla osloboditi njegova mirisa. Mislim da sam spavala neko vrijeme, uljuljkana kretanjem kočije, jer sam postala naglo svjesna da je kretanje prestalo. Čula sam glasove vani i ugledala njegove oči iznad sebe kako zure u moje i upozoravaju me da se ne mičem i ne ispustim ni glasa. Kako su mi se osjetila izoštrila, čula sam oko nas buku dvorišta krčme - konjska kopita, viku konjušara, okretanje kotača. Zatim su se vrata kočije otvorila i kočijaš je dodao pladanj s hranom i čuturu. Odbio je jelo i dodao hranu meni. Oklijevala sam na trenutak sjetivši se kako sam bila uvjerena da me drogira, ali nisam se mogla domisliti kako bi bio mogao ubaciti nešto u ovo jelo, pa sam uzela kruh i maslac kao napola izgladnjelo stvorenje. A to sam uistinu i bila - ni jedno jelo nikad mi nije bilo tako ukusno, ni jedno mlijeko tako slasno. Promatrao me dok sam jela s izrazom zgražanja na svojim hladnim crtama lica, kao što bi me gledao netko tko je prisiljen gledati druge koji se goste ljudskim mesom. Odmah sam se osjećala snažnijom i toliko smjelijom da sam upitala smijem li na zahod. Njegove su se oči suzile, ali odmah je potom kimnuo. Izišao je iz kočije i čula sam kako razgovara s nekim u dvorištu, a zatim se vratio na vrata i dodao mi naočale kakve nikad prije nisam vidjela. Bile su nasađene na tanku žicu, ali leće su im bile zatamnjene, gotovo

169

crne, a komad stakla protezao se duž bočne strane oka tako da je svjetlo jedva moglo doprijeti. Rekao mi je da ih stavim i spustim koprenu, a zatim me spustio. Čvrsto me držao za ruku dok smo hodali i mislila sam da sve oči moraju biti uprte u nas, ali iako sam kroz naočale opazila tri konjušara s pregačama koji su pušili pokraj crpke za vodu i dvije služavke koje su izlijevale napoj, čini se da nitko od njih nije uočio našu prisutnost dok me on brzo vodio prema šupi iza krčme i stajao vani dok sam bila unutra. Još sam krvarila, ali slabije, i napokon sam se mogla oprati i urediti premda su mi se ruke i noge tresle. Bit će da sam bila unutra dulje nego što je htio jer uskoro je počeo lupati po vratima i govoriti da moramo izići. Ustala sam i odjednom osjetila šum u ušima i onaj čudan metalni okus u ustima koji je prije uvijek bio vjesnik boli. Posrtala sam kako bih održala korak s njim dok smo se vraćali u kočiju i još je jednom zatvorio vrata za nama. I sad sam doista spavala utonuvši gotovo istog trenutka u tamu. Vidjela sam svog oca kako plače, samo što to nije bio izraz lica koji sam poznavala i voljela nego neko užasno ostarjelo lice, s crtama lica usahnulima od tuge. A zatim se slika promijenila u sliku osobe kakva se vidi pod vodom i on je bio osoba koju sam vidjela, on je bio taj koji je zurio u mene, ne trepćući, ne pomičući se. A zatim se san još jednom raspršio i bila sam gurnuta u noćnu moru, očajna i prestrašena, okružena blještavilom plešućih svjetala, lice su mi dodirivale ruke koje su posezale prema dolje, i uvijek glazba, glazba, slabašna neprekidna ponavljajuća glazba... Ne ostavljaj me... »Nemam nikakvu namjeru to učiniti. U to možeš biti sigurna.« U jednom studenom trenutku mislila sam da još sanjam jer glazba je i dalje svirala, ali kad sam otvorila oči, shvatila sam da je glas koji sam čula bio njegov i bit će da sam glasno govorila u snu. No glazba nije prestajala, zvoneći piskutavo dalje i dalje, i gledala sam uokolo u panici, da bih ga zatekla kako me prijezirno gleda: »To je samo vergl. Prilično nevješto sviran. Molim te da se pokušaš kontrolirati.« »Gdje smo?« upitala sam tada naprežući se u sjedalu. Prema rubu

170

zastora mogla sam vidjeti da je nebo vani bilo tamno. Koliko smo dugo putovali? Odlučio je ne odgovoriti, ali kako je glazba prolazila pokraj nas i stišavala se, čula sam glasanje galebova i znala da se približavamo moru. »Jesmo li u Whitbyju?« vikala sam u naletu apsurdne radosti. »Vodite li me kući?« Ali on nije odgovorio, a zatim sam osjetila da se kočija spušta niz nagib i čula zvižduk vlaka i kloparanje željeznice i znala sam da to nije moglo biti mjesto koje žudim vidjeti. Ali zatim je kočija ubrzala i činilo se da jurimo u galopu dok se napokon nismo zaustavili. Kočijaš je skočio dolje i otvorio vrata. Bili smo na pristaništu i vidjela sam parobrod usidren nekoliko metara dalje sa svim upaljenim svjetiljkama i crnim dimom koji je izlazio iz njegova metalnog dimnjaka. Zatim se začula sirena i vidjela sam čovjeka na doku kako viče i trči prema nama. »Vaša koprena i naočale, molim«, rekao je brzo žureći da siđe. »Nema vremena za gubljenje.«

171

JEDANAESTO POGLAVLJE Britanija se ne može pohvaliti bržim prijevoznim sredstvom od vlaka kojim je Charles upravo putovao, a ni to nije ni približno dovoljno brzo. Dok su se brežuljci i polja i trgovišta izmjenjivali na prozoru, Sam je gledao kako njegov prijatelj pogledava na džepni sat svakih petnaest minuta želeći da kilometri prolaze. »Bit ćemo tam’ malo posle dva«, izjavio je, »nema šanse da stignemo brže od toga«, ali čini se da ga Charles jedva čuje i oni utonuše u nelagodnu šutnju koja je trajala dok vlak nije napustio posljednji čvor i započeo s kratkim spuštanjem prema Folkestoneu, preko vijadukta i okretnog mosta do postaje tik uza zaštitni zid u luci. Njihov je dolazak najavljen i zabrinuti službenik Jugoistočne željezničke kompanije čekao ih je na platformi držeći u ruci brzojav iz Vine Streeta. »Silas Watkins, voditelj postaje, stojim vam na usluzi«, kazao je rukujući se s njima dok su se putnici gurali pokraj njih. Nastup mu je bio gotovo neugodno veseo, lice razvučeno u grčevit neiskreni osmijeh: »Ovdje sam da vam pomognem, gospodo. Možete se osloniti na moju marljivost i diskreciju. Nadam se da mogu očekivati isto.« Na to je pogledao oko sebe, a Charlesu je bilo jasno zašto. Postaja je vrvela ljudima koji su čekali vlakove, dočekivali vlakove, iskrcavali se s vlakova. Posljednje što su ovaj čovjek - ili njegov poslodavac - želljeli bila je kakva javna neugodnost. Sam je očito primijetio njegovu strepnju: »Nismo ovdje da napravimo scenu, gospodine Watkinse. Samo radimo svoj pos’o. K’o i vi svoj.«

172

Watkins je kimnuo glavom i odveo ih do luke. More se ljeskalo na suncu, a galebovi su ponirali i uzdizali se klikćući i kružeći. Charles je vidio obitelji kako šeću plažom, djecu koja trče po pijesku i suncobrane koji se njišu na povjetarcu uz vodu. »Parobrodi odlaze odavde«, kazao je Watkins. »Sljedeći je u tri, potom u pet sati. Ako je čovjek koga tražite jutros putovao cestom iz Londona, trebao bi preći sljedeće križanje. Možete čekati ovdje u uredu ako želite - tako ćete osigurati da ne bude unaprijed upozoren na vašu nazočnost i nećete riskirati da ga time izgubite s obzirom na to da svi putnici moraju pokazati putovnice prije ukrcaja.« Osim toga - kao što je Watkins očito već zaključio - to će poslužiti i tome da njih dvojica ostanu diskretno skriveni od putnika poštanskog parobroda. »U redu«, kazao je Sam. »A ako bi nam jedan od vaših dečki mogel pribavit’ kakav ručak, bili bismo vrlo zahvalni.« Watkins je otvorio vrata ureda: »Vidjet ću što se može dobiti«, a zatim su njih dvojica ostali sami. Uskoro je stigao mladić s dvije pite i vrčem piva, za kojim je brzo stigao službenik Ureda za strance, koji je podigao kapke na prozoru uz škljocaj i proglasio ured otvorenim za putnike. Sam je brisao usta o rukav i zauzeo položaj odmah iza njegova stolca, a Charles je promatrao kako se počinju skupljati putnici za brod koji polazi u tri sata. I to je baš pravi prosjek britanskog društva kakav biste se nadali zateći - nadmene glave obitelji, djeca u mornarskim odijelima koju vucaraju psići, skupine učenika koje vode učitelji, nervozni novi putnici koji drže paketiće suhih keksa za tjeranje morske bolesti, gakanje - ili hihotanje dotjeranih djevojaka sređenih za šetnju bulevarom i egzotično stvorenje odjeveno u svijetlu svilu nalik na noćnog leptira koja može biti primjerena jedino za nastup u Comédie Française. Ali barunu ni traga ni glasa. Čekali su i dalje i baš kad je crni dim počeo kuljati iz dimnjaka, jedan je mornar s pristaništa viknuo pokazujući prema mostu. Kočija koja je vozila punom brzinom pojavila se na vijaduktu i Charles je odgurnuo vrata ureda ne mareći hoće li biti viđen, zaokupljen jedino time da ga uhvati - da uhvati njega i spasi nju, ako je

173

još živa. Trčao je prema doku, gdje su mornari dozivali ljude u kočiji, dovikujući da imaju samo nekoliko trenutaka, potom je čovjek s visokim šeširom brzo sišao s kočije na pristanište, a Charles je trčao - čuo je Samov glas iza sebe, ali nije se obazirao - trčao je prema kočiji i otvorio vrata...

174

DVANAESTO POGLAVLJE Tri sata i petnaest minuta. Tiho je u Buckingham Streetu. U salonu otkucava francuski sat, a Maddox sjedi u svom uobičajenom naslonjaču. Na njegovu je koljenu velika knjiga s kožnim ovitkom koju hini da čita, ali više od polovice pozornosti odvlači mu Betsy, Nancyna kćerčica, koja prekriženih nogu sjedi na pragu otvorenog prozora, a jednom je ručicom obujmila mačka i pokazuje mu ljude na ulici u prolazu. Thunder je, kao što Maddox dobro zna, više nego sposoban snaći se sam, ali djevojčici nedostaje njegova sposobnost brige za sebe - ili barem njegov savršen osjećaj za ravnotežu - i više puta starac je prisiljen ozbiljno je upozoriti da se ne naginje previše. Zvuči oštro, svakako, ali poseban prizvuk u njegovu glasu izražava njegovu brižnu ljubav zamjetnu i djetetu. Djevojčica cvrkuće, brbljavije s mačkom nego što je to ikad s ljudskim sustanarima u ovoj kući - »to je gđa Roberts, ona je draga, ali ima dva velika psa, pa ti se ne bi svidjela, a to je slastičar, zovem ga Joey, ali ne znam kako mu je pravo ime« - dok je ne prekine, naglo i neočekivano, zvuk zvona dolje na vratima. Betsy je zacijelo dosadio vlastiti monolog jer je odmah skočila i sjurila se dolje. Mačak, nimalo smeten kao što se moglo očekivati, rastezao se bez žurbe češući se iza jednog uha, a zatim je lagano skočio i pronašao udobnije mjesto za spavanje, na sofi. Maddox se vratio knjizi slušajući usput zvuk glasova odozdo. Jedan je bio Abela Stornawaya - spor, škotski, nepovjerljiv - ali drugi nije prepoznao. Ali razabrao je uznemirenost u čovjekovim riječima. Stoga se nije iznenadio kad su se vrata uskoro otvorila i Abel se pojavio na njima.

175

»Gospodin Causton vas želi vidjeti, gospom Kaže da vam je mladi gospodin Charles rek’o o čem’ se radi.« Maddox digne pogled s knjige: »Jest. Svakako ga uvedite.« Kad je ušao, čovjek nije bio baš kakvim ga je Maddox zamišljao. Niži je, mršaviji - lišen karizme kakvu je imao na pozornici, nije to nastup koji bi zavarao oči. Jer za razliku od Charlesa, Maddox je zapravo čuo za ovog čovjeka, čak i ako nikad nije vidio čudesa koja izvodi. »Vas, u vašem zvanju, vjerujem oslovljavaju s Profesor de Caus?« Čovjek je pocrvenio, a Maddox je osjećao da mu je možda neugodno i zbog njegove uloge i zbog njegove prošlosti i pitao se je li razlog tomu njegov povratak u Englesku ili ono što se dogodilo njegovoj kćeri. »Ime nije tek vaša puka izmišljotina, pretpostavljam, već referencija na Salomona de Causu?« Čovjek otpočne: »Malo tko zna to ime u današnje vrijeme. Ali da. To je bio smišljen izbor.« Maddox je polako okretao stranice knjige: »Inženjer hidraulike, teoretičar perspektive, znameniti matematičar, izumitelj mehaničkih čuda i kipova koji govore, optički iluzionist, prema nekima čak i okultni mađioničar. Da, rekao bih da je to bio uistinu prikladan izbor.« Čovjek se približi: »Ta knjiga...« Maddox okrene na naslovnicu. Papir se starenjem uprljao, koža je suha. »Novi i neobični izumi vodoskoka koji pokazuju najlakše načine za podizanje vode više od izvora čijim je izumom predloženo neprekinuto kretanje. Djelo u isti mah korisno, unosno i ugodno«. »To je prijevod Johna Leaka iz 1603.«, Causton će začuđeno. »Ta je knjiga nevjerojatno rijetka. I nevjerojatno skupa.« »Skupljam knjige«, Madddox će jednostavno zatvarajući svezak i pažljivo ga odlažući na stol pokraj sebe. »I tema mi je svakako zanimljiva. Izvolite, sjednite.« Što god da je Causton očekivao u ovoj kući, to svakako nije bilo ovo. Polako sjedne, ali na rub, poput nervozna daka. A Maddox je sada zapazio da i on ima knjigu u rukama. »Što vas dovodi ovamo, gospodine Causton? Rado ću vam objasniti

176

sustav naplate mog pranećaka, ako vas to zanima.« »Osjećam se tako blesavo - mogao sam mu to dati prije, ali bio sam rastresen - nisam jasno razmišljao...« Još je držao knjigu, a Maddox je sada vidio različite neuvezane listove umetnute između stranica. »To je album«, reče osjećajući Maddoxov pogled na sebi i crveneći se. »Lucy, moja kći, započela ga je izrađivati dok je bila dijete. To je dnevnik moga rada - našeg rada.« Zaintrigiran, Maddox je pružio ruku, a Causton je ustao i donio mu bilježnicu: »Ali ponajviše sam ga donio ovamo zato što sadržava Lucyne portrete - mislio sam da biste mogli poslati jedan svom nećaku, da vidi kako ona izgleda.« Otvorio je knjigu na Maddoxovu krilu i brzo listao kroz pregršt kazališnih programa i isječaka iz novina: »Ovi straga su najnoviji. Evo ovaj joj je najsličniji.« I evo je. Lagano zatamnjena i u tonu sepije. Uvojci svijetle kose vise joj preko lica, ali koje su joj boje oči, Maddox nije mogao naslutiti, jer su joj kapci zatvoreni i brada podignuta, kao da je u zanosu. »Je li to učinak dagerotipije što ovako izgleda?« upita, jer djevojčina se koža činila izmučeno blijeda. Causton je odmahnuo glavom: »Volio bih da jest, ali nije. To je posljedica njezina stanja. Patila je od noćnih napadaja i mjesečarenja od malih nogu, a osobito od majčine smrti. Neki od liječnika koji su je pregledavali ustanovili su kroničnu i smrtonosnu klorozu...« »Oblik anemije?« »Upravo to. Ali posljednjih mjeseci bilo je i drugih simptoma, drugih fenomena, koje nitko od njih nije mogao objasniti. Ili su ih mogli objasniti samo kao dokaz ludila ili histerije.« »Ne shvaćam što želite reći.« »Nekoliko godina Lucy mi je pomagala u fantazmagoriji, zapravo je pokazivala neuobičajenu vještinu, čak i kao vrlo malena...« »Vjerojatno je taj talent naslijedila od vas.« Čovjek pocrveni: »Lucy zapravo nije moja kći premda je odavna

177

smatram svojom i volim je takvu. Oženio sam se njezinom majkom kad joj je bilo pet godina - sreli smo se dok sam kratko radio s putujućim sajmom na kojem je Margaret također bila zaposlena. Bila je udovica i uzdržavala je sebe i Lucy nekoliko godina. To je dakako bilo prije nego što sam upoznao monsieura Etienne-Gasparda Robertsona. Prije«, izgovorio je to podižući bradu, »nego što sam osnovao svoje poduzeće.« Maddox se nakloni: »Primite moje isprike - nisam vas smio prekinuti. Govorili ste - da je vaša kći bila vaša tajnica.« »Bila je više od toga - bila je pokretač u mnogim našim najuspjelijim izvedbama - svirala je harmoniku, upravljala svjetiljkom...« Zastane i lice mu se smrkne. »Ali onda se nešto promijenilo.« To je bila tvrdnja, a ne pitanje. Causton uzdahne: »Želio sam mnogo puta otada da sam postupio drukčije. Lucy se protivila ideji otpočetka, ali ja sam je uvjerio - rekao sam da će nas proslaviti, osigurati nam budućnost. A silno nam je trebao novac. Popularnost fantazmagorije opadala je, a naši su troškovi bili znatni. Ali o ovome, dakako, nije znala ništa. Nisam to smatrao prikladnom temom za mladu ženu.« Maddox je čekao jer je prije mnogo godina naučio vrijednost i korist tišine. Causton je duboko uzdahnuo: »Stvorio sam novi spektakl. Novu primjenu čarobne svjetiljke. Onu u kojoj je Lucy igrala vitalnu i stedišnju ulogu.« »A što ste joj to bili namijenili?« »Razgovarala je s dušama pokojnika. Zazivala je duhove mrtvih.« »Tako.« Nastupilo je nekoliko trenutaka tišine. Otkucavanje sata, vika djece na ulici i odjednom bijesno zavijanje Thundera koji brani svoj teritorij u dvorištu iza kuće. »Očito«, Maddox će naposljetku, »vaša kći nije zaista komunicirala s mrtvima. Od čega se dakle sastojala ta izvedba? Koliko shvaćam, imali ste nekakav mehanizam - nekakav scenski rekvizit?« »Upotrebljavao sam napravu za zazivanje. Staklenu kuglu, koja bi se

178

okretala i svijetlila kad bi Lucy položila ruke na nju. Namjeravao sam proizvesti odgovarajući spektralni privid istodobno sugerirajući da se prikaze pojavljuju zahvaljujući čudu znanosti, a ne obmanama čaranja.« »To je svejedno bila obmana.« »To je bilo Lucyno gledište. Rekao sam da neće štetiti. Kako sam samo pogriješio, kako sam grdno pogriješio! A opet, kako sam mogao znati da će nauditi ne onima koji su tome svjedočili, čega se ona pribojavala, nego samoj Lucy.« »Bila je na neki način ozlijeđena?« Kimnuo je glavom: »Rekla je da je doticaj s uređajem - uznemiruje. Da joj uzrokuje osjećaj vrućine i boli u živcima, ali kako na mene nije ostavljalo takav dojam, nisam to shvatio ozbiljno.« Maddox ga je gledao pitajući se nije li i on na koncu počeo smatrati svoju kćer ludom ili histeričnom. Je li to uzrok što se sada osjećao krivim? Jer krivnja je ono što ga pokreće, u to nema sumnje. Ljubav, da, ali osjećaj krivnje još više. Custon je podigao pogled i ugledao izraz Maddoxova lica: »Morate razumjeti - stvari koje je opisala - nije bilo nikakva tjelesnog uzroka nikakve zamjetne bolesti koja ih je mogla prouzročiti. A poslije, kad je počela govoriti da vidi stvari u svjetlosti naprave - svijetli plamen ih hladno svjetlo - ni jedna zdrava osoba ne vidi takve stvari, gospodine Maddox. Liječnici kojima sam se obratio inzistirali su na tome da je duševna bolnica jedini lijek...« Maddox se namrštio: »Ali, koliko razabirem, niste se za to odlučili.« »Ne, nisam. Jer upravo sam se tada sjetio nečega na što sam naišao dok sam pripremao novu predstavu. Tijekom svojih istraživanja nailazio sam na spominjanje rada austrijskog plemića - istraživanja koja je provodio i koja su ga dovela do zaključka da određene osjetljive osobe mogu osjećati dodir kristala na svojoj koži kao vrućinu ili obrnuto, kao hladnoću. Nisam mogao dozvati u pamet gdje sam to bio pročitao, ali sjećao sam se da je izveo eksperiment s djevojkom u kojem joj je dao da drži magnet koji je bio izložen Mjesečevoj svjetlosti i da pije vodu koju je mnogo sati izložio istoj svjetlosti. Voda je izazivala mučno povraćanje,

179

a doticaj s magnetom izazivao je osjećaj vrlo uznemirujuće nelagode te osjećaj nutarnje borbe u njezinim grudima i glavi. Prema svemu sudeći, učinak je bio naglašeniji ako bi nekoliko sati prije eksperimenta boravila u zatamnjenoj prostoriji. Simptomi - upravo tim riječima - bili su upravo oni koje je moja Lucy opisivala i odjednom mi je sinulo da bi to moglo biti objašnjenje - da je možda magnetsko strujanje koje je moj uređaj proizvodio uzrokovalo njezine nove tegobe, a da su ih mnogi sati koje smo provodili u mraku, u fantazmagoriji, dodatno pojačavali. Odmah sam prekinuo naše izvedbe i istoga dana pisao tom barunu von Reisenbergu te primio njegov odgovor prvom poštom. Izvijestio me je da je provodio više takvih eksperimenata na pojedincima koje je nazivao ›bolesno osjetljivima‹ i da su mlade žene osobito podložne fenomenu koji je opisao. Rekao je da će biti u Engleskoj u vrijeme Izložbe, ali da je voljan otputovati ranije, ako će mi to pomoći, i pregledati Lucy u našoj kući u Whitbyju.« Causton je ustao i otišao do prozora: »Sad se pitam je li išta od toga bila istina - jesu li svi ti njegovi takozvani eksperimenti bili puki paravan - sredstvo da nesmetano pristupi nevinim i ranjivim djevojkama.« Maddox je polako kimnuo: »Ali doista je liječio vašu kćer?« Causton je potvrdno kimnuo: »Ako to možemo tako zvati. Tvrdio je da mu je ona najzanimljiviji slučaj.« Glas mu je sada bio prepun gorčine: »Da mu je omogućila izvući ključan novi zaključak za koji je siguran da će pridonijeti važnu iskoraku u njegovu radu.« »Je li rekao što je to bilo?« »Ništa određeno. Ali sjećam se da je bio vrlo uzbuđen kad je otkrio da je Lucy bila dijagnosticirana kloroza. I da se njezin mjesečni ciklus uvijek podudara s punim Mjesecom. I još je bio tako uvjeren, a ja sam bio toliko bedast da se nadam lijeku - da će joj moći vratiti zdravlje. A sada...« Maddox se nagne, s priličnim naporom, i potraži uže za zvono: »Ispričajte me na trenutak«, kazao je posežući sada za papirom i olovkom, »moram smjesta brzojaviti svom nećaku. Uz malo sreće, možda stignem poslati poruku u Folkstone prije nego što on stigne onamo.«

180

Nekoliko minuta poslije Billy je provirio kroz vrata i on ga je poslao u poštanski ured uza Strand s naredbom da smjesta ide i ne trati vrijeme. Billy je gledao Maddoxova posjetitelja s neskrivenom znatiželjom, a zatim mu je on uručio papir, no kako nije znao čitati, teško da će mu se išta razjasniti. Causton ih je za to vrijeme promatrao očito rastrgan između uvjerenja da se nešto događa i zbunjenosti što bi to zapravo moglo biti. Kad su se vrata zatvorila, Maddox se ponovno okrene njemu. »Ako mi možete ostaviti adresu mjesta na kojemu vas mogu pronaći, uvjeravam vas da ćete biti obaviješteni o napretku moga nećaka.« »Želite zadržati album?« »Ako mogu. Ako moj nećak ne uspije uhititi tog čovjeka prije nego što napusti zemlju, pobrinut ću se da mu se pošalje slika vaše kćeri.« Kad je Causton otišao, Maddox je sjedio zamišljen neko vrijeme, ali dan je bio topao i nakon nekog vremena trgnuo se na zvuk kucanja na vratima. To je bio Billy, koji mu predaje brzojav, a zatim se vrzma premještajući se s noge na nogu dok ga Maddox čita. »U redu, Billy«, kazao je napokon. »To bi bilo sve. Možeš donijeti čaj ako ti nije teško.« »Kako zapovijedate, gospodine Maddox.« Starac se malo uspravio u stolcu, ukočen nakon spavanja, i tek je tada primijetio da mala Betsy sjedi na podu pokraj njegovih nogu s albumom na koljenima i slikama razasutima na sve strane. Maddox se nasmije: »Voliš gledati ljude, Betsy?« Ona digne pogled prema njemu i kimne na onaj suviše usrdan način uobičajen u djece. »Ovaj tu«, kazala je pokazujući blago ljepljivim prstićem. Maddox se pomaknuo naprijed u stolici i pogledao dolje. To je još jedna dagerotipija, ali ovaj put djevojčice kojoj na slici nije više od osam godina. Sjedi u krilu starije žene, očito svoje majke, i obje su u nedjeljnim opravama, djevojčica s kovrčama i vrpcama, a žena u teškoj haljini neke tamne nereflektirajuće boje. Krupna je i tamnokosa, ta žena, i ni jedna se ne smije, što možda i nije iznenađujuće s obzirom na

181

beskonačno vrijeme koje je fotograf zacijelo tražio od njih da sjede nepokretne. »Možeš li mi to dodati, Betsy?« Djevojčica je otpuzala na rukama i nogama do slike i predala ju je starcu na dražesno uslužan način. On je na trenutak pomilovao njezinu zlatnu kosu, a zatim šapnuo: »Mislim da čujem kako te majka zove.« Možda se pitate kako je on to znao s obzirom na to da je Nancy u tom trenutku bila dva kata ispod njih, iza zatvorenih kuhinjskih vrata, a djevojčica (čiji bi sluh svakako morao biti oštriji od njegova) nije ničim pokazala da je išta primijetila, no Betsy se nije činila uznemirenom takvim razlozima i jednostavno se smijala, uzela svoju krpenu lutku sa sofe i veselo odskakutala niza stube. Maddox je pak ostao sjediti u tišini i zuriti u sliku, lijeva mu je ruka malko podrhtavala kao kad je umoran ili uznemiren. A zatim se ponovno okrenuo prema pisaćem stolu pokraj sebe, uzeo list papira i olovku i počeo polako pisati.

182

TRINAESTO POGLAVLJE Lucy! viknuo je Charles glasa promukla od zebnje, grabeći ručku na vratima kočije, »Lucy!« Ali kad je otvorio vrata, ugledao je tek stariju ženu u korotnoj haljini od crne svile s debelim mopsom na koljenima, koja ga je poprijeko gledala kroz cviker. Zatim je Sam došao pokraj njega, a čovjek s cilindrom koračao je oko kočije prema njima ljutita izraza lica: »Što, za ime Božje, radite? Tko ste vi? Kako se usuđujete prilaziti mojoj majci na takav nepristojan način?« »Metropolitanska policija, gospon«, Sam će brzo dok je mops počeo šetkati i režati. »Pogreška u identifikaciji. Ispričavamo se.« Zatim je odvlačio Charlesa i vukao ga natrag prema željezničkoj postaji sikćući: »Morat ćemo jednostavno čekati, Chas. Znali smo da vjerojatno neće doći ovamo tak rano. Moramo bit strpljivi.« »Ne«, kazao je Charles mršteći se. »Nešto ne valja, znam to.« On se osvrnuo unatrag, tamo gdje je čovjek s visokim šeširom pokazao svoje dokumente na dnu brodskih stuba, a stariju su ženu gurali u kolicima na brod. »Ukrcat ću se. Mislim da nam je von Reisenberg umaknuo - otišao je drugim putem. Mislim da je namjerno pitao za Folkestone, znajući dobro da ćemo ispitivati Williamsa. Ako se sada ukrcam, mogao bih biti u Parizu prije zore - odande mogu na vlak za Beč.« »Ali Rowlandson je rek’o da ne smijemo nikam’ dalje...« »Da, znam da jest, ali to se odnosi samo na tebe, ne na mene -

183

Causton je sada moj klijent - imam svako pravo da branim njegove interese, na svaki način koji smatram prikladnim.« »A kojeg bi vraga ja treb’o radit’ u međuvremenu?« »Čekati da vidiš hoće li se pojaviti na brodu u pet sati, a zatim poslati po tuku telegrafskom uredu u Boulogneu. Mogu mi brzojaviti na Gare du Nord. Ako ga uloviš, smjesta ću se vratiti. Ako ne, mijenjat ću vlakove i odmah ići u Austriju.« Sam se pokušao pobuniti, ali Charles ga nije slušao: »Također brzojavi mom ujaku, molim te - inače će se zabrinuti.« Potom je grabio velikim koracima prema dnu brodskih stuba i prevrtao džepove tražeći novac i putovnicu, ne primjećujući da Watkins klipše iz ureda mašući komadom papira. »Brzojav za vas«, doviknuo je napola izgubljena daha, »od gospodina Maddoxa, iz Londona.« Ali parobrod je upravo trubio i Charlesu nije preostalo drugo nego zgrabiti papir i strpati ga u džep prije nego što je pretrčao preko zaljuljane daske prema brodu, i moru.

184

ČETRNAESTO POGLAVLJE Lucyn dnevnik Ovdje sam sada dva dana. U ovoj sobi visoko u njegovu dvorcu i nisko pod nebom. Vožnja od Dovera do Ostendea trajala je više od dvanaest sati i kako je dan odmicao, vrijeme se pogoršavalo i uskoro nas je ljuljalo uzburkano more. Zaključao me u kabinu rekavši mi da spavam i da budem mirna i ležala sam ondje dok su se valovi valjali ispod nas i suze klizile niz moje obraze na tvrdi pamučni jastuk. Kad smo uplovili u luku, to je bilo neko vrijeme prije nego što je došao po mene i rekao mi još jednom da zaklonim oči prije nego što me odveo gore preko praznih paluba. I unatoč tami kroz koju sam prolazila, mogla sam razaznati, dok sam oprezno koračala niza stazu do pristaništa, da se nebo mrači i da pada kiša. Pristanište je tada već bilo gotovo prazno, samo je jedan taksi čekao, koji nas je odvezao kroz mokar i siv grad do željezničke postaje, gdje nas je čekao čovjek u livreji. Njegov sluga, mislila sam malođušno, kad sam napokon shvatila - što sam trebala satima prije - kamo me namjerava odvesti. U svom sadašnjem slabom stanju strepila sam pri pomisli na toliko kilometara nasamo s njim, toliko kilometara njegove blizine u kupeu vlaka, ali barem se u tome moj strah pokazao neutemeljenim jer me uveo samu u kupe, potom je navukao zastore i zatvorio vrata, a nekoliko trenutaka poslije vlak se tromo pokrenuo drndajući se. 185

I tako se odvijalo putovanje. Presjeli smo u Kolnu, potom u Leipzigu, ali nije bilo zaustavljanja, nikakve stanke, i prošlo je jedva malo više od dana otkako smo otišli iz Ostendea kad sam se probudila prije zore, a kad sam zadigla zavjesu, ugledala sam predgrađe Beča. Prošli su tjedni otkako sam vidjela Sunce i oči su mi bile osjetljive kao u novorođenčeta, boljele su čak i na slabašnu sivu svjetlost kojom je tada bilo prošarano nebo na istoku. U Beču nas je dočekala kočija ukrašena grbom i još jedan dugi dan sjedila sam u kočiji sučelice njemu vozeći se u nemirnu snu u kojem su se zvukovi izvana miješali s glasovima koje sam napola čula i napola vidjela. Zatim sam odjednom bila budna i kočijašev kaput na vjetru lupao je o kočiju i kiša je lupala o krov kad smo krenuli preko nečega za što sam odmah osjetila da je dugi strmi nagib, a konji su se mučili i kotači su klizili na mokrom popločanom putu. Zatim se kočija zaustavila i kad su se vrata otvorila, prema tami i sjaju mjesečine na starim zidovima prekrivenima lišajem znala sam da sam stigla na barunov posjed. I odjednom se on promijenio. Bilo je to kao da prelazak njegova vlastita praga ima neke nadnaravne moći jer njegovo je držanje odjednom postalo blago i milostivo, čak pomirljivo. Posjeo me uz vatru u svom velikom zatamnjenom predvorju, u kojem glasovi odzvanjaju, i naložio slugama da mi donesu čaj i vrući nabujak od jabuka. Grlo mi se stisnulo, ne samo zbog ove neočekivane ljubaznosti nego i zato što me podsjetilo na djetinjstvo, jer mi je majka običavala praviti nabujak od jabuke, premda je bila Engleskinja, i sjećam se kako su pomoćnici moga oca govorili da nitko ne pravi tako lagan kolač kao ona, čak ni njihove bake. Gledao me dok sam jela, zatim je ustao i sjeo bliže meni. »Znam da su ti ovi protekli tjedni bili iskušenje. Da si moje vladanje smatrala strogim, čak okrutnim i da si me osuđivala zbog bezdušnosti. Ali postoji razlog za svaki moj čin. Sati koje si provela u tami, hrana i piće za koje si mislila da ih trujem...« Trznula sam se na to, ali nastavio je kao da to nije opazio: »Sve te stvari služile su kao priprema, jer sutra, sutra ćemo napokon započeti svoj veliki posao.« Dok je to govorio, na upalim mu se obrazima pojavilo crvenilo kakvo

186

nikad prije nisam vidjela i žar u njegovim svijetlim očima, ali prije nego što sam ga stigla upitati na što misli, ustao je sa stolca i otišao. Potom se pojavio čovjek koji se predstavio kao Herr Bremmer i kretnjom mi pokazao da ga pratim. Bio je malen čovjek s malim očima koje su bile još manje zbog debelih stakala njegovih naočala. Penjao se na kat uz kamene stube, zatim još jedan i još jedan, dok nisam ostala bez daha i dašćući se pridržavala sa strane. Zaustavio se i uljudno čekao dok nisam uzmogla nastaviti, potom smo se polako posljednji put uspeli do sobe za koju je rekao da je moja - sobe osmerokutna oblika prepune knjiga, bez prozora i s prigušenom svjetiljkom. Bila je tu još jedna soba koja je vodila iz nje, s izrezbarenim krevetom s baldahinom i teškim željeznim kapcima koji su bili zatvoreni i zakračunani. Čovjek se naklonio i povukao, a ja sam se s olakšanjem dovukla do kreveta, u kojem sam odmah utonula u san bez snova, ne zaustavivši se ni da skinem odjeću. Kad sam se ujutro probudila, vidjela sam da je jelo ostavljeno na stoliću, a zrak je bio ispunjen mirisom svježega kruha. Jela sam željno pitajući se je li to što jedem doručak ili večera, jer nisam mogla znati koje je doba dana. Upravo sam završavala vruću slatku kavu kad je netko pokucao na vrata i primila sam poziv. Herr Bremmer me odveo dolje do galerije, a odande do malih vrata smještenih nasred središnjeg dijela. Zatim je otvorio vrata i pokazao mi da uđem. Gledala sam u njega, odjednom uznemirena, ali on je samo ponavljao istu gestu i tako sam uza silno lupanje srca učinila što je tražio. Stube su kružile gore i gore i na kraju sam se našla na velikom prostoru, širokom i visokom. Ali osjećala sam, prije nego vidjela, jer prostorija je bila posve mračna - kako je toliko mračno da ni najmanji tračak svjetlosti nije dopirao do oka. Ako je ondje bilo vrata, bila su prekrivena zastorima, a zrak je bio sparan i zagušljiv, kao da su svi zidovi i prozori bili obloženi. Ali takva mi mjesta više nisu bila čudna. Bilo je to kao da sam u stanu, a kako su mi se osjetila izoštrila, osjećala sam da nisam sama. Nije bilo pokreta - nije bilo koraka - ali znala sam da je ondje. Mogla sam namirisati njegovo tijelo; mogla sam čuti njegovo

187

disanje. »Nema razloga za strah.« Okrenula sam se u smjeru iz kojeg je dopirao glas, a zatim sam osjetila kako se približava iza mene i uzima moja zapešća u svoje ruke. Možda je osjetio jako kucanje bila jer je ponovio: »Nema razloga za strah. Ovdje započinje naš rad. Naš velik i čudesan rad.« A zatim me vodio naprijed, tri koraka, četiri, pet, prije nego što me lagano spustio na stolac. Otkrila sam da je ispred mene stol, prekriven nekom teškom tkaninom koja prigušuje zvuk i koja je na dodir bila mekana poput čohe. Čula sam pokret, kao da se navlači dugi zastor, a zatim se stol počeo okretati pod mojim rukama. Ustuknula sam i čula ga kako govori: »Nemoj se plašiti. Sve što tražim od tebe jest da položiš svoje ruke na predmete koji će se pojaviti pred tobom. Postavi ruke na svaki od njih i reci mi što osjećaš - što vidiš.« »Ali...« »Vjerujte mi, Lucy. Učinite kako kažem.« Tada se začuo zvuk malenoga srebrnog zvonca i stol se zaustavio. Ispružila sam ruke i osjetila dodir metala. Glatko poliran i hladan, bez sumnje, pri dodiru s kožom, iako ne mojom, jer se odjednom od vršaka mojih prstiju počela širiti bockava toplina i vidjela sam svoje ruke kako se odražavaju na svjetlosti koja je odjednom zabljesnula. »Već sam to vidjela - ova boja...« »Koja boja?« odvratio je brzo. »Crvena, zagasitocrvena.« »A kako se pojavljuje?« »Tu su plamenovi - spori, izvijeni plamenovi. Kao što sam ih prije vidjela, u fantazmagoriji.« I kao što sam ih vidjela, premda nisam to rekla, na grobu svoje sirote Dore. »Ne razumijem - sve sam vam to već rekao, dok smo bili u Whitbyju...« Ali tada je maleno zvono još jednom zazvonilo i stol se okrenuo. Ovaj put neka vrsta gromade, teške i okrugle, ali ne od kamena. Na dodir je bila gotovo masna, a hladni plamenovi koji su se uzdizali iz nje bili su

188

mliječnobijeli. I tako je išlo dalje, oštri rubovi gruba kristala s hladnom plavom svjetlošću, zatim rupičasta površina neke sirove rude koja je na dodir bila vruća i zelenkasta i žuta, a zatim kamen iste grube teksture, ali koji je isijavao najljepšu nježnu ljubičastu koju sam ikad vidjela. Svaki je put bilo isto - zvonjava zvona i okretanje stola, i svaki put ista pitanja, jer ispitivao me uzduž i poprijeko o tome što sam vidjela i što osjećam. Ne znam koliko je toga bilo i koliko je dugo trajalo - znam samo kako sam na kraju svega bila toliko iscrpljena i prazna da je pozvao nekoga od posluge da me odnese u moju sobu, gdje sam legla na krevet, tupo zurila u strop pitajući se gdje je u svemu tome Lucy kakva sam nekoć bila. A sljedeći dan bilo je isto. Samo što mi se kad je zvono zazvonilo prvi put ispod prstiju našla gromada nekoga gustoga zrnatoga metala. Magnet, odmah sam znala, i teško sam disala kad sam stavila prste na njega i vidjela kako odjednom šipka sjaji u naletu blještavila vatre, plamenovi su kružili i kretali se u spirali u blistavim duginim bojama, od grimiznozlatne i narančaste na jednom kraju do duboke plavičaste indigo na drugom. »Nanosi ti bol?« upitao je brzo. »Ne, ne!« rekla sam osjećajući kako mi tijelo preplavljuje nešto poput hladnog ranojutarnjeg zraka, »tako je lijepo - tako lijepo!« »Okreni šipku i ponovno položi ruke na nju.« Oklijevala sam ne želeći izgubiti njezinu ljepotu ni na trenutak, ali zatim sam učinila što je tražio, i prsti su mi jedva dodirnuli željezo kad sam osjetila da se nesvjesno zatvaraju u bolan grč i istu navalu topline, isti bolan nemir u svijesti koji su me pogodili u Beču kad sam prvi put dotaknula napravu za zazivanje. Vikala sam u boli i odmicala ruke i čula kako zavjesa klizi natrag i trenutak poslije on je stajao nada mnom. »Žao mi je«, rekao je. To je bilo sve: »Žao mi je.« To je bio prvi put da mi se ispričao - nakon svih tih tjedana, nakon toliko boli, toliko samoće i straha, njegova ljubaznost dovela me na rub plača. »Ostvarili smo izvrstan napredak danas«, rekao je naposljetku, kad sam se pribrala. »Rekao sam jednom, u Whitbyju, da ti imaš čudesan

189

talent, i imaš, Lucy, imaš. Zajedno ćemo zapanjiti svijet.« »Ali, ne razumijem...« »Nije tvoje da razumiješ. Tvoje je samo da budeš poslušna.« Zatim mi je stavio ruku ispod brade i podignuo mi lice, pomičući prst po koži kao da me miluje, dodirujući me kako me nije dodirivao od one noći o kojoj je pričao, kad sam vidjela varava svjetla na Dorinu grobu, i govorio mi nježnim glasom o mome rijetkom i dragocjenom daru. Zatim je prignuo glavu prema mom vratu i usnama mi dodirnuo kožu. Ležim sada ovdje, misleći ponovno o toj nježnosti i gnušajući se nad vlastitim tijelom koje na njega još reagira. Čak i sada, nakon svega što je bilo među nama. Čak i sada, nakon... *** Sinoć sam opet hodala - hodala ili sanjala - ali bila je noć, jer Mjesec je bio pun i težak, uzdizao se polako na nebu od crvenog preko brončanog do kositreno mliječnog. Stajala sam na studenom zraku, visoko iznad dvorca, gledajući dolje gdje teče rijeka i crna stabla šušte u tami. Mogla sam vidjeti kameni nasip koji vodi do vrata i kapelicu u kojoj gori sićušno svjetlo i stare nadgrobne spomenike obavijene maglom. Ali bio je tu jedan koji nije bio star, na kojem je bilo još neuvenula cvijeća i dok sam gledala onamo, pojavio se isti spori plamsaj zelenkasta svjetla kakvo sam bila vidjela da se uzdiže iz groba moje Dore, i vidjela sam lik koji stoji ispred njega, čovjeka u dugačkom tamnom kaputu, i mislila sam da je to on i nisam znala bih li vikala ili ustuknula. A onda je otišao i okrenula sam se i vidjela da je odjednom svuda oko mene svjetlo - zrcala od ulaštena srebra oko mojih stopala, mnogo sjajnih lavora, svaki okrenut prema nebu i okretao se da prikupi blještavilo Mjeseca u kugle blistava sjaja. Osjećao se težak miris sumpora, ili fosfora, a zujanje koje sam čula ovaj put nije bilo u mojoj glavi, nego u stotinama malenih zlatnih žica koje su kružile oko svake zrcalne kugle u gustom spletu od snopa zmija koje su se razbježale negdje prema tornju i izvan moga vidokruga. A zatim se gusti crni oblak stuštio preko Mjeseca i više ništa nisam vidjela. Kad sam se probudila, u sobi je bila polusjena kao u svitanje i našla 190

sam doručak postavljen za mene u malenoj osmerokutnoj sobi. Sjedila sam ondje dok sam jela, gledajući oko sebe i čudeći se prvi put svim tim knjigama na policama oko sebe i pitajući se, ako mi on ne želi govoriti o svom radu, postoji li kakav odgovor koji bih mogla ovdje naći. Međutim, bilo je toliko mnogo knjiga da sam jedva znala odakle da počnem dok mi pogled nije pao na jednu koja nije bila cijela uvučena i kad sam je povukla prema sebi, vidjela sam da je na engleskome i da je stranica označena papirićem, koji je nedavno ostavljen i na kojem su bile bilješke također na engleskom, napisane poprijeko širokim i vještim rukopisom. Zatim sam dotaknula papir, slijedeći riječi vrškom prsta. Ne znam što me tomu privuklo, ali odjednom sam bila znatiželjna i otvorila sam stranicu koju je pisac zabilježio i počela čitati. I stoga sam, kad sam ponovno pozvana u onu mračnu sobu gore, išla srca puna zebnje, jer sam napokon shvatila što je namjeravao sa mnom i kakva je stvarna priroda njegova velikog cilja oduvijek bila. Od trenutka kad sam stupila na prag, znala sam da se nešto promijenilo. Što je bilo prazno, sada je bilo ispunjeno. Na sredini prostorije bio je krevet - isti onaj, odmah sam vidjela, koji sam onomad vidjela kroz ključanicu njegova stana, s rupama u kožnom dijelu i remenjem za pričvršćivanje. Bojala sam se, bojala sam se toga kreveta i onoga što sam mogla vidjeti obješeno za stropne grede visoko iznad njega. A onda sam se sjetila svoga sna i bila sam doista uplašena, jer znala sam što je to i odakle potječe, ali neka me sila ipak vukla prema tome - nešto neodoljivo, nadmoćno, ali nisam znala je li to poriv užitka ili straha. »Priđi bliže, Lucy. Legni na krevet.« On je bio negdje iza, u sjeni na suprotnoj strani sobe. Oklijevala sam, zatim se pomaknula malo naprijed, a disanje mi je postajalo ubrzano i plitko dok sam se primicala krevetu i ispružila se na njega, drhtećih udova ogledavajući se u tami. A onda sam čula zveket nekakva metalnog mehanizma i ono što je visjelo nad mojom glavom počelo se polagano spuštati prema meni i kako se približavalo, vidjela sam blijedi svjetlucavi sjaj koji je počeo pulsirati svojim blijedim svjetlom, ali nisam se mogla

191

pomaknuti, nisam mogla učiniti ništa osim gledati kako se približava, i kad se spustio do mene, osjetila sam kako se blještavilo širi u mom vlastitom tijelu, kako energija struji mojim vlastitim venama. I dalje sam čula stroj kako se okreće, ali moje su oči bile uperene samo u to svjetlo, željela sam samo biti unutar tog svjetla, dodirnuti to svjetlo, a kad je splet žica napokon dospio meni nadohvat, i dok sam čeznutljivo posezala za njim, vidjela sam eksploziju blještave bijele vatre koja je iz mojih ruku sukljala istodobno uvis i prema van i dok se moje tijelo grčilo u hladnom blještavilu grozničave ekstaze, čula sam njegov glas kako negdje u daljini izvikuje: »Moj Bože, vidim ga! Svjetlo - svjetlo!«

192

PETNAESTO POGLAVLJE A što je s Charlesom bilo cijelo to vrijeme? Stigao je kao što je i očekivao, umoran, gladan i prljav, u Gare du Nord nešto poslije jedan sat ujutro, da bi otkrio kako u telegrafskom uredu nema nikakve poruke za njega. Sve je to dotle možda bilo i predvidivo, ali onda je otkrio, bijesan, da je najbolji i najkraći put do Beča bio vratiti se odakle je upravo došao sve do Amiensa, pa zatim odande do Düsseldorfa, Leipziga i Dresdena. Kao da gubitak toliko vremena nije bio dovoljno frustrirajući, službenik u uredu za karte činio se kao da daje sve od sebe ne bi li mu pomrsio račune i prošlo je dosta vremena prije nego što se Charles napokon uvjerio da nema bržeg puta i da k tome nema vlaka za Amiens do jedanaest sati. To mu je, međutim, dalo vremena za nekoliko sati sna i (što je još važnije) za kratak posjet jednoj od najglasovitijih institucija u gradu. Gdje god da je bila i što god da je našao ondje, dok hoda natrag vlažnim pariškim ulicama do Gare du Norda, posljedice su jasno vidljive na njegovu licu i mogu objasniti to da je zastao u maloj trgovini niska stropa u Rue de Ponthieu, u kojoj je kupio kuburu. Gotovo je nemoguće sada misliti o njegovu putovanju iole strpljivo, ali čini se da je i vrijeme protiv njega jer se jedno kašnjenje niže za drugim, što kulminira naglim odronom zemlje između Gothe i Weimara, zbog čega vlak stoji devet sati na obilnoj kiši. Tako da kad stigne u Beč i zatekne poste restante ured zatvorenim, ne može oklijevati - ako ondje ima pisama od njegova ujaka, morat će čekati - i smjesta unajmi kočiju; a do vremena dok se kočija približila rubu von Reisenbergova imanja,

193

računao je da se vlasnik tog imanja zacijelo vratio ovamo prije tri puna dana. Zapovjedi vozaču da ga ostavi na rubu šume, otprilike kilometar od podnožja nasipa, i gledao ga je kako nestaje s obzora među drvećem. Sumrak je i Mjesec izlazi, u posljednjoj četvrti. I opet je tu onaj čudan osjećaj udvostručenja - svjetla koje se reflektira uvis od krova dvorca kao da je Mjesec udvojen između zemlje i neba. Ali Charles zna da to nije prirodna anomalija i njegovo lice postaje mračnije i tmurnije dok se uspinje prelazeći posljednje metre do vrata dvorca. Imao je mnogo sati da razmisli što će sada učiniti, sati bez sna u hladnim kloparajućim vlakovima, na uskim neudobnim sjedalima, ali unatoč tomu, kada se zaustavio ispred barunova visokoga kamenoga lučnog ulaza i povukao lanac zvona, nije imao pojma što će reći. A kada su se vrata otvorila i na njima se ukazao čovjek s naočalama kojega je ovdje jednom vidio, shvatio je kako je cijelo vrijeme pretpostavljao da će ga dočekati sam barun i pripremio se za to suočavanje, a umjesto toga prisiljen je na nemoćno strpljenje, jer poruka se prenosi unutra, a minute prolaze, a onda se napokon čovjek ponovno pojavio i dopustio mu da uđe. Popeli su se uza stube do barunove galerije uzoraka, gdje ga je čovjek najavio, naklonio se i tiho zatvorio vrata za sobom. Charles je stajao ondje, oči su mu se privikavale na prigušeno svjetlo. Samo je jedna svijeća gorjela na željeznom svijećnjaku na drugom kraju sobe. »Gospodine Maddox, prilično ste me iznenadili. Nisam znao da kustosi smatraju potrebnim još me jednom posjetiti. Zapravo sam već primio njihov poziv da razgledam zbirku sljedeći put kad budem u Engleskoj.« Von Reisenberg je dolazio prema njemu iz sjene noseći u rukama veliku otvorenu knjigu i s nečim nalik na osmijeh na svome dugom koščatom licu. Ali Charles se nije smijao. »Znate vrlo dobro zašto sam ovdje.« Barun zaklopi knjigu: »Bojim se da ne znam. Ali znam da niste pozvani. I niste dobrodošli.«

194

»Došao sam po gđicu Causton. Njezin otac poslao me da je dovedem kući. Da se uvjerim da je sigurna.« »Tada svoju dužnost možete smatrati ispunjenom. Posve je sigurna. Ona je moja gošća i dok je pod mojim krovom, pod mojom je zaštitom. Uvjeravam vas - i njezina oca - da je došla ovamo svojom voljom i ako ostaje, ostaje svojom voljom.« Charlesove su oči bile ledenoplave: »Očekujete da to stvarno povjerujem?« Barun se nasmijao: »Pa naravno. Ja sam ono što vi Englezi volite nazivati gospodinom, a vi«, oklijevao je na trenutak, »bez sumnje sebe smatrate isto takvim. Poštenje vas obvezuje da mi vjerujete, zar ne?« »Engleski gospodin doveo bi je ovamo i dopustio da osobno razgovaram s njom.« »To nije moguće. Odmara se i ne smijemo je ometati.« »Imam ovlasti njezina oca, stoga sam u položaju da inzistiram.« »Niste u takvu položaju. U mojoj ste kući, na mom privatnom posjedu. Mogu pozvati sluga koliko želim. I već biste trebali znati da nisam čovjek koji se služi praznim prijetnjama.« Nastupila je stanka. Stanka koja je produljivala i produbljivala neprijateljstvo. Zatim se Charles odjednom okrene i počne hodati po sobi polako, promišljeno, koračajući između staklenih kutija i znanstvenih instrumenata, zapažajući kao i prije, ali ovaj put s novim spoznajama, da je na jednom mjedenom mikroskopu još stakalce s nekim debelim crvenkastim ostatkom. Također je zapazio da određen broj mineraloških uzoraka nedostaje i spontano je posegnuo u jednu od kutija i zgrabio komad neke tamne nebrušene rude, na dodir hrapave i grube. Svjestan je da je barun iza njega, nepomično gleda i pušta da se trenutak produlji do granica nemogućeg prije nego što se okrene prema njemu, prebacujući komad stijene iz ruke u ruku, iz ruke u ruku, iz ruke u ruku. »Prije nego što sam napustio London«, počne, »bio sam uvjeren da ste neka vrsta demona. Čudovište koje nalazi izopačeno zadovoljstvo u ubijanju i sakaćenju...«

195

»To je skandalozna i klevetnička optužba.« »... ali kad sam primio brzojav od svog ujaka, u Folkstoneu, bio sam prisiljen razmisliti. I priznati da možda nisam imao pravo glede vas, cijelo vrijeme.« Zaustavi se, ali barun nije nasjedao. »Dobro, nastavit ću, htjeli vi to čuti ili ne. Moj ujak pisao je kako bi me izvijestio da ga je posjetio Alexander Causton, koji je pritom opširno govorio o zdravstvenom stanju svoje kćeri. I tada sam se sjetio što ste mi rekli, na manje od deset metara od ovog istog mjesta, o godinama koje ste proveli proučavajući duševne bolesti. O mjesečarstvu i noćnim morama i histeriji i neurasteniji - svim tim poremećajima koji toliko dugo užasavaju čovječanstvo i koji su potaknuli toliko barbarskog praznovjerja, a zbog kojeg su bolesnici bivali osuđivani na zatvor kao opasni lunatici. I pitao sam se istog trenutka može li upravo ta riječ lunatik - biti ključ svega toga. Jer sjetio sam se tada papirića koji sam našao u vašem apartmanu u Albanyju i tablice s nejasnim slovima i brojkama u čiji smisao nisam nikako mogao proniknuti, u to vrijeme. Ali sad počinjem nagađati da se ti brojevi vjerojatno odnose na mjesečeve mijene - i da bi to mogao biti odgovor. Odgovor koji sam tražio i koji ste vi već pronašli.« Zaustavi se, ali barun se i dalje nije dao navući. »Cijelim putem na parobrodu, iz sata u sat, dok sam slijedio vaš trag, slijedio sam i vaš um. I naposljetku mi je sinulo što se vjerojatno dogodilo. Mislim da su vas sve te godine proučavanja dovele do zaključka kako je u korijenu tih drevnih praznovjerja ključno zrnce istine. I tada - upravo u tom trenutku - prvi ste put čuli za Lucy Causton, a kad ste otputovali u Englesku da je upoznate, ono što ste otkrili zateklo vas je snagom otkrivenja. Ne samo da su simptomi njezina duševnog stanja postajali izraženiji u doba punog Mjeseca nego je i patila od teškog oblika kloroze, a njezina mjesečnica točno se podudarala s Mjesečevim ciklusom, tako da je njezina krv tekla neobično oskudno upravo u trenutku kad bi njezina patnja bila najizraženija. I sada vaša teorija počinje dobivati obrise - počinjete postavljati izravnu i uzročnu vezu

196

između oskudnosti krvarenja i utjecaja Mjeseca i ludila. I vjerujete da ste, napokon, pronašli odgovor. Zašto su simptomi duševnog poremećaja uvijek najizraženiji kad je Mjesec pun; zašto se oni tako osjetno ublažavaju ako se bolesnika drži u zatvorenom, podalje od bilo kakva izlaganja njegovim zrakama; i zašto su, povrh svega, ovom stanju najizloženije mlade djevojke, čija tijela opadaju i rastu u istom mjesečnom ciklusu kao Mjesec i plima i oseka. Imam li pravo, zasad?« Barunove su oči suzile, ali ništa nije kazao. A ako je Charlesov ton dosad bio smireno objektivan, sad je u njegovu glasu bila varava mekoća. »I sad mi je, dakako, sve počelo imati smisla. Zašto ste kupili skarifikator netom kad ste upoznali Lucy Causton. Zašto ste tražili one djevojke u Londonu i tako im brutalno puštali krv. Zašto su umrle, sve one, za punog Mjeseca. I zašto ste raskomadali njihova tijela kad ste završili s njima. Nikad mi nije bilo jasno zašto ništa nismo našli - štakori i psi mogli su objasniti nestala srca, ali glave? Svakako bi neka skitnica ili smetlar dosad nabasali na njih. Ali nikad nisu bile tamo da bi ih se našlo, zar ne? Vi ste ih zadržali - zadržali ste ih i donijeli sa sobom u onim kutijama koje je upravitelj u Albanyju vidio da se ukrcavaju na vašu kočiju. Pažljivo sačuvane u eteru kako biste ih ovdje mogli secirati, u udobnosti svoga doma, i pripremiti svoj dokaz. Jer to je ono što ste htjeli s tim djevojkama, zar ne? Dokaz. Nepobitan fizički dokaz koji će potkrijepiti vašu teoriju. Kako biste uvjerili tijela vlasti za čijim odobrenjem tako očajnički žudite da vas shvate ozbiljno. Da vas priznaju kao pravog znanstvenika.« Barun se zajedljivo smijao: »Ova apsurdna tirada dokazuje samo jedno jedino, a to je žalosna dubina vašeg neznanja. Unatoč tomu što toliko polažete na znanstveno shvaćanje, niste ništa drugo doli diletant potpuni amater...« Charles se na to približavao, jedan po jedan prijeteći korak: »Možda sam samo amater, ali znam da nikakvo znanstveno istraživanje, koliko god uzvišeno bilo, koliko god dobronamjerno bilo, ne daje osobi koja se u njega upušta pravo da se koristi drugim ljudskim bićima kako vi to činite - da se ponaša kao da su neki niži oblik života koji nema vlastiti

197

život i vlastita prava - da ih reže kao životinje na stolu za vivisekciju dok je krv u njihovim venama još topla...« A sada je naposljetku njegov bijes rasplamsao i bijes onog drugoga. No, je li to i sićušna iskra još nečega u barunovim očima? Možda iskra olakšanja? »Platio sam onim prokletim kurvama, i to dobro, i sve one - sve one, kažem vam - otišle su iz mog apartmana žive. Još su na ulicama i bave se onom svojom bijednom rabotom, koliko ja ili vi ili onaj neotesani policajac Wheeler znamo o tome. Da, puštao sam im krv, ali to je bilo u interesu medicine - u interesu znanosti. Ali u pogledu ostaloga što tvrdite, ja apsolutno poričem da sam takvo što učinio - to bi bio čin luđaka...« Zaustavi se jer Charles se sada smijao, u smirenoj trijumfalnoj maniri šahista koji je upravo natjerao protivnika u zamku koju mu je postavio. »Dakle, priznajete. Te su djevojke bile u vašem apartmanu u Albanyju. Napokon napredujemo. Onda pretpostavimo na trenutak da govorite istinu. Da ste ih, kad ste završili s njima, pustili, premda su bile toliko slabe da su jedva mogle hodati. Možda biste mi mogli objasniti kao pukom amateru - kakva bi uopće mogla biti svrha tog eksperimenta. Mogu tek pretpostaviti da ste htjeli vidjeti može li se izazvati histerični napadaj - može li slabost krvi, umjetno izazvana, učiniti inače zdravu mladu ženu podložnu utjecaju Mjeseca. Ostavimo li postrani je li takav postupale na bilo koji način opravdan, njegova je znanstvena metoda svakako posve manjkava - morali biste ih promatrati tjednima, čak mjesecima, a bez ikakva znanja o njihovu prijašnjemu zdravstvenom stanju kakav biste valjan zaključak uopće mogli izvući...« »Ne znate ništa o tome«, dreknuo je barun. »Ništa pod milim bogom.« Charles se ponovno nasmije: »To bi svakako mogla biti istina. Ali postoje druge stvari koje znam. Govorio sam o poruci svog ujaka, ali nisam vam rekao sve što je sadržavala. Rekao mi je - a siguran sam da ćete me ispraviti ako griješim - da je Causton najprije naišao na vaše ime na stranicama novina. Novine su izvijestile o drugim eksperimentima koje ste izveli; eksperimentima prilično drukčijim i s prilično drukčijim

198

ciljem.« »To je posve nevažno«, kazao je barun, ali sad se okrenuo i nije želio susresti Charlesov pogled. »Naprotiv, ne može biti važnije, jer objašnjava nešto što me kopkalo još od one noći kad ste naredili napad na mene...« Barun se okrenuo prema njemu: »Kakvim me čovjekom smatrate?« Ali Charles se nije dao smesti: »Moja su sjećanja na tu noć nepotpuna, a dugo sam bio nepovjerljiv i prema takvima bojeći se da me vlastiti um obmanuo, ali u jedno sam se mogao pouzdati, a to je moj rukopis. Zapisao sam nešto u svoju bilježnicu prije nego što se to dogodilo - tri inicijala i broj, to je bilo sve. Moglo je značiti bilo što ili ništa. Ali čim sam vidio riječ »novine« u brzojavu od moga ujaka, sve mi se vratilo. Bilo je to nešto što sam vidio ovdje, nešto što sam ovdje pročitao. U onoj sobi gore. U Blackwood’s Edinburgh Magazineu iz 1847.« Okrenuo se da bi pažljivo vratio komad rude u kutiju, a zatim se ponovno okrenuo barunu: »Proklinjao sam odgodu u Parizu, ali dala mi je vremena - vremena da odem u Nacionalnu biblioteku i pronađem taj članak. Misle da ste je našli, zar ne? Tajnu koja je izmaknula alkemičarima. Tajanstvenu energiju koja pokreće svemir. Sveti gral svekolike znanosti tijekom više od tisuću godina. I vaš će je rad otkriti, vašem će se imenu budući naraštaji diviti. Vaša je velika teorija objedinjujuća i ona objašnjava sve - ne samo ludilo nego i sve ono drugo o čemu ste govorili - aurom borealis, drevni hramovi od uspravnoga kamenja, sablasne prikaze koje se viđaju na grobovima. Zato ste bili toliko zainteresirani za Formanove radove u Ashmoleovoj ostavštini i zato ste eksperimentirali s tim djevojkama. Jer želite znati zašto Lucy Causton može osjetiti tu energiju - učiniti tu tamu vidljivom - dok ostali ne vide ništa osim noći. Htjeli ste saznati što je čini tako posebnom izoštrava li joj tako osjetila slabost krvi ili neko drugo svojstvo koje samo ‘osjetljivi’ poput nje posjeduju. Jer bilo je drugih kao što je ona, zar ne? Drugih s njezinim dragocjenim darom. Ona mlada Nizozemka čije je unakaženo tijelo pronađeno pod vašim zidovima, ona djevojka koju sam

199

čuo gore s vama - djevojka za koju ste poricali da je ikad bila ovdje. Znanost koju prakticirate podjednako je u službi Moloha kao i najzadrtije praznovjerje i neću dopustiti da gđica Causton bude sirovina za nju.« Sad su zurili jedan u drugoga, sve su maske pale. Charles je mogao vidjeti krv koja je pulsirala u žilicama ispod barunovih očiju i stisak tankih šaka mrtvačkog izgleda, »Niste prvi«, pljune, a curak sline visio mu je sa žućkastih zubi, »koji je došao ovamo iznositi mi u lice bezobrazne i neutemeljene optužbe. Drugi su stajali tu gdje ste vi sad i optuživali me za još gnusnije zločine. Ali što god vi ili drugi vjerovali, ja nisam demon. Moj rad borba je za dobro čovječanstva, a takav napredak uvijek ima svoju cijenu.« »Bila to istina ili ne, nemate pravo prisiljavati druge da plaćaju tu cijenu - druge koji i ne znaju što tražite od njih. Ta posljednja djevojka ona koju ste oskvrnuli u mrtvačnici u Vine Streetu - imala je dijete. Dijete koje otad nitko ne može naći.« Barun je načinio prijezirnu gestu: »To derište, ako je još živo, neće postati ništa bolje od ološa kakav mu je bila majka. I opet kažem, nisam nikoga unakazio, a što se tiče razmatranja takva čina u prostorijama policijske postaje...« Slabašno se nasmijao: »Mogu biti štošta, gospodine Maddox, ali nisam budala.« Bit će da se sada nešto promijenilo na Charlesovu licu i čini se da je među njima odjednom nestalo svakog sklada. Sada je bilo na barunu da se isprsi prijetnjama: »Napustit ćete moju kuću, gospodine Maddox, i nećete se vraćati. Moj rad i oni koji mi u njemu pomažu nisu vaša briga. Više neće biti upozorenja. Vi najbolje znate za što sam sve sposoban kad se osjetim ugroženim.« »Obratit ću se vlastima - reći ću im što ovdje radite.« Barun se nasmije: »I mislite da će vam povjerovati? Smatrat će to buncanjem luđaka. A zatim će pogledati svoje arhive i vidjeti da ste nedavno bili otpušteni iz duševne bolnice Melk. Zapravo, mogli bi smatrati svojom dužnošću vratiti vas onamo - da je ludnica jedino prikladno mjesto za nekoga tko je toliko obuzet opasnim iluzijama. Jeste li spremni za toliki rizik?«

200

»Neću otići bez gđice Causton. Neću je ostaviti ovdje da umre.« Barun je sada bio toliko blizu da je Charles osjećao njegov dah na licu: »Brinem se za tu djevojku više nego što možete zamisliti. Ima rijedak dar - izvanredan talent. Neću dopustiti da joj išta našteti, u to možete biti sigurni. A to možete reći i njezinu ocu. Zapravo i ne zaslužuje toliki obzir - obični je snob i šarlatan koji se njome služi za vlastite ciljeve.« »Kako možete to govoriti kad i sami činite isto, i gore - kad se njome služite na najpodmukliji način.« A zatim se začulo kucanje na vratima i napetost među njima koja je postajala sve veća popustila je poput presječene opruge. »Freiherr...« To je čovjek s naočalama i uporan je. Barun dobaci Charlesu otrovan pogled i uputi se prema vratima. I nakon rasprave stišana tona pokazao je gestom prema Charlesu govoreći glasno i na engleskome: »Pobrinite se da ga ispratite s posjeda. Zatim pustite psa.« Čovjek je držao vrata otvorenima, a Charles je oklijevao, ali zatim je izišao za njim iz sobe. Dok je silazio niza stube, vidio je da barun vodi mladog čovjeka u knjižnicu, mladog čovjeka u dugom tamnom kaputu s kožnom torbom. Charles mu nije vidio lice, ali ima nešto - obuzimalo ga je neko mutno sjećanje. Vani na nasipu zrak je bio svjež i čist nakon zagušljive atmosfere unutra i on je na trenutak stajao duboko udišući punim plućima, pitajući se što bi, dovraga, mogao učiniti sljedeće. I možda nije jedini. Slutim da se i vi pitate zašto je tako lagano uzmaknuo. Zašto nije ustrajao, upravo tada, i odbio otići dok ne vidi djevojku zbog koje je toliko dugo putovao. Naposljetku, bio bi više nego dostojan protivnik barunovu nervoznu pomoćniku, da mu se odlučio suprotstaviti. Nije bilo nekog posebnog razloga za njegovu neodlučnost. Možda ga je spriječilo nešto u onome što mu je barun rekao. Nešto o provali u mrtvačnicu u Vine Streetu i kako bi samo budala učinila takvo što. I to je, zapravo, najčudniji i najteže objašnjiv dio cijelog događaja, jedini element slučaja za koji se Charles morao prisiljavati da ga uklopi u svoju novu teoriju. Jer ako ima pravo, i ako je znanost u osnovi svega

201

ovoga - ako je želja za znanjem ubila te djevojke, a ne želja za krvlju mora prihvatiti da je barunova logika ispravna. Koliko god von Reisenbergove teorije bile sulude, koliko god je nemilosrdno iskorištavao te djevojke, ne bi nikad obavljao eksperiment u takvim okolnostima ili ugrozio svoje veliko otkriće upuštajući se u takav rizik. Mjesec je obojio svijet u crno i bijelo, a jedina je boja krajolika žuti sjaj svjetiljke koja gori na prozoru kapelice u podnožju nasipa. Svjetlo baca duge sjene preko nadgrobnih spomenika, preko starih spomenika koji se raspadaju, i onoga jednog groba koji je svježiji od svih ostalih i koji čuvaju lijepi isklesani anđeli i okružuje ga svježe cvijeće. Charles se namršti. Svježe cvijeće? Zatim se uputi niz nasip, najprije sporo, a zatim sve bržim korakom. Gurne drvena vrata i počne gacati kroz vlažnu proljetnu travu do groba. Cvijeće je sada na svjetlu bilo blistavo, šiljasto i zvjezdasto, s teškim prodornim mirisom koji se širio zrakom. Prodoran i prepoznatljiv. Jer on je odmah znao što je to cvijeće i zašto je postavljeno ovdje. Ali tek kad je pročitao što je napisano na kamenu, i posljednji se komad konačno posložio na mjesto. Jer ovo nije prvi put da čita ovo ime. Isto je ime bilo otisnuto na onom bijelom papiriću dva puta sedam centimetara koji mu je i sada u džepu kaputa: WILHELMINA VAN HELSING Filia et dilecta soror 1834.- 1851. Requiescat in pacem I sada zna. Zna tko je bio onaj mladić koji je ušao u dvorac odmah nakon njega; zna zašto su one djevojke bile pronađene onako unakažene i zašto je Roseino mrtvo tijelo moralo biti unakaženo, čak i u policijskoj mrtvačnici i čak i s tolikim izgledima da bude uhvaćen; zna zašto je tijelo Dore Holman bilo iskopano i raskomadano i zašto je djevojka koja je pokopana upravo u ovom grobu izvađena iz lijesa i obezglavljena, samo tjedan dana pošto je umrla. Nije to bilo klanje, nego ljubav. Jer mladić koji je to učinio njezin je brat.

202

Što je rekao Charlesu onoga dana u vedroj i sunčanoj okolici Britanske knjižnice? »To je djelo koljača, ali onaj tko to čini, postupa tako iz sažaljenja i suosjećanja. Kako bi omogućio dušama onih koje voli da počivaju kao stvarno mrtve i da zauzmu svoje mjesto među anđelima. Ili tako barem priprosti ljudi vjeruju.« Charles je još mogao vidjeti osmijeh koji je pratio te posljednje riječi, osmijeh obrazovanog, prosvijetljenog znanstvenika. Ali sve je to bila fasada. Ne vjeruju samo priprosti seljaci na von Reisenbergovu imanju da je barun nosferatu; i Abraham Van Helsing u to je vjerovao. Vjerovao je u to potpuno i toliko gorljivo da je spreman oskvrnuti tijelo sestre koju je obožavao ne bi li je spasio. Unatoč svim lažima i okrutnostima, barun je govorio istinu kad je tvrdio da su te djevojke otišle žive. A ipak ih je osudio na smrt podjednako sigurno kao da ih je ubio vlastitim rukama. Jer ožiljci koje je ostavio na njihovim tijelima obilježili su ih, u Van Helsingovim očima, kao Neumrle, kao one koji ne mogu umrijeti i koje je jedino moguće spriječiti u vrebanju tijela živih, i to tako da im se odrubi glava, a srce probode kolcem i izvadi. Charlesov um sada je mahnito radio jer sve je napokon jasno. Van Helsing je vjerojatno mjesecima slijedio baruna, otkad je njegova sestra umrla i otkad je na njezinu vratu pronašao tragove koje je doživio kao otiske zubi vampira. Prvo u Whitby, a zatim u London, a sad opet u dvorac Reisenberg, neumorno tragajući za mladim ženama za koje je vjerovao da ih je barun oskvrnuo, nepokolebljiv u namjeri da ih oslobodi od prokletstva smrtonosne besmrtnosti. I gorke li ironije da ga je ta milosrdna misija učinila ubojicom - monstruoznijim predatorom nego što je barun von Reisenberg ikad bio. Je li Van Helsing još bio u susjedstvu kad je Charles prvi put putovao u dvorac i je li naumio otkriti tko je Charles, i kakav ga je posao doveo ovamo? I je li ga slijedio u London i upriličio onaj susret u Britanskoj knjižnici u nadi da će policija tako biti upozorena da je vampir u inozemstvu usred prijestolnice? A kad se to upozorenje izjalovilo, je li se Van Helsing u očaju okrenuo Daily Newsu, znajući da ni jedne novine neće odoljeti tako neobičnoj priči? A sad se Charlesu ledila krv u žilama

203

od pomisli na torbu koju je vidio u mladićevoj ruci. Torbu koja je dovoljno velika da skrije sav alat koji mu je potreban za izvršenje njegova brutalnog čina. I neće barun biti jedini po koga je došao, nego i svi oni za koje vjeruje da ih je iskvario... Lucy, blagi Bože, Lucy... I sada je trčao četveronoške uz nasip koji je mokar od rose i zaustavio se klizeći na vratima dvorca, srce mu je lupalo, ne samo od napora nego i od straha. Nije demon iz njegova sjećanja onaj koga sada vidi pred sobom, niti pakleno pseto crvenih očiju i ždrijela, ali je svejedno krvoločan. Golemi mastif s ogrlicom sa šiljcima, koji bjesni i vonja na noćnom zraku. Išao je prema njemu, režao, ali Charles je ovaj put spreman; uzeo je pištolj iz kaputa i kad je odjeknuo pucanj, pas je pao mrtav, a vruća krv curila je prema njegovim nogama. Do trenutka kada je stigao do dvorca buka je izazvala navalu sluga vani u dvorište više nego što ih je Charles ikad vidio na tom nadnaravno tihom i pustom mjestu. Ali Bremmer je onaj na koga je naletio - Bremmer, koji govori engleski. »Morate me pustiti unutra«, vikao je dok dvojica konjušara stavljaju ruke na njega, »onaj čovjek koji je upravo došao ovamo - on je brat djevojke koja je umrla, zar ne - djevojke iz Delfta...« Bremmer je oklijevao, zatim kimnuo. »On namjerava nauditi barunu - dugo je to planirao...« A zatim se nebom prolomio vrisak koji para uši i Charles se oslobodio stiska konjušara i progurao se pokraj Bremmera u hodnik, razvaljujući vrata knjižnice uz tresak. Knjige su bile posvuda na podu, neprocjenjive knjige razasute poderanih hrbata, postolja prevrnuta, staklene kutije razbijene. Ali soba je bila prazna. Sjurio se natrag i pojurio uza stube osjećajući bol u staroj rani, kao da ju je razbudila ista zvijer koja ju je zadala, do vrata ispod tornja koja je samo jednom zatekao otključanima. Dosad. Lagano je otvarao vrata, a sada je čuo glasove. Ne barunov nizak promukao ton, već drugi, mladi, snažniji, ljući. Charlesovo je disanje bilo

204

toliko glasno da je jedva mogao razabrati riječi i polako se uspinjao uza stube, nesiguran hoće li iznenađenje biti njegov saveznik ili njegova propast. Mrak je u prostoru u koji ulazi, svijetli samo jedna svjetiljka, i zagušljivo je na način koji ne može razumjeti dok ne ispruži ruku i napipa da su zidovi presvučeni nekom gustom tkaninom. U sredini sobe nešto visi sa stropa, nadvija se u sjeni, i škripi dok se polako miče natrag i naprijed pri nekom nevidljivu strujanju ustajala zraka. U jednom trenutku od kojeg mu je srce stalo, pomislio je da je to tijelo, ali zatim mu se oči prilagode i razabere teške spletove namotane žice. A odmah ispod njih Abraham Van Helsing, leđa okrenutih vratima, nagnut iznad nečega što je izvan Charlesova vidokruga. Dok barun von Reisenberga leži nepomično na podu, usta su mu razjapljena i natrpana blijedim zvjezdastim cvijećem, a oči su mu izvrnute bijele i mrtvački staklaste. A onda se Van Helsing pomakne i Charles s užasom shvati da je ono nad čim stoji stol za seciranje - isti onaj, bez sumnje, koji je barun vjerojatno donio sa sobom iz Londona, isti onaj na kojemu su vjerojatno ležale one djevojke, polusvjesne, dok im je barun puštao krv. Ali sada je tu ležala Lucy Causton, odjevena samo u tanku spavaćicu koja je sezala visoko do vrata, a zapešća su joj bila svezana za bočne strane kreveta. Van Helsing se ponovno pomaknuo i Charles ga je gledao kako pričvršćuje kožni remen oko njezina lijevoga gležnja namještajući čvrstoću s preciznošću kirurga. A pokraj njega na podu je kožna torba, otvorena tako da otkriva komplet dugih noževa, čekić i debeli drveni kolac. Djevojčin sluh bit će da je izvanredno oštar jer premda Charles nije proizveo nikakav zvuk, ona je lagano podigla glavu i pogledi su im se sreli. Blijeda je od užasa, ali ne pomiče se jer joj Charles pokazuje gestom da šuti i počinje se kretati prema njoj najtiše moguće. Ali u tom trenutku daska je zaškripila i Van Helsing se okrenuo. Okrenuo se, vidi i zna. »Ah, gospodine Maddox. Pitao sam se hoćete li nam se pridružiti. Svakako ste došli ranije nego što sam očekivao.« »Ne činite to, Van Helsinge. Prestanite sada dok ne prolijete još nevine krvi. Znam što mislite - što vjerujete - ali on nije bio vampir.

205

Čudovište jest. Ali znanost ga je takvim učinila, ne negromancija. Djevojka je nedužna - žrtva je baš kao i vaša sestra.« Van Helsing se smijao: »Vašem neznanju ravna je samo vaša oholost. Odmah sam to vidio, onoga dana kad smo se sreli u Knjižnici. Ta engleska nadmenost, taj prijezirni stav. Smatrate se toliko prosvijetljenim, zar ne, tako modernim i mudrim, a i dalje ste slijepi poput djeteta, lišeni razbora više nego neobrazovani ovdašnji ljudi prema kojima se odnosite s takvim prijezirom. Oni znaju bolje od vas istinu o postojanju vještica. Znaju da postoje bića kao što su vampiri - da su to misteriji o kojima možemo samo nagađati i koje ni vaša takozvana znanost ne može objasniti. Čak i da mi to moje nesretno iskustvo nije potvrdilo, zapisi iz prošlosti dovoljno kazuju. A vi imate i manje izlika, jer niste li vidjeli dokaz vlastitim očima? Iako se silno ponosite svojom sposobnošću zapažanja, jeste li se ikad pitali zašto se von Reisenberg kloni dnevnog svjetla? Zašto ga nikad nitko nije vidio da jede ljudsku hranu? Zašto su mu zubi tako izduženi i oštri? Zašto su sva zrcala uklonjena s njegova posjeda?« Charles je odmahnuo glavom: »Znam kako se čini da to potkrepljuje ono što govorite, ali postoje zdravstvena stanja koja još ne razumijemo bolesti koje čine bolesnike osjetljivima na svjetlo i uzrokuju bljedilo i povlačenje desni...« Van Helsing se podmuklo smijao: »Smiješna pretpostavka, a uz to ste je spremni i prihvatiti kao istinitu jer je smatrate znanstvenom’. Oh, priznajem da sam isprva i ja bio skeptik - moje me obrazovanje naučilo da se rugam takvim stvarima, baš kao što se i vi rugate. Ali vi niste izgubili sestru - niste je voljeli otkad je bila dijete, i vidjeli je obuzetu mjesečarenjem i noćnim morama, i čuli liječnike kako govore da nema nade. Niste je uzeli pod svoju zaštitu i odveli tisuću kilometara dalje u nadi da će promjena zraka djelovati blagotvorno. Niste je vidjeli kako kopni iz dana u dan, kako postaje sve bijeda i bljeđa, dok ne postane teško slušati njezino disanje. Niste pronašli njezino beživotno tijelo i vidjeli otiske zubi na njezinu vratu. Ja sam ih vidio, kažem vam, i nije bilo sumnje što je to - te okrugle rupice obrubljene bjelinom koje ne

206

zarastaju...« »Ne«, kazao je Charles primičući mu se, »griješite - ti tragovi načinjeni su pomoću skarifikatora - medicinskog instrumenta. Koristio se njime kako bi im puštao krv, radi svojih eksperimenata. Smislio je neku veliku teoriju o energiji svemira...« Van Helsing se sada smijao: »I vi mene nazivate poremećenim!« »Znam da zvuči ludo, ali on je iskreno vjerovao kako je ostvario velik napredak - da su patnje djevojaka poput vaše sestre uzrokovane njihovom posebnom osjetljivošću na mjesečinu, osjetljivošću koja potječe od razrijeđenosti krvi. Zato su one djevojke u Londonu bile toliko blijede - zato su imale one rane...« Van Helsing je tresao glavom: »Nisam ja taj koji griješi, Maddoxe, nego vi. Gdje je nabavio taj instrument za koji tvrdite da se njime koristio?« Charles je otvorio usta da kaže, ali onda je zapeo. Van Helsing se smješkao: »Bilo je to u Londonu, zar ne, kad je posjetio Veliku izložbu?« Charles je progutao slinu, zatim kimnuo. »Toliko polažete na svoju sposobnost logičkog zaključivanja, a i dalje vam razmišljanje ne odolijeva ni najmanjem iskušenju. Jer ako je kupio taj instrument u Londonu, kako objašnjavate tragove koje sam vidio na vratu svoje Mine više od tri mjeseca prije toga? Kako objašnjavate ono što sam vidio na vratu one djevojke u Whitbyju?« Charles je vidio da se djevojka pomiče: »Znala sam da sam vas prije vidjela«, rekla je gledajući Van Helsinga u kukavnoj gorljivosti propale nade, »bili ste u opatiji onoga dana - pozdravili ste me podizanjem šešira - mislila sam da ste tako ljubazni, tako galantni...« Van Helsing joj se podsmjehivao smiješkom koji srce pretvara u led: »I uistinu jesam«, kazao je nježno stavljajući joj prst na obraz, »jer učinit ću vam najveću moguću uslugu. Spasit ću vas od vječnog činjenja opačina noću i postajanja sve iskvarenijom njima danju. Spasit ću vas od ubijanja nevine djece u kolijevci i od gošćenja mesom najmilijih...« »Vi ste to bili«, šapnula je ona, a suze su joj klizile niz obraze, »vas sam vidjela one noći na groblju s mojom Dorom. Mislila sam da je to bio

207

on - krivila sam njega - a to ste cijelo vrijeme bili vi...« »Prešla je Neumrlima mnogo prije te noći - tragovi na njezinu vratu nisu ostavljali mjesta sumnji.« »Ja sam bila s njom svaki dan i ništa nisam vidjela.« Van Helsingu su zasuzile oči: »Krila ih je - lukavo kao što njezina vrsta to čini. Koliko god je gorljivo želite opravdati, gđice Causton, ne možete poreći istinu. Počela je nositi crnu vrpcu oko vrata, zar ne?« »To je bilo radi broša - kako bi mogla nositi broš - onaj koji sam joj ja dala...« Van Helsing je odmahnuo glavom: »Kako ste naivni, kako lakovjerni. A ona bi bila napala - vas bi napala - da se ja nisam tada umiješao. Ta je crna vrpca nadasve djelotvorno nešto skrivala. Ali mene nije mogla prevariti. Još su bili ondje, ti tragovi, kad sam otvorio grob i povukao vrpcu. Njezino je tijelo bilo savršeno i netaknuto kao i tijelo moje sestre kad sam pronašao njezino truplo crnih usana s krvlju djeteta - djeteta koje je pronađeno razderana grkljana, kao da ga je napala kakva divlja i bijesna zvijer.« »Kako to mislite?« viknula je djevojka prije nego što ju je Charles uspio spriječiti. Jer znao je što je učinjeno tijelu Dore Holman i želio je zaštititi ovu djevojku od te boli - od nemogućnosti da to zaboravi. »Zašto bi itko učinio takvu grozotu kakva je remećenje spokoja mrtvih?« »Ja sam joj podario mir«, kazao je Van Helsing milujući joj lice. »Kad sam podignuo poklopac lijesa, vidio sam kako leži ondje okružena sjajem Neumrlih, usne su joj bile pune i crvene i vlažne, a onda je otvorila oči i pogledala me...« »Ne, ne!« viknula je djevojka pokušavajući se osloboditi spona kojima je bila sputana, i Charles je sada vidio da je u Van Helsingovoj ruci nož, nož s dugom zakrivljenom oštricom i tamnim mrljama na rubu. Stara krv, odavno sasušena. Krv onih djevojaka u Londonu, koje su ubijene i unakažene, i mlade Rose Danby, koja je umrla u prljavštini, u strahu i iscrpljenosti, preklinjući za svoj život. Van Helsingov glas sada je bio mekši, gotovo nježan dok je milovao

208

Lucynu zlatnu kosu: »Vjerujte mi, silno me boli što vam ovo moram reći, ali to je potpuna i strašna istina. Oči vaše prijateljice koje su nekoć bile tako blage tada su bile tvrde poput kamena, zjenice su bile toliko raširene da su se činile crne poput ponora bez dna. A onda su joj se grudi stale nadimati i pohotno je rukama prelazila preko njih dok joj se bradavice nisu ukrutile i šaputala mi je kao ulična prostitutka: ›Čekala sam te poljubi me - vodi ljubav sa mnom!‹ I vidio sam krv na tim nabubrenim usnama i znao sam što moram učiniti. Uzeo sam kolac koji mi je bio u rukama i zario joj ga bez milosti u srce. Grčila se i izvijala, a lijepo joj se lice izobličilo u grozan, bijesan i opak izraz i dok sam zabadao kolac sve dublje i dublje, ona je vrištala poput demona i krv joj se slijevala s usana i curila po bijeloj mrtvačkoj opravi, ali nisam posustajao, nisam ustuknuo pred jezivom nužnošću dok se nije napokon umirila i moja velika zadaća bila je završena. Zatim sam uzeo ovaj nož i odrezao joj glavu jednim udarcem i napunio joj ovješena usta cvjetovima češnjaka. I dok se miris širio oko mene, vidio sam da se promijenila i da je lice koje je bilo toliko odvratno opet postalo blago i čisto. Bila je spokojna. Kao što ćeš i ti biti spokojna...« Nož je sada bio na djevojčinu grlu, a Charlesov pištolj u njegovoj je ruci, ali kut je posve pogrešan, ne može to učiniti - ne može riskirati pucajući. »Vjerujem vam«, rekao je pomičući se prema naprijed, »vjerujem vam.« Van Helsing se zaustavi i pogleda u njega. »I ja sam imao sestru koju sam volio«, zamuckivao je Charles. »Sestru koju sam izgubio vlastitom pogreškom - vlastitim nemarom. Znam kako je nepodnošljiv takav gubitak.« Van Helsing se namrštio, ali stisak noža u njegovoj ruci olabavio je. »Pomoći ću vam«, kazao je Charles nadajući se da očaj - laž - nije tako očit kako zvuči njegovim ušima. Vidio je da su djevojčina usta otvorena, ali nije si mogao priuštiti da gleda nju. »Pomoći ću vam da svršite s von Reisenbergovom prijetnjom jednom zauvijek i da oslobodite svijet od njegove odurne vrste«. Koračao je prema torbi i podigao kolac iz nje. »Recite mi što moram činiti.« Van Helsingu su oči zasuzile: »Zašto da vam vjerujem? Kako da znam

209

da ste iskreni?« »Zato što ćemo početi s djevojkom.« Charlesovo je srce sada lupalo i noge su mu se tresle, ali hodao je staloženo koliko je mogao do vrha stola. Djevojčin se strah mogao opipati; mogao ga je namirisati na njoj. »Ne«, šaputao je, »molim vas.« Progutao je slinu; ono što namjerava silno je rizično, ali ništa mu drugo ne preostaje, nema drugog načina. U njezinu stanju, nakon onoga što se dogodilo u Albanyju, von Reisenberg sigurno ne bi riskirao puštajući joj krv - sigurno ne bi ugrozio ono što mu je najvrednije ili ozlijedio jedinu osobu koja bi mogla opravdati njegovu cjeloživotnu ambiciju. »Ne bismo li se«, kazao je stegnuta grla, »najprije trebali uvjeriti da je djevojka nesumnjivo bila žrtva njegova gnusna vrebanja.« Van Helsing je bio zajedljiv: »Bila je sama s njim dobra dva mjeseca. A dovoljno ju je pogledati - njezina zadihanost, njezino bljedilo...« Charles je vrtio glavom: »Tomu bi moglo biti uzrok nešto drugo. U Londonu sam vidio dokaze da je gđica Causton nedavno izgubila dijete bio je to težak pobačaj. Izgubila je mnogo krvi...« Pitao se je li ona znala; bi li tako nevina djevojka uopće znala da je trudna, i sad je na njezinu licu vidio da je imao pravo. Njezine su se oči raširile i suze su joj klizile niz obraze dok je polako vrtjela glavom. »U redu«, kazao je Van Helsing posežući za ovratnikom spavaćice. »Postoji jedan dokaz koji ne može skriti.« Ali kad je pomaknuo svilu u stranu, začuo se tresak i okno na jednom od prozora razbilo se u kišu stakla i krhotina, a svjetiljka se prelila i ugasila. Vjerojatno je Mjesec prekriven oblacima jer u sobi je bio potpun mrak ispunjena zvukom lepeta krila. Velika žilava krila golemog šišmiša, koji je kreštao i udarao o zidove, obrušavala su se iznad Charlesove glave i njemu u lice. Otjerao je stvora, ali sada su prsti bili na njegovu grlu, stezali su ga odostraga, zakretali mu glavu natrag i dolje, a nešto hladno i tanko mu je na vratu i istišće mu zrak iz pluća i čuje viku vlastita glasa dok svijet eksplodira u sve snažnijoj svjetlosti.

210

Trenutci koji su slijedili urezivali su mu se u mrežnicu oka poput fotografija. Oslijepljeni Van Helsing dizao je ruke prema licu i padao natrag. Djevojka je stajala u sjaju bijelog plamena, ruke su joj bile podignute visoko iznad glave poput anđela u ekstazi. A zatim se svjetlo ugasilo i tama je ponovno sve obavila i njih su dvoje na tlu, prevrću se i prevrću, udaraju i grebu, i čuje se zvuk padanja pokućstva i komadi stijena padaju oko njih i kotrljaju se na ulaštenu podu, a nož se otkotrljao i on počne gurati Van Helsinga natrag i dolje stežući mu ruke oko vrata, stežući ruke oko vrata čovjeka za koga zna da je ubojica... »Zar ne shvaćaš«, šaptao je Van Helsing, »on ju je obuzeo - on ju je obuzeo...« Van Helsing počeo je kašljati i grčio se kao da će povratiti, a Charles je odjednom čuo zvuk kotača. Pojurio je do otvorenog prozora i popeo se na rubnjak. Dolje u daljini u dvorištu kočija se zaustavila pokraj vrata i čovjek je podigao Lucy Causton u nju. Čovjek koji je zastao na trenutak gledajući gore prema mjestu na kojem je Charles stajao prije nego što je brzo ušao i viknuo kočijašu da krene punom brzinom. Barun von Reisenberg. Prekasno je da ih slijedi - prekasno da ih spriječi - i Charles je mogao jedino gledati kako kočija ubrzava na kapiji i kreće dolje prema nasipu. »Pucaj«, viknuo je promuklim glasom Van Helsing iza njega. »Imaš oružje. Upotrijebi ga. Upotrijebi ga da ga zaustaviš.« Predaleko je, a oružje je tek pištolj i nema nade da će metak pogoditi metu, ali on je kao opčinjen naciljao i opalio. A onda se vrijeme usporilo na otkucaje srca i mogao je čuti vlastito bilo kako mu tutnji u ušima dok su se konji propinjali i kopita im klizila po mokrom kamenju, a kočijaš je vikao i njihao se amo-tamo ubrzavajući vožnju te je jurio sve brže i brže dok se nije sunovratio prednjim dijelom preko nasipa i prevrnuo se, raspao se u komade u agoniji konja koji njište i drva koje se lomi, dok se sve nije zatreslo i stalo. Dok je Charles stigao do vrata, posluga se već sjatila oko kočijaša koji je ispao te nije bio prikliješten, ali nije ni siguran, jer je sav polomljen. Niže od tog mjesta ležala je raspadnuta kočija napola

211

uronjena u vodu, jedna su joj vrata visjela otvorena, a kotači su se polako okretali. Charles je viknuo Bremmeru da pošalje po liječnika, zatim je pojurio niz nasip preko krupnog šljunka, klizeći i posrćući, bez daha, napola izbezumljen, do koljena u vodi, dok nije stigao do prevrnute kočije u kojoj je ležao barun von Reisenberg lica okrenuta prema Mjesecu, iz usta mu je curila krv, a metalni mu se šiljak osovine kočije zario u srce. »Lucy!« vikao je Charles u panici gacajući do suprotne strane. »Lucy!« Kočija je polako tonula, pijesak joj je usisavao težinu dok je on očajnički razvaljivao vrata. Vidio je nju unutra, ali ona se nije micala, nije odgovarala. Kočija se njihala, vrtoglavo ponirala, ali odjednom je on okrenuo kvaku i ona je u njegovu naručju i iznio ju je uz nagib, nježno je polažući na tlo. Imala je ogrebotinu na licu i duboku porezotinu na vratu, ali disala je, živa je. I dok joj je pomicao glavu i uzimao ruku u svoju kao da među njima struji nekakva energija, otvorila je oči i gledala u njega. Gledala je u njega bolno i smeteno, izdaleka ga uznemireno prepoznajući. »Ne ostavljaj me«, šapnula je naposljetku. »Ne ostavljaj me, Charles.«

212

EPILOG Buckingham Street, 20. lipnja Dragi moj Charles, šaljem ovo pismo u poste restante u Beču, u očajničkoj nadi da će vas zateći na vrijeme. Rastao sam se ranije s Alexanderom Caustonom. Donio je ovamo sliku koju je želio da vam pošaljem, da vidite njegovu kćer ako je budete mogli pronaći. Kažem »njegovu kćer« i znam da je on tako naziva, ali sad vam moram reći da djevojka koju tražite nije njegova kći niti joj je onoliko godina koliko je on oduvijek mislio da ih ima. Priložio sam sliku koju toliko želim da imate, ali priložio sam i drugu sliku te djevojke kad je bila vrlo mala i sjedila u krilu svoje majke. Kad sam ugledao sliku, zgrčilo mi se srce, jer sam već vidio lice te žene, premda samo jednom, i to prije mnogo godina. Bila je dio putujućeg sajma koji je gostovao u Windsoru u lipnju ‘35. godine. Sajma za koji znam da ćeš ga se sjetiti jer si poslije govorio o svjetlima i gužvi i o glazbi vergla. Ta žena bila je jedna od mnogih koje sam ispitivao za tih prvih nekoliko mahnitih dana, kad sam očajnički tražio bilo kakav znak, bilo kakav trag. Sjećam se njezinih ukočenih crta lica, njezinih opreznih odgovora, ustrajanja na tome da nije ništa vidjela, čula ni znala. Ali ne sjećam se kćeri. Jer što god da je rekla Caustonu, kakve god je laži poslije izgovorila da bi prikrila svoj zločin, dijete o kojem je govorila nije bilo njezino. Poznata mi je hrabrost i odlučnost koju unosite u svaki zadatak kojeg 213

se prihvatite, ali vi i ne znate koliko je silno važan zadatak kojeg ste se sada prihvatili. Morate pronaći tu izgubljenu djevojku, Charles, pronađite je i sigurno je dovedite kući onima koji je vole i koji su vjerovali da je zauvijek izgubljena. Ne zbog Caustona, iako vas je on uposlio, nego zbog sebe, i mene, i vaše sirote majke, koja je svih tih godina bila obuzeta tako dubokom tugom da joj nije bilo lijeka. Dostajat će samo jedan pogled samo jednom pogledajte sliku koju vam šaljem, i napokon ćete doznati tko je Lucy Causton. Ona je vaša sestra. Ona je Elizabeth.

214

AUTORIČINA NAPOMENA Lik baruna von Reisenberga velikim se dijelom temelji na stvarnoj osobi. Barun Karl von Reichenbach rođen je 1788. u Stuttgartu, gdje je njegov otac bio sudski knjižničar. Nije bio plemić po rođenju, ali mu je titula dodijeljena kao priznanje za njegov doprinos znanosti i industriji. Zaslužan je upravo za otkrića koja sam pripisala svome fikcionalnom barunu, uključujući kreozot, parafin, pitakal i brojne druge kemijske spojeve. Godine 1839. von Reichenbach se povukao iz kemijskih studija i posvetio istraživanju magnetizma i drugih s njime povezanih sila kao što su elektricitet, toplina i svjetlost. Na osnovi tih. istraživanja postupno je postao uvjeren da postoji još jedna nevidljiva energijska sila u svemiru, prisutna i u Sunčevoj i u Mjesečevoj svjetlosti, a slična je elektricitetu i magnetizmu, iako nije istovjetna ni jednoj od njih. Bila je to zapravo »tajanstvena energija« koja se širi cijelim svemirom i on ju je nazvao »Odic silom« ili »Odom«. Vjerovao je da je zapravo riječ o »krvi« svemira, sili koja objašnjava sve, od aurore borealis do ektoplazme, lutajućeg plamena, »rotirajućeg stola« na spiritističkim seansama i položaja drevnoga uspravnoga kamenja. Barun je do svojih zaključaka došao poslije rada s desetcima ljudi koje je nazvao »preosjetljivima«, od kojih su mnogi patili od živčanih bolesti. Ti su ljudi tvrdili da vide blistavi plamen što isijava iz magnetskih polova. Von Reichenbach je osmislio posebnu napravu za daljnje ispitivanje svojih teorija, uključujući konstrukciju od metalnih ploča na krovu svoga dvorca, postavljenih tako da hvataju Sunčevu i Mjesečevu svjetlost i

215

prenose je pomoću žica u posebnu tamnu prostoriju koja se nalazila ispod njih. Njegovi bi »preosjetljivi« proveli mnoge sate u toj prostoriji, a zatim bi zatražio od njih da drže krajeve tih žica i opišu što vide. Von Reichenbach je počeo eksperimentirati i s uzorcima ruda i metala iz svojih geoloških zbirki, koje bi svojim »preosjetljivima« pokazivao na rotirajućem stolu jednog za drugim, u prostoriji posve izoliranoj od ostalih izvora svjetlosti. Otkrio je da neki »preosjetljivi« mogu vidjeti plamenove različitih boja, u rasponu između zelene do bakrene i crvene do cinčane. Uranjanje u vodu za mjesečine moglo je »preosjetljive« učiniti fizički bolesnima, a neki su se od njih izbjegavali zateći u blizini zrcala. Medu ostalim, ustanovio je da su mlade žene posebno osjetljive u vrijeme mjesečnice. Dok bi provodio svoje eksperimente, sam barun bio bi na strogoj dijeti i ne bi dodirivao metale. Von Reichenbach je s vremenom postao uvjeren da je »lunatičnost« posljedica prekomjerne osjetljivost na Od. Ispitivao je stotine ljudi koji su patili od mjesečarenja, noćnih mora, histerije i drugih duševnih poremećaja te zaključio da bi drevna vjerovanja povezana s utjecajem Mjeseca zapravo mogla proizlaziti iz učinka sile Od na mjesečini. Otkrio je da izlaganje pojedinaca koji su patili od »lunatičnih« stanja Mjesečevoj svjetlosti neposredno uzrokuje fizičke simptome kao što su grčevi u mišićima i osjećaj topline na koži, kao i osjećaj duševnog nemira i nelagode. Mnogi od ljudi koji su živjeli u von Reichenbachovu susjedstvu počeli su se bojati toga visokog i tajanstvenog čovjeka odjevenog u crno, koji je obilazio svježe iskopane grobove, sam šetao stazama skriven od pogleda i zatvarao mlade žene u svoj dvorac. Čak su ga neki prozvali »vještcem iz Cobenzla« (dvorac je prethodno bio u vlasništvu čovjeka tog imena). Von Reichenbachove teorije prvi su put objavljene u Njemačkoj 1849. te prevedene na engleski sljedeće godine. Podijelio je onodobnu znanstvenu javnost, pri čemu su neki članovi akademije prihvatili njegova otkrića, a drugi su propitivali njegove metode i tražili objektivniji dokaz od iskaza svjedoka koji su često bili poremećeni i ranjivi pa stoga vrlo

216

sugestibilni. Iako je von Reichenbach s vremenom i sam povjerovao da vidi svjetlost Odica, nikad za svoje teorije nije ponudio dokaz ozbiljne znanstvene težine, unatoč tomu što je očito zabilježio »isijavanje Odica« na dagerotipskim snimkama, od kojih je prva objavljena 1861. U svojoj pjesmi Aurora Leigh (1856.), Elizabeth Barrett Browning spominje »Od silu Nijemca Reichenbacha / koja još iz ženskih vršaka prstiju gori plavim plamenom«. U Blackwood’s Edinburgh Magazineu iz 1847. zaista je objavljen članak naslova »O istinitosti narodnih vjerovanja«. Članak sadržava kratko izvješće o eksperimentima koje je von Reichenbach provodio na Fraulein Maix, koja opisuje kako je, kad je zamoljena da drži magnetnu šipku, osjetila »unutarnju borbu u rukama, prsima i glavi«. Ostalo sam izmislila. Von Reichenbachove teorije otad su na lošem glasu, barem u većinskoj znanstvenoj zajednici, a to da je Hitler navodno oduševljeno reagirao na ideju o sili Odic zacijelo nije pridonijela njihovu ugledu. Svoj prvi susret s barunom i većinu pojedinosti u vezi sa stvarnim barunovim eksperimentima mogu zahvaliti djelu Lost Science (Izgubljena znanost) Gerryja Vassilatosa. Poslije sam pročitala von Reichenbachova vlastita »Istraživanja o magnetizmu, elektricitetu, toplini, svjetlu, kristalizaciji i kemijskoj privlačnosti u vezi sa životnom silom«. Ostali aspekti mog lika djelo su moje mašte, kao, primjerice, činjenica da je možda bolovao od lupusa ili porfirija (bolesti koje 1851. g. još nisu bile dijagnosticirane) te njegova opsjednutost stanjima krvi i eksperimentima koje je provodio u Londonu kako bi ih istražio. Stvarni je barun umro 1869. u hotelskoj postelji. Za barunovu zbirku voštanih figura nadahnula me izvanredna knjiga Marine Warner Phantasmagoria, u kojoj je fotografija animirane voštane figure »Uspavana ljepotica« što ju je izradio Philippe Curtis 1765. Knjiga Marine Warner čudesno je izvješće o fenomenu iluzije i imaginacije, od dima i zrcala, do svjetla, sjene, oblaka i duhova. Ona je ujedno neprocjenjiv izvor grade o osamnaestostoljetnim i devetnaestostoljetnim

217

fantaz-magorijama i iluzijama koje opisuje, uključujući glasoviti pariški scenski spektakl Étienne-Gasparda Robertsona. »Uređaji za zazivanje duhova umrlih« zaista su postojali, a onaj koji opisujem temelji se na napravi što ju je 1706. izumio Francis Hauksbee, učenik Isaaca Newtona. Priča o sestrama Fox u četvrtom poglavlju preuzeta je iz stvarnoga novinskog izvješća u New York Tribuneu od 10. kolovoza 1850. godine. Vidi The Spirit Rappers Herberta G. Jacksona, 8. Poglavlje. Spisateljica Charlotte Bronte nazvala je Veliku izložbu »golemom, čudnom, novom i neopisivom«. Čitatelji koji žele saznati više pronaći će mnoštvo internetskih stranica posvećenih toj temi, a izvrsno i nevjerojatno informativno izdanje programa »In Our Time« BBC-jeva Radija 4 može se pronaći na stranici http://www.bbc.co.uk/programmes/p003cl9x. Izvadak iz kataloga u sedmom poglavlju stvarni je primjer. Priznajem da sam se malo slobodnije služila datumima povezanim s Ashmoleovom ostavštinom, koja je zapravo bila smještena u Ashmolean Museumu do 1860., kada je premještena u knjižnicu Bodleian.

218

O AUTORICI Lynn Shepherd doktorirala je na Oxfordu englesku književnost, a ljubav prema klasicima prenosi i u svoje romane. Dugo je radila kao predstavnica za tisak za tvrtku Guinness, gdje je započela i akciju »Voda za život« koja dovodi čistu vodu u brojna afrička sela. Danas se bavi samo pisanjem, a njezini su romani među najpopularnijim primjerima povijesnog krimića. Kako sama kaže, voli još mačke (ima ih dvije), Englesku (gdje živi), renesansnu umjetnost i najbolje američke kriminalističke serije.

219