Lujo Margetić - Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Lujo Margetić

SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU SIGNATURA

HRVATSKA I CRKVA U SREDNJEM VIJEKU Pravnopovijesne i povijesne studije

UDK

Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci Rijeka, 2000.

PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECI BIBLIOTEKA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U RIJECI MONOGRAFIJE Urednik: prof. dr. se. Miomir Matulović

SADRŽAJ

PREDGOVOR UVOD A. OPĆA PROBLEMATIKA

7 9 19

1. Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima

21

Recenzenti: prof. dr. se. Antun Cvitanić akademik Hodimir Sirotković akademik Franjo Šanjek

B. CRKVA U DOBA NARODNIH VLADARA I. Narativna vrela 1. O nekim vrelima hrvatske povijesti XI..stoljeća

51 51 53

© Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2000. Nakladnik: Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Hahlić 6, (za nakladnika: prof. dr. se. Mladen Montana)

2. Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu 3. Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljanina

73 93

Hrvatska i Crkva u srednjem vijeku. Pravnopovijesne i povijesne studije Autor: akademik Lujo Margetić

Lektor: Dušanka Starčević, prof. Grafičko uređenje: Maja Žagar, prof. Tisak: Grafika/Graftrade Žagar Naklada: 500 primjeraka

CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica Rijeka 949.75"04/14" 261.7(497.5) (091) CIP 09/2000 MARGETIĆ, Lujo

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku: pravnopovijesne i povijesne studije / Lujo Margetić. - Rijeka : Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci. 2000. - 540 str. ; 24 cm Bibliografija: str. 487-506. - Kazala. - Sažeci na raži. jezicima. MARGETIĆ, Lujo ISBN 953-6597-15-2 100230021

4. Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja 5. Neka državnopravna pitanja odnosa Hrvatske prema Splitu u ranom srednjem vijeku 6. Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća 7. Život blaženoga Ivana, trogirskog biskupa 8. O napadačima iz prvog čuda legende o sv. Krištoforu ILEpigrafika 1. Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske

127 169 179 199 211 225 227

C. IZ STARIJE POVIJESTI ZAGREBAČKE BISKUPIJE 1. Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije 2. Neka pitanja tzv. Zagrebačke kronike i popisa biskupa 3. O vjerodostojnosti isprava unesenih u potvrdnice pape Grgura IX. iz 1227. godine 4. Zagrebački monasterij

251

D.O SAMOSTANIMA „_„. 1. O Bašćanskoj ploči >. 2. O kartularu samostana sv. Krševanau Zadru 3. O vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188. god

349 351 387

253 309 327 339

417

4. Počeci prošteništa i Franjevačkog samostana na Trsatu 5. Bula "Ad decorem" pape Nikole V. (1447.)

427 441

E. DISKUSIJA 1. Pozadina prvoga ugarskog napada na Rab 2. Iz povijesne problematike nekih hagipgrafskih vrela (u povodu članka M. Ivaniševića "Hagiografski izvori itd.") 3. Prilog diskusiji o Bašćanskoj ploči

449 451 457 465

SAŽETCI

467

LITERATURA

487

KAZALA - osoba -stvari -vrela -autora

507 509 515 519 ,,,,„,,,,,,„,,,„,„.,„,,,,.,.,,,„,,.,,,.„..,„.,„„,.„„„„,.,.,,.,.....531

PREDGOVOR

Ove pravnopovijesne i povijesne studije iz hrvatske povijesti što se neposredno odnose na Crkvu objavljivao sam počevši od 1976. godine. One se međusobno dopunjavaju pa zajednički objavljene još više omogućavaju diskusiju bez koje nema napretka u znanosti. Specijalistička istraživanja koja su sakupljena u ovoj knjizi upućena su, zbog toga, u prvom redu, hrvatskim pravnim povjesničarima, stručnjacima za crkveno pravo i crkvenu povijest na našim područjima i, dakako, onima koji se bave "općom" poviješću. Ipak, treba uzeti u obzir da sam se crkvenom problematikom bavio i u drugim radovima. Ti radovi nisu, na žalost, obuhvaćeni u ovoj knjizi, jer bi njezin obujam postao preopsežan. Ipak, oni se nalaze najčešće citirani u bilješkama. Napominjem, da se nadam da ću u dogledno vrijeme dovršiti studiju 0 slavenskim apostolima Ćirilu i Metodu s osobitim obzirom na širenje glagoljice i staroslavenske službe Božje u hrvatskim krajevima. Ta će studija proširiti problematiku obrađenu u radu Branimirov natpis iz 888. 1 međunarodni položaj Hrvatske (rad pod B. II. 1.). Zahvaljujem Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci na čelu s dekanom prof. dr. se. Mladenom Montanom, što je i ovaj moj rad prihvaćen za objavljivanje unatoč dobro poznatim teškoćama izdavačke djelatnosti. Posebno sam zahvalan doc. dr. se. Miomiru Matuloviću što je kao urednik ovaj rad uvrstio u Posebna izdanja Biblioteke Pravnog fakulteta. Smatram da je ovim studijama tek samo načeta golema pravnopovijesna problematika odnosa Hrvatske i Crkve u srednjem vijeku. Ova će knjiga ispuniti svoju zadaću već i time, ako potakne mlade znanstvenike da se podrobnije pozabave daljnjim radovima o pitanjima koja su u njoj pokrenuta.

Lujo Margetić

UVOD

Crkvena povijest u Hrvata u srednjem vijeku najuže je povezana s ranijom hrvatskom poviješću, i to zbog više razloga. Prvi je najneposrednija veza Svete Stolice s Hrvatima, koja je determinirala odlučujuće povijesne događaje u nas. Vojvoda Branimir i kralj Zvonimir samo su dva najuočljivija primjera te veze. Drugi je razlog uloga samostana, biskupija i nadbiskupija i njihovih nositelja u gotovo svim manifestacijama hrvatskoga javnoga i privatnog života. Crkvena je povijest upravo u Hrvata imala još i dodatni kulturni (pa i politički) element, tj. stoljetnu nazočnost glagoljice koja je na frankapanskim primorskim posjedima, u prvom redu Krku i Vinodolu, imala prvorazredno značenje, a u Istri je velikim dijelom zahvaljujući popovima glagoljašima u bitnoj mjeri pomogla očuvanju hrvatskoga identiteta. Konačno, crkvenu povijest u Hrvata upoznajemo putem onih istih vrela kojima se služimo u raščlambama problema iz hrvatske povijesti. Iz toga slijedi da se svaka povijesna, pravnopovijesna, paleografska, kronološka itd. analiza tih vrela tiče i jednoga i drugoga područja istraživanja, koje u mnogim aspektima čine, prema tome, jednu nedjeljivu cjelinu. Uostalom, već kratak osvrt na osnovni sadržaj pojedinoga članka u ovoj knjizi upućuje na to da svaka analiza zajedničkih vrela donosi rezultate koje ne mogu zanemariti istraživači spomenutih područja znanosti. U prvom se dijelu knjige (pod A.) raščlanjuju pitanja P r a v n e osn o v e c r k v e n e d e s e t i n e n a h r v a t s k i m p r a v n i m pod r u č j i m a. U diskusiji sa Schmidom, najboljim poznavateljem problematike crkvene desetine na europskim pravnim područjima, dolazi se do rezultata da je u regnum Croatiaeet^Dalmatiae pravni temelj crkvene desetine ležao u vrhovnoj vlasti pape Ifao feudalnog seniora u tome regnumu; u nešto kasnijem razdoblju u Hrvatsku i Slavoniju crkvena je desetina prodirala teško i uz velike otpore, što se objašnjava žilavim utjecajem Bizanta (koji nije poznavao tu vrstu podavanja); u Istri se uvođenje crkvene desetine u bitno smanjenoj visini treba povezati sa širim problemom tzv. slavenske desetine (također u bitno smanjenoj visini) u istočnim područjima Franačkog carstva od Baltika do Jadrana. Time se objašnjava i stoljetni otpor uvođenju "prave" crkvene desetine.

10

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

U drugom dijelu knjige - C r k v a u d o b a n a r o d n i h v l a d a r a (pod B.) - u prvom se odsjeku (pod I.) analiziraju narativna vrela (vijesti o biskupu Gaudenciju, Korčulanski kodeks, Pop Dukljanin, Toma Arcidakon, život blaženog Ivana, trogirskog biskupa, i analiza prvog čuda sv. Krištofora, opisanog u djelu biskupa Jurja Hermolaisa. 1. U članku O n e k i m v r e l i m a h r v a t s k e p o v i j e s t i XI. s t o l j e ć a autor analizira vijesti o osorskom biskupu Gaudenciju iz kojih proizlazi da je Osor oko 1041. priznavao hrvatsku vlast i povezuje s time analizu Kekaumenova izvještaja iz tridesetih godina XI. st. o toparhu Dobronji. Kako je toparh titula koju Kekaumen daje vladarima zemalja u susjedstvu Bizanta i s Bizantom na određeni način povezanih, i kako govoreći o Dobronji spominje Zadar i Split, proizlazi da je Dobronja bio hrvatski vladar, i to vjerojatno sporedne loze Trpimirovića, možda Gojslav, brat Krešimira III. U ekskursu o natpisu splitskog nadbiskupa Pavla autor dokazuje da se na stupu koji je taj nadbiskup podignuo spominju nemiri u Splitu izazvani borbom protiv bogumila približno dvadesetih godina XI. stoljeća. Analiza isprave bana S. iz 1042.-1044. dovodi autora do zaključka da je taj ban budući kralj Stjepan, sin Krešimira III. On je na vlast došao uz pomoć Bizanta uklanjanjem Gojslava-Dobronje, a Bizant mu je priznavao utjecaj u bizantskoj Dalmaciji. Stjepanov sin Petar Krešimir IV. privremeno se povezao s papom koji mu je priznao vlast nad regnum Croatiae et Dalmatiae, ali kao papinom vazalu. Osorski evandelistar treba datirati s 1071. i u njemu je sačuvana vijest o priznavanju Krešimirove vlasti nad Osorom u doba kada se Krešimir ponovno priklonio Bizantu. 2 . U članku O d n o s i P e t r a K r e š i m i r a i p a p e p r e m a K o r č u l a n s k o m k o d e k s u opširno se raščlanjuje vijest sačuvana u Korčulanskom kodeksu po kojoj je papin legat 1061. god. oslobodio Petra Krešimira IV., "hrvatskog vladara", optužbe da je zlonamjerno ubio svoga brata Gojslava i nakon toga mu "od strane sv. Petra" (a parte sancti Petri) vratio vlast "nad onom zemljom". Kako počevši upravo od tog vremena Krešimir u sačuvanim isprvama nosi naslov "rex Croatiae et Dalmatiae", zaključuje se da je papa fiktivnim sudskim postupkom (sličnim onom, kojem se drugom prigodom i sam podvrgnuo!) priznao Krešimiru pravo na vlast nad dalmatinskim gradovima u svojstvu papina vazala. Slično je papa 1059. god. primio u vazalni odnos npr. vojvodu Roberta Guiscarda u odnosu na Apuliju i Kalabriju i, nešto kasnije (1073.), obećao nekim francuskim velikašima da će ih primiti kao vazale ex parte sancti Petri u odnosu na osvojene zemlje u Španjolskoj. 3 . U članku P o r u k a i d a t a c i j a L j e t o p i s a P o p a D u k l j a n i n a nakon kraćeg prikaza najnovijih radova o Ljetopisu (Steindorff

Uvod

i Peričić), autor razmatra dva najuže povezana problema: njegovu dataciju i poruku. Ljetopis je pisan u doba bizantskog cara Emanuela (gl. XLVII.). Najvažnija glava Ljetopisa (gl. IX.) opisuje, uz ostalo, organizaciju navodne države kralja Svetopeleka, koja obuhvaća područja istočno od Jadrana. Područje te države odgovara onom koje je u doba toga cara nakon 1165. god. bilo u bizantskoj vlasti, ali povećano za područja koja su bila u mletačkoj vlasti (kvarnerski otoci i Zadar). Usto, u Svetopelekovoj državi navodno su postojale dvije metropolije, sjeverna sa sjedištem u SaloniSplitu i južna sa sjedištem u Duklji. Pisac Ljetopisa na taj način izražava crkvene pretenzije s jedne strane barske biskupije, koja bi po njemu trebala preuzeti nekadašnje područje dukljanske metropolije, i s druge strane splitske metropolije, koja bi se trebala proširiti i na područje zadarske nadbiskupije osnovane tek pred razmjerno kratko vrijeme (1154. god.). Takva je crkvena organizacija ne samo u najvećem interesu Splita i Bara, već je i u skladu s namjerama Emanuela nakon 1171. god., kada je došlo do otvorenoga i vrlo žestokog neprijateljstva između Bizanta i Mletaka. Prema tome, Ljetopis je nastao nakon 1171. god., a prije smrti Emanuela 1180. god. Osim toga, kako je za takvu reorganizaciju trebala i papina suglasnost, on nije mogao nastati nakon 1177. god. kada se papa Aleksandar III. otvoreno priklonio Mlecima i jasno potvrdio da ne misli odstupiti od podrške zadarskoj nadbiskupiji. Iz upravo navedenog razdoblja sačuvana su pisma barskog biskupa Grgura, upućena splitskim crkvenim krugovima, iz kojih je vidljiva živa crkvenopolitička djelatnost barske i splitske crkve u skladu s navedenim ciljevima. Osobita je pozornost u radu usmjerena na onaj dio organizacije Svetopelekove države u kojem se priča o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Dokazuje se da je prema bizantskim piscima Skiličinu Nastavljaču i Niceforu Brijeniju dokazana nazočnost hrvatskih četa u Duklji-Zeti oko 1072./1073. god. i istražuje okolnosti pod kojima su te čete intervenirale. Hrvatska se na istom području spominje također i u djelu Nicete Honijata u drugoj polovici XII. stoljeća, a kada Cinam, pouzdani bizantski pisac, govori o osvajanju Hrvatske i Dalmacije, on uz Trogir, Šibenik i Split spominje i Duklju. Konačno, novija su istraživanja (Ferluga) pokazala kako je u isto vrijeme (poslije 1171.) područje Hrvatske, Dalmacije i Duklje bilo organizirano kao jedna jedinstvena provincija pod jednim bizantskim namjesnikom. Naziv te provincije bio je totum regnum Dalmatiae et Chroatiae, pri čemu je element totum označavao ujedno i bizantske pretenzije prema Zadru i kvarnerskom otočju. U radovima pod br. 4., 5. i 6. obraduju se pitanja povezana s radom Tome Arcidakona: 4 . U članku H i s t o r i a S a l o n i t a n a i H i s t o r i a S a l o n i -

12

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

t a n a M a i o r - n e k a p i t a n j a naglašava s e d a "osvajanje" i "razaranje" Salone, bijeg Salonitanaca na otoke i njihov povratak u Dioklecijanovu palaču - početak današnjeg Splita - izazivaju trajni interes znanstvenika i šire kulturne javnosti pa se i u novije vrijeme pojavilo nekoliko rasprava koje su bitno unaprijedile naše spoznaje o tim pitanjima. Zahvaljujući pak radovima S. Gunjače i N. Klaić uvelike je uznapredovalo istraživanje međusobnog odnosa djela Historia Salonitana Tome Arcidakona i Historia Salonitana Maior, a ono je pomoglo temeljitijoj raščlambi vijesti o starijoj splitskoj povijesti. U radu se daje prilog diskusiji o tim problemima. 5. U radu u kojem se raspravlja o odnosima Splita i Hrvatske u ranom srednjem vijeku analizira se, prije svega, uvodna sintagma consulatu peragente zapisnika splitskog crkvenog sabora iz 925. god. i dolazi do rezultata da se ona ne odnosi ni na Tomislava, ni na papu, već na bizantskog cara, čije ime sastavljač Historie Salonitane Maior u 15. st. namjerno izostavio. Iz istog zapisnika dalje raspravlja se o sintagmi in provintia Croatorum et Dalmatinorum finibus i dokazuje da je riječ o pluralnom obliku Dalmatiae, koji se odnosi na dalmatinske gradove od Krka do Splita. Pod "upravom" Tomislava nad dalmatinskim gradovima podrazumijeva se pravo ubiranja osnovnog podavanja dalmatinskih gradova Bizantu i vjerojatno pravo na carine ubirane u dalmatinskim lukama. Dobivši od Bizanta titulu eparha, Tomislav je vjerojatno formalnopravno postigao upravu nad dalmatinskim gradovima. Funkciju eparha obavljao je prema Tomi Arcidakonu i Držislav. 6. U radu U z m a k B i z a n t a na K r k u s r e d i n o m XI. stol j e ć a daje se raščlamba prestanka bizantske i početak hrvatske političke vlasti nad gradom i otokom Krkom šezdesetih godina XI. stoljeća, o čemu je sačuvano poznato svjedočanstvo Tome Arcidakona o djelovanju svećenika Ulfa. U analizi događaja autor dolazi do rezultata da je Toma Arciđakon svjesno izmijenio podatke kojima je raspolagao i da im je dao tumačenje koje ne odgovara povijesnoj stvarnosti. Naime, po autoru se uopće nije radilo o borbi oko priznavanja slavenske službe Božje, već o borbi između papinstva i Bizanta, u kojoj je hrvatski kralj Petar Krešimir IV. privremeno pristao uz papu da bi dobio međunarodnopravno priznanje za svoje aspiracije prema Dalmaciji. Petar Krešimir je upravo na Krku počeo ostvarivanje svoje zamisli pripajanja Dalmacije Hrvatskoj. Od ostalih rezultata najvažniji je da Ulfo nije došao iz Akvileje, kao što se to u znanosti do sada tvrdilo, već da je on bio predstavnik bizantske vlasti, upućen iz Zadra. 7 . Rad Ž i v o t b l a ž e n o g a i v a n a , t r o g i r s k o g b i s k u p a obraduje dva pitanja: 1) institut diobe zemljišta danog na krčenje između vlasnika i krčitelja,

Uvod

koji se pojavljuje na mnogim mjestima istočne obale Jadrana, ali nigdje u toliko velikom broju slučajeva kao u Trogiru. Taj institut poznat je još od Hamurabija pa preko bizantskoga Zemljoradničkog zakona, sjeverne Afrike u doba Arapa te mnogih dijelova Italije i Francuske itd. 2) vijesti Života blaženoga Ivana, trogirskog biskupa, što ga je napisao 1203. arciđakon Treguan, budući trogirski biskup, osobito one što se odnose na događaje u XII. stoljeću, naime na rušenje Trogira od Saracena, privremeno napuštanje toga grada i kasniji napad Mletaka i ispituje vjerodostojnost tih vijesti te zauzima kritički stav prema Steindorffovoj tezi da su sve te vijesti nevjerodostojne. Autor, objašnjavajući razloge učestalosti ugovora o diobi nasađene zemlje, navodi kao jedan od mogućih razloga i lošu gospodarsku situaciju u Trogiru nakon događaja koje je opisao arciđakon Treguana. U drugom odsjeku (pod II.) u radu B r a n i m i r o v n a t p i s iz 888-i m e đ u n a r o d n i p o l o ž a j H r v a t s k e upozorava se na to da je već sama datacija Branimirova natpisa iz 888. god. dokaz njegove nedvosmislene prozapadne orijentacije. Naime, datiranje po kršćanskoj eri bilo je prihvaćeno u Franačkoj tek nekoliko godina ranije (u Rimu tek kasnije, a u Bizantu nikad). Branimirovo vladanje pada u vrijeme vrlo složenih odnosa Bizanta i pape, u kojima je Hrvatska zauzimala posebno mjesto. Osobito je papa nastojao što uže povezati Hrvatsku s Rimom, o čemu svjedoče papina pisma iz 879. i 882. god., iz kojih proizlazi da je papa zahtijevao od Branimira da prizna vazalni položaj Hrvatske u odnosu na papu. U trećem dijelu knjige (pod C.) analiziraju se neka vrela starije povijesti zagrebačke crkve. · 1 . Rad P i t a n j a i z n a j s t a r i j e p o v i j e s t i Z a g r e b a č k e b i s k u p i j e i S l a v o n i j e obuhvaća ove teme: a) Raščlambom vrela koja stoje na raspolaganju autor dokazuje ispravnost teza hrvatskih historiografa da je do uspostave Zagrebačke biskupije došlo 1094., a ne oko 1089., kao što to tvrde mađarski autori. Pri uspostavi te biskupije ugarski kralj Ladislav nije dobio odobrenje ni od pape Urbana II. ni od protupape Klementa III. - Viberta, a nije se mogao poslužiti ni navodnom specijalnom povlasticom danom ugarskim vladarima po kojoj bi oni bili apostolski legati. Autor drži da je 1094.g. najvjerojatnije došlo do "oživljavanja" antičke Sisačke biskupije, kojoj je promijenjeno ime (Zagorska pa Zagrebačka) i sjedište, da bi se je na taj način moglo podvrgnuti ugarskom nadbiskupu u Kaloči, a ne splitskom kojemu je Sisačka biskupija pripadala u antici. b) Slavonija je od 827. do 833. bila pod upravom bugarskih dužnosnika. Po mišljenju autora, 833. god. dio Hrvata iz Dalmacije odlazi

14

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

u Slavoniju i tamo osniva samostalnu državu koja ima vrlo uske veze s Hrvatskom. Prvi vojvoda te države je Ratimir, a od kasnijih vojvoda poznati su Mutimir i Braslav. Pritom autor dokazuje pogrešnost teza da se odlazak dijela dalmatinskih Hrvata odnosi na vrijeme vladavine Tomislava., nadalje, da je Slavonija poslije 833. postala sastavnim dijelom Istočnofranačkog carstva i da je Mutimir, spomenut u pismu pape Ivana VIII. iz 873., bio srpski knez. c) Nakon dolaska Mađara u Panonsku nizinu Slavonija ostaje samostalnom državom. Mađari je nisu mogli osvojiti prije osvajanja Donje Panonije (poslije 908.), a postoji pouzdana vijest s Drugoga splitskog sabora da je 928. područje Slavonije crkveno vezano s Hrvatskom, a nakon te godine naglo pada mađarska agresivnost. Tako je Slavonija ostala samostalnom državom, usko povezanom s Hrvatskom. To objašnjava činjenicu da u popisu županija u djelu Konstantina Porfirogeneta nema nijedne županije koja bi prelazila gorje oko Velike Kapele i okolnost da se Slavonija ni izravno ni neizravno ne spominje ni u jednoj ispravi domaćih vladara u doba kad je postojao regnum Croatiae et Dalmatiae. d) Pouzdane vijesti Tome Arcidakona o crkvenoj i svjetovnoj vlasti nad Slavonijom odnose se na 1078. god. kada je Zvonimir kao vazal pape Grgura VII. - u vrijeme vrhunca papine moči u borbi s kraljem Henrikom IV. - priključio Slavoniju hrvatskoj državi. Nakon što je od 1084. god. refonnno papinstvo zbog raznih razloga oslabilo, a careva strana vrlo ojačala, došlo je i u našim krajevima do protuudarca pa je ugarski kralj Ladislav, koji je u to doba bio uz cara, 1091., prešavši Dravu, navalio na Hrvatsku i u njoj postavio za kralja svojega nećaka Almoša. 2. U radu N e k a p i t a n j a tzv. Z a g r e b a č k e k r o n i k e i P o p i s a b i s k u p a dokazuje se da su ti sastavci, sačuvani u uvodu Statuta zagrebačkog kaptola iz prve polovice 14. stoljeća, sastavljeni su na osnovi predložaka iz kraja 13. stoljeća, koji su imali svrhu dokazati pravo Anžuvinaca na hrvatsko-ugarsko prijestolje. 3. U radu O v j e r o d o s t o j n o s t i i s p r a v a u n e s e n i h u p o t v r d n i c e p a p e G r g u r a IX. iz 1227. god. dokazuje se da su sve te isprave autentične i objašnjava se razloge nekim neobičnostima u stiliziranju spomenute Zlatne bule. 4. U radu Z a g r e b a č k i m o n a s t e r i j utvrđuje se da se samo u pet isprava iz 13. stoljeća javlja sintagma "zagrebački monasterij". Dvije (od tih pet) isprave sačuvane su u izvorniku, a ostale tri doduše samo u prijepisima, ali je i njihov sadržaj vjerodostojan. U tim ispravama pod sintagmom "zagrebački monasterij" označava se bilo biskupiju kao pravnu osobu bilo zagrebačku crkvu kao građevinu. Izraz potječe vjerojatno iz okolnosti što su koncem 12. stoljeća u zagrebačku biskupiju došla dva rukopisa (Sacramentarium sanctae Mariae MR 126 i Missale

Uvod

antiquissimum MR 165), pisana u drugoj polovici 11. stoljeća za ženski samostan u Gyoru. U tim se rukopisima spominje monasterium pa je taj izraz iz njih prešao u spomenutih pet isprava. U četvrtom dijelu knjige (pod D.) analiziraju se vijesti koje se odnose na neke naše samostane. 1. Benediktinskom samostanu u Jurandvoru posvećen je rad O Β aš ć a n s k o j ploči. U njemu se dokazuje a) Da se u Bašćanskoj ploči, lijevom pluteju crkve sv. Lucije u Baski, uvodno, nakon simboličke invokacije (+), nalaze slova č.r.d (ili ž), tj. datacija 1105. (ili 1107.), s time da u daljnjem tekstu dokazuje da je riječ upravo o 1105. god. b) Da je župan Desila, kao poslanik hrvatskoga kralja Zvonimira, uveo samostan sv. Lucije u posjed i vlasništvo neobrađenog zemljišta (ledina). Zajedno s njime Zvonimirov poslanik je i njegov brat. Oni, dakle, nisu puki svjedoci, već imaju položaj poslanika (posli) hrvatskog kralja. Desila, krbavski župan - i, čini se, "žrel", ubirač poreza u lučkoj županiji - za samostan je najvažnija osoba u natpisu jer on predaje "ledinu" u vlasništvo. Zbog toga je Desila na ploči veličinom slova, točkama između pojedinih slova njegova imena i osobito istaknutim položajem na ploči posebno istaknut kao za samostan najvažniji imenovani uglednik. c) Da izrada predloška i klesanje Bašćanske ploče pada u najdramatičnije razdoblje ranije hrvatske povijesti. God. 1102. Hrvatska priznaje ugarskog kralja Kolomana za svoga kralja, a god. 1105. priznaje ga i drugi dio (tj. Dalmacija, u koju pripada i Krk) jedinstvenoga kraljevstva regnum Croatiae et Dalmatiae, međunarodno priznatoga od reformiranog papinstva oko 1060. god. kada se po prvi puta hrvatski kralj naziva kraljem Hrvata i Dalmatinaca (odnosno kao rex Croatiae et Dalmatiae). d) Da je Bašćanska ploča sastavljena neposredno prije nego što je i taj drugi dio (Dalmacija) kraljevstva Hrvatske i Dalmacije priznao Kolomana. Zbog toga njezino političko značenje prelazi njezin paleografski i lingvistički aspekt, premda su i oni od neprocjenjive važnosti: Krk, kao dio Dalmacije, Bašćanskom pločom, daje na znanje da još uvijek priznaje regnum Croatiae et Dalmatiae, unatoč bizantskim, mletačkim i ugarskim pretenzijama i pritiscima. e) Već 1105. god. tj. u vrijeme klesanja Bašćanske ploče, neposredno nakon sastavljanja njezina predloška, došlo je do ugarske vojne nazočnosti na Krku, a time i stranih utjecaja, najvjerojatnije (nedomaćih) benediktinaca u samome samostanu sv. Lucije u Baski, koji u drugom dijelu ploče uvođenjem novih latiničnih slova (npr. M, O, T, N, V) nastoje umanjiti glagoljaško-hrvatsko značenje ploče.

16

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

f) Međutim, ugarska je nazočnost na Krku samo privremena. U srazu vanjskih utjecaja - ugarskoga i mletačkoga - pobjeđuje domaći čimbenik, Krčki knezovi, koji uspijevaju ostvariti sve jaču (!) realnu vlast nad Krkom priznavajući samo načelno mletački suverenitet. To je razlog zašto pod t. 5. spomenuta latinična slova nestaju već u tzv. Jurandvorskim ulomcima, desnom pluteju, klesanom nakon Bašćanske ploče, u kojem se može utvrditi razvoj od starije, oble, na novu uglatu glagoljicu. g) Gradnja crkve sv. Lucije pod opatom Dobrovitom u vrijeme kneza Kosmata pada u vrijeme nakon Zvonimirove smrti, najvjerojatnije do 1091. god. h) Zadnja rečenica Bašćanske ploče nije puko dodatno obavještavanje 0 samostanskoj zajednici sv. Lucije s "Mikulom", već joj je svrha opravdati postojanje opata samostana sv. Lucije u ranijem razdoblju kada je on, čak još u vrijeme opata Dobrovita, imao nedovoljan broj redovnika (samo devet!) da bi bio domus formata. 2. U radu O K a r t u l a r u s a m o s t a n a sv. K r š e v a n a u Z a d r u nakon analize nekih pitanja povezanih s, nažalost, nestalim Kartularom samostana sv. Krševana u Zadru autor dolazi do ovih rezultata: a) Kartular nije, kao što se u literaturi tvrdi, napisao notar Blaž, a niti se vrijeme njegova sastavljanja može postaviti u 1223. god. Kartular je nastao koncem XII. ili početkom XIII. stoljeća, i to rukom nepoznatog notara. b) Analiza isprava iz Kartulara darovanja Zovine i braće (CD 1,126) 1 Radovana (CD 1,115) pokazala je da su podaci o osnovnom sadržaju i o svjedocima pouzdani jer se temelje na upisima u samostanske anale. To isto vrijedi i za Krešimirovu darovnicu Dikla (CD 1,105) i otoka Maun (CD 1112). c) Glavni prigovor sadržajnoj neautentičnosti kojeg je iznijela N. Klaić (naime, da hrvatski vladar nije mogao darivati posjede iz zadarske općine jer su ležali na području Bizantske Dalmacije) nije prihvatljiv. Petru Krešimiru IV. priznao je papa titulu rex Croatiae et Dalmatiae, pa je taj hrvatski vladar upravo svojim darovnicama dokazivao svoje pravo na Dalmaciju raspolažući bizantskom državnom imovinom na području dalmatinskih gradova, gdje je sva općinska imovina ukinućem lokalne samouprave po Lavu Mudrom prešla u ruke države. 3. U radu O v j e r o d o s t o j n o s t i d a r o v a n j a k r č k o g b i s k u p a po i s p r a v a m a i ζ 1186. i 1188. g o d i n e analizira se darovnicu krčkog biskupa crkve sv. Ivana Krstitelja samostanu sv. Benedikta na rijeci Pad i prioratu sv. Ciprijana na otočiću Murano, iz 1186. god., sačuvanu u tri prijepisa, i ponovljeno istovjetno darovanje iz 1188. god., sačuvano u dva prijepis, te se dolazi do zaključka da je postojao

Uvod

17

predložak-izvornik darovanja iz 1186. godine, koji je u sačuvanim prijepisima izmijenjen utoliko što je uz samostan sv. Benedikta na rijeci Pad dodan i samostan sv. Ciprijana. U ostalome je sačuvani prijepis vjerodostojan. Samostan je s tom manipulacijom iz raznih razloga bio nezadovoljan pa je naknadno dao sastaviti ispravu iz 1188., god. koja je u cijelosti krivotvorena. 4. U radu P o č e c i p r o š t e n i š t a i F r a n j e v a č k o g sam o s t a n a na T r s a t u analizira se podatke iz radova Kašica i Glavinića i dolazi do zaključka da se kod spomena bana Nikole Frankapana može povijesno podrazumjevati samo Nikola IV. Nadalje, analizira se i bula pape Martina V. iz 1420. god. kao i pitanje autorstva pale glavnog oltara Crkve sv. Marije na Trsatu na osnovi podataka riječkog notara Antuna de Renno. 5. U radu Bula "A d decorem" p a p e N i k o l e V. (1447.) daje se novo čitanje bule pape Nikole V., izdane u povodu osnutka franjevačkog samostana na Košljunu, ispravljajući neke tiskarske i ostale pogrješke do kojih je došlo u dosad najboljem objavljenom tekstu (G. Stokala). Ujedno predlaže i svoj prijevod na hrvatski. Konačno, autor raspravlja i o pitanju datacije i dolazi do zaključka da je dokument najvjerojatnije izdan 29. travnja 1447. U petom dijelu knjige (pod E.) nalaze se tri diskusije: 1. U radu p r e u z e t o m iz članka P o z a d i n a p r v o ga u g a r s k o g n a p a d a na R a b dokazuje se nemogućnost Pragine teze po kojoj bi navodno normanski vojvoda Amico pod zastavom prozapadnog sveca sv. Nikole uhvatio 1075. god. hrvatskog kralja. Naime, sv. Nikola postao je "prozapadni" svetac tek od 1087. god., tj. nakon prijenosa tijela tog sveca s istoka u Bari. 2 . Rad I z p o v i j e s n e p r o b l e m a t i k e n e k i h h a g i o g r a f s k i h v r e l a raščlanjuje prijedloge M. Ivaniševića, koji je u članku Hagiografski izvori o posljednjim desetljećima hrvatskoga kraljevstva (Zbornik "Zvonimir, kralj hrvatski") upozorio na neke teze novijih autora pri raščlambi legenda o sv. Gaudenciju, sv. Ivanu Trogirskom i sv. Krištoforu i u raspravi s tim tezama predložio svoja rješenja. Raščlanjuju se Ivaniševićevi prijedlozi i daju primjedbe na njih. 3. U P r i l o g u d i s k u s i j i o B a š ć a n s k o j p l o č i raspravlja se o prijedlozima M. Bogovića što se odnose na problematiku Bašćanske ploče, objavljenim u Riječkom teološkom časopisa god. 2, br. 2,1998., str. 371-375.

A. OPĆA PROBLEMATIKA

1. PRAVNE OSNOVE CRKVENE DESETINE NA HRVATSKIM PRAVNIM PODRUČJIMA (Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu XX.-XXL, 1983.-1984., 57-83)

L Do sada se jedino Schmid pozabavio podrobnije pitanjem temelja razvoja crkvene desetine na hrvatskom tlu.1 Zato se i noviji istraživači naše prošlosti pozivaju isključivo na njegov rad i njegove rezultate.2 Schmid je svoje analize temeljio na tako reći cjelokupnom raspoloživom izvornom materijalu, a njegov rad ima za nas i posebnu dodatnu vrijednost u tome što je on i inače proučio problematiku ranosrednjovjekovne crkvene desetine na širem europskom području, uključujući i Bizant3, i što je veliku pažnju posvetio tzv. slavenskoj desetini medu Zapadnim Slavenima.4 Prema tome, svako daljnje proučavanje crkvene desetine u Hrvata nužno mora nastaviti na Schmidove analize i rezultate. Nastanak i razvoj crkvene desetine u Hrvata Schmid proučava odvojeno po pravnim područjima Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, ističući time s pravom znatne i značajne razlike pravnih sustava tih triju područja. Nije bez interesa pripomenuti da je Schmid još u doba objavljivanja svoga rada o crkvenoj desetini "na hrvatskom tlu" (auf kroatischem Boden), dakle 1929. godine, jasno spoznao i snažno podvukao da u okvir njegova istraživanja ulazi i Istra, osobito pučanstvo u biskupijama Pula i Pićan,5 ali se samo na jednom mjestu dotaknuo pitanja crkvene desetine u Istri, i to kratkom napomenom o sudjelovanju svećenstva po crkvenim župama u Kastvu, Veprincu i Mošćenicama.6 To je velika šteta, jer su time Schmidove analize ostale nepotpune. Uz to Schmid je sebe lišio prilike da prouči još jedno pravno područje na kojem je mogao već iz načelnih pravnopovijesnih razloga očekivati pojavu slavenske desetine. Ovo su osnovne postavke Schmidova istraživanja: 1

SCHMID 1929., 423-454. V. npr. KLAIĆ N. 1963. 33-49; ISTA 1976., 563-572; ADAMČEK 1980., 70 i d. 3 V. osobito SCHMID 1956., 45-110. 4 SCHMID 1922., 267-300. 5 SCHMID 1929., 431. 6 SCHMID, n. dj., 435. 2

21

Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim poi*~~-~-~^~-

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

1. Dalmacija a) U Dalmaciji nije postojala prava pravna podloga za primjenu crkvene desetine i zato npr. Trogirani još u XIII. st. ističu da nisu nikad plaćali desetine, a nešto se slično može tvrditi i za Rab.7 b) Crkvena desetina bila je načelno jedinstvena masa koja je pripadala crkvi kao cjelini, a ne samo biskupu. Dijelila se prema prastarim crkvenim normama na četiri dijela (za biskupa, gradski kler, gradnju i popravak crkvenih zgrada, sirotinju).8 . c) Nerijetko je dolazilo do komutacije (Ablosung) crkvene desetine na taj način što se deseti dio plodova zamjenjivalo s točno utvrđenim paušalnim novčanim iznosom, paušaliziranim dijelom plodova i prepuštanjem crkvi određenih nekretnina.9 d) S desetinom su u uskoj vezi i odredbe Splitskog statuta po kojima desetina nasljedstva pripada crkvi. Ta pojava, koju nalazimo i u Dubrovniku, podsjeća na odgovarajuće pojave na talijanskom tlu. 10 e) Tu i tamo nalazimo i utjecaj slavenskog prava: U Osoru dijelom desetine za sirotinju upravlja požup, a u Hvaru pri ubiranju desetine sudjeluje i općinski predstavnik, župan.12 2. Hrvatska a) U užoj Hrvatskoj bila je predslavenska crkvena organizacija uništena, a nova je nastala tek pošto se hrvatska država (oko 803. god.) povezala s Franačkim Carstvom. Ipak, zbog pripadnosti splitskoj nadbiskupiji u Hrvatskoj je došlo do snažnog dalmatinskog utjecaja na razvoj crkvene desetine.13 b) Ona se ubire od svih stanovnika bez obzira na stalešku pripadnost. Ipak joj se odupiru vlastelini, pa čak i "osobe koje su očito u neprivilegiranom položaju", kao što, po Schmidu, svjedoči "skrajnje čudno 13 odbijanje plaćanja desetine neke udovice" (CD II, 140, od 1175., do 1180.). c) Starokršćanska dioba na četiri namjene javlja se i u užoj Hrvatskoj (Senj, Modruš, Nin i Šibenik). d) Svjetovna vlast dobiva desetinu ubrane crkvene desetine (Statut Senjskog kaptola iz 1380. god., član 16). e) Paušalizirano podavanje umjesto "prave" desetine nije puka posljedica komutacije, već je treba povezati sa smanjenom slavenskom 14 desetinom, poznatom iz zapadnoslavenskih zemalja. 7 8 9 10 11 12 13 14

SCHMID, n. dj., 426-427.

SCHMID, n. dj., 427. SCHMID, n. dj., 429. SCHMID, n. dj., 430, 444. SCHMID, n. dj., 446-447. SCHMID, n. dj., 430-431. SCHMID, n. dj., 432. SCHMID, n. dj., 432-436,

3. Slavonija a) Crkvena desetina temelji se na odlukama ugarskih kraljeva.1" b) Ona se zato pojavljuje u načelu najprije kao dio ukupnih prihoda zemaljskog gospodara, osobito kao dio marturine.16 c) Od sredine XIII. st. počinje opći otpor plemstva protiv plaćanja crkvene desetine u naturalnom obliku, koji vodi do velikog spora oko desetine sredinom XIV. st.17 d) Svjetovna vlast polaže u XIV. st. pravo na dio desetine u visini od jedne šesnaestine priroda.18 e) Komutacija je općenito proširena tako da je ona osobita značajka crkvene desetine u zagrebačkoj biskupiji. f) Neslobodni vinogradari kaptola uopće je ne plaćaju.!" g) Pojedini plemići oslobođeni su plaćanja crkvene desetine, a 1492. god. dolazi do općeg oslobađanja plemića za njihove vlastite poljoprivredne pogone.20 h) Ukupnom desetinom početno raspolaže biskup.21 i) Župnici nemaju u načelu pravo na udio u desetini, osim u krajevima u kojima je desetina prešla u svjetovne ruke, (npr. u sučiji Vivodinskoj prema Ozaljskom urbaru iz 1642. god.). Inače, župnici imaju pravo na podavanje, koje je posve nezavisno od crkvene desetine, koji sastoji se od žita u zrnu ili novčanog ekvivalenta, a koje plaća svaka kuća (CD XIII, 528 od 23. svibnja 1366.).22 j) U poteškoćama na koje je nailazila primjena odredaba o crkvenoj desetini u Slavoniji odražava se, po Schmidu, možda prastari slavenski pravni sustav.23 Iz široko koncipiranog Schmidova rada koji se temelji na svim relevantnim izvorima i koji je uzeo u obzir svu iole važniju literaturu o pitanjima crkvene desetine u Hrvata naveli smo samo neke od njezinih osnovnih postavki. Zbog ekonomike izlaganja, bili smo prinuđeni izostaviti ne samo velik broj usputnih važnih zapažanja neko čak i neke Schmidove uspjele analize pojedinih aspekata razvoja crkvene desetine, npr. njezina prijelaza u ruke svjetovnih i crkvenih feudalaca (Vergrundherrschaftung, Dominikalisierung). 15

SCHMID, n. dj., 437. Na i. mj. 17 SCHMID, n. dj., 438. 18 SCHMID, n. dj., 439. " SCHMID, n. dj., 440. M SCHMID, n. dj.,441. 21 SCHMID, n. dj., 442. -2 SCHMID, n. dj. 443. s SCHMID, n. dj., 449 16

24

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Dodajmo da je Schmid u svojim značajnim radovima posvećenim smanjenoj desetini (decima constituta) u Zapadnih Slavena utvrdio nekoliko važnih okolnosti. Najvažnija je, dakako, samo postojanje vrlo smanjene paušalizirane desetine, koja je samo po imenu desetina, a koju su plaćali Slaveni na područjima, koja su bila uključena u njemačku crkvenu orgnizaciju. Schmid navodi podatak iz Helmodove Slavenske kronike, po kojem su Slaveni plaćali 24 de aratro tres modios siliginis et duodecim nummos monetae publicae. Tu paušaliziranu desetinu, koja se nazivala decima constituta za razliku od prave, pune desetine, nazivane decima ex integro, decima iusta, plaćali su u Tharingiji u prvom redu Slaveni, ali također i pripadnici njemačke narodnosti, pa čak i samostani, dakako od onih zemalja koje su bile opterećene takvom smanjenom desetinom. Odnos smanjene i pune desetine bio je od 1:6 do 1:9. Značajno je da je Schmid upozorio na to da je smanjena slavenska desetina izbjegla pažnji mnogih znanstvenika zato što je, u ne malom broju isprava, nejasno formulirana i što na nju upućuje nerijetko samo suprotnost prema punoj pravoj desetini, tj. prema decima plenaria, decima ex integro, iustae decimae itd. Tek od sredine XI. stoljeća nailazi se u izvornom materijalu na "jasniju i određeniju definiciju toga pojma". U Poljskoj, gdje je crkvena desetina organizirana posve nezavisno od njemačkog utjecaja, čim je ona postala općeobaveznim podavanjem, nacionalni vladari su odmah s najvećom strogošću istjeravali od pučanstva p u n u desetinu. U istočnonjemačkim krajevima crkva se dakako borila da se smanjena desetina ukine i uvede puna pa je npr. jednom prilikom koncem XIII. st. crkveni sud izrekao u svojoj presudi da smatra talem consuetudinem esse potius corruptelam.25 Porijeklo smanjene desetine nalazi Schmid ili u poteškoćama na koje je nailazilo ubiranje pune desetine u Slavena, koji su zemlje obrađivali na specifičan način, ili u ugledanju na prastari način ubiranja poreza na slavenskim područjima zapadno od Odre. Međutim, kolikogod Schmidove analize predstavljaju nezaobilazan temelj daljnjih proučavanja, čini nam se da neke izvore nije ispravno i uspješno interpretirao i da nije uzeo u obzir neke okolnosti i činjenice koje bi na temelje, nastanak i razvoj crkvene desetine mogle baciti novo svjetlo.

Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima

II. Prema Schmidovu se mišljenju u Dalmaciji crkvena desetina nije oslanjala na potporu državne vlasti. To drugim riječima znači da je crkvena desetina u dalmatinskim gradovima imala značaj crkvene i moralne, ali ne i pravne obaveze. U prilog svome mišljenju navodi Schmid izvore iz 26 Trogira i Raba i kaže da su se "Trogirani još 1267. god. u sporu sa svojim biskupom pozivali na to da oni nisu nikad plaćali desetinu te da je biskup morao priznati važenje toga pravnog običaja". Čini se da ispravu, na koju se Schmid poziva, treba drukčije tumačiti. Naime, u sporu između trogirske općine s jedne i trogirskog biskupa s kaptolom s druge strane papa je delegirao Tomu, splitskog arcidakona, pa je došlo do nagodbe 21. lipnja 1266. po kojoj biskup i kaptol remiserunt (...) omnes alias decimas, quascumque a ciuibus dicte ciuitatis exigere possent et recipient decimas dumtaxat consuetas, videlicet de blado, 27 leguminibus et de angnis d) a općina daruje biskupu i kaptolu neku zemlju na iskorištavanje, očito kao neku vrstu odštete za "izgubljene" desetine. Premda je riječ o nagodbi, Trogirani su se žalili na papu, pa je on odredio ponovni postupak, ovaj puta pred zadarskim nadbiskupom. U tom je ponovljenom postupku trogirska općina prepustila, za čudo, predmet na rješavanje trogirskom biskupu i kaptolu, dakle svojim protivnicima. Nakon saslušanja svjedoka trogirski biskup i kaptol u ispravi od 10. listopada 1267. odriču se desetine vina, voćaka i meljave, "jer na njih nemamo nikakva prava", ali pridržavaju za sebe pravo na decimis illarum rerum que in civitate Tragurii exhibentur, scilicet de blauis, leguminibus et agnis, a trogirska općina potvrđuje pravo biskupu i kaptolu na onu istu zemlju koju je bila odstupila 1266. god. Nadodaje se da iz priroda te zemlje tri četvrtine pripadaju biskupu, a četvrtina kaptolu.28 Kao što se vidi, u Trogiru nije u ХШ. st bilo uopće sporno pravo crkve na desetine iz žita, graha i janjadi. To su bile consuetae decimae, a spor je nastao samo zato što je biskup zahtijevao proširenje prava crkve na drugo (vino, voćke, mlinovi). Nešto slično dešavalo se i na Rabu. Biskup Gregorius de Costizza tražio je decimas non consuetas, a kad mu je to odbijeno, on je bacio na rapske rektore i vijeće interdikt. Zato Rabljani mole gradačkog patrijarha pismom od 23. kolovoza 1268.29 da interdikt skine i da se za rješenje spora izaberu 26 27

24

Navedeno po SCHMID 1922., 296.

28

25

Presuda od 18. travnja 1282., nav. prema SCHMID, n. dj., 286.

29

SCHMID 1928., 427. CD V, 382-383, br. 863. CD V, 443-446, br. 911. CD V, 471-472, br. 937.

26

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

pouzdane osobe iz drugih dalmatinskih gradova i medu plemićima. Rabljani se dakle ne protive plaćanju uobičajenih desetina koje smatraju, prema tome, osnovanim na pravu. Prema tome, izvornim vijestima nije potvrđeno da u dalmatinskim gradovima plaćanje crkvene desetine nije bilo shvaćeno kao pravna dužnost. A to je i razumljivo. Naime, ne treba smetnuti s uma da je sredinom XI. stoljeća u borbi između papinstva i Bizanta hrvatski kralj Petar Krešimir IV. stupio (bar privremeno) na stranu pape i da mu je taj zbog toga priznao pravo na Dalmaciju. Od toga doba postoji dakle jedinstveni regnum Croatiae et Dalmatiae,30 kojeg papa smatra svojim feudalnim posjedom i kojim on raspolaže dodjeljujući ga hrvatskim vladarima kao svojim vazalima. Vijest Korčulanskog kodeksa je pouzdana i jasna. Petar Krešimir IV. adeptus est principatus illius terre a parte sancti Petri apostoli, dakle, upotrebljava se formulacija koje je i inače papa Grgur VII. rado upotrebljavao u odnosu na vladare koje je želio smatrati svojim vazalima. S druge strane, približno od toga vremena nosi Petar Krešimir naziv rex Croatiae et Dalmatiae, doduše prema nevjerodostojnim ispravama, za koje se ipak može s pravom pretpostaviti da je riječ o kasnijim nespretnim sastavcima na temelju starijih pouzdanih zabilježaka. Što se pak tiče Zvonimira, sačuvana je njegova zakletva papi, koja također na nedvosmisleni način potvrđuje da je papa smatrao da regnum Croatiae et Dalmatiae pripada njemu i da može s njime slobodno raspolagati kao feudalnim dobrom. Zvonimir u svojoj zakletvi posebno ističe da primitie, decime omniumque ad ecdesias pertinentium procuratur existam,™ što znači da se obvezuje da će u povjerenom mu kraljevstvu primjenjivati uz ostalo i odredbe o desetini u skladu s pravnim shvaćanjem svoga feudalnog gospodara, pape. Iz toga slijedi da ne bi smjelo biti sumnje o pravnoj prirodi crkvene desetine u Dalmaciji počevši od druge polovice XI. stoljeća i o tome da je dalmatinska desetina morala po svom sadržaju odgovarati koncepcijama papinstva u to doba. Ne čini nam se posve ispravnim Schmidovo mišljenje da bi se u osnovnim značajkama dalmatinske crkvene desetine održao "starocrkveni predgermanski pravni sustav, kao u malo kojem području 32 rimske crkve". Dalmacija je u drugoj polovici IXV u X. i u prvoj polovici XI. stoljeća svakako pripadala u sklop Bizanta kao jedna od njegovih tema (pokrajina), pa o nekoj primjeni crkvene desetine kao pravne ustanove na temelju propisa državne vlasti ne može biti govora, jer Bizant nije 30 31 32

Podrobnosti u MARGETIĆ 1980a., 233 i d. CD 1,140, bi. 109 od 8. listopada 1075. god. SCHMID 1929., 445.

Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima

poznavao desetinu kao pravno općeobaveznu ustanovu. U Dalmaciji je došlo do recepcije shvaćanja rimske kurije o desetini pošto je ona u drugoj polovici XI. stoljeća uspjela (bar privremeno) sa svojom koncepcijom o jedinstvenom regnum Croatiae et Dalmatiae kao feudalnom vlasništvu rimske crkve. Schmid osobito naglašava jedinstvenost crkvene desetine (Gesamtmasse), ali već vrlo rani dalmatinski izvori govore o potpunoj pravnoj i faktičnoj odvojenosti svakoga od pojedinih dijelova. Osobito je značajna vijest iz 1150. god., sačuvana u originalnoj ispravi33 po kojoj splitski nadbiskup u svojoj molbi da mu se odobri pozajmica ističe da kanonici splitske crkve već posjeduju onaj dio desetine koji njemu pripada (partem nostram decimarum) tako da je prinuđen založiti im onu četvrtinu desetina koja je previđena za popravak crkvenih zdanja [quartam partem (...) restaurationis]. Dakle, svaki dio desetine ne samo da ima svoju posebnu namjenu, već se s njima odvojeno raspolaže pravnim poslovima na način koji se može dobro usporediti s načinom raspolaganja imovinom zaklada u pandektarnom smislu riječi (universitates rerum). Posve je neprihvatljiva Schmidova misao da bi desetine iz ostavština koje se spominju u Splitu i Dubrovniku bile pojmovno povezane s crkvenom desetinom34 i da ih treba usporediti sa sličnim pojavama u talijanskim pravnim sustavima.35 Odredba glave 34 knjige II. Splitskog statuta na koju se Schmid poziva36 predviđa slučaj da je osoba bez djece učinila oporuku i raspoložila sa svojim dobrima i da je kasnije dobila dijete i umrla. Oporuka se poništava s time da se desetinu imovine treba dati pro anima sua, scilicet defuncti, ad pias causas. Ta odredba očito nema nikakve veze s ustanovom obavezne crkvene desetine, jer ovisi o činjenici rođenja 37 posmrčeta. Zaključak Velikog vijeća u Dubrovniku iz 1331. god. po kojem deseti dio ostavštine treba ići u korist crkve sv. Marije, na koji se Schmid također poziva, odnosi se na slučaj da je netko u oporuci predvidio aliquid pro decima. To također nije u vezi s ustanovom crkvene desetine, jer ovisi 38 o postojanju oporučne raspoložbe, pa tu normu treba povezati s običajem, koji je u srednjem vijeku bio posvuda proširen, da ostavitelj u trenutku smrti umiruje svoju savjest i pro male ablatis namjenjuje neki dio ostavštine za neku pobožnu ili moralnu svrhu.39 33

CD II, 63-65, br. 64. SCHMID 1929., 430. 35 SCHMID, n. dj., 444. 36 SCHMID, n. dj., 445. 37 Pogotovu je čudno, što Schmid na i. mj. povezuje s crkvenom desetinom propis Splitskog statuta (knj. III, glava 38) koji odobrava preferiranje jednog djeteta s desetinom ostavštine. Vjerojatno se radi o previdu. 38 Zaključak Velikog vijeća govori o pars que reliquuntur per illos cjiti đe presenti vita ad aliam convolant. 3 ' Tako Irnerije u svojoj knjizi navodi kao primjer namjene za spas duše: ecdesie Sancti Petri pro restauratione decimarum C. sol. dari mando (Yrnerii Formularium, 33. Usp. i Rainerius de Perusio, 50). 34

28

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Ipak, u srednjovjekovnim pravnim sustavima dalmatinskih gradova postojala je jedna pravna institucija na osnovi koje je dio ostavštine pod određenim uvjetima trebalo obavezno privesti pobožnim svrhama. Tako prema Splitskom statutu iz 1312. god. iz ostavštine osobe koja je umrla bez zakonite djece i bez oporuke pripadala je jedna četvrtina pauperibus in piis causis, a jedna četvrtina općini.40 Prema Šibenskom statutu41 iz druge polovice XIV. stoljeća, ako nema descendenata i ascendenata do četvrtog stupnja, a kolaterala do trećeg stupnja srodstva, cijela ostavština ide pro anima. Ako pak nasljeduju djed s braćom i nećacima ili sama braća, iz ostavštine se pro anima izdvaja jedna trećina, dok pri nasljeđivanju bratića i njihove djece dio za dušu iznosi polovica. Vrlo slične odredbe sadrži i Paški statut42 iz druge polovice XV. st., samo što umjesto trećine, spomenute u Šibenskom statutu, nailazimo na četvrtinu, a umjesto polovice trećinu. Nema ni najmanje sumnje da su Šibenik i Pag te svoje odredbe preuzeli iz nesačuvanog Zadarskog statuta iz XIII. stoljeća,43 jer identična stilizacija ukazuje na isti izvor, a usporedba sa sačuvanim Zadarskim statutom dokazuje da su spomenuta dva statuta nastala pod vrlo jakim utjecajem zadarskog prava. To drugim riječima znači da je na dalmatinskom području vrlo slična pravna ustanova obavezne namjene dijela ostavštine osobe koja je umrla bez djece i oporuke. Izvor te dalmatinske pravne ustanove je bizantsko pravo. Prema jednoj noveli Konstantina Porfirogeneta iz 945.-9S4. god.: ako netko umre bez oporuke, a nisu ostala djeca, dvije trećine pripadaju zakonskom nasljedniku, a trećina se radi spasa duše umrloga bez oporuke namjenjuje Bogu.44 Što se tiče Dubrovnika, prema Statutu iz 1272. god. iz ostavštine umrlih bez oporuke izdvajat će se kroz 10 godina jedna četvrtina za gradnju crkve sv. 45 Blaža. To je privremena mjera. Ona, možda, ima neke veze s bizantskom trećinom koju se zamijenilo četvrtinom, slično kao što se i inače na područjima koja su stajala pod utjecajem rimske kurije, rimskoga i langobardskog prava četvrtina pretpostavljala46 trećini. Ta zamjena je osobito lijepo vidljiva u Pagu, gdje je starija trećina zamijenjena novijom četvrtinom. 0

Splitski statut, HANEL, knj. Ш, gl. 44. Šibenski statut V, gl. 27,28, 29. 42 Paški statut V, gl. 23,24, 25. 43 O tome podrobnije MARGETIĆ 1972., 342-343. 44 Novellae Constitutiones, coll. Ш, Nov. ΧΠ, 278. Usp. PEIRA XTV, 6. 45 Dubrovački statut, knj. IV, gl. 80. 46 Prema Rapskom statutu Π, 17 od ostavštine osobe, umrle bez oporuke i potomaka aimrta pars distribuatur pro anima. Nešto posve drugo je odredba Bračkog statuta I, 27 po kojoj ostavština osobe koja je umrla bez oporuke i rođaka pripada općini, koja trećinu odvaja pro anima sua in laboreno ecdesie. Usp. identičnu odredbu Hvarskog statuta II, 36. Naime, tu se radi o ošasnoj imovini, dok u Splitu, Šibeniku, Pagu i Rabu određeni zakonski nasljednici dobivaju ostavštinu umanjenu za dio pro anima 41

Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima

III. Osnovne Schmidove postavke o crkvenoj desetini u užoj Hrvatskoj dobivaju ponešto drukčiji smisao ako se uzmu u obzir naša izlaganja o jedinstvenom regnum Croatiae et Dalmatiae. Samo uvjetno može se govoriti 0 "dalmatinskom" utjecaju na crkvene pojave u užoj Hrvatskoj. Točnije je, po našem mišljenju, uzeti u obzir da je rimski utjecaj u kraljevini Hrvatskoj 1 Dalmaciji u drugoj polovici XI. stoljeća bio od sudne važnosti za razvoj crkvene desetine i u Dalmaciji i u Hrvatskoj, premda je dakako točno i to da je Rim svoj utjecaj vršio u prvom redu preko splitskoga nadbiskupa.47 S druge strane, Schmid smatra da je komutacija crkvene desetine u užoj Hrvatskoj postojala već početno, ti. drugim riječima, da je u Hrvatskoj već od početka postojala tzv. slavenska desetina, i to svoje mišljenje temelji na sličnom razvoju u zapadnoslavenskim zemljama. Ipak, treba upozoriti na to da je Hrvatska bila pod franačkom "zaštitom" razmjerno kratko vrijeme, tj. samo nepuna prva tri desetljeća IX. stoljeća, pa za uvođenje crkvene desetine po franačkom uzoru naprosto nije bilo dovoljno vremena, to više što takve nepopularne mjere nisu uopće zamislive na krajnjem rubu franačkog utjecaja u vrijeme kada je Ljudevit Posavski vrlo opasno ugrožavao franačku prisutnost u našim krajevima. Kasnije je bizantski utjecaj postupno jačao pa je sve do smrti Bazilija II. (1025.), pa čak još i nešto kasnije,48 Hrvatska nesumnjivo u orbiti Bizanta koji, kao što smo već naglasili, nije poznavao crkvene desetine kao pravne obaveze. O uvođenju crkvene desetine u Hrvatsku i Dalmaciju može se govoriti samo od vremena naglog jačanja izravnog utjecaja papinstva, tj. od druge polovice XI. stoljeća. Desetina je očito najprije uvedena u Dalmaciju, kao sastavni dio regnuma Croatiae et Dalmatiae, jer je u njoj bila vlast biskupa čvrsto ukorijenjena. Naprotiv, u užoj Hrvatskoj moralo se pristupiti tom osjetljivom pitanju vrlo oprezno i desetinu uvoditi korak po korak, najprije u krajevima koji su bili bliži biskupskim gradovima, osobito daljoj okolici Splita. Zanimljiva je vijest iz 1178. god.49 po kojoj je neka "žena iz Karma" (mulier de Clino), najvjerojatnije udovica karinskog župana, uspjela postići od pape potvrdu da je karinski kraj oslobođen crkvene desetine i čak vlasti ninskog biskupa, koji se na to tuži vrlo osjećajnim riječima u pismu upućenom splitskom nadbiskupu:

Notificamus de una muliere de Clino, c\ue de nobis ad curiam damini pape cum fallaciis fecit querimoniam de decima nostra, cjuam nostri antecessores semper manutenuerunt, cjuod apostolicus fedt ei privilegium, quod de cetero nec de decima de clero illius ciuitatis potestatem haberemus.

47

Podrobnije v. MARGETIĆ 1983., 255-286. O tome v. MARGETIĆ 1982., 39-46. 49 CD II, 140, br. 137. Za godinu v. BARADA 1954., 485. w

30

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Možda je ninski biskup doista ubirao i pokušao ubirati neko vrijeme crkvenu desetinu u Karinu, ali je to njegovo pravo moralo biti očito vrlo sporno. Uostalom, nije nemoguće da je ninski biskup želio proširiti svoje pravo na crkvenu desetinu i pri tome naišao na čvrsti otpor. Naime, po svemu se čini da je crkvena desetina u užoj Hrvatskoj obuhvaćala samo podavanja od sitnih životinja (ovce, koze, svinje) i pčela jer još 19. rujna 1353. god.50 na saboru u Kninu plemićka skupština utvrđuje ove obaveze prema kninskom biskupu: - od 7 do 10 janjića, kozlića, pčela i praščića daje se jedan u naturi (in specie), - ako je manji broj, plaća se po jedan bolanač za janje i novi pčelinjak, a polovica za kozlića i praščića, - od 16 do 20 imenovanih životinja daju se dvije životinje osrednje veličine in specie, - preko 20 daju se također in specie (tj. npr. već na 21 janje daju se 3). Plemić s 5 do 9 kmetova oslobođen je od davanja desetine, a ako ima 10 ili više kmetova, oslobođen je još i jedan kmet srednjeg ekonomskog položaja. Iz tih vrlo zanimljivih vijesti može se izvesti nekoliko zaključaka. Prije svega, malo je vjerojatno da je kninski biskup sakupljao u naturi pčelinjake, praščiće itd. iz čitave Kninske biskupije. Čini se vjerojatnim da je biskup to pravo ostvarivao sabiranjem priploda samo u svom užem području koje je pripadalo kninskoj općini, a da je u udaljenijim područjima morao pristati na komutaciju desetine u novac i na to da se iz sabrane desetine uzdržava seosko svećenstvo. Doduše, plemstvo je priznalo biskupu pravo da imenuje svoga vlastitog župana koji je trebao nadzirati ubiranje desetine u čitavoj biskupiji, ali je očito da je njezino sabiranje bilo u najvećoj mjeri ovisno o dobroj volji lokalnog plemstva, pa je zato neprestano prijetila realna opasnost da se ta crkvena desetina pretvori u plemićki prihod. Takav razvoj naslućuje se i na istarskom području, a iz Vinodolskog je zakona vidljivo kako je seosko svećenstvo upotrijebilo priliku sastavljanja 51 toga značajnoga pravnog dokumenta da što više skuči biskupova prava. Obratno, hrvatski su biskupi nastojali da ostvare punu, "pravu" desetinu čitavog priploda i priroda, kao što je to bilo propisano u Ugarskoj već odredbama Stjepana I. i Ladislava I. U upravo spomenutoj ispravi od 19. rujna 1353. kninski biskup navodi da "plemići i drugi" (nobiles et alif) decimas suas in omnibus rebus decimalibus šibi et sue ecclesie predicte dare recusarent pa se iz toga može sa sigurnošću ustvrditi da je spor nastao upravo zato što je biskup zahtijevao punu desetinu od svih plodova, dok su, obratno 50 51

CD П, 197-198, br. 146. V. osobito članove l do 5 Vinodolskog zakona (MARGETIĆ 1980., 117-119).

Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima

hrvatski, plemići tvrdili da oni "prema njihovim pravnim običajima" (iuxta consuetudinem eorum) plaćaju desetinu samo na životinjski priplod. Sufflay je s pravom ustvrdio da je rapska isprava iz 1111. god.52 krivotvorina iz XIV. stoljeća,53 premda nam se čini nedvojbeno točnom Šišićeva primjedba54 da se krivotvoritelj po svoj prilici poslužio i pravom Kolomanovom listinom. Čini nam se vrlo vjerojatnim da je krivotvoritelj smatrao važnim ne samo proširenje nadležnosti rapske biskupije na kopnu nego i izjednačavanje prava dalmatinskih i ugarskih biskupa: uf qua Hbertate fruuntur clerici Ungarie, fruantur et clerici Dalmatie pri čemu je, dakako, pravo na ubiranje pune desetine od svih plodova moralo izgledati rapskom svećenstvu kao divljenja vrijedno i izvanredno poželjno dostignuće ugarske crkve.55

IV. Konačno, smatramo da i u odnosu na Slavoniju treba Schmidove rezultate podvrgnuti stanovitoj reviziji. Naime, nema sumnje da su hrvatsko-ugarski kraljevi smatrali Slavoniju osvojenim područjem, za razliku od Hrvatske i Dalmacije, gdje su iz raznih razloga, medu ostalim i iz obzira prerma papi, isticali kontinuitet vlasti u odnosu na hrvatske narodne vladare. Slavonija je bila za Ladislava, koji još nije uspio do kraja sa svojim pretenzijama prema hrvatsko-dalmatinskom kraljevstvu, graničarska zemlja, pa u tom pogledu u to doba nije došlo do bitne promjene u njezinom položaju, osim što se promijenio nosilac vlasti i usmjerenost graničarskog područja: do pred kraj XI. stoljeća Slavonija je bila hrvatsko graničarsko područje prema Ugarskoj, za Ladislava je ona bila najjužnije novoosvojeno područje. Uvođenje crkvene desetine u takvo nesigurno graničarsko područje nije nimalo vjerojatno. Tek je Koloman, nakon što je osigurao vlast nad regnum Croatiae et Dalmatiae, mogao pristupiti jačem integriranju Slavonije pošto je ona prestala biti pograničnim krajem, ali se njezinom punom uklapanju u ugarski državni 52

CD II, 22, br. 19. SUFFLAY1905., i d. 54 ŠIŠIĆ 1914a., 637. 55 Nije nemoguće da se puna, prava desetina koja bi teretila sve proizvode, tzv. iusta decima, u užoj Hrvatskoj počela energičnije uvoditi tek za kralja Ludovika. Na to kao da upućuje isprava od 9. srpnja 1367. (CD XIV, 55-56, br. 35) kojom je Ludovik naredio da se plaćaju iustae decimae koje već mnogo godina (a pluribus annis citra) ne plaćaju mnogi obveznici in territorio Clissiae, Politii, Almissii, Zmine, Zeline ac Cleonae, kao i isprava od 6. ožujka 1371. (CD XIV, 309, br. 226) kojom isti kralj naređuje bužanskom i počiteljskom knezu da ne ometa rapskoga biskupa u ubiranju crkvene desetine u Lici i Bužama. 53

32

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

organizam ispriječila okolnost što su hrvatsko-ugarski vladari smatrali Slavoniju vlastitim golemim posjedom, na koje su doduše protegu primjenu načela ugarskog privatnog prava, ali koje su javnopravno organizirali na specifičan način. Priznanje kraljeva vlasništva (i vlasti) nad slavonskim zemljištem utvrdio je Koloman uvođenjem posebnog podavanja, marturine, kunovine, koje je imalo značaj zakupnine za trajni zakup tih zemalja slavonskom stanovništvu i ujedno značaj poreza jer je vlasnik bio ujedno i vlast. Uz to Slavonija je, zajedno s Hrvatskom i Dalmacijom, bila povjerena posebnom kraljevu funkcionaru, banu, čime je njezina posebnost i odvojenost od ugarskog područja još više istaknuta. Iz svih tih razloga nije posve točna Schmidova tvrdnja da se u Slavoniju uvelo crkvenu desetinu na osnovi odredaba kraljeva Stjepana I. i Ladislava I. Kad bi to bilo tako, onda bi o crkvenoj desetini po ugarskom uzoru, tj. o punoj i pravoj desetini postojale bar neke vijesti iz XII. stoljeća. Ali tome nije tako. Evo prvih vijesti o tome na koji se način državna vlast brinula za prihode zagrebačkog biskupa: - 1134. god. spominje se populus de Dumbrova cnm tena et silua, dodijeljen zagrebačkoj biskupiji na kraljev nalog,56 -1193. god. odobrava se zagrebačkom biskupu pravo na desetinu državnih prihoda koji se prikupljaju iz Krapine, Okiča i Podgorja "na isti način, na koji on ima pravo na desetinu iz ostalih državnih prihoda po čitavoj biskupiji" (quemadmodum per totum episcopatum suum de aliis ducatus redditus decimas habet),57 -1199. god. kralj Emerik odobrava zagrebačkom biskupi desetinu "iz naših marturina (...) kao i od svinja, što se sabiru u zagrebačkoj biskupiji".58 59 Isto to potvrđuje se i 1201. god., " 1217. god. kralj Andrija II. odobrava zagrebačkom biskupu uz desetine iz svih marturina i svih "poreznih sakupljanja" (decimas marturinarum omnium seu omnium collectarum) još i decimas (...) omnium tributorum forensium siue decimas prouentus 60 portuum. Iz tih vijesti dobiva se dojam da je zagrebačka crkva najprije dobila vlastelinska prava nad prostranim i brojnim posjedima, a da je nakon toga državna vlast odobrila namjenu dijela državnih prihoda za crkvene svrhe. Dobiva se nadalje dojam da se to pravo postepeno širilo prostorno (v. ispravu iz 1193. god.) i sadržajno (v. isprave iz 1199. i 1217. god.). 56

CD II, 42, br. 42 od 26. travnja 1136. CD II, 259, br. 244 od l .IX. do 31.ΧΠ.Π93. 58 CD II, 339, br. 315. w CD ΙΠ, 12, br. 8. 60 CD III, 148, br. 130 (prije 23. kolovoza 1217.).

Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima

33

Tek iz isprave iz 1227. god.61 proizlazi da na području zagrebačke biskupije postoji i crkvena desetina koju plaća stanovništvo kao svoju dodatnu obavezu. Schmidu je s pravom upala u oči neobična važna okolnost da se na području zagrebačke biskupije crkvena desetina iz priroda spominje tek 1227. godine. Nadalje, značajno je da zagrebački biskup u toj ispravi razlikuje dvije vrsti desetine. "Glavna" je vinska desetina; ona se plaća u novcu; jedino nju ustupa biskup kanonicima zagrebačkog kaptola, i to samo onu na užem području "zagrebačke parokije" i onu na području Gorice. Druga je "sporedna", obuhvaća desetinu u naturi (frumento, avena, cera, melle, Uno, fabis, agnis et nucibus) koju zagrebački biskup zadržava za sebe. Nije nemoguće da je biskup uspio samo na užem zagrebačkom području ostvariti plaćanje "sporednih" desetina. Veliko je pitanje, da li je biskup stvarno ubirao "sporedne" desetine u goričkom kotaru ili ih nije ustupio kanonicima naprosto zato što ih nije ni sam još uspio nametnuti. Uz to, iz prvih se vijesti o crkvenoj desetini u zagrebačkoj biskupiji vidi da je riječ bilo o komutiranoj, bilo o smanjenoj desetini. Slično kao na zapadnoslavenskom području i ovdje su vijesti o desetini po svemu se čini također svjesno iznesene u nejasnoj stilizaciji, iz kojih ipak nakon pažljiva čitanja izvora proizlazi borba crkvenih vlasti za uvođenjem sve strože desetine, s ciljem da se ona konačno pretvori u pravu, punu desetinu. Iz isprave iz 1227. god. ne proizlazi nužno da je riječ o punoj desetini, jer ona ne spominje iustas decimas, pa ne znamo ni visinu komutacijskog iznosa vinske desetine ni stvarnu visinu "sporednih" desetina. Druga 62 vijest, iz 1229. god. , spominje doduše z'ustes decimas u naturi, ali samo kao moralno-religiozno-politički cilj crkve. Biskup moli kralja da secundum instituta ueteris testamenti per totam suam dyocesim iustas decimas omnium frugum in specie (...) integraliter (...) šibi (...) persolui faceremus. Tako reći svaka je riječ program za koji se biskup bori, a ne utvrđivanje stvarnog stanja. Značajno je pozivanje na Stari zavjet, a ne na zakone ugarskih kraljeva, a ništa manje programatski ne djeluju riječi "p o č i t a v o j (spac. L. M.) njegovoj dijecezi" i osobito "potpuno (!) plaćanje pravednih (!) desetina" koje bi kralj tek "trebao narediti". Biskup naziva običajno pravo "tocius Ungarie",. podvlačeći time da je Slavonija sastavni dio cjelokupnog ugarskog kraljevstva, premda time neizravno priznaje da postoje dva pojma Ugarske: jedan je Ugarska u užem smislu te riječi, u

57

61 62

CD III, 270, br. 243 (prije 9. kolovoza 1227.). CD Ш, 325, br. 284.

34

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

kojoj se očito "prava desetina" komutira u novčani iznos od jednog pondusa, a drugi je Ugarska u širem smislu riječi, koja obuhvaća čutav teritorij pod vlašću hrvatsko-ugarskih vladara, dakle i Slavoniju, na koju bi se, po mišljenju biskupa, ipak, bar per analogiam, trebalo primijeniti ugarsko običajno pravo. Da je ta naša interpretacija točna, vidi se i po tome, što kralj ne želi izravno primijeniti u Slavoniji odredbe ugarskog običajnog prava, već donosi novu normu, koja ima očito konstitutivno a ne tek deklarativno značenje. Njome se dozvoljava komutacija crkvene desetine na žito, ali u jako smanjenom iznosu, tj. na polovicu, 2,5 denara. O plaćanju desetine iz drugih plodova kralj ništa ne određuje, što je znak da su one doista sporedne. Očito je da je u Slavoniji tek malo-pomalo trebalo uvoditi,paušaliziranu smanjenu desetinu sa slabo prikrivenim ciljem da ona tijekom vremena dostignu punu, pravu desetinu, propisanu za Ugarsku. To je ostvareno u odnosu na Petrinju već 1270. godine,63 kada su pred banom Henrikom njezini stanovnici obećali da će plaćati iustas decimas frugum, scilicet uini, agnorum, apum ac de custodie porcorum, cjue polyche dicuntur, dabunt in specie. U ostalim gradovima i na ostalim slavonskim područjima uvođenje pune, prave crkvene desetine išlo je mnogo teže, jer su stanovnici uporno pozivali na dugogodišnji pravni običaj plaćanja smanjene desetine.64 63

CD V, 525-262, br. 987 od 6. ožujka 1270. SCHMID 1929-, 441 upozorava na poseban položaj slobodnih gradova u odnosu na crkvenu desetinu i pri tome se poziva na privilegije Petrinji i Virovitici i na prava općine Gradec (Zagreb) na, nama već dobro poznatu, šesnaestinu. Ali upravo za Petrinju sačuvane su iz 1270. god. vijesti o tome da je zagrebački biskup uspio prinuditi građanstvo na plaćanje desetine in specie, osim za "sporedne desetine" (pro minutis đecimis) iz lana, kokoši i prosa, koje su komutirane u novac i paušalizirane na 2 denara po kući. Iz sačuvane isprave ne proizlazi da se spor između biskupa i građanstva sastojao u tome da li je građanstvo obvezano na desetinu ili ne, već u tome da li desetinu treba plaćati u naturi ili u novcu. O drugim gradovima nemamo vijesti iz ΧΠΙ. stoljeća, ali čini nam se da ne bi smjelo biti sumnje u to da su oni bili obavezni na podavanje crkvene desetine već u to doba. Iz pisma kojim se Karlo 1.13. srpnja 1327. obratio stanovništvu Gradeca i koja se odnose na plaćanje desetine vidi se da se građanstvo ne odupire obavezi plaćanja desetine u načelu, već nečem drugom, tj. da građanstvo želi plaćati desetinu u novcu. Karlo I. naređuje građanstvu da plaća iustas decimas, i to in omnibus rebus vestris et iobagionum vestrorum decimalibus in specie. S doslovce istim nalogom obratio se Karlo I. i svim plemićima i članovima svih drugih staleža u zagrebačkoj biskupiji preko Save, što znači da je pravna situacija bila identična i u Gradecu i u drugim područjima. Svoju tvrdnju da su slavonski gradovi imali poseban privilegirani položaj u vezi s plaćanjem desetine Schmid dokazuje i s ispravama od 3. listopada 1469. o pomirbi građana Gradeca sa zagrebačkim kaptolom. Međutim, iz tih isprava je vidljivo da građanstvo odobrava sabiračima desetina, koji u ime zagrebačkog kaptola dolaze na područje Gradeca, da hvataju, sude i bacaju u zatvor stanovnike Gradeca koji su ostali dužni vinsku desetinu. Nije nam jasno kakav to posebno privilegirani položaj gradova vidi Schmid na temelju tih podataka. Ovime ne želimo tvrditi da gradovi nisu uopće imali nikakvih olakšica pri plaćanju desetine. Ali u taj problem ne može ovdje ući. 64

Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima

35

Međutim, čim se kraljevska vlast pod Anžuvincima ojačala, ona je nastojala da pomogne crkvi, kao instituciji u kojoj je s pravom gledala jedan od svojih glavnih oslonaca. Karlo I. "zgraža se" nad smanjenom desetinom riječima koje neobično podsjećaju na slično negodovanje prema smanjenoj desetini u Zapadnih Slavena. On zabranjuje plaćanje crkvene desetine secundum paruam consuetudinem, que pocius dicendo est corrumptela.65 Prema Karlu I. uobičajeni komutirani iznos desetine u Slavoniji iznosio je dva denara po kupu žita, i isto toliko po kablu vina, što predstavlja non decimam, sed vix vigesimam i zbog toga zahtijeva plaćanje u naturi. To je posve dobro usporedivo s odredbom Andrije II. iz 1229. god. da se po kupu žita u Slavoniji treba davati 2,5 denara. Komutiranu smanjenu desetinu kao običajno pravo priznaje i ban Mihac 1327. god. u svom pismu križevačkom comesu, u kojem mu naređuje da utjerava punu desetinu u naturi od stanovnika križevačkog komitata non obstante ipsorum prava et abusiva (...) consuetudine.66 Iste godine obraća se Karlo I. drugim pismom svom slavonskom stanovništvu južno od Save67 i građanima Gradeca (danas Zagreb)68 u kojem se zabacuje cjuadam abusiva consuetudine, que non consuetudo, ymo pocius corruptela (...) dići potest po kojoj su oni do tada davali desetinu iz svih plodova. On naređuje da se ubuduće daje "iustas decimas", dakle inzistira na punoj, pravoj desetini. Spor je riješen tek 1327.,69 kada je ban Mihac odredio da se kup žita može komutirati sa 6 denara, a vino po tržnoj cijeni, osim u većim privilegiranim mjestima gdje je naređeno davanje desetine u naturi. Ako je još 1326. god. kralj priznavao da dva denara iznose dvadesetima, dakle da bi poštena komutacijska svota iznosila 4 denara po kupu, onda je očito da su Anžuvinci konačno uspjeli u svojoj namjeri da u Slavoniji ostvare plaćanje pune, prave desetine, koja se i u komutiranom obliku ne može više nikako smatrati smanjenom desetinom, jednim od privilegija 70 slavonskog stanovništva u XIII. stoljeću.

65

CD IX, 300-301, br. 247 od 15. srpnja 1326. Usp. tekst koji odgovara bilj. 25 u ovome radu. CD IX, 346-347, br. 287 od 24. ožujka 1327. 67 CD IX, 352, br. 291 od 13. srpnja 1327. ·- "- · ' · napada ivdje rije , .v..v,,«4iu uds u Duklji"), Hauptmann50 smatra da je u Mihajlovoj državi u Duklji vodeće pleme bilo Hrvati, a u pokrajini Raškoj Srbi. Nasuprot tome, Jireček,51 Kovačević52 i Kalić53 misle da je riječ o "pravoj" Hrvatskoj. Kalić tvrdi da je tekst posve jasan, jer Honijat rabi dva glagola, jedan za Hrvatsku, drugi za Kotor i dcdajer'Ovaj tekst ne pruža materijal za zaključak da je Kotor spadao u Hrvatsku; on mu protivreči". Argument nije dovoljno uvjerljiv. Honijat rabi dva glagola zato da bi naglasio razliku u posljedicama Nemanjina prodora do mora. Nemanja je podjarmio Hrvatsku, tj. njoj je u cijelosti nametnuo svoju vlast i zbacio postojeću, dok je u Kotoru ostala dotadanja gradska vlast, ali je ona priznala Nemanjin suverenitet. Ne vidimo proturječnost. Usto, podjarmljivanje Hrvatske najprirodnije je tumačiti upravo onako kako ga je Honijat stilizirao i napisao. U protivnome treba objašnjavati da je Honijat doduše napisao da je Nemanja podjarmio Hrvatsku, ali da je pri tome mislio samo jedan njezin mali dio. Zato Kovačević pomalo "pomaže" svojoj tezi i prevodi da je Nemanja "počeo osvajati Hrvatsku", ali nejasnoće i dalje ostaju. Sve teškoće nestaju ako se tekst shvaća, kako je i napisan: Nemanja doista "podjarmljuje Hrvatsku" tj. u ovome kontekstu Duklju. b) Cinam u jednome od svojih za Hrvatsku osobito važnih odlomaka,54 koji se može s vrlo velikom vjerojatnošću datirati s 1165. god., javlja da je bizantski vojskovođa Ivan Duka prošao kroz Srbiju i u brzom pohodu preuzeo u ime Emanuela najveći dio (το πλέον) Dalmacije. Cinam Naši autori pogrješno misle da je legendu pisao antimletački rapski biskup Juraj Koštica. To je velika grješka, na koju je upozorio PRAGA 1931. HONIJAT. 47 N. dj., 206. /' «RADOJČIĆ, 11. 49 ŠIŠIĆ 1928., 169. 45

46

30 51 53

HAUPTMANN 1931., 23. U kasnijim je radovima Hauptmann promijenio mišljenje. JIREČEK- RADONIĆ, 1952, 149. KOVAČEVIĆ, 300.

** KALIČ u: VI2 IV, 146. Tamo i ostala literatura i diskusija o raznim stajalištima. CINAM, 248-249.

54

Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljanina

10У

nabraja Trogir, Šibenik, Split, pleme Kačića pa "slavni grad Diokleju koji je sagradio car Romeja Dioklecijan" (Διοκλεια τε πολις περιφανής, ην Διοκλητιανος ο Ρωμαίων εδειματο αυτοκράτωρ ), Skradin,55 Ostrovicu, Solin i ostale gradove u Dalmaciji - ukupno njih 57. "Grad Dioklia" kod nekih autora izaziva teškoće pri interpretiranju. Tako Ferluga56 prigovara da je Diokleja oblast a ne grad, i da je upala u opis zauzetih gradova koji se sve bez izuzetaka nalaze u centralnoj Dalmaciji i da bi zbog toga bilo vjerojatnije da je riječ o Klisu. Doduše, nastavlja Ferluga, u izvornoj ispravi iz 1166. god. spominje se dux Dalmacie atque Dioclie.57 "Kinamova je vest stvarno teško razjašnjiva, ukoliko se odnosi na Duklju", ali je ipak "oko 1166. god. jedan deo, verovatno vrlo malen bio u vizantijskim rukama" pa je "možda zbrka nastala već kod samog Kinama". Kalić dodaje58 da "u najstarijem rukopisu Kinamova dela" umjesto Diokleia stoji kleiV te "pa se moraju revidirati i mišljenja koja su počivala na ovoj vesti". Dakako, da okolnost što najstariji Cinamov rukopis ima kleiV te nije dokaz u prilog shvaćanju da je ovdje riječ o Klisu. Doista bi bilo neobično da Cinam za Klis (!?) daje podatak da ga je sagradio Dioklecijan, kad se inače u bezbroj vijesti od antike do kasnoga srednjeg vijeka uporno povezuju Dioklija i Dioklecijan. To je u literaturi opetovano i vrlo iscrpno obrazloženo59 pa se na tome ne treba zadržavati. Dovoljno je upozoriti na Tomu Arcidakona koji je, po mnogome se čini, crpio neke svoje podatke iz istih vrela kao i pisac Ljetopisa. Toma kaže da je Dioklecijan (Dioclicianus) blizu (Skadarskog) jezera quoddam civitatem fecit construi, quam ex suo nomine Diocliam appellant. Ukratko, Honijat i Cinam govoreći o događajima iz sredine druge polovice ΧΠ. stoljeća potvrđuju vijesti pisca Ljetopisa, kojima se za područje Duklje (ili barem za jedan njezin dio) u vrijeme pisanja Ljetopisa rabilo i naziv Hrvatska. 7. Odnos Emanuela i Mletaka Emanuel se u prvim godinama vladanja osjećao ugroženim u prvom redu od sicilsko-normanskog kralja Rogera II., koji je 1147. osvojio Krf, Korint i Tebu, a kako su se i Mleci bojali da će Normani tim osvajanjem uvelike ugroziti mletačke trgovačke i političke interese na Jadranu, približili su se Emanuelu i čak mu pomogli (1149. god.) pri ponovnom osvajanju Krfa. Interesi su se Mletaka i Bizanta na istočnoj jadranskoj obali još i utoliko slagali što su i jedni i drugi imali zajedničkog protivnika, 55

Prema najstarijem rukopisu: Καρδων FERLUGA 1957., 131-132. 57 ISTI 1978., 254-255. 5)1 KALIĆ u: VIZ IV, 85, br. 244. '"> V. npr. MAYER, 35-102. 56

106

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

normanski velikaši) pa se u tome, uz ostalo (dobra organizacija obrane) skrivala mogućnost da se Bizant nekako othrva i da očuva, ako ništa drugo, bar nazočnost u vitalnim balkanskim područjima. O ugarskom sudjelovanju u svim tim događajima javljaju (inače prilično nepouzdane) tzv. Adnotationes Chronologicae (Annales Posonienses), po kojima je kralj Salomon napao na Bugare 1072. god.39 i Cinam, koji tvrdi da su (prije 1081. god.) Ugri "osvojili Sirmij, pokorili mnoge podunavske gradove i stigli do Niša".40 Međutim, kao što je već rečeno, mnogo pouzdaniji Skiličin Nastavljač i Nicefor Brijenije u povodu ustanka u bizantskoj temi Bugarska obavještavaju o sudjelovanju "Srba, koje zovu i Hrvatima", o "Slavenima" koji "pljačkaju oko Sirmija, krajeva oko Save i podunavskih gradova do Vidima" ali - Ugre uopće ne spominje. I doista, ugarski su vladari Salomon i Geza imali u to vrijeme najviše posla oko vlastitih sukoba i oko suzbijanja napada "Kuna" te kasnije Pečenega. Prema Bečkoj ilustriranoj kronici sukob između Salomona i Geze buknuo je 1073. god. Ona usto izvještava da su Salomon i Geza osvojili Beograd, ali da se bizantska vojska predala Gezi (a ne Salomonu!) te da je i car želio sklopiti mir s Gezom. I ti se podaci trebaju uzeti s velikom rezervom: isti izvor opisuje velike uspjehe ugarskih vladara u Češkoj, koju su Ugri navodno žestoko opustošili - ali o tome nema ni riječi ni u češkim ni u drugim vrelima. Dakle, možda je eventualno na ugarsko-bizantskoj granici doista bilo nekih čarkanja. Mi smo još 1987.41 došli do zaključka da "ugarska uznemiravanja bizantske granice o kojima izvještavaju ugarski izvori treba smjestiti od 1. rujna 1072. do 31. kolovoza 1073." Bečka ilustrirana kronika za vrijeme prije nego što su se Salomon i Geza razišli, dakle prije 1073. god., javlja da je "Zvonimir kralj Dalmacije" zamolio ugarske vladare da mu pomognu protiv njegovih neprijatelja.Oni su se toj molbi odazvali, otišli u Dalmaciju i "u cijelosti je povratili" Zvonimiru. Ova je vijest također vrlo mutna. N. Klaić je godinama uložila golemi trud da bi dokazala da je ta vijest u cjelini vjerodostojna, ali to je bio uzaludan posao. Ona je upadala u sve nove i nove teškoće koje se ni na koji način nisu mogle međusobno uskladiti. Još 1987. naglasili smo da se iz te vijesti smije zaključiti samo jedno: "Salomon i Geza (...) doista su 42 intervenirali vojskom u našim krajevima. To i ništa više." Čak bi se i u to moglo posumnjati kada ne bi postojala još jedna vijest o nazočnosti Ugra u našim krajevima. Riječ je o legendi o sv. Krištoforu koju je 1308. god. napisao rapski biskup Juraj Hermolais. U njoj biskup opisuje čuda 39

N. dj., 90-93. Doc. 456. " MARGETIĆ 1987., 91. «N. dj., 81 i d., Hl. 40

Poruka i dotacija Ljetopisa Popa Dukljanina

107

rapskoga zaštitnika, kojima je u tri navrata spasio grad od napadača. Prvi puta je sv. Krištofor spasio Rab od napadača koji se u legendi nazivaju Unragi. Taj se napad dogodio u vrijeme biskupa Domane. Drugi napadaj dogodio se u vrijeme Pavla, četvrtoga nasljednika na biskupskoj stolici iza Domane: Rab je pokušao osvojiti Ungarorum rex preko svoga vojvode Ugra. Treći napad izveo je knez Sergije u službi ugarskog kralja (Ungariae regis). Prvi napadaj, tj. prvo čudo sv. Krištofora dogodilo se nakon 1066. i prije 1074.43 Napadači Unragi očito su isti kao i oni u drugom i trećem čudu. Naša je historiografija preuzela prijedlog Račkoga da je riječ o Varjazima, što bi trebalo označavati Normane iz južne Italije. Ali, te Normane nije nikada nitko nazivao Varjazima: ni bizantska, ni južnotalijanska, ni papinska, ni mletačka itd. vrela, a to je uostalom vrlo dobro poznato u literaturi.44 Ti napadači ne mogu, dakle, ni na koji način biti južnotalijanski Normani. Kako je legendu pisao izrazito antiugarski biskup Hermolais45 u vrijeme kada je Rabu prijetila opasnost od bana Pavla Šubića, vjernog pristaše hrvatsko-ugarskog kralja Karla L, tendencija spisa je i po antiugarskim značajkama pisca i po vremenu (1308.god.) nedvojbena: Rab su u prošlosti već tri puta pokušavali osvojiti Ugri, ali bez uspjeha, pa uz pomoć sv. Krištofora možemo biti sigurni da ćemo se opet odhrvati istim neprijateljima. Tako se oba vrela (Bečka ilustrirana kronika i Legenda o sv. Krištoforu) slažu u tome da su se Ugri približno početkom sedamdesetih godina pojavili na Jadranu i pomogli Zvonimiru. To se izvanredno dobro slaže s vijestima iz isprava, po kojima je približno u isto vrijeme Zvonimir nametnut Krešimiru i istovremenoj pojavi hrvatskih četa u Duklji i Srbiji kao pomoći bugarskom ustanku protiv Bizanta u vrijeme vrlo teške situacije kada se Bizant, nakon Manzikerta, očajnički bori na svim zapadnim i istočnom granicama. Pojava Hrvata u Duklji početkom sedamdesetih godina Xl.stoljeca u vijestima Skiličina Nastavljača i Nicefora Brijenija daje zadovoljavajuće objašnjenje problema koji već odavno muči historiografiju. Oni nisu zabilježeni kod Skiličinog Nastavljača kao navodno identičan narod sa Srbima, jer su bizantski pisci vrlo dobro razlikovali dva naroda, niti su oni identični s Dukljanima, jer Nicefor Brijenije dobro razlikuje jednog od drugih.Obje vijesti odnose se na hrvatske vojne jedinice u Duklji, koje su iz Duklje sudjelovale u napadima na bizantsku temu Bugarsku zajedno sa srpskim četama (zato ih Skiličin Nastavljač spominje kao "one Srbe, koje nazivaju Hrvatima") odnosno s dukljanskim četama na bizantsku temu Drač. Te su hrvatske čete ostale i nakon dovršenih akcija protiv Bizanta u Duklji oko Kotora i na tamošnje Slavene prenijele svoje ime. 43 44

N. dj., 80. Vidi o tome n. dj., 78.

no

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Arpadoviće. Mleci su svoj posjet na Kvarneru i Zadru međunarodnopravno uvelike ojačali time što je 1155. god. papa Hadrijan IV. priznao crkvenu vlast gradeškog patrijarha nad zadarskom nadbiskupijom, čime je nanesen težak udarac i hrvatsko-ugarskom kralju Gezi II. i splitskom nadbiskupu. S druge strane, Geza je proglasio svoga maloljetnog sina Stjepana III. svojim nasljednikom, stoje potaklo druge pretendente, Gezinu braću Stjepana i Ladislava, da potraže podršku kod Emanuela i time mu omoguće da se izravno umiješa u ugarske dinastičke borbe. Mleci i Emanuel osjećali su, dakle, u to vrijeme hrvatsko-ugarskog vladara Gezu II. kao glavnog protivnika na istočnoj obali Jadrana. Pa čak i pri izboru pape 1159. god. ponovno su se Emanuel i Mleci našli na istoj političkoj liniji potpomažući budućeg papu Aleksandra III., dok je nasuprot tomu Fridrik Barbarosa protežirao budućeg protupapu Viktora IV.U okviru takve strategije Emanuel je poslao u Mletke Nicefora Halufu da od njih zatraži razumijevanje za njegov planirani napad na Gezinog sina Stjepana III. Emanuel je, kao što je poznato, uspio i učvrstio bizantsku vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom južno od Krke. Ali time su ujedno Bizant i Mleci postali neposredni kopneni i pomorski susjedi s mletačkom Dalmacijom pa je naglo zahlađenje medu njima bilo nedvojbeno posljedica, uz ostalo, i te činjenice. Do konačna sraza Bizanta i Mletaka došlo je tek 12. III. 1171. god. kada je Emanuel, na doista besprimjerno vjerolomni način, naglim prepadom zaplijenio cjelokupan novac i robu što su se nalazili na mletačkim brodovima na dohvatu bizantskih vlasti i time nanio neprocjenjivu štetu mletačkim interesima. Od toga trenutka vladala je duboka mržnja Mlečana prema Bizantu. Oni su odmah još iste 1171. god. krenuli u protuakciju i osvojili Trogir i, makar za vrlo kratko vrijeme, Dubrovnik. 8. Odnos barskih i splitskih crkvenih krugova Već smo upozorili na to da su zaključne riječi Ljetopisa nedvojbeno probizantski, ili, još bolje, "proemanuelovski" koncipirane. Zbog toga ne treba čuditi da je najvažnija glava Ljetopisa, tj. glava IX., u kojoj se s oduševljenjem opisuje Svetopelekova država, sastavljena tako da su u tu državu uključeni i svi dijelovi mletačke Dalmacije i da se u njoj svjesno navode i Zadar i Dubrovnik kao sjedišta biskupija koje su obuhvaćene dvjema metropolijama, salonitansko-splitskom i dukljansko-barskom. Moglo bi se pokušati tezom da je Ljetopis sastavljen prije 1154. god., tj. prije uzdizanja zadarske biskupije u nadbiskupiju, ali još uvijek bi ostala neobjašnjenom šutnja Ljetopisa o postojanju dubrovačke nabiskupije. Tek kada prihvatimo tezu da je Ljetopis strogo politički usmjereni spis, šutnja 0 zadarskoj i dubrovačkoj nadbiskupiji postaje odjednom više nego razumljivom, ona postaje glavni element razumijevanja poruke pisca Ljetopisa. Čak i sam suptilno podcjenjivački način prikazivanja zadarske 1 dubrovačke biskupije postaje odjednom jasan.

Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljanina

111

Kada Ljetopis u IX. glavi navodi koje su sve biskupije potpadale pod salonitansku metropoliju, on ih ovako nabraja: Spalatum, Tragurium, Scardonam, Aransonam, quod nunc est castellum Jadrae, Enonam, Arbuam, Vegliam et Epitaurum cjuod nunc dicitur Ragusium. Dakle, sve su biskupije imale u davno Svetopelekovo doba sjedište na istom mjestu kao i u doba pisanja Ljetopisa, izuzev zadarske, koja se preselila iz "Aransonije"60 i sad se nalazi u "Zadarskom kaštelu". Podcjenjivanje Zadra izbija ne samo iz navodnog sjedišta u Aransoniji, o kojoj u doba Dukljanina jedva da je koji vrlo načitani suvremenik nešto znao61 - već i iz naziva castellum koji se često davao mjestima bez biskupija. Dubrovnik nije bolje prošao, možda čak i lošije. Naime, u glavi XXVI. tvrdi se da je grad Dubrovnik osnovan od Belle Pavlimira nakon njegova povratka iz Rima. On je na mjestu Dubrovnika postavio utvrdu (opet castellum\) u kojoj su se nastanili Epidaurani nakon što su se vratili "iz brda i šuma" (!). Zato se i zove Dubrovnik, dodaje Dukljanin: oni koji su ga sagradili došli su iz šuma. Ovakav podcjenjivački ton prema Dubrovniku ne samo da je u interesu barske crkve, nego se on usto dobro poklapa s odnosom Dubrovnika prema Bizantu. Dubrovnik je, kao što je poznato, 1171. god. priznao mletački suverenitet i time u jeku mletačko-bizantskih neprijateljstava izgubio bizantsku sklonost. Ljetopis je to majstorski iskoristio. Nasuprot tome Salona (i Split) uživaju očite simpatije pisca Ljetopisa. On podvlači da je u davna vremena rex Dalmatinorum stanovao in civitate magna et admirabili Salona, a pri organizaciji svoje države, Svetopelek je uz suglasnost papinih legata ustanovio Salonitanam ecclesiam metropolitu za područje Bijele Hrvatske, a Diocletianam ecclesiam kao metropolu za Crvenu Hrvatsku kojoj su pripadali i kontinentalni teritoriji Srbije, Bosne, Travunje i Zahumlja (Sorbium, Bosonium, Tribunium, Zaculmium). Ljetopis dodaje: Nakon toga je kralj Svetopelek zapovijedio da se posvete nadbiskupi, jedan u Saloni, a drugi u Duklji. Poruka Ljetopisa je jasna: on je prije svega proemanuelovski, prosalonitanski (prosplitski) i produkljanski (probarski) i u isto vrijeme antizadarski (dakle i antimletački) i antidubrovački intoniran. Takva ga 60

Tako Vat. 6958. Vidi bilj. 18. ARANSONIA, tj. ARAUSONIA poznata je samo u Ptolomeja, Antoninijeva Itinerarija, Ravenskog anonima i Guida. Zastarjela su mišljenja Steindorffa, 1985., 297, bilj. 85 koji slijedi Suića, po kojem bi Aranzona bila blizu Vrane, Ilakovića: kod Šibenika, i Millera: kod Bribira. Aranzona se nalazila blizu Skradina. Vidi npr. ČAČE, 35 i d, s literaturom i diskusijom. Pisac Ljetopisa hoće da kaže približno ovo: nekoć je u nekom nepoznatom mjestu, Aranzoniji, postojala biskupija; ona je "sada" smještena u "kaštel" Zadar; ta je biskupija, dakle, očito i nedvojbeno beznačajna. 61

112

Hnmtska i crkva u srednjem vijeku

politička poruka upućuje na najužu suradnju sa splitskom metropolijom jer se ova osjećala teško oštećenom uzdizanjem zadarske biskupije u nadbiskupiju i teško ugrožena mletačkim nastupom u Dalmaciji u 1171. god. Nasreću, o najužoj povezanosti barskih i splitskih crkvenih krugova sačuvana su tri pisma Grgura Barskog koja o tome svjedoče. U jednome od njih62 Gregorius Antibarensis minister piše Rajneru, "salonitanskom" nadbiskupu i papinom legatu da je "iz starih odredaba i isprava svojih predšasnika kao i raznih ostalih zaključivanja" utvrdio da je "nekoć salonitanska crkva stekla vlast i primat nad cijelom Dalmacijom te da je Dioklejska biskupija, koju je barska biskupija s pravom naslijedila, postala metropolijom uz suglasnost rečene salonitanske crkve zadržavajući poštovanje prema svojoj matici". Grgur nastavlja da ga teško pogađa što je salonitanska crkva okrnjena u svojim pravima. Primio je Rajnerove legate koji su mu došli zbog raspravljanja stanovitih pitanja. Odlučio je da salonitansku crkvu prizna za majku i gospodaricu i da joj iskazuje dužnu čast i poštovanje, ali uz uvjet (ita tamen), da se Rajner brižljivo založi kod pape da bi on, Grgur, dobio palij i da Rajner i ubuduće trajno pomaže barskoj crkvi. Drugo je pismo uputio Grgur već spomenutim legatima splitskog nadbiskupa.63 Potvrđuje im da će sprovodili (obseroare) sve što je rekao u razgovoru s njima. "Naime, kada dođe vrijeme i kada dođem pred gospodina papu (...), što ću, vjerujem, uskoro učiniti, brinut ću se najsavjesnije za sve što pripada časti i slavi splitskog nadbiskupa, kao što sam vašoj plemenitosti već prije rekao". 64 Sačuvano je još jedno Grgurovo pismo. On se u njemu naziva Oioditane atque Antivarine ecclesie humilis minister a upućeno je Gualterio indito Spalati canonico et sunete romane ecclesie legato. Grgur navodi da je primio kanonikove pismo o tome da je ovaj razgovarao sa splitskim knezom i ostalim plemenitim Splićanima. Grgur ističe: ""Svjesni smo da je salonitanska crkva imala primat u cijeloj Dalmaciji i da je bila matica naše crkve". On ujedno javlja da ima velike neprilike s velikim županom. Datacija tih isprava nije laka.Teškoća je utoliko veća što one nisu datirane ni godinom vladara ni drukčije, pa su autori prisiljeni uzeti u obzir ostale okolnosti što proizlaze iz sadržaja tih dokumenata. Pismo Grgura "ministra" upućeno splitskom kanoniku Gualteriju datirano je po Kukuljeviću i po Smičiklasu s 1180. god. a po Farlatiju s 1178. god. Sufflay (a po njemu i npr. Peričić) datirao je to pismo uvjerljivim argumentima s 1173. god. 62

CD 1,159, br. 155. CD II, 163, br. 159. M CD Π, 170, br. 169. 63

Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljanina

113

Grgurovo pismo splitskom nadbiskupu Rajneru datirao je Kukuljević s 1178. god., Smičiklas s 1178.-1179., Fejer s 1170. god., a Sufflay (a po njemu Peričić) s 1177. god. Sufflaya je pri tome vodila okolnost da je te godine Rajner imao čast legata. Peričić misli da je Rajner dobio tu čast 1177. god., ali iz papina pisma proizlazi samo to da je te godine Rajner već bio papin legat, ali ne i da ju je on postigao upravo te godine. Pismo je dakle samo terminus post quem non. Naime, te godine papa svojim pismom od 22.VIII.1173.65 imenuje Rajmunda de Capello papinim legatom i povjerava mu rješavanje spora o Hvaru između splitske i zadarske nadbiskupije, a u uvodnim riječima naziva Rajnera apostolice sedis legato. U 1177. god. Rajner je već papin legat i papa njemu, kao svom "generalnom" legatu javlja da je Rajmondu de Capello povjerio specijalnu dužnost da ispita i riješi spor oko Hvara. Iz toga slijedi da i ono pismo izaslanicima splitskog nadbiskupa66 treba datirati u skladu s time, dakle najvjerojatnije oko 1176. god. Ali, ni iz tih pisama ni iz drugih okolnosti ne slijedi da je papa Aleksandar III. obnovio barsku nadbiskupiju, već da je to samo bila živa Grgurova želja, koja je, dakako, nailazila na podršku splitske crkve.67 65

CD Π, 147, br. 144. « Vidi bilj. 63. 67 U izvornoj ispravi od 29.ΧΗ.1167. (CD II, 109, br. 103) papa Aleksandar energično zahtijeva od ulcinjskog i barskog svećenstva da se pokore dubrovačkom nadbiskupu. Pri tome se posebno ističe da su se tamošnji biskupi (Dulchinensis et Antivarensis episcopi) podigli protiv dubrovačkog nadbiskupa. A 28.ΧΠ.1187. god. papa Urban ΙΠ., pozivajući se uz ostalo na papu Aleksandra Ш., daje dubrovačkom nadbiskupu vlast nad gradovima Guduanensem (= Budva) i Antivarensem (= Bar). U bilješki uz ovu bulu Smičiklas primjećuje: Original sa posve dobro sačuvanim pečatom u arkivu u Dubrovniku". Međutim, očito previdom, Peričić tvrdi da Smičiklas ovu bulu (230) smatra sumnjivom. Ali, Smičiklas je upravo u navedenoj bilješki dodao da postoji i "zanimljivi priepis" u Dubrovačkom arhivu i prijepis u tzv. Bullarium Ragusinum u "Zemaljskom arhivu u Zagrebu" na str. 385, pa se na to očito odnosi dodatna Smičiklasova napomena: "Sumnjiva bula, kao i slične predjašnje". Ta se napomena, dakako, ne može odnositi na "original" jer "original" ne može biti "sumnjiv". S druge strane, u razdoblju do 1189. god. Grgur sam sebe naziva ovako: - CD II, 170, br. 169: Dioclitane atque Antivari ecclesie humilis minister, - CD Π, 153, br. 155: Antibarensis minister, - CD II, 167, br. 159: Antivarensis humilis archiepiscopus, - A. VUČETIĆ, Spomenici dubrovački, Srd V, 1906, 54: Antivarensis antistes. Dakle, Grgur očito izbjegava naslov archiepiscopus, a samo ga jedanput (!) rabi, i to u pismu upućenom izaslanicima splitskog nadbiskupa. Taj posve osamljeni slučaj može se lako objasniti željom da se splitske crkvene krugove "podsjeti" na korist, koju bi priznavanjem nadbiskupske časti Grguru imala i splitska crkva. U svakom slučaju, iz titule, koju je Grgur sam sebi podijelio, ne smije se izvesti zaključak, da je on doista ikada postao nadbiskupom.

114

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Da taci ja političkih okolnosti u kojima je pisan Ljetopis (nakon 1171.) i sačuvanih Grgurovih pisama (od 1173. do približno 1176.) kao i sadržaj pregovora o suradnji splitskih crkvenih vlasti i Grgura dovodi nas do zaključka da jedno (Ljetopis) i drugo (pisma) stoje u najužoj vezi, da sve ukazuje na to da je pisac Ljetopisa upravo Grgur i da je Ljetopis pisan poslije 1171. 8. Odnos cara Emanuela prema Beli III. Ponovimo da se Emanuel uspješno uplitao u unutarnja pitanja hrvatsko-ugarske državne zajednice, osobito u pitanje nasljeđivanja ugarskih kraljeva jer je to bio najjednostavniji i najsigurniji način izravna bizantskoga utjecaja. Gezin sin Stjepan III. uspio se doduše dokopati prijestolja, ali ga je Emanuel toliko pritisnuo da mu je Stjepan III. 1163. god. predao svoga brata Belu (budućeg kralja Belu III.) na "odgoj" u Konstantinopol gdje ga je car zaručio sa svojom kćerkom Marijom, priznao mu titulu despota i time pravo da ga naslijedi na carskom prijestolju. Ujedno je Stjepan III. obećao da će izručiti Beli njegovu "baštinu", Hrvatsku i Dalmaciju. Emanuel je 1165. god. uspio da vojskom zaposjedne velik dio "Beline baštine", ali očito nije ni pomišljao na to da bi "baštinu" predao Beli na upravljanje: nema nijednog jedinog dokaza da bi Bela doista došao u posjed "svoje" zemlje. Bizantskim namjesnikom u našim krajevima postao je najprije Nicefor Halufa, a poslije njega Izanacij, dux Dalmatiae atque Dioclie (1166.) i Konstantin Duka (1171., 1174.). Ako je Bela ikada vjerovao da će postati bizantski car, vrlo se brzo uvjerio da je on samo beznačajna šahovska figura u široko zasnovanoj Emanuelovoj strategiji. Naime, jedva dvije-tri godine nakon što je Emanuel zaručio Belu s Marijom, umro je 1166. god. normansko-sicilijanski kralj Vilim I. pa je Emanuel smjesta ponudio da se maloljetni Vilim II. zaruči s 68 Marijom. U Siciliji se nisu u to iz razumljivih razloga htjeli upuštati. Uostalom, Emanuelu je dobro došlo posve neočekivano rođenje sina Aleksija (1169.).69 To je ostarjelom caru omogućilo daljnje kovanje grandioznih planova. Odmah je Beli ukinuta titula despota i pravo na bizantsko prijestolje. Ujedno je ugarski kralj Stjepan III. naglo umro 4. III. 70 1172. u dobi od 27 godina. Arnold iz Lubecka javlja da je Bela otrovao svog brata - ali jedva bi trebalo sumnjati u to da je u smrti Stjepana III. imao svoje prste bizantski dvor. Emanuel odmah šalje Belu u Ugarsku da preuzme vlast. Nakon toga bi, dakako, trebalo očekivati i da će Beli biti vraćena njegova baština, Hrvatska i Dalmacija, na koju je imao nedvojbeno pravo. Ali, Emanuel je i ovom prigodom pokazao vrhunski cinizam i nije ni pomišljao da Beli preda ono za što se ranije toliko gorljivo i "plemenito"

Poruka i dotacija Ljetopisa Popa Dukljanina

l i

borio. Umjesto toga, Emanuel zadržava pod bizantskom vlašću golemu upravnu jedinicu, cjelokupno "kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske" odnosno "dukat Dalmacije i Hrvatske", koje je obuhvaćalo i Duklju. 9. O povijesnoj stvarnosti Svetopelekove države U poglavlju 11/2 prikazali smo sastavne dijelove neobične Svetopelekove države opisane u glavi IX. Ljetopisa. Takve države nije bilo u vrijeme u kojem bi ona prema podacima koje daje Ljetopis trebala postojati (približno druga polovica IX. stoljeća), a nema nikakva oslonca u vrelima da bi je mogli povezati s nekim povijesnim realitetom ni prije ni kasnije. Ona nije ni izbliza slična jadnim ostacima Dukljanske države pod Radoslavom sredinom XII. stoljeća, ali ni situaciji u doba države Radoslavljeva oca Gradinje (koja je obuhvaćala samo Zetu i Travunju), pa čak ni situaciji Dukljanske države u doba njezinoga najvećeg opsega u XI. stoljeću. Nasuprot tomu, Svetopelekova se država dosta dobro slaže s opsegom bizantskih teritorija u Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Raški i Duklji uz već navedene dvije razlike (mletačka Dalmacija i kontinentalno hrvatsko područje od Vinodola na jug), koje treba pripisati političkoj tendenciji Ljetopisa. Novija istraživanja bacaju novo svjetlo na organizaciju bizantske uprave u doba Emanuela na područjima istočno od Jadrana. Ferluga je vrlo temeljito istražio bizantsku upravu u Dalmaciji i došao do zaključka da je od 1170. do 1174. (ili 1176.) Konstantin Duka, bizantski namjesnik, bio "na čelu razmjerno velike provincije koja je obuhvaćala Duklju, Dalmaciju, Hrvatsku, Albaniju i Split"71. Za Izanadja, koji je upravljao 1166. god. tim golemim područjem, sačuvana je izvorna isprava u kojoj se on u protokolu zove dux Dalmacie atque Dioclie. Za idućega poznatog bizantskog upravitelja Dalmacije, Konstantina Duku, postoji vijest iz također izvorne isprave iz 1171. god., po kojoj on vlada in loto regno Dalmacie et Chroacie.^Sto je obuhvaćao totum regnum Dalmacie et Chroacie? Na prvi pogled bi se reklo da je pod tim nazivom obuhvaćena Dalmacija oko Splita i Hrvatska u onom području na koje se 73 protezala bizantska vlast, tj. južno od Krke. Ali, Ferluga je 1978. god. upozorio na važnu bilješku u Par. gr. 1564, f. 18, koja je objavljena još davne 1708. god. i koju je ponovno objavio Schreiner 1971. god.74 U toj se bilješki govori o Konstantinu Duki, medu ostalim, ovo: "(...) nakon što je bio imenovan duksom i namjesnikom (archgon) cijele Duklje, Dalmacije, Hrvatske, Arbanije i Splita (..".)". Dakle, pouzdani podaci za Konstantina 71

ra protezati na geografske površine van tog otoka" tako da se u BP sravo želi reći "da je knez Kuzam iz grada Krka vladao cijelom krajinom RNČIĆ 1865., 18. oc. 489. \ČKI 1875., 152. . dj., 153. ŠIĆ 1914a., 138. 1952., 13 i d.

90

KOSTRENČIĆ 1953., 8-9. " KLAIĆ N. 1969., 11. 92 FUČIĆ 1997., 117. 93 ŠTEFANIĆ et al., 70. 94 O tom pitanju vidi iscrpno MARGETIĆ 1990Б. 39-62.

373

374

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku O Bašćanskoj ploči

na užem obradivom području na obližnjim krajinama na udaljenim krajinama na pašnjacima (10. god.)

Donje Polje 1/3 1/4 1/5 1/6

Gornje Polje 1/4 1/5 1/6

U daljnjem tekstu opisuju se točno granice užeg obradivog područja (tzv. Campus) i krajina. U ostala brojna, inače za ekonomsku i pravnu povijest vrlo zanimljiva pitanja, ne možemo ovdje ulaziti jer bi nas to previše odvuklo od osnovne teme. Vidljivo je da se na otoku Šolti, a, dakako, i na drugim otocima i obalnim područjima, riječ krajina rabila u smislu zemljišta koje se nalazi bilo u neposrednoj blizini bilo nešto udaljenije od obrađivanih zemljišta. Na gradskom je području nad takvim neobrađenim zemljištima imao "koristovno vlasništvo" grad, a izvan gradova kralj ili onaj kome ih je kralj dodijelio. Sastavljač BP želio je analiziranom rečenicom istaknuti da je knez Kosmat u vrijeme zidanja crkve imao punu vlast nad neobrađenim zemljištima na Krku. To, dakako, ne isključuje neizravni politički smisao vijesti o knezu Kosmatu: jasno je da je onaj koji je imao vlast nad neobrađenim zemljištem na Krku, imao ujedno i javnopravne ovlasti koje mu je dodijelila suverena vlast na Krku. VII. SV. LUQJA KAO DOMUS FORMATA U rettima 9-11 natpis obavještava da je opat Dobrovit sagradio crkvu zajedno s devetero redovnika. Na prvi pogled taj podatak ne bi trebao izazvati posebnu pozornost Međutim, njega treba povezati sa zadnjom rečenicom natpisa, po kojoj je "u tim danima" Mikula bio u zajednici sa Sv. Lucijom. Čemu te obavijesti? Zašto natpis na tome inzistira? Hamm je 1952. god.96 pokušao taj podatak objasniti time što je nakon Držihina i Dobrovitova zapisa na ploči ostalo još nešto mjesta pa je zbog toga dodan i podatak o Mikuli. Iz tih se Hammovih riječi vidi da je on taj podatak smatrao nevažnim i posve slučajnim: da su Držihin i Dobrovitov zapis popunili ploču, podatak o Mikuli ne bi se, dakle, po Hammu, uopće pojavio. I drugi autori nisu o tome mislili drukčije. Strohal je napomenu o Mikuli 1912. god. okarakterizirao kao pripomenu97, Štefanić 1955. god. kao dodatak9* o nekoj redovničkoj zajednici u prošlosti. Ipak, ostaje otvoreno pitanje, čemu je uopće bilo potrebno uklesati vijest o Mikuli ako se postavimo na stajalište da je BP nastala "najednom" kao što Štefanić i drugi ispravno ističu. Ta je rečenica morala imati neki smisao, neku važnu 95 Zlatna knjiga, 62-72. % HAMM 1952., 25.

97 98

STROHAL 1912., 4. ŠTEFANIĆ 1955., 387.

375

poruku - inače se ne bi našla na ploči na kojoj je svaka riječ dobro odvagnuta. Smatramo da odgovor na to pitanje treba tražiti u načinu na koji se organiziralo samostanske zajednice. Kao što je poznato, neka samostanska zajednica mogla je obuhvaćati vrlo mali broj redovnika (npr. tri ili četiri). Takav "začetak" samostana nazivao se domus simplex. Tek nakon što je redovnička zajednica znatnije brojčano povećala, ona je postajala domus formata. Naime, za njezino definitivno organiziranje bilo je potrebno najmanje 12 redovnika i još jedan, izabrani opat. To smo istaknuli još 1990. god.99 u povodu istraživanja, kada je Franjevački samostan na Trsatu postao domus formata s opatom na čelu. Na to nas je još u to vrijeme upozorio dr. E. Hoško, na čemu smo mu se još onda pismeno zahvalili.100 I za BP ta je okolnost, dakako, od najvećeg značenja: kako je Dobrovit uopće mogao biti opat, dakle na čelu samostanske domus formata, ako je samostan u doba gradnje crkve imao samo devet redovnika? Samostan je mogao imati opata samo uz pretpostavku da je u njemu bilo bar 12 + 1 redovnika, a natpis govori samo o 9 + l redovnika. Iz ovoga se vidi da sastavljač predloška nije rečenicu o Mikuli napisao kao više-manje suvišnu dodatnu vijest o nekim okolnostima iz prošlosti samostana, već da je napomena o Mikuli važan element zapisa kao cjeline. Ujedno, time otpadaju teze da bi taj Mikula bio naziv nekog predjela na Krku. Ukratko, zajednica sv. Lucije s "Mikulom" tumači i opravdava postojanje opata u samostanu sv. Lucije, koji bez samostana "Mikula" ne bi bio domus formata.™

99

MARGETIĆ 1990b., br. 25,66 (bilj. 3), 72 (bilj. 36). Vidi npr. OSTOJIĆ, 53: "Da je opatija mogla biti kanonski priznata kao samostalna (sui iuris), morala je brojiti barem dvanest monaha". Koristimo ovu prigodu da zahvalimo akademiku F. Šanjeku i prof. dr. M. Bogoviću na dragocjenim savjetima i pomoći u svezi sa starijom poviješću redovništva. 101 CRNČIĆ 1888-, 41 upozorava da je pridjev "sveti" za Mikulu "zaboravio ili pisac napisati ili klesar zaklesati". Ovdje bismo dotakli još jedno pitanje: je li u doba Zvonimirova darivanja ledine sv. Luciji postojao u Baski samostan sv. Lucije ili nije. Po RAĆKOME1875., 147 i d., KLAIĆU V. 1901., 79, ŠIŠIĆU 1925., 582 - da spomenemo samo neke autore samostan je već tada postojao; nasuprot tomu, CRNČIĆ 1888., 318 nije u to vjerovao, već je bio mišljenja da je Zvonimir dao ledinu nekim benediktincima drugog samostana pa su oni naknadno izgradili i crkvu i samostan. Približno tako misli i HAMM 1980., 522. Štefanić je pitanje ostavio otvorenim, 1955., 387. Naš najbolji poznavatelj benediktinaca u Hrvatskoj, О5ТОДС 1964., 171 sklon je tvrdnji da je Zvonimir osnovao samostan sv. Lucije u Baski kao kraljevski samostan. Dodali bismo da je samostan sv. Lucije u doba Zvonimira tek zajedno s drugim samostanom, sv. Nikolom (kod Omišlja?) bio domus formata. 100

VIII. STRUKTURA I PORUKA BP 1. Struktura s književnog motrišta O književnoj strukturi pisali su dosad najkompetentnije Hercigonja i Bratulić. Hercigonja je naglasio ritmičko pulsiranje, artikuliranost na logičko-smisaone članke, anaforičko ponavljanje i utvrdio utjecaj što ga je zajednička staroslavenska književnost "izvršila na glagoljaša, sastavljača bašćanskog" kartulara."12 Bratulić je još 1970. god. isticao da BP nosi odlike književnog, tradiranog izražavanja, što obično nije do tada isticano.103 Sa svoje strane Stamać je, govoreći o BP kao "kamenom prijepisu iz kartulara" istaknuo razliku Držihine i Dobrovitove poruke, odnos u pogledu veličine obaju zapisa, koji odgovara zlatnom rezu, upozorio na okolnost da BP počinje i završava prvim i posljednjim slovom grčkog alfabeta, nadalje, da "središnje mjesto kletve odaje jezgrenu misao, upravo smisao Stava Obrambenog' zapisa ploče i još na mnogo drugih zanimljivih xtjedinosti i zaključio da je "Bašćanska ploča (...) književno djelo".ш Svakako treba pripomenuti da je književni aspekt bio uvjetovan i »kolnošću da je riječ o lapidarnom tekstu u doslovnom značenju te riječi. . Struktura tekstnih jedinica Njome se pozabavio Žagar105 u iscrpnom i inspirativnom radu u ojem je kao osnovu svoga istraživanja uzeo golemi doprinos istraživanja . Fučića, čije čitanje prosuđuje "u današnjim okvirima našeg znanja Dnačnim". Svojim minucioznim raščlanjivanjem strukture teksta BP autor uzeo u obzir dosadašnja shvaćanja i pridodao nove prijedloge u pogledu meksije teksta. Konačni je rezultat njegovih istraživanja da je temeljni )herencijski čimbenik106 - "sama crkva sv. Lucije", a jedan je od njegovih ijedloga objašnjenja početnog azb u BP, da se zapravo ne radi o grješki ssara, kako se to tumači od Košute dalje, već da taj az b "zajamčuje tekstu ilovitost" i da griješe oni koji prevode BP bez toga početnoga "ja". Time se po Zagara dobila granična povezanost makrojedinica i mediojedinica 107 bi čitav tekst bio podijeljen na tri veće cjeline, od kojih svaka započinje ja".

[ERCIGONJA 1975., 116-117. Vidi ISTI 1983., osobito 531 i d,; ISTI 1994., osobito 31. i razmišljanja SLAMNIGA1981., 9-10. Vidi i MOGUŠ u: Zvonimir 1997., 75-90, osobito S. Od istog autora vidi već i 1967., 322-326, osobito 266 i d. lATULIĆ 1970., 465; vidi Ι5Ή 1994., 38. 'AMAĆ 1987. VGAR 1997., 11. dj., 132. dj.,72.

3. Kompozicija BP u odnosu na spomenute uglednike Smatramo vrlo indikativnim način na koji su navedene ugledne osobe u BP. Već smo opetovano naglasili da je natpis sastavljen na osnovi predloška, kojega je sastavljač vrlo brižno pripremio. Predložak je nedvojbeno davao točnu uputu klesaru o broju i vrsti slova u pojedinom retku tako da bi klesar mogao svoju pozornost usmjeriti na klesarski što kvalitetniju izradu predloška. Osobe koje se spominju raspoređene su po retcima ovako: l : 2. OPATbDRbŽIHA... 3.... Z bV bNIMR bK bRAL bHR bVAT bSK bi... 4 5. MIŽUPANb D « E * S * I * L * A . . . . 6. ..PRBb.... 7 8 9 AZbOPATbDBROVITb... 10 11 KbNEZAKOSbMbTA 12 13

AZb

Ovakva kompozicija sigurno nije slučajna. Već smo prethodno naglasili da je za sastavljača predloška središnja ličnost župan Desila, čija je uloga naglašena nešto većim slovima, točkama između pojedinih slova imena i mjestom na ploči, koje odmah privlači pogled gledatelja ploče. Drago mjesto po važnosti zauzima opat Držiha. Riječ AZ b koja se odnosi na njega, vrlo je spretno zadržana na kraju prvog retka, tako da je opat dobio vrlo počasno mjesto na početku dragog reda. Upada u oči i mjesto dodijeljeno hrvatskom kralju Zvonimira. Njegovo ime obuhvaća takoreći cijeli dragi redak. Imena ostalih triju osoba mnogo su manje istaknuta. Što se tiče drugog poslanika, Pribe, on je po našem čitanju samo brat prvonavedenog poslanika, opat Dobrovit je dobio mjesto posve na kraju 9. retka, a gledatelj neće biti posebno impresioniran ni položajem kneza Kosmata. Ipak, i kod njih je sastavljač predloška pazio na to da slova njihovih imena nisu podijeljena na dva retka. 4. Sastavljač predloška BP Kako ne prihvaćamo Hammovu tezu o sukcesivnom klesanju BP, otvara se pitanje tko je sastavio predložak BP. Nimalo ne vjerujemo da bi sastavljač predloška bio neka anonimna osoba, npr."obični" benediktinacglagoljaš. Dovoljno je imati na umu da je BP bila namijenjena za lijevi plutej, gdje je bila stalno pred očima vjernika. Upravo je nezamislivo da

378

Hrvatska ' crkva u srednjem vijeku O Bašćanskoj ploči

bi predložak za ploču na tako istaknutom mjestu sastavio bilo tko drugi od opata. Svaka druga osoba mogla je dobro doći kao savjetodavac i pomagač - ali konačni oblik i sadržaj predloška nije mogao odobriti nitko drugi, nego upravo opat. Smatramo da je taj opat bio Držiha. Već samo mjesto na kojem se njegovo ime u BP govori u prilog toj tezi. Osim toga, sam Držiha izričito napominje: pisdkb se (pisao sam ovo). Istina je da bi se to moglo tumačiti i samo u odnosu na ledinu, koju je Zvonimir darovao, ali ako prihvatimo tezu da je BP qeloviti tekst, onda je više nego vjerojatno da se uvodno spomenute riječi (ja opat Držiha pisao sam ovo) odnose na Stav sadržaj ploče. 5. Struktura po sadržaju Premda je BP samo zapis o nekim najvažnijim događajima što se odnose na samostan sv. Lucije i da ona nije ni na kamen prenesem skraćeni kartular, dijelove: ni skraćena isprava, ipak se taj zapis može podijeliti na ove sastavne a) "protokol": simbolička invokacija (križ), datacija, ime sastavljača predloška b) Zvonimirovo darovanje ledine sv. Luciji, c) klauzule o duhovnoj sankciji i o molitvama, d) izjava opata Dobrovita o gradnji crkve e) činjenice da je prije klesanja sv. Lucija bila u zajednici s drugimutvrđivanje samostanom. Ovdje samo usput napominjemo da klauzula o duhovnoj sankciji nema nikakvoga osobitog značenja, jer se takva ili slična sankcija nalazi u bezbrojnim ranosrednjovjekovnim dokumentima. Možda bi se moglo pokušati iz nje izvuđ želju sastavljača BP da u oči sudbonosnih događaja u Dalmaciji i posebno na Krku na pluteju u Crkvi sv. Lucije upozori eventualnu novu vlast da poštuje stečena prava samostana. Ali, ta tzv. minacijska klauzula dobro je zamišljiva - kao uobičajena klauzula - i u posve mirnim okolnostima. 6- Vremenske odrednice a) Zvonimir daruje sv. Luciji neobrađeno zemljište (do 1088. god.). b) Odmah nakon toga krbavski župan Desila i njegov brat uvode samostan utoga posjed darovanog zemljišta. Tim činom samostan postaje , vlasnikom zemljišta. c) Opat Dobrovit gradi crkvu sv. Lucije u doba kneza Kosmata (do 1091. god.). d) Opat Držiha sastavlja predložak za BP (početak 1105. god.).

379

7. Poruka BP Prema našim istraživanjima108 regnum Croatiae et Dalmatiae bio je još vrlo vitalna država sve do smrti kralja Stjepana II. Situacija se bitno promijenila upadom ugarskoga kralja Ladislava 1091. god., koji je prema vlastitim riječima "osvojio tako reći cijelu Hrvatsku" (Sclavoniam iamfere totam acqmsivi).109 Ladislav se doduše morao uskoro povući iz Hrvatske, a nije nimalo vjerojatno da se njegov nećak Almoš dugo zadržao u našim krajevima. Križari su potkraj 1096. god. prolazili našim krajevima i prema vlastitim opisima nisu u Hrvatskoj naišli ni na kakvu organiziranu vlast, bilo hrvatsku bilo ugarsku. Istina je da je u svibnju 1097. normanska princeza Buzila, Kolomanova zaručnica, preuzeta od Kolomanova comesa Vinterija u Biogradu na moru, koji je došao u pratnji 5000 vojnika, ali čak ni ta značajna prisutnost ugarskih vojnika koji vode Buzilu u Ugarsku ne svjedoči o čvrsto organiziranoj ugarskoj vlasti u Hrvatskoj.Ovo treba povezati s nazočnošću velike mletačke mornarice u Dalmaciji od proljeća do rujna 1099. god. Kako se upravo u to doba Koloman zapleo u nesretnu vojnu intervenciju u Rusiji, nije teško dokučiti razlog tako dugotrajnom boravku mletačke pomorske ekspedicije, koja je, umjesto da krene prema svom cilju, Palestini, toliko vremena gubila u Dalmaciji. Radilo se očito o pokušaju da se ugarska vlast istisne iz Hrvatske i organizira hrvatski otpor protiv ugarskih zavojevača. Međutim, čim je mletačka mornarica otplovila iz Dalmacije, Koloman je uspio ubrzo slomiti bilo kakav hrvatski otpor i 1102. god. okruniti se za hrvatskog kralja.110 Ali - još je uvijek ostalo otvoreno pitanje dalmatinskih gradova i otoka od Krka dalje na jug. Oni su priznali Kolomanovu vlast tek 1105. god. i to tek nakon njegove vojne intervencije. Smatramo da nije vjerojatno da bi u tako nesređenim okolnostima opat Dobrovit gradio crkvu sv. Lucije kod Baške. Zbog toga nam se čini da gradnju te crkve treba locirati u vrijeme od 1088. do 1091. god., tj. u vrijeme Stjepana II. Dakako, riječ je samo o većoj vjerojatnosti . Ali, ako i pretpostavimo da je Dobrovit gradio crkvu nakon 1091. god., knez Kosmat, koji je vladao krčkom krajinom u doba gradnje crkve sv. Lucije, bio je neki hrvatski, a ne ugarski velikaš, jer kroz čitavo to vrijeme, od 1091. do 1105. god., Dalmacija, dakle i Krk, nije još priznavala ugarsku vlast. Uostalom, činjenica da je krčki biskup sudjelovao na crkvenom saboru održanom 1095. god. u Splitu,111 govori u prilog tezi, da ni Krk, slično ostalim dalmatinskim gradovima, nije u to meduvrijeme bio pod nekim ugarskim knezom. 106

V. npr. MARGETIĆ 1996.. MARGETIĆ 1982.-1985.; ISTI 1994.; ISTI 1997., 211-212. 110 Iscrpno MARGETIĆ 1982. 210-220. 111 CD l, 203, br. 164 = Doc. 159, br. 131. 109

Sve to otvara pitanje, zašto se upravo 1105. god. odlučilo pristupiti izradi BP. Moglo bi se doduše predložiti tezu da je koincidencija godine priznanja Kolomanove vlasti nad dalmatinskim otocima i gradovima, i godine sastavljanja predloška BP slučajna i da ta koincidencija ništa ne znači. Nama se ipak čini mnogo vjerojatnije da je sastavljanje predloška BP moralo imati iščitati iz same BP.neki politički smisao i da se ta politička poruka dade Naime, ako je točno da je 1102. god. Koloman uspio nametnuti se Hrvatskoj kao hrvatsko-ugarski kralj i tek 1105. god. postići vlast nad dalmatinskim otocima i gradovima i to tek nakon osvajanja Splita i Zadra, o čemu postoje razmjerno vrlo pouzdane vijesti ,112onda je već samim tim činjenicama posve jasno određena neizmjerno teška i dramatična situacija, u kojoj su se dalmatinski otoci i gradovi nalazili upravo između 1102. i 1105. godine: priznati Kolomanovu vlast ili ne. O dilemama Zadrana i Splićana dovoljno smo obaviješteni iz Života svetoga Ivana Trogirskog"3 4 i Historia Salonitana nije bilo na Krku. Tome Arcidakona." Nemoguće je da sličnih dilema Nije li znakovito da sastavljač predloška upravo 1105. god. toliko naglašava važnost Zvonimirova darovanja neobrađenog zemljišta Crkvi sv. Lucije i kao uvoditelje u posjed spominje krbavskog župana i njegova brata, Zvonimirove poslanike, i po našoj interpretaciji hrvatskog kneza Kosmata kao onoga koji vlada krajinom? Nije li znakovito da je BP pisana starom oblom glagoljicom te da se tek u njezinoj drugoj polovici zamjećuju sve više znakovi neglagoljičkih slova, u prvom redu latiničnih, koja na desnom pluteju crkve sv. Lucije, u tzv. Jurandvorskim ulomcima nestaju, tako da se desni plutej može bez teškoća shvatiti kao paleografski nedvojbeno daljnji razvojni stupanj prema uglatoj glagoljici, i to bez najvećeg dijela latiničnih "uljeza" u BP? Zadar i Split nisu se predali Kolomanu bez borbe, očito zato što je u njima bio vrlo živ domaći, dakle antiugarski element. Sastavljanje predloška BP na domaćem, glagoljskom pismu, i inzistiranje na Zvonimirovom darovanju kao da upućuju na poruku sastavljača početkom 1105.: Krk, premda je dio Dalmacije, priznaje vlast hrvatskoga kralja, dakle priznaje idealno postojanje jedinstvenoga regnum Croatiae et Dalmatiae i protivi se svakoj izvanjskoj, u konkretnom slučaju ugarskoj, vlasti. Dobiva se dojam da je BP neka vrsta labuđeg pjeva cjelovite samostalne hrvatske države, regnum Croatie et Dalmatiae. Dakako, da je Kolomanu bilo na Krku lako obračunati s tim, danas bismo Tekli, separatističkim tendencijama. Koloman i mletački duždevi nikada (!) ге rabe sintagmu Croatia et Oalmatia, već dosljedno navode na prvom mjestu 2

O tome vidi MARGETIĆ 1990-, 5-15, osobito 12. Najnovije izdanje u: IVANIŠEVIĆ 1977., 59-121. 1 TOMA, 56 i d. Vidi i TOMA 1977. 56 i 248 i d. (Codex Spalatensis). 3

Dalmaciju, a tek nakon nje Hrvatsku, jer žele naglasiti da je nekadašnja bizantska Dalmacija prius, kojem je pridodana i Hrvatska - za razliku od hrvatskih vladara, kojima je uvijek (!) Croatia prva, a Dalmacija tek na drugom mjestu. Kolomanova je vlast na Krku bila kratkotrajna. Ubrzo prevladava na Krku hrvatska obitelj Krčkih knezova, koja idejnom planu štiti normalni razvoj glagoljice, čemu su najbolji dokaz jurandvorski ulomci. IX. NERAZJAŠNJENA PITANJA Pokušali samo u ovome radu predložiti nekoliko rješenja za pitanja, na koja su već preko 100 godina znanstvenici ponudili rješenja, koja nam se ne čine posve zadovoljavajućim. Možda će naši prijedlozi biti poticaj daljnjoj diskusiji. U mnoge probleme nismo ušli, a neke smo jedva dotakli. Pri kraju ovoga rada ne možemo a da barem ne ukažemo na dva pitanja, koja smo uočili, ah" ih nismo uspjeli riješiti. 1. Čitanje kraja 4. retka Oštećeno mjesto na kraju četvrtog retka toliko je nečitljivo da su glagoljski paleografi u njemu uglavnom čitali ono što su htjeli vidjeti. Evo najvažnijih 115 prijedloga: Rački -Geitler116 is bšed b Crnčić117 isvedokb Jagić"8 isbvedoci Štefanić119 i s(v) 120 Hamm isϊerma Pri tome i Rački i Geitler pomišljali su na to da je riječ o dolasku Zvonimira na Krk, Crnčić i Jagić na svjedoke, Hamm crkvu sv. Jeronima. Razmotrimo pobliže objašnjenja pojedinih prijedloga. Osnovni je problem na kombiniranju kraja 4. retka sa slovima "mi" idućega reda. Račkome je taj "mi" označavao prvo lice množine lične 121 zamjenice i odnosio se na župane koji se navode dalje u tekstu. 15

Doc., 487. "GEITLER, 187. 17 CRNČIĆ 1888., 49 (konačno atanje). 18 IAGIĆ 1911., 237. 19 Vidi npr. ŠTEFANIĆ 1955., 386. 20 HAMM 1952. 26-27. 121 RAČKI 1875., 147. Na oštećenom mjestu 4. retka BONIFAČIĆ čitao je h bi b i povezivao ga s početkom 5. retka mi i dobio isohtt lomi". Tako je dobio naziv brda Hlam pa je i u tome vidio potvrdu svoga shvaćanja da se na BP spominju toponimi Zvonimir (a ne kralj Zvonimir), županj (a ne župan), Desin (a ne Desila), Arčirov (a ne Mratin), puntarska Luka (a ne lučka županija), prniba (a ne Prb bnebža), cikula, tj. neka vrsta pastirskog stana (a ne Mikula) i otočac, tj. zemlja kod Vrbnika (a ne benediktiski samostan na Gacki ili negdje drugdje). Premda se ne slažemo s tim objašnjenjima, ipak vrijedi pročitati njegove radove: 1970-, 181-200; 1971., 137-155; 1976., 143-161; članak u: Zvonimir, 247-254.

382

Hrvatska ι crkva u srednjem vijeku O Bašćanskoj ploči

Crnčić je dopuštao više mogućnosti. Čitanjima i s(ve[dokb]mi ili ζ s(ve[doka]mi tumačio je da se taj "mi" (u smislu "meni") odnosi na opata Držihu, naime da su u produžetku teksta spomenuti župani svjedoci "meni", tj. Držihi.722 Prema drugom Črnčićevom tumačenju čitanje is(vedo) treba povezati s idućim slovima mi u jednu riječ, svedomi, tj. na staroslavenski pridjev s bvedom b, qui boni est testimonii, ali je priznao da bi "ako bi namienjeno bilo onoj dvojici (kurziv Črnčićev) imalo biti svedoma". Konačno, Crnčić je dopustio i čitanje i s vodami, tj. da je uz ledinu pridodana i "voda", tj. potok, ali ta mu je mogućnost bila manje prihvatljiva. U konačnom cjelokupnom tekstu BP, kojeg je dao pri kraju članka iz 1888.,123 Crnčić se opredijelio za čitanje: i svedokb. Račkiw je u pribilješki na kraju Črnčićeva članka pripomenuo da Črnčićevo konačno čitanje nije prihvatljivo jer bi dva osobna imena (Desila i Prbnebg) zahtjevali dual i oprezno dodao da analizirano mjesto "daje priliku nagadjanju više ili manje opravdanom". Time je neizravno priznao da je i njegovo čitanje upitno, premda ga je pokušao obraniti napomenom da se protiv takvog čitanja ne može "stvarni prigovor podići". To je bio neka vrsti odgovora na Crnčićevu misao da bi prihvaćanje prva dva slova u petom retku (mi) ostavilo otvoreno pitanje,)25zašto se uopće "župani" spominju, tj. da su "oni u napisu bez razloga". Črnčićevo čitanje "i s(vedokb)mi" prihvatili su - od onih koji su se tekstom BP temeljitije pozabavili - Jagić 1911.,126i Strohal 1912.127 Kada se Štefanić prvi puta pozabavio s BP,128 i on je prihvatio to čitanje, ali, kako je istaknuo, isključivo na "Crnčićevu odgovornost", s time da je u bilješki dokazivao da je u četvrtom retku na kraju vidljivo samo "sve" i da se iza njega "vidi dolje jasno vodoravna crta s malim uglom na lijevoj strani" pa to ne može biti "d, jer je ono u našem napisu uvijek okruglo". God. 1941. Stefanić je bio još manje siguran i vidio samo s[ve].m God. 1955. on je svoje čitanje ograničio samo na s[v], I3°, a 1969. čak samo na s,131 a za mi napomenuo da "nije sigurno ni kamo spada ni što znači". U međuvremenu 132 (1952.) je Hamm predložio čitanje kraja četvrtog reda: sferma i to 122

123 124 125

CRNČIĆ 1888., 40. N. dj., 49.

RAČKI, na i. mj. u bilješki uz upravo navedeni Črnaćev Sanak. CRNČIĆ 1888., 40. JAGIĆ 1911 .,237. 127 STROHAL 1912., 2. 128 STEFANIĆ 1936.5. 129 STEFANIĆ 1941., 275. 130 STEFANIĆ 1955., 386. 131 STEFANIĆ 1969., 26-27. 132 HAMM 1952., 26-27. 126

383

razriješio: "s(vetago) ier(oli)ma". Ovo čitanje djeluje presmiono. Osnovna ideja koja je vodila Hamma bila je ova: ako se onaj "mi" na početku petog retka ipak prihvati kao prvo lice plurala, tj. mi Držiha itd., onda bi se kraj četvrtog retka mogao odnositi (nakon sv. Lucije) na nekog drugog sveca, tako da bi Zvonimir darovao "ledinu" ne samo sv. Luciji nego i sv. Jeronimu. I doista, ako onaj "mi" treba povezati s Desilom itd., onda nema druge nego priznati da je najprirodnije retke 3 i 4 povezati u jednu obavijest, tj. da je kralj Zvonimir darovao ledinu sv. Luciji i još nekom svecu, po Hammu sv. Jeronimu u Staroj Baski (Kraje) koju je posjedovala opatija sv. Lucije. Sažimajući istraživanja i prijedloge paleografa i slavista može se ukratko reći da Rački i Geitler sa svojim čitanjem nisu uspjeli nikog uvjeriti, a Črnčićev prijedlog i s(vedok b)mi odnosno Jagićeva varijanta i s( bvedoci)mi nisu prihvatili ni Stefanić di Hamm.Tako su se neki133 u novije vrijeme vratili na jedno od Črnčićevih čitanja: i s(vedo)mi, unatoč tomu što je već sam Crnčić bio s tim čitanjem nezadovoljan jer je staroslavenska riječ imala poluglas, zatim "e", a ne "e", i konačno, trebala bi zbog duala imati na kraju slovo "a", a ne "i". Uostalom, Desila uopće nije svjedok, već nešto neusporedivo više - Zvonimirov poslanik. Čitanje "svedomi" nije čak ni sam Crnčić prihvatio, već ga je samo nabacio a s pravom su ga odbacili nakon njega Jagić, Stefanić, Hamm itd. Ono bi dolazilo u obzir za ozbiljnu diskusiju samo ako bi ga itko ikada pokušao paleografski ili barem po smislu obrazložiti. Mislimo da ga se može odbaciti kao neuvjerljivo i neprihvatljivo isto kao što su odbačena i sva ostala dosad predložena čitanje. Pokušajmo predložiti naša razmišljanja, koja bi možda mogla biti od neke koristi. Prvo slovo lediranog mjesta čitao je Crnčić 1888. god. kao "v", a Stefanić 1955. i 1969. naslućivao to isto slovo. Doduše, jasno se vidi lijevo oko, koje najbolje odgovara slovu "v", ali sačuvani isklesani ostatak ne odgovara nijednom slovu u BP. Možda bi se urez s desne strane slova 133

Koliko je teško odlučiti se za čitanje ovoga mjesta vidi se po kolebanju Fučića: on se 1951. (Sto godina bašćanske ploče. Riječki list 4.ΧΠ.1951.) priklonio jednome od Črnčićevih čitanja: svedok' (?) mi; 1968. u: Glagoljica. Izložba-vodič, Hammu (i svetago Jerolima); 1971. Štefaniću: sv. ...mi; 1978. god. drugome Crnčićevu čitanju: sv[edo]mi (n. dj. bilj. 3), 12 i na tome i ostao i 1997, n. dj. (bilj.20), 114, ako izuzmemo članak kojeg je supotpisao iz 1980. god. (n. dj., bilj.8) i u kojem je ponovno prihvatio Hammovo čitanje. Iznenađuje da se u novije vrijeme ponovno pojavljuje čitanje i s(vedo)mi, koje je Crnčić nabacio kao teoretsku mogućnost, ali koje ni on sam u svom čitanju te godine nije prihvatio, a s pravom ga poslije njega nije prihvatio nijedan lingvist počevši od Jagića do Štefanića, Hamma i drugih.

nrvatsKa i crkva u srednjem vijeku

mogao tumačiti kao ostatak title pa bi se moglo možda pretpostaviti da je riječ o "sv". Drugo se slovo najčešće čita kao "e", ali je to vrlo dvojbeno, a zadnje slovo bi se dalo čitati kao "u", svakako, mnogo bolje nego kao "b (Rački i Crnčić), "i" (Jagić) ili "a" (Hamm). Neuvjerljivo je u drugom slovu "vidjeti" glagoljsko "e", jer ima mnogo dodatnih uklesanih crta koje se ne uklapaju u slovo "e". A prvo se slovo ni uz najbolju volju ne može pročitati kao "v", a baš ni kao "i" kao što to predlaže Hamm, premda se je u jednome svome članku iz god. 1968. s time složio Fučić. Dobija se dojam da je neki kasniji klesar svjesno "dopunio" prvo i drugo slovo, kao što to u svojim pismima i si. često rade i suvremenici ako šalju svoj rukom pisani tekst u kojem su napisali nešto što ne žele da primatelj rukopisa pročita, pa dodaju, uz marljivo precrtavanje, još razne poteze, koji i inače precrtani tekst čine posve nečitljivim. Pretpostavljamo da je tom kasnijem klesaru dojadilo dodavati crtice i crte u daljnja slova i da je iduća dva slova naprosto dlijetom tako oštetio da je od njih jedva nešto ostalo. Ako bi to bilo tako, kao što to s dužnim oprezom pretpostavljamo, onda bi se svjesna namjera onoga koji je tih pet slova učinio posve nečitljivim, mogla dosta dobro objasniti sljedećom hipotezom. U 12.-13. retku BP obavještava da su nekoć samostan sv. Lucije i "Mikula" bili u zajednici. Taj dio teksta ostao je i dalje (uglavnom) sačuvan, jer nije bio opasan za očuvanje vlasništva nad darovanom ledinom. Ali, ako je pri kraju 4. retka bilo uklesano da je Zvonimir ledinu darovao ne samo Sv. Luciji nego i drugom samostanu, onom sv. Nikole, onda je za mirno uživanje te ledine bilo najsigurnije da se uništi onaj dio BP koji obavještava da je Zvonimir darovao ledinu i jednom drugom samostanu jer bi postojala realna mogućnost da netko dojavi samostanu sv. Nikole da i on može pretendirati na darovano zemljište. U obzir bi dolazio samostan sv. Nikole craj Omišlja, za koji iz papina pisma iz 1252. god. znamo da je bio glagoljaški samostan i da je postojao i mnogo ranije jer papa naglašava u ivom pismu da su redovnici tog samostana obavljali službu božju na ilavenskom pismu. Možda nije slučajno da je u 13. retku dobrim dijelom tečitak dio teksta koji govori o tom drugom samostanu. U riječi "Mikula" iništeno je slovo "m", a riječ otočbci dobrim je dijelom nečitka. Ali to može iti posljedica i drugih okolnosti. Ovo je tek hipoteza. Možda će novi istraživači BP imati više uspjeha paleografski i po smislu bolje objasniti kraj 4. retka. . Dva oblika slova "a" Još je Crnčić134 upozorio na osobiti oblik slova a, koji se uz drugi oblik ova ("križić") često javlja u BP. Taj jedinstveni oblik, kojega nema ni u dnom drugom glagoljskom rukopisu, tumačio je Crnčić kao "nekakvo a CRNČIĆ 1865., 16-17.

O Bašćanskoj ploči

385

ili o, mutno kao oa" i upozorio da se u nekim selima govori "Koate (Kate), Moare (Mare), Poave (Pave)" i dodao "A tako sam ja čuo i druguda". Premda je Štefanić135 mislio da je to "nemoguće" (!?), ipak je Hammш ispravno tvrdio da "stvar ipak nije tako jednostavna" i napomenuo da je pri kraju BP "klesar toga dijela, koji i inače nije bio osobito vješt glagoljici (...), nije pravo znao, kako je valjalo pisati a, a kada a, i uz ostale mogućnosti koje je uzeo u obzir, naslutio da je taj klesar "bio stranac ili u najmanju ruku čovjek, koji nije razlikovao a od α i kojemu je latinica bila bliža od glagoljice". Hamm je prihvatio Milčetićevu tezu da se to izgovaralo "jako na nos", tj. "osobito grleno - nosni glas". Naprotiv, Štefanić 137 u to nije bio nimalo uvjeren. Uočljivo je da se a nalazi na kraju imena: Držiha, Desila, Mikula i Kosmata.138 Sastavljač predloška po kojem je BP klesana morao je imati želju da s a izrazi glasovnu značajku, mače ne bi napisao obladajućago Već smo napomenuli da smatramo da se to slovo izgovaralo glasom između "a" i "e". Objašnjenje prepuštamo kompetentnim znanstvenicima.139 X. PRIJEDLOG ČITANJA BP Na osnovi prethodnih raščlamba predlažemo ovo čitanje BP: 1. Doslovna transliteracija (uglate zagrade: nedovoljno čitka mjesta; okrugle zagrade: nečitka mjesta; a: specifično "a" u BP; e: jat; 6: poluglas: jor; ju: ju;'i: iže; crta nad slovima: titla): scriptura continua. 1. [+č«r ·ga bismo po pizanskom računu morali uzeti u obzir Uskrs iz 1069. god. D našem računanju koji je padao 12.IV. - ali tada je indikcija bila 7 (od

405

1.ΙΧ.1068. do 31.VIII.1069.), pa se opet ne slažu godina i indikcija. Ne preostaje dakle drugo nego pokušati još s ovom mogućnošću: Radovan je darovao posjed Suhovare koncem 1070. god. (od 1.ΙΧ.1070. do 31.ΧΠ.1070.) pa se datum koji se nalazi u verzijama br. 2 i 3 isprave odnosi na to darovanje. Tek kasnije, u 1071. god. došlo je do suda pred Krešimirom, i to upravo na Uskrs, koji je te godine padao na 24.IV. Tako bi se kronologija nekako uskladila, ali se pojavljuje vrlo nezgodna okolnost da u tom slučaju druga i treća verzija dobivaju značajku obične noticije koja priča o događajima vezanim uz zemlju u Suhovaru: - konac 1070. Radovan daruje zemlju u Suhovaru - 24.IV.1071. vodi se spor pred Krešimirom - nakon toga uvodi kraljev pristav samostan ponovno u posjed Suhovara - nakon toga ispravu piše pisar Adam - nakon toga (po verziji 3) ispravu piše Anastazije, hrvatski biskup i kraljev kancelar. Takav redoslijed pretpostavlja da su se doduše svi pravni akti povezani sa sporom održali 1071., ali da su oba pisara datirali svoje isprave s 1070. god. Posve je nezamislivo da bi ikoji iole školovani pisar ispravu u kojoj se obavještava o sporu i uvođenju u posjed nakon spora, datirao s - darovanjem koje se dogodilo u prethodnoj godini. Takav način datiranja nećemo nikada i nigdje naći u autentičnoj ispravi, naprosto zato što bi takvo datiranje bilo i čudno i neistinito. To su dobro osjetili i Rački i Stipišić koji su dali za verzije 2 i 3 ove regeste:

Rački: "A. 1070., Donatio Radovani confirmatur et in protectionem regis suscipitur" .m

Stipišić: "1070., poslije 1. rujna. Radovanov unuk Lilikov, nakon presude kraljevskog suda, koji je Vekemiru, županu Luke osporio pravo na posjed Suhovaru, poklanja isti posjed samostanu sv. Krševana u 2 Zadru"." Sasvim je razumljivo kako je došlo do neobičnoga pogrješnog datiranja verzije 2 i 3: sastavljači tih verzija olakšali su sebi posao i bez mnogo razmišljanja preuzeli dataciju i dispoziciju darovanja iz prve verzije. Sastavljač treće verzije "poboljšao" je tekst isprave time što je naveo da se spor pred kraljem odigrao pred plemićima "koliko Hrvatima, toliko i Dalmatincima" (tam Chroatorum quam Oalmatinorum) pa bi trebalo očekivati da popis svjedoka obuhvati barem jednoga "Dalmatinca". Pisar preuzima sve svjedoke, hrvatske uglednike, i nijednoga ne ispušta, ali ne 111

112

Doc. 81. CD 1,116.

406

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku O kartularu samostana sv. Krševana u Zadru

dodaje ni jednoga jedinog Dalmatinca. Mislimo da je i opatu i pisaru ipak bilo najvažnije dodati u trećoj verziji granice posjeda, a za ostale su dijelove isprave pokazali tek mali interes.

pergamene I nastala je nešto kasnije iz crkvenopolitičkih razloga. Po svemu se čini da postoji trag prve, rudimentalne isprave, nastale još u doba narodnih vladara, i to u darovnici kralja Krešimira za posjed u Diklu (CD I, 105, br. 78 = Doc. 62, br. 45), koja je ugrađena u ispravu opata Petra. Međutim, isprava iz 1067. god. sastoji se zapravo od dva dijela. U prvi je dio isprave ubačena darovnica Krešimira za Diklo, a drugi se njezin dio odnosi na pripovijedanje opata Petra o tome kako je došlo do darovanja posjeda na Pašmanu. Smatramo da se može dokazati da je osnovni sadržaj toga darovanja također preuzet iz samostanskih anala, zajedno s popisom svjedoka. Naime, to se s dovoljno jasnoće vidi po tome što pisar, prepisujući podatke o svjedocima, jednoga svjedoka spominje na ovaj način:

Pri tome je za nas najvažnije da je upravo ta treća verzija upisana u Kartular. Vidi se da je izradi te treće verzije prethodilo dugotrajno prilagodavanje. Verzija 3 sačuvana je ne samo u ispravi, pisanoj karolinomgoticom XIII. stoljeća, nego, uz ostalo, i u prijepisu koji Stipišić označava sa d)"3 iz 1374. god., u kojem se izričito navodi da je prepisan iz Kartulara. Taj se prijepis takoreći doslovce poklapa s ispravom pisanom karolinomgoticom. Zbog toga se na pitanje, je li Radovanova isprava upisana u kartular prepisana iz isprave napisane karolinom-goticom ili obratno, ne može dati pouzdani odgovor.

5. l. Prije nego krenemo dalje, nužno je prethodno utvrditi rezultate. Po našem mišljenju najvažniji je rezultat u tome što mnogi elementi analiziranih isprava upućuju na to da je njihov osnovni sadržaj, tj. osnovni podaci dispozicije, narodnih vladara. nastao na temelju pouzdanih podataka još iz doba Tako su, čini se, darovnice Radovana, Hrvatina i Petra, lučkog župana u svom prvobitnom obliku nastale već u vrijeme samoga pravnog posla u doba kralja Krešimira. Nastale su samostanskom doradom podataka iz samostanskih anala, vjerojatno bez sudjelovanja darovatelja. One su nešto kasnije, u doba Zvonimira - možda dok je još bio samo ban -iz političkih razloga ponovno stilizirane, ali je pri tome dispozicija ostala u biti nepromijenjena. Radovanova darovnica doživjela je još kasnije dva bitna proširenja teksta, uzrokovana sporom (ili sporovima) o darovanom zemljištu, tako da je u Kartular ušla zadnja verzija, koja je po mišljenju samostanskih vlasti najbolje štitila samostanska prava. Nasuprot tome, isprave Ivana dada, Hrvatina i župana Petra ušle su u Kartular u obliku u kojem su sastavljene još u doba narodnih vladara. Što se tiče darovnice Zovine i braće, treba pretpostaviti da je ona također imala svoju najstariju rudimentarnu kratku formu, koja nije sačuvana. Do nas su došle samo starija verzija, nastala prije 1105. god., vjerojatno još u doba narodnih vladara i novija verzija, koja je prenapravila stariju povodu spora samostana s Virevićima oko 1105. god. U Kartular je ušla ustarija verzija. Konačno, isprava opata Petra iz 1067. god. sačuvana je u dvije verzije. Starija je verzija pergamene II, koja je ušla i u Kartular. Novija verzija 113 CD r no

407

Andreas tribunus qui postea prior effectus est.

Evidentno je iz toga da je popis preuzet iz starog pouzdanog predloška, time što je pisar smatrao za korisno i važno dodati da je to onaj isti Andrija za kojega "se zna" da je kasnije postao prior. Takva klauzula dokazuje s jedne strane da nije riječ o tekstu koji je pisan u vrijeme kada je Grgur, sin priora Maja, "zadarski prior i strateg cijele Dalmacije" utvrđivao granice darovanih nekretnina na Pašmanu, jer se u to vrijeme nije još moglo znati da će Andrija biti kasnije postavljen za priora. Ali s druge strane, primjedba o Andriji kao kasnijem prioru ima smisla samo uz pretpostavku da je ta činjenica u vrijeme sastavljanja teksta još uvijek od nekog interesa. Kakvog bi smisla imalo upozoravati npr. u drugoj polovici XII. stoljeća da je nekoć u davna vremena taj svjedok Andrija bio kasnije promoviran za priora? Takav tekst mogao je nastati samo u XI. stoljeću, kad je institucija priora još postojala u dalmatinskim gradovima. Ali, o kojem se prioru Andriji radi? Kako je upravo spomenuti Grgur zajamčen u ispravama tridesetih godina XI. stoljeća, u obzir dolazi prior Andrija koji je spomenut u Dauzetinoj oporuci od "približno 1.IX. 1044." (fere die prima mensis septembris).w Rački ovu ispravu naziva "charta suspecta", ali ako pretpostavimo da je ona sastavljena na osnovi podataka iz samostanskih anala, onda u istinitost njezina sadržaja ne treba ni najmanje sumnjati. Naime onaj "fere"f koji na prvi pogled izaziva dvojbu, objašnjava se bez poteškoća time što je sastavljač u samostanskim analima pročitao pred svim upisanim događajima: 1044., indikcija 14, iz čega, dakako, ne slijedi da se bilo koji događaj odigrao upravo l .IX., nego samo to da počinje nabrajanje događaja od 1.ΙΧ.1044. dalje. Dapače, mislimo da nije nemoguće da je na početku upisa pojedine godine stajala samo indikcija, a ne i godina. Što se pak tiče čudne formulacije "carevanja vrlo pobožnih (!) i trajno uzvišenih Konstantina careva (!)" dovoljno je 114

CD I, 77, br. 57 = Doc. 47, br. 38.

408

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

pretpostaviti da su u analima napisane titule s uobičajenim kraticama koje je nespretni sastavljač pročitao u množini (a kasnije još također "consulibus"), tj. da kratice nije riješio onako, kako je morao, naime u jednini. Dakle, nema ozbiljna razloga sumnjati u sadržajnu istinitost svih osnovnih podataka Dauzetine oporuke, dakle i popisa svjedoka. Ako je tome tako, onda je popis svjedoka koji su prisustvovali utvrđivanju meda na Pašmanu po prioru Grguru najvjeroratnije sastavljen još u vrijeme koje nije moglo biti jako udaljeno od Dauzetine oporuke (naime 1044. god.), tj. možda doista upravo "1067. god. indikcija 5" kako stoji u protokolu isprave. Inače, taj drugi dio Petrove isprave izvještava o dva pravna akta koja su se dogodila mnogo ranije: 1) Prior Madije i njegov brat, biskup Prestancije, darivaju sagrađenu crkvu sv. Mihovila i njezine posjede. Samostan je za života darovatelja mirno uživao te posjede. 2) Nakon njihove smrti došlo je do spora, koji je riješio prior Grgur. Kako je ispravama zajamčeno da je Petar bio opat približno od 1065. do 1075., njegovo izvješće nije pouzdani dokaz za ono što se dogodilo u doba priora Madija i njegova brata Prestancija. Nasuprot tomu, vjerojatno je opat Petar pročitao u samostanskim analima utvrđivanje meda u doba priora Grgura. To zaključujemo po svjedoku Andriji, "koji je kasnije postao prior". Naime, vidi se da je Petar preuzeo popis svjedoka (najvjerojatnije) iz anala, a iz toga slijedi da je iz anala preuzeo i dispozitiv, tj. utvrđivanje meda. Ali, iz toga još ne slijedi da sačuvana isprava sadržava po svom obliku upravo onu ispravu koju je sastavio opat Petar 1067. god. Možda je ona (mnogo) kasniji sastavak, a možda je sastavak opata Petra prilikom pripremanja prijepisa verzije 2 i Kartulara doživio dopunjavanje teksta možda čak i bitno. Bili bismo, možda, skloni tezi da je riječ o vrlo starom obliku ali za tu tezu moglo bi se navesti samo jedan argument. Naime, kao što je već rečeno, u sklopu te isprave nalazi se potvrdnica kralja Krešimira za Diklo. Zašto ju je u pergameni II, Karrularu (po Šišiću i Luciju) i u prijepisu iz XVII. stoljeća potpisao Adam, abbas soneti Batholomei, scripsi iussu regis, damini mei, a u pergameni I Adam monachus, Chroacie electus episcopus, iussu damini regis manu mea\ tcripsi? Već smo istaknuli da je pergamena I nastala oko 1105. god., iz čega ;Iijedi da je stariji tekst pergamene II nastao vjerojatno koncem XI. stoljeća· li odmah na početku XII. stoljeća. Pouzdaniji je, dakako, tekst pergamene I, ali zar je doista pisarev potpis iz pergamene II jedini istinit, a pergamene sigurno izmišljen? Zašto bi netko oko 1105. god. izmišljao za istog pisara [rugu titulu? Ne možemo se oteti dojmu da se o. 1105. god. iz

O kartularu samostana sv. Krševana u Zadru

409

samostanskih arhiva znalo da je Adam opat Sv. Bartolomeja nakon 1067. unaprijeđen za hrvatskog biskupa i da mu se zbog toga o. 1105. god. dalo onu titulu koju je kasnije doista obnašao. Nisu li prema tome obje titule istinite, jedna (opat Sv. Bartolomeja) iz doba sastavljanja pergamene II, a druga iz doba sastavljanja kasnije isprave, tj. pergamene. Ili je možda ipak u pergameni I pisar Adam "unaprijeđen" da bi isprava bila "vjerodostojnija" kao isprava koju je pisao hrvatski biskup, za kojeg se pretpostavljalo da je bio ujedno i "aule regie cancellarius" kao Anastazije, koji je te dvije funkcije obnašao 1069. po Krešimirovoj darovnici za otok Maun. Svakako za "hrvatskog biskupa" Adama našlo bi se vremensko razdoblje, jer zadnja vijest o Rogeriju kao "hrvatskom biskupu" potječe iz 1066. god.,115 a prva vijest o Anastaziju kao hrvatskom biskupi iz 1069. (darovnica za Maun), dakle, Adam je mogao biti hrvatskim biskupom o. 1067. godine. Bilo kako bilo, ako su obje verzije Krešimirove darovnice za Diklo pisane vrlo rano, i to starija verzija II prije 1105. god., a mlada verzija I o. 1105. god., dakle još uvijek vrlo rano, dopušteno je pretpostaviti da podatak o Adamu kao hrvatskom biskupu nije posve nepouzdan i izmišljen od sastavljača verzije I. 2. Odvojeni problem čini usporedba imena svjedoka u Krešimirovim darovnicama za Diklo (1067.) i Maun (1069.) i Radovanovoj za Suhovare (1070.). Prema našim raščlambama proizlazilo bi da su svjedoci, hrvatski uglednici, u ispravu za Diklo prepisani iz samostanskih anala. Kako prva verzija Radovanove isprave sadrži svjedoke koji su različiti od svjedoka u drugoj i trećoj ispravi, to ovi drugi svjedoci nisu preuzeti iz zabilješke o Radovanovu darovanju u samostanskim analima. Odakle sastavljaču isprave za Maun popis svjedoka, hrvatskih uglednika, koji se razlikuju od popisa u ispravi za Diklo i popisa u drugoj i trećoj verziji Radovanove darovnice. N. Klaić pokušala je 1965. god. odgovoriti na to pitanje tako što je ustvrdila da je isprava za Maun načinjena prema ispravi za Diklo i da su također i svjedoci preuzeti iz te isprave, ali uz druge titule.116 Ta tvrdnja ne odgovara činjenicama. Evo usporednog prikaza svjedoka u te tri isprave: Diklo (1067.) Boleslaus tepti Adamizo, nonensis iup. Viakizo, iup. Luča Volesa dad Budiz postelnic Johannes reg. cap.

Maun (1069.) isti, curialis comes isti isti isti isti isti

115

CD 1,102, br. 74 = Doc. 66, br. 51.

116

KLAIĆ, N. 1965., 180; ISTA 1966.-1967., 249.

Suhovare (1070.) Bolanno, tepz. Desinna, non. iup. Cosma, luč. Joh. dad isti isti

410

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

O kartularu samostana sv. Krševana u Zadru

Zovich, volar Drugona scutobaiulus Dadovit, vinotoč Grubona, decanus Berberensis iup. Petrus, reg. iudex Studez, reg. Pincerna Leo, imp, protosp. Salvisclavus, non. iudex Adam, monachus, abbas Petrus, iup. Sidraga Dragomir, iup. de Cetina Andreas, belgr. prior

Cermenico, berb.

Mutimir, sidr. Vilcina, zatinsc. Dalizo, polsc. Sracino, sitnicus Jacobizo, zastubr. Desimir Smulle f. Tolimir psar Vitomir dvornic

Medu imenima i funkcijama svjedoka tih triju isprava ima doduše određenog suglasja, ali mislimo da se ne može tvrditi da su npr. svjedoci za Maun preuzeti iz isprave za Diklo. A nije vjerojatno ni to da je sastavljač isprave za Maun preuzeo dio svjedoka iz isprave za Diklo, a onda pustio maha svojoj mašti i izmislio imena i funkcije: Studez, regalis pincerna, Petrus, regalis iudex,.Salvisclavus, iudex nonensis, Andreas, prior belgradensis kojih ne nalazimo nigdje drugdje i usto krenuo u lov po raznim ispravama da bi iz njih povadio imena i funkcije raznih svjedoka i da bi usto razmišljanjem došao do znanstvenog uvjerenja da je funkcija tepti isto što i curialis comes i tu funkciju pridodao Boleslavu. Tko će to povjerovati? Uostalom, kako je N. Maić dokazivala i za ispravu iz 1067. god. da je krivotvorena, onda je teza o preuzimanju popisa svjedoka iz isprave iz 1067. god. u ispravu iz 1069. god. nepotrebna i neuvjerljiva: zašto bi se krivotvoritelj isprave iz 1069. god. osjećao obvezatnim da preuzme svjedoke iz 1067. god. i da pri tome "lukavo" mijenja titule svjedocima? Nije li mnogo vjerojatnije pretpostaviti da je sastavljač svjedoka obiju isprava našao negdje (tj. u analima) popise svjedoka obiju isprava? Razlika u tituli čak još uvelike povećava vjerodostojnost obiju popisa, jer Boleslaus tepti jedne nije drugo 117 nego Boleslaus comes curialis druge isprave. Ukratko, usporedba popisa svjedoka u navedene tri isprave govori u prilog vjerodostojnosti sva tri popisa. 117

MARGET1Ć 1976., 57-64; ISTI 1986a., 257-262.

411

3. Nakon ove naše raščlambe ukazuje se uglavnom bespredmetnom dilema o tome je li Kartular nastao poboljšanjem teksta već postojećih isprava (Praga) ili su isprave samo naknadni lošiji prijepis iz Kartulara (Sišić). Činjenično je stanje mnogo složenije. S druge strane, raščlamba je pokazala da su podaci svih isprava o vladarima i svjedocima preuzeti iz samostanskih anala, što ih čini vrlo upotrebljivim i vjerodostojnim. Isto vrijedi i za osnovni sadržaj dispozitiva. Formalno (diplomatički) gledano isprave nisu autentične, ali to znači samo jedno: same formule ne mogu poslužiti za ozbiljnu analizu diplomatičkih elemenata privatnopravnih i javnopravnih isprava iz doba narodnih vladara, čak ni u onim slučajevima kada su one nastale u vrijeme pravnog akta upisanog u njih. Naime, kako su one najvjerojatnije sastavljene bez nazočnosti druge strane (darovatelja, prodavatelja i si.), njihove formule odgovaraju predodžbama onih redovnika-pisara, koji su ih sastavljali, a oni ne samo da nisu bili pravno školovani, već se nisu jako ni brinulo o ispravnoj pravnoj formulaciji. Dok su darovatelj, prodavatelj itd. i svjedoci bili na životu, te su isprave mogle poslužiti samo kao puka zabilješka, koju je zbog mnogo razloga bilo korisno napisati odvojeno od samostanskih anala. Može se postaviti čak i ovo pitanje: je li isprava koju je samostan sastavio odmah nakon pravnog akta bez nazočnosti druge strane i koja odgovara volji nenazočne strane autentična ili ne? Mislimo da je odgovor jasan: čak je i takva isprava neautentična. Autentičnom se može nazvati samo ona isprava pri čijoj je izradi sudjelovala (pa makar i kao puki statist) i druga strana. Zbog toga je Justinijan donio propis da se autentičnom smatra samo ona isprava koja je nakon njezina sastavljanja predana u ruke drugoj strani i koju je nakon toga ta druga strana, priznavši njezin sadržaj, vratila natrag pisaru da je on dovrši, tj. kompletira zaključnim formulama. Taj je postupak ostao stoljećima u notarevoj klauzuli: post traditam, tj. nakon što sam ispravu (ponovno) primio, complevi, tj. dodao sam zaključne formule. A kada su darovatelj i svjedoci poumirali, bit će dovoljno u slučaju spora ispravu ponuditi na sud pa će sud od samostana (a ne od protivne strane) zahtijevati da određeni broj redovnika prisegne na istinitost isprave, što će s jedne strane biti dovoljno da se spor dobije, a s druge strane neće nimalo ugroziti spas duše onih koji prisižu jer je sadržajno isprava odgovarala onome na što su prisegu, tj. da je sporna nekretnina bila samostanu darovana ili prodana itd. 4.Konačno, obratimo pozornost darovnici za Maun. I ona je u obliku u kojem je došla do nas neautentična, osobito ako uzmemo u obzir činjenicu da u njoj na prvom mjestu dolazi arenga, a tek nakon toga ime i titula Krešimira (sastavljeni na neobičan način) i podaci o datumu. Pri tome treba uzeti u obzir ovo: Hrvatska je još od vojvoda Trpimira i

Ч

1/

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Branimira bila vrlo čvrsto povezana s civilizacijskim i kulturnim utjecajima sa zapada, a ta povezanost još je više porasla za Petra Krešimira IV. Ako je tome tako, onda bi trebalo očekivati da će neka njegova vjerodostojna isprava biti vrlo srodna po svom obliku ispravama s nekoga zapadnog pravnog područja. Ali uzalud ćemo tražiti medu ispravama Apulije grčkoga i normanskog razdoblja neku autentičnu ispravu koja bi bila slična Krešimirovoj ispravi za Maun, a o isto vrijedi i za usporedbu s ispravama tadašnjih njemačkih kraljeva i careva, mletačkih duždeva, papa itd. Zadržimo se samo na nevjerojatno bogatoj arengi, koja uvelike nadmašuje sve arenge autentičnih kraljevskih isprava zapadnih pravnih područja. Evo kako izgleda početak Krešimirove isprave za Maun: + Budući da izvanredna božanska uzvišenost najviše i najneznatnije (ljude) obdaruje zemaljskim častima ne samo zbog zasluga već i zbog duboke (skrivene) raspodjele i na neobjašnjivi način uzdiže one koje treba uzvisiti i ponizuje vratove uzdignutih (i) i oholih, da bi ostvarila strašan sud strašnoga suca i odlučivanje svemogućeg, što proizlazeći iz neiscrpiva irela raspolaže zemaljskim carstvima, zato ja, Krešimir, darom božje nilosti upravljajući pravima Hrvatske i Dalmacije i držeći uzde craljevsrva moga djeda blažene uspomene kralja Krešimira i moga oca cralja Stjepana, koji sretno miruje u božjem vrtu, godine Gospodnjeg itjelovljenja Isusa Krista, našeg gospodina, 1069., indikcije 7, epakte 5, :onkurente 3 stolujući u našem ninskom dvoru zajedno s našim upanima, knezovima i banovima itd. Da je riječ o autentičnoj ispravi, ne bi trebalo biti teško naći u ipravama nekoga drugog pravnog područja ili uzor ili bar kakvu takvu nalogiju, koja bi djelovala bar donekle uvjerljivo. Mi smo pregledali izmjerno bogati materijal sačuvan u Codice diplomatico barese, i u Kartularu imostana sv. Benedikta u Conversanu. Naime, nadali smo se da ćemo ronaći neku analogiju, to više stoje Apulija bila pod bizantskom vlašću r e do sedamdesetih godina XI. stoljeća, pa je postojala realna nada da će trud isplatiti. Ali potraga za sličnim ili analognim primjerima bila je isto ko uzaludna, kao i pregledavanje diplomatičkog materijala «ediktmskog samostana sv. Marije na Tremitima (1005.-1237.), isprava Codice diplomatico istriano, mletačkih isprava raznih fondova, itd. itd. Isto ijedi i za navođenje epakta i konkurenta u dataciji. Tako nešto također ćemo naći ni u kojoj kraljevskoj, carskoj ili papinskoj ispravi. Epakte i nkurente su očiti dokaz da je pri izradi teksta, koji je do nas došao, nestalno djelovao samostanski skriptorij. Smatramo da je posve irjerojatno, dapače nemoguće, da bi hrvatska kraljevska kancelarija bila iko ravnodušna prema uobičajenim formulama protokola i eshatokola ijednih zapadnih (pa i istočnih) vladara.

O kartularu samostana sv. Krsevana u Zadru

413

Ne preostaje, dakle, drugo nego priznati da je darovnica za Maun u svom obliku u kojem je došla do nas neautentična. Ali, to nipošto ne znači da je darovnica za Maun jednostavno izmišljena. I mi dijelimo mišljenje našega poštovanog povjesnika J. Stipišića da je morala postojati neka činjenična osnova, da se u Zadru priznavalo da je nekoć samostan posjedovao otok Maun118 i da je općina taj otok kasnije uzela samostanu. I N. Klaić, koja je opetovano vrlo lucidno raščlanjivala problematiku isprave, dobro je osjetila da je jedna stvar neautentičnost isprave, a posve druga istinitost njezina sadržaja pa je ponudila protiv ovoga drugoga argumente, koji su se činili toliko jaki da ih do danas nitko nije čak ni pokušao razmotriti i prihvatiti ili protuargumentima obezvrijediti. N. Klaić je još 1964. god., kada je proučavala vjerodostojnost isprava hrvatskih kraljeva koje se odnose na Bizantsku Dalmaciju, energično ustvrdila da se u ispravi za Maun nalazi neistinita "tvrdnja da je Maun vlastiti posjed kralja Krešimira IV. Maun je, naime, kao i drugi otoci bio sastavni dio bizantske Dalmacije i vjerojatno je pripadao zadarskoj općini pa nije ni mogao biti posjed hrvatskoga kralja".119 Tu svoju misao N. Klaić je opetovano iznosila i u svojim radovima nakon 1964., dakako ne samo u odnosu na darovnicu za Maun, nego i za druge darovnice hrvatskih kraljeva. Tako je npr. pišući o nevjerodostojnosti darovnice za Diklo iz 1067. god. naglasila da "hrvatski ga (tj. Diklo: L. M.) vladari ne bi ionako mogli ni poklanjati ni potvrđivati, jer se selo Diklo nalazilo na zadarskom području, a ne u hrvatskoj državi".120 Taj bi prigovor, ako bi bio opravdan, doista poništio sadržajnu istinitost svih darovnica hrvatskih vladara koje se odnose na nekretnine na teritoriju Bizantske Dalmacije. Ali, je li on opravdan? O tome smo u drugim našim radovima opširnije pisali. Ovdje će biti dovoljno upozoriti na neke osnovne postavke i rezultate.

6. 1. U Bizantu je Novelom 46 Lava Mudroga,121 koja je donesena 886./ 122 887. god. ukinuta lokalna samouprava. To je imalo za posljedicu da su dotadašnji organi gradskih općina postali državni organi, a gradska imovina državnom imovinom: "sada sve ovisi o carskoj brzizi i upravljanju" kaže doslovce car. 2. Bizantska Dalmacija imala je u sklopu bizantske uprave položaj koji se uvelike razlikovao od onoga drugih provincija, tzv. tema. Naime poznato je da provincijski namjesnik teme Dalmacije, strateg, nije primao 118

STIPIŠIĆ, 813-829, osobito 825. KLAIĆ, N. 1964., 155., br. 177. 120 KLAIĆ, N. 1976a., 109, bilj. 154; ISTA 1990., 103. 121 NOUILLES - DAIN, 182-183.

119

414

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

plaću iz središnje državne blagajne, već ju je - slično ostalim "zapadnim" temama - morao dobivati iz lokalnih izvora. Ali, za razliku od drugih "zapadnih" tema, još od Bazilija L, oca Lava Mudroga, dalmatinski su gradovi morali davati "Slavenima" - za područje Bizantske Dalmacije od Krka do Splita to je značilo: hrvatskom vladaru - ono što su dotad bili dužni davati strategu. Odakle je, dakle, dalmatinski strateg mogao pokrivati svoje troškove? Odgovor je paradoksalan: niotkuda. Zbog toga je bilo najjednostavnije da Bizant prizna prioru, gradonačelniku glavnog grada teme (Zadra), položaj stratega. Očito je da je zadarski prior svoj položaj mogao održati samo u najužoj vezi s vodećim gradskim slojem, tribunima. Njegova je "vjernost" Bizantu ovisila isključivo od bizantske vojne nazočnosti u Dalmaciji, tj. od detaširanih jedinica bizantske mornarice koje su bile stacionirane u Dalmaciji (najvjerojatnije isključivo u glavnom gradu teme) i koje se po potrebi upotrebljavalo i izvan teme. Ovakva neobična situacija u Dalmaciji nužno je imala prije svega za posljedicu da je lokalna samouprava faktički i dalje postojala, ali samo via facti.123 Daljnja je posljedica nužno bila u tome da je središnja vlast u skladu sa svojim interesima koristila državnu imovinu na otocima od Mauna do Vrgade (Vir, Molat, Dugi otok, Ugljan, Pašman) i na kopnu (Diklo na sjeveru, Bibinje-Obrovica na jugu). Središnja je vlast imala sebi u prilog dva važna elementa: vojnu nazočnost detaširanih mornaričkih jedinica kao faktični element prisile i pravni sustav, koji je počevši od Lava Mudroga nekadašnju imovinu gradskih općina proglasio državnom imovinom. 3. I J SllHelcr«*·™ -~

'

-"&" "cuiaid pojavljuje oc i uiiua rex ^.roatiae et Dalmatiae'koju nosi Krešimir. U toj se tituli odražavalo međunarodnopravno priznanje sa strane pape (kao najvišega tadašnjeg —~..^uiug čimbenika) ишоегака; da međunarodnog da je je Krešimir Krešimir ine samo hrvatski kralj, nego da je on ujedno ujedno zakoniti zakonitikralj kraljnad naddijelom dijelom tzv. tzv. Bizantske Biza»»»«Dalmacije Lycumaaje od od Krka Wka do do Splita. Splita, X'""' ' ov«-—·--—·-' ' međunarodnim lanjem Krešimir с£>стпо**~.~—i_*·Oboružan takvim Krešimir se „*. uicuuiiaracuumpriznanjem priznanjem Krešimir sesmatrao ovlaštenim D: da raspolaže raspolaže svim svim onim onim nekretninama "«^-"'ninama i pravima na na području nnA*·-»-Bizantske —· ' Dalmacije koji su bili u neposrednom vlasništvu bizantskog cara. To je pravni temelj Krešimirovih darovanja ne samo Mauna, Dikla i Pašmana nego i svih ostalih njegovih raspoložbi na području Bizantske Dalmacije. ш

BREHIER, 1148.

O tome smo opetovano i opširno pisali. Umjesto svega vidi MARGETIĆ 1975b., 5-80. Opširnije u MARGETIĆ 1980a. 219-238. Drugim riječima, riječ je o tzv. Scheinprozessu, čemu se, usput govoreći, jednom prigodom podvrgnuo i sam papa Aleksandar II. 123

124

O kartularu samostana sv. Krševana u Zadru

4\5

N. Klaić je opetovano istaknula kao glavni i temeljni prigovor autentičnosti Krešimirovih darovnica to što on nije mogao raspolagati nečim što njemu ne pripada. Ali taj prigovor nije utemeljen. On bi imao važnost samo ako se pretpostavi da je Krešimir bio samo hrvatski kralj, ali ako je Krešimir postao intervencijom pape kralj Hrvatske i Dalmacije, onda je taj prigovor neprihvatljiv. Iz postojećeg izvornog materijala s dovoljno je sigurnosti utvrđeno da je Krešimir nosio titulu rex Croatiae et Dalmatiae, a Korčulanski nam je kodeks sačuvao vijest o tome kako je papa investirao Krešimira za kralja "one zemlje", tj. Hrvatske i Dalmacije. U takvoj situaciji Krešimir je imao puno pravo da ostvari sve ono što u sebi sadrži ta titula, tj. ne samo da ostvari vlast nad dalmatinskim gradovima, već i da kao sljednik Bizanta raspolaže svim državnim imanjima i pravima.

3. O VJERODOSTOJNOSTI DAROVANJA KRČKOG BISKUPA PO ISPRAVAMA IZ 1186.11188. GODINE (Riječki teološki časopis, god. 3, br. l, 1995., 75-84)

Isprave iz 1186. i 1188. god. kojima krčki biskup Ivan daruje benediktinskom samostanu na rijeci Pad i njezinu prioratu sv. Ciprijana na otočiću Muranu Crkvu sv. Ivana Krstitelja u Krku zajedno s nekim nekretninama bile su dosad poznate prema tekstu što ga je objavio Farlati,' a po njemu Smičiklas.2 Kolanović3 je 1991. god. ponovno objavio te isprave zajedno s još nekim ispravama koje se nalaze u Državnom arhivu u Veneciji u fondu Mensa patriarcale. Isprava iz studenoga 1186. god. sačuvana je u tom fondu čak u tri primjerka označena s N 9, N 9A i N 10, a ona iz 1188. god. u dva (N 11 i N 12). Usporedenje tekstova isprava što ih je objavio Kolanović i Farlati pokazuje da je Farlati uzeo kao osnovu svog izdanja novije prijepise i na nekoliko ih mjesta izmijenio prema svojem znanstvenom uvjerenju. Evo dva primjera. Kao svjedok darovanja spominje se, uz ostale, u N 9 i N 9A: Johannes abbas monasterii Castellione u N 10: Johannes abbas de Castellione Farlati: Johannes abbas de Castellione canonicus

Farlati je, dakle, dodao canonicus za košljunskog opata, jer je očito smatrao kako je logično da i taj opat ima kanonički čast, isto kao što je ima i 9 svjedoka prije njega i 6 svjedoka poslije. Time je Farlati otvorio problem opata-kanonika. Ostojić je taj problem uočio i istaknuo pa bi se iz takve stilizacije moglo pomisliti da Ivan nije starješina benediktinaca, nego predstojnik zbora kanonika, ali to nije tako jer, kako kaže, i monasi u benediktinskim zajednicama, ako su ujedno bili klerici, ponekad su se zvali također kanonicima, a i danas su redovnici smatrani kao personae canonicae.4 Po Velniću je u doba sastavljanja isprave riječ kanonik 5 označavala "čovjeka, koji živi po crkvenim pravilima". Sve je to sada 1

FARLATI, 640. CD Π, 205, br. 198. 3 KOLANOVIĆ, 122-125. 4 OSTOJIĆ, 183. 5 VELNIĆ, 33. 2

417

418

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku O vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188. g

postalo suvišnim: autori su raščlanjivali Farlatijev umetak, a ne izvorni materijal. Ni N 9 ni N 9A ni N10 nemaju uz naslov košljunskog opata još i dodatak canonicus. I iz toga se vidi velika korist Kolanovićeva objavljivanja sva tri sačuvana prijepisa. Nadalje, N10, koji nije drugo nego treći kasniji prijepis iste isprave, donosi ovu formulu prepisivača: "Ego frater Dominicus Sancti Cypriani monachus, hoc exemplum ex iussione predicti episcopi exemplaui. Et ipse manu propria confirmavit". Time je prepisivač želio naglasiti da je biskup vlastitom rukom potvrdio ispravnost prijepisa. I doista, potpis krčkoga biskupa napisan je u N 10 većim slovima i želi pobuditi dojam da ga je upravo biskup potpisao Potpis glasi u N 9 i N 9 A: "Ego Johannes Veclensis ecclesie episcopus dedi et confirmaui et manu mea scripsi". N 10: kao N 9 i N 9A uz dodatak: "et hane cartulam exemplare iussi". Farlati mijenja prepisivačevu formulu i umjesto "confirmauit" daje "confirmavi"', tj. po Farlatiu je prepisivač "potvrdio" svoj vlastiti prijepis. Ali, to je samo Farlatijev prijedlog izmjene predloška, za koji ne vidimo opravdana razloga, to više stoje očito da se onaj "ipse" odnosi na biskupa. Dodajmo ovdje još nešto. Isprave N 9 i N 9A imaju u protokolu mjesto gdje su sastavljene: Vegle. Prepisivač N 10 to ispušta. Iz toga bi slijedilo da je krčki biskup Ivan jednom prilikom došao u Mletke (na otok Murano) i sa sobom donio ispravu i dao nalog prepisivani da ispravu prepiše, ali ne cijelu, već bez mjesta ispostavljanja i nato potpisao ispravu. Sve to djeluje vrlo sumnjivo. Ako je riječ o prijepisu, onda je u njemu trebalo prepisati sve, pa i mjesto ispostavljanja, jer u protivnome to nije vjerni prijepis, već je riječ o novoj ispravi, kojoj je doduše kao osnova služila druga isprava. Zbog toga je važan dodatak prepisivača: "Et ipse manu propria confirmavit". Kako su sudovi bili oduvijek skeptični prema prijepisima (osim ako iz određenih razloga nisu "zažmirili"), čitava ta manipulacija odaje želju samostana sv. Ciprijana da u rukama ima ispravu koju je ispostavio sam darovatelj, krčki biskup. A to znači, ako se ne varamo, da samostan sv. Ciprijana nije imao previše pouzdanja u vjerodostojnost isprava N 9 i N 9A. Zašto bi inače samostan dao sastaviti još jednu ispravu N 10? Uostalom, u N 10 nije ispušteno samo mjesto sastavljanja isprave (Vegle) nego i potpis pisara isprava N 9 i N 9A koji u obje isprave glasi: (notarski znak) Ego Marcus presbiter ac notarius compleui ac roboraui". Zašto prepisivač N 10 nije prepisao i notarev potpis? Prema ispravi N 10 proizlazilo bi kao da u predlošku, iz kojeg je prepisivana/ nije spomenut i pisar predloška. Je li prepisivač N10 prilikom sastavljanja svoga prijepisa uporabio N 9 ili N 9A? Mislimo da je uporabio N 9A, i to na osnovi ove usporedbe potpisa nekih svjedoka.

419

1) N 9 Johannes presbiter filius Cayfas canonicus N 9A Johannes Cayfas presbiter et canonicus N 10 Johannes Cyafas presbiter et canonicus 2) N 9 Johannes diaconus N 9A Johannes diaconus et canonicus N 10 Johannes diaconus et canonicus 3) N 9 Barba acolitus filius J(ohannis) Barbe N 9A Dominicus filius J(ohannis) Barbe et acolitus N 10 Domininus acolitus filius JJ(ohannis) Barbe 4) U N 9 Bonifatius subdiaconus nalazi se medu poddakonima na zadnjem, trećem mjestu, a u N 9A i N 10 tek nakon potpisa iduće, "niže" grupe svjedoka, tj. nakon Stephanus dericus. 5) U N 9 medu svjedocima je 5 đakona, a u N 9A i N 10 ima ih 6. 6)UarengiN9AiN10stoji "egocfuidemJohannis",auN9nemanjea "quidam".6 Iz svega toga slijedi siguran zaključak da je sastavljač prijepis N10 radio na osnovi prijepisa N 9A i da N10 nema prema tome samostalnu vrijednost. Ali, kolika je vjerodostojnost isprava N 9 i N 9A? Smatramo da su ta dva prijepisa prepisana iz nekog vjerodostojnog izvornika. Naime, medu svjedocima je spomenut i Bartholomeus frater comitum. Kad bi bila riječ o krivotvorini, krivotvoritelj bi sigurno medu svjedoke umetnuo krčke knezove Vida i Bartola, koji bi dali punu valjanost darovanju, s obzirom na to što su Krčki knezovi imali na Krku ius patronatus. "Brat knezova" nije knez, ali se za nuždu moglo pretpostaviti da je on svojom prisutnošću makar i neizravno priznao u ime obitelji Krčkih knezova valjanost ugovora. Iz toga bi dalje slijedilo da Krčki knezovi nisu bili osobito oduševljeni darovanjem, ali da mu se nisu mogli izravno usprotiviti. Ipak začuđuje kako obdareni samostan nije sačuvao izvornik, kao i to da i u N 9 i u N 9A potpis darovatelja naprosto sugerira da ga je napisao upravo biskup, a ne notar. Nadalje, kako to da je obje isprave pisao, kako se čini, isti pisar? Zar je samostanu sv. Ciprijana bilo toliko stalo do toga da sačuva čak dva prijepisa iste isprave (i da nakon toga dade pripremiti i treći prijepis, N 10), a da je ujedno nestao predložak-izvornik! Ako se malo pažljivije promotri N9 i N 9A, zapaža se da su ta dva prijepisa takoreći identični, osim onih razlika što smo ih netom naveli pri istraživanju, koji je od ta dva prijepisa poslužio kao osnova za treći prijepis, za N 10. U svakom slučaju te su razlike tako beznačajne, da se iz njih može zaključiti kako je N 9A poslužio kao predložak za N 10, ali one ne daju odgovor na pitanje je li najprije sastavljen N 9 ili N 9A. Npr., je li ispravu potpisao Barba acolitus (N 9) ili Dominicus itd (N 9A) i da li je riječ 6

Upozoravamo da smo dobrotom kolege Kolanoviča dobili na uvid fotografije analiziranih isprava i utvrdili da bilješke izdavača br. 47,58 i 55 ne daju točnu sliku odnosa N 9, N 9A i N 10.

420

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

filius u N 9 u potpisu Johannes presbiter filius Cayfas postojala u predlošku ili je točniji potpis u N 9A: Johannes Cayfas presbiter, je li ispravu potpisalo izvorno 5 đakona (N 9) ili 6 (N 9A) itd.? Čini se vjerojatnim da je ona] filius ispao u prijepisu N 9A i da je ispravniji prijepis N 9 - ali s druge strane, vjerojatnije je da je šesti đakon bio u predlošku-izvomiku, tj. da je ispravniji prijepis N 9A, jer - zašto bi netko dodavao nepostojećeg svjedoka u N 9A. Dakle, sadržajne razlike same po sebi ne govore u prilog ni tezi da je N 9 stariji ni tezi da je N 9A stariji. Usto, te su razlike za sadržaj darovnice posve irelevantne. Postoje ipak dvije razlike koje bi mogle objasniti postojanje dva prijepisa, N9 i N 9A. Naime, prvo, u oba prijepisa kao da se nastoji sugerirati da je potpis Ivana, krčkog biskupa, darovatelja, pisan drukčijim rukopisom od rukopisa kojim je inače cijela isprava sastavljena, s time da se potpis biskupa u N 9A daleko više razlikuje od ostalog teksta, pa čak i stanovitom uočljivom valovitošću teksta nastoji još više izazvati dojam da je riječ o potpisu što ga nije napisao notar Marko, koji je i u N 9 i u N 9A ostale rečenice slagao u retke upravo uzorno vodoravno ispisane za razliku od biskupova valovitog potpisa. Doduše i suglasnost biskupove troje braće koja se nastavlja na biskupov potpis isto je tako valovito napisana - kao da se želi stvoriti dojam da je njihovu suglasnost dopisao sam biskup. Druga je razlika u mjestu na kojem se nalaze dvojica svjedoka, i to Dominicus presbiter et canonicus i Johannes abbas monasterii Castelione. Naime, u obje isprave potpisi se redaju u dvije kolone. U N 9 u prvoj koloni najprije dolazi skupina potpisa krčkoga kaptola (arcidakon, primicerius i 8 prezbitera-kanonika). Iza toga slijedi - ponešto odvojena - skupina od 5 đakona, pa skupina od tri podđakona - također ponešto odvojena - i konačno, kao zadnja skupina lijeve kolone, imena jednog akolita i dva klerika. Druga kolona ima tri skupine: prva su naprijed navedena dvojica (oboje u istom retku!), pa svjetovni svjedoci (njih 14) i konačno "svjedoci iz Venecije" (njih 6). Iste skupine međusobno također odvojene nalaze se i u N 9A - ali uz jednu važnu razliku: ona dva svjedoka (Dominik i košljunski opat Ivan) nisu zapisana u prvom retku druge kolone, već su pridodani s desne strane imenima na vrhu prve kolone, i to u tri kratka •etka, tako da nimalo ne ulaze u prostor desne kolone. Ta su dvojica dopisana nešto svjetlijom tintom pa bi se možda moglo vrditi da pisar želi istaknuti kako su ta dvojica nešto drugo od potpisnika ijeve i desne kolone. Ili, drugim riječima, potpisi svjedoka u N 9 nižu se ι dvije kolone, prvoj širine oko 6 cm., drugoj 12 cm., a u N 9A prva kolona e širine 5 cm., slijedi međuprostor od 3,4 cm., koji je samo pri vrhu spunjen imenima one dvojice svjedoka, i konačno druga kolona širine oko cm. (uz dodatni mali prostor s desne margine).

O vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188. g

42!

Smatramo da se ove razlike između N 9 i N 9A mogu objasniti pretpostavkom kako je pisar obiju isprava dobio zadatak pripremiti na osnovi predloška-izvornika ispravu koja je trebala izazvati dojam da je izvornik. Pisar je najprije sastavio ispravu N 9 u kojoj je potpis darodavca napisao nešto većim slovima, što bi se za nuždu moglo protumačiti kao da ju je krčki biskup svojeručno potpisao. Rezultat nije, čini se, zadovoljio naručitelja (samostan sv. Ciprijana), pa je isti pisar ponovio svoj posao ( N9A) s time da je biskupov potpis napisao mnogo "vještije", tako da se dobro vidi razlika od ostaloga teksta. Radi veće uvjerljivosti pisar je potpise dvojice svjedoka napisao tako kao da su ta dva potpisa kasnije pridodana. Sve je to trebalo stvoriti pojačam dojam da je riječ o izvorniku. Međutim, čini se da je naručitelj i dalje bio nezadovoljan, jer se uz malo pažljivosti moglo ipak vidjeti da je cijelu ispravu pisao isti pisar, uključujući i biskupov potpis i potpis one dvojice svjedoka. Zbog toga je kasnije novi pisar zadužen da sastavi ispravu N10, koja je trebala dati još uvjerljiviji dojam kako je riječ o izvorniku. Novi je pisar utoliko bolje izvršio zadatak što je potpis biskupa napisao mnogo većim slovima i ujedno u njemu dodao da biskup naređuje pisaru neka sastavi prijepis, pa je pisar u svojoj završnoj klauzuli napomenuo da je biskup vlastitom rukom potvrdio darovanje. Radeći očito prema uputama naručitelja ispušteno je i mjesto darovanja (Vegle). Međutim naručitelj nije mogao biti zadovoljan ni s tim trećim pokušajem. Naime, i isprava N 10 pokušava potpisom biskupa stvoriti dojam da je izvornik, ali se i u biskupovom potpisu i u završnoj klauzuli ponavlja da je riječ o prijepisu (exemplare, exemplum). Ako je pak ta isprava prijepis, postavlja se pitanje, kako to da se u ispravi ne spominje pisar izvornika. A time, što se 'lukavo" ispustilo mjesto darovanja, nije se baš mnogo postiglo. Darovanje se nije moglo obaviti u Veneciji jer su posebno označeni "homines de Venetia" koji također prisustvuju pravnom aktu, a posve je nevjerojatno da bi velik broj svjedoka svjedočio daleko od Krka svakako ne u Mlecima. Ako bi N 10 bio predočen na sudu, sudac bi, uz pretpostavku da je bar donekle sumnjičav i pošten, mogao dosta lako utvrditi da su se naručitelj N 10 i pisar te isprave zapleli u neuvjerljive tvrdnje. Bilo bi mu dovoljno zatražiti izvornik na osnovi kojeg je prijepis izvršen - a sama isprava upravo to tvrdi (da je riječ o prijepis) - pa bi čitav trud ispao za samostan nepovoljno. Ako je, dakle, samostan toliko želio dokazati svoje pravo na crkvu sv. Ivana Krstitelja u Krku, da je pripremio čak tri isprave o darovanju te crkve, onda je već a priori jasno kako se samostan nije mogao pomiriti s time da toliki trud ostane bez zadovoljavajućeg rezultata, pa je i dalje razmišljao kako bi na uvjerljiviji način utvrdio svoje pravo na Crkvu sv. Ivana Krstitelja u Krku. Očito je da je trebalo u prvom redu izbjeći svjedočenje

422

Hrvatska i crkva u srednijem vijeku O vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188.;

423

7

onog velikog broja krčkih svjedoka i suglasnost biskupove braće i ujaka, jer je svaka sudska rasprava mogla imati za posljedicu da biskupova braća i ujaci (ili njihovi potomci) na sudu iskažu drukčije nego što piše u ispravama N9, N 9A i N 10. Zato se u samostanu došlo na ideju da se darovanje krčkog biskupa potpuno odvoji od sadržaja predloška onih triju isprava: trebalo je akt darovanja prebaciti u Veneciju (što je s izbacivanjem Krka kao mjesta donošenja akta nevjesto pokušano u N10), nadalje trebalo je ukloniti svaki trag biskupovim rođacima koji daju suglasnost i krčkim svjedocima, jer su oni predstavljali latentnu opasnost. Zato ni najmanje ne čudi što se u arhivu samostana sv. Ciprijana nalazi 1ι Ν ra iz lipnja 1188. godine izdana π A/fior-imo/r>:— f t i darujemo ~ -'-•"j-' -, _, — ". «--u ι lajji a vum darovanja počevši od sada dajemo

Bogu i samostanu sv. Ciprijana na Muranu, kao i opatu odnosno prioru navedenih samostana i njihovim sljednicima našu crkvu sv. Ivana koja se nalazi u gradskoj općini Krk. (Tu crkvu) smo dali sagraditi svojim vlastitim troškom, prije nego što smo došli na biskupsku stolicu". Uz crkvu sv. Ivana biskup daruje još u razne nekretnine i to sve cum vigore et robore i sa sankcijom 8 od 5 libara zlata. Biskupov potpis se uočljivo razlikuje od grafije ostalog teksta, a isto to vrijedi i za potpise svjedoka. Jedini svjedok iz Krka je primicer krčkog kaptola, s ovom neobičnom klauzulom: "S(ignum) Johannis pnmicerii vegletisis ecdesie nescientis scribere pro se rogovi scribere"! Dakle, kao da nema darovanja iz 1186. godine! Isprava iz 1188. godine uvelike je ojačavala pravni pokušaj samostana sv. Ciprijana u odnosu na darovanje krčkog biskupa. Tekst isprave uklanja opasnost da će neki od krčkih svjedoka povući svoj potpis: svi su svjedoci iz Mletaka, osim krčkog primicera "koji ne zna pisati". U još jednom smjeru isprava iz 1188. god. uvelike pomaže samostanu. Iz isprava N 9, N 9A i N 10 proizlazilo bi da je biskup darovao crkvu sv. Ivana Krstitelja s dodijeljenim joj nekretninama iz svoje obiteljske imovine, bona hereditaria, što se vidi iz okolnosti da je biskup morao pribaviti suglasnost svoje braće (Nos quidem Pleza et Dominicus ac Adrea fratres predicti episcopi, laudamus et confirmamus). Da je riječ doista o obiteljskoj imovini, vidi se i po tome što se medu svjedocima pojavljuju i dva biskupova ujaka (avunculi) koji također daju svoju suglasnost. Nema sumnje da je pravni položaj tih ujaka nešto posve drugo od pravnog položaja biskupove braće. Biskupova su braća naveden a odmah uz biskupa, što znači da su oni "suvlasnici" obiteljske imovine. Naprotiv, ujaci su svrstani medu svjedoke, što znači

da oni nemaju vlasničko pravo, oni pripadaju samo široj biskupovoj obitelji, tj. oni bi imali pravo osujetiti darovanje nekom vrsti prava "prvokupa". Nema sumnje da je braću i ujake sastavljač N 9 i N 9A preuzeo iz predloška-izvornika i zbog toga vjerujemo da su formule davanja suglasnosti vjerodostojne - slično kao i spomen Bartola "brata knezova". Naprotiv, isprava iz 1188. god. pri biskupskom darivanju ne spominje ni braću ni ujake, jer oni nisu ovlaštenici, a dakako ni "brata knezova". Naime, isprava iz 1188. god. izričito naglašava da je biskup crkvu sagradio propriis nostris expensis i da je i darovane nekretnine stekao propriis nostris expensis. Kao što je poznato, s onim dijelom imovine koji je vlasnik sam stekao, on potpuno slobodno raspolaže - za razliku od obiteljske imovine, tj. one imovine koju je vlasnik naslijedio od svojih predaka (obiteljska imovina). Ta se razlika pojavljuje već u najstarijim barbarskim zakonskim tekstovima, npr. langobardskom Edictus Rothari regis iz VII. stoljeća, ali 9 je do njezina konačnog oblikovanja došlo tek u XI. stoljeću. Zanimljivo je da se kao ovlaštenici prvokupa pojavljuju biskupovi ujaci. To znači da su nekretnine darovane uz crkvu sv. Ivana Krstitelja i sredstva za gradnju te crkve potekle s majčine strane ili, drugim riječima, da je i ovo jedan od dokaza da je i na Krku, kao i na drugim hrvatskim pravnim područjima vladalo načelo paterna paternis, materna maternis.™ Ukratko, kako se sadržaj prijepisa N 9, N 9A i N 10 (1186. god.) iz raznih razloga nije sviđao samostanu sv. Ciprijana odlučilo se na radikalan rez: sastavilo se novu ispravu datiranu s 1188. god. koja potpuno ignorira postojanje triju isprava. Kako su se autori odnosili prema problemu odnosa isprava 1186. i 1188. god.? Coleti11 je mislio da je riječ o dvjema crkvama, ali to nije prihvaćeno u znanosti. Štefanić12 je sa pravom ustvrdio da se "bez sumnje radi o samo jednoj crkvi". On smatra da je do drugog darovanja došlo zato što prva darovnica "nije (...) imala nikakvoga stvarnog efekta". Naime, po Štefaniću je biskup prvom darovnicom premalo dotirao crkvu sv. Ivana; nadalje, njome je Crkva morala i dalje "priznavati neko biskupovo vrhovništvo"; zatim, njome su se benediktinci obvezali primiti biskupa u samostan kad bude htio i konačno "možda i zato, što je u prvoj darovnici (biskup) darovao posjed koji je pripadao biskupiji, a ne njemu lično". Prvi Stefanićev argument nije prihvatljiv. Kad bi bila riječ o tome da je crkva sv. Ivana premalo dotirana, bilo bi posve dovoljno da se u drugoj ispravi to spomene

7

Naime, biskupova braća daju suglasnost odmah nakon biskupova potpisa, a biskupovi ujaci spomenuti su medu svjetovnim svjedocima u desnoj koloni, ali ne s formulom "testis subscripsi" nego: laudo et confirmo. * To su tipični mletački sastojci neke isprave.

' Vidi npr. MARGETIĆ, 1970.-1971., 265-286. 10 Vidi npr. MARGETIĆ 1983.C, 131-140. 11 FARLATI. 12 ŠTEFANIĆ, 17.

O Vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188. g

i daruju još neka dobra. Ni drugi Štefanićevi argumenti nisu uvjerljivi. Zašto bi obveza benediktinaca da prime u svoj samostan darovatelja morala obdareni samostan toliko smetan'? Nije točno, nadalje, da bi iz prve darovnice proizlazilo kako je biskup darovao ono što je bilo vlasništvo biskupije, jer je bitna značajka prve darovnice upravo u tome što na nju daju suglasnost biskupova braća i, odvojeno, biskupovi ujaci. Spomen te suglasnosti jasan je dokaz da je biskup darovao dio svoje obiteljske imovine. Isto tako ne stoji ni primjedba da su samo po prvoj ispravi benediktinci morali priznati neku biskupovu vlast. Riječ je o obvezi crkve da biskupiji daje svake godine jednu libru tamjana, a ta obveza postoji i u drugoj ispravi iz 1188. godine. Ostojić13 je bio mnogo kraći. On naprosto kaže da je "isto darovanje uz navedene uvjete (tj. one navedene u ispravi iz 1186. god.: L. M.) ponovio biskup Ivan dvije godine poslije pismom", što ga je sastavio u Mlecima pred zastupnicima spomenutih talijanskih samostana. Ne bismo se složili sa zadnje navedenom Ostojićevom tvrdnjom. Naime, od pet svjedoka jedan je krčki primicer, drugi poddakon Paternianus de Putheo koji je sigurno iz Mletaka, za dvojicu svjedoka ne vidi se odakle su, ali nema ni najmanjeg nagovještaja da bi se radilo o svjedocima izvan Mletaka, i konačno, jedan se potpisuje: Daminicus Arduynus presbiter plebanus Sancti Johannis Evangeliste, dakle ni taj nije došao iz samostana na rijeci Padu. Ali to je manje važno. Ostojić nije odgovorio na najvažnije pitanje: čemu ponovno darovanje dvije godine kasnije? Kolanović tvrdi da 1188. god. Krčki knez Ivan "potvrđuje" svoju (raniju: L. M.) darovnicu. Ali, isprava iz 1188. god. ne potvrđuje prethodnu ispravu, već je nasuprot tome potpuno ignorira. Iz prethodnih naših raščlamba proizlazi da je sadržaj teksta u N 9 i N 9A uvjerljiv i vjerodostojan. Pa ipak samostan sv. Ciprijana nije bio s njime zadovoljan, već ga je pokušao ispravom N10 (iz 1188. god.) potpuno napustiti. Ali, ako su N 9 i N 9A vjerodostojni, zašto ih se samostan sv. Ciprijana odrekao? što je to smetalo samostanu? Mislimo da se odgovor može nad u ispravi iz 1153. god.u kojom krčki biskup Petar daruje opatiji sv. Benedikta na rijeci Padu crkvu sv. Martina i kapelu sv. Apolinara: (...) Veclensis sedis episcapus presidens una cumfratribus nostrisfratrum monasterii 1S Sancti Benedicti super Padum". Kolanović u bilješki upozorava: "Post Sancti additum et cancellatum inter lineas Cipriani et". Vidljivo je da isprava sadrži darovanje samostana sv. Benedikta na rijeci Padu - ali ne i mletačkom samostanu sv. Ciprijana! U Mlecima se to najprije pokušalo "popraviti"

425

umetkom iznad linije, da je, naime, darovanje dano ujedno i samostanu sv. Ciprijana. U notarskom prijepisu iz 1199. god. nalazi se puni popravljeni tekst: "veclensis episcopus presidens una cum fratribus monasterii nostri fratrum Sancti Cipriani et Benedicti super Padum". Taj je tekst objavio Farlati.16 Tek iz Kolanovićeva objavljivanja isprave iz 1153. godine i njezina prijepisa iz 1199. godine saznajemo da su crkve sv. Martina i kapela sv. Apolinara bile isprva darovane samo benediktinskom samostanu na rijeci Padu i da je tek pomoću manipulacije dodavanjem sv. Ciprijana isprava dobila oblik koji se sviđao tom samostanu. Nije li upravo očito da je predložak-izvornik isprave iz 1186. godine ( N 9 i N 9A) početno sadržavao samo darovanje u korist samostana sv. Benedikta na rijeci Padu i da je ta isprava autentična i vjerodostojna - osim u tome što je u njoj dodano da se darovanje odnosi i na samostan Sv. Ciprijana. Zahvaljujući nepažljivosti arhivske službe sv. Ciprijana sačuvala se izvorna isprava iz 1153. godine dok je naprotiv ona iz 1186. godine nestala.

13

ОЗТОДС, 174-175. " KOLANOVIĆ, 115-116 (br. 1). 15 Isto. 16

FARLATI, 639.

4. POČECI PROŠTENIŠTA l FRANJEVAČKOG SAMOSTANA NA TRSATU (Croatica Christiana Periodica XIV., 1990., br. 25, 66-77)

U Trsatskom zborniku, bogatom vrelu podataka o Trsatu, sastavljenom u prvoj polovici XVIII. stoljeća i pohranjenom u Arhivu JAZU u Zagrebu pod oznakom VIII-143, spominju se uz ostale crkvene institucije i Crkva Blažene Djevice Marije i Franjevački samostan na Trsatu. Tako je npr. po "Popisanim običajima"1 kaštald Crkve Sv. Jurja obavezan da prilikom svake važnije crkvene svetkovine posudi "sa zahvalnošću" razne stvari "pri mnogopoštovanim časnim očima fratrima kloštra Dive Marije Trsata". Na dan Sv. Jurja on je dužan donijeti "u kloštar ocu gvardijanu" kozlića ili, ako je post, 2 libre, a za vrijeme ručka "u ref ektoriju poštovanim očima fratrima" tri kanjića (oko 4,51.) "dobra i lipa vina" i to opet u znak zahvalnosti "za trud i službu što su ovi redovnici činili prema Crkvi sv. Jurja".2 S druge strane, prilikom ophodnje za svečanosti "Krizi" skelar "časnoga kloštra" daje sudionicima ophodnje doručak, a mlinar "otaca fratara trsatskih" župniku "lipu pogaču", a pučanima 30 kolača. Premda je Franjevački samostan na Trsatu već bio upravno odvojen od trsatske gospoštije, općine i crkve Sv. Jurja, ipak je njegovo značenje za život trsatskog pučanstva golemo. Već samo postojanje toga izvanredno značajnog samostana uvelike je približavalo malu trsatsku općinu svjetskim zbivanjima: hodočasnici iz bliže i dalje okolice, pa i iz udaljenijih krajeva, omogućavali su Trsaćanima kulturne i društvene veze na koje inače ne bi mogli ni izdaleka računati i uz to gospodarski nimalo zanemarivu korist. Ako se tome doda da je samostan bio vlasnik velikog dijela inače opsegom vrlo malog trsatskog područja, onda je razumljivo da se o životu trsatske općine u prošlosti uopće ne može govoriti, a da se pri tome, ako ništa drugo, a ono bar dotaknu i neka pitanja u vezi sa Crkvom sv. Marije i Franjevačkim samostanom. U obzir dolazi u prvom redu pitanje početka trsatskog prošteništa, tj, pitanje kada se "razmahalo štovanje Majke Božje, i to uz crkvu Majke Božje na Trsata", kako problem dobro definira E. Hoško.3 1 2

Trsatski zbornik, 8r, redak 3-7. Isto, 8r, redak 11-17.

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Počeci prošteništa i Franjevačkog samostana na Trsatu

429

4

Prvi naš pisac, koji je o tome govorio, bio je Bartol Kašić. Prema njemu je Sveta kuća bila prenesena od Božjih anđela iz Nazareta na Trsat, a odande nakon tri godine i sedam mjeseci u Loreto. To se zbilo za Nikole "Frangipanovića od pervoga plemena Rimskoga" koji je bio "dalmatinski, hrvatski i istrijanski veliki ban" i "gospodar od Riekae i od Tersatta".5 U njegovo doba trsatski je župnik Aleksandar na dan čudesnog dolaska Svete kuće bio bolestan, ali je tom prilikom čudesno ozdravio i o svemu obavijestio kneza Nikolu. Nikola Frankapan izabrao je četvoricu pouzdanih ljudi, među njima i župnika Aleksandra, da u Svetoj zemlji provjere da li je doista Sveta kuća odande prenesena na Trsat. Izaslanici su to doista i utvrdili, a osobito su utvrdili da dimenzije kuće na Trsatu odgovaraju dimenzijama mjesta na kojem je ta kuća ranije stajala u Nazaretu. Nakon prijenosa kuće u Loreto ban Nikola Frankapan sagradio je u čast Bogorodice novu kućicu.6 Franjo Glavinić je 1648. u svojoj Historia Tersattana popunio taj Kašićev izvještaj. Po Glaviniću je župnik Aleksandar po povratku iz Svete zemlje sastavio pismeni izvještaj, koji je bio uništen 1628. prilikom požara u samostanu.7 Glavinić navodi da se prijenos Svete kućice dogodio u subotu 10. svibnja 1291. u vrijeme kada je "Nikola Frankopan vladao (giurisdicente) na Trsatu".8 Nikola je bio ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a inače potomak stare rimske obitelji Anicija.9 Glavinić spominje i papu Urbana V., koji je nakon posjete Loretu 1362. poslao iz Rima sliku Majke Božje, djelo sv. Luke10 Glavinić navodi da je 1614. u ruševnoj crkvici sv. Luke pronašao škrinjicu u kojoj je bila pohranjena isprava pisana pismenima: "laStmm* /vi~*~—*^· T Г· l · -"ilirskim" —

Koristimo i ovu priliku da zahvalimo dr. Emanuelu Hošku, gvardijanu Franjevačkog samostana, na svestranoj pomođ, savjetima i nesebičnom ukazivanju na složene aspekte i problematiku Crkve sv. Marije i Franjevačkog samostana na Trsatu. Ako ovaj rad ima neku 4znanstvenu vrijednost, to treba u prvom redu zahvaliti njegovu strpljenju, uviđa vnosti i znanju. KAŠIĆ. s

Isto, 31. «Isto, 36. 7 GLAVINIĆ, 63. 8

Isto, 5. Usput budi rečenom 10. svibnja 1291. nije bila subota, nego četvrtak. Riječ je o suvišnoj i pogrešnoj "preciznosti". Isto vrijedi i za Glavinićev podatak da je Sveta Kuća otišla iz Trsata Loreta 'put isto, 9. u subotu 10. prosinca 1294. Međutim, toga datuma bio je petak, a ne subota. 10

Isto, 13. " Isto, 34.

Nikola Frankapan, ličnost koju spominju Kašić i Glavinić, ne može biti nitko drugo nego krčki knez Nikola IV. Nikola L, II. i III. ne dolaze u obzir jer nijedan od njih nije vladao Trsatom. Naime, još smo121980. upozorili na vrlo važne potvrdnice hrvatskougarskih kraljeva Stjepana V. iz 1270. i Ladislava IV. iz 1279., koje su diplomatički i pravno besprijekorne i autentične. Prema njima nedvojbeno proizlazi da su tzv. Škinelići, jedna od dviju loza Krčkih knezova, 1270. ispušteni iz kruga ovlaštenika na Vinodol (i Modruš), pa prema tome i na Trsat. Kao ovlaštenici spominju se samo knezovi druge loze, tj. Fridrik, Bartol i Vid. U skladu s time u uvodu Vinodolskom zakonu (1288.) spominju se ponovno samo knezovi te loze, tj. Fridrik kao jedini preživjeli brat iz potvrdnice iz 1270. i kao starješina obitelji Krčkih· knezova tzv. Vidove loze, zatim njegov sin Dujam, te - od umrla Fridrikova brata Vida - sinovi Leonard i Ivan, te unuci Bartol i Vid. Loza Škinelića ostala je ograničena isključivo na otok Krk. Njoj pripadaju i Nikola L, koji je umro prije 1339., i njegovi nećaci Nikola II. i Nikola III. Za svu trojicu (Nikola I., II. i III.) dakle ne dolazi u obzir da ih se identificira s Nikolom Frankapanom o kojemu pišu Kašić i Glavinić. Uostalom, ne samo da je Nikola bio prvi Krčki knez koji se nazvao Frankapanom, nego je on ujedno bio banom, što se također slaže s Kašićevim i Glavinićevim vijestima - za razliku od Nikole L, II. i III. koji nisu obnašali nikakvu čast u hrvatskougarskoj državnoj zajednici. Konačno, ne mogu a da ne upadnu u oči još neke pojedinosti koje Nikolu IV. povezuju s Palestinom, papom i Anconom, dakle i susjednim Recanatijem i svetištem u Loretu.13 Nikola IV. boravio je 1411. u Jeruzalemu. Po povratku u Hrvatsku on je iste godine poslao senjskog biskupa i još neke druge ličnosti da odu u Anconu i zatraže od ankonitanskih vlasti da im pridruže svoga predstavnika koji bi zajedno s njima posjetio papu Ivana XXIII.14 Nadalje, prilikom svoje treće ženidbe 1428. Nikola je pozvao na svadbu i predstavnika Ancone, a 1430. ishodio je od Ancone pogodnosti za svoj put u Rim, gdje ga je papa Martin V. svečano primio, dao mu novi grb i priznao da su Krčki knezovi u srodstvu 15 s rimskim Frangepanima. Sve to upućuje na zaključak da vrlo žive aktivnosti Nikole IV. i njegov veliki ugled treba povezati s ugledom prošteništa Majke Božje na Trsatu. I jedno (Nikola W.) i drugo (proštenište sv. Marije) prebacili su dakle Kašić i Glavinić u raniju prošlost, tj. u konac XIII. stoljeća, da bi tako uskladili i 12

MARGETIĆ 1980., 1980., 23 i d. ŠURMIN, 110. 14 KLAIĆ V. 1901., 202,328 (bilj. 116). 15 Isto, 215,329 (bilj. 148).

13

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Počeci prošteništa i Franjevačkog samostana na Trsatu

povezali tradiciju loretskog svetišta sv. Marije s trsatskim svetištem. Smatramo da nije slučajno da je i sam Glavinić na jednom mjestu, govoreći o novoj crkvi Sv. Marije na Trsatu, napisao da je ona sagrađena 1453. "nakon što je 1402. godine (!) otišla odande Sveta kuća, sada nazvana loretska, kao što smo ranije zabilježili".16 Kao da je Glavinić točno znao da je upravo 1402. godina važna u životu Nikole IV. Frankapana. Naime, upravo je te godine Nikola nakon smrti svoje majke preuzeo stvarnu vlast nad Vinodolom, dakle i Trsatom. Da li j_ je yuje prije i\„~.,_ Nikole χIV. ν. postojalo proštenište na Trsatu? Protiv toga >ri okolnost da o tome nijednog orvnra^«^« govori okolnost prvorazrednog iz XIV. XIV. »,.,^,.31 da ud -. *~ГЛ ili τ·ο~"~ '--'o ' tome nema stoljeća ili ranije koje m to potvrđivalo. Vrlo je teško zamislivo da to ne bi """'' )je bi bilo posvjedočeno uu nekoj nekoj makar makar ii neizravnoi neizravnojvH^cH vijesti ;~ iz riječkih, ~"~ -' ·' mletačkih i vinodolskih izvora itd. Dokaz potpune šutnje svih raspoloživih vrela nije, dakako, dokraja uvjerljiv, ali ako ništa drugo, ne govori protiv teze da takvog prošteništa nije bilo. Prvi se puta o prošteništu na Trsatu govori u pismu pape Martina V. od 23. srpnja 1420.l7 U tom pismu, danom u prilogu, koje je sačuvano u originalu, papa izražava želju "da bi se crkva blažene Marije na Trsatu (...) posjećivala uz odgovarajuće počasti (...) i da bi sami vjernici dolazili tamo to radije zbog pobožnosti, što bi se tamo na osnovi dara nebeske milosti vidjeli bogatije obdareni itd." Zato papa daje oprost od dvije godine dvije četrdesetnice na nametnutu pokoru onim posjetiocima Crkve blažene Marije koji posjete tu crkvu na određene blagdane, odnosno oprost od 100 dana onim posjetiocima koji je posjete kroz 8 dana nakon tih blagdana (odnosno kroz 6 dana nakon Duhova) i ujedno pridonesu pomoć za održavanje i popravak te crkve na ruke upravitelja crkvene imovine. ^

ν

Λ

*-*

Međutim, ti će oprosti vrijediti samo za idućih 10 godina, tj. do 1430. Papa dodaje da je povlastica nevažeća ako je u ranije vrijeme izdana slična povlastica i ako ona još vrijedi za razdoblje za koje je izdano Martinovo pismo iz 1420. Svakako, ta klauzula bi mogla imati i samo formalno značenje. Možda je doista smisao te klauzule samo u tome da se spriječi postojanje dviju sličnih privilegija što bi moglo izazvati, zabunu. No, ako se prisjetimo da je Nikola IV. bio 1411., dakle jedva devet godina prije izdavanja privilegija iz 1420., u Svetoj zemlji i da su Martinovi izaslanici putovali u prosincu 1411. u Rim, onda se nameće misao da je ipak riječ o "GLAVINIĆ, 19. .

17

.

Arhiv Franjevačkog samostana, br. 2. Ispravu se obično datira s 23. srpnjem 1419. Međutim, isprava je datirana s 10 kalendama kolovoza (= 23. srpnja) i trećom godinom pape Martina V. Martin je konsekriran 21. studenoga 1417., pa prema tome treća godina njegova pontifikata teče od 22. studenog 1419. do 21. studenoga 1420. Dakle, isprava je sastavljena 1420., a ne 1419., što je uočeno i na starom regestu na samoj ispravi.

431

nečem drugom, a ne o više-manje "ukrasnoj" klauzuli. O čemu je riječ? U odgovoru na to pitanje treba prije svega upozoriti na to da su prihodi Trsata bili zajedno s prihodima polovice otoka Krka i gradova Bakar i Bribir još od početka XV. stoljeća založeni Fridriku Celjskom, suprugu Elizabete, sestrične Nikole IV., i to do isplate miraza od 32.000 dukata.18 Fridrik je čak 1412. ponudio Mlecima u zalog Trsat i ostala navedena područja, pa premda su Mleci odbili zajam, ipak se vidi da je Fridrik računao s prihodima Trsata kao sa svojom imovinom s kojom je mogao raspolagati. Nakon što je Elizabeta umrla 1422.19, Nikola je 1424.20 preuzeo punu kontrolu nad Trsatom i ostalim založenim mjestima i spriječio tako Fridriku ubiranje prihoda. Veliko je pitanje da li je Fridrik na osnovi svoga založnog prava, tj. prava na ubiranje prihoda, do 1424. stvarno držao Trsat kao feudalni gospodar. Naime, Fridriku je zajedno s Trsatom, Bakrom i Bribirom bila založena i polovica Krka, a upravo je nemoguće pretpostaviti da je on na Krku sudjelovao s Nikolom IV. u upravljanju gradom i otokom. Uostalom, o nekom Fridrikovom izvršavanju vlast nad založenim gradovima i područjima nema vijesti. S druge strane, čini se nesumnjivim da je Fridrik na Trsatu, Krku, Bakru i Bribiru smjestio svoje povjerenike koji su pazili na to da se prihode iz tih mjesta ispravno obračunava i uplaćuje u korist Fridrika. Prihodi koji su Crkvi sv. Marije pritjecali na osnovu pisma pape Martina V. trebali su služiti isključivo "za njezino održavanje i popravak", kako to određuje papa. Kako su prihodi Trsata pripadali u to vrijeme Fridriku, moglo se očekivati da će on tražiti način da i prihode Crkve sv. Marije stavi pod svoju kontrolu. I doista, papa Martin V. odobrio je 19. srpnja 1420. Fridrikovu odluku da upraviteljem Crkve sv. Marije postavi Blaža, naslovnog biskupa i generalnog vikara krbavskog biskupa Ivana i naredio je njegovo uvođenje u službu. Vrlo je indikativno da je papa najprije odredio Fridrikova povjerenika za upravitelja Crkve sv. Marije i tek onda, svega četiri dana kasnije (!), odobrio toj crkvi takve povlastice od kojih se moglo očekivati pritjecanje znatnih prihoda. Prema tome, čini se da ne bi trebalo biti sumnje da je do povlastica koje je podijelio 23. srpnja 1420. A Martin V. došlo na poticaj Fridrika Celjskog. Međutim, u upravo spomenutu papinu pismu od 19. srpnja papa ističe da služba upravitelja Crkve sv. Marije dugo vremena nije bila popunjena. Smatramo da tu papinu napomenu treba povezati s klauzulom iz povlastice od 23. srpnja 1420. po kojoj je ona nevažeća ako je isti papa 18

KLAIĆ, V. 1901., n. dj., 210. Na i. mj. 20 Isto, 213. 19

432

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

ranije izdao sličnu povlasticu. Ako je ranija povlastica doista postojala, a to je vrlo vjerojatno, onda je očito da je nije ishodio Fridrik Celjski, jer bi bilo krajnje čudno da se on dva puta pojavljuje u Rimu i dva puta traži od pape uglavnom istu stvar. Daleko je vjerojatnije da je već Nikola IV. 1411., po povratku iz Svete zemlje, ostao u dobrim odnosima s papinstvom i ishodio u Rimu da se Crkvi sv. Marije na Trsatu priznaju povlastice u vezi s hodočasnicima. Okolnost da do 1420. nije postojao upravitelj Crkve sv. Marije daje nam naslutiti da odsutni Fridrik nije od hodočasnika imao nikakve koristi jer su se prihodi koristili potpuno izvan njegove kontrole, što Nikoli IV., prisutnom u Vinodolu iz raznih razumljivih razloga nije bilo nimalo krivo. Kada se poslije 1411. broj hodočasnika postupno povećavao, povećavali su se i prihodi, pa su Fridrikovi povjerenici vjerojatno to dojavili Fridriku koji je, dakako, potražio i našao načina da povećane prihode Crkve sv. Marije stavi pod svoju kontrolu. Zato je on 1420. ishodio od pape da se osobu njegova povjerenja postavi za upravitelja te crkve i da se crkvi dodijele nove povlastice. Čini se da se u Rimu znalo za stari privilegij pa se zato smatralo uputnim ubaciti u pismo od 23.VII.1420. klauzulu o nevažnosti novog privilegija, ako postoji stari. Ova interpretacija nije dokraja dokaziva, ali nam se čini da je svaka druga slabija, pogotovo ona po kojoj bi obje analizirane klauzule bile beznačajne. Dakle, ako su naša naslućivanja točna, onda je već Nikola IV. ishodio u Runu povlasticu raznih oprosta u korist Crkve sv. Marije na Trsatu, koja je ubrzo postala toliko značajnim prihodom da se Fridrik, koji je kao zajmoprimac ubirao prihode iz trsatske gospoštije, odlučio da ostvari nad njima puni nadzor preko osobe svoga povjerenja u svojstvu upravitelja te crkve. To je i uspio 1420. uz pomoć pape koji mu je tom prilikom podijelio novi privilegij. Jedna vijest iz Glavinićeve Historia Tersattana kao da se protivi ovom našem zaključku. Naime, Glavinić piše21 da je papa Urban V., vraćajući se 1362. iz Avignona u Rim, posjetio Loreto, tamo saznao o štovanju sv. Marije na Trsatu i zato kasnije iz Rima poslao na Trsat sliku sv. Marije, djelo sv. Luke. Glavinić dodaje da "nema sumnje da je (tu sliku) naslikao (Sv. Luka) svojim rukama, jer to potvrđuju povjesnici i naši Medvidgradski spomeni, a ona je usto i čudotvorna kao i ostale izvedene njegovim rukama". Grga Gamulin pripisuje tu sliku tzv. "majstoru Gospe Trsatske" čije djelovanje on stavlja u prvu polovicu XIV. stoljeća.22 Ipak treba upozoriti na neke okolnosti. Prije svega uprada u oči da tu sliku ne spominje 1617. Bartol Kašić u svom djelu Istoria Loretana, u kojem inače vrlo podrobno izvještava o

Počeci prošteništa i Franjevačkog samostana na Trsatu

Marijinom svetištu na Trsatu. O njoj ne izvještava čak ni Glavinić 1628. u svojem djelu Cvit Svetih. O posjetu Urbana V. Loretu nema nikakvih podataka čak ni od loretskih povjesnika koji su s najvećom pažljivošću zabilježili sve ono što je inače po njihovom mišljenju bilo od značenja za štovanje loretske Madone. Doduše, po Glaviniću "povjesnici i naši Medvidgradski spomeni govore o slici sv. Luke", ali se ta njegova izjava treba primiti s puno skepse, jer nije poznat nijedan talijanski, hrvatski itd. povjesničar koji bi prije Glavinića spominjao sliku trsatske Madone, a tzv. Medvidgradski spomeni su nestali, pa su Glavinićeve tvrdnje o njihovu sadržaju neprovjerljive. Ipak, treba uzeti u obzir da Glavinić npr. tvrdi da je u crkvi sv. Luke otkrio glagoljski natpis koji počinje "Ja Štipan od staroga Dubrovnicha, biskup Modruški" i koji je po njemu pisan 1288.23 Modruški biskup u 1288. je dakako anakronizam pa se ta Glavinićeva tvrdnja ne može prihvatiti, to više što je i to Glavinićevo otkriće nestalo. Glavinić nadalje tvrdi da je Nikola Frankapan, koji je po njemu živio koncem XIII. stoljeća, u doba prijenosa Svete kuće iz Nazareta na Trsat dao o tome događaju kao i o odlasku Svete kuće isklesa ti "mramorne ploče od kojih se još i danas vidi jedna"24 na Trsatskim stubama i čak navodi doslovce njezine riječi.25 Ali Glavinićeva se tvrdnja da je ta ploča postavljena već koncem XIII. stoljeća bez ikakve sumnje ne može prihvatiti i treba je pripisati isključivo njegovoj želji da ponudi još jedan dokaz za svoju tvrdnju o prijenosu Svete kuće na Trsat 1291. godine. Sve to dovodi nas do zaključka da je u vijest o slici Madone koju je darovao papa Urban V., djelo sv. Luke, trsatskom svetištu, vijesti koja se prvi put pojavljuje 1648. kod Glavinića, također samo dokaz njegova velika poštovanja i ljubavi prema trsatskoj crkvi, ali da se ne može upotrijebiti kao dokaz da je papa Urban V. doista i poklonio tu sliku. Što se pak tiče analize Grge Gamulina, naše je mišljenje da nema nikakva uvjerljiva dokaza protiv tvrdnje da je tu sliku izradio neki kasniji slikar koji je djelovao u Mlecima i stvarao slike koje su odgovarale narodnom shvaćanju na istočnoj obrali Jadrana. Naše je mišljenje da jedan podatak iz notarske knjige riječkog notara 26 Antuna de Renno de Mutina, koji je ubilježen pod 9. kolovoza 1456., može biti od pomoći pri analizi pitanja kojima se bavimo. Naime, po toj notarskoj bilješci Pavao, gvardijan samostana Crkve sv. Marije "de Cersato", opunomoćuje Mlečanina "Georgium Granao", da povede postupak pred bilo kojim duždevim sudom protiv Antonija "de Murano", slikara, da 23

21

GLAVINIĆ, 12-13. ^HOŠKO 1988b., 5.

433

GLAVINIĆ, 34. Isto, IX. 25 Isto, 34. 26 ZJAČIĆ, 318. 24

434

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Počeci prošteništa i Franjevačkog samostana na Trsatu

dovrši "anchoniam sive pallam" spomenute crkve kao što je bio obećao i već primio dio cijene; te da mu se plati ostatak "pro ipsa palla" kada bude dovršena. Poznato je da je anchonia "naslikana drvena ploča (...) koja može imati nekoliko odjeljaka; obično se stavljala kao slika iznad oltara".27 A poznato je i da je palla (pala) "naslikana ploča (...) postavljena (...) iza tabernakula".2* Dakle, 1456. bila je u izradi kod inače (čini se) beznačajnoga venecijanskog slikara Antonija iz Murana slika za glavni oltar Crkve sv. Marije koju je trebalo postaviti iza tabernakula. Ne izgleda li vrlo uvjerljivo da je upravo ta slika ona koja još i danas stoji iza glavnog oltara? Da je u to doba postojala slika koju je navodno poklonio Urban V., ne bi se samostan izlagao trošku, koji sigurno nije bio beznačajan, da nabavlja još jednu sliku za glavni oltar. Prvorazredni podatak iz 1456., da samostan naručuje sliku za glavni oltar iza tabernakula, uvjerljivo govori u prilog tvrdnji da takve slike u to doba još nije bilo. Kada je počeo djelovati Franjevački samostan na Trsatu kao pravna osoba? Sam akt osnivanja poznat je: papa Nikola V. odobrava 12. srpnja 1453. Martinu Frankapanu da sagradi "kuću s klaustrom, spavaonicama, blagovaonicom, vrtovima i vrtićima i ostalim nužnim radionicama pokraj spomenute crkve, za koje nije potrebno daljnje odobrenje (...), s time da je preuzmu braća (...) Reda Malobraćana od Obsluživanja".29 Dolazak Franjevaca na Trsat smješta Cvekan "prije 1462."30 i naglašava "da se do 1552. nije sačuvalo ni jedno jedino ime trsatskih gvardijana".3' Smatramo da se u oba smjera - tj. točniji datum dolaska i ime gvardijana - može ići dalje od tvrdnja što ih je iznio Cvekan. 32 Naime, već 10. siječnja 1455., dakle jedva godinu i po dana nakon fundacijske isprave pape Nikole V., "brat Fabijan od umrlog Jurja, redovnik Trsata" opunomoćuje magistra Alegreta da samostan zastupa u svim pitanjima na području grada Rijeke pa se u skladu s tim punomoćjem obvezuje već 15. siječnja "magistru Alegretu kao punomoćeniku brata Fabijana kovač (faber) Franjo da će mu platiti 120 33 libara", a 5. svibnja iste godine obvezuje se Blaž stolar (carpentarius) da će platiti 45 libara i 15 soldina, također magistru Alegretu kao opunomoćeniku brata Fabijana.34 30. svibnja Alegreto, ponovno kao opunomoćenik "brata Fabijana reda Malobraće od Obsluživanja", izjavljuje da je primio od Matije Dragulića 27 libara i 8 soldina.35 27

Tako npr. DEVOTO - OLI, 108. Isto, 1595. 29 Nešto drukčiji prijevod u CVEKAN, 71. 30 Isto, 72. 31 Isto, 106. 32 ZJAČIĆ, 259. 33 Isto, 260-261. 34 Isto, 275 35 Isto, 276. 28

435

Dakle, franjevci djeluju na Trsatu već 10. siječnja 1455., ali još ne kao potpuno formirana pravna osoba, jer na čelu samostana nemaju gvardijana. Očito još nije postojala mogućnost da se osnuje redovnička zajednica jer na Trsatu još nije bio dovoljan broj redovnika (tj. njih 12), koji je jedna od osnovnih pretpostavki za osnivanje redovničke zajednice (tzv. domus formata).36 Međutim, već iduće godine, i to 9. kolovoza 1456.y franjevačka zajednica na Trsatu ima svoga gvardijana. Notar Antun de Renno upisuje u svoju knjigu da je "brat Pavao, gvardijan samostana crkve sv. Marije na Trsatu, reda Sv. Franje od Obsluživanja" naredio Mlečaninu Jurju Grandu da poduzme korake kod mletačkih vlasti kako bi one prinudile slikara Antonija de Murano da dovrši sliku koja bi trebala stajati iza glavnog oltara. Dakle, prvi gvardijan na Trsatu pojavljuje se već 2,5 godine nakon utemeljenja samostana. Još nekoliko riječi o najznačajnijem posjedu Franjevačkog samostana, tj. zemljištu od samostana do mora. U vezi s time treba istaći da je Gašpar Knežić, zakupnik trsatske gospoštije, došao u sukob s Franjevačkim samostanom na Trsatu o opsegu toga posjeda pa su 4. veljače 1612.38 komisari vrhovne vlasti (nadvojvode) zajedno s predstavnicima samostana utvrdili granice franjevačkog posjeda ovako: "došli su do prve mede, tj. trougloga kamena na obali mora, pučki nazvana fratarski kamen (...) i zatim penjući se prema istočnom dijelu do prvog puteljka, pučki nazvanog Prekrižje Podgrič, gdje je nađen urezan križ na kamenu, postavljenom u zemlju, i odredili da se ureze drugi na trajno sjećanje; zatim penjući se javnim putom do drugog puteljka, pučki nazvanog Prekrižje, gdje se također našlo križ urezan u kamenu postavljenom u zemlju, naredili da se tamo ureze drugi na trajno sjećanje; (...) zatim skrenuvši nalijevo javnim putom - granicom sa sjeverne strane u ravnici gdje su (...) naredili urezati još jedan križ kao znak pa penjući se sveudilj javnim putom kojim se kolima dolazi do trsatskog kaštela, do drveta koje se pučki zove Kopriva; zatim nastavivši javnim putom do ugla Kapele Sv. Jurja odnosno župne crkve blizu kaštela na istočnoj strani; zatim spuštajući se neobrađenim brdom do rijeke (...) koja dijeli Rijeku od trsatskog kaštela i to sredinom rijeke i sredinom morskog zaljeva (per medium laci mariš) prema zapadnoj strani i odatle dolazeći preko zaljeva na jug završili su kod međe naprijed spomenute tj. kod trouglog kamena, pučki nazvanog fratarski kamen". Taj opis meda fratarskog posjeda vrlo je sličan - često čak i doslovno - opisu 3 međa u krivotvorenoj * ispravi izdanoj navodno po Martinu Frankapanu 7. travnja 1431. Na darovnicu Martina Frankapana komesari se i inače u 36

Objašnjenje E. Hoška. ZJAČIĆ, 318. 38 Arhiv Franjevačkog samostana na Trsatu, isprava br. 111. 39 Tako ispravno već LOPAŠIĆ 1894.,H9. 37

436

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Počeci prošteništa i Franjevačkog samostana na Trsatu

svome zapisniku više puta pozivaju. Prema jednoj od klauzula zapisnika od 4. veljače 1612. komesari su s "većim dijelom trsatskog naroda" "jasnim i izričitim riječima upravitelja samostana postavili u stvarni i tjelesni posjed svih dobara, vinograda, prihoda mlina, prava i nadležnosti koje se nalaze u spomenutoj frankapanskoj darovnici rečenom samostanu (...) učinjenoj po pokojnom (...) Martinu Frankapanu".40 Ne samo što se zapisnik poziva na darovnicu Martina Frankapana, nego se u njemu spominju stari znakovi, križevi koji obuhvaćaju veliki dio današnjeg Sušaka i Trsata koji se proteže od samostana do sušačke bolnice u smjeru zapad-istok i čitavog područja južno od te crte do mora. Iz toga bi slijedilo da svi obradivači toga područja plaćaju podavanja samostanu, a ne trsatskoj gospoštiji. Da li je to tako? Premda nam se čini da je opseg samostanskog posjeda na Trsatu (i Sušaku) u krivotvorenoj darovnici Martina Frankapana opisan više nego izdašno, ipak treba upozoriti i na to da su i u sporu Gašpara Knežića i samostana, koji se vodio 12. siječnja 1612., pred riječkim kapetanom Stjepanom della Rovere - dakle u sporu koji je prethodio reambulaciji samostanskih granica od 4. veljače 1612. - utvrđene iste granice, tj. truouglasti kamen, zvan fratarski kamen - puteljak Prekrižić "Pod gerz" - puteljak Prekrižić - puteljak u ravnici - javna cesta do drveta zvanog Kopriva - Crkva sv. Jurja - Rječina koja dijeli Trsat od "Reke".4J Smatramo ipak da bi daljnja istraživanja bila vrlo korisna, osobito s obzirom na kasnije potvrdnice, ugovore te revizije meda iz 1795. i 1839. PRILOG 1) Papa Martin V. daje oproste hodočasnicima crkve Sv. Marije na Trsatu Firenca 2) Bilješka o oprostima Trsat

1420., 23. srpnja XV. stoljeće, vjerojatno poslije 1458.

Martinus episcopus serous servorum dei, Uniuersis Christi fidelibus presentes litteras inspecturis sal(u)t(em) et ap(osto)licam ben(edictionem). Licet is de cuius munere uenit ut šibi a suis fidelibus digne et laudabiliter sermatur de abundantia sua pietatis que merita supplicum excedit et uato beneseruientibus šibi multo maiore tribuat quam valeant promereri, nihilominus tamen desiderantes domino populum reddere acceptabilem et bonorum operum sectatorem fideles ipsos od complacendum ei quasi quibusdem alecturis munerebis indulgentijs uidelicet 40 41

Arhiv Franjevačkog samostana na Trsatu, isprave broj 110 i 111. Isto, isprava od 16. siječnja 1612.

437

et remissicfnibus inuitamus ut exinde diuine reddantur gratie aptiores. Cupientes igitur ut ecd(es)ia beate Mane de Chersat Corbauien(sis) dioc(esis) congruis honoribus frequentetur et ut ipsi fideles eo libentius deuotionis causa confluant ad eandem quo ibidem ex hoc dono celestis gratie uberius conspexerint se refectos de omnipotentis dei misericordia et beatorum Petri et Pauli Apostolorum eius auctoritate confisi omnibus uere penitentibus et confessis qui in Natiuitatis Circumcisionis Epihphanie (!) Resurrectionis et Ascensionis ac Corporis domini nostri Jesu Christi et penthecostes nec non in Natuivitatis Annuntiationis Pur(i)ficationis et Assumptionis beate Mane virginis ac Natiuitatis beati Johannis Baptiste dictorum Apostolorum Petri et Pauli et ipsius ecd(es)ie dedicationis festiwuitatibus ac Ce(le)britate Omnium sanctorum necnon per ipsarum Natiuitatis Epiphanie, Resurrectionis Ascensionis et Corporis domini ac Natiuitatis et Assumptionis eiusdem beate Mane necnon natiuitatis beati Johannis Baptiste et Apostolorum Petri et Pauli predictorum festiuitatum Octauas et per sex dies dictum festum Penthecostes immediate sequentes prefatam ecd(es)iam deuote uisitauerint annuatim et pro eius sustentatione et reparatione manus porrexerint adiutrices singulis uidelicet festiuitatum duos annos et totidem Quadragenas Octauarum uero et predictis sex diebus quibus eandem eccl(es)iam uisitauuerint et manus porrexerint adiutrices ut prefertur centum dies de iniunctis eis penitentijs misericorditer relaxamus presentibus15 post decennium minime ualituris. Volumus autem quod si alias uisitantibus dictam ecd(es)iam uel pro eius sustentatione et reparatione manus porrigentibus adiutrices uel (?) ibi pro elemosinas erogantibus seu alias aliqua alia indulgentia imperpetuum uel ad certum tempus nondum lapsum duratura per nos concessa fuerit, presente littere nullius existant roboris uel momenti. Dat(um) Florentie X k(a)l(endas) Augusti Pontiflcatus nostri anno tertio.

(S desne strane na dnu isprave:) pro Justino B. de Puteo mp Prijevod Martin biskup, sluga božjih slugu. Svima Kristu vjernima koji će vidjeti ovo pismo pozdrav i apostolski blagoslov. Premda onaj od čije dobrohotnosti proizlazi da mu se od njegovih vjernika služi dostojno i za pohvalu s obzirom na obilje njegove milosti, koja premašuje zasluge poniznih molitelja i onih koji zavjetom dobro služe, podjeljuje mnogo više nego što mogu zaslužiti, ipak u želji da se narod učini prihvatljivim gospodinu i same vjernike sudionikom dobrih djela da bi mu bili dragi takoreći nekim privlačnim darovima, oprostima kao i otpuštanjima, pozivamo (ih, tj. vjernike) da se na taj način pokažu spremniji za božansku

438

Hrvatska i crkva n srednjem vijeku Počeci prošteništa i Franjevačkog samostana na Trsatu

milost. U želji dakle da se crkvi sv. Marije na Trsatu, u krbavskoj biskupiji, podijele odgovarajuće počasti da k njoj sami vjernici to radije hrle zbog pobožnosti, što će se tamo ovim privilegijem nebeske milosti vidjeti obilatije obdareni, povjerenjem u milosrđe svemogućeg Boga i autoritet njegovih blaženih apostola Petra i Pavla, milosrdno opraštamo svima onima koji se iskreno pokaju i ispovijedaju na blagdane Božić, Obrezanje, Bogojavljenje, Uskrs, Spasovo i Tijelovo našega gospodina Isusa Krista i Duhovo, nadalje na dan rođenja, Blagovijesti, Svijećnice i Uznesenja blažene djevice Marije i rođenja blaženoga Ivana Krstitelja, rečenih apostola Petra i Pavla i posvete same crkve, te blagdane Svih Svetih kao i kroz osam dana nakon blagdana Božića, Bogojavljanja, Uskrsa, Spasova i Tijelova te rođenja i Uznesenja blažene Marije, rođenja blažena Ivana Krstitelja i rečenih apostola Petra i Pavla odnosno kroz šest dana koji neposredno slijede blagdan Duhova i koji godišnje pobožno posjete naprijed rečenu crkvu i (ujedno novčano) pomognu održavanju i popravku, i to (davajući oprost od) nametnutih im pokora (u trajanju) od dvije godine i isto toliko četrdesetnica ako (posjete) na jedan od tih blagdana, a sto dana ako posjete kroz osam dana odnosno naprijed rečenih šest dana i (ujedno novčano) pomognu, s time da (taj oprost) ne vrijedi poslije deset godina. Hoćemo međutim, ako smo nekom drugom prilikom posjetiocima rečene crkve ili onima koji su dali (novčanu) pomoć za njezino uzdržavanje i popravak ili onima koji su dijelili milostinju tamo ili drugdje odobrili neki oprost trajno ili u trajanju na određeno vrijeme koje još nije isteklo, da ovo pismo nema nikakve snage ni vrijednosti. Dano desetih kalenda kolovoza za treće godine našeg pontifikata.

** * Arhiv Franjevačkog samostana na Trsatu, neobjavljeno. U Arhivu JAZU u Zagrebu čuva se pod signaturom XV-24-I/1 prijepis E. Fermendžina. On je uglavnom identičan našem čitanju, osim što npr. umjesto: tribuat Fermendžin čita: tribuat aui. Međutim, zaključnu rečenicu od "vel (?)" do "momenti" Fermendžin ispušta i umjesto nje stavlja samo "etc." unatoč tomu što ta rečenica nije nevažna. Konačno, umjesto s ispravnom godinom 1420. (tj. treće godine vladanja pape Martina V.) Fermendžin datira s 1419. Papa Martin V. daje oprost od dvije godine i dvije četrdesetnice onima koji posjete Crkvu sv. Marije na Trsatu u ove blagdane: Božić (25. prosinca), Obrezanje (1. siječnja), Bogojavljenje (6. siječnja), Uskrs, Spasovo (četrdeset dana poslije Uskrsa), Tijelovo (četvrtak prije Presvetog Trojstva), Duhovo (osam nedjelja poslije Uskrsa), zatim na Svijećnicu (2. veljače), Blagovijest (23. ožujka), rođenje Majke Božje (8. rujna), Uznesenje Majke Božje (15. kolovoza), rođenje Ivana Krstitelja (24. lipnja), Dan Petra i Pavla

439

(29. lipnja), dan posvećenja Crkve sv. Marije i Svi Sveti (1. studenoga). Oprost se daje uz uvjet da je hodočasnik dao pomoć za održavanje i popravak crkve. Uz isti uvjet daje se oprost od 100 dana hodočasnicima u oktavama tj. kroz 8 dana nakon tih istih blagdana, izuzev Obrezanja, Svijećnice, Blagovijesti, posvećenja Crkve sv. Marije i Svih Svetih odnosno kroz 6 dana nakon Duhova. Vrijedi istaknuti još nešto. Naime, papa Kalisto III. (1455.-1458.) izdao je kratko vrijeme prije svoje smrti, tj. 3. lipnja 1458. pismo kojim je znatno povećao prava hodočasnika na Trsat: po tom pismu oni dobivaju oprost od 7 godina i 7 četrdesetnica ako posjete Crkvu sv. Marije na određene blagdane i u bilo koju nedjelju. Original te bule se nalazi u Arhivu Franjevačkog samostana na Trsatu, a objavljen je i u P. E. Fermendžin, Acta Bosniae, Zagrabiae, 1892., 236-237. Na pergameni bule pape Martina V. iz 1420. nalazi se pridodana glagoljska pribilješka približno iz sredine XV. stoljeća koja glasi: To e naiprie prošćena .12. let' .12. korizam' od' .20. tr' .6. bisk(u)pi od vsakoga po .40. d'n' p(a)ki od .9. gar'dinali' od' vsakoga po .80. d'n' od' p(a)pe mar'tina .2. leti .2. koriz'mi i vse oktabe i sed'mi del vsih' grihi otprošćena, od' vsakoga ol'tara 7, let' p(a)k' 7 krat' po 40 dni gdn' Anton' ki posti ove ol'tari ošće da 5 crikvi 40 dni i vsakomu ol'taru po 40 dni vsaki principali d'n' i ki im' n..d ro d.l' duž'no učil tolikoe 3 4 5 6

otprošćena: t iznad slova "o" i "p" posti sa suspenzijom: posveti principali: rkp poincipali učil: učinil?

Prema toj pribilješki oprosti hodočasnicima crkvi sv. Marije bili su "12 godina i 12 četrdesetnica": 1) Od svakoga od 26 biskupa po 40 dana; 2) Od 9 kardinala po 80 dana; 3) Od pape Martina V. 2 godine i dvije četrdesetnice; 4) Sedmi dio svih grijeha i "od svakog oltara" po 7 godina i sedam četrdesetnica; 5) "Gospodin Anton" posvetio je "ove oltare", a dao je još i po 40 dana oprosta crkvi i za svaki oltar još po 40 dana za svaki "principali dan" (tj. blagdan) i isto toliko za

440

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Pribilješka se očito ne odnosi samo na ispravu pape Martina V. na kojoj je zabilježena. "26 biskupa" i "9 kardinala" odnose se očito na oprost koji je podijeljen prije 1420., a "7 godina i sedam četrdesetnica" očito na bulu pape Kalista III.

5. BULA "AD DECOREM" 1 PAPE NIKOLE V. (1447.)

Podatak o 26 biskupa i 9 kardinala neobično je važan. Iz njega bi se moglo utvrditi kada je dan prvi oprost jer ne bi smjelo biti sumnje da je tu riječ o pravom početku prošteništa. Na to bi pitanje moglo odgovoriti crkveni povjesnici. Za poznavaoce glagoljice pribilješka bi mogla biti od interesa. Osobito je značajan oblik slova "m" koji je nesumnjivo izveden iz starog oblika toga slova u glagoljici. DODATAK: U Supplementa Codicis diplomaticis II ("u objavljivanju) pod br. 216 nalazi se isprava Neapoleona, kardinala đakona i legata Svete Stolice, od 11. travnja 1307., izdana u Faenzi, kojom podjeljuje onim vjernicima područja njegova djelovanja oprost od stotinu dana, koji će na blagdane Blažene Djevice, sv. Franje i Antuna te sv. Klare itd. pohoditi crkve Male braće Pule, Poreča, Kopra, Trsta, Cresa, Pirana, Krka, Senja, Raba, Paga i Zadra. Primjećuje se da nije navedena i crkva Male Braće na Trsatu. Čini se da se to može najbolje objasniti tezom iz našega rada.

(Croatica Christiana Periodica, god. XIX., br. 35, Zagreb, 1995., 85-92)

I.UVOD Bula pape Nikole V. iz 1447. godine, kojom on daje suglasnost osnivanju franjevačkog samostana na Košljunu, dobila je svoje mjesto u stručnom tisku, npr. u Brusića,2 Štefanića,3 Ostojića,4 Velnića,5 Klena6 i drugih, a Štokalo7 joj je posvetio čitav članak. Štokalov rad je dosad najbolje obradio tu bulu koja za povijest franjevačkog samostana na Košljunu ima neizmjerno značenje i koja je i inače važna za bolje upoznavanje hrvatske, osobito crkvene, povijesti sredinom XV. stoljeća. Štokalo je predložio svoje čitanje dokumenta i prijevod. Njegovo je čitanje dosad najbolje, to više što je u bilješkama uporabio Wadingov tekst koji odudara od teksta dokumenta sačuvanog u izvorniku, i to osobito u arengi i završnim klauzulama. U objavljenom Štokalovu čitanju potkrale se više pogrješaka, od kojih je većina (ili možda sve?) najvjerojatnije posljedica nedovoljno pozornog rada u tiskari, uključujući i korekturu. Zbog toga predlažemo naše čitanje. Što se pak tiče Štokalova prijevoda, on je nesumnjivo puno bolji od Velnićeva, ali se ipak u nekim manjim i većim pojedinostima ne slažemo. Konačno, predlažemo i neke raščlambe teksta dokumenta, u nadi da će one potaknuti diskusiju.

1

I ovom prigodom toplo zahvaljujem o. Ivanu Peranu koji mi je stavio na raspolaganje fotografiju bule i dr. Petru Strčiću na korisnim savjetima. 2 BRUSIĆ 1932., 247-258. 3 ŠTEFAN1Ć 1936., 1-86, osobito 24-27. 4 OSTOJIĆ 1964., Dl, 182-185. 5 VELNIĆ, 38-39 i 51-53. 6 KLEN 1973., 324. 7 ŠTOKALO.

442

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Bula "Ad decorem" pape Nikole V. (1447.)

II. TEKST I PRIJEVOD 1. Tekst Nicolaus episcopus servus servorum Dei venerabili fratri Episcopo Veglensi salutem et apostolicam benedictionem. Ad decorem sacre religionis ut illius ubilibet dilatentur" salutares fecundiusb propagines apostolice meditationis diffusius dirigentes intuitum singulorum suh regulari observantia altissimo famulantium supplicibus illis presertim per que* ipsorum statui et indemnitatibusd consulitur votis annuimus gratiose. Sane pro parte dilectorum filiorum nobilium virorum Martini etjohannis dictorum de Frangapanibus' Comitum de Vegle Sene et Modruse nobis super exhibita petitio continebat, quod olim ipsi recensentes quod Monasterium beate Mane de Castilione ordinis sancti Benedicti tue dioceseosf post obitum quondam Dominici illius abbatis per multos Annos extra Romanom Curiam defuncti vacaverat, ac monachis et personis carurerat, ac per laicos detentum et de facto occupatum fuerat, duos fratres ordinis Minorum fratrum ad illius, nead totalem deveniretf ruinam regimen et conseruationem deputarunt. Et sicut eademh petitio subiungebat, ipsi Comites affectent, quod in dicto Monasterio propter illius fructuum' et proventuum qui vigintiquatuo^ florenorumk auri de Camera valorem annuum secundum communem extimationem non excedunt, sancti Benedicti supprimatur et de observantia' Minorum ordines huius modi perpetuo creetur et erigatur, pro parte dictorum Comitum nobis fuit humiliter supplicatum ut super hijs oportune providere de benignitate apostolica dignaremur. Nos itaque qui de premissis certam notitiam non habemus huius modi supplicationibus inclinati fraternitati tue per apostolica scripta mandamus quatenus super premissis omnibus et singulis eorumque circumstantijs universis auctoritate n(ost)ra te diligenter informes et si per informationem huiusmodi ita esse inoenens, sancti Benedicti in eodem Monasterio ac illius abbatialem dignitatem eadem auctoritate penitus supprimas ac extinguas, ac fratrum Minorum de observantia1" ordines huiusmodi crees, erigas et instituas necnon ipsius Monasterij bona plus offerenti vel offerentibus adhibitis debitis circa hoc cautelis et solennitatibus" vendas, et provenientia exinde precium et pecunias" in reparationem et restaurationem structurarum et edificiorum ecclesie dicti Monasterij et alias in illius ac fratrum inibi pro tempore degentium utilitatem convertas integre et exponas ac alias facias, disponas, ordines et exequaris omnia et singula que in premissis et circa ea necessariaf fuerint seu etiam quomodolibet oportuna super quibus omnibus et singulis plenam et liberam' tihi tenore presentium concedimus facultatem. Et insuper si suppressionem, extinctionem? creationem, erectionem et institutionem predictas fieri contigerit, universis et 1 singulis fratribus quos in domo ipsius Monasterij pro tempore reficere contigerit, ut omnibus privilegijs indulgentijs, libertatibus et exemptionibus prefatd ordini fratrum Minorum et ipsius domibus ac personis per sedem predictam vel alias quomodolibet generaliter concessis uti et gaudere et ličite valeant eadem auctoritate

443

indulgemus per presentes non obstante" felicis recordationis Bonifacij papae viij predecesoris nostri prohibente nefratres ordinum mendicantium1' in aliqua civitate villa vel castro vel alio quovis loco ad inhabitandum, quascunque2 domos vel loca de novo recipere vel eatenus recepta mutare presumat absque sedis apostolice licentia speciali faciente plenam et expressam de prohibitione huiusmodi mentionem et alijs* apostolicis constitutionibuš* ceterisque contrarijs quibuscumque. Danum Rome apud Sanctumpetrum Anno Incarnationis dominice Millesimoquadrigentesimoquadragesimoseptimo tertio Kalendas Martij. Pontiftcatus nostri Anno primo. 2. Razlike prema Štokalovu tekstu a b c d e f g h i j k l m n o ρ r s t u ν ζ χ y

dilatentur] om.; fecundius] secundius que] que(m); indemnitatibus] idemnitatibus de Frangapanibus] Frangapanibus dioceseos] dioc(esis) deveniret] devenerit; petitio] petio fructuum] fructum; Vigintiquatuor] Viginntiquatuor florenorum] forenorum; observatia] opservantia observantia] opservantia solennitatibus] solemnitatibus; pecunias] pecuniss necessaria] nesessaria; liberam] libarem; extinctionem] extintionem reficere] nesidere Non obstante] Non obstatene mendicantium] mandicantium; quascunque] quascumque alijs] allijs; Constitutionibus] Conctitutionibus

3. Prijevod

Nikola biskup, sluga slugu Božjih, časnom bratu biskupu krčkome pozdrav i apostolski blagoslov. Na čast svete vjere - da bi se njezine spasonosne mladice što plodnije proširile - upućujući što šire smjer apostolske misli, rado dajemo suglasnost na ponizne molbe pojedinaca koji služe Višnjem redovničkom stegom - i to na one (molbe) kojima se pomaže

444

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

njihovu položaju i sigurnosti."1 Doista, u nedavno podnesenoj nam molbi ljubljenih sinova, plemenitih muževa Martina i Ivana zvanih Frankapani, knezova Krka, Senja i Modruša pisalo je da su nekoćbl - uzevši u obzir da je samostan blažene Marije na Košljunu reda svetoga Benedikta u tvojoj biskupiji nakon smrti pokojnoga Dominika, njegova opata, kroz mnogo godina, koji je umro izvan rimske kurije/1 ostao bez opata i da je bio bez redovnika i (drugih) osoba te da su ga svjetovnjaci držali, a zapravo okupirali - odaslali dva redovnika reda Male braće da njime upravljaju i čuvaju (ga), da ne bi bio potpuno uništen i, kao što je u toj molbi pridodano, ti knezovi žele da se u tom samostanu, zbog toga što njegovi plodovi i prihodi ne premašuju vrijednost od 24 zlatna florena godišnje po općoj procjeni, ukine red svetoga Benedikta i trajno uspostavi i podigne red Male braće od opsluživanja. Rečeni su nas knezovi ponizno zamolili da bismo o tome apostolskom dobrohomošću na prikladan način donijeli odluku. Stoga, kako o rečenom nemamo pouzdane vijesti, (a) skloni smo takvim molbama, naređujemo (ovim) apostolskim pismom tebi kao bratu, da se na osnovi naše ovlasti marljivo raspitaš o svemu naprijed rečenom općenito i u pojedinostima kao i o svim okolnostima i ako nakon ispitivanja utvrdiš da je to tako, istom ovlasti potpuno ukineš i ugasiš (red) svetoga Benedikta i njegovu čast opata i uspostaviš, podigneš i osnuješ red Male braće od opsluživanja i usto prodaš samostanska dobra najboljem ponuđaču ili ponuđačima, s time da se pri tome poslužiš dužnim osiguranjima i formalnostima te da ono što tako postigneš, cijenu i novac u cijelosti uporabiš i utrošiš za popravak i obnovu građevina i zgrada crkve toga samostana i drugdje na njezinu korist i braće koja će tamo boraviti te da i drugo učiniš, odrediš i rasporediš općenito i pojedinačno što je u navedenom i u svezi s time nužno, a i na bilo koji način prikladno pa 0 svemu tome i o pojedinostima dajemo ti ovime punu i neograničenu ovlast. Povrh toga, ako dođe do spomenutih ukinuća, gašenja, stvaranja, uspostave 1 uređivanja, odobravamo ovime istom ovlašću svima i pojedinim redovnicima koji će boraviti u kući toga samostana da se slobodno i zakonito služe i uživaju svim povlasticama, oprostima, slobodama i izuzecima koja su tom redu Male braće i njegovim kućama i osobama po rečenom sjedištudl ili na bilo koji drugi način općenito podijeljena - i to bez obzira na zabranu našega prethodnika sretnog spomena pape Bonifacija VIII. da se braća prosjačkih redova drznu nanovo prihvatiti u nekoj općini, selu ili gradiću, ili u bilo kojem mjestu bilo kakve kuće ili mjesta za stanovanje, odnosno nijenjati već jednom prihvaćene bez posebna odobrenja apostolske stolice ..j coja govori na pun i izričit način o toj zabrani (kao) i (bez obzira) na bilo koje » cl istale apostolske uredbe koje su u suprotnosti s time. Dano u Rimu kod Svetoga Petra godine Gospodnjega utjelovljenja 447., tri dana pred ožujskim Kalendama, prve godine naše papinske vlasti.

Bula "Ad decorem" pape Nikole V. (1447.)

445

4. Štokalov prijevod nekih ulomaka al

Na diku svete vjere usmjerujući pogled apostolskog razmišljanja, da bi se njene spasonosne mladice još plodonosnije i prostornije proširile posvuda pod vodstvom pojedinaca koji pod redovničkom stegom služe Svevišnjemu, blagonaklono pristajemo posebno na one molbene želje kojima se osigurava stanje i napredak istih. b2 sarži ono što su oni već razvidili, cl poslije smrti njegova bivšeg opata Dominika, koji je umro izvan rimske kurije, ostao više godina bez opata, dl općenito udijeljenim od spomenute (apostolske) stolice, cl kad cjelovito i izričito spomenusmo ovu zabranu, (ne priječe) ni druge apostolske uredbe niti bilo što drugo što bi se ovome protivilo. III. NEKOLIKO RAŠČLAMBA 1. Wading je upozorio na to da je bula datirana s 27.11.1447. godine, tj. u vrijeme sedisvakancije papinske stolice, jer je Eugen IV. umro 23.Π.1447. (u Firenci), a Nikola V. izabran tek 6.III.1447. (posvećen 19.111.). Zbog toga je Wading datirao ispravu s 1448. Unatoč tome, u stručnoj se literaturi i dalje uzimalo 1447. godinu kao godinu izdanja, npr.Štefanić,8 9 10 Ostojić, Klen. Štokalo se jedini priključio Wadingu." Pitanje zaslužuje da se ponovno o njemu govori. Bula je nasumnjivo prepisana u člstopis i u Vatikanske registre na osnovi nekog predloška, jer je posve nezamislivo da bi se pisala izravno u registre i u čistopis dokumenta. Usporedba registra i izvornika bule upućuje na to da je uporabljeni predložak sadržavao u vrlo skraćenom obliku početne i završne formule koje su zbog razlike namjene registra i izvornika dokumenta različito uporabljene. U registru je završna rečenica (prije datacije) dana samo u skraćenom obliku za koji je sastavljač dokumenta uporabio cijelu formulaciju. Naime, u registru stoji: "non opst. etc. quibuscumque", a u izvorniku je formula u cijelosti prenesena, očito iz pomoćne knjige formula. Još je zanimljiviji način sastavljanja arenge. U registru je ona sastavljena skraćeno, a u izvorniku puno opširnije. Kako to objasniti? U predlošku je očito pisalo: "od decorem sacre etc. annuimus gratiose" pa je to upisivač u registar shvatio kao upućivanje na formulu arenge u pomoćnoj knjizi, potražio je i onda prepisao. Ali - ona je različita od arenge koju je uporabio sastavljač izvornika. Taj je također potražio u 8

ŠTEFANIĆ, 27.

9

OSTOJIĆ, 182.

111

KLEN, 324.

11

ŠTOKALO, 133.

446

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

abecednom popisu arenga onu koja počinje i završava s tim riječima i našao ju je, samo što je prepisao drugu formulu, koja je započinjala i završavala istim riječima, ali je "rječitija" i "uzvišenija". Koja je formulacija točna? Rekli bismo - obje! Ona druga koja je našla mjesto u dokumentu više odgovara buli koja se upućuje krčkom biskupu u doista važnoj stvari (ukidanje benediktinskog i osnivanje franjevačkog samostana) pa je sastavljač dokumenta s pravom pretpostavljao da je sastavljač predloška želio svečaniju formulu. Upisivao u registar uzeo je, opet s pravom, onu kraću. Što se pak tiče datiranja, ono je u registru zapisano rimskim brojkama. U predlošku je sigurno stajalo upravo tako. Naprotiv, u dokumentu su sve te brojke napisane slovima. Wadingov prijedlog da se problem riješi tako da se uzme 1448. godina ima neugodnu stranu, jer je u dokumentu napisano "septimo", pa ako uzmemo u obzir da u registru stoji MCCCCXLVII, nemoguće je pretpostaviti da su i prepisivač u registar i sastavljač dokumenta krivo pročitali godinu. Ali, s druge sirane, ta je datacija dokumenta i registra (27.11.1447.) jednostavno nemoguća, jer toga dana još nije bio izabran novi papa. Iz toga slijedi da smo prisiljeni tražiti neko drugo objašnjenje, tj. takvo koje pretpostavlja neki element u predlošku koji su mogli krivo razumjeti i prepisivač dokumenta i upisivač u registar. Nije li možda u predlošku pisalo: MCCCCXLVU, Ш, Kal. M. a. I i da su onaj M. prepisivač i sastavljač oba razumjeli kao "Martii", umjesto ispravno Mati, tj. 29.4.1447. Tako bi se sve dobro složilo. Nezgodno je pritom ostalo to što su se oba pisca zabunila na isti način. Kako to da se bar jedan od njih nije sjetio da Nikola V. nije mogao izdati dokument u vrijeme sedisvakancije? Ali, tako se s jedne strane izbjegava nemogućnost datacije dokumenta i registra, s druge ne dira u godinu 1447. koja je u dokumentu čak napisana slovima, a s treće daje jednostavno i prihvatljivo tumačenje za onaj "Martius"'. Postojala bi, teorijski, i treća mogućnost, naime da je dokument krivotvoren. Ali, tko ga je i zašto upisao u registar i kako je na njemu papin pečat? Dakle, i ta mogućnost otpada. Ukratko, naša se teza čini, da se najopreznije izrazimo, najmanje lošom. 2. U dokumentu se navodi kako su se papi "nedavno" (nuper) pismom obratili knezovi Martin i Stjepan. U tom pismu, nastavlja papa, knezovi kažu da su "nekoć" (olim) poslali na Košljun dva fratra da oni upravljaju benediktinskim samostanom, i to zato što su nakon smrti posljednjeg opata Dominika svjetovnjaci okupirali taj samostan u kojem više nije bilo ni opata ni redovnika ni (drugih) ljudi. I Velnić i Štokalo ne prevode taj "olim". Velnić umjesto njega dodaje: "dobro". Ali taj "olim" nije nevažan. Time kao da se na neki način opravdava postupak i Krčkih knezova i pape. Kako su Krčki knezovi već "odavno" poslali fratre da bi sačuvali samostan od propadanja, čitatelj

Bula "Ad decorem" pape Nikole V. (1447.)

447

dobiva dojam da papa daje sada, 1447. godine, pravnu potvrdu faktičnom stanju i dugotrajno faktično franjevačko posjedovanje samostana pretvara u novu pravnu stvarnost, tj. u osnivanje franjevačkog samostana. Zadnji spomen opata Dominika sačuvan je u dokumentu iz 1432. godine,12 a već 1438. godine13 Mlečani se zalažu za to da se u posjed samostana uvede kao komendatara don Lovru, inače priora sv. Petra de Casacalba. A nekoliko godina kasnije, 1440.,14 komendatar je Iješki biskup koji se obvezao papi da će mu u ime posjedovanja samostana plaćati 50 zlatnika i još ponešto. Godine 1444.15 košljunski se samostan, očito po papinoj odluci, "sjedinjuje" sa samostanom sv. Mihovila i obvezuje se da će u ime svojega posjedovanja košljunskog samostana plaćati uobičajene pristojbe (50 zlatnika itd.). Dakle, još 1440. i 1444. košljunski je samostan u crkvenim rukama i o njegovu je upravljanju odlučila upravo rimska kurija, pa se nikako ne može reći da se u to doba košljunski samostan okupirale svjetovne osobe. Nije bio okupiran niti je bio u rukama svjetovnjaka. Molba Krčkih knezova da se na Košljunu osnuje franjevački samostan upućena je papi vjerojatno u drugoj polovici 1446. godine (jer je papa izdao svoju bulu početkom 1447. godine), pa je nemoguće da Krčki knezovi u 1448. godini govore o razdoblju nakon 1444. godine uz naznaku "olim" - nekoć. Iz toga slijedi da se taj "nekoć" nužno odnosi na vrijeme neposredno nakon 1432. godine, tj. odmah nakon smrti opata Dominika. U to je vrijeme došlo do borbe između utjecaja Frankapana s jedne i Mlečana s druge strane, pa su u toj borbi Frankapani poslali na Košljun dva franjevca, ali čini se da je konačno prevagnuo mletački utjecaj o kojem govori vijest iz 1438. godine. Predaleko bi nas odvelo podrobnije ispitivanje političkih okolnosti u Hrvatskoj nakon smrti Nikole IV. Frankapana 1432. godine, ali mislimo da nema sumnje da je i sudbina benediktinskog samostana na Košljunu bila s njima usko povezana. U svakom slučaju, držimo da smo dokazali da ona dva franjevca koji su "nekoć" preuzeli upravljanje nad Košljunom nisu neposredni prethodnici osnivanja franjevačkog samostana 1447. godine, jer su oni mogli upravljati samostanom na Košljunu samo neko vrijeme između 1432. i 1438. godine, ali ne i kasnije. Zbog toga se ne možemo složiti sa Štefanićem po čijem mišljenju "god. 1447. nema ondje (tj. na Košljunu) više nikoga te su se stoga braća Martin i Ivan Frankapan 1 našli ponukanim da ondje nastane dva franjevca opservanta". " I po 12

Prema ispravi koja se čuva u arhivu košljunskog samostana. Vidi KLEN, 324. LJUBIĆ, 110 (16.V.1438.). »ŠTEFANIĆ, 26-27. 15 N. dj., 19. 16 N. dj., 27. Slično i VELNIĆ, 38. 13

448

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Štokalovu mišljenju "su franjevci na Košljunu neprekidno od onog dana kad su dvojici braće Frankapani povjerili upravi itd."I7 Bula Nikole V. želi stvoriti d o j a m da je nazočnost franjevaca na Košljunu već odavno zajamčena i da traje neprekidno - ali to bula ne kaže! Naprotiv, nisu posve jasne riječi o opatu Dominiku "koji je umro izvan rimske kurije". Velnić je to hrabro preveo: "a to u rimskoj kuriji odmah nije bilo poznato". Štokalo se s pravom s time nije složio, ali nije iznio svoju interpretaciju, štokalo prevodi: "(da je) poslije smrti njegova bivšeg opata Dominika, koji je umro izvan rimske kurije, ostao više godina bez opata itd." Ali, "per multos annos" odnosi se na vrijeme dok je Dominik još živio, a ne na vrijeme nakon njegove smrti: "abbatis per multos annos extra Romanom Curiam defuncti". Ne znači li to, možda, da je Dominik bio mnogo godina neposlušan rimskoj kuriji? Ako je tako, onda se postavlja daljnje pitanje: u čemu se sastojala ta neposlušnost? Najvjerojatnije je posljednjih godina života velikoga Nikole IV. Frankapana, kada je on bio u osobitoj milosti papa, najprije Ivana XIII. (1410.-1417.), a onda Martina V. (1417.-1430.), Sveta Stolica željela osigurati Nikoli IV. veći utjecaj na košljunski samostan i time smanjiti mletački, a tome se Dominik žestoko odupro, i to tako žestoko da je "mnogo godina" ostao "izvan rimske kurije". U buli se ističe da su Frankapani u svojoj molbi dodali da žele, "c\uod (...) sancti Benedicti supprimatur". Ovdje kao da nešto nedostaje, očito "orao". Štokalo zbog toga dodaje tu riječ u svojem prijevodu. A bula nastavlja da umjesto benediktinaca "de obsermntia fratrum Minorum ordines huiusmodi perpetuo creetur". Zašto nominativ množine? Bilo bi normalno očekivati jedninu "ordo". Tako prevodi Štokalo. A koje su obrazloženje Frankapani dali svojoj želji da se ukine benediktinski samostan? Oni, prema papinim riječima, kažu: "propter illius fructutim et proventuum qui vigintiquatuor florenum auri de camera valorem annuum secundum communem extimationem non excedunt". Kako u buli izričito stoji "propter", to bi, dakle, trebalo biti razlog molbi da se ukine benediktinski samostan - a ne npr. zauzimanje samostana od svjetovnjaka (koje se, uostalom, dogodilo između 1432. i 1438. godine, dakle oko 10 godina prije molbe). Ali, zašto benediktinski samostan na Košljunu nije 1444. godine pripojen krčkoj biskupiji, da bi joj jovećao prihode, slično kao što se dogodilo sa samostanom sv. Mihovila 1450. godine? To, svakako, ne bi značilo ukidanje benediktinskog amostana na Košljunu, kao što, uostalom, ni 1450. godine Samostan sv. Mihovila nije ukinut, jer 1457. godine papa ne donosi odluku o ponovnom snivanju toga samostana već ga daje komendataru Ivanu de Sabellisu.18 ŠTOKALO, 132. ŠTEFANIĆ, 33.

E. DISKUSIJA

1. IZ: POZADINA PRVOGA UGARSKOG NAPADA NA RAB (Historijski zbornik, god. XL., 1987., 75-119)

O tzv. Kesanskoj ispravi (diskusija s Praginom tezom, 93-98) 1. N. Klaić je u svojoj diskusiju sa nama istaknula "izvanredne rezultate do kojih je pred pedesetak godina došao G. Praga raspravljajući o prijenosu relikvija barskog zaštitnika sv. Nikole i o počecima normanskih ratova na Jadranu".1 Evo ukratko Pragine koncepcije: U šezdesetim i početkom sedamdesetih godina XI. stoljeća u Hrvatskoj se bore dvije stranke. Jedna od stranaka želi organizirati narodnu crkvu, a pomaže joj njemački svećenik Volfgang. Iz obližnje Istre dolaze na kvarnerske otoke i hrvatsku obalu carske čete. Na čelu je narodne stranke "prijestolonasljednik" Stjepan. Druga stranka je uz papu, a na čelu joj se nalazi Zvonimir. Kako je Zvonimir nesposoban da nametne svoj autoritet, papa se obraća 25. siječnja.1075. na danskoga kralja Svena III. i nudi mu Hrvatsku. Dalmatinski su gradovi doduše uz papu, a protiv narodne stranke, ali oni više ne mogu trpjeti pritisak svojih protivnika pa zato pozivaju u pomoć normanskog velikaša Amika. Amiko se zanosi idejom da za sebe osvoji kraljevstvo na istočnoj obali Jadrana i hvata kralja 2 Krešimira. Amiko podsjeda Rab, a onda kreće pod Kesu da uhvati hrvatskog kralja. On se odlučuje za napad 9. svibnja, jer je to dan sv. Nikole, tj. onoga sveca koji je u južnoj Italiji bio znakom odvajanja zapada od istoka. Međutim, Venecija u svom interesu i radi Bizanta intervenira 1

KLAIĆ, N. 1983., 532. Praga naročito naglašava 0931., 56) da je već 1927. godine kada je pisao o događajima u Dalmaciji sredinom XI. stoljeća, mislio najprije na Krešimira kao kralja kojeg je uhvatio Amiko. On nastavlja da je bio odustao od Krešimira zbog njegovih dobrih veza s benediktincima i da je zbog toga nagađao (congetturato) da bi se moglo raditi (che si trattasse) o vojvodi Stjepanu. Kako je u međuvremenu (dakle između 1927. i 1931.) utvrdio da je Krešimir bio energični protivnik Rima i kako su Krešimirova darovanja benediktincima krivotvorine, došao je do uvjerenja da je uhvaćeni kralj Krešimir. To svoje uvjerenje zadržao je Praga i kasnije, pa čak i u svojem zadnjem radu iz 1954. godine. 3 Ibid., 55. 2

452

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

8. veljače 1076. pa se Amiko ne može domoći dalmatinskog kraljevstva. Praga opetovano podvlači da je Amiko "brachium saeculare delpapato",3 "mues soneti Petri".4 Praga zadovoljno zaključuje: "A tutti questi risultati e a tutte queste riflessioni ci ha condotto lo studio di quella frase: revelatio suneti Nicolai".5 Ako se dakle po vlastitoj izjavi svi njegovi rezultati temelje na sintagmi revelatio sancti Nicolai, onda doista treba s puno pažnje pristupiti analizi toga po njemu odlučujućeg podatka. Navedene riječi nalaze se u ispravi koja je datirana s 1071. god.6 Po Pragi postojala je još jedna kopija (Biblioteca Paravia, ms. segn. 20.990)7 s varijantama koje za naše analize nisu od važnosti. Faksimile isprave objavila je N. Klaić.8 Sadržaj isprave ukratko je ovo: Kesanska općina (Kessensis communitas) izjavljuje da je pri gradnji samostana sv. Mihovila na Šušku (monasterio Michaelis de Sansigo) povrijedila Boga i taj samostan i da joj je Bog otkrivenjem sv. Nikole objavio (deus [...] per revelationem sancti Nycolai visitavit) da ju je zbog toga snašla velika nesreća (strages). Da bi počinjeno zlo popravila, općina daruje uvrijeđenom samostanu samostan sv. Petra de Neumis insulis, i to s obim otocima i njihovim pripatcima. Rapskom pak knezu, koji je ujedno i njezin knez, kesanska općina daruje pekaru s mlinom9 (Pristinum vero rogatnus dari Maculino, Arbensi čamiti, cjui noster est). Usto ostaju pridržana prava rapske biskupije. Potpisao se Macolin, rapski kesanski knez i velik broj svjedoka uglavnom s hrvatskim imenima. Na craju isprave rapski biskup Drago "u čijoj se dijecezi nalaze darovane itvari" daje svoju suglasnost i nalog da se isprava sastavi. Nakon toga lolaze potpisi egzaminatora i ovjera notara iz 1291. god. N. Klaić u jednome je svome radu10 nepoštedno kritizirala tu ispravu, tavevši veći broj dokaza da je riječ o krivotvorini, koju je po njoj sastavio

tbid., 59; pod miles Sancti Petri Praga razumijeva onog viteza koji se uputio osvajati strane ;mlje, kojem je papa dodjeljivao posebnu zastavu, vexillum. Nakon osvajanja strane zemlje kav miles postaje rex, kojeg je ustoličila auctoritos apostolica, dakle, pravi vazal. ragi se nikako nije sviđala misao da bi papa bio umiješan u otmicu hrvatskog kralja pa i 1927. i 1931. godine uporno ponavljao da papa s time nije imao ništa. Ipak je 1954. god. o prinuđen napisati da je doduše otmica učinjena "protivno željama pape, ali ne i njegova gata Gerarda" (67). To je nadasve čudan stav. S jedne strane Praga tvrdi da je Amikova .čija "vittaria del partito gregoriano, e U trionfo della romanita" i da je Amiko "papin vojnik", > druge strane ne želi dopustiti da bi čak i sjenka sumnje pala na Grgura VII., da je makar lio Amikovu akciju. bid., 60. :D 1,124-125. RAGA 1931., 34-35; usp. ibid., 17. :LAIĆ, N. 1955., 47. IARGETIĆ 1978.-1979a., 321-324. lad naveden u bilj. 8.

Pozadina prvoga ugarskog napada na Rab

453

rapski patricij Martinusije da bi pomoću nje Rab obranio rapske posjede na Pagu u sporu koji se vodio sa Zadranima 1289.-1292. godine. N. Klaić ističe da naziv kesanske općine communitas nije poznat u vrijeme narodne dinastije; da je bitan sadržaj listine potpuni nesmisao; da se jurisdikcija rapskoga biskupa nije protezala sve do udaljenih otočića Šuška i Sv. Petra, koji su oduvijek bili sastavni dio osorske biskupije; da su ti otočići bili posebna upravna jedinica i da nisu pripadali pod političku vlast Kese, odnosno Raba; da su u ono doba bile nespojive časti rapskoga i kesanskog komeša; da je nemoguće da bi preko polovice svjedoka nosilo hrvatska imena jer da nigdje nisu Hrvati stvarali gradske općine na romanskoj osnovi; da je egzaminator u XI. stoljeću anakronizam. Ukratko, zaključuje N. Klaić, "tko je (...) svršetkom XIII stoljeća znao što se događalo u doba Petra Krešimira IV?". N. Klaić i inače nije u svojim raspravama o dobu Krešimira i Zvonimira upotrebljavala tu ispravu i njezine podatke, očito zato što je njezin sadržaj smatrala bezvrijednim za upoznavanje povijesne istine o događajima u XI. stoljeću." A i sam Praga imao je s tom ispravom velikih poteškoća. Prije svega, i on je i te kako dobro uviđao da je riječ o krivotvorini. I po njemu je isprava krivotvorena u ХШ. stoljeću, ali od notara Lanfranca, koji je kao stranac došao u Rab iz sjeverne Italije poslije 1214. godine. On misli da je Lanfranco sastavio analiziranu ispravu na osnovi podataka iz izgubljenih Annales rapske crkve. Nezgodno je za Praginu teoriju da je isprava datirana s 1071. godinom, a da bi se ona po njemu morala odnositi na događaje iz 1075. godine. Zato on iznosi hipotezu da je u analima rapske crkve, koji su po njemu vjerojatno postojali i koji su po njemu poslužili krivotvoritelju svojim podacima, analist najprije zapisao pod 1071. godinom najvažnije podatke o poznatoj Krešimirovoj darovnici rapskoj biskupiju i naveo godinu, indikciju, dan u mjesecu i papu Aleksandra II. te da je nakon toga nastavio upisivati ostale događaje koji su se kasnije zbili bez navođenja podataka o vremenu. Tako je uz ostalo zapisao i kesansko darovanje otoka Sv. Petra samostanu sv. Mihovila na Šušku, ali, nažalost, nije naveo godinu 1075. Kada su u istoj godini, tj. 1215. krivotvorene i jedna i druga isprava, krivotvoritelj im je dao jednake kronološke podatke, jer su se obje u analima nalazile pod istom godinom.12 , Pragino dokazivanje ne može se smatrati uspješnim jer datacija u navedenim ispravama niije podudarna. Evo usporedbe: Krešimirova darovnica: * Anno ab incarnatione damini nostri lesu Christi MLXXI, indictione VIII " Npr. u 1964., 157; 1965.; 1965., 12.; 1965.-1966., 14,377 i d. PRAG A 1931 .,41-45.

12

454

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

die octava mensis iulii, tempore damini Alexandri pape urbis Rome, ego C., rex Dalmatinorum ac Chroatorum itd. Kesanska isprava: * Anno ab incarnatione domini nostri lesu Christi millesimo LXXI, indictione nona, tempore Cresimiri, Dalmatinorum ac Chroatorum regis et Dragi Arbensis episcopi. Kad bi bila riječ o istom krivotvoritelju koji uzima podatke iz istog izvora, onda bi on i u kesanskoj ispravi zabilježio podatke o danu, mjesecu i papi. Praga uzima u obzir krivotvorenu kesansku ispravu i samovoljno joj mijenja datum samo zato da bi mogao ustvrditi da se revelatio sancti Nicolai spomenuta u njoj odnosi na prozapadnog svetog Nikolu i da se nevolje Kesana odnose na Amikovo osvajanje grada u 1075. Međutim, ako prihvatimo da je isprava sačuvala neki trag povijesne istine, ne vidimo razloga zašto bi se kesanske nevolje morale odnositi na Amikov napadaj. Svaki je srednjovjekovni grad imao stalno nekih svojih briga i većih i manjih nevolja, a o Kesi u XI. stoljeću ne znamo ništa. Ali nije potrebno ići tako daleko i, vjerojatno benignoj, naraciji krivotvoritelja u XIII. stoljeću koju je on sastavio (možda čak po nekom predlošku)13 da bi dao neko moralno i religijsko opravdanje navodnog darovanja. Praga tvrdi da je od dva datuma, 14. travnja kao početka i 9. svibnja kao svršetka opsade Raba, prvi pouzdan, drugi nije.14 Vjerojatnije je da su oba datuma legendarna. Pritom se Pragi dogodila dodatna neprilika jer je ustvrdio (str. 12) da je Krešimir umro 1073. god. i da je Amiko dvije godine kasnije, tj. 1075. uhvatio Krešimira (str. 56), a da pritom ne objašnjava koji su ga dokazi naveli da u prethodnom svesku ustvrdi da je Krešimir umro 1073. godine i zašto je od tih dokaza odustao.

13 Čak i naracije autentičnih isprava nisu u tom smjeru pouzdane. Lijep primjer je za to autentična isprava Konrada II. izdana 4. lipnja 1035. u Bambergu u korist Kopra (MGH Diplomata III 299-300). Isprava je autentična. Tako izdavad isprave pa LENEL, 139; DE VERGOTTINI, 77, koji svi s razlogom odbacuju Benussieve sumnje u autentičnoj isprave). U toj se ispravi u naraciji govori o nevoljama koje su Koprani pretrpjeli zbog vjernosti prema caru, pa se iz toga pokušalo rekonstruirati da su Koprani navodno pomogli caru u njegovu sukovu s koruškim vojvodom Adalberonom i zbog toga od Adalberona doživjeli , mnoge neugodnosti. Ipak već je odavno utvrđeno da je taj dio privilegija Konrada Π. Kopru prijepis benigne formule koju nalazimo još za Otona Ш., pa naracija o patnjama Koprana ne može biti osnovom ni za kakve tvrdnje.

Ako je tako s naracijom autentične isprave, onda još kudikamo više moramo biti oprezniji s14 naracijom krivotvorenih isprava, kao što je npr. kesanska isprava iz 1071. godine. PRAGA, 1931, 53.

Pozadina prvoga ugarskog napada na Rab

455

Premda je Praga bez dovoljno opravdanja promijenio datum kesanske isprave od 1071. na 1075., on ni s time nije uspio dobro povezati sv. Nikolu s Amikom. Sv. Nikola bi po Praginoj koncepciji morao biti predstavnik zapada koji se bori protiv istoka: "fu proprio l'Occidente e l'Oriente che U 9. maggio 2075 combatterono nelle acque del Quarnero". Međutim, sv. Nikola postao je nekom vrstom zaštitnog znaka za zapad tek nakon prijenosa njegovih moći u Bari. A u Bari su relikvije sv. Nikole premještene - tek 1087. godine, kako to javlja suvremenik tih događaja, Lupus Protospata. Njegova kronika ide do 1102. i on javlja 1057. in mense Maii corpus beatissimi Nicolai Mirrensis episcopi a quibusdam Barensibus a praedicta Mirna ablatum, in Barum devectum.}5 Drugi analist, Anonimus Barensis, također suvremenik tih događaja, čija kronika ide do 1115. godine piše: 1087, ina. X nono die intrante magii adduxerunt nostri Barenses beatissimi sancti Nicolai corpus.16 Poznato je da i Lupo i Anonim imaju vrlo pouzdane podatke za događaje sedamdesetih i osamdesetih godina XI. stoljeća pa se znanost s pravom njima služi kao prvorazrednim vrelima. Praga se našao pred upravo nepremostivom zaprekom. I evo njegova izlaza iz situacije. On uzima u obzir Annales Cavenses u kojima je prijenos tijela sv. Nikole zabilježen - opet u 1087. godini! Evo toga po mišljenju Prage odlučujućeg teksta: 1087: Desiderius abbas in papam Victorem ordinatur 7. Idus Maias, quo die sancti Nicolai corpus Varin devenit. Ibidem Victor aput Casinum omnium fratum consensu ordinato abbate Oderisio, post tertium diem defungitur 25. Kal. Ocfobris,17tj. 1087: Opat Deziderije konsakriran za papu Viktora 9. svibnja na (onaj isti) dan u kojem je tijelo svetoga Nikole stiglo u Bari. Isti (papa) Viktor konsakrirao je opata Oderizija u Monte Cassino uz suglasnost sve braće i nakon tri dana umro 17. rujna. Kako Praga traži dokaz da se prijenos tijela sv. Nikole dogodio prije 1087., on tvrdi da je kroničar zabilježio pod 1087. god. da je opat Deziderije konsakriran 9. svibnja na onaj isti dan na koji se j e d n o m u p r o š l o s t i (!) zbio prijenos tijela sv. Nikole. Lokalni apulski suvremeni kroničari, Lupo i Anonim, po takvoj Praginoj interpretaciji, nisu znali za prijenos tijela sv. Nikole po vlastitom znanju, nego tek kada su se o tome informirali u Analima Montecassina i pritom ih navodno pogrešno shvatili. 15

RIS, V. 46. Ibid., 154. 17 Cit. po PRAGA 1931., 634. 16

:

456

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Sve je to očito vrlo nategnuto i vrlo neuvjerljivo. Uostalom, imamo dojam da je i sama N. Klaić na diskretan način htjela dati na znanje da se s Pragom zapravo ne slaže. Ne samo što je u vezi s protureformnim pokretom u Dalmaciji i Hrvatskoj podvukla da o tome ima "posve drukčije mišljenje" od onoga što ga Praga zastupa, nego je protivno Pragi zauzela stajalište da je Zvonimir bio papin protivnik. Uostalom N. Klaić je oduvijek smatrala da papa nije ni na koji način povezan s Amikovom akcijom. I konačno, ne smatramo nimalo slučajnim da N. Klaić te Pragine rezultate do kojih je došao prije pedesetak godina, osobito njegove neuvjerljive konstrukcije o navodnoj Amikovoj "pobjedi nad Pažanima", godinama očito namjerno nije uzimala u obzir kad god je pisala o napadačima na Rab u prvom čudu sv. Krištofora i o drugim pitanjima naše povijesti s tim u vezi. Mislimo da su naše analize u cijelosti potvrdile taj dugogodišnji stav N. Klaić. 2. Premda smo pokušali dokazati neodrživost Praginih hipoteza, to ipak ne znači da se prema njegovom radu ne odnosimo s dužnim poštovanjem, iako moramo priznati da nas smeta njegov nepotrebno uvredljiv i često vrlo nepristojan ton.18

Ovako piše Praga AMSD Π, 1927., 214 o Kukuljeviću: Pontefice della storiografia era allora mrt Kukuljemć Sakcinski (1816-1889), ex ufficiale nell'esercito austriaco, uomo di cultura '.ediocrissima, di presunzione immensa, di onesti scientifica limitatissima. Tutto preso dal suo natismo egli (...) percorse l'Italia, ία Dalmazia (...) arrafando, danneggiando (...). pubblicando studi ,.) dcme l'ingiuria si alterna alla falsificaztone. Ljubić έ presuntuoso e pronio (...) att'ingiuria ilgare e alla svalutazione. Praga hvali Račkoga, ali je po njemu i taj sklon a metodi itiscentifici. l kao da mu sve to nije dosta, on nakon toga daje generalnu negativnu ocjenu tave (!) hrvatske historiografije na način koji se rijetko nalazi u znanstvenim radovima.

2. IZ POVIJESNE PROBLEMATIKE NEKIH HAGIOGRAFSKIH IZVORA

U povodu članka M. Ivaniševića "Hagiografski izvori itd." (Croatica Christiana periodica, god. XXI., br. 40,1997., 19-26)

1. U konciznom i inspirativno pisanom članku povodom Znanstvenog skupa "Zvonimir, kralj hrvatski", održanog u prosincu 1989. u Zagrebu i Splitu, objavljenog god. 1997.,1 pod naslovom Hagiografski izvori o posljednjim desetljećima hrvatskoga kraljevstva,2 M. Ivanišević raščlanjuje neka pitanja iz tri vrela: a) Život sv. Gaudentija Osorskog b) Život sv. Ivana Trogirskog c) Čudo moći sv. Krištofora u Rabu. Po mišljenju autora nevjericu u istinitost u vrelima potiče kod nekih autora unaprijed smišljena činjenica što je povjesnik sebi odredio kao polazište prosudbe, pa kad ne nađe suglasja, tada optuži izvor. Autor je postavio sebi zadaću da pokaže "pogreške dosadašnjih prosudbi". Autor se prije svega osvrće na objašnjenja koja je dala N. Klaić o Životu sv. Gaudencija te joj prigovara što nije spomenula Gaudencijev boravak u Rimu. Autor se osvrće i na njezino tumačenje Života sv. Ivana Trogirskog, pa uz ostalo ne pristaje uz njezine tvrdnje da je Trogir promijenio svoga sveca zaštitnika, sv. Lovru, već u XII. stoljeću i da je Koloman nakon Zadra nastavio put prema Šibeniku i ostao u šibenskom podgradu. Autor prigovara i Pragi da je u raspravljanju o najstarijem događaju u Čudima moći sv. Krištofora postigao cjelinu "samo nasilnim mijenjanjem (...) vremenskih odrednica". Autor se ne slaže ni s tezom pisca ovih redaka da Unragorum gens u Farlatijevu izdanju treba citati kao Ungarorum gens. U nastavku autor upozorava na one vrijednosti u spomenutim hagiografskim spisima koje po njegovu mišljenju "zavrjeđuju naglasak". 2. Što se tiče života sv. Gaudencija Osorskoga, autor lapidarno navodi jedanaest točaka koje zaslužuju naglasak. Među ostalim posebno ističe 1 2

Zvonimir, kralj hrvatski. N. dj., 91-96.

458

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Gaudencijevo protivljenje braku u zabranjenom krvnom srodstvu: razlike su po Ivaniševiću između državnog i tadašnjeg crkvenog prava u brojenju koljena u pobočnom rodu. Naše je mišljenje da pravi domet značenja tih razlika leži u nečem posve drugom. Nije nam jasno na koju državu i na koje crkveno pravo autor misli. Sigurno će to autor u nekom svom budućem radu potanje objasniti. Mi bismo sa svoje strane željeli unaprijediti raspravu o tome pitanju što ga je dotaknuo autor s nekoliko riječi.3 Naime, prema Gaudencijevu životopisu neki se osorski odličnik htio oženiti svojom bliskom rođakinjom protivno Papinoj zabrani. Je li doista riječ o razlici "državnog" i "crkvenog" prava kako to objašnjava autor? Nije li očito da je riječ o problemu treba li primijeniti odredbe o ženidbenim zabranama, koje su se različito primjenjivale na Zapadu i Istoku? Naime, crkva je na Zapadu sredinom XI. stoljeća zabranjivala brak do uključivši četvrtog stupnja srodstva po kanonsko-germanskom računanju, tj. zabranjivala je npr. ženidbu čak i s unukama bratića. Istočna je crkva bila nešto blaža pa je primjerice patrijarh Aleksije izdao 1038., dakle upravo nekako u posljednje vrijeme biskupovanja Gaudencija u Osoru, tumačenje da brak rođaka u sedmom stupnju po rimskom računanju (što odgovara četvrtom stupnju po kanonsko-germanskom) nije ništav nego da se bračni drugovi samo kažnjavaju crkvenim kaznama (npr. postom i s.). U Hrvatskoj i posebno u Dalmaciji to je stajalište Istočne crkve moralo biti dobro poznato jer se u potvrdi zaključka splitskog sinoda što ju je papa Aleksandar II. poslao početkom šezdesetih godina XI. stoljeća episcopis et 4 regi Dalmatiae odlučuje uz ostalo i o zamolbi dalmatinskih biskupa da se odobre brakovi srodnika u četvrtom stupnju (računano po kanonskogermanskom načinu). Papa to odbija i određuje ut quicumque in quarto sunt gradu, omnino separentur, tj, neka se svakako razdvoje oni koji su u četvrtom stupnju (srodstva). Da Papa smatra takve brakove ništavim, čak nepostojećim, vidi se i po tome što uz određene uvjete dopušta takvim osobama da stupe u brak. Ivanišević upozorava na to da Kamaldoljanski ljetopis pripisuje Gaudenciju osnivanje samostana "u Osoru, na Cresu i Šušku", ističe da je malo sačuvanih vijesti "o odlascima naših (nad)biskupa k papi" i nabraja ih: "oko 925.", "oko 1063.", "9. siječnja 1078.", spominje odredbu pape Aleksandra II. "poslije 1. listopada 1061." i zavjernicu kralja Zvonimira, "početak listopada 1075." itd., ali za čudo, ne spominje izvanredno važnu vijest Petra Damiana o Gaudenciju.5 Petar Damianija piše da je kao opat samostana Fonte Avellano imao prigodu prijateljevati s Gaudencijem 3

O tom potanje MARGET1Ć 1989., 111-135. CD I, 94-96, br. 67. 3 Doc. 443-444. 4

Iz povijesne problematike nekih hagiografskih izvora

459

nakon što je "taj napustio (osorsku) biskupiju i prešavši iz slavenskog kraljevstva (de Sclavonico regno) došao do obala ankonitanskog grada" itd. Ako je Ivanišević naveo mnoge okolnosti koje se ne odnose na život toga sveca, a iz djela P. Damianija uzeo podatak o svečevoj smrti u god. 1044., ostaje posve nejasnim zašto nije upozorio na ono što je za nas Hrvate od najvećeg značenja, naime potpuno vjerodostojno Damianijevo suvremeno izvješće da Gaudencije "de Sclavonico regno navigans littoribus Anconitanae urbis adplicuit"? Ne slijedi li iz te vijesti da je oko god. 1041. Osor pripadao hrvatskom kraljevstvu? Lucije je, upozorivši da se pod Slavenima često misli na Hrvate i Srbe, držao da Petar Damiani misli na "Dalmatince Osorane, podložne slavenskom kralju i da Osor smatra dijelom slavenskog kraljevstva".6 Farlati se tome oprezno usprotivio tvrdeći da se iz suvremenih vrela ne može zaključiti jesu li Osor i drugi dalmatinski gradovi i otoci bili dijelom hrvatskog kraljevstva ili pripadali Bizantu.7 Miris je bio čvrsto uvjeren da u Damianijevu odlomku što smo ga upravo naveli "nema ni najmanjeg traga (tvrdnji) da bi Osorani bili podložnici slavenskog kralja i da bi se smatralo da pripadaju slavenskom kraljevstvu".8 Od ostalih povjesnika dostatno je spomenuti još samo neke da se vidi kako raščlamba vijesti o biskupu Gaudenciju nije daleko doprla. Rački9 je upozorio da se u to doba Hrvati nikako nisu odrekli "svojega zahtjeva na Dalmaciju", da je zbog toga došlo do trvenja između Bizanta i Hrvatske, a život "na istočnoj obali Jadranskog mora postao (tako) nesnosnim" da je "pobožan osorski biskup Gaudencio volio položiti biskupsku čast" i otići iz Hrvatske. Šišić,in Praga,11 Beuc12 i Ferluga13 uopće ne spominju Gaudencija. Jedino N. Klaić14 spominje Gaudencijev sukob s nekim uglednim osorskim patricijem, zbog kojeg je biskup uzmakao u Anconu i naslućuje da bi taj Gaudencijev odlazak mogao možda biti u vezi s glagoljaškim odnosno protureformskim pokretom. I neki drugi autori raspravljaju o Gaudenciju, ali samo povodom osnivanja benediktinskih samostana na našoj obali.15

6

ШСЏЕ, 80. FARLATI, 189. 8 MITIS 1925.115. 9 RAČKI 1874. 10 ŠIŠIĆ 1925. 11 PRAGA 1954. 12 BEUC 1953. 13 FERLUGA 1957.; ISTI 1978. 14 KLAIĆ N. 1971., 14 i 415. 15 ŠTEFANIĆ 1936., OSTCJIĆ 1964., 158. 7

460

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Mi smo o vijestima iz Gaudencijeva života pisali god. 1989. i ustvrdili da je prethodno potrebno zauzeti stajalište u pogledu Lucijeve tvrdnje jer je u nju posumnjao Farlati, a Mitis joj se energično odupro. Farlatijeva opaska ne čini se opravdanom. Vijesti o Gaudenciju potječu iz prvorazrednih suvremenih vrela koja su u pitanju kojim se bavimo pouzdana i dragocjena upravo zbog nepostojanja bilo kakve skrivene tendencije. Petar Damiani nije imao nikakva razloga da izmišlja pripadnost Osora hrvatskom kraljevstvu, a i Gaudencijev bijeg iz Osora priopćio je pisac legende vrlo trijezno. Takve prvorazredne pouzdane vijesti treba interpretirati, a ne tražiti njihovu potvrdu u drugim prvorazrednim vijestima. Što se pak tiče Mitisa, on je očito pod utjecajem svoga cjelokupnog stava prema cresko-osorskoj prošlosti, prema kojem je rimsko-bizantsko-mletačka nazočnost na tom području neusporedivo jača od hrvatske, pa ne želi vidjeti i priznati da je vijest Petra Damianija posve jasna: doista, ako je Gaudencije krenuo iz osorske biskupije, dakle iz Osora i napustio slavensko, tj. hrvatsko kraljevstvo, onda se te njegove riječi ne mogu drukčije shvatiti nego da je Osor priznavao vlast hrvatskog kralja i da je grad pripadao Hrvatskoj. Tvrdnja da o tome "nema ni najmanjeg traga" u vijestima Petra Damianija očito je posve neprihvatljiva. 3. Život sv. Ivana Trogirskog vrlo je važno vrelo za našu povijest XI. i XII. stoljeća pa treba toplo zahvaliti upravo Ivaniševiću što ga je god. 1977. objavio u knjizi Legende i kronike i ujedno popratio vrlo korisnim 16 17 bilješkama. Ivanišević je još 1977. upozorio na to da se crkva sv. Mihovila sve do 1667. nalazila unutar tvrđave, a ne u podgradu. Ova je pogreška S. Klaić ipak po našem mišljenju utoliko benigna što je i po njezinom mišljenju "Šibenik kao hrvatski grad već tada u njegovim 18 (Kolomanovim: L. M.) rukama". Ivanišević navodi u osam točaka one elemente Života koji po njegovu mišljenju zavrjeđuju naglasak, ali nam se ne čini da je upozorio na neke nove okolnosti, podobne za daljnju raščlambu. A ipak po našem mišljenju taj hagiografski spis i te kako zavrjeđuje da ga se pomno proučava upravo u onom dijelu koji Ivanišević ovdje ne dotiče, tj. u opisu događaja što su se oko Trogira, po piscu legende, zbili u XII. stoljeću: rušenje Trogira pod Saracenima, privremeno napuštanje Trogira (spomenuto čak na dva mjesta u legendi!) i kasniji napadaj Mlečana. O tome smo potanko pisali na drugim mjestima.19 " IVANIŠEVIĆ. l7 N.dj.,94. 8 KLAIĆ, N. 1974., 527. ' Vidi npr. MARGETIĆ 1983a., 255-263; ISTI 1990d., 7, i dalje i diskusija sa stajalištima 5TEINDORFFA 1988.,! 7-36.

Iz povijesne problematike nekih hagiografskih izvora

461

4. Konačno, što se tiče Čuda sv. Krištofora, ne čini nam se da je Ivanišević bio sretne ruke. a) Ivanišević ističe: "Opsada Raba jakom normanskom vojskom, koju izvor zove bizantskim načinom 'Uaragorum gens'."20 Ova tvrdnja nije točna. Bizantski pisci strogo razlikuju bizantske od južnotalijanskih Normana, koje konzekventno zovu "Normanoi" .21 Te južnotalijanske Normane ne samo da bizantski pisci nikada ni jednom jedinom prigodom ne nazivaju Varangi (ili slično) već ih tako uopće nitko nikada nije nazivao. Papinska, dalmatinska, mletačka, uopće talijanska vrela a, što je dakako najvažnije, južnotalijanske kronike ne sadrže nikada bilo kakvu vijest u kojoj bi se, makar i slučajno, piscu "omaklo" da "otmjene" južnotalijanske Normane nazove Varjazima, tj. imenom "bijednih" bizantskih plaćenika, koji su služili u bizantskoj vojsci na svim onim bojnim poljima kamo su ih bizantske vojskovođe slali. Uostalom, u europskoj literaturi o tome nema ni najmanje dvojbe: svi vrlo dobro razlikuju jedne od drugih.22 Pa ipak, N. Klaić piše da u prilog starine vrela kojim se služio pisac legende "stoji i stari naziv za Normane (Varagorum gens)". Baš tako: "Stari naziv (!!) za Normane". A Ivanišević dodaje da bi "i sam tako izrekao"23 očito zato što je po njegovu mišljenju to "bizantski način" spominjanja Normana.24 Odakle potječe u našoj literaturi ova neobična pogrješka (tj. Varjazi = Normani)? Ona se ušuljala, da se tako izrazimo, iz jedne marginalne bilješke Račkoga, koji je u svojim Documenta25 objašnjavao: "Nullum dubium est, Varagorum nomine hic designari Normannos, eos quidem Italiae inferions, qui illo quoque germanico nomine appellabantur" i tu svoju tvrdnju dokazivao: cf. Malaterae Gaufredi historia sicula lib. ΙΠ, c. 27, p. 584 (Muratori, script. rer. ital. tom. V.). Iznenađuje da nitko nije provjeravao tvrdnju Račkoga po kojoj je "nedvojbeno (!?) da se pod imenom Varjaga misli na Normane u južnoj Italiji, naime one koji su se nazivali tim germanskim imenom". Nije li možda ipak trebalo provjeriti "dokaz" Račkoga uzet iz "Gaufredi Malaterrae monachi Historia sicula", kako je taj rad nazvao A. Muratori. Rački se za čudo poziva na str. 584 V. knjige, u kojoj Malaterra strogo razlikuje "V/aringos" (u koje je bizantski car polagao "najveću nadu", a koji su ipak sramotno pobjegli a za njima čitava grčka vojska) od "naših" Normana, koji su, kako to Malaterra ističe s neizmjernim ponosom, pobijedili i zauzeli bizantski logor. Uostalom, odmah na idućoj 20 21

IVANIŠEVIĆ, 96. Dostatno je ovdje spomenuti bar ANU KOMNENU 1,92; II, 9,4,155; IV, 5,3; II, 97; VII,

3, 6 i SKILICU 394,471 itd. 22 Vidi npr. HEINEMANN, (npr. str. 38); 430; CHALANDON 1900., npr. str. 47, 65 itd. 23

IVANIŠEVIĆ 1997., 93.

462

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Iz povijesne problematike nekih hagiografskih i

stranici Malaterra priča kako su u Kastoriji (u Makedoniji) bili od bizantskog cara smješteni Varingi: "Trecenti enim Waringi in eadem urbe habitabant, custodes ab imperatore deputati" - ali su se - ponosno ističe Malaterra - "našima", tj. Normanima predali. Ne čini nam se da je pravi način poštivanja genija Račkoga da se već stotinu godina ponavlja njegovu u biti benignu marginalnu pogrješku, to više što je Rački u drugim radovima26 vrlo dobro razlikovao bizantske plaćenike od Normana. b) Dodajmo još nešto. Naime, s kakvim je ciljem (i zašto upravo god. 1308.) došlo do sastavljanja spisa o čudima sv. Krištofora? Najčešće se iza nekog hagiografskog spisa krije namjera pisca da izrazi svoju političku misao na način koji je u ranijim stoljećima bio vrlo obljubljen, tj. nekom svetačkom legendom. Te su legende od velike važnosti, jer su u njih, kao što je poznato, upleteni mnogi povijesni događaji. Kako je pisac legende želio da mu se vjeruje, on je u nju unosio mnoge stvarne događaje iz prošlosti, ali im je ujedno dao interpretaciju u skladu sa svojom političkom odrednicom. N. Klaić, slijedeći Šišića, opetovano je iznosila tvrdnju da je pisac legende o sv. Krištoforu bio rapski biskup Juraj Koštica, a to očito misli i Ivanišević, unatoč tomu što je Praga već god. 1931. uspješno dokazao da treba razlikovati biskupa Jurja Košticu protivnika Mletaka i prijatelja Anžuvinaca i Šubića od njegova nasljednika na biskupskoj stolici Jurja Hermolaisa, pisca legende, vrlo energičnog pristašu Mlečana. On je svoje djelo pisao god. 1308., tj. upravo u vrijeme kada se u našim krajevima vodila žestoka promidžba u korist Anžuvinaca, a protiv Mlečana. Poruka je legende nedvojbena: biskup želi dokazati da je Rabu već tri puta u prošlosti prijetila opasnost, ali se grad uvijek uspješno odupirao uz pomoć sv. Krištofora. Od ta tri čuda, u drugom o kojem je riječ u legendi, 27 Ungarorum rex poslao je protiv Raba svog vojskovođu Ugra, u trećem je 2 napadač Ungarie regis comes Sergius. * Ako, dakle, u prvom slučaju napadači ne mogu biti Normani, jer njih nije nitko nikada nazivao Uaragi, 24 25

N. dj., 96. Doc, 457.

36

Primjerice u svojoj raspravi navedenoj u bilj. 9 (ali u nastavku, naime u Radu 30 iz 1875.). Taj napadaj desio se po KLAIĆ, N. 1965.-1966., 133 prije god. 1097. po KLAIĆ, V. 1901., 80 god. 1940a., 1102.; po HOMANU, 1105; po KLAIĆ, N. 1971., 528 odmah poslije 1105., a po ŠIŠIĆU 1107. 27

463

na koga je biskup mislio kao napadača? Biskup Hermolais, žestoki protivnik Anžuvinaca, mislio je na one iste koji su u drugom i trećem slučaju spomenuti i koji su upravo u doba pisanja legende ponovno opasni protivnici? Tendencija je Hermolaisova spisa nedvojbena: "vječiti" protivnici Raba (i dakako Mletaka jer je Hermolais žestoki venetofil) dolaze s kopna. I u njegovo doba Ungari = Anžuvinci i Šubići prijete Rabu, ali Bog i sv. Krištofor već su tri puta pomogli Rabu protiv istog neprijatelja pa će se to, eto, sigurno ponovno dogoditi.29 Priznajemo da ne vidimo drugog objašnjenja. c) Ostaje još razmotriti pitanje vremenskog određivanja prvog čuda sv. Krištofora. Kako Ivanišević ne dvoji da su Rab napali Normani = Varjazi, da je do napadaja došlo prije rapskog biskupa Grgura, spomenutog u vrelima god. 1074., on dolazi do istog zaključka kao N. Klaić: riječ je o "opisu normanske opsade grada 1074.". No kako biskup Hermolais nije mogao pisati o "Varjazima" i pri tome misliti na Normane, onda je jedino sigurno (koliko uopće u ovakvim istraživanjima može biti riječi o sigurnosti) samo to, da je studeni 1074. terminus post quem non, ali da nema nikakva razloga ograničiti vrijeme napadaja upravo u god. 1074., jer je očito da je biskup Domana mogao službovati i prije 1074. Ali, u tom bi se slučaju izgubila povezanost prvog čuda sv. Krištofora Normanima, a to se u literaturi pod svaku cijenu želi izbjeći. d) Ako bi se ipak htjelo "spasiti" Varange kao napadače, ne bi preostalo drugo nego prihvatiti tezu da je u Čudima doista riječ o bizantskim plaćenicima Varanzima i da je prema tome Rab napala četa Varanga (dakako, pod bizantskom komandom). Ali, takvom tezom dolazi se do posve neprihvatljivih rezultata i zato je nitko nije ni pokušao braniti, to više što i u tom slučaju vrijeme prije god. 1074. nije isključeno. e) Po našem mišljenju, svakome onome koji pokuša povezati Unrage iz Čuda, s južnotalijanskim Normanima ne preostaje ipak ništa drugo nego tražiti neki podatak iz kojeg bi se moglo izvesti zaključak da je ipak netko negdje nazvao južnotalijanske Normane Varjazima. Rački je to pokušao s južnotalijanskim kroničarom Malaterrom, ali mu je rezultat bio poražavajući, jer je Rački dokazao upravo obrnuto od onog što je tvrdio. Sišić je još manje uvjerljiv. Po njemu "rapski biskup Grgur" zove Normane "Varagorum što je veoma karakteristično i odaje starinu" (?).30 N. Klaić, kao što je već spomenuto, inzistira na "starom nazivu za Normane (Varagorum gens)" (?). Ivanišević tvrdi da su se tako zvali Normani

28

Sergijev napadaj na Rab često se vremenski smješta u god. 1105. (npr. KLAIĆ, V. 1901-, 80, HOMAN); Šišič ga smješta god. 1914a. u 1124. god., a 1944., 33 u 1116. god. Slično i BARADA 1952., 14. Usp. i MARGETTĆ 1980., 26: poslije 1115., najvjerojatnije god. 1116.

29

O svemu tome pisali smo najprije u radu 1976.-1977., 79, 96, a nakon toga opširnije i sveobuhvatnije u 1987., 75-119. 30 ŠIŠIĆ 1925., 550.

464

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

"bizantskim načinom" (?).31 Za daljnju raspravu bilo bi doista od najveće koristi da se te tvrdnje podupru nekim dokazom.32

3. PRILOG DISKUSIJI O BAŠĆANSKOJ PLOČI (Croatica Christiana Periodica, god. 41, br. 42,1998., 247-248)

31

Ostale, pa i najnovije autore, ne navodimo jer bi bilo suvišno. ΐ Iznenađuje što Ivanišević nije pridao nešto više pozornosti Praginoj koncepciji u svezi s prvim čudom. Ivanišević ne dvoji u to da su se moći sv. Krištofora nalazile u Rabu već u doba opsade. Po njemu je Praga pogrješno vrjednovao zapis "nađen u moćnika (IVANIŠEVIĆ 1997., 92 tiskarska pogrješka za "moćniku") sv. Krištofora u drvenoj ili koštanoj kutiji", ali je to, nastavlja Ivanišević, samo posljedica poznatog načina postupanja sa sitnijim svetačkim moćima koje se stavljalo u moćnike važnijih svetaca, u ovome slučaju u moćnik sv. Krištofora. Pri tome Ivanišević nije uzeo u obzir da je moćnik sv. Krištofora izrađen u drugoj polovici ΧΠ. stoljeća i da nema nikakvih ni neizravnih ni izravnih vijesti da bi moći sv. Krištofora ranije bile smještene u neki drugi moćnik i onda tek u drugoj polovici ΧΠ. stoljeća premještene u novi. Usto, Ivanišević se nije osvrnuo ni na okolnost da se ime Christophorus (ili slično) ne nalazi ni u jednoj jedinoj ispravi prije god. 1166. Praga je naveo poznatu ispravu iz god. 1018. s 15 rapskih imena, jednu iz god. 1059. (vremensko određenje Račkoga) s 12 potpisa, jednu iz god. 1086. sa 38 osoba i daljnje isprave od 1086. do 1166. Nijedna od tih isprava ne sadrži ime Krištofor, što je po Pragi dostatan dokaz da isključi u Rabu postojanje nekog štovanja toga sveca (PRAGA 1931., 15). Praga ima pravo: bilo bi skrajnje čudno da do druge polovice XII. stoljeća nikada nijedan Rabljanin ne uzima ime Christophorus, ako je sv. Krištofor toliko pomogao pri opsadi spomenutoj u prvom čudu i čije bi moći navodno bile već u to vrijeme smještene u rapskoj katedrali. Praga je uvjeren da je 9. svibanj kao "dan pobjede" nedvojben, ali ga objašnjava na osnovi argumentacije koja nema nikakve veze sa sv. Krištoforom. Naime, Praga ističe da se 9. svibanj slavi u Rabu u pravilu kao Festum Victoriae (n. dj., 101, 28) i da nadnevak treba povezati sa 9. svibnjom kada se u Banju slavi prijenos moći sv. Nikole "svečanost isključivo latinska, sva prožeta najtvrdokornijim, antibizantinskim i antishizmatskim duhom" (n. dj., 240,54). Po Pragi svetkovanje 9. svibnja u Banju i u Rabu ima isti korijen, borba Zapada s Istokom; normanski grof Amico predstavnik je Zapada koji hvata hrvatskog kralja u Kesi, tom "gnijezdu shizmatičara". Doduše, u Rabu su u želji da istaknu svoj neukrotiv komunalni duh Rabljani izmislili navodnu pobjedu uz pomoć grčkog sveca, ali 9. svibanj je ipak dan pobjede "Zapada" nad hrvatskim kraljem Krešimirom, simbolom istočnjačkih shizmatičara: "fu proprio l'Occiđente e l'Oriente che il 9 maggio 1075 combatterono nelle acque del Quarnero!" zadovoljno kliče Praga (n. dj., 242,56). Praga ističe da je ranije (1927., 234) mislio na vojvodu Stjepana, ali da je u međuvremenu spoznao da je Krešimir bio "decisamente antiromano" i da je grof Amico uhvatio Krešimira u Kesi, tom "nido di scismatici, una delle rocche forti del partito antigregoriano". Ipak, Pragina konstrukcija povezanosti svečanosti na dan 9. svibnja > u Rabu i u Banju posve je promašena. To smo pokušali pokazati svestranim raščlambom' još god. 1987. pa ne bi imalo smisla ovdje ponavljati tu opsežnu argumentaciju. Šteta je što je Praga stavio svoje golemo znanje na oltar politike, umjesto da ga je primijenio na smireno povijesno istraživanje. Velika je šteta što su mnoge od tih promašenih Praginih kombinacija ušle i u neke najnovije radove naših autora

Prof. dr. Mile Bogovic napisao je veći broj knjiga i članaka o crkvenoj povijesti i o glagoljici i time se bez dvojbe svrstao u red naših najkompetentnijih i najpotkovanijih stručnjaka na tim znanstvenim poljima. Uz ostalo, on je u Riječkom teološkom časopisu god. 2, br. 2, Rijeka, 1998., 371-375 objavio kraći prikaz našega rada o Bašćanskoj ploči (Krk, 1997.) u kojemu je iznio neka svoja razmišljanja i teze o nastanku Bašćanske ploče (dalje BP). Kako je riječ o uglednom i kompetentnom znanstveniku, valja se na njegove teze osvrnuti jer se napredak znanosti osniva na raščlambi argumentacije ranijih autora. U svojem upravo spomenutom djelu Bogović se prije svega složio s našim rezultatom da je na BP uvodno navedena godina njezina klesanja. tj. 1105. O ispravnosti naše druge teze, tj. da je župan Desila bio povjerenik kralja Zvonimira, a ne svjedok, Bogović se za čudo ne izjašnjava, već očekuje "raspravu među stručnjacima". To je šteta, jer se upravo Bogovića s pravom ubraja medu stručnjake. Bogović se opširnije osvrće na naše stajalište da spominjanje devetorice braće s kojima je opat Dobrovit zidao crkvu treba povezati s pradavnim crkvenim shvaćanjem, i to, kako Bogović kaže, "spisom iz II. stoljeća kada uopće nije bilo samostana." Čini se da je riječ o nesporazumu. Postoji veći broj spisa čak od II. stoljeća dalje koji čvrsto zastupaju prastaro i trajno crkveno načelo po kojem se ne može osnovati kršćansku zajednicu ako ona nema bar 12 članova. Ipak, u želji da se pomogne stvaranju takvih zajednica, dopuštalo se, ako broj članova iznosi barem devet, da se iz obližnje zajednice "posudi" članove koji nedostaju. To se načelo zadržalo i u idućim stoljećima, osobito u mnogobrojnim redovima počevši od reda sv. Benedikta dalje: tek ako je neki samostan imao 12 redovnika, on je postajao domus formata, tj. kako bismo danas rekli, "pravna osoba". Ako ove crkvenopravne propise primijenimo na tekst Bašćanske ploče, onda se spomenute vijesti mogu vrlo dobro protumačiti: kada je opat Dobrovit počeo graditi crkvu, saamostan je, doduše, imao samo devetero braće, ali kako je bio u zajednici sa zajednicom (Sv.) Mikule, on je mogao postati domus formata, "pravna osoba", i kao takav imati svoga opata. Crkva se oduvijek pridržavala tih i drugih načela koja su utvrđena već u početku

466

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

kršćanstva. Podaci iz Ploče frapantno podsjećaju na njih. Prigovor bi bio uspješniji, kad bi Bogović dokazao da ta iskonska načela nisu bila na snazi u XII. stoljeću ili da nisu vrijedila za crkvene redove. Nismo nimalo sigurni da će takvo dokazivanje uspjeti. Ugledni slovenski crkveni povjesničar prof. dr. Rajko Bratož također misli da u slučaju devetorice braće koja se spominju u BP "očitno gre za prenos te apostolske tradicije ν samostansku ureditev", kao što mi je to Ijubezno javio u pismu. Bogović tvrdi da smo termin "obližnji" za (Sv.) Mikulu uporabili zato što je navodno smisao naše tvrdnje, da se (Sv.) Mikula nalazio u Omišlju, u tome što bi se u tom slučaju "monasi" samostana sv. Lucije i (sv.) Mikule "mogli sastajati na molitvu". Nasuprot tomu, Bogović misli, da je riječ o samostanu sv. Nikole u Otočcu u Lici. Međutim, pitanje, gdje se nalazio taj samostan, za raščlambe o BP posve je irelevantno. Riječ "obližnji" uzeli smo iz spomenutih ranokršćanskoh vrela, a niti smo napisali niti mislili na apsurdnu tezu da bi redovnici iz Omišlja mukotrpno odlazili do samostana sv. Lucije u Baski "da bi se tamo mogli sastajati u molitvi". Bogović sa svoje strane nudi svoje rješenje za jedno od općih pitanja u svezi s Pločom. Po njegovom mišljenju BP treba povezati sa činjenicom da je Zvonimir "proširio svoju vlast na kvarnerske otoke". Iz toga bi slijedilo, da Zvonimirov prethodnik kralj Petar Krešimir nije držao te otoke u vlasti i da su sve vijesti o vlasti ranijih hrvatskih kraljeva nad kvarnerskim otocima nevjerodostojne. Ili možda misli Bogović da su hrvatski kraljevi držali kvarnerske otoke i onda ih izgubili pa ih je Zvonimir ponovno stekao? I jedna i druga mogućnost po našem mišljenju izazivaju nepremostive teškoće. Mislimo da bi svoju tezu Bogović trebao učiniti barjdonekle vjerojatnom, ali to će biti vrlo, vrlo teško. Bogović je naš najbolji poznavatelj crkvene povijesti kvarnerskog područja, koji je osobito potkovan u pitanjima povezanim s glagoljicom, pa se treba nadati da će svoje misli podrobnije razraditi nego što je to mogao u razmjerno vrlo kratkom prikazu. Naime, u znanosti vrijede jedino argumenti. Usto, znanost napreduje time što su dosadašnji veliki istraživači BP, počevši od Crnčića i Račkoga pa sve do Hamma i Fučića, na najminuciozniji način istraživali svaku, makar naizgled i beznačajnu pojedinost u tekstu BP, a uzimali u obzir i one ne baš beznačajne povijesne okolnosti iz vremena prije i nakon klesanja BP, koje treba interpretirati i uklopiti u cjelinu u kojoj se svaka tvrdnja temelji na nekom vrelu ili logičnoj dedukciji na osnovi vrela. Sigurni smo da će Bogović podrobno razraditi svoje teze - što, dakako, nije mogao u kratkom prikazu kao što smo to već spomenuli.

SAŽETCI

A. 1.

FONDEMENT JURIDIQUE DE LA DIME ECCLESIASTIQUE SUR LES TERRITOIRES DU DROIT CROATE L'auteur analyse le probleme de la naissance et de l'evolution de la dime ecclesiastique sur les territoires du droit croate. Contrairement a H. F. Schmid qui a, jusq'a present, le plus profondement etudie će probleme, l'auteur, base sur les analyses effectuees, arrive aux conclusions suivantes: 1. Le fondement juridique pour l'introduction de la dime ecclesiastique obligatoire universelle, en Dalmatie, fut la conception du pouvoir feodal du pape sur l'unitaire Regnum Croatiae et Dalmatiae. 2. En Croatie, au sens plus etroit du mot, l'ainsi dite dime slave n'existait originellement pas, vu qu'il n'y avait pas de temps pour son introduction a l'špoque de la domination franque, dans les trois premieres decennies du IX siecle. Plus tard, la Croatie se trouvait sous une forte influence de la Byzance, qui ignorait la dime ecclesiastique en tant que obligation juridique. La dime ecclcsiastique a commence a etre introduite en Croatie tres timidement, a peine a partir de la fin du XI siecle et encore au XIV siecle les eveques luttaient avec peu de succes pour Γ introduction de la vraie dime integrale. 3. En Slavonie la dime ecclesiastique a commence a etre introduite a peine a partir du XIII siecle, et non pas en tant que dime integrale, će qui amenait aux litiges violents et ft^quents, qui se resolvaient en principe par un certain compromis a peine en 1327, mais la rćsistance continuait encore, dirigee par les seigneurs des "praedia" de 1'eveque de Zagreb. 4. En Istrie, apres l'arrivee des Francs (en 787) l'ainsi dite dime slave a ete introduite, apres quoi les autorites ecdesiastiques et civiles ont, pendant des siecles, meni une lutte assidue pour l'introduction graduelle de la "vraie dime". La grande rebellion pres de Pazin en 1571 est a relier aussi avec une tentation d'augmenter les charges des paysans.

Đ. 1.1.

NOTE SU ALCUNE FONTI DELLA STORIA CROATA DEL SECOLO XI (CON SPECIALE RIGUARDO AD OSSERO) L'autore analizza le notizie riguardanti Gaudenzio, vescovo di Ossero, dalle quali risulta che intorno l'anno 1041 questa citta riconosceva la sovranita dello Stato croato e collega a quesfanalisi la discussione del rapporto del noto scrittore bizantino Checaumen sul toparca Dobronja (anni trenta del secolo XI). Siccome per Checaumen il titolo di toparca e riservato esclusivamente ai regnanti di terre

470

Hri'atska i crkva u srednjem vijeku Sažetci

vitine a Bisanzio e a questi collegate, e siccome parlando di Dobronja egli menziona Žara e Spalato, risulta che Dobronja era un re croato molto probabilmente appartenente al ramo secondario della famiglia reale dei Trpimir. Forse si tratta di Goislav, fratello di Cressimero III. L'autore analizza inoltre l'iscrizione dell'arcivescovo spalatino Paolo e dimostra che nella stele eretta dall'arcivescovo probabilmente si menzionano i tumulti secolo XI.di Spalato causati dalla lotta contro i Bogomili nella terza decade del L'analisi del noto documento del bano "S." dell'anno 1042-1044 conduce l'autore alla conclusione che questo bano era il futuro re Stefano, figlio di Cressimero III arrivato al potere con l'aiuto di Bisanzio allontanando GoislavDobronja. Bisanzio gli concesse una posizione influente nella Dalmazia bizantina. II figlio di Stefano, Pietro Cressimero IV si era temporaneamente unito al papa che gli riconosceva il potere sul regnum Croatie et Dalmatiae, ma come suo vassallo. II noto evangelistario di Ossero deve essere datato con l'anno 1071. Questi ci ha conservato la notizia del riconoscimento del potere di Cressimiro su Ossero al momento del suo riavvicinamento a Bisanzio.

B. I. 2.

RAPPORTS ENTRE KREŠIMIR IV ET LE PAPE, D'APRES LE CODE DE KORČULA Dans le Code de Korčula publie par V. Foretić (Starine 46,1956,23-44), on trouve une Information tres importante sur le roi croate Krešimir IV (1059-1075). D'apres će Code, le Pape Alexandre II (1061-1073) prit connaissance du crime du roi Krešimir (de Cressimero Chroatorum principe) qui avait tue par dol son frere Goyslav (quoddolo necarifeasset Goisslaum fratrem suum). Le Pape envoya son legat Maynard faire une enquite, au cours de laquelle Krešimir prcta le serment purgatoire avec douze joupans-conjurateur soutenant qu'il n'avait pas comis le crime dont il etait accuse (non se teneri illo crimine). Par će serment, Krešimir fut "reconcilie" (reconciliatus) et le Ićgat du Pape l'investit de nouveau de son royaume, de la part du Pape (itemm adeptus est principatus illius tene a parte soneti Petri). r

-»»«.»

L'auteur fait i'=.«-i-— J L'auteur fait 1'analyse des termes juridiques qu'on trouve dans rinformation citee. II analyse surtout le mot "dolus", prenant en considćration les donnees du celebre Liber papiensis, će pretieux commentaire du XP s. des lois des Lombards, tout en examinant les lois du roi hongrois Erienne Ier (997-1038). L'auteur arrive a la condusion qu'il est fort probable que le droit croate faisait une distinction entre le meurtre injustifie, c'est-a-dire dolosif, et le meurtre avec motif valable, c'est-a-dire le meurtre "commun". D'apres T'auteur, il n'ćtait pas du tout difficile pour Krešimir de prouver son innocence et de s'acquitter en

471

demontrant que c'est Goyslav qui avait eu l'intention de le tuer et d'usurper son trone. Dans la procedure contre Krešimir, il ne faut voir rien d'autre qu'un procede strictement politique. On sait que c'est precisement a 1'epoque des papes Nicolas II (1058-1061), Alexandre II et Gregoire VII (1073-1085) que la Papaute reformee declencha une offensive extremement energique en vue d'elargir son influence et, si possible, sa domination, par l'intermediaire de ses allies sur tout l'Europe et on sait que les regards des papes etaient surtout diriges vers les possessions byzantines. Deja, en 1059, le pape Nicolas II accueillit en vasselage les ducs normands de l'Italie du Sud, Richard, Prince de Capoue, et Robert Guiscard, duc d'Apoulie et de Calabre, reconnaissant de cette maniere toutes les futures conquetes normandes sur les terres byzantines. Će n'est pas par hasard, ni principalement a cause des questions ecclesiatiques, que Maynard alla en Dalmatiue en 1060. II est plus que probable qu'il y fut envoye pour nouer des relations d'alliance entre la Papaute et le roi croate et pour lui faire esperer la reconnaissance d'une union entre la Croatie et la Damatie, union sans aucun doute ardemment souhaitee par les rois croates. Dans les deux čas les interes reciproques des allies etaient clairs et, visiblement, d'importance primordiale: la Papaute esperait etendre son influence et sa hierarchie aux pays voisins mais jusq'alors administres en matieres ecdesiastiques par le patriarche de Constantiniopole et ses allies, et les ducs normands et le roi croate obtinrent la reconnaissance de leurs futures conquetes. Et, en effet, c'est precisement vers 1060 qu'on trouve dans quelques documents - un peu suspects d'ailleurs - le titre de rex Croatorum et Dalmatinorum. Si Krešimir est ГаШе du Pape, son frere, Goyslav, est evidemment l'adepte de Byzance, et la lutte entre les deux freres doit etre envisagee non pas comme une simple dispute familiale mais, avant tout, comme une repercussion de la lutte entre le Pape et Byzance autour des possessions byzantines. Krešimir reussit a eloigner son frere mais il semble qu'il ait perdu son trone, au moins proviseoirement. C'est pourquoi son allie, le Pape, dut intervenir et l'aider. II est evident que la soi-disant procedure judiciaire contre Krešimir de la part du legat du Pape ne fut, en verite, que l'aide papale. Cette procedure permit de liberer Krešimir de l'accusation et, en meme temps, de le reconcilier, c'est-a-dire de reconnaitre sa capacite et son aptitude a la dignite royale, meme apres la meurtre commis. C'est le sens du terme du droit canonique reconciliatio. Enfin, le Code de Korčula nous apprend que Krešimir devint le vassal du Pape, au moins d'apres la conception du Pape lui-meme. On sait que le Pape Alexandre II recut en vasselage certains magnats frangais qui etaient en train de conquerir des terres espagnoles et que le Pape les attribua ces terres a parte sancti Pa tri; on trouve done la meme expression et les memes termes juridiques que dans le Code de Korčula, će qu'on ne peut expliquer que par le contenu juridique identique des deux situations. D'autre part, il ne faut pas oublier que, d'apres la

4/z

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

conception du Pape, Guillaume le Conquerant etait, lui aussi, le vassal du Pape mais qu'il ne se consideiait pas comme tel, bien qu'apres le conquete de l'Angleterre il envoy,t regulierement le tribut promis et encaisse. Le terme et le concept de regnum Croatiae et Dalmatiae apparurent done comme иде conscquence de ГаШапсе entre le Pape et le roi Krešimir IV et non pas, comme on l'a eru jusq'a present, avec le consentement de Byzance, ni comme une consequence du pouvoir exerce par le roi croate sur les villles dalmates ni, enfin, comme un titre assumo unilatćralement et sans aucune reconnaissance internationale. Le nouveau titre des rois croates signifiait done un programme a rćaliser, mais un programme soutenu par le Pape, c'est-a-dire par une force morale qui ćtait, au Moyen Age, d'une indiscutable valeur internationale.

B. I. 3. LA TENDENZA POLITICA E LA DATAZIONE DELLA C. D. CRONACA DEL PRETE DOCLEATE Dopo una breve presentazione delle opere recenti riguardante la Cronaca (Steindorff, Peričić) l'autore esamina due problemi, strettamente connessi tra loro, cioe la sua datazione e la sua tendenza politica. La cronaca e stata scritta ai tempi di Emanuele Comneno (cap. XLVII). II capitolo piu importante della Cronaca (cap. IX) descrive, tra l'altro, l'organizzazione del mitico stato del re Svetopelek. Questo stato abbracciava i territori ad est deU'Adriatico, cio£ quelli che sottostavano a Venezia (le isole del Quarnero e Žara). Inoltre, nel menzionato stato erano state fondate due sedi metropolitane, una settentrionale a Spala to-Salona, l'altra, meridionale, a Doclea. In questa maniera la Cronaca esprime da una parte le pretese del vescovato di Antivari, che avrebbe dovuto assumere il controllo dell'antico territorio metropolitano di Doclea e d'altra parte di Spalato, che doveva estendersi anche ai territori dell'arcivescovato di Žara, costituito non molto tempo prima, cioe appena nel 1154. Una sitnile organizzazione ecdesiastica sarebbe stata owiamente di massimo interesse per Spalato e Antivari, e concordava con i piani e le mire di Emanuele dopo l'anno 1171 quando Bisanzio e Venezia erano divenuti nemici implacabili. Dunque, la Cronaca e stata scritta tra il 1171 e la morte di Emanuele awenuta nel 1180. Pero la riorganizzazione ecclesiastica necessitava anche il consenso del papa. Questo consenso non era immaginabile dopo il 1177, cioe da quando il papa Alessandro III si era apertamente schierato al fianco dei Veneziani e senza mezzi termini si era dichiarato favorevole all'esistenza dell'arcivescovato di Žara sotto l primate gradense. Nello stesso periodo (1171-1177) si possono datare anche le lettere di ΐ jregorio, vescovo di Antivari, indirizzate alle cerchie ecclesiastiche spala tine. Da ·

Sažetci

473

queste lettere trapela un'attivita analoga molto intensa della chiesa spalatina e di quella antivarense. Nel saggio un'attenzione speciale e indirizzata a quella parte del mitico stato di Svetopelek che consisteva in due entita, la Croatia Alba e la Croatia Rubea. Si dimostra che gli scrittori bizantini, il Continuatore di Scylizes e Niceforo Briennio parlano della presenza di truppe croate nel territorio di Doclea-Zeta nel 1072-1073 e si indaga sulle circostanze del loro intervento. II termine Croazia e stato ušato per lo stesso territorio anche nella seconda parte del secolo XII nelT opera di Niceto Coniate. Inoltre, quando Cinamo, un affidabile scrittore bizantino, comunica l'integrazione della Croazia e della Dalmazia nelT orbita di Bisanzio, egli, insieme con Trau, Sebenico e Spalato, menziona anche Doclea. Infine, nuove indagini (Ferluga) hanno dimostrato che nello stesso tempo (dopo il 1171) i territori della Croazia, Dalmazia e Doclea erano stati organizzati come un'unica provincia con a capo un unico governatore. Questa provincia si chiamava totum regnum Dalmatiae et Croatiae. L'aggettivo totum si riferisce alla pretesa bizantina verso il Quarnero e Žara.

B.I. 4. HISTORIA SALONITANA E HISTORIA SALONITANA MAIOR alcuni problemi Nella prima parte del suo lavoro l'autore si occupa delle origini di Spalato, prendendo in onsiderazione in primo luogo i dati f orniti dalla Historia Salonitana (HS) di Tommaso Arcidiacono. L'analisi svolta dall'autore dimostra che Tommaso ha composto la sua opera cercando di difendere le sue convinzioni politiche ed ecclesiastiche e di diffamare i suoi molti nemici. Egli non e interessato alla ricerca storico-scientifica. Egli si sforza di aumentare la credibilita del suo racconto introducendo dati letti o sentiti, combmandoli con la sua conoscenza dei termini giuridici e con i frutti della sua immaginazione. E' davvero sorprendente la cura con la quale Tommaso evita qualsiasi dato cronologico per il periodo che va dalla "distruzione" di Salona fino all'attivitš di Giovanni Ravennate. Egli inventa dei particolari fanstastici per diffamare i Croati-Slavi, collegandoli con i primitivi Cureti e con gli eretici Goti. Egli inventa perfino la "parziale distruzione" di Salona. Inoltre egli nel suo racconto e molto negligente ed usa p. es. il plurale dicendo "gli imperatori costantinopolitani" anche quando £ chiaro che sul trono bizantino sedeva un solo imperatore. L'autore prosegue con l'analisi del racconto di Tommaso per il periodo successivo e si sofferma soprattutto sul titolo del re croato Držislav. Le notizie di Tommaso riguardanti questo periodo non si possono respingere nel suo insieme, perchč si риб facUmente constatare che Tommaso le aveva tratte dalle fonti per poi sciuparle con le sue combinazioni e con la sua negligenza, Infine, l'autore analizza la posizione ecclesiastica del vescovo di Spalato fino alla sua ascesa alla carica di metropolita awenuta nella seconda meta

474

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

del secolo IX, soprattutto il suo rango al Secondo sinodo di Nicea tenutosi nel 787. Quanto agli altro risultati, bisogna rilevare la dimostrazione che Salona non e stata ne conquistata ne distrutta. Nella seconda parte l'autore analizza il rapporto tra la HS e la Historia salonitana rnaior (HSM) con speciale riguardo ai risultati ottenuti da S. Gunjaca e dalla N. Klaić. L'autore cerca di dimostrare che la HSM e stata scritta molto piu tardi della HS e'che la tendenza di questa opera e contraria a quella della HS cioe che e spiccatamente procroata. Dall'analisi risulta che la HSM va fino al 1185 poiche il suo redattore voleva elaborare la storia della chiesa salonitano-spalatina fino al sinodo spalatino dello stesso anno nel quale e stato fondato il vescovato di Corbavia. Dunque, si puo considerare la HSM come un'introduzione alla storia di questo vescovato. L'altra differenza tra la HS e la HSM e che la HS e un'opera letteraria e politica, mentre la HSM cerca di essere una raccolta di fonti.

B. I. 5. ALCUNI PROBLEMI RIGUARDANTI l RAPPORTI TRA LA CROAZIA E SPALATO NELL'ALTO MEDIO EVO L'autore esamina le seguenti questioni e offre nuove soluzioni: 1. II significato del termine auctor, auctar nel documento di Trpimiro (840) e in quello di Muncimiro (892). Secondo l'autore si tratta di un termine che non e collegato al diritto visigoto e longobardo, ma con il significato che questo termine assume nelle opere di Cassiodoro e di Gregorio Magno, cioe "l'avente diritto (di disposizione)". 2. Nel documento di Muncimiro si menziona una rara formalita, cioe la messa del documento di donazione sull'altare della chiesa ricevente la donazione. A questa formalita segue la formula: post traditam complevi. Si tratta della continuazione della prassi introdotta da Giustiniano, secondo la quale il documento non acora perfezionato si pone nelle mani del destinatario, poi lo si restituisce allo scrivano il quale aggiunge Je dausule finali. Questa formalita ha uno scopo del tutto differente da quello del diritto franco, dove si pone il documento insieme ad una zolla di terra della terra donata, dunque, dove questa formalita assume carattere di tradizione simbolica dell'oggetto donato. 3. Le parole consulatu peragente nel protocollo del verbale del sinodo spalatino del 925 non si riferiscono ne al papa ne al re croato Tomislavo e, inoltre, non hanno il significato generale di "ai tempi di". II "consolato" si usava ai tempi di Giustiniano non solo a Bisanzio ma anche aUOccidente per datare i documenti secondo gli anni di governo di un'imperatore (bizantino ovvero occidentale). Da questo risulta che il compilatore della Historia Salonitana Maior, scrivendo nella prima meta del secolo XVI, a causa delTimpopolarita dello stato e della chiesa ortodossa ha eliminato i nomi

Sažetci

475

degli imperatori costantinopolitani, sovrani della Dalmazia bizantina nella prima meta del secolo X, lasciando nel testo le parole consulato peragente, che si riferivano ad essi. 4. II plurale Dalmatiae nel titolo di Tomislavo (in provintia Croatorum et Dalmatiarum finibus) ri riferisce alle citta dalmate da Veglia fino a Spalato. 5. Nella Dalmazia Tomislavo aveva non solo il diritto al tributo basilare delle citta dalmate, perche questo diritto apparteneva a tutti i regnanti croati gia a partire dai tempi di Basilio I, ma molto probabilmente anche il diritto di percepire il dazio doganale. I diritti di Tomislavo sulla Dalmazia in questo senso possono essere čempresi come "amministrazione". 6. L'amministrazione delle cilta dalmate fu ottenuta da Tomislavo probabilmente tramite la funzione di eparca, conferitagli da Bisanzio. 7. Secondo le notizie di Tommaso Arcidiacono anche Držislav, re croato, era stato investito della funzione di eparca.

B. I. 6. IL RIPIEGAMENTO Dl BISANZIO DA VEGLIA NELLA META' DEL SECOLO XI L'autore analizza i principi del dominio dei re croati sull'isola di Veglia negli anni sessanta del secolo XI. L'autore prende come punto di partenza le notizie di Tommaso Arcidiacono suH'attivita del prete Ulfo. Egli arriva alla conclusione che Tommaso Arcidiacono abbia intenzionalmente cambiato i dati che aveva a sua disposizione dandone cosi un'interpretazione che non corrisponde alla realta starica. Secondo l'autore non si trattava della lotta intorno la liturgia slava, bensi della lotta tra il papato e Bisanzio, nella quale il re croato Pietro Cressimiro IV aveva provvisoriamente aderito al papato per ottenere il riconoscimento internazionale delle sue aspirazioni verso la Dalmazia bizantina. E' proprio sull'isola di Veglia che Pietro Cressimiro ha iniziato a realizzare la sua idea di unire la Dalmazia alla Croazia. Tra gli altri risultati dell'autore il piu importante e quello che Ulfo non era venuto da Aquileia, come di solito si sostiene, bensi da Žara, da dove era stato inviato a Veglia come rappresentante di Bisanzio.

B. I. 7. AUS DER FRUHGESCHICHTE VON TROGIR In der vorliegenden Arbeit des Verfassres werden zwei Fragen bearbeitet: 1. die Institution (Gepflogenheit) der Teilung des zur Rodung freigegebenen Bodens zwischen dem Bodenbesitzer und demjenigen, der die Rodung vornimmt, was an vielen Stellen an der Ostkuste der Adria vorgekommen ist, nirgendwo aber in so grosser Zahl wie in Trogir. Diese Institution ist noch aus der Zeit Hamurabis und dann uber daš byzantinische Landbearbeitungsgesetz,

't/C/H

VIJEKU

in Nordafrika zur Zeit der Araberkolonisierung sovvier aus vielen Teilen Italiens und Frankreichs bekannt. 2. die Aufzeichnungen aus dem Leben des seligen Ivan (Johann), des Bischofs von Trogir, die der Archidiakon Treguan, der zukunftige Bischof von Trogir, niedergeschrieben hat; insbesondere vverden diejenigen Teile bearbeitet, die sich auf die Geschehnisse im 12. Jh. beziehen, namlich auf die Zerstorung von Trogir durch die Sarazenen, daš vorlaufige Auflassen der Stadt und den spa'teren Uberfall der Venezianer; es wird die Zuverlassigkeit dieser Aufzeichnungen gepriift und eine kritische Stellungnahme gegen iiber der These Steindorffs eingenommen, alle diese Nachrichten seien unglaubwtirdig. Der Verfasser vertritt die Meinung, indem er die Griinde fur die imrner haufiger vorkommenden Vertrage uber die Teilung des landwirtschaftlich genutzten Bodens erklart, dass daš vielleicht eine der moglichen Ursachen fur die schlechte wirtschaftliche Situation in Trogir nach den vom Archidiakon Treguan beschriebenen Geschehnissen sein konnte.

B. I. 8. A PROPOSITO DEGLIAGGRESSORI NEL PRIMO MIRACOLO DELLA LEGGENDA SI S. CRISTOFORO II vescovo di Arbe Giorgio nell'anno 1308 descrisse tre miracoli di S. Cristoforo, prottetore dell'isola medesima. II testo dell'opera di Giorgio fu pubblicato in completo da Farlati (Illyricum sacrum V, Venezia, 1775, 231-235); la descrizione del primo miracolo fu pubblicata da F. Rački (Documenta historiae chroaticae period um antiquam illustrantia, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium VII, 1877,455-457) e da G. Praga (La translazione di S. Niccolo e i primordi delle guerre normanne in Adriatico, Archivio storico per la Dalmazia, anno VI, vol. XI, 1931), mentre il secondo ed il terzo furono pubblicati da F. šišić (Priručnik izvora hrvatske historije I, Zagreb, 1914,622-626). Le fonti, in base alle quali Farlati e Rački pubblicarono l'opera del vescovo Giorgio, sono andate perdute e quindi oggi, purtoppo, nell'analisi di quesfopera ci dobbiamo servire esdusivamente delle edizione štampate. II primo miracolo di S. Cristoforo, con il quale il santo, secondo la leggenda »critta dal vescovo Giorgio, avrebbe respinto gli aggressori di Arbe verso la meta iel secolo XI, non si puo riferire ai Normanni dell'Italia meridionale - poiche gli itessi non vengono menzionato con il nome di Variagi ne dalle fonti veneziane ιέ da quelle dalmate e neppure da quelle italiane meridionah". La verita e che il tome degli aggressori nel manoscritto, andato smarrito, fu letto: da Farlati come Inragorum gens, da Ruić come Vaganim gens, da Rački come Uaragorum gens, ma i nessun čašo puo trattarsi dei Normanni dell'Italia meridionale, poiche nessuno taj li chiamo con il nome di Variagi.

Sažeta

Pare che il vescovo Giorgio fosse bene informato quando, scrivendo di questo primo attacco ad Arbe, penso agli Ugri. La teši di Farlati, secondo la quale non poteva trattarsi degli Ugri poiche questi non avrebbero fatto la loro comparsa nei nostri territori fino al tempo del re Ladislao, e senza fondamento. L'autore ritiene che l'attacco ungherese ad Arbe debba esser posto, secondo i dati forniti dalla leggenda su S. Cristoforo, non molto prima dell'anno 1074, e con tale teši sono d'accordo pure le notizie della Cronaca viennese illustrata.

B. II. 1. DIE INSCHRIFT BRANIMIRS AUS DEM JAHRE 888 UND DIE DAMALIGE INTERNATIONALE LAGE KROATIENS Die Inschrift des kroatischen Fursten Branimir ist in erster Linie wegen des ersten epigraphischen Zeugnisses des Namens Kroate (dux Cruatorum) wichtig. Aber schon die Benutzung der christilichen Ara (888) ist ausserst bedeutend. Solche Berechmmg wurde in Byzartz und in den Gebieten unter seinem Einfluss uberhaupt nicht, und in der papstlichen Kanzlei erst seit der zweiten Halfte des 10. Jahrhunderts benutzt. Die frankischen Herrscher dagegen fiihrten sie in siebziger Jahren des 9. Jahhunderts ein. So kann die Datierung mit der christlichen Ara in Kroatien um 888 nur eines bedeuten: mit ihr wollte Branimir die Selbstandigkeit Kroatiens Byzanz gegen uber und zugleich seine kulturelle Anlehmmg an die abendlandische Kultur hervorheben, um so mehr als die letzten Karolinger wegen ihrer Schwache nicht imstande waren, die kroatische Selbstandigkeit zu bedrohen. Nach einer Ubersicht uber die wichtigsten Ereignisse im 9. Jahrhundert, die fur Kroatien schicksalbedeutend waren, analysiert der Verfasser die bekannten papstlichen Briefe aus den J. 879 und 882 an Branimir, looatisches Volk, den Bischof von Nin und an die Bischofe und daš Volk von Dalmatien. Aus diesen Briefen kann man auf die regen Verhandlungen zwischen den Papst und Branimir, der papstiicher Vasall werden solite, schliessen. Damit ware Kroatien ins Lehnsgut des papstiicher Stuhles verwandelt gewesen. Die Verhandlungen blieben erfolglos. Noch im letzten papstlichen Brief aus der zweiten Halfte 882 erhebt der Papst den Anspruch, dass daš gesamte kroatische Volk vor dem papstlichen Legate dem Papst die Treue versprechen und Branimir endlich eine Entscheidung herbeibringen sollten. Uberdies gibt es keine Nachrichten nach denen man auch nur mittelbar schliessen konnte, dass Branimir je einen Papst als Senior anerkannt hatte. Der Verfasser antvvortet auch auf die Frage, wie und warum es zu diesen Verhandlungen gekommen ist. Namlich, der machtige byzantinische Kaiser Basilius I (867-886) hatte sofort nach dem Antreten der kaiserlichen Wurde eine sehr rege Tatigkeit entfaltet, um den Papst, den er ausserst nutzlich fur die

478

Hrvatska i crkva u srednjem z»j(jeku

byzantinische Politik im Westen betrachtete, auf seine Seite heruberzufuhren. Doch verharrte der Papst auf seinen Anspruchen auf die kirchliche Oberherrschaft iiber Bulgarien, die ihm Basilius irt keiner Weise anerkennen weder wollte noch mochte. Deshalb entschloss sich der Kaiser, einen Kompromiss zu finden, namlich dem Papst als eine "Entschadigung" fiir Bulgarien die kirchliche und weltliche Herrschaft tiber Kroatien und kirchliche Oberherrschaft iiber Dalmatien anzubieten. Die byzantinischen Gesandten sind in Rom am 1. Juni 879 eingetroffen, und nach sieben Tagen wurden die ersten drei papstlichen Briefe an Branimir, an daš kroatische Volk und an den Bischof von Nin geschickt offensichtlich wurde Verstandigung iiber Kroatien zuerst erzielt. Drei Tage spater vvurde der Brief den dalmatinischen Bischofen und dem Volk abgeschickt - ein Bevveis dass die Verhandlungen tiber Dalmatien ein wenig langer dauerten. Jedenfalls ist es klar, dass der Papst ohne Genehmigung der starksten osteupaischen Macht, Byzanz, mit keinem Erfolg rechnen konnte. Wie die Analyse des Verfassers zeigt, wurde die besprochene Inschrift zwischen 1. September 887 und 24. Marz 888 hergestellt, Warum gerade in diesem Zeitraum? Der Verfasser zeigt, dass gerade in diesem Zeitabschnitt Branimir auf der Hohe seiner Macht štand. Der grosse Kaiser Basilius I starb im J. 886. Sofort nach seinem Tode entstanden in manchen Gegenden Versuche, die byzantinische Herrschaft bzw. dessen Einfluss zu vernichten. Im J. 887 erheben die Langobarden in Apulien und Benevent einen allgemeinen Aufstand gegen Byzanz und erobern zeitweise Bari; in Venedig wurde die byzanzfreundliche Herrscherfamilie Particiati zum Riicktritt gezwungen. Mit den schwachen Karolingern im Westen und vorabergend schvvankenden Byzanz konnte sich Branimir stark genug fuhlen, vorsichtig mit einer Ausdehnung des kroatischen Einflusses auf Dalmatien zu rechnen. Aber, die Zeit fur die Vereinigung Dahnatiens mit Kroatien vvar noch nicht gekommen. Schon in der zweiter Halfte des J. 888 gelang es dem jungen Kaiser Leo VI allen Schwierigkeiten Herr zu werden: in Sud-Italien wurde Byzanz wieder die dominierende Macht, in Venedig nahmen die Particiaci wieder der Macht in ihre Hande, und Dalmatien war gezwungen, noch viele Zeit zu warten, um sich mit Kroatien in Krešimirs regnum Croatie et Dalmatiae zu vereinigen. Die Episode mit Branimir ist insofern sehr bedeutend, als sie den Weg zeigte, den Kroatien in nachsten Jahrhuderten beschreiten solite.

Sažetci

479

C. 1 . ALCUNI PROBLEMI CONCERNENTI L'EREZIONE DEL VESCOVADO Dl ZAGABRIA E DELLA SLAVONIA MEDIEVALE 1. Con l'analisi delle fonti disponibili l'autore dimostra la validita della teši degli autori croati, secondo la quale l'erezione del vescovado di Zagabria avvenne nel 1094 e non nel 1089, come lo sostengono gli autori ungheresi. Per l'erezione di questo vescovado il re ungherese Ladislao non ottenne il consenso ne dal papa Urbano II, ne dell'antipapa Clemente III e inoltre non poteva servirsi del presunto speciale privilegio papale per i re ungheresi come legati apostolici, perche un tale privilegio non fu mai emanato. Secondo l'autore il nuovo vescovado zagabrese non era altro che il risuscitato antico vescovado di Siscia, al quale fu cambiato il nome e la sede, per poter in questo modo sottometterlo all'arcivescovo ungherese di Calocsa invece che a quello di Spalato, dal quale dipendeva l'antico vescovado di Siscia. 2. Dall'827 fino all'833 la Slavonia fu governata da funzionari dello stato bulgaro. Secondo l'autore, nell'833 una parte dei Croati si trasferiri dalla Dalmazia in Slavonia dove fondarono uno stato indipendente con relazioni molto strette con la Croazia (di Dalmazia). II primo duca di questo stato e Ratimiro. Degli altri duchi della Slavonia sono noti Mutimiro e Braslavo. L'autore inoltre dimostra l'inesattezza delle teši secondo le quali a) la partenza dei Croati dalla Dahnazia verso la Slavonia fosse avvenuta ai tempi del re croato Tomislavo, b) la Slavonia dopo l'anno 833 appartenesse all'Impero franco-orientale e c) il duca Mutimiro, menzionato nella lettera di papa Giovanni VIII del 833 fosse un regnante serbo. 3. Dopo l'arrivo degli Ungari nella pianura di Pannonia, la Slavonia rimase uno stato indipendente. Gli Ungari non potevano conquistarlo senza prima impossessarsi della Pannonia Inferiore, cioe prima dell'anno 908. C'e poi una notizia degna di fede negli atti del secondo sinodo spalatino dell'anno 928, secondo la quale la Slavonia fu ecclesiasticamente legata alla Croazia. Dopo questo anno l'aggressivita ungherese diminuisce sensibihnente. Cosi la Slavonia anche nel secolo X rimane indipendente con relazioni molto strette con la Croazia. Cosi si spiega il fatto che nell'elenco delle contee croate nella nota opera di Costantino Porfirogenito non C'e una contea a settentrione della Velika Kapela e che la Slavonia non e menzionata neppure una volta nei documenti dei re croati durante l'esistenza del Regno di Croazia e Dalmazia. 4. Le notizie degne di fede di Tommaso l'Arcidiacono sull'esistenza del potere ecclesiastico e laico croato sulla Slavonia sono attribuibili all'anno 1078, quando il re Zvonimire, come vassallo di papa Gregorio VII, al momento dell'apice dei successi di questo papa nella lotta contro il re tedesco Ernrico IV, riusci ad annettere la Slavonia al Regno di Croazia e Dahnazia. Pero, dopo il 1084

_,„„

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Sažetci

il papato e sensibilmente indebolito, il partito imperiale rafforzato e il re ungherese Ladislavo, alleato dell'imperatore tedesco contrattacca nel 1091 attraversando la Drava ed attaccando la Croazia dove insedia come re suo nipote Almos.

C. 2. ALCUNI QUESITI RIGUARDANTI LA CRONACA Dl ZAGABRIA E L'ELENCO DEI VESCOVI Prima di tutto l'autore analizza il problema della data della stesura del modello che servi da base alla c. d. Cronaca di Zagabria (nell'introduzione agli Statuta capituli Zagrabiensis) e arriva alla conclusione che questi fu scritto nell'ultimo decennio del secolo XIII, probabilmente con la tendenza di provare la legittimita delle pretese al trono di re Andrea III. L'autore della Cronaca di Zagabria era ovviamente awersario di Andrea III e sostenitore degli Angio, e percio elimino dal suo testo non solo qualsiasi menzione di Andrea III (pertanto nel testo c'e ima lacuna temporale tra il regno di Ladislavo IV e Carlo I), ma anche di suo padre Stefano Postumo. Nella seconda parte del saggio si analizza la data della stesura del modello che servi da base all'Elenco dei vescovi allegato alla Cronaca e si constata che anche questo e stato composto verso la fine del secolo XIII. Tra le prove a favore di questa teši la piu lampante e il testo sul vescovo Filippo (1247-1262) per il quale il suo autore afferma che "ci sono molti che lo ricordano". Nella terza parte l'autore analizza alcune questioni corollarie: la somiglianza tra alcune formulazioni nei documenti CD II, 139, nr. 136 e 176, nr. 157; il problema del c.d. simboio della Sacra Corona in relazione all'attivita del cardinale Gentilis nel 1308 ed infine il problema di una delle fonti del c. d. Frammento, opera anonima concernente la storia di Croazia nel secolo XI, conservata nelle Notitiae praeliminares di Baltazar Krčelić.

C.3. SULL'AUTENTICITA' DEI DOCUMENTI INSERITI NELLE BOLLE Dl PAPA GREGORIO IX DELL'ANNO 1217 Nelle due Bolle di papa Gregorio IX rilasciate al capitolo ed al vescovo zagabrese sono inseriti otto documenti, importantissimi non solo per la storia del fescovado, amche per quella croata. Uno di questi documenti era gia "un po' iospetto" a Szenrpetery, "molto sospetto" a Tanodi, mentre la N. Klaić era onvinta che oltre a questo anche alrri tre documenti - e tra l'altro anche quello >iu importante, la Bolla d'oro di Andrea II del 1217 sono falsificati. L'autore umostra che tutti questo documenti sono autentici. Alcune strane formulazioni ei documenti CD III, 147 e CD III, 150 si possono spiegare in maniera

48]

soddisfacente con la teši proposta dall'autore che il cancelliere del re Andrea II si era servito di un'abbozzo preparate dal vescovo, aggiungendovi solo le formulazioni introduttive e finali.

C. 4. IL "MONASTERO" ZAGABRESE L'autore analizza cinque documenti del secolo XIII dove appare il termine monasterium. L'autore dapprima dimostra che questi documenti sono autentici e poi che il termine monasterium significa ente giuridico (vescovato) o cattedrale. Questo termine non ušato per i vescovati ungheresi si potrebbero forse collegare alla circostanza che verso la fine del secolo XII la chiesa di Zagabria aveva acquisito due codici liturgici (il Sacramentarium sanctae Margareate MR 126 e il Missale antiquissimum MR 165) dapprima destinati a due monasteri ungheresi. Π termine monasterium e entrato in uso parziale a Zagabria sullo scorcio del secolo XII per designare il vescovato e la cattedrale, anche se parallelamente sono rimasti in uso altri termini, p. es. ecclesia. Verso la meta del secolo XIII il termine monasterium sparisce.

D. 1. ALCUNI PROBLEMI STORICI E PALEOGRAFICI DELLA TAVOLA Dl BESCA (BAŠKA) I risultati ai quali arriva l'autore sono i seguenti: 1. Nella Tavola di Besca (= TB) le prime lettere, dopo l'invocazione simbolica (+), cioe čr.d. ovvero č.r.ž. indicano la data della stesura della TB, l'anno 1105 o 1107. Le ulteriori analisi del testo dimostrano che si tratta proprio dell'anno 1105. 2. II giuppano Desila, menzionato nella TB, era il legato del re croato Zvonimir (anche lui menzionato nella TB), che aveva il compito di introdurre l'abate nel possesso e nella proprieta di un (vasto) campo incolto, donato dal re al monastero di S. Lucia di Besca. Con il giuppano era stato inviato, pare, anche suo fratello. Essi non erano dei semplici testimoni, come spesso affermano vari autori, bensi dei c.d. posli (legati). Secondo l'autore, Desila, oltre ad essere giuppano (di Corbavia) era anche lo "žrel", cioe l'esattore delle entrate reali, nel giuppanato di Luča. Proprio a causa della sua posizione di rappresentante del re presso il monastero, il suo nome e stato messo in rilievo in varie maniere (p. es. con i puntini tra le lettere del suo nome, ecc. ecc.). 3. La stesura del modello che servi allo scalpellino per intagliare le lettere nella TB e stata fatta in momenti molto drammatici dell'antica storia croata. Nel 1102 la Croazia fu costretta a riconoscere come suo re Colomanno, il re d'Ungheria, e gia nel 1105 anche l'altra parte del regno croato-dalmato unito, il

482

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

regnum Croatiae et Dalmatiae, cioe la Dalmazia (di cui faceva parte anche l'isola di Veglia) segui la stessa sorte. 4. La TB e stata fatta al principio dell'anno l105, pochi mesi prima che la Dalmazia avesse riconosciuto Colomanno, e percio il suo significato politico oltrepassa quello paleografico e linguistico, benche anche questi di valore inestimabile. Tramite la TB /Veglia, parte della Dalmazia, sottolinea che il suo territorio appartiene ancora al regnum Croatiae et Dalmatiae nonostante le pretese e pressioni bizantine, veneziane ed ungheresi. 5. Pero, gia nel 1105 - cioe durante la scalpellatura della TB la Dalmazia riconobbe il potere di Colomanno. Allo stesso tempo si puo constatare la presenza militare ungherese sull'isola, un fatto che non poteva non avere un'influenza diretta anche a Besca. E piu che probabile che un elemento estraneo, ovviamente un benedettino ungherese, introdusse nella seconda parte del TB lettere tratte dall'alfabeto latino, p. es. le lettere M, O, T, N, V con l'evidente scopo di eliminare progressivamente l'alfabeto glagolitico profondamente croato che non poteva piacere alle nuove autorita. 6. Pero la presenza ungherese a Veglia era solo temporanea. Nel conflitto con le influenze straniere l'ultimo fattore nazionale, i Conti di Veglia, riesce ad acquistare una posizione importante che con il progresso del tempo andava rafforzandosi sempre di piu. L'influenza ungherese svani gia nel secondo decennio del secolo XII, mentre la presenza veneziana consisteva piu o meno nel riconoscimento della sua sovranita. Questa e la ragione perche l'alfabeto latino nella seconda partte della TB, menzionata nel paragrafe precedente (M, O ecc.) non appare nel pluteo destro della stessa chiesa (del quale sfortunatamente non sono stati conservati che pochissimo frammenti, i c.d. frammenti di Jurandvor), intagliato non molto tempo dopo la TB. L'evoluzione organica dell'alfabeto glagolitico dei due plutei e la prova della predominazione del Conti di Veglia. 7. La costruzione della chiesa di S. Lucia awerme sorto l'abate Dobrovit subito dopo la morte di Zvonimir, probabilmente non piu tardi del 1091. 8. L'ultima frase della" TB secondo la quale "a quei tempi erano uniti i monasteri di S. Lucia e di Nicolo" non e stata intagliata senza uno scopo preciso, come lo si sostiene soventemente, bensi per giustificare l'esistenza di un abate nel monastero di S. Lucia anche ai tempi di Dobrovit, quando questo monastero aveva appena 9 monati, cioe quando da solo, senza l'altro monastero non avrebbe potuto essere una domus formata, o per meglio dire, un monastero con il diritto di avere un abate.

Sažetci

483

D. 2. SUL CARTULARIO DEL MONASTERO Dl S. GRISOGONO IN ŽARA Dopo l'analisi di alcuni problemi concernenti il purtroppo sparito Cartulario nel monastero di S. Grisogono in Žara, l'autore arriva alle seguenti conclusioni: 1. II Cartulario non e stato scritto (come sostengono vari autori) dal notaio Biagio e neppure e stato compilato nel 1223. L'analisi ha dimostrato che esso e stato scritto verso la fine del secolo XII (o principio del secolo XIII) da un notaio anonimo. 2. L'analisi di alcuni documenti del Cartulario, specialmente quello di Zovina e fratelli (CD I, 126) e Radovano (CD I, 115), dimostra che il contenuto basilare, come pure i nomi e le funzioni elencati nel testo sono degni di fede, perche si basano sugli antichissimi annali del detto monastero. Lo stesso vale per le donazioni dei possessi di Diclc (CD 1,105) e sull'isola di Maone (CD 1,112) fatte dal re croato Cressirniro. 3. L'obiezione principale sull'autenticita materiale dei documenti avanzata dalla N. Klaić (cioe che il re croato non era autorizzato a fare donazione dei possedimento del comune di Žara perche parte del territorio di un altro stato, di Bisanzio) non regge. Π papa aveva conferito al re Cressimiro il titolo di rex Croatiae et Dalmatiae riconoscendo cosi l'incorporazione della Dalmazia bizantina nella Croazia. Cressirniro con le sue donazioni metteva in atto la sua sovranita sulla Dalmazia, disponendo dei beni dello stato bizantino che si trovavano sul territorio delle citta bizantine, dove la proprieta comunale, con la soppressione dell'autogovemo comunale da parte di Leone ilSaggio era passata neUe mani del governo centrale.

D. 3. SULL' AUTENTICITA' DELLA DONAZIONE DEL VESCOVO Dl VEGLIA SECONDO l DOCUMENTI DEL 1186 E 1188 L'autore analizza la donazione del vescovo di Veglia al monastero di S. Benedetto sul Po e al priorato di S. Cipriano sull'isolotto di Murano dell'anno 1186 (conservata in tre copie) e dell'anno 1188 (conservata in due copie) ed arriva alla condusione che esisteva un documento originale della donazione del 1186, che nelle copie conservate e stato modificato solo in quanto come destinatario, oltre al monastero di S. Benedetto sul Po, e stato designato con un'aggiunta anche quello di S. Cipriano. Per il resto le copie del documento del 1186 sono autentiche. Siccome il monastero di S. Cipriano, per varie ragioni era insoddisfatto con questo documento manipolato, emise un altro documento quello del 1188 che altro non e che un falso facilmente identificabile.

484

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Sažetci

D. 4.

E. 2.

l PRIMORDI DEL PELLEGRINAGGIO E DEL MONASTERO DEI FRANCESCANI A TERSATTO

PROBLEMI STORICI Dl ALCUNE FONTI AGIOGRAFICHE

L'autore dapprima analizza il problema deH'inizio del pellegrinaggio a Tersatto. Secondo Kašić e Glavinić la Santa Časa e stata trasportata ai tempi del bano Nicola Frangepani (nel 1291) da Nazareth a Tersatto, e dopo tre anni e 7 mesi a Loreto. L'autore dimostra che non si puo trattare di Nicola L Nicola II o Nicola III perchć essi non governarono mai nel Vinodol (dunque neanche a Tersatto). Si pud trattare solamente di Nicola IV, il quale come primo tra i conti di Veglia fu chiamato Frangepano ed inoltre era bano. L'autore pubblica ed analizza anche la bolla di papa Martino V del 1420 dalla quale risulta che il pellegrinaggio a Tersatto ebbe inizio un po' prima di tale anno. Inoltre, l'autore dimostra che la pala dell'altare printipale nella chiesa di S. Maria a Tersatto deve essere opera del pittore Antonio de Murano, al quale era stata, secondo il libro del notaio fiumano Antonio de Renno, commissionata dal guardiano del monastero di Tersatto nel 1456 o un po' prima. II papa Nicola V permise nel 1453 la fondazione del monastero il quale nel 1455 non era anoca definitivamente organizzato perche ci sono notizie solo del "fratello Paolo", il quale, peru, gia nel 1456 viene menzionato come "il guardiano Paolo".

D. 5. LA BOLLA "AD DECOREM" Dl PAPA NICCOLO' V DEL 1447 L'autore pubblica la bolla di papa Niccolo V del 1447 concernente la r'ondazione del monastero francescano di Cassione, correggendo alcuni errori ipografici ed altri, esistenti nella finora migliore pubblicazione, qualla di G. »tokalo. Inoltre l'autore offre la sua traduzione in croato della bofla. Infine, l'autore liscute sul problema della datazione della bolla ed arriva alla conclusione che essa •ra stata emessa probabilmente il 2 aprile 1447

E. 1. IL RETROSCENA DEL PRIMO ATTACCO DEGLI UNGARI CONTRO ARBE

L'autore analizza la teši di Praga, secondo la quale l'attacco contro Arbe fu errato dal conte Amico nel 1075. L'autore dimostra che Praga si trovo costretto modificare la datazione di un documento falsificato da 1071 in 1975 e la itazione della traslazione delle spoglie di S. Niccolo di Bari da 1089 a un tempo xteriore al 1075.

485

Nel suo saggio Le fonti agiografiche concernenti gli ultimi decenni del regno di Croazia (Miscellanea "Zvonimir", kralj hrvatski) M. Ivanišević combatte alcune teši di recenti storici croati, riguardanti le leggende di S. Gaudenzio, S. Giovanni di Trau e S. Cristoforo e propone le proprie soluzioni. Qui si analizzano le proposte di Ivanišević e si offrono alcune osservazioni critiche.

E.3. UN CONTRIBUTO ALLA DISCUSSIONE SULLA TA VOLA Dl BESCA Si discute su alcune proposte concernenti l'interpretazione del contenuto della Tavola di Besca fatte da M. Bogović nel Riječki teološki časopis 2, nr.2,1998, 371-375.

LITERATURA

ACTA COMITALIA - KŠišić, Acta comitalia, MSHSM vol. XXXIII, Zagreb, 1912.; vol. XXXCV, Zagreb, 1915.; vol. XXXIX, Zagreb, 1916. ADAMČEK - J. Adamček, Rovišćanski predijalci, HZ XXIX- XXX, 1976.-1977. AE - Annee epigrafique, Pariš. AEC - Archivium Europae Centro-Orientalis, Budapest. ΑΗΡ - Archivium Historiae Pontificae, Roma. ALEXANDER TELESINUS - RIS V. ALLODI - L. Allodi i G. Levi, Regesto sublacence, Roma, 1885. AMSD - Atti e Memorie della Societa Dalmata di Storia Patria. AMSI - Atti e Memorie della Societa Istriana di Archeologia e Storia Patria. ANA KOMNENA - B. Leib, Arme Comnene, Alexiade, Pariš, 1067. ANASTOS - M. V. Anastos, The Transfer of Illyricum, Calabria and Sicily to the Jurisdiction of the Patriarchate in 732/733, Studi bizantini e neoellenici, Roma, 1957. ANNALES ROMUALDI - Annales Romualdi, MGH, Scriptores XIX. ANONYMI BARENSIS CHRONICON - RIS V. ANTOLJAK 1972. - S. Antoljak, Ban Pavao Bribirski "Croatorum dux", Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. XX, 1972. ANTOLJAK - S Antoljak, Zadar za vrijeme hrvatskih narodnih vladara, Radovi FF u Zadru, god. 14-15,1975. APJ - Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, Zagreb arg. - zaključeno na osnovi... ARNOLDUS LUBECENSIS - Arnoldus Lubecensis, Chronica Slavorum, MGH, Scriptores XXI. AHRWEILLER - H. Ahrweiller, Recherches sur radministration de I'empire byzantin aux IXe-Xe siedes, BulletindeGorrespandance hellenique LXXXTV, Amenes-Paris, 1960. ASD - Archivio storico per la Dahnazia. AT - Archeografo Triestino, Trieste. ATTI - Atti, Centar za historijska istraživanja, Rovinj. Β. - H. J. Scheltena - N. Van der Wal, Basilicorum libri LX, Series A i Series B. BALZANI - U. Balzani, Π Chronicon Farfense di Gregorio di Catino, Fonti per la storia d'Italia, Roma, 1903. BANAŠEVIĆ 1971. - N. Banašević, Letopis Popa Dukljanina, Beograd, 1971. BARABAS - S. Barabas, Zrinyi Miklos a Szigetvari hos eletere vonatkozo levelek es okiralok II, Budapest, 1890. BARADA 1931. - M. Barada, Episcopus chroatensis, CS 2,1931.

»

4β

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

ΒARADA 1932. - M. Barada, Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI stoljeća, VAHD 1,1928.1929., Split, 1932. BARADA 1937. - M Barada, Dvije naše vladarske isprave, CS 13-14, Zagreb, 1937. BARADA 1942. - M. Barada, Branimir, HE III, 1942. BARADA 1943. - M. Barada, Hrvatska poviest, 2. izd., Zagreb, 1943. BARADA 1944. - M. Barada, Važnost osnutka zagrebačke biskupije, Zbornik 1944. BARADA 1948. - M. Barada, Trogirski spomenici, Dio L, sv. I., Zagreb, 1948. BARADA 1949. - M. Barada, Dalmatia superior, Rad 270, Zagreb, 1949. BARADA 1952. - M. Barada, Hrvatski vlasteoski feudalizam, Zagreb, 1952. BARADA 1957. - M. Barada, Prilozi kronologiji hrvatske povijesti, Rad 311, 1957. BARTAL - A. Bartal, Glossarium mediae et infimae latinitatis regni Hungarici, Lipsiae, 1901. BARTOLI - F. Bartoli, Indice delle scritture del Convento di San Francesco della citta di Veglia, još neobjavljeno. BECK - H. G. Beck, Vademecum des byzantinischen Aristokraten, Graz-VVien-Koln, 1964. BENUSSI - B. Benussi, Storia documentata di Rovigno, 1888, ristampa Trieste, 1977. BENUSSI1892. - B. Benussi, Privilegio Eufrasiano, AMSIVIII, 1892. BENUSSI 1895. - B. Benussi, Nel Medio Evo, AMSI IX, 1895. BEUC1953. -1. Beuc, Osorska komuna u pravnopovijesnom svijetlu, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci I, Rijeka, 1953. BEUC 1980. -1. Beuc, Vlasnički i drugi stvarnopravni odnosi na nekretninama u doba feudalizma u jugoslavenskim zemljama, ZPFZ XXX, l, 1980. BEUC 1980a. - I. Beuc, Još o stvarnopravnim odnosima u doba feudalizma u jugoslavenskim zemljama, ZPFZ XXX, 2,1980. BEUC 1985. -1. Beuc, Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zagreb, 1985. BEUC 1986. -1. Beuc, Povijest države i prava na području SFRJ, Zagreb, 1986. BEYERLE - F. Beyerle, Die Gesetze der Langobarden, Weimar, 1974. BIMA - Biblioteca iuridica medu aevi, Bononia. BONIFAČIĆ 1970. - N. BonifeSc, Zidine Zvonimirova i Bašćanska ploča, KZ l, Krk, 1970. BONIFAČIĆ 1971. - N. Bonifaać, Darovnica kralja Zvonimira opatiji sv. Lucije kod Baške na otoku Krku, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 45, Zagreb, 1971. BONIFAČIĆ 1976. - N. Bonifačič, Oblici tradicionalne stočarske kulture na otoku Krku, Rad 21 Kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, Sarajevo, 1976. BONIS 1964. - Gy. Bonis, Einflusse des romischen Rechts in Ungarn, lus Romanum Medu aevi, Pars V, 10, Međionali, 1964. BRAČKI STATUT - K Kadlec, Statutum et reformationes insulae Brachiae, MHJSM XI, 1926. iRAJKOVIĆ 1933. - V. Brajković", Ćrude historique sur le droit maritime prive du Littoral yougoslave, Marseille, 1933. 1REHIER 1969. - L. Brehier, Vie et mort de Byzance, Pariš, 1969. IRŽHIER1970. - L. Brehier, Les institutiones de l'empire byzantin, Pariš (1949.), 1970. RATULIĆ 1964. - J. Bratulić, Urbari pazinskog feuda, VHARP VIII-IX, 1964.

Literatura

48У

BRATULIĆ 1970.-J. Bratulič, Jedanaest stoljeća hrvatske književnosti, Kritika 13, Zagreb, 1970. BRATULIĆ 1994. - J. Bratulić, Aleja glagoljaša, Zagreb-Pazin-Roč, 1994. BRUNELU - V. Bruneffi, Storia della citta di Žara, Venezia, 1913. (novo izdanje Trieste, 1974.) BRUSIĆ - V. Brusič, Benediktinska opatija na Košljunu, Bogoslovska smotra XX, 1932. BUDAK 1986. (1987.) - N. Budak, Prilog valorizaciji humsko-dukljanskog kulturnog područja u prvim fazama njegova razvitka (do 12. st), SP, ser. III, sv. 16, Split, 1986. (1987.). BUDAK 1994. - N. Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb, 1994. BUDINGER - M. Budinger, Ein Buch ungarischer Geschichte (1058-1100), Leipzig, 1866. BULIĆ - BERVALDI - F. Bulič - J.Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa, Zagreb, 1912. BUTORAC - IVANDIJA - J. Butorac - A. Ivandija, Povijest katoličke crkve medu Hrvatima, Zagreb, 1973. BZ - Byzantinische Zeitschrift CALASSO - F. Calasso, Medio evo del diritto, Milano, 1954. CAPPELLI - A. Cappelli, Cronologia, Milano, 1969. CARABELLESE 1911. - F. Carabellese, Carlo d'Angio nei rapporti politici e commerciali con Venezia e l'Oriente, Bari, 1911. CCP - Croatica Christiana Periodica, Zagreb. CD - Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, ed. T. Smičiklas i drugi, I-XVIIL Zagreb, 1904.- 1990. CDB - Codice diplomatico barese, Bari. CDH-G.Fejer,