Lord Oven - Balkanska Odiseja

I

HVMJlth s I

\jnnn

1*1ћ I \ lllNVICI'ilN |ч» L\ Сп>МПМ

, 'I i;i ^1

i и\м !• к III О^З.Г

, so 1Т-02-Ч4-Т TJCERf

.'..--N f_

EA

13* ч

^ГС!|а34.-ћ*л

0

“0 5—

.

-------- _

KNJIŽNICA

SVJEDOCIPOVIJESTI

Knjižnica SVJEDOCI POVIJESTI Knjiga 4

Uredničko vijeće DUBRAVKO JELČIĆ NIKOLA RUŽINSKI IVO SANADER MIRKO VALENTIĆ

Izvršni urednici GORDAN JANDROKOVIĆ MIROSLAV KOVAČIĆ ANITA ŠIKIĆ

Redaktor prijevoda JOSIP ŠENTIJA

Lektorica BLANKA PEČNIK-KROFLIN

Likovna oprema LUKAGUSIĆ

Grafički urednik STJEPAN OCVIRK

David Owen

BALKANSKA ODISEJA Preveli s engleskoga KOLINDA GRABAR MIROSLAV KOVAČIĆ

Ф HRVATSKA SVEUČILIŠNA NAKLADA HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST

Zagreb, 1998.

Naslov izvornika David Owen, Balkan Odyssey Indigo, London 1996.

© David Owen 1995,1996. Maps by Hardlincs, Charlbury, Oxford. Map 3 by Ante Markotić, Ejup Sijenčić, Asin Abdurahnanović (Bosna i Hercegovina: Altermedia NUB, 1991). © za hrvatsko izdanjc HRVATSKA SVEUČILIŠNA NAKLADA, 1998. Sva prava pridržana. Nijedan se dio knjige ne smije reproducirati niti prenositi u bilo kakvom obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne suglasnosti nakladnika.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK 327.36(100:497.1) »199« OWEN, David Balkanska odiseja / David Owen ; [prevele s engleskoga Kolinda Grabar...ket. al.]. - Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada : Hrvatski institut za povijest, 1998. - 450 str. ; 22 cm. (Knjižnica Svjedoci povijesti; knj. 4) Prijevod djela: Balkan Odyssey. - Str. 5-9 : Predgovor / Josip Šentija. - Bibliografske bilješke: str. 439-441. ISBN 953-169-014-6 (HSN)

980130035 Knjiga je tiskana uz potporu Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske.

Predgovor

Lord Owen pred hrvatskim čitateljem Balkanska odiseja Davida Owena stiže pred hrvatskoga čitatelja kao novi naslov u već opsežnoj zbirci memoarskih osvrta i prikaza o rasulu jugoslavenske federacije, o nastanku novih nezavisnih država, što su se pojavile na njezinu nekad jedinstvenome državnom području, i o ratovima što su vođeni u burnome procesu emancipacije naroda koji su u posljednjem desetljeću ovoga stoljeća čvrsto odlučili krenuti svojim samostalnim putevima. Owenova knjiga zauzima posebno mjesto u dotičnoj zbirci, jer je do sada i izričajem i referencama najopsežnija, ali još više zato što je njezin autor bio neposredan, vrlo angažiran međunarodni čimbenik u zbivanjima na političkom i diplomatskom poprištu na licu mjesta i u međunarodnim forumima. Kao međunarodni posrednik prvog reda, tijekom dramatičnih godina tzv. jugoslavenske krize, lord Owen pruža svjedočanstvo iz prve ruke o svemu što je i kako je vrhunsko međunarodno posredništvo utjecalo na događaje upornim i mnogobrojnim pokušajima rasplitanja krize. Od Ijeta 1992. do ljeta 1995. lord Owen je, najprije sa Cyrusom Vanceom, a potom s Thorvaldom Stoltenbergom, najizravnije bio upleten u sve što je poduzimala međunarodna zajednica (EU, OUN, NATO, pojedine države) na području bivše Jugoslavije. Njegov je osobni udio bio osobito važan u dva ključna momenta: u izradbi tzv. Vance-Owenova plana za rješenje krize u Bosni i Hercegovini i u stvaranju tzv. Kontaktne skupine i njezinih planova za rješenje ratne krize u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Poznato je da su upravo ta dva momenta i projekta odlučujuće utjecala na dinamiku i tok krize, čak u tolikoj mjeri da su je bila zaoštrila i konačno rješenje otežala, s posljedieama koje do danas traju (uloga i utjecaj Vance-Qwenova plana, na primjer, na izbijanje rata između Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini do danas je ostalo jedno od neistraženih poglavlja). Owenovo je izvješće sađržajem raznovrsno i zanimljivo. Ono se doslovce tiče svih pitanja koja su implicirana u postupku planiranja i izvedbe tzv. visoke

6

BALKANSKA ODISEJA

politike>Jcoja odlučuje o sudbinama naroda i zemalja, milijuna ljudi. Bez obzira na vrijednosne sudove koji se mogu izreći o Owenovim stajalištima, o njegovu posredničkom djelovanju i, na kraju, o kvaliteti samoga njegova iskaza - njegova je Balkanska odiseja važno referativno štivo u vezi s temom tzv. jugoslavenske i post-jugoslavenske krize. Cim se ova knjiga pojavila, izazvala je u Velikoj Britaniji i u Europi zapažen odjek. Nisu je svi jednako dočekali i pozdravili, što je izravna posljedica različitih stajališta koje o jugoslavenskoj krizi imaju različiti međunarodni krugovi, pojedinci i institucije. Svakako, najnepovoljniji sud o Balkanskoj odiseji izrekao je Noel Malcolm, pisac poznate Kratke povijesti Bosne: ironizirao je autorovu homersku pretenziju te ju je nazvao »balkanskim petljanjem Davida Owena«. Noel Malcolm je historičar i pisac poznat po stajalištu - koje je vrlo solidno argumentirao - da su srpski ekspanzionizam i velikosrpska ideologija uzrokovali rasulo Jugoslavije i sve što se u tome i poslije toga rasula đogodilo. Nasuprot njemu, David Owen je odgovomost za rasulo jugoslavenske federacije i za ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pođijelio prema stanovitoj ljestvici, koja se na Zapadu tijekom vremena definirala, a prema kojoj je na Srbima i srpskom vodstvu glavna, ali ne i isključiva odgovornost. Još prije no što se odazvao ulozi međunarodnog posrednika, lord Owen je imao takvo stajalište: svi su krivi, netko više, netko manje. Za njega su, na primjer, svi referendumi koji su održani na tlu bivše Jugoslavije - od slovenskog u prosincu 1990. do hrvatskog u svibnju 1991. i bosansko-hercegovačkog početkom 1992. - dvojbene vrijednosti sa stajališta demokracije. Za njega su i ti referendumi bili samo jedan od aspekata »kulture nasilja« koja je aktivirana već u prvoj fazi rasula jugoslavenske federacije (1990./91.). Sve se, prema njegovu shvaćanju, na toj podlozi zbilo: »Slom bivše Jugoslavije dogodio se preuranjeno i naglo«. Za svrhe ovoga'kagovora - da se, naime, Owenova knjiga prevede na hrvatski - nije potrebno ulaziti ni u detaljan opis sadržaja knjige ni u njezine temeljne zaključke: sam po sebi sadržaj je zaista bogat i izričajima i konotacijama i informacijama svih vrsta, a zaključci su važni po tome što ih je sročio međunarodni posrednički autoritet i što su, kao takvi, odigrali praktičnu ulogu u slijeđu događaja. Po svim svojim elementima, Owenova knjiga mogla bi u hrvatskim istraživačkim i pedagoško-političkim ustanovama postati čak predmet posebne pažnje, stanovita bibliografska i diplomatska case-study, jer je uistinu primjema po gradivu koje nudi i po poukama koje se iz Owenove priče mogu izvući. On je upravo sjajan primjer kako se u utjecanju na sudbine milijuna ljudi i čitavih naroda stječu najraznolikiji elementi među kojima ljudska ograničenost i predrasude nisu na posljednjemu mjestu.

PREl oOVOR

7

Samo ću, primjera radi, navesti da je lord Owen pristupio svome prevažnom posredničkom poslu nadahnut Rebeccom West - tim klasičnim vodičem sviju Britanaca u južnoslavenskim pitanjima u posljednjih sedamdesetak godina; Fitzroyem Macleanom i njegovim Eastern Approaches\ Milovanom Đilasom, tim učiteljem-konvertitom svih britanskih jugo-aktera u stvarima titoizma, jugoslavenstva i nacionalizama svih vrsta, od njegove apostazije do smrti; arhivima i dosjeima Foreign Officea kojemu je jedno vrijeme bio na čelu i u kojemu se - prema vlastitu priznanju, upravo u ovoj knjizi - najviše brinuo o tome što će biti s Jugoslavijom poslije Tita. A svemu tome treba dodati i podatak koji sam navodi: da je po Jugoslaviji putovao više no igdje drugdje u Europi (dakako, u svojim studentskim i post-studentskim danima). Sve to i mnogo toga đrugog - što spominje u knjizi - pokazuje da lord David Owen nije slučajno došao na čelo europskih posrednika, poslije lorda Carringtona, kojima je bilo naloženo da urede post-jugoslavenski prostor prema zamislima središta europske i svjetske politike. Kao da mu je ta misija bila odavno namijenjena, a po onome što je izložio može se zaključiti da ju je i sam žarko želio. Kad su se ispunile okoinosti (odstup lorda Carringtona kao posrednika u okviru Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji) - bio je pozvan pod staru zastavu britanske diplomacije. Tri je godine pod njom - istina, ovaj put formalno pod zastavom Europske unije, čiji je bio predstavnik - pokušavao nametnuti rješenje. U osnovi, nije uspio, ali je u tome neuspjehu mnogo toga zasnovao, s dalekosežnim posljedicama. Morao je odstupiti pod pritiskom dvaju čimbenika: jedan je unutamji, najvećim dijelom hrvatski (Kontaktna skupina i Plan Z-4; otpuhani su u »Oluji«), a drugi je vanjski - američka je politika preuzela inicijativu u rješavanju post-jugoslavenske krize. Lord Owen se izravno sukobio s američkim predsjednikom Clintonom i američkom diplomacijom. Zbog toga - i niza drugih sporednijih razloga, o kojima ponešto svjedoči u knjizi morao je odstupiti. A čini se da od nekog vremena ni sam nije bio oduševljen vlastitom ulogom, pa je razmjemo dulje vremena čak u nekoliko navrata nudio ostavku, ili je pomišljao na odstup. Owenova je knjiga uistinu nezaobilazno referativno štivo i izvor o bitnom odsječku i hrvatske suvremene povijesti. Osim egzaktnih elemenata diplomatske kronike (prijedlozi, rezolucije, planovi, konferencije), knjiga ujedno sadrži kroniku zakulisnih sukoba, igara, rivalstava, taština, interesa - svih onih elemenata od kojih se sastoji diplomatski postupak i njegova pozadina. U knjizi je moguće pratiti različite moralne i političke standarđe koji igraju znatnu, katkada i presudnu ulogu u odlukama što se donose na svim razinama svjetske diplomacije i politike.

8

BALKANSKA ODISEJA

U knji^i je moguće nazrijeti autorovu selekciju karaktera i nekaraktera koji igraju u diplomatskom i političkom polju, osobito onih izravno upletenih u sukobe i u krizu na područjima bivše jugoslavenske federacije, Knjiga je, ukratko, svojevrstan kaleidoskop svega i svačega u svjetskoj diplomaciji angažiranoj u rješavanju post-jugoslavenske krize. Osim interesa koji za knjigu može imati tzv. šira čitateljska publika - a siguran sam da je taj interes neprijeporan - knjiga može imati političko-pedagošku i diplomatsko-pedagošku svrhu. Iz nje se, na primjer, vidi kako jedan međunarodni diplomatski posrednik prve kategorije ne može svoj posao obavljati bez medija. Mediji su dio diplomatsko-političkog procesa. U onoj mogućoj bibliografskoj i pedagoškoj case-study ova bi tema mogla biti posebno obrađena. Veoma je poučno kako se Owen nije mogao ni maknuti - ni jednog jedinog dana - a da bar jednim okom nije zavirio u stranice »The Timesa«, »The Washington Posta« ili »The New York Timesa«. Hranio se informacijama i sugestijama velikih svjetskih dnevnika engleskog jezika, dobivajući od njih i jestvine kojima je i sam s vremena na vrijeme pltao dotična uredništva. Pružio je školski primjer diplomatsko-medijske simbioze. Jeđno je od zanimljivih poglavlja u cijeloj Owenovoj eksplikaciji odnos SAD-Europa u ovoj »monumentalnoj krizi«. Zanimljiv je i njegov rokovnik: koga je posjećivao, s kim je razgovarao, kako je razgovarao s jednima, kako s drugima? Njegova izvješća o bitnim protagonistima jugoslavenske krize važne su reference za svako buduće istraživanje. Milošević, dr. Tuđman, Izetbegović i galerije sporednih ličnosti - svi su u Owenovoj knjizi. I za običnoga čitatelja i za kvalificiranoga istraživača i analitičara izvanredno je poučno razgmuti Owenovo kontaktiranje sa Srbima: s Miloševićem i njegovqm suprugom, sa Cosićem, sa svim srpskim liderima. Nema nikakve dvojbe da je opsjeđnut Srbima (Rebecca West!) i da je u najvećoj mogućoj mjeri nastojao shvatiti i uvažiti njihove razIoge. Njemu su Pale jednako važan locus kao i Beograd, Zagreb, Sarajevo, London, New Уогк, Washington, Pariz, Bruxelles, čak naglašeno važne. Još je jedan aspekt njegovih posredovanja i cijele njegove misije za šim javnost ostao nepoznat: njegovi tajni sastanci s predstavnicima bosansko-hercegovačkih i drugih Srba na tzv. neutralnom terenu - kod srpskih prijatelja u Parizu i u Zenevi. O svemu je u knjizi zanimljivo zasvjedočio. Već je spomenuti Noel Malcolm upozorio (u časopisu »Slavonic Studies«, iz 1995., poslije objavljivanja prvog engleskog izdanja knjige),

PREDGOVOR

9

kako će »knjiga zadiviti svakoga tko je zainteresiran ne samo za diplomaciju, nego i za ljudsku psihologiju«. Malcolm ovo kaže ironično: diplomatsko značenje i zanimljivost knjige nedvojbeni su zbog uloge koju je autor odigrao u jednoj važnoj međunarodnoj diplomatskoj igri, najvažnijoj i najdramatičnijoj u europskoj i svjetskoj povijesti poslije Drugoga svjetskog rata; a što se ljudske psihologije tiče, knjiga je važna po tome što je izvanredan primjer »samoopravdavanja«, jer ona zaista, ima mnogo toga zbog čega se mora opravdati ne samo u tuđim, nego i u vlastitim očima. Zaista, za hrvatskog su čitatelja ključna mjesta u knjizi ona u kojima Owen opravdava svoje naume i postupke u vezi s Planom Vance-Owen, koji je, kako se općenito drži, potaknuo hrvatsko-muslimanski rat, sigumo najnesretniju epizodu - sa stajališta hrvatskih nacionalnih interesa - u cijeloj jugoslavenskoj krizi. Zbog svega navedenog - i mnogo toga nenavedenog, ali jednako zanimljivog i važnog - držim da će knjiga lorda Davida Owena hrvatskom čitatelju biti i zanimljiva i poučna. Hrvatska široka i stručno zainteresirana javnost može konačno rasuđivati o lordu Owenu i njegovoj ulozi na temelju izvornoga predloška - na temelju njegovih vlastitih riječi. Još jednom bih istaknuo, da bi knjiga mogla biti zanimIjivo propedeutičko štivo, u izobrazbi hrvatskog diplomatskog osoblja za uloge koje ga očekuju i sada i u budućnosti u obrani hrvatskih nacionalnih i državnih interesa. Izvorni predložak Owenove knjige, u oba svoja izdanja na engleskom (1995. i 1996.), sađrži vrlo bogatu aparaturu s dvije vrsti referativnih izvora - pisanih i onih na CD ROM-u. Važnije su uputnice na ovaj drugi, bibliografski elektronski medij: na CD ROM su autor i njegov engleski izdavač unijeli obilno dokumentarno gradivo - tajne poruke i brzojave, pisma i druge oblike Owenova komuniciranja s odgovomim ličnostima i forumima svjetske politike s kojima je kao posrednik i opunomoćenik bio u trajnoj vezi. Prema diplomatskim uzusima, ta vrsta izvora i papira odlazi, za stanovit broj godina, u tajne arhive, pa je bilo neobično što lord Owen nije odolio iskušenju da i tim gradivom poprati svoju priču. Ali nije neobično što je naknadno baš taj CD ROM povučen s britanskog knjižarskog tržišta. Zbog toga ova vrsta referenci neće nažalost biti dostupna hrvatskome čitatelju. To je jedina razlika između engleskog izvornika i hrvatskog prijevoda. Josip Šentija

Posvećeno Cyru.su Vanceu i Thorvaldu Stoltenbergu i svima onima iz Ujedinjenih naroda i Europske zajednice koji su s nama radili u Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji

Priznanja Pored onih, kojima sam posvetio Balkansku odiseju, dugujem zahvalnost još mnogima. Osobito Norbertu Bothu koji mi je godinu dana pomagao u istraživanju uz novčanu potporu Zaklade Basil Hicks Lecture Enđovvment Sveučilišta u Sheffieldu, zatim Gillian Bromley, nezavisnoj urednici koju su u posao uključili Sean Magee, izvršni urednik, i Katrina Whone, glavna urednica izdavačke kuće Victor Gollancz. Njihovi su napori pomogli da ova knjiga bude što bolja i da uopće bude napisana i objavljena u kratkom roku. Što se tiče mog ureda, nemam dovoljno riječi zahvalnosti za Maggie Smart, Ruth Martin, Ruth Best, Charlesa Scotta Armstronga, Craiga McMillana, Непгуја Johnsona, Aiexa Gordon-Brandera i Hariyja Willisa Fleminga za njihov rad na rukopisu kao i na produkciji i dizajnu CD ROM-a. Od neprocjenjive su pomoći bile također Vanessa Glyn Jones, Gemma Hirst i moja supruga Debbie. Zahvalan sam i Davidu Ludlowu, Herbu Okunu, Paulu Szaszu, Lauri Silber i Drenki Willen iz Harcourt Bracea na njihovim korisnim primjedbama o tekstu.

Dramatis personae Abdić, Fikret: čelnik muslimanske frakcije u Bihaću; muslimanski član Predsjeđništva Bosne i Hercegovine Ahrens, Geert: Predsjedavajući Radne skupine Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (MKBJ) za narodnosti i manjine; prije član Mirovne konferencije Europske zajednice za Jugoslaviju Ahtisaari, Martti: predsjednik Finske od 1994.; predsjedavajući Radne skupine MKBJ-a za Bosnu i Hercegovinu Akashi, Yasushi: posebni izaslanik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za bivšu Jugoslaviju od 3. prosinca 1993. do listopada 1995. Akmadžić, Mile: čelnik bosanskih Hrvata; predsjednik Vlade Bosne i Hercegovine 1992./93. Albright, Madeleine: stalna predstavnica Sjedinjenih Država pri UN-u od 1993. Annan, Kofi: posebni izaslanik giavnog tajnika Ujedinjenih naroda za bivšu Jugoslaviju, od listopada 1995. Babić, Milan: čelnik hrvatskih Srba Bartholomew, Reginald: posebni izaslanik Sjedinjenih Država za bivšu Jugoslaviju, 1992./93. Bildt, Carl: supredsjedatelj Upravljačkog odbora MKBJ-a od 1995.; bivši predsjednik švedske Vlade Boban, Mate: čelnik bosanskih Hrvata 1992.-1994. Boras, Franjo: čelnik bosanskih Hrvata; član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Boutros Ghali, Boutros: glavni tajnik Ujedinjenih naroda od 1992. Briquemont, Francis: zapovjednik UNPROFOR-a za BiH, 1993. Broek, Hans van den: povjerenik Europske unije za vanjske poslove; bivši nizozemski ministar vanjskih poslova Buha, Aleksa: čelnik bosanskih Srba, zadužen za vanjske poslove Bulatović, Momir: predsjednik Crne Gore Bush, George: predsjednik Sjedinjenih Država 1989.-1993. Carrington, Peter: predsjedavajući Mirovne konferencije Europske zajednice za bivšu Jugoslaviju 1993./94.

16

BALKANSKA ODISEJA

Charette^erve de: ministar vanjskih poslova Francuske od 1995. Chirac, Jacques: predsjednik Francuske od 1995. Christopher, Warren: državni tajnik Sjedinjenih Država Claes, Willy: glavni tajnik NATO-a od 1994.; ministar vanjskih poslova Belgije đo 1994. Clinton, Bill: predsjednik Sjedinjenih Država od 1993. Cot, Jean: zapovjednik UNPROFOR-a u bivšoj Jugoslaviji 1993./94. Cutileiro, Jose: glavni tajnik WEU-a; predsjedao pregovorima o Bosni i Hercegovini na Mirovnoj konferenciji EZ-a 1992. Čurkin, Vitalij: posebni ruski izaslanik za bivšu Jugoslaviju 1993./94. Ćosić, Dobrica: srpski pisac; predsjednik SRJ (Srbije i Cme Gore) 1992./93. Demirel, Suleyman: predsjednik i bivši predsjednik vlade Turske Dole, Robert: američki senator; vođa republikanske većine u Senatu od 1995. Drašković, Vuk: čelnik srpske oporbene stranke SPO Eagleburger, Lawrence: američki državni tajnik 1992./93. Eide, Kai: pregovarač MKBJ-a između hrvatske Vlade i čelnika hrvatskih Srba Frasure, Robert: pokojni posebni izaslanik Sjedinjenih Država za bivšu Jugoslaviju i predstavnik Sjedinjenih Država u Kontaktnoj skupini 1994./95. Galbraith, Peter: veleposlanik Sjedinjenih Država u Hrvatskoj od 1993. Ganić, Ejup: potpredsjednik Bosne i Hercegovine; jugoslavenski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine; čelnik SDA; potpredsjednik Hrvatsko-muslimanske Federacije BiH od 1994. Gligorov, Kiro: predsjednik Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije Goldstone, Richard: glavni tužitelj Suda za ratne zločine u Jugoslaviji Granić, Mate: hrvatski ministar vanjskih poslova od 1993. Hadžić, Goran: čelnik hrvatskih Srba Hall, Peter: zamjenik lorda Owena u MKBJ-u 1992./93.; član Mirovne konferencije EZ-a d Jugoslaviji; bivši veleposlanik Ujedinjenog Kraljevstva u Jugoslaviji Наппау, David: stalni predstavnik Ujedinjenog Kraljevstva pri UN-u; u mirovini od 1995. Helver Petersen, Niels: ministar vanjskih poslova Danske od 1993. Holbrooke, Richard: američki pomoćnik državnog tajnika od 1994.

DRAMATIS PERSONAE

17

Hurd, Douglas: državni tajnik za vanjske poslove Ujedinjenog kraljevstva; u mirovini od 1995. Izetbegović, Alija: predsjednik Bosne i Hercegovine; čelnik i osnivač SDA Janvier, Bernard: zapovjednik UNPROFOR-a u bivšoj Jugoslaviji od 1995. Jeljcin, Boris: predsjednik Ruske Federacije Jovanović, Vladislav: bivši ministar vanjskih poslova SRJ; bivši ministar vanjskih poslova Srbije Juppe, Alain: predsjednik francuske Vlade od 1995.; ministar vanjskih poslova Francuske 1994./95. Karadžić, Radovan: čelnik bosanskih Srba Kinkel, Klaus: ministar vanjskih poslova Njemačke Kljujić, Stjepan: hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, smijenio ga Boban 1992., ponovno postavljen 1994. Kohl, Helmut: njemački kancelar Koljević, Nikola: čelnik bosanskih Srba; bivši srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Kooijmans, Peter: ministar vanjskih poslova Nizozemske 1993./94. Kozirjev, Andrej: ministar vanjskih poslova Ruske Feđeracije Krajišnik, Momčilo: čelnik bosanskih Srba; bivši predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine Lake, Anthony: američki savjetnik za nacionalnu sigumost Lanxade, Jacques: načelnik Glavnog stožera Francuske Lapresle, Bertrand de: savjetnik Carla Bildta; zapovjednik UNPROFOR-a u bivšoj Jugoslaviji 1994./95. Ludlovv, David: posebni pomoćnik lorda Owena 1992.-1994.; predstavnik supredsjedatelja MKBJ-a u Kontaktnoj skupini 1994. Major, John: predsjednik Vlade Ujedinjenog Kraljevstva Manning, David: predstavnik Ujedinjenog Kraljevstva u Kontaktnoj skupini 1994. Martić, Milan: čelnik hrvatskih Srba Masset, Jean-Pierre: zamjenik lorda Owena u MKBJ-u 1993./94. Mazowiecki, Tadeusz: posebni izvjestitelj UN-a za ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji 1992.-1995. Merimće, Jean-Bernard: stalni predstavnik Francuske pri UN-u do 1995. Mierlo, Hans van: ministar vanjskih poslova Nizozemske od 1994. Milošević, Slobodan: predsjednik Srbije

18

BALKANSKA ODISEJA

Mitsotak!$y Constantine: predsjednik grčke Vlade do 1994. Mitterand, Franpis: predsjednik Francuske do 1995. Mladić, Ratko: zapovjednik vojske bosanskih Srba Morillon, Philippe: zapovjednik UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini 1993. Nambiar, Satish: zapovjednik UNPROFOR-a u bivšoj Jugoslaviji 1992./93. Ogata, Sadako: visoka povjerenica UN-a za izbjeglice Okun, Herbert: zamjenik Cyrusa Vancea u MKBJ-u 1992./93. Panić, Milan: predsjednik Vlade SRJ (Srbije i Crne Gore) 1992. Papoulias, Karolos: ministar vanjskih poslova Grčke Реггу, William: ministar obrane Sjedinjenih Država Plavšić, Biljana: čelnica bosanskih Srba; bivša članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine Poos, Jacques: ministar vanjskih poslova Luxemburga Powell, Colin: načelnik Zđruženog stožera oružanih snaga Sjedinjenih Država do 1994. Ramcharan, Bertie: ravnateij tajništva MKBJ-a Redman, Charles: posebni izaslanik Sjedinjenih Država za bivšu Jugoslaviju; član Kontaktne skupine Renwick, Robin: veleposlanik Velike Britanije u Sjedinjenim Državama; umirovljen 1995. Roberts, Ivor: otpravnik poslova veleposlanstva Velike Britanije u Beogradu od 1994. Robinson, Michael: otpravnik poslova veieposlanstva Velike Britanije u Bcogradu 1992.-1994. Rose, Micliael: zapovjpdnik UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini 1994. /95. Rugova, Ibrahim: čelnik kosovskih Albanaca Sedouy, Jacques-Alain de: zamjenik lorda Owena u MKBJ-u 1994./95.; francuski predstavnik u Kontaktnoj skupini Shaiikashvili, John: načelnik Združenog stožera oružanih snaga Sjedinjenih Država od 1994.; bivši glavni zapovjednik Savezničkih snaga u Europi (NATO) Silajdžić, Haris: predsjednik Vlade Bosne i Hercegovine; bivši ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Smith, Rupert: zapovjednik UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini od 1995. Soiana, Javier: ministar vanjskih poslova Španjolske

DRAMATIS PERSONAE

19

Sommaruga, Cornelio: predsjednik Međunarodnog odbora Crvenog križa Steiner, Michael: njemački predstavnik u Kontaktnoj skupini Stojanović, Svetozar: osobni savjetnik predsjednika SRJ Ćosića Stoltenberg, Thorvaid: supredsjedatelj MKBJ-a od 1993. Szasz, Paul: pravni savjetnik MKBJ-a; predstavnik supredsjedatelja MKBJ-a u Kontaktnoj skupini; bivši podtajnik za pravne poslove UN-a Šaćirbej, Muhamed: ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine od 1995.; stalni predstavnik BiH pri UN-u 1992. do 1995. Šarinić, Hrvoje: predstojnik Tuđmanovog ureda; bivši hrvatski predsjednik Vlade Šešelj, Vojislav: čelnik srpskih radikala i vođa srpskih paravojnih snaga Šušak, Gojko: hrvatski ministar obrane Tarnoff, Peter: američki pomoćnik državnog tajnika za političke poslove Thomas, Charles: izaslanik Sjedinjenih Država za bivšu Jugoslaviju 1994.; član Kontaktne skupine Tuđman, Franjo: predsjednik Republike Hrvatske Vance, Cyrus: osobni izaslanik glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju 1991./92.; supredsjedatelj Upravljačkog odbora MKBJ-a Wahlgren, Lars Eric: zapovjednik UNPROFOR-a u bivšoj Jugoslaviji 1993./94. Wilson, John: UNPROFOR-ov časnik za vezu pri MKBJ-u Worner, Manfred (pokojni): glavni tajnik NATO-a Zotov, Aleksandr: ruski posebni izaslanik za bivšu Jugoslaviju od 1994. Zubak, Krešimir: bosanski Hrvat; predsjednik Hrvatsko-muslimanske Federacije od 1994.

N

Kronologija zbivanja 1992. 3. rujna: prvi sastanak Upravljačkog ođbora MKBJ-a u Ženevi 9.-12. rujna: supredsjedatelji posjećuju Zagreb, Sarajevo i Beograd 12.113. rujna: lord Owen na neformalnom sastanku ministara vanjskih poslova EZ-a u Brocket Hallu 14. rujna: RVSUN 776 odobrava dopunsko razmještanje UNPROFOR-a 16. rujna: supredsjedatelji se sastaju s Ibrahimom Rugovom, čelnikom kosovskih Albanaca 18.119. rujna: prvi sastanci Radne skupine MKBJ-a za Bosnu i Hercegovinu sa sukobljenim stranama 18. rujna: gosp. Vance se sastaje s predsjednikom Arbitražnog povjerenstva Robertom Badinterom 22.123. rujna: supredsjedatelji se sastaju s grčkim predsjednikom Vlade Mitsotakisom u Ateni 25.126. rujna: supredsjedatelji posjećuju Banju Luku 28. гијпа: supredsjedatelji posjećuju Beograd 29. гијпа: supređsjedatelji se sastaju s predsjeđnikom Izetbegovićem u Ženevi 30. гијпа: predsjednici Tuđman i Ćosić sastaju se sa supredsjedateljima u Ženevi 3. listopada: lord Owen podnosi izvješće Vijeću Europe 5. listopada: lord Owen se obraća Skupštini Vijeća Europe 9. listopada: RVSUN 781 uvodi zonu zabrane letenja u Bosni i Hercegovini 10. listopada: supredsjedatelji se sastaju s ministrom vanjskih poslova Kozirjevim u Moskvi 13. listopada: lord Owen pregovara s čelnikom bosanskih Srba Karadžićem o prizemljenju zrakoplova 13.114. listopada: prvi krug razgovora uz posredovanje MKBJ-a u Prištini; u New Yorku gosp. Vance upoznaje Vijeće sigurnosti UN-a s tijekom MKBJ-a

KRONOLOGIJA ZBIVANJA

21

16. listopada: supredsjedatelji se sastaju s makedonskim predsjednikom Gligorovim u Ženevi 17. listopada: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Vlade SRJ Panićem u Ženevi 19. listopada: predsjednici Ćosić i Izetbegović se sastaju sa supredsjedateljima u Ženevi 20. listopada: drugi sastanak predsjednika Tuđmana i Ćosića sa. supredsjedateljima u Ženevi 21. listopada: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Izetbegovićem 24. listopada: Iord Owen se sastaje s irskim predsjednikom Vlade Reynoldsom u Dublinu 28. listopada: novi ustavni prijedlozi za Bosnu i Hercegovinu u Ženevi 28.-30. listopada: supredsjedatelji posjećuju Beograd, Zagreb, Prištinu, Tiranu, Skopje i Podgoricu 31. listopada: lord Owen se sastaje s talijanskim ministrom vanjskih poslova Andreattom u Rimu 4. studenoga: supredsjedatelji se sastaju s turskim predsjednikom Vlade Demirelom u Ankari 5. studenoga: supredsjedatelji se sastaju s bosanskim ministrom vanjskih poslova Silajdžićem i čelnikom bosanskih Srba Karadžićem 6. studenoga: lord Owen na Odboru za vanjske poslove Europskog parlamenta u BruxeIIesu 7. studenoga: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije Gligorovim 9. studenoga: Iord Owen na sastanku Vijeća ministara vanjskih poslova EZ u Bruxellesu 11.-14. studenoga: supredsjedatelji se obraćaju Vijeću sigurnosti UN u New Yorku 19.120. studenoga: supredsjedatelji posjećuju UNPA područja u Hrvatskoj 25. studenoga: lord Owen se sastaje sa španjolskim predsjednikom Vlade Gonzalesom u Madridu 28.129. studenoga: supredsjedatelji u privatnom posjetu predsjedniku Tuđmanu na Brijunima 30. studenoga do 2. prosinca: supredsjedatelji na sastanku ministara vanjskih poslova Organizacije islamske konferencije u Jeddi 4. prosinca: lord Owen se sastaje s glavnim tajnikom NATO-a W6merom i belgijskim ministrom vanjskih poslova Claesom u Bruxellesu

ч

22

BALKANSKA ODISEJA

11. ptQsinca: RVSUN 795 ovlašćuje razmještanje kontingenta UNPROFOR-a u Makedoniji 14. prosinca: lord Owen nazočan Vijeću ministara KESS-a u Stockholmu 16. prosinca: ministarski sastanak Upravljačkog odbora MKBJ-a u Zenevi 17. prosinca: supredsjedateiji se sastaju s predsjednicima Tuđmanom i Izetbegovićem u Zagrebu; lord Owen se sastaje s Abdićem u Velikoj Kladuši 18. prosinca: gosp. Vance se sastaje s glavnim tajnikom UN-a Boutrosom Ghalijem i članovima Vijeća sigumosti u New Yorku; sastaje se s predsjeđnikom Bushom i državnim tajnikom Bakerom u Washingtonu 18. -22. prosinca: lord Owen posjećuje Sarajevo, Kiseljak i Pale 19. prosinca: gosp. Vance se sastaje sa savjetnicima za vanjsku politiku novoizabranog predsjednika Sjedinjenih Država Clintona u Washingtonu 27. prosinca: supredsjedatelji se sastaju s predsjednicima Tuđmanom i Izetbegovićem, te s ministrom vanjskih poslova Kozirjevim u Ženevi 28. prosinca: glavni tajnik UN-a Boutros Ghali i supredsjedatelji sastaju se s predsjednicima Tuđmanom, Izetbegovićem i Cosićem 29. prosinca: lord Owen se sastaje s hrvatskim ministrom obrane Suškom u Zagrebu 30. prosinca: lord Owen se sastaje s predsjednikom Miloševićem i Karadžićem u Beogradu 31. prosinca: gosp. Vance i glavni tajnik UN-a Boutros Ghali posjećuju Sarajevo

1993. 2.-4. siječnja: supredsjedatelji sazivaju plenami sastanak o Bosni i Hercegovini u Ženevi 5.16. siječnja: supredsjedatelji posjećuju Beograd i Zagreb 7. siječnja: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije Gligorovim u Zenevi 10.-12. siječnja: druga plenarna sjednica o Bosni i Hercegovini u Ženevi 13. siječnja: lord Owen se u Parizu sastaje s predsjednikom Mitterrandom 15. siječnja: supredsjedatelji se sastaju s predsjednicima Tuđmanom i Izetbegovićem u Zagrebu

KRONOLOGIJA ZBIVANJA

23

20.121. siječnja: supredsjedatelji posjećuju Sarajevo i Zagreb 23.-30. siječnja: treća plenama sjednica o Bosni i Hercegovini u Ženevi 31. siječnja: lord Owen podnosi izvješće predsjeđavajućem EZ-a u Bruxellesu 1. veljače: supredsjedatelji se sastaju s američkim državnim tajnikom Christopherom 11. veljače: supredsjedatelji se sastaju s Karadžićem 18. veljače: supredsjedatelji se sastaju s američkim izaslanikom Bartholomewom i ruskim izaslanikom Čurkinom 22. veljače: supredsjedatelji se sastaju s grčkim ministrom vanjskih poslova Papaconstantinouom 23. veljače: supredsjedatelji se sastaju s makedonskim potpredsjednikom Vlade Crvenkovskim 2. ožujka: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Izetbegovićem, Akmadžićem, Bobanom i Karadžićem п New Yorku 3. ožujka: predsjednik Izetbegović potpisuje vojni sporazum o miru u Bosni i Hercegovini 8. ožujka: lord Owen na Vijeću ministara vanjskih poslova EZ-a u Bruxellesu 11. ožujka: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Mitterrandom, ministrom vanjskih poslova Dumasom i predsjednikom Miloševićem u Parizu 21. ožujka: lord Owen se sastaje s Karadžićem u New Yorku 22. ožujka: supredsjedatelji se sastaju sa stalnim članovima Vijeća sigumosti u New Yorku 24. ožujka: supredsjedatelji vode odvojene razgovore s predsjednikom Izetbegovićem, Karadžićem i Bobanom u New Yorku 25. ožjujka: na plenarnoj sjednici o Bosni i Hercegovini predsjednik Izetbegović i Boban potpisuju VOMP u New Yorku 2. travnja: gosp. Stoltenberg treba zamijeniti gosp. Vancea 3. svibnja 5. travnja: lord Owen na Vijeću ministara vanjskih poslova EZ-a u Luxemburgu 12. travnja: supredsjedatelji se sastaju s ministrima vanjskih poslova Hrvatske i BJRM u New Yorku 17. travnja: RVSUN 820 uvodi novčane sankcije prema SRJ 21. travnja: lord Owen se sastaje s predsjednicima Ćosićem i Miloševićem, Karadžićem i Mladićem u Beogradu 22. travnja: lord Owen se sastaje s predsjednikom Gligorovim u Skopju; sastanak s predsjednikom Vlade Mitsotakisom u Ateni

24

BALKANSKA ODISEJA

23. tra^nja: lord Owen se sastaje s predsjednikom Gligorovim u Skopju; s predsjednikom Bulatovićem u Podgorici i s predsjednikom Miloševićem u Beogradu 24. travnja: lord Owen se sastaje s Karadžićem, Krajišnikom i Mladićem u Beogradu; s predsjednicima Izetbegovićem i Tuđmanom u Zagrebu i s Miloševićem i Karadžićem u Beogradu 25. travnja: lord Owen vodi razgovore sa zapovjednikom UNPROFOR-ovih vojnih snaga generalom Wahlgrenom o primjeni VOMP-a 26. travnja: lord Owen se sastaje s ministrom vanjskih poslova Kinkelom u Вошш i s predsjedavajućim Ministarskog vijeća EZ-a Helvegom Petersenom u Kopenhagenu 27. travnja: lord Owen se sastaje s predsjednikom vlade Balladurom i ministrom vanjskih poslova Juppeom u Parizu 1.12. svibnja: plenarna sjednica o Bosni i Hercegovini u Ateni; Karadžić potpisuje VOMP 5. svibnja: lord Owen se sastaje s glavnim tajnikom NATO-a Wornerom u Bruxellesu 6. svibnja: RVSUN 824 proglašava gradove, uključujući i Sarajevo, »zaštićenim područjima« 7. svibnja: lord Owen i gosp. Stoltenberg se sastaju u Londonu 10. svibnja: lord Owen na Vijeću ministara vanjskih poslova EZ-a u Bruxellesu 16. svibnja: supredsjedatelji se sastaju s ministrom vanjskih poslova Kozirjevim u Moskvi 18. svibnja: supredsjedatelji se sastaju s Izetbegovićem i Tuđmanom u Međugoiju 19. svibnja: supredsjedatelji se sastaju s admiralom Boordom i generalom Shalikashvilijem u Napulju 20. svibnja: supredsjedatelji posjećuju Minsk i Kijev 22. svibnja: SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Španjolska pokreću Program zajedničkog djelovanja u Washingtonu 25. svibnja: Rezolucijom VSUN 827 osnovan Sud za ratne zločine u Jugoslaviji 26. svibnja: lord Owen se sastaje sa španjolskim ministrom vanjskih poslova Solanom u Ženevi 2. lipnja: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Tuđmanom u Zagrebu 3. lipnja: supredsjedatelji se sastaju predsjednikom Izetbegovićem u Sarajevu i s Karadžićem na Palama 4. lipnja: RVSUN 836 nameće zaštitu »zaštićenih područja«

KRONOLOGIJA ZBIVANJA

25

8. lipnja: lorđ Owen na Vijeću ministara vanjskih poslova EZ-a u Luxemburgu 9. lipnja: supredsjedatelji se sastaju s glavnim tajnikom UN-a Boutrosom Ghalijem u Parizu i s predsjednikom Miloševićem u Beogradu 10.111. Upnja: supredsjedatelji se sastaju s albanskim predsjednikom Berishom u Tirani; s predsjednikom Bulatovićem u Podgorici i s predsjednikom Miloševićem u Beogradu 14. iipnja: supredsjedatelji se sastaju s kancelarom Kohlom i ministrom vanjskih poslova Kinkelom u Bonnu 16. lipnja: supredsjedatelji se sastaju s predsjednicima Miloševićem, Tuđmanom i Izetbegovićem 18. lipnja: RVSUN 844 osigurava primjenu rezolucije o »zaštićenim područjima« i pojačanje UNPROFOR-a 19. lipnja: sastanak lorda Owena i predsjednika Vlade Majora u Londonu 22. lipnja: lord Owen na sastanku Europskog vijeća u Kopenhagenu 23. lipnja: supredsjedatelji se sastaju s članovima bosansko-hercegovačkog Predsjedništva u Ženevi, s pređsjednicima Miloševićem, Tuđmanom i Bulatovićein, te s Karadžićem i Bobanom u Ženevi 28. lipnja: supredsjeđatelji se sastaju s Karadžićem i Bobanom i s članovima bosansko-hercegovačkog Pređsjedništva u Ženevi 8. srpnja: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Miloševićem i s članovima Draškovićeve stranke (SPO) 9. srpnja: lord Owen se sastaje s predsjednikom Tuđmanom i hrvatskim ministrom obrane Šuškom u Zagrebu; gosp. Stoltenberg se sastaje s predsjednikom Miloševićem u Beogradu 10. srpnja: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Tuđmanom i bosansko-hercegovačkim Predsjedništvom u Zagrebu 12. srpnja: gosp. Stoltenberg se sastaje s glavnim tajnikom Boutrosom Ghalijem i predstavnicima Vijeća sigumosti UN-a i Organizaclje islamske konferencije u New Yorku 19. srpnja: lord Owen na sastanku Vijeća ministara vanjskih poslova u Bruxellesu 26. srpnja: supredsjedatelji na večeri s predsjednikom Izetbegovićem u Ženevi 27. -30. srpnja: plenama sjednica o Bosni i Hercegovini; supredsjedatelji se sastaju s predsjednicima Miloševićem, Tuđmanom, Izetbegovićem i Bulatovićem, te s Karadžićem i Bobanom u Ženevi 3. kolovoza: supredsjedatelji se sastaju s predsjednicima Miloševićem, Tuđmanom, Izetbegovićem i Bulatovićem u Ženevi

26

BALKANSKA ODISEJA

11. kolovoza: Charles Redman zamjenjuje Reginalda Bartholomewa na mjestu posebnog izaslanika Sjedinjenih Država za bivšu Jugoslaviju 20. kolovoza: supredsjedatelji predstavljaju paket koji sadrži ustavna rješenja i zemljovide usuglašene tijekom pregovora 31. kolovoza: supredsjedatelji se sastaju s predsjednicima Izetbegovićem, Miloševićem, Tuđmanom i Bulatovićem, te s Karradžićem i Bobanom u Zenevi 11. rujna: lord Owen nazočan neformalnom ministarskom sastanku u Alden Bissenu 17. rujna: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Izetbegovićem i Krajišnikom; izdano zajedničko muslimansko-srpsko priopćenje; supredsjedatelji se sastaju s turskim ministrom vanjskih poslova Cetinom u Istanbulu i s predsjeđnikom Gligorovim u Skopju, te posjećuju UNPROFOR na granici sa Srbijom 18. /19. тјпа: supredsjeđatelji posjećuju područje Neuma i sastaju se s predsjednikom Tuđmanom u Splitu 20. тјпа: supredsjedatelji se sastaju s predsjednicima Miloševićem, Bulatovićem, Tudmanom i Izetbegovićem, te s Karadžićem i Bobanom na britanskom brodu Invincible 22. rujna: supredsjedatelji na sastanku Sjevemoatlantskog vijeća u Bruxellesu 29. rujna: bosanska skupština glasuje za mirovni plan s britanskog broda Invincible, ali odbacuje zemljovid 4. listopada: supredsjedatelji na sastanku Vijeća ministara vanjskih poslova u Luxemburgu 11. listopada: lord Owen se sastaje s ministrom Kinkelom u Bonnu 15. listopada: lord Owen se sastaje s Njegovom Svetosti Papom i ministrom vanjskih poslova Andreattom u Rimu 17. listopada: sujjredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Miloševićem i ministrom Jovanovićem u Beogradu 21. listopada: lord Owen se sastaje s ministrom vanjskih poslova Kooijmansom u Haagu 25. listopada: lord Owen se sastaje s ministrom vanjskih poslova Papouliasom u Ateni 26. listopada: lord Owen izvješćuje Vijeće ministara vanjskih poslova u Luxemburgu 28.-31. listopada: gosp. Stoltenberg u Zagrebu i Beogradu 11. studenoga: lord Owen se sastaje s hrvatskim ministrom obrane Šuškom u Londonu 17.studenoga: lord Owen se sastaje s predsjednikom Mitterrandom u Parizu

KRONOLOGnA ZBIVANJA

27

18. studenoga: supredsjedatelji se sastaju sa Silajdžićem, Karadžićem i Bobanom u Ženevi 22. studenoga: lord Owen nazočan sastanku VMVP-a, zajedno s generalima Cotom i Briquemontom 29. studenoga: Ministri vanjskih poslova EZ-a se sastaju s predsjednicima Miloševićem, Bulatovićem, Tuđmanom i Izetbegovićem, te s Karadžićem i Bobanom u Ženevi 3. prosinca: gosp. Akashi imenovan posebnim izaslanikom glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju 6. prosinca: lord Owen nazočan sastanku VMVP-a u Bruxellesu 9. prosinca: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Miloševićem i Karadžićem kraj Beograda lO.prosinca: lord Owen izvješćuje Opću upravu Europske komisije za vanjske poslove u Bruxellesu 21. prosinca: supredsjedatelji se sastaju s predsjednicima Miloševićem, Bulatovićem, Tuđmanom i Izetbegovićem, te s Karadžićem i Bobanom u Ženevi 22. prosinca: supređsjedatelji i ministri Europske unije sastaju se s predsjednicima Miloševićem, Bulatovićem, Tuđmanom i Izetbegovićem, te s Karadžićem i Bobanom u Bruxellesu

1994. 8. siječnja: supredsjedatelji se sastaju s predsjednicima Izetbegovićem i Tuđmanom u Petersburgu 18. siječnja: započinju pregovori sa svim stranama u Ženevi 18. siječnja: lord Owen se sastaje s pređsjednikom Vlade Majorom u Londonu 31. siječnja/1. veljače: supredsjedatelji se sastaju s ministrom Kozirjevim u Moskvi 5. veljače: minobacački napad na tržnicu u Sarajevu 7. veljače: lord Owen na sastanku Vijeća ministara vanjskih poslova u Bruxellesu 10./13. veljače: plenama sjednica o Bosni i Hercegovini u Ženevi 16. veljače: lord Owen na sastanku Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta u Bruxellesu 1. oiujka: načelni dogovor o Muslimansko-hrvatskoj Federaciji 17. ožujka: supredsjedatelji na sastanku povodom potpisivanja Sporazuma o Muslimansko-hrvatskoj Federaciji u Washingtonu 18. ožujka: Predsjednici Izetbegović i Tuđman, čelnik bosanskih Hrvata Zubak i bosanski predsjednik Vlade Silajdžić potpisuju nacrt

28

BALKANSKA ODISEIA

ustava Muslimansko-hrvatske Federacije; predsjednici Izetbegović i Tuđman u Washingtonu potpisuju Pismo namjere o Konfederaciji 26. ožujka: lord Owen na sastanku ministara vanjskih poslova Europske unije u Ioannini u Grčkoj 22. ožujka: lord Owen se sastaje s predsjednikom Miloševićem kraj Beograda 13.Ц4. travnja: supredsjedatelji se sastaju s generalom Roseom, Čurkinom, Redmanom i predsjednikom Izetbegovićem u Sarajevu, te s Karadžićem i Mladićem na Palama 18. travnja: lord Owen na sastanku Vijeća ministara vanjskih pos-. lova Europske unije u Luxemburgu 20. travnja: supredsjedatelji se sastaju s ministrom Koziijevim 26. travnja: prvi sastanak dužnosnika Kontaktne skupine u Londonu 29. travnja: supredsjedatelji se sastaju s Čurkinom u Oslu 13. svibnja: prvi ministarski sastanak Kontaktne skupine i Trojke EU-a 16.-19. svibnja: supredsjeđatelji u Beogradu i Zagrebu 31. svibnja: bosanska Ustavotvoma skupština jednoglasno izabrala Krešimira Zubaka i Ejupa Ganića za predsjednika odnosno potpredsjednika Muslimansko-hrvatske Federacije 7. lipnja: supredsjedatelji se sastaju s Martićem, predsjednikom hrvatskih Srba u Ženevi 24. /2S. lipnja: supredsjedatelji na sastanku na vrhu Europske unije na Krfu 25. lipnja: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Gligorovim u Skopju, a potom posjećuju Beograd i Zagreb 5. srpnja: drugi ministarski sastanak Kontaktne skupine u Ženevi 18. srpnja: lord Owen na sastanku Vijeća ministara vanjskih poslova Europske unije, JBruxeIles 30. srpnja: treći ministarski sastanak Kontaktne skupine u Ženevi 13. kolovoza: gosp. Stoltenberg se sastaje s Karadžićem na Palama 29. kolovoza: lord Owen se sastaje s predsjedavajućim Vijeća ministara Europske unije Kinkelom u Bonnu 4. rujna: supredsjedateiji se sastaju s predsjednikom Miloševićem u Beogradu 5. rujna: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Bulatovićem u Podgorici; automobilom odlaze na Prevlaku i u Dubrovnik 6. rujna: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Tuđmanom u Zagrebu; lete u Knin lO./ll. rujna: lord Owen na neformalnom sastanku ministara vanjskih poslova Europske unije u Usedomu u Njemačkoj

KRONOLOGIJA ZBIVANJA

29

27. rujna: sastanak supredsjedatelja s predsjednikom Miloševićem u Beogradu 28. rujna: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Vlade Hornom u Budimpešti 30. rujna: lord Owen se sastaje s ministrom vanjskih poslova Kozirjevim u New Yorku 4. listopada: lord Owen na sastanku Vijeća ministara vanjskih poslova Europske unije u Luxemburgu 6. listopada: lord Owen nazočan sjednici Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta u Bruxellesu 12. listopada: sastanak supredsjedatelja s ministrom vanjskih poslova Kozirjevim u Moskvi 13. listopada: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Tuđmanom u Zagrebu 14. listopada: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Miloševićem u Beogradu 19. Ustopada: supredsjedatelji i ministri vanjskih poslova Granić (Hrvatska) i Jovanović (SRJ) drže sastanak neobjavljen u javnosti 26. listopada: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Miloševićem u Beogradu i s predsjednikom Tuđmanom u Zagrebu 27. tistopada: supredsjedatelji se sastaju s hrvatskim državnim izaslanstvom na čelu sa Šarinićem i izaslanstvom krajinskih Srba na čelu s Mikelićem 31. tistopada: iord Owen na sastanku VMVP-a Europske unije u Luxemburgu 3. studenoga: supredsjedatelji se sastaju sa Šarinićem i Martićem u Kninu 4. studenoga: supredsjedatelji se sastaju s hrvatskim ministrom vanjskih poslova Granićem i jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Jovanovićem u Zagrebu 9. studenoga: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Miloševićem u Beogradu 15. studenoga: supredsjeđatelji ponovno pokreću razgovore o gospodarskim pitanjima sa Šarinićem i Mikelićem u Beogradu 25. studenoga: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Tuđmanom u Zagrebu, s predsjednikom MUoševićem u Beogradu i ponovno s predsjednikom Tuđmanom u Zagrebu 2. prosinca: supredsjeđatelji sa Šarinićem i Mikelićem na svečanom potpisivanju sporazuma o gospodarskim pitanjima u Zagrebu; na trećem ministarskom sastanku Kontaktne skupine u Bruxellesu

30

BALKANSKA ODISEJA

6. pr&sinca: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Miloševićem i Mikelićem u Beogradu 23. prosinca: lord Owen se sastaje s predsjednikom Miloševićem i Mikelićem u Beogradu

1995. 2.-4. sijemja: supredsjeđatelji se sastaju s Martićem, Mikelićem i Babićem u Kninu, s predsjednikom Miloševićem u Beogradu i sa Šarinieem u Zagrebu 10. sijećnja: supredsjeđatelji se sastaju sa Šarinićem u Zagrebu i s predsjednikom Miloševićem i Mikelićem u Beogradu 23. siječnja: lord Owen na sastanku Vijeća ministara vanjskih poslova Europske unije u Bruxellesu 30. siječnja: lord Owen se sastaje s ministrom vanjskih poslova Juppćom u Parizu 2. veljače: supredsjedatelji se sastaju s predsjeđnikom Miloševićem u Beogradu, s predsjednikom Tuđmanom u Zagrebu i s francuskim dužnosnicima u Parizu 6. veljače: lord Owen na sastanku Vijeća ministara vanjskih poslova Europske unije u Bruxellesu 14. veljače: supredsjedatelji se sastaju s ministricom vanjskih poslova Agnelli u Rimu 15. veljače: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Miloševićem u Beogradu 16. veljače: supredsjedatelji se sastaju s ministrom vanjskih poslova Kozirjevim u Moskvi 23. veljače: gosp. Stoltenberg se sastaje s glavnim tajnikom UN-a Boutrosom Ghalijem u New Yorku 6. oiujka: supređsjedatelji se sastaju s predsjednikom Miloševićem u Beogradu 7. ožujka: supredsjedatelji se sastaju sa Šarinićem u Zagrebu 16. ožujka: lord Owen se sastaje s ministrom vanjskih poslova Solanom u Madridu 20. ožujka: gosp. Stoltenberg se sastaje s predsjednikom Miloševićem u Beogradu 23. ožujka: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Miloševićem i Mikelićem u Beogradu 24. ožujka: lord Owen se sastaje s predsjednikom Vlade Majorom u Londonu 18. travnja: supredsjeđatelji se sastaju predsjednikom Miloševićem u Beogradu

KRONOLOGIJA ZBIVANJA

31

27. travnja: lord Owen se sastaje s ministrom vanjskih poslova Papouliasom u Ateni 4. svibnja: lord Owen se sastaje s ministrom vanjskih poslova Kinkelom u Bonnu 5. svibnja: lord Owen se sastaje s ministrom vanjskih poslova Hurdom u Londonu 22. svibnja: supredsjedatelji posjećuju predsjednika Ahtisaarija u , Helsinkiju 23. svibnja: supredsjedatelji posjećuju kancelara Vranitzkog u Beču 29. svibnja: lord Owen na sastanku Vijeća ministara vanjskih poslova Europske unije u Bruxellesu; supredsjedatelji na četvrtom ministarskom sastanku Kontaktne skupine u Haagu 31. svibnja: lord Owen u Londonu Domu lordova priopćuje odluku da podnosi ostavku na mjesto supredsjedatelja 5. lipnja: supredsjedatelji se sastaju s predsjednikom Tuđmanom u Zagrebu i s predsjednikom Miloševićem u Beogradu 9. Upnja: lord Owen se sastaje s predsjedavajućim Ministarskog vijeća Europske unije Juppćom u Parizu 13. lipnja: lord Owen na svom posljednjem sastanku Upravljačkog odbora s nasljednikom Carlom Bildtom u Zenevi

X

Skraćenice i pojmovi1 Badinterova komisija - komisija Mirovne konferendje EZ-a i arbitražna komisija MKBJ-a BJRM

- Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija (privremeni naziv u UN-u)

CFSP (Common - zajednička Foreign and Security unije) Policy)

vanjska

i

sigurnosna

politika

(Europske

CINCSOUTH

- zapovjednik južnog krila NATO-a

COREU

- službeni brzojavi između glavnih gradova EZ-a/EU-a

DS

- Demokratska stranka (Srbije)

ECMM (European Community Monitoring Misssion)

- Promatračka misija Europske zajednice - PMEZ

EU

- Europska unija

Europsko vijeće

- sastanak predsjednika Vlada EZ-a/EU-a

EZ

- Europska zajednica

FAC (Foreign Ajfairs Council)

- sastanak ministara vanjskih poslova EZ-a/EU-a VMVP

HDZ

v - Hrvatska demokratska zajednica (Hrvatska, Bosna i Hercegovina)

HV

- Hrvatska vojska

HVO

- Hrvatsko vijeće obrane

MKBJ

- Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji

MKCK

- Međunarodni komitet Crvenog križa

JA

- skraćenica korištena u diplomatskim krugovima za Jugoslavensku armiju - vojsku Srbije i Crne Gore i sljednicu JNA

1

Dcfinicijc i pojmovi prcvcdcni su kako ih jc naveo autor - op. prev.

SKRAĆENICEI POJMOVI

33

JNA

- Jugoslavenska narodna armlja

NAC (North Atlantic Council)

- Sjevemoatlantsko vijeće (NATO)

NDH

-

NFZ (No-fly zone)

- zona zabrane letenja

OIC

- Organizacija islamske konferencije

OESS

- Organizacija za europsku sigumost i suradnju

Partizani

-

Titova vojska tijekom Drugoga svjetskog rata, koja se borila protiv Nijemaca, ustaša i četnika

PFP (Partnership for Peace)

-

Partnerstvo za mir - sporazumi o suradnji NATO-a s bivšim članicama VarŠavskog pakta

RS

- Republika Srpska

RSK

- Republika Srpska Krajina

RVSVN

- rezolucija Vijeća sigumosti UN-a

SACEUR (Supreme Allied Commander, Europe)

-

SAM (Sanctiom Assistance Mission)

- Misija za potporu sankcijama

SDA

- Stranka demokratske akcije (BiH, Hrvatska)

SDS

- Srpska đemokratska stranka (BiH, Hrvatska)

SHAPE HQ (Supreme Headquarters AUied Powers, Europe)

-

SPO

- Srpski pokret obnove (Srbija)

SPS

- Socijalistička partija Srbije

SRS

Srpska radikalna stranka

Tanjug

Jugoslavenska informativna agendja

UN

Ujedinjeni narodi

VNCRO (United Nations Confidence Restoring Operation)

operacija UN-a za uspostavu povjerenja (nasljednica UNPROFOR-a)

Nezavisna Država Hrvatska - fašistička država tijekom Drugoga svjetskog rata pod vodstvom ustaškog vođe Ante Pavelića

vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Europi (NATO)

Vrhovno zapovjedništvo savezničkih snaga u Europi (NATO)

34

BALKANSKA ODISEJA

IMHCRJUnited Nations High Commissioner for Refugees)

Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice

UNPA (United Nations ProtectedArea)

područja pod zaštitom UN-a (Hrvatska)

UNPROFOR (United Nations Protection Force)

zaštitne snage UN-a (Hrvatska, BiH, Makedonija)

Ustaše

pokret pod vodstvom hrvatskog fašista Ante Pavelića, čelnika NDH, hrvatske države, marionete nacističke Njemačke; pojam su u ratovima od 1991. koristili Srbi i Muslimani kao pogrdni izraz za Hrvate

VOMP

Vance-Owenov mirovni plan

WEU (Westem European Union)

Zapadnoeuropska unija

YWCT (Yugoslav War Crimes Tribunal)

Jugoslavenski sud za ratne zločine, prije pod nazivom Međunarodni sud za gonjenje osoba odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjenih na području bivše Jugoslavije od 1991.

Z4

plan zagrebačke četvorke - plan veleposlanika Sjedinjenih Država i Rusije u Hrvatskoj, te dvojice veleposlanika MKBJ-a

Uvod išta na Balkanu nije jednostavno. Povijest dominira nad svime, a zapletenosti pomućuju i najpomnije proučavanje. Nikada dotađ, u više od trideset godina javnog života, nisam morao raditi u takvom pođneblju nepoštenja, propagande i lice-mjeija. Mnogim ljudima s kojima sam se u bivšoj Jugoslaviji morao pogađati istina je doslovno bila strana. Ovo je prikaz pokušaja međunarodne zajednice da se nosi s raspadom bivše Jugoslavije. Nije riječ o povijesti početka rata, niti pak njegova razvitka, premda se na tu povijest pozivam zbog njezina utjecaja na današnjicu. Moje je polazište polazište pregovarača koji se uključio ujesen 1992., pošto je rat u Bosni i Hercegovini već bio uzeo vrlo teške žrtve. Pregovarač neumitno započinje s usađenim predrasudama o đostižnim iješenjima. Ja sam pokušao biti nepristran; nisam bio neutralan, niti sam se pravio da sam neutralan u svezi s etničkim čišćenjem, zločinima protiv čovječnosti, rasnim predrasuđama ili vjerskim nesnošljivostima. Moja zadaća, kao supredsjeđatelja Upravljačkog odbora Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (MKBJ) osnovanog na LOndonskoj konferenciji 26. i 27. kolovoza 1992., najprije sa Cyrusom Vanceom, a potom s Thorvaldom Stoltenbergom, bila je u svakom trenutku tragati za pravednom i mirnom nagodbom. Ne samo za pravednom nagodbom, jer je, nažalost, svaka godina rata u bivšoj Jugoslaviji otežavala to postignuće, već bar za nagodbom kojom bi se vratio veći dio srpskih teritorijalnih širenja u Bosni i Hercegovini i omogućilo mnogima, koji su bili izvrgnuti etničkom čišćenju u Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini, da se vrate svojim kućama. Što bi brže sporazum bio postignut, to je veća bila mogućnost da se poništi etničko čišćenje. Zbog ubijanja i sakaćenja bilo je nemoguće čekati da borbe okončaju istrošenim mirom. Kaznu za kašnjenje - trajnu etničku podjelu, izgubljene živote i tjelesno i duhovno onesposobljeno stanovništvo, sa sve manje prognanika i izbjeglica spremnih na povratak kući - stalno je valjalo vagati cijenom nepravična mira. Do ljeta 1992. prvi rat u raspadu Jugoslavije, srpsko-hrvatski rat od srpnja 1991. do siječnja 1992., došao je do nesiguma primirja. Drugi rat, rat između snaga Vlade Bosne i Hercegovine i bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini, koji je buknuo u travnju 1992., dosegao je stupanj

N

36

BALKANSKA ODISEJA

na које!ћ je više od 65 posto zemlje bilo u rukama Srba. Nakon Deklaracije o načelima Londonske konferencije krajem kolovoza 1992. Vijeće sigumosti UN-a dalo je dopuštenje za humanitarnu intervenciju u Bosni i Hercegovini, pridodajući tu zadaću Zaštitnim snagama Ujedinjenih naroda (UNPROFOR-u) koje su već djelovale u okviru mandata za očuvanje mira u Hrvatskoj. Osnovna zadaća tih novih snaga od 7.000 ljudi bila je da pomognu prehraniti stanovništvo Bosne i Hercegovine tijekom predstojeće zime 1992./93. U Ženevi je MKBJ trebao, što je brže moguće, uspostaviti okvir za postizanje sporazuma putem pregovora u okviru političke inicijative Ujedinjenih naroda i Europske unije u čijem je Upravljačkom odboru bila triđeset i jedna zemlja. Upravljačkim odborom Konferencije predsjedali smo Cyms Vance, kao predstavnik glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutrosa Ghalija, i ja, kao predstavnik Predsjedništva Europske zajednice (kasnije, nakon ratifikacije Mastriškog ugovora - Europske unije) koje se naizmjenično mijenja svakih šest mjeseci. Pokušao sam dati informacije o pozadini događaja na temelju kojih su uobličene odluke Vijeća sigumosti UN-a, EZ-a/EU-a, NATO-a i MKBJ-a, te Kontaktne skupine sastavljene od Francuske, Njemačke, Rusije, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država, kao i bilateralne odluke među državama, te ih učiniti lako dostupnima, ne samo kroz medij pisane riječi u ovoj, na uobičajen način tiskanoj knjizi, već i elektronički, uz televizijske snimke, zvuk, slike i vrlo podrobnu dokumentaciju, na CD ROM-u. Svaki čitatelj, koji se zanima za pojedini vid priče kroz njezin razvoj, može đodatno koristiti CD ROM, kod kuće ili na učilištu, kako bi preko ekrana dobio sve podrobne dodatne podatke. Na taj način svatko može usporediti predrasude i sudove s dokumentiranim dokazima. Moja želja da izjave na ovaj način potkrijepim činjenicama potječe iz složenosti i sporribsti koje okružuju raspad Jugoslavije. Današnji su vođe nacionalističkih stranaka u bivšoj Jugoslaviji godine svog formiranja proživjeli pod komunizmom u Titovoj Jugoslaviji, gdje je istina bila na mnogo, mnogo manjoj cijeni nego u zapadnim demokracijama. Nije dovoljno često prekršena obećanja i nepoštivana primirja tumačiti tek djelovanjem Iažljivih pojedinaca. Ona su, također, proizvod južnoslavenske povijesti, osobito njezine najnovije faze izloženosti komunizmu. Nadam se da će ova knjiga pomoći čitateljima da otkriju i razumiju složenost međunarodne diplomacije, saznaju činjenice o Vijeću sigurnosti UN-a, osjete kako Vijeće ministara vanjskih poslova EU-a zapravo djeluje, ocijene složenu ulogu oružanih snaga u službi UN-a, vide kako su Ujedinjeni narodi povezani s NATO-om i Visokim po-

UVOD

37

vjerenstvom za izbjeglice UN-a (UNHCR) u pružanju pomoći ljudima koji pate zbog posljedica rata. Tehnike pregovaranja, različite u Ženevi, Sarajevu, Palama, Zagrebu ili Beogradu, također će postati vidljive. Rat je često temelj kušnje na kojem se đokazuje osobnost, po dobru ili po zlu, on na svjetlo dana iznosi skrivenu narav pojedinaca i skupina i u tom smislu razotkriva sve. U Jugoslaviji, najosobitija značajka borbi bila je bešćutnost, očita od primjera do primjera: tromjesečno uništavanje Vukovara i divlje bombardiranje Dubrovnika od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih postrojbi; selektivno uništavanje kuća na etničkoj osnovi, uglavnom od strane Srba, ali i od strane Hrvata i Muslimana; duga srpska opsada Sarajeva, uništenje povijesnog mosta u Mostaru, možda najvećeg arhitektonskog spomenika u bivšoj Jugoslaviji, od strane hrvatskih snaga; uvjeti u nekim zatočeničkim logorima; rašireno sUovanje žena i neobično oskvmuće tijela mrtvih. Fizička bešćutnost postupaka bila je, naime, tek jedna strana međalje: vođe bez demokratskih iskustava pokazivali su i bešćutnost u mišljenju pri čemu se činUo da stavovi naroda nikad nisu dopirali ni blizu konferencijskog stola, unatoč mnogim konzultacijama sa skupštinama i održavanjima referenduma u uvjetima dvojbene demokratske valjanosti. Povijest na Balkanu ukazuje na tradiciju spremnosti da se sporovi rješavaju posezanjem za oružjem i prihvaćanjem nasilnog, ili čak dogovorenog preseljenja stanovništva kao posljedice rata. Ukazuje i na kulturu nasilja u jednoj civilizaciji smještenoj na raskrižju, gdje su tri religije - pravoslavno kršćanstvo, islam i rimokatoličanstvo - podijelile zajednice te u nekim prilikama bile identifikacijsko obilježje u mračnom i žestokom nacionalizmu. Svi ratovi na površinu iznose zlo, no neobična surovost građanskih ratova ušla je u povijesne kronike. Činjenica da su ratovi u bivšoj Jugoslaviji sadržavali elemente i rata za odcjepljenje i građanskog rata samo je otežavala donošenje objektivnih sudova. Iz raspada bivše Jugoslavije izvlače se mnoge pouke, neke preuranjeno i prenagljeno. Dnevni komentatori, često na osnovi škrtog saznanja o onome što se zapravo dogodilo u tome području, upozoravaju na duboke posljedice za Europu općenito, europsko-američke i europsko-ruske odnose, za NATO, EU, UN i kršćansko-muslimanske odnose. Za neke Ijude navodni neuspjesi EU-a u Jugoslaviji predstavljaju optužbu protiv cijelog koncepta europskog jedinstva, snažno opovrgnuće zalaganja za zajedničku vanjsku politiku s većinskim odlučivanjem, a da uopće ne govorimo o Sjedinjenim Državama Europe; za druge, to je iskustvo ojačalo njihove zahtjeve za usposta-

38

BALKANSKA ODISEJA

vom udfužene europske obrambene moći i vanjske politike, za Sjedinjene Države Europe. Mnogi u dvosmislenosti američkih stavova o bivšoj Jugoslaviji vide potrebu za neovisnom zapađnoeuropskom obrambenom organizacijom, po drugima, to samo još više opravdava zalaganje za većom kohezijom i solidarnošću unutar NATO-a. Očito je da treba izvući brojne pouke, pa je djeiomičan razlog za pisanje ovog izvješća sada i prikupljanje sve ove izvome građe nada da će ono potaknuti takve rasprave.

1 Nemoguća misija? elefon je zazvonio u srijedu poslije podne 29. srpnja 1992., d°k sam sjedio u svom londonskom uredu u Queen’s Anne Gate 22 s pogledom preko Birdcage Walka na St James’s Park, jedan od najmimijih prizora u središnjem Londonu. Bio je to mladi novinar-istraživač iz BBC-jevog radioprograma Danas koji me upitao bih li sutradan ujutro htio doći na razgovor o srpskim logorima u Bosni i Hercegovini. Bio je uvjerljiviji od većine njih, ali nisam bio previše raspoložen. Upravo sam se bio vratio iz posjeta Zimbabveu i završio antologiju poezije pod naslovom Sedam dobax koja je trebala izići pred Božić. Namjerno sam se držao podalje od politike otkako sam napustio Donji dom pred opće izbore u travnju te godine. Premda sam bio odlučio ući u Dom lordova, to je trebalo naglasiti činjenicu da se nikad više neću vrafiti stranačkoj politici. Kao velikaš iz Doma lordova nisam više imao čak ni pravo glasa. Postao sam nezavisni socijaldemokratski zastupnik i nije me zanimalo obnavljanje političke karijere u Domu lordova. Usredotočio sam se na stvaranje nove karijere i na prihvaćanje jedne od dviju međunarodnih poslovnih ponuda, te na proširenje djelovanja male dobrotvome organizacije Humanitas. Nisam, tada, želio da me BBC uvuče u komentiranje stanja u bivšoj Jugoslaviji, područja politike kojeg sam se namjemo bio klonio, no začudo, popustih malo i predložih mu da mi se javi navečer poslije šest, kad se budem vratio kući. Novinar je posebno spomenuo Guardianovu priču o logorima koju sam sa zgražanjem, ali ipak neđovoljno pomno, pročitao tog jutra, pa sam sada s više pozornosti ponovno pročitao Guardianovo izvješće. Bila je to zastrašujuća pripovijest i razljutio sam se čitajući je. Sve me je više uznemiravala neaktivnost zapadnih demokracija u svezi s Jugoslavijom, ali sam u pogledu vlastitog uključivanja bio oprezan. Zadnji ozbiljan razgovor o Jugoslaviji imao sam s Douglasom Hurdom krajem svibnja u kući našega zajedničkog prijatelja, dok smo na travnjaku pijuckali aperitiv, kad me on izravno upitao bih li poslao britanske vojnike u Bosnu i Hercegovinu. Moja je reakcija bila - ne, klonite se toga da postanete jedna od sukobljenih strana, ali udružite diplomaciju Europske zajednice i Ujedinjenih narodapeacekeeping.

T

40

BALKANSKA ODISEJA

Upitao sam se te srijede navečer, dva mjeseca kasnije, je li se išta promijenilo. I dalje sam bio protiv slanja vojnika na teren, no otkrića koja su dolazila iz logora pokazivala su da smo svjedoci nevjerojatnih kršenja humanitamog prava i da vodstvo bosanskih Srba nije ništa činilo kako bi ih suzbilo, unatoč gromoglasnoj svjetskoj osudi. Iako su dokazi još uvijek bili nepotpuni, svi su mi moji instinkti govorili da je ono što čujemo i vidimo samo vrh ledenjaka i bojao sam se da zapadne vlađe, kao i prilikom humanitame katastrofe koja je snašla Kurde godinu dana prije, namjerno zatvaraju oči i pokrivaju uši. Moja uloga kao predsjedavajućeg Humanitasa, dobrotvome udruge koju sam osnovao kako bih nastavio raditi na temeljima nalaza Nezavisnog povjerenstva za međunarodna humanitarna pitanja, čemu sam i sam pridonio između 1983. i 1988., predstavljala je iznimku od povlačenja iz političkog rada te sam bio osobito zainteresiran za humanitamu intervenciju, budući da je Humanitas bila sponzorirala konferenciju o tom pitanju, pa sam dakle već bio u mislima zaokupljen analiziranjem što bi se moglo učiniti u Bosni. Onaj je mladić s BBC-ja nazvao te večeri i taj je put bio još uvjerljiviji. Bez mnogo oduševljenja гекао sam da ću dati intervju. Nanovo sam se zadubio u cijeli problem i u mislima se vratio povijesti. Na početku borbi zapravo sam više pregledao no ponovno pročitao putopis Rebecce West s njezinih putovanja kroz Jugoslaviju kasnih tridesetih godina ovog stoljeća2. Na svakoj sam strafiici pronašao povijesni labirint kroz koji se isprepletala složenost međuljudskih odnosa što je, čini se, začarala čitavo područje. Ponovno sam bacio pogled na njezinu knjigu, kao i na Eastern Approaches3 Fitzroya Macleana* jer sam želio ustanoviti koliko su njemačkih divizija uistinu zadržali jugoslavenski partizani. Neki su govorili o dvadeset pet ili čak trideset šest divizija, dok je istina najvjerojatnije bila blizu brojke od šest divizija ili nekih devedeset do sto tisuća Ijudi. Jugoslavija mi nije bila strana, jer sam njome putovao mnogo više negoli bilo kojom europskom zemljom, osim Francuske. Kao student, s divljenjem sam čitao tekstove Milovana Đilasa, partizanskog vođe i Titova prijatelja, koji je pedesetih godina osudio i odbacio komunizam. Tijekom mog mandata u svojstvu ministra vanjskih poslova, glavna briga oko Jugoslavije bila je što će se dogoditi kad Tito umre, što se zapravo i dogodilo 1980. - godinu dana pošto sam napustio taj položaj. No, nitko nije mogao zaboraviti da je PrVi svjetski rat započet u Sara* Prcvedcno pod naslovom - Fitzroy Maclean, Zlatni dnun, Zora, Zagreb 1953. op. prcv.

NEMOGUĆA MISIJA

41

jevu i da je, zlokobno, najbolji futuristički scenarij početka trećeg svjetskog rata generala Sir Johna Hacketta4 u središtu imao Jugoslaviju. Svi smo učili u školi da je 28. lipnja 1914. nasljednik habsburškog prijestolja, nadvojvoda Franz Ferdinand ubijen tijekom posjeta Sarajevu. Ipak, pretpostavljam da nisam jedini koji nije bio svjestan činjenice da je posjet bio namjema austrijska provokacija na srpski nacionalni praznik, što se, prema povjesničaru A. J. P. Tayloru, može usporediti sa slanjem člana britanske kraijevske obitelji u Dublin na Dan svetog Patricka tijekom najvećih nemira. Znajući da je atentat počinio bosanski Srbin, 23. srpnja austrijska mu je Vlada pripisala nacionalističke pobude, te je poslala prijeteći i ponižavajući ultimatum srpskoj Vladi, Britanski ministar vanjskih poslova Sir Edward Grey ponudio je posredništvo, te je pokušao uvjeriti njemačku Vladu da obuzda nesposobne militariste u Beču. Iako je srbijanska Vlada prihvatila praktički svaki zahtjev i zadovoljila cara Wilhelma u dovoljnoj mjeri da on primijeti kako je »svaki razlog za rat nestao«, 28. srpnja Beč je objavio rat, a austrougarska vojska ipak je počela bombardirati Beograd. Nakon šest tjedana Grey je izjavio da »se svjetla gase nad cijelom Europom« i da je počeo rat koji je u Europi odnio osam milijuna života. Srbija, Britanija, Francuska i Rusija bile su sada savezniče. Hrvati i Bošnjaci pak bili su u Austro-Ugarskom Carstvu čija je vojska 1915. đogurala do Istanbula porazivši Srbe. Srpska se vojska povukla s Kosova preko planina na Jadran, gdje je kralj Petar osnovao vladu u egzilu na Krfu. Jugoslavenski odbor koji su osnovale slavenske habsburške izbjeglice u Londonu zalagao se za ujedinjenu državu Južnih Slavena koja bi se osnovala nakon rata, pa je, kad se Austro-Ugarsko Carstvo raspalo, započeo politički život Kraljevine Srba, Hrvata i SIovenaca, 1. prosinca 1918. Godine 1929. država je preimenovana u Jugoslaviju, doslovno - zemlju Južnih Slavena. Ipak, 1918. mnogi od njezinih stanovnika nisu bili Južni Slaveni, već Nijemci, Mađari, Aibanci, Rumunji, Turci i Grci. Postojale su tri vjerske skupine - srpsko-pravoslavna, rimokatolička i muslimanska, šest carinskih područja, pet valuta, četiri željezničke mreže, tri bankovna sustava i neko vrijeme dvije vlade, u Zagrebu i u Beogradu. Parlament nove države, u kojem su dominirali Srbi, nikad nije prihvatio Hrvatsku seljačku stranku Stjepana Radića, najveću političku stranku u Hrvatskoj, a nacionalizam njegovih sljedbenika još je više potpaljen kad ga je 1928. godine u istom tom parlamentu ubio srpski zastupnik. Parlamentama demokracija nije uhvatila korijene, te je nastupila kraljevska diktatura pod kraljem Aleksandrom od 1929. do 1934., kad ga je ubio makedonski atentator kojeg je unajmio hrvatski fašistički vođa Ante Pavelić. Tada je osnovano Regentsko vijeće na

42

BALKANSKA ODISEJA

čelu s kjiezom Pavlom koji je kasnih tridesetih pokušao uvesti demokratske reforme i umiriti Hrvate. Ti su napori doveli 1939. do sporazuma između srpskog političara Cvetkovića i vođe Hrvatske seljačke stranke Mačeka, kojim je dan velik stupanj autonomije ne samo Hrvatskoj kao takvoj, već i područjima naseijenim Hrvatima u Bosni i Hercegovini. U međuvremenu, Josip Broz, kasnije poznat svijetu po jednom od svojih pseudonima - Tito, bio je u usponu u Komunističkoj partiji Jugoslavije, te je početkom 1939. postao njezinim glavnim tajnikom. Čak i prije početka Drugoga svjetskog rata hrvatski separatizam potpirivala je i fmancirala Mussolinijeva fašistička vlada. U Beču je 25. ožujka 1941. potpisan sporazum s Hitlerom kojim se Jugoslavija povezala s Trojnim paktom; dva dana poslije knez Pavle svrgnut je državnim udarom uglavnom srpskih vojnih časnika. Britanski premijer Winston Churchill, u očajničkom traženju saveznika u ratu protiv nacističke Njemačke, u svom se obraćanju narodima Jugoslavije 13. travnja pozivao na emocije i povijest: »Srbi, poznajemo vas. Bili ste naši saveznici u posljednjem ratu i vaše je oružje ovjenčano slavom. Hrvati i Slovenci, poznata nam je vaša vojna povijest. Stoljećima ste bili predziđem kršćanstva. Vaša se ratnička slava proširila diljem Kontinenta.« U travnju 1941. Njemačka je napala Jugoslaviju, a njemačka Luftwaffe je bombardirala Beograd ubivši između pet i sedamnaest tisuća civila5. Hitler je brzo nastavio s komadanjem Jugoslavije dajući njezine dijelove saveznicima nacističke Njemačke - Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj. Nacisti su poduprli i stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) koja je uključivala i Bosnu i Hercegovinu i bila podijeljena na područja njemačkog i talijanskog utjecaja, s hrvatskim fašistom Pavelićem kao marionetskim vladarom. Tijekom idućih nekoliko godina Pavelić i njegovi naoružani ustaše počinili su neizreciva zlodjela i masakre. Kasnije je ono, što se dogodilo Srbima u rukama Hrvata i Nijemaca, u Niirnbergu ocijenjeno genocidom. Nitko ne zna točno koliko je Srba ubijeno. Srbi govore o tričetvrt milijuna, Nijemci o tristo pedeset tisuća. Koliki god bio broj, teško se može poreći da su ta ubijanja činila bitni dio pozadine ratova u kojima se raspala Jugoslavija. Jedna dobra kratka povijest Jugoslavije kaže da je odnos hrvatske Vlade prema bosanskim Muslimanima ranih četrdesetih bio višeznačan6. Premda je bilo sluČajeva zločina ustaša nad Muslimanima, bilo je i primjera kad su vlasti Muslimane poticale na masakre nad Srbima. Postojale su muslimanske SS jedinice, ali bilo je i Muslimana koji su se borili s Titovim partizanima. Svijet nije nikad dovoljno jasno priznao činjenicu da je tijekom Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji trajao dugi i krvavi građanski rat,

NEMOGUĆA MISIJA

43

a razlog za to neznanje jest to da je postojanje građanskog sukoba Tito namjerno potiskivao, kako za vrijeme, tako i nakon rata. Tito se želio usredotočiti na pobjedu partizana nad fašizmom, te je smatrao da bi ustrajanje na građanskom ratu skrenulo pozomost s ove pobjeđe i otežalo ujedinjenje zemlje. Upravo je Tito naredio da se nakon rata buldožerima izravna logor za istrebljenje koji su držali Hrvati kraj Save i u kojem su ubijene mnoge tisuće Srba, Židova i Roma; a tek je 1960. dopustio tamo izgradnju muzeja i memorijalnog centra. Od milijun i sedamsto tisuća Jugoslavena ubijenih tijekom Drugoga svjetskog rata, milijun ih je stradalo od drugih Jugoslavena. Ključno pitanje za Saveznike tijekom rata bilo je potaknuti Jugoslavene da svoju energiju ne utroše na međusobnu borbu, već na borbu protiv Hitlerovih i Mussolinijevih snaga, pa su stoga i oni pomalo zataškavali postojanje građanskog rata. Britanija je 1942. podupirala srpskoga nacionalističkog vođu otpora, pukovnika Dražu Mihailoviča, no početkom 1943. činilo se da su Saveznici, u smislu ratnih napora, igrali na krivu kartu, pa se Churchill okrenuo Titu. Na Teheranskoj konferenciji 28. studenog 1943. Churchill je Staljinu i Rooseveltu rekao da Tito »mnogo više« pridonosi savezničkoj stvari nego Mihailović i da je baikanska bojišnica područje »na kojem bismo neprijatelja mogli napregnuti do krajnjih granica«.7 Razlike u gledištima Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država u svezi s Jugoslavijom nisu nova pojava. Kad je 6. travnja 1944. saznao da se Amerikanci spremaju poslati izvidničku misiju Mihailoviću, u trenutku kad je Britanija povlačila svoju posljednju potporu, Churchill je poslao brzojav u Kairo s nalogom da se na svaki način odgode sve pripreme za prebacivanje američke misije u Jugoslaviju »uz najveću pomoć našim prijateljima i saveznicima u bilo kojem slučaju, ali bez ikakvog prijevoza.«8 Churchill je toga istog dana brzojavio i Rooseveltu upozoravajući da bi slanje američke misije »cijelom Balkanu pokazalo potpuno protuslovlje u djelovanju Britanije i Sjedinjenih Država«.9 Postoji mnogo pogrešnih mitova o Titu, a jedan je da nije bio istinski komunist. Susrevši se s Titom 12. kolovoza 1944. u Napulju, Churchill mu je rekao kako ne može tolerirati da on, Tito, saveznička vojna sređstva upotrebljava protiv suprotstavljenih mu Jugoslavena. Zapisi pokazuju da je Tito uvjeravao Churchilla »da nema namjeru uspostaviti komunistički sustav u Jugoslaviji, ako ni zbog čega drugog, onda stoga što je za očekivati da će većina europskih zemalja nakon rata živjeti u demokratskom sustavu, a Jugoslavija ne može dopustiti sebi da bude drukčija.« Tito je, naravno, lagao, što je potvrda, ako je ona uopće potrebna, da izravna Iažljivost, koju smo proteklih nekoliko godina doživjeli od političara u bivšoj Jugoslaviji, nije novi čimbenik.

44

BALKANSKA ODISEJA

Povijesno gleđano, Churchill je bio izložen određenim kritikama stoga što je podržao Tita, a time i komunizam. Ipak, uzimajući u obzir informacije koje su mu tada bile dostupne, nije imao drugog izbora. Mihailović je bio u kontaktu s Nijemcima i nakon rata je osuđen na smrt zbog surađnje s neprijateljem. Sada znamo da su i Titovi partizani imali kontakte s Nij§mcima. Važno je prisjetiti se da je Mihailoviću 1948. predsjednik Truman posmrtno dodijelio orden - Legiju za zasluge pošto ga je američka komisija potpuno rehabilitirala, premda u ozračju dubokog antagonizma prema Titovoj komunističkoj Jugoslaviji. Jugoslavija se nije sama oslobodila u mjeri u kojoj to tvrdi njezina propaganda i udžbenici povijesti. Britanski povjesničar Michael Howard piše: »Iako nije popularno to tvrditi, oslobodila ju je Treća ukrajinska armija maršala Tolbuhina koja je do kraja 1944. zaposjela otprilike jednu trećinu jugoslavenskog ozemlja.«10 Još jedan pažljivo njegovan mit o Titu jest da se pobunio protiv Staljina. U stvari je Staljin bio taj koji je prvi izolirao Jugoslaviju, jer je držao da su se Tito i Jugoslavija počeli previše razmetati. »Maknut ću prstom i Tita više neće biti«, rekao je Staljin. Odluka Moskve 27. ožujka 1948. bila je, po Titovim riječima, »kao da me je udario grom«.

NEMOGUĆA MISUA

45

On je sebe smatrao lojalnim sovjetskim komunistom. Tađa je počeo gubitak iluzija, neangažiranost i nesvrstanost. I britanski ministar vanjskih poslova Ernest Bevin i američka Тшmanova Vlada odlučili su najesen 1948., na početku razdoblja hladnog rata, pomoći Titu da »ostane na površini« kako bi oslabili Moskvu i pokazali da komunistička vlada može opstati bez Staljinove potpore. Britanija je ponovno pothranjivala romantičnu predodžbu o Titu kao partizanskom vođi. Od tada do njegove smrti 1980. zapadne demokratske vlade držale su prikiadnim uzimati Tita zdravo za gotovo. Pomoć i zajmovi Zapada financirali su absurdno veliku jugoslavensku vojsku dugo nakon što je prijetnja sovjetske invazije nestala. Titov kult ličnosti u zemlji bio je djelomično jednako tako snažan i u inozemstvu. Titova uloga u Pokretu nesvrstanih mudro je ukazivala na mogući »treći put«, kao što je to činio i njegov program samoupravljanja i poticanje turizma. U stvamosti, komunizam nije uspio ni u Jugoslaviji, kao što nije uspio nigdje drugdje u Europi; no, u Jugoslaviji je postojao Titov svjetski ugled koji je prikrivao taj neuspjeh, a način života povlaštene elite skrivao je mnogo niži prosječni životni standard. Mnogo prije Titove smrti mnogi su predvidjeli predstojeću podjelu i metež, a činjenica da do toga nije došlo tako brzo kao što je bilo predviđeno navela je Ijiide da vjeruju kako su stari nacionalizmi zaboravljeni. Istina je da su hrvatski, srpski i slovenski nacionalizam bili tek potisnuti, premda je srpski nacionalizam bio djelomično utažen dominacijom Srba u visokim vojnim krugovima i u upravi u Beogradu. Kad su 1990. održani izbori u svih šest republika - prvi pravi izbori nakon 1927. - upravo su nacionalističke stranke posvuda u glasačkim kutijama dobile najsnažniju potporu, Gledano unatrag, Zapad je trebao prepoznati neizbježni trend i ohrabriti redovit put do državnosti Hrvatske i Slovenije putem pregovora, dok bi iz Srbije, Crne Gore, Makedonije i Bosne i Hercegovine možda proizišla moderna demokratska Jugoslavija. I Kiro Gligorov i Alija Izetbegović bili bi se zadovoljili manjim stupnjem nezavisnosti od Hrvatske i Slovenije. No prevladavajuće mišljenje bilo je »bez pođjele«; Gorbačov se još uvijek borio za održanje Sovjetskog Saveza, pa Cehoslovačka i Jugoslavija nisu bile poticane na podjelu svog teritorija. Je li NATO mogao zaustaviti srpsko-hrvatski rat kad je on izbio 1991.? Odgovor mora biti da, ali uz rizik da budu ugroženi životi vojnika, što ni jedan demokratski vođa nije bio spreman tražiti od svog naroda. Vojni je savjet bio jasan: morale bi se koristiti kopnene snage i bilo bi žrtava. Predsjednik Bush najbolje je znao da vijetnamski sindrom nije bio iskorijenjen uspjehom njegova vojnog posredovanja u Kuvajtu. On se nedvojbeno sjećao i Bejruta 1983. i kako je brzo predsjednik

46

BALKANSKA ODISEJA

Reagan^povukao američke marince u sklopu višenacionalnih snaga, : nakon što Ш je više ođ dvije stotine stradalo od terorističke bombe. Broj mrtvačkih vreća, kao što smo vidjeli 1993. u Somaliji, još uvijek igra ulogu u procjeni američkog javnog mnijenja trebaju li ili ne njihove snage slu-žiti u stranim zemljama. Glavna strateška briga vezana uz ratove u bivšoj Jugoslaviji bila je mogućnost da se upali fitilj koji ide od Sarajeva do sandžačkih Muslimana, Albanaca na Kosovu (i jednih i drugih u Srbiji), do same Albanije i potom do Grčke i Turske. Ta bačva baruta mogla je buknuti 1991., te ponovno 1992. nakon strašne brzine kojom se razvijala kampanja srpskog etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini u proljeće i Ijeto te godine. Grčko-makedonske nesuglasice samo su pojačale napetost. Postoji stvarna opasnost da se Turska i Grčka nađu na suprotstavljenim stranama u bilo kojem balkanskom ratu, osobito u onom koji u sukob dovodi Srbe i Albance. Takav širi rat utjecao bi na vitalne interese Europske unije, kao i NATO-a i Sjedinjenih Država. Sjedinjene su Države aktivno prisutne u regiji s brodovima smještenim u Grčkoj i zrakoplovima u Turskoj. U bici protiv iračke invazije na Kuvajt, Turska je bila od ključne strateške važnosti. Nije bez razloga predsjednik Bush ) upozorio Beograd da bilo kakvim etničkim čišćenjem AJbanaca na • Kosovu riskira intervenciju SAD-a, a to je jamstvo ponovio i predsjednik Clinton, korisno ga ojačavši slanjem nekoliko američkih postrojbi u Makedoniju u sklopu preventivnih snaga Ujedinjenih naroda. Albanski secesionistički zahtjevi i srpsko ukidanje autonomije, koju je Kosovu dao Tito, eksplozivna su mješavina. Da je NATO intervenirao iz zraka ujesen 1991. protiv JNA, mogao je ublažiti najgore ratne ekscese. Bilo bi tada mnogo manje otvorenog razmještanja vojnih snaga primjerice uzduž ceste Zagreb - Beograd Titovog »Autoputa bratstva i jedinstva« i oko gradova poput Vukovara. Bilo bi, vrlo vjerojatno, i dalje snažnih borbi od sela do sela između Srba i Hrvata, jer je na taj oblik borbe nemoguće utjecati iz zraka; no strateški nije bilo presudno zaustaviti takve borbe, osobito ako bi zračne snage bile u stanju zaštititi stratešku cestu duž jadranske obale. Da su snage NATO-a pokušale ući na teren u područjima poput Knina, srpskog uporišta Krajine, bilo bi im teško pacificirati te prostore i izložile bi se opasnosti da budu uvučene možda u dug sukob sa Srbima. No, akcija NATO-a iz zraka vjerojatno je mogla zaustaviti tromjesečno bombardiranje Vukovara, a akcija NATO-a s mora kratkotrajno bombardiranje Dubrovnika. Jesu li Europljani u NATO-u mogli vojno djelovati 1991. bez SAD-a? Nažalost, odgovor je ne. Nijemci su bili isključeni iz vojnog sudjelovanja, djelomično zbog ustavnih zapreka koje su i same bile

NEMOUUĆA MISIJA

47

rezultat uloge Njemačke u Drugom svjetskom ratu, a zbog toga razloga ni Italija nije dolazila u obzir. Smatralo se da se Turska i Grčka međusobno isključuju, dok Francuska i Britanija nikad nisu bile spremne dati kopnenim snagama borbenu ulogu u ratu za koji su držale da je građanski i mnogo složeniji nego što se to predstavljalo, ili se uopće moglo predstaviti u televizijskim vijestima. Ujedinjeni su narodi došli u Hrvatsku početkom 1992. kako bi čuvali pregovorima sklopljen mir. Unatoč svoj povijesti, unatoč tome što sam oklijevao glede uključivanja britanskih snaga u njihovoj borbenoj ulozi, pokušao sam ponovno procijeniti diplomatski oprez i vojne zapreke i suočiti se s nezahvalnom odlukom koju je trebalo donijeti - kada bismo trebali reći »sad je dosta«? Najprije smo gledali kako JNA i srpske paravojne snage bombardiraju Vukovar, potom Dubrovnik, nakon toga srpsko bombardiranje Sarajeva, a sada smo otkrivali ono što se, ne bez razloga, nazivalo srpskim koncentracijskim logorima. Što sam više čitao i razmišljao o tome, sve sam jače bio mišljenja da bi John Major, kao premijer, morao zatražiti međunarodnu prijetnju zračnim udarima protiv Srba, na način sličan inicijativi za uspostavu »zaštićenih zona« za Kurde na koju sam ga poticao godinu dana prije. Počeo sam tragati za ograničenim oblikom vojne akcije koja bi mogla prisiliti Srbe da ргеstanu s etničkim čišćenjem u ratu protiv Muslimana i izjasne se u prilog vojnom primirju. Logori su bili u zapadnoj i sjevemoj Bosni, a ne u planinama koje prekrivaju veći dio Bosne i Hercegovine. Pripadajući vojni objekti bili su lako dostupni iz NATO-ovih uzletišta smještenih u okolnim zemljama i, s obzirom na ravan teren, zračna akcija protiv srpskih vojnih ciljeva mogla je, po meni, biti jednako tako kirurški precizna kao i u pustinjskoj ravnici Iraka. Pažljivo sam pratio argumente za i protiv vojnog interveniranja u bivšoj Jugoslaviji i istinski sam smatrao da je u ovom slučaju, za razliku od Sarajeva, postojala mogućnost ograničene akcije s humanitamim eiljem koja ne bi automatski prisilila NATO da uputi kopnene snage. Povrh toga, snage UN-a tada još nisu bile uključene na terenu, osim malog kontingenta od 300 vojnika koji su držali otvorenom sarajevsku zračnu luku i koje bi trebalo maknuti ili pojačati prije bilo kakvog napada, jednako kao i UNHCR i druge humanitarne djelatnike. Riziku su bili izloženi i Muslimani u tim logorima, jer su mnogi, nakon zračnih udara, mogli biti masakrirani od nediscipliniranih paravojnih jedinica i osvetnički raspoloženog stanovništva, a isto su tako Srbi mogli zauzeti i Sarajevo. Ono što nisam znao bilo je da je u nedjelju, 26. srpnja, guverner Bill Clinton u američkoj predsjedničkoj kampanji protiv tadašnjeg predsjednika Georgea Busha, odobrio da njegov izborni stožer u Little

48

BALKANSKA ODISEJA

Rocku u ^rkansasu izda slabo zamijećenu političku izjavu o borbama u Bosni i Hercegovini u kojoj je stajalo: »Sjedinjene Države trebaju preuzeti vodeću ulogu u traženju odobrenja UN-a za zračne udare protiv onih koji napadima priječe napore za pomoć. Sjedinjene Države trebaJe bi biti pripravne pružiti odgovarajuću vojnu potporu toj operaciji.« Gledajući unatrag, Clintonova gledišta bila su potpuno jednaka mojima. Nastavio je: »Trebamo jasno dati do znanja da će gospodarska blokada Srbije biti pojačana, ne samo glede oružja, već i nafte i drugih roba kojima se održava odmetnički režim Slobodana Miloševića. Europske i američke pomorske snage u Jadranu trebale bi od UN-a dobiti ovlasti za zaustavljanje i pretraživanje brodova koji bi mogli prevoziti krijumčarenu robu namijenjenu Srbiji i njezinoj saveznici Crnoj Gori.« dinton je pozvao i na međunarodnu akciju kako bi se podigle optužnice za »zločine protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu - kao što smo to trebali davno učiniti u iračkom slučaju.« Za glasnogovomika Bijele kuće Marlina Fitzwatera, bila je to, nakon Iraka, prilika da Bush napadne Clintona u svezi s pitanjem u kojem je, po mišljenju predsjedničkog tima, njihov kandidat imao snažnu poziciju. Dok Bush nije govorio ništa, potpredsjednik Dan Quayle počeo je isticati Bushovo iskustvo u vanjskoj politici, suprotstavljajući ga Clintonovu neiskustvu. Sve više, Jugoslavija je postajala čimbenikom u američkoj predizbornoj kampanji. Moj stari prijatelj Johnny Apple napisao je podroban analitički članak pun zapažanja u New York Timesu od 28. srpnja pod naslovom »Kampanja prelazi na nove staze«, opisujući podjelu Clintonova vanjskopolitičkog tima duž procjepa među jastrebovima i golubovima koji se prvi put pojavio u vijetnamskom ratu, te njihovu bojazan da ne ostave dojam popustljivosti prema komunizmu i drugim neprijateljima Sjedinjenih Država. Podsjetio je svoje čitatelje da se Clinton već izjašnjavao o Bosni, nekoliko puta zauzimajući agresivniji stav od Bushovog, te je citirao intervju od 25. lipnja u kojem je on nagovijestio spremnost da Sjedinjene Države sudjeluju u vojnim snagama koje bi »oružjem prokrčile put« do sarajevske zračne luke, ukoliko bude potrebno, te je učinile dovoljno sigurnom za stalni zračni most za dopremu pomoći. No, te večeri, 29. lipnja u Londonu, nisam znao ništa od toga i sve sam to otkrio kad sam nakon nekoliko dana stigao u SAD. Nije mi teško shvatiti kako su ti prikriveni stavovi obojili velik dio ambivalentne politike predsjednika Clintona prema Balkanu tijekom nekoliko sljedećih godina. Obojica smo krenuli s iste osnovne točke i na neki smo način obojica išli istom krivuljom spoznaje, iako na različitim mjestima i duž različitih staza. Najveća razlika među nama bila je u tome što je Clintonovim vanjskopolitičkim savjetnicima trebalo

NEMOGUĆA MISUA

49

đugo da shvate posljedice humanitarne intervencije UN-a u Bosni i Hercegovini nakon listopada 1992. Neki su se od njih uistinu priiagodili, no činilo se da neki nikad nisu prihvatili da je nazočnost UN-a u ranjivim područjima poput Srebrenice, Žepe, Goražda i Bihaća sprječavala širu intervenciju iz zraka i da bi te snage trebale napustid ta područja Bosne i Hercegovine prije no što bi moglo doći u obzir ukidanje embarga na oružje i poduzimanje zračnih napada podrške. Idućeg jutra, 30. lipnja, u Daily Expressu objavljen je emotivan članak o stanju u iogorima koji je poviačio usporedbe s nacističkim koncentracijskim logorima. U studiju BBC-jeve emisije Danas pozvao sam Johna Majora da djeluje i iskoristi NATO-ove zračne snage kako bi se nametnuo prekid vatre. Odmah nakon toga, telefonom sam svojoj tajnici izdiktirao pismo za Johna Majora i poslao konačnu inačicu faksom izravno u Dovvning Street 10, Evening Standardu i Udruzi novinara, još prije devet sati ujutro. Pismo je glasilo: Štovani predsjedniče Vlade, Prije gotovo godinu dana pisao sam Vam o tada prijetećem genocidu nad Kurdima u sjevemom Iraku. U to vrijeme svjetska je zajednica kršila ruke i govorila da se ništa ne može učiniti. Nasreću, niste se obazirali na savjete malodušnih i izborili ste se za politiku zaštićenih zona nametnutu savezničkim vojnim snagama izvan Iraka i potom pojačanu vojnom nazočnošću u samom Iraku. Tužno je opaziti u našem svijetu da seu humanitarnom smislu još gora situacija sada razvija u onom što je nekad bila Jugoslavija. Tijekom proteklih nekoliko dana svijet je pročitao vjerodostojna izvješća o uspostavljenim koncentracijskim logorima i o zapečaćenim vlakovima kojima se prevoze muslimanske obitelji i u kojima umiru djeca. Nije pretjerano reći da smo, nakon pedeset godina, u Europi svjedociprizora u kojima se ogledaju rana razdoblja nacističkog holokausta pod groznim nazivom »etničko čišćenje«. Molim Vas da ne prihvatite uvriježeno mišljenje da se ništa vojno ne rrtože poduzeti kako bi se zaustavila eskalacija borbi i nastavak tako čudovišnih povreda Ijudskih prava. Mislim da više čak nije moguće ni čekati mirovnu konferenciju koju ste sazvali u Londonu. Misija lorda Carringtona u ime Europske zajednice, unatoč njegovim golemim osobnim naporima, ne može donijeti uspostavu, a ne samo održanje mira, koja je sada toliko nužna. Samo Ujedmjeni narodi imaju iskustvo i ovlasti za nametanje međunarodnog poretka. No, Europska zajednica ne može jednostavno prebaciti odgovornost na glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, a da istovremeno ne stavi na raspolaganje Ujedinjenim narodima

50

BALKANSKA ODISEJA

zapovijedanje i kontrolu, osoblje i vojnu opremu NATO-a kako bi se nametnud'mir. Prvi je nužni korak prijetnjom sile zaustaviti uporabu ili kretanje bilo kakvih vojnih letjelica, tenkova, oklopnih vozila ili topništva na području bivše Jugoslavije. NATO je u potpunosti kadar odmah nametnuti takvo primirje. Satelitske i zračne izvidnice mogu precizno odrediti bilo kakvu nedopuštenu vojnu aktivnost i zračna odmazda može uslijediti iz NATO-ovih uzletišta koja okružuju Jugoslaviju ili izzrakoplovas nosačđ. To je mogućeprovesti u nekoliko sati, čak ne ni dana, čim budu dobivene polrebne ovlasti od Vijeća sigumosti UN-a. Držim da bi nekoliko većih gradova koji su trenutno pod napadom, poput Sarajeva i Goražda, trebali dobiti pojačanje iz zraka snagama koje bi djelovale po ovlastima Ujedmjenih naroda, ako je potrebno, najprije spuštanjem Ijudi i sredstava padobranima kako bi se osigurale zračne komunikacije. Ukoliko bi te afccije bile poduzete tijekom sljedećih dana, lada Bosnu ne bi u potpunosti pregazile srpske i hrvatske snage i do mimog rješenja bi se moglo doći pregovorima. Ako se sada ne poduzme nikakva akcija, neće ostatipraktički ništa od Bosne o čemu bi Muslimani mogli pregovaratL I što je još opasnije, vojna aktivnost mogla bi tada započeti na Kosovu, što bi zasigumo isprovociralo Albaniju, a sukob bi se proširio izvan granica onoga što je nekad bila Jugoslavija. Situacija se, naravno, razvija vrlo brzo, što priznaje i glavni tajnik UN-a u svom najnovijem zahtjevu da se ovlasti kontrola ulaska civila u zaštićena područja UN-a u Jugoslaviji i da se provode imigracijske i carinske mjere na njihovim granicama. To su »paravladine« djelatnosti i one će se nužno brzo povećavati tijekom nekoliko sljedećih tjedana. Po mom mišljenju, to samo naglašava potrebu za jasnije određenom političkom vlašću i čini nužnim prestanak trenutno odvojenog djelovanja Europske zajednice, koja se bavi diplomacijom mira, i Ujedinjenih naroda koji se bave održanjem mira.dpak, moram posebno naglasiti da to ne smije biti tgovor Europskoj zajednici da se povuče. Europska zajednica trebala bi činiti mnogo više kako bi se nametnule sankcije UN-a i treba nadvladati svu preostalu zabrinutost којп bi mogla imati glede uporabe dokazana i pouzdana sofisticirana zapovjedništva i kontrole NATO-a. Svijet neće oprostiti ako, približavanjem kolovoza, moralno sramotna zbivanja u Jugoslavijipostanu žrtvom sezone vladinih godišnjih odmora. Nekoliko sati kasnije шоје je pismo bilo na naslovnici londonskog Evening Standarda, zajedno s uvodnikom.11 Strahovao sam da će Lonđonska konferencija, koja se trebala održati krajem kolovoza, biti sredstvo za sprečavanje eksplozije, dipiomatski način smanjenja pritiska za

NEMOGUĆA MISUA

51

poduzimanje akcije - puka taktika odgađanja. Razmišljao sam večer prije o tome da razgovaram sa Stephenom Wallom, premijerovim savjetnikom, ali nisam želio kompromitirati njegov ili svoj položaj, budući da smo trebali sutradan zajedno objedovati. Do podneva bilo je jasno da sam usred veze između Whitehalla i Westminstera ubacio političku bombu; tisak se odmah zainteresirao, što je izazvalo reagiranje u emisiji Svijet u trinaest sati, a pristao sam i pisati za Daily Mail.12 Za objedom sam sa Stephenom Wallom razgovarao samo o jednoj temi: Jugoslaviji. Stari smo prijatelji i, kad sam bio ministar vanjskih poslova, Stephen je bio jedan od mojih savjetnika zadužen za Afriku i Europu. Maštovit, izrazito temeljit i marljiv otada je bio savjetnikom trojici drugih ministara vanjskih poslova, Geoffreyju Howeu, Johnu Majoru i Douglasu Hurdu, prije no što je prešao u Downing Street 10. Iako smo se obično slagali oko glavnih pitanja, ovaj smo put bili na posve suprotnim stranama. Strpljivo je objašnjavao strahovanja zapovjednika Glavnog stožera da ne budu uvučeni u borbenoj ulozi u nešto što je zapravo bio građanski rat. Započeli smo raspravu o mogućnostima zračnih snaga koja će potrajati tijekom idućih nekoliko godina. Nismo se slagali, ali on je nedvojbeno načeo neke od mojih argumenata. Na primjer, nisam imao pravi odgovor na pitanje kakavbi trebao biti odgovor NATO-a ako bi vojnici bosanskih Srba, koji su ponekad djelovali izvan formalnih zapovjedničkih struktura, ignorirali njegove zračne udare i nastavili etničko čišćenje ubijanjem muslimanskih zarobljenika. Što ako srpske zračne snage u Banjoj Luci obore jedan od NATO-ovih zrakoplova u napadu? Kakav bi trebao biti odgovor NATO-a ukoliko bi Srbi uzeli za taoce članove brojnih dobrovoljnih humanitamih organizacija koje su djelovale na terenu. Što bismo učinili ako bi Srbi zatvorili sarajevsko uzletište, kojim su tada upravljali Ujedinjeni narodi za zračnu dopremu humanitarne pomoći? Što ako bi Srbi odgovorili bombardiranjem Sarajeva na isti način i istim intenzitetom kao što su to učinili u Vukovaru? Bilo je jasno da je, dok je meni ova tema bila nova, Stephen mjesecima danomice živio s tim pitanjem. Njegova su pitanja očigledno odražavala većinu razmišljanja u Whitehallu i u Washingtonu. Rekao mi je i gledišta savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Busha Brenta Scowcrofta, s kojim je stalno bio u vezi. Scowcroft je bio bivši general zračnih snaga SAD-a i bivši vojni izaslanik u Veleposlanstvu SAD-a u Beogradu, govorio je tečno srpsko-hrvatski te stoga njegova stajališta nije bilo moguće ignorirati. Suočio sam se s neugodnim ođlukama koje prate vlast i koje se u prosvjedima olako ignoriraju. Za razliku od prethodne godine kad sam pisao predsjedniku Vlade zahtijevajući uporabu zračnih snaga da bi se spasili Kurdi, što je

BALKANSKA ODISEJA

52

Stephen pozdravio iskoristivši moje pismo kako bi snažno progurao pozitivan odgovor u Whitehallu, ovaj je put on očigledno bio razočanm mojom logikom i držao je da sam sebičan i da se ne suočavam pošteno sa stvarnim problemima Vlade. To mi je bila dobra pouka, jer me je vratio u ulogu ministra vanjskih poslova ne dopustivši mi luksuz glume za galeriju. Razišii smo se nakon, kako bi rekli dipiomati, žive razmjene gledišta. Tog popodneva nazvao je Donald Trelford, urednik Observera, i zatražio da pišem za njegovu stranicu s komentarima te nedjeije. Kako sam sada bio oprezniji, rekoh da mi treba vremena da promislim o svom stajalištu, te sam se umjesto toga odlučio za intervju koji je iziskivao manje vremena i bio manje obvezujući.13 Andrew Gimson, moje kumče, nazvao je i rekao da piše članak o Jugoslaviji za Sunday TelegraphH, pa smo o temi podrobnije porazgovarali. On me podsjetio da je Balkan bio pitanje koje je Gladstona nagnalo na povratak na bojno polje britanske politike i kako je Benjamin Disraeli nakon Berlinskog kongresa izgubio nadu u povratak reda u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu.15 Ponovio sam ono što mi je postajalo poznatom mantrom da ne želim biti ponovno uvučen u politiku i da se spremam za međunarodnu poslovnu karijeru. No i Andrew je s određenom strašću citirao izreku Otta von Bismarcka da »Balkan nije vrijedan kostiju ni jednog jedinog pomeranskog grenadira«. Kasnije sam otkrio da su tog mišljenja bile i sve ključne vlade kad se postavljalo pitanje slanja vojnika na teren u Bosni i Hercegovini i da je zbog njega međunarodna diplomacija bez vojne sile bila u osnovi svakog stajališta i djelovanja prema bivšoj Jugoslaviji. U ponedjeljak ujutro započeo sam pisati članak za Times, te sam dao intervju podnevnom programu ITN-a. Neposredno prije intervjua ITN-u dobio sam odgovor Johna Majora. Dragi Davide, y Zahvaljujem ti na pismu od 30. lipnja o strašnoj tragediji u Bosni. U polpunosti razumijem zašto imaš tako snažne osjećaje o tom pitanju: imamo ih svi. Upravo smo zbog toga pokrenuli Londonsku konferenciju 28. kolovoza. To će biti veliki napor da se pokrene medunarodni pritisak na sve sirane u bivšoj Jugoslaviji, a osobito na Srbe, da napuste svoju u potpunosti neprihvatljivu uporabu sile. Bit će to prvi put da su mpori UN-a i EZ-a tako tijesno koordinirani. Glavni će tajnik biti u potpunosti uključen u samu konferenciju i u naknadno djelovanje koje će iz nje proizaći. Nema ni govora o Ijetnom zatišju koje bi dovelo do papuštanja nastojanja prema Jugoslaviji. Naprotiv, pojačat ćemo svoje napore tijekom sljedeća tri tjedna. Započeli smo široke konzultacije kako bismo zajamčili da ne dode do gubitka zamaha u mirovnom procesu.

NEMOGUĆA MISIJA

53

I Ne đržimo da je sada vrijeme za razmišljanje o vojnom rješenju kako j si ti bio predložio. Ne bismo mogli ujediniti međunarodnu zajednicu iza takve politike. Upraksi vidimo stvame poteškoće s prijedlogom za korištenje bilo zraene sile, bilo kopnenih snaga па način koji si ti predložio. Stručno smo, naravno, proučili vojne posljedice koje su mnogo ozbiljnije nego što ti ukazuješ. Teško je očekivati da bi zračna sila bila dovoljna. Broj uključenih snaga, vjerojatna dužina operacija i broj žrtava (civilnih i vojnih) bili bi veći nego što navodiš. Nemamo posla s uobičajenim ratom, jednim neprijateljem, crtom bojišta ili jasno određenim ciljevima. Isto tako, ne osjećam potporu Parlamenta niti javnog mnijenja za operacije koje bi iziskivale velik broj britanskih snaga na teškom i opasnom području kroz duže vrijeme. Ne ostajem samo na tome. Stalno moramo razmatrati nove mogućnosti. Već imamo vojne časnike koji pomažu u održavanju mira u Hrvatskoj kao promatrači EZ-a, snage UN-a koje tu zadaću obavljaju u većim razmjerima i koje osiguravaju pomoć za Sarajevo, te pomorsku akciju potpore sankcijama. Moguće je da postoje i drugi načini na koje bi oružane snage mogle biti od koristi i ne isključujem takav razvoj događaja. Ono što razumno ne možemo poduzeti je operacija koja bi započela ultimatumom, ali bi mogia voditi k obvezi nekog oblika međunarodnog protektorata nad Bosnom i Hercegovinom, podržavanog vojnom silom na neodredeni rok. UsredotoČit ćemo svoje napore na humanitarnu pomoć žrtvama sukoba (dali smo doprinos od gotovo 30 milijuna funti), te na pojačani pritisak na sve strane da prestanu s borbama i ozbiljno pregovaraju. Za to će možda trebati vremena. No to je još jedan razlog više da se bavimo tim tragičnim pitanjima energično i sustavno, kao što to i činimo. Iz straha da bih raogao biti izložen kritikama zbog odlaska na odmor u tom kritičnom trenutku, budući da sam trebao sutradan krenuti u SAD, nazvao sam Davida Stephena, svoga starog političkog savjetnika u Foreign Officeu koji je sada u Ujedinjenim narodima pisao govore za glavnog tajnika, da vidim može li mi ugovoriti sastanak s Boutrosom Boutrosom Ghaiijem u utorak kada bih đošao u New York iz kuće obitelji svoje žene Debbie u St Jamesu, Long Island. Nazvao sam i Суја Vancea u njegovu njujoršku odvjetničku kancelariju da vidim hoće li biti slobodan za objed tog dana. U zrakoplovu, koji je letio preko Atlantika u utorak 4. kolovoza, pročitao sam svoj članak u Timesu popraćen karikaturom. Članak je uvažavao stajalište Johna Majora, ali se nije slagao s protivljenjem vlade bilo kakvom vojnom odgovoru te je dovođio u pitanje raspo-

54

BALKANSKA ODISEJA

loženjeHi Whitehallu da se ništa ne može učiniti. Iskreno govoreći, pismo Johna Majora ostavilo je malo odškrinuta vrata za slučaj da javno mnijenje zatraži odlučniju akciju, a njegovi argumenti protiv uporabe zrakoplova nisu se lako mogli odbaciti. Могао sam priznati da je u mojoj strategiji bilo mnogo elemenata blefiranja jer se temeljila na prosudbi da će nakon nekoliko preciznih zračnih naleta srpsko teško topništvo prestati s odmazdom po Sarajevu i da će, pošto nekoliko srpskih zrakoplova bude oboreno, oni ostati na zemlji, te da će pokreti vojnika i opreme u konvojima na cestama prestati. Što ako Srbi ne nasjednu na NATO-ov blef? Bilo bi teško poniženje ukoliko NATO-ova zračna sila ne bi bila dostatna. Razmišljao sam o svemu tome tijekom leta u SAD i pročitao prvi od mnogih članaka Anthonyja Lewisa o bivšoj Jugoslaviji na stranici komentara New York Timesa od ponedjeljka 3. kolovoza. Poznavao sam Топуја iz vremena kad je bio londonski dopisnik tog lista u kasnim šezdesetima; što god bi pisao njegovi bi me argumenti zaokupili, čak i kad se s njima nisam slagao. Ovaj je napis, naslovljen »Jučerašnji Ijudi«, počinjao ovako: »Muškarci su pod prijetnjom oružjem odveđeni iz sela i nagnani u teretne vagone. Čak 180 ih je stojećki zgurano u zatvorene teretne vagone veličine 13 metara na metar i osamdeset. Zadržani su tako tri dana, bez hrane i vode, dok se vlak sporo kretao krajem. Nacisti koji prevoze Židove 1942.? Ne, Srbi koji prevoze bosanske Muslimane 1992.; kratak pogled na najgore rasno i vjersko zvjerstvo koje je Europa doživjela od Drugoga svjetskog rata.« Oštro kritizirajući Bushovog glasnogovomika Marlina Fitzwatera što je odbacio Clintonov poziv na svrsishodnu akciju kako bi se zaustavila takva srpska nedjela, napisao je kako ga to podsjeća na premijera Nevilla Chamberlaina koji 1938. objašnjava zašto Britanija ne treba brinuti o nacističkim planovima glede Čehoslovačke: jer to je, rekao je Chamberlain, »svađa u dalekoj zemlji između ljudi o kojima ne znamo ništa«. U nastavku članka predsjednik Bush je optužen da je drugi Neville Chamberlain zbog odbijanja da se suoči s izazovom u Jugoslaviji. On je oklijevao oslonivši se na Europu koja je očekivala njegovo vodstvo, odbio je pozvati na međunarodnu vojnu akciju koja je, kao što svi znaju, jedini način da se zaustavi srpska agresija. Bio je to dobar stari Tonyjev način pisanja - strastven, emotivan i angažiran. »Predsjednik Bush usporedio je Sadama Huseina s Hitlerom. Protivim se takvim usporedbama jer one podcjenjuju holokaust. No, ako se baš ta usporedba mora koristiti, ona bolje odgovara srpskom vođi Slobodanu Miloševiću, izumitelju ’etničkog čišćenja’«. Bilo je to još emotivnije od mog članka u Daily Mailu, ali u to sam vrijeme dijelio gotovo sve

NEMOGUĆA MISIJA

55

njegove osjećaje, čak i njegove porazne primjedbe o razgovorima o »političkim komplikacijama u Jugoslaviji«. Nisam tada ni slutio da će baš mene dopasti da se moram baviti tim istim komplikacijama i da ih moram shvatiti. U srijedu, 5. kolovoza, probudio me lijep Ijetni dan na Long Islandu. Jugoslavija ipak nije bila daleko. U starom izdanju New York Timesa od 28. srpnja pročitao sam prvi put pojedinosti o stavu Billa Clintona. Bilo je jasno da su priče o srpskim zarobljeničkim logorima imale mnogo snažniji odjek na raspoloženje javnosti u SAD-u nego u Britaniji. U novinama je također bilo prvih nagovještaja da je State Department stvar zataškao, pa su iskazane optužbe da su njegovi ljudi znali mnogo prije o onom što se vjerojatno događalo muslimanskim zarobljenicima. Tog je dana, tijekom kampanje u Illinoisu, guverner Clinton ponovno rekao: »Započeo bih s uporabom zračne sile protiv Srba u pokušaju da se ponovno uspostave osnovni ljudski uvjeti«, a na istoj je pozornici senator Gore izjavio: »Europljani se pomalo boje nešto poduzeti kako bi se zaustavilo to masovno ubijanje«, da bi tu temu kasnije dalje razvijao. U utorak 6. kolovoza imao sam za objedom u New Yorku izvrsnu raspravu o Jugoslaviji sa Сујот Vanceom. Rekao mi je da je tog jutra Boutros Boutros Ghali od njega zatražio da bude njegov posebni izaslanik za novu stalnu konferenciju koja je trebala biti uspostavljena nakon Londonske konferencije. Pitao me mislim li da bi trebao to prihvatiti. Bilo je to u neku ruku kao kad sam ga vidio neposredno nakon sastanka s predsjednikom Carterom u Bijeloj kući, na dan kad je dao ostavku na mjesto američkog državnog tajnika.16 Pitajući mene, postavljao je pitanja sebi. Jesu li Europljani uistinu odlučni da spriječe etničko čišćenje? Što Douglas Hurd i John Major stvarno misle o Konferenciji? Objasnio sam mu reakciju na moje pismo u kojem pozivam na intervenciju iz zraka i, premda Су nije mnogo komentirao tu tematiku, bilo je jasno kako drži da čak ni tako ograničena akcija ne bi djelovala. Savjetovao sam mu da prihvati zahtjev glavnog tajnika samo ako je siguran da neće postati zarobljenikom politike koja uključuje prihvaćanje statusa quo, podjelu Bosne i Hercegovine i pristanak na Veliku Srbiju. Bio je neumoljiv u tome da etničko čišćenje u velikoj mjeri treba poništiti i da, koliko god je to moguće, nikakva područja zauzeta silom ne budu prepuštena Srbima. Iz onog što je Су rekao bilo je gotovo sigumo da će Konferencija biti zajednički pothvat Ujedinjenih naroda i Europske zajednice. Već sam tada smatrao da je ргеsudno uključiti UN i da sam EZ više ne igra neku ulogu. Су je, u prolazu, spomenuo kako nije siguran koliko je Peteru Carringtonu stalo da ostane u pregovorima i kako bi bilo lijepo kad bih se i ja

56

BALKANSKA ODISEJA

mogao ukjjučiti, no ja sam se našalio da sam nakon svoga nedavnog poziva na vojnu akciju persona non grata u britanskoj Vladi. Dok sam odlazio, rekoh da bi nam bilo ugodno naći se zajedno s Debbie i njegovom ženom Gay, te kazah da postoji mogućnost da buđemo u New Yorku u utorak navečer, prije leta za Salt Lake City u srijedu ujutro. Tada sam se sastao s Boutrosom Ghalijem na kratkom polusatnom razgovoru. Су je nakratko bio spomenuo probleme između glavnog tajnika UN-a i stalnog predstavnika Ujedinjenog Kraljevstva Davida Наппауа, a u nedavnom intervjuu Boutros je za sebe rekao da na njega gleđaju kao da je »wog«, što je pogrdni britanski kolonijalni naziv, pa je bilo lijepo od njega što me, kao umirovljenog britanskog političara, primio. Ljudi često nisu nepristrani prema Boutrosu. On ima svojih pobornika i svojih kritičara: ja sam pobomik. Poznavao sam njegova tri prethodnika - U Thanta, Kurta Waldheima i Pereza de Cuellara, a on je od sve četvorice bio najinteligentniji, najživlji i najhrabriji. Njegov je posao jedan od najzahtjevnijih poslova na svijetu јег uživa malo od one potpore koju imaju državni poglavari. Uvijek je bilo teško izbjeći diktat stalnih članica Vijeća sigumosti, a nakon raspada Sovjetskog Saveza postoji nova opasnost za glavnog tajnika i druge visoke dužnosnike UN-a da postanu previše podređeni Sjedinjenim Državama. Boutrosu Ghaliju služi na čast što je zadržao neovisnost razmišljanja i djelovanja, iako po cijenu povremenog izlaganja okrutnim i neopravdanim kritikama. Kad sam se te noći vratio na željeznički kolodvor, Debbie me je izvijestila đa je Су bio nazvao i da su se dogovorili za večeru u utorak. Debbie je slutila: »On nešto želi, Davide. To nije samo društvena prigoda.« Preko vikenda udubio sam se u čitanje američkih stajališta o krizi u bivšoj Jugoslaviji. teslie Gelb, koji je bio sa Сујот Vanceom u State Departmentu i kojeg sam poznavao i poštovao, bio je napisao članak u New York Timesu od četvrtka 6. kolovoza pod naslovom »Lažna humanost«, u kojem je predviđao buduće događaje: Bushova vlada traži mnogo uže područje rada Lonđonske konferencije jačanje napora za pružanje humanitarne pomoći. Vladini dužnosnici žele proširiti te napore izvan Sarajeva. To će zahtijevati kopnene konvoje, kojima će opet trebati zaštita. Vlađa će poduprijeti dodjelu određene oružane sile jedinicama za pomoć UN-u u svrhu njihove samoobrane. Nevoljko će razmotriti i pružanje zračne zaštite konvojima, ali ni London ni Pariz nisu time oduševljeni. Učinak te američke usredotočenosti na pružanje pomoći bit će spreča-vanje rasprave o široj vojnoj akciji UN-a. A Washington u toj lukavštini

NEMOGUĆA MISIJA

57

nije usamljen. Čini se da ni jedna članica Vijeća sigurnosti UN-a nije spremna prijeći crtu koja dijeli humanitarnu pomoć od borbe. Čini se čak da je Rusija spremna uložiti veto na prijedlog da se to učini.

U New Yorku sam rano navečer, u utorak 11. kolovoza, susreo predstavnika bosanske Vlade u Ujedinjenim narodima Muhameda Šaćirbeja, na prvom od mnogih sastanaka koji su uslijedili. On je privlačan, revan, ali tvrdokoran raladić, koji je u to doba očajnički pokušavao predstavljati svoju zemlju iz vlastite odvjetničke kancelarije u kojoj su radni stol i pod bili pretrpani spisima. Očito ne diplomat po zanimanju, bio je ljut, s punim pravom, zbog izostanka svjetskog odgovora na nedaće njegove zemlje, Kasnije te večeri u posjet su mu dolazili ljudi Margaret Thatcher. Iako mu se sviđao veći dio onog što mu je dojavljeno o mojim izjavama, nije se složio kad sam ponovio da ne vidim načina na koji bi se mogao ili trebao ukinuti UN-ov embargo na oružje. Iako sam priznao da je to tada, 1992., bilo na štetu Muslimana, kao što je bilo na štetu Hrvata 1991., stoga što su Srbi u Bosni posjedovali velike zalihe opreme i streljiva, tvrdio sam da Vijeće sigurnosti ne može ostaviti dojam da skidanjem zabrane potpiruje vatru. Distancirao sam se i od zamisli da se napadnu srpski mostovi na granici ili da se poduzme bilo što što bi bitku proširilo izvan granica Bosne i Hercegovine, kao što je on bio predložio u snažnom članku u New York Timesu nekoliko dana ranije. Rastali smo se u dobrom ozračju, osjetivši prema njemu, koji je predstavljao jednu novu zemlju u tako očajnom položaju, iskrenu simpatiju koja me nikad nije napustila. On se kasnije razvio u snažnog predstavnika s izvrsnim osjećajem za odnose s javnošću, koji će, kao što se od njega i očekivalo, izvrtati postupke svoje Vlade, što mi je često zagorčavalo život u pregovorima. No, bio je pronicljiviji u svojim političkim prosuđbama nego što su mu mnogi u diplomatskoj zajednici u New Yorku bili spremni priznati. Izravan pristup predsjedniku Izetbegoviću dopuštao mu je da nadmudri svog ministra vanjskih poslova, što ga nije učinilo omiljenim među kolegama, ali ga je u kontaktima činilo snažnijim predstavnikom. Unatoč nekim oštrim kritikama koje mi je uputio tijekom godina, i dalje cijenim to što sada kao ministar vanjskih poslova čini za svoju zemlju. Na večeri s Gay, Debbie i sa mnom u River Clubu te večeri Су je izravno prešao na stvar. U četvrtak je letio Concordom u London na sastanak s Peterom Carringtonom radi pripreme Londonske konferencije. David Наппау će također biti tamo. Carrington je bio rekao u telefonskom razgovoru da želi sebi imenovati »alternativu« za položaj predsjedatelja, te je predložio nekog konzervativnog političara čijeg se

58

BALKANSKA ODISEJA

imena Q? nije mogao prisjetiti. Су je u tome vidio znak da se Carrington želi izvući, te je čak sumnjao da je to bilo sređstvo za izlazak, jer je sigumo očekivao da će Су odbiti takav dogovor. Су je želio biti u mogućnosti da u tom slučaju predloži moje ime. Da li bih se složio? Tijekom vikenda povremeno sam se bio pitao što bih odgovorio na to pitanje, pa sam, dakle, već bio odvagnuo proturazlog da brzo trebam steći iskustvo u medunarodnom biznisu i da ne mogu čekati da budem prestar za otpočinjanje nove karijere. Isto tako, nisam smatrao da je to ozbiljna mogućnost, jer sam mislio da me moja stajališta o Jugoslaviji isključuju iz razmatranja. Znao sam da Су ne dijeli moje mišljenje o uporabi zračne sile, ali sam slutio i da ih isto tako ne đijeli ni jedan europski šef države. Naglasak koji je predsjednik Bush sada stavljao na humanitarnu inicijativu sam je po sebi bilo priznanje kako nije spreman upotrijebiti vojnu silu Sjedinjenih Država da bi istisnuo Srbe. Postavljalo se pitanje da li glede Jugoslavije nastaviti kao usamljeni glas u pustinji ili se uključiti u traganje za mirom. Су je bio čovjek kojeg sam duboko cijenio, dijelio je sav moj žar u želji da se poništi etničko čišćenje i bilo bi zadovoljstvo raditi ponovno s njim. To što sam odmah rckao da, nije bio nagao odgovor, već promišljena prosudba. Ipak, bio sam manje siguran od Суја da će se Peter Carrington odlučiti na ođlazak, te sam ga čvrsto upozorio da u tom slučaju Douglas Hurd možda neće htjeti da ga ja zamijenim. Rano ujutro, u ponedjeljak 17. kolovoza, Су me nazvao u Colorado da mi kaže kako je čuo od Petera Carringtona da je Douglasu Hurdu stalo da ja preuzmem posao. Rekao sam Cyju što sam bio čuo od Stephena WaIIa o pozitivnom stavu Johna Majora o mom imenovanju. Bilo je sada vrlo izgledno da će me Ujedinjeno Kraljevstvo, koje je predsjedalo Europskoj zajednici, istaknuti, no veliko je pitanje za mene bilo hoće li se Francuzi složiti. Cinilo mi se da možda ne žele još jednog britanskog pfedsjedatelja. Peteru Carringtonu posao su ponudili Danci tijekom svog predsjedanja Europskoj zajednici i nije postojalo automatsko pravo da Ujedinjeno Kraljevstvo popuni to mjesto. I premda je moja najjača karta bila potpora Суја Vancea, to kod Francuza možda i nije predstavljalo prednost, jer bi oni mogli biti sumnjičavi prema svemu što je mirisalo na anglo-američku osovinu. Osjećao sam da će u ovom trebati pažljivo postupati, pa sam, budući da sam uskoro trebao krenuti na nekoliko dana splavarenja, nazvao uvijek hladnokrvnog Stephena Waila i rekao mu da, ukoliko se pojavi vijest o bilo kakvom prijedlogu Europskoj zajednici dok budem izvan domašaja, on i Maggie Smart, moja osobna pomoćnica koja mi je ranije u Foreign Officeu bila i uredska tajnica, zajedno mogu autorizirati izjavu za tisak kakvu budu smatrali odgovarajućom. Smatrao sam

NEMOGUĆA MISIJA

59

se sretnim zbog činjenice da imam dvoje ljudi koji me tako dobro poznaju da se mogu sa sigurnošću pouzdati da će prenijeti moja gledišta. Tada smo spakirali nekoliko stvari u nepromočive torbe i ukrcali se na autobus do polazišta na rijeci Colorado. U 10.00 stupili smo na svoju gumenu splav i otisnuli se na nezaboravnih pet dana, daleko od civilizacije. Ne mogu reći da nisam imao nikakvih briga. Povremeno sam moz: gao o stanju u Jugoslaviji i razbijao sebi glavu: što ako mi ponude posao? Samo me međunarodna, ne i unutamja, politika mogla dovesti u napast da prestanem biti običnim građaninom. Objektivno, izgledi su ц od malo vjerojatne mogućnosti prerasli u vjerojatnost. Na splavi su me prijatelji i obitelj zadirkivali zbog načina na koji sam izgovarao Hercegovina i, uistinu, imam tako loš sluh za izgovor da mi je trebalo sve to vrijeme kako bih u tome uspio. U petak 21. kolovoza stigli smo u Lake PoweI, osjećajući se poput astronauta: taj dio Amerike izgleda kao Mjesečev krajolik, a mi pet dana nismo čuli radioprogram, niti vidjeli novine. U pristaništu sam nazvao Stephena Walla da saznam što se u međuvremenu dogodilo. Njegove su novosti bile da su se premijer i Douglas Hurd složili s mojom kandidaturom i moje je ime bilo upućeno Europskoj zajednici. Odgovor od drugih europskih vlada bio je zasad vrlo pozitivan, iako su Francuzi gunđali da sam protusrpski nastrojen, pa, iako to još nije bilo konačno, bilo je vjerojatnije da ću biti imenovan nego da neću. Zanimljivo je i pomalo velikodušno, s obzirom na moju kritiku njihova priznanja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, da je njemačka Vlada, kako mi je rečeno, bila za moje imenovanje. Rano ujutro, 24. kolovoza, vratili smo se u London. Nazvao me Douglas Hurd i rekao da mu je vrlo drago što sam pristao na tu dužnost, te me upozorio da će još biti poteškoća s Francuzima, ali da se nada da će one biti nadvladane. U utorak 25. kolovoza otišao sam u svoj ured na početku tri teška dana tijekom kojih su svi dolazili gotovo do zaključka da ću dobiti posao, no ipak nisam znao ništa pouzdano i malo mi se tko javio. Bilo mi je teško normalno raditi. Francuzi su imali problema s javnim mnijenjem o referendumu o Ugovoru iz Maastrichta, te je Mitterrand navodno pozivao Johna Majora da se pojavi s njim na televiziji; s tog je stajališta izgledalo da će Franeuzima biti teško reći ne mom imenovanju. Peter Carrington je održao konferenciju za tisak kako bi potvrdio BBC-jevu novost u vijestima u jedan sat da odlazi, te je rekao da ću ga ja zamijeniti. Savjetnik Douglasa Hurda potvrdio je da je njihova namjera objaviti moje imenovanje u četvrtak navečer na završetku Londonske konferencije, pa je Douglas nazvao kako bi mi rekao da

60

BALKANSKA ODISOA

ćemo mc^đa morati raspraviti o formulaciji kojom bismo se osvmuli na moje prijašnje izjave o uporabi zračne sile koje su još uvijek zabrinjavale Francuze. U emisiji BBC-ja Nemnight vođa bosanskih Srba dr. Radovan Karadžić kritizirao je moje imenovanje za posrednika EZ-a rekavši: »Ne bi biJo dobro niti uputno nominirati ga za tu dužnost i mislim da će srpska strana u Bosni i Hercegovini imati velikih poteškoća u odnosima s njim.« U srijedu, 26. kolovoza, u Guardianu je objavljen odličan uvodnik pod naslovom »Treba li za Srbiju mrkva ili štap?« u kojem je stajalo: »Ukoliko se nasljednik lorda Carringtona ne riješi problema s kojim je suočen, a to je činjenica da ne posjeduje ni štap, niti mrkvu, posve je sigumo da ne možemo očekivati kraj tragedije Južnih Slavena.« U četvrtak, 27. kolovoza, nazvalo me egipatsko Veleposlanstvo pozvavši Debbie i mene taj dan na večeru u čast Boutrosa Ghalija. Prihvatio sam pod uvjetom da moje imenovanje bude do tada objavljeno. Ubizo poslije šest sati navečer čuo sam da sam imenovan. Nazvao je Douglas Hurd kratko potvrdivši moje imenovanje i pozvavši me na neformalni vikend sastanak ministara vanjskih poslova EZ-a u Brocket Hallu 12./13. rujna. Tada su nazvali iz Odjela za odnose s javnošću Foreign Officea tražeći izjavu za tisak. Počevši razrađivati sve pojedinosti, stao sam još više dvojiti o prihvaćanju plaće od britanske Vlade, koja bi mi tu plaću morala osigurati, budući da je ona tada bila predsjedavajuća u EZ-u. Nisam želio da me gledaju kao britanskog diplomata ili državnog službenika, pa mi je bilo draže da ne budem »na kraljičinoj plaći«. Су Vance me bio uvjerio da će naša zadaća trajati samo šest mjeseci, a u moralnom neredu bivše Jugoslavije činilo mi se boljim biti potpuno nezavisan i ne profitirati ni na koji način od svega tog jada i beznađa, pa sam odbio plaću. Kad smo stigli u egipatsko Veleposlanstvo na večeru, Boutros Ghali i Су Vance bilivsu još uvijek sa Johnom Majorom na konferenciji za tisak, pa je francuski ministar obrane Јохе tamo čekao. Poduže smo popričali o srpskim zračnim aktivnostima. On uopće nije bio sklon potpunom isključenju nametanja zone zabrane Ietenja nad Bosnom i Hercegovinom. Bio sam prilično ohrabren jer sam želio uvjeriti Francuze da s malo čvrste ruke podupru našu diplomatsku aktivnost. No Joxeovo stajalište nije bilo i stajalište predsjednika Mitterranda, kao što sam otkrio kad sam se nekoliko dana poslije susreo s njim u Parizu. Mitterrand me posebno upozorio na opasnost primjene agresivne sile protiv Srba, isključivši zračne udare. Napokon su stigli Су i Boutros Ghali sa suprugama, pa smo krenuli večerati. Vrlo su me promišljeno smjestili kraj Суја. Je li on to bio tražio, ili je naša domaćica pogodila da ćemo imati o mnogo čemu

NEMOGUĆA MISIJA

61

razgovarati, ne znam, no bila je to vrlo vješta diplomacija. Су nije skrivao svoje veliko oduševljenje što sam postao dijelom ekipe i rekao je da se nije bio usudio nazvati me, već je samo držao palce stalno se raspitujući ima li kakvih zapreka mom imenovanju. Želio je započeti sa Ženevskom konferencijom za nekoliko dana te je sutradan letio natrag za New York. Boutros je bio vrlo srdačan glede mog imenovanja i pun hvale za Majorovo predsjedanje Konferencijom. Turski ministar vanjskih poslova, koji je također bio nazočan, želio je da bude upotrijebIjena NATO-ova zračna sila i imao je vrlo uvjerljive razloge tome u prilog. Francuski ministar vanjskih poslova Roland Dumas stigao je kasno; bio je vrlo uljudan tijekom našega kratkog razgovora i nisam osjetio nikakvo protivljenje s njegove strane mom imenovanju. Egipatski je veleposlanik održao dobar govor, a Су je vrlo vješto odgovorio. Mnogi su bili iznenađeni kad su iz njegova osvrta na mene saznali koliko smo bliski. Dogovorili smo se da ću se sastati s predsjednikom Vlade Savezne Republike Jugoslavije (SRJ: Srbije i Crne Gore) Milanom Panićem sutradan ujutro u njegovu hotelu. Te sam večeri osjetio da je tim Vance-Owen ponovno uzeo stvar u svoje ruke - petnaest godina nakon što smo zajedno započeli razvijati anglo-američku politiku prema Južnoj Africi i trinaest godina nakon što me Су bio nazvao onog petka ujutro pošto su laburisti bili izgubili na općim izborima. Otada smo stalno bili u vezi, te smo nastavili zajedno raditi u Palmeovom povjerenstvu. Bili smo prava kombinacija: on - oprezan, sustavan i povremeno prevelik legalist, ali hrabar i moralan; ja - inovativan, nepostojan, sklon zaobilaznom razmišljanju, ali i manje iskusan. Iako sam nakon naknadne analize općih izbora 1987. i razdoblja zajedničkog predsjedanja strankom s Davidom Steelom gotovo bio počeo vjerovati onima koji su govorili da ja, ili bilo koje dvoje drugih Ijudi, ne mogu zajedno djelovati u ulozi političkog vođe, ipak sam znao da to nije toČno. Osjetio sam staru kompatibilnost i združenu snagu dvaju umova. Premda je Су bio stariji, njegova vitalnost ne samo da nije oslabila, već se čak doimala većom. Otada je držao ubitačan tempo od kojeg bih ja ponekad posrtao, a mnogi od marljivih mlađih članova našeg tima u Ženevi bili bi posve iscrpljeni. U petak, 28. kolovoza, za doručka nazvao je Stephen Wall kako bismo ugovorili moj sastanak s premijerom tog jutra. Već sam se bio dogovorio za lagani objed s Davidom Gillmoreom, stalnim tajnikom u Foreign Officeu i za sastanak s Paulom Sizelandom, savjetnikom Petera Carringtona koji će mi pokušati srediti sastanak s nekima od ministara vanjskih poslova Europske zajednice što su još bili u Londonu, posebno s Nijemcem Klausom Kinkelom. Prva osoba koju sam sreo u Cyjevoj hotelskoj sobi bio je Herbert Okun, s kojim sam ne-

62

BALKANSKA ODISEJA

koliko mjeseci suđjelovao u televizijskoj emisiji o UN-u i ljudskim pravima. Су mi je гекао da će on biti njegov zamjenik i ugodno sam se iznenadio saznavši da ćemo zajedno raditi u Ženevi. Pokazalo se da je s njim zadovoljstvo raditi; bio je izvor mudrosti, preciznosti i dobrog prosuđivanja, pružajući izvrsnu podršku i savjete. Uz predsjednika Vlade Panića, kojeg nisam poznavao, bili su bivši američki senator Birch Bayh, koji je obavljao dužnost njegova pravnog savjetnika, i još jedan Amerikanac, bivši veleposlanik SAD-a u Beogradu. Moja prva reakcija na Panića bila je ambivalentna. S jedne strane pomalo mi je bio neprihvatljiv, a s druge mi se sviđalo njegovo oduševljenje i iskrenost. Stalno sam u sebi ponavljao: »Ovaj čovjek je na čđu velikog farmaceutskog poduzeća, a to se ne postiže ako si samo lakrdijaš«, no mnogi su držali da je on poput muhe bez glave. Sasvim sigurno, nije bio nalik nijednom pređsjedniku Vlade kojeg sam dotad upoznao, ili kojeg ću vjerojatno ikada upoznati. Uvijek spreman ugoditi, unosio je svježinu u srpsko razmišljanje i neobuzdan duh među mnoge stare komuniste još na vlasti u Beogradu. Budući da je u Downing Streetu bilo u tijeku ličenje, otišao sam na sastanak s premijerom u Admiralty House, te smo izašli u dvorište na fotografiranje iz kojeg je proizašla ilustracija na naslovnici satiričkog časopisa Private Еуе, u obliku izvmute slike nas dvojice kako se rukujemo lijevom rukom, s oblačićem iz usta Johna Majora u kojem on kaže: »Bojim se da je to izgubljen slučaj« i oblačićem iz mojih usta u kojem ja odgovaram: »Onda sam ja pravi čovjek za vas.« Većina jutarnjih tiskovina, iako meni osobno sklona, nije bila ni najmanje optimistična glede predstojeće mi zadaće. John Major i ja imali smo dobar razgovor tijekom kojeg me on prilično snažno pritiskao da prihvatim plaću objašnjavajući da ne može uvijek imenovati ljude koji su novčano neovisni poput Petgra Carringtona. A sumnjam da je razumio moje pomalo smušeno protivljenje. Nije ni pokušavao skriti goleme poteškoće koje su bile pred nama. Tada me upitao što mislim o našem stalnom predstavniku pri Ujedinjenim narodima, Sir Davidu Наппауи, a budući da sam znao za njegov nedavni sukob s Boutrosom Ghalijem, bio sam svjestan da bih mogao ostati bez njega u New Yorku kažem li nešto kritičko. Sjećao sam se Davida Наппауа iz vremena kad se bavio energijom u Foreign Officeu - brz, bistar, pun zanimanja za pojedinosti; bio sam siguran da mogu s njim raditi, pa sam to i rekao. Nikad mi nije dao povoda da promijenim taj sud. Vrlo dobar u sastavljanju i tumačenju odluka Vijeća sigurnosti, on i njegov francuski kolega ambasador Merimee bili su u stanju spriječiti i suprotstaviti se većini nepouzdanih i neodgovomih akcija razmatranih u Vijeću sigumosti.

NEMOGUĆA MISIJA

63

Zatim sam se ođvezao u Queen Elizabeth Hall i sastao se s Klausom Kinkelom, njemačkim ministrom vanjskih poslova, koji mi se učinio prijateljskim, neformalnim i izravnim. Unatoč razlikama u političkim gledistima, uvijek mi je bilo zadovoljstvo raditi s njim. Uvijek je bio i te kako svjestan da, budući da je Njemačka bila ustavom spriječena dati vojnike za nastojanja UN-a u Bosni i Hercegovini, mora paziti da ne zastupa politiku koja bi mogla dovesti do toga da vojnici iz drugih zemalja izgube život. Bio je to osjetljiv stav i trebalo je hrabrosti održati ga budući da se njemački tisak snažno zalagao za agresivniju politiku. Uvijek me se doimao kao čovjek s iskreno liberalnim instinktom, iako nije imao znanje o vanjskim poslovima, niti autoritet u svojoj stranci poput Hansa-Dietricha Genschera. U tom sam trenutku odlučio da neću trošiti vrijeme na javno upiranje prstom na njemačku potporu preuranjenom priznanju Hrvatske i Bosne, niti na dobre i loše strane dotadaŠnje politike EZ-a. Moja je zadaća bila da držim dvanaest zemalja članica na okupu, a najbolji način za to bio je da gleđam naprijed. U javnosti sam zauzeo pomalo sličan stav i prema uzrocima rata u bivšoj Jugoslaviji. BUo je dovoljno baviti se trenutnim strahotama i budućim mirom. Što je trebalo učiniti prije raspada Jugoslavije bilo je zanimljivo pitanje, ali i p'itanje koje unosi razdor. Pored toga, činjenice nisu uopće bile onakve kakvima sam ih isprva smatrao. Dok se pojmovima »agresor« i »žrtva« mahalo kao oružjima u propagandnom ratu, stvamo je stanje bilo očigledno daleko sioženije nego što je to proizlazilo iz te dihotomije; u svakom slučaju, bolje je da te pojmove pregovarač u javnosti izbjegava. Ponovno sam se susreo s Сујет Vanceom na kratkom razgovoru kad smo se zajedno pojavili pred kamerama. Potom sam razgovarao s Marttijem Ahtisaarijem, kojeg je Су bio pozvao. On se vraćao u Finsku, gdje je bio glavni diplomatski čovjek MinistaTStva vanjskih poslova, kako bi se konzultirao i dao nam odgovor hoće li nam se pridružiti u Ženevi. Poznavao sam Marttija iz 1978. i namibijskog slučaja, od kada je uspješno vodio UN-ovu operaciju za nezavisnost Namibije, a Су i ja radili smo s njim dok smo bili predstavnici svojih zemalja u Kontaktnoj skupini za Namibiju u kojoj su tada bile SAD, UK, Francuska, Njemačka i Kanada. Njegovo nam je iskustvo bilo i te kako potrebno; on je postao naš voditelj pregovora sa strankama iz Bosne i Hercegovine u Zenevi i dao je neprocjenjiv doprinos. Izabran je za predsjednika Finske 1994. U Foreign Officeu susreo sam se sa Sir Davidom Gillmorom, kao što je bilo dogovoreno. S njim je bio Јегету Greenstok, glavni čovjek za politiku prema bivšoj Jugoslaviji, koji je odmah otvoreno rekao da

64

BALKANSKA ODISEJA

imaju potpškoća s teškim oružjem. Navodno je dr. Karadžić bio potpisao sporazum s Douglasom Hoggom u kojem prihvaća nadzor i kontrolu UN-a nađ teškim oružjem koje Srbi predaju. No, britanska je Vlada bila u neugodnom položaju zbog odluka Kabineta koje nisu dopuštale da naši vojnici dodijeljeni UN-u za humanitame svrhe dobiju zadaću nadzora i kontrole tog teškog naoružanja. Су mi je već bio rekao da ni on niti Boutros nisu znali za taj sporazum prije no što je bio potpisan te da vjeruju da se radilo o obećanju koje Karadžić nije imao namjeru održati. Pored toga, Ujedinjeni narodi su vjerovali da je dogovor bilo posve nemoguće nametnuti, jer nije bilo vojnika s mandatom da to učine. Rekoh im da ću pokušati to srediti. Foreign Office se složio da se Maggie Smart u stvari vrati u diplomatsku službu te da bude moja veza s Londonom i mojim osobnim uredom u Ženevi. Imajući u vidu moje odbijanje plaće, ponudili su velikodušno pokriće troškova u Ženevi. Bio sam rekao premijeru da ću Konferenciji posvetiti sve potrebno vrijeme do Nove godine, a tada ću morati razmotriti trebam li nastaviti ili ne, ali neću ih ostaviti na cjedilu. Су Vance je bio rekao Boutrosu Ghaliju da će živjeti u Ženevi do kraja siječnja i da će Konferenciji posvetiti najviše šest mjeseci. Tog popodneva Су i ja održali smo konferenciju za tisak u Queen Elizabeth Hallu. Unaprijed smo upozoreni da je Foreign Office davao izjave novinarima kako je na dvojici supređsjeđatelja da odrede vrijeme za prikupljanje teškog oružja. Су, međutim, nije još čak ni vidio Karadžićevo pismo o teškom oružju, a čini se da je i Boutros Ghali poricao novinarima da ga je vidio. Toliko o onome što je britanski tisak nazivao glavnim postignućem onoga što je trebala biti zajednička Konferencija UN-a i EZ-a. Су je bio vidno iritiran te je u odgovorima na novinarska pitanja odbio dati bilo kakvu naznaku ili rokove. Bio me već upozorio da se izbjegavam služiti izrazom »prekid vatre«, ako je ikako moguće, te sme obojica naglasili da je pred nama težak put. Cyju je postavljeno pitanje smatra li ovo težim od pregovora u Camp Davidu, a je on odrješito odgovorio: »Ovo je teže jer su borbe ozbiljnije i brutalnije, a stanje je potpuno izvan kontrole. Mogućnost kontrole boraca nije u rukama Vlade kao što je to bio slučaj u vrijeme bliskoistočnih pregovora.« Potom je otišao kako bi stigao na zrakoplov za New York, a ja sam se sastao s Douglasom Hurdom. Povratak u ured u kojem sam bio radio od 1977. do 1979. bio je pomalo deja vu, i prvi sam put vidio u predvorju svoju sliku u galeriji skitnica koju čine bivši ministri vanjskih poslova. Douglas je bio vrlo ljubazan i pun informacija. Potom sam s Marrackom Gouldingom, podtajnikom UN-a, imao sastanak o problemu teškog naoružanja, Kontrola teškog naoružanja bila je očito velik problem za UN. Nitko u

NEMOGUCA MISIJA

65

uredu nije imao pojma što je definicija teškog oružja, a to pitanje čini se nije bilo niti dotaknuto s dr. Karadžićem. Ma što teško naoružanje točno značilo, Marrack Goulding je sumnjao da će UNPROFOR biti u stanju nadzirati ga bez novog mandata Vijeća sigumosti. Njegov inteligentni pomoćnik Shashi Tharoor smatrao je to svakako točnim te je upitao tko će platiti tu novu zadaću; dužnosnici UN-a jasno su dali do znanja da će Boutros Ghali inzistirati da Europljani plate ono što je on već bio opisao kao »rat bogatih«. Bio je to moj prvi susret s jazom između mirovne retorike i krute stvamosti održavanja mira na terenu. Tražio sam da se dogovore posjeti što je moguće većem broju europskih prijestolnica, počevši od ponedjeljka, prije no što Konferencija započne u utorak u Zenevi; a potom sam se odvezao s obitelji u našu kuću u Buttermereu. Stigavši tamo, nisam radio gotovo ništa osim čitanja o bivšoj Jugoslaviji. U nedjelju smo se odvezli natrag u London usput popivši čaj na farmi Petera Carringtona u Buckinghamshireu. Peter je bio vrlo opušten, ali dok je govorio o načinu na koji su se prema njemu odnosili europski ministri vanjskih poslova, glas mu je otvrdnuo. Nema sumnje da je ođluku Europske zajednice o priznanju u prosincu 1991. doživio kao izdaju i, dok je izlagao kroniku priče, glasno sam se zapitao što bi mogli meni učiniti, na što je odmah s užitkom odvratio: »Ne brini, ništa im nije preostalo«. Njegove opaske o raznim balkanskim vođama nisu za papir, ali iznenadilo me to što nije bilo baš mnogo izbora među njima na njegovoj ljestvici perfidnosti. On je, čak i više nego tisak tijekom vikenda, istaknuo veličinu problema s kojim sam se suočavao. Gotovo su svi vjerovali da se ne može učiniti mnogo kako bi se zaustavile borbe. Zadaća je dobila naziv »nemoguća misija«.

N

2 Utemeljenje Konferencije

eđunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji (MKBJ) započela je stalno zasjedati u četvrtak ujutro 3. rujna 1992. Су Vance doletio je preko noći iz New Yorka, a ja sam doletio iz Rima; sreli smo se u zračnoj luci i održali improviziranu konferenciju za tisak. Mnogo sam naučio tijekom protekla tri dana putovanja. Bio sam u Belgiji (u posjetu Europskoj komisiji), u Nizozemskoj, Danskoj, Portugalu, Francuskoj i Italiji. Prikupili su mi mnogo dokumenata o pozadini događaja kako bih ih mogao čitati u zrakoplovu. Jedan od najzanimljivijih bila je sažeta izjava lorda Carringtona prvog dana Londonske konferencije, koja je sadržavala veći dio prošlog tijeka pregovora; pridodao sam joj i izjavu koju je dao sukobljenim stranama nakon šest mjeseci rada Konferencije o Jugoslaviji (Haške konferencije) što ju je EZ uspostavio u rujnu 1991., pod predsjedanjem lorda Carringtona. Govori i zaključci Londonske konferencije predstavljali su sažet, ali i depresivan uvod. U Parizu sam razgovarao s nizozemskim veleposlanikom u Francuskoj Непгујет Wijnaendtsom', koji je bio izaslanik EZ-a za ono što je tada još bila Jugoslavija i koordinator Mirovne konferencije EZ-a. U međuvremenu je napisao zanimljivo izvješće o pregovaračkim naporima EZ-a u drugoj polovici 1991. Nizozemska je predsjedala Europskom zajednicom otkako je buknuo rat u srpnju do prosinca 1991., te sam kao posljedicu svog posjeta Haagu otkrio da је ^З. srpnja 1991., kad je slovensko i hrvatsko proglašenje nezavisnosti bilo staro tek osamnaest dana, nizozemska Vlada predložila drugim državama članicama EZ-a da bi se mogla razmotriti mogućnost dogovornih promjena nekih od unutamjih granica među jugoslavenskim republikama.

M

Predsjedavajući i dalje smatra da je nužno pomiriti različita načela Završnog dokumenta iz Helsinkija i Pariške povelje koja bi se mogla primijeniti na stanje u Jugoslaviji. Ono posebno važnim smatra izbjegavanje selektivne primjene načela. Načelo samoodređenja npr. ne može se odnositi isključivo па postojeće republike i istovremeno biti smatrano neprimjenjivim na nacionalne manjine unutar tih republika. Tekst koji slijedi treba smatrati samo okvirnim pokušajem Predsjedavajućeg da se uobliče naše rasprave o budućnosti Jugoslavije, s ciljem razvoja zajedničkog

UTEMEUENJE KONFERENCIJE

67

stajališta, koje bi moglo poslužiti kao smjemica mogućem uključivanju Trojke u jugoslavenski pregovarački proces. 1. Ćini se da se slažemo da nije moguće daljnje postojanje Jugoslavije bez promjene sadašnje ustavne strukture. Zajednička Brijunska deklaracija jasno izražava da je u Jugoslaviji nastalo novo stanje. 2. Jednako je teško zamisliti da bi se Jugoslavija mogla mirno raspasti na šest nezavisnih republika unutar njihovih sadašnjih granica. I Srbija i srpski elementi u federalnoj upravi, a isto tako i JNA, jasno su dali do znanja da se neće nikada pomiriti s nastankom nezavisne Hrvatske sa 11 posto Srba unutar njezinih granica. 3. Nije izgledno niti da bi Iabavo ustrojena Jugoslavija, sastavljena od šest ч suverenih republika, ublažila ovu srpsku zabrinutost. Što je veći stupanj hrvatske suverenosti, to je veća potreba za čvrstim garancijama za sipsku manjinu u Hrvatskoj. Što je labavija federalna struktura, to će teže biti dati takva jamstva. 4. Čini se da trenutačna zbivanja upućuju na dobrovoljnu promjenu unutrašnjih granica kao moguće rješenje. Jasno je da bi ta opcija za nužnu posljedicu imala zastrašujuće poteškoće. Najprije, nemoguće je povući unutrašnje jugoslavenske granice na način da više ne preostane nacionalnih manjina. Mnoge manjine žive u razmjerno malim džepovima, ili čak u izoliranim selima. S druge strane, ne može se poricati da je,,ukoliko je cilj smanjenje broja nacionalnih manjina u svakoj republici, moguće napraviti bolje granice od sadašnjih. Ipak, na samom početku razmišljanja o nezavisnim republikama, trebalo bi primijeniti prvo načelo iz Helsinkija, što znači da se granice jugoslavenskih konstitutivnih republika mogu mijenjati samo »u skladu s međunarodnim pravom, mirnim sredstvima i sporazumno«. Prema nedavnim novinskim izvješćima, navodno se vode tajni pregovori između hrvatskog predsjednika Tuđmana i srbijanskog predsjednika Miloševića o uspostavi novih granica među tim dvjema republikama. Predsjedništvo nije u mogućnosti dobiti potvrdu tih izvješća, no treba biti jasno da Dvanaestorica neće nikada prihvatiti promjenu jugoslavenskih granica u koju nije uključena Savezna vlađa i promjenu koja zanemaruje prava drugih republika (kao npr. Bosne i Hercegovine s, nedvojbeno, 33 posto Srba i 18 posto Hrvata, uz najmanje 47 posto Muslimana). Ovaj primjer pokazuje zašto jednostrana proglašenja nezavisnosti pojedinih republika ne mogu riješiti jugoslavenski problem i zašto je i dalje važno nastojati na sveukupnom rješenju koje uključuje sve republike i Saveznu vladu. To ne podrazumijeva nastavak inzistiranja na jedinstvu Jugoslavije; Dvanaestorica mogu prihvatiti bilo kakvo rješenje koje proizlazi iz mirovnog procesa i koje je utemeljeno na općem dogovoru.

Nerazumljivo je da je prijedlog za promjenu republičkih granica odbacilo svih jedanaest ostaiih zemalja Europske zajednice. Prvi razlog za prigovore bio je da bi to otvorilo Pandorinu kutiju. Međutim, Organizacija afričkog jedinstva, iako se protivi promjenama zemljovida

68

BALKANSKA ODISEJA

Afrike, Brani granice država koje je već priznao UN. Kao drugo, smatralo se zast'arjelim povlačiti državne granice po etničkoj crti. Treće, smatraio se da se republičke granice ne mogu ponovno povući zbog velikog broja odvojenih džepova u kojima postoje nacionalne većine koje nisu teritorijalno povezane. Točno je da srpskim zahtjevima nije moglo biti u potpunosti udovoljeno, no odbaciti svaku raspravu ili mogućnost kompromisa, kako bi se spriječio rat, bila je uistinu čudna odluka. Moje je gledište uvijek bilo da je uporno ostajanje kod međunarodnih granica šest republika bivše Jugoslavije: Srbije, Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Сше Gore i Makedonije, kao da je riječ o granicama među nezavisnim državama, prije no što je uopće bilo govora o priznanju tih republika, bila ludost veća od sama preuranjena priznanja. Odbijanje pregovora o tim granicama znatno je kočilo pokušaje Europske zajednice za rješavanje krize u srpnju i kolovozu 1991., te je kasnije sva nastojanja za uspostavu mira od rujna nadalje dovelo u takav tjesnac da je to u velikoj mjeri kočilo kompromis među stranama u sukobu. Nije lako povući usporedbe s drugim zemljama, no, slovačko-češka podjela sporazumom od 1. siječnja 1993. pokazuje da postoji altemativa prisilnom ostanku u braku u kojem ne samo da nema ljubavi, već u njemu vlada neprijateljstvo. Širom svijeta postoje narodi koji vjeruju da bi njihova nacionalnost bila bolje izražena kad bi živjeli u nezavisnoj državi, odvojenoj od one u kojoj sađa žive. S druge strane, Španjolska i Britanija, dvije demokratske države, članice Europske unije, mnogo se godina odupiru terorizmu kako bi spriječile nasilnu promjenu granica unutar svojih država. Ruska vojna intervencija u Ćečeniji u svrhu sprečavanja odcjepljenja, te granatiranje Groznog postavljaju temeljna pitanja, vrlo slična onima vezanim uz raspad Jugoslavije. Ni jedna zemlja nije ista: nacionalne su povijesti različite, Ijudi imaju raznovrsne stavove. Nema univerzalnih rješenja, no, sveopća zabrana bilo kakvih promjena granica, osobito unutrašnjih granica, jednako je tako teško održiva kao i vjerovanje da granice mogu biti u stanju neprestanih mijena. Glavni razlog zbog kojeg je Sloveniji bilo lako oduprijeti se Jugoslavenskoj narodnoj armiji u đesetodnevnom ratu 1991. bila je činjenica da JNA nije bilo dopušteno boriti se. Nije bilo teritorijalnih sporova između Slovenaca i Srba, jer Sloveniju čini više od 90 posto Slovenaca sa svojim vlastitim jezikom i nema znaČajne srpske manjine. Postoje naznake da je slovensko vodstvo predsjedniku Miloševiću uputilo prijedlog nagodbe po kojoj bi Slovenija ostala neopredijeljena u sporu između Srba i Hrvata, ako bi joj bilo dopušteno odcijepiti se od Jugoslavije.2 Nasuprot tome, u Hrvatskoj je biio značajnih područja

UTEMEUENJE KONFERENCIJE

69

gdje je stoljećima postojala srpska manjina. Misha Glenny to ovako objašnjava. Nakon Tuđmanove pobjede na travanjskim izborima, Milošević je bio sve spremniji priprijetiti pravom Srba na život u jednoj zemlji, ukoliko bi Tuđman pokušao Hrvatsku i njezinu srpsku manjinu od 600.000 ljudi izvesti iz Jugoslavije. Oružje koje je Milošević odabrao - srpska manjina u Hrvatskoj - bila je toljaga kojom je opasno mahati. Dvojica predsjednika, Milošević i Tuđman, počeli su se natezati tom pretjerano osjetljivom sku-' pinom ljudi poput dvoje djece koja se svađaju oko igračke. Svaki put kad bi Slovenija i Hrvatska potaknule svoje zahtjeve za nezavisnost, Milošević bi jednostavno rekao da Hrvatska može ići, ali bez područja gdje žive Srbi.

Začudo, ni prije, ni za vrijeme, niti nakon srpsko-hrvatskog rata posredništvo EZ-a nije dodirnulo ova teritorijalna pitanja; sve što se nudilo bio je određen stupanj autonomije za Srbe koji žive u Republici Hrvatskoj. Čini se da je izrada zemljovida bila preosjetljivo pitanje za razmatranje. Pitanje za EZ bilo je održati Jugoslaviju na okupu, Ш je razdijeliti na nezavisne zemlje odvojene republičkim granicama u najvećoj mjeri određenima 1945. No, kakve su zapravo bile te granice? Milovan Đilas, kojem je tijekom partizanskog rata Tito povjerio glavnu odgovomost za izradu administrativnih granica republika i autonomnih pokrajina u poslijeratnoj Jugoslaviji, nikad nije tajio da su one ponekad bile napravljene na brzinu, »u hodu«, bez potpunog razmatranja, te su često bile proizvoljne i potaknute političkom nuždom4, a on mi je osobno potvrdio da nikad nije postojala namjera da to budu međunarodne granice. Budući da je 1939. Sporazum Cvetković-Maček hrvatskom narodu dao nadzor nad značajnim đijelovima Bosne i Hercegovine, mnogi Hrvati, pa tako i Franjo Tuđman, nikad u sebi nisu piihvatili granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz 1945. Slično tome, Srbima naseljena područja sjeveme Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Slavonije i Baranje, koja su zajedno činila područje Vojne Krajine - granice između Habsburškog i Otomanskog Carstva, i kojima je upravljao Beč, ali ne i Zagreb - opirala su se uključenju u Hrvatsku. Otpor se posebno snažno osječao nakon 1945. jer je stanovništvo bilo izloženo genocidu hrvatskih ustaša tijekom Drugoga svjetskog rata. Malo je komentatora 1995. shvaćalo Ш priznalo da hrvatska Vlada napavši Krajinu nije ponovno »zauzimala« ili ponovno »okupirala« tu zemlju, jer su je Srbi nastanjivali više od tri stoljeća. Hrvati su u najboljem slučaju samo tražili natrag svoj teritorij. Komunistički su čelnici razmišljali o osnivanju autonomne рокгаjine od tih srpskih područja u Hrvatskoj. Po Đilasu, ta je zamisao odbačena zbog neobična crijevasta oblika tog područja i zbog velikog broja Hrvata koji tamo žive5. Za komunističke partizanske čelnike,

70

BALKANSKA ODISEJA

nacionajizam je bio proizvod kapitalizma. Mislili su da će hrvatske i srpske nacionalne ambicije, albanski i mađarski osjećaji pripadnosti manjini, kao i muslimanski identitet, oslabiti razvojem socijalizma, a bratstvo i jedinstvo združit će naciju Jugoslavena. Milovan Đilas umro je u Beogradu 1995. Za mene je bila sretna okolnost što sam ga posjetio nekoiiko mjeseci prije u njegovu domu te smo raspravljali o sadašnim nedaćama. Tijekom šezdesetih na mene je on izvršio značajniji utjecaj od Aleksandra Solženjicina, ili drugih slavnih disidenata iz istočnog bloka. Osvrti na njegove napise u kasnim su pedesetima i ranim šezdesetima redovito objavljivani u Encounteru, književnom i političkom magazinu, koji sam s oduševljenjem čitao svaki mjesec, kao protutežu kljukanju činjenicama, što je najmanje privlačna strana medicinskih studija. Na moju generaciju u Britaniji jugoslavenski su partizani ostavljali čaroban dojam, čime ih je u najvećoj mjeri obdario Fitzroy Maclean svojom knjigom Eastem Approaches. Đilasovo disidentstvo imalo je za mene stoga osobno značenje i romantični privid smionosti. Iako sam znao da je tvrd Cmogorac, ipak me zaprepastilo kad sam mnogo godina kasnije otkrio da je, u ime Titovih partizana, bio pregovarao s njemačkim okupacijskim snagama, počinivši tako isti zločin zbog kojeg su partizani nakon rata pogubili rojalističkog Srbina Mihailovića. Dok sam razgovarao s Đilasom, javilo se maglovito sjećanje na pripovijetku koju sam bio pročitao. Listajući stare primjerke Encountera, pronašao sam je u izdanju od travnja 1962. Zvala se »Rat« i govorila je o paru seljaka koji su iz ratnog područja pokušali u mrtvačkom kovčegu prokrijumčariti svog jedinog preživjelog sina. Kad ga vojnici otkriju, ubijaju ga, još u kovčegu, po kratkom postupku kao dezertera. Sjećam se da sam kao dvadesetčetverogodišnjak bio zgrožen brutalnošću teksta, no sad mi je jasno da on predstavlja osnovni odnos mnogih Jugoslaveha prema ratu. Đilas piše: »Rat ne razmišlja i ne može razlučiti što bi u nekom trenutku moglo ili ne predstavljati vrijednost suprotnoj strani; iz tog razloga najmudriji način djelovanja u ratu postaje uništenje baš svega - kuća i obrađenih polja, mostova i muzeja i, naravno, prije svega ljudskih bića i njihovih sredstava za život.« Čak i muzeja. Vidjeli smo to kad su Srbi namjemo granatirali Orijentalnu knjižnicu u Sarajevu i kad su Hrvati nagrdili jasenovački spomenik genocida koji su hrvatski ustaše bili počinili nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. Pravo je osvježenje iskrenost Đilasova pisanja o vlastitim proteklim iđeoloŠkim opredjeljenjima. Nema ni traga samoopravdavanju. »Čovjek ne može biti komunist i sačuvati makar i mrvu osobnog poštenja«, napisao je u Encounteru u prosincu 1979. u tekstu »Razgo-

UTEMEUENJE KONFERENCIJE

71

vor s Milovanom Đilasom«. Da je Đilasovo zalaganje za demokraciju imalo odjek kakav zaslužuje, možda je današnji srpsko-hrvatski, srpsko-muslimanski i muslimansko-hrvatski rat mogao biti izbjegnut. Iako demokracija visoko vrednuje samoodređenje, ona također njeguje duh kompromisa i konsenzusa. Upravo je nedostatak takvog duha u Jugoslaviji 1990. pridonio gorčini i krvožednoj neumoljivosti koja je pratila raspad države. Čak će i demokratske države braniti svoju cjelovitost i upotrijebiti silu kako bi spriječile secesionizam; aii razmišljanje o tome kad se treba boriti, a kad činiti kompromise u samoj je osnovi demokratskog vodstva, kao što smo to vidjeli prilikom mirnog raspada Čehoslovačke. Da je do toga sporazumnog razvođa došlo ranije, možda bi to utjecalo na Jugoslaviju i barem učinilo EZ otvorenijim za promjene granica. U lipnju 1967. Đilas je u Encounteru napisao: Različite je jugoslavenske nacionalnosti zbližio i na okupu držao strah od izvanjske agresije iz ili od imperijalizma, u prvom redu Turskog i Habsburškog Carstva, potom nacističke Njemačke i fašističke Italije, a kasnije neko vrijeme Staljinove Rusije. No sad nema takvih prijetnji; nitko nema nikakve planove s ovom zemljom. Posve je prirodno da Slovenci, Hrvati, Makedonci itd. žele potvrditi vlastiti identitet i kultumu nezavisnot. Ako Togo može biti samoštalna država, kažu, zašto ne bismo mogli biti i mi?

Jasni znakovi težnji za slobodom pod Titovom vladavinom pojavili su se s »hrvatskim prolječem« 1971. koje su potaknuli hrvatski nacionalisti i reformisti. Ono je suzbijeno, iako Tito nije bio sklon uporabiti jugoslavensku vojsku6. Stoga je velika grješka vjerovati da su slovenski, srpski i hrvatski nacionalizam čeda propasti komunizma. Nacionalistički osjećaji tinjali su mnogo prije no što su ih Milošević i Tuđman osobno oživjeii i razbuktali u osamđesetim godinama. Zapalio ih je btzi raspad jugoslavenske komunističke vlasti dok je Titovo naslijeđe blijedilo. Televizijske i novinske priče u kojima se ponovno vodio građanski rat od 1942. do 1945. oživjele su emotivna sjećanja i folklor ustaških strahota, četničkog ponašanja i partizanske osvete. Demokracija u Jugoslaviji, za koju se Đilas zalagao šezdesetih godina, pospješila bi, vjerujem, njezin raspad, što je bio jedan od razloga zašto joj se Tito protivio. Ipak, neizbježno priznanje državnosti mnogo bi se bolje toleriralo u demokratskom okruženju. Problem u Jugoslaviji kasnih osamdesetih bio je u tome što je obrazac konsenzusa kojim su konstitutivni narodi držani na okupu počivao na autoritarnoj vlasti. Kako se autoritarna vlast i pravi, demokratski, konsenzus međusobno isključuju, Titovi su mehanizmi postali još beskorisniji. Ambiciozni političari ostali su u granicama svojih republika kako bi gradili karijeru. Oni koji su otišli u Beograd imali su sve manje i manje utje-

72

BALKANSKA ODISEJA

caja u svojim regionalnim prijestolnicama. Na izborima 1990. izabrane su novopečene, nezavisnosti privržene, nacionalističke vlade u Hrvatskoj i Sloveniji. Dugo će biti predmetom rasprava stupanj razvoja jugoslavenskog identiteta i stvarne višenacionalne kulture uspostavljene pod komunističkom vladavinom. Taj identitet, kao i ustav, nažalost, nikad nije poduprla demokracija. Kad je 1989. Nizozemska igrala prijateljsku nogometnu utakmicu s Jugoslavijom u Zagrebu, na televizijskim smo prijemnicima širom Europe vidjeli kako čak ni šport nije mogao održati na životu jugosiavenski identitet; mnoštvo je okrenulo leđa jugoslavenskim igračima, izviždalo jugoslavensku himnu i navijalo za nizozemsku momčad tijekom cijele utakmice. Neospomo je ipak da se jugoslavenski identitet razvio u pojedinim dijelovima bivše Jugoslavije, a smiona borba za održanje višenacionalnog identiteta na životu u opsjednutom Sarajevu, za mnoge će uvijek ostati mjerilo onoga što je moglo biti. Pa ipak, život u kozmopolitskom Sarajevu, Tuzli ili Mostaru nije nužno predstavljao život u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Mišljenja o tome koliko su zapravo životi njezinih naroda postali zajednički i višenacionalni ne slažu se, a dokazi o tome tek su djelomični. Neki vjeruju da se nije mnogo toga promijenilo otkada je Ivo Andrić, koji je bio dobio Nobelovu nagradu za svoju knjigu »Na Drini ćuprija«, napisao u kratkoj pripovijetki »Pismo iz 1920« da je »Bosna zemlja straha i mržnje«. U toj priči, napisanoj u obliku Ijubavnog pisma zemlji, nečemu što je smatrao svojom podijeljenom zemljom, dotakao je pitanje nemogućnosti da se ljudi suoče sa stvamošću vlastitih podjela. »Možda je vaša najveća tragedija to što čak i ne shvaćate koliko mržnje leži iza vaše Ijubavi, vašeg zanosa, vaše tradicije, vaše pobožnosti.« Rođen je nedaleko od Travnika 1892. kao dijete hrvatskih roditelja, a mnogi su ga sarajevski intelektualci kritizirali da je naslikao pređporu sliku onoga što je nazivao svojom »mračnom zemIjom«. Ti su intelektualci željeli da svijet upozna snošljivu stranu Bosne i Hercegovine; bili su ponosni što se ona nalazi na raskrižju civilizacija, gdje se miješaju muslimanska, pravoslavna i katolička vjera, što je dom Srbima, Hrvatima, Bošnjacima, Židovima i Romima. U svakom je slučaju baš takva Bosna i Hercegovina nadahnula londonsku Deklaraciju o načelima, naloživši Cyrusu Vanceu i meni da pokušamo održati građane te novopriznate zemlje zajedno u jednoj državi. Cinicima usprkos, 1992. iskreno sam vjerovao da je ta zađaća poželjna i ostvariva, pa i dalje vjerujem da bismo je, da je Clintonova vlada podržala Vance-Owenov plan, uspjeli provesti u djelo. U mnogim čestitarskim pismima koja sam dobio u povodu svog imenovanja bilo je i nekih korisnih malih savjeta. U svim ratovima

UTEMEUENJE KONFERENCIJE

73

osobnost vodećih ljudi mnogo pomaže u određivanju prirode i jačine sukoba, a jedno je pismo od starog prijatelja, koji je znao koliko se volim udubiti u misli onih s kojima ću pregovarati, sadržavalo ulomke iz napisa triju ključnih figura, predsjednika Ćosića, Izetbegovića i Tuđmana, što sam s nestrpljenjem pročitao. Alija Izetbegović rođen je 1925. i školovao se za pravnika. On je jedna od najzagonetnijih među svim političkim ličnostima u bivšoj Jugoslaviji. Od šest predsjednika bivših jugoslavenskih republikh, jedino on nikad nije bio komunist što se vidjelo u načinu njegova govora i razmišljanja. Cesto se postavlja pitanje je li Izetbegović islamski fun- . damentalist. Teško je odgovoriti sa da ili ne. On je, siguran sam, duboko pobožan čovjek, što mu dopušta da na rat gleda dalekosežno kao na borbu za duše Ijudi isto kao i za teritorij, no je li fundamentalist ili nije, malo tko zna zasigumo. Ako jest, onda to skriva iza stroge slike koju je izgradio o sebi kao o svjetovnom političaru, kao što je svaki disident naučio činiti u Titovoj Jugoslaviji. Opazio sam da Izetbegovićevi najdublji osjećaji postaju vidljivi od vremena do vremena kad ga je, za razliku od nekih muslimanskih čelnika, otvoreno mučilo treba li prihvatiti kompromise u pojedinim mirovnim dogovorima. Bio je odaq dvjema stvarima - višenacionalnoj Bosni i svojoj vlastitoj muslimanskoj stranci, no ујега mu je davala unutamju sigurnost i mir. Kao i kod mnogih Ijudi koji su bili u zatvoru zbog svojih uvjerenja, on posjeduje unutarnju čvrstinu i okružen je čvrstim oklopom koji je teško probiti. U osobnim kontaktima uvijek mi se sviđao i htio sam mu pomoći, ali kako sam ga bolje upoznavao, ustanovio sam da je riječ o zbunjujućoj osobnosti: za vrijeme jela naročito bih se potmdio da razgovaram s njim neformalno, no on bi se držao rezervirano i bilo mu je lakše pristupiti preko njegova sina ili kćeri, oboje divnih ljudi koji su bili dio njegove političke svite. Moju povoljnu procjenu Izetbegovića ne dijele drugi koji su također proveli duge sate pregovarajući s njim. Neki smatraju da je on najteži od svih s kojima su se morali baviti u bivšoj Jugoslaviji, da voli manipulirati ljudima i da je nepouzdan, a da su njegovi najbliži savjetnici prikriveni fundamentalisti koji igraju na kartu njegove kronične neodlučnosti i tjeraju ga da se usprotivi svakom kompromisu; pa ipak, iskreno, on je imao braniti i održavati daleko najtežu poziciju. Izgradio je i okupio svoju mnogo slabiju vojsku tijekom tri godine i čvrsto se držao legitimnosti svoje uloge predsjednika zemlje koja nikad, od početka svoje nezavisnosti, nije živjela u mim. Istovremeno je uvjerio svijet da govori uime većine, ođnosno ne samo uime najveće skupine od 44 posto bosanskih Muslimana, već uime svih onih koji su, kako su mnogi smatrali, živjeli u krajnje zapaljivom mim Bosne i Hercegovine, čak i prije proglašenja nezavisnosti.

74

BALKANSKA ODISEJA

Eutsjpa ima dobre razloge za priznavanje i poštovanje muslimanske vjere 1 mnogih koji je ispovijedaju i koji su to činili tijekom mnogih stoljeća u granicama naših nacionalnih država. Postoji ipak međusobno nerazumijevanje čijem je održanju rat u Bosni i Hercegovini, bojim se, mnogo pridonio. To je, nažalost, djelomično vjerski rat, što je, kako je on napredovao, postajalo sve izraženije, a činilo se i da je komunističkoj ideologiji slomljena kralježnica te da su njezini sljedbenici diskreditirani. Milošević je u Iipnju 1992., u pokušaju da vrati potporu inteligencije koja se od njega bila udaljila, Dobrici Ćosiću dodijelio ulogu predsjednika Srbije i Crne Gore - kmje jugoslavenske države. Ćosić je bio uvaženi romanopisac i njegovo je pisanje dalo snažnu potporu ugledu srpskih nacionalista. I Ćosić i Izetbegović bili su pod Titovom vlašću u oporbi. Ćosić je čak i javno prosvjedovao, dok je Izetbegovića Tito zbog njegovih političkih uvjerenja dao zatvoriti. Kako sam ih obojicu upoznavao, sve me je više i više zanimalo u kojoj su mjeri pravoslavna, odnosno muslimanska vjera utjecale na njihove političke stavove. Srpska pravoslavna crkva Ćosiću je bila važna, ali zbog njezina nacionalnog identiteta, no on mi se nikad nije činio religioznom osobom. Tijekom posjeta njegovu domu u Beogradu i za stolom s njim i njegovom ženom, stekao sam dojam da su mu srpska povijest i osjećaji važniji od vjere. Čini se da je kod Izetbegovića bilo obrnuto; vjera je bila njegov život i povijest se tu nije miješala. Nije bilo vidljivih vanjskih znakova da je musliman. On, njegov sin i njegova kći oblačili su se i ponašali kao Europljani. Htio je, demokratskom odlukom, biti predsjednik muslimanske države, u potpunosti prihvaćajući višenacionalno suđioništvo u njezinu sastavu. Ipak, činilo se da ne shvaća koliko je neke Srbe i Hrvate razjarilo kad je u ožujku 1991. posjetio Libiju, kako bi dogovorio zajam od 50 milijuna američkih tjolara, i u lipnju kako bi zatražio da Bosna i Hercegovina, tada još dio Jugoslavije, bude promatrač na sastancima Organizacije islamske konferencije. Ćosić, Izetbegović i Tuđman su nacionalisti ako je definicija nacionalizma »jednostavna odluka naroda da njeguje vlastitu dušu, slijedi običaje koje su mu namrli njegovi preci, razvija svoju tradiciju prema vlastitim nagonima«.7 No je li njihov nacionalizam od toga još zloćudnija snaga? Srpski i hrvatski nacionalizam, kakav se razvio u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, nosi u sebi prirođenu sklonost prijelazu u rasnu i vjersku diskriminaciju, kao i potpaljivanju strasti koje se pothranjuju nasiljem. Nacionalizam bosanskih Muslimana povijesno gledano bio je dobroćudniji, no stranka kojoj je Izetbegović na čelu postajala je pod pritiscima rata sve nesnošljivija. To što se Izetbegović

UTEMEUENjc konferencije

75

protivio raspadu Jugoslavije, bio nesklon pritisku za nezavisnost Bosne i Hercegovine i protiv priznavanja Hrvatske i Slovenije, bio je odraz njegovih prijeratnih gledišta da je država sredstvo za postizanje cilja, a ne cilj sam po sebi. Kad je nacionalizam u Hrvatskoj i Sloveniji pronašao svoj izraz u nezavisnosti, osjetio je da mora ostvariti nezavisnost Bosne i Hercegovine od Srbije. Izetbegović je znao da će to dovesti do krvoprolića. U svojoj Muslimamkoj deklaraciji upozorio je da je »islamski preporod nemoguće zamisliti bez Ijudi koji su spremni na ogromnu osobnu i materijalnu žrtvu.«8 Često sam se pitao bi li Izetbegoviću bilo lakše pregovarati sa ч Srbima da nije bio pobožan musliman. Gospodarski tehnokrat poput Gligorova manje je izazivao paranoju. Gligorov je uspio početkom 1992. pregovorima postići povlačenje JNA posve netaknuta oružja i dostojanstva iz njezinih uporišta u Makedoniji. Naravno, u Republici Makedoniji bilo je manje Srba i nije bilo Hrvata, a Srbima je bilo stalo izbjeći borbu na svim svojim granicama. No, nepostojanje dubljeg vjerskog sukoba među Makedoncima i Srbima, također je imalo ulogu. Nacionalizam je, kao što svi znamo, snažna sila, a povezan s religijom može postati još i jači. Ipak, bilo bi prejednostavno gleđati na nacionalizam kao na izvor svih zala. Ujedinjeno Kraljevstvo 1940. suprotstavilo se i borilo protiv fašizma kad na njega nije bilo međunarodnog odgovora, pa se stoga nacionalni ponos i nezavisnost ne mogu oiako osuđivati. Nužno jamstvo protiv ekstremnijih strasti nacionalnih osjećaja njegovo je postavljanje na temelje istinske demokracije. Ipak, nacionalisti često posežu za izmanipuliranom demokracijom poduprtom vrlo ograničenim referendumima. Nacionalizam postaje autoritaran kad Ijudi ne mogu istinski pozvati svoje čelnike na odgovomost i glasovanjem im oduzeti vlast, ili ih na vlast postaviti na pravednim i slobodnim izborima. Nacionalistima koji su u manjini u višenacionalnoj državi potrebna je značajna količina teritorijalne i funkcionalne autonomije kako bi izrazili svoju nacionalnost u svakodnevnom životu i kroz znane običaje i tradiciju. Bez te zadovoljštine, nacionalizam naiazi svoj izlaz u secesionizmu i ljudi su tada spremni boriti se za nezavisnost. Bilo je jasno da smo 1992. u Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji (MKBJ) bili suočeni s izazovom kako izmisliti oblik decentralizacije i autonomije u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu koji bi obuzdao opravdan nacionalizam hrvatskih i bosanskih Srba, bosanskih Muslimana i kosovskih Albanaca, te zajamčio poštivanje Albanaca koji žive u Makedoniji. Naš glavni prioritet u Ženevi na sastanku Upravljačkog odbora bio je urediti financiranje Konferencije i članstvo njezinih šest radnih skupina, te započeti od ništice graditi tajništvo. Od samog početka imali

76

BALKANSKA ODISEJA

smo taIno se držeći srpskih nedaća i podjarmljenosti, on svoje čitatelje suptjino podsjeća da je nacionalizam veiiki poziv za koji su žrtve osnovna obveza koju svaki Srbin duguje naciji i od koje nitko ne bi smio bježati. Nema pozivanja na etničko čišćenje, niti na bilo što sirovo poput rasizma, već je to prije ponosna potvrda nacionalne odgovornosti. Upravo smo taj dio njegove ličnosti pokušavali potaknuti. Značajan događaj tijekom našeg posjeta bio je dogovor koji smo postigli sa sve tri strane u Bosni da bez preduvjeta nastave razgovore u Ženevi o budućim ustavnim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu. Bilo je predviđeno da oni započnu u petak 18. rujna. Ipak, tek što smo se vratili u Ženevu, primili smo pismo predsjednika Izetbegovića datirano 13. rujna u kojem je stajalo da Predsjedništvo nije više spremno sudjeIovati u raspravi, jer se agresija protiv njihove zemlje nastavlja. Су je, ljući no što sam ga ikad vidio, sastavio otvoren odgovor u kojem je kazao da smo zaprepašteni i da ne možemo prihvatiti valjanost njegovih razloga, kao ni povjerovati da bi častan čovjek odustao od svečano postignuta dogovora. Izetbegović je tada otpisao da je primio naš odgovor i da će njihov ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić svakako doći u Ženevu, dok će pregovori ovisiti o daljnjem razvoju događaja. Taj ciklus »hoće li doći na sastanak ili neće« kasnije se i prečesto ponavljao. Pomalo s pravom, Izetbegović se borio s time da mora pregovarati s čelnicima bosanskih Srba koje je smatrao neprijateljima i agresorom, dok su se borbe nastavljale. Imali smo.velikih poteškoća u mijenjanju obrasca uspostavljenog prije rata u raspravama o budućnosti triju strana. Muslimanima je bila uvreda da oni koje su nazivali srpskim agresorom sjede za istim pregovaračkim stolom jednako kao i njihovo izaslanstvo, koje je predstavljalo međunarodno priznatu vladu. Razumjeli smo takvo raspoloženje i na tom ih stupnju nismo prisiljavali da sjede u istqj sobi. Zadovoljili smo se održavanjem posrednih razgovora. Krajem lipnja 1992. Vlada Sjedinjenih Država zalagala se za stvarno »priklanjanje jednoj strani« u korist legitimne Vlade Bosne i Hercegovine i onih predstavnika bosanskih Muslimana, Srba i Hrvata koji su podupirali održivu višenacionalnu Bosnu i Hercegovinu i koji su se protiviii nasilnoj strategiji i taktici, kako su govorili, »terorističkog kriia« Karadžićeve Srpske demokratske stranke Bosne. Ovdje je bila riječ o bojkotu, a američko su stajalište poduprli Nijemci u dokumentu upućenom njihovim europskim partnerima. No, bilo je to nerealno, budući da Srbija i Crna Gora nisu bile pripravne pregovarati u ime bosanskih Srba. Nazočnost triju bosanskih strana na Londonskoj konferenciji u kolovozu također je značila da međunarodna zajednica prihvaća kako su za biio kakvu nagodbu nužne sve tri.

UTEMEUENJE ivONFERENCIJE

85

Ipak, u svim dokumentima i sastancima Konferencije prema Izetbegoviću odnosili smo se krajnje obzirno kao prema Predsjedniku, a prema njegovim ministrima kao prema članovima Vlade nezavisne države, iako svjesni da oni sačinjavaju jednu od tri strane u sporu koji mora biti riješen pregovorima. Kako su se napetosti između Hrvata i Muslimana u bosanskoj Vladi povećavale, postajalo je sve teže održati i opravdati takvo, politički ispravno, stajalište. Nismo mogli zanemariti stvamo stanje u kojem je Izetbegović imao nadzor nad otprilike 11 posto zemlje, dok su bosanski Hrvati nadzirali malo više teritorija zbog svesrdne pomoći dobivene od hrvatske Vlade i nazočnosti značajnog broja hrvatskih Vladinih snaga. Kolektivno Predsjedništvo u Bosni i Hercegovini, izabrano 1990., sastojalo se od sedam ljudi, no 1992. ono je imalo sve manje i manje kolektivne ovlasti koja mu je po ustavu pripadala. Njegovu zajeđništvu zasigumo nije pomogla činjenica da Fikret Abdić, muslimanski čelnik u Bihaću, koji je na predsjedničkim izborima bio dobio više glasova od Alije Izetbegovića, nikad nije došao iz Bihaća u Sarajevo na sastanke Predsjedništva. Srbi, koji su imenovani kako bi se popunila višenacionalna praznina nastala odlaskom izabranih članova bosanskih Srba Nikole Koljevića i Biljane Plavšić, nisu nikad, u iznimno teškim okolnostima, bili kadri predstavljati značajan dio bosanskosrpskbg stanovništva, dok je hrvatski čelnik Mate Boban povukao jednog od izabranih Hrvata članova Predsjedništva i na to mjesto postavio kandidata svoje stranke. Kad je Hrvat Mile Akmadžić postavljen za predsjednika Vlade Bosne i Hercegovine, stvamo se potrudio oživjeti kolektivno vodstvo Predsjedništva. Vratio se živjeti u Sarajevo te je upotrijebio svoje iskustvo predratnog tajnika Predsjedništva kako bi pokušao vratiti autoritet muslimansko-hrvatske koalicije, koja je bila dobila referendum o nezavisnosti koji su Srbi bojkotirali. No, do kraja 1992. postajalo je jasno svima da on neće uspjeti i da je vlast prešla u ruke male skupine muslimanskih ministara koje je imenovao predsjednik Izetbegović i čovjek kojeg su kandidirali za potpredsjednika, Ejup Ganić. Kolektivno Predsjedništvo, kao demokratsko tijelo sa smislenom zastupljenošću triju konstitutivnih naroda, ujesen 1993. više nije bilo realnost. Stvarne su se odluke donosile drugdje. Imali smo zapravo posla s muslimanskom vladom za pretežno muslimansko stanovništvo. Dr. Karadžić, iako se bio protivio mom imenovanju, naročito se potrudio iskazati dobrodošlicu. Njegov je engleski odličan i on zna biti izvrstan domaćin. Ponekad bih pao u zamku i podcijenio Karadžića. Njegovi teatralni nastupi, razmetljive izjave i kockarska prošlost davali su dojam da je on politička laka kategorija. Ipak, on nije tako samouvjeren kao što to nagovješćuje njegova visoka zapovjednička pojava:

86

BALKANSKA ODISEJA

izgriženi -npkti svjedoče o unutarnjoj tjeskobi. Budući da je radio u boinicama u inozemstvu, mnogo je veći kozmopolit negoli većina bosanskih Srba. Tvrdi da nikad nije bio pravi komunist, te se, naglašavajući svoju pobožnost i odanost tržišnom gospodarstvu, započeo sve ■ više distancirati i isticati razlike između sebe i predsjednika Miloševića, čime je dao povoda tisku da 1994. o njemu govori kao o nasljedniku Mihailovićeve tradicije. Karadžić je također bio bolji od bilo kojeg Srbina, osim Miloševića, u pregovaranju, obično ostajući hladnokrvan i znajući kada treba odstupiti da bi zaštitio životni interes, te ponekad nudeći i maštovita rješenja. Međutim, nedostajalo mu je Miloševićeve odvažnosti i samouvjerenosti. Jako je pazio da se ne otuđi od vlastitog biračkog tijela. Nije nikad dopustio da se pojave razlike između njega i Krajišnika i često je tražio da mu se nametnu rješenja, tvrdeći da će ga ubiti njegov vlastiti narod ako se suglasi s nekim teškim kompromisom. Njegov je stav bio držati se onog što ima od teritorija i igrati tako da dobije na vremenu. Kada je 1995. nastao raskol između njega i generala Ratka Mladića, on je za gubitak područja okrivio vojsku. Drugi bosanskosrpski čelnik znatne važnosti bio je Momčilo Krajišnik, čelnik Skupštine bosanskih Srba koji je, kako se rat širio, u stvari postao solidarni čelnik bosanskih Srba. Krajišnik za sebe tvrdi da je pobožni pravoslavni kršćanin; bogat je, i Mladić ga optužuje da je korumpirani poslovni čovjek. Ne vlada engleskim, ali govori tiho i čelnici bosanskih Muslimana vjeruju mu mnogo više no Karadžiću. Posjeduje jednostranost i krutost koja je istovremeno iritantna i vrijedna divljenja. Vlasnik je dviju kuća u Sarajevu i u njegovu predgrađu, što ga je, kad se radilo o samom gradu, činilo nemogućim pregovaračem koji odbija dati bilo kakav teritorij i koji je neumoljiv u tvrdnji da Srbi moraju imati dio Sarajeva veličine i sadržaja koje ni jedan muslimanski čelnik nikako nije mogao prihvatiti. U Beogradu sam se, prvi put, susreo sa Slobodanom Miloševićem, predsjednikom Srbije; I predsjednik Vlađe Panić i predsjednik Ćosić pokušali su nas uvjerjti da se s njim ne sastanemo, no Су Vance je, čvrsto i s pravom, bio mišljenja da, iako njegova zvijezda blijedi, s njim moramo održati odnos. Су je krajem 1991. o presudnom prekidu vatre u Hrvatskoj pregovarao upravo s njim, smatrajući da će Milošević teško dugo ostati po strani. Kad smo se susreli, bilo je očito da Milošević duboko poštuje Cyrusa, kako ga je uvijek nazivao. Ja sam malo govorio tijekom tih ranih sastanaka, odmjeravajući Miloševića i pokušavajući polako graditi odnos s njim, znajući da će proći mnogo vremena, ako se to uopće ikad dogodi, prije no što budem mogao imati isti autoritet pred njim kao što ga je imao Су. S predsjednikom Ćosićem, s druge strane, imao sam od početka jednako dobar odnos kao i Су. Bilo je ohrabrujuće što se Ćosić, čini se,

UTEMEUENJE KONFERENCIJE

87

bio ođvojio od Miloševića te je bio spreraan igrati aktivnu ulogu kao predsjednik SRJ i dati veću potporu Milanu Paniću. Ohrabrili smo ga tada i kasnije kao pravu protutežu Panićevoj razmetljivosti. Mislili smo da bi on mogao biti spreman prikupiti dovoljno biračke potpore za suprotstavljanje Miloševiću na izborima za srbijanskog predsjednika i, uistinu, tijekom studenoga nakratko se činilo da bi Cosić Miloševića mogao čak i pobijediti. Jedna od naših prvobitnih zadaća bila je uvjeriti vojsku SRJ (JA) da napusti poluotok Prevlaku, koja je, po priznanju međunarodne zajednice, bila dijelom Hrvatske i odakle je ona nadzirala uski ulaz u Kotorski zahev (vidi zemljovid 1). To je značilo ne samo sastati se s generalom Zivotom Panićem, koji je bio jednako toliko debeo koliko je premijer Panić bio vitak, već i otići u srpski vojni stožer u Beogradu na razgovor s drugim glavnim generalima. Za cijelu vojsku Prevlaka je predstavljala ključnu stratešku potrebu i bilo je gotovo čudo kad smo na posljetku došli do dogovora prema kojem se JA povukla i dopustila Ujedinjenim narodima da zauzmu njezino mjesto. Ne bismo nikad mogli to postići da nismo najprije pridobili povjerenje Ćosića ipotom, na osnovi tog odnosa, uspostavili plodonosni dijalog između Cosića i Tuđmana. U podrobnim bilješkama s naših sastanaka tijekom sljedećih nekoliko mjeseci može se slijediti kako su uspostavljane te iznimno važne ljudske veze i kako su polako ta dvojica, stari srpski i hrvatski nacionalist, počeli slušati jedan drugog i shvaćati da njihove dvije zemlje moraju razriješiti svoje nesuglasice i živjeti zajedno. Vance i ja nikad nismo promijenili mišljenje da mir u bivšoj Jugoslaviji iznad svega ovisi o približavanju Beograda i Zagreba. Zbog mnogo čega čovjeka bi razbjesnilo gledanje i slušanje svjetskog tiska i televizije usredotočenih samo na Sarajevo i rat u Bosni i Hercegovini. To je kasnije stalno bila mjera prema kojoj se ocjenjivao MKBJ, no značaj i važnost velikog doprinosa miru MKBJ-a kroz približavanje dva ključna naroda, Hrvata i Srba, novinari su, uz nekoliko vrijednih iznimaka, zanemarivali. Jedna od tih iznimaka bio je Misha Glenny, čija je knjiga Pad Jugoslavije najistaknutiji prikaz srpsko-hrvatskog rata i obvezatno štivo za svakog ozbiljnog istraživača. Nakon svoga trodnevnog posjeta regiji otišao sam iz Zagreba zrakoplovom natrag u London, kako bih stigao u Brocket Hall, gdje je Douglas Hurd priređivao neformalni vikend sastanak ministara vanjskih poslova EZ-a. Debbie je pošla sa mnom te smo u subotu prenoćili, što je bio ugodan i brz način da čovjek upozna sve ministre vanjskih poslova. Dvanaestorica ministara bili su u stvari moji poslodavci, budući da sam odgovarao Vijeću ministara vanjskih poslova i posebno predsjedavajućem EZ-a. Vanjska politika EZ-a u to se vri-

88

BALKANSKA ODISEJA

јеше od^đivala izvan okvira Rimskog ugovora, budući da je Mastriški ugovor tek trebalo ratificirati, tako da ja nisam radio unutar okvira formalne Zajedničke vanjske i sigumosne politike (CFSP), već u okvirima ranijih dogovora pod nazivom Europska politička suradnja. Vrativši se u Ženevu 14. rujna, čuli smo za četiri odvojena napada koje su tog jutra izvršile zračne snage bosanskih Srba iz Banje Luke. Za mene je to bila potvrda potrebe za zonom zabrane letenja iznad Bosne i Hercegovine. Nisam mogao opravdati pred sobom, a kamoli pred nekim drugim, nastavak provođenja embarga na oružje za snage bosanske Vlade dok ih se na takav način napada iz zraka. Na nama je bila obveza da nadoknadimo nadmoć bosanskih Srba u oružju neutraliziranjem određenih kategorija oružja, gdje je god to bilo moguće. Pokušali smo to učiniti s teškim oružjem, no imali smo vrlo malo uspjeha: već je bilo jasno da je dogovor Karadžić-Hogg posve pao u vodu, jer su Srbi prijavili samo smiješno mali broj oružja i јег je UN bio sretan što je oslobođen obveze za čije je nametanje imao premalo vojnika, pa bi time mogao ugroziti svoju ulogu u pratnji konvoja. Moraii smo sada ispraviti potpunu neravnotežu zračnih snaga ili se suočiti s obnovljenim i joŠ opravdanijim zahtjevima za ukidanjem embarga na oružje. Bushova vlađa pokazivala je određeno zanimanje za zabranu svih letova nad Bosnom i Hercegovinom, osim onih koje odobri UN. Pitanje je bilo kako osigurati poštivanje zabrane i, premda su zahtjevi Vijeća sigurnosti za prestanak letova dobro zvučali, bilo je mnogo poželjnije da se do sporazuma dođe pregovorima, pod prijetnjom nametanja silom. SRJ se već složila prihvatiti promatrače UN-a na svojim uzletištima, ali general Panić je odbio promatrače EZ-a. Ipak, u Londonu i Parizu postojala je određena zabrinutost da bi nametanje zabrane iz zraka moglo predstavljati rizik za osoblje UN-a na terenu, kao i za sve posade koje bi u tome sudjelovale. Postojala je također i bojazan da bi to moglo imati zaoštravajući učinak na postojeću razinu sukoba. Bio sam uvjeren da nam treba izjava predsjednika Busha da će zračne snage SAD-a srušiti svaki zrakoplov koji povrijedi bosanski zračni prostor. Rezolucija VSUN 770 ovlastila je uporabu svih potrebnih mjera kako bi se, u koordinaciji s UN-om, olakšala dostava pomoći putem uglednih humanitarnih organizacija i ureda. Vijeće sigurnosti donijelo je 14. rujna Rezoluciju 776, koja je dalje razvila tu zamisao i koja je predstavljala veliko proširenje mandata UNPROFOR-a. To je omogućilo UNPROFOR-u u cijeloj Bosni i Hercegovini pružanje jednake zaštite i potpore konvojima UNHCR-a kakvu je dotad pružao oko Sarajeva. Cak i u takvim okolnostima, procijenjeno je da konvoji prvo

UTEMEUENJE KONFERENCIJE

89

moraju unaprijed pregovarati o sigumom prolazu, što može biti zamoran proces, jer bi čelnici bosanskih Srba pristali da propuste konvoj, dok bi istovremeno prihvatili taktiku otezanja na nižim razinama. Neki komentatori cijelo su vrijeme tražili agresivniji stav i često su, u zamjenu za kritiku svojih vlastitih vlađa zbog nedjelovanja, postali zlonamjemi kritiČari Ujedinjenih naroda. No, je li krivnja bila na Ujedinjenim narodima? Mnogi od onih koji prstom upiru u UN namjerno izbjegavaju činjenicu da, iako Vijeće sigumosti odlučuje o mandatu, njegovo je provođenje pod utjecajem zemalja koje daju vojnike kroz, na primjer, ođlučivanje da će konvoji napredovati na osnovi suradnje i da se neće probijati silom. Pružanje lake vojne pratnje u obliku u kojem je to zahtijevao UNHCR moglo bi odvratiti namjeme napade kakvi su se i prečesto zbivali, no takva pratnja ne može konvoju silom probiti put. Svima članicama EZ-a 15. rujna odaslao sam službeni brzojav i izvijestio stalne predstavnike u Ženevi. Upozorio sam da, iako od posjeta Beogradu očekujem značajan napredak, »za potpunu nagodbu između strana u Bosni trebat će godine«. Sporazum o nadgledanju granica Bosne i Hercegovine pokazao se vrlo teškim i prvi smo se put susreli s posve nedovoljnim brojem osoblja UN-a raspoloživog za sve te brojne zadaće. U bilješci Davidu Наппауи u New York predložio sam da bi »još jedna mogućnost koju bi vrijedilo proučiti mogla biti uspostava novog nadzomo-promatračkog tijela koje bi djelovalo pod upravom supredsjedatelja Konferencije«. Ponovno sam iskušao tu zamisao u svibnju 1993. nakon što su bosanski Srbi odbili Vance-Owenov mirovni plan, no tek smo u rujnu 1994., pošto su bosanski Srbi odbili zemljovid Kontaktne skupine, uspostavili Misiju MKBJ-a u Beogradu. Ona je imala zadaću nadgledati zabranu izvoza svih roba, osim humanitarne pomoći, preko granice s područjima pod nadzorom bosanskih Srba, koju je vlada SRJ sama proglasila. Izetbegović je 29. mjna bio u Ženevi pa smo htjeli da se susretne s Tuđmanom i s Cosićem. Kad je Izetbegović bio u zatvoru, Ćosić se za njega bio založio i kad smo ih napokon u Ženevi naveli na sastanak pod našim okriljem, Izetbegović je to na divan način priznao te mu se zahvalio. Predsjednik Ćosić i predsjednik Tuđman potpisali su u Ženevi zajedničku izjavu koja je začeta našim posjetom Beogradu. Veliki pomak predstavljao je sporazum da će jugoslavenska vojska napustiti Prevlaku 20. listopada te da će pitanje sigurnosti u tom području biti riješeno razvojačenjem i raspoređivanjem promatrača UN-a. To je potom poduprto usvajanjem Rezolucije VS 779. Pored toga, u izjavi smo postigli i ono što je moglo predstavljati važno upozorenje, a bio je to

90

BALKANSKA ODISEJA

navod da »dvojica predsjednika u potpunosti osuđuju sve radnje povezane s ’etničkim čišćenjem’ i da su odlučni pomoći u uklanjanju posljedica etničkog čišćenja do kojeg je već bilo đošlo. Oni također izjavljuju da su svi iskazi ili obveze preuzete pod prisilom, a osobito one koje se odnose na zemiju i vlasništvo, u potpunosti ništavne i bez zakonske snage.« Širom Bosne i Hrvatske ljuđi su bili prisiljavani potpisati da se odriču svog vlasništva i prava boravka, pa smo se nadali da će taj proglas imati pozitivan učinak, no on je bio u potpunosti zanemaren. Etničko čišćenje je zlo i svijet mora pronaći volju da mu se suprotstavi. Су i ja još smo bili pod dojmom svog posjeta Banjoj Luci 25. rujna. BiJi smo stigli zrakoplovom iz Zagreba te se žurno provezli kroz UNPA sektor Zapad do Banje Luke kako bismo odgovorili na molbe dužnosnika Crvenog križa i UNHCR-a na terenu koje je sve više i više uzbunjivalo pogoršavanje stanja lokalnog hrvatskog i muslimanskog stanovništva. Znali smo da puka osuda neće biti dostatna i samo smo se nadali da bi naša fizička nazočnost mogla poslužiti kao upozorenje. Dr. Karadžić ustrajao je na tome da bude nazočan te se susreo s nama na prijelaznoj točki UN-a preko Save u LJNPA Zapad, odakle smo se pokraj srpskog vojnog uzletišta odvezli u Banju Luku. Sam grad bio je uglavnom onakav kakvog sam ga se sjećao kao student, no prijeteće ozračje koje je visilo nad našim posjetom teško je opisati. Nekoliko tjedana kasnije, tijekom posjeta Kosovu, osjetio sam nešto slično. Sastali smo se s gradonačelnikom Banje Luke i s iznimno neugodnim generalom Ninkovićem koji je zapovijedao zračnim snagama bosanskih Srba i koji je neumoljivo odbijao proglašenje zone zabrane letenja. Vidjeli smo se s nekoliko hrabrih muslimanskih čelnika u hotelu, no oni su, razumljivo, bili uplašeni, izloživši se riziku odmazde samo zbog toga što su došli na sastanak s nama. Nekoliko dana kasnije jedan od njih je zatvoren, iakt> smo kasnije uspjeli postići da bude oslobođen. Nakon toga je nestao i kasnije je zajedno sa svojom obitelji, uz pomoć srpskih prijatelja, iselio u SAD. Održali smo jedan sastanak koji nam je dao nekakvu nadu: s rimokatoličkim biskupom, muslimanskim muftijom i pravoslavnim episkopom Banje Luke, od kojih su sva trojica jednodušno govorili da su Muslimani i Hrvati u selima oko Banje Luke, osobito u Prijedoru, izloženi posve neprihvatljivim pritiscima. Manje je slaganja bilo oko toga provodi li se u samoj Banjoj Luci etničko čišćenje, no nitko od te trojice nije poricao da je nedopuštenih pritisaka bilo. U velikoj smo mjeri dr. Karadžiću izrazili svoje snažno nezadovoljstvo što je vjerojatno imalo nekakva učinka, jer je u to vrijeme autoritet Konferencije bio na vrhuncu. Tek nakon što mu Sjedinjene Države u svibnju 1993.

UTEMEUENJE ^ONFERENCIJE

91

dopuste odbiti Vance-Owenov mirovni plan, Karadžić će bez straha odbijati naše pritužbe o etničkom čišćenju, znajući da može proći nekažnjeno. U rujnu 1992. izgovarao se da Pale nemaju dovoljno utjecaja da zaustave etničko čišćenje, na što smo mu obojica odgovorili da je ta tvrdnja potpuna izmišljotina. Iako je dio Srba, koje nije bilo moguće nadzirati, u proljeće i rano Ijeto bezočno radio što je htio, tada ih se već moglo nadzirati. Dogodilo se tako da su bosanski Srbi postali vještiji u provođenju etničkog čišćenja na prikriveniji način i stoga nisu izazivafi toiiko međunarodnog bijesa, pa je svijet postao spokojniji. Na sastanku sljedećeg dana u stožeru UNPROFOR-a u Zagrebu od jednog smo iskusnog terenca UNHCR-a čuli kako je bio došao do crte sukoba između Banje Luke i Travnika i s brežuljka gledao kako se autobusi iz Prijedora penju s ceste na udaljenosti od kilometar i pol ili više i kako izvlače i skupljaju na gomilu mlade i stare i prisiljavaju ih da preko »ničije zemlje« odu prema vozilima UNHCR-a koja su ih čekala. Dok su hodali, opterećeni torbama s ono malo stvari koje su mogli prikupiti, Srbi su iznad njihovih glava počeli pucati iz lakog oružja, pa ih je nekoliko palo ranjeno ili mrtvo. Potom, kad su odmakli izvan dometa, započela je vatra granata, te je vidio kako se probijaju naprijed, posrćući i trčeći, dok su granate padale oko njih. Neki bijahu pogođeni. Terenac UNHCR-a osjećao se nemoćnim da bilo što učini osim da stoji skamenjen promatrajući taj užas, iznenada shvativši da mu niz lice teku suze. Dok je govorio, ničije oči u sobi nisu ostale suhe; i vojnici i političari jednako su ostali bez riječi. Prešli smo na drugi posao, no sumnjam da će itko tko ga je čuo moći to ikada zaboraviti. Ako je u meni dotada postojala ikakva dvojba o potrebi hitnog djelovanja, toga je dana iščezla. Tempo Konferencije, koji je već značio sedam radnih dana u tjednu, ubrzan je, jer smo svi radili dan i noć kako bismo uobfičili svoje prijedloge. O svemu tome napisao sam izvješće Douglasu Hurdu kao pređsjedatelju Vijeća ministara vanjskih poslova, u kojem sam zatražio da se ubrza razmještaj snaga Ujedinjenog KraIjevstva za UNPROFOR, te da se prihvati određeni rizik kako bi se ponovno uspostavio humanitami zračni most za Sarajevo. Primio sam odmah odgovor u kojem je izraženo razumijevanje. Naš je problem bio u tome što nitko u svijetu zatočenicima u logorima nije nudio ulazne vize, a Hrvate je počelo zabrinjavati da bi ih iz Bosne mogli primiti, ali da ih ne bi mogli poslati nikamo dalje. Unatoč tome, 1600 bivših zatočenika prevezeno je iz Trnopolja u Karlovac u Hrvatskoj. Dotada smo već i te kako bili svjesni nevoljkosti ministara obrane u svim glavnim gradovima članica NATO-a, osim Ankare, da preuzmu nove obveze i znao sam da nema potpore za prijedloge kako bi mandat naših snaga trebalo proširiti dalje od pratnje konvoja, na primjer, na

92

BALKANSKA ODISEJA

određaqu ulogu u zaustavljanju etničkog čišćenja ili pak na razmještanje na Prcvlaci. U to je vrijeme naš prioritet bio što je moguće brže dobiti obećane vojnike UN-a kako bi pomogli humanitamim konvojima, jer je trebalo stvoriti zalihe za zimu. Pritisak za progiašavanje zone zabrane letenja (NFZ) rastao je, ne bez opravdanja, tijekom cijelog rujna. Još je u nekim europskim prijestolnicama bilo zabrinutosti zbog te zamisli, a iz novinskih smo izvješća saznali da joj se protivio načelnik Glavnog stožera obrambenih snaga Sjedinjenih Država general Colin PowelI. Douglas Hurd primio je Vancea i mene u Ženevi. Raspravljali smo o zoni zabrane letenja i složili se da je potrebna rezolucija Vijeća sigumosti kako bi se bosanske Srbe prisililo da prihvate promatrače na svojim uzletištima. Primijetio sam tada da je Douglas rekao kako osobno drži da će Sjedinjene Države morati djelovati ako zrakoplovi nastave letjeti i ako otvorenim nepoštovanjem takve rezolucije promatrači ne budu prihvaćeni. Bilo mi je vrlo stalo do zone zabrane letenja, iako sam se sjećao kako je čvrsto predsjednik Mitterrand, kad sam se bio sastao s njim, isključio bilo kakvo korištenje zračne sile u bivšoj Jugoslaviji. Iako je čak i Су Vance pomalo sumnjao u izvedivost takve mjere, zadovoljio se time da me pusti nastaviti vršiti pritisak za usvajanje rezolucije, te je Rezolucija VSUN 781 usvojena 9. listopada. Još jedan razlog zbog kojeg sam htio da se uvedu zone zabrane letenja bio je taj što sam bio zabrinut da bi se moglo dogoditi da iranski zrakoplov sleti u Tuzli, što bi tako razljutilo Srbe da bi svi humanitami napori bili dovedeni u opasnost, bez obzira radilo se o humanitamim letovima za Sarajevo ili o konvojima širom zemlje. Naš posjet Moskvi 10. Iistopada, gdje smo se sastali s ministrom vanjskih poslova Kozirjevim i s Vitalijem Čurkinom bio je vrijedan truda. Znanje ruskog Ministarstva vanjskih poslova o bivšoj Jugoslaviji, osobito znanje njihova stručnjaka Alekseja Nikiforova, u tom je času bilo bez premca u bilo kojoj zemlji. Držali su da sam previše uvjeren u mogućnost da će Srbi poduzeti nešto gleđe svojih dviju svetih krava Kosova i Krajine, a također da bi Ćosića i Panića, ukoliko bi priznali Hrvatsku, u Beogradu svrgnuli i ožigosali kao nacionalne izdajnike. Uistinu, Vance je bio mnogo oprezniji od mene glede Krajine, a vjerojatno i glede autonomije Kosova, uglavnom stoga što je bolje poznavao to područje te je, budući da je mjesecima pregovarao s Miloševićem, poznavao granice njegove fleksibilnosti. Naša dogovorena taktika bila je pokušati gurati Ćosića i Panića prema Tuđmanu i istovremeno pokušavati uvjeriti Miloševića da ne priječi njihove dogovore, zapravo pustiti Ćosića da preuzme svu političku kritiku za odluke u svezi s kojima je Milošević znao da će, zamijeni li Ćosića, morati sam za njih preuzeti odgovomost.

Т!

t!ii

и

UTEMELJENje konferencije

93

Na osnovi intenzivnog putovanja svojih diplomata unutar SRJ, Rusi su zaključili da je, iako su isprva sankcije zbližile Srbe u odlučnosti da se odupru stranoj tiraniji, konsenzus sada počeo pucati. U sjevernim područjima i u gradovima širom zemlje bilo je jasnih znakova promjene mišljenja u korist Panićeve politike, iako ne nužno i u korist samog Panića, kao politike koja ima najveće izglede da rehabilitira zemlju. Taj je osjećaj bio osobito jak među inteligencijom i mladima. Glavna iznimka od te slike bila je južna Srbija, gdje je potpora Mildševiću bila jaka i gdje je blizina »albanske prijetnje« hranila nacionalističke osjećaje. Po svemu sudeći, Ćosić je Rusima 13. listopada u Beogradu rekao dajeMlošević sada zbacio svoju masku razumnosti, pa se s njim valja otvoreno boriti do kraja, te se činilo da je Ćosića sada iskreno brinuo opstanak Srbije. Rusi su čak i tada pokušavali uvjeriti Odbor za sankcije da se Srbiji iz humanitarnih razloga dopusti uvoz prirodnog plina, ali i kao mrkvu za suradnju Beograda. Na posljetku su u tome uspjeli u veljači 1995. Vance i ja složili smo se s ruskom analizom o Ćosiću i Paniću te smo počeli provoditi strategiju uvjeravanja Ćosića da konkurira Miloševiću na izborima za predsjednika Srbije koji će se vjerojatno održati do kraja godine. Bilo je nužno uvjeriti Panića da odustane od vlastitih ambicija i da energiju i.zamisli uloži u korist Ćosića. Ostaje spomo, da se Ćosiću nisu ponovno pojavile poteškoće s prostatom, bi li ga oni koji su mu bili bliski uvjerili da se kandidira. S obzirom na konačne rezultate koje je postigao Panić, vjerujem da je Ćosić mogao pobijediti Miloševića. Nakon što ga je Milošević smijenio, Ćosić se pomalo vratio svojim ranijim nacionalističkim stavovima, održavajući veze s Palama i protiveći se pragmatičnosti koju je Milošević pokazao Ijeti 1994. kada je tvrdio da plan Kontaktne skupine može biti osnova za nagodbu. Milošević je kasnije, u zatvorenim razgovorima, o svojim potezima 1992. samoironično govorio kao o nesretnom razdoblju, kađ je počinio mnoge grješke. Možda ga je iznenađujući uspjeh Ćosića i Panića natjerao da ponovno procijeni svoj položaj. U Iistopadu i studenom mi u MKBJ-a bili smo u mogućnosti raditi s dva odvojena centra moći u Beogradu te smo na taj način, nadam se, učinili Miloševića svjesnim da on možda nije jedini koji će presuditi što će se dogođiti u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i SRJ. S Karadžićem sam se susreo u Ženevi 13. listopada, nakon što je predsjednik Bush rekao da će nametnuti zonu zabrane letenja te ga tako praktički pritisnuo uza zid. Napokon je naša diplomatska aktivnost imala i štap. Herb Okun je, kao Amerikanac, živo objasnio kakve će biti posljedice ukoliko se letovi nastave, i Karadžić je pokleknuo. Činilo se da ga je privukla ponuda da sve borbene letjelice bosanskih

i\

94

BALKANSKA ODISEJA

Srba mogu odletjeti na uzletišta u SRJ koja je nadgledao UN, odakle mogu sudjelovati u strogo ograničenim letovima obuke, ali njegovim je časnicima ratnog zrakoplovstva, zlokobno kao što se pokazalo, bilo draže svoje zrakoplove zadržati u Banjoj Luci. U Beogradu je Ćosić 14. listopada Politici dao intervju u kojem je rekao da bi na Miloševićevu mjestu dao ostavku, a u Skupštini je progovorio protiv korupcije i paravojnih snaga koji su u život unosili kriminal, te je upozorio na rastući nered i moralno propadanje. Dan ranije Milan Panić je posjetio albanskog čelnika Ibrahima Rugovu u Prištini i započeo, kako se pokazalo, jalov pokušaj uvjeravanja Albanaca na Kosovu da ne bojkotiraju predstojeće izbore, već da na njih izađu i na taj način smanje Miloševićeve izglede. Bilo je jasno da su Ćosić i Panić odlučili da ne mogu priznati Hrvatsku prije izbora i da neće ići dalje od Vanceova plana, oko kojeg su se bili usuglasili Milošević, Tuđman i general Kadijević i koji je potvrdilo Predsjedništvo SRJ, prije no što su ga na posljetku prihvatili krajinski Srbi. Postajali su isto tako zabrinuti da njihovo približavanje Vijeću sigurnosti ne nailazi na odgovor, pa Miloševićevi ljudi govore o »mrvicama za Panića«. Prvi, ali ne i posljednji put, u MKBJ-u osjetili smo tvrdoću Vijeća sigumosti koje, ili nije viđjelo zasluge, ili nije moglo dati điplomatsku mrkvu, која je mogla biti jednako tako vrijedna kao i batina sankcija. U međuvremenu, zimski su se snjegovi brzo primicali i gospođa Ogata, na temelju iskustava UNHCR-a na terenu, upozoravala je da se »nalazimo na rubu humanitarnog užasa. Gotovo tri milijuna ljudi izbjeglica, prognanih i Ijudi zarobljenih u opsjednutim gradovima i područjima - sada su izravno pogođeni sukobom u Bosni i Hercegovini te ovise o pomoći iz vana. Te brojke danomice rastu stravičnim ritmom.« Су Vance izvijestio je 14. listopada Vijeće sigurnosti da se pregovori o okončanju sukoba u Bosni stalno održavaju u Ženevi od 18. mjna. Martti Ahtisaari, koji je predsjedao Radnom skupinom za Bosnu i Hercegovinu, do tada je vrlo vješto održao nekih dvadeset i pet sastanaka zaraćenih zajedhica. Ciljevi su bili opći prekid neprijateljstava, razvojačenje Sarajeva i izrada ustava koji bi odgovarao traženjima triju konstitutivnih naroda i dao snažna jamstva i mehanizme za nametanje poštovanja Ijudskih i manjinskih prava. Nisam sudjelovao na sastanku Vijeća ministara Europske unije u Birminghamu 16. listopada, jer sam i sam doživio vlastitu humanitamu krizu. Otprije sam bolovao od uznapredovalog išijasa popraćena bolovima u nogama dok sam iz sata u sat sjedio na pregovorima i glupo zanemarivao sve jasne neurološke znakove da je stvar ozbiljna, te nastavljao sa sastancima dok nisam ustanovio da mi noga zapinje na ploč-

UTEMEUENJE ^UNFERENCIJE

95

niku i shvatio da je oslabio mišić zbog čega sam vukao noge. Bio je to opasan znak da je nastupilo trajno oštećenje živca, te mi je švicarski liječnik, a potom i švicarski neurokirurg, rekao toga istog dana u Ženevi da mi je odmah potrebna operacija kako bi se odstranio disk. Trebao sam, ili odmah otići zrakoplovom natrag u London, ili u ponedjeljak doći u državnu bolnicu u Ženevi. Odlučio sam ostati u Zenevi preko vikenda, u stanu koji sam unajmio u starom dijelu grada na Place du Bourg de Four iznad restorana koji se zvao Mortimers. Deb-' bie je došla zrakoplovom, pa sam u ponedjeljak ujutro otišao u bolnicu i izravno u operacijsku dvoranu. Te sam večeri već hodao, bolnicu sam napustio sutradan popodne i sljedeći sam dan proveo sjedeći za svojim stolom u Palais des Nations. Kirurg je upotrijebio mikrokirurški postupak da bi odstranio lumbalni disk, izbjegavajući svako slabljenje kralješnice, te mi tako, ostavivši koštani sustav posve netaknut, omogućio da izbjegnem tjedne i mjesece oporavka koji je inače nakon takve operacije bio potreban. HVO je 25. Iistopada nametnuo svoju vlast u Mostaru na način koji je predstavljao izazov nastavku referendumske koalicije Muslimana i Hrvata. Hrvatsko vojno i političko vodstvo tražilo je da Mostar bude prijestolnica »Herceg-Bosne« i tvrdilo da je HVO jedina vojna vlast. Stjepan Kljuić, bosanski Hrvat, izabrani Član Predsjedništva koji je trebao postati sljedećim predsjednikom pošto Izetbegoviću, nakon jednostranog produženja jednogodišnjeg mandata, ponovno istekne mandat u prosincu 1992., snažno je želio višenacionalnu Bosnu. No sada je izgubio nadzor nad vladajućom strankom HDZ, a preuzeo ju je Mate Boban koji je rekao: »Ne priznajem da armija republike Bosne i Hercegovine predstavlja narode ove zemlje. To je čisto muslimanska paravojska«. Zauzimajući taj stav, Boban se još više primakao hrvatsko-muslimanskom ratu koji je doveo do praktičkog uništenja Mostara. Od tog smo trenutka u svim djelatnostima MKBJ-a osjetili izrazitu promjenu u muslimansko-hrvatskim odnosima: dok je prije postojala sumnja i napetost, sad se radilo o otvorenom neprijateljstvu. Oni koji tvrde da je Vance-Owenov mirovni plan izazvao etničko čišćenje i građanski rat između Hrvata i Muslimana jako se varaju. Referendumska se koalicija raspadala cijele 1992. Hrvati u srednjobosanskom gradu Prozoru započeli su krajem listopada etničko čišćenje kako bi grad očistili od Muslimana. Hrvatski vojnici koji su pripadali paravojnim jedinicama ekstremno desničarskog HOS-a pljačkali su dućane i palili kuće. Pošto sam vidio filmske snimke s poprišta, osudio sam djelovanje bosanskih Hrvata u Prozoru u vijestima u 19 sati na Channel Four britanske televizije i samo natuknuo uvođenje sankcija. Protesti zbog povrijeđene nevinosti Hrvata odmah su uslijedili. Osobito ogorčen postao je Mate Boban, kad sam se idući put sastao s njim. No došao

96

BALKANSKA ODISEJA

sam pripremljen; zapravo sam mu dao video snimku koju je napravio C/iflhne/ Four i zatražio od njega da je pogleda, te da, ako ima kakvih primjedbi, Channet Four pristaje snimiti njegov odgovor i dati mu isto toliko vremena i jednaku važnost. Od Hrvata nije došao odgovor. Zapadni je svijet i dalje šutio o događajima u Prozoru i nastavio primjenjivati dvostruka mjerila koja su izbila na površinu tijekom građanskog rata Hrvata i Srba, gubeći time određeni moralni autoritet kod Srba prigodom osude njihova, doduše mnogo raširenijeg, etničkog čišćenja. U Sarajevu je postalo još jasnije da je zapravo riječ o dvije opsade grada: jednu opsadu provodUa je vojska bosanskih Srba granatama, snajperskom vatrom i blokadama, a drugu vojska bosanske Vlade unutarnjim blokadama i birokracijom koja je sprečavala vlastite ljude da odu. U objavi preko radija vojska, a ne Vlada, obznanila je da je sposobnim muškarcima od 18 do 65 godina i ženama od 18 do 60 godina zabranjen odlazak, jer su potrebni za obranu grada, ali glavni je razlog bio drugi. U propagandnom ratu srpska je opsada pobuđivala suosjećanje svijeta, a za to je bilo potrebno da starci i djeca ostanu. Bilo je to njihovo najemotivnije propagandno oružje kako bi Amerikance uveli u borbu u tom ratu, pa nisu željeli da ono bude oslabljeno. Francuski i britanski vojnici kao potpora humanitarnoj intervenciji UN-a sada su pristizali u razumnom broju, ali uz razumljivu zabrinutost o njihovoj sigurnosti. Komentari francuskog i britanskog tiska usredotočili su se na raspravu o tome imaju li oni pravo ubiti ako se na njih otvori vatra, što su zapravo i imali. Na zasjpdanju Sjevernoatlantskog vijeća (NAC) 18. listopada, Manfred W6rner, glavni tajnik NATO-a, izvijestio je da su Mađarska i Austrija dale političko odobrenje za uspostavu kruženja zračnog sustava za rano upozoravanje (AWACS) i za nužne prelete kako bi NATO ođsada mogao izvještavati UNPROFOR o povredama bosanskog zračnog prostora. Od mojih pregovora s Karadžićem 13. listopada, činilo se da zrakoplovi bosanskih Srba neće polijetati iz Banje Luke, iako su neki potajice otišli na uzletište pod nadzorom hrvatskih Srba u Udbini. No, dok je promatračko djelovanje NATO-a bilo vrijedno uložena truda, još nije postojala spremnost vlada članica NATO-a da hametnu zonu zabrane letenja pomoću redovitih borbenih patrola, koje su započele tek 1993. Cyrus Vance i ja odletjeli smo 29. listopada u Prištinu na Kosovu, koje Srbi smatraju kolijevkom svoje civilizacije, u jedan od najneobičnijih posjeta u kojima sam ikada bio. Predsjednik vlađe Panić trebao nas je pratiti, što je bilo uistinu hrabro, neki bi rekli i ludo hrabro. U studenom je on u Europskom parlamentu rekao Simone Veil: »Što manje znam o povijesti Balkana, to mi je bolje«. Gledajući unatrag, pomalo smo kruto odbili letjeti u njegovu zraicoplovu, no po dolasku morali smo otići u mali ured u zračnoj luci i sastati se s dužnosnicima

UTEMEUti'JJE KONFERENCUE

97

tamošnjih Srba. Već smo mu bUi dali do znanja kako to ne žeiimo učiniti, ali Panić je objasnio da je od životne važnosti da se sastanemo s njima, kako iz pristojnosti, tako i da održimo njegov autoritet. Otprilike 3.000 Srba, koji su nosUi fotografije MUoševića i Sešelja, fanatičnog nacionalističkog vođe Radikalne stranke, prosvjedovalo je s natpisima na kojima se Paniću poručivalo da se »vrati u Kalifomiju«. Govomici iz Sešeljeve stranke na skupu su govorili protiv Panićeva zadiranja u životne interese srpskog naroda, a pismo upućeno nšma, kao supredsjedateljima, pozivalo je na zabranu odlazaka stranih izaslanstava na Kosovo, jer oni izazivaju nemire. Odvojili smo se od Panića koji je trebao razgovarati s predstavnicima lokalne srpske vlasti i otišli na sastanak s albanskim nacionalističkim čelnikom Ibrahimom Rugovom. Dok smo se automobUom približavali Prištini, obuzeo me osjećaj duboke potištenosti. Sve je izgledalo tjeskobno jednolično najgora komunistička arhitektura - i nije se uopće osjećala ponosna povijest, nisu se vidjeli nikakvi drevni spomenici, samo blato, prljavština i nagovještaj propasti. Rugova je bio u uredu »iz sirotinjskog predgrađa«, a da bi se u njega ušlo trebalo je preskočiti velike Iokve vode. Unutra je, ipak, doček bio topao i na kraju smo se dogovorili da će poći s nama i sastati se s Panićem u službenoj zgradi Gradske vijećnice; no.čvrsto је bio protiv sastanka s predstavnicima lokalnih srpskih vlasti. U tom ga trenutku nismo silili na to. Kad smo stigli, susreli smo se s Panićem koji je neumoljivo tražio da se susretnemo sa Srbima, s Rugovom ili bez njega. Ostavivši Rugovu u predsoblju, ušli smo na sastanak koji se može opisati samo kao ludnica u kojoj je Panić s uživanjem psovao lokalne Srbe očito se zabavljajući. Panić je bio šezdesettrogodišnjak iz Kalifomije koji je govorio engleski sa srpskim, a srpsko-hrvatski s američkim naglaskom. Prebjegao je iz Jugoslavije 1955. tijekom međunarodne biciklističke utrke u vrijeme kad je bio uspješan trkač. Uvijek je tvrdio da je »biciklom došao do slobode«, a u SAD je stigao s dva kovčega i 20 dolara od kojih je uskoro postao milijunaš. Njegova današnja tvrtka vrijedna je pola milijarde dolara. Kasnije je razgovore opisao kao »tvrde, ali konstruktivne«. Na trenutak nam se učinilo da smo postigli napredak uvjerivši ih da pregovaraju o povratku u osnovne škole albanskih učenika koje su podučavali u njihovim kućama. No, čak ni to tamošnji Srbi nisu mogli popustiti Paniću, koji bi tada svoj uspjeh iskoristio protiv Miloševića, a to mu nisu mogli pružiti. Kad smo otišli, bio sam zgrožen onim što smo vidjeli i osjetio sam da trenutno nema izgleda čak ni za minimalnu autonomiju za Albance, a kamoli za povratak na znatan stupanj autonomije koja je bila na snazi pod Titovom vlašću. Skrbništvo UN-a nad Bosnom i Hercegovinom bilo je poprilično u modi u tisku. Zapravo Су Vance i ja bUi smo raspravili tu mogućnost

98

BALKANSKA ODISEJA

kad sms^e sastali za ručkom u New Yorku 6. kolovoza. Zamisao nas je tada obojicu privlačila, pa smo o tom pitanju raspravljali u više navrata. Су mi je dao presliku podsjetnika o toj temi koji je sastavio Lloyd Cutler, uvaženi vašingtonski pravnik kojeg sam upoznao kad je radio za Carterovu Vladu. U rukom pisanoj bilješci 22. listopađa izložio sam Cyju zašto to više nije provedivo - uglavnom zbog nedostatka sredstava Ujedinjenih naroda, ljudskih i novčanih. Ne može se poreći da smo u tom ključnom času za uobličavanje mirovnog plana za Bosnu i Hercegovinu bili nevoljko, ali stvarno suočeni s činjenicom da nikad nećemo imati značajne snage UN-a da bi se to provelo. Najviše što smo mislili da možemo računati da ćemo dobiti od Vijeća sigurnosti bilo je udvostručenje broja od 7.000 pripadnika snaga za humanitarnu intervenciju i cilj koji su sebi postavili generali Nambiar i Morillon pri izradi svojih planova za provedbu našeg mirovnog plana, uz razvojačenje Sarajeva, povlačenje teškog oružja i povlačenje oružanih snaga na crte dogovorene mirovnom nagodbom, to jest UN-ove snage od 15.000 Ijudi. Od Marttija Ahtisaarija dobili smo 4. listopada važan dokument o ustavnim mogućnostima, u kojem su izneseni argumenti za i protiv za svaku od njih. Za Vancea i mene uglavnom je postojalo ovih pet mogućnosti: 1. centralizirana država; 2. centralizirana federalna država u kojoj značajne djelatnosti provode od četiri do deset područja; 3. labava federalna država triju etničkih jedinica koje nisu teritorijalno jedinstvene; 4. labava konfederacija triju etnički određenih republika sa značajnom nezavisnošću, možda čak i na polju sigumosti; 5. muslimanska država, s tim da Srbi uđu u SRJ, a Hrvati u Hrvatsku. Odlučili smo se za drugu mogućnost kao osnovu onog što je postalo poznato kao Vance-Owenov mirovni plan, budući da je, kako se tvrdilo u radnom dokumentu, to izgledalo kao najbolji kompromis između vrlo različitih stajališta triju strana, te je obećavalo najstabilniji obiik vladavine za cijelu Bosnu i Hercegovinu, jer je tako bilo moguće poštedjeti središnju VJadu velikog dijela predvidivih trzavica među zajednicama, tako što će pokrajine dobiti nadležnost nad pitanjima oko kojih je bilo najviše podjela, npr. nad policijom, zdravstvom i kulturom, dok će istovremeno one biti lišene prava da budu države u državi. Ipak, umjesto da usvojimo opisni naziv tog oblika kao »centralizirana federalna država«, što je gotovo samo po sebi bilo proturječno i pri čemu »federalna« ima za različite ljude različito značenje, nazvali smo je »decentraliziranom državom«.

UTEMEUENJfa KONFERENCIJE

99

Intenzivno smo razmišljali o trećoj mogućnosti, koja je u osnovi bila prijedlog o kojem je u proljeće 1992. pregovarao veleposlanik Cutileiro, kao član skupine lorda Carringtona. No, iako ju je predsjednik Izetbegović 18. ožujka isprva bio prihvatio, kasnije je promijenio mišljenje, pa smo smatrali da je prošlo premalo vremena od tog odbijanja da bismo planu napravljenom na toj osnovi dali bilo kakve izglede u međunarodnoj zajednici, a da se o Izetbegoviću i ne govori. Mnogo je toga ovisilo o broju kantona: Srbi su za sebe željeli jedan veliki kanton; ostali su željeli više kantona, kojima bi bilo teže i skuplje vladati no pokrajinama. Vladi Sjedinjenih Država u to se vrijeme nije sviđao prijedlog s kantonima, a u svjetlu Londonske konferencije sve što miriše na podjelu ne bi bilo Iako prihvaćeno. Temeljno uvjerenje vlada članica Upravljačkog odbora bilo je da Bosnu i Hercegovinu treba održati na okupu kao jedinstvenu zemlju i da treba osigurati da se Srbi neće moći okoristiti svojim vojnim djelovanjem. Kod izbora pokrajina bilo je važno uzeti u obzir da su o toj zamisli sukobljene strane već bile raspravljale. Nakon našeg razgovbra s njim, pređsjednik Izetbegović održao je 21. listopada u Ženevi važnu konferenciju za tisak na kojoj je načelno podržao opciju koju smo odabrali. Dok smo crtali zemljovid pokrajina utemeljen na općinama (vidi str. 100/101), stvami zemljovid, koji je odražavao borbe na terenu, i dalje se mijenjao. Pad Jajca u ruke Srba predstavljao je velik udarac snagama bosanske Vlade, no pokazalo se da je to bilo posljednje veliko srpsko teritorijalno osvajanje. Nakon toga, sve do pada Srebrenice i Žepe u srpske ruke u srpnju 1995., crta sukoba nije se promijenila u značajnom strateškom smislu, osim tijekom nekoliko tjedana kad se bosanski Peti korpus probio iz bihaćkog džepa. Do najveće je ргоmjene došlo u rujnu 1995. kad je Jajce palo u ruke Hrvata. Drugi sastanak Upravljačkog odbora MKBJ-a održan je 27. listopada, te je Martti Ahtisaari na zatvorenoj sjednici predstavio ustavni prijedlog. Uspostavili smo izravnu vezu između prestanka neprijateljstava i postizanja sporazuma o ustavnom rješenju budući da nismo vjerovali da će strane uistinu prestati s borbama bez barem osnovnog sporazuma. U svjetlu tih stajaUšta, zanimljivo je da je Warren Zimmerman, visoki predstavnik SAD-a, izjavio da se radi o impresivnom dokumentu koji sadrži sva bitna načela, te je želio odmah započeti zastupati naše ustavno iješenje. Savjetovali smo mu odlaganje, barem dolc zamisao sutradan na predstavimo stranama. Izjavili smo da će supredsjedatelji zatražiti potporu za ove prijeloge za dva dana u Beogradu, a odmah potom u Zagrebu. Upravljački odbor je uglavnom davao veliku podršku, a zabrinutost predstavnika vlada bila je usredotočena na prijelazno razdoblje.

100

BALKANSKA ODISEJA c a E » 3 5

X

Sarajevo Centar Hadiići Hidža flijaš Novi G red

Novo Sarajevo Paie StariGrad Tmovo Vogolća Banovići Вапја L ика Bihać Bt(e((ina Bileća Bos. Dubica Bos.Gradilka Bos. Krupa Bos. Brod Bos. Novi Bos. Pelrovae Bos. šamac Bos. Gkahovo Bratunac Brčko Breza Bugojno Busovača Cazin Ćajnice Čapljina Ćeiinac Čitluk Derventa Doboj Donji Vakuf FoĆa Fojnica Geicko Glamoč Gcraide Gornji Vakuf Gračanica Gradačac Grude Han Pijesak Jablanica Jajce Kakanj Kalesje Kalinovik Kiseljak Kladanj

Ključ Konjšc Kotar Varol Kreševo Kupres Laktali Liilica Uvno Lopare Lukavac Ljubinje Ljubuški M aglaj M odriča M ostar M rkonjićGrad Neum Nevesinje

49 51 64 43 42 51 36 2? 78 69 51 72 15 67 3f 15 20 26 74 12 34 21 7 a 64 44 76 42 45 96 45 28 8 0 13 40 55 52 49 35 18 70 56 72 60 0 40 72 39 55S 80 37 41 73 48 55 30 23 7 2 0 15 38 67

6 6 45 29 35 12 5 23

UTEMEUENJE KONFERENCIJE

101

1w ~S Ћ .koja nisam uvijek mogao javno iznijeti. Zelio sam da nametanje zabrane letenja bude znak Srbima da mislimo ozbiljno, no kako su Francuska, Britanija i većina drugih zemalja EZ-a bile protiv toga, nisam to mogaio reći u javnosti, budući da sam tamo morao izražavati konsenzus EZ-a. Isto tako, kao pregovarač, morao sam oprezno govoriti o vojnom pritisku na Srbe, ako za to nisam imao potporu EZ-a. Srbi su sa svoje strane i dalje smatrali da sam više protusrpski raspoložen od Vancea i mnogo spremniji da ih bombama prisilim na pokoravanje. Po povratku u Zenevu, bosanski su Srbi predstavili »Prijedlog za uređenje Bosne i Hercegovine«. Vance i ja posjetili smo 19. i 20. studenoga četiri UNPA pođručja u Hrvatskoj. Postajalo je jasno da se Vanceov plan ne provođi, i morali smo ustanoviti može li se štogod

UTEMEUENJE KONFERENCIJE

107

učiniti kako bi se vratio izgubljeni zamah. Posjetili smo Maslenički most, koji je bio uništen u ratu i koji je trebalo ponovno otvoriti kako bi hrvatski prometni i turistički automobili i autobusi mogli prometovati glavnom cestom na dalmatinskoj obali. Stupili smo i na vrh brane Peruča, pomalo oprezno, budući da se smatralo da su u njezinu strojarnicu postavljene velike količine dinamita, koji bi, ako ga Srbi aktiviraju, raznio branu i tako poplavio područje. O oba pitanja vođenp su beskrajne rasprave u Beogradu, Zagrebu i Zenevi, pa je bilo korisno probleme vidjeti na terenu. U Kninu smo imali grozan sastanak s hrvatskim Srbima, koji su чodbili pružiti potporu bilo čemu osim secesiji i koji su se pretvarali da su nezavisna vlada s vlastitim ministrom vanjskih poslova. Neumoljivo sam tražio da im damo do znanja kako smatramo da se nalazimo u Hrvatskoj, što je UN semantičkim nejasnoćama nastojao zaobići. Moja je đefinicija izazvala bombastičan govor o tome da je to nezavisna srpska republika. Jedan od srpskih čelnika na lokalnom me radiju nazvao huljom i mrziteljem Srba, dok su Vancea opisali kao »snošljivog«. Dok smo se te iste večeri vozili u UNPA područje Sjever, moglo se primijetiti da vrlo malo kuća ima električno svjetlo, a sela oštećena od borbe, kroz koja smo se vozili, činila su se napuštenima. Hrvatska Vlada je, razumljivo, od početka bila odlučna izbjeći ono što se đogodilo na Cipru, gdje je nazočnost UN-a de facto cementirala podjelu otoka, pa se tako nikad nije pridržavala prekida vatre. Ta osnovna i neizbježna napetost potpirivala je početni srpsko - hrvatski rat, koji je tinjao u pozadini i stalno predstavljao opasnost, te poticao sve veće razočaranje hrvatskog naroda i Vlade u Ujedinjene narode, koje se smatralo odgovomima za status quo. Kako su blijedjela sjećanja na strahote rata, tako su Hrvati bili sve spremniji staviti na kocku još jedan rat, osobito stoga što su hrvatske snage stalno bivale sve bolje opremljene. Krajem 1992. embargo na oružje jedva je doticao Hrvatsku i, premda je SRJ Ujedinjenim narodima slala pojedinosti o oružju koje je stizalo, ništa nije poduzeto kako bi se doprema zaustavila. Ubrzo je Hrvatska vojska bila opremljena zrakoplovima, tenkovima i teškim topništvom, veći dio kojeg je dolazio iz susjednih europskih zemalja, nakon što je kupljen u istočnoj Njemačkoj. Kako se to zbivalo pred očima Srba, nije teško shvatiti zašto su se oni opirali demilitarizaciji i odbijali razvojačenje. Hrvatski su Srbi bili tobože čimbenik konsolidacije, a hrvatska Vlada destabilizacije. Ako se želio mir, hrvatska je Vlada trebala uvjeriti hrvatske Srbe da se živeći pod njezinom vlašću nemaju čega bojati, no ona je smatrala da će to samo ohrabriti sipske čelnike da ostanu nezavisni. BiJo je to stanje kao u »Kvaki-22«. Tuđmanov stil bila je prijetvoma diplomacija, no ipak, s hrvatskog je

108

BALKANSKA ODISEJA

stajališt^ to bilo uspješno. Hrvatski tisak, pod Vladinim nadzorom, stalno je govorio da snage UN-a za očuvanje mira na uspijevaju omogućiti povratak Hrvata u njihove domove, a ponekad je bio blizu tome da ih progiasi državnim neprijateljima, što se ogledalo u vulgamim gestama upućenima UN-ovim bijelim vozilima na cestama. Kad smo se helikopterom spustili u istočno UNPA područje, počeo sam očajavati kako ćemo pomiriti ove suprotstavljene težnje. Ovakvo se raspoloženje još više produbilo kad sam otkrio da su, umjesto da se Hrvati vraćaju u svoje domove, Srbi u sve većem broju dolazili iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, osobito iz Bosne i Hercegovine, te da ih se smješta u sektoru Istok. Ovdje je bila riječ o etničkom prirastu, na koji su Hrvati razumljivo gledali kao na pokušaj da se, stvaranjem stalne srpske većine tamo gdje su prije rata 1991. Hrvati bili u većini, promijeni demografska slika područja. Velik priliv srpskih izbjegliea doveo je i do nasilja između Srba kroz djelovanje bandi, ucjena i iznuđivanja. Sve se to događalo pod nosom civilne policije UN-a, koja je svojom ulogom smatrala, kako nam je rečeno, »pasivno promatranje i izvještavanje o aktivnostima lokalne policije i vlasti i na njegovanje dobrih odnosa sa svim stanovnicima«. S obzirom na prilike u Hrvatskoj u to doba i osobito nakon što je počeo rat u Bosni i Hercegovini, čime je došlo do promjene prioriteta koji je UN mogao dati Vanceovom planu, bilo je nemoguće sagledati kako bi UN mogao postati svakome u Hrvatskoj išta više od predmeta poruge, koji nitko ne voli i ne cijeni. Ujedinjeni narodi nisu bili u Stanju vratiti izbjeglice sve dok se srpske paravojne snage ne razoružaju, a nedostajalo im je odlučnosti, pa i snage da Srbe razoružaju silom. Pat-pozicija nastavIjena je tijekom iduće dvije i pol godine, sve do siječnja 1995. kad je predsjeđnik Tudman namjerno pokušao sve nezadovoljstvo svog naroda đovesti do kritične točke jednostrano objavivši da će mandat UN-a završiti 31. ožujka d995. Naš je posjet za Суја Vancea bio tužna prigoda, no stoički je podnio kritike svog plana koje su mu uputili UN-ovi ljudi s kojima smo se susreli u UNPA Istok, ne pokušavajući prikriti njegove nedostatke na koje nam je u našim informativnim razgovorima bolnom jasnoćom ukazano. Ipak, alternativa ovome bila je rat. Ključna zemlja u regiji bila je Grčka. Kad se predsjednik Vlade Mitsotakis sastao s Vanceom i sa mnom 23. studenoga u Zenevi, rekao je da je spreman posjetiti Beograd i sastati se s Miloševićem, ako to mi i britanski predsjednik Vlađe smatramo korisnim. Panić je to pitanje pokrenuo na sastanku s nama 25. studenoga, a on i njegovi savjetnici izrazili su svoje oštro protivljenje iz razloga što bi takav posjet samo ojačao Miloševićev položaj. Panić je smatrao da je Grčka Miloševićev jedini prijatelj u EZ-u, te da će Milošević iskoristiti svoj nadzor nad

UTEMEUENJE kONFERENCIJE

109

glasilima kako bi posjet predstavio sebi u korist. Izvijestio sam London, kao predsjedavajućeg, da sve u svemu taj posjet ne bi bio koristan, budući da sam sumnjao da bi Mitsotakisov dolazak ostavio dojam kako je on izaslanik EZ-a, koji ima osobnu potporu britanskog predsjednika Vlade, kao predsjedavajućeg EZ-a, dok bi, ode li ipak tamo, bilo bolje da to učini na vlastitu inicijativu. No bilo je važno da Grčka, koja je podupirala naše ustavne prijedloge, izvrši utjecaj na sve političke struje u Beogradu, pa sam Mitsotakisa zamolio da to i učini. Kasnije nam je,' kod Vance-Owenovog mirovnog plana, đosljedno bio od pomoći. Taj Krećanin bio je visoka i dominantna pojava, a njegova su prepredenost i utjecaj na Miloševića posve sigurno bili korisni. Martti Ahtisaari je 25. studenoga poslao predsjedniku Izetbegoviću, dr. Karadžiću i gospodinu Bobanu poziv na sastanak, 7. prosinca u Zenevi, na kojem će biti nazočna i dvojica supredsjedatelja i za koji se očekivalo da će potrajati dva dana. Poslao je i zemljovid Bosne i Hercegovine na kojem su bile označene samo općine lokalne uprave, te ih je pozvao da iznesu svoje zamisli o razgraničenju pokrajina. Tog sam istog dana otišao u Madrid na sastanak sa španjolskim predsjednikom Vlade Felipeom Gonzalesom i ministrom vanjskih poslova Javierom Solanom. Španjolska je vojska bila raspoređena u Mostaru i oko njega i imala je težak zadatak budući da su se muslimansko-hrvatski odnosi pogoršavali. Pozvao sam na izniman oprez glede pitanja »zaštićenih područja« i Gonzales se složio da postoji opasnost od donošenja najgore moguće odluke iz najbolje namjere. Upitao sam postoji Ii mogućnost da se prilike oko područja u kojem su raspoređene španjolske snage razvijaju slično onima na području oko Bihaća i Viteza na kojem su francuske i britanske snage, koje su u mogućnosti prognanicima pružiti osjećaj sigurnosti; mogli bismo tada upotrijebiti izraz »centri za pomoć«. Spanjolci su obećali učiniti sve što mogu. Potom je predsjednik Tuđman pozvao Суја i Gay Vance, te Debbie i mene na Brijune na druženje tijekom vikenda. Prije je to bilo Titovo omiljeno obitavalište, pa sam se nadao da ćemo imati vremena raspraviti neke od zahtjevnijih zamisli koje sam imao na umu, o tome kako bismo se mogli probiti iz čvrstog obruča koji je svijet stvorio i oko Hrvata i oko Srba u trenutku priznanja. Možemo li prekinuti potpuni zastoj u pregovorima pomoću sveobuhvatnog rješenja? Za mene je ovo bilo osjetljivo područje, budući da su zemlje EZ-a to odbile u srpnju 1991., a neke od njih bile su i vrlo osjetljive na svaki nagovještaj promjene granica. No moj je posao bio razmišljati o nezamislivom i dovoditi u pitanje uobičajene stavove.

110

BALKANSKA ODISEJA AUSTRIJA ,-4

Ч—. N r—^~^x V 'DRAVSKAj ITALIJA4 »Ljubljana ‘СГ 11 RUMUNJSKA

4

LBijeka

emun IPgnčevđ—. ГА—

..

*"'Л B'eograd )

DRINSKA

—.

\( jp

Jf

'r'o

•Sarajevo

(MORAVSKA

Ч гЈ S ! л'Ј ?r S

}\

ш

Banovine osnovane 1929. Granice Banovine Hrvalsks 1939.-41

«

• Skopje

Ч cc / < \\ o 3