Ljubavnik Lejdi Aterli - David Herbert Lawrence
Short Description
Connie Reid, liberalna predstavnica više srednje klase, u dvadeset i trećoj godini udaje se za Clifforda Cha...
Description
David Herbert Lawrence
Ljubavnik Lady Chatterley Lady Chatterley’s Lover (Prvotni, potpuni, necenzur ir ani tekst)
Connie Reid, liberalna predstavnica više srednje klase, u dvadeset i trećoj godini udaje se za Clifforda Chatterleyja. Nakon medenog mjeseca Clifford odlazi u rat iz kojeg se vraća paraliziran od struka naniže te se posvećuje pisanju. Ojađena brakom, Connie upoznaje Olivera Mellorsa, lugara na njihovu imanju i ne obazirući se na nepremostive razlike, s njime započinje ljubavnu vezu. Ovaj je roman, objavljen 1928. godine u privatnoj nakladi, tridesetak godina bio zabranjen zbog “opscenosti” njegova sadržaja. * * * * * * * PRVO POGLAVLJE Trag ično je zapravo ovo naše doba, ali mi nikako da to priznamo. Propast se zbila, oko nas razvaline, počinjemo stvar ati svoj novi mali okoliš i gajiti nove male nade. Mučan pothvat, jer nema danas por avnana puta u budućnost, valja obilaziti zapreke ili se penjati preko njih. Mor amo živjeti ma kolika nebesa na zemlju pala. U takvu se položaju, po prilici, obrela Constance Chatterley. Rat joj je srušio krov nad glavom, i mor ala je uvidjeti da je život vječna mijena i pouka. Udala se za Clifforda Chatterleyja, godine 1917., kad je došao kući na dopust od mjesec dana. Medeni mjesec trajao im je upravo toliko. Potom se on vratio u Flandriju, da bi ga nakon šest mjeseci prebacili u Eng lesku, manje-više raskomadana. Constanci, njeg ovoj ženi, bijahu tada dvadeset tri, njemu dvadeset devet. Držao se života čudesno uporno. Nije umro, ne, a razmrskani dijelovi kao da su opet srastali. Dvije godine nije izlazio iz liječničkih ruku. A onda ga prog lasiše izliječenim, i mog ao se vratiti u život, s donjom polovinom tijela, od kukova naniže, zauvijek uzetom. Bilo je to godine 1920. Vratili su se, Clifford i Constance, na Wragby Hali, u obiteljski mu dom. Otac mu je umro, pa je na Clifforda prešao naslov bar oneta – postao je on Sir Clifford, a Constance Lady Chatterley. Počeli su voditi kućanstvo i bračni život u prilično samotnome domu Chatterleyjevih, sa skučenim prihodima. Clifford je imao sestru, ali je otišla, a brat mu je, star iji od njeg a, pog inuo u ratu. Nije bilo nikog a od bližeg roda. Obog aljen zauvijek, svjestan da neće nikad imati djece, Clifford se vratio na postojbinu, u zadimljeni Midlands, da održava na životu ime Chatterley dokle mogne. Nije on bio utučen ni bespomoćan. Mog ao se sam nao kolo gur ati u stolici na točkovima, a k tome imao je i bolesnički naslonjač s malim motor om, invalidska kolica kojima se mog ao polako voziti po vrtu i po lijepom sjetnom per ivoju što bijaše njeg ov ponos, premda se pravio kao da ne mar i za nj. Toliko se već napatio te mu se sposobnost da osjeća i trpi dobrano umanjila. Nije gubio bodrosti
ni vedrine: lice mu rumeno, izg led zdrav, svijetlomodre oči izazovno se krijese – mog lo bi se reći: pa taj čovjek i ne pokazuje zabrinutosti. Bio je plećat, jakih ramena, snažnih ruku. Nosio je skupa odijela i bir ane kravate sa Bond Streeta. Uza sve, pog led mu izg ubljen, u njemu neka praznina – pustoš bog alja. Jedva je umaknuo smrti, i zato mu ono što je ostalo od života bijaše nadasve drag ocjeno. U iskričavu sjaju njeg ovih očiju mog lo se vidjeti koliko se ponosi što je ostao živ nakon onog a nesmiljenog udarca. A ipak bijaše ranjen toliko daje u njemu nešto uginulo, usahnula neka čuvstva, ostala u njemu nekakva bezizr ažajnost i bešćutnost. Constance, njeg ova žena, onako rumenkasta, doimala se poput djevojke iz pokrajine; kosa joj meka, smeđa, tijelo krepko, kretnje spor e ali pune neobične snag e. Imala je krupne oči što radoznalo gledaju u svijet, i blag, mek glas – bijaše kao da je istom došla sa sela. Ali ni govor a, izg led je var ao. Otac joj, star i Sir Malcolm Reid, bijaše nekoć ugledan član Kraljevske akademije, a mati joj jedna između obrazovanih fabijanki iz sretnih prer afaelitskih dana. Constance i sestra joj Hilda stekle su medu umjetnicima i obrazovanim socijalistima odg oj što bi se, u estetskom pog ledu, mog ao smatrati nekonvencio nalnim. Vodili su ih u Par iz, Fir encu i Rim, da se naužiju umjetničkog ozr ačja, a tako i na drug u stranu, u Haag i Berlin, na velike socijalističke zborove, gdje su govornici govor ili na svim kulturnim jezicima, i nitko nije zapadao u nepriliku. Njih su dvije, dakle, od rane mladosti prijateljevale s umjetnošću i politikom i nisu se bojale nikakvih ideala: Bilo je to njihovo prir odno podneblje. Bile su kozmopolitkinje i provincijalke, i baš im je pristajala ona kozmopolitska provincijalnost što je tako u skladu s čistim socijalnim idealima. Kad im bijaše petnaest godina poslaše ih u Dresden, da uz ino uče i glazbu. Lijepo doba za njih. Slobodno su se kretale među studentima, raspravljale o filozofiji, umjetnosti, socio log iji, i nisu zao stajale za muškarcima neg o bile ravne njima, čak i bolje od njih, baš zato što su žene. Odlazile su na izlete sa snažnim momcima što su udar ali u gitar e, pjevale s njima vesele pjesme i bile slobodne. Slobodne! Velika riječ, sadržajna. Van u slobodni svijet, u jutarnje šume s krepkim i grlatim momcima – slobodne da rade što ih volja, a nadasve da govor e što im misao kazuje, jer do razg ovor a bijaše im ponajviše, do strastvene izmjene misli. Ljubav je tu bila samo nešto popratno, spor edno. S osamnaest godina, poprilici, okušale su Hilda i Constance prva ljubakanja. Mladići s kojima su tako strastveno raspravljale, veselo pjevale i slobodno tabor ovale pod drvećem, tražili su, dakako, ljubavne dodir e. Sustezale se djevojke, ali se onda o tome toliko govor ilo te uzimahu da je valjda i važno. A muškarci bili i čedni i puni žudnje. Zašto djevojka ne bi bila kraljevski dar ežljiva i poklonila sebe? I tako su dar ovale sebe, svaka onom mladiću s kojim je vodila najsuptilnije i najprisnije razg ovore. Razg ovor, raspravljanje, to bijaše ono veliko i glavno: ljubav i tjelesno spajanje značilo je vraćanje instinktu, vraćanje u primitivno. Poslije tog a bile su u svoje momke manje zaljubljene i pomalo spremne da ih omrznu, kao da su oni zakor ačili na njihovo najprivatnije područje, rastrg li i nešto skrovito u njima, zgazili njihovu unutarnju slobodu. Jer, smatrahu one, dok si djevojka, dostojanstvo i smisao života u tome ti je da postigneš posvemašnju, savršenu, čistu i plemenitu slobodu. Ta što drug o i znači djevojački život doli otresti se star ih i ružnih spona i podložnosti. I ma koliko ih uvijali u ruho osjećajnosti, spolni odnosi pripadaju najstar ijim i najr užnijim lancima što drže u zavisnosti. Pjesnici koji su ih uznosili bijahu ponajviše muškarci. Žene su uvijek znale da postoji i nešto bolje, uzvišenije. A one, evo, znaju to sada točnije neg o ikad prije. Divna i čista sloboda djevojačka nešto je neuspor edivo ljepše i beskrajno uzvišenije neg oli ikakva spolna ljubav. Velika je nevolja što su muškarci u tome poimanju toliko zao stali za ženama. Drže se spolnosti kao psi. Žena je mor ala popuštati. Muškar ac je sa svojim prohtjevima baš kao dijete. Žena mu je mor ala udovoljavati i mir iti ga – ta inače bi se dur io i zacijelo odjur io, i tako razvrgnuo ono što bijaše ugod-
na i lijepa veza. Ali se žena mog la prepustiti muškarcu a da ujedno ne preda svoje unutarnje slobodno biće. Pjesnici i naklapala o seksu, čini se, nisu to dovoljno uzimali u obzir. Žena je mog la uzeti muškarca a da mu se zapravo ne preda. I doista gaje uzimala ne predajući se u njeg ovu vlast. Cak je mogla spolnost upotrijebiti da stekne vlast nad njim. Mog la je u spolnom odnosu ostati suzdržana i pustiti njeg a da iskipi a sama da i ne ide do vrhunca: i tada je mog la produžiti vezu i postići svoj org azam i svoj vrhunac, a muškar ac da joj bude samo sredstvo. Obje su sestre već imale za sobom svoja ljubavna iskustva kad je rat zaprijetio i kad su pozvane da se brzo vrate kući. Ni jedna ni drug a nije se upustila u ljubav sa svojim momkom dok se nije s njim sasvim zbližila u razg ovor u, to jest dok među njima dvoma u razg ovor ima nije došlo do dubokog uzajamnog zanimanja. Onaj neobični osjećaj, čudesni drhat i zanos što traje za strasna razg ovor a s kojim uistinu pametnim mladićem, sate i sate bez prestanka, dane i mjesece… to njima dvjema bijaše glavno, a na ono što dolazi poslije nisu one ni pomišljale sve dok se nije dog odilo. Rajska objava: Imat ćeš muškarce za razg ovor! nije nikad izr ečena. A ispunila se prije neg o što su one i saznale što znači. A kad je poslije takvih živih razg ovor a što dušu obasjavaju, nakon povećane prisnosti, seks postao nešto manje-više neizbježno, nije bilo uzmaka. Tako se označavao završetak jednog pog lavlja. Bilo je tu i stanovite napetosti: neobični treptaji i srsi u tijelu, konačni grč samopotvrde, nešto kao posljednja riječ, uzbudljiva, slična zvjezdicama što se stavljaju da označe svršetak pog lavlja ili novi obrat u temi. ) Kad su se djevojke u ljeto 1913. vratile kući na ljetni odmor Hildi tada bijaše dvadeset, a Constanci osamnaest – otac im v je odmah razabrao da su iskusile ljubav. L’amour avaitpasse par – , (Ljubav je tuda prošla), kako netko reče. Ali je on bio i sam iskusan čovjek, te je pustio da život ide svojim tijekom. A majka, žena bolesnih živaca posljednjih mjeseci svog a života, samo je željela da njezine djevojke budu “slobodne” i da se “ižive”. Jer ona sama nije nikad imala snag e da bude svoja: bijaše joj uskraćeno. Nebesa neka znaju zašto, ta imala je svoje vlastite prihode i svoje prilike. Krivnju je prebacila na muža. A zapravo nije bila kadra da se oslobodi star og utjecaja nekakva autor iteta što joj je sputavao duh ili dušu. Ništa tu nije bio kriv Sir Malcolm, on je svojoj nervoznoj, neprijateljski raspoloženoj i prenapetoj ženi prepuštao i pilad i dvor ište, a sam je išao svojim putovima. Djevojke su tako bile “slobodne” i vratile se u Dresden, svojoj glazbi, sveučilištu i mladićima. Ljubile su svoje mladiće, i oni njih u svoj strasti duševne privlačnosti. Sve krasote što su ih mladići zamišljali, iskazivali i pisali, bijahu samo za njih, za njihove djevojke. Constantin momak bijaše glazben, Hildin pak sa smislom za tehniku. Ali su oni naprosto živjeli za svoje djevojke, to jest, sve im misli i duševni poleti bijahu njima upravljeni. A drug o ih je pomalo već odbijalo iako tog a nisu bili svjesni. I na njima se vidjelo daje “ljubav prošla kroz njih”. Čudno je kako ljubav jedva primjetnu a ipak jasnu promjenu stvar a u tijelu muškarca i žene: djevojka se rascvjetava, nježno se zao bljuje, ublažuju se i zao kružuju prijašnje uglatosti, a izr az lica postaje ili plahovit ili pobjednički ponosan; muškar ac pak biva smir eniji, više je okrenut sebi, mijenjaju mu se i sami obrisi ramena i bedar a, nema više ukočenosti, sve je nekako opuštenije. U prvom spolnom uzbuđenju što im je prosrsilo tijelo sestre umalo što nisu podleg le čudnoj muškar ačkoj moći. Ali su se brzo pribrale, uzele spolno uzbuđenje kao neobičan oćut – i ostale slobodne. A muškarci, zahvalni za spolni doživljaj, predali su djevojkama svu dušu. A poslije bijahu kao da su izg ubili srebrnjak a našli bakarni novčić. Constance – Connie – imala je momka koji se znao pomalo i zlovoljiti, a Hildin je pokazivao blagu podrugljivost. Što ćemo, takvi su muškarci! Nezahvalni i nikad zadovoljni. Ako ih nećeš, mrze te što ih odbijaš; ako ih prihvatiš, opet će te mrziti s kakva drug og razlog a, jer su to razmažena djeca, i
ne možeš ih zadovoljiti ma što da učiniš za njih. Naposljetku je izbio rat, pa su Hilda i Connie opet mor ale kući, gdje su već bile u svibnju, na majčinu pog rebu. Još prije Božića 1914. pog inuli su njihovi mladići Nijemci: plakale djevojke i u svojoj ljubavi tug ovale za njima, i najposlije ih u toj ljubavi zabor avile. Nisu više postojali. Sestre su živjele u očevoj kući – zapravo je bila majčina – u Kensing tonu, i družile se s mladim ljudima što su studir ali u Cambridg eu, skupinom kojoj “sloboda” bijaše lozinka, a ,, znak raspoznavanja flanelne hlače, flanelna košulja s otvor enim i ovratnikom, profinjena anarhija osjećaja, šaputav glas i pretjer ana I finoća u ponašanju. Uza sve to, Hilda se, sasvim nenadano, udala i za čovjeka što bijaše deset godina star iji od nje, star ijeg člana tog a istog krug a, imućna čovjeka što je imao dobro mjesto pri vladi, položaj koji se nasljeđivao u obitelji; osim tog a, pisao je on i filozofske eseje. Živjela je s njim u manjoj kući u Westminster u i kretala se u otmjenom krug u viših vladinih činovnika, što doduše nisu društvene vršike, ali jesu, ili su htjeli da budu, duhovna snag a nacije: ljudi koji znaju o čemu govor e, ili pak govor e kao da znaju. Connie je imala svoju malu dužnost u ratnoj službi i družila se sa tvrdokornim vitezovima flanelnih hlača koji su dotad prema svemu pokazivali blag u por ug u. Njezin je “prijatelj” bio izvjesni Clifford Chatterley, mladić od dvadeset i dvije godine, koji se požur io kući iz Bonna, gdje je studir ao ugljenokopnu rudarsku tehniku. Prije tog a proveo je dvije godine u Cambridg eu. Postao je tada por učnikom u elitnoj pukovniji, pa se tako odjeven u odor u mog ao još bolje podrug ivati svemu. Clifford Chatterley pripadao je visokoj klasi, bio otmjenijeg roda neg o Connie. Ona je potekla iz dobrostojećeg intelektualnog krug a, a on iz aristokracije. Ne doduše iz visoke, ali ipak iz nje. Otac mu je bio bar onet, a mati kći jednog vikonta. Iako je Clifford vodio otmjenije por ijeklo neg o Connie i pripadao “višem društvu”, on se vladao više provincijski i bio u držanju nekako skučeniji. Dobro se osjećao u svome uskom “velikom svijetu”, to jest medu ladanjskim plemićima iz svog a kraja, a plašio ga i nervir ao svaki drug i veliki svijet i njeg ovi predstavnici, gomile što pripadaju srednjoj i nižoj klasi, a tako i stranci. Od svih njih upravo je zazir ao. Bojao se nižih slojeva, bijaše mu kao da je pred njima bespomoćan, bez obrane, premda je uživao svu obranu i zaštitu povlaštenih. Zvuči neobično, ali ipak je pojava naših dana. Zato gaje očar alo ono posebno, blag o samopouzdanje u djevojke kakva bijaše Constance Reid. U kao tičnome vanjskom svijetu ona se snalazila kudikamo bolje neg o on. A ipak je i on bio buntovnik: bunio se protiv vlastite klase. Ili je možda ta riječ preo štra, presnažna. Ponio gaje zapravo opći otpor mladih protiv konvencio nalnosti i svakog oblika autor iteta. Očevi su bili smiješni svi odreda – njeg ov tvrdog lavi otac ponajviše. I vlade bijahu smiješne – osobito naša oprezna i spor a, sa svojim načelom “čekaj i gledaj”. I vojske bijahu smiješne – pog otovu nespretnjakovići gener ali, a najsmješniji od sviju Kitchener s onim svojim rumenim obrazima. Smiješan je bio i sam rat, iako je kosio ljude. Da, sve je bilo pomalo smiješno, ili vrlo smiješno: napose sve ono što je u vezi s autor itetom – u vojsci, u vladi ili pak na sveučilištima. A i vladajuća klasa, kad je prisvajala prava i pokazivala želju da vlada, postajala je i sama smiješna. Sir Geo ffrey, Cliffordov otac, bio je nadasve smiješan kad je obar ao svoja stabla i plijevio radnike iz svog ugljenokopa da ih baca u rat, a sam patrio tski ostajao u sig urnosti i za svoju domovinu davao više novca neg o što gaje imao. Kad je Miss Chatterley – Emma – iz svog a kraja u srednjoj Eng leskoj došla u London da bude bolničarka, mirno se ali vrlo duhovito podsmjehivala Sir Geo ffreyju i njeg ovu odlučnom rodoljublju. Herbert, star iji brat i baštinik, smijao se na sva usta, premda njeg ova bijahu ona stabla što su ih obarali da ih pretvar aju u potpornike za streljačke rovove. A Clifford se samo smješkao, ponešto u neprilici. Sve je bilo smiješno, istina je. No ako sve pode dalje, pa na kraju i sam budeš smiješan…? Naposljetku, ima u drug om staležu ljudi, kao Connie, koji su bar em u nečemu ozbiljni. Ljudi koji u nešto
vjer uju. Pog otovu su ozbiljni kad su posrijedi Tommies, britanski vojnici, i opasnost od novačenja, i nestašica šećer a i slastica za djecu. U svemu tome vlasti su bile i te kako smiješne koliko su griješile. Ali Clifford nije mog ao da to prima srcu: njemu su vlasti bile smiješne, a ne samo zbog šećer a ili vojnika. A bijahu vlasti i same sebi smiješne, ponašale se one prilično smiješno, i sve je neko vrijeme išlo kao u ludnici. I sve dok se tamo prijeko nije zao štrilo, a na ovoj strani došao Lloyd Geo rg e da spašava položaj. Sve je onda krenulo tako daje prestalo biti smiješno, odnio đavo svaku šalu, i neobuzdani se mladići nisu više smijali. Godine 1916. pog inuo je Herbert Chatterley, i tako Clifford postade baštinikom. I tog a se on uplašio. On je sin Sir Geo ffreyjev i dijete Wragbyja – važnost te činjenice toliko se u nj urezala da joj nije nikada mog ao umaknuti. A znao je da je to smiješno u očima golemog svijeta što, eto, vri i previr e. Sad je on baštinik, odg ovor an je za Wragby. Zar nije strašno? A i divno i, možda, u isti mah besmisleno? Sir Geo ffreyju ništa od tog a ne bijaše besmisleno. Blijed i napet, povučen u se, bio je upor an u odluci da spasi zemlju i vlastiti položaj, pod Lloydom Geo rg eo m, ili pod nekim drug im, svejedno. Toliko je on bio odsječen od sveg a, toliko odvojen od one Eng leske koja je bila istinska Eng leska, i tako nesposoban i neobaviješten da mu je i jedan Hor atio Bottomley nešto značio. Sir Geo ffrey bio je za Eng lesku i za Lloyda Geo rg ea kao što su njeg ovi preci bili za Eng lesku i svetog Juija: i nikad nije razabrao da tu ima razlike. I tako je Sir Geo ffrey obar ao stabla i živio za Lloyda Geo rg ea, pa opet za Eng lesku i za Lloyda Geo rg ea. I htio je da se Clifford oženi i stekne potomka. Clifford je pak smatrao da mu je otac beznadan anakronizam. A u čemu je on bio ispred njeg a – osim u varljivu osjećanju daje sve smiješno, njeg ov vlastiti položaj još ponajviše? Sve hoće li, neće li, ipak je i vraški ozbiljno uzimao svoje bar onetstvo i svoj Wragby. Rat nije bio veselo uzbuđenje, prometnuo se u nešto drug o… Previše bijaše smrti i strahota. Čovjeku treba utjehe i potpor e. Potrebno je sidro u sig urnom svijetu. Potrebna je čovjeku žena. Chatterleyjevi, dva brata i sestra, živjeli su u čudnoj izdvojenosti od sveg a, učahur eni u Wragbyju, unatoč svim svojim vezama. Osjećanje izdvojenosti ojačalo je obiteljske veze – osjećanje slabosti njihova položaja i bespomoćnosti unatoč naslovu i posjedu, ili možda upravo zbog tog a. Bili su odsječeni od onog a industrijskog Midlandsa, od one srednje Eng leske u kojoj su provodili život. A od vlastite klase bili su odrezani zbog teške, tvrdog lave, zatvor ene nar avi Sir Geo ffreyja, njihova oca, komu su se podrug ivali a bili vrlo osjetljivi kad bi to tkog od drug i činio. Bijaše njih troje naumilo uvijek tako živjeti zajedno. Ali je Herbert pog inuo, a Sir Geo ffrey htio da se Clifford oženi. Sir Geo ffrey samo je spomenuo o tome – govor io je on vrlo malo. Cliffordu bilo teško protiviti se onoj šutljivoj, mrkoj postojanosti. Ali je Emma rekla: Ne! Bila je deset godina star ija od Clifforda, ona je osjećala da će njeg ova ženidba biti izdaja, bijeg od onog a uza što su stajali mladi u obitelji. Clifford se ipak oženio Constancom te je s njome provodio svoj medeni mjesec. Bilo je to strašne godine 1917., i njih se dvoje zbližilo kao dvoje ljudi što stoje na brodu koji tone. Bio je bez ljubavnog iskustva kad se oženio, i spolna mu strana nije mnog o značila. I bez tog a su postali bliski i prisni medu sobom. A Connie je uživala u toj prisnosti što je iznad spolnosti i muškar ačkog “zadovoljavanja”. Clifford nije hlepio za “zadovoljavanjem” kao što se činilo da drug i muškarci hlepe. Ne, taje intimnost bila dublja, osobnija. A spolnost bijaše nešto spor edno, dometak, jedan od onih čudnih, zastarjelih org anskih procesa što se održavaju u svojoj nezg rapnosti a nisu zaista potrebni. Uza sve to
htjela je Connie imati djece, ako baš ni radi čeg a drug og, a ono zato da učvrsti svoj položaj nasuprot zao vi Emmi. Ali su početkom 1918. Clifforda izmrcvar ena prebacili brodom kući, i djeteta ne bijaše. A onda Sir Geo ffrey umrije od jada. DRUGO POGLAVLJE Connie i Clifford vratili se kući, na Wragby, u jesen 1920. Miss Chatterley, još zlovoljnija zbog bratova otpadništva, otišla je u London i živjela ondje u manjem stanu. Wragby bijaše dug ačka i niska star a kuća od kamena – sve sami kamen smeđac – građena negdje sredinom osamnaestog stoljeća pa dog rađivana i prošir ivana dok nije postala golem neugledan kunićnjak. Stajala je na uzvišici, u lijepu star u hrastovu parku, ali, nažalost, na maloj udaljenosti vidio se dimnjak tevershallskog rudokopa, s oblacima par e i dima, a u vlažnoj mag lovitoj daljini brežuljka ružni, razbacani Tevershall – selo što je počinjalo gotovo pred ulazom u park i potom se, u beznadnoj svojoj rug obi, otezalo dug u strašnu milju: redovi bijednih, čađavih kućica od opeke, na njima pocrnjeli kosi krovovi od škriljavca, sve uglato, tužno i pusto. Connie bijaše navikla na Kensing ton, na škotske breg ove ili na valovite ravnice Sussexa: to je bila njena Eng leska. U stoicizmu mladosti jednim je pog ledom omjer ila i shvatila taj Midlands ugljena i željeza, njeg ovu ružnoću, i na tome ostade: bijaše to njoj nešto nevjer ojatno, nešto o čemu više ne treba misliti. U tur obnim sobama na Wragbyju čula je kako klepeću rešeta na rudniku, brekće parni vitao, škripe vag oneti na zao kretu i promuklim se kratkim piskom javljaju rudničke lokomotive. Tevershallska jama gor i, gor i već godine i godine, i stajala bi pustog novca da bi se ugasila. Zato neka samo gor i. A kad bi odande poteg ao vjetar, kako je često i bivalo, kuću bi ispunio smrad sumpornog izg ar anja zemljine utrobe. No i kada nije bilo vjetra odande, zrak je uvijek vonjao na štog od podzemno: sumpor, željezo, ugljen ili kiselinu. Čak se i za cvjetove kukur ijeka neprestano lijepila Čad, padala kao crna mana s onog a kobnog neba. Da, sve je kobno, to nebo kao i sve drug o. Strašno! I ništa tu ne možeš, nema ti obrane ni izlaza. Sve ide svojim tijekom, život i svekoliko. Na niskom oblačnom svodu noćnog neba žar e se i podrhtavaju crvene mrlje, osipaju se pjeg e, istežu se i nadimaju poput opeklina što bole. Bile su to visoke peći. U prvi su mah opčinjale Connie, ispunjavale ju nekom stravom: bijaše joj kao da živi pod zemljom. Poslije se navikla na njih. A jutra donosila kišu… Clifford je tvrdio kako mu je miliji Wragby neg oli London. Krajina je doduše namrg ođena, ali ima svoju čvrstoću, svoju crtu, a ljudi su žilavi, imaju moždine u kostima. Connie bi rado znala što još imaju: zacijelo nemaju ni očiju ni pameti. Ljudi tu bili iznur eni, sumorni i pusti kao i sam onaj kraj, i podjednako neprijazni. Jedino je bilo nečeg u dubokom, grlenom nizanju glasova njihova narječja i u batu njihovih rudarskih čizama, potkovanih čavlima čizmama što su klopar ale po asfaltu kad bi se u skupinama vraćali s posla kući: bilo je u tome nešto strašno i tajanstveno. Ne bijaše dobrodošlice mladom vlastelinu, nikakve svečanosti ni izaslanstva za doček – čak ni jednog a jedinog cvijeta. Samo vlažna i hladna vožnja autom po mračnom i mag lovitom putu što se pod sumornim drvećem probija prema pristranku gdje pasu sive, mokre ovce, pa onda ka parku s uzvišicom na kojoj kuća proteže svoje tamnosmeđe pročelje, a domarka i njezin muž tumar aju, kao nesigurni žitelji po licu zemaljskom, i čekaju da izmucaju dobrodošlicu. Nije bilo nikakve veze između Wragby Halla i sela Tavershalla. Nitko se nije u pozdrav hvatao za kapu, nitko se nije klanjao. Kopači ugljena samo buljili; trg ovci pred Constancom skidali kapu kao pred znanicom, a Cliffordu kimali glavom: to bijaše sve. Nepremostiv jaz, na obje strane kao da tinja tiha mržnja. Spočetka se Connie kinjila zbog tog a što u selu nailazi na hladna i mrg odna lica. Zatim je
otvrdnula, uzela tu njihovu nesklonost kao nešto s cime valja živjeti i na to se naviknuti. Ne, nisu Clifford i ona bili neomiljeli među onim ljudima, samo su pripadali sasvim drug om i drukčijem svijetu neg o što je rudarski, drug om staležu. Bezdan sto razdvaja, provalija kakve možda nema na jug u od Trenta. Ali u srednjoj Eng leskoj i na industrijskom sjever u ponor preko kojeg nemamosta ni spor azumijevanja. Ostani gdje jesi, a ja ostajem gdje jesam! Čudnovato pobijanje zajedništva medu ljudima. Uzme li se teo retski, selo nije imalo ništa protiv Clifforda i Connie; u praksi pak obje strane držale se pravila: “Ostavi me na mir u!” Župnik bijaše zgodan čovjek šezdesetg odišnjak, sav predan svojoj dužnosti, ali u selu, zbog onog a tihog “Ostavi me na mir u!” I potisnut dotle da bude nitko i ništa. Rudarske žene bijahu sve metodistice. Rudar i ništa. I ono malo službenog ruha što ga je duhovnik nosio dostajalo je da sasvim zasjeni činjenicu da je i on čovjek kao i svi drug i. Ali ne, nisu u njemu gledali čovjeka: on je bio gospodin Ashby, velečasni, nekakvo poduzeće za molitve i propovijedi. Ono tvrdokorno, nag onsko: “Mi mislimo da vrijedimo koliko i ti, sve ako i jesi Lady Chatterley!” u prvi je mah iznenadilo i sasvim zbunilo Connie. Bila joj je nesnosna ona čudna, sumnjiva i lažna ljubaznost kako su rudarske žene dočekivale njezine pokušaje približavanja, čudno je, upravo uvredljivo zvučalo ono njihovo neizr ečeno ali ipak prisutno: “Bože drag i, sad sam netko i nešto kad Lady Chatterley razg ovar a sa mnom. Ali neka ne misli da ja ne vrijedim koliko i ona!” Connie je to čula kao prizvuk što zuji iza njihovih napol ulag ivačkih riječi, i bijaše joj nepodnošljivo. Kako izići iz te beznadnosti, kako zao bići to vrijeđanje koje dotad nije poznavala? Clifford i nije za njih mar io, pa je i ona naučila da se tako drži: prolazila je mimo njih ne gledajući ih, a one zur ile u nju kao da je voštani lik što hoda. Kad je Clifford imao s njima posla, gledao ih je svisoka, prezr ivo: nije mog ao biti ljubazan. Uostalom, on je pokazivao prezir prema svakome tko ne bijaše od njeg ova staleža. Čvrsto se držao svog a i nije ni pokušavao biti pomirljiv. Nisu ga ni voljeli ni mrzili: bio je naprosto dio okoliša, kao rudnik ili sam Wragby. Zapravo je Clifford bio krajnje plašljiv, svjestan da je sada uzet. Mrsko mu bilo vidjeti ikog a oko sebe osim osobnih slug u, jer je sjedio ili u svojim kolicima ili pak u bolesničkom naslonjaču. Uza sve to brižno se odijevao kao uvijek, odijela mu šivali skupi krojači, kao i prije nosio je bir ane kravate s Bond Streeta – gornjim dijelom tijela bijaše eleg antan i nao čit kao uvijek. Nikad nije bio kao što su modemi ženskasti mladići, neg o pravi muškar ac iz pokrajine, rumen u licu i šir ok u plećima. Ali njeg ov veo ma mirni sustežljivi glas, i njeg ove oči, u isti mah smio ne i plahe, samopouzdane i nesig urne, otkrivahu njeg ovu prir odu. Ponašanje mu često pokazivalo oholost koja vrijeđa, a zatim opet krotkost i skromnost, gotovo drhtavu. On i Connie bijahu među sobom povezani onako na modemu – da se drže podalje. U svojoj unutarnjosti i previše pog ođen udarcem što ga je obog aljio, Clifford nije mog ao biti neusiljen i bezbrižan. Bio je on ranjeno biće što pati, i zato je Connie zdušno stajala uza nj. Ali nije mog la da ne zapazi koliko su zapravo slabe njeg ove veze s ljudima. Rudar i su, u neku ruku, bili njeg ovi ljudi, ali je on u njima gledao više nekakve objekte neg o ljude, više nešto što pripada rudniku neg oli životu, više nekakve grube pojave neg oli ljudska stvor enja što žive uza nj. Nekako se plašio njih, nije podnosio da ga gledaju, sada gdje je uzet. A čudni, sur ovi njihov život činio mu se neprir odnim kao što je život ježeva. Zanimao se za njih ovlaš, izdaleka, kao čovjek koji mikroskopom gleda dolje, ili teleskopom gore. Tako, bez ikakva dodir a. Nije zapravo imao dodir a ni s kim, osim, po tradiciji, s Wragbyjem i, po uskoj vezi obiteljske obrane i solidarnosti, s Emmom. Izvan tog a ništa ga zaista nije doticalo i nije želio dodir a ni s čim. Connie je osjećala da ga se ni ona ne tiče i ne dotiče – uistinu nema s njime dodir a. Naposljetku, možda i nije bilo ničeg a čime bi se dodir postig ao. Postojala je samo neg acija sva-
kog a ljudskog spoja. A ipak sasvim je ovisio o njoj, bila mu je potrebna svakog časa. Ma koliko velik i jak, bijaše bespomoćan. Mog ao se sam gur ati na stolici s točkovima, a k tome imao je i bolesnička kolica s motorom kojima mog aše truckati po parku. Ali sam bijaše izg ubljen. Trebala mu je Connie, da bude uza nj, da bude jamstvo i potvrda njeg ova života. Uza sve to bijaše častoljubiv. Uzeo je pisati pripovijetke, neobične, vrlo osobne pripovijetke o ljudima koje je poznavao „spretno pisane, duhovite i zajedljive, a ipak nekako beznačajne. Bas čudno. Opažanje u njima bilo je izvanr edno i nekako posebno, neobično. Ali nikakva dodir a, nikakva osjećanja. Bijaše kao da se sve zbiva u zrakopraznu prostor u. A budući daje životno poprište danas uglavnom pozornica osvijetljena umjetnom rasvjetom, njeg ove su se pripovijesti začudo podudar ale s modernim životom, to jest bile u skladu s modernom psiholog ijom. Clifford je bio gotovo bolesno osjetljiv na te svoje tvorbe: htio je da ih svatko uvažava i dobro misli o njima, da svakome budu najbolje, nenadmašne, non plus ultra. Objavljivane su u najmodernijim časopisima, hvalili su ih i kudili, kako već biva. Ali je Cliffordu svaka pokuda značila muku, bijaše mu kao da ga nožem režu. Kao daje sve njeg ovo biće ležalo u tim pripovijestima. Connie mu je zdušno pomag ala. U početku se zanosila. Razg ovar ao je s njome o svemu, o svim pojedinostima, jednolično, uporno, neprestano, a njoj je valjalo odg ovar ati koliko je mog la. Bijaše kao da se sva njena duša i tijelo, sva njezina ženskost, mor a uzbuditi, ponijeti i prijeći u njeg ove pripovijesti. To ju je pokretalo i svu zao kupljalo. Tjelesnim životom jedva da su živjeli. Ona je na brizi imala kućanstvo, nadg ledanje. Domarka je mnog e godine služila star og a Sir Geo ffreyja – ta star a, usahla i nadasve kor ektna žena jedva da se mog la nazvati sobar icom ili ženom što poslužuje za stolom: ta bila je u kući već četrdeset godina. Ni sluškinje nisu više bile mlade. Strahota! Sto da radiš s takvom kućom neg o daje prepustiš njezinoj sudbini? Sve te beskrajne sobe kojima se nitko ne služi, sav taj midlanski star i tok, uhodana čistoća, uhodani red! Clifford je tražio da uzmu novu kuhar icu, iskusnu ženu koja mu je održavala stan u Londonu. Sve ostalo išlo je star im tijekom, u dobru redu i čistoći, u točnosti i čestitosti. A ipak je za Connie sve bila zbrka jedva svedena u nekakvu kolotečinu. Nigdje nikakve topline osjećaja da sve obuhvati i spoji. Kuća se činila sumornom kao ulica kojom nitko više ne prohodi. I što je mog la Connie neg o pustiti neka sve ide kako ide…? Tako je i učinila, dig la je ruke. Miss Chatterley dolazila, i onda, pokazivala svoje aristokratsko usiljeno lice, te uživala kad bi vidjela da se ništa nije promijenilo u kući. Nije mog la nikad Constanci oprostiti što ju je istisnula iz duševne zajednice s bratom. Ona bi, Emma, mor ala s njime pisati te pripovijesti, te knjig e, Chatterlejske pripovijesti, nešto sasvim novo na svijetu, nešto što su donijeli oni, Chatterleyjevi. Književni standard. Njihova tvorba i nikoja drug a. Nikakva veza s izr azom što je postojao, ništa od prijašnjih misli: samo to njihovo, to novo u svijetu – Chatterleyjevske knjig e, nešto sasvim posebno, samosvojno Constancin otac, kad je došao u kratak posjet na Wragby, u povjer enju je rekao svojoj kćer i: – Znaš, to Cliffordovo pisanje, lijepo je, ne velim da nije, ali nema u njemu ničeg a i neće se održati…! Connie je trg la pog led u stamenog a škotskog viteza na kome se vidjelo kako je sav svoj život upravljao tako da mu uvijek bude dobro; neka se neizvjesnost javi u njezinim krupnim i uvijek začuđenim modrim očima. Nema u Cliffordovu pisanju ničeg a…! Što je mislio kad je rekao nema ničega? Ako ga kritika hvali, ako je Cliffordovo ime postalo gotovo slavno, te ako to pisanje donosi čak i novaca… što je to onda otac mislio rekavši da nema u njemu ničeg a? Što bi to mog lo značiti? Jer je Connie prihvatila stanovište mladih: što je ovog trenutka, to je sve. A trenuci se redali jedan za drug im, i nisu nužno pripadali jedan drug ome.
Bilo je to drug e zime što ju je provodila na Wragbyju kad joj je otac rekao: – Nadam se, Connie, prilike te neće primor ati da budeš demi-vierg e. – Demi-vierg e? – promuca Connie, nesig urno. – Kako? Zašto? – Osim ako sama tako ne želiš, dakako – pobrza otac. Rekao je isto i Cliffordu kad su njih dvojica ostala nasamu. – Bojim se, ne bi Connie priličilo da bude demi-vierg e. – Demi-vierg e, poludjevica! – dočeka Clifford, prevodeći riječ da bude sig ur an u njezinu značenju. Načas je pretitrao u mislima, pa onda sav pocrvenio u licu. Bio je ljut i uvrijeđen. – Kako to: ne bi joj priličilo? – upita ukočeno. Pa… mršavi, postaje uglata. Nije to za nju. Nije ona tanka har ing a neg o jedra škotska pastrva. – Bez pjeg a, dakako! – dočeka Clifford. Htio je kasnije da s Constancom por azg ovor i o tome, o natuknutom poludjevičanstvu, ali se nije mog ao odlučiti. Bio je u isti mah i previše intiman s njome, a i nedovoljno. Potpuno se slag ao s njom u mislima, ali tjelesno kao da i nisu postojali jedno za drug o. Ni jedno od njih dvoje nije htjelo da se dohvaća te strane i da poteze corpus delicti. Bili su tako intimni, a tako bez dodir a. Connie je slutila da je otac nešto rekao i da Clifford to nešto premeće u glavi. Znala je da Clifford i ne mar i bila ona demi-vierg e ili demi-monde, sve dok ništa ne vidi i dok mu ne kažu. Što oči ne vide i pamet ne zna, to i ne postoji. Clifford i Connie živjeli su već gotovo dvije godine na Wragbyju, provodili svoj pusti život posvećen Cliffordu i njeg ovu radu. Njeg ovo i njeno zanimanje nije prestajalo da se slijeva u njeg ov rad. Razg ovar ali su, raspravljali i mučili se u por ođajnim mukama stvar anja, osjećali i vjer ovali da se nešto zbiva, kao da se doista nešto dog ađa u praznini. A i jest njihov život tekao u njoj – bijaše to život u praznini. U drug ome, sami nebitak, nepostojanje. Da, bio je tu Wragby, slug e i sluškinje… ali kao sablasti, ne u stvarnosti. Connie je šetala parkom, odlazila u šume izvan parka, uživala u onoj osami i tajanstvu, gazila po smeđem, opalom lišću ujesen i brala proljetne jag lace. Ali sve bijaše san ili, bolje, privid stvarnosti. Hrastovo lišće bilo joj je kao lišće što ga vidiš kako se kovitla u ogledalu, ona sama lik je o kome netko čita da ber e jag lace, koji su i sami sjene ili uspomene, ili riječi. Bestjelesna ona i sve drug o… nigdje osjećaja, nikakva dodir a! Ništa, samo taj život s Cliffordom, to beskrajno tkanje i raspredanje pripovjedačkog tkiva, premetanje sitnih pojedinosti svijesti – te puste pripovijesti o kojima je Sir Malcolm rekao da nema ničeg a u njima i da se neće održati. Ta i zašto bi trebalo biti nečeg a u njima i zašto bi se trebale održati? Za današnji dan sasvim dostaje i njeg ova nevolja. Za trenutak dostaje i sam privid stvarnosti. Imao je Clifford mnog o prijatelja, zapravo znanaca, te ih je pozivao na Wragby. Poznavao je različit svijet, kritičar e i pisce, ljude koji će pomoći da se hvale njeg ove knjig e. A njima je opet laskalo što ih poziva na Wragby, pa nisu škrtar ili u pohvalama. Connie je sve to dobro vidjela. A zašto i ne bi. Pripadalo je i to u one letimične slike u ogledalu. Što je loše u tome? Bila je ugosnica, domaćica tim ljudima, medu kojima bijaše ponajviše muškar aca. Dočekivala je i Cliffordove aristokratske rođake što su prig odice dolazili. Nju onakvu kakva bijaše, dobroćudnu, rumenu, poput djevojke sa sela, sklonu pjeg ama, krupnih modrih očiju i smeđe kovrčave kose, blag a glasa i nešto jačih, ženskih bokova, smatrali su za ponešto star omodnu i “ženstvenu”. Nije bila tanka har ing a, nije bila poput dječaka, ravnih grudi i male stražnjice. Imala je i odveć ženstvene oblike a da bi mog la biti sasvim po modi. I tako su muškarci, pog otovu oni što su mladost ponešto ostavili za sobom, bili vrlo ljubazni prema njoj. A ona, znajući kakve bi muke osjećao Clifford kad bi počela i najmanje očijukati, nije nima-
lo hrabrila muškarce. Držala se mimo, kao duhom odsutna, i nije s njima hvatala dodir niti je to kanila. Clifford bijaše neobično ponosan. I njeg ovi su rođaci pokazivali veliku ljubaznost prema njoj, a ona je znala što je posrijedi: ne boje se, nemaju poštovanja prema njoj. Zato ni s njima nije željela dodir a. Puštala ih je da budu ljubazni i da pokazuju svoj prezir, a ona je njima pokazivala kako ne mor aju vrebati i držati nož u potaji. Vrijeme je promicalo. Ma što se zbivalo, bijaše kao da se ništa i ne zbiva, jer se ona divno snalazila izvan sveg a. Ona i Clifford živjeli su u svojim idejama i u njeg ovim knjig ama. Zabavljala se i dočekivala… uvijek bijaše gostiju u kući. Takalo se vrijeme kao na satu, već je osam i pol, a nije sedam i pol. TREĆE POGLAVLJE Connie je opažala kako je polako obuzima nemir. Kako je bila bez dodir a s okolinom, rasla je uznemir enost, bijaše joj kao da zapada u bunilo. Trzali joj se udovi kad nije htjela da joj se trzaju, srsi u kičmi tjer ali je da ustane kad je htjela mir ovati, kuckalo u tijelu negdje u nutrini, dok je ne bi ponijela želja da skoči u vodu i pliva, da umakne svemu tome – mahnit nemir. Srce joj žestoko udar alo bez ikakva razlog a. I neprestano je mršavjela. Uznemir enost. Otrčala bi parkom ostavljajući Clifforda, i leg la u paprat. Otići… mor a dalje od te kuće i od svakog a. Šuma joj bijaše jedino sklonište, njezino svetište. Ali joj šuma nije zapravo bila nijedno ni drug o, jer Connie nije imala veze s njom. Bila joj je samo mjesto kamo je mog la pobjeći od sveg a. A nikad uistinu nije shvatila duh same šume… ako šuma ima nešto takvo besmisleno. Javljala joj se neodređena slutnja da nekako propada. Nejasno je razabir ala daje bez ikakva upor išta: izg ubila je dodir sa stvarnim i živim svijetom. Nigdje ništa, samo Clifford i njeg ove knjig e, koje ne postoje… i u kojima nema ničeg a! Prazno u praznu. Razabir e nejasno, shvaća polako. Ali je i ta neodređena spoznaja kao udar ac glavom o kamen. Otac ju je opet opomenuo: – Zašto ne nađeš ljubavnika, Connie? To bi bilo najbolje. Te je zime na nekoliko dana došao Michaelis, mladi Irac koji je svojim dramama već zgrnuo velik imetak u Amer ici. Visoko društvo u Londonu neko gaje vrijeme dočekivalo s oduševljenjem, jer je pisao drame iz njeg ova života. A onda je to visoko društvo polako shvatilo da ga zapravo rug lu izvrgava taj obični ulični štakor iz Dublina, i nastao je preo kret. Michaelis bijaše otad pojam sveg a što je ludo i nisko. Otkrili su da je protiv Eng leza, a klasi koja je došla do tog otkrića, bijaše to gor e od najprljavijeg zločina. Osudili su ga, odrubili mu glavu i mrtvo tijelo bacili na smetište. Uza sve to Michaelis je imao stan u Mayfairu i šetao po Bond Streetu kao gentleman – gentleman od glave do pete, jer ni najbolje krojače ne možeš natjer ati da prezr u mušter ije što ih društvo bojkotira i da ih odbiju – ako te mušter ije imaju nabijen džep. Clifford je dakle pozvao tog a mladog čovjeka, tridesetg odišnjaka, u zloslutnom času njeg ove karijer e. Clifford se nije skanjivao, Michaelisova je riječ ulazila u koji milijun ušiju, po svoj prilici, a kako je taj svat samo beznadni izo pćenik, zacijelo će biti zahvalan što je pozvan na Wragby u vrijeme kad ga ostali otmjeni svijet odbija. A kad je zahvalan, onda nema sumnje da će Cliffordu biti od koristi tamo prijeko, u Amer ici. Čast, slavu – ma što mog lo biti – čovjek stječe kad o njemu govor e kako treba, pog otovu “tamo prijeko”. Cliffordje čovjek budućnosti. Imao je začudan osjećaj za publicitet. Michaelis gaje naposljetku nadasve lijepo prikazao u jednoj drami, teje Clifford postao neka vrsta popularnog junaka – dok jednog dana nije razabrao da je i sam izvrgnut rug lu. Connie se ponešto čudila toj Cliffordovoj slijepoj slavičnosti: htio je da postane poznat u golemom i bezo bličnom svijetu koji nije ni poznavao i kojeg a se pla-
šio; htio je da u tome svijetu bude poznat kao pisac – prvor azr edan moderni pisac. Od srdačnog i razmetljivog Sir Malcolma znala je Connie koliko umjetnici udar aju u samohvalu i sve čine da prog ur aju svoju robu. Ali se otac držao utrtih staza kojima su hodili i svi drug i članovi Kraljevske akademije kad su prodavali svoje slike. Clifford je pak otkrivao nove putove u javnost, dovijao se svakojako. Dolazio mu na Wragby različit svijet, pozivao je ljude ovakve i onakve, i nije se time baš ponizivao. Ali kako je naumio da brzo podigne spomenik svojoj slavi, služio se u tom poslu i klesanim i neklesanim kamenom. Michaelis je stig ao na vrijeme, u lijepu autu, sa šofer om i slug om. Bio je on pravi čovjek s Bond Streeta! Ali kad gaje Clifford ugledao, nešto se trg lo u njeg ovoj duši vlastelina iz pokrajine. Nije posjetilac bio ono… nije bio sasvim… doista, nije nekako bio ono što je htio pokazati svojom pojavom i pratnjom. Za Clifforda je to bilo odlučujuće i konačno. Ipak, bio je vrlo uljudan prema tome čovjeku, to jest prema čudnovatom uspjehu koji se u nj slio. Božica-kučka, kako zovu bog inju Uspjeha, režala i zaštitnički obilazila oko nog u napol skromnog, napol nadmenog Michaelisa, i sasvim je uplašila Clifforda: ta i sam joj se htio predati ako li ga htjedne! Vidjelo se jasno: Michaelis nije bio Eng lez, unatoč svim krojačima, klobučar ima, brijačima i cipelar ima iz najbolje londonske četvrti. Ne, nikako i ni po čemu nije on bio Eng lez: ono mlohavo, blijedo lice i sve držanje bijaše od krive vrste. I još ono jadanje! Kakve li loše navade. Tužio se i jadao – da, kakva li loša ponašanja! Svaki bi se pravi Eng lez stidio da takvo što javno pokazuje u svome vladanju. Jadnog su Michaelisa često cakali nog om, tako te još i sada bijaše pomalo nalik na pseto podvijena repa. Samo je instinktom i drzovitošću uspio svojim dramama prokrčiti put na pozornicu. I osvojio je gledao ce. Već je mislio da su u nepovrat otišli dani poniženja i cakanja nog om. Ali jao, nisu prošli… i neće nikad proći. Jer je on, želeći da bude ondje kamo nije pripadao, u neku ruku tražio da ga cakaju i gur aju van – upinjao se da ude u najg ornje eng leske slojeve. Kako li su samo uživali što su mog li da ga cakaju! I kako ih je on mrzio! Uza sve to, putovao je sa slug om i šofer om, u sjajnoj limuzini, taj dublinski polutan! Bilo je u njemu nešto što se Constanci svidjelo. Nije se prenavljao, nije imao nikakvih iluzija o sebi. Razg ovar ao je s Cliffordom razbor ito i jezg rovito, govor io sažeto, držeći se praktične strane, o svemu što je Clifford želio znati. Nije se hvastao ni zastranjivao. Bilo mu je jasno: pozvali su ga na Wragby zato da se njime okor iste, pa je zato, kao iskusan, pronicljiv i gotovo ravnodušan poslovni čovjek, puštao da ga ispituju te odg ovar ao što je mog uće ravnodušnije, sa što manje utroška osjećaja. – Novac! – reče. – Novac, to je vrsta nag ona. Ima u čovjeku neko prir odno svojstvo da stječe novac. Nije to nešto čemu čovjek sam pridonosi. Nije ni umijeće kojim se služi. Posrijedi je nešto drugo, neka vrsta neprestanog slučaja u čovječjoj nar avi; i kad jednom počne, stvar a novac, i neprestano tako. Dakako, sve do neke točke. – Ali treba početi – na to će Clifford. – Tako je; valja ući, zaigrati. Ne možete ništa dok stojite vani. Treba probiti put. A kad ga jednom probijete, nema zaustavljanja. _ A biste li vi drukčije, osim dramama, mog li zar aditi novac? upita Clifford. – Ne bih, po svoj prilici! Bio ja dobar ili loš pisac, ali sam svakako pisac, i to dramski. Drug o ne mog u biti, o tome nema sumnje. – I smatrate da mor ate biti pisac popularnih drama? – upita Connie. – Upravo tako! – potvrdi on, nag lo se okrenuvši k njoj. – Nema ništa u tome. Nema ničeg u popularnosti. Uspjeh, publika, kad već govor imo o tome, sve to nije ništa. Nema zapravo ničeg u mojim dramama da zaslužuje popularnost. Ne, nije to. One su kao i vremenske prilike… onakve kakve trebaju biti – za taj dan ili njeg ov dio. Upro je u Connie trome, gotovo izbuljene oči, pune dubokog razočar anja, i ona malko zadrhti. Či-
nio se tako star im… neizmjerno star im, kao daje sav složen od samih naslag a razočar anja što su se u njemu taložile iz pokoljenja u pokoljenje, slag ale se jedna na drug e, baš kao geo loški slojevi. Da, činio se tako star im a istodobno je bio izg ubljen, bespomoćan kao kakvo dijete. Bio je, u neku ruku, izopćenik, ali s očajničkom hrabrošću svog a štakorskog bivstvovanja. – Zaista ste mnog o postig li za svoje godine – Clifford će zamišljeno. – Trideset mi je… da, trideset! – nag lo će Michaelis i čudno se nasmija: smijeh šupao, slavodobitan i gor ak. – Jeste li sami? – upita Connie. – Kako to mislite? Živim li sam? Imam slug u. Grk je, kako veli, i sasvim nesposoban. Ali ga ipak držim. A ja se kanim oženiti. Da, mor am se oženiti. Rekoste to tako kao da mor ate izvaditi krajnike – nasmija se Connie. – Zar vam je to teško? On je pog leda zadivljen. – Da, Lady Chatterley, jest ponešto. Mislim… oprostite mi… mislim da se ne mog u oženiti Eng leskinjom, a ni Irkinjom… A onda vi uzmite Amer ikanku – reče Clifford. – Oh, Amer ikanku! – nasmija se on šupljim smijehom. – Ne, neću. Neg o, zamolio sam svog a slug u da mi nađe Turkinju ili štog od… štog od još bliže Orijentu. Connie se začudila tome čudnom, tužnom primjerku neobičnog uspjeha. Govor ilo se da ima godišnji dohodak od pedeset tisuća dolar a iz same Amer ike. Na mahove bio je lijep: ovda-onda, kad bi postrance pog ledao dolje, a svjetlo palo po njemu, pokazala bi se tiha, trajna ljepota crnačke maske od bjelokosti, s onim krupnim, okrug lim očima i jakim, neobično uzvijenim obrvama i nepomičnim, stisnutim usnama. Časovita nepomičnost, na trenutak pokazana ali jasno vidljiva, nepomičnost oslobođena vremena i njeg ova ter eta, bezvremenost kakvoj teži Buddha i kakvu ponekad pokazuju crnci iako za njom ne teže, nešto star o, iskonsko, utapanje u rasu. Tisućljetna podređenost i prilag odba rasi – umjesto našeg a individualnog otpor a. A onda plivaj prijeko, naprijed, kao štakor i što plivaju u mračnoj rijeci. Connie odjednom oćutje srh sklonosti prema njemu, val u kojem se suo sjećanje miješalo sa sažaljenjem i otpor om, nešto gotovo nalik na ljubav. Izo pćenik! Izo pćenik! A nazivali su ga umišljenkom i prostakom! Koliko je umišljeniji i prostiji bio Clifford! I koliko gluplji! Michaelis je odmah razabrao daje na nju ostavio dojam. Svrnuo je k njoj pog led svojih ponešto izbuljenih očiju boje lješnjaka, pog led potpune nepristranosti. On je procjenjivao nju i dubinu dojma što ga je ostavio. Medu Eng lezima ništa ga nije mog lo očuvati od tog a da bude vječni izo pćenik: ni ljubav mu tu nije mog la pomoći. Ali su se žene kadikad zaljubljivale u njeg a… čak i Eng leskinje. Bio mu je sasvim jasan njeg ov položaj prema Cliffordu: dva medu sobom strana psa što bi najr adije zar ežali jedan na drug og a, ali, eto, silom se smiješe jedan drug ome. A za ženu, ne, tu u procjeni nije tako sig ur an. Dor učak su im služili u spavao nicama. Clifford se nije nikad pojavljivao prije podneva, a blag ovaonica bijaše ponešto sumorna. Mchaelis, nemirna duha, nije znao što da počne poslije kave. Osvanuo je lijep novembarski dan… lijep za Wragby. Michaelis je prelazio pog ledom po sjetnom parku. Gospode, kakva li mjesta! Posla sluškinju da upita bi li mog ao biti na kakvu uslug u Lady Chatterley: kanio se, naime, odvesti u Sheffield. Dođe odg ovor neka izvoli gor e, u dnevnu sobu Lady Chatterley. Connie je imala salon na trećem, najvišem katu, u sredini zgrade. Cliffordove su sobe, razumije se, bile u prizemlju. Michaelisu je laskalo što je pozvan gor e, u salon Lady Chatterley. Slijepo je išao
za sluškinjom… nikad nije opažao stvar i oko sebe, nikad nije imao dodir a s okolišem. Gor e, u njezinu salonu, rastreseno zao kruži pog ledom po lijepim njemačkim reprodukcijama Renoira i Cezannea. _ Lijepo je ovdje, vrlo ugodno – reče i čudno se nasmiješi, kao da ga i taj osmijeh boli, te pokaza zube. – Dobro ste učinili što ste se popeli ovamo. – I ja mislim – dočeka Connie. Njezina je soba bila jedina ugodna i moderna prostor ija u kući, jedino mjesto na Wragbyju gdje se sasvim otkrivala njezina ličnost. Clifford nije nikad vidio tu sobu, i ona je malo kog a pozivala gor e. Ona i Michaelis sjedili su sučelice pred kaminom i razg ovar ali. Tražila je da joj pripovijeda o sebi, o svojim roditeljima, braći… Drug i ljudi bijahu joj uvijek kao neko čudo, i gdje bi se javila njezina naklonost nije mar ila za stalešku uznositost. Mchaelis je otvor eno govor io o sebi, sasvim otvor eno, bez ikakva prenavljanja, jednostavno je otkrivao svoju nasumor enu dušu, svoj ravnodušni stav lunjala i potukača, a zatim je pokazao iskru osvetoljubiva ponosa na svoj uspjeh. – A zašto ste zapravo takva samotna ptica? – upita ga Connie, a on opet uprije u nju ispitljiv pog led okrug lih očiju lješnjakove boje. – Pa, neke su ptice takve – odg ovor i on. A potom će, s prizvukom povjerljive ironije: – A, eto, i vi: zar niste i vi samotna ptica? Connie se načas zbuni, zamisli se na trenutak, a onda uzvrati: – Da, ali samo u nečem. A ne sasvim kao što ste vi. – Zar sam ja sasvim samotna ptica? – preuze on, uz onaj čudni smiješak što bijaše kao od zubobolje: iskrvljen smijulj, a oči svejednako sjetne, ili ravnodušne, u njima kao neko razočar anje ili bojazan. – Onda? – opet će ona, ponešto bez daha, gledajući ga. – Zar niste? Osjetila je kako nešto snažno dopir e od njeg a k njoj, strašnu njeg ovu čežnju, tako te je gotovo izgubila ravnotežu. – Jesam, imate sasvim pravo – odg ovor i on, te svrnu pog led postrance, dolje: opet ona čudna nepomičnost drevne neke rase, nepomičan mir kakva više nema u ovo naše vrijeme, nešto što je Connie priječilo da ga gleda objektivno, odvojenog od sebe. Podig ao je oči, pog ledao ju punim pog ledom što sve vidi i zapaža. Istodobno je ono dijete u njemu što plače noću, proplakalo iz njeg ovih grudi, zavapilo k njoj, tako te se ganula sva njena utroba. – Veo ma je lijepo od vas što mislite na me – on će kratko. – A zašto ne bih mislila na vas? – uzviknu ona, jedva hvatajući dah. On se nasmiješi – pištav glas, nakrivljena usta. – Ah, tako…! A smijem li načas uzeti vašu ruku? – upita neočekivano te uprije u nju oči gotovo hipnotički snažno, i do nje doprije val, poziv, koji ju pog odi posred utrobe. Samo ga pog leda, bijaše kao omamljena, uzeta, a on priđe i kleknu kraj nje, obujmi joj nog e svojim rukama i zakopa lice u njezino krilo, i ostade tako, nepomičan. Bila je sva zbunjena, omamljena, gledala kao u čudu dolje, u njeg ov gotovo nježni zatiljak i osjećala kako joj njeg ovo lice pritišće stegna. Uza svu usplamtjelu prepast nije mog la a da ne spusti ruku, nježna i puna sućuti, na njeg ov zatiljak, a on drhtao, srsi ga prolazili. Pog ledao je gor e u nju, pun strašne čežnje u žarkim okrug lim očima. Bila je sasvim nemoćna da mu se opre. Iz grudi joj se izvi uzvratna čežnja, žudnja za njim. Mor ala mu je dati sve, sve. Bio je on neobičan i nježan ljubavnik, vrlo nježan, sav je treper io, a ipak u isti mah bio nekako odbojan, svjestan svakog zvuka izvana. Za nju to nije značilo drug o neg o da mu se podala. Naposljetku je prestao drhtati i ležao umor an,
sasvim mir an. Nato ga ona blijedim, klonulim prstima samilosno pog ladi po glavi što je počivala na njezinim grudima. Kad je ustao, poljubi joj obje ruke, zatim obje nog e u papučama od jelenje kože i bez riječi ode u drug i kut salona: tu je stao, njoj okrenut leđima. Šutnja je potrajala koji trenutak. Onda se okrenuo i vratio k njoj: sjedila je na star om mjestu pred kaminom. – Sada me zacijelo mrzite – reče mimo ali odlučno. Ona ga pog leda. – Zašto bih vas mrzila? – upita. – Pa većinom mrze – reče on, ali se brzo trže. – Mislim… tako sude o ženama. Ovo je ponajmanje čas da vas mrzim – uvrijeđeno će ona. – Da, da, tako bi trebalo da bude. Vi ste strašno dobri prema meni… prihvati on, nekako skukavljeno. Čudila se odakle mu takva pomisao i ta malodušnost. – Ne biste li opet sjeli? – pozva ga ona. – Sir Clifford…? – upita on i pog leda prema vratima. – Neće li on… neće li možda…? Ona je časak razmišljala. – Možda – odg ovor i i pog leda u nj. – Ne bih htjela da Clifford dozna… ni da posumnja. Teško bi ga povrijedilo. Ali ne mislim daje ovo nekakvo zlo… Sto vi mislite? – Kakvo zlo, za ime Božje? Nikako! Ta vi ste samo neizmjerno dobri prema meni… ničim to ne zaslužujem. Okrenuo se, a ona opazi kako malo treba pa da zajeca. – Ali ne smijemo odati Cliffordu, zar ne? – usrdno će ona. – To bi ga tako ranilo. A kad ništa ne zna, kad ništa ne sumnja, nema rane ni uvrede nikome. – Od mene neće i ne može doznati! – žestoko će on. – Budite bez brig e! Zar ja da se odam! Ha-ha! – i nasmija se šuplje, cinički. Promatrala gaje u čudu. A on proslijedi: – Smijem li vam poljubiti ruku i otići? Rado bih se odvezao u Sheffield i ondje ručao, ako dopustite, a vratio bih se popodne na čaj. Mog u li što obaviti za vas? I mog u li biti sig ur an da me ne mrzite… i da me nećete mrziti? – završi on kao da očajava. – Ne, ne mrzim vas – odg ovor i ona. – Mislim da ste ugodni i drag i. Ah, vatreno će on. – Draže mi je što ste tako rekli neg o da ste kazali kako me ljubite! To mi je mnog o više… Onda, do viđenja popodne. Imam dotad o čemu razmišljati. Smjerno joj poljubi ruke te ode. – Čini mi se da ne trpim tog a mladog čovjeka – reče Clifford za ručkom. – Zašto? – upita Connie. Zato što se ispod onog a lijepog prijema se krije podmuklica što samo čeka da nas prevlasti. – Čini mi se da su ljudi postupali s njim neljubazno – reče Connie. – Zar se tome čudiš? Misliš li možda da on svoje zlatne sate provodi čineći dobra djela? – Mislim da u njemu ima stanovite velikodušnosti. – Prema kome? – To ne znam. – Nar avno da ne znaš. Bojim se da miješaš bezo bzirnost i velikodušnost. Connie ušutje. Je li doista brkala pojmove? Sasvim je mog uće. Michaelisova bezo bzirnost imala je
car a za nju. Michaelis prevaljuje daljine gdje Clifford samo puže koji plašljivi kor ak. Michaelis je tako osvojio svijet, a Clifford je ostao pri želji da ga osvoji. Putovi i sredstva…? Zar su Michaelisovi nedostojniji od Cliffordovih? Je li put i način kako se sir omah izo pćenik, koji se mog ao osloniti na sebe i ući samo na stražnja vrata – je li taj put kojim se prog ur ao naprijed išta gor i od puta i načina kako se Clifford želi istaknuti i slavu steći samohvalom i smišljenom propag andom? Za kučkom boginjom Uspjeha jur e tisuće zadahtalih pasa, isplažena jezika. Onaj koji ju stigne prvi – taj je pas nad psima, sudimo li po uspjehu! Michaelis onda može mirno podići rep. Ali on, začudo, nije napinjao rep. Vratio se u vrijeme čaja, ruku punih ljubica i ljiljana, i s onim istim licem što mu izr az podsjeća na izmlaćena psa. Connie se kadikad pitala nije li to krinka kojom on želi unaprijed maknuti svaki otpor – kad je uvijek nosi. Ili je on doista takav jadnik? Izr az što podsjeća na izmlaćena psa nije cijele večer i Michaelisu silazio s lica. Cliffordje u tome osjećao prikrivenu drzovitost. Connie nije osjetila ništa takvo – možda zato što nije bilo okrenuto protiv žena neg o samo protiv muškar aca i njihove uobraženosti i taštine. Ta ner azor iva duboka drzovitost mršonjina izazivala je muškarce da ga napadaju. I sama njeg ova nazočnost bijaše izazov i uvreda čovjeku iz visokog društva, ma kakvim se plaštem ugladenosti i dobrog vladanja prikrivao Michaelis. Connie je osjećala ljubav prema njemu, ali je pazila da se ne odasjedila je uza svoje vezivo i puštala muškarce da razg ovar aju. A Michaelis bijaše savršen: isto onako sjetan, pažljiv, smjer an mlad čovjek kao i sinoć, tisuće milja udaljen od svojih domaćina, ali se u malo riječi poigrava njima ne približujući im se ni časka i ne izlazeći iz sebe. Connie pomisli da je zabor avio ono jutrošnje. Ne, nije zabor avio. Alije znao gdje se nalazi… na star ome mjestu postrani, na mjestu za postranike, ondje gdje se nalaze svi izo pćenici. Vođenje ljubavi nije smatrao za nešto sasvim osobno. Znao je: njeg ov je položaj i pokraj ljubavi isti kao i položaj psa bez gospodar a; sve ako i nosi zlatni ogrljak i zavide mu na njemu, neće ga ništa pretvor iti u finog a društvenog psa. Naposljetku, on je doista bio, u dnu svoje duše, čisti postranik, izo pćenik, čak antisocijalan, i tu je činjenicu u sebi priznavao i prihvaćao, ma koliko vanjštinom pristajao u Bond Street. Usamljenost, izo lacija, bijaše mu zapravo životna potreba, baš kao što mu to bijaše i prividno prilag ođivanje i pristajanje uz otmjene društvene vršike. No, i prilag odna je ljubav nešto dobro, kao utjeha i umir enje, a on nije bio nezahvalnik. Naprotiv, bio je žarko, ganutljivo zahvalan i za najmanji iskaz prir odne, spontane ljubaznosti – zahvalan gotovo do suza. Pod blijedim mu, nepomičnim i razočar anim licem njeg ova je djetinjasta duša jecala od zahvalnosti ženi i goijela od želje da se vrati njoj, baš kao što je njeg ova izo pćenička duša znala da će zapravo biti potpuno slobodan od nje. Uhvatio je zgodu kad su u holu palili svijeće, te ju upitao: – Smijem li doći? – Doći ću ja k vama – odg ovor i ona. – Divno…! Čekao ju je dug o… ali je došla. Bio je od onih ustreptalih, uzbuđenih ljubavnika kojima vrhunac užitka brzo dođe i prođe. Nešto je neobično djetinje i bespomoćno ležalo na njemu i na njeg ovu golom tijelu: bio je kao golo dijete. Sva mu se obrana sastojala u razbor u i lukavosti, a bi izo stalo to prir odno oružje, onda se činio dvostruko golim, bijaše nalik na dijete, nježna, nedovršena tijela što se nemoćno batrg a. Budio je u ženi neku mješavinu samilosti i strasti, divlju tjelesnu požudu. Nije u njoj zadovoljavao tjelesnu žudnju i potrebu, odmah mu je dolazilo i bio je brzo gotov, a onda bi klonuo na njezine grudi, i tu dolazio k sebi, pribrao svoju drzovitost, dok je ona ležala zbunjena, razočar ana, izg ubljena.
Ali je uskor o naučila da ga zadržava u sebi dok i sama ne postigne vrhunac. A on je tada pokazivao nesebičnost i začudo bio moćan: ostajao je čvrsto u njoj, sav predan, a ona bila aktivna… strastveno, divlje aktivna, i tako dolazila do vrhunca. I kad bi osjetio onu divljinu njezina zadovoljenja i grča na svojoj čvrstoj pasivnosti, obuzimalo ga neobično čuvstvo, ponos i zadovoljstvo. – Ah, što je lijepo! – šaputala bi ona drhteći, a potom bi se sasvim umir ila, pripijena uza nj. A on bi ležao u svojoj usamljenosti, ali nekako pun ponosa. Ostao je ovaj put samo tri dana, i držao se prema Cliffordu upravo onako kao i prve večer i, a tako i prema Constanci. Vanjski lik njeg ov nije se mijenjao. Pisao je Constanci u žalovitu, sjetnu tonu kao uvijek; znao je biti kadikad i duhovit, a isto tako i pokazati kako je pun neke čudne, bespolne ljubavi prema njoj. Činilo se da joj je beznadno predan, a ipak je ona njeg ova udaljenost ostala ista. Vladalo je njime posvemašnje beznađe, ali on nadu nije ni priželjkivao: gotovo je mrzio svaku nadu. Une immense esper ance a travers Li terr e (Golema nada prošla je zemljom) – pročitao je negdje, i nadovezao svoje: Jest, prošla je prokletnica i pod sobom ugušila sve što vrijedi. Connie ga nije nikad mog la pravo shvatiti, ali gaje voljela na svoj način. I sve je to vrijeme u sebi osjećala odraz njeg ova beznađa. U beznadnosti nije mog la ljubiti, ljubiti potpuno. A on onako beznadan nije se ni mog ao predavati ljubavi. Tako je trajalo neko vrijeme, dopisivali se oni i zgodimice sastajali u Londonu. Još je željela tjelesno zadovoljenje što ga je mog la s njim postići svojom aktivnosti kad bi prošao njeg ov mali org azam. A on joj je svejednako to i pružao. Bilo je to dovoljno da se održi njihova veza. I dovoljno da se u Constanci probudi blag o samopouzdanje, nešto slijepo i pomalo smio no, nešto što je došlo samo od sebe – povjer enje u vlastite snag e, praćeno velikom životnom radosti. Bila je veo ma vedra i raspoložena na Wragbyju. Svu svoju dobru volju i zadovoljstvo usmjer ila je na to da potiče Clifforda u radu, tako te je tada napisao svoja najbolja djela, i bio je gotovo sretan na svoj čudni, slijepi način. On je zapravo ubir ao plodove čulnog zadovoljstva što gaje ona uzimala od Michaelisove muškar ačke pasivnosti ukrućene u njoj. Ali, dakako, Clifford to nije nikad doznao, a da jest, ne bi rekao hvala. A kad su prošli, sasvim prošli, ti dani dobrog raspoloženja i poticaja, a ona bila potištena i razdražljiva – kako li je Clifford priželjkivao da se vrate! Da je znao, možda bi čak poželio da se opet združe ona i Michaelis. ČET VRT O POGLAVLJE Connie se nije nikad oslobodila slutnje da je beznadna njezina veza s Mickom, kako su ga zvali. A ipak joj, činilo se, drug i muškarci nisu ništa značili. Osjećala se vezanom za Clifforda. On je tražio i trebao mu je dobardio njezina života, a ona mu ga i davala. Njoj je pak trebao dobar dio muškarčeva života, a to joj Clifford nije davao: nije mog ao. Nije joj ostalo drug o neg o da se od zgode do zgode zadovolji Michaelisom. Ali joj je slutnja kazivala da će ubrzo i tome doći kraj. Mick naprosto nije mog ao da išta održava. U prir odi mu bijaše da raskida svaku vezu i da ostaje nesputan, odvojen od sveg a, sam kao pas. Tako je njemu trebalo, takav je bio, premda je uvijek govor io: Ona me ostavila. Svijet je, vele, pun svakojakih mog ućnosti, ali se one, u većini osobnih iskustava, ipak suzuju na prilično malen broj. Mnog o je dobre ribe u mor u… možda… ali se golema većina, upravo masa, kanda, sastoji od samih skuša i sleđeva, pa ako sam nisi ni skuša ni sled, onda ćeš u mor u, sva je prilika, dobre ribe naći vrlo malo. Cliffordje punim jedrima jedrio na sastanak slavi, čak i novcu. Ljudi ga posjećivali. Connie je gotovo uvijek ponekog ugošćivala na Wragbyju. Ali ako gosti i ne bijahu skuše, bijahu sledevi, s kojom prig odnom morskom mačkom ili pak ugor om.
Navraćalo se i nekoliko redovitih posjetilaca, ljudi što su s Cliffordom bili u Cambridg eu. Medu njima i Tommy Dukes, koji je ostao u vojsci i postig ao čin brig adnog gener ala. “Vojska mi ostavlja dovoljno vremena za razmišljanje, a pošteđuje me od borbe za život”, govor io je Tommy. Medu one što su redovito dolazili na Wragby ubrajao se i Charles May, Irac, koji je pisao znanstvene rasprave o zvijezdama. Bio je tu i Hammond, također pisac. Svi bijahu, poprilici, Cliffordovi vršnjaci, mladi današnji intelektualci. Svi su redom vjer ovali u duševni život. Što činiš izvan tog a, tvoja je privatna stvar, i nije uopće važno. Nikome i ne pada na pamet da te pita u koji sat ideš na zahod: to se ne tiče nikog a drug og doli tebe osobno. A tako je i s najvećim dijelom sveg a onog što ide u obični život… kako zar ađuješ novac, voliš li svoju ženu, ili pak imaš li pustolovina. Sve je to samo stvar dotične osobe, pa se, kao i ono sa zahodom, ne tiče nikog a drug og. _ Sva ta priča o seksu – reče Hammond, visok mršonja koji je imao ženu i dvoje djece, ali je bio prisnije povezan s jednom tipkačicom – sve je u tome da te priče zapravo i nema. Problem naprosto ne postoji. Ne želimo ni za kim ići u zahod. Zašto bismo onda željeli da ga pratimo u postelju? Eto, tu smo. Kad ne bismo na jedno pazili više neg o na drug o, problema ne bi ni bilo. Sve same besmislice i gluposti: neumjesna radoznalost. – Tako je, Hammonde, baš tako! Ali ako tkog od počne ud var ati Juliji, odmah uzavreš. Ako li pak nastavi, brzo ćeš i prekipjeti… Julija je bila Hammondova žena. – Pa jasno! Uzavreo bih i da mi tkog od počne mokriti u kutu salona! Sve to ima svoje mjesto. – Znači, ne bi ti bilo krivo kad bi tkog od činio ljubav s Julijom u skrovitoj ložnici? Charley May bio je ponešto podrugljiv, jer je nekoć – malo sasvim malo – udvar ao Juliji, a Hammond je to žestoko presjekao. – Bilo bi mi krivo, dakako, jer je Julijin i moj seks nešto pri vatno medu nama dvoma, i presjekao bih svakog a tko bi pokušao da se umiješa. – Istina je – preuze mršavi i pjeg avi Tommy Dukes, kudikamo sličniji Ircu neg oli May, koji bijaše blijed debeljko. – Istina je, Hammonde, daje u tebe jak instinkt za vlasništvo, i jaka volja za samopotvrđivanjem, i želja za uspjehom. Otkad sam u vojsci, nekako sam podalje od svijeta, a sad vidim kolika je u čovjeku zelja, neumjer eno jaka želja za potvrđivanjem samog a sebe i kolika je njeg ova žudnja za uspjehom. Sva je naša individualnost udar ila tim putem. I, dakako, ljudi kao što si ti misle da će se bolje probiti ako im žena štiti leda. Zato si tako ljubomor an. Seks je tebi… mali životni motor između tebe i Julije, stroj koji pomaže tvom uspjehu. Kad ti jednom uspjeh počne izo stajati, počet ćeš i ti udvar ati i ljubakati kao i Charlie, koji nema uspjeha. Bračni par ovi poput tebe i Julije nose na sebi naljepnice kao putni kovčezi. Na njoj piše: Gospoda A. B. Hammond … baš kao na čijem kovčeg u na željeznici. A na tebi piše: Arnold B. Hammond, na adresu gospode A. B. Hammond. Oh, ne brini, imaš pravo, sasvim pravo: duševnom životu treba udoban dom i dobra kuhinja. A treba mu i potomstvo. Ali to se sve vrti oko nag ona za uspjehom, jer on je os oko koje se sve okreće. Hammond je, čini se, bio prilično uvrijeđen. Ponosio se on čestitošću svog a duha, smatrao je da nije nikakav prevrtljivac. Pa ipak, nosila ga želja za uspjehom. – Sasvim točno, ne može se živjeti bez novca – pritvrdi May. – Mor a čovjek imati neku svotu da bi mog ao živjeti i napredovati… Čak da bi bio slobodan i mogao misliti potreban ti je novac, jer nemaš li ga, koči te želudac. A što se tiče seksa, mislim da bi s njeg a mog ao ukloniti one naljepnice. Slobodni smo da razg ov aramo sa svakim. Zašto onda ne bismo bili slobodni da vodimo ljubav sa svakom ženom koja nam se sviđa? – Gle, to govor i razbludni Kelt – javi se Clifford. – Razbludni? Pa, može i tako. Ne znam zašto bih nekoj ženi više naudio ako s njom spavam neg o
ako s njom plešem… ili pak razg ovar am o vremenu. Posrijedi je samo izmjena čuvstava umjesto izmjena misli. Zašto dakle ne bismo? – Da se onda miješamo, svatko sa svakim, kao kunići! – upade Hammond. – Zašto ne? Što ne valja kod kunića? Zar su oni išta gor i od neurotičnog, revolucio narnog čovječanstva što kipti bijesom i mržnjom na sve oko sebe? – Ali mi nismo kunići! – opet će Hammond. – Dakako da nismo! Imamo svoju pamet, imamo svoje astronomske pror ačune što su nam važniji od života i smrti. Onda – onda zasmeta nas loša probava, ali bi nam glad bila strašna. Seksualna glad također. Pa što? – Pomislio bih da bi ti seksualne probavne smetnje zbog presitosti smetale kudikamo više – podrugljivo će Hammond. – Ja ne pretjer ujem ni u jelu ni u ljubavi. Tko hoće, neka si prežder ava i neka pretjer uje, slobodno mu. A ti bi najr adije, kad bi mog ao, da me izg ladniš. – Ni govor a! Možeš se oženiti. – Odakle znaš mog u li? Možda ne bi bilo u skladu s mojim duhom i mišljenjem. Brak bi mog ao biti nauštrb mog a duhovnog napredovanja… zacijelo bih u njemu zatupio. Nisam baš sazdan za brak. I mor am li se zato vezati na lanac, zatvor iti se u ćeliju kao fratar? Sve same besmislice, drag i moj. Valja živjeti i prog ramir ati. Treba mi kadikad žena. Ali odbijam da od muhe pravim slona, a podjednako odbijam da mi itko donosi mor alnu osudu ili za branu. Stid bi me oblio kad bih vidio da ijedna žena ide nao kolo s mojim imenom na sebi, s adresom i uputnom željezničkom postajom, kao kakav kovčeg s odjećom. Njih dvojica nisu oprostila jedan drug ome onaj flirt s Julijom. – Zgodno ti je to, Charlie – nabaci Dukes – ta ideja da je seks samo drukčiji oblik razg ovor a: tu riječi ne kazuješ neg o ih činiš. Mislim daje upravo tako. Mislim, mog li bismo sa ženama izmjenjivati isto tako uzbuđenja i čuvstva kao što izmjenjujemo misli o vremenu i drug om. Seksualnost bi mog la biti vrsta normalna, fizičkog razg ovor a između muškarca i žene. Ne razg ovar amo sa ženom ako nemamo zajedničkih misli, to jest ne razg ovar amo tada s inter esom. Isto tako, dok sa ženom nemamo zajedničkog uzbuđenja ili sklonosti, nećemo s njom ni leći. Ali ako imamo… – Ako doista imaš pravog uzbuđenja sa ženom ili pak sim patije prema njoj, onda ćeš s njome i spavati – reče May. – To je jedino pristojno što možeš učiniti s njom. Upravo onako kao što je jedino pristojno razg ovar ati ako imaš kome što reći. Nećeš valjda ni stidljivo ni licemjerno gurnuti jezik među zube i zag risti. Jer ono što ti je na jeziku treba i reći. A tako i u svemu drug ome. – Ne, nije tako – usprotivi se Hammond. – Ti, May, primjer ice, tratiš polovinu svojih snag a na žene. Nikad uistinu nećeš stvor iti ono što bi mog ao s takvim sjajnim duhom kao što je tvoj. Prevelik se dio tebe rasipa na drug u stranu. Možda… ali svakako premalen dio tebe, drag i Hammonde, bio ti oženjen ili ne bio. Možeš ti čuvati čistoću i nepor očnost svog a duha, ali će ti se on prokleto osušiti. Bit će tvoj čisti duh kao iver, sve mi se čini. Naprosto ga ubijaš razg ovor om. Tommy Dukes prasnu u smijeh. – Hajte vas dva duha – reče on. – Gledajte mene: ne radim nikakav uzvišeni i čisti duševni posao, samo onda – onda pribilježim poneku ideju. A ipak, niti se ženim niti jur im za ženama. Mislim da Charlie ima pravo: hoće li trčati za ženama, na volju mu; može jur iti, a može i odmjer avati kor ak. Ali mi ne bi nikad na um palo da mu branim. A Hammond, eh, u njeg a je jak instinkt vlasništva, pa mu, prir odno, i pristaje ravan put i uzan ulaz. Vidjet ćete, on će vam još prije neg o što skonča biti velik eng leski pisac, poput onih što ulaze u čitanke. A onda, evo i mene. Doduše, ja nisam ništa, samo praskalica, obična rug alica. A ti, Clifforde, što je od tebe? Je li i tvoje mišljenje da je seks motor što mu-
škarcu treba da pomogne do uspjeha? Clifford je u takvim prilikama izr ijetka govor io. Nije volio javno zbor iti, pog otovo ne držati propovijedi. Za takvu svrhu ideje mu nisu imale dovoljno snag e, bio je on i previše zbunjen i lako se uzbuđivao. Sada je pocrvenio i gledao u neprilici oko sebe. – Pa ja sam ionako hors de combat – reče – ja sam izvan borbe, i ne znam zapravo što bih imao kazati o tome. – A, nikako! – prihvati Dukes. – Tvoj gornji dio nije nipošto hors de combat. Duševni ti je život zdrav i neoštećen. Hajde da čujemo i tvoje mišljenje. – Sve da i jest tako – promuca Clifford – čini mi se, nemam nekog mišljenja o tome, a niti imam kakvih ideja… Mislim, ukratko, oženimo se, pa mir. Iako je, priznajem, sve to krupno i važno za dvoje koji se vole. – Kako to: krupno i važno? – priupita Tommy. – Pa tako, upotpunjuje prisnost – odg ovor i Clifford, u ne prilici kao kakva žena kad se zateče u takvu razg ovor u. – Charlie i ja, tako, smatramo da je seks neka vrsta spor azumijevanja, kao jezik. Počne li žena sa mnom seksualni razg ovor, dakako da ću ga završiti u postelji. Jasno, sve u svoje vrijeme. Ali, nažalost, nijedna žena ne počinje sa mnom takav razg ovor, paliježem sam; i nije mi zato ništa gor e… Tako se bar em nadam… fa kako bih i znao. Jedno svakako stoji: nemam nikakvih sjajnih kalkulacija koje bi se mog le pobrkati, i ne pišem nikakva besmrtna djela. Ja sam čovjek koji se zavukao u vojsku… Šutnja. Sva četvor ica puše, odbijaju dimove. Connie sjedi, zabada iglu u šivenje… Samo sjedi, kao daje nijema. Ta i što bi drug o. Valja joj mir ovati da veleumnu gospodu ne smeta u premudrim i prevažnim razmatranjima. Ali mor a biti tu, s njima – bez nje im razg ovor ne bi pravo tekao, misli im ne bi tako slobodno polijetale. Clifford je bio nekako krući neg o inače, nestrpljiviji, i nog e su mu brže zeble kad ne bijaše Constance u blizini, i razg ovor bi zapinjao. Tommy Dukes baš se raspripovijedao, nadahnjivala ga nazočnost Connie. Smatrala je daje on najzgodniji. Hammond joj se nije sviđao: činio joj se nekako sebičnim u duševnom smislu. A Charles May, da, ima i nešto ugodno na njemu, ali je ipak, uza sve svoje zvijezde, odbojan i doima se nekako nečisto. Kolike li je večer i Connie tako prosjedila i slušala mišljenje te četvor ice! Njih i još dvojice-trojice drug ih. Što se činilo da nikad ne dolaze ni do kakvih zaključaka, to nju nije zabrinjavalo. Voljela je slušati kako iznose svoja mišljenja, osobito kad je Tommy bio ondje. Baš smiješno: umjesto da te ljube i dodir uju svojim tijelom, oni ti otkrivaju svoj duh. Smiješno! Kakvih li hladnih duša! Ponekad se upravo ljutila. I sve je više poštivala Michaelisa, na kog a su izlijevali svoj sveuništavajući prezir kao na sitnog mješanca skor ojevića, neodg ojenog častohlepca i prostaka najg or e vrste. Bio on mješanac i prostak ili pak ne bio, ali je imao svoje vlastito mišljenje i njeg a se držao. Nije obilazio oko nekakvih nag ađanja uz tisuće pustih riječi, i nije se razmetao nekakvim duševnim životom. Connie je voljela duševni život i čeznula za njim. Ali je smatrala da i tu preuveličavaju. Rado je sjedila ondje, u duhanskom dimu, tih slavnih drug arskih večer i, kako ih nazivaše u sebi. Zabavljalo Ju je i ponosom ispunjavalo to što nisu mog li razg ovar ati bez “jcnc tihe nazočnosti. Neizmjerno je uvažavala misao… a ti su prijatelji bar em nastojali da misle pošteno. No, bilo je tu i nekakve skrivačice, svi se u razg ovor u dohvaćali nečeg a – ali čeg a, nikako da se izjasne, a ona nikako da pog odi. Namatalo se nešto čemu ni Mick nije mog ao uhvatiti kraj. Ako ćemo pravo, Mick i nije brinuo ni o čemu: samo je gledao da se prog ur a kroza život i da opauči drug e koliko i drug i njeg a. Bio je zaista antisocijalan, i to mu Clifford i njeg ovi drug ovi nisu opraštali. Clifford i njeg ovi drug ovi nisu bili antisocijalni, bili su manje-više spremni spašavati čovječanstvo ili ga bar em poučavati.
U nedjelju uvečer raspleli su ugodan i blistav razg ovor, kadli se riječ opet navrnu na ljubav. – “Blag oslovljena veza što nam srca divno spaja”, ili tako neka ko – rečeTommv Dukes. – Rad bih znati kakva je to veza… Veza što nas spaja upravo sada, duševno je trenje. Izvan tog a malo je veza medu nama. Napadamo se, govor imo najg or e jedan o drug ome, kao svi prokleti intelektualci na svijetu. Prokleti bili svi, jer svi tako čine. Svi smo jedan protiv drug og a, a svoju zlobu prikrivamo slat kim rječima. Začudo kako duševni život cvate kad mu je kor ijenje u zlobi, u neizr ecivoj, neizmjernoj pakosti. I uvijek je bilo tako! Pog ledajte Sokrata u Platonovim spisima i društvo oko njeg a! Sve sama zloba, zlur adost, želja da drug og a rastrg aš… Protag or a ili tko već bio! I Alkibijad, i svi oni njeg ovi učenici i sljedbenici, štenad se pridružila hajci! Priznajem, draži mi je Buddha, što mimo sjedi pod smokvom, ili pak Isus, što učenicima kazuje nedjeljne pričice, mimo i bez ikakvih duševnih vatrometa. Da, nešto je iz temelja nao pako u duševnom životu. Ukor ijenjen je u zlobi i zavisti, u zavisti i samoj zlobi. Poznat ćete drvo po plodu njeg ovu. – Ne mislim da smo svi tako zlobni – usprotivi se Clifford. – Pomisli samo, drag i Clifforde, kako jedan drug og uzimamo na rešeto. Ja sam zapravo gor i neg o itko, jer više uživam u spon tanoj pakosti neg oli u smišljenoj slatkor ječitosti: bir ane slatke riječi sami su otrov. Uzmem li tesati kako je Clifford divan čovjek, i sve tako, onda jadnog Clifforda valja požaliti. Kazujte same pakosti o meni, pa ću bar em znati da vam nešto vrijedim. Samo nikakvih medenastih riječi, jer onda propadoh. – A ja mislim da se mi iskreno volimo – reče Hammond. – Pa i mor amo se voljeti… ta toliko pakosti govor imo jedan drug ome iza leda! Ja sam najg or i. – Sve mi se čini da ti miješaš duševni život i kritičku ćud. Slažem se s tobom, Sokrat je i te kako pokrenuo kritičko rasuđivanje, ali je on učinio i nešto više od tog a – mudro će i dostojanstveno Charlie May. Bijahu čudno razmetljivi ti drug ovi što su hinili skromnost: svaka im riječ bijaše ex cathedra, a svi se držali tako čedno. Dukes nije dopustio da ga spominjanjem Sokrata izbiju iz . njeg ove kolotečine. _ Istina je – potvrdi Hammond – kritika i znanje nije , jedno te isto. – Dakako, nije isto – prihvati Berr y, mlad i plah čovjek kestenjave kose, koji je došao da posjeti Dukesa te je ostao da’ prenoći. Pog ledaše ga u čudu kao da je prog ovor io mag ar ac. A _ Nisam govor io o znanju neg o o duševnom životu – nasmija se Dukes. – Pravo znanje potječe iz cjeline svijesti: iz trbuha i iz spolovila isto kao iz mozg a i pameti. Razum može samo analizir ati i razg labati. Daj pameti i razbor u prevlast, i vidjet ćeš: jedino što oni mog u, to je da kritizir aju i da stvar aju mrtvilo. Velim: to je sve što oni mog u. Strašno važno. Bože, svijetu se hoće kritike… pa kritizir aj na mrtvo ime. Zato neka živi duševni život, uživajmo u svojoj pakosti, dolje star e prnje i majmunisanje! I evo što je: dok živiš svojim životom nekako si u org anskoj cjelini sa svim životom. A čim počneš nekakav duševni život, odmah si otkinuta jabuka. Prekinuo si vezu između ploda i stabla, org ansku vezu. Ako u životu nemaš ništa do duševnog života, onda si doista otrgnuta jabuka… pao si sa stabla. I log ično je onda da budeš zao i pakostan, kao što je otrgnutoj jabuci prir odno da gnjije. Clifford izvalio oči: sve mu to bijaše sam besmisao. Connie se potiho smijuljila. – Lijepo, onda smo svi mi otkinute jabuke – jetko će Hammond. – Da napravimo od sebe jabukovaču! – reče Charlie. – A što mislite o boljševizmu? – upade kestenjasti Berr y, kao da se sav razg ovor svodio na to. – Bravo! – vikne Charlie. – Zbilja, što mislite o boljševizmu? – Naprijed! Hajde da pokosimo boljševizam! – prihvati Dukes. – Bojim se da je prekrupno posrijedi – preuze Hammond, ozbiljno klimajući glavom.
Čini mi se – opet će Charlie – daje boljševizam samo golema mržnja na sve ono što ide pod kapu buržuj. A što je zapravo buržuj, još nije raščišćeno. Uz ostalo, to je i kapitalizam. Emocije i čuvstva nešto su toliko buržujsko da upravo treba izmisliti čovjeka koji ih neće imati. Osim tog a, pojedinac je svakako buržuj, pog otovu individualni čovjek, ličnost: takva, dakako treba uništiti. Individualnost treba da utone u nešto veće, u sovjetski kolektiv. Čak je i org anizam nešto buržujsko: ideal treba tražiti u mehaničkome. Jedina jedinka, neor g anska jedinka, sastavljena od mnog ih različitih i podjednako bitnih dijelova, jest stroj. Svaki je čovjek dio tog a stroja a pog onska mu je sila mržnja… mržnja na buržuj a. To je boljševizam u mojim očima. – Sasvim tako! – povladi mu Tommy. – Alije to, kako mi se čini, ujedno i savršen opis industrijskog ideala. To je, kratko rečeno, tvorničarski ideal, samo što tvorničar ne bi rekao da je tu mržnja pokretna sila. A ipak jest mržnja: mržnja na sam život. Po gledajte samo ovu našu Srednju Eng lesku, ovaj naš Midlands: zar nije ovaj naš dio svijeta por icanje života? Sama mržnja na život…? No, sve je to dio duševnog života, log ičan slijed i razvoj. – Ne prihvaćam daje boljševizam log ičan – usprotivi se Hammond: – on odbacuje većinu premisa. – On dopušta mater ijalnu premisu, drag i moj. To čini i puki razbor. I to je jedino što dopušta! – Boljševizam je u tome svakako dopro do dna – reče Charlie. – Do dna, jest! Do dna koje nema dna! Boljševici će ubrzo im a ti najbolju armiju na svijetu, opremljenu najboljom tehničkom opremom. – Ali ono ne može trajati… ono s mržnjom… mor a doći do reakcije – opet će Hammond. – Hja, čekali smo tolike godine, pa ćemo čekati i dalje. Mržnja je nešto što raste, kao i sve drug o. Ona je neizbježna kad se životu silom natur aju ideje, kad se nasilje provodi nad onim što je u nama najdublje: čovjekove najdublje osjećaje silom upravljaju po nekim idejama. Pokreću nas po nekoj formuli, kao strojeve. Log ična misao tvrdi da predvodi cio sklop, a zapravo nju preo braćaju u golu mržnju. Svi smo mi boljševici, samo smo licemjer i. Rusi su boljševici bez licemjerja. – Ali ima i mnog ih drug ih putova osim sovjetskog a – reče Hammond. – Ne vidim u boljševizmu nešto posebno razbor ito. Dakako. Ali je katkad razbor ito praviti se nevješt da bi postig ao cilj. Osobno držim daje boljševizam nešto prig lupo, ali isto tako držim da je i naše društvo na Zapadu, sav naš društveni život nešto prig lupo. Svi smo idio tski hladni, idio tski bešćutni. Svi smo mi boljševici, samo uzimamo drug o ime… Mislimo da smo bog ovi, ljudi slični bog ovima! Pa to je isto što i boljševizam. Čovjek treba da bude čovjek, da ima srce i penis, želi li umaknuti tome da postane boljševik… jer to je jedno te isto: i jedan i drug i predobar je da bi bio istisnut. Iz šutnje što je značila neodobravanje dođe Berr vjevo plaho pitanje: – Ti onda vjer uješ u ljubav, Tommy, je li tako? – Ne, drag i mladiću, ne vjer ujem – odg ovor i Tommy. – Ne, ker ubine moj, u devet desetina ne vjerujem. I ljubav je jedna od tih glupih predstava našeg vremena. Mladići što se previjaju u struku pritišću male jazz-gerle što imaju dječačke stražnjice kao dva puceta na ovratniku! Misliš li na takvu vrstu ljubavi? Ili na ljubav dobrog zajedništva u vlasništvu: moj-muž-moja-žena? Ne, drag i mladiću, u to ja ništa ne vjer ujem! – Ali u nešto ipak vjer uješ? – Ja? Razbor om vjer ujem da treba imati dobro srce, valjan penis, živahan duh i dovoljno hrabrosti da izustiš “govno” pred damom. – Pa sve to imaš – reče Berr y. Tommy Dukes tresao se od smijeha. – Eh, kad bih imao, ti anđeo ski dječače! Kad bih samo imao! Ali nemam. Srce mi je bešćutno, tupo
kao krumpir, skočac postao visuljak te nikad i ne diže glavu, i radije bih ga odsjekao neg oli pred majkom ili tetkom rekao “govno”… a one su, valja znati, istinske dame. I nemam duha, nisam zapravo pametan, ja sam samo uznik razuma, onaj što je osuđen da živi u njemu. A kako bi divno bilo da sam intelig entan! Bio bih tada živ u svim spomenutim dijelovima, a također u onima što nisu za spominjanje. Renoir je rekao da slika svoje slike penisom… I doista je slikao. Divnih li slika! I ja bih da mog u štog od tako! A mog u samo govor iti. Nova muka dodana Paklu! Sokrat ju je počeo. – Pa ima lijepih žena na svijetu – javi se napokon Connie, podig avši glavu. Muškarci kao da joj zamjer iše… Trebalo je da se drži kao da ništa ne čuje. Nije im bilo pravo što je pokazala da je pažljivo slijedila takav razg ovor. – Bože, žene, Ako meni nisu mile, što da mar im kakve bile! Ne, nema tu nade! Ja ne mog u ni treper iti u skladu sa ženom. Nema žene koju bih poželio kad se nađem pred njom, i neću sebe na to siliti… Doista, neću. Ostajem kakav jesam, provodit ću svoj duševni život. I to je jedino pošteno što mog u učiniti. Mog u biti sasvim sretan kad se zabavljam sa ženama, kad s njima razg ovar am. Ali, to je sve čisto, čisto do beznađa. Beznadno čisto! Što veliš na to, Hildebrande, golupčiću? – Manje je zamršeno kad čovjek ostane čist – odg ovor i Berr y. Da, život je i suviše jednostavan. PET O POGLAVLJE Jednog a mraznog jutra pod zubatim veljačkim suncem iziđoše Clifford i Connie u šetnju, preko parka u šumu. To jest, Clifford se izvezao u svojim motornim kolicima, a Connie je kor ačala pokraj njeg a. Opor i je zrak još bio pun sumpornog vonja, ali su oboje već navikli na to. Na suženom obzorju lebdjela izmag lica, bjeličasta od mraza i dima, a gor e kroz provedricu vidio se dijelak modrog neba, tako te im bijaše kao da su u kakvu ograđenu prostor u, uvijek u njemu zatvor eni. Život je uvijek san ili mahnitost u zatvor enu. Sipljive ovce kašljale na oštroj, uveloj travi u parku, gdje se mraz držao i modrikasto sjao oko žbunova. Kroz park vodila staza u šumu, uzana blijedocrvena traka. Clifford je nedavno nar edio daje pospu prosijanom zgur om iz rudnika. Kad su rude i otpaci iz podzemnog svijeta izg or jeli te iz sebe pustili svoj sumpor, sag or jeli ostatak dobio je rumenu boju – za suhih dana blijedocrvenu kao morski račići, a za mokrih tamnocrvenu kakva je u rakovice. Tog a jutra bijaše staza blijedor umena, posuta modrikastobijelim injem. Constanci je bila drag a ta staza, taj uzani, dug i sag od prosijanog crvenila. Clifford se oprezno spuštao niz obronak, a Connie je držala ruku na prir učju kolica. Pred njima se pružala šuma, najprije jeskov cestar, a za njim purpurni hrastov guštik. Na okrajku skakali kunići i griskali. Odjednom podalje uzletje crno jato vrana nestade za pristrankom. Connie otvor i vrata na parku što vode u šumu. Potjer a šir okom stazom prosječenom redu okresanim lijeskama. Bijaše to ostatak goleme šume u kojoj je nekoć lovio Robin i Hoo d, a taj usjek bijaše put star enik što je presijecao krajinu. Ali je to sada, dakako, bila samo staza prosječena kroz privatnu šumu. U šumi je sve bilo nepomično, star o lišće svuda po tlu, inje mu se uhvatilo s donje strane. Sojka kreštalica ispusti hrapav kreštaj, mnog e ptičice uzlepršale. Divljači nije bilo, a ni fazana. Pobili ih za rata, šuma ostala bez zaštite, sve dok Clifford sada nije opet dobio svog a lug ar a i čuvar a lovišta. Clifford je volio šumu, volio star e hrastove. Osjećao je da su njeg ovi iz pokoljenja u pokoljenje. Želio je da ih zaštiti… htio da to mjesto ostane netaknuto, odvojeno od svijeta. Kolica se polako nji-
hala pristrankom, truskala po zmrznutom grumenju. Nalijevo odjednom čistina, na njoj samo pleter i uvele paprati, ovdje-ondje ukosile se tanke mladice, mrtvi panjevi pokazuju ozg o ravnu stranu kuda je prošla pila, a dolje žile i kor ijenje bez života. I crne mrlje, mala zgar išta gdje su šumski radnici palili otpatke i suharke. Bilo je to jedno između onih mjesta što ih je Sir Geo ffrey za vrijeme rata iskrčio sijekući stabla za potpornje i drug u građu u vojničkim rovovima. Cio ogumak što se polako peo na desnoj strani, onako ogolio, bijaše jadan i napušten. Na vrhu, gdje su nekoć stajali hrastovi, sve ogoljelo, sama pustoš: ozg o si, povrh drveća, u dnu, mog ao vidjeti željeznicu na rudniku i novu talio nicu kod Stacks Gatea. Connie je zastala i gledala – tu se prekidala njezina odvojenost od svijeta: kroz taj šumski prosjek prodir ao je svijet do nje. Nije ništa rekla Cliffordu. Ta čistina u šumi, to ogoljelo mjesto, bijaše Cliffordu uvijek razlog om da se ljuti. Prošao je on kroz rat, znao je i vidio što rat znači. Ali se nije pravo ljutio sve dok nije vidio taj ogoljeli brežuljak. Smislio je da ga opet pošumi. I mrzio je Sir Geo ffreyja. Clifford je sjedio ukočena lica dok su se kolica polako uspinjala. Kad su izbili na vrh, zastade: nije se lako usmjeljivao na spuštanje na drug u stranu, na dug o truckanje niz brežuljak. Sjedio je i gledao dolje niza zelenu traku prosjeka, niza stazu kroz paprat i hrastove. Vijug ao put podno brežuljka i nestajao, ali mu zavoji bijahu blag i, ljupki, kao da onuda jašu vitezovi i plemenite gospode na par adnim konj ima. _ Mislim daje ovo zaista srce Eng leske – reći će Clifford Constanci, dok je tako tu sjedio na zakoprenjenom veljačkom. – Misliš? – dočeka ona i u svojoj modroj pletenoj haljini sjede na panj pokraj puta. – Mislim! – pritvrdi on. – Ovo je drevna Eng leska, upravo njezino srce. A ja kanim da ga očuvam nedirnuto. – Oh, da! – prihvati Connie. Ali kad je to izr ekla, začuje sir enu što dolje na ugljenokopu najavljuje daje jedanaesti sat. Clifford se toliko navikao na taj zvuk da ga je prečuo. Želja mi je da ova šuma ostane nedirnuta, da nitko u nju ne zalazi – nastavi Clifford. Bilo je tu stanovitog zanosa. U šumi je još ostalo nešto od tajanstvenosti divlje, drevne Eng leske; ali sječe što ih je tijekom rata provodio Sir Geo ffrey zadale su joj težak udar ac. Kako je samo tiho bilo drveće s krivudavim, nebrojenim ranama što se prepleću prema oblacima i sa sivim, žilavim stablima što se uzdižu iz smeđe paprati! Kako li su bezbrižno prelijetale ptice među granama! A nekoć je u toj šumi bilo i jelena i strijelaca, i redovnika što su prolazili jašući na mag arcima. Mjesto se još toga sjećalo, da, još se sjećalo. Clifford je sjedio na blijedom suncu, svjetlo mu prosjalo po mekoj plavoj kosi, rumenkasto mu puno lice bilo nedokučivo. – Kad dođem ovamo, onda više neg o inače žalim što nemam sina – reče zamišljen. – Ali je šuma star ija neg oli tvoj rod – blag o će Connie. – Dakako – dočeka Clifford. – No mi smo je očuvali. Da nije nas, ne bi je bilo… Nestala bi kao što su nestale i drug e. Treba sačuvati štog od star e Eng leske. – Doista? – upita Connie. – Treba li se očuvati protiv nove Eng leske? Žalosno je to, znam. – Ako se ne očuva štog od star e Eng leske, onda Eng leske i neće biti – odg ovor i Clifford. – A mi koji imamo ovakva vlasništva i osjećaja za nj, mor amo ga i čuvati. Muk i sumornost. – Da, na neko vrijeme – reče Connie. – Tako je, nažalost. To je sve što možemo. Svatko svoj mali dio. Znam da je svatko u mome rodu
uradio ovdje svoje, dao svoj mali udjel, otkad je ovo naše. Može se čovjek protiviti konvenciji, ali se tradicije valja držati. Opet muk. – Kakve tradicije? – upita Connie. – Eng leske! Ove! – Da – polako će ona. – I zato je potrebno imati sina: čovjek je samo kar ika u lancu – nastavi on. Connie nije mar ila za lance, ali ne reče ništa. Mislila je o neobičnoj bezličnosti te njeg ove želje da ima sina. – Žao mi je što ne možemo imati sina – napokon će ona. On trže u nju čvrst pog led svojih krupnih svijetlomodrih očiju. – Gotovo bi bilo dobro kad bi imala dijete od drug og a – reče on. – Kad bi ono odraslo na Wragbyju, pripadalo bi nama i posjedu. Ne vjer ujem previše u očinstvo. Kad bismo ga odg ojili i postavili na nog e, bilo bi naše, ono bi onda nastavilo rod. Ne čini li ti se vrijednim razmisliti o tome? Connie ga naposljetku pog leda. Dijete, njezino dijete, njemu je samo ono… – A što je s drug im? – upita ona. – Pa zar je nešto u tome? – Zar je to tako važno za nas…? Imala si ljubavnika u Njemačkoj… pa što je sada od tog a? Upravo ništa. Mislim da su beznačajne te vezice, te sitnice što ih učinimo u životu. Dođu i prođu… Gdje je lanjski snijeg…? Vrijedi samo ono što čovjeku ostaje za sav život. Menije važan moj život, do njeg a mije stalo i do njeg ova dug og nastavljanja i razvitka. A što su prig odne veze? Pog otovu slučajne spolne veze? Kad ih ljudi ne bi smiješno preuveličavali, bile bi neznatne kao i par enje ptica. A tako bi Ih i trebalo uzimati. Kakva je važnost u tome? Vrijedno je samo ono što traje, važna je doživotna zajednica i drug arstvo. Zajednički život iz dana u dan, a ne jedno ili dva spajanja. Ti i ja svakako smo u bračnoj zajednici ma što se dog odilo. Navikli smo jedno na drug o. A navika je, mislim, važnija u životu neg oli ikakvo slučajno uzbuđenje. Živimo u onome što je dug o, što teče polako i što traje, a ne u nekakvu slučajnom grču. Malo-pomalo, živeći zajedno, dvoje se ljudi pretopi u takvo jedinstvo i sklad da treper e u tim titrajima. To je prava tajna braka, to a ne seks; bar em ne samo funkcija seksa. Ti i ja međusobno smo protkani u braku. Ako ga e držimo, treba da smo kadri i sposobni tu spolnost urediti i dog ovor iti se o njoj tako kao što se dog ovar amo prije neg o što idemo zubar u; jer nas je sudbina u tome fizički motivir ala. Connie je sjedila i slušala, čudila se i nekako pribojavala. Nije bila nacistu ima li on pravo ili nema. Pa tu je Michaelis, njeg a je voljela, bar em je tako govor ila sebi. Ali je ta njezina ljubav bila samo kao nekakav izlet izvan braka, izlet iz dug e i zamorne navike prisnosti što je stvor ena godinama patnje i strpljivosti. Možda su ljudskoj duši potrebni izleti i ne smiju joj se uskraćivati. A bit je izleta da se opet vratiš doma. – A zar bi tebi bilo svejedno od kojeg a bih muškarca imala dijete? – upita Connie. – Pa, Connie, imao bih povjer enja u tvoj prir odni instinkt za izbor i pristojnost. Ti i ne bi dopustila da te dodirne tek netko. Pomislila je na Michaelisa. Za Cliffordove pojmove on je zaista “tek netko”. – Ali se muškarci i žene mog u razlikovati u mišljenju o tome tko je “tek netko”! – Ne, ne mog u – odvrati on. – Ti si zavoljela mene, i ne vjer ujem da bi ikad mog la voljeti čovjeka koji mi je sasvim nesimpatičan. Ne bi to dopustilo tvoje osjećanje mjer e i sklada. Šutjela je. Na tu log iku nije se imalo što reći, bila je iz temelja kriva. – A bi li možda očekivao da ti ja reknem? – upita gledajući ga gotovo krišom. – Nikako… Bolje da ne znam… Ali se slažeš sa mnom da slučajna spolna veza nije ništa kad se uspor edi s dug im zajedničkim životom? I da se spolnost može podrediti potrebama tog a dug og života,
tog a dug og zajedništva? I da se možemo kor istiti njome kad smo već prisiljeni na to? I zar su uopće važna ta časovita uzbuđenja? Zar išta znače? Zar nije sav životni problem u polag anom oblikovanju cjelovite ličnosti, u izg rađivanju tijekom godina i godina, u vođenju cjelovitog života? Valja živjeti potpunim, cjelovitim životom, necjelovitost nema smisla. Ako ti to što nemaš spolnog života krnji tvoju cjelovitost, onda idi i potraži sebi ljubavnu vezu. Ako to što nemaš djeteta krnji tvoju cjelovitost, onda ga rodi ako možeš. Ali sve čini tako da imaš cjelovit život, da poživiš životom koji će biti dug a zao kružena i skladna cjelina. A nas dvoje možemo to zajedno… Nije li tako? Možemo ako se prilag odimo potrebama te ako ujedno tu prilag odbu utkamo u svoj život koji živimo svakodnevice. Slažeš li se? Connie je ponešto bila pod dojmom njeg ovih riječi. Znala je da on teo retski ima pravo. Ali kad je svrnula misli na stvarnost, na trajni život s njime… skanjivala se. Zar joj je zaista suđeno da sav život koji je pred njom bespomoćno utkiva u njeg ov? Tako, zauvijek? I ništa drug o? Zar upravo tako? Valja joj se dakle zadovoljiti da tka stalan život s njime, sve jedna jedina tkanica, jedan jedini uzor ak protkan možda kakvom prig odnom šar om, kakvim cvijetom prig odne pustolovine. Ali kako bi mog la znati što će osjećati već dog odine? Tko bi znao? Kako možeš reći da unaprijed? Za godine i godine unaprijed? To malo da što se istoči u dahu! Zašto da se okuje tom leptir astom riječju? Sitna će riječca, dakako, odlepršati, a za njom eto drug ih da i ne. Poput leptir a što lepršaju i kruže nao kolo. – Mislim da imaš pravo, Clifforde. Koliko mog u prosuditi, slažem se s tobom. Samo… život može svemu dati novi oblik. – Ali dok život svemu dade novi oblik, slažeš se, je li tako? – Da, slažem se. Mislim da se zaista slažem. Promatrala je smeđa prepeličar a što je dotrčao pokrajnom stazom: stao je pred njih, uzdig ao njušku i meko zalajao. Za psom eto čovjeka s puškom, dođe tihim i brzim kor acima i stupi pred njih kao da će ih napasti; zatim stade, pozdravi te okrenu nizbrdicom. Bio je to samo novi lug ar, ali se Connie uplašila kad je onako banuo pred njih pun prijetnje. Tako ga je bar em ona ugledala: kao prijetnju što je odjednom izbila pred nju kao da je iz zemlje iskrsla. Bio je to čovjek u tamnozelenu odijelu od pamučnog baršuna, s kožnim dokoljenicama na nog ama… Sasvim na star insku; lice mu rumeno, brkovi riđi, pog led nekako hladan. Brzo je išao niza stranu. – Mellors! – zovnu ga Clifford. Čovjek se okrenu i kratko pozdravi na vojničku – vojnik, nema šta! – Niste li mi okrenuli kolica i malko ih gurnuli? Tako mi je onda lakše – reče Clifford. Čovjek odmah prevjesi pušku na rame i priđe začudno brzo kao i prijetihim kretnjama, kao da ostaje nevidljiv. Bio je povisok i vitak, samo je šutio. Nije ni pog ledao Connie, gledao je samo u kolica. – Connie, ovo je novi lug ar, Mellors. Još niste govor ili s gospodom, Mellorse? _ Nisam, gospodine – odg ovor i lug ar brzo i ravnodušno. Skinuo je šešir, pokazala se gusta, gotovo plava kosa. Upro je u Connie pog led ravan i pun, bez ikakva straha, kao da želi ocijeniti kakva je ona. Uplašila se. Plaho mu je klimnula glavom, a on šešir prebacio na lijevu ruku i malko joj se naklonio, kao gentleman, ali ne reče ništa. Časak je tako stajao držeći šešir u ruci. – Vi ste već neko vrijeme ovdje, nije li tako? – reći će Connie. – Osam mjeseci, gospodo… vaše gospodstvo! – mirno se ispravi. – A sviđa li vam se ovdje? Gledala ga je u oči. Njeg ove se malko skupile od ironije, ili možda od drskosti.
– Da, hvala, sviđa mi se, vaše gospodstvo! Ovdje sam odrastao… Opet se lag ano nakloni te ustaknu šešir na glavu. Zatim se okrenu i priđe da prihvati kolica. Za posljednjih riječi okrenuo mu glas u zamjetno otezanje, kao u nar ječju… Možda i od nekog podrug ivanja, jer mu prije u govor u ne bijaše ni trag a nar ječju. Bio je on gotovo gentleman. A svakako neobičan svat, bistar i žustar čovjek, suzdržljiv samotnik, ali nekako samosvjestan. Clifford upali mali motor, čovjek pažljivo okrenu kolica te ih upravi prema padini što je blag o zakretala u tamni lijeskov cestar. – Je li to sve, Sir Clifforde? – upita čovjek. – Nije. Radije da pođete s nama, ako zapnem. Motor zaista nije dovoljno jak za ove uzbrdice i nizbrdice. Čovjek se obazr e za psom… Brižan pog led. Prepeličar uzg leda gor e k njemu i malko mahnu repom. Čovjeku se načas javi smiješak u očima, smiješak upućen psu, podrugljiv ali blag, a onda smiješka nestade, lice se opet zategnu u bezizr ažajnost. Prilično su brzo sišli niz pristranak, čovjek je neprestano rukom pridržavao naslon i kočio kolica da ne omaknu niza stranu. Doimao se više kao kakav slobodan vojnik neg oli kao slug a. Constancu je nešto na njemu podsjećalo na Tommyja Dukesa. Kad su stig li u lijeskov guštik, Connie odjednom otrča naprijed te otvor i vrata što vode u park. Dok je pridržavala vrata, njih dvojica pog ledaše je u prolazu – Clifford prijekorno, a lug ar ponešto začuđeno, ali hladno, kao da želi samo vidjeti kakva je. A ona u njeg ovim modrim, gotovo bezizr ažajnim očima razabra pog led patnje i samotništva, ali i neke topline. Zašto li je takav samotnik, izdvojenik? Clifford se ustavi kad prođoše na vrata, a čovjek uljudno pobrza da ih zatvor i. – Zašto si otrčala da otvor iš? – upita Clifford ženu, mirnim glasom koji odavaše da mu njezin čin nije po volji. – Ionako bi ih Mellors otvor io. – Mislila sam da ćeš odmah dalje – odg ovor i Connie. – I da ću te valjda ostaviti da trčiš za nama? – opet će Clifford. – Oh, pa ja volim ponekad potrčati. Mellors je međutim opet prihvatio kolica. Bijaše kao da ne mar i ni za što, ali je Connie osjećala da on sve zamjećuje. Dok je gur ao kolica uz brežuljak u parku, ubrzano je disao, otvor enih usta. Nije bio baš jak, prije bi se reklo da je bio nježan, ali pun životnosti, sve onako suzdržan. Njezin ženski instinkt dobro je to osjetio. Connie je stajala i prepustila kolica. Dan se natmur io, posivio: ono malo modrine na nebu što je pro vedrilo uokolo opet se zakrilo, sve se sklopilo i dobrano je zastidjelo. Snijeg samo što nije osuo. Sivilo na sve strane, sve sama sivoća, svijet bijaše kao iščilio, iznur en. Kolica su čekala navrh crvenkaste staze. Clifford se obazr eo da vidi gdje je Connie. – Nisi li se umor ila? – upita je. – Ne, nisam! – odg ovor i ona. Ali je bila umorna. Čudan joj se umor javio, nekakav nemir što tišti, nezadovoljstvo. Clifford nije opazio: takvo što on nije opažao. Alije strani čovjek zamijetio. Constanci bijaše kao da se istočilo sve u njezinu svijetu i životu, sve iščiljelo, činilo joj se da je njezino nezadovoljstvo iskonsko, star ije od tih brežuljaka. Došli su kući s drug e strane, gdje nema stepenica. Clifford se premetnu u kućni naslonjač na točkovima: bio je okretan, snažnih ruku. Connie za njim podiže i prebaci u naslonjač ter et njeg ovih mrtvih nog u. Lug ar je uljudno čekao na znak da može otići; sve je pomno promatrao izbliza, ništa nije izmicalo
njeg ovu oku. Problijedio je, i srh nekakva straha prosrsi ga kad je vidio kako Connie uzima u ruke nepokretne nog e svog a muža i prebacuje mrtvi nar učaj u pokretni naslonjač, a Clifford se okreće dok ona to čini. Uplaši se lug ar. – Onda, Mellorse, hvala na pomoći – dobaci Clifford i potjer a svoj naslonjač hodnikom što vodi prema služinskim prostor ijama. – Ništa više. Doviđenja! – Moje poštovanje, Sir. – Doviđenja! Ljubazno je bilo od vas što ste dog ur ali ova kolica ovom uzbrdicom – Connie će na vratima lug ar u što je stajao vani. – Nadam se da vam nije bilo preteško. Pog led mu se načas susretne s njezinim, bijaše kao da se lug ar probudio. – Ne, nije bilo teško – reče brzo. Glas mu se zatim opet oteže, prelazeći u domaći govor: – Doviđenja, vaše gospodstvo! – Tko je tvoj lug ar? – upita Connie muža za ručkom. – Pa Mellors, vidjela si ga! – odg ovor i Clifford. – Da, ali odakle je došao? – Nije došao ni od kuda, ovdašnji je, odrastao u Tavershallu… sinje nekog rudar a, kopača ugljena, čini mi se. – Je li i sam bio rudar? – Mislim da je bio rudnički kovač, glavni kovač na rudniku. Ali je ovdje bio dvije godine lug ar, prije rata, prije neg o što su ga uzeli u vojsku. Moj gaje otac uvijek hvalio, pa kad se momak vratio da nastavi kovačiju, opet sam ga uzeo ovamo, za lug ar a. Zbilja A je bilo drag o… gotovo je nemog uće u ovoj okolici naći valjana čovjeka za lug ar a… a potreban je onaj koji poznaje ove ljude. – A zar nije oženjen? – Bio je, ali mu je žena pobjeg la s nekim… bježala je s mnog ima, a naposljetku s nekim kopačem ugljena iz Stacks Gate, i mislim da i sada živi ondje. – Znači, čovjek je sam? – Tako nekako. Ima majku u selu… i dijete, čini mi se. Clifford pog leda ženu – blijed pog led onih ponešto izbuljenih modrih očiju što ih je počela prelijevati mutnoća. Onako s pročelja, na površju, Clifford kao da pokazivaše budnost; ali je pozadina, njeg ova nutrina, tonula u sivilo, u mag lu kao i njeg ov Midlands: sve par a, dimnica, mag la. A mag la kao daje sve više osvajala, plazila neprestano naprijed. I tako, kad je upro pog led u ženu, onako posebno upravio oči u nju i davao joj one svoje osobite, točne obavijesti, ona je oćutjela kako pozadinu njeg ova duha zakoprenjuje mag la, nutrinu mu prelijeva ništavnost. I to je uplaši. Učini joj se Clifford kao sama bezličnost, nešto gotovo slaboumno. I kao u nekoj mag li dokuči ona jedan od velikih zakona ljudske duše: kad osjećajan duh bude pogođen udarcem što ranjava ali ne ubija tijelo, biva kao da se duh polako pridiže kako se i tijelo oporavlja. Ali je to samo privid. U zbilji je to samo mehanizam nanovo prihvaćene navike. Malo-pomalo ranjeni duh počinje svoju ranu osjećati kao uboj što polako pojačava strašno žig anje, uvećava bol dok ne presvoji svu dušu. I kad već mislimo da smo se pridig li i sve zabor avili, tek tada valja nam se suo čiti sa strašnim posljedicama što se javljaju u najg or em obliku. Bilo je tako i s Cliffordom. Kad je ocijenio da mu je “dobro” te se vratio na Wragby, i počeo pisati svoje pripovijesti, osjećajući se sig urnim za život, unatoč svemu, činilo se da je isplivao, sve zabor avio i stekao svoje duševno ravnovjesje. Ali poslije, kako su godine promicale, sve polako jedna drugu ispraćajući, Connie je osjetila kako u njemu zavrće star a rana, onaj ožiljak straha i strave, izbija duševni uboj na površje i sve se više šir i. Neko vrijeme ležao je uboj u njemu potisnut u dubinu, bija-
še kao daje otplavljen s vidjela, upravo kao da ga i nema. A sada se polako javljao i šir io strah, gotovo uzetost. Duhom je Clifford bio sveudilj budan, ali se uzetost šir ila, zahvaćala njeg ove osjećaje – uboj od žestokog udarca postupno je obuzimao sve njeg ovo biće. A kako se šir io u njemu, osjećala je Connie da se šir i i u njoj. Neki unutarnji strah, praznina, ravnodušnost prema svemu postupno je prisvajala njezinu dušu. Kad je Clifford bio dobre volje, znao je još sjajno razg ovar ati i gotovo zapovijedati sudbini: tako, primjer ice, kad joj je u šumi govor io kako da ona rodi dijete i Wragbyju dade baštinika. A sutradan sve opet po star om, vjetar odnio puste riječi kao uvelo lišće. Nisu to bile riječi djelotvorna života, nisu bile zdravo lišće što se mladošću i jedrinom drži svog a stabla. Bile su to hrpe suhog lišća neplodna života. I svuda joj se tako priviđalo. Rudar i u Tevershallu opet su govor ili o štrajku, a njoj se činilo da to nije izr az snag e neg o da je rana od rata, rana što se dotad pritajila a sad, evo, polako izbija na površinu te izaziva teški bol nespokoja i tupost nezadovoljstva. Rana duboka, duboka… strašan uboj što ga je za sobom ostavio besmisleni, nečovječni rat. Trebat će mnog o godina živoj krvi ljudskih nar aštaja dok duboko u svojim dušama i tijelima rastvor e golemu crnu nakupinu nezdrave, ugrušane krvi. I potrebna je za to nova nada. Jadna Connie! Kako su godine prolazile, nju je sve više hvatao strah od ništavosti u njezinu životu. Cliffordov duševni život, kao i njen vlastiti, postupno joj bivao sve prazniji, ništaviji. Njihov brak, njihova zajednica u kojoj su imali jedno drug ome upotpuniti život, počivala je na navikloj povjerljivosti o kojoj je on toliko govor io; bilo je dana kad je sve to blijedjelo, ispar ivalo se u golo ništa. Riječi, puste riječi. Jedina zbilja bijaše ništavost, prekrivena poplavom od samih riječi. Cliffordov uspjeh, na priliku: Slava, bog inja-kučka! Doduše, bio je Clifford gotovo slavan, knjig e mu donosile tisuću funti u godini, fotog rafija mu se pojavljivala svuda, poprsje mu već stajalo u nekoj galer iji, a portret visio u dvjema. Činilo se daje on najmoderniji medu modernim glasovima. Sa svojim tajanstvenim, neugodnim instinktom za publicitet, on je u četir i-pet godina postao jedan od najpoznatijih mladih “intelektualaca”. U čemu je ta intelektualnost, Connie nije dokučila. Clifford je, istina, bio spretan u onoj lag anoj humor ističnoj analizi ljudi i motiva, analizi sto naposljetku sve trg a u komadićke. Ali je sve to bilo više nalik na razvlačenje kad psići navale da grizu i kidaju jastuke na divanu; samo što kod njeg a nije bila posrijedi ni mladost ni nestašna J8r neg o nešto začudo star ačko, krajnja taština. Strašno, a ništa praznina. Takvo se čuvstvo komešalo u dnu Constantine duše i odande odjekivalo: osjećala je ona daje sve to zajedno jedno veliko ništa – sjajno izlag anje ništavosti. Izlag anje, prikazivanje, predstava. Michaelis je uveo Clifforda kao glavni lik u jednu svoju dramu; već je nacrtao zaplet i napisao prvi čin. Jer je Michaelis bio još i bolji od Clifforda u prikazivanju ništavosti. Bio je to posljednji dijelak strasti što je ostao u tim ljudima: strast izlag anja. Seksualno bijahu bez strasti; čak mrtvi. Michaelis nije sada išao za novcem. Cliffordu pak novac nikad nije bio ono glavno, premda gaje uzimao i zar ađivao gdje je stig ao, jer je novac i potvrda i pečat uspjeha. A uspjeh zapravo bijaše ono što su obojica htjela. Željeli su, obojica, stvor iti pravu predstavu… prikazati sebe, dati nešto čime bi na neko vrijeme zao kupili i na se svratili pozornost mnoštva. Čudno bijaše koliko su se predavali bog inji Uspjeha i Slave, bog inji-kučki. Za Connie, otkad je stajala izvan sveg a tog a i postala neosjetljivom za takva uzbuđenja, bila je to opet ništavost. Golo prostituiranje. To prepuštanje bog inji-kučki bijaše sama ništavost, pa ipak su joj se ljudi predavali unedog led. Sve sama ništavost, ispraznost. Michaelis je pisao Cliffordu o drami. Connie je, dakako, poo davno znala o njoj. Clifford se opet uzbudio, zanosio. I opet će ga, eto, prikazati – njeg a, Clifforda – prikazat će ga sada netko drug i, i to u dobroj slici, povoljno. Pozvao je Michaelisa na Wragby – neka dođe s prvim činom. I došao Michaelis: ljeti, u svijetlu odijelu i s rukavicama od bijele kože, noseći za Connie krasan
bokor orhideja, modrikastih poput sljezova cvijeta – i prvi je čin bio velik uspjeh. Ushitila se čak i Connie… uzbudila se do ono malo moždine što je u njoj još ostalo. A on, Michaelis, uzbuđen i ponesen svojom moći da uzbuđuje, bijaše zaista divan… upravo krasan u Constancinim očima. Vidjela je u njemu onu drevnu nepomičnost rase kojoj se ne mog u razbiti nikakve iluzije jer ih zapravo više nema – vidjela je, možda, krajnji stupanj bludnosti koja je ipak nepor očna. Michaelis joj se, onkraj svoga posvemašnjeg prepuštanja bog inji-kučki, činio savršeno čist – čist kao afrička maska od bjelokosti, što u svome snu, u bjelokosnim krivuljama i plohama, por očnost pretvar a u nepor očnost. Njeg ov trenutak potpunog ushita sa to dvoje Chatterleyjevih, kad je zanio Connie i Clifforda, bijaše jedan od najuzvišenijih u njeg ovu Michaelisovu – životu. Uspio je: on ih je ushitio, zanio. Čak je i Clifford bio časovito zaljubljen u nj – ako se tako može reći. I tako je sutradan Mick bio u većoj neprilici neg o ikad prije: nespokojan, rastrg an, nemirno je gnjeo prste u džepovima. Connie ga noću nije posjetila… a on nije znao gdje je. Koketer ija…! U tome času trijumfa! Ujutro je otišao gor e, u njezin salon. Znala je da će doći. Njeg ov nespokoj bijaše očevidan. Upitao ju je za svoju dramu… smatra li da je dobra? Mor ao je čuti pohvalu, trebala mu je: pohvala mu je donosila uzbuđenje, krajnji podražaj strasti, nešto iznad svake spolne naslade. Connie je hvalila dramu žestoko. A ipak je, u dnu duše, sve to vrijeme znala da drama ne vrijedi ništa. – Čuj, Connie – najposlije provali iz njeg a – zašto nas dvoje ne bismo sve to raščistili? Zašto se ne bismo vjenčali? – Pa ja sam udana! – u čudu će ona. Iznenadila se, ali nije osjećala ništa. – Ah, to…! Nije to zapreka. Clifford će ti dati rastavu… Zašto se ne bismo uzeli? Htio bih se oženiti. Znam da bi tako bilo najbolje za me… da se oženim i vodim uredan život. Ovako živim paklenski, upravo se trg am na komadiće. Vidiš, nas smo dvoje kao stvor eni jedno za drug o… pristajemo zajedno kao ruka i rukavica. Zašto onda ne bismo ušli u brak? Vidiš li ikakav razlog protiv tog a da se uzmemo? Connie je gledala u čudu, a ipak nije osjećala ništa. Ti su muškarci svi jednaki, ne misle ni na što. Samo im strše usijane glave, i misle da će vas njihove praskavice uznijeti na nebesa. – Pa već sam udana! – opet će ona. – Ne mog u ostaviti Clifforda, i sam znaš. – Zašto? Zašto ne bi mog la? – zajada on. – Nakon šest mjeseci jedva će se i sjetiti da si otišla. Za Clifforda nitko i ne postoj i osim njeg a samog a. Pa ti mu uopće nisi potrebna, koliko sam mog ao razabrati. On je sav zao kupljen samo sobom. Osjećala je Connie da ima istine u tome, ali je osjećala isto tako da ni Mick nije nikakav uzor nesebičnosti. – Zar nisu svi muškarci obuzeti samo sobom? – upita ona. Hja, uglavnom je tako, priznajem. Mor a čovjek biti takav se probio. Ali nije to ono bitno. Važno je kakav život može muškar ac pružiti ženi. Može li je usrećiti ili ne može. Ako ne može, onda je i ne zaslužuje, nema prava na ženu… Zastao je. Pog ledao je u nju onim krupnim očima lješnjakove boje, gotovo hipnotički, i nadovezao: – A ja mislim da mog u ženi pružiti vraški dobar život kakav samo može poželjeti. Mislim da to mog u zajamčiti. – A kakav to dobar život? – priupita Connie, gledajući ga sveudilj u nekom čudu, iznenađena, ali u dnu duše ne osjećajući ništa. – Pa svaki oblik dobra života, dobijesa! Baš svaki! Haljine, drag ulje donekle, izlaske, noćne klubove koje hoćeš, da se upoznaš s kime želiš, da ideš svuda, da putuješ i da budeš netko kamo god dođeš… Da, dobijesa, svaki oblik dobra života.
Govor io je to gotovo slavodobitno, sve mu se lice sjalo, a Connie ga gledala kao da je zanesena, ali zapravo nije osjećala ništa. Svi ti sjajni izg ledi i njeg ova obećanja jedva da su se takla i površine njezina duha. Ni u samome njezinu izvanjem biću, u njezinoj ženstvenosti, što bi se inače znala zanijeti, sada kao da ne bijaše nikakva odjeka. Ništa se nje od sveg a tog a nije hvatalo. Ostala je hladna. Sjedila je i gledala u nj, kao smetena, ali nije ništa osjećala: samo je odnekle ćutjela krajnje neugodan vonj bog inje-kučke. Mick bijaše kao na žer avi: istezao se u svome naslonjaču i nag injao naprijed, piljeći u Connie gotovo hister ično: je li u svojoj taštini napeto iščekivao da ona kaže da, ali ga je hvatao strah od njezina možebitnog da – tko bi znao! – Treba da o svemu promislim – naposljetku će ona. – Ne bih mog la reći sada. Tebi se možda čini da Clifforda tu i ne treba brojki, ali se var aš. Pomisli samo koliko je bespomoćan… – K vrag u! Ako netko iz svoje bespomoćnosti izbija dobit, onda bih i ja mog ao početi o tome kako sam usamljen i kako sam uvijek bio, iznositi svoje nevolje i nizati drug e ganutljive trice i koješta! K vrag u sve ako čovjek nema drug og zag ovor a do svoje bespomoćnosti… Okrenuo se i bijesno rukom kopkao po džepovima na hlačama. Te joj je večer i rekao: – Hoćeš li noćas doći u moju sobu? Ne mog u pog oditi gdje je tvoja. – Dobro – odg ovor i ona. Te je noći bio uzbuđeniji ljubavnik neg o inače, u onoj svojoj dječački nježnoj nag osti. Connie nije mog la postići zadovoljenje prije neg o što on postigne svoje, divlje uzbuđena, podižući slabine, a on junački izdržavao, ostajao u njoj upinjući svu volju i sposobnost da prinese žrtvu, dok naposljetku ne bi došla do vrhunca protiskujući neobične krikove. Kad se najposlije odvojio od nje, on će joj tiho, glasom u kojem se podsmješljivost miješala s gorčinom: – Bi li se mog la uskladiti sa mnom? Mor ala bi nastojati. A ne uvijek tako, na svoju. Te riječi, izg ovor ene u taj čas, bijahu jedan od potresa u njezinu životu. Jer to pasivno davanje bijaše očito njeg ov jedini način spolnog općenja. – Što kaniš reći? – upita ona. – Pa znaš što mislim. U tebe još dug o traje pošto sam ja gotov… i valja mi stisnuti zube i mir ovati dok ti upinješ i ne završiš. Zapanjila se na tu nenadanu grubost, u tome trenutku dok je još ćutjela neizr eciv užitak i stanovitu ljubav prema njemu. Uostalom, zar nije on bio gotov prije vremena, kao toliki današnji muškarci – svršio gotovo prije neg o što je i počeo. A to sili ženu da bude aktivna. – Zar ti ne želiš da nastavim i dođem do svog zadovoljenja? – upita ona. On se trpko nasmija. – Zar ne želim! – ponovi za njom. – Lijepo! Zar ne želim stiskati zube dok me gnjeteš! – A zar nisi htio? Nećeš to? – opet će ona. Prečuo je pitanje, nije htio odg ovor iti. – K vrag u, sve su takve! – promrsi kao za sebe. – Ili uopće ne sudjeluju, kao da im je utroba mrtva… ili pak čekaju dok muškar ac svrsi, pa tek onda počnu da bi došle do svog a, a muškar ac neka izdrži… Još nisam imao ženu koja bi svršila kad i ja. Connie je samo na pol uha uhvatila to neobično muškar ačko zapešće. Zapanjilo ju je to njeg ovo držanje uper eno protiv nje… ta njeg ova neshvatljiva grubost. Osjećala se tako nedužnom u svemu tome. – Ali valjda želiš da i ja postignem svoje zadovoljenje, je li tako? – ponovi ona. – Jasno! Želim, dakako. Ali đavo me odnio ako je to ikakvo zadovoljstvo muškarcu stiskati zube i
čekati da žena konačno bude gotova. Te su riječi žestoko pog odile Constancu, bijahu joj one najteži udar ac u životu. Ubile su nešto u njoj. Nije bila baš pohlepna na Michaelisa; dok ne bi počeo, nije ga ni željela. Bijaše kao da zapravo nikad nije čeznula za njim. Ali kad bi jednom već počeo, onda joj se činilo sasvim prir odnim da i ona s njime dođe do svog zadovoljstva. I gotovo gaje zbog tog a voljela… Te noći gotovo ga je zavoljela i htjela udati za nj. Možda je on to osjetio svojim instinktom, i zato sve razor io jednim udarcem, srušio svu tu kulu od kar ata. Svaki njezin spolni osjećaj prema njemu, i prema svakom muškarcu, utrnuo je te noći. Njezin se život odvojio od Michaelisova tako temeljito kao da ga nikad nije ni bilo. Nastavila je svoj sumorni život. Ostala je samo ona prazna uhodanost, mlin što ga svojim hodom u krug okreće svagdašnjica, ono što je Clifford nazivao cjelovitim životom, dug o zajedničko življenje dvoje ljude, dvaju bića naviklih da žive zajedno u istoj kući. Ništa! Praznina! Prihvatiti veliku ništavost života kao da bijaše jedina svrha življenja. Prihvatiti sve one mnog e sitnice što zajedno tvor e veliki konačni zbir ništavosti. ŠEST O POGLAVLJE – Zašto se zapravo danas muškarci i žene ne vole? – upi talajé Connie Tommvja Dukesa, koji manje-više bijaše njezino pror očište. – Pa vole se, vole! Otkad je svijeta i vijeka, otkad je izmišljen ljudski rod, mislim da se muškarci i žene nisu nikad toliko voljeli koliko upravo danas. Pravo voljenje! Evo, uzmite mene… zaista više volim žene neg o muškarce: žene su hrabrije, čovjek s njima može biti iskreniji. Connie je razmišljala. – Da – preuze ona – ali vi se nikad s njima ne miješate, nemate s njima posla? – Ja? Kako ne bih imao! Pa evo, upravo i sada najiskrenije razg ovar am s jednom ženom. – Da, razg ovar ate… – A što bih drug o neg o sasvim iskreno razg ovar ao s vama sve da ste i muškar ac? – Možda ništa. Ali žena… Žena hoće da je čovjek voli i s njome razg ovar a a da je u isto vrijeme ljubi i želi. A meni se čini da jedno i drug o ne ide zajedno neg o da se to dvoje međusobno isključuje. Ali ne bi trebalo da se isključuje! Ne bi trebalo ni da je voda tako mokra kao što jest. Ali što ćemo kad je tako. Ja volim žene i Ugovor s njima, ali ih za to ne mor am ljubiti i željeti. Zajedno i ugo nema u meni mjesta u isti mah. A čini mi se, trebalo bi ga biti. – Dopuštam da je tako. No, što ja tu mog u kad je sve drukčije neg o što bi trebalo biti. Usklađivati taj nesklad nije moj posao. Connie je razmišljala. – Nije tako – reče ona. – Muškarci mog u ljubiti žene i razg ovar ati s njima. Ne shvaćam kako bi ih uopće mog li ljubiti a da s njima ne razg ovar aju i ne budu prisni. Kako je takvo što mog uće? – Ne znam – odg ovor i on. – I čemu moje uopćavanje? Znam samo svoj slučaj. Volim žene, ali ih ne želim. Volim razg ovar ati s njima; no sve ako me razg ovor s njima privlači i dovodi u prisnost u jednom pravcu, ipak me udaljava od njih. Tako vam je to. Ali nemojte mene uzeti za opći primjer: ja sam, zacijelo, osobit slučaj, muškar ac komu su žene drag e ali ih ne ljubi, neg o ih čak i mrzi ako ga tjer aju u ljubavno pretvar anje ili na kakav drug i privid i petljanje. – A zar niste žalosni zbog tog a? – Zašto bih bio žalostan? Ni govor a. Eto, na priliku, Charlie May… kad njeg a gledam, ili drug e muškarce koji imaju ljubavnih veza… ne, nimalo im ne zavidim! Ako mi usud pošalje ženu koju želim, eh, lijepo i dobro. Ali ne znam nijednu ženu koju baš želim… i nikad nisam vidio takvu… hja,
onda sam valjda hladan. A zapravo neke žene mnog o volim. – Volite li mene? – Da, mnog o! I kao što vidite, nema medu nama govor a o poljupcima, je li tako? – Tako je – potvrdi Connie. – A zar ga zaista ne bi trebalo biti? – Zašto, za ime Božje? Volim Clifforda, ali što biste rekli kad bih ga otišao poljubiti? – Za vas kao da tu nema razlike? – A u čemu bi bila razlika, bar em koliko se mene tiče? Svi smo mi razumna ljudska bića, petljavina mužjak-ženka daleko je od nas. Jednostavno, nema je medu nama. Zar bi vam se sviđalo kad bih se sada počeo kočoper iti kao kontinentalni mužjak i razmetati se seksualnošću? – Bilo bi mi odvratno. – No, eto! Velim vam, ako sam uopće mužjak, nikako da naiđem na ženku svoje vrste. Ali me zbog tog a ne boli glava, jer samo volim žene. Tko bi me i prisilio da ih ljubim, ili da samo glumim ljubav, pa da počinjem seksualnu igru? – Ja vas zasig urno ne kanim na to prisiliti, ali recite mi, nije li tu nešto izo krenuto? – Vi možda tako osjećate, ja ne osjećam. – Da, imam osjećaj da nešto nije kako valja medu muškarcima i ženama. Žena više nema car a za muškarca. – A ima li ga muškar ac za ženu? Razmišljala je o drug oj strani pitanja. – Ne baš mnog o – odg ovor i iskreno. – Onda ostavimo tu priču i vladajmo se jedno prema drug ome pristojno i jednostavno, kao normalna ljudska bića. K vrag u umjetno navraćanje na seksualnost! Ja ga odbijam! Connie je znala da on ima sasvim pravo. Ali se u svemu što je rekao osjećala izg ubljenom, tako izgubljenom i bespomoćnom. Kao iver ak na pustoj vodi, tako joj se činilo. Kakav je njezin smisao – smisao nje same i sveg a uopće? Mladost se u njoj uzbunila. Ti su muškarci, čini se, tako star i i hladni. Sve je nekako star o i hladno. I Michaelis. Kakva li razočar anja! Ni on nije ni za što. Eto, muškarci te neće i ne žele, to je. Tako i Michaelis. Ali ni opsjenar i što se prave kao da je žele te počinju seksualnu igru, još su ponajg or i. Baš žalosno, ali se valja pomir iti s time. Sasvim je točno: muškarci nemaju car a za ženu. Ostaje ti kao najbolje da se obmanjuješ i samu sebe zaluduješ zamišljajući da imaju nekog car a, kao što se ona obmanjivala Michaelisom. A život teče dalje, i tu ne možeš ništa. Bilo joj je savršeno jasno zašto ljudi prir eđuju cocktail parties, zašto svir aju jazz i plešu charleston do iznemog losti. Mor aš svojoj mladosti pustiti da se istutnji ovako ili onako, jer će te inače proždrijeti. Tvoja mladost…? Ah, kakve li sablasne mladosti! Ćutiš se star om kao Metuzalem, a mladost u tebi negdje šišolji, i nema ti od nje mir a. Jadna života! Jadna i beznadna! Gotovo je žalila što nije otišla s ličkom i pretvor ila svoj život u dug i, dug i coctail party, u dug u Yecer s jazzom. Svakako bi to bilo bolje neg oli tako premetati Aili i gur ati sebe u grob. Jednog a dana kad joj se duša nasumor ila izišla je sama na šetnju, u šumu: utonula u misli, išla je ne mar eći ni za što, čak i ne zamjećujući gdje se nalazi. Odjednom je uplaši prasak puške u blizini: trgla se i naljutila. Kad je krenula dalje, čula je glasove pa ustuknula. Ljudi! Nije ih željela. Oštro joj uho razabra i drug i glas, i ona se uzbudi: neko dijete jeca. Osluhnu bolje: zar tkog od zlostavlja dijete? Pobrza niz mokru stazu, uzbuđena, zlovoljna. Osjećala je da će planuti. Zakrenuvši za okuku, ugleda pred sobom dvije prilike: lug ar a i zaplakanu djevojčicu u ljubičastu kaputiću i kapi od pamučne tkanine.
– Prestani cmizdriti, mala lažljivice! – čuo se lug ar ev ljutiti glas, a dijete zajeca još jače. Constance dug im kor acima pohiti naprijed, sijevajući očima. Čovjek se okrenu i pog leda u nju: hladno pozdravi, blijed od srdžbe. – Što je? Zašto mala plače? – upita Constance oštro, ali ponešto bez daha. Tanak smiješak, nešto gotovo podrugljivo, javi se čovjeku na licu. – Valja vam pitati nju – odg ovor i on bešćutno, otežući u svome nar ječju. Constanci bijaše kao da ju je pljusnuo; promijenila je boju. Zatim sabra sav svoj prkos, pog leda lug ar a, a tamnoplave oči samo joj planuše: – Pitala sam vas – reče zadihano. On skide šešir s glave i malko se nakloni – čudan neki naklon: – Da, vaše gospodstvo, pitali ste me – odg ovor i, a zatim nastavi u nar ječju – ama vam ne umijem rijet’. I prometnu se opet u vojnika: ne možeš ga prozr eti, samo mu lice ublijedjelo od ljutine. Connie se okrenu djetetu, rumenu, crnokosu stvor enju od devet ili deset godina. – Što se dog odilo, drag o dijete? Reci mi zašto plačeš? Obratila se maloj ljubazno, umiljato, kako se već običava u takvoj prilici. Još jači jecaj, namjerni. I Constancina još veća umiljatost. – Hajde, hajde… nemoj plakati neg o mi lijepo kaži što su ti… Velika nježnost u glasu. U isti mah ruka što je tražila po džepu pletenog ogrtača srećom nade novčić od šest penija. Hajde, ne plači! – reče Connie i prignu se maloj. – Gledaj što ćeš dobiti… Uzdasi, jecaji, ručica se odvaja od lica što je oteklo od plača, a crno lukavo oko načas pog ledom prelazi po novčiću. Zatim novi jecaj, ali prig ušeniji. Hajde, mala, lijepo mi reci što se dog odilo – opet će Connie pa stavi novčić u dječju punašnu šačicu, koja se potom stisnu. – Bilo… bilo je… zbog mace! Drhtaji, jecaji što jenjavaju. – Kakve mace, zlato? Časak šutnja, a onda mala pesnica što je stiskala novčić pokaza u kupinov trnjak. – Eno je! Connie pog leda onamo. Doista je ondje ležala velika crna mačka, žalosno opružena, malko okrvavljena. – Uh! – protisnu Connie, gršteći se. – Podivljala je, vaše gospodstvo – čovjek će podrugljivo. Ona ga pog leda srdito. – Nikakvo čudo što je mala plakala kad ste mačku ubili pred njom! Upravio je Constanci pog led u oči, bez riječi, prezr ivo, ne krijući svojih osjećaja. Connie opet pocrvenje: osjećala je da se uzbudila – pa taj čovjek nema poštovanja prema njoj! – Kako ti je ime? – upita malu, umir ujući se. – Hoćeš li mi reći kako se zoveš? Šmrcaj, a potom piskutav glasić, prenavljački: – Connie Mellors! – Connie Mellors! O, lijepo ime! I došla si s tatom ovamo, a on ubio macu? Ali je to bila zločesta mačka! Dijete je pog leda ispitljivo – smio n pog led crnih očiju što Procjenjuju nju i njezinu sućut.
– Htjela sam ostati sa svojom bakom – reče djevojčica. Tako? A gdje je tvoja baka? Dijete podiže ruku i pokaza dolje, niz put: – Tamo, u kući! – U kući… A bi li htjela natrag, baki? Neočekivano, kratka groza, drhtaj od zao stalih jecaja. Bih! – Pa hajde… Hoćeš li da te povedem? Hoćeš li da te povede baki? Onda tvoj tata može za svojim poslom. Okrenu se zatim njemu: – Ovo je vaša kćerkica, je li? On pozdravi na vojničku i potvrdi kimnuvši glavom. – Mog u lije odvesti kući? – upita Connie. – Ako vaše gospodstvo želi. Pog ledao je opet u njezine oči – pog led mir an, ispitivački, nekako udaljen. Pog led čovjeka samotnjaka, čovjeka samosvojna. – Onda, zlato, hoćeš li sa mnom kući, baki? Dijete zimu gor e, k njoj: – Hoću! – i razvuče usta u smijulj. Constanci se nije svidjela; nije joj se svidjelo to lukavo malo žensko stvor enje, ta mala pretvor ica. Ipak joj je obrisala lice te je uzela za ruku. Lug ar pozdravi šuteći. – Doviđenja – reče mu Connie. Bijaše gotovo milja do kuće, i Connie star ija imade dobrano prilike da se uvjer i koliko joj dotužuje mala Connie dok se pred njima nije ukazala slikovita lug ar eva kućica: djevojčica je neprestano izvodila nekakve majstor ije kao kakvo majmunče i bila veo ma samosvjesna. Na kućici vrata stajala otvor ena, iznutra dopir ao nekakav klopot. Connie zastade, ručica iskliznu iz ruke, i djevojčica otrča u kuću. – Bako! Bako! – Gle, već si se vratila? Baka je upravo crnila peć, bijaše subotnje jutro. Izišla je na vrata: na njoj preg ača od jute, u ruci joj četka nacrnjena grafitom, a na nosu crna mrlja. Bila je omalena, prilično suhonjava žena. – Bože drag i, što je? – upita kad je ugledala gdje Connie stoji vani, te brže-bolje rukavom obrisa lice. – Dobro jutro – reče Connie. – Mala je plakala, pa sam je dovela kući. Baka brzo svrnu pog led na unuku: – A gdje ti je tata? Mala se uhvati baki za suknju i poče se prenemag ati. – Bio je s njom – objasni Connie – ali je ubio podivljalu mačku, i dijete se uzbudilo. – Ali nije trebalo da se mučite, Lady Chatterley, zaista nije. Zaista je bilo lijepo od vas, ali nije trebalo da vas uznemir uju i da se toliko trudite. Ma tko bi i pomislio! A potom će, okrenuvši se maloj: – Vidiš li: Lady Chatterley toliko se trudi zbog tebe! Zaista nije trebalo! – Nije mi bilo teško, malko sam prošetala – reče Connie, smiješeći se. – Zaista je bilo lijepo od vas, mor am reći! I tako, velite, mala je plakala? Znala sam da će svašta biti čim samo odmaknu dalje. Boji se ona njeg a, to vam je. Dođe joj nekako kao tuđin, stranac, i ne vjer ujem da bi se mog li složiti njih dvoje. On je tako čudan. Connie nije znala što da kaže.
– Gle, bako! – reče mala, glupo se smijuljeći. Star ica pog leda dolje, na novčić šestak u maloj ruci. – Još i pol šiling a! Oh, vaša milosti, nije trebalo, zaista nije! Vidiš dijete, koliko ti je dobra Lady Chatterley! Sveg a mi, sreća ti se jutros nasmiješila, dijete moje! Izg ovor ila je ime kao što ga u nar odu izg ovar aju: Chat’ley. – “Vidiš koliko ti je dobra Lady Chat’ley!” Connie nije mog la a da ne gleda u star ičin nos, a star ica opet, ovlaš, prijeđe po njemu nadlanicom, ali promaši mrlju. Namjer ila Connie da krene natrag… – Onda, velika vam hvala, Lady Chat’lev, zaista… Hajd, lijepo zahvali Lady Chat’ley! – reče maloj. – Hvala – piskutne dijete. – Baš si zlatna – umiješa se Connie i s jednim “Zbog om” krenu odande, sretna što taj susret ostavlja za sobom. Čudno je, pomisli, odakle onome visokom ponositom čovjeku takva sitna i žestoka mati. A star ica, tek što je Connie otišla, pobrza u kuhinju te na rbini što nekoć bijaše ogledalo zag leda u svoje lice. “Dakako, mor ala me zateći u ovoj prostoj preg ači i prljava lica! Lijepo li će misliti Veni!” Connie se polako vraćala kući, na Wragby. “Kući…!” Pretopla je to riječ za onaj golemi neugodni kunićnjak. Riječ je sada bez prave težine, prijašnja joj vrijednost nekako izbrisana. Sve velike riječi, činilo se Constanci, izbrisane su za njezino pokoljenje: ljubav, radost, sreća, dom, majka, otac, muž – sve te velike, snažne riječi napol su mrtve sada, umir u iz dana u dan. Dom je sada samo mjesto na kojem živiš, ljubav je nešto čime se ne zaluduješ, radost je riječ koju uzimaš za dobar charleston, sreća je licemjer an izr ičaj kojim želiš obmanuti drug e, otac je individuum koji je uživao život, muž je čovjek s kojim živiš i duh mu održavaš. A seks, posljednja od velikih riječi, to je samo cocktail-naziv za uzbuđenje što te načas potakne, da te onda ostavi još praznijom, umornijom. Otrcanom! Baš kao daje i sama tvar od koje si sazdana jeftina roba te se sva linja i trca. Na kraju ostaje samo uporni stoicizam: i tu, u njemu, ima stanovitog užitka. U samom doživljaju ništavosti života, faza za fazom, etapa za etapom, ima nekog a jezivog zadovoljstva. To je dakle to! Uvijek je to ono krajnje: dom, ljubav, brak, Michaelis… To je dakle to kad budeš na samrti, posljednje riječi upućene životu bit će ti: To je dakle to. A novac? Za novac ne možeš reći isto. Novac ti je uvijek potreban. Novac, Uspjeh, Slava – bog inja-kučka, kako je, po Henr vju Jamesu, uporno naziva Tommy Dukes – to je potreba koja nikad ne prestaje. Ne možeš potratiti i posljednji groš i na kraju reći: To je dakle to. Ne, nikako. Jer ako poživiš još i cig lih deset minuta, trebat će ti još koji groš za ovo ili za ono. I da ti točak ne zastane u pog onu, hoće se novca. Mor aš ga imati. Drug o ti zapravo i ne treba. Dakako, nije tvoja krivnja što živiš. A kad već živiš, novac je potreba, jedina apsolutna potreba. Bez sveg a se drug og može, za nuždu, ali ne i bez novca. Jasno kao na dlanu: to je dakle to! Mislila je na Michaelisa i na novac što bi ga mog la imati s njim. A to baš nije htjela. Draže su joj one male svote što ih Clifford pisanjem zar ađuje uz njenu pomoć, sitniji iznosi što su dolazili od književnog rada u kojemu je ona doista pomag ala. “Clifford i ja zar ađujemo zajednički tisuću i dvjesta funti na godinu”, govor ila je u sebi. Zar ađivati novac! Stvar ati ga! Ni od čeg a! Izvlačiti ga iz zraka! Vještina i djelo kojim se baš ljudski možeš ponositi! Sve drug o puste su besmislice. Kaskala je kući, Cliffordu, da združi svoje snag e s njeg ovima, da s njime stvor i još jednu pripovijest ni od čeg a – a pripovijest, to je novac. Cliffordu je, čini se, bilo veo ma važno svrstavaju li e njegove pripovijesti u prvor azr ednu liter atur u ili ne svrstavaju. Ona, pravo li se uzme, nije za to mar ila. Nema ništa u njima! rekao je njezin otac. Dvanaest stotina funti prošle godine! – jednostavan je i ko-
načan odg ovor na to. U mladosti stišćeš zube, grizeš i držiš, sve dok iznevida ne poteče novac: posrijedi je snag a. Stvar volje; fina, nevidljiva i snažna emanacija volje što iz tebe izbija vraća ti tajanstvenu ništavost novca: riječ na papir iću. To je kao neka mag ija, a svakako je trijumf. Bog inja-kučka! Pa kad se već prostituiraš, onda neka to bude s bog injom-kučkom. Uvijek je možeš prozr eti, čak i kad joj se predaješ, i dobro je tako. Clifford, dakako, ima još mnog o dječjih tabua i fetiša. Želi da ga smatraju za “zaista dobra pisca”, a to je teška besmislica. U svemu je zapravo dobro to što sada, eto, ima uspjeha. Kakva bi i bila kor ist da si “zaista dobar” a nitko te ne čita! A bijaše kao da većina “zaista dobrih” ne stižu na autobus. Konačno, živimo samo jedan život, pa ako ne stignemo na autobus, ostajemo na pločniku sa svima onima koji su promašili. Connie je smišljala da jednu zimu provede s Cliffordom u Londonu, i to već iduću. Njih dvoje dobro su uhvatili svoj autobus, pa zašto se ne bi malko provozali i pokazali na vrhu. Nevolja je bila što je Clifford postajao ponešto rastresen, duhom odsutan, i što je onda-onda zapadao u potištenost. Javljala se rana što se nalazila na njeg ovoj duši. Connie je očajavala, bilo joj da zavrišti. Bože, ako se pokvar i i mehanizam svijesti, što da čovjek čini? K vrag u sve, učinila si što si mog la! Zar da se sasvim upropastiš! Briznula bi kadikad u gor ak plač, no i tada bi, plačući, govor ila sebi: Baš si glupa, samo močiš rupčiće! Kao daje kakve kor isti od tog a! Poslije dog ađaja s Michaelisom odlučila je da ništa više ne želi. Činilo se to najjednostavnijim rješenjem onog a što je drukčije ner ješivo. Nikakvih želja povrh onog što ima: samo je htjela ići dalje s tim što ima. Clifford, pripovijesti, Wragby, položaj Lady Chatterley, novac, slava… sve to kako jest neka traje i napreduje, eto to ona želi. A ljubav, seks, sve te gluposti, sve je sama pjena: otpij ili otpuhni, i ne brini dalje! Ako u duši ne hlepiš za tim, nije to ništa. Pog otovu seks… Baš ništa! Pog ledaj trijezno, i sve je riješeno. Seks i cocktail: jednako traju, jednako djeluju, nekako na jednako izlaze. A dijete? Imati djetence, da, to je uzbuđenje, doživljaj! Tome će pokusu prići nadasve oprezno. Valja joj najprije dobro razmotriti o muškarcu, a za nju, čudno, na svem svijetu ne postoji muškar ac od kog a bi željela dijete. Dijete od Micka? Grsti joj se i sama pomisao na to! To je kao da bi željela dijete od kunića! ATommv Dukes…? Vrlo je zgodan, ali gaje nekako teško povezati s djetetom, s drug im nar aštajem: on se završava samim sobom. Medu onima mnog im Cliffordovim znancima nema nijednog muškarca koji u njoj ne bi pobudio prezir kad bi pomislila da s njime ima dijete. Ima ih nekoliko koje može zamisliti kao ljubavnike, medu njima i samog Micka. Ali imati dijete od njih – ne, nikad! Kakva li poniženja! Kakve li pomisli od koje se samo grstiš! To je dakle! A ipak joj misao na dijete nije izlazila iz glave. Čekaj, čekaj! Pror ešetat će ona mnoštvo muškar aca kroza svoje rešeto, pa da vidimo hoće li se naći jedan koji valja. “Iziđite na ulice i prolaze jer uzalemske i gledajte hoćete li naći čovjeka” Nije se mog ao u pror okovu Jer uzalemu naći čovjek, iako ondje bijaše na tisuće muškar aca. Ali čovjek. Čest une autre chose! Možda bi trebalo da to bude stranac, pomišljala je ona: nikakav Eng lez, još manje Irac. Neg o, pravi stranac. Čekaj, čekaj! Zimus će je Clifford odvesti u London, a drug e će zime s njim u južnu Francusku, Italiju. Sve polako! Nema nikakve žurbe s djetetom. To je nešto njezino, sasvim osobno, i tu je, u toj točki, bilo čudnovato, ženski ozbiljna – ozbiljna do dna duše. Ne, neće se ona upustiti ni s kakvim namjernikom što ga slučaj nanese, neće nikakva rizika. Ljubavnika možeš naći gotovo svakog trena, ali čovjeka s kojim bi hjtela roditi dijete… čekaj, polako! to je nešto sasvim drug o. “Iziđite na ulice i prolaze jer uzalemske…” Ne, nije tu ljubav posrijedi neg o čovjek: o njemu se radi. Mog la bi ga osob-
no i mrziti, pa ipak, ako je on pravi, osobna mržnja tu se ne broji. Jer to je nešto što se tiče drug e strane njezina bića. Kišilo je, kao što već kiši u to doba, pa su puteljci bili suviše nakvašeni za Cliffordova kolica, ali je Connie htjela van. Od nekog a je vremena izlazila sama u šetnju gotovo svaki dan, ponajviše u šumu, gdje je doista bila sama. Ondje nije nikog sretala. Tog a je dana pak Clifford htio nešto por učiti lug ar u, a kako je momak uhvatio gripu te ležao – uvijek je tkog od, čini se, imao gripu na Wragbyju – Connie reče da će ona prenijeti por uku. Zrak bijaše blag i nepomičan – mrtav, kao da sav svijet polako umir e. Sve sivo, vlažno, ljepljivo, tiho. Nepomičnost i tišina i na rudniku, ugljenokopi radili skraćeno, a tog a dana sasvim mir ovali. Svršetak sveg a! Šuma, kao da u njoj nigdje nije života, utonula u neku tromost i tišinu, i samo se krupne kapi otkidaju s golih grana da se u muklu čvaliku razbiju na tlu. A medu star o drveće leg la siva sumornost, zaglavila se nekakva tur obna nepomičnost, sve pritislo ništavilo. Connie je kor ačala, zagnala se u misli. Iz star e šume izbijala drevna sjeta, nujnost obuzimala i nju, neka blag ost što smir uje, nešto svakako bolje neg o što je opor a bešćutnost vanjskog a svijeta. Voljela je dubinu tog ostatka šume, to je njeno unutarnje biće, tu nijemu uzdržljivost star og drveća. Doimala se ta stabla kao prava vlast šutnje, a ipak bijahu živa prisutnost, sami život u tome carstvu tišine. I ono je, drveće, čekalo: uporno, mimo čekalo, šir eći od sebe moć šutnje. Možda je samo čekalo kraj: da bude posječeno, odvezeno – kraj šumi, svršetak sveg a. A možda ta uvjerljiva, dostojanstvena šutnja, taj muk moćnih stabala, imaše kakvo drug o značenje. Kad je na sjevernoj strani izbila iz šume, lug ar ev se kućer ak doimao kao da je nenastanjen – tako se tihom i samotnom činila ta prilično tamna, smeđa zidanica sa zabatima i lijepim dimnjakom. Ali se iz dimnjaka izvijao dug pramen dima, a mali ograđeni vrt brižno okopan i držan u redu. Vrata bijahu zatvor ena. Pošto je tako stig la, osjetila je neku nevoljkost pri duši, kao da se malko plašila tog čovjeka neobičnih, prodornih očiju. Nije joj bilo s voljom da mu nosi nar edbe, i zapravo bi se najr adije vratila, tiho je pokucala, ali nitko da iziđe. Pokuca nanovo, ne baš jače opet nikog a. Povir i na prozor: tamna, malena soba, gotovo “crnila u svojoj skrovitosti, kao da nije željela ničijeg posjeta. Zastade te osluhnu: učini joj se da čuje šumove što su dolazili iza kuće. Kako nije uspjela daje vide ili čuju, postade poduzetnija: kad je već tu, neće odustati. Krenula je stog a da obiđe oko kuće. Strag a, za kućom, tlo se uspinjalo, bilo strmo, stražnje dvor ište usijecalo se u padinu okruženu niskim zidom od kamena. Connie zamaknu za kućni ugao te stade. U malom dvor ištu stajao je čovjek samo koji kor ak udaljen od nje: umivao se bezbrižno, i ne sluteći da bi mog ao tkog od naići. Obznažio se do pojasa, hlače od velvetina spale mu niz uske kukove. Bijela mu se gipka leda prig injala nad prao nik pun sapunjave vode, u koju je umakao glavu pa ju onda otresao u čudnim brzim trzajima i dizao vitke bijele ruke da iz ušiju makne sapunastu pjenu, brz i žustar, okretan kao lasica kad se igra vodom, i sam samcat. Connie ustuknu, povuče se za ugao te pobrza natrag, u šumu. Eto, zbunila se. A što je, uostalom! Čovjek se umiva, pa što onda! Ništa neobično. Ipak je taj doživljaj, nekako čudnovato, bio za nju kao priviđenje i pog odio ju je usred srca. Vidjela je kako teške hlače klize niza čiste, nježne bijele bokove, na kojima malko iskaču kosti, osjetila je golemu samotinju, usamljenost tog a samotnika, i taj ju je osjećaj sasvim presvojio. Bijela, usamljena golotinja stvor a koji živi sam, sam i u duši. A povrh tog a, stanovita ljepota čistog stvor a. Ne tvar te ljupkosti, čak ni tijelo te ljepote, neg o neki plamsaj, zračenje, topli, bijeli plamen osamljenog života što se otkriva u obrisima koje možeš dodirnuti: tijelo! To je viđenje pog odilo Constancu u dubinu utrobe, i ona je to znala: ležalo je u njoj. Ali je svojim
razbor om bila sklona da se svemu nasmije. Muškar ac koji se umiva na dvor ištu za kućom! I još, zacijelo, lošim žutim sapunom što neugodno vonja! Gotovo se ljutila: zašto joj se mor alo dog oditi da naleti na te vulg arne intimnosti? Pošla je dalje, ali domala sjede na panj. I odviše se zbunila a da bi mog la misliti. Ipak, u svem metežu svoje zbunjenosti, odluči da čovjeku preda por uku. Ništa je ne smije zaustaviti. Dakako, mor a mu ostaviti vremena da se odjene, ali ne toliko da bi i otišao. A očito se nekamo sprema. Krenula je opet onamo, polako, sve osluškujući. Kad je prišla bliže, vidje da je kuća kakva je i bila. Zalaja pas, a ona pokuca na vrata; srce joj lupalo, nije ga mog la smir iti. §» Čula je kako čovjek laka kor aka silazi niza stube. Nag lo je otvor io vrata te ju preplašio. I sam kao da se našao u neprilici, ali mu se odmah javi smiješak na licu. – Lady Chatterley! – reče on. – Izvolite li ući? Vladao se lijepo i neusiljeno, te ona prijeđe preko prag a i stupi u malenu, prilično tur obnu sobu. – Samo vam donosim por uku od Sir Clifforda – ona će blag im glasom, gotovo bez daha. Čovjek je pog leda onim modrim očima što sve vide, te ona malko svrnu svoj pog led ustranu. Učinila mu se ljupkom, gotovo lijepom u onoj svojoj plahosti, i on odmah ovlada položajem. – Izvolite li sjesti? – upita je, misleći da ona ne želi. Vrata bijahu otvor ena. – Ne, hvala. Sir Clifford pita biste li… – i prenese mu por uku. Opet gaje, nehotice, pog ledala u oči. Odražavala se u njima toplina i ljubaznost, pog otovu takve bijahu za jednu ženu – sama toplina, dobrota i neusiljenost. – Razumijem, vaše gospodstvo. Odmah ću se pobrinuti. Pošto je primio por uku, sav se promijenio, preko sveg a njeg ova bića prevukla se skrama nekakve krutosti i suzdržljivosti. Connie se sklanjivala, valjalo joj ići. Umjesto da krene, bojažljivo se ogledala po urednoj i čistoj sumornoj sobici. – Živite ovdje sami? – upita ona. – Sasvim sam, vaša milosti. – A vaša majka…? – U svojoj kući, u selu. – S djetetom? – opet će Connie. – S djetetom. Na njeg ovu ponešto umornu licu čistih crta javi se neobjašnjiv smiješak, gotovo podrugljiv. Lice mu je neprestano mijenjalo izr ažaj i dovodilo subesjednicu u nepriliku. – Ne – nadostavi on, videći da Connie nije razumjela – majka dolazi ovamo subotom, da pospremi: ostalo radim sam. Opet gaje pog ledala. Oči mu se opet smiješile, malko podrugljivo, ali u njihovoj modrini bila je toplina i ljubaznost. Čudila mu se. Imao je na sebi hlače i flanelnu košulju sa sivom kravatom, kosa mu meka i vlažna, blijedo lice doimalo se kao iznur eno. Kad bi prestale da se smiješe, oči mu bijahu kao da su mnog o pretrpjele, ali svejednako nisu gubile svoju toplinu. Odjednom kao da gaje obavio veo izdvojenosti – ona, Connie, nije za nj postojala. Htjela je toliko tog a reći, a nije rekla ništa. Samo ga je opet pog ledala i protisnula: – Nadam se da vam nisam smetala? Njemu se, od podrugljiva smiješka, jedva primjetna, oči stisle. – Samo sam se češljao, ako ne zamjer ate. Oprostite što sam bez kaputa, ali nisam mog ao znati tko kuca. Nitko ovdje ne kuca, pa zato na zlo sluti ono što se ne očekuje. Krenuo je pred njom vrtnom stazom da joj pridrži vrata na ogradi. Onakav u košulji, bez teškog kaputa od velvetina, opet joj se pričinilo vitkim, vidjela je koliko je tanak, mršav, malko pognut. Kad
je por ed njeg a prolazila na vrtna vrata, zračila je mladost i svježina iz njeg ove svijetle kose i živahnih mu očiju. Mog lo mu je biti trideset i sedam godina ili trideset i osam. Odmicala je prema šumi, znajući da on gleda za njom; prilično ju je smeo, izg ubila je pribranost, iako se tome otimala. A on, kad se vratio u kuću, pomisli: “Lijepa je i ne prenavlja se! Ljepša je neg o što je i sama svjesna.” Razmišljala je o njemu i čudila se: jedva daje i nalik na lug ar a, toliko odskače, a nije nalik ni na radnika, premda ima i ponešto zajedničko sa žiteljima onog a kraja. Ali nije jednak s njima, i tu se razlikuje od okolnog puka. – Lug ar Mellors čudan je čovjek – reče ona Cliffordu – gotovo da bi mog ao biti gospodin. – Tako? – dočeka Clifford. – Nisam opazio. – A zar nije nešto posebno na njemu? – opet će Connie. – Mislim daje sasvim zgodan momak, ali vrlo malo znam o njemu. Tek toliko daje lani došao iz vojske, nema ni godina dana. Iz Indije, čini mi se. Valjda je ondje stekao neke navike, možda je bio služak u kakva časnika, pa se tako ponešto izo brazio. Ima takvih. Ali im nije na probitak što su se malko uljudili, valja im natrag, na star a mjesta, kad se vrate kući. Connie je zamišljeno gledala Clifforda. Vidjela je u njemu ono uskog rudno zazir anje od svakog iz nižih klasa, ono gospodsko gledanje svisoka na one niže koji bi se mog li uzdići – krut stav što je, dobro je to znala, tako svojstven Cliffordovu soju. A zar ne nalaziš daje u njemu nešto posebno? – upita ga ponovno. – Pravo da ti kažem, ne nalazim! Nisam ništa zamijetio. I pog leda je radoznalo, s nekom nelag odom, napol sumnjičavo. A ona osjeti da joj nije kazao svu istinu. Ne govor i on istinu ni samom sebi, eto to je. Mrska mu je i sama pomisao da bi mog ao postojati kakav izuzetan ljudski stvor. Ljudi se manje-više mor aju nalaziti na njeg ovoj razini, ili pak niže od njeg a. Connie je opet osjetila uskog rudnost i krutost ljudi svog a krug a. Toliko su kratkovidni, kruti, udaljeni od života! SEDMO POGLAVLJE Kad je Connie došla gor e, u svoju spavao nicu, učinila je ono što nije već odavna: skinula je svu odjeću sa sebe te se ogledala, gola, u visokom ogledalu. Nije znala što traži i što zapravo gleda, ali je pomicala svjetiljku dok svjetlo nije obasjalo sav joj lik. I mislila je kao što često mišljaše… kako lije krhka, kako ranjiva, ta jadna stvarca ljudsko tijelo, golo: nekako je kao nedovršeno, nepotpuno! Smatrali su da je lijepo građena, ali je sada bila izvan mode: ponešto previše ženstvena, nedovoljno nalik na nedozr ela dječaka. Nije bila visoka neg o škotski stamena, zbijena; ali je iz sveg joj lika izbijalo nešto neusiljeno i ljupko, dražest koja je svu obavija i koja bi se mog la nazvati ljepotom. Imala je ponešto zag asitu put, udovi joj pokazivali stanovitu mirnoću, niz cijelo tijelo klizila bujnost i punoća, ali je ipak nešto nedostajalo. Umjesto da joj sazr ijevaju čvrsti preg ibi što se slijevaju naniže, tijelo joj se nekako ploštilo, nekakva opor ost u njemu. Kao da nije imala dovoljno sunca i topline, prevlačilo se sivilom, otakala se sočnost iz njeg a. Grudi joj se spuštale omalene, kruškolike. Ali kruške bijahu nezr ele, ponešto opor e, visjele kao bez neke svrhe. A trbuh joj izg ubio zategnuti sjaj i svježu puninu, nije kakav je bio u nje, mlade djevojke, onih dana kad je imala onog mladića, Nijemca, koji ju je zaista tjelesno ljubio. Tada je taj tr-
buh bio mlad i pun očekivanja, imao je svoj izg led, svoj oblik. Sada, evo, postaje mlitav, i ponešto plosnat – tanji je doduše, ali mu je tankost mlitava. A i njena bedra, nekoć tako gipka i žustra, sjajna u svojoj ženskoj zao bljenosti, eto su i ona nekako spala, omlitavjela, izg ubila prijašnju zavodljivost. U tijelu joj nema nekadanjeg izazova, izg ubilo izr azitost. Zbog tog a je osjećala neiskazivu potištenost, gotovo beznađe. Kakve bi joj i mog le biti nade? Star a je, star a u dvadeset i sedmoj, nestalo sjaja i blistavila puti. Star a od samog nemar a i same uskrate – da, uskrate. Žene što idu ukor ak s modom uzdržavaju svoje tijelo brig om oko vanjštine, njeguju ga da bude sjajno kao najfiniji porculan. A što unutri, u porculanu, ispod vanjskog sjaja nema ničeg a, ne mar i. Ona se ipak nije sjala ni toliko. Duševni život? Prijevar a, sljepar ija! Nag ao val bijesne mržnje ispe se u njoj na tu spoznaju. U drug om ogledalu promotri odraz svojih leda, struka i bokova. Vidi, postala je vitkija, ali joj ne pristaje. Kad se okrenula, preg ib pod leđima, u struku, pokazao malu mlohavost; a nekoć je i tu uvijek bila gipkost i svježina. Izduženi nag ib njenih bokova i prijelaz naniže izg ubio je svoj sjaj, zadnjica nema više one oble punine. Otišlo sve! Samo je onaj mladi Nijemac ljubio ta mjesta, a mrtav je on ima gotovo deset godina! Kako li vrijeme prolazi! Deset je godina mrtav, a njoj je istom dvadeset i sedam. Onaj krepki mladić sa svojom zdravom, nespretnom putenosti na koju je ona, onda, gledala tako prezirno! Gdje daje nade sada? Nestalo je to iz muškar aca, iščiljelo. Oni imaju svoje jadne grčeve što traju trenutak-dva, kao Michaelis; ali nema one zdrave muške čulnosti što ti krv grije, putenosti što sve biće oživljuje. Još je najljepše na njoj, vidjela je, taj izduženi nag ib bokova, potez što zavodljivo klizi od kor ijena leda, i onaj sneni oblik njenih stegna. Crta blag a – poput pješčanih humaka, kako vele Arapi – i meka u svome izduženom padu. Tu, u tome dijelu, bijaše životu još neke nade. Ali je i tu Connie postajala tanja, nekako kao nezr ela, skupljala se. Prednja strana njezina tijela… ah, zbog nje je naprosto očajavala. Tu se već javljalo mlohavilo, nekakva olabavjela tankoća, bijaše kao da joj tijelo vene, star i eto prije neg o što je i počelo živjeti. Pomislila je na dijete što bi ga možda mog la imati. Je li uopće sposobna za to? Navukla je na se spavaćicu i leg la u postelju, gorko jecajući. U dnu njezine gorčine gor io je hladan gnjev na Clifforda, na njeg ovo pisanje i brbljanje – prog ovar ao iz nje bijes na sve muškarce njegova soja koji ženu samo var aju, čak i za njezino tijelo. Nepravda! Nepravda! Osjećaj duboke fizičke nepravde dušu joj razdir ao. Ujutro je ipak ustala kao uvijek, u sedam, i sišla Cliffordu. Mor ala mu je pomoći u svim osobnim poslovima, jer nije imao slug e, a ženske poslug e nije htio. Domarkin muž, koji ga je znao još kao dječaka, pomag ao mu je u težem, kad ga je trebalo dizati, ali gaje Connie dvor ila i pomag ala u osobnim stvar ima, i činila je to rado. Iziskivalo je to trud i napor od nje, ali je ona htjela učiniti što može. Tako je ona izr ijetka odlazila s Wragbyja, i nikad nije izbivala više od dan-dva, a tada bi u dvorbi kod Clifforda ostajala gospoda Betts, domarka. On je, kako je bilo i neminovno tijekom vremena, sve to dvor enje uzimao kao nešto što se razumije samo po sebi. A bilo je i prir odno što je tako smatrao. Connie je ipak, negdje duboko u sebi, ćutjela kako je polako peče nepravda, osjećala je kako je prevar ena. Fizičko osjećanje nepravde opasan je osjećaj, kad se jednom probudi, i mor a naći oduška, jer ako ga ne nađe, sažgat će onog a u kome takav plamen bukne. Na jadnog Clifforda nije se mog la svaliti krivnja. Nije on, jadnik, ništa kriv, ne treba ga prekor avati. Njeg ova je nesreća kudikamo veća neg o njezina. Sve je to dio opće katastrofe. Pa ipak, ne zaslužuje li i on neku pokudu? Ne treba li mu spočitnuti nedostatak topline, izo stanak jednostavnog a, toplog, fizičkog dodir a? On, Clifford, nije zapravo nikad pokazivao topline, nije čak bio ni usrdan i ljubazan, neg o samo pažljiv, obzir an – pokazivao je hladnoću svog a dobrog odg oja,
hladnoću svog a visokog tona! A nikad topline kakvu muškar ac može pokazati ženi, čak ni one kakvu je pokazivao njezin otac – topline sebičnjaka koji ugađa sebi a ipak još zna utješiti ženu iskrom svog a muškar ačkog žar a. Ne, Clifford nije bio takav. Ni on, ni njeg ov rod. Svi su oni bili kruta srca, samoživi, toplina njima bijaše nešto što pripada neukusu. Samo naprijed bez nje, i drži se svog a. Sve je to lijepo i dobro, dakako, ako ste istog staleža i soja. Možeš onda pokazivati hladnoću, i bit ćeš cijenjen; možeš imati svoj stav i uživati u njemu. Ali kad si od drug og staleža i drug og soja, onda sve ide ukrivo, nije nikakvo zadovoljstvo držati se svog a i osjećati da pripadaš vladajućem sloju. I kakva uopće smisla ima u tome kad ni najo tmjeniji aristokrati nemaju zapravo ništa pozitivno svoje da brane i da se tog a drže, a njihova je vlast samo lakrdija i nije u biti nikakva vlast? Kakav je smisao u svemu tome? Sve goli besmisao. Osjećaj pobune tinjao je Constanci u duši. Kakva je svrha svemu tome? Kakva je kor ist od njezine žrtve, čemu vodi to što svoj život posvećuje Cliffordu? Komu i čemu zapravo ona time služi? Hladnom duhu ispraznosti, duhu taštine koji ne zna za tople ljudske dodir e i koji je pokvar en kao Žid najg or eg roda u svojoj hlepnji da se sav preda bog inji-kučki, bog inji Uspjeha. Ni njeg ova hladna odvojenost od okolnog svijeta, ni njeg ova samouvjer enost da pripada vladajućoj klasi, nije Clifforda spriječila da isplažena jezika, sav zadahtan, jur i za bog injom-kučkom. Michaelis je u tome pokazivao zaista više dostojanstva i kudikamo više uspjeha. Uistinu, Clifford je, promatramo li ga izbližeg, bio glumac, lakrdijaš, a biti lakrdijaš teže je poniženje neg oli biti prostak i skor ojević. Kad je riječ o njima dvojici, ona je svakako bila potrebnija Michaelisu neg oli Cliffordu. 0 bog alju uzetih nog u može se brinuti svaka valjana bolničarka. A što se tiče borbe i junaštva, Michaelis je hrabar štakor, a Clifford naprosto pudl koji se producir a, psić prenemag ač. Kadikad bijaše gostiju koji su povremeno odsjedali na Wragbyju, medu njima Cliffordova tetka Eva, Lady Bennerlev. Bila je to suhonjava žena od šezdeset godina, udovica što je imala nešto od grande dame. Potjecala je od jednog a medu najo tmjenijim rodovima i svakom je prilikom to isticala. Connie ju je voljela, bila je ta žena tako divno jednostavna, iskrena koliko je već htjela da takva bude, i površno ljubazna. A još ponajviše, bila je nenadmašna da sebi priskrbi svoja prava i prednosti i da se izdiže iznad drug ih. Ne, nije ona bila snob – ta imala je i previše samopouzdanja. Savršeno je znala društvenu igru da se drži hladno i da drug e natjer a da joj se pokor avaju. Pokazivala je ljubaznost prema Constanci i nastojala podrijeti u njezinu žensku dušu oštrim svrdlom svog a dar a za opažanje i svojih blag onaklonih napomena. – Mislim da si sjajna – rekla je Constanci – čudesa si učinila za Clifforda. Nikad prije nisam zamijetila da u njemu tinja genij, a sada svi o njemu govor e. Teta Eva bila je puna samodopadnog ponosa zbog Cliffordova uspjeha. Još jedna čast njezinu rodu, još jedno per o na por odičnoj perjanici. A za njeg ove knjig e mar ila je koliko i za lanjski snijeg. Pa i što bi drug o! – Ah, ne mislim da sam ja tu išta učinila – odg ovor ila bi Connie. – Jesi, svakako, ta tko bi drug i? A od sveg a tog a, čini mi se, tebi nikakve kor isti. – Kako? – Pog ledaj samo kako si ovdje zar obljena. Rekla sam Cliffordu: Ako se to dijete jednog dana pobuni, na tebi je krivnja! – Pa Clifford mi nikad ništa ne uskraćuje – uzvrati Connie. – Vidiš, drag o dijete – i Lady Bennerley položi koštunjavu ruku Constanci na nadlakticu – žena mor a živjeti svoj život, jer će inače živjeti kajući se što ga nije proživjela. Tako je, vjer uj mi! I srknu još gutljaj brandyja – tako se možda ona kajala.
– Pa ja živim svoj život! Zar ga ne živim? – Ne onako kako ja to mislim. Clifford bi te trebao pustiti u London, da se ondje malko provedeš. Ti njeg ovi prijatelji sasvim su dobri za njeg a, ali što su oni tebi? Da sam na tvome mjestu, ne bih se time zadovoljila. Puštaš da ti mladost prolazi samo tako, pa ćeš se kajati pod star ost, a bogme i prije, već u srednjim svojim godinama. Plemenita je gospoda zapala u razmišljanje i šutnju, ublaženu brandyjem. Connie nije baš čeznula za tim da ide u London i da je ondje u otmjena društva vodi Lady Bennerley. Nije ona mar ila za otmjenost, taj svijet nije nju ni najmanje zanimao. Ispod skrame otmjenosti ona je osjećala onu posebnu hladnoću od koje sve vene, nešto nalik na tlo u Labrador u što mu je površje išar ano ljupkim sitnim cvijećem, a već stopu u dubinu zemlja je smrznuta. Tommy Dukes nalazio se u posjetu na Wragbyju, i još jedan čovjek, Harr y Winterslow, pa Jack Strang eways sa suprug om. Vodio se razg ovor zbrda-zdola, još površniji neg oli inače, kad bi u goste došli star i prijatelji, i svatko se pomalo dosađivao, jer vrijeme bijaše ružno, i samo su imali biljar da se zabave i pianolu da uz nju zaplešu. Oliva je čitala nekakvu knjig u o budućnosti, o vremenu kad će djecu uzg ajati u staklenkama, a žene će biti “imunizir ane”. – Krasno, zaista! – reče ona. – Onda bi žene mog le živjeti svojim životom. Streng eways je, naime, želio imati djecu, ali ih ona nije htjela. – A kako bi vam se sviđalo da budete imunizir ani? – upita Winterslow, iskrivivši usta u ružan smijulj. – Pa nadam se da takva i jesam, već od prir ode – uzvrati ona. – Svakako će u budućnosti biti više razbor a, i žena ne smije dopustiti daje srozaju njezine funkcije. – Možda će žena tada uletjeti u svemir – pritaknu Dukes. – Istinska bi civilizacija, mislim, mor ala ukloniti mnog e i mnog e fizičke slabosti – javi se Clifford. – I sve te ljubavne začkoljice, na primjer, mog le bi izo stati. Sve bi te trice, mislim, otpale kad bismo mog li uzg ajati djecu u staklenkama. – Nikako! – povika Oliva. – Tako bi samo bilo više prilike za ludor ije. – Meni se čini – zamišljeno će Lady Bennerley – kad bi nestalo tih ljubavnih stvar i, već bi ih štogod drug o nadomjestilo. Morfij, možda. Malko morfija svuda u zraku. Bilo bi to divno osvježenje svakome. – Da nam vlada subotom pušta eter u zrak, za čistiji i ljepši vikend! – ubaci Jack. – Lijepo zvuči, ali kako bi nam onda bilo u srijedu? – Sve dok zabor avlja svoje tijelo, čovjek je sretan – opet će Lady Bennerley. – A čim ga postane svjestan, eto nevolje. Ako je civilizacija nekakva blag odat, mor ala bi nam pomoći da zabor avimo svoje tijelo, i vrijeme bi nam pretjecalo u sreći a da to i ne bismo znali. – Da, pomoći nam da se sasvim oslobodimo tijela – reče Winterslow. – Bilo bi već i vrijeme da čovjek počne prepravljati vlastitu nar av, osobito njezinu fizičku stranu. – Zamislite kad bismo lebdjeli poput duhanskog dima! nadoda Connie. – To neće biti – prekide Dukes. – Splasnut ćemo, otići će naš sjaj, civilizacija nam već propada. Srušit će se u bezdan, u ponor. A vjer ujte mi, jedini će most preko ponor a biti falos! – Oh, nemojte pretjer ivati, gener ale! – uzviknu Oliva. – Baš ste nemog ući! – I ja vjer ujem u propast naše civilizacije – pritvrdi tetka Eva. – A što poslije nje? – upita Clifford. – Nemam blag og pojma, ali mislim da će nešto ipak doći za njom – odg ovor i vremešna dama.
– Connie spominje ljude kao pramenje dima, Oliva imunizir ane žene i djecu u staklenkama, a Dukesu je falos most koji vodi u budućnost. Rad bih znao što će biti uistinu – reče Clifford. – Oh, neka vas ne boli glava zbog budućnosti! Gledajmo da nekako preživimo današnjicu – oglasi se Oliva. – Samo naprijed s bocama za rasplod, da se mi, jadne žene, jednom oslobodimo tog a. – Možda će u nar ednoj epohi biti i pravih muškar aca – na to će Tommy. – Pravih, intelig entnih, zdravih muškar aca, i zdravih i lijepih žena! Zar to ne bi bila promjena, golema promjena? Mi nismo muškarci, a žene nisu žene. Mi smo sredstvo za nevolju, cer ebralna pomag ala, intelektualni i mehanički eksper imenti. Možda će nakon nas doći civilizacija pravih muškar aca i žena, umjesto ovih naših pametnjakovića s razbor om sedmog odišnjaka. To bi bilo kudikamo veće čudo neg oli ljudi od dima i djeca u staklenkama. – Oh, kad se počne govor iti o pravim ženama, onda ja odustajem – na to će Oliva. – Duh u nama jedino je što vrijedi – pritače Winterslow. – Alkohol u nama! – upade Jack, ispijajući svoj viski sa sodom. – Misliš li? Daj ti meni uskrsnuće tijela, a za duh lako ćemo! – preuze Dukes. – Ali će i to doći, s vremenom, kad malko odg urnemo kamen s našeg mozg a, novac i sve drug o. Onda ćemo postići demokraciju srca umjesto demokracije džepa. Nešto je Hieknulo u Constanci: “Daj ti meni demokraciju srca, uskrsnuće tijela!” Nije uopće znala kakav je smisao u tome, ali ju je utješilo, kao što već čovjeka mog u utješiti beznačajnosti. Sve je to, uostalom, bilo strašno glupo, i sve joj je dotužilo do krajnosti – Clifford, tetka Eva, Oliva i Jack, Winterslow i sam Dukes. Riječi, riječi, puste riječi! Kakve li muke podnositi to vječno brbljanje! Ni kasnije, kad su svi otišli, nije bilo bolje. Kinjila se i dalje, život joj se zag orčavao, razdraženost joj sve tijelo obuzela, nije imala kamo umaknuti od sveg a tog a. Dani se mučno vukli, miljeli kao da plaze po samoj duši, i nikad nikakva dog ađaja. Sva joj promjena bijaše u tome što je neprestano mršavila. I domarka je to opazila te je upitala što joj je. I Tommy Dukes uporno je govor io da s njezinim zdravljem nešto nije u redu, iako je ona tvrdila da joj je sasvim dobro. Samo, počela se plašiti sablasnih bijelih nadg robnika što su u onoj bljedoći kar arskog mramor a, odvratni poput krivih zuba, stršili na kosini podno crkve u Tevershallu, a ona ih, Connie, mog la jasno vidjeti iz parka – jasno do jezivosti. Odurni stršeći krivi zubi onih nadg robnika što su načičkali crkveni brežuljak izazivali u njoj jezu, od strave joj srsi prolazili tijelom. Imala je osjećaj kako nije daleko vrijeme kad će i nju pokopati ondje, bit će pridodana sablasnoj družbi što počiva pod kamenim pločama i nadg robnicima, u tome prljavom Midlandsu. Pomoć joj je i trebala, i ona je to znala. Stog a je pisala svojoj sestri Hildi, uputila joj svoj mali cride coeur, vapaj srca: “Od nekog vremena ne osjećam se dobro, a ne znam zapravo što mi je.” Hilda je brzo doputovala iz Škotske, gdje se bijaše skrasila. Stig la je sama – bilo je to u ožujku – a sama je i upravljala svojim brzim autom, malim dvosjedom. Pognala je kola prema uzbrdici na Wragbyju, zatrubila na pristranku i potom zao kružila oko jajolikog travnjaka, gdje su na zar avni pred kućom stajale dvije velike divlje bukve. Connie pobrza niza stepenice. Hilda zaustavi kola, iziđe, poljubi sestru te upita: – Onda, Connie, što je s tobom? – Ništa – odg ovor i Connie, zatekavši se u neprilici. Tako je rekla, a dobro je znala koliko je trpjela, jer joj se sudbina zalomila sasvim drukčije neg o Hildi. Sestre su inače imale podjednaku zlaćanosjajnu put, meku smeđu kosu i bile krepke grade, čvrsta tijela kojim je kolala topla krv. A sada se Connie nekako utanjila, koža joj posivjela, vrat joj se, žućkast i mršav, samo istezao iz džemper a. – Ama ti si bolesna, dijete! – odmah će Hilda, gotovo bez daha, blag im glasom što im bijaše svoj-
stven obadvjema. Hilda je bila nepune dvije godine star ija od Constance. – Ne, nisam bolesna, ali mi je možda sveg a dosta – reče Connie, ponešto patetično. Hildi na licu zasja spremnost na borbu: ma koliko se činila blag om i tihom ženom, Hilda je bila od one star e amazonske vrste što nije stvor ena da se prilag odi muškarcu. – To prokleto mjesto! – protisnu tiho, gledajući s pravom mržnjom jadni star i i nezg rapni Wragby. Sama je izg ledala meka i topla, kao zrela kruška, a ipak bila amazonka pravog a star og soja. Hilda ude ravno Cliffordu. Kad je ugleda, on pomisli kako je lijepa, ali se ujedno i malko lecnu. U njeg ovoj svojti, u ženinu mu rodu, nisu imali njeg ova stila u ponašanju ni društvenog ophođenja kakav bijaše u njeg a. Gledao je u njima gotovo skor ojeviće, smatrao ih uljezima, ali kad su jednom ušli u njeg ov krug, nije mu ostajalo drug o neg o da guta. Sjedio je u svome naslonjaču, uspravan, njeg ovan, plava mu kosa uredna, glatko začešljana, na licu mu svježina, svijetlomodre, malko ispupčene oči gledaju pravo, izr ažaj im nedokučiv, ali pun uljuđenosti. Hildi se njeg ovo držanje i sav mu izr ažaj, dok je onako sjedio i čekao, činio zlovoljnim i tupim. A on ni da prstom pokrene, neg o samo sjedi i čeka. U držanju mu nešto uznosito, nekakva samosvijest, ali Hilda nije ni za što mar ila: ona se nakostriješila, a kad je takva, nakostriješena i borbena, svejedno je njoj sjedi li pred njom car ili papa. – Connie izg leda strašno loše – reče blag im glasom i uprije u nj sjaj svojih lijepih sivih očiju. Doimala se tako djevojački, baš kao i Connie; ali je on dobro znao da se pod tim krije kamen škotske tvrdokomosti. – Da, nešto je omršavila – dočeka on. – I nisi ništa poduzeo? – Misliš li da bi trebalo? – priupita on u najblažoj eng leskoj kočenosti, jer to dvoje, blag ost i ukočenost, često ide jedno uz drug o. Hilda je samo uprla oči u nj: nije odg ovar ala, jer joj spremno uzvraćanje ne bijaše jaka strana, baš kao ni Constanci. Samo je gledala u nj, a njemu je, pod tim pog ledom, bilo kudikamo nelag odnije pri duši neg o da je ispaljivala ne znam kakve riječi. – Odvest ću je liječniku – napokon će Hilda. – Znaš li kakva pouzdana i dobra u okolici? – Nažalost, ne znam. – Onda ću je povesti sa sobom u London, ondje imamo liječnika u kog a se možemo pouzdati. Clifford je kipio od bijesa, ali ne reče ništa. – Mislim da mog u ovdje prenoćiti – opet će Hilda, skidajući rukavice – pa ću sutra s njome u grad. Požutio Clifford od bijesa, a te večer i žutilom mu se malko prelile i bjeloo čnice. Bio je lako raspaljive ćudi. Ali se Hilda neprestano vladala čedno, djevojački. – Trebala bi ti njeg ovateljica ili tkog od da te dvor i. Trebalo bi da uzmeš slug u, zaista – reče Hilda dok su poslije večer e, nao ko mimo, pili kavu. Govor ila je blag o, u prividnoj nježnost, ali Cliffordu bijaše kao da ga maljem udar a po glavi. – Misliš? – hladno će on. – Svakako! Potrebno je! Di ćemo inače, otac i ja, mor ati Con nie odvesti na koji mjesec odavde. Ne može tako dalje. – Što to ne može dalje? – Pa zar nisi pog ledao to dijete? – upita Hilda upir ući u nj šir om otvor ene oči. On bijaše u taj čas kao golem kuhan rak; bar em se njoj činio takvim. – Connie i ja por azg ovor it ćemo o tome – reče on. – Već sam ja razg ovar ala s njom – na to će Hilda. Clifford je dug o bio u rukama različitih njeg ovateljica; mrzio ih je iz dna duše, jer mu nisu dopu-
štale da bude nesmetan i da se vlada po svojoj volji. A sada još i slug a…? Samo bi mu to trebalo! Nije mog ao zamisliti da se muškar ac neprestano vrze oko njeg a. Kad već mor a tako biti, radije će imati pokraj sebe kakvu ženu. A to ne bi bila Connie? Ujutro se dvije sestre odvezoše – Connie nalik na uskrsno je, onako sitna i šćućur ena uz Hildu, koja je držala upravljač. Sir Malcolm bijaše odsutan, ali je kuća u Kensing tonu stajala otvor ena. Liječnik je brižno preg ledao Connie i pitao za mnog e pojedinosti u njezinu životu. – Vidim vas kadikad na slikama u ilustrir anim časopisima, vas i Sir Clifforda. Postali ste već slavni, nije li tako? Eto kako odrastaju djevojčice, premda ste vi i sada tiha djevojčica, unatoč svim ilustracijama. Ne, ne, nema nikakve greške, org anski je sve u redu, ali tako ne valja dalje! Ne, ne valja! Recite Sir Cliffordu da vas odvede u grad, ili neka vas pošalje u inozemstvo, da se razonodite. Mor ate se razonoditi, mor ate. Životne su vam snag e opale, malaksali ste, nemate nikakve pričuve iz koje biste mog li crpsti. Okosrčje, mišići, živci, sve je već sada malko sumnjivo, da, sumnjivo. Ništa drug o neg o živci. Mjesec dana u Cannesu ili u Biarr itzu, i mog li biste opet sve dovesti u red, osposobiti se. Ali tako… ne, tako više ne smijete nastaviti… Velim vam, ne smijete! Jer ako tako nastavite, ne mog u odgovar ati za posljedice. Trošite svoj život a ničim ga ne obnavljate. Vi se mor ate rastresti od sveg a toga, zabaviti se, svojski se i zdravo razonoditi. Trošite svoje životne snag e a ne sabir ete nove. Tako ne može dalje, shvaćate li! Klonu lost, depresija! Čuvajte se depresije! Hilda istur i donju vilicu, a to je nešto značilo. Michaelis je čuo da su u gradu, i dobrzao s ružama. – Stoje, što se dog odilo, za ime Božje? – povika on. – Pa ti si sama sjena! Nikad još nisam vidio takvu promjenu! Zašto mi nisi ništa javila? Hajde sa mnom u Niču! Hajdemo na Siciliju, sad je ondje krasno! Treba ti sunca, života! Pa tebe naprosto nestaje! Pođimo u Afriku! Vrag odnio Clifforda! Pusti ga dobijesa i pođi sa mnom! Vjenčat ćemo se onog časa kad se rastaviš s njime. Hajde i živi svoj život! Bože drag i, pa taj strašni Wragby ubit će svakog a! Odurno mjesto! Odvratno! Ubija sve i sva! Hajde sa mnom na sunce! Sunca ti treba, jasno, i malko normalnog života! Ali se Constanci naprosto ledilo srce pri pomisli da samo tako ostavi Clifforda. Nije to mog la. Ne, neće ona tako. Ne može, i gotovo. Mor a se vratiti na Wragby. Michaelis je bio ozlojeđen. Hilda ne haje, ne tiče se nje taj Michaelis, ne voli ga, ali joj je gotovo draži neg o Clifford. Naposljetku se sestre vraćaju u Midlands. Hilda je razg ovar ala s Cliffordom. Njemu su se još žutjele bjeloo čnice kad su se one vratile. I on je, na svoj način, bio prenapregnut, premor en, ali mu ne bijaše drug e, mor ao je slušati Hildin izvještaj, sve što je rekao liječnik – dakako, ne i ono što je kazao Michaelis, i sve je vrijeme sjedio bez riječi dok je Hilda kazivala svoj ultimatum. – Evo, ovdje je adresa valjana slug e, koji je dvor io jednog doktor ova pacijenta, invalida, dok taj nije umro prošlog mjeseca. Zaista, ispravan, valjan čovjek. I sig urno će doći ako ga pozovemo. – Alija nisam invalid, i neću nikakva slug u – naposljetku će jadni Clifford. – A ovdje su adrese dviju žena. Jednu sam vidjela, bila bi baš pog odna. Bit će joj oko pedeset, mirna je, krepka, ljubazna i obra zovana u neku ruku… Clifford se samo mrštio, nije htio odg ovar ati. – Dobro, Clifforde: ako se do sutra ne složimo bilo zajedno, bilo za drug o, brzojavit ću ocu, pa ćemo odvesti Connie. – A Connie želi da ide? – upita Clifford. – Ne želi, ali zna da mor a. Majka je umrla od raka, a dobila ga je kinjeći se i mučeći u životu. Ne želimo da i Connie izvrgnemo toj opasnosti.
I tako Clifford sutradan predloži da uzmu gospodu Bolton, općinsku bolničarku iz Tevershalla. Očito se nje sjetila gospoda Betts, domarka. Mistress Bolton upravo je odlazila iz općinske službe da bi se privatno bavila njeg om i dvor enjem bolesnika. Clifford je čudno zazir ao od tog a da se preda u ruke nepoznatoj osobi, ali se privolio zbog tog a što gaje ta Mistress Bolton nekoć njeg ovala kad je imao šarlah, pa ju je, dakle, unekolike poznavao. Sestre su odmah posjetile gospodu Bolton, koja je živjela u gotovo novoj kući, u nizu građevina što bijahu upravo otmjene za Tevershall. Nađoše ženu što je dobrano premašila četrdesetu, sasvim pristala izg leda, u odjeći kakvu nose bolničarke, s bijelim ovratnikom i preg ačom: baš je pristavila čaj u maloj, ponešto Pretrpanoj dnevnoj sobi. Gospođa Bolton bila je nadasve uljudna i pažljiva, mog lo bi se reći ugodna, a govor ila je pravilnim eng leskim jezikom, ali nekako razvlačeći i nejasno izg ovar ajući. Budući daje dobran niz godina imala pod svojim nadzor om bolesne rudar e, stekla je visoko mišljenje o sebi i priličnu sig urnost u ophođenju. Ukratko, bila je ona u malome dio vladajuće klase u selu i veo ma uvažena osoba. Da, zaista, Lady Chatterley ne izg leda baš dobro. A bila je inače tako krepka, zar nije? Alije svu zimu nekako mršavila. Da, nije to tako. Jadni Sir Clifford! Eh, taj rat mnog o je tog a skrivio., Mrs. Bolton pokazala je spremnost da odmah ide na Wragby, ako je doktor Shardlow htjedne pustiti. Doduše, mor ala bi još dva tjedna ostati u općinskoj službi, kao bolničarka, ali će oni u općini, znate, već naći kakvu zamjenu. Hilda se na to odmah otputila doktor u, i tako se iduće nedjelje Mrs. Bolton, sa svoja dva kovčeg a, Leiver ovom kočijom doveze na Wragby. Hilda je stig la lijepo por azg ovar ati s njome. A gospoda Bolton uvijek je bila spremna za razg ovor. I doimala se tako mladom ta žena od četrdeset i sedam godina kad bi joj krv podlila inače blijede obraze. Njezin muž, Ted Bolton, zag lavio je u rudniku – minulog Božića navršile se dvadeset i dvije godine od njeg ove smrti – i nju ostavio s dvoje male djece, od kojih jedno bijaše tada još dojenče. Eh, to napršče, cur ica, Edith, sada je udana za mlada čovjeka koji radi u Boatsovoj drog er iji u Sheffieldu. Star ija kći sada je učiteljica u Chesterfieldu, dolazi kući svake subote, ako je ne pozovu kamo na drugu stranu. Znate, danas se mladi svijet zabavlja drukčije neg o kad je ona, Ivy Bolton, bila mlada. Tedu Boltonu bijaše dvadeset i osam kad je pog inuo dolje u jami, od eksplozije. Predradnik im je na vrijeme viknuo da se odmah bace na tlo; bila su ih četvor ica. I svi su poslušali, samo Ted nije, pa je pog inuo. Poslije, za istrag e što ju je provela uprava rudnika, rudar i rekoše da se Ted uplašio i htio pobjeći, ne mar eći za nalog e. Ispalo je da je zaista stradao svojom krivnjom. Zato je i odšteta iznosila samo tisuću funti, a uredili su tako kao daje to više nag rada neg oli zakonska odšteta, jer je čovjek poginuo svojom krivnjom. I ni to joj nisu dali odjednom. Ona je tim novcem kanila otvor iti mali dućan, ali oni rekoše da bi ona mog la potratiti novac, ili ga čak zapiti. Ostalo je na tome da svakog tjedna podiže trideset šiling a, i svakog joj ponedjeljka valjalo odlaziti u ured, i stajati ondje dva-tri sata dok bi na nju došao red. Da, gotovo je četir i godine dolazila tako svakog ponedjeljka. A što da počne sa dvoje djece na rukama? Ali je Tedova majka bila vrlo dobra i samilosna prema njoj. Kad je i drug o dijete prohodalo, uzela je oboje k sebi, preko dana, na čuvanje, pa je ona, Ivy Bolton, mog la odlaziti u Sheffield: ondje je učila za bolničarku, a četvrte je godine stekla i diplomu. Odlučila je biti neovisna i uzdržavati svoju djecu. Tako je neko vrijeme bila njeg ovateljica u bolnici u Uthwaiteu. Bilo je to neznatno mjesto, ali kad je Kompanija vidjela, to jest Ugljenokopno društvo u Tevershallu, zapravo Sir Geo ffrey, da se ona osovila i osposobila, bili su ondje veo ma dobri prema njoj, dali joj mjesto općinske bolničarke, i pomag ali je svakojako, to im mor a priznati. I tako je išlo odonda, i tako je radila neprestano, ali se, evo, već umor ila, postalo još teže, treba joj sada štog od lakše, previše je posla i jurnjave nao kolo kad si općinska bolničarka. – Istina je, u Kompaniji su bili vrlo dobri prema meni, i ja to uvijek ističem. Ali neću nikad zabo-
raviti kako su se ponijeli prema Tedu i što su rekli o njemu. Jer jeTed bio valjan i neustrašiv čovjek, jedan od najboljih što su ikad sišli u rudarski rov, a oni ga ožig osali kao kukavicu. Alije on pog inuo, mrtav je, i ne može nikome ništa uzvratiti ni dokazati. Komešali se osjećaji u toj ženi dok je tako govor ila, izbijala iz nje čudna mješavina čuvstva. Voljela je ona rudar e, koje je njeg ovala tolike godine; ali je ujedno osjećala da se nalazi iznad njih. Osjećala je da gotovo pripada višoj klasi, a tinjala u njoj, u isti mah, i mržnja na vladajuću klasu. Gospodar i! U kakvoj prepirci ili spor u između vlasnika i radnika, između nadređenih i podređenih, ona je uvijek pristajala uz potonje. Ali kad ne bijaše prepir anja ni borbe, samo je težila za tim da bude nad ostalima, da bude pripadnik viših klasa. Gornji društveni slojevi nekako su je očar avali, izazivali u njoj posebnu eng lesku strast da bude nad ostalima. Uzbudila se već pri samoj pomisli da ide na Wragby, bijaše sva kao na krilima zato što može razg ovar ati s Lady Chatterley, koja je, sveg a mi, nešto sasvim drug o neg o što su žene običnih rudar a! Izr ekla je to mnog im riječima. Alije ipak, ispod sveg a, provir ivala i kivnost na Chatterleyjeve, mržnja na gospodar e. – Da, svakako, to bi strašno iscrpio Lady Chatterley! Sva je sreća što gospoda ima sestru da joj priskoči u pomoć. Muškarci i ne misle na takvo što. Svejedno iz kojih su slojeva, viših ili nižih, Ali su jednaki i svi misle da im sve mor a biti, ono što žena za njih čini uzimaju kao nešto što se samo po sebi razumije. Oh, koliko sam ja o tome govor ila rudar ima! No, ipak je vrlo teško Sir Cliffordu, znate, kad je tako obog aljen. Oni su, Cliffordovi, uvijek bili nekako uznosit rod, i držali se uvijek podalje od drug og svijeta, a tako im je i pristajalo. A onda, kakva li udarca! Teška je to sudbina za Lady Chatterley, za nju možda još i teža neg oli za njeg a. Koliko se tog a jadnica mor a odricati! Ja sam Teda imala samo tri godine, ali sveg a mi, dok smo bili zajedno, imala sam muža kog a nikad ne mog u zabor aviti. Bio je on kakav se jedva nade jedan na tisuću, a mio i vedar kao vedar dan. I tko bi ikad pomislio da će jadnik pog inuti! Ni sada pravo ne vjer ujem, a nisam nikad vjer ovala, premda sam ga oprala evo ovim rođenim rukama. Ali za me on nikad nije bio mrtav, nikad. Nikad se nisam mog la pomir iti s tom mišlju. Bio je to nov glas na Wragbyju, sasvim nov za Connie: uho joj se jednostavno otvor ilo za nj. Prvog tjedna poprilici bila je gospoda Bolton vrlo tiha na Wragbyju; otišla je njezina samouvjer enost, otopilo se ono izvijanje u ponašanju, postala ona nekako skučena u svemu. S Cliffordom je bila plaha, gotovo bojažljiva i šutljiva. Njemu je to godilo, i brzo je opet stekao svoje samopouzdanje, pa je puštao da ga ona dvor i i nije ju gotovo ni opažao. – Ona je kor isna ništica – rekao je naposljetku. Connie je trg la oči u nj, ali mu se nije usprotivila. Tako su različiti dojmovi dvoje različitih ljudi! Ubrzo je opet postao uznosit u držanju, vladao se nekako gospodski prema njeg ovateljici. Ona je to gotovo i očekivala, a on se tako držao i ne znajući. Tako lako prihvaćamo ono što se očekuje od nas! Rudar i su bili poput djece, razg ovar ali s njome o svemu i kazivali joj što ih boli dok ih je ona povijala ili dvor ila. Uz njih se osjećala tako velikom i važnom, gotovo nekim nadljudskim bićem na svome području. Sada se, pokraj Clifforda, osjećala neznatnom, gotovo običnom dvorkinjom, i prihvaćala je to bez riječi, prilag ođivala se zahtjevima viših klasa. Dolazila je i dvor ila ga šuteći, obor enih očiju – dug oljasto joj, ljepuškasto lice pokazivalo samo smjernost. Ponizno je i govor ila: – Mog u li sada ovo, Sir Clifforde? Da učinim ovo? – Ne, nemojte. Pustite to zasad, ostavite za kasnije. – Da, tako ću, Sir Clifforde. – Vratite se ovamo za pol sata. – Dobro, Sir Clifforde. – Mog li biste baš odnijeti te star e novine. Molim vas, nosite ih odmah.
– Vrlo rado, Sir Clifforde. Odlazila je nečujno i vraćala se za pol sata, opet nečujno. Uplašili su je, ali ona nije mar ila, samo je uvlačila dušu u se. Upoznavala se s višom klasom. Nije osjećala ni odbojnosti ni mržnje prema Cliffordu: on joj je jednostavno bio dio svijeta iz viših klasa, nešto dotad još nepoznato, ali što će sada upoznati. Pokraj Lady Chatterley osjećala se ugodnije, a gospodar ica kuće, uostalom, i jest glavna i najvažnija. Gospoda Bolton pomag ala je Cliffordu kad je odlazio na počinak, spavala u sobi s drug e strane hodnika, sučelice njeg ovoj, i dolazila kad bi joj noću pozvonio. Isto tako, pomag ala mu je ujutro kad bi ustajao, dvor ila ga, čak ga i brijala, blag o i sustežljivo, kako već umije ženska ruka u takvoj prilici. Bila je vrlo pažljiva i spretna, i brzo je dokučila kako će ga držati pod svojom vlasti. Na kraju krajeva, nije se on mnog o razlikovao od ostalih rudar a kad bi mu tako nasapunala bradu i blag o četkom trljala četine. Nije se nje doimala njeg ova zatvor enost ni ono njeg ovo uznosito držanje. Clifford u dnu duše nije nikad sasvim oprostio Constanci što je brig u oko njeg a prepustila stranoj, najmljenoj ženi. Tako je ona, Connie, govor io je on u sebi, uništila pravi cvijet prisnosti između njih dvoje. Ali Connie nije zbog tog a razbijala glavu. Taj fini cvijet njihove prisnosti bijaše više nalik na orhideju, izr aslinu ili gomolj što je kao nametnik prio nuo uza stablo njezina života – bijedna biljka, po njezinu mišljenju. Sada je imala više vremena za sebe samu, mog la je u svojoj sobi tiho prebir ati po glasovir u i pjevušiti: “Ne dir aj koprivu… ljubavne veze teško se kidaju.” Sve donedavna nije znala kako se teško one kidaju, te ljubavne veze. No, hvala nebesima, ona ih je raskinula! Bila je sretna što je sama i što ne mor a neprestano razg ovar ati s njime. Kad je on bio sam, kuckao je i kuckao po pisaćem stroju, kao ubeskraj. Ali kad nije “radio” a ona bila u blizini, razg ovar ao je, govor io neprestano: sitno rasuđivanje, beskrajna analiza i motiva, čina, ličnosti i kar akter a – tako i toliko da joj je već izišlo navrh glave. Voljela je to i podnosila godine i godine dok joj nije prevršilo i prekipjelo, dotužilo joj zapravo, i onda je bilo dosta! Kraj! I evo, sada je sretna gdje je napokon sama. Bijaše kao da su tisuće i tisuće sitnih žilica i vlakanaca svijesti u njoj i u njemu srasle u ner azmrsiv splet, u zbijeno klupko koje se više nije mog lo namatati ni zbijati, i biljka je jednostavno uginula. Sada je pak mimo, po lažnu, odmatala i razmrsivala zamršeni splet i klupko njeg ove i svoje svijesti, odvajala i trg ala vlakanca i niti, jednu za drug om, čas strpljivo, čas nestrpljivo – da naposljetku sve razmrsi i da se oslobodi. Ali spojnice takve ljubavi teško je rastaviti, teže je razmrsiti takav splet neg o većinu drag ih veza – iako joj je dolazak gospode Bolton mnog o pomog ao. On pak, Sir Clifford, još je željkovao star a prisnost, želio je one nekadanje večer i što ih je provodio u razg ovor u s Constancom: u razg ovor u ili u čitanju nag las. A sada je ona mog la urediti tako da u deset sati dođe gospoda Bolton i da sve nestane. Sada je ona, Connie, mog la u deset sati odlaziti gor e, u svoje odaje, i ostajati sama: Clifforda je predavala u dobre ruke, gospođi Bolton. Gospoda je Bolton objedovala s gospodom Betts, domarkom, u njezinoj sobi, i njih su se dvije dobro slag ale. I čudno koliko su se družinske prostor ije primakle bliže, gotovo do vrata Cliffordove radne sobe, a prije su bile tako daleko. Gospoda je Betts znala sjediti u sobi gospode Bolton, i Connie je često čula prig ušene glasove njih dviju, i nekako osjećala kako treper enje života vani gotovo prodir e u dnevnu sobu kad su ona i Clifford bili sami. Toliko se Wragby promijenio od dolaska gospode Bolton. Connie je osjećala duboko olakšanje, bijaše joj kao da se oslobodila, prenijela se u nekakav drug i svijet. Ali je sveudilj strahovala pri pomisli kolike su njene žilice i kolika vlakanca, možda i presudno, životno važna, prepletena s Cliffordovima. Pa ipak, disala je olakšano, slobodnije, u njezinu životu počinjalo je novo doba.
OSMO POGLAVLJE Gospoda je Bolton pod brižnim okom držala i Connie, osjećala je da mor a i na nju protegnuti svoju žensku i profesio nalnu zaštitu. Uvijek je spominjala njezinu gospodstvu da izlazi u šetnju, da se odveze na Uthwaite, da ide na zrak. Jer je Connie uobičajila da tiho sjedi uz kamin, kao da tobože čita ili štog od šije, pa gotovo i nije izlazila. Jednog a vjetrovitog dana ubrzo nakon Hildina odlaska napomenu gospoda Bolton: – Zašto ne iziđete u šetnju šumom, da pog ledate sunovrate procvale za lug ar evom kućicom? To vam je naljepše što možete vidjeti sad u ožujku. Mog li biste koji cvijet donijeti u svoju sobu, sunovrat je tako ugodan oku, uvijek nekako mio, zar nije? Connie je rado prihvatila tu dobronamjernost, prihvaćala je i divlje zlatike i čeplijez za narcis – neka bude! Naposljetku, ne možeš uvijek tako sjediti u zapećku i prepuštati se sudbini. I opet granulo proljeće… “Vrijeme vrti svoje kolo, ali ne vraća dane ni večer i željkovane.” A lug ar… vitko ono bijelo tijelo… kao samac tučak nevidljiva cvijeta! Zabor avila ga je u svojoj neizr ecivoj potištenosti. Ali se sada nešto bunilo u njoj… “Blijed za trijemom i vratima…” Valja za sobom ostaviti trijemove i vrata. Osjećala se jačom, kor ak joj čvršći, u šumi je vjetar neće umar ati kao tamo u parku gdje samo nahrupljuje na nju. Željela je zabor av, zabor aviti svijet i sve strahotne ljude i njihovu trulež. “Mor ate se iznova roditi. Ja vjer ujem u uskrsnuće tijela! Dok pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, neće ni proklijati. Kad procvate kaćunak, i ja ću uskrsnuti i vidjeti sunce!” Na ožujskom vjetru plovile njezinom svijesti beskrajne misli. Sitne sunčane prošar e padale po tlu, neobični vijenci svjetla obasjavali svježe zlatice na šumskim okrajcima, pod ljeskovim grmljem sjali se i žutjeli. A šuma tiha, tihana, i samo se snopovi sunčanih zraka probijaju ozg o. Proklijale i prve sase, i sva šuma kap da je poblijedjela od njihovih bijelih cvjetova, od sitnih šumar icai kopitnjaka što su svojim sag ovima išar ali ispucalo tlo. “Svijet je poblijedio od tvog a daha.” Ali to sada bijaše dah Perzefone, kraljice donjeg svijeta; izišla je iz svog a podzemnog carstva jednog a hladnog jutra. Studen vjetar probijao na mahove, a gor e vihor bjesnio zaplećući se u granje. I on se, kao Absalom, uhvatio i htio da se otrgne. Kako su zeble šumske sase, kako im podrhtavahu gola bijela ramena nad zelenim krinolinama. Ali su odolijevali studenom dahu. A s njima i nešto prvih, blijedih jag laca uza stazu, i žutih pupoljaka što se upravo otvar ahu. U visini huj i bruj, i hladni zapuši ozg o slaze. Connie se neobično uzbudila u šumi, rumen joj podlila obraze, plavet joj sjala u očima. Polako je hodila dalje, ber ući usput poneki jag lac i prve ljubice, što su mir isale slatko i hladno, tako slatko i tako hladno. Išla je ne znajući i ne mar eći gdje se nalazi. Hodila je tako dok nije izbila na čistinu, onkraj šume, i spazila kamenu kućicu osutu zelenim mrljama što se na suncu činila gotovo rumenom, poput mesa na pečurki s donje strane. Pred vratima, zatvor enim, sjao žuti jasmin. No nio tkle glasa, nikakva zvuka; ne čuje se pasji lavež niti se diže pramen dima iz dimnjaka. Connie polako zađe za kuću, s one strane gdje se tlo uzdiže i tvor i kosinu: imala je izliku – ona bi da vidi zlatog lave čeplijeze i divlje zlatike. I bijahu ondje, cvjetovi na kratkim stabljikama: šušte, njišu se i treper e, sjajni i živahni, ali nemaju kamo sakriti lice kad ga okrenu od vjetra. Drhtur i cvijeće u svojim sićušnim i sjajnim haljama, jadi ga obuzimaju. Ali, tko će znati, možda njemu godi kad vjetar tako poteže, možda mu je drag o to njihanje. Constance sjedne i nasloni se leđima na mlad bor što se živo nag injao k njoj, gibak, žilav, propet uvis. Uspravan i snažan, izvio je vršak u sunčani sjaj. Gledala je kako se cvjetne glavice zlate pod čanim zrakama, osjećala kako joj toplina miluje ruke i krilo, čak . oćutjela slabi, katranasti mir is cvijeća. I odjednom joj, dok je tako sjedila tiha i sama, bijaše kao da je zaplovila strujom svoje sudbine.
Bila je dotad vezana konopima pa se otimala i stenjala kao što se brod trg a i škripi pod svojim vezovima: a sada je, evo, slobodna, odvezala se njena brodica i zaplovila. Sunčani sjaj ustuknuo pred hladnoćom; cvijeće utonulo u sjenu, časke se tiho njihale na stabljikama. I njihat će se tako cio dan i svu dug u hladnu noć. Žilava je biljka u svoj svojoj krhkosti. Connie ustade, malko ukočena, ubra nekoliko zlatika i krenu. Nije voljela trg ati biljke, ali je htjela sa sobom ponijeti dva-tri cvijetka. Valja joj natrag na Wragby, među one zidine, a tako ih sada mrzi, svaki zid napose. Zidovi, uvijek ti zidovi! Ali su i potrebni na takvu vjetru. Kad se vratila, upita je Clifford: – Gdje si bila? – Šetala sam šumom. Gledaj, zar nije lijepo ovo cvijeće? Kakva li krasa što izlazi iz zemlje! – Isto mu tako pomaže zrak i sunce – dopuni on. – Ali je nastao u zemlji – brzo će ona, u nekom protivljenju što je i nju ponešto iznenadilo. Sutradan popodne opet je krenula u šumu. Išla je šir okom stazom što vijug a medu tisovim drvećem i grmovima i penje se prema vrelu zvanu Ivanov vrutak. Bilo je hladno na tom obrešku, a u sjeni nigdje cvijetka. Na malenu ledenu izvor u voda blag o ključala, izbijala na izvir u između čista crvenkastobijela šljunka. Kako lije leden i bistar taj vrutak! A šljunka je onamo zacijelo nabacao novi lugar. Čula je kako tiho šišolji voda dok u tanku mlazu cur i preko ruba i žubor i u svom toku naniže. Još i dalje, pod tisama što šume i niz obronak ster u četinjavu, bezlisnu, vučju tamu, čula je gdje voda oroni kao da se glasaju sitni zvončići. To je mjesto ponešto neugodno, hladno, vlažno. Izvor je zacijelo bio pojilište već stotine godina. A sada više nije. Mala je čistina oko njeg a doduše bujna, ali je hladna i sumorna. Polako krene Connie natrag. Dok je išla začuje izdaljeg, zdesna, slabo kuckanje. Zastane i osluhne: je li kuckanje ili je žuna? Kuckanje, očito. Osluškujući pode dalje te opazi uzanu stazu medu mladim jelama – staza koja kao da ne vodi nikamo. Ali je ona osjetila da se taj prolaz ipak upotrebljava. Smio no je krenula stazom medu mladim jelama što ih je ubrzo odmijenio hrastov guštik. Kročila je dalje star om hrastovom šumom, a sa svakim je kor akom ono kuckanje bivalo bliže, u tišini vjetrovite šume, jer se u cestar u prig ušuje huj, pa ondje, medu drvećem, ima tišine i kad vjetar huči. Opazila je malenu, skrovitu čistinu i malenu, skrovitu kolibu od običnih vrijika. Gle, tu još nikad nije bila! Pomisli daje došla na tiho mjesto gdje se uzg ajaju mladi fazani. Lug ar, bez kaputa, klečeći je kuckao. Dokaska pred nju pas i kratko zalaja, a lug ar podiže glavu te je opazi. U pog ledu mu začuđenost. Ustao je i pozdravio, i šutke je gledao kako ona prilazi mlakim hodom. Nije mu bilo po volji što je tako prodrla u njeg ovu samoću, jer je to, tu samoću, čuvao kao svoju jedinu i posljednju slobodu u životu. – Zanimalo me odakle to kuckanje – reče ona, osjećajući kako je slaba i zadihana, a ponešto ga se i bojala kad je onako trg ao pog led i piljio u nju. – Ja, evo, uzeo da pripremim pilićarnike – odg ovor i on, otežući, u nar ječju. Nije znala što da kaže, osjećala se onemoćalom. – Rad bih da ovdje malko sjednem – reče naposljetku. – Sjednite unutra, ovamo u kolibu – pokaza on i pode pred njom, razmičući ustranu nešto drveta i drug e grade, te izvuče seljački stolac, načinjen od ljeskova pruća. – Da vam naložim vatricu? – upita je u prostodušnom nar ječju. – Oh, nemojte se truditi – uzvrati ona.
Ali je on pog ledao njezine ruke: bijahu gotovo modre. I brzo dohvati nešto tisova granja, nabaca ga na malo ognjište od opeke u kutu, i začas su žuti plameni jezici lizali prema dimnjaku. Potom joj načini mjesta uz ognjište i reče: – Sjednite malčice ovamo, da se ugrijete. Ona posluša. Glas mu imao neobičan prizvuk, nešto zaštitnički zapovjedno, te je odmah poslušala. I tako je sjedila i grijala ruke na vatri, i podlag ala oganj, a on vani uzeo opet kuckati. Nije zapravo željela da sjedi uz vatru i da tako po njoj čeprka: radije bi da odande, kraj vrata, gleda van, ali je on pazio na nju, pa joj se valjalo pokor iti. U kolibi je bilo sasvim ugodno: sve uokolo neobrađena jelovina, uz ognjište neoblanjan stol, a osim njezina stolca stajao ondje još jedan; dolazila zatim stružnica, pa velik sanduk, različito oruđe, nove daske, čavli, mnog o je tog a visjelo o klinovima: sjekir a, bradva, stupice, stvar i u vrećama, njegov kaput. Nije bilo prozor a, svjetlo je ulazilo na otvor ena vrata. Bijaše to ropotarnica, ali i pribježište, kutak slobode. Slušala je kuckanje njeg ova čekića: nije više bilo onako žustro. Poslenik se snuždio: zadir u, eto, u njeg ovu samoću, zadir u opasno. Proboj je izvršila jedna žena! A on je u životu doseg ao točku kad na svijetu nije ništa toliko volio i želio koliko svoju samoću. I sad je, evo, nemoćan daje očuva: on je najamnik, a ti su mu ljudi poslodavci, gospodar i. Napose nije želio da dođe u dodir s kojom ženom. Bojao se tog a, jer mu je od prijašnjih dodir a ostala duboka rana. Osjećao je: ne mogne li ostati u svojoj samoći, i ne ostave li ga na mir u u njoj, nemoćan će presvisnuti. Njeg ov bijeg od vanjskog svijeta bio je potpun. Posljednje mu utočište bijaše ta šuma: u njoj se htio sakriti. Connie se ugrijala kraj vatre; previše je sticala oganj, pa se zažar ila. Odmakla se odande, sjela kod vrata te uzela promatrati čovjeka na poslu. Bijaše kao da je on ne zapaža, ali je dobro znao da ga ona gleda. Ipak je radio dalje, kao daje sav utonuo u posao, a smeđi pas sjedio pokraj njeg a i pazio na svijet kojemu ne treba vjer ovati. Vitak, mir an i brz, čovjek dovrši pilićnjak, izvrnu ga, provjer i pomična vratašca i potom ga odloži ustranu. Ustade, donese drug i star i pilićnjak i položi ga na panj na kojemu je radio. Opet je čučnuo i zar edao provjer avati letvice: neke mu se odmah slomiše u rukama. Uze vaditi čavle; potom okrenu pilićnjak i zamisli se, ničim ne odajući da uopće opaža prisutnost te žene. Connie ga je uporno promatrala. I sada, gdje je odjeven, vidjela je onu istu izdvojenu usamljenost koju je na njemu “Pazila onda kad je bio razodjeven: osamljenički je predan svome poslu, kao životinja što radi sama, ali ujedno utonuo u izmišljanje, kao duša što se uklanja svjetlu i bježi od svakog dodir a s ljudima. Tiho, strpljivo, uklanjao se i sada, bježao od nje. Ta mirnoća i ta vrsta strpljivosti što kao da ne zna za vrijeme, taj mir i ta izdržljivost u čovjeku nestrpljivu i strasnu, silno se dojmila Constance. Vidjela je to na prignutoj mu glavi, na mirnim i hitrim rukama, na onim uzanim i osjetljivim bedrima u čučnju: u svemu neka ustrpljivost i povučenost. Osjećala je da je njeg ovo iskustvo dublje i dalekosežnije neg oli njezino, ono što je on doživio kudikamo je jače i kobnije i, možda, smrtonosnije. I od tog a kao da joj je nekako odlaknulo; osjećala se gotovo neodg ovornom. Sjedila je tako pokraj vrata, kao u nekakvu snu, nesvjesna vremena i sveg a oko sebe. Toliko se zanijela u misli daje on uzdig ao pog led k njoj i na licu joj razabrao potpun mir s izr ažajem očekivanja. Njemu je svakako taj izr ažaj na njezinu licu značio očekivanje. I odjednom, njeg ovim bedrima sunu sitan plamičak, nešto ga prosrsi podno leda, te on proštenja u mislima. Grstio se, gotovo kao u smrtnom strahu, svakog a bližeg dodir a s ljudima. Iznad sveg a želio je da ona ode i da ga ostavi u njeg ovoj izdvojenosti i samoći. Bojao se njene volje, njene ženske volje, i njezine modeme ženske upornosti. A nadasve strepio je od njezine hladne gospodske drskosti da udar a svojim putem. Jer, napokon, on je samo najamnik. Mrzio je njezinu nazočnost tu.
Nakon časovite nelag ode Connie se brzo pribra. Ustala je. Popodnevni sati priklanjali se k večer u, ali ona nikako da krene. Prišla je čovjeku, koji je uslužno ustao: umorno mu lice nekako ukočeno, gotovo mrko, oči pažljivo gledaju u nju. – Tako je ovdje lijepo i mimo – reče ona. – Nisam ovdje nikad bila. – Niste? – Rado bih koji put došla da ovdje malko posjedim. – Dođite. – Zaključavate li kolibu kad odete? – Zaključavam, vaše gospodstvo. – Što mislite, bih li mog la imati i ja ključ, da kadikad dođem i posjedim ovdje? Postoje li dva ključa? – Ne, ne postoje, koliko mi je znano. Opet je okrenuo u nar ječje. Connie se skanjivala: gle, on kao da se protivi. Naposljetku, je li koliba njeg ova? – Ne bismo li mog li nabaviti još jedan ključ? – upita ona blag i glasom, ali se u prizvuku osjećala žena koja odlučno udar a svojim putem. – Još jedan…? – dočeka on i uprije u nju pog led u kojem se ljutina miješala s por ug om. – Da, duplikat – potvrdi ona i pocrvenje. – Možda Sir Clifford zna gdje je drug i – reče on, odvraćajući je. – Doista – prihvati ona – možda on ima još jedan. Inače bismo mog li načiniti drug i po vašem ključu. Mislim, bio bi gotov u jedan dan, poprilici, a vi biste toliko mog li bez svog a. – To vam ne bih umio reći, gospodo. Ne znam nikog a u okolici tko pravi ključeve. Connie odjednom pocrvenje od ljutine. – Dobro – reče – onda ću se ja pobrinuti za to. – Kako želite, vaše gospodstvo. Oči im se sretoše. U njeg ovima pog led, hladan, ružan od grštenja i prezir a, i od ravnodušnosti prema svemu što bi se mog lo dog oditi. U njezinim sijevala srdžba zbog por aza. Ali joj je srce klonulo, vidjela je koliko mu je nemila kad tako ide protiv njeg a. I vidjela gaje u nekoj vrsti očaja. – Laku noć. – Laku noć, Mylady. Pozdravio je i nag lo se okrenuo. Ona je u njemu probudila uspavani čopor, svu razornu srdžbu i strašni bijes na svojevoljnu ženku. A on je bio nemoćan, nemoćan. I znao je to. Ona je pak bila ljuta na svojevoljnog mužjaka. I još slug u! Otišla je kući zlovoljna. Pod velikom bukvom na brežuljku čekala ju je gospoda Bolton. – Baš sam izišla da vidim dolazite li, Mylady – javi se živahno. – Jesam li zakasnila? – upita Connie. – Oh… samo je Sir Clifford čekao svoj čaj. – A zašto mu ga niste vi prir edili? – Oh, ne znam pristoji li se. I ne vjer ujem da bi Sir Cliffordu to bilo po volji, Mylady. – Ne znam zašto ne bi – reče Connie. Ušla je u Cliffordovu radnu sobu, gdje je na poslužavniku brujao star i mjedeni kodić. – Jesam li okasnila, Clifforde? – upita, odlažući cvijeće. Prišla je, još onako sa šešir om i šalom na sebi, i segnula za čajnikom.
– Žao mi je! Zašto nisi pustio gospodi Bolton da ti ulije? – Nije mi ni nakraj pameti – podsmješljivo će on. – Ne mog u zamisliti da mi ona za čajem sjedi na čelu stola. – Pa nije srebrni čajnik nikakva svetinja – uzvrati Connie. On radoznalo podiže pog led prema njoj. – Što si ti radila cijelo popodne? – upita je. – Šetala i potom se odmar ala na sklonjenu mjestu. Znaš, još ima bobica na onoj velikoj božikovini. Odložila je šal, ali ne i šešir, i sjela da prir edi čaj. Prženi kruh zacijelo će biti žilav kao koža. Postavila je cjediljku na provir ač te ustala da donese čašu za svoje cvijeće: ovjesilo je, jadno, umorne glavice, omlitavjelo na svojim peteljkama. – Oživjet će ono! – reče, stavivši ga u čašu i prinoseći Cliffordu da pomir iše. – Slade neg o vjede na Junoninim očima – izduši on. – Ne vidim tu ni najmanje veze – dočeka ona. – Elizabetinski pjesnici baš se prenavljaju. Ulila mu je čaj. – Ima li možda još jedan ključ one kolibe nedaleko od Ivanova vrutka, ondje gdje se gaje fazani? – upita ona. – Možda. A zašto? – Slučajno sam je danas otkrila, a nisam je prije nikad vidjela. Zaista ugodan kutak. Rado bih katkad onamo zavir ila. Mog u li? – Je li Mellors bio ondje? – Jest. Tako sam onamo i pog odila: po njeg ovu kuckanju. Njemu kao da nije pravo što sam onamo došla. Zapravo je bio gotovo neuljudan kad sam pitala za drug i ključ. – Što je rekao? – On, ništa, samo onaj njeg ov način. A kaže da ništa ne zna o ključevima. – Možda je jedan ključ u očevoj radnoj sobi. Betts zna, svi su ključevi ondje. Poslat ću ga da pogleda. – Pošalji ga, molim te – prihvati ona. – A Mellors je, veliš, bio gotovo neuljudan? – Nije, zapravo! Ali mi se činilo da mu nije po volji da dolazim u njeg ovo područje. – Ne bih baš rekao. sir; – Ne znam zaista zašto mu to nije pravo. Naposljetku, nije ono njeg ov dom! Ni njeg ovo privatno bor avište. Ne znam zašto ne bih onamo navratila ako tako želim. – Dakako! – povladi joj Clifford. – Previše on sebi važnosti pridaje. – Misliš? – Jasno! Umišlja daje on nešto posebno. Znaš, imao je ženu s kojom se nije slag ao, pa se godine 1915. unovačio, poslali su ga u Indiju, čini mi se. Svakako je neko vrijeme bio potkivač u konjaništvu u Egiptu. Uvijek je nešto radio oko konja i vješt je u tim poslovima. Onda se svidio nekom indijskom pukovniku i postao por učnikom. Da, promaknuli su ga, dali mu oficirski čin. Mislim da se vratio sa svojom pukovnijom u Indiju, gor e na sjever ozapadnu granicu. Ondje se razbolio i dobio penziju. Istupio je iz vojske tek lani, čini mi se, a onda, dakako, čovjeku kao što je on nije lako vratiti se na staro. Nije stog a čudo što se praćaka. Ali svoju službu valjano vrši, koliko se mene tiče. Samo ne mog u podnijeti kad se vlada kao da je još oficir. – Kako su ga mog li promaknuti u oficir a kad ne zna ni govor iti neg o sve oteže na pučku, u nar je-
čju Derbyshir ea? – To on samo ponekad. Inače, s obzir om na svoje prilike, zna on lijepo govor iti. Mislim, kad se već vratio medu svoje, čovjek smatra da mu je priličnije govor iti kako govor i i njeg ova okolina. – Zašto mi nikad prije nisi o njemu pripovijedao? – Ah, ne mar im ja za takve romantične priče. One ruše svaki red. Kamo sreće da ih i nije na svijetu! Connie bijaše sklona da se sug lasi s njim. Kakva je kor ist od tih nezadovoljnih ljudi koji ne pripadaju nikamo? Kako je vrijeme uljepšalo, odluči i Clifford otići u šumu. Puhao je prohladan vjetar, ali nije umarao, a sunce je sjalo kao sam život, toplo i nekako puno. – Čudno je – napomenu Connie – kako se čovjek drukčije osjeća kad je zaista svjež i lijep dan. Inače se čovjeku čini daje i sam zrak polumrtav. Ljudi uništavaju i sam zrak. – Misliš li da ljudi to čine? – upita on. – Mislim. Ispar avanje tolike dosade, nezadovoljstva i srdžbe što se diže od ljudi, upravo ubija životnu snag u u zraku. Uvjer ena sam u to. – Možda stanovito stanje atmosfer e umanjuje ljudima životnu snag u – reče on. – Ne, nije to, neg o čovjek zapravo truje svemir – uzvrati ona. – Zag ađuje vlastito gnijezdo – na to će Clifford. Njeg ova su kolica zvijala dalje. U ljeskovu cestar u visjele blijedo-zlatne rese, a na sunčanim mjestima, u prisoju, šir oko se otvor ile šumarke, kao da klikću od životne radosti, baš kao i nekoć, kad su ljudi znali kliktati s njima. Mir is im malko podsjećao na jabukov cvat. Connie ih nekoliko ubra Cliffordu. On ih uze i pažljivo ih promotri. – Ti neoskvrnuta nevjesto mir a – uze citir ati. – Čini se da ovo kudikamo bolje pristaje cvijeću nego grčkim vazama. – Oskvrnuta, kakve li strašne riječi! – uzviknu ona. – Samo ljudi sve oskvrnjuju. – Ne znam baš… pa i puževi i drug o – nadoveza on. – Pa i puževi ih samo jedu, a pčele ih nikako ne oskvrnjuju. Ljutila se na nj zato što on sve preo braća u riječi. Ljubice su mu vjede Junonine, a šumske sase eto su mu neoskvrnute nevjeste. Koliko li je mrzila puste riječi što su se isprečavale između nje i života; one su, ako išta, oskvrnjivale sve, te gotove riječi i rečenice što sisaju životni sok iz sveg a živog. Šetnja s Cliffordom nije bila užitak. Između Connie i njeg a ispriječila se nekakva napetost koju tobože ni ona ni on nisu opažali, ali je napetost ipak postojala. Odjednom ga je, sa svom snag om ženskog instinkta, odbila od sebe. Htjela je da se oslobodi njeg a, pog otovu njeg ove samosvijesti, njeg ovih pustih riječi , njeg ove opsjednutosti samim sobom, da se oslobodi robijanja njeg ovoj opsjednutosti samim sobom, da se oslobodi one poplave od riječi. Vrijeme opet okrenulo na kišu. No nakon dan-dva iziđe ona na kišu, ode u šumu. Uputila se prema kolibi. Rominjala kiša, ali nije bilo baš hladno, a šuma odisala mir om i tišinom, nedokučiva u kišnom sumračju. Izbila je na proplanak. Gle, nema nikog a! A koliba zaključana. Sjela je na drveni prag, pod grubu strehu, uvivši se u vlastitu toplinu. Sjedila je tako i gledala u kišu, osluškivala joj tihi romon, nebrojene tihe šuštaje, i čudnovat huj vjetra gor e u granju, kad se činilo da vjetra i nema. Star i hrastovi stajali uokolo, sivosmeđa moćna stabla, potamnjela od kiše, obla i puna života, što bezbrižno pružaju svoje grane. Tlo, gotovo bez ikakva šiblja, posuto šumskim sasama, ovdje-ondje koji grm, zoha ili pak udika, i purpurni kupinov splet; star a hrđastosmeđa paprat gotovo nestajala pod zelenim žbunjem šumaričinim. Možda je to bilo jedno od neoskvrnutih mjesta. Neoskvrnuto! Sav je svijet bio oskvrnut!
Ima ponečeg što se ne može oskvrnuti. Ne možeš oskvrnuti limenku sa sardinama. I mnog e su žene takve. I muškarci. Ali zemlja…! Kiša patihnula. Ni sumračje se više nije hvatalo među hrastovima. Connie htjede otići; ipak je ostala sjedeći. Bivalo joj pomalo hladno, ali ju je tu, kao da je uzeta, zadržavala neka ukočenost i nelag oda što je njome ovladala. Oskvrnut! Kako itko može biti oskvrnut ako nije ni dirnut! Oskvrnut mrtvim riječima, što su postale ogavne, i mrtvim idejama, što su prešle u golu opsjednutost. Dotrča smeđ pas, sav opuzao od kiše: dojur io je a nije zalajao, neg o je samo podig ao mokru perjanicu svog a repa. A za njim eto čovjeka u mokru kaputu od crna voštanog platna: nalik je na šofer a, lice mu se prelilo lakim rumenilom. Osjetila je kako se trgnuo u svome brzom hodu kad je nju opazio. Ustala je s onog a suhog, podlanicu šir okog mjesta pod priprostom strehom. On šutke pozdravi, polako se približavajući. Ona poče uzmicati. – Upravo sam htjela otići. – reče ona. – Jeste li čekali da uđete? – upita on, gledajući u kolibu, a ne u nju. – Ne, nisam, malko sam sjedila u pristrešju – odg ovor i ona mimo, dostojanstveno. On je pog leda. Činila se hladnom. – Onda, Sir Clifford nema drug og ključa? – upita on. – Nema, ali nije važno. Mog u sjediti sasvim na suhu i ovdje, pod strehom. Laku noć! Mrzila je njeg ov pretjer ani pučki govor. On ju je oštro promatrao dok se spremala da ode. Zatim pridiže kaput, segnu rukom u džep na hlačama te izvadi ključ. – Možda bi svejedno bilo bolje da uzmete ovaj ključ, a za pilićnjake naći ću ja drug o mjesto. Ona ga pog leda. – Što biste da kažete? – upita ona. – Pa velim, naći ću drug o mjesto gdje mog u uzg ajati fazane. I kad poželite, navratite se ovamo, nećete mor ati mene gledati kako ovuda prtljam i pretur am. Gledala gaje i nastojala da iz mag le njeg ova nar ječja dokuči smisao. – Zašto ne govor ite običnim eng leskim? – napomenula je hladno. – Ja? Pamišljah daje običan. Šutjela je koji časak, ljutita. On pak proslijedi: – Onda, hoćete li ključ, bolje da ga odmah uzmete. Ili bi možda bilo bolje da vam ga dadem sutra eda bih prije tog a raščistio svu onu ropotar iju. Je li vam tako s voljom? Ona se razljuti još više. – Nisam željela vaš ključ. Uopće ne želim da išta uklanjate. Ne želim nikako da vas istisnem iz vaše kolibe. Hvala lijepa! Samo sam htjela da kadikad navratim ovamo i posjedim ovdje kao danas. Ali mi je sasvim dobro i ovako, pod strehom. I zato, molim, ne govor imo više o tome. Opet je u nju upravio pog led onih svojih modrih, podrugljivih očiju.
– Pa, ovaj – polako će on, rastežući u nar ječju – vaše je gospodstvo u svako doba dobro došlo baš ko Božić, i ovoj kolibi, i ključu, i svemu poprijeko. Jedina je neprilika što u ovo doba godine valja postaviti pilićnjake, pa su mi pune ruke posla: te ded ovo, te prig ledaj ono, i sve tako. Zimi jedva da i mor am dolaziti ovamo. Drug o je, eh, ovako u proljeće, kad Sir Clifford želi da se uzg ajaju fazani… Avaše gospodstvo, dakako, ne želi da se neprestano motam ovamo-onamo kad ste vi ovdje. Slušala gaje kao u nekom čudu. – A zašto bih ja bila protiv tog a da ste vi ovdje? – upita ona. Pog ledao ju je radoznalo. – Pa i menije neprilično! – odg ovor i on kratko ali značajno. Zar umenjela se. – Dobro – naposljetku će ona – neću vam smetati. A mene, vidite, ne bi nimalo smetalo da sjedim ovdje i gledam kako se vi brinete za ptice. Naprotiv, bilo bi mi drag o. Ali kad velite da vas to smeta, neću vas buniti, budite bez brig e. Vi ste lug ar Sir Cliffordov, a ne moj. Zvučalo je to čudno, nije znala zašto. Ali nije o tome premišljala. – Ne, vaše gospodstvo. Ovo je vaša koliba, i kako izvoljevate, tako će i biti. Pa vi me možete otpraviti svakog dana. Samo… – Što samo? – upita ona, zbunjena. On u čudnoj, smiješnoj kretnji zabaci šešir na zatiljak. – Samo sam htio reći: ako vam je drag o ovo mjesto pa dođete, neka mene ne nađete kako se ovuda motam i prdjam. – Pa zašto? – ljutila se ona. – Zar niste civilizir an ljudski stvor? Mislite li da bih se bojala vas? Zašto bih uopće mor ala i zamijetiti jeste li vi ovdje ili niste? Zašto bi to bilo važno? Pog ledao je u nju, a lice mu sve zasjalo od podsmješljivosti. – Ne, nije važno, vaše gospodstvo. Ni najmanje – reći će on. – Dobro, a zašto onda? – upita ona. – Treba li da vašem gospodstvu nabavim drug i ključ? – Ne, hvala, ne treba mi. – Ipak ću ga nabaviti. Najbolje je da imamo dva ključa za kolibu. – Sve mi se čini da ste vi drzoviti – reče Connie, zar umenjena i ponešto zadahtana. – Ne, ne – pobrza on – nemojte tako. Ne, ne, nisam htio ništa uvredljivo reći. Samo mišljah, kad biste vi došli ovamo, trebalo bi da seja maknem odavde, a velik je posao dok se čovjek smjesti nekamo drugdje. Ali ako me vaše gospodstvo ne bude zamjećivalo, onda… ovo je koliba Sir Clifforda, i sve treba da bude onako kako je s voljom vašem gospodstvu. I tako, izvolite samo, a mene kao da i nema, lijepo ću raditi posao koji mor am raditi. Connie je otišla sasvim zbunjena. Nije pravo znala je li zahvaćena por ug om i nasmrt uvrijeđena ili nije. Možda taj čovjek doista i misli što govor i. Možda je smatrao kako ona očekuje da se on ukloni. A nije joj to bilo ni nakraj pameti! Kao da je on toliko važan – on i njeg ova glupa nazočnost. Išla je kući zbunjena, ne znajući ni što misli ni što osjeća. DEVET O POGLAVLJE Connie se začudila svom osjećaju grštenja prema Cliffordu. Još više: osjećala je da ga zapravo nije nikad voljela. Nije ga mrzila, jer i u mržnji ima strasti: u njezinu osjećaju nije je bilo. Neg o, drug o je posrijedi: bio joj je tjelesno odbojan. Gotovo joj se činilo da se i udala za njeg a zato što joj je nekako potajno bio tjelesno odbojan. Ali, dakako, udala se za nj zapravo zato što ju je duševno uzbuđivao i poticao. Činio joj se u neku ruku njezinim gospodar om, višim od nje.
Sada, kad se duševno uzbuđenje iscrpio i prošlo, vidjela je samo tjelesnu odbojnost. Iskrslo je to grštenje iz dubine njezina bića, i naposljetku je razabrala da joj ta odbojnost prema njemu i to njezino grštenje izjeda život. Osjećala se slabom i strašno usamljenom. Priželjkivala je da joj izvana dođe kakva pomoć. Ali na svem tome svijetu nije bilo pomoći. Društvo je strašno, jer je ludo. Civilizir ano društvo sasvim je shizofreno. Dvije su mu velike pomame – novac i takozvana ljubav: novac kudikamo veća. Pojedinci se u svojoj rastrzanosti i u svome ludilu iskazuju u te dvije pomame: novcem i ljubavlju. Evo, Michaelis, primjer ice. Njeg ov je život i rad pravo ludilo. I njeg ova je ljubav bila vrsta ludila. I Clifford. Svi oni pusti razg ovor i! I sve ono pisanje! Sva ona divlja borba da se prog ur a naprijed! Sve je to ludilo. I sve biva gor e, prava mahnitost. Connie je osjećala kao da joj je strah svu dušu isprao. No, Clifford je sada bar em maknuo svoju vlast sa nje i prenio je na gospođu Bolton. Učinio je to i ne znajući. Kao i mnog im luđacima, ludilo mu se mog lo mjer iti po onome čeg a nije bio svjestan: po prostranim pustinjama njeg ove svijesti. Mrs. Bolton bijaše izvrsna u mnog o čemu. Ali je imala onu čudnu vlastoljubivost, beskrajno isticanje svoje volje, što je jedan od znakova ludila modeme žene. Mislila je daje krajnje pokorna i da živi za drug e. Clifford ju je očar ao time što je uvijek ili tako često onemog ućavao njezinu volju svojim finim instinktom. On je znao bolje isticati svoju volju neg oli ona. I u tome bijaše čar za nju. Možda je u tome imao car a i za Connie. – Krasan je dan – rekla bi primjer ice Mrs. Bolton umiljatim, uvjerljivim glasom. – Mislim, prijalo bi vam da se danas malko provezete u svojim kolicima, sunce baš divno sja. – Zaista? Budite ljubazni, dajte mi onu knjig u tamo, onu žutu. I molim vas, iznesite te hijacinte van. – Pa tako su lijepi! – Izg ovor ila je to s otegnutim “ije”: li-je- pi. – A tako divno mir išu. – Mir is i jest ono što mi se ne sviđa – na to će on. – Podsjeća me na pog reb. – Mislite tako…! – iznenađeno će ona, malko uvrijeđena. I iznese hijacinte iz sobe, dirnuta njeg ovom preo sjetljivosti. – Hoću li vas jutros ja obrijati ili ćete sami? Uvijek isti, blag i, umiljati, pokorni ali ipak zapovjedni glas. – Ne znam. Hoćete li malko počekati? Zovnut ću vas kad budem gotov. – Vrlo dobro, Sir Clifforde! – dočeka blag o i pokorno, te tiho iziđe. No svakoje odbijanje pothranjivalo u njoj novu snažnu volju. Kad je nakon nekog vremena pozvonio, odmah se pojavila. Tada bi joj rekao: – Radije bih jutros da me vi obrijete. Srce joj je malko zatreptalo, te je blag o odg ovor ila: – Vrlo dobro, Sir Clifforde. Bila je vrlo spretna, lake ruke, meko dotičući kožu. Isprva je nevoljko ćutio na svom licu nadasve meki dodir njezinih prstiju. Ali mu je sada godilo, i sve je više uživao u tome. Puštao je da ga brije gotovo svaki dan: licem u lice, očiju pažljivo uprtih u posao, pazeći da sve uradi kako treba. Polako su joj vršci prstiju upoznavali njeg ove obraze i usne, vilicu, bradu i podbradak. Bio je gojan i njeg ovan, lice mu i vrat dosta glatki, i bio je gentleman. I ona bijaše lijepa, bljedolika, lice joj dug oljasto i sasvim mirno, oči sjajne, ali ništa nisu otkrivale. Polako, neizmjerno nježno hvatala gaje za vrat, a on joj se prepuštao. Sada je ona gotovo sve obavljala za nj, i on se osjećao pokraj nje bolje neg oli pokraj Connie. Ona je voljela baviti se njime. Voljela je da mu tijelo bude na njezinoj brizi, potpuno, do krajnjih uslug a. Jednog je dana rekla Constanci: – Svi su muškarci djeca kad im čovjek priđe do dna. Njeg ovala sam neke osobito samosvojne mu-
škarce iz tevershallskih rudnika. Čim ih štog od zaboli te ih valja njeg ovati, odmah su kao djeca, velika djeca. Oh, nema velike razlike medu muškarcima. Isprva je Mrs. Bolton mislila da ima nešto različito u gentlemanu, pravom gentlemanu, kao što je Sir Clifford. Tako ju je Clifford prilično nadmašio. Ali postupno, kad mu je zag ledala do dna, da se poslužimo njezinim riječima, vidjela je daje on kao i svi drug i: dijete koje je odraslo u muškarca, ali dijete s čudnom ćudi i finim ponašanjem i sa snag om da sve drži pod svojom paskom i sa svakojakim znanjem o kojemu ona nije nikad ni sanjala i kojim ju je mog ao lako tir anizir ati. Connie se kadikad nosila željom da mu kaže: – Za ime Božje, nemoj se tako prepuštati toj ženi u šake! No, s vremenom je razabrala da joj više nije do njeg a toliko stalo da bi mu to rekla. I dalje im bijaše običaj da večer i provode zajedno, do deset sati. Tada bi razg ovar ali ili malko čitali, ili preg ledavali njeg ov rukopis. Alije nestalo zanosa. Connie se zasitila njeg ovih rukopisa. Još ih je poslušno prepisivala na stroju. No, s vremenom će i to raditi Mrs. Bolton. Connie je prepor učila gospodi Bolton da nauči pisati na stroju. A gospoda Bolton, uvijek pripravna, počela je odmah vježbati i marljivo je radila. I tako joj je Clifford diktir ao koje pismo, a ona bi ga otipkala, polako ali ispravno. On je bio vrlo strpljiv kad bi joj sricao teže riječi ili koju francusku frazu. Bila je oduševljena, te se čovjeku mililo daje poučava. Sad je Connie našla glavobolju kao ispriku da se poslije večer e povuče u svoju sobu. – Možda bi Mrs. Bolton s tobom igrala piket – reče Cliffordu. – Oh, ne brini za me. Samo ti idi u svoju sobu pa se odmor i, drag a. Tek što je otišla, pozvoni on gospodi Bolton i zamoli je da bi s njim igrala piket ili bezik, ili pak da odig raju partiju šaha. On ju je naučio sve te igre. A Constanci je bilo čudno pog ledati gospodu Bolton kako se crveni i dršće kao djevojčica dok dotiče kraljicu ili konja nesig urnim prstima, a potom kako povlači ruku. Clifford se blag o smješkao, jedva susprežući svoju nadmoć, i govor io joj: – Mor ate, reći j’adoubl. Ona uzg leda k njemu blistavim, začuđenim očima i onda polako i pokorno protisnu: – J’adoubl. Jest, on ju je odg ajao, i veselio se tome, to mu je davalo osjećaj moći. Ona pak bijaše oduševljena. Malo je pomalo stjecala sve što znaju otmjena gospoda, sve što od njih stvar a višu klasu – sve osim novca. To ju je oduševljavalo. A u isti je mah podržavala u njemu želju da ostane pokraj njeg a. Njezina dječja sreća bijaše posebno odabran način da mu se umiljava. Constanci se pak činilo da Clifford pokazuje pravu boju: pomalo vulg ar an, malko priprost i nenadar en, prilično nezg rapan. Majstor ije Ivy Bolton i njezino ponizno vladanje bijahu i suviše prozirni. Connie se čudila istinskom zanosu što gaje ta žena izmamila iz Clifforda. Krivo bi bilo reći da je u nj zaljubljena. Zanosila se dodir om s čovjekom višeg staleža, s pravim plemićem, s piscem koji zna pisati knjig e i pjesme, i čija se fotog rafija objavljuje u ilustrir anim časopisima. Bila je sretna i očar ana. A njeg ovo je “odg ajanje” izazvalo u njoj strasnu uzbuđenost i kudikamo dublji odziv neg o što bi to mog la ikakva ljubavna pustolovina. I doista, upravo stog a što tu nije bila mog uća nikakva ljubavna zgoda, mog la se do srži opajati tom drug om strasti, čudnom strasti znanja – da zna onako kao što on zna. Nije mog lo biti nikakve sumnje o tom daje ona na svoj način zaljubljena u nj: ma kakvu moć mi pridavali riječi ljubav. Činila se tako lijepom i mladom, a sive joj oči ponekad bile upravo divne. U isto vrijeme sva se topila od nekog a prikrivenog zadovoljstva, od trijumfa. Uh, to tajno zadovoljstvo! Kako li se gadilo Constanci! Ali nije bilo nikakvo čudo što se Clifford dao uhvatiti od te žene! Ona ga je obožavala, na svoj us-
trajni način, i stavila se potpuno njemu u službu, da se njome služi kako mu volja. Nikakvo čudo što mu je to laskalo. Connie je slušala dug e razg ovor e medu njima dvoma. Zapravo je većinom govor ila gospoda Bolton. Prenosila mu je hrpe obavijesti o selu Tevershallu. Bijaše to više neg o brbljanje. Bila je to gospoda Gaskell i Geo rg e Elio t i Miss Mitford, sve tri ujedinjene u jednoj, i još im štošta dodano što su one zabor avile. Kad je jednom počela, bila je Mrs Bolton bolja od ma koje knjig e o životu ondje. Znala je sve i svakog najprisnije i s izvanr ednim žar om sudjelovala u svim njihovim zgodama da bijaše užitak slušati je, iako je to čovjeka ponešto ponižavalo. Isprva se nije usuđivala da Cliffordu “pripovijeda o Tevershallu”, kako je to zvala, ali kad je jednom krenula, dalje je išlo samo od sebe. Clifford ju je slušao radi “grade” i našao ju je u obilju. Connie je uvidjela da je njeg ova takozvana genijalnost u ovome: izr azita nadar enost za osobne brbljar ije s bistrinom i objektivnošću. Gospoda je Bolton, razumije se, pripovijedala vrlo toplo kad se zag rijala za Tevershall. Na časove se upravo zanosila. Po njezinu propovijedanju ondje su se dog ađale čudnovate zgode. Sto ona nije sve znala! Time bi se mog la ispuniti tuceta svezaka. Connie ju je slušala kao očar ana, ali je poslije tog a uvijek bila pomalo postiđena. Nije ju smjela slušati tako radoznalo. Naposljetku, čovjek može slušati i najintimnije zgode drug ih ljudi, ali u duhu poštovanja prema onoj borbenoj i pog aženoj osobnosti i neuhvatljivosti, kakva je svaka ljudska duša, i u duhu fine, obzirne sućuti. Jer je čak i satir a oblik simpatije. Našim životom odlučuje način kako se naša sućut izlijeva i uzmiče. U tome leži neizmjerno značenje romana – ako ga pravilno shvatimo. On može obavještavati i struju naših simpatija usmjer iti novim smjer om, a može našu simpatiju odvratiti od mrtvih stvar i. Zato roman, ako se njime valjano služimo, može otkriti najtajnije strane života: jer upravo strasne i skriven strane života potrebuju bibavicu osjetne svijesti, da imaju svoju plimu i oseku koja ih čisti i osvježuje. Ali roman, baš kao i brbljar ija, može uzbuđivati lažne simpatije i naklonosti, nesvjesne i smrtne za dušu. Roman može veličati najiskvar enija čuvstva, dok su konvencio nalno “čista”. Zatim se roman, kao i brbljar ija, naposljetku izo pačuje, i kao brbljar ija biva sve izo pačeniji zato što je uvijek prividno uz anđele. Brbljar ije gospođe Bolton bijahu uvijek na strani anđela. “I on je bio tako loš čovjek, a ona tako divna žena.” Connie je iz brbljar ija gospode Bolton mog la razabrati da je žena bila od onih sladunjavih, a muž pravi poštenjak. Ali pravo poštenjaštvo učinilo je od muža “loša čovjeka”, a sladunjavost od nje “divnu ženu” po konvencio nalnoj dio bi simpatija gospode Bolton. Zato je brbljar ija ponižavala. S istog je razlog a većina romana ponižavala, osobito popularni romani. Čitatelji se sada naslađuju samo onim što laska njihovim por ocima. Ipak, čovjek je iz pričanja gospođe Bolton mog ao steći novu sliku sela Tevershalla. Činilo se daje to neobično uzavrela zbrka ružnog života: nipošto mrtva jednoličnost kako se činilo izvana. Clifford je po viđenju poznavao većinu spomenutih, a Connie ih znala samo jedno-dvoje. Ali joj je sve mnog o više nalikovalo na srednjoafričku džung lu neg oli na eng lesko selo. – Mislim da ste čuli da se Miss Allsopp udala prošlog tjedna. Jeste li? Miss Allsopp, kći star og cipelar a Allsoppa. Znate da su podig li kuću gor e kod Pye Crofta. Star ac je umro prošle godine od pada, bile su mu osamdeset i tri, a bio je žustar kao kakav momak. A onda se pokliznuo na Besnvoo d Hillu, na klizalištu što su ga uglačali dječaci, pa je slomio kuk, i tako je zag lavio jadni star ac, gotovo sramota. Sav je novac ostavio Tattieji, sinovima ni par e. A Tattie, jest, pedeset je i tri navršila jesenas. Znate, bio je to jako pobožan svijet, sveg a mi! Trideset je godina poučavala u nedjeljnoj školi, dok joj otac nije umro. A onda je počela hodati s nekim čovjekom iz Kinbroo ka, ne znam poznajete li ga, star iji čovjek, crvena nosa, priličan kicoš; taj Willcock radi u Harr isonovoj drvar i. Njemu je šezdeset i pet, ni dan manje, a rekli biste da su to dvije grlice kad ih vidite gdje idu pod ruku i ljube se na vratima; jest, i kako mu ona sjedi na koljenu kod prozor a gor e na Pye Croftu, da ih svatko vidi. On ima si-
nove koji su prešli četrdesetu, a bez žene je ostao prije dvije godine. Što star i James Allsopp nije ustao iz groba, to je samo zato što odande nema ustajanja. On je strog o pazio na nju! Sada su vjenčani te su otišli živjeti u Kinbroo k, vele da ona od jutra do mraka ide u jutarnjoj haljini, baš divota. Zaista je strašno što ti star i ljudi čine! Gor i su od mladih i ružnije ih je vidjeti. Koliko mog u prosuditi, za to su krivi filmovi. Ali ih ne možete odvratiti od tog a. Uvijek sam govor ila: idite na dobar, poučan film, ali, za ime Božje, odvraćajte ljude od melodrama i ljubavnih filmova. U svakom slučaju, odvraćajte od tog a djecu! A eto, odrasli su gor i od djece, a star i prednjače. Govor ite im o mor alu! Ali nitko ne mar i. Svatko radi što ga volja. Ama su sada podvili rep kad rudnici rade loše, pa nema zar ade. A kako samo kukaju, strašno, osobito žene. Muškarci su dobri i strpljivi. Što mog u jadnici! A žene! Razmeću se, daju prilog e za vjenčani dar princezi Mary, a kad vide sve te divne stvar i što su dar ovane, upravo pomahnitaju: tko je ona, zar je bolja od ikoje između njih? Zašto Swan i Edg ar ne daju meni krzneni ogrtač umjesto što njoj daju šest? Uh, što nisam zadržala onih deset šiling a! Htjela bih da znam što će ona meni dati! Ne mog u nabaviti novi proljetni ogrtač jer mi otac malo zar ađuje, a ona dobiva puna kola. Vrijeme je da i sir otinja dođe do novca, bog ataši ga imaju već odavno. Treba mi nov proljetni ogrtač, da, a kako do njeg a doći? Velim im ja, budite zahvalne što ste site i odjevene, ako i nemate svih tih novotar ija što ih željkujete!… A one mi dobacuju: “A zašto princeza Mary nije zahvalna i zašto ne ide nao kolo u star im prnjama i nema ništa? Svijet voli što ona dobiva puna kola, a ja si ne mogu priskrbiti nov proljetni ogrtač. Golema sramota. Princeza! Ne bilo je! Novac je danas glavno, a jer ga ona ima mnog o, daju joj još više! Meni nitko ništa ne daje, a imam isto toliko prava kao i bilo tko. Nemojte mi spominjati obrazovanje. Novac je ono glavno. Meni je potreban novi proljetni ogrtač, jest, ali ga ne mog u nabaviti jer nemam novaca.” – To je sve o čemu se one brinu – odjeća. Ne žele dati sedam-osam gvineja za zimski kaput – ugljenarske kćer i, zamislite samo – a dvije gvineje za dječji ljetni šešir. I onda idu u crkvu sa šešir ima od dvije gvineje djevojke koje bi se za mog vremena dičile šešir om od tri šiling a i pol. Čula sam kako je ove godine, kad su podig li tribinu za djecu iz nedeljne škole, a podig li su je gotovo do crkvenog stropa – čula sam, velim, kako je Miss Thompson, koja vodi djevojački razr ed u nedjeljnoj školi, rekla da će djeca na tribini imati na sebi novog ruha u vrijednosti od tisuću funti! A kakva su vremena! Ali ih ne možete zaustaviti. Lude su za haljinama. Momci isto tako. Mladići troše sav novac samo na sebe, odijela, duhan, piće u Rudarskom domu, i još dva-tri puta na tjedan odlaze u Sheffield. To je drug i svijet. I ničeg a se ne boje, ništa ne poštuju ti mladi. Star iji su muškarci strpljivi i dobri, zaista, dopuštaju ženama sve. I eto čemu sve to vodi. Žene su pravi vrag ovi. A mladići nisu kao njihovi očevi. Ne bi ništa žrtvovali, neg o sve samo za sebe. Kažete li im kako bi trebalo da štog od ostave nastranu, da im bude ako se ožene, oni odg ovar aju: “Može to čekati, uživat ću dokle mog u!” – A sur ovi su i sebični. Sve pada na leda starcima, a kamo god svmete oči, svuda ružno. Clifford poče dobivati nove pog lede na svoje selo. To ga je mjesto uvijek plašilo, ali je mislio da je manje-više u postojanim prilikama. A sada… – Ima li ondje mnog o socijalizma, boljševizma, medu Iju dima? – Oh! – dočeka gospoda Bolton. – Čuje se nekolicina grlatih pojedinaca. No to su ponajviše žene koje su zapale u dug ove. Muškarci ne mar e. Ne vjer ujem da će ikad naši ljudi iz Tevershalla postati crveni. Previše su čestiti za to. Ali mladi ljudi ponekad buncaju. Stvarno ne mar e za to. Oni samo žele nešto više novaca u džepu, da bi ih trošili u Rudarskom domu ili da se skitaju po Sheffieldu. To je sve za što mar e. Kad nemaju novaca, slušaju što govor e crveni. Ali nitko u to ne vjer uje stvarno. – Onda, mislite da nema opasnosti? – Ne, nema! Da su dobra star a vremena, ne bi je bilo. Ali ako dug o potraju loše prilike, mladi bi mog li poludjeti. Velim vam, oni su sebičnjaci, pokvar ena rulja. Ništa ne uzimaju ozbiljno, neg o jedino kad se razmeću svojim motor ima ili kad plešu u Palais-de-danse u Sheffieldu. Ne možete ih uozbi-
ljiti. Ozbiljni pak odijevaju na se večernje odijelo i odlaze na ples da se kočoper e pred djevojkama i da plešu te charlestone i tkozna što još. Velim vam, autobusi su puni mladih u večernjim odijelima, rudarskih sinova, voze se na ples. A mnog i su otišli sa svojim djevojkama automo bilima ili motociklima. Ne misle ni na što ozbiljno, osim na trke u Doncaster u ili Derbyju, i svatko se od njih kladi na tricama. A nog omet! Ali ni nog omet nije više ono što je bio, daleko od tog a. Pretežak je to posao, vele. Ne, radije se oni subotom poslijepodne na motociklima voze u Sheffield ili u Notting ham. – A što rade ondje? – Oh, bazaju nao kolo, piju čaj u kojoj finoj čajani, na primjer, u “Mikadu”, idu na ples ili u kino, ili u “Empir e” s kojom djevojkom. Djevojke se ponašaju slobodno kao i momci, čine što im se sviđa. – A što onda kad nemaju novaca za sve to? – Čini se da ih već nekako smognu. Onda počinju ružno govor iti. Zaista ne znam kakav bi se boljševizam mog ao razviti iz tog a, kad svim momcima samo novac ide po glavi, kad misle samo da se zabave, a djevojke isto tako, s lijepim haljinama, i ni za što drug o ne mar e. Nemaju oni mozg a da bi bili socijalisti. Nemaju dovoljno ozbiljnosti da išta uzmu ozbiljno, i neće je nikad imati. Connie pomisli kako su niže klase slične ostalima. Svuda isto, u Tevershallu, u Mayfairu ili Kensing tonu. Danas postoji samo jedna klasa: ljudi s novcem. Momak s novcem i djevojka s novcem, jedina je razlika koliko imaš i koliko želiš. Pod utjecajem gospode Bolton počeo se Clifford opet zanimati za rudnike. Počeo je osjećati da im pripada. Uvriježila se u njemu nova želja za afirmacijom. Nakon sveg a, on je pravi gospodar Tevershalla, ugljenokop – to je zapravo on. Bio je to nov osjećaj moći, nešto od čeg a je dosad uzmicao u strahu. Tevershallski rudnici davali su malu dobit. Bila su samo dva okna: sam Tevershall i New London. Tevershall je nekoć bio čuven i mnog o je nosio. Ali su njeg ovi najbolji dani prošli. New London nije nikad ni bio jako bog at, premda je nekoć pristojno napredovao. Ali su sada loša vremena, i napuštaju se rovovi kao što je New London. – Mnog i su iz Tevershalla otišli u Stack Gate i Whiteo ver – reče gospoda Bolton. – Niste vidjeli novi pog on u Stack Gateu, otvor enje poslije rata, zar ne, Sir Clifforde? Oh, mor ate jednog dana onamo, ima ondje nešto sasvim novo: velike kemijske tvornice nad oknom koji nije nalik na ugljenokop. Kažu da od kemijskih nusproizvoda dobivaju više novaca neg o od ugljena, zabor avila sam što je posrijedi. I velike nove kuće za radnike, čitave palače. Dakako, zbog tog a je bilo dosta uzbuđenja u okolici. Ali mnog o tevershallskih radnika odlazi onamo, i zar ađuju više neg o naši ljudi. Vele daje Tevershallu kraj. Još koja godina, i mor at će ga zatvor iti. Ali prvi će otići New London. Sveg a mi, lijepo li će biti kad tevershallski rudnik ne bude više radio. I sada je loše kad je kakav štrajk, ali, sveg a mi, ako ga zatvor e zauvijek, bit će to kao svršetak svijeta. Još dok sam bila djevojka bio je to najbolji rudnik u zemlji, i čovjek je bio sretan ako je mog ao dobiti posao u njemu. Lijep su novac zaslužili u Tevershallu. Sada vele daje to brod koji tone, i da je vrijeme da se maknu s njeg a. Zar ne zvuči strašno? Ima ih mnog o koji neće nikada otići sve dok imaju što raditi. Ne vole ljudi nove rudnike, veliku dubinu i sve one puste strojeve. Neki su se već uplašili od “željeznih ljudi”, kako zovu strojeve za kidanje ugljena, kad su to prije radili sami rudar i. Vele daje to rasipanje. Ali što se izg ubi rasipanjem, uštedi se na nadnicama, čak i više. Čini se, uskor o neće više trebati ljudi, sve će raditi strojevi. Govor e isto ono što su govor ili kad su mor ali ukloniti star e tkalačke stanove. Još se sjećam jednog ili dvaju. Ali, svega mi, što više strojeva, to više ljudi, tako se čini. Kažu da se iz ugljena u Tevershallu, ne mog u izvući iste kemijske sastojine kao iz ugljena u Stacks Gateu, a to je čudno, jer su jedva tri milje udaljeni jedan od drug og. Ali tako vele. Svi kažu da je sramota što se ništa ne pronalazi da radnicima bude bolje i da djevojke dođu do zar ade. Djevojke mor aju svaki dan u Sheffield. Sveg a mi, imali bi o čemu pripovijedati kad bi tevershallski rudnici opet pror adili, gdje svi govor e kako su propali, i daje to
brod koji tone, i ljudi treba da ih napuste kao štakor i kad brod tone. Ali svijet mnog o pripovijeda. Za rata je, razumije se, bila navala u poslu, kad je Sir Geo ffrey stekao samopouzdanje i najednom zgrnuo mnog o novaca, ni sama ne znam kako. Tako kažu. A kaže se i to da danas nema od tog a mnog o ni vlasnik ni radnik. Jedva je vjer ojatno, zar ne? Uvijek sam mislila da će rudnik raditi dovijeka. Tko bi to mislio dok sam još bila djevojka! Ali je New Eng land napušten, a tako i Cohyick Woo d: jest, prava je muka prolaziti onuda i gledati kako Cohyick Woo d stoji zapušten medu drvećem, nad oknima mu raste grmlje, a tračnice se crvene od hrde. Mrtav rudnik nalik je na samu smrt. Sto da počnemo ako Tevershall propadne? Ne smije čovjek na to ni pomisliti. Uvijek je tu bilo živo, osim za štrajkova, pa ni onda se nisu zaustavljala kolesa za zračenje, jedino kad su izvlačili konje. Velim, zaista je to čudan svijet, čovjek iz godine u godinu ne zna na čemu je, eto to je… Pripovijedanje gospode Bolton ulilo je Cliffordu doista novu borbenost. Kako mu je obrazložila, dohodak mu je od očinske baštine bio sig ur an, iako nije bio velik. Za ugljenokope nije mar io. Želio je osvojiti drug i svijet, svijet književnosti i slave: svijet popularnosti, a ne svijet rada. Sad je razabrao razliku između uspjeha popularnosti i uspjeha rada: razlika između ljudi uživanja i ljudi rada. On je kao privatnik svojim pripovijestima hranio svijet koji uživa. I imao je kor isti od toga. Ali pod tim svijetom što uživa nalazio se svijet rada, mračan, čađav, gotovo strašan. I ti ljudi imaju one koji ih opskrbljuju. A mnog o je teži posao opskrbljivati svijet koji radi neg oli svijet koji uživa. Dok je on pisao pripovijesti i “napredovao”, zapadao je Tevershall u nevolju. Razabrao je da bog inja Uspjeha, bog inja-kučka, ima dva glavna apetita: jedan za laskanje, ulag ivanje, milovanje i draškanje, s kojim joj prilaze pisci i umjetnici; ali je drug i, žešći apetit bio za meso i kosti. A meso i kosti pribavljaju bog inji-kučki ljudi koji zgrću novac u industriji. Da, dva su čopor a pasa koji se otimaju za bog inju-kučku: skupina laskavaca, onih što joj nude zabavu, pripovijesti, filmove, drame: i drug a, manje nao čita, kudikamo divljijeg roda, oni koji joj daju meso, pravu bit novca. Dobro njeg ovani, nao čiti psi uživanja reže jedan na drug og a otimajući se o milost bog inje-kučke. Ali to nije ništa prema tihoj borbi nasmrt što se vodi medu prijeko potrebnim donosio cima kostiju. Pod utjecajem gospođe Bolton Clifford se nosio željom da uđe u tu drug u borbu, da osvoji bog inju-kučku sur ovim sredstvima industrijske proizvodnje. Nekako mu je gospoda Bolton podbola duh. U neku je ruku ona od njeg a napravila čovjeka, a to Connie nije nikada mog la. Connie ga je držala postrani, učinila ga osjetljivim i svjesnim sebe i svog stanja. Gospođa Bolton otkrivala mu je samo vanjske stvar i. U nutrini počeo je mekšati kao kaša. Ali je zato s vanjske strane počeo postojati. Trgnuo se toliko daje opet otišao na rudnik: a kad je došao onamo, spustio se u kolicima u okno i na radilište. Vratilo mu se u pamet ono što je učio prije rata, a što bijaše zabor avio. Sjedio je, bog alj, u kolicima, a rudarski mu majstor pokazivao sloj jakom zubljom. Clifford je malo govor io, ali mu je duh pror adio. Opet je počeo čitati svoje tehničke knjig e o industriji ugljena, proučavao je vladine izvještaje, i brižljivo čitao posljednje izvještaje o rudar enju i o kemiji ugljena i škriljavca pisane na njemačkome. Dakako, najvrednija otkrića ostaju tajnom dokle god je mog uće. Ali kad si jednom počeo neku vrstu istraživanja oko ugljenokopa, studiju metoda i načina, studiju o nusproizvodima i kemijskim mogućnostima ugljena, ne možeš se dovoljno načuditi oštroumnosti i gotovo tajanstvenoj bistrini modernog a tehničkog duha, kao daje sam đavo vraškom pameti obdar io tehničke znanstvenike u industriji. Bilo je to kudikamo zanimljivije neg o umjetnost, neg o književnost, neg o sva ta jadna, uzbudljiva budalaština. Na tome polju bili su ljudi slični bog ovima, ili demonima, nadahnuti za otkrića, u borbi da ih iznesu. U toj djelatnosti ljudi su se uspeli veo ma visoko, onkraj svake duševne dobi koja se da zamisliti. No, Clifford je znao, čim je posrijedi emocio nalni i ljudski život, ti su samotvomi ljudi u duševnoj dobi od trinaestak godina, slabi dječaci. Orir eka je golema i strahotna.
Ali neka. Neka su se ljudi u osjećajnom i ljudskom životu spustili do opće slaboumnosti. Clifford nije mar io. Neka sve đavo nosi! Njeg a je zanimala tehnička strana suvremenog ugljenarstva, želio je izvući Tevershall iz blata. Silazio je u jamu dan za danom, proučavao, rešetao je upravitelja, i glavnog rudarskog nadzornika, i rudarskog majstor a, i inženjer e, onako kako nikad nisu ni sanjali. Vlast! Osjećao je kako ga prožima nov osjećaj moći: moći nad svim tim ljudima, nad stotinama i stotinama ugljenar a. Otkrivao je činjenice i hvatao ih u šake. Činilo se da se sav prepor odio. Sad se život vratio u nj! S Constancom je polako umir ao u osamljenom privatnom životu umjetnika i svjesnog bića. Baš ga brig a za sve to! Sve je ostavio. Upravo je osjećao kako iz rudnika, iz ugljena, život struji u nj. Pokvar eni zrak iz rudnika bolji mu je od kisika. To mu je davalo moć, moć. On radi nešto i pripravlja se za nešto. Počinje pobjeđivati, pobjeđivati ne onako kako je pobijedio svojim pripovijestima i stekao nešto više slave, a pri tome iscrpio svu svoju energ iju i zlobu. Ovdje se radilo o čovječjoj pobjedi. Sprva mišljaše daje rješenje u elektricitetu: pretvor iti ugalj u električnu energ iju. Onda dođe na drug u misao. Nijemci su izmislili novu lokomotivu koja se sama loži, nije potreban ložač. I lože je novim gor ivom što gor i u malim količinama uz veliku vrućinu, u osobitim prilikama. Clifforda je prva privukla misao o novom koncentrir anom gor ivu što izg ar a vrlo spor o i sa žestokim žar om. Treba da bude i vanjskog poticaja da takvo gor ivo gor i, a ne samo dodavanja zraka. Počeo je praviti pokuse i našao oštroumna mlada čovjeka da mu pomogne, a taj se pokazao kao sjajan kemičar. I slavio je pobjedu. Iskopao se naposljetku iz samog a sebe. Ispunio je tajnu želju sveg a svog života da iziđe iz samog a sebe. Umjetnost mu to nije dala. A sada, sada je ispunio davnu želju. Nije bio svjestan koliko mu je u tome pomog la gospoda Bolton. Nije znao koliko je ovisan o njoj. Uza sve to bijaše očito da mu se, kad je s njom, glas spušta do lag ana ritma prisnosti, gotovo malko priproste. S Constancom bio je ponešto ukočen. Osjećao je da joj dug uje sve, te joj iskazivao najveće poštovanje i obzir, dokle god mu je ona pokazivala vanjsko poštovanje. Ali je bilo jasno da je se on potajno boji. Novi Ahil u njemu imao je petu, i na toj peti mog la ga je žena kao što je Connie, njeg ova žena, kobno raniti. Zahvatio gaje nekakav napol pokorni strah od nje, i bio je krajnje ljubazan prema njoj. No, glas mu je bio ponešto napet kad je govor io s njom, i zato bijaše šutljiv kad god je ona bila nazočna. Jedino kad je bio sam s gospodom Bolton osjećao je zaista da je gospodar, i glas mu je tekao gotovo isto onako glatko i brbljavo kao njezin. I puštao je da ga ona brije ili da mu spužvom otir e cijelo tijelo kao da je dijete, zaista kao da je dijete. DESET O POGLAVLJE Connie je bila mnog o sama, jer je manje svijeta dolazilo na Wragby. Clifford više nije želio posjetilaca. Nije mar io ni za star e znance. Bio je čudan. Više je volio slušati radio što ga je uveo s priličnim troškom, a što mu je na kraju dobro poslužio. Mog ao je kadikad uhvatiti Madrid ili Frankfurt usred jadnog Midlandsa. Znao je debele sate provoditi slušajući meg afon koji je neprestano brujao. To je Connie omamilo i zbunilo. No Cliffbrd je sjedio ukočena i zanesena izr aza na licu, kao čovjek koji silazi s uma, sjedio i slušao, ili se činilo da sluša tu strašnu napravu. Je li zaista slušao? Ili je to uzimao kao vrstu narkotika, dok se nešto drug o u njemu zbivalo? Connie nije znala. Ulazila bi gor e u svoju sobu ili pak odlazila u šumu. Kadikad je zapadala u neki strah, strah od ludila što je zahvatilo sav civilizir ani svijet.
No sada, kad je Clifford okrenuo u drug u bolest, bolest industrijske radinosti, i postao gotovo neko biće, s tvrdom ljuskom izvana i s mekom jezg rom u nutrini, neki čudni rak ili jastog modernog industrijskog i financijskog svijeta, od onih beskičmenjaka iz roda ljuskar a, s ljuskama od čelika, nalik na strojeve, s unutarnjim tijelom i mekom jezg rom – Connie se sama nasukala. Nije bila slobodna jer je Clifford htio da bude uza nj. Njeg a kao daje mučio strah da će ga ona ostaviti. Čudni meki dio njeg ov, osjećajni, ljudski, individualni dio, ovisio je o njoj sa strahom, kao dijete, gotovo kao idio t. Mor ala je biti ondje, ondje na Wragbyju, kao Lady Chatterley, njeg ova žena. Inače bi bio izg ubljen kao maloumnik na bar uštini. Tu je čudnu ovisnost Connie zapazila s nekom vrstom jeze. Slušala je kako raspravlja sa svojim rudarskim nadzornicima, s članovima upravnog vijeća, s mladim znanstvenicima, i nije mog la vjer ovati kako on bistroumno poznaje stvar i i čudila se kakvu je moć imao, upravo strašnu mater ijalnu moć nad onima što ih nazivaju ljudi od prakse. I on je sam postao praktičan čovjek, i to pronicav i moćan, pravi majstor. Connie je to pripisivala utjecaju gospode Bolton, upravo u presudnom trenutku njeg ova života. Ali taj je praktični, pronicavi čovjek bio gotovo maloumnik kad je bio prepušten vlastitom osjećajnom životu. On je obožavao Connie, bila mu je žena, neko više biće, obožavao ju s čudnim, plašljivim obožavanjem, kao divljak, s obožavanjem koje je počivalo na golemom strahu, čak i na mržnji što proizlazi iz moći tog a strašnog idola. Želio je od Connie samo to da se zakune da ga neće ostaviti, da ga neće napustiti. – Clifforde – upitala gaje, ali istom pošto je dobila ključ od kolibe – bi li zaista volio da jednog dana dobijem dijete? Pog ledao ju je s prikrivenim nemir om u izbuljenim blijedim očima. – Ne bi mi bilo krivo samo ako time ne bi došlo do promjene medu nama – odg ovor i on. – Kakve promjene? – priupita ona. – Promjene medu nama dvoma, u našoj međusobnoj ljubavi. Ako bi se dirnulo u to, onda sam sasvim protivan. Uostalom, mog ao bih jednog dana i ja steći vlastito dijete. Začuđeno gaje pog ledala. – Hoću reći, mog lo bi mi se vratiti jednog dana. Još gaje gledala u čudu, i njemu bi nelag odno. – Znači, ne bi ti bilo pravo kad bih dobila dijete? – reče ona. – Velim ti – odvrati on brzo kao pas natjer an u škripac – velim ti da sam sasvim za to, samo ako to ne bi dir alo u tvoju ljubav prema meni. Ako bi dirnulo, onda sam iz temelja protivan. Connie je samo šutjela u hladnom strahu i prezir u. Takav razg ovor bijaše zaista brbljanje jednog maloumnika. On više nije znao što govor i. – Oh, to ne bi unijelo nikakvu promjenu u moje osjećaje prema tebi – ona će s izvjesnim sarkazmom. – Eto – nastavi on – u tome je sve. U tom slučaju ne bih bio nimalo protiv tog a. Mislim, krasno bi bilo imati dijete da trči oko kuće i osjećati da gradiš budućnost za nj. Imao bih se onda za što mučiti, znao bih daje to tvoje dijete, zar ne, drag a? Činilo bi mi se kao daje moje vlastito. Sve dakako ovisi o tebi. Ti to znaš, je li, drag a? Ja se tu ne brojim, ja sam ništica. Mislim, koliko se to tiče mene. Ti si veliko “ja sam” u mome životu. To znaš, zar nije tako? Mislim, ukoliko se tiče mene. Hoću reći da sam za tebe apsolutno ništa. Ja živim radi tebe i tvoje budućnosti. Ja sam za sebe ništa. Connie je sve to slušala sa sve većom nelag odom. Bila je to jedna od onih strašnih poluistina što truju ljudski život. Koji bi muškar ac sa zdravom pameti rekao takvo što jednoj ženi. Ali muškarci nisu pri zdravoj pameti. Koji bi čovjek s trunom časti svalio na ženu taj strašni ter et životne odg ovor-
nosti i ostavio je u takvoj praznini? Nakon pola sata Connie je čula Clifforda kako razg ovar a s gospodom Bolton, toplim, uzbuđenim glasom, otkrivajući u nekoj bestrasnoj strasti toj ženi, kao da mu je ona napol ljubavnica, napol pomajka. A gospoda Bolton brižljivo ga je odijevala u večernje odijelo, jer su u kuću dolazili važni poslovni gosti. Connie se u to vrijeme kadikad zaista osjećala kao da će umrijeti. Bijaše joj kao da je nasmrt guše ogavne laži i čudna okrutnost ludosti. Cliffordova neobična poslovna vještina nekako ju je plašila, a njeg ova izjava da je obožava natjer ala joj strah u kosti. Medu njima nije bilo ničeg a. U posljednje vrijeme nije ga ni doticala, a ni on nju. Čak je nije više ljubazno hvatao za ruku ni držao u svojoj. I baš zato što su bili bez ikakva dodir a, mučio ju je izjavom kako je obožava. To je okrutnost krajnje nemoći. Bijaše joj kao da će skrenuti pameću ili umrijeti. Bježala je u šumu što je više mog la. Nekog popodneva, dok je zamišljena sjedila i promatrala kako hladna voda ključa u Ivanovu studencu, priđe joj lug ar. – Dao sam vam, gospodo, napraviti ključ! – reče pozdravljajući i pruži joj ključ. – Hvala vam lijepa – dočeka ona prenuvši se. – Koliba nije baš uredna, oprostit ćete mi. Učinio sam koliko sam mog ao. – Nisam željela zadavati vam truda! – reče ona. – Oh, nije to nikakav trud. Za tjedan dana nasadit ću koke. Ali se one neće plašiti vas. Mor at ću ih prig ledati ujutro i uvečer, no neću vas uznemir ivati više nego što baš mor am. – Nećete me uznemir ivati – branila se ona. – Ne bih rada u kolibu kad bih smetala. Pog ledao ju je oštrim plavim očima. Činio se ljubazan, ali hladan. No, bar em je bio pri pameti i zdrav, iako je izg ledao slab i bojažljiv. Mučio gaje kašalj. – Vi kašljete – reče ona. – Nije ništa, prehlada. Posljednja upala pluća ostavila mi kašalj, ali nije to ništa. Držao se dalje i nije htio prići bliže. Connie je zatim često dolazila u kolibu, prijepodne ili poslijepodne, ali njeg a nikada nije bilo ondje. Nema sumnje, uklanjao joj se namjerno. Htio je očuvati svoju osamljenost. Uredio je kolibu, primaknuo je stolić i sjedalice ognjištu, stavio hrpicu suhar aka i sitnih drva, maknuo oruđe i stupice – uklonio sebe. Vani, na čistini, podig ao je malu strehu od granja i slame, zaklon za živad, a pod njom pet kokošinjaca. I kad je jednog dana ponovno došla, našla je dvije smeđe koke kako budno i našur eno sjede na fazanskim jajima, ponosne i u svem žar u zanesene ženske krvi. To je Constanci gotovo slomilo srce. A ona sama bijaše tako izg ubljena i nekor isna, čak nije ni ženka, neg o samo neko pusto ustrašeno biće. Zatim su svih pet kokošinjaca zaposjele kvočke, tri smeđe, jedna siva i jedna crna. Sve su podjednako, šir oko se ugnijezdivši, sjedile na jajima, s važnošću ženske revnosti, ženske prir ode, nakostriješene. I sjajnih su očiju promatrale Connie kad je čučnula pred njima, zatim su zakvocale od srždbe i uzbune, ali najviše od ženske ljutnje što im se netko približava. Connie nađe zrnja u sanduku. Na dlanu ga pruži kvočkama. Nisu htjele jesti. Samo je jedna kljucnula, bijesno i brzo, te se Connie uplašila. Željela je dati štog od tim kvočkama koje i ne jedu i ne piju. Donijela im je u posudici vode i uživala kad je jedna od kvočki pila. Sada je svakog dana dolazila kokama, one bijahu jedina stvor enja na tom svijetu koja su joj zag rijavala srce. Od Cliffordovih uvjer avanja hladnjela je od glave do pete. Hladnjela je od glasa gospode Bolton i od glasova poslovnih ljudi što su dolazili Cliffordu. Hladnom ju je ostavilo ijedno slučajno pismo Michaelisovo. Osjećala je kao da će umrijeti ako ovako dulje potraje.
A bilo je proljeće, u šumi se javljali zvončići, na lijeskama otvar ali se pupoljci kao mlazovi zelene kiše. Kakve li strahote što je proljeće a sve je hladna srca, sve. Jedino kvočke na jajima, tako čudno nakostriješene, bijahu tople sa svojim vrućim ženskim tijelima! Connie se sve to vrijeme osjećala kao daje na rubu nesvjestice. Onda je jednog dana, krasnog sunčanog dana s velikim kiticama jag laca pod lijeskama i s mnog o ljubica uza staze, popodne prišla kokošinjcima, a kad tamo, pred jednim od njih šepir i se sićušno pilence, dok kvočka kvoca od straha. Pilence je sivkastosmeđe s tamnim pjeg ama, i to je tog a časa bila najživlja iskra života u sedam kraljevina nao kolo. Connie, zanesena, čučnu da promatra. Život, život! Čist, žustar, neustrašiv novi život! Novi život! Tako sićušan a bez ikakva straha! I kad je pilence pobjeg lo natrag u kokošinjac na preplašen poziv majke kvočke i nestalo pod njezinim per jem, nije se uplašilo, neg o je to uzelo kao igru, igru života. Jer se učas iz zlatnosmedeg perja kvočkina pokaza sitna glavica motreći svemir. Connie bijaše očar ana. I u isti mah osjećala je muku svoje ženske izg ubljenosti tako jako kao nikad prije. Postalo joj je nepodnošljivo. Imala je sada samo jednu želju: odlaziti na čistinu u šumu. Sve drug o bijaše kao nekakav mučan san. Ali je ponekad mor ala cio dan ostati na Wragbyju, jer su je ondje zadržavale dužnosti domaćice. A onda joj se pričini da postaje smetena i prazna i da će šenuti. Jedne večer i, ne obazir ući se na goste, izmaknu iz kuće nakon čaja. Bilo je kasno i ona potrči kroz park kao netko tko se boji da će ga pozvati natrag. Kad je ulazila u šumu, sunce je rumeno zapadalo, ali se ona požur i medu cvijećem. Svjetlost dana još će dug o potrajati nad granama. Stig la je na čistinu zažar ena i gotovo bez svijesti. Lug ar bijaše ondje, bez kaputa, i upravo je zatvarao kokošinjce za noć, da bi i mali stanovnici bili na sig urnu. Ali je jedan mali trio pod slamnom strehom još cupkao na tankim nožicama, živahni sivosmeđi mališi što nisu htjeli da se odazovu pozivu plašljive majke. – Mor ala sam doći da vidim piliće! – reče ona zadihano, plaho pog ledavajući lug ar a, gotovo kao da ga nije opazila. – Ima li ih još? – Dosad trideset i šest! – odg ovor i on. – Nije loše. I on je neobično uživao gledajući sitna stvor enja kako izlaze. Connie je čučala pred posljednjim kokošinjcem. Ona tri pilenceta utrčavala su unutra. No, doskor a su im drske glavice izvir ivale iz žutog perja pa se povlačile, i onda je samo jedna biser asta glavica vir ila ispod šir okog a majčina tijela. – Rado bih ih dodirnula – reče ona te oprezno pruži prste kroza šipke kokošinjca. Ali majka koka bijesno je kljucnu u ruku, tako daje Connie, iznenađena, brzo trgnula ruku k sebi. – Kako me kljucnula! Mrzi me! – reče, Connie, začuđena. – Pa nisam im htjela načiniti nikakvo zlo! Čovjek što je stajao nad njom nasmiješi se, čučnu do nje i s mirnom sig urnosti polag ano prog ur a ruku u kokošinjac. Star a ga kvočka kljucne, ali ne onako divlje. A on polako, blag o, sig urnim nježnim prstima opipa star oj koki per je i u sklopljenoj šaci izvuče pile koje je sitno pijukalo. – Evo – reče pružajući joj ruku. Ona uze sitno smeđesivo stvor enjce u svoje ruke, a ono na svojim još nemoćnim nožicama stajaše kao na peteljkama, a sićušnost njeg ova kolebljivog života treper i mu kroz nožice sve do njezinih ruku. Ali pilence je hrabro podig lo lijepu, jasno ocrtanu glavicu, oštro se ogleda nao kolo i sitno pijukne. – Kako je divno, kako je hrabro! – nježno će ona. I lug ar je, čučeći kraj nje, razdrag ana lica promatrao hrabro pilence u njezinim rukama. Odjed-
nom je opazio kako joj je suza kanula na zapešće. Ustao je i krenuo prema drug om kokošinjcu, jer je najednom osjetio da mu je u križima buknuo star i plamen za koji se nadao da se zauvijek ugasio. Bor io se protiv tog a i okrenuo joj leda. Ali plamen se penjao i spuštao i zao kružio po koljenima. Okrenuo se te ju ponovno pog ledao. Klečala je i polako pružala ruke naprijed, da bi pilence moglo natrag majci. U Constanci je bilo nešto nijemo i izg ubljeno da se sažalio na nju. I ne znajući čučne opet pokraj nje te joj uzme pilence iz ruku, jer se ona plašila kvočke, i stavi ga natrag u krletku. U njeg ovim se križima javi još jači žar. Zabrinuto ju je pog ledao. Lice je okrenula ustranu i tiho plakala u svoj tjeskobi svoje izg ubljenosti. Srce mu se rastopi kao kap na vatri, i on pruži ruku i položi je na njezino koljeno. – Nemojte plakati – reče meko. Ona zatim zakrije lice rukama i osjeti da joj je zaista prepuklo srce i da joj je sve sada svejedno. On joj položi ruku na rame gladeći je nježno niz preg ib na leđima, u kretnji koja slijepo miluje silazeći do oblina bokova, u instinktivnom drag anju. Našla je svoj rupčić i naslijepo se trudila da obriše lice. – Hoćete li ući u kolibu? – upita je tihim, ravnodušnim glasom. Rukom joj je nježno obuhvatio nadlakticu, dig ao ju i polako poveo prema kolibi, ne puštajući je dok nije ušla. Onda ukloni stol i stolicu, iz sanduka za alat izvadi smeđ vojnički pokrovac i polako ga razastrije. Ona je stajala ne mičući se i gledala ga u lice. Lice mu bijaše blijedo i bezizr ažajno, kao u čovjeka koji se prepušta sudbini. – Ležite onamo – reče joj blag o i zatvor i vrata, tako daje bilo mračno, sasvim mračno. U čudnoj poslušnosti leg la je na pokrovac. Zatim je osjetila kako joj nježna, nespretna i pohotna ruka dodir uje tijelo, opipava lice. Ta joj je ruka milovala lice nježno, nježno, neizmjerno meko i smjelo, i naposljetku joj dodirnu lice nježan poljubac. Ležala je sasvim mirno, kao u nekom snu. Zatim zadrhta W je osjetila kako mu ruka polako klizi nespretno pipajući po njezinoj haljini. Ipak je ta ruka znala daje razodjene gdje je htio. Potom poteže dolje tanki svileni steznik, polako, pažljivo, ravno dolje pa preko njezinih nog u. Onda u srhu neizmjernog užitka dodirnu njezino toplo, meko tijelo i poljubi joj pupak. Mor ao je odmah ući u nju, da ude u mir na zemlji, u mir njezina nježnog i nepomičnog tijela. Bio je to za njeg a trenutak čistog mira, taj ulaz u ženino tijelo. Ležala je mirno, kao u nekom snu, neprestano kao u nekom snu. Pokretao se samo on, i org azam bijaše samo njeg ov; ona se nije mog la bor iti za se. I njeg ove stisnute ruke oko nje, i jako pokretanje njeg ova tijela, i štrcanje njeg ova sjemena u nju, sve bijaše neka vrsta sna, iz kojeg a se počela buditi tek kad je on završio i tiho ležao, blag o dašćući na njezinim grudima. Tada se začudila, sasvim nejasno začudila: zašto? Zašto je to bilo potrebno? Zašto je to dig lo veliki oblak s nje i pružilo joj mir? Je li to stvarnost? Je li doista tako? Njezin izmučeni mozak modeme žene ipak nije našao smir enje. Je li to doista stvarnost? Znala je: ako se poda muškarcu, onda je to stvarnost. Ali ako sebe pritom zadrži, to nije ništa. Bila je star a, osjećala se kao da joj je milijun godina. Na kraju, nije više mog la podnositi vlastiti ter et. Mog ao ju je osvojiti tko je zgrabi. Muškar ac je ležao u tajanstvenoj mirnoći. Što je on osjećao? Što je mislio? Nije znala. Bio joj je stran, nije ga poznavala. Mor ala je čekati, jer se nije usuđivala prekinuti njeg ovu tajanstvenu mirnoću. Ležao je s rukama koje su je obujmile, njeg ovo tijelo na njezinu, njeg ovo vlažno tijelo dodir uje njezino. Potpun neznanac. Nije više nemir an. I sama njeg ova mirnoća bijaše spokojnost. Saznala je to kad je najposlije ustao. Bijaše to kao daje ostavlja. U tami spusti joj haljinu preko ko-
ljena. Stajao je nekoliko trenutaka, očito sije uređivao odijelo. Pritom tiho otvor i vrata te iziđe. Opazila je malen sjajan mjesec kako šija nad hrastovima, nad večernjim žar om. Brzo ustade te uredi odjeću. Zatim iziđe navrata kolibe. Sva donja šuma bijaše u sjeni, gotovo u mraku. Ali nebo nad njom bilo je kao kristal. No nije davalo svjetla od sebe. Prišao je iz zasjenka, podig avši prema njoj lice što bijaše poput blijede mrlje. – Hoćemo li krenuti? – upita on. – Kamo? – Otpratit ću vas do vrata. Uredio je sve po svome, zaključao vrata na kolibi i pošao za njom. – Je li vam žao? – upita kad je prišao do nje. – Ne, nije! A vama? – reče ona. – Za ono, ne! – odg ovor i on, a zatim nadoveza: – Ali ima drug ih stvar i. – Kakvih drug ih stvar i? – upita ona. – Sir Clifford, pa drug i ljudi, sve je to zamršeno. – Što je zamršeno? – opet će ona razočar ana. – Uvijek je tako. Za vas kao i za mene. Uvijek ima zapletaja dočeka on, kor ačajući dalje po mraku. – Žalite li? – upita ona. – U neku ruku – odg ovor i on gledajući u nebo. – Mislio sam daje svemu tome kraj. A sada sam opet počeo. – Sto ste počeli? – Život. – Život! – ponovi ona s čudnim drhtajem. – To je život – reče on – ne može ga čovjek izbjeći. Ako bi da ga izbjegne, to je onda kao smrt. Ako opet trebam biti slomljen, pa neka bude. Ona nije baš tako gledala, ali ipak… – To je ljubav – ona će veselo. – Neka bude što mu drag o – preuze on. Šuteći išli su kroz tamnu šumu dok nisu stig li gotovo pred vrata. – No, vi me ne mrzite, zar ne? – zamišljeno će ona. – Ne, ne! I nag lo je opet zag rli i privine na svoja prsa, sa star om strasti koja vezuje. – Ne, menije bilo vrlo lijepo, a vama? – I meni – odg ovor i ona, ponešto neuvjerljivo, jer o mnog ome nije bila svjesna. On je poljubi nježno, nježno, vrućim poljupcima. – Samo da nije toliko drug ih na svijetu – on će snuždeno. Ona se nasmijala. Stig li su do vrata parka. On joj otvor i. – Ne idem dalje – reče. – Ne – prihvati ona i pruži mu ruku da se rukuju. On joj uze ruku obadvjema. – Da dođem opet? – upita ona zamišljeno. – Da, da! Ostavila ga je i krenula parkom. Ostao je i gledao za njom kako nestaje u tami prema blijedom obzorju. Gledao je za njom gotovo s gorčinom. Ona gaje ponovno vezala s ljudima, a on želio ostati sam. Stajala ga je ona gorke osame čovjeka koji ne želi drug o neg o da bude sam.
Vratio se u šumski mrak. Sve je bilo tiho, mjesec je zašao, ali je on razabir ao noćni žamor, klepet strojeva u Stacks Gateu, promet na cesti. Polako se pope na iskrčeni brežuljak. S vrha je mog ao vidjeti okolicu, sjajan niz svjetala u Stacks Gateu, manja svjetla na tevershallskom oknu, žuta svjetla u Tevershallu, i svjetla svuda, ovdje-ondje po tamnoj krajini, s dalekim odsjajima visokih peći, slabih i rumenkastih, jer i noć bijaše svijetla, pa je bijelo usijana kovina davala ružičast odsjev. Oštra, opaka električna svjetla u Stackes Gateu. U njima je neiskazivo zlokobna živost! I sva nelag oda i vječna mijena straha industrijskih noći u Midlandsu. Mog ao je čuti naprave za zračenje i parne vitlove u Stacks Gateu kako u sedam sati spuštaju rudar e. Jama je radila u tri smjene. Sišao je opet u tamu i šumsku osamu. Ali je on znao daje ta šumska osama samo obmana. Industrijski zvuči probijaju samoću, oštra svjetla, iako jedva vidljiva, rug aju joj se. Više čovjek ne može biti osamljen ni povučen. Svijet više ne podnosi pustinjake. A sada je, eto, on uzeo ženu, i natrpao na se nov niz nevolja i muka – ta iz iskustva zna što to znači. Nije krivnja na ženi, ni na ljubavi, ni na seksu. Krivnja je tamo, tamo vani, u onim zlokobnim električnim svjetlima i u paklenom klepetu strojeva. Ondje, u svijetu mehaničke pohlepe, pohlepnog mehanizma i mehanizir ane pomame, gdje se sve iskri od svjetla i gdje se lije rastaljena kovina i buci promet, ondje leži golemo zlo, spremno uništiti sve što se nije prilag odilo. Doskor a će uništiti šumu, i divlji zumbul neće više nicati. Sve što je ranjivo mor a skončati pod željezom što jur i i što se valja. S neizmjernom nježnosti mislio je o ženi. Umiljatija je neg o što i sama misli, jadno izg ubljeno stvor enje, i oh! preblag a za debelokošce s kojima dolazi u dodir. Jadnica, i ona je ranjiva poput divljih hijacinta, nije žilava poput gume ni kruta poput platine kao što su modeme djevojke. I oni bi daje upropaste, života mi, htjeli bi je upropastiti, kao što upropaštavaju sve što je po prir odi nježno. Nježno! Bila je ona negdje nježna kao hijacint što niče, nešto što je nestalo iz današnjih celuloidnih žena. No, on će je svojim srcem zakriliti na neko vrijeme. Na neko vrijeme dok nezasitni željezni svijet i Mamon mehanizir ane pomame ne uništi njih oboje, nju kao i njeg a. Vrati se natrag, s puškom i sa psom u mračnu kućicu, upali svjetlo, naloži vatru i pojede svoju večer u: kruha i sir a, mladog luka i piva. Bio je sam, u tišini koju voli. Soba mu bijaše uredna i čista, ali ponešto hladna. Ipak, vatra je sjala na bijelom ognjištu, petrolejka veselo visjela nad stolom s bijelim voštanim platnom. Uze čitati neku knjig u o Indiji, ali večer as nije mog ao čitati. Sjedio je kraj vatre, u košulji; nije pušio ali vrč piva bijaše na dohvat ruke. I mišljaše o Constanci. Da se kaže po istini, njemu je bilo žao zbog onog a što se dog odilo, možda više zbog nje. Ispunile ga zle slutnje. Neke krivnje ili grijeha nije bilo; u tom pog ledu savjest ga nije pekla. Znao je daje savjest uglavnom strah od društva ili strah od sebe samog. Samog a sebe nije se bojao. No sasvim se svjesno bojao društva, jer je nag onski znao daje ono zlobna i dijelom mahnita zvijer. Žena! Kad bi mog la biti ovdje s njim i kad ne bi nikog a više bilo na svijetu! Zelja mu se ponovo probudi, pijetao se poče vrpoljiti kao živa ptica. Odjednom ga je preplavila bojazan da izloži sebe i nju onoj izvanjoj stvar i koja zlokobno sja u električnim svjetlima, i to mu je pritiskalo pleća. Njemu je ona, jadno malo stvor enje, bila samo mlado žensko biće, ali takvo u koje je prodro i koje je ponovno želio. Protežući se u čudnom pohotnom zijevanju, jer je četir i godine bio daleko od muškar aca i žena, ustade, odjenu na se kaput, uze pušku, uvrnu malko svjetiljku te sa psom iziđe u zvjezdanu noć. Gonjen i željom i strahom od zlokobnog svijeta vani, polako i tiho obiđe svoj put šumom. Volio je tamu i rado se njome ovijao. Pristajala je uz njeg ovu nabujalu požudu, koja je, unatoč svemu, bila kao neko bog atstvo: uzbudljiv nemir njeg ova uda, uzbudljiv nemir u njeg ovim slabinama! Oh, kad bi samo bilo i drug ih ljudi s njim, da se bor e protiv one blistave električne pošasti vani, da se očuva nježnost života, nježnost žene i prir odno bog atstvo želje. Kad bi samo bilo ljudi koji bi se uz njeg a
bor ili! Ali svi su ljudi tamo vani, veličaju onu pošast, pobjeđuju ili bivaju gaženi u naletu mehanizir ane pomame ili pomamnog mehanizma. Constance je, pak, žur ila kroz park kući, gotovo ne misleći. Dosad još nije imala prikrivati ništa. Htjela je na vrijeme stići na večer u. Ozlovoljila se kad je naišla na zatvor ena vrata, pa je mor ala zvoniti. Gospoda Bolton joj otvor i. – Oh, to ste vi, milostiva gospodo! Već sam mislila da ste se izg ubili! – reče ponešto vrag olasto. – Sir Clifford nije još za vas pitao. S njime je gospodin Linley, razg ovar aju o nečem. Čini se da će ostati na večer i, je li tako, milostiva gospodo? – Sva je prilika – reče Connie. – Bih li odg odila večer u za četvrt sata. To će vam biti dovoljno da se odjenete. – Bilo bi najbolje tako. Gospodin Linley bio je glavni upravitelj ugljenokopa, star iji čovjek sa Sjever a, s premalo odlučnosti da bi se slag ao Sa Cliffordom. Nije bio dor astao por atnim prilikama, ni por atnim ugljar ima s njihovim vjer ovanjem: pazi se! No Connie je voljela gospodina Linleyja, premda je bila zadovoljna što je izmakla ulag ivanju njeg ove žene. Linley je ostao na večer i, a Connie bijaše domaćica koju toliko vole muškarci – smjerna, predusretljiva i pažljiva, s krupnim sivim očima i s blag om spokojnošću koja je dovoljno prikrivala ono što zapravo misli. Connie je glumila ulog u takve žene tako često i dug o da je ta ulog a postala njezinom drug om prir odom – sve dosad zaista drug om. Ipak, čudno bijaše kako joj je sve ostalo nestajalo iz svijesti dok je igrala tu drug u ženu. Strpljivo je čekala da može otići na drug i kat i da ondje misli svoje misli. Uvijek je čekala, činilo se daje to njezina jača strana. Kad je ušla u svoju sobu, osjećala se nesig urnom i zbunjenom. Nije znala što da misli. Kakav je čovjek zapravo taj lug ar? Voli lije zaista? Osjećala je daje ne voli mnog o. Ipak, bio je ljubazan. Ima u njemu nešto poput tople naivne privlačnosti, čudne i nag le, koja mu je gotovo otvor ila njeno krilo. Ali imala je osjećaj daje tako ljubazan prema svakoj ženi. Ako i je tako, on neobično umir uje i tješi. On je strastven čovjek, zdrav i strastven. No možda nije dovoljno individualan; možda je takav sa svakom ženom kao što je bio s njom. Zaista, u njemu nije bilo ništa osobno. Ona je za nj bila stvarno samo ženka. Ali možda je tako i bolje. Naposljetku, bio je ljubazan prema ženki u njoj kakav nije dosad bio nijedan muškar ac prema njoj. Muškarci su u njoj voljeli osobu kakva ona bijaše, a bili su gotovo okrutni prema ženki, jer su je ili prezir ali ili nisu htjeli znati za nju. Muškarci su bili neobično ljubazni prema Constanci Reid ili prema Lady Chatterley, no za njezino krilo nisu mar ili. On pak, nije mar io ni za Constancu ni za Lady Chatterley; samo je nježno milovao njezine bokove i njezine grudi. Sutradan je opet otišla u šumu. Bilo je sivo, tiho popodne, tamnozelena resulja prosula se pod ljeskovitim grmljem, sve drveće tiho se upinjalo otvor iti pupoljke. Danas je gotovo mog la osjetiti u vlastitom tijelu kako u golemim stablima svi sokovi bujaju i navir u uvis, gor e prema vršcima pupoljaka, da ondje prolistaju u sitno žarko hrastovo lišće brončane boje kao krv. Bijaše to kao kakva struja što nabrekla hita uvis i razlijeva se po nebeskom svodu. Izbila je na čistinu, ali njeg a ondje nije bilo. Nadala mu se tek napol. Mali fazani, laki kao kukci, žustro su dotrčali iz klijetki, a žute koke uplašeno kvocale. Connie je sjela, promatrala ih i čekala. Samo je čekala. Jedva daje vidjela piliće. Samo je čekala. Vrijeme promicalo polako kao san, a on nije dolazio. Samo ga je napol očekivala. Nikad se nije onamo navraćao poslijepodne. Mor ala je kući, na čaj. Valjalo joj se prisiliti da ode. Dok se vraćala, promicala je sitna kišica.
– Zar opet kiša? – upita Clifford kad ju je ugledao kako otresa šešir. – Samo rominja. Šuteći je ulila čaj, sva u nekoj upomosti. Htjela je još danas do lug ar a da vidi je li sve stvarnost. Je li sve zbilja. – Smijem li ti kasnije malko čitati? – upita Clifford. Ona ga samo pog leda. Je li što osjetio? – Osjećam se tako neobično, proljeće… rado bih malko otpočinula – reče ona. – Kako god želiš. Ne osjećaš se valjda loše? – Ne, samo sam umorna, zbog proljeća. Želiš li da ti gospoda Bolton krati vrijeme kakvom igrom? – Ne, radije ću slušati radio. Osjetila je čudno zadovoljstvo u njeg ovu glasu. Uspela se uza stepenice u svoju spavao nicu. Tu je čula kako njeg ov zvučnik počinje urlati nekim idio tskim baršunastim njeg ovanim glasom, nešto kao niz uličnih krikova, pravi skor up otmjene afektacije koja oponaša nekadanje gradske izvikivače. Obukla je star u ljubičastu kabanicu te na pokraj na vrata izmakla iz kuće. Sitna kiša zakoprenila svijet, tajanstvena, prig ušena, ali nije bila hladna. A Constanci bijaše vrlo toplo dok je brzala parkom. Mor ala je otkopčati svoju laku kabanicu. Šuma utihla, nijema i tajanstvena na toj večernjoj sitnoj kiši, puna tajne o jajima i tek raspupanim pupoljcima, o cvijeću što se istom napol otvor ilo. U polutami svjetlucalo drveće, golo i tamno, kao da se razodjelo, i sve zeleno na tlu bijaše kao da šušti zelenilom. Još nikog a na čistini. Gotovo se svi pilići zavukli pod kvočke, samo se dvoje-troje dalo u pustolovinu te kljuckaju na suhu, pod slaninom strehom. Tako! Još ga nema. Nema ga ni blizu. Možda se štog od dog odilo, možda bi valjalo da ode onamo do kuće i pog leda. Ali bila je rođena da čeka. Otvor ila je kolibu svojim ključem. Sve je bilo pospremljeno, kukur uz nasut u sanduk, gunjevi složeni na polici, slama u kutu, cijela hrpa slame. Svjetiljka visjela o svom čavlu. Stol i stolac bijahu pomaknuti onamo gdje je ona ležala. Sjela je na stolac kraj vrata. Tišina leg la po svemu. Sitna kiša pršavica sipila je meko poput izmaglice, vjetar nije zamor io. Nigdje nikakva zvuka. Drveće stajalo poput nekih snažnih stvor ova, nejasno u polutami, tiho i živo. Kako li sve bijaše živo! Mrak se spušta, mor ala bi otići. On je izbjeg ava. Odjednom eto ga na čistini, u crnu kaputu od voštanog platna, kao šofer, svjetlucav od mokrine. Brzo je pog ledao prema kolibi, napol pozdravio, a onda krenuo prema kokošinjcima. Ondje bez riječi čučne, sve pažljivo preg leda, potom brižno zatvor i kvočke i piliće za noć. Naposljetku polako priđe k njoj. Još je sjedila u svome stolcu. On stade pred nju, pod strehom. – Tako, došli ste – reče on u svome nar ječju. – Jesam – odg ovor i ona te ga pog leda odozg o. – Zakasnili ste! – Istina je – potvrdi on, gledaj ući ustranu, u šumu. Ona polako ustane i odg urne stolac. – Jeste li htjeli unutra – upita ga. On je lukavo pog leda. – Neće li svijet svašta pomisliti što navraćate ovamo svaku večer? – upita on. Zašto? – pog leda ga ona u neprilici. – Rekla sam da ću doći. Nitko ne zna. Domalo će ipak saznati – dočeka on. – A što onda?
Nije znala što reći na to. A zašto bi saznali? – priupita zatim. – Svijet uvijek dozna – uzvrati on. Usne joj malko zadrhtaše. – Pa što ja tu mog u – neodlučno će ona. – Možete spriječiti tako da više ne dolazite – on će tiše. – Ali ja želim dolaziti – šapnu ona. On šuteći pog leda ustranu, u šumu. – A što onda ako se dozna? – opet će on. – Promislite malko o tome. Pomislite kako ćete se osjećati poniženom. S jednim od slug u vašeg muža. Pog ledala je u njeg ovo okrenuto lice. – Znači li to – promuca ona – da me više ne želite? – Promislite o tome – uporno će on – promislite što će biti ako ljudi doznaju, Sir Clifford i svatko drug i, ako vas uzmu na jezik… – Pa ja mog u i otići. – A kamo? – Bilo kamo. Imam svoj novac. Majka mi je ostavila dvadeset tisuća funti, i znam da ih Clifford ne može dirnuti. Mog u lijepo otići. – Ali vi možda ne želite otići. – Želim, želim. Ne mar im što će se dog oditi. – Samo mislite tako, ali mar ite. Mor ate mar iti kao i svatko drug i. Valja vam imati pred očima da ste se zabor avili s jednim lug ar om. Bilo bi nešto drug o da sam ja kakav gospodin. Da, da, mor ate mariti, i još kako. – Ali ja ne mar im. Baš je meni stalo do mog a gospodstva! Zapravo ga mrzim. Osjećam kako se ljudi uvijek podsmjehuju kad mi se obraćaju. Da, da. Podrug ujete mi se i vi kad mi se obraćate. – Da? Prvi ju je put pog ledao ravno u oči. – Ja vam se ne podrug ujem – reče odlučno. Kad ju je tako pogledao, vidjela je kako su mu oči potamnjele, sasvim potamnjele, a zjenice se rašir ile. – Zar ne mar ite za opasnost? – upita je promuklim glasom. – Trebalo bi da mar ite dok ne bude prekasno. Bilo je opomene i zabrinutosti u njeg ovu glasu. – Ali ja nemam što izg ubiti – srdito će ona. – Kad biste znali što je i kako je, smatrali biste da sam sretna ako to izg ubim. No, bojite li se vi za sebe? – Da – kratko će on – bojim se, bojim. Strah me od sveg a. – Čeg a? – upita ona. On čudno zabaci glavom, pokazujući vanjski svijet. – Sveg a. Svih njih! Nato se prigne i nag lo je poljubi u nesretno lice. – Ne, ne hajem – reče on. – Neka bude tako, a sve drug o neka vrag nosi. Ali ako požalite…? – Nemojte me tjer ati – molila je. I, On stavi prste na njezine obraze te je opet nag lo poljubi. – Pusti me da uđem – reče tiho – i skinem tu kabanicu. Ušao je, objesio pušku o klin, svukao mokri kožni kaput i segnuo za gunjevima. – Donio sam još jedan gunj, pa se možemo pokriti ako želite. – Ne mog u ostati dug o – reče ona – večer a je u sedam i pol. Letimice pog leda nju pa onda na sat.
– Dobro – reče. Zatvor io je vrata i upalio malo svjetlo u obješenoj petrolejki. – Jednom ćemo imati mnog o vremena – nastavi on. Pažljivo je prostro gunjeve, a jedan joj stavio pod glavu. Zatim načas sjedne na stočić i povuče jek sebi pridržavajući je jednom rukom, a drug om tražeći njezino tijelo. Čula je kako je počeo brže disati kad ju je našao. Ispod lake suknje bila je gola. – Oh, kako je divno doticati te! – reče dok su mu prsti milovali nježnu, toplu, tajanstvenu kožu njezina struka i bokova. Prignuo je lice i trljao svoje obraze o njezin trbuh i stegna. A ona se čudila zanosu koji gaje obuzeo. Nije shvaćala ljepotu koju je u njoj nalazio dodir ujući njezino živo tajanstveno tijelo: bijaše to gotovo opijenost ljepotom. Samo strast može to pojmiti. A kada je strast mrtva ili odsutna, onda je divni kucaj ljepote nepojmljiv i čak malko prezr iv; topla, živa ljepota dodir a dublja je neg o ljepota gledanja. Ćutjela je kako joj njeg ovi obrazi klize po stegnima, po trbuhu i bedrima i kako je tar u njeg ovi brci i njeg ova gusta meka kosa, i koljena joj počeše drhtati. Duboko u sebi osjetila je neku novu uzburkanost, neku novu nag ost. I gotovo se uplašila. Napol je zaželjela daje ne miluje tako. Bijaše joj kao daju je svu ovio. A ipak je čekala, čekala. Kad je ušao u nju, olakšan i zadovoljan, s osjećajem potpunog smir enja, ona je još čekala. Ćutila se kao daje malko zanemar ena, a znala je daje to dijelom i njezina krivnja. Sama je htjela tu odvojenost. Sad je možda na to bila osuđena. Mirno je ležala i osjećala kako se on u njoj miče, ćutjela njegovu napetost, njeg ov nag li srh kad je izbacio sjeme i potom njeg ovo smir ivanje. Bilo je malko smiješno to njeg ovo micanje bedrima. Ako si žena i pri svemu tome ne baš zauzeta, mor a ti se to micanje muških bedar a činiti krajnje smiješnim. Zaista je muškar ac u tom položaju i u tom činu smiješan. Ipak, ležala je mirno, nije se micala. Ni kad je završio, nije se pomakla da dođe do vlastitog zadovoljenja, kako je to radila s Michaelisom, ležala je mirno, a suze joj polako navir ale na oči i tekle niz lice. I on je ležao mimo. No, čvrsto ju je držao i pokušavao joj nog e pokriti svojim nog ama, da ih ugrije. Ležao je na njoj s prisnom, nesumnjivom toplinom. – Je li ti hladno? – upita je nježnim, tihim glasom, kao da mu je blizu, sasvim blizu. A ona se osjećala dalekom, tako dalekom. – Nije, ali mor am ići – tiho će ona. On uzdahne, privije ju k sebi, a zatim popusti svoj zag rljaj. Nije pog odio zašto ona plače. Mislio je da je ona s njim. – Mor am ići – ponovi ona. Pridig ao se, kleknuo načas kraj nje, poljubio joj unutrašnju stranu stegna, zatim joj spustio suknju. Zakopčao se bez misli, i nije se ni okrenuo na slaboj, slabašnoj svjetlosti petrolejke. – Jednog dana mor aš opet k meni, mojoj kući – reče i po gleda je toplim, mirnim pog ledom. Ona je ležala ne mičući se i gledala gor e u njeg a, utonula u svoje misli. Stranac! Stranac! Čak se malko ljutila na nj. Navukao je kaput i potražio šešir koji mu je pao, a potom dohvati pušku i baci jeo rame. – Onda hajde – reče on i pog leda je toplim, mirnim pog ledom. Polako je ustala. Nije joj se išlo. A nije htjela ni ostati. On joj pridrža tanku kabanicu i pripazi je li sve u redu. Otvor io je vrata. Vani se sasvim umračalo. Vjerni pas pod strehom ustade, radostan što ga vidi. Sitna kiša zakoprenila tamu. Uhvatio se debeli mrak. – Mor ao bih uzeti svjetiljku – reče on. – Sad neće biti nikog a na putu. Išao je tik pred njom po uskom putu, svjetiljka mu se njihala nisko pri tlu, osvjetljujući mokru travu, crno, sjajno kor ijenje spleteno poput zmija i blijedo cvijeće. Sve drug o bijaše siva kišna izmag li-
ca i potpuna tama. – Valja ti jednom k meni, kući – ponovi on – hoćeš li? Jer ako čovjeka objese, onda je svejedno je li zbog ovce ili zbog janjeta. Čudila se kako je ustrajno želi iako nema ničeg a među njima, te iako nije pravo ni razg ovar ao s njom, a ona, i protiv svoje volje, ne trpi nar ječje. Ono njeg ovo “valja ti jednom k meni” bijaše kao da nije namijenjeno njoj, neg o bilo kakvoj ženi iz puka. Po lišću crvene pustikar e na star ome konjaničkom putu razabrala je gdje se nalaze. – Sad je sedam i četvrt, stići ćete na vrijeme – reče on. Promijenio je glas, bijaše kao da osjeća kako je ona daleko. Kad su zakrenuli posljednjim zavijutkom puta i kad su došli do zida od lijeska i do vrata na parku, on ugasi svjetiljku. – Odavde vidimo – reče on i ljubazno je uhvati pod ruku. Teško se išlo, zemlja pod njihovim nog ama bila je tajanstvena, ali on je kor akom nalazio put, bijaše navikao na to. Kod vrata dade joj svoju električnu svjetiljku. – U parku je nešto svjetlije – reče – ali uzmite da ne skrenete s puta. Imao je pravo, u parku se na čistinama vidjelo nekakvo sablasno sivo svjetlucanje. On je nenadano privuče k sebi i segnu rukom pod njezinu odjeću te osjeti njezino toplo tijelo pod svojom vlažnom, hladnom rukom. – Mog ao bih umrijeti dodir ujući ženu poput tebe – promuklo će on. – Ostani još časak. Osjetila je kako ju je opet silno poželio. – Ne mog u, mor am se požur iti – rekla je nekako divlje. – Da – dočeka on, odjednom izmijenjen, i pusti je da ide. Ona se okrenu, ali se odmah vrati njemu, kazujući: – Poljubi me. Nevidljiv naže se k njoj te je poljubi u lijevo oko. Ona mu pruži usne i on je nježno poljubi, ali se najednom povuče. Mrzio je poljubac u usta. – Doći ću sutra – ona će odlazeći. – Ako mognem – doda. – Samo ne tako kasno – dočeka on iz tame. Više ga nije mog la vidjeti, ostao je u mraku. – Laku noć – dometnu ona. – Laku noć, vaše gospodstvo – ponovi njeg ov glas iz tame. Zastala je i pog ledala u mokri mrak. Nazir ala je samo nekakvu Pjeg u. – Zašto si to rekao? – upita ona. – Nema razlog a – odg ovor i on. – Laku noć i požur i se. Utonula je u tamnosivu opipljivu noć. Stražnja su vrata stajala otvor ena, i ona neopaženo umaknu u svoju sobu. Tek što je zatvor ila vrata svoje sobe, odjeknu gong. Unatoč tome htjela se još okupati, mor ala se okupati. “Neću više nikad zakasniti”, reče samoj sebi, “previše je glupo”. Sutradan nije otišla u šumu. Umjesto onamo otišla je s Cliffordom u Uthwaite. Sada se Clifford zgodimice mog ao povesti autom; mlad, jak momak, namješten kao šofer, mog ao mu je pomoći da side s auta ako ustreba. Htio je Clifford napose posjetiti svog a kuma Leslieja Winter a, koji je živio u Shipley Hallu, nedaleko od Uthwaitea. Winter je sada bio vremešan gospodin, bog at, jedan od imućnih vlasnika ugljenokopa kojima su za kralja Edwarda bila zlatna vremena. Kralj Edward nekoliko je puta dolazio u Shipley, u lov. Bio je to lijep star inski dvor ac sa štukatur ama, vrlo otmjeno uređen, jer je Winter bio neženja i ponosio se svojim otmjenim životom. No, mjesto bijaše okruženo ugljenokopima. Leslie Winter bio je sklon Cliffordu, ali ga osobno nije baš štovao, zbog njeg ovih slika u ilustrir anim časopisima i zbog njeg ova pisanja. Vremešni gospodin bijaše kor jenika iz škole kralja
Edwarda, čovjek koji voli živjeti, čovjek koji je smatrao da je život život, a piskar ala nešto sasvim drug o. Plemić je prema Constanci bio prilično galantan, smatrao ju je smjernom, privlačnom, dobro odg ojenom djevojkom koja ima dosta jada s Cliffordom, i velika je šteta što nema nikakva izg leda da donese nasljednika na Wragby. Ni on sam nije imao nasljednika. Connie je premišljala što li bi plemić rekao kad bi znao da Cliffordov lug ar ima s njom ljubavne odnose i da joj kazuje “valja ti jednom k meni”. Zamrzio bi je i prezr eo, jer je dotjer ao dotle da gotovo mrzi radnički stalež što se gur a naprijed. Čovjeku njezina staleža ne bi zamjer io, jer je Connie po prir odi bila obdar ena likom čednog, pokornog djevojaštva, a možda je to bio i dio njezine prir ode. Winter ju je nazivao “drag o dijete” i dao joj je, zapravo protiv njezine volje, ljupku minijatur u dame iz osamnaestog stoljeća. No, Connie je bila zao kupljena svojim odnosom s lug ar om. Gospodin Winter, koji zaista bijaše gentleman i svjetski čovjek, vladao se prema njoj kao prema posebnoj ličnosti i osobitoj individualnosti; nije ju bacao na istu hrpu s ostalim ženama kojima je govor io ti. Nije tog a dana otišla u šumu, ni sutradan, ni dan poslije tog a. Nije onamo odlazila sve dok nije osjetila, ili mislila da osjeća, kako čovjek čeka i žudi za njom. Ali četvrtog se dana strašno uznemir ila. Ipak nije htjela u šumu, nije htjela opet rašir iti bedra onome muškarcu. Mislila je o svemu što bi mog la poduzeti – odvesti se u Sheffield, otići u posjete, ali se grstila od pomisli na to. Naposljetku odluči se za šetnju, ne u šumu, neg o u protivnom smjer u: otići će u Mar ehav, na mala željezna vrata na drug oj strani parka. Bio je tih, tmur an proljetni dan, gotovo topao. Krenula je odsutna duhom, utonula u misli kojih nije bila svjesna. Zapravo nije ništa opažala izvan sebe dok je iz misli nije prenuo jak pasji lavež na farmi Mar ehay. Farma Mar ehay! Pašnjak joj seže sve do ograde Wragbyja, susjedi su, no Connie već dug o nije bila ondje u posjetu. – Bell! – javi se velikom bijelom psu. – Bell, zaista si me zabor avio? Zar me više ne prepoznaješ? Bojala se psa. Bell je uzmaknuo i svejednako lajao, a ona je htjela proći preko dvor išta pa dalje zabranom. Pojavi se gospoda Flint, žena Constancinih godina, bijaše učiteljica; Connie ju je sumnjičila daje podmuklo stvor enje. Flintovi bijahu Chatterleyjevi zakupci. – Pa to je Lady Chatterley, gle, gle! Oči gospode Flint zasjale, lice joj por umenjelo kao djevojčici. Bell, Bell! Zar ćeš lajati na Lady Chatterley? Bell, mir uj! Potrči psu da ga udar i krpom što ju je držala u ruci; zatim priđe Constanci. – Inače me poznaje – reče Connie, rukujući se. – Dakako da poznaje vaše gospodstvo. Samo se želi praviti važan – reče gospođa Flint, crveneći se u nag loj smetenosti. – No, odavno vas nije vidio. Je li vam dobro? – Jest, hvala, sasvim mi je dobro. – Pa nismo vas vidjeli gotovo svu zimu. Hoćete li ući, da vidite dijete? – Hoću – skanjivala se Connie – ući ću na trenutak. Gospoda Flint pobrza u kuću da pospremi, a Connie polako krenu za njom. Oklijevala je u mračnoj kuhinji, gdje je na vatri ključala voda u loncu. Gospoda Flint vrati se iz sobe u kuhinju. – Nadam se da ćete mi oprostiti – reče. – Izvolite ovamo. Ušle su u sobu, gdje je na izlizanu sag u pred kaminom sjedilo dijete, a stol bio površno pripremljen za čaj. Mlada je sluškinja plaho i nespretno uzmakla na hodnik. Dijete bijaše živahan mali stvor, od godinu dana otprilike, crvene kose kao i otac i svjetlomodrih očiju. Bila je djevojčica i nije se plašila. Sjedila je medu jastucima, okružena pohabanim lutkama i
drug im igračkama u modernom obilju. – Kako je slatka! – reče Connie. – I kako je nar asla! Čitava djevojka! Bila joj je dar ovala šal kad se mala rodila i za Božić patkicu od celuloida. – Gle, Josephine, tko ti je došao u posjet! Tko je to, Josephine? Lady Chatterley, znaš Lady Chatterley, zar ne? Smio ni mali stvor hrabro je gledao ravno u Connie. Ne bijaše mu nimalo stalo do njezina gospodstva. – Hodi k meni, hoćeš li? – Connie će djetetu. – Dijete nije mar ilo, i zato ga Connie dohvati i uze u nar učje. Kako bijaše toplo i ugodno držati dijete na krilu – te nježne ručice i obijesne sitne nožice! – Upravo sam htjela sama piti čaj. Luke je otišao na sajam, pa mog u prir editi kad me volja Biste li vi jednu šalicu, Lady Chatterley? Zacijelo nije ono na što ste vi navikli, ali ako biste izvoljeli… Connie je pristala iako nije željela da je podsjeća na ono na što je navikla. Žena je preuredila stol te iznijela najbolje šalice i najbolji čajnik. – Nemojte se, molim vas, toliko truditi – reče Connie. No gospodi Flint nije bilo teško, naprotiv, bijaše joj zabavno. I tako se Connie igrala s djevojčicom i zabavljala se njezinom sitnom ženskom hrabrosti, i uživala u njezinoj nježnoj mladoj toplini. Mladi život! I tako neustrašiv! Tako bez straha, a tako bez obrane. A sve star ije ljude pritište tjeskoba i strah. Uzela je šalicu čaja koji bijaše prilično jak, i pojela rez kruha s maslacem i ukuhanim šljivama. Gospođa Flint rumenjela se i žar ila suzdržavajući uzbuđenost, kao daje Connie kakav udvar ač. I čavrljale su upravo ženski i obje se radovale. – Slab je ovaj čaj – reče gospođa Flint. – Mnog o je bolji neg o kod kuće – iskreno će Connie. – Oh – dočeka gospođa Flint, ne vjer ujući. ! Naposljetku Connie ustade. – Mor am ići – reče – muž mi nema pojma gdje sam. Bog zna što će misliti. – Nikad ne bi pomislio da ste ovdje – uzbuđeno se nasmija gospoda Flint. – Poslat će glasnike da vas traže nao kolo. – Zbog om, Josephine – reče Connie i poljubi dijete mrseći mu meku crvenu kosicu. Gospođa Flint otvor i zaključana i zasunuta prednja vrata. Connie iziđe u mali vrt pred pročeljem, ograđen živicom od kozjaka Duž staze redala se dva reda jag orčike, baršunaste i bujne. – Lijepih li jag orčika – reče Connie. – Gorčika, kako ih naziva Luke – nasmija se gospođa Flint. – Uzmite koju. I hitro ubra nešto baršunastog i žutog cvijeća. – Dosta je, dosta! – viknu Connie. Dođoše do malih vrtnih vrata. – Kojim ćete putem? – upita gospođa Flint. – Preko branjevine. _ Da pog ledam! O, da, krave su u klekovu obor u. Ali još nisu gor e. Ograda je zatvor ena, mor at ćete preko nje. – Znam se penjati – uzvrati Connie. – Možda bih mog la s vama preko pašnjaka. Krenuše jadnim pašnjakom što su ga sveg a izg rizli kunići. U šumi ptice zviždukale u divljem ve-
černjem slavlju. Neki čovjek dozivao posljednje krave što su se vukle izg aženim pašnjakom. – Večer as kasno muzu – strog o će gospoda Flint. – Znaju da će se Luke vratiti tek kad se umrača. Dođoše do ograde za kojom se kostriješi gust mladi jelik. U ogradi stajala mala vrata, ali zaključana. S unutrašnje strane, u travi, ležala prazna boca. – To je lug ar eva prazna boca za mlijeko – objasni gospoda Flint. – Mi mu donesemo mlijeko dovde, a on onda dođe po nj. – Kada? – upita Connie. – Kad god je tu u blizini. Često ujutru. Onda zbog om, Lady Chatterley! I dođite opet. Baš mije drago što ste se navratili. Connie prijeđe preko ograde na usku stazu među gustim nakostriješenim mladim jelama. Gospoda Flint krenu natrag pašnjakom. Constanca nije voljela taj gusti novi dio šume; činio joj se neugodnim i zag ušljivim. Žur ila se obor ene glave, misleći na onu djevojčicu. Ljupko malo stvor enje, ali bit će malko krivonog o kao i otac joj. Mog lo se to već sada vidjeti, ali možda će se razr asti. Kakve li topline i zadovoljstva imati dijete! I kako se gospođa Flint ponosi malom! Ima nešto na njoj Što Connie nema i očito ne može imati. Jest, gospođa se Flint dičila svojim mater instvom. A Connie je bila malko, samo malko zavidna. Nije mog la a da ne bude takva. Uplašena prenu se iz svojih misli i protisnu malen krik: bijaše tu neki čovjek. Bio je to lug ar, stajao je na stazi kao Balaamova mag ar ica, priječeći joj put. – Gle, gle! – iznenađeno će on. – Odakle vi? – zadihano će ona. – A odakle vi? Jeste li bili u kolibi? – Ne, nisam, bila sam na Mar ehavu. Pog ledao ju je ispitljivo, a ona, kao ponešto kriva, obor i i glavu. – A hoćete li sada u kolibu? – upita on gotovo strog o. – Ne, ne mog u, zadržala sam se na Mar ehavu. Nitko ne zna gdje sam, mor am se požur iti. – Da mene otpravite – reče on uz ironičan smiješak. – O, ne nije to. Neg o… – Pa što je onda? – opet će on. I priđe joj te je obuhvati rukom. Osjetila je njeg ovo tijelo uza svoje. – Ah, ne sada, ne sada – uzviknu ona, nastojeći se otrgnuti. – Zašto ne? Istom je šest sati. Imamo još pola sata. Da, fa, želim te. r. Čvrsto ju je držao, a ona osjeti njeg ovu potrebu. Iz star og nag ona bor ila se za slobodu. No nešto drug o u njoj bijaše neobično, mlitavo i teško. Njeg ovo je tijelo htjelo u nju, i ona više nije imala srčanosti da se opir e. Obazr eo se nao kolo. – Hodi, hodi ovamo – reče, prodorno gledajući kroz guste jele, mlade i tek napol nar asle. Pog ledao je natrag, prema njoj. Vidjela mu je oči, uprte i sjajne, divlje, bez ljubavi. Ali njezina ju je volja ostavila. Čudna joj težina sapela udove. Popuštala je, prepustila se. Poveo ju je kroz guštik bodljikava drveća, kuda bijaše teško probiti se, do mjesta gdje je bilo nešto prostor a i gdje je ležala hrpa suhog granja. On ga nešto nabaca na tlo, prostrije na to svoj kaput i prsluk, i ona mor ade leći onamo, pod granje drveća, kao životinja, dok je on čekao, stojeći u košulji i hlačama i gledajući je užag renih očiju. Ipak bijaše pažljiv, jer ju je lijepo poleg ao te je udobno ležala. Uza sve to prekinuo je vrpcu na njezinu rublju, jer mu nije pomog la pri razvezivanju, neg o je samo nepomično ležala.
Razodjenuo se sprijeda, i ona osjeti njeg ovo golo tijelo kad je ušao u nju. Časak je mir ovao u njoj, nabrekao i drhtav. Zatim, kad se počeo micati u nag lom bespomoćnom org azmu, prođoše je novi, čudni srsi, sva joj se nutrina uzburkala. Srsi, srsi, sami srsi, kao da treper e nježni plamenovi, laki poput perja, sustižu se i plaze, plaze prema najvišoj milini, slatki i divni, i sve se u njoj topilo od samog milja. Bijaše kao da zvone zvona, rune se zvuči i lebde penjući se prema vrhu. Ležala je i nije bila svjesna divljih, pritajenih vrisaka. Ali bilo je prebrzo gotovo, prebrzo a da bi sama svojim nastojanjem postig la svoj vrhunac. Kako je sve to bilo drukčije, drukčije. Nije tu ništa mog la. Nije mog la i dalje biti ukočena, nije ga mog la zadržati i postići svoj svršetak. Nije mog la samo čekati; čekati i u duhu ječati, kad je osjetila da se on odmiče, povlači i steže, i da se bliži trenutak kad će kliznuti iz nje i sasvim se povući. A sva je njezina utroba bila otvor ena i meka, povijala se kao morska sasa na plimi i zvala ga da opet ude u nju i da joj dade konačnu potpunost. Zakvačila se za nj nesvjesna u svojoj strasti te on nije sasvim kliznuo iz nje, i ona osjeti kako njeg ov meki pupoljak podrhtava u njoj i kako se čudni ritmovi miču u njezinoj nutrini u neobičnim kretnjama, kako se šir e i bujaju dok nisu ispunili svu prazninu svijesti, i onda opet poče neiskazivo gibanje koje zapravo i nije bilo gibanje neg o sve dublji vrtlozi čulnosti, sve dublji vir ovi što prodir u kroz njezino tkivo i svijest, dok se sva nije pretvor ila u koncentrično strujanje osjećaja, i ona je ležala protiskujući nesvjesne i nejasne jecaje. Ti su prig ušeni krikovi izvir ali iz najdublje noći: život! Muškar ac je u nekom strahu slušao kako jecaji navir u pod njim dok se njeg ov život pretakao u nju. A kad je presahnuo, umir io se i on i ležao sasvim mimo, besvjesno, dok je njezin zag rljaj pomalo popuštao, te je i ona ležala nepomično. I tako su ležali i ništa više nisu znali, bez svijesti jedno o drug ome, oboje sasvim izg ubljeno. Naposljetku se on počeo pridizati, postavši svjestan svoje nebranjene golotinje, a i ona opazi daje njeg ovo tijelo popustilo u svome grčevitom zahvatu. Odmaknuo se od nje, a ona osjeti daje ne smije ostaviti nepokritu. Sad je mor a pokriti zauvijek. Na kraju on se odvoji, poljubi je i pokrije te se i sam počne odijevati. Ona je ležala i gledala gor e, u granje na drveću, ali još se nije mog la pomaknuti. On je stajao i zakapčao hlače, obazir ući se naokolo. Sve sam guštik i tišina, osim uplašenog psa što je ležao s njuškom na prednjim šapama. Lug ar je opet sjeo na gomilu granja te bez riječi uzeo Constancinu ruku. Ona se okrene i pog leda ga. – Ovaj smo put zajedno završili – reče on. Nije odg ovor ila. – Lijepo je kad je ovako. Mnog i prožive cio život a da to ne upoznaju – reče on nekako sneno. Ona pog leda u njeg ovo zamišljeno lice. – Je li? – upita ona. – Je li ti drag o? On je pog leda ravno u oči. – Jest, drag o mi je – potvrdi on. – Ali pustimo to. Nije želio da ona govor i. Nagnuo se nad nju te ju poljubila ona osjeti da je mor a uvijek tako ljubiti. Naposljetku ona sjedne. – Zar ljudi često ne svršavaju zajedno? – upita u bezazlenoj radoznalosti. Govor io je protiv volje, žaleći što je započeo. – Je li ti ovako bilo i s drug im ženama? On je vedro pog leda. – Ne znam – reče – ne znam. I znala je da joj neće nikad reći ono što joj ne želi reći. Promatrala mu je lice, i strast prema njemu pokrenu se u njezinoj nutrini. Odupir ala se koliko je mog la, jer je to značilo daje izg ubila sebe. On odjenu na se prsnik i kaput te opet prokrči put do staze. Posljednje vodor avne sunčane zrake dotaknuše šumu. – Ja neću dalje s tobom – reče on – bolje da ne idem. Zamišljeno gaje pog ledala prije neg o što se
okrenula. Pas je nestrpljivo čekao da konačno krenu, a on kao da nije imao što da još kaže. Ništa nije ostalo. Connie je polako išla kući osjećajući koliko je ono drug o duboko u njoj. Probudilo se u njoj drugo biće, blag o gor jelo i topilo se u njezinoj utrobi, u njezinu krilu, i tim je bićem obožavala njeg a. Obožavala gaje tako da su joj koljena počela klecati dok je išla dalje. Topila se u svojoj utrobi i krilu, i bila živa i ranjiva, nemoćna u obožavanju kao najjednostavnija žena. “To je kao da osjećam dijete u sebi”, reče u mislima. Bilo je tako da se njezina utroba, uvijek zatvor ena, odjednom rastvor ila i napunila novim životom, gotovo ter etom, a ipak bijaše lijepo. “Kad bih imala dijete!” reče u sebi. “Kad bih ga nosila u sebi kao dijete!” – i na tu joj pomisao omekšaše udovi, i ona razabra kolika je golema razlika rada li dijete samoj sebi ili ga rada čovjeku za kojim žudi sva joj nutrina. Ono prvo učini joj se u neku ruku običnim; ali imati dijete s čovjekom kog a obožavaš svim srcem i svom utrobom, da, to joj daje osjećaj da je postala sasvim drug o biće, i bijaše joj kao da tone duboko, duboko u središte sve ženstvenosti i u san stvar anja. Nije to bila strast, nova za nju, neg o čežnjivo obožavanje. Znala je da se tog a uvijek bojala, jer ju je to činilo bespomoćnom. Još se i sad bojala, jer ako ga bude previše obožavala, izg ubit će se, bit će izbrisana, a ona to nije htjela, nije htjela biti robinja, zasužnjena kao divljakinja. Ne smije biti zasužnjena. Bojala se svoje predanosti, ali nije se htjela odmah bor iti protiv nje. Znala je da se mog la bor iti protiv nje, imala je u sebi vražju samovolju, koja bi se lako omjer ila s obožavanjem što joj nježno buja u srcu i zatrg la ga. Mog la je to i sada – bar em je tako mislila – a poslije bi se mog la po miloj volji okrenuti svojoj strasti. O da, da bude strastvena kao bakantica, da kao nimfa jur i šumama i doziva Iacchosa, mističnog ljaka, sjajni falos koji ne pripada nikakvoj nezavisnoj osobnosti, neg o je samo božanski slug a ženin! Muškar ac, pojedinac, neka se ne usudi ovamo! On je slug a u hramu, nosač i čuvar sjajnog falosa, njezina vlasništva. Tako je u tijeku novog buđenja planula u njoj na trenutak star a kruta strast, i muškar ac se prometnuo u prezr enu stvar, u nosača falosa, i bit će rastrg an na komadiće pošto obavi svoju službu. U svim udovima i u tijelu osjećala je snag u bakantice, blistave i hitre žene što obar a muškarca; i tek što je to oćutjela, srce joj oteža. Ne želi ona to, znano je to i jalovo, neplodno; njezino je obožavanje blag o. Ono je tako nedokučivo, tako nježno, tako duboko i nepoznato. Ne, ne, odreći će se svoje krute sjajne ženske moći: dotežala joj, otvrdla od nje; zar onit će u novu kupku života, u dubine svoje nutrine koja pjeva bezg lasnu pjesmu predanosti. Prer ano je da se počne bojati muškarca. – Prošetala sam se do Mar ehava i popila čaj s gospodom Flint – rekla je Cliffordu. – Željela sam vidjeti malu. Tako je mila s onom crvenom kosom poput paučine. Tako je dražesna. Gospodin Flint otišao je na sajam, pa sam pila čaj s gospodom i djevojčicom. Jesi se brinuo gdje sam? – Da, bilo mi je malko čudno gdje si, ali sam slutio da si nekamo svratila na čaj – odg ovor i Clifford ljubomorno. Nekim je dodatnim čulom osjetio na njoj nešto novo, nešto njemu neshvatljivo, ali je to pripisivao djetetu. Mislio je da Connie tišti samo to što nema djeteta, što ga ne može automatski roditi, da tako kažemo. – Vidjela sam vas, milostiva gospodo, kako idete parkom prema željeznim vratima, pa sam pomislila da ćete možda na župni dvor – reče gospoda Bolton. – Zamalo da nisam otišla onamo, ali sam onda zakrenula na Mar ehay. Dvjema ženama susrele se oči: sive, sjajne, ispitljive oči gospode Bolton i modre, zasjenjene i neobično lijepe oči Constancine. Gospoda Bolton bijaše gotovo sig urna da ona ima ljubavnika, ali kako je to mog uće? I tko bi to mog ao biti? Gdje je tu kakav muškar ac?
– Oh, dobro je za vas da kadikad izlazite i potražite sebi društvo – reče gospođa Bolton. – Baš sam rekla Sir Cliffordu da bi gospodi dobro činilo kad bi više izlazila medu ljude. – Jest, baš mi je drag o što sam izišla, mala je tako slatko, umiljato i živahno dijete, Clifforde – reče Connie. – Kosa joj je poput paučine, svijetlonar ančasta, a ima neobične, drske, blijedo-modre oči poput porculana. Dakako daje djevojčica, inače ne bi bila tako srčana, srčanija neg oli ijedan mali Sir Francis Drake. – Pravo velite, milostiva gospodo, to je prava mala Flint – pritvrdi gospoda Bolton. – Uvijek su oni bili drska crvenog lava obitelj. – Zar je ne bi htio vidjeti, Clifforde? U tvoje ime pozvala sam ih na čaj, daje vidiš. – Kog a? – upita Clifford, zlovoljno gledajući Constancu. – Pa gospodu Flint i njezinu malu, sad u ponedjeljak. – Možeš s njima piti čaj gor e u svojoj sobi – reče Clifford. – Zašto, zar ne želiš vidjeti malu? – uzviknu Connie. – Da, ali ne želim sve vrijeme uz čaj prosjediti s njima. – Oh – dočeka Connie i zag leda se u nj šir om otvor enih, zamagljenih očiju. Zapravo ga i nije vidjela, bio je to netko drug i. – Vaše gospodstvo može prir editi ugodan čaj i gor e u svojoj sobi, gospodi Flint bit će tako i draže neg o daje Sir Clifford prisutan – javi se gospoda Bolton. Bila je uvjer ena da Connie ima ljubavnika, i nešto joj je u duši kliktalo. Ali tko je to? Tko je on? Možda će joj gospoda Flint pomoći da odg onetne zag onetku. Connie te večer i nije mar ila da se okupa. Osjećaj da se njeg ova put doticala njezine, i sam njeg ov zag rljaj, bijaše joj drag i u nekom smislu svet. Clifford je bio slabe volje. Nije ju pustio da ode poslije večer e, a ona je željela biti sama. Pog ledala gaje, ali je, začudo, bila pokorna. – Hoćemo li se igrati, ili da ti čitam, ili što bi? – upita on zlovoljno. – Čitaj mi – reče Connie. – Što da čitam: stihove ili prozu? Ili dramu? – Čitaj Racinea – odg ovor i ona. Prije bijaše njeg ova majstor ija da čita Racinea s pravim francuskim zanosom, ali je sad bio mrzovoljast i ponešto samovoljan; zapravo mu draži bijaše radio. A Connie je šivala, šivala haljinicu od svile žute kao jag lac, skrojenu od jedne njezine haljine: šivala je haljinicu za djevojčicu gospođe Flint. Skrojila ju je između povratka i večer i, i sada je sjedila u blag om, mirnom zanosu i šivala, dok se nastavljao žamor čitanja. U svojoj je nutrini osjećala brujanje strasti, brujanje što bijaše kao bruj poslije zvonjave dubokih zvona. Clifford joj nešto napomenu o Racineu, ali ona je razumjela tek pošto su riječi već prošle. – Da, da – reče ona i pog leda ga – to je divno. Opet se uplašio dubokog a modrog sjaja njezinih očiju i njezina blag og mir a dok je ondje sjedila. Još nikad nije bila tako potpuno blag a i mirna. Obavijala gaje nekom čar olijom do nemoći, bijaše kao da ga omamljuje neki mir is što struji od nje. Bespomoćno je čitao dalje, i grleni zvuk francuskog jezika činio joj se kao huj vjetra u dimnjaku. Od Racinea nije shvatila ni riječi. Utonula je u svoj blag i zanos, kao šuma što šumi u prig ušenu radosnu šišoljenju proljeća kad sve pupa. Mog la je ćutjeti kako se na istom svijetu na kojem ona živi nalazi muškar ac, bezimeni muškarac što se kreće na lijepim nog ama, lijep u tajanstvenosti svog uda. I u sebi, u svim svojim žilama, ćutjela je njeg a i dijete. Njeg ovo je dijete bilo u svim njezinim žilama kao što sumračje sve obavija.
Bila je kao šuma, kao tamni hrastov splet što prig ušeno huji milijardama ner astvor enih pupoljaka. Zasad su ptice požude drijemale u golemom zamršenom sletu njezina tijela. Cliffordov glas zapljuskivao je dalje, zamor io i klokotao u neobičnim zvucima. Kako to bijaše čudno, kako li neobično! I kako je bio neobičan on, nadvijen nad knjig om, čudan, lakom i uglađen, šir okih pleća i bez pravih nog u! Kakve li neobične spodobe, oštre, hladne i neslomljive volje kakve ptice, a bez topline, bez ikakve topline! Jedno od onih stvor ova budućnosti što nemaju duše neg o nadasve živu, hladnu volju. Stresla se malko, uplašena od njeg a. Ali je zatim blag i topli plamen života bio jači od njeg a, i zbiljske mu stvar i ostadoše sakrivene. Završilo se čitanje, ona se lecnu. Uzg leda i još se jače trže kad opazi kako je Clifford promatra blijedim, neugodnim očima, gotovo s mržnjom. – Lijepa hvala! Zaista divno čitaš Racinea! – blag o će ona. – Gotovo isto tako divno kao što ti slušaš – okrutno će on. – A što to radiš? – upita zatim. – Šijem dječju haljinicu, za malu gospode Flint. On se okrenu. Dijete, dijete! Sva je time obuzeta. – Naposljetku – on će deklamatomim glasom – čovjek iz Racinea može izvući sve što želi. Čuvstva koja su uređena i čvrsto oblikovana važnija su neg o neuredna, zbrkana osjećanja. Zag ledala se u nj krupnim, nesig urnim, zamagljenim očima. – Da, svakako jesu – dočeka ona. – Današnji je svijet samo snizio čuvstva time što im je pustio maha. Ono što nam treba to je klasično savladavanje. – Jest – potvrdi ona polako i pomisli na to kako on bezbrižna lica sluša te čuvstvene gluposti na radiju. Ljudi imaju čuvstva, a zapravo ne osjećaju ništa. Valjda to znači biti romantičan. – Točno – dočeka on. Bio je umor an. Ta ga je večer umor ila. Više bi volio da je sa svojim tehničkim knjig ama, ili sa svojim upravnikom rudnika, ili da sluša radio. Ude gospoda Bolton donoseći dvije čaše mlijeka sa sladom: jednu Cliffordu da bolje spava, a drugu Constanci da se opor avi. Bijaše to noćni napitak što gaje ona uvela. Connie se radovala što će otići čim popije svoju čašu; bila je zahvalna što ne mor a Clifforda spremati u postelju. Uzela je čašu i stavila na pladanj, a zatim uze pladanj da ga odnese van. – Laku noć, Clifforde! Spavaj dobro! Račine ude u čovjeka kao san. Laku noć! Požur ila se navrata. Tako, otišla je a da ga nije ni poljubila prije spavanja. Gledao ju je oštrim hladnim pog ledom. Tako dakle. Nije ga ni poljubila za laku noć, i to pošto je proveo večer čitajući joj. Strašna bezo sjećajnost! Sve ako je poljubac puka formalnost, ali o takvim formalnostima ovisi život. Ona je boljševik, zaista. Njezini su instinkti boljševički! Hladno je i ljutito gledao u vrata kad je izišla. Srdžba! Opet ga je obuzeo strah od noći. Bio je on mreža od živaca, i kad nije bio zao kupljen radom i pun energ ije, ili kad nije slušao radio, kad je bio krajnje ravnodušan, tada gaje mor io strah i opasan osjećaj praznine što prijeti. Strašio se. A Connie bi mu mog la maknuti taj strah kad bi htjela. Ali bijaše očito da ona to neće. Bila je bešćutna i hladna, bešćutna prema svemu što on čini za nju. On život žrtvuje za nju, a ona je bezo sjećajna prema njemu. Željela je samo ići svojim putem. “Da, gospoda voli svoju volju.” Sada ju je opsjela misao na dijete. Upravo kao daje njezino vlastito, njezino a ne njeg ovo. Pravo li se razmotri, Clifford je bio zdrav. Izg ledao je krepko, lice mu rumeno; bio je plećat, šir okih i jakih grudi, ugojen. A ipak, u isti se mah bojao smrti. Činilo mu se da mu negdje prijeti strahovit
jaz, nekakva praznina što će prog utati svu njeg ovu snag u. Kadikad je osjećao daje bez energ ije, mrtav, zaista mrtav. Zato su njeg ove izbuljene blijede oči imale čudan pog led, ponešto krut i tako hladan i u isti mah gotovo bezo čan. Bijaše tako neobičan taj pog led bezo čnosti, bijaše kao da trijumfir a nad životom unatoč životu. “Tko poznaje tajnu volje… jer ona pobjeđuje i anđele…” Najg or e mu bijahu noći kad nije mog ao spavati. Bijaše strašno kad mu je sa svih strana prijetilo uništenje. Mučila ga spoznaja što eto postoji a nema života – bez života postojati u noći. No, sada može pozvoniti gospodi Bolton. A ona će uvijek doći. Bila je to velika utjeha. Doći će u kućnom ogrtaču, s kosom u pletenici spuštenoj niz leda, djevojački zbunjena, premda joj je smeđa pletenica prošar ana sijedim vlasima. I pripremit će mu kavu ili čaj od kamilice, i igrat će s njime šah ili piket. Imala je za ženu neobičnu sposobnost da prilično dobro igra šah: i kad je napol spavala, dobro je igrala, tako dobro daje vrijedilo pobijediti je. Tako su znali sjediti u tihoj noćnoj prisnosti, ili je ona sjedila a on ležao u postelji, i svjetiljka za čitanje obavijala ih svojim samotnim vijencem, bacala svjetlo na njih – na nju dok je gotovo spavala a on bio u strahu, te su igrali, igrali zajedno, pa bi onda pili kavu s nešto prepečenca: jedva su i govor ili u noćnoj tišini, ali bijahu jedno drug om na utjehu. Te se noći gospoda Bolton pitala tko li je ljubavnik Lady Chatterley. I mislila je na svog a Teda, koji je odavno mrtav, a koji za nju nikad nije bio sasvim mrtav. I dok bi tako mislila na njeg a, javljala se u njoj star a mržnja na svijet, a napose prema gospodar ima, koji su ga ubili. Uistinu oni ga nisu ubili, ali po njezinu jesu. I stog a negdje duboko u duši bijaše ona nihilist i pravi anarhist. U njezinu polusnu miješale se misli o njezinu Tedu i misli o nepoznatom ljubavniku Lady Chatterley, i tada je osjećala da s tom drug om ženom dijeli duboku mržnju na Sir Clifforda i na sve što on predstavlja. A u isto se vrijeme igrala s njim piketa, i to za novčić od šest pensa. Bijaše joj izvor zadovoljstva to što karta s jednim bar onetom, pa i to što u igri s njim gubi pol šiling a. Kad su se kartali, uvijek su igrali za novac. Tako je Clifford zabor avljao na sebe. I obično je dobivao. I te je noći dobivao. I tako mu se nije spavalo dok se nije pojavio prvi sijevak dana. Srećom, svitalo je oko četir i i pol, ili tako po prilici. Connie je ležala u postelji i sve je to vrijeme tvrdo spavala. No, ni lug ar nije nalazio mir a. Pozatvar ao je kokošinjce, obišao šumom, vratio se kući i večer ao. Ali nije leg ao. Sjeo je pokraj vatre i uzeo razmišljati. U misli mu dolazila mladost provedena u Tevershallu i pet-šest godina njeg ova bračnog života. Mislio je o svojoj ženi, uvijek s gorčinom. Činila mu se tako sur ovom. Nije ju vidio još od proljeća 1915. kad je otišao u vojsku. A ona je ipak blizu, ni tri milje od njeg a, sur ovija neg o ikad. Nadao se daje neće nikad vidjeti, dok god živi. Zagnao se u misli o svome životu u tuđini, kad je bio vojnik. Indija, Egipat, pa onda opet Indija: slijepi život bez misli, s konjima; pa pukovnik koji gaje volio, a i on njeg a; godine kad je bio časnik, por učnik s lijepim izg ledom da postane kapetan. Zatim pukovnikova smrt od upale pluća, i kako je i sam jedva umaknuo smrti; njeg ovo oštećeno zdravlje; njeg ov duboki nemir; odlazak iz vojske i povratak u Eng lesku da opet bude radnik. Prilag odavao se životu. Mislio je da će bar em na neko vrijeme biti sig ur an u ovoj šumi. Dosad još nije bilo lova: treba uzg ojiti fazane. Mor a posluživati lovačko društvo. Bit će sam i odvojen od života, a to je sve što želi. Potrebna mu je neka pozadina. A ovo mu je rodni kraj. Tu mu je i mati, premda mu ona nikad nije mnog o značila. Mog ao je nastaviti život, živovati iz dana u dan, nevezan i bez nade, jer nije znao što da počne sa sobom. Nije znao što da počne sa sobom. Otkako je nekoliko godina bio časnik, oficir medu drug im oficirima i vladinim činovnicima, s njihovim ženama i obiteljima, izg ubio je svaku želju da “napreduje”.
U srednjem i višem staležu postojala je neka upornost, žilava upornost i beživotnost, kako ih je on poznavao, i zato je ostao hladan i drukčiji neg o što su ostali. Vratio se tako svome staležu. Tu je našao ono što bijaše zabor avio za godina svoje odsutnosti, beznačajnost osjećaja i prostačko vladanje koje mu bijaše krajnje odbojno. Sada je napokon priznavao koliko je važno ponašanje. Priznavao je i to koliko je važno i pričinjati se da ti nije stalo za pol novčića i za sitnice u životu. Ali medu običnim ljudima nije bilo prenavljanja. Novčić više ili manje za slaninu bio je važan, i najsitnije poskupljenje bijaše važnije od kakve promjene u Evanđelju. Nije to podnosio. I povrh sveg a natezanje oko plaće. Kako je živio medu posjednicima, znao je daje sasvim uludo očekivati kakvu poboljšicu. U toj borbi jedino rješenje bijaše to da ne vodiš brig u o plaći. Jest, ali ako je čovjek sir omah i nevoljnik, mor a se brinuti za plaću. Naposljetku plaća postaje jedino za što se valja brinuti. Brig a za novac bijaše poput velikog raka, grizla je pojedince svih staleža. Lug ar nije mar io i nije se brinuo za novac. A što zatim? I što život pruža drug o doli brig u za novac? Ništa. A ipak je mog ao živjeti sam, u jadnoj utjehi da je sam, i uzg ajati fazane, koje će naposljetku postrijeljati gojazni ljudi poslije dor učka. Sve isprazno. No, čemu brig a, čemu uzr ujavanje? Uistinu, on se dosad nije brinuo ni uznemir ivao sve dok ova žena nije ušla u njeg ov život. Bio je gotovo deset godina star iji od nje. Ali je po svome iskustvu bio tisuću godina star iji, jer je počeo sa samog a dna. Veza je medu njima bivala sve uža. Već je mog ao vidjeti dan kad se više neće moći odvojiti od nje i kada će mor ati započeti zajednički život. “Jer ljubavne se veze teško trg aju.” I što onda? Da, što onda? Mor a li početi iznova? Ni sa’čim? Odakle da počne? Mor a li u taj život uplesti i Connie? Mor a li ući u strahovitu svađu sa svojom grubom ženom, koja ga mrzi? Kakvih li jada! A on više nije mlad ni pomaman za životom. Nije ni od onog a bezbrižnog soja. Ranila bi ga svaka gorčina i svaka ružnoća – a tek ženska! Sve ako bi se Connie oslobodila Sir Clifforda, a on svoje žene, sve ako bi njih dvoje bilo slobodno – što bi radili? Što bi on sam radio? Što bi sa svojim životom? A nešto mor a učiniti. Ne može biti samo pritucalo, ne može živjeti od njezina novca i od svoje vrlo male mir ovine. To je ono ner ješivo. Mog ao je jedino pomišljati da ode u Amer iku, da se ogleda u novom svijetu. Nije nikako vjer ovao u dolar. No možda, možda ima štog od drug o. Nije se mog ao smir iti ni leći u postelju. Prosjedio je tako do ponoći u nekoj otupjelosti i u roju gorkih misli, a onda nag lo ustade te dohvati kaput i pušku. – Hajde, cur o – reče kuji – nama je najbolje kad smo vani. Bila je zvjezdana noć, ali bez mjesečine. Krenuo je na polag anu, pažljivu, tihu i skrovitu ophodnju. Jedino s čime se imao bor iti bijahu ugljar i, koji su postavljali zamke za zečeve, osobito ugljar i iz Stack Gatea, kod Mar ehava. No sad je lovostaja, pa su i ugljar i imali malko obzir a. Uza sve to, tihotapanje u potrazi za zvjer okradicama smir ivalo mu živce i odvraćalo ga od vlastitih misli. Kad je dovršio svoj polag ani, oprezni obilazak – u ophodnji je prevalio gotovo pet milja – bijaše umor an. Popeo se na vrh brežuljka i obazr eo se nao kolo. Nigdje nikakva zvuka osim bruja, slabog treskavog bruja s ugljenokopa u Stack Gateu, koji nije nikad prestajao raditi. I nigdje gotovo nikakvih svjetala osim sjajnih električnih nizova na rudnicima. Svijet leži u mračnom, dimljivom snu. Bijahu dva sata i pol. Čak i u svome snu bijaše to okrutan, nemir an svijet: trese se u klopar anju vlaka ili kakva velikog ter etnjaka na cesti i sijeva rumenim odsjajem talio ničkih peći. To je svijet željeza i ugljena, okrutnost željeza i dim ugljena i beskrajna, beskrajna pohlepa koja sve tjer a. Puka gramzljivost koja se kreće u svome snu. Bilo je hladno, pa je kašljao. Oštar studen vjetar potezao preko brežuljka. Lug ar ove misli namatale se oko žene. Sve što ima ili bi mog ao imati dao bi za topao zag rljaj s njom, da su oboje uvijeni u je-
dan pokrivač i da spavaju. Sve nade u vječnost i sve što je dobio u prošlosti dao bi samo da mu je ona ovdje, samo da su njih dvoje toplo jedno kraj drug og a, umotani u jedan pokrivač, i da spavaju, samo da spavaju. Činilo se da mu je potrebno jedino to da spava sa ženom u svom zag rljaju. Otišao je u kolibu, umotao se u gunj i leg ao na pod. Ali nije mog ao zaspati, bijaše mu hladno. Kruto je osjećao svoju nepotpunu prir odu. Kruto je osjećao manjkavosti svoje samoće. Čeznuo je za njom, za ženom, i htio daje dodir uje, daje čvrsto privine uza se u času potpunosti i da spava. Opet je ustao te izišao; krenuo prema vratima parka, a onda polako stazom kući. Bijahu gotovo četir i sata, sveudilj vedro i hladno, ali još nikakva znaka svitanja. Bijaše navikao na tamu, dobro je vidio. Polako, polako privlačilo ga veliko zdanje kao magnet. Htio je biti u njezinoj blizini. Nije to bila požuda, nimalo. Bio je to kruti osjećaj nepotpune samoće kojoj treba tiha žena privijena u njeg ovu zag rljaju. Možda će je naći. Možda će je moći zovnuti van ili nekako naći put k njoj. Jer potreba bijaše zapovjedna. Polag ano, tiho uspe se obronkom prema dvorcu. Potom zavi oko velikih stabala navrh brežuljka, pa dalje ka prilazu koji je u velikom luku zavijao oko travnih gredica pred glavnim ulazom. Već je mog ao vidjeti dvije goleme bukve što stoje na velikoj ravnoj tratini pred kućom i tamno se ocrtavaju na noćnom nebu. Tu je kuća, nisko zdanje, dug o i tamno, s jednim jedinim svjetlom što gor i u prizemlju, u sobi Sir Clifforda. No u kojoj je sobi ona, žena što drži drug i kraj tankog konopca koji ga tako nesmiljeno vuče, to nije znao. Prišao je bliže, s puškom u ruci, i stao nepomično na prilazu, promatrajući kuću. Možda bije i sada mog ao naći, nekako doći k njoj. Kuća nije nepristupna, a on je umješan poput kakva provalnika. Zašto ne bi otišao k njoj? Stajao je nepomično i čekao, a za njim slabo i neprimjetno blijedio prvi krik zor e. Vidio je kako se svjetlo u sobi ugasilo. Ali nije vidio gospodu Bolton kako prilazi prozor u i povlači star i zastor od tamnoplave svile, i kako stoji u tamnoj sobi i gleda u polutamu dana koji se bliži, čeka željeno svanuće, čeka i čeka da se Sir Clifford zaista uvjer i daje svanula zor a. Jer kad se on uvjer i o tome, zaspat će gotovo odmah. Slijepa od pospanosti stajala je kraj prozor a i čekala. Kako je stajala, trg la se i umalo što nije kriknula. Jer vani na prilazu stajao neki čovjek, tamna spodoba u polumraku. Nag lo se rasanila i gledala, ali nije ni pisnula, da ne uzbuni Sir Clifforda. Danje svjetlo počelo se razlijevati nao kolo, a crna spodoba bivala manja i jasnija. Ona razabra pušku i dokoljenice, i nabučeni kaput – bit će to Oliver Mellors, lug ar. Jest, on je, jer eno i psa koji kao sjena njuška nao kolo i čeka na nj. A što bi taj čovjek? Pa ne misli valjda probuditi kuću. Zašto stoji kao ukopan, gleda gor e u kuću kao pas koji gine od ljubavi pred kućom gdje je kuja. Za ime Božje! Gospodi Bolton prođe glavom kao munja. Pa to je ljubavnik Lady Chatterley. On, on! Tko bi mislio! Ta i ona je, Ivy Bolton, bila nekoć malko zaljubljena u njeg a, kad je on bio momčić od šesnaest a ona žena od dvadeset i šest godina! Bilo je to onda kad je učila, a on joj ponešto pomag ao u anatomiji i u drug ome što je mor ala učiti. Bio je bistar dječak, imao je stipendiju za gimnaziju u Sheffieldu, i učio francuski i svašta, i poslije sveg a postao je glavni kovač i potkivao je konje jer voli konje, kako je govor io, ali zapravo zato što se bojao otići u svijet i s njime se sučeliti, samo to nije nikad priznavao. Bio je zgodan momak, zaista zgodan, mnog o joj je pomog ao, tako joj je pametno i lijepo znao sve razložiti. Bio je pametan kao i Sir Clifford, i uvijek je bio dobar sa ženama. Više sa ženama neg o s muškarcima, kako su govor ili.
Sve dok se nije oženio onom Berthom Coutts, kao samom sebi za inat. Neki se ljudi žene sebi za inat, jer su se u nečemu razočar ali. I nije čudo što je promašio. Ondje ga nije bilo godine i godine, cio rat. Postao je por učnik i tko zna što još, postao je gospodin, zaista pravi gospodin. Pa se vratio u Tevershall da bude lug ar! Eto, neki se ljudi ne znaju okor istiti prilikom koja im se pruži! A govor i onim razvučenim derbvshirskim nar ječjem kao najo bičniji pučanin, a ona, Ivy Bolton, dobro zna daje govor io kao pravi gospodin, kad je htio. Jest, jest, gospoda se dakle zag ledala u njeg a! Pa i nije ona prva: ima nešto na njemu. Kad čovjek samo promisli: on momak rođen i odrastao u Tevershallu, a ona Lady na Wragby Hallu! Zaista pljuska uznositim Chatterleyjima! Kako se danilo, on, lug ar, shvati da ne može tako. Nije dobro pokušavati osloboditi se svoje usamljenosti. Mor aš istrajati u njoj dokle živiš. Samo kadikad bit će praznine ispunjene. Kadikad! Ali moraš čekati to “kadikad”. Sprijatelji se sa svojom samoćom, ustraj u njoj dokle živiš. A kad dođu trenuci ispunjenja, prihvati ih. Ali trenuci mor aju doći sami od sebe, ne možeš ih silom stvor iti. Naprečac popusti žarka želja koja gaje vukla k njoj. Prekinuo ju je jer je tako mor alo biti. Trebalo je da prilaženje bude s obadviju strana. A ako mu ona ne prilazi, on neće trag ati za njom. Ne smije. Mor a se ukloniti dok mu ona ne priđe. Polako se okrenuo, razmišljajući, prihvaćajući opet svoju samoću. Znao je daje tako bolje. Ona mor a doći k njemu: nema smisla da trag a za njom. Zaista nema smisla. Gospoda Bolton vidjela gaje kako odlazi, vidjela je kako pas kaska za njim. “Jest, jest!” reče u sebi, “to je jedini čovjek na kog a ne bih pomislila. Bio je ljubazan sa mnom kad je još bio momak, pošto sam izg ubila Teda. Tako, tako. Sto bi rekao on, Sir Clifford, kad bi znao!” I pobjedonosno pog leda Clifforda, koji je već spavao, kad je tiho izlazila iz sobe. JEDANAEST O POGLAVLJE Connie je pospremala jednu od ropotarnica na Wragbyju. Bilo ih je nekoliko: sva kuća bijaše pravo skladište pokućstva, a por odica nije nikad ništa prodavala. Otac Sir Geo ffreyja volio je slike, a njeg ova majka voljela je namještaj iz cinquecenta. Sir Geo ffrey je pak volio star e rezbar ene hrastove škrinje i sakristijske sanduke. Tako se nastavljalo u nar aštajima. Clifford je skupljao vrlo modeme slike uz vrlo umjer ene cijene. Tako je u ropotarnici bilo loših slika Sir Edwina Landseera i ganutljivih ptičjih gnijezda Williama Henr yja Hunta i drug ih akademskih tričar ija – dovoljno da uplaše kćer jednog člana Kraljevske akademije. Odlučila je da jednog dana sve to razg leda i raščisti. A zanimao ju je groteskni namještaj. Našla je star u obiteljsku kolijevku od palisandra, brižno umotanu da se očuva od kvar a i truleži. Mor ala ju je odmotati da ju pog leda. Imala je neke dražesti i dug o ju je gledala. – Kakve li štete što se ne može upotrijebiti – uzdahnu gospoda Bolton, koja joj pomag aše. – Premda su takve kolijevke danas izišle iz mode. – Pa mog la bi se opet upotrijebiti. Mog la bih imati dijete – reče Connie kao daje rekla da bi mog la dobiti nov šešir. – Mislite ako bi se štog od dog odilo Sir Cliffordu – promuca gospoda Bolton. – Ne! Mislim ovako kako jest. Sir Clifford ima samo mišićnu par alizu, a inače nije njome zahvaćen – reče Connie, lažući tako prir odno kao što diše. Clifford joj je tu misao ucijepio u glavu. Kazao joj je: “Jasno da bih ipak mog ao imati dijete. Zapravo nisam sasvim obog aljen. Snag a mi se može lako vratiti, iako su mi uzeti mišići na stegnima i na nog ama. I onda bi se mog lo sjeme prenijeti.” I zaista, u časovima energ ije, kad je marljivo radio na poboljšanju rudnika, bijaše kao da mu se
vraća muška snag a. Connie gaje pog ledala zaprepašteno. No bila je dovoljno mudra daje njeg ove snove o budućnosti upotrijebila u svoju kor ist. Jer bi rado imala dijete ako bi mog la – samo ne njegovo. Gospoda Bolton ostade načas zapanjena, dah joj se uzeo. Nije u to povjer ovala, vidjela je u tome neku lukavštinu. Ali što, liječnici danas svašta čine. Mog li bi izvesti umjetnu oplodnju. – Oh, milostiva gospodo, ja se samo mog u nadati i moliti se za vas da imadnete dijete. Bilo bi to lijepo za vas i za sve. Duše mi, dijete na Wragbyju, kako bi se onda sve promijenilo. – Zar ne? – priupita Connie. I odabra tri akademske slike, star e šezdeset godina, da ih pošalje vojvotkinji od Shortlandsa za njezin idući dobrotvorni sajam. Prozvali su je “sajamska vojvotkinja”, jer je po svoj grofoviji tražila stvar i da ih rasproda na dobrotvornim sajmovima. Bit će oduševljena kad primi tri uokvir ene akademske slike. Možda će zbog tog a čak doći u posjet. Kako li je Clifford uvijek bio bijesan kad bi ona došla u posjet! “Bože mili”, govor ila je gospoda Bolton u sebi, “je li to dijete Oliver a Mellorsa na koje nas pripravljaš? Ah, drag a moja, to bi onda bilo tevershallsko dijete u kolijevci na Wragbyju, tako mi sveg a! Nijednome ni drug ome ne bi bilo na sramotu!” Medu drug im strahotama u toj ropotarnici nalazila se crna oveća lakir ana škrinjica, vrlo vješto izrađena prije šezdesetak-sedamdesetak godina, puna sveg a i svačeg a. Na vrhu bijaše toaletni pribor: četke, bočice, ogledala, češljevi, kutijice, čak tri lijepe male britve u sig urnim kor icama, brijaća plitica i drug o. Dolje pak bijaše pisaća oprema: bug ačice, per a, tintarnica, papir, omotnice, bilježnice; zatim potpuna šivaća oprema, troje škar e različitih veličina, naprstci, igle, svileni i pamučni konac, drvena gljiva za krpanje, sve najbolje kakvoće, vrlo lijepo izr ađeno. Zatim je tu bila mala medicinska zaliha, bočice s natpisom Laudanum, Tinctur a Myrr hae, Ess. Cloyis i drug im, ali sve prazne. Sve to bijaše novo novcato, netaknuto, a sve, kad se zaklopi, bijaše kao omanja trbušasta putna torba. Škrinja je bila divno smišljena i izr ađena. Izvrsna izr ađevina iz viktor ijanskog doba, ali nekako nezg rapna. Neki je od Chatterleyja zacijelo to osjetio, jer se kutija nije nikad upotrijebila. No gospoda se Bolton oduševila. – Pog ledajte kakvih li lijepih i skupocjenih četaka! Pa te četkice za brijanje, tri, savršene! A tek ove nožice! Najbolje što se za novac mog u kupiti. Divno, kažem vam! – Je li? – dočeka Connie. – Onda uzmite. – Oh ne, Mylady! – Onda će ovo ležati ovdje do sudnjeg dana. Ako nećete, po slat ću to vojvotkinji zajedno sa slikama, a nije zavrijedila toliko. Uzmite samo! – Oh, vaše gospodstvo! Nikad vam se neću moći dovoljno zahvaliti. – Ne trebate ni pokušati – nasmija se Connie. I gospoda Bolton odjedri odande s crnom škrinjicom u ru kama, sva rumena od uzbuđenja. Gospodin Betts odvezao ju je kočijom kući, u selo, zacijelo s njezinom škrinjom. A ona je svakako mor ala pozvati neke svoje prijateljice da im je pokaže: učiteljicu, ljekarnikovu ženu, gospodu Weedon, ženu drug og blag ajnika. Sve su ocijenile da je to nešto prekrasno. A onda pođe šapat o djetetu Lady Chatterley. – Nema kraja čudesima! – reče gospođa Weedon. Ali gospođa Bolton bijaše uvjer ena, ako se rodi dijete, da će biti Cliffordovo. Eto! Nedug o zatim pastor će obzirno Cliffordu: – Možemo li se zaista nadati nasljedniku na Wragbyju? To je zaista bila milostiva ruka Gospodnja! – Da, možemo se nadati – reče Clifford s blag om ironijom, a u isti mah s izvjesnim uvjer enjem.
Pomalo je počeo vjer ovati da bi to uistinu mog lo biti njeg ovo dijete. Onda jednog popodneva dođe Leslie Winter, knez Winter, kako su ga svi zvali: mršav, besprijekoran, sedamdesetog odišnjak. Svaka je pojedinost na njemu pokazivala gentlemana, kako je gospođa Bolton rekla gospođi Betts. Zaista, svaki milimetar na njemu! Star omodni način govor a – s mnog im eh-eh – činio ga star omodnijim neg oli dug a vlasulja. Vrijeme u svome letu odnosi to fino star o per je. Razg ovar ali su o ugljenokopima. Cliffordova namisao bijaše da bi njeg ov ugljen, čak i gor e vrste, mog ao prer aditi u tvrdo, koncentrir ano gor ivo, koje bi pri gor enju razvijalo veliku vrućinu kad bi mu se pod prilično jakim tlakom dovodio vlažan, kisikom zasićen zrak. Odavno su opazili kako na osobito jakom, vlažnom vjetru zgur a gor i vrlo živo, gotovo se i ne dimi i ostavlja pepeo kao sitan prah umjesto teškog a rumenkastog šljunka. – A gdje ćeš naći prikladne strojeve za paljenje svog gor iva? – upita Winter. – Sam ću ih načiniti. I sam ću upotrebljavati svoje gor ivo, a onda ću prodavati električnu struju. Sigur an sam da bih to mog ao. – Ako to možeš, onda sjajno, eh, eh, sjajno, drag o momče. Bit će mi drag o ako ti u čemu mog u pomoći. Strah me da sam ponešto star omodan, a moji su ugljenokopi kao i ja. Tko zna, kad ja odem, možda će biti ljudi kao što si ti. Sjajno! Tako će svi opet dobiti posao, i nećeš mor ati prodavati svoj ugljen ili izložiti se opasnosti da ga nemaš kome prodati. Sjajna misao, nadam se da će biti uspjeha. Da imam sinova, nema sumnje da bi imali suvremenih ideja za Shipley. Ne, nema sumnje. Neg o, drago momče, jesu li osnovane glasine da se možemo nadati nasljedniku na Wragbyju? – Zar ima takvih glasina? – upita Clifford. – Pa, drag o momče, pitao me Marshall iz Filling woo da, i to je sve što ti mog u reći o tim glasinama. Dakako, ni za što na svijetu ne bih to htio nositi dalje ako nije osnovano. – Onda, gospodine – Clifford će u neprilici, ali s neobičnim sjajem u očima – ima nade, ima nade. Winter prijeđe preko sobe prema Cliffordu i stisnu mu ruku. – Eh, drag o momče, nemaš pojma što meni znači kad čujem tu novost. Kad čujem da se nadaš sinu i da ćeš priskrbiti posao svima u Tevershallu. Eh-eh, sinak moj, da održiš svoj rod i da imaš posla za svakog a tko je voljan raditi. Star ac je zaista bio ganut. Sutradan je Connie stavljala dug e žute tulipane u staklenu vazu. – Connie – reče Clifford – znaš li da kruži glas kako ćeš Wragbyju dati sina i nasljednika? Connie se zbuni i uplaši, ali je ostala sasvim mirna, dodir ujući cvijeće. – Ne, ne znam – odg ovor i ona. – Je li to šala ili zloba? On malko počeka prije neg o što je odg ovor io. – Nijedno ni drug o, nadam se. Nadam se da bi to mog lo biti pror oštvo. Connie se i dalje bavila svojim cvijećem. – Jutros sam dobila pismo od oca – reče ona. – Želio bi znati sjećam li se daje prihvatio za me poziv Sir Alexandra Coo per a da srpanj i kolovoz provedemo u Vilii Esmer aldi u Veneciji. – Srpanj i kolovoz? – ponovi Clifford. – Oh, pa ne bih ostala sve to vrijeme. Zar ti ne bi nikako pošao? – Ja ne kanim u inozemstvo – kratko će Clifford. Ona odnese cvijeće na prozor. – A bi li ti bilo krivo da ja odem – upita ona. – Znaš da srni obećali za ovo ljeto. – Koliko bi ostala? – Možda tri tjedna.
Neko vrijeme vladala je šutnja. – Dobro – prihvati Clifford polako i neveselo. – Vjer ujem da mog u izdržati tri tjedna, kad bih bio sasvim sig ur an da ćeš se tada vratiti. – Vratit ću se – rekla je mimo i jednostavno, i sasvim uvjerljivo. Mislila je na onog a drug og muškarca. Clifford je osjetio njezinu uvjerljivost, te je i sam vjer ovao. Vjer ovao je da je to radi njeg a. Osjetio je olakšanje i odmah se razvedrio. – Onda – reče on – uzimam daje sve u redu, zar nije? – Mislim da jest – potvrdi ona. – Raduješ li se promjeni? Pog ledala gaje neobično modrim očima. – Rada bih da opet vidim Veneciju – reče ona. – I da se kupam na kojem šljunkovitom otoku onkraj lag une. Znaš da mrzim Lido! I ne mog u zamisliti da ću zavoljeti Sir Alexandra Coo per a i Lady Cooper. Ali ako Hilda bude ondje te ako imadnemo svoju gondolu, da, bit će onda vrlo lijepo. Zaista bih željela. Rekla je to iskreno. – Rada bi ga tako usrećila. – Ah, zamisli me na Gar edu Nord ili na obali u Calaisu! – A zašto ne? – Vidjela sam da u kolicima prevoze i drug e ljude. Ranjen je u ratu. Osim tog a, cijelim ćemo se putem voziti autom. – Mor ali bismo povesti dvojicu muškar aca. – Oh, ne! Dovoljan bi bio Field, a drug og bismo čovjeka uvijek našli ondje. No Clifford odmahne glavom. – Ne, drag a, neću ove godine. Ove godine nikako. A dog odine ću po svoj prilici pokušati. Otišla je nevesela. Dog odine! Tko zna što će donijeti iduća godina? Ona zapravo nije željela putovati u Veneciju: bar em ne sada, kad postoji onaj drug i. Ali ipak će putovati, reda radi, a i zato, bude li imala dijete, neka Clifford misli daje u Veneciji imala ljubavnika. Bio je već svibanj, a u lipnju su trebali putovati. Ah, te vječne priprave i planir anje! Uvijek čovjeku planir aju život! Kreću se kotači naprijed, a nad njima nemaš nikakve moći i nadzor a. Jest, bio je svibanj, ali hladan i opet vlažan. Svibanj hladan, svibanj vlažan, žitu je i sijenu važan. A žito i sijeno danas mnog o znače. Connie je mor ala u Uthwaite, u njihov mali gradić, gdje su Chatterleyji još uvijek gospoda Chatterleyji. Otišla je sama, a vozio je Field. Unatoč svibnju i mladom zelenilu, krajina bijaše žalosna. Bilo je dobrano studeno vani, u kišu se miješao dim, a u zraku kao da nekakva par a hlapi. Živjelo se od otporne moći. Nikakvo čudo što su ljudi ovdje ružni i žilavi. Auto je brazdao uzbrdicu kroz dug i, prljavi i razbacani Tevershall, por ed pocrnjelih kuća od opeka, s crnim krovovima od škriljavca kojima se sjaje oštri bridovi, po blatu crnu od ugljenog I praha, por ed mokrih i crnih pločnika. Bijaše kao da se sve nasumor ilo. Posvemašno nijekanje prir odne krasote, potpuno por icanje životne radosti, potpun nedostatak smisla za skladnu ljepotu što ga ima svaka ptica i životinja, potpuna smrt ljudske intuitivne moći – strahota. Hrpe sapuna u trg ovinama mješovitom robom, rabarbar a i limuni u trg ovini voćem i povćem, strašni šešir i u modnim dućanima – sve ružno, ružno, a zatim grozno pročelje kina sa svojom sadrenom i pozlaćenom strahotom i s mokrim plakatima “Ljubav jedne žene”, i velika nova kapela sekte star ovjernika, prilično primitivna sa svojim golim zidovima od opeke i s velikim plohama zelenkas-
tog i ružičastog stakla na prozor ima. Wesleyanska kapela, dalje gor e, bijaše od pocrnjelih opeka i stajala je za željeznom mrežastom ogradom i pocrnjelim grmljem. Kong reg acijska kapela, koja se držala za nešto osobito, bila je sazidana od hrapavog pješčanika i imala je zvonik, ne baš visok. Za njom se redale nove školske zgrade, od skupe crvene opeke, i posuta igrališta, ograđena željeznom ogradom, sve vrlo impozantno, ali se sve doimalo kao mješavina crkve i zatvor a. Djevojčice u petom razr edu imale su sat pjevanja: baš su dovršile vježbe do-re-mi-fa i zapjevale “slatku dječju pjesmicu”. Ne može se zamisliti nešto manje nalik na pjesmu, na spontanu pjesmu: čudna rika i vriskanje što se kretalo u okvir u napjeva. Nije podsjećalo na divljake: divljaci imaju nježne ritmove. Nije podsjećalo na životinje: životinjska rika ima svoju namjenu. Nije nalikovalo ni na što pod suncem, a zvalo se pjevanjem. Connie sjedila i slušala, stijesnilo joj se oko srca dok je Field natakao benzin. Što se uopće mog lo očekivati od tih ljudi, od tog nar oda u kojem je živa, intuitivna moć bila mrtva kao kamen, a ostali su samo mehanički vršci i strašna snag a volje. Nizbrdicom silazila kola natovar ena ugljenom, štropoćući na kiši. Field krenu gor e, prođe ispred velikih ali dosadnih trg ovina suknom i odjećom, pa mimo pošte izbi na mali pusti trg, gdje je Sam Black izvir ivao na vrata “Sunca”, krčme koja se sama nazivala gostio nicom a ne krčmom, i u kojoj su odsjedali trg ovački putnici – izvir ivao krčmar i klanjao se autu Lady Chatterley. Sa strane, lijevo, medu tamnim drvećem, stajala crkva. Auto kliznu nizbrdicom mimo “Rudarskoga grba”. Već je prošao “Welling tona”, “Nelsona”, “Tri bačve” i “Sunce”, i sada je zakrenuo mimo “Rudarskog a grba” i “Obrtničkog doma”, zatim pokraj novog a kićenog “Rudarskog doma”, i tako por ed nekoliko “vila” iziđe na pocrnjelu cestu što između tamnih živica i tamnozelenih polja vodi u Stacks Gate. Tevershall! To je, eto, Tevershall! Vesela Eng leska! Shakespeare va Eng leska! Ne, neg o današnja Eng leska, kakvu ju je vidjela Connie otkad je došla tu živjeti. Ta Eng leska rada ljudski soj koji je presvjestan u stvar ima novčanim, socijalnim i političkim, ali je mrtav u svemu što je spontano, intuitivno. Da, mrtav. Svi su oni napol mrtva tijela, ali sa strašnom istrajnom svijesti u svojoj polovini. U svemu je tome nešto neugodno, podzemno. To je podzemni svijet. I sasvim nepror ačunljiv. Kako bismo i mog li razumjeti reakciju u polutruplima? Kad je Connie vidjela velike ter etnjake pune radnika iz čeličane u Sheffieldu, neskladnih, iskrivljenih, omanjih stvor ova nalik na ljude, koji su se vraćali s izleta u Matlock, stijesni joj se oko srca, i ona pomisli: “Bože drag i, što je čovjek učinio čovjeku! Što su vode čovječanstva učinile sa svojima bližnjim! Sveli su ih na nešto što s čovječanstvom nema nikakve veze, i tu ne može više biti nikakva zajedništva! To je prava mor a.” U valu straha osjetila je opet sivu beznadnost sveg a tog a. S takvim stvor ovima u industrijskim masama, i uz gornje klase kako ih ona poznaje, nema nade, nema više nikakve nade. A ona očekuje dijete, očekuje da dobije nasljednika na Wragbyju! Nasljednika Wragbyju! Strese se od straha. Pa i Mellors je potekao iz sveg a tog a! Jest, ali se on odvojio od sveg a, izdvojio se kao i ona. Ni u njemu nema nikakva zajedništva. Ono je mrtvo. Mrtav je osjećaj pripadništva. Preo stala je samo odvojenost i beznađe. I to je Eng leska, golema gromada Eng leske kakvu ju je vidjela Connie otkad se autom izvezla iz njezina središta. Auto se uspinjao prema Stacks Gateu. Kiša je prestala, u zraku neobičan svibanjski sjaj, i sve je nekako prozr ačno. Krajina se ster ala u dug im valovima, na jug prema Peaku, na istok prema Mansfieldu i Notting hamu. Connie se vozila prema jug u. Kad je izbila na visočje, opazi na lijevoj strani, na uzvišici nad valovitim krajem, sjenovitu, tamnosivu moćnu gromadu dvor a Warsopa, pod njom crvenkasto ožbukane, prilično nove rudarske kuće, a pod njima pramenje tamnog dima i bijele par e iz velikog rudnika što tisućama funti na godinu
puni džepove vojvodi i drug im dio ničar ima. Moćni star i dvor samo je razvalina, ali mu se gromada na niskom obzorju sveudilj nadvija nad crnim i bijelim pramenjem što se povija u vlažnom zraku pod njom. Jedan zao kret, i oni pojur iše po visor avni prema Stacks Gateu. Gleda li se s glavne ceste, Stacks Gate samo je veliki i sjajni novi hotel, “Coning sbyjski grb”, što crven, bijel i pozlaćen u barbarskoj osamljenosti stoji postrance od ceste. Zag ledaš li pak pomnije, vidjet ćeš nalijevo redove lijepih “modernih” kuća, što se nižu kao pločice u igri domina, s dvor ištima i vrtovima – čudna igra domina što je neki neobični “gospodar i” igraju na iznenađenoj zemlji. A za leđima tih stambenih skupova, strag a, dižu se začudna i zastrašna visoka zdanja i naprave zaista modernog rudnika, kemijske tvornice i duge galer ije, goleme i takvih oblika kakve ljudi dotad nisu poznavali. Glavno skladište i sortimica neznatni su medu golemim novim uređajima. To je Stacks Gate, nešto novo na licu zemlje poslije rata. Ako ga Connie i nije vidjela, pol milje niže od “hotela” nalazio se star i Stacks Gate, s malim star im ugljenokopom i s pocrnjelim star im kućama od opeke, s jednom ili dvjema kapelama i s nekoliko dućana i krčmi. No, sad je to bez vrijednosti. Golemi pramenovi dima i par e kuljaju sada uvis iz novih uređaja, i to je sada Stacks Gate. Nema kapele, nema nijedne krčme, pa ni trg ovine. Samo velika “poduzeća”, koja su postala suvremeni Olimp sa svetištima svim bog ovima, pa uzorni stanovi, pa hotel. Hotel je zapravo rudarska krčma, iako izg leda prvor azr edno. I od Constancina dolaska na Wragby to je mjesto raslo na licu zemlje, a uzorne se kuće punile svijetom što je navro sa svih strana da uz drug e poslove kradom lovi Cliffordove zečeve. Kola su dalje jur ila po visor avni, i Connie je gledala pred sobom kako se šir i valovita grofovija. Nekoć je to bila ponosna i gospodska grofovija. Ravno pred njima, kao da visi s nebeskog ruba, iskrsavala opet golema i sjajna gromada Chadwick Hali, s više prozor a neg o zidova, jedan od najslavnijih dvor ova iz vremena kraljice Elizabete. Dvor stoji gospodski sam i nadvija se nad velikim per ivojem, ali su njeg ovi dani prošli, ne pripada više ovome vremenu. Doduše, još ga održavaju, ali samo zato da se pokazuje: “Gledajte kako su tu gospodovali naši preci!” To je prošlost. Sadašnjost je dolje, pod gradom. Bog jedini zna gdje je budućnost. Kola su već zakretala među star im pocrnjelim rudarskim kućama, dolje prema Uthwaiteu, koji je za vlažnih dana slao uvis oblake dima i par e tko bi znao kojim bog ovima. Na Connie je uvijek čudno djelovao Uthwaite dolje u dolini, sa svim onim čeličnim tracima željezničke prug e što provučeni kroza nj vode u Sheffield, s ugljenokopima i čeličanama što iz dug ih dimnjaka šalju uvis dim i žar i sa svečanim malim zvonikom nalik na vadičep što probada oblake dima i samo što se nije srušio. To je star o trg ovište, stjecište tih dolina Jedna od glavnih gostio nica jest “Chatterleyjski grb”. Tu u Uthwaiteu znaju Wragby kao Wragby, kao daje cijelo mjesto a ne samo jedno zdanje, što bijaše za tuđi svijet: Wragby Hali, kod Tevershalla: Wragby, plemićko gnijezdo. Pocrnjele rudarske kuće nižu se uz pločnik, prisne i sitne, kakvi već jesu rudarski domovi, star i više od stotinu godina. Obrubljuju cestu, koja se pretvor ila u ulicu, pa kako silaziš, odmah zao bravljaš otvor enu valovitu krajinu gdje još gospoduju dvorci i velika zdanja nalik na sablasti. Sad si neposredno nad mrežom golih željezničkih prug a, i oko tebe uzdižu se talio nice i drug e “tvornice”, tako visoke da vidiš samo zidove. Zveči željezo i moćno odjekuje zveket, pod velikim ter etnjacima podrhtava tlo i zvižduci probijaju uši. Kada se pak spustiš sasvim na dno, u zamršeno i krivudavo središte grada, tamo za crkvu, eto te u svijetu star u dva stoljeća, u vijug avim ulicama gdje je “Chatterleyjski grb” i star a ljekarna, u ulicama koje su nekoć vodile u divlji, otvor eni svijet dvor aca i ponosnih gospodskih sijela. Na uglu je redar podig ao ruku kad su naišla tri ter etnjaka nato var ena željezom te se zatresla jadna star a crkva I dok nisu protutnjili ter etnjaci, redar nije mog ao pozdraviti njezino gospodstvo, i Tako je
bilo. Uza star e krivudave gradske ulice zbile se skupine star ih, pocrnjelih rudarskih kućica i nizale se dalje niz ceste. A neposredno za njima nadovezivali se noviji, crveniji redovi znatno većih kuća osipajući se po dolini: domovi sadašnjih, naprednijih radnika. A za tima opet, u prostranoj valovitoj krajini dvor aca, povijaju se zastave dima i par e, i mrlja za mrljom crvenkaste opeke pokazuje novije rudarske nastambe, ponekad po kotlinama, ponekad strašno ružno po grebenima duž obzorja. A među njima, po sredini, razdrti ostaci star e Eng leske poštanskih kola i star ih ? seljačkih kuća, da, Eng leska iz vremena Robina Hoo da, gdje su rudar i tumar ali neveseli, s prig ušenim lovačkim nag onima kad I nisu bili na poslu. I Eng leska, moja Eng leska! No koja je moja Eng leska? Ponosni i domovi u Eng leskoj daju dobre fotog rafije i stvar aju privide o vezi s vremenima kraljice Elizabete. Tu su lijepi star i dvorci iz doba dobre kraljice Ane i Toma Jonesa. Ali Čad pada i pocmjuje žućkastosivu štukatur u koja već odavno nije zlatna. I jedan za drug im napuštaju se star i dvorci i ponositi domovi i prepuštaju njihovoj sudbini. Sada ih i ruše. A seo ske eng leske kuće – eno ih, stoje, goleme kamene gromade i mrlje crvene opeke u beznadnu kraju. Sada ruše ponosna zdanja, nestaju dvorci iz geo rg ijanskih vremena. Fritchley, savršeno star o georg ijansko zdanje, upravo su rušili kad je Connie onuda prolazila autom. Gospodsko sijelo bilo je u savršenu stanju: sve do rata ondje su otmjeno živjeli Weatherleyji. Ali je danas dvor ac prevelik, preskup, a okoliš je postao suviše neugodan. Plemići se preselili na ugodnija mjesta, gdje mog u trošiti novac a ne mor aju gledati kako se stječe. To je povijesni tijek. Jedna Eng leska briše drug u. Rudnici su obog atili dvorce. Sada ih brišu kao što su zbrisali seo ske kuće. Industrijska Eng leska briše poljodjelsku. Jedno mišljenje dokida drug o. Nova Eng leska dokida star u. A neprekidnost nije org anska, neg o mehanička. Connie je pripadala klasi dokonjaka, gornjem sloju, te se držala preo stataka star e Eng leske. Trebale su joj godine i godine dok je razabrala da je star u Eng lesku zbrisala ta strašna i odbojna nova Engleska i da će se to brisanje nastaviti sve dok ne bude potpuno. Fritchlev je nestao, Easnvoo d je nestao, Shipley nestaje – voljeni Shipley viteza Winter a. Connie se za trenutak ustavila na Shipley. Vrata na parku, na stražnjoj strani, otvar ala se upravo kod prijelaza preko rudničke željezničke prug e; sam shipleyjski ugljenokop bio je odmah za drvećem. Vrata su stajala otvor ena jer je tuda vodio prečac kojim su se rudar i služili. Bazali su svuda po parku. Auto se proveze mimo ukrasnih ribnjaka, u koje su rudar i bacali novine, te krenu privatnim putem prema dvorcu. Stajao je dvor ac na uzvisini, postrance, vrlo lijepo zdanje, sa štukatur om, iz sredine osamnaestog stoljeća. Pred njim se protezao lijep tisov drvor ed koji je nekoć vodio nekoj još star ijoj građevini, a sada se tu uzdizao dvor ac u svojoj vedrini, smiješila se njeg ova geo rg ijanska okna. Straga se ster ali zaista krasni vrtovi. Constanci se unutrašnjost dvorca više sviđala neg o na Wragbyju. Bila je svjetlija, življa, uređenija i eleg antnija. Zidovi u sobama bijahu obloženi žućkastim drvenim oplatama, stropovi im pozlaćeni, sve održavano u izvrsnom redu, sva oprema probrana, bez obzir a na troškove. I sami hodnici bijahu prostrani i ugodni, blag o zavijeni i puni života. No, Leslie Winter bijaše samac. Obožavao je svoj dom. Ali park mu s tri strane okružili njeg ovi vlastiti ugljenokopi. U svojim idejama bio je vrlo liber alan. Gotovo je pozdravio ugljenar e u svom parku. Zar ga nisu rudar i obog atili! I tako, kad bi vidio skupinu nezg rapnih ljudi kako švrljaju oko njeg ovih ukrasnih ribnjaka – ne u privatnom dijelu parka, ne, ondje je on povukao jasnu granicu – govor io bi: “Rudar i možda nisu tako dekor ativni kao jeleni, ali su kudikamo kor isniji.” Bilo je to – u novčanom pog ledu – u zlatno doba, u drug oj polovini vladavine kraljice Viktor ije. Rudar i su tada bili “dobri radnici”.
Rekao je to napol u svoju obranu, svome gostu, tadanjem princu od Walesa. A princ mu u svojoj grlenoj eng leštini uzvratio: “Imate sasvim pravo. Kad bi bilo ugljena pod Sandring hamom, otvor io bih pod tratinom rudnik i smatrao bih ga najboljim vrtlar enjem u zemlji. Bio bih i te kako pripravan da po tu cijenu zamijenim srne za ugljenar e. A čujem da su vaši ljudi dobri radnici.” No princ je tada možda imao pretjer ano mišljenje o ljepoti novca i o blag oslovu industrijalizma. Meduto je princ postao kraljem, i kralj je umro, te sada vlada drug i kralj, komu je, čini se, glavna zadaća da otvar a pučke kuhinje. A dobri radnici polako opkoljavanju Shipley. Nova radnička naselja nastaju oko parka, i vitez nekako ćuti da su ti ljudi strani. Nekoć se, dobroćudno ali ponosno, osjećao gospodar om na svojoj gospoštiji i gospodar om svojih ugljenar a. Danas pak, s tihim prodir anjem novog duha, nekako je istisnut. On je danas taj koji više ne pripada ovamo. Nema o tome sumnje. Rudnici, industrija, sve to ima svoju vlastitu volju, a ta je protiv plemića i vlasnika. Svi ugljenar i sudjeluju u toj volji, i teško je održati se protiv nje. Ona te istiskuje s mjesta ili ujedno iz života. Vitez Winter, vojnik, sve je izdržao. Ali više nije mar io da poslije večer e seta parkom. Gotovo se krio u kući. Jednom je, golog lav, u lakir anim cipelama i grimiznim svilenim čar apama, odšetao s Constancom dolje do vrata, razg ovar ajući s njom na svoj gospodski način i glasno se smijući. No kad im valjade proći pokraj malih skupova ugljenar a što su stajali i buljili bez pozdrava ili ičeg a drugog, Connie osjeti kako se suhonjavi, dobro odg ojeni star i gospodin trgnuo, trgnuo se kao što se pristali antilopski jelen trza u ogradi kad svjetina bulji u njeg a. Ugljenar i nisu bili osobno neprijateljski raspoloženi – baš nimalo. Ali je njihov duh bio hladan te ga istiskivao. A na dnu srca ležala im duboka mržnja. Oni “rade za njeg a”. I u svojoj nenavisti zamjer ahu mu njeg ovu otmjenost, njeg ovanost i finoću. “Pa tko je on?” Mrzili su ga zbog te razlike između sebe i njeg a. A negdje u skrivenom kutku svog a eng leskog srca, kao dobar vojnik, on je vjer ovao da i oni imaju pravo što zamjer aju tu razliku. Pomalo je osjećao da sam nema pravo što uživa sve te prednosti. Uza sve to on je predstavljao jedan sistem i nije htio da bude istisnut. Samo gaje smrt mog la istisnuti. A ona gaje stig la brzo nakon Constancina posjeta, i to iznenada. U svojoj se opor uci lijepo sjetio Clifforda. Nasljednici su odmah izdali nalog da se Shipley sruši. Previše bi stajalo da ga održavaju. Nitko nije htio tu živjeti. I tako ga srušiše. Tisov su drvor ed posjekli. U parku su iskrčili drveće i zemljište razdijelili na gradilišne čestice. Bilo je to dosta blizu Uthwaitea. U čudnoj, goloj pustoši te nove “ničije zemlje” nikle su nove male ulice s malim zgodnim kućama. Naselje Shipley! Dog odilo se to godinu dana nakon Constancina posljednjeg posjeta. Gdje je prije stajao Shipley Hali sada stoje nizovi “vila” od crvene opeke u novim ulicama. Nitko ne bi ni sanjao da se tu prije dvanaest mjeseci uzdizao dvor ac sa štukatur om. No, to je bilo kasnije razdoblje u pejzažnom vrtlarstvu kralja Eduarda, onakvu što tratinu ukrašava ugljenokopom. Jedna Eng leska briše drug u. Eng leska viteza Winter a i Wragby Halla minula je, ona je mrtva. Samo što se to brisanje još nije sasvim dovršilo. Što li će doći poslije tog a? Connie nije mog la ni zamisliti. Samo je vidjela kako se nove ulice od opeka šir e u polja, kako se nove gradnje sve više uzdižu na rudnicima, kako nove djevojke nose svilene čar ape i kako novi rudar i besposlice u plesnim dvor anama i rudarskim domovima. Mladi nar aštaj upravo ništa ne zna o star oj Eng leskoj. U nastavljanju svijesti provalio se jaz, gotovo amer ički, ali uistinu industrijski. Connie je uvijek osjećala da tu nema nikakva “poslije”. Najr adije bi zagnjur ila glavu u pijesak ili pak na grudi kakva živog čovjeka.
Svijet je tako zapleten, tako nemio i strašan! Toliko je mnog o običnih ljudi, i svi su tako strašni! Tako je razmišljala dok se vraćala kući i gledala rudar e kako se izvlače iz rovova, sivocrni, nakrivljeni, jedno im rame više od drug og a, i stružu im teške potkovane cipele. Siva lica podzemnog svijeta, bjeloo čnice što se kolutaju, šije iskrivljene od niskih tavanica u rovu, povijena pleća. Ljudi! Ljudi! S jedne strane strpljivi i dobri ljudi, s drug e pak kao da ih i nema. Ono nešto što bi ti ljudi mor ali imati iskor ijenjeno je i ubijeno u njima. Pa ipak su ljudi. Rađaju djecu. Možeš im donijeti dijete. Strašna, strašna pomisao! Dobri su i ljubazni. Ali oni su samo polovica, samo ona sumorna polovica ljudskog stvor a. Dosad su bili “dobri”. No i taje dobrota samo od jedne njihove polovice. Uzmemo li da se ono mrtvo u njima jednom probudi. Ali ne, grozno je i pomisliti na to. Connie se bojala industrijskih gomila, bijahu joj tako strašne. Život bez ikakve ljepote u njemu, bez intuicije, samo uvijek “u rovu”. Djeca od takvih muškar aca! Oh, Bože, Bože! No, i Mellors je sin jednog a od takvih očeva. Ne baš sasvim. Četrdeset godina donijelo je promjenu, stvor ilo razliku, golemu razliku u muževnosti. Željezo i ugljen duboko su zadrli ljudima u tijelo i dušu. Utjelovljena rug oba, a ipak žive! Što će biti od svih njih? Možda će s nestankom ugljena i oni nestati, iščeznuti s lica zemlje. Odnekle su se pojavili u tisućama kad ih je ugljen pozvao. Možda su oni samo strašna fauna ugljenih slojeva. Stvor enja iz drug e stvarnosti, slug e ugljenih elemenata, kao što su kovinarski radnici slug e što služe elementu željeza. Ti ljudi i nisu ljudi neg o duše ugljena, željeza i gline. Fauna elemenata, ugljika, željeza, silicija: elementarci. Ima možda na njima neke neobične, neljudske ljepote miner ala, ugljenog a sjaja, težine, modrine i otpornosti željeza, i prozirnosti stakla. Elementarni stvor ovi rudnog svijeta, neobični, iskrivljeni! Pripadaju ugljenu, željezu i glini kao što riba pripada mor u i crvi trulom drvetu. Duh rudnog rastvar anja. Connie se radovala što je kod kuće i što može zagnjur iti glavu u pijesak. Veselila se i tome što može čavrljati s Cliffordom, jer je strah od tog a željeznog Midlandsa tako ovladao njome da ju je ispunio neobičan osjećaj kao da ju je spopala gripa. – Dakako, mor ala sam popiti čaj u trg ovini gospođice Bentley – objasni ona. – Zaista? – dočeka Clifford. – Pa Winter bi te rado poslužio čajem. – Oh, znam, ali nisam smjela razočar ati gospođicu Bentley. Miss Bentley bijaše žućkasta usidjelica dug a nosa i romantična raspoloženja koja je služila čaj tako pomno i pažljivo kao da ima posla sa sakramentom. – Je li pitala za me? – upita Clifford. – Jasno. “Smijem li vaše gospodstvo upitati kako je Sir Clifford?” Čini se da ona drži do tebe više neg oli do bolničarke Cavell. – Pretpostavljam da si joj rekla da sam zdrav kao drijen. – Jesam! Izg ledala je tako ushićena kao da sam joj kazala da ti se nebo otvor ilo. Rekla sam joj, ako dođe u Tevershall, da te mor a posjetiti. – Mene da posjeti! Mene? A zašto? – A zašto ne, Clifforde? Ne možeš biti toliko obožavan a da malko i sam ne uzvratiš. Sveti Jur aj iz Kapadocije nije u njezinim očima ništa prema tebi. – A misliš li da će doći? – Oh, sva se zar umenjela, i bila je na trenutak sasvim lijepa, sir otica. Zašto se muškarci ne žene ženama koje ih zaista obožavaju? – Žene prekasno počinju obožavati. A je li ti rekla da će doći? – “Oh, vaše gospodstvo” – Connie je oponašala zasopljenu gospođicu Bendev – “kako bih se ipak
usudila na to i pomisliti.” – Kako bih se usudila i pomisliti! Kakva je to besmislica! Ali se ipak nadam da neće doći. A kakav je bio njezin čaj ? – Oh, Liptonov, i vrlo je jak. Ali, Clifforde, je li ti jasno da si ti Roman de la rose’ za gospodu Bentley i za mnog e njoj slične? – Pa ne osjećam se polaskan. – One prikupljaju svaku tvoju sliku u ilustracijama i po svoj prilici mole za tebe svake večer i. Divota. Otišla je gor e preo djenuti se. Te joj je večer i rekao: – Čuj, misliš li da u braku ima nešto vječito? Ona ga pog leda. – Ti, Clifforde, izg ovar aš riječ vječitost kao daje to kakav poklopac ili nekakav dug, dug lanac koji se vuče za čovjekom ma dokle on išao. Pog ledao ju je uznemir en. – Hoću reći – reče on – možda u Veneciju ideš zato što se nadaš kakvoj ljubavnoj zgodi au grand ser ietoc, zar ne? – Ljubavna zgoda u Veneciji au grand ser ieux? Ne, uvjer avam te! Ne, nikad me ljubavna zgoda u Veneciji ne bi mog la zao kupiti više neg oli au tres petit ser ieux. – Rekla je to s neobičnim prezir om u glasu. On je namrštio obrve dok ju je gledao. Kad je ujutro sišla niza stepenice, nade lug ar evu kuju Flossie gdje čuči na hodniku, pred Cliffordovim vratima i tiho cvili. – Oh, Flossie – nježno će Connie – što ti radiš ovdje. I mimo otvor i Cliffordova vrata. Clifford je sjedio u postelji, stolić i pisaći stroj odg urnuo je ustranu, a podno postelje ustobočio se lug ar. Flossie je utrčala u sobu. Lakom kretnjom glave i pog ledom Mellors joj nar edi da iziđe, i kuja se odšulja natrag. – Dobro jutro, Clifforde! – pozdravi Connie. – Nisam znala da si zaposlen. Potom pog leda lug ar a i nazva mu dobro jutro. On joj nešto promrmlja u pozdrav i jedva je pog leda. Ali ona osjeti kako je dodir uje strast, od same njeg ove nazočnosti. – Jesam li te prekinula Clifforde? Žao mi je. – Nisi, nije ništa važno. Ona iziđe iz sobe te ode na kat, u svoj plavi budoar. Tu sjede uz prozor i ugleda lug ar a kako silazi niz prilaz svojim čudnim tihim hodom, bijaše kao da samo nestaje. Bila je u njemu neka prir odna spokojnost, mirna dostojanstvenost, neka izdvojena ponositost, a ujedno neka krhkost u vanjštini. Najamnik! Jedan od Cliffordovih najamnika! “Krivnja, drag i Brute, nije na našim zvijezdama neg o u nama samima što smo podređeni.” Je li lug ar podložnik? Je li zaista? I što on misli o njoj? Bio je sunčan dan pa je Connie radila u vrtu, a pomag ala je gospoda Bolton. Iz nekog su se razloga te dvije žene zbližile u jednoj od onih ner azjašnjivih plima i oseka simpatija što postoji medu ljudima. Izbir ale su kar anfile i rasađivale mlade sadnice za ljeto. Obje su voljele taj posao. Connie je osobito uživala kad je meko kor ijenje mladih sadnica sadila u meku crnu zemlju i polag ala ih kao u kolijevku. Tog a proljetnog jutra i sama je osjetila drhtaj u utrobi, bijaše kao da ju je sunčana svjetlost dotakla i usrećila. – Jeste li davno izg ubili muža? – upita Connie gospodu Bolton kad je odabrala novu biljčicu te ju posadila u pripremljenu jamicu.
– Prije dvadeset i tri godine – odg ovor i gospoda Bolton, brižno odvajajući mlade kandilke jednu od drug e. – Sad su dvadeset i tri godine kako su ga donijeli kući. Constanci se stijesni oko srca od tog a strašnog završetka. “Donijeli ga kući.” – Zašto je pog inuo, što mislite? – opet će Connie. – Je li bio sretan s vama? Bilo je to pitanje što ga žena postavlja ženi. Gospoda Bolton nadlanicom makne pramen kose s lica. – Ne znam, milostiva gospodo. Bio je jedan od onih što se ne pokor avaju prilikama, uvijek je nekako odudar ao od drug ih i ni za što na svijetu ne bi ni pred kim prignuo glavu. Bila je to tvrdog la vost koja i sama vodi u smrt. Znate, on zaista nije ni za što mar io. Mislim daje svemu kriv rudnik. Nije trebao ikad sići u okno. Ali gaje otac primor ao da side još dok je bio momčić. A kad čovjek prijeđe dvadesetu, nije mu lako odande izići. – Je li govor io da mrzi rudnik? – Ne, nikad to nije govor io. Nikad nije govor io da išta mrzi. Samo se kiselo smijuljio. Bio je jedan od onih koji ni za što ne mar e: kao oni prvi mladići što su veselo krenuli u rat i odmah izg inuli. Ne, nije se on junačio, neg o nije mar io. Često sam mu znala reći: “Ni za što ti ne brineš i ni za kog a!” Ali, vidite, brinuo je. Kako je samo nepomično sjedio kad mu se rodilo prvo dijete i kakvim me kobnim očima gledao kad je sve prošlo! Nije mu bilo lako, ali sam ja njeg a mor ala tješiti. “Sve je u redu, momče, sve je u redu”, govor ila sam mu. A on me samo gledao i čudno se smiješio. Nikad nije ništa rekao, ali ne vjer ujem daje ikad poslije tog a imao prave naslade sa mnom noću. Nije više puštao sebi maha, ili nije mog ao. Znala sam mu reći: “Hajde, momče, pusti sebi na volju!” Govor ila sam mu kadikad tako, pučki, kako se ovdje govor i. Ali on nije ništa uzvraćao. Nije sebi puštao maha, ili nije mog ao. Nije htio da imam više djece. Uvijek sam krivila njeg ovu majku što ga je onda pustila u sobu. Nije trebalo biti ondje. Muškarci tar u glavu više neg o što treba kad jednom počnu razmišljati. – Zar ga se to tako kosnulo? – upita Connie začuđena. – Jest, bio je takav, nije mog ao smatrati za prir odno sve to, sve te muke. I to mu je pokvar ilo užitak i ono malo bračne ljubavi. Rekla sam mu: “Ako ja ne brinem, čemu brineš ti? To je ipak moja stvar!” Sve što je rekao bijaše: “Nije to pravo!” – Možda je bio previše osjetljiv – reče Connie. – Jest, to je ono! Kad upoznate muškarce, shvatite kakvi su: previše osjetljivi na krivome mjestu. Uvjer ena sam daje i nesvjesno mrzio rudnik, baš ga mrzio. Izg ledao je tako mir an kad je bio mrtav, bijaše kao da se oslobodio. Bio je tako lijep. Srce mi je pucalo dok sam ga gledala onako smir ena, upravo kao daje želio umrijeti. Srce mi se kidalo, eto tako. Svemu je bio kriv rudnik. Isplakala je nekoliko gorkih suza, a Connie je plakala još i više. Bio je topao proljetni dan, s mir isom zemlje i žutog cvijeća, nao kolo sve pupalo, vrt se kupao u sunčanom svjetlu. – Zacijelo vam je bilo strašno – reče Connie. – Oh, Mylady, u prvi mah nisam ni shvatila. Samo sam govor ila: “Oh, drag i, zašto si htio otići od mene!” Bio je to sav moj krik, i sve sam nekako osjećala da će se vratiti. – Ali vas on nije htio ostaviti – opet će Connie. – Dakako da nije, bio je to samo moj ludi krik. I svejednako sam čekala da se vrati. Osobito noću. Budila sam se i mislila: “Zašto nije sa mnom u postelji?” Bijaše kao da moji osjećaji neće vjer ovati da ga više nema. Sve sam mislila da se mor a vratiti i leći kraj mene, tako da ga mog u osjetiti kraj sebe. Samo sam željela da ga topla osjetim uza se. Stajalo me nebrojenih jada dok nisam razabrala da se neće vratiti. Mučilo me to godine i godine. – Dodir s njim? – upita Connie. – Da, gospođo, dodir s njim! Nisam to nikad preboljela sve do današnjeg dana, i neću nikad. Ako
nad nama ima neba, bit će on ondje i leći će kraj mene da mog u spavati. Connie u strahu pog leda to lijepo, zamišljeno lice. Još jedno strastveno stvor enje iz Tevershalla! Dodir s njim! Jer ljubavne veze teško je pretrgnuti. – Strašno je kad vam muškar ac ude u krv – reče ona. – Ah, gospodo, zato čovjek i osjeća toliku gorčinu. Osjećate kako su ga ljudi htjeli ubiti. Ćutite da gaje rudnik želio ubiti. Oh, osjećam, da nije bilo rudnika i onih što njime upravljaju, ne bi me nikad ostavio. Ali svi oni žele rastaviti muža i ženu kad su zajedno. – Kad su tjelesno zajedno – reče Connie. – Istina je, gospodo. Ima na svijetu mnog o ljudi kruta srca. Svakog jutra kad je ustajao i odlazio u rudnik, ćutjela sam daje to zlo i nao pako. Ali što je drug o i mog ao raditi? Što može čovjek ondje raditi? Čudna je mržnja plamtjela u toj ženi. – Ali može li dodir trajati toliko? – odjednom će Connie. – Da ga osjećate tako dug o? – Oh, gospodo, što bi drug o i mog lo trajati? Djeca odrastu i odlaze. Ali muž, no da…! I to bi oni htjeli ubiti u vama, i samu pomisao o dodir u s njime. Cak i vaša vlastita djeca! Oh, da! Možda bismo se nas dvoje i razišli, tko zna. Ali osjećaj je nešto drug o. Možda je još najbolje i ne mar iti ni za što. Velim, kad pog ledam te žene koje nikad nije zag rijao muškar ac, čini mi se da su zapravo same jadnice, ma kako se dotjer ivale i pokazivale nao kolo. Ja, ja ostajem pri onom što sam imala. I prema svijetu nemam nikakva poštovanja. DVANAEST O POGLAVLJE Connie je otišla u šumu odmah poslije ručka. Bio je zaista divan dan, prvi se maslačci rascvali kao sunce, bijeljele se prve tratinčice. Lijeskov guštik stvar ao splet poluo tvor enog lišća i posljednjih oprašenih resa. Žute kuniće, ravno rastvor ene, s uvijenim stabljikama, ster ale se u skupinama, zlaćane i sjajne. Bilo je to žutilo, snažno žutilo ranog ljeta. Jag laci stajali svijedi i otvor eni, s blijedim čaškama, u gustim busenovima – nisu se više stidjeli. Bujni se zumbuli uzdizali sa svojim grozdovima tamnoplavim kao mor e, i s blijedim zaliscima što izbijaju poput blijedog žita. Duž jahačke staze šepir ili se spomenci, kandilke rašir ile svoje cvjetove ljubičaste kao tinta, a pod jednim grmom ležale modrikaste ljuske ptičjih jaja. Svuda pupoljci, svuda život bujao. Lug ar a nije bilo u kolibi. Nao kolo sama vedrina, smeđi pilići veselo trčkar aju. Connie krenu njegovoj kući, jer ga je željela naći. Kućica je stajala na suncu, podalje od šumskog okrajka. U malome vrtu dvostruki red sunovrata s punim cvjetovima protezao se sve do šir om otvor enih vrata, a dvostruki red crvenog krasuljka obrubljivao stazu. Začuo se pasji lavež, i potom je dotrčala Flossie. Vrata šir om otvor ena! Znači, kod kuće je. Sunčani sjaj padao na pod od crvene opeke. Kad je krenula stazom, opazi ga kroz prozor: sjedio je za stolom, u košulji i ručao. Pas je tiho štektao i polako mahao repom. On ustade i priđe vratima, otir ući usta crvenim rupcem i još žvačući. – Mog u li ući? – upita ona. – Uđi! Sunce sjalo u štur u prostor iju gdje je još mir isalo po bravećoj pečenki što ju je ispekao u pečenjari na vatri. Pečenjar a još stajala na pretpećku, a do nje crni lonac s krumpir om, na komadu papir a, na bijelom ognjištu. Vatra se crvenjela, slabo plamsala, kuka na željeznom loncu spuštena, kotlić obješen o nju pjevao.
Na stolu je stajao njeg ov tanjur s krumpir om i ostacima pečenke. Tu je bila košar ica s kruhom, sol i modar krčag s pivom. Stolnjak bijaše od bijelog voštanog platna. Lug ar je stajao u sjeni. – Dobrano si okasnio – reče ona. – Samo nastavi. Sjela je na drveni stolac, na sunce pokraj vrata. – Mor ao sam u Uthwaite – objasni on, ali nije više jeo. – Jedi – opet će ona. On nije doticao jelo. – Hoćeš li štog od? – upita je. – Zdjelicu čaja? Na kotliću već vri. Malko se pridig ao sa stolice. – Ako mi dopustiš da ga sama prir edim – ona će ustajući. Izg ledao je tužan, osjećala je da mu je na smetnju. – Dobro, čajnik je tamo – prihvati on i pokaza na malen siv ormar ić u kutu. – A zdjelice i čaj na polici nad tvojom glavom. Dohvatila je crni čajnik i kutiju s čajem, isplahnula čajnik toplom vodom i na trenutak zastala, ne znajući kamo da izlije vodu. – Izlij je van – reče on kad je opazio kako se skanjuje. – Čista je. Stupila je na prag te ono malo vode izlila na stazu. Kako je lijepo tu, tako tiho, prava šuma. Hrastovi izvijaju okernožuto lišće, crveni krasuljci u vrtu podsjećaju na puceta od crvene kadife. Pog ledala je veliku izlizanu ploču od pješčanika na prag u koju sada prekor ačuje tako malo nog u. – Krasno je ovdje – reče ona. – Takva divna tišina, sve je živo a tako tiho. On se opet prihvatio jela, polako i preko volje, i ona je mog la osjetiti kako je obeshrabren. Prir edila je čaj i postavila čajnik na ploču sa strane ognjišta kako je vidjela da rade drug i. On je odg urnuo svoj tanjur i otišao u stražnji dio kuće. Čula je kako je škljocnula kvaka, a zatim se on vrati sa sir om i maslacem na tanjur u. Ona stavi dvije zdjelice na stol – bile su samo dvije. – Hoćeš li zdjelicu čaja? – upita ona. – Ako želiš. Šećer je u ormar iću, a i lončić s vrhnjem. Mlijeko je u vrču u smočnici. – Da uklonim tvoj tanjur? – upita ona. On je pog leda s lakim ironičnim smiješkom. – Pa… ako ti je po volji – odg ovor i on, polako jedući sir a i kruha. Otišla je otrag u podstrešnicu gdje se per e sude i gdje je crpka. Lijevo su bila vrata, zacijelo vode u smočnicu. Otvor i ih i gotovo se nasmija tome mjestu što gaje on zvao smočnicom: dug a i uska, bijelo obojena daska na zidu. Ali je ondje ipak mog lo stati bur ence piva, nekoliko zdjela i nešto hrane. Uzela je malko mlijeka iz žutog vrča. – Kako nabavljaš mlijeko? – upita kad se vratila k stolu. – Kod Flintovih. Ostavljaju mi bocu nakraj zabrana, tamo gdje smo se sreli. Bio je nekako malodušan. Ulila je čaj i u ruci držala lončić sa skor upom, oklijevajući. – Ja neću mlijeka – reče on. Učinilo mu se zatim da čuje neki žamor, pa je oštro pog ledao na vrata. – Možda će biti bolje da zatvor imo. – Bila bi šteta – reče ona. – Nitko neće ovamo, zar ne? – Kao jedan naprama tisuću, ali čovjek nikad ne zna – odg ovor i on.
– Ne mar i ni onda – reče ona. – Pa to je samo šalica čaja. Gdje su žlice? On segnu rukom te izvuče ladicu iz stola. Connie je sjedila za stolom, na sunčanom sjaju što je navir ao na vrata. – Flossie! – zovnu on kuju, koja je ležala na maloj rog ozini podno stepenica. – Hajde naprijed i pazi! Dig ao je prst, i njeg ovo je “Pazi!” zvučalo vrlo živo. Pas otrči da pripazi. – Danas si nekako žalostan – napomenu ona. On brzo uspravi pog led svojih modrih očiju u nju. – Žalostan? Ne, neg o izmučen. Mor ao sam urediti da se pošalju pozivi dvojici krivolovaca koje sam uhvatio, a ja ne volim dodir a s ljudima, eto, to je. Govor io je hladno, dobrom eng leštinom, a u glasu mu treper ila srdžba. – Je li ti mrsko što si lug ar? – upita ona. – Što sam lug ar, nije! Dokle god me puštaju da budem sam. Ali kad mor am dang ubiti oko policijskih postaja, i različitih drug ih mjesta, i čekati da me saslušaju onolike budale… oh, onda mi je da pobjesnim. I nasmiješi se u nekom tihom humor u. – Zar ne bi mog ao biti sasvim neovisan? – upita ona. – Čini mi se da bih mog ao, ako misliš na to da živim od same mir ovine. Da, mog ao bih. Ali moram raditi, inače bi to bila moja smrt. Mor am imati nešto što me zao kuplja. A nekako me nije volja da radim za sebe. Mor a to biti posao za kog a drug og a, inače bih u bezvoljnosti sve ostavio za mjesec dana. I tako, sve na jedno, dobro mije ovdje, pog otovu u posljednje vrijeme… I opet joj se nasmiješi, ali sada malko podrugljivo, u dobru raspoloženju. – Ali zašto si slabe volje? – upita ona. – Ne misliš valjda reći da si uvijek slabe volje? – Pa prilično – odg ovor i on i nasmije se. – Ne mog u uvijek prog utati svoju žuč. – Kakvu žuč? – dočeka ona. – Žuč! – ponovi on. – Znaš valjda što je žuč? Šutjela je razočar ana. Bijaše kao daje on i ne opaža. – Odlazim na neko vrijeme, idućeg mjeseca – reče ona. – Odlaziš? A kamo? – U Veneciju. – U Veneciju? Sa Sir Cliffordom? Na koliko vremena? – Na mjesec dana, otprilike – odg ovor i ona. – Clifford ide? – Ostat će ovdje? – upita on. – Da! Ne voli putovati, takav je. – Jasno, sir omah – samilosno će on. Šutjeli su neko vrijeme. – Nećeš me zabor aviti kad me ne bude ovdje? – upita. On opet uzdignu oči i čvrsto je pog leda. _ . Zabor aviti? – ponovi on. – I sama znaš da se ne zabor avlja. Nije tu pamćenje posrijedi. Htjela je reći: “Što onda?” ali nije. Umjesto tog a protisnu prig ušenim glasom: – Rekla sam Cliffordu da bih mog la imati dijete. Sad ju je doista pog ledao, pažljivo ispitljivo. – Tako? – preuze on. – A što je rekao na to? – Ah, on ne mar i. Bilo bi mu drag o kad bi se činilo daje njeg ovo.
Nije se usuđivala pog ledati ga. Podug o je šutio, a zatim je opet pog leda u lice. – Mene, dakako, nisi spomenula? – upita on. – Ne, nisam te spominjala – odg ovor i ona. – Da, teško bi me i prog utao kao zamjenika roditelju. A gdje misliš da bi dobila dijete? – Možda ću u Veneciji imati kakvu ljubavnu pustolovinu. – Možda ćeš imati – ponovi on polako. – Zato onda i ideš onamo? – Ne zato da bih imala ljubavnu pustolovinu – odg ovor i ona i pog leda ga usrdno. – Samo da bi se činilo kao da si je imala – reče on. Opet su šutjeli. Smijuljeći se on je gledao kroz prozor – na licu mu napol por ug a, napol ogorčenost. Mrzila je to njeg ovo smijuljenje. – Nisi ništa poduzela da ne zaneseš – upita je odjednom. – Jer ja nisam. – Ne, nisam – tiho će ona. – Ja to mrzim. Trgnuo je oči u nju, zatim opet usmjer io pog led kroz prozor, lice mu se razvuklo u smijulj. Nastala je napeta šutnja. Naposljetku se okrenu njoj te će podrugljivo: – Zato si me dakle željela, zato da stekneš dijete? Ona obor i glavu. – Nisam, zaista – odg ovor i ona. – Pa što je zapravo? – upita on zajedljivo. Pog ledala gaje prijekorno i rekla: – Ne znam. On udar i u smijeh: – Đavo me odnio ako ja tu išta razumijem. Nastala je dug a, hladna šutnja. – Dobro – naposljetku će on. – Kako je gospodi po volji. Ako dobiješ dijete, neka ga Sir Cliffordu. Neću ništa izg ubiti. Naprotiv, imao sam vrlo lijep doživljaj, zaista vrlo lijep! – I protegnu se, susprežući zijev tek napol. – Ako si se poslužila mnome – nadoveza – nije to prvi put što se mnome služe. I mislim, nikad nije bilo tako ugodno kao ovaj put, premda čovjek ne može biti ne znam kako ponosan na nešto takvo. Opet se protegnuo, tako čudno da su mu zaigrali svi mišići, a usta mu se neobično iskrivila. – Pa ja se nisam služila tobom – ona će braneći se. – Na uslug u vašem gospodstvu – uzvrati on. – Nisam – opet će ona. – Ja sam voljela tvoje tijelo. – Zaista? – dočeka on te se nasmija. – Onda smo kvit, jer sam i ja volio tvoje. Pog ledao ju je čudno zamračenim očima. – Bi li sada htjela da pođemo gor e? – upita je prig ušenim glasom. – Ne, ne ovdje. Ne sada! – rekla je nekako teško, no da je i malo navaljivao, pošla bi, jer nije imala nikakve moći protiv njeg a. Okrenuo je lice od nje, bijaše kao daju je zabor avio. – Željela bih te doticati kao što ti mene dotičeš – reče ona. – Još nikad zapravo nisam dotakla tvoje tijelo. Pog ledao ju je i opet se nasmiješio. – Sada? – upita je.
– Ne, ne! Ne ovdje! U kolibi. Hoćeš li? – Kako te ja dodir ujem? – upita on. – Kad me miluješ. Pog ledao ju je i sukobio se s njezinim zastrtim, uplašenim očima. – A voliš li kad te milujem? – upita je, smijući se neprestano. – Volim, a ti? – Oh, ja! – i promijeni ton. – Da – reče – znaš to i ne pitajući. Bila je istina. Ustala je i dohvatila šešir. – Mor am ići. – Zar već? – upita je uljudno. Željela je daje on dodirne, da rekne štog od, ali on ne reče ništa, samo je uljudno čekao. – Hvala ti na čaju – na kraju će ona. – Nisam zahvalio vašem gospodstvu što ste mi iskazali čast i došli na čaj – uzvrati on. Krenula je stazom, a on ostao na vratima, smijuljeći se malko. Flossie dotrča uzdignuta repa. Connie je mor ala ići prema šumi, znajući da on još stoji tamo i da gleda za njom s onim svojim neshvatljivim smiješkom što mu titra oko usta. Išla je kući nasumor ena i zlovoljna Nije joj nikako bilo po volji ono što je rekao da se poslužila njime, jer to u neku ruku bijaše istina. Nije to smio reći. Zato je, opet, bila razdvojena između dva čuvstva: srdžbe na njeg a i želje da se pomir i s njim. Kod kuće je provela neugodne i uzbudljive trenutke uz čaj s Cliffordom i odmah je zatim otišla gor e, u svoju sobu. No, ni ondje joj nije bilo dobro: nije mog la sjediti ni stajati. Sve ju je tjer alo da štog od učini. Mor ala je otići do kolibe. Ako njeg a nema ondje, svejedno. Iskrala se na pokraj na vrata i krenula onamo. Bila je zlovoljna. Kad je izbila na čistinu, osjećala se vrlo neugodno. On je bio ondje, bez kaputa: sagnut, ispuštao kvočke iz kokošinjca medu fazanske piliće, koji su sada već nešto nar asli te su kočoperniji ali i mnog o pristaliji neg o oni kokošji. Krenula je ravno k njemu. – Vidiš, došla sam! – reče ona. – Vidim – dočeka on te se uspravi i pog leda je sa smiješkom na licu. – Zar sada puštaš kokoši? – upita ona. – Pa da, nasjedile su se, tako da su sama kost i koža – odg ov ori on. – Sada i ne mar e da iziđu da se nahrane. Kad kvočka sjedi na jajima, nema više svoje osobnosti: ona je sva u jajima ili pilićima. Jadne kvočke, kakve li slijepe ljubavi u njima! Pa i onda kad jaja nisu njihova! Connie ih pog leda samilosno. Nastala je neugodna tišina medu njima dvoma. – Hoćemo li unutra? – upita on. – Želiš li me? – upita ona nekako nepovjerljivo. – Želim, ako si za to. Ona je šutjela. – Hodi onda – pozva je on. Ušla je u kolibu. Kad je zatvor io vrata, bilo je unutra sasvim tamno, pa je upalio malo svjetlo u petrolejki, kao i prošli put. – Jesi li svukla rublje? – upita on. – Jesam!
– E, onda ću i ja svoje. Prostro je gunjeve po podu, ostavivši jedan postrani da se njime pokriju. Ona skide šešir i rastrese kosu. On sjede da skine dokoljenice i cipele te raskopča svoje prtene hlače. – Lezi! – kaza joj kad je stajao u samoj košulji. Poslušala gaje šuteći, a on tada leže do nje i navuče gunj na oboje. – Tako – reče on. Visoko je zadig ao njenu haljinu dok nije došao do njezinih grudi. Nježno ih je ljubio uzimajući bradavice u svoja usta u tihom milovanju. – Oh, kako je to lijepo, kako je to lijepo! – ponavljao je milujući svojim licem njezin topli trbuh. Ovila je ruke oko njeg a pod njeg ovom košuljom, ali se uplašila tako mršavog, glatkog i golog tijela koje joj se činilo tako snažnim. Uplašila se njeg ovih jakih mišica. Stresla se od straha. A kad joj je opet u tihom uzdahu rekao: “Oh, kako je to lijepo!” nešto je u njoj zadrhtalo i nešto se u njezinu duhu ukočilo od otpor a: ukočilo se od strašne tjelesne prisnosti i od te čudne njeg ove žurbe da je prisvoji. I nije taj put osjetila oštru ekstazu svoje strasti: samo je ležala i ruke joj mir ovale na njeg ovu tijelu što se napreže, i ma što činila, nije mog la zapriječiti da u duhu, hladno, kao odozg o, promatra smiješno trzanje njeg ovih bokova i grozničavu žurbu njeg ova uda da što prije dođe do vrhunca. Da, to je dakle ljubav, to smiješno micanje stražnjicom i ta klonulost tog a jadnog, malog i vlažnog penisa. To je dakle ta božanska ljubav! Zaista, pravo imaju modernisti što prezir u tu komediju, jer i jest komedija. I prava je istina, kao što vele neki pjesnici, da je Bog, koji je stvor io čovjeka, imao strašan smisao za humor kad ga je stvor io kao razumno biće i natjer ao ga da zauzima taj smiješni položaj i da slijepo žudi za tom smiješnom predstavom. I sam je Maupassant u njoj vidio ponižavajući antiklimaks. Ljudi prezir u spolni čin a ipak ga vrše. Hladan i podrugljiv, njezin je čudni ženski duh stajao po strani, i premda je ležala sasvim mimo, nag on ju je tjer ao da podiže bokove da izg ur a muškarca, a da se izvuče iz tog a odbojnog zag rijala i oslobodi jahaćeg poskakivanja njeg ovih bedar a. Njeg ovo joj tijelo bijaše nešto ludo, besramno, nesavršeno, nešto odbojno u svojoj nedovršenosti i nezg rapnosti. Potpuna evolucija sig urno će odbaciti tu lakrdiju, tu “funkciju”. Kad je svršio, vrlo brzo svršio, i kad je mimo ležao opružen, utonuo u šutnju, u neku čudnu, nepomičnu udaljenost, daleko, daleko od obzorja njezine svijesti, srce joj zaplaka. Mog la je osjetiti kako mu snag a otječe poput oseke, a ona ostaje kao kamen na žalu. On se povlačio, njeg ov ju je duh ostavljao. Bio je i sam svjestan tog a. U svome istinskom jadu, mučena svojom dvostrukom svijesti i otpor om, udar ila je u plač. On se na to nije obazir ao, a možda nije ni opazio. Valovi njezina plača potresoše i nju i njeg a. – Da – reče on – ovaj put nije bilo ono pravo. Nisi sudjelovala. Dakle znao je! Zaplakala je još jače. – Pa što je? – upita on. – Ponekad je tako. – Ja… ja te ne mog u ljubiti! – protisnula je jecajući i odjednom osjetila kako joj se srce kida. – Ne možeš? Pa nemoj se zbog tog a žalostiti. Nema zakona koji veli da mor aš. Uzmi to onako kako jest. Još je ležao s rukom na njezinim grudima. Ona je pak povukla svoju ruku s njeg a. Njeg ove riječi bijahu joj slaba utjeha. Glasno je jecala. – Ne, nemoj – opet će on. – Uzmi jedno s drug im, zlo i dobro. Ovaj put je bilo više zla. Plakala je i jecala. – Ali ja te želim ljubiti a ne mog u. Kako je to strašno! On se malo nasmija, napol trpko, napol dobre volje.
– Nema tu ništa strašno sve ako ti se i čini – reče on. – Ne kinji se time voliš li me ili ne voliš. Ne trebaš se na to siliti. U košar i oraha uvijek će biti jedan truo. Valja ga uzeti s onima zdravim. Povukao je ruku s njezinih grudi, nije ju više dodir ivao. I sada, kad je više nije dir ao, osjetila je u tome gotovo perverzno zadovoljstvo. Mrzila je njeg ovo naiječje, ono otezanje i onu pjevljivost. Ako je htio, mog ao je ustati i stajati nad njom i pred njezinim očima zakopčati one svoje grozne prtene hlače. Michaelis je bar em imao toliko pristojnosti da se okrene od nje. A ovaj je muškar ac toliko samouvjer en te mu i ne pada na pamet da bi ga mog li smatrati nepristojnim. A ipak, kad se zaista odmaknuo da tiho ustane i daje ostavi, ona se u strahu uhvati za nj. – Ne, ne idi! Nemoj me ostaviti! Nemoj se ljutiti na me! Drži me! Drži me čvrsto! – šaptala je u slijepoj mahnitosti, ne znajući što govor i i hvatajući se za nj neobičnom snag om. Željela se osloboditi sebe same, svog a unutarnjeg straha i otpor a. Kako je bio snažan taj njezin unutarnji otpor što je ovladao njome. Ponovno ju je zag rlio i privukao sebi, a ona najednom postade tako mala u njeg ovu nar učju, sitna kao ptić goluždravac. Nestao je njezin otpor, i ona se počela topiti u divnoj smir enosti. I dok se tako sićušna divno rastapala u njeg ovu zag rljaju, postala mu je neizmjerno poželjna: osjećao je kako mu svim žilama struji jaka a ipak nježna žudnja za njom, za njezinom mekoćom, za prodornom, njezinom ljepotom u njeg ovu nar učju, ljepotom što mu se u krv pretakala. U polag anu, divnom milovanju što gotovo izaziva nesvjesticu njeg ova je ruka, u čistoj nježnoj žudnji, blag o klizila po svilenom nagibu njezinih slabina pa dalje među meka topla stegna, spuštala se sve bliže i bliže tamo gdje je njezin najživlji dio, tamo gdje je sam njezin život, osjetila gaje kao plamen želje, nježne želje, i ćutila kako se i sama topi na tom plamenu. Sva mu se prepustila. Osjetila je kako se njeg ov kokot diže prema njoj u tihoj začudnoj snazi i sig urnosti, te mu se i sama približavala. Predala mu se sa srhom sličnim smrti, sva mu se otvor ila. Oh, da sada nije bio nježan s njom, kako bi to bilo okrutno! Jer ona mu se sva otvor ila, bespomoćna! Ponovno je zadrhtala kad je ušao u nju, snažan i neumoljiv, čudan i strašan. Mog lo bi to biti kao da mač probada njezino nježno predano tijelo, kao da smrt prijeti. Pripila se uza nj u nenadanoj strepnji, u strahu. No, ušao je polag ano i mirno, bijaše to tiho milovanje, čin prvotne nježnosti, takve kakva je u početku stvor ila svijet. I strah se utišao u njezinim grudima, mog la se prepustiti tome mir u, nije više ništa zadržala. Sva se prepustila i krenula s plimom. I bijaše kao da je ona poput mor a, propinju se tamni valovi i spuštaju u velikoj bibavici, polako se sva njena mrklina zanjihala, ona je ocean što valja svoju tamnu, nijemu masu. A u njezinoj nutrini, na dnu, razdvajale se dubine te odlazile svaka na svoju stranu, u dug im valovima što su polako nestajali u daljini, i svaki put kada bi se u njezinu najo sjetljivijem središtu razmicale dubine i u valovima odlazile na sve strane od sredine, i ronilac je nježno ronio sve dublje i dublje, dodir ujući je sve niže, i ona se sve dublje i dublje odcrivala, i sve teži bijahu valovi što su se valjali od nje prema nekim neznanim obalama, razotkrivajući je sve više, i sve bliže i bliže uranjao u nju opipljivi neznanac, i sve dalje nagonili se valovi što se otkidahu od nje napuštajući je, sve dok nije odjednom, u blag u i drhtavu grču, zahvaćena jezg ra svekolike njezine sočnosti: osjetila je vrhunac i nestala. Nestala je, više je nije bilo, ali se rodila: žena. Oh, kako je divno, kako je divno! U oseki je osjetila svu čudesnost. Cijelo joj se tijelo u nježnoj ljubavi pripilo uz tog a nepoznatog muškarca i slijepo držalo omlohavjeli penis koji se klonulo izvlačio nakon divljih udar a svoje snag e. I kad se ta osjetljiva i tajanstvena stvarca povlačila i nestajala iz njezina tijela, ona je nesvjesno kriknula zbog gubitka i htjela je vratiti ga u se. Bilo je to savršeno, tako joj je godilo. Zapravo je istom sada postala svjesna svoje krhkosti i nježnosti pupoljku sličnog muškog uda, i opet joj se oteo lag an krik od čuda i razočar anja; to je njezino žensko srce proplakalo nad nježnom
krhkosti onog a što je do maloprije značilo snag u. – Bilo je tako divno! – protisnu ona. – Bilo je tako divno. On ne reče ništa, samo ju je nježno poljubio, ležeći još na njoj. A ona je stenjala od blaženstva, kao kakva žrtva i novor ođeno biće ujedno. U njezinu srcu probudilo se čuđenje. Muškar ac! Čudna vlast muškosti nad njom! Ruke su joj klizile po njeg ovu tijelu, još ponešto plaho. Plašile se te čudne, neprijateljske, malko odbojne moći kakva za nju bijaše muškar ac. A sad ga, eto, dodir uje, i bilo je to kao da sinovi bog ova opće s kćer ima ljudskim. Kako gaje lijepo milovati, sve samo čisto tkivo! Kako je divan i jak, a ipak sav čist i nježan, kakva li mir a na tome osjetljivom tijelu! Ta posvemašnja mirnoća snag e i nježne puti! Divno! Divno! Ruke su joj bojažljivo klizile niz njeg ova leda, prema glatkim malim oblinama zadnjice. Mahom je proze plamen nove svijesti. Kako je mog uće daje tu toliko ljepote, u tome u čemu je prije osjećala samu odbojnost? Neizr ecive li ljepote dodir ivati taj dio toplog a, živog tijela! Život u životu, čista, topla, snažna ljepota. I čudna težina kug la medu njeg ovim nog ama. Kakve li tajne! Neobične li težine mister ija što je možeš držati u ruci! Kor ijen, kor ijen sveg a što je lijepo, prvotno kor ijenje potpune ljepote. Privila se k njemu i protisnula uzdah čuđenja, uzdah pun bojazni, straha. On ju je čvrsto držao uza se, ali nije ništa rekao. On ništa nije govor io. Još se više priljubila uza nj, još više, da bude što bliže čulnom čudu što u njemu leži. I oćutjela je kako mu se iz one njeg ove neshvatljive nepomičnosti polako i postojano opet nadiže falos, ta drug a moć. I srce kao da joj premrije od nekog straha. Ovaj put njeg ova prisutnost u njoj bijaše sama mekoća i prelijevanje, sama mekoća i prelijevanje strasti, užitak kakav ni jedna svijest ne može pojmiti. Sve joj je biće ustreptalo, nesvjesno i živo kao sok života. Nije mog la shvatiti što se dog ađa. Nije se mog la sjetiti što je bilo. Samo je ćutjela daje slade neg o išta na svijetu. Samo to. Potom je ostala posve mirna, bez ikakvih misli, ni sama nije znala koliko je vremena potrajalo. On je i dalje bio kraj nje, sasvim mir an, utonuo s njome u bezdanu šutnju. 0 tome neće oni nikad razg ovar ati. Kad joj se polako vratila svijest, ona se privinu na njeg ove grudi i prošapta: – Ljubavi moja! Ljubavi moja! On je tiho zag rli, a ona mu se sasvim priljubi uz grudi. Njeg ova je šutnja bila bezdana. Njeg ove su je ruke obuhvaćale kao bokor cvijeća, tako tiho i neobično. – Gdje si? – prošapta ona. – Gdje si? Prog ovor i! Reci mi nešto! On je nježno poljubi i protisnu: – Da, djevojčice. Nije znala što je time mislio. Nije znala gdje je on. Kao daje u svojoj šutnji izg ubljen za nju. – Voliš me, je li? – šapnu ona. – Pa znaš – odg ovor i on. – Ali mi kaži! – opet će ona. – Da, da, zar nisi osjetila? – on će blag o, umir ujuće. Ona se još više pripi uza nj, još tješnje. On je bio kudikamo spokojniji u ljubavi neg o ona, pa je željela daje on uvjer i. – Voliš me – šapnula je uvjerljivo. Njeg ove su je ruke nježno milovale kao daje cvijet, bez drhtaja žudnje, ali u divnoj blizini. A ipak je osjećala nemirnu potrebu da tu ljubav čvrsto drži. – Reci mi da ćeš me uvijek voljeti! – preklinjala gaje ona. – Da – reče on kao odsutan duhom. Osjetila je kako ga njezino pitanje udaljuje od nje. – Ne bismo li trebali ustati? – naposljetku će on. – Ne! – odg ovor i ona. Osjetila je kako je njeg ova svijest odlutala i kako osluškuje zvuke izvana.
– Uskor o će mrak – reče on. Osjetila je u njeg ovu glasu kako se zabrinuo zbog prilika. Poljubila gaje sa žalošću žene koja se odriče svog a časa ljubavi. Ustao je i odvrnuo stijenj u svjetiljci; zatim se počeo odijevati i brzo nestao u odjeći. Stajao je nad njom i zakapčao hlače gledajući dolje na nju tamnim, šir om otvor enim očima; lice mu bijaše ponešto zar umenjeno, a kosa zamršena; bio je čudno topao, mir an i lijep u svjetlosti petrolejke – tako lijep da mu ona nikad neće reći koliko je bio lijep. Nešto ju je tjer alo da se uhvati za nj, da ga zadrži, jer u njeg ovoj ljepoti bijaše neke tople, napol zaspale udaljenosti koja ju je nag onila da viče i da se pripije uza nj kako bi ga zadržala. Nikad ga neće potpuno imati. Ležala je tako na pokrivaču, obnaženih, ponešto svijenih bokova; on nije imao pojma oko čeg a ona namata misli, ali je i ona njemu bila lijepa, blag o, divno biće u koje je mog ao ući, biće ljepše od sveg a. – Volim te što mog u ući u tebe – reče on. – Voliš li me? – upita ga ona dok joj je srce udar alo. – Lijepo je to što mog u ući u tebe. Volim te jer si mi se otvor ila. Volim te zato što mog u tako biti u tebi.
Prignuo se i poljubio ju u meki bok, otro je bradu o njeg a i zatim je pokrio. – I nećeš me nikada ostaviti? – upita ona. – Ne pitaj takvo što – reče on. – Ali vjer uješ da te volim? – opet će ona. – Ti me sada voliš više neg o što si ikad mislila. Ali tko će znati što se može dog oditi kad o tome uzmeš razmišljati. – Ne, nemoj govor iti tako… Valjda ne misliš da sam se htjela okor istiti tobom? – Kako to? – Da bih imala dijete… ? – Svatko na svijetu može imati dijete ako samo hoće – reče on i sjede da zakopča dokoljenice. – Oh ne! – uzviknu ona. – Valjda ne misliš tako. – Pa ipak – preuze on – ovaj put bilo je najljepše. Ležala je mimo. On tiho otvor i vrata. Nebo bijaše tamnoplavo s tirkiznim kristalnim rubom. Izišao je zatvor iti koke, blag o nešto govor eći svome psu. A ona je ležala i čudila se čudu života i bića. Kad se vratio, ona je još ležala, zažar ena kao kakva Cig anka. On sjede na stolac pokraj nje. – Mor aš jedne noći k meni u kuću, prije neg o što otputuješ. Bi došla, a? – upita je podižući obrve i gledajući je dok su mu ruke visjele medu koljenima. – Bi došla, a? – ponovi ona oponašajući njeg ovo nar ječje. On se nasmija. – Eh, hoćeš li? – opet će on. – Eh – reče ona, oponašajući zvuk nar ječja. – Da? – upita on. – Da! – ponovi ona. – I spavati sa mnom – reče on. – Mor aš. Kad ćeš doći? – Kad ću doći? – reče ona oponašajući ga. – Ne – preuze on – ne znaš govor iti u nar ječju. Onda, kad ćeš doći? – Možda u nedjelju – odg ovor i ona. – Možda u nedjelju, da. Kratko joj se nasmija. – Ne, ne znaš – opet će on. – Zašto ne bih znala? – upita ona. Nasmijao se. Njezin pokušaj da govor i nar ječjem bijaše tako smiješan. – Hajdemo, mor amo ići – reče on. – Mor am? – upita ona. – Pa trebala bi ići – ispravi se on. Sagnuo se te ju pomilovao po obrazu. – Ti si slatki mali pičić, najslađi što ga ima na svijetu. Samo kad hoćeš. – Što je to pičić? – upita ona. – Oh, zar ne znaš? Pičić, to si ti dolje, i što ja ćutim kad sam u tebi. – Ti to govor iš o spajanju, o par enju. – Ne, ne. Životinje se par e, a mi se mazimo i jebemo. To je što smo činili maloprije, vidjela si: a ti si bila kudikamo iznad životinje. To je ono lijepo na tebi, djevojčice. Ustala je i poljubila ga medu oči, koje su tako tamno i toplo gledale u nju, neizr ecivo tople, neiskazivo lijepe. – Tako? – upita ona. – A je li ti stalo do mene? On je poljubi ne odg ovor ivši.
– Trebala bi krenuti, hodi, otrest ću prašinu s tebe. I prijeđe rukom po oblinama njezina tijela, čvrsto ali bez želje, s nježnim, prisnim poznavanjem. Dok je u sumračju brzala kući, svijet joj bijaše kao san; stabla u parku dizala su se i spuštala kao da su na plimi vezana sidrom, a kosina što vodi kući bibala se puna života. TRINAEST O POGLAVLJE U nedjelju zaželi Clifford otići u šumu. Bilo’je ljupko jutro, otvor io se kruškov i šljivov cvat, sve se sjalo od bjeline. Bijaše mučno za Clifforda, sada gdje sav svijet cvjeta, da se uz tuđu pomoć premješta iz jednih kolica u drug a. Ali on kao daje zabor avio na to, čak se činilo daje ponosan na svoju hromost. Connie je još trpjela kad je mor ala podizati i smještati njeg ove nepomične nog e. Sad je to radila gospoda Bolton ili Field. Čekala ga je navrh prilaza, tamo gdje je počinjala bukova šuma. Njeg ova se motorna kolica dovezoše s nekim bolešljivim polag anim dostojanstvom. Kad je dostig ao ženu, reče: – Sir Clifford na svome zapjenjenom bojnom atu. – Na zadahtanom svakako – nasmija se ona. Zaustavio se i zao kružio pog ledom po pročelju dug og a, niskog, star og smeđeg zdanja. – Wragby ni da okom trepne! – reče. – A zašto i bi! Ja se vozim na stečevini ljudskog uma, a ta nadilazi konja. – I ja tako mislim. A duše kod Platona, koje se u dvoprežnim kolima voze na nebesa, išle bi sada u Fordu – reče ona. – Ili u Rolls-Royceu: Platon je bio aristokrat. – Zacijelo! Ne treba više udar ati i mrcvar iti vranca. Platon nije nikad ni pomislio da ćemo se voziti bolje neg o na njeg ovu vrancu i bijelcu, i da uopće nećemo imati atova, neg o samo motor. – Samo motor i benzin! – pritvrdi Clifford. – Nadam se – nadoveza on – da ću dog odine moći popraviti star o zdanje. Mislim da ću u tu svrhu moći prištedjeti kakvu tisuću. Radovi su tako skupi. – Dobro – dočeka Connie. – Samo da više ne bude štrajkova! – Čemu bi im kor istilo da opet štrajkaju. Samo bi upropastili i ono malo industrije što je ostalo: zasig urno su i sove počele to uviđati. – Možda i ne misle uništiti industriju – reče Connie. – Ah, nemoj govor iti kao žena! Industrija im puni trbuhe, iako im ne može bogzna kako napuniti džepove – reče on služeći se riječima koje su neobično podsjećale na govor gospode Bol ton. – Zar nisi nekidan rekao da si konzervativni anarhist? – upita ona nedužno. – A jesi li shvatila što sam mislio? – opet će on. – Htio sam samo reći kako ljudi mog u biti što ih volja, i činiti što ih volja, i osjećati što ih volja, potpuno privatno, dokle god održavaju nedirnutu formu života i sav njeg ov mehanizam. Connie je šuteći pokročila koji kor ak naprijed. Zatim će svojeg lavo: – To zvuči kao kad bismo rekli da se jaje može pokvar iti ako ga je volja, samo da ljuska ostane cijela. Ali pokvar ena se jaja razbijaju sama od sebe. – Ne mislim da su ljudi jaja – reče on. – Ni anđeo ska jaja, drag i moj mali evanđeliste. Bio je dobre volje tog a vedrog jutra. Ševe su kliktale nad parkom, iz dalekog ugljenika u uvali dizala se tiha par a. Bijaše gotovo kao za davnih dana prije rata. Connie zaista nije imala volje prepir ati se. A nije ju nimalo vuklo da ide s Cliffordom u šumu. Išla je uz njeg ova kolica u nekom tvrdokornom raspoloženju.
– Ne – opet će on – neće više biti štrajkova ako dobro promislimo. – Zašto ih neće biti? – Zato što će štrajkovi zapravo biti onemog ućeni. – A hoće li vam ljudi to dopustiti? – upita ona. – Nećemo ih pitati. Učinit ćemo tako da oni i neće vidjeti, za njihovo vlastito dobro, da spasimo industriju. – I za vaše dobro – dočeka ona. – Dakako! Za svačije dobro. Ali za njihovo dobro više neg oli za moje. Ja mog u živjeti bez rudnika, a oni ne mog u. Svisnut će od gladi ako više ne bude ugljenokopa. Ja imam drug ih prihoda. Pog ledaše u plitku dolinu kod rudnika i iza njeg a na crne krovove kuća u Tevershallu što su zmijoliko vijugale uz brežuljak. Sa star e smeđe crkve brujala zvona: nedjelja, nedjelja, nedjelja! – A hoće li ljudi dopustiti da im vi diktir ate uvjete? – upita Connie. – Mor at će, drag a moja, ako se bude pažljivo postupalo. – A zar ne bi mog lo doći do uzajamnog spor azuma? – Bi, svakako, ako shvate daje industrija važnija od pojedinca. – A mor aš li baš ti biti vlasnik industrije? – upita ona. – Ne mor am. Ali u opseg u kojem mi pripada, mor am, daka ko. Vlasništvo je sada postalo vjersko pitanje, kako je, uostalom, bilo još od Krista i svetog Franje. Ne radi se o tome da uzmeš sve što imaš i dadeš sir omasima, neg o o tome da se poslužiš svime što imaš da bi potaknuo industriju i dao posla sir omasima. Samo je tako mog uće nahraniti sva usta i odjenuti sva tijela. Kad bismo sve što imamo razdali sir omasima, značilo bi to smrt od gladi i sir omasima i nama. A sveo pća glad nije uzvišen cilj. Pa ni opće sir omaštvo nije lijepa stvar. Sir omaštvo je ružno. – A nejednakost? – To je sudbina. Zašto je zvijezda Jupiter veća od zvijezde Neptuna? Ne možeš mijenjati ustrojstvo stvar i. – Ali time se samo izaziva zavist, ljubomor a i nezadovoljstvo – opet će ona. – Hajde ih ti zaustavi! Netko mor a biti gospodar. – A tko je gospodar? – nastavi ona. – Oni koji posjeduju industriju i koji njome upravljaju. Nastala j e dug a šutnja. – Meni se čini da su oni loši gospodar i – reče ona. – Onda im savjetuj što da čine. – Ne upravljaju svojim vlasništvom suviše ozbiljno – nastavi ona. – Upravljaju njime kudikamo ozbiljnije neg o što ti držiš do svog plemstva – uzvrati on. – Ono mi je nametnuto, meni ga uopće ne treba – odvrnu ona. Zaustavio je kolica te ju pog ledao. _Tko sad izmiče odg ovornosti! – reče on. – Tko to nastoji umaknuti odg ovornosti svog a gospodstva, kako ti to nazivaš? – Ali ja ne želim nikakva gospodstva – prosvjedovala je ona. – Ah, što! To je kukavstvo. Gospodstvo si stekla, ono ti je suđeno, pa mor aš živjeti prema tome. Tko je rudar ima dao sve što imaju i što je vrijedno imati: svu njihovu političku slobodu i odg oj kakav imaju, zdravstvene mjer e i uvjete, njihove knjig e, njihovu glazbu, sve? Tko im je to dao? Jesu li to rudar i dali rudar ima? Nisu! Svi Wragbyji i Shipleyji u Eng leskoj dali su svoj dio i mor aju i dalje davati. Tu je tvoja odg ovornost.
Connie je slušala i živo se zacrvenjela. – I ja bih rado štog od dala – reče ona – ali mi ne dopuštaju. Sve se danas prodaje i plaća. I sve to što spominješ, Wragby i Shipley prodaju ljudima uz dobar dobitak. Sve se prodaje. Nijedan kucaj srca ne daješ od istinske naklonosti. Osim tog a, tko je ljudima oduzeo njihov prir odni život i čovještvo, i dao im tu industrijsku strahotu? Tko je to učinio? – A što bi trebalo da radim? – upita on, sav zelen. – Da ih molim da dođu i da me opljačkaju? – Zašto je Tevershall tako ružan, tako grozan? Zašto su njihovi životi tako beznadni? – Sami su sazdali svoj Tevershall, tako pokazuju svoju slobodu. Sami su podig li svoj lijepi Tevershall, i žive svojim vlastitim lijepim životom. Ja ne mog u za njih živjeti njihovim životom. Svaki kukac mor a živjeti vlastiti život. – Ali ti ih tjer aš da rade za tebe. Oni žive životom tvog a ugljenokopa. – Nikako. Svaki kukac nalazi svoju hranu. Nitko ne mor a raditi za mene. – Njihovi su životi industrijalizir ani i beznadni, a takvi su i naši! – uzviknu ona. – Ne bih rekao daje tako. To je samo romantična govornička fraza, ostatak romantizma koji nestaje. Dok tako tu stojiš nisi ni malo nalik na beznadnu fig ur u, drag a moja Connie. Bila je to istina. Njezine su tamnomodre oči sjale, topla rumen zalila joj obraze, sva je odisala buntovnom strasti, ni trag a kakvoj potištenosti i beznadnosti. Gledala je u busenju trave vunaste mlade jag lace kako stoje još uvijeni u svoje nejasne pahuljice. I ljutito se pitala zašto osjeća da Clifford ima krivo, a ipak mu ne zna točno reći o čemu ima krivo. – Nikakvo čudo što te ljudi mrze – reče ona. – Ne mrze me! – odvrati on. – I nemoj zapadati u bludnje: kako si ti riječ upotrijebila, oni nisu ljudi, oni su životinje koje ne razumiješ i nikad ne možeš razumjeti. Nemoj drug e unositi u svoje opsjene. Svjetina je uvijek bila ista, i uvijek će biti ista. Ner onovi robovi vrlo su se malo razlikovali od naših kopača ugljena ili od radnika u Fordovim tvornicama automobila. Mislim tu na Ner onove robove koji su radili u rudnicima i na poljima. To su mase: one su nepromjenjive. Pojedinac može iskočiti iz mase. Ali taj iskor ak ne mijenja masu. Mase su nepromjenjive. To je jedan od najvažnijih faktor a u socijalnoj znanosti. Panem et circensesl Samo je danas odg oj slab nedomjestak za cirkus. Ne valja što smo danas sasvim iskvar ili cirkuski dio prog rama i zatrovali mase s malo odg oja. Kad se Clifford zaista uzbudio u svojim osjećajima prema običnom puku, Connie se pobojala. Bilo je neke razorne istine u svemu što je govor io. Ali to je bila istina koja ubija. Vidjevši kako je blijeda i utonula u muk, Clifford opet potjer a svoja kolica, i nisu više razg ovar ali sve dok nije ponovno zastao na vratima u šumu što ih je ona otvor ila. – A ono što je potrebno danas – reče on – to je da se prihvatimo bičeva, a ne mačeva. Masama se od pamtivijeka upravijalo, i njima je potrebno upravljati dok je svijeta i vijeka. Golo je licemjer je govor iti da one mog u upravljati same sobom. – A možeš li ti njima upravljati? – upita ona. – Ja? Mog u! Nije mi zakržljao ni duh ni volja, samo nog ama ne upravljam. Mog u dati svoj dio u upravljanju: svakako svoj dio. A daj mi sina, pa će on biti kadar da upravlja svojim dijelom poslije mene. – Ali on ne bi bio tvoj sin, iz tvoje klase koja upravlja, ili možda ne – izmuca ona. – Ne brinem tko bi mu bio otac, samo ako je zdrav čovjek i ne ispod normalne intelig encije. Daj mi dijete bilo kojeg zdravog, prosječno intelig entnog čovjeka, i ja ću od njeg a stvor iti potpuno valjanog Chatterleyja. Nije presudno tko nas rada, neg o kamo nas sudbina smješta. Smjesti dijete u klasu koja vlada, i ono će u svojem opseg u izr asti do vladar a. Smjesti kraljevsku i vojvodsku djecu u mase, i oni će postati mali plejbejci, proizvod mase. To je premoćni pritisak okoline.
– Pučani onda nisu ološ, a plemići nemaju plave krvi – reče ona. – Točno, dijete moje! Sve su to romantične iluzije. Aristokracija je funkcija, dio sudbine. A mase su funkcija drug og dijela sudbine. Pojedinac tu uopće nije važan. Radi se o tome za koju si funkciju odg ojen i kojoj si prilag ođen. Plemstvo ne čine pojedinci, neg o funkcio nir anje plemstva u cjelini. A funkcio nir anje cijele mase čini pučanina onim što jest. – Onda medu svima nama nema nikakve zajedničke čovječnosti. – Možeš to uzeti kako hoćeš. Svi mi mor amo napuniti trbuhe. Ali kad se radi o zapovjednoj ili izvršnoj funkciji, čini mi se da je pred nama jaz, potpuni jaz između klase koja vlada i one koja služi. To su dvije funkcije u suprotnosti. A funkcija određuje pojedinca. Connie gaje pog ledala u čudu. – Hoćeš li krenuti dalje? – upita ga. On pokrenu kolica. Rekao je svoje. Utonuo je u svoju čudnu i sasvim praznu ravnodušnost, koja njoj bijaše tako mučna. Ali je odlučila da se u šumi ne prepir e. Pred njima se otvar ao prosjek s putom između ljeskovih živica i veselog sivog drveća. Kolica su polako brektala tromo se ljuljajući između potočnica što su kao pjena na mlijeku rasle izvan ljeskova zasjenka. Clifford je udar io sredinom puta gdje su nog e prolaznika utrle gaz kroz cvijeće. Connie, koja je išla za njim, mog la je vidjeti kako se kotači truskaju preko lazarkinja i dvije nitice i gnječe puzavcu sitne žute časke, a sad eto presijecaju brazde kroz nježne potočnice. Bilo je tu svakakva cvijeća, prvih plavih zvončića u plavim mlakama, nalik na ustajalu vodu. – Imaš sasvim pravo, baš je tu krasno – reče Clifford. – Upravo je začudno. Je li mog uće zamisliti išta ljepše od eng leskog proljeća! Connie pomisli kako to zvuči kao da i proljeće granjuje po odluci parlamenta. Eng lesko proljeće! Zašto ne irsko? Ili židovsko? Kolica se polako pomicala naprijed, por ed žbunova krepkih zvončića što se ondje poput žitnog klasja uspinjahu iznad sivog čičkova lišća. Kad su izbili na čistinu gdje drveće bijaše posječeno, udar i im u oči jaka svjetlost. Zvončići prošar ali krajinu plohama svijetlomodre boje što se prelijeva u ljubičastu i grimiznu. A između njih uzdiže paprat svoje smeđe kudrave glave, kao leg ije mladih zmija što će Evi šapnu ti kakvu novu tajnu. Clifford je tjer ao kolica sve dok se nije dovezao na vrh brežuljka. Connie je polag ano išla za njim. Na hrastovima pucali meki i smeđi pupoljci. Sve je nježno izbijalo iz tvrdoće. Pa i čvor ovi i hrapavi hrastovi tjer ali najnježnije mlado lišće, na svjetlosti razasipali tanka smeđa krilašca nalik na mlada šišmiševa krila. Zašto samo u ljudima nema nikakve obnove, nikakve svježine da se s njome ponose. Istrošeni ljudi! Zaustavio je kolica navrh pobrđa i pog ledao dolje. Zvončići kao bujica preplavili šir oki prosjek i toplom modrinom obasjavali pobrdalj. – Vrlo lijepa boja sama po sebi – reče Clifford – ali nemog uće ako bi je htio naslikati. – Točno – dočeka Connie sasvim ravnodušno. – Bih li se usudio do izvor a? – upita Clifford. – Hoće li kolica moći opet uzbrdo? – reče ona. – Pokušat ćemo: tko ne ulaže, taj i ne dobiva. I kolica polako krenuše truskajući se niz krasni, šir oki prosjek, preplavljen zumbulima što posvuda prodir u. Oj, posljednji od svih brodova na pličinama od zumbula! Oj, lađo koja ploviš na posljednjim divljim vodama na svome posljednjem putu naše civilizacije! Kamo je usmjer ila tvoja polag ana vožnja, ti brode s kobnim kotačima! Mir an i zadovoljan sjedi Clifford uz kormilo pustolovine, sa starim crnim klobukom na glavi i u kaputu od tvida, nepomičan i oprezan. Oj, kapetane, moj kapetane,
našoj sjajnoj vožnji došao je kraj! Pa ipak još nije. Nizbrijeg vodenom brazdom ide Constance i gleda kako kolica truskaju nizbrdicom. Prošli su uzanu stazu što vodi prema kolibi. Hvala nebesima, nije dovoljno šir oka za kolica; jedva je bila šir oka za jednu osobu. Kolica su stig la podno strmine, zakrenula i nestala. Connie začuje za sobom tih zvižduk. Oštro se ogleda nao kolo: lug ar je išao nizbrdicom prema njoj, a njeg ov pas kaskao za njim. – Ide li to Sir Clifford mojoj kući? – upita on, gledajući je uoči. – Ne, ide samo do izvor a. – Eh, dobro, onda se ne trebam pokazivati. Ali vidjet ću te navečer. Čekat ću te kod vrata što vode u park oko deset sati. Opet ju je pog ledao pravo u oči. – Dobro – promuca ona. Začuli su “tu-tu”, to je Clifford trubom dozivao Connie. Ona mu odg ovor i “hu-hu”. Lug ar u se lice malko nakrevelji; zatim joj je rukom nježno prešao preko grudi, ozdo gor e. Pog ledala ga je uplašena i potekla nizbrijeg, opet dovikujući Cliffordu. Čovjek ju je ozg o promatrao, a potom zakrenuo svojim putem, smješkajući se. Našla je Clifforda kako se polako penje prema izvor u što se nalazio na pol pristranka u tamnoj tisovoj šumi. Upravo se dovezao donde kad gaje sustig la. – Dobro su me služila – reče on o svojim kolicima. Connie pog leda veliko sur o čičkovo lišće što je sablasno izr aslo na okrajku tisove šume. Nar od ga zove rabarbar om Robina Hoo da. Kakva li se tišina i sjeta nadvila nad izvor. A ipak voda žubor i, tako bistra, divna! Ovdje-ondje tlo prošar ao vidac i jaki modri gor ešnik… A tamo, pod humkom, miče se žuta zemlja. Krtica! Izišla je na vrh veslajući ružičastim šapicama i mašući svrdlastim slijepim licem, podig avši uvis tanku crvenkastu njuškicu. – Ona kao da gleda vrškom svog a nosa – reče Connie. – Bolje neg oli očima – prihvati Clifford. – Hoćeš li piti? – Hoćeš li ti? Dohvatila je s grane na drvetu emajlir ani lončić i prignula se da mu ga napuni. Pio je u gutljajima. Onda se opet sagnula te i sama malko otpila. – Tako je ledena – reče zadihana. – Dobra je, zar ne? Jesi li štog od zaželjela? – A jesi li ti? – Jesam, nešto sam zaželio, ali neću ti reći što. Začula je žunu kako totrče, a onda vjetar kako tiho i blag o huji u tisovu granju. Podig la je pog led. Bijeli oblaci nag onili se nebeskom modrinom. – Oblaci! – reče ona. – Samo bijele ovčice – uzvrati on. Sjena prijeđe preko male čistine. Krtica je izr onila na meku žutu zemlju. – Neugodna životinjica, mor ali bismo je ubiti – reče Clifford. – Gle, nalik je na župnika na propovjedao nici – na to će ona. Natrg ala je nekoliko cvjetova mir isne lazarkinje te mu ih donijela. – Svježe pokošeno sijeno! – reče on. – Zar ne mir iše kao romantične dame minulog stoljeća koje i nisu bile baš glupe? Ona je pog ledom pratila bijele oblake.
– Što misliš, hoće li kiša? – upita. – Kiša! Zašto? Zar je želiš? Vrnuli su se natrag, Clifford se oprezno truskao nizbrijeg. Stig li su u mračnu uvalu na dnu, zakrenuli nadesno i nakon stotinjak kor ačaj a eto ih podno dug og pristranka gdje su u prisoju cvali zvončići. – A sada naprijed, star a! – Clifford će opet svojim kolicima te ih potjer a onamo. Bio je strm i truskav uspon. Mučno i kao protiv volje drndala kolica uspinjući se. Ipak su se probijala naprijed po ner avnom putu dok nisu stig la onamo gdje su nao kolo cvali sami zumbuli. Tu su zapela, mučila se, ispala dijelak puta iz cvijeća i napokon stala. – Bit će bolje da zatrubiš da dođe lug ar – reče Connie. – Mog ao bi malo pog ur ati. Mog u i ja malo pog ur ati, pomoći će. – Neka malko odahnu – reče Clifford. – Podmetni štog od pod kotač. Connie nađe kamen, te tako počekaše. Prođe koji časak te Clifford opet potjer a motor, i kolica krenuše. Uspinjala su se i brektala kao bolestan konj. – Pog ur at ću malko – reče Connie i zađe za kolica. – Nemoj, ne! – zlovoljno će on. – Kakva je kor ist od te proklete naprave ako mor am gur ati! Podmetni kamen! Opet stanka, a zatim novi pokret, ali s manje uspjeha neg oli prije. i m’ – Mor aš me pustiti da gur am – reče ona. – Ili zatrubi… Ona počeka. On nanovo pokuša, ali bijaše više štete neg oli kor isti. – Hajde zatrubi ako nećeš da ja gur am – nestrpljivo će ona. – K vrag u! Mir uj časak! Ušutjela je, a on upeo oko malog motor a tresući ga. – Sasvim ćeš ga skrhati, Clifforde – prig ovor i ona. – I uzalud trošiš živce. – Da samo mog u sići i pog ledati tu prokletu stvar! – ogorčeno će on i jako zatrubi. – Možda će Mellors pronaći što ne valja. Čekali su među zgaženim cvijećem, pod nebom što se navunilo oblacima. U tišini poče gukati golub dupljaš: gu-gu, gu-gu! Clifford ga ušutka zatrubivši. Odmah se pojavi lug ar. Ispitljivo je došao iza ugla i pozdravio. – Razumijete li se štog od u motor e? – upita Clifford oštro. – Nažalost, ne. Zar ne radi? – Očito! – odsiječe Clifford. Čovjek pažljivo čučne uz kotač i zag leda se u mali stroj. – Žalibože, ne znam ništa o tim mehanizmima, Sir Clifforde – reče mirno. – Ako ima dovoljno ulja i benzina… – Dobro pog ledajte nije li se što slomilo – otrese se Clifford. Čovjek prisloni pušku o stablo, skine kaput i baci ga do nje. Smeđi je pas sjedio i pazio. Čovjek sjede na pete i zavir i pod kolica, počeprka prstima po malome masnom stroju, ljuteći se zbog masnih mrlja na svojoj čistoj nedjeljnoj košulji. – Ne čini se daje išta slomljeno. Ustao je, zabacio šešir unazad i počešao se po čelu, očito premišljajući. – Jeste li pog ledali dolje pod šipke? – opet će Clifford. – Pog ledajte jesu li u redu. Čovjek leže potrbuške na zemlju, okrenu vrat, pog leda pod kolica i počeprka prstima. Connie pomisli kako je čovjek nešto sitno i slabašno dok tako potrbuške leži na prostranoj zemlji.
– Koliko vidim, čini se da je sve u redu – doprije njeg ov prig ušeni glas. – Mislim da vi tu ne možete ništa – reče Clifford. – I meni se tako čini. – Ispuzao je i čučnuo na pete, na ugljenarsku. – Ne vidim da je išta slomljeno. Clifford upali motor i potjer a, ali kolica ni makac s mjesta. – Izvolite potjer ati motor malo jače – posavjetuje lug ar. Clifford mu zamjer i zbog upletanja, ali potjer a stroj daje zujao kao muha zunzar a. Stroj je kašljucao i brektao, činilo se da ide bolje. – Po zvuku se čini da će krenuti – reče Mellors. Clifford je međutim već pognao kolica. Bolno su se trg la i polako zaljuljala naprijed. – Ako još malo pog urnem, ići će – reče lug ar i krenu za kolica. – Maknite se! – otržito će Clifford. – Ići će i sama. – Ali Clifforde! – javi se Connie s humka. – Znaš da je to previše za tvoj stroj. Zašto si tako tvrdoglav? Clifford je problijedio od ljutine. Zatrzao je polug ama. Kolica se tržnu, otetur aju još koji kor ak i stanu usred prebujne plohe modrih zvončića. – Gotovo je! – reče lug ar. – Nemaju dovoljno snag e… – Vozila su ovuda već i prije – hladno će Clifford. – Ali sada neće – dočeka lug ar. Clifford ne uzvrati. Pokušao je sve mog uće sa strojem, pognao ga brzo i polako, u želji da iz njega izbije kakav zvuk. Suma je odjekivala čudnim odjecima. – Iščupat ćete motor u svu nutrinu – protisnu lug ar. Kolica s bolnim trzajem pojur e postrance u jar ak. – Clifforde! – uzviknu Connie i potrča prema njemu. Ali je lug ar uhvatio kolica za prir učje. Clifford pak pritisnu svom silom, usmjer i upravljač u prosjek i natjer a kolica uz neobičnu buku uz brijeg. Mellors je gur ao, i kolica se uspeše kao da se žele iskazati. – Vidite da ona mog u! – pobjednički će Clifford, gledajući natrag preko ramena. Kako je pog ledao, opazio je lug ar evo lice. – Zar ih vi gur ate? – Pa drukčije ne idu. – Pustite ih. Nisam vas za to molio. – Neće ići. – Neka pokušaju! – odsiječe Clifford. Lug ar odstupi i vrati se po kaput i pušku. Motor se poče gušiti, kolica stadoše: nisu se micala. Clifford je sjedio kao zar obljenik, blijed od bijesa. Rukama je trzao polug e, nog e mu nisu valjale. Izbijao je iz stroja čudne šumove. U divljoj nestrpljivosti hvatao je male ručke i stvar ao još veću buku. A kolica ni da se maknu s mjesta. Ustavio je motor i sjedio sav ukočen od srdžbe. Connie je sjedila na humku i gledala dolje u jadne zgažene zvončiće. “Nema ništa ljepše od eng leskog proljeća.” “Ja preuzimam svoj dio u upravljanju.” “Treba danas da se prihvatimo bičeva a ne mačeva”. “Vladajuće klase!” Lug ar se vratio s kaputom i puškom, Flossie mu oprezno za petama. Clifford zatraži od čovjeka da nešto uradi na motor u. Connie, koja se nije ništa razumjela u motor e, a doživjela je samo smetnje, strpljivo je sjedila na humku kao da je se i ne tiče sve to. Lug ar opet leže potrbuške. Klase koje vladaju i klase koje služe.
Sad je lug ar ustao te će strpljivo: – Pokušajte iznova. Govor io je mirnim glasom, gotovo kao da se obraća djetetu. Clifford pokuša, a Mellors hitno stade za kolica i poče gur ati. Kolica krenuše, motor je radio oko polovine posla, a čovjek ostalo. Clifford se obazr e, žut od bijesa. – Odmaknite se! Lug ar odmah ispusti naslon, a Clifford dometnu: – Inače ne mog u znati kako motor radi! Čovjek spusti pušku i uze oblačiti kaput. Učinio je svoje. Kolica polako krenuše natrag. – Clifforde, kočnicu! – viknu Connie. I ona i Mellors potekoše u jedan mah i gotovo se sudar iše. U isti je tren Clifford zakočio, kolica se zaustavila. Nastao je trenutak grobne tišine. – Jasno je da sam prepušten svakome na milost i nemilost! – protisnu Clifford. Sav je požutio od ljutine. Nitko ništa ne reče. Mellors objesi pušku o rame; lice mu bilo čudno i bez izr aza, izuzev pog leda koji pokazivaše strpljivost. Kuja Flossie, što je stražar ila gospodar u gotovo medu stopalima, vrpoljila se uznemir ena, promatrala kolica s velikom sumnjom i nesklonošću i bila vrlo zbunjena medu to troje ljudi. Stvor ila se živa slika medu zgaženim zvončićima i nitko nije probesjedio. – Mislim da treba gur ati – naposljetku će Clifford, tobože hladnokrvno. Nije bilo odg ovor a. Mellors bijaše kao duhom odsutan i kao da ništa nije čuo. Connie gaje gledala uplašena. Clifford se osvrtao. – Hoćete li me, Mellors, gur ati do kuće? – reče nekako hladno, nadmoćno. – Nadam se da nisam rekao ništa što bi vas mog lo uvrijediti – nadoveza mrzovoljno. – Ništa, ništa, Sir Clifforde. Da onda pog ur am kolica? – Molim vas. Čovjek priđe i pog ur a, ali sada uzalud: kočnica se zag lavila. Gur ali su i vukli, a lug ar opet odloži pušku i svuče kaput. Clifford nije ovaj put ni riječi protisnuo. Naposljetku lug ar odigne stražnji dio kolica sa tla i nog om pokuša osloboditi točkove. Ali nije išlo, i kolica udar e o tlo. Clifford se uhvati za obje strane. Lug ar je dahtao od napor a. – Nemojte! – povika mu Connie. – Biste li htjeli povući kotač ovako, evo – reče on i pokaza mu kako. – Ne, ne smijete ih dizati! Tako ćete se prenapeti – na to će ona i zar umenje se od ljutosti. Alije on pog leda u oči i odmahnu glavom. Mor ala je prihvatiti kotač. On odiže, a ona povuče, i kolica se oslobodiše. – Za ime Božje! – uzviknu Clifford prestrašen. No sve je bilo u redu, i kočnica otpusti. Lug ar podmetnu kamen pod kotač i sjede na strminu, zadihan i blijed od napor a. Connie ga je pog ledala i zamalo da ne uzviknu od ljutine. Nastala je stanka i grobni muk. Vidjela je kako se čovjeku ruke tresu na bedrima. – Jeste li se povrijedili? – upita ga idući prema njemu. – Ne, nisam! – odg ovor i on gotovo ljutito. Utonuli su u šutnju. Cliffordov se plavi potiljak nije micao. Čak je i pas stajao nepomičan. Nebo se nao blačilo.
Naposljetku lug ar uzdahnu i obrisa nos u crven rubac. – Ova upala pluća dobrano me iscrpla – reče. Nitko mu nije odg ovor io. Connie je pomišljala koliko li je trebalo snag e da se dignu kolica s krupnim Cliffordom: mnog o, i previše! Samo da se nije pretrg ao. Čovjek ustade, uze kaput i provuče ga kroz hvataljku na kolicima. – Onda, jeste li spremni, Sir Clifforde? – Ako ste vi! Lug ar se sagnuo, izvukao podmetak, a onda uprije svom snag om. Bio je bijedi neg o što gaje Connie ikad vidjela; i duhom odsutniji. Clifford bijaše težak, a uspon strm. Connie priđe lug ar u. – I ja ću gur ati – reče ona. I navali ženski žustro, ljutito. Kolica krenu brže. Clifford se obazr e. – Je li to potrebno? – upita. – Jest, vrlo potrebno! Zar želiš ubiti čovjeka! Kad bi potjer ao motor da malo vuče dokle bi… Ali nije dovršila. Već se zadihala. Popustila je malko, bio je to uistinu mučan posao. – Da, polag anije – reče čovjek pokraj nje, a u očima mu se javi malen smiješak. – Jeste li sig urni da se niste povrijedili? – ona će žestoko. On odmahnu glavom. Ona ogleda njeg ovu omalenu, kratku, živu ruku. Ta ju je ruka milovala. Nikad je dotad nije pog ledala. Činila se tako mirna, kao on sam, nekako čudno unutarnje mirna, te ju je nosila želja da je dohvati. Sva joj duša odjednom pohrli k njemu: bio je tako tih i tako izvan dohvata! A on je ćutio kako mu nanovo oživljuju udovi. Gur ajući lijevom rukom kolica, položi joj desnu na punačko bijelo zapešće i nježno ga obujmi i pomilova. Plamen snag e liznu mu po leđima i bedrima oživljujući ga. A ona se malko prignu i poljubi mu ruku. Dotle se Cliffordov potiljak kočio začešljan i nepomičan pred njima. Na vrhu brijeg a zastadoše, Connie se obradovala što je tomu kraj. Na časak je sanjar ila o prijateljstvu medu tom dvojicom ljudi: njezinim mužem i ocem njezina djeteta. Sada je uvidjela kako su joj sni strahovita besmislica. Ta su dvojica muškar aca bili neprijatelji kao oganj i voda. Spremni su jedan drug og a uništiti. I ona prvi put razabra kako je mržnja neobično podmukao osjećaj. Prvi put je, svjesno i konačno, zamrzila Clifforda živom mržnjom: kao da bi ga trebalo zbrisati sa zemljina lica. I bijaše čudno koliko se osjećala slobodnom i punom života zbog tog a što ga mrzi i što to jasno priznaje sebi samoj: “Sada kad sam ga zamrzila, neću više nikad moći živjeti s njim”, prođe joj glavom. Po ravnu je lug ar mog ao sam gur ati kolica. Clifford se malo razg ovar ao s njome, da bi pokazao kako je sasvim pribran: o teti Evi, koja je u Dieppu, i o Sir Malcolmu, koji je pisao i pitao hoće li Connie s njime u Veneciju u njeg ovu malom automobilu ili će ona s Hildom vlakom. – Radije bih vlakom – reče Connie. – Ne volim dug e vožnje autom, pog otovu kad je prašina. No vidjet ću što će iza brati Hilda. – Ona će htjeti vlastitim autom i uzeti tebe sa sobom – reče on. – Sva je prilika. A sada mor am pomoći ovamo gor e. I ne znaš kako su teška kolica. Priđe strag a i upe napor edo s lug ar om gur ajući uz crvenkastu stazu. Nije mar ila vidi lije tkog od. – Bolje bi bilo da me ostaviš i odeš po Fielda. On je dovoljno jak za ovo – kaza Clifford. – Sada smo već blizu – ona će zadihana. Ali i ona i Mellors brisali su znoj s lica kad su izbili na vrh. Začudo, to malo zajedničkog truda zbližilo ih je više neg o što su bili bliski dotad. – Lijepa vam hvala, Mellorse – reče Clifford kad su došli pred kućna vrata. – Valja mi promijeniti motor, to je sve. Hoćete li u kuhinju na ručak? Valjda je sada vrijeme. – Hvala, Sir Clifford. Upravo sam bio na putu majci na ručak, nedjelja je.
– Kako god želite. Mellors odjenu kaput na se, pog leda Connie, pozdravi te ode. Connie se, bijesna, uspela uza stepenice. Za ručkom se nije mog la suzdržati. – Zašto si, Clifforde, tako gadno bezo bzir an? – reče mu ona. – Prema kome? – Prema lug ar u! Ako je to ono što nazivaš vladajućom klasom, onda te žalim. – Zašto? – Pa čovjek je bio bolestan i nema snag e! Sveg a mi, da sam ja od klase koja služi, načekao bi se ti uslug e. Pustila bih te da fućkaš. – To vjer ujem… – Daje on uzetih nog u sjedio u kolicima i ponio se kao što si se ti, što bi ti učinio za njeg a? – Drag a moja evanđelistkinjo, to miješanje osoba i osobnosti svjedoči o lošem ukusu, – A tvoj neugodni, jalovi nedostatak suo sjećanja prema dru gima najlošijeg je ukusa što se može zamisliti. Noblesse oblig e. Ti i tvoja vladajuća klasa. – A na što bi me obvezivala? Da se nepotrebno uzbuđujem zbog svog a lug ar a? Odbijam to od sebe. Sve to prepuštam svojoj evandelistkinji. – Sveg a mi, kao da on nije čovjek kao i ti! – I k tomu lug ar, i ja mu plaćam dvije funte na tjedan i dajem mu stan. – Plaćaš mu! A što misliš da mu plaćaš s te dvije funte na tjedan i stanom? – Njeg ovu službu. – Pha! Rekla bih ti da zadržiš svoje dvije funte na tjedan i stan. – I on bi to rado učinio, po svoj prilici, ali ne može sebi pruštiti taj luksuz! – Ti i vladanje! – reče ona. – Ne vladaš ti, nemoj umišljati! Ti samo imaš više novca neg o što je tvoj dio, i imaš ljudi da za te rade za dvije funte na tjedan ili im prijetiš glađu! Vladati! Kakvu vladavinu ti provodiš? Pa ti si usahnuo! Ti se samo praviš važan sa svojim novcem kao bilo koji Židov ili šiber! – Vrlo bir ano govor ite, Lady Chatterley! – I ti si se, uvjer avam te, vrlo bir ano ponio ondje u šumi. Stidjela sam se zbog tebe. Pa moj je otac deset puta čovječniji od tebe, ti gentleman. On ispruži ruku i pozvoni gospodi Bolton. Sav je požutio u licu. Ona, bijesna, ode gor e u svoju sobu, kazujući sebi: “On kupuje ljude! No, mene neće kupiti, i stog a ne trebam ostati s njim. Ta krepana gentlemanska riba sa svojom celuloidnom dušom! A kako oni čovjeka obmanjuju svojim manir ima i svojom tobožnjom ljubaznošću i finoćom. I ima u njima otprilike toliko osjećaja koliko i u celuloidu.” Smislila je planove za noć i odlučila Clifforda izbiti iz glave. Nije ga željela mrziti. Nije htjela s njime se intimno smiješati ni u kakvu osjećaju. Željela je da on ništa i ne zna o njoj, napose da ništa ne zna o njezinim osjećajima prema lug ar u. Ta prepirka o njezinu držanju prema služinčadi star a je stvar. On smatra daje ona previše familijama s njima, a ona drži da je on tupo bezo sjećajan i žilav kao guma kad su drug i posrijedi. Mimo je sišla kad je bilo vrijeme večer i i držala se skromno kao uvijek. On je još bio žut: predstojao je jedan od njeg ovih jetrenih napada, a tada je bio zaista nemog uć. Čitao je neku francusku knjig u. – Jesi li ikada čitala Prousta? – upita je. – Pokušala sam, ali mi je dosadan. – Zaista je izvanr edan.
– Možda, ali je meni dosadan: sve ono mudrovanje! Uopće nema čuvstava, samo poplava od riječi o njima. Umorna sam od duhova koji vide samo sebe. – Bi li više voljela životinjske nar avi koje vide samo sebe? – Možda! A možda bi se mog ao naći tkog od tko nije tako zauzet samim sobom. – A ja volim njeg ovu suptilnost i onu lijepo odg ojenu anarhiju. – Uh, to mi se čini nasmrt dosadnim. – To kaže moja evanđeo ska ženica. Opet su se vratili na to, opet na to! No, ona se nije mog la suzdržati a da ga ne pobija. Činilo se da on sjedi tu kao kakav kostur što na nju izlijeva kosturski hladnu, jezovitu volju. Gotovo je ćutjela kako je taj kostur grabi i stišće uz krletku svojih rebar a. Clifford se zaista uzbudio, te ga se malko pribojavala. Otišla je gor e što je mog la prije i leg la u postelju vrlo rano. Ali oko devet i pol ustade te iziđe da osluhne. Nigdje ni glaska. Odjenu kućnu halju i side niza stepenice. Clifford i gospoda Bolton kartali su za novac. Tako će, po svoj prilici, do ponoći. Connie se vrati u svoju sobu, baci pidžamu na razmetanu postelju, odjene na se laku noćnu košulju i preko nje vunenu haljinu, obuje gumene teniske cipele i zatim se ogrne lakim ogrtačem. I bijaše spremna. Ako sretne kog a, reći će da je izišla na nekoliko minuta. A ujutro, kad se bude vraćala, svatko će misliti kako je izišla da se malko prošeta po rosi, kao što je često običavala prije dor učka. Uostalom, jedina je opasnost bila da tkog od noću ude u njezinu sobu. Ali to je malo vjer ojatno, kao jedan prema stotinu. Betts još nije zaključao. Kuću je zaključavao u deset i opet otključavao u sedam ujutro. Išuljala se tiho, neopažena. Polumjesec je ozg o sjao, dovoljno da bude nešto svjetla na svijetu, ali ne toliko da bi nju mog li razabrati u njezinu tamnosivom ogrtaču. Brzo je prošla kroz park, ne u uzbuđenju zbog očekivanog sastanka, neg o s nekom ljutinom i uzbunom što joj je gor jela u srcu. Nije to bilo pravo raspoloženje za ljubavni sastanak. Ali, d la guerr e come d la guerr e!. ČET RNAEST O POGLAVLJE Kad se približila vratima parka, čula je kako je škljocnula kvaka. On je dakle tu, u šumskoj tami; vidio ju je! – Baš dobro što dolaziš rano – reče on iz tame. – Je li sve bilo kako treba? – Bilo je sasvim lako. Tiho je za njom zatvor io vrata i bacio vijenac svjeda na tamno tlo, tako da se razabir alo blijedo cvijeće što je još otvor enih čaški stajalo u noći. Išli su odvojeni, šuteći. – Jesi li sig ur an da se nisi jutros povrijedio onim kolicima? – upita ona. – Ne, nisam se povrijedio! – Osjećaš li posljedice upale pluća? – Oh, ništa! Srce mi je malko oslabilo, a pluća nisu više onako elastična. Uvijek je tako poslije upale. – Ne bi se smio fizički naprezati. – Ne često. Išla je šuteći, ljutita. – Mrziš li Clifforda? – najposlije će ona. – Mrzim li ga? Ne, ne mrzim ga. Vidio sam već previše takvih kao što je on da bih se uzbuđivao i mrzio. Unaprijed znam da ne haj em za takve, i to je sve. – Kakvi su ljudi ta njeg ova sorta? – To ćeš ti bolje znati neg oli ja. Ta mlada, fina gospoda što imaju nešto damsko na sebi a nemaju
jaja. – Kakvih jaja? – Pa jaja! Muških jaja! Muda! Ona se zamisli. – Ovisi li o tome? – upita ona malko ozlovoljena. – Kažemo da čovjek nema mozg a kad je glup; da nema srca kad je okrutan i da nema kičme kad je kukavica. A kad nema ni iskrice od one divlje muškosti, onda kažemo da nema muda. Kad je mlakonja i trom. Ona se opet zamisli. – A je li Clifford trom? – upita. – Jest, trom je, i ujedno vrlo neugodan, kao većina takvih kad im se čovjek suprotstavi. – Misliš li da ti nisi trom? – Možda ne sasvim! Na kraju je u daljini opazila žuto svjetlo. Zastala je. – Tamo je svjetlo – reče ona. – Uvijek ostavljam svjetlo u kući – na to će on. Opet je krenula s njime, ali ga nije doticala, i čudila se zašto uopće ide s njim. Otključao je te uđoše. On zatvor i vrata za sobom. Kao u zatvor u, pomisli ona. Kotao je pištao na žarkoj vatri, na stolu stajale zdjelice. Sjela je na drveni naslonjač pokraj vatre. Bijaše joj toplo poslije hladnoće vani. – Izut ću cipele jer su mi vlažne – reče ona. Nog e u čar apama položila je na svijetlu ogradu kamina. On ode u smočnicu i donese jela: kruha, maslaca i sušenog jezika. Ona se ugrijala te odložila ogrtač. On ga objesi na vrata. – Hoćeš li kakao, čaj, ili kavu? – upita je on. – Ništa neću, a ti samo jedi – odg ovor i ona gledajući na stol. – Ne mar im, samo ću nahraniti psa. Mirno je i sig urno gazio po podu od opeka, stavljajući psu hranu u smeđu zdjelu. Prepeličarka pogleda gor e plašljivo u njeg a. – Eto ti večer e, i ne gledaj tako kao daje nećeš dobiti – reče on psu. Stavio je zdjelu na rog ožinu, na najdonjoj stepenici, i sjeo na stolicu uza zid da skine gamaše i izuje cipele. Umjesto da jede, pas se vrati njemu i sjede, zbunjeno ga gledajući. On polako raskopča gamaše. Pas mu se još više približi. – A što je tebi? Jesi li se uzbunila zato što je još netko ovdje? Baš si ženka! Idi i večer aj! Stavio je ruku psu na glavu, a pas sa strane naslonio glavu na njeg a. On mu nježno, polako potegnu dug o svileno uho. – Na – reče – na! Idi i pojedi večer u. Hajde! Nagnuo je svoju stolicu prema zdjeli na rog ožini, a pas krotko priđe zdjeli i poče jesti. – Voliš li pse? – upita ga Connie. – Zapravo ne volim. Previše su pitomi i previše se vezuju za čovjeka. Skinuo je gamaše i odriješio teške cipele. Connie se okrenula od vatre. Kako je pusta ta sobica! Nad glavom mu je visjela na zidu ružna uvećana fotog rafija mlada bračnog par a, očito prikazuje njega i mladu ženu drska lica: bez sumnje je to njeg ova žena. – Jesi li ono ti? – upita Connie. On se okrenu i pog leda povećanu sliku nad glavom.
– Da, snimljena je baš prije neg o što smo se uzeli, kad mi je bila dvadeset i jedna godina. Gledao je sliku ravnodušno. – Je li ti drag a? – upita ga Connie. – Drag a? Ne! Nikad nisam volio tu sliku. Ali je ona uredila da sve bude tako. On nastavi izuvati cipele. – Ako ti nije drag a, zašto je tu držiš? Možda bije tvoja žena voljela imati. Nag lo se nasmijuljio, pog ledavši je. – Odvukla je iz naše kuće sve što je bilo vrijedno – reče. – Ali ostavila je sliku. – Zašto je onda držiš? Iz sentimentalnih razlog a? – Ne, nikad je i ne gledam. Jedva i znam da postoji. Bila je ovdje otkad smo se doselili ovamo. – Zašto je ne spališ? Opet se okrenuo i pog ledao uvećanu fotog rafiju. Bila je strašna, umetnuta u smeđi i pozlaćeni okvir. Prikazivala je glatko obrijana, živahna mladolika muškarca, s visokim ovratnikom, i ponešto debeljušnu, smio nu mladu ženu čupave, kovrčave kose, u bluzi od tamnog satena. – Nije loša zamisao, zaista – prihvati on. Izuo je cipele i obuo papuče. Stao je na stolicu i skinuo sliku. Ostavila je za sobom veliku svijetlu plohu na zelenkastom zidnom papir u. – Ne mor a se sada oprašivati – reče on, prislonivši sliku uza zid. Otišao je u smočnicu i vratio se s čekićem i kliještima. Sjeo je na prijašnje mjesto te uzeo trg ati papir sa stražnje strane drvenog okvir a i vaditi sitne čavle kojima je bila pribijena stražnja daščica, i sve je to radio s onom spokojnom zao kupljenošću koja mu bijaše značajka. Brzo je povadio čavliće, zatim skinuo daščicu i napokon samu uvećanu sliku na tvrdoj bijeloj ljepenki. Gledao je fotog rafiju smješkajući se. – Prikazuje me kakav sam bio, kao mlad pop, i nju kakva je bila, oštrokondža. Umišljenko i oštrokondža. – Da vidim! – reče Connie. Zaista je, onako glatko obrijan i sav uredan, bio kao jedan od onih zgodnih mladića prije dvadesetak godina. Cak su mu i na fotog rafiji oči bile žive i nestašne. A ni žena mu baš nije bila oštrokondža iako je imala jaku bradu. Bilo je u njoj i nešto privlačno. – Takve stvar i ne treba čuvati – reče Connie. – I ne bi trebalo! Ne bi ih trebalo ni izr ađivati. Slomio je preko koljena fotog rafiju i ljepenku, a kad je sve rastrg ao, baci komadiće u vatru. – Zag ušit će i vatru – reče on. Staklo i daščice brižno odnese gor e. U nekoliko udar a čekićem razbio je okvir te je otpala sadra. Potom komadiće odnese u smočnicu. – Spalit ćemo to sutra – reče. – Ima na njima previše sadrenih ukrasa. Kad je sve pospremio, vrati se i sjede. – Jesi li volio svoju ženu? – upita ga ona. – Volio? – ponovi on. – A jesi li ti voljela Sir Clifforda? Ona se nije dala smesti. – Jesi lije volio? – uporno će ona. – Volio? – ironično će on. – Možda ti je do nje stalo još i danas? – reče ona.
– Meni? – Oči mu se razr og ačiše. – Ne mog u ni da pomislim na nju – mimo će on. – Zašto? On odmahnu glavom. – Zašto se onda ne rastaviš? Jednog će ti se dana ona vratiti – reče Connie. Oštro ju je pog ledao. – Neće mi ni na milju doći u blizinu. Ona mene više mrzi neg o ja nju. – Vratit će ti se, vidjet ćeš. – Neće nikad. Tomu je kraj. Razbolio bih se daje vidim. – Vidjet ćeš. Niste ni zakonski rastavljeni, zar ne? – Nismo. – Pa onda će ti se vratiti, i mor at ćeš je primiti. Čvrsto je pog ledao Connie. – Možda imaš pravo. Bio sam lud što sam se i vratio ovamo. Ali osjećao sam se nasukanim i morao sam nekamo. Čovjek je beznačajan trunak što ga vjetar nosi nao kolo. Ali ti imaš pravo. Rastavit ću se i biti slobodan. Mrzim sve to kao smrt, činovnike, sudove, suce. Ali mor am to pretur iti. Rastavit ću se. Vidjela je kako je stisnuo usta. Srce joj se razdrag alo. – Mislim da bi nam sada prijala zdjelica čaja – reče ona. Ustao je da ga prir edi. No, lice mu je ostalo smrknuto. Kad su sjedili za stolom, ona ga upita: – Zašto si se njome oženio? Nije ti bila ravna. Gospoda Bolton pripovijedala mi je o njoj. Nikad nije mog la razumjeti zašto sije uzeo. Gledao ju je uporno. – Objasnit ću ti – preuze on. – S prvom sam djevojkom počeo kad mi je bilo šesnaest godina. Bila je kći učitelja ondje prijeko na Oertonu, lijepa, upravo krasna. O menije išao glas da sam bistar dečko iz Sheffieldske gimnazije. Znao sam ponešto francuski i njemački i bio zbog tog a samouvjer en. Ona bijaše od onog romantičnog soja što mrzi ono što je svakidanje. Potakla me na poeziju i čitanje: u neku ruku stvor ila je od mene čovjeka. Čitao sam i mislio svim žar om, njoj za volju. Bio sam namještenik u Butterleyjevu uredu, bljedolik mršavko koji se razmeće svime što je čitao. I o svemu sam razgovar ao s njome, baš o svemu. U razg ovor u smo išli od Perzepolisa do Timbuktua. Bili smo u deset grofovija najo brazovaniji par što se tiče književnosti. Govor io sam joj s ushitom, doista s ushitom. Lebdio sam u oblacima, a ona me obožavala. Ali podmukla zmija krila se u travi: bila je to spolnost. Činilo se da je ona i nema, bar em ne ondje gdje je tražiš. Ja sam mršavio i bivao sve mahnitiji. Onda joj rekoh da mor amo biti ljubavnici. Punio sam joj uši, ali ona nije mar ila, nije osjećala nikakve potrebe, a ja sam bio uzbuđen. Obožavala me, voljela da joj govor im i da je ljubim: eto, tako me voljela, takav bijaše njezin način. Ali drug o nije htjela. Takvih žena ima mnog o. A ja sam htio ono drug o. Tako smo se razišli. Bio sam okrutan te sam je ostavio. Onda sam počeo s drug om djevojkom, učiteljicom koja je izazvala bruku jer se spanđala s oženjenim čovjekom i dovela ga dotle da je gotovo izgubio pamet. Bila je nježna žena bijele puti, star ija od mene, i svir ala je vio linu. A bijaše sam đavo. Voljela je sve u ljubavi osim spolnosti. Privijala se uza me, mazila se, umiljavala svakojako: ali ako bih segnuo poći dalje, škrg utala bi zubima i sipala mržnju. Upinjao sam daje predobijem, a ona me prelijevala mržnjom. Tako su mi se opet pomrsili računi. Sve mi se to ogadilo. Želio sam ženu koja bi željela mene i pravi spoj. Tada je naišla Bertha Coutts. Bili su naši susjedi, vrata do vrata, kad sam bio dječar ac, tako da sam ih dobro poznavao. Bili su to prosti ljudi. Bertha je otišla u službu u Birming ham. Rekla je da ide kao
družbenica nekoj gospođi, a drug i su govor ili daje konobar ica ili tako štog od u nekom hotelu. Bilo ovako ili onako, baš kad mi je dozlog rdjela ona učiteljica, u mojoj dvadeset i prvoj, vrati se Bertha puna života i draži, s gizdavom haljinom, sva u nekakvu cvatu, čulnom cvatu kakav se kadikad vidi na ponekoj ženi ili na drolji. Bio sam tada sav očajan. Ostavio sam posao kod Butterlejva, jer sam smatrao da piskar anjem ondje samo mlatim praznu slamu, i onda se zaposlio kao glavni potkivač u Tevershallu: većinom sam potkivao konje. Bio je to zanat mog a oca, a ja sam uvijek bio s njim. Volio sam taj posao, raditi s konjima, i to mi je odg ovar alo. Prestao sam tada govor iti “gospodski”, kako to vele kad se govor i pravim eng leskim, i počeo ponovno govor iti u nar ječju. I dalje sam kod kuće čitao knjig e, ali sam radio potkivački posao, a imao sam konjića i kola, pa sam bio svoj poso. Otac mije ostavio trista funti. Dakle, tako sam počeo s Berthom i bio sam zadovoljan što je ona obična ženska. Želio sam i da sam budem takav. Oženio sam se njome, i nije bila loša. One drug e, “čiste” žene gotovo su mi iščupale svu utrobu, a ona je u tom pog ledu bila valjana. Željela me i nije se prenemagala. Bio sam u devetom nebu: imao sam što mije trebalo: ženu koja hoće daje povaljujem. A ja sam povaljivao što sam mog ao bolje. Mislim da me ponešto prezir ala što je toliko volim i što joj kadikad donosim dor učak u postelju. Počela je zanemar ivati kuću, i ni čestite mi večer e ne bi pripravila kad bih se vratio s posla, a kad bih štog od prig ovor io, samo bi se otresla na me. A ja sam joj svojski vraćao milo za drag o. Jednom je hitila šalicu na me, a ja je onda uhvatio za vrat i umalo što nisam dušu iščupao iz nje. Eto, tako je bivalo. Bezo čno je postupala sa mnom. I tako je došlo da nikad nije htjela znati za mene kad bih je poželio. Uvijek me grubo odbijala. Kad mi je sve došlo uvrh glave i kad sam je se htio riješiti, onda se mazila i uvijala oko mene dok me ne bi savila oko prsta. I kad bih se upustio s njom, nikad nije uživala kad i ja. Nikad. Samo bi čekala. Pa ako bih ja oteg ao i pol sata, ona bi odgađala još i više. Tek pošto bih ja svršio, ona bi počinjala i dolazila na svoje, i ja bih ga mor ao zadržati u njoj da bi tako došla do svog užitka: previjala se i vriskala, priljubljivala se dolje i rastapala u svome vrhuncu. A poslije je ponavljala: Uh, što je bilo lijepo! Naposljetku meni dozlog rdjelo, a ona bivala sve gor a. Sve sam je teže dovodio do užitka, i trg ala me dolje kao da ima kljun te me razvlači. Sveg a mi, ljudi misle da su žene ondje dolje meke kao smokva. Ali ti velim da te star e vještice imaju kljun medu nog ama pa čovjeka kljuju njime dok ne iznemogne. Ja, ja, uvijek samo ja! Misle samo na sebe, vrište i čupaju! Vele da su muškarci sebični, ali ne znam što još može ganuti takvu ženu kad je uhvati takvo slijepo kljuvanje. Bila je kao star a drolja! Nije mog la ništa protiv tog a. Govor io sam joj o tome, rekao joj koliko mi je to mrsko. I pokušavala je biti drukčija. Pokušavala je ležati mirno i prepustiti meni da sam sve obavim. Pokušala je, ali nije valjalo. Nije imala nikakva užitka pri tome. Mor ala je sve sama preuzeti. I opet ju je zahvatilo, kao bijesom opsjednutu, mor ala je trzati i čupati, kao da u njoj nema nikakva osjećaja osim na vrhu njezina kljuna, na krajnjem vrhu što tar e i kljuje. Takve su star e kurve, kako ono vele. Bila je u njoj neka niska samovolja, bijesna vrsta samovolje, kao u žene koja se opija. Na kraju nisam više mog ao izdržati. Spavali smo odvojeno. Sama je tako počela kad ju je napalo da me se oslobodi i kad je rekla daje mučim. Sama je počela izdvajati se u svoju sobu. Ali došlo je vrijeme kad je više nisam puštao da dolazi. Nisam je više htio. Mrzio sam je. I ona je mrzila mene. Bože drag i, kako me mrzila prije neg o što se rodilo dijete! Ponekad mislim da ga je začela od same mržnje. Bilo kako bilo, pošto se dijete rodilo, ostavio sam je. Onda je izbio rat, i ja se unovačio. I nisam se vratio dok nisam saznao da živi s onim iz Stacks Gatea. Prekinuo je, blijed u licu. – A kakav je taj čovjek u Stacks Gateu? – upita Connie. – Nekakav suklata der anskog lika, prostak. Zasjela mu na grbaču, oboje piju. – Sveg a mi, još bi ti se mog la vratiti!
– Jest, tako je! Mor ao bih opet nestati. Nastala je tišina. Ljepenka u vatri pretvor ila se u siv pepeo. – I tako, kad si dobio ženu koja te željela – reče Connie – dobio si i previše tog a. – Da, tako se čini. Pa ipak bih više volio nju neg oli one što im takvo što ne pada na pamet: bijelu ljubav moje mladosti i onaj drug i otrovni ljiljan i drug e. – A što je bilo s drug ima? – upita Connie. – S drug ima? Pa nije ih bilo. Po mome iskustvu žene su mahom takve: većina njih želi muškarca ali ne i spolnost, s njome se pomir uju kao s nužnim zlom. One što su više na star insku, samo leže kao klade i puštaju da radiš svoje. One ne mar e, ne vole te. Ne znači im spoj ništa, samo im je malo neukusno. Većini muškar aca dobro je i tako. Ali prepredene žene koje su takve, pretvar aju se da nisu takve. Prave se da su pune strasti i da uživaju. No sve je to samo prenavljanje. Prenemag anje. Onda, ima ih koje vole sve, svaku vrstu osjećaja i milovanja, svaku osim prir odne. Zatim, tu je ona kruta vrsta žena što ih ni sam đavo ne bi natjer ao na užitak dok same do njeg a ne dođu, kao, primjer ice, moja žena. Ima i takvih koje su unutra mrtve, upravo mrtve, i svjesne su tog a. Naposljetku, ima takvih koje te ispuste van prije neg o što dođeš do vrhunca, svijaju se i tar u o tvoj a stegna dok ne završe. No to su većinom lezbijke. Upravo je nevjer ojatno koliko ima lezbijki medu ženama, svjesnih ili nesvjesnih. Čini mi se da su gotovo sve lezbijke. – Nije ti pravo? – upita ga Connie. – Najr adije bih takve poubijao. Kad sam sa ženom koja je doista lezbijka, u duši urličem od želje daje ubijem. – I što onda činiš? – Pobjegnem što prije. – Misliš li da su lezbijke gor e od homoseksualnih muškar aca? – Da, mislim, jer su mi mnog o jada zadale. Teo retski, nemam pojma. Kada sam s lezbijkom, svjesnom ili nesvjesnom, vidim sve crveno. Ne, ne! Nisam želio više nikakva posla ni s jednom ženom. Želio sam ostati sam, sam sa svojim dostojanstvom. Bio je blijed i mrg odan. – A jesi li se žalostio kad sam ja pošla s tobom? – Žalostio se i veselio. – A sada? – Sada se žalostim zbog sveg a onog što bi mog lo doći izvana: svi zapleti, ružnoće i optužbe što će nas neizbježno stići, prije ili kasnije. Na to mislim kad sam potišten. Ali kad mi krv uzavre, onda sam veseo, čak i likujem. Bio sam zaista ojađen. Već sam mislio da više i nema stvarne spolnosti: da više nema žene koja bi zaista došla do vrhunca s jednim muškarcem, osim crnkinje, no mi smo, ovaj, bijelci, a one su kao neko blato. – A sada, jesi li zadovoljan mnome? – upita ona. – Jesam! A kad ne mog u zabor aviti na drug o, najr adije bih se zavukao pod stol i umro. – Zašto pod stol? – Zašto? – ponovi on nasmijavši se. – Pa zato da se sakri jem. Kao dijete! – Čini mi se da si imao strašna iskustva sa ženama – reče ona. – Razumiješ, nisam mog ao obmanjivati samog sebe kao što čini većina ljudi. Zauzmu svoj stav i prihvate laž. Nisam se nikad mog ao obmanjivati. Znao sam što želim od žene i nikad nisam mog ao reći da sam nešto postig ao kad nisam. – A jesi li sada to postig ao? – Čini se da jesam.
– Zašto si onda tako blijed i sumor an? – Od preo bilja uspomena, a možda se bojim i samog a sebe. Sjedila je šuteći. Bilo je već kasno. – Misliš li da je tako važan takav spoj muškarca i žene? – upitala je. – Meni jest važan, to mi je jezg ra života kad imam pravi odnos s kojom ženom. – A ako nemaš? – Onda ne želim s tim imati posla. Razmislila je prije neg o što će upitati: – Misliš li da si sa ženama uvijek dobro postupao? – Dakako da ne mislim! Pustio sam ženu da se vrati na ono što je bila: ponajviše je to moja krivnja. Razmazio sam je. I vrlo sam nepovjerljiv. To možeš očekivati. Dug o traje dok kome povjer ujem u dubini duše. Možda i sam šir im nepovjer enje. Ne mog u vjer ovati. A nježnost se ne može glumiti. Ona ga pog leda. – Nisi nepovjerljiv prema svome tijelu kad ti krv uzavre – reče ona. – Onda nisi nepovjerljiv, zar nije tako? – Ne, nažalost, tu nisam nepovjerljiv, zato sam i upao u sve te neprilike. I zato sam u duši sasvim nepovjerljiv. – Pa neka si u duši nepovjerljiv, što mar i? Pas na rog ožini teško uzdahne. Vatra se ugasila pod pepelom. – Mi smo dvoje por aženih ratnika – reče Connie. – Zar si i ti por ažena? – nasmija se on. – A eto, vraćamo se u boj. – Da, i osjećam kako me strah obuzima – priznade ona. – Dakako! – povladi on. Ustao je i stavio njezine cipele da se suše, pa onda obrisa svoje i stavi ih uz vatru. Namazat će ih ujutro. Počeprkao je po pepelu od ljepenke s fotog rafijom i odmaknuo ga što dalje od vatre. – Čak je i spaljena odurna. Donio je suhar aka i spremio ih za sutra. Zatim je na trenutak izišao sa psom. Kad se vratio, Connie mu reče: – I ja bih izišla na trenutak. Sama je izišla u tamu. Nad njom treper ile zvijezde. Mog la je osjetiti mir is cvijeća u noćnom zraku. Ćutjela je kako su joj se vlažne cipele opet okvasile. Ponijela ju želja da ode daleko, od njeg a i od svakog a. Bilo je hladno. Sva se stresla i vratila u kuću. On je sjedio uz tihu vatru. – Uh, hladno! – strese se ona. Bacio je nešto suhar aka na vatru i još ih donese, teje zapraskala i zaplamsala velika vatra. Žuti plamen što je zatreptao i sukljao uvis razdrag a ih oboje, ugrija im lica i duše. – Nemoj žaliti! – reče ona i uhvati mu ruku dok je sjedio šuteći i zamišljen. – Svatko čini ono što najbolje može. – Zaista! – uzdahnu on i nasmijulji se. Privila se k njemu u zag rljaj. – Zabor avi sve – šapnu – zabor avi! Čvrsto ju je privinuo uza se u treptavoj toplini vatre. I sam je plamen bio kao zabor av. I njezina meka, topla, zrela težina! Polako mu se uznemir ila krv i počela strujati u jaku, bezo bzirnu snag u. – A možda su žene zaista željele biti ovdje i istinski te ljubiti, samo možda nisu mog le. Možda i nije u svemu na njima krivnja – reče ona. – Znam. Misliš li da ne znam kakva sam gadna zmija bio koju su zgazile?
Stisla se jače uz njeg a. Nije htjela da sve to opet počne. Ipak, neka ju je nastranost silila da ga sluša. – Ali sada više nisi – reče ona. – Nisi više gadna zgažena zmija. – Ne znam što sam. Crni dani dolaze. – Nije tako – protivila se ona, privijajući se uza nj. – Zašto? Zašto? – Dolaze crni dani nama svima i svakome od nas – ponavljao je i pror očkom sumornosti. – Ne dolaze! Nemoj tako govor iti! Ušutio je, ali je ona osjećala crnu prazninu očaja u njemu. Bila je to smrt svih želja, smrt svake ljubavi: taj je očaj nalikovao na crnu jamu u kojoj se izg ubio ljudski duh. – I govor iš tako hladno o spolnosti – nadostavi ona. – Govor iš kao da si samo želio svoje zadovoljenje. Uzbuđeno mu se usprotivila. – Ne – dočeka on. – Želio sam užitak i zadovoljenje od žene, a nikad ga nisam dobio jer nikad nisam mog ao doći do naslade prije neg o što ona dođe do svoje od mene. To se nikad nije dog odilo. Za to je potrebno oboje, potrebna je uzajamnost. – Ali ti nikad nisi vjer ovao u svoje žene. Ti zapravo ne vjer uješ ni u mene. – Ne znam što znači vjer ovati u ženu. – Eto, to je! Još je bila u njeg ovu nar učju, ali njeg ov duh bijaše mračan i odsutan, nije ga bilo za nju. I sve što je govor ila, tjer alo ga dalje. – A u što zapravo vjer uješ? – uporno će ona. – Ne znam. – Ni u što, kao svi muškarci koje sam poznavala. Ušutjeli su. On ustade i reče: – Da, ipak vjer ujem u nešto. Vjer ujem u srdačnost. Oso bito vjer ujem u srdačnost u ljubavi, u seks s osjećajem. Mislim, kad bi muškarci mog li davati ljubav s toplim osjećajem, i žena je prihvaćati isto tako topla srca, sve bi bilo u redu. Sve to povaljivanje a sve hladna srca sama je smrt i glupost. – Ali ti mene ne povaljuješ hladna srca – usprotivi se ona. – Uopće te ne želim povaliti. Srce mi je sada hladno kao hladan krumpir. – Oh – na to će ona, podrugljivo ga ljubeći. – Onda ga ispeci. – Doista! – preuze on. – Sve bih dao za malo toplog srca. Ali žene to ne vole. Pa ni ti to zapravo ne voliš. Ti voliš dobar, zdrav, sveprožimajući užitak, ali hladna srca, a onda misliš daje to izvrsno. Gdje je tvoja nježnost prema meni? Podozr iva si prema meni kao mačka prema psu. Velim ti, potrebna je obostranost da bude međusobne nježnosti i srdačnosti. Voliš da spajanje bude kako treba, ali željela bi to okrstiti kao nešto veliko i tajanstveno, samo da polaskaš svojoj samosvijesti. Ti si sebi mnog o važnija neg o ijedan muškar ac. – Pa to je ono što bih ja mor ala reći o tebi. Tvoja samosvijest tebi je sve. – Kad je tako – reče on, pomičući se kao da će ustati – onda se odvojimo. Radije ću umrijeti neg o se povaljivati hladna srca. Odmakla se od njeg a i ustala. – A misliš li ti da ja to želim? – upita on. – Nadam se da ne želiš – dočeka on. – Ali kako bilo da bilo, ti lezi gor e, a ja ću spavati ovdje dolje. Pog ledala ga je. Bio je blijed, čela smrknuta, udaljen od nje i povučen, neizmjerno dalek. Svi su muškarci takvi. – Ne mog u kući do jutra – reče ona.
– Pa hajde lezi, već je četvrt do jedan. – Nimalo mi se ne spava – uzvrati ona. On prijeđe preko kuhinje i dohvati svoje cipele. – Onda ću ja izići – na to će on. I uze obuvati cipele. Ona trže pog led u njeg a. – Stani – promuca ona. – Sto se to ispriječilo medu nama? On se sagnuo, vezujući cipelu, i nije odg ovar ao. Trenuci prolazili. Ona osjeti neku težinu, bijaše joj kao da će se onesvijestiti. Sva joj je svijest zamrla, stajala je i gledala ga rašir enih očiju, ne znajući ni za što više. Pog ledao ju je, jer je ušutjela, i vidio je kako stoji razr og ačenih očiju, izg ubljena. I kao da ga je vjetar ponio, on ustade i došepesa do nje, s jednom nog om bosom, s drug om obuvenom, uze je u naručje i stisnu uza svoje tijelo koje se osjećalo tako duboko ranjenim: tako ju je držao i tako je ostala. Ruke mu same segnuše naniže i počeše pipati pod odjećom, tamo gdje je bila glatka i topla. – Mala moja! – šaptao je. – Mala moja djevojčice! Nemojmo se prepir ati! Nemojmo se nikad svađati! Volim te i tako te rado dodir ujem. Nemoj se sa mnom prepir ati! Nemoj, nemoj! Budimo zajedno! Podig la je lice, pog ledala ga. – Nemoj se uznemir ivati – mirno će ona. – Ne valja se uznemir ivati. Želiš li doista biti sa mnom? Otvor enim, mirnim očima zag ledala mu je pravo u lice. On zastade i odjednom se umir i, odvraćajući lice. Cijelo mu se tijelo umir ilo, ali nije se odmaklo od nje. Nato on podiže glavu i pog leda je u oči, s osebujnim podrugljivim smiješkom, i reče: – Da, da, hajde da budemo zajedno, pod priseg om. – Zaista? – upita ona, i na oči joj navriješe suze. – Da, zaista. Dušom i tijelom. Još joj se tiho smješkao; u očima mu titrala ironija s trunkom gorčine. Ona je tiho plakala. On leže s njom na prostir ač pred kamenom, uđe u nju, i tako se malko umir iše. Zatim brzo prijedoše u postelju, jer je zastudjelo i jer su se izmor ili. Ona se sva skupila uz njeg a, osjećala se sitnom i izg ubljenom u njeg ovu nar učju. Ubrzo su zaspali u čvrstom zajedničkom snu. Ležali su tako ne mičući se dok sunce nije iskočilo nad šumom i dok dan nije zadanio. Probudio se lug ar i pog ledao u svjetlost. Zavjese bijahu navučene. Cuo je glasno dozivanje kosova i drozdova dolje u šumi. Zacijelo je krasno jutro, oko pet sati i pol, vrijeme kad on obično ustaje. Tako je čvrsto spavao! Svanuo je novi dan. Žena je i dalje spavala, skutrena uza nj, tako nježna. On seže rukom za njom, i ona otvor i plave začuđene oči, smiješeći mu se nesvjesno u lice. – Jesi li budan? – upita ga. Gledao ju je u oči. Nasmiješio se i poljubio ju. Nag lo se uspravila i sjela. – Kako je čudno što sam ovdje! – reče ona. Ogledala se po bijeloj okrečenoj sobici s kosim stropom i zabatnim prozor om gdje su bile navučene bijele zavjese. Soba bijaše prazna, u njoj samo malen, žuto obojen ormar ić s ladicama, jedna stolica i mala bijela postelja u kojoj je ležala s njime. – Kako je čudno što sam ovdje! – ponovi ona, gledajući dolje k njemu. On je ležao promatrajući je i gladeći joj prstima grudi pod tankom noćnom košuljom. Kad je bio tako topao i odmor en, izg ledao je i mlad i lijep. Oči su mu znale tako toplo gledati. A ona bijaše svježa i mlada poput cvijeta. – Najr adije bih da ovo svučeš! – reče on, skupljajući tanku batistenu košulju, te joj je svuče preko glave.
Sjedila je obnaženih ramena i dug oljastih, zlaćanih dojki. Volio je nježno zibati njene grudi kao zvona. – I ti svući pidžamu – reče ona. – Ah, ne! – Da, da – tražila je ona. I on nato skide star i pamučni kaputić od pidžame i spusti hlače. Svuda osim na rukama, gležnjevima, na licu i vratu, bijaše bijel kao mlijeko, s tijelom punim nježnih finih mišića. Učinio joj se opet onako napadno lijep kao onog popodneva kad gaje vidjela gdje se umiva. Zlaćane sunčane zrake obasjale su navučene bijele zavjese. Njoj bijaše kao da one žele unutra. – Oh, odmaknimo zavjese! Ptice tako lijepo pjevaju! Pustimo da sunce ude – reče ona. Izvukao se iz postelje, leđima okrenut njoj, gol, bijeli vitak, i otišao k prozor u, malko pog ur en; razg rnuo je zavjese i načas pog ledao van. Leda mu bijahu bijela i glatka, mala stražnjica lijepa u svojoj neiskazivoj muškosti, šija osmag la i vitka, a ipak jaka. U tome delikatnom lijepom tijelu ćutjela se neka unutarnja, a ne vanjska snag a. – Kako si lijep! – uzviknu ona. – Tako čist i gladak! Hodi ovamo! Ispružila je ruke prema njemu. On se sramio da joj se okrene, zbog svoje uzbuđene golotinje. Dohvatio je košulju s poda i pokrio se njome kad joj se približio. – Nemoj! – reče ona, neprestano pružajući lijepe vitke ruke ispred spuštenih grudi. – Pusti da te vidim! Ispustio je košulju i stajao mimo, gledajući je. Sunce je kroz niski prozor bacalo trak svjetla koje obasja njeg ova stegna, vitki trbuh i tvrdi stojak što se taman i topao uzdizao u malom oblaku živih, zlatnor umenih dlaka. Ona se iznenadila i uplašila. – Kako čudno! – rekla je polag ano. – Kako čudno stoji! Tako velik! I tako taman i vlažan! Je li baš takav? Muškar ac pog leda niza svoje vitko bijelo tijelo i nasmija se. Na prsima mu dlake bijahu tamne, gotovo crne. Pri dnu trbuha, odakle se uzdizao debeo i malko povijen kokot, bijahu zlatno-rumene, malen kovrčav oblak. – Kako je ponosan! – prošaptala je u pometenosti. – I tako gospodski! Sada znam zašto su muškarci tako drski! Alije lijep, zaista. Kao neko drug o biće. Malko me strah, ali je zaista lijep. I dolazi k meni. Ugrizla se za donju usnu u jezi i uzbuđenju. Muškar ac je šuteći gledao na nabrekli stojak, koji se nije mijenjao. – Da – naposljetku će on tiho. – Da, mali moj, možeš pon osno dizati glavu! Tu si na svome i ni brig e te ni za kog a. Ne haješ za me, svoj si gazda. Jesi li i moj? Uspijevčio si se više od mene, a zboriš manje. Johne Veliki! Zar ne, htio bi nju? Htio bi Lady Jane? Opet bi me rado umiješao, a? Opet se dižeš i smiješiš. Pitaj je! Pitaj Lady Jane! Reci: “Otvar ajte dver i, da ude kralj slave!” Oh, ti besramnice! Treba ti mindža, je li? Reci Lady Jane da želiš njenu, John Veliki i mindža Lady Jane!” – Nemoj mu se podrug ivati – reče Connie, pužući na koljenima po postelji prema njemu. Zag rlila gaje oko bijelih uskih bokova i privukla sebi, tako da su joj uzbibane dojke dotakle vršak njeg ova uzdignutog stojka i kap vlag e na njemu. Čvrsto je držala muškarca. – Lezi! – reče on. – Lezi! Pusti me da dođem tebi! Počelo mu se žur iti. Kasnije, pošto su se sasvim umir ili, žena je otkrivala muškarca da vidi tajnu njeg ova uda. – Pog ledaj ga kako je sad malen i mekan kao nježan pupoljak života! – reče ona, uzimajući meki
mali penis u ruku. Reci, zar nije divan! Tako je svoj, tako čudan! I tako nevin! I tako duboko ude u me! Ne smiješ ga nikad vrijeđati, znaš. On je i moj, nije samo tvoj. Moj je! I tako ljubak i nevin! Nježno gaje držala u ruci. On se nasmija. – Neka je blag oslovljena veza koja spaja naša srca u srdačnu ljubav – reče on. – Tako je! – dočeka ona. – Pa i kad je mekan i malen, osjećam kako mi je srce vezano za nj. A kako divnu šumicu imaš! Sasvim drukčije dlake! – To je kosa Johna Velikog, ne moja! – reče on. – John Veliki, John Veliki! – ponovi ona i brzo ga poljubi, jer se opet počeo mig oljiti. – Da! – nato će muškar ac, protegnuvši se gotovo bolno. – Ima kor ijenje u mojoj duši, taj gospodin! A katkad ne znam što da počnem s njim. Čudno je svojeg lav, i teško gaje slijediti. A ipak, ne bih ga htio izg ubiti. – Nikakvo čudo što su ga se ljudi uvijek bojali! – reče ona. – Zaista je strašan. Srh prođe muškarčevim tijelom kad je struja svijesti opet promijenila smjer nadolje. Bio je bespomoćan kad mu se mig uljac u lakim, mekim valovima punio, nadimao, dizao i krutio, čudno se ustobočujući poput kakve kule. Žena je također malko zadrhtala gledajući ga. – Na! Uzmi si ga! Tvoj je! – reče muškar ac. Tijelom joj prođe drhtaj, i sva joj se duša razblaži. Oštri i blag i valovi neiskazive naslade svu je zapljusnuše dok je ulazio u nju, i poče čudno treper enje slasti što se šir ilo i šir ilo do krajnje slijepe plime strasti. On je začuo daleke sir ene iz Stacks Gatea, u sedam sati. Bio je ponedjeljak ujutro. Malko se stresao i, kako je imao lice položeno na njene grudi, pritisnu njenim mekim dojkama sebi uši da ništa ne čuje. Ona nije ni čula sir ene. Ležala je savršeno mirna, s dušom ispranom do prozirnosti. – Mor aš ustati, zar ne? – promrmlja on. – Koliko je sati? – upita ona bezbojnim glasom. – Upravo je tulilo sedam. ? – Čini mi se da mor am ići. Kao uvijek, mrzila je zadir anje izvanjeg svijeta. On je sjeo i prazno gledao kroz prozor. – Voliš li me? – mirno gaje upitala. On je pog leda. – Znaš što znaš. Zašto pitaš? – on će malko zlovoljno. – Rada bih da me držiš i da me ne puštaš od sebe – reče ona. U njeg ovim je očima bila topla meka tama koja nije mog la misliti. – Kada? Sad? – Sada u svom srcu. A potom bih uskor o došla i zauvijek ostala s tobom. Sjedio je nag na postelji, obor ene glave, nesposoban misliti. – Zar ti to ne želiš? – upita ona. – Želim! – odg ovor i on. Pog ledao ju je onim istim očima što sveudilj bijahu zatamnjele, ali drug im plamenom svijesti, gotovo sličnim snu. – Ništa me sada ne pitaj – reče. – Pusti me. Volim te. Volim te kako ležiš tu. Žena je nešto ljupko kad možeš duboko u nju prodir ati i kad se sva otvar a. Volim te, volim tvoje nog e, tvoje oblike, svu
ženstvenost na tebi. Volim te svojim mudima i svojim srcem. Ali me sada ništa ne pitaj. Ne tjer aj me da ti sada odg ovar am. Pusti me da ostanem kako jesam dokle god mog u. Poslije me možeš sve pitati. Ali sada me ostavi, pusti me! I nježno položi ruku na njezin Vener in brijeg, na meke smeđe pahuljice, sjedeći mir an i nag na postelji, lica mirna u tjelesnoj odsutnosti, poput Budhe. Bio je nepomičan, i u nevidljivom plamenu neke drug e svijesti, sjedio je držeći ruku na njoj, čekajući da se ponovno probudi. Nakon nekog vremena posegnu za košuljom i navuče je, i brzo se odjene šuteći. Još je jednom pogledao ženu dok je ležala gola i u zlaćanom preljevu kao ruža Gloire de Dijon, i nato iziđe. Čula ga je kako silazi niza stube i otvar a vrata. Ona je ležala i razmišljala, razmišljala. Bilo joj je vrlo teško otići, otići iz njeg ove kuće. On viknu s dna stepenica: – Sedam i pol! Uzdahnula je i ustala iz postelje. Gola mala soba! Ništa u njoj osim malog ormar a s ladicama i omanje postelje. No daske na podu bijahu dobro oprane. A u zabatnom kutu, gdje je prozor, nalazila se polica s nešto knjig a – nekoliko ih bijaše iz posudbene knjižnice. Ona ih pog leda. Bilo je tu knjig a o boljševičkoj Rusiji, putopisa, jedan svezak o atomima i elektronima, jedan o sastavu zemljine jezgre i o uzr ocima potresa; zatim nekoliko romana i tri knjig e o Indiji. Tako! Taj čovjek dakle čita. Sunce je kroz prozor sjalo na njenu golotinju. Vidjela je vani kuju Flossi kako švrlja nao kolo. Lijeske se zakoprenile zelenkastom mag licom, a pod njima rasla tamnozelena resulja. Bilo je jasno, vedro jutro, s pticama što lete i slavodobitno pjevaju. Kad bi samo mog la ostati tu! Kad samo ne bi bilo onog a drug og sablasnog svijeta dima i željeza! Kad bi joj on mog ao stvor iti svijet. Sišla je niza strme, uske drvene stepenice. Kako bi bila zadovoljna ma i tom malom kućom kad bi samo bila u svome svijetu. On je bio umiven i svjež, a vatra pucketala. – Hoćeš li štog od pojesti? – upita je. – Neću! Samo mi daj češalj. Otišla je za njim u prao nicu i počešljala kosu pred ogledalom kod stražnjih vrata. Onda je bila spremna krenuti. Zastala je u malome prednjem vrtu, gledajući rosno cvijeće, sivu gredicu kar anfila što su već propupali. – Htjela bih da nestane sav ostali svijet i da ovdje živim s tobom. – Svijet neće nestati – dočeka on. Hodili su gotovo šuteći kroz rosnu blag u šumu. No išli su zajedno, bili u vlastitom svijetu. Njoj bijaše odbojno vraćati se na Wragby. – Želim brzo doći, živjeti s tobom – reče mu na rastanku. Nasmijao se i nije odg ovor io. Stig la je kući tiho, i neopažena uspela se u svoju sobu. PETNAEST O POGLAVLJE O dor učku je na pladnju ležalo Hildino pismo. “Otac ovog tjedna odlazi u London, a ja ću doći po tebe u četvrtak idućeg tjedna, 17. lipnja. Treba da budeš već spremna, tako da možemo odmah krenuti. Ne bih htjela gubiti vrijeme na Wragbyju, na tome strašnom mjestu. Prenoćit ću, sva je prilika, u Retfordu kod Colemanovih, tako da ću stići k tebi na ručak u četvrtak. Mog le bismo otputovati u vrijeme čaja i spavati možda u Granthamu. Nema smisla da provedemo večer s Cliffbrdom. Ne bi mu večer bila ugodna ako mu nije pravo što ideš.”
Tako! Opet je gur aju kao fig ur u na šahovskoj ploči. Cliffordu nije bilo pravo što ona odlazi, ali samo zato što se bez nje nije osjećao sig urnim. Za njezine prisutnosti s nekog se razlog a ćutio sig urnim i slobodnim da radi ono čime bijaše zauzet. Mnogo se zadržavao kod rudnika i bavio se gotovo beznadnim problemima kako će najekonomičnije dobivati i prodavati svoj ugljen. Znao je da mor a naći način kako se kor istiti njime ili ga preinačiti da ga ne mor a prodavati ili pak da ne žali ako ga ne mogne prodati. A ako ga pretvor i u električnu struju, hoće li je moći prodati ili se njome služiti? Da pak pretvar a ugljen u benzin, bilo bi preskupo i previše zamršeno. Da se održi industrija, treba još više industrije, to je kao neko mahnitanje. Sve je bilo u mahnitanju, i tražilo je mahnita čovjeka da u tome uspije. Clifford je ponešto i bio mahnit. Connie je tako mislila. Njeg ova strahovita zag rižljivost i pronicavost u poslovima oko rudnika činila joj se mahnitom, njeg ova nadahnuća bijahu nadahnuća ludila. Pripovijedao je o svim svojim ozbiljnim osnovama, a ona ga slušala kao u nekom čudu i puštala ga da govor i. Tada bi presahla bujica, i on bi uključio radio i ušutio, dok bi mu se planovi u glavi motali kao u snu. I svake je noći sada s gospodom Boltom igrao dvadeset i jedan, igru poznatu medu eng leskim vojnicima; igrali su on i ona za šest pensa. U igri je opet zapao u neku vrstu besvjestice, u praznu omamljenost ili omamljenu prazninu, ma kako to nazvali. Connie ga već nije mog la gledati. Kad bi otišla na počinak, Clifford i gospoda Bolton revno su i spokojno igrali do dva i do tri sata izjutra. Gospodu Bolton zahvatio je isti žar kao i Clifforda, pog otovu što je malne uvijek gubila. Jednog je dana rekla Constanci: – Sinoć sam sa Sir Cliffordom izg ubila dvadeset i tri šiling a. – A zar je uzeo novac od vas? – upitala je Connie, prestravljena. – Dakako, gospodo! Dug časti! Connie je prig ovar ala i srdila se na oboje. Završilo se time daje Clifford povisio gospodi Bolton plaću za sto funti na godinu, pa je mog la igrati za novac. Constanci se meduto činilo da Clifford postaje sve mrtviji. Naposljetku mu je rekla da sedamnaestog a putuje. – Sedamnaestog a! – ponovi on. – A kada se vraćaš? – Dvadesetog srpnja najkasnije. – Dvadesetog srpnja, da. Pog leda čudno i bezizr ažajno, neodređeno kao dijete, ali s pustom prepredenosti star a čovjeka. – Nećeš me ostaviti, zar ne? – upita on. – Kako? – Dok te ne bude ovdje. Mislim, jesi li sig urna da ćeš se vratiti? – Sasvim sam sig urna da ću se vratiti. – Dobro onda. Dvadesetog srpnja. Pog ledao ju je tako neobično. No zapravo je želio da ona ode. Bilo je to tako čudno. Želio je zaista da ode, da ima svoje male pustolovine i da se možda vrati kući trudna. A istodobno bojao se što ona odlazi. Drhtala je čekajući pravu priliku da ga sasvim ostavi, čekajući da vrijeme dozr e za nju i za njeg a. Sjedila je i razg ovar ala s lug ar om o tome kako odlazi u inozemstvo. – Kad se vratim – reče – mog u kazati Cliffordu da ga mor am ostaviti. A ti i ja možemo otići. Nikad ne treba ni da znaju da si ti posrijedi. Možemo otići u koju drug u zemlju. U Afriku ili Australiju, hoćemo li? Bila je sasvim zanesena svojom osnovom.
– Još nikad nisi bila u kolonijama? – upita je. – Nisam. A ti? – Bio sam u Indiji, Južnoj Africi i Egiptu. – Zašto ne bismo u Južnu Afriku? – Pa, mog li bismo – polako će on. – Ili možda ne želiš? – Ne mar im. Svejedno mi je ma što radio. – Zar ti ne bi bilo drag o? Nećemo biti sir omašni. Imam oko šest stotina funti na godinu, obavijestila sam se o tome. Nije mnog o, ali je dovoljno, zar nije? – Za mene je to bog atstvo. – Oh, kako će biti divno! – Ali se najprije mor am rastaviti, a i ti, ako ne želimo neprilika. Bilo je toliko tog a o čemu je valjalo razmišljati. Nekog drug og dana raspitivala se o njemu. Bili su u kolibi, vani bješnjela oluja. – A zar nisi bio sretan kad si bio por učnik, oficir i gospodin? – Sretan? Pa jesam. Volio sam svog a pukovnika. – Volio si ga? – Da, volio sam ga. – A je li on tebe volio? – Jest, volio me u neku ruku. – Pripovijedaj mi o njemu! – Što ima tu da se pripovijeda? Uzdig ao se od obična vojnika. Volio je vojsku. I nikad se nije ženio. Bio je dvadeset godina star iji od mene. Bio je vrlo pametan, i osamljen u vojsci, kako takav čovjek već biva, na svoj način strastan čovjek i vrlo sposoban oficir. Živio sam pod njeg ovim utjecajem dok sam bio s njim. Zapravo sam puštao da upravlja mojim životom. I nikad to nisam požalio. – I bilo ti je vrlo žao kad je umro? – I sam bijah na rubu smrti. Kad sam prizdravio, shvatio sam daje dobar dio mene gotov. Znao sam uvijek da će se to završiti smrću. Uostalom, sve se završava smrću. Sjedila je i razmišljala. Vani je grmjelo i treskalo. Bijaše im kao da su u maloj kor ablji za vrijeme Potopa. – Čini se da si mnog o proživio – reče ona. – Je li? Meni je kao da sam već jednom ili dvaput umro. A ipak, evo, sjedim ovdje i gur am dalje i još ću imati poteškoća. Ona se zagnala u misli i ujedno slušala oluju. – A jesi li bio sretan kao oficir i gospodin kad ti je pukovnik umro? – Nisam. Bilo je ono društvo neotesanaca. – Nag lo se nasmijao. – Pukovnik je uvijek govor io: “Pazi, momče, ljudi iz eng leskog a srednjeg staleža mor aju svaki zalog aj trideset puta prožvakati jer su im crijeva tako uska te bi im mrva poput graškova zrna mog la začepiti prolaz. Oni su najg or a bagra ženolikih glupaka što ih je svijet ikad dao: strašno umišljeni, uvijek u strahu čak ako im i uzice na cipelama nisu u redu, pokvar eni kao ustajala divljač, a uvijek u pravu. Eto, tog a mi je uvrh glave! Ulag ivanje, ulag ivanje, sami guzolisci, jezik im već ohrapavio od pustog lizanja, ali su uvi jek u pravu. Umišljeni nametljiva. Pokoljenje umišljenih glupana s polovinom muda svaki… Connie se nasmijala. Kiša je i dalje pljuštala. – On ih je mrzio – reče ona.
– Nije – preuze on. – Nije mar io za njih. Nije ih volio, u tome je razlika. Jer i obični vojnici, kako je govor io, postaju isto tako umišljene polumudonje uskih crijeva. Sudbina je ljudskog roda da ide tim putem. – Zar i obični ljudi, radni svijet? – Svi zajedno. Nestala im živa moć. Automobili, kinematog rafi, aeroplani isisavaju im posljednju snag u. Kažem ti, svako pokoljenje rada novo još izo pačenije, s gumenim crijevima umjesto crijeva, s limenim kracima i limenim licima. Limeni svijet! Vrsta jednoličnog boljševizma koji upravo ubija što je ljudsko i obožava ono što je mehaničko. Novac, novac! Sav današnji svijet ide samo za tim da u čovjeku ubije star i ljudski osjećaj i da na komadiće isjecka star og Adama i star u Evu. Svi su jednaki, sav je svijet isti: istrebljuje ljudsku stvarnost, funtu za svaku kožu, dvije funte za svaku mošnju. Što je žena drug o doli stroj za fukanje. Svuda je isto. Daj im novaca pa će svemu svijetu odrezati kitu. Novac, novac! Daj im novac pa će svemu čovječanstvu pustiti krv i ostaviti mu samo male strojeve što se okreću. Sjedio je u kolibi, a lice rastegnuo u podrugljiv smiješak. Ujedno je jednim uhom hvatao lomljavu oluje nad šumom. S olujom se osjećao na osami. – A hoće li ikad tome biti kraja? – upita ona. – Hoće, hoće! Svijet će naći svoj spas. Kad bude ubijen posljednji pravi čovjek i svi ostali budu pitomi: bijeli, crni, žuti, ukroćeni ljudi svih boja, onda će svi biti sumanuti jer je duševnom zdravlju korijen u mudima. Tada će svi biti ludi i izvršit će svoj veliki autodafe. Ti znaš, autodafezma. čin vjer e, to jest spaljivanje. Svi će oni izvršiti svoj velebni mali autodafe. Prinijet će jedan drug og a na žrtvu. – Hoćeš reći da će se poubijati medu sobom? – Tako je, srce moje. Nastavimo li sadašnjom brzinom, onda za sto godina neće na ovom otoku biti više od deset tisuća ljudi: možda ih neće biti ni deset. Ljubazno će se medu sobom istrijebiti. Grmljavina se prolamala u daljini. – Baš lijepo! – dočeka ona. – Sasvim lijepo! Kad razmišljaš o zator u ljudskog roda i o dug oj stanki koja će potom nastati dok se ne pojavi kakav drug i rod, to te umir uje više neg o išta drug o. Ako tako nastavimo, ako svi intelektualci, umjetnici, vlada, industrijalci i radnici, nastave uništavati i posljednji ljudski osjećaj, posljednji trunak svog a nadahnuća, posljednji zdravi nag on, ako se to nastavi s alg e barskim tokom kao sada, onda zbog om ljudski rode. Zbog om, mili! Zmija proždir e samu sebe i ostavlja prazninu, koja je znatno zag ađena ali nije beznadna. Divota! Kada divlji psi budu lajali na Wragbyju i divlji rudnički konji toptali po Tevershallskoj zgur i, onda TeDeum laudamus! Connie se nasmijala, ali neveselo. – Trebalo bi onda da se raduješ što su oni svi boljševici – reče ona. – Trebalo bi da ti bude drag o što svi hitaju svome koncu. – Pa i radujem se. Ja ih ne zaustavljam. Kad bih to i htio, ne bih mog ao. – Zašto si onda tako ogorčen? – Nisam! Ako moj pjetlić i zakukur iče posljednji put, meni je svejedno. – A kad bi imao dijete? – upita ona. On obor i glavu. – Zašto? – on će naposljetku. – Čini mi se, bilo bi nepravo i gorko dati dijete na svijet. – Ne! Ne govor i tako! – zaklinjala ga ona. – Mislim da ću imati dijete. Reci da ćeš se radovati. Položila je svoju ruku na njeg ovu. – Radujem se jer se ti tomu raduješ – reče on. – Ali što se mene tiče, čini mi se da je to strašna izdaja prema ner ođenom stvor enju. – Ah, nije! – uzvrati ona, uvrijeđena. – Onda me ti ne možeš istinski željeti! Ne možeš me željeti
ako tako osjećaš. Šutio je, natmur en. Vani je kiša i dalje lila. – Nije baš tako – šapnu ona. – Nije potpuna istina! Ima i drug a istina. Osjećala je da je ogorčen dijelom zato što ga ona ostavlja i namjer ice odlazi u Veneciju. I tomu se napol raduje. Otkopčala mu je odjeću, razotkrila mu trbuh i poljubila ga u pupak. Zatim gaje svojim licem pomilovala po trbuhu i rukama obujmila njeg ova topla mirna stegna. Bijahu sami u potopu. – Reci mi da želiš dijete, da mu se nadaš! – šaptala je pritiskujući lice uz njeg ov trbuh. – Reci mi da ga želiš. – Ne znam – naposljetku će on, a ona osjeti kako mu tijelom prolazi čudan trepet promjenljive svijesti i popuštanja. – Kadikad sam pomišljao kako bi bilo kad bi čovjek pokušao ovdje medu rudar ima. Nemaju mnog o posla sada i slaba im je zar ada. Kad bi im čovjek mog ao reći: Nemojte uvijek misliti samo na novac. Što se tiče želja i potreba, malo nam treba. Nemojte živjeti za novac… Ona je nježno protrla obraz o njeg ov trbuh i u ruku uhvatila njeg ovu mošnju. Kokot se blag o promeškoljio u svome čudnom životu, ali se nije nadig ao. Kiša je vani žestoko šibala. – Hajde da radije živimo za štog od drug o. Nemojmo živjeti da zar ađujemo novac, ni za sebe ni za ikog a drug og. Sada smo na to primor ani. Primor ani smo da zar ađujemo nešto malo za sebe, a prilično mnog o za gospodar e. Okončajmo to! Malo-pomalo okončajmo to! Ne treba da letimo ni da mahnitamo. Malo-pomalo napustimo sav industrijski život i vratimo se natrag. I malo novaca dostaje. Za svakog a, za mene i za vas, za gazde i vlasnike, pa i za kralja. I najmanja svota novca bit će dovoljna. Samo čvrsto odlučite da ćete se izvući iz gadar ije. Malko je zastao, pa onda nastavio: – I još bih im rekao: Gledajte Joea, gle kako se ljupko kreće. Gledajte kako živahno i samosvjesno kroči! On je zgodan. A pog ledajte Jonasa! Kako je trom i nespretan, i ružan, jer nikad nema volje da se uzdigne. Rekao bih im: Pog ledajte se! Jedno vam je rame više od drug og a, nog e krive, stopala čvor ug ava. Što ste od sebe učinili tim prokletim radom? Upropastili se. Ne treba toliko raditi. Skinite odjeću pa se pog ledajte! Trebalo bi da budete živi i lijepi, a vi ste ružni i napol mrtvi. Tako bih im govor io. I naveo bih muškarce da se drukčije odijevaju: možda da nose uske crvene hlače, svijetlocrvene, i kratke bijele kaputiće. Ta kad bi muškarci imali crvene, lijepe krake, već samo to izmijenilo bi ih u mjesec dana. Opet bi postali ljudi, pravi ljudi! A žene bi se mog le odijevati kako im se sviđa. Jer kad bi muškarci išli nog u obapetih u svijetlo crvenilo, i kad bi im se ispod bijelih kaputića vidjelo lijepo tijelo, onda bi i žene bile opet žene. Zato što muškarci nisu muškarci, mor aju to biti žene. I s vremenom bih srušio Tevershall i podig ao nekoliko lijepih zgrada u kojima bismo svi imali mjesta. I trebalo bi očistiti zemlju. I ne imati mnog o djece, jer svijet je ionako prepun. Ne bih ljudima držao propovijedi, samo bih sve njih razodjenuo i rekao im: Pog ledajte se! To vam znači raditi za novac! Osluhnite sami sebe! Radili ste za novac! Pog ledajte Tevershall! Strašan je. To je zato što je sag rađen dok ste vi radili za novac. Pog ledajte svoje djevojke! Niti one mar e za vas niti vi za njih. To je zato što ste utrošili sve svoje vrijeme radeći i brinući se za novac. Ne možete razg ovar ati, ni micati se, ni živjeti, ni biti sa ženom kako treba. Vi niste živi. Pog ledajte se! Ušutio je, nastala potpuna tišina. Connie slušala tek napol i u dlake podno njeg ova trbuha plela nekoliko potočnica što ih je ubrala na putu u kolibu. Vani se svijet stišao i nekako kao sledio. – Imaš četir i vrste dlaka – ona će njemu. – Na prsima su ti gotovo crne, a kosa ti na glavi nije tamna; brkovi su ti tvrdi i tamnocrveni, a tvoje dlake ovdje, tvoja ljubavna šumica, nalik su na grmičak svijetle crvenozlatne imele. Te su naljepše. On pog leda dolje i opazi sitne cvjetove potočnica na svojim slabinama.
– Eto kamo valja staviti potočnice: u Amor ovu i Vener inu šumicu. Neg o, zar ne mar iš za budućnost? Ona ga pog leda. – Oh, mar im, i još kako – odg ovor i ona. – Jer kad pomislim daje svijet osuđen na propast – nastavi on – daje čovječanstvo samo sebe osudilo svojom niskosti, onda osjećam da ni kolonije nisu dovoljno daleko. Ni mjesec nije dovoljno daleko, jer bi se i odande mog la obazr eti i vidjeti zemlju, prljavu, živinsku, najg adniju medu svim zvijezdama: ljudi su je zag adili. Osjećam tada kao da sam prog utao žuč, i ona mi izjeda nutrinu, i nigdje mi nije dovoljno daleko da bih se uklonio odavde. No kad okrenem mišlju, opet mi se sve ispuši iz glave. A ipak je sramota što se sve nar odu uradilo u ovih posljednjih stotinu godina: ljudi su pretvoreni u obične radne kukce, oduzeta im je sva muževnost i sav njihov istinski život. Zbrisao bih sve strojeve sa zemljina lica i posvema dokrajčio industrijsko doba, kao neku crvenu zabludu. Ali kako tu ništa ne mog u, i nitko ništa ne može, bolje je da mir ujem i da nastojim živjeti vlastiti život: ako ga uopće imam, jer u to jako sumnjam. Vani je prestala grmljavina, a kiša, koja se stišala, odjednom opet uli s posljednjim sijevcima munje i dalekom tutnjavom oluje koja uzmiče. Connie se uznemir ila. Toliko je dug o on govor io, a govor io je samo sebi, ne njoj. Bijaše kao da ga je sasvim obuzeo očaj, a ona se osjećala sretnom i mrzila je očaj. Znala je, u takvo raspoloženje gurnuo ga je njezin skor i odlazak u Veneciju, odlazak kojega je istom sada postao svjestan. I zbog tog a je ponešto likovala. Otvor ila je vrata i pog ledala van, u okomitu tešku kišu, kao u čelični zastor, i odjednom je ponese želja da istrči na kišu i da odjur i. Ustala je i počela brzo svlačiti čar ape, zatim je sa sebe svukla haljinu i naposljetku rublje. On je zadržao dah. Pri svakoj kretnji tresle joj se i zibale šiljate i pohotne životinjske dojke. Na zelenkastoj svjetlosti bila je poput bjelokosti. Onako nag a obula je opet gumene cipele, te otrčala van, s divljim smiješkom, dižući grudi prema teškoj kiši i raskriljujući ruke zakoprenjene kišnom zavjesom, odmičući u euritmičnim plesnim kretnjama što ih je davno naučila u Dresdenu. Bila je čudna bijela prilika što se diže i spušta, što se previja i savija na kiši koja joj zalijeva pune bokove i svjetluca na njima; vrteći se i prig ibajući prilika je njeg ovu pog ledu, kroz kišu, čas otkrivala prednju stranu, čas opet nudila leda i punašnu zadnjicu, kao u nekom iskazivanju poštovanja i divlje pokornosti. On se opor o nasmijao i bacio odjeću sa sebe. Bilo je to previše. Skočio je van, nag i bijel, i malko se stresao na kiši što je oštro šibala. Flossi je skakutala pred njim, pomamno lajući. Connie je imala sasvim mokru kosu što joj se lijepila za glavu. Okrenula je užar eno lice prema njemu te ga pog ledala. Modre su joj oči sjale od uzbuđenja. Obrnula se pa s čistine potekla niza stazu, dok su je mokre grane bičevale. Trčala je, a on je vidio samo njezinu okrug lu mokru glavu, mokra leđa, povijena naprijed u trku, i oblu zadnjicu, sjajnu od kiše: čudesna povijena ženska nag ost u bijeg u. Izbila je gotovo na šir oku jahačku stazu kad ju je sustig ao i golu ruku ovio oko njezina nježnog, mokrog i golog struka. Kriknula je te se uspravila, a oblina njezina glatkog hladnog mesa privi se uz njeg ovo tijelo. Ludo ju je privio uza se, tu oblinu glatkog i hladnog ženskog mesa što je u dodir u odmah grijalo poput vatre. Kiša je lila po njima tako da im se s tijela dizala par a. Obadvjema je rukama uhvatio njezinu lijepu čvrstu zadnjicu, jednu polu u svaku ruku, i mahnito ju stisnuo k sebi, nepomičan, sav ustreptao na kiši. Zatim ju je nag lo podig ao i zajedno se s njom prevrnuo na stazu, pod kišom što je romonila, i tu je na brzinu uze i svrši, brzo i oštro kao životinja. Odmah je ustao te otro kišu s očiju. – Hajde unutra – reče on, i njih dvoje pođoše u kolibu. On je brzao ravno, nije volio kišu. Ona se nije žur ila, zastajkivala je ber ući usput potočnice, rumenike i zvončiće, pa bi potrčala nekoliko kor aka i gledala ga kako brzo odmiče od nje.
Kad je zadihana sa svojim cvijećem ušla u kolibu, on je već naložio vatru, i granje je pucketalo. Njezine se usiljene dojke dizale i spuštale, mokra joj se kosa sva slijepila, lice zar umenjelo, tijelo sjalo, cijedila se voda s njeg a. Bez daha i šir om otvor enih očiju, mokre male glave i punih bokova s kojih je cur ilo, izg ledala je kao sasvim drug o biće. Uzeo je star u plahtu te ju njome otro, a ona stajala kao dijete. Zatim je otro sebe i zatvor io vrata. Vatra se razg or jela. Ona omota drug i kraj plahte oko glave te uze otir ati mokru kosu. – Otir emo se istim ručnikom, bit će svađe! – reče on. – Ne, neće! – uzvrati ona, šir om otvor ivši oči. – Ovo nije ručnik neg o plahta. I nastavi marljivo trljati glavu, dok je on trljao svoju. Još zadihani od napor a, svako zao grnuto vojničkim gunjem, ali prednjom stranom tijela otkriveni prema vatri, sjedili su jedno uz drug o na kladi pred plamenom i tako se odmar ali. Nju je smetao hrapavi dodir gunja na koži. Ali je plahta bila sasvim mokra. Ona je spustila svoj gunj i kleknula na glineno tlo pred ognjištem, držeći glavu prema vatri i tresući kosom daje osuši. On je promatrao lijepu zao bljenost njenih bokova. Oni su ga danas očar ali. Kakva li divna svodovita prijelaza u okrug le polutke na zadnjici! A medu njima, ugniježden u toplini tajnih nabor a, tajni ulaz! Pog ladio ju je po zadnjici, rukom nježno prelazio po oblinama i zasvodenim polutkama. – Imaš tako lijepo dupence – reče u svome grlenom, maznom nar ječju. – Starku kakvu nema nitko. To je najljepša ženska stražnjica! I svaki njezin djelić govor i o ženi, pravoj ženi. Ti nisi jedna od onih djevojaka što im je rit kao dugme i što bi prije mog li biti dječaci, ne, nisi. Ti zaista imaš lijepu okruglu zadnjicu kakvu vole muškarci i kakva ih uzbuđuje. Mog la bi svijet na sebi ponijeti. I sve tako govor eći nježno ju je gladio po obloj zadnjici sve dok naposljetku nije oćutio kao da se nekakav klizav oganj prikrada iz nje i prelazi u njeg ovu ruku. Vršcima prstiju doticao se dvaju tajnih otvor a u njezino tijelo, sad ovog, sad onog, s nježnom vatrom na jag odicama. – Ako piškiš i kakiš, menije drag o. Ne bih volio ženu koja to ne čini. Ona je prasnula u kratak smijeh od čuđenja, a on je među to nastavio: – Ti si prir odna, ti si prava, a imaš i ono nešto kurvinsko. Evo, ovuda piškiš, a ovuda kakiš, i ja stavljam ruku na oba otvor a, i volim te zato. Imaš pravu, žensku zadnjicu, ponosnu na se. Ona se nema sebe što stidjeti. Čvrsto je položio ruku na njena tajna mjesta, kao u nekom prisnom pozdravu. – Volim tvoju guzu – reče – volim je. Kad bih imao živjeti samo deset minuta i mog ao ju milovati i ćutjeti pod rukom, smatrao bih da sam proživio cio jedan život, razumiješ li? Baš me brig a za industrijski sustav! Ovo je moj život! Okrenula se i smjestila mu se u krilo. – Poljubi me! – šapnula je. Znala je da im je misao na odvajanje oboma sjela na dušu, i naposljetku se Connie nasumor ila. Sjedila je na njeg ovim stegnima, glave prislonjene na njeg ove grudi; na razmaknute joj nog e, što bijahu poput bjelokosti, oganj sjao nejednako. Sjedeći spuštene glave, on je gledao preg ibe njezina tijela na odsjaju vatre i čuper ak mekog smedeg runa što se dolje ušiljio medu njenim butovima. Segnuo je rukom prema stolu i dohvatio kiticu cvijeća što ju je ubrala i što još bijaše tako mokra da su s nje padale kapi. – Cvijeće ostaje vani po svakom vremenu – reče on – cvijeće nema kuće. – Čak ni kolibe! – protisnu ona. Mirnim prstima on uplete nekoliko potočnica u meko smeđe runo njezina Vener ina brijeg a. – Tu – reče on – tu su potočnice na pravome mjestu.
Pog ledala je na sitno modrikasto cvijeće među smeđim dlakama bundice na donjem dijelu svog a tijela. – Lijepo? Zar nije? – reče ona. – Lijepo kao život – dočeka on. I dometnu jednu rumeniku u runo. – Eto, to sam ja, nećeš me tu zabor aviti. Mojsije u šašu. – Je li ti žao što odlazim? – upitala je zamišljeno i zag ledala mu se u lice. No, njeg ovo lice bijaše nedokučivo pod teškim obrvama. Ništa se na njemu nije mog lo pročitati. – Čini kako hoćeš – reče on. Nije to rekao u nar ječju. – Ali ja neću otići ako ti ne želiš – ona će na to i privi se uza nj. Nastala je šutnja. Sagnuo se i bacio još jednu cjepku na vatru. Plamen mu sine u šutljivo lice bez izr aza. Ona počeka, ali on nije ništa govor io. – Mislim nešto, ovo bi bila prilika da počnem raskid s Cliffordom. Ja hoću dijete. To bi mi bila prilika da… da… – opet će ona. – Da im prodaš nekoliko laži za istinu – reče on. – Da, medu ostalim. A bi li htio da doznaju istinu? – Menije svejedno što će tko misliti. – Ali meni nije. Ne želim da me dohvaćaju svojim hladnim, oštrim jezicima, bar em ne dotle dok sam još na Wragbyju. Kad jednom odem, onda neka misle što ih volja. On je šutio. – Sir Clifford očekuje da ćeš se vratiti njemu? – Pa mor am se vratiti – na to će ona. Opet je nastala šutnja. – Ti bi da rodiš dijete na Wragbyju? Ovila mu je ruke oko vrata. – Ako me nikamo ne odvedeš, mor at ću – reče ona. – A kamo da te odvedem? – Ma kamo, samo da je daleko od Wragbyja. – Kada? – Kad se vratim. – Čemu se vraćati pa opet odlaziti, kad već jednom odeš? Čemu dvaput isto? – upita on. – Oh, mor am se vratiti kad sam obećala. Pa ja sam to svečano obećala. Osim tog a, zapravo se vraćam tebi. – Lug ar u svog a muža? – Ne vidim što je u tome loše. – Ne vidiš? – časak je razmišljao. – A kada misliš konačno otići? Kada točno? – Pa još ne znam kada. Kad se vratim iz Venecije. Onda ćemo sve urediti. – Kako urediti? – Pa reći ću Cliffordu. Mor am mu reći. – Zaista? Ušutio je. Ona ga čvrsto zag rli. – Nemoj mi sve otežavati – zamoli ona. – Otežavati, što?
– Da odem u Veneciju i sve uredim. Licem mu prijeđe kratak smiješak, gotovo cer ek. – Ništa ti ne otežavam, samo nastojim dokučiti što namjer avaš. Ali to ni sama ne znaš. Želiš dobiti na vremenu, otići pa sve gledati izdaljeg. Ništa ti ne spočitavam. Mislim da si pametna. Mog la bi ostati gospodar ica na Wragbyju. Ne predbacujem ti. Ja nemam nikakav Wragby da ti ga ponudim. Zapravo i sama znaš što možeš od mene očekivati. Ne, ne, što se mene tiče, imaš pravo! Sasvim pravo! Ja nikako ne kanim živjeti od tvog a novca, ne želim da me ti izdržavaš. I to valja imati na umu. Osjećala je nekako kao da joj on vraća milo za drag o. – Ali ti me želiš? Zar ne? – upita ona. – A želiš li ti mene? – Pa znaš da želim. To je jasno. – U redu. A kada me želiš? – Možemo sve srediti kad se vratim, znaš. Sada sam sva uzbuđena. Mor am se smir iti i razbistriti. – Tako je. Smir i se i razbistri. Uvrijedila se malko. – Ali mi vjer uješ, zar ne? – upita ona. – Oh, sasvim! Osjetila je podrugljivost u njeg ovu glasu. – Reci mi – odmah će ona – misliš li da bi možda bilo bolje da ne idem u Veneciju? – Sig urno je bolje da ideš u Veneciju – uzvrati on hladnim, ponešto podrugljivim glasom. – Znaš, to je idućeg četvrtka – pridoda ona. – Znam. Sad se ona zagnala u misli. Naposljetku će: – Kad se vratim, bolje ćemo znati na čemu smo, zar nije tako? – Oh, jasno! Odjednom jaz šutnje medu njima. – Išao sam odvjetniku radi rastave – on će tada, ponešto suzdržano. Ona prodrhti. – Tako, išao si? – dočeka ona. – A što ti je rekao? – Rekao je daje trebalo to davno učiniti; bit će zbog tog a poteškoća. Ali kako sam bio u vojsci, vjer uje da će ipak moći sve urediti. Samo ako mi nju đavo ne naprti na vrat. – Zar ona mor a znati? – Da, obavijestit će je, i nju i čovjeka s kojim živi. – Kakva li odvratna teatra! Onda ću i ja mor ati sve to proći s Cliffordom. Šutnja. – I dakako – reče on – mor at ću uzorno živjeti idućih šest-osam mjeseci. Tako, kad odeš u Veneciju, bit će napast uklonjena bar em na tjedan-dva. – Zar sam ja napast? – upita ona i pomilova ga po licu. – Drag o mije što sam napast za tebe! Nemojmo misliti o tome! Plašiš me kad uzmeš razmišljati: upravo me izbijaš iz kolotečine. Da, nemojmo misliti o tome. Možemo razmišljati dok budemo odvojeni. Mislila sam da mor am još jednu noć doći k tebi prije neg o što otputujem. Mor am još jednom doći u tvoju kuću. Bih li došla u četvrtak uvečer? – A zar neće tada tvoja sestra biti ovdje? – Hoće. Ali je rekla da ćemo otputovati poslije podne. Već će ona negdje prespavati, a ja ću kod te-
be. – Onda će ona znati. – Kazat ću joj. Manje-više već sam joj rekla. Mor am o svemu razg ovar ati s Hildom. Ona mije velika pomoć, tako je pametna. On je razmišljao o njezinoj osnovi. – Onda biste vas dvije krenule s Wragbyja poslije podne kao da putujete u London. Kojim ćete putem? – Preko Notting hama i Granthama. – Onda bi te sestra gdjeg od iskrcala, a ti bi ovamo pješke ili bi se dovezla. Čini mi se to suviše smio nim. – Misliš? Pa Hilda bi me mog la dovesti. Ona bi mog la prenoćiti u Mansfieldu i dovesti me ovamo uvečer, a ujutru doći po mene. To je sasvim lako. – A ljudi koji te budu vidjeli? – Nosit ću nao čale i koprenu. On časak razmisli. _ Dobro – reče on – učini po miloj volji, kao uvijek. – A zar to nije i po tvojoj volji? – Jest, jest i po mojoj – dočeka on ponešto mrko. – Zašto ne bih kovao dok je željezo vruće. – Znaš što sam se sjetila? – odjednom će ona. – Ti si vitez od Gor ućeg Tučka! – A ti? Ti si Lady od Rumenog Mužar a. – Da, da – prihvati ona. – Ti si Sir Tučak, a ja Lady Mužar. – Dobro, onda sam ovitežen. John Veliki odsad je Sir John za tvoju Lady Jane. – Jest, John Veliki postao je plemić! Ja sam Lady Smedeg Runa. A treba da i ti imaš cvijeće, da, da! Zatakla je dvije rumenike u crvenkastozlatni gustiš nad njeg ovim tučkom. – Tako! – reče ona. – Dražesno, dražesno! Sir John! I natrese nešto potočnica u tamne dlake na njeg ovim prsima. – Potočnica, nezabor avak, nećeš me tu zabor aviti, je li? – Poljubila ga je u prsa i u dlake mu na svaku bradavicu zatakla jednu potočnicu, ljubeći ga opet. – Napravit ćeš kalendar od mene! – nasmija se i strese cvijeće s prsa. – Čekaj malo! – dometnu. Ustao je i otvor io vrata na kolibi. Flossie koja je ležala pod strehom, diže se i pog leda ga. – No, ja sam, ja! – reče joj. Kiša je prestala. Na sve pala vlažna i teška, ali mir isna tišina. Večer se bližila. On iziđe i krenu stazom suprotnom od puta za jahače. Connie je pog ledom pratila njeg ovu vitku bijelu spodobu, i učini joj se kao sablast, kao prikaza koja se udaljuje. Kad ga više nije mog la vidjeti, splasnu joj hrabrost. Stajala je na vratima kolibe, uvijena u gunj, i gledala u vlažnu, nepomičnu tišinu. Ali se ubrzo vratio: išao je čudnim kor akom, noseći cvijeće. Malko ga se uplašila, kao da nije pravi čovjek. Kad je prišao bliže, njeg ove se oči zag ledaše u njezine, a ona im nije mog la odg onetnuti izr ažaj. Donio je kandilki i rumenika, svježe pokošene trave i hrastovih hvoja, i kozje krvi u pupoljcima i malim kiticama. Ovio je svoje s hrastovim lišćem oko njezinih dojki i zataknuo zvončiće i rumenike, na pupak joj stavio svijetlu rumeniku, a u šumicu joj upleo potočnice i lazarkinje. – Tako, sad si u svojoj slavi – reče on. – Lady Jane na vjenčanju s Johnom Velikim. Okitio je i svoje tijelo, zadjenuo cvijeće u dlake po sebi, ovio viticu puzavice oko svoje kite i u pu-
pak zataknuo jedan zvončić zumbula. Ona ga je veselo promatrala u njeg ovoj neobičnoj zaposlenosti. Nato mu sama zadjenu rumeniku u brk da mu se njihala pod nosom. – To je John Veliki na svadbi s Lady Jane – reče. – I mor amo pustiti Constance i Oliver a da idu svojim putem. Možda… Pružio je ruku kao u nekoj kretnji, ali kihnu i tako zbaci cvijeće ispod nosa i s pupka. Kihnu još jednom. – Možda, što? – upita ga ona, očekujući da nastavi. Pog ledao ju je malko zbunjeno. – Što je? – priupita on. – Možda, što? – ponovi ona. – Dor eci što si htio reći. – A što sam htio reći? On je zabor avio. Bijaše to jedno od razočar anja u njezinu životu, jer on to nije nikad dor ekao. Zlatna sunčana zraka prosjak kroz granje. – Sunce! – reče on. – I vrijeme je da ideš. Vrijeme, gospodo, vrijeme! Leti bez krila, vaše gospodstvo. Vrijeme, vrijeme! Poseg ao je za košuljom. – Kaži laku noć Johnu Velikom – reče i pog leda dolje na nj. – Sig ur an je u zag rljaju puzavice. I navuče flanelnu košulju preko glave. – Jedan od najo pasnijih trenutaka za muškarca – nastavi izvukavši glavu iz košulje – jest onda kad navlači košulju: tada stavlja glavu u vreću. Zato više volim one amer ičke košulje što ih čovjek na se oblači kao kaput. Ona ga je i dalje gledala. On je zatim navukao kratke gaće i zakopčao ih u pasu. – Gledaj Jane! – reče. – U punom svom cvatu! Tko će te dog odine okititi cvijećem? Ja ili tkog od drug i! “Zbog om, cvijete moj, ostaj mi zdravo.” Mrzim tu pjesmu iz prvih ratnih godina. Sjeo je te uzeo obuvati čar ape. Ona je sveudilj stajala nepomično. On stavi ruku na oblinu njene zadnjice. – Lijepa mala Lady Jane! – reče. – Možda ćeš u Veneciji naći muškarca koji će jasminom okititi tvoju šumicu i tvoj pupak cvijetom mog ranja. Jadna mala Lady Jane! – Ne govor i tako! – uzvrati ona. – Tako govor iš samo da me ojadiš. Obor io je glavu i nastavio u nar ječju: – Možda imaš pravo, možda. Pa dobro, neću više ništa reći, šutjet ću. Ali se sada mor aš odjenuti pa natrag u svoj ponosni plemićki dvor. Prošlo je vrijeme, prošlo je vrijeme za Sir Johna i malu Lady Jane. Navuci košulju, Lady Chatterley! Ovako možeš biti ma tko dok tako stojiš bez košulje i na sebi imaš samo ubrano cvijeće. Čekaj, čekaj, ja ću ti skinuti cvijeće, ti mali drozde bez repa. I uze skidati joj cvijeće iz kose, ljubeći joj mokre vlasi, i micati cvijeće s grudi, ljubeći joj dojke, pupak i šumicu. – Tu neka ostanu dokle hoće – reče. – Tako, sad si opet svučena, sad si golor ita djevojka i nešto od Lady Jane! Sad navuci košulju jer mor aš ići, inače će Lady Chatterley zakasniti na večer u, te će je pitati: A gdje si bila, lijepa moja djevojko? Nikad nije znala što da mu uzvrati kad bi tako okrenuo u nar ječje. Odjenula se i spremila da se ponešto neslavno vrati kući na Wragby, koji je tako prezir ala. Htio ju je otpratiti do ceste. Njeg ovi mali fazani bili su dobro sklonjeni pod strehom. Kad je njih dvoje izbilo na cestu, ugledaše gospodu Bolton kako blijeda i zadihana brza prema nji-
ma. – Oh, gospodo, bojali smo se da vam se nije što dog odilo. Gospoda Bolton pog leda lug ar a u lice, koje bijaše glatko i svježe od ljubavi. Susrela je njeg ov pol nasmiješeni, pol podrugljivi pog led. Uvijek se smješkao pred životnim teškoćama. Ali ju je gledao ljubazno. – Dobra večer, gospodo Bolton. Laku noć, milostiva gospodo. Vaše će gospodstvo biti sada sig urno, pa vas mog u ostaviti. Laku noć, gospodo Bolton. Pozdravio je na vojničku, okrenuo se te otišao. ŠESNAEST O POGLAVLJE Kad je Connie došla kući, dočekalo ju je unakrsno ispitivanje. Clifford je poslije podne izišao iz kuće i vratio se prije neg o što se obor ila oluja, a gdje je milostiva gospoda? Nitko nije znao, samo je gospoda Bolton izr azila mišljenje daje milostiva gospoda otišla u šetnju u šumu. U šumu po takvoj oluji! Clifford je zapao u živčano bjesnilo. Trzao se kad god bi sijevnula munja i odrvenio bi na svaki tutanj grmljavine. Gledao je u olujnu ledenu kiširkao daje konac svijeta. Gospoda Bolton nastojala je da ga umir i. – Zacijelo se sklonila u kolibu dok ne mine oluja. Budite bez brig e, s milostivom gospodom bit će sve u redu. – Ne volim da je u šumi zateče takva oluja. I uopće ne volim da ide u šumu. Već su dva sata i više otkad je otišla. Kada je izišla? – Malko prije neg o što ste se vi vratili. – Nisam je vidio u parku. Bog zna gdje se nalazi i nije li joj se štog od dog odilo. – Oh, ništa joj se nije dog odilo. Vidjet ćete, vratit će se kući čim kiša prestane. Samo ju je kiša zadržala. Ali se milostiva gospoda nije vratila odmah kad je kiša prestala. Vrijeme prolazilo, sunce sinulo posljednjim žutim sjajem, a od nje ni trag a ni glasa. Sunce je već zašlo, noć se krilila i prvi je gong zazvonio za večer u. – Nije to u redu! – reče Clifford, bijesan. – Poslat ću Fielda i Bettsadajenadu. – Oh, nemojte! – uzviknu gospoda Bolton. – Mislit će daje počinila samoubojstvo ili takvo što. Nemojte da počnu kojekakvi glasovi! Pustite da ja skoknem onamo do kolibe i pog ledam je U ondje. Naći ću je svakako. Nakon njezinih uvjer avanja Clifford joj dopusti da ide. I tako ju je Connie srela, samu i blijedu, kako klima jahačkim putem. – Ne smijete mi zamjer iti, milostiva gospodo, što vas tražim. Ali se Sir Clifford toliko zabrinuo daje sav izvan sebe. Pomišlja da vas je smjer io grom ili daje kakvo stablo palo na vas te vas usmrtilo. Htio je poslati Fielda i Bettsa u šumu da nadu mrtvo tijelo. Zato sam mislila daje najbolje da pođem ja neg o da se uzbuni sva služinčad. Govor ila je nervozno. Na Constancinu licu mog la se još vidjeti glatkoća i polusnenost strasti, te je osjetila kako je srdita na nju. – Zaista! – dočeka Connie. I nije više mog la ništa reći. Dvije su žene šuteći i s mukom išle kroz mokru šumu, dok su krupne kapi padale i čvalikale. Kad su stig le u park, Connie se požur i naprijed, a gospoda Bolton malo se zadahta. Postala je deblja i teža. – Kako je ludo od Clifforda što je nadig ao toliku uzbunu! – naposljetku će Connie, ljuta, govor eći zapravo sama sebi. – Oh, znate kakvi su muškarci! Uživaju u tome da se uzbuđuju. Već će se on smir iti čim vas ugleda.
Connie je bila vrlo ljuta što je gospoda Bolton otkrila njezinu tajnu: jer ona ju je zacijelo znala. Odjednom Connie zastade na putu: – Strašno je to što ste mi uvijek za petama! – reče sijevnuvši očima. – Oh, ne govor ite tako, milostiva gospodo! Zacijelo bi poslao onu dvojicu, a oni bi ravno u kolibu. A ja i ne znam zapravo ni gdje se koliba nalazi. Connie se zacrvenjela od srdžbe. Dok je u njoj kipjela strast, nije mog la lag ati. Nije se mog la ni pretvar ati da između nje i lug ar a nema ništa. Pog ledala je tu ženu što je lukavo obor ila glavu, ali je ipak, kao žena, donekle saveznica. – Pa dobro – reče Connie. – Kad je tako, ne mar im. – Ali sve je u redu, milostiva gospodo. Samo ste se sklonili u kolibu. Nema u tome ništa. Stig li su kući. Connie ude u Cliffordovu sobu, bijesna na njeg a, bijesna na njeg ovo blijedo izo bličeno lice i izbuljene oči. – Mor am reći da nije potrebno da za mnom šalješ slug e! – buknu ona. – Bože moj! – planu on. – Pa gdje si, ženo, bila? Nema te sate i sate, i to po takvoj oluji! Kog a vraga švrljaš po toj prokletoj šumi? Sto tražiš ondje? Već je nekoliko sati što je oluja prestala. Znaš li koji je sat? Pa to je da čovjek izludi. Gdje si bila? Gdje si dobijesa bila i što si radila? – A što ako me nije volja kazivati? Snimila je šešir i protresla kosu. Gledao ju je izbuljenih očiju, bjeloo čnice mu požutjele. Škodilo mu je kad bi se tako rasrdio, i onda bi gospoda Bolton imala po nekoliko dana neprilike s njim. Connie odjednom osjeti grižnju savjesti. – Neg o zaista – reče blaže – svatko može pomisliti da sam bogzna gdje. Samo sam sjedila u kolibi sve dok je trajala oluja, naložila sam malu vatru i bila sretna. Govor ila je sad neusiljeno. Uostalom, zašto da ga još više uzr ujava? On ju je gledao sumnjičavo. – Samo si pog ledaj kosu! – reče on. – Pog ledaj se! – Da – mirno će ona. – Trčala sam na kiši bez ičeg a na sebi. Bez riječi je buljio u nju. – Zacijelo si poludjela! – Zašto? Zar zato što volim da me kiša polijeva? – A kako si se osušila. – Star im ručnikom i uz vatru. Zur io je u nju zabezeknut. – A da je tkog od došao? – A tko bi mog ao doći? – Tko? Pa bilo tko. Mellors, na primjer. Je li došao? Mor a doći uvečer. – Jest, došao je kasnije, kad je prošla oluja. Došao je da nahrani fazane kukur uzom. Govor ila je savršeno ravnodušno. Gospoda Bolton prisluškivala je u susjednoj sobi i nije se mogla dovoljno nadiviti. Kad čovjek smisli kako žene umiju prir odno lag ati! – A što da je naišao dok si gola trčala po kiši kao luđakinja? – Mislim da bi se uplašio kao nikad u životu i odjur io što ga nog e nose. Clifford ju je promatrao u čudu. O čemu je premišljao u podsvijesti, tko će znati. Bio je previše zbunjen a da bi mog ao doći do jasnih misli u svojoj svijesti. Naprosto je prihvaćao što mu je govor ila i nije dalje o tome razmišljao. Nije mog ao a da joj se ne divi. Bila je rumena i lijepa, i glatka: glatka od ljubavi.
– U svakom slučaju možeš biti sretna ako se izvučeš bez jake prehlade – reče popustljivo. – Oh, nisam se prehladila – uzvrati ona. Mislila je zapravo na riječi onog a drug og: Imaš najljepšu zadnjicu! Željela je, tako jako željela da može Cliffordu prenijeti što joj je netko rekao za te oluje. Pa što! Radije je zauzela stav uvrijeđene kraljice te otišla gor e u svoju sobu da se preo djene. Te je večer i Clifford htio da bude ljubazan s njom. Upravo je čitao jednu od najnovijih znanstveno-relig io znih knjig a: imao je u sebi nešto lažne relig io znosti i bio egocentrično zabrinut za budućnost svog a/đ. Postao mu je kao neki običaj da s Constancom razg ovar a o kakvoj knjizi otkad je razgovor e medu njima dvoma trebalo nekako krpati i upravo ih kemijski iznuđivati. Mor ali su ih u svojim glavama gotovo kemijski prekuhati. – Što misliš o ovome? – reče posegnuvši za svojom knjig om. – Ne bi li trebalo na kiši hladiti svoje vruće tijelo da smo prošli još nekoliko eona evolucije. Aha, tu je! Svemir nam pokazuje dva lica: s jedne strane on fizički propada, a s drug e duhovno se diže. Connie je posluhnula očekujući nastavak, ali je Clifford zastao. Pog ledala ga je u čudu. – Ako se duhovno diže – reče ona – što onda ostaje dolje, ondje gdje mu je prije bio rep? – Ah – preuze on – nastoj pojmiti što je autor mislio. Uzdizanje je opreka propadanju, smatram ja. – Duhovno napuhano, da tako kažem. – Ne, nije. Neg o ozbiljno, bez šale: misliš li da ima tu nešto? Opet ga je pog ledala. – Fizičko propadanje? – upita ona. – Vidim da bivaš deblji, a ni ja ne propadam. Misliš li da je sunce manje neg o što je bilo? Po mome, nije. Smatram da jabuka što ju je Adam ponudio Evi nije bila veća od naše. Ili misliš daje bila? – Čuj dalje: “Svemir prolazi tako polako, u spor osti koja je neshvatljiva za naše mjer enje vremena, u novim uvjetima stvar anja, u kojima će fizički svijet, kakav danas poznajemo, biti samo beznačajno malen valić koji će se jedva razaznati od ništavila.” Slušala je s nekom veselosti: Svakakve su joj nepristojne misli padale na pamet. No, rekla je samo: – Kakav je to glupi hokus-pokus! Kao da bi njeg ova mala: tašta svijest mog la znati ono što se zbiva tako spor o! To samo znači da je on sam fizički neuspjeh na zemlji, pa želi da od sveg a svemir a načini fizički promašaj. Umišljena mala drskost!
– No slušaj i ne prekidaj svečane riječi autor ove: “Današnji je svijet i njeg ov por edak nastao u nekoj neshvatljivoj prošlosti i naći će svoj grob u nezamislivoj budućnosti. Preo staje neiscrpno carstvo apstraktnih oblika i stvar alaštva sa svojim promjenljivim značajem što ga uvijek nanovo određuju njeg ova stvor enja, i Bog, o čijoj mudrosti ovise svi oblici reda.” Eto, to je njeg ov zaključak. Connie je sjedila i prezirno slušala. – On je duhovno ugašen – reče ona. – Kakve li gluposti! Neshvatljivosti, nezamislivosti, carstvo apstraktnih oblika, stvar alaštvo s promjenljivim značajem, i Bog pomiješan s oblicima reda! Kakvih li gluposti! – I ja velim daje to nekakvo gomilanje, nekakva mješavina plinova, da tako kažem – reče Clifford. – Ipak, mislim da ima nešto u pomisli da svemir fizički propada i da se duhovno uzdiže. – Doista? Eh, neka se onda uzdiže, samo neka mene ovdje dolje ostavi fizički živu i zdravu. – Voliš li ti svoje fizičko biće? – upita je. – Volim! A glavom joj prođoše riječi: “Najljepša ženska zadnjica što je ima!” – Zaista neobično, jer, nema sumnje, fizičko biće samo je smetnja. Mislim pak da žena svoje najveće zadovoljstvo ne nalazi u duševnom životu. – Najveće zadovoljstvo? – ponovi ona, gledajući ga. – Zar je ta glupost najveće zadovoljstvo duhovnog života? Ne, hvala lijepa! Daj mi tijelo. Ja mislim, tjelesni je život veća stvarnost neg oli duhov ni: kad je tijelo doista probuđeno na život. Ali mnog i ljudi, kao taj tvoj glupi filozof, imaju duh samo prilijepljen na mrtvo tijelo. Gledao ju je u čudu. – Tjelesni život – reče on – to je samo životinjski život. – I to je bolje neg o profesorska trupla. Ali nije istina! Ljudsko se tijelo tek rada za stvarni život. Kod Grka ljupko je zasvjeducalo, zatim su ga Platon i Aristotel ubili, a Isus dotukao. No, tijelo se sada zaista rada za život u divnom svemir u, život ljudskog tijela – opre se ona. – Ti, drag a moja, govor iš kao da ćeš uvesti to doba. Doduše, odlaziš na odmor, ali se, molim te, nemoj tako neskromno dičiti time. Vjer uj mi, ma kakav bio Bog, on će polako ukloniti crijeva i probavne org ane iz ljudskog tijela da stvor i jedno više, duhovnije biće. – Zašto da ti vjer ujem, Clifforde, kad osjećam da se Bog, kakav već bio, najposlije probudio u mojoj utrobi i šeće se tuda sa svim žar om svanuća. Zašto da ti vjer ujem kad osjećam upravo suprotno? – Oh, zaista! A što je u tebi prouzr okovalo tu izvanr ednu promjenu? Zar to što nag a jur iš po kiši i igraš se bakantice? Zelja za senzacijom ili radost što odlaziš u Veneciju? – Jedno i drug o! Smatraš li daje ružno što se radujem odlasku? – Ružno je što to tako otvor eno pokazuješ. – Onda ću to kriti. – Nemoj se upinjati. Svoj si nemir gotovo prenijela na me. Gotovo osjećam kao da sam ja taj koji odlazi. – A zašto ne bi i ti pošao? – O tome smo već govor ili. Ako ćemo pravo, najviše se raduješ zato što ćeš moći da se za neko vrijeme riješiš sveg a ovog a. Najveća ti je radost ovog časa zbog om svemu. Ali svaki odlazak znači neki sastanak drugdje. A svaki je sastanak nova obveza. – Ne mislim ulaziti ni u kakve nove obveze. – Nemoj se hvastati dok bog ovi slušaju. – Ne, neću se hvastati.
Ipak je bila uzbuđena zbog odlaska, zbog tog a što osjeća da se raskidaju veze. Nije mog la drukčije. Clifford, koji nije mog ao spavati, kartao se svu noć s gospodom Bolton dok nije gotovo pala od umor a. Naposljetku se približio dan Hildina dolaska. Connie se dog ovor ila s Mellorsom da će izvjesiti zeleni šal kroz prozor ako sve bude u redu za njihovu zajedničku noć. Ako pak bude kakve zapreke, izvjesit će crveni. Gospoda Bolton pomag ala je Constanci da pakuje. – Vašem gospodstvu kor istit će promjena. – Mislim da hoće. Nije vam krivo što ćete Sir Clifforda imati sami na brizi neko vrijeme, zar ne? – Oh, ne! Nije mi teško, već ću ja to urediti s njim. Mislim da mog u sama sve što treba. Zar vam se ne čini da mu je bolje neg o što je bilo? – O, mnog o bolje. Pravite čuda s njim. – Zaista? Ali svi su muškarci jednaki: kao mala djeca. Samo im treba ugađati i laskati, činiti neka misle kao da sve ide po njihovoj volji. Ne mislite li vi tako, milostiva gospodo? – Bojim se da baš nemam dovoljno iskustva. Connie malko zastade u pripremama. – A kako je bilo s vašim mužem, jeste li i s njime mor ali kao s djetetom? – upita Connie i pog leda drug u ženu. Gospoda Bolton prekide spremanje. – Da – odg ovor i – mor ala sam mu dosta ugađati. Ali, valja mi priznati, uvijek je znao za čim idem. Obično mije popuštao. – I nije nikad bio gospodar i gazda? – Nije! Ali bi mu se ponekad oči zakrijesile, i tada sam znala da mi valja popuštati. No, obično je on popuštao. Ne, nikad nije bio gospodar i gazda. Ali nisam to ni ja bila. Znala sam dokle smijem i mog u, i onda bih popuštala, iako me to kadikad dosta stajalo. – A što bi bilo da ste se tvrdog lavih i ostali pri svome? – Oh, ne znam, nikad nisam pokušala. Pa i kad nije imao pravo, ako je bio upor an, ja sam popuštala. Vidite, ja nikad nisam htjela ra zor iti ono što je bilo medu nama. Ako svom silom hoćete prodrijeti sa svojom voljom protiv muškar aca, onda je kraj. Ako volite nekog muškarca, mor ate mu popustiti kad je u nešto zag rizao; imali vi pravo ili ne imali, treba mu popustiti, inače će se nešto pretrgnuti. Valja mi reći, Ted mi je kadikad i popuštao kad bih se zainatila premda nisam imala pravo. Tako bismo oboje došli na svoje. – Jeste li takvi sa svima svojim pacijentima? – upita Connie. – O, to je nešto drug o. S njima nisam takva. Znam što je za njih dobro, ili pak nastojim saznati, i onda uredim kako je najbolje u njihovu kor ist. To nije isto kao i s onim kog a volite. Sasvim je drukčije. Ako ste zaista nekog voljeli, možete biti srdačni gotovo sa svakim čovjekom ako ste mu potrebni. Premda zapravo ne mar ite, nije vam stalo. A kad vam je u životu doista stalo do kog a, sumnjam da ćete ikad više mar iti za kog a drug og. Te su riječi uplašile Connie. – Mislite da se može voljeti samo jednom? – upita ona. – Ili nikad. Većina žena ne voli nikad, nikad i ne pokušaju. Ne znaju što to znači. Ni muškarci. Kad vidim ženu koja voli, srce mi za njom zamir e. – A mislite li da se muškarci lako vrijeđaju? – Jasno! Ako im povrijedite ponos. Ali zar nisu i žene iste? Samo, naša su dva ponosa ponešto različita. Connie je razmišljala o tome. Opet su je napale zle slutnje zbog odlaska: ima li uopće smisla da
nekamo putuje? Naposljetku, zar ona ne napušta svog čovjeka, ma i na kratko vrijeme? A on je tog a svjestan, zato je i bio tako čudan i zajedljiv. Ipak, ljudskim životom često odlučuje splet vanjskih okolnosti. Connie je bila u vlasti takvih prilika. Nije se mog la izvući samo tako dok bi dlanom o dlan. A nije ni htjela. Hilda je prispjela na vrijeme, u četvrtak ujutro, u malom autu na kojem je strag a bio čvrsto pripet kovčeg. Izg ledala je čedno i djevojački kao uvijek, ali sa svagda istom samovoljom. Bila je vraški svojeg lava. Kad se njezin muž u to uvjer io, zatražio je rastavu. A ona mu je išla nar uku i to olakšala premda nije imala ljubavnika. Nije u taj mah mar ila za muškarce. Bilo joj je s voljom da bude svoja gospodar ica i gospodar ica svoje dvoje djece, koje je namjer avala odg ojiti “kako treba”, ma što to značilo. I Connie je mog la ponijeti samo jedan kovčeg. Ipak je poslala jedan kovčeg ocu, koji je putovao vlakom. Nema smisla autom u Veneciju. A Italija je i prevruća da se po njoj putuje autom u srpnju. On će komotno vlakom. Upravo je doputovao iz Škotske. Tako je Hilda, kao ozbiljan arkadijski maršal ili putovođa, uredila svu mater ijalnu stranu putovanja. Sjedila je s Constancom u jednoj od gornjih soba i čavrljala. – Čuj, Hilda – Connie će ponešto uplašena – htjela bih noćas prenoćiti ovdje u blizini: ne ovdje, neg o u blizini. Hilda je upiljila u sestru svoje sive, nedokučive oči. Činila se spokojnom, a često se znala razbjesniti. – Gdje je to u blizini? – upita tiho. – Pa znaš da ovdje nekog a volim, zar ne? – Slutila sam daje nešto posrijedi. – Znaš, on živi u blizini, pa bih ovu noć provela s njime. Mor am, obećala sam. Connie se jog unila. Hilda šuteći obor i glavu sličnu Minervinoj. Zatim je podig la pog led. – Hoćeš li mi reći tko je on? – upita. – On je naš lug ar – protisnu Connie i živo por umenje, kao postiđeno dijete. – Connie! – uzviknu Hilda i podiže malko nos od neg o dovanja; tu je kretnju baštinila od majke. – Znam, ali on je zaista divan. On zaista zna što je nježnost – reče Connie, nastojeći da ga obrani. Hilda, kao rumena Atena, sjajna lica, obor i glavu te se zamisli. Zapravo je bila silno ljuta, ali se nije usuđivala to pokazati, jer bi se Connie, koja bijaše na oca, odmah uzbunila i tvrdog lavila. Istina, Hilda nije voljela Clifforda, nije voljela njeg ovu hladnu umišljenost daje netko! Bila je uvjer ena da on besramno iskor ištava Connie. Nadala se da će ga njezina sestra ostaviti. Ali, kako je bila iz solidnog a škotskog srednjeg staleža, nije htjela nikakva “poniženja” sebe ili svoje obitelji. – Kajat ćeš se za to – reče joj. – Neću! – uzviknu Connie, sva por umenjevši. – On je pravi izuzetak. Ja ga zaista volim. Divan je kao ljubavnik. Hilda je još razmišljala. – Brzo ćeš ga se zasititi – reče – i dok budeš živa stidjet ćeš se zbog njeg a. – Ne, neću! – nadam se da ću imati njeg ovo dijete. – Connie! – viknu Hilda, tvrdo kao daje udar ila čekićem, sva blijeda od srdžbe. – Učinit ću sve što je mog uće da ga dobijem. Bit ću ponosna budem li imala njeg ovo dijete. Nije imalo smisla govor iti s njome. Hilda nastavi razmišljati. – Zar Clifford ništa ne sumnja? – upita je.
– Oh, ne. A zašto bi? – Zacijelo si mu dala mnog o prilike da posumnja – reče Hilda. – Ne, nikako. – A taj noćašnji pothvat čini mi se pravom ludosti. Gdje živi taj čovjek? – U kućici na drug oj strani šume. – Je li samac? – Nije. Žena gaje ostavila. – Koje je dobi? – Ne znam. Star iji je od mene. Hilda je na svaki odg ovor bivala sve ljuća, ljutila se žestoko, kao i njezina mati, ali je to prikrivala. – Da sam na tvome mjestu, ja bih odustala od noćašnje pustolovine – posavjetovala je mirno. – Ne mog u! Mor am noćas biti s njim, ili neću moći uopće putovati u Veneciju. Jednostavno, ne mog u. Hilda kao da je opet čula svog oca te popusti iz čiste diplomacije. Pristala je da se obje odvezu u Mansfield na večer u: odatle će, kad se smrači, odvesti Connie natrag do puta na rubu šume i ujutro doći po nju, a ona će, Hilda, prenoćiti u Mansfieldu, koji je udaljen pol sata dobre vožnje. No bila je bijesna na sestru što joj tako mrsi planove. Connie je na prozor izvjesila šal smar agdne boje. Od silne ljutine na sestru umekšala se Hilda prema Cliffordu. Ipak, ima on duha. Što je tjelesno nesposoban za ljubav, to bolje: utoliko je manje razlog a za svađu. Hilda je odbijala od sebe tjelesnu ljubav u kojoj muškarci postaju ružna, sebična čudovišta. Connie nije mor ala proći što prolaze drug e žene, imala je lakši život, ali nije bila tog a svjesna. Clifford je došao do zaključka daje Hilda, na kraju, uistinu intelig entna žena i da bi bila izvrsna pomoćnica čovjeku koji bi se, primjer ice, bavio politikom. Da, u njoj nema nikakve Constantine ludosti: u uspor edbi s Hildom Connie je još dijete, i čovjek joj mor a opraštati jer nije sasvim pouzdana. Rano su sjeli k čaju, vrata su ostavili otvor ena da sunce može unutra. Bijaše kao da su svi malko zadahtani. – Zbog om, Connie, djevojčice! Vrati mi se živa i zdrava. – Zbog om, Clifforde! Da, vratit ću se brzo. Connie je bila gotovo nježna. – Zbog om, Hilda! Ti ćeš malo pripaziti na nju, je li? – Hoću, svojski! – odg ovor i Hilda. – Neće nikamo daleko od mene. – To je obećanje! – Zbog om, gospodo Bolton! Znam da ćete dobro paziti Sir Clifforda. – Hoću koliko god mog u, milostiva gospodo. – I pišite mi ako bude kakvih novosti, i javljajte mi kako je Sir Clifford. – Svakako, milostiva gospodo. Lijepo se zabavite i sretno nam se vratite. Svi su mahali. Auto krenu. Connie se osvrnu i vidje Clifforda kako sjedi u svojim kolicima navrh stepenica. Naposljetku, on je njezin muž, a Wragby njezin dom: prilike su tako odredile. Gospoda Chambers držala je vrata otvor ena i poželjela njezinu gospodstvu sretan put. Auto je brzo kliznuo iz cestar a što je skrivao park i zakrenuo na cestu kojom su se ugljenar i vukli svojim kućama. Hilda zakrene na Crosshill Road, iako to nije bila glavna cesta, ali je vodila u Mansfield. Connie stavi nao čale. Vozile su se duž željezničke prug e koja je bila u udolini niže njih. Onda mostom prije-
doše preko udoline. – To je put što vodi do lug ar eve kuće – reče Connie. Hilda nestrpljivo pog leda onamo. – Strašna je šteta što ne možemo ravno! U devet bismo stig le u Pali Mali. – Zao mi je zbog tebe – uzvrati Connie ispod svojih nao čale. Brzo su prispjele u Mansfield, nekoć romantičan a sada očajno tužan rudarski gradić. Hilda zaustavi kod hotela označena u autovodiču, te uze sobu. Sve zajedno bilo je tako neprijatno, a Hilda je bila i suviše ljuta a da bi govor ila. No Connie joj je mor ala nešto pripovijedati o svojoj ljubavi. – On, pa on! Kojim ga imenom zoveš? Samo veliš on – reče Hilda. – Nikad ga ne zovem imenom, a ni on mene: malko čudno kad pravo razmisliš. Zove se Oliver Mellors. – A kako bi se osjećala da budeš gospođa Mellors umjesto Lady Chatterley? – Voljela bih to. S Connie se više ništa nije dalo. Uostalom, ako je taj čovjek pet-šest godina bio por učnik u vojsci u Indiji, zacijelo je manje-više zgodan. Očito ima značaja. Hilda je pomalo bivala mekša. – Ali ćeš ga se brzo zasititi – reče – a onda ćeš se stidjeti svoje veze s njim. Ne može se čovjek miješati s radnicima. – Pa ti si socijalist. Uvijek si bila na strani radništva. – Mog u uz njih biti za političke krize: upravo stog a što sam s njima, znam kako je nemog uće vezati svoj život s njihovim. Ne govor im to iz snobizma, neg o zato što je cio ritam njihova života drukčiji. Hilda je živjela medu pravim političkim intelektualcima, tako da joj se teško mog lo suprotstaviti. Dosadni sati u hotelu vukli se polako, i nakraju su sjele za jednoličnu večer u. Zatim Connie stavi nešto stvarčica u svilenu torbicu i još jednom počešlja kosu. – Ipak, Hilda, ljubav može biti divna kad osjećaš da živiš i da si u središtu stvar anja. Bilo je gotovo kao da se hvali. – Mislim da i svaki komar ac osjeća isto – reče Hilda. Večer je bila divno jasna i trajala je dug o, čak i u gradiću. Bit će jasna i cijela noć. Od zlovolje Hildino lice bijaše poput maske. Sjela je opet u auto, i njih se dvije povezoše natrag, ali krenuše drug im putem, kroz Bolsover. Connie je imala nao čale i kapu da je ne prepoznaju, i sjedila je šuteći. Što se Hilda više protivila, Connie je sve više pristajala uz čovjeka kog a je voljela, išla bi za njeg a u oganj i vodu. Imale su upaljena prednja svjetla dok su se vozile kroz Crosshill, a po malom rasvijetljenom vlaku što je udolicom brektao kraj njih, činilo se da je zaista noć. Hilda je računala da će nakraj mosta zakrenuti na poljski put. Uspor ila je prilično nag lo i skrenula s ceste, a svjetla prosjaše bijelom svjetlosti na putu obraslu travom. Connie pog leda van. Vidjela je neku sjenu te otvor ila vrata. – Evo nas! – reče tiho. Hilda je pak ugasila svjetla i nastojala okrenuti kola vozeći natrag. – Nema ništa na mostu? – upita kratko. – Sve je u redu – odg ovor i muški glas. Povezla je natraške na most, zakrenula, potom povezla koji kor ak naprijed po cesti, onda unatrag na put, pod brijest, gazeći travu i paprat. Zatim je ugasila sva svjetla. Connie side. Čovjek je stajao pod drvećem. – Jesi li dug o čekao? – upita Connie.
– Nisam – odg ovor i on. Oboje počekaše da side Hilda. Ali ona zalupi vratima te ostade sjedeći nepomično. – Ovo je moja sestra Hilda. Bi li prišao i pozdravio? Hilda, ovo je Mellors. Lug ar podiže šešir, ali ne priđe. – Prošetaj s nama do kućice, Hilda – pozva je Connie. – Nije daleko. – A štos autom? – Ljudi ih ostavljaju uz cestu. Imaš ključ. Hilda je šutjela i razmišljala. Potom pog leda natrag niz put. – Mog u li natraške oko onog grma? – upita. – Dakako – odg ovor i lug ar. Potjer ala je natraške i zavila oko grma, tako da se s ceste nije vidjelo; zatim je zaključala auto i sišla. Bila je noć, ali svijetla. Grmlje duž zapuštenog puta izr aslo visoko i divlje i izg ledalo vrlo tamno. Svjež sladak mir is lebdio u zraku. Lug ar pode naprijed, za njim Connie, potom Hilda, svi šuteći. On je teža mjesta osvjetljivao svojom džepnom svjetiljkom, pa su nastavljali put, dok je nad hrastovima meko huktala sova, a Flossie tiho lunjala nao kolo. Nijedno od njih troje nije mog lo govor iti. Nisu imali što reći. Nakon nekog vremena Connie opazi žuto svjetlo u kućici, i srce joj jače zakuca. Plašila se malko. Nastavili su put, sve onako jedno za drug im. On otključa vrata te ude prvi u toplu ali praznu sobicu. Vatra je tiho i crveno gor jela na ognjištu. Stol bijaše prostrt, na njemu dva tanjur a i dvije čaše, ovaj put na pravom bijelom stolnjaku. Hilda je tresla kosom i ogledala se po pustoj, tužnoj sobi. Zatim pribra hrabrost i pog leda muškarca. Bio je srednje visok i suhonjav, učinio joj se pristalim. Ostao je suzdržan, pokazujući da mu nije do razg ovor a. – Sjedni, Hilda – pozva je Connie. – Sjednite – reče i on. – Mog u li vam prir editi čaj ili što drug o, ili biste čašu piva? Ugodno je hladno. – Pivo! – javi se Connie. – I meni, molim! – reče Hilda, smiješno bojažljivo. On je pog leda i kimnu glavom. Uzeo je modar vrč i krenuo u prostor iju iza kuhinje. Kad se vratio s pivom, lice mu se opet promijenilo. Connie sjede pokraj vrata, a Hilda na njeg ovu stolicu, leđima okrenuta zidu na prozorskoj strani. – To je njeg ova stolica – blag o će Connie. Hilda skoči kao da su je opekli. – Samo sjedite, samo sjedite! Uzmite koju hoćete stolicu, nitko od nas nije medvjed iz priče – reče on savršeno ravnodušno. I donese Hildi čašu i natoči joj piva iz modrog vrča. – Što se tiče cig ar eta – reče – nemam ih, možda imate svoje. Ja ne pušim. Hoćete li štog od pojesti? Obrati se izr avno Constanci: – Da ti donesem štog od za jelo? Bi li htjela? Ti voliš štog od prig risti. Govor io je u svome nar ječju, mimo i bezbrižno kao da je krčmar u krčmi. – A što imaš? – upita Connie, crveneći se. – Kuhane šunke, sir a, oraha, ako ti je s voljom. Nema velikog izbor a. – Hoću – reče Connie. – Hoćeš li i ti, Hilda?
Hilda podiže pog led k njemu: – Zašto govor ite jorkširskim nar ječjem? – upita ga tiho. – Pa tako. Ovo nije jorkširsko nar ječje neg o derbijsko. Pog ledao ju je s jedva primjetljivim podsmijehom. – U redu, derbijsko. Zašto govor ite derbijski? U početku ste govor ili ispravno eng leski. – Tako? Zar ne smijem drukčije kad mi je po volji? Pustite me da govor im derbijski kad mi se mili. Ako nemate ništa protiv tog a. – Zvuči ponešto izvještačeno – reče Hilda. – Možda. Ali u Tevershallu vaš bi govor zvučao izvještačeno. Ponovno ju je pog ledao, iskosa, kao iz neke čudne udaljenosti, kao da veli: “Pa tko ste vi zapravo?” Otišao je u spremnicu po jelo. Sestre su sjedile šuteći. Donio je još jedan tanjur, nož i viljušku. Zatim kaza: JA! – Ako vas ne smeta, skinut ću kaput, kao uvijek. I skide kaput, objesi ga o klin, pa sjede za stol, u košulji: košulja mu bijaše od tanka flanela kremboje. – Poslužite se! – reče. – Izvolite! Ne dajte se nutkati. Nar ezao je kruha i ostao stojeći nepomično. Hilda osjeti, kako je prije osjećala i Connie, njeg ovu moć šutnje i udaljenosti. Vidjela je njeg ovu malu osjetljivu ruku što je nehajno ležala na stolu. Ne, on nije običan radnik, nikako! On se samo pravi, glumi! – Ipak – reče ona, uzimajući malko sir a– bilo bi prir odnije kad biste s nama govor ili ispravno engleski, a ne u nar ječju. Pog ledao ju je i osjetio njenu vrašku volju. – Mislite? – reče ispravnim eng leskim. – Bi li bilo prir odno išta što bi se izr eklo između vas i mene, osim što biste kazali da me đavo nosi prije neg o što me vaša sestra ikad opet vidi? I osim onog a što bih vam ja isto tako neugodno uzvratio? Bi li išta drug o bilo prir odno? – Oh, da – na to će Hilda. – Lijepo ponašanje bilo bi sasvim prir odno. – Drug a prir oda, da tako kažemo – reče on i nasmija se. – Ne, ne, sit sam lijepog ponašanja, ostavite me na mir u! Hilda je zaista bila zbunjena i strašno ljuta. Naposljetku, mog ao bi on ipak priznati da mu se iskazuje čast. Umjesto što svojom glumom i nadmenim držanjem valjda misli da on drug ima iskazuje čast. Kakve li drskosti! Jadna zalutala Connie, u pandžama tog a čovjeka! Jeli su šuteći. Hilda pog leda kako se on vlada za stolom. I protiv volje mor ala je priznati daje on nag onski obzimiji i bolje odg ojen neg o ona. U njoj je bila neka škotska nespretnost. Osim tog a, bio je on sasvim mir an i suzdržano samosvjestan Eng lez, bez oštrih bridova. Bilo bi vrlo teško nadmašiti ga. – A mislite li vi zaista – opet će ona, ali nešto blaže – da se isplati? – Da se isplati, što? – Ta pustolovina s mojom sestrom. Na licu mu se javi smijulj što razdražuje. – Treba pitati nju – opet će u nar ječju. Zatim je pog ledao Connie. – Dolaziš ovamo od slobodne volje, zar ne? Ja te nisam silio. Connie pog leda Hildu.
– Molim te, Hilda, ne zanovijetaj! – Nar avno, neću. Ali netko mor a misliti o prilikama. Trebalo bi da imaš neku stalnost u životu, ne smiješ uvijek praviti gluposti. Nastao je trenutak šutnje. – Stalnost? – prihvati on. – Sto time mislite reći? Kakvu stalnost imate vi u svome životu? Mislim da se kanite rastaviti. Kakva je to stalnost? Samo stalnost vaše tvrdog lavosti. Ne sumnjam u to. I kakvu ćete kor ist imati od tog a? Imat ćete i preko glave te svoje stalnosti samo dok još koju godinu poživite. Tvrdog lava i samovoljna žena, to je njezina stalnost. Bog u hvala što nisam onaj koji se mor a bahtati s vama! – S kojim pravom vi tako govor ite sa mnom? – reče Hilda. – S kojim pravom! S kojim pravom vi zanovijetate drug ima sa svojom stalnosti? Prepustite drug e njihovoj vlastitoj stalnosti. – Zar vi, moj gospodine, mislite da ja vodim brig u o vama? – tiho će Hilda. – Ja mislim da vodite, jer ste manje-više moja svast. – Još smo daleko od tog a, uvjer avam vas. – A ja vas uvjer avam da baš nismo tako daleko. I ja imam stanovitu stalnost u životu, i dobra je kao i vaša. Ako vaša sestra dolazi k meni za malo ljubavi i nježnosti, ona zna što radi. Bila je već u mojoj postelji. Bog u hvala da niste bili vi sa svojom stalnosti. Nastala je tišina, a zatim je dodao: – A, ne, ja ne nosim svoje hlače s tur om naprijed. Ako mi se što dopadne, hvala zvijezdama. Čovjek ima veliko zadovoljstvo s ovakvom djevojkom; to je nešto sasvim drug o neg o s nekom od vaše fele. Šteta zapravo, jer vi biste mog li biti dobra jabuka umjesto lijepe divljake. Žene kao što ste vi trebalo bi dobro cijepiti. Gledao ju je s čudnim titravim smiješkom u kojemu bijaše čulnosti i priznanja. – A muškarce kao što ste vi – reče ona – trebalo bi odvojiti od ostalog svijeta: zbog njihove vulgarnosti i sebične požude. – Oh, gospodo! Sreća je što je ostalo još takvih muškar aca kao što sam ja. A vi ste zaslužili što imate: ostali ste sami samcati. Hilda je ustala i krenula prema vratima. Ustade i on i skide kaput s klina. – Već ću i sama pog oditi put – reče ona. – Sumnjam u to – uzvrati on mirno. Tabali su niz put opet u smiješnom redu, jedno za drug im. Sova je još huktala. On je znao da bi je trebalo ustrijeliti. Auto je stajao nedirnut, malko orošen. Hilda se pope i upali motor. Lug ar i Connie počekaše. – Samo vam jedno velim – reče ona iza svoje utvrde – ne vjer ujem da će vam se to isplatiti. – Što je jednome slast, drug ome je otrov – javi se on iz tame. – A za mene je med i mlijeko. Svjetla se upališe. – Nemoj da te ujutro čekam, Connie. – Ne, nećeš. Laku noć. Auto se polako uspe na cestu, zatim kliznu naprijed i nestade, ostavljajući za sobom tihu noć. Connie mu se plašljivo uhvati za ruku, i njih dvoje krenuše putem. On nije govor io. Naposljetku ga ona poteže da stane. – Poljubi me! – šapnu ona.
– Ne, počekaj malo! Počekaj dok se ohladim – reče on. To ju je zabavljalo. Sveudilj ga je držala za ruku, te su šuteći išli putem. Bila je zadovoljna što je s njime, i to upravo sada. Zadrhtala je pri pomisli da ju je Hilda mog la oteti od njeg a. On je bio nedokučivo šutljiv. Kad su opet stig li u kućicu, ona gotovo zaplesa od sreće što se riješila sestre. – Bio si strašan prema Hildi – reče mu ona. – Trebalo bi da dobije batina. – Zašto? Pa ona je tako ljupka. Nije joj odg ovor io neg o je krenuo za večernjim poslovima, tihim sig urnim kretnjama. Bio je vanjštinom ljut, ali ne na nju. To je Connie osjećala. Njeg ova ljutnja davala mu je čudnu ljepotu, neku unutarnju milinu i sjaj od kojeg je sva treper ila i od kojeg su joj se udovi rastapali. On se još nije obazir ao na nju. Naposljetku je sjeo i počeo driješiti cipele. Zatim je podig ao pog led prema njoj, ispod obrva na kojima se još zadržavala srdžba. – Hoćeš li poći gor e? – reče. – Tamo je svijeća. I kretnjom glave pokaza na svijeću što je gor jela na stolu. Ona je poslušno uze, a on joj promatraše oble bokove dok je uzlazila stepenicama. Bila je to noć čulnih strasti kojih se ona malko plašila i kojima se gotovo opir ala: ipak su je ponovno srsili probojni srsi čulnosti, drukčiji, oštriji, strasniji od srsa nježnosti, ali, u taj čas, poželjni. Iako ponešto uplašena, puštala mu je na volju, i bezo bzirna, nesramežljiva požuda potrese je do temelja, razotkrije do dna i učini od nje drug u ženu. Nije to zapravo bila ljubav. Nije to bila pohota. Bila je to čulnost, oštra i vrela kao vatra od koje je duša sag or ijevala u pepeo. Taje vatra spalila stid, najdublji, najstar iji stid, na najtajnijem mjestu. Stajalo ju je napor a da mu pusti sve na volju. Mor ala je biti pasivna, poslušna stvarca, robinja, tjelesna robinja. A ipak ju je strast zahvatila svojim platnenim jezicima na kojima je izg ar ala, i kad joj je razbludni plamen prošao utrobu i grudi, činilo joj se da umir e žestokom i divnom smrti. Često se pitala što je Abelard mislio kazavši da je s Heloizom u jednoj godini prošao sve stupnje i profinjenosti strasti. To isto prije tisuću godina: prije deset tisuća godina! Isto je i na grčkim vazama, posvuda! Profinjenost strasti, ćudljivosti čulnosti! Potreba, vječna potreba da se sažeže lažna sramežljivost i da se taljenjem pročisti najteža ruda tijela. Ognjem čiste čulnosti. Tako je mnog o naučila u toj kratkoj ljubavnoj noći. Prije je mislila da žena mor a umrijeti od stida, a ono – umro je stid. Stid, to je strah. Duboki org anski sram, star i fizički strah koji se skupio u kor ijenju našeg tijela i može ga odagnati samo čulni oganj, naposljetku je uklonjen, odagnao ga je muški ud, tako daje stig la u srce svoje džung le. Osjetila je, sada, daje doprla do najdublje dubine svoje prirode i da je u biti bez srama. Bila je svoj vlastiti čulni, gola i bestidna. Osjetila je pobjedu, gotovo oholost. Tako! Tako je to dakle! To je život! Takav je dakle čovjek u svojoj biti. Nije ništa ostalo neotkriveno, ništa čeg a bi se trebalo stidjeti. Svoju najintimniju golotinju dijelila je s muškarcem, s jednim drug im bićem. A kakav je bezo bzir an đavo muškar ac! Zaista pravi đavo! Treba jakosti da ga podneseš. Trebalo je napor a da stigne do srca tjelesne džung le, do posljednjeg i najdubljeg skloništa org anskog stida. Samo gaje falos mog ao pronaći. A kako je samo bio zabijen u nju. I kako gaje, u strahu, mrzila. A kako ga je na kraju željela! Sada je to znala. U dnu duše, duboko u svojoj unutamjosti, potrebovala je tu navalu falosa, potajno ju željela, i bila je uvjer ena daje neće nikada doživjeti. A sada se sve nag lo pojavilo, i jedan je muškar ac dijelio s njom njezinu posljednju i
konačnu golotinju – ona je bila bez stida. Kako su lažljivci pjesnici i svi ostali! Uvjer avaju čovjeka da žele osjećaj. U stvarnosti pak čovjek najviše želi čulnost koja ga sveg a prožima i sažiže, strašnu čulnost. Eh, naći muškarca koji se na sve usuđuje, bez misli na stid ili grijeh, ili na konačno kajanje! Kad se kasnije stidiš ili navodiš na stid, kako je to strašno! Kakva šteta što su muškarci tako pasje sramežljivi kao Clifford! I kao Michaelis! Obojica su bila, što se tiče čulnosti, pasje i ponižavajuće odvratni. Najviši užitak duha! A što je to za ženu? I što je to zapravo za muškarca? On samo postaje još prljaviji i pasji, čak i duhom. Potrebna mu je zgoljna čulnost čak i da bi pročistio i obodrio duh. Zgoljna čulnost, a ne ta prljava zbrkanost. Bože, kako je muškar ac nešto neobično! Svi su oni samo psi koji jur e nao kolo, njuškaju i par e se. Kako je teško naći muškarca koji se ne boji i ne stidi! I eto, gleda ga sada kako spava kao divlja zvjerka, udaljen od nje u samoći svog a sna. I privinu se k njemu da ne bude daleko od njeg a. Kad se probudio, probudio je i nju sasvim. Sjedio je na postelji te ju gledao. Ona je vidjela svoju golotinju u njeg ovim očima, i njeg ovu duboku svijest o njoj. I fluidna muška spoznaja o njoj bijaše kao da nekamo struji k njoj iz njeg ovih očiju te je ovija strašću. Ah, kako je užitak i milina imati udove i tijelo polusneno, a teško i prožeto strašću. – Je li vrijeme ustajanju? – upita ona. – Šest i pol. U osam trebalo je da bude na kraju puteljka. Uvijek i uvijek nečiji pritisak nad čovjekom! – Mog ao bih pripremiti dor učak pa ti ga donijeti ovamo: hoćeš li? – Oh,da! Flossie je dolje tiho cviljela. Ustao je, odbacio pidžamu i protrljao se ručnikom. Kako je lijepo ljudsko biće kad je puno srčanosti i života! Tako je mislila dok gaje šuteći promatrala. – Odmakni zavjesu, hoćeš li? Sunce je već sjalo po nježnom jutarnjem lišću, a šuma bijaše tako blizu, modra i svježa. Ona sjede u postelji i sanjivo zag leda kroz tavanski prozor, stišćući rukama gole dojke. On se odijevao. Ona je napol snatrila o životu, o životu s njim, upravo o životu. On se udaljavao, bježao od njezine pog ibeljne nag osti što se ondje zgur ila. – Jesam li to sasvim izg ubila svoju spavaćicu? – upita ona. Segnuo je rukom pod pokrivač u dnu postelje te izvukao komad tanke svile. – Osjećao sam da mi se svila motala oko gležnjeva. Spavaćica bijaše gotovo sva poder ana. – Ne mar i – reče ona. – Pripada zaista ovamo. Ostavit ću je ovdje. – Da, ostavi je. Mog u je noću stisnuti medu nog e za društvo. Nema na njoj nikakva imena i nikakva znaka, zar ne? Obukla je na se razdrtu svilu, sjela i dremljivo se zag ledala kroz prozor. Prozor bijaše otvor en, jutarnji zrak ulazio kroza nj i s njime ptičji poj. Ptice su neprestano polijetale. Onda je opazila Flossie kako švrlja nao kolo. Vani objutrilo. Čula je kako on dolje loži vatru, crpe vodu te izlazi na stražnja vrata. Domalo doprije do nje mir is pržene slanine, i naposljetku eto njeg a gor e, s velikim crnim pladnjem s kojim je jedva prošao na vrata. Stavio je pladanj na postelju i nalio čaj. Connie sjede u svojoj poder anoj spavaćici i gladno se naklopi na jelo. On je sjeo na onu jedinu stolicu, sa svojim tanjur om na koljenima. – Kako prija! – reče ona. – Kako je lijepo dor učkovati zajedno. 4x1; On je jeo šuteći i mislio kako vrijeme brzo promiče. I njezine se misli dohvatiše tog a. – Kako bih voljela ostati ovdje s tobom i daje Wragby milijun milja daleko od nas! Ja zapravo odlazim s Wragbyja. Ti to znaš, žarne?
– Da. – I obećavaš da ćemo živjeti zajedno, da ćemo voditi zajednički život, ti i ja! Obećavaš li? – Da, kad mognemo. – Da, da, mi to hoćemo, je li da hoćemo? Nagnula se naprijed i uhvatila ga za ruku, tako te joj se čaj prelio preko ruba. – Da – prihvati on, odmičući čaj. – Mi i ne možemo sada da ne živimo zajedno, zar ne? – ona će molećivo. On je pog leda uz treper av smiješak. – Ne možemo! – dočeka on. – A sada za dvadeset i pet minuta valja ti krenuti. – Zar već? – uzviknu ona. Odjednom on podiže prst kao za opomenu i ustade. Flossie kratko zaštekta, zatim triput oštro zalaja, kao za upozor enje. On šuteći stavi svoj tanjur na pladanj i side. Connie je čula kako je sišao na vrtnu stazu. Vani zacinka zvonce na biciklu. – Dobro jutro, gospodine Mellors! Prepor učeno pismo. – Ah, tako. Imate li olovku? – Evo je! Nastala je stanka. – Kanada! – reče došljakov glas. – Jest, to je jedan moj drug tamo u Britanskoj Kolumbiji. Samo mi nije jasno što bi on to imao da prepor uči. – Možda vam šalje novac. – Bit će prije da ga traži. Stanka. – Opet lijep dan. – Da. – Doviđenja. – Doviđenja. Domala vrati se gor e, ponešto ljutit. – Poštar – reče. – Tako rano? – priupita ona. – Tja, njeg ov obilazak. Obično je ovdje u sedam, kad dolazi. – Je li ti tvoj drug poslao kakav novac? – Nije. Samo nekoliko fotog rafija i papir a o nekom posjedu u Britanskoj Kolumbiji. – Bi li htio onamo? – Mislio sam, možda bismo mog li. – Da, bismo, bilo bi divno! Ali gaje zbunio dolazak poštar a. – Ti prokleti bicikli, salete čovjeka dok se još nije ni snašao. Nadam se da nije ništa zamijetio. – A što bi mog ao zamijetiti? – Valja ti ustati i spremiti se. Ja ću samo malko pog ledati vani. Vidjela gaje kako ide stazom u izvide, sa psom i puškom. Sišla je te se umila i do njeg ova povratka bila spremna s ono malo sitnica u svilenoj torbici.
Zaključao je vrata, i krenuše, ali šumom, a ne putom. Bio je A oprezan. – Ne misliš li da se za ovakve časove živi kao što je bila noćašnja noć? – upitat će ona. – Da, ali valja misliti i na ostatak vremena – odg ovor i on prilično kratko. Išli su obraslom stazom, on sprijeda, šuteći. – Nas ćemo dvoje živjeti zajedno i provoditi zajednički život, je li? – pitala ona. – Da – odg ovor i on, idući naprijed i ne osvrćući se. – Kad za to dođe vrijeme. Ali sada putuješ u Veneciju i tko zna još kamo. Išla je za njim nijemo, klonula srca. Sad joj bijaše na muku što mor a otići. Naposljetku on stade. – Ja ću sad poprijeko – reče i pokaza na desnu stranu. Ona mu obisnu oko vrata i privi se uza nj. – Sačuvat ćeš svu nježnost za me, je li? – šapnu ona. – Tako mi je bila drag a ova noć. A ti ćeš sačuvati nježnost za me, hoćeš li? Poljubi ju i načas ju čvrsto privinu uza se. Zatim uzdahnu te je opet poljubi. – Valja mi pog ledati je li auto tu. Otišao je kroz niski trnjak i paprat i ostavio za sobom trag u guštiku. Nestao je za koji časak, a onda se vrati. – Auta još nema – reče. Činio se uplašen i zbunjen. – Eno! Čuli su auto što je potiho trubio približavajući se. Na mostu je uspor io vožnju. Pokunjena krenu za njim u paprat i dođe do visoke česminove živice. On stade iza nje. – Eno onuda – reče joj, pokazujući prolaz u živici. – Ja neću izlaziti. Ona ga pog leda u očaju. On je poljubi i ponuka da krene. Sva jadna, provukla se kroz česminu i živicu, side u mali jar ak i onda se pope na put, gdje je Hilda, srdita, upravo izlazila iz auta. – A tu si! – reče Hilda. – A gdje je on? – On ne dolazi. Constanci navriješe suze na oči kad se sa svojom torbicom uspela u auto. Hilda joj pruži automobilsku kapu s nao čalama što zakrivaju lice. – Stavi to – reče. Connie se tako zamaskir ala, uvila se u dug i automobilski plašt i sjela u auto, toliko izmijenjena i tako neljudskih oblika daje nitko ne bi mog ao prepoznati. Hilda pokrenu kola stručnom kretnjom, i tako one ostaviše put i krenuše cestom. Connie se ogleda, ali njeg a ne bijaše. Dalje, dalje! Sjedila je sva u suzama. Rastanak je bio tako nenadan, tako neočekivan. Bio je nalik na smrt. – Hvala Bog u što ćeš neko vrijeme biti daleko od njeg a! – reče Hilda, zakrećući kako bi zao bišla selo Crosshill. SEDAMNAEST O POGLAVLJE – Vidiš, Hilda – reći će Connie poslije ručka, kad su se približavale Londonu – ti nisi nikad upoznala ni prave nježnosti ni prave strasti: da ih upoznaš, i to s istom osobom, vidjela bi kolika je to razlika. – Za Bog a milog a, ne razmeći se svojim iskustvima! – dočeka Hilda. – Još nikad nisam susrela muškarca koji bi bio kadar da se sav preda jednoj ženi. A željela sam to. Nije mi stalo do njihovih sebičnih nježnosti i njihove požude. Ne bih htjela biti komu igračka ni nje-
gov chair aplaisir. Željela sam posvemašnju prisnost a nisam je našla. Sad mi je dosta. Connie pretitra u mislima. Posvemašnja prisnost! Mislila je da to znači da mor aju jedno drug ome sve reći o sebi. No to je mučno. I sva ona dosadna samosvijest između muškarca i žene, pa to je bolest. – Mislim da si ti previše svjesna same sebe sve vrijeme kad si s drug ima – reče sestri. – Nadam se bar em da nisam ropske nar avi – dočeka Hilda. – Možda baš jesi! Možda si rob svoje predodžbe o samoj sebi. Hilda je neko vrijeme vozila šuteći poslije te drskosti žutokljune Connie. – Bar em nisam rob predodžbe što je netko o meni ima, i taj netko nije slug a mog a muža – naposljetku će bijesno Hilda. – Vidiš, nije tako – mirno će Connie. Uvijek je puštala da joj gospoduje star ija sestra. Sada, iako je negdje u sebi plakala, nije više bila podložna nijednoj ženi. Bilo je to već samo po sebi olakšanje, bijaše kao da joj je dar ovan drug i život: slobodna je od tuđe vlasti i opsjednutosti drug ih žena. Kako su strašne, te žene! Radovala se susretu s ocem, čija je ljubimica uvijek bila. Odsjele su u malom hotelu u blizini ulice Pali Mali, a Sir Malcolm u svome klubu. No uvečer je izišao sa svojim kćer ima, koje su voljele izlaziti s njim. Bio je sveder pristao i čio, premda ponešto uplašen od novog a svijeta i života koji je vladao oko njeg a. U Škotskoj se ponovno oženio, ženom mladom i bog atijom. Ali je nastojao da što više vremena provodi što dalje od nje – upravo kao što je činio i s prvom ženom. Connie je u oper i sjedila pokraj njeg a. Bio je umjer eno gojazan, debelih bedar a, ali još snažnih i čvrstih, kakva već jesu bedra zdrava čovjeka koji se naužio života. Dobrodušna njeg ova sebičnost, njeg ova zag rižena neovisnost, njeg ova neukroćena čulnost, činilo se Connie, vidjela se u njeg ovim čvrstim, ravnim bedrima. Jer u krepkim mu muškim, debelim kracima nije više bilo one bodre čulnosti i moćne nježnosti koja je oznaka one mladosti što nikad ne umir e kad se jednom pojavi. Connie shvati što znače nog e. Bile su joj važnije neg o lica, koja joj više nisu stvarna. Kako li malo ljudi ima žive, žustre nog e! Promatrala je muškarce u parter u. Tusta bedra kao puding u crnim krpama, ili pak tanki kolci u crnoj pog rebnoj odjeći, ili mlade pristale nog e bez i najmanjeg značenja, bez čulnosti, ili nježnosti, ili osjećajnosti, sve sami dosadni kraci što kor ačaju nao kolo. Nema ni takve čulnosti kao u njezina oca. Svi su zajedno preplašeni i kao bez života. Ali žene nisu bile preplašene. Te strašne motke većine žena! Te su zaista ružne, dovoljne da opravdaju možebitno ubojstvo! Ili jadne, tanke stvarce u svilenim čar apama, bez trunka života! Strahota, na milijune beznačajnih nog u što se šepir e nao kolo! Nije bila sretna u Londonu. Ljudi joj se činili sablasni i prazni. Nema u njima radosti ni sreće, ma kako lijepo izg ledali. Sve je jalovo. A Connie je sa slijepom ženskom čežnjom težila ka sreći i da bude sig urna za sreću. U Par izu je osjetila bar em nešto čulnosti. Ali kakve iscijeđene, umorne i dosadne čulnosti. Dosadne jer ne bijaše nježnosti. Oh, Par iz je tužan. Jedan od najtužnijih gradova: umor an od svoje sadašnje mehaničke čulnosti, umoran od lova za novcem, nasmrt umor an, a ipak još nije dovoljno amer ikanizir an ni londonizir an da bi mog ao svoj umor prikriti mehaničkom škripom! Oh, ti muškarci, te dang ube, ta očijukala, ti prodržljivci dobrih večer a! Kako su dosadni, iscijeđeni, jer nemaju nježnosti koja se prima i daje! Okretne, ponekad dražesne žene znale su nešto malo o čulnoj stvarnosti: u tom je njihova prednost pred njihovim veselim eng leskim sestrama. Ali su o nježnosti znale čak i manje. Sve suhe, s neizmjerno suhoparnom, nepopustljivom voljom, i one su istro-
šene. Sav je svijet pohaban, istrošen. Možda će poslije biti ra zor an. Možda anarhičan, nešto poput Cliffordove konzervativne anarhije! Možda ni ta više i neće biti konzervativna. Tko zna neće li se razviti u vrlo radikalnu anarhiju. Connie se trg la i uvjer ila da se plaši tog a svijeta. Kadikad je na kratak čas bila sretna na bulevar ima, ili u Bulonjskoj šumi, ili u Luksemburškom parku. No Par iz je već bio pun Amer ikanaca i Eng leza, čudnih Amer ikanaca u neobičnoj odjeći i običnih, groznih Eng leza, koji su tako beznadni u stranom svijetu. Bila je sretna što su putovali dalje. Nag lo je nastala vrućina, tako te je Hilda krenula preko Švicarske i Brenner a, a onda preko Dolomita dolje prema Veneciji. Hildi je godilo da upravlja svime i da u svemu bude gospodar ica. Connie je pak bila sretna što može ostati postrani. Putovanje je zaista bilo sasvim lijepo. Samo, Connie je neprestano govor ila u sebi: Zašto me ništa ne zanima? Zašto sam ravnodušna? Kako je strašno što se ne oduševljavam krajolikom! Ali eto, ne mar im. To je strašno. Ja sam poput svetog Bernarda, koji je plovio po Lucernskom jezer u a nije ni opažao da su te zelene vode okružene gor ama. Zaista, više ne mar im za krajolik. Čemu bih buljila u nj? Čemu? Neću! Ne, ništa životno nije nalazila ni u Francuskoj ni u Švicarskoj, ni u Tir olu ni u Italiji. Samo se provezla tuda. Sve je bilo manje stvarno neg o Wragby. Manje stvarno neg o strašni Wragby. Osjećala je da ne bi mar ila sve ako nikad više ne bi vidjela ni Francusku, ni Švicarsku, ni Italiju. Sve će to zaboraviti. Wragby je bio stvarniji. Što se tiče ljudi, čini joj se da su svuda jednaki, s malim razlikama. Svi žele da od čovjeka izvuku novac, ili, ako su putnici, idu za zabavom po svaku cijenu, sve ako iz kamena mor ali krv cijediti. Jadne planine, jadni krajolici! Sve je mor alo biti iscijeđeno, cijedilo se i cijedilo da možeš pružiti zabavu i užitak. Sto ljudi zapravo hoće sa svojom čvrstom nakanom da se zabavljaju? Ne! reče Connie samoj sebi. Radije ću ostati na Wragbyju, gdje mog u ići nao kolo i mir ovati kako hoću, a ne zur iti u nešto a da se ne radujem. Sva ta tur istička jurnjava za zabavom beznadno ponizuje: to je pravi neuspjeh. Željela je vratiti se na Wragby, pa i Cliffordu, jadnom bog alju Cliffordu. Nije on ipak takva budala kao ovo mnoštvo što jur i za zabavom. Ali u srcu održavala je vezu s onim drug im čovjekom. Ne smije dopustiti da se ta veza prekine, inače je izg ubljena, sasvim izg ubljena u tom svijetu bog atog smeća i traženja užitaka. Ah, “užitak”! Još jedan današnji oblik bolesti. Ostavile su auto u Mestreu, u gar aži, i prevezle se redovitim par obrodom u Veneciju. Bilo je divno ljetno popodne, mreškala se voda u plitkoj lag uni, na jarkom suncu mutnom se činila Venecija, koja im je preko vode okrenula leda. Na pristaništu prekrcale su se na gondolu i čovjeku dale adresu. Bio je to pravi gondolijer u bijelo-modroj bluzi, ne baš lijepa izg leda: nije ostavljao nikakva dojma. – Da, da, Villa Esmer alda. Znam je. Bio sam gondolijer jednom gospodinu ondje. Alije prilično daleko. Bio je djetinjast, plahovit momak. Veslao je s nekom pretjer anom žestinom po tamnim spor ednim kanalima što vode kroza sir omašne četvrti, gdje u visini na konopima visi rublje i gdje uvijek zaudaraju odvodi. Naposljetku je izbio na jedan od otvor enih kanala sa zidanom obalom na obje strane, s mostovima u lukovima, u pravom kutu okrenutim na Canal Grande. Njih su dvije sjedile pod platnenim krovom, a veslač stajao strag a, iznad njih. – Hoće li signor ine dug o ostati u Vilii Esmer aldi? – upita, veslajući polako i otir ući uznojeno lice bijelo-modrim rupcem.
– Dvadesetak dana. Obje smo udane – reče Hilda čudnim prig ušenim glasom, tako te je njezin talijanski zvučao strano. Nastala je stanka, a onda on upita: – Žele li gospode gondolijer a za tih dvadeset dana ili koliko već namjer avaju ostati u Vilii Esmeraldi? Na dan ili na tjedan? Connie i Hilda razmisliše. U Veneciji je uvijek bolje imati svoju gondolu kao što je na kopnu bolje imati svoj auto. – Što ima u vili? Kakvih čamaca imaju ondje? – Imaju motorni čamac i gondolu. Ali… To ali značilo je: neće biti vaše vlasništvo. – Koliko vi računate? Tražio je trideset šiling a na dan ili deset funti na tjedan. – Je li to obična cijena? – upita Hilda. – Manje, signor a, manje. Obična je cijena… Sestre razmisliše. – Dobro – reče Hilda – dođite sutra ujutro, pa ćemo to urediti. Kako se zovete? Zvao se Gio vanni i htio je znati u koliko sati treba doći i kog a tražiti. Hilda nije imala posjetnice. Connie mu dade svoju. Pog ledao ju je načas toplim južnjačkim plavim očima, pa onda opet. – Ah – uzviknu, i lice mu zasja – Milady! Milady, zar ne? – Milady Costanza! – reče Connie. – MiladyCostanza! – ponovi on i pažljivo spremi posjetnicu u bluzu. Villa Esmer alda nalazila se prilično daleko, na kraju lag une, prema Chio gg i. Nije to bila vrlo star a zgrada, ali ugodna, s ter asama okrenutim mor u, a pod njom se ster ao velik vrt s tamnim drvećem, zidom odvojen od lag une. Vlasnik bijaše krupan, prilično otresit Škot koji je u Italiji prije rata stekao dobran imetak, a za svoj ultrapatrio tizam za rata dobio plemstvo. Žena mu bila suhonjava, blijeda i koščata prilika bez vlastitog imetka, a imala je još i nevolju što je mor ala sređivati dosta prljave pustolovine svog a muža. Prema služinčadi bio je on vrlo osor an. Ali gaje minule zime udar ila laka kap, pa su ga sada lakše podnosili. Kuća je bila prilično puna. Osim Sir Malcolma i njeg ovih dviju kćer i bijaše tu još sedam gostiju: jedan škotski par, također s dvjema kćer ima; neka mlada talijanska kontesa, udovica; mlad đurđijanski knez i mlad eng leski svećenik, koji je prebolio upalu pluća te zbog svog a zdravlja bio duhovnik Sir Alexander a. Knez je bio bez prebijene par e, nao čit – bio bi izvrstan šofer sa svom potrebnom drskosti, i basta! Kontesa bijaše tiha mačkica s nekom ‘ igrom negdje. Svećenik je bio priprost svat iz neke župe u Bucking shir eu: na svu sreću, ženu i dvoje djece ostavio je kod kuće. A ; Guthryjevi, četver očlana obitelj, pripadahu dobroj solidnoj srednjoj klasi iz Edinburg ha: uživali su sve na solidan način i na sve se usuđivali dokle god nije rizično. Connie i Hilda odmah su isključile kneza. Guthrvjevi bijahu manje-više isto što i oni, imućni ali dosadni, a njihove dvije djevojke tražile su muža. Kapelan nije bio loš čovjek, ali je bio preponizan. Otkad je Sir Alexander a udar ila kap, imao je manje društvenih veza, ali ga je ipak oduševljavala nazočnost toliko lijepih i mladih žena. Lady Coo per, njeg ova žena, bijaše tiha, mačkasta nar av koja je jedinu zabavu nalazila da hladno promatra ostale žene, i to joj je postalo drug om prir odom. Kazivala je sitne, ružne primjedbe koje su svjedočile kako ima krajnje slabo mišljenje o svoj ljudskoj nar avi. Prema služinčadi odnosila se oholo i žučljivo, ali uvijek tiho, kako je zaključila Connie. Ponašala se umješno, tako te je Sir Alexander bio uvjer en daje on gospodar i vladar cijelom pog onu i svoj družbi – on sa svojom trbušinom, sa svojim dosadnim šalama, sa svojom humor ističnosti, kako je to Hilda
nazivala. Sir Malcolm još je slikao. Jest, još je volio kadikad slikati venecijansku lag unu, za opreku svojim škotskim krajolicima. Jutrom bi se s velikim platnom dao odvesti na “svoje” mjesto. Malo kasnije odvezla bi se Lady Coo per u gradsko središte, sa svojim blokom s bojama. Bila je okor jela slikar ica akvar ela, i kuća bijaše puna ružičastih palača, tamnih kanala, svijenih mostova, srednjovjekovnih pročelja i koječeg a drug og. Nešto još kasnije krenuli bi Guthryjevi, knez, kontesa, Sir Alexander, a katkad i gospodin Lind, kapelan: išli bi na Lido, gdje bi se kupali. Svi se kasno vraćali na ručak, oko jedan i pol. Kućno društvo, kao što već jest kućno društvo, bijaše dosadno. Ali to nije smetalo dvjema sestrama. One su sve vrijeme bile vani. Otac ih je vodio na izložbe – bezbroj slika koje zamar aju. Vodio ih je svojim star im drug ovima u Villu Lucchese, a za vrućih večer i sjedio je s njima na Piazzi, gdje je imao svoj stol kod Flor iana. Vodio ih je u kazalište na Goldonijeve igrokaze. Bilo je svečanosti na vodi s iluminacijom, bilo je plesa. Bilo je to zabavište nad zabavištima. Lido sa svojim kilometrima osmag lih ili u pidžame uvijenih tijela nalikovao je na obalu s beskrajnom gomilom tuljana što su došli da se par e. Previše svijeta na Piazzi, previše ljudskih tijela na Lidu, previše gondola, previše motornih čamaca, previše brodova, previše golubova, previše sladoleda, previše cocktaila, previše slug u što očekuju napojnicu, previše jezika što klepeću, previše sunca, previše mir isa Venecije, previše tovar a jag oda, previše svilenih šalova, na tezg ama previše golemih kriški lubenica što podsjećaju na sir ovu govedinu: previše užitaka, ukratko – previše užitaka i razonode! Hilda i Connie šetale nao kolo u svojim ljetnim haljinama. Bilo je tu ljudi koje su poznavale, i mnog i ljudi poznavali su njih. Michaelis iskočio kao loš novčić. “Halo! Gdje stanujete? Hajdemo nekamo na sladoled ili što drug o! Pođimo nekamo mojom gondolom.” Čak je i on gotovo pocrnio od sunca – bolje reći: ispekao se na suncu kao i toliko drug o ljudsko meso. Bilo je u neku ruku zabavno. Bilo je to gotovo uživanje. Unatoč svemu, uza sve cocktaile, uza sva ležanja u mlačnoj vodi i sunčanje i ležanje na vrućem pijesku, na vrelom suncu, uza sav jazz za toplih noći, s trbuhom na trubuhu uz kakva muškarca, uza sve rashladivanje sladoledom – sve je to bilo potpuno omamljivanje. A to i jest ono što su svi željeli: drog u. Mlačna voda bijaše drog a; sunce – drog a; cig ar ete, cocktaili, sladoled, pelinkovac – sve drog a! Sve da biste se omamili! Užitak! Užitak! Hildi je napol godilo da bude pod tom drog om. Voljela je gledati i prosuđivati sve te žene. Kako izg ledaju? Kakva su muškarca uhvatile? Jesu li zadovoljne njime? Muškarci bijahu poput velikih pasa u bijelim flanelnim hlačama, koji očekuju da budu potapšani, da se povaljuju, da pritisnu koji ženski trbuh uza svoj pod zvucima jazza. Hilda je voljela jazz, mog la je tako svoj trbuh trti o trbuh kojeg takozvanog muškarca i puštati mu da upravlja njezinim kretanjem iz središta utrobe tamo-amo po plesnom prostor u i onda ga ostaviti i potpuno zabor aviti “kreatur u”. Samo bi se poslužila njime. Jadna Connie bijaše nesretna. Ona nije voljela plesati, nije voljela prilijepiti svoj trbuh na trbuh koje “kreatur e”. Mrzila je zbrkane hrpe malne golog mesa na Lidu: tu gotovo i nije bilo dovoljno vode da se svi smoče. Nije voljela Sir Alexander a i Lady Coo per. Nije željela da Michaelis ili ma tko drug i ide za njom. Najsretnije sate proživljavala je kad je mog la Hildu nag ovor iti da se odvezu preko lag une, daleko van, na kakvo mjesto na osami, gdje su se mog le kupati sasvim same, dok ih je gondola čekala na unutarnjoj strani grebena. Gio vanni bi tada poveo još jednog gondolijer a za ispomoć, jer vožnja bijaše dug a, a on se strašno znojio na suncu. Gio vanni je bio vrlo zgodan, srdačan, kakvi već jesu Talijani, i sasvim bestrasan. Talijani nisu strasni: strast ima duboke kor ijene. Oni se lako uzbude i često su srdačni, ali izr ijetka imaju kakvu trajnu strast. Tako je Gio vanni bio odan svojim gospođama kao što je prije bio odan mnog im drug im gospođa-
ma. Bio je sasvim spreman da se proda ako ga požele: potajno se nadao da će ga poželjeti. Obdar it će ga lijepim dar om, a dobro bi mu došlo, jer se nakanio oženiti. Govor io im je o svojoj ženidbi, a one pokazivale zanimanje koliko se već pristoji. Mislio je da ta vožnja preko lag une na usamljeni prud znači po svoj prilici posao, a posao je l’amor e, ljubav. Zato je poveo drug a u pomoć, jer je put bio dug, a najposlije tu su dvije dame. Dvije dame, dvije zlatne ribice! Dobra aritmetika! Osim tog a, dvije lijepe dame! Upravo se ponosio njima. Iako gaje Signor a plaćala i davala mu nalog e, nadao se da će ga mlada Miladv izabrati za l’amor e. I da će mu dati i više novaca. Drug kog a je poveo sa sobom zvao se Daniele. Nije bio pravi gondolijer i nije bio nikakav muktaš niti se prodavao. Vozio je sandolu, a to je veliki čamac kojim se dovozi voće i povrće s otoka. Daniele je bio krasan, stasit momak, svijetle okrug le glave, sa sitnim gustim svijetloplavim kovrčicama, lijepa muškog lica, malko nalik na lava, i plavih očiju zag ledanih u daljinu. Nije bio otvor en i razg ovorljiv kao Gio vanni. Bio je šutljiv, a veslao je snažno i lako kao da je sam na vodi. Dame su dame i daleko od njeg a. Nije ih ni gledao neg o je pog led upro preda se. Bio je pravi muškar ac i ljutio se kad bi Gio vanni popio previše vina i nespretno veslao s prejakim udarcima velikim veslom. Bio je muškar ac kao i Mellors, i nije se prodavao. Connie je unaprijed žalila ženu blag og lag oljivog Gio vannija koji se sav prelijevao. No Danieleo va žena bit će zacijelo jedna od onih ljupkih venecijanskih pučanki koje se još mog u vidjeti, čedna poput cvijeta u pozadini toga nedohoda od grada. Oh, kako je žalosno što muškar ac najprije prostituira ženu, a onda žena prostituira muškarca. Giovanni je žudio da se proda, slineći kao pas, želio je da se proda prvoj ženi. I to za novac! Connie je gledala daleku Veneciju, grad nizak i rumen nad vodom. Sag rađen novcem, procvao na novcu i umro od novca. Smrt radi novca. Novac, novac i opet novac, prostitucija i smrt! Daniele bijaše muškar ac sposoban da bude odan. Nije nosio gondolijersku bluzu neg o samo modru platnenu košulju. Bio je ponešto divlji, nespretan i ponosit. Stupio je u službu tome pasjem Giovanninu, koji je opet u službi dviju žena. Eto, tako je to! Kad je Isus odbio Sotonin novac, ostavio je đavla kao židovskog bankar a, da bude gospodar cijelog položaja. Connie se iz blistave svjetlosti na lag uni vraćala u nekoj omami te nalazila pisma od kuće. Clifford je pisao redovito. Pisao je lijepa pisma, tako lijepa da su se mog la tiskati u knjizi. Zbog tog a joj nisu bila zanimljiva. Živjela je u nekoj omami od svjetla na lag uni, od slanosti te vode što zapljuskuje, od prostranstva, praznine i ništavila: ali sve u zdravlju, u potpunom zdravlju. Godilo joj sve to, uljuljavala se i nije ni o čemu brinula. Osim tog a, bila je trudna, sad je bila sig urna. Tako se omama od sunca i slane lag une, od kupanja u mor u i ležanja na pijesku, od traženja školjki i lutanja ovamo-onamo gondolom – tako se sve to dopunilo njezinom trudnoćom, drug om puninom zdravlja koje zadovoljava i zanosi. Provela je u Veneciji četrnaest dana i trebalo je da ostane još deset ili četrnaest. Sunčani je sjaj izbrisao svako mjer enje vremena, a obilje zdravlja donijelo je potpun zabor av. Bila je opijena lag odom. Iz te opijenosti trg lo ju je Cliffordovo pismo. “I mi smo ovdje imali malo lokalno uzbuđenje. Čini se da je dolutala žena lug ar a Mellorsa, vratila se u kućicu u šumi, ali je muž nije primio. On ju je otjer ao i zaključao vrata. Ali, kruži glas, kad se lugar vratio iz šume, našao je ocvalu damu tvrdo utabor enu u njeg ovoj postelji inpur is natur alibus ili, bolje reći, in impur is natur alibus. Razbila je prozor i tako dospjela unutra. Kako muškobanju nije mog ao izbaciti iz svoje postelje, on se povukao i otišao, kako vele, kući svoje majke uTevershall. Zasad se Vener a iz Stacks Gatea naselila u kućici, koju smatra svojim domom, a Apolon se, očito, nastanio uTevershallu.
Ponavljam po onom što sam čuo, jer Mellors nije osobno došao meni. Te pojedinosti lokalnog smeća doznao sam od naše ptice smećar ice, našeg ibisa, našeg škanjca pometača, gospode Bolton. Ne bih to ponavljao da ona nije uskliknula: Sad milostiva gospoda neće više odlaziti u šumu kada ta žena švrlja onuda. Sviđa mi se tvoja slika Sir Malcolma kako ulazi u mor e, a sijeda mu se kosa na vjetru vijor i i ružičasta put sja. Zavidim ti na tome suncu. Ovdje pada kiša. Ali ne zavidim Sir Malcolmu neukrotivu smrtnu putenost. Uostalom, ona pristaje njeg ovoj dobi. Očito, što čovjek postaje star iji, postaje puteniji i smrtniji. Samo mladost ima okus besmrtnosti…” Taje vijest trg la Connie iz njezina stanja opijenosti te ju ozlovoljila. Sad će još razbijati glavu i zbog te beštije! Dolaze nova uzr ujavanja. Od Mellorsa nije dobila nikakvo pismo. Dog ovor ili su se da se neće dopisivati, ali je sada željela da štog od čuje od njeg a osobno. Uostalom, on je otac djeteta što je na putu. Zato neka piše! Kako je sve strašno! Sve se zamrsilo. Kako su gadni ti pučani! A kako je lijepo tu na suncu i u dokonosti kad se uspor edi s neugodnom ružnoćom eng leskog Midlandsa! Naposljetku, vedro je nebo gotovo najvažnija stvar u životu. Ni Hildi nije ništa rekla o svojoj trudnoći. Od gospode Bolton zatražila je točne obavijesti. Duncan Forbes, njihov prijatelj umjetnik, stig ao je iz Rima u Villu Esmer aldu. Sad je on bio treći u gondoli, kupao se s njima u lag uni i bio im pratilac: mir an, gotovo šudjiv mlad čovjek, vrlo napredan u svojoj umjetnosti. Stig lo joj je pismo od gospode Bolton. “Sig urna sam, milostiva gospodo, da ćete se radovati kad vidite Sir Clifforda. On naprosto cvate, vrlo mnog o radi i pun je nade. Dakako, želi da vas što prije vidi opet medu nama. Kuća je kao prazna bez vas, i svi ćemo vas srdačno pozdraviti kad nam se vratite. Što se tiče gospodina Mellorsa, ne znam koliko vam je Sir Clifford o njemu rekao. Čini mi se da se njeg ova žena jednog popodneva neočekivano vratila, i on ju je našao, kad se vratio iz šume, kako sjedi na kućnom prag u. Rekla mu je da se vratila i da želi opet živjeti s njim, ona je njeg ova zakonita žena, ne pomišlja ona ni na kakvu rastavu. Čini se da je gospodin Mellors već zatražio rastavu braka. On nije htio ništa imati s njom i nije ju pustio u kuću, i nije ni sam ušao, neg o se vratio u šumu i ne otvor ivši vrata. A kad se smračilo i on se vratio, našao je kuću provaljenu. Popeo se na kat da vidi što je učinila, i zatekao ju je u postelji: na sebi nije imala ni krpice. Ponudio joj je novaca, ali je ona rekla da mu je ona žena i da je mor a primiti natrag. Ne znam kakav je prizor tada nastao. Pripovijedala mi je o tome njeg ova mati, koja se strašno uzr ujala. On je rekao da bi radije umro neg o da živi s njom, pa je pokupio svoje stvar i i otišao ravno svojoj majci gor e na Tevershall. Ondje je ostao preko noći, a sutradan je preko parka otišao u šumu i nije se približio lug arskoj kućici. Čini se da tog a dana nije ni vidio svoju ženu. Ona je sutradan otišla svome bratu Danu u Begg arlee, pa je klela i divljala, vičući daje ona lug ar eva zakonita žena, da su lug ar u zalazile drug e žene, jer je našla bočicu parfema u njeg ovoj ladici i u pepelu opuške od cig ar eta sa zlatnim rubom, i ne znam što sve još. Zatim, kako se čini, poštar Fred Kirk rekao je daje jednog jutra čuo nekog a kako govor i u spavao nici gospodina Mellorsa, a neki je auto bio na putu. Gospodin je Mellors ostao kod svoje majke, i u šumu ide preko parka, a ona, čini se, stanuje u lugarskoj kućici. Sve u sve, pripovijedanju nije bilo kraja. Naposljetku su gospodin Mellors i Tom Phillips otišli u lug arsku kućicu te odnijeli najveći dio namještaja i postelje, i odvrnuli ručku s pumpe, tako je ona mor ala otići. No, umjesto da se vrati u Stacks Gate, ona je otišla u Begg arlee i smjestila se kod gospode Swain, jer ju žena njezina brata Dana nije htjela primiti. Neprestano ga čeka pred kućom star e gospode Mellors da ga uhvati, i zaklela se da je bio s njom u postelji u ovoj kućici, i
otišla je nekom advokatu da bi Mellorsa prisilila da joj plaća uzdržavanje. Postala je nesnosna i prostija neg o ikad, a ojačala je kao bik. Ide nao kolo i pripovijeda o njemu najg or e strahote, kako mu u lugarsku kućicu dolaze žene, kako se držao prema njoj kad su se uzeli, i sve prljavštine na koje ju je silio, i ne znam što još. Zaista je strašno kakvo sve zlo može počiniti žena kad jednom razveže jezik. I ma kako ona bila zla i prosta, ima ljudi koji će joj povjer ovati, i nešto će blata uvijek ostati. Uvjer ena sam daje sve to što ona pripovijeda o gospodinu Mellorsu kako je bio nizak i životinjski prema ženama, samo golo klevetanje. A ljudi su spremni vjer ovati sve što se kaže protiv njeg a, pog otovu takve stvar i. Ona izjavljuje da ga neće ostaviti na mir u sve do smrti. A ja velim, ako je prema njoj bio tako sur ov, zašto je onda toliko upela da mu se vrati? Dakako, ona se bliži ženskoj mijeni jer je nekoliko godina star ija od njeg a. A te proste, nasilne žene uvijek pomahnitaju kad dođu u tu dob…” Bio je to strašan udar ac za Connie. Zacijelo će sada i na nju baciti dio tog a blata. Bila je ljuta na njeg a što još prije nije raščistio s Berthom Coutts i zašto ju je uopće uzeo. Možda je malko sklon niskostima. Connie se sjetila posljednje noći što ju je provela s njim, pa je zadrhtala. Svu je tu čulnost iskusio i s Berthom Coutts! To je prilično gadno. Bilo bi dobro da ga se riješi, da ga sasvim ostavi. Možda je on zaista prost i nizak. Osjećala je grštenje od sveg a tog a te je gotovo zavidjela Guthryjevim djevojkama na njihovoj stidljivoj neiskusnosti i nezr elom djevičanstvu. Mučila ju je pomisao da će svi doznati o njoj i lug ar u. Neiskaziva li poniženja! Bila je sveg a sita i nemirna, i željela je da uživa posvemašnji ugled, čak i onakav svagdanji ugled kakav uživaju Guthryjeve djevojke. Ako je Clifford doznao za njezinu pustolovinu, kakva li poniženja! Bila je uplašena, bojala se društva i njeg ova otrovnog ujeda. Gotovo je poželjela da se oslobodi i tog djeteta i da bude sasvim čista od sveg a. Ukratko, zapala je u paniku. A ona bočica parfema njezina je ludost. Nije mog la a da od puke djetinjar ije ne namir iše njeg ove rupce i dvije-tri košulje u ladici, i ostavila je medu njeg ovim stvar ima napol praznu bočicu Cotvjeva parfema što mir iše po šumskim ljubicama. A opušci od cig ar eta bili su Hildini. Nije mog la a da se malko ne povjer i Duncanu Forbesu. Nije mu rekla daje bila lug ar eva ljubavnica, samo mu kazala da ga voli i pripovjedila mu svu njeg ovu histor iju. – Oh – rekao je Forbes – neće oni mir ovati sve dok tog a čovjeka ne obor e i zgaze. Ako nije mar io da se uspne do srednje klase kad je za to imao prilike, te ako je to čovjek koji brani svoj seks, onda je gotov. Jedino što oni ne dopuštaju, to je iskrenost i otvor enost u ljubavi. Možete biti prljavi koliko hoćete. Što više prijavosti bacate na seks, to im je milije. Ali ako vjer ujete svome spolu i nećete da bude prljav, zgazit će vas. To je jedini tabu koji nam je ostao: seks kao nešto prir odno i životno potrebno. Oni to neće, i prije će vas ubiti neg o što će dopustiti da ga imate. Vidjet ćete, oni će tog a čovjeka goniti do smrti. A što je zapravo učinio? Ako je vodio ljubav sa svojom ženom u svim mog ućim var ijacijama, zar nije na to imao pravo? Mor ala bi biti ponosna na to. No, vidite, čak i takva podla žentur ača obar a se na njeg a i upravo životinjski hoće da ga uništi. Čovjek mor a jecati, cmizdriti i stidjeti se spolne ljubavi prije neg o vam dopuste daje imate. Oh, tog a će jadnika sasvim uništiti. Connie se sad okrenula na protivnu stranu. Naposljetku, što je on učinio? Što je učinio njoj, Constanci, osim što joj je dao divnu nasladu i osjećaj slobode i života? Otvor io je brane njezinu toplom, prir odnom spolnom zanosu. I zbog tog a će ga oni sada do smrti prog oniti. Ne, ne, ne smije to biti! Opet gaje vidjela pred sobom kako sav nag i bijel, samo preplanula lica i ruku, gleda dolje i razg ovar a s uzdignutim kokotom, kao da je neko drug o biće, i kako mu čudan smiješak titra oko usta. Ponovno je čula njeg ov glas: “Imaš najljepšu stražnjicu medu svim ženama pod suncem.” Opet je osjetila njeg ovu toplu i nježnu ruku kako je obavija oko struka, i kako je miluje po tajnim mjestima kao da ih blag osilja. I toplina joj zađe utrobom, i sitni plamenovi liznuše joj po koljenima, i ona u sebi reče: “Ne, ne smijem se povući. Ne, ne smijem ga ostaviti. Mor am ostati uza nj i uza sve ono što imam od njeg a. Nisam imala toplog a usplamtjelog života dok mi ga on nije dao.
Neću da ga izg ubim.” I učini nešto nesmotreno. Napisa pismo Ivy Bolton i priloži list za lug ar a: zamolila je Boltonovu da mu ga preda. A pisala mu je: “Sva sam tužna, jer sam doznala kakve vam neprilike stvar a žena. Ali nemojte se žalostiti, to je samo vrsta hister ije. Sve će to proći isto onako kako je i došlo. Žao mi je zbog sveg a tog a i nadam se da se nećete previše uzr ujavati. Naposljetku, nije vrijedno uzbuđenja. Ona je samo hister ična žena koja hoće da vam čini zlo. Vraćam se za deset dana i nadam se da će biti sve u redu.” Nakon nekoliko dana stiže pismo od Clifforda. On se očito uzr ujavao: “Radujem se što se spremaš na odlazak iz Venecije šesnaestog a. Ali ako se tamo dobro zabavljaš, ne žur i se kući. Ovdje nam svima nedostaješ, nedostaješ Wragbyju. No glavno je da se naužiješ sunca, sunca i pidžama, kako kažu plakali za Lido. Ostani, molim te, nešto više, da se pripraviš za našu prilično oštru zimu. Još i danas pada kiša. Mene mamo njeg uje gospoda Bolton. Ona je neobično stvor enje. Što dulje živim, sve više razabirem kako su ljudi čudna bića. Neki bi od njih mog li imati i stotinu nog u, kao stonog e, ili šest, kao jastog. Ljudska postojanost i dostojanstvo, za koje se uzima da ih možemo očekivati od svojih bližnjih, čini mi se da uopće ne postoje. Čovjek je u sumnji da li one u ikojem spomena vrijednom stupnju postoje i u njemu samom. Bruka s lug ar om nastavlja se i biva sve veća, kao zavaljana gruda snijeg a. Gospoda Bolton neprestano me obavješćuje. Ona me podsjeća na ribu koja je doduše nijema ali čini se da na svoje škrg e izdiše tiha brbljanja dokle god živi. Sve prolazi kroza sito njenih škrg a i ništa je ne iznenađuje. Upravo kao da su dog ađaji iz života njenih bližnjih kisik potreban za njezin život. Sva je zao kupljena Mellorsovim skandalom, te ako je pustim da otpočne, potegne me sa sobom do dna. Najveći njezin bijes, sličan bijesu glumice koja igra svoju ulog u, izlijeva se na Mellorsovu ženu, koju uporno naziva Berthom Coutts. Ronio sam u dubinu prljavih života svih Bertha Coutts na ovom svijetu, i kad se oslobodim te struje brbljanja, polako uzlazim opet na površinu i gledam bijeli dan i čudim se kako ga uopće ima. Čini mi se posvemašnom istinom da je naš svijet, koji nam se prikazuje kao površina svih stvar i, zapravo dno nekakva dubokog oceana: sve naše drveće podmorsko je raslinje, a mi smo čudna neka podmorska fauna, koja se hrani otpacima, kao račići. Samo prig odice duša dašćući izr anja iz beznadnih dubina u kojima živimo i diže se na površinu eter a gdje je pravi zrak. Uvjer en sam daje zrak koji redovito udišemo zapravo neka vrsta vode, a ljudi su neka vrsta riba. Ali se kadikad duša kao galeb uzvine prema svjetlu, u zanosu, pošto se napljačkala u podmorskim dubinama. Naš je smrtnički udes, mislim, da pljačkamo po sablasnom podmorskom životu svojih bližnjih, u podmorskoj džung li čovječanstva. No besmrtna nam je sudbina, kad prog utamo svoju ljuskavu lovinu, da umaknemo opet na svijetli eter, vinemo se iznad površine star og oceana u stvarno svjetlo. Tada čovjek opazi svoju vječnu prir odu. Kad čujem gospodu Bolton kako govor i, osjećam kao da ronim dolje, u dubine, gdje vrve i plivaju ribe ljudskih tajni. Proždrljivost te tjer a da uhvatiš zalog aj plijena: onda opet gor e, gor e, iz tame u eter, iz mokrog u suho. Tebi mog u reći kako se sve to zbiva. Ali kraj gospode Bolton samo osjećam kako ronim dolje, u strahote, medu morsko raslinje i medu blijede nepodobe najvećih dubina. Bojim se da ćemo izg ubiti svog a lug ar a. Skandal s njeg ovom ženom ne jenjava neg o diže sve veću prašinu. Okrivljuje ga za koješta što se i ne može iskazati, a začudo, žena je uspjela da na svoju stranu pridobije većinu rudarskih žena, groznih riba, i cio kraj trune od brbljar ija. Čujem da ta Bertha Coutts opsjeda Mellorsa u kući njeg ove majke pošto je oplijenila njeg ovu kućicu i kolibu u šumi. Jednog je dana pog rabila vlastitu kćer kad se taj iver ak s njene klade vraćao iz škole; ali ju je mala, umjesto da poljubi ruku ljubazne majke, svojski ugrizla, pa je od majčine ruke
dobila takvu pljusku da se otkotrljala u jar ak, odakle ju je izvukla ozlojeđena i izmučena baka. Zla je žena oko sebe rašir ila toliko otrovnog plina da je pravo čudo. U tančine je provjetrila sve zgode iz bračnog života koje inače ostaju pokopane u najdubljoj grobnici bračne šutnje. Deset godina po ukopu odlučila je da ih iskopa. Čujem te pojedinosti od Linleyja i doktor a: ovaj se time silno zabavlja. Nar avno, sve skupa nema nikakva značenja. Čovječanstvo je uvijek pohlepno tražilo neobične seksualne položaje, te ako muškar ac voli da se ženom posluži, kako veli Benvenuto Cellini, “na talijanski način”, onda je to samo stvar ukusa. Vjer ujem da je naš lug ar umješan u tim poslovima. Nema sumnje, najprije gaje Bertha Coutts naučila svemu tome. U svakom slučaju, to su njihove prljavštine i ne tiču se nikog a drug og. Ipak, svatko rado naćuli uši, pa tako i ja. Prije dvanaestak godina opća bi pristojnost zataškavala takve priče. Ali opća pristojnost više ne postoji, a rudarske su žene obor užane do zuba, i ništa ih više ne može ušutkati. Čovjek bi pomislio da su, za minulih pedeset godina, sva djeca u Tevershallu bezgrešno začeta i daje svaka naša nepopustljiva žena sjajna Jeanne d’Arc. To što se još čini da naš lug ar ima neke rableo vske sklonosti stvar a ga još opasnijim i užasnijim od samog ubojice Crippena. A svi ljudi uTevershallu raspuštena su rulja, ako ćemo vjer ovati onome što se o njima priča. Nevolja je što se ta grozna Bertha Coutts nije ograničila na svoje doživljaje i patnje. Na sav glas raznosi daje njezin muž “držao” žene u kućici i toliko se zabor avila daje spomenula i neka imena. Tako je nekoliko čestitih imena povučeno u blato, i sve je to otišlo predaleko. Mor ao sam pozvati Mellorsa i pitati ga o tome, jer se pokazalo nemog ućim tu ženu držati daleko od šume. On hoda nao kolo kao uvijek mirna lica, kao da veli: Ne brinite se o meni kao što seja ne brinem o vama. Unatoč tome, čini mi se da se on osjeća kao pas kojemu su za rep privezali limenku, iako se on pričinja kao daje ne vuče za sobom. No, čujem da žene u selu zovu k sebi svoju djecu kad on prolazi onuda, kao da je on sada Marquis de Sade. On se kreće smio no, ali mi se čini da za sobom ipak vuče limenku čvrsto vezanu za rep. Mislim, može i on u sebi ponavljati riječi Don Rodrig a iz španjolske balade. Kad su, naime, Don Rodrig a pokopali, nakon četir i dana glasa se on iz groba gdje su crvi počeli gristi njeg ovo mrtvo tijelo, pa se grešnik – protisnuvši bolno Ah! – jada i ponavlja: Već mi grizu, grizu ono čime griješih ponajviše… Pitao sam Mellorsa hoće li moći obavljati svoje dužnosti u šumi, a on mi je odg ovor io kako ne misli da ih je zapustio. Rekoh mu kako nije zgodno da njeg ova žena švrlja po mojoj šumi, a on mi kaza kako nema moći daje dade zatvor iti. Onda sam natuknuo o njeg ovu skandalu i kako sve nezg odno teče, a on će meni na to: Da, trebalo bi da svatko proživljava svoju ljubav, pa onda ne bi slušao ono što se priča o drug ome. Rekao je to s gorčinom, i nema sumnje da se u tome nalazi i zrno istine. Ali način kako je to rekao nije bio ni pristojan ni dostojan. Zamjer io sam mu, a onda čuh kako zvekeće limenka. “Čovjek na vašem mjestu, Sir Clifford, ne bi me smio prekor avati zbog tog a što imam nešto među nog ama.” Takve stvar i neuvijeno kazivane svima i svakome, dakako, ne mog u nikome kor istiti, pa župnik i Lindley, i Burr oughs, misle da bi najbolje bilo da se lug ar udalji iz našeg kraja. Upitao sam ga je li istina da je primao neke dame u lug arskoj kućici, a on mi odg ovor io: “Što se to vas tiče, Sir Clifford?” Upozor io sam ga kako želim da zadrži dužno poštovanje, a on mi odvrnu: “Onda bi trebalo da svima tim babama začepite usta.” A kad sam ga upitao o načinu njeg ova života u kućici, rekao je: “Zacijelo možete izmisliti priče o odnosu mene i moje kuje Flossie. Tu ste nešto propustili.” U bezo braštini teško da bi ga itko mog ao nadmašiti. Zapitao sam ga bi li mu bilo teško naći kakvu drug u službu. Kazao je: “Ako ste time natuknuli da mi kanite dati otkaz, ništa lakše od tog a.” Nije se protivio da krajem idućeg tjedna ode iz službe, i očito je voljan da nekog momka, Joa Chambersa, uvede, koliko se može, u mnog e vještine tog a posla.
Rekao sam mu kako ću mu dati na odlasku posebnu mjesečnu plaću, a on mi uzvrati kako bi volio da novac zadržim za sebe, jer da nemam nikakva razlog a olakšavati svoju savjest. Upitao sam ga što time misli, a on mi odg ovor i: “Niste mi ništa posebno dužni, Sir Clifford, pa ne treba da mi išta doplaćujete. Ako mislite da mi treba štog od prig ovor iti, samo kažite.” S tim bi zasad stvar bila završena. Žena je otišla ne zna se kamo, ali ako se pojavi u Tevershallu, bit će uhićena. Čujem da se strašno boji zatvor a, koji zaista zaslužuje. Mellors će otići od subote za tjedan dana, i sve će se ovdje vratiti u normalno stanje. Neg o, drag a moja Connie, ako ti je po volji da ostaneš u Veneciji ili u Švicarskoj do početka kolovoza, radovat ću se na pomisao da si umakla svima tim brbljanjima i prljavštinama, koje će valjda utihnuti do kraja mjeseca. Kako vidiš, mi smo čudovišta dubokih mor a, i kad jastog ide po mulju, zamutit će vodu svima. Mor amo to uzimati filozofski.” Ton mrzovolje u Cliffordovu pismu i nedostatak simpatije za bilo kog a, loše se dojmio Connie. Alije sve bolje shvatila kad je primila sljedeće Mellorsovo pismo: “Mačka je umakla iz vreće s različitim drug im mačićima. Zacijelo si čula da se vratila moja žena Bertha i nastanila u lug arnici, gdje je nanjušila bočicu Cotyja. Drug ih trag ova nije našla, bar em za nekoliko dana, sve dok nije počela grditi zbog spaljene fotog rafije. Našla je staklo i ostatak ljepenke u praznoj spavao nici. Na nesreću, netko je strag a na kartonu nacrtao neke crteže i nekoliko puta ispisao inicijale: C.S.R. To joj, dakako, nije dalo nikakav ključ u ruke, sve dok nije prodrla u kolibu, gdje je našla tvoju knjig u, autobio grafiju glumice Judith, s tvojim imenom na naslovnoj strani: Constance Stewart Reid. Poslije tog a obilazila je nekoliko dana nao kolo i u sav glas vikala daje moja ljubavnica nitko drug i do sama Ladv Chatterley. Glas je naposljetku dopro i do župnika, gospodina Burr oughsa, i do Sir Clifforda. Oni su odmah poduzeli što treba protiv moje žene, a ona je međutim nestala, jer se uvijek bojala policije. Sir Clifford htio je razg ovar ati sa mnom, pa sam otišao k njemu. Govor io je okolišajući, i čini se daje ljut na mene. Onda me zapitao je li mi poznato daje čak i ime milostive gospode spomenuto. Odgovor io sam da nikad nisam slušao klevete pa sam iznenađen što to čujem od samog Sir Clifforda. Spomenuo je daje to velika uvreda, a ja mu rekoh kako u kuhinji imam na kalendar u sliku kraljice Mary, zacijelo zato što je i njezino veličanstvo u mome har emu. Nije imao smisla za moje izr ug ivanje. Optužio me da sam loš kar akter koji nao kolo ide otkopčanih hlača, a ja mu odvrnuo da on nema što otkopčavati. Najur io me iz službe, i ja odlazim u subotu, i mjesto me više neće vidjeti. Idem u London, i moja će mi bivša gazdar ica, gospoda Ing er, Koburg ov trg 17, dati sobu ili će mi je drugdje naći. Znaj pouzdano da će te tvoji grijesi naći pog otovu ako si oženjen, a ona se zove Bertha…” U cijelom pismu ni jedne jedine riječi o njoj niti upućene njoj. Connie mu je to zamjer ila. Mog ao je kazati bar em riječ-dvije da je utješi ili ohrabri. Alije znala da joj on ostavlja slobodu da se vrati na Wragby i Cliffbrdu. I to mu je zamjer ila. Nije trebalo takve namještene kavalirštine. Bilo bi joj draže da je rekao Cliffordu: “Jest, ona mi je ljubavnica, i ja se time ponosim!” Ali mu hrabrost nije dotle dosezala. Tako su dakle njezino ime spajali s njeg ovim u Tevershallu! Kakve li prljavštine! Ali sve će to uskor o splasnuti. Ljutila se, ljutinom zamršenom i zbrkanom koja joj nije dala da se ičeg a lati. Nije znala što bi počela ni što bi rekla, pa nije ništa ni činila ni govor ila. I dalje je živjela u Veneciji kao dotad, veslala u B gondoli s Duncanom Forbesom i puštala da dani prolaze. Duncan, p koji je prije deset godina bio bezizg ledno u nju zaljubljen, zaljubio se opet. Ali mu je ona rekla: “Samo jedno tražim od muškar aca, a to je da me puste na mir u.”
Tako ju je Duncan pustio na mir u: zapravo je bio sasvim zadovoljan što to može. Uza sve to, iz njeg a je strujala čudna, nastrana ljubav prema njoj. Želio je biti s njom. – Jeste li ikad pomislili – reče joj jednog dana – kako je malo ljudi medu sobom povezano? Pogledajte Danielea! Lijep je kao sin sunca. Ali pog ledajte kako se čini usamljenim u svojoj ljepoti. No, kladim se da ima ženu i obitelj i da ih ne bi nipošto ostavio. – Pitajte ga – reče Connie. Duncan je to učinio, i Daniele mu odg ovor i da ima dva dječaka, jednome je sedam, a drug ome devet godina. Ali zbog tog a nije pokazao nikakva uzbuđenja. – Možda samo ljudi sposobni da žive u pravoj zajednici iz gledaju da su sami u svemir u – reče Connie. – U drug ih je neka priljepljivost, lijepe se uz masu kao Gio vanni, “i kao ti, Duncane”, doba u sebi. OSAMNAEST O POGLAVLJE Mor ala je smisliti što da radi. Otputovat će iz Venecije u subotu, kad on ode iz Wragbyja, to jest za šest dana. Tako će stići u London idućeg ponedjeljka, i tada će ga vidjeti. Pisala mu je na londonsku adresu te ga zamolila da joj pošalje pismo u hotel Hartland i daje posjeti u ponedjeljak u sedam sati navečer. Bila je čudno i zbrkano ljuta, i sva je njena razumnost nekako otupjela. Nije se htjela povjer iti ni Hildi, a Hilda pak, uvrijeđena zbog njezine uporne šutnje, zbližila se s jednom Holanđankom. Connie je mrzila te prilično zag ušljive prisnosti medu ženama, prisnosti u koje je Hilda uvijek rado ulazila. Sir Malcolm odlučio da putuje s Connie, a Duncan će putovati s Hildom. Star i je umjetnik, Sir Malcolm, uvijek znao sebi urediti da mu bude ugodno i udobno, pa je uzeo dva ležaja u Orient-Expressu, iako Connie nije voljela putovati luksuznim vlakovima, ni atmosfer u vulg arne pokvar enosti kakva danas vlada u njima. Ipak, tako se skraćuje putovanje do Par iza. Sir Malcolmu je uvijek bio nelag odan povratak ženi. Ta navada ostala mu je još od prve žene. No, bit će lov na lještarke, pa je htio na vrijeme biti doma. Connie, osmag la od sunca, lijepa, sjedila šuteći; nije mar ila za krajolike kojima su prolazili. – Nije ti baš ugodno vratiti se na Wragby? – napomenu njezin otac kad je vidio kako je mrzovoljna. – Nisam sig urna da ću se vratiti na Wragby – odvrati ona začudo nag lo, gledajući ga u oči svojim krupnim plavim očima. Velike modre oči njezina oca prekri uplašen izr az, kao u čovjeka čija društvena savjest nije sasvim čista. – Kaniš li time reći da ćeš neko vrijeme ostati u Par izu? – Ne, neg o se više uopće ne mislim vratiti na Wragby. Mor ile su ga vlastite sitne brig e, zato se iskreno nadao da mu se neće naprtiti nikakva njezina nevolja. – Kako to odjednom? – upita on. – Očekujem dijete. Prvi je put, eto, izg ovor ila nekome te riječi, i bijaše to kao neki rascjep u njezinu životu. – Kako znaš? – upita je otac. Ona se nasmija. – Pa kako se to već zna! – Ali, dakako, nije Cliffordovo dijete? – Nije. Od drug og a je. Gotovo je uživala što ga zaprepašćuje.
– Poznajem li tog a čovjeka? – upita Sir Malcolm. – Ne, nikad ga nisi vidio. Nastala j e dug a šutnja. – A kakvi su ti planovi? – Ne znam. To i jest ono. – Ne bi li se to dalo urediti s Cliffbrdom? – Mislim da bi Clifford prihvatio dijete – odg ovor i Connie. – Rekao je, poslije razg ovor a s tobom, da mu ne bi smetalo kad bih dobila dijete, samo da sve bude diskretno. – To je jedino pametno što je mog ao reći u tim prilikama. Zato mislim da će sve biti u redu. – Kako? – upita Connie i zag leda se u očeve oči. Imao je krupne modre oči poput njezinih, ali se u njima ogledala neka nelag oda, kao u dječaka što se zavrnuo u neprilici; ponekad mu izg led bijaše pun zlovoljne sebičnosti, no obično je bio dobre volje i oprezan. – Možeš Cliffordu pokloniti nasljednika koji će nastaviti rod Chatterleyja i još jednog bar oneta odg ojiti na Wragbyju. Sir Malcolmu lice se otegne u napol čudan osmijeh. – Ali ja to ne želim – reče ona. – Zašto ne bi? Osjećaš li da si vezana za onog a drug og? Neka! Želiš li istinu od mene, drag o dijete, evo je. Svijet ide naprijed. Wragby stoji i stajat će dalje. Svijet je manje-više nešto ustaljeno, i mi mu se, izvana, mor amo prilag oditi. Po mome, možemo činiti što nam se sviđa. Čuvstva se mijenjaju. Ove godine možeš voljeti jednog a, a dog odine drug og a. A Wragby stoji. Drži se uz Wragby dokle se on drži uz tebe. U ostalome radi kako ti se mili. Ali ćeš malo imati od tog a ako dođe do prekida. Možeš prekinuti ako želiš. Imaš neovisan prihod, jedino na što možeš računati. No nećeš od tog a mnog o imati. Priskrbi Wragbyju jednog a malog bar oneta. Bilo bi to veo ma zabavno. Sir Malcolm zavali se nazad i opet se nasmiješi. Connie nije odg ovor ila. – Nadam se da si napokon stekla pravog muškarca – reče joj nakon kratke šutnje te se ponovno nasmiješi. – Jesam, a to i jest neprilika. Tih pravih muškar aca i nema mnog o – reče ona. – Nema, sveg a mi! – zamišljeno će on. – Kada te, drag a moja, ovako gledam, već vidim daje bio sretan čovjek. On ti zaci jelo neće praviti neprilika? – Oh, neće! On mi pušta na volju. – Pravo, pravo! Tako i radi pravi muškar ac. Sir Malcolm bijaše zadovoljan. Connie je bila njeg ova kći ljubimica, i uvijek je volio ono žensko u njoj. Na njoj nije bilo toliko od majke kao na Hildi. A Clifforda nije nikad volio. Zato se radovao i bio vrlo nježan prema svojoj kćer i, kao daje ner ođeno dijete i njeg ovo. Odvezao se s njome u hotel Hartland i ostao dok se nije smjestila, a onda je otišao u svoj klub. Ona nije htjela biti te večer i u njeg ovu društvu. Zatekla je Mellorsovo pismo: “Neću doći u tvoj hotel, neg o te u sedam čekam pred restor anom Golden Cock u Adamovoj ulici.” Stajao je ondje visok i vitak, i sasvim drukčiji, u urednu odijelu od tanka mekog sukna. Bio je prirodno otmjen, premda nije imao onog odmjer enog izg leda njezine klase. Odmah je vidjela da on svagdje pristaje. Držanje mu bilo prir odno, zaista mnog o bolje neg o unaprijed odmjer eno ponašanje njezine klase. – Ah, došla si! Izvrsno izg ledaš! – Ali ti ne izg ledaš dobro.
Zabrinuto je gledala u njeg ovo lice. Bio je mršav, jabučice mu iskočile. Ali su se njeg ove oči smiješile njoj, te je osjetila bliskost i toplinu. Odjednom je u njoj popustila napetost. Nešto je fizički zračilo iz njeg a, i ona se od tog a osjetila lag odnom i sretnom. Odmah je to razabrala budnim ženskim instinktom. “Sretna sam što smo zajedno!” Ni sav sunčani sjaj Venecije nije joj dao toliko unutarnje šir ine i topline. – Zacijelo ti je bilo strašno? – upita ga kad je sjedila za sto lom, sučelice njemu. Bio je previše mršav, sad je to vidjela. Ruka mu počivala onako kako ju je znala, kao u čudnoj nekoj nehajnosti životinje koja spava. Silno je željela daje uzme i poljubi. Ali se toliko nije usuđivala. – Ljudi su uvijek strašni – reče on. – Je li te jako pog odilo? – Pog odilo kao što uvijek pog ađa, a znao sam daje ludo od mene što to toliko uzimam k srcu. – Jesi li se osjećao kao pas kojem su vezali limenku za rep? Clifford mi je pisao da si se tako osjećao. Pog ledao ju je. Bilo je to okrutno od nje u taj trenutak. Jer je njeg ov ponos mnog o trpio. – Mislim da jesam – odg ovor i on. Ona nikad nije upoznala divlju gorčinu s kojom je on podno sio svaku uvredu. Nastala je dug a šutnja. – A jesam li ti nedostajala? – Bilo mije drag o što si umakla svemu tome. Opet šutnja. – A jesu li vjer ovali ono o tebi i meni? – upita ona. – Mislim da nisu ni za trenutak. – A je li Clifford vjer ovao? – Rekao bih da nije. Sve skupa odbio je od sebe i nije htio da o tome razmišlja. Ali, dakako, želio je da me nikad više ne vidi. – Imat ću dijete. Svaki izr az iščeze s njeg ova lica, nestade iz cijele mu pojave. Gledao ju je zamračenih očiju kojima pog led nije nikako shvaćala: bijaše joj kao daju gleda nekakav duh u tamnom plamenu. – Reci da se raduješ! – molila je hvatajući ga za ruku. Vidjela je kako se u njemu probudio nekakav zanos. Ali bio je zastrt koprenom nečeg a što ona nije mog la shvatiti. – To je budućnost – reče. – A zar se ti ne raduješ? – uporno će ona. – Strašno je moje nepovjer enje u budućnost. – Nemoj se plašiti nikakve odg ovornosti. Clifford će ga uzeti pod svoje i bit će zadovoljan. Vidjela je kako se on trgnuo i kako je problijedio na te riječi. Ali nije odg ovor io. – Da se vratim Cliffordu i dadem Wragbyju jednog a malog bar oneta? – upita ga. Gledao ju je, blijed i dalek. Čudan smiješak zatitra mu na licu. – Ne bi mu mor ala reći tko je otac? – Oh – uzvrati ona – primio bi ga i onda kad bih mu i rekla. On je premišljao trenutak. – Da – reče kao za sebe – mislim da bi ga uzeo. Nastao je muk. Velik se jaz otvor io medu njima dvoma. – Ali ti ne želiš da se vratim Cliffbrdu? – upita ona. – Što želiš ti sama? – priupita on.
– Želim živjeti s tobom – ona će jednostavno. Unatoč njeg ovoj volji prođoše ga srsi kad je čuo što je ona rekla, te on obor i glavu. Onda je opet pog leda uplašenim očima. – Ako ti tako odg ovar a – reče on. – Ja ništa ne posjedu jem. – Posjeduješ više neg o većina ljudi. Znaš i sam. – Donekle znam. – Nekoje vrijeme šutio i razmišljao. A onda nastavi: – Ljudi su uvijek govor ili da ima u meni previše ženskog a. Ali nije tako. Nisam odmah žena zato što ne volim ubijati ptice, ili što ne mar im da stječem novac ni da se gur am naprijed. Mog ao sam lako napredovati u vojsci, ali nisam volio vojsku. Znao sam dobro izlaziti s momcima nakraj, voljeli su me, a i strašili kad bih se razljutio. Ali više vlasti, one vrhovne, u svojoj gluposti, ubile su vojsku, ona je, nažalost, mrtva. Volim ljude, i oni vole mene. Ali ne mog u podnositi drskost i brbljanja ljudi koji upravljaju ovim svijetom i prave se važnima. Eto, zašto ne mog u napredovati. Mrzim besramnost novca i mrzim besramnost klase. Sto dakle u svijetu kakav jest mog u ja ponuditi jednoj ženi? – Pa i ne treba da mi išta nudiš. Nije posrijedi nikakva trg ovi na. Mi se volimo, i to je sve – reče ona. – Ne, nije! Ima više od tog a. Život je kretanje, kretanje naprijed. Moj život neće teći pravim kolosijekom. Ja sam kao suhi list, i nemam prava u svoj život upletati ženu, jer je moj život bez smisla i svrhe. Muškar ac mor a pružiti ženi neki smisao u životu ako žele zajednički život te ako je ona prava žena. Ja ne mog u biti samo tvoj priležnik. – Zašto ne? – dočeka ona. – Jednostavno, ne mog u. I brzo bi ti to omrzlo. – Ti kao da se ne uzdaješ u mene? – reče ona. Podsmijeh mu opet zatitra na licu. – Novac je tvoj, položaj je tvoj, bit će i odluke tvoje. Na kraju, ja nisam samo ljubavnik svoje gospode. – Što si drug o? – To zaista možeš pitati. Teško je odg ovor iti. No, bar em za sebe jesam nešto drug o. Mog u vidjeti smisao svog života, premda shvaćam da ga nitko drug i ne vidi. – A hoće li tvoj život imati manje smisla ako živiš sa mnom? Dug o je šutio prije neg o što je odg ovor io: – Možda. I ona je zastala i razmišljala. – A u čemu je smisao tvog života? – Velim ti daje nevidljiv. Ne vjer ujem u svijet, ni u novac, ni u napredak, ni u budućnost naše civilizacije. Ako treba za i čovječanstvo biti neke budućnosti, mor a se mnog o tog a iz temelja i promijeniti. – A kakva bi trebala biti prava budućnost? – Bog zna! Osjećam nešto u sebi, sve izmiješano s mnog o gnjeva. Ali na što sve izlazi, ne znam. – Da ti ja kažem? – upita ona gledajući ga u lice. – Da ti ja kažem što imaš ti, a drug i muškarci nemaju, i što će nam odrediti budućnost. Da ti kažem? – Kaži! – prihvati on. – To je hrabrost tvoje nježnosti, eto to je: kad mi, na primjer, staviš ruku na zadnjicu i kažeš da imam lijepu zadnjicu. Ponovno se nasmijuljio. – Tako je – reče on.
Sjedio je neko vrijeme, zamišljen. – Da – nastavi on – imaš pravo. Tako je zaista. Tako je u svemu. Doživio sam to s vojnicima. Morao sam biti s njima, fizički, a ne povlačiti se. Mor ao sam s njima imati suo sjećanja i pružiti im malko nježnosti iako sam ih gonio kroz pakao. To je pitanje svijesti, kako je rekao Budha. Ali se i on bojažljivo povukao pred tjelesnom svijesti i pred prir odnom fizičkom nježnosti, koja je najbolja, čak i medu muškarcima. Jer to ih čini zaista ljudima, a ne majmunima. Jest, to je zaista nježnost, to je seksualna svijest. Seks je zapravo samo dodir, najbliži od svih dodir a. A tog a se dodir a bojimo. Mi smo samo napol svjesni i samo napol živi. Mor amo postati živi i svjesni. Napose Eng lezi trebaju doći u dodir jedni s drug ima, potrebno nam je malko ljubaznosti i nježnosti. To nam je prijeka potreba. Pog ledala gaje. A . – Zašto me se onda bojiš? – upita ga. Dug o ju je gledao prije neg o što je odg ovor io. – Bojim se tvog a novca i tvog a položaja. Tvog a svijeta u tebi. – A zar u meni nema nježnosti? – upita zamišljena. Pog ledao ju je potamnjelim, rastresenim pog ledom. – Dakako. Ona dođe i prođe, kao i kod mene. – Ali zar ne vjer uješ da će ona postojati medu nama dvoma? – upita ga, plašljivo ga gledajući. Vidjela je kako mu se lice ublažuje i gubi svoj oklop. – Možda – odg ovor i on. Oboje ušutješe. – Htjela bih da me držiš u zag rljaju – reče ona. – Htjela bih da mi kažeš kako si sretan što ćemo imati dijete. Izg ledala je tako lijepa, puna žar a i zanesena da se u njemu sve pokrenulo prema njoj. – Mislim da možemo u moju sobu – reče on. – Iako će to opet biti sablazan. No vidjela je kako ga presvaja zabor av na svijet i kako mu lice dobiva mekan, čist izr az nježne strasti. Krenuli su zabačenijim ulicama prema Koburškom trg u, gdje je u potkrovlju jedne kuće imao sobicu, u kojoj je sam kuhao na plinskom kuhalu. Bila je to mala sobica, ali ugodna i uredna. Ona se razodjenula te je i njeg a potakla da se razodjene. Bila je ljupka u mekom prvom cvatu svoje trudnoće. – Trebalo bi da te ostavim na mir u – reče on. – Ne! – uzvrati ona. – Ljubi me. Ljubi me i reci mi da ćeš me zadržati. Reci da me nećeš nikada pustiti od sebe, ni svijetu ni ikomu. Sva se privila uza nj, čvrsto se priljubila uz njeg ovo vitko i snažno golo tijelo, uz jedini dom koji je ikad poznavala. – Onda ću te zadržati – reče on. – Ako to hoćeš, onda ću te zadržati. Snažno ju je zag rlio. – Kaži da se raduješ djetetu – ponavljala je. – Poljubi ga! Poljubi mi trbuh i reci da si sretan što je ono u njemu. Ali to mu bijaše teže. – Mene je strah da dajem djecu na svijet – reče on. – Tako se bojim za njihovu budućnost. – No ti si ga stavio u mene. Budi nježan s njime, i to će biti njeg ova budućnost. Poljubi ga! Zadrhtao je, jer je bila istina. “Budi nježan s njime, i to će biti njeg ova budućnost.” U tom je trenut-
ku osjetio čistu ljubav prema ženi. Poljubi joj trbuh i Vener in brijeg, da bude što bliže utrobi i plodu što gaje nosila u njoj. – Ah, ti me voliš, ti me voliš! – reče ona protisnuvši tihi krik sličan njezinim tihim, ner azg ovijetnim ljubavnim krikovima. I on ude u nju blag o, ćuteći kako tok nježnosti iz njeg ove nutrine teče u njezinu, usplamtjelu u skladu s njihovim osjećajima. Spoznao je, kad je ušao u nju, da je to zapravo ono što mor a činiti – mor a s njome doći u dodir a da ne izg ubi svoj ponos, ili svoje dostojanstvo, ili svoju muškar ačku potpunost. Uostalom, ako ona ima novaca i sredstava, a on ih nema, to ne znači da on u svome ponosu i časti treba da joj odrekne svoju nježnost. “Ja sam za dodir tjelesne svjesnosti medu ljudskim bićima”, reče on u sebi, “i za dodir nježnosti. Ona je moja družica. I radi se o borbi protiv novca, i protiv stroja, i protiv bezo sjećajnog majmunskog prenemag anja ovog svijeta. I ona će stajati uza me. Bog u hvala, stekao sam ženu. Bog u hvala što imam ženu koja je uza me, koja je nježna i svjesna mene. Bog u hvala što nije nasilna i nije glupača. Bog u hvala što je nježna i svjesna žena.” I kako se njeg ovo sjeme izlilo u nju, i njeg ova se duša okrenula prema njoj, u stvar alačkom činu koji je mnog o više neg o prokreativan. Bila je potpuno uvjer ena sada da između njeg a i nje ne može biti rastanka. No sredstva i putove valja još pronaći. – Mrziš li Berthu Coutts? – upita ga. f” – Nemoj mi o njoj govor iti. – Mor am, dopusti mi. Jer sije nekoć volio. Nekoć si s njome bio prisan kao što si sada sa mnom. Zato mi mor aš odg ovor iti. Zar nije upravo strašno, kad si s njome jednom bio prisan, daje sada tako mrziš. Zašto je tako? – Ne znam. Uvijek je provodila svoju volju protiv mene, uvijek, uvijek: svoju groznu žensku samovolju, svoju slobodu! Groznu žensku slobodu koja se završava u najg or em nasilju! Uvijek je održavala svoju slobodu protiv mene i bacala miju u lice kao vitrio l. Ni sada nije slobodna od mene, samo zato što je obuzeta mahnitošću da mor a nada mnom provoditi svoju samovolju. – Pa ona te zacijelo voljela. – Nije! Možda malo. Nešto ju je vuklo k meni. Čini mi se da je upravo to mrzila. Kadikad me voljela, na mahove, ali se uvijek povlačila i počinjala me mučiti. Najdublja joj je želja bila da me kinji, i u tome nije bilo promjene. Volja joj bijaše nao paka, od samog početka. Bože drag i, kakve li nasilnosti! – Ali ti ju zaista nisi volio, zar nije tako? Time si joj činio nažao. – Što sam mog ao! Počeo sam tako. Počeo sam je voljeti, ali me ona uvijek nekako onemog ućivala. Ne, nemojmo više o tome. Bila je to zla kob. A ona je bila kobna žena. Zadnji put bio bih je ubio kao što ubijam lasicu, da sam samo smio: tu divlju kobnu zvijer u ženskom tijelu! Da sam je samo mog ao ustrijeliti i dokrajčiti svu nesreću! Takvo što trebalo bi dopustiti. Kad ženom posvema ovlada njezina volja i ta se volja ispriječi svemu, onda je strahota, i naposljetku bije trebalo ubiti. – A zar ne bi trebalo poubijati i muškarce ako ih spopadne njihova samovolja? – Da, isto tako! Alija se nje mor am riješiti, inače će opet navaliti na me. Htio sam reći: mor am provesti rastavu ako se ikako može. Mor amo biti smotreni. Ne smiju nas vidjeti zajedno. Nikako, baš nikako, ne bih mog ao podnijeti da nas napadne. Connie je razmišljala o tome. – Znači da ne možemo živjeti zajedno? – reče ona. – Tako je. Bar em za kakvih šest mjeseci. Nadam se da će rasprava o rastavi doći na red u rujnu; dakle do ožujka. – Ali će se dijete po svoj prilici roditi potkraj veljače – reče ona.
On je šutio. – Želio bih da pomru svi Cliffordi i sve Berthe – protisnu on. – Nije baš nježno prema njima – na to će ona. – Nježno prema njima? Da, najveća nježnost koja bi im se mog la iskazati, možda je to da im se zada smrt. Oni ne mog u živjeti! Oni samo onemog ućuju život. Duše su u njima strašne. Smrt bi im morala biti slatka. Trebalo bi meni dopustiti da ih ustrijelim. – Ali ti to ne bi učinio – reče ona. – Ipak bih! I s manje grižnje savjesti neg o kad ubijam lasicu. Lasica je bar em lijepa i osamljena. Ali njih ima sva sila. Ah, ja bih sve njih postrijeljao. – Onda je pravo što ne smiješ. – Pa jest. Connie je sad imala razmišljati o mnog o čemu. Bilo je očito da se on želi sasvim osloboditi Berthe Coutts. I osjećala je da on ima pravo. Posljednji ispad bio je strašan. To je značilo da mor a živjeti sama sve do proljeća. Možda bi se mog la rastaviti od Clifforda. Ali kako? Ako spomene Mellorsa, onda ništa od njihove rastave. Kako je to gadno. Zar čovjek mor a otići na kraj svijeta da bi se riješio sveg a tog a? Nemog uće. Danas ni najudaljeniji kraj svijeta nije ni pet minuta udaljen od Char ing Crossa. Dok trešti radio, nema dalekih krajeva svijeta. Kraljevi Dahomevja i lame u Tibetu slušaju vijesti iz Londona i New Yorka. Strpljenja! Strpljenja. Svijet je golema i jeziva zbrka mehanizma, i čovjek mor a dobro paziti da ne bude samljeven. Connie se povjer ila ocu. – Znaš, oče, on je bio Cliffordov lug ar, ali je bio oficir u vojsci u Indiji. Samo, on je kao onaj pukovnik C.E. Flor ence, koji je htio opet biti običan vojnik. Sir Malcolm, međutim, nije imao nikakvih simpatija za nezadovoljeni misticizam C. E. Flor encea. Vidio je odviše reklame iza sve te poniznosti. Sve zajedno bijaše najsličnije nekakvoj taštini koju je star i plemić najviše mrzio – taštini samoponiženja. – Odakle je rodom tvoj lug ar? – upita Sir Malcolm zlo voljno. – Ugljenarski je sin iz Tevershalla. Alije sasvim doličan. Plemić slikar još se više naljuti. – Meni se čini da je on nekakav kopač zlata. A ti si očito sas vim zgodan zlatni rudnik. – Nije oče, nije tako. Odmah bi to uočio da ga vidiš. On je gospodin. Clifford gaje uvijek mrzio jer nije bio ponizan. – Bar em je jednom imao dobar instinkt. Sir Malcolm zapravo nije mog ao podnijeti skandal što mu se kći upustila u vezu s lug ar om. Sam odnos nije ga toliko brinuo koliko skandal. – Nije me brig a za tog a čovjeka. Očito je bio umješan da te obrlati. Ali, za ime Božje, pomisli na sve brbljanje. Pomisli na svoju maćehu, kako će to ona dočekati. – Znam – odg ovor i Connie – govorkanja su strašna, pog otovu ako čovjek živi u društvu. A on tako silno želi provesti svoju rastavu. Mislila sam, mog li bismo reći da imam dijete s drug im, a da ne spominjemo Mellorsovo ime. – S nekim drug im? A s kim drug im? – Možda s Duncanom Forbesom. Cijelog je života bio naš prijatelj. On je vrlo poznat umjetnik. I voli me. – Sto mu gromova! Ubog i Duncan! I što će on imati od sveg a tog a?
– Ne znam. No možda će mu biti drag o. – Možda? On je onda smiješan čovjek ako mu to bude drag o. Pa ti nisi s njim imala nikad ništa, zar ne? – Nisam. On to zapravo nikad i nije želio. On voli da sam pokraj njeg a, ali da me ne dodir uje. – Bože moj, kakva li pokoljenja! – On bi najviše želio da mu budem model za slikanje. Ali ja nisam nikad htjela. – Bog mu pomog ao! Ali od takve šeprtlje čovjek može svašta očekivati. – Ipak ti ne bi smetalo kad bi se govor ilo o njemu. – Bože moj, Connie, svi ti zao bilazni putovi! – Znam, sve je to gadno! Ali što da radim? – Same spletke i smicalice! Tjer aju čovjeka na pomisao daje predug o živio. – Ako i ti, oče, nisi u svoje vrijeme imao spletaka i smicalica, onda možeš govor iti. – Ali te uvjer avam daje to bilo sasvim drukčije. – Uvijek je drukčije. Stig la je Hilda. I ona se razljutila kad je čula kud je sve krenulo. Ni ona nije mog la podnijeti pomisao na javnu sablazan sa sestrom i lug ar om. Bilo je previše, previše ponižavajuće. – Zašto ne bismo jednostavno nestali svako za se, u Britansku Kolumbiju, pa ne bi bilo skandala – reče Connie. Ali ni to ne bi valjalo. Puknula bi opet bruka. Ako Connie već misli otići s tim čovjekom, onda je bolje da se uda za njeg a. To je bilo Hildino mišljenje. Sir Malcolm nije bio uvjer en u to. Možda bi se sve još mog lo nekako izg laditi. – Želiš li ga vidjeti, oče? Jadni Sir Malcolm nije baš čeznuo da ga vidi. A jadni Mellors još i manje. No, susret se ipak ostvario: za ručkom, u odvojenoj prostor iji u klubu, dvojica se muškar aca mjer ila od glave do pete. Sir Malcolm popio je dosta viskija, a ni Mellors nije ostao suha grla. Razg ovar ali su sve vrijeme o Indiji, koju je mlađi dobro poznavao. Tako je bilo dok su jeli. Tek kada je na red došla kava i kad se konobar udaljio, Sir Malcolm zapali cig ar etu te će srdačno: – Onda, mladiću, što je s mojom kćer i? Mellorsu na licu zatitra smiješak. – Pa što bi, Sir, bilo s njom? – Rodit će vaše dijete, koliko čujem. – Čast mije – nasmiješi se Mellors. – Čast, tako mi Bog a! – Sir Malcolm prasnu u smijeh, šir ok i razuzdan škotski smijeh. – Čast! A kako je bilo, eh? Dobro, mladiću, zar ne? – Dobro! – Kladim se daje tako! Ha-ha! Moja je kći kruška koja nije pala daleko od stabla. Ni ja se nisam sustezao kad bi se pružila dobra prilika. Unatoč njenoj majci, oh svi sveti…! Preo krenuo je očima prema nebesima. – Ali ste je zag rijali, oh, vi ste je zag rijali, vidim ja to. Ha-ha! Moja je krv u njoj! Lijepo ste zapalili njezin plast sijena. Ha-ha-ha! Baš mi je drag o, mog u vam reći. Njoj je to i trebalo. Oh, lijepa je ona djevojka, tako zgodna djevojka, i znao i sam da se neće braniti samo ako se nade pravi muškar ac da upali njezin plast. Ha-ha-ha! Lug ar, eh, momče! Prokleto okretan zvjer okradica, ako me pitate. Ha-ha! Ali sad da govor imo ozbiljno: što ćemo dalje? Da govor imo ozbiljno, razumijete!
Ni razg ovar ajući ozbiljno nisu odmakli baš daleko. Mellors, iako je nalio dušu, bijaše trezniji. Vodio je razg ovor razbor ito koliko je mog ao, a to ne kazuje mnog o. – Tako onda, vi ste lug ar. O, imate sasvim pravo. Ova vrsta divljači vrijedna je truda. Ženu iskušaš kad je štipneš za zadnjicu. Kad joj samo dodirneš zadnjicu, možeš znati kako će se držati. Ha-ha! Zavidim vam, momče! Koliko vam je godina? – Trideset i devet. Plemić uzvije obrve. – Toliko! Znači, imate još dobrih dvadeset godina pred sobom, sudeći po vašem izg ledu. Oh, lug ar ili ne, dobar ste pjetlić. Mog u to vidjeti i zatvor enih očiju. Ne kao onaj prokleti Clifford! Kukavni psić koji se nikad nije ni spar io. Sviđate mi se, momče. Kladim se da imate i dobru meštriju, eh, ljudina ste, vidim ja to. Borbeni ste pjetlić. Lug ar! Ha-ha! Čuvar lovišta, trista mu jada! Ne bih vam povjerio svoju divljač! Neg o, da govor imo ozbiljno: što da učinimo? Svijet je pun prokletih star ih žena. Ozbiljno, što se tog a tiče, nisu uradili ništa, osim što su medu sobom uspostavili star u slobodnozidarsku muškar ačku razuzdanost. – I ne zabor avite, drag oviću: ako ikad mognem štog od učiniti za vas, možete se pouzdati u me. Lugar! Pa to je sjajno! Sviđa mi se! Pokazuje da djevojka ima hrabrosti. Što? Na posljetku, znate, ona ima svoje vlastite prihode, umjer ene, umjer ene, ali dovoljne. I ja ću joj ostaviti što imam. Bog mi je svjedok da hoću. Ona to i zaslužuje, jer je pokazala da ima odvažnosti u tom svijetu star ih žena. Sedamdeset sam se godina bor io da se oslobodim sukanja star ih žena i još nisam uspio. Ali vi ste čovjek za to, vidim ja. – Drag o mi je što tako mislite. Obično mi za leđima kažu da sam majmun. – A što biste drug o, drag oviću, i mog li očekivati od svih tih star ih žena? Rastali su se nadasve srdačno, i Mellors se u sebi smijao cijelog a tog dana. Sutradan je s Hildom i Connie ručao na nekom skrovitom mjestu. – Velika je šteta što smo zapali u tako neugodan položaj – reče Hilda. – Ja sam se lijepo zabavljao – dočeka Mellors. – Po mome, mog li ste pričekati i ne rađati na svijet djecu prije neg o što oboje budete slobodni. – Gospod je nešto prer ano raspir io svoju iskru – reče on. – Gospod tu, mislim, nije imao nikakva posla. Connie doduše ima dovoljno novaca za vas oboje; no, položaj je nepodnošljiv. – Ali vi tu podnosite samo jedan malen okrajak, zar ne – na to će on. – Da ste bar em iz naše klase. – Di da sjedim u kakvoj gajbi u zoo u. Nastade šutnja. – Mislim – prekide Hilda – najbolje bi bilo kao suučesnika označiti nekog a posve drug og, a vi da ostanete sasvim postrani. – A ja sam mislio da sam dobrano umiješan u sve to. – Mislila sam na brakor azvodnu parnicu. Gledao ju je u čudu. Connie se nije usuđivala spomenuti mu naum s Duncanom. – Ne razumijem – reče on. – Imamo prijatelja koji bi po svoj prilici bio spreman biti imenovan suučesnikom, tako da se vaše ime ne treba pojavljivati – objasni Hilda. – Vi mislite nekog muškarca? – Dakako!
– Ali ona nije imala nikog a drug og. Začuđeno je pog ledao u Connie. – Nisam, nisam – pobrza ona. – To je samo star o prijateljstvo, a nikakva ljubav. – Zašto bi onda taj čovjek preuzeo na se krivicu, ako nije imao ništa s tobom? – Neki su muškarci kavalir i i ne misle na to što bi mog li dobiti od neke žene – upade Hilda. – To je udar ac meni, eh? A tko je taj momak? – Prijatelj iz djetinjstva u Škotskoj, umjetnik. – Duncan Forbes – odmah će on, jer mu je Connie pripovijedala o njemu. – A kako mislite na njega natovar iti krivicu? – Pa mog li bi zajedno stanovati u kojem hotelu, ili bi pak ona mog la stanovati u njeg ovu stanu. – Meni se čini daje to mnog o buke ni za što – reče on. – A što biste vi predložili? – upita Hilda. – Ako se pojavi vaše ime, onda ništa od rastave s vašom ženom, koja je očito sasvim nemog uća osoba s kojom ne valja imati posla. – Upravo tako! – mrg odno će on. Nastala je dug a šutnja. – Mog li bismo jednostavno odmag liti – reče on. – Connie ne može tek tako, jednostavno, odmag liti – preuze Hilda. – Cliffbrd je odviše poznat. Opet šutnja od zbunjenosti. – Svijet je onakav kakav jest. Ako hoćete živjeti zajedno, a da ne budete prog onjeni, mor ate se vjenčati. A da biste se mog li vjenčati, mor ate oboje biti rastavljeni. Onda, kako ćete to izvesti? Dug o je šutio. – A što vi predlažete da učinimo? – upita on. – Vidjet ćemo pristaje li Duncan da se pojavi kao sudio nik. Zatim valja privoljeti Cliffbrda da se rastavi. Potom mor ate i vi urediti svoju rastavu. Oboje mor ate živjeti odvojeno dok ne budete slobodni. – Sve mi je to nalik na ludnicu. – Možda. Svijet bi vas smatrao luđacima ili nečim još gor im. – Što je još gor e? – Zločincima, pretpostavljam. – Nadam se da ću moći još koji put upotrijebiti svoj mač – reče on uza smiješak. Potom ušutje, ljut. – Dobro – kaza naposljetku – pristajem na sve. Svijet je bjesomučan budalaš, i nitko ga ne može ubiti: unatoč svemu učinit ću sve što mog u. Ali vi imate pravo. Mor amo se izvući kako najbolje znamo. Gledao je Connie ponižen, ljut, zlovoljan i jadan. – Drag a moja, svijet će ti staviti soli na rep. – Neće, ako mu ne dopustimo – reče ona. Za taj spor azum protiv svijeta mar ila je ona manje neg o on. Duncan, kad su mu se obratili, također je htio da vidi okrivljenog lug ar a, pa stog a prir ediše večeru, ovaj put u njeg ovu stanu, za sve četver o. Duncan bijaše onizak, plećat, crnomanjast, šutljiv Hamlet, glatke crne kose i s neugodnom keltskom samosvijesti. Njeg ova umjetnost sastojala se od samih cijevi, pipaca, u vojnica i neobičnih boja, sve nešto ultramoderno, ali je u svemu bilo neke snag e, čak i neke čistoće oblika i tona. Mellors je sudio da je ta umjetnost okrutna i odbojna, samo se nije usuđivao kazati Duncanu, jer je ovaj bio preo sjetljiv kad je riječ o njeg ovoj umjetnosti: ona mu je bila osobni kult, njeg ova osobna relig ija.
Razg ledavali su slike u studiju, i Duncan je upir ao svoje sitne smeđe oči u tog a drug og muškarca. Htio je čuti što će lug ar reći. Constantino i Hildino mišljenje već je znao. – To je pravo malo ubojstvo – reče Mellors naposljetku. Takve riječi nije Duncan nikako očekivao od jednog lug ar a. – A tko je ubijen? – upita Hilda hladno i podrugljivo. – Ja. To ubija svako milosrđe u čovjeku. Val čiste mržnje izbi iz umjetnika. U glasu tog a čovjeka osjetio je prizvuk antipatije i prezir a A ni sam nije podnosio da se spominje milosrđe. Bolećiv osjećaj. Mellors stajao visok i mršav, umor an; gledao je slike s površnom pažnjom, lepršavo kao da moljac leprša nao kolo. – Možda je ovdje glupost ubijena, sentimentalna glupost – nacer i se umjetnik. – Čini vam se? Ja nalazim da su sve te cijevi i valoviti lim do voljno glupi i prilično sentimentalni. Ako se ne var am, pokazuju mnog o samosažaljenjai živčane taštine. U novom valu mržnje umjetniku je požutjelo lice. Ali je u nekoj tihoj uzvišenosti okrenuo slike zidu. – Mslim da bismo mog li prijeći u blag ovao nicu – reče on. Prešli su u drug u prostor iju, ner aspoloženi. Poslije kave reći će Duncan: – Nemam ništa protiv tog a da pozir am kao otac Constancina djeteta, ali uz pog odbu da ona meni pozir a kao model. Želio sam to već godine i godine, ali je ona uvijek odbijala. Izr ekao je to s mračnom odlučnosti inkvizitor a koji objavljuje autodafe. – Ah! – reče Mellors. – Vi to dakle činite samo uz pog odbu. – Dakako! Samo uz tu pog odbu. Umjetnik je nastojao da u svoje riječi ulije krajnji prezir prema onome drug om muškarcu. Ponešto je i pretjer ao. – Bolje onda da za model istodobno uzmete i mene – predloži Mellors. – Bolje da pozir amo u skupu, Vulkan i Vener a pod mrežom umjetnosti. Bio sam kovač prije neg o što sam postao lug ar. – Hvala vam – reče umjetnik. – Mislim da Vulkan nema fig ur u koja bi me zanimala. – Ni onda kad biste je pretvor ili u cijevi i valoviti lim? Nije bilo odg ovor a. Umjetnik je bio preponosan da bi dalje trošio riječi. Bijaše to tur obna večer, umjetnik se odsad nije osvrtao na nazočnost tog a drug og muškarca neg o se obraćao samo ženama, u kratkim rečenicama, kao da riječi istiskuje iz svojih mračnih dubina. – Nije ti se svidio, ali je zaista bolji neg o što ti se čini. Inače je uistinu ljubazan – objašnjavala je Connie kad su otišli. – On je malen crni psić koji boluje od valovitosti – reče Mellors. – Ne, danas zaista nije bio ljubazan. – A hoćeš li mu biti model? – Sad mi je sasvim svejedno. On me neće dirnuti. A ja ne mar im ni za što, samo ako je to put koji vodi našem zajedničkom životu. – On će te samo ubrljati na platnu. – Ne mar im. On će samo slikati svoje osjećaje prema meni, a meni je svejedno. Ne bih mu dopustila da me dime, nipošto. A ako misli da će nešto postići time što će u me glupo umjetnički buljiti, neka bulji. Može od mene načiniti koliko mu drag o praznih cijevi i valovitog lima. To je njeg ov pokop. Mrzi te, jer si rekao daje njeg ova cjevasta umjetnost sentimentalna i tašta. A to je, dakako, istina, i,
DEVETNAEST O POGLAVLJE “Drag i Clifforde, bojim se da se dog odilo ono što si predviđao. Zaista sam zaljubljena u drug og a i nadam se da ćeš mi dati rastavu. Sada stanujem s Duncanom u njeg ovu stanu. Pisala sam ti da je bio s nama u Veneciji. Strašno sam nesretna zbog tebe, ali nastoj da to uzmeš mimo. Tebi stvarno više ne trebam, a ja ne mog u podnijeti da se vratim na Wragby. Silno mi je žao. Nastoj mi oprostiti, zatraži rastavu i nadi koju bolju. Doista nisam prava žena za tebe, mislim da sam suviše nestrpljiva i sebična. Ne mog u se vratiti da bih živjela s tobom Strašno mi je žao zbog sveg a tog a i zbog tebe. Ako se ne budeš preveć uzbuđivao, vidjet ćeš da te ovo neće tako strašno pogoditi. Tebi zapravo nije bilo nikad stalo do mene osobno. Tako, oprosti mi i oslobodi se mene.” Clifford se nije iznenadio kad je dobio to pismo. U duši je podug o znao da će ga ona ostaviti. Alije tvrdog lavo odbijao svako vanjsko priznanje te činjenice. Zato mu je to, izvana, došlo kao težak udarac i potres. Sve do tog trenutka površina njeg ova vanjskog povjer enja u nju ostala je nedirnuta. Svi smo takvi. Snag om svoje volje odvraćamo od sebe unutarnju, intuitivnu slutnju da dođe do svijesti. Od tog a nastaje neko stanje strepnje ili straha, zbog kojeg a je udar ac deset puta teži kad nas jednom pog odi. Clifford bijaše poput hister ična djeteta. Silno je uplašio gospodu Bolton kad se sablasno blijed uspravio u postelji. – Stoje, Sir Clifforde, što se dog odilo? Nije odg ovor io. Bojala se da ga nije udar ila kap. Pohitjela je da mu dirne lice, opipa bilo. – Boli li vas što? Recite gdje vas boli. Recite! i Nikakva odg ovor a. – Bože drag i, odmah ću telefonir ati u Sheffield po doktor a Carr ing tona, a i doktor Lecky mog ao bi ovamo skoknuti. Krenula je prema vratima, a on će šupljim glasom: – Ne! Zastala je i zur ila u njeg a. Lice mu bijaše žuto, prazno kao u maloumnika. – Mislite li daje bolje da ne zovem liječnika? – Ne treba mi – doprije od njeg a grobni glas. – Ali, Sir Clifforde, vi ste bolesni, ne usuđujem se uzeti odg ovornost na se. Mor am dozvati liječnika, jer će inače mene okriviti. Šutnja, a potom šuplji glas: – Nisam bolestan. Neg o, moja se žena više ne vraća. Bijaše to kao da govor i neki kip. – Ne vraća se? Vi mislite na njezino gospodstvo? – Gospoda Bolton priđe malo postelji. – Oh, nemojte u to vjer ovati. Mog u vas uvjer iti da će se vratiti. Kip u postelji nije se promijenio, samo je gurnuo pismo preko pokrivača. – Čitajte! – reče grobni glas. – Ali ako je to pismo gospođino, sig urna sam da njezino gospodstvo ne bi željelo da čitam pismo pisano vama, Sir Cliffbrd. Možete mi reći što piše, ako želite. No lice s izbuljenim modrim očima nije se promijenilo. – Čitajte! – ponovi glas. – Ako već mor am, činim to da vas poslušam, Sir Clifforde – reče ona. I pročita pismo. – Zaista sam iznenađena zbog milostive – reče. – Tako je čvrsto obećala da će se vratiti.
Lice na postelji kao daje produbilo izr az divlje ali nepomične rastresenosti. Gospoda Bolton gledala gaje i jadikovala. Znala je što je posrijedi: muška hister ija. Kad je njeg ovala vojnike, naučila je nešto o toj bolesti. … Bila je malko netrpeljiva prema Sir Cliffordu. Svaki bi čovjek koji je i malo pri pameti mor ao znati da mu žena voli nekog drug og i da će njeg a ostaviti. Čak je i Sir Clifford, bila je sig urna, bio i u duši potpuno svjestan tog a, samo to nije htio sebi priznati. Daje 1 to sebi priznao i pripremio se za to, ili daje priznao i djelotvorno se bor io protiv tog a, značilo bi da se ponio kao muškar ac. Ali nije učinio ništa. Znao je to, ali je sve vrijeme sam sebe zavar avao da nije tako. Osjetio je da đavo pred njim mig a repom, a ponašao se kao da mu se anđeli smiješe. To lažno stanje dovelo je do krize i por emećaja, do hister ije koja je oblik ludila. “To nastaje odatle”, kazivala je gospoda Bolton u sebi i malko ga mrzila, “što uvijek misli samo na sebe. Tako je zao kupljen svojim besmrtnimA, te kada mu se štogod dog odi, nalikuje na mumiju uvijenu u svoje ovoje. Ta gledajte ga samo!” Flister ija je opasna, a ona kao njeg ovateljica mor a ga izvući iz tog a. Svaki pokušaj da se podigne njeg ova muškost i njeg ov ponos samo bi sve pog oršao: jer njeg ova muškost bijaše mrtva, bar em za neko vrijeme, ako ne i konačno. Samo će se svijati sve više i više, kao crv, i sve će se u njemu rastrojiti. Jedino što se mog lo učiniti bijaše da mu se dopusti njeg ovo žaljenje samog a sebe. Kao ona gospoda u Tennysona, mor ao je ili plakati ili umrijeti. Tako je gospoda Bolton prva zaplakala. Pokrila je lice rukom te udar ila u sitne jecaje. – Nikad ne bih o gospodi pomislila… nikad! – plakala je i u sjećanje dozivala sve svoje star e jade i boli. Kad je jednom za plakala, plač joj bijaše iskren, jer je i imala zašto plakati. Clifford je razmišljao o tome kako ga je iznevjer ila njeg ova Connie, i u grčevitu jadu suze mu navriješe na oči i potekoše niz lice. Plakao je žaleći sebe. Čim je gospoda Bolton vidjela kako mu suze teku niz blijedo lice, odmah je svoje mokre obraze otrla rupčićem pa se nagnula k njemu. – Nemojte se kinjiti, Sir Clifforde! – reče u preo bilju ganuća. – Nemojte se žalostiti, ne, samo ćete sebi nauditi! Tijelo mu se najednom zatreslo od suzdržana daha u tihom jecaju, i suze mu brže navriješe niz lice. Ona mu položi ruku na podlakticu te opet zaplaka. Njemu i opet drhtaj prođe tijelom, kao grč, a ona mu ovi ruku oko ramena. – Umir ite se, umir ite se, nemojte se žalostiti – jadala ona dok su joj suze padale. Privukla gaje k sebi, a rukama mu obuhvatila šir oka pleća. On joj položi lice na grudi, jecajući. Široka mu se ramena trzala, dok mu je ona gladila plavu kosu i govor ila: – Umir ite se, umir ite! Nemojte se žalostiti, ne uzimajte toliko k srcu. Zag rlio ju je obadvjema rukama i privio se uz nju kao dijete, kvaseći suzama gornji dio njezine bijele uškrobljene preg ače i poprsje svijetlomodre pamučne haljine. Naposljetku se sasvim prepustio. Tako ga je najposlije poljubila i zanjihala na grudima, a u svom srcu govor ila: “Oh, Sir Clifford, o nadmeni i moćni Chatterlevi! Zar ste toliko pali!” Na kraju je on i zaspao kao dijete. Ona se osjećala iscrpljenom te se povukla u svoju sobu, gdje se u isti mah smijala i plakala i prepuštala se svojoj hister iji. Bilo je tako smiješno! I tako strašno! Takav pad, takva sramota, i sve zajedno tako uzbudljivo. Poslije tog a bio je Sir Clifford s gospodom Bolton pravo dijete. Volio je da je drži za ruku, ili bi joj položio glavu na grudi, a kad ga je jednom lako poljubila, rekao je: “Da, da, poljubite me, poljubite!” I kad bi spužvom otir ala njeg ovo krupno tijelo, opet je govor io: “Poljubite me!” I ona bi ga lako poljubila ma gdje na tijelu, napol podrugljivo. I ležao je neobično prazna lica, kao u djeteta, i čudio se kao dijete. I gledao je u nju šir om otvor e-
nih očiju, netremice, kao da u pobožnosti gleda Madonu. Bilo je to potpuno opuštanje, ostavljala gaje sva njeg ova muškost, i zapadao je opet u djetinje stanje, koje zaista bijaše nastrano. A onda bi joj rukom segnuo u njedra, pipao joj dojke i ljubio ih u zanosu nastranosti što je još kao dijete premda je bio odrastao muškar ac. Gospoda Bolton bila je ujedno ushićena i postidena, njeg ovo joj ponašanje bijaše u isti mah drag o i mrsko. Ali ga nikad nije odbijala niti mu je prig ovar ala. Tako je njih dvoje ušlo u tješnju tjelesnu prisnost, u kojoj je on bio kao dijete obuzeto tobožnjom prostodušnosti i tobožnjim čuđenjem što bijaše gotovo kao vjerski zanos, nastran i doslovan povratak navodu: “Ako ne postanete kao djeca…” a ona mu bijaše Magna Mater, puna snag e i moći, koja je potpuno ovladala ovim velikim plavokosim čovjekom djetetom. Začudo, taj čovjek dijete, kakav bijaše Clifford sada i kakav je postajao godinama, bio je, kad bi se pojavio medu svijetom, kudikamo okretniji i bistriji neg o dok je bio pravi muškar ac. Taj nastrani čovjek dijete bijaše sada pravi poslovni čovjek; kad se radilo o poslovima, bio je potpuni muškar ac, oštar kao britva i nepristupačan kao čelik. Kad je bio vani, medu ljudima, da obavlja svoje poslove i “unapređuje” svoje ugljenokope, pokazivao je neobičnu prepredenost, tvrdoću i izvanr ednu oštrinu. Bijaše kao da mu je njeg ova pasivnost i njeg ovo prostituiranje s Magnom Mater omog ućilo oštriji uvid u mater ijalne poslove i dalo mu neku neobičnu, gotovo nadljudsku snag u. Brloženje u privatnim čuvstvima i krajnje ponižavanje njeg ove muškosti kao da mu je dalo neku drug u prir odu, hladnu, gotovo vidovitu, punu poslovne umješnosti. U poslovima je bio sasvim nečovječan. Bilo je to pobjedničko slavlje gospode Bolton. “Kako on divno napreduje!” govor ila je u sebi ponosno. “A to je moja zaslug a. Sveg a mi, nije on nikad tako lijepo napredovao s Lady Chatterley. Nije ona žena koja bi pomog la muškarcu da napreduje. Previše je tražila za sebe.” Istodobno, u nekom zavijutku svoje čudne ženske duše, ona ga je prezir ala i mrzila! On je za nju bio pala zvijer, čudovište koje se previja. I dok mu je pomag ala i bodrila ga što je više mog la, u najskrovitijem kutu svoje nekoć zdrave ženskosti ona gaje mrzila divljom, beskrajnom mržnjom. I najgor i probisvijet bio joj je bolji od njeg a. Njeg ovo držanje prema Connie bilo je čudno. Uporno je zahtijevao daje opet vidi. Štoviše, zahtijevao je da dođe na Wragby. U tome je bio konačno i posve odlučan. Connie je čvrsto obećala da će se vratiti na Wragby. – Ali zar to ima smisla? – rekla je gospoda Bolton. – Zar je ne možete pustiti i riješiti se nje? – Ne! Ona je rekla da se vraća, pa mor a doći. Gospoda Bolton nije mu se više protivila. Znala je s čime ima posla. “Ne treba da ti kazujem kako me se dojmilo tvoje pismo”, pisao je Constanci u London. “Možda bi, kad bi htjela, mog la zamisliti, premda ne treba da zbog mene upinješ svoju maštu. U odg ovor mog u ti reći samo jedno: mor am te osobno vidjeti, ovdje na Wragbyju, prije neg o što išta učinim Čvrsto si obećala da ćeš se vratiti na Wragby, i ja te držim za riječ. Ništa ne vjer ujem i ništa ne razumijem dok te osobno ne vidim, ovdje, u normalnim prilikama. Ne treba da ti kažem da ovdje nitko ništa ne sumnja, tako te bi tvoj povratak bio sasvim normalan. Ako poslije, pošto por azg ovar amo o svemu, ostaješ pri svome, nema sumnje da ćemo se spor azumjeti.” Connie je pokazala pismo Mellorsu. – On hoće da ti se osveti – reče vraćajući joj pismo. Šutjela je. Iznenadila se ponešto kad je razabrala da se boji Clifforda. Bojala mu se približiti. Boji ga se kao daje zao i opasan. – Što da radim? – upita. – Ništa, ako ništa ne želiš učiniti.
Odg ovor ila je Cliffordu i pokušala odg oditi svoje putovanje. On joj je na to napisao: “Ako se ne vratiš na Wragby sada, uzimam da ćeš se vratiti jednog dana, i postupat ću prema tome. I dalje te ovdje očekujem, sve ako te mor ao čekati i pedeset godina.” Uplašila se. Bilo je to podmuklo nasilje. Nema sumnje da on i misli ono što je rekao. On joj neće dati rastavu, i dijete će biti njeg ovo dok ona ne nade načina da dokaže njeg ovu nezakonitost. Pošto je neko vrijeme provela u nemir u i brig ama, odlučila je otići na Wragby. Hilda će s njom, pisala je Cliffordu, a on odg ovor i: “Tvoju sestru neću ovdje pozdraviti dobrodošlicom, ali joj neću ni vrata pokazati. Nimalo ne sumnjam da je ona bila spor azumna s tvoj im bijeg om od dužnosti i odg ovornosti, pa zato ; nemoj očekivati da ću pokazati zadovoljstvo kad je vidim.” Odvezle su se na Wragby. Clifforda nije bilo kad su stig le. Dočekala ih je gospoda Bolton. – Oh, milostiva gospodo, nije to onaj sretni povratak kakvu smo se nadali, zar ne? – reče ona. – Zaista? Ta žena dakle zna! Koliko zna ili sumnja ostala služinčad? Ušla je u kuću koju je sada mrzila svakom žilicom svog a tijela. Golema, nepravilno postavljena kućer ina činila joj se sada zloduhom, bijaše joj kao prijetnja nad glavom. Toj gromadi ona više nije gospodar ica, neg o je njezina žrtva. – Ne mog u više ostati ovdje – šapnula je, preplašena, Hildi. Muku je mučila kad je ušla u svoju spavaću sobu i opet je zaposjela kao da se nije ništa dog odilo. Mrzila je svaki trenutak proveden medu zidovima na Wragbyju. Nisu se s Cliffordom susrele dok nisu sišle na večer u. Imao je na sebi večernje odijelo s crnom kravatom; bio je prilično suzdržan i sasvim nadmoćan gentleman. Za vrijeme jela držao se vrlo uljudno i vodio uljudan razg ovor: ali bijaše kao da je u svemu klica ludila. – Koliko poslug a zna? – upita Connie kad je žena izišla. – O tvoj im namjer ama? Zasad ništa. – Gospoda Bolton zna. Promijenio je boju. – Gospoda Bolton zapravo ne pripada posluzi – reče on. – Oh, menije svejedno. Napetost je vladala sve do poslije kave, kad je Hilda rekla da ide gor e, u svoju sobu. Clifford i Connie sjedili i šutjeli kad je ona otišla. Nijedno od njih dvoje nije htjelo da zapodjene razg ovor. Connie odahnula, odlaknulo joj što on nije okrenuo u patetiku; podržavala gaje u toj uznositosti koliko je god mog la. Sjedila je tiho i gledala dolje u svoje ruke. – Mislim da ne žališ što si održala riječ – naposljetku će on. – Nisam kriva – šapnu ona. – Ako nisi ti, tko je onda? – Mislim: nitko. Pog ledao ju je s hladnim gnjevom. Bio je naviknut na nju: bila je dio njeg ove volje. Kako se usuđuje ostaviti ga sada i por ušiti zgradu njeg ova svagdanjeg života? Kako se usuđuje tako potkopati njeg ovu ličnost? – A zbog čeg a sve ostavljaš? – uporno će on. – Zbog ljubavi! – odg ovor i ona. Najbolje bijaše odg ovor iti otrcanom frazom. – Ljubavi jednog Duncana Forbesa? Ali nisi mislila daje dostojan tebe onda kad si mene srela. Valjda ne kaniš reći da ga sada voliš iznad sveg a drug og u životu?
– Čovjek se mijenja – uzvrati ona. – Možda. Možda su to tvoje mušice. Ali me još mor aš uvjer iti Ovažnosti te promjene. Ja ne vjer ujem u tvoju ljubav prema Duncanu Forbesu. – Zašto bi i trebao vjer ovati u nju? Trebaš mi samo dati rastavu, a ne vjer ovati u moje osjećaje. – A zašto da ti dam rastavu? – Zato što ne želim više ovdje živjeti. A ti me zapravo i ne želiš. – Oprosti, ja se ne mijenjam. Što je do mene, ti si moja žena, i volio bih da ostaneš pod mojim krovom u dostojanstvu i mir u. Ako ostavimo postrani ljudske osjećaje, a uvjer avam te da ostavljam mnog o tog a postrani, meni je smrtno teško kad vidim kako se lomi ovaj životni tijek na Wragbyju i kako se razbija ovaj svagdanji red i čestiti život samo zbog nekih tvojih hir ova. Ona je šutjela neko vrijeme, a onda reče: – Ne mog u drukčije, mor am otići, očekujem dijete. Sad je on neko vrijeme šutio. – Mor aš li otići zbog djeteta? – upitao je najposlije. Ona potvrdi kimnuvši glavom. – A zašto? Zar je Duncanu Forbesu toliko stalo do potomka? – Stalo mu je do njeg a više neg o što bi bilo stalo tebi – odg ovor i ona. – Zaista? Neg o, ja hoću svoju ženu i ne vidim razlog a zašto bih je pustio da ode. Ako ona želi da rodi dijete pod mojim krovom, dobro došla i ona i dijete, uz pretpostavku da se očuva dobar ton i životni red. Želiš li mi reći da Duncan Forbes ima veće pravo na tebe? Ja to ne vjer ujem. Nastala je tišina. – Ali zar ti ne vidiš? – reče Connie. – Mor am otići od tebe i mor am živjeti s onim kog a volim. – Ne, ja to ne vidim! Ne dam ja ni prebijene par e za tvoju ljubav ni za čovjeka kog a ti voliš. Ne vjer ujem ja u takve priče. – Ali vidiš, ja vjer ujem. – Vjer uješ? Drag a moja gospodo, vi ste suviše razbor iti, da biste vjer ovali u svoju ljubav prema Duncanu Forbesu. Vjer ujte mi, vi i sada više mar ite za mene. Zašto bih onda pristao na takvu besmislicu? Osjetila je da on ima pravo. A osjetila je i to da ne može više šutjeti. – Zato što ja i ne volim Duncana – reče ona gledajući ga. – Rekli smo samo daje to Duncan, da poštedimo tvoje osjećaje. – Da poštedite moje osjećaje? – Da! Jer onaj kog a zaista volim, a za to ćeš me mrziti, nije Duncan neg o Mellors, koji je ovdje bio lug ar. Daje mog ao skočiti iz svog a naslonjača, bio bi skočio. Lice mu je požutjelo, a oči mu se zlokobno izbečile kad ju je ošinuo pog ledom. Zatim se zavali nazad u naslonjač, hvatajući dah i gledajući u strop. Naposljetku se pribrao. – Govor iš li istinu? – upita je, stravična izg leda. – Da! Ti znaš da govor im istinu. – A kad si počela s njim? – Proljetos. Bio je tih kao zvijer u stupici. – Znači, ti si bila onda u spavaćoj sobi u lug arnici?
On je dakle sve to vrijeme znao. – Jesam! Nagnuo se naprijed u svome naslonjaču i buljio u nju kao zvijer stjer ana u tjesnac. – Bože moj, trebalo bi te zbrisati s lica zemlje! – Zašto? – tiho će ona. Ali bijaše kao daje on ne čuje. – Ta ništar ija! Taj naduveni klipan! Taj bijedni neotesanac! I sve si se vrijeme povlačila s njim dok si bila ovdje, a on bio jedan od mojih slug u. Bože drag i, ima li kraja zvjerskoj ženskoj niskosti? Bio je sav izvan sebe od bijesa – znala je da će tako biti. – I ti veliš da želiš roditi dijete takvoj ništar iji? – Da, imat ću ga. – Imat ćeš ga! Veliš da si sig urna! A otkad si sig urna? – Od lipnja. Ostao je bez riječi, a lice mu opet postalo djetinje, bezizr ažajno. – Začudo je – reče naposljetku – kako se uopće takva bića mog u rađati na zemlji. – Kakva bića? – upita ona. Strašno ju je pog ledao i nije odg ovor io. Bilo je očito da nije mog ao prihvatiti činjenicu da postoji neki Mellors u vezi s njeg ovim životom. Bila je to neizmjerna, neiskaziva, nemoćna mržnja. – I ti se misliš udati za njeg a? I nositi njeg ovo prljavo ime? – upita naposljetku. – Mislim! Zabezeknuo se. – Da – reče na kraju – to mi dokazuje daje točno ono što sam uvijek mislio o tebi: ti nisi normalna, nisi pri zdravoj pameti. Ti si jedna od onih suludih nastranih žena što mor aju jur iti za pokvar enošću; to je nostalg ie de la boue. Odjednom je postao ozbiljno mor alan, videći u sebi utjelovljenje dobra, a u ljudima kao što su Mellors i Connie utjelovljenje zla. Već bijaše kao da nestaje u svome nimbusu. – Zar ne vidiš daje onda bolje da mi daš lastavu pa da se riješiš sveg a? – upita ona. – Ne! Možeš ići kamo te volja, ne dam ti rastave – reče on idio tski. – Zašto ne? Šutio je u toj tvrdog lavosti. – Zar ćeš dopustiti da dijete zakonski bude tvoje i tvoj nasljednik? – upita ga. – Ne tiče me se dijete. – Ali ako bude dječak, bit će zakonski tvoj sin, naslijedit će tvoj naslov i dobiti Wragby. – Ne mar im za to – reče on. – Ali treba da mar iš! Ja ću učiniti sve da to ne bude tvoje zakonito dijete. Više volim da bude nezakonito i moje, ako već ne može biti Mellorsovo. – Radi kako te volja. Bio je nepokolebljiv. – I ne daš mi rastavu? – upita ga. – Možeš uzeti Duncana kao izliku! Tako neće biti potrebno da se spominje pravo ime. Duncanu je svejedno. – Neću nikada pristati na rastavu – reče kao da zabija čavao. – Ali zašto? Zar zato što ja to želim? – Zato što se držim svog a i nije me volja drukčije. Bijaše sve uzalud. Uspela se u svoju sobu i rekla Hildi što je i kako je.
– Najbolje da sutra otputujemo i počekamo da se opameti – reče Hilda. Tako je Connie provela pol noći pakujući svoje osobne stvar i. Ujutro je poslala kovčeg e na željezničku postaju, i ne kazavši ništa Cliffordu. Odlučila je da ga vidi tek na rastanku, prije ručka. Alije razg ovar ala s gospodom Bolton. – Mor am se oprostiti s vama, gospodo Bolton, vi znate zašto. Ali se uzdam u vas da nećete o tome govor iti. – Oh, vaše gospodstvo može se pouzdati u mene, premda je ovo težak udar ac za nas ovdje, zaista. Ali se nadam da ćete biti sretni s onim drug im gendemanom. – Onaj drug i gentleman! To je gospodin Mellors, i ja ga volim. Sir Clifford zna. Ali nemojte nikome ništa kazivati. I kad jednog dana vidite daje Sir Clifford voljan da se rastavi, javite mi, molim vas. Htjela bih da se pošteno udam za onog a kog a volim… – Uvjer ena sam da hoćete, gospodo. Oh, možete se pouzdati u mene. Bit ću vjerna Sir Cliffordu, i bit ću vjerna vama, jer vidim da i jedno i drug o imate pravo na svoj način. – Hvala vam! I evo, rado bih vam ovo poklonila ako biste htjeli primiti… I tako je Connie opet otišla s Wragbyja i s Hildom otputovala u Škotsku. Mellors je otišao na selo i ondje se zaposlio na nekoj farmi. Namjer avao je svakako dobiti rastavu, dobila Connie svoju ili ne dobila. I radit će ondje nekih šest mjeseci dok se izvješti, tako da bi možda on i Connie uzeli kasnije vlastitu malu farmu, u koju bi on mog ao uložiti svoju energ iju. Želio je raditi, i teško raditi, htio je sam privređivati sebi za život, sve ako mu u početku i pomogne njezin kapital. I tako su mor ali čekati proljeće, dok se ne rodi dijete i dok opet ne grane rano ljeto. …Nakon kraćeg traženja našao sam ovdje posao, jer iz vojske poznajem Richardsa, koji je inženjer u ovoj kompaniji. Farma pripada ugljenokopnom društvu Butler i Smitham. Na njoj dobivaju sijeno i zob za rudničke konjiće. To nije zasebno poduzeće. Ali imaju krava i svinja i sveg a ostalog, i ja dobivam trideset šiling a na tjedan kao poljski radnik. Rowley, farmer, zasipa me poslom koliko god može, tako da bih mog ao što više naučiti do Uskrsa. Nisam ništa čuo o Berthi. Nemam pojma zašto je nije bilo na raspravi o rastavi, i ne znam gdje se nalazi niti što je nakanila. Ali ako bude mir do ožujka, nadam se da ću se osloboditi. Nemoj se uznemir ivati zbog Sir Clifforda. Prije ili kasnije zaželjet će da te se riješi. Što te ostavlja na mir u, već je i to mnog o. Nastanio sam se u pristojnoj kućici u Eng ine Rowu. Čovjek je strojar u I Iigh Parku, visok, bradat, vrlo pobožan. Žena mu je nalik na pticu i voli sve što je uzvišeno, čisti gospodski govor, i neprestano veli: Dopustite! No u ratu su izg ubili jedinca sina, i to kao da ih je ubilo. Imaju glupavu kćer koja uči za učiteljicu, i ja joj kadikad pomažem u zadaćama, tako da smo gotovo kao obitelj. Oni su vrlo pristojni ljudi i vrlo su ljubazni prema meni. Mislim da sam razmaženiji neg o ti. Sviđa mi se poljodjelski posao. Nije doduše zabavan, ali ja i ne tražim zabave. Na konje sam navikao, a krave, premda su vrlo ženstvene, djeluju na mene umir ujuće. Kad sjedim glave naslonjene kravi na bok i muzem, osjećam se smir enim. Imaju ovdje šest lijepih her efordskih krava. Upravo je prošla žetva zobi, i ja sam joj se radovao, unatoč ranjavim rukama i mnog oj kiši. Ne mar im mnog o za ljude, ali se dobro slažem s njima. Za mnog o tog a ja i ne znam. Ugljenokopi rade loše. Kraj je kao Tevershall, ali ljepši. Sjedim katkad u “Welling tonu” i razg ovaram s ljudima. Mnog o rog obor e, ali neće ništa promijeniti. Kao što svatko veli, rudar i u Notting hamshir eu i Derbvshir eu imaju srce na pravom mjestu. Alije ostatak njihove anatomije valjda na krivom mjestu, u svijetu koji ih ne potrebuje. Drag i su mi, ali nisam baš oduševljen njima, nema u njih dovoljno one prave borbenosti. Mnog o govor e o nacio nalizaciji, o podržavljenju prihoda i cijele industrije kakva jest. Govor e da bi se ugljen upotrebljavao u drug e svrhe, kao što je pokušao Sir Clifford. Možda bi se to mog lo ponegdje, ali sumnjam da bi se mog lo svuda. Ma što činili i proizvodili, valja to prodati. Radnici su sasvim bezvoljni. Osjećaju da sve ide k vrag u, a ja mislim da i jest tako. I oni sa
svime odoše nizbrdo. Neki između mladih buncaju o Sovjetima, ali nema u njima mnog o uvjer enja. Ti ljudi nekako ni o čemu nisu uvjer eni, osim daje sve dobrano zag libilo. I pod Sovjetima mor at će se prodavati ugljen, i u tome je nevolja. Imamo veliko industrijsko pučanstvo koje valja hraniti, jer se ovdje prokleti stroj mor a nekako održavati u pog onu. Žene danas govor e mnog o više neg o muškarci, i čini se da su srčanije. Muškarci su mlakonje, svuda osjećaju propast i obilaze nao kolo kao da se ne može ništa. Uostalom, nitko i ne zna što bi trebalo učiniti. Mladi su bijesni što nemaju novaca da troše. Sav im život ovisi o trošenju novca, a sad ga nemaju. To je naša civilizacija i naš odg oj: odg ajamo mase da ovise o trošenju novca, a onda novca nestaje. Rudokopi rade dva ili dva i pol dana u tjednu, i nema znaka da će se što poboljšati za zimu. Znači da radnik mor a uzdržavati obitelj s dvadeset i pet ili trideset šiling a. Žene su najbješnje od svih. Ali su one danas i najbješnje u trošenju. Kad bi im čovjek mog ao reći da nije isto živjeti i trošiti! Ali nema smisla. Kad bi ljudi bili bar em toliko odg ojeni da znaju živjeti umjesto zar ađivati i trošiti, mog li bi lijepo izići nakraj i s dvadeset i pet šiling a. Kad bi muškarci nosili crvene hlače, kako sam rekao, ne bi toliko mislili na novac: kad bi mog li plesati i skakati, pjevati i gizdati se, i biti zgodni, mog li bi to s vrlo malo novca. I zabavljati žene i one njih. Mor ali bi se naučiti da budu goli i lijepi, da pjevaju zajedno i da plešu star e skupne plesove, da rezbar e stolice na kojima sjede i da vezu svoje znakove. Onda im ne bi trebalo novaca. A to je jedini put da se riješi industrijsko pitanje: odg ojiti ljude da znaju živjeti, i da žive u ljepoti, pa da ne mor aju trošiti. Ali to ne može biti. Svi su danas mozg ovi s jednom kolotečinom. A gomile ne bi smjele ni pokušavati da misle, jer su nesposobne. Mor ale bi biti sve živahne i vesele i priznavati velikog bog a Pana. To je jedini bog za gomile, zauvijek. Malo njih mog u se posvetiti višem kultu, ako ih je volja. No gomile neka zauvijek budu pog anske. Samo, rudar i nisu pog ani, daleko od tog a. Oni su jadno, ubijeno stado: mrtvi za svoje žene, mrtvi za život. Mladi jur e na motor ima nao kolo, s djevojkama, i plešu uz jazz kad imaju prilike. Ali su inače sasvim mrtvi. I treba im novaca. Novac te truje kad ga imaš, i mor i te glađu kad ga nemaš. Vjer ujem da ti je dodijalo sve ovo. Ali ne želim uvijek govor iti samo o sebi; uostalom, nije mi se ništa dog odilo. Ne volim ni odviše razmišljati o tebi, jer mi se u glavi sve zamrsi. Jasno, sadašnji je moj život usmjer en samo na to da bismo nas dvoje jednog dana mog li živjeti zajedno. Zapravo me strah, zaista. Osjećam đavla u zraku, pokušat će da nas odnese. Ili možda nije đavo neg o Mamon, koji, mislim, nije ništa drug o doli masovna volja ljudi što hlepe za novcem a mrze život. Bilo ovako ili onako, osjećam bijele ruke kako lamataju u zraku, pohlepno sežu da za vrat ščepaju svakog a onog tko želi da živi, da živi onkraj novca, i hoće da mu izaže život Nailaze loša vremena, prijatelji, loša vremena dolaze! Ako potraje tako kako je sada, u budućnosti će biti samo smrti i propasti za te industrijske gomile. Osjećam ponekad kako mi se sva nutrina pretvar a u vodu, a ti očekuješ dijete od mene. Ali neka! Sva loša vremena, koliko god ih bijaše, nisu mog la otpuhnuti šafranov cvijet ni ženinu ljubav. Tako neće moći ni zatrti moju želju za tobom niti ugasiti onaj mali plam što paluca medu nama dvoma. Bit ćemo zajedno dog odine. I premda sam malo uplašen, vjer ujem da ćeš biti kraj mene. Čovjek se mor a braniti i bor iti za svoj boljitak i vjer ovati u nešto iznad sebe. Čovjek se ne može osig urali od budućnosti, osim ako zaista vjer uje u najbolji dio sebe samog i u moć iznad tog a. Tako, ja vjerujem u mali plam medu nama. Za mene je to sada jedino na svijetu. Ja nemam prijatelja, pravih prijatelja. Samo tebe. I taj je mali plam sve za što mar im u životu. Tu je i dijete, ali to je nešto za sebe. To su moji Duhovi, taj rašljasti plamičak medu nama dvoma. Star i Duhovi nisu sasvim pravi. Bog i ja, to je nešto razmetljivo. Ali onaj plamičak što plamti između tebe i mene, to jest nešto! Uza nj se ja držim i držat ću se, usprkos svim Cliffordima i Berthama, ugljenokopnim društvima, i vladama, i novčanoj masi ljudskoj. Ne volim zasad razmišljati o tebi. Meni je samo muka, a tebi nije na kor ist. Strašno mi je što si da-
leko od mene. Ali ako se počnem izjedati, nešto se u meni prelomi. Strpljenja, uvijek strpljenja. Ovo je moja četrdeseta zima. Sasvim sam bio nemoćan protiv svih zima što su protekle. No, zimus ću se prihvatiti svog a duhovskog a plamička i nekako se umir iti. I neću dopustiti da ga ljudski dah ugasi. Vjer ujem u jednu višu tajnu koja ne dopušta ni da proljetni šafran bude otpuhnut. I premda si ti u Škotskoj, a ja u Srednjoj Eng leskoj, i ne mog u te zag rliti ni obuhvatiti nog ama, ipak imam nešto od tebe. Moja duša tiho plamti u duhovskom plamičku s tobom, i to je kao smir enje koje dolazi poslije ljubavnog čina. Ljubavlju smo potakli plamen na život. I cvijeće živi od zag rljaja sunca i zemlje. No, to je nešto vrlo osjetljivo, pa je potrebna strpljivost i čekanje. Drag a mi je ova krepost sada, jer je to mir koji dolazi poslije ljubavnih zag rijala. Volim što sam krepostan sada. Volim to kao što visibaba voli snijeg. Volim ovu krepost koja je mirni počinak nakon naših milovanja i koja je procvala među nama kao visibaba s račvastim bijelim plamom. A kad grane pravo proljeće i kad se opet sastanemo, onda ćemo našim milovanjima raspir iti plamičak u jarki i sjajni plamen. Ali ne sada, još ne! Sada je vrijeme kreposti, a dobro je biti krepostan, to je kao rijeka hladne vode u mojoj duši. Drag a mi je krepost što sada teče medu nama. Nalik je na svježu vodu i kišu. Kako muškarci mog u jur iti za ljubakanjima, koja su tako zamorna! Kakav li je jadan kup nesreće takav don Juan, nesposoban za ljubavni čin, jadnik koji ne može održavati svoj plamičak, nemoćan i nesposoban da bude krepostan u hladnim razdobljima između dva zag rljaja. Koliko li riječi, a samo zato što ne mog u da te dodirnem. Kad bih mog ao spavati i držati te u nar učju, tinta bi ostala u tintarnici. Mi bismo mog li biti kreposni zajedno baš kao što se možemo i ljubiti kad smo zajedno. Ali mor amo neko vrijeme biti rastavljeni, i to je, mislim, zaista najpametnije što možemo učiniti. Samo da je čovjek sig ur an. Ne mar i, ne mar i, nećemo se zbog tog a uznemir ivati. Mi zaista vjer ujemo u mali plamičak i u bezimenog bog a koji ga čuva da se ne ugasi. Toliko je tebe ovdje uza me, i prava je šteta što nisi sva ovdje. Nemoj se uznemir ivati zbog Sir Clifforda. Ako ne čuješ ništa od njeg a, ne brini se. On ti zaista ne može ništa. Čekaj, naposljetku će htjeti da te se riješi, da te otpravi. Ako pak ne uradi tako, mi ćemo nastojati da mu se uklonimo. Na kraju će poželjeti da te ispljune kao nešto odvratno. Vidiš, ne mog u prestati da ti pišem. No, mi smo zajedno velikim dijelom sebe, i nema nam drug e i neg o ustrajati i svoj tok usmjer iti da se što prije sastanemo. John Veliki želi laku noć Lady Jane, malko klonuo ali pun nade… Farma Grang e Old Heanor, 29. rujna
View more...
Comments